GEORGE RITZER
SUVREMENA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA
NAKLADNI ZAVOD GLOBUS Zagreb, 1 9 9 7 .
Naslov izvornika George Ritzer Contemporary Sociological Theory
© 1 9 8 3 . , 1 9 8 8 . , by Alfred A. Knopf, I n c . , N e w Y o r k 1 9 9 2 . by M c G r a w - H i l l , Inc., N e w Y o r k
Recenzenti prof. dr. R A D E K A L A N J p r o f dr. O Z R E N Ž U N E C akademik J O S I P Ž U P A N O V
Dozvole za pretisak
Tekst 3 . P O G L A V L J E : Slike 3 . 1 i 3 . 3 preuzete su iz knjige The American University T a l c o t t a Parsonsa i Geralda Platta. Pretiskano uz dozvolu H a r v a r d University Press. Autobiografska skica R o b e r t a Κ. M e r t o n a . Copyright 1 9 8 1 . g. R o b e r t Κ. M e r t o n . Pretiskano uz dozvolu autora. 7. P O G L A V L J E : Autobiografska skica G e o r g e a Caspara H o m a n s a . Pretiskano uz dozvolu a u t o r a . Slike 7 . 1 i 7 . 2 preuzete su iz članka D o n a Bushella i R o b e r t a Burgessa Some Basic Priciples of Behavior iz knjige R. Burgessa i D . Bushella (eds.) Behavioral Sociology. Copyright 1 9 6 9 . , C o l u m b i a University Press. Pretiskano uz dozvolu izdavača. Citati iz knjige G e o r g e H o m a n s a , Social Behavior: Its Elementary Forms, C o p yright 1 9 6 1 . , Harcourt Brace Jovanovich, Inc. Pretiskano uz dozvolu izdavača. Citati iz knjige Petera Blaua Exchange and Power in Social Life, Copyright 1 9 8 4 . , M a c m i l l a n Publishing C o . Pretiskano uz dopuštenje izdavača. 8 . P O G L A V L J E : Adaptirano iz Patricia Μ . L e n g e r m a n n i R u t h A. W a l l a c e , Gen der in America: Social Control and Social Change, str. 1 4 1 1 4 4 , C o p y r i g h t 1 9 8 5 . , P r e n t i c e H a l l , I n c . Adaptirano uz dozvolu izdavača P r e n t i c e - H a l l , I n c . , E n g l e w o o d Cliffs, N e w J e r s e y . 9 . P O G L A V L J E : Citati iz knjige Μ . F oucaulta Madness and Civilization, prijevod R i c h a r d H o w a r d , Copyright 1 9 6 5 . , Pantheon B o o k s . Pretiskano uz dopuštenje Pantheon Books, Random House, Inc. Citati iz knjige M i c h e l a F oucaulta, The History of Sexuality, Vol. I: An Intro duction, prijevod R o b e r t Hurley, Copyright 1 9 8 0 . , P a n t h e o n B o o k s . Pretiskano uz dopuštenje izdavača P a n t h e o n B o o k s , R a n d o m H o u s e I n c . 1 0 . P O G L A V L J E : Slika 1 0 . 2 preuzeta je iz članka J a m e s a C o l e m a n a "Social Theo ry, Social Research and a Theory of Action", American Journal of Sociology 91. 1 3 0 9 . - 1 3 3 5 . Pretiskano uz dozvolu University of C h i c a g o Press. Slika 1 0 . 3 preuzeta je iz knjige R o n a l d a Burta Toward a Structural Theory of Action, Copyright 1 9 8 2 . , A c a d e m i c Press. Pretiskano uz dopuštenje.
V
Fotografije Stranica 7:
Culver Pictures
Stranica 1 5 :
Culver Pictures
Stranica 2 6 :
T h e Granger Collection
Stranica 2 9 :
The Granger Collection
Stranica 3 1 :
N a t i o n a l Library o f M e d i c i n e
Stranica 4 4 :
Culver Pictures
Stranica 5 0 :
Vlasništvo University o f C h i c a g o
Stranica 5 4 :
Vlasništvo American Sociological Association
Stranica 6 4 :
H o w a r d Press, C . W . Post College, T w a y n e Publishers, odjeljak G . K . Hall & C o . , B o s t o n
Stranica 8 4 :
T h e B e t t m a n n Archive
Stranica 1 0 2 :
Vlasništvo R o b e r t a Κ. M e r t o n a
Stranica 1 2 8 :
T h e Granger Collection
Stranica 1 5 0 :
UPI/Bettmann N e w s p h o t o s
Stranica 1 5 5 :
G a m m a Liaison
Stranica 1 7 0 :
Vlasništvo I m m a n u e l a Wallersteina
Stranica 1 8 4 :
Vlasništvo University o f C h i c a g o
Stranica 1 9 7 :
Vlasništvo American Sociological Association
Stranica 2 2 2 :
Vlasništvo gde Alfreda Schutza
Stranica 2 7 4 :
Slika: Christopher S. J o h n s o n
Stranica 3 1 4 :
Vlasništvo Jessie B e r n a r d
Stranica 3 2 6 :
Vlasništvo D o r o t h y Smith
Stranica 3 5 0 :
T h e Granger Collection
Stranica 3 7 7 :
Vlasništvo Petera M . Blaua
VI
SADRŽAJ
PREDGOVOR
XV
PRVI DIO: UVOD
1
PRVO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: rane godine
3
DRUŠTVENE SNAGE U RAZVOJU SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E Političke revolucije Industrijska revolucija i rast kapitalizma Rast socijalizma Urbanizacija Religijska promjena Rast znanosti
6 6 6 7 8 8 8
INTELEKTUALNE SNAGE I RAST SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E Prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj Konzervativna reakcija na prosvjetiteljstvo Karl Marx i razvoj njemačke sociologije Korijeni marksističke teorije Izvori njemačke sociologije Porijeklo britanske sociologije Politička ekonomija, ameliorizam i socijalna evolucija Reakcija na Spencera u Britaniji Italijanska sociologija: Pareto i Mosca Razvoj europskog marksizma na prijelazu stoljeća
9 9 10 18 18 23 32 33 36 37 38
SAŽETAK
39
DRUGO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: kasnije godine
41
RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA Politika rane američke sociologije Socijalna promjena, intelektualni tokovi i rana američka sociologija Utjecaj Herberta Spencera na sociologiju Cikaška škola Rana Cikaška sociologija Opadanje značaja Cikaške sociologije
43 43 43 46 48 48 53
SOCIOLOGIJSKA TEORIJA D O POLOVICE STOLJEĆA Razvoj Sveučilišta Harvard, Ivy lige i strukturalni funkcionalizam Opadanje značenja Cikaške sociološke škole Oblici razvoja u marksističkoj teoriji
55 55 59 60
SOCIOLOGIJSKA TEORIJA OD POLOVICE STOLJEĆA D O DANAS Strukturalni funkcionalizam: vrhunac i opadanje Radikalna sociologija u Americi: C. Wright Mills
61 61 63
VII
Razvoj konfliktne teorije Nastanak teorije razmjene Dramaturška analiza: rad Ervinga Goffmana Razvoj "kreativnih" sociologija Fenomenologijska sociologija Etnometodologija Egzistencijalistička sociologija Razvoj i pad sistemske teorije Napredovanje marksističke sociologije Izazov feminističke teorije Strukturalizam i poststrukturalizam Neofunkcionalizam Povezivanje makro i mikro teorije SAŽETAK
63 66 67 68 68 69 71 71 72 73 74 75 76 76
DRUGI DIO: GLAVNE TEORIJE TREĆE POGLAVLJE: Strukturalni funkcionalizam, neofunkcionalizam i alternativa konfliktne teorije
81
KONSENZUS I KONFLIKT STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM Historijski korijeni Funkcionalna teorija stratifikacije i njeni kritičari Funkcionalne pretpostavke društva Strukturalni funkcionalizam Talcotta Parsonsa AGIL Sistem akcije Evoluciona teorija Model strukturalnog funkcionalizma Roberta Mertona Osnovne kritike Najhitnija kritika Metodološka i logička kritika
82 82 86 87 89 91 91 92 99 100 105 105 107
NEOFUNKCIONALIZAM
109
ALTERNATIVA KONFLIKTNE T E O R I J E Djelo Ralpha Dahrendorfs Autoritet Pokušaji pomirenja strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije Prema integriranijoj konfliktnoj teoriji: rad Randalla Collinsa Prema marksističkoj konfliktnoj teoriji
111 111 113 116 118 122
SAŽETAK
124
ČETVRTO POGLAVLJE: Varijante neomarksističke sociologijske teorije
127
EKONOMSKI DETERMINIZAM
130
HEGELIJANSKI MARKSIZAM György Lukacs Antonio Gramsci
131 132 134 VIII
KRITIČKA TEORIJA Glavna kritika Kritika marksističke teorije Kritika pozitivizma Kritika sociologije Kritika modernog društva Kritika kulture Glavni doprinosi Subjektivnost Dijalektika Kritika kritičke teorije Ideje Jiirgena Habermasa
135 135 136 136 137 137 138 139 139 141 142 143
STRUKTURALNI MARKSIZAM
146
Kritika drugih marksističkih teorija Principi strukturalnog marksizma Ponovna analiza Marxa: rad Louisa Althussera Nicos Poulantzas: ekonomija, politika i ideologija Kritičke reakcije na strukturalni marksizam
147 148 149 154 158
NEOMARKSISTIČKA EKONOMSKA SOCIOLOGIJA Monopolistički kapital Rad i monopolistički kapital Menadžerska kontrola Noviji primjeri marksističke ekonomske sociologije
160 160 163 164 166
HISTORIJSKI USMJEREN MARKSIZAM Moderni svjetski sistem Geografska ekspanzija Svjetska podjela rada Razvoj centralnih država Države i socijalne revolucije
168 168 170 171 171 172
NAJNOVIJI OBLICI RAZVOJA: MARKSISTIČKA TEORIJA IGARA
175
SAŽETAK
176
PETO POGLAVLJE: Simbolički interakcionizam OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI Pragmatizam Biheviorizam Između redukcionizma i sociologizma
179 180 180 181 183
MEAD: MIND, SELF AND SOCIETY
185
Svijest Osoba Društvo
185 187 188
SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM Sposobnost razmišljanja Mišljenje i interakcija Učenje značenja i simbola Akcija i interakcija Odabiranje IX
189 189 190 191 192 192
Osoba Djelo Morrisa Rosenberga Djelo Ervinga Goffmana Grupe i društva Blumer ο širim socijalnim strukturama
1
9
3
194 195 202 202
M E T O D O L O G I J S K I PRINCIPI
203
Blumer ο metodama Blumer protiv Kuhna ο metodama Blumerova interpretacija Meada
204 204 205
KRITIKA
206
PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU
207
SAŽETAK
210
ŠESTO POGLAVLJE: Fenomenologijska sociologija i etnometodologija SLIČNOSTI I RAZLIKE
213 213
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA
"
Ideje Edmunda Husserla Interpretacija Husserlovih ideja Teorije Alfreda Schutza Interpretacija Schutzovog rada Znanost i socijalni svijet Svijet života Svijest Socijalna akcija i problematične situacije Interpretiranje Schutzove teorije Primjeri fenomenologijske sociologije Licem-u-lice interakcija Socijalna konstrukcija zbilje
216 216 218 219 219 221 228 232 233 234 235 235 238
ETNOMETODOLOGIJA
242
Primjeri iz etnometodologije Hodanje ("izvođenje" hodanja) Telefonski razgovori: identifikacija i prepoznavanje Izazivanje smijeha Poticanje aplauza Interaktivno pojavljivanje rečenica Formulacije Integracija govora i neverbalnih aktivnosti Orijentacione karte Postizanje roda Eksperimenti prekida Kritika tradicionalne sociologije Etnometodologija: osnovni program Neki osnovni koncepti Prema strukturalnim ograničenjima SAŽETAK
243 243 244 246 246 247 248 249 249 250 251 252 254 256 257 258
X
SEDMO POGLAVLJE: Teorija razmjene i bihevioralna sociologija SKINNER I BIHEVIORIZAM
263 265
BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA
267
Osnovni koncepti Modifikacija ponašanja
267 270
TEORIJA RAZMJENE Homans i Dürkheim Homans i LeviStrauss Homans i strukturalni funkcionalizam Osnovne pretpostavke Homansa Pretpostavka uspješnosti Pretpostavka ο stimulansu Pretpostavka vrijednosti Pretpostavka deprivacija zadovoljenje Pretpostavke ο agresiji odobravanju Kritike Homansove teorije društva i kulture Parsons protiv Homansa Integrirana teorija razmjene P. Blaua Kritike Homansove teorije svijesti Integracija teorije razmjene i simboličkog interakcionizma
271 272 273 276 278 280 281 282 282 282 283 284 285 289 290
T R E N U T N I STATUS BIHEVIORALNIH TEORIJA
292
SAŽETAK
294
OSMO POGLAVLJE: Suvremena feministička teorija
297
(Patricia Madoo Lengerinann i Jill Niebrugge-Brantley) OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA
299
OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI
300
Feminizam: 1 6 0 0 . - 1960. Sociologija i feminizam: 1840. - 1960.
300 301
VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE T E O R I J E Teorije ο razlikama između rodova Biološka objašnjenja razlika između rodova Institucionalna objašnjenja razlika između rodova Socijalno-psihologijske teorije roda Teorije ο nejednakosti između rodova Liberalni feminizam Marksistički feminizam Teorije ο ugnjetavanju roda Psihoanalitička feministička teorija Radikalni feminizam Socijalistički feminizam
3 07 309 310 310 311 311 312 316 319 320 322 325
FEMINISTIČKA SOCIOLOŠKA TEORIJA Feministička dijalektika Makrosocijalni poredak Mikrosocijalni poredak Responsivna akcija nasuprot namjernoj akciji
329 329 331 333 333
XI
Prekidana interakcija nasuprot kontinuiranoj interakciji Pretpostavka ο nejednakosti nasuprot pretpostavci ο jednakosti Stratificirana značenja nasuprot uobičajenim značenjima Ograničenja nasuprot izbora u značenjima - kreiranjima položaja Subjektivnost Preuzimanje uloge i osjećaj ο drugome Internalizacija normi zajednice Priroda osobe kao socijalnog aktera Svijest ο svakodnevnom životu Povezanost sa sociologijskim paradigmama SAŽETAK
334 335 335 336 337 337 337 338 338 339 341
DEVETO POGLAVLJE: Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji
345
TEORIJA AKCIJE Parsonsova teorija akcije Jedinica djelovanja Voluntarizam Problemi u Parsonsovoj teoriji akcije Noviji radovi u području teorije akcije
346 347 347 348 349 352
SISTEMSKA TEORIJA Kritike sistemske teorije
352 356
STRUKTURALIZAM
357
Lingvistički korijeni Antropološki strukturalizam: Claude Levi-Strauss Strukturalni marksizam Sociološke varijante Goffmanov strukturalizam Barijere prihvaćanja Poststrukturalizam: ideje Michela Foucaulta
357 358 361 363 363 364 365
STRUKTURALNA TEORIJA Strukturalna teorija Petera Blaua
372 374
TEORIJA M R E Ž E
379
EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA Egzistencijalizam i fenomenologija Osnovni interesi Budući razvoj
381 383 384 3 85
SAŽETAK
385
DESETO POGLAVLJE: Sirenje osnovnog problema u suvremenoj sociologijskoj teoriji
387
MAKRO-MIKRO POVEZANOST: OSNOVNI TEORIJSKI PROBLEM SOCIOLOGIJE Teorija strukturacije Anthonyja Giddensa Jürgen Habermasova integracija akcijske i sistemske teorije Multidimenzionalna sociologija Jeffreyja Alexandera Mikrotemelji makrosociologije Pristup teorije racionalnog izbora povezanostima mikro i makro razina
389 390 393 394 396 397
XII
Simpozij ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi iz 1979. Simpozij ο makro i mikro sociološkoj analizi iz 1983. Integracija akcije i sistema Jamesa Colemana Integriranje humanizma i strukturalizma Prema integrativnijoj teoriji razmjene Strukturalna teorija akcije "Metodološki individualizam" Raymonda Boudona
398 399 399 401 401 403 404
ZAKLJUČCI
405
SAŽETAK
406
DODATAK: Metateorija i metateorijska shema za analiziranje sociologijske teorije
407
METATEORIJA Varijante metateorije
407 409
IDEJE THOMASA KUHNA
411
SOCIOLOGIJA: MULTIPARADIGMATIČNA ZNANOST Osnovne sociološke paradigme Paradigma socijalnih činjenica Socijalno-definicionistička paradigma Socijalno-bihevioralna paradigma
413 414 414 415 415
PREMA INTEGRIRANIJOJ SOCIOLOGIJSKOJ PARADIGMI Razine socijalne stvarnosti: pregled literature Razine socijalne stvarnosti: model
416 416 420
BIBLIOGRAFIJA
425
KAZALO AUTORA
469
KAZALO POJMOVA
477
XIII
Biografske i autobiografske skice Abdel R a h m a n Ibn-Khaldun 7 Auguste C o m t e 15 Max Weber 26 G e o r g Simmel 2 9 Sigmund Freud 3 1 Herbert Spencer 4 4 R o b e r t Park 5 0 Pitirim A. S o r o k i n 5 4 C. W r i g h t M i l l s 6 4 Emile D ü r k h e i m 8 4 R o b e r t K. M e r t o n : Autobiografska skica 1 0 2 Karl M a r x 1 2 8 Louis Althusser 1 5 0 N i c o s Poulantzas 1 5 5 I m m a n u e l Wallerstein 1 7 0 Gorge Herbert Mead 184 Erving G o f f m a n 1 9 7 Alfred Schutz 2 2 2 G e o r g e C. H o m a n s : Autobiografska skica 2 7 4 Jessie B e r n a r d 3 1 4 D o r o t h y Ε . Smith 3 2 6 T a l c o t t Parsons 3 5 0 Peter M . Blau 3 7 7
XIV
PREDGOVOR D r u g o izdanje ove knjige - Suvremena sociologijska teorija - nastalo je i simul t a n o je publicirano zajedno s drugim izdanjem knjige Sociološka teorija, knjige k o j a je posvećena pregledu ukupne povijesti teorije unutar discipline - klasične i s u v r e m e n e . Iako će određeni dio historijskog naslijeđa discipline biti prezentiran i ovdje, o s n o v n a je pažnja posvećena suvremenim teorijama. O s n o v n i razlog što je ova knjiga toliko d r a m a t i č n o različita o d prvog izdanja publiciranog tek prije n e k o l i k o godina, govori na svoj način ο vitalnosti s o c i o l o gijske teorije. Prvo poglavlje (Rane godine) i drugo poglavlje (Novije godine) nastavljaju i dalje s p r e g l e d o m sociologijskih teorija, iako su uključeni i m n o g i najnoviji oblici razvoja. Ostali dio knjige posvećen je raspravi ο najvažnijim suvremenim teorija ma. T r e ć e poglavlje započinje s raspravom ο strukturalnom f u n k c i o n a l i z m u , uključujući u o v o m izdanju i pregled ο strukturalno-funkcionalnim t e o r i j a m a T a l c o t t a Parsonsa. (Parsonsova misao ο teoriji akcije razmatra se u 9 . poglavlju.) T a k o đ e r , novost u ovom izdanju knjige je i rasprava iznesena u t r e ć e m poglavlju ο najnovijem porastu interesa za n e o f u n k c i o n a l i z a m . U t r e ć e m je poglavlju t a k o đer sadržana i rasprava ο konfliktnoj teoriji kao alternativi strukturalnom funkci onalizmu. U č e t v r t o m poglavlju raspravlja se ο osnovnim varijantama n e o m a r k s i s t i č k e teorije - e k o n o m s k o m determinizmu, hegelijanskom marksizmu (s p r o š i r e n o m raspravom ο Antoniju G r a m s c i j u ) , kritičkoj teoriji (sa značajnim proširenjem rasprave ο J ü r g e n u H a b e r m a s u ) , strukturalnom marksizmu, marksističkoj e k o n o m s k o j sociologiji (s n o v o m raspravom ο najnovijim radovima B u r a w o y a , E d wardsa i C l a w s o n a ) , historijski orijentiranom marksizmu, u k o j e je uključen i kraći novi odjeljak ο razvoju marksističke teorije igara. U p e t o m poglavlju raspravlja se ο s i m b o l i č k o m interakcionizmu, uključujući i nedavni razvoj kakav je na primjer p o n o v n o prosuđivanje značaja teorija Ervinga G o f f m a n a ili djela R o b e r t a Perinbanayagama. U šestom poglavlju raspravlja se ο f e n o m e n o l o g i j s k o j sociologiji i e t n o m e t o d o logiji. O v o poglavlje započinje s raspravom ο teorijama Alfreda Schutza. M a t e r i j a l ο e t n o m e t o d o l o g i j i bitno je izmijenjen, što je rezultat pojave novih radova ο toj temi, p o s e b n o radova britanskih e t n o m e t o d o l o g a i analitičara razgovora. U s e d m o m poglavlju raspravlja se ο teoriji razmjene i ο bihevioralnoj sociologi ji, i o n o je vrlo m a l o izmijenjeno u odnosu na ranije izdanje knjige. O s m o poglavlje p o t p u n o je n o v o raspravlja se ο feminističkoj teoriji, a p o s e b n o su ga napisala za ovo izdanje knjige dva eksperta - Patricija M a d o o L e n g e r m a n n i Jill N i e b r u g g e - B r a n t l e y . K o l i k o je meni p o z n a t o , ovo je prvi puta da se ο feminističkoj teoriji iscrpno izlaže u udžbeniku ο s o c i o l o š k o j teoriji. U devetom poglavlju daje se sistematizacija najnovijih oblika razvoja u suvre m e n o j teoriji. Z n a č a j n a pažnja posvećena je izmijenjenim p r i r o d a m a teorije akcije, sistemske teorije, strukturalizma i poststrukturalizma (što uključuje i n o v o preci zno razmatranje rada M i c h e l a F o u c a u l t a ) , strukturalne teorije k a o i novu raspravu ο teoriji mreže i egzistencijalističkoj sociologiji. 1 0 . poglavlje p o t p u n o je n o v o poglavlje, posvećeno d r a m a t i č n o m razvoju sociološke teorije u 8 0 - i m godinama - porastu n a p o r a da se integriraju m a k r o i XV
XVI
PREDGOVOR
m i k r o teorije. U njemu se raspravlja veliki broj radova od kojih su najznačajniji oni A n t h o n y j a G i d d e n s a ο teoriji strukturacije, zatim radovi J . H a b e r m a s a usmjereni integriranju a k c i o n e i sistemske teorije, radovi J e f f r e y j a A l e x a n d e r a ο multidimen zionalnoj sociologiji, radovi Randalla Collinsa ο osiguravanju m i k r o t e m e l j a m a k r o sociologije i radovi M i c h a e l a H e c h t e r a ο upotrebi teorije r a c i o n a l n o g izbora. Čini se da će ovi napori, usmjereni prema integriranju m a k r o i m i k r o teorija, biti osnovni p r e d m e t interesiranja sociologijske teorije u 1 9 9 0 - i m g o d i n a m a , a i kasnije. T i p r o b l e m i zaokupljaju pažnju nekih od najznačajnijih mladih t e o r e t i č a r a toga p o d r u č j a . Knjigu zaključuje jedan dodatak koji - osim što donosi raspravu ο m e t a t e o r i j s k o m pristupu koji označava cjelinu ove knjige - sada također nudi i pregled sociologijske m e t a t e o r i j e . O d r e đ e n broj biografskih skica ο R o b e r t u Parku, Karlu M a r x u , Emileu D u r k h e i m u , M a x u W e b e r u , G e o r g u Simmelu, T a l c o t t u Parsonsu, Alfredu Schutzu, R o b e r t u K. M e r t o n u , L ouisu Althusseru, Immanuelu W a l l e r s t e i n u , G e o r g e u H e r bertu M e a d u , G e o r g e u Casparu H o m a n s u i Peteru Blauu preuzet je iz p r e t h o d n o g izdanja knjige. B r o j takvih autobiografskih skica znatno je povećan u o v o m izdanju. N o v e biografske skice postoje ο Ibn Khaldunu, Augusteu C o m t e u , Sigm u n d u F r e u d u , H e r b e r t u S p e n c e r u , Pitirimu S o r o k i n u , C. W r i g h t M i l l s u , Ervingu G o f f m a n u , N i c o s u Poulantzasu, Jessie B e r n a r d i D o r o t h y Smith. Z a h v a l j u j e m Pat L e n g e r m a n n i Jill Brantley za njihovo poglavlje ο feminističkoj teoriji. Ž e l i o bih se također zahvaliti i R o g e r u R e i t m a n u i Davidu W a l c z a k u za njihovu p o m o ć prvom izdanju ove knjige, što se t a k o đ e r manifestiralo i u o v o m izdanju. P o s e b n o sam zahvalan B o b u Antoniu za njegove m n o g o b r o j n e i korisne ideje ο unapređenju ovog izdanja. Farid Alatas mi je m n o g o p o m o g a o u p r i p r e m a nju ovog n o v o g izdanja, a njegov poticaj da se uputim prema novim teorijskim perspektivama uvijek je bio uzbudljiv.
PRVI DIO UVOD
PRVO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: rane godine DRUŠTVENE SNAGE U RAZVOJU SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E POLITIČKE REVOLUCIJE INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA I RAST KAPITALIZMA RAST SOCIJALIZMA URBANIZACIJA RELIGIJSKA PROMJENA RAST ZNANOSTI I N T E L E K T U A L N E SNAGE I RAZVOJ SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E PROSVJETITELJSTVO I OSNIVANJE SOCIOLOGIJE U FRANCUSKOJ KARL M A R X I RAZVOJ NJEMAČKE SOCIOLOGIJE PORIJEKLO BRITANSKE SOCIOLOGIJE ITALIJANSKA SOCIOLOGIJA: PARETO I MOSCA RAZVOJ EUROPSKOG MARKSIZMA NA PRIJELAZU STOLJEĆA SAŽETAK
V ^ / v o je knjiga ο suvremenoj sociologijskoj teoriji. N j e n najznačajniji dio posve ćen je raspravi ο d o b r o utemeljenim teorijama koje su relevantne sve do današnjeg dana, ali i t e o r i j a m a koje tek bivaju priznatima. M e đ u t i m , adekvatno razumijeva nje današnjih teorija t a k o đ e r zahtijeva i o d r e đ e n o familijariziranje s historijom sociologijske teorije. Z b o g toga će ovo, kao i sljedeće poglavlje, biti p o s v e ć e n o pregledu najvažnijih teoretičara i teorija u povijesti sociologije. I a k o se sociologijske ideje m o g u pronaći u najranijoj historiji ljudskog r o d a , sociologija k a o distinktivna disciplina nije m n o g o starija od j e d n o g stoljeća. Z b o g toga, p r e m d a materijal koji se raspravlja u prva dva poglavlja nije suvremen, on t a k o đ e r nije niti sasvim povijestan. U j e d n o m d u g o r o č n o m smislu ukupna s o c i o l o gijska teorija je relativno m o d e r n a . M a t e r i j a l ο k o j e m ć e m o raspravljati suvremen je i u j e d n o m d r u g o m smislu: teorije i teoretičari ο kojima ć e m o raspravljati su uglavnom i dalje značajni sve do današnjeg dana. U z m i m o samo nekoliko primjera - ideje glavnih mislilaca - M a x a W e b e r a , Karla M a r x a i Ε . D u r k h e i m a još uvijek su v e o m a korisne i š i r o k o upotrebljavane, iako su prvotno bile razvijene u 1 8 0 0 t i m i ranim 1 9 0 0 t i m godinama. T a k o đ e r je p o t r e b n o sumirati historiju sociologijske teorije zbog toga što su m n o g e suvremene teorije već n e k o vrijeme s nama, a da bismo ih razumjeli, m o r a m o procijeniti njihove rane korijene i historijski kontekst u k o j e m su nastale. Z b o g toga ć e m o se u prva dva poglavlja najprije susresti s t e o r i j a m a koje će zaokupljati našu pažnju kroz ostatak ove knjige.
4
UVOD
I a k o postoji m n o g o definicija p o j m a sociologijska teorija, ova se knjiga osniva na jednostavnoj ideji da je sociologijska teorija široki sistem ideja koje razmatraju pitanja društvenog života od središnje važnosti. O v a je definicija u oštrom kontrastu s f o r m a l n i m "znanstvenim" definicijama k o j e se koriste u raspravama ο teoriji. F o r m a l n a definicija m o g l a bi biti da je teorija cjelina m e đ u s o b n o povezanih pretpostavki koje o m o g u ć u j u sistematizaciju znanja, objašnjenje i predviđanje društvenog života i poticanje novih istraživačkih hipoteza (Faia, 1 9 8 6 . : 1 3 4 ) . I a k o je ovakva definicija višestruko privlačna, o n a se j e d n o s t a v n o ne može uklopiti u m n o g e cjeline ideja ο kojima će se raspravljati u o v o j knjizi. D r u g i m riječima, većina sociologijskih sistema ideja ne ispunjava jedan ili više zahtjeva formalnih k o m p o n e n a t a teorije, ali ih većina s o c i o l o g a ipak smatra t e o r i j a m a . N a š interes je usmjeren p r e m a značajnim teorijskim radovima sociologa, odno sno p r e m a radu onih u drugim područjima koji su definirani kao značajni za sociologiju. Pojednostavljeno r e č e n o , ovo je knjiga ο "velikim idejama" u s o c i o l o giji, koje su izdržale probu vremena (ili su to o b e ć a l e ) , ο sistemima ideja k o j e raspravljaju ο najvažnijim društvenim pitanjima i sveobuhvatne su u svom zahva tu . 1
Prezentacija historije sociologijske teorije o g r o m a n je zadatak, no budući da t o m e p o s v e ć u j e m o samo dva poglavlja (poglavlje 1 . i 2 . ) , o n o što ć e m o ponuditi predstavlja krajnje selektivnu historijsku s k i c u . O s n o v n a ideja ovog historijskog uvoda je da čitatelja opskrbi s historijskom m a t r i c o m na koju se m o ž e nadograditi kasnija rasprava. Kada čitatelj nastavi prema idućim poglavljima u k o j i m a se razmatraju specifične teorije i doprinosi teoretičara, može se pokazati korisnim da se p o n o v n o vrati na pregled iznesen u ova dva prva poglavlja i razmotri o s n o v n a pitanja u njihovom historijskom kontekstu. (Prikaz 1.1 predstavlja shematsku sliku historije sociologijske teorije ο k o j o j se u o v o m poglavlju raspravlja.) T a k o đer može biti k o r i s n o p o n o v n o pročitati ova poglavlja kada se završi čitanje cijele knjige. (Tada će se znatno lakše razumjeti m n o g o materijala izloženog u t i m poglavljima.) 2
V e o m a je teško utvrditi datum kada je sociologijska teorija nastala. Ljudi su o d najranijeg v r e m e n a razmišljali ο društvenom životu i razvijali različite t e o r i j e . N o , mi se n e ć e m o vraćati do najranijih vremena starih G r k a , R i m l j a n a ili pak u srednji vijek. T o ne r a d i m o stoga što ljudi u tim e p o h a m a nisu imali značajne s o c i o l o g i j ske ideje, nego zbog toga što bi rezultat našeg istraživanja bio v e o m a m a l i ; potrošili b i s m o m n o g o vremena, a dobili bismo v e o m a m a l o ideja relevantnih za m o d e r n u sociologiju. Bez obzira na r e č e n o , nijedan od mislilaca koje p o v e z u j e m o s ranijim razdobljima nije mislio ο sebi kao ο sociologu, a i danas ih k a o takve rijetko klasificiramo. (Rasprava ο j e d n o m izuzetku nalazi se u biografskoj skici ο I b n - K h a l d u n u . ) T e k sredinom, a n a r o č i t o pri kraju 1 8 0 0 - t i h godina p r o n a l a z i m o mislioce koji m o g u biti jasno identificirani kao sociolozi. T o su sociologijski mislioci koji nas interesiraju, i naše ć e m o istraživanje započeti p r o u č a v a n j e m osnovnih društvenih i intelektualnih snaga koje su utjecale na formiranje njihovih ideja.
Postoji također elaborirana metasociologijska shema koja predstavlja osnovicu 1. i 2. poglavlja, te knjige u cjelini. Navedena shema je razvijena u poglavlju "Dodatak" na kraju knjige. Mnogo razradeniju historijsku skicu pogledaj također i kod Jerzy Szacki ( 1 9 7 9 . ) . 2
Slika 1 . 1 . Sociologijska teorija: rane godine FRANCUSKA DRUŠTVENE SNAGE
Političke revolucije
Prosvjetiteljstvo Montesquieu ( 1 6 8 9 - 1 7 5 5 ) Rousseau ( 1 7 1 2 - 1 7 7 8 )
Konzervativna reakcija Saint-Simon de Bonald ( 1 7 5 4 - 1 8 5 0 ) (1760-1825) de Maistre ( 1 7 5 3 - 1 8 2 1 )
Comte (1798-1857)
Dürkheim (1858-1917)
NJEMAČKA
Hegel (1770-1831)
Industrijska revolucija i rast kapitalizma
Mladohegelijanci Feuerbach (1804-1872)
Kant ( 1 7 2 4 - 1 8 0 4 )
Marx (1881-1883)
Ekonomski deterministi Kautsky (1854-1938)
Njemački historicizam Dilthey ( 1 8 3 3 - 1 9 1 1 )
Nietzsche ( 1 8 4 4 - 1 9 0 0 )
Rast
Hegelijanski marksisti Lukäcs (1885-1971) Weber (1864-1971)
Simmel (1858-1918)
ITALIJA
socijalizma Pareto ( 1 8 4 8 - 1 9 2 3 )
Urbanizacija
Mosca ( 1 8 5 8 - 1 9 4 1 ) Religijska promjena VELIKA BRITANIJA Rast znanosti
Politička ekonomija Smith ( 1 7 2 3 - 1 7 9 0 )
Ricardo ( 1 7 7 2 - 1 8 2 3 )
Evolucionistička teorija Spencer ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 )
6
UVOD
DRUŠTVENE SNAGE U RAZVOJU SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E Sva su intelektualna područja d u b o k o oblikovana njihovim socijalnim k o n t e k s t o m . T o se p o s e b n o odnosi na sociologiju, što ne proistječe samo iz socijalnog okvira u k o j e m sociologija djeluje, nego i zbog toga što sociologija koristi socijalni okvir k a o osnovni predmet svog proučavanja. V r l o ć e m o se kratko osvrnuti na najvažnije društvene uvjete u 1 9 . i r a n o m 2 0 . stoljeću, i t o na o n e koji su bili najvažniji za razvoj sociologije. T a k o đ e r ć e m o iskoristiti ovu o k o l n o s t da se u p o z n a m o s najvažnijim likovima u povijesti sociologijske teorije.
Političke revolucije Dugi niz političkih revolucija započet 1 7 8 9 . g. s F r a n c u s k o m revolucijom i koji se nastavio kroz 1 9 . stoljeće, bio je osnovni i neposredni činilac u razvoju s o c i o l o g i j skog teoretiziranja. Učinak tih revolucija bio je na m n o g a društva o g r o m a n , d o v o d e ć i do velikog b r o j a pozitivnih p r o m j e n a . M e đ u t i m , o n o što je privuklo pažnju m n o g i h ranih teoretičara nisu bile pozitivne k o n z e k v e n c e , nego negativni učinci takvih p r o m j e n a . T i su pisci bili p o s e b n o p o g o đ e n i k a o s o m i n e r e d o m k a o rezultatom revolucija, n a r o č i t o u F r a n c u s k o j . O n i su bili ujedinjeni u želji da p o n o v n o uspostave red u društvu. N e k i od najekstremnijih mislilaca toga p e r i o d a željeli su č a k povratak mirnih i stabilnih dana srednjeg vijeka. Profinjeniji mislioci shvatili su da je društvena p r o m j e n a koja je uslijedila učinila takav povratak n e m o g u ć i m . Z b o g toga su pokušali pronaći nove osnovice p o r e t k a u društvima k o j a su bila p r e o k r e n u t a naglavce političkim revolucijama 1 8 . i 1 9 . stoljeća. Interes za socijalni red postoji sve do današnjeg dana k a o jedna o d osnovnih p r e o k u p a c i j a mnogih sociologa i nekolicine sociologijskih teorija.
Industrijska revolucija i rast kapitalizma Industrijska revolucija koja je prodrmala m n o g a zapadna društva pretežno u 1 9 . i r a n o m 2 0 . stoljeću, bila je isto toliko važan činilac za formiranje sociologijske teorije kao što su to bile političke revolucije. Industrijska revolucija nije bila nekakav jednostavan događaj, nego mnoštvo m e đ u s o b n o povezanih događaja koji su kulminirali u transformiranju zapadnog svijeta od uglavnom p o l j o p r i v r e d n o g k pretežno industrijaliziranom sistemu. M n o g o ljudi napustilo je poljoprivredna d o b r a i poljoprivredu u o p ć e u zamjenu za industrijski rad u t v o r n i c a m a koje su nicale. Same tvornice bile su značajno izmijenjene serijom tehnologijskih u n a p r e đenja. D o š l o je i do porasta e k o n o m s k e birokracije koja je osiguravala m n o š t v o p o t r e b n i h servisa za industriju i rastući kapitalistički e k o n o m s k i sistem. U t a k v o m tipu e k o n o m i j e ideal je bio nađen u s l o b o d n o m tržištu gdje su se mogli razmjenji vati mnogi proizvodi industrijskog sistema. U okviru tog sistema, n e k o l i c i n a je m n o g o profitirala dok je većina radila sate i sate za niske plaće. R e a k c i j a protiv industrijskog sistema i o p ć e n i t o protiv kapitalizma dovela je do radničkog p o k r e t a k a o i do različitih radikalnih pokreta usmjerenih rušenju kapitalističkog sistema. Industrijska revolucija i kapitalizam, kao i reakcije na njih, doveli su do o g r o m n i h p r e o k r e t a u z a p a d n o m društvu koji su utjecali u velikoj mjeri i na s o c i o l o g e . Četiri
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
7
ABDEL RAHMAN IBN-KHALDUN: biografska skica Postoji tendencija da se ο sociologiji misli ka o ο isključi vo modernom zapadnom fenomenu. Međutim, znan stvenici su se i u drugim dijelovima svijeta, već dugo bavili sociologijom. Jedan takav primjer je i Abdel Rah man Ibn-Khaldun. Ibn-Khaldun je rođen u Tunisu, u Sjevernoj Africi, 27. svibnja 1332. godine (Faghirzadeh, 1982.). Rođen u obrazovanoj obitelji, Ibn-Khaldun je bio podučavan u Kur'anu (muslimanska sveta knjiga), matematici i povi jesti. Tijekom života služio je nekolicini sultana u Tunisu, Maroku, Španjolskoj i Alžiru kao ambasador, dvorski savjetnik i član školskog vijeća. Proveo je također dvije godine u zatvoru u Maroku zbog svoga uvjerenja da državni upravljači nisu bili istovremeno i božji uprav ljači. Poslije otprilike dva desetljeća političke aktivnosti, Ibn-Khaldun se vratio u Sjevernu Afriku gdje je otpočeo njegov intenzivni petogodišnji period proučavanja i pisanja. Radovi koje je u tom razdoblju stvorio povećali su mu popularnost i omogućili da postane profesor u Centru za islamske studije na Al-Azhar musli m a n s k o m sveučilištu u Kairu. U svojim dobro posjećenim predavanjima ο društvu i sociologiji, IbnKhaldun je naglašavao važnost proučavanja sociološke misli i historijskog promatranja. Do svoje smrti 1406. godine, Ibn-Khaldun je napisao mnogobrojne radove koji sadrže mnoštvo ideja zajedničkih i suvremenoj sociologiji. Posvetio se znanstvenom proučavanju društva, empirijskom istraživanju i potrazi za uzrocima društvenih feno mena. Značajnu pažnju obratio je proučavanju različitih društvenih institucija (na primjer, politici, privredi) i njihovoj međusobnoj povezanosti. Bio je zainteresiran i za komparativno proučavanje primitivnih i modernih društava. Ibn-Khaldun svakako nije imao dramatičan utjecaj na modernu sociologiju, no taj se utisak može izmijeniti kada znanstvenici općenito, a posebno oni islamski, ponovno otkriju njegov rad i naglase njegovo značenje za suvremenu sociologiju.
najznačajnija lika u ranoj historiji sociologijske teorije - Karl M a r x , M a x W e b e r , Emile D ü r k h e i m i G e o r g Simmel - bili su zaokupljeni, kao i m n o g i manje značajni mislioci, p r o m j e n a m a i p r o b l e m i m a koje su industrijalizacija i kapitalizam stvorili u društvu. Proveli su živote proučavajući navedene p r o b l e m e i u m n o g i m su slučajevima razvili programe koji će p r i p o m o ć i njihovu rješavanju.
Rast socijalizma V e l i k a cjelina p r o m j e n a koje su bile usmjerene borbi s p r o b l e m i m a izazvanih industrijskim sistemom i kapitalizmom, može biti nazvana socijalizmom. I a k o su neki sociolozi davali prednost socijalizmu kao rješenju industrijskih p r o b l e m a , većina m u je i o s o b n o i intelektualno oponirala. S jedne strane, Karl M a r x je bio aktivni pristalica rušenja kapitalističkog sistema i njegove zamjene socijalističkim sistemom. Iako on sam nije do kraja razvio teoriju socijalizma, p r o v e o je m n o g o
8
UVOD
v r e m e n a kritizirajući brojne aspekte kapitalističkog društva. O s i m toga, sam se angažirao u različitim o b l i c i m a političkih aktivnosti za koje je vjerovao da će p o m o ć i rastu socijalističkih društava. M e đ u t i m , M a r x je bio atipičan primjer za rane godine sociologijske t e o r i j e . M n o g i rani teoretičari, kao na primjer W e b e r i D ü r k h e i m , bili su protivnici socijalizma (barem u o n o m smislu k a k o ga je M a r x o c r t a o ) . I a k o su i o n i p r e p o znavali p r o b l e m e kapitalističkog društva, težili su društvenoj r e f o r m i unutar kapi talizma, a ne socijalnim revolucijama koje je zastupao M a r x . Bojali su se socijalizma više negoli kapitalizma. T a j strah je igrao daleko veću ulogu u razvoju s o c i o l o g i j ske teorije negoli M a r x o v o podržavanje socijalističke alternative kapitalizmu. U biti, k a k o ć e m o t o kasnije vidjeti, u m n o g i m slučajevima sociologijska se t e o r i j a razvila k a o reakcija protiv marksističke i, općenitije r e č e n o , socijalističke teorije.
Urbanizacija D j e l o m i č n o k a o rezultat industrijske revolucije, velike mase stanovništva u 1 9 . i 2 0 . stoljeću bile su iskorijenjene iz svojih ruralnih d o m o v a i preseljene u urbanizi r a n a p o d r u č j a . O v a masovna migracija bila je, u najvećoj mjeri, uvjetovana p o s l o vima k o j e je stvorio industrijski sistem u urbanim p o d r u č j i m a . O n je, m e đ u t i m , stvorio i m n o g e p o t e š k o ć e ljudima koji su se morali prilagoditi g r a d s k o m načinu života. O s i m toga, širenje gradova dovelo je do pojave naizgled b e s k o n a č n e liste urbanih p r o b l e m a - prenapučenosti, zagađenosti, buke, p r o m e t a , itd. P r i r o d a u r b a n o g života i njegovi problemi privukli su pažnju mnogih ranih s o c i o l o g a , p o s e b n o W e b e r a i G e o r g a S i m m e l a . Z a p r a v o , prva glavna škola a m e r i č k e s o c i o l o gije - C i k a š k a škola - bila je velikim dijelom definirana svojim i n t e r e s o m za grad, a koristila je C h i c a g o kao laboratorij u k o j e m je mogla proučavati urbanizaciju i njene p r o b l e m e .
Religijska promjena Socijalne p r o m j e n e uzrokovane političkim revolucijama, industrijskom revoluci j o m i urbanizacijom imale su d u b o k utjecaj na religioznost. M n o g i su rani s o c i o l o zi potekli iz religioznih obitelji i bili su aktivni, a u nekim slučajevima i p r o f e s i o nalno uključeni u religiju (Hinkle i H i n k l e , 1 9 5 4 . ) . Postavili su sociologiji iste ciljeve koje su imali u svojim religijskim životima. Željeli su poboljšati život ljudi (Vidich i L y m a n , 1 9 8 5 . ) . Z a neke (kao za C o m t e a ) , sociologija se t r a n s f o r m i r a l a u religiju. Sociologijske teorije ostalih autora nose nepogrešiv religiozni pečat. D ü r k h e i m je ο religiji napisao j e d n o od svojih glavnih djela. M o r a l n o s t igra ključnu ulogu ne samo u D u r k h e i m o v o j sociologiji, nego i u kasnijoj sociologijskoj teoriji (na primjer, u djelu T a l c o t t a Parsonsa). Veliki dio W e b e r o v e aktivnosti isto je t a k o posvećen religijama svijeta. M a r x se t a k o đ e r interesirao za religioznost, ali je njegova orijentacija bila daleko kritičnija.
Rast znanosti U d o b a kada se sociologijska teorija razvijala, interes za znanost, ne s a m o na sveučilištu nego i u društvu uopće, značajno je p o r a s t a o . T e h n o l o g i j s k i proizvodi
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
9
znanosti prodirali su u svaki dio života, a znanost je postizala o g r o m a n prestiž. O n i koji su bili povezani s najuspješnijim znanostima (fizika, biologija i kemija) zauzimali su i najčasnija mjesta u društvu. Sociolozi (posebno C o m t e i D ü r k h e i m ) od p o č e t k a su bili zaokupljeni znanošću, a m n o g i su željeli oblikovati sociologiju p r e m a u z o r i m a uspješnih fizikalnih i biologijskih znanosti. M e đ u t i m , takva ra sprava uskoro se pretvorila u sukob između onih koji su svim srcem prihvaćali znanstveni model i onih koji su (poput W e b e r a ) mislili da distinktivne karakteri stike društvenog života čine nekritičko prihvaćanje znanstvenog m o d e l a teškim i n e r a z u m n i m . Problem odnosa između sociologije i znanosti i dan-danas se ra spravlja, iako čak i letimičan pregled najznačajnijih časopisa iz toga p o d r u č j a ukazuje na p r e d o m i n a n t n o s t onih koji favoriziraju sociologiju kao znanost. O v o su s a m o neki od najvažnijih činilaca koji su odigrali ključne uloge u r a n i m g o d i n a m a razvoja sociologijske teorije. Utjecaj tih činilaca postat će jasniji k a d a b u d e m o raspravljali ο raznim teoretičarima i t e o r i j a m a s p o m e n u t i m u o v o j knjizi. M n o g o s t r u k o s t ostalih socijalnih činilaca također je bila bitna u historiji s o c i o l o gijske t e o r i j e , iako se njihov utjecaj ne može t o č n o odrediti. N a primjer, radikalni p o k r e t iz 1 9 6 0 - i h i ranih 1 9 7 0 - i h godina doveo je u SAD i u drugim zemljama do o b n o v l j e n o g interesa za marksističku i za druge oblike radikalnih teorija. I a k o njihov utjecaj varira u intenzitetu, socijalni činioci uvijek su implicirani u razvoju sociologijske teorije. I a k o su socijalni činioci značajni, osnovni predmet ovog poglavlja su intelektu alne snage koje su imale glavnu ulogu u oblikovanju sociologijske t e o r i j e . U r e a l n o m životu, naravno, intelektualni činioci ne mogu biti odvojeni o d socijalnih snaga. N a primjer, u raspravi ο prosvjetiteljstvu koja slijedi vidjet ć e m o da je taj p o k r e t bio blisko vezan (a u m n o g i m slučajevima je stvorio intelektualnu osnovu) za socijalne p r o m j e n e koje smo ranije spomenuli.
I N T E L E K T U A L N E SNAGE I RAST SOCIOLOGIJSKE TEORIJE M n o g e intelektualne snage koje su oblikovale razvoj socijalnih teorija razmatraju se u okviru nacionalnih konteksta u kojima se i njihov utjecaj prvenstveno o s j e ć a o . Z a p o č e t ć e m o s prosvjetiteljstvom i njegovim utjecajem na razvoj sociologijske teorije u F r a n c u s k o j .
Prosvjetiteljstvo i osnivanje sociologije u Francuskoj Mišljenje je m n o g i h da prosvjetiteljstvo potiče kritički razvoj u smislu kasnije evolucije sociologije ( H a w t h o r n , 1 9 7 6 . ; Nisbet, 1 9 6 7 . ; Seidman, 1 9 8 3 . ; Z e i t l i n , 1 9 8 1 . ) . Prosvjetiteljstvo je bilo period izvanrednog intelektualnog razvoja i p r o mjena u filozofskom mišljenju . Veliki broj utemeljenih ideja i vjerovanja - o d 1
Ovaj odjeljak osniva se na radu Irvinga Zeitlina ( 1 9 8 1 . ) . Iako je zbog koherentnosti ovdje prezentirana cijela Zeitlinova analiza, ona ima niz ograničenja: postoje i bolje analize prosvjetiteljstva, moguće je spomenuti i mnoge druge činioce u razvoju sociologije, a Zeitlin ponekad prenaglašava pojedinačne utjecaje (npr. onaj Marxov). Međutim, u cjelini Zeitlin pruža dobru polaznu točku obzirom na ciljeve ovog poglavlja.
10
UVOD
kojih su m n o g i povezani s društvenim životom - bio je za vrijeme prosvjetiteljstva o d b a č e n i zamijenjen. Najznačajniji mislioci povezani s prosvjetiteljstvom bili su francuski filozofi Charles M o n t e s q u i e u ( 1 6 8 9 - 1 7 5 5 ) i J e a n J a c q u e s R o u s s e a u ( 1 7 1 2 - 1 7 7 8 ) . Utjecaj prosvjetiteljstva na sociologijsku teoriju bio je, m e đ u t i m , više indirektan i negativan, negoli direktan i pozitivan. K a k o t o navodi Irving Zeitlin - "rana sociologija razvila se kao reakcija na prosvjetiteljstvo" ( 1 9 8 1 . : 1 0 ) . M i s l i o c i ere prosvjetiteljstva bili su, iznad svega, pod utjecajem dviju intelektu alnih struja: filozofije 1 7 . stoljeća i znanosti. Filozofiju 1 7 . stoljeća oblikovala je djelatnost mislilaca kakvi su, na primjer, bili R e n e Descartes, T h o m a s H o b b e s i J o h n L o c k e . Naglasak je bio u s r e d o t o č e n na stvaranje velikog, općeg i vrlo apstraktnog sistema ideja koje čine r a c i o n a l n o prosuđivanje. Ovi mislioci, povezani s prosvjetiteljstvom, nisu odbijali ideju da sistemi ideja moraju biti opći te da moraju stvoriti r a c i o n a l n o mišljenje, ali su najznačajnije n a p o r e usmjerili da svoje ideje izvedu iz stvarnog svijeta te da ih u njemu provjere. Drugim riječima, željeli su kombinirati empirijsko istraživanje s r a z u m o m (Seidman, 1 9 8 3 . : 3 6 - 3 7 ) . M o d e l za navedenu zamisao bila je znanost, p o s e b n o N e w t o n o v a fizika. Ovdje vidimo širenje primjene znanstvene m e t o d e na socijalna pitanja. N a j e d n o j drugoj razini, ne samo da su mislioci prosvjetiteljstva željeli da njihove ideje budu, barem d j e l o m i č n o , derivirane iz stvarnog svijeta, nego su t a k o đ e r željeli da one budu i upotrebljive za socijalni svijet, n a r o č i t o za kritičku analizu toga svijeta. Stoga m o ž e m o reći da se period prosvjetiteljstva o d l i k o v a o v j e r o m da ljudi m o g u razumjeti i kontrolirati univerzum stvarnosti sredstvima razuma i e m p i r i j skog istraživanja. T a k v o se stajalište zasnivalo na činjenici da je prirodni svijet o d r e đ e n prirodnim z a k o n i m a pa se činilo da takav m o r a biti i socijalni svijet. F i l o z o f je, p r e m a t o m e , koristeći razum i istraživanje t r e b a o otkriti te društvene z a k o n e . Kada su j e d n o m shvatili kako funkcionira društveni svijet, mislioci p r o svjetiteljstva imali su i praktičan cilj - stvaranje "boljeg", racionalnijeg svijeta. Naglašavajući razum, filozofi prosvjetiteljstva težili su odbijanju vjerovanja u tradicionalni autoritet. Kad su ispitivali tradicionalne vrijednosti i institucije, često su utvrđivali da su one iracionalne, o d n o s n o suprotne ljudskoj prirodi, ograničavajuće za ljudski rast i razvoj. Misija filozofa prosvjetiteljstva, koji su bili praktični i željeli p r o m j e n u , bila je prevladavanje takvog iracionalnog sistema. K O N Z E R V A T I V N A REAKCIJA NA PROSVJETITELJSTVO Površno gledajući, m o ž e m o pomisliti da je francuska sociologija bila p o d izravnim i pozitivnim utjecajem prosvjetiteljstva. N a k o n c u , nije li francuska sociologija postala racionalna, empirijski orijentirana, znanstvena i usmjerena p r e m a p r o m j e n a m a ? O d g o v o r je pozitivan, no takav se razvoj nije zbio prije n o što je bila oblikovana cjelinom ideja koje su se razvile k a o reakcija na prosvjetiteljstvo. Seidman prosuđuje o v a k o : "Ideologija protuprosvjetiteljstva predstavljala je virtu alnu inverziju prosvjetiteljskog liberalizma. Umjesto modernističkih premisa, m e đu kritičarima prosvjetiteljstva m o ž e m o otkriti snažna a n t i m o d e r n a raspolože n j a . " ( 1 9 8 3 . : 5 1 ) . K a k o ć e m o kasnije vidjeti, sociologija u o p ć e , a p o s e b n o francu ska sociologija, od samog svog p o č e t k a predstavljala je nezgodnu mješavinu ideja prosvjetiteljstva i ideja suprotstavljenih prosvjetiteljstvu. Najekstremniji oblik opozicije idejama prosvjetiteljstva bila je francuska k a t o lička k o n t r a r e v o l u c i o n a r n a filozofija, prezentirana u idejama Louisa de B o n a l d a
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
11
( 1 7 5 4 - 1 8 4 0 ) i J o s e p h a de M a i s t r e a ( 1 7 5 3 - 1 8 2 1 ) . Ovi se autori nisu s a m o usproti vili prosvjetiteljstvu, nego su ustali i protiv Francuske revolucije k o j u su smatrali d j e l o m i č n i m p r o i z v o d o m načina razmišljanja karakterističnog za period prosvjeti teljstva. D e B o n a l d je, na primjer, bio uznemiren r e v o l u c i o n a r n i m p r o m j e n a m a i zahtijevao je povratak u mir i harmoniju srednjeg vijeka. P r e m a n j e g o v o m mišlje nju, B o g je bio izvor društva; p r e m a t o m e , razum, koji je bio t o l i k o značajan filozofima prosvjetiteljstva, shvaća se inferiornim pred tradicionalnim religioznim vjerovanjima. Štoviše, budući da je Bog stvorio društvo, ljudi se u o p ć e ne bi smjeli miješati pokušavajući promijeniti tu svetu kreaciju. U širem smislu, de B o n a l d se suprotstavljao svemu o n o m e što je umanjivalo značaj tradicionalnih institucija kakve su, na primjer, patrijarhat, m o n o g a m n a obitelj, m o n a r h i j a i katolička crkva. Nazvati de B o n a l d o v o stanovište samo konzervativnim značilo bi podcijeniti ga. I a k o de B o n a l d predstavlja prilično ekstreman oblik konzervativne reakcije, njegov rad sadrži i koristan uvod njenim o p ć i m premisama. Konzervativci su, na primjer, odbacili u potpunosti sve o n o što su smatrali "naivnim" r a c i o n a l i z m o m prosvjetiteljstva. O n i su ne samo priznavali iracionalne aspekte društvenog života, n e g o su im pridavali pozitivnu vrijednost. Z b o g toga su f e n o m e n e kakvi su na primjer tradicija, imaginacija, e m o c i o n a l i z a m ili religija smatrali korisnim i n e o p h o d n i m k o m p o n e n t a m a društvenog života. Z b o g toga nisu voljeli p r o m j e n u i težili su zadržavanju postojećeg poretka, a oblike društvenog razvoja kakvi su, na primjer, F r a n c u s k a ili industrijska revolucija držali razornim silama. Konzervativci su naglašavali veliko značenje socijalnog p o r e t k a , što i nadalje ostaje j e d n o m o d središnjih t e m a velikog dijela sociologijske teorije. Zeitlin navodi 10 glavnih konzekvenci koje su proistekle iz konzervativne reakcije na prosvjetiteljstvo i koje su, prema njegovu mišljenju, poslužile b a r e m inicijalno za kasniji razvoj francuske sociologije. 1.
M i s l i o c i prosvjetiteljstva naglašavali su značenje individualnog, a konzerva tivna je reakcija osnovne sociološke interese usmjeravala naglašavajući druš tvo i druge globalne f e n o m e n e . Društvo se shvaćalo drugačijim od puke agregacije individua. Smatralo se da o n o ima svoju o s o b n u egzistenciju, svoje o s o b n e zakone razvoja i duboke korijene u prošlosti.
2.
Društvo je bilo najvažnija jedinica analize; bilo je važnije od p o j e d i n c a . O n o je o b l i k o v a l o pojedinca prvenstveno p r o c e s o m socijalizacije. Pojedinac se čak nije shvaćao kao osnovni e l e m e n t društva. Društvo se sastojalo od sljedećih sastavnih dijelova - uloga, statusa, o d n o s a , struktura i institucija. Pojedinci samo popunjavaju navedene dijelove društva. Dijelovi društva m e đ u s o b n o su povezani i međuzavisni. T e su m e đ u p o v e z a nosti činile glavnu osnovicu društva. T a k v o je stajalište vodilo ka konzerva tivnoj političkoj orijentaciji. Budući da su, dakle, dijelovi društva m e đ u s o b n o povezani, odatle proizlazi i zaključak da loše tretiranje s a m o j e d n o g dijela društva m o ž e voditi do podcjenjivanja značenja drugih dijelova, a k o n a č n o i sistema u cjelini. T o također znači da se promjene u s o c i j a l n o m sistemu m o r a j u izvoditi s krajnjom opreznošću.
3.
4.
5.
P r o m j e n a se ne shvaća kao opasnost samo za društvo i njegove dijelove, n e g o t a k o đ e r i za pojedince u društvu. Različiti dijelovi društva zadovoljavaju različite ljudske p o t r e b e . U k o l i k o su institucije p o r e m e ć e n e , ljudi će najvjero jatnije trpjeti, a to će vjerojatno dovesti do društvenog nemira.
12 6.
7.
UVOD O p ć a je tendencija bila da se razni široki dijelovi društva smatraju k o r i s n i m a i za pojedince i za društvo. K a o rezultat, bilo je v e o m a m a l o želje da se traže negativni učinci postojećih društvenih struktura i institucija. M a n j e jedinice društva poput, na primjer, obitelji, susjedstva, religijskih zajednica ili radnih grupa, smatrale su se bitnima i za p o j e d i n c a i za društvo. O n e su osiguravale intimno licem-u-lice okruženje koje je ljudima p o t r e b n o da prežive u m o d e r n o m društvu.
8.
Postojala je t a k o đ e r i tendencija da se različite oblike m o d e r n i h društvenih p r o m j e n a kakvi su, na primjer, industrijalizacija, urbanizacija i birokratizacija, vidi k a o pojave s razornim u č i n k o m na društvo. T a k v e su se p r o m j e n e dočekivale sa strahom i tjeskobom, pa je naglasak u razmišljanjima s p o m e n u tih mislilaca bio na proučavanju različitih načina tretiranja pretpostavljenih razornih učinaka.
9.
I a k o su m n o g e od tih p r o m j e n a vodile prema bolje o r g a n i z i r a n o m društvu, konzervativna reakcija je ipak naglašavala neracionalne učinke (na primjer rituale, c e r e m o n i j e , molitve) u društvenom životu.
1 0 . N a posljetku, konzervativci su podržavali postojanje hijerarhijskog sustava, smatrajući da u društvu m o r a postojati diferencirajući sistem statusa i nagra da. Ovih deset nabrojanih aspekata, deriviranih iz konzervativne reakcije na p r o svjetiteljstvo, treba vidjeti kao neposrednu intelektualnu osnovu razvoja sociologi je u F r a n c u s k o j . M n o g e su od navedenih ideja našle svoj put u r a n o m s o c i o l o g i j s k o m razmišljanju, premda su i neke od ideja prosvjetiteljstva (empirizam, na primjer) t a k o đ e r bile utjecajne. I a k o smo naglasili postojanje diskontinuiteta između prosvjetiteljstva i reakcije na njega, Seidman t a k o đ e r ističe i postojanje kontinuiteta i povezanosti. Prvo protu-prosvjetiteljstvo je nastavilo znanstvenu tradiciju razvijenu u prosvjetitelj stvu. D r u g o - iz prosvjetiteljstva je preuzeto naglašavanje značenja kolektiviteta (kao jedinica oponiranih p o j e d i n c i m a ) , što je kasnije značajno p r o š i r e n o . T r e ć e - i jedna i druga orijentacija m n o g o se zanimala za p r o b l e m e suvremenog svijeta, o s o b i t o njegove negativne učinke na pojedince. Sada ć e m o se uputiti k stvarnom osnivanju sociologije kao distinktivne discipli ne - posebice p r e m a proučavanju djela triju francuskih mislilaca: C l a u d e a Saint-Sim o n a , Augustea C o m t e a i p o s e b n o Emilea D u r k h e i m a . Postoji o p ć a suglasnost da se upravo oni m o g u smatrati osnivačima sociologije. C L A U D E H E N R I S A I N T - S I M O N ( 1 7 6 0 - 1 8 2 5 ) . Saint-Simon je bio stariji od Augustea C o m t e a , koji je u mlađim godinama radio kao njegov sekretar i u č e n i k . Postoji vrlo velika sličnost u idejama ovih dvaju mislilaca, pa ipak je oštra rasprava među njima dovela do k o n a č n o g razlaza ( K . T h o m p s o n , 1 9 7 5 . ) . B u d u ć i da se C o m t e o b i č n o drži značajnijim za osnivanje sociologije, navest ć e m o s a m o n e k o l i k o osnovnih teza iz razmišljanja Saint-Simona. Najinteresantniji aspekt S a i n t - S i m o n o v o g djelovanja je njegov značaj / za k o n zervativne sociologijske teorije (kakva je na primjer C o m t e o v a ) i marksističku teoriju, k o j a je višestruko suprotstavljena konzervativnoj sociologiji. Slijedeći konzervativnu nit, Saint-Simon je želio sačuvati društvo onakvim kakvo je bilo, međutim, ipak nije želio povratak na oblike iz srednjeg vijeka, k a k o su t o tražili de
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
13
B o n a l d i de M a i s t r e . Bio je t a k o đ e r i pozitivist (Dürkheim, 1 9 2 8 . / 1 9 6 3 . : 1 4 2 ) što znači da je smatrao kako se pri proučavanju društvenih f e n o m e n a moraju koristiti iste znanstvene tehnike kao i u prirodnim znanostima. U r a d i k a l n o m smislu, S a i n t - S i m o n se zalagao za socijalne r e f o r m e , n a r o č i t o za centralizirano planiranje privredog sistema. Ali, Saint-Simon nije otišao toliko daleko k o l i k o je t o kasnije učinio M a r x . I a k o je i on poput M a r x a smatrao kapitaliste slojem koji nasljeduje feudalno plemstvo, bilo mu je neprihvatljivo zamisliti da bi radnička klasa m o g l a zamijeniti kapitaliste. M n o g e Saint-Simonove ideje mogu se naći i u C o m t e o v i m djelima, pa ć e m o ih u nastavku ukratko ispitati. A U G U S T E C O M T E ( 1 7 9 8 - 1 8 5 7 ) . C o m t e je prvi upotrijebio termin sociologija. I m a o je o g r o m a n utjecaj na rane sociologijske teoretičare (posebno na H e r b e r t a S p e n c e r a i Emilea D u r k h e i m a ) . V j e r o v a o je da sociologijsko proučavanje m o r a biti znanstveno, kao što t o drže i mnogi suvremeni sociolozi (Lenzer, 1 9 7 5 . ) . Pa ipak, Auguste C o m t e n e m a više g o t o v o nikakav značajan utjecaj na sociologiju. C o m t e o v o djelovanje može se shvatiti - m a k a r d j e l o m i č n o - k a o reakcija na F r a n c u s k u revoluciju i prosvjetiteljstvo koje je smatrao osnovnim u z r o k o m izbija nja F r a n c u s k e revolucije ( 1 8 3 0 . - 1 8 4 2 . / 1 9 7 4 . ; 1 8 5 1 . - 1 8 5 4 . / 1 9 7 6 . ) . J a k o ga je smetala anarhija koja se proširila društvom i bio je v e o m a kritičan p r e m a o n i m francuskim misliocima koji su imali pozitivan stav prema prosvjetiteljstvu i revo luciji. Svoj znanstveni pogled razvio je k a o "pozitivizam" ili "pozitivnu filozofiju" da bi se b o r i o protiv o n o g a što je smatrao negativnom i destruktivnom f i l o z o f i j o m prosvjetiteljstva. C o m t e je bio u suglasju, ali i pod utjecajem francuskih k o n t r a r e volucionarnih katolika (posebno de B o n a l d a i de M a i s t r e a ) . M e đ u t i m , njegov se rad m o ž e proučavati neovisno ο njihovim utjecajima u najmanje dva smisla. N a prvom mjestu, C o m t e nije smatrao m o g u ć i m povratak u srednji vijek; n a p r e d a k znanosti i industrije učinio je to n e m o g u ć i m . D r u g o - razvio je daleko finiji teorijski sustav nego njegovi prethodnici, koji je bio primjeren za oblikovanje d o b r o g dijela rane sociologije. C o m t e je razvio socijalnu fiziku, o d n o s n o o n o što će kasnije nazvati sociologi jom da bi se b o r i o protiv negativnih filozofija i anarhije koja se, p o n j e m u , proširila francuskim društvom. U p o t r e b a složenice socijalna fizika j a s n o je p o k a zala da je C o m t e težio modelirati sociologiju po uzoru na "krute znanosti". T a nova znanost, koja će po njegovom mišljenju postati glavna znanost, trebala je proučavati i socijalnu statiku (postojeće socijalne strukture) i socijalnu dinamiku (socijalnu p r o m j e n u ) . Iako se u o b a aspekta tražilo utvrđivanje z a k o n a društvenog života, smatrao je socijalnu dinamiku značajnijom od socijalne statike. Interes za socijalnu p r o m j e n u odražavao je njegov interes za socijalnu r e f o r m u koja bi trebala popraviti bolesti do kojih su dovele Francuska revolucija i prosvjetitelj stvo. C o m t e se nije zalagao za revolucionarnu p r o m j e n u budući da je držao da će p r i r o d n a evolucija društva sama učiniti stvari boljima. R e f o r m e su bile p o t r e b n e s a m o da m a l o p o t p o m o g n u prirodni proces. O v o nas vodi do najhitnijeg dijela C o m t e o v e teorije - njegove teorije evolucije ili zakona ο tri stadija. T a teorija tvrdi da je svijet u svojoj povijesti p r o š a o kroz tri intelektualna stadija razvoja. Prema C o m t e u , ne samo da je svijet prošao kroz taj p r o c e s , nego su i grupe, društva, znanosti, pojedinci, pa čak i svijest ljudi prošli kroz tri navedena stadija. Teološki stadij je bio prvi i on je p o s t o j a o u svijetu prije 1 3 0 0 . g o d i n e . U t o m je periodu osnovni sistem ideja naglašavao vjerovanje da se
14
UVOD
nadnaravne sile, koje su ljudima propagirali religiozni pojedinci, nalaze u korijenu svega. Preciznije r e č e n o , socijalni i prirodni svijet shvaćao se k a o božji proizvod. Drugi je metafizički stadij koji je postojao - grubo r e č e n o - između 1 3 0 0 . i 1 8 0 0 . g o d i n e . U o v o m stadiju, vjerovalo se da razne apstraktne sile k a o , na primjer, "priroda" a ne personalizirani bogovi objašnjavaju g o t o v o sve. K o n a č n o , 1 8 0 0 . godine svijet ulazi u pozitivističku fazu koju odlikuje vjera u znanost. Ljudi se više ne interesiraju za prapočela (Bog ili priroda) i umjesto toga p r o m a t r a j u društveni i prirodni svijet u potrazi za zakonima koji njima upravljaju. Sasvim je j a s n o da se u svojoj teoriji svijeta C o m t e k o n c e n t r i r a o na proučavanje intelektualnih činilaca. I stvarno, drži C o m t e , intelektualni p o r e m e ć a j je uzrok socijalnih p o r e m e ć a j a . Poremećaji društvenog sustava proistječu iz ranijih sistema ideja ο svijetu ( t e o l o š k o m i metafizičkom) i nastavljaju postojati i u pozitivistič k o m (znanstvenom) d o b u . T e k o n d a kada pozitivizam postigne p o t p u n u k o n t r o l u , prestat će društveni p o r e m e ć a j i . Budući da se radi ο e v o l u c i o n o m procesu, n e m a nikakve p o t r e b e podržavati socijalne nemire i revolucije. Pozitivizam će d o ć i , i a k o ne t a k o brzo k a k o bi to neki htjeli. Ovdje C o m t e o v socijalni r e f o r m i z a m i njegova sociologija koincidiraju. Sociologija može ubrzati dolazak pozitivizma i, p r e m a t o m e , donijeti društvu red. Više od svega, C o m t e nije želio priznati značaj revolu cija. Prema njegovu mišljenju, već je dosta nereda u svijetu. O n drži da je p o t r e b n o težiti intelektualnoj promjeni pa, p r e m a t o m e , n e m a nikakvog razloga za socijalnu i političku revoluciju. D o sada smo se već susreli s n e k o l i k o C o m t e o v i h postavki k o j e će biti od velike važnosti za razvoj sociologije - s njegovim osnovnim konzervativizmom, r e f o r m i z m o m i scijentizmom, kao i njegovim evolucionističkim p o g l e d o m na svijet. N e k o liko drugih aspekata zahtijeva da ih se ovdje s p o m e n e , budući da i o n i igraju glavnu ulogu u razvoju sociologije. N a primjer, njegova se sociologija nije k o n c e n trirala na p o j e d i n c a , nego kao osnovicu svoje analize uzima šire jedinice, p o p u t obitelji. O n t a k o đ e r upozorava da treba proučavati i socijalnu strukturu i socijalnu p r o m j e n u . O d v e o m a je velike važnosti za kasniji razvoj sociologijske t e o r i j e , p o s e b n o strukturalnog funkcionalizma, C o m t e o v o naglašavanje sistemskog k a r a k tera društva, o d n o s n o veza koje postoje između raznih dijelova društva. Pridavao je t a k o đ e r veliku važnost ulozi konsenzusa u društvu. V i d i o je vrlo malu korist u shvaćanju društva kao neizbježivog sukoba između radnika i kapitalista. N a d a l j e , C o m t e naglašava potrebu da se provode sociologijska istraživanja a ne apstraktno teoretiziranje, a t a k o đ e r se zalaže da sociolozi koriste e k s p e r i m e n t i k o m p a r a t i v no-historijsku analizu. K o n a č n o , C o m t e je bio i elitist; vjerovao je da će sociologija postati glavna znanstvena sila u svijetu zbog sposobnosti da interpretira društvene zakone i razvija r e f o r m e s kojima se problemi mogu rješavati unutar sistema. C o m t e je bio na najistaknutijem položaju razvoja pozitivističke sociologije ( H a l f p e n n y , 1 9 8 2 . ; B r y a n t , 1 9 7 8 . ) , orijentacije koju posljednjih godina d o v o d e u pitanje m n o g i sociolozi i filozofi znanosti. Pa ipak, mnogi empirijski orijentirani sociolozi i neki teoretičari nastavljaju i nadalje djelovati u okviru pozitivističke orijentacije. J o n a t h a n T u r n e r ( 1 9 8 5 a . ) primjer je takvog t e o r e t i č a r a . P r e m a nje m u , C o m t e o v pozitivizam naglašava da "je socijalni univerzum podložan razvoju apstraktnih zakona koji mogu biti testirani pažljivim prikupljanjem p o d a t a k a " a "ti će apstraktni zakoni označiti osnovne i generičke karakteristike socijalnog u n i v e r z u m a i o d r e d i t i njihove ' p r i r o d n e o d n o s e ' " ( 1 9 8 5 a . : 2 4 ) . T u r n e r je vrlo j a s n o p o k a z a o k o l i k o je on sam u suglasju s C o m t e o v i m p o z i t i v i z m o m : "Srna-
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
15
AUGUSTE COMTE: biografska skica Auguste Comte je rođen u Montpellieru, u Francuskoj, 19. siječnja 1798. godine, lako odličan student, Comte nije nikada diplomirao, što je imalo negativan učinak na njegovu karijeru. 1818. postao je sekretar (i "adoptirani sin", /Manuel, 1962.:251/) Claudea Henrija Saint-Simona, filozofa starijeg od njega 40. godina. Nekoliko su godina radili zajedno, ali 1824. su se razišli jer je Comte mislio da Saint-Simon nedovoljno nagrađuje njegove doprinose. Ο svojim odnosima sa SaintSimonom Com te je kasnije pisao kao ο "morbidnoj lekciji moje mladosti koju je iskoristio korumpirani mađioničar" (Dürkheim, 1928./1962.:144). Usprkos kasnijem neprijateljstvu, Comte je ipak često priznavao Saint-Simonove zasluge: "Svakako intelektualno mnogo dugujem Saint-Simonu...na mene je veoma snažno utjecao usmjerujući me u filozofskom pravcu koji sam sasvim jasno danas sam stvorio i koji ću slijediti bez ikakvog dvoumljenja cijeli svoj život" (Dürkheim, 1928./1962.:144). 1826. Comte je izradio shemu prema kojoj će održati seriju od 72 javna predava nja ο svojoj filozofiji života. Predavanja su privukla biranu publiku, ali su nakon samo tri predavanja prekinuta jer je Comte doživio nervni slom. Nakon tog događaja i dalje je imao psihičkih problema i jednom prigodom je, 1827., pokušao samoubojstvo bacivši se u rijeku Seinu. lako nije mogao ostvariti regularno mjesto na Ecole Polytechnique, Comte je dobio manje značajan raspored kao predavač 1832., a 1837. je postavljen na viši položaj prijemnog ispitivača, što mu je prvi put u životu osiguralo adekvatan prihod. U tom periodu Comte je radio na djelu u 6 tomova po kojem je i najpoznatiji - Cours de Philosophie Positive (Kurs pozitivne filozofije), koje je konačno publicirano 1842. U tom je djelu Comte prvi upotrijebio termin sociologija. Također je naglasio svoj stav da je sociologija najviša znanost. U istom je radu napao Ecole Politechnique pa je kao rezultat takvog djelovanja 1844. izostalo produženje njegovog namještenja. 1851. završio je djelo Systeme de Politique Positive (Sistem pozitivne politike) u četiri dijela, u kojem je s mnogo praktičnijom namjerom razradio veliki plan reorganizacije društva. Comte je imao mnoštvo bizarnih ideja. Na primjer, vjerovao je u "cerebralnu higijenu", što znači da je sam izbjegavao čitati radove drugih autora, zbog čega je ostao beznadno izoliran od intelektualnih razvoja svoga vremena. Comte je ο samom sebi fantazirao kao ο najvišem svećeniku nove religije ljudskog roda; vjerovao je u svijet kojim će konačno upravljati sociolozi - svećenici. I pored tih nevjerojatnih ideja, Comte je imao mnogo sljedbenika u Francuskoj i drugim zemljama. Umro je 5. rujna 1857.
t r a m da se t r e b a m o vratiti C o m t e u , p o n o v n o sjesti u naše f o t e l j e i z a p o č e t i t e o r e t i z i r a t i . T e k kada t e o r e t i č a r i p o č n u razvijati a p s t r a k t n e p r i n c i p e i a n a l i t i č k e m o d e l e ο n e p r o m j e n j i v i m i n e p r o l a z n i m o s o b i n a m a s o c i j a l n o g svijeta, s o c i o l o g i j a se m o ž e nadati k u m u l i r a n j u znanja ο l j u d s k o j a k c i j i , i n t e r a k c i j i i organizaciji" ( 1 9 8 5 a . : 3 0 ) .
16
UVOD
Alternativni pogled koji je posljednjih godina privukao m n o g o sljedbenika je post-pozitivizam. O n o p ć e n i t o odbija ideju postojanja r a c i o n a l n e , objektivne zna nosti, i specifično postojanje takve znanosti unutar sociologije. S c h w e d e r i Fiske opisuju post-pozitivizam na sljedeći način: "Promjena u s u v r e m e n o m razmišljanju najbolje je o z n a č e n a p o r a s t o m ozbiljnih sumnji ο t o m e postoje li bilo kakvi standardi, k a n o n i ili m e t o d e koji pripadaju znanstvenom ili r a c i o n a l n o m mišlje nju. Ideju objektivnosti, povezanu s pozitivnom znanošću, napadali su m n o g i , a na različite su je načine i branili, pojašnjavali, dopunjavali i napuštali" ( 1 9 8 6 . : 1 7 ) . Svi navedeni postupci m o g u biti smatrani post-pozitivizmom. I a k o je C o m t e u nedostajala temeljna znanstvena osnova na k o j o j bi izgradio školu osnovanu na svojoj sociologijskoj teoriji, ipak je položio temelje za razvoj značajnih pravaca sociologijske teorije. M e đ u t i m , njegovo d u g o r o č n o z n a č e n j e blijedi u usporedbi s E m i l e o m D u r k h e i m o m , njegovim nastavljačem u f r a n c u s k o j sociologiji i nasljednikom brojnih njegovih ideja.
E M I L E D Ü R K H E I M ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 ) . Iako je za D u r k h e i m a , kao i za C o m t e a , prosvjetiteljstvo imalo negativan utjecaj, ipak je imalo i niz pozitivnih u č i n a k a na njegov rad (na primjer, njegovo naglašavanje znanosti i socijalnog r e f o r m i z m a ) . M e đ u t i m , D ü r k h e i m je najpoznatiji kao nasljednik konzervativne tradicije, poseb n o o n e manifestirane u C o m t e o v o m radu. D o k je C o m t e ostao izvan a k a d e m i j e , D ü r k h e i m je t i j e k o m svoje karijere izgradio solidnu akademsku o s n o v i c u . D ü r k heim je legitimirao sociologiju u Francuskoj i njegov je rad postao d o m i n a n t n a snaga u razvitku sociologije u o p ć e , a p o s e b n o u razvitku sociologijske t e o r i j e . D ü r k h e i m je bio politički liberal, ali je intelektualno zauzimao konzervativnu poziciju. K a o i C o m t e i katolički kontrarevolucionari, D ü r k h e i m se b o j a o socijal nih n e m i r a i mrzio ih. N j e g o v je rad bio pod utjecajem velikih društvenih p o r e m e ćaja i socijalnih p r o m j e n a ο kojima smo ranije raspravili, ali i nekih drugih (kakvi su, na primjer industrijski štrajkovi, poremećaji u vladajućim klasama, nesuglasice države i crkve, porast političkog antisemitizma) - što su m n o g o specifičnije situa cije Francuske njegovog vremena (Karady, 1 9 8 3 . ) . U biti, najveći dio njegovog rada posvećen je proučavanju socijalnog reda. S m a t r a o je da socijalni neredi nisu nužan e l e m e n t m o d e r n o g svijeta te da se m o g u umanjiti socijalnim r e f o r m a m a . D o k je M a r x shvaćao p r o b l e m e m o d e r n o g svijeta društveno i n h e r e n t n i m p r o b l e m i m a , D ü r k h e i m (kao i C o m t e , W e b e r i drugi) ne dijeli to mišljenje. Rezultat te situacije je taj da su M a r x o v e ideje ο potrebi socijalne revolucije u o š t r o m kontrastu spram reformizma D u r k h e i m a i ostalih. S razvojem sociologijske teorije dolazi do sve veće dominacije D u r k h e i m o v interesa za red i r e f o r m u , d o k je M a r x o v a pozicija ostala p o strani tijekom m n o g o godina. U dvije knjige publicirane na s a m o m kraju 1 8 0 0 . godine, D ü r k h e i m razvija distinktivan k o n c e p t p r e d m e t a sociologije i testira ga u j e d n o m e m p i r i j s k o m istraživanju. U knjizi Pravila sociološke metode ( 1 8 9 5 . / 1 9 6 4 . , prijevod 1 9 6 3 . ) , D ü r k h e i m zastupa stajalište da sociologija treba proučavati o n o što naziva društve nim činjenicama. Društvene činjenice shvaća kao sile (Takla i P o p e , 1 9 8 5 . ) i strukture koje su za pojedinca izvanjske i prinudne. Proučavanje tih širokih struktura i sila - na primjer, institucionaliziranih pravila i zajedničkih m o r a l n i h uvjerenja - i njihovog utjecaja na ljude, postalo je interesom m n o g i h kasnijih sociologijskih teoretičara. D ü r k h e i m nije bio zadovoljan samo time da definira p r e d m e t s o c i o l o g i j e ; težio je, kroz sociologijsko istraživanje, pokazati korisnost
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
17
takvog usmjerenja. K a o predmet svoga proučavanja izabrao je s a m o u b o j s t v o . U knjizi La suicide /Samoubojstvo/ ( 1 8 9 7 . / 1 9 5 1 . ) D ü r k h e i m izlaže ideju da se takav oblik individualnog ponašanja kakvo je samoubojstvo može povezati s društvenim uzrocima (socijalnim činjenicama) i time čini prodoran p o m a k u priznavanju sociologije k a o discipline. M e đ u t i m , D ü r k h e i m nije istraživao zašto su p o j e d i n c i A ili Β počinili s a m o u b o j s t v o ; on se interesirao za uzroke razlika u stupnjevima samoubojstava medu grupama, regijama, zemljama i raznim k a t e g o r i j a m a ljudi (na primjer, oženjenih i n e o ž e n j e n i h ) . Ključni element njegovog objašnjenja je taj da se razlike u prirodi i intenzitetu stupnjeva samoubojstva m o r a j u potražiti u p r o m j e n a m a društvenih činjenica koje su do toga dovele. N a primjer, rat ili privredno nazadovanje m o g u stvoriti kolektivno raspoloženje depresije koje će k a o jedan o d svojih rezultata imati i povećanje stupnja samoubojstava. K a k o ć e m o kasnije vidjeti u poglavlju ο D u r k h e i m u , ο tome se može reći m n o g o više, n o ovdje je o s n o v n a namjera pokazati da je D ü r k h e i m razvio poseban sociološki pogled težeći pokazati njegovu upotrebljivost u znanstvenom proučavanju samoubojstava. U knjizi Pravila sociološke metode D ü r k h e i m razlikuje dva tipa socijalnih činjenica - materijalne i nematerijalne. I a k o se u svom radu bavi s obadva tipa, njegov osnovni interes usmjeren je prvenstveno nematerijalnim društvenim činje nicama (na primjer, kulturi, socijalnim institucijama) a manje materijalnim socijal nim činjenicama (na primjer, birokraciji, z a k o n u ) . N j e g o v interes za nematerijalne društvene činjenice bio je dovoljno jasno izražen već u n j e g o v o m n a j r a n i j e m z n a č a j n o m djelu Podjela društvenog rada ( 1 8 9 3 a . / 1 9 6 4 . , prijevod 1 9 7 2 . ) . U o v o m radu njegov interes zaokuplja komparativna analiza sila koje drže društvo na o k u p u u primitivnim i m o d e r n i m društvima. D ü r k h e i m zaključuje da su se ranija društva držala na okupu isključivo p o m o ć u nematerijalnih društvenih činjenica, o d n o s n o , specifično, zajedničkim m o r a l o m ili o n i m što je nazivao s n a ž n o m " k o lektivnom svijesti". M e đ u t i m , zbog kompleksnosti m o d e r n o g društva, p o s t u p n o dolazi do opadanja snage kolektivne svijesti. U m o d e r n o m društvu o s n o v n a p o v e zanost među ljudima je usitnjena podjela rada koja ih povezuje u zavisne o d n o s e . Pa ipak, D ü r k h e i m smatra da je u m o d e r n o m društvu podjela rada dovela i do nekih "patologija"; drugim riječima, bila je ipak neadekvatan način da se društvo održava na okupu. U svojoj konzervativnoj sociologiji D ü r k h e i m o č i g l e d n o nije s m a t r a o da je revolucija pozvana riješiti ove p r o b l e m e . Umjesto toga, sugerirao je m n o g o b r o j n e r e f o r m e koje m o g u "sastaviti" m o d e r n i sistem i održati ga f u n k c i o n i rajućim. I a k o je shvatio kako je n e m o g u ć e vraćati se unatrag u vrijeme kada je društvom dominirala m o ć n a kolektivna svijest, osjećao je da zajednički m o r a l m o ž e biti ojačan u m o d e r n o m društvu i da se ljudi uslijed toga m o g u lakše suprotstaviti patologijama kojima su izloženi. U n j e g o v o m kasnijem radu, nematerijalne socijalne činjenice zauzimaju još značajnije mjesto. Z a p r a v o , u svom posljednjem z n a č a j n o m radu Elementarni oblici religijskog života ( 1 9 1 2 . / 1 9 6 5 . , prijevod 1 9 8 2 . ) , u s r e d o t o č i o se na m o ž d a najviši oblik nematerijalne socijalne činjenice - religiju. U o v o m radu D ü r k h e i m proučava primitivna društva da bi utvrdio korijene religije. V j e r o v a o je da će lakše naći korijene religoznosti u komparativnoj jednostavnosti primitivnih društava, negoli u kompleksnosti m o d e r n o g svijeta. Ustanovio je da uzrok religije leži u s a m o m društvu. Društvo neke stvari definira kao religiozne, a neke k a o p r o f a n e . U specifičnim slučajevima, koje je D ü r k h e i m p r o u č a v a o , klan je utvrđen k a o izvor primitivnog oblika religije - totemizma, u k o j e m se pojmovi - k a o što su biljke ili
18
UVOD
životinje - smatraju božanstvima. T o t e m i z a m je D ü r k h e i m shvaćao k a o specifičan tip nematerijalne socijalne činjenice, o d n o s n o oblik kolektivne svijesti. N a k o n c u , D ü r k h e i m tvrdi da su društvo i religija (ili općenitije - kolektivna svijest) zapravo istoznačni. Religija je bila način kojim se samo društvo izražavalo u obliku nematerijalne socijalne činjenice. T a k o je na određen način D ü r k h e i m deificirao društvo i njegove najvažnije proizvode. Deificirajući društvo, D ü r k h e i m sasvim jasno zauzima krajnje konzervativnu poziciju: nitko ne želi srušiti božanstvo ili njegove socijetalne izvore. Budući da je identificirao društvo s B o g o m , D ü r k h e i m nije bio naklonjen socijalnoj revoluciji. N a p r o t i v , bio je socijalni r e f o r m a t o r koji je tražio puteve unapređenja funkcioniranja društva. N a taj i druge načine on je stoga bio j a s n o u skladu s francuskom konzervativnom s o c i o l o g i j o m . T o što je izbjegao m n o g a o d njenih pretjerivanja, učinilo ga je jednim od najznačajnijih likova u francuskoj sociologiji. Knjige koje smo spomenuli, kao i D u r k h e i m o v i drugi važniji radovi, p o m o g l i su da se o c r t a distinktivno područje sociologije u a k a d e m s k o m svijetu na prijelazu stoljeća u F r a n c u s k o j , što mu je donijelo vodeću poziciju u toj sve značajnijoj grani znanosti. 1 8 9 8 . D ü r k h e i m pokreće profesionalni sociološki časopis L'annee sociologique, Sociološki godišnjak, (Besnard, 1 9 8 3 b . ) koji je postao snažna sila u razvoju i širenju sociologijskih ideja. I sam je D ü r k h e i m bio predan poslu širenja sociologije i koristio je svoj časopis kao o s n o v n o mjesto okupljanja grupe svojih sljedbenika. O n i su kasnije proširili njegove ideje, distribuirajući ih u druga središta i područja proučavanja drugih aspekata društvenog svijeta (na primjer, sociologija prava i sociologija grada) (Besnard, 1 9 8 3 a . : 1 ) . D o 1 9 1 0 . D ü r k h e i m je ustanovio snažan centar sociologije u F r a n c u s k o j , i akademska institucionalizacija sociologije u toj zemlji bila je u usponu. (Za pregled novijih o b l i k a razvoja u francuskoj sociologiji vidi: L e m e r t , 1 9 8 1 . ) .
Karl M a r x i razvoj njemačke sociologije D o k je rana povijest francuske sociologije relativno k o h e r e n t a n razvoj od prosvje titeljstva i Francuske revolucije prema konzervativnoj reakciji i porastu s o c i o l o g i j skog značenja ideja S a i n t - S i m o n a , C o m t e a i D u r k h e i m a , n j e m a č k a je sociologija bila fragmentirana od samog svog početka. Između M a r x a (i njegovih sljedbeni k a ) , koji je ostao na rubu sociologije, i ranih divova osnovnog tijeka razvoja n j e m a č k e sociologije - M a x a W e b e r a i G e o r g a Simmela - došlo je do p r e k i d a . Pa ipak, iako je marksistička teorija bila proglašena neprihvatljivom, njene su ideje našle svoj put u raznovrsne pozitivne i negativne utjecaje na glavne tijekove n j e m a č k e sociologije. Našu ć e m o raspravu ovdje podijeliti na marksističku i nemarksističku teoriju u N j e m a č k o j . 4
KORIJENI MARKSISTIČKE TEORIJE Najznačajniji intelektualni utjecaj na Karla M a r x a imao je n j e m a č k i filozof G . F . H e g e l ( 1 7 7 0 - 1 8 3 1 ) . M a r x o v o obrazovanje na Sveučilištu u Berlinu o b l i k o v a n o je H e g e l o v i m idejama, kao i p o d j e l o m koja se razvila između H e g e l o v i h sljedbenika Suprotna argumentacija i tvrdnje ο postoja nju kontinuiteta između ma rksizma i glavnog tijeka razvoja sociologije može se naći u: Seidman, 1 9 8 3 . 4
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
19
n a k o n njegove smrti. "Starohegelijanci" su nastavili širiti glavne učiteljeve ideje, d o k su "mladohegelijanci", još uvijek u okvirima hegelijanske tradicije, bili kritični prema m n o g i m elementima H e g e l o v o g filozofskog sustava. M e d u m l a d o h e g e l i j a n c i m a nalazio se i Ludwig Feuerbach ( 1 8 0 4 - 1 8 7 2 ) koji je n a s t o j a o revidirati H e g e l o v e ideje. M a r x je bio pod utjecajem i Hegelovih ideja i F e u e r b a c h o v i h revizija, ali je proširio i k o m b i n i r a o obadvije filozofije na jedan n o v i misaon način. Dva k o n c e p t a predstavljaju bit Hegelove filozofije - dijalektika i idealizam (Hegel, 1 8 0 7 . / 1 9 6 7 . ; 1 8 5 1 . / 1 9 6 7 . ) . Ο vrlo kompliciranoj ideji dijalektike raspra v u ć e m o u poglavlju ο M a r x u , n o nekoliko je uvodnih riječi p o t r e b n o navesti i u o v o m trenutku. Dijalektika je i s t o d o b n o i način razmišljanja i slika svijeta. S jedne strane, t o je način razmišljanja koji naglašava značaj procesa, o d n o s a , d i n a m i k e , konflikta i kontradikcija - dinamičkog, a ne statičkog načina razmišljanja ο svijetu. S druge strane, o n a je pogled koji tvrdi da svijet nije izgrađen o d statičkih struktura, nego od procesa, o d n o s a , dinamike, konflikata i kontradikcija. Iako se dijalektika uglavnom povezuje s H e g e l o m , o n a je svakako postojala u filozofiji prije njega. M a r x , školovan u hegelijanskoj tradiciji, prihvaća značaj dijalektike. M e đ u t i m , bio je kritičan prema nekim aspektima upotrebe H e g e l o v e dijalektike. N a primjer, H e g e l je smatrao da dijalektiku treba primijeniti s a m o na ideje, d o k je M a r x držao da se o n a m o ž e primijeniti na m n o g o materijalnije aspekte života, na primjer na privredu. H e g e l se t a k o đ e r povezuje i s filozofijom idealizma koja naglašava značenje duhovnih a ne materijalnih procesa i mišljenja. Drži se da je važno socijalno određenje p r i r o d n o g i materijalnog svijeta, a ne sami ti svjetovi. U e k s t r e m n o m obliku, idealizam smatra da postoje samo um i psihologijske k o n s t r u k c i j e . N e k i su idealisti vjerovali da njihovi duhovni procesi ostaju istima čak i o n d a kada prirod ni i socijalni svjetovi više ne postoje. Idealisti naglašavaju značenje ne s a m o duhovnih procesa nego i ideja koje su stvorene tim p r o c e s i m a . H e g e l je m n o g o pažnje posvetio razvoju takvih ideja, p o s e b n o o n o m e što je nazivao " d u h o m " društva. U biti, H e g e l nudi novi tip evolucione teorije svijeta u idealističkim p o j m o v i m a . N a p o č e t k u su ljudi, obdareni svojim čulima, svijet o k o sebe shvaćali j e d i n o uz njihovu p o m o ć . Stvari o k o sebe mogli su razumjeti samo ako su ih vidjeli, mirisali i osjećali socijalni i osjetilni svijet. Kasnije se kod ljudi razvila svijest, s p o s o b n o s t da sami sebe shvaćaju. S takvim samosaznanjem i samorazumijevanjem, ljudi počinju shvaćati da mogu biti više od o n o g a što jesu. U h e g e l o v s k o m dijalektič k o m pristupu, dolazi do razvijanja kontradikcije između o n o g a što su ljudi bili i o n o g a što su osjećali da mogu biti. Razrješenje ove kontradikcije leži u razvoju individualne osviještenosti ο o s o b n o m položaju u širem duhu društva. Pojedinci su došli do t o č k e kada su trebali shvatiti da se njihovo krajnje ostvarenje nalazi u razvoju i širenju duha društva k a o cjeline. Prema t o m e , individue se u H e g e l o v o j shemi razvijaju od prvobitnog razumijevanja stvari, p r e k o shvaćanja sebe, pa sve do razumijevanja o s o b n o g mjesta u širim s h e m a m a stvari. H e g e l je dakle razvio i opću teoriju evolucije svijeta. Radi se ο subjektivnoj teoriji u k o j o j se promjena odvija na nivou svijesti. M e đ u t i m , ta se pojava događa češće izvan k o n t r o l e aktera. Akteri su reducirani na plovila koja nosi neizbježna evolucija svijesti.
20
UVOD
Ludwig Feuerbach bio je značajna spona između Hegela i M a r x a . K a o m l a d o hegelijanac, Feuerbach je bio kritičan prema Hegelu i između ostalog kritizirao je njegovo p r e t j e r a n o naglašavanje značaja samosvijesti duha društva. F e u e r b a c h o v o prihvaćanje materijalističke filozofije usmjerilo ga je da zastupa stajalište k a k o se treba p o k r e n u t i dalje od H e g e l o v o g subjektivnog idealizma, na poziciju ne s a m o ideja, nego i materijalne realnosti stvarnih ljudskih bića. U svojoj kritici H e g e l a , F e u e r b a c h se k o n c e n t r i r a o na religiju. Prema njemu, B o g je j e d n o s t a v n o ljudska projekcija njihove vlastite esencije na neku impersonalnu silu. Ljudi su postavili B o g a iznad sebe i kao rezultat toga postali su alijenirani od B o g a u k o g a su projicirali niz pozitivnih karakteristika (da je savršen, da oprašta, da je svet), d o k su sami sebe reducirali na nesavršena, b e s p o m o ć n a i griješna stvorenja. F e u e r b a c h je smatrao da se ovakav tip religije m o r a prevladati, što m o ž e p o t p o m o ć i m a t e r i jalistička filozofija u k o j o j su ljudi (a ne religija) sami sebi najviši predmeti, cilj sam za sebe. Stvarni ljudi, a ne apstraktne ideje poput religije, o b o g o t v o r e n i su kroz materijalističku filozofiju. M a r x je i s t o d o b n o stajao pod utjecajem, ali je bio i kritičan p r e m a H e g e l u i F e u e r b a c h u . Slijedeći F e u e r b a c h a , M a r x je kritizirao H e g e l o v o pristajanje uz idealističku filozofiju. T a k v o M a r x o v o stajalište nije nastalo samo zbog toga što je prihvatio materijalističku orijentaciju, n e g o i zbog njegovog interesa za praktične djelatnosti. Socijalne činjenice kakve su, na primjer, bogatstvo ili država, t r e t i r a o je H e g e l k a o ideje, a ne kao stvarne materijalne entitete. Pa č a k i o n d a k a d a p r o u č a v a očigledni materijalni proces kakav je rad, H e g e l a j e d i n o interesira apstraktni duhovni rad. T o je, dakako, vrlo različito od M a r x o v o g interesa za rad stvarnih, o d g o v o r n i h ljudi. M a r x je stoga držao da je H e g e l bio usmjeren na kriva pitanja. O s i m navedenog, M a r x je smatrao da H e g e l o v idealizam vodi p r e m a vrlo konzervativnoj političkoj orijentaciji. Po H e g e l u , proces evolucije odvijao se izvan k o n t r o l e ljudi i njihovih aktivnosti. U bilo k o j e m slučaju, budući da su se ljudi kretali k višem nivou svijesti u svijetu o n a k v o m kakav bi m o g a o biti, činilo se n e p o t r e b n i m poduzimati bilo kakve revolucionarne p r o m j e n e ; cijeli se p r o c e s već k r e t a o u "željenom" pravcu. U k o l i k o su bilo kakvi p r o b l e m i postojali, nalazili su se u području svijesti te je, p r e m a t o m e , o d g o v o r vjerojatno ležao u p r o m j e n i načina razmišljanja. M a r x zauzima sasvim drugačije stajalište, tvrdeći da p r o b l e m i m o d e r n o g života m o r a j u biti povezani sa stvarnim, materijalnim uvjetima, (na primjer, strukturama kapitalizma), te da se, prema t o m e , rješenja moraju potražiti j e d i n o u rušenju tih struktura kolektivnom akcijom velikog broja ljudi ( M a r x i Engels, 1 8 4 5 . / 1 9 5 6 . : 2 5 4 ) . T a m o gdje je H e g e l "postavio svijet naglavačke" ( o d n o s n o , gdje se k o n c e n t r i r a o na svijest, a ne na stvarni materijalni svijet), M a r x je čvrsto utemeljio svoju dijalekti ku u materijalnoj osnovi. M a r x je pohvalio F e u e r b a c h o v u kritiku Hegela u m n o g i m pitanjima (na prim jer, zbog njenog materijalizma i odbacivanja apstraktnosti H e g e l o v e t e o r i j e ) , m e đ u t i m , nije niti približno bio zadovoljan F e u e r b a c h o v i m stajalištem. F e u e r b a c h se u s r e d o t o č i o na religiozni svijet, dok je M a r x vjerovao da je u pitanju ukupan socijalni svijet, a p o s e b n o privreda koju treba proučavati. I a k o M a r x prihvaća F e u e r b a c h o v materijalizam, ipak smatra da je Feuerbach otišao p r e d a l e k o u j e d n o s t r a n o m , nedijalektičkom usredotočenju na materijalni svijet. F e u e r b a c h u svoju materijalističku orijentaciju nije uspio uključiti najznačajniji H e g e l o v dopri nos - dijalektiku, n a r o č i t o u razmatranju odnosa ljudi i materijalnog svijeta.
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
21
K o n a č n o , M a r x smatra da F e u e r b a c h , kao i većina filozofa, ne uspijeva naglasiti kategoriju praxisa - praktičnu aktivnost, a p o s e b n o revolucionarnu aktivnost. M a r x je to istaknuo na sljedeći način: "Filozofi su svijet s a m o tumačili na razne n a č i n e ; p o t r e b n o ga je promijeniti" (Tucker, 1 9 7 0 . : 1 0 9 ) . M a r x je ekstrahirao o n o što je smatrao najznačajnijim e l e m e n t i m a k o d o b a mislioca - H e g e l o v u dijalektiku i F e u e r b a c h o v materijalizam - i integrirao ih u svoju o s o b n u distinktivnu orijentaciju - dijalektički materijalizam - koja se u s r e d o točuje na proučavanje dijalektičkih o d n o s a u materijalnom svijetu. M a r x o v materijalizam i njegov interes za privredni sektor društva p r i r o d n o su ga odveli do radova grupe političkih ekonomista, (na primjer, do A d a m a S m i t h a i Davida R i c a r d a ) . M a r x a su privukla m n o g a od njihovih stajališta. Složio se s n j i h o v o m o s n o v n o m pretpostavkom da je rad uzrok svega bogatstva. T o ga je p o t a k l o da formulira svoju radnu teoriju vrijednosti u k o j o j je tvrdio da se profit koji je ostvarivao kapitalist osnivao na eksploataciji radnika. Kapitalisti su j e d n o stavno p r e v a r o m radnike plaćali manje negoli su to zasluživali, budući da su primali manju nadnicu n e g o što je iznosila vrijednost koju su proizveli t i j e k o m radnog v r e m e n a . Ovaj višak vrijednosti koji je kapitalist zadržao i p o n o v n o investirao u proiz vodnju, bio je osnovica ukupnog kapitalističkog sistema. Cijeli je kapitalistički sistem rastao stalnim povećavanjem stupnja eksploatacije radnika (a time p o v e ć a vajući količinu viška vrijednosti), investirajući nastali profit u daljnju ekspanziju sustava. M a r x je t a k o đ e r bio dirnut oslikavanjem užasa kapitalističkog sistema i e k s p l o atacije radnika što su ga predočili politički e k o n o m i s t i . M e đ u t i m , iako su politički e k o n o m i s t i oslikali zloćudnost kapitalizma, M a r x ih je kritizirao jer su te užase držali neizbježnim k o m p o n e n t a m a kapitalizma. M a r x odbacuje njihovo o p ć e pri hvaćanje kapitalizma i načina na koji su uvjeravali ljude da rade za njegov e k o n o m s k i uspjeh. Bio je t a k o đ e r kritičan spram političkih e k o n o m i s t a zato što nisu uviđali postojanje unutarnjeg konflikta između kapitalista i radnika, k a o i zbog toga što su negirali potrebu za radikalnom p r o m j e n o m e k o n o m s k o g p o r e t k a . T a k v e konzervativne e k o n o m i s t e M a r x nije m o g a o prihvatiti o b z i r o m na svoje uvjerenje ο potrebi radikalne promjene kapitalizma u socijalizam. S ovim intelek tualnim zaleđem, ukratko ć e m o se osvrnuti na M a r x o v e teorije i razloge p o s t o j a nja negativnih reakcija m n o g i h sociologa glavnog tijeka razvoja discipline.
K A R L M A R X ( 1 8 1 8 - 1 8 8 3 ) . M a r x nije bio sociolog, a i sam se nije takvim s m a t r a o . I a k o je njegov rad suviše širok da bi bio obuhvaćen samo p o j m o m sociologije, svakako da u M a r x o v u radu postoji i sociologija. O d samog p o č e t k a sociologije bilo je onih koji su bili pod velikim utjecajem M a r x a , a t a k o đ e r se m o ž e ustvrditi postojanje stalnog tijeka marksističke sociologije, prvenstveno u E u r o p i . M e đ u t i m , za većinu ranih sociologa M a r x o v je rad bio negativna sila, nešto protiv čega su sami oblikovali svoje sociologije. Sve do n e d a v n o , s o c i o l o g i j ska teorija, p o s e b n o u Americi, bila je neprijateljska ili ignorantska p r e m a M a r x o voj teoriji. T o se, kako ć e m o vidjeti kasnije, d r a m a t i č n o izmijenilo u posljednja dva desetljeća, no negativna reakcija na M a r x o v rad bila je jedna od glavnih značajki u oblikovanju većeg dijela sociologijske teorije (Guerney, 1 9 8 1 . ) . O s n o v n i razlog odbacivanja M a r x a bio je ideologijske naravi. M n o g i rani sociologijski teoretičari naslijedili su konzervativnu reakciju na p o r e m e ć a j e proi-
22
UVOD
stekle iz prosvjetiteljstva i Francuske revolucije. M a r x o v e radikalne ideje i radikal ne socijalne promjene koje je najavljivao i težio sprovesti u život izazvale su strah i mržnju spomenutih mislilaca. M a r x a su odbili kao ideologa koji nije bio ozbiljan sociologijski t e o r e t i č a r . Pa ipak, ideologija per se nije mogla biti stvarni razlog odbacivanja M a r x a , budući da su radovi C o m t e a , D u r k h e i m a i drugih k o n z e r v a tivnih mislilaca bili također značajno ideologizirani. O č i g l e d n o se radilo ο prirodi ideologije, a ne ο postojanju ideologije kao takve koja je odbila m n o g e s o c i o l o š k e t e o r e t i č a r e . O n i su bili spremni kupiti konzervativnu ideologiju z a m o t a n u u o m o t a č sociologijske teorije, ali ne i radikalnu ideologiju koju su nudili M a r x i njegovi sljedbenici. Postoje n a r a v n o i drugi razlozi zbog kojih M a r x a nisu prihvaćali rani t e o r e tičari. Činilo se da je on više e k o n o m i s t negoli sociolog. Iako će m n o g i rani sociolozi svakako priznati značaj e k o n o m i j e , oni će također tvrditi da je o n a s a m o jedna od m n o g i h k o m p o n e n a t a socijalnog života. Drugi razlog za rano odbacivanje M a r x a bila je priroda njegovih interesa. D o k su rani sociolozi reagirali na poremećaje koje su stvorili prosvjetiteljstvo, F r a n c u ska revolucija i, kasnije, industrijska revolucija, M a r x nije bio uznemiren tim p o r e m e ć a j i m a , o d n o s n o p o r e m e ć a j i m a u o p ć e . O n o što ga je najviše interesiralo i zabrinjavalo bila je prisila kapitalističkog sistema koji se širio iz industrijske revolucije. O n je želio razviti teoriju koja će objasniti tu prisilu i p o m o ć i da se takav sistem sruši. M a r x je bio zainteresiran za revoluciju, što je u suprotnosti s k o n z e r v a t i v n o m brigom za reformu i redovitost p r o m j e n a . Ovdje valja zabilježiti još jednu razliku - razliku u filozofskim k o r i j e n i m a marksističke i konzervativne sociologijske teorije. V e ć i n a konzervativnih t e o r e t i čara bila je p o d velikim utjecajem filozofije I m m a n u e l a Kanta. T o ih je, između ostalog, usmjerilo da razmišljaju u linearnim uzrok - posljedica o d n o s i m a . D r u g i m riječima, smatrali su da će promjena u A (na primjer, p r o m j e n a ideja za vrijeme p e r i o d a prosvjetiteljstva) voditi k promjeni u Β (na primjer, političke p r o m j e n e u okviru F r a n c u s k e revolucije). N a s u p r o t t o m e , M a r x je b i o , k a k o s m o t o već vidjeli, najviše pod utjecajem Hegela koji je mislio dijalektički, a ne u uzrok posljedica p o j m o v i m a . Dijalektika nas, medu ostalim, prilagođava stalnim reci p r o č n i m utjecajima društvenih snaga. Stoga će dijalektičar rekonceptualizirati primjer koji s m o malo prije naveli kao stabilnu, neprekidnu međuigru ideja i politike. U o v o m je trenutku v e o m a teško t o č n o izložiti k o m p l i c i r a n e razlike između kantijanske i hegelijanske filozofije, n o bitna t o č k a na k o j u ovdje ukazuje m o jeste da su ove osnovne filozofske razlike bile značajan izvor negativne reakcije ranih sociologa na M a r x o v u teoriju. M n o g o je toga napisano ο suštini M a r x o v e teorije. V e ć i n u svojih radova M a r x je objavio u drugoj trećini 1 9 . stoljeća. N j e g o v o djelo nije predstavljeno s a m o velikim o p u s o m , nego su t o vrlo komplicirani radovi koje nije j e d n o s t a v n o sumi rati. U k o l i k o jako pojednostavimo cijeli problem, m o ž e m o reći da je M a r x p o n u d i o teoriju kapitalističkog društva osnovanu na ideji ο bitnoj prirodi ljudskih bića. V j e r o v a o je da su ljudi po prirodi proizvodna bića; o d n o s n o , u želji da prežive, m o r a j u raditi u skladu s p r i r o d o m . U t o m procesu proizvode hranu, o d j e ć u , alatke, staništa i druge n e o p h o d n o s t i koje im osiguravaju život. N j i h o v a p r o d u k tivnost je besprijekoran prirodan način na koji izražavaju svoje kreativne impulse. Štoviše, ti su impulsi izraženi u sukladnosti s ostalim ljudima; drugačije r e č e n o ,
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
23
ljudi su u biti društveni. M o r a j u raditi zajedno da bi proizveli o n o što im osigurava preživljavanje. T i j e k o m povijesti ovaj je prirodni proces bio p r e o k r e n u t - prvo zbog teških uvjeta života u primitivnim društvima, a kasnije zbog različitosti strukturalnih uređenja koja su kroz povijest postojala u društvima. N a različite načine te su strukture interferirale s prirodnim proizvodnim p r o c e s o m . N o u kapitalističkom društvu taj je prekid najakutniji; prekid p r i r o d n o g proizvodnog p r o c e s a dostiže svoju kulminaciju u kapitalizmu. Kapitalizam je u biti struktura (ili, preciznije r e č e n o , serija struktura) k o j a podiže barijere između p o j e d i n c a i proizvodnog procesa, proizvoda toga p r o c e s a i drugih ljudi; u krajnjoj instanci, on dijeli ljudsku ličnost. T o je o s n o v n o značenje k o n c e p t a alijenacije: o n a je prekid prirodne međupovezanosti ljudi, k a o i između ljudi i o n o g a što oni proizvode. Alijenacija postoji zbog toga što se kapitalizam razvio u dvoklasni sistem u k o j e m mali broj kapitalista posjeduje proizvodni p r o c e s , proizvode, te radno vrijeme onih koje su uposlili. Umjesto da p r i r o d n o proizvode za sebe, ljudi u kapitalističkom društvu n e p r i r o d n o proizvode za malu skupinu kapitalista. Intelektualno, M a r x je bio v e o m a zaokupljen strukturama kapitalizma i njihovim prisilnim učincima na aktere. Politički, t o ga je vodilo interesu za emancipaciju ljudi od eksploatatorske strukture kapitalizma. M a r x je zapravo utrošio v e o m a malo vremena sanjajući ο t o m e k a k o bi u t o p i j ska socijalistička država mogla izgledati. Bio je više zaokupljen i d e j o m k a k o se riješiti kapitalizma. V j e r o v a o je da će kontradikcije i konflikti unutar kapitalizma u svakom slučaju dijalektički dovesti do njegovog k o n a č n o g pada, no nije mislio da je taj proces neizbježan. Ljudi u društvu trebaju djelovati u pravo vrijeme i na prave načine k a k o da bi osigurali ostvarenje socijalizma. Kapitalisti raspolažu s velikim resursima da spriječe dolazak socijalizma, no mogu se o n e m o g u ć i t i usre d o t o č e n o m akcijom klasno svjesnog proletarijata. Sto će proletarijat stvoriti u t o m procesu? Sto je socijalizam? Najosnovnije - to je društvo u k o j e m će se p o prvi puta ljudi m o ć i približiti M a r x o v o j idealnoj slici ο njihovoj proizvodnosti. Uz p o m o ć m o d e r n e tehnologije, ljudi će moći i s p r i r o d o m i m e đ u s o b n o h a r m o n i č n o interaktirati, k a k o bi stvorili o n o što trebaju za preživljavanje. Drugačije r e č e n o , u socijalističkom društvu ljudi više neće biti alijenirani. IZVORI NJEMAČKE SOCIOLOGIJE Iako M a r x i njegovi sljedbenici s k o n c a 1 9 . i ranog 2 0 . stoljeća ostaju izvan glavnog tijeka razvoja njemačke sociologije, o n a se, u ranoj fazi u velikoj mjeri razvijala u opoziciji spram M a r x o v e teorije. Prema n e k i m mišljenjima, t o objašnja va u velikoj mjeri karakter teorije ranog diva njemačke sociologije M a x a W e b e r a . Albert S a l a m o n , na primjer, drži da se W e b e r o v a teorija razvila "u dugoj i i n t e n zivnoj raspravi s M a r x o v i m d u h o m " ( 1 9 4 5 . : 5 9 6 ) . M o ž d a je t o i pretjerivanje, n o na m n o g e je načine M a r x o v a teorija stvarno imala negativnu ulogu u W e b e r o v o j teoriji. N a drugi način, međutim, m o g l o bi se reći da je W e b e r radio u okviru marksističke tradicije, pokušavajući "zaokružiti" M a r x o v u teoriju. T a k o đ e r , uz M a r x o v u teoriju, ovdje m o ž e m o spomenuti i m n o g e druge utjecaje na W e b e r o v u teoriju (Burger, 1 9 7 6 . ) . Raspravu ο izvorima njemačke sociologije m o g u ć e je u velikoj mjeri rasvijetliti naglašavanjem svakog od navedenih stajališta ο o d n o s i m a između M a r x a i W e b e r a (Antonio i Glassman, 1 9 8 5 . ; S c h r o e t e r , 1 9 8 5 . ) . V a l j a t a k o đ e r voditi računa i ο t o m e da W e b e r nije u potpunosti p o z n a v a o M a r x o v a
24
UVOD
djela ( m n o g a od njih bila su publicirana poslije W e b e r o v e smrti) pa je W e b e r reagirao više na marksističke radove negoli na same M a r x o v e radove ( B . T u r n e r , 1 9 8 1 . : 1 9 - 2 0 ; Antonio, 1 9 8 5 . : 2 9 ) . W e b e r feste smatrao da su M a r x i marksisti njegova v r e m e n a e k o n o m s k i deterministi koji nude pojednostavljene, m o n o u z r o č n e teorije društvenog života. T o jest, M a r x o v a teorija je predočena k a o o n a koja povezuje ukupan historijski razvoj s e k o n o m s k o m o s n o v i c o m , i smatra da sve suvremene strukture izrastaju na n j o j . Iako ta tvrdnja ne vrijedi za samu M a r x o v u teoriju, to je svakako bila pozicija m n o g i h kasnijih marksista. J e d a n od primjera e k o n o m s k o g determinizma koji je, k a k o izgleda, najviše p o t a k n u o W e b e r a , jeste da su ideje samo jednostavni odrazi materijalnog (poseb n o e k o n o m s k o g ) interesa, o d n o s n o da materijalni interesi determiniraju ideologi ju. Z b o g takvog stava pretpostavlja se da je W e b e r " o k r e n u o M a r x a naglavačke" (slično kao što je t o M a r x učinio H e g e l u ) . Umjesto da se usredotoči na e k o n o m s k e č i n i o c e i njihov utjecaj na ideje, W e b e r svoju pažnju usmjerava idejama i n j i h o v o m učinku na e k o n o m i j u . Umjesto da vidi ideje kao jednostavne odraze e k o n o m s k i h činilaca, W e b e r ih tumači uglavnom kao nezavisne sile koje m o g u imati d u b o k utjecaj na privredni svijet. Veliku pažnju W e b e r posvećuje idejama, p o s e b n o sistemima religijskih ideja, baveći se n a r o č i t o utjecajem religijskih ideja na privre du. U knjizi Protestantska etika i duh kapitalizma ( 1 9 0 4 . - 1 9 0 5 . / 1 9 5 8 . , prijevod 1 9 6 8 . ) objavio je svoja istraživanja ο protestantizmu k a o sistemu ideja i n j e g o v o m utjecaju na porast drugog sistema ideja - "duha kapitalizma" i, u krajnjoj liniji, na ukupan kapitalistički sistem. W e b e r je proučavao i druge svjetske religije utvrđu jući načine na koje je njihova priroda mogla opstruirati razvoj kapitalizma u t i m društvima. N a osnovi ovakvih radova, neki su znanstvenici zaključili da je W e b e r razvio svoje ideje u opoziciji spram M a r x o v i h . D r u g o stajalište ο o d n o s u W e b e r a i M a r x a , k a k o smo t o ranije n a p o m e n u l i , drži da W e b e r nije bio toliko u opoziciji spram M a r x a , k o l i k o je p o k u š a o z a o kružiti njegovu teorijsku misao. Ovdje se W e b e r proučava k a o da djeluje unutar marksističke tradicije, a na protiv nje. N j e g o v rad ο religiji sagledan s ovog stajališta bio je s a m o jedan napor da se pokaže kako ne samo da materijalni činioci utječu na ideje, nego da i same ideje utječu na materijalne strukture. O v a i n t e r p r e tacija W e b e r o v o g rada nesumnjivo ga stavlja m n o g o bliže M a r x u , pa čak i u isti smjer s M a r x o v o m t e o r i j o m . D o b a r primjer stajališta koje drži da je W e b e r zaokružio M a r x o v u teoriju m o ž e se naći u području teorije stratifikacije. U svom radu ο stratifikaciji M a r x se u s r e d o t o č i o na društvenu klasu, na e k o n o m s k u dimenziju stratifikacije. I a k o je W e b e r prihvatio značenje toga činioca, držao je da su i druge dimenzije stratifika cije t a k o đ e r značajne. S m a t r a o je da pojam socijalne stratifikacije treba proširiti u t o m smislu da uključi i stratifikaciju na osnovi ugleda [status) i moći. Ovo uključenje drugih dimenzija ne znači odbacivanje M a r x a , nego s a m o proširivanje njegovih ideja. O č i g l e d n o je da oba stajališta procjenitelja odnosa M a r x a i W e b e r a koje s m o u k r a t k o ocrtali prihvaćaju značenje M a r x o v e teorije za W e b e r a . I m a e l e m e n t a istine u o b a stajališta; u n e k i m aspektima W e b e r jeste radio protivno M a r x u , d o k je na drugim mjestima proširivao M a r x o v e ideje. Pa ipak, treći pogled na s p o m e nute aspekte m o ž e možda najbolje okarakterizirati odnose između M a r x a i W e b e -
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
25
ra. P r e m a t o m stajalištu, M a r x je samo jedan od mnogih koji su utjecali na Weberovu misao. W e b e r o v a teorija ima m n o g e izvore koje m o ž e m o identificirati, uključujući njemačke historičare, filozofe, e k o n o m i s t e i političke t e o r e t i č a r e . M e d u m n o g i m a koji su na njega utjecali, filozof Immanuel Kant ( 1 7 2 4 - 1 8 0 4 ) u s v a k o m je slučaju najvažniji. N o , ne s m i j e m o , međutim, previdjeti utjecaj Friedricha N i e t z s c h e a ( 1 8 4 4 - 1 9 0 0 ) - osobito njegovo naglašavanje uloge heroja - na W e b e r o v rad ο potrebi p o j e d i n c a da se suprotstavi utjecaju birokracije i drugih struktura m o d e r nog društva. Utjecaj I m m a n u e l a K a n t a na W e b e r a i na njemačku sociologiju u o p ć e , pokazuje da o n a i marksizam izrastaju iz različitih filozofijskih k o r i j e n a . K a k o s m o već vidjeli, H e g e l je, a ne K a n t , i m a o najveći filozofski utjecaj na M a r x o v u teoriju. D o k je H e g e l o v a filozofija vodila M a r x a i marksiste prema proučavanju o d n o s a , konflikata i kontradikcija, Kantova je filozofija usmjeravala neke n j e m a č k e s o c i o loge da zauzmu statičnije orijentacije. Z a K a n t a je svijet mješavina događaja koji se nikada ne m o g u direktno spoznati. Ο svijetu se nešto m o ž e saznati j e d i n o misaonim p r o c e s o m koji filtrira, bira i kategorizira te događaje. Kant je sadržaj stvarnog svijeta razlikovao od formi kroz koje se taj sadržaj m o ž e shvatiti. N a g l a sak na te f o r m e daje sociolozima koji su stvarali u okviru kantijanske tradicije statičniju dimenziju negoli je to slučaj kod marksista koji slijede hegelijansku tradiciju. N j e m a č k a sociologija proistekla je iz k o m p l e k s n e mješavine M a r x o v e teorije i nekih drugih intelektualnih t o k o v a . Najznačajniji predstavnici rane n j e m a č k e sociologije bili su M a x W e b e r i G e o r g Simmel.
M A X W E B E R ( 1 8 6 4 - 1 9 2 0 ) . D o k je Karl M a r x p r e d o č i o osnovnu teoriju kapita lizma, djelo M a x a W e b e r a u svome je temelju teorija procesa racionalizacije (Kalberg, 1 9 8 0 . ; B r u b a k e r , 1 9 8 4 . ) . W e b e r o v je interes bio usredotočen na traže nje o d g o v o r a na pitanje zašto su institucije zapadnog svijeta progresivno postajale sve racionalnijima, a snažne barijere, čini se onemogućavale sličan razvoj u osta lom dijelu svijeta. I a k o se pojam racionalnosti m n o g o z n a č n o koristi u W e b e r o v o m djelu, o n o što nas ovdje zanima je jedan od četiri tipa koje identificira Kalberg ( 1 9 8 0 . ; vidi t a k o đ e r i B r u b a k e r , 1 9 8 4 . ; Levine, 1 9 8 1 . ) - formalna racionalnost. O n a uključuje, što je inače čest slučaj u W e b e r a , interes za akterov izbor između sredstava i ciljeva. M e đ u t i m , u o v o m slučaju taj se izbor vrši u o d n o s u na univerzalno prihvaćena pravila, regulacije i zakone. O n i su, pak, sa svoje strane, derivirani iz raznih širih struktura, naročito birokracije i privrede. W e b e r je svoje teorije razvio u kontekstu velikog broja širokih komparativnih historijskih studija Z a p a d a , K i n e i Indije, i m n o g i h drugih dijelova i regija svijeta. U njima se trudio odvojiti č i n i o c e koji su potaknuli ili usporili razvoj procesa racionalizacije. W e b e r smatra birokraciju (kao i historijski proces birokratizacije) klasičnim p r i m j e r o m racionalizacije. O n a je danas možda najbolje ilustrirana s r e s t o r a n i m a za brzo pripremljenu hranu {fast-food) (Luxenberg, 1 9 8 5 . ; Ritzer, 1 9 8 3 . ) . R e s t o ran za brzo pripremljenu hranu je f o r m a l n o racionalan sistem u k o j e m su ljudi (i zaposleni i potrošači) rukovođeni idejom da teže upotrebi najracionalnijih sredsta va k o j i m a će doći do svojih ciljeva. D i r e k t n o posluživanje hrane ili pića u a u t o m o bilu iz restorana za brzo pripremanje hrane (drive-trough window serving), na
26
UVOD
Max Weber: biografska skica Max Weber je rođen u Erfurtu, Njemačka, 2 1 . travnja 1864. u obitelji koja je potjecala iz srednje klase. Velike razlike među njegovim roditeljima imale su bitan učinak i na njegovu intelektualnu orijentaciju, kao i na njegov psi hološki razvoj. Otac je bio birokrat koji se uzdigao do relativno značajnog političkog položaja. Očigledno je bio dio političke strukture svoga vremena, pa je zbog toga podcjenjivao bilo kakvu aktivnost ili idealizam osobnog žrtvovanja koje bi moglo dovesti u pitanje položaj u okviru sistema. Osim toga, VVeberov je otac bio čovjek koji uživa u ovozemaljskim zadovoljstvima te se na taj, a i mnogo drugih načina, bitno razlikovao od svoje žene. Majka Maxa Webera bila je uvjerena kalvinistkinja, žena koja je težila samozatajnom životu, bez zadovoljstava što ih je prakticirao njen suprug. Njeni su interesi bili u nekom drugom svijetu; neprekidno je bila nezadovoljna s nesavršenostima kao znakovima da nije predodređena za spasenje. Ove bitne razlike između roditelja dovodile su do bračnih tenzija, što je imalo veoma velik utjecaj na Webera. Budući da je bilo nemoguće približiti se istovremeno obadvoma roditeljima, Weberu se još kao djetetu nametnuo jasan izbor (Marianne Weber, 1975.:62). U početku se činilo da se opredjeljuje za očevo ponašanje, no kasnije se više približava majci. Ali, bez obzira na izbor, tenzija koja je bila stvorena potrebom da odabere između dva tako suprotna primjera negativno je utjecala na njegovu psihu. U 18. godini Max Weber napušta roditeljski dom na kraće vrijeme upućujući se na Sveučilište u Heidelbergu. Već je u toj dobi pokazivao intelektualnu superiornost, ali u društvenom je smislu u Heidelbergu bio stidljiv i nedovoljno okretan. Međutim, to se brzo izmijenilo kada se priklanja očevom načinu života, pridružujući se očevoj staroj duelantskoj bratovštini. Tu se društveno vrlo brzo razvija, dijelom i zbog toga jer je sa svojim prijateljima konzumirao velike količine piva. Osim toga, ponosno se razmetao brazgotinama iz dvoboja koje su bile jedna od oznaka takvih bratovština. U toj dobi Weber nije samo manifestirao svoj identitet sličnošću s načinom života svoga oca, nego je također izabrao i istu karijeru - studij prava. Nakon tri odslušana semestra, Weber napušta Heidelberg i odlazi na odsluženje vojnog roka, da bi se 1884. vratio u Berlin u roditeljski dom, gdje se upisuje na Sveučilište. Tu se zadržao veći dio sljedećih osam godina, u kojima završava studij
primjer, r a c i o n a l n o je sredstvo p o m o ć u kojeg radnici mogu pripremiti, a korisnici usluga dobiti hranu brzo i efikasno. Brzina i efikasnost su pravila i odredbe k o j e reguliraju poslovanje restorana za brzo pripremanje hrane. W e b e r je svoje razmatranje procesa birokratizacije ugradio u širu raspravu ο političkim institucijama. Razlikovao je tri tipa sustava autoriteta - tradicionalni, karizmatski i racionalno-legalni. Racionalno-legalni autoritet m o g a o se razviti tek u m o d e r n o m zapadnom svijetu, i jedino je tu moguće naći potpuni razvoj suvre m e n e birokracije. Ostatak svijeta ostaje dominiran tradicionalnim ili karizmatskim sistemima autoriteta, a oni o b i č n o sprečavaju uvođenje sistema r a c i o n a l n o - l e g a l nog autoriteta i modernih birokracija. U k r a t k o , tradicionalni autoritet proistječe
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
27
prava, stječe doktorat znanosti, postaje odvjetnik i započinje predavati na Berlinskom sveučilištu. U ovom procesu, njegovi su se interesi promijenili i usredotočili prema njegovim doživotnim preokupacijama - privredi, povijesti i sociologiji. Za vrijeme osam berlinskih godina, Weber je financijski bio ovisan ο svom ocu, što ga je postupno počelo smetati. Istodobno se približava životnim vrijednostima majke, a antipatija spram oca počinje rasti. Prihvaća asketski tip života i duboko uranja u svoj rad. Na primjer, za vrijeme dok je još bio student, njegove su radne navike tijekom jednog semestra bile ovako opisane: "Imao je veoma čvrstu radnu disciplinu, svoj je život regulirao satom, a dnevni je raspored dijelio u precizne sektore različitih tipova aktivno sti; da bi uštedio na vremenu, hranio se navečer, u svojoj sobi s, pola kilograma sirovog mljevenog goveđeg mesa i četiri pržena jaja" (Mitzman, 1970.:48; Marianne Weber, 1975.:105). Tako je Weber, slijedeći svoju majku, postao asket i vrijedan, prilježan radnik - suvremenim terminima rečeno, bio je "radoholičar". Takva predanost radu uzrokovala je da mu je 1896. ponuđen položaj profesora ekonomije na Sveučilištu u Heidelbergu. Međutim, 1897., kada je Weberova akadem ska karijera snažno uznapredovala, njegov je otac iznenada preminuo; smrt je nastupi la kao posljedica žestoke međusobne svađe. Nakon toga, Weber je počeo pokazivati simptome nervnog sloma. Često ne mogavši spavati ili uopće raditi, on je u stanju skoro potpunog kolapsa proveo šest do sedam godina. Poslije dugog oporavka, nešto snage počelo se vraćati 1903., no tek 1904., kada je (u SAD) održao svoje prvo predavanje poslije šest i pol godina prekida, vraća se aktivnom akademskom životu. 1904-1905. publicirao je jedan od svojih najpoznatijih radova Protestantska etika i duh kapitalizma (prijevod 1968.). U ovom je radu Weber uzdigao religiju svoje majke na akademski nivo i posvetio se proučavanju religije, iako sam nije bio religiozan. Premda je bio opterećen različitim psihičkim problemima, poslije 1904. Weber je normalno radio i napisao neke od svojih najvažnijih radova. Tada je publicirao studije ο religijama svijeta u svjetskopovijesnoj perspektivi (na primjer, Kina, Indija, stari judai zam). Sve do smrti (14. lipnja 1920.) radio je na svom najvažnijem djelu Privreda i društvo (prijevod 1976.). lako je ova knjiga kasnije objavljena i prevedena na mnoge jezike, autor je nije uspio dovršiti. Uz opsežne spisateljske aktivnosti u tom periodu, Weber se posvetio i drugim djelatnostima. Pomogao je u osnivanju Njemačkog sociološkog društva 1910. Njegov dom postaje središtem okupljanja intelektualaca, među ostalim Georga Simmela, Ro berta Michelsa i Györgya Lukäcsa. Osim toga, Weber je bio i politički aktivan, pisao je eseje ο dn evn im događajima. U n jegovu životu i radu veoma je važna bila nerazriješena tenzija između očeva birokratskog uma i majčine religioznosti, što je uvelike obilježilo Weberovu ličnost i djelo.
iz dugotrajnih sistema vjerovanja. Kao primjer m o g a o bi biti voda koji dolazi na vlast zato što su njegova ili njena obitelj ili pleme oduvijek osiguravali g r u p n o rukovođenje. Karizmatski lider utemeljuje svoj autoritet ili na o s o b n i m izvanred nim s p o s o b n o s t i m a i karakteristikama ili, što je vjerojatnije, zbog vjerovanja dijela sljedbenika da vođa posjeduje takve karakteristike. Iako su s p o m e n u t a dva tipa autoriteta o d historijskog značenja, W e b e r je vjerovao da u z a p a d n o m svijetu (a i u o s t a l o m dijelu svijeta) postoji trend izgradnje sistema racionalno-legalnog auto riteta. U njemu autoritet proistječe iz pravila koja su postavljena legalno i r a c i o nalno. N a taj način, na primjer, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država posje duje autoritet isključivo na temelju zakona koji postoje u t o m društvu. Evolucija
28
UVOD
r a c i o n a l n o - l e g a l n o g autoriteta s pripadajućim birokracijama s a m o je jedan je o d općih čimbenika u Weberovoj općoj argumentaciji racionalizacije zapadnog svijeta. W e b e r je t a k o đ e r izradio vrlo detaljne i profinjene analize racionalizacije f e n o m e n a kakvi su, na primjer, religija, zakon, grad, pa čak i glazba. N o , W e b e r o v način razmišljanja ilustrirat ć e m o jednim drugim primjerom - racionalizacijom privrednih institucija. O v a je rasprava preuzeta iz W e b e r o v e šire analize o d n o s a između religije i kapitalizma. U širokoj povijesnoj analizi, W e b e r nastoji razumjeti zašto se racionalni privredni sistem (kapitalizam) razvio na Z a p a d u , a zašto se nije uspio razviti u drugim dijelovima svijeta? O s n o v n u ulogu u t o m s p e c i f i č n o m tipu razvoja W e b e r je namijenio religiji. N a toj razini, W e b e r se uključio u rapravu s marksistima želeći pokazati da religija - o b r a t n o od onoga što su m n o g i marksisti vjerovali - ne može biti samo e p i f e n o m e n . N a p r o t i v , smatrao je W e b e r , o n a je imala ključnu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu i u o n e m o g u ć a v a n j u njego vog razvoja u drugim dijelovima svijeta. W e b e r je držao da je poseban religiozni sistem (kalvinizam) igrao ključnu ulogu u rastu kapitalizma na Z a p a d u . N a s u p r o t t o m e , u drugim dijelovima svijeta koje je p r o u č i o , W e b e r je utvrdio postojanje iracionalnijih religioznih sistema (na primjer, konfucijanizam, taoizam, hindui zam) koji su na svoj način inhibirali razvoj racionalnog privrednog sistema. M e đ u t i m , na kraju se stječe dojam da su navedene religije bile s a m o p r i v r e m e n e barijere, budući da se privredni sistem, pa i cijela socijalna struktura s p o m e n u t i h društava, k o n a č n o postupno racionalizira. Osim s p o m e n u t o g , ostaje još m n o g o o n o g a što valja istaći ο W e b e r o v o j teoriji. N a primjer, njegov rad ο racionalizaciji ispunjen je m n o š t v o m povijesnih detalja i n e b r o j e n i m teorijskim konstatacijama. Uz t o , iako racionalizacija leži u srcu njegove teorije, o n a je samo jedan dio te teorije. M e đ u t i m , ovdje nije mjesto da se detaljnije upuštamo u ovaj vrlo bogat materijal; umjesto toga, vratimo se razvoju sociologijske teorije. Osnovni aspekt u t o m razvoju sadržan je u sljedećem pitanju: zašto se W e b e r o v a teorija pokazala atraktivnijom za kasnije sociologijske t e o r e tičare negoli M a r x o v a ? J e d a n od razloga svakako je činjenica da se W e b e r pokazao politički prihvatlji vijim. Umjesto priklanjanja M a r x o v u radikalizmu, W e b e r je bio liberal u n e k i m , a konzervativac u drugim pitanjima (na primjer, u vezi s ulogom države). I a k o je i sam bio oštar kritičar suvremenog kapitalističkog društva i u m n o g i m se stavovima približio kritičkim zaključcima M a r x a , on nije predlagao nikakva radikalna rješe nja za navedene p r o b l e m e . U biti, smatrao je da radikalne r e f o r m e koje su nudili marksisti i drugi socijalisti m o g u učiniti više štete nego dobra. Kasniji sociologijski teoretičari, p o s e b n o američki, doživljavali su svoje društvo kao n a p a d n u t o od M a r x o v e teorije. Pretežno konzervativni u svojoj orijentaciji, oni su se grupirali o k o teorijskih alternativa marksizmu. M a x W e b e r se p o k a z a o d o v o l j n o atraktivnim (Dürkheim i Vilfredo Pareto su bili drugi). N a posljetku, racionalizacija je doticala i socijalistička, a ne samo kapitalistička društva. I stvarno - s W e b e r o v o g stajališta, racionalizacija je dovodila čak i do većih p r o b l e m a za socijalistička negoli za kapitalistička društva. U prilog W e b e r u , m o ž e m o spomenuti i oblik u k o j e m je prezentirao svoje prosudbe. Pretežni dio života posvetio je detaljnim historijskim analizama, i njegovi politički zaključci bili su često izvedeni u okviru konteksta njegovih istraživanja. Z a t o su uvijek zvučali vrlo znanstveno i akademski. M a r x , iako i sam ozbiljan istraživač, objavio je t a k o đ e r i m n o g o specifično p o l e m i č k o g materijala,
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
29
Georg Simmel: biografska skica Georg Simmel rođen je u srcu Berlina 1. ožujka 1858. Studirao je različite predmete na Sveučilištu u Berlinu. Međutim, njegov prvi pokušaj da napiše doktorsku diser taciju bio je odbijen jer je jedan od njegovih profesora primijetio: "Učinit ćemo mu veliku uslugu ako ga dalje ne potičemo u radu na ovoj radnji" (Frisby, 1984.:23). Uspr kos tome, Simmel je 1981. završio disertaciju i postigao doktorat iz filozofije. Zadržao se na Sveučilištu kao na stavnik sve do 1914., iako je od 1885. do 1900. zauzi mao relativno nevažnu poziciju privatnog docenta. Kasnije je Simmel bio na položaju neplaćenog nastavnika čija su sredstva za život ovisila ο studentskim upla ta ma . Unatoč ovako marginalnom položaju, Simmel je dobro prolazio jer je bio odličan predavač i privlačio veliki broj studenata - plataca (Frisby, 1981 .:17). Njegov je stil bio toliko popularan da su čak i obrazovani članovi berlinskog društva dolazili na njegova predavanja, koja su bila javni događaji. Napisao je nebrojeno mnogo članaka ("Stranac", "Metropolis i duhovni život") i knjiga (na primjer, Filozofija novca). Bio je veoma poznat u njemačkim akademskim krugovima, a stekao je i internacionalne sljedbenike, osobito u SAD, gdje je njegov rad bio veoma značajan za nastanak sociologije. Konačno, 1900. Simmel doživljava oficijelno priznanje, dobivši naslovno zvanje na Sveučilištu u Berlinu, što mu ipak nije osigura valo potpuni akademski status. Pokušavao je dobiti mnoge akademske položaje, no nije uspijevao i pored podrške takvih znanstvenika kakav je, na primjer, bio Max Weber. Jedan od razloga Simmelovog neuspjeha je u tome što je bio Židov u Njemačkoj 19. stoljeća, punoj antisemitizma (Kasler, 1985.). Tako je u jednom izvještaju ο njemu napisanom za ministra obrazovanja, Simmel bio opisan kao "jedan potpuni Izraelit po svom vanjskom izgledu, po svom držanju i po svom načinu razmišljanja" (Frisby, 1981 .:25). Drugi razlog ležao je u prirodi rada kojim se bavio. Mnogi njegovi članci, objavljeni u časopisima i magazinima, bili su pisani za opću publiku, a ne za akademske sociologe. Osim toga, budući da nije imao regularno akademsko postavljenje, bio je prisiljen zarađi vati za život javnim predavanjima. Simmelovo slušateljstvo, i ono koje je čitalo njegove napise i ono koje je slušalo njegova predavanja, sastojalo se više od intelektualne publike negoli samo od profesionalnih sociologa, što je uzrokovalo podrugljive pro sudbe njegovih kolega - profesionalaca. Na primjer, jedan ga je od njegovih suvreme nika osudio zbog toga što "se njegov utjecaj zadržao ... u okviru opće atmosfere i utjecao, iznad svega, na više nivoe žurnalizma" (Troeltsch, prema Frisby, 1981 .:13). 1914. Simmel je konačno osigurao regularno akademsko postavljenje na manje važnom Sveučilištu (Strasbourg), no u toj sredini osjećao se otuđenim. S jedne strane, žalio je za svojom publikom berlinskih intelektualaca. Ο tome njegova žena piše ženi Maxa Webera: "Georg je odvajanje od svoje publike doživio veoma teško ... Studenti su ga voljeli i simpatizirali ... Napustio ih je na vrhuncu svoje životne aktivnosti" (Frisby, 1981.:29). S druge strane, Simmel se nije osjećao dijelom života na novom sveučilištu. Tako, na primjer, sam piše gospođi Weber: "Nemam vam odavde mnogo što pisati. Živimo ... samostanski, odvojeni, indiferentni i u očajnoj izolaciji od vanjskog svijeta. Akademska aktivnost = 0, ljudi ... otuđeni i u sebi neprijateljski" (Frisby, 1981:32). Ubrzo nakon Simmelovog postavljenja u Strasbourgu započeo je I. svjetski rat; predavaonice su bile iskorištene za vojne bolnice, a studenti su otišli u rat. Tako Simmel ostaje i nadalje marginalni lik u njemačkoj akademiji sve do svoje smrti 1918. On zapravo nikada i nije imao normalnu akademsku karijeru. Usprkos tome, privlačio je i nastavlja privlačiti široku akademsku javnost sve do današnjih dana, i njegova slava kao znanstvenika godinama sve više raste.
30
UVOD
pa je čak i njegov akademski rad često obojen žestokim polemičkim p r o s u d b a m a . N a primjer, u Kapitalu ( 1 8 6 7 . / 1 9 6 7 . , prijevod 1 9 5 0 . i kasnije) opisuje kapitaliste k a o "vampire" i "vukodlake". W e b e r o v više akademski stil učinio ga je m n o g o prihvatljivijim kasnijim s o c i o l o z i m a . J o š jedan razlog za veću prihvatljivost W e b e r a bio je u t o m e što je djelovao u okviru filozofijske tradicije koja je t a k o đ e r p o m o g l a oblikovanju rada kasnijih s o c i o l o g a . W e b e r je operirao u okviru kantijanske tradicije, što, medu ostalim, znači da je razmišljao u p o j m o v i m a uzroka i posljedica. Ovaj način razmišljanja bio je m n o g o prihvatljiviji kasnijim sociolozima, vrlo slabo upoznatim s dijalektič k o m l o g i k o m koja je ispunjavala M a r x o v rad. K o n a č n o , činilo se da W e b e r nudi m n o g o zaokruženiji pristup društvenom svijetu negoli M a r x . D o k je M a r x , kako izgleda, bio g o t o v o u potpunosti zaoku pljen p r o b l e m o m e k o n o m i j e , W e b e r se interesirao za široki dijapazon socijalnih f e n o m e n a . Čini se da je ta raznolikost interesa bila kasnijim s o c i o l o z i m a poticajnija za rad negoli jednodimenzionalniji interes M a r x a . W e b e r je većinu svojih glavnih radova napisao u kasnim 1 8 0 0 - t i m i ranim 1 9 0 0 - t i m g o d i n a m a . Iako je njegov rad uglavnom bio v e o m a utjecajan u N j e m a č k o j , postao je čak i utjecajniji u SAD, n a r o č i t o kada T a l c o t t Parsons uvodi W e b e r o v e ideje (a i one ostalih europskih teoretičara) u američku javnost. D o k M a r x o v e ideje nisu imale značajniji pozitivan učinak na američke sociologijske t e o r e t i č a r e sve do 1 9 6 0 - i h , W e b e r je već bio veoma utjecajan u kasnim 1 9 3 0 - i m godinama. G E O R G S I M M E L ( 1 8 5 8 - 1 9 1 8 ) . G e o r g Simmel je bio na svoj način atipičan sociologijski teoretičar (Frisby, 1 9 8 1 . ; Levine, Carter i G o r m a n , 1 9 7 6 . ; 1 9 7 6 b . ; ) . I m a o je trenutačan i dubok učinak na razvoj američke sociologijske teorije, d o k su M a r x i W e b e r velik broj godina bili ignorirani. S i m m e l o v je rad p o m o g a o o b l i k o vanju razvoja jednog od ranih centara američke sociologije - Sveučilišta u C h i c a g u - i njene glavne teorije - simboličkog interakcionizma. Cikaška škola i simbolički interakcionizam su, kako ć e m o to vidjeti kasnije, dominirali a m e r i č k o m sociologi j o m u 1 9 2 0 - i m i ranim 1 9 3 0 - i m godinama (Bulmer, 1 9 8 4 . ) . S i m m e l o v e su ideje bile utjecajne u Chicagu pretežno zbog toga što su glavni likovi ranih godina Cikaške škole Albion Small i R o b e r t Park bili izloženi utjecaju S i m m e l a u Berlinu krajem devetnaestog stoljeća. M n o g e Simmelove ideje prenijeli su studentima i k o l e g a m a s katedre na C i k a š k o m sveučilištu, preveli su neke njegove radove i upozorili na njegovo razmišljanje široku američku publiku (Frisby, 1 9 8 4 . : 2 9 ) . Drugi atipičan aspekt Simmelovog rada je "nivo" njegove analize, o d n o s n o o n a razina p o k o j o j je postao vrlo poznat u Americi. D o k su W e b e r i M a r x bili zaokupljeni krupnim aspektima racionalizacije društva i kapitalističke e k o n o m i j e , S i m m e l je bio najpoznatiji po svojem radu ο mikrosociologijskim analizama, p o s e b n o ο individualnim akcijama i interakcijama. R a n o je postao poznat p o svojem stilu razmišljanja, koji je potjecao iz kantijanske filozofije, zbog interakcij skih formi (na primjer, konflikt) i tipova interakcije (na primjer, s t r a n a c ) . S i m m e l je zapravo smatrao da je razumijevanje interakcije medu ljudima jedan od najvaž nijih zadataka sociologije. M e đ u t i m , bez posjedovanja nekih konceptualnih p o m a gala, očigledno je bilo n e m o g u ć e proučavati o g r o m n e količine interakcija u druš t v e n o m životu. N a t o m se mjestu oblici interakcija i tipovi interaktanata (učesnika u interakcijama) pokazuju važnim. Simmel je vjerovao da je u stanju izolirati
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
31
Sigmund Freud: biografska skica Sigmund Freud rođen je u austrougarskom gradu Freibergu, 6. svibnja 1856. (Puner, 1947.). Njegova se obi telj 1859. preselila u Beč, gdje je 1873. Freud upisao Medicinski fakultet na Sveučilištu u Beču. Freud se više interesirao za znanost negoli za medicinu, te započinje raditi u fiziološkom laboratoriju. Završava svoje medicin ske studije i, napustivši laboratorij 1882., radi u bolnici, a zatim započinje privatnu medicinsku praksu kao spe cijalist za nervne bolesti. Prvi put je Freud upotrijebio hipnozu trudeći se liječiti pacijente od neuroze nazvane histerija. Tu tehniku je naučio u Parizu od Jeana Martina Charcota 1885. Ka snije prihvaća tehniku koju je uveo njegov kolega, bečki liječnik Joseph Breuer, primjenom koje su histerični sim ptomi nestajali kada je pacijent pričao ο uvjetima u kojima su se prvi puta pojavili. 1895. godine Freud je s Breuerom izdao knjigu s nizom revolucionarnih implikacija: uzroci neuroza, kakva je na primjer histerija, bili su psihološki (a ne, kao što se vjerovalo, fiziološki), a terapija koju valja primijeniti mora ići do pronalaženja prvotnih uzroka. Na taj je način praktično i teorijski rođeno područje psihoanalize. Freud se počeo razilaziti s Breuerom onda kada je počeo naglašavati značaj seksualnih činilaca, odnosno u širem smislu libida, za korijene neuroza. Idućih nekoliko godina Freud je usavršio svoje terapeutske tehnike i napisao veliki broj radova ο svojim novim ideja ma . Freud je 1902. godine počeo okupljati veći broj učenika koji su se tjedno sastajali u njegovoj kući. 1903. ili 1904. i drugi (kao na primjer, Carl Jung) počinju koristiti Freudove ideje u svojim psihijatrijskim praksama. Prv>psihoanalitički kongres održan je 1908. g., a sljedeće godine počinje izlaziti časopis koji širi psihoanalitičku znanost. Međutim, kao što se područje psihoanalize brzo formiralo, tako je ubrzo postalo razjedinjeno kada Freud prekida suradnju s Jungom, budući da je Jung, kao i neki drugi, počeo razvijati svoje ideje i formirati vlastite grupe. Za vrijeme I. svjetskog rata razvoj psihoanalize je usporen, međutim, dvadesetih godina ovog stoljeća ona se ponovno počinje razvijati i širiti. S pojavom nacizma, centar psihoanalize preselio se u SAD, gdje se zadržao sve do današnjih dana. Međutim, Freud je ostao u Beču sve dok nacisti nisu okupirali grad 1938. godine, usprkos činjenici da je bio Židov i da su nacisti spalili njegove knjige već 1933. godine. 4. lipnja 1938., kada je tražena ucjena da bi Freud mogao otići iz Beča bila isplaćena i kada je predsjednik Roosevelt i sam osobno intervenirao, Sigmund Freud je napustio Beč. Freud je od 1923. bolovao od raka usne šupljine, a umro je u Londonu 23. rujna 1939. godine. lako nije bio sociolog, Freud je utjecao na rad mnogih sociologa, a i danas je vrlo relevantan za sociologiju (Carveth, 1982.).
ograničen broj oblika interakcije koji mogu biti registrirani u v e ć e m broju socijal nih situacija. T a k o opremljeni, m o ž e m o analizirati i razumjeti različite interaktiv ne situacije. Razvoj ograničenog broja tipova interaktanata m o ž e t a k o đ e r biti koristan u objašnjenju mreža interakcija. T a k a v je rad imao vrlo dubok utjecaj na simbolički interakcionizam koji je, kao što i samo ime sugerira, bio usredotočen na interakciju. M e đ u t i m , ironična je zapravo i činjenica da je S i m m e l t a k o đ e r bio
32
UVOD
kao i M a r x i W e b e r zaokupljen globalnim aspektima socijalnog života. N o , ovaj tip njegovog rada bio je m n o g o manje utjecajan nego njegovi radovi ο interakciji, iako u današnjem dobu ima znakova rasta interesa za m a k r o aspekte S i m m e l o v e sociologije. D j e l o m i č n o ga je stil u radovima ο interakciji približio ranim a m e r i č k i m s o c i o logijskim t e o r e t i č a r i m a . Iako je i on, kao i W e b e r ili M a r x , pisao velike rasprave, radio je i na manjim djelima - pisao je v e o m a zanimljive eseje ο pojedinim aspektima socijalnog života kakvi su, na primjer, siromaštvo, prostitucija, prosja čenje, ili ο prosjacima i strancima. K r a t k o ć a ovih eseja i zanimljivost napisanog, učinili su širenje Simmelovih ideja m n o g o lakšim. N a nesreću, ovi su eseji imali negativan učinak na njegova značajnija, opsežnija djela, prikrivajući ih (na pri mjer, na knjigu Filozofija novca koja je na engleski jezik prevedena tek 1 9 7 8 . ) , koja su p o t e n c i j a l n o bila isto toliko važna za sociologiju. N o , bez obzira na r e č e n o , kratki, domišljati eseji Simmela imali su m n o g o veći utjecaj na ranu a m e r i č k u sociologijsku teoriju negoli djela M a r x a ili W e b e r a . N e ć e m o napustiti Simmela a da ne k a ž e m o nešto ο njegovoj Filozofiji novca, jer je njen engleski prijevod učinio Simmelov rad atraktivnim velikom broju novih teoretičara zainteresiranih za proučavanje kulture i društva. Iako je makropristup u o v o m djelu m n o g o jasniji, on je prisutan i u c j e l o k u p n o m S i m m e l o v o m radu. N a primjer, to je sasvim jasno u njegovom p o z n a t o m radu ο dijadama i trijadama. S m a t r a o je da se bitan sociologijski razvoj odvija onda kada se grupa od dvije o s o b e (ili dijada) transformira u trijadu, o d n o s n o onda kada se dijadi pridruži treća o s o b a . T a d a se otvaraju nove socijalne mogućnosti koje nisu mogle postojati u dijadi. N a primjer, u trijadi, jedan od članova može postati arbitar ili m e d i j a t o r u eventualnim razlikama između ostalih dviju o s o b a . J o š važnije je da se dva člana mogu udružiti i dominirati trećim č l a n o m . O v o predstavlja u m a l o m mjerilu situaciju koja se može dogoditi ukoliko makrostrukture društva postanu o d v o j e n e od individua i započinju njima dominirati. O v a t e m a leži u osnovi Filozofije novca. Simmel je prije svega bio zaokupljen širenjem svjetske novčane e k o n o m i j e koja je postala d o m i n a n t n a i o d v o j e n a od p o j e d i n c a . M e đ u t i m , ova je t e m a dio šireg i još prodornijeg aspekta c j e l o k u p n o g S i m m e l o v o g rada, koji se odnosi na dominaciju kulture kao cjeline nad pojedin c e m . U m o d e r n o m svijetu, kako to Simmel vidi, kultura se sa svim svojim različi tim k o m p o n e n t a m a (uključujući i novčanu e k o n o m i j u ) širi, i u t o m svom širenju umanjuje značenje pojedinaca. T a k o , na primjer, kako se industrijska t e h n o l o g i j a povezana s m o d e r n o m privredom širi i postaje sve rafiniranijom, s p o s o b n o s t i iskustvo individualnog radnika biva sve manje važnim. N a k o n c u , radnik je sukobljen s industrijskim strojem, nad k o j o m praktički n e m a nikakve k o n t r o l e . N a općenitijem nivou, Simmel je smatrao da u m o d e r n o m svijetu širenje kulture dovodi do umanjivanja značenja pojedinca. Iako sociologe sve više privlače šire implikacije Simmelovog rada, njegov rani utjecaj se prije svega osjećao kroz njegove studije ο malim socijalnim f e n o m e n i m a kakvi su, na primjer, f o r m e interakcije i tipovi interaktanata.
Porijeklo britanske sociologije D o sada smo ispitali razvoj sociologije u Francuskoj ( C o m t e , D ü r k h e i m ) i u N j e m a č k o j ( M a r x , W e b e r i S i m m e l ) , a sada ć e m o proučiti paralelni razvoj s o c i o -
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
33
logije u E n g l e s k o j . Kontinentalne ideje su imale utjecaj na ranu a m e r i č k u s o c i o l o giju, no k a k o ć e m o vidjeti, m n o g o su važniji bili unutarnji utjecaji. POLITIČKA EKONOMIJA, AMELIORIZAM I SOCIJALNA EVOLUCIJA Philip Abrams ( 1 9 6 8 . ) konstatira da je u 1 9 . stoljeću britanska sociologija bila oblikovana djelovanjem triju m e đ u s o b n o sukobljenih utjecaja - p o l i t i č k o m e k o n o m i j o m , a m e l i o r i z m o m i socijalnom e v o l u c i j o m . Stoga, kada je S o c i o l o š k o društvo L o n d o n a 1 9 0 3 . godine o s n o v a n o , postojale su snažne razlike o k o definicije s o c i o logije. M e đ u t i m , bilo je veoma malo onih koji su sumnjali u to da sociologija m o ž e biti znanost. T o je bitna razlika koja britanskoj sociologiji daje poseban karakter, i u nastavku izlaganja svakom aspektu posvetiti ć e m o kraću pažnju. 5
V e ć s m o ranije spomenuli političku ekonomiju, o d n o s n o teoriju industrijskog i kapitalističkog društva, ο k o j o j je pisao Adam Smith ( 1 7 2 3 - 1 7 9 0 ) . K a k o s m o već vidjeli, politička e k o n o m i j a je imala vrlo značajan učinak na Karla M a r x a . M a r x je detaljno proučavao političku ekonomiju i bio vrlo kritičan prema n j o j . M e đ u tim, takav pravac razmišljanja nisu izabrali britanski ekonomisti i sociolozi. O n i su radije prihvatili Smithove ideje ο postojanju "nevidljive ruke", koja oblikuje tržište za rad i proizvode. Tržište se proučavalo kao nezavisan realitet koji postoji iznad p o j e d i n a c a i koji kontrolira njihovo ponašanje. Britanski sociolozi i politički e k o n o m i s t i vidjeli su, suprotno od M a r x a , tržište kao pozitivnu snagu, kao izvor reda, h a r m o n i j e i integracije u društvu. K a k o su tržište, a općenitije i s a m o društvo shvaćali u pozitivnom svjetlu, zadatak sociologa nije bio da kritiziraju društvo, nego da j e d n o s t a v n o prikupe podatke ο zakonima koji upravljaju društvom. Cilj je dakle bio osigurati vladi dovoljno činjenica da razumije način na koji sistem djeluje te da ga na pametan način usmjerava. V a ž n o je bilo utvrditi činjenice, no kakve činjenice? T a m o gdje su M a r x , W e b e r , D ü r k h e i m i C o m t e osnovne činjenice društva tražili u njegovim struktura ma, britanski mislioci su se usmjerili na pojedince koji su činili te strukture. K a d a su razmatrali globalnije strukture, težili su sakupljanju podataka na individualnoj razini i njihovom daljnjem kombiniranju da bi se dobila slika ο k o l e k t i v n o j situaciji. P o l o v i c o m 1 9 . stoljeća statističari su dominirali britanskom društvenom znanošću i taj je tip prikupljanja podataka bio konceptualiziran kao o s n o v n i zadatak sociologije. Cilj je jednostavno bio prikupiti "čiste" činjenice, bez pretjera nog teoretiziranja ili filozofiranja. Ovi empirijski orijentirani sociolozi, k a k o t o ističe Kent ( 1 9 8 1 . : 1 8 7 ) , bili su odvojeni od interesa socijalnih t e o r e t i č a r a . U m j e sto općeg teoretiziranja "akcent u njihovom radu bio je na prikupljanju što egzaktnijih indikatora, boljih m e t o d a klasifikacije i prikupljanja p o d a t a k a , na unapređivanju tabeliranja podataka ο životnim pokazateljima, poboljšanju razine komparativnosti prikrivenijih podataka itd." (Abrams, 1 9 6 8 . : 1 8 ) . 6
Statistički orijentirani sociolozi i sami su postupno uvidjeli m n o g a ograničenja svoga pristupa. N e k o l i c i n a sociologa osjećala je potrebu za širim teoretiziranjem. Siromaštvo je, po njima, p o d j e d n a k o ukazivalo na neuspjeh tržišnog sustava, k a o i društva u cjelini. M e đ u t i m , većinom, budući da su bili u s r e d o t o č e n i na p o j e d i n c e , nisu dovodili u pitanje širi sistem; umjesto toga okrenuli su se vrlo preciznim
Ο najnovijem razvoju britanske sociologije vidi kod Philip Abrams et al., 1 9 8 1 . Smith se obično ubraja medu vodeće članove škotskog prosvjetiteljstva (Chitnis, 1 9 7 6 . ) , ali i u škotske moraliste (Schneider, 1967.:X1) koji su se trudili postaviti temelje sociologije. 6
34
UVOD
istraživačkim studijama i razvoju sve kompliciranijih i točnijih statističkih t e h n i k a . P o njima, uzroci p r o b l e m a morali su se nalaziti u neadekvatnim istraživačkim m e t o d a m a , a ne u sistemu kao cjelini. Philip Abrams ističe: " K o n c e n t r i r a j u ć i se u p o r n o na raspravu ο raspodjeli pojedinačnih slučajeva, statističari v e o m a n e r a d o vide da je siromaštvo proizvod društvene strukture ... Nisu uspjeli, a najvjerojatni je nisu niti mogli razviti k o n c e p t 'strukturalnog žrtvovanja'" ( 1 9 6 8 . : 2 7 ) . O s i m ove teorijske i m e t o d o l o š k e orijentacije na izučavanje pojedinaca, statističari su radili u pretjerano bliskoj vezi s vladinim službenicima, a da bi shvatili da je p r o b l e m zapravo bio u p o l i t i č k o m i e k o n o m s k o m sistemu. Povezana, ali i odvojena od političke e k o n o m i j e , bila je druga značajna k a r a k teristika britanske sociologije - ameliorizam, o d n o s n o želja da se socijalni p r o b l e mi riješe r e f o r m i r a n j e m pojedinaca. Iako su britanski znanstvenici uviđali p o s t o j a nje značajnih društvenih p r o b l e m a (na primjer, siromaštvo), još su uvijek vjerovali u t o društvo i htjeli ga očuvati. Željeli su spriječiti nasilje i revoluciju i r e f o r m i r a t i sistem u t o m smislu da se zapravo zadrži istim kakav je i b i o . Više od svega, željeli su spriječiti dolazak socijalističkog društva pa je, prema t o m e , k a o i francuska sociologija, a i neke grane n j e m a č k e sociologije, britanska sociologija bila k o n z e r vativno orijentirana. B u d u ć i da britanski sociolozi nisu mogli ili nisu željeli povezati uzroke p r o b l e m a kakav je, na primjer, siromaštvo s društvom kao c j e l i n o m , izvor takvih pojava m o r a o se nalaziti u samim pojedincima. Bio je t o rani oblik o n o g a što će W i l l i a m Ryan ( 1 9 7 1 . ) kasnije nazvati "okrivljavanje žrtve". M n o g o je pažnje bilo posveće n o dugom nizu različitih osobnih p r o b l e m a - "ignoranciji, d u h o v n o m p r o p a d a n j u , nečistoći, prljavštini, pauperizmu, kriminalu i neumjerenosti - iznad svega" (Abrams, 1 9 6 8 . : 3 9 ) . Postojala je jasna tendencija da se za sva socijalna zla traži jedan jedinstven i jednostavan uzrok, a onaj koji je prvi pronađen bio je a l k o h o l i zam. O n je amelioristima bio samo dokaz da se radi ο l i č n o j , a ne socijalnoj patologiji. Amelioristima je nedostajala teorija ο socijalnoj strukturi, teorija ο socijalnim u z r o c i m a spomenutih osobnih p r o b l e m a . M e đ u t i m , ispod površine britanske sociologije ipak je postojalo ozbiljnije razu mijevanje socijalne strukture, i o n o je buknulo u posljednjem dijelu 1 9 . stoljeća kroz sve veći porast interesa za socijalnu evoluciju. Z n a č a j a n utjecaj na takvu orijentaciju imala su djela Augustea C o m t e a , koja su d j e l o m i č n o bila p r e v e d e n a na engleski jezik 1 8 5 0 - i h godina. Iako C o m t e o v rad nije p o b u d i o trenutni interes, u posljednjoj četvrtini 1 9 . stoljeća veći je broj znanstvenika bio privučen njegovim radovima i njegovim interesom za šire strukture društva, njegovu znanstvenu (pozitivističku) orijentaciju, komparativnu orijentaciju te evolucionu teoriju. Pa ipak, veći broj britanskih znanstvenika izoštrio je svoje vlastite k o n c e p c i j e ο svijetu u k r i t i č k o m stanovištu spram nekih od pretjerivanja C o m t e o v e teorije (na primjer, tendenciju da se sociologija izdigne do statusa religije). Po A b r a m s o v o m jednu od osnovica Herberta Spencera" smislu svakako bio evolucionističkoj.
mišljenju, stvarni značaj C o m t e a leži u t o m e što je osigurao na k o j o j se mogla izgraditi opozicija protiv "prisile genija (Abrams, 1 9 6 8 . : 5 8 ) . S p e n c e r je i u pozitivnom i u n e g a t i v n o m d o m i n a n t a n lik u britanskoj sociologijskoj teoriji, o s o b i t o
H E R B E T S P E N C E R ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 ) . D a bi se razumjele S p e n c e r o v e ideje, k o r i sno ih je komparirati i kontrastirati s t e o r i j o m C o m t e a . S p e n c e r a se vrlo često
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
35
svrstava zajedno s C o m t e o m , s obzirom na njihov utjecaj na razvoj sociologijske t e o r i j e , no postoje svakako i vrlo bitne razlike. N a primjer, m n o g o je teže k a t e g o rizirati S p e n c e r a k a o konzervativca. U biti, u svojim ranim g o d i n a m a , S p e n c e r je bio politički liberal, a elemente liberalizma zadržao je kroz cijeli svoj život. M e đ u t i m , t a k o đ e r je istinito da je tijekom života S p e n c e r postajao sve konzerva tivniji i da je njegov osnovni utjecaj, a to vrijedi i za C o m t e a , bio konzervativan. J e d a n od njegovih liberalnijih pogleda koji je dosta n e l a g o d n o koegzistirao s njegovim konzervativizmom bilo je prihvaćanje doktrine laissez-faire: držao je da država ne bi smjela intervenirati u osobne poslove, izuzev u svojoj pasivnoj funkciji zaštite ljudi. T o znači da Spencer, nasuprot C o m t e u , nije bio zainteresiran za socijalne r e f o r m e ; želio je da se socijalni život sam razvija, slobodan o d vanjske kontrole. Ova razlika ukazuje da je Spencer bio socijalni darvinist (Jones, 1 9 8 0 . ) . Sma trao je, dakle, da se svijet p o s t u p n o razvija i postaje sve bolji i bolji, pa ga, p r e m a t o m e , treba ostaviti na miru. Vanjski utjecaji m o g u samo pokvariti situaciju. Prihvatio je stajalište da se socijalne institucije, kao i biljke i životinje, pozitivno progresivno adaptiraju svojoj socijalnoj okolici. T a k o đ e r je prihvatio D a r w i n o v o stajalište da se proces prirodne selekcije - "preživljavanje najprilagodenijih" odvija i u socijalnom svijetu. T o je jednostavno značilo da će bez utjecaja vanjskih intervencija ljudi koji su "prilagođeni" preživjeti i probijati se, d o k će "neprilago đeni" na posljetku izumrijeti. Sljedeća razlika između C o m t e a i S p e n c e r a je u t o m e da je S p e n c e r naglašavao pojedinca, a C o m t e šire jedinice, kakva je, na primjer, obitelj. I a k o postoje bitne razlike između C o m t e a i S p e n c e r a , njihova je orijentacija u pogledu daljnjeg razvoja sociologijske teorije bila slična, o d n o s n o sličnost inter pretiranja njihovih djela pokazala se važnijom negoli uočavanje razlika. C o m t e i S p e n c e r su zajedno s D u r k h e i m o m i drugima djelili uvjerenje da je sociologija znanost, što je bila vrlo atraktivna perspektiva ranih t e o r e t i č a r a . Drugi značajan utjecaj na S p e n c e r o v rad, karakterističan i za C o m t e a i D u r k h e i m a , bila je tendencija da se društvo proučava kao organizam. O v o stajalište i k o n c e p t Spencer je preuzeo iz biologije. Bio je zainteresiran za ukupnu strukturu društva, međupovezanost dijelova i funkcije dijelova svakog za sebe, kao i za sistem u cjelini. M n o g o je važnije da je S p e n c e r , kao i C o m t e , razvijao evolucijski k o n c e p t historijskog razvoja. I pored toga, kritički je bio orijentiran spram C o m t e o v e evolucione teorije iz više razloga. Kao prvo, o d b a c i o je C o m t e o v zakon ο tri stadija. T v r d i o je da je C o m t e bio zainteresiran za evoluciju u p o d r u č j u ideja, o d n o s n o za intelektualni razvoj. Sam Spencer je težio razvijanju e v o l u c i o n e teorije za stvarni, materijalni svijet. Iako se S p e n c e r prije svega pamti kao evolucionistički t e o r e t i č a r , njegova je teorija krajnje k o m p l e k s n a , ima različite oblike i u m n o g o je slučajeva nejasna i n e o d r e đ e n a . R o b e r t Perrin ( 1 9 7 6 . ) , proučivši Spencerove radove, ukazuje da je on razlikovao četiri tipa teorija socijalne evolucije koji se, doduše, p o n e k a d m e đ u s o b no preklapaju. U svojoj prvoj teoriji, Spencer smatra da socijalna evolucija vodi progresivno k idealnoj socijalnoj državi. Buduće društvo, prema Perrinu, bit će zasnovano na prijateljstvu, altruizmu, specijalizaciji, priznavanju uspjeha, a ne više na pripisa nim karakteristikama stečenim rođenjem, te "primarno, na voljnoj k o o p e r a c i j i
36
UVOD
među visoko discipliniranim pojedincima" ( 1 9 7 6 . : 1 3 4 3 ) . U t a k v o m će se društvu odnosi zasnivati na voljnim ugovornim o d n o s i m a , i što je još važnije, kroz snažnu zajedničku m o r a l n o s t . Iako će normativna ograničenja i dalje biti nužna, uloga vlade bit će usmjerena prije svega na određivanje o n o g a što ljudi ne bi trebali činiti, a ne na naređivanje što moraju činiti. O v a m o d e r n a industrijalizirana društva bit će manje ratnički orijentirana negoli militaristički tipovi društava koji su im prethodili. S p e n c e r o v a druga evoluciona teorija je nešto više teorijska i nešto manje ideologijska. O n a pretpostavlja da se društvo razvija prema progresivnoj diferen cijaciji različitih varijeteta struktura koje zadovoljavaju razne funkcionalne zahtje ve društva. U m o d e r n i m se društvima razvijaju različite strukture s k o j i m a se rješavaju funkcionalni problemi društva kakvi su, na primjer, p r o k r e a c i j a , proi zvodnja, razmjena, komunikacija, raspodjela uloga u društvu i k o n t r o l a individu alnog ponašanja. O v o je sasvim u skladu s o n i m što danas nazivamo strukturalno-funkcionalna teorija, pristup ο k o j e m ć e m o m n o g o više reći kasnije. U svojoj t r e ć o j teoriji, Spencer je, isto kao i D ü r k h e i m kasnije, izjednačio socijalnu evoluciju s p o r a s t o m stupnja podjele rada. U biti, S p e n c e r je zastupao stajalište da porast stanovništva nužno dovodi do porasta stupnja socijalne dife rencijacije. Porast brojnosti stanovništva dovodi do p o r e m e ć a j a u s o c i j a l n o m ekvilibriju i do nužnih varijacija u socijalnim prilagodbama. J e d n a od takvih prilagodbi je i porast stupnja podjele rada. H o m o g e n o s t primitivnih društava m o r a ustupiti mjesto heterogenosti modernijih društava. K o n a č n o , Spencer prihvaća m o d e l socijalne evolucije koji se zasniva na m o d e l u b i o l o š k e evolucije. Z a p r a v o , Spencer je bio taj koji je izmislio izraz "preživljavanje najprilagodljivijih", nekoliko godina prije D a r w i n o v o g rada ο p r i r o d n o j selekciji. U svojoj je teoriji Spencer bio zaokupljen pitanjima zašto neka društva preživljava ju, a druga n e . N j e g o v o je stanovište zapravo bilo da najprilagodenija društva preživljavaju, što u d u g o r o č n o j perspektivi vodi do postupnog unapređivanja svijeta k a o cjeline. M n o š t v o je bitnih činilaca identificirano za procjenjivanje m o g u ć n o s t i pojedinog društva da postigne uspjeh: veličina društva, nivo fertilite ta, efikasnost k o m u n i k a c i j e , stupanj javne kontrole resursa, k a r a k t e r vojne organi zacije itd. T a k o je S p e n c e r priredio bogatu i složenu cjelinu ideja ο socijalnoj evoluciji. K a k o ć e m o kasnije vidjeti, njegove su ideje prvo požnjele velik uspjeh, a zatim su duže v r e m e n a bile o d b a č e n e , d o k će u novije vrijeme p o n o v n o oživjeti s r a s t o m neoevolucionističkih sociologijskih teorija. (Za najnovija priznanja S p e n c e r o v o g rada vidi J . T u r n e r , 1 9 8 5 b . ) . REAKCIJA NA SPENCERA U BRITANIJI Bez obzira na svoj interes za pojedinca, Spencer je najpoznatiji po širokoj teoriji socijalne evolucije. Po t o m e on stoji u o š t r o m kontrastu spram sociologije k o j a mu je u Engleskoj prethodila. Pa ipak, reakcije protiv njegovo rada su se u najvećoj mjeri osnivale na opasnostima koje je ideja preživljavanja najprilagodenijih pred stavljala za ameliorizam, toliko drag ranim britanskim s o c i o l o z i m a . I a k o je sam S p e n c e r napustio neke od svojih najčudnovatijih ideja, on se i dalje zalagao za filozofiju preživljavanja najprilagodljivijih i bio je protiv vladinih intervencija i socijalnih r e f o r m i . T v r d i o je, na primjer, i sljedeće:
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
37
"Forsiranje dobra zbog njega samoga predstavlja ekstremno nasilje. Time se namjerno proizvodi bijeda za sljedeće generacije. Nema većeg prokletstva za buduće generacije negoli svjesno osiguravanje porasta stanovništva različitih imbecila, lijenčina i krimina laca ... Cijeli napor prirode usmjeren je oslobađanju od takvih, čišćenju svijeta od takvih i osiguravanju prostora za bolje ... Ukoliko nisu dovoljno opremljeni za život, oni umiru, i najbolje je da umru." (Citirano u: Abrams, 1 9 6 8 . : 7 4 ) . Ovakve su izjave bile u krajnjoj suprotnosti s a m e l i o r a t i v n o m britanskih s o c i o l o g a - reformista.
orijentacijom
Italijanska sociologija: Pareto i Mosca Zaključit ć e m o ovu skicu rane, prvenstveno konzervativne europske sociologijske teorije, s kratkim spominjanjem dvaju italijanskih sociologa - V i l f r e d a P a r e t a ( 1 8 4 8 - 1 9 2 3 ) i G a e t a n a M o s k e ( 1 8 5 8 - 1 9 4 1 ) . O v a su dva sociologa u svoje vrijeme bili utjecajni, međutim, njihovo je suvremeno značenje m i n i m a l n o . V e o m a m a l o ljudi danas čita M o s k u . Kratkotrajan interes za Paretov rad ( 1 9 3 5 . ) u tridesetim g o d i n a m a pojavio se kada mu je glavni američki teoretičar T a l c o t t Parsons posve tio isto t o l i k o pažnje k o l i k o i W e b e r n i D u r k h e i m u . M e đ u t i m , u novije vrijeme, izuzev nekih njegovih osnovnih k o n c e p a t a , Paretov značaj u m n o g o m e o p a d a . Zeitlin smatra da je Pareto razvio "svoje glavne ideje odbacujući M a r x a " ( 1 9 8 1 . : 1 7 1 ) . U biti, Pareto nije odbacivao samo M a r x a nego i dobar dio filozofije prosvjetiteljstva. N a primjer, t a m o gdje su filozofi prosvjetiteljstva naglašavali racionalnost, Pareto naglašava značaj iracionalnih činjenica kakva je, na primjer, ljudski instinkt. Ovakav je naglasak bio povezan s njegovim odbijanjem M a r x o v e teorije. Budući su neracionalni instinktivni činioci toliko važni i t o l i k o n e p r o m j e njivi, bilo je p o t p u n o nerealno vjerovati da bi se dramatične socijalne p r o m j e n e mogle postići kroz e k o n o m s k u revoluciju. Pareto je t a k o đ e r razvio teoriju socijalne promjene koja stoji u vrlo o š t r o m kontrastu s M a r x o v o m t e o r i j o m . D o k se M a r x o v a teorija orijentirala na ulogu masa, Pareto je razradio teoriju elita u socijalnoj p r o m j e n i , koja smatra da druš tvom neizbježno d o m i n i r a mala elita koja djeluje na osnovi zadovoljenja osviješte nog koristoljublja. O n a vlada masama ljudi kojima rukovode iracionalne sile. Budući da m a s a m a nedostaje racionalna m o g u ć n o s t prosuđivanja, o n e , u okviru Paretovog sistema, ne m o g u biti revolucionarna snaga. Socijalna se p r o m j e n a dešava o n d a kada elita počinje degenerirati i kada biva zamijenjena s n o v o m e l i t o m k o j a se generira iz nevladajuće elite ili iz viših e l e m e n a t a masa. K a d a se j e d n o m nova elita ustoliči na svojem n o v o m položaju, proces se p o n o v n o o b n a v lja. T a k o s m o dobili cikličku teoriju socijalne p r o m j e n e umjesto usmjerenih teorija koje su ponudili M a r x , C o m t e , Spencer i drugi. O s i m toga, Paretova t e o r i j a socijalne p r o m j e n e očigledno u potpunosti ignorira utjecaj masa. Elite dolaze i odlaze, a mase u najvećem b r o j u slučajeva ostaju iste. O v a teorija, međutim, nije bila Paretov jedini doprinos sociologiji. O n je razvio i znanstvenu k o n c e p c i j u sociologije i socijalnog svijeta: " M o j a je želja stvoriti sistem sociologije na osnovi m o d e l a mehanike neba - [ a s t r o n o m i j e ] , fizike i kemije" ( H o o k , 1 9 6 5 . : 5 7 ) . U k r a t k o , Pareto je zamišljao društvo k a o sistem u ravnoteži, kao cjelinu koja se sastoji od međuovisnih dijelova. P r o m j e n a u j e d n o m
38
UVOD
dijelu vodila je p r o m j e n a m a u drugim dijelovima sistema. Paretova sistemična k o n c e p c i j a društva bila je najvažniji razlog zbog kojeg je Parsons posvetio t o l i k o m n o g o pažnje P a r e t o v o m radu u svojoj knjizi The Structure of Social Action (Struktura socijalne akcije) iz 1 9 3 7 . godine, gdje je vidljivo da je upravo Pareto bio mislilac s najvećim utjecajem na Parsonsovu teoriju. U kombinaciji sa sličnim pogledima k o j e su dijelili predstavnici organicističke teorije ο društvu ( C o m t e , D ü r k h e i m i Spencer, na primjer) Paretova je teorija imala centralnu ulogu u razvoju Parsonsove teorije i, u općenitijem smislu, u razvoju strukturalnog funkcionalizma. Iako danas tek nekolicina modernih sociologa čita Paretove radove (jedan izuzetak je Powers, 1 9 8 6 . ) , praktički nitko ne čita M o s c u . M e đ u t i m , njegov rad t a k o đ e r predstavlja odbacivanje prosvjetiteljstva i marksizma. V a ž n o je naglasiti da M o s c a , kao i Pareto, nudi elitističku teoriju socijalne p r o m j e n e k o j a je u suprotnosti s marksističkim stajalištem.
Razvoj europskog marksizma na prijelazu stoljeća D o k su mnogi sociolozi u 1 9 . stoljeću razvijali svoje teorije u suprotnosti s M a r x o v o m , ipak je m n o g o marksista pokušavalo M a r x o v u teoriju pojasniti i proširiti. G r u b o r e č e n o , između 1 8 7 5 . i 1 9 2 5 . godine bilo je vrlo m a l o p r e k l a p a nja između marksizma i sociologije. ( W e b e r predstavlja izuzetak.) Dvije škole mišljenja paralelno su se razvijale s veoma malo ili g o t o v o bez ikakvog m e đ u u t j e caja. Poslije M a r x o v e smrti, njegovu teoriju su u prvi mah nastavljali o n i koji su je prvenstveno shvaćali kao znanstveni i e k o n o m s k i determinizam. Wallerstein nazi va taj period " o r t o d o k s n i m marksizmom" ( 1 9 8 6 . : 1 3 0 1 ) . Friedrich Engels, M a r x o v dobročinitelj i suradnik, koji je nadživio M a r x a , može se smatrati prvim predstav n i k o m takve orijentacije. U biti, ovo se stanovište može svesti na tvrdnju da je M a r x o v a znanstvena teorija otkrila e k o n o m s k e zakone koji vladaju kapitalistič kim svijetom. Ovi zakoni su govorili ο neizbježnom kolapsu kapitalističkog susta va. M l a đ i marksistički mislioci k a o , na primjer, Karl Kautsky, trudili su se bolje shvatiti funkcioniranje spomenutih zakona. Postojalo je nekoliko p r o b l e m a u vezi s takvim idejama. S jedne strane, izgledalo je da se time u p o t p u n o s t i isključuje politička akcija, koja je jedan od k a m e n a temeljaca M a r x o v o g stajališta. T a k o đ e r , izgledalo je k a k o n e m a nikakve potreba da pojedinci, osobito radnici, poduzimaju bilo što. U k o l i k o je cijeli sistem bio osuđen na propast, sve što je t r e b a l o činiti bilo je čekanje na njegovu propast. N a teorijskoj razini, deterministički marksizam u potpunosti je isključio dijalektički odnos između pojedinaca i širih društvenih struktura. T i su p r o b l e m i doveli do reakcija među marksističkim t e o r e t i č a r i m a i do razvoja "hegelijanskog marksizma" ranih 1 9 0 0 - t i h godina. O n i su odbili reducirati marksizam s a m o na znanstvenu teoriju koja ignorira pojedinačnu misao i akciju. Nazvani su hegelijanskim marksistima jer su težili kombinaciji H e g e l o v o g interesa za svijest (čije je neke stavove takodere dijelio i M a r x ) s determinističkim interesi m a za e k o n o m s k e strukture društva. Hegelijanski su teoretičari bili značajni k a k o teorijski, t a k o i praktički. Teorijski, p o n o v n o su uspostavili važnost p o j e d i n c a , svijesti i o d n o s a između misli i akcije. Praktički, naglašavali su značajnost pojedi načne akcije u izvođenju socijalne revolucije.
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: RANE GODINE
39
Najznačajniji predstavnik ovakvog mišljenja bio je G y ö r g y Lukäcs (Fischer, 1 9 8 4 . ) . Prema M a r t i n u J a y u , Lukäcs je bio "osnivač zapadnog marksizma" i autor djela Povijest i klasna svijest (prijevod 1 9 7 0 . ) koje je " o p ć e n i t o priznato k a o osnovni d o k u m e n t hegelijanskog marksizma" ( 1 9 8 4 . : 8 4 ) . Lukäcs je p o č e t k o m 1 9 0 0 - t i h godina z a p o č e o s integracijom marksizma i sociologije (posebno W e b e rove i S i m m e l o v e t e o r i j e ) . O v a se integracija uskoro ubrzala s razvojem kritičke teorije u 2 0 - i m i 3 0 - i m g o d i n a m a dvadesetog stoljeća.
SAŽETAK U o v o m poglavlju skicirana je u dva dijela rana povijest sociologijske t e o r i j e . U prvom i k r a ć e m dijelu, raspravlja se ο različitim društvenim snagama u k l j u č e n i m u razvoj sociologijske teorije. Iako je bilo m n o g o takvih utjecaja, usredotočili s m o se na prikaz utjecaja političkih revolucija, industrijske revolucije, rasta kapitaliz ma, socijalizma, urbanizacije, religijske promjene i na porast znanosti, što je sve utjecalo na sociologijsku teoriju. Drugi dio ovog poglavlja ispituje utjecaj intelek tualnih snaga na rast sociologijske teorije u raznim zemljama. Z a p o č e l i s m o s F r a n c u s k o m i ulogom koju je imalo prosvjetiteljstvo u razvoju t e o r i j e , naglašava jući konzervativne i r o m a n t i č n e reakcije na prosvjetiteljstvo. F r a n c u s k a se s o c i o l o gijska teorija razvila iz navedenih meduutjecaja. U t o m smislu, ispitivali s m o osnovne likove rane francuske sociologije - Claudea H e n r i j a S a i n t - S i m o n a , Augustea C o m t e a i Emilea D u r k h e i m a . Z a t i m s m o se okrenuli N j e m a č k o j i ulozi koju je Karl M a r x i m a o u razvoju sociologije u toj zemlji. Raspravili smo paralelni razvoj M a r x o v e teorije i s o c i o l o gijske t e o r i j e , kao i načine na koje je M a r x o v a teorija utjecala na sociologiju - i pozitivno i negativno. Z a p o č e l i smo s korijenima M a r x o v e teorije koji se nalaze u hegelijanizmu, materijalizmu i političkoj e k o n o m i j i . M a r x o v u smo teoriju s a m o u k r a t k o dodirnuli. Rasprava se zatim prebacila na p o č e t k e n j e m a č k e sociologije. R a d M a x a W e b e r a proučen je u želji da se pokažu različiti izvori n j e m a č k e sociologije. Raspravljeni su i neki razlozi zbog kojih se W e b e r o v a sociologijska teorija pokazala prihvatljivijom kasnijim s o c i o l o z i m a negoli je to bio slučaj s M a r x o v i m idejama. Ovaj dio smo zaključili s k r a t k o m raspravom ο djelu G e o r g a Simmela. N a k o n toga razmatra se porast sociologijske teorije u V e l i k o j Britaniji. Glavni izvori britanske sociologije bili su politička e k o n o m i j a , ameliorizam i socijalna evolucija. U t o m smislu, kratko smo se osvrnuli na rad H e r b e r t a S p e n c e r a , k a o i na neke kontroverze koje su ga okruživale. O v o se poglavlje zaključuje k r a t k o m raspravom ο talijanskoj sociologijskoj teoriji, p o s e b n o ο radu Vilfreda Pareta, kao i ο o b l i c i m a razvoja u e u r o p s k o j marksističkoj teoriji na prijelazu stoljeća, n a r o č i t o o n o m ο e k o n o m s k o m d e t e r m i nizmu i hegelijanskom marksizmu. T i m e zaključujemo naš pregled rane povijesti sociologijske t e o r i j e . Nastavit ć e m o raspravu ο historiji sociologijske teorije i u sljedećem poglavlju, gdje ć e m o izlagati novije oblike razvoja. Preostali dio knjige raspravlja ο suvremenim t e o r i j a ma i t e o r e t i č a r i m a .
DRUGO POGLAVLJE: Historijska skica sociologijske teorije: novije godine RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA POLITIKA RANE AMERIČKE SOCIOLOGIJE S OCIJALNA PROMJENA INTELEKTUALNI TOKOVI I RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJA UTJECAJ HERBERTA SPENCERA NA SOCIOLOGIJU ČIKAŠKA ŠKOLA RANA ČIKAŠKA ŠKOLA SOCIOLOGIJE OPADANJE ZNAČAJA ČIKAŠKE SOCIOLOGIJE SOCIOLOGIJSKA TEORIJA DO POLOVICE DVADESETOG STOLJEĆA RAZVOJ SVEUČILIŠTA HARVARD, ΓνΎ LIGE I STRUKTURALNI FUNKCIONAL IZAM OPADANJE ZNAČENJA ČIKAŠKE SOCIOLOŠKE ŠKOLE OBLICI RAZVOJA U MARKSISTIČKOJ TEORIJI SOCIOLOGIJSKA TEORIJA OD POLOVICE STOLJEĆA D O DANAS STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM: VRHUNAC I OPADANJE RADIKALNA SOCIOLOGIJA U AMERICI: C. W R I G H T MILLS RAZVOJ KONFLIKTNE T E O R I J E NASTAJANJE T E O R I J E RAZMJENE DRAMATURŠKA ANALIZA: RAD ERVINGA GOFFMANA RAZVOJ "KREATIVNIH" SOCIOLOGIJA FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA ETNOMETODOLOGIJA EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA RAZVOJ I PAD SISTEMSKE T E O R I J E NAPREDOVANJE MARKSISTIČKE SOCIOLOGIJE IZAZOV FEMINISTIČKE T E O R I J E STRUKTURALIZAM I POSTSTRUKTURALIZAM NEOFUNKCIONALIZAM POVEZIVANJE MAKRO I MIKRO TEORIJE SAŽETAK
U p r v o m poglavlju raspravili smo razvoj sociologijske teorije u E u r o p i 1 9 . stoljeća. U o v o m ć e m o poglavlju obratiti pažnju na kasno 1 9 . stoljeće i situaciju u 2 0 . stoljeću s posebnim obzirom na razvoj sociologijske teorije u S A D . U prikazu 2 . 1 . označeni su najvažniji utjecaji na razvoj teorija, kao i glavne teorije i t e o r e t i čari.
4^
Slika 2 . 1 . Sociologijska teorija: novije godine Levi-Strauss ( 1 9 0 8 -
)
Strukturalizam
Poststrukturalizam Foucauh ( 1 9 2 6 - 1 9 8 4 ) Teorija mreže
Spencer ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 ) Socijalni darvinizam Sumner ( 1 8 4 0 - 1 9 1 0 ) Ward ( 1 8 4 1 - 1 9 1 3
Skinner ( 1 9 0 4 - 1 9 9 0 )
Homans ( 1 9 1 0 - 1 9 8 9 )
Parsons ( 1 9 0 2 - 1 9 7 9 )
Strukturalni funkcionalizam Merton ( 1 9 1 0 - 1 9 8 9 )
Dürkheim ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 ) Sorokin ( 1 8 8 9 - 1 9 6 8 )
Radikalna sociologija Mills ( 1 9 1 6 - 1 9 6 2 )
Weber(1864-1939)
Teorija razmjene Blau ( 1 9 1 8 ) Neofunkcionalizam I Konfliktna teorija Dahrendorf ( 1 9 2 0 Feministička
Marx (1818-1883)
Freud ( 1 8 5 6 - 1 9 3 9 )
Hegelijanski marksizam Lukacs ( 1 8 8 5 - 1 9 7 1 )
Kritička Ikola Horkheimer ( 1 8 9 5 - 1 9 7 3 ) Adorno ( 1 9 0 3 - 1 9 6 9 )
Ekonomski determinizam Kautsky ( 1 8 5 4 - 1 9 3 8 )
)
teorija
Teorija makro-mikro integracije
Strukturalni marksizam Althusser ( 1 9 1 8 - 1 9 9 0 )
Habermas ( 1 9 2 9 -
)
Ekonomski marksizam Sweezy ( 1 9 1 0 ) Braverman ( 1 9 2 0 - 1 9 7 6 )
Historijski marksizam Wallerstein ( 1 9 3 0 ) Husserl ( 1 8 5 9 - 1 9 3 8 )
Simmel ( 1 8 5 8 - 1 9 1 8 )
Schutz ( 1 8 9 9 - 1 9 5 9 )
Sartre ( 1 9 0 5 - 1 9 8 0 )
Elnometodologija Garfinkel ( 1 9 2 9 -
)
Egzistencijalistička sociologija
Small ( 1 8 5 4 - 1 9 2 6 ) Park ( 1 8 6 4 - 1 9 4 4 )
Mead ( 1 8 6 3 - 1 9 3 1 ) Cooley ( 1 8 6 4 - 1 9 2 9 )
Fenomenologijska sociologija Berger ( 1 9 2 9 ) Luckmann ( 1 9 2 7 )
Simbolički interakcionizam Blumer ( 1 9 0 0 - 1 9 8 7 ) Μ . Kuhn ( 1 9 1 1 - 1 9 6 3 )
Goffman ( 1 9 2 2 - 1 9 8 2 )
Ο σ
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
43
RANA AMERIČKA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA V r l o je teško odrediti precizan datum osnivanja sociologije u S A D . T e č a j ο socijalnim p r o b l e m i m a predavao se u O b e r l i n u već 1 8 5 8 . g.; C o m t e o v t e r m i n sociologija koristio je G e o r g e Fitzhugh 1 8 5 4 . ; W i l l i a m G r a h a m S u m n e r držao je tečajeve iz društvenih znanosti na Sveučilištu Yale p o č e v o d 1 8 7 3 . T i j e k o m 1 8 8 0 - i h godina počeli su se pojavljivati prvi programi predavanja s n a z i v o m "sociologija". Prvi odjel sa sociologijom u svom nastavnom p r o g r a m u osnovan je na Sveučilištu Kansas 1 8 8 9 . godine. 1 8 9 2 . godine Albion Small dolazi na Sveuči lište u C h i c a g u i t a m o osniva novi odjel za sociologiju. Cikaški O d j e l za sociologi ju postao je prvi važniji centar američke sociologije u o p ć e , a p o s e b n o sociologijske teorije ( M a t t h e w s , 1 9 7 7 . ) .
Politika rane američke sociologije G l a v n o djelo ο politici rane američke sociologije (Schwendinger i S c h w e n d i n g e r , 1 9 7 4 . ) iznosi tezu da je se najbolje m o ž e opisati kao politički liberalnu, a ne, k a k o je t o bio slučaj s v e ć i n o m europskih teoretičara, kao konzervativno o r i j e n t i r a n u . Liberalizam koji je označavao ranu američku sociologiju sastojao se u biti o d dva e l e m e n t a . Prvo - on funkcionira polazeći od uvjerenja ο slobodi i blagostanju p o j e d i n c a . N a taj način, m n o g o je više pod utjecajem S p e n c e r o v a negoli C o m t e o va više kolektivističkog stanovišta. D r u g o - m n o g i sociolozi, povezani s n a v e d e n o m o r i j e n t a c i j o m prihvatili su evolucionistički pogled na socijalni n a p r e d a k ( W . F i n e , 1 9 7 9 . ) . M e đ u t i m , došlo je do razdora u t o m e kako najbolje ostvariti taj napredak. N e k i su smatrali da vlada m o r a organizirati mjere socijalne r e f o r m e , d o k su drugi zagovarali ideju doktrine laissez-faire, smatrajući da različiti dijelovi društva moraju sami rješavati svoje p r o b l e m e . U k o l i k o liberalizam u z m e m o u njegovom e k s t r e m n o m obliku, on postaje vrlo blizak konzervativizmu. V j e r a u socijalni progres - postignut r e f o r m a m a ili primje n o m doktrine laissez-faire - kao i uvjerenje ο važnosti p o j e d i n c a , u o b a slučaja vodi k stajalištima koja podržavaju sistem kao cjelinu. O d b a c u j e se uvjerenje da socijalni sistem djeluje ili pak da može biti reformiran k a k o bi d j e l o v a o . N e m a m n o g o kritike sistema k a o cjeline; u a m e r i č k o m smislu p o s e b n o , što znači da se k a r a k t e r kapitalizma rijetko dovodi u pitanje. Umjesto neizbježne klasne b o r b e , rani su sociolozi sagledavali budućnost k a o klasnu harmoniju i klasnu k o o p e r a c i ju. U krajnjem smislu, to je značilo da je rana američka sociologijska t e o r i j a p o m o g l a opravdavanju eksploatacije, domaćeg i i n t e r n a c i o n a l n o g kapitalizma, i socijalnih nejednakosti (Schwendinger i Schwendinger, 1 9 7 4 . ) . N a k o n c u , p o l i t i č ki liberalizam ranih sociologa imao je o g r o m n e konzervativne implikacije.
Socijalna promjena, intelektualni tokovi i rana američka sociologija U svojoj analizi zasnivanja rane američke sociologijske teorije R o s c o e H i n k l e ( 1 9 8 0 . ) i Ellsworth F u h r m a n ( 1 9 8 0 . ) naglašavaju n e k o l i k o osnovnih k o n t e k s t a iz kojih je proistekla osnovica ovih teorija. O d najveće su važnosti bitne društvene promjene koje su se odvijale u a m e r i č k o m društvu poslije građanskog rata (Bram-
44
UVOD
Herbert Spencer: biografska skica Herbet Spencer rodio se u Derbyju u Engleskoj, 27. trav nja 1820. godine. Nije se obrazovao u humanističkim zna nostima, nego u tehničkim i utilitarnim disciplinama. Zapo čeo je 1837. raditi kao građevinski inženjer na željeznici gdje se zadržao sve do 1846. godine. Za to vrijeme Spen cer se nastavio samostalno obrazovati i publicirati znan stvena i politička djela. 1848. godine je bio postavljen za izdavača lista The Economist (Ekonomist), a tada se počinju definitivno obli kovati i njegove ideje. 1850. završava svoje prvo značajno glavno djelo Social Statistics {Socijalna statistika). Radeći na tom djelu, Spencer je počeo patiti od nesanice, i idućih su se godina problemi njegovog duhovnog i psihičkog ustrojstva pogoršavali. Doživotno je patio od niza nervnih slomova. Spencer je 1853. naslijedio imetak koji mu je omogućio da napusti posao i da do kraja života djeluje kao neovisan gospodin - privatni znanstvenik. Nije nikada stekao diplomu sveučilišta niti imao bilo kakvo postavljenje na sveučilištu, lako je bivao sve više izoliran, a njegove se mentalne i psihičke bolesti pogoršavale, njegova je produk tivnost kao znanstvenika sve više rasla. Konačno, postiže slavu ne samo u Engleskoj, nego stječe i internacionalno priznanje. Richard Hofstader, na primjer, ističe: "U tri desetljeća poslije građanskog rata bilo je nemoguće biti aktivan u bilo kojem području intelektualnog života bez poznavanja Spencera" (1959.:33). Među osobama koje su ga podržavale bio je i poznati industrijalac Andrew Carnegie koji je, u vrijeme posljednje fatalne Spencerove bolesti 1903. godine, napisao: "Dragi učitelju ... svakodnevno sam u mislima s vama i vječno 'zašto' mi se stalno nameće zašto nas Bog vara? Mora li naš učitelj otići? ... Svijet se nesvjesno poigrava s jednim od najznačajnijih umova ... Ali, jednog dana On će se trgnuti i u svojoj poslanici proglasit će da je Spencerovo mjesto zajedno s najvećima" (Peel, 1971 .:2).
son, 1 9 6 1 . ) . U prvom poglavlju raspravili smo ο velikom broju činilaca koji su utjecali na razvoj europske sociologijske t e o r i j e ; neki od tih činilaca (kao što su industrijalizacija i urbanizacija) bili su t a k o đ e r značajni i za razvoj teorije u A m e r i c i . Po F u h r m a n o v o m mišljenju rani američki sociolozi uviđali su pozitivne učinke industrijalizacije, no bili su vrlo svjesni i njenih opasnosti. I a k o su ih privlačile ideje ο t o m e kako treba postupati s opasnostima od industrijalizacije što su ih stvarali radnički pokret i socijalističke grupe, nisu bili pristalice radikalne izmjene društva. Arthur Vidich i Stanford Lyman ( 1 9 8 5 . ) nedavno su došli do značajnih sazna nja ο utjecaju kršćanstva, n a r o č i t o protestantizma, na osnivanje američke s o c i o l o gije. P r e m a njihovom stajalištu, američki sociolozi su se u svojim objašnjenjima svijeta oslanjali na protestantski interes za spašavanjem svijeta i u g l a v n o m su zamjenjivali jedan jezik (znanosti) drugim jezikom (religije). O n i navode i sljede ć e : " O d 1 8 5 4 . godine, kada su se prvi sociologijski radovi pojavili u S A D , pa sve do izbijanja I. svjetskog rata, sociologija je bila i moralni i intelektualni o d g o v o r na p r o b l e m e a m e r i č k o g načina života, misli, institucija i dogmi" (Vidich, L y m a n ,
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
45
Međutim, Spencerova sudbina nije bila takva. Jedna od najinteresantnijih Spencerovih karakteristika, koja je zapravo uvjetovala njegov tip intelektualne aktivnosti, bila je njegova nesklonost da čita radove drugih autora. Po tome je podsjećao na drugog diva sociologije - Augustea Comtea, koji je prakticirao "cerebralnu higijenu". Ο potrebi da čita radove drugih, Spencer je rekao: "Cijeli sam svoj život bio mislilac a ne čitalac, i u stanju sam da zajedno s Hobbesom kažem 'da sam pročitao onoliko koliko su to drugi učinili, znao bih veoma malo'." Spencerov prijatelj zapitao ga je za mišljenje ο nekoj knjizi a "njegov je odgovor bio da je u toj knjizi fundamentalna pretpostavka bila pogrešna te je stoga ne želi čitati". Jedan je autor pisao ο Spencerovoj "neshvatljivoj sposobnosti upijanja znanja kroz pore na svojoj k o ž i . . . činilo se da nikada ne čita knjige" (Wiltshire, 1978.:67). Ako već nije čitao radove drugih znanstvenika, odakle su onda proistjecale Spencerove ideje i inspiracija? Prema vlastitom opisu, ideje su dolazile same od sebe, intuitivno. Govorio je da su mu ideje dolazile "malo po malo, neometane i bez svjesne intencije ili napora". Tako se u slučaju Spencera intuicija pokazala mnogo djelotvorni jom negoli dugotrajno proučavanje i razmišljanje; "rješenje dobiveno na taj način mnogo je bliže istini nego ono do kojeg se došlo svjesnim naporom koji uvjetuje iskrivljavanje mišljenja" (Wiltshire, 1978.:66). Spencer je snosio posljedice zbog odbijanja da proučava radove drugih. Ako ih je ipak čitao, činio je to najčešće zbog toga da u njima potraži potvrdu svojih osobnih nezavisno stvorenih ideja, ignorirajući one ideje koje se nisu slagale s njegovima. Njegov suvremenik, Charles Darwin, rekao je ο Spenceru: "Da se samo prisilio da mnogo više promatra, pa čak i po cijenu gubitka ... moći osobnog rasuđivanja, bio bi prekrasan čovjek" (Wiltshire, 1978.:70). Spencerovo ignoriranje pravila znanstvenog rada dovelo ga je do toga da je razvio niz nevjerojatnih i nedokumentiranih pretpostavki ο evoluciji svijeta . Zbog toga su sociolozi u dva desetom stoljeću u najvećoj mjeri odbacivali njegov rad i zamjenjivali ga znanstveno utemeljenim radom i empirijskim istraživanjima. Spencer je umro 8. prosinca 1903. godine.
1 9 8 5 . : 1 ) . Sociolozi su težili definiranju, objašnjavanju i p o m a g a n j u rješavanja navedenih društvenih p r o b l e m a . D o k je svećenik djelovao u okviru religije, težeći unaprijediti i nju i sudbinu ljudi, sociolozi su činili isto u društvu. S o b z i r o m na njihove religiozne korijene i religijske paralele, najveći broj s o c i o l o g a nije d o v o d i o u pitanje osnovni legitimitet društva. Sljedeći bitan činilac u osnivanju američke sociologije ο k o j e m raspravljaju i Hinkle i F u h r m a n je i s t o d o b n o širenje i akademskih profesija (uključujući i sociologiju) i suvremenog sveučilišnog sistema u kasnim 1 8 0 0 - t i m g o d i n a m a u Americi. U Europi je, suprotno nego u Americi, sveučilišni sistem bio već solidno utemeljen prije širenja sociologije. Premda je sociologija imala velikih p o t e š k o ć a pri svojem utemeljenju u Europi, te su poteškoće bile znatno manje u fluidnijem n o v o m a m e r i č k o m sveučilišnom sistemu. J o š jedan značajan činilac sadržan je u utjecaju postojeće europske teorije na osnivanje američke sociologijske teorije. Europski teoretičari kreirali su s o c i o l o gijsku teoriju, a Amerikanci su se oslanjali na te osnove. Z a A m e r i k a n c e najznačaj niji europski mislioci su bili Spencer i C o m t e . Simmel je bio od o d r e đ e n o g
46
UVOD
značenja, o s o b i t o u ranijim godinama, ali utjecaj D u r k h e i m a , W e b e r a i M a r x a neće imati t a k o dramatičan učinak tijekom niza godina. K a o ilustracija utjecaja rane europske teorije na američku sociologiju, zanimljiva je, p o u č n a i interesantna historija ideja H e r b e r t a S p e n c e r a . U T J E C A J H E R B E R T A SPENCERA NA SOCIOLOGIJU Z a š t o su S p e n c e r o v e ideje bile t o l i k o u t j e c a j n i j e u r a n o j a m e r i č k o j s o c i o l o g i j i o d ideja C o m t e a , M a r x a , D u r k h e i m a i W e b e r a ? H o f s t a d t e r nudi n e k o l i k o o b j a š n j e n j a . J e d n o o d n a j j e d n o s t a v n i j i h je da je S p e n c e r pisao na e n g l e s k o m j e z i k u , d o k drugi nisu. O s i m t o g a , S p e n c e r nije pisao previše s t r u č n o i t i m e je svoj rad p r i b l i ž i o š i r o k o j j a v n o s t i . I s t v a r n o - n e k i su s m a t r a l i da je u p r a v o taj n e d o s t a t a k t e h n i č k o g izražavanja o n o što je o m o g u ć i l o S p e n c e r u da nije b i o previše p r o f i n j e n pisac. Ali, i m a i drugih, važnijih r a z l o g a S p e n c e r o v e p o p u l a r n o s t i . P o n u d i o je z n a n s t v e n u o r i j e n t a c i j u a t r a k t i v n u za j a v n o s t k o j u su z n a n o s t i njeni t e h n i č k i p r o i z v o d i o č a r a l i . S p e n c e r je izgradio razumljivu t e o r i j u za k o j u se č i n i l o da o b j a š n j a v a c j e l o k u p n u povijest ljudi. Širina n j e g o v i h ideja k a o i o p s e ž n o s t r a d a d o v e l i su d o t o g a da je n j e g o v a t e o r i j a sadržavala m n o g o različitih stvari za m n o g o različitih ljudi. K o n a č n o , i m o ž d a n a j v a ž n i j e , n j e g o v a je t e o r i j a bila o b e ć a v a j u ć a za društvo k o j e se nalazilo p o d n e g a t i v n i m u č i n c i m a p r o c e s a i n d u s t r i j a l i z a c i j e , j e r se d r u š t v o , p o n j e m u , p o s t u p n o k r e t a l o u p r a v c u sve v e ć e g i v e ć e g p r o g r e s a . S p e n c e r o v najpoznatiji američki učenik bio je W i l l i a m G r a h a m S u m n e r , koji je prihvatio i proširio m n o g e od Spencerovih socijalno-darvinističkih ideja. S p e n c e r je t a k o đ e r utjecao i na mnoge američke s o c i o l o g e , između ostalih i na Lestera W a r d a , Charlesa H o r t o n a C o o l e y a , Ε. A. Rossa i R o b e r t a Parka. N o , do 1 9 3 0 - i h godina, Spencer je bio g o t o v o zaboravljen u i n t e l e k t u a l n o m svijetu u o p ć e , pa i u sociologiji. N j e g o v socijalni darvinizam, njegove laissez-faire ideje činili su se smiješnima u svjetlu velikih socijalnih p r o b l e m a I. svjetskog rata i velike e k o n o m s k e depresije. T a l c o t t Parsons je 1 9 3 7 . proglasio intelektualnu smrt S p e n c e r a k a o sociologa kada je podsjetio na riječi povjesničara C. B r i n t o n a izrečene n e k o l i k o godina ranije: " T k o danas čita S p e n c e r a ? " . D a n a s S p e n c e r pobuđuje s a m o historijski interes, no njegove su ideje bile važne u oblikovanju rane američke sociologijske teorije. Pogledajmo ukratko radove dvojice američkih autora koji su - m a k a r d j e l o m i č n o - bili pod utjecajem S p e n c e r o v a rada. W I L L I A M G R A H A M S U M N E R ( 1 8 4 0 - 1 9 1 0 ) . Raspravu ο ranim a m e r i č k i m s o ciologijskim t e o r e t i č a r i m a u o b i č a j e n o je započeti s W i l l i a m o m G r a h a m o m S u m n e r o m , jer je on bio prva osoba u SAD koja je držala tečaj koji bi se m o g a o nazvati s o c i o l o g i j o m . S u m n e r je zadovoljno tvrdio da je upravo on z a p o č e o predavati sociologiju "godinama prije no što se to pokušalo na bilo k o j e m sveučilištu na svijetu" (B. Curtis, 1 9 8 1 . : 6 3 ) . S u m n e r je bio jedan od glavnih zastupnika socijalnog darvinizma u S A D , iako se čini da je kasnije p r o m i j e n i o svoje stavove ( N . Smith: 1 9 7 9 . ) . R a z m j e n a mišlje nja između S u m n e r a i jednog od njegovih studenata m o ž e d o b r o ilustrirati njegov "liberalni" pogled na potrebu za individualnom s l o b o d o m i njegov stav protiv vladinog miješanja u društveni život.
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
47
"Profesore, zar vi ne vjerujete u bilo kakvu vladinu pomoć industrijama?" "Ne! Industrija se utemeljuje, proširuje ili izumire." "Da, no nema li ona pravo na razvoj?" "Nema nikakvih prava. Svijet nikome ne duguje život". "Dakle, profesore, vi vjerujete samo u jedan sistem - u ugovorno-kompetitivni sistem?" "To je jedini razuman ekonomski sistem. Svi su drugi lažni." "Pretpostavimo da neki drugi profesor političke ekonomije preuzme vaš posao. Ne bi li vas to povrijedilo?" "Svaki profesor je dobro došao da pokuša. Ako dobije moj posao, bila bi to moja pogre ška. Moj je posao da predajem predmet tako dobro da mi ga nitko ne može oteti." (Phelps, prema Hofstadteru, 1 9 5 9 . : 5 4 ) . S u m n e r je u biti prihvatio doktrinu ο preživljavanju najprilagodenijih u druš t v e n o m svijetu. K a o i S p e n c e r , shvaćao je da se ljudi bore sa s v o j o m o k o l i n o m , a najprilagodljiviji su bili oni koji su bili i najuspješniji. N a taj je način S u m n e r podržavao ljudsku agresivnost i kompetitivnost. O n i koji su uspijevali, t o su i zasluživali, a oni koji nisu, zaslužili su da p r o p a d n u . S u m n e r se, k a o i ranije S p e n c e r , protivio n a p o r i m a , n a r o č i t o vladinim n a p o r i m a , u s m j e r e n i m pomaganju onih koji nisu uspjeli. T a k v a bi intervencija bila usmjerena protiv principa p r i r o d ne selekcije, koja i medu ljudima i među nižim životinjama dozvoljava prilagođenijima da prežive, a o n i m a koji to nisu, da iščeznu. S u m n e r je to iskazao na sljedeći način: "Ukoliko nam se ne sviđa preživljavanje najprilagodljivijih, o n d a n a m s a m o ostaje jedna alternativa, a ta je da dopustimo preživljavanje neprilagodljivih" ( B . C u r t i s , 1 9 8 1 . : 8 4 ) . Ovaj teorijski sistem vrlo se d o b r o uklapa u razvoj kapitaliz m a , budući da mu osigurava teorijski legitimitet za postojanje velikih razlika u bogatstvu i m o ć i . D a n a s je S u m n e r samo od pukog historijskog interesa iz dva razloga. Prvo njegova socijal-darwinisticka orijentacija o p ć e n i t o se p r o m a t r a k a o j e d n o s t a v n o i grubo opravdanje kompetitivnog kapitalizma i zalaganja za status quo. N a d a l j e , na Sveučilištu Yale nije uspio d o b r o utemeljiti sociološku školu s m n o g o sljedbeni ka. T a k a v će se uspjeh dogoditi n e k o l i k o godina kasnije na Sveučilištu u C h i c a g u (Heyl i H e y l , 1 9 7 6 . ) . Usprkos uspjehu u svom v r e m e n u , " S u m n e r a se danas prisjeća vrlo mali broj ljudi" (B.Curtis, 1 9 8 1 . : 1 4 6 ) . L E S T E R F . W A R D ( 1 8 4 1 - 1 9 1 3 ) . J o š jedan značajan sociolog svoga d o b a , n o kasnije od malog značenja je Lester W a r d . I m a o je n e o b i č a n životni put koji je većinom proveo kao paleontolog, radeći za saveznu vladu. Z a to vrijeme č i t a o je S p e n c e r a i C o m t e a i razvio velik interes za sociologiju. Publicirao je znatan b r o j radova u kasnim 1 8 0 0 - t i m i ranim 1 9 0 0 - t i m godinama, u k o j i m a je izložio svoju sociologijsku teoriju. Z b o g dobrog prihvata njegovih objavljenih radova bio je 1 9 0 6 . godine izabran za prvog predsjednika A m e r i č k o g sociološkog društva. T e k tada se zaposlio na svome prvom a k a d e m s k o m položaju na Sveučilištu B r o w n , na k o j e m ostaje sve do smrti. W a r d je, k a o i Sumner, bio pod utjecajem H e r b e r t a S p e n c e r a . Prihvatio je ideju da su se ljudi razvili od nižih oblika do sadašnjeg stanja. V j e r o v a o je da je r a n o društvo bilo o b l i k o v a n o svojom jednostavnošću i m o r a l n i m siromaštvom, dok je m o d e r n o društvo znatno kompleksnije, sretnije, i osigurava veći stupanj s l o b o d e . Z a d a t a k sociologije - čiste sociologije - jest da proučava osnovne zakone socijalne p r o m j e n e i socijalne strukture. M e đ u t i m , W a r d se nije zadovoljavao time da
48
UVOD
sociologiju shvati k a o proučavanje društvenog života. V j e r o v a o je da o n a m o r a imati i praktičnu stranu; očigledno je da m o r a postojati i primijenjena sociologija. T a k v a je sociologija svjesno primjenjivala znanstvena saznanja za ostvarenje boljeg društva. U t o m smislu, on nije bio ekstremni socijalni darvinist: vjerovao je u p o t r e b u i značaj socijalne r e f o r m e . Iako imaju historijsko značenje i Sumner i W a r d nemaju veće značenje za sociologijsku teoriju. Sada ć e m o se, međutim, okrenuti n e k i m t e o r e t i č a r i m a i j e d n o j školi - Cikaškoj školi - koja je o t p o č e l a dominirati s o c i o l o g i j o m u A m e r i c i . O n a je u povijesti sociologije n e o b i č n a zbog toga što je bila jedna o d rijetkih primjera ( D u r k h e i m o v a škola u Parizu bila je druga) "kolektivnog intelektualnog poduzetništva integriranog tipa" u historiji sociologije (Bulmer, 1 9 8 4 . : 1 ) . T r a d i c i ja k o j a je započela na Sveučilištu u Chicagu trajno je značajna za sociologiju i njen teorijski (i empirijski) status.
Čikaška škola
1
Odjel za sociologiju na Sveučilištu u Chicagu osnovao je 1 8 9 2 . godine Albion Small. N j e g o v intelektualni rad je od manjeg suvremenog značenja n e g o li ključna uloga koju je i m a o u institucionaliziranju sociologije u SAD (Faris, 1 9 7 0 . ; M a t t h e w s , 1 9 7 7 . ) . B i o je važan p o m a g a č u stvaranju O d j e l a za sociologiju na Č i k a š k o m sveučilištu koji će kroz niz godina postati osnovnim c e n t r o m razvoja s o c i o l o gije u S A D . Small je sudjelovao u izradi prvog udžbenika sociologije 1 8 9 4 . g o d i n e , a 1 8 9 5 . utemeljio je American Journal of Sociology (Američki časopis za sociologi ju), časopis koji je sve do današnjih dana d o m i n a n t n a snaga u toj disciplini. 1 9 0 5 . godine Small je sudjelovao u utemeljivanju American Sociological Society (Američ ko sociološko društvo), osnovnog profesionalnog udruženja američkih s o c i o l o g a sve do danas ( R h o a d e s , 1 9 8 1 . ) . (Neugoda izazvana inicijalima naziva A m e r i č k o g s o c i o l o š k o g društva, ASS, dovela je 1 9 5 9 . godine do p r o m j e n e imena u American Sociological Association (Američko sociološko udruženje) s inicijalima ASA. R A N A ČIKAŠKA S O C I O L O G I J A N o v o o s n o v a n i Odjel za sociologiju na Sveučilištu u Chicagu i m a o je n e k o l i k o karakterističnih značajki. N a prvom mjestu, bio je vrlo čvrsto povezan s religijom (Vidich i L y m a n , 1 9 8 5 . ) . N e k i njegovi članovi bili su i sami svećenici, a neki su bili sinovi svećenika. Small je, na primjer, vjerovao da "najviši cilj sociologije m o r a biti kršćanski" ( M a t t h e w s , 1 9 7 7 . : 9 5 ) . T o je stanovište vodilo k ideji da sociologija m o r a biti zainteresirana za socijalne r e f o r m e , što je t a k o đ e r bilo p o v e z a n o s uvjerenjem da m o r a biti z n a n s t v e n a . Znanstvena sociologija, s ciljem društvenog poboljšavanja trebala se primjenjivati u brzo rastućem gradu C h i c a g u , koji je bio poligon pozitivnih i negativnih učinaka urbanizacije i industrijalizacije. 2
Vidi kod Bulmera ( 1 9 8 5 . ) raspravu ο tome što određuje pojam škola i zašto možemo govoriti ο "Cikaškoj školi". Tiryakian ( 1 9 7 9 . ; 1 9 8 6 . ) također raspravlja općenito ο školi, a posebno ο Cikaškoj školi, naglašavajući ulogu karizmatskih lidera, ali i metodološke inovacije. Vidi također: Amsterdamska ( 1 9 8 5 . ) . Kako ćemo, međutim, vidjeti, koncept znanosti u okviru Čikaške sociološke škole postao je previše "mekan", barem u očima pozitivista koji su kasnije postali dominantni u sociologiji. 2
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
49
Ovdje valja zabilježiti doprinos jednog od najranijih članova Č i k a š k o g s o c i o loškog odjela, W . I . T h o m a s a ( 1 8 6 3 - 1 9 4 7 ) . T h o m a s je 1 8 9 5 . godine p o s t a o član Č i k a š k o g odjela gdje je 1 8 9 6 . napisao doktorsku disertaciju. T r a j a n utjecaj T h o masa m o g u ć e je sagledati u njegovom naglašavanju potrebe izrade znanstvenih istraživanja ο sociologijskim p r o b l e m i m a (Lodge, 1 9 8 6 . ) . I a k o je m n o g o godina držao glavni položaj na odjelu, poznatim ga je učinilo djelo The Polish Peasant in Europe and America (Poljski seljak u Europi i Americi), koje je publicirao s F l o r i a n o m Z n a n i e c k i m 1 9 1 8 . godine. M a r t i n B u l m e r vidi t o djelo kao "razdjelnicu", budući je p o m a k n u l o sociologiju od "apstraktne teorije i knjižničarskih istraživanja prema proučavanju empirijskog svijeta i n k o r p o r i r a n o g u teorijski okvir" ( 1 9 8 4 . : 4 5 ) . N o r b e r t W i l l e y drži da je Poljski seljak krucijalan za zasnivanje sociologije u smislu "razjašnjavanja jedinstvenog intelektualnog p r o s t o r a u koji se disciplina m o ž e smjestiti i u k o j e m može istraživati" ( 1 9 8 6 . : 2 0 ) . Knjiga je nastala kao rezultat osmogodišnjeg istraživanja u Europi i Americi, te prvenstveno p r e d stavlja studiju ο društvenim p o r e m e ć a j i m a medu poljskim i m i g r a n t i m a . Sami podaci bili su manje značajni. M e đ u t i m , bitna je bila m e t o d o l o g i j a . O n a je uklju čivala proučavanje različitih tipova podataka, uključujući autobiografski materijal, plaćene napise, analizu porodičnih pisama, analizu novina, javnih d o k u m e n a t a i pisanih d o k u m e n a t a upućenih različitim uredima. Iako je Poljski seljak bio prije svega makrosociologijska studija ο socijalnim institucijama, t i j e k o m svoje karijere T h o m a s je sve više naginjao m i k r o s k o p s k i m socijalnopsihologijskim orijentacijama. Najpoznatiji je po svojoj socijalnopsiho logijskoj izjavi: "Ukoliko ljudi definiraju situaciju k a o realnu, biti će realna p o svojim k o n z e k v e n c a m a " ( T h o m a s i T h o m a s , 1 9 2 8 . : 5 7 2 ) . Ovdje je naglasak na značenju o n o g a ο č e m u ljudi razmišljaju te kako t o razmišljanje utječe na njihovo ponašanje. T a m i k r o s k o p s k a , socijalno-psihologijska orijentacija u kontrastu je prema m a k r o s k o p s k o j socijalno-strukturalnoj i socijalno-kulturalističkoj orijenta ciji evropskih mislilaca kakvi su M a r x , W e b e r i D ü r k h e i m . T a k v a će orijentacija postati jedna od glavnih odlika čikaškog teorijskog ostvarenja - s i m b o l i č k o g interakcionizma ( R o c k , 1 9 7 9 . : 5 ) . Sljedeći značajniji lik u Chicagu bio je R o b e r t Park ( 1 8 6 4 - 1 9 4 4 ) . Park je došao u C h i c a g o k a o h o n o r a r n i predavač 1 9 1 3 . godine i uskoro postao v o d e ć o m l i č n o šću na O d j e l u . K a k o je to već ranije bio slučaj sa Smallom, i Parkovo značenje ne leži s a m o u njegovom intelektualnom doprinosu. N j e g o v o značenje za razvoj sociologije m o ž e se konstatirati u više oblasti. Prvo - postao je d o m i n a n t n i m l i k o m u Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Chicagu, koji je pak najviše utjecao na razvoj sociologije sve do 1 9 3 0 - i h godina. D r u g o - Park je studirao u E u r o p i i na taj je način p o b u d i o pažnju sociologa u Chicagu za mislioce s k o n t i n e n t a . O d p o s e b n o g teorijskog značaja je činjenica da je Park studirao kod S i m m e l a čije su ideje, a napose njegova usredotočenost na akciju i interakciju, p o m o g l e u razvoju teorijske orijentacije Čikaške škole ( R o c k , 1 9 7 9 . . - 3 6 - 4 8 ) . T r e ć e - prije n e g o je postao sociolog, Park je bio novinar, a to mu je iskustvo ukazalo na značaj urbanih p r o b l e m a i p o t r e b u da se podaci prikupljaju p r i m j e n o m tehnike o s o b n o g p r o m a tranja na t e r e n u . Iz toga je proistekao osnovni interes Čikaške škole urbane ekologije. Č e t v r t o - Park je imao ključnu ulogu u rukovođenju izradama d o k t o r a t a na Odjelu te je na taj način razvio "kumulativni program doktorskih istraživanja" (Bulmer, 1 9 8 4 . : 1 3 ) . K o n a č n o , 1 9 2 1 . godine Park i Ernest W . Burgess publiciraju m i stvarni značajniji sociološki udžbenik Introduction to the Science of Sociology
50
UVOD
Robert Park: biografska skica Robert Park nije slijedio tipičnu karijeru akademskog soci ologa - fakultet, doktorat, profesorski položaj. Umjesto toga, bavio se različitim aktivnostima prije negoli je relativ no kasno u životu postao sociolog. Usprkos kasnome početku, Park je ostavio produbljen učinak na sociologiju općenito, a posebno na sociologijsku teoriju. Različita ži votna iskustva Roberta Parka utjecala su na njegovu neo bičnu životnu orijentaciju i na oblikovanje ukupnog profila Čikaške škole, simboličkog interakcionizma i u krajnjoj liniji, na dobar dio same sociologije. Park je roden u Harveyvilleu u državi Pennsylvania 14. veljače 1864. godine (Matthews, 1977.). Kao student na Sveučilištu Michigan bio je izložen utjecajima mnogih veli kih mislilaca svoga doba kao, na primjer, Johna Deweya. lako ga je svijet ideja uzbuđivao, Park je imao i snažnu potrebu da radi u stvarnom svijetu. To je i sam ovako izrazio: "Odlučio sam samostalno proživjeti iskustvo radi iskustva, prikupiti ga u svoju nutrinu ... sve radosti i tugu svijeta" (1927/1973.:253). Po završetku fakulteta, započinje raditi kao novinar, što mu daje mogućnosti da se upozna sa stvarnim svijetom. Sam je želio vršiti istraživanje ("istraživati kockarnice i pušionice opijuma", Park, 1927/1973.:254). Pisao je ο životu grada s mnoštvom živih detalja. Proveo bi terensko istraživanje, promatrao i analizirao, i, na posljetku, opisao svoje opservacije. U biti, već je tada provodio onu vrstu istraživanja ("znanstveno izvještava nje") koje će postati jednom od najpoznatijih značajki čikaške sociologije, odnosno urbane etnologije koja je koristila tehnike sudjelujućeg promatranja. lako je precizan opis društvenog života i dalje bio predmetom njegovog pasionira nog interesa, Park je postupno postajao nezadovoljan svojim novinarskim poslom, budući da on nije mogao zadovoljiti njegove intimne i, što je još važnije, intelektualne potrebe. Osim toga, činilo mu se da säm dovoljno ne doprinosi unapređenju svijeta, pa je tijekom vremena postupno razvio duboki interes za socijalnu reformu. 1898. g., u dobi od 34 godine, Park napušta posao novinara i upisuje se na studij filozofije na
(Uvod u znanost ο sociolog iji). T a će utjecajna knjiga narednih godina biti p o s e b n o važna zbog svoje znanstvene i istraživačke orijentacije i proučavanja š i r o k o g opsega socijalnih f e n o m e n a . Počevši od kasnih 1 9 2 0 - i h i ranih 1 9 3 0 - i h godina Park je sve manje v r e m e n a p r o v o d i o u C h i c a g u . K o n a č n o , njegov doživotni interes za proučavanje rasnih o d n o s a (bio je s e k r e t a r B o o k e r a T . W a s h i n g t o n a , prije n e g o li je p o s t a o s o c i o l o g ) , u s m j e r i o ga je da z a p o č n e raditi na Fisk sveučilištu ( " C r n o sveučili šte") 1 9 3 4 . g o d i n e . Iako opadanje značaja Odjela za sociologiju na Sveučilištu u C h i c a g u nije bilo u z r o k o v a n o samo ili uglavnom zbog odlaska R o b e r t a Parka, njegov je status p o č e o slabiti u 1 9 3 0 - i m godinama. N o , prije negoli detaljnije r a z m o t r i m o razloge opadanja značaja čikaške sociologije te porast značaja drugih sveučilišta i teorijskih orijentacija, p o t r e b n o je da se vratimo na rane dane škole i o s v r n e m o na rad dvaju znanstvenika čiji je rad bio od posebnog, dugotrajnog značaja - na Charlesa H o r t o n a C o o l e y a , i još značajnijeg, G e o r g e a H e r b e r t a Meada.
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
51
Sveučilištu Harvard. Tamo ostaje godinu dana, a zatim odlučuje otići u Njemačku, koja je u to vrijeme bila središtem svjetskog intelektualnog života. U Berlinu se susreo s Georgom Simmelom, čiji će rad duboko utjecati na Parkovu sociologiju. U biti, Simmelova predavanja su bila jedino formalno sociologijsko obrazovanje koje je Park ikada prošao. Sam je Park rekao: "Većinu moga znanja ο društvu i ljudskoj prirodi stekao sam mojim osobnim promatranjima" (1927/1973.:257). Park 1904.g. završava svoju doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Heidelbergu. Karakteristično je da je njome bio nezadovoljan, te je rekao: "Sve što sam mogao pokazati bila je ta mala knjižica koje sam se stidio" (Matthews,1977.:57). Odbio je predavati na ljetnoj školi Čikaškog sveu čilišta i napustio akademsku karijeru, kao što je to ranije učinio i s novinarskim poslom. Potreba da i osobno doprinese socijalnom boljitku usmjerila ga je da preuzme funkciju tajnika i odgovorne osobe za publicitet u Udruženju za reformu Konga, koje je bilo osnovano sa zadatkom sprječavanja brutalnosti i eksploatacije u Belgijskom Kon gu. U tom periodu, susreo je Bookera T. Washingtona i posebno se zainteresirao za pokušaje poboljšanja položaja crnih Amerikanaca. Postaje VVashingtonov tajnik i igra ključnu ulogu u aktivnostima Tuskegee instituta. 1912. g. susreće W.I. Thomasa, čikaškog sociologa koji je držao predavanja na istom institutu. Thomas ga poziva da održi ciklus predavanja na temu "Crnac u Americi" manjoj skupini studenata doktoranada na Sveučilištu u Chicagu, i Park otpočinje predavati 1914. godine. Predavanja su bila vrlo uspješna te su se ponovila sljedeće godine pred dvostruko većim slušatelj stvom. Istodobno Park pristupa Američkom sociološkom društvu i već poslije jednog desetljeća postaje njegovim predsjednikom. Postupno je postigao postavljenje s punim radnim vremenom na Sveučilištu u Chicagu, iako profesuru nije dobio sve do 1923. kada mu je bilo 59 godina. Kroz otprilike dva desetljeća u kojima je bio povezan sa Sveučilištem u Chicagu imao je ključnu ulogu u oblikovanju intelektualne orijentacije Sociološkog odjela. Park je ostao intelektualno nemiran i poslije svog umirovljenja na Čikaškom sveuči lištu u ranim tridesetim godinama. Držao je predavanja i nadgledao istraživanja na Sveučilištu Fisk, sve dok nije imao gotovo 80 godina. Mnogo je putovao. Umro je 7.veljače 1944. godine, tjedan dana prije no što je trebao proslaviti svoj 80. rođendan.
C H A R L E S H O R T O N C O O L E Y ( 1 8 6 4 - 1 9 2 9 ) . Povezanost C o o l e y a s Č i k a š k o m školom zanimljiva je zbog toga što je cijelu svoju karijeru proveo na Sveučilištu M i c h i g a n , a ne na Sveučilištu u Chicagu. M e đ u t i m , njegova teorijska pozicija bila je u skladu s t e o r i j o m simboličkog interakcionizma koja će postati najvažnija teorijska orijentacija cikaške sociologije. C o o l e y je d o k t o r i r a o na Sveučilištu M i c h i g a n 1 8 9 4 . g o d i n e . Razvio je snažan interes za sociologiju, no tada još na t o m Sveučilištu nije p o s t o j a o odjel za sociologiju. Z a t o su pitanja za njegov završni doktorski ispit došla sa Sveučilišta C o l u m b i a ( N e w Y o r k ) , gdje se sociologija predavala o d 1 8 8 9 . godine pod r u k o vodstvom Franklina Giddingsa. C o o l e y je svoju predavačku aktivnost z a p o č e o u M i c h i g a n u 1 8 9 2 . godine, prije n o što je dovršio svoj d o k t o r a t , i t a m o ostao d o kraja karijere. I a k o je C o o l e y imao vrlo širok dijapazon pogleda, danas je najviše poznat p o svojim uvidima u socio-psihološke aspekte društvenog života. N j e g o v je rad u o v o m području sukladan s r a d o m G e o r g e a H e r b e r t a M e a d a , iako je M e a d o č i -
52
UVOD
gledno i m a o dublji i duži učinak na sociologiju od C o o l e y a . C o o l e y se interesirao za svijest ali je (kao i M e a d ) odbio odvojiti svijest od socijalnog k o n t e k s t a . T o je najbolje objasniti uz p o m o ć k o n c e p t a koji je preživio sve do današnjih dana k o n c e p t a the looking-glass self (promatranje sebe u ogledalu, "ja u zrcalu"). Uz p o m o ć toga k o n c e p t a , C o o l e y je shvaćao da ljudi posjeduju svijest k o j a se oblikuje kroz stalne procese socijalne interakcije. Drugi važniji k o n c e p t koji može ilustrirati C o o l e y e v e socijalno-psihološke interese, i koji je t a k o đ e r stalno zanimljiv i značajan, je njegovo određenje p r i m a r ne grupe. Primarne grupe su intimne, licem-u-lice grupe koje imaju ključnu ulogu u povezivanju aktera u šire društvo. Posebno su značajne primarne grupe u životu mladih - najčešće je to obitelj i grupa vršnjaka. Pojedinac se u takvim g r u p a m a razvija u socijalno biće. U okviru primarne grupe razvija se proces "ja u ogledalu" i e g o c e n t r i č n o dijete uči da i druge članove uzme u obzir te da na taj način postane koristan član društva. I C o o l e y i M e a d odbacuju bihevioristički pogled na ljudska bića koji tvrdi da ljudi s a m o slijepo i nesvjesno odgovaraju na vanjske stimulanse. Pozitivno j e , m e đ u t i m , da su vjerovali kako ljudi posjeduju svijest i osobnost te da s o c i o l o g a m o r a zanimati i on m o r a proučavati i taj aspekt socijalne stvarnosti. C o o l e y je n a g o v a r a o sociologe da se o s o b n o pokušaju staviti na mjesta aktera koje p r o u č a vaju, da upotrijebe m e t o d u sympathetic introspection (suosjećajne introspekcije) k a k o bi proučavali svijest. Analizirajući što sve akteri m o g u učiniti u p o j e d i n i m situacijama, sociolozi mogu razumjeti značenja i motive koji su u osnovi socijalnog ponašanja. M e t o d a suosjećajne introspekcije m n o g i m a se činila v e o m a neznan stvenom. U o v o m području, M e a d o v rad svakako predstavlja napredak u o d n o s u na C o o l e y a . N o , bez obzira na t o , postoji velika sličnost interesa ove dvojice autora, a n a r o č i t o i njihovo zajedničko shvaćanje da se sociologija m o r a u s r e d o t o čiti na proučavanje socijalno-psiholoških f e n o m e n a svijesti, akcije i interakcije. G E O R G E H E R B E R T M E A D ( 1 8 6 3 - 1 9 3 1 ) . Najvažniji mislilac povezan s C i k a š k o m š k o l o m i t e o r i j o m simboličkog interakcionizma nije bio s o c i o l o g n e g o filozof, G e o r g e H e r b e r t M e a d . M e a d je z a p o č e o predavati filozofiju na Sveučili štu u Chicagu 1 8 9 4 . godine, na k o j e m ostaje sve do svoje smrti 1 9 3 1 . O b z i r o m na njegovo središnje značenje u povijesti sociologijske teorije, on predstavlja na neki način paradoksalan primjer zato što je predavao filozofiju a ne sociologiju k a o i zato što je za života relativno malo objavio. T a j je paradoks na o d r e đ e n način razriješen dvjema činjenicama. Prvo - M e a d je držao predavanja iz socijalne psihologije na O d j e l u za filozofiju, a njih su pohađali i m n o g i studenti s o c i o l o g i j e . N j e g o v e su ideje imale bitan učinak na mnoge od njih. T a k v i su studenti k o m b i n i rali njegove ideje s o n i m a s kojima su se susretali na Odjelu za sociologiju k o d ljudi kakvi su, na primjer, bili Park ili T h o m a s . Iako u to d o b a nije p o s t o j a l o nešto što bismo mogli nazvati t e o r i j o m simboličkog interakcionizma, stvarali su je sami studenti k o m b i n i r a n j e m različitih ideja. N a taj način postaje očiglednim da je M e a d imao snažan utjecaj na ljude koji će kasnije razvijati simbolički i n t e r a k c i o n i zam. D r u g o - M e a d o v i su studenti bilješke s njegovih predavanja sakupili i publicirali poslije njegove smrti u knjizi pod njegovim i m e n o m . T a knjiga (Mind, 3
Suprotna mišljenja imaju Lewis i Smith, 1 9 8 0 . Ο nekim njihovim idejama raspravljamo u petom poglavlju.
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
53
Self and Society /Svijest, osoba i društvo/, M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . ) njegove je ideje iz prostora u s m e n o g prebacila u područje pisane tradicije. O v a se knjiga i danas čita s velikim interesom kao osnovni intelektualni izvor teorije simboličkog interakcionizma. Ozbiljnije ć e m o se pozabaviti s M e a d o v i m idejama u p e t o m poglavlju, a sada treba naglasiti s a m o neke osnovne ideje te ih povijesno situirati. M e a d o v e se ideje m o r a j u proučavati u kontekstu psihologijskog biheviorizma. M e a d je svakako bio pod snažnim utjecajem te orijentacije i prihvatio je m n o g e od njenih zasada. Prihvatio je, na primjer, njenu orijentaciju na aktera i njegovo ponašanje. D r ž a o je razumnim t a k o đ e r i bavljenje biheviorista nagradama i t r o š k o v i m a uključenim u ponašanja aktera. M e a d a je zabrinjavala činjenica što biheviorizam nije - k a k o se čini - išao dovoljno daleko. Biheviorizam je, na primjer, isključio svijest iz ozbilj nijeg razmatranja smatrajući da o n a nije podložna znanstvenom proučavanju. O n se v e h e m e n t n o suprotstavio t a k v o m stajalištu, težeći proširiti principe bihevioriz ma na analizu "osobe". T a k v i m p o s t u p k o m M e a d naglašava slično stanovište na k o j e m je inzistirao i C o o l e y . M e đ u t i m , t a m o gdje se C o o l e y o v a pozicija činila neznanstvenom, M e a d je pružio m n o g o znanstveniji k o n c e p t svijesti, proširujući visoko znanstvene metode psihologijskog biheviorizma. M e a d je a m e r i č k o j sociologiji ponudio socijalno-psihologijsku teoriju k o j a je u o š t r o m kontrastu spram primarnih socijetalnih teorija koje su razvijali glavni europski teoretičari - M a x W e b e r , D ü r k h e i m , Spencer i C o m t e . J e d i n i izuzetak bio je S i m m e l . N a taj se način simbolički interakcionizam razvio velikim dijelom iz Simmelovih interesa za akciju i interakciju i M e a d o v i h interesa za svijest. M e đ u t i m , takvo usredotočenje uzrokovalo je i slabosti u M e a d o v o m radu, kao i u s i m b o l i č k o m interakcionizmu u o p ć e , na socijetalnim i kulturnim razinama. O P A D A N J E Z N A Č A J A ČIKAŠKE S O C I O L O G I J E Čikaška sociologija dostiže svoj vrhunac 1 9 2 0 - i h godina, n o u 1 9 3 0 - i m g o d i n a m a , o d l a s k o m R. Parka i smrću M e a d a , O d j e l za sociologiju počinje gubiti najznačaj niji položaj u a m e r i č k o j sociologiji. F. M a t t h e w s ( 1 9 7 7 . ; vidi t a k o đ e r i B u l m e r , 1 9 8 4 . ) , naglašava n e k o l i k o razloga važnih za razumijevanje opadanja značenja čikaške sociologije, od kojih su dva najvažnija. Prvo - sociologija se kao disciplina ubrzano razvija s izrazitim n a g l a s k o m na znanstvenost, koristeći vrlo složene metode i statističke analize. U t o m smislu, Čikaška je škola bila bliža deskriptivnim etnografskim proučavanjima, naglašava jući subjektivne osobne orijentacije (u T h o m a s o v i m p o j m o v i m a , u njihovim "defi nicijama situacija"). I sam je Park postupno odbacivao statistiku (nazivao ju je " p o p u l a r n o m magijom") j e r mu se činilo da je sprječavala analizu subjektivnosti, osebujnog i n e o b i č n o g . Činjenica je, međutim, da je vrlo značajan rad iz p o d r u č j a kvantitativne sociologije koji je bio također razvijen na Sveučilištu u C h i c a g u (Bulmer, 1 9 8 4 . : 1 5 1 - 1 8 9 ) često ignoriran zbog prenaglašavanja tzv. kvalitativnih m e t o d a istraživanja. D r u g o - sve je više i više pojedinaca izvan C h i c a g a dobivalo značajniji utjecaj i u A m e r i č k o m s o c i o l o š k o m udruženju i u časopisu American Journal of Sociology. Istočno sociološko udruženje Amerike o s n o v a n o je 1 9 3 0 . godine i njegovi su članovi postupno potiskivali članove udruženja sa Srednjeg Zapada k a o i o n e iz Chicaga (Willey, 1 9 7 9 . : 6 3 ) . P o b u n a protiv Chicaga 1 9 3 5 . g. dovodi do izbora tajnika sociološkog udruženja izvan Chicaga i do p o k r e t a n j a novog službenog časopisa American Sociological Review (Američka sociološka
54
UVOD
Pitirim Sorokin: biografska skica Pitirim Sorokin rođen je u zabitnom ruskom selu 2 1 . siječ nja 1899. godine. U svojim mlađim godinama, još dok je bio student teologije, Sorokin biva uhapšen zbog revoluci onarnih aktivnosti i provodi 4 mjeseca u zatvoru. Napokon dolazi na Sveučilište u St. Petersburg gdje istražuje, pre daje, ali i bavi se revolucionarnom djelatnošću, što ga ponovno dovodi u zatvor. Obrana njegove doktorske di sertacije bila je određena za ožujak 1917. godine, no neposredno prije no što je taj ispit trebao započeti, buknu la je ruska revolucija. To je Sorokinu onemogućilo stjeca nje doktorata sve do 1922. godine. Aktivan u revoluciji, ali suprotstavljen boljševicima, Sorokin je bio član privreme ne vlade Kerenskoga. No, kada su boljševici pobijedili, Sorokin se ponovno našao u zatvoru, ovaj put u rukama boljševika. Konačno, na Lenjinovo naređenje, Sorokina oslobađaju i dozvoljavaju mu povratak na sveučilište. Međutim, njegov je rad cenzuriran, a i zlostavlja ga tajna policija. Konačno, dobio je dozvolu da napusti Rusiju i poslije kraćeg zadržavanja u Čehoslovačkoj stiže u SAD u listopadu 1923. godine. Isprva Sorokin drži predavanja na raznim sveučilištima, no uskoro dobiva stalno namještenje na Sveučilištu u Minnesoti. Postaje ubrzo redovni profesor. Do tada je već objavio nekoliko knjiga u SSSR-u, a nastavio je začuđujućom brzinom publicirati knjige i u Americi. Ο vlastitoj produktivnosti u Minnesoti sam je rekao: "Znao sam da moja produktivnost nadmašuje ukupnu produktivnost prosječnog sociologa tijekom cijeloga njegovog života" (1963.:224). Sorokinove knjige, kao na primjer Social Mobility i Con temporary Sociological Theories (Socijalna pokretljivost, Suvremene sociološke teori je) priskrbile su mu nacionalni ugled, i 1929. godine ponuđeno mu je (što je i prihvatio) prvo predavačko mjesto sociologa na Sveučilištu Harvard. To se predavačko mjesto nalazilo u Odjelu za ekonomiju, jer tada još sociološki odjel na Harvardskom sveučilištu nije postojao. Ubrzo po Sorokinovom dolasku na Harvard bio je osnovan zasebni Odjel za socio logiju, a Sorokin postavljen za njegovog prvog pročelnika. S tog je položaja Sorokin izgradio najvažniji sociološki odjel u Americi. U tom razdoblju, također završio rad koji će postati njegovim najpoznatijim djelom-Soc/a/ and Cultural Dynamics (Socijalna i kulturna dinamika), 1937.-1941. Pitirima Sorokina opisivali su kao "zločestog dečka i vražjeg odvjetnika američke sociologije" (R. Williams, 1980.:100). Obdaren vrlo snažnim egom, Sorokin je bio
revija) ( L e n g e r m a n n , 1 9 7 9 . ) . Prema Willeyu, "Čikaška škola je pala kao divovski hrast" ( 1 9 7 9 . : 6 3 ) . T o je pak o m o g u ć i l o porast značenja drugih centara m o ć i , medu k o j i m a su se p o s e b n o isticali Sveučilište u Harvardu i Ivy liga. Simbolički interakcionizam bio je u najširem smislu nedeterministička usmena tradicija i kao takav postupno se povlači pred eksplicitnijim i kodificiranijim teorijskim sustavi m a kakav je strukturalni funkcionalizam povezan s Ivy L i g o m ( R o c k , 1 9 7 9 . : 1 2 ) .
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
55
kritičan prema svemu i svakome. Zato je i on sam, kao i njegov rad, bio predmetom mnogih kritičkih analiza. Mnogo toga možemo objasniti ako citiramo jedan izvadak iz pisma koje je Sorokin pisao uredniku časopisa American Journal of Sociology (Američ ki časopis za sociologiju): "Vrlo degradirajući karakter vaših recenzija dobra je reklama za moje knjige zbog visokog stupnja korelacije između proklinjanja mojih knjiga ... i njihovog stvarnog uspjeha. Što se više moje knjige proklinju (praktično su vaši recenzenti prokleli sve moje knjige) utoliko su značaj niji i uspješniji bili moji prokleti radovi" (Sorokin, 1963.:229). Jednu od najdužih i najinteresantnijih svađa Sorokin je imao s Talcottom Parsonsom. Parsons je na Sveučilištu Harvard postavljen kao predavač sociologije kada je Sorokin bio pročelnik Odjela za sociologiju. Pod Sorokinovim rukovođenjem Parson je na Harvardu vrlo postupno napredovao u karijeri. Međutim, pokazao se dominantnim sociologom na Sveučilištu Harvard, a i u Americi. Sukob između Sorokina i Parsonsa bio je pojačan i zbog značajnog preklapanja njihovih teorija. Usprkos sličnostima, Parsonsov je rad privukao mnogo širi interes i dugotrajniju pažnju javnosti negoli Sorokinov. Kroz niz godina Sorokin je razvio dosta zanimljiv odnos spram Parsonsovog rada, koji se reflektirao u nekoliko njegovih knjiga. S jedne strane, kritizirao je Parsonsa da krade njegove ideje, a s druge, bio je oštar kritičar Parsonsove teorije. Do još jedne tenzije u njihovim odnosima dolazilo je zbog studenata-doktoranada. Jedno od velikih postignuća ranog perioda Harvardskog odjela za sociologiju bila je sposobnost da privuče talentirane doktorande sociologije kakav je, na primjer, bio Robert Merton. lako su ti studenti bili pod utjecajem ideja obojice znanstvenika, Parsonsov se utjecaj pokazao snažnijim i dugoročnijim od Sorokinovog. Parsons je zamijenio Sorokina na mjestu pročelnika Odjela za sociologiju koji je transformirao u Odjel za društvene odnose. Ο tome je Sorokin rekao: "I tako ja nisam odgovoran za sve ono što se događa Odjelu, zato što je fuzioniran s psihopatologijom ili psihologijom ili pak kulturnom antropologijom da bi konačno bio preimeno van u 'Odjel za socijalne odnose', čime se sociologija svela na eklektičku skupinu različitih neobičnih ideja spomenutih disciplina ... Odjel socijalnih odnosa ... nije dao toliko značajnih sociologa koliko je to učinio Odjel za sociologiju ... pod mojim pročelništvom" (Sorokin, 1963.:251). Konačno je na Sveučilištu Harvard Sorokin bivao sve više i više izoliran, prognan u ured koji je "izgledao zapušteno" i sveden na osobu koja umnožena pisma gura pod vrata članovima Odjela tvrdeći da je Parsons ukrao njegove ideje (Coser, 1977.:490). Sorokin je umro 1 1 . veljače 1968. godine.
I
1 SOCIOLOGIJSKA TEORIJA DO POLOVICE STOLJEĆA Razvoj Sveučilišta Harvard, Ivy Lige i strukturalni funkcionalizam Porast značenja sociologije na Sveučilištu Harvard m o ž e m o pratiti o d dolaska Pitirima S o r o k i n a 1 9 3 0 . godine. Kada Sorokin stiže na Sveučilište H a r v a r d , soci ologijski odjel još nije p o s t o j a o , no k o n c e m prve godine njegovog b o r a v k a taj je
56
UVOD
odjel f o r m i r a n , a on je postavljen kao njegov prvi pročelnik. I a k o je S o r o k i n prije svega bio sociološki teoretičar, iako je publicirao sve do 1 9 6 0 - i h godina, iznena đujuće je k o l i k o se njegov rad danas malo navodi i spominje. O č i g l e d n o je da njegovo teoretiziranje nije izdržalo kušnju v r e m e n a . D u g o r o č n i j i značaj S o r o k i n a m o ž d a leži u činjenici formiranja Odjela za sociologiju na H a r v a r d u k a o i u zapošljavanju T a l c o t t a Parsonsa (koji je bio zaposlen kao predavač e k o n o m i j e na istom sveučilištu) na položaj predavača sociologije. Parsons je postao dominantan lik u a m e r i č k o j sociologiji zbog toga što je približio europske mislioce a m e r i č k o j javnosti, zbog svojih vlastitih socioloških teorija kao i zbog m n o g i h njegovih studenata koji su postali značajni sociološki teoretičari. P I T I R I M S O R O K I N ( 1 8 8 9 - 1 9 6 8 ) . Sorokin je napisao o g r o m a n opus i razvio teoriju k o j a je, ako ništa drugo, nadmašila Parsonsovu teoriju u d o m e t u i k o m pleksnosti. Najcjelovitije izlaganje njegove teorije sadržano je u knjizi Social and Cultural Dynamics [Socijalna i kulturna dinamika) koja je u 4 sveska publicirana između 1 9 3 7 . i 1 9 4 1 . godine. U njoj je S o r o k i n prikupio veliku empirijsku građu p o m o ć u koje je razvio o p ć u teoriju socijalne i kulturne p r o m j e n e . N a s u p r o t evolucionističkim t e o r e t i č a r i m a socijalne p r o m j e n e , S o r o k i n razvija cikličku t e o r i ju. O n smatra da društva osciliraju između tri različita tipa m e n t a l i t e t a - o s j e ć a j nog, i d e a c i o n o g i idealističkog. Društva u kojima preovlađuje osjećajnost naglaša vaju ulogu čuvstava u razumijevanju stvarnosti, o n a u k o j i m a d o m i n i r a transcen d e n t a l n o i krajnje religiozno razumijevanje stvarnosti su ideaciona društva, a idealistička društva predstavljaju prijelazni tip u kojima p o d j e d n a k utjecaj imaju osjećajnost i religioznost. O s n o v n i p o k r e t a č socijalne p r o m j e n e valja potražiti u unutarnjoj logici svakog od navedenih sistema. Drugačije r e č e n o , sistemi se nalaze pod stalnim unutarnjim pritiskom da prošire svoj način razmišljanja sve do njegovih logičkih granica. S t o g a , osjećajno društvo na k o n c u postaje toliko osjećajno da time p r i p r e m a vlastito ukidanje. Kada osjećajnost dostigne svoj logički m a k s i m u m , ljudi se o b r a ćaju i d e a c i o n i m sistemima kao utočištu. N o , kada i taj sistem dođe do svoje granice, on t a k o đ e r dostiže svoj logički kraj, što rezultira time da društvo postaje p r e t j e r a n o religiozno. T a k o se postavlja pozornica za uspostavljanje idealističke kulture i, n a p o k o n , m o g u ć n o s t za još j e d n o ponavljanje ciklusa. S o r o k i n nije s a m o razvio vrlo elaboriranu teoriju socijalne p r o m j e n e , nego je t a k o đ e r p r e d v o d i o prikupljanje vrlo detaljne dokumentacije iz područja umjetnosti, filozofije, politi ke itd., koja je podržavala njegovu teoriju. Bilo je to svakako vrlo impresivno postignuće. Ο S o r o k i n o v o m teoretiziranju mogli bi još govoriti, no ovaj uvod treba čitate lju pružiti tek osnovne informacije ο njegovom djelu. T e š k o je objasniti zašto je S o r o k i n zaboravljen u tradiciji sociološke teorije. M o ž d a je to zbog njegovog običaja da napada druge, ο č e m u je napisao i knjigu Fads and Foibles in Modem Sociology and Related Sciences (Hirovi i mane u suvremenoj sociologiji i srodnim znanostima), 1 9 5 6 . g. M o ž d a će S o r o k i n a p o n o v n o otkriti iduća generacija s o c i o loških t e o r e t i č a r a . Sada se, međutim, njegov rad nalazi izvan glavnog tijeka m o d e r n o g sociologijskog teoretiziranja. T A L C O T T P A R S O N S ( 1 9 0 2 - 1 9 7 9 ) . Iako je u mladim g o d i n a m a Parsons objavio n e k o l i k o eseja, njegov glavni doprinos bio je utjecaj na d o k t o r a n d e sociologije, koji su se i sami kasnije razvili u poznate sociološke t e o r e t i č a r e . Najznačajniji
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
57
medu njima bio je R o b e r t M e r t o n koji postiže stupanj d o k t o r a znanosti 1 9 3 6 . godine i ubrzo n a k o n toga postaje glavni teoretičar i središnji lik teoretiziranja u P a r s o n s o v o m stilu na Sveučilištu C o l u m b i a u N e w Y o r k Cityju. Iste godine ( 1 9 3 6 . ) Kingsley Davis stječe stupanj d o k t o r a znanosti i zajedno s W i l b e r t o m M o o r o m (koji je stekao stupanj d o k t o r a znanosti na Sveučilištu H a r v a r d 1 9 4 0 . g.) objavljuje jedan od osnovnih radova strukturalno-funkcionalne teorije, k o j a će postati glavnim ostvarenjem Parsonsa i njegovih sljedbenika. M e đ u t i m , Parsonsov utjecaj nije bio ograničen samo na 1 9 3 0 . godine. Z n a č a j n o je da je sve do 1 9 6 0 - i h godina o b r a z o v a o d o k t o r a n d e sociologije koji su i sami bili v e o m a utjecajni. Presudna godina za Parsonsa, a i za američku sociologijsku teoriju bila je 1 9 3 7 . godina, u k o j o j je objavljena njegova knjiga The Structure of Social Action (Struk tura socijalne akcije). Ova je knjiga bila vrlo značajna za sociologijsku teoriju u Americi zbog četiri osnovna razloga. N a prvom mjestu, upoznala je široku a m e r i č ku javnost s europskim intelektualnim naslijeđem. Najveći dio knjige posvećen je D u r k h e i m u , W e b e r u i Paretu. Parsonsove interpretacije ovih t e o r e t i č a r a o b l i k o v a le su na m n o g o godina mišljenje ο njima u Americi. D r u g o Parsons nije M a r x u posvetio g o t o v o nikakvu pažnju, iako je naglasio značaj djelovanja D u r k h e i m a , W e b e r a i čak Pareta. Z b o g toga je marksistička teorija i nadalje uglavnom bila isključena iz legitimne sociologije. T r e ć e - knjiga The Structure of Social Action bila je primjer sociologijskog teoretiziranja k a o legitimnog i značajnog oblika sociološke aktivnosti. U t o m smislu, teoretiziranje u Americi poslije objavljivanja ove knjige, m n o g o duguje Parsonsovom radu. K o n a č n o , sam je Parsons razvio posebne sociologijske teorije koje će imati bitan utjecaj na sociologiju. Parsons je na prvom mjestu bio mislilac teorije akcije (vidi u 9 . poglavlju raspravu ο teoriji akcije u o p ć e i ο P a r s o n s o v o m doprinosu o v o j teoriji). Činilo se da se Parsons usredotočio na aktere, njihove misli i akcije. M e đ u t i m , k o n c e m 1 9 3 7 . godine, njegov tadašnji rad, a o s o b i t o onaj još kasniji, sve je više ličio na strukturalno-funkcionalne teorije u s r e d o t o č e n e na proučavanje kompleksnih socijalnih i kulturnih sistema (vidi u 3 . poglavlju raspravu ο struktu ralnom funkcionalizmu i Parsonsovom doprinosu toj teoriji). I a k o je sam Parsons tvrdio da n e m a nikakve kontradikcije između tih teorija, postao je najpoznatiji kao strukturalni funkcionalist i bio glavnim predstavnikom te teorije k o j a je dominirala s o c i o l o g i j o m sve do nedavno. Parsonsova teorijska snaga k a o i snaga strukturalno-funkcionalne teorije uopće leži u razjašnjavanju o d n o s a koji postoje između k o m p l e k s n i h socijalnih struktura i institucija društva. Najznačajnije izlaganje Parsonsove strukturalno-funkcionalne teorije pojavilo se ranih 1 9 5 0 - i h godina u n e k o l i k o radova medu k o j i m a je najpoznatija knjiga The Social System (Socijalni sistem), 1 9 5 1 . g. U toj knjizi, kao i u drugim radovima, Parsons se usredotočuje na strukture društva i njihove m e đ u s o b n e veze. T e se strukture shvaćaju kao uzajamno ovisne i podržavajuće, usmjerene postizanju dinamičke ravnoteže. Naglasak je stavljen na proučavanje održavanja reda m e đ u različitim e l e m e n t i m a društva. Promjena u društvu objašnjava se k a o n o r m a l a n proces (Parsons, 1 9 6 6 . ; 1 9 7 1 ) i Parsons k o n a č n o prihvaća neoevolucionistički pogled na socijalnu p r o m j e n u . Parsons nije proučavao socijalne sisteme same za sebe, n e g o se interesirao i za odnose socijalnih sistema s drugim sistemima akcije, posebno kulturnim sistemom i sistemom ličnosti. M e đ u t i m , njegov osnovni p o gled na o d n o s e između pojedinih sistema bio je u biti isti k a o i njegov pogled na
58
UVOD
o d n o s e unutar jednog sistema, t o jest da su oni određeni k o h e z i j o m , k o n s e n z u s o m i r e d o m . D r u g i m riječima, različite socijalne strukture izvode veliki b r o j pozivitnih funkcija jedne za druge. J a s n o je, u z m e m o li u obzir iznijeto, zbog čega se Parsonsa prvenstveno određuje k a o strukturalnog funkcionalistu. S p o r a s t o m njegove slave, rasla je u Americi i snaga strukturalno-funkcionalističke teorije. N j e g o v a se misao nalazi u srži ove teorije, a njegovi su studenti i sljedbenici dalje proširili tu teoriju i utvrdili njen d o m i n a n t a n položaj u S A D . Iako je sam Parsons imao niz pozitivnih uloga u razvoju sociološke teorije u S A D , njegov rad je imao i brojne negativne k o n z e k v e n c e . Prvo, p o n u d i o je interpretaciju europskih teoretičara koja je, kako se čini, više reflektirala njegove o s o b n e teorijske orijentacije nego njihove. M n o g i američki sociolozi bili su na samim p o č e c i m a svojih karijera izloženi utjecaju pogrešnih interpretacija e u r o p skih mislilaca. D r u g o - k a k o je već ranije naglašeno, na početku svoje karijere, Parsons je uvelike ignorirao M a r x a , što je dovelo do toga da su M a r x o v e ideje t i j e k o m m n o g i h godina bile na periferiji američke sociologije. T r e ć e - njegova vlastita teorija, t i j e k o m višegodišnjeg razvoja, pati t a k o đ e r od niza slabosti. M e đ u tim, čini se da je njegov istaknut položaj u sociologiji poslužio za prigušivanje i potiskivanje kritike. Stoga i ne začuđuje da su tek nedavno slabosti Parsonsove t e o r i j e , a u širem smislu i teorije strukturalnog funkcionalizma, doživjele ozbiljnija preispitivanja. M e đ u t i m , m a l o smo se predaleko uputili u opisivanje spomenutih događanja i m o r a m o se vratiti na rane 1 9 3 0 - e godine te obratiti pažnju na druge tipove razvoja na Sveučilištu H a r v a r d . Ο razvoju sociologije na t o m Sveučilištu m o ž e m o dobiti relativno dobru sliku proučavajući aktivnost drugog značajnijeg lika u toj sredini - G e o r g e a H o m a n s a .
G E O R G E H O M A N S ( 1 9 1 0 ) . Bogataš iz B o s t o n a , G e o r g e H o m a n s , d i p l o m i r a o je na Sveučilištu Harvard 1 9 3 2 . godine ( H o m a n s , 1 9 6 2 . ; 1 9 8 4 . ) . U d o b a velike depresije bio je nezaposlen, no ne i siromašan. U jesen 1 9 3 2 . godine L . J . H e n d e r son, fiziolog, držao je predavanja ο teorijama Vilfreda Pareta, a H o m a n s je bio pozvan k a o slušač. (Parsons je također prisustvovao seminarima ο P a r e t u ) . H o mansov opis razloga zbog kojih je prisustvovao seminarima ο Paretu m n o g o govori ο t o m e zašto je američka sociološka teorija bila t a k o konzervativna, t o l i k o antimarksistička: "Pareto me privukao zato što mi je razjasnio ono što sam već unaprijed želio čuti i u to vjerovati. Nisu mi bili potpuno poznati svi razlozi zbog kojih sam bio pripravan vjerovati Paretu, no mogu navesti jedan. Netko je jednom rekao da je cijela moderna sociologija zapravo napor da se odgovori argumentima revolucionara. Kao Bostonski republikanac, koji nije odbacio svoju bogatu obitelj, osjećao sam se tijekom 1930-ih godina lično napadnutim, prije svega od marksista. Bio sam spreman vjerovati Paretu jer mi je on pružio obranu" (Homans,1962.:4). H o m a n s o v o podvrgavanje utjecaju Introduction to Pareto (Uvod u Pareta) je objavljena 1 9 3 4 . godine. Izdavanje iako je Paretov rad bio zapravo jedino
Pareta dovelo je do nastanka knjige An u koautorstvu s C h a r l e s o m C u r t i s o m , koja te knjige učinilo je H o m a n s a s o c i o l o g o m , što je on od sociologije do tada p r o č i t a o .
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
59
1 9 3 4 . godine H o m a n s postaje mladi suradnik na Sveučilištu H a r v a r d , što je bio položaj koji nije zahtijevao obavezno postizanja d o k t o r a t a znanosti. Z a p r a v o , on nije nikada d o k t o r i r a o , iako je postao jednim od glavnih likova u sociologiji svoga v r e m e n a . B i o je mladi suradnik sve do 1 9 3 9 . godine, i tih je godina sve više i više bio zaokupljen sociologijom. 1 9 3 9 . povezao se s O d j e l o m za sociologiju, n o II. svjetski rat prekida tu vezu. Po povratku iz rata, H o m a n s prelazi na O d j e l za socijalne o d n o s e , koji j e , k a k o s m o ranije vidjeli, na Sveučilištu Harvard o s n o v a o Parsons. H o m a n s je svakako p o š t o v a o Parsonsov rad, no istodobno je bio i vrlo kritičan spram njegovog stila teoretiziranja. M e d u njima započinje dugogodišnja razmjena mišljenja i stavova koju javno publiciraju u časopisima i knjigama. H o m a n s je u biti tvrdio da Parsonsova teorija zapravo ne predstavlja teoriju u pravom smislu riječi, n e g o se radi ο š i r o k o m sistemu intelektualnih kategorija u koje se uključuje najveći broj aspekata društvenog života. Nadalje, H o m a n s je vjerovao da teorija m o r a biti izgrađena o d o z d o prema gore, p r o c e s o m pažljivog opserviranja socijalnog svijeta. Parsonsova je teorija, međutim, započinjala od općeteorijske razine i kretala se p r e m a niže, p r e m a empirijskim razinama. U svom vlastitom radu H o m a n s je t i j e k o m niza godina prikupio veliki broj empirijskih analiza, no tek je 1 9 5 0 - i h godina uspio pronaći zadovoljavajući t e o r i j ski pristup p o m o ć u kojeg je m o g a o analizirati prikupljene p o d a t k e . R a d i l o se ο teoriji psihologijskog biheviorizma koji je najbolje izrazio njegov kolega s istog sveučilišta, psiholog B. F . Skinner. N a osnovi navedene teorije, H o m a n s razvija svoju teoriju razmjene (vidi 7. poglavlje). Ο o v o m tipu teorijskog razvoja p o d r o b nije ć e m o govoriti kasnije. Bitna točka koju sada želimo naglasiti jeste da su Sveučilište Harvard i njegov glavni teorijski doprinos - strukturalni funkcionalizam - postali najvažniji elementi u sociologiji kasnih 1 9 3 0 - i h godina, n a d o m j e š t a vajući Cikašku sociološku školu i simbolički interakcionizam.
Opadanje značenja Čikaške sociološke škole Odjel za sociologiju u Chicagu ostavili smo p o l o v i c o m 1 9 3 0 - i h godina, u d o b a kada Park odlazi sa Sveučilišta, a M e a d umire, te kada dolazi do p o b u n e s o c i o l o g a sa Istočne obale SAD, kao i do osnivan[a časopisa American Sociological Review [Američka sociološka revija). M e đ u t i m , Cikaška sociološka škola nije u p o t p u n o s t i nestala. Sve do polovice 1 9 5 0 - i h godina nastavila je i dalje biti značajnim s o c i o l o gijskim c e n t r o m . T a m o su se stjecale vrlo značajne doktorske disertacije, kakve su, na primjer, disertacije Anselma Straussa ili Arnolda R o s e a . T a k o đ e r , u C h i c a g u su djelovali mnogi značajni sociolozi, kao primjerice, Everett Τ . H u g h e s , p o s e b n o važan za razvoj sociologije profesija (F aught, 1 9 8 0 . ) . N o , glavni lik na Odjelu za sociologiju Cikaškog sveučilišta u n a v e d e n o m periodu bio je H e r b e r t B l u m e r ( 1 9 0 0 - 1 9 8 7 ) . O n je bio glavni predstavnik t e o r i j ske orijentacije koja se razvila na C i k a š k o m sveučilištu iz radova M e a d a , Parka, Simmela, T h o m a s a i drugih. Z a p r a v o , B l u m e r je 1 9 3 7 . godine smislio naziv simbolički interakcionizam. Bio je glavna o s o b a koja je s p o m e n u t u tradiciju čuvala živom t i j e k o m svoje predavačke aktivnosti u Chicagu. N a p i s a o je i velik broj važnih radova koji su održavali vitalnosti simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a u 1 9 5 0 - i m g o d i n a m a . T a k o đ e r , Blumer je bio važan zbog položaja koji je u organizacijskom pogledu i m a o na Sveučilištu i O d j e l u . Između 1 9 3 0 . i 1 9 3 5 . godine bio je blagaj-
60
UVOD
nik A m e r i č k o g sociološkog društva, a 1 9 5 6 . postao je njegov predsjednik. J o š je značajnija činjenica podatak da mu je njegova institucionalna pozicija o m o g u ć a v a la utjecaj na profil objavljenih radova u sociologiji. Između 1 9 4 1 . i 1 9 5 2 . godine bio je izdavač časopisa American Journal of Sociology (Američki časopis za sociolo giju) te i na taj način osiguravao jedan od glavnih prostora za radove nastale u duhu tradicije Čikaške škole uopće, a p o s e b n o u tradiciji simboličkog i n t e r a k c i o nizma. D o k su sveučilišta s Istočne obale Amerike sve više dolazila pod utjecaj struktu ralnog funkcionalizma, sveučilišta na Srednjem zapadu ostala su (i ostaju sve do danas) utvrđenja simboličkog interakcionizma. Glavni predstavnici simboličkog interakcionizma smještaju se 1 9 4 0 - i h godina na području Srednjeg zapada - Arnold R o s e je na Sveučilištu u M i n n e s o t i , R o b e r t Habenstein na Sveučilištu u M i s s o u r i ju, G r e g o r y S t o n e na D r ž a v n o m sveučilištu M i c h i g a n , a najznačajniji, M a n f o r d Kuhn ( 1 9 1 1 - 1 9 6 3 ) , na Sveučilištu I o w a . Zanimljiv je prekid k o n t a k a t a između B l u m e r a iz Chicaga i K u h n a iz I o w e ; mnogi su zbog toga počeli govoriti ο razlikama između škole s i m b o l i č k o g interak c i o n i z m a iz C h i c a g a i iz I o w e . U biti, ovaj se prekid desio zbog t u m a č e n j a uloge znanosti i m e t o d o l o g i j e . Kuhn je prihvatio usredotočenost simboličkog interakci o n i z m a na aktere, njihove misli i akcije, no držao je da se m o r a j u proučavati m n o g o znanstvenije - na primjer koristeći se upitnikom. B l u m e r je bio pristalica "mekših" m e t o d a kao što je "suosjećajna introspekcija" i p r o m a t r a n j e sa sudjelova njem. Usprkos bogatim aktivnostima, značaj Čikaške škole bio je u opadanju, n a r o č i t o o t k a d a se Blumer 1 9 5 2 . godine premjestio sa Čikaškog sveučilišta na Sveučilište u Californiji u Berkeleyu. Sveučilište u Chicagu i dalje je i m a l o važan S o c i o l o š k i odjel, n o bio je sve manje i manje u vezi s č i k a š k o m tradicijom. I a k o se Čikaška škola p o s t u p n o gasila, simbolički interakcionizam je još uvijek p o m a l o živio, zahvaljujući svojim glavnim predstavnicima raspršenim po cijeloj zemlji.
Oblici razvoja u marksističkoj teoriji O d ranih 1 9 0 0 - t i h pa sve do 1 9 3 0 - i h godina, marksistička teorija razvijala se neovisno ο o s n o v n o m razvoju sociologijske teorije. D j e l o m i č a n izuzetak bio je nastanak kritičke teorije, o d n o s n o Frankfurtske škole, koja je proistekla iz ranijeg hegelijanskog marksizma. Ideja osnivanja Frankfurtske škole i njen utjecaj na razvoj marksističke teorije bila je djelo F e l i x a J . W e i l a . Institut za društvena istraživanja službeno je u t e m e ljen u Frankfurtu 3 . veljače 1 9 2 3 . godine ( B o t t o m o r e , 1 9 8 4 . ; J a y , 1 9 7 3 . ; 1 9 8 6 . ) . T i j e k o m m n o g i h godina veliki broj najznačajnijih teoretičara marksističke teorije bio je povezan s kritičkom školom - M a x H o r k h e i m e r , T h e o d o r A d o r n o , Erich F r o m m , H e r b e r t M a r c u s e i, u najnovije doba, J ü r g e n H a b e r m a s . Institut je u N j e m a č k o j djelovao sve do 1 9 3 4 . godine, no tada su se stvari pod nacističkim režimom počele razvijati vrlo n e p o v o l j n o . Nacistima marksističke ideje koje su dominirale u Institutu nisu odgovarale, a neprijateljstvo j > r e m a Institutu bilo je još i više izraženo zbog toga što su mnogi članovi bili Z i d o v i . 1 9 3 4 . godine H o r k h e i m e r , kao direktor Instituta, dolazi u N e w Y o r k City da bi s p r e d s j e d n i k o m Sveučilišta C o l u m b i a razmotrio status Instituta u A m e r i c i . N a veliko H o r k h e i m e r o v o iznenađenje, bio je pozvan da Institut pridruži Sveučilištu,
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
61
pa mu je č a k bila p o n u đ e n a i zgrada u okviru kampusa. T a k o je centar marksistič ke teorije prebačen u centar kapitalističkog svijeta. Institut je t a m o o s t a o sve do kraja II. svjetskog rata, n o po prestanku rata rastao je pritisak da se p o n o v n o vrati u N j e m a č k u . 1 9 4 9 . godine H o r k h e i m e r se vraća u N j e m a č k u zajedno s Institutom. Iako se Institut vratio u N j e m a č k u , mnogi od onih čiji je rad bio povezan s njim razvili su samostalne osobne karijere. Ο kritičkoj teoriji raspravljamo u 4 . poglavlju. Ovdje ć e m o podvući s a m o n e k e od najvažnijih aspekata ove teorijske perspektive. U ranim g o d i n a m a djelatnosti Instituta, oni koji su s njime bili povezani bili su pretežno tradicionalni marksisti koji su veći dio svoga rada posvećivali proučavanju p r o b l e m a e k o n o m s k e sfere. M e đ u t i m , 1 9 3 0 - i h godina došlo je do bitne promjene kada je ta grupa znanstveni ka skrenula pažnju s e k o n o m s k o g na kulturni sistem, koji su počeli smatrati glavnom snagom suvremenog kapitalističkog društva. T o je bilo k o n z i s t e n t n o , uz svojevrsno proširenje, s pozicijom koju su ranije zastupali hegelijanski marksisti kao, na primjer, György Lukäcs. Ž e l e ć i bolje razumjeti područje kulture, t e o r e t i čare kritičke škole privukli su radovi M a x a W e b e r a (Greisman i Ritzer, 1 9 8 1 . ) . N a p o r da se kombiniraju radovi M a r x a i W e b e r a dala je kritičkoj školi specifičan karakter, što joj je o m o g u ć i l o da postane legitimna među s o c i o l o z i m a zainteresi ranim za marksističku teoriju. Drugi značajan p o m a k koji su učinili neki o d predstavnika kritičke škole bila je upotreba rigoroznih znanstvenih tehnika društvenih istraživanja koje su razvili američki sociolozi, da bi t a k o istraživali f e n o m e n e interesantne za marksiste. T o , kao i prihvaćanje veberijanske orijentacije, učinilo je kritičku školu m n o g o pri hvatljivijom sociolozima koji su slijedili osnovni tijek razvoja sociologije. T r e ć a karakteristika sadržana je u činjenici da su kritički teoretičari pokušali integrirati individualno orijentiranu frojdističku teoriju s uvidima W e b e r a i M a r x a ο socijetalnim i kulturnim nivoima. T o se m n o g i m sociolozima činilo prihvatljivi j o m t e o r i j o m od one koju su svaki zasebno nudili M a r x ili W e b e r . A k o ništa drugo, n a p o r da se integriraju tako različite teorije pokazao se m n o g i m sociolozi ma i drugim intelektualcima stimulativnim. Kritička škola je za sociologiju učinila m n o g o korisnog posla n a k o n 1 9 2 0 . godine, i značajan dio toga djelovanja relevantan je za s o c i o l o g e . M e đ u t i m , o n a je morala čekati sve do kasnih 1 9 6 0 - i h godina prije nego što su je "otkrili" brojni američki teoretičari.
SOCIOLOGIJSKA TEORIJA OD POLOVICE STOLJEĆA DO DANAS Strukturalni funkcionalizam: vrhunac i opadanje Paradoksalno je da su 4 0 . i 5 0 . godine ovog stoljeća bile godine najveće d o m i n a cije, n o i s t o d o b n o i početak opadanja značenja strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a . U tim je g o d i n a m a Parsons objavio svoje najvažnije radove koji su jasno odrazili njegov p o m a k od teorije akcije prema strukturalnom funkcionalizmu. Parsonsovi studenti proširili su se p o cijeloj Americi zauzevši d o m i n a n t n e položaje na m n o gim važnijim sociološkim odjelima (na primjer, na sveučilištima C o l u m b i a i C o r -
62
UVOD
nell). O n i su i sami publicirali radove koji su bili priznati k a o značajni doprinosi s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n o j teoriji. N a primjer, 1 9 4 5 . godine Kingsley Davis i W i l b e r t M o o r e objavljuju esej u k o j e m analiziraju socijalnu stratifikaciju sa stajali šta strukturalno-funkcionalne perspektive (vidi 3 . poglavlje). B i o je t o j e d a n o d najjasnijih izraza strukturalno-funkcionalnih pogleda ikada objavljenih. U t o m eseju o n i zastupaju stajalište da je stratifikacija f u n k c i o n a l n o nužna struktura za postojanje društva. R e č e n o ideologijskim p o j m o v i m a , oni su se svrstali u o b r a n u nejednakosti. M e r t o n 1 9 4 9 . g. ( 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . ) objavljuje esej koji postaje p r o g r a m s k i m izra z o m strukturalnog funkcionalizma. U njemu se pažljivo potrudio odrediti o s n o v n e e l e m e n t e t e o r i j e , a samu teoriju proširiti u n e k o m n o v o m smjeru. U t o m je radu jasno istaknuo da se strukturalni funkcionalizam m o r a baviti ne s a m o s pozitivnim funkcijama, nego i s negativnim posljedicama (disfunkcijama). Štoviše, struktural ni se funkcionalizam m o r a usredotočiti na proučavanje ravnoteže između funkcija i disfunkcija, o d n o s n o na utvrđivanje da li je struktura funkcionalnija ili disfunkcionalnija. M e đ u t i m , upravo kada je postizao teorijsku hegemoniju, strukturalni f u n k c i o nalizam je b i o napadnut, da bi se napadi sve više širili i dostigli vrhunac u 6 0 - i m i 7 0 - i m g o d i n a m a . Strukturalno-funkcionalna teorija socijalne stratifikacije Davisa i M o o r e a napadana je o d samog početka, a kritiziranje se nastavilo sve d o današnjeg dana. O s i m toga, cijeli niz općenitijih kritika postigao je č a k i šire priznanje struke. U t o m je smislu poznat napad C . W . Millsa na Parsonsa 1 9 5 9 . g o d i n e , k a o i kritika Davida L o c k w o o d a ( 1 9 5 6 . ) , Alvina Gouldnera ( 1 9 5 9 . / 1 9 6 7 . ; 1 9 7 0 . ) i Irvinga H o r o w i t z a ( 1 9 6 2 . / 1 9 6 7 . ) . T i j e k o m 1 9 5 0 - i h godina ovi su napadi bili shvaćeni k a o "gerilski napadi", n o s razvojem sociologije t i j e k o m 1 9 6 0 - i h godina, dominacija strukturalnog funkcionalizma bila j e u velikoj o p a s n o sti. 4
G e o r g e H u a c o ( 1 9 8 6 . ) nedavno je povezao uspon i opadanje strukturalnog funkcionalizma uspoređujući ga s položajem a m e r i č k o g društva u svjetskom p o r e t k u . K a d a je Amerika započela dominirati svijetom n a k o n 1 9 4 5 . g o d i n e , struk turalni funkcionalizam postiže prevlast i u sociologiji. O n je p o t p o m a g a o a m e r i č ku d o m i n a n t n u poziciju u svijetu na dva načina. Prvo, stav strukturalnog f u n k c i o nalizma da "svaki obrazac i m a konzekvence koje doprinose očuvanju i preživljava nju širih sistema" bio je "ništa drugo negoli slavljenje A m e r i k e i njene svjetske h e g e m o n i j e " ( H u a c o , 1 9 8 6 . : 5 2 ) . D r u g o , strukturalno-funkcionalni naglasak na r a v n o t e ž u ( n a j b o l j a s o c i j a l n a p r o m j e n a je n i k a k v a p r o m j e n a ) b i o je d o b r o u s k l a đ e n s i n t e r e s i m a S A D , tada " n a j b o g a t i j i m i n a j j a č i m c a r s t v o m n a svijetu". O p a d a n j e svjetske d o m i n a c i j e S A D u s e d a m d e s e t i m g o d i n a m a k o i n c i d i r a l o je s gubljenjem najznačajnije pozicije strukturalnog funkcionalizma u okviru socio logijske t e o r i j e .
Usprkos tome, Patricia Willner (1985.) izvještava ο kontinuiranoj usredotočenosti na "konsen zus" u člancima u časopisu American Sociological Review između 1 9 3 6 . i 1 9 7 2 . godine. Međutim, valja dodati da iako se ponekad strukturalni funkcionalizam naziva teorijom konsenzusa, usredo točenost na konsenzus ne znači da netko nužno koristi strukturalno-fünkcionalnu teoriju. 4
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
63
Radikalna sociologija u Americi: C. Wright Mills P r e m d a je marksistička teorija, k a k o smo ranije vidjeli, bila u g l a v n o m ignorirana ili n e p o z n a t a većini američkih sociologa, postojali su i izuzeci, od kojih je najzna čajniji C . W . M i l l s ( 1 9 1 6 - 1 9 6 2 ) . I a k o su Millsovi dugotrajniji vlastiti teorijski doprinosi sociologiji rijetki, on je poznatiji p o svojim g o t o v o o s a m l j e n i m n a p o r i m a da očuva marksističku tradiciju živom u okvirima sociologijske t e o r i j e . Suvre meni marksistički sociolozi daleko su nadmašili Millsa svojim profinjenim t e o r i j skim rezoniranjem, no oni mu ipak duguju veliko priznanje zbog njegovih ličnih i profesionalnih djelatnosti koje su omogućile i njihov profesionalni rad (Alt, 1 9 8 5 1 9 8 6 ) . M i l l s nije bio marksist i sam nije čitao M a r x a sve do polovice 1 9 5 0 - i h godina. N o , i o n d a je bio ograničen na n e k o l i k o postojećih engleskih prijevoda, budući se nije koristio n j e m a č k i m . K a k o je M i l l s do tada već publicirao većinu svojih radova, njegov osobni rad nije bio pod utjecajem vrlo složene M a r x o v e teorije. M i l l s je objavio dva značajna rada koja su odražavala njegovu radikalnu politi ku k a o i njegove slabosti u poznavanju marksističke teorije. Prvi rad je knjiga The White Collar iz 1 9 5 1 . godine (Bijeli ovratnik, prijevod 1 9 7 9 . ) , koja predstavlja žestoku kritiku položaja sve brojnije profesionalne kategorije radnika s bijelim o v r a t n i c i m a . Druga knjiga je The Power Elite iz 1 9 5 6 . godine (Elita moći, prijevod 1 9 6 5 . ) koja je trebala pokazati kako Amerikom upravljaju male grupe poslovnih ljudi, političara i vojnih stručnjaka. Između ta dva rada Mills je objavio i svoj najznačajniji teorijski rad Character and Social Structure 1 9 5 3 . godine (Karakter i socijalna struktura) koji je napisao zajedno s H a n s o m G e r t h o m . I r o n i č n o je, uzimajući u obzir Millsovu glavnu ulogu u povijesti marksističke teorije u S A D , da je ova knjiga značajnija za veberijansku ili frojdističku negoli za marksističku teoriju. Usprkos t o m e , ova knjiga predstavlja njegov najznačajniji teorijski d o p r i nos, iako se danas više t o l i k o ne čita - možda zbog toga jer se ne uklapa d o b r o u najpoznatije Millsove radikalne radove. U biti, on je b i o p o d velikim utjecajem Hansa G e r t h a koji je i sam bio prilično zainteresiran veberijanskom s o c i j a l n o m teorijom. 1 9 5 0 - i h godina Millsov interes usmjerava se sve više p r e m a marksizmu i p r o b l e m i m a zemalja T r e ć e g svijeta. T a j je interes doveo do objavljivanja knjige ο k o m u n i s t i č k o j revoluciji u Kubi pod naslovom Listen Yankee: The Revolution in Cuba, 1 9 6 0 . (Pazi Jenki: Revolucija na Kubi) i u knjizi The Marxists, 1962. (Marksisti). Vlastiti radikalizam stavio ga je na periferiju američke sociologije. B i o je p r e d m e t o m velikih kritika, a i sam je zauzvrat, postao oštar kritičar sociologije. Kritički stav najviše je kulminirao u knjizi Sociološka imaginacija, 1959. Od posebnog je značaja M i l l s o v a oštra kritika T a l c o t t a Parsonsa i njegovog prakticiranja "velike teorije". U biti, mnogi su sociolozi bolje poznavali M i l l s o v u kritiku, negoli detalje Parsonsovog rada. Mills je u m r o kao prognanik iz sociologije. M e đ u t i m , još prije kraja šeste dekade, i radikalna i marksistička teorija počele su značajno utjecati na sociologi ju.
Razvoj konfliktne teorije Razvoj konflikte teorije kao alternative strukturalnom funkcionalizmu bio je drugi predznak stvarnog ujedinjenja marksizma i sociologijske teorije. K a k o s m o upravo
64
UVOD
C.WRIGHT MILLS: biografska skica C. W. Mills rodio se 28. kolovoza 1916. godine u VVacou, u državi Texas. Potjecao je iz obitelji srednje klase; otac je bio službenik osiguravajućeg društva, a majka doma ćica. Studirao je na Sveučilištu Texas gdje je istodobno diplomirao i magistrirao 1939. godine. Bio je zaista neo bičan student koji je, u doba kada je napustio Texas, već objavljivao radove u dva najvažnija sociološka časopisa. Doktorski studij i titulu doktora znanosti stekao je na Sveučilištu Wisconsin (Scimecca, 1977.). Započinje ra diti na Sveučilištu Maryland, no najveći dio svoje karijere - od 1945. pa sve do smrti - provodi na Sveučilištu Columbia u New York Cityju. Mills je bio uvijek u žurbi (Horowitz, 1983.). Do svoje smrti u 45. godini života, od posljedica četvrtog srčanog udara, ostvario je značajne doprinose sociologiji. Jedna od najupadljivijih Millsovih osobina bila je njegova borbenost; činilo se da je u ratu sa svim i svačim. Imao je i buran osobni život, mnogo afera, tri braka i dijete u svakom od brakova. Također, imao je i buran profesionalni život. Činilo se da je bio u svađi sa svima. Kao doktorand na Sveučilištu Wisconsin, napao je mnoge od svojih profesora. Kasnije je u jednom od svojih članaka na nepriličan način kritizirao bivšeg pročelnika Odjela za sociologiju u Wisconsinu. Nazivao je starijeg kolegu na istom Sveučilištu - Howarda Beckera - "pravom budalom" (Horowitz, 1983.). Umalo da se nije sukobio sa svojim koautorom Hansom Gerthom, koji je Millsa nazivao "izvrsnim operatorom, nametljivcem, mladim čovjekom koji obećava u razvoju, teksaškim kaubojem ä la jaši i pucaj" (Horowitz, 1983.:72). Kao profesor na Sveučilištu Columbia u New Yorku, Mills je bio izoliran i otuđen od svojih kolega. Ο njemu je jeda n kolega sa istog sveučilišta rekao: "Nije bilo nikakvog hlađenja prijateljstva između Wrighta i mene. Svoj smo odnos započeli kao već otuđeni. I stvarno, na pogrebu ili sastanku organiziranom na Sveu čilištu u povodu njegove smrti, čini se da sam ja bio jedina osoba koja nije mogla reći 'bio sam njegov prijatelj, ali smo se s vremenom udaljili'. Čini mi se da je bilo upravo obratno." (Horowitz, 1983.:83). Mills je bio autsajder i bio je svjestan toga. "Ja sam marginalac, ne samo regional no, nego duboko u sebi" (Horowitz, 1983:84). U knjizi The Sociological Imagination (1959.) (Sociološka imaginacija, prijevod 1964.), Mills je napao ne samo dominant nog teoretičara onog vremena - Talcotta Parsonsa, nego i najjačeg metodologa, Paula Lazarsfelda, koji su mu bili kolege s istog sveučilišta. Mills, naravno, nije bio u sukobu samo s ljudima; bio je sukobljen s američkim društvom, koje je napadao u mnogim prigodama. Možda će nam najviše ο njemu reći činjenica da je prigodom posjeta SSSR-u, kojom prilikom mu je bilo uručeno prizna nje kao glavnom kritičaru američkog društva, tu priliku iskoristio da u zdravici, posve ćenoj nekadašnjem sovjetskom vođi koji je bio osuđen i ubijen od staljinista, napadne cenzuru u SSSR-u sljedećim riječima: "Nazdravljam za onaj dan kada će kompletni radovi Lava Trockog biti objavljeni u SSSR-u!" (Tilman, 1984.:8). C.W. Mills je umro u Nyacku, država New York, 20. ožujka 1962. godine.
vidjeli, strukturalni funkcionalizam i s t o d o b n o je postigao vodeću poziciju u soci ologijskoj teoriji, a i sam je bio sve više i više napadan. T i su napadi bili višestruki:
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
65
strukturalni funkcionalizam je bio optužen da je politički konzervativan, n e s p o s o ban da raspravi ο p r o b l e m u socijalne promjene jer je orijentiran na statičke strukture, te da nije u stanju adekvatno analizirati socijalni konflikt. J e d a n od rezultata ovakve kritike bio je pokušaj grupe s o c i o l o g a da prevladaju p r o b l e m strukturalnog funkcionalizma objedinjavajući interes za strukturu s inte resom za konflikt. T o je dovelo do razvoja konfliktne teorije kao alternative strukturalnom funkcionalizmu. N a nesreću, ta teorije izgleda da nije bila ništa drugo doli zrcalna slika strukturalnog funkcionalizma s vrlo m a l o vlastite intelek tualne cjelovitosti. (O t o m e ć e m o detaljnije raspravljati u 3 . poglavlju.) Prvi značajniji napor koji valja zabilježiti učinio je Lewis C o s e r koji je 1 9 5 6 . godine objavio knjigu ο funkcijama društvenog konflikta. T a j rad jasno razmatra socijalni konflikt u okviru strukturalnofunkcionalnog pogleda na svijet. I a k o je korisno proučavati funkcije konflikta, očigledno je da m n o g o više treba proučava ti konflikt za sebe, negoli njegove pozitivne funkcije. N e k i su drugi sociolozi pokušali pomiriti razlike između strukturalnog f u n k c i o nalizma i konfliktne teorije ( C o l e m a n , 1 9 7 1 . ; Hirnes, 1 9 6 6 . ; van den B e r g h e , 1 9 6 3 . ) . Premda su ovi pokušaji polučili određene rezultate, s p o m e n u t i autori pretjerali su u f o r m a l n o m naglašavanju glavnih razlika između dviju teorijskih alternativa (Frank, 1 9 6 6 . / 1 9 7 4 . ) . Najznačajniji p r o b l e m konfliktne teorije je to da joj nedostaje o n o što je i najpotrebnije - solidno utemeljenje u marksističkoj teoriji. M a r k s i s t i č k a je teorija, k o n a č n o , bila vrlo d o b r o razvijena izvan sociologije i m o g l a je pružiti osnovu na kojoj bi se razvila profinjenija sociologijska teorija k o n f l i k t a . J e d i n i izuzetak u n a v e d e n o m smislu je djelo Ralpha D a h r e n d o r f a (rođen 1 9 2 9 . g.). D a h r e n d o r f je europski znanstvenik, d o b r o upućen u marksističku teoriju. T r u d i o se ugraditi svoju konfliktnu teoriju u marksističku tradiciju. Pa ipak, i njegova teorija na koncu liči na zrcalnu sliku strukturalnog funkcionalizma, a ne na marksističku teoriju konflikta. D a h r e n d o r f o v glavni rad Class and Class Con flict in Industrial Society, 1 9 5 9 . (Klasa i klasni sukob u industrijskom društvu) svakako je najznačajnije djelo ostvareno u okviru konfliktne teorije, n o takvo mu je određenje m o g u ć e dati g o t o v o isključivo zato što je ta knjiga zvučala v e o m a slično strukturalnom funkcionalizmu, te je zbog toga bila prihvatljiva najvažnijim sociolozima. D a h r e n d o r f zapravo operira na istom nivou analize kao i strukturalni funkcionalisti (strukture i institucije), proučavajući ih više i s t o d o b n o . O n priznaje da, iako se aspekti socijalnog sistema mogu dosta glatko zajedno uklopiti, medu njima postoji t a k o đ e r značajan konflikt i napetost. N a k o n c u , konfliktna teorija m o r a se promatrati samo kao prijelazni stadij u razvoju sociologijske teorije. O n a nije uspjela zato što nije d o v o l j n o čvrsto slijedila pravac marksističke teorije. Z a američku je sociologiju bilo prerano da u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m g o d i n a m a u potpunosti prihvati izložen marksistički pristup. M e đ u t i m , konfliktna je teorija bila korisna u pripremanju pozornice za p o č e t a k prihvaćanja do kojeg je došlo kasnih 6 0 - i h godina. P o t r e b n o je naglasiti i nešto noviji doprinos konfliktnoj teoriji Randalla C o l l i n sa ( 1 9 7 5 . ) . S jedne strane, Collinsov najnoviji pokušaj pati od istih slabosti k a o i drugi radovi nastali u okviru konfliktne tradicije: relativno je siromašan u p o j m o vima marksističke teorije. Pa ipak, Collins uspijeva naglasiti jednu drugu slabost konfliktne tradicije, trudeći se da je prevlada. O s n o v n i p r o b l e m leži u t o m e što se konfliktna teorija o p ć e n i t o usredotočuje na socijalne strukture; o n a m o ž e vrlo
66
UVOD
m a l o ili ne m o ž e g o t o v o ništa reći ο akterima, njihovim mislima i a k c i j a m a . C o l l i n s , koji je školovan u f e n o m e n o l o g i j s k o e t n o m e t o d o l o g i j s k o j tradiciji, (vidi kasnije) p o k u š a o je razviti konfliktnu teoriju u s p o m e n u t o m smislu.
Nastanak teorije razmjene Drugi značajniji teorijski razvoj koji je z a p o č e o u 5 0 - i m g o d i n a m a o v o g a stoljeća bio je razvoj teorije razmjene. O s n o v n i predstavnik toga razvoja bio je G e o r g e H o m a n s , sociolog kojega smo ranije napustili u trenutku kada je bio privučen psihologijskom biheviorizmu B . F . Skinnera. Skinnerov biheviorizam je osnovni izvor H o m a n s o v e teorije razmjene, ali i sociologijske teorije razmjene o p ć e n i t o (vidi 7. poglavlje). Nezadovoljan Parsonsovom deduktivnom strategijom razvijanja t e o r i j e , H o m a n s uspostavlja osnovu za izradu upotrebljive alternative i za korištenje induk tivne sociologijske teorije. Nadalje, H o m a n s se želio udaljiti od strukturalnog i kulturnog usredištenja Parsonsove teorije te se, protivno t o m e , usmjeriti na p r o u čavanje ljudi i njihovog ponašanja. S takvim se mislima H o m a n s o k r e n u o idejama svog kolege sa Sveučilišta Harvard Β . F . Skinnera. U prvo vrijeme H o m a n s nije m o g a o uvidjeti kako se t o Skinnerove ideje, razvijene da bi se objasnilo ponašanje golubova, m o g u korisno upotrijebiti za razumijevanje ljudskog socijalnog ponaša nja. Detaljnijim proučavanjem podataka iz sociologijskih studija ο ponašanjima unutar malih grupa te antropoloških studija ο primitivnim društvima, H o m a n s uvida da je Skinnerov biheviorizam upotrebljiv i da može postati t e o r i j s k o m alternativom strukturalnom funkcionalizmu Parsonsovog stila. O v a su saznanja dovela do objavljivanja članka "Social Behavior as E x c h a n g e " (Društveno ponaša nje kao razmjena) 1 9 5 8 . godine, k a o i do objavljivanja knjige 1 9 6 1 . godine u k o j o j je H o m a n s u p u n o m opsegu izložio svoje teorijske pozicije p o d n a s l o v o m Social Behavior: Its Elementary Forms (Društveno ponašanje: njegovi elementarni obli ci). Ovi radovi predstavljaju p o č e t a k teorije razmjene kao značajnijeg teorijskog usmjerenja u sociologiji. Poslije toga, teorija razmjene privlači veliku pažnju - i pozitivnu i negativnu. H o m a n s o v a osnovna postavka tvrdi da sociologija treba proučavati individual n o ponašanje i interakciju. O n se nije interesirao za svijest ili za različite tipove globalnih struktura i institucija koje su zanimale većinu sociologa. N j e g o v osnovni interes bio je više usredotočen na proučavanje obrazaca potkrepljivanja, na povi jest nagrada i troškova koji usmjeravaju ljude da rade o n o što r a d e . U biti, H o m a n s smatra da ljudi nastavljaju činiti o n o za što su u prošlosti bili nagrađeni. S u p r o t n o od toga, ljudi više ne rade o n o što se u prošlosti pokazalo skupim. D a bi se razumjelo ponašanje, p o t r e b n o je shvatiti individualnu povijest nagrada i troš kova. Prema t o m e , interes sociologije ne smije biti proučavanje svijesti, društvenih struktura ili institucija, nego analiza obrazaca potkrepljivanja ponašanja. T e o r i j a razmjene, k a k o jasno i njen naziv indicira, ne interesira se s a m o za individualno ponašanje nego i za interakciju između ljudi koji su uključeni u razmjenu nagrada i troškova. O s n o v n a je premisa da će se interakcija nastaviti o n d a kada dolazi do razmjene nagrada. S u p r o t n o od toga, interakcije koje za jednu ili za obadvije strane uključuju previše troškova, nastavit će se m n o g o rjeđe. D r u g o djelo u k o j e m su objavljeni neki najznačajniji principi teorije razmjene je knjiga Petera Blaua Exchange and Power in Social Life (Razmjena i moć u društve-
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
67
nom životu), izdana 1 9 6 4 . godine. Blau u osnovi prihvaća H o m a n s o v o stajalište, no m e d u njima ipak postoje značajne razlike. O n d j e gdje je H o m a n s zadovoljan time da proučava uglavnom elementarne oblike društvenog ponašanja, Blau želi integrirati te oblike razmjene s o n i m a na kulturnim i strukturalnim n i v o i m a , započinjući s razmjenama medu akterima, no brzo se prebacujući na šire strukture koje proistječu iz navedene razmjene. Blau završava proučavajući oblike razmjene medu g l o b a l n i m strukturama. T o je svakako vrlo različito od teorije razmjene koju je predložio H o m a n s . U izvjesnom smislu, ovo predstavlja p o v r a t a k na Parsonsov stil teoretiziranja, protiv kojega je H o m a n s imao m n o g o prigovora. N o , usprkos t o m e , pokušaj proučavanja razmjene i manjih i globalnijih struktura na integrirani način pokazao se k a o koristan teorijski napredak. I a k o je m n o g o godina bio u sjeni H o m a n s a i Blaua, R i c h a r d E m e r s o n ( 1 9 8 1 . ) istaknuo se u novije vrijeme k a o osnovni predstavnik teorije razmjene. P o s e b n o je važan njegov trud u razvijanju integriranijeg m a k r o - m i k r o pristupa teoriji razmje ne (vidi 1 0 . poglavlje), no njegov je rad značajan i za teoriju razmjene u o p ć e i njene veze s t e o r i j o m mreže (vidi 9 . poglavlje). Sumirajući r e č e n o , m o ž e m o konstatirati da se danas teorija razmjene razvila u značajan razvojni pravac sociologijske teorije i da nastavlja privlačiti nove sljedbe nike i kretati se novim smjerovima ( C o o k ) .
Dramaturška analiza: rad Ervinga Goffmana Z a Ervinga G o f f m a n a ( 1 9 2 2 - 1 9 8 2 ) često se kaže da predstavlja posljednjeg p r e d stavnika sociologije koja je povezana s izvornom C i k a š k o m š k o l o m . D o k t o r i r a o je na Sveučilištu C h i c a g o 1 9 5 3 . g., godinu dana p o odlasku H e r b e r t a B l u m e r a (koji je bio njegov nastavnik) na Sveučilište Berkeley u Californiji. U s k o r o m u se G o f f m a n pridružuje, i tu oni počinju razvijati nešto što bismo mogli nazvati c e n t r o m simboličkog interakcionizma. M e đ u t i m , Berkeley nije nikada p o s t a o sličan o n o m e što je nekada bilo Sveučilište u C h i c a g u . B l u m e r je već b i o p r o š a o svoje najbolje godine, a G o f f m a n nije uspio okupiti zainteresirane d o k t o r a n d e . N a k o n 1 9 5 2 . g. najbolji period simboličkog interakcionizma već je bio u o p a d a nju, iako taj teorijski pravac i nadalje ostaje p r o m i n e n t n a sociologijska teorija. Usprkos opadanja značenja simboličkog interakcionizma o p ć e n i t o , G o f f m a n si je uspio izgraditi snažno i prepoznatljivo mjesto u suvremenoj sociologijskoj teoriji. Između 1 9 5 0 - i h i 1 9 7 0 - i h godina, G o f f m a n je objavio niz knjiga i eseja koji su predstavljali utemeljenje dramaturške analize kao varijante simboličkog i n t e rakcionizma. Iako je G o f f m a n u kasnijim godinama izmijenio svoje interese, o s t a o je najpoznatiji p o svojoj dramaturškoj teoriji ( G o f f m a n o v o djelo ć e m o razmotriti u okviru rasprave ο s i m b o l i č k o m interakcionizmu u 5 . poglavlju, a ο n j e g o v o m kasnijem strukturalnom radu u 9 . poglavlju). G o f f m a n o v o najpoznatije djelo ο dramaturškoj teoriji knjiga Presentation of Self in Everyday Life (Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu) objavljeno je 1 9 5 9 . g o d i n e . ( T i j e k o m sljedećih 1 5 . godina G o f f m a n je izdao n e k o l i k o knjiga i veći broj članaka koji su proširili njegov dramaturški pogled na svijet.) Krajnje pojednostavnjujući, m o ž e m o reći da G o f f m a n uviđa visok stupanj sličnosti između glume u kazalištu i raznih oblika "djelovanja" koji svi ljudi u svojim dnevnim akcijama i ponašanjima poduzimaju. Interakcija je vrlo osjetljiva, a podržavaju je društvene izvedbe. Loše izvedbe uloga ili poremećaji u izvedbi tretiraju se k a o
68
UVOD
najveće opasnosti za socijalnu interakciju, p o d j e d n a k o kao i za loše kazališne izvedbe. U svojoj je analogiji između pozornice i socijalne interakcije G o f f m a n otišao v e o m a d a l e k o . U svim društvenim interakcijama postoji prednji plan (front region) koji se m o ž e usporediti s prednjim p r o s t o r o m na kazališnoj pozornici. Akteri na p o z o r n i c i i u društvenom životu slični su zbog toga što su zainteresirani za svoje uloge, imaju različite kostime i o s o b i n e . Štoviše, i u društvenom životu i u kazalištu postoji i zadnji plan (back region), o d n o s n o prostor u koji se glumci povlače da bi se pripremili za izvedbu. U prostoru iza p o z o r n i c e , kazališnom t e r m i n o l o g i j o m r e č e n o - izvan pozornice - glumci prikrivaju svoje uloge i postaju o n o što zapravo jesu. D r a m a t u r š k a je analiza sasvim jasno usklađena sa svojim s i m b o l i č k o i n t e r a k c i o nističkim p o r i j e k l o m . O n a je u s r e d o t o č e n a na aktere, akciju i interakciju. Djeluju ći u području iste arene, kao i tradicionalni simbolički interakcionizam, G o f f m a n pronalazi briljantnu m e t a f o r u u kazalištu da bi osvijetlio nove o b r a s c e socijalnih p r o c e s a malih dimenzija. G o f f m a n o v je rad i danas m n o g o čitan i cijenjen zbog originalnosti i obilja zapažanja (Collins, 1 9 8 6 a . ; Ditton, 1 9 8 0 . ) . I a k o je smatran značajnim t e o r e t i č a r o m , svi ipak ne dijele t o mišljenje. T o m e ima n e k o l i k o razloga. Prvo, smatra se da je G o f f m a n bio zainteresiraniji za prilično ezoterična pitanja, negoli za bitne aspekte društvenog života. D r u g o , on je bio m i k r o t e o r e t i č a r u vrijeme u k o j e m su najveća priznanja bila dodjeljivana m a k r o t e o r e t i č a r i m a . Collins navodi sljedeće: "Što više p r o u č a v a m o G o f f m a n o v rad ... sve je jasnije da je on glavni lik u m i k r o s o c i o l o g i j i našeg vremena" ( 1 9 8 1 b : 6 ) . T r e ć e , privukao je mali broj studena ta koji su bili kadri učiniti nešto korisno s njegovim nalazima; i stvarno, neki vjeruju da je n e m o g u ć e nadograditi G o f f m a n o v o djelo. O n o se m o ž e prosuditi k a o t e k nešto više od serije osebujnih izljeva briljantnih zapažanja. K o n a č n o , drugi sociolozi su kreirali veoma m a l o radova u skladu s d r a m a t u r š k o m analizom (izuzetak predstavlja djelo Lymana i Scotta, 1 9 7 0 . ) . T e š k o je predviđati budući razvoj dramaturške analize, iako je pala u sjenu dijelom zbog samog G o f f m a n a koji se, kako ć e m o kasnije vidjeti, u svojim kasni j i m djelima i sam uputio u strukturalnom pravcu.
Razvoj "kreativnih" sociologija T i j e k o m 1 9 6 0 - i h i 1 9 7 0 - i h godina bili smo svjedoci vrlo brzog razvoja (Ritzer, 1 9 8 5 . ) n e k o l i k o teorijskih pravaca koje M o n i c a M o r r i s ( 1 9 7 7 . ) objedinjava p o d nazivom "kreativna" sociologija. T a j naziv uključuje f e n o m e n o l o g i j s k u sociologiju, e t n o m e t o d o l o g i j u i egzistencijalističku sociologiju. FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA Filozofska f e n o m e n o l o g i j a , usmjerena na svijest, ima dugu povijest, n o pokušaj razvijanja sociologijske varijante f e n o m e n o l o g i j e može se povezati s izdavanjem knjige Alfreda Schutza The Phenomenology of the Social World (Fenomenologija socijalnog svijeta) u N j e m a č k o j 1 9 3 2 . g o d i n e . Knjiga nije bila p r e v e d e n a na engleski do 1 9 6 7 . godine, pa je tek o d n e d a v n o izvršila dramatičan utjecaj na a m e r i č k u sociologijsku teoriju. Schutz je stigao u Ameriku 1 9 3 9 . g o d i n e , bježeći
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
69
pred n a c i z m o m u Austriji. Ubrzo se zaposlio na Sveučilištu N e w S c h o o l f o r S o c i a l Research u N e w Y o r k Cityju, odakle je bio u m o g u ć n o s t i utjecati na razvoj f e n o m e n o l o g i j s k e i - kasnije - e t n o m e t o d o l o g i j s k e sociologije u S A D . D a bismo usmjerili čitatelja, p o t r e b n o je reći n e k o l i k o riječi ο S c h u t z o v o j fenomenologijskoj sociolo g iji. K a k o ć e m o vidjeti u 6 . poglavlju, Schutzova t e o r i j a i f e n o m e n o l o g i j a o p ć e n i t o su krajnje apstraktne, komplicirane i katkada i n t e r n o n e k o n z i s t e n t n e . Schutz je razvio i teoriju svijesti i teoriju akcije, k a o i teoriju koja se usredotočuje na kulturna ograničenja ( o d n o s n o , na n o r m e i vrijednosti) o s o b nih misli i akcije. P r o b l e m je u t o m e što su o n e , p o v r e m e n o , neuskladiva usmjere nja. S t o g a , na individualnoj razini, Schutz raspravlja ο svijesti aktera - ο načinu na koji ljudi konstruiraju socijalnu stvarnost - i n j e n o m o d n o s u s individualnom mišlju i a k c i j o m . P o n e k a d nam se čini da su akteri u akcijama slobodni da konstruiraju bilo kakav tip socijalne stvarnosti. M e đ u t i m , kada se Schutz u s r e d o točuje na kulturni prostor, tada d o b i v a m o sasvim drugačiji utisak. T a d a n a m se čini da su akteri ograničeni, nekad čak i kontrolirani, društvenim n o r m a m a i vrijednostima. Sredina 1 9 6 0 - i h godina bila je v e o m a važna za razvoj f e n o m e n o l o g i j s k e s o c i o logije. T a d a su ne samo bili prevedeni glavni radovi Alfreda Schutza, nego su Peter Berger i T h o m a s L u c k m a n n zajedno objavili knjigu The Social Construction of Reality, 1 9 6 7 . , (Socijalna konstrukcija zbilje, prijevod 1 9 9 2 . ) , k o j a je postala j e d n o m od najčitanijih teorijskih knjiga svoga v r e m e n a . O n a je ostvarila najmanje dva bitna d o p r i n o s a . Prvo - predstavila je uvod u ideje A. Schutza, napisan na način prihvatljiv širokoj a m e r i č k o j javnosti. D r u g o - predstavljala je pokušaj da se Schutzove ideje integriraju u glavni tijek razvoja sociologije. O d 1 9 6 7 . g o d i n e nadalje, f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija pobuđuje o g r o m a n interes; o n a je j e d n a o d "vrućih" teorija u suvremenoj sociologiji. ETNOMETODOLOGIJA Iako ć e m o vidjeti da postoje bitne razlike između e t n o m e t o d o l o g i j e i f e n o m e n o l o gije, p r e m a shvaćanju mnogih e t n o m e t o d o l o g i j u je teško razlikovati od f e n o m e n o logije (vidi 6 . poglavlje). I stvarno - osnivač toga usmjerenja u sociologijskoj teoriji - H a r o l d G a r f i n k e l , bio je student Alfreda Schutza na Sveučilištu N e w S c h o o l for Social Research u N e w Y o r k u . I sam G a r f i n k e l ima zanimljivu intelektualnu biografiju. B i o je student Parsonsa u kasnim 1 9 4 0 - i m g o d i n a m a i o b j e d n i o je njegovu i Schutzovu orijentaciju, koju je u p o z n a o n e k o l i k o godina kasnije. O b r a nivši d o k t o r s k u disertaciju na Sveučilištu Harvard 1 9 5 2 . godine, G a r f i n k e l 1 9 5 4 . stiže ( S h a r r o c k i Anderson, 1 9 8 6 . ) na Sveučilište Californija u L o s Angelesu (Heritage, 1 9 8 4 . ) gdje sa svojim s t u d e n t i m a - d o k t o r a n d i m a razvija e t n o m e t o d o l o giju. G e o g r a f s k i , e t n o m e t o d o l o g i j a je bila prva distinktivna teorijska disciplina razvijena na Z a p a d n o j obali, koja je t o ostala do danas (iako danas djeluje i značajna grupa britanskih e t n o m e t o d o l o g a ) . D j e l o m i č n o je takva situacija rezultat želje e t n o m e t o d o l o g a da ostanu zajedno, n o p o d j e d n a k o i posljedica protivljenja većine s o c i o l o g a koji su slijedili glavni tijek sociologije ovoj teorijskoj perspektivi. N a Sveučilištu Californija u L o s Angelesu Garfinkel postaje središtem o k u pljanja studenata, privlačeći pažnju i nekih sveučilišnih kolega zainteresiranih za njegov pristup. P o č e t k o m 1 9 5 0 - i h godina organizira se na t o m Sveučilištu velik broj seminara ο e t n o m e t o d o l o g i j i . J e d n a od zapaženijih o s o b a na tim seminarima, kasnije i sam predstavnik iste teorijske orijentacije, bio je Aaron C i c o u r e l . O n je
70
UVOD
magistrirao na istom Sveučilištu, a d o k t o r a t znanosti stječe na Sveučilištu C o r n e l l , da bi se k a o p o s t d o k t o r a n d p o n o v o vratio na Sveučilište Californija u L o s Angelesu. Iz te sredine je tijekom godina proistekao najveći broj e t n o m e t o d o l o g a . E t n o m e t o d o l o g i j a je p o č e l a stjecati široku publiku n a k o n objavljivanja G a r f i n kelove knjige Studies in Etnometbodology (Etnometodološke studije) 1 9 6 7 . godi n e . I a k o je pisana teškim i nejasnim stilom, knjiga je pobudila velik interes. B u d u ć i da se pojavila i s t o d o b n o s prijevodom Schutzove knjige The Phenomenology of Social World (Fenomenologija socijalnog svijeta) i s izdavanjem knjige B e r g e r a i L u k m a n n a The Social Construction of Reality (Socijalna konstrukcija zbilje, prije vod 1 9 9 2 . ) , činilo se da vrijeme "subjektivne" ili "kreativne" sociologije upravo dolazi. U biti, etnometodologija je proučavanje "cjeline u o b i č a j e n o g znanja i dosega p r o c e d u r a i razmatranja [metoda] uz p o m o ć kojih obični članovi društva stvaraju smisao i nalaze svoj put, djelujući u uvjetima u kojima se nalaze" (Heritage, 1 9 8 4 . : 4 ) . Pisci koji su slijedili navedenu tradiciju najviše su u s r e d o t o č e n i na proučavanje svakodnevnog života na individualnoj razini, iako su t a k o đ e r pokazi vali i interes za proučavanje individualnih aspekata globalnijih struktura (cjeline svakodnevnog znanja i procedura) društvenog života - n o r m e , vrijednosti, kulture itd. O n i su u o š t r o m kontrastu sa sociolozima koji slijede glavni tijek razvoja discipline, s o b z i r o m da je teorijski interes potonjih usmjeren na m a k r o socijalne f e n o m e n e kakvi su, na primjer, birokracije, kapitalizam, podjela rada i socijalni sistem. E t n o m e t o d o l o z i se t a k o đ e r zanimaju za s p o m e n u t e strukture, ali k a o za kontekste svakodnevnog života; njih navedene strukture ne interesiraju k a o f e n o meni za sebe. I a k o su radovi e t n o m e t o d o l o g a povezani s ranijim sociologijskim smjerovima kakvi su simbolički interakcionizam i dramaturška analiza, sigurno je u toj orijen taciji bilo nečega što je plašilo o n e sociologe koji su slijedili o s n o v n i tijek razvoja i kontrolirali disciplinu. Z a p r a v o , i f e n o m e n o l o g i j a , i što je još važnije, e t n o m e t o dologija, bile su izložene brutalnim napadima sociologa koji su slijedili glavni tijek razvoja discipline. Evo dva primjera. Prvi je iz recenzije G a r f i n k e l o v e knjige Studies in Etnometbodology Jamesa Colemana: "Garfinkel jednostavno nije u stanju izvesti bilo kakve uvide slijedeći svoj pristup... Možda bi ovaj program (etnometodologije) bio mnogo plodotvorniji u rukama nekog pažljivijeg promatrača, no u ovom je slučaju neobično sterilan.... ...ovo poglavlje ne samo da je etnometodološka katastrofa po sebi, nego također predstavlja i dokaz mnogo općenitijih neadekvatnosti same etnometodologije.... ...ovo poglavlje još je jedan primjer osnovne katastrofe u kojem se kombinira krutost ushićenih matematičkih tehničara s tehničkom konfuzijom i pogreškama "mekog" kliničara bez ikakvih spoznaja ili tehničke kompetencije kreativnog i školovanog sociologa. Još jednom Garfinkel naširoko elaborira stvari koje su toliko uobičajene i koje bi izgledale banalno da su izrečene običnim jezikom. Ovako kako su opisane, zahtijevaju veliki napor i utrošak vremena za čitanje da bi se informacija prenijela, pa se navedena banalnost ne može odmah primijetiti za uobičajenog čitanja" (Coleman, 1 9 6 8 . : 1 2 6 - 1 3 0 ) . Drugi primjer potječe iz predsjedničkog saopćenja Lewisa C o s e r a , predsjednika A m e r i č k o g sociološkog udruženja iz 1 9 7 5 . godine. C o s e r vidi vrlo m a l o kvaliteta e t n o m e t o d o l o g i j e ; podvrgavajući je žestokom napadu naziva je "trivijalnom", "ve-
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
71
likom prevarom", "orgijom subjektivizma" i "samozadovoljavajućim p o d u h v a t o m " . G o r č i n a ovih, k a o i nekih drugih napada, zapravo su indikacije uspjeha i e t n o m e todologije i f e n o m e n o l o g i j e kao i stupnja u k o j e m predstavljaju opasnost p o s t o j e ćim o d n o s i m a m o ć i u sociologiji. EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA O d tri s p o m e n u t e kreativne sociologije, egzistencijalistička sociologija ima - bar u ovom času - najmanju važnost (vidi 9 . poglavlje). S drugim pristupima o n a dijeli interes za proučavanje aktera, njihovih misli i akcija. Egzistencijalistička s o c i o l o g i ja usredotočuje se na k o m p l e k s n o s t i individualnog života i načina na koje akteri pokušavaju tretirati te kompleksnosti. P o s e b n o se zanima za individualne osjećaje, uspomene i ličnost. Iako dijeli veći dio intelektualnih korijena sa f e n o m e n o l o g i jom i e t n o m e t o d o l o g i j o m , egzistencijalistička sociologija t a k o đ e r se nastoji o d v o jiti od njih (vidi: F o n t a n a , 1 9 8 0 . ; 1 9 8 4 . ) . Predstavnici egzistencijalističke s o c i o l o gije smatraju da je o n a više uključena u stvarni svijet od svih drugih kreativnih sociologija. Podrijetlo egzistencijalističke sociologije medu m n o g i m izvorima t r e ba potražiti u radovima J e a n - P a u l a Sartrea (Craib, 1 9 7 6 . ) . I a k o je postigla n e k e uspjehe u disciplini (vidi, na primjer, Douglas i J o h n s o n , 1 9 7 7 . ; H a y i m 1 9 8 0 . ; Kotarba i F o n t a n a , 1 9 8 4 . ; M a n n i n g , 1 9 7 3 . ; Tiryakian, 1 9 6 5 . ) , ostala je ipak na periferiji. M e đ u t i m , ako se njen utjecaj k o m b i n i r a s utjecajima e t n o m e t o d o l o g i j e i f e n o m e n o l o g i j e , očigledno je da kreativne sociologije postižu značajan "upad" u sociologiju, i p o r e d bitnog protivljenja mnogih sociologa. N a n e k o l i k o posljednjih stranica naglasili smo najvažnije elemente m i k r o t e o r i j a - teorije razmjene, f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije, e t n o m e t o d o l o g i j e i egzistencija lističke sociologije. Premda posljednje tri teorije zajedno dijele interes za p r o u č a vanje promišljajućih i kreativnih aktera, t o nije slučaj k o d t e o r e t i č a r a razmjene. Pa ipak, sve četiri teorije prihvaćaju m i k r o - u s r e d o t o č e n o s t na aktere i njihove akcije i ponašanje. T i j e k o m 1 9 7 0 - i h godina takve su teorije dobivale sve značajnije mjesto u sociologiji, pa su čak prijetile da će zamijeniti m a k r o usmjerene teorije (kao što je strukturalni funkcionalizam, konfliktna teorija i neomarksističke t e o r i je) koje su bile d o m i n a n t n e u sociologiji ( K n o r r - C e t i n a , 1 9 8 1 . ; Ritzer, 1 9 8 5 . ) .
Razvoj i pad sistemske teorije J e d a n od najinteresantnijih oblika razvoja u sociologiji bio je meteorski rast i isto takav m e t e o r s k i pad sistemske teorije (vidi 9 . poglavlje). Sistemska teorija je praktički b u k n u l a na sceni u 1 9 6 0 - i m godinama, kulminirajući s publiciranjem knjige W a l t e r a Buckleya Sociology and Modem Systems Theory (Sociologija i moderna sistemska teorija) 1 9 6 7 . godine. O n a potječe iz "tvrdih" znanosti gdje se i organički i m e h a n i č k i dijelovi proučavaju u sistemskim p o j m o v i m a . Sistemska teorija vidi društvo kao o g r o m a n sistem, sastavljen od velikog b r o j a m e đ u p o v e z a nih dijelova. D a bi se taj sistem m o g a o proučavati, važno je studirati o d n o s e između dijelova, kao i o d n o s e između toga sistema i drugih socijalnih sistema. T a k o đ e r , pažnja m o r a biti u s r e d o t o č e n a na proučavanje različitih inputa (ulaza) u socijalni sistem, načina na koji se oni u društvu razvijaju, k a o i na outpute (rezultate) koji su proizvedeni.
72
UVOD
Sistemska teorija činila se sociolozima atraktivnom u 1 9 6 0 - i m g o d i n a m a . Strukturalni je funkcionalizam bio napadnut, a sistemska teorija činila se njegovim vjerojatnim nasljednikom. N a p o k o n , i sam je Parsons svoju knjigu iz 1 9 5 1 . godine nazvao The Social System (Socijalni sistem), a upotrebljavao je p o j m o v e bliske sistemskoj teoriji. Štoviše, sistemska teorija, s p o r i j e k l o m u "krutim" z n a n o s t i m a , bila je vrlo privlačna sociolozima zainteresiranim za promicanje znanstvene s o c i o logije. M e đ u t i m , o n a je bila svijetla budućnost koja nikada nije procvjetala. U njenim okvirima bilo je - empirijski ili teorijski - urađeno vrlo m a l o . S a m o 1 1 godina poslije pojave Buckleyjeve knjige R o b e r t Lilienfeld ( 1 9 7 8 . ) objavljuje oštar napad na sistemsku teoriju zbog njenih pogrešaka, znanstvenih pretenzija i impli citne konzervativne ideologije. Danas se čini krajnje nevjerojatnim da će sistemska teorija zadovoljiti obećanja koja je svojim pristašama navješćivala 6 0 - i h g o d i n a .
Napredovanje marksističke sociologije Kasnih 1 9 6 0 - i h godina marksistička teorija k o n a č n o počinje značajnije utjecati na a m e r i č k u sociologijsku teoriju (Jay, 1 9 7 4 . ) . I m a m n o g o razloga zbog kojih se to dogodilo baš tada. Prvo, d o m i n a n t n a teorija (strukturalni funkcionalizam) bila je n a p a d n u t a iz više razloga, uključujući i pretjeranu konzervativnost. D r u g o , M i l l sova radikalna sociologija i konfliktna perspektiva u sociologiji - iako nisu pred stavljale sofisticiranu marksističku teoriju - ipak su položile temelje za izgradnju a m e r i č k e teorije koja će biti na tragu istinite marksističke tradicije. T r e ć e , 1 9 6 0 . su bile godine c r n a č k o g protesta, p o n o v n o g buđenja ženskog p o k r e t a , studentskih p o k r e t a i p r o t u r a t n o g antivijetnamskog p o k r e t a . M n o g i mladi sociolozi, o b r a z o vani u takvoj atmosferi, bili su privučeni radikalnim idejama. T a j je interes prvenstveno bio ispoljen kroz o n o što se tada znalo nazivati "radikalna sociologija" ( C o l f a x i R o a c h , 1 9 7 1 . ) . O n a je bila korisna d o k je trajala, ali kao i M i l l s o v rad, bila je slabo utemeljena u marksističkoj teoriji. T e š k o je izdvojiti jedan rad kao bitan za razvoj marksističke sociologije u S A D , n o djelo koje je imalo najvažniju ulogu bila je svakako knjiga H e n r i j a Lefebvrea Sociology of Marx (Marxova sociologija) iz 1 9 6 8 . g. T a j je rad bio važan zbog naglašavanja o s n o v n o g stava da, iako M a r x nije bio sociolog, u M a r x a je bilo sociologije. O d tog v r e m e n a , sve veći broj sociologa o k r e ć e se proučavanju M a r x o v o g originalnog rada, kao i radovima m n o g i h marksista, u potrazi za saznanji m a k o j a bi m o g l a biti korisna za daljni razvoj marksističke sociologije. N a početku je t o j e d n o s t a v n o označavalo činjenicu da su američki teoretičari k o n a č n o započeli ozbiljno čitati M a r x a , n o danas m o ž e m o konstatirati postojanje značajnih marksi stičkih radova američkih s o c i o l o g a . A m e r i č k e su teoretičare p o s e b n o privukli radovi kritičke škole, n a r o č i t o zbog fuzije M a r x o v e i W e b e r o v e teorije. M n o g i od tih radova prevedeni su na engleski, a brojni američki sociolozi sami su gradili karijere objavljujući knjige ο kritičkoj školi za američku javnost (na primjer, J a y , 1 9 7 3 . ; 1 9 8 6 . ) . Z a j e d n o s p o r a s t o m interesa za navedene aspekte, razvila se i institucionalna podrška takvoj orijentaciji. N e k o l i k o časopisa posvećuje dosta pažnje marksi stičkoj s o c i o l o š k o j teoriji, uključujući, na primjer, Theory and Society, Telos i Marxist Studies. U okviru A m e r i č k o g sociološkog udruženja stvorena je 1 9 7 7 . godine Sekcija za marksističku sociologiju. U Americi danas nije p o z n a t a samo
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
73
prva generacija marksističkih teoretičara, nego je i druga generacija mislilaca, p o s e b n o J . H a b e r m a s , postigla široko priznanje. O d posebne je važnosti i pojava istaknutih djela američke sociologije nastalih iz marksističke perspektive. Važan segment u t o m smislu su sociolozi koji se bave historijskom sociologijom s marksističkog stajališta (na primjer, S k o c p o l , 1 9 7 9 . ; W a l l e r s t e i n , 1 9 7 4 . ) . Druga grupa analizira e k o n o m s k o područje iz sociologijske perspektive (na primjer, Baran i Sweezy, 1966.; Bravermann, 1 9 7 4 . ; Burawoy, 1 9 7 9 . ) . N e k i drugi, bave se empirijskom t r a d i c i o n a l n o m s o c i o l o g i j o m , no i njihov je rad p o d snažnim utjecajem marksističke teorije (na primjer, K o h n , 1 9 7 6 . ) . M o g u se nabrojiti i mnogi drugi trendovi i oblici razvoja u o v o m p o d r u č j u , n o ključna t o č k a koju želimo istaći je to da je u 1 9 8 0 - i m g o d i n a m a marksistička sociologija "stigla" u A m e r i k u . Pa ipak, i nadalje m n o g i sociolozi koji slijede glavni tijek razvoja sociologije imaju neprijateljski stav p r e m a marksističkoj teoriji (Bierstedt, 1 9 8 1 . : 4 9 8 ) .
Izazov feminističke teorije U ranim 1 9 8 0 - i m godinama, upravo u času kada marksistička sociologija biva značajnije prihvaćena od američkih sociologa, novi teorijski autsajder izaziva p o s t o j e ć e sociologijske teorije, pa čak i samu marksističku sociologiju. N a j n o v i j o m vrstom radikalnog društvenog mišljenja postaje suvremena feministička t e o r i ja. U zapadnim se društvima može pratiti kritičko feminističko pisanje već g o t o v o 4 0 0 godina (Rossi, 1 9 7 4 . ; Spender, 1 9 8 2 . ) , a organizirani politički p o k r e t žena i za prava žena postoji više od 1 5 0 godina (Banner, 1 9 8 4 . ; C a r d e n , 1 9 7 4 . ; C h a f e t z i D w o r k i n , 1 9 8 6 . ; D e c a r d , 1 9 7 9 . ; O ' N e i l l , 1 9 7 1 . ) . U Americi 1 9 2 0 - i h godina taj p o k r e t k o n a č n o ostvaruje ženama pravo na glasovanje, dakle 5 5 godina o t k a k o je to pravo bilo ustavno zagarantirano crnim muškarcima. Z a d o v o l j e n i zasićen t o m p o b j e d o m , američki ženski pokret u sljedećih 3 0 godina slabi i širinom i intenzite t o m , da bi se p o t p u n o obnovljen p o n o v n o vratio u život u 6 0 - i m g o d i n a m a . T r i su č i n i o c a p o m o g l a formiranju n o v o g vala feminističkog aktivizma: opća klima kritičkog razmišljanja koja oblikuje taj p e r i o d ; srdžba ženskih aktivistkinja koje se okupljaju u p r o t u r a t n o m p o k r e t u , u pokretu za ostvarivanje građanskih prava i studentskom pokretu da bi utjecale na seksističke težnje liberalnih i radikalnih m u š k a r a c a u tim pokretima (Evans, 1 9 8 0 . ; S n i t o w et al., 1 9 8 3 . ) ; a t a k o đ e r i žensko iskustvo ο predrasudama i diskriminaciji kada žene počinju intenzivnije kretati u plaćene poslove i u više obrazovanje (Lengermann i W a l l a c e , 1 9 8 5 . ) . Z b o g navedenih razloga, a p o s e b n o posljednjeg, ženski p o k r e t se u svojoj n o v i j o j , drugoj fazi, nastavlja širiti 1 9 7 0 - i h i 1 9 8 0 - i h godina, iako je aktivizam m n o g i h drugih p o k r e t a iz 1 9 6 0 - i h godina oslabio. Štoviše, u t o m periodu, ženski aktivi zam posvećen ženama postaje internacionalni f e n o m e n . G l a v n a odlika ovog internacionalnog ženskog pokreta bio je eksplozivan rast nove literature ο ženama koji je učinio vidljivim sve aspekte ženskih do tada neosmišljenih života i iskustava. T a literatura, koja se p o p u l a r n o naziva ženskim studijama ili novim proučavanjem žena, rezultat je rada i n t e r n a c i o n a l n e interdis ciplinarne zajednice pisaca smještenih na sveučilištu, ali i izvan njega, koji pišu za širu javnost, ali i za specijaliziranu akademsku publiku. O n o što u svakom slučaju m o r a biti nazvano impresivnim primjerom ustrajnog intelektualnog rada u p o -
74
UVOD
sljednje vrijeme jest postignuće feminističkih znanstvenika koji su p o k r e n u l i sve stranu istraživačku kritiku koja osvjetljava kompleksnost sistema subordiniranja žena. Feministička teorija je teorijski pravac koji se m o ž e naći u sljedećoj literaturi: p o n e k a d implicitno u pisanju ο t a k o bitnim p r o b l e m i m a kao što su k o r p o r a t i v n e organizacije (Kanter, 1 9 7 7 . ) ili ο izobrazbi ginekologa (Scully, 1 9 8 0 . ; ) , nekada c e n t r a l n o i jasno prezentirana k a o , na primjer, u analizi majčinstva koju su izradile Adrienne R i c h ( 1 9 7 6 . ) i N a n c y C h o d o r o w ( 1 9 7 8 . ) ; a kao n o v o p r o f e s i o n a l n o proučavanje žena postiže kritičku masu s p o r a s t o m učestalosti izdavanja sistemat skog rada ο navedenim t e m a m a . O d tog velikog broja teorijskih radova n e k a su djela p o s e b n o bliska sociologiji, budući da su ih sociolozima uputile o s o b e v e o m a verzirane u sociologijsku teoriju (Chafetz, 1 9 8 4 . ; C o o k i F o n o w , 1 9 8 6 . ^ H a r t sock, 1 9 8 3 . ; Smith, 1 9 7 4 . ; 1 9 7 5 . ; 1 9 7 8 . ; 1 9 7 9 . ; Stacey i T h o r n e , 1 9 8 6 . ) . Č a s o p i si koji objavljuju radove ο feminističkoj teoriji i upozoravaju na njih s o c i o l o g e uključuju Signs, Feminist Studies, Sociological Inquiry i Gender and Society (Znaci, Feminističke studije, Sociologijsko istraživanje i Rod i društvo), a t o čini i p r o f e s i o nalno udruženje Sociologists for Women in Society (Sociolozi za proučavanje položaja žena u društvu), S W S . Feministička teorija p r o m a t r a svijet s povlaštenog polazišta - do tada neprizna te i nevidljive manjine - žena, otkrivajući važne, no nepriznate načine k o j i m a je aktivnost te manjine p o m o g l a stvoriti naš svijet. O v o gledište d r a m a t i č n o dovodi u pitanje naše razumijevanje većine stvari, uključujući i društveni život. S te o s n o v e feministički su teoretičari počeli izazivati sociologijsku teoriju. O n i koji zastupaju taj izazov tvrde da su sociolozi u p o r n o odbijali uključiti n o v a razmatranja ο ženama u svoja sociologijska razumjevanja socijalnog svijeta. Umjesto toga, feministički su sociolozi bili odvojeni od glavnog tijeka sociologije, i opsežna feministička teorija ο socijalnim organizacijama bila je r e d u c i r a n a na jednostavne istraživačke varijable kao što je spol, ali i jednostavan o b r a z a c druš tvene uloge - rod (Stacey i T h o r n e , 1 9 8 6 . ) . M n o g e od tih optužbi čine se ispravni m a . Razlozi zbog kojih je sociologija izbjegavala feminističku teoriju m o g u uklju čiti d u b o k e antifeminističke predrasude, sumnjičavost ο znanstvenom kredibilite tu teorije t a k o blisko povezane s političkim aktivizmom, k a o i oprez nastao p o l o v i č n i m priznanjem d u b o k o radikalnih implikacija feminističke teorije za soci ologijsku teoriju i njenu m e t o d u . Pa ipak, treba se t a k o đ e r podsjetititi da je bilo p o t r e b n o dosta vremena da bi marksistička teorija "stigla" u sociologiju i da je značajno p o d r u č j e eksplicitino teorijskog feminističkog pisanja tek o d n e d a v n o prisutno u a k a d e m s k o m životu. T a k v i su radovi, međutim, počeli poprimati dimenzije kritičke mase. O n i nude uzbudljivo n o v o teorijsko t u m a č e n j e socijalnog života. I svi oni čija ih iskustva i percepcije čine prihvatljivom p u b l i k o m za takvu teoriju - žene o p ć e n i t o , ali i žene i muškarci koji su pod utjecajem feminizma predstavljaju značajan dio sociološke zajednice. Z b o g svih tih razloga, implikacije feminističke teorije sve se više približavaju o s n o v n o m tijeku razvoja discipline. (Jedan o d pokazatelja toga trenda je uključivanje u ovaj udžbenik 8 . poglavlja ο s u v r e m e n o j feminističkoj teoriji.)
Strukturalizam i poststrukturalizam J e d a n tip razvoja u sociologijskoj teoriji ο k o j e m smo do sada m a l o govorili je rast interesa za strukturalizam. N a j č e š ć e povezivan s F r a n c u s k o m (i č e s t o nazivan
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
75
francuskim strukturalizmom [Clark i Clark, 1 9 8 2 . ; Kurzweil, 1 9 8 0 . ] ) , strukturali zam je danas postao internacionalni f e n o m e n . I a k o njegovi korijeni leže izvan sociologije, on je sasvim lako našao svoje mjesto u sociologiji. P r o b l e m leži u t o m e što je strukturalizam u sociologiji još toliko nerazvijen da je teško p o t p u n o precizno definirati njegovo mjesto u sociologiji. P r o b l e m se dalje k o m p l i c i r a č i n j e n i c o m simultanog razvoja strukturalizma u različitim p o d r u č j i m a ; vrlo je teško naći jednu jedinu k o h e r e n t n u odredbu strukturalizma. I stvarno, m e d u različitim g r a n a m a strukturalizma postoje v e o m e velike razlike. I a k o ć e m o se u 9. poglavlju pozabaviti njime, ovdje ć e m o naznačiti s a m o preliminarne elemente strukturalizma, ograničavajući se na iznošenje temeljnih razlika koje postoje između onih što podržavaju tu orijentaciju u sociologiji. N e k i se autori koncentriraju na nešto što nazivaju d u b o k i m strukturama svijesti. P r e m a njima, te nesvjesne strukture usmjeravaju ljude da misle i ponašaju se o n a k o k a k o t o č i n e . K a o primjer takve orijentacije može poslužiti djelo psihoanalitičara Sigmunda F r e u d a . Z a t i m , postoje i strukturalisti koji se usredotočuju na nevidljive, d u b o k e strukture društva, koje vide kao determinante ljudskih akcija, pa i društva u o p ć e . Ο M a r x u se t a k o đ e r nekada misli kao ο autoru koji je i sam primjenjivao takav tip strukturalizma, usredotočujući se na nevidljive strukture kapitalističkog društva. D r u g a grupa pak vidi strukture kao m o d e l e koji konstruiraju socijalni svijet. K o n a č n o , neki strukturalisti proučavaju dijalektičke o d n o s e m e đ u pojedin cima i socijalnim strukturama. O n i pronalaze veze između struktura svijesti i struktura društva. S navedenim stajalištem najčešće se povezuje djelo a n t r o p o l o g a C l a u d e a Levi Straussa. T r e n u t n i p r o b l e m sa strukturalnom s o c i o l o g i j o m je taj da o n a predstavlja uglavnom mješavinu ideja koje potječu iz različitih područja, uključujući lingvisti ku (Saussure), antropologiju (Levy-Strauss), psihologiju (Freud, L a c a n ) i marksi zam (Althusser). Sve d o k se te ideje ne prikupe u k o h e r e n t n u cjelinu, strukturali zam će u sociologiji zadržati marginalan položaj. M e đ u t i m , razvoj strukturalizma u srodnim područjima bio je t o l i k o snažan i sociolozima atraktivan da će vrlo vjerojatno strukturalna teorija u sociologiji narednih godina privući još veću pažnju. D o k se strukturalizam unutar sociologije postupno razvija, izvan sociologije raste p o k r e t koji nadilazi rane premise strukturalizma: poststrukturalizam. Ο t o m e ć e m o više govoriti u 9 . poglavlju, gdje ć e m o detaljnije proučiti neke od teorija j e d n o g od njegovih glavnih zastupnika, M i c h e l a F o u c a u l t a .
Neofunkcionalizam Naša p r e t h o d n a rasprava ο strukturalnom funkcionalizmu pokazala je pad n j e g o va utjecaja u 1 9 6 0 i m godinama, koji je potrajao u 1 9 7 0 i m i ranim 1 9 8 0 i m . M e đ u t i m , sredinom 1 9 8 0 - i h godina poduzimaju se vrlo određeni n a p o r i da se strukturalni funkcionalizam ili neofunkcionalizam, k a k o će kasnije biti nazvan, oživi (vidi 3 . poglavlje). Paul C o l o m y je izjavio: "Funkcionalizam nije m r t a v . N a p r o t i v , ima znakova ο revitalizaciji funkcionalističke tradicije" ( 1 9 8 6 . : 1 3 9 ) . D i o ovog p o n o v n o g oživljavanja predstavlja obnavljanje interesa za djelo T a l c o t t a Parsonsa. T a j obnovljeni interes najprimjetljiviji je u n j e m a č k o j sociologiji, p o s e b no u radovima kritičkog teoretičara J ü r g e n a H a b e r m a s a (Alexander, 1 9 8 4 . ) , ali t a k o đ e r i u radovima njegovih američkih istomišljenika (Sciulli i G e r s t e i n , 1 9 8 5 . ;
76
UVOD
Sciulli, 1 9 8 6 . ) · Podloga o v o m obnavljanju interesa za Parsonsovu teoriju je snažan politički i intelektualni n a p o r za prevladavanjem nekih slabosti strukturalnog funkcionalizma i nastojanje da se umjesto njega razvije tip životnijeg n e o f u n k c i o nalizma (Alexander, 1 9 8 5 a . ; Alexander i C o l o m y , 1 9 8 5 . ; C o l o m y , 1 9 8 6 . ; Faia, 1986.).
Povezivanje makro i mikro teorije Vidjeli s m o da u 1 9 8 0 - i m godinama m a k r o t e o r i j e postaju ili snažnije (neomarksističke teorije) ili pokazuju znakove p o n o v n o g oživljavanja ( n e o f u n k c i o n a l i z a m ) k a o i da različite mikroteorije (fenomenologija, e t n o m e t o d o l o g i j a , teorija razmje ne) postaju jače n o ikada. I s t o d o b n o , svjedoci s m o razgranatih n a p o r a da se t i j e k o m 1 9 8 0 - i h godina razviju sociologijske teorije koje će raspraviti m a k r o i m i k r o nivoe socijalne stvarnosti (Alexander, 1 9 8 2 . ; C o l e m a n , 1 9 8 6 . ; Collins, 1 9 8 1 . ; G i d d e n s , 1 9 8 4 . ; Ritzer, 1 9 8 1 a . ) . Iako će i m a k r o i m i k r o teorije najvjero jatnije ostati i nadalje snažne, postoji vjerojatnost da će u sociologiji j e d n o o d sve važnijih područja zauzeti teorije koje će na razne načine, u integriranijem smislu, raditi na proučavanju odnosa m i k r o i m a k r o pristupa nivoima socijalne stvarnosti. U 1 0 . poglavlju ove knjige raspravlja se ο m n o g i m teorijskim n a p o r i m a integrira nja m a k r o i m i k r o nivoa socijalne stvarnosti.
SAŽETAK U o v o m poglavlju nastavili s m o izlaganje ο s o c i o l o š k o j teoriji t a m o gdje s m o završili u 1 . poglavlju o d p o č e t k a dvadesetog stoljeća nadalje. Z a p o č e l i s m o s p r e g l e d o m historije rane američke teorije koju je odlikovao liberalizam, interes za socijalni darvinizam, i koja je bila p o utjecajem H e r b e r t a S p e n c e r a . U t o m k o n t e k stu, raspravili s m o ο djelu dvaju ranih socioloških teoretičara, S u m n e r a i W a r d a . M e đ u t i m , o n i nisu ostavili trajnijeg utiska u a m e r i č k o j s o c i o l o š k o j teoriji. N a s u p r o t t o m e , Cikaška škola, koja je ugrađena u djela s o c i o l o g a Smalla, Parka, T h o m a s a i p o s e b n o C o o l e y a i M e a d a , ostavila je snažan pečat na sociološku teoriju, p o s e b n o na simbolički interakcionizam. Z a vrijeme d o m i n a n t n o g položaja Cikaške škole u a m e r i č k o j sociologiji, na Sveučilištu H a r v a r d počinju se razvijati i neki drugi oblici socijalne teorije. Pitirim S o r o k i n i m a o j e najznačajniju ulogu u formiranju sociologije na t o m Sveučilištu, n o T a l c o t t Parsons je b i o onaj koji je Sveučilište Harvard doveo na položaj najznačajnijeg centra u razvoju američke teorije, zamjenjujući time simbolički i n t e r a k c i o n i z a m Cikaške sociološke škole. Parsons je bio značajan ne s a m o zbog legitimiranja "velike teorije" u SAD i zbog upoznavanja američke publike s evrop skim t e o r e t i č a r i m a , nego i zbog uloge u razvoju teorije akcije i, što je još značajni j e , strukturalnog funkcionalizma. U 1 9 4 0 - i m i 1 9 5 0 - i m g o d i n a m a , strukturalni je funkcionalizam bio ojačan u svom razvoju daljnjom dezintegracijom Cikaške škole, što je započelo 1 9 3 0 - t i h i bilo uglavnom dovršeno do 1 9 5 0 - i h g o d i n a . Najvažnije zbivanje u marksističkoj teoriji u ranim godinama 2 0 . stoljeća bilo je stvaranje frankfurtske (ili kritičke) škole. O b l i k marksizma p o t e k a o o d H e g e l a t a k o đ e r je p o k a z a o utjecaj sociologa M a x a W e b e r a i psihoanalitičara Sigmunda
SOCIOLOGIJSKE TEORIJE: NOVIJE GODINE
77
F r e u d a . M a r k s i z a m nije stekao m n o g o sljedbenika medu s o c i o l o z i m a u r a n o m razdoblju ovog stoljeća. D o m i n a c i j a strukturalnog funkcionalizma unutar američke sociološke teorije p o l o v i c o m 2 0 . stoljeća bila je prilično kratkotrajna. Iako se prvi oblici f e n o m e n o logijske sociologije mogu utvrditi još i ranije, o n a postaje atraktivnija u 1 9 6 0 - i m g o d i n a m a . M a r k s i s t i č k a teorija uglavnom je bila isključena iz a m e r i č k e t e o r i j e , ali je C. W r i g h t M i l l s održao na životu radikalnu tradiciju u Americi u 1 9 4 0 - i m i 1 9 5 0 - i m g o d i n a m a . Mills je također bio jedan od predvodnika napada na struktu ralni funkcionalizam, napada koji su postajali sve intenzivniji u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m g o d i n a m a . U svjetlu nekih od tih kritika, javlja se u t o m periodu alternativa konfliktne teorije strukturalnom funkcionalizmu. Iako pod utjecajem marksističke t e o r i j e , k o n f l i k t n o j teoriji je nedostajala adekvatna integracija marksizma. T e o r i j a razmjene bila je alternativa koja se t a k o đ e r pojavila u 1 9 5 0 - i m g o d i n a m a , a o n a i danas privlači manji ali uporni broj sljedbenika. Iako je simbolički i n t e r a k c i o n i zam bio na zalazu, rad Ervinga G o f f m a n a na dramaturškoj analizi u t o m periodu sačuvao ga je od potpunog zaborava. U 6 0 - i m i 7 0 - i m godinama ovog stoljeća došlo je do dramatičnih razvoja u okvirima "kreativnih sociologija". F e n o m e n o l o g i j s k a sociologija, e t n o m e t o d o l o g i ja i egzistencijalistička sociologija nastavljaju privlačiti dobar dio interesa s o c i o l o gije. U istom periodu k o n a č n o se oblikovala marksistička sociologija, a n e k o l i k o njenih varijanti i dalje uzrokuju veliko uzbuđenje u sociologijskoj teoriji. D o k su marksistička teorija i kreativna sociologija doživljavale uspon, sistemska teorija je 1 9 6 0 - i h godina doživjela popularnost, da bi 1 9 7 0 - i h godina interes za nju p o č e o d r a m a t i č n o opadati. N e k i od najvažnijih novijih oblika razvoja u sociologijskoj teoriji jesu feministička teorija, strukturalizam i poststrukturalizam, n e o f u n k c i o nalizam, k a o i napori usredotočeni na povezivanje m a k r o i m i k r o teorija.
DRUGI DIO GLAVNE TEORIJE
T R E Ć E POGLAVLJE: Strukturalni funkcionalizam, neofunkcionalizam i alternativa konfliktne teorije KONSENZUS I KONFLIKT STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM HISTORIJSKI KORIJENI FUNKCIONALNA TEORIJA STRATIFIKACIJE I NJENI KRITIČARI FUNKCIONALNE PRETPOSTAVKE DRUŠTVA STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM TALCOTTA PARSONSA M O D E L STRUKTURALNOG FUNKCIONALIZMA ROBERTA M E R T O N A OSNOVNE KRITIKE NEOFUNKCIONALIZAM ALTERNATIVA KONFLIKTNE TEORIJE DJELO RALPHA DAHRENDORFA POKUŠAJI POMIRENJA STRUKTURALNOG FUNKCIONALIZMA I KONFLIKTNE T E O R I J E PREMA INTEGRIRANIJOJ KONFLIKTNOJ TEORIJI: RAD RANDALLA COLLINSA PREMA MARKSISTIČKOJ KONFLIKTNOJ TEORIJI SAŽETAK
Prvi
dio ovog poglavlja usredotočen je na strukturalni funkcionalizam koji je t i j e k o m niza godina bio d o m i n a n t n a sociologijska teorija. Z a p o č e t ć e m o s raspra v o m ο n e k i m njegovim osnovnim principima i historijskim k o r i j e n i m a . Z a t i m ć e m o raspraviti tri glavna primjera "klasičnog" strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a f u n k c i o n a l n u teoriju stratifikacije, funkcionalne pretpostavke društva i - što je najvažnije, strukturalno-funkcionalnu teoriju T a l c o t t a Parsonsa. N a k o n toga, a n a lizirat ć e m o n a p o r e R o b e r t a M e r t o n a usmjerene rješavanju nekih p r o b l e m a u klasičnom strukturalnom funkcionalizmu kao i njegov rad na razvoju adekvatnije teorijske perspektive. Z a t i m ć e m o se okrenuti glavnim k r i t i k a m a strukturalnog funkcionalizma i razvitku neofunkcionalizma u 1 9 8 0 - i m g o d i n a m a k a o nastojanju u s m j e r e n o m razračunavanju sa s p o m e n u t i m kritikama, koje su uzrokovale da strukturalni funkcionalizam izgubi dominantan položaj u sociologijskoj teoriji. U drugom dijelu ovog poglavlja raspravit ć e m o konfliktnu teoriju kao alternativu strukturalnom funkcionalizmu, posebno u djelu Ralpha Dahrendorfa. T a k o đ e r ć e m o razmotriti i napore usmjerene integriranju konfliktne i strukturalno-funkcionalne teorije kao i djelatnost R. Collinsa usredotočenu na razvijanje integriranijeg tipa konfliktne teorije. N a koncu, raspravit ćemo i kritike konfliktne teorije od kojih je najvažnija ona koja tvrdi da ta teorija nije vjerna svojim marksističkim korijenima.
82
GLAVNE TEORIJE
KONSENZUS I K ONFLIK T Prije n o što se upustimo u raspravu ο specifičnostima strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije, p o t r e b n o je da, slijedeći T h o m a s a B e r n a r d a ( 1 9 8 3 . ) , smjestimo navedene teorije u širi kontekst rasprave između teorija konsenzusa (od kojih jednu predstavlja i strukturalni funkcionalizam) i konfliktnih t e o r i j a (od kojih je sociologijska konfliktna teorija jedan primjer ο k o j e m ć e m o raspraviti u o v o m poglavlju). Konsenzualne teorije drže da su n o r m e i vrijednosti o d fundam e n t a l n o g značenja za društvo, usredotočuju se na socijalni p o r e d a k osnovan na prešutnim sporazumima, a društvenu promjenu objašnjavaju kao postupan i pred vidljiv p r o c e s . N a s u p r o t t o m e , konfliktne teorije naglašavaju d o m i n a c i j u nekih socijalnih grupa nad drugima, drže da je socijalni poredak osnovan na dominaciji i k o n t r o l i d o m i n a n t n i h grupa, a socijalnu p r o m j e n u tumače k a o naglu i n e o č e k i vanu, do koje dolazi onda kada subordinirane grupe zbace vladajuće. Iako navedeni kriteriji široko definiraju bitne razlike između sociologijske teorije strukturalnog funkcionalizma i sociologijske konfliktne teorije, B e r n a r d tvrdi da je neslaganje tih teorija daleko šire te da "takva rasprava u različitim o b l i c i m a traje kroz c j e l o k u p n u povijest zapadne misli" ( 1 9 8 3 : 6 ) . B e r n a r d traga za s p o m e n u t o m raspravom sve do Stare G r č k e , ukazujući na razlike između Platona (konsenzus) i Aristotela (konflikt). O n tu raspravu slijedi kroz povijest filozofske misli u k o j o j su sukobljeni stavovi između (konfliktni mislilac je naveden k a o prvi) Augustina i Aquina, M a c h i a v e l l i j a i H o b b e s a , te L o c k a i Rousseaua. Kasnije, u sociologiji, raspravi su se pridružili i (konfliktni mislioci su opet navedeni kao prvi) M a r x i C o m t e , S i m m e l i D ü r k h e i m , te D a h r e n d o r f i Parsons. U o v o m ć e m o poglavlju, m e đ u ostalima, ispitati D a h r e n d o r f o v u konfliktnu teoriju i Parsonsovu konsenzualnu teoriju. B e r n a r d razlikuje četiri tipa konsenzualnih i konfliktnih teorija, n o mi ć e m o se ograničiti na razmatranje samo dviju od njih - teorija sociologijskog konsenzusa (Parsons, M e r t o n ) i teorija sociologijskog konflikta ( D a h r e n d o r f ) . Ο t r e ć e m tipu ο radikalnoj konfliktnoj teoriji - raspravljat ć e m o u poglavlju ο neomarksističkim t e o r i j a m a . Četvrti tip koji navodi Bernard - konzervativna konsenzualna teorija n e ć e m o razmotriti zato "što taj pravac podržava malo suvremenih mislilaca" (1983.:201). I a k o naglašavamo razlike koje postoje između strukturalnog funkcionalizma i k o n f l i k t n e teorije, ne t r e b a m o t a k o đ e r zaboraviti da medu njima postoje i značaj ne sličnosti. U biti, B e r n a r d drži da je "područje sporazumijevanja među navede nim t e o r i j a m a m n o g o šire negoli područje neslaganja" ( 1 9 8 3 . : 2 1 4 ) . N a primjer, obadvije teorije su m a k r o t e o r i j e , k o n c e n t r i r a n o u s r e d o t o č e n e na proučavanje globalnih društvenih struktura i institucija. P r e m a mišljenju G e o r g a Ritzera ( 1 9 8 0 . ) , obadvije teorije postoje u okviru iste sociologijske paradigme "socijalnih činjenica" (vidi " D o d a t a k " ) .
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM M n o g i vjeruju da je strukturalni funkcionalizam bio d o m i n a n t n a sociologijska teorija. R o b e r t N i s b e t smatra da je funkcionalizam "bez ikakve sumnje najznačaj-
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
83
nija teorija u društvenim znanostima ovog stoljeća" ( T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . : X I ) . Kingsley Davis ( 1 9 5 9 . ) smatra da je strukturalni funkcionalizam zbog svojih postavki i namjera sinonim za sociologiju. Alvin G o u l d n e r ( 1 9 7 0 . ) implicit no zastupa sličnu poziciju kada napada zapadnu sociologiju kroz kritičku analizu strukturalno-funkcionalnih teorija T a l c o t t a Parsonsa. U biti, iako je strukturalni funkcionalizam bio u o d r e đ e n o m periodu d o m i n a n tna sociologijska teorija, njegov je značaj p o s t u p n o padao (iako, k a k o ć e m o vidjeti, postoje i novija nastojanja da ta teorija p o n o v o oživi p o d nazivom " n e o f u n k c i o n a l i z a m " ) . Pa čak i W i l b e r t M o o r e , autor koji je i n t i m n o povezan s t o m t e o r i j o m , smatra da je strukturalni funkcionalizam "postao s k o r o n e l a g o d a u s u v r e m e n o j teorijskoj sociologiji" ( 1 9 7 8 . : 3 2 1 ) . Dva su p r o m a t r a č a izjavila č a k i sljedeće: "Prema t o m e , funkcionalizam kao eksplanatorna teorija je ' m r t a v ' te se stalni napori da ga se koristi kao teorijsko objašnjenje m o r a j u napustiti u korist razvoja teorijskih pravaca koji više obećavaju" ( T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . : 1 4 1 ) . N i c h o l a s D e m e r a t h i R i c h a r d Peterson ( 1 9 6 7 . ) zastupaju nešto pozitivniji stav, tvrdeći da strukturalni funkcionalizam nije prolazna m o d a . M e đ u t i m , ipak i o n i priznaju da će se on najvjerojatnije razviti u n e k u drugu sociologijsku teoriju, k a o što je i sam zapravo nastao o d ranijeg organicizma (vidi u sljedećem o d j e l j k u ) . Porast n e o f u n k c i o n a l i z m a čini se podržava s p o m e n u t a stajališta, a ne negativniju perspektivu koju su ocrtali T u r n e r i M a r y a n s k i . 1
U strukturalnom funkcionalizmu pojmovi strukturalnog i funkcionalnog ne moraju se upotrebljavati zajedno, iako se to u najvećem b r o j u slučajeva upravo i radi. U principu, m o g u ć e je proučavati strukture društva, a da se n e t k o ne m o r a interesirati za njihove funkcije (ili konzekvence) za druge s t r u k t u r e . Slično t o m e , m o g u ć e je ispitivati funkcije velikog varijeteta socijalnih p r o c e s a , k o j e ne m o r a j u poprimiti strukturalni oblik. Pa ipak, strukturalni funkcionalizam odlikuje interes za o b a e l e m e n t a . M a r k A b r a h a m s o n ( 1 9 7 8 . ) smatra da strukturalni funkcionalizam nije m o n o l i tan. O n razlikuje tri tipa strukturalnog funkcionalizma. Prvi je individualistički funkcionalizam. U o v o m tipu pažnja je usmjerena p o t r e b a m a aktera i različitim globalnim strukturama (na primjer, socijalnim institucijama, kulturnim v r i j e d n o stima) koje proistječu k a o funkcionalni odgovori na spomenute p o t r e b e . A n t r o p o log B r o n i s l a w M a l i n o w s k i bio je glavni predstavnik te orijentacije. Drugi tip je interpersonalni funkcionalizam, a primjer takvog shvaćanja m o ž e m o naći k o d drugog a n t r o p o l o g a , A. B . R a d c l i f f e - B r o w n a . U njemu, pažnja je u s r e d o t o č e n a na društvene o d n o s e , a p o s e b n o na m e h a n i z m e a k o m o d a c i j e sukoba koji postoje u tim vezama. T r e ć a varijanta, socijetalni funkcionalizam, d o m i n a n t a n je pristup među sociologijskim strukturalnim funkcionalistima (Sztompka, 1 9 7 4 . ) i njega ć e m o analizirati u ovom poglavlju. Osnovni interes socijetalnog f u n k c i o n a l i z m a usmjeren je na globalne društvene strukture i institucije društva, njihove m e đ u s o b ne o d n o s e i ograničavajuće učinke koje imaju na aktere. 2
Unatoč navedenoj tvrdnji, Jonathan Turner i Alexandra Maryanski ( 1 9 7 9 . ) i dalje tvrde da funkcionalizam može ipak biti koristan kao metoda. To je, zapravo, smjer koji uzima strukturalna teorija, ο čemu detaljnije raspravljamo u 9. poglavlju. 2
84
GLAVNE TEORIJE
EMILE DÜRKHEIM: biografska skica Emile Dürkheim rođen je 15. travnja 1858. u Epinalu u Francuskoj. Generacijama je njegova obitelj potjecala od loze rabina, a i sam je studirao da bi postao rabin, no u mladenačkim godinama odbija to obiteljsko naslijeđe i postaje agnostik. Od tog trenutka nadalje, njegov životni interes za religiju biva više akademskog negoli teološkog karaktera. Bio je nezadovoljan ne samo svojim religijskim obrazovanjem, nego i općim obrazovanjem s naglaskom na proučavanju književnosti i estetike. Težio je sistemu obrazovanja osnovanom na znanstvenim metodama i mo ralnim principima nužnima za usmjeravanje društvenog života. Odbacio je tradicionalnu akademsku karijeru filo zofa i umjesto toga težio postizanju znanstvenog obrazo vanja potrebnog za moralno upravljanje društvom, lako se interesirao za znanstvenu sociologiju, ona tada još nije postojala kao područje, pa između 1882. i 1887. godine predaje filozofiju u mnogim provincijskim školama pariš kog područja. Njegov interes za znanost bio je još više potaknut posjetom Njemačkoj, gdje biva izložen utjecaju znanstvene psihologije Wilhelma Wundta. U godinama nakon posjeta Njemačkoj Dürkheim objavljuje veći dio svog rada, osnivajući ga u velikoj mjeri na iskustvima koje je stekao u toj zemlji. Ta su mu djela pomogla da zauzme položaj na Odjelu za filozofiju na Sveučilištu u Bordeauxu 1887. Tamo Dürkheim, po prvi put na jednom francuskom sveučilištu, započinje predavati tečaj iz društvenih znanosti. Bilo je to veoma značajno postignuće, budući da je tek desetljeće ranije i samo spominjanje imena Augustea Comtea u jednoj doktorskoj disertaciji izazvalo bijes na francuskom sveučilištu. Durkheimova osnovna aktivnost, međutim, bila je održavanje nastave iz predmeta obrazovanja namijenjenog školskim učiteljima, a najznačajniji kolegij bio je iz područja moralnog obrazovanja. Njegov je cilj bio da prenese zasade moralnog siste ma učiteljima koji će - kako se nadao Dürkheim - to obrazovanje prenijeti mladim osobama, što će dovesti do obrata u moralnoj degeneraciji koju je svuda oko sebe primjećivao u francuskom društvu toga vremena. U godinama koje slijede, Dürkheim postiže niz osobnih uspjeha. 1893. godine objavio je svoj francuski doktorat, knjigu Podjela društvenog rada (prijevod 1972.), kao i svoju latinsku disertaciju ο Montesquieu. Njegovo najvažnije metodologijsko djelo (Pravila sociološke metode) objavljeno je 1895. godine (prijevod 1963.), a zatim je 1897. slijedila empirijska primjena ovih metoda u proučavanju samoubojstva (La suici de). 1896. godine postao je redovni profesor na Sveučilištu u Bordeauxu, a 1902. pozvan je na najpoznatije francusko sveučilište, Sorbonnu, gdje je 1906. godine imeno van profesorom za znanost ο obra zova nju, titula koja je 1913. godine izmijenjena u: profesor za zna nost ο obra zova nju i sociologiju. Sljedeće poznato Durkheimovo djelo Elementarni oblici religijskog života - objavljeno je 1912. godine (prijevod 1982. g.). Ο Durkheimu se da na s najčešće misli kao ο političkom konzervativcu, i sigurno je da je njegov utjecaj na sociologiju bio konzervativan. No, u njegovo su ga vrijeme smatrali liberalom, što je vidljivo iz njegove aktivne javne uloge kada staje u obranu Alfreda Dreyfusa, Židova, časnika osuđenog zbog izdaje, no mnogi su držali da je sudska optužnica uzrokovana antisemitizmom. Dürkheim je osobno bio duboko povrijeđen Dreyfusovom aferom, posebno zbog antisemitizma. Međutim, on antisemitizam nije povezivao s rasizmom francuskog naro-
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
85
da. Karakteristično je da taj događaj vidi kao simptom moralne bolesti pred kojom stoji cijelo francusko društvo. Tvrdio je: "Kada društvo pati, tada ima potrebu pronaći nekoga tko će preuzeti odgovornost za njegovu bolest, nekoga kome može prenijeti svoju nesreću; oni protiv kojih je javno mnijenje već diskriminirajuće usmjereno, prirodno su izabrani za takvu ulogu. To su parije koji služe kao javne žrtve. Ono što me uvjerava da je takva interpretacija ispravna bio je način na koji je 1894. godine pozdravljen ishod Dreyfusovog suđenja. Na pariškim bulevarima došlo je do provale radosti. Ljudi su slavili kao trijumf ono što je zapravo trebalo uzrokovati javnu žalost. Konačno su ipak saznali koga trebaju kriviti za ekonomske poteškoće i moralno rasulo u kojem su živjeli: poteškoće su uzrokovali Židovi. Optužnica je bila službeno dokazana. Samo zbog toga, stvari su izgledale kao da se već kreću u nabolje, a ljudi su se osjećali zaštićeni ma." (Lukes, 1972.:345). Prema tome, Durkheimov interes za Dreyfusovu aferu proistjecao je iz njegovog dubokog cjeloživotnog interesa za moralnost i moralnu krizu s kojom se susreće suvremeno društvo. Za Durkheima, odgovor na Dreyfusovu aferu i slične krize bio je da se njihovi uzroci kriju u moralnom poremećaju društva. Budući da se takav poremećaj nije mogao lako i brzo ispraviti, Dürkheim je preporučio poduzimanje specifičnih akcija kao što su oštro kažnjavanje onih koji pokazuju mržnju prema drugima i jačanje vladinih napora kako bi se javnosti pokazalo da je bila obmanuta. Poticao je ljude da "smognu hrabrosti glasno izjaviti ono što stvarno misle te da se ujedine i postignu pobjedu u borbi protiv javne ludosti" (Lukes, 1972.:347). Durkheimov (1928./1962.) interes za socijalizam može se također uzeti kao argu ment protiv ideje da je bio konzervativan, no njegov tip socijalizma bio je veoma različit od onog koji je interesirao Marxa i njegove sljedbenike. U biti, Dürkheim je smatrao marksizam cjelinom "problematičnih i zastarjelih hipoteza" (Lukes, 1972.:323). Za Durkheima je socijalizam predstavljao pokret usmjeren moralnoj obnovi društva kroz znanstveno ćudoređe pa stoga osobno nije bio zainteresiran za kratkoročne političke metode ili ekonomske aspekte socijalizma. U proletarijatu nije vidio spas društva, i jako se suprotstavljao agitiranju ili nasilju. Socijalizam je za Durkheima bio veoma različit od onoga što obično ο njemu mislimo; za njega je to jednosta vno sistem u kojem će biti primijenjeni moralni principi što ih je otkrila znanstvena sociologija. Dürkheim je, kako ćemo vidjeti u ovoj knjizi, imao dubok utjecaj na razvoj sociologi je, a taj utjecaj neće biti ograničen samo na nju. Njegov se djelovanje odrazilo i na drugim područjima, posebno posredstvom časopisa L'annee sociologique (Sociološki godišnjak) koji je pokrenuo 1898. godine. Oko tog časopisa formirao se intelektualni krug s Durkheimom kao središtem. Preko časopisa Dürkheim i njegove ideje utječu na antropologiju, povijest, lingvistiku i, na neki način ironično - uzimajući u obzir njegove ranije napade na to područje - na psihologiju. Dürkheim je umro 15. studenog 1916. godine kao proslavljeni lik francuskih intelek tualnih krugova, no ο njemu se nešto više saznalo u Americi tek dvadesetak godina kasnije, kada je Talcott Parsons objavio knjigu The Structure of Social Action (Struktu ra socijaln e akcije) 1937., i otada njegov utjecaj u američkoj sociologiji postaje znača jan.
86
GLAVNE TEORIJE
Historijski korijeni T r i su klasična sociologa imala najveći utjecaj na suvremeni strukturalni f u n k c i o nalizam: Auguste C o m t e , H e r b e r t S p e n c e r i Emile D ü r k h e i m ( T u r n e r i M a r y a n ski, 1 9 7 9 . ) . C o m t e je razvio normativni k o n c e p t "dobrog" društva što je vodilo ispitivanju načina na koje bilo koji socijalni f e n o m e n doprinosi ostvarenju takvog tipa druš tva. O n razvija t a k o đ e r i ideju ravnoteže u društvu. M e đ u t i m , njegova organicistička teorija - tendencija spoznavanja analogija između socijalnih i bioloških organizama - bila je njegov najutjecajniji k o n c e p t . Socijalne sisteme s m a t r a o je o r g a n i č k i m sistemima koji funkcioniraju na vrlo sličan način k a o i biološki orga nizmi. S t o g a je sociologija trebala proučavati socijalni organizam, k a o što je biologija proučavala individualne organizme. M e đ u specifičnim analogijama k o j e C o m t e nalazi između biololoških i socijalnih organizama, jesu i ćelije na b i o l o š k o j razini k o j e odgovaraju obiteljima u socijalnom svijetu, tkiva odgovaraju socijalnim klasama i kastama, a organi tijela analogni su gradovima i zajednicama u društve n o m svijetu. Engleski sociolog H e r b e r t S p e n c e r t a k o đ e r prihvaća organicizam, ali je o n u njegovoj sociologiji slabo koegzistirao s utilitarnom filozofijom. S t o g a , iako ga njegov organicizam usmjerava da socijalne entitete vidi k a o društvene cjeline i dijelove koji doprinose cjelini, njegov utilitarizam ga usredotočuje na koristoljubive aktere. U n a t o č intelektualnih p r o b l e m a koje ova k o n c e p c i j a p r e d o č u j e , S p e n c e rov organicizam je bio utjecajan u razvitku strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a . S p e n c e r je uviđao postojanje različitih sličnosti između socijalnih i individual nih organizama. Prvo, i jedni i drugi rastu i razvijaju se, što se ne događa s a n o r g a n s k o m m a t e r i j o m . D r u g o , i jedni i drugi rastu povećavajući stupanj svoje k o m p l e k s n o s t i i diferencijacije. T r e ć e , progresivna diferencijacija struktura u bio l o š k o m i socijalnom svijetu o b i č n o je praćena progresivnom diferencijacijom funkcija. Č e t v r t o , dijelovi organizama i u b i o l o š k o m i u s o c i j a l n o m svijetu m e đ u s o b n o su zavisni. Stoga p r o m j e n a u j e d n o m o b i č n o vodi p r o m j e n a m a u drugim dijelovima. K o n a č n o , svaki dio i društvenih i individualnih entiteta m o ž e biti shvaćen k a o organizam sam za sebe. S p e n c e r je i m a o i m n o g a druga zapažanja koja su utjecala na razvoj struktural nog funkcionalizma. N j e g o v o zanimanje za " p o t r e b e " socijalnog o r g a n i z m a preu zeli su kasnije strukturalni funkcionalisti koji su ga, između ostalog, preveli u ideju da društva "trebaju" različite stvari da bi preživjela. S p e n c e r je t a k o đ e r razvio i zakon socijalne evolucije koji je utjecao na razvoj kasnijih strukturalno - f u n k c i o nalnih teorija evolucije kakve su, na primjer, o n e povezane s D u r k h e i m o m ili P a r s o n s o m . M o ž d a je od najvećeg značenja bila S p e n c e r o v a u p o t r e b a p o j m o v a struktura i funkcija kao i njihovo razlikovanje. Najčešće je g o v o r i o ο funkcijama k o j e različite strukture imaju za društvo kao cjelinu. I a k o su i C o m t e i Spencer svaki za sebe bili značajni, njihov najveći utjecaj na razvoj strukturalnog funkcionalizma ostvaren je posredstvom njihovog utjecaja na D u r k h e i m o v o razmišljanje. Najopćenitije kazano, D u r k h e i m o v interes za društve ne činjenice reflektira interes za dijelove društvenog organizma i njihove m e đ u o d nose, k a o i njihov utjecaj na društvo kao cjelinu. R e č e n o p o j m o v i m a strukturalnog funkcionalizma, D ü r k h e i m je imao m n o g o toga reći ο strukturama, funkcijama i njihovim m e đ u o d n o s i m a za potrebe društva. M o ž d a je tu najvažnije njegovo
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
87
odvajanje k o n c e p a t a socijalnog uzroka i socijalne funkcije. P r o u č a v a n j e m socijal nih u z r o k a pokušava se dobiti odgovor na pitanje zašto jedna struktura postoji te zbog čega ima određen oblik. S u p r o t n o t o m e , proučavanje socijalne funkcije pokušava dati o d g o v o r na pitanje koje potrebe širih sistema m o g u biti zadovoljene datom strukturom. M o d e r n i strukturalni funkcionalizam djeluje na osnovi n e k o l i k o pretpostavki deriviranih iz ideja ovih triju klasičnih s o c i o l o g a . Strukturalni funkcionalisti, a p o s e b n o socijetalni funkcionalisti, najčešće prihvaćaju m a k r o s k o p s k i pristup u proučavanju socijalnih f e n o m e n a . O n i se usredotočuju na socijalni sistem k a o cjelinu, k a o i na utjecaj različitih dijelova sistema (posebno socijalnih struktura i socijalnih institucija) na njega. K o m p o n e n t e socijalnog sistema vide se k a o pozitivni doprinos n j e g o v o m k o n tinuiranom funkcioniranju (Abrahamson, 1 9 7 8 . ) . O s i m t o g a , strukturalni funk cionalizam proučava odnos jednog dijela sistema s drugim (Davis, 1 9 5 9 . ) . S m a t r a se da se dijelovi sistema, kao i sistem u cjelini, nalaze u stanju ravnoteže, te stoga p r o m j e n e u j e d n o m dijelu vode p r o m j e n a m a u drugim dijelovima sistema. P r o m j e ne u dijelovima sistema m o g u se izbalansirati pa u t o m slučaju ne dolazi do p r o m j e n e sistema kao cjeline; ukoliko se to ne dogodi, najvjerojatnije dolazi do p r o m j e n e u k u p n o g sistema. Prema t o m e , iako strukturalni funkcionalizam prihva ća k o n c e p t socijalne ravnoteže, ne radi se nužno ο statičkom pogledu na stvarnost. Promjene k o j e se u uravnoteženom socijalnom sistemu ipak dešavaju, odvijaju se na redovit, a ne revolucionaran način. U nastavku ć e m o razmotriti konkretnije primjere strukturalnog funkcionaliz ma.
Funkcionalna teorija stratifikacije i njeni kritičari F u n k c i o n a l n a teorija stratifikacije kako su je artikulirali Kingsley Davis i W i l b e r t M o o r e ( 1 9 4 5 . ) možda je najpoznatiji rad u okviru s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n e teorije. Davis i M o o r e su vrlo jasno naveli da socijalnu stratifikaciju proučavaju kao univerzalnu i nužnu. Smatraju da nikada nije postojalo nestratificirano o d n o sno besklasno društvo. Stratifikacija je, p r e m a njihovom mišljenju, funkcionalna nužnost. T a k a v sistem p o t r e b a n je svim društvima i zbog toga svuda i p o s t o j i . O v i autori proučavaju sistem stratifikacije kao posebnu strukturu, naglašavajući da se ona odnosi na sistem uloga unutar sistema, a ne na pojedince unutar stratifikacijskog sistema. N j i h o v je interes usredotočen na proučavanje načina k a k o pojedini položaji sa s o b o m nose različite stupnjeve sistema prestiža, a ne k a k o o s o b e zauzimaju odgovarajuće položaje. 3
U t o m smislu, najvažniji funkcionalni p r o b l e m jest k a k o društvo motivira i raspoređuje o s o b e u njihove "prave" uloge u sistemu stratifikacije. O v o se dade svesti na dva p r o b l e m a . Prvo - kako društvo usađuje u "prave" o s o b e želju da popune izvjesne položaje? D r u g o - kada o s o b e zauzmu prave p o l o ž a j e , k a k o društvo pobuđuje u njima želju da zadovolje dužnosti što ih zahtijevaju ti položaji? Ovo predstavlja primjer teleologijskog argumenta. Ο ovom ćemo problemu kasnije raspravljati u poglavlju, a sada ćemo navedeni teleologijski argument odrediti kao onaj koji smatra da socijalni svijet posjeduje namjere ili ciljeve koji vode k postojanju potrebnih struktura ili događaja. U tom smislu, drutvo "treba" stratifikaciju te je zato i formira. 3
88
GLAVNE TEORIJE
P r o b l e m ispravnog socijalnog postavljenja u društvu proizlazi iz tri o s n o v n a razloga. Prvo - neki su položaji m n o g o ugodniji od drugih. D r u g o - neki su položaji važniji za preživljavanje društva negoli drugi. T r e ć e - socijalni položaji zahtijevaju posjedovanje različitih sposobnosti i talenata. I a k o se ovi p r o b l e m i odnose na sve socijalne položaje, Davis i M o o r e se zanimaju za f u n k c i o n a l n o važnije uloge u društvu. Pretpostavlja se da su visoko rangirani položaji u okviru stratifikacijskog sistema oni koji su manje prijatni, ali su važniji za preživljavanje društva te, prema t o m e , zahtijevaju najveće s p o s o b n o sti i t a l e n t e . O s i m toga, društvo takvim položajima m o r a dodjeljivati odgovarajuće nagrade da bi o s o b e koje ih zauzimaju predano radile. U radu Davisa i M o o r a t a k o đ e r je bilo implicirano i s u p r o t n o , no ο t o m e nisu raspravljali. D a k l e , za niže rangirane položaje u stratifikacijskom sistemu pretpostavlja se da su najvjerojatni je prijatniji ali manje važni i traže manje sposobnosti i talenta. T a k o đ e r , društvo se manje interesira da li ove o s o b e ispunjavaju svoje dužnosti u n a v e d e n i m položaji m a s d u ž n o m pažnjom. Davis i M o o r e nisu smatrali da društvo svjesno razvija stratifikacijski sistem da bi bilo sigurno da su visoko rangirani položaji popunjeni, i t o a d e k v a t n o . Umjesto toga, o n i su jasno izrekli da je stratifikacija "nesvjesno nastalo sredstvo". M e đ u t i m , t o je sredstvo koje svako društvo posjeduje i mora ga razvijati da bi preživjelo. Prema stajalištu Davisa i M o o r a , da bi društvo bilo sigurno da će prave o s o b e zauzimati najviša mjesta u sistemu socijalne stratifikacije, o n o m o r a osigurati i sistem nagrađivanja, koji uključuje visoku plaću, prestiž i d o v o l j n o d o k o l i c e . N a primjer, da bi se osigurao dovoljan broj liječnika u a m e r i č k o m društvu, p o t r e b n o im je ponuditi različite nagrade. Davis i M o o r e smatraju da je n e m o g u ć e očekivati da će se ljudi upustiti u "teški" i "skupi" proces medicinskog obrazovanja u k o l i k o im ne p o n u d i m o odgovarajuće nagrade. Implikacija toga jest da o s o b e na vrhu društva m o r a j u dobiti nagrade koje zaslužuju. U k o l i k o ih ne dobiju, ti će položaji ostati n e p o p u n j e n i i društvo će propadati. S t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n a teorija stratifikacije bila je p r e d m e t o m m n o g o s t r u kih kritika od kada je 1 9 4 5 . godine prvi puta publicirana (vidi T u m i n , 1 9 5 3 . , kao primjer prve značajnije kritike; H u a c o , 1966., kao primjer d o b r o g sažetka osnov nih kritika do t a d a ) . O s n o v n i je prigovor ovoj teoriji taj da o n a s a m o perpetuira privilegirane položaje o s o b a koje zapravo već imaju m o ć , prestiž i n o v a c . O n a to čini tvrdeći da takve o s o b e zaslužuju svoje n a g r a d e ; i stvarno, za dobrobit društva, treba im te nagrade ponuditi. F u n k c i o n a l n a teorija m o ž e biti kritizirana t a k o đ e r i zbog toga što pretpostavlja da je stratificirana socijalna struktura postojala i u prošlosti, pa stoga m o r a postojati i u budućnosti. M e đ u t i m , buduća društva m o g u biti organizirana na drugačiji, nestratificirani način. O s i m s p o m e n u t o g , utvrđeno je da je ideju funkcionalnih položaja koji variraju u svojoj važnosti za društvo v e o m a teško podržati. D a li su sakupljači smeća, na primjer, išta manje važni za održavanje društva negoli su to stručnjaci za reklamu? I a k o su sakupljači smeća manje plaćeni i njihova su radna mjesta manje prestižna, oni zapravo m o g u biti važniji za preživljavanje društva. Pa č a k i u o n i m slučajevi m a u k o j i m a se m o ž e reći da je neki položaj u društvu važniji od n e k o g drugog, viša nagrada nužno ne znači i važniji p o l o ž a j . Z e n a - b o l n i č a r k a važnija je m o ž d a za
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
89
društvo negoli glumica, ali bolničarka raspolaže s manje m o ć i , prestiža i p r i h o d a od glumice. D a li je stvarno teško naći osobe koje m o g u popuniti najviše društvene položaje? U biti, m n o g i ljudi nisu u mogućnosti školovati se za prestižne p o l o ž a j e , č a k i o n d a kada imaju sposobnosti. U medicinskoj profesiji, na primjer, stalno se pokušava smanjiti broj liječnika-praktičara. O p ć e n i t o se m o ž e reći da m n o g i ljudi nikada ne dobiju pravu šansu da pokažu kako m o g u uspješno obavljati poslove visokih položaja, j j a čak i o n d a kada je jasno da za njima i njihovim d o p r i n o s o m postoji p o t r e b a . Činjenica je da su oni na najvišim položajima o s o b n o zainteresi rani da svoj broj održe ograničenim, a svoju m o ć i prihod visokim. K o n a č n o , m o g u ć e je zastupati i stajalište da se ljudima ne m o r a ponuditi m o ć , prestiž i prihod k a k o bi poželjeli zauzeti najviše uloge. I s a m o zadovoljstvo d o b r o urađenog posla i m o g u ć n o s t da jedni drugima budu korisni m o ž e ljude p o d j e d n a ko motivirati.
Funkcionalne pretpostavke društva J e d n o od glavnih područja strukturalnih funkcionalista je analiza struktura, a p o s e b n o funkcija koje socijalni sistem nužno treba da bi preživio. Ispitat ć e m o osnovni primjer ovakve vrste analize uz p o m o ć D . F . Aberlea i njegovih suradnika ( 1 9 5 0 . / 1 9 6 7 . ) . Kasnije ć e m o u o v o m poglavlju raspraviti m n o g o općenitiji n a p o r Parsonsa da odredi četiri funkcionalne pretpostavke svakog sistema akcije - adap taciju, postizanje cilja, integraciju i održavanje obrasca. Aberle i njegovi suradnici raspravljaju osnovne uvjete koji bi - prestanu li postojati - doveli do nestajanja društva. Prvi činilac odnosi se na karakteristike stanovništva u društvu. N e s t a n a k ili disperzija stanovništva sasvim bi j a s n o doveli u pitanje postojanje društva. T o bi se desilo o n d a kada bi društvo izgubilo d o b a r dio svojeg stanovništva, što bi dovelo do nedjelotvornosti m n o g i h njegovih struk tura. D r u g o - apatično stanovništvo t a k o đ e r bi bilo o p a s n o za društvo. I a k o se ovdje radi ο stupnjevanju - budući da neki segmenti društva uvijek pokazuju određeni stupanj apatije - na n e k o j točki stanovništvo bi m o g l o postati t o l i k o apatično da bi različiti dijelovi društva prestali funkcionirati te bi se društvo k o n a č n o dezintegriralo. T r e ć e - "rat sviju protiv svih"- t a k o đ e r bi doveo u pitanje postojanje društva. V i s o k nivo unutarnjeg konflikta u društvu zahtijevao bi inter veniranje raznih socijalnih kontrolnih m e h a n i z a m a koji bi morali upotrijebiti silu da zaustave konflikt. Strukturalni funkcionalisti vjeruju da društvo ne m o ž e funkcionirati na duži r o k osnivajući se na upotrebi sile. Aberle i njegove kolege ističu t o na sljedeći način: "Društvo koje se isključivo osniva s a m o na sili je kontradikcija sama po sebi" ( 1 9 5 9 . / 1 9 6 7 . : 3 2 2 ) . Z a strukturalne funkcionaliste društvo se drži na okupu na osnovi konsenzusa svojih č l a n o v a ; društvo koje se silom drži na okupu nije nikakvo društvo. K o n a č n o - društvo m o ž e prestati postojati apsorbiranjem u n e k o drugo društvo p r o c e s o m prisvajanja, osvajanja itd. S u p r o t n a strana ove rasprave ο funkcionalnim pretpostavkama tvrdi k a k o u društvu m o r a postojati red da bi preživjelo. Društvo, na prvom mjestu, m o r a imati jasnu m e t o d u odnošenja spram svoje o k o l i n e . O d dva m o g u ć a aspekta o k o l i n e koji se ovdje m o g u razlikovati, prvi je ekologija. Društvo m o r a biti u stanju izvući iz svoje o k o l i n e sve o n o što mu je p o t r e b n o za preživljavanje (hranu, g o r i v o , sirovine itd.), a da ne uništi resurse. O v o g smo p r o b l e m a svi b o l n o svjesni u d o b a
90
GLAVNE TEORIJE
zagađenja o k o l i c e , energetskih p r o b l e m a i gladi u m n o g i m predjelima svijeta. Drugi aspekt o k o l i n e su ostali socijalni sistemi s kojima se društvo m o r a znati nositi. T o uključuje, između ostalog, i trgovinu, kulturnu razmjenu, adekvatnu k o m u n i k a c i j u i prikladnu o b r a m b e n u silu u slučaju izbijanja neprijateljstava. U društvu t a k o đ e r moraju biti razvijene i adekvatne m e t o d e za reguliranje spolnih o d n o s a . Heteroseksualni odnosi moraju biti uspostavljeni na takav način da muškarci i žene imaju osigurane adekvatne mogućnosti interakcije. O s i m toga, o b a spola m o r a j u biti dovoljno motivirana za reprodukciju koja je n e o p h o d n a za održavanje društva. U prosjeku, jedan par treba imati otprilike nešto više o d dvoje djece. Štoviše, društvo m o r a biti sigurno da raspolaže s dovoljnim b r o j e m ljudi k a o i da o n i imaju dovoljno različitih interesa i sposobnosti osigurati društvu n e s m e t a n o funkcioniranje. Društvo t a k o đ e r m o r a raspolagati s dovoljno razlikovanja uloga i načina na k o j e se ljudi raspoređuju u te uloge. U svim društvima o d r e đ e n e se aktivnosti m o r a j u izvoditi, pa se stoga moraju stvoriti i uloge da bi se aktivnosti m o g l e izvoditi. Najvažniji oblik diferencijacije uloga je socijalna stratifikacija. K a k o s m o vidjeli, jedna od glavnih postavki na kojima počiva strukturalni funkcionalizam je tvrdnja k a k o društvo m o r a biti stratificirano da bi preživjelo. Stratifikacija o m o gućava m n o g e funkcije, k a o na primjer, stvaranje uvjeta da ljudi žele preuzeti o d g o v o r n o s t za položaje visokih statusa, osiguravanje stabilnosti socijalnog siste m a itd. Sistem odgovarajuće komunikacije također se smatra f u n k c i o n a l n o m p r e t p o stavkom bilo kojeg sistema. Njegovi elementi uključuju jezik i kanale k o m u n i k a c i j e . Sasvim je jasno da bi društvo bilo n e m o g u ć e u k o l i k o ljudi ne bi imali m o g u ć n o sti interakcije i k o m u n i k a c i j e . Pa ipak, kada strukturalni funkcionalisti raspravljaju ο sistemu k o m u n i k a c i j e u društvu, oni t a k o đ e r misle i na zajedničke simboličke s i s t e m e k o m u n i k a c i j a k o j i se usvajaju t i j e k o m p r o c e s a s o c i j a l i z a c i j e i k o j i zapra vo ljudsku komunikaciju čine m o g u ć o m . Zajednički sistemi simbola o m o g u ć u j u k u l t u r n i v r i j e d n o s n i sistem. K u l t u r n i sistem je bitan za s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n u k o n c e p c i j u društva, n a r o č i t o stoga što društvo t r e b a o d r ž a t i n a o k u p u . Z a j e d n i č k i v r i j e d n o s n i o b r a z a c je b r a n a izbijanju m o g u ć i h stalnih k o n f l i k a t a u n u t a r društva. Strukturalni funkcionalisti, osim što naglašavaju važnost zajedničkog kulturnog sistema, tvrde da u društvu m o r a postojati i zajednički sistem vrijednosti i na individualnoj razini. Ljudi u biti moraju na svijet gledati na isti način. T o im o m o g u ć a v a da s visokim stupnjem točnosti predviđaju što će druge o s o b e misliti i raditi. O v e zajedničke kognitivne orijentacije ispunjavaju različite funkcije. M o ž d a je od najvećeg značenja da osiguravaju stabilnost, smišljenost i predvidljivost socijalnih situacija. U k r a t k o , stabilno društvo, koje je od najvećeg značenja za strukturalne funkcionaliste, m o g u ć e je zbog toga što njegovi učesnici djeluju u okvirima zajedničkih orijentacija. T a k v e zajedničke orijentacije t a k o đ e r o m o g u ć a vaju ljudima da misle na sličan način ο stvarima koje ne m o g u k o n t r o l i r a t i , niti predviđati; o n e im o m o g u ć u j u da se suzdrže ili se pak uključe u neke socijalne situacije. Strukturalni funkcionalisti također smatraju da je društvu p o t r e b n o postojanje zajedničkih i artikuliranih cjelina ciljeva. Ako ljudi teže ispunjenju m n o š t v a m e đ u s o b n o nepovezanih ciljeva, kaos koji bi rezultirao iz te situacije u č i n i o bi društvo
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
91
n e m o g u ć i m . Z a j e d n i č k i ciljevi kakvi su, na primjer, b r a č n a sreća, uspjeh djece, postignuće u zanimanju itd., pomažu povećanju stupnja kohezije u društvu. Društvo zahtijeva i o d r e đ e n u m e t o d u za reguliranje sredstava k o j i m a se postižu navedeni ciljevi, č e m u služi normativni sistem. Bez n o r m a t i v n e regulacije sredsta va u društvu bi zavladali k a o s , anomija i apatija. U k o l i k o bi se, na primjer, uspjeh u n e k o m zanimanju m o g a o postići bilo kakvim sredstvima, to bi - p r e m a struktu ralnim funkcionalistima - dovelo do socijetalnog n e r e d a . Društvo t a k o đ e r m o r a regulirati i čuvstveno izražavanje, budući da n e k o n t r o l i rane e m o c i j e m o g u postati izvorom kaosa. N e k e su e m o c i j e u svakom slučaju n u ž n e ; na primjer, ljubav i obiteljska lojalnost su n e o p h o d n e da bi se osigurala adekvatna populacija. I a k o je vrlo teško bilo k o m e precizno odrediti razliku između nužne i opasne razine emocija, za strukturalne je funkcionaliste j a s n o da na izvjesnoj razini - e m o c i o n a l i z a m m o ž e biti opasan za socijalni sistem. U m n o g i m p r e t h o d n i m t o č k a m a implicirana je ideja da društvo zahtijeva soci jalizaciju novih članova da bi se održalo. Ljudi m o r a j u naučiti m n o g e stvari, pa i svoje mjesto u sistemu stratifikacije, zajednički vrijednosni sistem, zajedničke kognitivne orijentacije, prihvatljive ciljeve, n o r m e koje određuju dozvoljena sred stva za postizanje ciljeva i regulaciju čuvstvenih stanja. U k o l i k o članovi društva nisu naučili i usvojili navedene e l e m e n t e , takvo bi društvo, p r e m a stajalištu strukturalnih funkcionalista, bilo n e m o g u ć e . K o n a č n o , društvo zahtijeva i efektivnu k o n t r o l u nad devijantnim o b l i c i m a ponašanja. Idealno r e č e n o , ako je proces socijalizacije uspio navesti članove n e k o g društva da usvoje sve ispravne vrijednosti, oni će im se svojevoljno prilagoditi. P r e m a stajalištu strukturalnih funkcionalista, društvo se najbolje razvija o n d a k a d a n e m a nikakve potrebe za vanjskom k o n t r o l o m njegovih aktera. M e đ u t i m , u k o l i k o se pokaže da je vanjska k o n t r o l a nužna, tada treba uvesti različite o b l i k e . T i oblici variraju od podignute obrve prijatelja, p r e k o policijske palice, ili u e k s t r e m n i m uvjetima, do bajuneta vojnika.
Strukturalni funkcionalizam Talcotta Parsonsa T i j e k o m života T a l c o t t Parsons se uglavnom bavio teorijskim r a d o m . Između njegovih ranih i kasnih djela postoje, međutim, značajne razlike. U o v o m odjeljku posvetit ć e m o pažnju n j e g o v o m kasnijem teoretiziranju ο s t r u k t u r a l n o m f u n k c i o nalizmu. U 9 . poglavlju raspravit ć e m o njegovu raniju teorije akcije k a o i pitanje da li postoji kontinuitet između teorije akcije i s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n e t e o r i j e . Z a p o č e t ć e m o raspravu ο Parsonsovom strukturalnom f u n k c i o n a l i z m u , navodeći četiri f u n k c i o n a l n a imperativa svih sistema "akcije", njegovu p o z n a t u AGIL s h e mu.
AGIL
4
F u n k c i j a je "kompleks aktivnosti usmjerenih p r e m a zadovoljavanju p o t r e b e ili p o t r e b a sistema" ( R o c h e r , 1 9 7 5 . : 4 0 ) . Koristeći se o v o m definicijom, Parsons vjeruje da postoje četiri funkcionalna imperativa nužna (karakteristična) za sve sisteme - (A) adaptacija, (G) postizanje cilja, (I) integracija i (L) latencija, o d n o s n o
4
A = adaptation (adaptacija), G = goal attainment (postizanje cilja), I = integration (integracija)
i L = latency (latencija) /napomena prevodioca/.
92
GLAVNE TEORIJE
održavanje obrasca (AGIL). četiri funkcije: 1. 2. 3.
4.
D a bi jedan sistem preživio, on m o r a izvoditi sljedeće
Adaptacija: sistem m o r a uspješno svladavati vanjske situacione pritiske. M o r a se adaptirati svojoj okolini, a nju prilagoditi svojim p o t r e b a m a . Postizanje cilja: Sistem m o r a definirati i ostvariti svoje o s n o v n e ciljeve. Integracija: Sistem m o r a regulirati m e đ u o d n o s e svojih k o m p o n e n a t a . O n t a k o đ e r m o r a upravljati o d n o s i m a između ostala tri f u n k c i o n a l n a imperativa (A, G i L ) . Latencija (održavanje obrasca): Sistem m o r a osigurati, održati i o b n o v i t i motivaciju pojedinaca, kao i kulturne obrasce koji stvaraju i održavaju m o t i vaciju.
N a m n o g o općenitijem nivou ova su četiri funkcionalna imperativa p o v e z a n a s četiri sistema akcije (detaljnija rasprava ubrzo slijedi). Bihevioralni organizam je sistem akcije koji rukovodi funkcijom prilagodbe (adaptacije), prilagodavajući i transformirajući vanjski svijet. Sistem ličnosti osigurava funkciju postizanja cilja definirajući sisteme ciljeva i mobilizirajući resurse uz p o m o ć kojih se o n i postižu. Socijalni sistem ima funkciju integracije kontrolirajući njene k o m p o n e n t n e dijelo ve. N a p o k o n , kulturni sistem osigurava funkciju latencije, opskrbljujući aktere socijalnog sistema s n o r m a m a i vrijednostima koje ih motiviraju na akciju. Prikaz 3 . 1 . sumira strukturu sistema akcije u p o j m o v i m a sheme AGIL: Slika 3 . 1 . : Struktura općeg sistema akcije L
I Kulturni sistem
Socijalni sistem
Bihevioralni organizam
Sistem ličnosti
Izvor: Talcott Parsons i Gerald Platt, The American University Press, 1 9 7 3 : 1 5 ) .
University, Cambridge, Mass., Harvard
Sada ć e m o se usmjeriti na raspravu ο četiri sistema akcije koja će baciti više svjetla na Parsonsov sistem strukturalnog funkcionalizma.
SISTEM AKCIJE G l a v n e k o m p o n e n t e Parsonsovog sistema akcije, a p o s e b n o četiri o s n o v n a sistema akcije, naznačena su u prikazu 3 . 2 . Sasvim je očigledno da je Parsons i m a o jasnu sliku ο "nivoima" socijalne zbilje i ο njihovim m e đ u o d n o s i m a . Hijerarhijski poredak je jasan, i nivoi su u Parsonsov o m sistemu integrirani na dva načina. Prvo, svaki od nižih nivoa osigurava uvjete (energiju) p o t r e b n u za više nivoe. D r u g o , viši nivoi k o n t r o l i r a j u o n e koji su hijerarhijski ispod njih. U o d n o s u na o k o l i n u sistema akcije, najniži nivo - fizička i organska o k o l i n a uključuje nesimboličke aspekte ljudskog tijela, njegovu anatomiju i fiziologiju. Najviši nivo, najviša stvarnost ima, k a k o to kaže J a c k s o n T o b y , "metafizički ukus",
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
93
n o ovaj a u t o r također smatra da ovdje Parsons "ne referira t o l i k o ο n a d n a r a v n o m , k o l i k o ο o p ć o j tendenciji društava da se simbolički o p h o d e s nesigurnostima, brigama i tragedijama ljudske egzistencije koji osporavaju smisao ljudske o r g a n i zacije" ( 1 9 7 7 . : 3 ) . Slika 3 . 2 . Parsonsova shema akcije Visoke informacije (kontrola)
V i s o k e informacije (kontrola)
Hijerarhija uvjetujućih činilaca
1 O k o l i n a akcije: najviša stvarnost 2 . Kulturni sistem 3 . Socijalni sistem 4 . Sistem ličnosti 5 . Bihevioralni organizam 6 . O k o l i n a akcije: fizičko-organska okolina
V i s o k a energija (uvjeti) Izvor: Adaptirano iz T. Parsons Societies
Hijerarhija uvjetujućih činilaca
V i s o k a energija (uvjeti) (Englewood Cliffs, N.J.: Prentice Hall,
1966.).
S ovim pretpostavkama koje Parsons izvodi obzirom na svoje sisteme akcije, približavamo se problemu p o r e t k a koji je bio njegov najznačajniji interes o d samog p o č e t k a , a postao je i glavnim izvorom kritike njegovog rada ( S c h w a n e n berg, 1 9 7 1 . ) . H o b b e s o v s k i p r o b l e m poretka - što sprječava izbijanje rata sviju protiv svih - nije za Parsonsa ( 1 9 3 7 . g.) bio zadovoljavajuće riješen k o d ranijih filozofa. Parsons p r o b l e m p o r e t k a rješava u svom strukturalnom f u n k c i o n a l i z m u koji djeluje, p o n j e g o v o m mišljenju, na osnovi sljedeće cjeline pretpostavki: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.
Sistemi imaju svojstva reda i međuovisnosti dijelova. Sistemi tendiraju samoodržanju reda ili stanju ravnoteže. Sistemi m o g u biti statični ili uključeni u redovit proces p r o m j e n e . Priroda jednog dijela sistema ima utjecaja na oblik koji drugi dijelovi m o g u imati. Sistemi održavaju granice sa svojom o k o l i n o m . Alokacija i integracija su dva fundamentalna procesa nužna za postignuto stanje ravnoteže sistema. Sistemi teže samoodržanju, što uključuje održavanje granica i o d n o s a dijelova i cjeline, k o n t r o l u p r o m j e n a u okolini i tendencija izmjene sistema iznutra.
O v e su pretpostavke navele Parsonsa da k a o svoj prioritet izvrši analizu struk ture poretka. R a d e ć i na t o m e , on zapravo u potpunosti ignorira pitanje socijalne p r o m j e n e , sve do kasnih radova u svojoj karijeri: "Bilo bi neekonomično opisivati promjene sistema varijabli prije negoli same varijable izoliramo i opišemo; prema tome, odabrali smo si zadatak da započnemo s proučava njem posebnih kombinacija varijabli i zatim nastavimo prema opisu promjena tih kombinacija tek onda kada smo utvrdili čvrste temelje" (Parsons i Shills, 1 9 5 1 . : 6 ) .
94
GLAVNE TEORIJE
Parsonsa su snažno kritizirali zbog njegove statičke orijentacije, pa sve više i više pažnje posvećuje p r o m j e n i ; u biti, k a k o ć e m o kasnije vidjeti, naposljetku razmatra evoluciju društvenih sistema. M e đ u t i m , p r e m a mišljenju m n o g i h , č a k je i njegov rad ο socijalnoj promjeni bio krajnje statičan i krut. Čitajući ο četiri sistema akcije, čitatelj m o r a voditi računa da o n i ne postoje u stvarnom svijetu, nego predstavljaju k o n c e p t u a l n a sredstva za analizu stvarnog svijeta.
SOCIJALNI SISTEM.
Parsonsova k o n c e p c i j a socijalnog sistema započinje na m i k r o nivou s i n t e r a k c i j o m između ega i alter-ega, koje definira k a o n a j e l e m e n t a r nije oblike socijalnog sistema. Parsons troši v e o m a malo v r e m e n a analizirajući ovu razinu, iako smatra da su aspekti ovog sistema interakcije prisutni u m n o g o k o m p l e k s n i j i m o b l i c i m a koje zauzima socijalni sistem. Parsons definira socijalni sistem o v a k o : "Socijalni sistem se sastoji od množine individualnih aktera koji interaktiraju jedan s drugim u situaciji koja mora imati najmanje fizički ili okolišni aspekt, aktera koji su motivirani u smislu postizanja Optimalizacije zadovoljenja' i čiji se odnos prema situa cijama, uključujući i međusobne odnose, određuju i posreduju kroz sistem kulturno strukturiranih zajedničkih simbola" (Parsons, 1 9 5 1 . : 5 - 6 ) . O v a definicija teži određenju socijalnog sistema u p o j m o v i m a m n o g i h ključnih k o n c e p a t a Parsonsovog rada - akteri, interakcija, o k o l i n a , "optimalizacija zadovo ljenja", i kultura. Usprkos svom uvjerenju da socijalni sistem vidi kao sistem interakcije, Parsons ne uzima interakciju kao fundamentalnu jedinicu u studiranju socijalnog sistema. Umjesto toga, kao osnovnu jedinicu sistema on koristi k o m p l e k s status - uloga. I n t e r e s a n t n o je da ovaj k o n c e p t ne predstavlja dio ideje ο akterima ili interakciji, n e g o je strukturalna k o m p o n e n t a socijalnog sistema. Status se odnosi na struktu ralni položaj unutar socijalnog sistema, a uloga je o n o što akter radi u položaju o d r e đ e n o m njenim funkcionalnim značenjem za širi sistem. Akter se ne proučava kroz p o j m o v e misli i akcija, nego umjesto toga (barem u p o j m o v i m a njegovog položaja u socijalnom sistemu) samo kao skup statusa i uloga. U svojoj analizi socijalnog sistema Parsons se najprije zanima za njegove struk turalne k o m p o n e n t e . O s i m interesa za k o n c e p t status-uloga, Parsons se z a n i m a o i za šire k o m p o n e n t e socijalnih sistema kakvi su kolektiviteti, n o r m e i vrijednosti (Parsons, 1 9 6 6 . : 1 1 ) . Pa ipak, u svojoj analizi socijalnog sistema, Parsons nije bio s a m o strukturalist, nego i funkcionalist. Z b o g toga je odredio nužan broj f u n k c i o nalnih pretpostavki socijalnog sistema. Prvo - socijalni sistem m o r a biti t a k o strukturiran da m o ž e sukladno kooperirati s drugim sistemima. D r u g o - da bi jedan socijalni sistem preživio, m o r a imati podršku drugih sistema. T r e ć e - sistem m o r a zadovoljiti veći dio p o t r e b a svojih članova. Č e t v r t o - sistem m o r a poticati adekvatnu participaciju svojih članova. Peto - m o r a imati m a k a r m i n i m a l n u k o n trolu nad potencijalnim razornim ponašanjem. Šesto - u k o l i k o k o n f l i k t postane razoran, m o r a biti stavljen p o d k o n t r o l u . K o n a č n o , socijalni sistem treba jezik da bi preživio. Sasvim je jasno da se Parsonsova rasprava ο f u n k c i o n a l n i m pretpostavkama socijalnog sistema odnosi na globalne sisteme i njihove m e đ u s o b n e o d n o s e . Pa čak
STRUKTURALNI FUNKCIONAL IZAM I KONFL IKTNE T E O R I J E
95
i onda kada govori ο akterima, to čini sa stajališta socijalnog sistema. T a k o đ e r , ova rasprava reflektira Parsonsov interes za održanje reda unutar socijalnog sistema. M e đ u t i m , raspravljajući ο socijalnom sistemu, Parsons ne ignorira u p o t p u n o s t i pitanje o d n o s a između aktera i socijalnih struktura. U biti, integraciju vrijednosnih obrazaca i potrebe-dispozicija naziva "fundamentalnim dinamičkim t e o r e m o m sociologije" (Parsons, 1 9 5 1 . : 4 2 ) . U svom središnjem interesu za socijalni sistem, o d ključne važnosti za integraciju sistema su procesi internalizacije i socijalizacije. Parsons je dakle bio zainteresiran za putove kojima se n o r m e i vrijednosti sistema prenose na aktere u sistemu. U uspješnom procesu socijalizacije n o r m e i v r i j e d n o sti se internaliziraju; one postaju dijelovi akterove "svijesti". Rezultat koji iz toga proistječe jest da, zadovoljavajući svoje o s o b n e interese, akteri zapravo služe interesima sistema kao cjeline. Parsons to iznosi na sljedeći način: " K o m b i n a c i j a vrijednosno orijentiranih obrazaca koje usvajaju (akteri u procesu socijalizacije) mora u velikom stupnju biti funkcija fundamentalne strukture uloga i dominant nih vrijednosti socijalnog sistema" ( 1 9 5 1 . : 2 2 7 ) . Parsons je, o p ć e n i t o , držao da su akteri o b i č n o pasivni p r i m a o c i u p r o c e s u socijalizacije. D j e c a uče ne samo k a k o se treba ponašati, n e g o i ο n o r m a m a i vrijednostima te ο moralnosti društva. Socijalizacija je konceptualizirana k a o konzervativan proces u k o j e m potrebedispozicije (koje su i same u velikoj mjeri o b l i k o v a n e društvom) vežu djecu uz socijalni sistem, a time se osiguravaju načini p o m o ć u kojih će potrebe-dispozicije biti zadovoljene. Pri t o m e ostaje m a l o ili g o t o v o n i m a l o p r o s t o r a za o s o b n u kreativnost; p o t r e b a za nagrađivanjem veže djecu uz sistem u o n o m obliku u k o j e m postoji. Parsons vidi socijalizaciju k a o c j e l o ž i v o t n o iskustvo. Budući da su n o r m e i vrijednosti djetinjstva uglavnom vrlo o p ć e n i t e , o n e ne mogu u potpunosti pripremiti djecu za razne specifične situacije s k o j i m a će se susretati u odrasloj dobi. Stoga socijalizaciju valja nadopunjavati t i j e k o m cijelog života serijama specifičnih socijalizirajućih iskustava. Usprkos t o m e , n o r m e i vrijednosti koje su usvojene za vrijeme djetinjstva vrlo su stabilne i, uz p o v r e m e n o podsjećanje, ostaju djelotvorne cijelog života. I p o r e d k o n f o r m i t e t a ostvarenog cjeloživotnom socijalizacijom postoji velik b r o j individualnih razlika unutar sistema. Pitamo se - zašto ta različitost ne predstavlja glavni p r o b l e m socijalnog sistema, s o b z i r o m na njegovu p o t r e b u za r e d o m ? O č i g l e d n o je da se cijeli niz različitih socijalnih m e h a n i z a m a m o ž e primi jeniti da se potakne k o n f o r m i t e t . Stoga, kada je Parsons u pitanju, socijalna k o n t r o l a je za njega vrlo jasno druga linija o b r a n e sistema. Sistem najbolje funkci o n i r a o n d a kada se socijalna k o n t r o l a koristi s a m o p o v r e m e n o . S druge strane, sistem t a k o đ e r m o r a biti u stanju tolerirati o d r e đ e n e varijacije, n e k u devijantnost. Fleksibilni socijalni sistem jači je od krutog koji ne prihvaća nikakvo skretanje. K o n a č n o , socijalni sistem m o r a osigurati široku lepezu m o g u ć n o s t i zauzimanja uloga što će različitim pojedincima pružiti m o g u ć n o s t izražavanja, a da pri t o m e ne dovedu u pitanje integritet sistema. Socijalizacija i socijalna k o n t r o l a su glavni mehanizmi koji o m o g u ć a v a j u soci j a l n o m sistemu održavanje stanja ravnoteže. Blaži oblici individualnosti i devijantnosti se a k o m o d i r a j u , međutim, ekstremniji oblici moraju biti uređeni m e h a n i z m i 5
Radi se ο kontroverznoj interpretaciji Parsonsovog djela s kojom se mnogi ne slažu. Frangois Bourricaud, na primjer, govori ο postojanju "dijalektike socijalizacije" ( 1 9 8 1 : 1 0 8 ) u Parsonsovom radu, a ne ο pasivnoj socijalizaciji. 5
96
GLAVNE TEORIJE
m a p o n o v n o g uspostavljanja ravnoteže. N a taj je način socijalni p o r e d a k ugrađen u strukturu Parsonsovog socijalnog sistema: "Bez postojanja odlučnog planiranja svih razina koje se razvilo u našem tipu socijalnog sistema, ali i u drugima, različitih mnehanizama koji u okviru svojih granica mogu uočiti i preokrenuti duboko ukorijenjene tendencije devijantnosti, započeo bi zlokobni krug koji bi onemogućio kontrolu uobičajenih sankcija (prihvaćanje-odbijanje, nagrada-kazna)." (Parsons, 1 9 5 1 . : 3 1 9 ) . P o n o v n o uviđamo da je Parsonsov osnovni interes cjelina sistema, a ne akter u sistemu, o d n o s n o sljedeća dimenzija - k a k o sistem k o n t r o l i r a aktera, a ne k a k o akter stvara i održava sistem. T o odražava Parsonsovu vezanost uz strukturalno-funkcionalnu orijentaciju. I a k o ideja socijalnog sistema obuhvaća sve tipove kolektiviteta, specifičan i p o s e b n o značajan socijalni sistem je društvo, "relativno samodovoljan kolektivitet čiji su članovi u stanju zadovoljiti sve svoje individualne i kolektivne p o t r e b e i živjeti u potpunosti unutar njegovog okvira" ( R o c h e r , 1 9 7 5 . : 6 0 ) . K a o strukturalni funkcionalist, Parsons razlikuje 4 strukture ili subsistema u društvu u smislu njihovih funkcija (AGIL) koje izvode (vidi prikaz 3 . 3 . ) . Privreda je podsistem koji za društvo izvodi funkciju prilagodbe okolini kroz rad, proizvodnju i raspodjelu. T a k v o m aktivnošću privreda adaptira okolinu p o t r e b a m a društva i p o m a ž e m u da se adaptira vanjskim stvarnostima. Slika 3 . 3 . : Društvo, njegovi podsistemi i funkcionalni imperativi L
I Sistem obrazovanja
Socijetalna zajednica
Privreda
Politika
Izvor: Talcott Parsons i Gerald Platt, The American vard University Press, 1973.: 19).
University,
(Cambridge, Mass.: Har
Politika (ili politički sistem) izvodi funkciju postizanja cilja stvarajući socijetalne ciljeve i mobilizirajući aktere i resurse p r e m a željenim ciljevima. Sistem obrazo vanja (na primjer, škole, obitelj), brine se ο funkciji latencije p r e n o s e ć i kulturu ( n o r m e i vrijednosti) akterima i osiguravajući njihovu internalizaciju. K o n a č n o , integracijsku funkciju izvodi socijetalna zajednica (na primjer, z a k o n ) koja k o o r d i nira različite k o m p o n e n t e društva (Parsons i Platt, 1 9 7 3 . ) . Pojedine strukture socijalnog sistema bile su Parsonsu p o d j e d n a k o važne, n o kulturni sistem bio je najvažniji. U biti, k a k o s m o ranije vidjeli, kulturni sistem stoji na vrhu njegovog sistema akcije, a sam Parsons ( 1 9 6 6 . ) sebe naziva "kultur nim deterministom". K U L T U R N I S I S T E M . Parsons kulturu vidi kao glavnu snagu k o j a povezuje razne e l e m e n t e socijalnog svijeta, o d n o s n o - r e č e n o njegovim riječima - k a o sistem
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
97
akcije. Kultura posreduje interakciju medu akterima i integrira ličnost i socijalni sistem. Kultura ima posebnu sposobnost da postane - barem d j e l o m i č n o - k o m p o nenta drugih sistema. Z b o g toga je u socijalnom sistemu kultura ugrađena u n o r m e i vrijednosti, a u sistemu ličnosti, nju je internalizirao a k t e r . M e đ u t i m , kulturni sistem nije samo jednostavan dio drugih sistema; on t a k o đ e r postoji k a o p o s e b n a cjelina socijalnog nasljeđa, znanja, simbola i ideja. Ovi aspekti kulturnog sistema su na raspolaganju socijalnom sistemu i sistemu ličnosti, m e đ u t i m o n i ne postaju njegovim dijelom ( M o r s e , 1 9 6 1 . ; Parsons i Shils, 1 9 5 1 . ) . Parsons definira kulturni sistem, kao i druge sisteme, u p o j m o v i m a njegovog o d n o s a s drugim sistemima akcije. T a k o kultura predstavlja obrazac, uređeni sistem simbola koji su predmet orijentiranja aktera, internalizirajućih aspekata sistema ličnosti, ali i institucionaliziranih obrazaca socijalnog sistema u cjelini. B u d u ć i da je kultura najčešće simbolička i subjektivna, lako se prenosi od j e d n o g na drugi sistem. T o joj o m o g u ć a v a kretanje iz jednog u drugi socijalni sistem difuzijom i iz j e d n o g u drugi sistem ličnosti kroz proces učenja i socijalizacije. Pa ipak, simbolički (subjektivni) karakter kulture daje joj još jednu karakteristiku sposobnost da k o n t r o l i r a druge Parsonsove sisteme akcije. Parsons dolazi do zaključka da su moralni standardi "superordinirane integrativne tehnike sistema akcije" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 7 0 ) . Ovakav zaključak reflektira krucijalnu ideju Parsonsove teorije - kulturni sistem je najvažniji. S I S T E M L I Č N O S T I . K o n t r o l i r a ga ne samo kulturni, nego i socijalni sistem. Parsons je, izgleda, bio svjestan optužbe da je sistem ličnosti slab i k o n t r o l i r a n izvana, pa je težio spasiti svoj položaj dodjeljujući sistemu ličnosti o d r e đ e n i stupanj neovisnosti: "Ja smatram da, iako glavni sadržaj strukture ličnosti potječe iz socijalnog sistema i kulture kroz proces socijalizacije, ličnost postaje nezavisni sistem kroz svoje odnose s vlastitim organizmom, kroz jednistvenost svog osobnog životnog iskustva; ona dakle nije samo čisti epifenomen." (Parsons, 1 9 7 0 . : 8 2 ) . Ovdje se stječe dojam da Parsons previše protestira. A k o sistem ličnosti nije e p i f e n o m e n , on je u njegovom teorijskom sistemu svakako reduciran na sekunda ran ili ovisan p o l o ž a j . Ličnost je definirana kao organizirani sistem orijentacije i motivacije akcije individualnog aktera. O s n o v n a k o m p o n e n t a ličnosti je potreba-dispozicija. Par sons i E d w a r d Shils vide potrebu-dispoziciju kao "najznačajniju jedinicu motivacije akcije" ( 1 9 5 1 . : 1 1 3 ) . O n i razlikuju potrebe-dispozicije o d nagona koji predstavlja ju prirođene tendencije - "fiziološku energiju koja osigurava akciju" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 1 1 ) . D r u g i m riječima, nagoni su dijelovi b i o l o š k o g o r g a n i z m a . Po trebe-dispozicije su nadalje definirane kao "one iste tendencije koje nisu u r o đ e n e nego su usvojene kroz proces same akcije" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 1 1 ) . P o t r e b e dispozicije su nagoni oblikovani socijalnim uvjetima. Potrebe-dispozicije potiču aktere da prihvaćaju ili odbacuju p r e d m e t e koji postoje u njihovoj okolini ili da teže k novim p r e d m e t i m a , u k o l i k o o n i koji im stoje na raspolaganju ne zadovoljavaju njihove potrebe-dispozicije. Parsons razli kuje tri o s n o v n a tipa potreba-dispozicija. Prvi tip nagoni aktere da teže ljubavi, priznanju itd. od svoje sredine. Drugi tip uključuje internalizirane vrijednosti k o j e
98
GLAVNE TEORIJE
usmjeravaju aktere da se osvrću na različite kulturne standarde. K o n a č n o , o č e k i vanja uloga usmjeravaju aktere da daju i primaju odgovarajuće o d g o v o r e . O v o daje vrlo pasivnu sliku aktera. O n i su, čini se, ili p o k r e t a n i n a g o n i m a , o d r e đ e n i m kulturom, ili što je još češći slučaj, oblikovani su k o m b i n a c i j o m n a g o n a i k u l t u r e ( o d n o s n o , p o t r e b a m a - d i s p o z i c i j a m a ) . Pasivni sistem l i č n o s t i o č i g l e d n o je slaba t o č k a u P a r s o n s o v o j t e o r i j i i čini se da je i sam b i o svjestan t o g a . U različitim p r i g o d a m a , pokušavao je obogatiti ličnost o d r e đ e n o m kreativnošću. N a primjer, r e k a o j e : " M i ne mislimo ... implicirati da su vrijednosti ličnosti u potpunosti s a m o 'internalizirana kultura' ili samo priklanjanje uz pravila i z a k o n e . O s o b a izvodi kreativne modifikacije tijekom internalizacije kulture; ali, n o v o n a stali aspekt nije kulturni aspekt" (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 7 2 ) . I p o r e d ovakvih izjava, osnovni utisak koji proistječe iz Parsonsovog rada je slika ο pasivnom sistemu ličnosti. Parsonsovo naglašavanje k o n c e p t a potrebe-dispozicije stvara i druge p r o b l e m e . Budući da previđa vrlo m n o g o značajnih aspekata ličnosti, njegov sistem postaje bitno siromašan. Psiholog Alfred Baldwin precizno naglašava sljedeću t o č k u : "Čini se ispravnim konstatirati da Parsonsova teorija ne uspijeva opskrbiti ličnost s dovoljnom cjelinom osobina ili mehanizama izvan koncepta potrebe-dispozicije, što pred ovu teoriju stavlja mnogobrojne probleme, jer ne osigurava ličnost s dovoljno karakteristika i različitih mehanizama koji bi joj omogućili da može funkcionirati" (Baldwin, 1 9 6 1 . : 186). Baldwin t a k o đ e r naglašava i drugu karakteristiku u P a r s o n s o v o m sistemu l i č n o sti, ističući da čak i o n d a kada analizira sistem ličnosti, za njega nije bitno zainteresiran: " Č a k i onda kada piše poglavlja ο strukturi ličnosti, Parsons troši m n o g o više stranica govoreći ο socijalnom sistemu n e g o ο ličnosti" ( 1 9 6 1 . : 1 8 0 ) . T o se reflektira na različite načine kojima Parsons povezuje ličnost sa socijalnim sistemom. Prvo, akteri m o r a j u naučiti vidjeti sebe na način koji je u skladu s njihovim m j e s t o m što ga zauzimaju u društvu (Parsons i Shils, 1 9 5 1 . : 1 4 7 ) . D r u g o , očekivanje uloga je povezano sa svakom od uloga koju zauzima individualni akter. T u je zatim i učenje samodiscipline i internalizacija vrijednosnih orijentacija, identifikacija itd. Sve ove snage upućuju na integraciju sistema ličnosti u socijalni sistem, što Parsons i naglašava. Pa ipak, on t a k o đ e r naglašava m o g u ć u lošu integraciju ličnosti, što je p r o b l e m koji sistem m o r a prevladati. Drugi aspekt Parsonsovog rada odražava pasivnost sistema ličnosti. Radi se ο n j e g o v o m interesu za internalizaciju kao dijela sistema ličnosti u procesu socijali zacije. Parsons ( 1 9 7 0 . ) preuzima ovaj aspekt iz D u r k h e i m o v o g rada ο internaliza ciji k a o i iz F r e u d o v o g djela, p o s e b n o ο superegu. Naglašavajući internalizaciju i super-ego, Parsons još j e d n o m manifestira da je sistem ličnosti pasivan i izvana k o n t r o l i r a n sistem. Premda je u ranoj fazi svog rada Parsons bio spreman raspravljati ο subjektiv nim aspektima ličnosti, t i j e k o m vremena postupno napušta tu orijentaciju (Par sons i Shils, 1 9 5 1 . : 6 4 ) . N a taj je način ograničio spoznaje ο sistemu ličnosti koje je inače m o g a o ponuditi. B I H E V I O R A L N I O R G A N I Z A M . Iako je uključio bihevioralni organizam k a o jedan od četiri sistema akcije, Parsons je v e o m a malo objasnio ο č e m u se tu
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
99
zapravo radi. O n je ovdje uključen jer predstavlja izvor energije za ostatak sistema. Iako se osniva na genetskim o s o b i n a m a , njegova je organizacija p o d utjecajem procesa uvjetovanja i učenja koji se odvijaju t i j e k o m cijelog života p o j e d i n c a . J a s n o je da je bihevioralni organizam rezidualni sistem u P a r s o n s o v o m radu, n o ipak mu m o r a m o odati bar m i n i m a l n o priznanje jer ga je uključio k a o dio svoje sociologije, ako ne zbog n e k o g drugog razloga, a o n o zbog toga što je anticipirao najnoviju o b n o v u interesa za sociobiologiju u sociologiji. EVOLUCIONA TEORIJA Parsonsov rad koji se služi konceptualnim sredstvima kakva su f u n k c i o n a l n i imperativi i sistemi akcije, često je dovodio do optužaba da nudi statičku teoriju koja nije u stanju objasniti socijalnu p r o m j e n u . Parsons je dugo v r e m e n a bio osjetljiv na takve optužbe, ističući da je, dakako, proučavanje p r o m j e n e n u ž n o , n o njemu m o r a prethoditi proučavanje strukture. M e đ u t i m , o k o 1 9 6 0 - i h godina, o n se više nije m o g a o odupirati navedenim optužbama te izvodi osnovni p r e o k r e t u svom radu, usmjeravajući se p r e m a proučavanju socijalne p r o m j e n e , p o s e b n o socijalne evolucije (Parsons, 1 9 7 7 b . ) . Parsons ( 1 9 6 6 . ) razvija "paradigmu evolucione p r o m j e n e " . Prva k o m p o n e n t a spomenute paradigme je proces diferencijacije. Parsons pret postavlja da se svako društvo sastoji od serija podsistema koji se razlikuju i p o svojoj strukturi i po funkcionalnom značenju za globalno društvo. S razvojem društva, novi se podsistemi diferenciraju. T o , međutim, nije d o v o l j n o ; o n i t a k o đ e r moraju biti specijaliziraniji i prilagodljiviji nego raniji sistemi. T o dovodi Parsonsa do bitnog e l e m e n t a njegove evolucione paradigme - do ideje povećanja sposobno sti prilagodbe. T a j proces opisuje o v a k o : "Da bi diferencijacija proizvela uravnoteženiji, razvijeniji sistem, svaka nova diferencira na substruktura ... mora imati povećani kapacitet prilagodbe za izvođenje svoje primar ne funkcije ukoliko je usporedimo s izvođenjem te funkcije u ranijoj, mnogo difuznijoj strukturi...Ovaj proces možemo nazvati aspektom povećanja prilagodbe evolucione cikličke promjene" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 2 , naše izdanje 1 9 9 1 . ) . C i t i r a n o predstavlja krajnje pozitivan m o d e l socijalne p r o m j e n e . O n pretposta vlja da s razvitkom društva postupno raste i njegova sposobnost suočavanja s p r o b l e m i m a . Z b o g toga je, između ostalog, Parsons često kategoriziran k a o vrlo konzervativan sociološki teoretičar. Nadalje, Parsons smatra da proces diferencijacije vodi p r e m a n o v o j cjelini p r o b l e m a integracije društva. K a k o se pojedini podsistemi razvijaju i specijalizira ju, društvo se k o n f r o n t i r a s novim p r o b l e m i m a koordinacije funkcioniranja nave denih jedinica. U procesu evolucije društvo se mora razvijati od sistema askripcije (pripisivanja) prema sistemu postignuća. M n o g o je šira lepeza sposobnosti i umijeća potrebna da bi se moglo nositi s difuznijim podsistemima. Opće sposobnosti ljudi moraju se oslobo diti njihovih askriptivinih veza tako da ih društvo može koristiti. M n o g o općenitije, to znači da grupama koje su ranije bile isključene od doprinosa socijalnom sistemu, mora biti o m o g u ć e n o uključenje u društvo kao punopravnim članovima. K o n a č n o , vrijednosni sistem društva kao cjelina m o r a t a k o đ e r proći kroz promjene socijalne strukture i funkcija koje postaju sve diferenciranije. M e đ u t i m ,
100
GLAVNE TEORIJE
budući da je novi sistem sve razvedeniji, vrijednosnom sistemu sve je teže da ga obuhvati. Z b o g toga, diferenciranije društvo zahtijeva vrijednosni sistem koji je "smješten na višem nivou općenitosti kako bi m o g a o legitimirati široku raznolikost ciljeva i funkcija svojih podsistema" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 3 ) . Pa ipak, navedeni proces p o o p ć i v a n j a vrijednosti često ne prolazi jednostavno jer se sukobljava s o t p o r o m grupa koje poštuju samo svoje uske vrijednosne sisteme. Evolucija se razvija kroz različite cikluse, no ne postoji o p ć i p r o c e s koji utječe na sva društva p o d j e d n a k o . N e k a društva mogu ubrzati evoluciju, d o k druga m o g u "biti toliko zaokupljena svojim unutarnjim k o n f l i k t i m a ili drugim h e n d i k e pima" da proces evolucije m o g u ne samo usporiti nego i "pokvariti" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 3 ) . Parsonsa su n a r o č i t o interesirala o n a društva u k o j i m a su se dešavali ovi razvojni "proboji", budući da je vjerovao da ć e , ako se j e d n o m d o g o d e , proces evolucije slijediti opći evolucioni m o d e l . I a k o je Parsons zamišljao da se evolucija odvija u stadijima, bio je oprezan i izbjegao je linearnu evolucionu t e o r i j u : " M i ne zamišljamo socijetalnu evoluciju k a o kontinuirani ili jednostavni linearni proces, nego razlikujemo široke nivoe napredovanja, a da pri t o m e ne z a n e m a r i m o značajne različitosti k o j e se m o g u naći u svakome o d njih" (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 6 ) . J a s n o naglašavajući da simplificira stvar, Parsons razlikuje tri najšire evolucione faze - primitivnu, prijelaznu i m o d e r nu. Karakteristično je da diferenciranje među pojedinim etapama izvodi na osnovi kulturnih dimenzija. Najhitniji razvoj u tranziciji od primitivne k prijelaznoj fazi je razvoj jezika, i t o prvenstveno pisanog jezika. Ključni razvoj u p o m a k u prijelaznih p r e m a m o d e r n i m društvima čine "institucionalizirani kodovi n o r m a t i v n o g poret ka" ili zakon (Parsons, 1 9 6 6 . : 2 6 ) . Parsons zatim nastavlja analizirati cijeli niz specifičnih društava u kontekstu evolucije - od primitivnih do m o d e r n i h . Ovde p o s e b n o valja podvući jedan aspekt: Parsons se o k r e n u o e v o l u c i o n o j teoriji d j e l o m i č n o i zbog toga što je bio optužen da nije u stanju objasniti socijalnu p r o m j e n u . Pa ipak, njegova analiza evolucije nije objašnjena u p o j m o v i m a p r o c e s a ; prije je to n a p o r da se "uspostave struktural ni tipovi i stave u etapni o d n o s " (Parsons, 1 9 6 6 . : 1 1 1 ) . R a d i se ο k o m p a r a t i v n o j strukturalnoj analizi, a ne ο stvarnom proučavanju procesa socijalne p r o m j e n e . P r e m a t o m e , č a k i o n d a kada je mislio da proučava p r o m j e n u , Parsons se i dalje bavio strukturama i funkcijama.
Model strukturalnog funkcionalizma Roberta Mertona D o k je T a l c o t t Parsons najvažniji strukturalno-funkcionalni t e o r e t i č a r , njegov student R o b e r t M e r t o n je autor najvažnijeg djela strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a u p o d n a s l o v o m Towards the Codification of Functional Analysis in Sociology [Prema kodifikaciji funkcionalne analize u sociologiji, 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . , prijevod 1 9 7 9 . ) . U o v o m je eseju M e r t o n kritizirao neke najekstremnije i neobranjive aspekte strukturalnog funkcionalizma. N o , isto je t a k o važno da su njegova k o n c e p t u a l n a razmišljanja p o m o g l a da se strukturalni funkcionalizam kontinuira n o k o r i s n o upotrebljava. M e r t o n kritizira tri o s n o v n a postulata funkcionalne analize. Prvi je postulat ο f u n k c i o n a l n o j cjelovitosti društva. O n drži da su sva standardizirana socijalna i kulturna vjerovanja i prakse funkcionalne za društvo k a o cjelinu, i za individue toga društva. O v o mišljenje implicira da različiti dijelovi društva m o r a j u pokaziva ti visoki nivo integracije. M e r t o n ipak smatra da se, iako to m o ž e biti istinito za
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
101
mala, primitivna društva, poopćavanje ne može primijeniti na globalnija, m n o g o kompleksnija društva. Univerzalni funkcionalizam je drugi postulat. Sadrži tvrdnju da sve stan dardizirane socijalne i kulturne f o r m e i strukture imaju pozitivne funkcije. M e r t o n smatra da je t o u kontradikciji s o n i m što nalazimo u stvarnom svijetu. Nije istina da svaka struktura, o b i č a j , vjerovanje, ideja itd. imaju pozitivne funkcije. N a primjer, ekstremni nacionalizam m o ž e biti krajnje disfunkcionalan u svijetu u k o j e m se sve više širi nuklearno naoružanje. T r e ć i je postulat nužnosti. S m a t r a se da svi standardizirani aspekti društva nemaju s a m o pozitivne funkcije, nego također reprezentiraju i nužne dijelove cjeline. Ovaj postulat vodi do ideje da su sve strukture i funkcije f u n k c i o n a l n o nužne za društvo. N i k a k v e druge strukture i funkcije ne m o g u raditi t a k o d o b r o kao o n e koje već postoje u društvu. Slijedeći Parsonsa, M e r t o n kritizira njegove postavke ističući k a k o ipak m o r a m o priznati da u društvu postoje različite struk turalne i funkcionalne alternative. M e r t o n t a k o đ e r ističe da svi navedeni funkcionalni postulati počivaju na n e e m pirijskim prosudbama, osnovanim na apstraktnim teorijskim sistemima. M i n i m a l na je, m e đ u t i m , o d g o v o r n o s t sociologa da svaki postulat empirijski ispita. M e r t o n vjeruje da su empirijska testiranja, a ne teorijske pretpostavke, krucijalna za funkcionalnu analizu, što ga upućuje da razvija svoje "paradigme" f u n k c i o n a l n e analize k a o vodiča za integraciju teorije i istraživanja. M e r t o n naglašava da se strukturalno-funkcionalna analiza u s r e d o t o č u j e na grupe, organizacije, društva i kulture. Svaki predmet koji je podvrgnut strukturaln o - f u n k c i o n a l n o j analizi m o r a "reprezentirati standardizirani (dakle, o d r e đ e n i ponavljajući obrazac) e l e m e n t " ( M e r t o n , 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . : 1 0 4 ) . Pod tim M e r t o n misli na "društvene uloge, institucionalne obrasce, socijalne p r o c e s e , kulturne o b r a s c e , obrasce kulturnih e m o c i j a , socijalne n o r m e , organizaciju grupe, socijalnu struktu ru, sredstva za socijalnu kontrolu itd." ( M e r t o n , 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . : 1 0 4 ) . R a n i strukturalni funkcionalisti g o t o v o su se u potpunosti usredotočili na funkcije koje socijalna struktura ili institucija ima jedna za drugu. Pa ipak, p r e m a M e r t o n o v u stajalištu, raniji su analitičari miješali subjektivne motive p o j e d i n a c a s funkcijama struktura ili institucija. Predmet interesiranja strukturalnih f u n k c i o n a lista trebaju biti socijalne funkcije a ne pojedinačni motivi. Funkcije su, p r e m a M e r t o n u , "one u o č e n e konzekvence koje se događaju zbog adaptiranja ili usklađi vanja datog sistema" ( 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . . - 1 0 5 ) . M e đ u t i m , ovdje se j a s n o vidi ideološka pristranost, budući da usredotočenje na adaptaciju ili usklađivanje vodi uvijek pozitivnim k o n z e k v e n c a m a . V a ž n o je, međutim, uočiti da jedna socijalna činjenica može imati negativne konzekvence za drugu socijalnu činjenicu. D a bi ispravio ovaj značajan propust u r a n o m strukturalnom funkcionalizmu, M e r t o n razvija ideju disfunkcije. K a o što strukture ili funkcije m o g u doprinositi održavanju drugih dijelova socijalnog sistema, one za njega m o g u t a k o đ e r imati i negativne k o n z e k v e n c e . R o p s t v o u južnim državama S A D , na primjer, imalo je jasne pozitiv ne k o n z e k v e n c e za bijelce s juga, kakve su, na primjer, jeftina radna snaga, održavanje industrije p a m u k a i socijalni status. O n o je t a k o đ e r imalo i disfuncije kakve su d o v o đ e n j e južnjaka u pretjerano ovisan položaj ο p o l j o p r i v r e d n o j e k o n o miji i stoga nedovoljna pripremljenost za industrijalizaciju. O č i g l e d n a razlika između Sjevera i J u g a SAD u stupnju industrijalizacije može se potražiti dijelom i u disfunkcijama institucije ropstva u južnim državama.
102
GLAVNE TEORIJE
M e r t o n t a k o đ e r određuje i ideju nefunkcija, koje definira k a o k o n z e k v e n c e k o j e su j e d n o s t a v n o irelevantne za sistem koji se proučava. T o m o g u biti, na
ROBERT Κ . MERTON: autobiografska skica * Vrlo je jednosta vno utvrditi moje gla vne učitelje - i one bliže, i one udaljenije. Tijekom mojih doktorskih studija to su bili: P. A. Sorokin, koji me najviše usmjerio prema europskoj socijalnoj misli i s kojim sam, za razliku od nekih drugih studenata tog vremena, ostao u dobrim odnosima, iako nisam mogao slijediti njegova razmišljanja iz kasnih 1930-ih godina; zatim, tada mladi Talcott Parsons, zaoku pljen razmišljanjima koja su kulminirala njegovim kapital nim djelom The Structure of Social Action ; biokemičar i ponekad sociolog L. J. Henderson koji me ponešto naučio ο strogom istraživanju nečega što je najprije izgledalo kao zabava i interesantna ideja; ekonomski historičar E. F. Gay koji me podučio ο načinu rada ο privrednom razvoju rekonstruiranom iz arhivskih izvora; tadašnji dekan Odjela za povijest znanosti, George Sarton, koji mi je dopustio da pod njegovim rukovođenjem radim nekoliko godina u njegovoj čuvenoj (da ne kažem, svetoj) radionici u Knjižnici Widener Sveučilišta Harvard. Osim navedenih učitelja s kojima sam direktno radio, najviše sam naučio od dva sociologa: Emila Durkheima, iznad svega, i Georga Simmela, koji su me mogli naučiti jedino posredstvom svojih moćnih radova, no i od sociolo gijski osjetljivog humaniste Gilberta Murraya. U kasnijem razdoblju života, najviše sam naučio od svog kolege Paula F. Lazarsfelda, koji vjerojatno nije imao predodžbe ο tome koliko sa m naučio za vrijeme naših bezbrojnih razgovora i suradnje u trajanju više od trećine stoljeća. Promatrajući svoj rad tijekom mnogo godina, čini mi se da u njemu nalazim više sistema no što sam pretpostavljao. Od samog početka mog osobnog rada, poslije godina školovanja u statusu doktoranda, odlučio sam slijediti osobne intelektualne interese onako kako su se pojavljivali, a ne ispunjavati unaprijed postavljeni doživotni plan. Odlučio sam radije prihvatiti način razmišljanja moga vrlo udaljenog učitelja, Durkheima, negoli način rada moga učitelja-u-blizini - Sartona. Dürkheim je neprekidno mijenjao predmete svojih istraživanja. Započinjući s proučavanjem društvene podjele rada, ispitivao je metode sociološkog istraživanja i zatim se usmjerio na naizgled nepovezane fenomene samoubojstva, religije, moralnog obrazovanja i socijalizma, razvijajući cijelo vrijeme teorijsku orijentaciju koja, po njegovu mišljenju, može biti jedino djelotvorno razvijena ako posvećuje pažnju tako raznolikim aspektima života u društvu. Sarton je pak radio na sasvim drugačiji način: u svojim ranim godinama, kao mladi znanstvenik, izradio je program istraživanja u području povijesti znanosti koji je trebao kulminirati njegovom monumentalnom studijom u pet knjiga Introduction /sici/to the History of Science (Uvod /sic!/ u povijest znanosti) koja je trebala ispričati priču sve do završetka 14. stoljeća! Prvi od ovih obrazaca činio mi se mnogo prikladnijim. Želio sam, i još to uvijek želim, unaprijediti sociologijske teorije ο socija lnoj strukturi i kulturnoj promjeni koje će nam pomoći da razumijemo na koji su način socijalne institucije i karakter života u društvu * Copyright 1981. by Robert Κ. Merton
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
103
primjer, socijalne forme koje predstavljaju "preživjele oblike" ranijih historijskih e p o h a . J a k o su u prošlosti mogle imati pozitivne ili negativne k o n z e k v e n c e , u
onakvi kakvima nam se predstavljaju. Taj interes za teorijsku sociologiju odveo me daleko od onog tipa predmetne specijalizacije koja je postala (i to po mom mišljenju najvećim dijelom s pravom) pravilo današnjeg ponašanja u sociologiji i drugim discipli nama koje se razvijaju. Za mene je bilo najhitnije proučavanje različitosti sociologijskih predmeta. U toj različitosti, jedno posebno područje - sociologija znanosti - kontinuirano je zaokupljalo moju pažnju. Za vrijeme 1930-ih godina gotovo sam se potpuno posvetio proučavanju socijalnih konteksta znanosti i tehnologije, posebno u Engleskoj 17. stoljeća, usredotočujući se na neanticipirane posljedice svjesnih socijalnih akcija. Kako su se moji teorijski interesi širili, okrenuo sam se, tijekom 1940-ih godina, a i kasnije, proučavanju socijalnih uzroka neprihvatljivog i devijantnog ponašanja, proučavanju birokracije, masovnih medija, komunikacije u modernim kompleksnim društvima, kao i ulozi intelektualaca unutar i izvan birokracija. U 1950-im godinama usredotočio sam se na razvijanje sociologijske teorije osnovnih jedinica socijalne strukture: grupe uloga i grupe statusa, kao i proučavanju modela uloga koje ljudi biraju ne samo za osobno napredovanje, nego također i kao izvor vrijednosti što ih prihvaćaju kao osnovicu osobnog procjenjivanja (ovo posljednje postalo je kasnije "teorija referentnih grupa"). Također sam, s Georgeom Readerom i Patricijom Kendall, poduzeo prvo kompleksno sociologijsko proučavanje medicinskog obrazovanja, nastojeći utvrditi, ispod eksplicitne razine, kako su različite vrste liječnika socijalizirane u istim medicinskim fakultetima, što smo povezali s proučavanjem distinktivnih osobina profesija kao tipa aktivnosti zanimanja. Tijekom 1960-ih i 1970-ih godina vratio sam se intenzivnom proučavanju socijalne strukture znanosti i njenih interakcija s kognitivnim strukturama, a u te dvije dekade konačno je sociologija znanosti postala značajna disciplina, smatrajući sve što se ranije dešavalo samo uvodom. Pomoću navedenih proučavanja moja je osnovna orijentacija bila usredotočena na povezivanje sociologijske teorije, metoda istraživanja i bitnog empirijskog istraživanja. Svoje sam razvojne interese grupirao u desetljeća samo zbog konvencije. Naravno, oni nisu tako glatko dolazili i odlazili slijedeći konvencionalnu kalendarsku podjelu. Također, nisu svi interesi prestali postojati poslije prvog prekida intenzivnog rada na njima. Trenutno radim na knjizi koja se bavi proučavanjem neanticipiranih posljedica namjernih socijalnih akcija, čime zapravo slijedim interes objavljen u jednom članku koji sam objavio prije gotovo pola stoljeća i od tada ga stalno razvijam. Druga knjiga od mnogih - u pripremi, koju sam nazvao The Self-Fulfilling Prophecy (Samoispunjavajuće proročanstvo), proistječe iz nekoliko područja društvenog života u kojima je taj obrazac bio prvo uočen u mojem članku pod istim naslovom prije više od trećine stoljeća. I budu li vrijeme, strpljenje i mogućnosti dozvolili, preostaje i završavanje rada ο analizi socijalne strukture s posebnim osvrtom na grupe statusa, grupe uloga i strukturalne kontekste sa strukturalnog stajališta, kao i rad ο manifestnim i latentnim funkcijama, disfunkcijama, funkcionalnim alternativama i socijalnim mehanizmima s funkcionalnog stajališta. Budući da je smrtnost životno pravilo, a bolno spora organizacija rada moj običaj, ima vrlo malo smisla planirati onkraj navedene serije radova na kojima trenutno radim.
104
GLAVNE TEORIJE
s u v r e m e n o m društvu nemaju nikakve značajne učinke. Primjer za t o , p r e m d a se neki s njim neće složiti, je Ž e n s k i kršćanski umjereni p o k r e t u S A D . D a bi d o b i o o d g o v o r na pitanje preovladuju li pozitivne funkcije nad disfunkcij a m a ili je pak o b r a t n o , M e r t o n razvija k o n c e p t neto ravnoteže. Pa ipak, nikada ne m o ž e m o j e d n o s t a v n o zbrojiti pozitivne funkcije i disfunkcije i o b j e k t i v n o ustvrditi koja preteže, budući da su pitanja t o l i k o k o m p l e k s n a i osnovana na t o l i k o subjek tivnim p r o s u d b a m a da ih se ne može jednostavno proračunati i odvagnuti. Iskoristljivost M e r t o n o v o g k o n c e p t a proistječe iz načina na koji orijentira s o c i o l o g a u pitanju o c j e n e relativnog značenja. A k o se p o n o v o vratimo primjeru ropstva, pitanje postaje t o da li je za J u g ropstvo bilo funkcionalnije ili disfunkcionalnije. Ipak, o v o je pitanje suviše o p ć e n i t o i prikriva m n o g o bitnih pitanja (na primjer, da je ropstvo bilo f u n k c i o n a l n o za grupe bijelih posjednika r o b o v a ) . U želji da s p r o b l e m i m a poput ovih izađe na kraj, M e r t o n proširuje ideju s k o n c e p t o m nivoa funkcionalne analize. Funkcionalisti su o b i č n o ograničavali svoje analize na globalno društvo, n o M e r t o n naglašava da se f u n k c i o n a l n a analiza t a k o đ e r m o ž e provesti i na organizacijama, institucijama i g r u p a m a . V r a ć a j u ć i se p o n o v o na pitanje ropstva u južnim državama S A D , bilo bi n e o p h o d n o da razliku j e m o n e k o l i k o nivoa funkcionalne analize, te da se upitamo ο f u n k c i o n a l n o s t i i disfunkcionalnosti ropstva za crne obitelji, bijele obitelji, političke organizacije c r n a c a , političke organizacije bijelaca itd. U smislu n e t o ravnoteže, ropstvo je najvjerojatnije bilo funkcionalnije za neke socijalne jedinice, a disfunkcionalnije za druge. Usmjeravanje ovog pitanja na specifičnije nivoe svakako p o m a ž e analizi funkcionalnosti ropstva za J u g u cjelini. M e r t o n t a k o đ e r uvodi k o n c e p t e manifestnih i latentnih funkcija. O v a dva p o j m a predstavljaju bitno proširenje funkcionalne a n a l i z e . J e d n o s t a v n o r e č e n o , manifestne funkcije su o n e koje su intendirane, d o k su latentne funkcije neintendirane. M a n i f e s t n a funkcija ropstva, na primjer, bila je povećanje privrednog rasta na J u g u , ali je njena latentna uloga bila u t o m e da su najniži slojevi stanovništva zapravo poslužili podizanju socijalnog statusa bijelaca s J u g a - i bogatih i siromaš nih. O v a je ideja povezana s drugim M e r t o n o v i m k o n c e p t o m - k o n c e p t o m neanticipiranih konzenvenci. Akcije imaju i intendirane i neintendirane k o n z e k v e n c e . I a k o je svatko svjestan intendiranih konzekvenci, sociologijskim je istraživanjem p o t r e b n o otkriti neintendirane k o n z e k v e n c e ; i stvarno, n e k i m a t o predstavlja o s n o v n u bit sociologije. Peter B e r g e r ( 1 9 6 3 . ) je to nazvao "razotkrivanje" ili p r o m a t r a n j e iza izrečenih intencija, usmjereno stvarnim učincima. 6
M e r t o n je jasno istaknuo da neanticipirane konzekvence i latentne funkcije nisu ista stvar. L a t e n t n a funkcija je jedan tip neanticipirane k o n z e k v e n c e k o j a je za određeni sistem f u n k c i o n a l n a . M e đ u t i m , postoje i druga dva tipa neanticipiranih k o n z e k v e n c i : "one koje su disfunkcionalne za određeni sistem i k o j e uključuju Colin Campbell ( 1 9 8 2 . ) kritizira Mertonovo razlikovanje manifestnih i latentnih funkcija. Između ostalog, naglašava da Merton nije dovoljno određen u preciziranju navedenih pojmova i upotrebljava ih na različite načine (na primjer, kao intendirane umjesto stvarnih konzekvenci i kao površinskih značenja umjesto prikrivene stvarnosti). Još je važnije, drži navedeni autor, da Merton (kao i Parsons) nikada nije uspio integrirati teoriju akcije (vidi 9. poglavlje) i strukturalni funkcionali zam. Stoga je rezultat neprikladna mješavina intencionalnosti ("manifestno") iz teorije akcije i struktu ralnih konzekvenci ("funkcije") iz strukturalnog funkcionalizma. Zbog ovih i nekih drugih nejasnoća, Campbell smatra da Mertonovo razlikovanje manifestnih i latentnih funkcija nije previše upotrebljivo u suvremenoj sociologiji.
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
105
latentne disfunkcije" i "one koje su irelevantne za sistem jer na njega ne utječu ni f u n k c i o n a l n o ni disfunkcionalno ... i to su n e f u n k c i o n a l n e k o n z e k v e n c e " ( M e r t o n , 1949./1968.:105). Objašnjavajući dalje funkcionalnu teoriju, M e r t o n naglašava da struktura može biti disfunkcionalna za sistem k a o cjelinu, a ipak m o ž e nastaviti p o s t o j a t i . N e t k o , na primjer, može vrlo jasno pokazati da je diskriminacija c r n a c a , žena i ostalih manjina disfunkcionalna za a m e r i č k o društvo, pa ipak o n a nastavlja p o s t o jati jer je f u n k c i o n a l n a za dio socijalnog sistema; na primjer, diskriminacija p r e m a ženama je o p ć e n i t o funkcionalna za muškarce. Stoga, ovaj oblik diskriminacije nije bez nekih disfunkcija, pa čak i za grupe za koje je f u n k c i o n a l a n . M u š k a r c i zaista pate zbog toga što diskriminiraju žene; i s t o d o b n o , bijelo stanovništvo je povrijeđeno zbog diskriminirajućeg ponašanja p r e m a c r n o m stanovništvu. N e t k o bi m o g a o tvrditi da navedeni oblici diskriminacije negativno utječu i na o n e koji diskriminiraju, jer drže široke mase stanovništva u n e p r o d u k t i v n o m položaju i povećavaju mogućnosti izbijanja socijalnih n e m i r a . M e r t o n t a k o đ e r smatra da sve strukture n e k o g socijalnog sistema nisu p o d j e d nako nezamjenjive za njegovo funkcioniranje. N e k i dijelovi našeg socijalnog siste ma mogu biti uklonjeni. Ovakva tvrdnja pomaže f u n k c i o n a l n o j teoriji da prevlada još jednu o d svojih konzervativnih predrasuda. Priznavajući da se neke strukture mogu isključiti, funkcionalizam otvara put za smišljenu socijalnu p r o m j e n u . A m e ričko društvo, na primjer, m o ž e nastaviti postojati (pa čak biti i u n a p r i j e đ e n o ) eliminiranjem diskriminacije prema različitim manjinskim g r u p a m a . M e r t o n o v a razjašnjenja su v e o m a korisna suvremenim s o c i o l o z i m a (npr., G a n s , 1 9 7 2 . ) koji se žele baviti s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n o m analizom.
Osnovne kritike Nijedna p o s e b n a sociologijska teorija u povijesti discipline nije bila t o l i k o u središtu zanimanja k o l i k o je t o bio slučaj sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m . O d kasnih 1 9 3 0 - i h pa sve do 1 9 6 0 - i h godina o n a je bila doslovno neupitna k a o dominantna sociologijska teorija u S A D . Posljednjih godina m e đ u t i m kritike ove teorije r a p i d n o rastu i danas prevlađuju nad p o h v a l a m a . M a r k A b r a h a m s o n opisu je spomenutu situaciju vrlo živo: "Stoga, m e t a f o r i č k i r e č e n o , funkcionalizam se lagano prošetao p o r e d nas kao neki divovski slon, ignorirajući rojeve insekata, pa čak i o n d a kada roj napadača uzme svoj danak" ( 1 9 7 8 . : 3 7 ) . Sada ć e m o se upoznati ć e m o se s najvažnijim kritikama. Prvo ć e m o raspraviti d a v n e , bitne kritike strukturalnog funkcionalizma, a zatim ć e m o se usredotočiti a a logičke i metodološke p r o b l e m e povezane s o v o m t e o r i j o m .
NAJBITNIJA KRITIKA j e d a n aspekt bitne kritike sadržan je u tvrdnji da strukturalni funkcionalizam ne tretira adekvatno povijest, o d n o s n o , da je u svojoj biti ahistorijski. Z a p r a v o , strukturalni se funkcionalizam, m a k a r d j e l o m i č n o , razvio kao reakcija na historijsko-evolucionistički pristup nekih a n t r o p o l o g a . M n o g i rani a n t r o p o l o z i bili su š i v a ć e m k a o opisivači različitih stupnjeva evolucije određenih društava ili društva • o p ć e . C e s t o su opisivali rane faze društva krajnje spekulativno. Štoviše, kasniji stadiji razvoja tih društava bili su često idealizacije istih društava u k o j i m a su
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
105
latentne disfunkcije" i "one koje su irelevantne za sistem jer na njega ne utječu ni f u n k c i o n a l n o ni disfunkcionalno ... i to su n e f u n k c i o n a l n e k o n z e k v e n c e " ( M e r t o n , 1949./1968.:105). Objašnjavajući dalje funkcionalnu teoriju, M e r t o n naglašava da struktura m o ž e biti disfunkcionalna za sistem kao cjelinu, a ipak m o ž e nastaviti postojati. N e t k o , na primjer, m o ž e vrlo jasno pokazati da je diskriminacija c r n a c a , žena i ostalih manjina disfunkcionalna za a m e r i č k o društvo, pa ipak o n a nastavlja p o s t o jati jer je f u n k c i o n a l n a za dio socijalnog sistema; na primjer, diskriminacija p r e m a ženama je o p ć e n i t o funkcionalna za muškarce. Stoga, ovaj oblik diskriminacije nije bez nekih disfunkcija, pa čak i za grupe za koje je f u n k c i o n a l a n . M u š k a r c i zaista pate zbog toga što diskriminiraju žene; i s t o d o b n o , bijelo stanovništvo je povrijeđeno zbog diskriminirajućeg ponašanja prema c r n o m stanovništvu. N e t k o bi m o g a o tvrditi da navedeni oblici diskriminacije negativno utječu i na o n e koji diskriminiraju, jer drže široke mase stanovništva u n e p r o d u k t i v n o m položaju i povećavaju m o g u ć n o s t i izbijanja socijalnih nemira. M e r t o n t a k o đ e r smatra da sve strukture n e k o g socijalnog sistema nisu p o d j e d n a k o nezamjenjive za njegovo funkcioniranje. N e k i dijelovi našeg socijalnog siste m a mogu biti uklonjeni. Ovakva tvrdnja pomaže f u n k c i o n a l n o j teoriji da prevlada još jednu od svojih konzervativnih predrasuda. Priznavajući da se neke strukture m o g u isključiti, funkcionalizam otvara put za smišljenu socijalnu p r o m j e n u . A m e r i č k o društvo, na primjer, može nastaviti postojati (pa č a k biti i u n a p r i j e đ e n o ) eliminiranjem diskriminacije p r e m a različitim manjinskim g r u p a m a . M e r t o n o v a razjašnjenja su v e o m a korisna suvremenim s o c i o l o z i m a G a n s , 1 9 7 2 . ) koji se žele baviti s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n o m analizom.
(npr.,
Osnovne kritike N i j e d n a p o s e b n a sociologijska teorija u povijesti discipline nije bila t o l i k o u središtu zanimanja k o l i k o je to bio slučaj sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m . O d kasnih 1 9 3 0 - i h pa sve do 1 9 6 0 - i h godina o n a je bila d o s l o v n o neupitna k a o d o m i n a n t n a sociologijska teorija u S A D . Posljednjih godina m e đ u t i m kritike ove teorije r a p i d n o rastu i danas prevlađuju nad p o h v a l a m a . M a r k A b r a h a m s o n opisu je s p o m e n u t u situaciju vrlo živo: "Stoga, m e t a f o r i č k i r e č e n o , funkcionalizam se lagano prošetao p o r e d nas kao neki divovski slon, ignorirajući rojeve insekata, pa č a k i o n d a kada roj napadača uzme svoj danak" ( 1 9 7 8 . : 3 7 ) . Sada ć e m o se upoznati ć e m o se s najvažnijim kritikama. Prvo ć e m o raspraviti glavne, bitne kritike strukturalnog funkcionalizma, a zatim ć e m o se u s r e d o t o č i t i na logičke i metodološke p r o b l e m e povezane s o v o m t e o r i j o m .
NAJBITNIJA KRITIKA J e d a n aspekt bitne kritike sadržan je u tvrdnji da strukturalni funkcionalizam ne tretira adekvatno povijest, o d n o s n o , da je u svojoj biti ahistorijski. Z a p r a v o , strukturalni se funkcionalizam, m a k a r d j e l o m i č n o , razvio k a o reakcija na historijsko-evolucionistički pristup nekih a n t r o p o l o g a . M n o g i rani a n t r o p o l o z i bili su shvaćeni k a o opisivači različitih stupnjeva evolucije određenih društava ili društva u o p ć e . C e s t o su opisivali rane faze društva krajnje spekulativno. Štoviše, kasniji stadiji razvoja tih društava bili su često idealizacije istih društava u k o j i m a su
106
GLAVNE TEORIJE
a n t r o p o l o z i živjeli. R a n i teoretičari strukturalnog funkcionalizma željeli su prevla dati spekulativne e t n o c e n t r i č k e predrasude ovih radova. P o s e b n o su, u vrlo ranim g o d i n a m a , strukturalni funkcionalisti otišli predaleko u kritiziranju evolucionističke t e o r i j e , usredotočujući se samo na suvremena ili apstraktna društva. Pa ipak, strukturalni funkcionalizam ne m o r a biti ahistoričan ( T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . ) . I a k o m n o g i praktičari funkcionalizma koriste funkcionalizam u ahistorijs k o m smislu, u samoj teoriji ih ništa ne sprječava da se bave i historijskim proučavanjima. U biti, Parsonsov ( 1 9 6 6 . ; 1 9 7 1 . ) rad ο socijalnoj p r o m j e n i , k a k o s m o već vidjeli, reflektira sposobnost strukturalnih funkcionalista da raspravljaju ο p r o m j e n i a k o to žele. Strukturalni funkcionalisti su također bili napadnuti zbog n e s p o s o b n o s t i da efektivno r a z m o t r e proces socijalne promjene (Abrahamson, 1 9 7 8 . ; P. C o h e n , 1 9 6 8 . ; M i l l s , 1 9 5 9 . ; T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . ) . D o k p r e t h o d n e kritike ukazuju na vjerojatnu nesposobnost strukturalnog funkcionalizma da razmatra prošlost, ova kritika naglašava njegovu n e m o g u ć n o s t da na adekvatan način razmotri suvremeni proces socijalne p r o m j e n e . Strukturalni funkcionalizam će m n o g o lakše razmotriti statičke strukture negoli procese p r o m j e n e . Percy C o h e n ( 1 9 6 8 . ) sma tra da p r o b l e m leži u strukturalno-funkcionalnoj teoriji u k o j o j se svi elementi društva objašnjavaju k a o da učvršćuju jedni druge pa i sistem u cjelini. Z b o g toga je v e o m a teško vidjeti k a k o navedeni elementi m o g u doprinositi socijalnoj p r o mjeni. D o k C o h e n smatra da je p r o b l e m inherentan samoj teoriji, dotle T u r n e r i M a r y a n s k i p o n o v n o naglašavaju da problem leži u praktičarima a ne u samoj teoriji. T u r n e r i M a r y a n s k i smatraju da strukturalni funkcionalisti često ne proučavaju aspekte p r o m j e n e , a kada t o čine, objašnjavaju je radije u razvojnim, a ne revolu c i o n a r n i m p o j m o v i m a . Pa ipak, p r e m a ovim autorima, ne postoji nikakav razlog zbog kojeg strukturalni funkcionalisti ne bi mogli raspravljati ο socijalnoj p r o m j e ni. N o , bez obzira na t o da li p r o b l e m leže u teoriji ili u t e o r e t i č a r i m a , ostaje činjenica da glavni doprinosi strukturalnog funkcionalizma leže u proučavanju statičkih, a ne promjenjivih socijalnih struktura. M o ž d a je najčešće izrečena kritika strukturalnog funkcionalizma o n a k o j a tvrdi da ova teorija nije u stanju efektivno raspraviti p r o b l e m konflikta (Abrahamson, 1 9 7 8 . ; P.Cohen, 1 9 6 8 . ; Gouldner, 1 9 7 0 . ; Horowitz, 1962./1967.; Mills, 1 9 5 9 . ; T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . ) . O v a se kritika javlja u m n o g i m o b l i c i m a . Alvin G o u l d n e r , na primjer, smatra da Parsons k a o glavni predstavnik strukturalnog funkcionalizma prenaglašava h a r m o n i č n e o d n o s e . Irving Louis H o r o w i t z smatra da strukturalni funkcionalisti vide konflikt nužno destruktivnim, o d n o s n o k a o nešto što se događa izvan okvira društva. N a j o p ć e n i t i j e , Abrahamson konstatira da strukturalni funkcionalizam prenaglašava socijetalni konsenzus, stabilnost i integraciju, a umanjuje značaj konflikta, nereda i p r o m j e n e . Ovdje se p o n o v o radi ο t o m e da li je t o svojstveno teoriji ili načinima na koje pojedini autori interpreti raju i koriste teoriju ( P . C o h e n , 1 9 6 8 . ; T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . ) . Bez obzira ο čijoj se poziciji radilo, jasno je da strukturalni funkcionalizam m o ž e vrlo m a l o ponuditi u objašnjenju socijalnog konflikta. S v e o p ć a kritika strukturalnog funkcionalizma koja naglašava njegovu n e s p o s o b n o s t da se s uspjehom pozabavi p r o b l e m i m a povijesnog, p r o m j e n e , i k o n f l i k t a , m n o g e su autore (na primjer, P. C o h e n a , 1 9 6 8 . ; G o u l d n e r a , 1 9 7 0 . ) navele da konstatiraju k a k o strukturalni funkcionalizam ima konzervativne predrasude. G o -
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
107
uldner je t o vrlo jasno izrekao kritizirajući Parsonsov strukturalni f u n k c i o n a l i z a m na sljedeći način: "Parsons u p o r n o vidi d j e l o m i č n o napunjenu čašu vode k a o polu-napunjenu, a ne kao polu-ispražnjenu" ( 1 9 7 0 . : 2 9 0 ) . N e t k o t k o čašu vidi k a o polunapunjenu naglašava pozitivan aspekt situacije, d o k onaj t k o je vidi poluispraž n j e n o m , naglašava negativnu stranu. U k o l i k o ovo izrazimo u socijalnim p o j m o v i m a , konzervativni strukturalni funkcionalist naglasit će e k o n o m s k e prednosti života u našem društvu a ne njegove p r o b l e m e . Zaista je m o g u ć e da u strukturalnom funkcionalizmu postoji konzervativno preduvjerenje koje se m o ž e uočiti ne samo u o n o m e što funkcionalizam ignorira proučavati (promjena, povijest, k o n f l i k t ) , nego i u o n o m e što izabire k a o p r e d m e te svojeg interesiranja. Strukturalni je funkcionalizam svakako usmjeren p r o u č a vanju kulture, n o r m i i vrijednosti (P. C o h e n , 1 9 6 8 . ; M i l l s , 1 9 5 9 . ; L o c k w o o d , 1 9 5 6 . ) . David L o c k w o o d ( 1 9 5 6 . ) , na primjer, kritizira Parsonsa zbog njegove opsjednutosti n o r m a t i v n i m p o r e t k o m društva. U o p ć e n i t i j e m smislu, C o h e n ( 1 9 6 8 . ) smatra da je strukturalni funkcionalizam usmjeren na n o r m a t i v n e e l e m e n te, iako t o samoj teoriji nije svojstveno. U orijentaciji strukturalnog f u n k c i o n a l i z ma na proučavanje socijetalnih i kulturnih činilaca vrlo je b i t n o -. a što vodi konzervativnoj orijentaciji ove teorije - to što je individualni akter stavljen u p o t p u n o pasivnu ulogu. O s o b e se proučavaju kroz ograničenja kulturnih i socijal nih sila. Strukturalni funkcionalisti (na primjer Parsons) ne vide dinamičku k r e a tivnu ulogu aktera. Nastavljajući svoju kritiku strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a , G o uldner kaže: "Ljudska su bića isto toliko angažirana korištenjem socijalnog siste m a , k o l i k o i on koristi njih" ( 1 9 7 0 . : 2 2 0 ) . U vezi s interesom za kulturno područje je i tendencija strukturalnih f u n k c i o n a lista da zamijene legitimiranje koje upotrebljavaju elite u društvu s r e f l e k s i v n o m s o c i j a l n o m stvarnošću ( G o u l d n e r , 1 9 7 0 . ; H o r o w i t z , 1 9 6 2 . / 1 9 6 7 ; M i l l s , 1 9 5 9 . ) . N o r m a t i v n i sistem se interpretira kao refleksija društva u cjelini, iako bi se m o g a o bolje shvatiti kao ideologijski sistem koji podržavaju i osiguravaju elitni članovi društva. H o r o w i t z vrlo eksplicitno naglašava taj m o m e n t : " K o n s e n z u a l n a t e o r i j a postaje metafizička reprezentacija dominantne ideologijske matrice" (1962./1967.:270). Ove bitne kritike upućuju u dva važna smjera. Prvo, g o t o v o je posve jasno da strukturalni funkcionalizam razvija prilično usko gledište što mu o n e m o g u ć a v a da se poduhvati analize velikog broja značajnih aspekata socijalnog svijeta. D r u g o , njegovo usredotočenje daje mu vrlo konzervativan ukus; način na koji je često primjenjivan i na koji se - do izvjesnog stupnja - i dalje primjenjuje, pokazuje da strukturalni funkcionalizam operira podržavajući status quo i d o m i n a n t n e elite (Huaco, 1986.).
METODOLOŠKA I LOGIČKA KRITIKA J e d n a od vrlo često izrečenih kritika (vidi na primjer A b r a h a m s o n , 1 9 7 8 . ; M i l l s , 1 9 5 9 . ) tvrdi da je strukturalni funkcionalizam u biti nejasan, n e o d r e đ e n i n e p r e c i zan. N a primjer: što je to zapravo struktura? Funkcija? Socijalni sistem? K a k o su dijelovi socijalnog sistema povezani jedan s drugim i s g l o b a l n i m socijalnim sistemom? D i o ovih nejasnoća m o g u ć e je povezati s n a č i n o m na koji su struktural ni funkcionalisti izabrali raditi. O n i se bave apstraktnim socijalnim sistemima umjesto sa stvarnim društvima. U većem dijelu Parsonsovog rada, ne raspravlja se ο n i k a k v o m "stvarnom" društvu. Slično t o m e , rasprava ο f u n k c i o n a l n i m p r e t p o -
108
GLAVNE TEORIJE
stavkama Aberlea i suradnika ( 1 9 5 0 . / 1 9 7 6 . ) nije k o n k r e t n o vezana uz stvarno društvo nego se odvija na vrlo visokom stupnju apstrakcije. Sličan tip kritike je i sljedeći primjer: iako se nijedna velika shema nikada nije m o g l a koristiti za analizu svih društava kroz povijest (Mills, 1 9 5 9 . ) , strukturalni funkcionalisti vjerovali su da postoji jedna teorija ili grupa k o n c e p t u a l n i h k a t e g o rija p o m o ć u kojih je t o moguće učiniti. T a k o uvjerenje ο postojanju velike teorije leži u osnovi većine Parsonsovih radova, rada Aberlea i suradnika ο f u n k c i o n a l n i m pretpostavkama društva ( 1 9 5 0 . / 1 9 6 7 . ) kao i rada Davisa i M o o r e a ( 1 9 4 5 . ) ο teoriji stratifikacije. M n o g i kritičari smatraju ovu veliku teoriju iluzijom, ističući da je o n o č e m u se sociologija najviše može nadati razvoj historijski specifičnog pristupa teorija "srednjeg d o m e t a " ( M e r t o n , 1 9 6 8 . ) . M e d u drugim specifičnim m e t o d o l o š k i m kritikama je i pitanje postoje li zapra vo adekvatne m e t o d e za istraživanje p r o b l e m a kojima se bave strukturalni funkci onalisti. C o h e n ( 1 9 6 8 . ) se, na primjer, pita koja se sredstva m o g u koristiti da bi se p r o u č i o doprinos jednog dijela sistema njegovoj cjelini. Druga m e t o d o l o š k a kriti ka je ta da strukturalni funkcionalizam čini komparativnu analizu t e š k o m . A k o je t o č n a pretpostavka da je dio sistema osmišljen j e d i n o u kontekstu socijalnog sistema u k o j e m postoji, k a k o ga m o ž e m o komparirati sa sličnim dijelom u n e k o m d r u g o m sistemu? C o h e n se, na primjer, pita i sljedeće: U k o l i k o englesku obitelj ima smisla proučavati samo u kontekstu engleskog društva, k a k o ju je m o g u ć e k o m p a r i r a t i s francuskom obitelji?
TELEOLOGIJA I TAUTOLOGIJA.
Cohen (1968.), Turner i Maryanski (1979.) drže da su telologija i tautologija dva najvažnija logička p r o b l e m a strukturalnog funkcionalizma. N e k i nastoje vidjeti teleologiju k a o inherentni p r o b l e m (Abrah a m s o n , 1 9 7 8 . ; C o h e n , 1 9 6 8 . ) , ali autor ove knjige vjeruju da su T u r n e r i M a r y a n s k i ( 1 9 7 9 . ) u pravu kada tvrde da osnovni p r o b l e m strukturalnog funkci onalizma nije teleologija per se, nego nelegitimna teleologija. U t o m smislu, teleologija se definira kao stajalište koje smatra da društvo (ili druge socijalne strukture) imaju vlastite namjere ili ciljeve. D a bi dostiglo navedene ciljeve, društvo stvara ili uzrokuje stvaranje specifičnih socijalnih struktura i socijalnih institucija. T u r n e r i M a r y a n s k i ne smatraju da je n a v e d e n o stajalište n e l e g i t i m n o ; u biti, oni smatraju da socijalna teorija treba uzeti u obzir teleologijske o d n o s e između društva i njegovih k o m p o n e n t n i h dijelova. P r o b l e m leži u t o m e , smatraju T u r n e r i M a r y a n s k i , što se teleologija širi do neprihvatljivih razmjera. N e l e g i t i m n a teleologija je o n a koja pretpostavlja "da namjere ili postignuća upravljaju ljudskim ponašanjem i o n d a kada t o nije slučaj" ( T u r n e r i M a r y a n s k i , 1 9 7 9 . : 1 1 8 ) . N e l e g i t i m n o je, na primjer, pretpostaviti da društvo, budući treba prokreaciju i socijalizaciju, stvara zbog toga instituciju obitelji. Sasvim je jasno da alternativan broj struktura može zadovoljiti ove p o t r e b e ; p r e m a t o m e , društvo "ne treba" stvarati obitelj. Strukturalni funkcionalisti m o r a j u definirati i dokumentirati m n o g o b r o j n e načine na koje razni ciljevi stvarno vode stvaranju specifičnih substruktura. Bilo bi t a k o đ e r k o r i s n o pokazati zašto n e k e druge substrukture ne bi mogle zadovoljiti iste p o t r e b e . J e d n a legitimna teleologija m o r a l a bi biti u stanju definirati - i empirijski i teorijski pokazati - veze između društvenih ciljeva i različitih substruktura koje postoje unutar društva. N e l e g i t i m n a teleologija će se zadovoljiti slijepom p r o s u d b o m da veza između socijetalne i specifične substrukture m o r a postojati. T u r n e r i M a r y a n s k i priznaju
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
109
da je funkcionalizam često kriv za upotrebu nelegitimnih t e l e o l o g i j a : " M o ž e m o zaključiti da funkcionalna objašnjenja često postaju nelegitimne teleologije, što je činjenica k o j a vrlo ozbiljno dovodi u pitanje korisnost funkcionalizma za razumi jevanje o b r a z a c a ljudske organizacije" ( 1 9 7 9 . : 1 2 4 ) . Druga o s n o v n a kritika logike strukturalnog funkcionalizma tvrdi da je on tautologijski. U tautologijskom argumentu zaključak se uglavnom izvodi eksplicitn o na osnovi implicitnog u premisi ili pak samo predstavlja ponavljanje premise. U strukturalnom funkcionalizmu ovo cirkularno razmišljanje č e s t o puta dobiva oblik cjeline u p o j m o v i m a njenih sastavnih dijelova, a definiranje dijelova u p o j m o v i m a cjeline. Stoga će se zaključiti da se socijalni sistem definira p o m o ć u o d n o s a između njegovih sastavnih dijelova, a oni se definiraju p r e k o svog mjesta u širem društvenom sistemu. Budući da su o b a p o j m a definirana k o r i š t e n j e m m e đ u s o b n i h p o j m o v a , ni socijalni sistem, a ni njegovi dijelovi u o p ć e nisu definira ni. N a taj način ništa ne m o ž e m o naučiti ni ο sistemu, niti ο njegovim dijelovima. Strukturalni funkcionalizam je bio vrlo p o d o b a n za tautologije i a k o , n a r a v n o , ostaje pitanje ο t o m e da li je ta osobina inherentna samoj teoriji ili j e d n o s t a v n o karakteristika načina na koji je većina strukturalnih funkcionalista koristila ili zloupotrebljavala samu teoriju.
NEOFUNKCIONALIZAM P o d s n a ž n o m v a t r o m kritika koje smo upravo ocrtali, značenje strukturalnog funkcionalizma opada od sredine 1 9 6 0 - i h godina sve do ranih 1 9 8 0 - i h . M e đ u t i m , sredinom 1 9 8 0 - i h godina uočavaju se nastojanja da se ta teorija p o n o v n o oživi, ali sada p o d nazivom "neofunkcionalizam". P o j a m n e o f u n k c i o n a l i z a m koristi se da bi se naglasio kontinuitet sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m , m e đ u t i m , on t a k o đ e r označava i n a p o r da se strukturalni funkcionalizam proširi i da se prevladaju njegove o s n o v n e p o t e š k o ć e . J e f f r e y Alexander i Paul C o l o m y definiraju n e o f u n k cionalizam k a o "samokritičku orijentaciju u f u n k c i o n a l n o j teoriji koja teži proširi vanju funkcionalističkog intelektualnog dosega, uz i s t o d o b n o zadržavanje njegove teorijske jezgre" ( 1 9 8 5 . : 1 1 ) . A l e x a n d e r ( 1 9 8 5 a . ) naglašava neke od osnovnih orijentacija n e o f u n k c i o n a l i z m a . Prvo, o n preuzima deskriptivni m o d e l društva za koji smatra da je sastavljen od e l e m e n a t a koji, interaktirajući jedni s drugima, oblikuju o b r a z a c . O b r a z a c o m o g u ć a v a sistemu da se diferencira od svoje o k o l i n e . Dijelovi sistema su "simbiotički povezani" i njihova interakcija nije determinirana n e k o m n a d o d r e đ u j u ć o m silom. P r e m a t o m e , n e o f u n k c i o n a l i z a m odbacuje bilo kakav tip m o n o u z r o č n o g determinizma te je, prema t o m e , otvoren i pluralističan. D r u g o , A l e x a n d e r smatra da n e o f u n k c i o n a l i z a m posvećuje približno p o d j e d n a ku pažnju akciji i p o r e t k u . N a taj način on izbjegava tendenciju strukturalnog funkcionalizma koji se u s r e d o t o č i o g o t o v o isključivo na m a k r o s t r u k t u r a l n e izvore p o r e t k a u socijalnoj strukturi i kulturi, d o k n e o f u n k c i o n a l i z a m posvećuje više pažnje akcijskim obrascima na m i k r o nivoima. N e o f u n k c i o n a l i z a m t a k o đ e r d a l e k o šire konceptualizira pojam akcije, obuhvaćajući ne samo r a c i o n a l n u , n e g o i eks presivnu akciju. T r e ć e , n e o f u n k c i o n a l i z a m zadržava strukturalno-funkcionalni interes za inte graciju, m e đ u t i m ne kao postignutu činjenicu, nego kao socijalnu mogućnosti
110
GLAVNE TEORIJE
N e o f u n k c i o n a l i z a m priznaje da su devijantnost i socijalna k o n t r o l a stvarnosti k o j e postoje u s o c i j a l n o m sistemu. U n e o f u n k c i o n a l i z m u t a k o đ e r postoji interes za socijalnu ravnotežu, no on je daleko širi negoli interes funkcionalizma, jer o b u hvaća i dinamički i djelomični ekvilibrij. U n e o f u n k c i o n a l i z m u , socijalni sistem se više ne određuje u p o j m o v i m a statičke ravnoteže. Ekvilibrij, najopćenitije defini ran, predstavlja referencijalni okvir za funkcionalnu analizu, ali i s t o d o b n o on nije i deskripcija života pojedinaca u stvarnim socijalnim sistemima. Č e t v r t o , n e o f u n k c i o n a l i z a m prihvaća tradicionalni Parsonsovski naglasak na ličnost, kulturu i socijalni sistem. Priznavajući vitalnost ovih e l e m e n a t a za socijal nu strukturu, upozorava se i na m e đ u s o b n o prožimanje tih sistema, što t a k o đ e r proizvodi tenziju kao neprekinuti izvor p r o m j e n e i k o n t r o l e . P e t o , n e o f u n k c i o n a l i z a m se k o n c e n t r i r a na socijalnu p r o m j e n u u p r o c e s i m a diferencijacije unutar socijalnih i kulturnih sistema te sistema ličnosti. S t o g a p r o m j e n a nije proizvod sklada i h a r m o n i j e , nego rezultat "individuacijskih i insti t u c i o n a l n i h poticaja" (Alexander, 1 9 8 5 a . : 1 0 ) . K o n a č n o , A l e x a n d a r naglašava da " n e o f u n k c i o n a l i z a m p r e t p o s t a v l j a n e o v i s n o s t k o n c e p t u a l i z a c i j e i t e o r e t i z i r a n j a od drugih n i v o a s o c i o l o g i j s k e a n a l i z e " (1985a.). I na kraju, A l e x a n d e r se trudi oblikovati tip n e o f u n k c i o n a l i z m a koji nadilazi m n o g e p r o b l e m e povezane sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m , kakvi su, na pri mjer, "antiindividualizam ... protivljenje p r o m j e n i . . . konzervativizam ... idealizam ... i antiempirička predrasuda" ( 1 9 8 5 a . : 1 0 ) . Nadilaženje ovih p r o b l e m a i stvaranje "novog" strukturalnog funkcionalizma svakako je ambiciozan cilj koji je još vrlo daleko o d dosadašnjih postignuća, što i sam A l e x a n d e r ( 1 9 8 5 a . : 1 6 ) s p r e m n o priznaje kada kaže da je "neofunkcionalizam prije tendencija negoli razvijena teorija". T a m o gdje je A l e x a n d e r pokušao okarakterizirati n e o f u n k c i o n a l i z a m u o p ć i m , p r o g r a m a t s k i m p o j m o v i m a , C o l o m y ( 1 9 8 6 . ) raspravlja m n o g o specifičnije ο revi diranoj strukturalno f u n k c i o n a l n o j teoriji p r o m j e n e . O n smatra da s t r u k t u r a l n o f u n k c i o n a l n a teorija promjene ("teorija diferencijacije") potječe iz Parsonsove teorije i ima tri osnovne slabosti. Prvo, o n a je krajnje apstraktna i nedostaje joj empirijska i historijska specifičnost. D r u g o , ne posvećuje d o v o l j n o pažnje k o n k r e t n i m g r u p a m a i socijalnim p r o c e s i m a ili p r o b l e m i m a m o ć i i k o n f l i k t a . T r e ć e , prenaglašava integraciju kao proizvod strukturalne p r o m j e n e . S t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n a teorija p r o m j e n e je zbog navedenih kritika doživjela n e k o l i k o revizija. Prvo, izvorni, glavni trend razvoja (progresivna diferencijacija) nadopunjen je s analizom primjera devijacija od o s n o v n o g trenda. Primjerice, o s i m procesa diferencijacije, društva poznaju i proces de-diferencijacije ili "tip strukturalne p r o m j e n e koja odbacuje socijetalnu k o m p l e k s n o s t i kreće se p r e m a manje diferenciranim oblicima socijalne organizacije" ( C o l o m y , 1 9 8 6 . : 1 4 3 ) . T a kva de-diferencijacija najvjerojatnije se događa kao rezultat nezadovoljstva m o d e r nizacijom. Važan je t a k o đ e r i "nejednaki razvoj" koji dotiče različita institucional na polja k a o i "nejednaka diferencijacija" u okviru s a m o jedne institucije. " N e k o m pletna diferecijacija" se dešava onda "kada se inicijalni stupnjevi p r e m a diferenci jaciji nisu realizirali, pa onda dvije ili više struktura dijele ili se t a k m i č e za preuzimanje r u k o v o d e ć e uloge u izvođenju date funkcije" ( C o l o m y , 1 9 8 6 . : 4 4 ) . D r u g o , revizionisti su t a k o đ e r proširili teoriju diferencijacije zanimajući se za proučavanje k a k o p r o m j e n a utječe na k o n k r e t n e grupe te k a k o na p r o m j e n u
Γ
STRUKTURALNI FUNKCIONAL IZAM I KONFL IKTNE T E O R I J E
111
djeluju m o ć , konflikt i slučajnost. U t o m smislu identificirane su razne specifične grupe k a o nosioci promjena koje vode do većeg stupnja diferencijacije, k a o i grupe koje se suprotstavljaju takvoj promjeni. O v o vodi p r e m a proučavanju konflikta između grupa do kojeg dolazi u procesu diferencijacije, k a o i oblika k o j e razrješenje konflikta može imati. M n o g o historijskih i empirijskih p o d a t a k a priku pljeno je p r i g o d o m proučavanja suprotstavljenih grupa, uključenih u proces dife rencijacije. T a k a v način rada t a k o đ e r se m n o g o udaljava od pretjeranog na glašavanja integracije i vodi prema - u Parsonsovim p o j m o v i m a - "usmjeravanju m n o g o neutralnije pažnje na proučavanje potencijalnih k o n t r a d i k c i j a i poticaja povezanih s diferencijacijom između, ali i unutar kulturnog i socijalnog sistema, k a o i sistema ličnosti" ( C o l o m y , 1 9 8 6 . : 1 4 9 ) . P r e m a C o l o m y j e v o m stajalištu, ova kva nastojanja vode stvaranju m n o g o cjelovitijeg eksplanatornog okvira za analizi ranje diferencijacije. T r e ć e , rana teorija diferencijacije usredotočila se na stupanj efikasnosti i rein tegracije k a o glavnih učinaka procesa diferencijacije, m e đ u t i m noviji radovi nagla šavaju m n o g o šire polje mogućih rezultata. O v d j e b i s m o mogli dodati da je teorija diferencijacije, iako se značajno proširi la, izgubila svoj distinktivni karakter s n o v o p r o n a đ e n i m u s r e d o t o č e n j e m na k o n flikt i k o m p e t i c i j u . M n o g o toga je sada posuđeno od drugih intelektualnih tradi cija te bi se n e t k o m o g a o zapitati da li bi ovaj tip pristupa koji s m o skicirali m o g a o ili u o p ć e t r e b a o biti nazvan strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m ili č a k n e o f u n k c i o n a lizmom.
ALTERNATIVA K O N F L I K T N E TEORIJE Premisa ovog poglavlja jeste da konfliktnu teoriju m o ž e m o p r o m a t r a t i k a o razvoj koji se, m a k a r d j e l o m i č n o , odvijao kao reakcija na strukturalni funkcionalizam i k a o rezultat m n o g o b r o j n i h kritika ο kojima smo ranije raspravili. Ovdje valja t a k o đ e r dodati da konfliktna teorija ima i m n o g e druge k o r i j e n e kakvi su, na primjer, marksistička teorija i S i m m e l o v rad ο socijalnom k o n f l i k t u . U 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama konfliktna se teorija pokazala alternativom s t r u k t u r a l n o m f u n k c i o n a l i z m u , no kasnije je bila zamijenjena različitim tipovima n e o m a r k s i s t i č kih teorija (vidi 4 . poglavlje). N o , jedan od glavnih doprinosa k o n f l i k t n e teorije bio je u t o m e što je postavila osnove za teorije m n o g o vjernije o r i g i n a l n o m M a r x o v o m radu koje će privući veliku pažnju u sociologiji. O s n o v n i je p r o b l e m s k o n f l i k t n o m t e o r i j o m taj da se nikada nije uspjela dovoljno efikasno odvojiti od svojih strukturalno-funkcionalnih korijena. O n a je bila više neka vrsta struktural nog funkcionalizma postavljenog naglavce, negoli pravi tip kritičke teorije druš tva.
Djelo Ralpha Dahrendorfa Poput funkcionalista, konfliktni teoretičari proučavaju socijalne strukture i insti tucije. Najšire r e č e n o , konfliktna teorija samo je nešto više od niza tvrdnji k o j e su često izravno suprotstavljene funkcionalističkim stavovima. T o se m o ž e najbolje pokazati u radu R. D a h r e n d o r f a ( 1 9 5 8 . ; 1 9 5 9 . ) k o d koga su elementi konfliktne i
112
GLAVNE TEORIJE
f u n k c i o n a l n e teorije na sasvim suprotstavljenim stranama. Z a funkcionaliste je društvo statično ili u najboljem slučaju u stanju d i n a m i č k o g ekvilibrija, ali za D a h r e n d o r f a i k o n f l i k t n e t e o r e t i č a r e , svako se društvo u s v a k o m t r e n u t k u nalazi u procesu p r o m j e n e . T a m o gdje funkcionalisti naglašavaju p o r e d a k u društvu, konfliktni teoretičari vide razdor i sukob u svakoj točki socijalnog siste m a . Funkcionalisti (ili u najmanju ruku rani funkcionalisti) smatraju da svaki e l e m e n t socijalnog sistema doprinosi njegovoj stabilnosti; predstavnici k o n f l i k t n e teorije drže da m n o g i socijetalni elementi doprinose dezintegraciji i p r o m j e n i u društvu. Funkcionalisti smatraju da se društvo održava na okupu p o m o ć u n o r m i , vrijed nosti i zajedničkog morala. Konfliktni teoretičari smatraju da, bez obzira na to kakav tip p o r e t k a postoji u društvu, on proistječe iz dominacije članova društva koji posjeduju m o ć . T a m o gdje se funkcionalisti usredotočuju na koheziju stvore nu zajedničkim socijetalnim vrijednostima, konfliktni teoretičari naglašavaju ulo gu m o ć i u održavanju reda u društvu. D a h r e n d o r f ( 1 9 5 9 . ; 1 9 6 8 . ) je glavni predstavnik stanovišta da društvo ima dva lika (konfliktni i konsenzualni) i da stoga sociologijska teorija m o r a biti podjeljena u dva dijela - u konfliktnu teoriju i konsenzualnu teoriju. T e o r e t i č a r i konsenzusa trebali bi se baviti proučavanjem vrijednosne integracije u društvu, a konfliktni ispitivati sukobe interesa i prisilu k o j a održava društveni sistem na o k u p u , obzi r o m na p o s t o j e ć e sukobe. D a h r e n d o r f uviđa da društvo ne m o ž e opstojati bez konflikta i konsenzusa koji su jedan drugome preduvjet. Stoga, ne m o ž e m o imati konflikt a k o m u ne prethodi konsenzus. N a primjer, francuske d o m a ć i c e će se vrlo teško naći u sukobu s čileanskim igračima šaha zbog toga što m e d u njima nije bilo nikakvog k o n t a k t a , nikakve ranije integracije koja bi m o g l a poslužiti k a o osnovica za izbijanje k o n f l i k t a . S u p r o t n o je t a k o đ e r m o g u ć e - konflikt m o ž e voditi ka konsenzusu i integraciji. T a k a v primjer predstavlja savez između SAD i J a p a n a koji se razvio poslije završetka II. svjetskog rata. I pored očigledne međusobne povezanosti konsenzusa i k o n f l i k t a , D a h r e n d o r f nije optimističan u pogledu mogućnosti razvoja jedinstvene sociologijske teorije k o j a bi obuhvatila o b a procesa: "U sadašnjoj situaciji nije m o g u ć e pretpostaviti razvoj objedinjene teorije, iako je o n a u najvećoj m o g u ć o j mjeri privlačila mislioce od p o č e t a k a zapadne filozofije" ( 1 9 5 9 . : 1 6 4 ) . Izbjegavajući stvaranje jedinstvene t e o r i j e , D a h r e n d o r f se upušta u konstruiranje konfliktne teorije d r u š t v a . 7
D a h r e n d o r f zapravo započinje svoj rad pod velikim utjecajem strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a . O n konstatira da se, za funkcionaliste, socijalni sistem drži na o k u p u zbog d o b r o v o l j n e k o o p e r a c i j e ili općeg konsenzusa, ili pak zbog djelovanja o b a ova e l e m e n t a . M e đ u t i m , za teoretičare konflikta (ili prisile), društvo se održava na o k u p u "pojačanim ograničavanjem". T o znači da neki položaji u društvu raspolažu s v e ć o m k o l i č i n o m m o ć i i autoriteta negoli drugi. T a j e l e m e n t društvenog života vodi D a h r e n d o r f a prema osnovnoj tezi da različito raspoređiva nje autoriteta " n e p o v r a t n o postaje determinirajući činilac sistematskih društvenih konflikata" ( 1 9 5 9 . : 1 6 5 ) . Dahrendrof naziva konflikt i prisilu "ružnim licem društva"(1959:164). Možemo se, naravno, zapitati da li osoba koja ih drži "ružnima" može sama razviti adekvatnu teoriju konflikta i prisile. 7
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
113
AUTORITET D a h r e n d o r f se usredotočuje na šire društvene s t r u k t u r e . C e n t r a l n o mjesto u njegovoj tezi zauzima ideja da različiti položaji unutar društva imaju različite količine autoriteta. Autoritet ne boravi u pojedincima nego u p o l o ž a j i m a . D a h r e n d o r f se stoga ne interesira samo za strukturu položaja, nego i za k o n f l i k t medu njima: "Strukturalno porijeklo takvih konflikata treba potražiti u rasporedu soci jalnih uloga koje su o b o g a ć e n e očekivanjima dominacije ili podvrgavanja" ( 1 9 5 9 . : 1 6 5 , naše podvlačenje). P r e m a D a h r e n d o r f u , prvi je zadatak k o n f l i k t n e analize identifikacija različitih uloga autoriteta u društvu. O n se t a k o đ e r suprot stavlja o n i m a koji proučavaju individualnu razinu, naglašavajući p o t r e b u istraživa nja uloga autoriteta u najširim strukturama društva. N a primjer, on kritizira o n e što se u s r e d o t o č u j u na psihologijske ili bihevioralne karakteristike p o j e d i n a c a koji zauzimaju o d r e đ e n e položaje, i ide toliko daleko da za te koji primjenjuju takav pristup tvrdi da uopće nisu sociolozi. Autoritet koji je povezan sa statusima, ključni je element u D a h r e n d o r f o v o j analizi. Autoritet uvijek implicira i podređenost i nadređenost. O d onih koji posjeduju autoritet očekuje se da kontroliraju o n e koji su im p o d r e đ e n i ; o d n o s n o , o n i dominiraju ovim drugima zbog toga što oni t o o č e k u j u , a ne zbog nekih posebnih psihologijskih karakteristika autoriteta. T a k v a očekivanja, kakav je a u t o ritet, povezana su uz položaje, a ne uz o s o b e . Autoritet stoga nije generalizirani socijalni f e n o m e n ; oni koji se nalaze pod k o n t r o l o m , kao i dopuštena p o d r u č j a k o n t r o l e , određeni su u društvu. K o n a č n o , budući da je autoritet legitiman, sankcije se m o g u primjenjivati protiv svih onih koji mu se ne p o k o r a v a j u . 8
Autoritet za D a h r e n d o r f a , međutim, nije konstantan. T o je vidljivo iz činjenice da on povezuje autoritet uz položaje, a ne uz o s o b e . Stoga o s o b a k o j a ima autoritet u j e d n o j situaciji ne m o r a nužno imati autoritet u n e k o j d r u g o j . Slično t o m e , p o d r e đ e n a osoba u jednoj grupi može biti u n a d r e đ e n a u n e k o j drugoj grupi. T o slijedi iz D a h r e n d o r f o v o g argumenta da se društvo sastoji od m n o ž i n e jedinica koje naziva imperativno koordiniranim asocijacijama. O n e m o g u biti shvaćene k a o udruženja osoba koje su hijerarhijski k o n t r o l i r a n e od strane a u t o r i teta. U t a k v o m se društvu može naći m n o š t v o tih asocijacija, te neki p o j e d i n a c m o ž e zauzimati poziciju autoriteta u j e d n o j asocijaciji, a u drugoj biti subordiniran. Autoritet je u okviru svake asocijacije d i h o t o m a n ; stoga je unutar jedne asoci jacije m o g u ć e formirati samo dvije konfliktne grupe. G r u p e koje posjeduju a u t o r i tet i o n e koje su u subordiniranom položaju imaju različite interese koji su " k o n t r a d i k t o r n i u biti i u usmjerenju". Ovdje se susrećemo s drugim k l j u č n i m p o j m o m u D a h r e n d o r f o v o j teoriji konflikta, s interesima. G r u p e na vrhu i na dnu definirane su p o m o ć u zajedničkih interesa. D a h r e n d o r f je vrlo čvrst u svojim stavovima kada ističe da čak i interesi, što n a m o s o b n o zvuči t o l i k o psihologijski, predstavljaju zapravo globalne f e n o m e n e : "Za potrebe sociologijske analize konfliktnih grupa i grupnih konflikata, potrebno je pretpostaviti postojanje određenih strukturalno generiranih orijentacija akcija koje proU drugim radovima, Dahrendorf (1968.) nastavlja proučavati socijalne činjenice (na primjer, statuse i uloge), no istodobno posvećuje i dovoljno pažnje opasnostima reifikacije koja je tipična za takav pristup.
114
GLAVNE TEORIJE
istječu iz definiranih statusa. Uz pomoć analogije sa svjesnim ('subjektivnim') orijenta cijama akcije, čini nam se opravdanim opisati spomenute akcije kao interese ... Pretpo stavka ο 'objektivnim' interesima povezanim sa socijalnim statusima nema nikakvih psihologijskih implikacija; ona pripada području prave sociologijske analize" (Dahren dorf, 1 9 5 9 . : 1 7 5 ; kurziv naš). U okviru svake asocijacije, oni koji zauzimaju dominirajuće položaje trude se održati status quo, d o k se oni koji su podređeni trude izmijeniti situaciju. K o n f l i k t interesa u okviru svake asocijacije latentno je prisutan u svim v r e m e n i m a , što znači da je legitimitet autoriteta uvijek krajnje nesiguran. Konflikt interesa ne m o r a biti svjestan, a da bi nadređeni ili podređeni djelovali. Interesi jednih i drugih su objektivni u t o m smislu da reflektiraju očekivanja (uloge) povezane sa statusima. Pojedinci stoga ne moraju internalizirati navedena očekivanja ili ih čak biti svjesni, da bi počeli djelovati u skladu s njima. U k o l i k o zauzimaju o d r e đ e n e p o l o ž a j e , tada će se p o č e t i ponašati na očekivani način. Pojedinci su "usklađeni" ili "adaptirani" svojim ulogama o n d a kada doprinose konfliktu između podređenih i n a d r e đ e n i h . O v e nesvjesne očekivane uloge D a h r e n d o r f naziva latentnim interesima. M a n i f e stni interesi su latentni interesi koji su postali svjesni. O s n o v n i zadatak k o n f l i k t n e teorije k a k o je D a h r e n d o r f vidi je analiza povezanosti latentnih i manifestnih interesa. Pa ipak, akteri ne m o r a j u biti svjesni svojih interesa da bi djelovali u skladu s njima. D a h r e n d o r f nadalje razlikuje tri najšira tipa grupa. Prvi tip su quasi grupe, o d n o s n o , "agregati o s o b a s identičnim interesima uloga" (Dahrendorf, 1 9 5 9 . : 1 8 0 ) . O n e predstavljaju osnovicu za drugi tip grupa, interesne grupe. D a h r e n d o r f na sljedeći način opisuje ove dvije grupe: "Zajednički načini ponašanja karakteristični su za interesne grupe koje nastaju iz širih quasi grupa. Interesne grupe su grupe u striktnom smislu toga sociologijskog pojma; one su stvarni uzročnici grupnih konflikata. One posjeduju strukturu, oblik organizaci je, program ciljeva i svoje članstvo" (Dahrendorf, 1 9 5 9 . : 180). Iz m n o g i h tipova interesnih grupa proistječu i konfliktne koje se aktivno uključuju u grupne konflikte.
grupe, o d n o s n o one
D a h r e n d o r f smatra da su k o n c e p t i latentnih i manifestnih interesa, quasi grupa, interesnih i konfliktnih grupa bitni za objašnjenje socijalnog konflikta. P o d ideal nim uvjetima, nije p o t r e b n o raspolagati nikakvim drugim varijablama. M e đ u t i m , budući da uvjeti nikada nisu idealni, u proces se uključuje m n o g o različitih interventnih činilaca. D a h r e n d o r f spominje tehničke uvjete k a o , na primjer, ade k v a t n o osoblje, političke uvjete k a o , na primjer, o p ć a politička klima, i društvene uvjete k a o , na primjer, komunikacijske veze. N a č i n na koji su ljudi regrutirani u quasi grupe drugi je bitan uvjet za D a h r e n d o r f a . A k o je regrutiranje u grupe slučajno, smatra D a h r e n d o r f , tada interesna, a naposljetku i k o n f l i k t n a grupa, najvjerojatnije n e ć e nastati. N a s u p r o t M a r x u , D a h r e n d o r f ne smatra da će lumpenproletarijaf naposljetku oblikovati konfliktnu grupu, zato što se regrutiranje u tu grupu odvija slučajno. M e đ u t i m , ukoliko je regrutiranje u quasi grupe struktu-
Navedenim pojmom Marx je označavao stanovništvo s dna ekonomskog sistema, dakle one koji se nalaze ispod proletarijata.
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
115
r a l n o o d r e đ e n o , tada takve grupe predstavljaju p l o d n o tlo za f o r m i r a n j e i n t e r e snih grupa a, u nekim slučajevima, i konfliktnih grupa. K o n a č n i aspekt D a h r e n d o r f o v e konfliktne teorije je o d n o s k o n f l i k t a i p r o m j e n e . Ovdje on priznaje značaj rada Lewisa C o s e r a , koji se u s r e d o t o č i o na funkcije k o n f l i k t a za očuvanje status quoa. M e đ u t i m , D a h r e n d o r f smatra da je konzerva tivna funkcija konflikta samo jedan dio socijalne stvarnosti; te k o n f l i k t t a k o đ e r m o ž e voditi i do promjene i razvoja. U k r a t k o , D a h r e n d o r f smatra da se konfliktna grupa, kada se pojavi, uključuje u akcije koje dovode do p r o m j e n a u socijalnoj strukturi. K a d a je k o n f l i k t intenzi van, dolazi do radikalnih p r o m j e n e . U k o l i k o je konflikt praćen s nasiljem, struk turalna će se p r o m j e n a zbiti iznenada. Kakva god bila priroda k o n f l i k t a , s o c i o l o g m o r a biti pripravan proučavati odnose konflikta i p r o m j e n e , te k o n f l i k t a i status quoa. Dahrendorfovu konfliktnu teoriju moguće je kritizirati zbog ignoriranja poretka i stabilnosti društva, dok je funkcionalizam bio kritiziran zbog ignoriranja uloge k o n flikta i promjene. Konfliktna je teorija također bila kritizirana zbog njenog ideologij skog radikalizma, a funkcionalizam zbog svoje konzervativne orijentacije. U s p o r e d b a dviju teorija pokazuje da je konfliktna teorija daleko manje razvije na negoli f u n k c i o n a l n a . O n a nije ni izdaleka toliko rafinirana zato što ne nudi stvarnu inovacijsku perspektivu. Štoviše, mnogi najpoznatiji sociolozi, b a r e m u S A D , d o n e d a v n o su najveću pažnju posvećivali f u n k c i o n a l n o j teoriji, a relativno mali b r o j njih radio je razvijajući konfliktnu teoriju. K o n f l i k t n a teorija R a l p h a D a h r e n d o r f a bila je p r e d m e t o m b r o j n i h kritičkih analiza (na primjer, H a z e l r i g g , 1 9 7 2 . ; J . T u r n e r , 1 9 7 3 . ; W e i n g a r t , 1 9 6 9 . ) , uključu jući i n e k o l i k o kritičkih razmišljanja samog D a h r e n d o r f a ( 1 9 6 8 . ) . Prvo, D a h r e n d o r f o v m o d e l nije toliko jasan odraz M a r x o v i h ideja k o l i k o t o on sam tvrdi. U biti, njegov m o d e l predstavlja neadekvatno prenošenje M a r x o v e teorije u s o c i o l o giju. D r u g o , š t o s m o već istakli, konfliktna teorija ima više zajedničkog sa struktu ralnim f u n k c i o n a l i z m o m , negoli s M a r x o v o m t e o r i j o m . D a h r e n d o r f o v o naglaša vanje sistema (imperativno koordiniranih asocijacija), statusa i uloga, d i r e k t n o ga povezuje sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m . Z b o g toga njegova teorija pati o d m n o g i h nedostataka od kojih pati i sam strukturalni funkcionalizam. N a primjer, k o n f l i k t , k a k o se čini, misteriozno proistječe iz legitimnih sistema (upravo k a k o se t o dešava i u strukturalnom funkcionalizmu). N a d a l j e , k o n f l i k t n a teorija izgleda da ima i iste konceptualne logičke p r o b l e m e (na primjer, nejasni k o n c e p t i , t a u t o logije) k a o i strukturalni funkcionalizam. K o n a č n o , k a o i strukturalni funkcionali zam, o n a je g o t o v o u potpunosti m a k r o s k o p s k a teorija, što znači da m o ž e m a l o doprinijeti našem razumijevanju pojedinačne misli i akcije. M i s m a t r a m o da su i funkcionalizam i D a h r e n d o r f o v a konfliktna t e o r i j a n e a dekvatni zbog toga što objašnjavaju samo dio socijalnog života. Sociologija m o r a biti u stanju objasniti i p o r e d a k i konflikt, strukturu i p r o m j e n u . U p r a v o je p r o m j e n a motivirala m n o g e da pokušaju pomiriti konfliktnu i f u n k c i o n a l n u t e o r i ju. I a k o nijedan pokušaj nije bio p o t p u n o zadovoljavajući, ipak je postignut veći stupanj slaganja medu sociolozima ο t o m e k a k o je važno da teorija m o ž e objasniti i konsenzus i konflikt. Pa ipak, ne može se reći da svi teoretičari teže p o m i r e n j u ovih konfliktnih orijentacija. Sam D a h r e n d o r f , na primjer, smatra da ove dvije orijentacije treba koristiti ovisno ο situaciji. Prema njemu, kada p r o u č a v a m o k o n f l i k t , tada se t r e b a m o poslužiti k o n f l i k t n o m t e o r i j o m ; kada želimo ispitivati p o r e d a k , tada treba prihvatiti funkcionalističku perspektivu. Ovaj nas pristup ne
116
GLAVNE TEORIJE
zadovoljava, budući da s m a t r a m o da postoji jaka p o t r e b a za t e o r i j s k o m perspekti v o m k o j a će omogućiti simultano proučavanje konflikta i p o r e t k a . J o n a t h a n T u r n e r ( 1 9 7 5 . ; 1 9 8 2 . ) je pokušao reformulirati konfliktnu teoriju. O n naglašava tri osnovna p r o b l e m a konfliktne teorije kakvu je, na primjer, razvio D a h r e n d o r f . Prvo, ovoj teoriji nedostaje jasna definicija konflikta k o j a bi razgrani čila o n o što jeste od o n o g a što nije. D r u g o , konfliktna je teorija n e o d r e đ e n a , prvenstveno stoga što se ne može specificirati nivo analize na k o j o j n e t k o radi: "Tipičan je sljedeći p r o b l e m - k o d jedinica u konfliktu ostaje nejasno radi li se ο p o j e d i n c i m a , grupama, organizacijama, klasama, nacijama, zajednicama ili ο n e č e mu drugom" (J. T u r n e r , 1 9 8 2 . : 1 7 8 ) . T r e ć e , u k o n f l i k t n o j teoriji implicitno postoji funkcionalizam koji je odvlači daleko od njenih marksističkih k o r i j e n a . T u r n e r se usredotočuje na "konflikt kao proces događaja koji vode do o t v o r e n e interakcije s nasiljem različitog stupnja između najmanje dviju strana" ( 1 9 8 2 . : 1 8 3 ) . O n razvija proces u devet faza koje vode do o t v o r e n o g k o n f l i k t a . I a k o n a m se na prvi pogled može učiniti da se radi ο j e d n o s t r a n o m u z r o č n o m m o d e l u , T u r n e r vrlo pažljivo određuje i povratne sprege ili dijalektičke o d n o s e m e đ u pojedinim fazama. N a v e d e n i proces razvijen je na sljedeći način: 1. 2. 3.
4. 5. 6. 7. 8. 9.
Socijalni sistem se sastoji od većeg broja m e đ u s o b n o povezanih jedinica. M e đ u tim jedinicama postoji nejednaka distribucija vrijednih i rijetkih resursa. O n e jedinice socijalnog sistema koje ne primaju p r o p o r c i o n a l a n udjel resursa, započinju dovoditi u pitanje legitimitet sistema. ( T u r n e r zapaža da se t o najčešće dešava onda kada ljudi osjećaju da su njihove aspiracije k probitku b l o k i r a n e , kada ne postoji dovoljno kanala izražavanja pritužbi i kada ljudi nisu nagrađeni o n o l i k o k o l i k o to očekuju u različitim o b l a s t i m a ) . D e p r i v i r a n o stanovništvo započinje shvaćati da je u n j e g o v o m interesu p r o m j e n a sistema alokacije resursa. O n i koji su deprivirani počinju se e m o c i o n a l n o angažirati. P o s t u p n o dolazi do periodičnih, iako neorganiziranih, izbijanja frustracija. O n i koji su uključeni u konflikt postupno ga postaju sve svjesniji i sve se više e m o c i o n a l n o u njemu angažiraju. Pojačavaju se napori da se deprivirane grupe organizirano uključe u konflikt. K o n a č n o , između podređenih i privilegiranih izbija o t v o r e n i konflikt ra zličitog stupnja nasilja. Stupanj nasilja ovisi ο sposobnosti strana uključenih u konflikt da definiraju svoje stvarne interese, kao i stupnja do kojeg sistem raspolaže m e h a n i z m i m a upravljanja, reguliranja i kontroliranja k o n f l i k t a .
Ovakva T u r n e r o v a sistematizacija primjer je dobrog dopunjavanja konfliktne t e o r i j e , o s o b i t o zbog razdvajanja konfliktnih o d n o s a između aktera i socijalnih struktura. M e đ u t i m , i T u r n e r o v rad, kao i radovi mnogih drugih teoretičara konflikta, ostaju ipak d u b o k o uronjeni u strukturalno-funkcionalnu tradiciju. Z b o g toga ni on nije uspio ugraditi m n o g e spoznaje ο prirodi socijalnog konflikta koje se m o g u naći u različitim granama neomarksističke teorije.
Pokušaji pomirenja strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije Pierre van den Berghe ( 1 9 6 3 . ) do danas se najviše trudio da dode do pomirenja strukturalnog funkcionalizma i konfliktne teorije. O n navodi n e k o l i k o osnovnih
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
117
t o č a k a k o j e ova dva pristupa zajednički dijele. Prvo, obadvije su perspektive holističke; proučavaju društva kao sklopove m e đ u s o b n o povezanih dijelova te m e đ u s o b n i h o d n o s a dijelova. D r u g o , teoretičari koriste s a m o varijable koje p r o i stječu iz njihove teorije, ignorirajući varijable suprotne orijentacije. O n i bi trebali t a k o đ e r priznati da konflikt m o ž e doprinijeti integraciji, kao što integracija m o ž e uzrokovati konflikt. T r e ć e , van den Berghe uočava da obadvije teorije prihvaćaju evolucionistički pogled na društvenu promjenu - pogled koji smatra da se društvo progresivno unapređuje. Konfliktni će teoretičari smatrati da društvo n e p o v r a t n o napreduje p r e m a utopijskom društvu. Funkcionalisti kao Parsons smatraju da društvo p o s t u p n o postaje sve diferenciranije i osposobljenije da se b o r i sa s v o j o m o k o l i n o m . K o n a č n o , van den Berghe smatra obadvije teorije zapravo t e o r i j a m a r a v n o t e ž e . F u n k c i o n a l n a teorija naglašava socijetalni ekvilibrijum. U k o n f l i k t n o j teoriji, relacioni odnosi neizbježno vode postizanju n o v o g stanja ravnoteže na n e k o m d r u g o m , budućem stadiju razvoja. Van den B e r g h e o v rad d e m o n s t r i r a postojanje zajedničkih t o č a k a dviju teorija, no ne uspijeva ih p o m i r i t i ; m n o g e krupne razlike ostaju i dalje. R a d o v i Lewisa C o s e r a ( 1 9 5 6 . ) i J o s e p h a H i m e s a ( 1 9 6 6 . ) u s r e d o t o č u j u se na funkcije socijalnog konflikta. O v o u biti f u n k c i o n a l n o razmatranje konflikta stvar n o vodi p r e m a integriranju konfliktne i strukturalno-funkcionalne teorije. I a k o je njihov interes usmjeren na učinke ekvilibrija na konflikt, oni uviđaju da je p o t r e b n o paralelno proučavati destabilizirajuće učinke na p o r e d a k . N e k i oblici p o r e t k a , pa i previše reda u društvu, može dovesti do neravnoteže socijalnog sistema; na primjer, totalitarni vladaoci, usprkos njihovom usredotočenju na očuvanje p o r e t ka, m o g u razbiti stabilnost društva. M e đ u t i m , budući da je do sada vrlo m a l o u č i n j e n o na proučavanju načina na koji poredak proizvodi p r o m j e n u , u nastavku ć e m o se usmjeriti na proučavanje funkcija socijalnog konflikta. G e o r g Simmel je medu prvima napisao važan rad ο f u n k c i j a m a socijalnog k o n f l i k t a , a njegove je teze proširio C o s e r , koji je smatrao da k o n f l i k t m o ž e poslužiti utvrđivanju slabije integriranih grupa. U društvu koje se nalazi u procesu dezintegracije konflikt s nekim drugim društvom m o ž e p o n o v n o uspostaviti i n t e grativnu jezgru. Kohezivnost Z i d o v a u Izraelu m o ž e se b a r e m d j e l o m i č n o objasniti dugotrajnim sukobljavanjem s Arapskim zemljama na B l i s k o m istoku. Kraj k o n flikta m o g a o bi pojačati prikrivene napetosti u izraelskom društvu. K o n f l i k t k a o sredstvo učvršćenja društva, ideja je koju je već odavno iskoristila politička p r o p a ganda izmišljajući neprijatelja u onim situacijama u k o j i m a on ne postoji, ili usmjeravajući antagonizme prema n e k o m n e a k t i v n o m protivniku. K o n f l i k t s j e d n o m g r u p o m može dovesti do jačanja stupnja kohezije, d o v o d e ć i do serija saveza s drugim grupama. N a primjer, konflikt s Arapima d o v e o je do sklapanja saveza između SAD i Izraela. Smanjivanje konflikta između Izraela i Arapa m o g l o bi oslabiti veze između Izraela i S A D . Konflikt u društvu može dovesti do aktiviranja običnih, izoliranih p o j e d i n a c a . Protesti protiv Vijetnamskog rata m n o g e su mlade ljude u SAD motivirali da se prvi put aktiviraju u p o l i t i č k o m životu. Sa završetkom toga sukoba, m e đ u a m e r i č k o m o m l a d i n o m p o n o v o je zavladao duh apatije. K o n f l i k t t a k o đ e r ima i komunikacijsku funkciju. Prije izbijanja konflikta, grupe m o g u biti nesigurne u karakteristike protivničkih položaja, n o k a o rezultat k o n flikta, položaji i granice među grupama o b i č n o se razjasne. Stoga su p o j e d i n c i u boljoj poziciju izabrati pravilan tijek akcije u odnosu na njihove protivnike.
118
GLAVNE TEORIJE
K o n f l i k t t a k o đ e r o m o g u ć a v a grupama uključenim u sukob stjecanje jasnije ideje ο njihovoj relativnoj snazi čime se može značajno povećati m o g u ć n o s t približavanja ili postizanja m i r n o g rješenja. S teorijskog stajališta, m o g u ć e je spojiti funkcionalnu i konfliktnu teoriju promatrajući funkcije socijalnog konflikta. Ipak, m o r a se priznati da i k o n f l i k t t a k o đ e r ima disfunkcije. H i m e s ( 1 9 6 6 . ) se, kao i C o s e r , zainteresirao za funkcije konflikta, n o on se p o s e b n o bavi pručavanjem funkcija rasnog konflikta. H i m e s raspravlja ο o n o m e što smatra racionalnim grupnim akcijama američkih c r n a c a . N j e g a interesiraju namjerni oblici kolektivnog ponašanja, kojim se žele postići unaprijed postavljeni socijalni ciljevi. T a k v o ponašanje uključuje svjesni napad na o t v o r e n o definirana socijalna segregiranja. Primjeri takvih akcija uključuju legalne zahtjeve (za posti zanje prava na glasovanje, m o g u ć n o s t obrazovanja i socijalnog stanovanja), poli tičke akcije (na primjer, sudjelovanje u izborima i lobiranje) i nenasilne masovne akcije. H i m e s a su p o s e b n o zanimale m i r o t v o r n e akcije u okviru sistema; njegova analiza isključuje nasilne akcije kakve su, na primjer, p o b u n e i linč. Iako H i m e s izostavlja nasilne kolektivne konflikte, mi m o ž e m o vrlo lako izvesti f u n k c i o n a l n u analizu i ovih oblika kao mirovnih konflikata. P o b u n e iz kasnih 1 9 6 0 - i h godina bile su funkcionalne za američke C r n c e . O n i su demonstrirali c r n a č k u snagu i pokazali slabost bijele strukture m o ć i , iako su svakako imali i m n o g o disfunkcija (u obliku bijele protivničke r e a k c i j e ) . H i m e s smatra da rasni konflikti imaju strukturalnu i komunikacijsku funkciju, te funkcije solidarnosti i identiteta. Strukturalno, konflikt m o ž e izmijeniti r a v n o težu m o ć i između C r n a c a i d o m i n a n t n e bijele većine, povećavajući m o ć C r n a c a do te mjere da će Bijelci morati s njima pregovarati ο stvarima o d m e đ u s o b n e važnosti. Rasni konflikt može imati komunikacijske funkcije t a k o što će povećati osjetljivost za rasna pitanja, pojačavajući njihovu prisutnost u medijima, o m o g u ć a vajući time n e i n f o r m i r a n i m o s o b a m a stjecanje višeg stupnja i n f o r m i r a n o s t i , što će dovesti do izmjene k o n t e k s t a medurasne k o m u n i k a c i j e . Rasni konflikt m o ž e k o n a č n o zaustaviti staru "etiketu rasnih odnosa", povećavajući šanse za uspostavlja nje o t v o r e n e rasprave ο najhitnijim pitanjima. T a j konflikt m o ž e povećati solidar nost budući da m o ž e ujediniti C r n c e i uspostaviti odnose medu rasama. Č a k i tada kada se taj o d n o s osniva samo na konfliktu, on u krajnjoj instanci m o ž e postati o s n o v i c o m uspostavljanja m n o g o mirnijih i dugoročnijih o d n o s a . Funkcija identi teta rasnog konflikta o m o g u ć a v a C r n c i m a spoznaju ο t o m e t k o su, a dovodi i do razbistrivanja granica grupa. M o ž d a je najjasnija funkcija identiteta sadržana u osjećaju crnih učesnika da svoj identitet A m e r i k a n c a m o g u ostvariti b o r b o m za o s n o v n e principe slobode. Svaka od navedenih konfliktnih teorija pokušava integrirati ili barem povezati strukturalni funkcionalizam i konfliktnu teoriju. M e đ u t i m , svi su se ti pokušaji zadržali na širokoj socijetalnoj razini. U nastavku ć e m o se upustiti u proučavanje novijeg oblika koitfliktne teorije koja pod tim nazivom nastoji povezati globalne i manje društvene f e n o m e n e .
Prema integriranijoj konfliktnoj teoriji: rad Randalla Collinsa N a s a m o m p o č e t k u rasprave ο konfliktu, R. Collins ( 1 9 7 5 . ) vrlo j a s n o ističe da njegov interes nije ideologijski, o d n o s n o da raspravu neće započeti p o l i t i č k o m
STRUKTURALNI F UNKCIONALIZAM I KONF LIKTNE T E O R I J E
119
tvrdnjom ο t o m e da li je konflikt dobar ili loš. Umjesto toga, ističe ovaj a u t o r , izabrat će konflikt k a o žarišnu t o č k u realističkog stava da je k o n f l i k t m o ž d a najhitniji proces u društvenom životu. Z a razliku o d drugih teoretičara koji su počeli, ali i ostali na socijetalnoj razini, C o l l i n s konfliktu pristupa s individualističkog stajališta. O n sasvim j a s n o ističe da korijeni njegove teorije leže u e t n o m e t o d o l o g i j i i f e n o m e n o l o g i j i . Usprkos o s o b n o m priklanjanju individualnoj razini i teorijama malih socijalnih f e n o m e n a , Collins je svjestan da "sociologija ne može biti uspješna samo na m i k r o nivou" ( 1 9 7 5 . : 1 1 ) . O v a j autor smatra da sociologija ne može napredovati ako se ne bavi s o c i j e t a l n o m razinom. Pa ipak, ondje gdje većina teoretičara k o j e s m o u o v o m poglavlju susreli vjeruje da su socijalne strukture izvanjske i prinudne na p o j e d i n ca, Collins socijalne strukture smatra neodvojivim od aktera koji ih konstruiraju i čiji su obrasci interakcije njihova suština. Collins socijalne strukture smatra i n t e raktivnim o b r a s c i m a , a ne vanjskim i prinudnim entitetima. O s i m toga, t a m o gdje većina t e o r e t i č a r a ο kojima smo ranije raspravljali smatra da aktera ograničavaju vanjske sile, Collins tvrdi da akter k o n t i n u i r a n o kreira i rekreira socijalnu o r g a n i zaciju. C o l l i n s smatra marksističku teoriju " p o l a z n o m t o č k o m " konfliktne t e o r i j e , n o o n a je, p r e m a n j e g o v o m shvaćanju, o p t e r e ć e n a m n o g i m p r o b l e m i m a . S jedne strane, o n a je (kao i strukturalni funkcionalizam) vrlo ideologična, što ovaj autor svakako želi izbjeći. S druge strane, on M a r x o v u orijentaciju nastoji prikazati k a o o g r a n i č e n u s a m o na e k o n o m s k o područje, iako je to očigledno n e o p r a v d a n a prosudba. Z a p r a v o , iako se Collins dosta često poziva na M a r x a , njegova k o n f l i k tna teorija nalazi se pod relativno malim M a r x o v i m utjecajem. O n a je daleko više p o d utjecajem W e b e r a , D u r k h e i m a i, nadasve, f e n o m e n o l o g i j e i e t n o m e t o d o l o g i jeCollins se usredotočuje na područje socijalne stratifikacije jer je t o institucija koja dodiruje toliko m n o g o strana života, uključujući "bogatstvo, politiku, karije r e , obitelji, klubove, zajednice i životne stilove" (Collins, 1 9 7 5 . : 4 9 ) . P r e m a n j e g o vu mišljenju, velike teorije stratifikacije su "promašaji". U tu kategoriju on ubraja i marksističke i strukturalno-funkcionalne teorije. O n kritizira marksističku teoriju, na primjer, zbog "jednouzročnog objašnjenja m n o g o s t r u k o u z r o č n o g svijeta" ( C o l lins, 1 9 7 5 . : 4 9 ) . W e b e r o v a teorija samo je nešto više od "antisistema" p o m o ć u kojeg se m o g u pročavati osnovne karakteristike dviju najvećih teorija. W e b e r o v je rad do izvjesne mjere bio Collinsu koristan, ali "pokušaj f e n o m e n o l o g i j s k e s o c i o logije da utemelji sve k o n c e p t e u opažljivom svakodnevnom životu" (Collins, 1 9 7 5 . : 5 3 ) svakako su bili najvažniji zbog o s n o v n o g interesa ovog a u t o r a na proučavanje socijalne stratifikacije na m i k r o , a ne m a k r o nivou. P r e m a n j e g o v o m stajalištu, socijalna se stratifikacija, k a o i druge socijalne strukture, m o ž e ograniči ti na o s o b e koje se u svom svakodnevnom životu susreću u različitim standardizi ranim f o r m a m a . U s p r k o s interesu prema mikrosociologiji stratifikacije, Collins započinje (iako ima neke rezerve) s globalnim teorijama M a r x a i W e b e r a k a o o s l o n c i m a svog o s o b n o g rada. K r e ć e s M a r x o v i m principima smatrajući da o n i , "uz o d r e đ e n e prilagodbe osiguravaju osnovu za konfliktnu teoriju stratifikacije" (Collins, 1975.:58). Prvo, Collins se slaže s M a r x o v o m tvrdnjom da materijalni uvjeti proizvodnje života u m o d e r n o m društvu predstavljaju osnovnu odrednicu životnog stila svake
120
GLAVNE TEORIJE
o s o b e . O s n o v i c a privređivanja za život M a r x u predstavlja o d n o s o s o b e p r e m a privatnom vlasništvu. O n i koji posjeduju ili kontroliraju vlasništvo, m o g u zaraditi za svoj život m n o g o lakše i više nego li oni koji ga nemaju i koji su prisiljeni prodati svoju radnu snagu da bi mogli doći do sredstvava za proizvodnju. D r u g o , s marksističkog stajališta, materijalni uvjeti života ne utječu s a m o na to k a k o o s o b e zarađuju za svoj život, nego ovise i ο prirodi socijalnih grupa u različitim socijalnim klasama. D o m i n a n t n a socijalna klasa m o ž e lakše razviti k o h e rentnije socijalne grupe, m e đ u s o b n o povezane unutarnjim k o m u n i k a c i j s k i m m r e žama, negoli p o d r e đ e n a socijalna klasa. K o n a č n o , Collins naglašava da je M a r x t a k o đ e r ukazao na postojanje velikih socijalnih razlika među klasama u njihovom pristupu kulturi i k o n t r o l i kulturnog sistema. Više socijalne klase su u mogućnosti razviti vrlo artikulirane sisteme simbola i ideologija, koje često mogu nametnuti nižim socijalnim klasama. Niže socijalne klase imaju slabije razvijene sisteme simbola, od kojih su im m n o g e n a m e t n u l i o n i što posjeduju m o ć . Collins t a k o đ e r tvrdi da je W e b e r radio u okviru M a r x o v e teorije stratifikacije k o j u je č a k i dalje proširivao. W e b e r je utvrdio postojanje različitih o b l i k a konfli kata koji vode k višeslojnom sistemu stratifikacije (na primjer, klasa, status i m o ć ) . S druge strane, W e b e r je razvio vrlo složenu teoriju organizacije koju Collins t a k o đ e r vidi kao j e d n o od područja konflikta interesa. W e b e r je Collinsu t a k o đ e r važan zbog isticanja države kao posrednika koji k o n t r o l i r a sredstva nasilja, što je usmjerilo pažnju s konflikta u području e k o n o m i j e (sredstva za proizvodnju) na konflikte u državi. K o n a č n o , Collins ističe W e b e r a i zbog njegovog razumijevanja socijalnoga poprišta e m o c i o n a l n i h učinaka, o s o b i t o religije. K o n f l i k t se sasvim jasno m o ž e zbiti i u o v o m području, i navedeni e m o c i o n a l n i učinci, k a o i bilo koji drugi, m o g u biti iskorišteni kao oružja u socijalnom konfliktu. S ovakvim zaleđem, Collins počinje izgrađivati svoj osobni pristup stratifikaciji koji ima m n o g o više zajedničkog s f e n o m e n o l o g i j s k i m i e t n o m e t o d o l o g i j s k i m t e o r i j a m a negoli s m a r k s i z m o m ili W e b e r o v o m t e o r i j o m . C o l l i n s započinje s n e k o l i k o pretpostavki. Ljudi se o b i č n o smatraju socijabilnima, no oni su često u svojim socijalnim o d n o s i m a konfliktni. U socijalnim o d n o s i m a konflikt se događa najvjerojatnije zbog "žestoke prisile" koju jedna ili više o s o b a u interakciji uvijek m o ž e upotrijebiti. Collins vjeruje da ljudi nastoje v e o m a uvećati svoj "subjektivni položaj", i njihova sposobnost da to ostvare ovisi ο o s o b n i m resursima i ο resursi m a onih s k o j i m a interaktiraju. O n smatra da su ljudi sebični; stoga su sukobi m o g u ć i budući da grupe interesa m o g u biti p o prirodi antagonistične. Ovaj konfliktni pristup stratifikaciji m o ž e se reducirati na tri bitna principa. Prvo, C o l l i n s vjeruje da ljudi žive u svojim subjektivnim svjetovima k o j e su sami izgradili. D r u g o , različiti ljudi m o g u imati m o ć da utječu na o s o b n o i s k u s n o p o j e d i n c a ili da ga čak kontroliraju. T r e ć e , ljudi često pokušavaju kontrolirati p o j e d i n c a koji im se suprotstavlja. Najvjerojatniji rezultat je međusobni konflikt. N a osnovi iznijetoga, Collins razvija pet principa konfliktne analize koju pri mjenjuje na socijalnu stratifikaciju, iako je uvjeren da se oni m o g u primjeniti i na bilo koje drugo područje socijalnog života. Prvo, Collins vjeruje da se konfliktna teorija m o r a usredotočiti na stvarni život, a ne na apstraktne formulacije. Čini se da je t o odraz sklonosti p r e m a materijali stičkoj analizi marksističkog stila, a ne prema apstraktnosti strukturalnog funkcio nalizma. Collins nas upućuje da ο ljudima razmišljamo k a o ο životinjama čije
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
121
akcije, motivirane sebičnim interesima, m o g u biti objašnjene k a o manevri da bi se osigurale razne prednosti za postizanje zadovoljstva i izbjegavanje nezadovoljstva. Pa ipak, za razliku od teoretičara razmjene (vidi 7. poglavlje), C o l l i n s ne smatra ljude p o t p u n o racionalnim, i uvida da su e m o c i o n a l n o ranjivi u svojim n a p o r i m a da nadu zadovoljstvo. D r u g o , Collins vjeruje da konfliktna teorija stratifikacije m o r a ispitivati m a t e rijalne uvjete koji utječu na interakciju. I a k o su akteri najvjerojatnije p o d utjeca jem različitih činilaca kakvi su, na primjer, "fizički prostori, načini k o m u n i k a c i j e , snabdijevanje oružjem, sredstva za postizanje javnog utiska, alati, d o b r a " (Collins, 1 9 7 5 . . - 6 0 ) , svi akteri nisu usmjereni na isti način. O s n o v n a varijabla razlikovanja su resursi koje različiti akteri posjeduju. Akteri sa značajnim materijalnim resursi m a m o g u se oduprijeti ili m o g u modificirati spomenuta materijalna ograničenja, d o k oni sa slabijim resursima vjerojatno moraju svoje misli i akcije oblikovati p r e m a svojim materijalnim uvjetima. T r e ć e , Collins drži vjerojatnim da će se u situaciji nejednakosti, grupe k o j e kontroliraju resurse truditi eksploatirati one koji ih nemaju. O n je, m e đ u t i m , oprezan kada naglašava da ta potreba ne uključuje svjesnu kalkulaciju onih koji će polučiti dobit iz k o n k r e t n e situacije; oni naprosto teže postizanju o n o g a što vide kao svoj najveći interes, i u t o m procesu m o g u iskorištavati o n e koji ne raspolažu resursima. Č e t v r t o , Collins je želio da konfliktni teoretičari proučavaju sa stajališta i n t e r e sa, resursa i m o ć i t a k o đ e r i kulturne f e n o m e n e , kakvi su, na primjer, vjerovanja i ideali. V j e r o j a t n o će grupe koje raspolažu resursima, pa stoga i s m o ć i , biti u stanju n a m e t n u t i svoje sisteme ideja cijelom društvu; oni bez resursa imat će s a m o o n u ideju socijalnog sistema koja im je n a m e t n u t a . K o n a č n o , Collins se vrlo čvrsto priklanja znanstvenom proučavanju stratifika cije i svakog drugog aspekta društvenog svijeta. T o ga vodi do propisivanja n e k o l i k o osnovnih uputa. Sociolozi ne smiju samo teoretizirati ο stratifikaciji, n e g o je m o r a j u proučavati empirijski i, ukoliko je m o g u ć e , na k o m p a r a t i v a n način. H i p o t e z e se moraju formulirati i testirati empirijski p o m o ć u k o m p a r a t i v n i h analiza. N a p o k o n , sociolog m o r a istraživati uzroke socijalnih f e n o m e n a , n a r o č i t o složene uzroke bilo kojeg oblika socijalnog ponašanja. O v a k v a vrsta znanstvene orijentacije dovodi Collinsa do razvijanja široke lepe ze prijedloga ο o d n o s i m a između konflikta i različitih specifičnih aspekata druš tvenog života. Ovdje ih m o ž e m o prezentirati samo n e k o l i k o , nadajući se da će čitatelji na ovaj način dobiti osnovni uvid ο tipu konfliktne sociologije R. Collinsa. 1.0. Osnovne determinante individualnih oblika ponašanja su iskustva davanja i primanja naređenja. 1.1. Što više netko daje naređenja, postaje više ponosan, samouvjeren, formalan i identificiran s organizacijskim idealima u čije ime opravdava izdavanje naredbi. 1.2. Sto više netko slijedi naređenja, postaje više servilan, fatalističan, otuđen od organizacijskih ideala, prilagođen vanjskim utjecajima, nepovjerljiv prema drugima, zaokupljen izvanjskim nagradama i amoralan. (Collins, 1 9 7 5 . : 7 3 - 7 4 ) Između ostalog, ovi prijedlozi odražavaju Collinsovo shvaćanje proučavanja manifestacija socijalnih konflikata na m i k r o nivou.
znanstvenog
122
GLAVNE TEORIJE
Collins se nije zadovoljio time da proučava konflikt unutar sistema socijalne stratifikacije, nego je težio njegovom proširenju na druga sociološka p o d r u č j a . N a primjer, proširio je analizu stratifikacije na proučavanje o d n o s a između spolova i između starosnih grupa. O n drži da je obitelj poprište seksualnih konflikata u k o j i m a su muškarci pobjednici, a žene su im podređene i zbog toga n e j e d n a k o tretirane. Slično t o m e , on p r o m a t r a i odnose među različitim starosnim grupama, p o s e b n o među mladim i starijima, kao konflikt. T o je u suprotnosti sa struktural nim funkcionalistima koji socijalizaciju i internalizaciju vide k a o h a r m o n i č n e p r o c e s e . Collins proučava resurse s kojima raspolažu razne starosne skupine. Odrasli raspolažu v e ć o m raznolikošću resursa k a o što su iskustvo, veličina, snaga te sposobnost zadovoljavanja fizičkih potreba mladih. N a s u p r o t t o m e , jedan od značajnih resursa s kojim raspolažu mladi je fizička privlačnost. T o znači da će mlađi v j e r o j a t n o biti ovisni ο starijima. Pa ipak, kada djeca odrastaju, o n a prisva jaju više resursa i m o g u se snažnije oduprijeti, čime povećavaju socijalni konflikt m e đ u generacijama. Collins t a k o đ e r proučava formalne organizacije iz konfliktne perspektive. O n ih vidi kao mreže međusobnih utjecaja i također kao poprišta u k o j i m a se konflikt ni interesi realiziraju. U k r a t k o , "organizacije su poprišta b o r b e " (Collins, 1 9 7 5 . : 2 9 5 ) . Ovu tvrdnju formulira u obliku pretpostavke. N a primjer, on navodi da "prisila dovodi do snažnih pokušaja izbjegavanja prisile" (Collins, 1 9 7 5 . : 2 9 8 ) . N a s u p r o t t o m e , on osjeća da je nuđenje nagrada poželjnija strategija: " K o n t r o l a materijalnih nagrada vodi usaglašavanju sve do stupnja na k o j e m su o n e d i r e k t n o vezane uz poželjni tip ponašanja" (Collins, 1 9 7 5 . : 2 9 9 ) . Ove i druge pretpostavke ukazuju na C o l l i n s o v o usmjerenje prema znanstvenom, uglavnom m i k r o - o r i j e n t i r a n o m proučavanju konflikta. Sumirajući, m o ž e m o ustvrditi da Collins, k a o ni D a h r e n d o r f , ne predstavlja pravog predstavnika marksističke konfliktne teorije, premda zbog drugih razloga. I a k o Collins uzima M a r x a kao svoju polaznu t o č k u , D ü r k h e i m , W e b e r , a p o s e b n o e t n o m e t o d o l o g i j a imali su m n o g o značajniji utjecaji na njegov rad. Collinsova orijentacija na istraživanja manjih društvenih oblika vrlo je k o r i s n a ; međutim, u n a t o č nastojanju da ostvari integrirane teorije za proučavanje širih i užih f e n o m e na, takav zadatak nije ispunio.
Prema marksističkoj konfliktnoj teoriji Z a prijelaz na sljedeće poglavlje ο marksističkim teorijama, pozabavit ć e m o se r a d o m Andre G u n d e r F r a n k a ( 1 9 6 6 . / 1 9 7 4 . ) i njegovom k r i t i k o m van den B e r g h e ovih pokušaja p o m i r e n j a konfliktne teorije i strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a . O d najveće je važnosti F r a n k o v o uvjerenje da je konfliktna teorija tip neadekvatne marksističke teorije. Stoga, d o k god van den B e r g h e možda i p o m i r u j e konfliktnu teoriju sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m , on bi to m n o g o teže u č i n i o a k o bi konfliktna teorija stvarno bila istinska marksistička teorija. F r a n k odbija, t o č k u po t o č k u , sve van den B e r g h e o v e tvrdnje ο pomirenju konfliktne i strukturalno-funkcionalne teorije. Prva je van den B e r g h e o v a točka bila da i jedna i druga teorija prihvaćaju holistički pristup. F r a n k priznaje da u t o m smislu postoji o d r e đ e n a podudarnost. T a k o đ e r upozorava na n e k o l i k o krucijalnih razlika. N a primjer, F r a n k smatra da istinski marksisti proučavaju cjelinu, dok strukturalni funkcionalisti i pored naizgled iste orijentacije većinu v r e m e n a troše
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
123
na proučavanje dijelova socijalnih sistema. Ovdje je F r a n k u pravu, m e đ u t i m n e k e varijante istinskijih neomarksističkih teorija t a k o đ e r proučavaju s a m o jednu k o m p o n e n t u socijalne cjeline (na primjer, e k o n o m i j u ili kulturu). Sljedeće objašnjenje odbijanja van den B e r g h e o v e prve t o č k e je uvjerljivije. F r a n k smatra da marksistič ki mislioci, zbog svoje materijalističke orijentacije, proučavaju stvarne socijalne cjeline, d o k strukturalni funkcionalisti (i neki konfliktni teoretičari) proučavaju apstraktne cjeline. Parsonsov k o n c e p t socijalnog sistema predstavlja odličan pri mjer p o t o n j e t o č k e . J o š uvijek u vezi s h o l i z m o m , F r a n k smatra da strukturalni funkcionalisti i pravi marksistički mislioci postavljaju vrlo različita pitanja kada proučavaju socijalne cjeline. Strukturalni funkcionalisti, na primjer, uzimaju postojeći socijalni sistem k a o dat i ne pitaju se ο n j e g o v o m legitimitetu. Marksistički znanstvenici pak ispituju p o s t o j e ć e društvo (bez obzira bilo o n o kapitalističko, socijalističko ili k o m u n i s t i č k o ) podvrgavajući ga intenzivnoj analizi i kritici. O n i su usmjereni prema razumijevanju budućeg društva, a ne deifikaciji postojećeg. O s i m n a v e d e nog, postoji još jedna bitna razlika između dva pristupa. Stvarni marksisti se usredotočuju na socijalnu cjelinu, smatrajući da je znanje ο njoj b i t n o za shvaćanje njenih dijelova. N o , čak i o n d a kada se strukturalni funkcionalisti, u s r e d o t o č u j u na cjelinu društva, njihov je krajnji cilj razumijevanje dijelova, n a r o č i t o specifičnih socijalnih institucija. K o n a č n o , budući da strukturalni funkcionalisti proučavaju apstraktne sisteme, m o g u se usmjeriti na proučavanje bilo kojeg totaliteta. Marksistički su t e o r e t i č a r i u s r e d o t o č e n i na naturalizam, a totalitet koji proučavaju ograničen je stvarnim socijalnim svijetom. Svijet, a ne apstraktni teorijski sistem, određuje o n o što izučavaju. S t o g a je dijalektičar usmjeren na p r o m j e n u socijalne cjeline a ne s a m o na n j e n o proučavanje, k a o što je t o , na primjer, slučaj sa strukturalnim f u n k c i o n a listima. D r u g a t o č k a ο k o j o j raspravlja van den Berghe je tvrdnja da obadvije n a v e d e n e teorije ignoriraju varijable druge teorije. Stoga, misli van den B e r g h e , strukturalni bi funkcionalisti trebali od konfliktnih teoretičara učiti ο k o n f l i k t u , kao što bi i konfliktni teoretičari mogli ο konsenzusu naučiti nešto od strukturalnih f u n k c i o nalista. N a v e d e n i stav F r a n k kritizira na n e k o l i k o načina. Prvo, on smatra da t o o m a l o v a ž a v a obadvije teorijske perspektive, jer i marksistička teorija i strukturalni funkcionalizam mogu m n o g o toga reći / ο konfliktu i ο konsenzusu. D r u g o , F r a n k t a k o đ e r tvrdi da strukturalni funkcionalisti, kada pokušavaju integrirati marksi stičke ideje, te ideje iskrivljavaju do stupnja neprepoznatljivosti. T r e ć e , čak i o n d a kada se strukturalni funkcionalisti interesiraju za konflikt, čine to s vrlo o g r a n i č e nim d o m e t o m . N a primjer, oni mogu željeti proučavati funkciju socijalnog k o n flikta, ali ne i ispitivati, na primjer, socijalnu dezintegraciju i socijalnu revoluciju. P r e m a F r a n k u , strukturalni funkcionalisti raspolažu o g r a n i č e n o m m o g u ć n o š ć u integriranja k o n f l i k t a i konsenzusa. Pa ipak, on smatra da konflikt i konsenzus m o g u biti integralni dio marksističke teorije. O n a m o ž e obuhvatiti vrlo široki raspon stupnjeva konflikta, uključujući i dezintegrirajući konflikt. Štoviše, obzi r o m na dijalektiku, marksistička teorija je p o s e b n o d o b r o o p r e m l j e n a za razmatra nje integracije kohezije i konflikta. V a n den B e r g h e o v a treća t o č k a tvrdi da dvije navedene teorije dijele zajednički interes za proučavanje evolutivne p r o m j e n e , no F r a n k upozorava na tri važne razlike. Prvo, strukturalni će funkcionalisti najčešće proučavati p r o m j e n u unutar
124
GLAVNE TEORIJE
sistema, d o k će dijalektičari proučavati promjenu cijelog sistema i njegove socijal ne strukture. D r u g o , obadvije škole imaju različite prioritete u svom proučavanju p r o m j e n e . Z a strukturalne funkcionaliste, struktura predstavlja izvor p r o m j e n e ; za dijalektičare, p r o m j e n a je uzrok strukture. N a p o k o n , za funkcionaliste, p r o m j e na je apstraktan proces, dok za marksiste predstavlja dijalektički p r o c e s u okviru stvarnih društava. K o n a č n o , van den Berghe smatra da su obadva pristupa zapravo teorije ekvilibrijuma. T o svakako vrijedi za strukturalni funkcionalizam, ali ne i za marksistič ku teoriju. Ovakva tvrdnja ignorira, medu ostalim, marksističko shvaćanje p o s t o janja n e r a v n o t e ž e , negacije u društvu. Z a marksiste, društvo u sebi sadržava sjeme svoje vlastite transformacije i revolucije. Marksisti m o g u govoriti ο ravnoteži, no njihovi još snažniji k o n c e p t i svakako su neravnoteža i p r o m j e n a . Sumirajući, istaknimo da F r a n k smatra k a k o van den B e r g h e nije b i o iskren p r e m a marksističkoj teoriji odvajajući je od konfliktne teorije i integrirajući je sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m . Iako konfliktna teorija ima neke marksističke e l e m e n t e , o n a svakako nije pravi nasljednik originalne M a r x o v e teorije. U sljede ć e m poglavlju obratit ć e m o se t e o r i j a m a koje su m n o g o legitimniji nasljednici.
SAŽETAK Strukturalni funkcionalizam bio je d o m i n a n t n a teorija u sociologiji do pred samo n e k o l i k o godina. K o n f l i k t n a teorija bijaše njegov glavni osporavatelj, i činilo se da će ga zamijeniti k a o d o m i n a n t n a teorija. M e đ u t i m , posljednjih godina dogodile su se u tim t e o r i j a m a dramatične p r o m j e n e . Obadvije su teorije bila oštro kritizirane, a m n o š t v o alternativnih teorija (o kojima ć e m o raspravljati do kraja ove knjige) privukle su čak i veću pažnju i veći broj sljedbenika. Danas su svakako i struktu ralni funkcionalizam i konfliktna teorija još uvijek veoma značajne, n o o n e svoje mjesto moraju podijeliti s m n o ž i n o m drugih značajnih teorija u sociologiji. I a k o strukturalni funkcionalizam postoji u n e k o l i k o varijanti, naša je pažnja ovdje bila usmjerena na socijetalni funkcionalizam s njegovim u s r e d o t o č e n j e m na globalne f e n o m e n e , na razmatranje međusobnih veza na socijetalnoj razini i ograničavajućih učinaka socijalnih struktura i institucija na a k t e r e . Socijetalni strukturalni funkcionalizam ima svoje korijene u radu C o m t a , S p e n c e r a i D u r k h e ima, dijeleći njihove interese za organicizam, socijetalne potrebe i, m n o g o značaj nije - strukture i funkcije. Strukturalni funkcionalizam je na tragu takve tradicije znatno p o v e ć a o zanimanje za socijalne sisteme, podsisteme, o d n o s e m e đ u podsistemima i sistemima, za ravnotežu, kao i za redovitost p r o m j e n e . Proučili s m o četiri rada strukturalnih funkcionalista (Davis i M o o r e ; Aberle i suradnici; Parsons; M e r t o n ) . Davis i M o o r e u j e d n o m od najpoznatijih i najviše kritiziranih radova u historiji sociologije ispituju socijalnu stratifikaciju k a o soci jalni sistem i razne pozitivne funkcije koje izvodi. Aberle i njegove kolege se, u m n o g o o p ć e n i t i j e m radu, interesiraju za različite funkcije i strukture za koje vjeruju da ih društvo m o r a posjedovati da bi preživjelo. Između ostalog, društvo m o r a imati dovoljan broj stanovnika, sredstva s kojima će upravljati svojom o k o l i n o m , m e t o d a m a seksualnog upućivanja, diferencijacijom uloga i n a č i n i m a raspoređivanja ljudi u različite uloge, sistemima k o m u n i k a c i j e , zajedničkim kogni tivnim orijentacijama, zajedničkim ciljevima, m e t o d a m a reguliranja načina ostva-
STRUKTURALNI FUNKCIONALIZAM I KONFLIKTNE T E O R I J E
125
rivanja ovih ciljeva, m e t o d a m a reguliranja afektivnosti, a d e k v a t n o m socijalizaci j o m i e f e k t i v n o m socijalnom k o n t r o l o m . T a k o đ e r s m o , do izvjesnog stupnja, raspravili strukturalno-funkcionalnu t e o r i ju T . Parsonsa i njegove ideje ο četiri funkcionalna imperativa svih sistema akcije - adaptaciju, postizanje cilja, integraciju i latenciju (AGIL). Analizirali s m o i njegov strukturalno-funkcionalni pristup koji uključuje četiri sistema akcije - socijalni sistem, kulturni sistem, sistem ličnosti i bihevioralni organizam. K o n a č n o , bavili s m o se njegovim strukturalno-funkcionalnim pristupom socijalnoj p r o m j e n i , s njegovom evolucionom teorijom. M e r t o n o v pokušaj da razvije "paradigmu" funkcionalne analize najznačajniji je rad u okviru m o d e r n o g strukturalnog funkcionalizma. M e r t o n započinje kritizira jući n e k e od najnaivnijih stajališta strukturalnog funkcionalizma, a zatim nastoji razviti adekvatniji model strukturalno-funkcionalne analize. M e r t o n se slaže s j e d n o m t o č k o m svojih p r e t h o d n i k a - p o t r e b o m da se proučavaju najširi socijalni f e n o m e n i . M e đ u t i m , on smatra da se uz usredotočenje na pozitivne funkcije, strukturalni funkcionalizam m o r a zanimati i za disfunkcije, pa č a k i za n e - f u n k c i je. S tim d o d a c i m a , M e r t o n traži da se analitičari zainteresiraju za proučavanje p o t p u n e ravnoteže funkcija i disfunkcija. Nadalje, on tvrdi da se, izvodeći struktu r a l n o - f u n k c i o n a l n u analizu, m o r a m o udaljiti od globalnih analiza specificirajući nivoe na k o j i m a r a d i m o . M e r t o n također dodaje i ideju da funkcionalisti m o r a j u proučavati ne samo manifestne (intendirane) nego i latentne (neintendirane) funkcije. N a d a l j e , raspravili s m o m n o g o b r o j n e kritike strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a koje su uspjele oslabiti njegov kredibilitet i popularnost. R a z m o t r i l i s m o kritiku koja tvrdi da je on ahistoričan, nesposoban da raspravi p r o b l e m k o n f l i k t a i p r o m j e n e , vrlo konzervativan, zaokupljen socijetalnim o g r a n i č e n j i m a aktera, teleo l o g i č a n , tautologičan, te da prihvaća legitimacije elita. Z a t i m s m o razmotrili najnovije oblike n e o f u n k c i o n a l i z m a kao nastojanja da se sačuva snaga strukturalnog funkcionalizma, a da se i s t o d o b n o prevladaju njegove najuočljivije slabosti. Drugi dio ovog poglavlja posvetili smo proučavanju glavne alternative struktu r a l n o m funkcionalizmu u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama - k o n f l i k t n o j teoriji. Najznačajniji rad u ovoj tradiciji je djelo R a l p h a D a h r e n d o r f a koji, iako se u p o r n o trudio slijediti marksističku tradiciju, može biti najbolje shvaćen kao "izokrenuti" strukturalni funkcionalist. D a h r e n d o r f proučava promjenu, a ne ravnotežu; k o n flikt, a ne p o r e d a k ; nadalje, načine na koje dijelovi društva p r i d o n o s e p r o m j e n i , a ne njegovoj stabilinosti; konflikt i prisilu, a ne n o r m a t i v n a ograničenja. D a h r e n d o r f izlaže cjelovitu teoriju konflikta koja je slična globalnim strukturalno-funkci o n a l n i m teorijama poretka. T a k v u orijentaciju reflektira njegovo usredotočenje na autoritet, socijalne položaje, imperativno k o o r d i n i r a n e asocijacije, interese, quasi grupe, te interesne i konfliktne grupe. D a h r e n d o r f o v a teorija, m e đ u t i m , pati o d sličnih p r o b l e m a kao i strukturalni funkcionalizam; osim toga, o n a reprezentira prilično osiromašen pokušaj inkorporiranja marksističke teorije. D a h r e n d o r f t a k o đ e r podliježe kritici jer je bio zadovoljan s alternativnim t e o r i j a m a p o r e t k a i k o n f l i k t a , a nije pokušao teorijski integrirati te dvije teorije. Posljednja nas kritika vodi do pojedinih radova usmjerenih na pokušaje p o m i renja konfliktne teorije i strukturalnog funkcionalizma. Van den B e r g h e razmatra n e k o l i k o osnovnih t o č a k a koje su zajedničke ovim dvjema t e o r i j a m a , a C o s e r i
126
GLAVNE TEORIJE
H i m e s analiziraju funkcije socijalnog konflikta. I a k o svi ovi pokušaji d o v o d e do nekih poboljšanja, i sami imaju ozbiljnih slabosti, p o s e b n o zbog t e n d e n c i j e da se g o t o v o u potpunosti usredotoče na proučavanje najširih društvenih f e n o m e n a . Collins se trudio prevladati navedene p r o b l e m e integrirajući k o n f l i k t n e teorije ο globalnim sistemima s e t n o m e t o d o l o g i j s k i m pristupom, ali u t o m e nije d o v o l j n o uspio, o s o b i t o s globalnim društvenim f e n o m e n i m a . O v o poglavlje završavamo s F r a n k o v o m kritikom van den B e r g h e o v o g pokuša ja integriranja konfliktne i strukturalnofunkcionalne teorije. F r a n k o v a središnja teza jest da k o n f l i k t n a teorija predstavlja neadekvatan odraz spoznaja preuzetih iz M a r x o v e t e o r i j e . Imajući t o na u m u , prelazimo na 4 . poglavlje, u k o j e m ć e m o raspraviti veći broj pokušaja usmjerenih na razvijanje adekvatnije marksističke sociologijske teorije.
Č E T V R T O POGLAVLJE: Varijante neomarksističke sociologijske teorije
EKONOMSKI DETERMINIZAM HEGELIJANSKI MARKSIZAM GYÖRGY LUKACS ANTONIO GRAMSCI
KRITIČKA TEORIJA
GLAVNE KRITIKE GLAVNI DOPRINOSI KRITIKA KRITIČKE T E O R I J E IDEJE JÜRGENA HABERMASA
STRUKTURALNI MARKSIZAM
KRITIKA OSTALIH MARKSISTIČKIH TEORIJA PRINCIPI STRUKTURALNOG MARKSIZMA PONOVNA ANALIZA MARXA: DJELO LOUISA ALTHUSSERA NICOS POULANTZAS: PRIVREDA, POLITIKA I IDEOLOGIJA KRITIČKE REAKCIJE NA STRUKTURALNI MARKSIZAM
NEOMARKSISTIČKA EKONOMSKA SOCIOLOGIJA MONOPOLISTIČKI KAPITAL RAD I MONOPOLISTIČKI KAPITAL SUVREMENIJI PRIMJERI MARKSISTIČKE EKONOMSKE SOCIOLOGIJE
HISTORIJSKI USMJEREN MARKSIZAM MODERNI SVJETSKI SISTEM DRŽAVE I SOCIJALNE REVOLUCIJE
NAJNOVIJI OBLICI RAZVOJA: MARKSISTIČKA TEORIJA IGARA SAŽETAK U 3 . s m o poglavlju raspravili širenje konfliktne teoriji k a o reakcije na n e k e p r o b l e m e strukturalnog funkcionalizma. O s n o v n i naglasak u t o m poglavlju osni vao se na tvrdnji da, iako se konfliktna teorija može povezati s m a r k s i s t i č k o m tradicijom, o n a predstavlja prilično siromašnu verziju te teorije. U o v o m ć e m o poglavlju razmotriti različite varijacije sociologijskih teorija k o j e bolje odražavaju M a r x o v e ideje. K a k o će se uskoro ustanoviti, M a r x o v utjecaj nije bio j e d n o z n a čan. Budući da je njegova teorija sveobuhvatna, razni su teoretičari m o g l i tvrditi da rade u skladu s usmjerenjima koja nalaze u njegovom radu. U biti, iako svatko
128
GLAVNE TEORIJE
o d njih tvrdi da je pravi nasljednik M a r x o v e teorije, medu njima ostaje i nadalje m n o g o nepremostivih razlika.
Karl Marx: biografska skica Karl Marx je rođen u Trieru, u Pruskoj, 5. svibnja 1818 godine. Njegov otac, odvjetnik, osigurao je obitelji solidnu egzistenciju predstavnika srednje klase. I otac i majka potjecali su iz rabinskih obitelji, no iz poslovnih razloga otac je prešao na luteranstvo. 1841. godine Marx postiže doktorat iz filozofije na Sve učilištu u Berlinu, koje je bilo pod velikim utjecajem Hegela i mladohegelijanaca koji su podržavali, ali i kritizirali svoga učitelja. Marxov doktorat bio je suha filozofska rasprava koja ima vrlo malo sličnosti s njegovim kasnijim mnogo radikalnijim i mnogo pragmatičnijim radom. Po završetku studija, Marx postaje suradnik liberalno-radikalnih novina f nakon deset mjeseci njihov glavni urednik. Međutim, zbog izraženih političkih stavova, vlada je vrlo brzo zabranila izlaženje novina. Najraniji članci koje je Marx u ovom periodu objavljivao u novinama odražavaju velik broj stavova koji će upravljati njegovim cjelokupnim životom. Oni su predstavljali liberalnu mješavinu demokratskih principa humanizma i idealizma. Marx je odbacio apstraktnost hegelijanske filozofije, naivne snove utopijskih komunista i onih aktivista koji su inzistirali na nečemu što je držao preuranjenom političkom akcijom Odbacujući takve aktivnosti, Marx postavlja osnovicu za svoj vlastiti život i rad: "Na praktične akcije, pa čak i one masovne, u trenutku kada postanu opasne, vlada može odgovoriti topovima, ali ideje koje preplavljuju naš um i pobjeđuju posredstvom naših uvjere nja, ideje prema kojima je um usmjerio našu svijest, predstavljaju lance koji se ne mog_ prekinuti ukoliko netko ne želi slomiti vlastito srce; oni su demoni koji mogu biti prevladan jedino ako im se čovjek podvrgne" (Marx, 1842 71977. :20. Marx se oženio 1843. godine i ubrzo napustio Njemačku, zamijenivši je mnoge liberalnijom atmosferom Pariza. Tamo se nastavio boriti s idejama Hegela i mladohe gelijanaca, no uskoro se susreće s novom cjelinom ideja - francuskim socijalizmom engleskom političkom ekonomijom. Marx je na jedinstven način kombinirao hegelijantzam, socijalizam i političku ekonomiju koji su oblikovali njegovo intelektualno usmjere nje. Od velike je važnosti bio i susret s čovjekom koji će postati njegov doživotr* prijatelj, njegov dobrotvor i suradnik - Friedrich Engels (Carver, 1983.). Sin vlasnika tekstilne tvornice, Engels postaje socijalistički kritičar uvjeta u kojima živi radnička klasa. Može se reći da veliki dio Marxovog suosjećanja sa stradanjima i uvjetima života radničke klase potječe od Engelsa i njegovih ideja. 1844. godine Engels i Marx imali s«. dugotrajnu raspravu u poznatoj pariškoj kavani, i tu su uspostavili temelje povezanost koja je trajala cijeli život. Ο tom je razgovoru Engels rekao: "Potpuno slaganje n a š * pogleda u svim teorijskim područjima postalo je očigledno ... i od tog trenutka započinje naš zajednički rad" (McLellan, 1973.:131). Tijekom navednog perioda, Marx je uglav nom pisao akademske radove (mnogi su ostali neobjavljeni za njegova života) koji su. se uglavnom odnosili na njegove veze s hegelijanskom tradicijom (na primjer, S v e t i
128
GLAVNE TEORIJE
o d njih tvrdi da je pravi nasljednik M a r x o v e teorije, medu njima ostaje i nadalje m n o g o nepremostivih razlika.
Karl Marx: biografska skica Karl Marx je rođen u Trieru, u Pruskoj, 5. svibnja 1818. godine. Njegov otac, odvjetnik, osigurao je obitelji solidnu egzistenciju predstavnika srednje klase. I otac i majka potjecali su iz rabinskih obitelji, no iz poslovnih razloga otac je prešao na luteranstvo. 1841. godine Marx postiže doktorat iz filozofije na Sve učilištu u Berlinu, koje je bilo pod velikim utjecajem Hegela i mladohegelijanaca koji su podržavali, ali i kritizirali svoga učitelja. Marxov doktorat bio je suha filozofska rasprava koja ima vrlo malo sličnosti s njegovim kasnijim mnogo radikalnijim i mnogo pragmatičnijim radom. Po završetku studija, Marx postaje suradnik liberalno-radikalnih novina i nakon deset mjeseci njihov glavni urednik. Međutim, zbog izraženih političkih stavova, vlada je vrlo brzo zabranila izlaženje novina. Najraniji članci koje je Marx u ovom periodu objavljivao u novinama, odražavaju velik broj stavova koji će upravljati njegovim cjelokupnim životom. Oni su predstavljali liberalnu mješavinu demokratskih principa humanizma i idealizma. Marx je odbacio apstraktnost hegelijanske filozofije, naivne snove utopijskih komunista i onih aktivista koji su inzistirali na nečemu što je držao preuranjenom političkom akcijom. Odbacujući takve aktivnosti, Marx postavlja osnovicu za svoj vlastiti život i rad: "Na praktične akcije, pa čak i one masovne, u trenutku kada postanu opasne, vlada može odgovoriti topovima, ali ideje koje preplavljuju naš um i pobjeđuju posredstvom naših uvjere nja, ideje prema kojima je um usmjerio našu svijest, predstavljaju lance koji se ne mogu prekinuti ukoliko netko ne želi slomiti vlastito srce; oni su demoni koji mogu biti prevladani jedino ako im se čovjek podvrgne" (Marx, 1842./1977.:20). Marx se oženio 1843. godine i ubrzo napustio Njemačku, zamijenivši je mnogo liberalnijom atmosferom Pariza. Tamo se nastavio boriti s idejama Hegela i mladohe gelijanaca, no uskoro se susreće s novom cjelinom ideja - francuskim socijalizmom i engleskom političkom ekonomijom. Marx je na jedinstven način kombinirao hegelijanizam, socijalizam i političku ekonomiju koji su oblikovali njegovo intelektualno usmjere nje. Od velike je važnosti bio i susret s čovjekom koji će postati njegov doživotni prijatelj, njegov dobrotvor i suradnik - Friedrich Engels (Carver, 1983.). Sin vlasnika tekstilne tvornice, Engels postaje socijalistički kritičar uvjeta u kojima živi radnička klasa. Može se reći da veliki dio Marxovog suosjećanja sa stradanjima i uvjetima života radničke klase potječe od Engelsa i njegovih ideja. 1844. godine Engels i Marx imali su dugotrajnu raspravu u poznatoj pariškoj kavani, i tu su uspostavili temelje povezanosti koja je trajala cijeli život. Ο tom je razgovoru Engels rekao: "Potpuno slaganje naših pogleda u svim teorijskim područjima postalo je očigledno ... i od tog trenutka započinje naš zajednički rad" (McLellan, 1973.: 131). Tijekom navednog perioda, Marx je uglav nom pisao akademske radove (mnogi su ostali neobjavljeni za njegova života) koji su se uglavnom odnosili na njegove veze s hegelijanskom tradicijom (na primjer, Sveta
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
129
I n t e r e s a n t n o je zapaziti da, u n a t o č velikoj pažnji koja se posljednjih g o d i n a u sociologiji posvećuje neomarksističkim teorijama, udžbenici iz sociologijske t e o r i je uglavnom takvim t e o r i j a m a posvećuju v e o m a malu ili g o t o v o nikakvu pažnju.
porodica i Njemačka ideologija). Međutim, Marx je također napisao i Ekonomske i filozofske rukopise iz 1844. godine, koji su mnogo bolje integrirali sveukupnu intelektu alnu tradiciju što ju je naslijedio i koji su nagovijestili njegov sve veći interes za ekonomsko područje. Dok su Marx i Engels dijelili teorijsku orijentaciju, ipak su među njima postojale mnoge razlike. Marx je nastojao biti apstraktan mislilac, buntovni intelektualac, i vrlo predan svojoj obitelji. Engels je pak bio praktičan mislilac, uredan biznismen i ljubitelj žena. Usprkos tome, Marx i Engels su tvorili čvrsto jedinstvo u kojem su surađivali na knjigama i člancima, radeći zajedno u radikalnim organizacijama, a Engels je čak i potpomagao Marxa do kraja života, tako da se Marx mogao posvetiti svojim intelektu alnim i političkim aktivnostima. Usprkos tako čvrstoj povezanosti, Engels je vrlo jasno istaknuo da je bio uvijek mlađi partner: "Mare je sve mogao učiniti i bez mene. Ono što je on učinio, ja ne bih mogao postići. Marx je stajao više, vidio dalje i imao širi i brži pogled nego li mi ostali. Marx je bio genij." (McLellan, 1973.: 131-132). U biti, mnogi vjeruju da Engels nije uspio razumjeti sve suptilnosti Marxovog rada. Poslije Marxove smrti, Engels je postao vodeći glasnogovornik marksističke teorije i na mnogo načina je iskrivio i pretjerano pojednostavio. Budući da su neki od Marxovih radova uznemirili prusku vladu, francuska je vlada (na zahtjev pruske vlade) protjerala Marxa 1845. godine, i on se preselio u Bruxelles. Njegov radikalizam raste, te on postaje aktivni član internacionalnog revolucionarnog pokreta. Također se povezuje i s Ligom komunista i uskoro biva zamoljen da napiše dokument (s Engelsom) u kome bi izložio ciljeve organizacije. Rezultat je bio Komuni stički manifesf\ 848. godine, rad pun zvučnih političkih parola (na primjer, "Radnici svih zemalja, ujedinite se!"). 1849. godine, Marx odlazi u London i, poslije propasti političkih revolucija iz 1848. godine, počinje se povlačiti iz aktivne revolucionarne djelatnosti i okretati se ozbiljnom i detaljnom istraživanju funkcioniranja kapitalističkog sistema. 1852. godine započinje u Britanskom muzeju u Londonu svoja čuvena proučavanja radnih uvjeta u kapitalizmu. Rezultat njegovih proučavanja bio je Kapital u 3 sveska, od kojih je prvi objavljen 1867. godine; druga dva sveska izdana su poslije njegove smrti. Tih godina živio je u siromaštvu, jedva osiguravajući preživljavanje malim prihodom koji je priskrbljivao pisanjem i uz Engelsovu pomoć. 1863. Marx se ponovno uključuje u političku aktivnost, priklanjajući se Internacionali, međunarodnom radničkom pokretu. Uskoro je postao najvažniji lik toga pokreta i posvetio mu mnoge godine rada. Bivao je sve poznatiji i kao vođa Internacionale i kao autor Kapitala. Međutim, raspad Internacionale 1876. godine, neuspjeh raznih revolucionarnih pokreta i bolest obrušili su se na Marxa. Njegova žena umire 1881., kćerka 1882., a sam Marx umro je 14. ožujka 1883. godine.
130
GLAVNE TEORIJE
N a primjer, u t r e ć e m izdanju knjige The Structure of Sociological Theory (Struktu ra sociologijske teorije), J . T u r n e r posvećuje samo n e k o l i k o stranica k r i t i č k o j teoriji, pa ipak osjeća obavezu dodati u bilješci: "Nisam p r e t j e r a n o sklon ovoj školi mišljenja" ( 1 9 8 2 . : 4 1 7 ) . V a ž n o je, međutim, uočiti da udžbenici u o v o m p o d r u č j u sa simpatijom raspravljaju ο najnovijim oblicima razvoja u području socioloških teorija, u o v o m slučaju ο porastu različitih usmjerenja neomarksističkih t e o r i j a . Posvetit ć e m o posebnu pažnju sociološkim e l e m e n t i m a u marksističkim t e o r i j a ma ο k o j i m a ć e m o raspravljati. Parafrazirajući k o m e n t a r H e n r i Lefebvrea ο M a r x u ( 1 9 6 8 . ) , p o n o v i t ć e m o da u n e o m a r k s i z m u postoji sociologijska teorija, n o svi tipovi n e o m a r k s i z a m a nisu i s t o d o b n o i sociologijska teorija. 1
U o v o m poglavlju slijedit ć e m o skicu koju je upotrijebio B e n Agger ( 1 9 7 8 . ; vidi t a k o đ e r i B o t t o m o r e , 1 9 8 3 . ) u svojoj knjizi ο m o d e r n o m marksizmu. N a š je cilj dati pregled raznolikosti radova nastalih u okviru neomarksističke sociologijske t e o r i j e . P r v o , u k r a t k o ć e m o raspraviti ο e k o n o m s k i m deterministima. N j i h o v se rad ne odnosi direktno na sociologiju, već ilustrira stavove koje zastupaju m n o g i neomarksistički sociolozi razvijajući svoje o s o b n e orijentacije. D r u g o , r a z m o t r i t ć e m o neke primjere ranog hegelijanskog marksizma, osobito djela G y ö r g y a L u käcsa i A n t o n i j a Gramscija. N j i h o v a važnost je u t o m e što su pokušali integrirati subjektivnu dimenziju s tradicionalnim marksističkim interesom za o b j e k t i v n e , materijalne strukture. T r e ć e , razmotrit ć e m o kritičku ili Frankfurtsku školu, k o j a je ranohegelijansku kritiku p r e o k r e n u l a u potpunu reviziju marksističke t e o r i j e . U vezi s iznijetim, k o m e n t i r a t ć e m o djela onih koji su se trudili proširiti tradicional ne marksističke interese na ispitivanje individualnih f e n o m e n a . Pažnju ć e m o p o sebno posvetiti djelu suvremenog kritičara J ü r g e n a H a b e r m a s a . Č e t v r t o , raspravit ć e m o ο strukturalnom marksizmu koji predstavlja reakciju na hegelijanske revizio niste i povratak o n o m e što navedeni teoretičari nazivaju M a r x o v i m "stvarnim" i n t e r e s o m za podsvjesne strukture. Peto, u nastavku ć e m o razmotriti neke o d radova nastale u institucionalnoj neomarksističkoj e k o n o m i j i koji su relevantni za sociologiju (na primjer, Baran i Sweezy, 1 9 6 6 . ; B r a v e r m a n , 1 9 7 4 . ; B u r a w o y , 1 9 7 9 . ) . Šesto, raspravit ć e m o t a k o đ e r i neke radove nastale u okviru historijski usmjerenog marksizma (na primjer, Wallerstein, 1 9 7 4 . ; 1 9 8 0 . ) . N a p o s l j e t k u , d o taknut ć e m o jedan od najnovijih razvoja u neomarksističkoj teoriji. T i j e k o m izlaganja navest ć e m o i važnije kritike ovih marksističkih teorija.
EKONOMSKI D E T E R M I N I Z A M M a r x se na m n o g o mjesta u svojim radovima oglašavao kao e k o n o m s k i d e t e r m i nist; činilo se da smatra e k o n o m s k i sistem izvanredno značajnim i da on d e t e r m i nira sve druge sektore u društvu - politiku, religiju, sisteme ideja itd. I a k o je M a r x uviđao da je e k o n o m s k i sektor stvarno najhitniji, barem u kapitalističkom društvu, k a o dijalektičar nije m o g a o imati u potpunosti deterministički stav, jer je dijalek tika shvaćanje koje tvrdi da postoji kontinuirani povratni tijek i uzajamna interak cija između različitih sektora društva. Politika, religija i slični f e n o m e n i ne m o g u Zanimljivo je zabilježiti da u najnovijem izdanju knjige, J. Turner ( 1 9 8 6 . ) ipak mnogo više pažnje posvećuje neomarksističkoj teoriji.
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
131
se reducirati s a m o na e p i f e n o m e n e koje determinira e k o n o m i j a , budući da o n i utječu i na e k o n o m i j u , k a o što i o n a utječe na njih. Usprkos prirodi dijalektike, M a r x se još uvijek interpretira k a o e k o n o m s k i determinist. I a k o bi neki aspekti njegovog rada mogli dovesti do takvog zaključka, prihvatiti takav stav značilo bi ignorirati ukupnu dijalektičku snagu njegove teorije. Agger ( 1 9 7 8 . ) smatra da je e k o n o m s k i determinizam dostigao svoj vrhunac kao interpretacija marksističke teorije za vrijeme Druge komunističke i n t e r n a c i o n a l e , između 1 8 8 9 . i 1 9 1 4 . godine. T a j historijski period često se doživljavao k a o vrhunac r a n o g tržišnog kapitalizma i njegovi su uspjesi i učinci naveli m n o g e da pretpostave njegov skori kraj. Marksisti koji su vjerovali u e k o n o m s k i d e t e r m i n i zam, smatrali su propast kapitalizma neizbježnom. P r e m a n j i h o v o m stajalištu, marksizam je m o g a o stvoriti znanstvenu teoriju ο propasti kapitalizma (kao i drugih aspekata kapitalističkog društva), s m o g u ć n o š ć u predviđanja kakva p o s j e duju fizika i prirodne znanosti. Analitičaru preostaje ispitivanje struktura kapita lizma, n a r o č i t o e k o n o m s k i h struktura. U njima su ugrađene serije p r o c e s a koji će neizbježno dovesti do propasti kapitalizma te je, p r e m a t o m e , e k o n o m s k i d e t e r m i nist s a m o t r e b a o otkriti na koji način funkcioniraju spomenuti m e h a n i z m i . Friedrich Engels, M a r x o v suradnik i d o b r o t v o r , predvodio je t a k v o interpreti ranje marksističke teorije,a t a k o đ e r i Karl Kautsky i Eduard B e r n s t e i n . Kautsky, na primjer, raspravlja ο neizbježnom padu kapitalizma k a o o : "... /nečemu/ neizbježnom u tom smislu kao što će inovatori neizbježno unaprijediti tehniku, a kapitalisti svoju želju za profitom, kao što će se unaprijediti cjelokupan ekonomski život, kao što je neizbježna i radnička želja za skraćivanjem dužine radnog dana i višim plaćama, njihovo organiziranje i borba s kapitalističkom klasom i državom; a neizbježan je i njihov zahtjev za preuzimanjem političke moći i rušenjem kapitali stičkog sistema. Socijalizam je neizbježan zato što su klasna borba i pobjeda proletarijata neizbježne". (Kautsky, citirano u Agger, 1 9 7 9 . : 9 4 ) . O v d j e je najzanimljivija predodžba ο akterima koje strukture kapitalizma p o tiču u serije akcija. T o je bila predodžba koja je dovela do glavnog prigovora znanstveno usmjere nog e k o n o m s k o g determinizma, tvrdeći da je navedeno neistinito s o b z i r o m na dijalektički karakter M a r x o v e teorije. Čini se da je e k o n o m s k i d e t e r m i n i z a m u z r o k o v a o kratki spoj u dijalektici, smatrajući da su individualna akcija i misao beznačajni. E k o n o m s k e strukture kapitalizma koje uvjetuju individualnu misao i akciju, predstavljale su ključni e l e m e n t . O v a interpretacije vodila je i do političkog kvijetizma te je stoga bila nekonzistentna s M a r x o v i m razmišljanjima. Z a š t o bi pojedinci trebali djelovati, kada će se kapitalistički sistem zbog vlastitih struktural nih kontradikcija sam od sebe urušiti? Sasvim je jasno da u okviru M a r x o v e želje za integriranjem teorije i prakse, perspektiva koja izbjegava akciju, reducirajući je do beznačajnosti, ne bi bila u tradiciji njegovog razmišljanja.
HEGELIJANSKI MARKSIZAM E k o n o m s k i determinizam je, uslijed m n o g o b r o j n i h kritika koje s m o upravo naveli, p o s t u p n o p o č e o gubiti značaj, a mnogi teoretičari razvijaju druge varijante marksi-
132
GLAVNE TEORIJE
stičke t e o r i j e . J e d n a grupa marksista u potrazi za subjektivnim o r i j e n t a c i j a m a vraća se hegelijanskim korijenima M a r x o v e teorije, želeći nadopuniti snagu ranih marksista s objektivnim, materijalnim n i v o o m . R a n i hegelijanski marksisti težili su obnavljanju dijalektike između subjektivnih i objektivnih aspekata društvenog života. N j i h o v interes za subjektivne činioce postavio je osnovicu za kasniji razvoj kritičke teorije k o j a se g o t o v o u potpunosti usmjerila na subjektivne č i n i o c e . T a k a v tip hegelijanskog marksizma mogu ilustrirati m n o g o b r o j n i mislioci (na primjer, Karl K o r s c h ) , n o mi ć e m o se usredotočiti na rad jednog koji je i m a o vrlo veliki značaj - na rad G y ö r g y a Lukäcsa, a p o s e b n o na njegovu knjigu Povijest i klasna svijest ( 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . , prijevod 1 9 7 2 . ) . T a k o đ e r ć e m o se u k r a t k o osvrnuti i na ideje Antonija Gramscija.
György Lukäcs U r a n o m 2 0 . stoljeću pažnja marksističkih mislilaca bila je o g r a n i č e n a pretežno na M a r x o v e kasnije, prije svega, e k o n o m s k e radove kakav je, na primjer, Kapital ( 1 8 6 7 . 1 1 9 6 7 . , prijevod u raznim izdanjima). R a n i rad M a r x a Ekonomski i filozof ski rukopisi iz 1844. ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 4 . ) koji su m n o g o više bili p o d utjecajem hegeli janskog subjektivizma, marksističkim misliocima uglavnom su bili n e p o z n a t i . O t krivanje rukopisa i njihovo objavljivanje 1 9 3 2 . godine predstavljalo je velik p r e o kret. M e đ u t i m , u 1 9 2 0 - i m godinama, Lukäcs je već bio napisao svoj glavni rad u k o j e m je naglasio subjektivnu stranu M a r x o v e teorije. M a r t i n J a y naglašava t o na sljedeći n a č i n : "Povijest i klasna svijest je na n e k o l i k o fundamentalnih načina anticipirala filozofske implikacije M a r x o v i h Rukopisa 1844., koji su objavljeni t e k jednu deceniju kasnije" ( 1 9 8 4 . : 1 0 2 ) . O s n o v n i doprinos Lukäcsa marksističkoj teoriji leži u razvijanju dviju osnovnih ideja - ideje reifikacije i ideje ο klasnoj svijesti. O d samog p o č e t k a svoga rada Lukäcs v e o m a jasno tvrdi da ne odbacuje u potpunosti radove e k o n o m s k i h m a r ksista ο reifikaciji, nego samo pokušava proširiti i produbiti njihove ideje. L u k ä c s započinje s marksističkim k o n c e p t o m ο r o b a m a , koji označava "osnovnim, struk turalnim p r o b l e m o m kapitalističkog društva" ( 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 8 3 ) . Roba je u osnovi o d n o s a među ljudima koji postupno počinju vjerovati da o n a postaje stvar k o j a ima objektivnu datost. U kapitalističkom društvu ljudi u interakciji s p r i r o d o m proizvode različite proizvode ili robe (na primjer, kruh, a u t o m o b i l e , f i l m o v e ) . M e đ u t i m , ljudi postupno gube spoznaju ο t o m e da oni sami proizvode s p o m e n u t e r o b e te im započinju pridavati n e k u posebnu vrijednost. V r i j e d n o s t se počinje shvaćati k a o da je proizvedena na tržištu koje je neovisno ο a k t e r i m a . F etišizam r o b a je proces kroz koji r o b a i tržište zadobivaju neovisno o b j e k t i v n o postojanje k o j e im pridaju akteri u kapitalističkom društvu. M a r x o v k o n c e p t fetišizma r o b a postaje osnov Lukäcsevog k o n c e p t a reifikacije. O s n o v n a razlika između fetišizma robe i reifikacije je u širini dvaju k o c e p a t a . D o k se prvi k o n c e p t ograničava na e k o n o m s k e institucije, drugi k o n c e p t L u k ä c s primjenjuje na sve nivoe društva - na državu, zakon i na e k o n o m s k o p o d r u č j e . Ista se dinamika primjenjuje na sve ostale sektore kapitalističkog društva: ljudi j e d n o stavno počinju vjerovati da socijalne strukture imaju svoj nezavisni život te im zbog toga pridaju objektivni karakter. Lukäcs na sljedeći način objašnjava taj proces:
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
133
"U kapitalističkom društvu, čovjek se konfrontira s realnošću 'izgrađenom' od njega samoga (kao član klase) koja mu se prikazuje kao prirodni fenomen, njemu stran; on je u potpunosti podređen tim 'zakonima'; njegova aktivnost podvrgnuta je eksploataciji nezaustavljivog zadovoljavanja određenih individualnih zakona za njegove osobne (ego istične) interese. Međutim, dok 'djeluje', on, po prirodi stvari, ostaje objekt, a ne subjekt događanja" (Lukäcs, 1922./1968.:135), Razvijajući svoje ideje ο reifikaciji, Lukäcs integrira razmišljanja W e b e r a i S i m m e l a . M e đ u t i m , budući da je reifikacija bila ugrađena u M a r x o v u teoriju, shvaćena je s a m o kao p r o b l e m kapitalizma, a ne, k a k o su t o vidjeli W e b e r i S i m m e l , k a o neizbježna sudbina ljudskog roda. Drugi bitni Lukäcsev doprinos je njegov rad ο klasnoj svijesti, k o j a predstavlja sisteme vjerovanja što ih dijele oni koji zauzimaju iste klasne položaje u društvu. Klasna svijest p r e m a Lukäcsu ne predstavlja ni zbroj ni prosjek individualnih svijesti; o n a je o s o b i n a ljudi koji u proizvodnom sistemu zauzimaju isto m j e s t o . T a k a v stav dovodi do usredotočenja na klasnu svijest buržoazije i, p o s e b n o , proletarijata. U Lukäcsevom radu postoji jasna veza između objektivnog e k o n o m skog položaja, klasne svijesti i "stvarnih, psiholoških stavova ljudi ο njihovim životima" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 1 ) . K o n c e p t klasne svijesti nužno uključuje, b a r e m u kapitalizmu, postojanje p r e t h o d n o g stanja lažne svijesti. Klase u kapitalizmu o b i č n o n e m a j u jasnu p r e d o d ž b u ο svojim izvornim klasnim interesima. N a primjer, sve d o k ne dođe do r e v o l u c i o n a r n o g gibanja, pripadnici proletarijata ne shvaćaju u punoj mjeri prirodu i stupanj vlastite eksploatiranosti u kapitalizmu. Lažnost klasne svijesti derivira se iz klasnog položaja u e k o n o m s k o j strukturi društva: "Klasna svijest implicira klasnu uvjetovanost nesvjesnosti ο nečijim vlastitim socijalnim i historijskim uvjetima. ... ' L a ž n o s t ' , iluzija, koja je implicitna ovoj situaciji, ni u k o j e m slučaju nije arbitrar na" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 2 ) . U povijesnoj mijeni, većina socijalnih klasa nije bila u stanju prevladati lažnu svijest i postići stupanj klasne svijesti. Strukturalni položaj proletarijata unutar kapitalizma daje m u , međutim, p o s e b n u p o g o d n o s t da postigne klasnu svijest. T a k v a sposobnost postizanja klasne svjesti p o s e b n o vrijedi za kapitalistička društva. U pretkapitalističkim društvima, različiti činioci sprječavali su razvoj klasne svijesti. Država, neovisno ο e k o n o m i j i , utječe na socijalne slojeve; s druge strane, statusna (prestižna) svijest je uglavnom bila sklona maskirati klasnu ( e k o n o m s k u ) svijest. K a o rezultat, Lukäcs zaključuje: "Prema t o m e , ne postoji nikakav m o g u ć i položaj u takvom društvu iz kojeg bi e k o n o m s k a osnovica svih društvenih o d n o s a m o g l a postati jasna" ( 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 7 ) . N a s u p r o t t o m e , e k o n o m s k a o s n o vica kapitalizma m n o g o je jasnija i jednostavnija. Ljudi ne moraju biti svjesni njenih učinaka, no oni su ih barem nesvjesno svjesni. K a o rezultat, "klasna svijest dostiže do t o č k e u k o j o j postaje svjesna" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 5 9 ) . N a t o m stadiju, društvo se pretvara u ideološko b o j n o polje u k o j e m se o n i koji teže sprječavanju priznavanja klasnog karaktera društva nalaze u sukobu s o n i m a koji teže da se on jasnije izloži. Lukäcs k o m p a r i r a razne klase u kapitalizmu u odnosu na klasnu svijest. T v r d i o je da sitna buržoazija i seljaci ne m o g u razviti klasnu svijest zbog n e j a s n o ć e njihovih strukturalnih položaja u kapitalizmu. Budući da su te dvije klase ostaci
134
GLAVNE TEORIJE
društava iz feudalnog perioda, o n e nisu u mogućnosti razviti jasnu sliku ο prirodi kapitalizma. Buržoazija može razviti klasnu svijest, no u n a j b o l j e m slučaju o n a razumijevanje kapitalizma shvaća k a o neku vanjsku silu k o j o m upravljaju o b j e k tivni zakoni što se tek pasivno mogu iskusiti. J e d i n o proletarijat m o ž e razviti istinsku klasnu svijest, i o n d a , kada se t o dogodi, buržoazija se nalazi u defanzivnoj poziciji. Lukäcs ne smatra da je p r o l e t a rijat voden s a m o nekim vanjskim silama, nego ga interperetira k a o aktivnog k r e a t o r a vlastite sudbine. U sukobu između buržoazije i proletarijata, buržoazija posjeduje sva intelektualna i organizacijska oružja, dok proletarijat raspolaže s p o s o b n o s t i m a da, k a o prvi, uvidi stvarnu stranu društva. K a k o se sukob produbljava, proletarijat se kreće iz položaja "klase po sebi", što označava strukturalno k r e i r a n u cjelinu, p r e m a položaju "klase za sebe", o d n o s n o , klase svjesne svoga položaja i misije. R e č e n o drugim riječima, "klasna b o r b a se m o r a p o m a ć i s j e d n o s t a v n o g polja e k o n o m s k e nužnosti k nivou svjesnih zahtjeva i efektivne klasne svijesti" (Lukäcs, 1 9 2 2 . / 1 9 6 8 . : 7 6 ) . K a d a b o r b a dosegne tu t o č k u , proletarijat je u stanju poduzeti akcije koje će srušiti kapitalistički sistem. Lukäcseva sociološka teorija v e o m a je bogata i čvrsto je ukorijenjena u marksi stičkim p o j m o v i m a . O n se interesirao za dijalektički odnos između struktura (primarno e k o n o m s k i h ) kapitalizma, i sistema ideja (posebne klasne svijesti), za individualne misli, te prema t o m e i individualnu akciju. N j e g o v o teorijsko djelo značajan je most između e k o n o m s k o g determinizma i modernijih marksista.
Antonio Gramsci Talijanski marksist A n t o n i o Gramsci t a k o đ e r je i m a o značajnu ulogu u prijelazu o d pozicije e k o n o m s k o g determinizma p r e m a m o d e r n i j i m marksističkim staja lištima, iako njegova teorija nije t a k o bogata kao Lukäcseva (Salamini, 1 9 8 1 . ) . G r a m s c i kritizira marksiste tvrdeći da su "deterministi, fatalisti i mehanisti" ( 1 9 7 1 . : 3 3 6 ) . N a p i s a o je esej "Revolucija protiv Kapitala" (191771977'.) u kojem slavi " p o n o v n o buđenje političke volje usmjerene protiv e k o n o m s k o g determiniz ma onih koji su reducirali marksizam samo na historijske zakone izvučene iz M a r x o v o g najpoznatijeg djela [Kapitala] (Jay, 1 9 8 4 . : 1 5 5 ) . I a k o G r a m s c i priznaje djelovanje historijskih pravilnosti, odbacio je ideju a u t o m a t s k o g ili neizbježnog historijskog razvoja. U t o m smislu, mase se m o r a j u aktivno angažirati u k o l i k o žele ostvariti socijalnu revoluciju. M e đ u t i m , da bi djelovale, m o r a j u biti svjesne svoje o s o b n e situacije i prirode sistema u k o j e m žive. Prema t o m e , iako G r a m s c i prizna je značaj strukturalnih činilaca, p o s e b n o e k o n o m i j e , on ne vjeruje da će s a m o djelovanje tih strukturalnih činilaca dovesti mase do p o b u n e . M a s e m o r a j u razviti r e v o l u c i o n a r n u ideologiju, no o n e to ne m o g u učiniti same. Vidljivo je da G r a m s c i djeluje sa stanovitog elitističkog stajališta, smatrajući da će s p o m e n u t e ideje g e n e rirati intelektualci, koji će ih zatim proširiti medu mase i time dovesti do svrsish o d n i h akcija. M a s e nisu u stanju same generirati takve ideje, o n e ih j e d i n o m o g u iskusiti u praksi. Nije dovoljno da mase imaju svijest ο svojim o s o b n i m ciljevima; o n e trebaju p o m o ć socijalnih elita. M e đ u t i m , onda kada padnu p o d utjecaj tih ideja, preuzet će akcije koje će ih dovesti do socijalne revolucije. G r a m s c i je, k a o i Lukäcs, nastojao proučavati kolektivne ideje, više negoli socijalne struktura, ka kva je, na primjer, e k o n o m i j a , a o b a su mislioca djelovala u okviru tradicionalne marksističke teorije.
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
135
O s n o v n i Gramscijev k o n c e p t koji reflektira njegov hegelijanizam je k o n c e p t h e g e m o n i j e . P r e m a njemu, "..najhitniji doprinos najvećeg dijela m o d e r n e filozofije praxisa /povezivanje misli i akcije/ je historijsko-filozofski k o n c e p t ' h e g e m o n i j e ' " ( 1 9 3 2 . / 1 9 7 5 . : 2 3 5 ) . Gramsci definira hegemoniju k a o kulturno vodstvo koje vrši klasa na vlasti. O n razlikuje hegemoniju od prisile koja predstavlja "primjenu zakonodavne ili izvršne vlasti ili policijsku intervenciju" (Gramsci, 1 9 3 2 . / 1 9 7 5 . : 2 3 5 ) . E k o n o m i s t i č k i marksisti prenaglašavali su e k o n o m i j u i prisilne aspekte državne dominacije. N a s u p r o t njima, G r a m s c i naglašava " ' h e g e m o n i j u ' i k u l t u r n o vodstvo" ( 1 9 3 2 . / 1 9 7 5 . : 2 3 5 ) . Analizirajući kapitalizam, G r a m s c i želi p o kazati k a k o neki intelektualci, radeći za dobrobit kapitalista, postižu k u l t u r n o vodstvo i pristanak masa. K o n c e p t h e g e m o n i j e pomaže n a m ne samo da razumijemo p o j a m d o m i n a c i j e , tj. vlasti u kapitalizmu, nego nas t a k o đ e r može orijentirati i u G r a m s c i j e v i m razmišljanjima ο revoluciji. U revoluciji nije d o v o l j n o ostvariti k o n t r o l u s a m o nad e k o n o m i j o m i državnim a p a r a t o m ; p o t r e b n o je t a k o đ e r ostvariti k u l t u r n o vodstvo nad o s t a t k o m društva. U t o m e Gramsci vidi najvažniju ulogu komunističkih intelektualaca i komunističke partije. U nastavku ć e m o posvetitit pažnju kritičkoj teoriji, k o j a je nastala iz rada hegelijanskih marksista, na primjer, Lukacsa i Gramscija, i k o j a je otišla još dalje o d tradicionalnih marksističkih korijena e k o n o m s k o g determinizma.
KRITIČKA TEORIJA K r i t i č k a teorija je proizvod grupe njemačih neomarksista nezadovoljnih marksi s t i č k o m t e o r i j o m , p o s e b n o n j e n o m n a k l o n o š ć u p r e m a e k o n o m s k o m determiniz m u . Š k o l a je službeno osnovana u Frankfurtu, 2 3 . veljače 1 9 2 3 . godine, iako je veći b r o j njenih članova bio aktivan i prije toga. D o l a z a k nacista na vlast u N j e m a č k o j u 1 9 3 0 - i m g o d i n a m a , prisilio je m n o g e glavne ličnosti škole da emigri raju u SAD i nastave svoj rad na Institutu koji je bio povezan s C o l u m b i a Univer sity u N e w Y o r k Cityju. Poslije završetka II. svjetskog rata, neki t e o r e t i č a r i su se vratili u N j e m a č k u ; drugi su ostali u SAD ( B o t t o m o r e , 1 9 8 4 . ; G . F r i e d m a n , 1 9 8 1 . ; H e l d , 1 9 8 0 . ; J a y , 1 9 7 3 . ; 1 9 8 6 . ; Slater, 1 9 7 7 . ) . Kritička je teorija danas proširena izvan granica Frankfurtske škole, međutim najvažniji rad ostvaren je djelovanjem predstavnika druge generacije kritičkih mislilaca koji su djelovali u N j e m a č k o j . Kritička teorija danas je uglavnom europska orijentacija, iako njen utjecaj u a m e r i č k o j sociologiji t a k o đ e r raste (van den Berg, 1 9 8 0 . ) .
Glavna kritika U n a j o p ć e n i t i j e m smislu, kritička teorija sastoji se od kritike različitih aspekata socijalnog i intelektualnog života. O n a se inspirira M a r x o v i m r a d o m koji je i sam u prvo vrijeme bio oblikovan kritičkom analizom filozofskih ideja, a kasnije k r i t i k o m prirode kapitalističkog sistema. Kritičku školu konstituira kritika druš tva i različitih sistema znanja u društvu (Farganis, 1 9 7 5 . ) . V e ć i n a radova nastalih u o v o j tradiciji mišljenja ima oblik kritike, međutim njihov je krajnji cilj bio što preciznije otkriti osnovnu prirodu društva (Bleich, 1 9 7 7 . ) . Prvo ć e m o razmotriti
136
GLAVNE TEORIJE
o s n o v n e kritike k o j e su razvijene u okviru navedene škole i k o j e iskazuju sklonost p r e m a opozicijskom mišljenju i razotkrivanju različitih aspekata socijalne stvarno sti ( C o n n e r t o n , 1 9 7 6 . ) .
KRITIKA MARKSISTIČKE TEORIJE Kritička teorija predstavlja varijantu marksističke teorije koja k a o svoje p o l a z n o stajalište uzima kritiku marksističkih teorija. Kritičke su t e o r e t i č a r e najviše uznemiravali e k o n o m s k i deterministi, mehanicisti ili "mehanicistički marksisti" (Anto n i o , 1 9 8 1 . ; S c h r o y e r , 1 9 7 3 . ; Sewart, 1 9 7 8 . ) . N e k i (na primjer, H a b e r m a s , 1 9 7 1 . ) kritiziraju determinizam koji je implicitan u dijelovima M a r x o v o g originalnog rada, m e đ u t i m , većina usredotočuje svoju kritiku p r e m a n e o m a r k s i s t i m a , prven stveno zbog toga što su previše mehanički interpretirali M a r x o v rad. Kritički teoretičari ne tvrde da su e k o n o m s k i deterministi imali krivo usmjerivši se na proučavanje e k o n o m s k o g područja, nego zato što nisu bili d o v o l j n o zainteresirani i za ostale aspekte društvenog života. K a k o ć e m o kasnije vidjeti, kritička škola je težila ispraviti ovu nejednakost, usmjeravajući svoju pažnju na k u l t u r n o p o d r u č j e (Schroyer, 1 9 7 3 . : 3 3 ) .
KRITIKA POZITIVIZMA Kritički teoretičari t a k o đ e r se usredotočuju na kritiku filozofskih pretpostavki znanstvenog istraživanja, o s o b i t o pozitivizma ( B o t t o m o r e , 1 9 8 4 . ) . Kritika pozitivizma povezana je, barem d j e l o m i č n o , s kritikom e k o n o m s k o g d e t e r m i n i z m a , jer su neki bivši deterministi d j e l o m i č n o ili u potpunosti prihvatili pozitivističku teoriju znanja. Pozitivizam je smatran predstavnikom različitih tvrdnji (Schroyer, 1 9 7 0 . ; Sewart, 1 9 7 8 . ) . Pozitivizam prihvaća ideju da jedinstvena znanstvena m e t o d a m o ž e biti primijenjena na sva područja istraživanja, smatrajući fiziku s t a n d a r d o m sigurnosti i t o č n o s t i svih disciplina. Pozitivisti vjeruju da je znanje u biti n e u t r a l n o . Uvjereni su da ljudske vrijednosti m o g u odvojiti o d svog rada. T o dovodi do stajališta da znanost ne zastupa nikakav specifičan oblik socijalne akcije (vidi u 1 . poglavlju širu raspravu ο pozitivizmu). Kritička škola suprotstavljala se pozitivizmu iz različitih razloga (Sewart, 1 9 7 8 . ) . Pozitivizam je, smatraju kritički teoretičari, nastojao reificirati socijalni svijet te ga shvatiti kao prirodni proces. Kritički su se teoretičari usredotočili na ljudsku aktivnost k a o i na načine na koje o n a utječe na šire socijalne strukture. U k r a t k o , pozitivizam gubi iz vida aktere ( H a b e r m a s , 1 9 7 1 . ) , reducirajući ih na pasivne entitete koji su determinirani "prirodnim silama". O b z i r o m na uvjerenje ο posebnosti aktera, kritički teoretičari nisu mogli prihvatiti ideju da se o p ć i zakoni znanosti m o g u primjenjivati, a da se ne pita ο prirodi ljudske akcije. Pozitivizam je t a k o đ e r ž e s t o k o napadan jer je prosuđivao samo neadekvatnost sredstava za posti zanje ciljeva, a slične prosudbe nije vršio ο samim ciljevima. T o je vodilo stavu da je pozitivizam u biti konzervativan, nesposoban izazvati postojeći sistem. M a r t i n J a y ο t o m e k a ž e : "Rezultat je bio apsolutiziranje 'činjenica' i reifikacija p o s t o j e ć e g p o r e t k a " ( 1 9 7 3 . : 6 2 ) . Pozitivizam pasivizira aktera i socijalnog znanstvenika. M a l i b r o j marksista bilo kojeg tipa podržao bi orijentaciju koja ne povezuje teoriju i praksu. Usprkos navedenim kritikama pozitivizma, neki marksisti (na primjer, n e k i strukturalisti) priklonili su se pozitivizmu, a i sam je M a r x često puta bio optuživan k a o pozitivist ( H a b e r m a s , 1 9 7 1 . ) .
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
137
KRITIKA SOCIOLOGIJE Kritička škola t a k o đ e r se poduhvatila kritike sociologije (Frankfurt Institute for Social Research, 1973., prijevod T h e o d o r A d o r n o , M a x H o r k h e i m e r , Sociološke studije, 1 9 8 3 . ) . Sociologija je napadana zbog njenog "scijentizma", o d n o s n o zbog toga što je o d znanstvene m e t o d e učinila cilj sam za sebe. O s i m toga, sociologija se optužuje da prihvaća status quo. Kritička škola drži da sociologija n e d o v o l j n o ozbiljno kritizira društvo, i da ne pokušava transcendirati suvremenu društvenu strukturu. Sociologija je, smatraju predstavnici kritičke škole, odustala od obaveze p o m a g a n j a ljudima koji su u suvremenom društvu u p o d r e đ e n o m položaju. O s i m takve političke kritike, kritička škola je razvila i m n o g o bitnije kritike. T o se p o s e b n o odnosi na sociološku tendenciju da se sve h u m a n o reducira na socijal ne varijable. K a d a se sociolozi usmjeravaju na društvo kao cjelinu a ne na p o j e d i n ce u društvu, oni ignoriraju interakciju pojedinca i društva. I a k o m n o g e s o c i o l o š k e orijentacije nisu krive zbog ignoriranja spomenute interakcije, ovaj aspekt je t e meljna t o č k a napada kritičke škole na s o c i o l o g e . Budući da ignoriraju p o j e d i n c a , sociolozi nisu u stanju kazati ništa razumno ο političkim p r o m j e n a m a koje m o g u dovesti do "pravednog i h u m a n o g društva" (Frankfurt Institute for Social Research, 1 9 7 3 . : 4 6 ) . Z o l t a n T a r drži da je na taj način sociologija postala "integralni dio p o s t o j e ć e g društva, umjesto da je postala sredstvo kritike i p l o d n o tlo o b n o v e " (1977:X).
KRITIKA MODERNOG DRUŠTVA V e ć i n a radova kritičke škole upućena je kritici m o d e r n o g društva i m n o g i h njegovih dijelova. T a m o gdje se veći dio rane marksističke teorije u s r e d o t o č u j e p o s e b n o na e k o n o m i j u , kritička škola se o k r e ć e kulturnoj razini jer je drži stvar nošću m o d e r n o g kapitalističkog društva. T o znači da se centar d o m i n a c i j e m o d e r nog svijeta p o m a k n u o s e k o n o m i j e na kulturno p o d r u č j e . K a k o kritička škola i dalje zadržava svoj interes za područje d o m i n a c i j e , u m o d e r n o m svijetu radi se ο dominaciji kulturnih, a ne e k o n o m s k i h elemenata. Kritička škola, p r e m a t o m e , teži proučavanju kulturne represije nad p o j e d i n c e m u m o d e r n o m društvu. 2
M i s l i o c i kritičke škole nisu bili samo pod utjecajem marksističke t e o r i j e , n e g o i W e b e r o v e t e o r i j e , što je vidljivo iz njihovog usredotočenja na r a c i o n a l n o s t k a o d o m i n a n t a n tip razvoja u m o d e r n o m svijetu. T r e n t S c h r o y e r ( 1 9 7 0 . ) je j a s n o istaknuo stajalište kritičke škole da je represija m o d e r n o g društva proizvedena r a c i o n a l n o š ć u zamijenila e k o n o m s k u eksploataciju kao d o m i n a n t a n socijalni p r o b l e m . Kritička škola je vrlo jasno prihvatila W e b e r o v o razlikovanje između for malne racionalnosti i supstantivne racionalnosti ili o n o g a što kritički t e o r e t i č a r i shvaćaju kao razum. P r e m a njima, formalna racionalnost se o d n o s i na nerefleksivnu upitanost ο najefikasnijim sredstvima za postizanje neke namjere ( T a r , 1 9 7 7 . ) . T o se doživljavalo kao " t e h n o k r a t s k o razmišljanje" u k o j e m je cilj služiti silama d o m i n a c i j e , a ne emancipaciji ljudi od dominacije. Svrha treba biti pronalaženje najuspješnijih sredstava za postizanje ciljeva koje o n i što posjeduju m o ć smatraju važnima. T e h n o k r a t s k o razmišljanje je u opreci s r a z u m o m koji j e , p r e m a kritič kim t e o r e t i č a r i m a , nada za društvo. R a z u m uključuje procjenjivanje sredstava uz primjenu kriterija krajnjih ljudskih vrijednosti - pravde, mira i sreće. Kritički
2
Ovo je osobito jasno pokazao Trent Schroyer ( 1 9 7 3 . ) koji je svoju knjigu ο kritičkoj školi
naslovio The Critique of Domination (Kritika dominacije).
138
GLAVNE TEORIJE
teoretičari identificirali su nacizam u o p ć e , a p o s e b n o k o n c e n t r a c i o n e l o g o r e , k a o primjere f o r m a l n e racionalnosti u smrtnoj borbi s r a z u m o m . U t o m smislu, k a k o je t o istaknuo G e o r g e F r i e d m a n , "Auschwitz je bio r a c i o n a l n o , ali ne i r a z u m n o mjesto" ( 1 9 8 1 . : 1 5 ) . Usprkos prividne racionalnosti m o d e r n o g života, kritička škola doživljava m o derni svijet k a o v e o m a iracionalan. T o se m o ž e nazvati "iracionalnost r a c i o n a l n o g " ili specifičnije, iracionalnost formalne racionalnosti. H e r b e r t M a r c u s e tvrdi da j e , iako n a m se suvremeni svijet čini r a c i o n a l n o organiziranim, "ovo društvo i r a c i o n a l n o k a o cjelina" ( 1 9 6 4 . : L X ; vidi i Farganis, 1 9 7 5 . ) . I r a c i o n a l n o je da je r a c i o n a l ni svijet destruktivan za o s o b e i njihove potrebe i s p o s o b n o s t i ; da se mir održava k o n t i n u i r a n i m strahom od rata; te da su, usprkos postojanja dovoljnih sredstava, ljudi još uvijek siromašni, eksploatirani, žive u represivnim sistemima i ne m o g u zadovoljiti svoje p o t r e b e . Kritička škola p r i m a r n o se usredotočila na jedan oblik f o r m a l n e r a c i o n a l n o s t i na m o d e r n u t e h n o l o g i j u . M a r c u s e ( 1 9 6 4 . ) , na primjer, bio je oštar kritičar m o d e r ne t e h n o l o g i j e . S m a t r a o je da tehnologija u m o d e r n o m društvu vodi totalitarizmu. U biti, o n a vodi novim, m n o g o efikasnijim i čak "prijatnijim" m e t o d a m a izvanjske k o n t r o l e p o j e d i n a c a . Odličan primjer predstavlja u p o t r e b a televizije uz čiju p o m o ć se stanovništvo može socijalizirati i pacificirati (drugi primjeri su masovni sportovi i seks). M a r c u s e odbacuje ideju da je t e h n o l o g i j a u m o d e r n o m svijetu neutralna i vidi je kao sredstvo za dominaciju nad ljudima. O n a je efektivna zato što n a m se čini n e u t r a l n o m , a u biti vodi porobljavanju. O n a potiskuje o s o b n o s t . U n u t a r n j a s l o b o d a aktera "napadnuta je i ukinuta" m o d e r n o m t e h n o l o g i j o m . Rezultat tih p r o c e s a M a r c u s e naziva "jednodimenzionalnim društvom" u k o j e m o s o b e gube m o g u ć n o s t da kritički i negativno razmišljaju ο društvu. M a r c u s e ne vidi t e h n o l o g i j u per se kao neprijatelja, nego u o n o m obliku u k o j e m se koristi u m o d e r n o m kapitalističkom društvu: " T e h n o l o g i j a , neovisno ο t o m e k o l i k o je 'čista', podržava i usmjerava k o n t i n u u m dominacije. O v u fatalna povezanost m o g u ć e je prekinuti jedino revolucijom koja će tehnologiju i t e h n i k u učiniti p o d r e đ e n i m a p o t r e b a m a i ciljevima slobodnih ljudi" ( M a r c u s e , 1 9 6 9 . : 5 6 ) . M a r c u se je zadržao pravi M a r x o v nazor ο tehnologiji smatrajući da o n a ne predstavlja p r o b l e m i da se može iskoristiti u razvijanju "boljeg" društva.
KRITIKA KULTURE P r e m a F r i e d m a n u , "Frankfurtska škola je najveću pažnju posvetila k u l t u r n o m p o d r u č j u " ( 1 9 8 1 . : 1 3 6 ) . Kritički teoretičari upućuju značajnu kritiku na o n o što su nazivaju "kulturnom industrijom", o d n o s n o racionaliziranim, b i r o k r a t i z i r a n i m strukturama (na primjer, televizijskim mrežama) koje kontroliraju m o d e r n u kultu ru. Interes za kulturnu industriju reflektira njihov interes za marksistički k o n c e p t "superstrukture", a ne za e k o n o m s k u osnovicu društva. Kulturna industrija, proi zvodeći o n o što se k o n v e n c i o n a l n o naziva " m a s o v n o m kulturom", definirana je k a o " u p r a v l j a n a , . . . n e s p o n t a n a , reificirana, lažna kultura, a ne stvarno događanje" (Jay, 1 9 7 3 . : 2 1 6 ) . Kritičke mislioce najviše zabrinjavaju dvije stvari. Prvo, njih brine njena lažnost. Smatraju da se sastoji od unaprijed zapakiranih cjelina ideja k o j e se, m a s o v n o proizvedene, šire masama p o m o ć u medija. D r u g o , kritičke t e o r e t i č a r e brinu njeni pacificirajući, represivni i zaglupljujući učinci k o j e ima na stanovništvo (Friedman, 1 9 8 1 . ; T a r , 1 9 7 7 . : 8 3 ) .
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
139
Kritička škola proučava, kritizira također i "industrije znanja" što se o d n o s i na c e n t r e za proizvodnju znanja (na primjer, sveučilišta, istraživački instituti), koji su postali a u t o n o m n e strukture u našem društvu. N j i h o v a im a u t o n o m i j a o m o g u ć u j e da se prošire p r e k o svojih stvarnih ovlaštenja (Schroyer, 1 9 7 0 . ) . Postali su r e p r e sivne strukture, zainteresirane za širenje svoga utjecaja u društvu. M a r x o v a kritička analiza kapitalizma usmjeravala ga je p r e m a nadi u bolju budućnost, međutim, mnogi kritički teoretičari osjećali su apatičnost i b e s p o m o ć nost. P r o b l e m e m o d e r n o g svijeta ne vezuju p o s e b n o uz kapitalizam, n e g o ih drže e n d e m i č n i m racionaliziranom svijetu, uključujući i socijalistička društva. B u d u ć nost, u W e b e r o v i m p o j m o v i m a , vide kao "željezni kavez" sve racionaliziranijih struktura iz kojih se nada za bijegom čini sve manje m o g u ć o m . Pretežni dio kritičke teorije (kao i najveći dio M a r x o v i h originalnih formulaci ja) pisan je u obliku kritičkih analiza. Iako su kritički teoretičari imali i niz pozitivnih interesa, jedna od glavnih kritika tvrdi da su se više bavili k r i t i k a m a , n e g o što su dali pozitivne doprinose. T a je neizbježna negativnost ogorčila m n o g e koji stoga misle da kritička teorija može vrlo malo doprinijeti sociologijskoj teoriji.
Glavni doprinosi SUBJEKTIVNOST Pokušaj preusmjeravanja marksističke teorije u subjektivnom pravcu bio je velik doprinos kritičke škole. Iako takva orijentacija sadrži kritiku M a r x o v o g materija lizma i njegovog usredotočenja na e k o n o m s k e strukture, o n a je i snažan d o p r i n o s našem razumijevanju subjektivnih elemenata društvenog života. D o p r i n o s i kritič ke škole o d n o s e se i na osobni i na kulturni nivo. Hegelijanski korijeni marksističke teorije osnovni su izvor interesa za subjektiv nost. M n o g i kritički mislioci vraćaju se tim k o r i j e n i m a , o s o b i t o o n i m a iz ranih M a r x o v i h radova, p o s e b n o djelu Ekonomski i filozofski rukopisi iz 1844. godine ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 4 . ) . N a taj su način slijedili rane marksističke revizioniste s p o č e t k a 2 0 . stoljeća kakvi su, na primjer, bili Karl Korsch i György Lukäcs, koji se nisu p o s e b n o zanimali za subjektivnost, nego su pokušali taj interes integrirati u tradicionalnu marksističku teoriju i njeno usredotočenje na objektivne strukture (Agger, 1 9 7 8 . ) . Korsch i Lukäcs nisu težili fundamentalnoj preobrazbi M a r x o v e t e o r i j e , n o kritički su teoretičari imali takav širi i ambiciozniji cilj. Z a p o č e t ć e m o s interesom kritičke teorije za kulturu. Preusmjerujući t r a d i c i o nalni marksistički interes, kritička škola se usredotočila na "superstrukturu", a ne na e k o n o m s k u "bazu". J e d a n od razloga takvog p o m a k a bio je u t o m e što je kritička škola smatrala da su marksisti prenaglasili značenje e k o n o m s k i h struktu ra, a t o je dovelo do zanemarivanja interesa za ostale oblasti socijalne stvarnosti, p o s e b n o kulture. O s i m toga, takvu promjenu interesa p o t a k n u l e su m n o g o b r o j n e vanjske p r o m j e n e društva (Agger, 1 9 7 8 . ) . Prosperitet nastao poslije II. svjetskog rata p o s e b n o je, činilo se stvorio dojam da o p ć e n i t o nestaju unutarnje e k o n o m s k e suprotnosti, a o s o b i t o klasni sukob. Činilo se da je lažna svijest univerzalna, te da su i sve socijalne klase, uključujući i radničku klasu, izgleda postale korisnici i snažni podržavatelji kapitalističkog sistema. O v o m e m o ž e m o dodati sve proširenije uvjerenje da i u Sovjetskom Savezu, usprkos njegovoj socijalističkoj e k o n o m i j i ,
140
GLAVNE TEORIJE
postoji ugnjetavanje b a r e m u o n o j mjeri u k o j o j postoji i u kapitalističkom društvu. B u d u ć i da ova dva društvena sistema imaju različite e k o n o m s k e o s n o v i c e , kritički mislioci pokušali su drugdje pronaći osnovne uzroke represije. O n o p r e m a č e m u su se prvo uputili bila je kultura. Interesi Frankfurtske škole, ο k o j i m a smo ranije raspravili r a c i o n a l n o s t , industrija kulture, industrija znanja prošireni su i s n e k i m drugim c j e l i n a m a interesa, od kojih je najvažnija zanimanje za ideologiju. Ideologiju definiraju k a o sisteme ideja, često lažne i zbunjujuće, koje stvaraju socijetalne elite. Svi s p o m e n u ti aspekti interesa mislilaca kritičke škole za proučavanje supersturkture m o g u se podvesti p o d opći naziv "kritika dominacije" (Agger, 1 9 7 8 . ; S c h r o y e r , 1 9 7 3 . ) . Interes za dominaciju bio je isprva stimuliran fašizmom u 1 9 3 0 - i m i 1 9 4 0 - i m g o d i n a m a , a kasnije se proširio na dominaciju u kapitalističkom društvu. S u v r e m e ni je svijet dostigao stadij najveće m o g u ć e dominacije nad p o j e d i n c i m a . Z a p r a v o , k o n t r o l a je t o l i k o p o t p u n a da za njeno provođenje nije p o t r e b n a nikakva p o s e b n a aktivnost upravljača. K o n t r o l a prodire u sve aspekte kulturnog svijeta, i što je još važnije, učesnici je internaliziraju. U biti, akteri se sami podvrgavaju d o m i n a c i j i u ime šire socijalne strukture. D o m i n a c i j a je dosegnula toliko usavršen stadij da n a m se čini k a k o više u o p ć e i ne postoji. Budući da se dominacija više ne doživljava p o g u b n o m ili alijenirajućom od pojedinaca, često izgleda da je svijet upravo o n a k a v kakav treba biti. Akterima u o p ć e više nije jasno kakav bi svijet trebao biti. T o je potkrijepilo pesimizam kritičkih mislilaca, koji nisu mogli vidjeti k a k o r a c i o n a l n a analiza u o p ć e m o ž e p o m o ć i promjeni situacije. J e d a n o d aspekata interesa kritičke škole u području kulture je o n o što H a b e r mas ( 1 9 7 5 . ) naziva legitimacijama. O n e m o g u biti definirane k a o sistem ideja k o j e generira politički sistem, a teorijski i bilo koji drugi sistem, da bi p o d r ž a o p o s t o j a nje sistema. Sistemi legitimacija "mistificiraju" politički sistem, čineći n e j a s n i m o n o što se zapravo zbiva. Iznad svega, spomenuti sistemi ideja legitimiraju status quo. Pa ipak, m n o g i ljudi sve teže prihvaćaju ove legitimacije, što rezultira t i m e da u suvremenim političkim sistemima, kakav je, na primjer, onaj u S A D , dolazi do "legitimacijske krize". R a l p h a M i l i b a n d a ( 1 9 7 4 . ) , na primjer, zanima k o l i k o će još dugo ljudi vjerovati u d e m o k r a c i j u u svjetlu rastuće centralizacije državnog kapi talizma, a H a b e r m a s ( 1 9 7 5 . ) se pita do kada će ljudi nastaviti vjerovati u ideju boljeg života u budućnosti, suočeni s p r o b l e m i m a kakvi su, na primjer, inflacija i e k o n o m s k o zaostajanje. O s i m na ovakve interese za kulturu, kritička se škola t a k o đ e r u s r e d o t o č i l a na aktere i njihovu svijest te na promjene koje su im se desile u m o d e r n o m svijetu. Svijest masa sve se više k o n t r o l i r a p o m o ć u vanjskih sila (kakva je, na primjer, industrija k u l t u r e ) . Z b o g toga mase nisu u stanju razviti r e v o l u c i o n a r n u svijest. N a žalost, kritički teoretičari, k a o ni većina marksista i sociologa, često nisu j a s n o razgraničili individualnu svijest i kulturu, a ni specificirali m n o g o b r o j n e veze k o j e postoje m e d u njima. U većini svojih radova s l o b o d n o se kreću između svijesti i kulture, g o t o v o p o t p u n o nesvjesni da mijenjaju nivoe. V e o m a je vrijedan i pokušaj kritičkih teoretičara, osobito M a r c u s e a ( 1 9 6 9 . ) , da integriraju F r e u d o v e k o n c e p t e svijesnog (i nesvjesnog) u kritičko-teorijsku inter pretaciju kulture. Friedman ( 1 9 8 1 . ) smatra da su kritički teoretičari iz F r e u d o v o g rada preuzeli tri o s n o v n a e l e m e n t a : (1) psihologijsku strukturu k o j u su ugradili u svoje t e o r i j e ; (2) ideju psihopatologije koja im je o m o g u ć i l a lakše razumijevanje i negativnog utjecaja m o d e r n o g društva i neuspjeha r e v o l u c i o n a r n e svijesti; i (3) m o g u ć n o s t i psihičkog o s l o b o đ e n j a . J e d n a je od prednosti interesa za individualnu
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
141
svijest t o što je uvela korisnu korekciju pesimizmu kritičke škole i njenoj orijenta ciji na kulturna ograničenja. I a k o su ljudi kontrolirani, ispunjeni lažnim p o t r e b a m a i anestezirani, u frojdovskim p o j m o v i m a oni ipak imaju libido (u najširem smislu seksualnu energiju) koji osigurava osnovni izvor energije za kreativnu akciju usmjerenu prema rušenju glavnih oblika d o m i n a c i j e .
DIJALEKTIKA Drugi o s n o v n i pozitivni interes kritičke teorije predstavlja proučavanje dijalektike u o p ć e , k a o i različitih varijacija njenih specifičnih manifestacija. N a n a j o p ć e n i t i j o j razini, dijalektički pristup označava usredotočenje na socijalni totalitet . Paul C o n n e r t o n d o b r o opisuje kritički pristup socijalnom t o t a l i t e t u : "Niti jedan parci jalni aspekt socijalnog života, kao ni bilo koji izolirani f e n o m e n , ne m o g u se u potpunosti shvatiti ukoliko nisu povezani s historijskom c j e l i n o m i s o c i j a l n o m strukturom shvaćenom k a o cjelina" ( 1 9 7 6 . : 1 2 ) . T o obuhvaća odbacivanje u s r e d o t o č e n j a na bilo koji specifičan aspekt društvenog života, p o s e b n o na e k o n o m s k i sistem, izvan njegovog šireg k o n t e k s t a . Ovaj pristup t a k o đ e r obilježava i interes za m e đ u s o b n e povezanosti različitih nivoa socijalne stvarnosti, od kojih su najvažniji individualna svijest, kulturna superstruktura i e k o n o m s k a struktura. Dijalektika se t a k o đ e r temelji i na m e t o d o l o š k o m receptu: jedna k o m p o n e n t a socijalnog života ne m o ž e se proučavati izolirano od drugih. N a v e d e n a ideja ima i dijakronijske i sinkronijske k o m p o n e n t e . Sinkronijski p o g l e d usmjerava nas na proučavanje m e đ u s o b n i h povezanosti k o m p o n e n a t a društva u okviru suvremene cjeline. Dijakronijski pogled odnosi se na proučavanje historijskih korijena današnjeg društva, kao i mogućih t r e n d o v a njegovog razvoja u budućnosti (Bauman, 1 9 7 6 . ) . D o m i n a c i j a socijalnih i kulturnih struktura nad ljudima - " j e d n o d i m e n z i o n a l n o " društvo, da u p o t r i j e b i m o M a r c u s e o v izraz, rezul tat je specifičnog historijskog razvoja i ne predstavlja univerzalnu karakteristiku ljudskog r o d a . O v a historijska perspektiva suprotstavlja se u o b i č a j e n o m gledištu izraženom u kapitalizmu koje tvrdi da je sistem prirodan i neizbježan. P r e m a stajalištima kritičkih teoretičara (i drugih marksista) ljudi počinju p r o m a t r a t i društvo k a o "drugu prirodu"; o n o se "... u okviru u o b i č a j e n o g razmišljanja shvaća k a o strana, b e s k o m p r o m i s n a , zahtjevna i m o ć n a snaga - u potpunosti protivna ljudskoj prirodi. D a bi se priklonio pravilima razuma, da bi se r a c i o n a l n o p o n a š a o , da bio postigao uspjeh, da bi bio slobodan, čovjek se danas m o r a prilagoditi ' d r u g o j p r i r o d i ' " (Bauman, 1 9 7 6 . : 6 ) . Kritički teoretičari raspravljaju i ο budućnosti, no slijedeći M a r x o v originalni put ipak odbijaju biti utopisti; umjesto toga, usredotočuju se na kritiku i p r o m j e n e u s u v r e m e n o m društvu. M e đ u t i m , umjesto da svoju pažnju usmjere na e k o n o m s k u strukturu društva, kako je to učinio M a r x , proučavaju njegovu kulturnu super strukturu. N j i h o v dijalektički pristup usmjerava ih da proučavaju stvarni svijet. S jedne strane t o znači da nisu bili zadovoljni traganjem za istinom u znanstvenim l a b o r a t o r i j i m a . K o n a č n i test njihovih ideja je stupanj u k o j e m su te ideje prihvaće ne i korištene u praksi. Proces koji se odvija kada ljudi shvate da su žrtve iskrivljene k o m u n i k a c i j e i kada počinju preuzimati ideje kritičke teorije da bi se oslobodili od takvog sistema, kritički teoretičari nazivaju autentizacijom (Bau3
3
Jay (1984.) smatra da "totalitet" leži u srcu Marxove teorije uopće, a ne samo u kritičkoj teoriji.
142
GLAVNE TEORIJE
m a n , 1 9 7 6 . : 1 0 ) . O v o dovodi do drugog aspekta interesa kritičkih mislilaca o s l o b o đ e n j a ljudskog roda ( M a r c u s e , 1 9 6 . : 2 2 2 ) . R e č e n o m n o g o apstraktnije, m o g l o bi se reći da su se kritički teoretičari zanimali za m e đ u s o b n o djelovanje i međusobne odnose teorije i prakse. Stajalište je Frankfurtske škole da su te dvije dimenzije u kapitalističkom društvu striktno razdvojene (Schroyer, 1 9 7 3 . : 2 8 ) . Teoretiziranje je u svojim r u k a m a imala j e d n a delegirana grupa ili - bliže istini - o n a koja si je uzela to pravo, d o k je praktični život bio o d r e đ e n drugoj, manje m o ć n o j grupi. Stoga, u m n o g i m slučajevima, teorijski rad nije bio pod utjecajem onoga što se događalo u stvarnom svijetu, a t o je dovodilo do osiromašene i u velikoj mjeri irelevantne marksističke i s o c i o l o g i j ske teorije. Cilj je postizanje ujedinjavanja teorije i prakse i p o n o v n o uspostavlja nje međusobnih veza. U t o m će slučaju teorija reagirati na praksu, a praksa će biti oblikovana t e o r i j o m . U t a k v o m će procesu i teorija i praksa biti o b o g a ć e n e . U n a t o č ovim ciljevima, kritička teorija nije u većoj mjeri uspjela ujediniti teoriju i praksu. U biti, jedna od najčešće izricanih kritika ovoj teoriji o g l e d a se u tvrdnji da je pisana na način koji je p o t p u n o nedostupan najširim slojevima. N a d a l j e , n j e n o proučavanje kulture i superstrukture odvelo ju je p r e m a vrlo ezoteričnim pitanjima, a m a l o je m o g l a reći ο pragmatičkim, svakodevnim briga m a običnih ljudi. J e d a n od najpoznatijih dijalektičara kritičke škole je J ü r g e n H a b e r m a s ( 1 9 7 0 . ; 1 9 7 1 . ) . N j e g o v interes za proučavanje povezanosti znanja i ljudskog interesa predstavlja primjer širokog dijalektičkog dijapazona odnosa subjektivnih i o b j e k tivnih činilaca. N o , bio je oprezan ukazujući na t o da se objektivni i subjektivni činioci ne m o g u proučavati izolirano jedni od drugih. Prema H a b e r m a s u , znanje postoji na o b j e k t i v n o m nivou, a ljudski su interesi više subjektivni f e n o m e n i . H a b e r m a s razlikuje tri sistema znanja i njima korespondirajuće interese. I n t e r e si koji su prikriveni i nalaze se u pozadini, a koji upravljaju svim sistemima znanja, uglavnom su nepoznati laicima, a zadatak je kritičkih t e o r e t i č a r a da ih otkriju. Prvi tip znanja je analitička znanost ili klasični pozitivistički znanstveni sistemi. P r e m a H a b e r m a s u , prikriveni interes tog sistema znanja je t e h n i č k a k o n t r o l a koja m o ž e biti primijenjena na o k o l i n u , druga društva ili ljude u društvu. Analitička znanost, smatra H a b e r m a s , sama sebe vrlo lako usmjerava p r e m a jačanju represiv ne k o n t r o l e . Drugi tip sistema znanja je humanističko znanje, a njegov interes je razumijevanje svijeta. O n pretpostavlja da razumijevanje prošlosti o b i č n o p o m a ž e razumjevanju današnjice. Praktični interes takvog sistem znanja je u z a j e d n i č k o m shvaćanju i samorazumijevanju. T a k a v sistem znanja nije ni represivan ni o s l o b a đajući. T r e ć i tip je kritičko znanje k o j e m u se i H a b e r m a s , i F r a n k f u r t s k a škola o p ć e n i t o , priklanjaju. Interes vezan uz navedeni tip znanja je ljudska e m a n c i p a c i j a . M i s l i l o se da će kritičko znanje koje su H a b e r m a s i drugi potaknuli dovesti do porasta samosvijesti masa ( p o m o ć u mehanizama što su ih artikulirali frojdovci) što će dovesti do socijalnih p o k r e t a koji će rezultirati o č e k i v a n o m e m a n c i p a c i j o m .
Kritika kritičke teorije Kritička je teorija bila p r e d m e t o m mnogih kritika ( B o t t o m o r e , 1 9 8 4 . ) . Prvo, bila je optužena da je ahistorična, da se bavi raznolikim događajima (na primjer, nacizam 1 9 3 0 - i h g o d i n a ; antisemitizam 1 9 4 0 - i h ; studentski revolt I 9 6 0 . ) , bez m n o g o pažnje na njihove historijske i komparativne k o n t e k s t e . O v o je vrlo p o r a -
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
143
žavajuća kritika bilo koje marksističke teorije, koja bi u svojoj suštini m o r a l a biti historijska i k o m p a r a t i v n a . D r u g o , kritička je škola, k a k o s m o već vidjeli, g o t o v o u p o t p u n o s t i zanemarila e k o n o m i j u . K o n a č n o , ali i p o v e z a n o s p r e t h o d n i m , kritički teoretičari smatrali su da je radnička klasa nestala k a o r e v o l u c i o n a r n a snaga, što je u p o t p u n o j suprotnosti s klasičnom marksističkom analizom. Kritike poput ovih usmjerile su tradicionalne marksiste kakav je, na primjer, B o t t o m o r e da zaključe i sljedeće: "Frankfurtska je škola, u svom o r i g i n a l n o m izdanju, i k a o škola marksizma ili sociologije, mrtva" ( 1 9 8 4 . : 7 6 ) . Slično mišljenje izrazio je i G r e i s m a n koji kritičku teoriju označava "paradigmom k o j a je pala" ( 1 9 8 6 . : 2 7 3 ) . I a k o je umrla kao distinktivna škola, m n o g e njene ideje našle su svoj put u marksizam, neomarksisičku sociologiju, pa čak i u glavni tijek razvoja sociologije. Z b o g toga B o t t o m o r e zaključuje da se u slučaju H a b e r m a s a , kritička škola približila marksizmu i s o c i o l o g i j i " . . . a i s t o d o b n o , neke su distinktivne ideje Frankfurtske škole preživjele i dalje razvijane" ( 1 9 8 4 . : 7 6 ) . I a k o je kritička škola možda u opadanju, J ü r g e n H a b e r m a s i njegove teorije vrlo su aktivni. I a k o s m o u dosadašnjem izlaganju spominjali s a m o n e k a o d njegovih razmišljanja, završit ć e m o odjeljak ο kritičkoj teoriji m n o g o preciznijim p r e g l e d o m njegovih ideja.
Ideje Jürgena Habermasa Raspravu ο H a b e r m a s o v i m idejama započet ć e m o njegovim p o g l e d i m a na teorije K a r l a M a r x a . H a b e r m a s je već odavno istaknuo da želi "... razviti teorijski p r o gram koji shvaća kao rekonstrukciju historijskog marksizma" ( 1 9 7 9 . : 9 5 ) . H a b e r mas preuzima M a r x o v o polazište (ljudski potencijal, ideju čovjeka kao svjesnog bića, "svrsishodnu ljudsku djelatnost") kao svoje o s o b n o polazište. M e đ u t i m , H a b e r m a s ( 1 9 7 1 . ) smatra da M a r x nije uspio uvidjeti razliku između dviju anali tičkih distinktivnih k o m p o n e n a t a ideje ο čovjeku kao ο r o d n o m biću - između rada ( o d n o s n o djelatnosti, svrhovito-racionalnog djelovanja) i društvene (ili sim b o l i č k e ) interakcije (ili komunikativnog djelovanja). M a r x je z a n e m a r i o k o m u n i kativno djelovanje, smatra H a b e r m a s , i sve je reducirao na rad. P r o b l e m u M a r x o v o m radu leži, p r e m a H a b e r m a s u , u "redukciji samogenerativnog čina ljudske vrste p r e m a radu" ( 1 9 7 1 . : 2 ) . Z b o g toga H a b e r m a s izjavljuje: " K a o svoje polazište, uzimam fundamentalnu distinkciju između rada i interakcije" ( 1 9 7 0 . : 9 1 ) . U cjelo k u p n o m svom radu H a b e r m a s razmatra ovu distinkciju, iako najčešće koristi p o j m o v e "svrhovito-racionalno djelovanje" (rad) i "komunikacijsko djelovanje" (interakcija). U okviru svrhovito-racionalnog djelovanja, H a b e r m a s razlikuje i n s t r u m e n t a l n o i strategijsko djelovanje. O b a tipa djelovanja uključuju kalkulaciju u ostvarivanju samointeresa. Instrumentalno djelovanje odnosi se na jednog aktera koji r a c i o n a l n o kalkulira u p o t r e b u najboljih sredstava za postizanje o d r e đ e n o g cilja. Strategij sko djelovanje uključuje dvije ili više o s o b a koje koordiniraju svrhovito-racionalnu akciju za postizanje cilja. Cilj obaju tipova djelovanja je i n s t r u m e n t a l n o postig nuće. H a b e r m a s se najviše interesira za komunikacijsko
djelovanje gdje se
"... djelovanja uključenih agenata ne koordiniraju pomoću egocentričke kalkulacije za postizanje uspjeha, nego pomoću akcije postizanja razumijevanja. U komunikacijskoj akciji učesnici se ne orijentiraju primarno na svoje osobne uspjehe; svoje osobne ciljeve
144
GLAVNE TEORIJE
postižu u uvjetima u kojima mogu uskladiti definicija situacije"
svoje planove akcija na bazi
zajedničkih
(Habermas, 1 9 8 4 . : 2 8 6 ; kurziv naš). D o k je rezultat svrhovito-racionalnog djelovanja postignuće cilja, rezultat k o munikacijskog djelovanja je postizanje komunikacijskog razumijevanja. Sasvim je jasno da je govor vrlo bitan u k o m u n i k a t i v n o m djelovanju. M e đ u t i m , t a k v o je djelovanje znatno šire negoli o n o koje obuhvaća "akte g o v o r a ili ekviva lentne oblike neverbalne ekspresije" ( H a b e r m a s , 1 9 8 4 . : 2 7 8 ) . Najvažnija t o č k a razlikovanja H a b e r m a s a i M a r x a je u t o m e da k o m u n i k a c i j s k o djelovanje, a ne svrhovito-racionalno djelovanje (rad) predstavlja najdistinktivniji i najprodorniji ljudski f e n o m e n . T a k v o djelovanje, (a ne rad) temelj je c j e l o k u p n o g s o c i o - k u l t u r n o g života k a o i svih humanističkih znanosti. T a m o gdje se M a r x usmjerio na rad, H a b e r m a s se usredotočio na k o m u n i k a c i j u . M a r x se ne usredotočuje samo na rad o p ć e n i t o , nego slobodan i kreativan rad ( r o d n o biće) uzima k a o svoju polazišnu t o č k u za kritičku analizu rada u različitim historijskim e p o h a m a , p o s e b n o u kapitalizmu. H a b e r m a s polazi sa sličnog stajali šta, no kreće se u prostoru komunikacije, a ne u prostoru s v r h o v i t o - r a c i o n a l n o g djelovanja. H a b e r m a s o v a polazišna t o č k a je neiskrivljena k o m u n i k a c i j a , k o m u n i kacija bez prinude. S tim polazištem, H a b e r m a s m o ž e kritički analizirati iskrivlje nu k o m u n i k a c i j u . O n se bavi o n i m socijalnim strukturama k o j e iskrivljavaju k o m u n i k a c i j u , upravo kao što je M a r x ispitivao strukturalne izvore d e f o r m a c i j e rada. I a k o imaju različita polazišta, i H a b e r m a s i M a r x imaju polazišta, što im o m o g u ć u j e da izbjegnu relativizam u prosuđivanju različitih historijskih f e n o m e na. H a b e r m a s je kritizirao o n e t e o r e t i č a r e , p o s e b n o W e b e r a i ranije kritičke t e o r e t i č a r e , zbog nedostatka o s n o v n o g polazišta uslijed čega su skliznuli u relati vizam. Postoji t a k o đ e r još jedna paralela između M a r x a i H a b e r m a s a i njihovih p o l a zišta. Z a o b o j i c u s p o m e n u t e osnove predstavljaju ne samo analitička polazišta n e g o i njihove političke ciljeve. Z a M a r x a je cilj k o m u n i s t i č k o društvo u k o j e m će o s l o b o đ e n i rad (rodno biće) prvi put postojati, a H a b e r m a s o v politički cilj je društvo s neiskrivljenom k o m u n i k a c i j o m (komunikativno djelovanje). D a bi posti gao n e p o s r e d a n cilj, M a r x teži eliminaciji (kapitalističkih) barijera koje sprječava ju o s l o b o đ e n j e rada, a H a b e r m a s želi ukloniti barijere koje o m e t a j u s l o b o d n u komunikaciju. O v d j e se H a b e r m a s ( 1 9 7 3 . ) , k a o i drugi kritički teoretičari, oslanja na F r e u d a nalazeći m n o g e paralele između o n o g a što psihoanalitičari rade na individualnoj razini i o n o g a što on misli da bi trebalo uraditi na socijetalnoj razini. H a b e r m a s smatra psihoanalizu t e o r i j o m ο iskrivljenoj komunikaciji k o j a se trudi o m o g u ć i t i p o j e d i n c i m a komuniciranje na n e d e f o r m i r a n način. Psihoanalitičar teži utvrditi uzroke iskrivljenja u o s o b n o j komunikaciji, o d n o s n o obuzdati zapreke k o m u n i k a ciji. P o m o ć u refleksije psihoanalitičar pokušava p o m o ć i osobi da prevlada ove zapreke. Slično t o m e , terapeutskom kritikom, o d n o s n o kroz "oblik argumentacije k o j a p o m a ž e objasniti sistematsku prirodu samoobmanjivanja" (Habermas, 1 9 8 4 . : 2 1 ) , kritički teoretičari i komunistička partija /Habermas, 1 9 7 3 . / pokušava ju p o m o ć i ljudima da prevladaju socijalne barijere i postignu neiskrivljene k o m u nikaciju. U t o m je, dakle, analogija između psihoanalize i kritičke teorije (mnogi kritičari drže takvu analogiju n e l e g i t i m n o m ) . Psihoanalitičar pomaže pacijentu na sličan način na koji socijalni kritičar pomaže ugnjetenim grupama u društvu.
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
145
Z a H a b e r m a s a , kao i za M a r x a , temelj idealnog budućeg društva postoji u s u v r e m e n o m svijetu. Z a M a r x a se elementi ideje ο r o d n o m biću nalaze u radu u kapitalističkom društvu. Z a H a b e r m a s a , pak, elementi neiskrivljene k o m u n i k a c i j e m o g u se p r o n a ć i u svakom činu suvremene k o m u n i k a c i j e . T o nas dovodi bliže središnjem pojmu racionalizacije u H a b e r m a s o v o m radu. O v d j e je H a b e r m a s pod utjecajem ne samo M a r x o v o g nego i W e b e r o v o g rada. U svom radu ο racionalizaciji, H a b e r m a s i dalje zadržava distinkcije između svrhovit o - r a c i o n a l n o g i komunikativnog djelovanja. M n o g i radovi ranijih t e o r e t i č a r a , p r e m a H a b e r m a s o v o m stajalištu, bili su usredotočeni na racionalizaciju svrhovito- r a c i o n a l n o g djelovanja, što je dovelo do porasta proizvodnih snaga i p o v e ć a n e t e h n o l o š k e k o n t r o l e života ( H a b e r m a s , 1 9 7 0 . ) . Ovaj oblik racionalizacije m o ž d a je glavni, osnovni p r o b l e m suvremenog svijeta, k a k o su t o držali i W e b e r i M a r x . M e đ u t i m , p r o b l e m leži u racionalizaciji svrhovito-racionalnog djelovanja, a ne racionalizacije u o p ć e . Z a p r a v o , p r e m a H a b e r m a s u , rješenje p r o b l e m a racionaliza cije svrhovito-racionalnog djelovanja leži u racionalizaciji k o m u n i k a c i j s k o g djelo vanja. Racionalizacija komunikativnog djelovanja vodi ka k o m u n i k a c i j i o s l o b o đ e n o j o d dominacije, k s l o b o d n o m i o t v o r e n o m komuniciranju. Ovdje r a c i o n a lizacija uključuje emancipaciju, o d n o s n o "otklanjanje ograničenja u komunikaciji" ( H a b e r m a s , 1 9 7 0 . : 1 1 8 ; vidi također i H a b e r m a s , 1 9 7 9 . ) . T u se ranije s p o m e n u t i H a b e r m a s o v rad ο legitimaciji i, u širem smislu ο ideologiji, najbolje uklapa. T o jest, ovi navedeni elementi predstavljaju dva osnovna uzroka iskrivljene k o m u n i kacije, koji se moraju eliminirati ako želimo imati slobodnu i o t v o r e n u k o m u n i k a ciju. N a razini socijalnih n o r m i , takva će racionalizacija uključivati smanjivanje n o r m a t i v n o g ugnjetavanja i rigidnosti, što će dovesti do porasta o s o b n e fleksibil nosti i refleksivnosti. Razvoj ovih novih nerestriktivnih ili manje restriktivnih n o r m a t i v n i h sistema u srcu je H a b e r m a s o v e teorije socijalne evolucije. U m j e s t o n o v o g proizvodnog sistema, racionalizacija za H a b e r m a s a ( 1 9 7 9 . ) vodi p r e m a n o v o m , manje d e f o r m i r a j u ć e m n o r m a t i v n o m sistemu. I a k o su m n o g i optužili H a b e r m a s a da je presjekao svoje marksističke korijene p o m i č u ć i centar svoje analize s materijalne na normativnu razinu, sam H a b e r m a s drži takvu kritiku nerazumijevanjem njegovog stajališta. Posljednju t o č k u ovog procesa evolucije, prema H a b e r m a s u , predstavlja r a c i o nalno društvo. Ovdje racionalnost označava uklanjanje barijera koje iskrivljuju k o m u n i k a c i j u , a na općenitijoj razini označava komunikacijski sistem u k o j e m se ideje o t v o r e n o prezentiraju i otvorene su kritikama; p r o c e s o m argumentiranja dolazi se do zajedničkog suglasja. D a bismo to bolje razumjeli, detaljnije ć e m o se upoznati s H a b e r m a s o v o m k o m u n i k a c i j s k o m t e o r i j o m . H a b e r m a s razlikuje ranije s p o m e n u t o komunikacijsko djelovanje i razgovor. D o k se k o m u n i k a c i j s k o djelovanje odvija svakodnevno, razgovor je "..takav oblik komunikacije koji je izdvojen iz konteksta iskustva i djelovanja i čije nas strukture uvjeravaju: da su vrijednosti zahtjeva prosudbi, preporuka ili upozorenja, ekskluzivni predmet rasprave; da učesnici u raspravi, teme i doprinosi nisu ničim drugim ograničeni, osim u odnosu na cilj testiranja vrijednosti zahtjeva u raspravi; da se ne smije koristiti nikakva sila osim snage boljeg argumenta; te da su isključeni svi motivi osim kooperativne potrage za istinom" (Habermas, 1 9 7 5 . : 1 0 7 - 1 0 8 ) .
146
GLAVNE TEORIJE
U t e o r i j s k o m svijetu razgovora, ali također prikrivena u podlozi svijeta k o m u nikacijskog djelovanja, nalazi se "idealna situacija razgovora" u k o j o j nikakva snaga ili m o ć ne određuje čiji će argument pobijediti; bolji a r g u m e n t postaje p o b j e d n i č k i m . T e ž i n a dokumentacije i argumentacije određuje što će biti shvaće n o kao n e p o b i t n o ili istinito. Argument koji proistječe iz takvog razgovora (i ο č e m u se učesnici slažu ili ne slažu) je istina. N a taj način H a b e r m a s prihvaća konsenzualnu teoriju istine (radije negoli kopiju /ili "realističnu"/ teoriju istine). Istina je dio c j e l o k u p n e komunikacije i njen puni izražaj je cilj H a b e r m a s o v e e v o l u c i o n e teorije. T h o m a s M c C a r t y ο t o m e kaže: "Ideja istine k o n a č n o ukazuje na oblik interakcije koji je o s l o b o đ e n svih iskrivljujućih utjecaja. ' D o b a r i istinit život' je cilj kritičke teorije i prirođen je p o j m u istine; on je anticipiran u s v a k o m činu g o v o r a " ( 1 9 8 2 . : 3 0 8 ) . Konsenzus se teorijski pojavljuje u razgovoru (a predteorijski u k o m u n i k a t i v n o m djelovanju) kada četiri tipa zahtjeva za pravovaljanošću postave i prihvate o n i koji interaktiraju. Prvo, g o v o r n i k o v o izlaganje m o r a biti razumljivo i j a s n o . D r u g o , prijedlozi k o j e govornik iznosi su istiniti; drugim riječima, g o v o r n i k se oslanja na p o u z d a n o znanje. T r e ć e , govornik izlaže istinu (istinoljubiv j e ) , predlažući svoje prijedloge; govorniku se m o ž e vjerovati. Č e t v r t o , govornik ima p r a v o , a t o se od njega i o č e k u j e , da iznese navedene prijedloge; on ili o n a imaju pravo na t o . Konsenzus se javlja onda kada su sva navedena četiri uvjeta pravovaljanosti postavljena i prihvaćena; on se, međutim, ruši kada se jedan ili više uvjeta dovedu u pitanje (na primjer, dovođenje u pitanje prava g o v o r n i k a da iznese odgovarajuće prijedloge). Vraćajući se na raniju tvrdnju, s p o m e n u t ć e m o t a k o đ e r da u m o d e r n o m svijetu postoje sile koje iskrivljuju navedeni p r o c e s , sprječavaju pojavu k o n senzusa, što m o r a , ako se želi postići H a b e r m a s o v ideal društva, biti p r e v l a d a n o . N a taj način, a u okviru tradicije kritičke t e o r i j e , H a b e r m a s razvija snažnu varijantu vlastite teorije. Iako se o n a u najširem smislu zadržava u okviru kritičke t e o r i j e , a o p ć e n i t o i u okviru marksističkih tradicija, o n a posjeduje m n o g o b r o j n e stvarno distinktivne e l e m e n t e . Štoviše, teorija se nastavlja i dalje razvijati, i u svom, novijem radu ( 1 9 8 4 . ) H a b e r m a s se upućuje u neka nova zanimljiva p o d r u č ja k o j a njegovu teoriju još više udaljuju od kritičke i marksističke t e o r i j e . N a j n o v i je razvoje u H a b e r m a s o v o j teoriji raspravit ć e m o u posljednjem poglavlju ove knjige.
STRUKTURALNI MARKSIZAM Strukturalni marksizam se najčešće povezuje s grupom francuskih marksista (na primjer, Louis Althusser, N i c o s Poulantzas i M a u r i c e G o d e l i e r ) pa se stoga često naziva francuskim strukturalizmom. M e đ u t i m , k a k o ovaj pristup ima m n o g o pristalica i izvan Francuske, mi ć e m o ovu školu zvati š k o l o m strukturalnog m a r ksizma. K a k o s a m o ime sugerira, strukturalni marksizam predstavlja spajanje dviju škola - marksizma i strukturalizma. Strukturalizam proučava skrivene, dubinske strukture društvenog života. Kasnije ć e m o vidjeti da on o b u h v a ć a široki raspon vrlo kompliciranih ideja. U 9 . poglavlju, uz detaljnu raspravu ο strukturalizmu, razmotrit ć e m o i odnose između strukturalizma o p ć e n i t o i strukturalnog marksiz m a . Vidjet ć e m o da, iako ove dvije orijentacije imaju m n o g o toga zajedničkog,
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
147
postoje i značajne razlike. N a š je interes ovdje usmjeren na proučavanje o n e vrste marksizma koji predstavlja strukturalni marksizam; kasnije ć e m o raspravljati ο ovoj orijentaciji kao ο vrsti strukturalizma.
Kritika drugih marksističkih teorija D o b a r način da se približimo strukturalnom marksizmu je taj da raspravimo ο njegovoj kritici drugih marksističkih teorija. O p ć e n i t o se može reći da strukturalni marksisti sami sebe vide kao najiskrenije nastavljače M a r x o v o g rada, o s o b i t o njegovih kasnijih radova. O s i m što ispituju čistoću drugih marksističkih t e o r e t i č a ra, strukturalni marksisti upućuju i niz m n o g o specifičnijih napada (Burris, 1979.). Prvo, strukturalni marksisti kritiziraju tendenciju mnogih marksista koji u svojim analizama prenaglašavaju značaj empirijskih p o d a t a k a . Slijedeći takav put, strukturalni marksisti, kakav je, na primjer, G o d e l i e r ( 1 9 7 2 a . ) , istražuju stvarno važne karakteristike kapitalističkog života koje se m o r a j u potražiti u njegovim dubinskim skrivenim strukturama, a ne u uočljivim činjenicama koje m n o g o puta prikrivaju pravu prirodu ove strukture. D r u g o , strukturalni marksisti također odbacuju sklonost m n o g i h marksista p r e m a historijskim istraživanjima, budući da historicizam t a k o đ e r doživljavaju k a o pravac previše osnovan na empirijskim p o d a c i m a , čime se negiraju skrivene strukture. T a k o đ e r , oni odbacuju historicizam jer vjeruju da je primarni zadatak marksizma izučavanje suvremene strukture. T e k n a k o n što u z m o g n e m o razumjeti o s n o v n e strukture suvremenog svijeta, m o ž e m o započeti proučavati historijske p r o c e s e . Interesantno je da je ova tvrdnja reminescencija na stajalište glavnog kritičara marksističke teorije - T a l c o t t a Parsonsa - koji je t a k o đ e r smatrao da je proučavanje strukture pretpostavka za teoriju povijesti i socijalne p r o m j e n e . T r e ć e , strukturalni marksisti oštro kritiziraju redukcionistički e k o n o m s k i de t e r m i n i z a m koji je karakterističan za neke marksističke teorije. I a k o strukturalni marksisti uviđaju važnost e k o n o m i j e , pa je čak vide kao d e t e r m i n a n t n u "u posljedn o j instanci", slažu se ο važnosti i drugih sektora društvenog života, n a r o č i t o političkih i ideoloških struktura. Poulantzas, na primjer, odbacuje ideju da država samo odražava e k o n o m i j u ; o n a m o ž e biti shvaćena kao da posjeduje "relativnu a u t o n o m i j u " . I specifičnije, Poulantzas se sukobljava s onim deterministima koji smatraju da će e k o n o m s k i razvoj slijediti neovisno ο t o m e kakav tip države postoji. D r u g i m riječima, on kritizira one koji tvrde da n e m a nikakve razlike i m a m o li fašizam ili demokraciju. Poulantzas zaključuje: " O v d j e , k a o i drugdje, oblici te buržoaske dominacije daleko su od toga da bi izazivali indiferentnost" (1976.:21). Poulantzas se izdvaja medu kritičarima pasivnog odnosa onih marksističkih t e o r e t i č a r a koji tvrde da bi se fašizam na neki način sam od sebe urušio kao razultat vlastitih unutarnjih e k o n o m s k i h kontradikcija, te da, p r e m a t o m e , nije bilo p o t r e b n o poduzimati protiv njega bilo kakve akcije. Poulantzas t a k o đ e r kritizira o n e koji drže da je imperijalizam samo e k o n o m s k i f e n o m e n . P r e m a njemu, radi se ο m n o g o kompleksnijem procesu koji uključuje političke, ideološke i e k o n o m s k e aspekte. Iako Poulantzas (i drugi strukturalni marksisti) priznaje važnost e k o n o m i j e , on također tvrdi da u bilo k o j e m trenutku, neke druge socijal ne strukture m o g u zauzeti dominantan položaj.
148
GLAVNE TEORIJE
K o n a č n o , strukturalni marksisti kritiziraju tendenciju većeg b r o j a drugih m a r ksista (posebno kritičkih teoretičara) koji subjektiviziraju i humaniziraju p o d r u č j e . J a y misli da su strukturalni marksisti "u potpunosti odbacili humanistički i subjektivistički k o n c e p t marksizma" ( 1 9 8 4 . : 3 8 8 ) . Z a strukturaliste, c e n t a r pažnje m o r a biti usredotočen na objektivne strukture društva - e k o n o m i j u , politiku, ideologiju - a ne na aktere u tim strukturama. N a taj način strukturalisti odbacuju h u m a n i stičku interpretaciju M a r x o v e t e o r i j e ; napor da se p o n o v n o p o t a k n u M a r x o v i historijski interesi; usredotočenje na M a r x o v e humanističke radove (na primjer, Rukopise iz 1844. godine); naglaske na hegelijanske korijene marksističke t e o r i j e ; k a o i orijentaciju na voluntarističke aktere, interpersonalne o d n o s e , pa č a k i svjesne n a p o r e usmjerene samoorganizaciji (Appelbaum, 1 9 7 9 . ) . N a primjer, umjesto da socijalne klase vide k a o da se sastoje od voluntarističkih aktera, strukturalisti ih opisuju kao "objektivno antagonističke o d n o s e " (Burris, 1 9 7 9 . : 1 ) . Althusser stavlja naglasak na strukture i činjenicu da su akteri d e t e r m i n i r a n i navedenim strukturama: "Struktura odnosa proizvodnje determinira mjesta i funkcije koje zauzimaju i prihvaćaju agenti proizvodnje i koji nikada nisu ništa više od toga, dok djeluju kao 'podržavatelji' ... funkcija. Pravi 'subjekti' (u smislu konstitutivnih subjekata procesa) nisu, prema tome, ovi koji zauzimaju položaje ili su funkcioneri... nego odnosi proizvodnje (i politički i ideologijski društveni odnosi)" (Althusser, citirano u: Burris, 1 9 7 9 . : 8 ) . Sumirajući, m o ž e m o utvrditi da su, odbacujući humanistički marksizam, struk turalisti jasno izrazili interes za strukture kapitalističkog društva. U nastavku ć e m o izložiti o s n o v n e postavke strukturalnog marksizma u pozitivnijem svijetlu.
Principi strukturalnog marksizma Strukturalni marksisti proučavaju dubinske, nevidljive strukture kapitalističkog društva. I a k o njihov osnovni interes nisu "stvarne" strukture, oni vjeruju da u svijetu postoje stvarne strukture koje ograničavaju ili određuju što akteri misle i čine. Strukturalni marksisti prihvaćaju značaj e k o n o m i j e , no t a k o đ e r uvažavaju i druge strukture, n a r o č i t o političke i ideologijske. Štoviše, iako prihvaćaju ideju e k o n o m i j e k a o determinante u posljednjoj instanci, druge strukture ne reduciraju s a m o na jednostavan odraz e k o n o m i j e . U biti, strukturalni marksisti ne s a m o da prihvaćaju važnost politike i ideologije, nego smatraju da o n e posjeduju "relativnu a u t o n o m i j u " . N a v e d e n e strukture m o g u slijediti dosta neovisne puteve razvoja i u bilo k o j e m trenutku mogu postati d o m i n a n t n a snaga u društvu. N e o v i s n o ο t o m e na kakve se strukture orijentiraju, za strukturalne marksiste akteri samo popunjavaju mjesta u navedenim strukturama; o d n o s n o , njih te struk ture ograničavaju. Usprkos pasivnih implikacija takvog stajališta, strukturalisti, kao praktični marksisti, ne prihvaćaju stajalište da ljudi trebaju samo sjediti i čekati da n a p o k o n dođe do k o n a č n o g sloma strukturalnog sistema. T o Poulantzas izlaže na sljedeći način: "Ako se osudimo na čekanje, mi nikada n e ć e m o dočekati 'veliki dan', nego tenkove u ranim jutarnjim satima" ( 1 9 7 6 . : 1 3 3 ) . Ideja rušenja struktura društva implicira i jedan drugi interes strukturalnih marksista - interes za kontradikcije unutar sistema. O n i se usredotočuju na p r o t u r ječja u sistemu, a ne na proturječja s kojima je akter k o n f r o n t i r a n .
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
149
Strukturalni marksisti više naglašavaju značenje teorijskog negoli empirijskog istraživanja. Budući da su strukture nevidljive, pretpostavlja se da su objašnjive j e d i n o teorijski; stoga ih nikakav tip empirijskog istraživanja ne m o ž e otkriti. D j e l o m i č n o iz istog razloga, strukturalni marksisti proučavaju suvremeno društvo. V r l o m a l o pažnje posvećuju historijskim p o d a c i m a ili istraživanju. O n i vjeruju da prioritet moraju imati proučavanja statičkih struktura, a ne historijskih p r o c e s a ; historija se može spoznati tek onda kada dobro p o z n a j e m o suvremenu strukturu.
Ponovna analiza M a r x a : rad Louisa Althussera R a d Louisa Althussera u najvećoj je mjeri definiran p r i r o d o m njegovog interesa za M a r x o v rad. Althusser smatra da većina marksista nije na pravi način interpretira la M a r x o v rad; dapače, on smatra da su učinili veliko nasilje nad njegovim r a d o m . Sam je težio razriješiti navedeni problem, razvijajući o n o što je držao da predstav lja " k o r e k t n o " čitanje M a r x o v o g rada. Althusserov rad može biti najbolje ispitan u kontekstu rasprava i debata koje okružuju M a r x o v rad. J e d n a od spornih t o č a k a u spomenutoj debati je pitanje da li je M a r x i m a o konzistentan intelektualni stav tijekom cijelog života (Veitmeyer, 1 9 7 8 . ) . T o se odnosi na pitanje je li M a r x bio strukturalistički i deterministički, ili humanistički i dijalektički mislilac. O n i marksisti koji ga smatraju strukturalistom, u s r e d o t o č u j u se na njegove kasnije radove, p o s e b n o na Kapital ( 1 8 6 7 . / 1 9 6 7 . ) . O n i , pak, koji ga doživljavaju k a o humanističkog mislioca, prvenstveno naglašavaju postojanje bit nog k o n t i n u i t e t a između Kapitala i Ekonomskih i filozofskih rukopisa iz 1844. godine ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 4 . ) . Z a p r a v o , u M a r x o v o m radu postoji m n o g o d o k u m e n t a c i j e koja m o ž e podržati i jednu i drugu i n t e r p r e t a c i j u . 4
J e d n o od najuvjerljivijih mjesta u M a r x o v o m radu za one koji tvrde da je o n bio strukturalni ili e k o n o m s k i determinist, ili o b o j e , predstavlja p r e d g o v o r Kritici političke ekonomije: "U društvenoj proizvodnji svoje egzistencije, ljudi stupaju neizbježno u odnose neovisne ο njihovoj volji, u odnose proizvodnje koji odgovaraju datom stadiju razvijenosti proizvodnih snaga. Ukupnost proizvodnih odnosa čini ekonomsku strukturu društva, stvarnu osnovicu na kojoj izrasta pravna i politička nadgradnja kojoj korespondiraju određeni oblici društvene svijesti. Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje uku pan proces društvenog, političkog i intelektualnog života. Nije svijest ljudi ona koja određuje njihovo postojanje, nego njihov društveni život određuje njihovu svijest. Na određenom stupnju razvoja, materijalne proizvodne snage društva dolaze u konflikt s postojećim odnosima proizvodnje ili - izražavajući isto pravnim riječnikom - s odnosima vlasništva u okviru kojeg su do tada postojali. Iz oblika razvoja proizvodnih snaga, ti se odnosi preokreću u svoju suprotnost. Tada započinje era socijalnih revolucija. Promje na u ekonomskoj osnovi, prije ili kasnije vodi k promjenama u cijelokupnoj nadgradnji" (Marx, 1859./1970.:21). Među onima koji uočavaju kontinuitet u Marxovom radu su Meszaros ( 1 9 7 0 . ) , Oilman ( 1 9 7 6 . ) i Walliman ( 1 9 8 1 . ) , a oni koji smatraju da u Marxovu radu postoji diskontinuitet uključuju McMurtyja ( 1 9 7 8 . ) i Gandyja ( 1 9 7 9 . ) . Zanimljivu srednju poziciju razvija Barbalet, koji drži da, iako u Marxovim osnovnim konceptima postoji kontinuitet, te iako rani radovi stvarno predstavljaju osnovicu kasnijih radova, isti se koncepti "razumijevaju u raznim teorijskim okvirima u raznim stadijima Marxovog razvoja" ( 1 9 8 3 . : 2 ) .
150
GLAVNE TEORIJE
K a k o smo vidjeli, najraniji i najopćenitiji o d g o v o r na ovu t e m u bio je da je M a r x smatran ekonomskim deterministom, što je stav koji postoji u m n o g i m krugovima sve do današnjeg dana. M e đ u t i m , najnovije interpretacije M a r x a , k o j e su izradili kritički teoretičari, ali i drugi, negiraju da je M a r x bio ili č a k i m o g a o biti e k o n o m s k i determinist. Prvo, može se zastupati stajalište da, iako je M a r x velik dio svoje pažnje usmjerio na e k o n o m s k u dimenziju kapitalizma, t o ne znači da će isti faktor biti dominirajući i u drugim socijalnim sistemima. Stoga se m o ž e tvrditi da je M a r x o v o usredotočenje na e k o n o m i j u specifično za kapitalizam zbog o g r o m n o g socijalnog značenja koji e k o n o m i j a ima u t o m p o s e b n o m s o c i j a l n o m sistemu. D r u g o , upitno je da li je M a r x stvarno posvetio toliko m n o g o pažnje e k o n o m skim dimenzijama kao što mnogi misle. Kada M a r x piše ο p r o i z v o d n o j aktivnosti,
Louis Althusser: biografska skica (1918-1990) 16. studenog 1980. godine, L ouis Althusser, slavni fran cuski strukturalni marksist, istrčao je u pidžami u dvorište zgrade fakulteta gdje je niz godina bio profesor, uzviku jući da je upravo ubio svoju ženu. Oni koji su se popeli u stan, našli su njegovu ženu Helenu, također poznatu znanstvenicu - sociologa, zadavljenu. Althusser, koji je bolovao od ozbiljnih napada depresije (Benton, 1984.), proveo je u bolnici četiri mjeseca nedugo prije ubojstva. Umjesto u zatvor, Althusser je ponovno smješten u bol nicu. Sudac koji ga je posjetio u bolnici kako bi mu objasnio da će biti optužen za ubojstvo, našao ga je u tako teškoj depresiji da nije bio u stanju shvatiti informa ciju, niti je mogao biti ispitan ο samom događaju. Althusser n ije bio samo veoma pozn at zn an stven ik, nego i slavn i javn i lik Fran cuske. Najpozn atiji je kao aktivn i član i oštar kritičar francuske Komunističke partije. Vjerovao je da je u svojim kasnijim ekonomskim radovima Marx razvio novu i krajnje rigoroznu znanost te da su se članovi i lideri francuske Komunističke partije značajno udaljili od njegovih osnovnih ideja. Althusser je rođen u Alžiru, 16. listopada 1918., a bio je pet godina zatvoren za vrijeme II. svjetskog rata. Studije je poslije rata završio na Ecole Normale Superieure. Kasnije je na istom Sveučilištu postao profesor filozofije. Prije izbijanja rata, Althusser je bio politički konzervativan mislilac i aktivni katolik, no poslije rata okreće se idejama i praksi komunizma. Formalno je pristupio francu skoj Komunističkoj partiji 1984. godine. Od tada Althusser postaje i značajna politička ličnost, ali i najznačajniji interpretator ideja Karla Marxa. U svom najpoznatijem radu Za Marxa (prijevod 1971.) i Kako čitati Kapital (prijevod 1975.) ustvrdio je da u Marxovim radovima postoji osnovni diskontinuitet. Dok je rani Marx je bio humanist i filozof, kasni Marx je mnogo rigorozniji i mnogo značajniji znanstvenik, drži Althusser. Althusser je svoju reputaciju izgradio uglavnom kao pisac, a manje kao aktivni sudionik francuske političke scene. Na primjer, igrao je vrlo malu, gotovo nikakvu ulogu u studentskom pokretu u Francuskoj 1968. godine, najvažnijem događaju u suvremenoj fracuskoj povijesti. Odsutnost iz političke aktivnosti bila je vrlo neobična za marksista koji se posvetio integraciji teorije i prakse.
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
151
on se ne ograničava samo na rad ili privrednu proizvodnju ( M e s z ä r o s , 1 9 7 0 . : 1 1 5 ) . U m j e s t o t o g a , p r o i z v o d n a a k t i v n o s t m o ž e uključivati ne s a m o p r o i z v o d n j u a u t o m o b i l a , n e g o i p r o i z v o d n j u religijskih ideja, razvoj Ustava ili k o m p o n i r a nje g l a z b e . T r e ć e , ukupan pojam e k o n o m s k o g determinizma u kontradikciji je s dijalektič k o m m e t o d o m koja se nalazi u osnovi M a r x o v o g razmišljanja. Istvän M e s z ä r o s zastupa stajalište da je " M a r x o v sistem ... organiziran na takav način da je inheren t n o historijski O t v o r e n ' i teleologičan te kao takav ne m o ž e prihvatiti ' f i k s n o s t ' u bilo k o j e m pogledu" ( 1 9 7 0 . : 1 1 8 ) . Č e t v r t o , Bertell O i l m a n ( 1 9 7 6 . ) smatra da, budući da je M a r x pisao na dijalek tički način, ne m o ž e m o uvijek pretpostaviti k a k o je mislio na istu stvar, izričući je svojim riječima, kao i mi kad t o kazujemo svojim riječima. Stvarno je n e m o g u ć e pisati dijalektički. Stoga M a r x o v e determinističke izjave moraju biti reinterpretirane u smislu parcijalnih izjava ο uzročnosti koja postoji u okviru šireg dijalektič kog sistema. V e r n o n V e n a b l e sumira d o m i n a n t n u interpretaciju M a r x a ο o v o m pitanju: " N e , nikakav se m o n i z a m , tehnološki ili neki drugi, ne m o ž e izvesti iz M a r x o v e teorije proizvodnje" ( 1 9 4 5 . : 9 5 ) . Oslanjajući se p o s e b n o na navod koji s m o naveli iz djela Kritika političke ekonomije, Oilman tvrdi da kada M a r x kaže " N a č i n proizvodnje materijalnog života uvjetuje ukupan proces socijalnog, politič k o g i intelektualnog života", mi tu njegovu tvrdnju m o r a m o razumjeti "na takav način koji o m o g u ć a v a posljednjoj grupi činilaca da živo utječe na oblik proizvod nje i t o t a k o da otklanja automatsku ovisnost društvene nadgradnje ο e k o n o m s k o j osnovici. M i to m o r a m o učiniti zato što je i M a r x svoje teorije na navedeni način koristio u praksi" ( 1 9 7 6 . : 8 - 9 ) . I r o n i č n o je da se vjerovanje u M a r x a kao e k o n o m s k o g determinista održalo č a k i n a k o n što je Engels, direktno se suprotstavljajući s p o m e n u t o j kvalifikaciji, dao vrlo jasno objašnjenje M a r x o v o g interesa za e k o n o m i j u k a o i njegovog odbi janja j e d n o d i m e n z i o n a l n o g determinizma: "Marx i ja djelomično smo sami krivi zbog činjenice da mladi autori ponekad posvećuju više pažnje ekonomskoj strani no što to ona zaslužuje. Morali smo naglasiti osnovne principe suprotstavljajući se našim protivnicima koji su ih negirali, a često nismo imali dovoljno vremena, mjesta ili mogućnosti da drugim elementima koji su uključeni u interakciju omogućimo da zauzmu svoje pravo mjesto" (Engels, 1890./1972.:642). Althusser pruža na izvjestan način različitu, ali p o d j e d n a k o determinističku perspektivu M a r x o v o g rada. T o sasvim jasno proistječe iz njegovog stajališta u raspravi ο "dva M a r x a " ili ο " O n o m e što razlikuje predmet Kapitala ... o d p r e d m e ta Rukopisa iz 1844. godine" (Althusser i Balibar, 1 9 7 0 . : 1 ) . P r e m a Althusseru, R u k o p i s i iz 1 8 4 4 . godine bili su napisani kada je M a r x još uvijek bio p o d značajnim utjecajem Hegela, filozofije, humanizma, i zainteresiran za devastirajuće učinke alijenirajućih uvjeta kapitalizma na p o j e d i n c a . Z a Althussera je takva orijentacija bila neznanstvena, i m o r a l a je biti prevladana da bi se razvio znanstve ni materijalizam (Anderson, 1 9 7 6 . ) . Filozofske, humanističke i historijske o s n o v e M a r x o v o g ranog rada vodile su ga usmjerenju na aktivnog, kreativnog i s l o b o d nog aktera. T a k v a imaginacija bila je, prema stajalištu Perry A n d e r s o n , neprihvat ljiva za Althussera: "Arhetipsku zabludu predstavlja č o v j e k o v o vjerovanje da je slobodan u svome izboru kada je, u biti, bio p e r m a n e n t n o upravljan zakonima ο
152
GLAVNE TEORIJE
postojanju kojih je bio nesvjestan" (Anderson, 1 9 7 6 . : 6 5 ; kurziv naš). Althusser je vjerovao da središte marksističke teorije leži u strukturi društva i u z a k o n i m a koji upravljaju djelovanjem tih struktura, a ne u s l o b o d n i m a k t e r i m a . P r e m a t o m stajalištu, takav naglasak sasvim jasno postoji u Kapitalu. Althusser nadalje tvrdi: " U k o l i k o ozbiljno u z m e m o o n o što nam M a r x govori ο stvarnoj dijalektici povije sti, tada se ne radi ο 'ljudima' koji stvaraju povijest, iako se povijesna dijalektika realizira u njima i kroz njihovu praksu, nego su t o mase u o d n o s i m a klasne b o r b e " (1977.:168). Althusser smatra da u historiji M a r x o v o g rada postoji jasan "epistemološki rez" te da se on prilično d r a m a t i č n o prebacio s polja filozofskog subjektivizma (kao ideološke pozicije) na apstraktnu teoriju (znanstvenu poziciju) (Benton, 1 9 8 4 . : 5 3 ) . Premda je razvio ideju ο postojanju većeg b r o j a medustadija, Althusser M a r x o v rad u biti dijeli na onaj koji je nastao prije i onaj poslije radova iz 1 8 4 5 . g o d i n e . D o 1 8 4 5 . godine M a r x je uglavnom bio filozofski humanist. T o je bio njegov ideologijski period. Poslije 1 8 4 5 , godine, kreće prema znanstvenijoj orijen taciji, o d n o s n o svom znanstvenom periodu. Althusser smatra da je u 1 8 4 5 . godini M a r x učinio "znanstveno otkriće k o j e m u ništa takvo u historiji nije p r e t h o d i l o u svojoj prirodi i učincima ... M a r x je ustanovio novu znanost: znanost historije 'socijalnih f o r m a c i j a ' " 1 9 6 9 . : 1 3 ) . Prema Althusserovom stajalištu, 1 8 4 5 . godine " M a r x radikalno prekida s bilo k a k v o m t e o r i j o m koja je historiju i politiku osnivala na biti čovjeka" ( 1 9 6 9 . : 2 2 7 ) . U toj d r a m a t i č n o j promjeni on razlikuje tri glavna e l e m e n t a . Prvo, M a r x razvija velik b r o j novih k o n c e p a t a koji su zamijenili ideju otuđenja, ideju ο r o d n o m biću, kao i druge humanističke k o n c e p t e s n o v o m c j e l i n o m znanstvenih strukturalnih k o n c e p a t a kakvi su, na primjer, društvena formacija, superstruktura, odnosi proi zvodnje i proizvodne snage. D r u g o , M a r x svoju teorijsku kritiku proširuje na sve oblasti filozofskog humanizma. T r e ć e , M a r x definira humanizam kao oblik i d e o logije - kao elitistički i iskrivljeni sistem ideja. Althusser zaključuje: "Ovaj prekid sa svakim filozofskim ... h u m a n i z m o m ne može biti od drugostepene važnosti; t o je M a r x o v o znanstveno o t k r i ć e " ( 1 9 6 9 . : 2 2 7 ) . Althusserovo stajalište predstavlja izvjestan povratak na e k o n o m i s t i č k e i m e h a nicističke stavove koji su bili d o m i n a n t n i medu komunističkim t e o r e t i č a r i m a sve do ruske revolucije 1 9 1 7 . godine. T a j je stav d o m i n i r a o , dijelom i zbog toga što je Kapital, koji m o ž e biti vrlo lako mehanicistički interpretiran, bio dostupan m a r ksističkim misliocima, d o k su Rukopisi iz 1844. godine bili izgubljeni i nisu bili objavljeni sve do 1 9 3 2 . K a k o smo vidjeli ranije u o v o m poglavlju, čak i prije no što su ti M a r x o v i humanistički radovi postali dostupni, postojali su kritičari m e h a n i cističkog marksizma (na primjer, G r a m s c i ) . Gramscijeva humanistička slika m a r ksizma predstavljala je prokletstvo za Althussera, koji ju je vidio s a m o kao karak teristiku r a n o g M a r x a . O v a je rasprava bila značajno pod utjecajem zakašnjelog publiciranja sedam bilježnica s M a r x o v i m zapisima nastalim zimi 1 8 5 7 . / 5 8 . god., danas poznatijima k a o Grundrisse ( M a r x , 1 8 5 7 . - 1 8 5 8 . / 1 9 7 4 . , prijevod pod naslovom Temelji slobo de). I a k o su objavljeni u dva dijela 1 9 3 9 . i 1 9 4 1 . godine u S S S R - u , n j e m a č k i original nije bio objavljen sve do 1 9 5 3 . , a englesko izdanje se pojavilo tek 1 9 7 4 . M n o g i p r o m a t r a č i , (na primjer, M c L e l l a n , 1 9 7 1 . ; M e s z ä r o s , 1 9 7 0 . ; N i c o l a u s , 1 9 7 4 . ; O i l m a n , 1 9 7 6 . ; Struik, 1 9 6 4 . ) vjeruju da Grundrisse podržavaju G r a m s c i jevu, a ne Althusserovu interpretaciju M a r x a . Oilman je u t o m smislu vrlo jasan:
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
153
"Grundrisse ... koji su služili kao M a r x o v a prva skica Kapitala, sadrže m n o g o stranica koje su mogle biti u cjelini preuzete iz Rukopisa iz 1844. godine. Pa čak i u objavljenoj verziji Kapitala može se naći m n o g o više M a r x o v i h 'ranijih' ideja i k o n c e p a t a nego što se to o p ć e n i t o priznaje" ( 1 9 7 6 . : X V ) . O i l m a n ne smatra da su M a r x o v e ideje oduvijek bile iste, nego tvrdi da postoji evolucija ideja koje su već prisutne u njegovim ranim radovima. T a k v o stajalište prihvatio je veliki b r o j marksističkih mislilaca, no neki, kao Althusser, još uvijek M a r x a vide k a o struktu ralnog determinista. U želji da razvije strukturalističku interpretaciju M a r x o v o g rada, Althusser pokušava iz M a r x o v o g djela izvesti strukturalnu analizu kapitalističkog društva. Althusser, na prvom mjestu, prihvaća stajalište da je e k o n o m i j a d e t e r m i n a n t n a "u posljednoj instanci". O v o je svakako slabije stajalište od o n o g koje su podržavali e k o n o m i s t i č k i deterministi. M e đ u t i m , usprkos osnovne važnosti e k o n o m i j e , dru ge strukturalne k o m p o n e n t e kapitalističkog društva t a k o đ e r imaju veliku, a k o ne i najveću važnost. V e ć smo ranije napomenuli da Althusser shvaća kapitalističko društvo k a o socijalnu formaciju, kao k o n k r e t a n , kompleksan totalitet u specifičnoj t o č k i histo rijskog razvoja. T o je statička, ahistorijska k o n c e p c i j a kapitalističkog društva. Althusser t a k o đ e r ispituje glavne k o m p o n e n t e socijalne f o r m a c i j e . Pri t o m e o d b a c u j e jednostavnu d i h o t o m n u podjelu na bazu i nadgradnju. Z a njega, n a d gradnja kapitalističkog društva ne odražava u potpunosti e k o n o m s k u osnovicu društva; o n a ima relativnu autonomiju i može čak dominirati u bilo k o j e m t r e n u t k u . N o , naposljetku, ipak će e k o n o m i j a biti d o m i n a n t n a . P r e m a Althusserov o m stajalištu, socijalna se formacija sastoji od tri osnovna e l e m e n t a - e k o n o m i j e , politike i ideologije. Interakcija tih strukturalnih k o m p o n e n t i predstavlja socijalnu cjelinu u n e k o m presjeku vremena. K a o marksist, Althusser je bio osjetljiv na kontradikcije između pojedinih strukturalnih cjelina. Interes za kontradikcije usmjerava Althussera p r e m a ideji n a d d e t e r m i n a c i j e , koja potječe od Lenjina i M a o a . Naddeterminacija znači da se u socijalnoj formaciji bilo koja kontradikcija ne može sama razriješiti zbog p o s t o j a nja drugih kontradikcija koje vrše utjecaj u društvu. O v a k v o međuuvjetovanje kontradikcija vodi Althussera k ideji da se društva ne razvijaju u n i f o r m n o ; uvijek postoji nejednak razvoj. Ideja nejednakog razvoja u okviru različitih k o m p o n e n t i socijalne formacije omogućuje Althusseru da se udalji od t o t a l n o determinističke pozicije. Akteri su prije svega determinirani strukturama, n o zbog n e j e d n a k o g razvoja, socijalne formacije nisu u potpunosti d e t e r m i n i r a n e . K o n t r a d i k c i j e unutar socijalne formacije daju Althusserovim formulacijama dinamičke kvalitete. Rezul tat analize pokazuje da razvoj društva ne može biti p r o t u m a č e n j e d n i m uzročni k o m . T o Althusseru omogućava da bude kritičan prema e k o n o m i s t i č k i m d e t e r m i nistima. '"Ekonomizain' (mehanizam) je taj, a ne iskrena marksistička tradicija koja uspostavlja hijerarhiju instanci jednom zauvijek, svakoj određuje njenu suštinu i ulogu i definira univerzalno značenje njihovih veza; ekonomizam je taj koji trajno identificira uloge i aktere, ne shvaćajući da bitni proces leži u razmjeni uloga 'u odnosu na uvjete'" (Althusser, 1 9 6 9 . : 2 1 3 ) . Althusser nastavlja kritizirati e k o n o m s k e deterministe koji tvrde da e k o n o m s k i činioci uvijek zauzimaju osnovne pozicije, a druge činioce, kakvi su politika i ideologija, uvijek određuju kao sekundarne. Prema Althusseru, socijalne instituci-
154
GLAVNE TEORIJE
je, k a o i e k o n o m i j a (ali i politika) m o g u imati glavni položaj, m a k a r za n e k o vrijeme. Štoviše, p o t r e b n o je biti osjetljiv prema o d n o s i m a između različitih socijalnih institucija. Stoga, iako Althusser ima deterministički stav ο a k t e r i m a , on takav stav n e m a ο strukturama; među strukturama postoji dijalektika.
Nicos Poula ntza s: ekonomija , politika i ideologija N i c o s Poulnatzas je još jedan važan suvremeni strukturalni marksist koji ima m n o g o zajedničkog s Althusserom i drugim francuskim strukturalnim marksisti m a . Ipak, Althusser je najpoznatiji po svojoj kritici M a r x o v i h tekstova, a Poulan tzas se usredotočuje m n o g o više na analizu stvarnog svijeta i aspekata kakvi su, na primjer, društvene klase, fašizam i diktatura. Svoju kritiku Poulantzas usmjerava ne s a m o p r e m a e k o n o m i z m u (ekonomski determinizam), n e g o i strukturalizmu Althussera i njegovih sljedbenika. U t o m smislu, sam je sebe na o d r e đ e n i način izdvajao od drugih iz škole francuskog strukturalnog marksizma. N a primjer, Poulantzas ( 1 9 7 5 . ) rezolutno pokušava svoje teoretiziranje učiniti što k o n k r e t n i jim. D r u g o , m n o g o je više bio angažiran u tekućim revolucionarnim zbivanjima n e g o drugi strukturalni marksisti. Z a p r a v o , tijekom života, Poulantzas se sve više udaljavao od strukturalističke analize (Jessop, 1 9 8 5 . ) . T a k o đ e r , Poulantzas ( 1 9 7 5 . ) se nije trudio razviti opću teoriju društva jer je i sebe, a i ostale t e o r e t i č a r e , držao n e s p o s o b n i m za takav poduhvat. Usprkos t o m e , Poulantzas s drugim strukturalnim marksistima dijeli veliki b r o j zajedničkih e l e m e n a t a . N a primjer, on t a k o đ e r odbacuje e k o n o m i z a m ranijih marksista, navodeći: "Kako se ... mogu objasniti zanemarena teorijska proučavanja države? ... Nedostatak proučavanja države proistječe iz činjenice da je dominantna koncepcija ... predstavljala devijaciju, ekonomizam, koji je obično bio praćen nedostatkom revolucionarne strate gije. ... Upravo ekonomizam tvrdi da drugi nivoi socijalne stvarnosti, uključujući i državu, kao epifenomeni mogu biti reducirani na ekonomsku 'bazu'... Ekonomizam smatra da se svaka promjena u socijalnom sistemu najprije odvija u ekonomiji, a da politička akcija mora imati ekonomiju kao svoj osnovni cilj" (Poulantzas, 1972.-.239). Poulantzas ( 1 9 7 3 . ; 1 9 7 5 . ) ne odbacuje samo ekonomistički marksizam, n e g o i onaj hegelijanski (na primjer, Lukäcsev rad) i kritičku školu koji naglašavaju subjektivne č i n i o c e . O n je n a r o č i t o protiv proučavanja individualnih a k t e r a : "Ovo je problematika socijalnih aktera, pojedinaca kao prauzroka socijalne akcije: sociološko istraživanje vodi nas prema proučavanju objektivnih koordinata koje odre đuju distribuciju agenata u socijalne klase i kontradikcija među tim klasama, a ne prema potrazi za finalističkim objašnjenjima utemeljenim u motivacijama ponašanja individu alnih aktera. T o predstavlja jedan od notornih aspekata problematike kojom se bave i Weber i suvremeni funkcionalizam. Ukoliko bismo prenijeli navedenu problematiku subjekta u marksizam, na koncu bi priznali epistemologijske principe suprotne strane riskirajući slabljenje vlastitih analiza" (Poulantzas, 1 9 7 2 . : 2 4 2 - 2 4 3 ) . Poulantzas t a k o đ e r odbacuje usmjerenje na motivacije aktera:
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
155
NICOS POULANTZAS: biografska skica Nicos Poulantzas rođen je u Ateni, 21.rujna 1936. godi ne. Vrlo brzo postaje "najutjecajniji i najznačajniji mar ksistički teoretičar za probleme države i politike u periodu nakon Drugog svjetskog rata" (Jessop, 1985.:5). Njegov je otac bio profesor i utjecajna ličnost grčkog društva. Kao odličan student, Poulantzas već u mladosti tečno govori francuski jezik i maturira 1953. sa 17 godina. Zatim započinje studij prava na Sveučilištu u Ateni, gdje diplomira 1957. godine, lako završava studij prava, za njega je bio zainteresiran u onoj mjeri u kojoj mu je pravo omogućilo proučavanje filozofije i društve nih znanosti. Premda je već dotad bio ponešto aktivan u Ijevičarskom pokretu, još uvijek nije postao marksist. Nakon tri godine provedene u grčkoj mornarici, Poulan tzas biva primljen u profesiju, no zapravo se nikada nije bavio pravom. Umjesto toga, odlazi u Pariz na nastavak studija. Poulantzas stiže na Sveučilište Sorbonne u Parizu 1960. godine, gdje je bio asistent i zatim predavač pravnih znanosti do 1964. Te je godine dovršio svoju doktorsku disertaciju i u međuvremenu postao aktivni učesnik francuskog intelektual nog života, razvijajući tijesne veze s Jean-Paul Sartreom i Simone de Beauvoir. Oženio se mladom spisateljicom, Annie Ledere, 1966. godine, a 1970. rodila im se kći. U 1960-im i 1970-im godinama, Poulantzas se sve više uključuje u marksističku misao i političku aktivnost. Ostaje u Francuskoj, što očigledno utječe na oblikovanje njegovih ideja, ali zadržava i veze s Grčkom. Piše ο mnogim pitanjima važnim za život u Grčkoj i postaje vanjski član Grčke komunističke partije. Međutim, kako tvrdi Jessop, "reagira na grčke događaje francuskim očima" (1985.:13). Kasnih 1960-ih godina Poulantzasovo djelovanje privlači međunarodnu pažnju. On također počinje predavati sociologiju na jednom eksperimentalnom francuskom sveučilištu. U 1960-im i 1970-im godinama aktivno publicira i uključuje se i u francu ski i u grčki politički život. Poulantzas je počinio samoubojstvo 3. listopada 1979. godine. Otada, njegov rad sve više privlači svjetsku pažnju, i on se smatra jednim od najznačajnih autora u okviru neomarksističke perspektive.
"Prema tome, ocrtavanje postojećih socijalnih sistema kao kapitalističkih ni na koji način ne ovisi ο motivacijama i ponašanju menadžera. Štoviše: ukoliko bismo određivali klasni položaj menadžera, morali bismo se usmjeriti ne na motivaciju njihovog ponaša nja, nego isključivo na proučavanje njihovog položaja u proizvodnji i na njihove odnose prema vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju" (Poulantzas, 1 9 7 2 . : 2 4 3 - 2 4 4 ) . Srž je Poulantzasovog rada, kao i strukturalnog marksizma u o p ć e , stajalište da se suvremeni kapitalizam sastoji od tri najvažnija elementa - države, ideologije i e k o n o m i j e . Poulantzas prihvaća realistički pogled na s p o m e n u t e strukture i, za razliku od drugih strukturalnih marksista, u svojim ih radovima analizira koristeći se v e l i k o m empirijskom preciznošću. M e đ u t i m , njegov glavni doprinos leži izvan empirijskih detalja; on se nalazi u njegovim teorijskim analizama koje su pokušale
156
GLAVNE TEORIJE
otkriti skrivene strukture kapitalističkog društva. J e d n a od njegovih ključnih teorijskih ideja (Jessop, 1 9 8 5 . ) koju dijeli i s drugim strukturalnim marksistima, je ideja relativne autonomije, o d n o s n o ideja da različite strukture kapitalističkog društva posjeduju relativnu neovisnost jedna od drugih. Poulantzas primjenjuje tu ideju m n o g o šire negoli su to učinili drugi. O n smatra da je kapitalistička država o d r e đ e n a "relativnom odvojenošću e k o n o m i j e od politike, kao i relativnom a u t o n o m i j o m države od utjecaja dominantnih klasa" (Poulantzas, 1 9 7 4 . : 3 1 3 ) . Isto se m o ž e reći i za e k o n o m i j u i ideologiju. Poulantzasovo proširenje ideje relativne a u t o n o m i j e p r e m a drugim područjima društva vrlo je o s e b u j n o . O n raspravlja, na primjer, ο relativnoj a u t o n o m i j i različitih k o m p o n e n t i društvene klase k a o ο "različitim klikama, frakcijama i klanovima" (Poulantzas, 1 9 7 6 . : 1 1 2 ) . Poulantzas sve strukturalne k o m p o n e n t e kapitalističkog društva vidi m e đ u s o b n o povezani m a , iako t a k o đ e r naglašava da je svaka od njih relativno a u t o n o m n a . O v o nas vodi k drugom distinktivnom elementu Poulantzasova rada - njegovoj raspravi ο različitim k o m p o n e n t a m a mnogih struktura koje analizira. B i o je n e sklon shvaćati strukture kao jedinstvene totalitete, nego ih je p r o m a t r a o prije k a o cjeline sastavljene od mnogih substruktura. N j e g o v a najpoznatija ideja je ideja frakcija društvenih klasa (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 2 3 ) . Poulantzas tvrdi da društvena klasa nije jedinstveni totalitet, nego se sastoji od m n o g o b r o j n i h jedinica (Poulan tzas, 1 9 7 6 . : 9 2 ) . Slično t o m e , u okviru političkih i ideologijskih struktura t a k o đ e r postoje jedinice koje naziva kategorijama i koje "principijelno definiramo p r e m a n j i h o v o m mjestu u okviru političkih i ideologijskih o d n o s a . Primjeri kategorija uključuju državnu birokraciju, koju o d r e đ u j e m o p r e k o njene veze s državnim a p a r a t o m , ali i intelektualce koje definiramo kroz njihovu ulogu u elaboriranju i primjenjivanju ideologije" (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 2 3 ) . Poulantzas t a k o đ e r razlikuje različite substrukture u okviru države (aparati) čija se glavna funkcija sastoji u p o l i t i č k o m i ideologijskom održavanju socijalne kohezije. T a k v i aparati uključuju "... s jedne strane, represivni državni aparat u striktnom smislu te riječi, kao i njegove različite organe: vojsku, policiju, zatvore, sudove, građanske službe; s druge strane, ideologijski državni aparat uključuje: aparate obrazovanja, religijske aparate (crkve), informativne aparate (radio, televizija, štampa), kulturne aparate (kino, kazalište, izda vaštvo), aparat sindikata klasne kolaboracije, buržoaziju i političke partije sitne buržoa zije itd., i, do izvjesne mjere, barem u kapitalističkom društvu, obitelj" (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 2 4 - 2 5 ) . Vidljivo je da Poulantzas ima m n o g o kompliciraniju sliku struktura kapitalizma i njegovih m n o g o b r o j n i h substruktura nego mnogi od njegovih kolega. Poulantzas je vrlo pažljivo proučavao strukturalne diferencijacije, budući da je smatrao da svaka substruktura posjeduje relativnu autonomiju u svojim socijalnim k o n z e k v e n c a m a . Štoviše, svaka razina ima potencijal da igra središnju ulogu u društvu (Poulantzas, 1 9 7 5 . ; 1 9 7 3 . ) . N a č i n na koji Poulantzas razmišlja ο kontradikcijama oblikovan je plurali stičkom slikom struktura kapitalističkog društva. K a o i drugi predstavnici struktu ralnog marksizma, Poulantzas se ne ograničava samo na analizu e k o n o m s k i h kontradikcija, nego se zanima i za kontradikcije koje postoje u području e k o n o m i je, politike i ideologije. Poulantzas međutim, odlazi m n o g o dalje ispitujući k o n t r a dikcije između različitih frakcija, kategorija i aparata u okviru svake od navedene tri strukturalne jedinice. N a primjer, Poulantzas smatra da se "...svaka buržoaska
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
157
država nalazi u stanju kontradikcija koje postoje između njenih različitih aparata i organa (a ne samo između političkih partija), što čini organizacijsku osnovicu postojanja jedne ili pak većeg broja frakcija i k o m p o n e n t i u okviru b l o k a m o ć i " (1976.:103-104). Poulantzasov osnovni teorijski interes, kao i kod većine strukturalnih marksi sta, leži u proučavanju međuovisnosti triju glavnih k o m p o n e n t i kapitalističkog društva. N a primjer, on povezuje državu i ideologiju, zastupajući stajalište da država nikada ne može d u g o r o č n o ispunjavati svoju funkciju dominacije oslanja jući se samo na ugnjetavanje; takva represija uvijek m o r a biti praćena i s ideologij s k o m d o m i n a c i j o m (Poulantzas, 1 9 7 6 . ) . Poulantzas t a k o đ e r povezuje ideologiju s e k o n o m i j o m . Najvažnija uloga i d e o logije realizira se p r o c e s o m socijalizacije, osposobljavanjem ljudi za zauzimanje različitih položaja i zanimanja u okviru e k o n o m s k o g sektora. Iako socijalizaciju vidi kao značajan proces, on pažljivo naglašava činjenicu da kapitalističko društvo ne smije samo proizvoditi (socijalizirati) ljude za zauzimanje položaja, nego t a k o đer m o r a k o n t i n u i r a n o proizvoditi položaje koje će ljudi popunjavati. Podvlačeći svoju strukturalističku orijentaciju, Poulantzas vrlo jasno ističe da se primarni smisao nalazi u strukturalnim položajima, a ne u akterima i njihovoj socijalizaciji: " Sve dok je točno da sami agenti moraju biti reproducirani - 'školovani' i 'prilagođeni' - da bi zauzeli odgovarajuće položaje, isto je tako točno i da raspored agenata ne ovisi samo ο njihovim vlastitim izborima ili aspiracijama, nego ο reproduciji samih mjesta. Ovo se događa zato što se osnovni aspekt klasne determiniranosti odnosi na njihove položaje, a ne na agente koji zauzimaju položaje" (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 2 9 ) . I a k o priznaje značenje socijalizacije, Poulantzas vrlo pažljivo razlikuje svoj stav od mišljenja m n o g i h sociologa koji ideologijskim činiocima poklanjaju m n o g o veću pažnju nego što je t o , p o njegovom mišljenju p o t r e b n o : "Štoviše, u želji da prekinemo s pogrešnim razumijevanjem 'funkcionalističko-institucionalističke' tradicije koja uvijek govori ο ... 'socijalizirajućem procesu', nužno treba ići još dalje. S jedne strane ... to se događa zbog proširene reprodukcije položaja, i u stupnju u kojem se to događa, dolazi i do različitih oblika reprodukcije i distribucije agenata u položaje. S druge strane, ne smijemo zaboraviti da determinirajuća uloga - s obzirom na distribuciju agenata u društvenim formacijama kao cjelinama - pripada tržištu rada, kao ekspresiji proširene reprodukcije odnosa proizvodnje" (Poulantzas, 1 9 7 5 . : 3 4 ) . Poulantzas smatra da u raspravama ο vezama između države i e k o n o m i j e , valja voditi računa ο t o m e da je u m o n o p o l i s t i č k o m kapitalizmu država krajnje važna. T o logički slijedi iz njegove općenitije tvrdnje da "nikada nije p o s t o j a o stadij kapitalizma u k o j e m država nije imala važnu e k o n o m s k u ulogu" (Poulantzas, 1 9 7 4 . : 2 2 0 , kurziv naš). N a najopćenitijem nivou, Poulantzas proučava m e đ u s o b n u povezanost sva tri nivoa osnovnih struktura kapitalizma. N a primjer, on uočava da imperijalizam "nije f e n o m e n koji se m o ž e reducirati samo na privredni razvoj ... Imperijalizam je f e n o m e n s e k o n o m s k i m , političkim i ideologijskim implikacijama" (Poulantzas, 1 9 7 4 . : 2 2 ) . O v o predstavlja drugi način da se kaže kako Poulantzas o d b a c u j e jednostavni e k o n o m s k i determinizam mnogih marksista. Z a njega se superstruktu-
158
GLAVNE TEORIJE
ra sastoji od "pravno - političkih i ideologijskih f o r m i . . . koje o d l u č n o intervenira ju u proces proizvodnje" ( 1 9 7 4 . : 4 1 ) . T a k v o pluralističko shvaćanje, odvelo je Poulantzasa, kao i Althussera, da prihvati ideju ο n e j e d n a k o m razvoju u kapitali stičkom sistemu. T o je, s druge strane, uvelo dijalektiku u Poulantzasov rad na strukturalnoj razini, što je osiguralo da i njegov, kao i Althusserov rad, ne postane u potpunosti determinističan. Raspravu ο Poulantzasovom radu zaključit ć e m o s njegovim t u m a č e n j e m društvenih klasa. Prema Andoru Skotnesu, Poulantzas je kao strukturalist inzistirao da su "društvene klase strukturalno determinirane; "one postoje o b j e k t i v n o , neovisno ο volji i 'svijesti' članova klase" ( 1 9 7 9 . : 3 5 ) . M e đ u t i m , klase nisu u potpunosti determinirane e k o n o m s k i m strukturama (Poulantzas, 1 9 7 4 . ) n e g o i političkim i ideologijskim činiocima. Poulantzas ulaže veliki n a p o r da izbjegne česti p r o b l e m strukturalista - statičko shvaćanje društvenih klasa. O n smatra da su socijalne klase determinirane jedino kontinuiranim p r o c e s o m klasne b o r b e , koja se i sama dijeli na e k o n o m s k e , političke i idologijske b o r b e . Klase proistječu iz ujedinjavanja ovih borbi koje traju. Poulantzas pažljivo razlikuje opći nivo analize društvenih klasa i klasnih p o l o žaja u n e k o m datom historijskom presjeku. U svakom p o s e b n o m trenutku histori j e , klase ili frakcije klasa mogu zauzeti položaj koji ne m o r a biti u skladu s njihovim o p ć i m strukturalnim položajem. R a d n i č k a aristokracija, na primjer, m o ž e se identificirati s buržoazijom; članovi srednje klase m o g u zauzeti položaj koji se inače pripisuje proletarijatu. M e đ u t i m , radi se ο privremenim historijskim kretanjima koja nisu u skladu s o p ć o m strukturom klasne b o r b e . Stoga su devija cije m o g u ć e unutar općeg tijeka historije. O v a k v o tumačenje predstavlja još jedan primjer fleksibilnosti i dijalektičkog procesa u okviru Poulantzasovog struktural nog marksizma.
Kritičke reakcije na strukturalni marksizam M n o g i su marksisti napali strukturalni marksizam. Prvo, strukturalizam je kritizi ran kao ahistoričan. Poznati marksistički historičar E.P. T h o m p s o n ( 1 9 7 8 . ) isprav n o smatra da je Althusser (kojega izabire za primjer u svojoj raspravi) d o v e o u pitanje upravo o n o po č e m u je sam T h o m p s o n najpoznatiji - po empirijskom, historijskom marksističkom istraživanju. T h o m p s o n ističe da Althusser tvrdi k a k o je historija znanstveno i politički bezvrijedna: "Ne samo da ispada kako ljudi nikada 'nisu stvarali svoju vlastitu historiju' (jer su bili samo ... nosioci konačnih strukturalnih determinacija), nego se također otkriva da je ukupan pohvat od samog početka bio krivo usmjeren, budući da je zapravo 'stvarna' povijest potpuno nepoznata i ne može se reći da uopće postoji" (Ε. P. Thompson, 1 9 7 8 : 1 9 4 ) . Althusserovu poziciju T h o m p s o n smatra smiješnom. O n tvrdi da strukturalisti ne razumiju povijesne kategorije te da stoga nisu u mogućnosti raspravljati ο k o n t r a d i k c i j a m a , klasnoj borbi i socijalnoj promjeni. Strukturalisti t a k o đ e r nisu, prema T h o m p s o n u , postigli svoj cilj - biti što istinitiji prema M a r x u : "Althusserov strukturalizam predstavlja strukturalizam u zaustavljanju, strukturalizam koji se odvaja od M a r x o v e osobne historijske m e t o d e " ( 1 9 7 8 . : 1 9 7 ) . N a k o n c u , T h o m pson raspravlja ο Althusseru kao ο o p a s n o m intelektualcu koji je postao ljubimac
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
159
građanskih intelektualaca, koji zapravo i ne razumiju što on govori. N j e g o v rad im se čini privlačnim zbog pseudoprofinjenosti i zbog toga što priklanjanje njegovim idejama ne zahtijeva od njih suočavanje sa stvarnim svijetom klasne b o r b e . Sličnim argumentima i Val Burris dokazuje da su strukturalni marksisti izgubili iz vida činjenicu k a k o je za M a r x a analiza strukture specifična datoj historijskoj e p o h i . Stoga su krivo interpretirali historijski specifične strukture k a o "univerzal ne principe socijalne organizacije" ( 1 9 7 9 . : 1 6 ) . D r u g o , strukturalne su marksiste napadali i zbog njihove slijepe podrške scijentizmu. "U vremenu u k o j e m je znanost jedan od osnovnih legitimacijskih stupova socijalnog p o r e t k a , nekritička vjera u nju ... n a m e ć e n a m se k a o dogmatski autoritet na svim poljima" (Appelbaum, 1 9 7 9 . : 2 6 ) . T r e ć e , postoje i gledište da strukturalizam vodi elitističkoj orijentaciji: "Strukturalizam je dogmatičan - pa i u svojoj 'znanstvenoj i profinjenoj varijanti' - ali ipak dogmatičan. Samo partijski znanstvenici i birokrate posjeduju istine - samo su oni simptomatski čitali radove Marxa, Engelsa, Lenjina i Gramscija, i samo oni shvaćaju povijest; oni otkrivaju prikrivene činjenice i zakone, a mase im se podvrgavaju" (Appelbaum, 1 9 7 9 . : 2 5 ) . Č e t v r t o , strukturalizam je napadan i zato što je izgubio iz vida aktera i njegovu svijest. Appelbaum to naglašava na sljedeći način: "Strukturalizam je zbog toga postigao svoj konačni cilj: postigao je 'znanstvenost', zamagljujući svijest pojedin ca" ( 1 9 7 9 . : 2 5 ) . P e t o , strukturalisti su također bili kritizirani i zbog toga što nisu posvećivali d o v o l j n o pažnje empirijskom istraživanju. O v o ističe Ralph M i l i b a n d u o d g o v o r u na Poulantzasovu kritiku njegovog rada: "Konačno, nitko drugi do samog Marxa ne naglašava u toj mjeri značenje empirijskog potvrđivanja (ili nepotvrđivanja) i on je mnoge godine svog života proveo baš u tom pothvatu: iako uopće ne tvrdim da Poulantzas nije svjestan navedene činjenice, mislim da joj on, a to se tiče i Louisa Althussera i njegovih suradnika, posvećuje mnogo manje pažnje nego što ona zaslužuje" (Miliband, 1 9 7 2 . : 2 5 6 ) . Šesto, strukturalizam je bio kritiziran i zbog svog determinizma. naglašava:
Miliband
"Međutim, čini mi se da Poulantzasova vlastita analiza izravno vodi onoj vrsti struktu ralnog determinizma ili, bolje rečeno, strukturalnog superdeterminizma koji čini nemo gućim iskreno i realistično razmatranje dijalektičkih odnosa između države i 'sistema'... Politička opasnost od strukturalnog superdeterminizima čini mi se sasvim očigledna. Ukoliko su stvarno državne elite zarobljene objektivnim strukturama kako se to ovdje sugerira, odatle slijedi da stvarno nema nikakve razlike između države kojom upravlja ju, recimo, buržoaski konstitucionalisti, konzervativci ili pak socijalni demokrati i one države kojom upravljaju, recimo, fašisti" (Miliband, 1 9 7 2 . : 2 5 9 ) . Interesantno je t a k o đ e r da je strukturalizam, prema n e k i m mišljenjima, p o v e zan i sa sociologijskim teorijama koje je najveći dio marksista anatemizirao - sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m i k o n f l i k t n o m t e o r i j o m :
160
GLAVNE TEORIJE
"Ono što je u strukturalizmu ostalo poslije izbacivanja Hegela funkcionalizam izliven u kalup marksističkih kategorija ... Zbog Althusserove formulacije predstavljaju po sebi formalnu inverziju onalizma, možda ne toliko različitu od onoga što se nekada teorijom'"
samo je pluralistički toga možemo reći da strukturalnog funkci naziva 'konfliktnom
(Appelbaum, 1 9 7 9 . : 2 7 - 2 8 ) . Č a k i prijateljska kritika J e s s o p a nalazi "implicitni funkcionalizam" ( 1 9 8 5 . : 1 1 1 ) u n e k i m aspektima Poulantzasovog rada. U istom smislu, N a n c y D i T o m a s o ( 1 9 8 2 . ) , na primjer, također pronalazi velike sličnosti u radu Althussera i Parsonsa. Strukturalni marksizam svakako je jedan o d najkontroverznijih oblika razvoja u neomarksističkoj teoriji. O n uključuje specifičnu kritiku drugih varijanti marksi stičke t e o r i j e , a sam je bio m n o g o kritiziran o d marksista drugih teorijskih usmje renja.
NEOMARKSISTIČKA EKONOMSKA SOCIOLOGIJA U o v o m s m o poglavlju naglasili da su se mnogi neomarksisti (na primjer, kritički teoretičari, strukturalni marksisti) vrlo m a l o osvrtali na e k o n o m s k e institucije, d j e l o m i č n o i zbog toga što su reagirali na pretjerivanja e k o n o m s k i h determinista. M e đ u t i m , ove kritike i same su dovele do pojave novih reakcija. U o v o m ć e m o odjeljku raspraviti ο radovima onih marksistia koji se p o n o v n o u s r e d o t o č u j u na e k o n o m s k o p o d r u č j e . N j i h o v rad nije tek ponavljanje rane marksističke t e o r i j e ; o n predstavlja novi n a p o r da se M a r x o v a teorija prilagodi stvarnostima m o d e r n o g kapitalističkog društva. Valja t a k o đ e r naglasiti da postoji brojna literatura u k o j o j se raspravlja ο e k o n o m s k i m aspektima s marksističkog stajališta. M n o g o o d toga, m e đ u t i m , bitno je samo za područje e k o n o m i j e , n o neki su o d tih radova bili utjecajni i u sociologiji. O b r a t i t ć e m o pažnju na dva rada, p o s e b n o značajna za sociologiju - na knjigu Paula B a r a n a i Paula Sweezyja Monopoly Capital, 1966., (Monopolistički kapital, prijevod 1 9 6 9 . ) i knjigu H a r r y B r a v e r m a n a Labor and Monopoly Capital, 1 9 7 . , (Rad i monopolistički kapital, prijevod 1 9 8 3 . ) . N a kraju ovog odjeljka raspravit ć e m o i ο nekim najnovijim radovima ove vrste.
Monopolistički kapital Izvorni M a r x o v i radovi ο e k o n o m s k i m strukturama i procesima zasnivali su se na analizi kapitalizma njegovog v r e m e n a - na o n o m tipu koji o b i č n o nazivamo k o m p e t i t i v n i m kapitalizmom. Kapitalističke industrije su tada bile relativno m a l e , a ni jedna industrija, ili manja grupacija industrija, nije m o g l a imati p o t p u n u i neupitnu k o n t r o l u nad tržištem. Najveći dio M a r x o v o g e k o n o m s k o g rada osnivao se na pretpostavci, t o č n o j u njegovo vrijeme, da je kapitalizam kompetitivan sistem. N a r a v n o , M a r x je predvidio m o g u ć n o s t nastanka budućih m o n o p o l a , n o ο njima je vrlo m a l o pisao. M n o g i kasniji marksistički teoretičari nastavili su razmi šljati u istim okvirima - k a o da je kapitalizam ostao g o t o v o isti kakav j e b i o u M a r x o v o vrijeme.
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
161
U o v o m ć e m o kontekstu ispitati rad B a r a n a i Sweezyja (1966.). O n i započinju s k r i t i k o m marksističke društvene nauke zbog njenog ponavljanja poznatih f o r m u lacija k a o i zbog izostajanja objašnjenja značajnih suvremenih oblika razvoja u kapitalističkom društvu. Optužuju M a r x o v u teoriju stagnacije jer se zasnivala na pretpostavci postojanja kompetitivne privrede. M o d e r n a marksistička teorija m o ra, p r e m a n j i h o v o m mišljenju, konstatirati da je kompetitivni kapitalizam u najve ćoj mjeri zamijenjen m o n o p o l i s t i č k i m kapitalizmom. O s n o v n i p r o b l e m s k o j i m se Baran i Sweezy bave je određivanje t o č n e prirode m o n o p o l n o g kapitalizma. U takvom sistemu, jedan ili n e k o l i k o kapitalista k o n t r o liraju o d r e đ e n i sektor privrede. Sasvim je jasno da je u m o n o p o l n o m kapitalizmu m n o g o manje kompeticije nego li u k o m p e t i t i v n o m . U k o m p e t i t i v n o m kapitaliz m u organizacije se natječu na osnovi cijena proizvoda; o d n o s n o , kapitalist p o k u šava prodati veću količinu r o b a p o nižoj cijeni. U m o n o p o l n o m kapitalizmu, p o d u z e ć a se ne moraju više t a k o natjecati budući da j e d n o ili n e k o l i k o njih k o n t r o l i r a j u tržište; kompeticija se prebacuje na područje p r o d a j e . R e k l a m a , pakiranje robe i druge m e t o d e privlačenja potencijalnih kupaca predstavljaju osnovna područja kompeticije. P r e o k r e t od natjecanja u cijenama prema natjecanju u prodaji dio je drugog p r o c e s a koji odlikuje monopolistički kapitalizam - progresivne racionalizacije. N a t j e c a n j e u cijenama predstavlja krajnje iracionalno sredstvo. Sa stajališta m o n o polnih kapitalista, snižavanje cijena roba m o ž e voditi jedino k stvaranju kaosa na tržištu, da ne s p o m i n j e m o manji profit, a možda i b a n k r o t . N a s u p r o t t o m e , natjecanje u području prodaje, nije s a m o u b i l a č k o ; o n o čak stvara p o d r u č j e rada za industriju r e k l a m e . Štoviše, cijene se mogu držati visokim, a t r o š a k p r o m o c i j e prodaje j e d n o s t a v n o se dodaje ukupnoj cijeni. S t o g a je natjecanje u p o d r u č j u prodaje m n o g o manje rizično negoli u području cijena. Drugi vrlo bitan aspekt m o n o p o l i s t i č k o g kapitalizma je porast b r o j a o g r o m n i h k o r p o r a c i j a , medu kojima se izdvaja manji broj najvećih koje kontroliraju g o t o v o sve privredne s e k t o r e . U k o m p e t i t i v n o m kapitalizmu, cijelu je organizaciju g o t o v o u potpunosti k o n t r o l i r a o jedan poduzetnik. M o d e r n u k o r p o r a c i j u posjeduje veći b r o j dioničara, no i u t o m slučaju manji broj većinskih vlasnika posjeduje najveći broj d i o n i c a . I a k o dioničari "posjeduju" k o r p o r a c i j u , menadžeri p r o v o d e svako dnevnu k o n t r o l u . O n i su, dakle, krucijalni element u m o n o p o l i s t i č k o m kapitaliz m u , d o k su u k o m p e t i t i v n o m kapitalizmu bili najvažniji poduzetnici. S t o g a m e nadžeri u svojim rukama imaju veliku m o ć koju žele zadržati. O n i se č a k trude postići i financijsku neovisnost o d svojih poduzeća pokušavajući, u najvećoj m o g u ć o j mjeri, stvoriti bilo kakve unutarnje fondove kojima raspolažu, a koji ne ovise ο vanjskim izvorima financiranja. Baran i Sweezy vrlo široko raspravljaju ο položaju k o r p o r a t i v n o g m e n a d ž e r a u m o d e r n o m kapitalističkom društvu. M e n a d ž e r i su vrlo racionalna grupa, usmjere na maksimiranju profita organizacije. Stoga ne žele ulaziti u rizične situacije, što je bila karakteristika ranih poduzetnika. M e n a d ž e r i imaju m n o g o d u g o r o č n i j u o r i jentaciju negoli poduzetnici. R a n i je kapitalist bio zainteresiran za maksimiranje profita u k r a t k o m roku, a suvremeni menadžeri su svjesni da takvo ponašanje m o ž e voditi k a o t i č n o m natjecanju u području cijena, što m o ž e dovesti do suprot nih učinaka na d u g o r o č n u profitabilnost poduzeća. Stoga će menadžeri težiti postizanju nekog profita u k r a t k o r o č n o m smislu, osiguravajući t a k o d u g o r o č n o maksimiranje profitabilnosti.
162
GLAVNE TEORIJE
O s n o v n i aspekt u m o n o p o l i s t i č k o m kapitalizmu je sposobnost sistema da p r o i zvodi i koristi e k o n o m s k i višak. Ekonomski višak se definira k a o razlika između vrijednosti koje društvo proizvodi i cijene same te proizvodnje. Z b o g svog interesa za p r o b l e m viška, Baran i Sweezy, udaljavajući se od M a r x o v o g interesa za eksploataciju rada, naglašavaju povezanost privrede i drugih socijalnih institucija, p o s e b n o u prisvajanju e k o n o m s k o g viška od strane tih drugih institucija. M o d e r n i kapitalistički menadžeri su žrtve svog vlasitog uspjeha. S jedne strane, o n i m o g u arbitrarno određivati cijene zahvaljujući svom m o n o p o l i s t i č k o m p o l o ž a ju u privredi. S druge strane, nastoje smanjiti cijene, p o s e b n o cijene povezane s r a d o m plavih ovratnika. M o g u ć n o s t da se odrede više cijene i da se smanje troškovi dovodi do rasta e k o n o m s k o g viška. P r o b l e m s kojim je suočen kapitalist jest: što učiniti s viškom? J e d n a je m o g u ć nost potrošiti ga - dati menadžerima goleme plaće, a vlasnicima d i o n i c a g o l e m e dividende, a oni će ih zatim utrošiti u jahte, R o l l s - R o y c e a u t o m o b i l e , nakit i kavijar. T o se do izvjesnog stupnja i radi, n o višak je toliko o g r o m a n da ga elite, i kada bi t o hjele, ne m o g u potrošiti, čak ni njegov manji dio. U svakom slučaju, reprezentativna potrošnja bila je karakterističnija za rane poduzetnike nego li za m o d e r n e menadžere i vlasnike dionica. Druga alternativa je investirati višak u unapređenje tehnologije i zajedničko invesitranje s tvrtkama iz drugih zemalja. O v a naizgled razumna akcija, k o j u do izvjesne mjere poduzimaju menadžeri, t a k o đ e r ima i jednu p r o b l e m a t i č n u stranu, a t o je da takve investicije, pa čak i onda kada su vrlo m u d r o izabrane, stvaraju još više dobiti. T o p o n o v n o pogoršava problem iskorištavanja e k o n o m s k o g viška. N a p o r i da se promovira područje prodaje m o g u t a k o đ e r do izvjesne mjere apsorbirati višak. M o d e r n i kapitalisti mogu stimulirati potražnju za svojim p r o i zvodima uz p o m o ć reklamiranja; stvaranjem i proširivanjem tržišta svojih p r o i z v o da; k a o i izmjenama m o d e l a roba, planiranim nestašicama i kreditiranjem p o t r o šača. M e đ u t i m , ova alternativa također nosi niz p r o b l e m a . Prvo, o n a ne m o ž e apsorbirati dovoljnu količinu viška. D r u g o , najverojatnije je da će takva akcija stimulirati još veću ekspanziju korporacije što će, zatim, dovesti do još većeg rasta viška. Prema B a r a n u i Sweezyju, jedino rješenje koje preostaje je gubitak. Višak m o r a biti raspršen, a za t o postoje dva načina. Prvi se sastoji u civilnoj potrošnji vlade k o j a zapošljava milijune ljudi u uredima što rade na realizaciji različitih vladinih p r o g r a m a . Drugi način je vojna potrošnja, uključujući o g r o m n e vojne t r o š k o v e i budžete koji se iskazuju milijardama dolara za vrlo skupo naoružanje koje ubrzo postaje suvišno. Pozicija koju zastupaju Baran i Sweezy ima n e k o l i k o slabosti. S jedne strane, čini se da stvarno n e m a nikakvog dobrog načina da se riješimo viška, što je v j e r o j a t n o stanovište s kojim bi Baran i Sweezy najviše željeli k o m u n i c i r a t i . T a k v o nas stanovište ostavlja s vrlo jasnim utiskom da unutar kapitalizma postoji nerješi va kontradikcija. Ukupna kapitalistička potrošnja vodi sve višim zahtjevima i k o n a č n o do većeg viška. Z a p o s l e n i u vladi i vojsci troše svoj novac na k u p o v i n u viška d o b a r a ; a kada se neka vojna sredstva utroše, rastu zahtjevi za n o v o m i suvremenijom o p r e m o m . Druga kritika k o j a se Baranu i Sweezyju m o ž e uputiti jest da prenaglašavaju racionalnost menadžera. H e r b e r t Simon ( 1 9 5 7 . ) , na primjer, smatra da su m e n a džeri više zainteresirani da pronađu (a jedino su ih oni u stanju i naći) m i n i m a l n a
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
163
zadovoljavajuća rješenja, negoli o n a najracionalnija i najprofitabilnija. Drugi p r o blem sadržan je u sljedećoj dilemi: da li su stvarno menadžeri ključne ličnosti u s u v r e m e n o m kapitalizmu? M n o g i , naime, smatraju da najveći vlasnici dionica stvarno kontroliraju kapitalistički sistem. Sumirajući, m o ž e m o reći da su Baran i Sweeezy prihvatili tradicionalni e k o n o m s k i interes marksističke teorije, ali su se uputili k n o v o m i z n a č a j n o m pravcu istraživanja. P o s e b n o je značajno da su interes prebacili s radnog p r o c e s a na e k o n o m s k e strukture m o d e r n o g kapitalističkog društva. Sada ć e m o se upoznati s B r a v e r m a n o m , koji je pod utjecajem Barana i Sweezyja, ali se pokušava vratiti t r a d i c i o n a l n o m M a r x o v o m interesu za radni proces.
Rad i monopolistički kapital H a r r y B r a v e r m a n ( 1 9 7 4 . ) smatra da proces rada i proces eksploatacije radnika leže u srži M a r x o v e teorije. Iako se njegov naglasak razlikuje od naglaska B a r a n a i Sweezyja, on svoj rad smatra čvrsto povezanim s njihovim (Braverman, 1 9 7 4 . ) . N a s l o v knjige - Rad i monopolistički kapital govori ο n j e g o v o m glavnom interesu, a podnaslov, Deg radacija rada u 20. stoljeću, pokazuje pak njegov interes za prilagođavanjem M a r x o v e teorije stvarnostima rada u 2 0 . stoljeću. B r a v e r m a n teži ne s a m o osuvremeniti M a r x o v interes za m a n u a l n e radnike, nego i ispitati što se događa s položajem radnika bijelih ovratnika i radnika zaposlenih u uslužnom sektoru. M a r x je posvetio malo pažnje ovim dvjema k a t e g o r i j a m a zaposlenih, no od njegovog vremena te dvije grupe postaju glavne kategorije zanimanja, i njihov se položaj m o r a podvrći o z b i l j n o m istraživanju. U o d n o s u na djelo B a r a n a i Sweezyja m o g l o bi se reći da je jedan od najvažnijih oblika razvoja u m o n o p o l n o m kapitalizmu bio relativni pad b r o j a radnika plavih ovratnika i istodobni porast onih s bijelim ovratnicima kao i radnika zaposlenih u uslužnom sektoru velikih organizacija karakterističnih za m o n o p o l n i kapitalizam. B r a v e r m a n o v a analiza započinje na mjestu koje podsjeća na M a r x o v u o r i j e n t a ciju. O n vrlo jasno tvrdi da njegova kritika suvremenog svijeta rada n e ć e govoriti ο ž a l o p o j k a m a za j e d n o e r o m koja je prošla. Braverman tvrdi da neće ni r o m a n t i zirati stare zanate i "prevladane uvjete danas arhaičkih načina rada" (Braverman, 1 9 7 4 . : 6 ) . K a o i M a r x , Braverman ne kritizira samo znanost i t e h n o l o g i j u per se, n e g o s a m o način na koji ih kapitalizam koristi "kao oruđa dominacije u stvaranju, perpetuiranju i produbljivanju jaza među klasama društva" (Braverman, 1 9 7 4 . : 6 ) . Kapitalist sistematski koristi znanost i tehnologiju u želji da odvoji rad od n j e g o vog zanatskog nasljeđa, a da ne osigurava nikakvu zamjenu. B r a v e r m a n vjeruje da u n e k o m drugim (socijalističkim) rukama, znanost i tehnologija m o g u biti iskoriš teni na drugačiji način i stvoriti "...jedno doba koje još nije došlo i u kojem će za radnika zadovoljstvo rada proistjecati iz svjesnog i svrhovitog ovladavanja radnim procesom, koji će biti kombiniran sa znanstvenim postignućima i ingenioznošću inženjerstva, period u kojem će svatko moći, do izvjesne mjere, koristiti blagodati do spomenute kombinacije" (Braverman, 1 9 7 4 . : 7 ) . N a s t o j e ć i proširiti M a r x o v e analize položaja radnika plavog o v r a t n i k a p r e m a radnicima bijelog ovratnika i radnicima zaposlenim u uslužnom sektoru, B r a v e r man zastupa ideju da k o n c e p t "radničke klase" ne opisuje specifičnu grupu ljudi ili
164
GLAVNE TEORIJE
zanimanja, nego je više izraz procesa kupovanja i prodavanja radne snage. U t o m smislu, B r a v e r m a n smatra da u m o d e r n o m kapitalizmu praktički n i t k o ne posjedu je sredstva za proizvodnju; prema t o m e , mnogi su, uključujući većinu radnika bijelog ovratnika i uslužnih radnika, prisiljeni prodati svoju radnu snagu manjini k o j a raspolaže sredstvima za proizvodnju. Po njegovom mišljenju, kapitalistička k o n t r o l a i eksploatacija, k a o i derivirani procesi mehanizacije i racionalizacije, proširuju se na zanimanja bijelih ovratnika i uslužnih zanimanja, iako njihov utjecaj još nije toliko velik koliko je bio na zanimanja plavih ovratnika. B r a v e r m a n svoju analizu zasniva na M a r x o v o j antropologiji, p o s e b n o njego v o m k o n c e p t u ljudskog potencijala (čovjek k a o r o d n o biće). O n smatra da se svi oblici života m o r a j u sami održavati u svom p r i r o d n o m okolišu; o d n o s n o , o n i m o r a j u prisvajati prirodu za svoje vlasite p o t r e b e . R a d je p r o c e s u k o j e m se priroda mijenja u cilju proširivanja njene upotrebljivosti. U t o m smislu, životinje t a k o đ e r rade, no o n o što ih odvaja od ljudi jest svijest. Ljudi posjeduju d u h o v n e m o ć i koje životinje nemaju. Ljudski rad se stoga odlikuje jedinstvom k o n c e p c i j e (misao) i egzekucije (akcija). O v o jedinstvo može biti razbijeno, a kapitalizam je najvažniji stadij u destrukciji jedinstva koncepcije i egzekucije u svijetu r a d a . Ključni sastojak u t o m razbijanju je u kapitalizmu prodaja i k u p o v i n a radne snage. Kapitalist m o ž e kupiti odgovarajuću vrstu radne snage, a ne bilo k o j u . N a primjer, on može kupiti s a m o manualni rad, inzistirajući da duhovni ostane izvan procesa proizvodnje. I a k o se može dogoditi i s u p r o t n o , to je manje m o g u ć e . K a o rezultat tog p r o c e s a , kapitalizam karakterizira sve veći broj manualnih radnika i sve manji i manji broj onih intelektualnih. Čini se da je t o u suprotnosti sa statističkim p o d a c i m a koji otkrivaju veliki porast zanimanja bijelog o v r a t n i k a , o s o b i t o intelektualnih zanimanja. M e đ u t i m , k a k o ć e m o kasnije vidjeti, B r a v e r m a n vjeruje da su m n o g a zanimanja bijelog ovratnika proletarizirana, i zbog toga ih je sve teže odvojiti o d manualnog rada. MENADŽERSKA KONTROLA B r a v e r m a n uzima u obzir e k o n o m s k u eksploataciju, koja je u M a r x o v i m analiza m a bila u središtu pažnje, ali se usredotočuje na p r o b l e m kontrole. Pita se: k a k o kapitalisti kontroliraju radnu snagu koju zapošljavaju? J e d a n je o d g o v o r na takvo pitanje da kapitalist organizira k o n t r o l u uz p o m o ć menadžera. U biti, B r a v e r m a n definira upravu k a o "radni proces upravljan potrebama kontrole u korporaciji" (1974.:267). B r a v e r m a n se interesira za m n o g o impersonalnija sredstva k o j a m e n a d ž e r i koriste da kontroliraju radnike. J e d a n od njegovih osnovnih interesa je u p o t r e b a specijalizacije za kontroliranje radnika. Ovdje on pažljivo razlikuje podjelu rada u društvu k a o cjelini od specijalizacije rada u organizaciji. Sva poznata društva znaju za podjelu rada (na primjer, između muškaraca i žena, poljoprivrednika i o b r t n i k a itd.), ali specijalizacija rada unutar organizacije predstavlja specifično postignuće kapitalizma, iako se također pojavljuje i u tada p o s t o j e ć i m socijalističkim društvi m a . Braverman vjeruje da podjela rada na socijetalnoj razini može obogatiti pojedin ca, dok specijalizacija na nivou radnog mjesta ima razoran učinak usitnjavanja ljud skih sposobnosti: "Dijeljenje cjelovitosti osobe, sprovedeno bez ikakvog obzira na ljudske sposobnosti i potrebe, zločin je protiv osobe i čovječanstva" ( 1 9 7 4 . : 7 3 ) . Specijalizacija radnog mjesta uključuje kontinuiranu podjelu i p o t p o d j e l u rad nih zadataka ili operacija u vrlo precizne i krajnje specijalizirane aktivnosti, od
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
165
kojih se svaka zatim može dodijeliti različitom radniku. O v o predstavlja stvaranje o n o g a što Braverman naziva "detaljiziranim radnicima". O d velikog raspona m o gućnosti koju svaka o s o b a posjeduje, kapitalist izabire vrlo mali b r o j onih koje radnik koristi u svom poslu. Braverman kaže da kapitalist prvo razbija p r o c e s rada, a zatim "raščlanjuje i radnika" ( 1 9 7 4 . : 7 8 ) zahtijevajući od njega da koristi s a m o mali dio svojih umješnosti i sposobnosti. U B r a v e r m a n o v i m p o j m o v i m a , radnik se "nikada ne pretvara svojevoljno za cijeli život u detaljiziranog r a d n i k a . T o je doprinos kapitaliste" ( 1 9 7 4 . : 7 8 ) . Z a š t o t o kapitalista radi? Prvo, t o menadžmentu olakšava k o n t r o l u . M n o g o je lakše kontrolirati radnika koji izvršava specifičan zadatak, negoli o n o g a koji obavlja širok raspon djelatnosti. D r u g o , t a k o se povećava produktivnost. T o t a k o đ e r znači da grupa radnika koji izvode visokospecijalizirane zadatke m o ž e proizvesti više negoli isti broj iskusnih majstora od kojih svaki posjeduje sve p o t r e b n o znanje i sam obavlja ukupnu proizvodnu aktivnost. N a primjer, radnici u tvornici automobila mogu na pokretnoj traci proizvesti više automobila negoli isti broj iskusnih stručnjaka od kojih svaki proizvodi po jedan automobil. T r e ć e , specija lizacija omogućava kapitalisti da plati najmanju cijenu za potrebnu radnu snagu. Umjesto visokoplaćenog, iskusnog majstora, kapitalist može zaposliti niskoplaćene nekvalificirane radnike. Sljedeći logiku kapitalizma, poslodavci se trude progresivno pojeftiniti cijenu rada radnika, što rezultira nastajanjem objektivno nediferencirane mase radnika koji izvode o n o što Braverman naziva "jednostavnim radom". Z a kapitaliste i upravu specijalizacija nije dovoljno dostatno sredstvo k o n t r o l e . D r u g o važno sredstvo je znanstvena tehnika, uključujući znanstveno upravljanje, koje predstavlja pokušaj primjene znanosti za k o n t r o l u rada a za p o t r e b e uprave. Z a B r a v e r m a n a je znanstveni m e n a d ž m e n t nauka ο t o m e "kako najbolje k o n t r o l i rati otuđeni rad" ( 1 9 7 4 . : 9 0 ) . Znanstveni m e n a d ž m e n t postoji na različitim razina m a k o n t r o l e rada - okupljanjem većeg broja radnika u istoj radionici, određiva njem dužine radnog vremena, izravnim nadgledanjem radnika da se osigura radi nost, p r i m j e n o m pravila protiv remećenja pažnje (na primjer, razgovor za vrijeme rada) i postavljanjem minimalnih prihvatljivih razina produktivnosti. S v e u k u p n o , znanstveno upravljanje je doprinijelo povećanju stupnja k o n t r o l e "diktiranjem radniku preciznih načina na koje rad treba biti izveden" (Braverman, 1 9 7 4 . : 9 0 ) . N a primjer, B r a v e r m a n raspravlja ο ranoj studiji F . W . T a y l o r a ο iskapanju ugljena, u k o j o j je opisano pravilo za rad s l o p a t o m za iskapanje ugljena, njene karakteristike i način njene upotrebe - kako radnik treba stajati, p o d k o j i m k u t o m m o r a usmjeriti lopatu, te koju količinu ugljena treba l o p a t o m zahvatiti. D r u g i m riječima, T a y l o r je razradio m e t o d e koje su osigurale g o t o v o potpunu k o n t r o l u nad r a d n i m p r o c e s o m . R a d n i c i m a treba ostaviti da donose što je m o g u ć e manje vlastitih odluka; t a k o se postiže razdvajanje mentalnog i m a n u a l n o g . Uprava koristi svoj m o n o p o l i s t i č k i položaj i znanje ο r a d n o m procesu da k o n t r o l i r a svaki stupanj radnog procesa. N a koncu je sam rad pretvoren u aktivnost u kojoj malo znače stručnost, iskustvo, sadržaj ili znanje. Vještina obrtništva je potpuno razorena. Strojeve B r a v e r m a n t a k o đ e r vidi kao sredstvo k o n t r o l e radnika. M o d e r n i s t r o jevi dolaze u upotrebu onda "kada se alatu, o d n o s n o radu, zada stalni tijek p o k r e t a o d r e đ e n strukturom samog stroja" ( 1 9 7 4 . : 1 8 8 ) . Spretnost izvedbe ugrađena je u stroj, te nije ostavljena radniku da je postigne. Umjesto da radnici k o n t r o l i r a j u radni p r o c e s , njih k o n t r o l i r a stroj. Štoviše, za upravu je m n o g o lakše k o n t r o l i r a t i strojeve negoli radnike.
166
GLAVNE TEORIJE
B r a v e r m a n zaključuje da uprava može p o m o ć u m e h a n i z a m a specijalizacije rada, znanstvenog upravljanja i unapređivanja strojeva proširiti k o n t r o l u nad m a n u a l n i m radnicima. Iako je ovo zanimljiva tvrdnja, osobito naglasak na k o n t r o lu, B r a v e r m a n o v nedvojbeni doprinos predstavlja pokušaj proširenja s p o m e n u t o g tipa analize i na druge sektore radne snage, što nije analizirano u M a r x o v i m originalnim analizama radnog procesa. Braverman smatra da se zanimanja usluž nog sektora i bijelog ovratnika nalaze pod utjecajem istih procesa k o n t r o l e koji su se koristili u k o n t r o l i manualnog rada u prošlom stoljeću. J e d a n od Bravermanovih primjera su uredski činovnici bijelog ovratnika. U svoje vrijeme ovi su se radnici razlikovali od manualnih radnika svojim odijeva njem, iskustvom, obrazovanjem i m o g u ć n o s t i m a napredovanja ( L o c k w o o d , 1 9 5 6 . ) . M e đ u t i m , danas su obadvije grupe podvrgnute istim sredstvima k o n t r o l e . S t o g a je danas postalo sve teže razlikovati tvornicu i m o d e r n i ured koji naliči tvornici, budući da su radnici u takvim uredima sve više proletarizirani. Sigurno je da rad č i n o v n i k a postaje sve više i više specijaliziran. T o znači da se, između ostalog, intelektualni i manualni aspekti uredskog rada sve više razdvajaju. Uprav ni odjel, inženjeri i tehničari, sada obavljaju intelektualni rad, d o k činovnici zaposleni na "traci" rade zapravo manualne zadatke, vrlo slične m a n u a l n o m radu - tipkanje, popisivanje ili bušenje kartica za računala. Z b o g toga se nivo znanja i iskustva za izvođenje spomenutih poslova snizio, i oni zahtijevaju vrlo malu ili nikakvu p r i p r e m u . D a n a s znanstveno upravljanje osvaja i urede. Č i n o v n i č k i poslovi su znanstveno istraženi, a rezultat je tih proučavanja da su pojednostavljeni, rutinizirani i stan dardizirani. N a p o k o n , mehanizacija također počinje ubrzano prodirati u urede, p o s e b n o sve v e ć o m u p o t r e b o m računala i slične o p r e m e . P r i m j e n o m ovih m e h a n i z a m a na činovnički rad, upravljači m n o g o lakše k o n troliraju i te radnike. Iako se ne može očekivati da će k o n t r o l n i m e h a n i z m i biti isto t o l i k o jaki i efikasni u uredu kao i u tvornici, ipak se postupno razvija "tvornica" zaposlenih bijelih o v r a t n i k a . B r a v e r m a n u se m o ž e uputiti n e k o l i k o očiglednih kritika. S jedne strane, najvje rojatnije je precijenio stupanj sličnosti između manualnog i č i n o v n i č k o g rada. N a d a l j e , njegova zaokupljenost k o n t r o l o m usmjerila ga je da posveti relativno m a l o pažnje dinamici e k o n o m s k e eksploatacije u kapitalizmu. Ipak, svakako je o b o g a t i o naše razumijevanje radnog procesa u m o d e r n o m kapitalističkom društvu. 5
Noviji primjeri marksističke ekonomske sociologije S o c i o l o š k o proučavanje e k o n o m i j e koje je u potpunosti ili d j e l o m i č n o p o d utjeca jem M a r x o v e teorije, nastavlja se i dalje razvijati (Theory and Society, 1986.; Z u k i n i D i M a g g i o , 1 9 8 6 . ) . Prije no što zaključimo ovaj odjeljak, u k r a t k o ć e m o ispitati neke od najvažnijih novijih radova u ovoj oblasti. I a k o B r a v e r m a n priznaje postojanje e k o n o m s k e eksploatacije k a o središnjeg p r e d m e t a M a r x o v o g proučavanja, on se usredotočuje na proučavanje m e n a d ž e r Važno je naglasiti da je Bravermanova knjiga napisana prije masovne upotrebe kompjutorske tehnologije u uredima, posebno današnje upotrebe kompjutorskih programa za obradu teksta. Možda će ova tehnologija koja traži veće znanje i obrazovanje negoli su ro zahtijevale ranije tehnologije rada u uredima potaknuti veću autonomiju radnika. 5
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
167
ske k o n t r o l e nad radnicima. N j o m e se još više bavi R i c h a r d Edwards knjizi Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the Twentieth Centu ry, 1979., (Suprotstavljene područje: transformacija radnog mjesta u dvadesetom stoljeću). O n smatra da je k o n t r o l a osnovna t o č k a transformacije radnog mjesta u 2 0 . stoljeću. Slijedeći M a r x a , drži da je radno mjesto i danas k a o i u prošlosti p o d r u č j e klasnog konflikta, dakle, "suprotstavljeno područje". U ovoj areni, odvi jaju se dramatične promjene radnog mjesta t i j e k o m kojih oni na vrhu k o n t r o l i r a j u o n e na dnu. U k o m p e t i t i v n o m kapitalizmu 1 9 . stoljeća, koristila se "jednostavna" k o n t r o l a p o m o ć u koje su "šefovi o s o b n o provodili svoju m o ć , intervenirajući u radni p r o c e s da bi nadgledali, plašili i kinjili radnike, nagrađujući d o b r o p o n a š a nje, otpuštajući j e d n e , a zapošljavajući druge, dajući prednost lojalnim službenici m a i o p ć e n i t o se ponašajući k a o despoti, d o b r o n a m j e r n i ili na neki drugi način" (Edwards, 1 9 7 9 . : 1 9 ) . Iako ovakav sistem k o n t r o l e još imaju m n o g a manja p o d u zeća, p o k a z a o se prekrutim za m o d e r n e organizacije. U tim organizacijama j e d n o stavna se k o n t r o l a zamjenjuje s impersonalnijim i profinjenijim t e h n i č k i m i b i r o kratskim k o n t r o l a m a . M o d e r n i radnik može se kontrolirati p o m o ć u t e h n o l o g i j e rada, što najbolje pokazuje p o k r e t n a traka za sastavljanje a u t o m o b i l a koja a u t o matski određuje aktivnosti radnika. Drugi primjer je m o d e r n o r a č u n a l o , k o j e m o ž e vrlo precizno bilježiti o b i m posla i broj pogrešaka svakog zaposlenog. M o d e r n e radnike kontroliraju i m n o g o b r o j n a bezlična pravila b i r o k r a c i j e , a manje o s o b n a k o n t r o l a nadglednika. Kapitalizam se stalno mijenja a s njime i načini na k o j e se radnici kontroliraju. T r e b a zabilježiti i stav M i c h a e l a Burawoya u knjizi Manufacturing Consent: Changes in the Labor Process Under Monopoly Capital, 1979., (Prerađivački dogovor: promjene radnog procesa u uvjetima monopolnog kapitala). N j e g a zani ma zašto radnici u kapitalističkom sistemu rade tako m n o g o . O n odbacuje M a r x o v o objašnjenje da je to rezultat prisile. Buđenje radničkih sindikata i druge promjene uglavnom su otklonile arbitrarnu m o ć uprave. " S a m o m prisilom ne m o ž e se objasniti zašto radnici teško rade i kada postanu predradnici" (Burawoy, 1 9 7 9 . : X I I ) . N a d a l j e , radnici se djelomice slažu da pretjerano rade, a razlog o b i č n o vide u r a d n o m mjestu. Pristup B u r a w o y a ilustrirat ć e m o jednim aspektom njegovog istraživanja zajedničkim igrama radnika i uprave, o d n o s n o , različitim n e f o r m a l n i m aktivnosti m a . M n o g i analitičari smatraju te aktivnosti pokušajima radnika za smanjenjem otuđenja i drugih nezadovoljstava uzrokovanih r a d o m . Ove se aktivnosti t u m a č e i kao specifični socijalni mehanizmi kojima se radnici suprotstavljaju upravi. B u r a w o y ipak zaključuje da takve aktivnosti " o b i č n o nisu neovisne, a niti su u suprot nosti s upravom" (1979.:80). U biti, "Uprava, osobito na nižim n i v o i m a , sudjeluje ne s a m o u organizaciji igara, nego i u izradi pravila igre". Stoga, umjesto da dovode u pitanje upravu, organizaciju ili cijeli kapitalistički sistem, ove ih igre zapravo podržavaju. Ovakve zajedničke n e f o r m a l n e aktivnosti stvaraju sporazum m e đ u r a d n i c i m a ο pravilima na kojima se zasnivaju i, općenitije, ο sistemu društvenih o d n o s a koji određuju pravila igre (vlasnik - upravljač - r a d n i k ) . D r u g o , budući su i uprava i radnici zajedno uključeni u igru, sistem antagonističkih društvenih o d n o s a na koji je igra trebala pružiti o d g o v o r , prikriven j e . B u r a w o y smatra da su takve m e t o d e poticanja aktivne k o o p e r a c i j e i zadovolj stva m n o g o efektivnije u pridobivanju radnika da surađuje u ostvarivanju profita negoli prinuda (kao što je, na primjer, otpuštanje onih koji ne žele surađivati). N a k o n c u , B u r a w o y vjeruje da igre i drugi n e f o r m a l n i oblici ponašanja predstavljaju
168
GLAVNE TEORIJE
m e t o d e za privolu radnika da prihvate sistem i da potaknu njihov d o p r i n o s za postizanje još većeg profita. J e d a n drugi rad koji je vrijedno u o v o m kontekstu spomenuti je knjiga D a n a C l a w s o n a Bureaucracy and the Labor Process, 1 9 8 0 . , (Birokracija i radni proces), u k o j o j ovaj autor ispituje birokratizaciju i t e h n o l o š k o napredovanje a m e r i č k e industrije između 1 8 8 0 . i 1 9 2 0 . godine. Njegova je osnovna teza da degradacija rada za vrijeme p r o m a t r a n o g perioda nije bila (i nije) neizbježna. P r o b l e m ne leži u prirodi birokracije i tehnologije, nego u načinu na koji su primijenjene u kapitalističkom društvu. Stoga, prema C l a w s o n u , m o ž e m o imati bogatstvo, efika snost i zadovoljavanje ljudskih uvjeta rada. R a d je bio degradiran jer su kapitalisti koristili birokraciju i tehnologiju da bi kontrolirali radni proces. Clawson k a o svoj cilj, ali i k a o cilj socijalizma, uzima "reorganizaciju procesa rada u t o m smislu da rad postane najznačajnije područje u k o j e m će se s l o b o d n o razvijati ljudski p o t e n cijali, a ne područje u k o j e m će ljudi biti degradirani i osakaćeni" ( 1 9 8 0 . : 2 6 0 ) . Sumirajući, m o ž e m o konstatirati da radovi B a r a n a i Sweezyja, B r a v e r m a n a , Edwardsa, B u r a w o y a i Clawsona predstavljaju povratak t r a d i c i o n a l n o m M a r x o v o m interesu za e k o n o m s k o područje. N a teorijskoj razini, oni su vrijedni zbog p o n o v n o g usmjeravanja interesa na e k o n o m s k e aspekte, k a o i zbog o p l e m e n j i v a nja i osuvremenjivanja našeg razumijevanja tih dimenzija. O s i m toga, njihovi radovi predstavljaju važne izvore sociološkog razmišljanja i istraživanja raznih aspekata rada i industrije.
HISTORIJSKI USMJEREN MARKSIZAM Strukturalni marksizam opredjelio se za ahistorijske, a protiv historijskih analiza, no m n o g i su marksisti usmjereni p r e m a historijskim istraživanjima. Priklanjajući se takvoj orijentaciji, oni smatraju da time podržavaju stvarni M a r x o v interes za povijesnu dimenziju. Najvažnija M a r x o v a historijska istraživanja bila su p r o u č a v a nja pretkapitalističkih historijskih formacija ( M a r x , 1 8 5 7 . - 1 8 5 8 . / 1 9 6 4 . ) . U novi j e m razdoblju izrađen je veći broj historijskih analiza s marksističkog stajališta (na primjer, Amin, 1 9 7 7 . ; D o b b , 1 9 6 4 . ; H o b s b a w m , 1 9 6 5 . ) . U o v o m ć e m o odjeljku raspraviti ο dva rada koji odražavaju historijsku orijentaciju ο djelu I m m a n u e l a W a l l e r s t e i n a objavljenom u knjizi The Modem World System, 1974., (Moderni svjetski sistem, prijevod 1 9 8 6 . ) , i ο knjizi T h e d e S k o c p o l States and Social Revolu tions , 1 9 7 9 . , (Države i socijalne revolucije). Iako nisu posve tipični za marksistič k o historijsko istraživanje u svakom pogledu, ipak spadaju m e đ u najutjecajnija djela u suvremenoj sociologiji.
Moderni svjetski sistem Z a p r e d m e t svoje analize Wallerstein odabire problem atipičan za većinu marksi stičkih mislilaca. O n ne proučava radnike, klase, ili čak države, budući da smatra k a k o su v e ć i n o m preuski za njegove namjere. Umjesto toga, p r o u č a v a široke e k o n o m s k e cjeline u kojima podjela rada nije ograničena političkim ili kulturnim g r a n i c a m a . Središnji aspekt u njegovom djelu je ideja svjetskog sistema, k o j i je k o m p l e t a n socijalni sistem, s granicama i o d r e đ e n i m životnim v i j e k o m ; drugim riječima, sistem ne traje v j e č n o . Sistem se sastoji od velikog b r o j a socijalnih
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
169
struktura i grupa-članica. M e đ u t i m , Wallerstein ne definira sistem u p o j m o v i m a konsenzusa koji ga drži zajedno. Umjesto toga, on tvrdi da se sistem drži na o k u p u p o m o ć u različitih sila koje su u stalnoj tenziji. Ove sile uvijek imaju potencijal da raskinu sistem na njegove dijelove. Ideja svjetskog sistema predstavlja vrlo apstraktan k o n c e p t koji je W a l l e r s t e i n razvio tek na kraju svoje knjige pošto je raspravio sve historijske detalje p o t r e b n e za njegovo formuliranje. Wallerstein smatra da smo do sada imali s a m o dva tipa svjetskih sistema. J e d a n je bio svjetsko carstvo za koje je dobar primjer R i m s k o Carstvo. Drugi primjer je m o d e r n a kapitalistička svjetska privreda. Svjetsko c a r stvo se osnivalo na političkoj (i vojnoj) dominaciji, d o k se kapitalistička svjetska privreda oslanja na e k o n o m s k u dominaciju. Kapitalistička svjetska e k o n o m i j a je m n o g o stabilnija negoli je to svjetsko carstvo i to iz više razloga. Svjetski e k o n o m ski sistem ima daleko širu osnovicu jer obuhvaća m n o g o država. N a d a l j e , u sebi ima ugrađen proces za postizanje e k o n o m s k e stabilizacije. O d v o j e n i politički entiteti u okviru kapitalističke svjetske privrede apsorbiraju sve gubitke, d o k se e k o n o m s k i profit raspoređuje u privatne ruke. Wallerstein najavljuje mogućnost postojanja i trećeg svjetskog sistema - socijalističke svjetske vlade. Kapitalistički svjetski e k o n o m s k i sistem odvaja politički od privrednog sektora, a socijalistička svjetska e k o n o m i j a bi ih integrirala. D a b i s m o čitaoca usmjerili k historijskoj raspravi koja slijedi, u k r a t k o ć e m o objasniti k o n c e p t e koje razvija Wallerstein da bi opisao geografsku podjelu rada u svjetskom sistemu koji ga najviše interesira - u kapitalističkoj svjetskoj privredi k o n c e p t e c e n t r a , periferije i poluperiferije. Z a p r a v o , centralno geografsko p o dručje d o m i n i r a svjetskom privredom i eksploatira ostatak sistema. Periferija se sastoji o d onih područja koja osiguravaju sirovine za centar i nju c e n t a r najviše eksploatira. Poluperiferija je rezidualna kategorija koja o b u h v a ć a cjeline regija koje su negdje između eksploatiranih i eksploatatora. O s n o v n a t o č k a koju autor naglašava je m e đ u n a r o d n a podjela eksploatacije koju ne definira u državnim g r a n i c a m a , nego u okviru e k o n o m s k e podjele rada u svijetu. I a k o W a l l e r s t e i n ima široke, dugoročne interese, u knjizi Moderni svjetski sistem ( 1 9 7 4 . ) proučava nastanak svjetskog sistema u godinama 1 4 5 0 . - 1 6 4 0 . S m i s a o ovog razvoja leži u promjeni s političke (i stoga i vojne) na privrednu d o m i n a c i j u . Wallerstein drži da je e k o n o m i j a m n o g o efikasnije i manje primitivno sredstvo za postizanje dominacije nego politika. Političke strukture su vrlo nepri k l a d n e , dok e k o n o m s k a eksploatacija "osigurava porast p r o t o k a viška od nižih p r e m a višim slojevima, s periferije prema centru, od većine p r e m a manjini" (Wallerstein, 1 9 7 4 . : 1 5 ) . U m o d e r n o m dobu kapitalizam osigurava uvjete za rast i razvoj svjetske e k o n o m i j e ; t o je postignuto bez p o m o ć i ujedinjavajuće političke strukture. Kapitalizam se, dakle, m o ž e proučavati kao e k o n o m s k a alternativa za političku dominaciju. O n ima bolje mogućnosti proizvodnje privrednih viškova negoli primitivnije tehnike koje primjenjuju političku eksploataciju. Wallerstein ističe važnost triju elemenata nužnih za rast kapitalističke svjetske e k o n o m i j e nastale na "ruinama" feudalizma: geografsku ekspanziju posredstvom istraživanja i kolonizacije; razvoj različitih m e t o d a kontrole rada u pojedinim p o d r u č j i m a (na primjer, centar i periferija) svjetske e k o n o m i j e ; i razvoj snažnih država koje će postati središnje države nastajuće kapitalističke svjetske e k o n o m i j e . R a s p r a v i m o ο svakom elementu p o s e b n o .
170
GLAVNE TEORIJE
Immanuel Wallerstein: biografska skica lako je postigao priznanje već tijekom 1960-ih godina kao ekspert za Afriku, najvažniji doprinos sociologiji Im manuele Wallersteina bila je njegova knjiga Modemi svjetski sistem, izdana 1974. Ona je postigla trenutni uspjeh. Požnjela je svjetsku pažnju i prevedena je na devet jezika, a izdana je i na Brailleovom pismu. Wallerstein je rođen 28. rujna 1930. godine i sve svoje diplome stekao je na Sveučilištu Columbia u New Yorku, uključujući i doktorat koji postiže 1959. Na istom se Sveučilištu i zapošljava; poslije mnogo godina i na kon petogodišnje predavačke karijere na Sveučilištu McGill u Montrealu, Wallerstein 1976. postaje uvaženi profesor sociologije na Državnom sveučilištu New York u Binghamtonu. Wallerstein je dobitnik prestižne Sorokinove nagrade za knjigu Moderni svjetski sistem 1975. godine. Otada nastavlja raditi na istim problemima i objavljuje veći broj članaka te drugi dio knjige, u kojem analizira svjetske sisteme sve do 1750. godine. Može se pretpostaviti da će nastaviti raditi na istim problemima i sljedećih godina. Ovaj autor sada istražuje fenomene koji će vjerojatno privući pažnju narednih godina. Zapravo, pažnja koju njegov rad pobuđuje, na mnoge je načine interesantnija negoli sam rad koji je ostvario. Ideja svjetskog sistema postala je središtem razmišlja nja i istraživanja u sociologiji, što je veliko postignuće kojim se u sociologiji može pohvaliti samo nekolicina znanstvenika. Mnogi sociolozi sada osobno istražuju i teoretiziraju ο svjetskom sistemu, kritički se odnose prama Wallersteinu, no svi jasno priznaju značaj uloge koju je imao u kreiranju svojih ideja. lako koncept svjetskog sistema predstavlja značajan doprinos, isto toliko je bila značajna i Wallersteinova uloga u ponovnom oživljavanju teorijski dokumentiranog historijskog istraživanja. Najvažnije radove u početnim godinama sociologije koje su ostvarili, na primjer, Marx, Weber i Dürkheim, bili su slične prirode. Međutim, u novijim godinama, mnogi se sociolozi okreću od ovakvog tipa istraživanja i koriste ahistorijske metode kakve su, na primjer, primjena upitnika i intervjua. Ove su metode brže i lakše negoli su to historijska istraživanja, a dobivene je podatke lakše analizi rati uz pomoć računala. Upotreba takvih metoda zahtijeva usko tehničko znanje, a ne široki raspon historijski usmjerenog znanja. Štoviše, u istraživanjima koja koriste upitnike i intervjue teorija igra komparativno manju ulogu. Wallerstein predvodi one koji su uključeni u ponovno oživljavanje interesa za strogo, historijski utemeljeno istraživanje u sociologiji.
GEOGRAFSKA EKSPANZIJA W a l l e r s t e i n smatra da je geografsko širenje n a r o d a pretpostavka za nastajanje dvaju drugih stadija. Portugal je predvodio p r e k o m o r s k a istraživanja, a drugi su ih evropski narodi slijedili. Wallerstein oprezno koristi primjere posebnih zemalja ili E v r o p e u o p ć e n i t o m smislu. O n radije tvrdi da je p r e k o m o r s k a ekspanzija bila uvjetovana o s o b n i m interesima grupa ljudi. Elitne skupine, kao na primjer, plem stvo, trebale su p r e k o m o r s k u ekspanziju iz različitih pobuda. J e d a n je uzrok bio u t o m e što su bili suočeni s nadolazećim klasnim ratom koji se stvarao na ruševina-
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
171
m a feudalne privrede. T r g o v i n a r o b l j e m pribavila im je radnu snagu s k o j o m su mogli izgraditi kapitalističku privredu. Ekspanzija im je t a k o đ e r osigurala različite r o b e k o j e su trebali - zlatne poluge, hranu i sirovine različitog tipa. SVJETSKA PODJELA RADA K a d a se svijet j e d n o m upustio u geografsku ekspanziju, bio je pripremljen za novi stadij razvoja svjetske podjele rada. Kapitalizam je u 1 6 . stoljeću, k a o novi oblik d o m i n a c i j e svijeta, zamijenio državni centralizam, n o ne razvija se p o d j e d n a k o u c i j e l o m svijetu. U biti, smatra Wallerstein, solidarnost kapitalističkog sistema k o n a č n o se p o č e l a osnivati na njegovom n e j e d n a k o m razvoju. S o b z i r o m na njegovu marksističku orijentaciju, Wallerstein razmišlja ο kapitalizmu u dimenzi j a m a konflikta koji postoji od nastanka ovog sistema, a ne k a o ο sistemu k o n s e n zusa i ravnoteže. Različiti dijelovi kapitalističkog svjetskog sistema specijalizirali su se za posebne funkcije - stvaranje radne snage, proizvodnju h r a n e , pribavljanje sirovina i organiziranje industrije. Štoviše, različita područja se specijaliziraju za proizvodnju posebnih kategorija radnika. N a primjer, Afrika osigurava r o b o v e ; Z a p a d n a i J u ž n a E u r o p a imale su k m e t o v e ; Z a p a d n a E u r o p a je t a k o đ e r bila c e n t a r plaćenih radnika, vladajućih klasa, i drugog iskusnog i n a d z o r n i č k o g osoblja. U m n o g o širem smislu, svaki od tri dijela m e đ u n a r o d n e podjele rada razlikovao se u o d n o s u na način k o n t r o l e rada. C e n t a r je i m a o slobodan r a d ; periferiju je o d l i k o v a o prisilni rad; a poluperiferija je bila središte kmetstva. U biti, W a l l e r s t e i n smatra da ključ kapitalizma leži u centru, u s l o b o d n o m radu i s l o b o d n o m tržištu rada kvalificiranih radnika, a prinudno tržište rada za niže kvalificirane radnike nalazilo se periferijskim p o d r u č j i m a . T a k v a k o m b i n a c i j a predstavlja suštinu kapi talizma. U k o l i k o bi se s l o b o d n o tržište rada razvilo u c i j e l o m svijetu, imali b i s m o socijalizam. N e k e regije svijeta počele su s malim, inicijalnim prednostima, koje su kasnije poslužile k a o osnovica za razvoj većih prednosti. C e n t r a l n o područje u 1 6 . stolje ću, prije svega centralna E u r o p a , vrlo je brzo proširilo svoje prednosti s r a s t o m gradova, industrijskim razvojem, i trgovcima koji dobivaju sve značajniju ulogu. C e n t a r je proširio svoj utjecaj razvijajući različite oblike aktivnosti. I s t o d o b n o , svaka o d tih aktivnosti postajala je sve specijaliziranijom, razvijajući sve viši stupanj efikasnosti. N a s u p r o t t o m e , periferija je stagnirala i kretala se sve više p r e m a o n o m e što Wallerstein naziva "monokultura", o d n o s n o k n e d i f e r e n c i r a n o m , j e d n o ž a r i š n o m tipu društva. RAZVOJ CENTRALNIH DRŽAVA T r e ć i stupanj u razvoju svjetskog sistema obuhvaća razvoj političkog sektora, o d n o s n o gledišta ο t o m e k a k o različite privredne skupine koriste državne struktu re da zaštite i unaprijede svoje interese. U Z a p a d n o j Europi pojavljuju se apsolut ne m o n a r h i j e , otprilike u isto doba kada se razvija i kapitalizam. Između 1 6 . i 1 8 . stoljeća, države su bile centralni e k o n o m s k i akteri u E u r o p i , iako se c e n t a r aktivnosti kasnije p o m a k n u o prema privrednim poduzećima. Snažne države c e n tralnog područja imaju ključnu ulogu u razvoju kapitalizma stvarajući na k o n c u e k o n o m s k u osnovicu za svoj vlastiti nestanak. Europske države jačale su svoj položaj t i j e k o m 1 6 . stoljeća, između ostalog razvijajući i proširujući b i r o k r a t s k e sisteme, stvarajući m o n o p o l i s t i č k e sile u društvu prvenstveno razvijanjem vojske i
172
GLAVNE TEORIJE
legitimiranjem njene djelatnosti, čime se osiguravala unutarnja stabilnost država. D o k su države centralne zone razvile snažne političke sisteme, periferija je stvorila relativno slabe države. O s i m ovakve opće rasprave, Wallerstein predočuje značajne historijske detalje ο raznim europskim državama i njihovim ulogama u razvoju svjetske privrede. U biti, Wallerstein bi vjerojatno tvrdio da njegov teorijski sistem proistječe iz histo rijskih prikupljenih podataka, jer bi to bilo u skladu s o r i j e n t a c i j o m historijskih marksističkih sociologa koji ne žele odvajati empirijsko historijsko istraživanje o d teorije. S t o g a Wallerstein opisuje rast i pad Španjolske i N i z o z e m s k e k a o c e n t a r a svjetske privrede, a zatim opisuje m n o g o prodorniji utjecaj Engleske. O v a j histo rijski detalj bio je važan u razvoju W a l l e r s t e i n o v o g k o n c e p t u a l n o g sistema. U kasnijem radu, Wallerstein ( 1 9 8 0 . ) se usredotočuje na p r o c e s konsolidiranja svjetske e k o n o m i j e između 1 6 0 0 . i 1 7 5 0 . godine. T o nije bio period značajnije ekspanzije europske svjetske privrede, međutim, ipak i tada dolazi do bitnih p r o m j e n a unutar sistema. N a primjer, Wallerstein raspravlja ο rastu i b r z o m padu u c e n t r a l n o m području - u N i z o z e m s k o j . Kasnije proučava konflikt između dviju centralnih država - Engleske i Francuske - kao i k o n a č n u englesku p o b j e d u . U periferiji, W a l l e r s t e i n , između ostalog, detaljno razmatra cikličke periode b l a g o stanja španjolske A m e r i k e . U poluperiferiji se m o ž e , između ostalog, uočiti i opadanje značaja Španjolske i porast utjecaja Švedske. Wallerstein nastavlja svoju historijsku analizu marksističkog stajališta ο različitim ulogama koje su različita društva imala u okviru podjele rada u svjetskoj e k o n o m i j i . I a k o političkim i društvenim e l e m e n t i m a m posvećuje malo pažnje, njegov osnovni interes ostaje uloga e k o n o m s k i h činilaca u svjetskoj povijesti. Marksisti su kritizirali ideju svjetskog sistema zbog n e m o g u ć n o s t i adekvatnog t u m a č e n j a o d n o s a među socijalnim klasama (Bergesen, 1 9 7 4 . ) . S njihovog stajali šta, Wallerstein se pozabavio krivim pitanjima. Z a njih o s n o v n o pitanje nije m e đ u n a r o d n a podjela rada na relaciji centar - periferija, nego su to klasni odnosi unutar postojećih društava. Bergesen pokušava pomiriti obadvije pozicije smatra jući da postoje i dobre i loše točke u obadvije argumentacije. N j e g o v a je srednja pozicija da odnosi centar - periferija nisu samo odnosi nejednake razmjene, n e g o su t a k o đ e r i odnosi globalnih klasnih o d n o s a . Bergesenova ključna t o č k a je da su o d n o s i centar - periferija značajni, ne kao odnosi razmjene k a k o t o tvrdi W a l l e r stein, nego t a k o đ e r , što je još i važnije, kao odnosi m o ć i - ovisnosti, o d n o s n o k a o klasni o d n o s i .
Države i socijalne revolucije Drugi primjer historijskog istraživanja pod utjecajem marksizma je knjiga T h e d e S k o c p o l , States and Social Revolutions, 1 9 7 9 . , {Države i socijalne revolucije). Iako autorica dijeli s W a l l e r s t e i n o m slične intelektualne korijene, ipak ima sasvim različitu orijentaciju. O n a priznaje značaj W a l l e r s t e i n o v o g rada i ideju svjetskog sistema, no smatra da nije n e o p h o d n o "prihvatiti argumente da su n a c i o n a l n i e k o n o m s k i razvoji u biti determinirani u k u p n o m strukturom i tržišnom d i n a m i k o m 'svjetskog kapitalističkog sistema'" ( 1 9 7 9 . : 7 0 ) . U biti, S k o c p o l optužuje W a l l e r s t e i n a da je " e k o n o m s k i redukcionist". N a sličan način ova a u t o r i c a potvrđuje M a r x o v u osnovnu poziciju u svojim teorijskim k o r i j e n i m a , pa č a k i o n d a kada ga kritizira: "Marksizam nije uspio predvidjeti ili adekvatno objasniti
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
173
a u t o n o m n u m o ć države - dobru ili zlu - kao administrativne i prinudne mašinerije k o j a je ugrađena u militarizirani m e đ u n a r o d n i sistem država" ( 1 9 7 9 . : 2 9 2 ) . S k o c pol je na taj način sasvim jasno stavila do znanja da, iako slijedi marksističku tradiciju, više pažnje misli posvetiti političkim negoli e k o n o m s k i m č i n i o c i m a . U historijsko - k o m p a r a t i v n o m proučavanju socijalnih revolucija u F r a n c u s k o j ( 1 7 8 7 . - 1 8 0 0 . ) , u Rusiji ( 1 9 1 7 . - 1 9 2 1 . ) i Kini ( 1 9 1 1 . - 1 9 4 9 . ) S k o c p o l se usmjerava na sličnosti tih revolucija. M e đ u t i m , ona t a k o đ e r naglašava i bitne razlike. N j e n cilj je razviti objašnjenje socijalnih revolucija koje su bile historijski o s n o v a n e i čiji se značaj m o ž e generalizirati. Radi k o m p a r a c i j e , S k o c p o l t a k o đ e r p r o u č a v a i n e k e zemlje (Japan, Prusija i Engleska) u kojima se revolucije nisu dogodile. O s n o v n i interes istraživanja S k o c p o l o v e su socijalne revolucije koje definira k a o "brzu, bitnu transformaciju stanja društva, njegove države i klasnih struktura; te su t r a n s f o r m a c i j e praćene i dijelom provedene klasno uvjetovanim r e v o l t o m o d o z d o " ( S k o c p o l , 1 9 7 9 . : 4 ) . Usprkos s p o m e n u t o g cilja, ova se autorica stalno i u p o r n o vraća e k o n o m s k i m (klasno osnovanim) razmatranjima. Budući da se bavimo prije svega teorijom, zanimaju nas opći principi na k o j i m a se zasniva njen rad. Prvo, S k o c p o l prihvaća o n o što naziva, "strukturalna n e v o l u n taristička perespektiva". D r u g o , naglašava važnost m e đ u n a r o d n o g i svjetsko povijesnog k o n t e k s t a svakog posebnog ispitivanja. T r e ć e , njen cilj je proučavanje države koja je, barem p o t e n c i j a l n o , a u t o n o m n a cjelina. Svaki od tih e l e m e n a t a razmotrit ć e m o p o s e b n o . S k o c p o l započinje odvajajući svoj pristup od o n o g a što naziva "voluntarističke slike" ( 1 9 7 9 . : 1 4 ) ο t o m e kako izbijaju revolucije. Drugi p r o m a t r a č i , p o n j e n o m mišljenju, doživljavaju revolucije kao namjerne akcije lidera i njihovih pristaša. T a k v u tendenciju o n a otkriva i u M a r x o v o m radu, no smatra da su takav stav prenaglasili o n i koji su slijedili njegovu tradiciju. T o je uslijedilo o č i g l e d n o zbog M a r x o v o g prenaglašavanja klasne svijesti i partijske organizacije. Pa ipak, o n a oštro odbacuje takvo stajalište :"Nijedna uspješna socijalna revolucija nikada nije bila ' n a p r a v l j e n a ' uz p o m o ć masovne mobilizacije, jasnim r e v o l u c i o n a r n i m p o k r e tom" ( 1 9 7 9 . : 1 7 ) . O d b a c u j u ć i voluntarističku sliku socijalnih revolucija, S k o c p o l o d b a c u j e i usmjerenje koje proučava misli i motive aktera, kao i sisteme ideja kakvi su, na primjer, ideologija i klasna svijest. Orijentacija T . S k o c p o l na strukturalnu ravan proučavanja možda je ispravna, no t o ne znači da su drugi nivoi analize manje relevantni. P r e m a mišljenju ove autorice, revolucije se ne prave, o n e se j e d n o s t a v n o d o g o d e . T o se odnosi i na uzroke i na njihove rezultate. P o t r e b n o je usredotočiti se na strukturalne činioce koji uzrokuju revoluciju. O n a to naglašava na sljedeći način: "Strukturalna perspektiva ... je bitna za analizu socijalnih revolucija" ( S k o c pol, 1 9 7 9 . : 1 8 ) . S k o c p o l priznaje značenje unutarnacionalnih činilaca, n o t a k o đ e r naglašava i značenje onih transnacionalnih i internacionalnih: " T r a n s n a c i o n a l n i odnosi su doprinijeli pojavi svih socijalnih revolucionarnih kriza i t a k o n e p o v r a t n o p o m o g l i oblikovanju revolucionarnih borbi i njihovih ishoda" ( 1 9 7 9 . : 1 8 ) . M e đ u t i m , S k o c pol se odvaja od Wallersteina koji također usvaja sličnu orijentaciju. O n se k o n c e n trira na i n t e r n a c i o n a l n e ekonomske o d n o s e , d o k je njena pažnja usmjerena na i n t e r n a c i o n a l n e političke č i n i o c e . Iako ne poriče značaj internacionalnih e k o n o m skih varijabli, S k o c p o l proučava o n o što naziva "internacionalnim sistemom k o m -
174
GLAVNE TEORIJE
petitivnih država". Ipak, ona uočava međudjelovanje ovih dvaju činilaca: "U modernoj historiji, međunarodni sistem država predstavlja analitički autonomni nivo transna cionalne stvarnosti - neovisan je u svojoj strukturi i dinamici ο svjetskom kapitalizmu, ali ga se ne može reducirati samo na nju" (Skocpol, 1 9 7 9 . : 2 ) . S k o c p o l razlikuje dva aspekta transnacionalnih o d n o s a u v r e m e n u struktural ne odnose među državama u suvremenom periodu i odnose između država tije k o m v r e m e n a . N a primjer, akteri u novijim revolucijama, pod utjecajem su uspje ha i neuspjeha aktera u ranijoj revoluciji. Veliki p o m a c i , kakva je, na primjer, bila industrijska revolucija, stvaraju nizove mogućnosti i nužnosti između jedne i druge socijalne revolucije. U okvirima strukturalnog pristupa, S k o c p o l izdvaja državu k a o p r e d m e t p o s e b ne pažnje. O n a tvrdi da je država "struktura s l o g i k o m i interesima za sebe, koji nisu nužno ekvivalentni ili pomiješani s interesima d o m i n a n t n e klase u društvu ili s u k u p n o m c j e l i n o m članova grupa u politici" (Skocpol, 1 9 7 9 . : 2 7 ) . O n a se zalaže za objašnjavanje socijalnih revolucija sa stajališta države, a ne sa stajališta e k o n o mije. Politički činioci nisu e p i f e n o m e n , nego imaju izravan učinak na socijalne revolucije. O n a ovdje preuzima strukturalistički marksistički stav ο p o t e n c i j a l n o j a u t o n o m i j i države. Pa ipak, oprezna je da označi stupanj u k o j e m je država a u t o n o m n a , o s l o b o đ e n a od klasne k o n t r o l e , što varira od jedne do druge sredine. Svoj teorijski uvod zaključuje s jasnim naglašavanjem svoje o r i j e n t a c i j e : "Analizirat ćemo uzroke i procese socijalnih revolucija s nevoluntarističkog struktural nog stajališta, uzimajući u obzir međunarodne i svjetsko - historijske, kao i unutardržavne strukture i procese. Važan teorijski preokret bit će i stav da države - shvaćene kao potencijalno autonomne organizacije, i smještene u prostoru između klasnih struktura i međunarodnih situacija - odredimo kao osnovni centar naše pažnje" (Skocpol, 1 9 7 9 . : 3 3 ) . S k o c p o l pronalazi korijene francuske, ruske i kineske revolucije u političkim krizama k o j e su postojale u o n o m e što naziva "starim režimima - državama". Krize se razvijaju o n d a kada te države više nisu bile u stanju odgovoriti na izazove nastajućih m e đ u n a r o d n i h o d n o s a . Države se nisu našle samo pred i n t e r n a c i o n a l n i m p r o b l e m i m a nego i pred m e đ u n a c i o n a l n i m konfliktima socijalnih klasa, n a r o č i t o među zemljišnom aristokracijom i seljaštvom. N e s p o s o b n i da se suprotstave navedenim pritiscima, stari režimi autokratskih država su se slomili. O v e su krize stvorile situacije p o d o b n e za izbijanje revolucija, n o o n e se ne bi dogodile sve d o k se sociopolitičke strukture ne bi u t o m e angažirale. B u d u ć i da se radilo ο p r i m a r n o agrarnim društvima, za izbijanje revolucije bilo je b i t n o seljaš t v o , a ne urbani proletarijat. S k o c p o l kaže da su "seljačke revolucije bile najhitniji sastavni dio p o b u n e zaista u svim, (tj. uspješnim) socijalnim revolucijama do danas" ( S k o c p o l , 1 9 7 9 . : 1 1 2 - 1 1 3 ) . U o v o m objašnjenju seljačkih revolucija, S k o c p o l odbacuje teorije k o j e se u s r e d o t o č u j u na ideologiju, ali i teorije koje ističu relativnu deprivaciju aktera. Umjesto toga, o n a smatra da su najvažniji činioci u seljačkim p o b u n a m a dvojaki: strukturalni i situacioni. J e d a n od takvih činilaca je stupanj solidarnosti seljačkih zajednica. Drugi predstavlja stupanj slobode koju su seljaci imali od svakodnevnog nadgledanja zemljoposjednika i njegovih zastupnika. K o n a č n o , smanjivanje prisil nih državnih sankcija prema seljacima može se shvatiti kao činilac koji dovodi do revolucionarnih aktivnosti. Osjetljivost država starog režima na m e đ u n a r o d n e
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
175
pritiske k a o i postojanje takvih struktura u a g r a r n o m sektoru bili su, p r e m a mišljenju T . S k o c p o l , "dovoljan" uzrok nastanka revolucija u F r a n c u s k o j 1 7 8 9 . , Rusiji 1 9 1 7 . i Kini 1 9 1 1 . godine. S p o m e n u t i strukturalni činioci nisu bili bitni samo za nastajanje socijalnih revolucija, n e g o i za njihove ishode. Rezultati tih revolcija predstavljali su "funda m e n t a l n e i dugotrajne strukturalne transformacije u društvima u k o j i m a su se zbile" ( S k o c p o l , 1 9 7 9 . : 1 6 1 ) . U razmatranim slučajevima autorica nalazi m n o g o b r o j n e sličnosti, ali i velike razlike. Prvo, agrarni klasni odnosi vrlo su b i t n o izmijenjeni. Z a t i m , autokratski i protobirokratski režimi starih zemalja zamijenje ni su s birokratskim profesionaliziranim državama koje su upravljale velikim m a s a m a ljudi. T r e ć e , predrevolucionarne zemljišne više klase izgubile su svoje ekskluzivne privilegije. U svojoj raspravi ο strukturalnim rezultatima revolucija S k o c p o l napada o n e koji naglašavaju važnost ideologijskih uzročnika. Odbila je vidjeti lidere socijalnih revolucija s a m o kao predstavnike socijalnih klasa, a njihove akcije s a m o k a o jednostavne odraze ideologija tih istih klasa. Umjesto toga, obratila je pažnju na o n o što revolucionarni lideri stvarno čine - vode b o r b u za državnu vlast. N j i h o v u aktivnost proučavala je m n o g o ozbiljnije negoli ideološke pritiske na njih. Štoviše, rezultat njihovih aktivnosti nije determiniran ideologijama nego strukturalnim n u ž n o s t i m a : " R e v o l u c i o n a r n e krize nisu trenuci p o t p u n o g prekida u historiji k a d a se iznenada sve čini m o g u ć i m samo stoga što su to otkrili revolucionari puni želje za akcijom" ( S k o c p o l , 1 9 7 9 . : 1 7 1 ) . P o t r e b n o je proučavati stvarne strukturalne snage i ograničenja, a ne ideje ljudi ο njima.
NAJNOVIJI O BLICI RAZVO JA: MARKSISTIČKA TEORIJA IGARA N e o m a r k s i s t i č k a teorija danas je vrlo živa. Dolazi do p r o m j e n e u š k o l a m a mišlje nja ο k o j i m a smo ranije raspravljali i do razvoja novih teorijskih perspektiva. J e d a n od takvih razvoja predstavlja o n o što S c o t t Lash i J o h n Urry ( 1 9 8 4 . ) nazivaju marksističkom "teorijom igara". O n a se najočitije pokazala u radu J o h n a R o e m e r a ( 1 9 8 2 . ) i J o n a Elstera ( 1 9 8 2 . ) . K a o što i samo ime sugerira, ova varijanta marksističke teorije ima porijeklo u teoriji igara, p o s e b n o p o z n a t o j u e k o n o m i j i . O v a teorija započinje s pretpostavkom da se akteri ponašaju r a c i o n a l n o , težeći maksimirati svoje d o b i t k e . I a k o priznaje strukturalna ograničenja, o n a ipak ne sugerira da ta ograničenja u potpunosti determiniraju izbore aktera. P r e m a t o m e , marksistička teorija igara nastavlja značajan napor kritičke teorije da marksističkoj teoriji postavi temelje u m i k r o svijetu, iako je racionalni akter u teoriji igara vrlo različit od aktera kritičke teorije, koji se uglavnom oslanja na frojdovske ideje. T e o r i j a igara dozvoljava analitičaru da pode dalje od s a m o racionalnih izbora jednog aktera i da raspravlja ο meduuvjetovanostima odluka i akcija većeg b r o j a učesnika. Analiza "igara" (intelektualne igre kakva je, na primjer, "dilema zatvore nika" u k o j o j akteri, ukoliko slijede samo svoje o s o b n e interese završavaju lošije n e g o u k o l i k o ih žrtvuju) p o m o ć i će nam objasniti strategije raznih aktera i p o n a šanje takvih kolektiviteta kakvi su, na primjer, socijalne klase. Ovaj pristup m o ž e m o ilustrirati Elsterovom novijom knjigom Making Sense of Marx, 1 9 8 5 . , (Tumačenje Marxa), u k o j o j zastupa stajalište da je M a r x o v a o s n o v -
176
GLAVNE TEORIJE
na m e t o d a objašnjavanja socijalnih f e n o m e n a bila usmjerena na proučavanje n e n a mjernih posljedica ljudske akcije. M a r x je, prema Elsteru, p r o v o d i o " m e t o d o l o š k i individualizam" ili "doktrinu koja sve socijalne f e n o m e n e - njihovu strukturu i mijenu, u principu objašnjava obraćanjem pažnje na o s o b n u razinu - na karakteri stike o s o b a , njihove ciljeve, vjerovanja i akcije" ( 1 9 8 5 . : 5 ) . Z a Elstera, M a r x se interesirao za aktere, njihove intencije i racionalne izbore. O n u p o t p u n o s t i priznaje da je njegovo stajalište u o š t r o m kontrastu s m a k r o s t r u k t u r a l n o m pozici j o m k o j a je o s n o v n a u marksističkoj orijentaciji i ο k o j o j je najviše bilo riječi i u o v o m poglavlju. Svoju poziciju kontrastira s marksističkom objašnjavajući k a r a k terističan položaj kapitaliste: "Kapitalistički poduzetnici su agenti u g e n u i n o m a k t i v n o m smislu. Njih se ne može reducirati samo na o s o b e koje zauzimaju položaje u kapitalističkom sistemu proizvodnje" (Elster, 1 9 8 5 . : 1 3 ) . M a r k s i s t i č k a teorija igara proučava ponašanje racionalnih agenata (kapitalista i proletera) i njihove m e đ u s o b n e o d n o s e .
SAŽETAK U o v o m smo poglavlju ispitali široki raspon pristupa koji m o g u biti kategorizirani kao neomarksističke sociologijske teorije. Sve o n e uzimaju M a r x o v rad k a o svoje ishodište, n o m n o g o puta se kreću u vrlo različitim pravcima. I a k o ovi različiti razvoji daju neomarksističkoj teoriji značajnu vitalnost, oni t a k o đ e r stvaraju d o n e kle n e p o t r e b n e i u m n o g o m e disfunkcionalne razlike i k o n t r o v e r z e . S t o g a je zadatak suvremenog marksističkog sociološkog teoretičara da integrira ovu široku lepezu teorija, uvažavajući istodobno vrijednost svakog p o s e b n o g rada. Prva neomarksistička teorija u povijesnom smislu, n o danas najmanje značajna, p o s e b n o za sociologijski usmjerenog mislioca, je e k o n o m s k i determinizam. O n je predstavljao ograničen primjer marksističke teorije, a nasuprot njemu razvile su se m n o g e druge varijante. Hegelijanski marksizam, izražen osobito u djelu G y ö r g y a Lukäcsa, predstavlja jednu od tih reakcija. T a j pristup pokušava prevladati ograni čenja e k o n o m s k o g determinizma, vraćajući se subjektivnim, hegelijanskim k o r i j e n i m a M a r x o v e kritičke teorije. Hegelijanski marksizam je t a k o đ e r o d manjeg suvremenog značenja; njegovo značenje prvenstveno leži u utjecaju koji je i m a o na kasnije neomarksističke teorije. Kritička škola, koja je naslijedila tradiciju hegelijanskog marksizma, jest o d suvremenog značenja za sociologiju. Velik doprinos kritičkih teoretičara ( M a r c u se, H a b e r m a s itd.) predstavljaju spoznaje u području kulture, svijesti i njihovih m e đ u o d n o s a . Ovi teoretičari su proširili naše razumijevanje kulturnih e l e m e n a t a kakvi su, na primjer, instrumentalna racionalnost, "industrija kulture", "industrija znanja", k o m u n i k a t i v n o djelovanje, dominacija i legitimacije. T o m e su pridodali svoje interese za svijest, prvenstveno integrirajući Freudovu teoriju u svoj rad. M e đ u t i m , kritička teorija je otišla predaleko u pokušaju kompenziranja o g r a ničenja e k o n o m s k o g d e t e r m i n i z m a ; o n a je morala p o n o v o uključiti interes za e k o n o m i j u , kao i za najglobalnije društvene snage u o p ć e . J o š jedan životan neomarksistički pristup je strukturalni marksizam. D o k kri tička škola naglašava subjektivne činjenice, strukturalni marksisti se p r i m a r n o usredotočuju na strukturalne č i n i o c e . Strukturalni marksisti k a o , na primjer, Al thusser i Poulantzas, t a k o đ e r uzimaju e k o n o m s k i determinizam za svoju p o č e t n u
VARIJANTE NEOMARKSISTIČKE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
177
poziciju. T o ih vodi prema analizi države i ideologije, kao strukture koje posjeduju "relativnu a u t o n o m i j u " u odnosu na e k o n o m i j u . N o , bilo k a k o bilo, e k o n o m i j a se još uvijek smatra najvažnijim strukturalnim č i n i o c e m . Strukturalni marksisti ne s a m o da odbacuju ograničenja e k o n o m s k o g determinizma na strukturalnoj razini, nego su krajnje kritični prema subjektivitetu kritičke škole i hegelijanskom m a r ksizmu. O v e oblike razvoja smatraju opasnim, neznanstvenim t r e n d o v i m a u m a r ksističkoj teoriji. Iako su strukturalni marksisti krajnje kritični p r e m a drugim usmjerenjima marksističke t e o r i j e , i sami su t a k o đ e r bili p r e d m e t o m m n o g o b r o j nih kritika i žestokih napada i unutar, a i izvan marksističke teorije. U o v o m se poglavlju nadalje izlažu dva glavna primjera neomarksističke t e o r i j e . Prvi, p o s e b n o predstavljen r a d o m Barana i Sweezyja te B r a v e r m a n o v i m r a d o m , predstavlja n a p o r da se marksistička e k o n o m i j a osuvremeni uzimanjem u obzir stvarnosti m o d e r n o g kapitalističkog društva. D r u g o , iznose se i dva primjera marksističkog historijskog proučavanja: Wallerstein, koji analizira e k o n o m i j u i svjetske sisteme; i S k o c p o l , koja proučava politiku i socijalnu revoluciju. N a r a v n o , marksistička se teorija nastavlja razvijati i mijenjati. U o v o m poglav lju dotaknuli s m o najnovije oblike razvoja, marksističku teoriju igara, a u 9 . poglavlju pod naslovom "strukturalizam", raspravit ć e m o ideje M i c h a e l a F o u c a u l ta čiji rad d j e l o m i č n o potječe iz marksističke tradicije i predstavlja izazov toj istoj tradiciji (Jay, 1 9 8 . ) . Sumirajući, m o ž e m o reći da je suvremena marksistička sociologijska teorija živa, k o n t r o v e r z n a , ponekad konfuzna, a najvjerojatnije će i nadalje nastaviti privlačiti pažnju velikog broja sociologa.
P E T O POGLAVLJE: Simbolički interakcionizam OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI
PRAGMATIZAM BIHEVIORIZAM IZMEĐU REDUKCIONIZMA I SOCIOLOGIZMA
MEAD: MIND, SELF AND SOCIETY (Svijest, osoba i društvo) SVIJEST OSOBA DRUŠTVO
SUVREMENI SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM SPOSOBNOST RAZMIŠLJANJA MIŠLJENJE I INTERAKCIJA UČENJE ZNAČENJA I SIMBOLA AKCIJA I INTERAKCIJA ODABIRANJE OSOBA GRUPE I DRUŠTVA
METODOLOGIJSKI PRINCIPI BLUMER Ο METODAMA
KRITIKA PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU SAŽETAK
ICao
i druge glavne sociologijske teorije, simbolički interakcionizam pruža vrlo široku orijentaciju. Teorije Georga Herberta M e a d a , a u manjem opsegu Charlesa H o r t o n a Cooleya i W . I. T h o m a s a , osigurale su inicijalnu osnovicu te teorije, no ona je u najnovijim godinama postala skupina jasno diferenciranih orijentacija. Tradicio nalni simbolički interakcionizam predstavljen je idejama Herberta Blumera; druge vrste uključuju "znanstveniji" pristup M a n f o r d a Kuhna, dramaturški pristup Ervinga Goffmana, pa čak i etnometodologiju i fenomenologiju. 1 Posljednje dvije teorije opstoje kao odvojene orijentacije i ο njima ćemo raspravljati u 6 . poglavlju. Ovdje ć e m o razmotriti jezgru simboličko-interakcionističke teorije, prateći primarno radove M e a d a i Blumera, iako će i neki drugi pristupi privući našu pažnju. 2
Ovo se manifestiralo na plengrnom sastanku Društva za simboličku interakciju održanog 1 9 7 9 . na kojem se raspravljalo ο vrstama simboličke interakcije. Dva govornika bili su George Psathas (fenomenolog) i Don Zimmerman (etnometodolog). Ο ra spra vi između simboličkog interakcioniste i etnometodologa, koja dobro ilustrira duboke razlike između ovih dviju škola, vidi Gallant i Kleinman ( 1 9 8 3 . ; 1 9 8 5 . ) ; Rawls ( 1 9 8 5 . ) . 2
180
GLAVNE TEORIJE
OSNOVNI HISTORIJSK I K ORIJENI N a š u raspravu ο s i m b o l i č k o m interakcionizmu započet ć e m o s M e a d o m , k o j i je na Sveučilištu u Chicagu od 1 8 9 4 . do 1 9 3 1 ! godine (Faris, 1 9 7 0 . ) predavao z a p r a v o f i l o z o f i j u , a ne s o c i o l o g i j u . U s p r k o s t o m e , m n o g i su d o k t o r a n d i s o c i o logije upisali n j e g o v e k o l e g i j e . O v i su d o k t o r a n d i kasnije bili v r l o k o r i s n i u prenošenju M e a d o v e "usmene tradicije" simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a ( M . K u h n , 1 9 6 4 . ) k o j u su p r e t v o r i l i u pisanu t r a d i c i j u , b u d u ć i da su n j i h o v e b i l j e š k e p r i k u p l j e n e n a M e a d o v i m p r e d a v a n j i m a kasnije poslužile k a o o s n o v i c a za i z d a v a n j e M e a d o v o g g l a v n o g d j e l a Mind, Self and Society: From the Stand point of a Social Behaviorist (1934.11962.) (Svijest, osoba i društvo: sa stajali šta simboličkog bihevioriste). D v a najznačajnija intelektualna utjecaja na M e a d o v r a d , ali i n a s i m b o l i č k i i n t e r a k c i o n i z a m u o p ć e , bili su f i l o z o f i j a p r a g m a t i z ma i psihologijski biheviorizam (Rock, 1 9 7 9 . ) . 3
Pragmatizam Pragmatizam predstavlja vrlo široku filozofsku orijentaciju u k o j o j m o ž e m o iden tificirati n e k o l i k o aspekata što su utjecali na razvoj M e a d o v e sociologijske orijen tacije ( C h a r o n , 1 9 8 5 . ) . Prvo, treba naglasiti da za pragmatizam istina, o d n o s n o stvarnost, ne postoji "negdje t a m o " u stvarnom svijetu; o n a "se aktivno stvara našim djelovanjem u svijetu" (Hewitt, 1 9 8 4 . : 8 ; vidi t a k o đ e r i Shalin, 1 9 8 6 . ) . D r u g o , ljudi p a m t e i osnfyaju svoje znanje ο svijetu na o n o m e š t o se za njih p o k a z a l o korisnim. Najvjerojatnije će ljudi mijenjati o n o što više nije "u igri". T r e ć e , ljudi definiraju socijalne i psihičke "predmete" s kojima se susreću u svijetu, u o d n o s u n a t o k o l i k o su im korisni. N a p o s l j e t k u , ukoliko želimo razumjeti aktere, m o r a m o t o razumijevanje temeljiti na o n o m e što o n i stvarno rade u svijetu. Iz ovdje iznijetog, za simbolički interakcionizam najvažnije su tri t o č k e : ( 1 ) usredotočenje na interakciju između aktera i svijeta; (2) razumijevanje i aktera i svijeta k a o dinamičkih procesa a ne statičkih struktura; i (3) pripisivanje velikog značenja sposobnostima aktera da interpretiraju socijalni svijet. Posljednja t o č k a koju s m o naveli najočiglednija je u djelu p r a g m a t i č k o g filozofa J o h n a D e w e y a . O n nije shvaćao svijest k a o stvar ili strukturu, n e g o k a o p r o c e s mišljenja koji sadrži niz stadija. T i stadiji uključuju definiranje p r e d m e t a u socijal n o m svijetu, pretpostavljanje mogućih načina ponašanja, zamišljanje posljedica alternativnih načina ponašanja, eliminiranje manje vjerojatnih m o g u ć n o s t i i, k o n a č n o , odabiranje o p t i m a l n o g načina poduzimanja akcije (Stryker, 1 9 8 0 . ) . O v o usmjerenje na proces razmišljanja bilo je o d o g r o m n o g značenja za razvoj s i m b o ličkog i n t e r a k c i o n i z m a . Z a p r a v o , David Lewis i R i c h a r d Smith smatraju da je za razvoj s i m b o l i č k o g i n t e r a k c i o n i z m a D e w e y (s W i l l i a m o m J a m e s o m ) bio značajniji negoli M e a d . O n i idu toliko daleko da č a k tvrde k a k o je " M e a d o v rad i m a o periferni značaj u o s n o v n o m tijeku razvoja rane Čikaške sociologije" (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : X I X ) .
4
Cijeli jesenski broj časopisa Symbolic Interaction iz 1 9 8 1 . godine posvećen je Meadu; vidi također i Fisher i Strauss, ( 1 9 7 9 . ) . 3
4
Pregled mišljenja ο ovom radu vidi u časopisu Symbolic Interaction br. 6 iz 1 9 8 3 . : 1 2 7 - 1 7 4 .
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
181
Potkrepljujući taj stav, oni razlikuju dva tipa pragmatizma - "filozofijski realizam" (povezan s M e a d o m ) i "nominalistički pragmatizam" (povezan s D e w e y e m i J a m e s o m ) . P o n j i h o v o m mišljenju, simbolički interakcionizam je bio p o d većim utjeca j e m nominalističkog pristupa pa je čak i nekonzistentan s filozofijskim r e a l i z m o m . N o m i n a l i s t i č k a pozicija drži da, iako f e n o m e n i na m a k r o razini nesumnjivo p o s t o je, oni nemaju "neovisan i determinirajući učinak na svijest i ponašanje o s o b a " (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : 2 4 ) . U pozitivnijem smislu, oni tvrde da "osobe same sebe shvaćaju k a o bitno slobodne aktere koji prihvaćaju, odbacuju, modificiraju ili na neki drugi način 'definiraju' n o r m e zajednice, uloge, vjerovanja itd., u odnosu na svoje o s o b n e interese i planove trenutka" (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : 2 4 ) . N a s u p r o t t o m e , za socijalne realiste naglasak je stavljen na društvo i na p r o c e s e k o j i m a o n o k o n t r o l i r a o s o b n e duhovne procese. Umjesto da se pojedinci smatraju s l o b o d n o djelatnima, akterima, njihovu spoznaju i ponašanje k o n t r o l i r a šira z a j e d n i c a . S o b z i r o m na spomenutu distinkciju, M e a d se bolje prilagođuje realističkom t a b o r u i stoga se njegov rad ne uklapa dobro u nominalistički pravac s i m b o l i č k o g i n t e r a k c i o n i z m a . O s n o v n i lik u kasnijem razvoju simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a je H e r b e r t B l u m e r koji je, tvrdeći da radi u okviru M e a d o v o g pristupa, u biti bio m n o g o bliže nominalističkoj poziciji. Problem razlikovanja M e a d a i B l u m e r a vrlo je važan; mi ć e m o ο t o m e raspraviti kasnije kada b u d e m o razmatrali m e t o d o l o g i ju. T e o r i j s k i , Lewis i Smith naglašavaju bit njihovih razlikovanja o v a k o : 5
"Blumer ... se potpuno usmjerio prema duhovnom interakcionizmu ... Za razliku od Meadovog socijalnog biheviorizma, duhovni interakcionist smatra da značenja simbola nisu univerzalna i objektivna; značenja su, naprotiv, individualizirana i subjektivna u tom smislu da su 'pridodata' simbolima primaoca u odnosu na to kako on ili ona izaberu da ih 'interpretiraju'" (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . : 1 7 2 ) .
Biheviorizam Proširujući Lewisovu i Smithovu interpretaciju M e a d a , naglasimo da je i sam M e a d bio pod utjecajem psihologijskog biheviorizma, orijentacije koja ga je o d v e la k realističkom i empirijskom usmjerenju. Z a p r a v o , sam M e a d je svoje vlastite interese nazivao socijalnim biheviorizmom da bi se razlikovao od radikalnog biheviorizma Johna B. Watsona. Radikalni bihevioristi W a t s o n o v o g uvjerenja bavili su se p r o u č a v a n j e m opažljivog ponašanja ljudi. Usredotočili su se na stimulans koji djeluje na reakcije ili ponašanja. O n i su ili nijekali, ili nisu bili skloni posvetiti m n o g o pažnje m e n t a l n i m p r o c e s i m a koji su se odvijali u o n o m vremenu koje je prošlo od primjene stimulan sa do pojave prve reakcije. M e a d je uvažavao značaj opažljivog ponašanja, n o t a k o đ e r je držao da postoje i prikriveni aspekti ponašanja što su radikalni bihevio risti negirali. M e đ u t i m , budući da je prihvatio empirizam kao osnovicu bihevioriz m a , M e a d jednostavno nije želio previše filozofirati ο tim prikrivenim f e n o m e n i m a . U m j e s t o toga, želio je proširiti empirijsku znanost biheviorizma o d n o s n o , proučiti o n o što se dešava između primjene stimulansa i pojave reakcije. B e r n a r d M e i t z e r sumira M e a d o v u poziciju o v a k o :
5
Za kritiku spomenute distinkcije vidi: D. Miller ( 1 9 8 2 . ; 1 9 8 5 . ) .
182
GLAVNE TEORIJE
"Predmet proučavanja, jedinica analiza za Meada je 'djelovanje' koje obuhvaća i otvore ne i zatvorene aspekte ljudske akcije. U okviru djelovanja, sve odvojene kategorije tradicionalne, ortodoksne psihologije pronalaze svoje mjesto. Pažnja, percepcija, imagi nacija, prosuđivanje, emocije itd. promatraju se kao dijelovi čina ... čina koji zaokružuje cjelokupan proces uključen u ljudsku aktivnost" (Meitzer, 1964./1978.:23). M e a d i radikalni bihevioristi također se razlikuju i u stavovima ο vezama između ljudskog i životinjskog ponašanja. Radikalni bihevioristi smatraju da ne postoji nikakva razlika između životinja i ljudi, a M e a d tvrdi da postoji bitna, kvalitativna razlika. O s n o v n a t o č k a razlikovanja leži u duhovnim s p o s o b n o s t i m a ljudi k o j e im o m o g u ć u j u da koriste jezik i - između poticaja i reakcije - o d l u č e k a k o o d g o v o r i t i na stimulans. M e a d je i s t o d o b n o i d e m o n s t r i r a o svoj dug W a t s o n o v o m biheviorizmu, ali i p o k a z a o da se o d njega odvaja. T o je, s jedne strane, vrlo jasno izrazio rekavši da "će pristupiti o v o m području [socijalne psihologije] s biheviorističkog stajališta". S druge strane, kritizira W a t s o n o v o stajalište kada kaže: "Biheviorizam koji ć e m o koristiti, mnogo je adekvatniji n e g o l i o n a j k o j i koristi W a t s o n " ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 2 ; kurziv n a š ) . Charles M o r r i s u uvodu u knjigu Mind, Self and Society nabraja tri o s n o v n e razlike između M e a d a i W a t s o n a . Prvo, M e a d je smatrao da je W a t s o n o v interes isključivo samo za ponašanje pretjerano pojednostavljujući. U biti, on optužuje W a t s o n a zbog izdvajanja ponašanja iz šireg k o n t e k s t a . M e a d je želio proučiti ponašanje k a o manje važan dio šireg s o c i j a l n o g svijeta. D r u g o , M e a d optužuje W a t s o n a zbog nespremnosti da proširi biheviorizam na duhovne p r o c e s e . W a t s o n ne pokazuje nikakvo razumijevanje za svijest aktera i njegove duhovne p r o c e s e , što M e a d vrlo jasno ističe: "Namjera J o h n a B . W a t s o n a slična je ponašanju kraljice u r o m a n u Alica u zemlji čudesa, k o j a je n a r e d i l a O d r u b i t e im g l a v e ! ' - a glave j e d n o s t a v n o ne p o s t o j e . N i j e b i l o ... svijesti." ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 2 - 3 ) . M e a d s u p r o t s t a v l j a svoju o r i j e n t a c i j u W a t s o n o v o j o v a k o : " R a d i se ο b i h e v i o r i z m u , n o za razliku od W a t s o n o v o g b i h e v i o r i z m a , o v d j e se priznaje p o s t o j a n j e d i j e l o v a akcije koji nisu d o s t u p n i v a n j s k o m p r o m a t r a n j u " ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 8 ) . K o n k r e t n i j e , svoj z a d a t a k M e a d vidi u p r o š i r i v a n j u W a t s o n o vih p r i n c i p a b i h e v i o r i z m a u k l j u č i v a n j e m d u h o v n i h p r o c e s a . N a p o k o n , budući da je W a t s o n o d b a c i o svijest, M e a d ga smatra o s o b o m k o j a ima pasivnu sliku ο akteru k a o ο p u k o j lutki. S druge strane, M e a d d a l e k o više vjeruje u dinamičku i kreativnu snagu aktera, a to će ga učiniti privlačnijim kasnijim simboličkim interakcionistima. Pragmatizam i biheviorizam preneseni su, p o s e b n o p o m o ć u teorija D e w e y a i M e a d a , m n o g i m studentima sa Sveučilišta u Chicagu, osobito u 1 9 2 0 - i m g o d i n a m a . T i su studenti, a među njima i H e r b e r t B l u m e r , utemeljili simbolički interak c i o n i z a m . Sasvim je jasno da su i m n o g i drugi teoretičari utjecali na studente a, m e d u ostalim, najznačajniji je bio utjecaj G e o r g a Simmela. S i m m e l o v interes za oblike akcije i interakcije bio je sukladan, ali je i s t o d o b n o predstavljao i proširenje M e a d o v e teorije. Postojali su, d a k a k o , i mnogi drugi utjecaji na razvoj simbolič kog i n t e r a k c i o n i z m a , no pragmatizam, radikalni biheviorizam i S i m m e l o v a t e o r i j a svakako su imali najviše utjecaja.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
183
Između redukcionizma i sociologizma B l u m e r je stvorio pojam simbolički interakcionizam 1 9 3 7 . godine i napisao n e k o liko eseja bitnih za njegov razvoj. D o k je M e a d težio razlikovati nastajući s i m b o lički interakcionizam od biheviorizma, dotle je B l u m e r simbolički i n t e r a k c i o n i z a m s m a t r a o raspoređenim na dvije fronte. Prva se odnosi na redukcionistički biheviorizam koji je brinuo M e a d a . O v o m e se m o g u dodati značajne opasnosti o d strane globalnih sociologijskih teorija, o s o b i t o strukturalnog funkcionalizma. P r e m a B l u m e r a , i biheviorizam i strukturalni funkcionalizam usredotočuju se na č i n i o c e (na primjer, vanjski stimulans i n o r m e ) koji uzrokuju ljudsko ponašanje. Z a B l u m e r a je bilo važno da obadvije teorije ignoriraju bitan proces uz čiju p o m o ć akteri prihvaćaju sile k o j e djeluju na njih utječući na njihovo ponašanje k o j e m pridaju značenje. Z a B l u m e r a su bihevioristi, koji su naglašavali utjecaj vanjskih podražaja na ponašanje ličnosti, sasvim jasno bili psihologijski redukcionisti. O s i m bihevioriz m a , i n e k o l i k o drugih tipova psihologijskog redukcionizma zabrinjava B l u m e r a . N a primjer, on kritizira one koji pokušavaju objasniti ljudsku akciju, oslanjajući se na k o n v e n c i o n a l n e p o j m o v e i k o n c e p t "stava" (Blumer, 1 9 5 5 . / 1 9 6 9 . : 9 4 ) . P r e m a B l u m e r u , većina onih koji koriste ovaj k o n c e p t smatraju da stav predstavlja "unaprijed organiziranu tendenciju" unutar aktera; oni smatraju da stavovi p o t i č u akcije. Z a B l u m e r a je to vrlo mehanicistički oblik razmišljanja; nije važan stav k a o internalizirana tendencija, "nego definirajući proces uz čiju p o m o ć akter počinje oblikovati svoje djelovanje" (Blumer, 1 9 5 5 . / 1 9 6 9 . : 9 7 ) . T a k o d e r , B l u m e r za p r e d met svoje kritike izabire o n e koji se usredotočuju na svjesne i nesvjesne m o t i v e . O s o b i t o ga smetaju njihova stajališta da su akteri poticani neovisnim, d u h o v n i m impulsima nad k o j i m a n a v o d n o nemaju nikakvu k o n t r o l u . F r e u d o v a teorija k o j a smatra da aktere potiču takve sile kakve su id ili libido, primjer je psihologijske teorije k o j o j se B l u m e r suprotstavlja. U k r a t k o , B l u m e r se protivi svakoj psihologij skoj teoriji k o j a ignorira proces p o m o ć u kojeg akteri izgrađuju značenje, o d n o s n o činjenicu da akteri imaju svoje ja i međusobne o d n o s e . B l u m e r o v a o p ć a kritika v e o m a je slična M e a d o v o j , n o on je proširuje p r e k o granica biheviorizma o b u h v a ćajući i druge oblike psihologijskog redukcionizma. B l u m e r se t a k o đ e r protivi sociologijskim teorijama koje smatraju da je indivi dualno d e t e r m i n i r a n o širim vanjskim silama. U takvu kategoriju B l u m e r uključuje teorije k o j e se usmjeravaju na socijalne strukturalne i kulturne činioce k a o što su '"socijalni sistem', 'socijalna struktura', 'kultura', 'statusni p o l o ž a j ' , 'socijalna u l o g a ' , O b i č a j ' , 'institucija', 'kolektivno reprezentiranje', 'socijalna situacija', ' s o cijalna n o r m a ' i 'vrijednosti'" (Blumer, 1 9 6 2 . / 1 9 6 9 . : 8 3 ) . I sociologijske i p s i h o l o gijske teorije ignoriraju utjecaj značenja i socijalne konstrukcije stvarnosti. B l u m e r sumira svoju kritiku i psihologijskih i sociologijskih teorija na sljedeći n a č i n : "I u takvim tipičnim psihologijskim i sociologijskim objašnjenjima, značenja stvari za djelatna ljudska bića su ili zaobiđena ili utopljena u činioce kojima se objašnjava njihovo ponašanje. Ako netko izjavi da su određene vrste ponašanja rezultat djelovanja poseb nih činilaca koji ih uzrokuju, tada ne postoji nikakva potreba da se usmjerimo na proučavanje značenja stvari prema kojima je usmjereno ljudsko djelovanje" (Blumer, 1969b.:3) S ovakvim t e m e l j e m ο s i m b o l i č k o m interakcionizmu, u m o g u ć n o s t i s m o ra spraviti najvažnije principe njegovih suvremenih oblika. Prvo, proučit ć e m o ideje
184
GLAVNE TEORIJE
Georg Herbert Mead: biografska skica Većina značajnih teoretičara ο kojima raspravljamo u ovoj knjizi postigla je tijekom života najveća priznanja za svoja objavljena djela. Georg Herbert Mead je, međutim, bio isto toliko značajan tijekom života zbog svojih preda vanja, koliko i zbog napisanih djela. Njegove su riječi imale snažan utjecaj na mnoge ljude koji će kasnije postati cijenjeni sociolozi 20. stoljeća. Jedan od njegovih studenata je to izrazio ovako: "razgovor je bio njegov najbolji medij; pisanje je bilo od drugostepenog znače nja" (Τ. V. Smith, 1931.:369). Pogledajmo kako je još jedan njegov student, također poznati sociolog, Leonard Cottrell, opisao Meada kao profesora: "Za mene su predavanja profesora Meada bila jedin stveno i nezaboravno iskustvo. ... Profesor Mead je bio korpulentnije građe, čovjek prijatnog izgleda s veličanstvenim brkovima i bradom ä la van Dyck. Stalno je imao blagi, gotovo stidljivi smiješak na licu, koji je kombinirao sa treptanjem očiju kao da je uživao u nekoj tajnoj šali koju je izvodio u predavaonici. ... Tijekom predavanja - uvijek bez ikakvih bilješki - profesor Mead se igrao s kredom koju je vrlo pažljivo promatrao ... Kada bi u svom predavanju iznio posebno osjetljivu poantu, pogledao bi, svojim stidljivim, gotovo ispričavajućim smiješkom ponad naših glava, ne gledajući izravno nikoga. Njegovo predavanje bilo je vrlo tečno, i uskoro smo naučili da pitanja i komentari iz auditorija nisu bili dobrodošli. I stvarno, kada je netko bio toliko nepažljiv i postavio pitanje, čuo se žamor negodovanja ostalih studenata. Oni su se bunili zbog svakog prekida zlatnog tijeka predavanja ... Ono što je Mead očekivao od studenata bilo je umjereno. Nikada studentima nije zakazivao ispite. Osnovni zadatak svakoga od nas bio je da napišemo referat, onakav kakav smo mogli i znali. Te je referate profesor Mead vrlo pažljivo čitao, i ono što je mislio ο njima , predsta vlja lo je ocjenu. Netko bi moga o pretposta viti -da su studenti ra dije čitali literaturu negoli prisustvovali njegovim predavanjima, no to nije bilo točno. Studenti su uvijek dolazili na predavanja. Nikad im nije bilo dosta Meada" (Cottrell, 1980.:49-50). Tijekom godina, mnoge Meadove sociologijske ideje bile su objavljene, osobito u knjizi Mind, Self and Society. Ova knjiga, kao i ostali Meadovi radovi, imali su velik utjecaj na suvremenu sociologiju. Mead je rođen u mjestu South Hadley, u državi Massachusetts, USA, 27. veljače 1863. Obrazovao se prvenstveno u filozofiji i njenoj primjeni na socijalnu psihologiju. Diplomirao je na Sveučilištu Harvard 1888., i poslije tri godine dodatnog studiranja i putovanja po inozemstvu postaje predavač na Sveučilištu Michigan. Zanimljivo je da Mead nikada nije postigao nikakav znanstveni stupanj. Na poziv Johna Deweya, 1984. g., prelazi na Sveučilište u Chicagu gdje ostaje do kraja života. George Herbert Mead umro je 26. travnja 1931. godine.
G e o r g a H e r b e r t a M e a d a , najvažnijeg mislioca u utemeljivanju s i m b o l i č k o g inter a k c i o n i z m a , i njegov najznačajniji rad Mind, Self and Society. D a M e a d o v rad nije samo od historijskog interesa, potvrđuje i R o b e r t Perinbanayagam koji u svom novijem radu ο s i m b o l i č k o m interakcionizmu smatra M e a d a "genijem najvišeg
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM ranga" tvrdeći da njegova vlastita knjiga Signfying "zapravo dokazuje M e a d o v e poglede" ( 1 9 8 5 . : X I I I ) .
Acts
(Označavajući
185 činovi),
MEAD: Mind, Seifand Society U knjizi Mind, Self and Society M e a d polazi od radikalne biheviorističke p r e t p o stavke W a t s o n a da socijalna psihologija započinje s proučavanjem opažljivih aktivnosti, dakle sa socijalnom akcijom i interakcijom. M e đ u t i m , za razliku o d W a t s o n a i drugih m n o g o tradicionalnijih biheviorista, M e a d proširuje biheviori zam u dva smjera - u područje svijesti i u područje društva. Z b o g toga mi zapravo raspravljamo ο dva tipa biheviorizma. Prvi tip, povezan s W a t s o n o m , predstavlja tradicionalni psihologijski, redukcionistički ili "radikalni" biheviorizam. Drugi je socijalni biheviorizam koji M e a d nastoji razviti da bi prevladao p r o b l e m e W a t s o n o v a stanovišta. M e a d smatra da psihologijski biheviorizam, ukorijenjen u ani m a l n o j psihologiji, ignorira i unutarnje (duhovne) i vanjske (socijetalne) dimenzi je. Animalni psiholozi ne m o g u stvarno "razumjeti" svijest štakora, no sociolozi m o g u shvatiti ljudske duhovne procese. M e a d t a k o đ e r sumnja da životinje m o g u ostvariti društvo u o n o m smislu u k o j e m to mogu ljudi. M e a d nije bio zadovoljan da samo postulira društvo; bio je spreman potražiti primarnu uzročnost nastanka društva unutar svog sistema: " M i pokušavamno objasniti ponašanje o s o b e koriste ći se p o j m o v i m a organiziranog ponašanja socijalne grupe, a ne r a č u n a m o na organizirano ponašanje socijalne grupe p o m o ć u ponašanja odvojenih o s o b a k o j e pripadaju društvu" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 7 ) . O b z i r o m na M e a d o v u povezanost sa simboličkim i n t e r a k c i o n i z m o m , ova se izjava čini iznenađujućom. M e đ u t i m , k a k o ć e m o u s k o r o vidjeti, M e a d je o b e ć a o da će iznijeti m n o g o više ο širim socijalnim strukturama negoli je to stvarno učinio. M e a d o v a se argumentacija razvija kroz tri osnovne k o m p o n e n t e , kroz svijest, osobu i društvo. Iako u istoimenoj knjizi nije m n o g o raspravljao ο ponašanju, sasvim je jasno da je ο njemu imao vrlo jasnu ideju. M e a d je znao da izgrađuje svoju vlastitu teoriju osnovanu na dobro p o z n a t o m biheviorizmu.
Svijest M e a d ljudsku svijest ne shvaća kao stvar, kao entitet. Shvaća je prvenstveno k a o socijalni proces. Prema njegovom stajalištu, ljudska je svijest kvalitativno različita od svijesti nižih životinja. D a bi t o ilustrirao, on borbu pasa, na primjer, opisuje s a m o k a o konverzaciju pokreta. T o znači da akcija jednog psa potiče reakciju drugog psa. N i k a k a v namjerni mentalni proces ne intervenira između dviju faza. I a k o se i neki oblici ljudskog ponašanja odvijaju na opisani način, ipak većina ljudskih akcija uključuje intervenciju namjernih mentalnih procesa koji se odvijaju između stimulansa i o d g o v o r a . U ljudskoj borbi, podignuta pesnica p r e m a protiv niku ne predstavlja samo p o k r e t , nego i značaja?^ simbol. Z a sve nas o n a ima o d r e đ e n o značenje. Budući da isti simboli m o g u imati veliki broj značenja k o j a ovise ο kontekstu, potrebne su nam duhovne sposobnosti da i n t e r p r e t i r a m o značenja. U t a m n o j ulici, podignuta pesnica vrlo lako m o ž e dovesti do b o r b e , n o na ulici s m n o g o ljudi, ona može samo označiti želju n e k o g a da privuče pažnju
186
GLAVNE TEORIJE
taksiste. Z n a č a j n i simboli m o g u imati oblik fizičkih simbola ili lingvističkih f o r m i . O v a s p o s o b n o s t stvaranja, taloženja i korištenja jezika k o n a č n o svrstava ljude daleko od drugih životinja. J e z i k nam omogućava da o d g o v o r i m o ne s a m o na fizičke s i m b o l e , nego i na riječi. R i j e č sladoled, prema t o m e , m o ž e stimulirati slične reakcije ljudi kao i stvarna prisutnost sladoleda. Ljudski jezik je o s n o v n a pretpostavka za postojanje o g r o m n e kvalitativne razlike između ljudske svijesti i oblika svijesti koje imaju životinje. U biti, postojanje jezika koji je socijalni proizvod o m o g u ć a v a , n a p o k o n , p o s t o janje svijesti. Svijest može biti o d r e đ e n a kao unutarnji razgovor sa samim s o b o m uz u p o t r e b u značajnih simbola. Najvažnija t o č k a za M e a d a u o v o m n a m j e r n o m procesu je sposobnost preuzimanja uloga drugoga u procesu interakcije. Stavljaju ći sebe na mjesto drugoga, m o ž e m o lakše razumjeti značenje govorenja ili djelova nja druge o s o b e . U primjeru b o r b e , u stanju s m o shvatiti značenje podignute pesnice stavljajući sebe u položaj aktera u t a m n o j ulici ili na ulici s m n o g o ljudi. R a z g o v o r koji i m a m o sami sa s o b o m ο značenju takve geste, p r e m a M e a d o v o m mišljenju, predstavlja bit ljudske svijesti. Z a postojanje društvenog života vrlo je bitno da se akteri koriste zajedničkim s i m b o l i m a . Procesi razmišljanja, djelovanja i interaktiranja olakšani su č i n j e n i c o m da značajni simboli imaju zapravo isto značenje za sve, potičući iste reakcije k o d ljudi koji ih koriste kao i kod onih koji na njih reagiraju. M e a d t a k o đ e r pridaje velik značaj fleksibilnosti svijesti. O v a fleksibilnost o m o g u ć a v a da d o đ e d o i n t e r akcije č a k i u situacijama u k o j i m a dati stimulans n e m a identično značenje za sve uključene, i koja o m o g u ć a v a da se udaljimo od zajedničkih simbola. Ljudi zaista imaju d u h o v n e mogućnosti da se stalno prilagođavaju jedni drugima i različitim situacijama, i da t a k o pronađu značenje posebnog simbola. Z n a č a j n i verbalni simbol M e a d u je p o s e b n o važan, budući da sami sebe m o ž e m o stalno čuti, iako nismo u stanju vidjeti vlastite fizičke p o k r e t e . O n o što k a ž e m o utječe i na nas, kao i na o n e s kojima k o m u n i c i r a m o . P r e m a t o m e , d o k g o v o r i m o , i prije negoli n a m druga o s o b a može odgovoriti, m o ž e m o odlučiti da li će o n o što g o v o r i m o možda izmamiti željenu reakciju. A k o uvidimo da n e ć e m o prouzročiti reakciju koju želimo, m o ž e m o vrlo brzo objasniti naše mišljenje. K o n c e p t značenja vrlo je važan za M e a d a . Ponašanje je smišljeno o n d a k a d a k o r i s t i m o našu svijest da bismo se stavili na mjesta drugih i t a k o bili u stanju interpretirati njihove misli i akcije. M e đ u t i m , ovdje, k a o i drugdje, M e a d smatra da značenja ne nastaju originalno iz svijesti, nego iz socijalne situacije. Z n a č e n j e postoji u socijalnom djelovanju prije pojave svijest ο njemu. J e d n a radnja je značajna u k o l i k o p o k r e t ukazuje j e d n o m akteru rezultat ponašanja drugog a k t e r a . Z n a č e n j e ne m o r a biti svjesno. Prije negoli su ljudi stvorili značajne simbole, značenje nije bilo svjesno. M e đ u t i m , sada kada i m a m o takve simbole, značenje posjeduje potencijal da postane svjestan f e n o m e n . Pa ipak, sve naše akcije nisu n a m svjesno objašnjive. Nesvjesno motivirana akcija, o d n o s n o , stimulans - reflek sna reakcija koja uključuje neznačajne simbole - spada u ovu kategoriju. M e a d o v e ideje ο procesu razmišljanja d u b o k o su ugrađene u njegovu b i h e v i o rističku orijentaciju. S tog stajališta, kritični m o m e n t u procesu razmišljanja je m o g u ć n o s t privremenog inhibiranja akcija. T o znači da i pokraj djelovanja stimu lansa, ljudi ne m o r a j u nužno dati željeni o d g o v o r . O n i odlučuju ο t o m e što žele, svjesno ispitujući cjeline alternativa prije negoli započnu reagirati u k o n k r e t n o j situaciji. Cjelina alternativa "osigurava nam da isprobamo inteligentan ili refleksi-
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
187
van izbor u prihvaćanju jednog od ovih mogućih o d g o v o r a " (Mead, 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 9 8 ) . T o daje ljudskim bićima posebnu sposobnost organiziranja i k o n t r o l i r a n j a akcije. Niže životinje m o g u s a m o pokušavati i griješiti. M n o g o je skuplje pokušavati i gubiti negoli smišljeno odbiti o n e smjerove akcije za koje se misli da imaju veliku vjerojatnost neuspjeha. Niže životinje m o g u reagirati j e d i n o t r e n u t a č n o , o d m a h , n o ljudi svoje reakcije mogu odgoditi, a takve " o d g o đ e n e reakcije su nužne za inteligentno ponašanje" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 9 9 ) . Inteligenci ja, p r e m a M e a d u , uključuje m n o g e sposobnosti, k a o što su, na primjer, p a m ć e n j e , predviđanje, odgađanje, organiziranje i selektiranje. Iako M e a d poklanja veliku pažnju ljudskoj svijesti, on k a o "beznadne" odbija sve pokušaje introspekcije k a o m e t o d o l o š k o g oruđa k o j i m bi se o n a p r o u č a v a l a ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 0 5 ) . Z a njega, "svijest je f u n k c i o n a l n a , a ne supstantivna" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 1 2 ) . Drugim riječima, proces razmišljanja predstavlja dio socijalnog svijeta, a ne nešto što se odvija samo u glavi. Z b o g toga je M e a d vjerovao da mentalne procese treba proučavati u socijalnom svijetu, a ne k a o stvari koje se odvijaju isključivo u glavi učesnika. U t o m smislu, svijest m o ž e biti shvaćena k a o o d n o s između aktera i situacije posredovane c j e l i n o m s i m b o l a . O d b a c u j u ć i ideje introspekcije i odvojene svijesti, M e a d upada u opasnu z a m k u (istu o n u u k o j u je pao i Alfred Schutz; vidi 6. poglavlje). Š k o l o v a n k a o b i h e v i o rist, M e a d izbjegava prihvatiti introspekciju kao znanstvenu m e t o d u , a ni svijest ne vidi kao cjelinu koja m o ž e biti znanstveno proučavana. T a k v a orijentacija ostavlja m n o g o toga po strani, jer isključuje značajan dio socijalnog života iz ozbiljne znanstvene analize.
Osoba P r e m a M e a d u , refleksivnost, o d n o s n o sposobnost da se o d g o v o r i s a m o m sebi k a o i drugima "je bitan uvjet, unutar socijalnog procesa, za razvoj svijesti" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 3 4 ) . U t o m smislu, o s o b a , k a o svijest, nije predmet, n e g o svjestan p r o c e s koji uključuje n e k o l i k o dimenzija: 1. 2. 3. 4.
S p o s o b n o s t da se odgovori s a m o m e sebi, k a o što mu i drugi odgovaraju S p o s o b n o s t da se odgovori s a m o m sebi, kao što mu i kolektivitet, o d n o s n o , generalizirani drugi, odgovaraju S p o s o b n o s t da se uključimo u nečiji razgovor s drugima S p o s o b n o s t svjesnog praćenja onoga što n e t k o govori, i u p o t r e b a te s p o s o b nosti da bi se utvrdilo što će n e t k o učiniti kao svoj sljedeći k o r a k
Ovaj proces nije u potpunosti svjestan, a sposobnosti za uključenje u njega socijalno su stečene. O d najveće važnosti je jezik, p o m o ć u kojeg k o r i s t i m o i i n t e r p r e t i r a m o verbalne značajne simbole. M e a d o v a o p ć a teorija ο stupnjevima socijalizacije t a k o đ e r je ovdje važna zato što tvrdi da ljudi moraju naučiti m n o g o više o d samog jezika da bi ostvarili svoje o s o b n o s t i . U stadiju igre dijete uči preuzimati uloge p o s e b n o važnih ljudi, kakvi su, na primjer, o t a c , majka, sestra ili brat. Ovaj značajan stadij u ž i v o t n o m razvoju o m o g u ć a v a djeci stvaranje zasebnog osjećaja ο socijalnoj stvarnosti. B u d u ć i da djeca preuzimaju nizove zasebnih uloga, o n a razvijaju i vrlo odjelite osjećaje ο s a m i m a sebi. Sebe m o g u vidjeti na različite načine, kao što ih različiti ljudi t a k o đ e r
188
GLAVNE TEORIJE
različito doživljavaju. U svakom slučaju, njima nedostaje k o h e r e n t a n ili integriran osjećaj osobnosti. D a bi se ostvario koherentniji osjećaj osobnosti, djeca m o r a j u prijeći na sljedeći stadij, stadij igranja u k o j e m razvijaju sposobnost preuzimanja m n o g o općenitijeg pogleda na situacije i na same sebe. R e č e n o M e a d o v i m p o j m o v i m a , djeca uče preuzimati ulogu "generaliziranog drugog". D a bi to ilustrirao, M e a d koristi primjer igranja bejzbola. U stadiju igranja, dijete je u m o g u ć n o s t i preuzimati alternativne uloge menadžera, klupskog navijača, hvatača l o p t e , distributera, igra ča s p a l i c o m itd. M e đ u t i m , ove zasebne slike ne daju djetetu u p o t p u n o s t i k o h e r e n t a n osjećaj ο t o m e što zapravo predstavlja igra bejzbola. U stadiju igranja, m e đ u t i m , dijete počinje ostvarivati ukupnu sliku koja se o d n o s i ne s a m o na sportsku igru, nego i na socijalni svijet uopće. O v a perspektiva vodi p r e m a m n o g o k o h e r e n t n i j e m osjećaju osobnosti. J o š j e d n o m M e a d daje priroritet socijalnim u z r o c i m a . D a bi se o s o b n o s t razvila, grupa već m o r a postojati. M e a d o v e glavne k o m p o n e n t e osobe sadržane su u p o j m o v i m a ja i mene. Još j e d n o m valja podvući da se ne radi ο stvarima, nego ο p r o c e s i m a unutar o s o b e . Mene predstavlja dio ličnosti koje je akter svjestan i koja predstavlja internalizaciju organiziranih stavova drugih, o d n o s n o generaliziranog drugog. Generalizirani drugi predstavlja snage k o n f o r m i t e t a i socijalne k o n t r o l e . Ja predstavlja dio l i č n o sti ο k o j e m je akter nesvjestan; njega smo svjesni tek onda kada je neka situacija završila. O s o b a je proizvod odnosa između ja i mene. '"Mene' predstavlja o d g o v o r o s o b e na organizirane stavove zajednice u o n o m smislu u k o j e m se o n i pojavljuju u n j e n o m o s o b n o m iskustvu. N j e n o d g o v o r na te organizirane stavove mijenja je" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 9 6 ) . Postojanje ja osigurava M e a d o v o j socijalnoj psihologiji m n o g o d i n a m i z m a . M e a d ima, do izvjesnog stupnja, kreativni dinamički osjećaj ο svijesti. O n je, na primjer, r e k a o da " ' j a ' daje osjećaj slobode i inicijative" ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 7 7 ) . O n t a k o đ e r podržava ideju da " ' m e n e ' nikada nije u potpunosti izračunljivo" ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 7 8 ) . Kasnije, međutim, dodaje i to da "uključeni stavovi potječu od strane grupe, no o s o b a u k o j o j su stavovi organizirani m o ž e ih oblikovati na način koji se možda još nikada prije nije pojavio" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 1 9 8 ) . I a k o je M e a d želio raspravljati ο t o m e što se zapravo događa u unutarnjoj sferi, p r o m a t r a o ju je j e d n o s t a v n o k a o unutarnju fazu šireg, prirodnog socijalnog procesa. Isto t o vrijedi i za osobu i za svijest.
Društvo U raspravi ο svijesti i osobi, naglasili smo v e o m a profinjeno M e a d o v o tretiranje p o j m a svijesti, naravno sa stajališta naturalističke perspektive biheviorista. M e đ u tim, preostali dio M e a d o v e sociologije je slab, osobito njegova k o n c e p c i j a društva. K a d a M e a d raspravlja ο društvu, on ima mali ili g o t o v o nikakav osjećaj za šire strukture koje su toliko zanimale M a r x a , W e b e r a ili D u r k h e i m a . P r e m a M e a d u , društvo predstavlja samo socijalnu organizaciju u k o j o j svijest i o s o b a nastaju, dakle rezidualna je kategorija. T a k o đ e r , M e a d društvo shvaća k a o o b r a z a c inter akcije: "Društvo k o j e m pripadamo predstavlja organiziranu cjelinu o d g o v o r a na o d r e đ e n e situacije u koje je o s o b a uključena" ( M e a d , 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . : 2 7 0 ) . N a sličan način M e a d vidi i instituciju - jednostavno kao cjelinu uobičajenih o d g o v o r a . S t o g a , usprkos naslova njegovog glavnog djela, on nije razvio sociologiju k o j a bi
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
189
raspravljala ο širim socijalnim strukturama i koja bi dopunila njegova vrlo uvjer ljiva razmatranja ο individualnoj akciji i svijesti. V a ž n o je naglasiti da društvo, p r e m a M e a d u , postoji prije o s o b e , a mentalni odnosi proizlaze iz društva.
SUVREMENI SIMBOLIČKI I N T E R A K C I O N I Z A M Središnja t o č k a naše rasprave u o v o m odjeljku su osnovni principi suvremene interakcionističke teorije. I a k o ć e m o se truditi da ovu teoriju o p i š e m o u o p ć i m c r t a m a , t o neće biti lako zbog toga što o n a , k a k o tvrdi Paul R o c k , "ima n a m j e r n o ugrađenu nejasnoću" i "otporna je na sistematizaciju" ( 1 9 7 9 . : 1 8 - 1 9 ) . Postoje t a k o đer i vrlo bitne razlike u s i m b o l i č k o m interakcionizmu ο k o j i m a ć e m o u nastavku detaljnije raspraviti. T a k o đ e r ć e m o se osvrnuti i na m n o g o b r o j n e kritike simbolič k o g i n t e r a k c i o n i z m a . N a posljetku, razmotrit ć e m o rad S h e l d o n a Strykera ( 1 9 8 0 . ) koji utjelovljuje n a p o r da se izađe na kraj s barem n e k o m o d najvažnijih kritika. V e ć i broj simboličkih interakcionista (Blumer, 1 9 6 9 a . ; M a n i s i M e i t z e r , 1 9 7 8 . ; R o s e , 1 9 6 2 . ) pokušali su nabrojiti osnovne principe ove teorije. T i principi uključuju sljedeće: 1. 2. 3. 4. 5. 6.
7.
Ljudska bića, za razliku od nižih životinja, o b d a r e n a su s p o s o b n o š ć u raz mišljanja. S p o s o b n o s t razmišljanja oblikovana je socijalnom i n t e r a k c i j o m . U socijalnim interakcijama ljudi upoznavaju značenja i simbole što im o m o g u ćuje korištenje samo njima svojstvene sposobnosti mišljenja. Z n a č e n j a i simboli o m o g u ć u j u ljudima ostvarivanje svojstvene ljudske akcije i interakcije. Ljudi m o g u izmijeniti ili modificirati značenja i simbole koje koriste u akciji i interakciji na osnovi njihove interpretacije situacije. Ljudi m o g u izvesti spomenute modifikacije i p r o m j e n e d j e l i m i č n o i zbog sposobnosti da interaktiraju sami sa s o b o m , što im o m o g u ć u j e ispitivanje potencijalnih t o k o v a akcije, procjenjivanje njihovih relativnih prednosti i manjkavosti te odabir jedne od njih. G r u p e i društva nastaju p o m o ć u procesa međuovisnih obrazaca akcija i interakcija.
Sposobnost razmišljanja O s n o v n a pretpostavka da ljudska bića raspolažu s p o s o b n o š ć u razmišljanja razliku je simbolički interakcionizam od njegovih bihevioralnih korijena. O v a pretpostav ka t a k o đ e r pruža osnovu za ukupnu teorijsku orijentaciju simboličkog i n t e r a k c i o nizma. B e r n a r d M e i t z e r , J a m e s Petras i Larry R e y n o l d s smatraju da pretpostavka ο ljudskoj sposobnosti razmišljanja predstavlja jedan od najvažnijih d o p r i n o s a ranih simboličkih interakcionista kakvi su, na primjer, bili J a m e s , D e w e y , C o o l e y i, n a r a v n o , M e a d : " O s o b e u ljudskom društvu ne shvaćaju se kao da ih motiviraju vanjske ili unutarnje sile izvan njihove k o n t r o l e ili da su p o d r e đ e n e o g r a n i č e n j i m a više ili manje čvrste strukture. N a p r o t i v , osobe su shvaćene k a o refleksivne ili interaktirajuće jedinice koje čine socijetalne cjeline" ( 1 9 7 5 . : 4 2 ) . Ljudska s p o s o b nost razmišljanja omogućuje im da refleksivno djeluju, a ne s a m o da se instinktiv-
190
GLAVNE TEORIJE
no ponašaju. Ljudi često moraju izgraditi ili voditi način svog ponašanja, a ne s a m o se prepustiti situacijama. S p o s o b n o s t razmišljanja ugrađena je u ljudsku svijest, n o simbolički i n t e r a k c i o nisti imaju na izvjestan način neobičnu koncepciju ο ljudskoj svijesti. O n i je razlikuju od fiziološkog m o z g a . Da bi mogli razviti svijest, ljudi prije svega m o r a j u imati m o z a k , n o iz njega ne slijedi neizbježno svijest, k a o što je t o jasno u slučaju nižih životinja ( T r o y e r , 1 9 4 6 . ) . T a k o đ e r , simbolički interakcionisti ne shvaćaju svijest k a o stvar, k a o fizičku strukturu, nego kao kontinuirani p r o c e s . T o je p r o c e s koji je i sam dio šireg procesa stimulansa i reakcija. Svijest se vezuje uz g o t o v o svaki aspekt u s i m b o l i č k o m interakcionizmu, uključujući socijalizaciju, značenja, simbole, o s o b u , interakcije pa čak i društva.
Mišljenje i interakcija Ljudi posjeduju samo o p ć u sposobnost razmišljanja. O n a se m o r a oblikovati i o p l e m e n i t i t i j e k o m procesa socijalne interakcije. T a k a v pogled usmjeruje s i m b o lički interakcionizam da se usredotoči na specifičan oblik socijalne interakcije - na socijalizaciju. S p o s o b n o s t ljudi da razmišljaju razvija se u r a n o m d j e t i n j s t v u k r o z p r i m a r n u socijalizaciju i usavršava se p r o c e s o m s o c i j a l i z a c i j e u k a s n i j o j d o b i . S i m b o l i č k i i n t e r a k c i o n i s t i , za razliku o d v e ć i n e drugih s o c i o l o g a , s h v a ć a ju p r o c e s s o c i j a l i z a c i j e na p o s e b a n n a č i n . P r e m a n j i m a , k o n v e n c i o n a l n i s o c i o l o zi o b i č n o shvaćaju socijalizaciju s a m o k a o p r o c e s k o j i m ljudi uče p o s t u p k e što ć e i m p o m o ć i preživljavanju u društvu (na p r i m j e r , k u l t u r a , u l o g e , o č e k i v a n j a u l o g a ) . Z a s i m b o l i č k e i n t e r a k c i o n i s t e s o c i j a l i z a c i j a predstavlja m n o g o d i n a m i č n i j i p r o c e s k o j i l j u d i m a o m o g u ć a v a razvijanje s p o s o b n o s t r a z m i š l j a n j a n a s p e c i f i č n o ljudski n a č i n . Š t o v i š e , socijalizacije nije j e d n o s m j e r a n p r o c e s u k o j e m a k t e r s a m o p r i m a i n f o r m a c i j e , n e g o je d i n a m i č a n p r o c e s u k o j e m a k t e r o b l i k u j e i a d a p t i r a i n f o r m a c i j e svojim p o t r e b a m a ( M a n i s i M e i t z e r , 1 9 7 8 . : 6 ) . Simbolički interakcionisti su, naravno, zainteresirani ne s a m o za socijalizaciju nego i za interakciju uopće, koja je "sama za sebe od vitalnog značenja" ( B l u m e r , 1 9 6 9 b . : 8 ) . Interakcija je proces u k o j e m se sposobnost mišljenja i razvija i izraža va. Svi tipovi interakcija, a ne samo interakcija tijekom socijalizacije, usavršavaju našu sposobnost mišljenja. O s i m spomenutog, mišljenje oblikuje p r o c e s i n t e r a k c i j e . U najvećem b r o j u interakcija akteri moraju uzeti u obzir druge i odlučiti da li i k a k o će uklopiti svoje aktivnosti u aktivnosti drugih. M e đ u t i m , sve interakcije ne uključuju mišljenje. B l u m e r , (slijedeći M e a d a ) , uočava bitnu razliku između dva o s n o v n a oblika socijalne interakcije koji su relevantni i za nas. Prvi, nazvan n e s i m b o l i č k o m interakcijom, zapravo M e a d o v a konverzacija p o k r e t a , ne uključu je razmišljanje. Drugi oblik, simbolička interakcija, uključuje m e n t a l n e p r o c e s e . V a ž n o s t procesa razmišljanja za simboličke interakcioniste reflektira se u n j i h o vim pogledima na predmete. B l u m e r razlikuje tri osnovna tipa p r e d m e t a : fizičke predmete kakvi su, na primjer, stolica ili d r v o ; socijalne predmete kakvi su, na primjer, student ili majka i apstraktne predmete kakvi su, na primjer, ideja ili moralni princip. Predmeti se shvaćaju jednostavno kao stvari "negdje t a m o " , u stvarnom svijetu; od najveće je važnosti, međutim, na koji način te p r e d m e t e definiraju akteri. T o dovodi do relativizirajućeg stajališta da različiti p r e d m e t i imaju različita značenja za različite o s o b e : "Drvo će biti različit p r e d m e t za b o t a n i č a r a , za drvodjelju, pjesnika ili vrtlara" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 1 ) .
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
191
T i j e k o m procesa socijalizacije, pojedinci uče ο značenju p r e d m e t a . V e ć i n a nas ipak nauči uobičajene tipove značenja, no u m n o g i m slučajevima, k a o u primjeru drveta, postoje različite definicije istih p r e d m e t a . Simbolički interakcionisti ne idu do takvog e k s t r e m a da bi poricali postojanje p r e d m e t a u stvarnom svijetu. O n i s a m o naglašavaju bitnu prirodu definicije tih p r e d m e t a k a o i m o g u ć n o s t da akteri m o g u imati različite definicije istog p r e d m e t a . H e r b e r t B l u m e r t o iskazuje na sljedeći način: "Priroda j e d n o g p r e d m e t a ... sastoji se od značenja k o j e on ima za osobu za koju predstavlja predmet" ( 1 9 6 9 b . : 1 1 ) .
Učenje značenja i simbola Slijedeći M e a d a , simbolički interakcionisti se slažu o k o u z r o č n o g značenja socijal ne interakcije. P r e m a t o m e , značenje ne proistječe iz mentalnih p r o c e s a , nego iz p r o c e s a interakcije. Ovaj se akcent izvodi iz M e a d o v o g p r a g m a t i z m a : on se u s r e d o t o č i o na ljudsku akciju i interakciju, a ne na izolirane m e n t a l n e p r o c e s e . S i m b o l i č k i interakcionisti su u najvećem broju slučajeva nastavili u t o m smjeru. Između ostalih elemenata, osnovni predmet zanimanja nije pitanje k a k o ljudi m e n t a l n o stvaraju značenja i simbole, n e g o k a k o ih nauče t i j e k o m interakcije o p ć e n i t o , a p o s e b n o t i j e k o m socijalizacije. Ljudi uče simbole kao i značenja u socijalnoj interakciji. D o k na znakove ljudi reagiraju automatski, na simbole reagiraju razmišljajući. Signali vrijede sami za sebe (na primjer, napad bijesnih pasa, ili pitka voda osobi koja umire od žeđi). "Simboli su socijalni predmeti koji se koriste da predstavljaju (odnosno 'stoje u m j e s t o ' , 'zauzimaju mjesto') štogod se ljudi složili da predstavljaju" ( C h a r o n , 1 9 8 5 . : 3 9 ) . Svi socijalni predmeti nisu zamjena za druge stvari, nego s a m o oni koji predstavljaju simbole. Riječi, fizički artefakti, kao i fizičke akcije (na primjer, riječ čamac, križ ili Davidova zvijezda ili stisnuta pesnica) svi m o g u predstavljati s i m b o l e . Ljudi v e o m a često koriste simbole u m e đ u s o b n o j k o m u n i k a c i j i : oni voze R o l l s - R o y c e , na primjer, da bi ukazali na određeni stil života. S i m b o l i č k i interakcionisti smatraju da je jezik vrlo širok sistem s i m b o l a . Riječi su simboli budući da se upotrebljavaju za stvari. O n e o m o g u ć u j u postojanje svih drugih s i m b o l a . Djelovanja, predmeti i druge riječi postoje i imaju značenje jedino zato što su bili i jedino m o g u biti opisani u p o t r e b o m riječi. S i m b o l i su bitno važni jer omogućavaju ljudima da djeluju na distinktivno ljudski način. Z b o g simbola, ljudska bića "ne odgovaraju pasivno na p o s t o j e ć u stvarnost, nego aktivno kreiraju i rekreiraju svijet u k o j e m djeluju" ( C h a r o n , 1 9 8 5 . - . 6 2 ) . O s i m o p ć e korisnosti, simboli o p ć e n i t o , a o s o b i t o jezik, imaju velik b r o j specifičnih funkcija za aktera ( C h a r o n , 1 9 8 5 . ) . Prvo, simboli omogućuju ljudima da se povezu s materijalnim i socijalnim svijetom, dozvoljavajući im da imenuju, kategoriziraju i zapamte p r e d m e t e k o j e susreću. N a taj način, ljudi mogu organizirati svijet koji bi bez toga b i o zbunjujući. J e z i k o m o g u ć a v a ljudima imenovanje, kategoriziranje, a p o s e b n o m n o g o efikasni je p a m ć e n j e negoli što bi to s nekim drugim vrstama simbola, na primjer, slikov n i m simbolima, mogli učiniti. D r u g o , simboli unapređuju ljudsku sposobnost razumijevanja okoliša. U m j e s t o da je preplavljen b r o j n i m nerazlučivim stimulansima, akter m o ž e biti privučen j e d n o j vrsti okoliša, a izbjeći druge vrste. T r e ć e , simboli unapređuju sposobnost razmišljanja. I a k o će cjelina slikovnih simbola o m o g u ć i t i ograničenu sposobnost razmišljanja, jezik tu s p o s o b n o s t v e o m a
192
GLAVNE TEORIJE
proširuje. Razmišljanje, u n a v e d e n o m smislu, može biti shvaćeno kao s i m b o l i č k a interakcija sa samim s o b o m . Č e t v r t o , p o m o ć u simbola povećava se sposobnost rješavanja različitih p r o b l e m a . Niže životinje moraju se koristiti pokušajima i pogreškama, n o ljudi m o g u simboličkim razmišljanjem pretresti cijelu lepezu alternativnih akcija prije n o što se odluče za jednu od njih. T a k a v postupak smanjuje šansu za krupnije p o g r e š k e . P e t o , korištenje simbola o m o g u ć u j e akterima da nadidu vrijeme, p r o s t o r pa čak i svoje vlastite ličnosti. Upotrebljavajući simbole akteri m o g u zamišljati k a k o bi bilo živjeti u prošlosti ili u budućnosti. T a k o đ e r , akteri mogu svoju vlastitu ličnost simbolički transcendirati, maštajući ο t o m e k a k o svijet izgleda iz nečije druge perspektive. T o je d o b r o poznati koncept simboličkih interakconista preuzima nja uloge drugog (Miller, 1 9 8 1 . ) . Šesto, simboli nam omogućavaju da zamislimo čak i metafizičku stvarnost - raj ili p a k a o . S e d m o i najopćenitije, simboli omogućavaju ljudima da izbjegnu podvrgavanje svojem okolišu. O n i mogu biti aktivni, a ne pasivni, o d n o s n o , m o g u sami s o b o m upravljati u o n o m e što rade.
Akcija i interakcija Primarni interes simboličkih interakcionista povezan je s utjecajima značenja i simbola na ljudsku akciju i interakciju. Ovdje je vrlo korisno upotrijebiti M e a d o v o razlikova nje između otvorenog i zatvorenog ponašanja. Zatvoreno ponašanje je proces razmi šljanja koji/iključuje simbole i značenja. Otvoreno ponašanje je aktualno ponašanje koje izvodi neki akter. Neki oblici otvorenog ponašanja ne uključuju zatvoreno ponašanje (ponašanje iz navike ili automatsko reagiranje na vanjske stimulanse). M e đ u t i m , većina ljudskih akcija uključuje oba tipa ponašanja. Zatvoreno ponašanje je veoma značajno za simboličke interakcioniste, dok otvoreno ponašanje više interesira teoretičare razmjene ili tradicionalne bihevioriste općenito. Z n a č e n j a i simboli o m o g u ć u j u ljudskoj socijalnoj akciji (koja uključuje j e d n o g aktera) i socijalnoj interakciji (koja uključuje dva ili više aktera angažiranih u m e đ u s o b n o j socijalnoj akciji) distinktivne karakteristike. Socijalna akcija je akcija u k o j o j pojedinci "djeluju s drugima u mislima" ( C h a r o n , 1 9 8 5 . : 1 3 0 ) . D r u g i m riječima, poduzimajući akciju, ljudi istodobno nastoje procijeniti svoj učinak na druge aktere uključene u akciju. Iako se m n o g o puta angažiraju u raznim o b l i c i m a a u t o m a t s k o g u o b i č a j e n o g ponašanja, ljudi imaju m o g u ć n o s t angažiranja u socijal n i m akcijama. U procesu socijalne interakcije, ljudi simbolički saopćuju značenja drugima koji su uključeni u akciju. Drugi interpretiraju te simbole i usmjeravaju svoje o d g o v o r e na temelju njihove interpretacije. Drugim riječima, u socijalnoj interakciji akteri se angažiraju u procesu m e đ u s o b n o g utjecaja.
Odabiranje Ljudi, d j e l o m i č n o zbog svoje izražene sposobnosti da barataju značenjima i s i m b o lima, za razliku od nižih životinja, m o g u odabirati u akcijama u k o j i m a se angaži raju. Ljudi ne m o r a j u prihvatiti značenja i simbole koji su im nametnuti izvana. N a osnovi njihove vlastite interpetacije situacije "ljudi su u stanju oblikovati nova značenja i nove pravce značenja" (Manis i M e i t z e r , 1 9 7 8 . : 7 ) .
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
193
Ovu je kreativnu sposobnost ljudi W . I . T h o m a s razvio u svom k o n c e p t u definicije situacije: "Ukoliko ljudi definiraju situacije kao stvarne, o n e će biti stvarne u svojim k o n z e k v e n c a m a " ( T h o m a s i T h o m a s , 1 9 2 8 . : 5 7 2 ) . T h o m a s je znao da većina naših definicija situacija potječe od društva. U biti, o n t o naglašava, p o s e b n o upozoravajući na obitelj i zajednicu kao izvore naših socijalnih definicija. M e đ u t i m , T h o m a s o v a pozicija je osebujna zbog naglašavanja onih "spontanih" individualnih definicija situacija, koje ljudima dozvoljavaju da p r o m i j e n e i m o d i f i ciraju značenja i simbole. M o ž e m o t a k o đ e r reći da za simboličke interakcioniste akteri imaju izvjestan stupanj a u t o n o m i j e . O n i nisu n a n r o s t o ograničeni ili d e t e r m i n i r a n i ; oni m o g u jedinstveno i neovisno odabirati. Štoviše, u stanju su razviti život jedinstvenog i o s o b e n o g stila (Perinbanayagam, 1 9 8 5 . : 5 3 ) . O v a sposobnost aktera da stvaraju razlike, razmotrena je u eseju Garyja F i n e a i Sherryl K l e i n m a n ( 1 9 8 3 . ) u k o j e m proučavaju f e n o m e n "socijalne mreže" (vidi 9 . poglavlje). Umjesto da socijalnu mrežu smatraju nesvjesnom i o g r a n i č a v a j u ć o m s o c i j a l n o m strukturom, Fine i S. Kleinman misle da mreža predstavlja cjelinu socijalnih o d n o s a u koje ljudi ugrađuju značenja i koju koriste za o s o b n e ili kolektivne p o t r e b e .
Osoba K o n c e p t o s o b e od o g r o m n o g je značenja za simboličke i n t e r a k c i o n i s t e . U biti, R o c k smatra da o s o b a predstavlja "najvažniju t o č k u intelektualne sheme interakcionista. Svi drugi sociologijski procesi i događaji rješavaju se u t o m c e n t r u , uzima jući iz njega analitičko značenje i organizaciju" ( 1 9 7 9 . : 1 0 2 ) . U želji da r a z u m i j e m o ovaj k o n c e p t dalje od incijalnog M e a d o v o g objašnjenja, m o r a m o prije svega razumjeti ideju promatranja samog sebe ("ja u zrcalu") koju je razvio C h a r l e s H o r t o n C o o l e y . O n definira ovaj koncept k a o : "... ponešto dovršenu predodžbu ο tome kako se neka osoba - odnosno ideja koju osoba usvaja - pojavljuje u zasebnoj svijesti, a ta vrsta samoosjećaja koju netko ima determini rana je stavom koji pripisujemo toj drugoj svijesti.... Prema tome, u našoj predodžbi, u tuđoj svijesti otkrivamo misli ο našem izgledu, ponašanju, težnjama, snovima, karakte ru, prijateljima itd., a ta predodžba na različite je načine tim utjecajima izmijenjena" (Cooley, 1902./1964.:169). S k o n c e p t o m "ja u zrcalu" C o o l e y je mislio na našu sposobnost da sami sebe vidimo o n a k o k a k o vidimo bilo koji drugi socijalni objekt. T a ideja m o ž e biti rastavljena na tri o s n o v n a dijela. Prvo, mi zamišljamo kako izgledamo drugima. D r u g o , zamišljamo kakvo bi njihovo prosuđivanje ο n a m a m o g l o biti. T r e ć e , razvijamo određeni samoosjećaj kakav je, na primjer, p o n o s ili poniženje, k a o rezultat naših predodžbi ο prosudbama drugih ο n a m a . Cooleyev koncept "ja u ogledalu" i M e a d o v koncept osobe, bili su vrlo važni u razvoju suvremene simboličko - interakcionističke koncepcije ο osobi. Blumer defini ra osobu na krajnje jednostavan način: "Ništa ezoterično ne označava se navedenim izrazom (osoba). O n samo označava da ljudsko biće možu biti objekt svoje vlastite akcije ... osoba djeluje prema sebi upravljajući se u svojim akcijama prema drugima na osnovi pretpostavke ο samom sebi kao ο predmetu" ( 1 9 6 9 b . : 1 2 ) . O s o b a je proces, a ne predmet (Perinbanayagam, 1 9 8 5 . ) . Blumer je vrlo jasno istaknuo da o s o b a
194
GLAVNE TEORIJE
p o m a ž e ljudima da započnu djelovati, a ne da samo odgovaraju na stimulanse:
vanjske
"Proces (interpretacija) ima dvije odvojene faze. U prvoj, akter sam sebi ukazuje na predmete prema kojima je njegovo djelovanje usmjereno; on sam sebi naglašava stvari koje imaju značenje ... Ta interakcija sa samim sobom je nešto drugo nego jednostavna međuigra psihologij skih elemenata; to je moment u osobnom aktiviranju procesa komunikacije sa samim sobom. ... Drugo, zbog mogućnosti komuniciranja sa samim sobom, interpretacija postaje stvar upravljanja značenjima. Akter selektira, provjerava, otklanja, reorganizira i transformi ra značenja u svjetlu situacije u koju je stavljen i u odnosu na usmjerenje svog djelovanja" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 5 ) . I a k o upravo iznijeto podvlači onaj dio procesa u k o j e m o s o b a bira načine djelovanja, B l u m e r zapravo nije otišao m n o g o dalje od ranih formulacija C o o l e y a i M e a d a . M e đ u t i m , drugi suvremeni istraživači usavršili su k o n c e p t o s o b e . DJELO MORRISA ROSENBERGA I a k o su simbolički interakcionisti koji pripadaju glavnom tijeku razvoja ovog pravca dali najvažnije doprinose našem razumijevanju k o n c e p t a o s o b e (na pri mjer, R a l p h T u r n e r , 1 9 6 8 . ) , najpoznatiji noviji rad ο toj temi napisao je s o c i o l o g M o r r i s R o s e n b e r g ( 1 9 7 9 . ) kojega najčešće ne povezuju s o v o m t e o r i j o m . I a k o nije simbolički interakcionist, M o r r i s R o s e n b e r g je bio pod velikim utjecajem M e a d a i C o o l e y a . N j e g o v a razmišljanja ο osobi o p ć e n i t o su usklađena, ali predstavljaju i proširenja simboličkog interakcionizma u o v o m k o n c e p t u . R o s e n b e r g započinje svoju raspravu vrlo jasno naglašavajući da ga ne interesira o s o b a , n e g o o s o b a k a o s a m o - k o n c e p t (predmet). O s o b a je općenitiji k o n c e p t koji i s t o d o b n o označava i subjekt i predmet. M e đ u t i m , o s o b a - k o n c e p t je zapravo o s o b a - p r e d m e t . R o s e n b e r g ovaj koncept definira na sljedeći način: on se o d n o s i na "ukupnost osobnih razmišljanja i osjećanja u odnosu na samoga sebe kao predmeta" ( 1 9 7 9 . : 7 ) . Stoga, k o n c e p t osoba-predmet predstavlja dio u k u p n o g k o n c e p t a o s o b e , čak i manji dio ukupne ličnosti, ali ima n e o b i č n u važnost jer je "značajan predmet za svakoga, najčešće najvažniji predmet u cijelom svijetu" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 2 4 ) . O s i m ovako naglašene važnosti ovog k o n c e p t a , stavovi ο sebi distinktivni su na m n o g o drugih načina. N a primjer, oni su jedini stavovi refleksivnog tipa, o d n o s n o , u t o m je smislu o s o b a i s t o d o b n o i subjekt i p r e d m e t . Ideja o s o b e k a o predmeta rezultat je određene nekomunikativne i n f o r m a c i j e ; o n a reflektira jedinstvenu cjelinu informacija i stajališta koja o s o b a ima ο s a m o j sebi. I a k o stavovi p r e m a s a m o m sebi imaju m n o g o zajedničkog s drugim stavovima, postoje i jedinstveni stavovi p r e m a sebi, osobito oni ο p o n o s u i sramoti. Preciznost i provjerljivost su m n o g o važniji u stavovima spram sebe negoli u stavovima p r e m a kuglanju ili t u n a m a . Usprkos s p o m e n u t o g značenja, preciznost stavova ο s a m o m sebi "... vrlo je teško procijeniti zbog niskog nivoa provjerljivosti" ( R o s e n b e r g , 1979.:33). R o s e n b e r g razlikuje sadržaj, strukturu, dimenzije i granice ideje ο sebi. U smislu sadržaja, R o s e n b e r g razlikuje socijalne identitete od dispozicija. Socijalni identiteti su "grupe, statusi ili kategorije" p o m o ć u kojih je neki p o j e d i n a c "socijal no prepoznat k a o da im pripada" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 1 0 ) . Primjeri k o j i m a t o
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
195
m o ž e m o ilustrirati kazuju da o s o b a može biti prepoznata kao d e m o k r a t , k a o n e t k o u srednjim godinama, C r n a c ili muškarac. J e d n a se o s o b a ne doživljava s a m o u kategorijama muškarca ili žene, n e g o i k a o osoba k o j a posjeduje izvjesne namjere da reagira, izvjesne dispozicije. O s o b a koja sama sebe smatra h r a b r o m , i n t r o v e r t i r a n o m ili pak liberalnom, najvjerojatnije će dopustiti da i njene reakcije budu p o d utjecajem takve dispozicije. O s i m sadržaja k o n c e p t a o s o b e - p r e d m e t a , R o s e n b e r g tumači i njenu strukturu. Struktura o s o b e je o d n o s između raznih individualnih socijalnih identiteta i dispozicija. Dimenzije se o d n o s e na stavove i osjećaje koje n e t k o ima ο samome sebi. Stavovi prema s a m o m e sebi, k a o i svi drugi stavovi, variraju u m n o g i m dimenzijama, uključujući "sadržaj, usmjerenje, intenzi tet, poklapanje, konzistenciju, stabilnost, jasnoću, preciznost i provjerljivost" ( R o senberg, 1 9 7 9 . : 2 3 ) . N a p o k o n , R o s e n b e r g raspravlja i ο granicama koncepta oso b e p r e d m e t a , o s o b i t o ο ideji proširenja ega. R o s e n b e r g smatra da izvan o s o b e postoje p r e d m e t i koji usmjeravaju subjekta da se osjeća p o n o s n i m ili p o n i ž e n i m : "ponosan u m o m sjajnom n o v o m automobilu, posramljen zbog m o j e stare o d j e ć e , p o n o s a n zbog časti koja mi je ukazana, potišten ili posramljen zbog poraza m o g školskog sportskog tima" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 3 5 ) . R o s e n b e r g t a k o đ e r razlikuje tri tipa ličnosti - postojeće o s o b e , željene o s o b e i prezentirajuće o s o b e . Postojeća osoba je naša slika ο t o m e kakvi j e s m o ; željena osoba je slika ο t o m e kakvi bismo željeli biti; a prezentirana osoba je način na koji sami sebe p r e z e n t i r a m o u o d r e đ e n o j situaciji. R o s e n b e r g naglašava da k o n c e p t osoba-predmet uključuje u sebi cjeline m o t i vacija i željenih ciljeva aktera. Dva su motiva najznačajnija. Prvi motiv je samoza dovoljstvo, o d n o s n o "želja da se misli d o b r o ο s a m o m sebi" ( R o s e n b e r g , 1 9 7 9 . : 5 3 ) . Drugi je samokonzistentnost ili "želja da se predodžba ο sebi zaštiti o d izmjene ili da se održi stabilna slika ο s a m o m e sebi" (Rosenberg, 1 9 7 9 . : 5 3 ) . R o s e n b e r g je m n o g o empirijski istraživao ο samozadovoljstvu i vrlo je p o z n a t p o tim istraživanjima. M e đ u t i m , njegova konceptualna analiza ο osobi - p r e d m e t u jedan je od značajnih doprinosa ključnim idejama simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a . DJELO ERVINGA GOFFMANA Sljedeći značajniji rad ο osobi je knjiga Erviga G o f f m a n a , jednog od najuzbudljivi jih m o d e r n i h simboličkih interakcionista, The Presentation of Self in Everyday Life, 1 9 5 9 . , (Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu). G o f f m a n o v a k o n c e p cija ο osobi d u b o k o je povezana s M e a d o v i m idejama, o s o b i t o njegova rasprava ο tenziji koja postoji između ja, spontane o s o b e , i mene, o d n o s n o različitih socijal nih ograničenja unutar o s o b e . T o se odražava u G o f f m a n o v o m radu, u o n o m e što on naziva "krucijalnim nesuglasjem koje postoji između naših najljudskijih o s o b i n a i naših socijaliziranih karakteristika" ( 1 9 5 9 . : 5 6 ) . O v a tenzija postoji zbog razlike između o n o g a što ljudi očekuju da ć e m o učiniti i o n o g a što bi mi m o ž d a s p o n t a n o učinili. K o n f r o n t i r a n i smo sa zahtjevom da u č i n i m o o n o što se od nas traži; štoviše, o d nas se ne očekuje da se k o l e b a m o . G o f f m a n t o izlaže na sljedeći način: "Ne s m i j e m o biti p r e d m e t o m uspona i padova" ( 1 9 5 9 . : 5 6 ) . D a bi održali stabilnu sliku ο sebi, ljudi često izvode uloge za svoju društvenu publiku. Z b o g svog interesa za proučavanje ove izvedbe, G o f f m a n se usredotočuje na dramaturgiju, o d n o s n o mišljenje koje smatra da je društveni život zapravo serija dramskih izvedbi sličnih o n i m a koje se odvijaju na pozornici.
196
GLAVNE TEORIJE
D R A M A T U R G I J A . G o f f m a n o v a ideja ο osobi oblikovana je dramaturškim pristu p o m . P r e m a njemu (kao i p r e m a M e a d u i većini simboličkih i n t e r a k c i o n i s t a ) , osoba : "nije organska stvar koja postoji na specifičnom mjestu ... Analizirajući osobu, prisiljeni smo je izvući iz njenog posjednika, iz ličnosti koja će time ili profitirati ili izgubiti najviše zato što ona i tijelo predstavljaju samo stabilnu točku na koju će se nešto od suradničke izvedbe osloniti za neko vrijeme ... Sredstva za proizvodnju i održavanje nas ne obitavaju unutar te stabilne točke" (Goffman, 1 9 5 9 . : 2 5 2 - 2 5 3 ) . G o f f m a n o v o shvaćanje osobe osniva se na ideji ο postojanju dramske interakci je između o s o b e i publike, iz čega kao proizvod nastaje o s o b a , a ne na ideji "posjedovanja" o s o b e od strane aktera. O s o b a je "... dramski učinak koji proizlazi ... iz scene k o j a se prikazuje" ( G o f f m a n , 1 9 5 9 . : 2 5 3 ) . Budući da je o s o b a proizvod dramske interakcije, vrlo je osjetljiva na prekide u izvedbi. G o f f m a n o v a d r a m a t u r gija p r o u č a v a i procese kojima poremećaji bivaju spriječeni ili razriješeni. I a k o se najveći dio njegove rasprave usmjerava na te dramaturške vjerojatnosti, G o f f m a n naglašava da je većina izvedbi o b i č n o uspješna. Rezultat do kojeg u u o b i č a j e n i m o k o l n o s t i m a dolazi je taj da se čvrsta ličnost usklađuje s izvođačima, pa o n d a "izgleda" kao da iz njih emanira. G o f f m a n pretpostavlja da u situaciji interaktiranja više o s o b a , svi akteri žele predočiti odgovarajuću sliku ο osobi za koju žele da bude prihvaćena o d drugih. M e đ u t i m , čak i o n d a kada predstavljaju osobu, akteri su svjesni da publika m o ž e p o r e m e t i t i njihovu izvedbu. Z b o g toga se prilagođuju potrebi da k o n t r o l i r a j u publiku, n a r o č i t o one njene elemente koji m o g u biti izvorom p o r e m e ć a j a . Akteri se nadaju da će njihova ideja ο sebi koju prezentiraju publici biti za publiku dovoljno jaka da ih definira na željeni način. Akteri se t a k o đ e r nadaju da će t o uzrokovati da se publika ponaša o n a k o kako t o oni žele. T a j centralni interes G o f f m a n naziva "upravljanje impresijama". T o obuhvaća tehnike koje akteri k o r i ste da održe odgovarajuću impresiju, p r o b l e m e s kojima će se najvjerojatnije susresti k a o i m e t o d e da se tim p r o b l e m i m a suprotstave. Slijedeći nadalje svoju analogiju s t e a t r o m , G o f f m a n govori ο prednjem planu. Prednji plan je dio izvedbe koji f u n k c i o n i r a n a j č e š ć e na u t v r đ e n i o p ć e n i t n a č i n d e f i n i r a j u ć i situaciju za o n e k o j i p r o m a t r a j u izvedbu. U o k v i r u p r e d n j e g p l a n a , G o f f m a n razlikuje p o j m o v e pozornice i o s o b n o g p l a n a . P o z o r n i c a se o d n o s i na fizičku s c e n u k o j a o b i č n o m o r a p o s t o j a t i da bi a k t e r i na njoj izvodili p r e d s t a v u . B e z nje a k t e r i n a j č e š ć e ne m o g u p r e d s t a v l j a t i . N a p r i m j e r , k i r u r g n a j č e š ć e t r e b a o p e r a c i o n u salu, taksi v o z a č a u t o m o b i l , a klizač na ledu k l i z a l j k e . Osobni plan se sastoji o d o n i h e l e m e n a t a izražajne o p r e m e k o j u p u b l i k a i d e n t i f i c i r a s i z v o đ a č i m a , o č e k u j u ć i da će je izvođači d o n i j e t i na p o z o r n i c u . O d k i r u r g a se, n a p r i m j e r , o č e k u j e da nosi svoju kutu i o d g o v a r a j u ć e i n s t r u m e n t e i t d . G o f f m a n zatim dijeli osobni plan na dvije kategorije - na izgled i način. Izgled uključuje o n e elemente koji n a m govore ο izvođačevom društvenom statusu (na primjer, medicinska kuta kirurga). Način govori publici koju vrstu uloga izvođač o č e k u j e glumiti u n e k o j situaciji (na primjer, u p o t r e b a manirizma, o d n o s n o izvještačenog p o n a š a n j a ) . Brzi ili spori načini označavaju vrlo različite vrste izvedbe. O p ć e n i t o , od pojavnosti i načina o č e k u j e m o da su konzistentni.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
197
ERVING GOFFMAN: biografska skica Erving Goffman je umro 1982. godine na vrhuncu slave. Dugo je bio smatran perifernim, pa čak i nepriličnim likom u sociologijskoj teoriji (Collins, 1986b.), međutim u 1980-im godinama, on se uzdiže kao teoretičar od sre dišnje važnosti. U biti, bio je izabran za predsjednika Američkog sociološkog udruženja u godini u kojoj je i umro, a zbog uznapredovale bolesti nije bio u mogućno sti održati niti predsjednički govor. Opisujući Goffmanov neobičan status, Randall Collins je ο predsjedničkom govoru rekao: "Svatko je razmišljao ο tome kakv bi mo gao biti njegov govor: dosadan, tradicionalan govor činio se, obzirom na njegovu reputaciju, nezamislivim ... umjesto toga dobili smo mnogo dramatičniju poruku: predsjednički govor je otkazan, Goffman umire. Bio je to pravi Goffmanovski način da nas napusti" (1986b.:112). Goffman je rođen u Alberti, Kanada, 1 1 . lipnja 1922. (Williams, 1986.). Studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Chicagu, i mnogi ga smatraju jednim od članova Cikaške škole, ali i simboličkim interakcionistom. (Međutim, njegov je rad vrlo teško ugurati u jednu kategoriju, pa ćemo i mi raspraviti ο njegovom kasnijem, više strukturalnom radu, u 9. poglavlju). Stvarajući svoju teorijsku perspektivu, Goffman se oslanja na mnoge izvore i kreira svoju zasebnu orijentaciju. Collins (1986b.; Williams, 1986.) povezuju Goffmana više sa socijalnom antropo logijom negoli sa simboličkim interakcionizmom. Za studija na Sveučilištu u Torontu, Goffman se družio s jednim antropologom, a u Chicagu "njegove glavne veze nisu bile sa simboličkim interakcionistima, nego s antropologom W. Lloyd Warnerom" (Collins, 1986b.:109). Prema Collinsovom stajalištu, pretraživanje citata u Goffmanovim ranim radovima ukazuje da je bio pod utjecajem socijalnih antropologa, da je vrlo rijetko citirao simboličke interakcioniste, a kada je to činio, bilo je zato da ih može kritizirati. Međutim, sigurno je bio pod utjecajem deskriptivnih istraživanja koja su nastala u Chicagu, integrirajući njihov pogled sa socijalnom antropologijom, stvara jući tako svoju specifičnu orijentaciju. Stoga, tamo gdje će simbolički interakcionist proučavati kako ljudi stvaraju ili prenose vlastitu sliku, Goffman ć e se baviti time kako "društvo ... prisiljava ljude da predoče odgovarajuću sliku ο sebi ... jer na s ono prisiljava da se krećemo naprijed-natrag, između mnogo kompliciranih uloga, što nas također čini na neki način neiskrenim, nekonzistentnim i nečasnim" (Collins, 1986a.: 107). Usprkos specifičnosti svoje orijentacije, Goffman je imao moćan utjecaj na simbo lički interakcionizam. Osim toga, moglo bi se reći da je utjecao i na oblikovanje drugog oblika "kreativne sociologije", etnometodologiju. Zapravo, Collins smatra da je Goffman bio ne samo "otac" etnometodologije, nego isto tako konverzacijske analize: "Goffman je prvi započeo s usmjerenim empirijskim istraživanjem svako dnevnog života, iako je to radio koristeći se samo svojim očima, prije upotrebe magnetofona ili videorekordera" (1986b.:111). (Vidi u 6. poglavlju raspravu ο odnosu etnometodologije i konverza cijske a na lize). U biti veliki broj značajnih etnometodologa (Sacks, Schegloff) studirao je kod Goffmana na Sveučilištu u Berkeley, a ne kod osnivača etnometodologije, Harolda Garfinkela. S obzirom na utjecaj na simbolički interakcionizam, strukturalizam i etnometodolo giju, Goffmanove teorije će najvjerojatnije biti utjecajne još dugo vremena.
198
GLAVNE TEORIJE
I a k o G o f f m a n pristupa prednjem planu i drugim aspektima svoga sistema k a o simbolički interakcionist, on raspravlja i ο njihovim strukturalnim karakteristika m a . N a primjer, on smatra da prednji planovi tendiraju postati institucionalizira ni, t a k o da se, na primjer, ο t o m e što se događa u o d r e đ e n o m prednjem planu p o s t u p n o formiraju "kolektivne predodžbe". V r l o često akteri, izvodeći poznate uloge, nalaze prednje planove već priređene za određene izvedbe. Rezultat je, smatra G o f f m a n , takav da se prednji planovi selektiraju, a ne stvaraju. O v o nas dovodi do m n o g o strukturalnije slike nego što bismo to mogli očekivati od većine simboličkih interakcionista. I pokraj ovog strukturalnog aspekta, G o f f m a n o v a najinteresantnija razmišljanja ipak ostaju u području interakcije. Budući da se ljudi o p ć e n i t o trude u svojim izvedbama na prednjem planu predstaviti idealiziranu sliku ο samima sebi, o n i neizbježno osjećaju da moraju sakriti neke stvari u svojim izvedbama. Prvo, akteri m o g u željeti prikriti n e k a svoja tajna zadovoljstva (na primjer, naviku k o n z u m i r a nja a l k o h o l a ) koju uživaju prije izvedbe ili u svojim privatnim životima (na primjer n a r k o m a n i j a ) , a koje su nespojive s njihovom izvedom. D r u g o , akteri žele prikriti pogreške koje su napravili pripremajući izvedbu kao i mjere koje su poduzeli da se o n e isprave. N a primjer, vozač taksija može pokušati prikriti da je zapravo k r e n u o u s u p r o t n o m pravcu. T r e ć e , akteri će m o ž d a poželjeti pokazati s a m o krajnji rezultat pripreme izvedbe, a prikriti ukupan proces uključen u njenu p r i p r e m u . N a primjer, profesori m o g u provesti n e k o l i k o sati pripremajući predavanja, a m o g u se ponašati k a o da oduvijek poznaju materiju predavanja. Č e t v r t o , za aktere je p o n e k a d bitno prikriti od publike da su u pripremi izvedbe bila u p o r a b l j e n a n e k a "neprihvatljiva sredstva". T a k v a sredstva m o g u uključivati zadatke koji su "fizički nečisti, polulegalni, okrutni ili degradirajući na druge načine" ( G o f f m a n , 1 9 5 9 . : 4 4 ) . P e t o , izvodeći o d r e đ e n u predstavu, akteri m o g u sniziti druge standar de. K o n a č n o , možda će akteri m o r a t i prikriti bilo kakve uvrede, poniženja, ili n a g o d b e da bi se predstava m o g l a nastaviti. O p ć e n i t o , akteri imaju razvijenu potrebu prikriti od svoje publike sve takve činjenice koje smo n a p o m e n u l i . 6
Sljedeći aspekt dramaturgije na prednjem planu je taj da akteri često pokušava ju proizvesti utisak da su bliži publici nego što zapravo jesu. N a primjer, izvođači m o g u pokušati pojačati utisak da je uloga koju upravo izvode njihova jedina uloga ili njihova najvažnija uloga. D a bi t o postigli, glumci moraju biti sigurni da je njihova publika t a k o strukturirana da lažnost njihove izvedbe neće biti otkrivena. Pa č a k i kada je otkrivena, G o f f m a n smatra da se publika sama m o ž e nositi s t o m lažnošću, ne želeći uzdrmati idealiziranu sliku izvedbe. N a v e d e n o otkriva interak tivni karakter predstave. Uspješna predstava ovisi ο angažiranju svih koji su uključeni u neku predstavu. J o š jedan primjer upravljanja impresijama je n a p o r izvođača da demonstrira ideju kako je ova gluma koju upravo izvodi jedinstvena, baš k a o i o d n o s publike i izvođača. Publika t a k o đ e r želi osjećati da je upravo njoj namijenjena naročita izvedba. Izvođači t a k o đ e r žele biti sigurni da su svi dijelovi bilo koje izvedbe d o b r o uravnoteženi. U n e k i m slučajevima, jedan mali pogrešan aspekt m o ž e p r o u z r o č i t i p o r e m e t n j u cijele predstave. N o , izvedbe variraju u količini cjelovitosti k o j a se zahtijeva. A k o se, na primjer, u n e k o j situaciji crkvenog o b r e d a svećenik poskli-
Medutim, ne uvijek - vidi kod Ungar (1984.) ο šali na vlastirit račun kao ο načinu osobnog predstavljanja.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
199
zne, t o m o ž e izazvati teški p o r e m e ć a j , ali ako taksi vozač izabere krivi smjer, to ne m o r a dovesti do veće štete poput one u predstavi. Sljedeća tehnika k o j o m se izvođači koriste je tehnika mistifikacije. Glumci č e s t o n a s t o j e m i s t i f i c i r a t i svoju izvedbu o g r a n i č a v a j u ć i k o n t a k t e i z m e đ u sebe i g l e d a l i š t a . P r o i z v o d e ć i "socijalnu d i s t a n c u " i z m e đ u sebe i p u b l i k e , p o k u š a v a j u u gledalištu stvoriti o s j e ć a j p o š t o v a n j a . T o , s druge s t r a n e , o b u z d a v a p u b l i k u da p r o p i t u j e kvalitetu p r e d s t a v e . G o f f m a n ovdje p o n o v n o naglašava da j a v n o s t u k l j u č e n a u ovaj p r o c e s često i sama nastoji zadržati kredibilitet izvedbe č u v a j u ć i distancu s izvođačem. T a k v o mišljenje vodi nas do G o f f m a n o v o g interesa za sportske timove ( m o m č a d i ) . Z a G o f f m a n a , k a o simboličkog interakcionistu, usredotočenje na individu alne izvođače često prikriva značajne činjenice ο interakciji. G o f f m a n o v a o s n o v n a jedinica analize sada više nije o s o b a , nego tim. Tim je bilo k o j a grupa o s o b a koje k o o p e r i r a j u izvodeći jednostavnu rutinu (aktivnost). Stoga je rasprava k o j u s m o ranije izveli ο o d n o s i m a između izvođača i publike stvarno bila rasprava ο timovi m a . Svaki član upućen je na drugoga budući da svi m o g u prekinuti izvedbu i svi su svjesni da svi zajedno sudjeluju u izvedbi j e d n o g čina. G o f f m a n zaključuje da tim predstavlja neku vrstu "tajnog društva". G o f f m a n t a k o đ e r raspravlja i ο zadnjem planu gdje se m o g u p o j a v i t i č i n j e n i c e r a z l i č i t o g tipa n e f o r m a l n i h a k c i j a k o j e se ne pojavljuju u prednjem planu. Zadnji plan je o b i č n o blizu prednjem planu, no od njega je o d v o j e n . Izvođači m o g u s punim povjerenjem očekivati da se nijedan član gledateljstva prednjeg plana n e ć e pojaviti u zadnjem planu. Štoviše, izvođači se m o g u angažirati u različitim oblici m a upravljanja impresijama da bi se u t o uvjerili. Izvedba bi m o g l a postati vrlo otežana a k o akteri ne m o g u spriječiti publiku da ude u područje zadnjeg plana. Postoji t a k o đ e r i treći, preostali prostor, koji G o f f m a n naziva izvana, koji nije niti prednji, niti zadnji plan. 7
Nijedno p o d r u č j e nije uvijek samo j e d n o od ove tri navedene d o m e n e . T a k o đ e r , n e t k o može zauzeti sva tri područja u različito vrijeme. K a b i n e t n e k o g p r o f e s o r a predstavlja "prednji plan" kada ga student posjećuje, "zadnji plan" kada student odlazi, a prostor "izvana" kada profesor prisustvuje utakmici sveučilišnog tima. U P R A V L J A N J E I M P R E S I J A M A . G o f f m a n završava svoju knjigu Presentation of Self in Everyday Life s n e k i m dodatnim razmišljanjima ο umjetnosti upravljanja impresijama. O p ć e n i t o , rukovođenje impresijama je p o t r e b n o da bi se osigurali protiv pojave serija neočekivanih postupaka kakve su nenamjeravani p o k r e t i , n e o p o r t u n i prekidi, pogrešni koraci, ali i namjerni postupci, k a o što je na primjer uređenje scene. G o f f m a n je bio zainteresiran za različite m e t o d e k o j i m a su se mogli rješavati ovi problemi. Prvo, radi se ο grupi m e t o d a koje uključuju postupke usmjerene na stvaranje dramaturške lojalnosti p o m o ć u , na primjer, postizanja visokog stupnja unutargrupne lojalnosti koja sprječava članove tima da se identi ficiraju s p u b l i k o m , no to uključuje periodične izmjene publike k a k o ne bi postala ' Izvođač i publika su jedan tip tima, no Goffman također govori ο grupi izvođača kao jednom timu i publici kao drugom. Interesantno je da Goffman također tvrdi da tim može biti i samo jedna osoba. Njegova je logika, slijedeći klasični simbolički interakcionizam, bila da jedna osoba može biti sama sebi vlastita publika - osoba može zamisliti postojanje publike.
200
GLAVNE TEORIJE
previše prisna s izvođačima. D r u g o , G o f f m a n sugerira različite oblike d r a m a t u r ške discipline, kakva je, na primjer, zadržavanje prisutnosti duha da bi se izbjegle greške, održavanje s a m o k o n t r o l e , upravljanje izrazom lica i verbalnim t o n o m izvedbe. T r e ć e , on identificira različite oblike dramaturškog opreza, kakvi su na primjer, ranije isprobavanje tijeka izvedbe, planiranje za iznenadne hitne p o t r e b e , izbor lojalnih članova tima, odabir odgovarajuće publike, uključivanje u manje timove gdje sukobi m o g u rjeđe izbiti, organiziranje samo kratkih pojavljivanja, sprječavanje publike da sazna privatne informacije, i potpuna priprema da bi se predusreli nepredvidivi događaji. Publika t a k o đ e r ima udjela u uspješnom upravljanju impresijama glumaca ili grupe izvođača. O n a često pokušava spasiti predstavu pokazujući velik interes i pažnju, izbjegavajući e m o c i o n a l n e ispade, ne uočavajući pogreške i posvećujući p o s e b n u pažnju novim izvođačima. N a k o n knjige Presentation of Self in Everyday Life G o f f m a n je nastavio objavljivati čitav niz fascinantnih i značajnih knjiga i eseja (na primjer, G o f f m a n , 1 9 6 1 . ; 1 9 6 3 a . ; 1 9 6 3 b . ; 1 9 6 7 . ; 1 9 7 1 . ; 1 9 7 2 . ; 1 9 7 4 . ; 1 9 7 6 . ) . Zaključit ć e m o raspravu u o v o m odjeljku sa samo n e k o l i k o ilustracija njegovog p o s e b n o g načina razmišljanja. U knjizi Role Distance, 1 9 6 1 . , (Distanca uloge), G o f f m a n je zainteresiran da utvrdi stupanj u k o j e m pojedinac biva obuhvaćen p o j e d i n o m u l o g o m . P r e m a n j e g o v o m stajalištu, zbog velikog b r o j a uloga samo se mali broj ljudi m o ž e u p o t p u n o s t i uključiti u bilo koju ulogu. T e m a distance uloge razmatra stupanj na k o j e m se o s o b e odvajaju od uloga koje zauzimaju. N a primjer, ako se odraslija djeca igraju na vrtuljku, o n a će najvjerojatnije biti svjesna da su zaista suviše stara da bi uživala u takvoj vrsti zabave. J e d a n od načina na koji starije dijete m o ž e pokazati distanciranje od uloge koju izvodi (svoje zabave), predstavlja izvođenje uloge na n e m a r a n , podsmješljiv način, kroz naizgled opasne bravure d o k se nalazi na vrtuljku. Izvodeći takvu ulogu, starija djeca objašnjavaju publici da o n a stvarno i nisu u toj mjeri obuzeta igrom u k o j o j uživaju manja djeca, a ako ipak jesu, t o je stoga jer izvode neke naročite stvari. J e d n a je o d G o f f m a n o v i h ključnih pronicljivih tvrdnji da je distanca uloge funkcija nečijeg socijalnog statusa. Ljudi na visokim položajima č e s t o manifestira ju distancu uloga iz sasvim različitih razloga od onih koji se nalaze na nižim p o l o ž a j i m a . N a primjer, kirurg visokog statusa može pokazivati distancu o d svoje aktualne uloge da bi olakšao tenziju među članovima ekipe za izvođenje o p e r a c i j e . O s o b e nižeg statusa o b i č n o manifestiraju m n o g o viši nivo o b r a m b e n o s t i distanci ranja od uloga. N a primjer, osobe koje čiste zahode m o g u t o raditi na vrlo podsmješljiv i nezainteresiran način. O n e možda pokušavaju reći p r o m a t r a č i m a da su previše d o b r e za takav p o s a o . J e d n a od najzanimljivijih G o f f m a n o v i h knjiga je Stigma, 1963b., (Stigma). G o f f m a n se zainteresirao za procjep koji postoji između o n o g a što bi o s o b a trebala biti, a što naziva virtualnim socijalnim identitetom, i o n o g a što o s o b a zapravo jest, o d n o s n o aktualnog socijalnog identiteta. Svatko tko osjeća takav oblik p r o c j e p a je stigmatiziran. U knjizi se proučava dramaturška interakcija između stigmatiziranih i n o r m a l n i h ljudi. Priroda takve interakcije ovisi ο t o m e koji od dva tipa stigmi zapravo zabrinjava neku osobu. U slučaju diskreditirajuće stigme akter pretpostav lja da je razlika između njegove stvarne i stigmatizirajuće uloge poznata publici, o d n o s n o da joj je evidentna (na primjer, slučaj paraplegičara ili o s o b e k o j a n e m a
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
201
r u k u ) . Diskretna stigma, pak, ostaje nepoznata publici ili se ne opaža na prvi pogled (na primjer, osoba koja ima kolostomiju /operativno udešen anus u predje lu trbuha/ ili je sklona h o m o s e k s u a l n o s t i ) . Z a n e k o g a t k o spada u grupu s diskreditirajućom stigmom problem se sastoji u t o m e da tenzija izvire iz činjenice da ljudi poznaju p r o b l e m . Z a n e k o g a s diskretnom stigmom, dramaturški p r o b l e m predstavlja baratanje informacijama tako da p r o b l e m ostane publici n e p o z n a t . Pretežni dio teksta knjige Stigma posvećen je o s o b a m a s očiglednim, često puta g r o t e s k n i m stigmama (na primjer, gubitak n o s a ) . M e đ u t i m , upoznavajući knjigu, čitalac p o s t u p n o shvaća da G o f f m a n zapravo govori ο t o m e da s m o svi stigmatizi rani, na jedan ili drugi način, u j e d n o m ili drugom trenutku ili socijalnoj situaciji. N j e g o v e ilustracije uključuju primjere položaja Z i d o v a u p r e t e ž n o kršćanskoj zajednici, položaj debele osobe u grupi osoba n o r m a l n e težine, k a o i o s o b e koja je lagala ο svojoj prošlosti i koja stoga m o r a stalno paziti da to javnost ne sazna. U o v o m trenutku p o t r e b n o je spomenuti najnovija usmjerenja i p r o m j e n e u G o f f m a n o v o m načinu razmišljanja. U knjizi Frame Analysis, 1 9 7 4 . , (Analiza okvi ra), G o f f m a n se udaljava od svojih klasičnih simboličko-interakcionističkih korije na i polazi p r e m a proučavanju manjih struktura socijalnog života. I a k o je i dalje vjerovao da ljudi definiraju situacije na način na koji je t o odredio W . I. T h o m a s , trudio se unaprijediti to određenje: "Definiranje situacija k a o stvarnih svakako i m a k o n z e k v e n c i j e , ali o n e m o g u vrlo marginalno utjecati na razvoj tekućih događaja" ( G o f f m a n , 1 9 7 4 . : 1 ) . Štoviše, čak i onda kada ljudi definiraju situacije, ne stvaraju ih samo oni. Akcija se definira više putem m e h a n i č k o g pristajanja uz pravila, negoli putem aktivnog, kreativnog, procesa pregovaranja. G o f f m a n p r o glašava svoj cilj: "pokušati izolirati neke od osnovnih okvira razumijevanja k o j i m a r a s p o l a ž e m o u našem društvu da bismo učinili jasnim događaje i analizirali poseb ne ugroženosti kojima su ovi referentni okviri izloženi" ( 1 9 7 4 . : 1 0 ) . G o f f m a n o v osnovni interes postaju male strukture koje upravljaju mislima i p o s t u p c i m a aktera. Prema mišljenju nekih autora, taj interes označava p r o m j e n u G o f f m a n o v o g naglaska i udaljavanje od klasičnog simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a . N a primjer, G e o r g e G o n o s kaže da " G o f f m a n o v je rad u suprotnosti s o s n o v n i m e l e m e n t i m a i v e ć i n o m glavnih pretpostavki simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a " ( 1 9 7 7 . : 8 5 5 ) . O n smatra da je G o f f m a n o v rad, p o s e b n o knjigu Frame Analysis, bolje shvatiti kao strukturalistički, negoli rad iz područja simboličkog i n t e r a k c i o nizma. M e đ u t i m , veliki broj p r o m a t r a č a smatra da se ovdje ne radi ο n e k o j većoj G o f f m a n o v o j preorijentaciji (Collins, 1 9 8 6 b . ; Perinbanayagam, 1 9 8 5 . ) . N a pri mjer, Perinbanayagam opisuje G o f f m a n o v u dramaturgiju kao "ispitivanje instru m e n a t a i t e h n i k a komunikacije koje akteri koriste" ( 1 9 8 5 . : 6 6 ) . M o g l o bi se reći da je G o f f m a n oduvijek pokazivao dvostruki interes - za strukturiranje i strukture. (Perinbanayagam kaže da su "strukture istodobno i imenice i glagoli" / 1 9 8 5 . : 7 5 / ) . P r e m a t o m e , suprotno G o n o s u , Perinbanayagam zaključuje da analiza okvira i simbolički interakcionizam predstavljaju "međuovisne" perspektive 'u G o f f m a n o v o m radu ( 1 9 8 5 . : 7 5 ) . (O o v o m ć e m o problemu raspraviti kasnije u 9 . poglavlju.) I a k o je G o f f m a n p r o m i j e n i o ili možda nije p r o m i j e n i o svoje stanovište, njegov je raniji rad ο dramaturgiji svakako bio najutjecajniji. N a primjer, David S n o w , Louis Z ü r c h e r i R o b e r t Peters ( 1 9 8 4 . ) nedavno su proučavali slavlje publike na n o g o m e t n o m igralištu kao dramaturšku predstavu; J a c k Haas i W i l l i a m Shaffir ( 1 9 8 2 . ) proučavali su medicinsku profesiju s dramaturškog stajališta; Z ü r c h e r
202
GLAVNE TEORIJE
( 1 9 8 5 . ) je ispitivao dramaturgiju ratnih igara, a M i c h i o Kitahara ( 1 9 8 6 . ) se vraća upotrebi dramaturških sredstava (činovi, b r o d o v i , oružje) koja je u p o t r i j e b i o kapetan Perry da bi Z a p a d u o t v o r i o J a p a n u godinama 1 8 5 3 . i 1 8 5 4 .
Grupe i društva S i m b o l i č k i interakcionizam interesirao se za m e đ u o d n o s e o s o b n i h misli i akcije, što mu je dalo posebnu perspektivu u proučavanju širih socijalnih struktura.
BLUMER Ο ŠIRIM SOCIJALNIM STRUK TURAMA S i m b o l i č k i interakcionisti su o p ć e n i t o vrlo kritični spram tendencije drugih s o c i o loga koji se ustredotočuju na proučavanje makrostruktura. T o R o c k kaže o v a k o : "Interakcionisti odbacuju većinu makrosocioloških teorija zbog njihove nesigurno sti i p r e a m b i c i o z n e metafizike ... a koje nisu pristupačne r a z u m n o m ispitivanju" ( 1 9 7 9 . : 2 3 8 ) . Dmitri Shalin naglašava: "interakcionistička kritika klasičnog pogle da na društveni poredak tvrdi da je o n izvanjski, bezvremen i deterministički u svakom trenutku i otporan na promjenu" ( 1 9 8 6 . : 1 4 ) . R o c k t a k o đ e r kaže i sljede ć e : " D o k simbolički interakcionizam ne odbacuje u potpunosti ideju socijalne strukture, on stavlja glavni akcent na procese, ostavljajući strukturalne m e t a f o r e na najmanje v a ž n o m mjestu" ( 1 9 7 9 . : 5 0 ) . B l u m e r se nalazi na čelu onih koji su kritični prema " s o c i o l o š k o m determiniz m u [u k o j e m ] se socijalna akcija ljudi razmatra k a o neki tijek ili izraz sila k o j e njima upravljaju, a ne k a o djelovanja koja su ljudi ostvarili svojim i n t e r p r e t a c i j a m a situacija u koje su stavljeni" ( 1 9 6 2 . / 1 9 6 9 . : 8 4 ) . O v o usredotočenje na ograničava juće učinke globalnih socijalnih struktura vodi tradicionalne s o c i o l o g e p r e m a cjelini pretpostavki ο akterima i djelovanju, koja ih razlikuje o d stavova simbolič kih interakcionista. Umjesto da aktere shvaćaju k a o o n e koji aktivno definiraju svoje situacije, tradicionalni sociolozi ih reduciraju na "bezumne r o b o t e na socijetalnoj ili agregatnoj razini" ( M a n i s i M e i t z e r , 1 9 7 8 . : 7 ) . N a s t o j e ć i se odvojiti o d determinizma i slike aktera nalik r o b o t i m a , simbolički interakcionisti imaju vrlo različit pogled na globalne socijalne strukture, pogled koji ć e m o ovde predstaviti stajalištima B l u m e r a . 8 Prema B l u m e r u , društvo se ne sastoji o d makrostruktura. B i t društva valja potražiti u akterima i akciji: "Ljudsko društvo treba promatrati k a o da se sastoji o d djelatnih o s o b a , a život društva k a o da se sastoji o d njihovog djelovanja" (Blumer, 1 9 6 1 . / 1 9 6 9 . : 8 5 ) . Ljudsko društvo je djelovanje; grupni život je " k o m p l e k s tekućih aktivnosti". M e đ u t i m , društvo se ne sastoji samo od množine izoliranih akcija. Postoji i kolektivna akcija koja uključuje "osobe koje usklađuju svoje pravce akcije jedne s drugima ... učesnici koji ukazuju jedni na druge, a ne usmjeravaju se s a m o sami p r e m a sebi" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 6 ) . T o je M e a d nazvao socijalnim činom, a B l u m e r zajedničkom akcijom. B l u m e r prihvaća ideju širenja struktura - šire strukture proistječu iz m i k r o p r o cesa. Z a njega je zajednička akcija najširi tip akcije. T a k v a akcija nije samo suma ukupnih individualnih djela - o n a posjeduje i svoj osobni karakter. O n a nije Iako simbolički interakcionisti prihvaćaju taj Blumerov stav, Wood i Wardell ( 1 9 8 3 . ) smatraju da Mead nije imao "astrukturalnu predrasudu". Vidi također i kod Joas ( 1 9 8 1 . ) . 8
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
203
izvanjska, niti prinudna za aktere i njihove akcije; naprotiv, nju stvaraju akteri i njihove akcije. Proučavanje zajedničke akcije je, p r e m a B l u m e r o v o m stajalištu, pravo područje sociologijskih istraživanja. Iz ove rasprave može se dobiti utisak da je zajednička akcija g o t o v o u p o t p u n o sti fleksibilna - o d n o s n o , društvo može postati sve o n o što akteri žele da p o s t a n e . M e đ u t i m , B l u m e r nije bio spreman ići toliko d a l e k o . O n smatra da svaka instanca zajedničke akcije m o r a biti iznova oblikovana, n o t a k o đ e r uviđa i t o da će takav tip akcije najvjerojatnije imati "dobro uspostavljen i repetitivan oblik" ( B l u m e r , 1 9 6 9 b . : 1 7 ) . N e samo da većina zajedničkih akcija slijedi neke o b r a s c e , n e g o je B l u m e r č a k spreman priznati da je takva akcija o b i č n o r u k o v o đ e n a s i s t e m o m unaprijed postavljenih značenja, kakvi su kultura i socijalni p o r e d a k . Učinit će se da B l u m e r priznaje postojanje i širih struktura i njihovog značenja. O v d j e B l u m e r slijedi M e a d a ( 1 9 3 4 . / 1 9 6 2 . ) koji priznaje da su takve strukture vrlo značajne. Usprkos t o m e , one ipak imaju krajnje ograničenu ulogu u s i m b o l i č k o m interakcionizmu. Blumer je naime vrlo često tvrdio da šire strukture ne predstav ljaju ništa više od "okvira" u kojima se stvarno bitni aspekti socijalnog života akcija i interakcija odvijaju (Blumer, 1 9 6 2 . / 1 9 6 9 . : 8 7 ) . Sire strukture stalno p o stavljaju cjeline uvjeta i ograničenja na ljudsku akciju, no o n e ih ne o d r e đ u j u . P r e m a t o m e , ljudi ne funkcioniraju u okviru konteksta kakav je, na primjer, društvo; oni djeluju u situacijama. Sire strukture su značajne jer oblikuju situacije u k o j i m a pojedinci djeluju i osiguravaju im čvrste cjeline simbola koji im o m o g u ćuje djelovanje. Pa č a k i onda kada Blumer raspravlja ο takvim unaprijed postavljenim obrasci m a , on oklijeva jasno kazati da su "područja unaprijed p r o p i s a n o g ponašanja t o l i k o prirodna, svojstvena i očekivana u g r u p n o m životu ljudi, k a o i o n a p o d r u č j a k o j a pokrivaju unaprijed utvrđeni i vjerno slijeđeni recepti zajedničke akcije" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 8 ) . Unaprijed propisana područja ponašanja ne s a m o da su m n o g o b r o j n a , n e g o se čak i u njima zajednička akcija stalno kreira i rekreira. Akteri su upravljani o p ć e n i t o prihvaćenim značenjima u tim kreiranjima i rekreiranjima, n o njima nisu determinirani. M o g u ih prihvatiti, n o t a k o đ e r m o g u vršiti manje ili č a k veće izmjene značenja. Prema Blumerovim riječima, "Socijalni p r o c e s je taj koji u g r u p n o m životu stvara i podržava pravila, a nisu pravila ta k o j a stvaraju i podržavaju grupni život" ( 1 9 6 9 b . : 1 9 ) . Sasvim je j a s n o da B l u m e r nije želio dodijeliti kulturi neovisan i prinudan status u svom t e o r i j s k o m sistemu. T a k o đ e r , takav status nije želio dati niti proširenim vezama grupnog života ili o n o m e što se o b i č n o naziva "socijalna struktura", kao na primjer, podjela rada. " M r e ž a ili institucija ne funkcionira automatski zbog svoje unutarnje dinamike ili zahtjeva sistema; o n a funkcionira stoga što ljudi na ra zličitim mjestima nešto rade, a to što rade rezultat je načina na koji definiraju situaciju u k o j o j su pozvani djelovati" (Blumer, 1 9 6 9 b . : 1 9 ) .
METODOLOGIJSKI PRINCIPI O s i m teorijskih principa, simbolički interakcionisti su razvili i važne m e t o d o l o g i j ske principe.
204
GLAVNE TEORIJE
Blumer ο metodama B l u m e r je v e o m a uvažavao teškoće do kojih dolazi kada se proučavaju akcija i interakcija u stvarnom svijetu. C e s t o je govorio ο "tvrdoglavom k a r a k t e r u " stvar nog svijeta. Sociolozi stalno moraju pronalaziti i razvijati nove načine k o j i m a bi ga proučavali. P o t r e b n o je razvijati znanstvene m o d e l e , stalno ih testirati u s t v a r n o m svijetu, a oni m o g u biti korisni jedino ako nam p o m o g n u bolje razumjeti svijet. B l u m e r je bio oštar kritičar o n o g a što je držao t e n d e n c i j o m b e z u m n o g scijentizm a u sociologiji. O n ne odbacuje upotrebu kvantitativnih m e t o d a iako ih smatra manje značajnima negoli većina k o n v e n c i o n a l n i h sociologa. Z a razumijevanje stvarnog svijeta m n o g e se m e t o d e mogu pokazati korisnima. Slično t o m e , B l u m e r ( 1 9 5 6 . / 1 9 6 9 . ) je kritičan i p r e m a tendenciji da se k o m p l e k s n o s t socijalnog života reducira na znanstvene varijable. Pojednostavljena korelacija varijabli u g l a v n o m ignorira interpretativni proces koji je toliko bitan za socijalni život. B l u m e r kritizira apstraktne teorijske sheme zbog sličnih razloga: "(one predstavljaju) prvenstveno interpretaciju koja ureduje svijet prema svojem kalupu, a ne p r o u č a v a nastajanje empirijskih činjenica p o m o ć u kojih bi se vidjelo da li teorija f u n k c i o n i ra" ( 1 9 5 4 . / 1 9 6 9 . : 1 4 1 ) . B l u m e r t a k o đ e r kritizira većinu sociologijskih k o n c e p a t a koji služe k a o recepti za o n o što bi sociolozi trebali vidjeti u stvarnom svijetu. T a k v i k o n c e p t i uzrokuju veliko nasilje nad stvarnošću toga svijeta. Umjesto tradicionalnih k o n c e p a t a , B l u m e r podržava upotrebu "senzitirajućih k o n c e p a t a " ( 1 9 5 4 . / 1 9 6 9 . : 1 4 8 ) , što j e d nostavno sugerira gdje da p r o m a t r a m o , što da g l e d a m o , a da time č i n i m o što manje nasilja nad stvarnim svijetom. K o n a č n o , B l u m e r predlaže korištenje simpatičke (suosjećajne) introspekcije za p r o u č a v a n j e s o c i j a l n o g ž i v o t a . D r u g i m r i j e č i m a , u s v o j i m p r o u č a v a n j i m a s i m b o l i č k i i n t e r a k c i o n i s t i m o r a j u se staviti u p o l o ž a j a k t e r a k o j e p r o u č a v a j u k a k o bi m o g l i r a z u m j e t i situacije p r o m a t r a n e s n j i h o v o g stajališta. T o nas v o d i k p r e f e r i r a n j u " m e k i h " p r e d " t v r d i m " m e t o d a m a u s i m b o l i č k o m i n t e r a k c i o n i z m u . Pa ipak, B l u m e r nije v j e r o v a o da ta p r e d n o s t r e f l e k t i r a z n a n s t v e n u n e d o z r e l o s t s o c i o l o g i j e ; o n a više u k a z u j e na njen s p e c i f i č n i p r e d m e t istraživanja. B l u m e r nije bio samo jedini glasnogovornik simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a u m e t o d o l o g i j s k i m pitanjima (ili bilo k o j e m drugom pitanju). N o da b i s m o dobili osjećaj b a r e m ο jednoj shizmi u s i m b o l i č k o m interakcionizmu, raspravit ć e m o m e t o d o l o š k e razlike između B l u m e r a kao glasnogovornika Čikaške škole i M a n f o r d a K u h n a , glavnog predstavnika škole simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a sa Sveuči lišta u I o w i . BLUMER PROTIV KUHNA Ο METODAMA Najvažnije razlike između B l u m e r a i K u h n a su metodologijske naravi ( M e i t z e r , Petras i R e y n o l d s , 1 9 7 5 . ) . B l u m e r se, kako smo već vidjeli, zalaže za korištenje distinktivne metodologije za proučavanje ljudskog ponašanja, m e t o d o l o g i j e k o j a nije generalizirajuća. M a n f o r d Kuhn ( 1 9 6 4 . ) nasuprot, naglašava jedinstvenost znanstvenih m e t o d a ; sva znanstvena područja, uključujući i sociologiju, m o r a j u težiti generalizaciji i z a k o n i m a . Iako se B l u m e r i Kuhn slažu b a r e m ο j e d n o m b i t n o m p r e d m e t u simboličkog interakcionizma, a to je o n o "što se događa 'unutar ljudskih glava'" (Meitzer, Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . : 5 7 ) , razilaze se u p r o c j e n i k a k o t o treba proučavati.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
205
B l u m e r teži korištenju simpatičke introspekcije da bi iznutra, kroz akterove o č i , p r o u č a v a o svijet. Sociolozi trebaju koristiti vlastitu intuiciju da bi se uživili u stajališta aktera koja proučavaju, idući čak toliko daleko da upotrebljavaju iste kategorije koje koriste i akteri. Kuhn se interesira za iste empirijske f e n o m e n e , n o upozorava sociologe da odbace neznanstvene tehnike i umjesto toga koriste o t v o r e n e bihevioralne indikatore uz p o m o ć kojih će znati što se događa u glavama N a primjer, odgovori ispitanika na serije pitanja morali bi predstavljati p o d a t k e za simboličke interakcioniste, a ne "nepouzdana" i "neznanstvena" intuici ja s o c i o l o g a .
aktera.
O s i m n a v e d e n o g Blumer prihvaća i manje f o r m a l n e "senzitirajuće" k o n c e p t e , odbacujući u p o t r e b u znanstvenih radnih k o n c e p a t a kojim se definira stvarni svi jet. Kuhn naginje upotrebi tradicionalnih znanstvenih m e t o d a , koristeći istraživač ke varijable i radne definicije. N a primjer, Kuhn operacionalizira k o n c e p t o s o b e koji može biti koristan za tradicionalne simboličke interakcioniste kada pokušava odgovoriti na pitanje " T k o sam j a ? " . O d g o v o r i koje ljudi na o v a k o postavljeno pitanje daju smatraju se empirijskim manifestacijama o s o b e . T a k o d e r , B l u m e r je b i o sklon napasti sociologijske varijable k a o m e h a n i č k a oruđa, a K u h n ih prihvaća i koristi. T a m o gdje B l u m e r vidi m n o g o elemenata nepredvidljivosti ljudskih akcija, Kuhn smatra da je akcija socijalno determinirana te da, p r e m a t o m e , m o ž e biti znanstveno proučavana kako bi se utvrdili uzroci akcije. K o n a č n o , B l u m e r razmišlja u p o j m o v i m a k o n t i n u i r a n o g procesa, d o k je Kuhn skloniji korištenju više statičkih p o j m o v a koji su t a k o đ e r m n o g o prihvatljiviji znanstvenom p r o u č a v a n j u . BLUMEROVA INTERPRETACIJA MEADA Rasprava između onih koji podržavaju Blumera i onih koji podržavaju K u h n a se nastavlja, n o B l u m e r o v a je orijentacija j o š uvijek dominantnija u okviru simbolič k o g i n t e r a k c i o n i z m a . M e đ u t i m , nedavno su se pojavila pitanja ο t o m e da li j e stvarno B l u m e r toliko iskren prema meadovskim k o r i j e n i m a , k a k o t o sam tvrdi (Lewis i Smith, 1 9 8 0 . ; W a r s h a y i W a r s h a y , 1 9 8 6 . ) . Clark M c P h a i l i Cynthia R e x r o a t ( 1 9 7 9 . ) smatraju da postoje značajne razlike u m e t o d o l o g i j s k i m orijenta cijama M e a d a i B l u m e r a . Z b o g utjecaja biheviorizma M e a d je m n o g o više b i o orijentiran p r e m a "tvrdim" znanostima negoli B l u m e r , pa je M e a d č a k m o ž d a b i o bliži K u h n u o d B l u m e r a . M c P h a i l i C. R e x r o a t izražavaju svoj stav na sljedeći n a č i n : " M e a d o v o naglašavanje sistematskog promatranja i e k s p e r i m e n t a l n o g istraživanja dosta je različito o d Blumerove naturalističke metodologije ... N a t u r a lističko istraživanje ne nastavlja niti proširuje M e a d o v u teorijsku perspektivu, a niti je B l u m e r o v referentni okvir prilagođen istraživanju i razvoju M e a d o v i h teorijskih ideja " ( 1 9 7 9 . : 4 4 9 ) . 9
B l u m e r je ( 1 9 8 0 . ) oštro o d g o v o r i o na optužbe koje su m u uputili M c P h a i l i R e x r o a t . O n smatra da su oni "ozbiljno krivo interpretirali" njegove poglede ο socijalnoj stvarnosti i naturalističkom proučavanju, k a o i M e a d o v e poglede na socijalno ponašanje i znanstvenu m e t o d u . M c P h a i l i R e x r o a t ( 1 9 8 0 . ) odgovaraju da B l u m e r u svojem o d g o v o r u ne uspijeva specificirati svoje kriterije k o j i m a kritizira njihovu krivu interpretaciju M e a d o v o g rada te da t a k o đ e r nije u stanju sistematski podržati svoju poziciju. B l u m e r je optužen da često ne citira relevantne Ο nejasnoćama u Meadovom radu, posebno u knjizi Mind, Self and Society i nemogućnosti jednoznačne interpretacije vidi u Fine i Kleinman ( 1 9 8 6 . ) . 9
206
GLAVNE TEORIJE
o d l o m k e M e a d o v o g rada u svojoj protuargumentaciji. M c P h a i l i R e x r o a t zastupa ju stajalište da u m n o g i m slučajevima B l u m e r "jednostavno drži da njegova inter pretacija M e a d a predstavlja o n u ispravnu interpretaciju" ( 1 9 8 0 . : 4 2 0 ) . N a k o n c u , p o n o v n o susrećemo B l u m e r a koji tvrdi da je njegova interpretacija M e a d a isprav na i M c P h a i l a i R e x r o a t koji misle suprotno. Iako je ova rasprava od o p ć e n i t o g značenja, historijska je činjenica da je B l u m e r o v a interpretacija M e a d o v e pozicije, a ne sama M e a d o v a metodologijska pozicija, postala d o m i n a n t n a orijentacija u s i m b o l i č k o m interakcionizmu. Ključni e l e m e n t u raspravi između Blumera te M c P h a i l a i C. R e x r o a t je p r o b l e m suprotnosti između "tvrdih" i "mekih" znanosti. Prema B l u m e r o v o m staja lištu, M c P h a i l i R e x r o a t su zainteresirani za jačanje "tvrde" znanstvene slike Meadove teorije: "Ja u potpunosti odbacujem raspravu McPhaila i Rexroat ο ontologijskim i metodologijskim razlikama između M eada i mene. Njihova osnovna intencija je da potvrde i promoviraju specijalni način znanstvenog ispitivanja koji se oslanja na kontrolirane eksperimente. Međutim, oni također sebe smatraju nastavljačima Georgea Herberta Meada. Stoga su prisiljeni interpretirati Meada na takav način da podrže svoju metodologijsku orijentaciju. To pokušavaju činiti na dva načina. Prvo, pokušavaju interpretirati Meadovu misao kao 'znanstvenu metodu' na takav način da ona podržava njihovu metodologijsku pretpostavku. Drugo, nastoje prikazati Meadov 'socijalni biheviorizam' na takav način da se dobro uklapa u njihovu eksperimentalnu ili skoro eksperimentalnu orijentaciju" (Blumer, 1 9 8 0 : 4 1 4 - 4 1 5 ) . U svom o d g o v o r u Blumeru M c P h a i l i R e x r o a t zastupaju stajalište da je M e a d cijenio / eksperimentalne i neeksperimentalne m e t o d e . N e o v i s n o ο t o m e da li je zaista t a k o , za razliku od B l u m e r a M c P h a i l i R e x r o a t ipak inkliniraju p r e m a "tvrdim" znanostima, o d n o s n o e k s p e r i m e n t a l n o m pristupu s i m b o l i č k o m interakci o n i z m u . O s n o v n i je p r o b l e m m o g u li kompleksni oblici socijalnog ponašanja biti p r e d m e t o m eksperimentalnog proučavanja. B l u m e r drži da ne m o g u , d o k M c P h a i l i R e x r o a t misle da m o g u . Ovdje smo u osnovnim crtama predočili nešto noviju varijantu rasprave između Blumera i K u h n a .
KRITIKA Analiziravši ideje simboličkog interakcionizma, p o s e b n o o n e Cikaške škole, M e a da, B l u m e r a i G o f f m a n a , u nastavku ć e m o nabrojiti neke od osnovnih kritika ove orijentacije. Prva kritika sadržana je u tvrdnji da je osnovni tijek simboličkog interakcioniz m a vrlo brzo odustao od primjene k o n v e n c i o n a l n i h znanstvenih t e h n i k a . E u g e n e W e i n s t e i n i Judith T a n u r to iskazuju na sljedeći način: "Činjenica da je sadržaj svijesti kvalitativan ne znači da njene vanjske ekspresije ne m o g u biti k o d i r a n e , klasificirane pa čak ni izbrojene" ( 1 9 7 6 . : 1 0 5 ) . Z n a n o s t i subjektivizam nisu m e đ u s o b n o isključivi. D r u g o , M a n f o r d Kuhn ( 1 9 6 4 . ) , W i l l i a m Kolb ( 1 9 4 4 . ) , B e r t r a n d M e i t z e r , J a mes Petras i Larry Reynolds ( 1 9 7 5 . ) , kao i m n o g i drugi, kritiziraju n e j a s n o ć u osnovnih M e a d o v i h k o n c e p a t a kao što su, na primjer, svijest, o s o b a , ja i m e n e . U
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
207
n a j o p ć e n i t i j e m smislu, Kuhn ( 1 9 6 4 . ) govori ο n e j a s n o ć a m a i k o n t r a d i k c i j a m a u M e a d o v o j teoriji. O s i m kritike M e a d o v e teorije, svi oni dovode u pitanje m n o g e od osnovnih simboličko-interakcionističkih k o n c e p a t a radi njihovog k o n f u z n o g i nepreciznog značenja pa, prema t o m e , i n e m o g u ć n o s t i da se koriste k a o čvrsta osnovica teorije i istraživanja. Budući da su takvi k o n c e p t i neprecizni, t e š k o ih je, a k o ne i n e m o g u ć e , operacionalizirati; zbog toga se ne m o g u izvesti pretpostavke p o d o b n e za testiranje (Stryker, 1 9 8 0 . ) . T r e ć a kritika simboličkog interakcionizma sadržana je u tvrdnji da ignorira šire socijalne strukture. N e š t o manje prediktivna je četvrta kritika, koja smatra da simbolički interakcionizam nije dovoljno m i k r o usmjeren, da ignorira značenje nesvjesnog i e m o c i j a (Meitzer, Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . ; Stryker, 1 9 8 0 . ) . S l i č n o t o m e , simbolički je interakcionizam bio kritiziran i zbog ignoriranja takvih psiho logijskih činilaca kakvi su, na primjer, potrebe, motivi, intencije i aspiracije. U težnji da p o r e k n u postojanje različitih snaga koje potiču aktera na djelovanje, simbolički interakcionisti se umjesto toga koncentriraju na značenja, s i m b o l e , akcije i interakcije. O n i ignoriraju psihologijske činioce koji m o g u p o k r e t a t i aktera na djelovanje, što podsjeća i na njihovo negiranje širih socijalnih o g r a n i č e nja a k t e r a . U o b a navedena slučaja, simbolički interakcionisti su optuženi da prave od svakodnevnog života "fetiš" ( M e i t z e r , Petras i R e y n o l d s , 1 9 7 5 . : 8 5 ) . T o , s druge strane, dovodi do pretjeranog naglašavanja značenja trenutnih situacija, o d n o s n o postojanja "opsesivnog interesa" za prolazno, epizodno ili nestalno" ( M e i t z e r , Petras i R e y n o l d s , 1 9 7 5 . : 8 5 ) . O s n o v n a kritika simboličkog interakcionizma inzistira da ovaj pristup ignorira šire socijalne strukture. T o se izražava na više načina. N a primjer, W e i n s t e i n i T a n u r ( 1 9 7 6 . : 1 0 6 ) zastupaju stajalište da simbolički interakcionisti ignoriraju m e đ u s o b n u povezanost ishoda pojedinih situacija: "Udruženi ishodi stvaraju pove zanost između epizoda procesa interakcije i one trebaju zanimati sociologiju kao takvu ... K o n c e p t socijalne strukture je nužan da bi se uspješno izašlo na kraj s n e v j e r o j a t n o m gustoćom i kompleksnošću o d n o s a k o j i m a su epizode simboličkih interakcija m e đ u s o b n o povezane". Sheldon Stryker zastupa stajalište da m i k r o o r i jentacija simboličkog interakcionizma služi "da minimizira ili č a k negira činjenicu socijalne strukture i utjecaj makroorganizacijskih o s o b i n a društva na ponašanje ljudi" ( 1 9 8 0 . : 1 4 6 ) . M e i t z e r , Petras i Reynolds smatraju da je slabost simboličkog i n t e r a k c i o n i z m a na strukturalnoj razini jedan od dva o s n o v n a p r o b l e m a : "Od svih osnovnih problema simboličko-interakcionističke paradigme, dva su najzna čajnija: (1) ograničeno razmatranje ljudskih emocija i (2) nebriga za socijalnu strukturu. U biti, prvo od navedenih ograničenja implicira da simbolička interakcija nije dovoljno psihologijska, dok drugo implicira da simbolička interakcija nije dovoljno sociologijska" (Meitzer, Petras i Reynolds, 1 9 7 5 . : 1 2 0 ) .
PREMA ADEKVATNIJEM SIMBOLIČKOM INTERAKCIONIZMU D a bi postao adekvatniji tip sociologijske teorije, simbolički interakcionizam se m o r a orijentirati na proučavanje manjih, ali i širih socijalnih f e n o m e n a . O r i j e n t a cija na globalnije strukture čini se važnijim zadatkom. Zaključit ć e m o o v o poglav-
208
L G AVNE TEORIJE
lje s raspravom ο radu Sheldona Strykera ( 1 9 8 0 . ) i njegovom n a p o r u da razvije makroskopskije orijentirani simbolički interakcionizam. (Za raspravu koja se su protstavlja s p o m e n u t o m tipu razvoja, vidi R o c k , 1 9 7 9 . ) . Složit ć e m o se s D a v i d o m R . M a i n e s o m ( 1 9 7 7 . ) koji zastupa stajalište da simbolički interakcionizam nije u potpunosti ignorirao šire socijalne strukture, iako im nije posvetio t o l i k o pažnje k o l i k o su t o učinili strukturalni funkcionalizam i konfliktna teorija. M e đ u t i m , M a i n e s je t a k o đ e r u pravu kada kaže da "ne postoji ništa bitno u ovoj orijentaciji što bi sprečavalo provođenje analize socijalnih organizacija i socijalne strukture" ( 1 9 7 7 . : 2 3 5 ) , a to je upravo o n o što ilustrira Strykerov rad. Stryker utvrđuje integrativni cilj simboličkog interakcionizma o v a k o : " Z a d o v o ljavajući teorijski okvir m o r a premostiti socijalnu strukturu i ličnost, m o r a biti u stanju udaljiti se od nivoa ličnosti, uputiti se k nivou širih struktura i zatim se p o n o v n o o p e t vratiti ... M o r a postojati konceptualni okvir koji će olakšati k r e t a nje kroz nivoe organizacija i o s o b a " ( 1 9 8 0 . : 5 3 ) . N e d a v n o je Perinbanayagam artikulirao sličan cilj za simbolički interakcionizam: "postojanje strukture i z n a č e n j a , o s o b e i drugih, dijalektike postojanja i širenja, što nas vodi p r e m a dijalektičkom interakcionizmu" ( 1 9 8 5 . : X V ) . Stryker je svoju orijentaciju ugradio u M e a d o v s k i simbolički interakcionizam, n o težio je proširiti ga na socijetalnu razinu, prvenstveno kroz upotrebu teorije uloga: "Ova verzija započinje s Meadom, no ide i dalje uvodeći teorijske koncepte i principe teorije uloga da bi adekvatno raspravila s recipročnim utjecajem socijalne ličnosti i socijalnih struktura. Centar u ovom recipročnom utjecaju jest interakcija. U tom kon tekstu socijalnog procesa, odnosno u neprekidnim obrascima interakcija koje povezuju individualne aktere, socijalna struktura djeluje kao ograničavajući element koncepta osobe, njene definicije situacije, bihevioralnih mogućnosti i repertoara ponašanja oso ba, usmjeravajući interakciju koja je u tijeku" (Stryker, 1 9 8 0 . : 5 2 ) . Stryker razvija svoju orijentaciju u osam osnovnih principa: 1.
2.
Ljudska akcija ovisi ο p o z n a t o m i u r e đ e n o m svijetu u k o j e m imena i klasifika cija imaju značenje za aktere. Kroz međusobnu interakciju ljudi uče klasifici rati svijet te k a k o se prema njemu trebaju ponašati. M e đ u najvažnijim stvarima koje ljudi nauče jesu simboli koji se upotrebljava ju da bi označili socijalne položaje pojedinaca. Ovdje je značajno naglasiti da Stryker razmišlja ο položajima u strukturalnim p o j m o v i m a : "položaji su rela tivno stabilne morfologijske k o m p o n e n t e socijalne strukture" (Stryker, 1 9 8 0 . : 5 4 ) . Stryker također ulogama daje centralno značenje shvaćajući ih k a o zajednička bihevioralna očekivanja povezana sa socijalnim p o l o ž a j i m a .
3.
Stryker t a k o đ e r prihvaća značenje širih socijalnih struktura iako je sklon, k a o i drugi simbolički interakcionisti, da ih zamisli kao organizirane o b r a s c e ponašanja. O s i m toga, njegova rasprava tretira socijalnu struktura s a m o k a o "okvir" u k o j e m ljudi djeluju. U okviru tih struktura ljudi imenuju jedni druge, o d n o s n o prepoznaju jedan drugogoga kao o n o g a koji zauzima neki p o l o ž a j . Ponašajući se na taj način, ljudi izazivaju r e c i p r o č n a očekivanja, o d n o s n o predodžbu ο t o m e što svatko od njih treba očekivati od drugoga.
4.
N a d a l j e , funkcionirajući u tom kontekstu, ljudi ne s a m o da imenuju jedni druge, nego i sami sebe; oni primjenjuju statusna određenja sami za sebe.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
5.
6.
7.
8.
209
T a k v a samodredenja postaju dijelovi ličnosti, internalizirana očekivanja, o d n o s n o njihova vlastita ponašanja. Kada interaktiraju, ljudi definiraju situaciju imenujući druge učesnike, sami sebe, k a o i posebne aspekte situacije. T e definicije zatim koriste akteri da bi organizirali svoje ponašanje. Socijalno ponašanje nije determinirano socijalnim značenjem, iako je njime o g r a n i č e n o . Stryker je strogi pristalica ideje stvaranja uloge. Ljudi ne m o g u jednostavno zauzimati uloge; oni zauzimaju aktivnu, kreativnu orijentaciju spram svojih uloga. Socijalne strukture također služe ograničavanju stupnja do kojeg su uloge "proizvedene", a ne tek jednostavno "zauzete". N e k e strukture dozvoljavaju više kreativnosti, a neke manje. M o g u ć n o s t i stvaranja uloga čine m o g u ć i m različite socijalne p r o m j e n e . P r o m j e n e se m o g u dogoditi u socijalnim definicijama - u i m e n i m a , s i m b o l i m a i klasifikacijama, kao i u mogućnostima interakcije. Kumulativni učinak nave denih p r o m j e n a može dovesti do značajnije izmjene u širim socijalnim struk turama.
Iako Stryker ovdje nudi korisan početak za stvaranje m n o g o adekvatnijeg simboličkog interakcionizma, njegov prijedlog ipak ima m n o g a ograničenja. N a j važniji nedostatak sastoji se u t o m e da on vrlo malo govori samo ο širim socijalnim strukturama. Stryker u svom radu uvida potrebu integracije tih širih struktura, međutim priznaje da " p o t p u n o razrađen razvoj ideje ο t o m e k a k o t o i n k o r p o r i r a nje treba izvršiti stoji izvan d o m e t a ovoga rada" (Stryker, 1 9 8 0 . : 6 9 ) . Stryker uviđa s a m o o g r a n i č e n u buduću ulogu strukturalnih varijabli širih socijalnih e l e m e n a t a u okviru simboličkog interakcionizma. N a k o n c u , on se nada da će i n k o r p o r i r a n j e takvih socijalnih činilaca kakvi su, na primjer, klasa, status i m o ć kao varijabli k o j e će ograničavati interakciju, biti m o g u ć e , n o nije uvjeren da će simbolički interak cionizam raščlanjivati m e đ u o d n o s e navedenih strukturalnih varijabli (Stryker, 1 9 8 0 . ) . O č i g l e d n o , ovi se problemi moraju ostaviti drugim t e o r i j a m a i raspravi k o j a će se m n o g o više usmjeriti p r e m a širim socijalnim f e n o m e n i m a . Sličan pokušaj povezivanja sa širim strukturama može se naći u radu R o b e r t a Perinbanayagama, posebno u njegovoj ideji ο prog ramima, o d n o s n o ο "planovima koji se moraju razvijati u vremenu kao i ο akcijama koje se moraju započeti da bi se izvršile u n e k o m kasnijem trenutku" ( 1 9 8 5 . : 1 0 4 ) . Programi nisu m e n t a l n e fantazije, nego su "esencijalno socijalni i sistematski uključuju druge učesnike, kao i investiranje vremena, resursa (novac i si.) i institucionalnih struktura k a o što su o b i t e l j , škole, banke i birokracije" (Perinbanayagam, 1 9 8 5 . : 1 0 4 ) . Programi imaju t e m p o r a l n u dimenziju i mogu imati formu bližih programa koji se o d n o s e na neposrednu budućnost ("Sutra ću ići u školu"), intermedijalnih programa koji raspravljaju ο nečijim životnim planovima ("Bit ću sociolog") i konačnih programa koji se odnose na nešto što će se desiti kasnije ("Poslije smrti, otići ću u raj"). Z n a č a j n i j e je za našu sadašnju raspravu razmatranje ο socijalnim strukturama p r o g r a m a , p o s e b n o ο broju aktera koji su uključeni u njih. Program m o ž e uključi vati s a m o jednog učesnika, no najčešće će uključiti više o s o b a i rangirat će ih p o č e v od dijade (muž i žena), pa do naroda, o d n o s n o cijelog ljudskog r o d a . Programi nisu povezani sa širim društvom u odnosu na broj ljudi koji je u njega uključen, nego je socijalna struktura društva o n a koja utječe na pristupačnost
210
GLAVNE TEORIJE
o d r e đ e n i h p r o g r a m a različitim grupama. U t o m smislu, na primjer, rasa, etnički status i socijalna klasa omogućavaju nekim grupama pristup o d r e đ e n i m p r o g r a m i m a , a zatvaraju ih nekim drugim grupama.
SAŽETAK Simbolički interakcionizam, isto kao i strukturalni funkcionalizam, m n o g o je godina d o m i n a n t n a struja u američkoj sociološkoj teoriji. O d n e d a v n a , m e đ u t i m , njegov se značaj smanjuje. Ipak, on još uvijek ima i historijski i suvremeni z n a č a j . O v o s m o poglavlje započeli k r a t k o m raspravom ο korijenima s i m b o l i č k o g i n t e r a k c i o n i z m a , ο filozofskom pragmatizmu ( J o h n D e w e y ) i psihologijskom b i h e viorizmu ( J o h n B . W a t s o n ) . Iz zajedničkog utjecaja pragmatizma, biheviorizma, i drugih činilaca kakav je, na primjer, Simmelova sociologija, simbolički i n t e r a k c i o nizam se razvio u 1 9 2 0 - i m godinama na Sveučilištu u C h i c a g u . Simbolički interakcionizam koji se razvio na takvim t e m e l j i m a u o š t r o m je kontrastu p r e m a sociologijskom redukcionizmu, biheviorizmu i m a k r o o r i j e n t i r a n i m sociologijskim t e o r i j a m a poput, na primjer, strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a . N j e g o v a distinktivna orijentacija usmjerena je prema duhovnim m o g u ć n o s t i m a ljudi i n i h o v i m m e đ u o d n o s i m a spram akcije i interakcije. Sve se t o konceptualiziralo u p o j m u p r o c e s a ; tu nije bilo volje da se autor potiče bilo unutarnjim psihologijskim stanjima, bilo širim strukturalnim silama. Najznačajniji rad u okviru simboličkog interakcionizma je M e a d o v a knjiga Mind, Self and Society. U osnovi, M e a d je težio proširiti principe psihologijskog biheviorizma p r e m a j e d n o m od osnovnih interesa pragmatizma - na d u h o v n e procese. M e a d o v osnovni interes bio je proučavanje o d n o s a između m e n t a l n i h p r o c e s a , akcije i interakcije. Analizirajući ove odnose on definira m n o g e o d temeljnih interesa simboličkog interakcionizma: p o k r e t e , simbole, jezik, značenja, o s o b u , ja i mene, kao i socijalizaciju. Iako nam M e a d m n o g o govori ο svijesti i o s o b i , njegov je rad relativno siromašan u analizi društva, širih društvenih struk tura ili institucija o p ć e n i t o . T r e n u t n i status teorije simboličkog interakcionizma može se sumirati n a v o đ e njem njegovih osnovnih principa: 1. 2. 3. 4. 5.
6.
Ljudska bića, za razliku od nižih životinja, raspolažu sposobnošću razmišlja nja. S p o s o b n o s t razmišljanja oblikovana je p r o c e s o m socijalne interakcije. U socijalnoj interakciji ljudi uče ο značenjima i simbolima koji im o m o g u ć a vaju da koriste specifičnu ljudsku sposobnost razmišljanja. Z n a č e n j a i simboli omogućavaju ljudima sprovođenje specifičnih ljudskih akcija i interakcija. Ljudi posjeduju sposobnost da modificiraju i p r o m i j e n e značenja i simbole koje koriste u akcijama i interakcijama na temelju svojih interpretacija situa cija. Ljudi m o g u provoditi ove modifikacije i p r o m j e n e zbog sposobnosti da m e đ u s o b n o interaktiraju, što im o m o g u ć a v a ispitivanje raznih t o k o v a akcija, raz matranje relativnih prednosti i manjkavosti, te odabiranje najpovoljnije akcije.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM 7.
211
Prepletanje obrazaca akcije i interakcije stvara grupe i društva.
U okviru ovih općih principa trudili smo se razjasniti prirodu rada n e k o l i k o značajnih mislilaca u tradiciji simboličkog interakcionizma, uključujući C h a r l e s a H o r t o n a C o o l e y a , H e r b e r t a B l u m e r a , M o r r i s a R o s e n b e r g a i najznačajnijeg, Ervin ga G o f f m a n a . D e t a l j n o smo obratili pažnju na G o f f m a n o v u dramaturšku analizu o s o b e k a o i na njegov rad ο "distanci uloge" i stigmi. M e đ u t i m , t a k o đ e r s m o uočili da G o f f m a n o v noviji rad prelazi aspekte njegovog ranijeg rada i upućuje se p r e m a strukturalnoj analizi. I a k o se ovaj puta nismo interesirali p o s e b n o za m e t o d o l o g i j u per se, n e k o l i k o m e t o d o l o g i j s k i h principa simboličkog interakcionizma raspravili s m o stoga što su n a m oni p o m o g l i u postizanju boljeg razumijevanja njegove teorijske orijentacije. Ovdje je p o s e b n o značajna rasprava između B l u m e r a , koji predstavlja "mekši", intuicijski tip čikaške orijentacije prema s i m b o l i č k o m interakcionizmu, i M a n f o r da K u h n a koji predstavlja više "tvrdoznanstveni" pristup karakterističan za školu sa Sveučilištu I o w a . Iako se ova rasprava nastavlja, čikaški pristup o s t a o je u okviru simboličkog interakcionizma dominantan. Zaključili smo ovo poglavlje raspravom ο različitim kritikama s i m b o l i č k o g i n t e r a k c i o n i z m a , p o s e b n o njegovih slabosti na nivou proučavanja širih f e n o m e n a . U t o m smislu raspravili s m o Strykerove nedavne n a p o r e da usmjeri razvoj s i m b o ličkog interakcionizma prema strukturalnoj razini.
ŠESTO POGLAVLJE: Fenomenologijska sociologija i etnometodologija SLIČNOSTI I RAZLIKE FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA IDEJE EDMUNDA HUSSERLA T E O R I J E ALFREDA SCHUTZA PRIMJERI FENOMENOLOGIJSKE SOCIOLOGIJE
ETNOMETODOLOGIJA PRIMJERI I Z E T N O M E T O D O L O G I J E KRITIKA TRADICIONALNE SOCIOLOGIJE E T N O M E T O D O L O G I J A : OSNOVNI PROGRAM PREMA STRUKTURALNIM OGRANIČENJIMA
SAŽETAK F e n o m e n o l o g i j s k a sociologija i e t n o m e t o d o l o g i j a dvije su teorije ο k o j i m a se najviše raspravlja u suvremenoj sociologijskoj teoriji. Ο njima se često raspravlja zajednički. G e o r g e Ritzer ( 1 9 7 5 a . ) vidi ih k a o dvije teorijske k o m p o n e n t e paradi gme socijalne definicije; M o n i c a M o r r i s ( 1 9 7 7 . ) vidi ih k a o dvije varijatne "krea tivne sociologije"; J a c k Douglas ( 1 9 8 0 . ) i A n d r e w W e i g e r t ( 1 9 8 1 . ) raspravljaju ο njima p o d naslovom "sociologije svakodnevnog života"; a R i c h a r d H i l b e r t , ( 1 9 8 6 . ) tretira ih k a o varijante "socijalnog k o n s t r u k c i o n i z m a " . M e đ u t i m , p o s t o j e uvjerljivi razlozi zbog kojih se ο tim teorijama ne smije raspravljati u cjelini. S t o g a , poslije k r a t k e analize njihovih sličnosti i razlika, razmotrit ć e m o ih o d v o j e n o . Prvo ć e m o raspraviti ο f e n o m e n o l o g i j s k o j sociologiji, budući da je o n a starija i u t e m e ljila je korijene razvoju e t n o m e t o d o l o g i j e . Kasnije ć e m o raspraviti ο n e k i m o s n o v nim aspektima e t n o m e t o d o l o g i j e k a o sociologijske teorije. 1
SLIČNOSTI I RAZLIKE S u v r e m e n i praktičari f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije i e t n o m e t o d o l o g i j e svoje i n t e lektualne korijene vezuju uz filozofski rad E d m u n d a Husserla ( 1 8 5 9 - 1 9 3 8 ) . M n o ge o d njegovih ideja predstavljaju inspiraciju za cijeli niz suvremenih aspekata f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije. Štoviše, o n e su bile i glavna inspiracija rada Alfreda Schutza. Schutz preuzima Husserlovu filozofiju i transformira je u sociologiju, a Navedeni nazivi ne obuhvaćaju samo ove teorije. Simbolički interakcionizam ο kojem smo detaljno raspravljali u 5. poglavlju, i egzistencijalistička sociologija ο kojoj ćemo raspravljati u 9. poglavlju, također su često uključeni u iste kategorizacije. Međutim, fenomenologijska sociologija i etnometodologija predstavljaju dvije teorije ove vrste koje zaokupljaju najveću pažnju.
214
GLAVNE TEORIJE
Husserlova filozofija leži u osnovici i f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije i e t n o m e t o d o logije. S u v r e m e n a fenomenologijska sociologija g o t o v o je izravno vezana uz Schutzov rad. U slučaju e t n o m e t o d o l o g i j e , Husserlov utjecaj je manje izravan. H a r o l d G a r f i n k e l , osnivač e t n o m e t o d o l o g i j e , studirao je sa S c h u t z o m , a G a r f i n k e lova adaptacija (kao i o n a njegovih sljedbenika) Schutzovih ideja predstavlja glavni temelj e t n o m e t o d o l o g i j e . Obadvije se teorije na sličan način interesiraju za socijalni svijet. O b j e se u s r e d o t o č u j u na socijalne definicije - na to kako akteri definiraju socijalne situacije i k a k o se ponašaju u odnosu na te definicije (Ritzer, 1 9 7 5 a . ) . Obadvije su kreativ ne sociologije, što znači da akteri nisu pasivni primaoci, n e g o aktivni k r e a t o r i socijalne scene u k o j o j djeluju ( M o r r i s , 1 9 7 7 . ) . O s i m toga, f e n o m e n o l o g i j a i e t n o m e t o d o l o g i j a imaju m i k r o pogled na sociologiju svakodnevnog života, o d n o s n o , na krajnje u o b i č a j e n a mišljenja i djelovanja (Douglas, 1 9 8 0 . ) . Socijalne defi nicije, kreativnost i mikroorijentacija nisu samo bitni elementi koje dijele obje t e o r i j e , n e g o oni t a k o đ e r ilustriraju i njihova područja interesa k o j a se preklapaju. Usprkos ovih i drugih sličnosti, m n o g e pristalice ovih teorija čini se da se slažu u t o m e da postoje i razlike te da ih je najbolje držati o d v o j e n i m a . N a primjer, J a m e s H e a p i Phillip R o t h ( 1 9 7 3 . ) slažu se da e t n o m e t o d o l o g i j a uključuje k o m b i naciju f e n o m e n o l o g i j e i elemenata sociologije, što je o m o g u ć i l o stvaranje jedin stvenog i nezavisnog područja proučavanja. Slično t o m e , D o n Z i m m e r m a n navodi da usprkos zajedničkom i n t e l e k t u a l n o m naslijeđu, dvije teorije nisu ekvivalentne: "Precizno govoreći, p o j a m ' f e n o m e n o l o gijski'je neadekvatan kao o p ć a karakterizacija m e t o d e , radnih oruđa i p r o b l e m skih okvira e t n o m e t o d o l o g i j e , ako ne zbog nečeg drugog, a o n o stoga što z a m u ć u je distinkciju između naslijeđa i intelektualnog sadržaja" ( 1 9 7 8 . : 8 ) . I a k o je i filozofska i sociologijska f e n o m e n o l o g i j a utjecala na e t n o m e t o d o l o g i j u , o n a je t a k o đ e r oblikovana i lingvistikom, a n t r o p o l o g i j o m , pa čak i glavnim t i j e k o m razvoja sociologije. E t n o m e t o d o l o g i j a je oplemenila f e n o m e n o l o g i j u s tim drugim izvorima, što je stvorilo takvu teorijsku orijentaciju koja se ne može reducirati s a m o na f e n o m e n o l o g i j u (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) . Ključna razlika između dviju teorija leži u području m e t o d o l o g i j e . O p ć e n i t o m o ž e m o reći da se oni koji prakticiraju fenomenologijsku sociologiju zadržavaju u okviru njenih filozofijskih korijena, izrađujući konceptualne radove i izvodeći misaone eksperimente (Freeman, 1 9 8 0 . ) . F e n o m e n o l o g i j s k a sociologija relativno se m a l o bavi empirijskim istraživanjima - izvršeno je samo n e k o l i k o e k s p e r i m e n a ta, p r o v e d e n o n e k o l i k o anketa i studija promatranja. N e k i autori smatraju da je s p o m e n u t a orijentacija inherentna f e n o m e n o l o g i j s k o j sociologiji, no drugi to p r o matraju s a m o k a o fazu u razvoju te teorije. Psathas, na primjer, smatra da se zbog "trenutne faze" razvoja f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije njeni praktičari u s r e d o t o č u j u na njene "teorijske i filozofijske osnovice" ( 1 9 7 3 a . : l ) . Psathas vjeruje da će u budućnosti f e n o m e n o l o g i j s k i sociolozi m n o g o više pažnje posvetiti empirijskim istraživanjima. E t n o m e t o d o l o g i j a je, međutim, krajnje empirijski usmjerena i do sada je proi zvela m n o g o više empirijskih negoli teorijskih ili filozofskih rasprava. Primjeri empirijskih radova uključuju proučavanje telefonskih razgovora, snalaženja na m a p a m a , novinskih izvještaja, sudskih postupaka, političkih govora, pa čak i analizu kretanja (hodanja). U tim proučavanjima, e t n o m e t o d o l o z i u g l a v n o m u p o trebljavaju m e t o d e ne baš različite od onih koje se koriste u o s n o v n o m tijeku
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
215
razvoja sociologijskog istraživanja. N o , oni su i sami razvili neke e l e m e n t e p o s e b ne m e t o d o l o g i j e . J e d n a od najpoznatijih m e t o d a su tzv. breaching eksperimenti (eksperimenti prekida) koje je razvio G a r f i n k e l k a o način dokazivanja nekih temeljnih metodologijskih principa. O s n o v n a procedura sadržana je u t o m e da se istraživač uključuje u odgovarajuću socijalnu situaciju, krši (ili prekida) njena pravila, i zatim proučava na koji način se ljudi ponašaju poslije prekida. Između ostalog, e t n o m e t o d o l o z i se nadaju da će proučiti načine na koje ljudi konstruiraju ili rekonstruiraju socijalnu stvarnost. Drugi primjer posebne metodologije razvijene u okviru e t n o m e t o d o l o g i j e je precizna analiza audio ili video vrpca. E t n o m e t o d o l o z i su v e o m a zainteresirani za konverzacijsku analizu i za tu su analizu koristili audio v r p c e . V i d e o v r p c e su se pokazale k o r i s n i m a u analizi oblika ponašanja kakvo je, na primjer, kretanje, k o m u n i k a c i j a licem-u-lice, kao i interakcija u raznim sredinama. R o b e r t F r e e m a n ( 1 9 8 0 . ) smatra da navedene metodologijske razlike p o t j e č u iz m n o g o fundamentalnijih razlika u osnovnim usmjerenjima dviju teorija. F e n o m e nologijski sociolozi se najviše interesiraju za svijest. E t n o m e t o d o l o z i pak, slijedeći f e n o m e n o l o g i j s k u tradiciju, prihvaćaju osnovni značaj svijesti u društvenom živo tu. M e đ u t i m , obzirom na svoju ukorijenjenost u tradicionalnoj sociologiji, usmje ravaju se više na opažljive empirijske f e n o m e n e socijalnih aktivnosti. J e d a n od najznačajnijih p o b l e m a u povijesti cijele sociologije je pronalaženje načina k a k o empirijski proučavati svijest. K a o ni drugi teoretičari, ni f e n o m e n o l o zi nisu uspjeli taj p r o b l e m riješiti na adekvatan način. Z b o g toga je njihova najvažnija aktivnost filozofiranje i teoretiziranje ili k o m e n t i r a n j e razmišljanja ο načinu k a k o svijest funkcionira i k a k o se tvore značenja. M e đ u t i m , budući da se e t n o m e t o d o l o z i usmjeravaju pretežno na opažljive aktivnosti koje proistječu iz svjesnih p r o c e s a , m n o g o se više oslanjaju na tradicionalne sociologijske istraživač ke m e t o d e . K o n a č n o , F r e e m a n ( 1 9 8 0 . ) nudi i korisno razlikovanje dviju teorija, naglašava jući da se o n e usredotočuju na dva različita i na neki način konfliktna aspekta rada Alfreda Schutza. Schutz je, k a k o ć e m o t o kasnije vidjeti, razvio vrlo k o m p l i c i r a n u i na neki način samu po sebi k o n t r a d i k t o r n u f e n o m e n o l o g i j s k u teoriju. U t o m smislu je p o t p u n o m o g u ć e da obadvije teorijske škole, tvrdeći da je Schutz njihova inspiracija, kreću različitim smjerovima. Schutz se interesirao za svijest, ali u o n o m smislu u k o j e m je o n a o g r a n i č e n a širom k u l t u r o m , jezikom, tipizacijama i r e c e p t i m a . T a k v a orijentacija je najviše utjecala na o n e f e n o m e n o l o g i j s k e sociologe koji nastoje naglasiti ograničavajuće učinke kulturnih f e n o m e n a na svijest p o j e d i n c a . Premda priznaju da su akteri kreativni, oni t a k o đ e r naglašavaju i snage koje oblikuju i ograničavaju te kreativ nosti. E t n o m e t o d o l o g i j a se manje usmjerava na kulturna ograničenja, što j e d n o s t a v n o znači da mnogi njeni praktičari drže aktera m n o g o kreativnijim. Akter p r e m a t o m e podržava društvo, a ne o b r a t n o . F r e e m a n t a k o đ e r naglašava da se ovakva m n o g o aktivnija slika aktera može t a k o đ e r naći i u S c h u t z o v o m radu: "Društvo proistječe iz osjećaja ο socijalnoj strukturi koju članovi podržavaju kroz svoje interpretativne procedure" ( 1 9 8 0 . : 1 3 4 ; kurziv naš). Ovdje je naglasak na "osjećaju ο strukturi" te k a k o je o n a konstruirana i održana, a ne na strukturi samoj za sebe. Naglašavajući razlike, M a r y R o g e r s zastupa ideju da " e t n o m e t o d o l o g i j a nije značajno f e n o m e n o l o g i j s k i usmjerena u svojim konceptualizacijama i m e t o d a m a " ( 1 9 8 3 . : 1 1 7 ) . O n a smatra da e t n o m e t o d o l o g i j a vrlo malo koristi f e n o m e n o l o g i j s k u
216
GLAVNE TEORIJE
t e r m i n o l o g i j u , p o t p u n o ignorira postSchutzovske sociologe i, kao najvažnije, " e t n o m e t o d o l o z i se vrlo rijetko obaziru na ljudsku svijest ili ο njoj zauzimaju jasan stav" (str. 1 1 7 . ) . E t n o m e t o d o l o z i proučavaju o t v o r e n a djelovanja, kakvi su razgovor i interakci ja, ali u najvećem broju slučajeva ignoriraju osnove takvih akcija u svijesti. O v d j e M . R o g e r s parafrazira jednu od Garfinkelovih poznatih izjava: "ništa što se dešava u a k t e r o v o j glavi ne zanima e t n o m e t o d o l o g e ; unutra su samo mozgovi" (str. 1 1 9 . ) . Štoviše, R o g e r s o v a smatra da e t n o m e t o d o l o g i j a nije usmjerena m a k r o s k o p s k i p o p u t f e n o m e n o l o g i j e budući da "isključuje eksplicitno proučavanje institucija, kolektiviteta, društvene zalihe znanja kao i druge m a k r o socijalne realitete" (str. 1 3 0 . ) . D r u g i m riječima, p r e m a M . Rogers, e t n o m e t o d o l o g i j a nije t o l i k o usmjerena m i k r o s k o p s k i (zato što se ne bavi sviješću), a ni makroskopski (zato što se ne bavi socijalnim institucijama i strukturama) k o l i k o je t o f e n o m e n o l o g i j a .
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA U najširem smislu riječi, f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija je onaj tip sociologije koji djeluje na o s n o v a m a filozofijske f e n o m e n o l o g i j e . O n a pokušava primijeniti, a da pri t o m e ne učini previše štete originalu, principe filozofijske f e n o m e n o l o g i j e na sociologijska pitanja. U t o m se smislu oslanja u velikoj mjeri na Husserla, kao i na H e n r i B e r g s o n a , Franza B r e n t a n a i M a u r i c e a M e r l e a u - P o n t y j a , a u izravnijem smislu na rad Alfreda Schutza. M o ž e m o li u o p ć e naći jasan sud ο t o m e što je to f e n o m e n o l o g i j a o p ć e n i t o , a f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija p o s e b n o ? M . R o g e r s nas upućuje u n a j o p ć e n i t i j e m smislu tvrdeći da su "stvarno sve f e n o m e n o l o g i j e usmjerene na proučavanje ljud ske svijesti ... usredotočivši se na ... značenja, iskustvo, konstituciju o s o b e " ( 1 9 8 3 . : I X ) . Sociologija fenomenologijske orijentacije kao svoj p r e d m e t interesa uzima opis o p ć e strukture subjektivnih orijentacija (Psathas, 1 9 7 3 a . ) . Iz takve pretpostavke i pristupa proistječe i stajalište f e n o m e n o l o g i j s k e s o c i o l o gije da objektivne situacije u društvu počivaju na toj univerzalnoj subjektivnoj osnovi (Psathas, 1 9 7 3 a . ) . Poput f e n o m e n o l o g i j s k e filozofije, i f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija može biti smatrana znanošću zbog njenog rigoroznog, sistematičnog i kritičkog pristupa otkrivanju osnovnih elemenata stvarnosti društvenog života. Z a p o č e t ć e m o s k r a t k o m raspravom ο idejama E d m u n d a Husserla koji je i m a o glavni utjecaj na razmišljanja Alfreda Schutza, no isto toliko je važan i zbog izravnog utjecaja na f e n o m e n o l o g i j s k e sociologe koji djeluju n a k o n Schutza.
Ideje Edmunda Husserla Husserlovu v e o m a kompliciranu filozofiju nije jednostavno prevesti u s o c i o l o g i j ske k o n c e p t e , i zaista, dobar dio Husserlove filozofije i nije izravno relevantan za sociologiju (Srubar, 1 9 8 4 . ) . Ovdje ć e m o razmotriti neke od Husserlovih glavnih ideja koje su se pokazale korisnima za sociologijske f e n o m e n o l o g e . J o s e p h K o c k e l m a n s je u o č i o bit p r o b l e m a s kojim se suočavamo kada raspra vljamo ο Husserlovoj f e n o m e n o l o g i j i , o d n o s n o s filozofskom f e n o m e n o l o g i j o m o p ć e n i t o : "Svatko t k o je upoznat sa situacijom zna da onaj tren kada upotrijebi p o j a m ' f e n o m e n o l o g i j a ' , ulazi u područje nejasnoća" ( 1 9 6 7 b . : 2 4 ) . T a n e j a s n o ć a
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
217
jedan je od osnovnih razloga zbog kojih je Husserlovu f e n o m e n o l o g i j u t a k o t e š k o prevesti u upotrebljive sociologijske k o n c e p t e . Husserlovu o p ć u orijentaciju u proučavanju socijalnog svijeta m o ž e m o upotri jebiti k a o polaznu t o č k u (Freeman, 1 9 8 0 . ) . N a j o p ć e n i t i j e se m o ž e reći da ljudi doživljavaju svijet kao vrhunski uređen. Akteri su uvijek angažirani u a k t i v n o m i krajnje s l o ž e n o m procesu uređivanja svijeta. M e đ u t i m , u najvećem broju slučajeva nisu svjesni da proces uređivanja svijeta zaista provode oni sami; o d n o s n o , ne ispituju sam proces uređivanja. P r e m a Husserlu, t o predstavlja o p ć u tezu "prirodnog stajališta". Z a aktere je, dakle, socijalni svijet uređen p r i r o d n o , a ne uređen od njih samih. M e đ u t i m , f e n o m e n o lozi su v e o m a svjesni da se to uređivanje stalno događa, i za njih je t o o s n o v n i p r e d m e t proučavanja. Prirodno stajalište ili "prirodnu sklonost" Husserl drži s m e t n j o m otkrivanju f e n o m e n o l o g i j s k i h procesa. S p o m e n u t e osnovne k o m p o n e n t e skrivene su akteri m a i ostaju skrivene i f e n o m e n o l o z i m a ako ne uzmognu prevladati svoje vlastite prirodne sklonosti prema svijetu. Filozofi moraju biti u stanju ostaviti po strani ("zagrada") prirodnu sklonost tako da uzmognu pristupiti najosnovnijim aspekti m a svijesti. P r e m a Husserlu, za f e n o m e n o l o g i j u je prirodna sklonost izvor predra suda i iskrivljavanja. J e d n a od ključnih orijentacija u H u s s e r l o v o m radu bilo je znanstveno proučavanje osnovnih struktura svijesti. Husserl je, kako je t o i sam izrazio, želio razviti "filozofiju kao rigoroznu znanost" ( K o c k e l m a n s , 1 9 6 7 b . : 2 6 ) . M e đ u t i m , znanost za Husserla ne znači empirizam ili statistiku. U biti, on se boji da bi takva znanost odbacila svijest k a o predmet znanstvene ozbiljnosti, o d n o s n o da će o n a u t o m smislu biti smatrana previše metafizičkom ili pak biti p r e o b l i č e n a u nešto sasvim f i z i k a l n o . Husserl je p o d p o j m o m "znanost" mislio na rigoroznu, sistematičnu i kritičnu filozofiju. Koristeći pojam znanosti na navedeni način, f e n o m e n o l o z i m o g u d o ć i do apsolutno vrsnog znanja ο osnovnim strukturama svijesti. T a orijentacija p r e m a znanosti imala je dva osnovna učinka na suvremene f e n o m e n o l o g e . Prvo, većina m o d e r n i h fenomenologijskih sociologa nastavlja usavršavati sred stva istraživanja u društvenoj znanosti - elaboriranjem m e t o d a , statistikom i k o m p j u t o r i z a c i j o m rezultata. O n i na prvo mjesto stavljaju, k a k o što je t o radio i sam Husserl, ozbiljan i sistematičan rad na prirodi i konstituiranju svijesti. D r u g o , m o d e r n i f e n o m e n o l o z i poštuju nejasni, "meki" intuicionizam. Filozofiranje ο svi jesti je ozbiljan i sistematičan poduhvat. Husserlova f e n o m e n o l o g i j a uključuje prodiranje u različite slojeve koje akteri konstruiraju u stvarnom svijetu da bi se stiglo do osnovne strukture svijesti. D a bi t o m o g a o učiniti, f e n o m e n o l o g m o r a "iskopčati" prirodnu sklonost, što je vrlo težak zadatak (Freeman, 1 9 8 0 . ) . M e đ u t i m , j e d n o m kada je p r i r o d n a sklonost ostavljena p o strani, o d n o s n o kada je u "zagradi", f e n o m e n o l o g m o ž e p o č e t i ispitivati stabilne karakteristike svijesti koje upravljaju svim ljudima. F e n o m e n o l o g t a k o đ e r m o r a ostaviti po strani i slučajna iskustva života k o j a često dominiraju sviješću. Husserlov k o n a č n i cilj bio je vidjeti p r e k o svih slojeva da bi ustanovio osnovne kvalitete "transcendentalnog ega" u njegovoj čistoći. 2
Slične bojazni stimulirale su i djelovanje oca simboličkog interakcionizma - Georgea Herberta Meada. Biheviorizam, onako kako je bio primjenjivan u Meadovim danima, pa čak i danas, odbacuje ideju svijesti ili je preokreće u fizikalni fenomen.
218
GLAVNE TEORIJE
U k o l i k o t o želimo reći na drugi način, istaknut ć e m o da je Husserl bio zainteresi ran za čiste oblike svijesti s kojih su skinuti svi empirijski sadržaji. Husserlova ideja transcendentalnog ega odražava njegov interes za o s n o v n e i stabilne karakteristike osobina ljudske svijesti. Iako je često krivo interpretiran, on zapravo n e m a duhovnu metafizičku ideju svijesti. Z a Husserla svijest nije stvar ili m j e s t o , n e g o proces. Svijest ne treba tražiti u glavi aktera, nego u o d n o s u aktera i p r e d m e t a u svijetu. Husserl taj o d n o s izražava p o j m o m intencionalnosti. Svijest je za njega uvijek svijest ο n e č e m u , ο n e k o m predmetu. Svijest se m o r a naći u n a v e d e n o m o d n o s u ; svijest akteru nije unutarnja; i, kao što s m o vidjeli u p r e t h o d n o m poglavlju, o n a je relaciona. Štoviše, značenje se ne nalazi u p r e d m e t i m a , nego u o d n o s u aktera p r e m a o b j e k t i m a . T a koncepcija ο svijesti kao procesu koji daje značenje o b j e k t i m a leži u jezgri suvremene fenomenologijske sociologije. INTERPRETACIJA HUSSERLOVIH IDEJA H e a p i R o t h ( 1 9 7 3 . ) naglašavaju da su mnogi suvremeni f e n o m e n o l o g i j s k i s o c i o lozi koji djeluju unutar Husserlove tradicije nanijeli teške štete njegovoj original n o j orijentaciji. Najvažniji problem leži u t o m e što su sociolozi upotrebljavali Husserlovu terminologiju kao da je o n a razumljiva u svakodnevnoj konverzaciji, a ne o n a k o k a k o ju je zamišljao Husserl ili kako su je upotrebljavali rigorozni f e n o m e n o l o z i . P o g l e d a j m o n e k o l i k o primjera. H e a p i R o t h smatraju da je Husserlov k o n c e p t intencije "često krivo shvaćan i krivo interpretiran" ( 1 9 7 3 . : 3 5 5 ) . N a primjer, sociolozi interpretiraju p o j a m inten cije vrlo o p u š t e n o onda kada se stvari za aktere kreću j e d n o s t a v n o , n o interpreta cija se mijenja kada se u socijalnom svijetu pojave problemi. M e đ u t i m , za H u s s e r la, i n t e n c i o n a l n o s t postoji u svim slučajevima, a ne s a m o u n e k i m . Štoviše, svijest uvijek uključuje intencionalnost i predmet. O v d j e m n o g i s o c i o lozi misle na sposobnost aktera da obrati pažnju predmetima, što o n i m o g u ali i ne m o r a j u učiniti. M e đ u t i m , neovisno ο t o m e da li akteri obraćaju pažnju na svijet, registriraju ga i pokušavaju njime manipulirati, njihova svijest uključuje i n t e n c i o nalnost zato što je, k a k o t o tvrde H e a p i R o t h , "intencija esencijalna o s o b i n a svijesti prije aktivnosti pažnje" ( 1 9 7 3 . : 3 5 5 ; kurziv naš). D r u g i m riječima, "Svijest nije 'intencionalno' usmjerena - svijest jest intencionalna" (Heap i R o t h , 1 9 7 3 . : 3 5 5 ) . Drugi Husserlov k o n c e p t koji su neki sociolozi krivo interpretirali je ideja redukcije ili ideja stavljanja u zagrade. Z a neke sociologe t o često označava reduciranje j e d n o g aspekta stvarnog svijeta na drugi aspekt tog istog svijeta. U t o m značenju riječi, za M a r x a bi se m o g l o tvrditi da je ideologijske manifestacije reducirao na njihove materijalne ili e k o n o m s k e korijene. M e đ u t i m , to nije o n o što f e n o m e n o l o z i misle pod p o j m o m redukcije. Umjesto da izvrši redukciju unutar empirijskog svijeta, f e n o m e n o l o g stavlja u zagradu ukupan empirijski svijet da bi došao do suštine svijesti. ( P o n o v n o , stavljanje u zagrade predstavlja ostavljanje po strani ideje da je stvarni svijet p r i r o d n o u r e đ e n . ) S t o g a , f e n o m e n o l o g , za razliku od M a r x a , neće staviti u zagrade s a m o ideologij ske, nego t a k o đ e r i materijalne č i n i o c e . Nijedan sociolog, pa čak ni e t n o m e t o d o log, neće staviti u zagrade stvarni svijet, budući da njihov primarni interes leži u t o m stvarnom svijetu. H e a p i R o t h nude daljni primjer sociološkog iskrivljavanja f e n o m e n o l o š k o g k o n c e p t a . R a d i se ο ideji fenomena koji je sasvim jasno osnovni interes f e n o m e n o logije.
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
219
Husserl zastupa ideju da se f e n o m e n o l o z i moraju vratiti stvarima o n a k v i m a kakve o n e jesu, odvojiti f e n o m e n e od stvarnosti koju im pridaju akteri u stvarnom svijetu. Stoga nemaju pravo oni sociolozi koji dokazuju k a k o je D u r k h e i m o v a tvrdnja da socijalne činjenice treba proučavati k a o stvari ekvivalentna Husserlovoj ideji da se m o r a m o vratiti samim stvarima. D u r k h e i m o v e socijalne činjenice su teorijske konstrukcije, d o k se Husserlovi f e n o m e n i odnose na sveukupno teoreti ziranje. K o n a č n o , dolazimo i na Husserlov k o n c e p t biti. Prema njemu, i biti su n e p r o mjenjive kvalitete svijesti koje ne postoje u stvarnom svijetu ( H e a p i R o t h , 1 9 7 3 . ) . Kada sociolozi raspravljaju ο Husserlovom k o n c e p t u biti, u najvećem b r o j u sluča jeva misle na o n o što smatraju da predstavlja esencijalni aspekt svijeta. M o ž d a je stvarno važno proučavati takve bitne strukture, međutim t a k o đ e r je važno znati da n e t k o t k o slijedi Husserla ne može tragati za biti u t o m smislu. T e m e l j n i p r o b l e m , prema H e a p u i R o t h u , leži u t o m e da sociolozi koji se interesiraju za f e n o m e n o l o g i j u koriste njenu terminologiju, n o uz bitno n e r a z u m i jevanje izvornog značenja. Z a p r a v o , ako bi željela biti u potpunosti vjerna f e n o m e n o l o g i j i , sociologija bi se morala bitno rekonstruirati, doživjeti d r a m a t i č n u p r o m j e n u koju ne zastupaju mnogi sociolozi privučeni H u s s e r l o v o m t e o r i j o m : "Bilo koji napor da se fenomenologijski k o n c e p t i uključe u sociologiju k o j a prije toga nije b i t n o rekonstruirana, m o g u jedino dovesti do iskrivljenja, ako ne i perverzije i f e n o m e n o l o g i j e i sociologije" (Heap i R o t h , 1 9 7 3 . : 3 5 9 ) . Sumirajući, ovi autori navode da je "mogućnost f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije u H u s s e r l o v o m smislu krajnje upitna" (Heap i R o t h , 1 9 7 3 . : 3 6 1 ) . Uja Srubar ( 1 9 8 4 . ) smatra da Husserl nije postavio samo osnovicu r i g o r o z n e filozofije svijesti, nego također i fenomenologijske sociologije. Husserl je, dakle, proširio svoje interese prema svijetu međusobnih o d n o s a , p r e m a svom "svijetu života", iz kojeg proistječe značenje ukupnog ljudskog znanja. T a k o nas H u s s e r l o v rad dovodi do stajališta da "fenomenologija m o r a postati znanost svijeta života" (Srubar, 1 9 8 4 . : 7 0 ) i da, p r e m a ovom autoru, upravo t o predstavlja smjer k o j i m se uputio Schutz. O v o nas pak dovodi do rasprave ο S c h u t z o v o m radu iako je, k a k o ć e m o u s k o r o vidjeti, Srubarovo stajalište samo j e d n o od m n o g i h ο pravoj prirodi Schutzove orijentacije.
Teorije Alfreda Schutza Schutzove teorije su k o m p l e k s n e i teško ih je razmrsiti. O v a j odjeljak ć e m o započeti s n e k i m vrlo različitim interpretacijama njegovog rada, a zatim ć e m o raspraviti ο n e k i m od njegovih ideja, raščišćavajući makar dio konfuzije. I N T E R P R E T A C I J E S C H U T Z O V O G RADA T r a d i c i o n a l n e interpretacije Schutzovog rada podijelit ć e m o u n e k o l i k o skupina. Prvo, e t n o m e t o d o l o z i i f e n o m e n o l o z i vide u Schutzu izvore svog interesa za način na koji akteri kreiraju ili konstruiraju socijalnu stvarnost. M e đ u e t n o m e t o d o l o z i ma, na primjer, Hugh M e h a n i H o u s t o n W o o d smatraju da su osnovni e l e m e n t i njihovog pristupa načini na koje akteri "stvaraju situacije i pravila te t a k o t r e n u t a č no stvaraju sebe i svoje socijalne osobine" ( 1 9 7 5 . : 1 1 5 ) .
220
GLAVNE TEORIJE
O n i idu t o l i k o daleko da tvrde kako su " e t n o m e t o d o l o z i prihvatili ovaj p r o gram istraživanja o d Schutza" (str. 1 1 5 . ) . M o n i c a M o r r i s u svojoj knjizi ο kreativ n o j sociologiji dolazi do sličnog zaključka: "Predmet sociologije za Schutza je način na koji ljudska bića konstituiraju ili kreiraju svijet svakodnevnog života" ( 1 9 7 7 . : 1 5 ) . N a v e d e n i k o m e n t a t o r i , kao i m n o g i drugi, uglavnom drže da se Schutz usmjerio na proučavanje aktera i načina konstruiranja socijalne stvarnosti, te takvu njegovu mikroorijentaciju smatraju z n a č a j n o m . Drugi k o m e n t a t o r i imaju sličan pogled na bit njegovog rada, n o dolaze do vrlo različitih zaključaka. D o b a r primjer predstavlja R o b e r t Bierstedt, koji kritizira Schutza zbog usmjerenja na proučavanje načina na koje akteri konstruiraju socijal nu stvarnost, kao i zbog pomanjkanja interesa za stvarnost širih struktura u društvu: "Fenomenologijska redukcija ... ima konzekvence ... vrlo ozbiljne prirode za sociologiju ... Samo društvo, kao objektivni fenomen, gotovo da nestaje u području intersubjektivnoga. To jest, samo društvo ... postaje kreacija svijesti kroz intersubjektivnost i nešto što je potpuno iscrpljeno u uobičajenim prilikama svakodnevnog života" (Bierstedt, 1 9 6 3 . : 9 1 ) . T a k o Bierstedt kritizira Schutza upravo zbog onih istih stvari zbog kojih ga M e h a n , W o o d , M o r r i s i drugi cijene. I a k o ova dva suprotstavljena t a b o r a dolaze do različitih zaključaka ο S c h u t z o v o m radu, oni se ipak slažu ο prirodi njegovog interesa. T r e ć a škola mišljenja, m e đ u t i m , Schutza vidi na dijametralno suprotan način - kao kulturnog d e t e r m i n i stu. N a primjer, R o b e r t G o r m a n ( 1 9 7 5 a . ; 1 9 7 5 b . ; 1 9 7 7 . ) nasuprot interpretacija m a e t n o m e t o d o l o g a i sociološkog establišmenta, sugerira da Schutz zapravo na glašava ograničenja koja društvo postavlja akteru. Akteri ne m o g u s l o b o d n o birati uvjerenja ili smjerove svojih akcija, niti mogu s l o b o d n o izgraditi osjećaj ο socijal noj stvarnosti. Umjesto toga, kao članovi društva, oni su slobodni j e d i n o da mu se podvrgavaju. "Socijalno determinirani obrasci djelovanja pridruženi su slobodnim akterima. Svaki akter osniva svoje djelovanje na svom vlastitom znanju koje mu stoji pri ruci, a to znanje se sastoji od socijalno determiniranih obrazaca djelovanja. Svaki od nas izabire za sebe da djeluje na način propisan obrascima, pa čak i onda kada su propisani izvana" (Gorman, 1 9 7 5 a . : l l ) . G o r m a n zaključuje da je za Schutza "socijalno ponašanje očigledno uvjetovano č i n i o c i m a neovisnim ο subjektu (akteru)" ( 1 9 7 7 . : 7 1 ) . U m n o g o složenijoj argumentaciji, Burke T h o m a s o n ( 1 9 8 2 . ) smatra da je Schutz, iako se m e t o d o l o š k i usmjerio na proučavanje načina na koji ljudi k o n s t r u iraju socijalnu stvarnost, ontološki nije vjerovao da je takav p r o c e s svjesne k o n strukcije jedino što se može naći u socijalnom svijetu: "On nikada nije tvrdio da je socijalni svijet više od onog što je bio određen biti ili da je jedina stvarnost relevantna za socijalnu znanost stvarnost unutar svijesti pojedinaca. Njegovo priklanjanje konstrukcionističkoj socijalnoj teoriji bilo je, ukratko, stalno metodološke prirode jer je implicitno bilo ograničeno na prosuđivanje korisnosti konstrukcionističkih pretpostavki, konstrukcionističkih viđenja svijeta i konstrukcionističkih načina izvođenja sociologije" (Thomason, 1 9 8 2 . : 1 6 2 ) .
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
221
P r e m a o v o m autoru, o n t o l o š k i , Schutz drži da ljudi konstruiraju socijalnu stvarnost, ali unutar granica ograničavajućeg socijalnog svijeta. Kada malo preciznije razmotrimo Schutzove ideje, n a d a m o se da ć e m o baciti nešto svjetla i na raspravu koju su pokrenuli spomenuti k o n t r a s t n i pogledi na njegov rad. Z N A N O S T I SOCIJALNI SVIJET Schutz razlikuje i pokušava povezati one aspekte socijalnog svijeta koji m o g u biti filozofski analizirani, k a o i one koji mogu biti podvrgnuti znanstvenoj sociologij skoj analizi. Stoga nastoji zasnovati i filozofsku osnovicu sociologije, kao i osnov ne pretpostavke znanosti sociologije. Unatoč ovako pohvalnim ciljevima, njegovi n a p o r i , k a k o ć e m o kasnije vidjeti, nisu uvijek bili uspješni. Schutz je dosta filozofirao ο o n o m e što m o ž e m o označiti p o j m o m "svijest", k a o i ο djelovanjima k o j a proistječu iz svjesnih procesa. O n uvida da ljudi posjeduju svijest, da se angažiraju u socijalnom konstruiranju stvarnosti te da te konstrukcije postavljaju granice njihovoj aktivnosti. Socijalni akteri konstruiraju socijalni svijet s v o j o m svjesnom aktivnošću. T e konstrukcije zatim ograničavaju daljnju kreativ nost. Schutz n a m pribavlja dijalektičku sliku socijalne stvarnosti u k o j o j su, s jedne strane, ljudi ograničeni socijalnim silama, a s druge, ljudi koji m o g u , a nekada su na t o i prisiljeni, prevladati navedena ograničenja. Iako je socijalni svijet u svojoj aktualnosti zapravo napučen socijalnim a k t e r i m a koji raspolažu sviješću i koji se angažiraju u kreativnoj aktivnosti, i m a d a Schutz raspravlja ο t o m svijetu naširoko i nudi zanimljive spoznaje ο n j e m u , on na k o n c u zaključuje da ga nije m o g u ć e znanstveno analizirati. O n o što Schutz naziva "mi-odnosi", kao i svijet izravno proživljenog iskustva (umwelt), vrlo je teško, ako ne i n e m o g u ć e znanstveno analizirati. Svijest i socijal na konstrukcija stvarnosti previše su prolazni i svojstveni f e n o m e n i da bi bili p r e d m e t o m rigoroznih zahtjeva objektivne znanosti. Schutz zaključuje da se znan stvena sociologija m o r a usmjeriti na apstraktne znanstvene sile. T a k v e sile se konstruiraju, ο njima se pregovara i modificiraju se u socijalnoj interakciji, n o k a o tekući proces ne mogu biti znanstveno proučavane. Schutz se na određen način i sam našao u paradoksalnoj situaciji pokušavajući razviti subjektivnu sociologiju u tradiciji M a x a W e b e r a , a i s t o d o b n o zadovoljiti zahtjeve rigorozne koncepcije znanosti. Schutz se pita: " K a k o je sistemom o b j e k tivnog znanja m o g u ć e uhvatiti strukture subjektivnog značenja?" ( 1 9 6 2 . : 3 5 ) . N a j veći dio Schutzovog rada, k a k o ć e m o to vidjeti kasnije u ovom odjeljku, posvećen je pokušajima pružanja o d g o v o r a na ovo pitanje. P O D R U Č J A S O C I J A L N O G S V I J E T A . Schutz identificira četiri p o s e b n a područja socijalne stvarnosti. Svako od njih predstavlja apstrakciju socijalnog svijeta i razlikuje se u stupnju neposrednosti (stupanj u k o j e m se situacije nalaze unutar okvira dosega aktera) k a o i stupnju determiniranosti (stupanj u k o j e m situacije m o g u kontrolirati akteri). S p o m e n u t a četiri područja jesu: umweit, područje direktno proživljene socijal ne stvarnosti; mitweit, o d n o s n o područje indirektno proživljene socijalne stvarno sti; folgeweit, o d n o s n o područje nasljednika; i vorweit, odnosno područje p r e d h o d n i k a . Područja nasljednika i predhodnika (folgeweit i vorweit) su od perifernog značenja za Schutza. U svakom slučaju, mi ć e m o i ο njima kratko
222
GLAVNE TEORIJE
raspraviti, budući da kontrast medu njima ilustrira neke od karakteristika S c h u tzovog o s n o v n o g interesa - interesa za umweit i mitweit. Folgewelt i vorweit. Budućnost {folgeweit) je p o t p u n o rezidualna kategorija u S c h u t z o v o m radu (u kontrastu spram M a r x a gdje ona u njegovoj dijalektici ima osnovnu ulogu). T o je u potpunosti slobodan i nedeterminiran svijet k o j i m ne upravljaju nikakvi znanstveni zakoni. O n može biti anticipiran od strane socijalnih znanstvenika na vrlo uopćen način, ali ne i u bilo k o j e m detalju. Z b o g svojih nedeterminističkih kvaliteta, nalazi se izvan granica Schutzovog znanstvenog rada. Prošlost (vorweit), s druge strane, d j e l o m i č n o je dostupna znanstvenoj analizi. Djelovanje onih koji su živjeli u prošlosti u potpunosti je d e t e r m i n i r a n o ; drugim riječima, ovdje ne postoji niti jedan element slobode jer su se uzroci njihovog djelovanja, pa i same akcije, kao i njihovi ishodi, već desili.
Alfred Schutz: biografska skica Alfred Schutz nije bio previše poznat tijekom života i njegov rad tek odnedavno privlači pažnju većeg broja sociologa, lako ova njegova anonimnost može djelomice biti rezultat njegove intelektualne orijentacije - njegova tada veoma neo bičnog interesa za fenomenologiju - mnogo važniji uzrok leži u njegovoj vrlo neuobičajenoj sociološkoj karijeri. Rođen u Beču 1889. g., Schutz je završio svoje školo vanje na Sveučilištu u Beču (Wagner, 1983.). Položivši sve ispite na studiju prava, započeo je karijeru u bankar stvu, lako je materijalno prolazio zadovoljavajuće, taj po sao nije zadovoljavao njegovu potrebu za dubljim smislom života. Tu je potrebu realizirao pomoću interesa za feno menologijsku sociologiju, lako sam nije pripadao akadem skoj profesiji u 1920-im godinama, mnogi njegovi prijatelji radili su na Sveučilištu, a i on sam je sudjelovao u brojnim neformalnim predavanjima i diskusionim kružocima (Prendergast, 1986.). Schutza je privukla Weberova teorija, posebno njegov rad ο tipovima djelovanja i idealnim tipovima, lako je bio impresioniran Weberovim radom, Schutz je želio prevla dati neke slabosti toga rada upotpunjujući ga idejama filozofa Edmunda Husserla i Henrija Bergsona. Prema Christopheru Prendergastu (1986.), Schutz je želio opremiti austrijski Eko nomski fakultet znanstvenom subjektivnom teorijom djelovanja. Spomenuti utjecaji odveli su Schutza da 1932. godine objavi knjigu koja će kasnije u sociologiji postati vrlo značajna, Phenomenology of the Social World (Fenomenologija socijalnog svijeta). Sve do 1967. ta knjiga nije bila prevedena na engleski, tako da je šire prihvaćanje Schutzovog rada u Americi bilo odgođeno za punih 35 godina. S približavanjem Drugog svjetskog rata, Schutz emigrira u SAD, gdje tijekom mno gih godina dijeli svoje vrijeme između savjetničkog činovničkog posla u bankarstvu i pisanja i predavanja iz područja fenomenološke sociologije. Simultano sa svojim po slom u bankarstvu, Schutz započinje 1933. godine predavati na New School for Social Research u New York Cityju.
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
223
Usprkos takvoj determiniranosti, proučavanje p r e t h o d n i k a predstavlja poteš k o ć u za subjektivnu sociologiju. V r l o je teško interpretirati djelovanja ljudi koji su živjeli u ranijim periodima jer bi mi u pokušajima interpretiranja v j e r o j a t n o koristili suvremene kategorije mišljenja a ne one koje su prevladavale u njihovo vrijeme. Interpretacija suvremenika m n o g o je lakša jer sociolozi koriste iste k a t e gorije kao i oni čije djelovanje pokušavaju razumjeti. Stoga, iako je subjektivna sociologija prošlosti moguća, vjerojatnost krive interpretacije je velika. Schutzov je cilj razviti sociologiju koja se osniva na interpretacijama socijalnog svijeta što ih izvode akteri koji se proučavaju. T e š k o je spoznati interpretacije p r e t h o d n i k a , a n e m o g u ć e shvatiti one koje bi se ticale nasljednika. Stoga je j e d i n o m o g u ć e razumjeti suvremenike {mitweit), a još i više interpretaciju onih s k o j i m a se nalazimo u n e p o s r e d n o m licem-u-lice kontaktu (umweit).
Richard Grathoff naglašava da je rezultat takve situacije bio "da je socijalni teoreti čar, koji je znanstveno mišljenje i svakodnevni život razdvajao na dva uglavnom odvojena područja iskustva, sličnu podjelu imao i u svom osobnom životu" (1978:112). Sve do 1956. Schutz ne odustaje od svoje dvostruke karijere, i tek tada se usredotoču je na predavanja i pisanje ο fenomenološkoj sociologiji. Međutim, zbog svog interesa za fenomenologiju, zbog dvostruke životne karijere i svog predavačkog položaja na tada avangardnoj New School for Social Research, Schutz je tijekom života ostao na periferiji sociologije. Ipak, njegov rad i utjecaj na studente (na primjer, Peter Berger, Thomas Luckmann, Harold Garfinkel) smješta ga u samo središte sociologijske teorije. Drugi faktor koji objašnjava Schutzov marginalan položaj u sociologijskoj teoriji leži u činjenici da je njegova teorija izgledala krajnje apstraktna i irelevantna za svjetovni karakter socijalnog svijeta, lako je odvojio teoriju od stvarnosti, nije mislio da je njegov rad irelevantan za svijet u kome je živio. Upotrijebivši njegove fenomenološke pojmove, možemo reći da je uviđao odnos između svakodnevne konstrukcije stvarnosti i unapri jed datog historijskog i kulturnog svijeta. Misliti ο tome na neki drugi način znači misliti da čovjek koji je pobjegao od nacionalsocijalizma smatra svoj rad irelevantnim. Sljedeći navod iz jednog od njegovih pisama objašnjava da, iako nije bio optimist, nije bio spreman prihvatiti irelevantnost svoga teoretiziranja, odnosno, općenitije, socijalne konstrukcije stvarnosti svijeta kao cjeline: "Vi ste još uvijek toliko optimistični da vjerujete kako se fenomenologija može spasiti iz ovih ruina svijeta - kao philosophia aere perennius (filozofija "trajnija od mjedi" - Horacije). Ja tako ne mislim. Više mi se čini da se Afrikanci moraju pripremiti za ideje nacionalsocijalizma. T o nas neće spriječiti da umremo na način na koji smo živjeli; stoga moramo pokušati izgraditi... red u našem svijetu za koji mislimo da nedostaje u našem svijetu. Cijeli je sukob skriven u toj promjeni naglaska." (Grathoff, 1978:130).
Ukratko, iako je sposobnost ljudi da utječu na globalno društvo ograničena i takvim fenomenima kakav je, na primjer, nacizam, ljudi moraju nastaviti težiti izgraditi socijal nu i kulturnu stvarnost koja nije izvan njihovog dosega i kontrole.
224
GLAVNE TEORIJE
Umwelt. Schutz se m n o g o više interesira za područja izravno proživljene soci jalne stvarnosti (umweit) i neizravno proživljene socijalne stvarnosti (mitweit). Socijalna konstrukcija stvarnosti odvija se u prostoru n e p o s r e d n o g iskustva, pa znanstvenik ima dobru m o g u ć n o s t da je razumije. Analiza akterovog iskustva u okviru neposredne socijalne stvarnosti nužno će razmatrati i akterovu svijest i licem-u-lice interakciju. U području djelovanju aktera, prema Schutzu, nalazi se prilično velik prostor slobode i kreativnosti. M e đ u t i m , on pretpostavlja da se slobodan, svjestan i prema t o m e nepredvidljiv akter, nalazi izvan p r o s t o r a znan stvene sociologije. Iako Schutz priznaje kreativni potencijal mentalnih procesa i izvodi m n o g e filozofske spoznaje ο načinu njihovog funkcioniranja, isključuje ih iz znanstvenog razmatranja. Schutz ide čak toliko daleko da tvrdi kako m o ž e m o ignorirati " k o načne korijene djelovanja u svijesti ličnosti" ( 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 9 0 ) . Schutz otklanja m o g u ć n o s t raspravljanja ο interakciji licemulice u okviru umwelta zbog skoro istih razloga. Svi ljudi posjeduju svijest pa su stoga nepredvid ljivi, n a r o č i t o u svojim licem-u-lice interakcijama s drugim o s o b a m a . K o n a č n o , u procesu povezivanja s drugim ljudima osobe m o g u , a vrlo često to i čine, p r o m i j e niti svoja djelovanja, osnivajući to na o n o m e što drugi ljudi rade, o d n o s n o , na o n o m e što misle da drugi ljudi imaju na umu. K a o što mentalne procese eliminira iz znanstvene sociologije, tako Schutz želi isključiti iz svojih analiza i interakciju licem-u-lice. Schutzovim t e r m i n i m a r e č e n o , umweit, o d n o s n o svijet sastavljen od izravno proživljenih iskustava s najbližim interaktantima, ne može biti dio z n a n o sti sociologije. U nedavno objavljenoj prepisci između Schutza i Parsonsa, Schutz svoju pozici ju izražava na vrlo izravan način: "U potpunosti ću se složiti s vama da se kulturni sistemi mogu proučavati kao proizvodi akcije. Međutim, ovi sistemi kulture su najbolji primjer područja koje je otvoreno za analizu elementa u kojoj akcijske kategorije nisu analitički značajne ... Postoji jedan analitički nivo u kojem akcijski element ispada ... Sve akcijske znanosti - i to je moja teza - mogu dosegnuti analitički nivo na kojem mogu raspravljati isključivo ο predmetima koji su konstituirani aktivnostima jednog aktera, a bez razmatranja samog aktera i njegovih akcija, odnosno, rečeno drugim riječima, ispuštajući akcijske kategorije iz analize" (Grathoff, 1 9 7 8 . : 100). Schutzov interes za znanost usmjerava ga da u svojoj k o n c e p c i j i znanosti isključi stvarne aktere i njihovu svijest, kao i c j e l o k u p n o područje umwelta. Što je o n d a pravi predmet znanstvene sociologije? Umjesto da proučava svijest (um weit), Schutz se orijentira na mitweit ili područje suvremenika s k o j i m a sociologija ne računa k a o s realnim o s o b a m a , nego kao s tipovima. Mitwelt. Mitwelt predstavlja onaj aspekt socijalnog svijeta u k o j e m se ljudi o b i č n o susreću m e đ u s o b n o ili sa širim socijalnim strukturama, ali ne sa stvarnim akterima. Ljudi stvarno i popunjavaju navedene tipove i strukture, no u svijetu suvremenika, ti ljudi se iskustveno izravno ne doživljavaju. Budući da akteri održavaju odnose s tipovima, a ne sa stvarnim o s o b a m a , njihovo poznavanje ljudi nije p r e d m e t o m stalne revizije na osnovi interakcije licem-u-lice. Relativno k o n s t a n t n o znanje ο tipovima subjektivnog iskustva, može
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
225
biti znanstveno proučavano i može baciti nešto više svjetla na opći proces p o m o ć u kojeg ljudi funkcioniraju u socijalnom svijetu. N e k o l i k o specifičnih primjera iz p o d r u č j a mitwelta raspravit ć e m o kasnije. Mitwelt je slojevit svijet s različitim stupnjevima koji se m e đ u s o b n o razlikuju u o d n o s u na stupanj a n o n i m n o s t i . Sto je viši nivo a n o n i m n o s t i , odnosi između ljudi pristupačniji su znanstvenom proučavanju. N e k i od najvažnijih nivoa unutar mitwelta, otpočinjući s najmanjim stupnjem a n o n i m n o s t i , jesu: 1.
O s o b e s kojima su se akteri u prošlosti susreli licem-u-lice i gdje postoji m o g u ć n o s t p o n o v n o g susreta. Akteri će ih najvjerojatnije d o b r o poznavati jer su ih već susreli i jer postoji m o g u ć n o s t p o n o v n o g susreta, l a k o ovdje postoji relativno nizak nivo a n o n i m n o s t i , takav odnos ne uključuje tekuću licem-u-li ce interakciju. Ako će se navedene osobe susresti u n e k o m kasnijem v r e m e n u , njihov će odnos postati dijelom umwelta, a neće više biti dijelom mitwelta.
2.
Ljudi koji se nisu susreli s nama, nego s ljudima koje p r o u č a v a m o . Budući da se ovaj nivo osniva na znanju ο drugima iz druge ruke, on uključuje viši nivo a n o n i m n o s t i negoli je to slučaj u odnosu s ljudima s k o j i m a smo se lično susreli u prošlosti. A k o ikada p o n o v n o s r e t n e m o ove ljude na istom nivou, o d n o s će postati dijelom umwelta.
3.
O s o b e s kojima ć e m o se susresti. Sve dok ih stvarno ne s u s r e t n e m o , p r e m a njima s o d n o s i m o kao prema tipovima. M e đ u t i m , kada ih j e d n o m s r e t n e m o , situacija p o n o v n o postaje dijelom umwelta.
4.
O n i koje nismo poznavali kao k o n k r e t n e o s o b e , nego samo kao statuse i uloge. N a primjer, p o z n a t o nam je da postoje osobe koje raspoređuju našu poštu ili procesiraju naše č e k o v e , no iako možda i m a m o n e k e stavove ο njima k a o ο tipovima, nikada ih lično nismo susreli. Kolektiviteti čije funkcije m o ž e m o poznavati, ne poznavajući p o j e d i n c e k o j e se nalaze u njima. N a primjer, znamo za postojanje Senata u a m e r i č k o m p o l i t i č k o m sistemu, no vrlo mali broj ljudi stvarno pozna bilo koju osobu u Senatu, iako zapravo i m a m o mogućnost da se o s o b n o s r e t n e m o s tim ljudima.
5.
6.
Kolektiviteti koji su toliko anonimni da postoji vrlo mala šansa da ikada s r e t n e m o ljude koji ih sačinjavaju. Z a većinu ljudi, na primjer, mafija bi mogla biti dobar primjer takvog tipa kolektiviteta.
7.
Objektivne strukture značenja koje su stvorili suvremenici s k o j i m a akteri nemaju i ne mogu imati interakcije licem-u-lice. Primjer takve strukture značenja m o g u biti pravila engleske gramatike. Fizički artefakti što su ih stvorile osobe koje još nismo susreli i koje najvjero jatnije n e ć e m o nikada susresti. N a primjer, ljudi će imati krajnje a n o n i m a n odnos p r e m a slici u muzeju.
8.
Ukoliko se u p u t i m o još detaljnije u odnose mitwelta, oni postaju sve a n o n i m n i ji i impersonalniji. Ljudi nemaju o d n o s e licem- u-lice jedni s drugima, p r e m a t o m e ne mogu znati što se sve krije u tuđim glavama. N j i h o v o je znanje dakle o g r a n i č e n o na "opće tipove subjektivnog iskustva" (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 8 1 ) . Tipizacije m o ž e m o definirati kao recepte za djelovanje u kulturi kao cjelini. T i j e k o m procesa socijalizacije ljudi uče ο tim receptima k a o ο tipičnim akcijama za tipične situacije, koristeći ih u situacijama ο kojima su naučili da im odgovaraju. U bilo k o j o j situaciji, djelovanje je o d r e đ e n o "tipom ponašanja koji je izgrađen na
226
GLAVNE TEORIJE
ranijim iskustvima" (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 2 2 9 ) . N a v e d e n e tipizacije pred stavljaju dio društvene zalihe znanja, n o m n o g e od njih n o s i m o u svojoj svijesti k a o rezultat procesa socijalizacije. Z n a n j e ο suvremenicima ne odnosi se na specifičnu osobu, nego na tip o s o b e . N a primjer, nije nužno p o s e b n o poznavati osobu k o j a sortira ili raznosi p o š t u ; dovoljno je poznavati tip osobe k o j a t o radi i tip akcije koju o n a p o d u z i m a . U okviru prostora indirektnog iskustva, znanje je " h o m o g e n o i p o n o v l j i v o " i njime raspolažu svi ljudi te je stoga p o o d o b n o za znanstveno proučavanje. I a k o su kulturne tipizacije suvremenika stalne, često se susrećemo s n e o b i č n i m situacijama ili j e d n o s t a v n o konstatiramo da iskušani i ispravni recepti ne f u n k c i o niraju u n e k o j drugoj situaciji. M i , na primjer, m o ž e m o susresti n e k o g stvarnog suvremenika (na primjer, osobu koja sortira našu poštu) i stoga revidirati našu tipizaciju te ličnosti na osnovi toga susreta. M o ž e m o t a k o đ e r biti prisiljeni preis pitati našu tipizaciju u slučaju da se stvarna osoba ne ponaša na način na koji smo očekivali. M o ž e m o , na primjer, očekivati da će poštanski službenik sortirati našu poštu ispravno, n o možda ć e m o m o r a t i preispitati našu tipizaciju u k o l i k o u p o r n o p r i m a m o krivu poštu. T r e b a , međutim, zapamtiti da, iako revidiramo svoju o s o b nu tipizaciju, kulturna tipizacija ostaje nepromijenjena. Schutz je bio vrlo svjestan sposobnosti aktera da revidiraju tipizacije u stvar n o m svijetu, međutim, on stvara znanstveni svijet u k o m e akterima nedostaje takav tip s l o b o d e . Sve t o znanstveno konstruirani socijalni akteri - bomunculi m o g u učiniti u n e k o j situaciji koristeći znanstveno utvrđeni recept. H o m u n k u l u s u nedostaje sposobnost improvizacije budući da ne raspolaže kreativnim d u h o v n i m s p o s o b n o s t i m a . Ž e l e ć i izgraditi znanstvenu sociologiju, Schutz smatra da kreativ nost m o r a isključiti iz svoje definicije idealnih tipova ljudskih djelovanja, pa stoga stvara bezumni automat, "humunkulusa", kojeg može koristiti u nizu misaonih e k s p e r i m e n a t a . Schutz shvaća da to predstavlja nerealan način proučavanja soci jalnog ponašanja; pa ipak, s obzirom na svoj interes za znanost subjektivnih značenja, svoja istraživanja osniva na tipizacijama. Z N A N S T V E N E P R O C E D U R E . Sada se m o ž e m o vratiti p r o b l e m s k o m pitanju k o j e postavlja Schutz: k a k o je m o g u ć a znanost ο subjektivnom značenju? N a v e d e ni paradoks Schutz rješava koristeći uobičajene konstrukcije (tipizacije) koje obli kuju područje indirektno proživljene socijalne stvarnosti {mitweit) k a o osnovu na k o j o j gradi znanstvene k o n c e p t e . N a taj način pokušava uhvatiti značenje socijal nog svijeta iz akterove perspektive. R e č e n o Schutzovim riječima - " M i s a o n i objekti što ih konstruiraju socijalni znanstvenici da bi se obuhvatila ... stvarnost moraju se osnivati na m i s a o n i m p r e d m e t i m a stvorenim oubičajenim razmišljanjem ljudi koji žive svoje svakodnev ne živote u svom socijalnom svijetu" ( 1 9 6 2 . : 5 9 ) . M e đ u t i m , da bi se ispunili zahtjevi "znanosti", značenje svijeta iz akterove perspektive m o r a biti z a h v a ć e n o apstrahirajući od jedinstvenog i nepredvidljivog izraza koji ima u okviru n e p o s r e d ne stvarnosti. D r u g i m riječima, Schutz se interesira za "tipične", a ne za "stvarne" aktere. Z n a n s t v e n e konstrukcije, dakle, moraju biti izvedene na objektivan (čitaj "vrijednosno neutralan") način. K a k o socijalni znanstvenik kreće u spomenuti proces? Istraživač prvenstveno m o r a utvrditi znanstveni stav, a zatim konstruirati idealne tipove socijalnog p o n a šanja. T r i su bitne razlike koje postoje između uobičajenog i znanstvenog stava spram socijalnog svijeta. Prvo, uobičajeni akter je pragmatično orijentiran spram
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
227
socijalnog svijeta. Znanstvenik je nezainteresiran; teoretiziranje znanstvenika n e m a nikakvu pragmatičnu svrhu u akterovom pragmatičnom svakodnevnom svijetu. D r u g o , u k u p n o znanje koje posjeduje uobičajeni akter proistječe iz svakodnev nog života, d o k je znanstveničko znanje znanstveno u t e m e l j e n o . T r e ć e , znanstve nik se t i j e k o m istraživanja m o r a odvojiti od svojih osobnih situacija. T i p i z a c i j e unutar u o b i č a j e n o g svijeta - nasuprot iznijetom - poprimaju jedinstvenu biograf sku karakteristiku. Kada se socijalni znanstvenik uspije izdvojiti, on dosiže prvu stepenicu p r e m a znanstvenom stavu. Drugi stupanj je znanstveno konstruiranje idealnih tipova socijalnog djelova nja. T e h n i k a koja se upotrebljava uključuje zamjenjivanje stvarnih ljudskih bića s lutkama (homunkuli) koje stvara socijalni znanstvenik (Schutz, 1 9 6 2 . ) . Sadržaj svijesti lutke ograničen je na o n o što je nužno za izvođenje tipičnog tijeka djelova nja relevantnog za znanstveni p r o b l e m . Lutke nisu ugrađene u biografske situacije. O n e u svojoj okolici ne zamjećuju selektivno o b j e k t e koji su relevantni za rješava nje p r o b l e m a . Lutke ne m o g u birati niti m o g u posjedovati znanje koje se nalazi izvan tipičnog znanja koje im je ugradio socijalni znanstvenik. U k r a t k o , homunkulusi su u p o t p u nosti određeni tipizacijama; njih p o k r e ć u i ograničavaju socijalne snage. N a taj način, konstruirajući idealne tipove socijalnog djelovanja, društveni znanstvenik m o ž e svoju pažnju usmjeriti prema tipičnim aspektima socijalnog života. K o n s t r u k c i j a idealnih tipov.a nije arbitraran proces. D a bi se subjektivno značenje reflektiralo na odgovarajući način, idealni tipovi m o r a j u poštovati ove kriterije: 1.
Postulat relevantnosti: Slijedeći W e b e r a , Schutz tvrdi da socijalni p r o b l e m koji želimo istraživati m o r a odrediti što će biti ispitivano i k a k o pristupiti t o m e što želimo ispitivati (Schutz, 1 9 6 2 . ) .
2.
Postulat adekvatnosti: Prema o v o m principu, p o t r e b n o je stvoriti idealne tipove t a k o da akterovo ponašanje u svijetu života bude t a k v o da o d g o v a r a idealnom tipu što ga je konstruirao znanstvenik, čime se osigurava smislenost akterima i njihovim suvremenicima.
3.
Postulat logičke konzistentnosti: Idealne tipove treba konstruirati s visokim stupnjem jasnoće i distinktivnosti, a m o r a j u biti i u skladu s p r i n c i p i m a f o r m a l n e logike. Ispunjavanje toga postulata "garantira objektivnu vrijednost mislećih objekata koje je konstruirao socijalni znanstvenik" (Schutz, 1 9 6 2 . : 4 3 ) .
4.
Postulat kompatibilnosti: Konstruirani tipovi moraju biti kompatibilni sa zalihom znanstvenog znanja ili moraju pokazati zašto je zaliha znanja n e a d e kvatna.
5.
Postulat subjektivne interpretacije: M o d e l socijalnog svijeta m o r a se odnositi na subjektivno značenje što ga ponašanje ima za stvarne aktere.
Schutz izgrađuje četiri različita socijalna svijeta i m e t o d o l o š k u shemu k o j a eliminira dva svijeta iz socijalno znanstvenog razmatranja. O n eliminira svjetove izravno proživljenog iskustva sudionika (umweit) i svijeta nasljednika (folgeweit) iz znanstvenog sociologijskog proučavanja zbog slobode aktera k o j a u njima postoji. P r e t h o d n i c i m a (vorweit) nedostaje sloboda te su, p r e m a t o m e , pravi predmet za subjektivnu sociologiju. M e đ u t i m , ta će znanost najvjerojatnije biti slaba, budući da je naše znanje ο o n i m a koji su bili prije nas najvjerojatnije nejasno i p r i v r e m e n o . Z b o g tog a je svijet
228
GLAVNE TEORIJE
suvremenika (mitweit) onaj koji je najprihvatljiviji za socijalno znanstveno prouča vanje. T o je istinito iz dva razloga. Prvo, u o v o m svijetu dominiraju tipovi, a ne slobodni i nepredvidljivi stvarni akteri. D r u g o , budući da socijalni znanstvenik živi u istom svijetu, u većoj je mogućnosti shvatiti tipove koji u njemu p o s t o j e . U svojoj raspravi ο mitweltu Schutz se usredotočuje na proučavanje prinudnih učinaka kulturnih f e n o m e n a (na primjer, tipizacije) na aktere. O v a je t e m a t a k o đer vrlo bitna u njegovim razmatranjima ο svijetu života. SVIJET ŽIVOTA K o n c e p t svijeta života obuhvaća za Schutza kulturni, svakodnevni i neupitni okvir društvenog života i njegov učinak na misli i djelovanja aktera. I a k o je bio zainte resiran za utjecaj kulturnih snaga na aktera, Schutz je najveći značaj posvetio k u l t u r n o m nivou. Najviše se interesirao se za kulturno propisane i socijalno naslijeđene obrasce vjerovanja i ponašanja. Kulturne k o m p o n e n t e svijeta života prethode nam i nasljeduju nas u v r e m e n u . T a j okvir, n a m e t n u t nam izvana, ne predstavlja stalnu individualnu konstrukciju stvarnosti. O n služi ograničavanju aktera, postavljanju granica u n j i h o v o m svaki dašnjem ponašanju. Akteri su opskrbljeni s unaprijed pripremljenim smjerovima djelovanja, rješenjima p r o b l e m a , interpretacijama socijalnog svijeta itd. Rezultat svega toga je da se u n e p r o b l e m a t i č n i m situacijama akteri ograničavaju na u o b i č a j e n e obrasce o d g o v o r a . U p o d r u č j u mitwelta akteri će se najvjerojatnije susresti s m a n j i m b r o j e m p r o b l e m a t i č n i h situacija te će stoga imati vrlo malu potrebu da ispituju pripremlje ne kulturne okvire. M e đ u t i m , u okviru umwelta najvjerojatnije će se pojaviti veći b r o j p r o b l e m a t i č n i h situacija u licem-u-lice o d n o s i m a , što će dovesti do t o g a da će se tipizacije najvjerojatnije dovoditi u pitanje. N a primjer, ako s u s r e t n e m o polupi s m e n o g sveučilišnog profesora, najvjerojatnije će nas t o usmjeriti da se u p i t a m o ο ispravnosti naših tipizacija profesora. Svijet života obuhvaća ukupnost tipizacija na kojima je o s n o v a n o c j e l o k u p n o iskustvo, znanje i ponašanje. T i p i č a n akter uzima svijet kao dat; svijet je jednostav n o tu. Iako se posebne tipizacije m o g u dovoditi u pitanje, šire strukture tipizacija o b i č n o nisu upitne. Č i n j e n i c a da je socijalni svijet u velikom stupnju unaprijed definiran kulturnim e l e m e n t i m a vodi, paradoksalno, prema većoj slobodi aktera. Budući da akteri ne m o r a j u stalno pregovarati ο svakodnevnim aspektima situacija i da svoja ponaša nja m o g u osnivati na određenjima tipova i recepata, m o g u t a k o đ e r s l o b o d n o modificirati znanje i ponašanje u osobito p r o b l e m a t i č n i m dijelovima svojih života. N e u p i t a n je stav aktera prema kulturnim aspektima svijeta života, k a k o s m o t o već vidjeli, nazvan "prirodni stav": "Stalno nalazim prisutan, meni suprotstavljen, prostorno - temporalni činjenični svijet kojemu i sam pripadam ... Smatram da se ovaj 'svijet činjenica' ... nalazi negdje izvan i uzimam ga upravo onakvim kakvim mi se nadaje, kao nešto što postoji 'tamo negdje'. Sva dvojbenost i odbacivanje podataka prirodnog svijeta ostavlja postojanom opću tezu prirodnog stajališta. 'Svijet' je kao svijet činjenica uvijek 'tamo'; i najneobičnije je da je to 'drugo' od onoga što ja pretpostavljam ... ali, 'ono' zauvijek ostaje, u smislu opće teze, svijetom koji ima svoj bitak 'negdje tamo'" (Husserl, 1 9 3 1 . : 1 0 6 ) .
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
229
Schutzov interes za ukupnost tipizacija u svijetu života i za akterove p r i r o d n e sklonosti p r e m a njemu podržava G o r m a n o v o stajalište ( 1 9 7 5 a . ; 1 9 7 5 b . , 1 9 7 7 . ) da je Schutzov osnovni interes bio u proučavanju prinudnih učinaka kulturnih struk tura na aktere. K O M P O N E N T E S V I J E T A Ž I V O T A . Schutz se zanimao za specifične k o m p o n e n t e svijeta života, na primjer, za tri rutinska elementa znanja koji predstavljaju dijelove date stvarnosti svakodnevnog života - znanje umijeća, k o r i s n o znanje i znanje recepata. Svaki od spomenutih tipova znanja predstavlja dio socijalne cjeline znanja i dovodi do više ili manje u o b i č a j e n o g djelovanja. Znanje umijeća najčešći je oblik znanja i vrlo rijetko postaje p r o b l e m a t i č n o te je stoga usklađeno s visokim stupnjem istinitosti. J e d a n primjer predstavlja umije će h o d a n j a . (Rijedak izuzetak postoji u slučaju privremene paralize.) Korisno znanje predstavlja definitivno rješenje za p r o b l e m koji je n e k a d a bio p r o b l e m a t i č a n . I a k o se o v o m tipu znanja ne može u potpunosti vjerovati, o n o ipak posjeduje visoku razinu istinitosti. Primjeri uključuju djelovanja kakva su, na primjer, upravljanje a u t o m o b i l o m , sviranje glasovira te bavljenje i n t e l e k t u a l n o m aktivnošću, na primjer, filozofijom. Znanje recepata, treći tip habitualiziranog znanja, najviše varira, no još uvijek je standardizirano. U nekim situacijama, recepti se rabe k a o standardni načini rješavanja p r o b l e m a . Gdje god je to m o g u ć e , akter upotrebljava recept. N a pri mjer, u komunikaciji s mušterijama, prodavač može upotrijebiti već isprobane tehnike o d n o s a s k u p c e m n o , ako situacija postane p r o b l e m a t i č n a i kupac se p o č n e ponašati na neki neobičan način, prodavač m o ž e upotrijebiti alternativni recept ili čak nastupiti s nekim inovativnim o d g o v o r o m . Privatne k o m p o n e n t e z n a n j a . Schutz je t a k o đ e r bio svjestan činjenice da svi elementi kulturnog prostora mogu često varirati od pojedinca do p o j e d i n c a , budući da se o s o b n a iskustva razlikuju. Kazano Schutzovim riječima, cjelina znanja je "biografski artikulirana": "To znači da ja 'znam' više ili manje adekvatno da je to 'rezultat' prethodnih situacija. Štoviše, ja 'znam' da je ova, moja situacija, u tom smislu apsolutno 'jedinstvena'. I stvarno, cjelina znanja, pomoću koje ja determiniram postojeću situaciju, ima svoju 'jedinstvenu' biografsku artikulaciju. To se odnosi ne samo na sadržaj, odnosno 'značenje' svih prethodnih iskustava koja su se nataložila u znanju, u situacijama. T o se odnosi i na intenzitet ... trajanje i sekvence tih iskustava. Ta okolnost je od posebnog značenja, budući da stvarno konstituira individualnu zalihu znanja" (Schutz i Luckmann, 1 9 7 3 . : 1 1 1 - 1 1 2 ) . Stoga, p r e m a Schutzu, zaliha znanja uvijek ima privatnu k o m p o n e n t u . Štoviše, č a k i ta jedinstvena i privatna k o m p o n e n t a zalihe znanja nije isključivo a k t e r o v o s o b n i rezultat: "Ovdje se m o r a naglasiti da su... sekvenca, iskušana dubina i blizina, pa čak i trajanje iskustava i prisvajanje znanja socijalno objektivirani i d e t e r m i n i r a n i . D r u g i m riječima, postoje socijalne kategorije biografskih artikula cija" (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 1 1 3 ) . S o b z i r o m na svoj izvor u individualnoj biografiji, privatne zalihe znanja nisu dijelovi svijeta života. Budući da su biografski u svojoj prirodi, Schutz ne smatra da su jedinstvene i privatne k o m p o n e n t e znanja dostupne z n a n s t v e n o m p r o u č a v a -
230
GLAVNE TEORIJE
nju. O n e su, p r e m a njemu, usprkos t o m e značajne k o m p o n e n t e života stvarnih aktera.
svakidašnjeg
MI I ONI ODNOSI. Svijet života u sebi sadržava i m i - o d n o s e i o n i - o d n o s e . Schutzov interes za znanstvenu sociologiju usredotočuje ga na ove posljednje. O n i - o d n o s i su određeni kulturnim snagama i m o g u se znanstveno proučavati, a m i - o d n o s i su određeni individualnim svjesnim procesima koji ne m o g u biti p r o u čavani na taj način. M i o d n o s i . Mi-odnosi su određeni relativno visokim stupnjem intimnosti, koja je determinirana stupnjem u k o j e m su akteri upoznati s m e đ u s o b n i m b i o g r a f i j a m a . J e d n o s t a v a n tip m i - o d n o s a predstavlja licem-u-lice odnos "u k o j e m su partneri svjesni jedan drugog i s razumijevanjem participiraju svaki u životima drugih bez obzira na k r a t k o ć u trajanja" (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 6 4 ) . M i - o d n o s i obuhvaćaju svijest učesnika kao i obrasce djelovanja i interakcije koji odlikuju licem-u-lice interakciju. D r u g i m riječima, ovi odnosi su karakteristika umwelta, područja koje, k a k o s m o vidjeli, Schutz određuje kao n e p o d o b n o za znanstvenu sociologiju, iako ga smatra krucijalno važnim za svakodnevni svijet. O d n o s i na ovoj razini su krajnje problematični, suviše subjektivni svojstvenom pregovaranju aktera da bi ih proučavala znanstvena sociologija. K o n a č n o , m i - o d nosi razlikuju se od o n i - o d n o s a zbog specifične orijentacije p r e m a drugoj o s o b i do čega dolazi u interakciji. S p e c i f i č n o , mi-odnosi su određeni " o n i - o r i j e n t a c i j o m " k o j a "predstavlja univerzalan oblik u k o j e m je drugi iskustveno doživljen ' k a o o s o b a ' " (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 6 2 ) . D r u g i m riječima, m i - o d n o s i su krajnje osobni i neposredni. N e p o s r e d n o s t interakcije ima dvije implikacije za socijalne o d n o s e . Prvo, u m i - o d n o s u , za razliku od o n i - o d n o s a , postoji mnoštvo indikatora ο s p e c i f i č n o m iskustvo drugog subjekta. Blizina interakcije svakom akteru o m o g u ć a v a da prodre u svijest drugoga. D r u g o , uključivanje u bilo koji socijalni o d n o s - mi ili oni pretpostavlja da o s o b a ima samo tipično znanje ο drugom. M e đ u t i m , u s t a l n o m procesu interakcije licem-u-lice, tipizacije ο drugom se testiraju, revidiraju, p o n o v n o uspostavljaju i modificiraju. T o znači da interakcija s drugima nužno m o d i f i c i r a tipologije. Schutz nije s a m o elaborirao veliki broj spoznaja u m i - o d n o s i m a per se, n e g o ih je povezao s kulturnim f e n o m e n i m a u stvarnom svijetu. N a primjer, u m i - o d n o s i m a , akteri uče tipizacije koje im omogućavaju da socijalno prežive. Bez recepata, akteri bi morali izmišljati ispravan odgovor na svaku novu situaciju. J a s n o je ljudima su tipizacije p o t r e b n e da bi društveno živjeli. O n e se u s v a k o d n e v n o m životu uče p r o c e s o m socijalizacije, uz p o m o ć roditelja, učitelja, vršnjaka, o d n o s n o o p ć e n i t o kroz m i - o d n o s e . Socijalizacija se odvija t i j e k o m cijelog života, prihvaća njem recepata koji nam trebaju da preživimo u različitim sredinama. Ljudi ne s a m o što uče recepte u m i - o d n o s i m a , n e g o ih t a k o đ e r u njima i koriste, mijenjajući ih kada se pokažu neefikasnima ili n e a d e k v a t n i m a . O p ć e n i t o , ljudi koriste recepte sve d o k se pokazuju o p e r a b i l n i m a ; oni "pokušavaju utvrditi novu situaciju kao uobičajenu" (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 1 4 1 ) . Pa ipak, budući da je u svakodnevnom svijetu često n e m o g u ć e primijeniti tipične smjerove djelo vanja, r e c e p t koji se u m n o g i m situacijama pokazao uspješnim u prošlosti, m o ž e se ovaj put pokazati neefikasnim. U tim o k o l n o s t i m a akteri, koristeći kreativnu
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
231
svijest, napuštaju tipičnu strategiju izmišljajući novu, prilagođeniju t i m p o s e b n i m uvjetima ili osobi. Iako Schutz uvida da se s p o m e n u t o događa u s v a k o d n e v n o m svijetu, ne smatra to prikladnim p r e d m e t o m za znanstvenu sociologiju zbog nepredvidljivosti. Schutz ο t o m e može filozofirati, no ne vjeruje u m o g u ć n o s t znanstvenog izučavanja. Schutz je svakako bio svjestan činjenice da između onih koji se nalaze u m i - o d n o s i m a teče proces m n o g o s t r u k o g davanja i primanja. Ljudi isprobavaju različite smjerove djelovanja p r e m a drugim o s o b a m a . T i p o v e ponašanja koji izazi vaju neprijateljske reakcije m o g u brzo napustiti i iskušati o n e koji će biti prihvat ljiviji. Ljudi se t a k o đ e r m o g u naći u situacijama u kojima recepti u o p ć e više ne funkcioniraju, i stoga m o r a j u stvoriti nove prihvatljive i upotrebljive cjeline djelo vanja. D r u g i m riječima, u m i - o d n o s i m a ljudi n e p r e k i d n o prilagođavaju svoje akcije o n i m a s k o j i m a interaktiraju. Ljudi t a k o đ e r prilagođavaju i svoje koncepcije ο drugima. O n i ulaze u neki o d n o s s odgovarajućim pretpostavkama ο t o m e što drugi akteri misle. N a j č e š ć e , ljudi pretpostavljaju da je razmišljanje drugih otprilike isto k a o i njihovo vlastito. P o n e k a d se to pokazuje istinitim, no u drugim prilikama - izraz lica, kretnje, riječi ili akcije drugih nisu u skladu s očekivanjima drugih. T a d a ljudi m o r a j u revidirati svoje poglede na proces mišljenja drugih i prilagoditi svoje o d g o v o r e p r e m a n o v o j slici ο t o m e što drugi misle. Radi se ο indirektnom procesu, jer se unaprijed ne m o ž e znati što drugi misle. N a taj se način m o g u privremeno promijeniti akcije u nadi da će t o prouzročiti odgovore konzistentne s p r e d o d ž b o m ο t o m e što se t r e n u t n o odvija u tuđim svijestima. U m n o g i m situacijama, ljudi m o g u biti prisiljeni revidirati svoje k o n c e p c i j e ο tuđim m i s a o n i m procesima i njihovom djelovanju puno prije negoli uspiju razu mjeti zašto se n e k e osobe ponašaju na određen način. M o ž e se čak zamisliti da u n e k i m situacijama ljudi u o p ć e ne m o g u izvršiti odgovarajući broj prilagodbi, što m o ž e dovesti do toga da će najvjerojatnije pobjeći iz prostora interakcije u stanje p o t p u n e zbunjenosti. U t a k v o m slučaju m o ž d a će tražiti m n o g o ugodnije situacije u k o j i m a se m o g u primijeniti uobičajeni recepti. Č a k i u m i - o d n o s i m a svakodnevnog života, m n o g e akcije su r u k o v o đ e n e r e c e p t i m a . Ljudi obično ne razmišljaju u t o m e zašto nešto rade i što drugi rade. M e đ u t i m , kada se susretnu s p r o b l e m i m a , neadekvatnim mislima i djelovanjima, m o r a j u napustiti postojeće recepte i razmisliti ο t o m e što učiniti da se nađe odgovarajući o d g o v o r . T o je psihološki zahtjevno, jer su ljudi skloni djelovati i interaktirati u skladu s r e c e p t i m a . O n i - o d n o s i . Prema S c h u t z o v o m stajalištu, oni-odnosi nasuprot m i - o d n o s i m a , m o g u biti znanstveno proučavani. Schutza kao znanstvenika zanimaju rutinski aspekti društvene stvarnosti na koju djeluju kulturne sile. O n i - o d n o s i , koji se nalaze u p o d r u č j u Schutzovog interesa, u mittveltu, pripadaju toj kategoriji. Oni-odnosi se odlikuju interakcijom s impersonalnim suvremenicima (na primjer, nepoznati poštanski službenik koji sortira našu poštu), a ne sa suradnicima (na primjer, o s o b n i prijatelj). U o n i - o d n o s i m a , misli i djelovanja ljudi o d r e đ e n i su a n o n i m n i m tipizacijama. U "čistom" o n i - o d n o s u , tipične sheme znanja koje se koriste za definiranje drugih aktera ne m o g u biti podvrgnute modifikaciji. Budući da ne i n t e r a k t i r a m o sa stvarnim o s o b a m a , nego s impersonalnim suvremenicima, informacije k o j e se
232
GLAVNE TEORIJE
razlikuju od naših tipizacija nisu nam dostupne. Drugim riječima, u o n i - o d n o s i m a se stvaraju n o v a iskustva. Kulturne tipizacije određuju djelovanje i ne m o g u se mijenjati mislima i djelovanjem aktera u o n i - o d n o s i m a . Prema t o m e , m i - o d n o s i m o g u biti p r e d m e t o m pregovaranja, ali oni-odnosi ne. Z n a n o s t tipizacija m o g u ć a je u o n i - o d n o s i m a . Iako Schutz podržava to mišljenje, svjestan je da takve tipizaci je imaju svoje historijske korijene u grupnim mislima i djelovanjima: "Prvo i originalno objektivno rješenje p r o b l e m a bilo je u velikoj mjeri još uvijek ovisno ο subjektivnoj relevantnosti svjesnosti o s o b e " (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 2 2 5 ) . N o , navedena rješenja k o n a č n o postaju tipiziranija i a n o n i m n a - u k r a t k o , sve više i više postaju dijelom kulturnog područja. SVIJEST U k o l i k o obrasci akcije i interakcije mi-odnosa nisu pristupačni z n a n s t v e n o m istraživanju, tada se daleko manje može znanstveno proučavati što se događa s individualnom sviješću. Schutz vjeruje da u svakodnevnom svijetu života, sve d o k se stvari odvijaju glatko i u skladu s receptima, akteri vrlo m a l o pažnje posvećuju t o m e što se dešava u glavama drugih. T a k o đ e r , vjerovao je da u z n a n o s t v e n o j sociologiji treba ignorirati individualnu svijest (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 9 0 ) . U biti, iako Schutz tvrdi da je proučavanje svijesti znanstveno n e m o g u ć e i p r e m d a se želio usredotočiti na proučavanje kulturnih tipizacija, ipak priznaje da u svom o s o b n o m radu "napušta striktno fenomenologijsku m e t o d u " koja se t r a d i c i o n a l n o usmjera vala na mentalne procese (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 9 7 ) . Ovdje nalazimo paradoksalnu situaciju u k o j o j najpoznatiji sociolog na području f e n o m e n o l o g i j e sam za sebe tvrdi da napušta predmet po k o j e m je najpoznatiji. Usprkos S c h u t z o v o m priklanjanju znanosti, on nudi i m n o g o filozofskih spoz naja ο svijesti. Z a p r a v o , Schutz smatra da je osnovica svih sociologijskih interesa u "procesima uspostavljanja značenja i razumijevanja koji se odvijaju u o s o b a m a , p r o c e s i m a interpretacije ponašanja drugih ljudi i u procesima s a m o i n t e r p r e t a c i j e " (1932./1967.:11). Filozofska osnovica Schutzove slike socijalnog svijeta, premda za njega n e p o d o b n a za znanstveno proučavanje, jest duboka svijest (duree) u k o j o j pronalazi procese utemeljivanja značenja, razumijevanja, interpretacije i samointerpretacije. F e n o m e n o l o g i j s k a sociologija mora se osnivati na "načinu na koje je značenje konstituirano u individualnom iskustvu usamljenog ega. Proučavajući n a v e d e n o , mi ć e m o pratiti značenje do t o č k e njegovog početka u unutarnjoj v r e m e n s k o j svijesti u trajanju ega koji živi svoje iskustvo" (Schutz, 1 9 3 2 . / 1 9 6 7 . : 1 3 ) . O v o je područje od središnjeg interesa za Schutzove filozofske p r e t h o d n i k e - H e n r i j a B e r g s o n a i E d m u n d a Husserla. O n i su se interesirali za filozofiranje ο t o m e što se događa u svijesti, a o s n o v n o pitanje za Schutza je k a k o takav interes p r e o k r e n u t i u znanstveni sociologijski p r o b l e m . Schutza je privukao i rad M a x a W e b e r a , osobito onaj dio u k o j e m se bavio društvenim djelovanjem, budući da je on odražavao, kako je mislio Schutz, i interes za svijest i za znanstvenu sociologiju. M e đ u t i m , interes za individualno djelovanje bio je manje značajan za W e b e r a , koji se više bavio u č i n k o m socijalnih struktura na djelovanje negoli proučavanjem osnova djelovanja u svijesti. P r e m a Prendergastu, Schutz nije pokazivao "nikakav vidljiv interes za W e b e r o vu teoriju birokracije, sociologiju religije, političku sociologiju ili o p ć u e k o n o m sku historiju" ( 1 9 8 6 . : 1 6 ) . Schutz je, prema t o m e , jedino bio zaokupljen malim i
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
233
perifernim dijelom W e b e r o v e sociologije. M e đ u t i m , čak i tada, W e b e r nije bio zadovoljavajući m o d e l za Schutza, ali ne zbog razloga koji s m o ranije s p o m e n u l i . Schutz je p r o b l e m W e b e r o v o g rada vidio u njegovoj neadekvatnoj k o n c e p c i j i svijesti. W e b e r nije uspio razlikovati tipove značenja k a o ni razdvojiti značenja o d motiva. Objašnjavajući o n o što W e b e r nije učinio, Schutz m n o g o govori ο svojoj o s o b n o j k o n c e p c i j i svijesti. Z N A Č E N J A I M O T I V I . Schutz razlikuje značenja od motiva. Z a njega, postoje dva podtipa i značenja i motiva. Iako uvijek ne uspijeva držati ih precizno o d v o j e n i m , za Schutza su značenja načini na koje akteri determiniraju važne aspekte socijalnog svijeta, d o k motivi obuhvaćaju razloge koji stimuliraju aktere da rade upravo o n o što rade. J e d a n tip značenja je subjektivno značenje k o n t e k s t a . T o j e d n o s t a v n o znači da kroz našu o s o b n u , neovisnu m e n t a l n u konstrukciju stvarnosti, definiramo neke određene k o m p o n e n t e stvarnosti k a o značajne. M e đutim, iako je taj proces važan za svakodnevni svijet života, Schutz ga ne smatra podložnim znanstvenom proučavanju jer je previše osjetljiv. Z a znanstvenu sociologiju značajan je drugi tip značenja - objektivno značenje k o n t e k s t a , o d n o s n o značenja koja u kulturi postoje kao cjelina i k o j a s drugima dijelimo s kolektivitetima aktera. U t o m smislu, cjeline značenja su zajednička, a ne svojstvena, pristupačna su sociolozima, kao i svim drugima. U t o m smislu objektivno p o s t o j e , sociolozi ih m o g u znanstveno proučavati, i predstavljaju jedan od osnovnih Schutzovih interesa. Schutz kritizira W e b e r a zato što jasno ne razgra ničava subjektivna i objektivna značenja i zbog toga što nije jasno utvrdio da s a m o objektivna značenja konteksta mogu biti p r e d m e t o m proučavanja znanstvene sociologije. Schutz također razlikuje i dva tipa motiva - "zbog" motive i "jer" m o t i v e . O b a tipa sadrže značajne razloge za poduzimanje individualnih akcija, međutim s a m o stoga što su motivi pristupačni sociologu. "Zbog motivi" su razlozi zbog koji akter poduzima o d r e đ e n e akcije da bi p o t a k n u o neka buduća događanja. O n i su vidljivi s a m o o n d a kada se akcija stvarno i dogodi. Predstavljaju dijelove d u b o k e svijesti, neprekidni tijek svijesti i kao takvi su nepristupačni znanstvenom s o c i o l o g u . Sociologija se za ove motive ne može interesirati jer se ne m o g u znanstveno proučavati. M e đ u t i m , sociologija može proučavati "jer motive", koji su r e t r o s p e k tivni pregledi svih činilaca što su potaknuli individue da se ponašaju na način na koji su to i učinile. Budući da su akcije već izvršene, njihovi motivi pristupačni su i socijalnom znanstveniku i s a m o m akteru. U biti, Schutz je bio m a l o sklon proučavanju "jer motiva" kao i "zbog motiva". O b a tipa motiva su previše subjek tivni, previše individualizirani za njegovu orijentaciju proučavanja zajedničkih sistema značenja. SOCIJALNA AKCIJA I P R O B L E M A T I Č N E SITUACIJE Djelovanje se osniva na unaprijed postavljenom planu. Sa stajališta socijalnog aktera djelovanje se čini smišljenim zbog plana. Bez plana, ponašanje može postati uglavnom nesvjestan čin. U k o l i k o plan ili p r o j e k t uključuje i n e k o g drugog aktera, tada to postaje socijalnim djelovanjem. Štoviše, sve djelovanje n u ž n o uključuje odabir između različitih p r o j e k a t a . Ukoliko ne postoje alternative između kojih bi se izvršio izbor, ponašanje neće slijediti nikakav projekt, o d n o s n o reducirat će se samo na nesvjesne radnje. Djelovanje, koje uključuje procjenjivanje i izbor m e đ u
234
GLAVNE TEORIJE
alternativnim p r o j e k t i m a , postaje nužno samo onda kada primjena r e c e p a t a tipič n o definiranih situacija više ne odgovara svrsi postizanja praktičnih ciljeva, o d n o sno o n d a kada situacije postaju p r o b l e m a t i č n e . Uvjeti p o d k o j i m a neka situacija postaje problematična su neki o d sljedećih: prvo, "jedno a k t u a l n o iskustvo se ne ' u k l a p a ' u tip s k o j i m u okviru p o s t o j e ć e zalihe znanja r a s p o l a ž e m o " ; drugo, "determiniranost tipa nije dovoljna za ovlada vanje situacijom"; t r e ć e , "subjekt se upoznaje s inkopatibilnošću ('kontradikcija m a ' ) između dvaju elemenata znanja koji su do tada samorazumljivo koegzistirali u okviru zalihe znanja" (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 2 0 2 ) . Osiguravajući rješenje p r o b l e m a , akter konstituira novi tip; tako je jedan e l e m e n t pridodat p o s t o j e ć o j zalihi znanja. "Drugim riječima, tip nastaje iz situacijski neadekvatnih rješenja p r o b l e m a t i č n e situacije novim iskustvenim određenjem, koje nije m o g l o biti rije šeno raspoloživom zalihom znanja" (Schutz i L u c k m a n n , 1 9 7 3 . : 2 3 1 ) . Kada situacije postanu p r o b l e m a t i č n e , tipično znanje i rutinski obrasci ponašanja nisu više dovoljni za ovladavanje situacijom. U t o m t r e n u t k u , akter m o r a svjesno izabrati bihevioralni o d g o v o r na p r o b l e m a t i č n u situaciju. Akcija nužno uključuje odabir između planova, projekata ili alternativnih oblika ponaša nja. U primjeni o d a b r a n o g projekta djelovanja, konstituiraju se n o v a iskustva;postojeća zaliha znanja dobiva dodatak. Kada su p r o b l e m a t i č n e situacije društvene, tada rješenje, izbor i primjena plana predstavljaju "socijalnu" akciju, o d n o s n o djelovanje koje je u s m j e r e n o p r e m a d r u g o m akteru. D i n a m i k a svijesti koja upravlja socijalno djelovanje (nastajanje "problema", započinjanje alternativnih tijekova ponašanja, k o n a č n i izbor i primje na projekta) su temelji na k o j i m a se osnivaju "mi-odnosi". U " m i - o d n o s u " subjek tivna se svijest jednog aktera orijentira prema svijesti drugog aktera. " M i - o d n o s i " , dakle, pretpostavljaju socijalnu akciju. Implikacija toga jest da su u svakom n e p o s r e d n o m , intenzivnom i vidljivom interaktiranju u k o j e m postoji r e c i p r o č n a "oni-orijentacija" (svaki akter je orijentiran p r e m a svijesti drugoga), percepcije socijal nog svijeta podložne modifikacijama, dolazi do formiranja novih tipova i proširuje se socijalna zaliha znanja. Prema Schutzovim formulacijama, djelovanje predstavlja manifestaciju volun tarizma na individualnoj razini. Akter je "slobodni agent" koji bira p r o j e k t e akcije, i a k o je izbor limitiran p o s t o j e ć o m o s o b n o m zalihom znanja. Z a l i h a znanja, cjelina tipova koji uvjetuju akterovu koncepciju i aktualno ponašanje u socijalnom svijetu osnovica su izbora akcije. Svjesni izbor ponašanja u o d g o v o r u na p r o b l e m a t i č n u situaciju je dinamika koja modificira ili proširuje postojeću zalihu znanja. INTERPRETIRANJE SCHUTZOVE TEORIJE Schutzovu je teoriju često znatno teže interpretirati negoli radove većine drugih glavnih t e o r e t i č a r a . Prvo, Schutz je vjerojatno najjedinstveniji apstraktni t e o r e t i č a r s k o j i m smo se do sada susreli. Drugi su bili m n o g o dublje uključeni u empirijski svijet. W e b e r je, na primjer, izgradio teoriju koja je u velikoj mjeri o s n o v a n a na historijskim proučavanjima. M a r x se kretao naprijed - natrag između teorijskih apstrakcija i užasa stvarnog svijeta kapitalizma. Pa čak se i Parsons, k a o krajnje apstraktan mislilac, stalno p o n o v n o vraćao o s n o v a m a stvarnog svijeta. D r u g o , Schutzova teorija je ugrađena u filozofsku tradiciju k o j a je sociologiji strana i koja se, samo uz velike p o t e š k o ć e , m o ž e prenijeti u sociologijske p o j m o v e . J a m e s H e a p i Phillip R o t h ( 1 9 7 3 . ) smatraju da je krajnje upitno da li Husserlova
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
235
f e n o m e n o l o g i j a , koja predstavlja jedan od glavnih korijena Schutzove t e o r i j e , m o ž e biti prenesena u sociologiju. Schutzov rad m o ž e m o p r o m a t r a t i k a o primjer pokušaja da se t o učini. Uspjeh Schutzovog n a p o r a može se ilustrirati s p o p u l a r n o šću teorija koje su se razvile na tragu njegove teorije - n a r o č i t o f e n o m e n o l o g i j s k o m s o c i o l o g i j o m i e t n o m e t o d o l o g i j o m . Pa ipak, ukorijenjenost njegove teorije u f e n o m e n o l o g i j s k o j filozofiji otežava nam pokušaj adekvatnog objašnjenja njegove sociologije. T r e ć e , i m o ž d a najvažnije, je diskontinuitet u S c h u t z o v o m razmišljanju. I a k o je p o n u d i o filozofske spoznaje u š i r o k o m rasponu aspekata, s a m o je neke o d njih s m a t r a o dostupnim znanstvenoj sociologiji. Stoga, kada razmišljamo ο n j e g o v o m radu, m o r a m o razlikovati o n o što je pristupačno znanstvenom s o c i o l o š k o m istra živanju o d o n o g a što nije. O v o nas razlikovanje vraća k raspravi s k o j o m smo započeli ovaj odjeljak. Prvo, neki k o m e n t a t o r i hvale Schutza zbog njegovog interesa za mikrosituacije, o d n o sno zbog proučavanja načina na koje akteri kreiraju socijalni svijet. Drugi ga pak zbog toga kritiziraju. N e k i opet smatraju Schutza važnim zato što je i m a o globalni, kulturni interes. Sva se ova stajališta, m a k a r do izvjesnog stupnja, m o g u braniti. Prva dva se osnivaju na Schutzovim filozofskim idejama; treći se usredotočuje na njegova razmišljanja ο znanstvenoj sociologiji. Sljedbenici prve pozicije aplaudiraju S c h u t zu zbog stvaranja filozofske sociologije svijesti. Drugi ga kritiziraju upravo zbog takve orijentacije i zbog neuspjeha da razmotri socijalne strukture. Pristalice trećeg stajališta smatraju da je Schutz osnivač znanstvene sociologije koja izučava kulturna ograničenja aktera. Sve se ove različite interpretacije m o g u opravdati, i m n o g o n a m govore ο bogatstvu ali i ο konfuznosti Schutzove t e o r i j e .
Primjeri fenomenologijske sociologije U nastavku ć e m o prikazati dva primjera f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije. Prvi p o t j e če od G e o r g a Psathasa i Frances C. W a k s l e r ( 1 9 7 3 . ) ο "licem-u-lice" interakciji, ilustrirajući mikrorazinu interesa većine f e n o m e n o l o š k i h analiza. I a k o takva o r i jentacija predstavlja n o r m u , o n a ipak nije neizbježna. Psathas cijeni interes f e n o m e n o l o š k i h sociologa za m i k r o f e n o m e n e , za "razumi jevanje uobičajenih aktivnosti svakidašnjeg svijeta", n o t a k o đ e r smatra takvu ori jentaciju n e i n t e n c i o n a l n o m , što dovodi do toga da se " f e n o m e n o l o š k u sociologiju m o ž e identificirati s proučavanjem interakcije i malih okupljanja ljudi, k a o i događaja koji nisu socijetalni u svom rasponu i dosegu" ( 1 9 7 3 a . : 1 2 ) . Psathas vrlo jasno izražava stajalište da se f e n o m e n o l o š k o m sociologijom m o g u proučavati najširi socijalni f e n o m e n i poput organizacija, grupa, kulture i društva u o p ć e . Sljedeći primjer je djelo Petera Bergera i T h o m a s a L u c k m a n n a ( 1 9 6 7 . ) i njihov pokušaj integriranja m i k r o f e n o m e n o l o š k i h spoznaja s tradicionalnijim s o c i o loškim interesom za šire strukture.
LICEM-U-LICE INTERAKCIJA Psathas i F . C. W a k s l e r ( 1 9 7 3 . ) započinju s pretpostavkom da licem-u-lice interak cija predstavlja osnovicu m n o g o kompleksnijih, širih socijalnih f e n o m e n a ; pa ipak, oni se opredjeljuju za individualnu razinu analize, p o s e b n o za analizu svijesti.
236
GLAVNE TEORIJE
Predočujući njihovu argumentaciju m o ć i ć e m o slijediti strukturu k o j u koriste. E l e m e n t e interakcije licem-u-lice dijele u tri osnovne grupe: odlike aktera, odlike o d n o s a m e d u akterima i odlike akcije. Orijentirat ć e m o se prvenstveno na e l e m e n te aktera i e l e m e n t e akcije. 1. O D L I K E A K T E R A a.
b.
c.
d.
e. f.
I E g o i Drugi su svijesni i jasno im je da posjeduju svijest. Z a f e n o m e n o lošku sociologiju je značajno da Psathas i W a k s l e r o v a počinju svoju analizu interakcija licem-u-lice analizom svijesti. Vjerni svojim intelektualnim k o rijenima, oni se ne usredotočuju na akciju, nego izravno na svijest. T a k o đer, svijest konceptualiziraju kao intencionalnu; o n a može biti nešto "što je stvarno ili idealno, postojeće ili imaginarno" (Psathas i W a k s l e r , 1973.:168). U o v o j fazi analize interakcije licem-u-lice p r o m a t r a č m o r a procijeniti da li su i Ego i Drugi svijesni i vide sebe svijesnima. Interakcija licem-u-lice ne događa se ako obadvije strane u interakciji nisu svijesne, ali i osviještene ο t o m e da su svijesne. I E g o i Drugi stvorili su osobu. Da bi došlo do interakcije, i j e d n a i druga strana m o r a imati osjećaj ο sebi; moraju se "doživljavati k a o jedinstvena bića, k o j a samosvjesno djeluju u svijetu". Posjedovanje ličnosti t a k o đ e r uključuje i to da akteri doživljavaju sebe kao "osobe s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću", i da su "u stanju reagirati i sami proizvesti reakcije". N a k o n c u , da bi sociolozi bili sigurni da obje strane posjeduju ličnost, m o r a j u "prosuditi da je svaka od njih, barem p o t e n c i j a l n o , učinkovita u svom svijetu" (Psathas i W a k s l e r , 1 9 7 3 . : 1 6 9 ) . I Ego i Drugi usvojili su i koriste se zalihom znanja i sistemom relevantnih značenja. D a bi došlo do interakcije koju će razumjeti o b a aktera, t i j e k o m socijalizacije morali su usvojiti cjeline znanja kao i sheme za interpretiranje znanja i informacija. M e đ u t i m , ako dvije strane raspolažu s p o t p u n o razli čitim, c j e l i n a m a znanja i sistemima relevantnih značenja koji se ne prekla paju, tada neće doći do interakcije. Interakcija pretpostavlja b a r e m n e k o zajedničko znanje i sistem relevantnih značenja. I E g o i Drugi m o g u komunicirati i koristiti se simboličkim sistemom značenja. D a bi mogle interaktirati, obadvije strane m o r a j u komunicirati jedna s drugom, koristeći se signalima i simbolima na način k a k o je to zamišljao M e a d . Signali su fizički pokreti koji imaju izravno značenje, d o k su simboli i fizički, ali i verbalni f e n o m e n i koji m o g u imati različita značenja. Akteri se simbolima ne moraju koristiti u svakoj k o m u n i k a c i j i , no njima m o r a j u p o t e n c i j a l n o raspolagati. Simbolički sistemi značenja služe dvjema vrlo važnim funkcijama. Prvo, oni o m o g u ć u j u postupnost interak cijskog procesa. D r u g o , omogućuju "unutarnju konverzaciju p o m o ć u k o j e o s o b a interpretira značenje svojih iskustava" (Psathas i W a k s l e r , 1973.:170). I Ego i Drugi su motivirani da djeluju. T o jednostavno znači da su obadvije strane spremne i zainteresirane za djelovanje. I Ego i Drugi doživljavaju svoja tijela kao područja iskustva. K a z a n o laičkim jezikom, t o znači da je "tjelesni govor" važan za interakciju. Da bi
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
237
saobraćali jedni s drugima, akteri moraju biti u stanju "čitati" značenja izraza lica, tjelesne napetosti i tjelesnog kretanja. Z a p r a v o , svi mi t i j e k o m interaktivnog procesa o b r a ć a m o veliku pažnju tim f e n o m e n i m a . 2. ODLIKE O D N O S A M E Đ U AKTERIMA a.
b.
c.
d. e.
I E g o i Drugi postoje. Fizička prisutnost aktera je nužan, n o ne i dovoljan uvjet da dode do interakcije. Svaka strana može biti u dosegu druge strane a da ipak ne dode do interakcije. M e đ u t i m , dovoljna blizina drugoj o s o b i koja o m o g u ć u j e pokazivanje osjećaja što m o g u dovesti do interakcije, predstavlja preduvjet interakcije licem-u-lice. Ego i Drugi, oba su svjesni tjelesne prisutnosti drugoga. D a bi došlo do interakcije, elementarna fizička prisutnost mora biti n a d o p u n j e n a o b o s t r a n o m spoznajom ο t o m e da su potencijalni akteri m e đ u s o b n o u blizini. E g o i Drugi konstituiraju jedan drugoga kao akteri s o d l i k a m a aktera. Drugi preduvjet interakcije je da Ego i Drugi pripisuju jedan d r u g o m e sve karakteristike koje smo ranije razmotrili; drugim riječima, svaki akter m o r a misliti ο drugome kao ο akteru. Sljedeći Schutzove p o j m o v e , m o g l o bi se reći da m i - o d n o s postoji onda kada je svaka strana svijesna druge strane. Ovakva svijest dio je dva sljedeća aspekta ovog p r o c e s a koji izlažu Psathas i W a k s l e r . I E g o i Drugi m e đ u s o b n o su svijesni prisutnosti jedan drugoga. I Ego i Drugi su svijesni da jedan drugoga konstituiraju k a o aktera. Svaka strana u interakciji m o r a biti osviještena ne samo ο tjelesnoj prisutnosti drugoga, nego i ο svijesti drugoga, kao prisutnog i prihvaćenog aktera. Rezultat takve zajedničke osviještenosti dovodi do toga da su obadvije strane u mogućnosti primiti i interpretirati informacije ο subjektivnim iskustvima drugoga o n a k o kako se one odvijaju (Psathas i W a k s l e r , 1973.:170.172).
3. ODL IKE AKCIJE I Ego i Drugi usmjeravaju akciju planiranu da se odnosi na druge. Č a k i u o v o j fazi procesa, prava se akcija još nije dogodila. J o š uvijek se nalazimo u fazi psihologijskih formulacija plana djelovanja. Schutzovim t e r m i n i m a p o n o v n o r e č e n o , Egov "zbog motiv" uvjetuje o d r e đ e n i tip svijesnog isku stva za D r u g o g a . b. I Ego i Drugi razvijaju neki čin na osnovi svoga plana akcije. N a osnovi m e n t a l n o razvijenog plana, svaka strana razvija plan akcije. c - 1 . E g o djeluje. N a ovoj točki p o m i č e m o se s psiholoških pretpostavki ο akciji p r e m a stvarnom poprištu djelovanja. J e d n a strana u interakciji djeluje, n o do interakcije još uvijek nije došlo. Iduće faze moraju se tek d o g o d i t i : a.
d - 1 . Drugi je svjestan djelovanja Ega koje proistječe iz njegovog plana akcije. P o n o v n o se vraćamo na svijest, jer da bi došlo do interakcije, Drugi m o r a interpretirati djelovanje Ega kao smišljeno i kao o n o koje proistječe iz planova akcije Ega. c - 2 . Drugi djeluje. d - 2 . E g o je svijestan djelovanja D r u g o g kao nečega što proistječe iz njegovog ili njenog projekta akcije. Stoga, da bi došlo do interakcija, m o r a m o imati ne
238
GLAVNE TEORIJE s a m o zajedničku akciju, n e g o i obostranu osviještenost ο svijesnosti svake strane u k o n t a k t u .
S ovakvim p o v r a t k o m na analizu svijesti, Psathas^i W a k s l e r završavaju svoju analizu na istoj razini na k o j o j su je zapravo i započeli. N a r a v n o , u stvarnom svijetu, jedna cjelina akcija i reakcija vrlo rijetko završava k a o interakcionistička epizoda; proces će se, najvjerojatnije, nastaviti dalje. Iz ove analize moguće je izvući nekoliko generalizacija i primijeniti ih na f e n o m e n o l o š k u sociologiju. Prvo, prikaz postupka ilustrira zaokupljenost f e n o m e n o l o g a s individualnom razinom analize. D r u g o , na t o m nivou, f e n o m e n o l o š k i usmjerenu sociologiju više zanima svijest negoli akcija ili interakcija; njih više interesiraju psihološke pretpostavke akcije, a manje sama akcija. I a k o Psathas i W a k s l e r najavljuju da će se baviti interakcijom, većinu svoje analize posvećuju svijesti. T r e ć e , Psathas i W a k s l e r ne koriste se nikakvim p o d a c i m a u k o n v e n c i o n a l n o m smislu p o j m a ; njihova analiza stoga nije empirijska. T o reflektira činjenicu da je f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija vrhunski deskriptivna, teorijska i filozofska disci plina.
SOCIJALNA KONSTRUKCIJA ZBILJE Z a o k u p l j e n o s t individualnim mislima i djelovanjem bila je bez sumnje jedan o d razloga nastajanja knjige B e r g e r a i L u c k m a n n a The Social Construction of Reality 1 9 6 7 . , (Socijalna konstrukcija zbilje, prijevod 1 9 9 2 . ) u k o j o j su autori pokušali proširiti interes f e n o m e n o l o š k e sociologije i na socijalne strukture i institucije. Štoviše, autori teže integrirati individualne i socijetalne razine. Ovdje ć e m o se baviti ne s a m o o n i m što su autori učinili, nego i time k o l i k o su o d a m b i c i o z n o postavljenih ciljeva ostvarili. Knjiga B e r g e r a i L u c k m a n n a jedna je od najčitanijih i najutjecajnijih knjiga u s u v r e m e n o j sociologiji. J e d n a od njenih osnovnih kvaliteta je u t o m e što su autori preveli p o n e k a d nejasnu filozofiju Alfreda Schutza u p o j m o v e glavnog tijeka sociološke teorije. Berger i L u c k m a n n žele otići dalje od Schutzovog djela i potkrijepiti ga s M e a d o v o m socijalnom psihologijom, a djela o b o j i c e autora nadopuniti s d j e l o m M a r x a i D u r k h e i m a ο društvu i kulturi. Namjeravali su t a k o đ e r integrirati W e b e r o v o djelo ο socijalnom djelovanju s D u r k h e i m o v i m razmišljanjima ο socijalnim č i n j e n i c a m a kao izvanjskim realiteti m a . Povezujući m e đ u s o b n o spomenute mislioce, B e r g e r i L u c k m a n n vrlo j a s n o ističu da na integrirani način žele razmotriti "dvostruki karakter društva u p o j m o vima objektivnog fakticiteta i subjektivnog značenja" ( 1 9 6 7 . : 1 8 ) . J o š je eksplicitnija izjava k o j a , k a k o se čini, ocrtava suštinu jednog pristupa socijalnoj stvarnosti koji pokušava integrirati interes i za šire i za uže socijalne f e n o m e n e : "Društvo je ljudski proizvod. Društvo je objektivna stvarnost. Čovjek je socijalni proizvod" ( s t r . 6 1 ) . D r u g i m riječima, ljudi su proizvodi o n o g istog društva koje sami stvaraju. Podnaslov knjige - Rasprava ο sociolog iji znanja - predstavlja ključ analize. N j i h o v pogled na sociologiju znanja je n e o b i č a n . Sociologija znanja se, p r e m a a u t o r i m a , zanima za socijalnu konstrukciju stvarnosti. Artikulirajući ovo stajalište, autori žele sociologiju znanja preusmjeriti od proučavanja intelektualne povijesti, p r e m a svakodnevnoj konstrukciji stvarnosti na k o j o j se svi svakodnevno angažira m o . N o , usprkos namjeri da raspravljaju i ο globalnim i ο užim f e n o m e n i m a , kao i najavi da će razmatrati radove M a r x a i D u r k h e i m a , ipak vrlo m a l o govore ο
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
239
objektivnosti, n a r o č i t o ο širim socijalnim strukturama, iako najdulje poglavlje u knjizi nosi naslov "Društvo kao objektivna stvarnost". S V A K O D N E V N I Ž I V O T . Berger i L u c k m a n n počinju svoju analizu na individu alnoj razini svakodnevnog života, u svijetu zdravorazumskog znanja. O v d j e se autori g o t o v o isključivo oslanjaju na rad Alfreda Schutza. B e r g e r i L u c k m a n n p o s e b n o se interesiraju za f e n o m e n o l o š k u tendenciju ljudi da subjektivne procese doživljavaju kao objektivnu stvarnost. P r e m a n j i h o v o m stajalištu, ljudi prihvaćaju svakodnevni život kao uređenu stvarnost; o d n o s n o , socijalna stvarnost se akteru čini neovisnom od toga kako je on p o i m a . O n a se pojavljuje već objektivirana i čini se kao da je n a m e t n u t a akteru. Najznačajnije sredstvo u tendenciji k objektivaciji je jezik koji " n e p r e k i n u t o osigurava [ljudima] nužne objektivacije uspostavljajući red u okviru kojeg n a v e d e n o ima smisla i gdje svakodnevni život ima značenje za [ljude]" (Berger i L u c k m a n n , 1 9 6 7 . : 2 3 ) . Stvarnost svakodnevnog života u z i m a m o k a o datu; iako se ο njoj m o ž e m o pitati, zatomljujemo razvoj takvih misli da b i s m o u njoj u g o d n o živjeli. Snaga rasprave Bergera i L u c k m a n n a leži u njihovom pogledu na društveni svijet k a o na kulturni proizvod svjesnih procesa. Rasprava B e r g e r a i L u c k m a n n a ο interakciji licemulice t a k o đ e r je zanimljiva, iako malo dodaje S c h u t z o v o m radu, a nedostaju joj i detalji koje su razvili, na primjer, Psathas i F . C. W a k s l e r ( 1 9 7 3 . ) . Z a razliku od Schutza, značajna je za mikroanalizu Bergera i L u c k m a n n a , njihova želja da u svoju sociologiju uključe i individualnu razinu. U opisivanju interakcije licem-u-lice k o j u , slijedeći Schutza, t a k o đ e r nazivaju mi-odnosima, Berger i L u c k m a n n naglašavaju da o n i uključuju n e p o s r e d n u m e đ u s o b n u razmjenu značenja. U m i - o d n o s i m a postoji m n o g o m a n j e tipizacija negoli u o n i - o d n o s i m a (koji uključuju a n o n i m n e druge). D r u g i m riječi ma, umjesto da se ljudi m e đ u s o b n o povezuju na osnovi k u l t u r n o definiranih recepata, u m i - o d n o s i m a oni se m e đ u s o b n o odnose na personaliziranije n a č i n e . Budući da su mi-odnosi manje određeni tipizacijama, ostaje više širine za pregovaranje među akterima. M e đ u t i m , kako se udaljavamo o d n e p o s r e d n i h licem-u-lice o d n o s a prema o d n o s i m a s ljudima s kojima smo u manje i n t i m n o m k o n t a k t u ili s m o stranci, sve je veća mogućnost tipizacija, a manja ličnih k o n t a k a ta. D r u g i m riječima, naši odnosi s drugima, t i j e k o m o n i - o d n o s a sve progresivnije postaju impersonalniji i stereotipniji. Z n a č e n j e tipizacija za B e r g e r a i L u c k m a n n a ilustrirano je njihovom definicijom socijalne strukture koja u o p ć e nije u skladu s objektivnim p o g l e d o m na takve strukture. Socijalne strukture definiraju k a o "uku pan zbroj onih tipizacija i povratnih obrazaca interakcije koji su uz njihovu p o m o ć uspostavljeni" (str. 3 3 ) . J e z i k je, k a o i m n o g i m drugim f e n o m e n o l o z i m a , vrlo značajan i Bergeru i L u c k m a n n u , n a r o č i t o kada ga stavljaju u o d n o s s p r o c e s o m tipizacije. B e r g e r i L u c k m a n n smatraju jezik specifičnom f o r m o m procesa "označivanja", p o d t i p o m objektivacije koji se razlikuje od eksplicitne potrebe predstavljanja objašnjenja za najšira subjektivna značenja. J e z i k predstavlja sistem glasovnih simbola, najvažniji sistem simbola u društvu. N j e g o v o značenje je u t o m e što m o ž e biti odvojen o d "ovdje i sada", od licem-u-lice interakcije i što m o ž e prenositi značenja koja nisu neposredni sadržaji subjektivnosti. J e z i k t a k o đ e r omogućava raspravu ο stvarima koje nikada nismo o s o b n o doži vjeli i možda ih nikada n e ć e m o ni doživjeti. O n nam t a k o đ e r p o m a ž e da akumuli r a m o značenja i znanja koja m o g u biti prenesena budućim g e n e r a c i j a m a . N a ove i
240
GLAVNE TEORIJE
slične načine, jezik je, u B e r g e r o v o m i L u c k m a n n o v o m sistemu, najvažnija socijal na struktura: "Jezik susrećem kao stvarnost izvan m e n e , k o j a na m e n e djeluje prisilno" (str. 3 8 ) . Berger i L u c k m a n n ovdje podsvjesno preuzimaju D u r k h e i m o v o stajalište ο jeziku kao ο vanjskoj i prinudnoj socijalnoj činjenici. M e đ u t i m , ovo predstavlja izuzetak od njihove opće tendencije da vrlo malo pažnje obraćaju socijalnim strukturama i objektivnim dijelovima društva.
OBJEKTIVNE KOMPONENTE DRUŠTVA. Usprkos naglašavanju važnosti jezi ka, B e r g e r i L u c k m a n n su najslabiji kada analiziraju objektivne k o m p o n e n t e društva. N a primjer, oni definiraju socijalnu strukturu samo k a o povratne obrasce djelovanja. U poglavlju naslovljenom "Društvo kao objektivna stvarnost", prven stveno se zanimaju za proces kojim je svijet, onakav kakav jest, proizveden, te k a k o je stvoren osjećaj ο njegovoj objektivnosti. O n i t a k o đ e r pažljivo podsjećaju čitatelje da taj osjećaj, ma kakvu god objektivnu stvarnost m o ž e m o "stvarno" naći "tamo vani", predstavlja ljudski proizvod. INSTITUCIONALIZACIJA.
Ispod procesa kojim se stvara osjećaj ο socijalnoj stvarnosti leži činjenica da ljudi m o r a j u eksternalizirati; ljudi j e d n o s t a v n o moraju proizvoditi sve o n o što osigurava preživljavanje i interakciju jednih s drugima. U procesu eksternalizacije, ljudi razvijaju uobičajene obrasce djelovanja i interaktiranja iz pređašnjih situacija. Ž i v o t bi bez običaja bio n e m o g u ć . B i l o bi vrlo teško odlučiti ο j a s n o m smjeru akcije u svakoj novoj situaciji. U o b i č a j e n e akcije predstavljaju pozornicu za razvoj institucionalizacije. O n a se dešava o n d a kada ljudi razvijaju tipizacije ο o n o m e što će najvjerojatnije drugi učiniti u datoj situaciji. B e r g e r i L u c k m a n n definiraju instituciju k a o vrstu reci p r o č n o g p r o c e s a tipizacije. Ovakav mikroskopski k o n c e p t institucije dosta je različit od većine sociologijskih k o n c e p a t a institucija. Iako za B e r g e r a i L u c k m a n na institucije nisu globalni f e n o m e n i , one su ipak neovisne, izvanjske i prinudne. O n i drže da institucije "kontroliraju ljudsko ponašanje propisujući unaprijed defi nirane obrasce ponašanja" (Berger i L u c k m a n n , 1 9 6 7 . : 5 5 ) . T i j e k povijesti o m o g u ć a v a tim institucijama postizanje objektivnosti. M e đ u t i m , kada raspravljaju ο takvim institucijama, B e r g e r i L u c k m a n n t a k o đ e r ο njima raspravljaju k a o ο subjektivnim e l e m e n t i m a : "To znači da se institucije što su se sada kristalizirale ... doživljavaju kao nešto što postoji preko i iznad pojedinaca koji ih u tom trenutku 'slučajno' utjelovljuju. Drugim riječima, institucije se sada doživljavaju tako da posjeduju vlastitu stvarnost koja se pojedincu suprotstavlja kao vanjska, prisilna činjenica" (Berger i Luckmann, 1 9 6 7 . : 5 8 ; kurziv naš;. Naglašavajući doživljavanje institucija, a ne njihovu izvanjsku stvarnost, Berger i L u c k m a n n iskazuju svoju naklonost prema subjektivnom vrlo j a s n o , pa čak i o n d a kada se bave s izvanjskim stvarnostima. D j e c a doživljavaju insititucionalni svijet kao objektivnu stvarnost; o n a je, da kle, bila prije njih i bit će tu i poslije njih. Kada pojedinci odrastu, svoje biografije shvaćaju k a o epizode u objektivnoj povijesti društva. Različite institucije u okviru društva tendiraju da se "drže skupa", n o , prema stajalištu B e r g e r a i L u c k m a n n a , to ne proistječe iz njihovih objektivnih karakteri stika, n e g o iz tendencije ljudi da ih doživljavaju na taj način. D r u g i m riječima.
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
241
b i t n o je znanje k o j e ljudi ο društvu akumuliraju. Stoga se sociologija m o r a u s r e d o točiti na to k a k o ljudi rekonstruiraju svoje znanje ο socijalnoj stvarnosti ne s a m o u okviru historijske proizvodnje svijeta, nego i u k o n t i n u i r a n o j kreaciji tog svijeta na svakodnevnoj razini. U L O G E . B e r g e r o v o i L u c k m a n n o v o određenje uloga tipično je za njihovo poi manje objektivne socijalne stvarnosti. Z a njih, uloge su tipizacije o n o g a što se o d aktera m o ž e očekivati u datim socijalnim situacijama. Uloge ne treba miješati s objektivnim položajima, što je vidljivo u radu mnogih autora. Uloga je, za B e r g e r a i L u c k m a n n a , vrlo važna jer predstavlja posrednika ili vezu između širih i užih svjetova. U njihovim rukama o n a , međutim, služi samo k a o posrednik između kulture i svijesti. "Analiza uloga je za sociologiju znanja p o s e b n o važna jer otkriva posredovanje između makroskopskih univerzuma značenja objektiviranih u druš tvu, i načina na koje ti univerzumi bivaju pojedincima subjektivno stvarni" (str. 7 9 ; kurziv n a š ) . P O S T V A R E N J E . Postvarenje je p o s e b n o značajno sredstvo za integriranu raspra vu ο s o c i j a l n o m svijetu, međutim, Berger i L u c k m a n n ograničavaju njegovu k o r i snost o b z i r o m na način na koji ga koriste. O n i definiraju postvarenje isključivo kao subjektivni f e n o m e n : (postvarenje je) "prihvaćanje ljudskih pojava k a o stvari, dakle u o d r e d n i c a m a neljudskog ili možda nadljudskoga" (str. 8 9 . ) . Postvarenje je tendencija shvaćanja ljudskih proizvoda kao da su oni nešto drugo - "prirodne činjenice, rezultati kozmičkih zakona ili manifestacije božanske volje" (str. 8 9 . ) . D r u g i m riječima, ljudi jednostavno gube iz vida postojanje dijalektičkog o d n o sa koji postoji imeđu njih samih i njihovih proizvoda. Ljudi m o g u objektivirati socijalne f e n o m e n e , a da ih ne postvare; dakle, mogu proizvesti p r e d m e t e i vidjeti svijet u objektivnim p o j m o v i m a , a da pri t o m e ne zaborave da su ih sami proizveli. U svakom slučaju, Berger i L u c k m a n n apsolutno ne posvećuju nikakvu pažnju drugim aspektima postvarenja - o d n o s n o stupnju u k o j e m društvo, k a o rezultat subjektivnih procesa koji opisuju objektivno, zadobiva vlastiti život. L E G I T I M A C I J E . Slijedeći tendenciju ignoriranja objektivnih struktura, B e r g e r i L u c k m a n n vrlo široko raspravljaju ο legitimiranjima ili ο objašnjenjima i opravda njima institucionalnog sistema. O v d j e se p o n o v n o , umjesto da raspravljaju ο samim strukturama, Berger i L u c k m a n n usredotočuju na znanje koje se koristi da podrži postojanje struktura: "Legitimacija Objašnjava' institucionalni p o r e d a k time što njegovim objektiviranim značenjima pripisuje kognitivnu valjanost. Legi timacija opravdava institucionalni poredak time što njegovim praktičnim i m p e r a tivima daje n o r m a t i v n o dostojanstvo" (str. 8 3 . ) . Akcent nije na strukturama k o j e se legitimiraju, n e g o na sredstvima kojima se legitimiraju. K R I T I K A . Poglavlje iz ove knjige ο društvu kao objektivnoj zbilji raspravlja zapravo ο subjektivnim f e n o m e n i m a . U sljedećem poglavlju - ο društvu k a o subjektivnoj zbilji Berger i L u c k m a n n raspravljaju ο procesu socijalizacije, ο procesu p o m o ć u kojeg kulturni f e n o m e n i komuniciraju i internaliziraju se u svijesti. O v o poglavlje vrlo m a l o dodaje e l e m e n t a r n o m znanju ο socijalizaciji. Berger i L u c k m a n n pružaju s k o r o p o t p u n o čisto subjektivno o d r e đ e n j e socijal nog svijeta. M e đ u t i m , budući da su jasno istaknuli intenciju da u o v o j knjizi prezentiraju sociologiju znanja, ovo možda nije u potpunosti poštena kritika.
242
GLAVNE TEORIJE
Štoviše, približavajući se kraju knjige, oni priznaju potrebu za s t r u k t u r a l n o m s o c i o l o g i j o m koja bi nadopunila njihovu subjektivnu orijentaciju (str. 1 8 6 ) . Pa ipak, podložni su kritici zbog obećanja da će učiniti nešto više o d subjektivne sociologije, uključujući integriranje Freuda, M e a d a i W e b e r a ο s o c i j a l n o m djelo vanju i M a r x a i D u r k h e i m a ο socijalnim strukturama a to nisu uradili. Štoviše, m n o g o je važnije o n o što su obećali u svojoj stožernoj izjavi: "Društvo je ljudski proizvod. Društvo je objektivna stvarnost. Č o v j e k je društve ni proizvod" (str. 6 1 ) . O n i , međutim, u o p ć e nisu uspjeli stvoriti sliku ο društvu k a o ο o b j e k t i v n o j stvarnosti; ukupna njihova dijalektika gubi stoga vrlo m n o g o od svoga značenja. U M a r x o v i m bi rukama slična rasprava bila m n o g o j a č a zbog njegovog snažnog osjećaja za bitne strukture društvenog svijeta k a o i za t e š k o ć e k o j e stoje pred pokušajima prevladavanja spomenutih struktura. B e r g e r i Luck m a n n bili su u pravu kada su istaknuli da im je p o t r e b n a M a r x o v a sociologija, n o na žalost to nisu sprovodili. Usprkos oštroj kritici Bergera i L u c k m a n n a u o v o m odjeljku, m o r a ih se pohvaliti zbog n a p o r a da prošire f e n o m e n o l o g i j u onkraj njenih tradicionalnih orijentacija proučavanja svijesti. Neuspjeh da to na zadovoljavajući način učine i sa socijalnim strukturama, unatoč priznatoj želji da u t o m e uspiju, ne znači da f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija u svoj pristup ne m o ž e integrirati interes i za socijal nu strukturu, n o takav bi poduhvat bio težak. F e n o m e n o l o g i j s k a će sociologija m o ž d a biti u stanju razmatrati i šire društvene strukture, n o t o tek treba pokazati. N j e n a snaga i dalje leži u razumijevanju svijesti i njenih o d n o s a s a k c i j o m i i n t e r a k c i j o m , kao i u proučavanju kulture i njenih ograničavajućih u č i n a k a na aktere.
ETNOMETODOLOGIJA \
U skladu sa svojim grčkim porijeklom, pojam etnometodologija doslovno označava m e t o d e koje ljudi koriste u dnevnim situacijama. O s n o v n i interes e t n o m e t o d o l o g i j e "je demonstrirati k a k o je društvo tekuće p r a k t i č n o ostvarenje r a c i o nalnih p o j e d i n a c a " (Weigert, 1 9 8 1 . : 3 8 ) . E t n o m e t o d o l o g i j u je "izmislio" H a r o l d G a r f i n k e l u 1 9 4 0 - i m godinama. O t a d a se izuzetno proširila i razvrstala u m n o g o b r o j n e pravce. D o n Z i m m e r m a n stoga zaključuje da ne postoji s a m o j e d n a , nego n e k o l i k o e t n o m e t o d o l o g i j a . E t n o m e t o d o l o g i j a danas, prema Z i m m e r m a n u , " o b u hvaća velik broj više ili manje odvojenih, često puta nesukladnih pravaca istraživanja" ( 1 9 7 8 . : 6 ) . Z a p o č e t ć e m o s o v o m raznolikošću i opisati veći b r o j raznih studija ostvarenih s e t n o m e t o d o l o š k o g stajališta. O s n o v i c a e t n o m e t o d o l o gije leži u tim specifičnim proučavanjima, a ne u o p ć i m teorijskim ili p r o g r a m a t skim postavkama (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) . Z a e t n o m e t o d o l o g e "istraživanje i teoretiziranje m o r a biti izvedeno t a k o da je teoretiziranje povezano uz materijal dobiven istraživanjem" ( S h a r r o c k i A n d e r s o n , 1 9 8 6 : 4 0 ) . Pa ipak, e t n o m e t o d o l o g i j a je i zajednička cjelina ideja ο k o j i m a ć e m o raspraviti poslije demonstriranja nekih specifičnih analiza. D a bismo čitatelju dali o p ć u orijentaciju ο s p o m e n u t i m proučavanjima, ponovit ć e m o definiciju e t n o m e t o d o l o g i j e koju smo naveli u 2 . poglavlju: o n a predstavlja proučavanje "cjeline u o b i č a j e n o g znanja i dosega procedura i razmatranja p o m o ć u kojih o b i č n i član društva stvara smisao, nalazi svoju orijentaciju i djeluju u okviru o k o l n o s t i u k o j i m a se i sam nalazi" (Heritage, 1 9 8 4 . : 4 ) .
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
243
Glavna podgrana e t n o m e t o d o l o g i j e je konverzacijska analiza ili "opis i o b j a š njenje k o m p e t e n c i j a koje govornici upotrebljavaju i na nju se oslanjaju participira jući u smišljeno socijalno organiziranoj interakciji", o d n o s n o , "procedure uz p o m o ć kojih učesnici u konverzaciji izgrađuju svoje vlastito ponašanje, razumiju ga, shvaćajući i ponašanje drugih" (Heritage i Atkinson, 1 9 8 4 . : 1 ) . Konverzacijska analiza utvrđuje red i pravilnosti nastale i p r o n a đ e n e u konverzaciji ljudi. E t n o m e t o d o l o z i se u o p ć e n i t o m smislu bave ponašanjem, a konverzacijski se analitičari usredotočuju na specifična ponašanja - konverzaciju. M e t o d o l o š k i , konverzacijski se analitičari usmjeravaju na situacije k o j e su se p r i r o d n o dogodile, često koristeći audio i video vrpce. Ovakva m e t o d a o m o g u ć a va da informacije teku iz stvarnog svijeta, a ne da ih istraživač n a m e ć e s t v a r n o m svijetu. Istraživač može ispitivati i p o n o v n o ispitivati stvarne konverzacije, a ne svoje bilješke ο njima. O v a tehnika također o m o g u ć a v a istraživaču da organizira krajnje detaljne analize razgovora. Konverzacijska analiza osniva se na pretpostavci da^ je konverzacija k a m e n temeljac svih drugih oblika ponašanja o s o b a . Konverzacija je najprodorniji oblik interakcije, a "sastoji se od najispunjenije matrice društveno organiziranih k o m u nikacijskih praksa i procedura" (Heritage i Atkinson, 1 9 8 4 . : 1 3 ) . Opisujući k o n verzacijsku analizu, no možda ipak više govoreći ο e t n o m e t o d o l o g i j i o p ć e n i t o , H a r v e y Sacks kaže: " M o g u ć e je da će precizno proučavanje malih f e n o m e n a dovesti do većeg razumijevanja načina na koje ljudi postupaju" ( 1 9 8 4 . : 2 4 ) .
Primjeri iz etnometodologije H O D A N J E ("Izvođenje" hodanja) R i j e t k o je itko od nas ikada razmišljao ο zdravorazumskom znanju i p r o c e d u r a m a uključenim u h o d a n j e , najmanje pak ο t o m e da bi t o m o g l o biti p r e d m e t o m sociološke analize, a to je upravo o n o što su A. Lincoln Ryave i J a m e s N . S c h e n k e i n ( 1 9 7 4 . ) učinili. O n i se ne zanimaju j e d n o s t a v n o za h o d a n j e , n e g o i za "izvođenje" h o d a n j a . I a k o svi posjedujemo rutinu, o d n o s n o sustavnu praksu h o d a n j a , m o r a m o tu rutinu koristiti da "izvodimo" hodanje. Štoviše, m o r a m o t o raditi u skladu s kretanjem drugih ljudi, koji hodaju s nama, prema n a m a ili pokraj nas; drugim riječima, hodanje je usklađeno postignuće članova zajednice. Ryave i S c h e n k e i n proučavaju hodanje ne samo da bi razumjeli taj specifičan čin, n e g o da bi shvatili ukupan raspon takvih f e n o m e n a : "Raspravljajući ο uobičajenim f e n o m e n i m a , kakvi su, na primjer, p r o b l e m a t i č n a postignuća članova društva, n a d a m o se izgra diti veće razumijevanje socijalnih f e n o m e n a p o m o ć u takvih tekućih situiranih postignuća" ( 1 9 7 4 . : 2 6 5 ) . O s n o v i c u njihovog istraživanja predstavljala je serija video traka ljudi koji hodaju. N j i h o v najvažniji interes usmjerio se na proučavanje načina na koji ljudi "navigaju" i izbjegavaju sudare. D a bi se hodanje uspješno odvijalo, ljudi ne m o r a j u s a m o prepoznati što drugi rade, nego i sami proizvesti adekvatnu strategiju h o d a n j a . O v o je iznenađujući primjer k a k o , koristeći e t n o m e t o d o l o g i j u , sociolozi m o g u na osnovi sasvim jednostavnih situacija demonstrirati njihov p r o b l e m a t i č n i karakter. U z m i m o , na primjer, slučaj uspješnog zajedničkog hodanja. D a bi se uspješno zajedno h o d a l o , šetači m o r a j u poštovati zajednički obrazac. N a primjer, m o r a j u
244
GLAVNE TEORIJE
biti odgovarajuće blizu jedan d r u g o m e . A k o jedan učesnik žuri ili zaostaje, on se m o r a angažirati u " p o p r a v n o m radu" da bi se zajedničko hodanje p o n o v n o uspo stavilo. Šetač m o ž e požuriti ili usporiti ili pak objasniti (odmah ili kasnije) zašto su on ili o n a izvan ritma zajedničkog hodanja. U k o l i k o učesnik odbije angažiranje u " p o p r a v n o m radu" i nastavlja izvan linije zajedničkog kretanja, to m o ž e postati značajna opasnost za stvarnost zajedničkog h o d a n j a . Čin zajedničkog kretanja t a k o đ e r omogućavaju izvođenja cjeline različitih rad nji: "Na primjer, razgovor, m o g u ć n o s t razgovora, dodirivanje, smijanje, nuđenje cigareta ili slatkiša, odvajanje itd. - sve je to m o g u ć e i o č e k i v a n o s a m o zbog jednostavne činjenice zajedničkog hodanja" ( 2 7 2 ) . Ryave i Schenkein također vide i pojedinačno kretanje kao socijalno postignuće. Primjerice, na koji će način usamljeni šetač izbjeći dojam zajedničkog hodanja kada on ili ona prolazi na ulici pokraj drugog usamljenog šetača? Videotrake Ryavea i Schenkeina otkrivaju da osoba koja se kreće upravlja smjerom, ritmom i orijentacijom kretanja, kao i kretanjem tijela tako da je trenutak zajedničkog kretanja samo prola zan. Slično t o m e , potrebno je dosta rada da se izbjegne kršenje pravila za vrijeme zajedničkog hodanja. N a primjer, vrlo se lako može pomisliti da netko nepoznat "slijedi" nekoga na ulici. Način na koji netko prilazi drugome može se učiniti opasnim. D a bi se izbjegli takvi poremećaji ili pojave kršenja obrazaca, šetači moraju biti ne samo svjesni da su takve situacije i ideje moguće, nego da i sami moraju biti spremni poduzeti akcije koja će spriječiti pojave takvih događaja.
TELEFONSKI RAZGOVORI: IDENTIFIKACIJA I PREPOZNAVANJE U o v o m primjeru, kao i u ostala četiri koji slijede, obratit ć e m o pažnju na konverzacijsku analizu. Cilj ovakvih analiza je proučiti pretpostavljene načine organiziranja razgovora. Konverzacijska analiza proučava o d n o s e između izgovo renih fraza, a ne odnose između govornika i slušača ( S h a r r o c k i Anderson. 1986.-.68). E m a n u e l A. S c h e g l o f f ( 1 9 7 9 . ) svoje istraživanje otpočinjanja telefonskih razgo v o r a smatra dijelom širih n a p o r a za boljim razumjevanjem organiziranog karakte ra socijalnih interakcija: "Rad na kojem smo moje kolege i ja angažirani odnosi se na organiziranje socijalne interakcije. Ovdje proučavamo materijale s kojima radimo - audio i video trake prirod no izvedenih interakcija koje transkribiramo, razvijajući interes za otkrivanje i opisiva nje uređenih fenomena od kojih se razgovor i interakcija sastoje, kao i interes za utvrđivanje sistematskih organizacija pomoću kojih su navedeni fenomeni proizvedeni" (Schegloff, 1 9 7 9 . : 2 4 ; kurziv naš). Interes Schegloffa i njegovih suradnika proširio se i na druge organizirane f e n o m e n e u interakciji kakvi su, na primjer, događaj p r e o k r e t a u r a z g o v o r i m a kao i načini na koje sugovornici pokušavaju popraviti prekide u n o r m a l n o j konverzacijskoj p r o c e d u r i . O s i m toga, oni se interesiraju i za ukupnu strukturu razgovora k o j a o b u h v a ć a otpočinjanje i zaključivanje razgovora, i redovitost pojavljivanja nutarnjih sekvenci razgovora. U t o m kontekstu S c h e g l o f f se interesira za otpočinjanje t e l e f o n s k o g razgovora koji definira kao "mjesto u k o j e m se određeni tip konverzacije otvara i koji može biti jasno prihvaćen, usvojen, odbijen, modificiran - u k r a t k o , razgovor u početku konstituiraju strane koje u njemu učestvuju" (str. 2 5 ) . Iako razgovor koji n e t k o
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
245
vodi p r e k o t e l e f o n a u biti nije različit od razgovora licem-u-lice, u č e s n i c i m a nedostaje vizualni k o n t a k t . S c h e g l o f f se usredotočuje na jedan e l e m e n t t e l e f o n s k e konverzacije koji se ne može naći u licem-u-lice konverzaciji - sekvencu u k o j o j strane koje n e m a j u nikakav vizualni k o n t a k t identificiraju i prepoznaju jedna drugu. U svom istraživanju, S c h e g l o f f se oslanja na podatke iz 4 5 0 o t p o č i n j a n j a telefonskih razgovora. Utvrdio je da su ta telefonska o t p o č i n j a n j a razgovora najčešće vrlo izravna i standardizirana: a. "Halo." b. "Sharon?" a. "Bok." Ili: a. "Halo." b. "Zdravo. Charlie?" a. "O, bok." (Schegloff, 1 9 7 9 . : 5 2 ) . M e đ u t i m , neki primjeri otpočinjanja telefonskih razgovora "izgledaju i zvuče svojstveno - predstavljaju s k o r o virtuozne izvedbe" (str. 6 8 ) . A. "Halo." B. "Halo. Margie?" A. "Da." B. "Hmmm, mi ovdje bojimo stan i uredujemo ga u antiknom stilu." A. "Stvarno?" B. "Hm, daa." A. "Da, da..." B. "Hm, daa..." A. "Hm..." B. "Ne vraćamo tuđi alat na vrijeme, je li..." (smijeh) A. "Hm, daa, tako je." (smijeh) B. "Zao mi je da to još nisam uvidio..." (Adaptirano iz Schegloff, 1 9 7 9 . : 6 8 ) . I a k o je ovaj primjer možda različit od uobičajenog p o č e t k a t e l e f o n s k o g razgovora, o t p o č i n j a n j a imaju svoju internu organizaciju. O n a su "uređena sistematskom s e k v e n c i o n o m organizacijom, koja je prilagođena i ugrađena u razgovor uključe nih strana, a p r e m a posebnim uvjetima" (str. 6 8 ) . N a primjer, p r e t h o d n i primjer t e l e f o n s k o g razgovora g o t o v o je p o t p u n o nerazumljiv ako ne shvatimo da " B " zove da bi se ispričao zbog predugog zadržavanja alata koji pripada "A". " B " izvodi šalu spominjući m n o g o b r o j n e aktivnosti (bojenje, uređivanje u a n t i k n o m stilu) i tek na s a m o m kraju razgovora, kada se obadvije strane nasmiju, dolazi do isprike. S c h e g l o f f zaključuje da treba ispitivati i vrlo specifične slučajeve zbog njihovog organizacijskog obrasca: "Posebne slučajeve treba ispitivati zbog njihovih lokalnih, interakcijskih, biografskih, etnografskih ili nekih drugih svojstvenih interesa. Isti se materijal može ispitivati tako da se formalnu organizaciju izdvoji iz lokalnih specifičnosti. Za one koji proučavaju interakciju, centar pažnje zaokuplja organizacija pomoću koje biva postignuta djelat nost socijalnog života" (Schegloff, 1 9 7 9 . : 7 1 ) .
246
GLAVNE TEORIJE
IZAZIVANJE SMIJEHA Gail J e f f e r s o n ( 1 9 7 9 . ; vidi i J e f f e r s o n , 1 9 8 4 . ) proučava kako je n e t k o svjestan t r e n u t k a u k o j e m se od njega tijekom razgovora očekuje da se nasmije. L a i č k o mišljenje najčešće smatra da je smijeh p o t p u n o slobodan, spontan događaj koji se pojavljuje t i j e k o m razgovora ili interakcije. M e đ u t i m , G . J e f f e r s o n utvrđuje p o s t o janje n e k o l i k o strukturalnih karakteristika izgovorenih riječi koje su smišljene da izazovu sugovornika na smijeh. Prvi element je stavljanje smiješnog na kraj izgo vorene r e č e n i c e : Dan. "Da, mislio sam da to nije toliko uočljivo. Nisi li me čula kada sam ti rekao da si narkomanka ... ha, ha" Dolly."Ha, ha, ha." (Adaptirano iz Jefferson, 1 9 7 9 . : 8 0 ) . Sljedeći način ο k o j e m izvještava J e f f e r s o n o v a je smijeh unutar razgovora, na primjer, u sredini r e č e n i c e : A. "Ti znaš da ja nisam ... ti znaš." B. "Dovraga, ti znaš da se ja suzdržavam". (Ha, ha.) A. "Hm, daa, ha, ha." (Adaptirano iz Jefferson, 1 9 7 9 . : 8 3 ) . J e f f e r s o n iz navedenih primjera zaključuje da je pojava smijeha negoli t o m i s l i m o :
organiziranija
"Očigledno je da poredak alternativnih odgovora za osobu koja će se možda nasmijati nije toliko slobodno organiziran koliko bi se to na prvi pogled moglo pretpostaviti; odnosno, problem nije u tome da se nešto mora dogoditi, smijeh ili bilo što drugo, nego da će se smijeh dogoditi slobodno ili na nečiji poziv" (Jefferson, 1 9 7 9 . : 8 3 ) . J e f f e r s o n se interesirala ne samo za donošenje odluke ο t o m e da li da se nasmijem o , nego i za otklanjanje poziva na smijeh. O n a utvrđuje da tišina poslije n e k o g poziva na smijeh nije dovoljna, nego da je potreban vrlo jasan signal koji će značiti odbijanje poziva na smijeh. A k o n e t k o , na primjer, odbije poziv na smijeh, u o b i č a j e n a strategija je da o d m a h n a k o n p o č e t k a g o v o r n i k o v a smijeha, započne ozbiljnu raspravu.
POTICANJE APLAUZA J o h n Heritage i David G r e a t b a t c h ( 1 9 8 6 . ) , oslanjajući se na rad J . M a x w e l l A t k i n s o n a ( 1 9 8 4 a . ; 1 9 8 4 b . ) nedavno su proučavali retoriku britanskih političkih g o v o r a i otkrili o s n o v n a sredstva p o m o ć u kojih govornici potiču aplauz kod publike. O n i tvrde da se aplauz potiče "izjavama koje su verbalno k o n s t r u i r a n e (a) da nešto naglase i time istaknu sadržaj koji su izgovorili nasuprot drugim izgovo renim materijalima i (b) da isplaniraju pojavu jasne završne točke ο aspektu ο k o j e m se raspravlja" (Heritage i G r e a t b a c h , 1 9 8 6 . : 1 1 6 ) . Naglasak govori publici da bi aplauz bio ispravan na o d r e đ e n o m mjestu, a p o r u k a da jasan završni naglasak tek slijedi o m o g u ć u j e publici da započne aplaudirati više ili manje
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
247
zajednički. Analizirajući britanske političke govore, H e r i t a g e i G r e a t b a c h otkriva ju sedam osnovnih retoričkih sredstava: 1.
Kontrast. N a primjer, političar m o ž e zastupati sljedeću tezu; "previše je n o v a c a p o t r o š e n o za r a t . . . a premalo za mir". T a k v a izjava potiče aplauz zbog naglaska koji je prvo iznijet u negativnom, a zatim u pozitivnom^ smislu. Publika također može anticipirati kada da započne aplaudirati u skladu s otvaranjem drugog dijela r e č e n i c e , kada je već prva polovica završila.
2.
Nabrajanje. N a b r a j a n j e političkih p r o b l e m a , a n a r o č i t o često korištena p o d j e la na tri dijela, osigurava naglasak k a o i jasnu završnu t o č k u k o j u publika m o ž e anticipirati. Rješenje - slagalica. U o v o m slučaju, političar za javnost prvo postavlja p r o b l e m kao slagalicu, a zatim daje rješenje. O v o dvostruko prezentiranje p r o b l e m a s a m o p o sebi osigurava naglasak, a publika m o ž e anticipira završetak izjave na kraju rješenja. Najava - naglasak. Ovdje političar predlaže da dade n e k u izjavu, a zatim je i daje. Kombinacija. O v a tehnika uključuje korištenje dvaju ili više sredstava koja su upravo n a b r o j a n a . Zauzimanje položaja. O v a tehnika predstavlja inicijalni opis stanja stvari ο č e m u bi govornik t r e b a o imati čvrst i jasan stav. M e đ u t i m , u prvom t r e n u t k u , t o se prezentira bez šire p r o c j e n e . T e k na k o n c u govornik nudi svoj ili njezin o s o b n i stav. Postizanje. Ovaj se slučaj događa onda kada publika adekvatno ne o d g o v o r i na p o s e b n u p o r u k u . U t o m se slučaju govornik m o r a aktivno angažirati da postigne aplauz, p o n o v n o izvodeći, na primjer, svoju o s n o v n u tezu.
3.
4. 5. 6.
7.
U proučavanju konferencija političkih stranaka, Heritage i G r e a t b a t c h tvrde da ovih sedam načina m o g u objasniti otprilike 2/3 ukupnog b r o j a aplauza. O d navedenih sedam, kontrast kao sredstvo izazivanja aplauza (koji objašnjava otpri like 2 5 % pojava aplaudiranja) najčešće je korištena t e h n i k a . O s i m navedenih sedam t e h n i k a , način na koji govornik upućuje svoju poruku ("intonacija glasa, ritam govora i geste"), t a k o đ e r je važan (Heritage i G r e a t b a t c h , 1 9 8 6 . : 1 4 3 ) . K o n a č n o , autori ističu da ovih sedam načina nisu ograničeni samo na političke g o v o r e , n e g o da postoje i u reklamnim p o r u k a m a , uvodnicima novina, znanstve nim r a d o v i m a itd. U biti, oni zaključuju da su navedena sredstva ukorijenjena i da su o s n o v a n a u svakodnevnoj prirodnoj konverzacijskoj interakciji. Implikacija iznijetoga je ta da svi svakodnevno koristimo navedena sredstva k a k o bi p r o u z r o čili pozitivne reakcije onih s k o j i m a i n t e r a k t i r a m o . INTERAKTIVNO POJAVLJIVANJE REČENICA C h a r l e s G o o d w i n ( 1 9 7 9 . ) doveo je u pitanje klasičnu lingvističku pretpostavku p o k o j o j se rečenice m o g u ispitivati izolirano od procesa interakcije u k o j e m nastaju. O n smatra da "rečenice nastaju u razgovoru" ( G o o d w i n , 1 9 7 9 . : 9 7 ) . Č i n j e n i c a je da "govornik m o ž e rekonstruirati sadržaj rečenice dok je izgovara da bi zadržao njenu prikladnost o n i m a kojima je upućuje" ( 9 8 ; kurziv naš). G o o d w i n o v osnovni naglasak jest da govornici t i j e k o m svojih govora p o svećuju veliku pažnju slušateljima. U k o l i k o ovi reagiraju v e r b a l n o , grimasama ili
248
GLAVNE TEORIJE
p o k r e t i m a tijela, govornik prilagođuje rečenicu takvim reakcijama. R e a k c i j e pu blike o m o g u ć a v a j u govorniku da ocijeni je li njegov naglasak p o g o d i o pravo značenje te, a k o nije, da promijeni strukturu r e č e n i c e . U p o n e š t o k o m p l i c i r a n o m razgovoru koji je analizirao, G o o d w i n opisuje neke od p r o m j e n a koje su se desile u procesu izgovaranja r e č e n i c e : "Tijekom izvođenja rečenice, dva puta je rekonstruirano otkrivanje značenja Johnove rečenice, novi je segment pridodat, a drugi je izbrisan prije negoli je uopće bio proizve den, ali je zamijenjen drugim segmentom. Rečenica koja je konačno izgovorena, proi stekla je kao proizvod dinamičkog procesa interakcije između govornika i slušatelja tijekom zajedničkog razgovora" (Goodwin, 1 9 7 9 . : 1 1 2 ) . D r u g i m riječima, rečenice nastaju kao proizvodi zajedničkog p r o c e s a . FORMULACIJE H e r i t a g e i W a t s o n ( 1 9 7 9 . ) interesirali su se za postupak stvaranja reda u r a z g o v o ru. Ovaj su p r o b l e m stavili u kontekst općih e t n o m e t o d o l o š k i h interesa: "Osnovni interes etnometodološkog rada je analiza praktičnog sociološkog rasuđivanja kroz koji se socijalna aktivnost utvrđuje mjerljivom i organiziranom. Pretpostavka koja proistječe iz navedenog je značenje da se sve scenske karakteristike socijalne interakcije [na primjer, biografije, događaji, ličnosti, lokacije] odvijaju i utemeljuju kao promišljena praktična postignuća kroz koja uključeni u interakciju pokazuju jedni drugima svoju kompetenciju u praktičnom upravljanju socijalnim poretkom. Naš interes kao analitiča ra je eksplicirati, u odnosu na situacije koje se prirodno događaju, upotrebu metode kojom bi se to uređivanje moglo učiniti vidljivim, da bi se njime upravljalo i prepoznalo od strane učesnika" (Heritage i Watson, 1979.-.123-124). Specifičan interes ovakvog tipa istraživanja je onaj aspekt u k o j e m k o n v e r z a c i j ski p o r e d a k sam za sebe postaje p r e d m e t o m razgovora učesnika. Specifičnije, istraživači se interesiraju za formulacije, koje definiraju kao dio konverzacije a koje se koriste da bi se opisala ta ista konverzacija. N j i h o v je interes p o s e b n o usmjeren n a r o č i t o m tipu formulacije u k o j o j akter teži "odrediti stanja stvari k o j a su već opisana i d o g o v o r e n a (djelomično ili u cjelini) u p r e t h o d n o m razgovoru" (str. 1 2 6 ) . Konverzacija koju H e r i t a g e i W a t s o n koriste previše je dugačka da b i s m o je ovdje prikazali u cijelosti, n o sljedeći o d l o m a k koji n a v o d i m o dat će n a m o s n o v n u sliku ο t o m e što o n i smatraju pod formulacijama: A. B. A. B. A.
"Bio sam toliko potišten da ..." "Da." "... da sam se popeo na ogradu mosta." "Ti si se spremao počiniti samoubojstvo zbog ..." "Da, ja sam tako debeo."
U o v o m primjeru, tvrdeći da se "A" pripremao izvršiti s a m o u b o j s t v o , " B " je f o r m u l i r a o o n o što je "A" pokušavao reći u svoje dvije p r e t h o d n e izjave. T a k v e formulacije ilustriraju praktično upravljanje razgovorima. F o r m u l a c i j a predstavlja dio razgovora u k o j e m je cilj "manifestno i specifično izložiti razumije-
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
249
vanje učesnika" (str. 1 2 9 ) . F o r m u l a c i j a je jedan primjer ο t o m e k a k o članovi pokazuju svoje razumijevanje o n o g a što se događa.
INTEGRACIJA GOVORA I NEVERBALNIH AKTIVNOSTI Konverzacijski analitičari usredotočili su se na govor, a drugi e t n o m e t o d o l o z i na neverbalne aktivnosti. N e k i istraživači koriste videotrake i filmove da bi analizirali integraciju verbalnih i neverbalnih aktivnosti. G o o d w i n ( 1 9 8 4 . ) , na primjer, ispi tuje videotraku snimke večere u kojoj sudjeluju dva para. P r e d m e t interesa u o d n o s u između verbalnih i neverbalnih aktivnosti je položaj tijela o s o b e Ann k o j a na večeri p r i č a : "Ann drži ruke prekrižene, oslanja se laktovima na stol i lagano ja nagnuta naprijed, gledajući prema Beth, osobi kojoj se obraća. Ovim položajem tijela govornik vrlo jasno pokazuje orijentaciju spram osobe kojoj se obraća, ukupan angažman u izlaganju svoje priče i odsutnost bilo kojih drugih aktivnosti izuzev pričanja. Položaj tijela ... tvori vizualnu poruku koja jasno govori ο tome da je u tijeku priča" (Goodwin, 1 9 8 4 . : 2 2 8 ) . U o p ć e n i t i j e m smislu, G o o d w i n zaključuje da je "Annina priča stoga vidljiva ne s a m o p o m o ć u razgovora, nego također i načina na koji oblikuje svoje tijelo i aktivnosti t i j e k o m pričanja" (str. 2 2 9 ) . Drugi primjer neverbalne aktivnosti koju ispituje G o o d w i n , predstavlja u p o r a n p o g l e d , koji on povezuje s r a z g o v o r o m : "Kada govornik uporno gleda u slušatelja, tada bi i ovaj također trebao uporno gledati u govornika. Kada govornici primijete da ih slušaoci ne prate i time krše pravila ponašanja, to ih prisiljava da povremeno prekidaju svoja izlaganja, primjeri ce, ponovnim otpočinjanjem rečenica ili kratkim pauzama u izlaganju. Takvi prekidi rečenica usredotočuju pažnju na sam događaj, odnosno na prekid izlaganja koje je do tada teklo, čime se na određen način traži pomoć, zahtijevajući od slušatelja da pažnju usmjere govornicima. Time se postiže da osobe, koje nisu posvećivale pažnju govorniku, tek poslije prekida izlaganja počinju svoj pogled učestalo usmjeravati prema njemu" (Goodwin, 1 9 8 4 . : 2 3 0 ) . Položaj tijela i uporan pogled samo su dva primjera m n o g o b r o j n i h neverbalnih aktivnosti prisno vezanih s verbalnim aktivnostima.
ORIJENTACIONE KARTE K a o što s m o vidjeli, mnogi e t n o m e t o d o l o z i , usredotočili su se na proučavanje usmene k o m u n i k a c i j e ; međutim, da to ne m o r a biti uvijek slučaj pokazuje i G e o r g e Psathas: "Kao što se govorni materijal može proučavati da bi se utvrdile metode praktičnog rezoniranja kojima se služe korisnici kako bi ono što govore učinili razumljivim, tako se pisani materijal može proučavati s istom namjerom. ... u pismima, dnevnicima, bilješka ma, izvještajima, esejima i sličnim pisanim dokumentima može se, poslije pažljivog ispitivanja, pronaći da oni sadrže metode praktičnog rezoniranja" (Psathas, 1 9 7 9 a . : 2 0 3 ) .
250
GLAVNE TEORIJE
Da bi t o ilustrirao, Psathas proučava orijentacione karte k o j e p o n e k a d a c r t a m o da bi ljudima p o m o g l i doći do željenog odredišta. Usprkos o v a k v o m izboru istraživačkog materijala, Psathas je pristalica i klasičnog e t n o m e t o d o l o š k o g i n t e r e sa za uređenost elemenata praktičnog rezoniranja. O n tvrdi da je cilj njegove analize "otkriti metode praktičnog rezoniranja koje članovi koriste i, zapravo, m o r a j u koristiti kako bi otkrili i iskoristili značenje karte. O v e m e t o d e imaju svoje uređene karakteristike koje se mogu otkriti njihovim pažljivim p r o u č a v a n j e m " (str. 2 2 4 ) . 3
Iz Psathasove analize proistječu tri o s n o v n a zaključka izrade i čitanja k a r a t a . Prvo, "metodički i uređeni" aspekti karte čine je "prepoznatljivom, čitljivom i interpretatibilnom", sredstvom snalaženja za potencijalnog korisnika. Linije, i m e na ulica, riječi i drugi elementi sasvim jasno govore ο t o m e da j e karta p r e d m e t koji je crtan za specifičnu upotrebu, o d n o s n o da bi se stiglo na k o n a č n i cilj. D r u g o , onaj koji je iscrtao kartu radi boljeg snalaženja, uradio je samo dio u k u p n o g p o s l a ; korisnici karata postižu potpuni učinak dešifrirajući ih. K o n a č n o , o r i j e n t a c i o n a karta k o r i s n i c i m a pruža i m e t o d e (strelice, riječi) koje im osiguravaju pronalaženje k o n a č n o g cilja. Psathas zaključuje: "Začuđujuće je kako članovi društva m o g u interpretirati b r o j n e linije na papiru k a o da govore ο stvarnom svijetu" (str. 2 2 4 ) . Izrađivači karata, uz p o m o ć samo n e k o l i k o linija i riječi, k a o i korisnici karata upotrebljava jući uobičajene interpretativne procedure, m o g u "izraditi" kartu koja n e k o m e o m o g u ć a v a da dostigne željeno odredište. Izrada karata i njihovo čitanje predstav ljaju praktična postignuća. POSTIZANJE RODA Čini se g o t o v o p o t p u n o neupitnim da je r o d - muški ili ženski - biološki o s n o v a n . Ljudi se jednostavno doživljavaju putem manifestiranja svoje spolnosti k a o proi zvoda bioloških temelja. Ο ljudima se g o t o v o nikada ne misli k a o da m o r a j u postići svoj r o d . S u p r o t n o o d toga, "seksi" izgled sasvim jasno predstavlja specifič n o postignuće; o s o b e se moraju ponašati i govoriti na određeni način da bi ih se doživljavalo k a o "seksi". M e đ u t i m , najčešće se ne pretpostavlja da je p o t r e b n o raditi ili govoriti bilo što da bi n e t k o b i o doživljen k a o muškarac ili žena. E t n o m e t o d o l o g i j a je proučavala aspekt seksualnosti, s n e k i m vrlo n e o b i č n i m rezultatima. E t n o m e t o d o l o š k i pogled na o v o područje m o ž e m o pratiti sve o d - sada već klasične - demonstracije korisnosti ove orijentacije koju je primijenio H a r o l d Garfinkel 1 9 6 7 . godine. U 1 9 5 0 - i m godinama Garfinkel se susreo s Agnes, o s o b o m koja je nesumnjivo izgledala k a o žena. N e samo da je izgledala k a o žena, n e g o je stvarno bila "perfektna" figura idealnih p r o p o r c i j a . Imala j e ljupko lice, lijepu put, glatku kožu lica, uređene obrve i upotrebljavala je ruž za usne. Bila je t o sasvim jasno žena, no da li i stvarno? Garfinkel je otkrio da Agnes nije oduvijek izgledala k a o žena. Z a p r a v o , kada je prvi puta susreće, Agnes se trudila uvjeriti o d g o v o r n e službe da se m o r a podvrći operaciji k o j o m bi uklonila svoje muške organe i zamijenila ih ženskima. Praktično rezoniranje za etnometodologe označava logiku koju ljudi koriste u svakodnevnom životu, a ne formalnu logiku.
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
251
Agnes je bila proglašena muškarcem kod rođenja. Z a p r a v o , bila je po svim o d l i k a m a dječak sve do svoje 1 6 . godine. U toj godini, osjećajući da se nešto č u d n o događa, Agnes bježi od kuće i počinje se oblačiti kao djevojka. U s k o r o otkriva da joj s a m o oblačenje u žensku odjeću nije d o v o l j n o ; m o r a l a je naučiti ponašati se k a o žena, u k o l i k o je kao takva željela biti prihvaćena. Postupno je usvojila takvu praksu što dovodi do toga da je sredina prihvaća kao ženu, a i sama se p o č i n j e smatrati t a k v o m . M n o g o općenitiji aspekt koji ovdje želimo naglasiti jest da zapravo svi nismo rođeni jednostavno kao muškarci ili ž e n e ; svi mi t a k o đ e r m o r a m o naučiti rutinski upotrebljavati uobičajene postupke koji nas definiraju k a o m u š k a r c e ili žene. D a k l e , jedino takvim ponašanjem p o s t a j e m o , u s o c i o l o š k o m smislu, m u š k a r c e m ili ž e n o m . EKSPERIMENTI PREKIDA R a n i h je godina e t n o m e t o d o l o g i j a postala poznata zbog korištenja specifičnih eksperimenata prekida. Usprkos o v o m nazivu, čak i sam G a r f i n k e l ( 1 9 6 7 . ) , prizna je da se zapravo ne radi ο stvarnim eksperimentima u f o r m a l n o m smislu t o g a p o j m a , navodeći da bi ih prije mogli nazvati "demonstracijama prekida". U t i m d e m o n s t r a c i j a m a , socijalna stvarnost "se prekida" da bi se prikazali osnovni prin cipi n e p r e k i d n o g tijeka konstruiranja stvarnosti. Pretpostavka ovakvog istraživanja jest da se socijalno konstruiranje stvarnosti n e p r e k i d n o odvija, ali i to da su akteri u najvećem broju slučajeva nesvjesni da se o n o odvija. Cilj eksperimenta prekida je izazivanje p o r e m e t n j e n o r m a l n i h p r o c e dura t a k o da se može promatrati proces kroz koji se stvarnost konstruira ili r e k o n s t r u i r a . U svom radu Garfinkel raspravlja ο većem broju primjera e k s p e r i m e nata prekida, od kojih su najveći broj organizirali njegovi studenti k a k o bi ilustri rali o s n o v n e principe e t n o m e t o d o l o g i j e . Dat ć e m o jedan primjer k a k o b i s m o ilustrirali ovu proceduru. G a r f i n k e l je zatražio od svojih studenata da se u svojim d o m o v i m a petnaestak m i n u t a do j e d n o g sata ponašaju kao da su podstanari. "Bili su instruirani da se ponašaju vrlo uglađeno i uljudno. M o r a l i su izbjegavati o s o b n i k o n t a k t , koristiti formalni stil i odgovarati samo onda kada im se netko obraća" (Garfinkel, 1 9 6 7 . : 4 7 ) . U najvećem broju slučajeva, članovi obitelji su bili strahovito iznenađeni takvim p o n a š a n j i m a : "Izvještaji ο eksperimentima bili su ispunjeni opisima iznenađenja, zbunjenosti, šoka, tjeskobe, uvrijeđenosti i ljutnje, kao i različitim o p t u ž b a m a k o j e su članovi obitelji upućivali studentima govoreći im da su zli, neozbiljni, sebični, odvratni ili nepristojni" (str. 4 7 ) . T e reakcije govore ο t o m e k o l i k o je važno da ljudi djeluju u skladu s u o b i č a j e n i m pretpostavkama ο t o m e k a k v o bi njihovo ponašanje t r e b a l o biti. G a r f i n k e l a su najviše interesirali načini p o m o ć u kojih su se članovi obitelji pokušali u standardnim načinima ponašanja izboriti s takvim prekidima. T r a ž i l i su od studenata objašnjenje za takvo ponašanje. Pitajući, često su implicirali objašnje nje nastranog ponašanja: "Jesu li te najurili s radnog mjesta?" "Jesi li bolestan?" "Jesi li poludio ili si samo glup?" (Garfinkel, 1967.-.47).
252
GLAVNE TEORIJE
Č l a n o v i obitelji pokušali su objasniti ponašanje sami sebi, prisjećajući se nekih ranijih motiva ponašanja aktera. N a primjer, objašnjenje č u d n o v a t o g ponašanja studentice tražilo se u t o m e što je u posljednje vrijeme previše radila ili se pak posvađala sa v j e r e n i k o m . O v a objašnjenja važna su za učesnike - u o v o m slučaju za druge članove obitelji - budući da im takva objašnjenja pomažu u stvaranju osjećaja da bi se interakcija u n o r m a l n i m uvjetima odvijala o n a k o k a k o je t o oduvijek b i l o . A k o student ne priznaje takva objašnjenja, članovi obitelji su najčešće rezigni rali ili su se suprotstavili ponašanju studenta. Z b o g neuspjelog pokušaja p o n o v n o g uspostavljanja reda p o m o ć u objašnjenja koje je student o d b a c i o , dolazi do snažnih e m o c i j a . O s t a l i članovi obitelji osjećaju da je p o t r e b n o upotrijebiti jače izraze i akcije da bi se ravnoteža p o n o v n o uspostavila: "Nemoj se brinuti, on je opet u onim svojim raspoloženjima." "Zašto baš ti uvijek moraš stvarati razdor u našem obiteljskom skladu?" "Ne želim više vidjeti takvo ponašanje od tebe i ako se prema svojoj majci ne možeš ponašati na doličan način, bolje je da napustiš kuću!" (Garfinkel, 1 % 7 . : 4 8 ) . N a k o n c u , studenti su objasnili eksperiment svojim obiteljima i u m n o g i m se situacijama h a r m o n i j a p o n o v n o uspostavila. M e đ u t i m , u n e k i m situacijama loša su se raspoloženja zadržala. Eksperimenti prekida bili su poduzimani da bi se utvrdili načini na k o j e ljudi stvaraju smisao izvan svojih svakodnevnih života. Ovi eksperimenti t a k o đ e r otkri vaju i osjetljivu strukturu socijalne stvarnosti i uobičajene načine na koje ljudi pokušavaju razumjeti i zaliječiti prekide. Pretpostavlja se da način na koji ljudi tretiraju takve prekide m n o g o govori i ο t o m e na koji način ureduju svoje vlastite živote ( H a n d e l , 1 9 8 2 ) . I a k o se ovi eksperimenti čine prilično nevinima, oni često dovode do krajnje snažnih e m o c i o nalnih reakcija. T a k v e ekstremne reakcije govore ο t o m e k o l i k o je ljudima važno angažiranje u rutinskim, uobičajenim aktivnostima. Reakcije spram prekida p o n e kada su t o l i k o ekstremne da su se, na primjer, H u g h M e h a n i H o u s t o n W o o d upitali ο korisnosti njihove u p o t r e b e : "Zainteresirane osobe se strog o savjetuju da ne poduzimaju nikakve nove eksperimente prekida" ( 1 9 7 5 . : 1 1 3 ) .
Kritika tradicionalne sociologije K a k o s m o ranije vidjeli, za e t n o m e t o d o l o g i j u je ideja refleksivnosti ključna. T o znači da su, s jedne strane, akteri u svojim aktivnostima samosvjesne ličnosti. S druge strane, preciznije r e č e n o , to t a k o đ e r znači da e t n o m e t o d o l o z i vjeruju k a k o bi sociolozi trebali biti samosvjesni i samokritični i p r e m a svojim o s o b n i m aktiv n o s t i m a . Sociologija i njeno uobičajeno znanje i procedure m o r a j u se proučavati koristeći iste strategije koje se upotrebljavaju za proučavanje bilo kojih drugih društvenih f e n o m e n a . U biti, jedna od e t n o m e t o d o l o g i j s k i h osnovnih kritika sociologije jest da sociologija nije dovoljno samokritična. E t n o m e t o d o l o z i kritiziraju tradicionalne sociologe zbog n a m e t a n j a njihovog osjećaja socijalne stvarnosti socijalnom svijetu ( M e h a n i W o o d , 1 9 7 5 . ) . O n i vjeru ju da sociologija nije dovoljno osjetljiva i iskrena p r e m a s v a k o d n e v n o m svijetu koji bi t r e b a o biti krajnji izvor znanja (Sharrock i Anderson, 1 9 8 6 . ) . Zaljubljeni u
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
253
svoj vlastiti pogled na socijalni svijet, sociolozi ne dijele istu socijalnu stvarnost s o n i m a koje proučavaju. K a o što ističu M e h a n i W o o d : " T r u d e ć i se primijeniti socijalnu znanost, sociologija se otuđila od socijalnog" ( 1 9 7 5 . : 6 3 ) . U okviru ovakve opće orijentacije, M e h a n i W o o d (vidi t a k o đ e r i S h a r r o c k i Anderson, 1 9 8 6 . ) , upućuju veliki broj specifičnih kritika sociologiji. K o n c e p t koji sociolozi koriste, smatraju ovi autori, iskrivljuje socijalni svijet, razbija njegovu prirodnu mrežu i tijek. D o tog iskrivljavanja t a k o đ e r dolazi i zbog oslanjanja sociologije na znanstvene tehnike i statističke analize p o d a t a k a . Statistika ne m o ž e prenijeti svu eleganciju i finoću stvarnog svijeta. T e h n i k e kodiranja koje koriste sociolozi u prenošenju ljudskog ponašanja u njihove unaprijed stvorene k a t e g o r i je, iskrivljuju socijalni svijet. Štoviše, k o d o v i , koji na prvi pogled izgledaju krajnje jednostavni, u biti sadrža vaju k o m p l i c i r a n i i iskrivljavajući proces pretvaranja aspekata socijalnog svijeta u sociologijske unaprijed konstruirane kategorije. Sociolozi t a k o đ e r bez oklijevanja prihvaćaju o d g o v o r e ispitanika, umjesto da f e n o m e n e sami proučavaju. S t o g a se opis socijalne situacije uzima umjesto određene koncepcije te iste situacije. K o n a č n o , M e h a n i W o o d smatraju da su sociolozi skloni ponuditi apstrakcije socijalnog svijeta koji se sve više i više otklanja od stvarnosti svakodnevnog života. S nešto drugačijeg stajališta, D o n Z i m m e r m a n i Melvin Pollner ( 1 9 7 0 . ) smatra ju da k o n v e n c i o n a l n a sociologija brka predmet i resurs. Svakodnevni socijalni svijet je resurs za najvažnije predmete istraživanja sociologije, n o vrlo je rijetko sam za sebe osnovni predmet ispitivanja. T o se može ilustrirati na m n o g o n a č i n a . N a primjer, R o y T u r n e r ( 1 9 7 0 . ; vidi t a k o đ e r i S h a r r o c k i A n d e r s o n , 1 9 8 6 . ) tvrdi da sociolozi o b i č n o proučavaju svakodnevni govor ne k a o p r e d m e t sam za sebe, nego k a o resurs p o m o ć u kojeg se proučavaju skriveni odnosi k a o što su na primjer n o r m e , vrijednosti, težnje itd. M e đ u t i m , umjesto da se uzima k a o resurs, svakodnevni govor se može promatrati kao jedan od načina na koji se društveni život realizira - dakle, k a o predmet sam za sebe. M a t t h e w Speier ( 1 9 7 0 . ) tvrdi da i o n d a kada sociolozi proučavaju socijalizaciju u djetinjstvu, ne proučavaju p r o c e s sam za sebe, n e g o ga ispituju kao seriju apstraktnih "stadija" koji se m o g u g e n e r a lizirati iz p r o c e s a . Speier smatra da je "socijalizacija prisvajanje interakcijskih kompetencija" ( 1 9 7 0 . : 1 8 9 ) . Prema t o m e , e t n o m e t o d o l o g m o r a proučavati n a č i n e na koje se te k o m p e t e n c i j e prisvajaju i koriste u svakodnevnoj stvarnosti stvarnog svijeta. Iduća analiza socijalizacije djetinjstva koju je obavio R o b e r t W . M a c k a y ( 1 9 7 4 . ) još je korisnija k a o kritika tradicionalne sociologije i primjer je brkanja p r e d m e t a i resursa. M a c k a y kontrastira "normativni" pristup tradicionalne sociologije s interpretativnim pristupom e t n o m e t o d o l o g i j e . N o r m a t i v n i pristup smatra socijali zaciju serijom stadija u k o j i m a "kompletni" odrasli uče " n e k o m p l e t n u " djecu n a č i n i m a ponašanja u društvu. M a c k a y t o p r o m a t r a k a o lažni "sjaj" koji ignorira ukupnu istinu da socijalizacija uključuje interakciju između djece i odraslih. D j e c a nisu pasivni, n e k o m p l e t n i p r i m a o c i ; o n a su i aktivni učesnici u procesu socijalizacije budući da raspolažu s p o s o b n o š ć u razmišljanja i invencije, kao i usvajanja znanja. Socijalizacija je stoga dvosmjerni p r o c e s . M a c k a y vjeruje da e t n o m e t o d o l o š k a orijentacija "uspostavlja interakciju između djece i starijih koja se osniva na interpretativnim k o m p e t e n c i j a m a k a o f e n o m e n i m a proučavanja" ( 1 9 7 4 . : 1 8 3 ) .
254
GLAVNE TEORIJE
D o n n Z i m m e r m a n i Melvin Pollner ( 1 9 7 0 . ) navode i neke druge primjere zbrke p r e d m e t a i resursa. N a primjer, oni smatraju da sociolozi o b i č n o objašnjava ju djelovanje birokracije p o m o ć u pravila, n o r m i i vrijednosti organizacije. M e đ u tim, ako bi se organizacije proučavale kao predmeti, tada bi se vidjelo da se akteri č e s t o ponašaju t a k o "da izgleda" kao da se njihovo ponašanje m o ž e objasniti p o m o ć u pravila. Nisu dakle pravila, nego načini upotrebe pravila od strane aktera pravi p r e d m e t s o c i o l o š k o g istraživanja. Z i m m e r m a n i Pollner t a k o đ e r navode i primjer speci fičnog pravila ponašanja koje postoji medu zatvorenicima. T a m o gdje bi t r a d i c i o nalna sociologija proučavala načine na koje su akteri ograničeni pravilima zatvora, e t n o m e t o d o l o z i bi ispitivali k a k o zatvorenici koriste pravila ponašanja k a o razjašnjujuća i uvjerljiva sredstva. D o n Z i m m e r m a n i L a w r e n c e W i e d e r nude sljedeću generalizaciju zbrke predmeta istraživanja i resursa: "Etnometodolog nije zainteresiran da osigura uzročno objašnjenje regularnih, ponavlja jućih akcija do kojeg se može doći nekom vrstom analize s akterovog stajališta. On jest zainteresiran za proučavanje načina na koje članovi društva ispunjavaju aktivnosti viđenja, opisivanja i objašnjenja poretka svijeta u kojem žive" (Zimmerman i Wieder, 1 9 7 0 . : 2 8 9 ) . Društveni p o r e d a k ne predstavlja za e t n o m e t o d o l o g e socijalni realitet po sebi, n e g o je postignuće socijalnih aktera. Drugi način na koji bismo taj argument obrazložili u G a r f i n k e l o v i m p o j m o v i m a ( 1 9 6 7 . ) jest da sociologija tretira aktere kao "nesposobne prosuditelje". S o c i o l o g i ja, dakle, vidi aktere k a o entitete ograničene vanjskim silama, koji nisu u stanju neovisno prosuđivati ili otpočinjati neovisne akcije. E t n o m e t o d o l o g i j a , nasuprot t o m e , prihvaća da akteri m o g u izvoditi v e o m a značajna prosuđivanja i tu činjenicu stavlja u središte proučavanja. O v e kritike tradicionalne sociologije o m o g u ć i l e su nam pregled osnovnih e l e m e n a t a e t n o m e t o d o l o g i j e , ali u negativnom smislu. Stoga ć e m o se u nastavku okrenuti p r e m a pozitivnijem ocrtavanju ove teorije, započinjući s p r o g r a m o m etnometodologije Mehana i Wooda.
Etnometodologija: osnovni program M e h a n i W o o d ( 1 9 7 5 . ) predložili su e t n o m e t o d o l o š k i najpotpuniji osnovni p r o g r a m . N j i h o v je pristup sličan pristupu Bergera i L u c k m a n n a : " N e t k o započinje aktivnost u prostoru o m e đ e n o m granicama, zatim djeluje, i kroz t o djelovanje mijenja te granice. N o v e granice čine materijal n e k o g drugog kreativnog čina i t a k o se p r o c e s nastavlja ad infinitum" ( M e h a n i W o o d , 1 9 7 5 . : 2 0 3 ) . O v o predstav lja vrlo jasan stav ο odnosu između ljudi i struktura koje oni stvaraju. M e đ u t i m , M e h a n i W o o d uglavnom raspravljaju ο suvremenim p r o b l e m i m a , a n e d o v o l j n u pažnju posvećuju historijski stvorenim socijalnim strukturama i ograničavajućim aktivnostima koje djeluju na aktere. Razvijajući svoj pristup, M e h a n i W o o d nastoje se odvojiti od onih e t n o m e t o dologa koji idu predaleko promatrajući "objektivnu stvarnost socijalnih činjenica" k a o n e p o s t o j e ć u , osim za postupke koje su konstituirali akteri. O n i prihvaćaju značaj konstruiranja značenja, no odbijaju pasti u zamku zastupajući, na primjer, stajalište da objektivna stvarnost jednostavno ne postoji: "Ljudi stvaraju značenja,
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOL OGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
255
n o svijet im se nadaje neovisno ο njihovim interpretativnim aktivnostima" (str. 1 9 4 . ) . O n i zaključuju da "činjeničnost objektivnog svijeta sada predstavlja jedan eksplicitniji e l e m e n t teorije" (str. 1 9 7 ) . M e h a n i W o o d t a k o đ e r odbacuju ideju da se e t n o m e t o d o l o g i j a m o r a usmjeriti na proučavanje mentalnih aktivnosti. Umjesto toga, svoju pažnju posvećuju akciji i interakciji što proističe iz mentalnih aktivnosti. U t o m smislu, smatraju da nastavljaju tradiciju Garfinkela koji je isticao: "Sljedeći prednost teoretičara, reći ću da su značajni događaji u potpunosti i isključivo događaji u okviru okoliša ponašanja osobe ... Stoga, nema nikakvog razloga da gledamo ispod lubanja zato što se tamo, osim mozgova, ništa zanimljivo ne može naći. Koža osobe ostat će netaknuta" (Garfinkel, 1 9 6 3 . : 1 9 0 ) . J o š j e d n o m se suočavamo s odbijanjem sociologa, ali i e t n o m e t o d o l o g a da proučavaju m e n t a l n e aktivnosti, što bi za e t n o m e t o d o l o g e - k a k o pretpostavljamo - trebalo biti važno. Težište M e h a n o v o g i W o o d o v o g programa sadržano je u stavu da e t n o m e t o d o logija doživljava socijalnu stvarnost k a o : "ovisnu ο neprekinutoj (1) refleksivnoj upotrebi (2) cjelina socijalnog znanja u (3) interakciji. Kako ovaj refleksivni interakcijski proces oformljuje stvarnost, ona bez njega ne bi mogla opstati. Stoga je svaka stvarnost (4) osjetljiva. Sve dotle dok ljudi iskustveno mogu doživjeti više od jedne stvarnosti, za stvarnosti se može reći da su (5) permeabilne" (Mehani Wood, 1 9 7 5 . : 6 ) . Ovakav stav uključuje pet osnovnih pogleda na prirodu socijalne stvarnosti: 1.
Stvarnost kao refleksivna djelatnost. Svi smo mi, p r e m a e t n o m e t o d o l o z i m a , uključeni u proces konstruiranja socijalne stvarnosti, p o m o ć u naših misli i djelovanja. M e đ u t i m , tih smo procesa vrlo rijetko svijesni, budući da oni izviru iz nas samih. ( T o je razlog zbog kojeg e t n o m e t o d o l o z i koriste eksperi m e n t e prekida.) Kada n e k o m e , na primjer, k a ž e m o " Z d r a v o ! " , a ta n a m o s o b a na sličan način odzdravi, u t o m trenutku nismo svijesni refleksivne aktivnosti koju obadvije strane poduzimaju. M e đ u t i m , a k o druga o s o b a o d m a h n e ru k o m i ode dalje odgovarajući na takav način na naše "zdravo", p o s t a j e m o svijesni da s m o pokušali stvoriti jedan tip socijalne realnosti i da u t o m e nismo uspjeli. Kasnije često pokušavamo reafirmirati svijet pozdravljanja, o n a k a v kakav p o z n a j e m o , pokušavajući objasniti neadekvatan o d g o v o r druge o s o b e ("nije me č u o " ili "sigurno se nije osjećao d o b r o " ) .
2.
Stvarnost kao koherentna cjelina znanja. Ljudi u svojim svakodnevnim životi ma, ali i sociolozi koji ih proučavaju, organiziraju svijet u k o h e r e n t n e stvar nosti. P r o b l e m i se počinju javljati onda kada socijalni znanstvenik postavlja p o r e d a k koji nije isti kao onaj k o j i m se koriste učesnici. E t n o m e t o d o l o z i ć e , slijedeći svoje o s n o v n o uvjerenje ο potrebi proučavanja refleksivnosti, biti m n o g o upućeniji u značaj toga problema i pokušavat će ograničiti iskrivljavanje. Stvarnost kao interaktivna djelatnost. Socijalna stvarnost nije "negdje t a m o " . N a p r o t i v , n j e n o postojanje ovisi ο n e p r e k i d n o m tijeku recipročnih interakcija i ο socijalnoj konstrukciji stvarnosti od strane učesnika.
3.
256 4.
5.
GLAVNE TEORIJE Fragilnost stvarnosti. Socijalne stvarnosti nisu čvrste strukture, n e g o krajnje osjetljive tvorbe koje se m o g u poremetiti na razne načine. Ovdje leži drugi izvor e t n o m e t o d o l o š k o g interesa za eksperimente prekida. Z b o g svoje osjet ljivosti, socijalne stvarnosti m o g u prekinuti i e t n o m e t o d o l o z i , ali i laici. E t n o m e t o d o l o g t o čini svijesno, kako bi proučio proces konstruiranja stvar nosti. Permeabilnost stvarnosti. Ljudi žive u raznolikosti socijalnih svjetova i kreću se o d jedne prema drugoj stvarnosti. N a primjer, g o t o v o s v a k o d n e v n o k r e ć e m o se od predavaonice do atletske staze - dakle, radi se ο dva sasvim različita polja socijalne stvarnosti. Ekstremniji primjer predstavlja slučaj k r e tanja o s o b e od "ispravnosti" do narkomanije ili od ateizma do religioznog fundamentalizma. Ponašanje (na primjer, kanibalizam) prema k o j e m m o ž e m o imati primjedbe u j e d n o m kontekstu, u n e k o m d r u g o m m o ž e biti prihvatljiv oblik (na primjer, tehnike preživljavanja korištene poslije katastrofe aviona na nepristupačnoj planini).
NEKI OSNOVNI KONCEPTI M e h a n i W o o d tvrde da su e t n o m e t o d o l o z i razvili zanimljive i n e o b i č n e k o n c e p t e . Ispitat ć e m o n e k e od njih da bismo stekli osnovnu sliku ο bitnim karakteristikama etnometodologije. PRIKAZI. Prikazivanje je proces k o j i m ljudi stvaraju smisao ο svijetu ( H a n d e l , 1 9 8 2 . : 2 4 ) . Prikazi su načini na koje akteri uobličuju svijet, opisuju ga, analiziraju, tipiziraju, kritiziraju i idealiziraju specifične situacije (Bittner, 1 9 7 3 . : 1 1 5 ) . E t n o m e t o d o l o z i posvećuju m n o g o pažnje analizi ljudskih iskaza k a o i proučavanju načina k o j i m a takvo opisivanje nude i prihvaćaju (ili odbacuju) drugi. T o je jedan o d razloga zbog kojih su e t n o m e t o d o l o z i toliko zaokupljeni k o n v e r z a c i j s k o m analizom. Iznesimo jedan primjer - kada studentica objašnjava svome p r o f e s o r u zbog čega je pala na ispitu, o n a zapravo nudi prikaz. Sudentica pokušava p r o f e s o ru osmisliti jedan događaj. E t n o m e t o d o l o z i se interesiraju za prirodu takvog prikaza, kao i za različite prakse prikazivanja ( S h a r r o c k i Anderson, 1 9 8 6 . ) p o m o ću kojih studentica nudi prikaz koji zatim p r o f e s o r prihvaća. N a drugoj razini, rad e t n o m e t o d o l o g a , a i svih sociologa, m o r a o bi biti p r o m a t r a n k a o niz prikaza koji se m o g u analizirati na isti način kao i svi drugi istraživački e t n o m e t o d o l o š k i prikazi. INDEKSNOST. T e r m i n indeksnost potječe iz lingvistike gdje se koristi da opiše smisao rečenica koje u raznim k o n t e k s t i m a imaju različita značenja. " ' P a d a kiša' ima različito značenje: u danu kada se s p r e m a m o na izlet, poslije dužeg sušnog perioda, u vrijeme poplave rijeka, ili kada n e t k o upravlja a u t o m a t e m p e r a t u r a se spustila s k o r o do točke smrzavanja" (Handel, 1 9 8 2 . : 4 1 ) . E t n o m e t o d o l o z i prihva ćaju stanovište da svi opisi - u biti sve ekspresije i sve praktične akcije - m o r a j u biti interpretirani u okvirima o s o b n o g posebnog k o n t e k s t a . T o znači da e t n o m e t o d o lozi ne smiju nametati svoj pogled na akterovu stvarnost. Umjesto t o g a , o n i se m o r a j u pokušati postaviti na akterovo mjesto k a k o bi razumjeli što se dešava. PRINCIP "I TAKO DALJE". Sve situacije uključuju n e k o m p l e t n e aspekte k o j e učesnici m o r a j u popuniti. Usprkos činjenici da smo suočeni s m n o g o b r o j n i m
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
257
n e j a s n o ć a m a , mi i dalje nastavljamo naš društveni život. U k o n k r e t n o j situaciji, p r o p u š t a m o nejasnu informaciju uz pretpostavku da će jednog dana biti razjašnje na. T i j e k o m same akcije prikupljamo informacije u okviru k o n k r e t n o g k o n t e k s t a , što n a m o m o g u ć a v a da akciju razjasnimo i uvidimo što se događa. A k o prestane m o ispitivati svaku moguću nejasnoću, društveni život g o t o v o da n e ć e postojati. Svi m o r a m o prakticirati princip "i t a k o dalje" ukoliko želimo društveni život učiniti m o g u ć i m . DOKUMENTARNA METODA. I laici, a i sociolozi, koriste d o k u m e n t a r n u m e t o du k o j a predstavlja pokušaj da se identificira "prikriveni obrazac iza serija p o j a v n o sti u k o j o j se svaka pojava odnosi na obrazac, predstavlja njegov izraz ili d o k u m e n t i r a neki prikriveni obrazac" ( T . W i l s o n , 1 9 7 0 . : 6 8 , kurziv n a š ) . N i laici, a ni sociolozi nisu zadovoljni analizom izoliranih događaja; svi teže otkrivanju prikrivenog obrasca. PRIRODNI JEZIK. Ovaj sistem standardnih praksa života o m o g u ć u j e ljudima da g o v o r e , čuju i svjedoče ο objektivnoj proizvodnji i razvijanju društvenog života. Prirodni jezik nije identičan lingvističkim kategorijama; on se o d n o s i na o s n o v n e strukture interakcije govornik - slušalac. T o je, k a k o s m o ranije vidjeli, osnovni interes konverzacijske analize. Primjeri uključuju proučavanje načina na koje ljudi konverziraju ili se trude savladati p o r e m e ć a j e u konverzaciji ( Z i m m e r m a n , 1 9 7 8 . ) .
Prema strukturalnim ograničenjima E t n o m e t o d o l o g i j a je oduvijek bila suočena s n e m o g u ć o m d i h o t o m i j o m . S j e d n e strane, njene pristalice tvrde da je akter osnovni stvaralac socijalne realnosti, a glavni tijek razvoja sociologije optužuju da aktera uglavnom ograničava širim strukturama. S druge pak strane, m n o g i e t n o m e t o d o l o z i drže da bi se o v o p o d r u č je sociologije trebalo više usmjeriti na proučavanje m i k r o nivoa ograničavanja djelovanja aktera, na o n a koja, na primjer, postoje unutar "prirodnog jezika". Z i m m e r m a n je jedan od autora koji podržava o v o drugo gledište, što je vidljivo iz njegovog stajališta da je prirodni jezik "(1) postojao prije i bio neovisan ο bilo k o j e m p o s e b n o m govorniku, o d n o s n o da je izvanjski, i da je (2) manje p r e f e r e n c i jalan no što je obvezatan, o d n o s n o ograničavajući" ( 1 9 7 8 . : 1 0 ) . O v o nas iznenađujuće m n o g o podsjeća na D u r k h e i m o v o raspravljanje ο socijal n i m činjenicama, prema č e m u je e t n o m e t o d o l o g i j a bila toliko kritična, no više na individualnom nego li na socijalno - k u l t u r n o m nivou. Z i m m e r m a n često zvuči k a o strukturalist kada ispituje "invarijantne" karakteristike p r i r o d n o g jezika. M e đutim, on t a k o đ e r govori ο p r i r o d n o m jeziku kao ο resursu koji akteri koriste u postizanju društvenog života. Nije jasno da li su akteri "nesposobni pojedinci" ili pak aktivni k r e a t o r i svojih socijalnih života. Ovdje leži neriješeni e l e m e n t u Z i m m e r m a n o v o m radu k a o , u o p ć e , i u cijeloj e t n o m e t o d o l o g i j i . Usmjerenje p r e m a strukturalizmu m n o g o je jasnije ispoljeno u radu drugog značajnog e t n o m e t o d o l o g a , A a r o n a C i c o u r e l a ( 1 9 7 4 . ) . C i c o u r e l kritizira t r a d i c i o nalnu sociologiju zbog toga što aktere smatra prvenstveno o g r a n i č e n i m a širim strukturama. O n aktera vidi kao kreatora socijalne stvarnosti. I s t o d o b n o , prihvaća i strukturalistički pogled na kognitivne procese i interpretativne p r o c e d u r e koje koriste akteri, a koje su slične dubokim strukturama gramatičkih pravila.
258
GLAVNE TEORIJE
S p o m e n u t e duboke strukture omogućavaju akterima da se b o r e sa svojim socijalnim situacijama, a da pritom ne postanu njihovi robovi. O n e akteru o m o g u ćavaju "da inicira odgovarajuće (uglavnom inovativne) o d g o v o r e na promjenjive uvjete situacija" ( C i c o u r e l , 1 9 7 4 . : 2 7 ) . Ovaj autor vidi interpretativne p r o c e d u r e koje imaju invarijantne odlike kao one koje omogućavaju akteru da se ponaša inovativno. J e d a n od načina na koje se C i c o u r e l pokušava izboriti s n a v e d e n i m p a r a d o k s o m je tvrdnja da se interpretativne procedure razvijaju t i j e k o m cijelog života. N a taj je način akter stalno zaokupljen razvijanjem novih p r o c e d u r a p o m o ć u kojih bi se b o r i o s novim situacijama. C i c o u r e l razvija kompliciranu teoriju koja teži integrirati e t n o m e t o d o l o g i j u s lingvistikom (duboke strukture) i tradicionalnom sociologijom (normativna pravi la ili p o g o d b e n a pravila). Društveni život proistječe iz interakcije kreativnih aktera, dubokih struktura i normativnih ograničenja. N e d a v n o su Heritage i Atkinson zauzeli sljedeći stav p r e m a toj orijentaciji: "Ova se orijentacija usredotočuje na strukture koje informiraju govornika ο prijamu njegove interpretacije i akcije od strane slušatelja, podržavajući na taj način, izuzev u nekim specifičnim slučajevima, relativno agnostičku poziciju u tome koliko daleko govornik svjesno teži nekoj specifičnoj interpretaciji... predmeti proučavanja su institu cionalizirane strukture govora koje govornik, s različitim stupnjem refleksivne svjesno sti, upućuje prema slušateljstvu" (Heritage i Atkinson, 1 9 8 4 . : 7 ; kurziv naš). Najvažnije pitanje za sve e t n o m e t o d o l o g e koji proučavaju d u b o k e strukture lingvistike jest k a k o takve strukture o m o g u ć u j u kreativnost. N a površini, izgledat će da o n e ograničavaju, a čak i određuju što akteri misle i rade. E t n o m e t o d o l o z i koji podržavaju ovu orijentaciju moraju m n o g o bolje utvrditi u k o j o j je mjeri takav determinizam konzistentan s p o g l e d o m na aktere k a o k r e a t o r e . U okviru ovakvog historijskog interesa e t n o m e t o d o l o g i j e za male društvene f e n o m e n e , veliki broj p r o m a t r a č a (na primjer, Z i m m e r m a n 1 9 7 8 . ) započeli su razmišljati ο t o m e na koji način e t n o m e t o d o l o g i j u mogu integrirati u okvir i n t e r e sa za šire socijalne strukture. Z i m m e r m a n vidi preplitanje s m a k r o s o c i o l o g i j o m k a o " o t v o r e n o pitanje, jednu intrigantnu m o g u ć n o s t " ( 1 9 7 8 . : 1 2 ) . I zaista, Z i m m e r m a n i neki drugi autori (na primjer, C h u a , 1 9 7 7 . ) raspravljaju ο o d n o s i m a između e t n o m e t o d o l o g i j e i marksističke teorije. D o danas je, m e đ u t i m , vrlo m a l o učinjeno u t o m smjeru, n o možda će se e t n o m e t o d o l o g i j a nastaviti razvijati tim s m j e r o m u budućnosti.
SAŽETAK U o v o m poglavlju raspravili s m o ο dvije o d v o j e n e , no ipak povezane teorije ο f e n o m e n o l o š k o j sociologiji i e t n o m e t o d o l o g i j i . Z a p o č e l i smo s raspravom ο o p ć i m sličnostima dviju teorija. N a primjer, njihova zajednička intelektualna osnovica leži u radu Husserla i Schutza, a obadvije teorije se usmjeravaju p r e m a p r o u č a v a nju individualne misli i akcije. Z a t i m s m o raspravili važne razlike koje postoje između dviju teorija. N a j općenitije r e č e n o , e t n o m e t o d o l o g i j a , čini se, kao da uzima f e n o m e n o l o g i j u i povezuje je s tradicionalnom sociologijom da bi ostvarila jedinstveno stanovište.
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
259
E t n o m e t o d o l o z i naglašavaju značaj empirijskih istraživanja, d o k se f e n o m e n o l o z i k o n c e n t r i r a j u na proučavanje "komadića mišljenja"; e t n o m e t o d o l o z i se orijentira ju na akciju i interakciju, d o k su f e n o m e n o l o z i više zaokupljeni sa sviješću i k u l t u r o m ; e t n o m e t o d o l o z i naglašavaju slobodu aktera, dok f e n o m e n o l o z i aktere vide k a o o g r a n i č e n e entitete. Stoga, usprkos sličnostima, medu ovim t e o r i j a m a postoji i dovoljan broj razlika koje čine nužnim da se ο njima raspravlja k a o ο dvama o d v o j e n i m pristupima. Raspravu ο f e n o m e n o l o g i j i započeli smo s n e k o l i k o najvažnijih ideja E d m u n d a Husserla, uključujući raspravu ο njegovim p o j m o v i m a prirodne sklonosti, stavlja nja u zagrade, znanosti svijesti, i intencionalnosti. Iako suvremeni f e n o m e n o l o z i često svoje korijene traže u Husserlovoj filozofiji, oni u m n o g o situacija njegovu orijentaciju iskrivljuju. U biti, danas u f e n o m e n o l o š k o j sociologiji ima vrlo m a l o čiste f e n o m e n o l o g i j e . Raspravu smo nastavili p o d u ž o m analizom rada Alfreda Schutza, najvažnijeg f e n o m e n o l o š k o g sociologa. Schutz je zamislio k o m p l e k s n u , često zbrkanu teoriju koju je više puta vrlo teško sažeti i koja je i sama bila p r e d m e t o m konfliktnih analiza. Schutzov rad postaje jasnijim kada se u d u b i m o u njegovo razlikovanje svako dnevnog života i znanosti. U svakodnevnom životu, misli i akcije o s o b a vrlo su važne. M e đ u t i m , spomenuti m i k r o f e n o m e n i , a p o s e b n o svijest, nisu dostupni znanstvenoj s o c i o l o š k o j analizi. T a k v o m tipu znanstvene analize, m e đ u t i m , pristu pačni su kulturni aspekti socijalnog svijeta, što ć e m o naći ilustrirano na različite načine u S c h u t z o v o m radu. Prvo, valja istaći da Schutz razlikuje četiri osnovna p o d r u č j a društvenog života od kojih su prva dva - područje nasljednika, budućnost (folgeweit) i prethodnika, prošlost (vorweit) - od manjeg značenja za znanstveno stajalište. Umwelt, svijet izravno proživljene socijalne stvarnosti je značajan, no niti on ne m o ž e biti znanstveno proučavan. O n o što se može znanstveno proučavati je mitweit, ili svijet indirektno proživljene socijalne stvarnosti. U t o m području ljudi raspravljaju s apstraktnim tipovima, a ne stvarnim ljudima u licem-u-lice interakcijama. B u d u ć i da ljudi ne raspravljaju s aktualnim drugima, u t o m prostoru njihove su misli i akcije određene različitim kulturnim f e n o m e n i m a kao što su, na primjer, "tipizacije". Ljudi uče "recepte" i zatim ih jednostavno primjenjuju u pravim t r e n u c i m a . O n i nisu u kontaktu sa stvarnim akterima, n e g o s t i p o v i m a . U t o m nastojanju da odredi prostor znanstvene sociologije, Schutz p o n e k a d a ide još i dalje, zamjenjujući stvarne aktere " h o m u n k u l u s o m " , o d n o s n o l u t k o m . T a k v i homunkulusi nisu u stanju misliti ili djelovati; oni su p o t p u n o determinirani kulturnim f e n o m e n i m a - tipizacijama. R a z m o t r i l i s m o također i Schutzovu analizu kulturnih snaga u svijetu života koja uključuje o p ć i , pretpostavljeni okvir socijalnog života i njegov utjecaj na akterove misli i akcije. Svijet života je okvir n a m e t n u t akteru izvana; on predstav lja totalitet tipizacija na k o j e m se zasniva u k u p n o znanje, iskustvo i ponašanje. Akter preuzima neosporiv stav prema svijetu života, prihvaćajući o n o što Schutz naziva "prirodni stav". U o v o m poglavlju također raspravljamo i n e k o l i k o specifič nih k o m p o n e n a t a svijeta života koje razvija Schutz, kakve su na primjer umješnost, k o r i s n o znanje, i poznavanje recepata. Schutz priznaje da u svakodnev nom svijetu ovi elementi poprimaju specifične biografske artikulacije, ili lične ekspresije.
260
GLAVNE TEORIJE
T a k o d e r je zatim r a z m o t r e n a razlika između m i - o d n o s a i o n i - o d n o s a . I a k o o s o b n a , licem-u-lice interakcija u okviru m i - o d n o s a značajna je u s v a k o d n e v n o m svijetu, n o o n a , p r e m a S c h u t z o v o m stajalištu, nije dostupna znanstvenoj analizi. M e đ u t i m , o n i - o d n o s i , koji uključuju indirektne interakcije s i m p e r s o n a l n i m suvre m e n i c i m a , a ne s ličnostima koje p o z n a j e m o , m o g u biti p r e d m e t o m znanstvenog proučavanja. U o n i - o d n o s i m a misli i akcije ljudi određene su a n o n i m n i m tipizaci jama. I a k o njegova definicija znanstvene sociologije isključuje stvarni svijet, Schutz svojim k o n c e p t o m nudi m n o g e korisne uvide. U t o m smislu analizirali s m o njegov rad ο značenjima i motivima. Schutz također nudi korisne ideje ο t o m e k a k o se ljudi ponašaju u p r o b l e m a t i č n i m situacijama. Usprkos bogatstvu različitih uvida, ovdje Schutzova najjača snaga leži u analizi kulturnih ograničenja ponašanja ljudi. N a k o n toga raspravljamo ο dva primjera f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije. Prvo p r o m a t r a m o na koji način G e o r g e Psathas i Frances W a k s l e r ispituju licem-u-lice interakciju sa stajališta f e n o m e n o l o g i j e mikrorazine. Iako su takve analize malih f e n o m e n a osnovne u okviru f e n o m e n o l o g i j e , postoje t a k o đ e r i širi napori kakav j e , na primjer, onaj Petera B e r g e r a i T h o m a s a L u c k m a n n a usmjeren integriranju tradicionalnih fenomenologijskih interesa za male f e n o m e n e s i n t e r e s o m za najšire aspekte. Budući da je e t n o m e t o d o l o g i j a karakteristična upravo zbog svoje empirijske orijentacije, najveći dio drugog odjeljka ovog poglavlja posvećen je nizu primjera te vrste istraživanja koja su poduzeli e t n o m e t o d o l o z i . Obratili s m o pažnju analiza m a koje proučavaju načine na koji ljudi "izvode" kretanje ( h o d a n j e ) , o t p o č i n j u telefonske razgovore, izazivaju smijeh, iniciraju aplauz, proizvode r e č e n i c e u i n t e r a k t i v n o m smislu, formuliraju sažetke u okviru razgovora, integriraju razgo v o r i neverbalne oblike k o m u n i k a c i j e , snalaze se u o r i j e n t a c i o n i m k a r t a m a , socijal n o ostvaruju svoj spol, i popravljaju prekide u i n t e r a k c i o n i m k o m u n i k a c i j a m a . T a k o đ e r smo razmotrili i veći broj e t n o m e t o d o l o š k i h kritika t r a d i c i o n a l n e sociologije, p o s e b n o njenu tendenciju da n a m e t n e njen smisao na stvarnost druš tvenog svijeta, ne dopuštajući da taj smisao proistječe iz same biti socijalne situacije. Z a e t n o m e t o d o l o g e , sociologijski k o n c e p t i , tehnike i statistike, iskrivlju ju pravu prirodu socijalne stvarnosti. Štoviše, e t n o m e t o d o l o z i smatraju da iako stvarni socijalni svijet jest izvorom podataka socioloških analiza, on je rijetko k a d a sam za sebe b i o osnovni e l e m e n t sociološkog proučavanja. K o n a č n o , oni napadaju tradicionalnu sociologiju zbog toga što aktera smatraju " n e s p o s o b n i m pojedin cem", a ne aktivnim stvaraocem svojih socijalnih svjetova. R a d H u g h a M e h a n a i H o u s t o n a W o o d a nudi osnovni p r o g r a m e t n o m e t o d o l o gije. O n o b u h v a ć a pet osnovnih e l e m e n a t a : 1. Stvarnost uključuje refleksivnu aktivnost. 2 . Stvarnost je organizirana u k o h e r e n t n e cjeline znanja. 3 . Stvarnost je rezultat neprekidne interakcije. 4 . Stvarnost je fragilna. 5 . Stvarnost je permeabilna. U o v o m s m o poglavlju t a k o đ e r raspravili n e k o l i k o osnovnih k o n c e p a t a e t n o m e t o d o l o g i j e - k o n c e p t prikazivanja, indeksnosti, princip "i t a k o dalje", d o k u m e n tarni m e t o d i važnost upotrebe prirodnog jezika. Uočili smo da su neki e t n o m e t o -
FENOMENOLOGIJSKA SOCIOLOGIJA I E T N O M E T O D O L O G I J A
261
dolozi pokušali otići dalje od slike aktera k a o k r e a t o r a i usmjeriti se p r e m a strukturalnijoj interpretaciji. Završili s m o poglavlje s raspravom ο m o g u ć n o s t i integriranja m i k r o orijentacije e t n o m e t o d o l o g i j e sa širim socijalnim t e o r i j a m a . Sumirajući, m o ž e m o konstatirati da, usprkos m n o g i m sličnostima, između f e n o m e n o l o š k e sociologije i e t n o m e t o d o l o g i j e postoje bitne razlike. Pa ipak, m o ž d a će u budućnosti doći do pokušaja njihovog integriranja.
SEDMO POGLAVLJE: Teorija razmjene i bihevioralna sociologija SKINNER I BIHEVIORIZAM BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA OSNOVNI KONCEPTI MODIFIKACIJA PONAŠANJA
TEORIJA RAZMJENE HOMANS I DÜRKHEIM HOMANS I LEVISTRAUSS HOMANS I STRUKTURALNI F UNKCIONALIZAM HOMANSOVE OSNOVNE POSTAVKE KRITIKA HOMANSOVE T E O R I J E DRUŠTVA I KULTURE INTEGRIRANA TEORIJA RAZMJENE P. BLAUA KRITIKA HOMANSOVE T E O R I J E SVIJESTI
TRENUTNI STATUS ΒIHEVIORALNIH TEORIJA SAŽETAK Teorija
razmjene i bihevioralna sociologija jedinstvene su s o c i o l o š k e t e o r i j e . Prvo, prvenstveno se nadahnjuju psihologijom o d n o s n o , specifičnije, biheviorizm o m B . F . S k i n n e r a (Tarter, 1 9 7 3 . ) . D r u g o , još značajniji utjecaj, o s o b i t o na teoriju razmjene, ima e k o n o m i j a , također izvan sociologije. T r e ć e , u njihovim najekstremnijim oblicima ove teorije oštro odbacuju sve druge sociologijske t e o r i je ο k o j i m a s m o do sada u ovoj knjizi raspravljali. Posvećujući najveću pažnju B. F . Skinneru i n j e g o v o m biheviorizmu u teoriji razmjene, započet ć e m o ovo poglavlje s raspravom ο njegovoj o p ć o j orijentaciji. Z a t i m ć e m o raspraviti ο bihevioralnoj sociologiji, budući da o n a predstavlja najčišće prevođenje Skinnerovih ideja u sociološke principe. K o n a č n o , obratit ć e m o pažnju teoriji razmjene per se, na način k a k o je predstavljena u djelu dvojice najznačajnijih predstavnika - G e o r g a H o m a n s a i Petera B l a u a . Iz ovog poglavlja izostavljena je eksplicitna rasprava ο sve važnijem t e o r e t i č a r u razmjene - R i c h a r d u E m e r s o n u ( 1 9 7 2 a . ; 1 9 7 2 b . , 1 9 7 6 . ; 1 9 8 1 . ; radovi u tisku t a k o đ e r ) . N j e g o v o je značenje u povezivanju m a k r o i m i k r o t e o r i j e . Stoga raspravu ο n j e g o v o m radu o d g a đ a m o do 1 0 . poglavlja koje je u potpunosti p o s v e ć e n o raspravi ο povezanosti m a k r o - m i k r o razina. 1
V e ć i b r o j sociologa zainteresirao se za bihevioralnu sociologiju, a da p r i t o m g o t o v o ništa od Skinnerove bihevioralne sociologije ili pak verzije teorije razmjeHomans i Blau nisu jedini teoretičari razmjene koje treba spomenuti. Od većeg značenja je i djelo Johna Thibauta i Harolda Kellyja ( 1 9 5 9 . ) , Β. F. Meekera (1971.) i Roberta L. Hamblina i Johna Kunkela ( 1 9 7 7 . ) . 1
264
GLAVNE TEORIJE
ne H o m a n s a ili Blaua zapravo nisu prihvatili. Klasični esej Alvina G o u l d n e r a ( 1 9 6 0 . ) ο reciprocitetu, k a o i rad W i l l i a m a G o o d a ( 1 9 6 0 . ) ο o g r a n i č e n j i m a uloga, ilustriraju dugotrajnu tradiciju nebihevioralne teorije razmjene. T a k v a verzija teorije razmjene naglašava recipročnu prirodu društvenih o d n o s a i načina na koji m o ć i prestiž proistječu iz p o r e m e t n j i ravnoteže u r e c i p r o č n i m o d n o s i m a ( G o o d , 1 9 7 8 . ) . Ovi se mislioci najčešće svrstavaju medu teoretičare razmjene, ali ne i medu sociološke ili psihološke bihevioriste. Ovdje ć e m o obratiti pažnju na socio l o š k o proučavanje ponašanja i na razmjenu koji su pod velikim utjecajem psihološ k o g biheviorizma. Z a t o nas radovi nastali u tradiciji nebihevioralne orijentacije neće zanimati. I a k o su sva poglavlja u ovoj knjizi - barem d j e l o m i č n o - oblikovana autorovim razumijevanjem sociologije kao multiparadigmatičke znanosti, (vidi poglavlje " D o d a t a k " ) , kao i razmještajem različitih teorija i teoretičara unutar te paradigme, o v o shvaćanje ima daleko najznačajniju ulogu u o v o m poglavlju. S t o g a ć e m o shemu multiparadigmatičnosti sociologije vrlo kratko raspraviti i p o m o ć u tog procesa pokazati da teorije koje r a z m a t r a m o u o v o m poglavlju predstavljaju dio sociologijskih multiplih paradigmi. Prema a u t o r o v o m stajalištu (Ritzer, 1 9 7 5 a . , 1 9 7 5 b . ) sociologija se sastoji od tri osnovne paradigme - paradigme socijalnih činjenica, paradigme socijalnih defini cija i socijalno-bihevioralne paradigme. Svaka paradigma ima četiri o s n o v n e k o m p o n e n t e , n o za nas su u o v o m času značajne jedino paradigmatske slike o s n o v n o g p r e d m e t a sociologije i načina na koje svaka paradigma obuhvaća teorije. Paradi gma socijalnih činjenica smatra da su predmet sociologije široke socijalne struktu re i institucije i njihov prinudni učinak na aktere, njihove misli i akcije. Struktural ni funkcionalizam, konfliktna teorija i n e k o l i k o varijanti neomarksističke teorije vezane se uz paradigmu socijalnih činjenica. Paradigma socijalnih definicija pri hvaća primarnost značenja sociologijskog interesa za aktere, načine na koje oni konstruiraju socijalnu stvarnost i akcija koje proistječu iz takvih konstrukcija. S t o g a su akteri, p r e m a stajalištu socijalnih definicionista, relativno slobodni i kreativni, d o k je za pristalice paradigme socijalnih činjenica njihovo ponašanje uglavnom o d r e đ e n o širim društvenim strukturama i institucijama. S i m b o l i č k i interakcionisti, f e n o m e n o l o z i , e t n o m e t o d o l o z i , pa čak i neki neomarksisti, djeluju u okviru ove paradigme. K o n a č n o , postoji i socijalno-bihevioralna paradigma u k o j o j je p r e d m e t sociologije individualno ponašanje kao i potkrepljivanje i kažnja vanje što utječu na to ponašanje. T e o r i j e koje raspravljamo u o v o m poglavlju pripadaju o v o j paradigmi. S h e m a multiple paradigme ima u ovom poglavlju ključnu ulogu. Prvo, o n a nas približava o s n o v n o m interesu dviju teorija - ponašanju, potkrepljivanju, i kažnja vanju. D r u g o , o n a nas upozorava na činjenicu da se teoretičari povezani s t o m p a r a d i g m o m , p r i m a r n o ne bave, a neki se čak i ne žele baviti širim društvenim strukturama i institucijama, kao ni socijalnom k o n s t r u k c i j o m stvarnosti i socijal n o m a k c i j o m . T r e ć e , iako su mnogi od onih koje povezujemo s t o m p a r a d i g m o m prihvatili dogmatsku poziciju ο t o m e što bi a što ne bi trebalo biti p r e d m e t o m interesa ove sociologijske paradigme, drugi su o v o m p a r a d i g m o m pokušavali objediniti tradicionalni interes socijalnog biheviorizma s interesom za socijalne činjenice i za socijalne definicije. U o v o m ć e m o poglavlju pokušati srediti k o m pleksnu povezanost koja postoji između socijalnog bihevoriozma i drugih s o c i o loških paradigmi.
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
265
SKINNER I BIHEVIORIZAM Biheviorizam ima dugu povijest u društvenim znanostima, a p o s e b n o u psihologiji. U svakom slučaju, m o d e r n i se biheviorizam u svim društvenim znanostima, a p o s e b n o u sociologiji, može povezati s r a d o m B . F . Skinnera. N j e g o v rad, iako prvenstveno usredotočen na principe biheviorizma, pokriva široki spektar interesa koji obuhvaćaju znanstvene traktate (Skinner, 1 9 3 8 . ) , utopijski r o m a n (Skinner, 1 9 4 8 . ) , p o l e m i č k e i političke rasprave (Skinner, 1 9 7 1 . ) , praktičke primjene bihe viorizma (Skinner, 1 9 6 8 . ) kao i autobiografsko djelo (Skinner, 1 9 8 3 . ) . Svi njegovi znanstveni, utopijski, politički i praktički radovi, imali su ulogu u razvoju s o c i o loške varijante biheviorizma. Prvo, istražit ć e m o Skinnerov odnos prema drugim sociološkim t e o r i j a m a . O n ih smatra mističnim pothvatima. T a k o razmišlja ο m a k r o t e o r i j a m a , povezanim s p a r a d i g m o m socijalnih činjenica, kakve su, na primjer, strukturalni funkcionali zam i konfliktna teorija, ali i ο m i k r o t e o r i j a m a , povezanim sa p a r a d i g m o m socijal nih definicija, kakve su, na primjer, simbolički interakcionizam, e t n o m e t o d o l o g i j a i f e n o m e n o l o g i j a . O n smatra da spomenute teorije uobličuju mistične entitete koji odvajaju sociologa od jedinog k o n k r e t n o g p r e d m e t a njegovog proučavanja - p o našanja i konzekvenci do kojih će ponašanje najvjerojatnije dovesti ( M o l m , 1 9 8 1 . ) . U z m i m o , na primjer, Skinnerovu kritiku k o n c e p a t a kulture, k o j u često definiraju pristalice paradigme socijalnih činjenica, kao "tradicionalnih ( o d n o s n o , historijski utemeljenih i selektiranih) ideja i s njima povezanih vrijednosti" (Skin ner, 1 9 7 1 . : 1 2 1 ) . Skinner drži da je takva definicija stvorila n e p o t r e b n e mistične e l e m e n t e kakvi su, na primjer, "ideje" i "vrijednosti". Kada znanstvenici proučavaju društvo, o n i o n d a ne vide ideje i vrijednosti. Umjesto toga, oni vide " k a k o ljudi žive, k a k o podižu djecu, k a k o sakupljaju i prerađuju hranu, k a k o i gdje stanuju, k a k o se o b l a č e , kakve igre igraju, kako se m e đ u s o b n o o d n o s e , k a k o upravljaju s o b o m itd." (Skinner, 1 9 7 1 . : 1 2 1 ) . Kultura zajednice sastoji se od ponašanja. D a bismo razumjeli ponašanja, nisu n a m potrebni k o n c e p t i , kakvi su, na primjer, ideje i vrijednosti; umjesto toga, treba razumjeti takve p o j m o v e k a o što su nagrada i cijena. N a j j a č u kritiku Skinner upućuje teorijama socijalne definicije. J e d a n od S k i n n e rovih osnovnih ciljeva u knjizi Beyond Freedom and Dignity, ( 1 9 7 1 . ) (S onu stranu slobode i digniteta), bio je da iz područja društvenih znanosti - ali i iz svijeta u o p ć e - izbaci ideju koju je nazvao " a u t o n o m n i čovjek". Ideja ο a u t o n o m n o m čovjeku predstavlja integralan dio paradigme socijalne definicije (na primjer, M e a d o v "ja" blizak je p o j m u a u t o n o m n o g čovjeka koji Skinner ne p o d n o s i ) , pa napad na taj k o n c e p t predstavlja zapravo napad na socijalne definicioniste. S k i n n e r , koji pred stavlja socijalne bihevioriste ne želi pomiriti razlike koje su postojale između biheviorista i socijalnih definicionista. U biti, on želi eliminirati teorije povezane sa p a r a d i g m o m socijalne definicije. Sto predstavlja zapravo pojam a u t o n o m n o g čovjeka koji S k i n n e r želi eliminira ti? M i pretpostavljamo da su ljudi a u t o n o m n i onda kada im pripisujemo takve stvari kakve su, na primjer, osjećanja, mišljenje, sloboda i dignitet. P r e m a t o m stajalištu, ljudi posjeduju unutarnje jezgro iz kojega se njihove akcije proširuju. T o im jezgro osigurava m o g u ć n o s t iniciranja, nastajanja i kreativnosti. T a k a v kreativ ni, aktivni, voluntaristički pristup ljudima sasvim je jasno u skladu sa socijalno -
266
GLAVNE TEORIJE
definicionističkom pozicijom, pa Skinnerov n a p o r da tu ideju uništi predstavlja indirektan potez kojim bi se uništile i teorije socijalnog definicionizma. Prema S k i n n e r u , ideja da ljudi imaju unutarnju, a u t o n o m n u jezgru, predstavlja m i s t i č n o , metafizičko stajalište koje m o r a biti eliminirano iz društvenih znanosti: " A u t o n o m n i čovjek služi samo da bi objasnio o n e stvari koje još uvijek ne m o ž e m o objasniti na neki drugi način. N j e g o v o postojanje u vezi je s našim neznanjem, i on će p r i r o d n o izgubiti svoje značenje što više i više b u d e m o saznali ο p o n a š a n j u ' ( 1 9 7 1 . : 1 2 ) . Ponašanje, kao i uvjeti koji ga uzrokuju, prije svega druga ponašanja, osnovni su predmet Skinnerovog interesa. N e bismo se trebali usredotočiti, smatra o n , na takve k o n c e p t e kakvi su, na primjer, "osjećaji"; nasuprot t o m e , treba se usredotočiti na ispitivanje (i kontrolu) ponašanja i uvjeta koji utječu na njega.Linda M o l m naglašava ovo stajalište tvrdeći da je Skinner bio zaokupljen o n i m što je nazivao "privatni događaji", o d n o s n o , s "događajima koji se odvijaju unutar p o j e d i n c a i drugi ih ne mogu izravno opažati" ( 1 9 8 1 . : 1 6 1 ) . U ovu kategoriju on ubraja misli, osjećaje i percepcije. M e đ u t i m , Skinner ipak prihvaća postojanje takvih stanja, ali uz dva uvjeta. Prvo, ne m o g u biti u okviru o p ć e bihevioralne sheme nezavisne ili intervenirajuće varijable, n e g o samo k a o zavisne varijable. D r u g i m riječima, to ne mogu biti eksplanatorne varijable, nego jedino varijable k o j e se m o g u objasniti uz p o m o ć drugih činilaca. D r u g o , njih se na neki način ipak m o ž e proučavati. Samoizvještavanja aktera (kao i oblici njhova ponašanja) mogu se tretirati k a o f e n o m e n i p o d o b n i opažanju. T a k a v ograničen znanstveni pogled na d u h o v n a stanja neće biti prihvatljiv znanstvenicima koji prihvaćaju paradigmu socijalnih definicija. S k i n n e r i o p ć e n i t o socijalni bihevioristi, žele proučavati o d n o s p o j e d i n a c a i njihovog okoliša ( M o l m , 1 9 8 1 . ) , a on se sastoji od množine društvenih i nedruš tvenih p r e d m e t a . Socijalni bihevioristi misle da su principi koji upravljaju o d n o s o m p o j e d i n c a i socijalnog predmeta isti kao i oni koji upravljaju o d n o s o m između p o j e d i n c a i nesocijalnog p r e d m e t a . D o n Bushell i R o b e r t Burgess određuju pred m e t k o j i m se bave bihevioristi k a o "ponašanje pojedinaca koji djeluju u okolišu na takav način da proizvode neke učinke ili p r o m j e n u u njemu što, zatim, modificira načine izvedbe tog istog ponašanja" ( 1 9 6 9 . : 2 7 ) . T a k o se oni usmjeravaju na "funkcionalni o d n o s " između ponašanja aktera i p r o m j e n a u n j e g o v o m okolišu. T o samo znači da predmet interesa biheviorista može biti i dijete koje baca k a m e n u rijeku, a isto t a k o i majka koja viče na dijete, ili učitelj koji drži nastavu u razredu, ili pak neki sastanak izvršnog o d b o r a vijeća direktora. 3
Socijalni bihevioristi tvrde da se zanimaju za sam interakcijski p r o c e s , ali je on konceptualiziran vrlo različito od načina na koji je to urađeno u t e o r i j a m a socijal nih definicionista. Akteri su, p r e m a socijalnim definicionistima, d i n a m i č k e i krea tivne snage u interaktivnom procesu (Perinbanayagam, 1 9 8 1 . ) . O n i ne s a m o da odgovaraju na stimulanse, nego ih interpretiraju i djeluju p r e m a svojim definicija-
Veći broj biheviorista spremni su svijest, aspekte kognicije, i emocije uključiti u svoje područje. Na primjer, Arthur Staats (1976.) poznat je po tome što je u svoj biheviorizam uključio svijest. John Baldwin i Janice Baldwin (1978.) drže da bi bihevioristi, a zapravo i svi sociolozi, morali koristititi i tradicionalne znanstvene tehnike i verstehen metodologiju kako bi razumjeli cjelinu socijalnih feno mena, uključujući i subjektivnost i značenje. 2
Ovo je stajalište koje Lindu Molm odvaja od tradicionalnijih socijalnih biheviorista kakav je, na primjer, Homans. Ona dosta teško uočava razliku između orijentacije bihevioralnih psihologa i bihevioralnih sociologa.
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
267
m a stimulansa. Socijalni bihevioristi, naprotiv, daju p o j e d i n c i m a m n o g o manje s l o b o d e . P o njima, "razmišljanje je ponašanje m o z g a . V e ć i dio aktivnosti m o z g a nije svjestan" (Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . : 2 6 4 ) . Stoga je, p r e m a socijalnim definicionistima, akter zauzet svjesnim konstruiranjem socijalne stvarnosti, a za socijal ne bihevioriste on ili o n a samo nesvjesno odgovaraju na stimulans. Individualni o d g o v o r determiniran je p r i r o d o m vanjskog stimulansa. O v o je m n o g o više m e h a nički prikaz o s o b e negoli je t o slučaj kod socijalnih d e f i n i c i o n i s t a . 4
Slika aktera u t e o r i j a m a socijalnih činjenica (na primjer, strukturalni f u n k c i o nalizam) s k o r o je isto toliko mehanicistička kao i u socijalno - b i h e v i o r a l n o j paradigmi. Predstavnik paradigme socijalnih činjenica drži da je p o j e d i n a c deter miniran djelovanjem vanjskih n o r m i , vrijednosti, struktura itsl. Razlika između predstavnika paradigme socijalnih činjenica i paradigme socijalnog biheviorizma potječe iz izvorišta k o n t r o l e koja se vrši nad p o j e d i n c e m . Z a predstavnike t e o r i j a socijalnih činjenica, globalne strukture i institucije kontroliraju p o j e d i n c a . Socijal ni bihevioristi pak proučavaju o d n o s između pojedinca i k o n z e k v e n c i koje će utjecati da se ponašanje - više ili manje vjerojatno - i dogodi.
BIHEVIORALNA SOCIOLOGIJA B i h e v i o r a l n a sociologija (ili k a k o je Baldwin i Baldwin /1986./ nazivaju, "bihevioralna znanost") predstavlja n a p o r da se principi psihologijskog biheviorizma pri mijene na sociološka pitanja. Bihevioralni sociolog interesira se za o d n o s koji postoji između učinaka ponašanja nekog aktera na okoliš i njegovog utjecaja na a k t e r o v o kasnije ponašanje. T o je osnovica djelatnog uvjetovanja ili p r o c e s a učenja kroz koji "se ponašanje modificira u skladu sa svojim p o s l j e d i c a m a " (Bal dwin i Baldwin, 1 9 8 6 . : 6 ) . Izražavajući to na drugi način, m o ž e m o reći da akter emitira jedan tip ponašanja. N e k o m e će se taj oblik ponašanja činiti - b a r e m na s a m o m p o č e t k u - k a o slučajno ponašanje. O k o l i š u k o j e m se t o ponašanje događa, bio on društveni ili fizički, nalazi se i sam p o d utjecajem s p o m e n u t o g ponašanja i sa svoje strane "djeluje" na razne načine. Ovakva reakcija - pozitivna, negativna ili neutralna - utječe na kasnije ponašanje aktera. Ako je ta reakcija akteru o m o g u ć i l a nagradu, isti tip ponašanja će se u sličnim situacijama najvjerojatnije emitirati i u b u d u ć e . A k o je reakcija bila b o l n a ili je uzrokovala kaznu, t a k v o se ponašanje najvjerojatnije neće opetovati. Bihevioralni sociolog interesira se i za o d n o s koji postoji između povijesti reakcija ili posljedica iz okoliša te prirode sadašnjeg ponašanja. Bihevioralni sociolog tvrdi da prošle posljedice o d r e đ e n o g ponašanja određuju njegov sadašnji oblik. Poznavajući što je uvjetovalo o d r e đ e n i tip ponaša nja u prošlosti, m o ž e m o pretpostaviti da li će neki akter upotrijebiti isti tip ponašanja u n e k o j sadašnjoj situaciji.
Osnovni koncepti O s n o v n i k o n c e p t u bihevioralnoj sociologiji je k o n c e p t potkrepljivanja koji m o ž e m o definirati k a o nagradu. N e k i predmet sam po sebi nije nagrada. Potkrepljivači Kako ćemo kasnije vidjeti, ovo predstavlja još jednu točku po kojoj se Molmova razlikuje.
268
GLAVNE TEORIJE
ne m o g u biti definirani na osnovi a priori pretpostavki, odvojenih od njihovih učinaka na ponašanje. Stoga "nagrada" koja ne utječe na aktera, nije potkrepljivač. H r a n a se, na primjer, u našem društvu smatra nagradom, no a k o n e k a o s o b a nije gladna, hrana neće poslužiti kao potkrepljivač. Bitna determinanta koja utječe na t o da li će nešto poslužiti kao nagrada ili ne, predstavlja razinu deprivacije a k t e r a . A k o su na primjer, akteri o n e m o g u ć e n i konzumirati h r a n u , bit će gladni i h r a n a će djelovati kao potkrepljivač. M e đ u t i m , ukoliko su upravo završili s j e l o m , njihov će nivo deprivacije biti minimalan i hrana neće biti učinkovit potkrepljivač. O v o je bio primjer fiziološke deprivacije. A k o uskratimo ljudima hranu, seks, vodu ili zrak, svi ovi elementi mogu poslužiti kao m o ć n i potkrjepljivači. N o , a k o su fiziološke p o t r e b e na adekvatan način zadovoljene, ovi elementi neće biti korisni potkrepljivači. Potkrepljivači se m o g u i naučiti. Kada se j e d n o m n a v i k n e m o na stvari, o n e služe k a o potkrepljivači u svim o n i m slučajevima u k o j i m a su n a m uskraćene. Potkrepljivači m o g u biti pozitivni ili negativni (Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . ) . Pozitivno potkrepljivanje se odvija onda kada okolišne p r o m j e n e imaju oblik nagrade "što zatim povećava m o g u ć n o s t ponašanja u budućnosti" (Buchell i B u r gess, 1 9 6 9 . : 2 8 - 2 9 ) . U toj situaciji je akter nagrađen; na primjer, trgovački putnik pozvoni na vrata i nudi nešto na prodaju. Bihevioralni teoretičari će na prodaju gledati kao na pozitivno potkrepljivanje ukoliko trgovački putnik i nadalje nastav lja zvoniti na vrata i nuditi robu u nadi da će uspjeti ponoviti isti rezultat. Baldwin i Baldwin zaključuju: "Ljudi obično prihvaćaju učenje preko pozitivnih potkrepljivanja zato što ono u njihovim životima povećava dobre učinke i iskustva puna zadovoljstva " ( 1 9 8 6 . : 1 5 ) . Negativno potkrepljivanje t a k o đ e r pojačava m o g u ć n o s t vjerojatnog ponašanja u budućnosti, n o o n o tada uzima oblik uklanjanja nečega o d b o j n o g iz okoliša. Isključivanje preglasnog radio aparata, na primjer, m o ž e poboljšati sposobnost neke osobe da piše ili čita. U budućnosti se, dakle, s p o s o b nost neke o s o b e da piše ili čita, može unaprijediti isključivanjem radio a p a r a t a . Raspravljajući ο potkrepljivanjima akcija, m o r a m o t a k o đ e r uzeti u obzir i kažnjavanje: "Posljedica koja smanjuje frekvenciju o d g o v o r a koji joj p r e t h o d i je kažnjavatelj" (Bushell i Burgess, 1 9 6 9 . : 2 9 ; vidi i Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . : 2 5 ) . N a primjer, udarac ili samo prijetnja udarcem, može spriječiti n e k o g a da p o n o v i takav čin. M e đ u t i m , kažnjavanje nekoga, n e k o m d r u g o m m o ž e predstavljati na gradu. M a z o h i s t , na primjer, može udaranje doživjeti kao nagradu i najvjerojatnije će poželjeti ponavljanje takve situacije. Prema t o m e , da bismo ustanovili da li se nešto m o ž e smatrati nagradom ili kaznom, m o r a m o biti upoznati s o s o b n o m prošlošću, k a o i s fiziološkim karakteristikama neke o s o b e . Kažnjavanja, k a o i potkrepljivanja, mogu biti pozitivna ili negativna. M e đ u t i m , treba upamtiti da je kažnjavanje usmjereno smanjivanju učestalosti o d g o v o r a . Pozitivno kažnjavanje odvija se korištenjem neprijatnih stimulansa koji potiskuju ponašanje. Udariti dijete svaki puta kada plače predstavlja primjer pozitivnog oblika kažnjavanja. Kažnjavanje ima negativni oblik o n d a kada je ponašanje potisnuto budući da izostavljamo ili zaprijetimo da ć e m o izostaviti nagradu. T o se naziva cijenom odgovora ili n e d o s t a t k o m potkrepljivača. Ako izostavimo ili zapri j e t i m o da ć e m o izostaviti nagrade koje bi dijete - zato što plače - m o g l o dobiti, tada u p o t r e b l j a v a m o negativni oblik kažnjavanja. D o n Bushell i R o b e r t Burgess smatraju da je cijena odgovora "osnovica kontrolnih p r o c e d u r a u socijalnim organizacijama" ( 1 9 6 9 . : 3 0 ) . Umjesto da nagrađuju ili pozitivno kažnjavaju, većina
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
269
socijalnih organizacija sklona je izostavljanju ili prijetnji izostavljanja nagrada k o j e su se ranije uživale. Bihevioralni sociolog, k a k o smo to već ranije naglasili, najviše je zainteresiran za utvrđivanje o d n o s a između aktera i njihovog okoliša. O d n o s potkrepljivanje kažnjavanje, koji postoji između aktera i njihovog okoliša, odvija se u o b r a s c i m a o d kojih su neki prirodno determinirani (na primjer, n e o d s t a t k o m h r a n e ) , a neki od njih su društveno uvjetovani. U najjednostavnijem tipu obrasca, potkrepljivači uvijek slijede svako djelovanje. Ovakav obrazac stalnog potkrepljivanja ponašanja, najčešće će se naći u djetinjstvu kada je, na primjer, plač djeteta o d m a h p o p r a ć e n pažnjom roditelja. T a k a v će se obrazac rjeđe odvijati u odrasloj dobi. K o d odraslih ljudi, potkrepljivanje će se zbivati p o v r e m e n o , u n e j e d n o l i k o m ritmu. Putujući trgovački putnici ne očekuju da će svaki puta kad zazvone na vrata uspjeti nešto p r o d a t i ; međutim, zvonjenje na vratima p o n e k a d dovodi do p r o d a j e , što ih održava u poslu. Kad nikada ne bi bili nagrađeni uspješnom p r o d a j o m , njihovo ponašanje k a o trgovačkih putnika bilo bi potrošeno i u t o m zanimanju bi prestali u o p ć e funkcionirati. Zanimljivo je da je k o n t i n u i r a n o potkrepljujuće ponašanje lakše prekinuti negoli ponašanje uz nagrade koja se p o v r e m e n o pojavljuju. T r g o vački putnici postaju prilagođeni na princip p o v r e m e n o g nagrađivanja pa se p o n e k a d m o ž e dogoditi da će proći dosta vremena od posljednje uspješne p r o d a j e , d o k ne shvate da možda više neće biti p o n o v n o nagrađeni. S t o g a , prestanak njihovog ponašanja kao trgovačkih putnika m o ž e duže potrajati. U k o l i k o su pak bivali stalno nagrađivani, a zatim je nagrađivanje naglo prestalo, postoji m o g u ć nost da će nastaviti raditi samo još kratko vrijeme. T o će zaustaviti njihove aktivnosti m n o g o brže nego u slučaju da su bili p o v r e m e n o nagrađivani. Potkrepljivanje je znatno kompleksnije od toga da se j e d n o s t a v n o nešto učini i zatim postigne željena (ili neželjena) reakcija. M n o g i uvjeti u okolišu određuju vjerojatnost potkrepljivanja nekog čina. N e k i uvjeti podržavaju pojavu reakcije, a neki n e . T i uvjeti su zapravo stvari koje su se u prošlosti povezivale s potkrepljivanjem ili kažnjavanjem. A k o je, na primjer, o s o b a koja je vršila potkrepljivanje uvijek nosila neku uniformu, takva uniforma m o ž e sama za sebe proizvesti o d g o vor, č a k i u o n o m slučaju kada je nosi neka druga o s o b a . Slično t o m e , u k o l i k o je, na primjer, učionica u školi oduvijek bila povezana s kažnjavanjem, kažnjavajući učinak bit će potaknut čak i onda kada je učenik prebačen u neku nagradnu situaciju u učionici. Radi se ο procesu u k o j e m u biti neutralni stimulans - na primjer u n i f o r m a - postaje sekundarni ili uvjetovani potkrepljivač. K a d a se j e d n o m t r a n s f o r m i r a , neutralni stimulans može postati pozitivni potkrepljivač. B u d u ći se potkrepljivanje vrlo rijetko događa u vakuumu, veliki broj sekundarnih potkrepljivača neizbježno se povezuje s osnovnim. T i m se p r o c e s o m broj p o t k r e pljivača umnožava kao gljive poslije kiše. I a k o su m n o g i potkrepljivači specifični samo za neke situacije, neki su generali zirani potkrepljivači. Bushell i Burgess takav tip potkrepljivača definiraju o v a k o : "...(Oni) imaju veliku snagu i značaj u socijalnim analizama budući da zadržavaju svoju učinkovitost i prigodom izostajanja bilo kakve specifične deprivacije. Pojam 'generalizi ran' odnosi se na činjenicu da ti stimulansi predstavljaju, reprezentiraju ili osiguravaju pristup širokoj lepezi drugih potkrepljivača koji mogu biti bezuvjetni, ali i uvjetovani, i koji se s vremena na vrijeme mogu razlikovati i imati različito djelovanje na jednu ili drugu osobu" (Bushell i Burgess, 1 9 6 9 . : 3 8 ) .
270
GLAVNE TEORIJE
N o v a c i socijalni status predstavljaju dva dobra primjera generaliziranih p o t k r e pljivača. O n i se mogu koristiti da se osiguraju m n o g e druge željene stvari. B u d u ć i da generalizirani potkrepljivači predstavljaju istodobno b r o j n e sasvim različite stvari, oni p o s t u p n o postaju sve više potkrepljivači sami za sebe. Z a t o bihevioralni sociolozi tvrde da je o s o b e vrlo teško zadovoljiti u p o t r e b o m takvih generaliziranih potkrepljivača. Velike količine novca ili dobar socijalni položaj neće najvjerojatni je zaustaviti želju za nečim još većim.
Modifikacija ponašanja A k o je neki o d g o v o r potkrijepljen, cijeli se niz drugih sličnih o d g o v o r a g o t o v o neizbježno i s t o v r e m e n o potkrepljuje. Ova činjenica o m o g u ć a v a b i h e v i o r a l n i m s o c i o l o z i m a da govore ο sistematskom oblikovanju ponašanja ili ο modifikaciji ponašanja. Evo načina na koji J o h n i J a n i c e Baldwin definiraju taj f e n o m e n : "Sistematsko oblikovanje obuhvaća promjenu ponašanja kroz stupnjeve sukcesiv nog približavanja k unaprijed uspostavljenoj finalnoj izvedbi. N a svakom stupnju, potkrepljivanje se oblikuje t a k o da k o n k r e t n o ponašanje na najbolji način približa va k o n a č n o j izvedbi" ( 1 9 8 6 . : 1 5 9 ) . Prikaz 7 . 1 . ilustrira navedeni p r o c e s . Slika 7 . 1 . : Modifikacija ponašanja: postojeća i željena ponašanja Postojeća ponašanja
Z
A
Željena ponašanja
Ε
Izvor: Adaptirano iz Don Bushell i Robert Burgess: "Some Basic Principles of Behavior", U: Robert Burgess i Don Bushell, izd., Behavioral Sociology, New York: Columbia University Press, 1 9 6 9 : 4 0 . A k o p o s j e d u j e m o odgovarajuću nagradu, u stanju s m o potaknuti tip ponašanja Ζ jedne o s o b e . Potičući uvjete za to ponašanje, mi t a k o đ e r p o t i č e m o i b r o j n a slična ponašanja, uključujući i tip A. Pretpostavimo da je ponašanje koje stvarno želimo potaknuti ponašanje tipa E. K a k o ć e m o postići da subjekt o d g o v a r a obliku ponašanja £ ? Z a p o č i n j e m o nagrađujući ponašanje tipa A koje se već nalazi u okviru dosega naših potaknutih o d g o v o r a . Ponavljajući izazivanje oblika ponaša nja A, p o m i č e m o centar krivulje iza točke A i ponašanje približavamo t o č k i E, željenom ponašanju unutar našeg dosega. K o n a č n o , mi p o t i č e m o ponašanje tipa E. Ovaj p r o c e s ilustriran je prikazom 7 . 2 . Proces modifikacije ponašanja primjenjuje se u različitim terapeutskim situaci j a m a . M o d i f i k a c i j a ponašanja je proces koji se odvija u šest etapa: 1.
T e r a p e u t i moraju identificirati specifična k o n a č n a ponašanja k o j a žele p o t a k nuti.
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
271
Slika 7 . 2 . : Modifikacija ponašanja: Potaknuto i željeno ponašanje P o t a k n u t o ponašanje
/
Željeno ponašanje
\
*
I
I
>.
I
χ
!
Z A Ε Izvor: Adaptirano iz Don Bushell i Robert Burgess: "Some Basic Principles of Behavior", U: Robert Burgess i Don Bushell, izd., Behavioral Sociology, New York: Columbia University Press, 1969..41.
2.
Z a t i m m o r a j u utvrditi prirodu postojeće klase o d g o v o r a subjekta, o d n o s n o doseg ponašanja koje se trenutno ispoljava, kao i stupanj bliskosti t o g p o n a šanja p r e m a željenom obliku ponašanja.
3.
T e r a p e u t i m o r a j u osigurati p o v o l j n o mjesto za izvođenje terapije. " T o znači da se m o r a j u eliminirati nepoželjni stimulansi, m o g u ć n o s t i k o n f l i k t n o g ili neprikladnog oblika ponašanja, a osigurati stimulativni poticaji za izazivanje željenog o d g o v o r a " (Bushell i Burgess, 1 9 6 9 . : 4 3 ) .
4.
T e r a p e u t i t a k o đ e r moraju potaknuti motivaciju kod subjekta upotrebljavajući učinkovit potkrepljivač. I a k o je moguće koristiti specifične potkrepljivače, najčešće se koriste opći potkrepljivači kakvi su n o v a c , pažnja u društvu ili socijalni status.
5.
T e r a p e u t i moraju započeti proces oblikovanja ponašanja "diferencijalnim p o t krepljivanjem odgovora koji se uspješno približavaju željenom stanju" (str. 4 3 - 4 4 ) . K o n a č n o , kada do željene modifikacije naposljetku "dođe", terapeuti bi t r e b a li nastaviti p o v r e m e n o upotrebljavati pokrepljivače. Potkrepljivanje će se k o n a č n o pojavljivati rjeđe korištenjem nekog vještačkog, a češće p r i r o d n o g pomagala.
6.
Primjena bihevioralne sociologije - na primjer, za modifikaciju ponašanja v e o m a je udaljuje o d drugih socioloških teorija, uključujući č a k i teoriju r a z m j e n e . I a k o postoje neki elementi sličnosti sa, na primjer, š k o l o m međuljudskih o d n o s a u industrijskoj sociologiji, k o j a nastoji manipulirati grupnim p r o c e s i m a k a k o bi povećala proizvodnost radnika, bihevioralna sociologija ima m n o g o pragmatičniji, aplikativniji karakter od bilo koje druge sociološke teorije (Baldwin i B a l d w i n , 1986.).
TEORIJA R A Z M J E N E T e o r i j a razmjene predstavlja pokušaj da se principi biheviorizma, udruženi s drugim idejama, primijene u i n t e r e s n o m području s o c i o l o g a . Iako se korijeni ove teorije m o g u naći unatrag m n o g o godina, ( K n o x , 1 9 6 3 . ) o n a svoj najveći uspon
272
GLAVNE TEORIJE
doživljava u 1 9 5 0 - i m i 1 9 6 0 - i m godinama kroz djelovanje G e o r g a H o m a n s a (Beniger i Savory, 1 9 8 1 . ) · Veliki dio H o m a n s o v e teorije razmjene m o ž e se p r o m a trati k a o reakcija na paradigmu socijalnih činjenica i njoj pripadajućih teorija, o s o b i t o teorije strukturalnog funkcionalizma.
Homans i Dürkheim H o m a n s se^ ( 1 9 6 9 . ) k o n f r o n t i r a sa strukturalnim funkcionalistima, izravno napa dajući rad Emilea D u r k h e i m a u tri t o č k e : p r o b l e m proširivanja socijalne interakci je, D u r k h e i m o v o poimanje psihologije, i njegova m e t o d a objašnjenja. H o m a n s cijeni D u r k h e i m o v o stajalište da za vrijeme neke interakcije nastaju i drugi f e n o meni. O n drži da je takav stav prihvatljiv i socijalnim bihevioristima. M e đ u t i m , k a k o ć e m o o n d a objasniti što zapravo proistječe iz neke interakcije? H o m a n s smatra da ne treba uzimati u obzir nikakve nove pretpostavke, osim onih koje se m o g u primijeniti na jednostavno ponašanje pojedinca. O n kaže: "Svi uobičajeni primjeri proširivanja socijalnih f e n o m e n a proistječu iz psihologijskih pretpostav ki" ( H o m a n s , 1 9 6 9 . : 1 4 ) . Stoga, dok je D ü r k h e i m mislio da se nastajući oblici socijalnih f e n o m e n a m o g u sociološki objasniti, H o m a n s smatra da ih m o ž e m o objasniti psihologijskim principima. H o m a n s k o r e k t n o naglašava da je psihologija k o n c e m 1 9 . stoljeća, koju je D ü r k h e i m p o z n a v a o , bila nerazvijena. Psihologija njegovog v r e m e n a prvenstveno je proučavala instinktivne oblike ponašanja, pretpostavljajući da je ljudska priroda k o d sviju ista. Stoga je D ü r k h e i m svakako bio u pravu kada je psihologiju i sociologiju svog vremena razdvojio. "Sociologija sigurno ne proistječe d i r e k t n o iz vrste psihologije koju je D ü r k h e i m poznavao" ( H o m a n s , 1 9 6 9 . : 1 8 ) . M e đ u t i m , suvremena psihologija m n o g o je profinjenija i kompleksnija negoli u D u r k h e i m o vo vrijeme; činjenica da je D ü r k h e i m uspio odvojiti psihologiju od sociologije ne znači da se isto m o ž e postići danas. K o n a č n o , H o m a n s napada D u r k h e i m a i zbog njegove m e t o d e objašnjavanja. O n tvrdi da je D ü r k h e i m nešto smatrao objašnjenim ako smo t o m e mogli utvrditi uzrok ili uzroke. Specifičnije, socijalnu činjenicu smo protumačili o n d a kada s m o našli socijalne činjenice koje su je uvjetovale. H o m a n s priznaje da su socijalne činjenice često uzrok pojave drugih socijalnih činjenica, no takav nalaz ne predstavlja i objašnjenje. P o njemu, treba objasniti odnos između uzroka i posljedice, o d n o s n o pokušati odgovoriti zašto jedna socijalna činjenica uzrokuje drugu socijalnu činje nicu. H o m a n s misli da objašnjenje neizbježno m o r a biti p s i h o l o š k o . (Ovdje treba istaknuti da o n d a kada H o m a n s koristi izraz psihološki, tada p o d tim misli bihevioralno, "ponašanje ljudi kao ljudi", kako on to kaže.) H o m a n s o v o objašnje nje n e k o g p o s e b n o g historijskog uzroka i učinka je instruktivno: "Rast cijena u 16. stoljeću, što predstavlja društvenu činjenicu, bio je svakako determi nirajući uzrok za zbijanje redova medu engleskim zemljoposjednicima. Ali, ako želimo objasniti zašto je taj posebni uzrok imao takav poseban učinak, tada moramo reći da je porast cijena otvorio engleskim zemljoposjednicima velike mogućnosti financijskog dobitka, ali i velikog rizika financijskog gubitka, a njihovo udruživanje povećavalo je mogućnosti dobitka i umanjivalo mogućnosti gubitka, zatim, da su zemljoposjednici smatrali financijske dobitke elementom nagrade (što je stanje individualne svijesti, ako baš hoćete) i konačno, da će ljudi poduzeti akcije čiji su rezultati nagrađujući što je - ne mogu to dovoljno puta ponoviti - opća psihološka pretpostavka" (Homans,
1969.Λ9).
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
273
S t o g a , o s o b n i odgovori (ponašanje) uvijek interveniraju između socijalnih činjeni ca. H o m a n s tvrdi da društvene činjenice dovode do individualnih o d g o v o r a , a o n i do pojave novih socijalnih činjenica. Bitan element je, međutim, ponašanje, a ne društvena činjenica.
Homans i Levi-Strauss H o m a n s se suprotstavlja ne samo D u r k h e i m u , n e g o i svim drugima koji slijede njegovu tradiciju. Peter P. E k e h ( 1 9 7 4 . ) smatra da je H o m a n s o v a orijentacija bila o b l i k o v a n a kao izravna reakcija na djelovanje n e o - d u r k h e i m o v s k o g a n t r o p o l o g a C l a u d e a Levi-Straussa ( H o m a n s i Schneider, 1 9 5 5 . ) . H o m a n s , dakle, reagira protiv n e o - d u r k h e i m o v s k e varijante teorije razmjene Levi-Straussa. (O vrlo razli čitim aspektima teorije Levi-Straussa raspravit ć e m o u 9 . poglavlju.) S t o g a bi se m o g l o zaključiti da ο H o m a n s o v o j teoriji razmjene m o ž e m o m n o g o saznati ispitu jući njegovu reakciju na djelovanje Levi-Straussa, a u okviru iste teorijske perspek tive. E k e h smatra osnovnim naglasiti da je teorija razmjene proistekla iz dviju "nespojivih tradicija". S jedne strane, Levi-Strauss ( 1 9 4 9 . ) razvija svoje stajalište ο teoriji razmjene, d j e l o m i č n o pod utjecajem francuske kolektivističke tradicije, čiji je D ü r k h e i m bio glavni predstavnik. S druge strane, H o m a n s je nasljednik britan ske individualističke tradicije, s H e r b e r t o m S p e n c e r o m k a o glavnim predstavni k o m . Z b o g t a k o suprotnih orijentacija, nije iznenađujuće da su ova dva autora razvila sasvim različite varijante teorije razmjene. Prema E k e h u , Levi-Strauss prvi razvija svoju orijentaciju, a H o m a n s oblikuje svoje ideje kao reakciju na p r o d o r kolektivističkih sila u radu Levi - Straussa. Raspravljajući s Levi-Straussom, H o m a n s je uvjeren da zapravo vodi bitku s j e d n o m n o v i j o m varijantom durkheimovske teorije, s prenaglašavanjem kolektivi teta i t e n d e n c i j o m da se osobu p r o m a t r a k a o nevažnu. D u r k h e i m o v o djelo (a p r e m a t o m e i Levi-Straussovo), H o m a n s vidi kao napad na "jednu o d najneupitnijih pretpostavki zapadne intelektualne tradicije, na ideju da priroda o s o b a u krajnjoj instanci određuje prirodu društva" ( 1 9 6 2 . : 8 ) . Ο D u r k h e i m o v s k o m funk cionalizmu, ο njegovom naglašavanju funkcija socijalnih činjenica za društvo k a o cjelinu, H o m a n s kaže sljedeće: " O d samog p o č e t k a bio sam sumnjičav p r e m a takvoj pretpostavci, iako nisam znao zašto. Bila je t o p o t k o ž n a ozljeda i dugo je trebalo da je se riješim" ( 1 9 6 2 . : 2 3 ) . I H o m a n s se stvarno i riješio te "rane" funkcionalizma, najvećim dijelom kritizirajući n e o - d u r k h e i m o v s k u teoriju razmje ne Levi-Straussa: " H o m a n s o v o proučavanje Levi-Straussa ... bilo je posljednji e l e m e n t koji je dokrajčio njegovo strpljenje s durkheimovskim t i p o m f u n k c i o n a lizma" (Ekeh, 1 9 7 4 . : 8 8 ) . D ü r k h e i m doživljava aktera kao ograničenog socijalnim činjenicama, p o s e b n o k o l e k t i v n o m sviješću, d o k Levi-Strauss ide još dalje - budući da vjeruje u kolektiv nu nesvjesnost, koja je d u b o k o ugrađena u ljudsku vrstu, a koje ni sami akteri nisu svjesni. Ovaj e l e m e n t , prema H o m a n s o v o m stajalištu, još je više ograničavajući, nerješiv i mistificirajući, negoli su t o bile D u r k h e i m o v e ideje ο k o l e k t i v n o j svijesti i socijalnim činjenicama. Ekeh t o naglašava o v a k o : "U djelu Levi-Straussa pojedi nac je još manje prilagođen svom mjestu u socijalnim procesima, negoli je to slučaj u d u r k h e i m o v s k o j sociologiji" (str. 4 2 ) . S ovakvim o p ć i m zaleđem, preći ć e m o na kratko izlaganje osnovnih ideja teorije razmjene Levi-Straussa, i što je još važnije, na kritičku reakciju H o m a n s a .
274
GLAVNE TEORIJE
George Caspar Homans: autobiografska skica Da sam postao sociolog, desilo se slučajno, a to sam opisao u nekim drugim publikacijama. [Za punu autobio grafiju, vidi Homans, 1984.]. Moje neprekidno sociološko djelovanje započinje 1933. godine kada surađujem s pro fesorom Lawrence Hendersonom i Elton Mayom na Har vard Business School. Henderson je, kao biokemičar, pro učavao fiziološke karakteristike industrijskog rada, a Ma yo, kao psiholog, ljudske elemente. Mayo je tada bio direk tor čuvenog istraživačkog centra u tvornici Hawthorne We stern Electric Company u Chicagu. Pohađao sam seminare i rasprave koje je vodio Mayo. Između mnogih knjiga, svojim je studentima preporučivao da pročitaju i nekoliko knjiga značajnih socijalnih antropo loga, posebno Malinowskog, Radckliffe-Browna i Firtha. Mayo je želio da shvatimo kako su u urođeničkim društvima, nasuprot modernim društvima, socijalni rituali podržavali proizvodni rad. Za antropologiju sam se zainteresirao iz sasvim drugih razloga. U to vrijeme, kulturni antropolozi su intelektualno dominirali, a moji prijatelji u grupi, kao, na primjer, Clyde Kluckhohn, inzistirali su na tome da je svaka kultura jedinstvena. Proučavajući literaturu počeo sam shvaćati, suprotno od toga, da se neke institucije domorodačkih društava ponavljaju u mjestima toliko vremenski i prostorno odvojenim da ta društva nikako nisu mogla posuđivati jedna od drugih. Kulture nisu bile jedinstvene, štoviše, njihove sličnosti jedino su mogle biti objašnjene pretpostavkom da je ljudska priroda bila oduvijek i svuda ista. Pripadnici ljudske vrste, djelujući u sličnim okolnostima, neovisno su stvorili slične institucije. Takvo stajalište nije bilo baš popularno u ono doba. Nisam siguran da je to i danas. Do tada sam već bio uključen u veći broj konkretnih "field' istraživanja manjih ljudskih grupa - suvremenih i domorodačkih. Za vrijeme služenja vojnog roka u morna rici, tijekom II. svjetskog rata, ο tim sam problemima razmišljao za vrijeme dugih plovidbi. Gotovo slučajno, shvatio sam da veći broj analiza plemena može biti opisan zajedničkim, objedinjavajućim konceptima. U nekoliko sam dana skicirao konceptualnu shemu. Vrativši se po završetku rata na Sveučilište Harvard, i zauzevši opet profesorsko mjesto, započeo sam raditi na knjizi kasnije nazvanoj The Human Group {Ljudska grupa), koja je bila zamišljena tako da primijeni moju konceptualnu shemu na tekuća istraživanja. Tijekom rada na knjizi shvatio sam da je moja konceptualna shema bila
Levi-Strauss je, prema E k e h u , svoju teoriju razmjene f o r m u l i r a o oslanjajući se na dvije osnovne pretpostavke. Prvo, vjerovao je da socijalna razmjena predstavlja distinktivan proces koji se odvija isključivo medu ljudima, a koji ne m o g u izvoditi niže životinje. Stoga se proučavanjem životinja ne može ništa naučiti ο ljudskoj razmjeni. Ljudi su u stanju kulturno usmjeravati svoje akcije, a niže životinje m o g u jedino instinktivno odgovarati. Slično t o m e , Levi-Strauss smatra aktere sposobni m a za kreativno, d i n a m i č k o djelovanje, a životinje se m o g u ponašati s a m o na statički način. H o m a n s o v a reakcija na iznijeto bila je da n e m a nikakve bitne razlike između ljudi i nižih životinja. Z a t o on odbacuje sve Levi-Straussove ideje ο posebnosti ljudskog ponašanja.
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
275
korisna jedino kao početno znanstveno polazište. Trebalo je izraditi pretpostavke koje bi međusobno povezivale koncepte. U knjizi The Human Group iznio sam niz takvih pretpostavki koje su objašnjavale mnoge elemente u grupama koje sam proučavao. Već sam duže vremena poznavao i profesora Talcotta Parsonsa, s kojim sam bio u bliskom kontaktu na Odjelu za društvene odnose na istom Sveučilištu. Profesionalni sociolozi su ga smatrali vodećim likom u sociologiji. Ono što je on zvao teorijama, ja sam shvaćao samo kao konceptualne sheme, smatrajući da teorija ne može biti prava teorija ukoliko ne sadrži najmanje nekoliko propozicija. Postao sam uvjeren u točnost svojih pogleda čitajući nekoliko knjiga ο filozofiji zn an osti. Nije, međutim, bilo dovoljn o da teorija sadrži pretpostavke. Teorija ο nekom feno menu predstavljala je istodobno i njegovo objašnjenje. Objašnjenje se sastoji u tome da se pokaže da jedna ili više pretpostavki niže razine u logičkom smislu slijede iz općih pretpostavki koje su primijenjene na ono što se različito nazivalo zadanim ili graničnim uvjetima, odnosno parametrima. Svoj stav ο tom problemu iznio sam u knjizi The Nature of Social Scien ce (Priroda društven e zn an osti), 1967. Zatim sam se zapitao, koje opće pretpostavke mogu upotrijebiti da objasnim empi rijske propozicije ο kojima sam pisao u knjizi The Human Group, ali i druge pretpostav ke, koje su privukle moju pažnju kasnijim proučavanjima eksperimentalnih i "field' studija iz područja socijalne psihologije. Opće pretpostavke moraju zadovoljiti samo jedan uvjet: u skladu s mojim originalnim spoznajama moraju biti primjenjive na ljudska bića kao na članove vrste. Takve su pretpostavke već postojale, tako da ih, na sreću, nisam morao otkrivati. To su bili nalazi iz područja bihevioralne psihologije koje je iznio moj stari prijatelj B. F. Skinner i drugi. Oni su ο ljudima mislili dobro, bez obzira ra de li sami u fizičkom okolišu ili u interakciji jedni s drugima. U dva izdanja moje knjige Social Behavior (Društveno ponašanje) -1961. i prerađeno izdanje 1974. - te sam pretpostavke upotrijebio pokuša vajući objasniti kako u adekvatnim uvjetima relativno trajne društvene strukture mogu proistjeći i biti podržavane akcijama pojedinaca koji ih čak nisu niti namjeravali stvoriti. Mislim da je ovo središnji intelektualni problem sociologije. Kada su strukture već stvorene, one imaju daljnje učinke na ponašanje osoba koje u njima djeluju ili koje dolaze u kontakt s njima. Ti se naknadni učinci mogu objasniti istim pretpostavkama kao i oni koji su prvobitno bili upotrijebljeni za objašnjenje nastajanja i održavanja struktura. Strukture samo osiguravaju nove uvjete u odnosu na koje se pretpostavke primjenjuju. Moja sociologija ostaje i nadalje fundamentalno individualistička, a ne kolektivistička. G. Homans je umro 1989.
D r u g o , Levi-Strauss odbacuje ideju da je ljudsku razmjenu m o g u ć e objasniti p o j m o v i m a individualnog samointeresa. O n ne poriče da takav interes m o ž e postojati, n o smatra da nije dovoljan za održavanje društvenih o d n o s a osnovanih na razmjeni. Levi-Strauss vjeruje da se socijalna razmjena podržava nadindividualnim snagama, k o l e k t i v n o m i kulturnim silama. Levi-Strauss ljudsku razmjenu vidi prije k a o simboličku, a ne k a o samointeresno orijentiranu razmjenu. U p r o c e s i m a razmjene društvo igra različite uloge. T a m o gdje postoji nestašica, društvo m o r a intervenirati osiguravajući pravila p o m o ć u kojih će se usmjeriti članovi društva i spriječiti destruktivno ponašanje. U n e k i m se situacijama socijal na razmjena opravdava zbog socijalnih očekivanja, a ne zbog stvarne koristi k o j e
276
GLAVNE TEORIJE
će ta razmjena donijeti o n i m a koji su u nju uključeni. T i m se p r o c e s o m žele spriječiti razvoji negativnih razornih osjećaja. N a primjer, vjenčana slavlja se organiziraju zato što je takav običaj, a ne zbog toga da se dobivanjem p o k l o n a ostvare n e k e koristi. N a p o k o n , običaji nalažu da je n e t k o dužan n e k o m d r u g o m vratiti sličnom a k c i j o m , ne t a k o da plati, nego da nagradi treću stranu. N a primjer, umjesto da djeca plate dug svojim roditeljima za sve o n o što su učinili za njih, o n a isti takav oblik ponašanja prenose na svoju vlastitu djecu. O p ć e n i t o , Levi-Strauss smatra bitnim m o r a l n i sistem razmjene, a ne individualni s a m o i n t e r e s . H o m a n s , n a r a v n o , sve t o odbacuje. O n proučava razmjenu s a m o između dva e l e m e n t a , a ne šire elemente socijetalne razmjene koje smo ilustrirali u posljed njem primjeru o d n o s a roditelja i djece. H o m a n s t a k o đ e r o d b a c u j e naglasak na m o r a l n i sistem, smatrajući da osnovica ljudske razmjene leži u samointeresu o s n o v a n o m na kombinaciji e k o n o m s k i h i psiholoških p o t r e b a .
Homans i strukturalni funkcionalizam O s i m ovih specifičnih napada na D u r k h e i m a i Levi-Straussa, H o m a n s napada i strukturalno-funkcionalističko objašnjenje p o j m a institucije, koju definira k a o "relativno postojan obrazac socijalnog ponašanja čijem održavanju d o p r i n o s e ak cije m n o g i h ljudi" ( H o m a n s , 1 9 6 9 . : 6 ) . H o m a n s smatra da su u analizi institucija korištena četiri osnovna tipa objašnjenja; dva tipa, povezana sa strukturalnim f u n k c i o n a l i z m o m , on odbacuje. Prvi tip je strukturalno objašnjenje; o n o tvrdi da "posebna institucija postoji zbog svog o d n o s a s drugim institucijama u socijalnom sistemu" ( H o m a n s , 1969.:6). Postavka k o j a tvrdi da su određene institucije m e đ u s o b n o p o v e z a n e , za H o m a n s a ne predstavlja i njihovo objašnjenje. Drugi tip je funkcionalno objašnje nje, koje tvrdi da "institucija postoji jer bez nje društvo ne bi m o g l o preživjeti ili ostati u stanju ravnoteže" ( H o m a n s , 1 9 6 9 . : 6 ) . O v o predstavlja vulgarizirani oblik f u n k c i o n a l n o g objašnjenja koje ignorira suvremene radove ο s p o m e n u t o m p r o b l e m u , kakav je, na primjer, djelo R o b e r t a M e r t o n a ( 1 9 4 9 . / 1 9 6 8 . ) . Pošto je opisao f u n k c i o n a l n o objašnjenje k a o slamnato strašilo, H o m a n s ga zatim n a p a d a : "Problem s funkcionalnim objašnjenjima u sociologiji nije stvar principa, nego prakse. Iz karakterističnih općih funkcionalističkih pretpostavki možemo izvući zaključak slijedeći logiku razmišljanja da društvo ne bi moglo preživjeti ako ne posjeduje institucije tipa X - bez obzira na to što sve X može predstavljati. Međutim, postoje društva - doduše vrlo malobrojna - koja nisu uspjela preživjeti, u bilo kom smislu. Ο nekim od tih društava, imamo opise socijalne organizacije prije njihovog nestajanja, i pokazalo se da ona nisu imala institucije tipa X . Ukoliko ta društva nisu uspjela preživjeti, to nije nastalo kao posljedica nedostatka socijalnih institucija, ako otpornost na boginje ili alkoholizam ne shvaćamo kao društvene institucije. Drugim riječima, ne postoji dovoljno evidencije, prikupljene do sada, da bi se potvrdila istinitost općih pretpostavki funkcionalizma - a istinitost ipak stvara razliku. Može se prepostaviti da će se te poteškoće prevladati, da će se solidnije analize ο uvjetima preživljavanja ili postizanja stanja ravnoteže bilo kojeg društva razviti, iz čega će se moći izvući samo istiniti zaključci. Međutim, usprkos beskonačnih napora, još uvijek ne vidimo ništa novog. Ma kakav bio principijelni status funkcionalnog objašnjenja, njegova primjena u sociologiji je promašaj" (Homans,
1969:9).
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
277
D a je H o m a n s uzeo M e r t o n o v u funkcionalnu paradigmu, a ne krajnje vulgari zirani oblik funkcionalizma koji zapravo niti jedan suvremeni funkcionalist ne bi p o d r ž a o , njegovo bismo objašnjenje mogli uzeti s m n o g o više ozbiljnosti. Usmjerivši se s a m o na jednostavne p r o b l e m e , on je elegantno zaključio da strukturalno objašnjenje zapravo ne predstavlja nikakvo objašnjenje, da je f u n k c i o n a l n o o b j a š njenje nezadovoljavajuće, budući da dovodi do istinitih, ali i do lažnih zaključaka. H o m a n s ( 1 9 6 9 . ) koristi naziv historijski da bi označio treći tip objašnjenja institucija. O v d j e se one tumače k a o završni proizvodi historijskog p r o c e s a . Z a n i mljivo je da on historijsko objašnjenje smatra u biti psihologijskim objašnjenjem, što je četvrti tip njegovog objašnjenja institucija. Institucionalna p r o m j e n a je neizbježna, a n j e n o proučavanje je osnovni zadatak sociologije. K a d a historijsku analizu p r o v o d i m o k o r e k t n o , m o r a m o zaključiti da objašnjenje ove f u n k c i o n a l n e p r o m j e n e leži na psihologijskoj ravni: "Sve su ljudske institucije proizvodi procesa historijske promjene. U biti, većina institu cija neprekidno se mijenja. Kada imamo dovoljno činjeničnih informacija, da bismo započeli objašnjavati historijske promjene, što najčešće nije slučaj, i kada pokušamo formulirati osnovne premise našeg neizrečenog deduktivnog sistema, utvrdit ćemo da neke premise apsolutno ne možemo izbjeći, no one istovremeno nisu pretpostavke ο međusobnim vezama institucija, što je slučaj u strukturalnom objašnjenju, ili pak pret postavke ο uvjetima preživljavanja društava, što je slučaj u funkcionalnom objašnjenju, nego ... [su to] pretpostavke ο ponašanju ljudi kao ljudi... Odnosno, radi se ο psiholo gijskim pretpostavkama: u tim glavnim premisama historija i psihologija su jedno" (Homans, 1 9 6 9 . : 11). Sumirajući, m o ž e m o reći k a k o H o m a n s smatra da institucionalnu p r o m j e n u m o r a j u objasniti sociolozi, a da bilo koje objašnjenje p r o m j e n e m o r a u osnovi biti psihologijsko. H o m a n s to ilustrira primjerom uvođenja strojeva u englesku tekstil nu industriju u 1 8 . stoljeću. O n smatra da je taj događaj bio o d velikog s o c i o l o škog značenja budući da je t o bila jedna od prvih stepenica u industrijskoj revoluciji k o j a je dovela do pojave naših suvremenih institucija. O n polazi od porasta izvoza engleskog p a m u k a u 1 8 . stoljeću: "[To] je dovelo do porasta zahtjeva industrijskih poduzetnika za pojačanom isporukom pamučnog vlakna, zahtjev koji se nije mogao u potpunosti izvršiti s raspoloživom radnom snagom, koja je pamučnu pređu prerađivala ručno na starim strojevima, tako da su plaće tkalaca počele rasti, prijeteći povećanjem cijena tekstila te time utjecati na smanjenje trgovine" (Homans, 1 9 6 9 . : 10). D a bi se zaustavio porast plaća, cijena i troškova te o p ć e smanjenje t r g o v i n e , poduzetnici u tekstilnoj trgovini, koji su već poznavali u p o t r e b u parnih strojeva u drugim industrijama, razvijaju strojeve koje p o k r e ć e v o d e n a snaga ili snaga pare, a koji i s t o d o b n o m o g u pokretati n e k o l i k o strojeva za preradu p a m u k a . V o đ e n i željom za većim p r o f i t o m , mnogi su pokušali razviti takve strojeve, a n e k i su u t o m e i uspjeli. H o m a n s smatra da se taj proces m o ž e reducirati na jednostavan deduktivni sistem koji će objasniti zašto su poduzetnici poduzeli s p o m e n u t e akcije. T a k a v deduktivni sistem, zasnovan na psihološkim principima, ima sljedeći o b l i k :
278 1. 2. 3.
GLAVNE TEORIJE Ljudi o b i č n o poduzimaju akcije za koje pretpostavljaju da će im, p o d o d r e đ e nim o k o l n o s t i m a , kao rezultat omogućiti nagradu. Poduzetnici su ljudi. Kao poduzetnici, rezultate svog djelovanja vjerojatno će vidjeti kao rast profita i nagrada ( H o m a n s , 1 9 6 9 . ) .
Z a p o č i n j u ć i sa svojom o s n o v n o m pretpostavkom ο psihološkoj prirodi ljudi, H o m a n s smatra da je objasnio p o č e t a k upotrebe parnih strojeva u tekstilnoj industriji Engleske 1 8 . stoljeća. P o m o ć u ovog primjera, H o m a n s zaključuje da se historijska p r o m j e n a m o ž e objasniti jedino psihologijskim p r i n c i p i m a . D a k l e , H o m a n s izbacuje strukturalni funkcionalizam iz sociologije, smatrajući da se istinska sociologija m o r a zasnivati na psihologijskim principima. U svakom sluča ju, bio je više nego samo p o l e m i č a n ; pokušao je razviti teoriju o s n o v a n u na psihologijskim principima.
Osnovne pretpostavke Homansa I a k o se n e k e od H o m a n s o v i h pretpostavki bave s najmanje dvije interaktirajuće o s o b e , bio je dovoljno oprezan da naglasi k a k o se njegove postavke osnivaju na psihologijskim principima. O n e su, prema njemu, psihologijske iz dva razloga. Prvo, " o b i č n o su ih formulirale i empirijski testirale osobe koje same sebe nazivaju psiholozima" ( H o m a n s , 1 9 6 7 . : 3 9 - 4 0 ) . Drugo i m n o g o važnije, o n e su psihološke zbog razine na k o j o j raspravljaju ο položaju osobe u društvu: " T o su pretpostavke ο ponašanju individualnih ljudskih bića, a ne pretpostavke ο grupama ili društvi m a kao t a k v i m a ; ponašanje ljudi kao ljudi o p ć e n i t o se smatra psihološkim p o d r u č j e m " ( H o m a n s , 1 9 6 7 . : 4 0 ; kurziv naš). Z b o g takvih stajališta, H o m a n s priznaje da je i sam svrstan "u o n o što se - upotrijebit ću tu strašnu izreku - naziva psihologij skim r e d u k c i o n i s t o m " ( 1 9 7 4 . : 1 2 ) . Z a njega je redukcionizam "proces koji pokazu je kako pretpostavke jedne i m e n o v a n e znanosti [u našem slučaju sociologije] slijede logiku općih pretpostavki neke druge i m e n o v a n e znanosti [u našem slučaju psihologije]" ( 1 9 8 4 . : 3 3 8 ) . I a k o je H o m a n s pristalica psiholoških principa, on ο o s o b a m a ne razmišlja k a o ο izoliranim entitetima. O n priznaje da su ljudi društvena bića i da dosta svog v r e m e n a p r o v o d e u interakciji jedni s drugima. Socijalno ponašnje pokušava objasniti p o m o ć u psiholoških principa: "Stajalište koje zastupam je da se opći principi psihologije, a radi se ο pretpostavkama ο učincima na ljudsko p o n a š a n j e i njihovim ishodima, ne mijenjaju kada su ti rezultati uzrokovani djelovanjem drugih ljudi, a ne različitim fizičkim o k o l i š e m " ( H o m a n s , 1 9 6 7 . : 5 9 ) . H o m a n s ne negira D u r k h e i m o v o stajalište da iz socijalne interakcije proistječe nešto n o v o . Umjesto toga, smatra da se te novonastale osobine m o g u objasniti p o m o ć u p s i h o logijskih principa; n e m a stoga nikakve potrebe za nekim novim s o c i o l o š k i m p o s t a v k a m a k a k o bi se objasnile socijalne činjenice. H o m a n s koristi osnovni sociološki k o n c e p t n o r m e da to ilustrira: "Uočljiv primjer društvene činjenice je socijalna norma, a grupne norme svakako obliku ju konfornost ponašanja mnogih osoba. Pitanje nije u tome postoje li ograničenja ili ne, nego u objašnjenju tih ograničenja ... Norma automatski ne ograničava ponašanje: onda kada se osoba podvrgava normama, čini to jer ih smatra korisnima za sebe, a psihologija je znanost koja treba proučavati učinke na ponašanje osoba zbog uočenih koristi" (Homans, 1 9 6 7 . : 6 0 ) .
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
279
U brojnim radovima H o m a n s razvija vrlo razrađen program, po njegovim riječima, "vraćanja ljudi natrag" u sociologiju, no također pokušava razviti i teoriju koja se usredotočuje na psihologiju, ljude i "elementarne oblike društvenog života". T a će teorija biti nazvana teorijom razmjene. Prema Homansu, ona "otkriva socijalno ponašanje k a o vidljivu ili nevidljivu razmjenu aktivnosti, više ili manje nagrađujuću ili skupu, između najmanje dviju osoba" (Homans, 1 9 6 1 . : 1 3 ; kurziv naš). U primjeru koji smo ranije naveli, H o m a n s pokušava objasniti razvoj strojeva koji su se koristili u tekstilnoj industriji pa, prema t o m e , i industrijsku revoluciju p o m o ć u psihološkog principa da će se ljudi najvjerojatnije ponašati t a k o da povećaju svoje nagrade. U općenitijem smislu, u svojoj varijanti teorije razmjene on pokušava objasniti e l e m e n t a r n o socijalno ponašanje p o m o ć u o d n o s a nagrada i cijena. D j e l o m i č n o su ga motivirali radovi pristalica teorije socijalnih činjenica, a p o s e b n o strukturalno - funkcionalističke teorije njegovog cijenjenog "kolege i prijatelja", T a l c o t t a Parsonsa. O n smatra da takva teorija "ima sve kvalitete, o s i m što zapravo ništa ne objašnjava" ( H o m a n s , 1 9 6 1 . : 1 0 ) . Z a njega strukturalni funk cionalisti nisu napravili m n o g o više od konceptualnih kategorija i s h e m a . O n priznaje da znanstvena sociologija treba takve kategorije, n o o n a "također treba i cjeline općih pretpostavki ο o d n o s i m a između kategorija, jer je bez takvih p r e t p o stavki objašnjenje n e m o g u ć e . N e m a objašnjenja bez pretpostavki!" ( H o m a n s , 1 9 7 4 . : 1 0 ) . P r e m a t o m e , H o m a n s sam sebi postavlja zadatak razvijanja takvih pretpostavki koje će se osloniti na psihološku razinu; one čine temelj teorije razmjene. U knjizi Social Behavior: Its Elementary Forms ( 1 9 6 1 . / 1 9 7 4 . ) , H o m a n s prizna je da je njegova teorija razmjene potekla iz bihevioralne psihologije i e l e m e n t a r n e e k o n o m i j e . U biti, on ( 1 9 8 4 . ) žali što je njegova teorija nazvana "teorija razmjene" zato što je o s o b n o vidi kao bihevioralnu psihologiju primijenjenu na specifične situacije. O n započinje s raspravom ο primjeru biheviorističke paradigme, ο djelu B . F. Skinnera, a n a r o č i t o ο njegovim proučavanjima golubova. 5
"Pretpostavimo da se u kavezu s golubovima u laboratoriju iznenada nađe novi ili neki naivni golub. U mnogobrojnim varijantama njegovog naslijeđenog ponašanja kljucanje je najčešći oblik ispitivanja okoliša. Kljucajući po kavezu, desit će se da će kljucnuti i u crvenu točku, poslije čega će mu psiholozi koji ga promatraju ili neka automatska mašina isporučiti zrno žita. Podatak koji se ovim dobio kazuje da će vjerojatnost emitiranja istog tipa ponašanja goluba - vjerojatnost koju predstavlja ne samo kljucanje, nego ciljno kljucanje - porasti. Koristeći se Skinnerovim jezikom, ponašanje goluba u kljucanju cilja predstavlja jednog operanta; operant je bio potkrijepljen; žito je potkre pljivao; a golub je prošao proces kondicioniranja operanta. Ukoliko to želimo izreći običnim jezikom, možemo reći da je golub naučio kljucati cilj zato što je zbog te radnje bio nagrađen". (Homans, 1 9 6 1 . : 18). Skinner se interesirao za golubove, a H o m a n s za ljude. Skinnerovi golubovi, smatra H o m a n s , nisu se angažirali u stvarnoj razmjeni o d n o s a s p s i h o l o g o m . ' U ovoj se raspravi koristimo s oba izdanja ove knjige. Nećemo se koristiti isključivo novijim izdanjem, zato što mnogi aspekti u prvom izdanju jasnije ilustriraju Homansovo stajalište. U predgo voru revidiranog drugog izdanja Homans tvrdi da - premda se radi ο temeljito preuređenom izda nju - nije "promijenio bit gla vnog a rgumenta " (Homa ns, 1 9 7 4 . : V ) . Za to se osjećamo sigurnima ako se simultano koristimo s oba izdanja.
280
GLAVNE TEORIJE
G o l u b se uključio u jednosmjernu razmjenu o d n o s a , dok je ljudska razmjena uvijek dvostrana. Ponašanje goluba bilo je potkrijepljeno žitom, ali psiholog nije bio baš potkrijepljen kljucanjem goluba. O d n o s između psihologa i goluba vrlo je sličan o d n o s u koji golub ima sa svojim fizičkim o k o l i š e m . Budući da ovdje n e m a nikakvog reciprociteta, H o m a n s definira takav tip ponašanja k a o individualno ponašanje. Ovakav tip ponašanja on namjenjuje psiholozima, d o k bi sociolozi morali proučavati socijalno ponašanje "gdje aktivnost svake o d najmanje dvije životinje potkrepljuje (ili kažnjava) aktivnost druge i kada jedna utječe na ponaša nje druge" ( H o m a n s , 1 9 6 1 . : 3 0 ) . Nikakve nove pretpostavke nisu p o t r e b n e , inzistira se ovdje, da bi se objasnilo socijalno ponašanje nasuprot individualnom p o n a šanju. Z a k o n i individualnog ponašanja, koje je Skinner razvio t i j e k o m svojih proučavanja golubova, objašnjavaju socijalno ponašanje sve d o k u z i m a m o u obzir k o m p l e k s n o s t i međusobnih potkrepljivanja. H o m a n s priznaje da će, možda, otići i dalje od Skinnerovih principa, ali t o priznaje n e v o l j k o . U svom t e o r i j s k o m radu H o m a n s se ograničava na svakodnevnu socijalnu interakciju. J a s n o je, međutim, da je vjerovao k a k o bi sociologija izgrađena na njegovim principima bila na k o n c u u stanju objasniti c j e l o k u p n o socijalno p o n a š a nje. Evo primjera koji H o m a n s koristi kako bi objasnio vrstu o d n o s a razmjene koji ga interesira: "Pretpostavimo da dva činovnika nešto rade u nekom uredu. Prema pravilima uredskog ponašanja, svaki treba samostalno voditi svoj posao, a ako treba neku pomoć, mora se posavjetovati s nadglednikom. Jedan od dvojice činovnika, kojeg ćemo nazvati O s o b a ' , nije osobito spretan u svom poslu i izvodio bi ga znatno bolje i brže ako bi s vremena na vrijeme imao neku pomoć. Usprkos pravilima rada u uredu, on je neodlučan da se obrati nadređenom jer bi time priznao svoju nesposobnost, što bi moglo smanjiti njegove šanse za napredovanjem. Umjesto toga, on se obraća drugom činovniku kojega ćemo nazvati 'Drugi', i od njega traži pomoć. 'Drugi' je iskusniji u poslu od 'Osobe'; on može posao završiti umješno i brzo, uštedjevši nešto slobodnog vremena, i on može pretpostaviti da nadglednik neće imati ništa protiv ovog kršenja pravila. 'Drugi' pomaže 'Osobi', a za uzvrat on mu zahvaljuje i izražava mu priznanje. Dva su čovjeka razmijeni la pomoć i priznanje." (Homans, 1 9 6 1 . : 3 1 - 3 2 ) . I a k o će H o m a n s na k o n c u raspravljati i ο kompleksnijim o b l i c i m a socijalnog ponašanja, njegova je p o č e t n a namjera bila zadržati svoju teoriju razmjene na o v o j razini. Usredotočujući se na ovakav tip situacija i oslanjajući svoje ideje na S k i n n e rove nalaze ο g o l u b o v i m a , H o m a n s razvija nekoliko pretpostavki. O n e čine osnovicu njegove teorije razmjene socijalnog ponašanja. PRETPOSTAVKA USPJEŠNOSTI "U svim akcijama koje poduzima neka osoba, što je češće neka posebna akcija nagrađe na, osoba će najvjerojatnije i nadalje nastaviti izvoditi tu akciju" (Homans, 1 9 7 4 . : 1 6 ) . P o d s j e t i m o li se njegovog ranijeg primjera " O s o b a " - "Drugi" u uredu, ova pretpostavka znači da će o s o b a najvjerojatnije tražiti savjet od drugih u k o l i k o je u prošlosti bila nagrađena korisnim savjetom. Štoviše, što je češće n e k a o s o b a dobila koristan savjet u prošlosti, on ili o n a će češće tražiti savjet. Slično t o m e , druga će
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
281
o s o b a željeti davati savjete što ćešće ako je često bila nagrađivana, o d n o s n o dočekivana s o d o b r a v a n j e m u prošlosti. O p ć e n i t o , ponašanje usklađeno s p r e t p o stavkom ο uspješnosti, uključuje tri stadija: prvi, sama akcija p o j e d i n c a ; zatim, nagrađujući rezultat; i k o n a č n o , ponavljanje p o č e t n e akcije ili b a r e m p o n e k i m aspektima neke slične. H o m a n s specificira m n o g e elemente u pretpostavci uspješnosti. Prvo, iako je o p ć e n i t o p o z n a t o da porast učestalosti nagrađivanja dovodi do porasta učestalosti akcija, to se ne m o ž e b e s k o n a č n o odvijati. N a o d r e đ e n o j točki o s o b e j e d n o s t a v n o više ne m o g u djelovati t o l i k o često na određeni način. D r u g o , što je kraći p e r i o d između ponašanja i nagrađivanja, postoji veća vjerojatnost da će se o s o b a p o n o v n o t a k o ponašati. S u p r o t n o t o m e , dugi prekidi između ponašanja i nagrade smanjuje m o g u ć n o s t ponavljanja ponašanja. K o n a č n o , po H o m a n s o v o m stajalištu, povre m e n e će nagrade češće poticati ponavljanje ponašanja negoli u o b i č a j e n e nagrade. R e g u l a r n e nagrade uzrokuju dosadu i zasićenje, d o k će nagrade koje se realiziraju u neredovitim intervalima (kao, na primjer, u igrama na sreću) vrlo v j e r o j a t n o izazivati ponavljanje ponašanja. PRETPOSTAVKA Ο STIMULANSU "Ako je u prošlosti pojavljivanje posebnog stimulansa ili cjeline stimulansa bilo poticaj za nagrađivanje akcija neke osobe, tada će sadašnji stimulansi, što sličniji prošlima, najvjerojatnije dovoditi do pojave istih ili nekih njima sličnih akcija" (Homans, 1 9 7 4 . : 2 3 ) . V r a ć a j u ć i se p o n o v n o ranijem primjeru u uredu, m o ž e m o zaključiti sljedeće: a k o su u prošlosti " O s o b a " i "Drugi" ustanovili da je davanje i primanje savjeta p o v e z a n o s nagradama, tada postoji vjerojatnost da će se uključiti u slične akcije u sličnim situacijama i ubuduće. H o m a n s nudi još jedan prizemniji p r i m j e r : "Ribar koji je uspješno ulovio ribu u t a m n o m rukavcu, najvjerojatnije će p o n o v n o p o k u šati loviti ribu u t a m n i m rukavcima" ( 1 9 7 4 . : 2 3 ) . H o m a n s se z a n i m a i za p r o c e s generaliziranja; odnosno, tendenciju pro š i r i v a n j a p o n a š a n j a u sličnim u v j e t i m a . U p r i m j e r u s r i b a r o m , j e d a n a s p e k t g e n e r a l i z i r a n j a b i o bi da se u d a l j i m o o d r i b a r e n j a u t a m n i m r u k a v c i m a i u s m j e r i m o k r i b a r e n j u u bilo k o j e m r u k a v c u b i l o k o j e g stupnja z a t a m n j e n o s t i . S l i č n o t o m e , uspjeh u hvatanju ribe n a j v j e r o j a t n i j e će d o v o d i t i do p r o m j e n a j e d n e vrste r i b a r e n j a u drugu vrstu (na p r i m j e r , iz slatke k s l a n o j v o d i ) ili č a k p r o m j e n u o d r i b a r e n j a u lov. U s v a k o m slučaju, p r o c e s diskriminacije također d j e l u j e . O n o z n a č a v a da a k t e r m o ž e ribariti s a m o p o d s p e c i f i č n i m u v j e t i m a k o j i su se p o k a z a l i u s p j e š n i m a u p r o š l o s t i . M e đ u t i m , a k o su se uvjeti p o d k o j i m a je u s p j e h bio p o s t i g n u t p o k a z a l i previše k o m p l i c i r a n i m a , t a d a slični uvjeti m o ž d a n e ć e s t i m u l i r a t i p o n a š a n j e . U k o l i k o se najvažniji s t i m u l a n s d o g o d i o m n o g o r a n i j e n e g o l i je z a h t i j e v a n o o d r e đ e n o p o n a š a n j e , t a d a m o ž d a i n e ć e uspjeti s t i m u l i r a t i t r a ž e n o p o n a š a n j e . A k t e r m o ž e p o s t a t i p r e o s j e t l j i v na s t i m u l a n s e , p o s e b n o a k o su m u vrlo d r a g o c j e n i . U biti, a k t e r m o ž e o d g o v o r i t i na i r e l e v a n tan s t i m u l a n s , b a r e m do o n d a do k a d a će se situacija ispravljati p o n a v l j a n j e m p o g r e š a k a . N a sve o v o utječu pažnja i s p r e m n o s t o s o b e da r e a g i r a na s t i m u l a n se.
282
GLAVNE TEORIJE
PRETPOSTAVKA VRIJEDNOSTI "Što je nekoj osobi vredniji rezultat njene akcije, najvjerojatnije će češće izvoditi tu akciju" (Homans, 1 9 7 4 . : 2 5 ) . U primjeru ο uredu, ako se nagrade koje m e đ u s o b n o nude o s o b e smatraju vrijednima, tada će akteri najvjerojatnije više prakticirati željeno ponašanje, negoli u slučaju da nagrade nisu vrijedne. Ovdje H o m a n s uvodi k o n c e p t nagrada i kažnjavanja. N a g r a d e su akcije s pozitivnim vrijednostima; povećanje nagrada najvjerojatnije će potaknuti željeno ponašanje. Kažnjavanja su akcije s negativnim vrijednostima; povećanje kažnjavanja znači da postoji manja vjerojatnost da će akter manifestirati neželjena ponašanja. H o m a n s smatra da su kažnjavanja neefi kasne mjere k o j i m a se pokušava promijeniti ponašanje ljudi. M n o g o je efikasnije j e d n o s t a v n o ne nagraditi neželjeno ponašanje; tada će o n o na k o n c u prestati postojati. Kažnjavanja čak nisu djelotvorna ni k a o sredstvo k o j i m se n e k o g a m o ž e natjerati da nešto učini. Nagrade su, naprotiv, m n o g o poželjnije, n o njih m o ž e nedostajati. H o m a n s vrlo jasno ističe da se ne radi ο čisto hedonističkoj teoriji; nagrade m o g u biti i materijalne (na primjer, novac) ili altruistične (pomaganje drugima).
PRETPOSTAVKA DEPRIVACIJA - ZADOVOLJENJE "Što je češće u nedavnoj prošlosti neka osoba primala posebnu nagradu, utoliko će joj biti manje vrijedna svaka sljedeća jedinica te nagrade" (Homans, 1 9 7 4 . : 2 9 ) . U primjeru s u r e d o m , " O s o b a " i "Drugi" m o g u m e đ u s o b n o nagrađivati jedan drugoga toliko često da nagrade počinju gubiti bilo kakvu vrijednost. Ovdje je vrijeme najvažniji e l e m e n t ; ako se posebna nagrada protegne krozu duži v r e m e n ski period, ljudi će sve manje i manje biti njome zadovoljni. S toga stajališta H o m a n s definira dva druga bitna k o n c e p t a : cijenu i profit. Cijena bilo kojeg ponašanja definirana je kao nagrada koju je neki akter izgubio poduzimajući alternativne akcije. Profit u socijalnoj razmjeni predstavlja veći broj nagrada koje su postignute u odnosu na plaćene cijene. Ovi su k o n c e p t i usmjerili H o m a n s a da p o n o v n o oblikuje pretpostavku ο deprivaciji k a o zasićenju: "što je veći profit koji neka osoba ostvaruje svojom akcijom, veća je vjerojatnost da će izvoditi tu akciju" ( 1 9 7 4 . : 3 1 ) .
PRETPOSTAVKE Ο AGRESIJI - ODOBRAVANJU "Pretpostavka A: Ukoliko akcija neke osobe ne bude nagrađena nagradom koju je očekivala ili pak dođe do neočekivanog kažnjavanja, osoba će biti ljuta; vjerojatnost njenog agresivnog ponašanja će se povećati, a rezultati takvog ponašanja postat će mu sve vredniji" (Homans, 1 9 7 4 . : 3 7 ) . U primjeru ο uredu, a k o " O s o b a " nije dobila savjet koji su on ili o n a očekivali, a "Drugi" nije primio pohvalu koju su on ili o n a anticipirali, tada postoji vjerojat-
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
283
nost da će obadvije osobe biti l j u t e . Iznenađeni smo što u H o m a n s o v o m radu nalazimo k o n c e p t e frustracije i ljutnje, budući da se čini k a k o se o n i o d n o s e na m e n t a l n a stanja. M e đ u t i m , H o m a n s priznaje s a m o o v o : "Kada n e k a o s o b a ne dobije o n o što je očekivala, za nju kažemo da je frustrirana. Bihevioralni čistunac se u o p ć e neće koristiti izrazom O č e k i v a n j e ' zato što se ta riječ izgleda o d n o s i na ... stanje duha" ( 1 9 7 4 . : 3 1 ) . H o m a n s ide t a k o daleko da tvrdi k a k o se frustracije koje proistječu iz takvih očekivanja ne moraju odnositi "samo" na n e k o unutarnje stanje. O n e se mogu odnositi i na "ukupne vanjske događaje", koji su vidljivi ne s a m o " O s o b i " , nego i o s o b a m a koje nisu uključene. 6
Pretpostavka "A" ο odnosu agresija - odobravanje, govori s a m o ο negativnim e m o c i j a m a , d o k pretpostavka " B " raspravlja ο m n o g o pozitivnijim e m o c i j a m a : "Pretpostavka B: Ako akcije osobe budu nagrađene onako kako ona to očekuje, naročito ako nagrada bude veća od očekivane, ili kada izostane kazna koju je očekivala, osoba će biti zadovoljna; najvjerojatnije će upotrijebiti odobravajuće ponašanje, a rezultati tog ponašanja imat će za nju sve veću vrijednost" (Homans, 1 9 7 4 . : 3 9 ) . P o d s j e t i m o se p o n o v n o primjera u uredu. Kada " O s o b a " prima savjet koji on ili o n a o č e k u j u , a "Drugi" biva nagrađen na način na koji je to on ili o n a o č e k u j u , i jedan i drugi su zadovoljni i najvjerojatnije će i nadalje davati i primati savjete. Savjeti i priznanje postaju m n o g o vredniji svakome od njih. N a k o n c u , H o m a n s o v a se teorija može svesti na predodžbu ο akteru k a o r a c i o n a l n o j , p r o f i t n o usmjerenoj o s o b i . M e đ u t i m , o n nije bio u stanju cjelovito izvesti iz svog sistema mentalna stanja ili teoriju ο širim strukturama. N a primjer, H o m a n s je bio prisiljen priznati da institucionalna historija utječe na individualno ponašanje. D a bi se proučavala svijest, H o m a n s priznaje da postoji p o t r e b a za " m n o g o razvijenijom psihologijom" ( 1 9 7 4 . : 4 5 ) . Usprkos ovakvim priznanjima, H o m a n s je ostao biheviorist koji je r e z o l u t n o radio s a m o na bihevioralnoj razini i koji je smatrao da se šire društvene strukture m o g u razumjeti samo ako na pravilan način shvatimo e l e m e n t a r n o socijalno p o n a š a n j e . O n smatra da su procesi razmjene "identični" na individualnom i s o c i j e t a l n o m nivou, iako priznaje da je na socijetalnoj razini "način na koji su fundamentalni procesi k o m b i n i r a n i m n o g o kompleksniji" ( H o m a n s , 1 9 7 4 . : 3 5 8 ) .
Kritika Homansove teorije društva i kulture H o m a n s o v a teorija razmjene doživjela je snažnu kritiku u sociologiji (vidi, na primjer, A b r a h a m s s o n , 1 9 7 0 . ; E k e h , 1 9 7 4 . ; M i t c h e l l , 1 9 7 8 . ; i M o l m , 1 9 8 1 . ) . Ovdje ć e m o se usredotočiti samo na dvije bitne slabosti H o m a n s o v e teorije k a o i na kritiku tih pretpostavki što su ih iznijeli drugi sociolozi. O s n o v n i p r o b l e m i su Iako Homans spomenuto još uvijek naziva "zakonom distributivne pravde" u kasnijem revidira nom izdanju knjige, taj je koncept razvio mnogo šire u prvom izdanju. Distributivna pravda govori ο tome da li će nagrade i cijene biti ispravno raspoređene medu osobama koje su uključene u razmjenu. Homans je to prvotno izrekao kao pretpostavku: "što češće pravilo ο distributivnoj pravdi ne uspijeva biti realizirano na štetu pojedinca, to će pojedinac češće pokazivati emocionalni oblik ponašanja koje nazivamo ljutnjom" ( 1 9 6 1 . : 7 5 ) .
284
GLAVNE TEORIJE
H o m a n s o v a nesposobnost da adekvatno raspravi s k u l t u r n o m i socijetalnom ravni, k a o i neuspjeh da objasni unutarnje mentalne procese. E k e h ( 1 9 7 4 . ) , na primjer, kritizira H o m a n s a zbog isključivog u s r e d o t o č e n j a na istraživanje polja aktivnosti samo dvaju o s o b a ili dijade, zbog razmjene, ali i zbog ignoriranja m n o g o širih obrazaca razmjene. E k e h t a k o đ e r kritizira i zanemarivanje važnosti normi i vrijednosti koje simbolički oblikuju odnose razmjene. U svakom slučaju, kritika T a l c o t t a Parsonsa, kao predstavnika paradigme socijalnih činjeni c a , najbolje ilustrira p r o b l e m e H o m a n s o v o g rada na socijetalnoj razini. PARSONS PROTIV HOMANSA Parsons izdvaja dvije osnovne razlike između svog i H o m a n s o v o g stajališta. Prvo, on zaključuje da H o m a n s teži "izgladiti" razlike između ponašanja ljudi i nižih životinja. Parsons, međutim, tu vidi vrlo jasnu liniju razgraničenja. Principi koji se koriste za objašnjenje ljudskog ponašanja su za Parsonsa kvalitativno različiti od onih koji se koriste za objašnjenje animalnog ponašanja. Parsons zamjera H o m a n su to što principe ljudske razmjene izvodi iz Skinnerovih proučavanja golubova. Parsonsova druga primjedba još je značajnija: "Najopćenitije formulacije pri kladne za ljude kao ljude (koje bih ja radije nazvao principima akcije negoli psihološkim p r i n c i p i m a ) , ne zadovoljavaju k a o objašnjenje ... k o m p l e k s n i h subsis t e m a akcije" (Parsons, 1 9 6 4 . : 2 1 6 ) . Drugim riječima, psihologijski principi ne objašnjavaju i ne mogu objasniti socijalne činjenice. H o m a n s nije bio u stanju pokazati k a k o se psihologijski principi m o g u primijeniti na socijetalnoj razini. Parsons kaže i sljedeće: " H o m a n s bi m o r a o pokazati k a k o njegovi principi mogu uzeti u obzir osnovne strukturalne odlike najširih socijalnih sistema" (Parsons, 1 9 6 4 . : 2 1 6 ) . O n zaključuje da, čak i kada bi to pokušao učiniti, H o m a n s nužno ne bi uspio zato što su društvene činjenice varijable koje m o g u objasniti i biti objašnjene neovisno ο H o m a n s o v i m psihologijskim principima: "Alternativa Homansovom naglasku je da se djelujuće jedinice smatraju dijelovima organiziranih sistema koji imaju svoje karakteristike različite od onih koje pripisujemo ... interakciji između 'ljudi kao ljudi'. Oni imaju jezik, kulturne vrijednosti, pravne sisteme, različite tipove institucionalnih normi i uopćavajućih medija. Konkretno pona šanje nije funkcija samo elementarnih karakteristika, nego i vrsta sistema, njegovih različitih struktura i procesa koji se odvijaju medu njima. S tog stajališta, sasvim je opravdano biti zaokupljen organizacijom kompleksnih sistema ... mnogo prije nego što se njihove karakteristike mogu izvesti iz elementarnih principa" (Parsons, 1 9 6 4 . : 2 1 9 ) . O d g o v a r a j u ć i Parsonsu, H o m a n s drži da je osnovni aspekt sadržan u objašnje nju struktura i institucija kompleksnih društava: "Ovdje se krije ključna stvar. Parsons misli da psihologijske pretpostavke ne zadovoljavaju objašnjenje; ja mi slim da zadovoljavaju" ( H o m a n s , 1 9 7 1 . : 3 7 5 ) . H o m a n s utvrđuje da socijalne činje nice proistječu iz interakcije, n o drži da se o n e m o g u objasniti p o m o ć u psihologij skih principa. S u p r o t n o t o m e , Parsons misli da jedino socijalne činjenice m o g u objasniti socijalne činjenice. H o m a n s je o d g o v o r i o na ovaj napad Parsonsa i drugih s p r o t u n a p a d o m usmje r e n i m na pristalice paradigme socijalnih činjenica: "Pustimo ih samo neka specificiraju karakteristike socijalnog ponašanja za koje smatraju da nastaju, kao i da pokažu, konstruirajući adekvatne deduktivne sisteme, kako će ih
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
285
objasniti ne koristeći se psihološkim pretpostavkama. Garantiram da ću pokazati kako tumačenja nisu ništa objasnila ili da oni zapravo koriste psihološke principe u prerušenom obliku" (Homans, 1 9 7 1 . : 3 7 6 ) . O n o što se događalo između H o m a n s a i Parsonsa bila je serija napada i p r o t u n a p a d a u kojima je svaka strana tvrdila da teorija druge strane m a l o t o g a m o ž e objasniti. Odgovarajući na Parsonsove tvrdnje da je dužan pokazati k a k o njegovi principi m o g u objasniti strukturalne karakteristike širih društava, H o m a n s kaže i sljedeće: "Ne osjećam ništa veću obavezu prema Parsonsu od o n e k o j u sam osjeća p r e m a sebi jer nije pokazao kako njegovi principi m o g u objasniti postojanje osnovnih strukturalnih karakteristika. I stvarno, u o p ć e nije jasno koji su to princi pi" ( 1 9 7 1 . : 3 7 6 ) . Ostavljeni smo s nerazriješenom situacijom u k o j o j Parsons tvrdi da H o m a n s nije objasnio strukturu, a H o m a n s t a k o đ e r tvrdi da Parsons nije objasnio strukturu. U svakom slučaju, taj dijalog stvarno m o ž e osvijetliti crtu razgraničenja između znanstvenika koji se drže paradigme socijalnih činjenica i onih koji poštuju socijalno - bihevioralnu paradigmu o p ć e n i t o , k a o i p o s e b n u raspravu između strukturalnog funkcionalizma i teorije razmjene.
Integrirana teorija razmjene P. Blaua D o k su H o m a n s i Parsons jedino uspjeli objaviti postojanje velikih m e đ u s o b n i h razlika, Peter Blau ( 1 9 6 4 . ) je otišao m n o g o dalje razvijajući teoriju razmjene k o j a k o m b i n i r a socijalni biheviorizam i paradigmu socijalnih činjenica. (S m n o g o dru gačijim o b l i k o m teoretiziranja P. Blaua susrest ć e m o se u 9 . poglavlju.) Cilj P. Blaua je "razumjeti socijalne strukture analizirajući socijalne procese koji upravlja ju o d n o s i m a pojedinaca i grupa. O s n o v n o je pitanje ... k a k o društveni život postaje organiziran u sve kompleksnijim strukturama udruživanja ljudi" ( 1 9 6 4 . : 2 ) . Blauova namjera, izražena na taj način, bila je da pođe dalje o d H o m a n s o v o g interesa za e l e m e n t a r n e oblike društvenog života prema analizi k o m p l e k s n i h struktura. H o m a n s je bio zadovoljan r a d o m na bihevioralnoj razini, n o Blau je takvo djelovanje smatrao samo sredstvom za postizanje šireg cilja: " G l a v n a s o c i o loška svrha proučavanja procesa licem-u-lice interakcije je postaviti temelje razu mijevanja socijalnih struktura koje nastaju kao proširivanje socijalnih sila k o j e karakteriziraju njihov razvoj" ( 1 9 6 4 . : 1 3 ) . 7
Blau se u s r e d o t o č i o na proces razmjene koji, prema njemu, usmjerava velik dio ljudskog ponašanja i naglašava odnose između pojedinaca i grupa. Z a p r a v o , Blau razrađuje četiri stadija procesa koji polazi s razine interpersonalne razmjene i razvija se p r e m a socijalnoj strukturi i socijalnoj p r o m j e n i : Prvi stadij: Lična razmjena medu ljudima dovodi do porasta ... Drugi stadij: Razlika u statusima i količini m o ć i što dovodi do ... T r e ć i stadij: Legitimacija i organizacija, koja sije sjeme za ... Četvrti stadij: Pojava opozicije i p r o m j e n e . Zanimljivo je uočiti da Blau (djelo u tisku) više ne prihvaća ideju izgradnje makroteorije osnovane na mikro razini.
286
GLAVNE TEORIJE
N a individualnoj razini, i Blau i H o m a n s interesiraju se za slične p r o c e s e . M e đ u t i m , Blauov k o n c e p t socijalne razmjene ograničen je na akcije koje su m o g u ć e , k o j e ovise ο nagradujućim reakcijama drugih, n o koje se obustavljaju a k o o č e k i v a n e reakcije ne predstoje. Ljudi se m e đ u s o b n o privlače iz niza razloga, što dovodi do socijalnog udruživanja. Kada se inicijalne veze uspostave, nagrade k o j e jedan d r u g o m e pružaju služe da se te veze održe i pojačaju. S u p r o t n a situacija t a k o đ e r je m o g u ć a : kada n e m a dovoljno nagrada, udruženje će oslabiti ili će se raspasti. N a g r a d e koje se razmjenjuju mogu biti intrinzične (na primjer, ljubav, privlačnost, pažnja) ili ekstrinzične (na primjer, n o v a c , fizički r a d ) . Dvije strane se ne m o g u uvijek j e d n a k o m j e r n o nagrađivati; kada postoji nejednakost u razmjeni, pojavljuje se u n e k o j asocijaciji razlika u m o ć i . K a d a j e d n a strana nešto potražuje od druge, ali zauzvrat n e m a ništa slično ponuditi, m o g u uslijediti četiri mogućnosti. Prvo, ljudi mogu prisiliti druge o s o b e da im p o m o g n u . D r u g o , m o g u pronaći drugi izvor koji će im osigurati postizanje o n o g a č e m u teže. T r e ć e , m o g u pokušati nastaviti bez o n o g a što im treba o d drugih. Č e t v r t o - i najvažnije - m o g u se podrediti drugima i t a k o im dati "opći kredit" u m e đ u s o b n o m o d n o s u : drugi tako m o g u računati na taj kredit k a d a im nešto zatreba. ( N a r a v n o , ova posljednja alternativa, bitna je značajka m o ć i . ) Sve do ove posljednje t o č k e , stajalište P. Blaua slično je H o m a n s o v o m , n o Blau proširuje svoju teoriju do razine socijalnih činjenica. O n uočava, na primjer, da ne m o ž e m o analizirati procese socijalne interakcije izdvojeno o d socijalne strukture k o j a ih okružuje. Socijalna struktura proistječe iz socijalne interakcije, n o j e d n o m kada je f o r m i r a n a , socijalna struktura stječe nezavisno postojanje k o j e utječe na proces interakcije. Socijalna interakcija prvo se javlja unutar socijalnih grupa. Ljudi su privučeni u n e k u grupu o n d a kada osjećaju da im o n a nudi više nagrada negoli n e k e druge. B u d u ć i da ih grupa privlači, žele u njoj biti prihvaćeni. D a bi bili prihvaćeni, m o r a j u č l a n o v i m a grupe ponuditi nagrade. T o obuhvaća impresioniranje članova grupe uvjeravanjem da će im povezivanje s novim članovima biti k o r i s n o . O d n o s s p o s t o j e ć i m č l a n o v i m a grupe učvrstit će se tek onda kada se oni stvarno impresi oniraju - kada prime nagrade koje o č e k u j u . N a p o r i novopridošlica da impresioni raju članove grupe o p ć e n i t o dovode do jačanja grupne kohezije, n o k o m p e t i c i j a , i naposljetku, socijalna diferencijacija, pojavljuje se onda kada previše o s o b a teži impresionirati jedna drugu p o m o ć u vlastitih sposobnosti nagrađivanja. Paradoksalno je da, iako se članovi grupe sa sposobnošću impresioniranja m o g u interaktivno povezati, njihove odlike impresioniranja t a k o đ e r m o g u p r o u zročiti strah o d ovisnosti medu č l a n o v i m a grupe i dovesti do nevoljkog priznava nja njihove privlačnosti. U ranim stadijima formiranja grupe, n a d m e t a n j e za socijalno priznanje medu članovima grupe zapravo djeluje kao test za p o t e n c i j a l n e lidere grupne. O n i koji najviše m o g u nagrađivati, najvjerojatnije će zauzeti v o d e ć e položaje. Članovi grupe sa slabijim m o g u ć n o s t i m a nagrađivanja htjeti će i nadalje primati nagrade koje nude potencijalni lideri, i to sasvim d o v o l j n o k o m p e n z i r a njihove strahove da bi ο njima mogli postati ovisni. K o n a č n o , o s o b e s v e ć o m m o g u ć n o š ć u nagrađivanja ističu se kao lideri, i grupa se diferencira. Neizbježna diferencijacija grupe na lidere i sljedbenike stvara novu p o t r e b u za integracijom. Kada se liderski status prihvati, sljedbenici pokazuju čak i veću p o t r e b u za integracijom. Ranije su sljedbenici javno pokazivali svoje najuočljivije kvalitete. D a bi se sada postigla integracija sljedbenika, lideri pokazuju svoje
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
287
slabosti. T o je, u biti, i javno priznanje da više ne žele biti lideri. O v o javno omalovažavanje budi simpatije i socijalno prihvaćanje k o d drugih koji se natječu. Lider (ili lideri) t a k o đ e r pokazuju određenu dozu samopodcjenjivanja u toj situa ciji, želeći na taj način povećati opću razinu grupne integracije. Prihvaćajući da su subordinirani zapravo superiorniji u nekim p o d r u č j i m a , lideri umanjuju t e š k o ć e povezane sa subordiniranim položajem, pokazujući da zapravo on ili o n a ne teže k o n t r o l i nad svim područjima grupnog života. Ovakvi oblici snaga pobuđuju reintegraciju grupe usprkos n j e n o m n o v o m diferenciranom karakteru. Sve o v o podsjeća nas na H o m a n s o v u raspravu ο teoriji razmjene. Blau se, m e đ u t i m , upućuje k socijetalnoj razini razlikujući dva tipa socijalne organizacije. T e o r e t i č a r i razmjene i bihevioralni sociolozi t a k o đ e r priznaju ovu pojavu, n o između B l a u a i "čistih" socijalnih biheviorista postoji, k a k o ć e m o vidjeti, bitna razlika. Prvi tip, u k o j e m Blau uočava pojavljivanje odlika socijalnih grupa, proistječe iz procesa razmjene i kompeticije ο k o j e m s m o ranije raspravili. Drugi tip socijalne organizacije se ne pojavljuje n e g o je izričito osnovan s n a m j e r o m da se postignu specifični ciljevi - na primjer, prerada d o b a r a koja se m o g u prodati i tako ostvariti profit, sudjelovanje u natjecanjima u kuglanju, uključivanje u k o l e k tivna pregovaranja, i osvajanje političkih pobjeda (Blau, 1 9 6 4 . ) . Raspravljajući ο ovim organizacijama, Blau sasvim jasno proširuje svoje k o n c e p t e dalje od "elemen tarnih oblika socijalnog ponašanja" koji su tipičan interes socijalnih biheviorista. O s i m svog interesa za spomenute organizacije, Blau se zanima i za njihove p o d g r u p e . N a primjer, on smatra da se i r u k o v o d e ć e i opozicijske grupe m o g u naći u o b a tipa organizacija. U prvom tipu, grupe proistječu iz procesa interakcije. U drugoj, r u k o v o d e ć e i opozicijske grupe utemeljene su u strukturi organizacije. U svakom slučaju, diferencijacija medu grupama je neizbježna i o n a postavlja o s n o vicu za opoziciju i konfikt u organizaciji između lidera i sljedbenika. Krenuvši dalje od H o m a n s o v i h elementarnih oblika ponašanja p r e m a p o d r u č j u k o m p l e k s n i h socijalnih struktura, Blau je bio svijestan da teoriju razmjene m o r a adaptirati za primjenu na socijetalnom nivou. O n ( 1 9 6 4 . ) u o č a v a bitnu razliku koja postoji između malih grupa i velikih kolektiviteta, d o k H o m a n s umanjuje tu razliku u želji da sve socijalne oblike objasni p o m o ć u psiholoških p r i n c i p a : "Kompleksne socijalne strukture koje odlikuju velike kolektivitete temeljno se razlikuju od jednostavnih struktura malih grupa. Struktura socijalnih odnosa razvija se u maloj grupi tijekom socijalne interakcije između članova. Budući da ne postoji izravna socijal na interakcija među većinom članova u široj zajednici ili čak cijelom društvu, neki drugi mehanizam mora posredovati strukturu međusobnih socijalnih odnosa" (Blau, 1 9 6 4 . : 2 5 3 ) . O v a izjava zahtijeva provjeravanje. S jedne strane, Blau sasvim jasno ističe da socijalni biheviorizam ne može biti adekvatna paradigma za proučavanje k o m pleksnih socijalnih struktura. S druge strane, odbacuje i socijalno - definicionističku paradigmu jer tvrdi kako se socijalna interakcija i socijalne definicije situacija ne odvijaju izravno u k o m p l e k s n i m organizacijama. Stoga, polazeći sa socijalno bihevioralne paradigme, Blau se pridružuje paradigmi socijalnih činjenica u raz matranju kompleksnijih socijalnih struktura. K o m p l e k s n e socijalne strukture i vrijednosti, prema P. Blauu, posreduje m e h a nizam n o r m i i vrijednosti (vrijednosni konsenzus) koji postoji u društvu:
288
GLAVNE TEORIJE
"Zajedničko prihvaćanje vrijednosti i normi služi kao tkivo društvenog života i posredujuće veze socijalnih transakcija. One omogućavaju postojanje neizravne socijalne raz mjene i upravljaju procesima socijalne integracije i diferencijacije u kompleksnim soci jalnim strukturama kao i u razvoju i reorganizaciji socijalne organizacije" (Blau, 1 9 6 4 . : 2 5 5 ) . Postoje i drugi mehanizmi koji posreduju među socijalnim strukturama, n o B l a u se usredotočuje na vrijednosni konsenzus. Raspravljajući prvo ο socijalnim n o r m a m a , Blau ističe da o n e zamjenjuju neizravnu razmjenu izravnom. J e d a n se član prilagođava grupnoj n o r m i polučujući zbog toga odobravanje, ali i implicitno priznanje jer doprinosi održanju grupe i njenoj stabilnosti. D r u g i m riječima, grupa ili kolektivitet se angažiraju u procesu razmjene s p o j e d i n c e m . T o se suprotstavlja H o m a n s o v o m jednostavnijem poimanju koje se ograničava na i n t e r p e r s o n a l n u razmjenu. Blau nudi veći broj primjera razmjene kolektiv - p o j e d i n a c , zamjenjujući t a k o princip razmjene pojedinac - p o j e d i n a c : "Viši službenici ne pomažu nižima u njihovom radu zbog nagrade, nego je njihova pomoć službena obaveza viših službenika, a za uzvrat ih kompanija financijski nagrađu je. Organizirana filantropija pruža drugi primjer indirektne socijalne razmjene. Umjesto staromodne bogate dame koja nudi siromašnima pune košare i prima njihovo priznanje i zahvalnost, u suvremenim dobrotvornim humanitarnim aktivnostima ne postoji izra van kontakt niti razmjena između pojedinačnih donatora i primalaca. Bogati poslovni ljudi i članovi viših klasa prilažu filantropske doprinose da bi se prilagodili normativnim očekivanjima koja preovlađuju u njihovoj socijalnoj klasi kao i da steknu društveno priznanje sebi ravnih, a ne da zasluže zahvalnost osoba koje će se okoristiti njihovim dobročinstvom" (Blau, 1 9 6 4 . : 2 6 0 ) . K o n c e p t n o r m e u Blauovim formulacijama usmjerava ga na razine razmjene između p o j e d i n c a i kolektiva, ali ga koncept vrijednost upućuje najširim socijetaln i m razinama i analizi odnosa među kolektivitetima. Blau tvrdi: "Zajedničke vrijednosti različitog tipa mogu biti shvaćene kao sredstvo socijalne tran sakcije koja proširuje smjer socijalne interakcije i strukture socijalnih odnosa u socijal nom prostoru i vremenu. Konsenzus ο socijalnim vrijednostima služi kao osnovica za proširenje raspona socijalnih transakcija iza granica direktnih socijalnih kontakata kao i za perpetuiranje socijalnih struktura iza granica života ljudskih bića. Vrijednosne stan darde treba smatrati poljem socijalnog života u dvostrukom smislu; vrijednosni kon tekst je polje koje oblikuje socijalne odnose; a zajedničke vrijednosti su posredujuće veze društvenih asocijacija i transakcija na najširoj skali" (Blau, 1 9 6 4 . : 2 6 3 - 2 6 4 ) . P. Blau smatra da postoje četiri osnovna tipa vrijednosti od kojih svaki uzrokuje različite funkcije. Prvi tip su partikularističke vrijednosti, koje su sredstvo integra cije i solidarnosti. T e vrijednosti služe jedinstvu članova grupe ο značenju, na primjer, patriotizma ili neke akcije za dobrobit škole ili k o m p a n i j e . N a k o l e k t i v n o j razini, vrijednosti se doživljavaju kao osjećaji koji privlače i ujedinjavaju o s o b e na osnovi licem-u-lice interakcije. M e đ u t i m , o n e proširuju integrativne veze dalje od jednostavne o s o b n e povezanosti. Partikularističke vrijednosti t a k o đ e r razlikuju
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
289
članove unutar grupe od onih izvan grupe, te na taj način pojačavaju njihovu integrirajuću funkciju. Drugi tip su univerzalističke vrijednosti. T o su standardi p o m o ć u kojih se m o ž e procijeniti relativna vrijednost različitih stvari što se m o g u razmjenjivati. Postoja nje ovih standarda omogućuje neizravnu razmjenu. Pojedinac m o ž e doprinijeti n e k o m dijelu zajednice, a postojanje univerzalističkih vrijednosti u zajednici o m o gućit ć e joj da procijeni vrijednost tog doprinosa i da nagradi osobu na o d g o v a r a jući način (na primjer, dodjeljujući joj viši socijalni status). Vrijednosti koje legitimiraju autoritet su vrijednosti trećeg tipa. V r i j e d n o s n i sistem koji n e k i m ljudima (na primjer, šefovima, direktorima) dodjeljuje više m o ć i negoli drugima, proširuje granice organizirane socijalne k o n t r o l e . T o je u vezi s četvrtim t i p o m vrijednosti - vrijednostima opozicije. O p o z i c i o n e (ili r e v o l u c i o n a r ne) vrijednosti omogućavaju širenje osjećaja ο potrebi p r o m j e n e m n o g o dalje od m o g u ć n o s t i ličnog k o n t a k t a medu onima koji oponiraju socijalnom p o r e t k u . T e vrijednosti (na primjer, socijalizam ili anarhizam u kapitalističkom društvu) legiti miraju opoziciju o n i m a čija je m o ć legitimirana vrijednostima autoriteta. Četiri tipa vrijednosti koje razvija Blau, vode nas v e o m a daleko od H o m a n s o v e verzije teorije razmjene. O s o b a i individualno ponašanje, najvažniji H o m a n s o v e l e m e n t , u Blauovoj koncepciji g o t o v o u potpunosti nestaju. M j e s t o o s o b e zauzela je velika raznolikost socijalnih činjenica. N a primjer, Blau raspravlja ο g r u p a m a , organizacijama, kolektivitetima, društvima, n o r m a m a i vrijednostima. Blauova analiza usredotočuje se na f e n o m e n e koji održavaju na o k u p u najšire socijalne jedinice i o n e koji ih razdvajaju, što je, sasvim j a s n o , tradicionalni interes znan stvenika koji proučavaju socijalne činjenice. I a k o Blau tvrdi da samo proširuje teoriju razmjene na socijetalnu razinu, on ju je t o l i k o izmijenio da je postala neprepoznatljiva. Č a k je bio prisiljen priznati da su procesi na socijetalnoj razini fundamentalno različiti od onih na o s o b n o j razini. T r u d e ć i se proširiti teoriju razmjene, Blau ju je t r a n s f o r m i r a o u neku drugu teoriju sukladnu paradigmi socijalnih činjenica. N o , on ipak shvaća da je teorija razmjene prije svega zainteresirana za odnose licem-u-lice. Stoga je treba nadopuniti s drugim teorijskim orijentacijama koje se usredotočuju na m a k r o s t r u k t u r e . Blau (djelo u tisku) danas to usvaja i njegov najnoviji rad (vidi u 9. poglavlju) u s r e d o t o čuje se na m a k r o r a z i n u i strukturalne f e n o m e n e .
Kritika Homansove teorije svijesti Ostali glavni kritičari H o m a n s o v e teorije žele ukazati na njegov neuspjeh da pruži adekvatnu analizu svijesti. Bengt Abrahamsson, na primjer, smatra da se H o m a n s koncentrira samo na proučavanje o t v o r e n o g ponašanja, a ignorira unutarnja iskustva a k t e r a : "Poznavanje iskustva osoba i njihove percepcije nagrada za učinje na djela često je v e o m a značajno za razumijevanje i pretpostavljanje oblika n j i h o vog ponašanja" ( 1 9 7 0 . : 2 7 3 ) . J a c k N . M i t c h e l l također kritizira H o m a n s o v redukcionizam, a p o g o t o v o njegov neuspjeh da razmotri dinamiku svijesti: "Svaka teorija koja se trudi objasniti ili 'prići bliže' prirodi čovjekovog socijalnog ponašanja ne može eksplicitno ili prešutno pretpostaviti da je interakcija s a m o rezultat racionalnosti potreba - biologijskih ili psihologijskih - ili e k o n o m s k i h procesa. O n o što tu nedostaje je ... osjećaj ... nesigurnosti, p r o b l e m a t i č n o s t i i pregovaranja ο situacijama" ( 1 9 7 8 . : 8 1 ) . D a bi se prevladala ograničenja teorije
290
GLAVNE TEORIJE
razmjene u analizi svijesti, M i t c h e l l zahtijeva da se u nju uključe spoznaje socijal nih definicionista kakvi su, na primjer, G o f f m a n i G a r f i n k e l . INTEGRACIJA TEORIJE RAZMJENE I SIMBOLIČKOG INTERAKCIONIZMA Peter Singelmann ( 1 9 7 2 . ) pokušao je integrirati glavne k o n c e p t e s i m b o l i č k o g i n t e r a k c i o n i z m a i teorije razmjene. O n započinje s M e a d o v i m k a t e g o r i j a m a svije sti, o s o b e i društva želeći utvrditi moguće podudaranje dviju teorija. S V I J E S T . Singelmann ističe da je za simboličke interakcioniste k o n c e p t svijesti "sposobnost ljudi da zamisle o n o što organizam percipira, da definiraju situaciju, procijene f e n o m e n e , preobraze geste u simbole i izvode pragmatične i ciljno usmjerene oblike ponašanja" ( 1 9 7 2 . : 4 1 6 ) . Prema Singelmannu, akter je aktivna jedinica i za simboličke interakcioniste i za teoretičare razmjene. O n smatra da su simboličko-interakcionistički k o n c e p t svijesti "eksplicitno priznali" teoretičari raz m j e n e . K a o dokaz da takav k o n c e p t svijesti postoji i k o d teoretičara razmjene, on navodi raspravu koju vode teoretičari razmjene ο individualnoj osviještenosti, ο alternativama, aspiracijama i očekivanjima. O n t a k o đ e r pronalazi postojanje m e n talnih procesa u H o m a n s o v o m k o n c e p t u distributivne pravde. N e t k o m o r a su bjektivno procijeniti različite nagrade kako bi utvrdio da li je bio povrijeđen zakon distributivne pravde. N a osnovi ovakvog tipa analize, Singelmann zaključuje: "Postojeća t e o r i j a razmjene otišla je dalje od jednostavnog 'biheviorističkog' pristupa m n o g i h teorija potkrijepljivanja, više ili manje eksplicitno usvajajući da ljudska svijest posreduje u o d n o s u između stimulansa i bihevioralnih o d g o v o r a " ( 1 9 7 2 . : 4 1 7 ) . P r e m a t o m e , nagrada nije nagrada sama po sebi, nego m o r a biti definirana k a o nagrada da bi funkcionirala kao potkrepljivač. Prema S i n g e l m a n n o v o m gledištu, ovaj p r o c e s definiranja dovodi teoriju razmjene u istu razinu sa stajalištem simboličkog inte rakcionizma. V e ć i n a biheviorista složit će se sa S i n g e l m a n n o m da u nutrini samog p r e d m e t a ne postoji ništa što ga čini n a g r a d o m . Nagrada m o ž e biti shvaćena k a o potkreplji vač ako utječe na ponašanje. N o , osim Singelmanna, bihevoristi, iako svijesni p r o c e s a socijalnog definiranja, ne bave se njime. O n i se u s r e d o t o č u j u s a m o na bihevioralne manifestacije procesa definiranja, ali ne i na sam p r o c e s . S i n g e l m a n n o v n a p o r za p o m i r e n j e m , kao i sličan Blauov n a p o r za proširiva njem teorije razmjene do nivoa socijalnih činjenica, pokazuje da svi s p o m e n u t i nivoi mogu biti integrirani. M e đ u t i m , m n o g i teoretičari razmjene najčešće će odbaciti ovaj aspekt i Singelmannovog i Blauovog rada. Singelmann u biti tran sformira teoriju razmjene u socijalno - definicionističku perspektivu. N e radi se više ο teoriji razmjene, niti ο t o m e pripada li o n a bihevioralnoj paradigmi. S l i č n o , B l a u o v o proširenje teorije razmjene na socijetalnu razinu ne događa se više u okviru bihevioralne paradigme. O S O B A . Singelmann naglašava da su simbolički interakcionisti zaokupljeni p r o u č a v a n j e m ideja osobe u o n o m smislu u k o j e m je to radio M e a d , t j . k a o "procesa u k o j e m akteri razmišljaju ο samima sebi kao ο o b j e k t i m a " ( 1 9 7 2 . : 4 1 7 ) , ali i u smislu k o n c e p t a koji sami akteri imaju ο sebi. Singelmann tvrdi da na
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
291
o d r e đ e n o m stupnju teoretičari razmjene shvaćaju da o s o b a posjeduje ličnost i ideju ο sebi te da su te ideje idealno prihvatljive i za teoriju razmjene. D a bi se odnosi razmjene razvili i održali, svaka strana u procesu razmjenjivanja m o r a biti u stanju preuzeti ulogu drugog, kao i ulogu generaliziranog drugog, da bi bila u stanju ocijeniti koje nagrade treba ponuditi i koje nagrade će u najvećem b r o j u slučajeva primiti. Premda ovo predstavlja zanimljivu spoznaju, m n o g i teoretičari razmjene ne nalaze da je relevantna za njihova razmišljanja. O n i se ne zanimaju za proces k o j i m ličnosti odlučuju koju će nagradu ponuditi, nego s a m o za o d n o s razmjene sam za sebe. Cisti teoretičari razmjene htjeti će saznati ο ponašanju, a ne samo ο k o n c e p t i m a ličnosti, generaliziranom drugom i preuzimanju uloge d r u g o ga. T a k v e p r o b l e m e trebaju rješavati filozofi, a ne "znanstvenik" koji se identificira s biheviorističkom paradigmom. T a k o , na primjer, Skinner definira osobu s a m o kao "repertoar ponašanja" ( 1 9 7 1 . : 1 8 9 ) , definirajući je na vrlo različit način od o n o g a na koji to rade simbolički interakcionisti. D R U Š T V O . Singelmann smatra da se i simbolički interakcionisti i t e o r e t i č a r i razmjene, analizirajući socijalnu strukturu, usredotočuju na m i k r o socijalnu razi nu. O s i m toga, on vidi i dvije druge t o č k e približavanja. Prvo, on tvrdi da simbolički interakcionisti proučavaju kako ljudi oblikuju svoje zajedničke interak cijske obrasce, dok se H o m a n s interesira za stabilizaciju o d n o s a na osnovici najprofitabilnijih razmjena. Obadva autora impliciraju kontinuiranu konstrukciju i rekonstrukciju interakcijskih obrazaca. D r u g o , Singelmann smatra da "razmjena m o ž e biti konceptualizirana kao simbolička interakcija" ( 1 9 7 2 . : 4 1 9 ) , č i m e tvrdi da razmjena obuhvaća komunikaciju simbola. O v o je rješenje S i n g e l m a n n o v o g implicitnog argumenta da teorija razmjene može biti o b u h v a ć e n a simboličkim i n t e r a k c i o n i z m o m . Singelmannovim zahvatom teorija razmjene se t r a n s f o r m i r a u nešto sasvim različito, a simbolički interakcionizam ostaje nepovrijeden. Interesantno je da se Singelmannova najslabija t o č k a krije na socijetalnoj razini integracije, k o j a odražava njegovo priklanjanje s i m b o l i č k o m i n t e r a k c i o n i z m u . Z a njega je društvo, k a k o izgleda, sastavljeno samo od strukture interakcije i simbola. O s n o v n a snaga Singelmannove analize jest u njegovoj raspravi ο svijesti i ličnosti k a o i u t o m e k a k o su zajednički uvidi simboličkih interakcionista i t e o r e t i č a r a razmjene učvrstili takve spoznaje. Zaključujući, Singelmann pokušava teorijski sintetizirati svoje nalaze u četiri osnovne t o č k e : "1. U razmjeni, akteri konstruiraju normativne i egzistencijalne definicije samih sebe, drugih, akcija, ciljeva i procjena ο 'nepristranosti'. 2.
Ove definicije nisu samo subjektivno konstruirane nego su u velikoj mjeri zajednič ke svima te stoga individualnim akterima predstavljaju izvanjska ograničenja.
3.
U razmjeni, hedonističko nagnuće aktera je ograničeno i određeno prirodom su bjektivnih i zajedničkih socijalnih definicija ο objektivnom svijetu koji uključuje osobu i druge.
4.
U razmjeni će akteri promijeniti svoje ponašanje i definicije onda kada: a. promjene u objektivnom svijetu iskažu postojeća ponašanja i definiranja problematičnim, b. promjene u nekoj od njihovih subjektivnih definicija učine definicije ili postojeće objektivne uvjete i ponašanja problematičnim" (Singelmann, 1 9 7 2 . : 4 2 2 ) .
292
GLAVNE TEORIJE
R i j e č definicija stalno se ponavlja u Singelmannovim postavkama. O n t r a n s f o r m i ra teoriju razmjene do te mjere da postaje neprepoznatljiva i stavlja je u okvir paradigme socijalnih definicija. N a taj način, on zapravo radi istu stvar k o j u j e učinio i Blau pokušavajući preusmjeriti teoriju razmjene u t a b o r socijalnih činjeni c a . M e đ u t i m , i Blau i Singelmann nisu pokušali pomiriti ove disparatne teorije. U p i t n o j e , n a r a v n o , da li transformiranje jedne teorije u drugu stvarno pridonosi približavanju teorijskih razlika. 8
T R E N U T N I STATUS BIHEVIORALNIH TEORIJA N a o v o m mjestu prikladno je izložiti neka razmišljanja ο t r e n u t n o m statusu i b u d u ć e m razvoju bihevioralne sociologije i teorije razmjene, k a o i ο socijalno bihevioralnoj paradigmi u o p ć e . Prvo, sasvim je jasno da se radi ο jedinstvenom području za koji raste interes u suvremenoj sociologiji u o p ć e , a posebnu u teoriji (Beniger i Savory, 1 9 8 1 . ; C o o k , djelo u tisku). Posljednjih godina publicirano je m n o g o značajnih radova (na primjer, C h a d w i c k - J o n e s , 1 9 7 6 . ; C o o k , u tisku a; H a m b l i n i K u n k e l , 1 9 7 7 . ; M i c h a e l s i G r e e n , 1 9 7 8 . ; M o l m i Wiggins, 1 9 7 9 . ) , i sasvim se sigurno m o ž e pretpostaviti nastavak ozbiljnog rada na ovim teorijama i empirijskom radu koji ć e proisteći iz njih idućih godina. U sociologijskoj teoriji može se pretpostaviti veći stupanj povezanosti s t e o r i j o m mreže (Willer i Anderson, 1 9 8 1 . ) . D r u g o , iako su neki autori i dalje ostali povezani s d o g m a t i č k o m varijantom psihologijskog biheviorizma k a o osnovicom sociološkog rada u o v o m p o d r u č j u , drugi pokazuju želju i spremni su poći dalje o d njegovih tradicionalnih granica k a k o bi u područje uključili i svijest, k a o i najšire društvene strukture i institucije (na primjer, B r e d e m e i e r , 1 9 7 8 . ; E m e r s o n , 1 9 8 1 . ) . C o o k iskazuje t o o v a k o : " C e n tar značajnijeg rada očigledno se p o m a k n u o iz području analize dijada k p r o u č a vanju širih mreža razmjene". M e d u autorima koji se upućuju u t o m pravcu su M a r s d e n i Yamagishi. T r e ć e , m o g u ć e je anticipirati ubrzanje kritike sociološkog biheviorizma kada paradigma postigne pravi zamah. Osjećaji k o j e , na primjer, izražava Kurt B a c k najvjerojatnije će se j o š u oštrijem tonu ponavljati i ubuduće: "Mnogi znanstvenici pokazuju izvanrednu nadarenost, pa čak i radost, nalazeći da neki oblici ljudskog ponašanja mogu biti protumačeni na nehuman način, uspoređujući ih s animalnim ili s potpuno mehaničkim modelom ... Kada bude napisana povijest sadašnje socijalne znanosti, bit će to ponajviše priča ο upotrebi socijalne znanosti kao da se radilo ο nečemu drugom, ili ο pokušaju udaljavanja od humanih karakteristika ljudskih bića, i ο neobičnoj vjeri znanstvenika da mogu egzaktno izmjeriti stimulans i odgovor na potkrepljivanje ponašanja" (Back, 1 9 7 0 . : 1 1 0 0 ) .
Socijalni bihevioristi oštro su odgovorili Singelmannu u časopisu American Sociological Review. Optužili su ga da iskrivljuje biheviorizam integrirajući ga sa socijalnim definicionizmom. Svojim političkim napadom odupirali su se Singelmannovom pokušaju da razbije "čiste" bihevioriste (vidi: Abbott, Brown i Crosbie, 1 9 7 3 . ) .
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
293
U t o m smislu, instruktivno je detaljnije obratiti pažnju na koristan rad Linde M o l m ( 1 9 8 1 . ) u k o j e m analizira glavne kritike socijalnog biheviorizma, ali i o d g o v o r e na te kritike. O s n o v n a postavka L. M o l m sadržana je u tvrdnji da je socijalni biheviorizam legitimni oblik sociologije i da se ne razlikuje m n o g o od drugih sociologijskih pristupa, kao što to možda mnogi vjeruju. M o l m okrivljuje i bihevioriste, ali i njihove kritičare zbog iskrivljenog pogleda na spomenutu perspektivu o v a k o : "Pokušavajući utemeljiti bihevioralnu perspektivu kao distinktivni pristup, bihevi oralni sociolozi teže naglasiti svoje razlikovanje od drugih sociologa, a te se razlike često pretvore t i j e k o m same rasprave u duboke p o n o r e " ( 1 9 8 1 . : 1 5 3 ) . O n a zaklju čuje da se razlike prema drugim sociološkim t e o r i j a m a "osnivaju više na k r i v o m razumijevanju negoli na činjenicama" (str. 1 5 4 ) . U kontekstu toga stajališta ο nerazumijevanju koje okružuje sociološki biheviorizam, M o l m ističe tri o s n o v n a oblika kritike. Prva teza kritike tvrdi da je socijalni biheviorizam redukcionistički, budući da p r o u č a v a samo individualno ponašanje. Prema n j e n o m stajalištu, t o zasigurno nije t o č n o za makrobihevioriste (kakav je Blau, na primjer), pa čak niti za m i k r o b i h e vioralne s o c i o l o g e . Iako se slaže s tvrdnjom da su bihevioralni psiholozi r e d u k c i o nisti, ne smatra da su to i bihevioralni sociolozi. Bihevioralni psiholozi "proučava ju k a k o ponašanje jednog subjekta odražava pod utjecaje individualnih ili nezavi snih o k o l n o s t i : odnosa u kojima osobni potkrepljivači utječu isključivo na njegovo o s o b n o p o n a š a n j e " (str. 1 5 4 . ) . Bihevioralni sociolozi, nasuprot t o m e , "proučavaju kako ponašanje dvaju ili više subjekata zajednički odražava utjecaj m e đ u s o b n i h socijalnih o k o l n o s t i : odnosa u kojima svaki potkrepljivač ponašanja bilo koje o s o b e , m a k a r d j e l o m i č n o , utječe na ponašanja jedne ili većeg broja o s o b a " ( 1 5 4 . ) . T a m o gdje H o m a n s i drugi čistunci istražuju kako individualno ponašanje utječe na ponašanje neke druge o s o b e , mnogi se bihevioralni sociolozi "pitaju k a k o odnos između ponašanja ličnosti stoji pod utjecajem odnosa između njihovog ponašanja i nagrada" ( s t r . 1 5 5 . ) . Socijalni bihevioristi nisu redukcionisti zato što p r o m a t r a j u strukturalne odnose koji postoje između o s o b a i koji p r e m a t o m e j a s n o pripadaju području sociologije. O n i nisu karakteristike p o j e d i n a c a ili agregacija individualnih karakteristika; oni predstavljaju stvarno relacione varijable" (str. 155.). U biti, M o l m ide još i dalje naglašavajući da je socijalni biheviorizam manje redukcionistički negoli neke druge sociološke teorije: "Bihevioralna sociologijska proučavanja dijadnih ili grupnih oblika ponašanja u oštrom su kontrastu spram najvećeg dijela suvremene socijalne psihologije i većeg dijela struk turalne sociologije, u kojima individua predstavlja jedinicu analize, a združene nerelacijske varijable se proučavaju. Istodobno, trebalo bi biti očigledno da bihevioralni sociolozi koji se bave socijalnim vjerojatnostima proučavaju strukturalne varijable, iako na razini mikrostruktura" (Molm, 1 9 8 1 . -.156). L. M o l m je svakako u pravu kada tvrdi da je veći dio ostale sociologije reduk cionistički kada se upušta u empirijsko istraživanje (Akers, 1 9 7 1 . ; M c P h a i l , 1 9 8 1 . ) , n o t o ne predstavlja solidnu obranu od bihevioralnog r e d u k c i o n i z m a . R o b e r t Perinbanayagam ističe to kada konstatira da pozicija L. M o l m "teško m o ž e podnijeti kritiku: optužba protiv redukcionizma primjenjuje se o n d a kada ključne
294
GLAVNE TEORIJE
eksplanatorne varijable ne uzimaju u obzir nastajuće karakteristike interakcija, razmjenu, grupu, pa čak i situacije" ( 1 9 8 1 . : 1 6 8 . ) . Č a k i u C o o k o v o j knjizi ο teoriji razmjene koju je uredio, koja se svjesno usredotočuje na m a k r o n i v o , T u r n e r zaključuje: "Poglavlja u ovoj knjizi namjerno tretiraju mikrorazinu". Druga kritika bihevioralne sociologije tvrdi da o n a ostavlja m n o g o toga n e o bjašnjenog, p o s e b n o n o r m e i vrijednosti. S jedne strane, M o l m smatra da bihevio risti (Stolte) nisu učinili ništa lošije negoli neki drugi sociolozi. S druge strane, o n a smatra da su razvili teoriju oblikovanja n o r m i i vrijednosti iako - p o stajalištu autora ove knjige - vrlo upitnu teoriju, koja principe individualnog ponašanja proširuje na globalnije društvene jedinice: "Da bi se razumjelo oblikovanje n o r m i , m o r a se ispitati povijest usvajanja znanja u grupi, institucije ili kulture k o j e p r o u č a v a m o , upravo kao što bi trebali ispitivati povijest usvajanja znanja neke o s o b e da bi mogli razumjeti individualno ponašanje" (str. 1 5 8 ) . T r e ć a kritika socijalnog bioheviorizma tvrdi da on obraduje m e h a n i č k u i b e z o sjećajnu koncepciju aktera. M o l m se t o m e suprotstavlja smatrajući da se djelatna ponašanja "automatski ne potiču nekim prethodnim stimulansom; o n a se j e d n o stavno dešavaju, njih emitira organizam, a nisu potaknuta stimulansom" ( 1 9 8 1 . : 1 6 0 . ) . Ali, ovo teško da može predstavljati aktivnu, kreativnu sliku aktera, k a k o to i Perinbanayagam naglašava: "Takve tvrdnje, daleko su od toga da budu uspješne kritike m e h a n i z m a , te ga uglavnom potvrđuju. T a k v i teoretičari vrlo o l a k o prihvaćaju bihevioralnu sliku osobe kao pasivnog entiteta koji sliči stroju, n e s p o s o b n o g za izražavanje želja i originalnosti, koji samo ' e m i t i r a ' ponašanja" ( 1 9 8 1 . : 1 6 6 ) . Drugim riječima, slika aktera kod M o l m ne može ništa reći ο t o m e k a k o se "konstruira socijalni čin" (Perinbanayagam, 1 9 8 1 . : 1 6 6 ) . Kasnije u ovoj knjizi raspravit ć e m o m n o g o pozitivnijim p o j m o v i m a najnovije razvoje u teoriji razmjene koji su povezani s teorijskim razvojima. Prvo, teorija razmjene dolazi sve više p o d utjecaj djelovanja R i c h a r d a E m e r s o n a (vidi 1 0 . poglavlje) i njegove orijentacije na povezanost m i k r o i m a k r o nivoa sa stajališta razmjene. D r u g o je veza između teorije razmjene i teorije mreže (poglavlje 9 . ) . C o o k to izriče na sljedeći način: "Značaj ovog razvoja [ E m e r s o n o v p o j a m razmjenskih mreža] je u t o m e da cjelina novijeg rada ο socijalnim m r e ž a m a ... postaje relevantna za teoriju razmjene". Prema t o m e , ο relevantnosti najnovijih razvoja u p o d r u č j u teorije razmjene m n o g o ć e m o više reći kasnije u ovoj knjizi.
SAŽETAK U o v o m poglavlju raspravili smo ο bihevioralnoj sociologiji i teoriji razmjene k a o i ο njihovim korijenima koji leže u psihologijskom biheviorizmu. T e o r i j u razmjene raspravili smo sve od njenih izvora u djelu bihevioralnog psihologa B . F . S k i n n e r a . K a o zaista čisti biheviorist, on odbacuje postavke teorija povezanih sa paradi g m o m socijalnih definicija (na primjer, simboličkim i n t e r a k c i o n i z m o m , f e n o m e n o l o g i j o m , e t n o m e t o d o l o g i j o m ) i paradigmom socijalnih činjenica (na primjer, strukturalnim funkcionalizmom i k o n f l i k t n o m t e o r i j o m ) . Žarište bihevioralnih sociologa g o t o v o je isključivo m i k r o s k o p s k o . N j i h o v interes usredotočen je na odnos između historije okolišnih k o n z e k v e n c i i prirode sadašnjeg ponašanja. U k r a t k o , pretpostavlja se da će osobe ponavljati ponašanja ako su u prošlosti za njih bile nagrađivane, ali ne i o n a ponašanja k o j a su se
TEORIJA RAZMJENE I BIHEVUIORALNA SOCIOLOGIJA
295
pokazala skupima. U t o m kontekstu, raspravili smo i veći b r o j k o n c e p a t a o d c e n t r a l n o g značenja za bihevioralnog sociologa - pozitivne i negativne potkrepljivače, pozitivna i negativna kažnjavanja, cijenu odgovora, generalizirane p o t k r e pljivače i modifikacije ponašanja. Z a t i m s m o proučili teoriju razmjene kao najboljeg reprezentanta biheviorizma u sociologiji. Najvažniji predstavnik teorije razmjene je G e o r g e H o m a n s , koji je b i o p o d velikim i izravnim utjecajem rada B. F . Skinnera. H o m a n s kritizira objašnjenja socijalnog ponašanja na makrorazini koja su pružili D ü r k h e i m , Par sons i Levi-Strauss. Umjesto toga, on teži objasniti socijalno ponašanje psihologij skim principima - o d n o s n o , principima biheviorizma. V j e r o v a o je da se psihologijski principi mogu koristiti za objašnjenje ne samo individualnog ponaša nja n e g o i socijalne strukture i socijalne p r o m j e n e . O s n o v a H o m a n s o v e teorije sadržana je u sljedećim osnovnim pretpostavkama: 1.
2.
3. 4.
5.
Pretpostavka uspješnosti:"U svim akcijama koje poduzima neka o s o b a , što je češće n e k a posebna akcija nagrađena, osoba će najvjerojatnije i nadalje nasta viti izvoditi navedenu akciju". Pretpostavka ο stimulansu: "Ako je u prošlosti pojavljivanje p o s e b n o g stimu lansa ili cjeline stimulansa bilo poticaj za nagrađivanje akcija neke o s o b e , tada će sadašnji stimulansi, što sličniji prošlima, najvjerojatnije dovoditi do pojav ljivanja istih ili nekih njima sličnih akcija". Pretpostavka vrijednosti: "Sto je nekoj osobi vredniji rezultat njene akcije, najvjerojatnije će češće izvoditi tu akciju". Pretpostavka deprivacija-zadovoljenje: "Sto je češće u nedavnoj prošlosti neka o s o b a primala posebnu nagradu, utoliko će svaka sljedeća jedinica te nagrade biti manje vrijedna za tu osobu". Pretpostavka ο agresiji-odobravanju: A. "Ako a k c i j a n e k e o s o b e ne bude n a g r a đ e n a n a g r a d o m k o j u je o č e k i v a l a , ili pak d o đ e do n e o č e k i v a n o g k a ž n j a v a n j a , o s o b a će bii ljuta; v j e r o j a t n o s t n j e n o g a g r e s i v n o g p o n a š a n j a će se p o v e ć a t i , a rezultati t a k v o g p o n a š a n j a p o s t a t će sve v r e d n i j i " . B . " U k o l i k o akcije o s o b e budu n a g r a đ e n e o n a k o k a k o o č e k u j e ili k a d a i z o s t a ne k a z n a k o j u je o č e k i v a l a , o s o b a će biti z a d o v o l j n a ; n a j v j e r o j a t n i j e će se p o n a š a t i o d o b r a v a j u ć e , a rezultati t o g p o n a š a n j a i m a t će za nju sve v e ć u vrijednost".
H o m a n s o v u su teoriju, zbog isključivog usmjerenja na proučavanje individual nog ponašanja, kritizirali pristalice teorije socijalnih činjenica zbog ignoriranja širih društvenih struktura, ali i socijalni definicionisti zbog ignoriranja mentalnih procesa. Rasprava između Parsonsa i H o m a n s a može biti ilustracija razlika koje postoje između predstavnika teorije socijalnih činjenica i socijalno-bihevioralnih orijentacija. I a k o je takav dijalog važan, još je m n o g o važniji bio n a p o r koji je učinio Peter Blau proširujući teoriju razmjene s individualne na socijetalnu razinu. Blau je f o r m u l i r a o proces u četiri stupnja koji polazi s razine i n t e r p e r s o n a l n e razmjene, a dovodi do socijalne strukture i socijalne p r o m j e n e : 1. 2. 3. 4.
Lična razmjena među ljudima dovodi do porasta ... Razlika u statusima i količini moći, što dovodi do ... Legitimacija i organizacija koja sije sjeme za ... Opoziciju i promjenu.
296
GLAVNE TEORIJE
D j e l o Petera Blaua, iako zaslužuje priznanje, transformira teoriju razmjene na socijetalnu razinu pa se o n a više nikako ne može identificirati s b i h e v i o r i s t i č k o m orijentacijom. Osim što je kritizirana zbog slabosti na socijetalnoj razini, teorija razmjene kritizirana je i zbog toga što nije obraćala pažnju na mentalne p r o c e s e . U t o m kontekstu, raspravili smo rad Singelmanna kao ilustraciju n a p o r a da se integriraju simbolički interakcionizam i teorija razmjene. I a k o također vrlo pohvalan, rad S i n g e l m a n n a izgleda da je ranjiv na isti tip kritike kao i B l a u o v ; radi se ο kritici koja tvrdi da Singelmann transformira teoriju razmjene do te mjere da biheviori zam u njoj više nije prepoznatljiv. Poglavlje završavamo s p r o c j e n o m t e k u ć e g položaja i budućih aspekata sociološkog biheviorizma u svjetlu analiza L. M o l m koja odgovara na glavne kritike ove orijentacije.
OSMO POGLAVLJE: Suvremena feministička teorija
Patricia Madoo Lengermann The George Washington University
Gill Niebrugge - Brantley
Northern Virginia Community College OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI
FEMINIZAM: 1600. - 1960. SOCIOLOGIJA I FEMINIZAM: 1840. - 1960.
VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE TEORIJE T E O R I J E Ο RODNIM RAZLIKAMA Biološka objašnjenja razlika između rodova Institucionalna objašnjenja razlika između rodova Socijalno-psihologijske teorije roda T E O R I J E Ο NEJEDNAKOSTI IZMEĐU RODOVA Liberalni feminizam Marksistički feminizam T E O R I J E Ο UGNJETAVANJU RODA Psihoanalitička feministička teorija Radikalni feminizam Socijalistički feminizam
FEMINISTIČKA SOCIOLOŠKA TEORIJA
FEMINISTIČKA DIJALEKTIKA MAKROSOCIJALNI POREDAK MIKROSOCIJALNI POREDAK Responzivna akcija nasuprot namjernoj akciji Prekidana interakcija nasuprot kontinuiranoj interakciji Pretpostavka ο nejednakosti nasuprot pretpostavci ο jednakosti Stratificirana značenja nasuprot uobičajenim značenjima Ograničenja nasuprot izbora u značenjima-kreiranjima položaja SUBJEKTIVNOST Preuzimanje uloge i osjećaj ο drugome Internalizacija normi zajednice Priroda osobe kao socijalnog aktera Svijest ο svakodnevnom životu POVEZANOST SA SOCIOLOGIJSKIM PARADIGMAMA
SAŽETAK Autorice se zahvaljuju Carole Tuchrello sa Sociološkog odjela George Washington University za njenu strpljivu pomoć u pripremi rukopisa; Rhondi Schreiber s Odjela za ženske studije George Washington University za njenu pomoć u izradi bibliografije; također i Gail Short Hanson, dekanu studenata s George Washington University zbog pripreme biografskih podataka ο Dorothy Smith.
298
GLAVNE TEORIJE
Feministička teorija dio je n o v o g oblika izučavanja ο ženama koji implicitno ili f o r m a l n o prezentira u o p ć e n i , vrlo široki sistem ideja ο osnovnim karakteristikama društvenog života i ljudskog iskustva shvaćenog sa ženskog stajališta. Feministička teorija je u s r e d o t o č e n a na ženu na tri načina. Prvo, njen osnovni p r e d m e t istraživanja, zapravo p o č e t n a t o č k a svih istraživanja, jest situacija (ili situacije) i iskustva žena u društvu. D r u g o , ta teorija raspravlja ο ženama k a o ο osnovnim "subjektima" u procesu istraživanja; o d n o s n o , takva teorija pokušava proučiti svijet s distinktivno povlaštenog polazišta (ili stajališta) ο položaju žena u socijal n o m svijetu. T r e ć e , feministička teorija je kritička i aktivistička zato što se sa ženske pozicije trudi stvoriti bolji svijet za žene, a time, smatraju o n e , i za cijeli ljudski r o d . M e đ u t i m , feministička teorija se na m n o g o načina razlikuje od većine s o c i o loških teorija. Prvo, o n a predstavlja djelovanje interdisciplinarne zajednice, koja uključuje ne s a m o sociologe nego i znanstvenike iz drugih disciplina - a n t r o p o l o gije, biologije, e k o n o m i j e , povijesti, prava, književnosti, fiolozofije, političkih znanosti, psihologije i teologije; kreativnih pisaca; političkih aktivista; zastupnika prava o b o j e n i h žena; k a o i pisaca iz različitih evropskih intelektualnih zajednica i zemalja T r e ć e g svijeta. D r u g o , feministički sociolozi, kao i drugi feministički t e o r e t i č a r i , usmjeravaju svoje djelovanje samo d j e l o m i č n o kroz proširivanje svojih matičnih disciplina. O n o što je m n o g o bitnije u c j e l o k u p n o m f e m i n i s t i č k o m razvoju jest ideja kritičkog shvaćanja društva, usmjerena promjeni socijalnog svijeta u pravcima za koje se vjeruje da su m n o g o ispravniji i humaniji. T r e ć e , valja istaći da je većina sociologa posebno neodlučna da li da uključi feminističku teoriju u svoj sociologijski rad, dijelom stoga što se ta teorija čini t o l i k o n o v o m i r a d i k a l n o m , a dijelom i zbog toga što mnogi od njenih stvaralaca nisu sociolozi, n o d j e l o m i č n o i zbog sumnjičavosti ο znanstvenoj utemeljenosti takvog p r o f e s i o nalnog proučavanja, toliko bliskog p o l i t i č k o m aktivizmu. Č e t v r t o , i s t a k n i m o da feministička teorija nije utemeljena niti u j e d n o j od tri p o s t o j e ć e paradigme k o j e su t o l i k o dugo oblikovale sociološku orijentaciju prema n j e n o m o s n o v n o m pred metu - u paradigmi socijalnih činjenica, u socijalno-definicionističkoj paradigmi i u socijalno-bihevioralnoj paradigmi (vidi poglavlje " D o d a t a k " ) . 2
J e d n a od najuzbudljivijih implikacija feminističke teorije za sociologiju je ta da o n a predstavlja perspektivu koja se čini k a o da ublažava oštre granice između tri navedene paradigme, pokazujući da je društveni život međuuvjetovana cjelina nerefleksivnih bihevioralnih procesa, determinirajućih socijalnih institucija i struktura, kao i neprekidnih procesa definiranja situacija o d strane p o j e d i n a c a i kolektiviteta. Feministička teorija ne razdvaja te različite orijentacije p r e m a soci j a l n o m životu, n e g o zapravo učinkovito sintetizira različite teorijske orijentacije u jednu socijalnu teoriju koja kao da transcendira te klasične paradigme uklapajući se u integriranu paradigmu skiciranu u poglavlju "Dodatak". U p r e o s t a l o m dijelu ovog poglavlja, opisujemo osnovna teorijska pitanja k o j a upućuju feministički t e o r e t i č a r i ; ukratko izlažemo i pregled feminističke misli, o s o b i t o u okviru sociologije; a zatim ć e m o m n o g o detaljnije ispitati različite oblike feminističke teorije koji su se pojavili tijekom povijesti. U glavnom odjeljku Ovo se poglavlje, međutim, uglavnom oslanja na doprinose s engleskog govornog područja.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
299
ovog poglavlja raspravit ć e m o osnovne t e m e suvremene feminističke sociologijske teorije.
OSNOVNA TEORIJSKA PITANJA O s n o v n i poticaj suvremene feminističke teorije obuhvaćen je jednostavnim pita n j e m : '7, kako i zašto ο ženama?" Drugim riječima, da li su žene bile p r o u č a v a n e u bilo k o j o j situaciji? Ako nisu, zašto nisu? Ako postoje, što to o n e zapravo rade? K a k o doživljavaju situaciju? N a kakav način doprinose o d r e đ e n o j situaciji? Sto im o n a znači? Posljedice pokušaja da se odgovori na osnovna feministička pitanja - zašto u o p ć e ο ženama bile su r e v o l u c i o n a r n e . Suvremena znanstvena zajednica d r a m a tično je otkrila da je o n o što je trebalo biti jedinstveno iskustvo, bio zapravo poseban izvještaj muških aktera i iskustava. Prepoznavanje tolikog b r o j a novih aktera zahtijevalo je preispitivanje našeg razumijevanja i oblikovanja svake socijal ne situacije. Ž e n e , zahtijevale su feministkinje, m o g u tražiti barem "pola zasluga". I stvarno, učinak je bio kao n e k o otkriće, kao da se kroz novu leću t e l e s k o p a u svemiru o t k r i o bezbroj još neotkrivenih zvijezda, što predstavlja f u n d a m e n t a l n o novu situaciju svake konstelacije. Dvadeset godina ponavljanja ovog pitanja, dovelo je do nekih uopćavajućih zaključaka. Ž e n e su prisutne u većini socijalnih situacija. T a m o gdje ih n e m a , t o se ne događa zbog nedostatka sposobnosti ili interesa, nego zbog toga što su ih n a m j e r n o isključili. T a m o gdje su prisutne, žene igraju vrlo različite uloge o d onih p o p u l a r n o stvorenih ο njima (kao, na primjer, uloge pasivnih žena i žena m a j k i ) . I, zaista, i kao majke i žene, ali i u nizu drugih uloga, žene su zajedno s muškarci ma aktivno stvarale situacije koje se analiziraju. Pa ipak, iako su žene aktivno prisutne u većini socijalnih situacija, znanstvenici a i sami socijalni akteri bili su slijepi i na njihovu prisutnost. Štoviše, uloge žena u većini socijalnih situacija, iako bitne, nisu bile identične ulogama muškaraca u tim istim situacijama. Sve u svemu, njihove su uloge bile različite, manje priznate, i podređene ulogama m u š k a r a c a . N j i h o v a nevidljivost samo je jedan od indikatora te nejednakosti. Sve nas to dovodi do drugog bitnog feminističkog pitanja: "Zašto je to sve tako kako jest?" D o k prvo pitanje zahtijeva opis socijalnog svijeta, drugo pitanje traži pokušaj objašnjenja toga svijeta. Opis i objašnjenje socijalnog svijeta su dvije strane bilo koje sociologijske teorije. Feministički pokušaji da se o d g o v o r i na ta dva centralna pitanja, stvorili su teoriju od univerzalnog značenja za s o c i o l o g i j u . K o l i k o je ta teorija općenita? N e t k o bi m o g a o misliti da će zbog toga što su navedena pitanja upućena "manjinskoj grupi" - ženama - ta teorija biti specifična i o g r a n i č e n a d o m e t a , izjednačena sa sociologijskim t e o r i j a m a ο devijantnosti ili t e o r i j a m a ο p r o c e s i m a u malim grupama. M e đ u t i m , dva bitna pitanja f e m i n i z m a proizvela su teoriju socijalnog života koja je univerzalna u svojoj primjenjivosti. O d g o v a r a j u ć e usporedbe s feminističkom t e o r i j o m nisu teorije ο m a l i m g r u p a m a ili ο devijantnosti koje su stvorene o n d a kada su sociolozi usmjerili pažnju daleko 3
Treće pitanje svih feministkinja je: "Kako možemo promijeniti i unaprijediti svijet?' U sociolo giji, jedino Marxove i neo-marksističke teorije pokazuju interes za društvenu promjenu. Opise feminističkih programa promjene prikazat ćemo u kasnijim dijelovima ovog poglavlja. 3
300
GLAVNE TEORIJE
od "uopćavajuće slike", p r e m a detaljima koji čine tu sliku. Feministička se t e o r i j a prije može usporediti sa M a r x o v i m epistemologijskim postignućima. M a r x je p o m o g a o otkriti socijalnim znanstvenicima da znanje koje ljudi imaju ο društvu, k o j e drže apsolutnim svjedočenjem ο stvarnosti, u biti reflektira iskustvo onih koji politički i e k o n o m s k i upravljaju socijalnim svijetom. M a r k s i s t i č k a teorija je učin kovito pokazala da n e t k o t a k o đ e r može shvaćati svijet s povlaštenog polazišta radnika cijelog svijeta koji su, iako e k o n o m s k i i politički podređeni, bili n e z a o b i lazni stvaraoci našeg svijeta. T a n o v o povlašteno polazište relativizira znanje vladajuće klase dopuštajući nam da tom znanju pretpostavimo znanje s t e č e n o iskustvom radničkog gledišta, koje produbljuje našu sposobnost analiziranja soci jalne stvarnosti. J e d n o stoljeće poslije M a r x o v e smrti mi još uvijek usvajamo implikacije ovog otkrića. D v a bitna feministička pitanja također dovode do r e v o l u c i o n a r n o g p r e o k r e t a u našem razumijevanju svijeta. O v a nas pitanja t a k o đ e r vode k otkrivanju činjenice da je o n o što smo smatrali univerzalnim ili apsolutnim znanjem ο svijetu, zapravo znanje koje proistječe iz iskustava m o ć n o g dijela društva, zapravo muškaraca k a o "gospodara". T o je znanje relativizirano ukoliko o t k r i j e m o da postoji i svijet s drugog povlaštenog polazišta, do tada nevidljivog, nepriznatog i " po strani" - svijet subordiniranih žena, ali koje nezamjenjivo ispunjavaju "služinske" uloge stalnog održavanja i stvaranja društva u k o j e m živimo. O v o otkriće potiče pitanja ο svemu ο č e m u smo mislili da n a m je poznato ο društvu. O v o otkriće i njegove implikacije čine bit suvremenog značenja feminističke teorije za sociološku teoriju.
OSNOVNI HISTORIJSKI KORIJENI D a bismo razumjeli značaj sadašnjeg približavanja feminističke teorije i sociologi je, p o t r e b n o je obratiti pažnju na dva toka intelektualne aktivnosti. Prvo, valja se upoznati s tradicijom feminističkog pisanja, koja je oblikovalo dio zapadnog socijalnog protesta tijekom više ođ 3 0 0 godina, tradicijom koja je postavila temelje za nastanak suvremene feminističke teorije i koja je činila dio okoliša u k o j e m se i sama sociologija oblikovala. D r u g o , treba poznavati i vrlo ambivalentan položaj koji su sociolozi između 1 8 4 0 - i h i 1 9 6 0 - i h godina imali kada su raspravlja li ο p r o b l e m i m a nejednakosti rodova.
Feminizam: 1 6 0 0 - 1 9 6 0 N a određeni način feministička je perspektiva oduvijek postojala. Bilo gdje su žene bile subordinirane, a to su bile gotovo uvijek i svagdje, čini se da su uviđale svoj položaj i protiv toga u n e k o m obliku protestirale (Chafetz i D w o r k i n , 1 9 8 6 . ) . U z a p a d n o m svijetu, formalni početak feminizma bilježi se s publiciranim radovi m a ο t a k v o m protestu. S jednim ili dva izuzetka, prvi se radovi pojavljuju u 1 6 0 0 - t i m godinama i nastavljaju se, kao malen i značajan prilog, objavljivati t i j e k o m idućih 1 5 0 godina. Z a t i m , u rasponu od dva stoljeća, p o č e v od 1 7 7 0 . pa sve do današnjih dana, feminističko pisanje sve više postaje značajan dio kolektiv nog n a p o r a koji raste i b r o j e m sljedbenika i dosegom svoje kritike. (Potpuniji opisi tih ideja ranih feminističkih pisaca mogu se naći u C o t t , 1 9 7 7 . ; L o u g e e 1 9 7 6 . ; M a r t i n , 1 9 7 2 . ; Rossi, 1 9 7 4 . ; Showalter, 1 9 7 1 . ; Spender, 1 9 8 2 . ; 1 9 8 3 . ) .
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
3 01
F e m i n i z a m se, međutim, nije razvijao kao postupan, n e p r e k i n u t razvoj. Ž e n e su, n a p o k o n , relativno b e s p o m o ć n a i podređena grupa u zapadnim društvima " m a n j i n a " . Feministički protest protiv takvog statusa manjine oduvijek je ugroža vao i suprotstavljao se m n o g o m o ć n i j o j i d o m i n a n t n i j o j grupi "većine" - muškarci m a . M o g u ć n o s t i za javni feministički protest su se proširile i učvrstile prateći mijene razvoja društva kroz periode liberalističke p r o m j e n e i razumijevanja s jedne strane, i perioda većeg konzervativizma i represije s druge strane. Najviša t o č k a zabilježene feminističke aktivnosti i pisanja zbivala se u vrijeme liberalistič kih " p o k r e t a " u suvremenoj zapadnoj povijesti: vrijeme prvog procvata proizvod nosti u 1 7 8 0 - i m i 1 7 9 0 - i m g o d i n a m a ; zatim, m n o g o bolje organizirani i usmjereni napori u 1 8 5 0 - i m g o d i n a m a ; masovna mobilizacija za pravo glasa u r a n o m dvade setom stoljeću; te u 1 9 6 0 - i m i 1 9 7 0 - i m g o d i n a m a m o d e r n i , široko u t e m e l j e n i multidimenzionalni p o k r e t ο k o j e m se raspravljalo u 2 . poglavlju ove knjige. U intervalima između tih perioda, feminizam j e b i o znatno manje vidljiv, najviše zbog toga što su ga dominantne grupe namjerno pokušavale suzbiti (Spender, 1982.). 4
N o , žene su ipak uspjele stvoriti feminističke teorije (Slika 8 . 1 . nabraja n e k e o d tih najznačajnijih radova). Svaki od njih je p o s e b n o djelo, poseban uzorak kritič kih ideja oblikovanih piščevim historijskim k o n t e k s t o m , s r e d i n o m , ličnošću i b i o g r a f i j o m . Ipak, uz svu tu raznolikost, mogu se razabrati tri o s n o v n a tipa t e o r i j a : jedna orijentacija koja proučava razlike među r o d o v i m a , druga koja raspravlja ο n e j e d n a k o s t i m a rodova i treća, k o j a se usredotočuje n a ugnjetavanje r o d a . T e orijentacije su m n o g o preciznije opisane u idućim odjeljcima ovog poglavlja, b a r e m u njihovim suvremenim artikulacijama. N o , i p o r e d t e raznolikosti, o v a cjelina teorije konzistentno kritizira postojeće socijalne p o r e t k e usredotočujući se na bitne sociološke varijable kakve su, na primjer, socijalna nejednakost, socijalna p r o m j e n a , m o ć , interesi i vjerovanja, kao i na socijalne institucije obitelji, z a k o n a , politike, rada, religije i obrazovanja.
Sociologija i feminizam: 1 8 4 0 - 1 9 6 0 Sociologija se k a o usmjerenje započinje oblikovati između 1 8 4 0 - i h i 1 8 6 0 - i h godina, u vrijeme jednog snažnog feminističkog protesta, a k a o organizirana profesija oblikuje se između 1 8 9 0 . i 1 9 2 0 . za trajanja druge ekspanzionističke i c i i i i i i i a L i ^ j v c
icxz.i^.
ιναΛυ
ji^ i d i i d
a i _ »v , i w i ^ g i j d
u u g u v
u n i a
n a v jν u
i i i i n ^ R i u a i n u
Li
ciju? Ovdje ć e m o ponuditi tri najšira moguća o d g o v o r a . Prvo, između 1 8 4 0 . i 1 9 6 0 . godine, kada sociologija t e k nastaje kao specifična perspektiva, pretvarajući se p o s t u p n o u profesionalnu akademsku disciplinu, svi glavni likovi tog konstituira nja bili su muškarci. D r u g o , feministički interesi samo su se marginalno uključili u sociologiju, samo kroz djelovanje manje važnih muških t e o r e t i č a r a ili pak žena koje su g o t o v o uvijek bile na rubu profesije. T r e ć e , činjenica je da muškarci koji su stvorili sociologiju, a osobito o n i najhitniji za profesiju - o d S p e n c e r a , p r e k o W e b e r a i D u r k h e i m a , p a sve do Parsonsa - nisu bili pod nikakvim utjecajem feminističkih ideja. Podatke koji bi potkrijepili naše prvo poopćavanje vrlo je lako Terminima manjina i većina opisuje se relativna snaga grupa, a ne njihova veličina.
Slika 8 . 1 . Odabrani utjecaji u feminističkoj intelektualnoj tradiciji u engleskom g o v o r n o m području do 1 9 6 0 . godine (Glavni izvori za ovu sistematizaciju su Rossi ( 1 9 7 4 . ) i Spender ( 1 9 8 3 . ) . DATUM
DOGAĐAJ
HISTORIJSKI KONTEKST - OSLOBO DILAČKI POKRET
1650.
A n n e B r a d s t r e e t ( 1 6 1 2 - 1 6 7 2 ) , The Tenth Lately Sprung Up in America
1670.
A p h r a B e h n ( 1 6 4 0 - 1 6 8 0 ) , The Forced
1694.
M a r y Astell ( 1 6 6 8 - 1 7 3 1 ) , A Serious the Ladies
1770.1780.
Abigail A d a m s ( 1 7 4 4 - 1 8 1 8 ) i M e r c y Otis W a r r e n ( 1 7 2 8 - 1 8 1 4 ) , m e đ u s o b n a izmjena pisa ma i pisma Abigail n j e n o m suprugu J o h n u (ame rički državnik k o j i će postati drugi američki predsjednik)
A m e r i č k a revolucija
1790.
J u d i t h S a r g e n t M u r r a y ( 1 7 5 1 - 1 8 2 0 ) , "On Equality of Sexes"
A m e r i č k a revolucija i ra sprave ο Ustavu i Povelji ο pravima
1792.
M a r y W o l l s t o n e - craft ( 1 7 5 9 - 1 7 9 7 ) , A on of the Rights of Women
1837.
H a r r i e t M a r t i n e a u ( 1 8 0 2 - 1 8 7 6 ) " T h e Political N o n - e x i s t e n c e o f W o m e n " , u Society in America
Porast r e f o r m i z m a srednje klase
1838.
Sarah G r i m k e ( 1 7 9 2 - 1 8 7 3 ) Letters lity of Sexes
Svjetski p o k r e t protiv ropstva
Muse Marriage
Proposal
on the
for
the
Vindicati
Equa
RAZVOJ U SOCIOLOGIJI
Puritanska revolucija u En gleskoj i Americi R e s t a u r a c i j a u Engleskoj (period slabljenja socijal nih n o r m i ) Slavna revolucija u Engleskoj
Učinci A m e r i č k e i F r a n c u ske revolucije u Engleskoj 18301842;
Comte (1798-1857), Pozitivna filozofija
^
1845.
M a r g a r e t F uller ( 1 8 1 0 1 8 5 0 ) , Women neteenth Century
E? g £ < >(j
1848.
L u c r e t i a M o t t ( 1 7 9 3 1 8 8 0 ) , Elizabeth C a d y Stanton ( 1 8 1 5 1 9 0 2 ) , Lucy Stone ( 1 8 1 8 1 8 9 3 ) , Susan B . A n t h o n y ( 1 8 2 0 1 9 0 6 ) , K o n v e n c i j a iz S e n e c a F allsa (prvo zborovanje ο ženskim pravi ma u Americi)
1860.
Elizabeth Blackwell ( 1 8 2 1 1 9 1 0 ) i Emily B l a c k w e l l ( 1 8 2 6 1 9 1 1 ) , Medicine as a Professi on for Women
^ g
1869.
J o n Stuart M i l l ( 1 8 0 6 1 8 7 3 ) s H a r r i e t T a y l o r ( 1 8 0 7 1 8 5 8 ) , The Subjection of Women
5 6
1881.
E . C . S t a n t o n , S. B . A n t h o n y i M a t i l d a J o s l y n G a g e ( 1 8 2 6 1 8 9 8 ) , History of Woman Suffrage
1883.
Olive S c h r e i n e r ( 1 8 5 5 1 9 2 0 ) , The Story of African Farm
§ S
in the
Ni
IS)
1 8 8 4 . F riedrich Engels ( 1 8 2 0 1 8 9 5 ) , porodice
an
Porijeklo
1896.
Ida Wells Barnett ( 1 8 6 2 1 9 3 1 ) i M a r y Church T e r r e l l ( 1 8 6 3 1 9 5 4 ) , N a c i o n a l n o udruženje o b o j e n i h žena
1898.
I d a Η . H a r p e r ( 1 8 5 1 1 9 3 1 ) , The Life of Susan B. Anthony
1898.
E . C . S t a n t o n , The Women's
Bible
and
Work
Romantizam, abolicionizam, n a c i o n a l i z a m P o k r e t protiv r o p s t v a
1848
M a r x ( 1 8 1 8 - 1 8 8 3 ) i En gels ( 1 8 2 0 - 1 8 9 5 ) , Ko munistički manifest
P o k r e t protiv ropstva
1851
Spencer ( 1 8 2 0 - 1 9 0 3 ) , Socijalna statistika
R e f o r m i z a m srednje klase
1867
Marx,
Buđenje progresivizma i revizionističkog socijalnog darvinizma
18801918
Simmel ( 1 8 5 8 - 1 9 1 8 ) , eseji
18931897
Dürkheim ( 1 8 5 8 - 1 9 1 7 ) , Samoubojstvo, Pravila sociološke metode, Po djela rada
Kapital
Politički p o k r e t r a d n i č k e klase Politički p o k r e t r a d n i č k e klase Populizam
Progresivizam Populizam, Progresivizam
Slika 8 . 1 .
(nastavak)
DATUM
DOGAĐAJ
HISTORIJSKI KONTEKST-OSLOBODILAČKI POKRET
1899.
C h a r l o t t e Perkins G i l m a n ( 1 8 6 0 - 1 9 3 5 ) , and Economics
1910.
J a n e A d a m s ( 1 8 6 0 - 1 9 3 5 ) , Twenty House
1911.
Sylvia P a n k h u r s t ( 1 8 8 2 - 1 9 6 0 ) , The
1913.
C h r i s t a b e l P a n k h u r s t ( 1 8 8 0 - 1 9 5 6 ) , The Scourge and How to End It
1917.
M a r g a r e t Sanger, ( 1 8 7 9 - 1 9 6 6 ) , Limitation
1918.
B r i t a n s k o j ženi starijoj od 3 0 g o d i n a o d o b r e n o pravo glasa
1920.
A m e r i č k e žene ostvarile pravo glasa
Women
Years at
Hull
Suffragette Great
Family
RAZVOJ U SOCIOLOGIJI
Socijalizam Progresivizam
19041905
Weber (1864-1920), Protestantska etika
P o k r e t za pravo glasa i p o litičke b o r b e radničke klase
1918
Thomas (1863-1947) i Znaniecki ( 1 8 8 2 - 1 9 5 8 ) , The Polish Peasant
Pokreti za priznavanje pra va glasa i posljednji ostaci progresivizma
1920
W e b e r , Privreda i druš tvo (nedovršeno za živo ta)
1921
Park ( 1 8 6 4 - 1 9 4 4 ) i B u r gess ( 1 8 8 6 - 1 9 6 6 ) Introduction to the Sci ence of Sociology
N a c i o n a l i z a m i socijalizam u Evropi N a c i o n a l i z a m i socijalizam u Evropi Progresivizam
1926.
Suza n n e LaFollette ( 1 8 8 2 - 1 9 4 1 ) , Women
^ ,g
1931.
Virgi n ia W o o l f ( 1 8 8 2 1 9 4 1 ) , A Room Own
£ Ü;
1933.
n Elea or Roosevelt ( 1 8 8 4 1 9 6 3 ) , It's Up to Women
1935.
M a r g a r e t M e a d ( 1 9 0 1 1 9 7 8 ) , Spol i ment u tri primitivna društva
1938.
V . W o o l f , Three
1946.
M a r y Ritter Beard ( 1 8 7 6 1 9 5 8 ) , Women Force in History
as a
1957.
Simo n e de B e a u v o i r ( 1 9 0 8 1 9 8 5 ) , Drugi
spol
1959.
Betty Friedan ( 1 9 2 1 ) , The Feminine
2
Concerning
Ο ω
*
of
One's the
tempera
Ζ ω
S ci >
Guineas
Mystique
Progresivizam, p o k r e t za priznanje prava glasa
18931931
M e a d ( 1 8 6 3 - 1 9 3 1 ) , predavanja k o j a će kasnije biti objavljena kao knji ga Mind, Self and Society
1937
Parsons ( 1 9 0 2 - 1 9 7 9 ) , The Structure of Social Action
1951
Parsons, The System
1959
Mills ( 1 9 1 6 - 1 9 6 2 ) , ološka imaginacija
Socijalizam, kulturni postviktorijanizam N e w Deal Pacifizam (od završetka Pr vog sv. rata), kulturni rela tivizam u obrazovanju društvenih znanosti Socijalizam, kulturni postviktorijanizam R e a k c i j a protiv totalitari zma, fašizam Egzistencijalizam P o k r e t za ljudska prava
Social Soci
306
GLAVNE TEORIJE
priskrbiti. Brzi pogled unatrag, na ranija poglavlja ove knjige, pokazat će da je sociologija bila v e o m a poznata kao popis "očeva osnivača discipline" i u k l a s i č n o m periodu između 1 8 4 0 . i 1 9 3 5 . g., kao i u periodu kada m o d e r n i teoretičari započinju djelovati - između 1 9 3 5 . pa sve do otprilike 1 9 6 5 . g o d i n e . M e đ u t i m , nijedan prilog ο historiji ovog perioda ne nalazi niti jednu " m a j k u osnivačicu discipline". Štoviše, tijekom toga perioda, nijedna žena nije imala važniji položaj u bilo k o j o j nacionalnoj asocijaciji sociologa, niti n e k o važnije mjesto na sociologijskom odjelu sveučilišta, izuzev u slučajevima "ženskih k o l e dža". N a š a druga generalizacija kazuje da su sve do 1 9 6 0 - i h godina feminističke ideje u sociologiji bile prisutne jedino na marginama discipline. N a primjer, takve su ideje potjecale od raznih teoretičara, marginalnih za profesionalnu sociologiju, bez obzira na činjenicu da su te ideje vrlo brzo postajale značajne za disciplinu. M i s l i o c e kakvi su, na primjer, Simmel (Oakes, 1 9 8 4 . ) , W . I. T h o m a s ( R o s e n b e r g , 1 9 8 2 . ) i M a r x i Engels m o ž e m o ubrojiti u ovu skupinu. O v o generaliziranje se odnosi t a k o đ e r na najranije f o r m a l n o obrazovane žene - socijalne znanstvenice, koje su pokušale raspraviti ο pitanju o d n o s a između rodova, n o ubrzo su u s t a n o vile da će njihovo istraživanje i obrazloženja biti stavljeni na marginu profesije, samo zato što su bile žene (Rosenberg, 1 9 8 2 . ) . K o n a č n o , muškarci smješteni u središte ove profesije nisu bili bitno zainteresi rani za feminizam. Glavni radovi ovih teoretičara, tvrdnje koje su b i t n o oblikovale sociološku perspektivu, g o t o v o ne posvećuju nikakvu pažnju pitanjima r o d a kao p r o b l e m a socijalnog poretka, a u o n i m rijetkim prilikama kada se raspravljalo ο životima žena, kao što je, na primjer, slučaj u D u r k h e i m o v o j analizi samoubojstva, primjenjen pristup bio je p o t p u n o konvencionalan i nekritičan. Najbolji primjer takve konvencionalnosti m o ž e se m o ž d a naći u t e o r i j a m a T a l c o t t a Parsonsa (vidi 3 . poglavlje). Osnovni e l e m e n t u Parsonsovoj t e o r i j i je prosudba da je institucija obitelji nezamjenjiva pretpostavka socijalne stabilnosti. O b i t e l j , kao primarni socijalizacijski medij djece, bitna je za internalizaciju socijal ne k o n t r o l e ο k o j o j ovisi socijalna stabilnost bilo kojeg društva. Štoviše, k a o p r i m a r n o središte e m o c i o n a l n o g života odraslih, obitelj je izuzetno važan e l e m e n t vanjske socijalne kontrole i temeljni izlaz za onaj tip tenzije medu starijima koje bi inače m o g l e izbiti u j a v n o m životu. 5
D a bi obitelj mogla učinkovito funkcionirati, drži Parsons, u njoj m o r a p o s t o j a ti podjela rada p r e m a spolu u k o j o j odrasli muškarci i žene imaju vrlo različite uloge. M u š k a r c i koji povezuju obitelj sa širim socijalnim sistemom m o r a j u biti "instrumentalni" u svojim orijentacijama, moraju pokazivati o s o b i n e p r o d o r n o s t i , ambicija i s a m o k o n t r o l e . Ž e n e , čiji je zadatak organizacija unutarnjeg f u n k c i o n i r a nja obitelji, podizanje i podržavanje djece i odraslih muškaraca, m o r a j u biti "ekspresivne", o d n o s n o , blage, hraniteljice, one koje vole i e m o c i o n a l n o su o t v o r e n e . A k o muškarci i žene u svojim obiteljskim orijentacijama i funkcijama posta nu p r e t j e r a n o slični, njihovo m e đ u s o b n o natjecanje razoriti će obiteljski život, bitno slabeći vitalnu obiteljsku ulogu očuvanja socijalne stabilnosti (Parsons, 1 9 5 4 . : 7 9 ) . O v d j e je sasvim o č i t o da je sociologija spolnih uloga b i t n o , m o ž d a n e n a m j e r n o , antifeministična ο svojoj orijentaciji, što predstavlja m o ž d a najvažniji
Opis Parsonsovih teorija ο problemu rodova u ovom i sljedećim odjeljcima predstavlja novo argumentiranje izvorno iznijeto u Lengermann i Wallace ( 1 9 8 5 . : 1 1 - 1 2 ) .
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
3 07
razlog neuključivanja feminizma u glavni tijek razvoja sociologije sve do 1 9 6 0 . godina.
VARIJANTE SUVREMENE FEMINISTIČKE T E O R I J E S u v r e m e n a feministička teorija tvori literarnu osnovicu razvoja bilo koje femini stičke teorije, pa i one koju ć e m o predstaviti u sljedećem glavnom odjeljku ovog poglavlja. Stoga, ovdje iznosimo pregled feminističke teorije, sistem općih ideja stvorenih da bi se opisao i objasnio društveni život i ljudsko iskustvo sa ženski usmjerenog povlaštenog polazišta. Naš je cilj prezentirati u o v o m pregledu t e m e koje feministička teorija nudi za oblikovanju feminističke sociologijske teorije. S u v r e m e n a feministički znanstvenici stvorili su brzo rastuću, izuzetno bogatu i vrlo razvedenu skupinu teorijskih rasprava, demonstraciju učinkovitog intelektualizma koju je Jessie Bernard ( 1 9 8 7 . ) nazvala "feminističko prosvjetiteljstvo". D o s e g i k o n t i n u i r a n o širenje ove literature, pokušaj njene sistematizacije više puta predstavlja izazov koji se isplati, ali ponekada malo zbunjuje. " M a p a " feminističke teorije koju ovdje iznosimo predstavlja konstrukt, ili idealni tip, za uzorak k o m pleksne cjeline intelektualnog r a d a . N a š a tipologija feminističke teorije oslanja se na dva osnovna pitanja (o k o j i m a smo raspravili ranije) i koja objedinjuju sve teorije koje pokušavaju odgovoriti na osnovna pitanja: na deskriptivno pitanje "Zašto ο ženama?" i na e k s p l a n a t o r n o pitanje "Zašto je navedena situacija takva kakva jest?" O b r a z a c o d g o v o r a na deskriptivno pitanje generira osnovne kategorije naše klasifikacije. U biti, mi vidimo tri osnovna odgovora na pitanje "Zašto ο ženama?" Prvi o d g o v o r tvrdi da su položaj žene i žensko iskustvo u većini situacija različiti od položaja m u š k a r a c a u istim situacijama. Istraživanje se zatim usmjerava na detaljno proučavanje te razlike. Drugi o d g o v o r na pitanje ο ženskom položaju tvrdi da njena pozicija u m n o g i m situacijama nije samo različita nego je i manje povoljna, pa čak i nejedna ka u odnosu na položaj muškaraca. Centar interesiranja u t o m slučaju usmjerava se na proučavanja prirode te nejednakosti. T r e ć i odgovor tvrdi da se situacija žena m o r a shvatiti u p o j m o v i m a izravnih odnosa m o ć i između muškaraca i žena. Ž e n e su ugnjetavane, o d n o s n o , o g r a n i č e n e , subordinirane, ukalupljene, iskorištavane i zloupotrebljavane od muškaraca. Opisi situacija u o v o m usmjerenju govore ο oblicima toga ugnjetavanja. Svaki od raznih tipova feminističke teorije m o ž e se klasificirati k a o teorija razlike ili nejednakosti ili ugnjetavanja. U našoj raspravi razlikujemo tri osnovne kategorije - razliku, n e j e d n a k o s t i ugnjetavanje - u smislu pružanja različitih o d g o v o r a na drugo ili e k s p l a n a t o r n o pitanje - "Zašto je navedena situacija takva kakva jest?" 6
Osim ovoga, postoji još nekoliko drugih klasifikacijskih sistema - na primjer, oni koje su razvili Glennon, 1 9 7 9 . ; Jaggar, 1 9 8 3 . ; Jaggar i Rothenberg, 1 9 8 6 . ; Lengermann i Wallace, 1 9 8 5 . ; Snitow i dr., 1 9 8 3 . ; i Sokoloff, 1 9 8 0 . Navedene klasifikacije čitatelji mogu potražiti da bi uravnotežili ili pojačali idealni tip koji ovdje prezentiramo. U raznim kombinacijama, svi su ovi napori stvorili dugu listu različitih tipova feminističke teorije, uključujući u njih i crni feminizam, konzervativizam, ekspresionizam, instrumentalizam, lezbijski feminizam, liberalizam, marksizam, polarizam, psihoana litički feminizam, radikalizam, separatizam, socijalizam i sintetizam. Naša osobna tipologija pokušava uključiti većinu ovih teorija, ali ne uvijek označenih navedenim specifičnim nazivima. 6
308
GLAVNE TEORIJE
O v a klasifikacijska m e t o d a ima jednu značajnu funkciju: o m o g u ć u j e n a m stva ranje o b r a s c a ne samo opće cjeline suvremene feminističke t e o r i j e , n e g o t a k o đ e r i sve šire literature, osobito one teorijskog tipa ο pitanjima roda koja se u sociologiji razvija n a k o n 1 9 6 0 . Dakle, cvjetanje ovog oblika literature, odražava ne s a m o reaktiviranje očiglednog feminističkog protesta u društvu nego predstavlja i dosad neviđeni p o k r e t žena u institucije visokog obrazovanja, u različitim u l o g a m a studenata, d o k t o r a n a d a i predavačkog osoblja, između 1 9 6 0 . g. i današnjih d a n a ( L e n g e r m a n n i W a l l a c e , 1 9 8 5 . ; V e t t e r i dr., 1 9 8 2 . ) . Slika 8 . 2 . Pregled varijanata feminističke teorije Lijeva k o l o n a kategorizira varijante feminističke teorije u o d n o s u na njihov o d g o v o r na o s n o v n o pitanje "Sto i zašto ο ž e n a m a ? " Desna k o l o n a predstavlja razlikovanja tih navedenih kategorija u odnosu na o s n o v n o e k s p l a n a t o r n o pita nje " Z a š t o je situacija žena takva kakva jest?" OSNOVNE VARIJANTE F EMINI STIČKE T E O R I J E - O D G O V O R I NA DESKRIPTIVNO PITANJE: "ŠTO I ZAŠTO Ο ŽENAMA?"
DISTINKCIJE UNUTAR TEORIJA O D G O V O R I NA EKSPLANATORNO PITANJE: "ZAŠTO JE SITUACIJ E ŽENA TAKVA KAKVA JEST?"
T e o r i j e razlika Položaj žena i iskustvo u većini su situacija različiti od muškog u istim situacijama.
Bio-socijalna objašnjenja razlike Institucionalna objašnjenja razlike Socio-psihološka objašnjenja razlike
Teorije nejednakosti Položaj žena u većini situacija nije sam o različit, n e g o je i manje povoljan ili nejednak položaju muškaraca.
T e o r i j e ugnjetavanja Ž e n e su ugnjetene, ne samo različite ili n e j e d n a k e , nego su u smislu aktivnosti o g r a n i č e n e , subordinirane, ukalupljen e , iskorištavane i zloupotrebljavane o d muškaraca.
Liberalna feministička objašnjenja n e jednakosti Marksistička objašnjenja nejednakosti Objašnjenja M a r x a i Engelsa Suvremena marksistička objašnjenja Psihoanalitičko objašnjenje ugnjetavanja Radikalna feministička objašnjenja ugnjetavanja Socijalistička feministička objašnjenja ugnjetavanja
Feministička pitanja bila su n e p o s r e d n o uključena u sveučilišne a k a d e m s k e rasprave u okviru profesionalne sociologije. M e đ u t i m , kada su sociolozi pokušali objasniti t e m e ο rodu, tada su se počeli koristiti samo dijelovima p o s t o j e ć i h sociologijskih teorija kao svojim polazišnim t o č k a m a , nazvavši s p o m e n u t e aspekte sociologijom roda. Iako se termin rod u sociologiju često koristi k a o eufimistički p o j a m za "ženu", sociologija roda je, preciznije r e č e n o , proučavanje socijalno oblikovanih ženskih i muških uloga, odnosa i identiteta - što je p o n e š t o različit p r e d m e t od feminističkog usredotočenja na žene. Ovaj pogled na m e đ u s o b n e o d n o s e muškaraca i žena nije ekvivalentan feminističkoj teoriji. K a o što s m o već ranije rekli, feministička teorija teži prezentirati oblikovanje ljudskog iskustva sa stajališta žene. K a k o ć e m o kasnije pokazati, feministička sociologija m o ž e opisati
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
309
socijalni svijet sa stajališta žene. Najopćenitije r e č e n o , sociologija roda jednostav n o uzima r o d k a o jednu od m n o g o b r o j n i h varijabli socijalnih o d n o s a i struktura. N o , bez obzira na t o , neki sociolozi koji su započeli sa stajališta sociologije roda, stvorili su radove značajne za feminističku teoriju (a mnogi su sociolozi izravno uključeni u razvijanje feminističke t e o r i j e ) . Preostali dio ovog odjeljka istražuje feminističke teorije razlike, teorije nejed nakosti i teorije ugnjetavanja, opisujući u svakom p o s e b n o m slučaju o p ć e k a r a k t e ristike pristupa, neke osnovne tvrdnje i varijacije medu pojedinim pristupima, k a o i p r e p o r u k e za mijenjanje stanja. M e đ u t i m , ovdje je p o t r e b n o uvesti b a r e m dva e l e m e n t a opreza. Prvo, mnogi teorijski radovi ne mogu se precizno kategorizirati. S t o g a je p o t r e b n o razgovarati ili ο njihovim bitnim teorijskim naglascima ili b a r e m razlikovati njihove različite teorijske tvrdnje. D r u g o , ovdje se radi ο selektivnom prikazu. S o b z i r o m na opseg novijih feminističkih i socioloških radova ο situaciji žena, ovo poglavlje nije cjelovito.
Teorije ο razlikama između rodova I a k o je usredotočenje na razlike medu r o d o v i m a manje značajan segment suvre m e n o g feminizma, neki utjecajni doprinosi m o d e r n o j feminističkoj teoriji prihva ćaju ovaj pristup (Baker M i l l e r , 1 9 7 6 . , B e r n i k o w , 1 9 8 0 . ; Gilligan, 1 9 8 2 . ; Kessler i M c K e n n a , 1 9 7 8 . ; Ruddick, 1 9 8 0 . ; Snitow, 1 9 7 9 . ) . U okviru ovog pristupa postoje t a k o đ e r i istraživački dokumenti (Masters i J o h n s o n , 1 9 6 6 . ; H i t e , 1 9 6 6 . ) s nalazima ο muško/ženskim razlikama koji su bitno utjecali na suvremeno femini stičko razmišljanje. T a k o đ e r , valja istaći i da veliki dio novije sociološke literature ο aspektima r o d a uzima razlike u r o d o v i m a kao osnovni predmet svog interesa. Ovdje u b r a j a m o sve one teorijske radove koji su ukotvljeni u bitno institucional n o m , kvazifunkcionalističkom pogledu na društvo (Bernard, 1 9 8 2 . ) , b i o s o c i o l o gijska razmatranja (Rossi, 1 9 7 7 . ; 1 9 7 3 . ) , simboličko-interakcionistička stajališta (Best, 1 9 8 3 . ; Lever, 1 9 7 8 . ) , f e n o m e n o l o š k i radovi (Berger i Kellner, 1 9 6 4 . ; ) i e t n o m e t o d o l o š k a istraživanja (Garfinkel, 1 9 6 7 . ) . I stvarno, ako o v o m b i t n o m jezgru osnovnih teorijskih iskaza priključimo i veliku količinu empirijske s o c i o loške literature u kojoj se danas faktoriziraju varijable "spol" i "rod" kao ključne nezavisne varijable, orijentacija na proučavanje razlika među r o d o v i m a m o ž d a će postati d o m i n a n t n a u sociologiji (Huber, 1 9 7 6 . ; Stacey i T h o m e , 1 9 8 6 . ) . O s n o v n a t e m a u suvremenoj literaturi ο razlikama među r o d o v i m a sadržana je u tvrdnji da je unutarnji psihički život žene - u najopćenitijem smislu - različit o d muškog. U svojim osnovnim vrijednostima i interesima (Ruddick, 1 9 8 0 . ) , u svo j e m v r i j e d n o s n o m prosuđivanju (Gilligan, 1 9 8 2 . ) , u konstruriranju motiva posti gnuća (Kaufman i Richardson, 1 9 8 2 . ) , u literarnoj kreativnosti (Gilbert i G u b a r , 1 9 7 9 . ) , u svojim seksualnim fantazijama ( H i t e , 1 9 7 6 . ; R a d w a y , 1 9 8 4 . ; S n i t o w , 1 9 8 3 . ) , u svom osjećaju identiteta (Laws i Schwartz, 1 9 7 7 . ) kao i u p r o c e s i m a osviještenosti i individualizacije (Baker M i l l e r , 1 9 7 6 . ; Kasper, 1 9 8 6 . ) , žene imaju različitu viziju i doprinos konstrukciji socijalne stvarnosti. Druga t e m a konstatira da je sveukupno oblikovanje ženskih odnosa i ženskih iskustava distinktivno. Ž e n e se p r e m a svojim biološkim p o t o m c i m a odnose drugačije o d muškaraca (Rossi, 1 9 7 7 . ; 1 9 8 3 . ) ; dječaci i djevojčice igraju se na različite načine (Best, 1 9 8 3 . ; Lever, 1 9 7 8 . ) ; odrasle se žene m e đ u s o b n o odnose specifično ( B e r n i k o w , 1 9 8 0 . ) , k a o i p r e m a ženama, kada predstavljaju interes znanstvenog proučavanja na posebne načine (Ascher i dr., 1 9 8 4 . ) . I stvarno, u k u p n o životno iskustvo žena, o d
310
GLAVNE TEORIJE
najranijeg djetinjstva pa sve do starosti, f u n d a m e n t a l n o je različito od muškog (Bernard, 1 9 8 1 . ) · Ova kombinacija literature ο razlikama u svijesti i životnim iskustvima žena predstavlja jedinstveni odgovor na pitanje " Z a š t o ο ž e n a m a ? " Postavljanje drugog pitanja " Z a š t o ? " identificira osnovne linije varijacija u o p ć e m interesu za razlike između rodova. Objašnjenja psiholoških i relacijskih razlika između žena i muškaraca uglavnom se mogu svrstati u tri o s n o v n a tipa: biologijska objašnjenja, institucionalna objašnjenja i najšire oblikovana - s o c i j a l n o -psihologijska t u m a č e n j a . BIOLOŠKA OBJAŠNJENJA RAZLIKA I Z M E Đ U R O D O V A B i o l o š k a objašnjenja polazišna su t o č k a konzervativnih razmišljanja ο razlikama između rodova. F r e u d je postavio teoriju ο različitim strukturama ličnosti muška raca i žena koje potječu od razlika njihovih genitalija i kognitivnih i e m o c i o n a l n i h p r o c e s a što započinju kada djeca otkriju ove fiziološke razlike. Suvremeni s o c i o b i olozi Lionel T i g e r i R o b i n F o x ( 1 9 7 1 . ) tvrde da su varijable " b i o g r a m a t i k e " , postavljene u r a n o m periodu ljudske evolucije, usmjerile žene da se e m o c i o n a l n o vežu uz svoju djecu, a muškarce da se druže s drugim m u š k a r c i m a . N o , biološki argumenti su t a k o đ e r korišteni i u spisima koji se m n o g o pohvalnije izražavaju ο feminizmu. Ispitivanje M a s t e r s i J o h n s o n ο anatomiji ženske seksualnosti pruža feminističkim teoretičarima osnovne činjenice za p o n o v n o razmišljanje ο c j e l o k u p n o m pitanju socijalnog oblikovanja seksualnosti, a Alice Rossi ( 1 9 7 9 . ; 1 9 8 3 . ) je posvetila ozbiljnu pažnju proučavanju biologijskih osnovica oblika p o n a š a n j a utemeljenih na rodnim razlikama. Rossi povezuje različite biološke funkcije m u š k a r a c a i žena s različitim obrascima h o r m o n a l n o g razvoja t i j e k o m životnog ciklu sa, i nadalje, sa spolno specifičnim varijacijama p r e m a e l e m e n t i m a kakvi su, na primjer, osjetljivost na svjetlo i zvuk te na razlike koje postoje između lijeve i desne strane mozga. T e razlike, smatra o n a , uklapaju se u različite o b r a s c e igranja u djetinjstvu koje su uočili C a r o l Gilligan ( 1 9 8 2 . ) , J a n e t Lever ( 1 9 7 8 . ) i R a p h a e l a Best ( 1 9 8 3 . ) ; sve do poznate ženske "matematičke tjeskobe"; i t a k o đ e r očigledne činjenice da su žene više od muškaraca predodređene da se brinu ο djeci i o d g o j u . F e m i n i z a m Rossijeve tvrdi da socio-kulturni obrasci o m o g u ć u j u svakom rodu da biologijski "date" manjkavosti i muškog i ženskog roda k o m p e n z i r a p r o c e s o m socijalnog učenja n o , kao sociobiolog, o n a se također zalaže za r a c i o n a l n o prizna vanje implikacija biologijskog istraživanja. INSTITUCIONALNA OBJAŠNJENJA RAZLIKA I Z M E Đ U R O D O V A Ovaj tip objašnjenja često v e o m a naglašava distinktivne ženske funkcije trud n o ć e i brige o k o djece. Ž e n i n a majčinska o d g o v o r n o s t glavna je d e t e r m i n a n t a šire spolne podjele rada koja žene o p ć e n i t o vezuje uz njihove funkcije supruge, m a j k e , i k a o radnice u domaćinstvu, o d n o s n o u privatnoj sferi d o m a i obitelji i, p r e m a t o m e , s nizom životnih iskustava i događaja vrlo različitih od muškarčevih. U t o m smislu, žena razvija distinktivne interpretacije osobnih postignuća, distinktivne interese i vrijednosti, karakteristična, ali i nužna umijeća o t v o r e n o s t i u o p h o đ e n j u , "poklanjanja pažnje drugima", a p o s e b n o mreže o d n o s a p o t p o m a g a n j a s drugim ženama (majkama, k ć e r k a m a , sestrama, prijateljicama) koje, svaka za sebe, imaju p o s e b n a mjesta u njihovim životima. Iako neki od institucionalnih t e o r e t i č a r a razlika između žena i muškaraca prihvaćaju spolnu podjelu rada kao socijalno
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
311
nužnu (Berger i Berger, 1 9 8 3 . ) , drugi su svjesni da odvojene sfere žena i muškara ca m o g u biti ugrađene u šire obrasce nejednakosti između r o d o v a (Bernard, 1 9 8 1 . ; K e l l y - G o d o l , 1 9 8 3 . ) ili čak u ugnjetavanje (Ruddick, 1 9 8 0 . ) . R a d o v i k o j e n a v o d i m o u o v o m odjeljku usredotočuju se na razlike između r o d o v a i na njihove institucionalne k o r i j e n e . SOCIJALNO-PSIHOLOGIJSKE TEORIJE RODA Socijalno-psihologijsko objašnjenje ο rodnim razlikama dvojakog je k a r a k t e r a : u najširem smislu radi se ο f e n o m e n o l o š k i m teorijama i t e o r i j a m a socijalizacije. F e n o m e n o l o g i j s k e teorije (Garfinkel, 1 9 6 7 . ; Kessler, M c K e n n a , 1 9 7 8 . ; Laws i S c h w a r t z , 1 9 7 7 . ) usredotočuju se na duboki utjecaj našeg zdravorazumskog zna nja ο svakodnevnoj stvarnosti, koje funkcionira p o m o ć u jednostavnih d i h o t o m n i h kategorija, ili "tipizacija", ο muškosti i ženskosti, ο interakcijskom i k o n c e p t u a l n o m "radu" koji svi činimo da bi podržali te tipizacije, kao i ο n a č i n i m a na k o j e ovaj kolektivni rad determinira svojim definicijama o d v o j e n e sfere i psihološke profile žena i muškaraca. Socijalizacijska teorija (za selektivne bibliografije vidi u S t o c k a r d i J o h n s o n , 1 9 8 0 . ; W a l u m - R i c h a r d s o n , 1 9 8 1 . ) nadopunjava institucio nalne analize istražujući iskustva socijalnog učenja koja u n a j o p ć e n i t i j e m smislu oblikuje ljude, a p o s e b n o malu djecu, za posebne uloge i institucionalne sfere muškosti i ženskosti. Izuzev konzervativnih, nefeminističke teorije jednostavno tvrde da je razlika između spolova neizbježna i da tu činjenicu treba prihvatiti, a osnovne p r e p o r u k e ο ženskim situacijama koje proistječu iz teorija ο razlikama između r o d o v a , grupiraju se o k o zahtjeva za respektiranjem. T e o r e t i č a r i razlika o b i č n o zahtijevaju da se ženski posebni načini moraju respektirati ne kao razlikovanja od n o r m a l n o g , n e g o k a o životne alternative muškim načinima te da se javno znanje, akademska zajednica, a i samo oblikovanje socijalnog života, m o r a prilagoditi i ozbiljno shvatiti ženske načine postojanja. I zaista, na s a m o m kraju najmilitantnijih femini stičkih zahtjeva ovog teorijskog pristupa, nalazimo stoljećima stari zahtjev femi nizma: o n d a kada veći dio ženskih načina razmišljanja postane dijelom javnog života, svijet će postati sigurnije i humanije mjesto za sve nas.
Teorije ο nejednakostima između rodova Četiri t e m e odlikuju teorije ο nejednakosti između rodova. Prvo, muškarci i žene n e m a j u s a m o različit društveni položaj, nego su i n e j e d n a k o locirani u društvu. O d r e đ e n i j e r e č e n o , žena dobivaju manje materijalnih sredstava, imaju niži socijal ni status, manju m o ć i manje mogućnosti samoaktualizacije od muškaraca koji se nalaze na istom socijalnom položaju - bez obzira da li se taj položaj osniva na klasi, rasi, zanimanju, etnicitetu, religiji, obrazovanju, nacionalnosti ili n e k o m d r u g o m socijalno z n a č a j n o m č i n i o c u . D r u g o , ova nejednakost proistječe iz organizacije društva, a ne iz neke bitne biološke razlike ili razlika između žena i muškaraca osnovanih na različitim odlikama ličnosti. T r e ć a t e m a svih teorija nejednakosti tvrdi da, iako se individualna ljudska bića m o g u do izvjesne mjere razlikovati p o svojim p o t e n c i j a l i m a i naslijeđu, ne postoji nikakav značajan obrazac p r i r o d n e varijacije koji bi razlikovao spolove. Umjesto toga, sva se ljudska bića odlikuju d u b o k o m p o t r e b o m za s l o b o d o m , koja teži samoaktualizaciji, kao i za f u n d a m e n -
312
GLAVNE TEORIJE
t a l n o m o t v o r e n o š ć u koja ih usmjerava da se prilagode ograničenjima ili prilikama situacija u kojima se nalaze. A k o bi se tvrdilo da u t o m e postoji n e j e d n a k o s t između rodova, tada bi to bilo isto kao kada bi kazali da su žene s o b z i r o m na svoju situaciju manje nadarene od muškaraca u realiziranju zajedničke p o t r e b e muškaraca i žena za samoaktualizacijom. Č e t v r t o , sve teorije nejednakosti p r e t p o stavljaju da će i žene i muškarci vrlo lako i prirodno prihvatiti egalitarnije socijalne strukture i situacije. Drugim riječima, ove teorije samo afirmiraju činjenicu da se o p ć a situacija može promijeniti. Po t o m e se ove teorije razlikuju o d promišljanja t e o r e t i č a r a ο razlikama između rodova koji prezentiraju sliku socijalnog života u k o j e m su o n e , bez obzira na njihov uzrok, trajne, prodiru d u b o k o u ličnost, i s a m o se d j e l o m i č n o m o g u izmijeniti. Objašnjenja nejednakosti rodova variraju unutar ove uobičajene jezgre inter pretacije. Dvije glavne varijante suvremene feminističke teorije koje pokušavaju objasniti razlike između r o d o v a ο kojima se ovdje raspravlja jesu: liberalni femini zam i marksistički feminizam. LIBERALNI FEMINIZAM U suvremenoj feminističkoj teoriji, liberalni je feminizam manje značajan (Bird, 1 9 7 9 . ; Friedan, 1 9 6 3 . ; 1 9 8 1 . ; J a n e w a y , 1 9 8 1 . ; L i p m a n - B l u m e n , 1 9 8 5 . ; T r e b i l c o t , 1 9 7 3 . ) . Pa ipak, liberalni je feminizam najprošireniji pristup unutar suvreme nog ženskog p o k r e t a u A m e r i c i : on predstavlja osnovu velikog dijela pisanja ο ženskim karijerama, ο jednakim obavezama o b a roditelja i ο potrebi za u v o đ e n j e m školovanja male djece koje se neće temeljiti na spolnim razlikama; on r u k o v o d i m n o g i m m j e r a m a koje je p o t a k n u o pokret (Gelb i Palley, 1 9 8 2 . ; T i n k e r , 1 9 8 3 . ) , a ugrađen je i u programski d o k u m e n t jedne od najmoćnijih ženskih organizacija National Organization for Women ( N O W ) (Nacionalna organizacija ž e n a ) . J e d n o stavna k o m p l e m e n t a r n o s t liberalnog feminizma i osnovnih američkih političkih uvjerenja pomaže nam shvatiti popularnost ove varijante feminističke t e o r i j e . L i b e r a l n o feministička objašnjenja nejednakosti između r o d o v a započinju t a m o gdje teorije ο razlikama prestaju: s identifikacijom spolne podjele rada, s p o s t o j a njem posebnih javnih i privatnih sfera socijalne aktivnosti spolova, s p r i m a r n o š ć u muškaraca u j a v n o j , a žena u privatnoj sferi, kao i u sistematskoj socijalizaciji djece k a k o bi kasnije lako mogla zauzeti uloge i područja aktivnosti prikladne njihovim r o d n i m o z n a k a m a . N a s u p r o t teoretičarima razlike, liberalni feministi ipak ne vide neku posebnu vrijednost privatne sfere, izuzev u t o m e da možda o m o g u ć a v a emotivnu o t v o r e n o s t . Osim toga, privatna se sfera sastoji od beskrajno ponavljaju ćih zahtijevanja, besmislenih, neplaćenih i podcjenjujućih zadataka, povezanih s kućnim poslovima - briga ο djeci i pružanje e m o c i o n a l n i h , praktičnih i seksualnih usluga odraslim muškarcima. Stvarne nagrade u socijalnom životu - n o v a c , m o ć , status, sloboda, mogućnosti napredovanja i vlastita vrijednost - o m o g u ć e n e su samo u j a v n o m području. Sistem koji ograničava ženi pristup toj sferi, ograničava je zbog o d g o v o r n o s t i privatne sfere, izolirajući je u privatna domaćinstva, a njihove partnere oslobađa bilo kakve podjele svakodnevnih poslova u privatnoj sferi, pa stoga takav sistem proizvodi nejednakosti između r o d o v a . Zapitani da odrede osnovne snage takvog sistema, liberalni feministi na glašavaju seksizam, ideologiju sličnu rasizmu, koja se dijelom sastoji od predrasu da i diskiminacijskih praksa protiv žena, a dijelom od preuzetih pretpostavljenih stavova ο "prirodnim" razlikama između žena i muškaraca koje odgovaraju n j i h o -
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
313
vim različitim socijalnim sudbinama. Z b o g seksizma, žene su od r a n o g djetinjstva ograničavane i usmjeravane tako da mogu preuzimati svoje odrasle uloge i u njima, "umanjujući" svoje pune ljudske mogućnosti, pretvarati se u manje inteli gentna, ovisna, nesvjesno potištena bića, oblikovana ograničenjima i zahtjevima specificiranim ulogama svoga roda. O p i s umanjivanja punih ljudskih mogućnosti žena preuzet je iz knjige Jessie B e r n a r d The Future of Marriage, 1982., (Budućnost braka). B e r n a r d je sociologinja koja piše ο p r o b l e m i m a roda još od 1 9 4 0 . godine, m n o g o prije n o što su taj p r o b l e m kao značajan uopće sociolozi uočili. Knjiga The Future of Marriage m o ž d a je njena najpoznatija knjiga ο ovoj t e m i . S u p r o t n o od glavnog tijeka institucionalno utemeljene i empirijski orijentirane sociologije, J . B e r n a r d nudi sociolozima prikaz i razoran opis institucije braka. Brak je i s t o d o b n o i kulturni sistem vjerovanja i ideala, i institucionalni ustroj uloga i n o r m i , te k o m p l e k s interakcijskih iskustava žena i muškaraca kao pojedinaca. S kulturnog aspekta, brak je idealiziran kao sudbina i glavni povod ispunjenja žena; spoj blažene ljubavi za d o m , odgovornosti i ograničenja za m u š k a r c e ; a u a m e r i č k o m društvu k a o cjelini, brak je u osnovi egalitarno udruženje muža i žene. I n s t i t u c i o n a l n o , brak ojačava ulogu muža s a u t o r i t e t o m i s l o b o d o m , i svakako s muževljevom o b a v e z o m da djeluje izvan okvira d o m a ; brak kombinira ideju muškog autoriteta sa seksual n o m n a d m o ć i i m u š k o m s n a g o m ; on određuje ženama da budu p o d l o ž n e , ovisne, "ispražnjene" i u biti orijentirane k aktivnostima i dužnostima izoliranog d o m a ć i n stva. Z a p r a v o , u svakom institucionalnom braku iskustveno postoje dva tipa b r a k a : muški brak u k o j e m on misli da je ograničen, stiješnjen, d o k zapravo uživa sve o n o što n o r m e određuju - autoritet, neovisnost i pravo na kućni, e m o c i o n a l n i i seksualni servis njegove žene; kao i ženski brak, u k o j e m o n a afirmira k u l t u r n o vjerovanje ο ispunjenju, dok zapravo iskustveno doživljava n o r m a t i v n o ustanov ljenu b e s p o m o ć n o s t i ovisnost, obavezu osiguravanja kućne, e m o c i o n a l n e , seksu alne usluge, kao i postupno "umanjivanje" nezavisnosti mlade o s o b e , kakva je bila prije udaje. Rezultat svega toga može se naći u podacima k o j i m a se mjeri razina ljudskog stresa: udate žene, neovisno ο t o m e k o l i k o bile zadovoljne, i neoženjeni muškarci, n e o v i s n o ο t o m e što misle ο svojoj slobodi, na različitim izmjerama indikatora stresa zauzimaju najviša mjesta, uključujući lupanje srca, nesvjestice, glavobolje, grozničavost, n o ć n e m o r e , nesanicu i strahove od nervnih s l o m o v a ; neudate žene, bez obzira kakvu socijalnu stigmu m o r a l e podnositi, k a o i oženjeni muškarci, na indikatorima stresa zauzimaju vrlo niska mjesta. Stoga je brak dobar za muškarce, a loš za žene i takva će se situacija i nadalje zadržati sve dotle d o k se parovi ne osjete dovoljno slobodnima da prevladaju institucionalna ograničenja i ne d o g o v o r e se ο tipu braka koji najbolje odgovara njihovim individualnim o s o b i n a m a i karakteristikama ličnosti. Z a liberalne feministe, a m e r i č k o društvo, u t e m e l j e n o na ustavno g a r a n t i r a n i m institucijama i pravima, o m o g u ć a v a više individualne slobode i jednakosti negoli m n o g a druga društva. Pa čak i tu, jednake su mogućnosti ograničene rasizmom i seksizmom. Ovi sistemi vjerovanja su nefunkcionalna naslijeđa iz ranijih v r e m e n a , koje podržavaju samo tradicija, konvencije i neutemeljene predrasude. Seksizam, k a o i rasizam, tjeraju muškarce i žene u rigidne karakterološke kalupe ponašanja, o n e m o g u ć a v a j u zajednici puno iskorištavanje raspona postojećih talenata društva, umanjuju ulogu žena, konstantno negiraju naše najvrjednije postavke ο i individu-
314
GLAVNE TEORIJE
JESSIE BERNARD: biografska skica Život i rad Jessie Bernard odlikuje izvanredna sposobnost za osobni samostalan i kontinuiran razvoj: ona se stalno kretala prema novim intelektualnim područjima, napušta jući prethodna stajališta.* Ovaj proces opisala je u članku "My Four Revolutions: An Autobiographical History of the ASA", 1974., ("Moje četiri revolucije: autobiografska povi jest Američkog sociološkog udruženja"). U tom članku, kao i u svom tekućem radu ο svojoj posljednjoj revoluciji, J. Bernard govori kao ο kretanju prema suvremenom femi nizmu ili prema onome što će konačno i sama nazvati "feminističko prosvjetiteljstvo" (Bernard, u tisku). Prateći njeno uključivanje u feminističko prosvjetiteljstvo, moći ćemo saznati mnogo toga iz povijesti učešća žena u ame ričkoj sociologiji dvadesetog stoljeća. J. Bernard je rođena kao Jessie Ravitch, 8. lipnja 1903. u Minneapolisu. Od svoje imigrantske židovske obitelji odvaja se u dobi od 17 godina kada odlazi na Sveučilište u Minnesoti. Na tom Sveučilištu ona ne samo da se osamostaljuje od svoje prve imigrantske sredine, nego se, što je još značajnije, priključuje nastojanjima za uteme ljenjem sociologije kao potpuno priznate profesije u okvirima američkog sveučilišnog sistema. Studirala je sa Sorokinom, koji će na Sveučilištu Harvard utemeljiti sociologiju, kao i sa L. L. Bernardom, koji će biti značajan za utemeljenje časopisa American Sociological Review (Američka sociološka revija). Jessie Ravitch je bila Bernardov asistent četiri godine i za njega se udala 1925. Njen rad s Bernardom dao joj je temelje u pozitivističkoj sociologiji kao znanosti, što će utjecati na njen kasniji rad, kao i na njenu sposobnost da se uspješno bavi i kvantitativnim istraživanjima koja će se postup no pretvoriti u kvalitativne i kritičke analize. J. Bernard se sa svojim suprugom selila kako je mijenjao mjesta svojih akademskih namještenja. Stupanj doktora znanosti sociologije postigla je na Washington University u St. Louisu 1935. Polovicom 1940-ih godina, Bernardovi su na Pennsylvania State University, a Jessie je na vrhuncu svojih pozitivističkih interesa. Odvraćanje Jessie Bernard od pozitivizma dolazi kao odgovor na događaje koji su se zbili u Drugom svjetskom ratu. Nacistički holokaust potpuno gasi njenu vjeru u sposobnost znanosti da otkrije i pomogne izgradnji pravednog svijeta, a ta je spoznaje usmjerava da ponovno preispita svoje imigrantske židovske korijene. Ova iskustva povećavaju njenu osjetljivost prema socijalnom kontekstu cjelokupnog znanja, iako će se sporo usmjeriti prema feminističkim stajalištima. Početak njene samostalne akademske karijere na Državnom Sveučilištu Pennsyl vania, polovicom 1940-ih godina, podudara se s počecima njenog prekida s pozitivizmom. Njen je muž umro 1951., no Jessie je ostala na istom Sveučilištu sve do 1960. godine, predavajući, pišući i brinući se ο troje djece. Tijekom ran ih 1960-ih godin a, on a putuje između Washin gton a, D.C., i Sveučilišta u Pennsylvaniji i konačno se povlači iz akademskog života da bi sve svoje slobodno vrijeme posvetila pisanju i istraživanju. * Ova biografska skica u velikoj se mjeri oslanja na radove Lipman-Blumen (1978.) i Bernard (1974.).
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
315
Sredinom 1960-ih godina nastanjuje se u Washingtonu, D.C., iako i nadalje ostaje umirovljeni profesor na Državnom Sveučilištu u Pennsylvaniji. Tako se tijekom dvije decenije od završetka Drugog svjetskog rata oblikuje novi tip života Jessie Bernard život u kojem potvrđuje svoj profesionalni identitet neovisan ο suprugu i tadašnjim konvencionalnim sveučilišnim zamkama, i kada započinje sve više javno odbacivati sociologiju kao pozitivističku znanost. Međutim, najdramatičniji period njenog razvoja odvija se nakon 1964. godine. Ova je činjenica vrlo bitna s obzirom na kvantitet i kvalitet njene produktivnosti kao i zbog onoga ο čemu i sama govori tumačeći obrasce karijera ženskih života. Tijekom ovog perioda, Bernard je objavila dvanaest knjiga i velik broj članaka, održala niz javnih predavanja, predstavljajući na taj način samu sebe kao jednu od glavnih interpretatori ca sociologije roda. Uspon njene osobne karijere označen je karakterističnim promje nama - sazrijevanjem i prerastanjem. Stoga, ona otklanja tradicionalne rukovodeće uloge kakva je, na primjer, bila pozicija predsjednice udruženja ASA (Američko socio loško udruženje) da bi više vremena mogla posvetiti istraživanju i pisanju, kao i sve većem uključivanju u ženski pokret. Također, ponovno je preradila svoja rana djela ο obitelji i rodovima , usmjeravajući se sve više prema feminističkim interpretacijama. Interesi Bernardove za ženske sudbine ilustriraju njenu sposobnost da ponovno promisli temeljne ideje u okviru novih intelektualnih konteksta. Proučavala je i pisala ο ženskim životima još od ranih 1930ih godina. Njeni glavni radovi uključuju: American Family Behavior, 1942., (Ponašanje američke obitelji), Marriage and Family Among Negroes, 1956., (Ženidba i obitelj među Crncima), Remarriage: A Study of Marriage, 1957., (Ponovna ženidba: studija ο žen idbi), Academic Wome n , 1964., (Žen e n a sveučilištu), The Sex Game: Communication Between the Sexes, 1968., (Igre spola:komunikacija između spolova), Women and the Public Interest: An Essay on Policy and Protest, 1971., (Žene i javni interes: esej ο politici i protestu), The Future of Motherhood, 1974., (Budućnost majčinstva), Women, Wives, Mothers: Values and Options, 1975., (Žene, udate žene, majke: vrijednosti i izbori), The Female World, 1980., (Svijet žena), The Future of Marriage, 1982., (Budućnost ženidbe), The Female World in a Global Perspective, 1987., (Ženski svijet u globalnoj perspektivi), i The Feminist Enlightenment (Žensko prosvjetiteljstvo, u tisku). Ove radove odlikuju četiri osnovne kvalitete. Prvi - autorica konzistentno dovodi u sklad podatke ο ma krora zini sa zaključcima ο mikrointerakciji i subjektivnim iskustvima. Drugo sve više uviđa značaj subjektivnog iskustva u utemeljivanju makrosocijalnih struktura. Treće - kroz očigledan rast druge teorijske orijentacije, autorica sve više naglašava socijalni kontekst znanja i metodološku nužnost proučavanja života nevidlji vih grupa u i od njih samih, ne samo zbog komparacije s dominantnim patrijarhalnim tipom istraživanja. Četvrto - ona polazi od oblikovanja svoje znatiželje ο ženskim životima iz tradicionalnog konteksta sociologije obitelji kroz oblikovanje usredotočeno na sociologiju roda prema kritičkom i feminističkom poimanju i raspravi. J. Bernard su tijekom karijere dodijeljena mnoga priznanja, a možda je polučila najveće priznanje time što je nekoliko nagrada nazvano po njoj - nagrade ustanovljene, kako to kaže Lipman-Blumen, da obilježe "one koji su, kao i sama Jessie Bernard, intelektualno, profesionalno i ljudski pridonijeli svijetu znanstvenog izučavanja feminiz ma" (Lipman-Blumen, 1978.:55).
316
GLAVNE TEORIJE
alnoj vrijednosti i slobodi. Z b o g svega ovoga, smatraju liberalni feministi, suvre m e n o a m e r i č k o društvo m o r a se izmijeniti kako bi se isključio seksizam, a tada će većina stanovništva biti toliko obrazovana da će priznati utemeljenost feminističke kritike. Liberalni feministi predlažu sljedeće strategije za eliminiranje nejednakosti između r o d o v a : mobilizaciju za korištenje postojećih političkih i legalnih kanala za p r o m j e n u ; jednake e k o n o m s k e m o g u ć n o s t i ; promjene u obitelji, školi i p o r u k a m a masovnih medija t a k o da javnost više neće biti socijalizirana prikazivanjem rigidno određenih seksualnih uloga; t a k o đ e r , i napore koje m o r a j u poduzeti sve o s o b e da se suprotstave seksizmu s kojim se suočavaju u svom s v a k o d n e v n o m životu. Z a liberalne feministkinje idealni raspored rodova je onaj u k o j e m svaka o s o b a sama odabire svoj životni stil, podesniji za nju ili njega, n o t a k o da takav odabir bude prihvaćen i respektiran, bio to stil ponašanja k u ć e d o m a ć i c e ili k u ć e d o m a ć i n a , neudate žene koja ostvaruje karijeru ili stil života obitelji s dva p r i h o d a , s d j e c o m ili bez njih, stil života u heteroseksualnoj ili h o m o s e k s u a l n o j zajednici. Liberalne feministkinje smatraju da spomenuti ideal ojačava praksu s l o b o d e i jednakosti, koja je ključna za kulturne ideale A m e r i k e . Liberalni feminizam je konzistentan s d o m i n a n t n i m a m e r i č k i m e t o s o m zbog prihvaćanja a m e r i č k i h insti tucija i kulture, zbog svoje reformističke orijentacije i poštivanja vrijednosti indi vidualizma, izbora, slobode i jednakih mogućnosti za sve. MARKSISTIČKI FEMINIZAM M a r k s i z a m je jedna od najelaboriranijih teorija socijalnog ugnjetavanja. O v a se orijentacija, započeta s M a r x o m i Engelsom i nastavljena k o r p u s o m djela n e o m a r ksističke literature, razvila kao teorija socijalnog klasnog ugnjetavanja, u s r e d o t o čujući se p o s e b n o na podčinjavanje radnika u interesu vladajuće klase k a o i na p r o d o r n o s t i klasne dominacije, represije i konflikta u oblikovanju unutarnjih i m e đ u n a r o d n i h društvenih odnosa. Marksistički feminizam ujedinjuje i M a r x o v u analizu klase i feministički socijalni protest. Pa ipak, ovo objedinjavanje nije dovelo do stvaranja neke utemeljenije teorije represije, nego do više objedinjavajućih tvrdnji ο nejednakosti; preciznije r e č e n o , ο nejednakosti između r o d o v a . O s n o v u ove teorije postavili su M a r x i Engels. 7
M A R X I E N G E L S . M a r x i Engels svoje su glavne interese usmjerili na socijalno klasno ugnjetavanje, no često su svoju pažnju posvetili i r o d n o m ugnjetavanju. N j i h o v o najpoznatije istraživanje ovog p r o b l e m a predstavljeno je u knjizi Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i države koju je napisao i objavio Engels 1 8 8 4 . , koristeći se iscrpnim bilješkama što ih je M a r x pisao u g o d i n a m a k o j e su p r e t h o dile njegovoj smrti 1 8 8 3 . (Barrett, 1 9 8 4 . ) . O s n o v n e postavke ove knjige jesu: 1.
Podčinjavanje žena nije posljedica njenih bioloških karakteristika, k o j e su nesumnjivo nepromjenjive, nego proistječu iz socijalnog ustroja društva koji ima sasvim prepoznatljivu povijest, ustroja koji bez ikakve sumnje m o ž e biti izmijenjen. (Sam ovaj zahtjev, u kontekstu nazora 1 9 . stoljeća ο ž e n a m a , predstavlja knjigu Porijeklo... k a o feministički tekst.)
Ovu su teoriju u posljednje vrijeme razradili Benston, 1 9 7 0 . ; fames i Dalla Costa, 1 9 7 3 . ; Kuhn i Wölpe, 1 9 7 8 . ; Mitchell, 1 9 7 5 . ; Reed, 1 9 7 0 . ; Rowbotham, 1 9 7 3 . ; Vogel, 1 9 8 4 . ; Zaretsky, 1 9 7 6 .
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA 2.
3.
4.
317
O s n o v i c a ženine subordinacije leži u familiji, instituciji k o j a svoje p o r i j e k l o vuče o d latinske riječi koja označava slugu, budući da je obitelj, i u o n o m obliku u k o j e m postoji u k o m p l e k s n i m društvima, u najvećem b r o j u slučajeva sistem dominirajućih i subordinirajućih uloga. O s n o v n e karakteristike obitelji u zapadnim društvima jesu da se o n a okuplja o k o jednog para i njihovih p o t o m a k a koji su najčešće udruženi u jedno d o m a ć i n s t v o ; o n a je patrilinearna jer se podrijetlo i karakteristike p o t o m a k a slijede po muškoj liniji, patrijar halna jer autoritet leži u rukama k u ć e d o m a ć i n a ; o n a je i m o n o g a m n a , b a r e m p r i m j e n o m pravila da udata žena ima seksualne o d n o s e samo sa svojim suprugom. Dvostruki standardi dopuštaju, međutim, m u š k a r c i m a daleko veću seksualnu slobodu. U okviru institucije obitelji, p o s e b n o u obiteljima srednje klase u kojima žena n e m a nikakvog posla izvan kuće, a ni e k o n o m s k u neovisnost, žene su zapravo vlasništvo ili predmeti posjedovanja svojih muževa. Društvo opravdava takav obiteljski sistem tvrdeći da je on t e m e l j n a institucija svih društava. T o je, međutim, lažna tvrdnja, ο č e m u svjedoče m n o g i a n t r o pološki i arheološki nalazi. T i j e k o m većeg dijela ljudske prethistorije, o b i t e l j ska struktura ovog tipa nije postojala. Umjesto toga, ljudi su bili povezani u šire srodstvene veze, rodove, koji su bili široka udruženja ljudi krvnog srod stva. T a k v e su veze, štoviše, bile uspostavljene p o m o ć u ženske linije, budući da je direktnu krvnu vezu za nekoga bilo lakše ustanoviti p r e k o m a j k e , negoli dokazati vezu s o c e m - rod je b i o , zapravo, matrilinearan. T a k v o je društvo t a k o đ e r bilo i matrijarhalno, sa značajnom m o ć i koja je bila u ženskim r u k a m a , a one su u tim primitivnim i sakupljačkim društvima imale neovisnu i krucijalnu e k o n o m s k u funkciju k a o s a k u p l j a č k e , p r e r a đ i v a č k e , pospremačice i razdjeljivačice osnovnih sirovina. T a se snaga očitovala p r e k o p o s t o janja kooperativnih zajedničkih životnih aranžmana, u p o t r e b e roba, podiza nja djece i donošenja odluka, kao i kroz slobodan i n e o g r a n i č e n izbor ljubavi i seksualnih partnera - i žena i muškaraca. Ovakav tip društva k o j e M a r x i Engels na različitim mjestima nazivaju i opisuju k a o primitivni k o m u n i z a m , povezan je u knjizi Porijeklo... sa slobodnim i m o ć n i m socijalnim statusom žena. E k o n o m s k i činioci, a p o s e b n o zamjena lovačko-sakupljačkog tipa društva uzgajivačkim društvima koja se sve više osnivaju na hortikulturi i poljopri vrednoj e k o n o m i j i , razaraju ovaj tip socijalnog sistema ustrojstva r o d o v a d o v o d e ć i do onoga što Engels naziva "historijskim p o r a z o m ženskog spola" (Engels i M a r x , 1 8 8 4 . : 8 7 ) . T a je p r o m j e n a dovela do nastanka vlasništva, o d n o s n o do ideje, ali i stvarnosti za neke članove grupe, koji su tvrdili da osnovni e k o n o m s k i resursi proizvodnje pripadaju njima. T a k v e su zahtjeve postavili muškarci, a njihova im je pokretljivost, snaga i m o n o p o l nad o d r e đenim o r u đ i m a omogućila e k o n o m s k u prevlast. S tim p r o m j e n a m a , muškarci su t a k o đ e r , k a o posjednici vlasništva, razvili povećanu potrebu za p o s l u š n o m r a d n o m snagom, za slugama, zarobljenicima, za ženama-suprugama, za dje c o m , i za nasljednicima koji će poslužiti k a o sredstvo čuvanja i nasljeđivanja vlasništva. T a k o su se pojavile prve familiae, gospodari i njegovi robovi sluge, žene-sluge, djeca-sluge, o d n o s n o socijalna jedinica društva u k o j o j je gospodar m o g a o snažno braniti pravo samo svojeg seksualnog pristupa svo-
318
5.
GLAVNE TEORIJE jim ž e n a m a i time osiguravati sigurnost svojih nasljednika. Sinovi su t a k o đ e r podržavali taj sistem seksualne kontrole budući da će na taj način vlasništvo ostati njima. Poslije toga, eksploatacija rada razvila se u sve kompleksnije strukture d o m i nacije, n a r o č i t o u klasne o d n o s e ; stvoren je politički p o r e d a k da bi sačuvao sve ovakve sisteme d o m i n a c i j e ; a sama se obitelj razvila sukladno historijskim t r a n s f o r m a c i j a m a e k o n o m i j e i sistema vlasništva u jednu ukorijenjenu i zavi snu instituciju, odražavajući sve više golemu nepravdu političke e k o n o m i j e , stalno pojačavajući subordinaciju žena. S a m o p o m o ć u ukidanja prava na vlasništvo u nadolazećoj komunističkoj revoluciji žene će postići slobodu socijalne, političke, e k o n o m s k e i osobne akcije.
Knjigu Porijeklo... dovodili su u pitanje antropolozi i arheolozi zbog n e d o k a z a nosti tvrdnji, ali i feministi koji su tvrdili da se iznesenim p o s t a v k a m a nisu objasnile sve kompleksnosti ženskog ugnjetavanja. M e đ u t i m , s a m o isticanje tvrd nje da su sve žene ugnjetene, analizirajući proces u k o j e m tu ugnjetenost podržava obitelj, institucija koju su najmoćniji sektori društva držali g o t o v o svetom, k a o i zbog ukazivanje na razgranjivanje subordinacije ženskog e k o n o m s k o g i spolnog statusa, knjiga Porijeklo... predstavlja m o ć n u sociološku teoriju ο nejednakosti r o d o v a koja je u oštrom kontrastu spram Parsonsovog o s n o v n o g tijeka sociološke teorije. S U V R E M E N I M A R K S I S T I Č K I F E M I N I Z A M . Suvremeni marksistički feministi ugrađuju odnose r o d o v a unutar fundamentalnih struktura klasnog sistema, a p o s e b n o unutar strukture suvremenog kapitalističkog klasnog sistema. S ovog povlaštenog teorijskog polazišta, karakteristike svakog o s o b n o g životnog iskustva prvenstveno su odraz njene ili njegove klasne pozicije, a tek zatim n j e n o g ili njegovog roda. Ž e n e bitno različitog klasnog porijekla imaju manje zajedničkih životnih iskustava negoli žene nekog drugog klasnog porijekla s m u š k a r c i m a njihove klase. N a primjer, i u svojim klasno determiniranim iskustvima i interesi m a , bogate žene, pripadnice više klase, suprotstavljene su ženi plavog ovratnika ili siromašnoj ženi, ženi ο k o j o j brine socijalna država, no o n e ipak dijele slična iskustva i interese s bogatim muškarcima - pripadnicima više klase. M a r k s i s t i č k i feministi stoga priznaju da se unutar bilo koje klase žene nalaze u manje p o v o l j n o j poziciji negoli muškarci u svojim pristupima materijalnim d o b r i m a , m o ć i , statusu i m o g u ć n o s t i m a za samoaktualizacijom. Uzroci ove nejednakosti leže u organiza ciji samog kapitalizma. Ugradenost nejednakosti rodova u klasnom sistemu može se najjednostavnije i najoštrije vidjeti na primjeru dominantne klase suvremenog kapitalizma - buržoa zije. M u š k a r c i , pripadnici ove klase, posjeduju proizvodna i organizacijska sred stva za industrijsku proizvodnju, za naprednu poljoprivredu, za n a c i o n a l n u i m e đ u n a r o d n u trgovinu. Ž e n e , pripadnice iste klase, ne posjeduju vlasništvo, ali same predstavljaju vlasništvo kao udate žene i nalaze se zapravo u posjedu muška raca buržoaske klase, koji d o b r o razumiju najdublju razinu umjetnosti posjedova nja. Buržujske žene zapravo su atraktivna i distinktivna roba koja je u n e p r e k i d n o m procesu razmjene između muškaraca (Rubin, 1 9 7 5 . ) , a često su i sredstva osiguravanja vlasničkih saveza medu muškarcima. Buržujske žene rađaju i obrazu ju sinove koji će kasnije nasljediti s o c i j a l n o - e k o n o m s k e posjede svojih o č e v a .
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
319
Buržujska žena t a k o đ e r pruža i e m o c i o n a l n e , socijalne i seksualne usluge m u š k a r cima svoje klase. Z b o g svega toga, one bivaju nagrađene odgovarajućim luksu znim životnim stilom. Buržujske žene su, da u p o t r i j e b i m o izraz R o s e L u x e m b u r g , "paraziti parazita" (Luxemburg, 1 9 7 1 . : 2 2 0 ; citirano u M a c K i n n o n , 1 9 8 2 . : 7 ) . N e j e d n a k o s t i između r o d o v a u plaćama pojedinih klasa t a k o đ e r su f u n k c i o n a l n e , pa stoga i podržavane od kapitalizma. Ž e n e k a o radnice, zbog svoga nižeg socijalnog statusa, m n o g o su slabije plaćene, a zbog marginaliziranosti svoga položaja u plaćama teže se sindikalno udružuju. Z a t o služe k a o n e o t p o r a n izvor profita za vladajuću klasu. Štoviše, marginaliziranost žena u p l a ć a m a čini ih značajnim dijelom rezervne radne snage koja, kao izvor alternativne radne snage, djeluje kao prijetnja i k o č n i c a ujedinjavanju muških zahtijeva za višim p l a ć a m a . K a o k u ć a n i c e , žene i m a j k e , o n e m i m o svoje volje nadalje podržavaju p r o c e s buržoaskog stjecanja profita kao potrošači pomagala i usluga u svojim d o m a ć i n stvima, ali i kao neplaćene njegovateljice koje p o t p o m a ž u i krivo predstavljaju stvarnu cijenu reprodukcije i održavanja radne snage (Gardiner, 1 9 7 5 . ) . K o n a č n o , ali za marksiste manje značajno, onaj koji zarađuje o m o g u ć u j e svojoj supruzi m i n i m a l n o iskustvo osobne m o ć i , što je kompenzacija za njenu stvarnu b e s p o m o ć nost u društvu. O n e su, r e č e n o drugim riječima, "robovi r o b o v a " ( M a c K i n n o n , 1982.:8.). Ž e n e su t a k o đ e r u n e j e d n a k o m položaju prema m u š k a r c i m a ne zbog postojanja n e k o g izravnog konflikta interesa dvaju rodova, nego zbog djelovanja klasnog ugnjetavanja, č e m u doprinose nejednakosti u vlasništvu, eksploatacija rada i alije nacija. Č i n j e n i c a da su unutar bilo koje klase žene u nepovoljnijem položaju negoli muškarci, a ne o b r a t n o , izgleda da za marksistički feminizam n e m a nikakvog izravnog strukturalnog uzroka. T o proistječe, a to podržava i liberalni feminizam, iz tijeka historijskog razvoja nastalog kolapsom primitivnog k o m u n i z m a koji je opisao Engels. D o s l j e d n o t o m e , rješenje nejednakosti između rodova leži u unište nju klasnog ugnjetavanja. O n o će doći kroz revolucionarnu akciju ujedinjene klase najamnih radnika - žena i muškaraca. Bilo kakva posebna mobilizacija žena protiv muškaraca je k o n t r a r e v o l u c i o n a r n a , budući da time razjedinjuje p o t e n c i j a l n o r e v o l u c i o n a r n u radničku klasu. Revolucija radničke klase k o j a će razoriti klasni sistem i t a k o osigurati e k o n o m s k a dobra svim č l a n o v i m a zajednice, o s l o b o d i t će t a k o đ e r i društvo od nusprodukata klasne eksploatacije - nejednakosti r o d o v a .
Teorije ο ugnjetavanju roda Sve teorije ο ugnjetavanju roda opisuju situaciju žena kao posljedicu izravnih o d n o s a m o ć i između muškaraca i žena, u kojima muškarci, koji imaju bitne i k o n k r e t n e interese kontroliranja, iskorištavanja, podvrgavanja i ugnjetavanja že na, učinkovito ostvaruju te interese. Ženske se situacije, prema takvim t e o r e t i č a r k a m a , najbolje m o g u opisati kao situacije iskorištavanja, kontroliranja, podvrgnutosti i ugnjetenosti od muškaraca. Obrazac ugnjetavanja ugrađen je u najdublje i najprodornije oblike organizacije društva, a provodi se p o m o ć u o s n o v n e strukture d o m i n a c i j e , o b i č n o nazvane patrijarhatom. Patrijarhat nije slučajna ili drugostepena posljedica neke druge cjeline činilaca - bili oni biologijske, socijalizacijske ili pak spolne uloge, ili klasni sistem u o p ć e . O n je primarni oblik strukture m o ć i k o j u podržava snažna promišljena namjera. I zaista, za većinu teoretičara ugnjetavanja, razlike rodova i nejednakost između rodova sporedni su proizvodi patrijarhata.
320
GLAVNE TEORIJE
D o k se većina ranijih feminističkih teoretičara usredotočuje na aspekte nejed nakosti rodova, izvornost suvremene feminističke teorije proizlazi iz širine i intenziteta izučavanja ugnjetavanja (Jaggar, 1 9 8 3 . ) · M o ž d a je p o š t e n o reći i t o da većina suvremenih feminističkih teoretičara pripada teorijama ugnjetavanja te da se sigurno najbogatiji i najinovativniji teorijski razvoj u okviru s u v r e m e n o g femi nizma odvija baš u ovoj skupini teoretičara. Teorijski radovi ο ugnjetavanju r o d a čine onaj oštar rub, dinamičku i ekspanzivnu granicu suvremene feminističke teorije. Ipak, nasuprot t o m e , kako ć e m o vidjeti, samo je n e k o l i k o s o c i o l o g a izradilo značajnije priloge ovoj literaturi, pa je očigledno da s o c i o l o g e koji se bave p r o b l e m i m a r o d a , teorije ugnjetavanja nisu, k a o cjelinu, privukle. M o ž d a je upra vo ta divergencija medu sociolozima različitih teorijskih orijentacija u p r o u č a v a nju situacija žena - jednih koji podržavaju teorije razlike i teorije nejednakosti, i feminističkih t e o r e t i č a r a koji podržavaju teorije ugnjetavanja - o n a koja m o ž e objasniti neslaganja između dviju struja ο t o m e da li je sociologijska teorija ozbiljno uzela u obzir implikacije pitanja koje su potaknuli feministički znanstve nici. U nastavku ć e m o razmotriti tri osnovne varijante feminističke teorije koje se sve usredotočuju na ugnjetavanje, n o koje se bitno razlikuju u t u m a č e n j u ugnjeta vanja. T e teorije su psihoanalitički feminizam, radikalni feminizam i socijalistički feminizam. PSIHOANALITIČKA FEMINISTIČKA TEORIJA Suvremeni psihoanalitički feministi pokušavaju objasniti kategoriju patrijarhata koristeći se Freudovim t e o r i j a m a i teorijama njegovih intelektualnih nastavljača (al-Hibri, 1 9 8 1 . ; C h o d o r o w , 1 9 7 8 . ; Dinnerstein, 1 9 7 6 . ; Kittay, 1 9 8 3 . ) . O v e teorije, najšire govoreći, usredotočuju se na e m o c i o n a l n u dinamiku ličnosti e m o c i j e koje su često d u b o k o skrivene u podsvjesnim p o d r u č j i m a psihe ili u nesvjesnom; one t a k o đ e r upozoravaju na značenje faze d o j e n č e t a i ranog djetinj stva u nastajanju ovih emocija. M e đ u t i m , pokušavajući upotrijebiti F r e u d o v e teorije, feministi moraju poduzeti bitno preradivanje njegovih zaključaka. S a m je F r e u d bio n o t o r n o patrijarhalan. O n je priznavao postojanje rodnih razlika i r o d n e nejednakosti, no ne i r o d n o ugnjetavanje. Z a njega su žene bića drugog reda zbog karakteristika njihove osnovne psihičke prirode koja im pripravlja drugačiji tip života od života muškaraca. Feminističke teoretičarke trebaju stoga s a m o slijediti usmjerenja implicirana u Freudove teorije, a istodobno odbacivati njegove specifične zaključke ο ljudskim rodovima. Psihoanalitički feministi upotrebljavaju specifičan m o d e l patrijarhata. K a o i drugi teoretičari ugnjetavanja, ovi teoretičari shvaćaju patrijarhat k a o univerzalni sistem u k o j e m muškarci podvrgavaju žene, kao organizacijski p r o d o r a n sistem, koji istrajava u vremenu i prostoru i trijumfalno se održava usprkos p o v r e m e n i m izazovima. O n o , što je za psihoanalitički feminizam svakako specifično, jest tvrd nja da upravo taj sistem objedinjuje sve muškarce koji, u svojim u svakodnevnim aktivnostima, k o n t i n u i r a n o i prilježno rade da ga stvore i održe. Ž e n e mu se s a m o p o v r e m e n o opiru, no m n o g o se češće podvrgavaju t o m sistemu ili rade na vlastitoj subordinaciji. Z a g o n e t k a koju psihoanalitički feministi pokušavaju o d g o n e t n u t i je o d g o v o r na pitanje zašto muškarci uvijek raspolažu g o l e m o m , n e p r e s t a n o m e n e r gijom k o j o m osiguravaju patrijarhat, a zašto im se žene ne suprotstave sličnom energijom.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
321
T r a g a j u ć i za rješenjem ove zagonetke, spomenuti teoretičari ne daju prednost objašnjenju da su kognitivni proračuni praktičkih koristi za muškarce dovoljan razlog koji bi m o g a o opravdati patrijarhat. Spoznajna mobilizacija nije dovoljan p o v o d za o g r o m n u energiju koju muškarci investiraju u održavanje patrijarhata, budući da u svjetlu mogućnosti raspravljanja drugačijeg prosuđivanja - muškarci nisu i ne m o r a j u biti sigurni da patrijarhat za njih ima n e o g r a n i č e n u vrijednost. Štoviše, argument utemeljen u kognitivnom postignuću koristoljublja, m o g a o bi tvrditi da će se žene vrlo energično suprotstaviti patrijarhatu. Umjesto toga, ove teorije, utemeljene u razmišljanjima frojdovaca, spomenute aspekte psihe t u m a č e na sljedeći način - u ljudskoj psihi postoji zona emocija, zona d j e l o m i č n o priznatih ili nepriznatih želja i strahova, kao i zona neuroza i patologije. Ovdje se nalazi klinički dokazan izvor o g r o m n e energije i slabosti koje izviru iz dubokih psihičkih struktura, toliko dubokih da se ne daju prepoznati ili nadgledati individualnom sviješću. U potrazi za energičnom p o t p o r o m patrijarhatu, psihoanalitički feministi identificiraju dva moguća objašnjenja muške dominacije nad ž e n a m a : strah od smrti i s o c i o - e m o t i v n i okoliš u k o j e m se oblikuje ličnost malog djeteta. P r e m a psihoanalitičkoj teoriji, strah od smrti, strah od definitivnog prestanka postojanja neke o s o b e , uvijek je i svagdje prisutan kao jedna od egzistencijalnih činjenica u životu svake o s o b e , s k o j o m se o n a p o v r e m e n o susreće i pri t o m e doživljava užas. Feministički teoretičari koji razmatraju tu temu drže da su žene, budući da su n e p o s r e d n o i d u b o k o uključene u stvaranje i njegovanje n o v o g života, m n o g o manje od muškaraca zastrašene spoznajom ο vlastitoj smrtnosti (alHibri, 1 9 8 2 . ; Dinnerstein, 1 9 7 6 . ) . M u š k a r c i , međutim, na spoznaju ο n e m i novnosti vlastitog nestanka odgovaraju dubokim strahom, prihvaćajući razne sisteme obrane koji svi vode dominaciji nad ženama. M u š k a r c e tjera želja za stvaranjem stvari koje će ih nadživjeti - umjetničkih djela i arhitekture, bogatstva i oružja, znanosti i religije. Sve ove tvorevine postaju izvorima p o m o ć u kojih muškarci m o g u dominirati ženama (kao i jedan nad drugim). M u š k a r c e t a k o đ e r dijelom usmjerava i ljubomora na žensku reproduktivnu ulogu, nastala dijelom zbog njihove pasionirane želje za besmrtnošću, zbog čega podižu p o t o m k e p o m o ću kojih žele kontrolirati i sam proces reprodukcije. O n i traže vlasništvo nad ženama, teže kontrolirati ženska tijela, i zahtijevaju pravo p o m o ć u n o r m i legiti mnosti i očinstvo na proizvode svojih tijela - svoju djecu. K o n a č n o , gonjeni s t r a h o m od smrti, muškarci se žele odvojiti od svega o n o g a što ih podsjeća na njihova smrtna tijela: od rođenja, prirode, seksualnosti, svojih vlastitih tijela i prirodnih funkcija, ali i od žena, čija ih povezanost sa svime što s m o upravo nabrojili čini s i m b o l o m svega spomenutoga. Sve navedene aspekte postojanja treba negirati, potisnuti i kontrolirati, budući da se muškarci stalno teže odvojiti, negirati, i t a k o potisnuti vlastitu smrtnost. A žene, koje simboliziraju sve navedene zabranjene aspekte, t a k o đ e r moraju biti tretirane k a o D r u g o : nešto čega se treba plašiti, što valja izbjegavati i što treba kontrolirati. Druga o s n o v n a tema u psihoanalitičkom feminizmu usredotočuje se na razvoj u r a n o m djetinjstvu i na činjenicu da u svim društvima d o j e n č a d i mala djeca proživljavaju svoje najranije i najhitnije faze razvoja u bliskoj i n e p r e k i d n o j p o v e zanosti sa ž e n o m , m a j k o m ili m a j č i n o m zamjenom ( C h o d o r o w , 1 9 7 8 . ; D i n n e r s t e in, 1 9 7 6 . ) . D o j e n č a d i mala djeca dosta dugo vremena ne m o g u koristiti jezik k a o sredstvo komunikacije i razumijevanja, te stoga sve o s o b e svoje najranije faze o s o b n o g razvoja proživljavaju kao neprekinuto izbijanje primitivnih e m o c i j a :
322
GLAVNE TEORIJE
straha, ljubavi, mržnje, zadovoljstva, bijesa, osjećaja gubitka i ispoljavanja želja. E m o c i o n a l n e posljedice ovih ranih iskustava trajno se zadržavaju u ličnosti p o j e dinca k a o snažne, no često nesvjesne "osjećajne uspomene". U tim proživljenim reziduama najvažnija je cjelina d u b o k o ambivalentnih osjećaja p r e m a ženi/majci/njegovateljici: p o t r e b a , ovisnost, ljubav, posesivnost, ali i strah i bijes, zbog njene mogućnosti da ograniči nečiju želju. O d n o s djece p r e m a ocu/muškarcu m n o g o je povremeniji, od drugostepene je važnosti i e m o c i o n a l n o pitomiji. O d samog p o č e t k a , muško dijete, rastući u kulturi koja pozitivno vred nuje muškost i umanjuje važnost ženskog, postajući sve više svjesno svog o s o b n o g muškog identiteta, postiže vrlo brzo i p o t p u n o odvajanje od identiteta žene/majke. U odrasloj dobi, proživljeni e m o c i o n a l n i razvoj u r a n o m djetinjstvu p r e m a ž e n a m a - p o t r e b a , ljubav, mržnja, posesivnost - opskrbljuje energijom muškarčev zahtjev za posjedovanjem vlastite žene koja će priznati njegove e m o c i o n a l n e p o t r e b e , a i s t o v r e m e n o biti ovisna ο njemu i od njega k o n t r o l i r a n a . Ž e n s k o dijete, razvijajući iste osjećaje p r e m a ženi/majci, otkriva svoj vlastiti ženski identitet u kulturi koja obezvređuje žene. O n a odrasta d u b o k o nesigurna u samu sebe i p r e m a ženi/majci, i u toj ambivalenciji rasipa m n o g e od svojih potencijale za organizirani o t p o r protiv svoje socijalne subordinacije. Umjesto toga, o n a u odrasloj dobi nastoji razriješiti svoje e m o c i o n a l n o naslijede p o m o ć u seksualne privlačnosti i vezivanja uz muškarca, zadovoljavajući e m o c i o n a l n u potrebu i ovisnost ο ženama (sestre, m a j k a , prijateljice), a kroz prokreaciju, p o m o ć u vlastitog majčinstva, ponavlja rani o d n o s d o j e n č e - žena. Psihoanalitički feministi, prema t o m e , objašnjavaju ugnjetavanje žena p o j m o v i ma d u b o k e muške e m o c i o n a l n e potrebe da kontroliraju žene, p o t r e b e k o j a proi stječe iz s k o r o univerzalne muške neuroze usmjeravane na strah od smrti i ambi valentnosti p r e m a m a j k a m a koje su ih podigle. Ž e n e ne pate od takve neuroze ili su pak podložne nekim k o m p l e m e n t a r n i m n e u r o z a m a n o , u svakom slučaju, njima psihički nedostaje ekvivalentan izvor energije kojim bi se oprle dominaciji. V e ć i n a kliničke psihijatrijske dokumentacije podržava tvrdnju da su takve neuroze zapra vo vrlo proširene, barem u zapadnim društvima. N o , te teorije, pokušavajući uspostaviti izravnu vezu između univerzalnih ljudskih emocija i univerzalnog ugnjetavanja žena, nisu u stanju istražiti različite posredničke socijalne ustroje koji povezuju emocije i ugnjetavanje i ne predlažu moguće veze i k o m b i n a c i j e e m o c i j a , socijalnih uvjeta ili samog ugnjetavanja. Štoviše, a dijelom i zbog takvih n e d o r e č e nosti, psihoanalitička feministička teorija predlaže vrlo malo strategija za p r o m j e nu, izuzev možda one da preuredimo naše prakse podizanja djece i z a p o č n e m o o p ć u psihokulturnu reorganizaciju naših orijentacija p r e m a smrti. O v e t e o r i j e , p r e m a t o m e , pružaju nam neke provokativne spoznaje, produbljujući razumijeva nje korijena r o d n o g ugnjetavanja, no traže m n o g o veću elaboraciju uloge s o c i o l o gijskih činilaca i razradu strategija p r o m j e n e . O b a su ta zadatka m n o g o dublje i temeljitije razrađena u druge dvije varijante teorije ugnjetavanja: u teoriji radikal nog feminizma i teoriji socijalističkog feminizma. RADIKALNI FEMINIZAM Radikalni feminizam polazi od intenzivnog temeljnog pozitivnog vrednovanja žena, d u b o k o g žaljenja i bijesa zbog spoznaje ο njihovoj ugnjetenosti. R a d i k a l n i 8
s
O vaj je odjeljak adaptiran iz Lengermann i Wallace, 1 9 8 5 . : 1 4 1 - 1 4 4 .
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
323
feministi afirmiraju posebnu vrijednost žene nasuprot univerzalnom sistemu koji je obezvređuje; oni bijesne na ugnjetavanje žena, pružajući razrađen i sablažnjiv popis uvreda koje se upućuju ženama u cijelom svijetu. U toj pasioniranoj mješa vini ljubavi i mržnje, radikalni feministi podsjećaju na militantnije oblike rasnih i etničkih grupa, izraženih, na primjer, izjavom "crno je lijepo", zahtjevima crnih A m e r i k a n a c a ili detaljnim svjedočenjem "ugnjetavanja" od strane Z i d o v a . Ispitu jući razloge privlačnosti radikalnog feminizma za žene i za interese žena, dosta jasno ć e m o vidjeti i njihovo stajalište ο socijalnoj organizaciji, r o d n o m ugnjetava nju i strategijama p r o m j e n e . Radikalni feministi smatraju da je cijelo društvo obilježeno ugnjetavanjem. Svaka institucija je sistem p o m o ć u kojega neki ljudi dominiraju drugim ljudima, a u najhitnijim društvenim strukturama, obrascima povezivanja širih grupa ili k a t e gorija ljudi, m o g u ć e je uočiti neprekidni obrazac dominacije i submisivnosti između klasa, kasta, rasnih, etničkih i religioznih skupina, dobnih skupina ili kategorija rodova. O d svih sistema dominacije i subordinacije, najfundamentalnija struktura ugnjetavanja je r o d , o d n o s n o sistem patrijarhata. Patrijarhat nije s a m o , k a k o je t o Engels opisao, historijski prva struktura dominacije i podložnosti, n e g o je i nadalje najprodorniji i najnepromjenjiviji sistem nejednakosti, osnovni socijetalni m o d e l d o m i n a c i j e . Sudjelujući u patrijarhatu, muškarci uče kako da o m a l o važavaju druga ljudska bića, kako da ih n e h u m a n o tretiraju i k o n t r o l i r a j u . U patrijarhatu muškarci uvide a žene nauče kako ta subordinacija treba izgledati. Patrijarhat rađa krivicu i podjarmljivanje, sadizam i mazohizam, manipulaciju i lažnost - sve o n o što usmjerava muškarce i žene prema drugim o b l i c i m a tiranije. Radikalni feministi smatraju da je patrijarhat n e d o v o l j n o u o č e n , a da je i s t o d o b n o najznačajnija struktura socijalne nejednakosti. Središnja u toj analizi jest slika patrijarhalnosti kao nasilja koje protiv žena upotrebljavaju muškarci u muškim organizacijama. Nasilje ne m o r a imati oblik o t v o r e n e fizičke okrutnosti. O n o može biti prikriveno m n o g o k o m p l e k s n i j i m primjerima eksploatacije i k o n t r o l e : u standardima m o d e i l j e p o t e ; u tiranskim idealima majčinstva, m o n o g a m i j e , djevičanstva i heteroseksualnosti; u seksualnom zlostavljanju na r a d n o m mjestu; u praksi ginekologije, porodiljstva i psihoterapije; u n e p l a ć e n o m d o m a ć i n s k o m kulučenju, kao i u p o t p l a ć e n o m radu. Nasilje postoji kada god jedna grupa, zbog svojih osobnih interesa, kontrolira životne m o g u ć n o sti, okoliš, akcije i percepcije drugih grupa, kao što to muškarci čine ž e n a m a . M e đ u t i m , tema nasilja, kao otvorene fizičke okrutnosti, u srcu je radikalnog feminističkog povezivanja patrijarhalnosti s nasiljem; silovanje, seksualno zlostav ljanje, seksualno ropstvo p o m o ć u prisiljavanja na prostituciju, seksualno zlostav ljanje supruge, incest, seksualna zloupotreba djece, histeroktomija i drugi radikal ni oblici kirurških zahvata, kao i izričiti sadizam u pornografiji - sve se t o m o ž e povezati s historijskim i medukulturnim običajima spaljivanja vještica, k a m e n o v a nja priležnica, osudivanja lezbijstva, ubijanja ženske n o v o r o đ e n č a d i , kineskog vezivanja stopala ženskoj djeci, prisiljavanja H i n d u udovica na s a m o u b o j s t v o , i divljačke prakse odstranjivanja klitorisa. Kroz radikalnu feminističku prizmu, pruža n a m se slika izmučene i okrvavljene žene kao virtualne prezentacije poslje dica patrijarhata. Patrijarhat postoji na posljetku kao g o t o v o univerzalna socijalna f o r m a zato što muškarci m o g u usmjeravati osnovne resurse svoje m o ć i , fizičku silu, da bi ostvarili k o n t r o l u . Kada j e d n o m patrijarhalnost postane djelatna, drugi resursi m o ć i -
324
GLAVNE TEORIJE
e k o n o m s k i , ideologijski, legalni i e m o c i o n a l n i - mogu se t a k o đ e r usmjeriti k a k o bi ga podržali. N o , fizičko nasilje uvijek ostaje njegova posljednja linija o b r a n e , i u m e đ u s o b n i m međugrupnim o d n o s i m a to se nasilje uvijek iznova koristi da zaštiti patrijarhat od ženskog o s o b n o g i kolektivnog o t p o r a . M u š k a r c i stvaraju i održavaju patrijarhat ne samo zato što raspolažu p o s e b n i m resursima, n e g o stoga što imaju i stvarne interese da ženu pretvore u poslušno o r u đ e . Ž e n e su, k o n a č n o , jedinstveno učinkovito sredstvo zadovoljavanja muške seksualne želje. N j i h o v a su tijela, nadalje, bitna za proizvodnju djece, što z a d o v o ljava ij>raktične i, kako su to psihoanalitičari pokazali, neurotične potrebe m u š k a raca. Ž e n e su upotrebljiva radna snaga, kako su to već marksisti uočili. O n e m o g u t a k o đ e r poslužiti i kao ukrasni znakovi muškog statusa i m o ć i . K a o pažljivo k o n t r o l i r a n e pratilje i djeci i odraslim muškarcima, one su partneri u zadovoljstvu, izvori e m o c i o n a l n e podrške i korisni ukrasi koji uvijek iznova potkrepljuju muš karčev osjećaj vlastitog središnjeg društvenog značenja. Ove korisne funkcije žena j e d n o s t a v n o znače da ih muškarci uvijek nastoje držati u poslušnosti. M e đ u t i m , različite socijalne okolnosti daju ovim funkcijama različite stupnjeve značajnosti i, p r e m a t o m e , dovode do međukulturnih varijacija oblikovanja patrijarhata. R a d i kalni feministi, za razliku od psihoanalitičkih feminista, pružaju objašnjenje i univerzalnog ugnjetavanja roda / modela za razumijevanje međukulturnih varijaci ja u t o m ugnjetavanju. K a k o se patrijarhat m o ž e poraziti? Radikalni mislioci smatraju da n j e g o v o rušenje m o r a započeti s ponovnim buđenjem ženske svijesti, kada će svaka žena prepoznati svoju vlastitu vrijednost i snagu; odbaciti patrijarhalne pritiske koji ženu predstavljaju kao slabu, ovisnu i kao pripadnicu druge klase; žene m o r a j u zajedno, neovisno ο m e đ u s o b n i m razlikama, raditi na t o m e da uspostave š i r o k o o s n o v a n o sestrinstvo povjerenja, podršku, uvažavanje i zajedničku o b r a n u . T o sestrinstvo nudi dvije strategije koje se same n a m e ć u : kritičku k o n f r o n t a c i j u s bilo k o j i m o b l i k o m patrijarhalne dominacije bez obzira kad i gdje se s njim susreli; ali i specifičnu izolaciju u onim slučajevima u kojima se žene povlače u uloge poslovnih žena, žena d o m a ć i c a , aktivistkinja u zajednicama, žena u c e n t r i m a umjetničkih kreativnosti i žena u ljubavnim vezama. K a k o bismo mogli procijeniti radikalni feminizam? E m o c i o n a l n o će svatko od nas odgovoriti na njega u skladu s osobnim stupnjem ličnog radikalizma - neki ga vide s a m o k a o kritičku, a drugi kao potpuno uvjerljivu teoriju. M e đ u t i m , pokuša vajući razviti teorijsku p r o c j e n u , m o r a m o uočiti da radikalni feminizam uključuje argumente koje su ο razlozima ženske subordinacije izveli i marksisti i psihoanali tički feministi pa ipak taj tip feminizma nadilazi spomenute teorije. Radi se ο najširoj varijanti feminizma s k o j o m smo se do sada susreli. Radikalni su feministi, štoviše, izvršili m n o g o b r o j n a istraživanja da bi dokumentirali svoje teze k a k o se patrijarhat oslanja na praksu nasilja protiv žena (Barry, 1 9 7 9 . ; D w o r k i n , 1 9 7 6 . ; 1 9 7 8 . ; Griffin, 1 9 7 8 . ; 1 9 8 1 . ; M i l l e t , 1 9 7 0 . ; R i c h , 1 9 7 6 . ) . Ovi t e o r e t i č a r i nude prihvatljiv, no možda n e d o v o l j n o zaokružen, program p r o m j e n e . Optuživani su, međutim, zbog svoje isključive orijentacije na patrijarhalnost. T a k v a orijentacija izgleda da pojednostavljuje stvarnosti socijalne organizacije i socijalne n e j e d n a k o sti, i zbog toga nas n e d o v o l j n o realno upućuje na potrebu postupnih p r o m j e n a . T r e ć a grupa teorija ο ugnjetavanju roda - socijalistički feminizam, eksplicitno kritizira radikalni feminizam zbog j e d n o d i m e n z i o n a l n e zaokupljenosti p r o b l e m o m patrijarhalnosti.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
325
SOCIJALISTIČKI F E M I N I Z A M Socijalistički feminizam čini raznolika skupina teorijskog pisanja koju više ujedi njuje zajednički teorijski p r o g r a m , a manje utemeljeni teorijski zaključci (Eisenste in, 1 9 7 9 . ; Frye, 1 9 8 3 . ; H a r t m a n , 1 9 7 9 . ; H a r t s o c k , 1 9 8 3 . ; L o r d e , 1 9 8 4 . ; M a c K i n n o n , 1 9 8 2 . ; R u d d i c k , 1 9 8 2 . ; Smith, 1 9 7 4 . ; 1 9 7 5 . ; 1 9 7 8 . ; 1 9 7 9 . ) . T r i o s n o v n a cilja upravljaju cjelinom socijalističkog feminizma: teoretska sinteza, k o m b i n a c i j a teorijske širine i preciznosti, i eksplicitna i adekvatna m e t o d a socijalne analize i socijalne p r o m j e n e . Socijalistički feministi izradili su formalni projekt postizanja i sinteze i t e o r i j skog p o m a k a koji ide dalje od postojećih feminističkih teorija. O d r e đ e n i j e r e č e n o , socijalistički feministi teže povezati o n o što smatraju najvažnijim, najširim i n a j globalnijim e l e m e n t i m a vrijedne feminističke tradicije: marksizam i radikalnu feminističku m i s a o . Iz ovakvog p r o j e k t a sinteze nastale su dvije distinktivne podvarijante socijali stičkog f e m i n i z m a . Prva se usmjerava na p r o b l e m e ugnjetavanja žena i na razumi jevanje načina na koji se mogu udružiti saznanja (iz marksizma) ο k l a s n o m ugnjetavanju i (iz radikalnog feminizma) ο r o d n o m ugnjetavanju. O v a k v i m t e o r i j skim p r e s j e k o m , ovi teoretičari pokušavaju naznačiti uobičajene oblike k a o i varijacije u ž e n s k o m doživljavanju subordinacije. Najčešće korišten p o j a m k o j i m ovi teoretičari opisuju sistem što ga proučavaju jest kapitalistički patrijarhat (Eisenstein, 1 9 7 9 . ; H a r t m a n , 1 9 7 9 . ) . D r u g a varijanta socijalističkog feminizma trudi se opisati i objasniti sve oblike socijalnog ugnjetavanja koristeći se znanjem ο hijerarhijama klasa i r o d a k a o o s n o v i c o m s koje ispituju sistem ugnjetavanja, koncentrirajući se ne samo na klasu ili r o d , n e g o i na rasu, etnicitet, starost, seksualne preferencije, i položaj unutar globalne hijerarhije nacija. Najčešće korišten p o j a m kojim ovi t e o r e t i č a r i opisuju sistem što ga proučavaju jest dominacija (Frye, 1 9 8 3 . ; L o r d e , 1 9 8 4 . ; S m i t h , 1 9 7 9 . ) . U o v o m teorijskom pristupu žene ostaju središnjim p o j m o m na dva n a č i n a . Prvo, k a o uostalom i u cijelom feminizmu, ugnjetavanje žena i nadalje je osnovni p r e d m e t analiza. T e o r e t i č a r i dominacije m o g u označiti i č a k još više negoli oni koji se bave kapitalističkim patrijarhatom elaborirati sve varijacije i permutacije ugnjetavanja. D r u g o , položaj žena i njihovo iskustvo svijeta služi kao t e m e l j n o povlašteno polazište za proučavanje svih oblika d o m i n a c i j e . K o n a č n o , ove teorije proučavaju sva iskustva ugnjetavanja - ženska ili muška. O n e č a k ispituju k a k o neke žene, i same ugnjetene, mogu ipak aktivno učestvovati u ugnjetavanju drugih žena, kao što je, na primjer, slučaj s bijelom ž e n o m a m e r i č k o g društva koja ugnjetava crnu ženu. I stvarno, jedna od strategija svih socijalističkih feminista je konfrontirati se s predrasudama i praksama ugnjetavanja unutar same ženske zajednice (Frye, 1 9 8 3 . ; L o r d e , 1 9 8 4 . ) . O b r a ć a n j e pažnje kapitalističkom patrijarhatu i isticanje f e n o m e n a d o m i n a c i j e povezani su s prihvaćanjem - eksplicitnim ili implicitnim - historijskog materijaliz ma k a o analitičke strategije (Jaggar, 1 9 8 4 . ) . Historijski materijalizam, osnovni princip marksističke socijalne teorije, govori ο t o m e da su materijalni uvjeti ljudskog života, uključujući aktivnosti i odnose koji i sami proizvode takve uvjete, zapravo ključni č i o n i o c i koji oblikuju ljudsko iskustvo, ličnost, ideje i socijalni p o r e d a k ; ti se uvjeti mijenjaju kroz vrijeme zbog dinamike koja im je i m a n e n t n a ; historija je zapravo bilježenje p r o m j e n a u materijalnim uvjetima grupnog života i pratećim p r o m j e n a m a u iskustvima, ličnostima, idejama i socijalnim uvjetima.
326
GLAVNE TEORIJE
Dorothy Ε. Smith: biografska skica Dorothy Ε. Smith predstavlja fascinantnu studiju za bio grafa: sociologinja koja inzistira na socijalnom utemeljenju znanja, a sama je izuzetno neizravna u referiranju ο svom vlastitom životu. Njen osobni život izgleda da je bio obliko van onim što sama smatra "ne baš karijerom u smislu serije razvoja, nego kao seriju slučajnih događanja" (Smith, 1979.:151.). Bez obzira da li se njena karijera razvijala slučajno ili planski, sljedeći se događaji čine vanj skom promatraču značajnim stupnjevima njenog osobnog razvoja. Rođena je 1926. u Velikoj Britaniji; diplomirala je sociologiju na University of London 1955., a stekla stupanj doktora znanosti iz područja sociologije 1963. godine na University of California u Berkeleyu. U istom periodu doži vjela je "iskustvo vjenčanja, imigracije [u Kanadu] nepo sredno nakon vjenčanja, rađanja djece, odlaska supruga jednog prilično ranog jutra, i potrage za dostupnim poslovima" (Smith, 1979.: 151.). Svi su ovi događaji, naglašava D. Smith, bili "trenuci u kojima sam zapravo imala vrlo malu mogućnost izbora i sigurnosti s obzirom na prethodna iskustva". Poslovi koji su joj bili dostupni uključivali su položaj sociologa-istraživača na Sveučilištu u Berkeleyu; predavača sociologije na istom Sveučilištu; predavača sociologije na Sveučilištu u Essexu, Colchester, Velika Britanija; položaja izvanrednog, a uskoro i redovnog profesora na Odjelu sociologije na University of British Columbia, Kanada; i nakon 1970. godine, položaj profesora socio logije obrazovanja na Ontario Institute for Studies in Education u Torontu. D. Smith je pisala ο mnogim aspektima, a svi su povezani njenim osnovnim intere som za "bifurkaciju", koja je ponekad centralna tema, a nekada samo osnovni motiv. Ona vidi iskustvo bifurkacije u razdvajanju između socijalno-znanstvenog opisa neke situacije i stvarnih, životnih iskustava ljudi, između proživljenog iskustva žena i patrijar halnih idealno-tipskih opisa tih iskustava, između mikro svjetova i makro svjetskih struktura koje određuju mikro iskustva, a naročito između mikro svijeta ugnjetenih i
Historijski materijalisti drže da bilo koja socijalna analiza m o r a tragati za historij ski k o n k t r e t n i m detaljima koji specificiraju materijalne uvjete grupnog života, k a o i za vezama između tih uvjeta i iskustava, ličnosti, događaja, ideja i socijalnih uvjeta života karakterističnih za pojedinu grupu. Povezujući historijski materijali zam sa svojim interesom za problem d o m i n a c i j e , socijalistički feministi se trude realizirati svoj cilj p o m o ć u teorije koja prodire u najšire okvire socijalnog ustroja, d o m i n a c i j u , a opet se čvrsto drže precizne k o n k r e t n e historijske analize materijal nih i socijalnih uvjeta koji uokviruju posebne sisteme d o m i n a c i j e . Historijski materijalizam, koji predstavlja vrhunac socijalističkog f e m i n i z m a , sasvim je jasno povezan s marksističkom mišlju. M e đ u t i m , koristeći se s p o m e n u tim principima, socijalistički feministi idu i dalje od marksizma na tri bitna n a č i n a : 9
Od sada pa nadalje koristit ćemo se pojmom dominacije da bismo označili najvažnije interese obiju varijanti socijalističkog feminizma. Oba smjera feminizma se u biti interesiraju za hijerarhiju u najširem smislu riječi, a ne za neki poseban sistem hijerarhije.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
327
mikro svijeta onih koji dominiraju, a čije akcije stvaraju makrostrukture ugnjetavanja. Konkretizacija spomenutih tema može se uočiti iz selektivnog pregleda naslova njenih radova: "The Statistics on Women and Mental llness: How Not to Read Them", 1975., ("Statistika ο ženama i mentalnim bolestima: kako je ne treba tumačiti"); "What it Might Mean to Do a Canadian Sociology: The Everyday World as Problematic", 1976., ("Što bi moglo značiti razvijati kanadsku sociologiju: svakodnevni svijet kao problematika"); "K is Mentally III: The Anathomy of a Factual Account", 1978., ("K je duševno bolesna: anatomija činjeničnog stanja"); "Where There is Oppression, There is Resistance", 1979., ("Tamo gdje postoji ugnjetavanje, postoji i otpor"); "Women, Class and Family", 1981., ("Žene, klasa i obitelj"); te njen najznačajniji doprinos feminističkoj sociologiji, djelo "A Sociology for Women", 1979., ("Sociologija za žene"). Ono što je Smith stvorila za feminističke sociologe, pa i za sve sociologe zainteresi rane za proučavanje teorijskih granica svoje profesije, jest sociologija koja integrira neomarksistički interes za strukture dominacije i fenomenologijske spoznaje ο različito sti subjektivnih mikro-interakcijskih svjetova. Raznolika svakodnevna životna iskustva oblikovana su makrostrukturama, a makrostrukture su i same oblikovane historijskim specifičnostima ekonomskih uvjeta. Razmišljajući na taj način, ona želi izbjeći viziju svijeta u kojem će ugnjetavači stalno biti interpretirani kao individualni akteri koji donose racionalne odluke rukovođeni koristoljubljem. Koristoljublje je, samo za sebe, strukturalno ugrađeno, a sociolozi se uvijek trebaju orijentirati prema konačnim struktu rama koje proizvode rezultat. Ona vjeruje da se ta struktura jedino može shvatiti pomoću različitih oblika priručnih saznanja, tj. ispitivanjem svakodnevnog svijeta poje dinaca. Također tvrdi da veći dio socijalne znanosti nastoji zamutiti, a ne protumačiti tu strukturu koja proizvodi takve svjetove, jer najveći dio socijalne znanosti pretpostavlja da su strukture unaprijed poznate te da se mogu proučavati izdvojeno od svakodnevnih svjetova života. Sociolozi koji djeluju izvan feminističke perspektive sve više teže sistematskom oblikovanju osnovnih interesa koje predlaže Smithova. Implikacije njenog rada za sociološku teoriju osnovica su većeg dijela ovog poglavlja.
u svom usredotočenju na dominaciju, u svojim redefiniranjima materijalnih uvjeta života i u p o n o v n o m prosuđivanju značenja p o j m a ideologije. Prvo, za njih p r e d met analize nije p r i m a r n o klasna nejednakost, kako je to slučaj s v e ć i n o m marksi sta, n e g o širi raspon socijalnih nejednakosti. D r u g o , oni proširuju razumijevanje značenja ideje materijalnih uvjeta ljudskog života. Marksisti razumijevaju e k o n o m s k u dinamiku u društvu kao načine na koje se d o b r a različitih vrsta stvaraju i razmjenjuju na tržištu. U različitim eksploatatorskim uvjetima, koji jedne čine b o g a t i m a , a druge siromašnima, oni pronalaze korijene klasne nejednakosti i klasnog k o n f l i k t a . Socijalistički feministi, međutim, idu dalje od dimenzije e k o n o m s k e dinamike i m n o g o šire govore ο uvjetima koji stvaraju i podržavaju ljudski život: ο ljudskom tijelu, njegovoj seksualnosti i aktivnostima prokreacije i podiza nja d j e c e ; ο n e p l a ć e n o m radu kućanice, ο nevidljivom krugu domaćinskih p o s l o va; ο e m o c i o n a l n o j podložnosti. U svim ovim temeljnim životnim aktivnostima, uvjeti eksploatacije dovode do toga da neki profitiraju, a neki osiromašuju. P o t p u n o razumijevanje ovih osnovnih uvjeta životne proizvodnje i eksploatacije predstavlja b i t n o utemeljenje teorije dominacije.
328
GLAVNE TEORIJE
Ova redefinicija k o n c e p t a materijalnih uvjeta života transformira marksističku pretpostavku ο t o m e da su ljudska bića proizvođači dobara u t e m u ο ljudskim bićima k a o kreatorima i pomagateljima drugih ljudskih bića. N a taj se način središte analize pomiče s e k o n o m s k i h vrijednosti dobara na izgradnju ljudske ličnosti. O v a j p r e o k r e t dovodi nas do treće točke razlikovanja između marksistič kog historijskog materijalizma i historijskog materijalizma kakav je razvijen u socijalističkom feminizmu - s obzirom na naglasak k o j i m ovaj potonji obilježava f e n o m e n e koje bi neki marksisti mogli nazvati, proglašavajući ih nevažnima, duhovnim ili idejnim t v o r b a m a : svijest, motivacija, ideje, socijalne definicije situa cija, znanje, ideologija, volja da se radi u skladu s interesima drugoga ili da se podvrgava interesima d r u g i h . Z a socijalističke feministe svi ovi činioci d u b o k o utječu na ljudsku ličnost, ljudsku akciju i na strukture dominacije koje se realizira ju a k c i j o m . Štoviše, ove aspekte ljudske subjektivnosti stvorile su socijalne struk ture, isto toliko elaborirane i m o ć n e kao i one koje proizvode e k o n o m s k a d o b r a . U takvim strukturama, t a k o đ e r , uvjeti eksploatacije se o b o g a ć u j u i proširuju, ojačavajući j e d n e , a i s t o d o b n o osiromašujući i umrtvljujući druge. Analiza p r o c e s a koji oblikuju ljudsku subjektivnost od vitalnog je značenja za teoriju d o m i n a c i j e , i ta analiza t a k o đ e r može biti - p r i m j e n o m principa historijskog materijalizma izoštrena do preciznosti (Frye, 1 9 8 3 . ; M a c K i n n o n , 1 9 8 2 . ; Smith, 1 9 7 9 . ) . 10
T a k o su socijalistički feministi razvili sliku socijalne organizacije u k o j o j m a krosocijalne strukture e k o n o m i j e , politike i ideologije interaktiraju s i n t i m n i m , privatnim mikrosocijalnim procesima ljudske reprodukcije, d o m a ć e g života, sek sualnosti i subjektivnosti koji podržavaju raznolik sistem dominacije, čije se djelo vanje m o ž e utvrditi i na planu širih socijalnih obrazaca kao i u finim detaljima ličnih o d n o s a . D a bi analizirali taj sistem, socijalistički feministi se k r e ć u između lociranja širokih sistema dominacije i situaciono specifičnih, preciznih ispitivanja običnih dnevnih iskustava ugnjetenih ljudi. Ova strategija p r o m j e n e počiva na procesu otkrivanja u koji se postupno uključuju ugnjetene grupe koje istraživači proučavaju, i p o m o ć u kojih se nadaju da će i pojedinci i grupe, malim ili velikim k o r a c i m a , naučiti kako trebaju djelovati da bi postigli kolektivnu e m a n c i p a c i j u . Ο m n o g i m drugim spoznajama i otkrićima ovog teorijskog pothvata raspravit ć e m o kasnije u odjeljku koji slijedi. Zaključujući ovaj pregled osnovnih konceptualnih t e m a u feminističkoj teoriji, obratit ć e m o pažnju i na dvije osnovne kritike ove teorije. Prvo, zbog m n o g o b r o j nih varijanata, feministička se teorija p o n e k a d uopće ne smatra t e o r i j o m , n e g o b e s k r a j n o m svađalačkom raspravom između različitih pristalica ženskog p o k r e t a . O d g o v o r i na takvu kritiku tvrde, prvo, da većina feminističkih t e o r e t i č a r a uzima zdravo za g o t o v o da je znanje ο pojedinim f e n o m e n i m a u t e m e l j e n o u različitim socijalnim situacijama, te da pravo rješenje socijalne situacije leži u p o d j e d n a k o m osluškivanju stajališta svih zainteresiranih strana; i, drugo, da svi feministički t e o r e t i č a r i nude viziju socijalnog života sa stajališta žena pa n a m t o dozvoljava da ο feminističkoj teoriji razmišljamo kao ο jedinstvenoj teoriji. D r u g a , m n o g o značajnija kritika, koju ističu o b o j e n e žene ( H o o k s , 1 9 8 4 . ; M o r a g a i Anzaldua, 1 9 8 1 . ; Rollins, 1 9 8 5 . ) , tvrdi kako usprkos isticanju zahtjeva da se teži p r a v e d n o m rješenju, veći dio feminističke teorije reflektira zapravo Neki neomarksisti, a posebno kritički teoretičari, također su redefinirali eksplanatorno značenje pojma ideologije (vidi 4 . poglavlje).
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
329
iskustvo bijelaca srednje klase. U feminističkoj teoriji sve više raste interes za proučavanje eksploatacije žena, pripadnica jedne klase, jedne rase, e t n i č k e skupi ne ili eksploatacije općeg ženinog položaja od žena nekog drugog statusa. D r u g i m riječima, za feminističke teoretičare pojavljuje se n o v o pitanje: "A što ο z ra likama među samim ženama?' Usprkos m n o g o b r o j n i m razlikama u suvremenoj feminističkoj teoriji, postoji stalan porast interesa za osnovna sociološka pitanja ο t o m e k a k o i zašto socijalna organizacija ima u j e d n o m p o s e b n o m društvu i vremenu specifičan o b l i k . Ο značenju feminističke teorije za sociološku teoriju socijalne organizacije raspravit ć e m o u sljedećem odjeljku. FEMINISTIČKA SOCIOLOŠKA TEORIJA J e d a n od principa intelektualne prakse koju ističe feminizam, a k o j u ć e m o i mi uzeti k a o polaznu točku za feminističku sociološku teoriju, je princip koji tvrdi da n e m a neutralnih p r o m a t r a č a . N a primjer, č a k i sociolozi proučavaju socijalnu organizaciju sa stajališta relativne socijalne koristi. N a š ć e m o stav stoga identifici rati kao feministički. O b z i r o m na opise koje smo do sada iznijeli, mi p r i p a d a m o t e o r i j a m a ugnjetavanja koje se nalaze negdje između radikalne i socijalističke t e o r i j e . S tog stajališta, identificirat ć e m o četiri distinktivne karakteristike femi nističke sociologije: 11
1. 2. 3. 4.
Distinktivni stil dijalektičkog mišljenja. Distinktivni m o d e l organizacije društva na m a k r o s o c i j a l n o j razini. Istraživanje relacijskih situacija žena koje mijenjaju tradicionalno s o c i o l o š k o razumijevanje m i k r o interakcije. Revizija sociološkog m o d e l a subjektivnosti.
Feministička dijalektika L o g i k a feminističke sociološke teorije najbolje se može razumjeti k a o distinktivan i radikalan oblik dijalektičkog mišljenja. Način mišljenja ukorijenjen je u p r e t p o stavkama koje su u jezgri feminizma kao svjetskog pogleda, a dijelom u ženskim bitnim životnim iskustvima. U jezgri feminističke dijalektike nalazi se sociologija znanja, k o n c e p c i j a k o j a smatra da se svijet shvaća o b z i r o m na različita povlaštena polazišta razumijevanja aktera koji su n e j e d n a k o situirani u socijalnoj strukturi. Akteri oblikuju svoja znanja na temelju svojih situiranih iskustava i interesa. Feministi su, polazeći od mjesta gdje je M a r x zastao, identificirali tri bitne grupe - vlasnike, radnike žene - čiji su životni uvjeti i odnosi jednih s drugima samo d j e l o m i č n o o b l i k o v a n i e k o n o m s k i m č i n i o c i m a . Prema t o m e , ispitujući razlike između žena, feministi su otkrili postojanje mnogostrukosti različito situiranih grupa žena, a proširujući ovo Potpuni smisao našeg intelektualnog stajališta može biti objašnjen priznavanjem našeg intelek tualnog duga - i u teorijskom i u empirijskom smislu - Dorothy Smith i njenoj pionirski utemeljenoj sociologiji usmjerenoj ženama (Smith, 1 9 7 4 . ; 1 9 7 5 . ; 1 9 7 8 . ; 1 9 7 9 . ; 1 9 8 5 . ) . Drugi osnovni femini stički izvori u tom smislu su: Bernard, 1 9 7 6 . ; Chodorow, 1 9 7 8 . ; Gilligan, 1 9 8 2 . ; Harding, 1 9 8 6 . ; Hartsock, 1 9 8 5 . ; Kasper, 1986.; Lever, 1 9 7 8 . ; Lorde, 1 9 8 4 . ; MacKinnon, 1 9 8 6 . ; Rich, 1 9 7 6 . ; 1 9 7 9 . ; Rubin, 1 9 7 6 . ; 1 9 8 3 . ; Ruddick, 1 9 8 0 . , i Stacey i Thorne, 1 9 8 5 .
330
GLAVNE TEORIJE
stajalište, i m n o g o s t r u k o s t različito situiranih grupa ljudi. Ispitujući o d n o s e m e d u svim n a v e d e n i m grupama, feministi idu dalje od klasnog m o d e l a d o m i n a c i j e p r e m a viziji k o m p l e k s n o g sistema n e j e d n a k o m o ć n i h grupa koje se m e đ u s o b n o o d n o s e promjenjivim k o m b i n a c i j a m a koalicije i opozicije. U okviru takvog siste m a , stajalište da je znanje utemeljeno strukturom situacije povlaštenog polazišta k o n k r e t n e o s o b e , vodi nas do gledišta da je samo znanje za sebe ključ problemati ke. Opisujući znanje kao "ključ problematike", mi tvrdimo da je za feminističku sociologiju središnji p r o b l e m razumijevanje k a k o je bilo koje znanje ο socijalnoj stvarnosti m o g u ć e , s o b z i r o m na činjenicu da je ljudska (uključujući i s o c i o l o g i j sku) percepcija socijalne stvarnosti uvijek parcijalna i interesno o s n o v a n a . S t o g a se feministička sociologija trudi razumjeti kako ljudi dolaze do svojih stajališta ο socijalnoj stvarnosti, kako opravdavaju takva stajališta s o b z i r o m na o č i g l e d n o suprotstavljena stajališta i dokaze, kako djeluju s obzirom na takva stajališta, napuštajući svoja o s o b n a ponašanja usklađena s tim stajalištima, ili se s a m o priklanjaju svojim socijalnim situacijama s obzirom na ta stajališta. B u d u ć i da su feministički sociolozi k o n a č n o zainteresirani za utemeljenje teorijske o s n o v e za praktične akcije, pokušavaju ukazati ljudima da trebaju postići nešto slično zahtje vu J i i r g e n a H a b e r m a s a za "racionalnom raspravom" (vidi 4 . poglavlje) - k a k o bi osigurali o n o č e m u feministički sociolozi teže iznad svega, a što nazivaju "egalitarn o m raspravom" što će, k a k o oni misle, dovesti do ispravnog i o t v o r e n o g društva. Ovdje je važno naglasiti da feministička dijalektika nužno ne vodi k stajalištu da nikada n e ć e m o m o ć i otkriti istinu ο bilo č e m u . F e m i n i z a m ne sumnja da postoji stvarnost koju znalac može saznati i opisati. N o , feministi teže da znanje u opisivanju socijalne stvarnosti bude izloženo s različitih povlaštenih polazišta i sistema znanja, od kojih nijedno n e m a k o n a č n u determinističku a u t e n t i č n o s t . I zaista, neki o d tih pogleda m o g u biti n a m j e r n o manipulirajući i stoga n e a u t e n t i č ni. M n o g e sociologijske teorije koje su to spoznale povukle su se zbog n e č e g a što n a m se m o ž e učiniti logičnim zaključkom: zbog paralizirajućeg i t o t a l n o g relativiz m a . N a s u p r o t t o m e , feministički teoretičari pokušavaju riješiti p r o b l e m relativiz m a utvrđujući t o č k u kreativne tenzije izravno unutar procesa znanja. O n i tvrde da se istina svake situacije treba otkriti u točki presijecanja k o j a postoji između različitih pogleda i sistema znanja n e j e d n a k o m o ć n i h grupa uključenih u te situa cije. M e đ u t i m , autentičnost situacije može se utvrditi samo o n d a kada se postigne da rasprava o m o g u ć i egalitarnu razmjenu stajališta, u k o j o j sve strane o t v o r e n o priznaju i djelomičnost i interesno utemeljeni karakter vlastitih stajališta. S t o g a , iz o v a k o zamišljene feminističke teorije logički slijedi da će najviše p r o b l e m a u egalitarnoj raspravi imati upravo oni koji imaju najviše m o ć i ; stoga oni m o g u i najviše izgubiti o d svake izmjene socijalne strukture. O v a p o s e b n a varijanta sociologije znanja osigurava filozofsku osnovicu za neprekidnu feminističku provjeru stajališta društveno manje privilegiranih grupa. O s n o v n i činilac privilegiranosti sastoji se u t o m e da stajališta p o v o l j n o situiranih aktera postaju "stajalište društva" ili - da parafraziramo M a r x o v poznati stav "vladajuće ideje neke e p o h e su ideje njegove vladajuće klase". Svijest ο t o m e n e p r e k i d n o nagoni feministe da obraćaju pažnju ne samo na "ženski" p o g l e d na situaciju, nego i na poglede među ostalim grupama žena. Stoga je feministički zadatak ispitati postojeće percepcije stvarnosti pripadnika više klase, srednje klase, radnog stanovništva, žena nižih klasa, žena različitog rasnog i e t n i č k o g porijekla, k a o i žena različitih političkih, religioznih ili seksualnih orijentacija.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
331
Feministička dijalektika proistječe ne samo iz feminističke sociologije znanja, nego p o d j e d n a k o i iz svakodnevnih ženskih životnih iskustava. Ž e n s k a socijalna situacija već je tradicionalno učinila od žena osobe koje podržavaju ili balansiraju različita stajališta. Ponavljajući svoje uloge udatih žena, majki i k ć e r k i , a u širem, i nešto manje spolno o d r e đ e n o m svijetu e k o n o m i j e , obrazovanja, religije ili politič ke aktivnosti, od žena se p o n o v n o očekuje, a i o n e to od sebe o č e k u j u , da budu m o d e r a t o r i koji će osigurati da u n e k o j raspravi sva stajališta imaju pošteni t r e t m a n . Ž e n e stoga ne pronalaze znanje u j e d n o s t r a n o m zahtjevu za istinom, nego u ravnoteži i procjenjivanju izjava ο socijalnoj stvarnosti k o j u su im prezen tirali m n o g o b r o j n i drugi. Feministička dijalektika t a k o đ e r zahtijeva restrukturiranje sociologijske prakse, čime bi se s o c i o l o z i m a o m o g u ć i l o da p o t p u n o obuhvate p r o c e s e k o j i m a ljudi, uključujući i same s o c i o l o g e , stvaraju socijalno znanje. S tog stajališta, sociolozi se moraju i sami promijeniti, moraju p o n o v n o ispitati svoje najvrednije k o n c e p t e i uvidjeti da pokušaj izgradnje statičkih k o n c e p a t a neće o m o g u ć i t i razumijevanje fluidne prirode socijalne stvarnosti, te spoznati da su, proučavajući j e , proučavali s a m o zrcaljenu iskrivljenu sliku o n o g što su istraživali. N a k o n c u , k a k o t o femini stička dijalektika jasno tvrdi, socijalni je svijet konstrukcija stvorena r a z m j e n o m ljudi svih mogućih povlaštenih polazišta. Svi ljudi nemaju p o d j e d n a k udjel u k o n a č n o m kreiranja takve konstrukcije, no svi su u taj proces uključeni, pa č a k i o n d a kada se ne vide. Ljudi razumijevaju svijet i djeluju u njemu s različitih povlaštenih polazišta svojih strukturalno oblikovanih situacija. Budući da ta činjenica vrijedi i za s o c i o loge, sigurnost ο t o m e što je istinito postaje sumnjiv i nejasan uvjet. Sigurnost se jedino m o ž e postići ako sociolozi: (1) tragaju za svojim č i n j e n i c a m a u t o č k i presijecanja razumijevanja svijeta koju imaju različito situirane i često o p o z i c i o n o postavljene g r u p e ; (2) nastave proučavati ne samo ove različite spoznaje, n e g o i uvjete povlaštenih polazišta iz kojih proistječu; (3) ostanu osjetljivi na situacioni k a r a k t e r o s o b n i h profesionalnih n a p o r a upoznavanja svijeta; (4) uvažavaju razlike u percipiranju koje ljudi mogu imati s o b z i r o m na zahtjeve svojih strukturalnih p o l o ž a j a ; (5) ostanu skromni s obzirom na osobnu "sigurnost" i u o č e njenu procesualnu osnovu, osjetljivost i propusnost svih svojih k o n c e p a t a ; i (6) ostaju stalno svjesni potrebe poduzimanja n a p o r a za kompenziranje načina na k o j e strukturalne nejednakosti različitih grupa opterećuju opise socijalne stvarnosti.
Makro so ci jalni poredak Feministička sociologija p r o m a t r a makrosocijalni p o r e d a k ističući utjecaj i socijal ne strukture (ili m a k r o o b j e k t i v n e proizvodnje) i ideologije (ili m a k r o s u b j e k t i v n o sti) na akterovu percepciju socijalne stvarnosti. Feministička sociologija započinje proširivanjem marksističkog k o n c e p t a e k o n o m s k e proizvodnje u m n o g o općenitiji k o n c e p t društvene proizvodnje, o d n o s n o proizvodnje sveukupnog ljudskog socijalnog života. O s i m proizvodnje r o b a za tržište, za feministe socijalna proizvodnja t a k o đ e r uključuje i ustroje kakvi su p o r o d i c a ili zdravstvena zaštita koji reproduciraju i podržavaju ljudski život; ustroj kakav je, na primjer, organizacija k u ć e d o m a ć i n s k o g rada, koja izvan tržišta ili n o v č a n e e k o n o m i j e proizvodi robe i usluge nužne za d o m a ć i n s t v o ; ustroj, kakva je socijalna organizacija seksualnosti koja oblikuje i zadovoljava ljudsku
332
GLAVNE TEORIJE
želju i e m o c i o n a l n e potrebe za prihvaćanjem, odobravanjem, ljubavlju i s a m o p o tvrdivanjem; ustroje kakvi su, na primjer, država i religija koji stvaraju pravila i zakone zajednice; ustroje kakvi su politika, masovni mediji i akademske rasprave koji utemeljuju institucionaliziranu, javnu definiciju situacija. T a k o uokviren i proširen marksistički m o d e l medugrupnih o d n o s a ostaje vid ljiv u f e m i n i s t i č k o m t e o r i j s k o m modelu socijalne organizacije. Svaki od različitih tipova društvene proizvodnje oslanja se na uvjete p o m o ć u kojih neki akteri, kontrolirajući bitne resurse društvene proizvodnje, djeluju kao d o m i n a n t e ili "gospodari" koji diktiraju i profitiraju od uvjeta proizvodnje. U svakom p r o i z v o d n o m sektoru proizvodnost se osniva na radu subordiniranih ili "sluga" čije energije kreiraju svijet uređen p r e m a zahtjevima njihovih gospodara i čija im eksploatacija o n e m o g u ć a v a nagrade i zadovoljstva proizvedena njihovim r a d o m . K a k o v i d i m o , feministička teorija m n o g o jasnije nego marksistička objašnjava tijesnu povezanost između gospodara i slugu koja leži u srži ukupne proizvodnje, ukazujući na nezamjenjivost služinskog rada u stvaranju i održavanju svega nužnog za ljudski socijalni život. Društvena proizvodnja se odvija kroz multidimenzionalnu struktu ru dominacije i eksploatacije k o j o m se organizira klasa, r o d , rasa, spol, m o ć i znanje u hijerarhijama koje se preklapaju između tijesno povezanih g o s p o d a r a i radnika. O b r a ć a j u ć i pažnju na drugi aspekt m a k r o p o r e t k a , feminističko istraživanje pokazuje da žene, suprotno od mišljenja strukturalnih funkcionalista, ne doživlja vaju svoj socijalni život kao kretanje između pojedinačnih razdvojenih uloga. Umjesto toga, o n e uravnotežuju vlastite uloge, stapaju interese i orijentacije povezane s pojedinim ulogama i p o m o ć u toga stapanja utječu i na zajedničko oblikovanje socijalnih institucija. T o vrijedi i za zaposlenu majku i za zaposlenu ženu i njene "tipično ženske" poslove sekretarice ili medicinske sestre. T o je t a k o i o n d a kada žena povezuje aktivnosti k u ć e d o m a ć i c e i e k o n o m s k o g p o t r o š a č a ili majke školskog djeteta i supruge sudionika u sektoru plaćenog rada. Štoviše, u klasičnoj dvostrukoj povezanosti ili u "situaciji u k o j o j ne možeš pobijediti" čime se može označiti žensko iskustvo subordinacije, t o se stapanje i d o v o đ e n j e u ravnotežu očekuje od žena, a i s t o d o b n o se koristi i kao o s n o v a za n e p r a v e d n u usporedbu između ponašanja u ženskoj ulozi i u "tipične" ili p o t p u n o o d v o j e n e izvedbe uloga. Z a t o se u o b i č a j e n o za ženu kaže da "vanjske brige unosi u ured", "dozvoljava da njene emocije utječu na njeno ponašanje" i da "ne m o ž e prikriti činjenicu da žene ne kontroliraju situaciju". Feministički m o d e l stratifikacije u društvenoj proizvodnji osigurava izravnu kritiku strukturalno-funkcionalističke vizije društva sastavljenog o d sistema o d v o jenih institucija, distinktivnog s obzirom na m e đ u s o b n o povezane uloge. F e m i n i stička teorija tvrdi da se takva slika ne m o ž e poopćiti i umjesto toga ističe povlašteno polazište i iskustvo ο p o s e b n o situiranim grupama bijelcima, m u š k a r cima, pripadnicima viših klasa i odraslima. I zaista, jedan od indikatora ove grupne k o n t r o l e nad situacijom proizvodnje može biti da su o n e u stanju postići tu vrstu svrhovitog odjeljivanja u svoje uloge ponašanja, što je uvjet koji služi reproduciranju o s o b n e k o n t r o l e nad situacijama. M e đ u t i m , feministička s o c i o l o gija naglašava da taj uvjet ovisi ο k o n k r e t n i m subordinirajućim uslugama aktera koji ne m o g u u posebne odjeljke razdijeliti svoje živote i svoje akcije. I stvarno, t a m o gdje postoji pretjerana sličnost odvojenih uloga subordiniranih aktera, čitav sistem proizvodnje u k o m p l e k s n i m industrijskim društvima m o g a o bi kolabirati. N a s u p r o t strukturalno-funkcionalističkom modelu, feministički m o d e l naglašava
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
333
da se iskustvo stapanja uloga žena može p o o p ć i t i i na iskustva m n o g i h drugih subordiniranih "služinskih" grupa čiji rad stvara finu strukturu svakidašnjice. Shvaćanja ο učinku koje takve subordinirane grupe mogu imati n a organizaciju društvenog života mogu se veoma razlikovati o d razumijevanja opisanog u strukturalno-funkcionalističkoj teoriji; č a k se m o ž e razlikovati i njihova identifikacija ključnih institucionalnih sfera. Pa ipak, povlaštena polazišta navedenih grupa šire se iz nužnih postojećih oblika društvenih situacija i iz rada koji o m o g u ć a v a g o s p o d a r i m a siguran osjećaj ο institucionalno podijeljenom svijetu. Nadalje, feminizam naglašava središnji značaj ideologijske d o m i n a c i j e u struk turi socijalne dominacije. Ideologija k a o složena mreža vjerovanja ο stvarnosti i socijalnom životu institucionalizirana je k a o javno mišljenje i efikasno proširena u društvu t a k o da postaje "pretpostavljeno" znanje svih socijalnih grupa. S t o g a , o n o što feministi smatraju "javnim znanjem ο socijalnoj stvarnosti" nije ideja ο sveobu hvatnoj kulturi, zajednički d o g o v o r e n o m socijalnom proizvodu, nego odraz i n t e resa i iskustava društveno dominantnih grupa, ali i odlučujući p o d a t a k ο m o ć i k o j o m raspolažu. Bitan element razlikovanja ovog nazora o d drugih marksističkih pristupa je u t o m e da feministi smatraju ideologijsku k o n t r o l u o s n o v n i m p r o c e s o m dominacije te da hijerarhijska k o n t r o l a raspravljanja i znanja predstavlja ključni e l e m e n t socijetalne dominacije. Središnji feministički interes u m a k r o s o c i j a l n o m p o r e t k u , svakako je struktural no oblikovanje nejednakosti rodova. Ideologija igra ključnu ulogu u održavanju tog socijalnog vektora dominacije i subordinacije. N e j e d n a k o s t r o d o v a je r e p r o d u cirana putem sistema institucionalnog znanja koje reflektira interese i iskustva muškaraca. Ideologija roda, između ostalog, identificira muškarce k a o n o s i o c e socio-kulturnog autoriteta i daje im muške uloge i pravo d o m i n a c i j e , a ž e n a m a ulogu obaveze i služenja u svim dimenzijama društvene proizvodnje. Ideologija roda t a k o đ e r sistematski ujednačava i iskrivljuje ženske proizvodne aktivnosti p o m o ć u : (1) procesa trivijaliziranja nekih o d njih - na primjer, k u ć e d o m a ć i n s k i rad; (2) idealiziranja do neprepoznatljivosti neke druge aktivnosti, na primjer, majčinstva, i (3) zataškavanja nekih krucijalnih djelatnosti, na primjer, ženskih višestrukih i vitalnih doprinosa u proizvodnji roba za tržište. Ovi ideologijski procesi m o g u se generalizirati na makrostrukturalnu proizvodnju c j e l o k u p n e soci jalne subordinacije.
Mikrosocijalni poredak N a mikrointerakcijskoj razini, feministička se sociologija (kao i neke druge m i k r o sociološke perspektive) usredotočuje na t o k a k o o s o b e doživljavaju jedna drugu kada teže ostvariti objektivan cilj ili zajednička subjektivna značenja. Feministička sociologija razlikuje se u pet bitnih točaka od socijalnog definicionizma i socijal nog biheviorizma, koji također proučavaju mikrointerakcijski p o r e d a k . Pregled ovih pet razlika otkrit će najznačajnije aspekte feminističkog m o d e l a n a razini mikroporetka. RESPONSrVNA A K C I J A N A S U P R O T N A M J E R N O J A K C I J I V e ć i dio o s n o v n o g tijeka mikrosociologije raspravlja ο m o d e l u svjesno orijentira nih ljudi koji, postavljajući i ostvarujući svoje ciljeve, linearnim t o k o v i m a akcija
334
GLAVNE TEORIJE
(individualno ili kolektivno) teže povezati sredstva i ciljeve. N a s u p r o t t o m e , feminističko istraživanje pokazuje, prvo, da ženski životi imaju obilježja slučajno sti u svim o n i m zbivanjima u kojima se žene nadu uhvaćene u p r o g r a m e što se stalno mijenjaju s nepredvidljivošću udaje, muževljevih aktivnosti, dječjim n e p r e d vidljivim utjecajima na životne planove, rastavom braka, udovištvom, k a o i s nesigurnošću većine plaćenih ženskih zanimanja. D r u g o , u svojim dnevnim aktiv n o s t i m a , žene se uglavnom ne usmjeravaju prema zadovoljavanju vlastitih ciljeva u linearnim nizovima, nego k o n t i n u i r a n o odgovaraju p o t r e b a m a i zahtjevima drugih. Ovu t e m u razvila je C h o d o r o w ( 1 9 7 8 . ) analizirajući e m o c i o n a l n e i r o d binske simbioze između majki i kćerki, te Lever ( 1 9 7 8 . ) i Gilligan ( 1 9 8 2 . ) u svojim opisima intenzivno povezanih ženskih glumačkih grupa, sve do analize žena u njihovim tipičnima zanimanjima učiteljica, medicinskih sestara, sekretarica, r e c e p c i o n e r k i i činovnica, kao i u opisima žena u njihovim ulogama udatih žena, majki ili k o o r d i n a t o r a u obitelji ili zajednici. Nazivajući ženske aktivnosti "responsivnim", mi ih ne opisujemo kao pasivno reaktivne. Umjesto toga, mi p o k u š a v a m o dati sliku bića koja su orijentirana ne toliko m n o g o na zadovoljavanje svojih vlastitih ciljeva, koliko na zadatke promatranja, koordiniranja, olakšavanja i usklađivanja želja, akcija i zahtjeva drugih. Umjesto m i k r o s o c i o l o š k o g k o n v e n c i o nalnog m o d e l a svrshishodne akcije, feminističko istraživanje prezentira m o d e l aktera koji se u svojim dnevnim aktivnostima responsivno postavlja u c e n t a r mreže akcija drugih i koji se, d u g o r o č n o gledano, sam nalazi u j e d n o j ili drugoj situaciji zbog sila koje ne može unaprijed ni pretpostaviti, a ni k o n t r o l i r a t i . PREKIDANA INTERAKCIJA NASUPROT KONTINUIRANOJ INTERAKCIJI T i p i č n a slika m i k r o s o c i o l o š k o g opisa socijalnog života uključuje svjesno usmjere ne aktere koji su g o t o v o stalno u licem-u-lice interakcijama, u k o j i m a su upućeni jedni na druge i koji pretpostavljaju da se svi ostali akteri nalaze u bitno sličnim situacijama. Feministička teorija opisuje svijet u k o j e m žene imaju iskustvo krajnje varijabilnih interakcija koje rijetko uključuju sve interaktivne odlike prezentiranog m o d e l a . Poduže vrijeme svakog dana, odrasla je žena koja se bavi d o m a ć i n s k i m p o s l o m izolirana od licem-u-lice interakcija i usmjerena k drugima j e d i n o subjek tivno i responsivno, a ne n a m j e r n o . U nekim drugim situacijama, p o s e b n o u slučajevima zaposlene žene nižeg statusa u uredu, tvornici ili na uslužnom poslu, žene su često p r i r o d o m organizacije posla blizu jedna drugoj, ali ne i u interakciji j e d n a s drugom. U m n o g i m najznačajnijim interaktivnim situacijama žene su u o d n o s i m a s drugim bićima s kojima ne dijele m n o g o bitnih sličnosti: mala djeca m o r a j u biti tretirana kao da nisu potpune ličnosti, a odrasli muškarci su ličnosti b i t n o različitog životnog iskustva i socijalne situacije - oni su njihov egzistencijalni "Drugi" (de Beauvoir, 1 9 5 7 . ) . T e k onda kada se žene s p o n t a n o i o t v o r e n o udruže s drugim odraslim ženama, njihovo interaktivno iskustvo zadovoljit će pretpostav ke ugrađene u k o n v e n c i o n a l n i mikrosociologijski m o d e l tipične interakcije. F e m i nistička teorija tada postavlja sljedeća pitanja: kakva iskustva interakcije osigurava sociologija p r i m j e n o m svog modela prototipske interakcije? Što je, sa stajališta žena, prototipska interakcija? Feministi na takva pitanja odgovaraju t v r d n j o m , p r v o , da se u o s n o v n o m s o c i o l o š k o m modelu zapravo zrcali iskustvo d o m i n a n t n i h muškaraca te, drugo, da ženski odnosi s tim muškarcima, b a r e m u njihovoj učestalosti i praktičnim posljedicama, predstavljaju odlučnu žensku p r o t o t i p s k u
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
335
interakciju. Feminističko istraživanje muško-ženskih interakcija vodi nas dalje prema f e m i n i s t i č k o m modelu mikrointerakcije. PRETPOSTAVKA Ο NEJEDNAKOSTI NASUPROT PRETPOSTAVCI Ο JEDNAKOSTI K o n v e n c i o n a l n a mikrosicologijska teorija u o b i č a j e n o pretpostavlja da su u i n t e raktivnim situacijama pritisci prema suradnji i stvaranju zajedničkog značenja toliko jaki da se akteri, ostavljajući po strani razmatranje m a k r o s t r u k t u r e , usmje ravaju jedan p r e m a drugom, pretpostavljajući jednakost uloga. F e m i n i s t i č k o istra živanje ο interakciji žena i muškaraca to sasvim glatko negira, pokazujući da su te socijalne interakcije prirodno oblikovane utjecajima m a k r o s t r u k t u r a l n o g k o n t e k sta. U svojim dnevnim aktivnostima žene su pod utjecajem strukturalne p o d r e đ e nosti m u š k a r c i m a s kojima interaktiraju u p o v r e m e n i m druženjima, izlascima, ženidbama, obitelji i plaćenom radu. Svaka o s o b n a jednakost ili dominacija k o j u žene k a o o s o b e mogu postići, objektivno je isključena zbog prirode interaktivnog procesa o d r e đ e n o g s p o m e n u t i m strukturalnim obrascima - od kojih je n a j p r o d o r nija institucija r o d . M a k r o s t r u k t u r a l n o oblikovanje nejednakosti r o d o v a d u b o k o je ugrađeno u interakciju žena i muškaraca i utječe ne samo na široku podjelu rada u određivanju toga t k o postavlja a tko realizira pojedine zadatke, n e g o i u procesualnim detaljima koji, ponavljajući se, jasno pokazuju primjenu autoriteta i razliku u, na primjer, zauzimanju sjedećih ili stojećih smještaja, o b l i c i m a o b r a ć a n j a i konverzacije, pogledima, i kontroli prostora i v r e m e n a . STRATIFICIRANA ZNAČENJA NASUPROT UOBIČAJENIM ZNAČENJIMA K o n v e n c i o n a l n a m i k r o s o c i o l o g i j a zaobilazi p r o b l e m značenja, ostavljajući ga p o strani (socijalni bihevioristi), ili pretpostavlja da aktivnosti i o d n o s i koji se odvijaju u o d r e đ e n i m interakcijama postaju o s n o v i c o m i središtem zajedničke konstrukcije značenja (socijalni definicionisti). Akteri, vidjevši jedan drugoga u aktivnostima i interakciji, oblikuju zajednička razumijevanja p r o c e s o m k o m u n i k a c i j e , postižući na k o n c u novi povlašteni položaj na bazi svojih iskustava. Feministi smatraju da ove pretpostavke moraju biti oštro ograničene činjenicom da su m i k r o i n t e r a k c i j e ugrađene u makrostrukturu i prožete n j o m e . Ž e n s k e svakodnevne aktivnosti i odnosi zbivaju se iza zavjese javnog ili institucionalnog razumijevanja svakodnev nog iskustva, o d n o s n o zbog, kako smo to već ranije naglasili, djelovanja m a k r o strukturalnog sloja ideologije koja izjednačava i izobličava stvarnost trivijalizirajući, idealizirajući ili čineći nevidljivim ženske aktivnosti i iskustvo. O v a ideologija oblikuje značenja koja se pripisuju interaktivnim aktivnostima. M u š k a r c i (dominanti), interaktirajući sa ženama, najvjerojatnije će ženskim aktivnostima pripisati značenja izvučena iz makrostrukture ideologije ο razlikama između r o d o v a prije nego što će pristupiti situaciji sa stavom o t v o r e n o g istraživanja ili se u s r e d o t o č i t i na bilo koji tip makrorazine interpretiranja ženskih aktivnosti. Ž e n e , s druge strane, uključene u istu ideologijsku interpretaciju svojih iskustava, nalazeći se u točki dijalektičke tenzije, uravnotežuju ovu ideologiju sa stvarnostima svojih života. Iz ovakve tenzije može se razviti m n o g o različitih značenja. Sve što s m o do sada izrekli pokazuje da pristalice socijalnog definicionizma smatraju k a k o akteri, m e đ u s o b n o se odnoseći i intimno komunicirajući u dužim v r e m e n s k i m periodima, stvaraju u o b i č a j e n o povlašteno polazište ili sistem zajed-
336
GLAVNE TEORIJE
n i č k o g razumijevanja. Feminističko istraživanje braka kao najintimnijeg oblika d u g o r o č n o g muško-ženskog udruživanja, pokazuje da zbog niza razloga k o j e s m o ranije naveli, postojeći obrasci braka i nadalje razdvajaju bračne drugove te da o n i , p o p u t stranaca, žive u odvojenim svjetovima značenja. Štoviše, D o r o t h y Smith ( 1 9 7 9 . ) uvjerljivo tvrdi da ta "razdvojenost" može biti varijabla p o m o ć u k o j e je d o m i n a n t n i muškarac, u želji za postizanjem efektivne k o n t r o l e , veći stranac za ženska značenja negoli t o , kao subordinirane, m o g u žene dopustiti d o m i n a n t n i m značenjima. OGRANIČENJA NASUPROT IZBORA U ZNAČENJIMA-KREIRANJIMA POLOŽAJA D u b o k o demokratski etos oblikuje opise interakcija i socijalnih definicionista i socijalnih biheviorista. K o n v e n c i o n a l n i modeli stalno sugeriraju da ljudi imaju prilično p o d j e d n a k e mogućnosti slobode i izbora ulazeći u ili izlazeći iz interakcij skih okvira. Feminističko istraživanje pokazuje da o n e interakcije u k o j i m a žene najslobodnije s drugima kreiraju značenja koja otkrivaju njihova životna iskustva jesu interakcije koje se zbivaju onda kada su u odnosima i u k o m u n i k a c i j i sa ženama sličnih položaja. Štoviše, ta udruženja m o g u biti ženama vrlo privlačna iz praktičnih i e m o c i o n a l n i h razloga, te zbog m e đ u s o b n o g prihvaćanja razumijevanja i m e đ u s o b n o g potvrđivanja koja im pružaju. Ž e n e , međutim, nisu o s o b n o ovlašte ne da se t a k o udružuju. Z a k o n , interakcijska dominacija i ideologija ograničavaju i određuju ovaj izbor udruživanja, pa čak i same žene postupno postaju sumnjičave p r e m a njegovoj privlačnosti. Pod navedenim o k o l n o s t i m a , udruživanje se ne pretvara u otvoren i slobodan izbor, n e g o u p o d z e m n o , p r o p i s a n o i o d javnosti prikriveno područje o d n o s a i značenja. K a k o sve ovo ο č e m u smo upravo pisali doprinosi značenju feminističke sociologije m i k r o p o r e t k a ? Prvo, pokazuje da su k o n v e n c i o n a l n i m o d e l i analize ne samo neadekvatni, nego da su i parcijalni. M e đ u t i m , ako se vratimo na naše ishodište, po k o j e m istina postoji u točki presijecanja povlaštenih polazišta, tada je jasno da parcijalni model m o r a imati elemente izvrnutog smisla - p o s e b n o u o n o m slučaju kada se ne smije dovesti u pitanje. K o n v e n c i o n a l n i m o d e l interakcije m o ž e utvrditi k a k o o s o b e u jednakim makrostrukturalnim položajima, u k a t e g o r i j a m a o d r e đ e n i m o d n o s i m a moći, stvaraju povlašteno polazište. Ovaj m o d e l t a k o đ e r m o ž e pokazati k a k o n e t k o , s povlaštenog polazišta strukturalne d o m i n a c i j e , isku stveno proživljava interakciju i sa sebi jednakima i sa sebi p o d r e đ e n i m a . O n t a k o đ e r m o ž e d o b r o sugerirati osnovni tijek ili tendenciju svih interakcijskih ustroja. D r u g o , o n d a kada osobe u strukturalno nejednakim položajima interaktiraju, tada postoje i m n o g e druge osobine njihovog udruživanja osim onih koje sugeriraju k o n v e n c i o n a l n i modeli. I stvarno, te druge karakteristike interakcije upućuju na neki drugi model p o m o ć u kojeg bi se iskustvo subordiniranosti m o g l o m n o g o bolje shvatiti: slučajnost projekta, o d g o v o r n o s t akcije, kretanje kroz vrlo različita interaktivna iskustva, stalno očitovanje razlika u m o ć i , aktivnosti čija su značenja nevidljiva ili prikrivena, otuđenost od namjera drugih uključenih u interakciju, i ograničen pristup onim situacijama u kojima bi puno razumijevanje najčešće m o g l o biti iskreno zajedničko iskustvo. T r e ć e , m o r a m o se zapitati, nije li m o ž d a ovaj posljednji m o d e l n e m o g u ć e generalizirati na iskustva svih subordini ranih i ne bi li sociolozi morali označavati stvarnost m i k r o i n t e r a k c i j s k o g p o r e t k a na dijalektičkom presijecanju svih ovih modela interpersonalnog udruživanja.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
337
Subjektivnost J e d n a od upadljivih karakteristika feminističke sociologije je inzistiranje na t r e ć o j razini analize - na subjektivnosti. V e ć i n a sociologijskih teorija uvrštava ovaj nivo analize u mikrosocijalnu akciju (mikrosubjektivnost) ili pod p o j a m "kulture" ili "ideologije" na makrorazini (makrosubjektivnost). Feministička sociologija, m e đ u tim, inzistira na t o m e da se i akterova o s o b n a interpretacija ciljeva i o d n o s a m o r a p r o m a t r a t i k a o distinktivna razina. O v o inzistiranje, kao i t o l i k o toga u feministič koj sociologiji, izrasta iz proučavanja ženskih života i čini se primjenjivim na izučavanje života svih subordiniranih. Ž e n e su (a možda i ostali subordinirani) p o s e b n o svjesne distinktivnosti isključivo svog subjektivnog iskustva jer se, k a k o s m o t o već naglasili, njihovo o s o b n o iskustvo t a k o često odvija protivno preovladujućim kulturnim i mikrointerakcijskim utvrđenim o d r e đ e n j i m a . Kada sociolozi stvarno proučavaju subjektivnu razinu iskustva, najčešće k a o dio mikrosocijalnog poretka, tada razmatraju četiri osnovna pitanja: preuzimanje uloga i znanje ο drugom; proces internalizacije n o r m i zajednice; priroda o s o b e kao socijalnog aktera; i priroda svijesti ο svakodnevnom životu. Ovaj odjeljak ispituje feminističke postavke svakog od ovih aspekata. P R E U Z I M A N J E U L O G E I OSJEĆAJ Ο D R U G O M E K o n v e n c i o n a l n i sociološki model subjektivnosti (prezentiran u ovoj knjizi teorija m a M e a d a [vidi 5 . poglavlje] i Schutza [vidi 6 . poglavlje]) pretpostavlja da t i j e k o m preuzimanja uloge, socijalni akter uči sam sebe vidjeti o č i m a drugih o s o b a , manje ili više isto k a o i sam akter. Ali, feministička sociologija pokazuje da su žene socijalizirane t a k o da same sebe vide o č i m a muškaraca. Pa čak i o n d a kada su "značajni drugi" žene, njihova socijalizacija usmjerava ih da preuzmu muško mišljenje ο sebi i ο drugim ženama. Ž e n s k o iskustvo učenja preuzimanja uloga o b l i k o v a n o je činjenicom da žene moraju, a muškarci ne m o r a j u , naučiti preuzi mati ulogu stvarnog drugoga, a ne samo o n o g socijalnog drugog za kojeg se pretpostavlja da će biti g o t o v o p o t p u n o sličan samome sebi. "Drugi" je za žene muškarac i on je stranac. "Drugi" su za muškarce - prvo i najvažnije - muškarci koji su im do izvjesnog stupnja slični u osobini koju kultura drži izvanredno v a ž n o m : u rodu. INTERNALIZACIJA NORMI ZAJEDNICE Preuzimanje uloga o b i č n o se smatra kulminacijskom t o č k o m u internalizaciji n o r m i zajednice putem učenja socijalnog aktera da pruzme ulogu "generaliziranog drugog", konstrukta koji akter m e n t a l n o stvara stapajući zajedno m a k r o i m i k r o iskustva što oblikuju njen ili njegov socijalni život. U p o t r e b a singulara drugi pokazuje da mikrosociolozi o b i č n o ovaj zamišljeni "generalizirani drugi" vide k a o kohezivnu, k o h e r e n t n u , singularnu ekspresiju očekivanja. M e đ u t i m , feministi smatraju, prvo, da u patrijarhalnoj kulturi, d o m i n i r a n o j muškarcima, generalizira ni drugi predstavlja cjelinu zajedničkih n o r m i što su ih odredili dominirajući muškarci koji ženu prisiljavaju da sama sebe ocrta k a o stvorenje "manje n e g o " ili " n e j e d n a k o " muškarcima. Stupanj u k o j e m žena uspijeva formulirati osjećaj ο generaliziranom drugom koji t o č n o odražava d o m i n a n t n u percepciju zajednice,
338
GLAVNE TEORIJE
m o ž e dovesti do oštećenja njene osobne vrijednosti samopoštovanja i istraživanja same sebe. D r u g o , spoznaje feminizma dovode u pitanje i samo postojanje jedinstvenog generaliziranog drugog za većinu ljudi - a stvarno možda i za sve ljude. O s n o v n o polazište s kojim smo započeli ovaj odjeljak jest da istina ο n e k o j socijalnoj situaciji leži u presijecanju različitih povlaštenih polazišta. N e s u m n j i v o je da bilo koje od mogućih stajališta može konstituirati "generaliziranog drugog" p o m o ć u kojeg o s o b a m o ž e sama sebe vidjeti kao predmet i prosuđivati njeno ili njegovo o s o b n o ponašanje. T e k ako smo svjesni da množina drugih utječe na stvaranje o s o b n o g osjećaja ο s a m o m e sebi, m o ž e m o započeti shvaćati potencijalnu k o m pleksnost posjedovanja ili bivanja n e k o g a kao o s o b e . Subordinirani n a r o č i t o ne raspolažu s tim luksuzom ili iluzijom postojanja jedinstvenog standardiziranog drugog (ukoliko nisu ugnjeteni do te mjere da odustanu od svih m o g u ć n o s t i samostalnog razmišljanja). PRIRODA OSOBE KAO SOCIJALNOG AKTERA M i k r o s o c i o l o z i opisuju socijalnog aktera oslikavajući svakodnevni život kao nešto čime se m o ž e ovladati s obzirom na nečije partikularne interese. Feministički sociolozi smatraju da su žene toliko ograničene svojim ženskim statusom, da ideja projiciranja njihovih osobnih planova u svijet postaje besmislena u svemu, izuzev u teoriji. N a d a l j e , žene možda ne proživljavaju svijet života k a o nešto što bi trebalo oblikovati prema njihovim o s o b n i m posebnim interesima. O n e m o g u biti socijalizirane na taj način da proživljavaju svijet života kao mjesto u k o j e m je p o t r e b n o uravnotežiti mnogostrukost akterovih interesa. I stvarno, Gilligan ( 1 9 8 2 . ) se mučila da pokuša uvjeriti žene kako jedan od znakova zrelosti predstav lja i sposobnost da n e t k o ima i da treba zaštiti svoj osobni interes kao način zaštićivanja samog sebe za druge. Ž e n e možda i nemaju isto iskustvo k o n t r o l e posebnih sfera prostora, slobodnih od vanjskih utjecaja. O n e su još uvijek u potrazi za " p r o s t o r o m za same sebe". Slično t o m e , njihov osjećaj v r e m e n a rijetko kada slijedi jednostavan obrazac prioriteta, budući da je njihov životni p r o j e k t održavanja ravnoteže interesa i projekata drugih o s o b a . Stoga žene m o g u doživlja vati planiranje i djelovanje kao nešto ο čemu valja voditi računa iz mnogih razloga - osobnih ili tuđih - ali prije svega kao akcije k o o p e r a c i j e , a ne o s o b n e prevlasti. Ova se ideja može povezati s našom ranije iznesenom i d e j o m ο ulozi ženskog iskustva "stapanja uloga". Kombinirajući iznijeto, ove ideje sugeririraju p o t r e b u p r e i m e n o v a n j a k o n c e p t a konflikta uloga u k o n c e p t uravnoteženja uloga (da se zadržimo u okvirima standardnog jezika). T a d a će sposobnost uravnoteženja uloga žena i subordiniraniranih grupa, kao i njihove sposobnosti doživljavanja v r e m e n a i prostora, postati p r e d m e t o m istraživanja kao pozitivna socijalna vrijed nost. Dijeljenje osobe u posebne uloge može u o v o m smislu biti shvaćeno k a o znak "manje n e g o " funkcionalna ličnost. SVIJEST Ο SVAKODNEVNOM ŽIVOTU Feministički sociolozi kritički su preispitali i tezu ο postojanju jedinstvene svijesti ο s v a k o d n e v n o m životu koju o b i č n o preuzimaju tradicionalni m i k r o s o c i o l o z i . Feministički sociolozi naglašavaju da je najprodornija karakteristika kognitivnog stila svakodnevnog života za žene odlika razdvojene svijesti. Ž e n a se suočava s
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
339
o n i m što je Smith ( 1 9 7 9 . ) nazvala "linijom pogreške" između njenog o s o b n o g proživljenog i promišljenog iskustva i utvrđenih tipova iskustava koji postoje u socijalnoj zalihi znanja da bi se opisalo spomenuto iskustvo. Svakodnevni se život za subordinirane prema t o m e dijeli na dva tipa stvarnosti: na a k t u a l n o , proživlje no iskustvo, o s n o v a n o na refleksiji o s o b n o g iskustva, i na stvarnosti socijalnih tipova. Č e s t o svjesne načina na koje se njihovo o s o b n o iskustvo razlikuje od o n o g a što ga kulturno dominantni muškarci s kojima interaktiraju drže ispravnim, žene manje vjeruju u lakoću postizanja podijeljene subjektivnosti. A kao b i o l o š k a i socijalna bića, čije aktivnosti nisu savršeno regulirane standardnim patrijarhal nim v r e m e n o m , o n e su više svjesne podjele koja postoji između v r e m e n a k a o proživljenog iskustva i vremena koje im je socijalno d o d j e l j e n o . Feministička sociologija subjektivnosti možda bi mogla započeti ovdje: k a k o ljudi m o g u preži vjeti u o n i m uvjetima u kojima se njihovo o s o b n o iskustvo ne uklapa u vladajuće socijalne tipizacije toga iskustva? M i već znamo da nekima t o uspijeva budući da izbjegavaju promišljati ο t o m e ; neki to čine kultivirajući fragmente o s o b n i h stilova ponašanja p o m o ć u kojih osmišljavaju o s o b n a iskustva; neki se nastoje udružiti s drugim o s o b a m a s kojima dijele razdvojenu stvarnost; neki, pak, to čine negirajući ispravnost svojih osobnih iskustava. N o , ipak i oni prežive. O n o što ovdje pokušavamo poopćiti jest to da subjektivnost žena m o ž e vrijediti za tip subjektivnosti svih subordiniranih. Prvo, preuzimanje uloge k o m p l i c i r a se intenzivnom spoznajom ο t o m e da žene moraju prihvatiti očekivanja drugog koji im je zbog razlike u m o ć i stranac. D r u g o , žene se moraju odnositi ne samo p r e m a generaliziranom drugom, nego prema m n o g o b r o j n i m generaliziranim drugima, m n o g i m subkulturama, i subkulturi moćnih, manje m o ć n i h i b e s p o m o ć n i h . T r e ć e , žene same sebe iskustveno ne doživljavaju kao ciljno orijentirane socijalne aktere koji m o g u zabilježiti svoje o s o b n e životne t o k o v e , iako im se stalno poručuje - u skladu s američkim e t o s o m - da one to mogu učiniti. I k o n a č n o , i možda najuvjer ljivije, žene svakodnevno žive s podijeljenom sviješću, osjećajući liniju pogreške koja postoji između o s o b n o g proživljenog iskustva i o n o g a što im d o m i n a n t n a kultura kazuje da je socijalna stvarnost.
Povezanost sa sociologijskim paradigmama Završit ć e m o ovaj odjeljak vraćajući se postavci koju smo izrekli u našem uvodu, tvrdeći da feministička sociološka teorija učinkovito sintetizira tri sociološke paradigme - paradigmu socijalnih činjenica, paradigmu socijalnih definicija i socijalno-biheviorističku paradigmu - koje su oduvijek dijelile s o c i o l o g e . M i t a k o đer s m a t r a m o da feministička sociološka teorija uspješno prevladava t r a d i c i o n a l n e podjele u sociološkoj teoriji na makrosocijalne organizacije (socijalne činjenice) i mikrosocijalne organizacije (socijalne definicije i socijalni biheviorizam). Feministička sociološka teorija sadrži u sebi čvrste elemente paradigme socijal nih činjenica, o s o b i t o one elemente iz kasnijih konfliktnih teorijskih formulacija ove paradigme. Središnja teza feminističke sociološke teorije smatra da m a k r o strukturalni obrazac društvene proizvodnje nadilazi hijerarhijsku organizaciju ili nejednakost. U današnjem obliku organizacije društva, proizvodnja i n e j e d n a k o s t m e đ u s o b n o su blisko povezane. Proizvodnja se pokreće na zahtjev d o m i n a n t n i h socijalnih slojeva koji djeluju u svom o s o b n o m interesu, a realizira se r a d o m subordiniranih koji od proizvodnog procesa dobivaju daleko manje n e g o što m u
340
GLAVNE TEORIJE
d o p r i n o s e . U društvima k o j a su slična našem, djeluje kompleksan sistem n e j e d n a kosti u k o j e m se podjela na d o m i n a n t n e i subordinirane i sama osniva na p o s j e d o vanju ili nedostatku karakteristika kakve su muškost, bijela koža, p r o f e s i o n a l na[upravljačka]kapitalistička klasna pozicija ili "zrelost srednje dobi". O v a j k o m pleksni sistem nejednakosti podržava ideologija, o d n o s n o , m a k r o s o c i j a l n e defini cije stvarnosti koje prozirniju interese dominantnih, ali oblikuju i sveukupnu grupnu percepciju. Feministička sociologijska teorija tvori i bitan most k socijalnom definicionizmu razvijajući široko zamišljen koncept "proizvodnje" koja naglašava značaj m i k r o i n t e r a k c i j a u stvaranju socijalnog svijeta. K o n c e p t proizvodnje u feminističkoj s o c i o l o š k o j teoriji uključuje proizvodnju ideja, proizvodnju e m o c i o n a l n o g b l a g o stanja i zadovoljavajuće količine zajedničkih definicija situacija što o m o g u ć a v a s o c i j a l n o m životu da se i dalje nastavi. O v a proizvodnja o b i č n o se postiže na mikro-interakcijskoj razini, složenim mrežama intimnih, licem-u-lice udruženja, k o j a uključuju k o o r d i n i r a n e aktivnosti i zajedničke orijentacije, iako između n e j e d n a k o o p u n o m o ć e n i h aktera. D i n a m i k a dominacije i k o n t r o l e k o j a podržava m a k r o p o r e d a k je djelatna i prema t o m e stvarna u tim udruženjima kroz interak tivne sekvence m o ć i , autoriteta, poštovanja i submisivnosti, kao i kroz b i t n o različito razumijevanje situacija koju imaju dominantni i subordinirani, koji na taj način ostaju jedni drugima intimno stranci. Najveći dio aktivnosti koja proizvodi dovoljno intimnosti i razumijevanja i tako o m o g u ć a v a nastavljanje socijalnog života ljudi koji su zbog karakteristika razlika u m o ć i t a k o đ e r jedni drugima stranci, obavljaju subordinirani, a n a r o č i t o žene. Svijest ο t o m e dozvoljava p o s t o janje feminističke sociologije i omogućuje joj premošćivanje tradicionalnih granica između paradigme socijalnih definicija i paradigme socijalnih činjenica. Feministička sociološka teorija d j e l o m i č n o objašnjava s p o m e n u t e o s o b i n e ljudi koji koegzistiraju u društvenom životu kao intimni stranci, potvrđujući nalaze što su ostvareni u okviru socijalno-bihevioralne paradigme: veliki dio ljudske djelat nosti rezultat je nepromišljenog ponašanja, motiviranog n e k i m n e d o v o l j n o s m o trenim shvaćanjem prihvaćenih sistema nagrađivanja i kažnjavanja u društvenom sistemu. Stoga su mnogi oblici postojanja sistema nejednakosti, n e u p i t n o p r o v o đ e nje dominacije i subordinacije, rezultati ponašanja aktera koji nerefleksivno o d g o varaju na socijalne uloge što su ih usvojili p r o c e s o m socijalizacije. M e đ u t i m , i u m o d e l u razmjene u bihevioralnoj paradigmi, akteri u n e k o m p o s t o j e ć e m socijal n o m sistemu r a c i o n a l n o kalkuliraju, usmjeravajući se prema postizanju nagrada i izmicanju od kažnjavanja. Feministička sociološka teorija smatra da taj m o d e l razmjene m o ž e biti vrijedna prezentacija iskustva d o m i n a n t n i h te da u okviru tog m o d e l a žene, na primjer, mogu naučiti kako da same sebe učine o b j e k t i m a vrijednim pažnje dominantnih muškaraca. Feministička sociološka teorija, m e đ u tim, ne prihvaća taj model razmjene kao opću teoriju, nego ga uzima k a o primjer jedne od feminističkih osnovnih teorijskih postavki: da je znanje konstrukcija o s n o v a n a na socijalnim situiranostima. T e o r i j a razmjene možda stvarno i objašnja va izvjesne akcije nekih aktera u okviru posebne historijske o k o l n o s t i karakterizi rane d o m i n a c i j o m , no o n a ne može predstavljati o p ć e , ahistorijsko objašnjenje ljudskog društvenog ponašanja. U okviru feminističke sociološke teorije, ove t e m e , povezane s n a v e d e n i m distinktivnim paradigmama, toliko su intimno isprepletene da čine jedinstvenu teoriju. Slično t o m e , u feminističkoj sociološkoj teoriji, sociološke podjele na
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
341
m a k r o i m i k r o razine (vidi 1 0 . poglavlje), uspješno su prevladane. T e m e l j e ć i se na ženskom iskustvu kao na iskustvu subordiniranih, feministička s o c i o l o š k a t e o r i j a proučava načine na koje subordinirane grupe održavaju m a k r o svijet kroz m i k r o -interakcije, k a o i načine p o m o ć u kojih su takve aktivnosti održavanja o b l i k o v a n e prema zahtjevima d o m i n a n t n e makrostrukture. T a k o feministička sociološka t e o rija analizira medupovezanost makrostrukture i mikrointerakcije bez obzira zapo činje li o n a na m a k r o ili m i o k r o r a z i n i . Ovaj osjećaj medupovezanosti iskazan je feminističkim p r i n c i p o m : "Ličnost je politična". Socijalni svijet je za feminističku sociološku teoriju dijalektički izgrađen od tenzija koje postoje između m a k r o struktura d o m i n a c i j e , mikrointerakcije održavanja i o t p o r a , k a o i subjektivnih čina interpretacije koji vode prema podvrgavanju ili kritici.
SAŽETAK Feministička sociološka teorija izrasta iz opće feminističke t e o r i j e , ali se grana u novu disciplinu ο ženama koja razvija sistem ideja ο ljudskom životu što oblikuju ženu kao predmet i subjekt, djelatnicu i znalca. F e m i n i z a m ima povijest dugu koliko je duga i povijest podčinjavanja žena - a o n e su bile podčinjavane g o t o v o svagdje i uvijek. O d 1 6 3 0 . godine pa sve do otprilike 1 7 8 0 . feminističko je pisanje preživjelo kao mali ali ustrajan izvor protesta. O d 1 7 8 0 - i h godina pa sve do danas, feminističko pisanje postaje rastuća plima sve većeg broja učesnika i područja kritike. N o , ovaj rast nije bio stalan, o s o b i t o zbog toga što su ženske proteste kao proteste manjina ili ugnjetenih članova društva sprječavali muški interesi i patrijarhalna m o ć . N a j o p ć e n i t i j e r e č e n o , feministička teorija, n a r o č i t o n a k o n 1 7 8 0 - i h godina, razvija se p a r a l e l n o između r e f o r m e i ograničenja u zapadnim socijalnim p o k r e t i m a . Feministička se teorija razvija t a k o đ e r paralelno sa s o c i o l o g i j o m . N o , o n a ostaje na margini sociologije, ignorirana od muških predstavnika sve do 1 9 6 0 . g o d . Feminističke t e m e , kada su ο njima pisali i na njih upućivali ženski i muški sociolozi, bile su na margini profesije (na primjer, M a r x i E n g e l s ) . Glavi predstav nici sociologije najčešće su ignorirali feminističke interese i znanje, a kada su proučavali aspekte roda, radili su t o na k o n v e n c i o n a l a n i nekritičan način (što je vidljivo, na primjer, u radu T a l c o t t a Parsonsa). Feministička pitanja, toliko bogata m o g u ć n o s t i m a , u s o c i o l o š k o j teoriji danas su živo prisutna u cjelinama feminističkih formulacija nastalih između 1 9 6 0 . godine i sadašnjice. O v a cjelina ideja može se klasificirati u odnosu na dva o s n o v n a pitanja koja postavljaju feministički znanstvenici - Sto i zašto ο ženama} i Zašto je ženska situacija takva kakva jest} O d g o v o r i na prvo pitanje osiguravaju naše o s n o v n e kategorije varijanti feminističke teorije. U našem sistemu, postoje tri o s n o v n a opisa ženske socijalne situacije: (1) ženska situacija je različita od muške situacije; (2) žena nije jednaka muškarcima; i (3) žene pripadaju ugnjetenim grupama, a ugnjetavači su muškarci ili od muškaraca stvoren patrijarhalni socijalni sistem. U okvirima svake od ovih širokih kategorija - razlike, nejednakosti i ugnjetava nja - postoje različite varijacije koje se osnivaju na različitim o d g o v o r i m a na pitanje zašto je ženin položaj takav kakav jest. T e o r e t i č a r i koji žensku situaciju vide k a o bitno različitu od muške, objašnjavaju tu razliku na tri o s n o v n a n a č i n a :
342
GLAVNE TEORIJE
b i o s o c i o l o š k o m uvjetovanošću, institucionalnom socijalizacijom i socijalno-psihološkom povezanošću. T e o r e t i č a r i koji naglašavaju nejednakost koriste liberalno feministički pogled objašnjavajući strukturu nejednakih m o g u ć n o s t i te marksistički pristup da bi objasnili ženski položaj kao dio k o m p l e k s n o g klasnog sistema eksploatacije u k o j e m i žene eksploatiraju i same su eksploatirane dijelom zbog razlika u položaju roda, a dijelom zbog svog klasnog položaja. T e o r e t i č a r i koji naglašavaju ugnjetavanje objašnjavaju ga koristeći se psihoanalitičkim teorijama koje smatraju da muškarci imaju prirođenu potrebu da podvrgavaju žene, u želji da ostvare svoje d u b o k o ukorijenjene psihološke ciljeve. Drugi nude radikalno-feministički odgovor koji korijene patrijarhalnog ugnjetavanja vidi u većoj m o g u ć nosti i spremnosti muških da koriste brutalnu snagu kako bi druge podvrgli svojoj volji. N a d a l j e , ostali teoretičari nude socijalistički feminizam k a o analizu k o j a pokušava ujediniti različite teorije ugnjetavanja, koristeći se p o j m o v i m a kao što su kapitalistička patrijarhalnost i dominacija da bi opisali složeni sistem ugnjetavanja temeljen na ustroju proizvodnje, klasi, starosti, etnicitetu, spolnim preferencija ma, i o p ć i m uvjetima, kao i na rodu - sistem ugnjetavanja koji tlači sve žene i većinu muškaraca. Feministička teorija također nudi osnovice za reviziju standardne sociološke teorije socijalne organizacije. Feministička sociološka teorija, koju s m o prezentira li k a o primjer toga što feministička teorija m o ž e ponuditi o p ć o j s o c i o l o š k o j teoriji, m o ž e se sumirati u p o j m o v i m a šest osnovnih postavki k o j i m a se sintetiziraju varijante feminističkih teorija. Prvo - praksa sociološke teorije treba se zasnivati na dijalektičkoj analizi procesa stjecanja znanja. Postoji stalna tenzija između subjekta i o b j e k t a u k o j o j svaki od njih, djelujući, mijenja jedan drugoga. O v a tenzija utječe i na formalnu praksu sociologije i na konstruiranje znanja u s v a k o d n e v n o m životu. S t o g a je znanje ο socijalnom svijetu uvijek vezano uz društveni p o l o ž a j . Z n a l a c ili subjekt m o r a priznati interakciju s p r e d m e t o m saznavanja. D r u g o makrosocijalne strukture osnivaju se na procesima što ih k o n t r o l i r a j u d o m i n a n t n i koji djeluju u svom o s o b n o m interesu, a izvode ih subordinirani čiji je rad uglavnom nevidljiv, podcijenjen i od njih samih i od strane društvene i d e o l o gije. Stoga je izvrnuto čak i razumijevanje samog procesa proizvodnje. O r i j e n t a c i j a na proučavanje ženskog položaja može dati posebne spoznaje ο makrostrukturi subordinacije budući da su žene, bez obzira na svoju klasni p o l o ž a j , prvenstveno izvođači različitih oblika nevidljivog rada: rada u domaćinstvu, podizanja i odga janja djece, pružanja e m o c i o n a l n i h i seksualnih usluga i koordinirajućih aktivnosti (kakve su, na primjer, čekanje, prilagodavanje, prekidi u izvođenju aktivnosti) u području plaćenog rada. T r e ć e - mikrointerakcijski procesi u društvu čine odnose d o m i n a n t n i h i subor diniranih djelatnima kroz odnose m o ć i , ne priznavajući ili iskrivljavajući d o p r i n o se subordiniranih. Stoga će ženski doprinos društvenoj proizvodnji biti ili nepri znat, k a o u kućanskim poslovima ili u koordinirajućim aktivnostima u p o d r u č j u plaćenog rada, ili će pak biti idealiziran do granice neprepoznatljivosti stvarnog iskustva, kao u majčinstvu. Č e t v r t o - ovi uvjeti stvaraju u ženskoj subjektivnosti konstantnu "liniju pogreš ke" s k o j o m moraju upravljati one same. Ova linija pogreške odvaja patrijarhalnu ideologiju i reflektirano žensko iskustvo od aktualnosti njihovih uloga u socijal n o m životu na m a k r o i m i k r o razinama. Ž e n e prolaze kroz ovu liniju pogrešaka na razne načine - ugnjetavanjem, podvrgavanjem, p o b u n o m ili s pokušajima r e f o r m i ranja m i k r o i m a k r o organizacije.
SUVREMENA FEMINISTIČKA TEORIJA
343
Peto - sve o n o što smo rekli ο ženama m o ž e biti prihvatljivo i za sve subordini rane ljude u n e k i m paralelnim, no ne i identičnim oblicima. Šesto - morali bismo se zapitati ο korisnosti bilo kojih kategorija što su se u biti razvile u muško d o m i n i r a n o j disciplini. Z a v r š n o pitanje u okviru feminističke sociološke teorije postavlja sljedeću dilemu: m o ž e m o li se i nadalje zadržavati u okvirima postojećih disciplinarnih kategorija kako bismo opisali i objasnili svijet, ili m o r a m o kreirati nove k o n c e p t e ukoliko želimo opisati i objasniti svijet viđen o č i m a subordiniranih, hendikepiranih i često nevidljivih članova društva?
DEVETO POGLAVLJE: Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji TEORIJA AKCIJE PARSONSOVA TEORIJA AKCIJE Jedinica djelovanja Voluntarizam PROBLEMI U PARSONSOVOJ TEORIJI AKCIJE NOVIJI RADOVI U PODRUČJU TEORIJE AKCIJE SISTEMSKA T E O R I J A KRITIKA SISTEMSKE T E O R I J E STRUKTURALIZAM LINGVISTIČKI KORIJENI ANTROPOLOŠKI STRUKTURALIZAM: CLAUDE LEVI-STRAUSS STRUKTURALNI MARKSIZAM SOCIOLOŠKE VARIJANTE Goffmanov strukturalizam Barijere prihvaćanja POSTSTRUKTURALIZAM: IDEJh MiCHELA FOUCAULTA STRUKTURALNA TEORIJA STRUKTURALNA TEORIJA PETERA Β LAU A TEORIJA MREŽE EGZISTENCIJALISTIČKA TEORIJA EGZISTENCIJALIZAM I FENOMENOLOGIJA OSNOVNI INTERESI BUDUĆI RAZVOJ SAŽETAK
Ovo je poglavlje posvećeno raspravi ο m n o g i m t e o r i j a m a koje još n i s m o p o drobnije ispitali u ovoj knjizi ο teoriji akcije, sistemskoj teoriji, strukturalizmu i poststrukturalizmu, strukturalnoj teoriji, teoriji mreže i egzistencijalističkoj s o c i o logiji. Z n a č e n j e nekih od navedenih teorija raste, a nekih p o s t u p n o - b a r e m za sada - blijedi. S o c i o l o š k e teorije, međutim, nikada p o t p u n o ne nestaju, one se samo povlače ili jačaju u svojoj popularnosti. David W a g n e r i J o s e p h B e r g e r tvrde da se sociološke teorije, o d n o s n o , o n o što oni nazivaju "orijentirajućim strategija ma", "vrlo rijetko, gotovo nikada, m e đ u s o b n o u potpunosti ne zamjenjuju" ( 1 9 8 5 . : 7 0 1 ; vidi t a k o đ e r i W a g n e r , 1 9 8 4 . ) . C j e l o k u p n o razmišljanje ovih autora blisko je i našem u o v o m poglavlju: " N a r a v n o , p r o m j e n e unutar i medu p o j e d i n i m
346
GLAVNE TEORIJE
orijentirajućim strategijama ipak se događaju. Dolazi do revizije i ponovnog promi šljanja ideja. Dolazi također i do široke rasprave i sukobljavanja ideja. M e đ u t i m , opći preokret u strategiji, nastajanje ili zamjena jedne strategije nekom drugom, ' b o l j o m ' strategijom ili teorijskim razvojem, jednostavno se ne dešava tako često" ( s t r . 7 0 2 ) . Iako W a g n e r i Berger ne vide bitan rast teorija ο kojima raspravljamo u ovoj knjizi, oni vjeruju da se, u užem smislu, sociološke teorije ipak razvijaju.
TEORIJA AK CIJE Knjige ο s o c i o l o š k o j teoriji, izdane ne suviše davno, veliku bi pažnju posvetile teoriji akcije ( M a c l v e r , 1 9 3 1 . ; 1 9 4 2 . ; Parsons, 1 9 3 7 . ; Z n a n i e c k i , 1 9 3 4 . ; ) . D a n a s je, m e đ u t i m , interes za teoriju akcije oslabio, iako ć e m o na k o n c u ovog odjeljka raspraviti ο n e k i m značajnijim novijim radovima ( C o l e m a n , 1 9 8 6 . ; Sciulli, 1 9 8 6 . ; ) koji su p o m o g l i p o n o v n o m oživljavanju interesa za ovu teoriju. T e o r i j a akcije temelji svoje porijeklo na radovima M a x a W e b e r a ο s o c i j a l n o m djelovanju. I a k o je W e b e r u svoje djelo ugradio pretpostavku ο a k t e r i m a i n j i h o v o m djelovanju, njegov je stvarni interes bio proučavanje kulturnih i strukturalnih ograničenja k o j a djeluju na aktere. Umjesto da se usmjeri na taj aspekt W e b e r o v o g djela, a k c i o n a teorija operira na razini individualnih misli i akcije. T o sasvim j a s n o proistječe iz formuliranja osnovnih posta- ' i akcione teorije koje izvodi R o s c o e Hinkle: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.
Socijalne aktivnosti ljudi proistječu iz njihove svijesti ο samima sebi (kao subjektima) i ο drugima, kao i ostalim vanjskim situacijama (kao o b j e k t i m a ) . K a o subjekti ljudi djeluju nastojeći postići svoje (subjektivne) n a m j e r e , p o t r e be, težnje, ciljeve, zadatke ili svrhe. D a bi t o postigli, koriste se odgovarajućim sredstvima, t e h n i k a m a , p r o c e durama, m e t o d a m a i instrumentima. N j i h o v i smjerovi akcija ograničeni su neprilagodljivim uvjetima i o k o l n o s t i ma. Primjenjujući htijenje ili prosudbu, oni izabiru, procjenjuju i evaluiraju o n o što su učinili, što upravo rade ili što će učiniti. D a bi se donijela neka odluka, primjenjuju se standardi, pravila i m o r a l n i principi. Svako proučavanje društvenih odnosa zahtijeva da istraživač upotrebljava "verstehen" (razumijevajuće) subjektivne tehnike istraživanja, imaginativnu ili simpatičku rekonstrukciju ili iskustvo uživljavanja u situacije ( H i n k l e , 1963.:706-707.).
M o g l o bi se reći da je takav i mikroakcijski pristup koji su anticipirali sociolozi prije I. svjetskog rata - Lester W a r d , Ε . A. Ross, Franklin Giddings, Albion Small i Charles H . C o o l e y , iako je njihova veza s m o d e r n o m t e o r i j o m akcije dosta slaba. Najveći broj tih ranih sociologa interesirao se za najšira pitanja socijetalne evolu cije. O n i su raspravljali ο aktivnoj, kreativnoj ličnosti, no držali su da društvo ima snagu prinude nad p o j e d i n c e m . C o o l e y je bio izuzetak od spomenute tendencije. I a k o prihvaća neke o d postav ki svojih suvremenika i njihov interes za evoluciju, "ono što je k o n a č n o bilo od
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
347
najvećeg značenja za društveni život [bili su] subjektivna svijest i o s o b n i osjećaji, u s p o m e n e , ideje ili ideali p o m o ć u kojih ljudi započinju ili završavaju svoje m e đ u sobne akcije" (Hinkle, 1 9 6 3 . : 7 0 9 . ) . Sociolozi koji djeluju između završetka I. sv. rata i velike depresije, pokazuju daleko veću povezanost s kasnijom t e o r i j o m akcije. M e d u najvažnijim s o c i o l o z i m a takvog usmjerenja ubrajamo R o b e r t a Parka, Ellsworth Farisa, W . I. T h o m a s a , G e o r g e Η . M e a d a i T a l c o t t a Parsonsa. Parsons je bio najvažniji nasljednik vebe rovske tradicije, i korištenje teorije akcije u njegovom r a n o m radu osiguralo je t o m pristupu najšire čitateljstvo.
Parsonsova teorija akcije Parsons se trudio razlikovati teoriju akcije od biheviorizma. U biti, on izabire p o j a m akcija zato što taj pojam ima konotaciju različitu od p o j m a ponašanja. Ponašanje uključuje mehanički odgovor na stimulans, a akcija aktivni, kreativni i "mentalni" proces. Parsons je bio vrlo pažljiv u svom razlikovanju teorije akcije o d biheviorizma: " T e o r i j a koja, kao i beheviorizam, inzistira na shvaćanju ljudi isklju čujući njihov subjektivni aspekt, nije teorija akcije" ( 1 9 3 7 . : 7 7 - 7 8 . ) . O d samog početka Parsons ( 1 9 3 7 . ) vrlo jasno ističe da teorija akcije ne m o ž e adekvatno objasniti socijalne strukture i institucije, iako m o ž e raspraviti većinu elementarnih oblika društvenog života. T a je orijentacija bila potisnuta u kasni jem P a r s o n s o v o m radu u k o j e m , k a k o mnogi misle, on g o t o v o p o t p u n o napušta teoriju akcije da bi je zamijenio strukturalno-funkcionalnom o r i j e n t a c i j o m (vidi 3 . poglavlje) koju je držao m n o g o prikladnijom za proučavanje socijalnih struktura i kulture. 1
JEDINICA DJELOVANJA O s n o v n i e l e m e n t u Parsonsovoj teoriji akcije je jedinica djelovanja koju definira s četiri k o m p o n e n t e . Prvo, ona pretpostavlja postojanje j e d n o g aktera. Drugo, jedinica djelovanja uključuje jedan cilj ili buduće stanje prema k o j e m se djelovanje usmjerava. T r e ć e , djelovanje se odvija u situaciji koja uključuje dva e l e m e n t a : stvari koje akter ne može kontrolirati {uvjeti) i one koje akter m o ž e k o n t r o l i r a t i (sredstva). K o n a č n o , norme i vrijednosti služe oblikovanju akterovog izbora sred stava za postizanje ciljeva (Parsons, 1 9 3 7 . ) . Parsons tvrdi da ne postoji "nikakva stvar nazvana djelovanjem izuzev napora prilagodavanju n o r m a m a " ( 1 9 3 7 . : 7 6 7 7 . ) . V e ć t i j e k o m razmatranja jedinice djelovanja m o ž e m o primijetiti interese za integraciju koji su dominirali cjelokupnim Parsonsovim životom. I a k o započinje interesirajući se za aktere i njihove akcije, on implicira postojanje interesa u svijesti s o b z i r o m na voluntaristički izbor sredstava za postizanje ciljeva. M e đ u t i m , taj izbor nije p o t p u n o slobodan, što govori i ο Parsonsovu zanimanju za socijalne strukture koje ograničavaju akciju. Kulturni entiteti - n o r m e i vrijednosti - ovdje imaju ključnu ulogu, kao i u cjelini njegovog rada. Parsonsov inicijalni interes za jedinicu djelovanja bio je izvorom značajne konfuzije u pokušajima interpretiranja njegovog djela, budući da je sam tvrdio Kako smo vidjeli u 7. poglavlju, Parsonsova koncepcija najosnovnijih elemenata socijalne analize ne preklapa se sa koncepcijom socijalnih biheviorista kakav je, na primjer, George Homans.
348
GLAVNE TEORIJE
k a k o nikada nije napustio ideju jedinice djelovanja, čak ni o n d a kada se, m n o g o kasnije, u s r e d o t o č i o na m n o g o globalnije aspekte. Budući da je u svojim ranim radovima Parsons zvučao vrlo slično n e k o m s i m b o l i č k o m interakcionisti, vrlo je teško pomiriti takvu orijentaciju s njegovim kasnijim s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n i m analizama struktura i institucija. N e k i autori ( T o b y , 1 9 7 7 . , J . T u r n e r , 1 9 7 4 . ) nalaze značajnu prisutnost simboličkog interakcionizma u Parsonsovoj teoriji. N a primjer, J a c k s o n T o b y tvrdi: "Pod djelovanjem, Parsons misli na napor za ostvarivanjem simboličkog definiranja intencija u okviru simbolički definiranih okoliša ... Tako nam Parsons djeluje kao simbolički interakcionist u smislu tradicije Cooley - Mead - Blumer. A to i treba biti tako; ne postoji nikakva značajna intelektualna distinkcija između akcijskog referentnog okvira i onog okvira koji nudi simbolička interakcija. Obadvije orijentacije inzistiraju na tome da je značenje ponašanja za učesnike, značenje postignuto njihovim uobičajenim interpretacijama zajedničkih simbola, bitno za sociologijsko razumijevanje". (Toby, 1 9 7 7 . : 2 ) . K o m e n t i r a j u ć i esej J o h n a t a n a T u r n e r a u k o j e m analizira sličnosti između nje govog akcijskog pristupa i pristupa simboličkog interakcionizma, Parsons ukazuje na o p ć e slaganje s takvim p o g l e d o m na njegov rad: "Općenito rečeno, suglasan sam s njegovim stajalištem ... Mislim da, u krajnjoj instanci, postoji značajno područje preklapanja između socijalno-interakcionističke teorije, oso bito u varijanti koju razvija George Herbert Mead i teorije akcije ... One, naravno ni na koji način nisu identične" (Parsons, 1 9 7 4 . : 6 2 ) . Stajalište koje razvijamo u ovoj knjizi slično je o n o m e što ga iznosi H e r b e r t B l u m e r ( 1 9 7 4 . ) koji tvrdi da je Parsonsova inicijalna orijentacija na akciju na m n o g o načina m o ž d a slična s i m b o l i č k o m interakcionizmu; glavni dio njegove t e o r i j e , koji započinje s posljednjim poglavljem knjige The Structure of Social Action (Struktura socijalne akcije) iz 1 9 3 7 . godine, posvećen je s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n o j analizi globalnih struktura - p o s e b n o o n o m e što Parsons naziva socijal n i m i kulturnim sistemima. VOLUNTARIZAM K o n c e p t voluntarizma koji je bio p r e d m e t o m vrlo oštrih rasprava, vrlo je blizak ideji jedinice djelovanja, a povezan je i s raspravom ο t o m e do kojeg je stupnja Parsonsov k o n c e p t voluntarizma blizak s i m b o l i č k o m interakcionizmu. V o l u n t a r i zam, k o n c e p t koji je vrlo istaknut u knjizi The Structure of Social Action ( 1 9 3 7 . ) , vezuje se uz aktere koji u socijalnim situacijama vrše izbore (Procter, 1 9 7 8 . ) . T i m e se ne želi reći da su akteri u potpunosti slobodni u tim izborima; voluntarizam nije ekvivalentan s l o b o d n o j volji. Pa ipak, k o n c e p t voluntarizma vrlo jasno implicira svijest, razum i o s o b e koje donose odluke. Parsonsovo usredotočenje na volunta rizam iz 1 9 3 7 . godine i značenje tog k o n c e p t a vrlo su jasni; pitanje je da li je on napustio voluntarizam poslije 1 9 3 7 . godine i tako p o m a k n u o svoj osnovni interes proučavanja - od sociologije manjih prema sociologiji globalnijih aspekata. J o h n F . S c o t t ( 1 9 6 3 . ) je najčvršći zastupnik ideje da je Parsons napustio voluntarizam poslije 1 9 3 7 . godine kao dio općeg napuštanja svojih interesa za sociologiju malih
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
349
f e n o m e n a . J o h n a t a n T u r n e r i L e o n a r d Beeghley ( 1 9 7 3 . ; vidi t a k o đ e r i M ü n c h , 1 9 8 2 . ) smatraju da u Parsonsovom radu postoji kontinuitet, tvrdeći da on nikada nije u potpunosti napustio voluntarističku tezu. Pogreška koju je napravio S c o t t , je u t o m e da je voluntarizam izjednačio sa s l o b o d n o m voljom. Parsons nikada nije zastupao stajalište slobodne volje; umjesto toga, oduvijek je vjerovao da je o s o b n i izbor o d r e đ e n n o r m a m a , vrijednostima, idejama, situacijama itd.
Problemi u Parsonsovoj teoriji akcije Pokušaj integriranja akcije i strukture provlači se kroz veći dio Parsonsovog rada. T a j su pothvat m n o g i odobravali; n o drugi su ga držali "nespojivim" i " k o n f u z n i m " (na primjer, A l e x a n d e r , 1 9 7 8 . ; M e n z i e s , 1 9 7 7 . ) . Ovi kritičari navode da je Par sons z a p o č e o raditi na knjizi The Structure of Social Action k a o m i k r o usmjereni t e o r e t i č a r akcije, a da se čak i prije no što je navedenu knjigu dovršio, sve više t i j e k o m godina usmjeravao prema m a k r o o r i j e n t i r a n o j s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l n o j teoriji. U Parsonsovom radu m o ž e se primijetiti određena konfuzija, a o n a proi stječe iz njegovog odbijanja da odustane od ranijih teorijskih stajališta ili da ih na adekvatan način integrira s novim stajalištima. V e ć u d r u g o m izdanju knjige The Structure of Social Action Parsons govori ο t o m preusmjeravanju svog interesa ovako: "... [uputio sam se] od analize strukture socijalne akcije kao takve prema strukturalno-funkcionalnoj analizi socijalnih sistema. Oni su, naravno, u krajnjem slučaju, sistemi socijalne akcije. Međutim, struktura takvih sistema, u novijoj varijanti nije proučavana izravno u pojmovima akcije, nego kao 'institucionalizirani obrasci'" (Parsons, 1 9 4 9 . : D ) . J e d n o stajalište (Menzies, 1 9 7 7 . ) koje i mi dijelimo, smatra da osnovni p r o b l e m u Parsonsovom djelu proistječe iz činjenice da on nikada nije u potpunosti dovršio prijelaz s teorije akcije na strukturalni funkcionalizam, što je dovelo do toga da su ove dvije teorije u c j e l o k u p n o m njegovom radu m e đ u s o b n o isprepletene na neja san način. T o ne znači da integracija teorije akcije i strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a nije m o g u ć a ili da je nepoželjna; to prije znači da ih Parsons nikada nije p o m i r i o na adekvatan način. U njegovu radu one često stoje jedna p o k r a j druge, ali se ne isprepliću. Parsonsovo učestalo korištenje dviju različitih definicija m n o g i h o d ključnih k o n c e p a t a odražava također i kontinuirani dualizam u njegovoj teorijskoj orijen taciji. N a primjer, Ken M e n z i e s ( 1 9 7 7 . ) tvrdi da je definirajući devijantnost, Parsons koristio i strukturalno-funkcionalni pristup koji naglašava neuspjeh šireg sistema da na adekvatan način socijalizira aktera, kao i pristup teorije akcije k o j a devijantnost definira k a o "motivirajuću tendenciju j e d n o g aktera da se ponaša protivno j e d n o m ili većem broju normativnih institucionaliziranih o b r a z a c a " (Par sons, 1 9 5 1 . : 2 5 0 . ) . D j e l o m i č n o se može tvrditi da je Parsonsov integrativni rad nejasan i zbog toga što nikada nije p o t p u n o p o m i r i o svoju interpretaciju W e b e r o v e teorije akcije (zbog načina na koji je interpretirao W e b e r a ) sa svojom i n t e r p r e t a c i j o m D u r k h e i m o v o g strukturalnog funkcionalizma. T o je najznačajnija dvosmislenost i problem u teoriji akcije. Z a ovaj se pristup dugo mislilo da je usmjeren na proučavanje individualne misli i akcije, no njegova
350
GLAVNE TEORIJE
Talcott Parsons: biografska skica Talcott Parsons rodio se 1902. godine u Colorado Springsu, u državi Colorado. Potjecao je iz reliogiozne obitelji intelektualaca; njegov je otac bio kongregacijski svećenik, profesor i naposljetku predsjednik malog koledža. Par sons je završio studij na Amherst Collegeu 1924. godine, a nastavio je raditi na doktoratu na London School of Economics. Sljedeće godine odlazi u Heidelberg. Max Weber je veliki dio svoje karijere proveo u Heidelbergu, pa iako je umro pet godina prije Parsonsovog dolaska, njegov je utjecaj još uvijek bio značajan, a Weberova je udovica u svom domu nastavila održavati sastanke kojima je prisu stvovao i Parsons. Parsons je bio pod velikim utjecajem Weberovog rada i svoju je doktorsku disertaciju izradio u Heidelbergu, te je u njoj djelomično raspravljao i ο Weberovom ra du. Parsons posta je predavač na Sveučilištu Harvard 1927., pa iako je nekoliko puta mijenjao mjesto namještenja, do svoje smrti (1979.) ostaje na Harvardu. Njegovo napredovanje u karijeri nije bilo brzo; nije postigao siguran položaj sve do 1939. godine. 1937. objavljuje knjigu The Structure of Social Action, koja je ne samo prikaza la američkim sociolozima najznačajnije sociološke teoretičare poput, na primjer, We bera, nego je postavila i osnovne temelje za Parsonsovu osobnu razvojnu teoriju. Nakon toga Parsonsova karijera napreduje vrlo brzo. Postaje rukovoditeljem Socio loškog odjela na Sveučilištu Harvard 1944., a dvije godine kasnije osniva i sam vodi novi Odjel za socijalne odnose, u kojem su zaposleni ne samo sociolozi, nego i drugi socijalni znanstvenici. 1949. godine Parsons je izabran za predsjednika Američkog sociološkog udruženja. Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, objavljivanjem knjige kao što je The Social System (Socijalni sistem), 1951. g., Parsons postaje dominantnim likom američke sociologije. Međutim, u kasnim 1960-im godinama Parsonsa napada rastuća radikalna struja u američkoj sociologiji. Doživljavaju ga kao političkog konzervativca, a i njegova teorija također se procjenjuje krajnje konzervativnom i, zapravo, nešto elaboriranijom kategorizirajućom shemom. Međutim, u 1980-im godinama, ponovno se budi interes sa Parsonsovu teoriju, i to ne samo u Americi nego u cijelom svijetu (Sciulli i Gerstein,
su dva glavna predstavnika - W e b e r i Parsons - najveći dio svoje pažnje usmjerili na ograničenja koja pojedincu postavljaju kulturni f e n o m e n i . Ova se dvosmisle nost može objasniti kada shvatimo da je, iako i W e b e r i Parsons pretpostavljaju da su akteri dinamični i kreativni, najveći dio njihove sociologije ipak posvećen analizi kulturnih ograničenja. T e o r i j a akcije je najutjecajnija i najrazvijenija u t e o r i j a m a simboličkog interakcionizma i f e n o m e n o l o g i j e , n o , budući da je u najvećoj mjeri usmjerena k socijetalnoj razini, o n a bi mogla imati isto t a k o značajnu ulogu i u razvoju teorija ο širim f e n o m e n i m a . D a bismo dali jedan primjer, s p o m e n i m o da se metodologija verstehen najčešće interpretira k a o sred stvo za razumijevanje odnosa svijesti i akcije, a bilo bi zapravo m n o g o korisnije da se, k a o i u prošlosti, ovakva metodologija više koristi kao sredstvo razumijevanja
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
351
1985.). Štoviše, Parsonsove teorije ne utječu samo na konzervativne mislioce nego i na mnoge neomarksističke teoretičare. Po njegovoj smrti, mnogi njegovi studenti, i sami sociolozi značajnog ugleda, opisi vali su njegovu teoriju, ali i čovjeka koji ju je stvorio. U svojim iskazima oni nude neke vrlo interesantne opise Parsonsa i njegovog djela. Nekoliko brzih pogleda na Parsonsa koje ovdje prenosimo nemaju pretenziju da budu dopuna slike ο njemu, nego će iznijeti neke izazovne letimične opaske ο njemu i njegovu ra du. Robert Merton bio je jeda n od njegovih studena ta ka da je Pa rsons tek započinjao svoju predavačku karijeru na Sveučilištu Harvard. Merton, koji je i sam postao uvaženi teoretičar, sasvim jasno naglašava da studenti-doktorandi nisu tih godina došli na Sveučilište Harvard da bi studirali s Parsonsom, nego s Pitirimom Sorokinom, starijim članom odjela, koji će postati najveći Parsonsov protivnik: "Od članova prve generacije doktorantskih studenata koji su došli na Harvard ... precizno se može reći da niti jedan nije došao studirati s Talcottom. Oni su tako postupili zbog vrlo jednostavnog razloga: 1931. Parsons kao sociolog nije još imao nikakav javni identitet. Premda smo mi studenti došli raditi s poznatim Sorokinom, manja grupa nas ostala je raditi s manje poznatim Parsonsom" (Merton, 1980.:69). Mertonova razmišljanja ο Pa rsonsovom prvom tečaju iz sociološke teorije također su zanimljiva, posebno stoga što je materijal koji je bio prezentiran osigurao osnovicu za nastanak jedne od najutjecajnijih teorijskih knjiga u povijesti: "Mnogo prije no što je Talcott Parsons postao jedan od Velikih Starih Sociologa svjetske sociologije, bio je poznat kao Veliki Mladi Čovjek. To je započelo s njegovim prvim tečajem ο teoriji... [to] je stvorilo osnovicu za njegovo glavno djelo - knjigu The Structure of Social Action koja ... je bila objavljena tek pet godina na kon svoje usmene prezenta cije na predavanjima" (Merton, 1980.:69-70.). lako se mnogi neće složiti s ovako pozitivnim opisom Parsonsa, vjerojatno će se složiti sa sljedećim: "Smrt Talcotta Parsonsa označava kraj jedne ere u sociologiji. Kada [nova era] stvarno jednom započne ... ona će sigurno biti obilježena velikom tradicijom sociološke misli koju nam je on ostavio u naslijeđe" ' (Merton, 1980..-71.).
normativnih ograničenja postavljenih akterima. O s n o v n a ideja koju su sociolozi imali u s p o m e n u t o m smislu je u t o m e da sami sebe stave na mjesta aktera koje proučavaju k a k o bi razumjeli ograničenja koja im se postavljaju. Stoga je jedan od osnovnih razlozloga opadanja značenja teorije akcije o d r e đ e n a konfuzija koja je u njoj postojala od samog p o č e t k a . T a k o đ e r , m n o g e njene osnovne postavke ο svijesti, akciji i interakciji preuzele su i raspravile m n o g o konzistentnije druge mikroteorije - na primjer, simboličkog interakcioniz ma, f e n o m e n o l o g i j e i e t n o m e t o d o l o g i j e . T e su postavke sukladne i s drugim aspektima ovih teorija, dapače, m n o g o su kompatibilnije s tim t e o r i j a m a nego li su to ikada bile s drugim k o m p o n e n t a m a teorije akcije. N a nesreću, orijentacija a k c i o n e teorije na proučavanje globalnih f e n o m e n a čini se da se v e ć i n o m izgubila
352
GLAVNE TEORIJE
u tim drugim t e o r i j a m a . Činjenica da teorija akcije nikada stvarno nije integrirala svoje interese za proučavanje globalnih f e n o m e n a i f e n o m e n a niže razine ne znači, međutim, da se t o u o p ć e ne može učiniti. U 1 0 . poglavlju razmotrit ć e m o veći b r o j uspješnijih n a p o r a za integriranje m a k r o i m i k r o razine.
Noviji radovi u području teorije akcije N e d a v n o je J a m e s C o l e m a n ( 1 9 8 6 . ) pokušao obnoviti teoriju akcije vraćajući se njenim k o r i j e n i m a u o n o m smislu u k o j e m su izloženi u Parsonsovoj knjizi The Structure of Social Action ( 1 9 3 7 . ) . O n smatra da je Parsons pogriješio napuštajući teoriju akcije razvijenu u toj knjizi, zamjenjujući je strukturalnim funkcionalizm o m . O s n o v n i argument C o l e m a n a sadržan je u postavci da ne b i s m o smjeli "... napustiti p o j m o v e smišljenosti, ciljne usmjerenosti i h o m e o s t a z e , t j . usklađenosti (što vrijedi za uzročnu analizu koja se zadržava na razini socijalnog sistema), n e g o je p o t r e b n o ograničiti njihovo korištenje na razini aktera u socijalnom sistemu pazeći da ih ne zamijenimo sa samim socijalnim sistemom" ( 1 9 8 6 . : 1 3 1 2 . ) . N a taj način, C o l e m a n pokušava vratiti teoriju akcije njenim m i k r o k o r i j e n i m a , p r e m d a valja istaći da i za C o l e m a n a , k a o i za Parsonsa, akteri mogu biti "ili o s o b e ili korporativni akteri" ( 1 9 8 6 : 1 3 1 2 ) . 2
M e đ u slične napore m o ž e m o uključiti i pokušaj Sciullija ( 1 9 8 6 . ) usmjeren rasvjetljavanju značenja voluntarističke akcije i njenog povezivanja s radovima iz legalističke teorije. N e upuštajući se u detaljnije razmatranje Sciullijevog pokušaja, m o ž e m o s a m o ustvrditi da i ovo proširivanja teorije akcije p r e m a novim pravcima k a o i C o l e m a n o v o nastojanje da se vrati inicijalnim k o r i j e n i m a a k c i o n e teorije m o g u na k o n c u p o m o ć i n j e n o m p o n o v n o m uspostavljanju.
SISTEMSKA TEORIJA D o k je teorija akcije doživjela pad značenja poslije vrhunca postignutog u 1 9 3 0 - i m i ranim 1 9 4 0 - i m godinama, sistemska teorija je u manje od dva decenija doživjela m e t e o r s k i rast i vrlo strmoglav pad. Sistemska teorija, koja je rasla i pala u 1 9 6 0 - i m i 1 9 7 0 - i m godinama, još uvijek nije, a najvjerojatnije nikada niti n e ć e ispuniti o b e ć a n j a za koja su njeni rani podržavatelji mislili da ih m o ž e ostvariti. Z b o g toga je posljednjih godina izgubila podršku u sociologiji, i ο njoj se danas vode s a m o kraće rasprave. Sistemska teorija je proizvod različitih znanstvenih ideja koje su u sociologiju uvezene iz drugih oblasti, uključujući kibernetiku, teoriju informacija, operacijska istraživanja i e k o n o m s k u sistemsku teoriju (Lilienfeld, 1 9 7 8 . ) . T e su ideje bile p o n o v n o oblikovane da bi se primijenile na društveni život. U knjizi Sociology and Modem Systems Theory (Sociologija i moderna sistemska teorija), 1967., Walter Buckley odgovara na pitanje što sve sociologija može dobiti od sistemske t e o r i j e . Prvo, budući da ta teorija potječe iz "tvrdih" znanosti te budući da je, b a r e m u o č i m a onih koji je podržavaju, primjenjiva na sve bihevioralne i društvene z n a n o sti, o n a o b e ć a v a izradu jedinstvenog rječnika p o j m o v a p o m o ć u kojeg bi se te
2
Ο nekim aspektima Colemanove analize detaljnije ćemo raspraviti u sljedećem poglavlju.
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
353
znanosti ujedinile. D r u g o , sistemska teorija ima više razina i m o ž e biti p o d j e d n a k o uspješno primijenjena na različite nivoe - na najglobalnije ali i na l o k a l n e , k a o i na većinu objektivnih i subjektivnih aspekata socijalnog svijeta. T r e ć e , sistemska se teorija zanima za varijacije međusobnih odnosa m n o g o b r o j n i h aspekata socijalnog svijeta te stoga djeluje protiv malih i nepovezanih analiza socijalnog života. Sistemska teorija tvrdi da u njoj postoji nužna unutarnja povezanost dijelova k o j a se ne može tretirati izvan konteksta cjeline. Sistemski teoretičari odbacuju ideju da društvo ili druge globalne k o m p o n e n t e društva m o ž e m o tretirati kao jedinstvene socijalne činjenice. Umjesto toga, središte proučavanja prebacuje se na m e đ u o d n o se i procese koji se odvijaju na različitim razinama unutar socijalnog sistema. Buckley ovako opisuje bit ove teorije: "Vrsta sistema za koji se mi interesiramo može biti općenito opisana kao kompleks elemenata ili komponenata izravno ili neizravno povezanih uzročnim odnosima na takav način da je svaka komponenta povezana s najmanje nekoliko drugih, na više ili manje stabilan način u okviru nekog posebnog perioda vremena" (Buckley, 1967.-.41.). R i c h a r d A. Ball razvija jasnu koncepciju ο relacijskoj orijentaciji teorije ili ο o n o m e što naziva G e n e r a l n a Sistemska T e o r i j a ( G S T ) :
sistemske
"GST započinje s procesualnom koncepcijom stvarnosti, koja je sastavljena od funda mentalnih relacijskih odnosa, koje možemo ilustrirati primjerom 'gravitacije' što se koristi u suvremenoj fizici. Pojam 'gravitacija' uopće ne opisuje neki poseban entitet. Ne postoji nikakva 'stvar' koju možemo nazvati gravitacijom. Ona je cjelina međusobnih odnosa. Ukoliko bismo ο takvim međuodnosima razmišljali kao ο posebnim entitetima, problem bi postvarili ... GST pristup traži od sociologa razvijanje logike odnosa kao i konceptualiziranje socijalne stvarnosti u relacijskim pojmovima" (Bali, 1 9 7 8 . : 6 6 . ) . Č e t v r t o , sistemski pristup pokušava sve aspekte sociokulturnog sistema pre dočiti u procesualnim p o j m o v i m a , naročito kao mreže informacija i k o m u n i k a c i j a . Peto, i m o ž d a najvažnije, sistemska teorija je bitno integrativna. B u c k l e y , na primjer, definirajući ovu orijentaciju, naglašava njenu integrativnu funkciju najši rih objektivnih struktura, simboličkih sistema, akcije i interakcije, kao i "svijesti i samoosviještenosti". Bali također prihvaća ideju integracije razina analize: "Pojedi nac i društvo razmatraju se ravnopravno, ne kao odvojeni entiteti n e g o k a o m e đ u s o b n a konstitutivna polja koja se m e đ u s o b n o odnose u različitim p r o c e s i m a 'povratne sprege'" ( 1 9 7 8 . : 6 8 . ) . U biti, sistemska teorija je toliko prilagođena integraciji da Buckley kritizira tendenciju drugih sociologa koji pronalaze analitič ke distinkcije između pojedinih razina: "Primjećujemo u većem dijeli sociologije tendenciju inzistiranja na 'analitičkoj distinkci ji' između 'ličnosti' (najvjerojatnije intrakranijalne), sistema simbola (kultura) i matrica socijalnih odnosa (socijalnih sistema), iako praktični rad zagovornika distinkcije poka zuje da je to pogrešno i često puta neprimjenjivo u praksi" (Buckley, 1 9 6 7 . : 1 0 L ) . (Buckley je na neki način ovdje nepošten, budući da je i u svom radu izvodio iste stvari. Izvođenje analitičkih distinkcija očigledno je teoretičarima sistema prihvat-
354
GLAVNE TEORIJE
ljivo sve d o k t o n e k o m e olakšava razumijevanje m e đ u o d n o s a koji postoje između različitih aspekata socijalnog života.) K o n a č n o , sistemska teorija pokušava vidjeti socijalni svijet u dinamičkim aspektima, s preovlađujućim interesom za "sociokul t u r n o širenje i dinamiku u o p ć e " (Buckley, 1 9 6 7 . : 3 9 . ) . B u c k l e y razmatra i o d n o s e između sociokulturnih, mehaničkih i organskih sistema, usredotočujući se na navođenje bitnih razlika među tim sistemima. N a k o n t i n u u m u koji polazi od mehaničkih sistema do organskih, i do sociokulturnih sistema, m o g u ć e je razlikovati m n o g e dimenzije - od najmanje složenih do najslo ženijih dijelova, od najmanje nestabilnih do najnestabilnijih dijelova, od najnižih do najviših stupnjeva u kojima su dijelovi sistema povezani sa sistemom k a o cjelinom. Druge dimenzije naglašavaju da se sistemi m e đ u s o b n o razlikuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno. U m e h a n i č k i m sistemima, na primjer, m e đ u s o b n i odnosi dijelova osnivaju se na prijenosu energije. U organskim sistemima, m e đ u s o b n i odnosi dijelova osnivaju se više na razmjeni informacija, a manje na energiji. U sociokulturnim sistemima, odnosi se još više osnivaju na razmjeni i n f o r m a c i j a . T r i tipa sistema također se razlikuju i u stupnju svoje otvorenosti ili z a t v o r e n o sti - o d n o s n o u stupnju razmjene s aspektima šire o k o l i n e . O t v o r e n i j i sistem m n o g o je više u stanju selektivno odgovoriti na najšire, ali i na specifične, n e b r o j e n e varijacije o k o l i n e . U istom smislu, mehanički sistemi teže zatvorenosti; organski sistemi su otvoreniji, a sociokulturni sistemi su - od sva tri sistema najotvoreniji. R a z i n a otvorenosti sistema povezana je s dva o s n o v n a k o n c e p t a u sistemskoj teoriji: s k o n c e p t o m entropije, o d n o s n o tendencijom sistema da presta ne funkcionirati; i, s k o n c e p t o m negentropije, o d n o s n o t e n d e n c i j o m sistema da razvija strukture. Z a t v o r e n i sistemi teže entropiji, a otvoreni negentropiji. S o c i o kulturni sistemi, više od druga dva sistema, nastoje imati ugrađenu višu razinu tenzije. K o n a č n o , sociokulturni sistemi mogu imati namjere ili biti ciljno usmjere ni, budući da primaju povratnu spregu iz okoline koja im osigurava da se nastave kretati prema svojim ciljevima. Povratna sprega jedan je od bitnih k o n c e p a t a kibernetskog pristupa koji sistem ski teoretičari koriste u analizi socijalnog sistema. O n je suprotan ekvilibrijskom pristupu što ga primjenjuju mnogi sociolozi (na primjer, Parsons), za kojega se šire glasine da zapravo operira sa sistemskog stajališta. Korištenje povratne sprege o m o g u ć a v a kibernetskim sistemskim teoretičarima da raspravljaju ο frikciji, p o r a stu, evoluciji i iznenadnim p r o m j e n a m a sistema. O t v o r e n o s t socijalnog sistema njegovoj o k o l i n i i utjecaj okolišnih činilaca na sistem, od bitnog su interesa za sistemske t e o r e t i č a r e . Valja istaći da na socijalne sisteme utječe i velik broj unutarnjih procesa. U t o m je smislu p o t r e b n o spomenuti i druga dva važna k o n c e p t a . Morfostaza se odnosi na o n e procese koji pomažu održavanju samog sistema, d o k morfogeneza označa va o n e procese koji pomažu promjenu sistema, utječući na njegov složeniji razvoj. Socijalni sistem se sve više i više razvija prema k o m p l e k s n i m "posredujućim sistemima" koji interveniraju između vanjskih snaga i akcije samog sistema. N e k i od posredujućih sistema pomažu održavanju sistema, a drugi utječu na njegovu p r o m j e n u . S p o m e n u t i posredujući sistemi sve više i više postaju neovisni, a u t o n o mni, i sve više utječu na akcije samog sistema. Drugim riječima, posredujući sistemi omogućavaju socijalnom sistemu da se razvija manje ovisno ο svojoj o k o l i n i . Ovi k o m p l e k s n i posredujući sistemi obavljaju veliki broj funkcija u socijalnom sistemu. N a primjer, oni omogućavaju privremeno prilagođivanje sistema vanj-
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
355
skim uvjetima, te mogu usmjeriti sistem od krute prema m n o g o prilagodljivijoj okolini. O n i t a k o đ e r omogućuju sistemu reorganizaciju njegovih dijelova k a k o bi se m o g a o efikasnije nositi s o k o l i n o m . D a bi p o k a z a o primjenjivost sistemske teorije, Buckley ( 1 9 6 7 . ) se o d m a k n u o od razmatranja općih principa prema razmatranju specifičnosti socijalnog svijeta. O n započinje na indvidualnoj razini, gdje se primjećuje da je bio vrlo impresioni ran M e a d o v i m djelom, u k o j e m su svijest i akcija m e đ u s o b n o povezani. Z a p r a v o , Buckley p o n o v n o oblikuje M e a d o v u problematiku u p o j m o v i m a sistemske t e o r i j e . Akcija započinje signalom iz o k o l i n e , koji se prenosi akteru. M e đ u t i m , prijenos može biti kompliciran zbog šuma iz o k o l i n e . Kada signal ipak bude prenesen, on akteru osigurava informaciju. N a osnovi ovakve informacije, akter m o ž e selektira ti o d g o v o r . Ovdje je bitan aspekt akterova sposobnost upotrebljavanja posredujućeg m e h a n i z m a - samosvijesti. Buckley raspravlja ο samosvijesti u p o j m o v i m a sistemske t e o r i j e : "Rečeno pojmovima kibernetike, takva samosvijest je mehanizam unutarnje povratne sprege ο vlastitim stanjima sistema koji može biti izložen ili uspoređen s drugim situacionim ili zapamćenim informacijama, što će omogućiti izbor repertoara ciljno orijentiranih akcija koje netko u svom ponašanju eksplicitno uzima u obzir" (Buckley, 1 9 6 7 . : 1 0 0 . ) . Z a M e a d a i simboličke interakcioniste te za teoretičare sistema svijest nije o d v o j e n a od akcije i interakcije, nego je njihov integralni dio. Usprkos njegovim stajalištima da su svijest i interakcija m e đ u s o b n o povezani i da nivoe analize ne treba razdvajati, Buckley se odvaja od k o n c e p t a svijesti i približava interakcijskom području. Obrasci interakcije - p o s e b n o imitacija i o d g o vor - sasvim se jasno uklapaju u sistemičku sliku svijeta. Štoviše, B u c k l e y izravno povezuje interpersonalno područje sa sistemom ličnosti; i stvarno, on ih vidi k a o m e đ u s o b n o uvjetujuće. N a p o k o n , Buckley se o k r e ć e i k proučavanju najširih oblika organizacije društva, p o s e b n o ulogama i institucijama, koje u sistemskim p o j m o v i m a t a k o đ e r shvaća kao povezane, ako ne i nerazdvojive od drugih razina socijalne stvarnosti. R a z m a t r a n j e m nekih od općih principa sistemske teorije, o s o b i t o onih koji se m o g u primijeniti na sociokulturno područje, Buckley zaključuje svoju raspravu s n e k o l i k o t o č a k a . Prvo, sistemski teoretičari prihvaćaju ideju da je tenzija n o r m a l na, stalno prisutna i nužna stvarnost socijalnog sistema. D r u g o , oni naglašavaju prirodu i izvore varijacija u socijalnom sistemu. Naglasak i na tenziji i na varijaci jama čini sistemsku perspektivu d i n a m i č k o m . T r e ć e , postoji interes za selektivne procese i na individualnoj i na interpersonalnoj razini, gdje se za sistem otvaraju različite alternative koje se zatim sortiraju i mijenjaju. O v o dovodi do daljnje dinamizacije procesa. Č e t v r t o , interpersonalna razina tretira se k a o osnovica razvoja širih struktura. Iz transakcijskih procesa razmjene, pregovaranja i p o g a đ a nja, proistječu relativno stabilne socijalne i kulturne strukture. K o n a č n o , usprkos unutarnjem dinamizmu sistemskog pristupa, u njemu se t a k o đ e r priznaje p o s t o j a nje procesa perpetuiranja i prenošenja. Buckley to ističe o v a k o : "Izvan k o n t i n u i r a nih se transakcija razvijaju neke relativno stabilne prilagodbe i a k o m o d a c i j e " (1967.:160.). Navest ć e m o još jedan zanimljiv detalj: između sistemske teorije i dijalektičkog pristupa postoji velik broj prilično iznenađujućih sličnosti, iako te teorije potječu
356
GLAVNE TEORIJE
iz sasvim suprotnih izvora (znanstvenog i filozofskog) i koriste se vrlo različitim rječnicima (Bali, 1 9 7 8 . ) · N j i h o v e su sličnosti sadržane u z a j e d n i č k o m interesu za o d n o s e , p r o c e s e , kreativnost i tenziju.
Kritike sistemske teorije U n a t o č p o č e t n o m oduševljenju za sistemsku teoriju, ona nije, iako su se t o m e nadali m n o g i njeni pristaše, uspjela postati glavna sociološka teorija. R o b e r t Lilienfeld ( 1 9 7 8 . ) kritizira sistemsku teoriju u n e k o l i k o t o č a k a . O n smatra da je njena u p o t r e b a u sociologiji kao i u drugim područjima bila p r o m a š a j . D a bi t o p o k a z a o , Lilienfeld (citirajući H o o s a ) navodi primjer funkcioniranja sistema b r z o g transporta u San Franciscu koji je projektiran na osnovi sistemskog pristupa (BART - Bay Area Rapid Transport): "Sistem brzog transporta u San Franciscu ... postavio je transportne linije u mnogim mjestima i do mnogih naselja ... [koje su bile] čisti gubitak zbog lošeg projektiranja pojedinih faza i izgradnje, tako da će morati proći mnogo godina prije nego što raniji oblici korištenja transporta budu - ako ikada i budu - ponovno uspostavljeni. Stanice su postavljene daleko na poljima i danas stoje kao jedini elementi na terenu nekad prosperitetnog, a sada beskorisnog sistema za poslovno korištenje" (Lilienfeld, 1 9 7 8 . : 1 2 3 ) . Lilienfeld nalazi slične, iako ne toliko velike, analogije i s p o n a š a n j e m s o c i o l o gijskih sistemskih teoretičara i s rezultatima njihovog rada. Lilienfeld kritizira znanstvene pretenzije socioloških sistemskih t e o r e t i č a r a . O n smatra da su o n i iz drugih znanosti uzeli e l e m e n t e koji su podržavali njihova stajališta, a zanemarili o n e koji nisu. Lilienfeld t a k o đ e r optužuje sistemske t e o r e tičare i zbog njihove ljubavi za utvrđivanje analogija (ili "izomorfizama") između različitih p o d r u č j a . Iako takve analogije m o g u biti estetski privlačne, o n e nisu nužno i t o č n e . Stoga Lilienfeld kritizira generaliziranost sistemske teorije u o p ć e , smatrajući da ona "postiže svoju sveobuhvatnu 'univerzalnost' jedino p o m o ć u svoje visoke apstraktnosti", ignorirajući "specifično, konkretno i bitno" ( 1 9 7 8 . : 1 9 2 . ) . Lilienfeld t a k o đ e r smatra da je sistemska teorija krajnje spekulativna, da opći p r o b l e m i koji se podvode pod sistemsku teoriju "migriraju" iz "krutih" znanosti k drugim područjima gdje "postaju još manje definirani, a njihova u p o t r e b a još više impresionistička" ( 1 9 7 8 . : 2 7 7 . ) . O n sistemsku teoriju vidi k a o mješavinu spekula cije i empirijskih podataka, mješavinu koja ne zadovoljava ni u j e d n o m p o g l e d u . K a d a sistemski teoretičari pokušavaju proučavati socijalni svijet, njihov je rad o p t e r e ć e n time što ignoriraju način na koji sami rade. Lilienfeld smatra t a k o đ e r da nikakve nove podatke koji se osnivaju na sistemskoj teoriji n e ć e m o m o ć i p r o n a ć i u nijednoj znanosti. K o n a č n o , on tvrdi da se sistemska teorija ne m o ž e testirati pa se stoga ne m o ž e niti dokazati da li je ispravna ili pogrešna. Lilienfeld zaključuje da sistemsku sistem, a ne kao znanstveni pristup. razumijevanja svijeta koji opravdava felda, sistemska teorija ne samo da implikacijama.
teoriju treba promatrati više k a o ideologijski O n a je oblik svijesti i način interpretiranja i i održava specifične o d n o s e m o ć i . Z a Lilien podržava status quo, n e g o teži a u t o r i t a r n i m
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
357
Budućnost sistemske teorije je nesigurna. N j e n a o t v o r e n o s t za analize različitih razina, njen integrativni pristup socijalnom svijetu je privlačan, no o č i g l e d n o je p o t r e b n o prevladati veliki broj njenih slabosti prije no što zaokupi pažnju šire sociološke javnosti, koju je j e d n o m obećala privući.
STRUKTURALIZAM Iako s m o u ovoj knjizi u nekoliko navrata raspravljali ο strukturalizmu, sada je trenutak da ο njemu sistematski raspravimo. Sto je zapravo strukturalizam? Struk turalizam m o ž e m o definirati kao traganje za "univerzalnim i n e p r o m j e n j i v i m z a k o n i m a ljudske vrste koji funkcioniraju na svim razinama ljudskog života od najprimitivnijih do najrazvijenijih" (Ekeh, 1 9 8 2 . : 1 2 8 . ) . I a k o strukturalizam predstavlja relativno noviji oblik razvoja u i n t e l e k t u a l n o m svijetu o p ć e n i t o , a p o s e b n o u sociologiji, po mišljenju nekih on se već nalazi u procesu revizije ili zamjenjivanja n e k o m drugom t e o r i j o m . Edith Kurzweil, pišući ο f r a n c u s k o m strukturalizmu (koji još uvijek predstavlja jezgro strukturalizma u najopćenitijem smislu) kaže: "U Parizu je era strukturalizma s k o r o završila" ( 1 9 8 0 . : 2 . ) . O n a (kao i neki drugi) piše ο razvoju "poststrukturalizma", d o k neki drugi raspravljaju ο "neostrukturalizmu" ( W u t h n o w et al., 1 9 8 4 . ) . Iako se sam strukturalizam posljednjih godina mijenja ili je već radikalno izmijenjen, on još uvijek ima veliko značenje za suvremenu sociološku teoriju koja se tek o d n e d a v n o nalazi p o d njegovim snažnijim utjecajem (Rossi, 1 9 8 2 . ; 1 9 8 3 . ) .
Lingvistički korijeni Strukturalizam se širi iz raznolikih razvoja u različitim p o d r u č j i m a . Izvor suvreme nog strukturalizma i njegov najsnažniji bastion sve do danas je lingvistika. R a d Ferdinanda de Saussurea ( 1 8 5 7 - 1 9 1 3 ) osnovica je razvoja strukturalne lingvistike i, naposljetku, strukturalizma u m n o g i m drugim p o d r u č j i m a (Culler, 1 9 7 6 . ) . N a m a je p o s e b n o zanimljivo D e Saussureovo razlikovanje između p o j m o v a langue i parole (francuski - jezik i riječ) koje je imalo izvanredno veliko značenje. Langue je formalni, gramatički sistem jezika. T o je sistem fonetskih e l e m e n a t a k o j i m a upravljaju, k a k o misle D e Saussure i njegovi sljedbenici, determinirajući z a k o n i . Veći dio lingvistike koji se razvija poslije D e Saussurea, usmjeren je otkrivanju ovih z a k o n a . Postojanje langue omogućava postojanje parole. Parole je stvarni govor, način na koji govornici koriste jezik da bi se izrazili. I a k o je D e Saussure priznavao važnost činjenice da ljudi koriste jezik u subjektivnim i često svojstve nim značenjima, vjerovao je da takvi sadržaji ne m o g u biti p r e d m e t o m p r o u č a v a nja znanstveno orijentirane lingvistike. Z n a n s t v e n o orijentirani lingvist m o r a proučavati langue, formalni sistem jezika, a ne subjektivne načine na koje akteri koriste jezik. Interes za strukturu proširio se izvan granice proučavanja jezika k izučavanjima svih sistema znakova. O v o usredotočenje na strukturu znakovnih sistema nazvano je semiotikom, koja je privukla m n o g o sljedbenika (Hawkes, 1 9 7 7 . ) . S e m i o t i k a je još šire područje od strukturalne lingvistike, jer obuhvaća ne s a m o jezik, n e g o i druge znakove i simboličke sisteme kakvi su, na primjer, izrazi lica, govor tijela, literarni tekstovi, o d n o s n o , svi oblici komunikacije.
358
GLAVNE TEORIJE
M n o g a p o d r u č j a na koja se strukturalizam proširio povezana su na ovaj ili onaj način s k o m u n i k a c i j o m . O n a obuhvaćaju marksizam, psihijatriju, plastične umjet nosti, muzički teatar, literarnu kritiku, filozofiju i - najznačajnije za razvoj struk turalne sociologije - antropologiju, naročito djelo Claude Levi-Straussa ( E h r m a n n , 1 9 7 0 . ; Rossi, 1 9 8 2 . ) . Iako postoje brojne sličnosti upotrebe strukturalizma u različitim p o d r u č j i m a , postoji t a k o đ e r i velik broj značajnih razlika. Stoga je zasad strukturalizam daleko od neke jedinstvene perspektive.
Antropološki strukturalizam: Claude Levi-Strauss Najznačajniji rad u strukturalizmu (E. Kurzweil naziva Levi-Straussa " o c e m struk turalizma" [ 1 9 8 0 . : 1 3 1 . ] ) o t k a k o je povezan sa sociologijom, izveo je Claude Levi-Strauss u području antropologije. T i j e k o m niza godina on je uradio g o l e m , cjelovit i k o m p l e k s a n posao koji je dramatično izmijenio područje a n t r o p o l o g i j e , ali i m n o g a druga područja. Djelo Levi-Straussa snažno je utjecalo na strukturali ste u sociologiji. J e d a n od razloga kompleksnosti Levi-Straussovog rada je taj što u n j e g o v o m djelu nalazimo različite tipove struktura. Prvi tip - globalne strukture i institucije socijalnog svijeta - jest onaj k o j e m je, uz p o t e š k o ć e , pokušao negirati svojstvo struktura. I a k o te strukture i institucije predstavljaju strukturalne realnosti za najveći broj a n t r o p o l o g a i sociologa, Levi-Straussu služe da prikriju stvarne glav ne, nevidljive strukture društva. T o nas dovodi do drugog i m n o g o važnijeg tipa strukture u djelu Levi-Straussa, modelu što ga socijalni znanstvenik konstruira da bi se približio nevidljivoj strukturi društva. M e đ u t i m , ovdje postoji i treći, još važniji tip strukture za Levi-Straussa, a to je struktura ljudske svijesti (Leach, 1 9 7 4 . ) . M o d e l i socijalnog svijeta koje konstruira socijalni znanstvenik imaju slične oblike u različitim društvima, jer ljudski proizvodi u cijelom svijetu imaju sličnu osnovicu - ljudsku svijest. Struktura svijesti je najvažnija struktura u radu LeviStraussa. S jedne strane, za Levi-Straussa m o ž e m o jednostavno reći da proširuje D e Saussureov rad na a n t r o p o l o š k o područje - na primjer, na proučavanje mitova u primitivnim društvima. M e đ u t i m , Levi-Strauss ide i dalje, primjenjujući struktura lizam m n o g o šire na sve oblike komunikacije. N j e g o v a osnovna inovacija sastoji se u rekonceptualizaciji vrlo širokog područja socijalnih f e n o m e n a (na primjer, siste m a srodstva) kao sistema komunikacije, što ih čini prihvatljivim za strukturalnu analizu (Burris, 1 9 7 9 . ) . Razmjena supružnika, na primjer, m o ž e se analizirati na isti način k a o i razmjena riječi. O b a d v a primjera predstavljaju socijalnu razmjenu k o j u m o ž e m o proučavati koristeći strukturalnu antropologiju. Razmišljanje Levi-Straussa ( 1 9 6 7 . ) m o ž e m o ilustrirati p r i m j e r o m sličnosti između sistema u lingvistici i sistema srodstva. Prvo, pojmovi koje u p o t r e b l j a v a m o da bismo opisali srodstvo, kao i pojmovi f o n e m a u jeziku, za strukturaliste predstavljaju osnovne jedinice analize. D r u g o , ni osnovni p o j m o v i ο srodstvu, niti f o n e m i nemaju nikakvo značenje sami za sebe. Umjesto toga, i jedni i drugi dobivaju značenje jedino ako su integralni dijelovi šireg sistema. U k u p n a struktura sistema daje značenje svakoj od k o m p o n e n a t a . T r e ć e , treba istaći da Levi-Strauss priznaje postojanje empirijskih varijacija, od slučaja do slučaja, i u sistemu f o n e m a i u sistemu srodstva, no čak i one mogu biti povezane s djelovanjem općih, iako implicitnih zakona. K o n a č n o , a i najznačajnije za Lćvi-Straussovo poimanje struk-
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
359
ture je to da su i fonemski sistemi, kao i sistemi srodstva, proizvodi strukture svijesti. M e đ u t i m , oni nisu proizvodi svjesnog procesa. O n i su, naprotiv proizvodi nesvjesne, logičke strukture svijesti. T i sistemi, kao i logičke strukture svijesti iz kojih potječu, djeluju na osnovi općih zakona. Levi-Strauss je podvrgnuo a n t r o p o l o š k e podatke strukturalnoj analizi na isti način na koji je De Saussure analizirao lingvističke p o d a t k e . S u p r o t n o t o m e , većina a n t r o p o l o g a i sociologa radije u t o m pogledu prihvaćaju subjektivne izvje štaje r e s p o n d e n a t a . Z a Levi-Straussa takvi su izvještaji samo osnovni izvori iz kojih valja konstruirati o s n o v n e strukture. U svojim analizama primitivnih društava Levi-Strauss želi utvrditi osnovne strukture mitova i sistema srodstva, zapravo, cijelog društva. Iako svoju pažnju upravlja prvenstveno na primitivna društva, on vjeruje da sva društva, uključujući i suvremena, imaju slične osnovne strukture. Interesira se za primitivna društva jer su o n a manje deformirana i u njima je lakše otkriti struktu ru. U m o d e r n i m društvima razvijaju se serije svjesnih m o d e l a ili normativnih sistema koji prikrivaju strukturalnu stvarnost. Levi-Strauss ne negira p o t p u n o značaj ovih m o d e l a . Spomenuti normativni sistemi, uključujući i predrasude i iskrivljena značenja, bitni su proizvodi ljudi u n e k o m društvu. M e đ u t i m , ti sistemi nisu od p r i m a r n o g značenja, budući da "kulturne n o r m e same za sebe nisu struk ture" (Levi-Strauss, 1 9 6 7 . : 2 7 4 . ) . V e ć i n a a n t r o p o l o g a proučava o n o što ljudi govore i rade, n o Levi-Strauss se više zanima za ljudske proizvode (Rossi, 1 9 7 4 b . ) . O n se interesira za objektivnu strukturu tih prozvoda, a ne za subjektivna značenja ili njihovo porijeklo u subjektivnim p r o c e s i m a . Promatrajući različite ljudske proizvode - mitove, sisteme srodstva i slično - Levi-Strauss se interesira za njihovu m e đ u s o b n u povezanost. Skiciranje takvih međusobnih veza predstavlja pravu strukturu ili b a r e m strukturu. Budući da strukturu stvara sam p r o m a t r a č , različiti p r o m a t r a č i m o g u stvoriti različite strukture. Ovdje m o r a m o naglasiti dvije bitne t o č k e . Prvo, strukture su kreacije p r o m a t r a č a . D r u g o , t a k o stvorene strukture ne postoje u stvarnom svije tu. Levi-Strauss to objašnjava o v a k o : "Pojam 'socijalna struktura' n e m a nikakve veze s empirijskom stvarnošću, nego s m o d e l i m a koji su na njoj izgrađeni" (1967.:271.). Levi-Strauss ne želi samo skicirati strukturu jednostavnog primitivnog društva. O n želi komparirati široki niz raspoloživih podataka ο m n o g i m takvim društvima. N a d a o se da će takve komparativne analize možda dovesti do utvrđivanja osnov ne, zajedničke strukture svih društava. Iako je tragao za t a k v o m s t r u k t u r o m , Levi-Strauss nije prihvatio d o g m a t i č n o stajalište da su strukture identične u svim vremenima i mjestima. N a s u p r o t stajalištu većine p r o m a t r a č a , u svom sistemu on nastoji na fleksibilnosti. Levi-Strauss odbacuje tradicionalnu orijentaciju a n t r o p o l o g a . N a primjer, on odbacuje ideju da mitove m o ž e m o objasniti njihovim narativnim k o n t e k s t o m ili funkcijama koje imaju u društvu. Umjesto toga, značenje mitova m o r a se potražiti na nesvjesnoj strukturalnoj razini. M e t o d o l o g i j u koju koristi za proučavanje m i t o va moguće je razložiti u n e k o l i k o stadija. Prvo, on ispituje veći broj varijanti n e k o g određenog mita. D r u g o , u utvrđenim varijantama izolira osnovne tematske ele mente. T r e ć e , skicira k o m p l e k s n e obrasce među tematskim e l e m e n t i m a u koje je aključena svaka varijanta. Č e t v r t o , konstruira "tablicu mogućih permutacija izme đu navedenih p o j m o v a " (Levi-Strauss, 1 9 6 3 . - . 1 6 . ) . P e t o , ta će tablica sama za sebe
360
GLAVNE TEORIJE
postati strukturom, "opći predmet analize koji, jedino na ovoj razini, m o ž e dovesti do nužnih povezanosti od kojih je empirijski f e n o m e n , raspravljen na p o č e t k u , samo jedna od m n o g i h m o g u ć a kombinacija" (Levi-Strauss, 1 9 6 3 . : 1 6 . ) . K o n a č n o , takva tablica ili struktura, o m o g u ć i t će analitičaru ne samo da u o p ć e razumije mit, n e g o da postavi hipotezu ο značenju k o n k r e t n o g mita u k o n k r e t n o m društvu. N a prvi pogled možda će nam se činiti da su strukture Levi-Straussa identične D u r k h e i m o v i m socijalnim činjenicama; i jedne i druge izgleda da imaju nezavisno postojanje i da su izvanjske i prinudne za aktere. M e đ u t i m , Levi-Strauss ne operira na socijetalnoj razini, na razini socijalnih činjenica. O n je bio pod utjecajem D u r k h e i m o v o g kasnijeg rada ο primitivnim klasifikacijama, a manje pod utjecajem ranijeg rada ο socijalnim činjenicama. Akteri Levi-Straussa su o g r a n i č e n i , ali ne socijalnim činjenicama. Ljudi su, prema njemu, ograničeni strukturama svijesti. M o ž d a je zapravo Sigmund F r e u d , a ne D ü r k h e i m bio najbliži Levi-Straussovoj orijentaciji i i m a o najviše utjecaja na njegov rad. Pokazat će se da Levi-Strauss prihvaća stanovište freudovske psihijatrije da ponašanje aktera određuju nesvjesne sile. Iako se Levi-Strauss interesirao za nesvjesno, između njega i Freuda postoji velika razlika (Rossi, 1 9 7 4 a . ) . Freud nesvjesno shvaća u najširim p o j m o v i m a skrivenog e m o c i o n a l n o g sadržaja; aktere p o k r e ć u emocije koje su im na svjesnoj razini n e p o z n a t e . N o , Levi-Straussa očigledno ne zanimaju e m o c i o n a l n i aspekti nesvjesnog; njegovo usredotočenje na nesvjesno povezano je s " p e r m a n e n t n i m i logičkim strukturama svijesti" (Rossi, 1 9 7 4 a . : 1 9 . ) . Akteri Levi-Straussa nisu ogra ničeni nesvjesnim e m o c i j a m a , nego nesvjesnim, logičkim strukturama svojih svije sti. Evo na koji načini Levi-Strauss objašnjava svoj interes za nesvjesno: "Ukoliko se, a vjerujem da je to slučaj, nesvjesna aktivnost svijesti sastoji u postavljanju formi na sadržaj i ako su te forme bitno iste za sve svijesti - prastare ili moderne, primitvne ili civilizirane ... tada je nužno i dovoljno shvatiti nesvjesnu strukturu svake institucije i svakog običaja da bismo dobili princip interpretacije koji će biti neosporan za druge institucije i običaje, ako je, naravno, analiza bila temeljito provedena" (Levi-Strauss, 1 9 6 7 . : 2 1 - 2 2 . ) . O v a k v o stajalište Levi-Straussa vodi, naravno, k problemu koji je u o b i č a j e n za društvene znanosti: svijest nije podložna n e p o s r e d n o m promatranju (Scheffler, 1 9 7 0 . ) . O v o upućuje Levi-Straussa da se usredotoči na izučavanje ljudskih p r o izvoda ο k o j i m a smo ranije raspravljali, kao na njihove m e đ u s o b n e o d n o s e . Ovdje njegov interes nije isključivo usmjeren na same proizvode, nego na o n o što n a m m o g u reći ο logičkoj strukturi svijesti. N a taj način njegova proučavanja strukture primitivnog svijeta o p ć e n i t o , a sistema srodstva i mitova posebice, ne predstavljaju ciljeve same za sebe, nego sredstva p o m o ć u kojih će lakše razumjeti o s n o v n e m e n t a l n e strukture. U potrazi za osnovnim strukturama svijesti činit će nam se možda da Levi-Stra uss preduzima projekt koji nas podsjeća na barem neke f e n o m e n o l o g e . M e đ u t i m , on kao i većina strukturalista, gaji duboku nesklonost prema f e n o m e n o l o g i j i (Petit, 1 9 7 5 . ) . Po njegovu mišljenju, f e n o m e n o l o z i pokušavaju postaviti ljudsku, subjektivnu svijest u središte svih socijalnih znanosti. Z a strukturaliste, pak, svijest nije p o d l o ž n a znanstvenoj analizi. D o k su f e n o m e n o l o z i (i drugi, povezani s tim pristupom k a o , na primjer, e t n o m e t o d o l o z i i egzistencijalisti) zaokupljeni h u m a n i ziranjem društvene znanosti, strukturalisti g o t o v o svjesno teže dehumanizirati ova p o d r u č j a . O n i žele izdvojiti ljude iz središta društvenih znanosti i zamijeniti ih
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
361
različitim strukturama kakve su, na primjer, logičke strukture svijesti, jezik, razli čite k o m p o n e n t e društva ili društvo u o p ć e . Charles L e m e r t ( 1 9 7 9 . ) je, na primjer, bio zadovoljan da u društvenim znanostima postoji pristup koji ljude uklanja iz središta svog interesiranja. Prema stajalištu većine strukturalista, orijentacija na ljude, p o s e b n o na njihove subjektivne procese, zaustavlja, ako ne i o n e m o g u ć a v a , razvoj društvene znanosti. D a bi se znanstveno istraživanje poduzelo, središte ispitivanja m o r a se pomaknuti od ljudi prema n e k o m tipu objektivne strukture. O p ć a orijentacija Levi-Straussa i njegov interes za mentalne strukture m o ž d a će nam sugerirati da se upustio u pothvat sličan o n o m e koji je s v o j e v r e m e n o bio poduzeo filozof Immanuel Kant. I a k o se mogu naći neke sličnosti, postoje i vrlo velike razlike. K a o filozof, Kant pokušava čistim filozofiranjem ili i n t r o s p e k c i j o m otkriti osnovne mentalne kategorije. Kao socijalni znanstvenik Levi-Strauss o d b a cuje takve m e t o d e i želi ispitivati empirijske strukture socijalnog svijeta, da bi t a k o osvijetlio m e n t a l n e strukture. Stoga, iako n a m se može učiniti da je Levi-Strauss razmišljao slično kao neki drugi mislioci, pažljivije ispitivanje njegovog rada pokazuju da postoje i bitne razlike. I zaista, to predstavlja mjeru Levi-Straussovog o s o b n o g , distinktivnog i značajnog doprinosa društvenim znanostima. E. Kurzweil, međutim, donekle grubo zaključuje - "Strukturalizam je, o n a k o kako ga je Levi-Strauss zamislio, mrtav. O p ć e mentalne strukture nisu se pojavile i nitko ih zapravo više i ne traži" ( 1 9 8 0 . : 1 0 . ) . Pa ipak, i o n a priznaje da je Levi-Strauss postavio osnove za razvoj drugih tipova strukturalizma, k a o i za razvoj poststrukturalizma.
Strukturalni marksizam O s i m a n t r o p o l o š k o g strukturalizma Levi-Straussa, druga važna grana strukturaliz ma je francuski strukturalni marksizam ο k o m e smo raspravljali u 8 . poglavlju. U o v o m ć e m o odjeljku svoju pažnju usmjeriti prema distinktivnim e l e m e n t i m a koji francuski strukturalni marksizam razlikuju od drugih varijanti strukturalizma, p o s e b n o od o n o g a koji je koristio Levi-Strauss. Prvo, usporedit ć e m o sličnosti k o j e postoje između strukturalizma uopće i strukturalnog marksizma ( G l u c s k m a n n , 1 9 7 4 . ) - drugim riječima, potražit ć e m o razloge zbog kojih rad Althussera, P o u lantzasa i nekih drugih teoretičara jeste strukturalizam. Iako s m o istakli da moderni strukturalizam započinje sa D e Saussureovim radom u lingvistici, postoje i autori koji tvrde da strukturalizam započinje s K a r l o m M a r x o m : "Kada je M a r x pretpostavio da strukturu ne s m i j e m o miješati s vidljivim o d n o s i m a i kada je objasnio njihovu skrivenu logiku, on je prvi uveo moderni strukturalistički način razmišljanja" (Godelier, 1 9 7 2 b . : 3 3 6 . ) . P r e m d a se i strukturalni marksizam i strukturalizam najopćenitije interesiraju za "strukture", svaka od ovih teorijskih orijentacija pojam strukture konceptualizira na različit način. N a p o k o n , neki strukturalni marksisti i strukturalisti dijele zajednički interes za proučavanje strukture kao pretpostavke proučavanja povijesti. K a o što kaže M a u rice G o d e l i e r : "Proučavanje unutarnjeg funkcioniranja strukture m o r a prethoditi pokušaju objašnjenja njene geneze i evolucije ( 1 9 7 2 b . : 3 4 3 . ) . U j e d n o m d r u g o m djelu kazao j e : "Unutarnja logika tih sistema m o r a se analizirati prije n e g o se analizira njihovo porijeklo" ( 1 9 7 2 a . : X X L ) . J o š jedno zajedničko stajalište struktu ralnih marksista i strukturalista je stav da se ova teorijska orijentacija m o r a
362
GLAVNE TEORIJE
zanimati za strukture ili sisteme koje oblikuje međuigra socijalnih o d n o s a . O b a d vije škole shvaćaju strukture kao stvarne (iako nevidljive), međutim, značajno se razlikuju u t u m a č e n j u prirode struktura koje smatraju stvarnima. Z a Levi-Straus sa, stvarna struktura je m o d e l , dok je za strukturalne marksiste o s n o v n a nevidljiva struktura društva. M o ž d a je najvažnije da i strukturalizam i strukturalni marksizam o d b a c u j u empirizam, a prihvaćaju interes za proučavanje osnovnih, nevidljivih struktura. G o d e l i e r ističe: " O n o što i strukturalisti i marksisti odbacuju jesu empirističke definicije o n o g a što konstituira socijalnu strukturu" ( 1 9 7 2 a . : X V I I L ) . G o d e l i e r t a k o đ e r izriče i ovu prosudbu: "I za Marxa, kao i za Levi-Straussa, struktura nije stvarnost koja je izravno vidljiva i na taj način podložna promatranju, nego razina stvarnosti koja postoji iza vidljivih odnosa ljudi, a čije funkcioniranje konstituira osnovnu logiku sistema, podređeni poredak, pomoću kojeg se pojavni vid poretka može objasniti" (Godelier, 1 9 7 2 a . : X I X . ) . G o d e l i e r ide čak i dalje tvrdeći da se tim zadatkom moraju baviti sve znanosti: " O n o što je vidljivo jeste stvarnost koja sadržava drugu, dublju, skrivenu stvarnost, a čije otkrivanje predstavlja cilj sveukupne znanstvene spoznaje" ( 1 9 7 2 a . : X X I V . ) . Usprkos navedenim sličnostima između strukturalizma i strukturalnog marksiz m a , o p ć e n i t o postoje važne razlike između strukturalizma (marksističkog i n e m a r ksističkog) i b a r e m glavne snage M a r x o v e teorije. Prvo, dvije škole upotrebljavaju različite tipove logike. Marksisti najčešće prihvaćaju dijalektički način razmišlja nja, a strukturalisti m n o g o više inkliniraju analitičkom razmišljanju. Strukturalisti inzistiraju na potrebi da se izrađuju sinkronijske analize; marksisti će pak m n o g o češće vidjeti potrebu za dijakronijskim analizama. Humanistički marksisti će n a j češće svoje istraživanje usmjeriti prema ljudima, a strukturalisti (marksistički i nemarksistički) smatraju takve interese neznanstvenima (Burris, 1 9 7 9 . ) . M a r k s i s t i , nadalje, vjeruju da teorija može p o m o ć i socijalnoj p r o m j e n i . N a s u p r o t t o m e , ističu strukturalisti, univerzalnost nekih struktura, n a r o č i t o u s u v r e m e n o m svijetu, usmjerava ljude da socijalni svijet mistificiraju, a šansa za smišljenu političku p r o m j e n u v e o m a je mala (Glucksmann, 1 9 7 4 . ) . M o ž d a najznačajnija razlika između marksizma o p ć e n i t o i strukturalizma o p ć e n i t o leži u razinama njihovih analiza. P r e u z m e m o li p o j m o v e V a l Burrisa ( 1 9 7 9 . ) , utvrdit ć e m o da se radi ο razlikovanju između materijalizma i psihologij skog redukcionizma. Marksisti najčešće proučavaju strukture društva ( e k o n o m sku, političku, i d e o l o š k u ) , a strukturalisti proučavaju "duboke strukture" svijesti. S t o g a se M a r x , kao i većina marksista, interesiraju za unutarnju logiku najglobalnijih struktura kapitalističkog društva. Iako i strukturalisti m o g u problematizirati i globalne strukture društva, za njih to ne predstavlja cilj sam za sebe, n e g o s a m o sredstvo da bi se razumio k o n a č n i subjekt - struktura svijesti. N e k i strukturalisti proučavaju socijetalnu razinu a neki marksisti strukturu svijesti, n o tu svakako postoje bitne razlike u usredotočenju. U t o m svjetlu zanimljivo je naglasiti i element koji ističe G o d e l i e r . K a o f r a n c u ski strukturalistički marksist, školovan u tradiciji Levi-Straussovog strukturalizma, G o d e l i e r je i m a o dobru priliku da analizira odnos između francuskog struktural nog marksizma i strukturalizma. Iako uvida neke podudarnosti i neke razlike, on smatra da se dva pravca m o g u integrirati, čime bi se ojačala njihova snaga, a
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
363
slabosti prevladale. N a primjer, raspravljajući ο slabostima u LeviStraussovom radu, G o d e l i e r izjavljuje: "Nedostaje analiza preciznih funkcija oblika mišljenja, cirkuliranje oblika ideologije s drugim razinama socijalne stvarnosti i objašnjenje uvjeta njihove transformacije ... Ukoliko bismo išli još i dalje od onoga što strukturalna morfologija znači, trebalo bi, stoga, pokušati ispitati oblike, funkcije, načine artikulacije i uvjete transformacije soci jalnih struktura unutar konkretnih društava koja proučavaju historičar i antropolog. Da bismo uspjeli ostvariti tako kompleksan zadatak koji pretpostavlja kombiniranje neko liko teorijskih metoda, potrebno je prije svega upotrijebiti centralnu Marxovu hipotezu ο determinacijskoj ulozi u krajnjoj instanci oblika i uvjeta proizvodnje i reprodukcije materijalih uvjeta života u evoluciji društava" (Godelier, 1 9 7 2 a . : X L L ) . Čini se da je marksizam glavna Godelierova simpatija. N o , stvarna integracija ovih teorijskih pravaca tražila bi ozbiljno i pažljivo ispitivanje snage i slabosti obiju orijentacija.
Sociološke varijante Strukturalizam je vrlo atraktivan za sociologe, p o s e b n o za one koji sociologiju razvijaju k a o znanost ( G o d d a r d , 1 9 7 6 . ) . N a primjer, strukturalizam je krajnje apstraktan način razmišljanja koji omogućava postizanje solidne razine analitičke rigoroznosti. O n obećava m o g u ć n o s t formalnog modeliranja k a o i u p o t r e b u p r o finjenih statističkih i matematičkih tehnika. Čini se, t a k o đ e r , da o b e ć a v a i transhistorijsku perspektivu ο društvenom životu. Iznad svega, on nudi perspektivu velikog raspona p o m o ć u kojeg se može raspravljati gotovo ο svemu - p o č e v o d strukture svijesti preko strukture društva pa sve do strukture p r i r o d n o g svijeta. Ovi i drugi razlozi barem su neke sociologe u novije vrijeme privukli struktura lističkoj orijentaciji. N a primjer, neki su e t n o m e t o d o l o z i , a p o s e b n o Aaron C i c o u rel, težili primjeni strukturalističke orijentacije. C i c o u r e l drži da bi se e t n o m e t o dolozi trebali zainteresirati za akterove osnovne interpretativne p r o c e d u r e , k o j e smatra "sličnima dubokim strukturama gramatičkih pravila" ( 1 9 7 4 . : 2 7 . ) . Z a n i mljivo je da C i c o u r e l sa svojim e t n o m e t o d o l o š k i m zaleđem, "kreativnom s o c i o l o gijom", ove d u b o k e strukture smatra nedeterminstičkim, o d n o s n o strukturama koje generiraju inovativne odgovore na socijalne situacije.
GOFFMANOV STRUKTURALIZAM Djela Ervinga G o f f m a n a , n a r o č i t o njegovi kasniji radovi, uključujući p o s e b n o knjigu Frame Analysis, 1974. (Analiza okvira), t a k o đ e r ilustriraju obrat k struktu ralizmu. G e o r g e G o n o s smatra da G o f f m a n o v rad predstavlja "američku varijantu suvremenog strukturalizma" ( 1 9 7 7 . : 8 5 4 . ) . G o f f m a n proučava pozadine svakod nevnih situacija pokušavajući utvrditi strukture koje nevidljivo upravljaju akteri ma. O n e su '"sheme interpretacije' koje omogućavaju ljudima 'da lociraju, uvide, identificiraju i o z n a č e ' događaje u okvirima svojih životnih p r o s t o r a , k a o i svijeta u o p ć e . Označavajući događaje i zbivanja na smislen način, okviri djeluju k a k o bi organizirali iskustvo i usmjerili i individualnu i kolektivnu akciju" ( S n o w et al., 1 9 8 6 . : 4 6 4 . ) . G o f f m a n te nevidljive strukture naziva okvirima. Iako konkretne
364
GLAVNE TEORIJE
situacije m o g u djelomice varirati, okviri ostaju stabilna pravila postupaka. G o n o s raspravlja i ο n e k i m drugim karakteristikama okvira: "Iz Goffmanove analize posebno uokvirenih aktivnosti možemo odrediti glavne karak teristike samih okvira. Okvir nije labavo, na neki način, slučajno spajanje elemenata koji se kratkotrajno udružuju. Suprotno od toga, on se sastoji od brojnih osnovnih kompo nenata, ima određenu strukturu u stabilne odnose. Komponente nekog okvira ne skupljaju se odasvud kao elementi neke situacije, nego su uvijek grupirani zajedno kao sistem. Standardne komponente su koherentne i dovršene ... Drugi manje bitni elementi prisutni su u bilo kojem empirijskom presjeku i posuđuju neke od svojih osobina cjelini ... Sve u svemu, okviri su konceptualno vrlo slični 'strukturama'" (Gonos, 1 9 7 7 . : 8 6 0 . ) . Z a G e o r g e G o n o s a ( 1 9 8 0 . ) . okviri su pravila ili zakoni koji učvršćuju interak ciju. Pravila su o b i č n o nesvjesna i ο njima se uglavnom ne raspravlja. M e d u pravilima k o j e G o n o s identificira nalaze se i o n a koja definiraju " k a k o t r e b a ' i n t e r p r e t i r a t i ' signale, k a k o vanjske indikacije treba staviti u o d n o s s ' n a m a ' , te kakvo 'iskustvo' slijedi neku aktivnost" ( 1 9 8 0 . : 1 6 0 . ) . G o n o s zaključuje: " G o f f m a n o v a p r o b l e m a t i k a na taj način p r o m o v i r a proučavanje ne s a m o interakcije k o j u vidimo u ' s v a k o d n e v n o m životu' kao takvom, nego njegovu vječnu strukturu i ideologiju; ne pojedinačne situacije, nego njihove okvire" (str. 1 6 0 . ) . Čini se da je G o f f m a n izradio k o n c e p t struktura interakcije koja obećava m o g u ć u integraciju s m e n t a l n i m strukturama Levi-Straussa i s problematiziranjem globalnih struktura francuskih strukturalnih marksista. BARIJERE PRIHVAĆANJA Usprkos ovakvim trendovima, strukturalizam još uvijek nije u sociologiji š i r o k o prihvaćen. Postoje neke g o t o v o nepremostive barijere koje treba savladati. Struk turalizam, k a k o je d o b r o shvatio David G o d d a r d ( 1 9 7 6 . ) , ne samo da m o ž e vrlo m a l o ponuditi klasičnim sociološkim interesima, nego t a k o đ e r predstavlja veliku prijetnju tim interesima. N a primjer, strukturalisti se o b i č n o vrlo slabo zanimaju za tradicionalne sociološke p r o b l e m e malih razina, k a o što su, na primjer, kreativ na svijest, akteri, akcija, ponašanje i interakcija. U strukturalizmu ć e m o teško p r o n a ć i aktere i različite procese na individualnoj razini. Štoviše, strukturalizam, izuzev francuskog strukturalnog marksizma, čini se da je p o t p u n o neprimjenjiv za proučavanje tradicionalnih p r o b l e m a opće sociologije: "Iskreno govoreći, ako postoje zakoni strukturalne organizacije na globalnoj razini heterogenih društava - zakoni koji se odnose na značajne fenomene kakvi su, na primjer, klasa, birokracija, moć, promjena, razvoj, solidarnost, kao i različiti međusobni odnosi ovih fenomena - strukturalna analiza ne može osigurati potrebne pretpostavke, metode ili teorije koje bi dovodile do otkrivanju takvih zakona" (Goddard, 1 9 7 6 . : 126.). Z a G o d d a r d a i mnoge druge autore, strukturalizam predstavlja frontalni napad na m n o g e o s n o v n e pretpostavke sociologije. U biti, G o d d a r d predviđa vrlo opasne k o n z e k v e n c e za sociologiju ukoliko bi prihvatila strukturalnu paradigmu zbog toga što bi takav pristup "u potpunosti k o m p r o m i t i r a o o n o što je m o ž d a funda m e n t a l n a pretpostavka sociologije ... da su ideje i simboli oblikovani u n j i h o v o m
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
365
m a t e r i j a l n o m kontekstu datog socijalnog miljea ... ideja sociološkog materijalizma koji je inaugurirao sociologiju k a o specifičnu disciplinu m o r a l a bi biti u p o t p u n o sti napuštena" ( 1 9 7 6 . : 1 3 2 . ) . S o b z i r o m na takve oštre napade, očigledno je da će strukturalizam vrlo teško biti opće prihvaćen u sociologiji.
Poststrukturalizam: ideje Michela Foucaulta Sada ć e m o raspraviti ο idejama suvremenog francuskog t e o r e t i č a r a M i c h e l a F o u caulta ( 1 9 2 6 - 1 9 8 4 . ) čiji je rad povezan i sa strukturalizmom i s poststrukturalizm o m . I a k o se F o u c a u l t o v o djelovanje proširilo daleko izvan granica s o c i o l o g i j e , sasvim je jasno da u njegovom radu postoji sociologija ili čak i n e k o l i k o sociologija (Smart, 1 9 8 5 . ) . N j e g o v rad predstavlja široku cjelinu aktivnosti k o j e obuhvaćaju m e t o d o l o š k e interese (Foucault, 1 9 6 6 . ; 1 9 6 9 . ) , te specifične empirijske analize f e n o m e n a ludila i azila za mentalne bolesnike (Foucault, 1 9 6 5 . ) , proučavanje medicine i nastajanje kliničke prakse (Foucault, 1 9 7 5 . ) , proučavanje kriminala i zatvorskog sistema (Foucault, 1 9 7 9 . ) , seksa i društvene k o n t r o l e seksualnosti (Foucault, 1 9 8 0 . ; 1 9 8 5 . ) . F o u c a u l t o v o djelo je cjelina koja je relevantna ne s a m o za sociološku teoriju, nego i za m n o g o b r o j n a uža područja unutar s o c i o l o g i j e . O s i m što je vrlo sveobuhvatan, njegov rad je t a k o đ e r teže p r o h o d a n i p r e d m e t o m je različitih interpretacija. Stvari se kompliciraju i time što je F o u c a u l t n a m j e r n o nejasan: " N e m o j t e me pitati t k o sam i ne tražite od mene da uvijek o s t a n e m isti" ( 1 9 6 9 . : 1 7 . ) . Z a p r a v o , F o u c a u l t i nije ostao isti; njegov rad pokazuje značajne p r o m j e n e t i j e k o m njegove karijere. F o u c a u l t o v rad t a k o đ e r pokazuje i različite teorijske utjecaje (Smart, 1 9 8 5 . ) . O v a različitost čini njegov rad provokativnim i teško p r o h o d n i m . Štoviše, on ne samo da usvaja ideje drugih mislilaca, nego ih transformira i kao takve integrira u svoju n e o b i č n u teorijsku orijentaciju. T a k o , na primjer, i W e b e r o v a teorija r a c i o nalizacije ima određeni utjecaj, ali za F o u c a u l t a o n a postoji s a m o u p o s e b n i m "bitnim t o č k a m a " , pa je ne treba shvatiti kao neizbježni "željezni kavez"; uvijek postoji i o t p o r . Marksističke ideje (Smart, 1 9 8 3 . ) će se t a k o đ e r naći u F o u c a u l t o v o m radu, n o on se ne ograničava samo na e k o n o m i j u ; on se u s r e d o t o č u j e na veliki broj institucija. Više je zainteresiran za "mikropolitiku m o ć i " n e g o za tradi c i o n a l n e marksističke interese za proučavanje m o ć i na socijetalnoj razini. O n prakticira h e r m e n e u t i k u kako bi bio u stanju bolje razumjeti socijalne f e n o m e n e koji ga interesiraju. Štoviše, F o u c a u l t ne traga za n e k o m d u b o k o m , k o n a č n o m istinom; uvijek postoji m n o g o novih slojeva koje treba istražiti. K o d F o u c a u l t a postoji i f e n o m e n o l o g i j s k i utjecaj, no on odbacuje ideju a u t o n o m n o g subjekta koji djeluje kroz značenja. K o d njega postoji i značajan elemenat strukturalizma, n o ne u smislu prihvaćanja f o r m a l n o g modela upravljanog ponašanja. K o n a č n o , a što je m o ž d a i najvažnije, Foucault prihvaća Nietzscheov interes za o d n o s koji postoji između m o ć i i znanja, n o tu vezu F o u c a u l t analizira m n o g o više sociologijski. I a k o bi za aktivnosti ovog teoretičara bio prikladan velik broj teorijskih naziva, mi s m o izabrali da ο njegovu radu raspravimo pod o p ć i m nazivom strukturalizma, ili specifičnije r e č e n o , poststrukturalizma. K a k o ć e m o vidjeti, strukturalizam ima značajan utjecaj na F o u c a u l t o v rani rad, n o postupno slabi u n j e g o v o m kasnijem djelovanju (stoga i naziv poststrukturalizam). N e s a m o da se ο F o u c a u l t u često razmišlja k a o ο poststrukturalistu, nego je on t a k o đ e r poznat i k a o " p o s t m o d e r nist". A k o m o d e r n o s t p o v e ž e m o s t e r m i n i m a kao što su racionalnost, svrhovitost,
366
GLAVNE TEORIJE
totalizacija, sinteza i determinacija, tada je postmodernost svijet obilježen takvim suprotstavljenim k o n c e p t i m a kakvi su, na primjer, iracionalnost, igranje, d e k o n strukcija, antiteza i indeterminizam {Theory, Culture and Society, 1 9 8 5 . /časopis Teorija, kultura i društvo/). U nastavku ć e m o vidjeti kako F o u c a u l t p r o m a t r a svijet na takav postmodernistički način. Foucault je očigledno teoretičar s kojim se valja upoznati i njegov će rad svakako i nadalje privlačiti interes i pažnju. U ovom relativno k r a t k o m odjeljku, čitatelju m o ž e m o dati samo osnovnu skicu njegovog rada, proučavajući prvenstve n o njegovo k o n c e p t u a l n o djelo, a zatim ć e m o se usmjeriti na n e k a njegova specifična proučavanja. U svom r a n o m radu ο metodologiji, Foucault ( 1 9 6 6 . ) razrađuje jednu " a r h e o logiju znanja". N j e g o v predmet interesa su cjeline znanja, ideja, i načina rasprav ljanja. O n suprotstavlja svoju arheologiju znanja historiji i historiji ideja, za k o j e smatra da su pretjerano racionalne, jer teže uspostavljanju suviše jasnog k o n t i n u i teta u historiji znanja. Alan Sheridan smatra da Foucaultova arheologija znanja uključuje potragu za "cjelinom pravila oblikovanja koja određuje uvjete i m o g u ć nosti svega o n o g a što se može izreći u okviru posebne rasprave u bilo k o j e m v r e m e n u " ( 1 9 8 0 . : 4 8 . ) . Ovdje sasvim jasno vidimo utjecaj strukturalizma. F o u c a u l t želi proučavati diskurzivne događaje, izgovorene i napisane izjave. O n se p o s e b n o interesira za rane izjave ο povijesti nekog područja, želi otkriti o s n o v n e uvjete koji čine raspravu m o g u ć o m . Jedinstvenost tih izjava, način na koji one oblikuju znanost ili disciplinu ne potječu od subjekta, nego iz osnovnih diskurzivnih pravila i praksa. Određenije r e č e n o , Foucault se interesira za osnovne diskurzivne prakse koje oblikuju osnovicu znanstvenog diskursa, osobito u humanističkim znanosti m a . Ovaj krajnje strukturalistički pristup u svojim ranim djelima F o u c a u l t kasnije napušta, zato što tada ne raspravlja ο problemu m o ć i , a ni ο povezanosti između znanja i m o ć i . F o u c a u l t o v a kasnija orijentacija ( 1 9 6 9 . ) najbolje se može obuhvatiti frazom "genealogija m o ć i " . Ovdje on dosta posuđuje od Nietzschea koji je smatran filozo fom m o ć i . F o u c a u l t je zaokupljen načinima na koje ljudi sami s o b o m i drugima upravljaju u proizvodnji znanja. Između ostaloga, on uviđa da znanje generira m o ć , konstituirajući ljude kao subjekte koji zatim upravljaju drugim subjektima p o m o ć u znanja. O n je kritičan prema hijerarhiziranju znanja. Budući da najviši oblici znanja (znanosti) imaju i najveću m o ć , njih izdvaja za najoštriju kritiku. F o u c a u l t a interesiraju tehnike i tehnologije koje proistječu iz znanja ( p o s e b n o znanstvenog znanja), te načini na koje ih koriste razne institucije k a k o bi se ispoljila m o ć nad ljudima. Iako uviđa povezanost između znanja i m o ć i , F o u c a u l t ipak ne prihvaća ideju ο konspiraciji elitnih članova društva. T a k v a bi konspiracija implicirala postojanje svjesnih aktera, a Foucault se m n o g o više zanima za struk turalne o d n o s e , p o s e b n o za odnose između znanja i m o ć i . Promatrajući tijek historije, F o u c a u l t ne vidi progres koji teče od primitivne jednostavnosti društava prema m n o g o suvremenijim društvima, osnovanim na usavršenijim sistemima znanja. Umjesto toga, Foucault vidi da historija teče iz jednog sistema d o m i n a c i j e (osnovanog na znanju) k n e k o m drugom. Iako ovo predstavlja dosta crnu perspek tivu, pozitivno je da Foucault vjeruje kako je veza z n a n j e - m o ć uvijek upitna; uvijek postoji i tekući o t p o r . Foucault proučava i historijske primjere, no njega prije svega zanima moderni svijet. K a k o sam kaže, on "piše historiju sadašnjice" (Foucault, 1 9 7 9 . : 3 1 . ) .
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
367
N a takvoj pozadini pogledat ć e m o neke od Foucaultovih značajnijih radova. U knjizi Madness and Civilization {Ludilo i civilizacija), 1 9 6 5 . /francuski original Histoire de la folie a Vage classique - Povijest ludila u klasičnom dobu, 1 9 6 1 . / , F o u c a u l t se bavi a r h e o l o g i j o m znanja, n a r o č i t o psihijatrije. O n započinje s r e n e sansom, kada ludilo i razum nisu bili razdvojeni. N o , između 1 6 5 0 . i 1 7 8 0 . godine (klasični period) uspostavlja se između njih distanca i n a p o k o n razum podvrgava ludilo. D r u g i m riječima, on opisuje "prekinuti dijalog" između razuma i ludila (Foucault, 1 9 6 5 . : X . ) . Foucault opisuje konačni rezultat o v a k o : "Ovdje razum vlada u svom čistom izdanju, u trijumfu koji je za njega unaprijed aranžiran periodima nerazuma. Na taj način ludilo je izbačeno iz područja imaginarne slobode koja mu je u renesansi dozvoljavala da cvjeta. I ne toliko davno, ono je s nama bila u našoj svakodnevici: U Kralju Leant, u Don Quijoteu. No, u razdoblju kraćem od pola stoljeća, ono je zaustavljeno i smješteno u tvrđavu izolacije kojom vlada Razum, podvrgnuto pravilima smrtnosti i monotonim noćima" (Foucault, 1 9 6 5 . : 6 4 . ) . T o je jasna veberovska zamisao ο željeznom kavezu "ludilo" (iracionalno) p r o v o di " m o n o t o n e n o ć i " u željeznom kavezu koji su konstruirali oni što imaju razum (racionalnost). Z n a n s t v e n a psihologija 1 9 . stoljeća k o n a č n o je izrasla iz odvajanja ludila od zdravog duha tijekom 1 8 . stoljeća (psihijatriju Foucault naziva " m o n o l o g o m razu ma ο ludilu" [Foucault, 1 9 6 5 . : X I . ] ) . U početku se medicina bavila fizičkim i m o r a l n i m liječenjem ludila, no kasnija znanstvena psihologijska medicina preuzi ma m o r a l n o liječenje. "Cisto psihologijska medicina bila je m o g u ć a tek o n d a kada je ludilo bilo o t u đ e n o kao krivica" (str. 1 8 2 - 1 8 3 . ) . Kasnije Foucault kaže: " O n o što nazivamo psihijatrijskom praksom predstavlja određeni tip suvremene m o r a l ne taktike k o j a započinje krajem 1 8 . stoljeća, a koja je ostala sačuvana u pravu na život u ludnici, i koju su nametnuli mitovi pozitivizma" (str. 2 7 6 . ) . N a taj način, psihologija (i psihijatrija), predstavljaju za Fouaculta moralni pothvat, ne dakle znanstveno postignuće, koje je usmjereno protiv bolesnih od ludila, koji su sve manje u stanju zaštiti sami sebe od ove "pomoći". O n smatra da su t a k o z v a n i m znanstvenim postignućima bili osuđeni na "divovsko m o r a l n o zatočenje". N e p o t r e b n o je posebno naglašavati da Foucault odbacuje ideju ο p o s t u p n o m porastu znanstvenog, medicinskog i humanitarnog progresa u tretiranju poludje lih. Umjesto toga, on vidi kako rastu mogućnosti zdravih, ali i njihovih posrednika (liječnika, psihologa i psihijatara) da ugnjetavaju i onemogućavaju lude, koji su t o ne bismo trebali zaboraviti - bili u istom položaju kao i zdravi sve do 1 7 . stoljeća. Najnoviji se razvoj zapravo odlikuje time da poludjele manje prosuđuju vanjski autoriteti; "ludilo n e p o s r e d n o samo ο sebi prosuđuje" (str. 2 6 5 . ) . N a m n o g o je načina takva internalizirana k o n t r o l a najrepresivniji oblik k o n t r o l e uopće. O č i g l e d n o Foucaulta njegova arheologija znanja dovodi do v e o m a ra zličitih zaključaka od zaključaka tradicionalnih povjesničara ο povijesti i t e k u ć e m statusu luđaka i njihovoj vezi sa zdravima (i njihovim p o s r e d n i c i m a ) . O s i m toga, on proučava i korijene humanističkih znanosti (posebno psihologije i psihijatrije) p o m o ć u njihovog razlikovanja ludih i zdravih i djelovanja m o r a l n e k o n t r o l e nad ludima. O v o je dio m n o g o oopćenitije rasprave ο ulozi humanističkih znanosti u m o r a l n o j k o n t r o l i ljudi. Strukturalizam je u r a n o m F o u c a u l t o v o m radu vidljiv i u t o m e što tvrdi da se ludilo dešava na dva "nivoa", te da "dublji nivo ludila predstavlja oblik diskursa"
368
GLAVNE TEORIJE
(str. 9 6 . ) . O d r e đ e n i j e r e č e n o , ludilo, barem u klasično doba ne predstavlja n e k u m e n t a l n u ili fizičku p r o m j e n u ; umjesto toga, "delirični govor je k o n a č n a istina ο ludilu" (str. 9 7 . ) . N o , u n j e g o v o m ranom radu može se utvrditi još i širi tip strukturalizma, što je vidljivo i u o v o m odjeljku: "pustimo klasičnoj kulturi da posredstvom svoje opće strukture formulira iskustvo ludila, iskustvo koje nas snabdijeva istim značenjima, posredstvom identičnog poretka njene unutarnje logike, posredstvom p o r e t k a spekulacija i institucija, posredstvom diskursa i de kreta, riječi i upozorenja - označavajući element može svagdje imati za nas vrijed nost jezika" (str. 1 1 6 ; kurziv naš). F o u c a u l t nastavlja koristiti strukturalističku metodu i u knjizi The Birth of Clinic (Rođenje klinike /francusko originalno izdanje 1963./) u k o j o j p r o u č a v a medicinski diskurs i njegove nevidljive strukture: " O n o što se računa m e d u stvari m a koje ljudi izgovaraju nije o n o što su mogli misliti ili pak stupanj u k o j e m stvari što su ih izrekli reprezentiraju njihove misli, k o l i k o je t o ono što ih sistematizira od ostalog, što ih i nadalje čini beskrajno prikladnim za nove diskurse, o t v o r e n i m za nove zadatke vlastitog transformiranja" ( 1 9 7 5 . : X I V ; kurziv naš). U knjizi Madness and Civilization {Ludilo i civilizacija), ο medicini se raspravlja k a o ο v a ž n o m p r e t h o d n i k u humanističkih znanosti, a ta je t e m a još značajnije prisutna u knjizi Rođenje klinike. (Kao što kaže F o u c a u l t : "znanost ο čovjeku ... je medicinski ... utemeljena" [ 1 9 7 5 . : 3 6 . ] ) . Prije 1 9 . stoljeća medicina je bila klasifik a t o r s k a znanost, a njen je interes bio da jasno odredi sistem bolesti. N o , u 1 9 . stoljeću medicina se usmjerava na proučavanje bolesti o n a k o k a k o se o n e m a n i f e stiraju u p o j e d i n c i m a kao i u širem društvu (epidemije). M e d i c i n a se proširuje i na zdrave ljude (preventivna m e d i c i n a ) , prihvaćajući normativni stav razlikovanja između zdravog i nezdravog, a kasnije i između normalnih i patoloških stanja. S t o g a je medicina još j e d n o m postala p r e t h o d n i k o m humanističkih znanosti k o j e će prihvatiti upravo to razlikovanje n o r m a l n o g - p a t o l o š k o g stajališta p r e m a ljudi ma. Pa ipak, u tadašnjoj medicini nije postojala neka posebna klinička struktura. Ključni je p r o b l e m bio u razvoju klinike gdje su pacijente p r o m a t r a l i u krevetu. Ovdje F o u c a u l t koristi ključni pojam liječničke inspekcije, u o v o m slučaju "inspek cije k o j a je i s t o d o b n o bila i znanje" (str. 8 1 . ) . Drugim riječima, znanje je p o t j e c a l o iz o n o g a što je liječnik m o g a o utvrditi uspoređujući viđeno u inspekciji s o n i m što je m o g a o pročitati u knjigama. Kao strukturalist, Foucault ovu inspekciju p r o m a tra kao vrstu jezika, "jezika bez riječi" (str. 6 8 . ) i njegov je interes upućen d u b o k o j strukturi tog "jezika". S p o s o b n o s t da se vide i dotaknu (posebno u autopsijama) bolesne (ili mrtve) osobe predstavljala je krucijalnu p r o m j e n u i bitan izvor znanja. F o u c a u l t kaže da je autopsija "živuća noć koja se rasprostire u blistavosti smrti" (str. 1 4 6 . ) . Foucault tu anatomsku i kliničku inspekciju vidi kao "veliki prekid" koji se zbio u zapadnoj medicini. Stoga, u medicini nije došlo do evolucije znanja, n e g o do epistemološke p r o m j e n e . Liječnici nisu više igrali istu igru; razvila se n o v a igra s novim pravilima. Igra se sastojala u t o m e da su ljudi (pacijenti) postali p r e d m e t o m znanstvenog znanja i prakse (umjesto bolesti k a o e n t i t e t a ) . I z r e č e n o p o j m o v i m a njegove strukturalističke orijentacije, o n o što se izmijenilo bila je priroda diskursa - imena bolesti, grupiranje, područja p r e d m e t a itd. (str. 5 4 . ) . J o š j e d n o m F o u c a u l t daje medicini ulogu prethodnika humanističkih znanosti. "Stoga je sasvim razumljivo da je medicina m o r a l a imati t a k o bitnu ulogu u
NOVIJI OBL ICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
369
konstituiranju znanosti ο čovjeku - značaj koji nije samo m e t o d o l o š k i , nego i o n t o l o š k i , i o d tada se čovjekovo postojanje uzima kao predmet pozitivnog znanja" (Foucault, 1 9 7 5 . : 1 9 7 . ) . Ο medicinskoj autopsiji F o u c a u l t p o s e b n o k a ž e : "Smrt je napustila stari tragični raj i postala lirskom jezgrom č o v j e k a : njegova nevidljiva istina, njegova vidljiva tajna" (str. 1 7 2 . ) . Z a F o u c a u l t a je, u biti, najzna čajnija p r o m j e n a to da je o s o b a kao subjekt i objekt postala p r e d m e t o m svog vlastitog znanja, a promjena u medicini samo je j e d n o od "više vidljivijih svje dočenja ο tim p r o m j e n a m a u fundamentalnim strukturama iskustva" (str. 1 9 9 . ) . M n o g e od sličnih tema pojavljuju se i u knjizi Discipline and Punish, 1979, (Disciplinirati i kažnjavati /franc, orig. Surveiller et punir - Nadzirati i kažnjavati, 1 9 7 5 . / ) , n o tu primjećujemo m n o g o više raspravljanja ο genealogiji m o ć i , a manje ο strukturalizmu, diskursu i slično. Ovdje "moć i znanje izravno pretpostavljaju j e d n o d r u g o " (Foucault, 1 9 7 9 . : 2 7 . ) . Foucault se ovdje interesira za historijski period između 1 7 5 7 . i 1 8 3 0 . , period u k o j e m je tortura zarobljenika bila zamije njena k o n t r o l o m o s n o v a n o m na pravilima ο zatvorskom postupku. (Karakteristič n o je da F o u c a u l t smatra k a k o se te promjene razvijaju na neregularan n a č i n ; o n e ne nastaju r a c i o n a l n o . ) Ova p r o m j e n a predstavlja promjenu stajališta - humaniza ciju postupka prema k r i m i n a l c i m a ; takav tretman je prijatniji, manje je bolan i o k r u t a n . N o , prema F o u c a u l t u , bio je to tip kažnjavanja koji je p o s t u p n o postajao sve više racionaliziran ("izvršilac [kod giljotine] m o r a biti samo spretan nadgled nik" [str. 1 3 . ] i na m n o g o načina s m n o g o učinkovitijim o p ć i m utiskom na zatvorenike. R a n a tortura zatvorenika možda je imala dobar javni učinak, n o bila je i s t o d o b n o i "loša e k o n o m i j a m o ć i " budući da je nastojala uzrokovati nesigurnost i n e m i r medu p r o m a t r a č i m a spektakla (str. 7 9 . ) . Veza između znanja i m o ć i sasvim je očigledna u slučaju t o r t u r e ; s razvojem pravila, veza postaje manje očita. N o v i sistem pravila bio je "regularniji, učinkovitiji, stalniji i detaljniji u svojim u č i n c i m a ; u k r a t k o , s povećavanjem učinaka, smanjivao je svoju e k o n o m s k u cijenu" (str. 8 0 - 8 1 . ) . N o v i sistem nije težio t o m e da bude humaniji, nego da "bolje kazni ... da m o ć kažnjavanja uvede m n o g o dublje u društveno tijelo" (str. 8 2 . ) . N a s u p r o t torturi kao ranijem sistemu tretiranja devijantnosti, ova nova t e h n o l o g i j a m o ć i kažnjavanja postala je m n o g o brojnija, birokratiziranija, učinkovitija, i m p e r s o n a l nija, nepromjenjivija, trezvenija, i uključivala je nadgledanje ne samo k r i m i n a l a c a nego i cijelog društva. O v a nova tehnologija - tehnologija disciplinske m o ć i - osnivala se na militari stičkom m o d e l u . O n a nije samo uključivala uspostavljanje jednog sistema m o ć i , nego razvijanja sistema moći na mikro razinama. Foucault opisuje "mikrofiziku m o ć i " kao "bezbrojne t o č k e k o n f r o n t a c i j e " ( s t r . 2 6 - 2 7 . ) . O n identificira tri o s n o v n a instrumenta disciplinske m o ć i . Prvi je hijerarhijsko promatranje ili sposobnost službenika da sve što kontroliraju uoče jednostavnom inspekcijom. D r u g o je sposobnost izricanja normalizirajućih prosudbi i kažnjavanja onih koji krše n o r m e . T a k o n e t k o m o ž e biti negativno presuđen i kažnjen u dimenziji v r e m e n a (jer je zakasnio) ili u dimenziji aktivnosti (jer nije bio dovoljno pažljiv) ili u dimenziji ponašanja (zato što je bio neljubezan). T r e ć e predstavlja u p o t r e b a ispitivanja k o j i m se subjekti promatraju kako bi se donijele normalizirajuće prosudbe ο ljudima. T r e ć i instrument disciplinske m o ć i uključuje druga dva ranije s p o m e n u t a . F o u c a u l t n e m a samo negativan sud ο napredovanju disciplinskog društva; on drži da je taj proces imao i neke pozitivne posljedice. N a primjer, on smatra da disciplina vrlo dobro funkcionira u vojnim i industrijskim t v o r n i c a m a . M e đ u t i m ,
370
GLAVNE TEORIJE
F o u c a u l t ispoljava dubinski strah od širenja discipline, p o s e b n o a k o se o n a smješta u državno-policijsku mrežu za koju c j e l o k u p n o društvo postaje p r e d m e t o m p r o matranja i discipliniranja. F o u c a u l t ne smatra da se disciplina j e d n o z n a č n o širi cijelim društvom. Umjesto toga, on smatra da disciplina "prodire" kroz društvo i u svom p r o d o r u utječe na male dijelove i elemente društva. M e đ u t i m , većina glavnih institucija ipak je p o d tim utjecajem. F o u c a u l t se retorički pita - "Nije li iznenađujuće da su zatvori slični t v o r n i c a m a , školama, vojničkim kasarnama, b o l n i c a m a , a sve nas te ustanove pak podsjećaju na zatvore?" (str. 2 2 8 . ) . N a k o n c u , F o u c a u l t smatra da je p o m o ć u razvoja zatvorskog sistema disciplina prenesena "iz penalne institucije k c i j e l o m socijalnom tijelu" (str. 2 9 8 . ) . Iako i ovdje i m a m o jasnu sliku željeznog kaveza, F o u c a u l t , kao i o b i č n o , uočava postojanje snaga koje se opiru zatvorskom sistemu; stoga u n j e g o v o m radu postoji stalna neprekinuta strukturalna dijalektika. Iako je k o d Foucaulta značajniji naglasak na proučavanje m o ć i p o s e b n o eviden tan u knjizi Discipline and Punish, u dosadašnjoj je raspravi vidljivo da se u o v o j knjizi zanima i za svoju uobičajenu temu razvoja humanističkih znanosti. Prijelaz od torture p r e m a zatvorskim pravilima, predstavlja prekid od kažnjavanja tijela p r e m a kažnjavanju duše ili volje. T o svakako donosi i potrebu razmatranja n o r malnosti i m o r a l n o s t i . Zatvorski službenici i policija prosuđuju n o r m a l n o s t i m o r a l n o s t zatvorenika. N a k o n c u , ta sposobnost prosuđivanja proširuje se i na druge "suce nižeg ranga" kakvi su, na primjer, psihijatri i odgajatelji. Iz svega n a v e d e n o g proistječu nove cjeline znanstvenog penalnog iskustva, a o n e služe k a o osnovica za suvremeni "znanstveno-zakonski kompleks". N o v i način podvrgavanja sastoji se u t o m e da se ljudi definiraju kao predmeti znanja; k a o p r e d m e t i znan stvenog diskursa. Ključna t o č k a koja se ovdje naglašava jest da suvremene h u m a nističke znanosti imaju svoje korijene upravo u t o m e . E t o na koji način F o u c a u l t s g o r č i n o m opisuje nastanak humanističkih znanosti u okviru ostalih disciplina: " T e znanosti koje su cijelo stoljeće toliko uzdizale našu ' h u m a n o s t ' , svoju t e h n i č k u matricu imaju u sitničavim, pakosnim tričarijama discipliniranja i njihovih istraži vanja" (str. 2 2 6 . ) . Ovdje vrijedi spomenuti još jedan element u knjizi Discipline and Punish. F o u c a u l t se zanima za načine na koje znanje utječe na pojavu t e h n o l o g i j a k o j e koriste m o ć . U t o m kontekstu, zanima se za p a n o p t i k u m . Panoptikum je struktura k o j a službenicima osigurava m o g u ć n o s t potpunog promatranja k r i m i n a l a c a . O n a m o ž e imati oblik tornja u središtu kružnog zatvora, iz kojeg straža m o ž e vidjeti što se događa u pojedinim ćelijama. Panoptikum je izvor o g r o m n e m o ć i za službenike zatvora jer im daje mogućnosti totalnog nadgledanja. O n o što je još i važnije, njegova se m o ć proširuje, budući da zatvorenici sami sebe počinju k o n t r o l i r a t i ; oni se sami obuzdavaju jer se boje da ih stražari mogu vidjeti. Ovdje se jasno povezuju znanje, tehnologija i m o ć . Štoviše, Foucault se p o n o v n o vraća svom interesu za humanističke znanosti, budući da panoptikum vidi kao vrstu l a b o r a t o rije za prikupljanje informacija ο ljudima. Panoptikum je p r e d h o d n i k socijalno znanstvenog laboratorija i drugih socijalnoznanstvenih tehnika za prikupljanje informacija ο ljudima. Ipak, na jednoj drugoj razini, F o u c a u l t drži da je p a n o p t i kum osnovica "sveopćeg tipa društva" (str. 2 1 6 . ) - disciplinskog društva. K o n a č n o , m o ž e m o se ukratko osvrnuti i na prvi svezak knjige The History Sexuality, 1 9 8 0 . , (Povijest seksualnosti /franc, orig. Histoire de la sexualite I;
of La
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
371
volonte de savoir II - Povijest seksualnosti I; Želja za saznanjem II, 1 9 7 6 . / ) . P o n o v n o je predmet rasprave geneaologija m o ć i . Z a Foucaulta seksualnost pred stavlja "posebno neprozirnu točku prijenosa odnosa m o ć i " ( 1 9 8 0 . : 1 0 3 . ) . Svoj cilj Foucault vidi u t o m e da "definira ustroj moći-znanja-zadovoljstva koji podupire diskurs ο ljudskoj seksualnosti u našem dijelu svijeta" (str. 1 1 . ) . O n p o t o m istražu je načine na koje su pitanja spolnosti uvedena u raspravu, kao i načine na koje m o ć o m o g u ć a v a takav diskurs. F o u c a u l t se suprotstavlja k o n v e n c i o n a l n o m mišljenju da je viktorijansko d o b a dovodilo do zatomljivanja seksualnosti u najopćenitijem smislu a rasprave ο seksualnosti p o s e b n o . U biti, on zauzima sasvim suprotan stav viktorijanstvo je dovelo do eksplozije rasprava ο seksualnosti. Kao rezultat toga d o b a nastalo je m n o g o više analiza, procjenjivanja, klasifikacija, specifikacija, kvantitativnih i uzročnih proučavanja seksualnosti. Foucault kaže i sljedeće: "Ljudi će se pitati zašto smo toliko inzistirali na prekidu pravila šutnje ο o n o m e što je zapravo bila najglasnija od naših preokupacija" (str. 1 5 8 . ) . T o se posebno odnosilo na škole, u kojima je umjesto potiskivanja seksualnosti "pitanje seksa bilo stalna p r e o k u p a c i j a " (str. 2 7 . ) . Evo načina na koji Faucault sumira viktorijansku hipotezu i svoj alterna tivni stav: "Stoga moramo napustiti hipotezu da je modernim industrijskim društvima prethodio period porasta seksualne represije. Naprotiv, u tom periodu ne samo da se susrećemo s vidljivom eksplozijom neortodoksne seksualnosti... nikada prije tog perioda nije posto jalo više centara moći; nikada prije više pažnje nije bilo otvoreno pokazano i verbalizirano ... nikada prije nije postojalo toliko mjesta u kojima su se susretali intenzitet zadovoljstava i ustrajnost moći, samo da bi se posvuda proširili" (Foucault, 1 9 8 0 : 4 9 . ) . J o š j e d n o m Foucault posebnu pažnju posvećuje medicini i n j e n o m tretiranju seksualnosti. Z a najveći broj osoba, medicina znanstveno proučava seksualnost, dok Foucault tu vidi m n o g o više moralnosti negoli znanosti. (U biti, F o u c a u l t je karakteristično strog prema medicini, uvidjevši smjer njenog diskursa koji "nije u t o m e da ustanovi istinu, nego da spriječi širenje istine" [str. 5 5 ] . ) O n o što je uključeno u moralnost seksualnosti jest religija, n a r o č i t o zapadno kršćanstvo, konfesionalna pripadnost i obaveza subjekta da kaže istinu ο seksualnosti. Sve je to povezano i s humanističkim znanostima i njihovim interesom za prikupljanje znanja ο subjektu. Upravo o n a k o kako se osobe ispovijedaju svećenicima, t a k o se ispovijedaju i svojim liječnicima, psihijatrima i sociolozima. Ispovijedanje, a p o sebno ispovijedanje ο seksu, kasnije se zamotava u znanstvene p o j m o v e . N a Z a p a d u , "projekt znanosti ο subjektu sve se više k o n c e n t r i r a o na pitanja seksa" (str. 7 0 ) . Pitanja ο t o m e što smo zapravo mi sve se više povezuju s pitanjima ο seksu. F o u c a u l t sve to sumira o v a k o : "Seks objašnjenje svega" (str. 7 8 . ) . Umjesto proučavanja zatomljivanja seksualnosti, F o u c a u l t smatra da se znan stveno proučavanje seksa m o r a usmjeriti na proučavanje o d n o s a između seksa i m o ć i . O n još j e d n o m konstatira da m o ć ne zauzima središnje mjesto, a postoji u različitim mikrosituacijama. Štoviše, kao što je to uvijek slučaj s F o u c a u l t o m , postoji i o t p o r p r e m a upotrebi moći u seksu. M o ć i o t p o r m o ć i postoje svuda. Prije 1 8 . stoljeća, društva su nastojala kontrolirati smrt, ali od toga stoljeća nadalje to se preobraća u kontrolu nad životom, p o s e b n o seksom. M o ć nad životom (i seksom) ima dva oblika. Prvo, radi se ο "politici a n a t o m i j e ( a n a t o m o -
372
GLAVNE TEORIJE
politici) ljudskog tijela" k o j o j je cilj disciplinirati ljudsko tijelo (i njegovu seksual n o s t ) . D r u g o , radi se ο "biopolitici stanovništva" k o j o j je cilj k o n t r o l i r a t i i reguli rati populacijski rast, zdravlje, dužinu života itd. U oba slučaja društvo vidi "život k a o politički objekt" (str. 1 4 5 . ) . Seks je m e đ u t i m osnova u o b a slučaja. "Seks je sredstvo da se približimo i životu tijela i životu vrsta" (str. 1 4 6 . ) . U m o d e r n o m z a p a d n o m društvu seks je postao m n o g o značajniji negoli duša (mi z n a m o k o l i k o je to važno u F o u c a u l t o v o m radu), a skoro isto toliko važan k o l i k o i sam život. P o m o ć u znanja ο seksualnosti društvo započinje ispoljavati više m o ć i nad samim s o b o m . Ipak, usprkos porastu k o n t r o l e , Foucault gaji nadu u m o g u ć n o s t i e m a n c i pacije: "Od posredovanja seksa moramo se udaljiti koliko možemo - taktičkim preobraćanjem različitih mehanizama seksualnosti - ukoliko se želimo suprotstaviti elementima moći, zahtijevajući pravo na tjelesnost, zadovoljstva i znanje u njihovim različitim pojavnim oblicima i na mogućnost njihovog otpora. Zborno mjesto za protunapad na položaj seksualnosti ne treba biti seksualna želja, nego tijela i zadovoljstva" (Foucault, 1 9 8 0 . : 1 5 7 . ) . F o u c a u l t o v o djelo, kao i u o p ć e aktivnost u području poststrukturalizma, nudi zanimljivu novu cjelinu prijedloga koji utječu na glavni tijek razvoja sociološke teorije. D o k su se strukturalizam i poststrukturalizam razvijali izvan sociologije, struk turalna teorija, ο k o j o j ć e m o u nastavku raspravljati, ima neovisan razvoj. O s i m toga, za strukturaliste i poststrukturaliste strukture su nevidljive teorijske k o n strukcije, a za strukturalne teoretičare one su vidljivi i "stvarni" socijalni f e n o m e n i .
STRUKTURALNA TEORIJA J e d a n od zanimljivijih razvoja posljednjih godina bilo je p o n o v n o rađanje interesa za strukturalnu teoriju - o d n o s n o , povratak sociološkim korijenima p o m o ć u k o n cepta socijalnih činjenica Emila D u r k h e i m a . O v o p o n o v n o rađanje interesa za ovu orijentaciju p o t p o m o g l i su m n o g i likovi "stare garde" sociologa, uključujući, na primjer, R o b e r t a M e r t o n a , Lewisa C o s e r a , W i l l i a m a G o o d a , S e y m o r a M a r t i n a Lipseta i najznačajnijeg autora - Petera Blaua. Pošto su doživjeli da su njihove tradicionalne orijentacije bile napadane s različitih strana, osjećali su p o t r e b u da o b n o v e svoje interese za šire strukture društva. Politika ovakvog p o n o v n o g oživljavanja je zanimljiva i m o ž e n a m m n o g o toga reći ο strukturalnoj teoriji. Lewis C o s e r ( 1 9 7 5 a . ) je p o s e b n o bio uznemiren zato što su m n o g i o d njegovih kolega u sociologiji počeli uživati "u stvarnoj orgiji subjektivizma", prihvaćajući teorije ο malim socijalnim f e n o m e n i m a kakvi su f e n o m e n o l o g i j a i e t n o m e t o d o l o g i j a . O n smatra da proučavanje globalnih socijal nih struktura predstavlja "kamen temeljac" sociologije. S o c i o l o z i se ne trebaju predati subjektivistima, nego se moraju vratiti radovima D u r k h e i m a i djelima S i m m e l a i M a r x a , koji naučavaju "da individualno nagnuće nije d o v o l j n o da nas oslobodi o d potrebe proučavanja elemenata socijalnih ograničenja" ( C o s e r , 1 9 7 5 b . : 2 1 . ) . K o n a č n i interes sociologije trebao bi biti proučavanje "tvrdoglave činjeničnosti strukturalnih ustroja" (Coser, 1 9 7 5 b . : 2 1 0 . ) .
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
373
C o s e r se zapravo ne želi u potpunosti usredotočiti na proučavanje globalnih socijalnih struktura, nego ih želi razmatrati kao k o n a č n e d e t e r m i n a n t e ostalih aspekata socijalne stvarnosti. N j e g o v osnovni m o d e l ukazuje da se socijalne struk ture sudaraju sa socijalnim procesima (na primjer, socijalni konflikti) koji zatim utječu na o s o b n o ponašanje. C o s e r svoj teorijski pristup p r o b l e m i m a rasnih o d n o sa prikazuje o v a k o : "Posljednjih desetak do petnaestak godina uočili smo bitne promjene u socijalnoj svijesti, u konstrukciji socijalne stvarnosti i Bijelaca i Crnaca, no, to nije ovisilo samo ο dubokim strukturalnim promjenama u odnosima medu rasama, nego i ο specifičnim konfliktim strategijama i specifičnoj mobilizaciji crnih militanata što je pomoglo tran sformiranju skromnih potencijala u konkretne rezultate" (Coser, 1 9 7 5 b . : 2 1 2 . ) . Konačni izvor svega navedenog na razini je globalnijih f e n o m e n a . Sljedeći osnovni "neprijatelj" strukturalista je grupa sociologa koji su se usredotočili na kulturnu razinu, o d n o s n o normativni sistema društva ( G o o d e , 1 9 7 5 . ) J e d a n od autora kojeg W i l l i a m J . G o o d e ima na umu m o r a o je biti Parsons sa s v o j o m varijantom kulturnog determinizma. G o o d e predlaže da se, umjesto istraživanja kulturnih ili normativnih sila, m o r a m o usmjeriti k proučavanju strukturalnih f e n o m e n a kakvi su, na primjer, sistem komunikacije, sistem autoriteta, t o k o v i kretanja i oblikovanje nastambi za stanovanje. Peter Blau ( 1 9 7 5 a . ) proširuje ovu listu uključujući i sljedeće globalne strukture: klasnu strukturu, strukturalnu p r o mjenu, podjelu rada, udruženja koja strukturiraju socijalne o d n o s e , cjeline statusa i uloga, strukturalne korijene devijantnosti i p o b u n e , kao i m e đ u s o b n u povezanost okoliša, stanovništva i socijalne strukture. O s i m takvog nabrajanja, on daje i ovu definiciju: "Socijalna struktura se odnosi na obrasce koji su distinktivni za socijalni život, čije se regularnosti mogu promatrati, a konfiguracije otkriti" ( 1 9 7 5 a . : 3 . ) . Blau t a k o đ e r određuje i antitezu socijalnoj strukturi: "[to je] k a o t i č n o , b e z o b l i č n o , idiosinkratično ljudsko ponašanje koje ne pokazuje nikakve pravilnosti te je, p r e m a t o m e , nestrukturirano" (citirajući H o m a n s a , 1 9 7 5 a . : 3 . ) . R o b e r t Κ. M e r t o n ( 1 9 7 5 . ) sasvim jasno podržava strukturalni pristup najglo balnijoj razini proučavanja. O n , međutim, priznaje da takva orijentacija nije i o d g o v o r na sve sociološke p r o b l e m e , no to je najbolji koji i m a m o . K a r a k t e r i s t i č n o je da M e r t o n želi strukturalno proučavanje usmjeriti na utvrđivanje veza između socijetalnih i individualnih razina, iako ističe da socijalna struktura oblikuje o s o b n e alternative. Raspravljajući ο devijantnosti, M e r t o n ističe da socijalna struktura generira različite stupnjeve devijantnog ponašanja. M e đ u t i m , M e r t o n o p ć e n i t o inklinira uravnoteženijem pristupu proučavanju socijetalnih i individual nih razina. O n smatra da svaka nova k o h o r t a (čvrsto povezana skupina) postaje dijelom socijalne strukture koju o n a nikada samostalno ne stvara, ali je ograničava i nastavlja modificirati. Strukture su promjenjive, a još je važnije da ne m o g u u potpunosti objasniti cjelokupni socijalni život. N e iznenađuje t a k o đ e r niti to da je neke marksiste, k a o na primjer T o m a B o t t o m o r e a ( 1 9 7 5 . ) , t a k o đ e r privukla strukturalna sociologija. Z a p r a v o B o t t o m o re, (citirajući M a c d o n a l d a ) , nudi dobar opis strukturalnih odlika koje su privukle marksiste: 3
Zanimljivo je da se Lipset ( 1 9 7 5 . ) , iako sasvim očigledno polazi sa strukturalnog stajališta, ipak orijentira na proučavanje normativnog sistema. On je očigledno djelovao izvan grupe ostalih autora. 3
374
GLAVNE TEORIJE
"Sjećam se kada sam jednom, šetajući ulicom i iznenada zaista vidjevši te ogromne zgrade u njihovoj neizbježnoj postojanosti, da tada jednostavno nisam mogao zamisliti kako je sve to što stoji predamnom moguće preobraziti socijalizmom. Kako bi ulica izgledala kada bi je radnici preuzeli u svoje ruke, kako bi i da li bi revolucija mogla promijeniti kilometre i kilometre tvrdoglavog betona?" (Bottomore, 1 9 7 5 . : 159.). B o t t o m o r e ipak ne smatra da su sve socijalne strukture čvrste k a o stijene; n o , ipak se ne približava drugom ekstremu tvrdeći da se radi ο n e p r e k i n u t o m i n e o b l i k o v a n o m tijeku događaja. K a o marksist, B o t t o m o r e se zanimao za razvoj koncepcija ο globalnim struktu r a m a , n o s a m o za o n e koje omogućavaju izbijanje konflikta i izvođenje p r o m j e n e . O n smatra da takve strukture valja opisati tako da ne zaboravimo "tijek historijske akcije pojedinaca i socijalnih grupa koje podržavaju, p o n o v n o stvaraju, revidiraju ili destruiraju taj poredak" ( B o t t o m o r e , 1 9 7 5 . : 1 6 0 . ) . B o t t o m o r e a interesiraju izvo ri varijacija u socijalnim strukturama. Prvi izvor varijacije je cirkulacija članstva struktura. N o v i ljudi koji se uključuju nikada se do kraja ne socijaliziraju u grupu, t a k o da sami formiraju nove podgrupe, mijenjaju svoje uloge itd. D r u g o , širenje znanja koje dovodi do ekspanzije znanosti i tehnologije uzrokuje stalnu struktural nu p r o m j e n u . T r e ć e , progresivni procesi socijalne diferencijacije dovode do p r o mjena socijalne strukture. N o v i položaji i uloge dovode do novih ideja, duhovnih orijentacija, novih socijalnih definicija i socijalnih interesa. K o n a č n o , m o g u ć a je i p r o m j e n a samih struktura kao i njihovog djelovanja na kulturu i svijest.
Strukturalna teorija Petera Blaua D j e l o Petera Blaua ( 1 9 7 5 b . ; 1 9 7 7 a . ; 1 9 7 7 b . ; Blau i M e r t o n , 1 9 8 1 . ) zapravo je najznačajnija prezentacija ovog " p o n o v n o r o đ e n o g " strukturalizma. Blau razvija dosta ekstremnu varijantu ove strukturalne teorije. S jedne strane, on vrlo jasno određuje zadatak sociologije u strukturalnim p o j m o v i m a : "Najdistinktivniji zada tak sociologije je strukturalna analiza različitih oblika diferencijacije, njihovih međusobnih odnosa, uvjeta koji dovode do p r o m j e n e u njima i njihovih implika cija za društvene o d n o s e " (Blau, 1 9 7 7 a . : 6 - 7 . ) . U ovoj definiciji Blau n a m j e r n o eliminira iz sociologije kulturne varijable i varijable individualne razine. R a z m a trajući pitanja kulture, Blau tvrdi: "Ja sam strukturalni determinist koji vjeruje da strukture objektivnih socijalnih položaja u koje su ljudi raspoređeni imaju m n o g o fundamentalniji utjecaj na socijalni život negoli kulturne vrijednosti i n o r m e " ( 1 9 7 7 a . : X . ) . O n želi proučavati socijalne strukture, no bez kulturnih i f u n k c i o n a l nih k o n o t a c i j a koje im pridaje strukturalni funkcionalizam. Štoviše, on želi elimi nirati individualne razine. Po njegovu mišljenju, osnovni dijelovi društva su grupe ili klase ljudi, a ne akteri, njihove misli i akcije. "Centar proučavanja m o r a j u biti strukture diferenciranih položaja i njihovi utjecaji na odnose ljudskih bića, a ne intenzivna analiza socio-psihologijskih procesa uključenih u ljudske o d n o s e " (Blau, 1 9 7 7 a . : 4 . ) . Blau uviđa i značaj tih činilaca ali tvrdi da se njima neće baviti. T o znači da u njegovom pristupu postoji svojstveno ograničenje: " B u d i m o sigurni, navedene t e o r e m e determiniraju samo grupe, a ne p o j e d i n c e , za koje su o n e samo vjerojatne" (Blau, 1 9 7 7 a . : 7 . ) .
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
375
Blau t a k o đ e r smatra p o t r e b n i m odvojiti se od Levi-Straussove vrste struktura lizma. O n kritički ispituje tvrdnju Levi-Straussa da u n j e g o v o m sistemu k o n c e p t socijalne strukture nema nikakve veze s empirijskom stvarnosti, nego s teorijskim m o d e l i m a koji se na osnovi nje izgrađuju. Blau zauzima sasvim suprotnu poziciju smatrajući da su socijalne strukture s k o j i m a se bavi stvarni socijalni fenomeni. Štoviše, d o k Levi-Strauss tvrdi da su socijalne strukture nevidljive, Blau smatra da predstavljaju "opažljive aspekte socijalnog života, a ne teorije ο n j e m u " (1977a.:2.). Blau definira socijalnu strukturu na sljedeći način: [ona je] "distribucija stanov ništva u socijalne položaje različitih pravaca, koji utječu na ljude u njihovim ulogama, o d n o s i m a i na njihovoj socijalnoj interakciji" ( 1 9 7 5 b . : 2 2 1 . ) . U o v o j se definiciji susrećemo s dva ključna elementa: s položajima i stanovništvom. Socijal ni položaji određuju socijalne strukture. N j i h , zatim, definiraju različiti p a r a m e t r i koji su implicitni socijalnim razlikovanjima primjetnim u njihovim socijalnim interakcijama. Primjeri ovih parametara uključuju starost, spol, rasu te s o c i o e k o n o m s k i status. Blau zaključuje da je njegova o s n o v n a teza sadržana "u t o m e da je distinktivni zadatak sociologije proučavanje različitih oblika diferencijacije m e d u ljudima, njihovih povezanosti, kao i uvjeta koji implicitno utječu na diferencijaci ju" ( 1 9 7 5 b . : 2 2 2 . ) . K a o što je ranije navedeno, Blau se zanima i za diferencijaciju i za m e đ u s o b n u povezanost društvenih položaja. Raspravljajući ο povezanosti, Blau ističe dva bitna činioca koji povezuju društvene položaje: prvo, različite oblike udruživanja ljudi; drugo, proces socijalne mobilnosti koju ovaj autor vrlo široko definira k a o ukupno kretanje ljudi medu socijalnim položajima. Raspravljajući ο diferencijaciji, Blau naznačuje dva osnovna tipa strukturalnih parametara. Prvi tip su nominalni parametri koji služe razlikovanju stanovništva bez njihovog raspodjeljivanja u različite manje cjeline. Svaka manja cjelina ima jasnu granicu. M e d u n o m i n a l n i m parametrima koje Blau uzima u obzir su spol i rasa. Drugi tip su gradualni strukturalni parametri koji služe diferenciranju ljudi u dimenzijama statusa. Razlike se ispoljavaju u p o j m o v i m a gradacije, i ne postoji nikakva jasna linija razgraničenja između podcjelina (na primjer, prihod i b o g a t stvo). D r ž e ć i se s p o m e n u t o g razlikovanja parametara, Blau razvija dva tipa socijalnih položaja, od kojih se svaki m o ž e razlikovati prema tipu strukturalnog p a r a m e t r a . Grupa je o d r e đ e n a n o m i n a l n i m parametrima, a status gradualnim. Izgrađujući nadalje svoju teoriju na parametrima i socijalnim p o l o ž a j i m a , B l a u razvija dva generička oblika diferencijacije. Prvi je heterogenost, koji uključuje raspored stanovništva između različitih grupa u p o j m o v i m a n o m i n a l n i h p a r a m e t a ra. Drugi je nejednakost koja je određena distribucijom statusa u gradualnim p a r a m e t r i m a . O v a k v o m klasifikacijom oslikavaju se i osnovne vrijednosti koje zastupa B l a u : u društvu postoji previše nejednakosti, a nikada neće biti previše heterogenosti. Blau vrlo detaljno objašnjava što podrazumijeva pod p a r a m e t r i m a socijalne strukture. O n t o izvodi objašnjavajući čime se zapravo njegova strukturalna teorija bavi, o d n o s n o ne bavi. N a primjer, on se ne interesira za e t n i č k o porijeklo individualnih aktera, ali se zanima za etničku h e t e r o g e n o s t stanovništva. O n nije zainteresiran za pojedina zanimanja, ali se zanima za podjelu rada. U k r a t k o , Blau se zanima za najšire strukturalne č i n i o c e , a ne za f e n o m e n e niže razine kakvi su ponašanje ili namjere aktera.
376
GLAVNE TEORIJE
D a bi ilustrirao svoj pristup, Blau identificira n e k o l i k o p r o b l e m a p r e m a k o j i m a usmjerava strukturalnu analizu. J e d a n od takvih p r o b l e m a je i socijalna diferenci jacija i integracija. Z a razliku od Lipseta i Parsonsa, Blau ne vjeruje da kultura, vrijednosti i n o r m e proizvode socijalnu integraciju. S u p r o t n o od toga, stupanj strukturalne diferencijacije je taj koji proizvodi integraciju medu grupama i p o j e dincima. Parametri Blaua, a p o s e b n o nominalni parametri, determiniraju stupanj integracije. O p ć e n i t o , do integracije dolazi onda kada jedan segment populacije ima visok stupanj sličnosti u parametrima kakvi su, na primjer, starost, spol, rasa, zanimanje ili stambena četvrt s obzirom na susjedstvo. Veliki stupanj h e t e r o g e n o sti može uzrokovati barijere socijalnoj integraciji. N a izvjesnoj t o č k i , m e đ u t i m , kada h e t e r o g e n o s t postaje prevelika, barijere će najvjerojatnije pasti. A k o postoji dovoljna količina diferencijacije, ljudi se žele udruživati izvan grupa, radije negoli da se u o p ć e ne udružuju. U biti, u m o d e r n o m društvu, m n o š t v o n o m i n a l n i h parametara proizvodi multiformnu heterogenost, što znači da g o t o v o svatko pripada velikom broju grupa i pritom zauzima m n o š t v o različitih uloga. T a k v a struktura "nagoni ljude da se povezuju i izvan vlastitih grupa" (Blau, 1 9 7 5 b . : 2 3 3 ; kurziv naš). O v o predstavlja najkarakterističniji oblik m a k r o s t r u k t u r a l n e s o c i o l o gije - socijalne strukture determiniraju individualnu akciju. Blau je ( 1 9 8 0 . ) objavio "priču" k o j o m je želio ilustrirati svoju teoriju. O n opisuje izmišljeni svemirski brod koji, između ostalog, nosi i dva s o c i o l o g a , i koji aterira na planet nazvan Stelar 8 R . T a m o se oni susreću s "Aytarima" ili živim stvorenjima koja Blau opisuje kao "sličnije ljudima negoli p r o t o z o a m a " ( 1 9 8 0 . : 7 7 7 . ) . Aytari, koji obitavaju u malim selima na j e d n o m o t o k u , m e đ u s o b n o su vrlo slični, osim u dvije pojedinosti. Prvo, javljaju se u dvije različite boje - k a o plavi ili zeleni (nominalni p a r a m e t a r ) . D r u g o , različite su visine - od 2 5 do 7 5 c m (gradualni p a r a m e t a r ) . U takvom društvu ne postoji nikakvo s p o l n o ili s t a r o s n o razlikovanje, budući da se Aytari uopće ne mijenjaju. Iako ovi stvorovi variraju samo u dvije navedene karakteristike, "sociolozi istraživači" pronašli su da se sela u kojima obitavaju razlikuju u pet osnovnih dimenzija. Prvo, sela variraju u broju stanovnika - od m n o g o do tek n e k o l i k o njih. D r u g o , odnos plavih i zelenih varira medu pojedinim selima; n e k a sela su n a p u č e na više plavim, a neka više zelenim Aytarima. T r e ć e , sela se razlikuju i u p r o s j e č n o j visini Aytara. N e k a sela su napučena relativno visokim s t a n o v n i c i m a ; druga pak imaju stanovništvo koje je niže od prosjeka. Č e t v r t o , razlike u visini dovode do nejednakosti u nekim selima gdje stanovništvo nije h o m o g e n o . "Budući da je veličina bila jedina kvantitativna razlika između Aytara, viši Aytari su m o g l i vladati m a n j i m a ; oni su se jednostavno mogli valjati po njima" ( s t r . 7 7 7 . ) . P e t o , sela su varirala i u stupnju povezanosti visine i boje stanovništva. U n e k i m selima, dominirali su visoki zeleni Aytari, a u nekima niski i plavi. Sumirajući, Blau navodi da su, iako se stanovništvo razlikovalo u samo dvije osnovne odlike, o n e dovodile bitnih razlika u strukturi sela. Sociolozi-istraživači su nadalje otkrili da postoje i druga o t o č j a na planetu Stelar 8 R te da se na njima nalazi još više sela. Stanovnici su p o n o v n o bili isti varirali su s a m o u visini i u boji, no sela su se mogla diferencirati p o m o ć u o s a m dimenzija. Prvih pet dimenzija bile su iste kao i one po kojima su se Aytari diferencirali i na prvom o t o k u . Šesta dimenzija utvrđuje sljedeće: iako je o d n o s plavih i zelenih Aytara na dva ili više o t o k a m o g a o biti isti, t o je m o g a o biti rezultat vrlo različitih odnosa između sela na svakom o t o k u . S t o g a , je 1 : 1 o d n o s
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
377
PETER Μ. BLAU: biografska skica Peter Blau rođen je u Beču 7. veljače 1918. godine. Emigrirao je u SAD 1939. i 1943. postao građanin Ame rike. 1942. godine završava studij na relativno manje poznatom Elmhurst College u mjestu Elmhurst u državi Illinois. Njegovo je školovanje bilo prekinuto izbijanjem II. svjetskog rata, kada služi u vojsci SAD gdje je bio odlikovan odličjem "Brončana zvijezda". Poslije rata vra ća se školovanju i završava obrazovanje stekavši dokto rat znanosti na Columbia University u New Yok Cityju 1952. godine. Blau je prvi put bio zapažen u sociologiji svojim doprinosima proučavanju formalnih organizacija. Njego va empirijska proučavanja organizacija kao i udžbenici ο organizacijama još uvijek se često navode, a on i nada lje nastavlja objavljivati ο tom području. Blau je također poznat i po knjizi koju je napisao zajedno s Otisom Dudley Duncanom, objavljenom pod naslovom The Ame rican Occupational Structure (Američka struktura zanimanja), koja je dobila prestižnu Sorokinovu nagradu Američkog sociološkog udruženja 1968. godine. Ovo djelo pred stavlja veoma snažan doprinos sociološkoj studiji socijalne stratifikacije. lako je dobro poznat zbog sveobuhvatnosti svoga rada, ovdje nas interesira njegov doprinos sociološkoj teoriji. Važno je, a to se reflektira i u načinu na koji smo ο njemu ra spra vili u ovoj knjizi, da je on (vidi ra d u tisku) ostva rio vrlo značajne doprinose u dvije posebne teorijske orijentacije. Kako smo vidjeli u 8. poglavlju, njegova 1964. godine objavljena knjiga Exchange and Power in Social Life (Razmje na i moć u društvenom životu) predstavlja glavnu komponentu suvremene teorije razmjene. Ovdje je Blauov glavni doprinos u tome što prvenstveno koristi teoriju razmjene malih razina, pokušavajući je primijeniti na proučavanje globalnijih socijal nih struktura. Unatoč nekim vidljivim slabostima, ova proučavanja predstavljala su vrijedan napor da se teorijski integriraju globalne razine i lokalne razine socioloških problema. U novije vrijeme, Blau se nalazi na prvoj liniji razvoja strukturalne teorije. Za vrijeme obavljanja dužnosti predsjednika Američkog sociološkog udruženja (1973-1974) on odabire temu strukturalne teorije kao osnovnu temu rasprave na godišnjem zasjedanju. Od tada je izdao veći broj knjiga i članaka u želji da unaprijedi i proširi strukturalnu teoriju. Blau opisuje razlog svog prelaska s mikrosociološke teorije razmjene k makrosociološkoj strukturalnoj teoriji: "Jedan primjer pristupa je da se započne s mikrosociološkim principima te ih se onda koristi kao osnovicu izgradnje makrosocioloških teorija. Alternativni pristup osniva se na pretpostavci da su za mikro i makro teorije potrebni različiti konceptualni i referentni okviri ... Došao sam do zaključka da je drugi pristup jedini ispravan, s obzirom na postojeći stupanj sociološkog razvoja". Od 1970. Blau je profesor sociologije na Columbia University u New Yorku, a od 1979. istodobno drži položaj uvaženog profesora na State University of New York u Albanyju, u državi New York.
m o g a o biti rezultat odnosa unutar većine sela, ili je m o g a o biti rezultat velikih varijacija uzrokovanih, time što su neka sela željela prekinuti bilo kakvu m e đ u s o b -
378
GLAVNE TEORIJE
nu vezu. S e d m o - Blau to isto vidi i u pogledu visine stanovnika. Prosječna visina na j e d n o m o t o k u mogla je nastati stoga što su svi stanovnici u j e d n o m ili u većini sela bili slične visine, ili pak zbog odvajanja nekih sela u kojima su bili češći visoki Aytari od drugih u kojima su bili premoćniji niži Aytari. O s m o - isti p r o b l e m tiče se i o d n o s a između boje i veličine. Ovdje može p o n o v n o postojati slična korelacija u većini sela ili u samo nekim selima zato što su neka možda bila češće naseljavana višim zelenim, a druga nižim plavim Aytarima. Stoga, iako demografske k a r a k t e ristike dvaju o t o k a m o g u biti iste, ekološke strukture sela na dva o t o k a m o g u biti vrlo različite. Najveći interes Blaua je proučavanje učinaka takvih e k o l o š k i h ( o d n o s n o strukturalnih) razlika na socijalne o d n o s e . O n kaže: "Sastav i e k o l o š k a struktura sela i o t o k a utječe na socijalne o d n o s e Aytara neovisno ο njihovim psihološkim prednostima" (str. 7 8 0 . ) . Blau započinje pretpostavkom da se ljudi o p ć e n i t o žele udruživati sa sebi najsličnijima. M e đ u t i m , Blauovi hipotetički sociolozi-znanstvenici otkrili su da se Aytari različite veličine i boje p o n e k a d nalaze u društvu stanovnika različitih odlika. U svojoj "anketi" znanstvenici su otkrili neke reprezentativne izjave ispita nika: " M i i m a m o zapravo istu boju, a u blizini nema nikoga m o j e veličine". " D a , istina je, m o j je prijatelj zelen, no za mene je veličina m n o g o važnija od b o j e " (str. 7 8 0 . ) . Blau smatra da je šansa da jedan Aytar ima prijatelja izvan svoje grupe proizvod n e k o l i k o strukturalnih odlika. N a primjer, ako je u selu nečija o s o b n a vrsta u manjini, n e t k o će sigurno naći prijatelje izvan svoje grupe. U k o l i k o n e t k o živi unutar malih grupa, tada su šanse za stvaranje prijatelja izvan grupe p o v e ć a n e zato što će m o g u ć n o s t izbora ljudi s istim odlikama biti j a k o sužena. K o n a č n o , presjek parametara teži obuzdati izvangrupna druženja, o d n o s n o , u k o l i k o su, na primjer, veličina i boja bitno povezane (ako su, na primjer, zeleni Aytari t a k o đ e r n a j m n o g o b r o j n i j i i niski), udruživanja ovih dvaju činilaca uzrokovat će p o j a č a n o djelovanja spomenutih elemenata i dovesti čak do veće učestalosti medugrupnih izbora druženja. Strukturalna teorija uključuje i neke od starih socioloških ideja (na primjer, n e k e S i m m e l o v e i D u r k h e i m o v e ideje) koje su oblikovane u novu f o r m u . O s t a j e da se vidi k o l i k o će se daleko strukturalna teorija razvijati u sociologiji s o b z i r o m na svoj ekskluzivan interes za globalne strukturalne razine socijalne stvarnosti. I a k o se m o ž e učiniti da takav isključiv interes možda ograničava njenu e k s p l a n a t o r n u m o ć , u usporedbi sa nekim m n o g o integrativnijim sociološkim t e o r i j a m a , struktu ralna teorija odgovara n e k i m osnovnim sklonostima m n o g i h s o c i o l o g a . O n a će vjerojatno i nadalje biti atraktivna, posebno onim sociolozima koji odbacuju subjektivne elemente ili elemente male razine k a o osnovne e l e m e n t e za k o j e se sociologija interesira. Blauova teorija je potaknula veći broj empirijskih studija (Blum, 1 9 8 4 . ; B l a u , B e e k e r i Fitzpatrick, 1 9 8 4 . ; Blau, Blum i Schwartz, 1 9 8 2 . ) . J e d a n od najnovijih primjera pokazuje kako je T e r r y Blum testirao dvije hipoteze derivirane iz Blauove t e o r i j e : "(1) etnička h e t e r o g e n o s t pojačava interetničku interakciju usprkos p r e vladavanju sklonosti za unutargrupno druženje, i (2) religiozna h e t e r o g e n o s t podstiče medureligioznu interakciju usprkos pretežnosti unutargrupnih sklonosti" ( 1 9 8 5 . : 5 2 3 . ) . B l u m o v i rezultati podržavaju Blauovu teoriju i njene najznačajnije t o č k e da "makrosocijalne strukture proizvode ograničenja na razini i n t e r p e r s o n a l ne interakcije, osiguravajući ili ograničavajući m o g u ć n o s t i za uspostavljanje takve interakcije" ( 1 9 8 5 . : 5 2 0 - 5 2 1 . ) .
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ T E O R I J I
379
TEORIJA MREŽE Drugi primjer strukturalnog pristupa u m o d e r n o j sociologiji je teorija mreže. I a k o i o n a predstavlja tip strukturalizma, manje je povezana s vanjskim razvojima u n e k i m drugim znanostima ο kojima smo ranije raspravili i m n o g o je bliža s a m o j sociologiji. Prema t o m e , iako se zastupnici primjene teorije mreže interesiraju za "duboke strukture", te su strukture daleko bliže tradicionalnim sociološkim struk turama negoli, na primjer, interesiranju LeviStraussa za m e n t a l n e strukture. T e o r e t i č a r i mreže također su na jedan drugačiji način povezani s glavnim t i j e k o m razvoja sociologije; manje su zainteresirani za filozofiranje ο strukturama, a m n o g o više za m e t o d o l o š k e , čak i m a t e m a t i č k e , stroge empirijske analize različitih tipova mreža. Analitičari mreže pokušavaju uz izvjesne poteškoće razlikovati svoj pristup o d - k a k o ih R o n a l d Burt naziva - "atomističkih" i "normativnih" socioloških pristupa (Burt, 1 9 8 2 . ; vidi također i Granovetter, 1 9 8 5 . ) . Atomistička s o c i o l o š k a orijenta cija usmjerava se na aktera koji, izoliran od ostalih, donosi o d l u k e . O p ć e n i t i j e r e č e n o , ovi se teoretičari koncentriraju na proučavanje "ličnih atributa" aktera ( W e l l m a n , 1 9 8 3 . ) . Atomistički se pristupi odbacuju budući da su previše m i k r o skopski usmjereni i ignoriraju veze koje postoje medu akterima. Barry W e l l m a n to izriče na sljedeći način: "Proučavanje individualnih motiva je p o s a o bolje prila gođen psiholozima" ( 1 9 8 3 . : 1 6 3 . ) . O v o t a k o đ e r predstavlja i odbacivanje većeg broja drugih socioloških teorija koje su na ovaj ili onaj način d u b o k o zainteresira ne za proučavanje motiva - odbacuje se simbolički interakcionizam, f e n o m e n o l o gijska sociologija, egzistencijalistička sociologija, W e b e r o v a i Schutzova t e o r i j a i neke druge t e o r i j e . Po mišljenju teoretičara mreže, normativni pristupi proučavaju kulturu i p r o c e s socijalizacije p o m o ć u kojeg akteri internaliziraju n o r m e i vrijednosti. N o r m a t i v n a orijentacija tvrdi da cjeline zajedničkih ideja održavaju ljude na o k u p u . T e o r e t i č a r i mreže odbacuju takvo tumačenje i smatraju da se m o r a m o usmjeriti na objektivni obrazac veza koje povezuju članove društva. Evo na koji način W e l l m a n artikulira ovo stajalište: "Analitičari mreže žele proučavati pravilnosti koje pokazuju kako se ljudi i kolektiviteti ponašaju, a ne izučavaju regularnosti vjerovanja ο tome kako bi se oni trebali ponašati. Stoga analitičar mreže pokušava izbjeći normativna objašnjenja socijalnog ponašanja. Ovi teoretičari odbacuju bilo kakvo nestrukturalno objašnjenje koje socijalni proces tretira kao zbroj osobnih atributa individualnih aktera i internaliziranih normi" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 6 2 . ) . P r e m a t o m e , teoretičari mreže odbacuju veći dio strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a , Parsonsov kulturni determinizam, D u r k h e i m o v o usredotočenje na kolektivnu svi jest, S i m m e l o v e interese za objektivnu i subjektivnu kulturu, interes kritičkih t e o r e t i č a r a za kulturu itd. Naznačujući sasvim jasno što nije predmet njihovog interesiranja, teoretičari mreže objašnjavaju zatim svoj glavni interes - utvrđivanje objektivnog obrasca veza koje povezuju članove (individualne i kolektivne) društva. P o g l e d a j m o k a k o W e l l m a n artikulira taj interes: "Analitičari mreže započinju s jednostavnom, no snažnom tvrdnjom da je osnovni interes sociologa proučavanje socijalne strukture ... Izravniji način njenog proučavanja
380
GLAVNE TEORIJE
jest da se analizira kao obrazac veza koje povezuju članove. Analitičari mreže tragaju za dubokim strukturama - regularnim mrežnim obrascima koji se nalaze prikriveni vrlo kompleksnom površinskom strukturom socijalnih sistema ... Akteri i njihovo ponašanje proučavaju se u ograničenjima navedenih struktura. Stoga, interes nije na proučavanju voluntarističkih aktera, nego na upoznavanju strukturalnih ograničenja" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 5 6 - 1 5 7 . ) . Distinktivni aspekt teorije mreže je i u t o m e da o n a obuhvaća vrlo širok raspon interesa - od m i k r o do m a k r o struktura. T o znači da u teoriji mreže akteri m o g u biti o s o b e , no m o g u biti i grupe, korporacije (Clawson, Neustadtl i B e a r d e n , 1 9 8 6 . ; M i z r u c h i i Koenig, 1 9 8 6 . ) , ali i društva. Povezanosti nastaju na g l o b a l n o j razini, na socio-strukturalnoj razini, ali i na m i k r o s k o p s k i m r a z i n a m a . M a r k G r a n o v e t t e r opisuje takve povezanosti na m i k r o razini kao akcije "ugrađene" u "konkretne lične odnose i strukture (ili 'mreže') takvih o d n o s a " ( 1 9 8 5 . : 4 9 0 . ) . U ovim je povezanostima bitno da bilo koji "akter" (pojedinac ili kolektiv) m o ž e imati različit pristup vrijednim resursima (bogatstvu, m o ć i , i n f o r m a c i j a m a ) . R e z u l tat koji iz toga proistječe ukazuje da je strukturirani sistem sklon slojevitosti, s n e k i m m e đ u s o b n o ovisnim k o m p o n e n a t a m a . Bitan aspekt analize mreže je u t o m e da o n a želi pokrenuti s o c i o l o g e dalje od proučavanja socijalnih grupa i kategorija prema proučavanju veza koje postoje između, ali i unutar aktera koji nisu "dovoljno zbito i čvrsto povezani da bi se mogli nazivati grupama" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 6 9 . ) . D o b a r primjer za ovo predstavlja G r a n o v e t t e r o v rad ο "snazi slabih veza" ( 1 9 7 3 . ; 1 9 8 3 . ) . G r a n o v e t t e r razlikuje "čvrste veze" ilustrirajući ih povezanošću ljudi s njihovim bliskim prijateljima i "slabe veze" k o j e ilustrira povezanošću osoba koje se jedva poznaju. S o c i o l o z i su se o b i č n o usmjeravali na proučavanje o s o b a sa snažnim oblicima povezanosti, o d n o sno na socijalne grupe. Čvrste su veze smatrali važnima, d o k su za s o c i o l o š k o istraživanje slabe veze bile krajnje trivijalne. G r a n o v e t t e r , m e đ u t i m , ističe da i slabe veze m o g u biti vrlo značajne. N a primjer, slabe veze između dvaju aktera m o g u poslužiti kao most između dviju grupa koje imaju razvijene bitne unutarnje veze. Bez takve slabe povezanosti, dvije bi grupe mogle biti p o t p u n o izolirane. T o , nadalje, m o ž e voditi prema fragmentiranijem socijalnom sistemu. O s o b a bez razvijenih slabih veza može se u jednoj čvrstoj grupi naći u p o t p u n o j izolaciji i biti n e i n f o r m i r a n a ο t o m e što se događa u drugim grupama, a i u širem društvu. Slabe veze, p r e m a t o m e , sprječavaju izolaciju i omogućavaju o s o b a m a bolju integraciju u šire društvo. I a k o G r a n o v e t t e r naglašava značenje slabih veza, on se žuri sasvim jasno izreći da "snažne veze također m o g u imati vrijednost" ( 1 9 8 3 . : 2 0 9 . ) . N a primjer, o s o b e koje su povezane čvrstim vezama više su motivirane da p o m o g n u jedna drugoj i m n o g o su češće jedna drugoj dostupne. T e o r i j a mreže još je relativno nova i nerazvijena. Burt ο njoj kaže: " T r e n u t n o postoji dosta labavo udruženje različitih pristupa nazvano analizom m r e ž e " ( 1 9 8 2 . : 2 0 . ) . M e đ u t i m , o n a postaje sve značajnija, što se m o ž e d o k u m e n t i r a t i b r o j e m članaka i knjiga koje se tiskaju i koje raspravljaju ο o v o j teoriji, kao i činjenicom da sada postoji i novi časopis (Social Networks /Društvene mreže/) posvećen ovoj teoriji. Iako zasad možda izgleda kao labava skupina radova, t e o r i j a izgleda da se mreže osniva na k o h e r e n t n o j cjelini principa ( W e l l m a n , 1 9 8 3 . ) . Prvo, veze između aktera o b i č n o su simetrične i p o svom sadržaju i po intenzi tetu. Akteri se m e đ u s o b n o snabdijevaju različitim stvarima s većim ili m a n j i m
380
GLAVNE TEORIJE
jest da se analizira kao obrazac veza koje povezuju članove. Analitičan mreže tragaju za dubokim strukturama - regularnim mrežnim obrascima koji se nalaze prikriveni vrlo kompleksnom površinskom strukturom socijalnih sistema ... Akteri i njihovo ponašanje proučavaju se u ograničenjima navedenih struktura. Stoga, interes nije na proučavanju voluntarističkih aktera, nego na upoznavanju strukturalnih ograničenja" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 5 6 - 1 5 7 . ) . Distinktivni aspekt teorije mreže je i u t o m e da o n a obuhvaća vrlo širok raspon interesa - o d m i k r o do m a k r o struktura. T o znači da u teoriji mreže akteri m o g u biti o s o b e , no mogu biti i grupe, korporacije (Clawson, Neustadtl i B e a r d e n , 1 9 8 6 . ; M i z r u c h i i Koenig, 1 9 8 6 . ) , ali i društva. Povezanosti nastaju na g l o b a l n o j razini, na socio-strukturalnoj razini, ali i na m i k r o s k o p s k i m r a z i n a m a . M a r k G r a n o v e t t e r opisuje takve povezanosti na m i k r o razini k a o akcije "ugrađene" u " k o n k r e t n e lične odnose i strukture (ili 'mreže') takvih o d n o s a " ( 1 9 8 5 . : 4 9 0 . ) . U ovim je povezanostima bitno da bilo koji "akter" (pojedinac ili kolektiv) m o ž e imati različit pristup vrijednim resursima (bogatstvu, m o ć i , i n f o r m a c i j a m a ) . R e z u l tat koji iz toga proistječe ukazuje da je strukturirani sistem sklon slojevitosti, s n e k i m m e đ u s o b n o ovisnim k o m p o n e n a t a m a . Bitan aspekt analize mreže je u t o m e da ona želi pokrenuti s o c i o l o g e dalje od proučavanja socijalnih grupa i kategorija prema proučavanju veza k o j e p o s t o j e između, ali i unutar aktera koji nisu "dovoljno zbito i čvrsto povezani da bi se mogli nazivati grupama" (Wellman, 1 9 8 3 . : 1 6 9 . ) . D o b a r primjer za o v o predstavlja G r a n o v e t t e r o v rad ο "snazi slabih veza" ( 1 9 7 3 . ; 1 9 8 3 . ) . G r a n o v e t t e r razlikuje "čvrste veze" ilustrirajući ih povezanošću ljudi s njihovim bliskim prijateljima i "slabe veze" koje ilustrira povezanošću osoba koje se jedva poznaju. S o c i o l o z i su se o b i č n o usmjeravali na proučavanje osoba sa snažnim oblicima povezanosti, o d n o sno na socijalne grupe. Čvrste su veze smatrali važnima, d o k su za s o c i o l o š k o istraživanje slabe veze bile krajnje trivijalne. G r a n o v e t t e r , m e đ u t i m , ističe da i slabe veze m o g u biti vrlo značajne. N a primjer, slabe veze između dvaju aktera m o g u poslužiti kao most između dviju grupa koje imaju razvijene bitne unutarnje veze. Bez takve slabe povezanosti, dvije bi grupe mogle biti p o t p u n o izolirane. T o , nadalje, m o ž e voditi prema fragmentiranijem socijalnom sistemu. O s o b a bez razvijenih slabih veza m o ž e se u j e d n o j čvrstoj grupi naći u p o t p u n o j izolaciji i biti n e i n f o r m i r a n a ο t o m e što se događa u drugim grupama, a i u širem društvu. Slabe veze, prema t o m e , sprječavaju izolaciju i omogućavaju o s o b a m a bolju integraciju u šire društvo. Iako G r a n o v e t t e r naglašava značenje slabih veza, on se žuri sasvim jasno izreći da "snažne veze također m o g u imati vrijednost" ( 1 9 8 3 . : 2 0 9 . ) . N a primjer, o s o b e koje su povezane čvrstim vezama više su motivirane da p o m o g n u jedna drugoj i m n o g o su češće jedna drugoj dostupne. T e o r i j a mreže još je relativno nova i nerazvijena. Burt ο njoj kaže: " T r e n u t n o postoji dosta labavo udruženje različitih pristupa nazvano analizom m r e ž e " ( 1 9 8 2 . : 2 0 . ) . M e đ u t i m , o n a postaje sve značajnija, što se m o ž e d o k u m e n t i r a t i b r o j e m članaka i knjiga koje se tiskaju i koje raspravljaju ο o v o j teoriji, k a o i č i n j e n i c o m da sada postoji i novi časopis (Social Networks /Društvene mreže/) posvećen ovoj teoriji. Iako zasad možda izgleda kao labava skupina radova, teorija izgleda da se mreže osniva na k o h e r e n t n o j cjelini principa ( W e l l m a n , 1 9 8 3 . ) . Prvo, veze između aktera o b i č n o su simetrične i po svom sadržaju i po intenzi tetu. Akteri se m e đ u s o b n o snabdijevaju različitim stvarima s većim ili m a n j i m
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
381
i n t e n z i t e t o m . D r u g o , veze između pojedinaca moraju se analizirati unutar k o n t e k sta strukture širih mreža. T r e ć e , strukturiranje socijalnih veza vodi k različitim tipovima neslučajnih mreža. S jedne strane, mreže su tranzitivne: a k o postoji veza između A i B, k a o i između Β i C, postoji i vjerojatnost veze između A i C. Rezultat takve analize može biti da postoji veća m o g u ć n o s t mreže k o j a uključuje A, Β i C. S druge strane, tu su i granice u t o m e koliko m n o g o veza m o ž e postojati i k o l i k o intenzivne m o g u biti. Rezultat je taj da također postoji m o g u ć n o s t razvoja skupina mreža s vrlo jasnim granicama koje odvajaju jedan cluster (skupinu) od drugoga. Č e t v r t o - postojanje klastera dovodi do mogućnosti njihove m e đ u s o b n e poveza nosti, k a o i povezanosti između pojedinaca. Peto - postojanje asimetričnih veza između e l e m e n a t a u sistemu rezultira time da se vrijedni resursi različito distribu iraju. K o n a č n o , nejednaka distribucija vrijednih resursa p o d j e d n a k o dovodi i do k o l a b o r a c i j e , ali i k o m p e t i c i j e . N e k e grupe se udružuju kako bi surađujući ostvari le pristup vrijednim resursima, d o k se druge takmiče i sukobljavaju o k o resursa. O v o daje teoriji mreže dinamičku kvalitetu (Rosenthal i dr., 1 9 8 5 . ) i strukturu promjenjivog sistema sa izmjenama obrazaca koalicija i konflikata.
EGZISTENCIJALISTIČKA SOCIOLOGIJA U ovoj s m o se knjizi već susreli s b r o j n i m m i k r o o r i j e n t i r a n i m sociološkim teorija m a koje se m o g u grupirati kao socijalni definicionizam (Ritzer, 1 9 7 5 a . ; 1 9 7 5 b . ) , o d n o s n o kreativne sociologije ( M o n i c a M o r r i s , 1 9 7 7 . ) , ili sociologija svakodnev nog života (Douglas, 1 9 7 0 . ; Douglas i dr., 1 9 8 0 . ; W e i g e r t , 1 9 8 1 . ) . Svi ovi slični nazivi uključuju i teorije kakve su, na primjer, simbolički interakcionizam, f e n o m e n o l o š k a sociologija i e t n o m e t o d o l o g i j a . T o j listi t a k o đ e r m o ž e m o dodati egzi stencijalističku sociologiju. O n a još nije postigla status drugih definicionističkih t e o r i j a ; ipak, posljednjih godina interes za ovu sociologiju stalno raste. U sljedećoj dekadi će se najvjerojatnije razjasniti da li će egzistencijalistička sociologija zauzeti značajniji položaj u sociološkoj teoriji ili će ostati u pozadini. Prvo ć e m o ponuditi preliminarnu definiciju egzistencijalističke s o c i o l o g i j e : [ona je] "proučavanje ljudskog iskustva u svijetu.... u svim njegovim o b l i c i m a " (Douglas i J o h n s o n , 1 9 7 7 . : V I I ; za sličnu definiciju vidi i F o n t a n a , 1 9 8 4 . ) . O n a proučava načine na koje ljudi žive, osjećaju, razmišljaju i djeluju. P o s e b n a se pažnja posvećuje osjećajima i e m o c i j a m a , kao i "problematici situirane prirode iskustva sa značenjem" (Douglas i J o h n s o n , 1 9 7 7 . : X I I L ) . (Relativno nova ideja unutar discipline - "sociologija emocija", također se zanima za s p o m e n u t e aspekte. Vidi, na primjer, K e m p e r , 1 9 7 8 a , b . ; 1 9 8 1 . ) . Prihvaćajući ovakav stav, egzistenci jalistička sociologija odbacuje j e d n o d i m e n z i o n a l n o u z r o č n o objašnjenje ljudskog života. Z a egzistencijalističkog sociologa, "čovjek se mijenja, sklon je p r o m j e n a m a , nesiguran je, konfliktan i tek djelomično slobodan da izabere što m o ž e činiti i što će postati, jer takav m o r a biti k a k o bi m o g a o opstati u svijetu koji se mijenja, sklon je p r o m j e n a m a , nesiguran je i konfliktan" (Douglas, 1 9 7 7 . : 1 4 . ) . O v o naglašava d o m i n a n t n u t e m u egzistencijalističke sociologije: ljudi su i slobodni i o g r a n i č e n i . O v a ideja, k a o i veći broj aspekata egzistencijalističke sociologije, povezani su s r a d o m J e a n - P a u l a Sartrea, francuskog pisca i filozofa. Sartreov pokušaj poveziva nja individualne slobode i socijetalnih ograničenja bio je od p o s e b n o g interesa za sociologiju. Sartre je želio povezati svoje rane f e n o m e n o l o g i j s k e interese s kasni jim marksističkim interesom za dijalektičku cjelinu. Prema stajalištu lana C r a i b a
382
GLAVNE TEORIJE
( 1 9 7 6 . ) , Sartreova misao očigledno je evoluirala. U svom r a n o m radu on p r o b l e matizira individualnu razinu, p o s e b n o osobnu slobodu. T a d a se priklanja stajalištu koje tvrdi da ljudi nisu podvrgnuti ili determinirani bilo kakvim društvenim z a k o n i m a . D r u g i m riječima, čovjek "ne može opravdati svoje aktivnosti obraćajući se bilo č e m u osim s a m o m e sebi" (Craib, 1 9 7 6 . : 4 . ) . M e đ u t i m , kasnije u svojoj karijeri, Sartre se sve više interesira za marksističku teoriju pa se i njegovi interesi usmjeravaju k "slobodnoj osobi smještenoj u masivnoj i ugnjetavajućoj socijalnoj strukturi koja ograničava i alijenira njene aktivnosti" (Craib, 1 9 7 6 . : 9 ; kurziv naš). Sartre se ne prebacuje jednostavno na socijetalnu razinu, nego je pokušava k o m b i nirati sa svojim ranijim interesom za aktera. Craib zaključuju da Sartre u svojoj kasnijoj karijeri uspijeva objediniti teorije globalnih i nižih razina. U svojoj analizi Sartreovog rada Gila H a y i m ( 1 9 8 0 . ) utvrđuje postojanje konti nuiteta između njegovog ranijeg i kasnijeg rada. U knjizi Being and Nothingness (Biće i ništavih) koja je objavljena 1 9 4 3 . godine, Sartre se usredotočuje na slobodnu osobu i tvrdi da je "egzistencija pojedinca definirana njegovim č i n i m a ... Netko je ono što čini" (Hayim, 1 9 8 0 . : 3 . ) . I s t o d o b n o , Sartre se suprotstavlja sociologijskom gledištu ο "objektivnim društvenim strukturama k a o krajnje deter minističkim u pogledu ponašanja" (str. 5 . ) . Z a Sartrea, i o p ć e n i t o za egzistencijaliste, akteri imaju sposobnost da nadilaze sadašnjicu, da se orijentiraju p r e m a b u d u ć n o s t . Z a njega su, dakle, ljudi slobodni; oni odgovaraju za sve što r a d e ; ne postoje nikakva opravdanja. U izvjesnom smislu, ovo je vrlo bitan izvor n e l a g o d e za ljude, koji su suočeni "s tim iznenađujućim o d g o v o r n o s t i m a slobode" (str. 1 7 . ) . U d r u g o m pak smislu, to je za ljude i izvor optimizma - njihove sudbine su u njihovim r u k a m a . U knjizi Critique of Dialectical Reason (Kritika dijalektičkog uma) objavljenoj 1 9 6 3 . godine, Sartre m n o g o više pažnje posvećuje socijalnim strukturama, ali čak i tada naglašava da je "ljudska povlastica na transcendenciju nadilaženje datog" (Hayim, 1 9 8 0 . : 1 6 . ) . U o v o m e je Sartre kritičan p r e m a m n o g i m marksistima ( e k o n o m s k i m deterministima, strukturalnim marksistima) koji p r e n a glašavaju ulogu i mjesto socijalne strukture. "Prema Sartreu, dogmatski marksisti su eliminirali humanističku k o m p o n e n t u iz M a r x o v e originalne ideje" (str. 7 2 . ) . K a o predstavnik egzistencijalizma, Sartre uvijek zadržava taj h u m a n i z a m . D o b r u ilustraciju egzistencijalističke sociologije nudi Andrea F o n t a n a , navodi o d l o m a k iz priče G e o r g e a Orwella "Ubiti slona":
koja
"Onog časa kada sam ugledao slona, s potpunom sam sigurnošću znao da ga ne bih trebao ubiti ... Odlučio sam ga promatrati kraće vrijeme kako bih bio siguran da neće opet podivljati, a zatim ću otići kući ... No u jednom trenutku bacio sam pogled na gomilu koja me slijedila. Bilo je to ogromno mnoštvo ... Svi su me gledali ... Nisu me voljeli, no s magičnom puškom u rukama ja sam trenutno zavrijedio to promatranje. I iznenada sam shvatio da ću naposljetku morati ubiti slona. Ljudi su to od mene očekivali i ja sam to morao učiniti; osjećao sam pritisak dvije tisuće volja koje su me bespogovorno tjerale da to učinim" (Fontana, 1 9 8 0 . : 172.). O v a vinjeta ilustrira neke osnovne karakteristike egzistencijalističke misli. Pr v o , pažnja je upućena na aktera, u o v o m slučaju, na lovca, njegove misli i akcije. D r u g o - ovdje postoji situiran i problematičan karakter društvenog života. Kad bi sam m o g a o odlučiti, lovac najradije ne bi ubio slona. N o , nalazio se u situaciji u k o j o j je bio natjeran izmijeniti smjer svoje akcije. T r e ć e , ovdje postoji i socijalno
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
383
okruženje - gomila - koja "prisiljava" lovca da ubije slona. K o n a č n o , susrećemo se i sa S a r t r e o v o m idejom ο "lošoj sudbini". L o v a c nije trebao ubiti slona, k a k o tvrdi. M o g a o je odbiti pritisak g o m i l e . O v o ilustrira i političku t e m u egzistencijalizma. Usprkos vanjskim pritiscima, n e t k o uvijek može reći ne. O f i c i r u nacističkom k o n c e n t r a c i o n o m logoru prakticira lošu sudbinu kada tvrdi da je j e d n o s t a v n o samo s p r o v o d i o tuda naređenja; m o g a o je reći ne. I a k o egzistencijalistička sociologija vodi k distinktivnim političkim zaključcima ο ljudskim akcijama, njenu osnovnu orijentaciju nije lako razlikovati od drugih socijalno-definicionističkih teorija koje akteru omogućavaju izvjesnu dozu a u t o nomije usprkos vanjskim ograničenjima. M e đ u t i m , jedinstvenu karakteristiku eg zistencijalističke sociologije m n o g o jasnije uviđamo kada je razlikujemo od n j e n o g najbližeg teorijskog susjeda - f e n o m e n o l o š k e s o c i o l o g i j e . 4
Egzistencijalizam i fenomenologija Egzistencijalistička sociologija i f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija imaju slične filozof ske k o r i j e n e . Obadvije orijentacije su d u b o k o ukorijenjene u filozofskoj f e n o m e nologiji, p o s e b n o u radu E d m u n d a Husserla. Iako f e n o m e n o l o g i j s k i sociolozi priznaju ovo porijeklo, egzistencijalistički su se sociolozi pokušali odvojiti i o d filozofske i sociološke f e n o m e n o l o g i j e . N a primjer, Craib ( 1 9 7 6 . ) uočava da, iako je Sartre bio p o d utjecajem Husserla, nije prihvaćao ideju ο postojanju ljudske biti ili ideju ο nepromjenjivim strukturama svijesti. Isključujući je iz svoje t e o r i j e , Sartre ostavlja svijest "praznom" od vječnih struktura; svijest je t r e b a l o shvatiti k a o odnos unutar aktera i odnos aktera s vanjskim svijetom. H e r b e r t Spiegelberg ( 1 9 6 7 . ) s velikom je pažnjom pokušao razdvojiti S a r t r e o v egzistencijalizam od Husserlove f e n o m e n o l o g i j e . Prvo, tvrdi ovaj a u t o r , f e n o m e nologija nastoji biti rigorozna znanost, a egzistencijalizam n e m a takve aspiracije. D r u g o , f e n o m e n o l o g i j a stavlja u zagrade, ili ostavlja po strani, svakodnevni svijet kako bi se m o g l o prodrijeti do biti svijesti, d o k se egzistencijalizam u s r e d o t o č u j e na svakodnevicu. Iako se egzistencijalisti ne usmjeravaju na svijest per se, oni priznaju da je o n a krucijalni sastavni dio za proučavanje svakodnevnog svijeta. T r e ć e , f e n o m e n o l o z i se oslanjaju na intuiciju i opise kao principe svoje m e t o d o l o gije, d o k egzistencijalizam izbjegava upotrebu samo jedne m e t o d e . Č e t v r t o , d o k se f e n o m e n o l o z i trude prodrijeti do suštine svijesti, egzistencijalisti pokušavaju razu mjeti širu situaciju u k o j o j se razvijaju misli i akcija. K o n a č n o , f e n o m e n o l o z i proučavaju sve tipove vjerovanja, ne dajući prednost n i j e d n o m tipu, d o k egzisten cijalisti daju prednost p o s e b n o m načinu postojanja koji nazivaju "autentična egzi stencija". D a bismo ilustrirali ovu posljednju ideju koristeći se ranijim p r i m j e r o m , m o ž e m o reći da lovac na slona nije bio uključen u autentičnu egzistenciju. Egzi stencijalistički cilj bio bi postignut o n d a kada bi se u lovca p r o b u d i o osjećaj da nije prisiljen ubiti slona. A n d r e a F o n t a n a ( 1 9 8 0 . ) proširuje Spiegelbergovo razlikovanje egzistencijaliz m a i f e n o m e n o l o g i j e . Prvo, F o n t a n a ističe da f e n o m e n o l o g i j a teži izricanju univer zalnih tvrdnji, a egzistencijalizam naglašava partikularnu orijentaciju. D r u g o , U nekim od ranijih radova ο egzistencijalističkoj sociologiji (Tiryakian, 1 9 6 2 . ; 1 9 6 5 . ; Man ning, 1973.) ima vrlo malo pokušaja u tom smislu. U biti, često se čini da su se egzistencijalistički sociolozi trudili pokazati kako je sve, barem do izvjesnog stupnja, egzistencijalističko. 4
384
GLAVNE TEORIJE
f e n o m e n o l o g i j a je apstraktna i nije uključena u situacije, a egzistencijalizam je k o n k r e t a n i angažiran u svakodnevnom svijetu. F o n t a n a t a k o đ e r izvodi koristan zaključak prema k o j e m ove dvije filozofije nisu izjednačene sa sociologijama koje su iz njih proistekle. S jedne strane, egzi stencijalistička sociologija je različita je od egzistencijalističke filozofije u t o m e da ova prva teži otkrivanju sistematične strukture svakodnevnog života. M e đ u t i m , o n a i s t o d o b n o ne negira situacioni i problematički karakter svakodnevnog života. O n a t a k o đ e r ne gubi iz vida ni činjenicu da je njeno o s o b n o znanje ο svakodnev n o m životu s a m o po sebi p r o b l e m a t i č n o . O s i m toga, iako se egzistencijalistička sociologija ne ograničava na upotrebu neke posebne m e t o d e , njene se pristaše najčešće oslanjaju na o s o b n o i na sudjelujuće p r o m a t r a n j e . Razlike koje postoje između egzistencijalističke i f e n o m e n o l o g i j s k e sociologije sadržane su, naglašava F o n t a n a , i u t o m e da egzistencijalistička sociologija nije, a f e n o m e n o l o g i j s k a sociologija jest odvojena od svakodnevnog svijeta. O s i m toga, f e n o m e n o l o š k i se sociolozi usmjeravaju na proučavanje rutinskih e l e m e n a t a soci jalnog života, a egzistencijalistički sociolozi se tako ne ograničavaju, već se intere siraju za sve elemente svakodnevnog života. N e i z b j e ž n o , k o m p a r a c i j a između ovih teorija implicira i ispoljavanje sklonosti p r e m a j e d n o j ili drugoj teoriji. F o n t a n a , kako se čini, daje prednost m n o g o izravnijoj i politički više angažiranoj egzistencijalističkoj sociologiji. Spiegelberg ( 1 9 6 7 . ) , izgleda, ima suprotno stajalište, barem u pogledu ovih dviju filozofija. O n priznaje da se te dvije filozofije mogu komparirati, no kritizira Sartreov egzisten cijalizam zbog selektivnih naglasaka, preuranjenih interpretacija i neadekvatnih opisa. Spiegelberg zaključuje: "Egzistencijalizam se m o ž d a nalazi na putu da postane vitalnija teorija s plodonosnijim spoznajama negoli čista f e n o m e n o l o g i j a . N o , on još uvijek m o r a m n o g o toga naučiti od svoje starije sestre - f e n o m e n o l o g i je, o s o b i t o od Husserla" (str. 2 6 6 . ) .
Osnovni interesi Egzistencijalistička sociologija ima duboku obavezu prema naturalističkom proučavanju aktera, njihovih misli, osjećaja i akcija. U o v a k o p r e d o č e n o m p o dručju, ona naglašava nekoliko f e n o m e n a . S jedne strane, egzistencijalistički so ciolozi (na primjer, P. M a n n i n g , 1 9 7 3 . ; K o t a r b a , 1 9 7 9 . ) isključivo se interesiraju za osjećaje, u s p o m e n e i slično, što je u oštrom kontrastu prema većini s o c i o l o g a koji naglašavaju racionalne aspekte ljudskog postojanja (značajan izuzatak je K e m per, 1 9 7 8 a . ; 1 9 7 8 b . ; 1 9 8 1 . ) . J o s e p h A. K o t a r b a vrlo jasno izriče k o l i k o je za egzistencijalističkog sociologa važno proučavanje osjećaja: "Cijeli naš rad pred stavlja dokaz d u b o k e predanosti pokušajima razumijevanja k a k o osjećaji oblikuju temelje naših života kao i komplicirane socijalne stvarnosti koje k o n s t r u i r a m o " ( 1 9 7 9 . : 3 5 0 . ) . D r u g i m riječima, naše razumijevanje ne samo ljudi, nego i njihovih društvenih proizvoda, može se ostvariti proučavanjem ljudskih osjećaja. Drugi bitan interes egzistencijalističkih sociologa usmjeren je prema osobi ( K o t a r b a i F o n t a n a , 1 9 8 4 . ) ili "ukupnom iskustvu neke osobe kao bića". P r e m a K o t a r b i , "Egzistirajuća o s o b a predstavlja jedinstveno iskustvo postojanja n e k o g bića u kontekstu suvremenih socijalnih uvjeta, iskustvo p o s e b n o o z n a č e n o n e p r e kidnim osjećajem postajanja i aktivnog učestvovanja u socijalnoj p r o m j e n i " ( 1 9 8 4 . : 2 2 5 . ) . Z a egzistencijaliste se osoba ne može se odvajati od fizičkog tijela u
NOVIJI OBLICI RAZVOJA U SOCIOLOGIJSKOJ TEORIJI
385
k o j e m obitava. O d n o s između mentalnih i fizičkih dimenzija života v e o m a je važan i vrijedi ga proučavati (Kotarba, 1 9 7 7 . ) . Štoviše, o s o b a nije statička struktu ra nego proces, nešto što se stalno nalazi u stanju postajanja ( J o h n s o n i F e r r a r o , 1 9 8 4 . ) . T o znači da je o s o b a kreativna i spontana, snažno p o d utjecajem n e p o srednih situacija. U takvom određenju o s o b a je uvijek, b a r e m d j e l o m i č n o , p r o b l e m a t i č n a i situaciona.
Budući razvoji Što m o ž e m o reći ο budućem razvoju egzistencijalističke sociologije? D a bi stekla važniji p o l o ž a j , m o r a prevladati nekoliko p r o b l e m a . Prvo, oni koji je primjenjuju moraju uvjeriti veći broj sociologa da nudi nešto različito i superiornije o d drugih, etabliranijih tipova sociologija svakodnevnog života. D r u g o , usprkos S a r t r e o v i m kasnijim radovima, egzistencijalistička sociologija nema m n o g o n o v o g ponuditi našem razumijevanju globalnih struktura i njihovoj povezanosti s p r o c e s i m a koji se odvijaju na nižim razinama. T r e ć e , egzistencijalizam će m o r a t i razviti bolje razumijevanje povijesti; za m n o g e je uglavnom ahistoričan. K o t a r b a ( 1 9 7 9 . ) p o k u šava raspraviti taj problem tvrdeći da je egzistencijalistička sociologija povijesna, budući da usmjerava istraživače da budu kritični prema historijskim d o k u m e n t i m a k a o "prijevarnim" proizvodima posebnih historijskih k o n t e k s t a . O s i m o v o g a , on egzistencijalistima sugerira da kao istraživačku strategiju koriste " e m p a t i č k o u r o njavanje" u povijest. N a p r o c j e n e ο budućnosti odnosi se još jedan aspekt egzistencijalističke s o c i o logije: p o n e k a d a se čini da nju izabire mlada građanska inteligencija, budući da o d g o v a r a njihovim p o m o d n i m interesima. U svojoj analizi K o t a r b a pojačava o v a kav stav: "Osjećaji su za sociologiju danas sve važniji. N a š e društvo sve je više o z n a č e n o vladavinom osjećanja. T o je sasvim izvjesno u p o d r u č j i m a seksa, uživa nja droga i nasilničkog ponašanja" ( 1 9 7 9 . : 3 5 8 . ) . P r o m a t r a č u ostaje pitanje da li će egzistencijalistička sociologija nadživjeti popularne interese ove generacije inteli gencije. I a k o egzistencijalistička sociologija ima neke snažne teorijske k o r i j e n e , njen d u g o r o č n i apel tek treba prosuditi.
SAŽETAK V e ć i dio ovog poglavlja posvetili smo razmatranju raznih teorija koje su različito prihvaćene u sociologiji. T e o r i j a akcije izgleda da se povlači zbog unutarnjih kontradikcija, a i zbog toga što su njene osnovne premise i najznačajnije rezultate preuzele m n o g o popularnije teorije. Sistemska je teorija doživjela brz porast, n o u n e k o l i k o posljednjih godina i značajan pad, prije svega k a o rezultat kritike da je pokazala s k r o m n e rezultate, da je pseudoznanstvena i ideološki konzervativna. T a k o đ e r smo ispitali četiri sociološke teorije čija popularnost sve više raste strukturalizam, strukturalnu teoriju, teoriju mreže i egzistencijalističku sociologi ju. Strukturalizam je pokušaj da se u sociologiju uvede perspektiva razvijena u lingvistici i antropologiji. Iako se čini da strukturalizam dosta o b e ć a v a , struktura listi još uvijek tek trebaju dokazati primjenjivost njihove teorije za proučavanje većeg b r o j a socijalnih aspekata. M e đ u t i m , djelo M i c h e l a F o u c a u l t a m o ž e se primi-
386
GLAVNE TEORIJE
jeniti na proučavanje mnogih aspekata socijalnog života. Ali, on se uputio još dalje o d strukturalizma i smatra se predstavnikom poststrukturalizma. Strukturalna teorija (posebno u djelu Petera B l a u a ) , odbacuje otvoreni strukturalistički interes za nevidljive strukture. N j e n interes usmjeren je k proučavanju vidljivih socijalnih struktura. D o k strukturalizam uvozi ideje iz drugih područja, strukturalna teorija se vraća sociologijskim durkheimovskim k o r i j e n i m a . Drugi strukturalni pristup koji smo ispitivali u o v o m poglavlju je teorija mreže. Ova teorija t a k o đ e r istražuje nevidljive socijalne strukture, no ona je čvrsto povezana s glavnim t o k o m razvoja sociologije i njen je veći dio ugrađen u vrlo profinjenim empirijskim proučavanji m a društvenih mreža u socijalnom svijetu. Egzistencijalistička sociologija dio je brzog rasta teorija povezanih sa socijalno-definicionističkom p a r a d i g m o m , koja t a k o đ e r uključuje f e n o m e n o l o g i j u i e t n o m e t o d o l o g i j u . O n a se ne interesira ni za vidljive ni za nevidljive strukture; umjesto toga, o n a se usredotočuje na a k t e r e , njihove misli i akcije. B u d u ć n o s t egzistencijalističke sociologije vezana je uz sudbi nu socijalnog definicionizma uopće - nastavit će se razvijati i sama k a o dio tog naglog razvoja, uključit će se ili u f e n o m e n o l o š k u sociologiju ili u e t n o m e t o d o l o giju, ili će n j e n o značenje postupno opadati.
DESETO POGLAVLJE: Sirenje osnovnog problema u suvremenoj sociologijskoj teoriji
1
P O V E Z A N O S T M A K R O I MIKRO RAZINE: ŠIRENJE O S N O V N O G TEORIJSKOG PROBLEMA M I K R O M A K R O POVEZANOST: OSNOVNI TEORIJSKI PROBLEM SOCIOLOGIJE TEORIJA STRUKTURACIJE ANTHONYJA GIDDENSA J Ü R G E N HABERMASOVA INTEGRACIJA AKCIJSKE I SISTEMSKE T E O R I J E MULTIDIMENZIONALNA SOCIOLOGIJA JEF F REYJA ALEXANDERA M I K R O T E M E L J I MAKROSOCIOLOGIJE PRISTUP T E O R I J E RACIONALNOG IZBORA POVEZANOSTIMA M I K R O I MAKRO RAZINA SIMPOZIJ Ο SVIJESTI, LJUDSKOJ AKCIJI I STRUKTURI IZ 1 9 7 9 . SIMPOZIJI Ο MAKRO I MIKRO SOCIOLOŠKOJ ANALIZI IZ 1 9 8 3 . INTEGRACIJA AKCIJE I SISTEMA JAMESA COLEMANA INTEGRIRANJE HUMANIZMA I STRUKTURALIZMA PREMA INTEGRATIVNIJOJ TEORIJI RAZMJENE STRUKTURALNA TEORIJA AKCIJE "METODOLOŠKI INDIVIDUALIZAM" RAYMONDA BOUDONA ZAKLJUČCI SAŽETAK
ICroz
cijelu ovu knjigu detaljno smo prikazali m n o g e sociološke teorije. Sve je to, možda, m o g l o d j e l o m i č n o izgledati konfuzno i zbunjujuće i, zapravo, neki su sociolozi n e d a v n o raspravljali ο o n o m e što bi se m o g l o nazvati k r i z o m u suvreme noj s o c i o l o š k o j teoriji (Wardell i T u r n e r , 1 9 8 6 b ; W i l e y , 1 9 8 5 . ) . I a k o su i teorije i teoretičari ο kojima smo u ovoj knjizi raspravljali i nadalje značajni, činjenica je da tijekom 1 9 8 0 - i h primjećujemo m n o g e znakove porasta suglasnosti u s o c i o l o š k o j teoriji. O v a k o h e r e n t n o s t grupira se o k o rastućeg konsenzusa ο t o m e da je centralni p r o b l e m sociološke teorije proučavanje odnosa m a k r o s k o p s k i h i m i k r o skopskih teorija ili proučavanja različitih razina socijalne stvarnosti. O v o , n a r a v n o , nije prvi put da se tvrdi kako je problem povezivanja m a k r o i m i k r o razine osnovni teorijski p r o b l e m . Randall Collins je nedavno k o n s t a t i r a o da proučavanje tog p r o b l e m a "izgleda predstavlja značajno područje teorijskog n a predovanja u v r e m e n u koje tek dolazi" ( 1 9 8 6 a . : 1 3 5 0 . ) . N o i pokraj t o g a , C o l l i n s posvećuje svega n e k o l i k o redaka o v o m pitanju, razmatrajući ovu t e m u u okviru šire rasprave ο suvremenim trendovima razvoja sociologije. U uvodu dvosveščane knjige, dva autora (Eisenstadt i H e l l e , 1 9 8 5 a . ) jedan svezak posvećuju m a k r o t e o Zahvaljujem se Kennethu Kammeyeru za korisne primjedbe na raniju varijantu rukopisa ovog poglavlja. 1
388
GLAVNE TEORIJE
riji, a drugi (Helle i Eisenstadt, 1 9 8 5 . ) mikroteoriji, uz sličan zaključak da " k o n frontacija m i k r o i m a k r o teorija pripada prošlosti" ( 1 9 8 5 b : 3 ) . Ovaj sve prisutniji konsenzus u velikoj je mjeri n e d o v o l j n o u o č e n jer se javlja u m n o g o različitih oblika, u različitim t e r m i n i m a i u radu vrlo različito orijentiranih t e o r e t i č a r a . Najznačajniji oblici konsenzusa ο centralnim teorijskim pitanjima sociologije m o g u se naći n a r o č i t o u radu Anthonyja Giddensa ( 1 9 8 4 . ) ο teoriji strukturacije, J i i r g e n a H a b e r m a s a ( 1 9 8 4 : 3 4 3 . ) ο integraciji "sistemske teorije i teorije akcije", J e f f r e y j a A l e x a n d e r a ( 1 9 8 2 . ) koji poziva na integraciju akcije i p o r e t k a (slično k a o i Kreps [ 1 9 8 5 : 5 0 . ] koji analizira katastrofu koristeći se Alex a n d e r o v o m inspiracijom "dijalektičkog o d n o s a između socijalne akcije i socijal n o g poretka", k a o i sličan rad B o s w o r t h a i Krepsa [ 1 9 8 6 . ] ) , zatim u radu R a n d a l l a Collinsa ( 1 9 8 1 a . ) koji pokušava razgraničiti m i k r o utemeljenje m a k r o f e n o m e n a (slično k a o i K n o r r - C e t i n a [ 1 9 8 1 . ] i C i c o u r e l [ 1 9 8 1 . ] ) , u radu M i c h a e l a H e c h t e r a ( 1 9 8 3 . ) ο integriranju teorije racionalnog izbora i m a k r o s o c i o l o š k i h aspekata, zatim na Simpoziju ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi koji je prvi put održan 1 9 7 9 . godine (drugi je održan 1 9 8 2 . ) , na Simpoziju ο m i k r o i m a k r o s o c i o l o š k o j analizi koji je održan t i j e k o m sociološkog kongresa I n t e r n a c i o n a l n o g s o c i o l o š k o g udruženja (ISA) 1 9 8 3 . g. (Eisenstadt i H e l l e . 1 9 8 5 a ; H e l l e i Eisenstadt, 1 9 8 5 . ) , u radu J a m e s a C o l e m a n a ( 1 9 8 6 . ) ο integriranju interesa za socijalnu akciju s i n t e r e s o m za sistemsko ponašanje, u analizi Barry Hindessa ( 1 9 8 6 . ) ο o d n o s u između aktera i socijalnih o d n o s a , kao i u njegovom pokušaju da se u procesu izbjegnu ekstremi "teorijskog humanizma" i "strukturalizma", u radu R i c h a r d a E m e r s o n a ( 1 9 8 1 . ) u s m j e r e n o m izradi m n o g o integriranije teorije razmjene, u strukturalnoj teoriji akcije R o n a l d a Burta ( 1 9 8 2 . ) , kao i " m e t o d o l o š k o m individualizmu" R a y m o n d a B o u d o n a ( 1 9 7 9 / 1 9 8 1 . ) . U o v o m poglavlju raspravljat ć e m o ο n a v e d e n i m radovima, iako postoje i m n o g i drugi, t a k o đ e r usmjereni u t o m pravcu, ο k o j i m a n e ć e m o raspravljati. Premda u o v o m poglavlju tvrdimo da u sociološkoj teoriji dolazi do porasta suglasnosti ο osnovnim p r o b l e m i m a , bilo bi ipak pogrešno previše računati s tim 2
3
Međutim, kako ćemo kasnije vidjeti, izdavajući dvije posebne knjige - jednu posvećenu makro, a drugu mikroteorijama, Eisenstadt i Helle zapravo su još više pridonijeli razlikovanju teorija, negoli razvoju integriranog pristupa. 2
Evo kraćeg popisa ostalih važnijih radova ο integraciji makro i mikro razine u sociologiji: Fararoa i Skvoretza ( 1 9 8 6 . ) ο integraciji teorije mreže i sociopsihološke teorije ο očekivanim stanjima, Rossijeva (1983.) "dijalektička koncepcija strukture i subjektivnosti", Shalinova ( 1 9 8 6 . ) dijalektička ideja ο simboličkom interakcionizmu, Thomasonov ( 1 9 8 2 . : 161) pokušaj da u okviru konteksta analize Schutzove teorije razvije koncept reifikacije osnovan na "pozitivnom premošćivanju podjele na konstrukcionizam i realizam", djelo Markovskog (1985.) u području teorije pravde više razina, Swidlerova ( 1 9 8 6 . ) analiza kulture kao "oruđa" običaja itd., iz kojih akteri zatim izgrađuju strategije razumijevanja socijalne realnosti, Hilbertov ( 1 9 7 6 . : 15) napor da se integira Durkheimova makro teorija anomije s "tradicijom konstruiranja stvarnosti, a posebno s etnometodologijom", Hainesov ( 1 9 8 5 . : 7 0 ) rad ο potrebi reorijentiranja ekologije (ovaj autor je inspiriran radovima Gid densa, Collinsa i Burta) od razine makroorijentacije k "relacionoj metodologiji koja će vidjeti socijalne fenomene i kao uzroke i kao posljedice individualnih fenomena", Hayesov ( 1 9 8 5 . ) napor da integrira "uzročne i interpretativne analize", analiza S. Hekman ( 1 9 8 3 : 1 4 ) koja razmatra Weberovu metodolo giju idealnih tipova koja za ovu autoricu postiže "sintezu analize subjektivnog značenja i analize strukturalnih oblika", "multidimenzionalna sociologija" koju razvijaju Podgorecki i Los ( 1 9 7 9 . ) , rad Zurchera ( 1 9 8 5 . ) kojim želi pokazati kako se dramaturška analiza može iskoristiti da se integriraju mikrointerakcionistički i makroorganizacijski činioci u proučavanju emocija, Perinbanayagamov na por ( 1 9 8 5 . ) da u području opće simboličko-interakcionističke teorije integrira mikro i makro razine analize, kao i mnogi drugi radovi. 3
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
389
a r g u m e n t o m . I a k o stvarno postoji porast konsenzusa ο t o m e što je t o centralni p r o b l e m u sociologijskoj teoriji, postoji, kako ć e m o vidjeti u o v o m poglavlju, i m n o g o različitih načina teoretiziranja ο t o m istom p r o b l e m u . Štoviše, postoje i vrlo snažne teorijske snage koje odvlače sociologiju od ovog c e n t r a l n o g p r o b l e m a k m n o g i m drugim usmjerenjima. Drugim riječima, u s p o r e d o s r a s t o m teorijskog konsenzusa dolazi i do širenje teorijskih ideja koje taj konsenzus dovode u pitanje, prije n e g o je i sam dovoljno učvršćen. U tu kategoriju spadaju izrazito m i k r o usmjerene teorije koje negiraju ili otklanjaju mogućnost postojanja i značenja fenome na makro razine (na primjer, Homansova teorija razmjene [ 1 9 6 7 . ; 1 9 6 9 . ; 1 9 7 4 . ] , Skinnerov [ 1 9 7 1 . ] , kao i Baldwinovih [Baldwin i Baldwin, 1 9 8 6 . ] biheviorizam; B l u m e r o v simbolički interakcionizam [ 1 9 6 2 . ; 1 9 6 9 . ; 1 9 6 9 . ] , k a o i e k s t r e m n o usmjerene m a k r o t e o r i j e koje negiraju ili minimiziraju ulogu f e n o m e n a m i k r o r a z i ne (na primjer, Parsonsovo [ 1 9 6 6 . ] priklanjanje kulturnoj razini, strukturalna teorija P. B l a u a [ 1 9 7 7 a ; 1 9 7 7 b . ] , M a y h e w o v strukturalizam [ 1 9 8 0 . ] , F o u c a u l t o v poststrukturalistički napad na " h o m o c e n t r i z a m " i razvoj "decentriranih d e h u m a n i ziranih svjetova g o v o r n i k a koji s a m o govore ο govoru, kao i tekstova napisanih ο tekstovima" [Lemert, 1 9 7 9 . : 3 2 0 . ] , neke varijante teorije mreže [ W h i t e , B o o r m a n i B r e i g e r , 1 9 7 6 . ] , kao i neki drugi autori). Drugi razlog za stanovit oprez, k a o što ć e m o vidjeti, leži u činjenici da neki sociolozi koji artikuliraju m a k r o i m i k r o razinu zapravo sami završavaju ili na e k s t r e m n o j m i k r o razini ( H e c h t e r , Collins) ili na e k s t r e m n o j m a k r o razini (Ale x a n d e r ) . O v a opasnost k o j a dolazi "iznutra", od grupe mislilaca koji bi se trebali interesirati za proučavanje povezivanja m a k r o i m i k r o razine, m o ž d a je opasnija negoli o n a k o j u uzrokuju m a k r o ili m i k r o ekstremisti. O n o što nas t a k o đ e r upućuje na opreznost jest i činjenica da širenje konsenzusa ο b i t n o m značenju povezanosti m i k r o i m a k r o razine ne predstavlja nešto sasvim n o v o u sociologiji, n e g o je u velikoj mjeri p o n o v n o otkrivanje osnovnih interesa koji su proistekli iz srži rada velikog broja glavnih t e o r e t i č a r a u povijesti s o c i o l o gije ( M a r x a , W e b e r a , Simmela, pa č a k i D u r k h e i m a ) . Usprkos ovoj jasnoj usredo t o č e n o s t i , orijentacija na proučavanje m a k r o i m i k r o povezanost ipak je g o d i n a m a bila zapostavljena. Stvarni p r o b l e m nije u t o m e što se danas t o l i k o m n o g o t e o r e t i čara zanima za m a k r o i m i k r o povezanost, nego u t o m e da je ova disciplina t i j e k o m m n o g i h godina izgubila tu orijentaciju. U okviru spomenutih upozorenja, u nastavku ć e m o raspraviti ο najširim aspek tima u značajnim novijim radovima koji o d n o s m a k r o i mikro povezanosti smatra ju središnjim p r o b l e m o m sociološke teorije.
MAKRO-MIKRO P O V E Z A N O S T : OSNOVNI TEORIJSKI P R O B L E M SOCIOLOGIJE Ako svoju pažnju usmjerimo na radove koji su nastali kasnih 1 9 7 0 - i h i 1 9 8 0 - i h , s velikim bi se opravdanjem m o g l o reći da je središnjim p r o b l e m ο k o j e m se u tim radovima raspravlja svakako povezanost m a k r o i m i k r o razine. N e iznenađuje da mlađa generacija teoretičara (Giddens, Collins, A l e x a n d e r , H e c h t e r , K n o r r - C e t i na) predvodi ovakav tip teoretiziranja, d o k se stariji teoretičari (Blau, C o s e r ) i nadalje drže m n o g o ekstremnijih teorijskih pozicija ( C o l e m a n predstavlja izuze-
390
GLAVNE TEORIJE
t a k ) . O v o razlikovanje medu generacijama uvjerava nas da ć e m o ubuduće vidjeti manje teorijskog ekstremizma, a više teorijske integracije. Prije nego što se uputimo u razmatranje glavnih teorijskih primjera povezivanja m i k r o i m a k r o razina, sasvim ć e m o jasno reći da smo i svoj o s o b n i rad ο m e t a t e o riji (Ritzer, 1 9 7 9 . ; 1 9 8 1 . ) , t a k o đ e r barem d j e l o m i č n o , uključili u raspravu ο integraciji mikro i m a k r o razina. (Čitatelj bi trebao pogledati i poglavlje " D o d a t a k " za raspravu ο o v o m p r o b l e m u . Posebnu pažnju valja posvetiti prikazu D . 3 . , koji nudi pregled a u t o r o v o g stanovišta i koji će čitatelju p o m o ć i razumjeti neke od prosudbi koje se izlažu u idućim razmatranjima.)
Teorija strukturacije Anthonyja Giddensa M o ž d a je najpoznatije i najviše artikulirano nastojanje integiranja m i k r o i m a k r o aspekata teorija strukturacija Anthonyja Giddensa. Gidens je "uveo" ( 1 9 7 6 : 8 ) ovu teoriju t i j e k o m 1 9 7 0 - i h , no o n a se u potpuno razvijenom obliku pojavila u njegovoj knjizi The Constitution of Society (Konstitucija društva) (Giddens, 1 9 8 4 . ) s p o d n a s l o v o m Outline of the Theory of Structuration (Nacrt teorije strukturacije). U ovoj knjizi autor ide toliko daleko da kaže i sljedeće: "Svako istraživačko ispitivanje u društvenim znanostima ili povijesti u k l j u č e n o je u m e đ u sobni odnos akcije i strukture ... ne postoji nikakav smisao u tvrdnji da struktura ' d e t e r m i n i r a ' akciju ili o b r a t n o " (str. 2 1 9 . ) . Iako je sam Giddens krajnje eklektičan, u n j e g o v o m se radu m o ž e primijetiti snažan M a r x o v utjecaj, pa čak i sam Giddens svoju knjigu The Constitution of Society vidi kao prošireno razmatranje M a r x o v e ( 1 8 6 9 . / 1 9 6 3 . : 1 5 . ) bitno integra tivne tvrdnje: "Ljudi sami stvaraju svoju povijest, no to ne rade iz o s o b n o g zadovoljstva; ο uvjetima njenog stvaranja ne odlučuju sami, nego djeluju u uvjeti ma k o j i m a su izravno obuhvaćeni, koji su im dati, koji su im preneseni iz prošlosti" (1869./1963.:15.). 4
Giddens se izravno odnosi prema aspektima m i k r o i m a k r o razina, n o s a m o do izvjesnog stupnja koristi ovu terminologiju. Z a to nudi n e k o l i k o obrazloženja. Prvo, smatra da m a k r o i m i k r o razine o b i č n o supostavljaju sami sociolozi, a on sam ne vjeruje da bi bilo koja od njih morala imati prioritet pred d r u g o m . D r u g o , č a k i o n d a kada ne postoji nikakav konflikt između m a k r o i m i k r o razine, razvija se tendencija disfunkcionalne podjele rada među sociološkim t e o r i j a m a . T o znači da se teorije kakva je, na primjer, simbolički interakcionizam, orijentiraju na proučavanje aktivnosti što ih izvode slobodni akteri, d o k teorije kakva je, na primjer, strukturalni funkcionalizam, posvećuju svoju pažnju proučavanju struk turalnih ograničenja. N a k o n c u , Giddens zaključuje da "mikro/makro distinkcija nije p o s e b n o korisna" ( 1 9 8 4 . : 1 4 1 . , kurziv naš). O s n o v n a t o č k a koja se ovdje naglašava jest da rigidna podjela između m a k r o i m i k r o razine nije korisna, n o njihova integracija jeste, kako to i sam Giddens potvrđuje. Nije najvažnije koristiti m a k r o - m i k r o terminologiju nego, prema stajalištu Giddensa, valja raspravljati upravo ο njihovoj m e đ u s o b n o j povezanosti.
Autor ove knjige u potpunosti se slaže s mišljenjem ο Marxovom središnjem položaju u teoriji strukturacije, pa čak i općenitije - u teorijama koje integriraju makro i mikro aspekte. Kako sam i osobno zaključio u svojim metareorijskim radovima, Marxov rad je najbolji "primjer integrirane sociološke paradigme" (Ritzer, 1 9 8 1 : 2 3 2 ) .
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
391
G i d d e n s započinje s razlikovanjem m a k r o t e o r i j a kakve su, na primjer, struktu ralni funkcionalizam i strukturalizam, od m i k r o t e o r i j a kakve su, na primjer, simbolički interakcionizam i f e n o m e n o l o g i j a . O n ispravno kritizira "imperijali zam" o b a tipa teorija, gdje m a k r o t e o r i j e pretjeruju u interesu za "socijalne o b j e k te", a m i k r o t e o r i j e u naglašavanju "subjekta". Giddens suprotstavlja teoriju strukturacije ovim alternativama: " O s n o v n o područje proučavanja socijalnih znanosti p r e m a teoriji strukturacije nije iskustvo individualnog aktera, kao ni postojanje bilo kojeg oblika socijetalnog totaliteta, nego socijalne prakse koje su upravljane v r e m e n o m i p r o s t o r o m " (str. 2 ) . 5
K a o svoje polazište Giddens uzima ljudske aktivnosti, no inzistira na t o m e da se m o r a j u promatrati kao promišljeno repetitivne; te aktivnosti "nisu stvorili socijalni akteri, nego ih akteri kontinuirano rekreiraju upravo kroz ista sredstva koja aktere čini akterima. U svojim aktivnostima i p o m o ć u svoje aktivnosti, ' a g e n t i ' stvaraju uvjete koji te aktivnosti čine m o g u ć i m a " (str. 2 . ) . T a k v i m t u m a č e n j e m , Giddensova ontologijska pozicija nije svijest - "socijalna konstrukcija stvarnosti", ili socijalna struktura, nego dijalektika koja postoji između aktivnosti i uvjeta u v r e m e n u i prostoru. Giddens je zaokupljen sviješću ili refleksivnošću, n o da bi ljudski akter bio refleksivan on ne samo da je svjestan sebe nego t a k o đ e r upravlja t o k o v i m a svojih aktivnosti i uvjetima njihovog odvijanja. G i d d e n s o v a v r e m e n s k o - p r o s t o r n a ontologija omogućava mu ne samo da raspravi s m a k r o - m i k r o distinkcijom, nego da tu distinkciju razmotri na historijski, procesualan i dinamičan način. G i d d e n s započinje s "agentima" ("akterima") koji, kako s m o t o već vidjeli, k o n t i n u i r a n o nadgledaju svoje osobne aktivnosti i njihove fizičke i socijalne k o n t e k s t e . Akteri su t a k o đ e r u stanju "racionalizirati" ili razviti rutinske p r o c e s e p o m o ć u kojih m o g u k o n t i n u i r a n o shvaćati razloge poduzimanja svojih akcija (str. 5 , 6 0 . ) . Akteri t a k o đ e r raspolažu i motivacijama za djelovanje, a o n e uključuju želje k o j e p o k r e ć u akciju. I a k o su refleksivno nadgledanje i racionalizacija k o n t i nuirano uključeni u akciju, ο motivaciji je najprikladnije misliti k a o ο potencijali m a akcije. M o t i v a c i j e osiguravaju sveukupne planove akcija, ali većina naših akcija, smatra G i d d e n s , nije izravno motivirana. M o t i v a c i j e su uglavnom nesvje sne, n o imaju veliku ulogu u ljudskom ponašanju. Unutar svijesti G i d d e n s u o č a v a (permeabilnu) distinkciju između diskurzivne svijesti (sposobnost da se stvari izreknu riječima) i praktične svijesti (ono što se u o b i č a j e n o čini, a ne izražava se r i j e č i m a ) . Praktična svijest p o s e b n o je značajna za teoriju strukturacije, a takav značaj joj pridaju i mikrosubjektivne teorije kakve su, na primjer, simbolički 6
Giddens smatra da su makroteorije objektivne, a mikroteorije subjektivne. S našeg stajališta, međutim, neke makroteorije su krajnje subjektivne (na primjer, strukturalni funkcionalizam, koji naglašava norme, vrijednosti i kulturu), a neke mikroteorije pak krajnje objektivne (na primjer, simboličko-interakcionistički interes za akciju i interakciju). To znači da neke makro i neke mikro teorije pokazuju interes i za objektivne i za subjektivne fenomene. 5
Giddens u specifičnom smislu koristi pojmove "agent" (agent), "agencija" (agency), "akcija'Vdjelovanje/ (action) i "akter" (actor). Budući da su pojmovi izravno neprevodivi na hrvatski, dajemo kraće tumačenje njihovog značenja. Pojam "agent" kod ovog autora označava smislenu osobu sposobnu za djelovanje (akciju). Umjesto "agenta" nekada se pojavljuje "akter" (actor). Pojam "akcija" (djelovanje) /činjenje/ opisuje realiziranu akciju, djelovanje, odnosno svršeni čin, najčešće rutinskog karaktera. "Agencija" pak upućuje na ontologijski pojam potencijala mislećeg subjekta za djelovanje. Ove ćemo pojmove i nadalje koristiti u navodnicima, pa čitatelja upućujemo na njihova složena značenja. (Prim, prev.) 6
392
GLAVNE TEORIJE
i n t e r a k c i o n i z a m i f e n o m e n o l o g i j a , a ignoriraju je m a k r o t e o r i j e , poput, na primjer, strukturalnog funkcionalizma ili strukturalizma. Giddens nadalje razvija svoje ideje od "agenata" k "agencijama", o d n o s n o stva rima koje agenti čine. "Agencija" ne razmatra akterove intencije, n e g o o n o što akteri stvarno č i n e : "'Agencija' se odnosi na događaje koje izvodi n e k a o s o b a ... B i l o što se događalo ne bi se m o g l o dogoditi da neka o s o b a nije intervenirala" ( s t r . 9 . ) . G i d d e n s s m u k o m razdvaja p o j a m "agencije" od pojma "intencija" naglaša vajući da akcije vrlo često završavaju nečim što je sasvim različito od o n o g a što se n a m j e r a v a l o ; drugim riječima, intencionalna djelovanja često imaju n e i n t e n d i r a n e konzekvence. M e đ u t i m , G i d d e n s povezuje akciju s m o ć i ; akter zapravo posjeduje s p o s o b n o s t da vrši razlikovanje. Štoviše, jedan akter prestaje biti a k t e r o m u k o l i k o izgubi sposobnost razlikovanja. Giddens svakako uočava da u svijetu postoje o g r a n i č e nja, no to ne znači da akteri nemaju nikakav izbor. P r e m a njemu, m o ć "logično p r e t h o d i subjektivnosti" zato što svaka akcija (djelovanje) uključuje m o ć ili spo sobnost da se situacija izmijeni. N a taj se način Giddens suprotstavlja dualističkim t e o r i j a m a koje nastoje priključiti m o ć ili intencijama aktera (simbolički i n t e r a k c i onizam) ili strukturi (strukturalni funkcionalizam). Srž teorije strukturacije leži u k o n c e p t u strukture, sistema i u ideji dualnosti strukture. Struktura se definira kao "strukturirajuća svojstva [pravila i resursi] što o m o g u ć a v a j u 'spajanje' vremena - prostora u socijalne sisteme, koje čine m o g u ć i m postojanje očigledno sličnih socijalnih praksa u različitim r a s p o n i m a v r e m e n a i p r o s t o r a i koje im posuđuje 'sistemički' oblik" (str. 1 7 . ) . Socijalni sistemi su reprodukcije socijalnih praksa, o d n o s n o , "reproducirani odnosi koji p o s t o j e izme đu aktera ili kolektiviteta organiziranih kao regularne socijalne prakse" (str. 1 7 , 2 5 . ) . Socijalni sistemi ne posjeduju strukturu nego ispoljavaju strukturalna svoj stva; struktura se manifestira u socijalnim sistemima ("u r e p r o d u c i r a j u ć i m praksa m a ugrađenim u vremenu i prostoru" [str. 1 7 0 . ] ) isto k a o i u "pamćenju k o j e usmjerava ponašanje znalačkih ljudskih 'agenata'" (str. 1 7 . ) . G i d d e n s povezuje strukturu (kao pravila i resurse) i s m a k r o (socijalni sistem) i s m i k r o (u o v o m slučaju radi se ο pamćenju) razinama i tu integraciju smatra najhitnijom: "Jedna o d osnovnih propozicija teorije strukturacije sastoji se u t o m e da su pravila i resursi na k o j i m a se proizvodi i reproducira socijalna akcija i s t o d o b n o isti k a o i sredstva reprodukcije sistema (dualnost strukture)" (str. 1 9 . ) . Sada s m o m n o g o bliže G i d d e n s o v o m k o n c e p t u strukturacije, koji se osniva na ideji da "konstituiranje ' a g e n a t a ' i struktura ne predstavljaju dvije neovisne cjeline f e n o m e n a , dualizam, nego reprezentiraju d u a l i t e t . . . strukturalnih o s o b i n a socijal nih sistema gdje su i sredstvo, ali i proizvod praksa koje same p o v r a t n o organizi raju", o d n o s n o , "trenutak nastanka akcije t a k o đ e r je i trenutak r e p r o d u k c i j e u k o n t e k s t i m a svakodnevnih izvođenja socijalnog života" (str. 2 5 , 2 6 . ) . R a n i j e s m o vidjeli da strukture nisu izvanjske akterima; struktura postoji i u t r a g o v i m a pamćenja i u socijalnim praksama. Krećući se dalje od D u r k h e i m o v o g shvaćanja strukture kao ograničavajućeg elementa, Giddens dolazi do krucijalne t o č k e tvr deći da je struktura "uvijek i ograničavajuća i omogućavajuća" (str. 2 5 , 1 6 3 ; kurziv naš). M e đ u t i m , akteri mogu izgubiti kontrolu nad "strukturiranim svojstvima socijalnih sistema" budući da se oni protežu u v r e m e n u i prostoru, n o taj n e d o s t a tak k o n t r o l e nije neizbježan. J e d a n od ključnih elemenata Giddensovog pristupa je i ideja n e i n t e n d i r a n i h k o n z e k v e n c i ; akcije ljudi kontinuirano dovode do neintendiranih k o n z e k v e n c i
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
393
koje m o g u postati nepriznati uvjeti akcije i kao povratna sprega m o g u djelovati na samu akciju; nadalje, ti uvjeti stalno izmiču n a p o r i m a da ih se stavi p o d k o n t r o l u . N o, bez obzira na t o , akteri se stalno trude kontrolirati neintendirane k o n z e k v e n ce. Ο teoriji strukturacije m n o g o je više pisano no što m o ž e m o ovdje prezentirati; Giddens vrlo detaljno raspravlja ο različitim k o m p o n e n t a m a svoje teorije ο k o j i m a smo raspravljali, naglašavajući i mnoge druge aspekte. U t o m smislu on analizira, integrira i kritizira vrlo širok raspon teorijskih ideja. Z a razliku od m n o g i h drugih autora, Giddens ide dalje od jednostavnih programskih izjava ο potrebi integracije m a k r o i m i k r o razine; on daje vrlo razrađenu analizu njenih e l e m e n a t a , a još je važnije da proučava prirodu njihovih međusobnih o d n o s a . U n j e g o v o m pristupu najviše zadovoljava t o što svoj bitni interes - strukturaciju - definira u svojstveno integrativnim p o j m o v i m a . Konstituiranje "agenata" i struktura nije neovisno j e d n o ο d r u g o m e ; svojstva socijalnog sistema smatraju se i s t o d o b n o i sredstvima, ali i proizvodima praksa aktera, a te osobine sistema u p o v r a t n o m smislu organiziraju i prakse samih aktera. T
Jürgen Habermasova integracija akcijske i sistemske teorije U svom najnovijem radu, Jürgen H a b e r m a s ( 1 9 8 4 . ) zastupa još naglašenije inte grativni pristup socijalnom teoretiziranju; t o je, zapravo, implicirano u p o d n a s l o vu njegove knjige Reason and the Rationalization of Society {Razum i racionaliza cija društva). U 4 . poglavlju razmotrili smo njegov rad ο (razumnom) k o m u n i k a tivnom djelovanju. Razvijajući taj koncept, on je smatrao da djeluje u okviru teorije akcije i da je proširuje. U novijim radovima H a b e r m a s dio svoje pažnje usmjerava prema "integriranju teorije akcije i sistemske teorije" ( 1 9 8 4 . : 3 4 3 . ) . O n uočava razlikovanje između svijeta života ( o d n o s n o , mikrorazine svijeta gdje se 'učesnici u komunikaciji sporazumijevaju jedan s drugim ο n e č e m u " [ 3 3 7 . ] ) i socijalnih sistema šire razine i njihovih subsistema. Ovu distinkciju na svijet života i socijalni sistem p o t r e b n o je izvršiti i zatim nezavisno proučavati racionalizaciju obiju razina. U suprotnom, smatra H a b e r m a s , njegovi napori za teorijskim integiranjem mogli bi ga odvesti u zamku u kojoj se i sam Parsons s v o j e v r e m e n o n a š a o . U t o m bi slučaju sistemska teorija mogla vrlo lako apsorbirati i subordinirati teoriju akcije. H a b e r m a s ne želi razviti teoriju sistema m a k r o razine k o j a bi obuhvatila i teoriju akcije, nego teži razvijanju pristupa koji bi integrirao obadvije teorije. Karakteristično je da H a b e r m a s razlikuje racionalizaciju socijalnog sistema (društvo) i racionalizaciju svijeta života. D o k socijetalna racionalizacija uključuje institucionalizaciju normativnog sistema, racionalizacija svijeta života dozvoljava 'interakcije koje nisu usmjeravane n o r m a t i v n o pripisanim sporazumima nego izravno ili neizravno - k o m u n i k a t i v n o postignutim razumijevanjem" (str. 3 4 0 . ) . Drugim riječima, racionalizacija svijeta života zahtijeva ljudsko s l o b o d n o sporazu mijevanje, a ne postizanje sporazuma koji su određeni n e k i m izvanjskim silama. Učinivši razlikovanje racionalizacije na navedena dva nivoa, H a b e r m a s nadalje tvrdi da se u suvremenom svijetu racionalizacija ne razvija p o d j e d n a k o ; socijalni sistem se m n o g o brže racionalizirao negoli svijet života. Rezultat t o g p r o c e s a je t o da je svijet života postao dominiran racionaliziranim socijalnim s i s t e m o m . Sljed>rveno t o m e , svakodnevni život je postao osiromašen, "svijet života je postajao sve
394
GLAVNE TEORIJE
više napušten" ( M c C a r t h y , 1 9 8 4 : X X X V I I . ) . Prema H a b e r m a s o v o m mišljenju, rješenje leži u socijetalnoj "dekolonizaciji" svijeta života, što će o m o g u ć i t i r a c i o n a lizaciju na njemu prikladan način (kroz s l o b o d n o razvijeno k o m u n i k a t i v n o spora zumijevanje). Pridružujući svijet života i društvo svom interesu za k o m u n i k a t i v n o djelovanje, H a b e r m a s je nedavno sam sebi postavio m n o g o ambiciozniji i integrativniji zada tak. D a bi t o postigao, usmjerio se m n o g o dalje od svojih marksističkih i kritičkih teorijskih korijena prema proučavanju rada različitih autora kakvi su, na primjer, Parsons (razina sistema) i Schutz (razina svijeta života). Čini se da njegov rad obećava još viši stupanj integracije ispitivanjem djela " M e a d a s njegovim k o m u n i kativno-teorijskim osnovama sociologije" i " D u r k h e i m a s n j e g o v o m t e o r i j o m druš tvene solidarnosti koja povezuje socijalnu i sistemsku integraciju" ( H a b e r m a s , 1984.:399.). H a b e r m a s se bavi integracijom i na teorijskoj i na ontologijskoj razini. T e o r i j s k i želi povezati teoriju akcije i sistemsku teoriju. Ontologijski - bori se s razrješenjem o d n o s a između svijeta života i socijalnog sistema. Stoga je H a b e r m a s jedinstven p o pokušaju integracije i na teorijskoj i na ontologijskoj razini.
Multidimenzionalna sociologija Jeffreyja Alexandera U prvoj knjizi svog vrlo slavljenog (a često i kritiziranog) djela Theoretical Logic in Sociology (Teorijska logika u sociologiji), J e f f r e y A l e x a n d e r nastoji razviti "novu 'teorijsku logiku' sociologije" ( 1 9 8 2 . : X V . ) . T a nova logika utječe na " s o c i o loško razmišljanje na svim razinama intelektualnog k o n t i n u u m a " (str. 6 5 . ) . Ale x a n d e r podržava multidimenzionalnu sociologiju k o j a uključuje "alternaciju slo b o d e i ograničenja" (str. 7 4 . ) . O v a se logika osniva na dvije bitne p r e t p o s t a v k e . Prva uključuje problem djelovanja ili "posebnu prirodu n o r m i i motivacije" (str. 7 0 . ) . Druga se odnosi na p r o b l e m poretka ili na aspekte "kako većina takvih djelovanja postaje m e đ u s o b n o povezana i uređena" (str. 9 0 . ) . Najprije ć e m o raspraviti ο problemu reda, budući da sasvim jasno pripada problematici m i k r o i m a k r o razina. Alexander sugerira da k o n t i n u u m m a k r o - m i k r o ("'individualni' ili ' k o l e k t i v n i ' nivo analize" [str. 9 3 . ] ) postoji u o d n o s u na način na koji je p o r e d a k (red) stvoren u društvu. N a m a k r o kraju n a v e d e n o g k o n t i n u u m a , red se kreira izvana i u svojoj je prirodi kolektivističan (proistječe iz kolektivnih struktura). N a m i k r o kraju k o n t i n u u m a , red se derivira iz internaliziranih sila i individualističan je u svojoj prirodi (proistječe iz individualnih p r e g o varanja). Djelovanje uključuje postojanje i materijalističko - idealističkog k o n t i n u u m a koji t a k o đ e r implicira m a k r o - m i k r o dimenziju. N a idealističkom (subjektiv n o m ) kraju k o n t i n u u m a djelovanje se opisuje kao n o r m a t i v n o (implicirajući m a krosubjektivitet), o n o je n e r a c i o n a l n o i afektivno. N a materijalističkom (objektiv n o m ) kraju k o n t i n u u m a , djelovanje je instrumentalno (implicirajući m i k r o o b j e k tivnost), r a c i o n a l n o i uvjetovano. I a k o A l e x a n d e r o t v o r e n o ne ukrštava dva k o n t i n u u m a akcije (djelovanja) i reda ( p o r e t k a ) , on implicira u bilješci kada raspravlja ο djelu Andrewa E f f r a t a da se t o m o ž e učiniti: "Effratov pristup je ... sličan pristupu proučavanju reda koji i mi razvijamo. Effrat križa svoje kriterije subjektivno/objektivno uz p o m o ć kategorije 'nivoa analize' koja u osnovici odgovara podjeli na individualno/kolektivno" (str. 211.).
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
395
Stoga se A l e x a n d e r o v a orijentacija može prikazati o v a k o : Slika 1 0 . 1 : Alexanderov integrativni model POREDAK Kolektivni Materijalne strukture
AKCIJA
Norme
Normativna
Instrumentalna
(Idealistička)
(Materijalistička) Racionalna Akcija
Voluntaristička Agencija
Individualni Iako ovaj model izgleda vrlo obećavajuće za rješenje problema integracije makro-mikro razina, Alexander završava usvajajući vrlo ograničeno stajalište. O n posebno odbacuje sve teorije (poput, na primjer, simboličkog interakcionizma) koje započinju s voluntarističkom "agencijom" na mikrorazini a zatim se uzdižu prema makrorazinama. S njegovog stajališta osnovni problem s ovim teorijama je u t o m e da, iako zadržavaju pojmove ο osobnoj slobodi i voluntarizmu, ipak nisu u stanju raspraviti s jedinstvenim, (sui generis) karakterom kolektivnih fenomena. O n također odbacuje i teorije (poput, na primjer, teorije razmjene) koje započinju s racionalnom akcijom i povezuju je s materijalnim strukturama kakva je, na primjer, ekonomija. K o n a č n o , Alexander odbacuje "kolektivističke, racionalističke" materijalističke teorije (kakve su, na primjer, ekonomski i strukturalni determinizam) koje naglašavaju prisilni red i eliminiraju osobnu slobodu. Iako se Alexander uvijek pokušava koncentrirati na proučavanje dijalektičkog odnosa koji postoji između sve četiri razine ( 1 9 8 2 . : 1 2 3 . ) , njegov prioritet (što nas ne iznenađuje, obzirom na njegove neofunkcionalističke simpatije) ipak leži u "kolektivističkom, normativističkom" stajalištu. O n to izriče ovako: "nada u udruživanje kolek tivnog reda i individualnog voluntarizma leži prije u normativnoj negoli u racionalističkoj tradiciji" (str. 1 0 8 . ) . Središnje mjesto u njegovom stavu (vjerovanju?) je pretpo stavka da su izvori reda prije unutarnji, negoli izvanjski, a dok je to tako, voluntari zam se održava skupa sa sistemom reda. Osim toga, u svom najnovijem radu Alexan der ističe da individualistička perspektiva završava sa "slučajnošću i s potpunom nepredvidljivošću" ( 1 9 8 5 . : 2 7 . ) a ne s redom. Stoga, iako je Alexander kritičan prema mnogim teoretičarima koji spajaju različite razine analiza, čini se da i sam može biti okrivljen zbog istog grijeha. Alexander je, međutim, sasvim eksplicitan ο navedenom problemu: "opći okvir socijalne teorije može biti deriviran jedino iz kolektivističke perspektive" (str. 2 8 ; kurziv naš). Prema ovom autoru socijalni teoretičari moraju izabrati ili kolektivističku ili individualističku perspektivu. Ukoliko izaberu kolektivističku teoriju, tada u nju mogu inkorporirati "relativno mali" element individualnih pregovaranja. Međutim, ako izaberu individualističku teoriju, osuđeni su na "indivi dualističku dilemu" u pokušajima da prokrijumčare u svoju teoriju nadindividualne fenomene kako bi bili u stanju raspravljati sa slučajnošću koja je inherentna njihovoj teoriji. Ova se dilema jedino može riješiti "ako se napusti formalno priklanjanje indivi dualizmu" (str. 2 7 . ) .
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
397
cije, klase i društva "nikada ne čine ništa. Bilo kakvo u z r o č n o objašnjenje m o r a se u krajnjoj instanci pozvati na razinu akcije stvarnih o s o b a " (Collins, 1 9 7 5 . : 1 2 . ) . Collins pokušava pokazati da "svi makrofenomeni" mogu biti prevedeni u "kombi nacije mikrodogadaja" ( 1 9 8 1 a . : 9 8 5 . ) . Određenije, on tvrdi da se socijalne strukture mogu empirijski prevesti u "obrasce repetitivnih mikrointerakcija" (str. 9 8 5 . ) . Stoga, na k o n c u , Collins o č i t o ne tezi izgradnji integriranog pristupa, n e g o dominaciji m i k r o t e o r i j e i mikrorazine (za sličnu kritiku vidi i G i d d e n s , 1 9 7 4 . ) . Collins t o izriče na sljedeći način: "koherentan n a p o r da se rekonstituira m a k r o s o ciologija na radikalno empirijskim m i k r o o s n o v i c a m a predstavlja bitan k o r a k p r e ma m n o g o uspješnijoj s o c i o l o š k o j znanosti" ( 1 9 8 l b . : 8 2 . ) . Collinsovu je orijentaciju moguće kontrastirati s orijentacijom Karin Knorr-Cetine ( 1 9 8 1 . ) koja svoju poziciju artikulira u uvodu jedne od knjiga u kojoj se nalazi i Collinsov esej ο radikalnoj mikrosociologiji. Iako i ona veliku pažnju pridaje interak cijskom području, veću ulogu u svom radu ova autorica pridaje svijesti i fenomenima makrorazine. Iako i Knorr-Cetina, kao i Collins, postavlja pitanje mikrosociologijski zasnovane radikalne rekonstrukcije makroteorije, ona ipak zastupa m n o g o manje radikalan pravac integriranja mikrosociologijskih spoznaja u makrosociološku teori ju. Osim toga, ova autorica smatra da je krajnji cilj mikrosocioloških istraživanja bolje razumijevanje šireg društva, njegove strukture i institucija: "Ja ... vjerujem u očigledan paradoks da ćemo pomoću mikrosocioloških pristupa najviše naučiti ο makroporetku, zato što oni kroz empirizam kojeg se ne stide omogu ćavaju pogled na stvarnost ο kojoj govorimo. Naravno, nećemo dobiti uvid u cjelokup nu dimenziju mikroskopskim bilježenjem licem-u-lice interakcija. Pa ipak, možda je dovoljno započeti s tim i - po prvi put - osjetiti bilo makroporetka." (Knorr-Cetina, 1 9 8 1 . : 4 1 - 4 2 . ) . Čini se da K n o r r - C e t i n a zastupa m n o g o uravnoteženiji stav ο o d n o s u između m a k r o i m i k r o razina nego Collins. J o š integrativnije stajalište prema navedenim dimenzijama ima Aaron C i c o u r e l ( 1 9 8 1 . ) , drugi izdavač knjige koju smo ranije spomenuli. O n ističe sljedeće: "Niti m i k r o , a niti m a k r o strukture nisu dovoljne razine analize; o n e interaktiraju jedna s d r u g o m usprkos konvenciji i p o n e k a d upitnog luksuza korištenja s a m o j e d n o g ili drugog tipa analize" (str. 5 4 . ) . Ovdje se implicitno kritizira C o l l i n s , n o C i c o u r e l prihvaća i drugi stav koji predstavlja m n o g o izravniju kritiku C o l l i n s o v o g staja lišta: "Problem nije jednostavno samo u t o m e da n e t k o otklanja jednu ili drugu razinu analize, n e g o da se pokaže kako o n e m o g u biti integrirane, a k o , n a r a v n o , ne s m a t r a m o da je ispravan postupak isključiti jednu razinu analize ignorirajući druge k o m p e t i t i v n e okvire istraživanja i teorije" (str. 7 6 . ) . C i c o u r e l ne s a m o da shvaća p o t r e b u povezivanja m a k r o i m i k r o razina, n e g o ističe da se ta povezanost m o r a proučavati ontologijski, teorijski i m e t o d o l o š k i .
Pristup teorije racionalnog izbora povezanostima mikro i makro razina M i c h a e l H e c h t e r ( 1 9 8 3 a . ) razvija pristup racionalnog izbora za povezivanje m i k r o i m a k r o f e n o m e n a . On započinje kritičkom analizom dvaju pristupa analize m a k r o razine (orijentirajući se na normativne i strukturalne f e n o m e n e ) koji suža vaju ili ograničavaju individualni izbor, smatrajući da je, bez obzira na t o k o l i k o snažno n o r m a t i v n o ili strukturalno ograničenje može biti, akter još uvijek m o ž e
398
GLAVNE TEORIJE
izvršiti izbor. H e c h t e r uvida da n o r m e i strukture determiniraju "ograničenja p o d k o j i m a o s o b a djeluje" (str. 8 . ) . M e đ u t i m , ta ograničenja predstavljaju s a m o grani c e ; o n e ne određuju o s o b n o ponašanje. Stoga je p o t r e b n o uzeti u obzir k o n z e k v e n ce i intencije o s o b n i h akcija što, međutim, ne znači da "individualnim d o p r i n o s i m a m o ž e m o pridodati veću težinu negoli strukturalnim karakteristikama" (str. 8 . ) . H e c h t e r k a o svoju polaznu t o č k u uzima mikrorazinu teorija r a c i o n a l n o g izbora k o j e "pretpostavljaju da su o s o b n i ciljevi ili preference dati i utvrđeni; da akteri moraju izvršiti izbor između alternativnih akcija kako bi ostvarili s p o m e n u t e ciljeve; te da će selekcija t o k o v a akcije biti racionalna [odnosno e f i k a s n a ] " ( s t r . 8 . ) . I a k o predlaže integrirani pristup temeljen na teoriji r a c i o n a l n o g izbora, H e c h t e r nastavlja suprotstavljati ovu teoriju m a k r o t e o r i j a m a da bi ustanovio k o j a o d njih "može ponuditi bolja tumačenja osnovnih m a k r o s o c i o l o š k i h p r o b l e m a " (str. 1 0 . ) . Proučavajući grupnu solidarnost, H e c h t e r prihvaća pristup r a c i o n a l n o g i z b o r a : "Solidarnost je daleko od toga da bi bila neki mistični i n o r m a t i v n o proizvedeni f e n o m e n , n e g o je treba shvatiti kao osnovicu racionalne akcije p o j e d i n a c a . S o b z i r o m na taj stav, teorija racionalnog izbora i njeno razmatranje grupne solidar nosti m o r a se ozbiljno shvatiti" ( 1 9 8 3 b . : 5 0 . ) . H e c h t e r se m n o g o više trudi istaknu ti teoriju r a c i o n a l n o g izbora i protiviti se normativnim i strukturalnim pristupima, n e g o što sam artikulira poseban tip integrativnog pristupa. U biti, u j e d n o m eseju o b j a v l j e n o m u antologiji koju je uredio H e c h t e r , D e b r a F r i e d m a n vrlo p r e c i z n o naglašava ovaj element ο njegovom vlastitom prilogu (kao i prilozima drugih a u t o r a ) : "Raniji napori da se nabroje prednosti makrosociologijskih f e n o m e n a u p o t r e b o m teorija racionalnog izbora isticali su koristi tih teorija nasuprot n o r m a tivnim i strukturalnim t e o r i j a m a " ( 1 9 8 3 : 2 5 1 . ) . U n j e n o m o s o b n o m proučavanju štrajkova, na primjer, o n a razvija m n o g o integrativniji pristup koji k o m b i n i r a faktore postupaka temeljene na r a c i o n a l n o m izboru kakvi su, na primjer, r a d n i č k e kalkulacije ο udjelu nagrada i cijena koje se moraju uložiti u štrajk sa struktural n i m č i n i o c i m a kakvi su, na primjer, tržište rada, profit firme i si.
Simpozij ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi iz 1 9 7 9 . R a d o v i s ovog savjetovanja objavljeni su u knjizi koju je priredio Paul S e c o r d p o d naslovom Explaining Human Behavior: Consciousness, Human Action and Social Structure, 1 9 8 2 . , (Objašnjavanje ljudskog ponašanja: svijest, ljudska akcija i socijalna struktura). N a početku uvodnog eseja Secord naglašava da za objašnje nja socijalnog ponašanja treba generirati tumačenja k o j a artikuliraju mješavinu "objektivnih uvjeta u fizičkom i društvenom svijetu", "svijest aktera" i "socijalne strukture" ( 1 9 8 2 a . : 1 3 . ) . U zaključnim razmišljanjima ο saopćenjima koja su pre zentirana na t o m savjetovanju, S e c o r d napada "uskogrudnu prirodu različitih pristupa u društvenim znanostima" od kojih svaki "prenaglašava vrijednost vlasti tog stajališta ... i umanjuje značenje drugih pristupa ... K o m p o n e n t e iz k o m p l e k s a individualne i socijalne strukture koje su izostavljene iz razmatranja nisu s a m o i g n o r i r a n e , nego su n a m j e r n o o d b a č e n e " ( 1 9 8 2 b . : 3 1 2 - 3 1 3 . ) . Iako ovaj autor prihvaća središnju ideju Gidđensa (koji je t a k o đ e r objavio jedan rad u ovoj knjizi) "da se struktura reproducira i da i s t o d o b n o o m o g u ć a v a uvjete svoje vlastite r e p r o d u k c i j e " , S e c o r d izražava oprez prema takvim generalizacija8
8
Za slično stajalište pogledaj i Bhaskar ( 1 9 7 9 ; 1 9 8 2 ) .
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
399
ma. P r v o , ističe da se ο tim o d n o s i m a na o p ć e n i t o j razini m o ž e reći vrlo m a l o ; takvi odnosi ovise ο specifičnom kontekstu. D r u g o , pita se da li se takve generali zacije koje izvodi Giddens m o g u primijeniti jedino na strukture koje nisu j a k o trajne. N a nesreću, na toj su konferenciji psiholozi i socijalni psiholozi bili prenaglaše no prisutni, što je rezultiralo time da su eseji bili mikroorijentirani i k o n c e n t r i r a n i na proučavanje svijesti (Harre, 1 9 8 2 . ) . Postoje naravno i izuzeci kakav je, na primjer, B h a s k a r o v esej u k o j e m ovaj autor eksplicira svoj i n h e r e n t n o integrativni pristup, "transformacijski m o d e l socijalne aktivnosti", koji opisuje u sličnim p o j m o v i m a što se koriste i pri opisivanju Giddensove teorije strukturacije: "Društvo se i s t o d o b n o shvaća i kao vječno prisutan uvjet ali i kao stalno r e p r o d u c i r a n i ishod ljudske ' a g e n c i j e ' . A ljudska 'agencija' se shvaća i s t o d o b n o i k a o rad, ( o b i č n o svijestan), k a o proizvodnja ali i k a o reprodukcija uvjeta proizvodnje, o d n o s n o društva" ( 1 9 8 2 . : 2 8 4 - 2 8 5 . ) . 9
Simpoziji ο makro i mikro sociološkoj analizi iz 1 9 8 3 . R a d o v i prezentirani na ovim simpozijima objavljeni su u dvije knjige j e d n a je posvećena m a k r o t e o r i j i (Eisenstadt i H e l l e , 1 9 8 5 a . ) a druga m i k r o t e o r i j a m a ( H e l le i Eisenstadt, 1 9 8 5 . ) , a obadvije su trebale biti usmjerene prevladavanju m i k r o ili m a k r o ekstremizma i postizanju više razine teorijske integracije. M e đ u t i m , orga nizacija simpozija i sadržaj samih knjiga više su pojačali podjelu između m a k r o i m i k r o teorija nego što su doveli do njihove integracije. Knjiga ο m a k r o t e o r i j i sadrži eseje koji proučavaju isključivo f e n o m e n e m a k r o r a z i n e , ili tvrde da m i k r o razine analize m o r a j u biti subordinirane m a k r o r a z i n a m a . Slično t o m e , knjiga k o j a je posvećena mikroanalizama m n o g o se više bavi različitim o b l i c i m a specifičnih m i k r o t e o r i j a , a ne integracijom s m a k r o t e o r i j a m a . Ovi simpoziji i knjige pokazuju da je usprkos želje da se govori ο integraciji, vrlo lako skliznuti p r e m a j e d n o m ili d r u g o m obliku teoretiziranja.
Integracija akcije i sistema Jamesa Colemana U 9 . poglavlju razmotrili smo C o l e m a n o v u kritiku Parsonsovog napuštanja teorije akcije i njegovo preorijentiranje p r e m a strukturalnom funkcionalizmu. M e đ u t i m , C o l e m a n je učinio m n o g o više od kritike Parsonsa; on je želio razviti svoju vlastitu, integrativniju teoriju akcije. C o l e m a n tvrdi i sljedeće: "Centralni teorijski p r o b l e m i su dvostruke naravi: ovisno ο t o m e kako se usmjerene akcije aktera k o m b i n i r a j u u t o m smisli da dovode do ponašanja na sistemskoj razini, i k a k o su, s druge strane, te usmjerene akcije oblikovane ograničenjima koja rezultiraju iz ponašanja sistema" ( 1 9 8 6 . : 1 3 1 2 . ) . O n se slaže s time da je p o t r e b n o "uzeti u obzir p o j m o v e namjere, ciljne usmjerenosti i homeostaze (što vrijedi za uzročnu analizu koja se zadržava na razini socijalnog sistema), ali ... njihovu u p o t r e b u m o r a m o ograničiti na nivo aktera u socijalnom sistemu - ne pretpostavljajući ih s a m o m socijalnom sistemu" (str. 1 3 1 2 . ) . T a k o C o l e m a n nastoji p o k r e n u t i teoriju akcije
Slično stajalište ima i Bourdieu: "Objektivne su strukture same za sebe rezultati historijskih praksa koji se stalno proizvode i reproduciraju od historijskih praksa čiji je proizvodni princip struktura koja se, prema tome, sama reproducira" ( 1 9 7 7 : 8 3 ) . 9
400
GLAVNE TEORIJE
unatrag p r e m a njenim m i k r o k o r i j e n i m a i usredotočiti je na aktere, i a k o oni m o g u biti "ili o s o b e ili korporativni akteri" (str. 1 3 1 2 . ) . Premda sasvim jasno artikulira ovu povezanost, C o l e m a n t o izvodi koristeći se t e r m i n o l o g i j o m i ograničenjima teorije akcije i strukturalnog f u n k c i o n a l i z m a . T o ga, m e đ u t i m , dovodi do nekoliko upitnih situacija. Z a š t o o n , na primjer, ograni čava svoju analizu samo na namjernu akciju? N e postoje li i neki drugi tipovi akcije? (Ako ne postoje, zašto postoji potreba da se akcija oblikuje namjernošću?) Z a š t o se koristiti strukturalno-funkcionalnom t e r m i n o l o g i j o m i - što je još važnije - zašto C o l e m a n ograničava svoj pristup na tradicionalne s t r u k t u r a l n o - f u n k c i o n a l ne p r o b l e m e ? Ο o v o m posljednjem sam C o l e m a n kaže: "Ukoliko su ta dva p r o b l e m a uzeta zajedno, osigurava se jedinstveni rezultat k o j e m teži f u n k c i o n a l n a anali za: karakterizira se tekuće i ponekada samouravnotežavajuće funkcioniranje soci jalnog sistema" (str. 1 3 1 2 . ) . Reduciranje cjeline p r o b l e m a samo na aspekte i terminologiju strukturalnog funkcionalizma zapravo je o n o što najviše zabrinjava. S p o m e n u t u povezanost C o l e m a n ilustrira koristeći se W e b e r o v o m t e z o m ο protestantskoj etici: Slika 1 0 . 2 Integrativni model Jamesa C o l e m a n a
M a k r o razina
(Protestant)
(Kapitalist)
Religijska doktrina
Ekonomski sistem
/ M i k r o razina
Individualne vrijednosti
Orijentacije prema e k o n o m s k o m ponašanju
Izvor: Adaptirano iz James Coleman "Social Theory, Social Research, and a Theory of Action", American J ournal of Sociology 91 (1986). Najvažniji je dio teorije akcije, po njegovu mišljenju, veza o z n a č e n a u prikazu b r o j e m 1 . , n o o n a m o r a biti povezana s m a k r o r a z i n a m a i u o d n o s i m a 2 . i 3 . Glavna p o t e š k o ć a teorije akcije, a prije svega Parsonsove teorije akcije, smatra C o l e m a n , leži u odnosu na prikazu o z n a č e n o m b r o j e m 3 . I a k o se ovdje radi ο o č i g l e d n o m naporu da se povezu m a k r o i m i k r o razine, C o l e m a n o v dijagram ilustrira t a k o đ e r i nekoliko problema. O n nudi ilustracije, n o nedostaju mu detalji ο o p ć i m tipovima f e n o m e n a m a k r o i m i k r o razine. Z b u n j u j u će izostavljanje predstavlja upravo m a k r o i m a k r o povezanost k o j u , čini se, C o l e man preusmjerava n e k o m drugom teorijskom pristupu. K o n a č n o , C o l e m a n o v u modelu o p ć e n i t o nedostaju veze povratne sprege; on je uglavnom m o n o u z r o č a n i n e d o v o l j n o dijalektičan. Ritzerov dijagramski prikaz povezanosti m a k r o i m i k r o razina (vidi poglavlje "Dodatak", slika D . 3 . ) ima n e k o l i k o prednosti pred C o l e m a n o v i m p r i k a z o m .
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
401
Njegovi su elementi smješteni unutar općih pojmova a ne u specifične egzemplar ne p o j m o v e , te je stoga eksplicitno dijalektičan i čini eksplicitnim o s n o v n o razli kovanje između makroobjektivnosti i makrosubjektivnosti (što je implicitno sadr žano i u C o l e m a n o v i m primjerima) te između mikrosubjektivnosti i m i k r o o b j e k tivnosti (također implicitno sadržano u C o l e m a n o v o m dijagramu, n o j e d i n o u relaciji o z n a č e n o j b r o j e m 3 . , a izostavljeno iz njegovih m i k r o i m a k r o interesa). M e đ u t i m , C o l e m a n o v napor sadrži i historijsku k o m p o n e n t u ; k o d njega se p r o mjena događa, d o k Ritzerov model izgleda ahistoričan. M e đ u t i m , Ritzer se s p o t e š k o ć a m a brani od ahistorijske slike koju svojim dijagramom prezentira: "Di namički kvalitet integrirane paradigme odnosi se na njenu i n h e r e n t n o historijsku orijentaciju. Umjesto promatranja statičkih, ahistorijskih isječaka socijalnog svije ta, integrirana paradigma trebala bi sc zanimati za historijske korijene suvremenih fenomena" ( 1 9 8 1 . : 2 0 8 . ) .
Integriranje humanizma i strukturalizma Barry Hindess ( 1 9 8 6 . ) teži izbjeći ekstreme i očigledne slabosti "teorijskog h u m a nizma" i "strukturalizma". Prema ovom autoru, teorijski humanizam se definira kroz njegovo inzistiranje da "društveni život treba razumjeti u p o j m o v i m a k o n s t i tutivnih akcija ljudi", d o k strukturalizam "analizira socijalni život u p o j m o v i m a funkcioniranja socijalnih cjelina (totaliteti) u kojima se nužni učinci p r o m a t r a j u kao da su izvedeni akcijom strukture" (str. 1 1 3 . ) . Hindess odbacuje m i k r o e k s t r e mizam teorijskog humanizma i makroekstremizam strukturalizma. O b a d v a pravca smatra redukcionističkim i nudi svoju integriraniju k o n c e p c i j u : "Predlažem alternativni pristup socijalnoj teoriji koji nije ni strukturalistički ni humani stički ... Ono što se ovdje predlaže je radikalni antiredukcionizam prema kojem su socijalni fenomeni uvijek ovisni ο određenim i specificirajućim uvjetima različitih vrsta. Ovi uvjeti uključuju odluke i akcije aktera, kao i socijalne uvjete koji su očigledno izvanjski svakoj osobi, i koji sami za sebe ne mogu biti reducirani na bilo koje principe objašnjenja" (Hindess, 1 9 8 6 . : 1 1 4 . ) . Hindess vrlo detaljno raspravlja ο svom integriranom pristupu, no prije svega naglašava dvije ključne t o č k e . Prvo, tvrdi da osim ljudi mogu djelovati i neki tipovi kolektiviteta. D r u g o , iako odbacuje ideju socijalnih totaliteta, on smatra da razli čiti socijalni uvjeti ipak ograničavaju odluke i akcije aktera. Hindessovi ljudski akteri su kreativni, ali i ograničeni, oni mogu mijenjati društveni svijet, no ne brzo ili proizvoljno.
Prema integrativnijoj teoriji razmjene R i c h a r d E m e r s o n i njegovi sljedbenici (posebno Karen C o o k ) predvodnici su razvoja specifične varijante teorije razmjene koja se bavi proučavanjem m a k r o i m i k r o povezanosti. E m e r s o n sam tvrdi sljedeće: "Težini proširiti teoriju razmjene od mikro prema više makro nivoima analize proučavajući razmjenske mrežne strukture". K. C o o k se i sama slaže s navedenim tvrdeći: "Upotreba p o j m a raz mjenske mreže omogućava razvoj teorije koja premošćuje konceptualni jaz što
402
GLAVNE TEORIJE
postoji između izoliranih pojedinaca ili dijada i širih agregata ili skupina p o j e d i n a c a (na primjer, formalnih grupa ili udruženja, organizacija, gradskih četvrti, političkih partija itd.)". E m e r s o n i C o o k o v a prihvaćaju osnovne postavke teorije razmjene na m i k r o razini. "Pristup teorije razmjene k a o svoj osnovni interes uzima koristi koje ljudi ostvaruju od procesa socijalne interakcije, k o j e m u u j e d n o i d o p r i n o s e " ( E m e r s o n , 1 9 8 1 : 3 1 . ) . E m e r s o n naglašava tri o s n o v n e pretpostavke teorije r a z m j e n e : 1. 2. 3.
O s o b e k o j i m a događaji donose neke koristi nastoje djelovati " r a c i o n a l n o " u t o m smislu da se takvi događaji zbivaju. Kada o s o b e k o n a č n o postanu zasićene bihevioralnim događajima, oni se doživljavaju k a o manje korisni. Koristi koje ljudi ostvaruju socijalnim procesima ovisne su ο koristima koje m o g u osigurati r a z m j e n o m . O v o teoriji razmjene daje "njen akcent na p r o t o k koristi koje se ostvaruju u socijalnoj interakciji" (str. 3 3 . ) .
Sve n a m je ovo već dosta p o z n a t o , no E m e r s o n se trudi teoriju razmjene usmjeriti u drugačijem pravcu nastojeći razlikovati e k o n o m s k u i socijalnu teoriju razmjene. E k o n o m s k i se teoretičari interesiraju za izolirane, neovisne transakcije m e đ u ljudima, a socijalni teoretičari za "tekuće transakcije koje se zbivaju između međuovisnih aktera" ili "za m e đ u s o b n o ovisne, više ili manje povezane socijalne o d n o s e " (str. 3 6 . ) . Otvarajući ovakav pravac razvoja, E m e r s o n se usredotočuje na "vrlo k o m p l e k s n e socijalne strukture razmjene" (str. 3 6 . ) . E m e r s o n razvija svoju teoriju razmjene započinjući s psihologijom razmjene, a zatim se upućuje prema m a k r o f e n o m e n i m a . Interesantno je da E m e r s o n započinje kritizirajući H o m a n s a i druge teoretičare razmjene zbog toga što su bili neadekvat n o psihologijski usmjereni jer su se previše orijentirali na interakciju, a n e d o v o l j n o na psihologiju. P o s e b n o naglašava da dalje valja raditi na proučavanju p r o b l e m a ljudskog vrednovanja, izbjegavajući jednostavno izjednačavanje tog procesa s deprivacijom; nešto ima vrijednost za ljude onda kada su deprivirani od t o g a . E m e r s o n smatra da je vrijednost pod utjecajem ljudskih p o t r e b a , nesigurnosti ο t o m e da li će se ostvariti neka nagrada, kao i pod utjecajima uvjetovanih i o p ć i h potkrepljivača (za raspravu ο t o m e vidi 7. poglavlje). Štoviše, E m e r s o n želi psiho logiju uključiti u teoriju razmjene, ali t a k o da će prevladati H o m a n s o v o naglaša vanje nesvjesno uvjetovanih izbora kao i kognitivno procjenjivanje alternativnih karakteristika k o j e ističe teorija racionalnog izbora. 1 0
E m e r s o n zatim proučava i proces razmjene između dvije o s o b e . O n a nas ovdje ne treba previše zaokupljati, iako je zanimljivo da takav bitan socijalni f e n o m e n k a o što je m o ć ili m o g u ć n o s t eksploatacije drugih ne m o ž e biti p r o u č a v a n a na razini izolirane dijade: "Vrlo ć e m o malo naučiti proučavanjem dijadne interakcije budući da je m o ć u bilo k o j e m smišljenom s o c i o l o š k o m istraživanju društveni strukturalni f e n o m e n " ( s t r . 4 5 - 4 6 . ) . U j e d n o m e k s p e r i m e n t a l n o m proučavanju, C o o k i E m e r s o n ( 1 9 7 8 . ) su pokazali da je m o ć funkcija položaja koji imaju akteri u širim strukturama, čak i o n d a kada su akteri koji zauzimaju te položaje nesvjesni strukture mreže i svog položaja unutar nje.
Pokušaj rasprave ο problemu vrijednosti koji je ostao nedovršen sve do smrti autora, no koji je bio objavljen posthumno, vidi u Emerson, u tisku.
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
403
E m e r s o n nastavlja primjenjivati teoriju razmjene na korporativnu grupu (kolek tivni akter koji uključuje dvije ili više osoba) kao i na mrežu (cjelina odvojenih, no m e đ u s o b n o povezanih a k t e r a ) . " K o n c e p t korporativne grupe vodi ispitivanju međuorganizacijske p r o m j e n e , dok k o n c e p t mreže vodi k proučavanju razmjenskih odnosa između položaja unutar mreža. U biti, K. C o o k i njene kolege ( 1 9 8 3 . : 2 7 7 ; ) raspravljaju ο "razmjenskim m r e ž a m a " ili ο socijalnim strukturama sačinjenim od dva ili više povezanih odnosa razmjene (cjeline razmjenskih p o g o d nosti koje su historijski razvijene i korištene) između aktera, zaključuju da ovaj k o n c e p t "ima teorijsku prednost jer omogućava proširenje i primjenu već d o b r o razvijenih dijadnih koncepcija razmjene ... prema više m a k r o ... razinama analize" ( 1 9 8 3 . : 2 7 7 . ) . U odnosu na tu upotrebljivost za proučavanje grupa i mreža, E m e r son smatra da se teoriju razmjene može primijeniti i za proučavanje stabilnih, d u g o r o č n i h socijalnih institucija kakva je, na primjer, brak. Z a p r a v o , E m e r s o n o v a teorija razmjene je toliko usmjerena u s t r u k t u r a l n o m pravcu da se neki pitaju h o ć e li ona uopće uspjeti zadržati svoje m i k r o k o r i j e n e . A. M . M c M a h o n ( 1 9 8 4 . ) razlikuje E m e r s o n o v u orijentaciju (i orijentaciju drugih) od stajališta koja imaju H o m a n s i Blau. Z a dva posljednja mislioca ključno je da se razmjena odnosi na psihološke procese koji vode k strukturalnim o b r a s c i m a interakcije, d o k su za E m e r s o n a vanjski strukturalni obrasci dati, a p o j e d i n a c izabire smjerove ponašanja koji obećavaju kratkoročne i dugoročne koristi. Svakako, ovakav tip rada može se toliko približiti makrostrukturalističkom tipu razmišljanja da će se međusobni procesi razmjene možda u potpunosti izgubiti. M c M a h o n to izriče o v a k o : "Ako se nastavi u tom smjeru, teško će biti otkriti da su pristalice ove teorije u stanju zadržati ' r a z m j e n u ' kao osnovnu teorijsku ideju. Činjenica da pojedinci daju i primaju koristi bitno je ograničena strukturom kao i/ili motivirana s distribucijom resursa" (str. 1 3 1 . ) . O s n o v n i izazov koji stoji pred integrativnijom t e o r i j o m razmjene je razjašnjavanje njene makrostrukturalne orijentacije, ali uz i s t o d o b n o zadržavanje njenih psiholoških interpersonalnih razmjenskih aspekata.
Strukturalna teorija akcije R o n a l d Burt ( 1 9 8 2 . ) se nalazi medu vodećim teoretičarima teorije mreže koji, umjesto bilo kojeg drugog oblika strukturalnog determinizma, razvijaju integrira ni pristup m a k r o - m i k r o povezanosti. Burt započinje artikuliranjem raskola koji se u okviru teorije akcije razvio između "atomističkih" i "normativnih" orijentacija. Atomistička orijentacija "pretpostavlja da su alternativne akcije neovisno evaluirane od odvojenih aktera u t o m smislu da se provode bez odnošenja spram drugih aktera", d o k " je normativna perspektiva definirana od odvojenih aktera koji unutar sistema imaju m e đ u s o b n o povezane interese zbog djelovanja socijalnih n o r m i koje generiraju akteri međusobno se na taj način socijalizirajući" (str. 5 . ) . Burt razvija perspektivu koja "nadmudruje raskol između atomističke i n o r m a tivističke akcije" i koja "je manje sinteza postojećih dviju perspektiva ο akciji nego što je treći pogled koji intelektualno premošćuje dva postojeća stajališta" (str. 8 . ) . Iako ovaj autor sasvim očigledno posuđuje iz druge dvije perspektive, on razvija o n o što naziva strukturalnom perspektivom koja se od druge dvije razlikuje "u kriteriju postulata marginalne evaluacije. Kriterij koji pretpostavlja strukturalna ' Ovdje se Emersonov rad ο teoriji razmjene povezuje s teorijom mreže ο kojoj smo raspravili u 9. poglavlju.
404
GLAVNE TEORIJE
perspektiva jedna je cjelina akterovog statusa i uloga nastala p o d j e l o m rada. Akter evaluira korisnost alternativnih akcija dijelom i u odnosu na svoje o s o b n e uvjete, a dijelom i u o d n o s u na uvjete drugih" (str. 8 . ) . Burt svoj pristup vidi k a o l o g i č n o proširenje atomističkog pristupa i k a o "empirijsko t o č n o ograničenje" n o r m a t i v n e teorije. N a v e d e n o se može prezentirati sljedećom skicom Burtove strukturalne teorije akcije: Slika 1 0 . 3 . Integrativni model Ronalda Burta Akterovi interesi
4 Izvor: Adaptirano iz R. Burt, Toward a Structural Theory of Action: Networks Social Structure, Perception, and Action (New York: Academic Press, 1982.).
Model
of
Burt opisuje premisu strukturalne teorije akcije kao "aktere koji su u s m j e r e n o orijentirani p o d djelovanjem strukturalnih društvenih ograničenja" (str. 9.) te dodaje: "Akteri nalaze sebe u okviru socijalne strukture. Ta socijalna struktura određuje njihove socijalne sličnosti, što u povratnom smislu oblikuje njihove percepcije ο prednostima koje bi imali ako poduzmu neku od alternativnih akcija. Istodobno, socijalna struktura diferencijalno ograničava aktere u njihovoj sposobnosti poduzimanja akcija. Konačne akcije koje se poduzimaju jesu, prema tome, zajednička funkcija aktera koji teže posti zanju svojih interesa u granicama njihovih sposobnosti onda kada su i interesi i sposob nosti formirani socijalnom strukturom. Konačno, akcije koje se poduzimaju unutar socijalnih strukturalnih ograničenja mogu modificirati socijalnu strukturu samu za sebe, a te modifikacije imaju potencijal stvaranja novih ograničenja s kojima se akteri susreću unutar strukture" (Burt, 1 9 8 2 . : 9 . ) .
"Metodološki individualizam" Raymonda Boudona Suvremeni francuski sociolog R a y m o n d B o u d o n ( 1 9 7 9 . / 1 9 8 1 . ) artikulirao je i n t e grativnu perspektivu koju naziva (neobično) "metodološki individualizam". M e t o dološki individualizam definira kao cjelinu principa koje : "Sociolog mora upotrijebiti kao metod za proučavanje pojedinaca ili pojedinačnih aktera koji su kao logički atomi uključeni u sistem interakcije ... sociolog ne može biti
OSNOVNI PROBLEMI SUVREMENE SOCIOLOGIJSKE T E O R I J E
405
zadovoljan s teorijom koja razmatra jedan agregat (klasu, grupu, naciju) kao najelementarniju jedinicu koju će proučavati ... sociolozi moraju učiniti napor da analiziraju reakcije pojedinačnih aktera na ograničenja koja im sistem postavlja" (Boudon, 1979./1981.:36.). I a k o B o u d o n ističe individualnog aktera, on sasvim jasno implicira integrativniji m a k r o - m i k r o o d n o s . B o u d o n t a k o đ e r opisuje i m o d e l homo sociologicusa i kontrastira ga homo economicusu. Razlika između ova dva tipa je u t o m e da h o m o sociologicus ne radi uvijek o n o što bi želio raditi "nego o n o na što ga običaji, internalizirane vrijednosti i u o p ć e n i t i j e m smislu različita etička, kognitivna ili druga uvjetovanja prisiljavaju činiti" (str. 1 5 6 ; kurziv naš). Drugi tip razlike je u t o m e da su za e k o n o m i s t a akterove prednosti date pretpostavljenom filozofskom a n t r o p o l o g i j o m , a homo sociologicus pretpostavlja da su akterovi izbori, barem d j e l o m i č n o , determinirani strukturom situacije i njegovim položajem u njoj. B o u d o n sumira svoj stav k a o i stajalište klasične sociologije t a k o da aktera shvaća kao "intencionalnog agenta smještenog u a u t o n o m n o m okviru koji varira o b z i r o m na kontekst u k o j e m se nalazi" (str. 1 6 3 . ) .
ZAKLJUČCI D o sada smo prikazali brojne radove (gotovo sve radove koji su objavljeni t i j e k o m 1 9 8 0 - i h ) koji su se na jedan ili drugi način usredotočili na p r o b l e m a t i k u poveza nosti m a k r o i m i k r o razine. Iako ovaj problem postoji od samog nastanka s o c i o l o gije, m a k r o ili m i k r o ekstremisti žele ga umanjiti. T e z a je ovog zaključnog poglavlja da t i j e k o m 1 9 8 0 - i h oni koji podržavaju teoretiziranje ο povezanosti m a k r o i m i k r o razine uključujući i neke od najznačajnijih mladih t e o r e t i č a r a ove generacije, dolaze u središte rasprave, iako, sasvim sigurno, ekstremisti još nisu do kraja maknuti sa scene. Zaključujući ovo poglavlje kao i knjigu bit će korisno naglasiti neke od tekućih p r o b l e m a u raspravama ο integraciji mikro i m a k r o razine. 1. 2.
3.
4.
5.
I a k o postoji potreba da se i dalje nastavi rad na proučavanju povezanosti m a k r o i m i k r o razine, t a k o đ e r treba raditi i u okviru m a k r o i m i k r o p o d r u č j a . V e ć i dio rada na daljnjem proučavanja mikro i m a k r o razine p o t r e b n o je izvesti uz detaljizirano specificiranje smisla prirode o n o g a što se sada čini vrlo o p ć e n i t o m orijentacijom. M n o g i od autora koji rade na ovim o p ć i m pitanji m a u biti se usredotočuju na sasvim različite stvari. P o t r e b n o je također pokazati dužnu pažnju i osigurati da još n e d o v o l j n o zreli napori za integriranjem ovih dviju razina ne budu p r e t j e r a n o o b u h v a ć e n i m i k r o ili m a k r o e k s t r e m i z m o m . M o ž d a još veća opasnost leži u ekstremizmu unutar grupe koja se bavi p r o b l e m i m a m a k r o i m i k r o integracije. Ovdje p o s e b n o i m a m o na u m u m a k r o ekstremiste kakav je, na primjer, Alexander ili m i k r o ekstremiste kakvi su, na primjer, Collins ili H e c h t e r . O n i prijete da će o d v o j e n o razbiti taj intelektual ni razvoj prije no što uopće bude imao šansu da se u potpunosti razvije. T r e b a se također potruditi da se razjasni veza između socijalnog svijeta i teorija koje su ο njemu razvijene u ovom području. N e k i sociolozi se prven-
406
GLAVNE TEORIJE stveno interesiraju za p r o b l e m e m a k r o - m i k r o integracije (Giddens, Ritzer) u društvenom svijetu, a drugi su više zainteresirani za integraciju različitih teorija. M e d u ovim posljednjim, neki istupaju protiv m o g u ć n o s t i teorijske integracije (Bhaskar, 1 9 8 2 ; G c r g e n i G e r g e n , 1 9 8 2 . ) .
Usprkos ovih i drugih obeshrabrujućih p r o b l e m a , sasvim je jasno da će se sociološka teorija nastaviti i nadalje razvijati prema jačanju konsenzusa i priku pljanja znanja ο p r o b l e m i m a povezanosti mikro i m a k r o razine, l a k o v j e r o j a t n o n e ć e m o vidjeti i ne t r e b a m o niti očekivati teorijski konsenzus u sociologiji, bit će sigurno sve više teoretičara različitih orijentacija koji će se zanimati za proučava nje m i k r o i m a k r o odnosa. M o ž d a ć e m o čak vidjeti i širenje nove sociološke paradigme (vidi " D o d a t a k " ) , koja će nadići jednu ili više socioloških teorija, onu koja će kao svoj osnovni interes uzeti u obzir dijalektički o d n o s između m i k r o skopskih i makroskopskih socijalnih f e n o m e n a . U k o l i k o se o n a razvije, ta nova paradigma (i njene teorije) neće nasilno isključiti postojeće paradigme (i njihove t e o r i j e ) , nego će nadopuniti njihov interes za mikro i m a k r o razine, s dijelaktičkim o d n o s o m koji postoji između tih nivoa socijalne stvarnosti.
SAŽETAK U o v o m smo poglavlju prikazali brojne radove od kojih je najveći dio objavljen u 1 9 8 0 - i m , a koji se na jedan ili drugi način bave povezanošću m a k r o i m i k r o razine u sociologiji. P o s e b n o je zapažena Giddensova teorija "strukturacije", H a b e r m a s o va integracija akcijske i sistemske teorije, kao i A l e x a n d e r o v a integracija akcije i reda. M e đ u t i m , ovaj široki napor zaokružuje radove vrlo različitih grupa s o c i o l o ga. Problem integracije m a k r o i m i k r o razina nc samo da definira najveći dio sociološke teorije iz 1 9 8 0 - i h , nego će najvjerojatnije zanimati sociološke t e o r e t i č a re i u 1 9 9 0 - i m godinama, a i kasnije. T i j e k o m priređivanja ove knjige za tiskanje, bili su objavljeni neki novi dopri nosi literaturi ο povezanosti mikro i m a k r o razina (Jeffrey A l e x a n d e r , B e r n a r d Giesen, R i c h a r d M u n c h i Neil J . Smelser [izdavači], The Micro-Macro Link, IMikro-makro povezanosti, B e r k e l e y : University o f California Press, 1 9 8 7 . ) . Ova je antologija radova nastala kao rezultat konferencije održane 1 9 8 4 . u zajedničkoj organizaciji Sekcija za teoriju N j e m a č k o g i A m e r i č k o g sociološkog udruženja. U tu knjigu uključeni su radovi nekih od teoretičara ο kojima smo raspravili u o v o m poglavlju (Alexander, B o u d o n , C o l e m a n , Collins) kao i određeni broj radova drugih američkih i njemačkih teoretičara. Vrijednosti doprinosa različitih eseja tek treba procijeniti, no čini se sasvim jasnim da ova antologija radova m o ž e samo doprinijeti daljnjem proširenju rasprave ο m i k r o i m a k r o povezanosti kao central n o m problemu sociološke teorije.
DODATAK Metateorija i metateorijska shema za analiziranje sociološke teorije METATEORIJA VARIJANTE METATEORIJE IDEJE T H O M A S A K U H N A SOCIOLOGIJA: MULTIPARADIGMATIČNA ZNANOST OSNOVNE SOCIOLOŠKE PARADIGME PARADIGMA SOCIJALNIH ČINJENICA SOCIJALNO-DEFINICIONISTIČKA PARADIGMA SOCIJALNO-BIHEVIORALNA PARADIGMA PREMA INTEGRIRANIJOJ SOCIOLOGIJSKOJ PARADIGMI RAZINE SOCIJALNE STVARNOSTI: PREGLED LITERATURE RAZINE SOCIJALNE STVARNOSTI: M O D E L
Iako
je knjiga došla skoro do samog kraja, nismo do sada otkrili da je o s n o v a n a na o d r e đ e n o j organizacijskoj shemi. Budući da je osnovni cilj ovog djela bio da prezentira sociološku teoriju, odlučili smo organizacijsku shemu izraditi što je m o g u ć e manje nametljivom. Stoga se sva poglavlja, kao i knjiga u cjelini, m o ž e čitati bez poznavanja organizacijske sheme koja je sačinjava. N o , neki čitatelji m o g u se interesirati za tu shemu na samom početku čitanja knjige ili pak o n d a kada je završe. O v o poglavlje nazvano " D o d a t a k " pruža pregled sheme organizaci je knjige k a o i kratak pregled šireg područja metateorije koje je i o n a sama d i o . Prije n o što stignemo do specifične organizacijske sheme k o j a se nalazi u osnovi ove knjige, m o r a m o ovu shemu staviti u kontekst meta-analize u o p ć e k a o i metateorije n a p o s e . 1
METATEORIJA Meta-analizu m o ž e m o definirati kao proučavanje temeljnih principa n e k e cjeline već postojećeg znanja. Sociolozi nisu jedini koje se bave m e t a - a n a l i z a m a . D r u g a Organizacijska shema ove knjige izvedena je iz dviju mojih ranijih knjiga - Sociology: A Multiple Paradigm Science (Sociologija: multiparadigmatička znanost) i Toward an Integrated Sociological Paradigm:The Search for an Exemplar and an Image of the Subject Matter (Prema integriranoj sociologijskog paradigmi: potraga za primjerom i slikom predmeta). Sljedeći odjeljak ο metateoriji osniva se na mom eseju "The Current State of Metarheory", (Trenutno stanje metateorije), Perspectives: The Theory Section Newsletter 1 9 8 6 , 1 0 : 1 6 .
408
DODATAK
područja u k o j i m a se t a k o đ e r izvode takve analize uključuju filozofiju (Radnitzky, 1 9 7 3 . ) , psihologiju (Gergen, 1 9 7 3 . ) i povijest ( W h i t e , 1 9 7 3 . ) . P o r e d činjenice da se radovi ο meta-analizama mogu naći i u drugim oblastima, istina je t a k o đ e r i da se različiti tipovi sociologa, a ne samo meta-teoretičari, bave takvim analizama. Različite tipove meta-analiza u sociologiji m o ž e m o grupirati p o d opći naziv metasociologije, koju m o ž e m o definirati kao proučavanje temeljne strukture soci ologije u o p ć e , ali i njenih različitih k o m p o n e n a t a - temeljnih područja (na primjer, H a l l o v [ 1 9 8 3 . ] prikaz sociologije zanimanja), k o n c e p a t a (Rubinsteinova [ 1 9 8 6 . ] analiza k o n c e p t a " s t r u k t u r e " ) , m e t o d a (metametode; vidi W o l f o v u k n j i g u Meta-analysis [ 1 9 8 6 . ] (Metaanaliza); i knjigu H u n t e r a , Schmidta i J a c k s o n a Meta-ana lysis: Cumulative Research Findings Across Studies [ 1 9 8 2 . ] (Metaanaliza: nalazi kumulativnih studijskih istraživanja); Fendrich [ 1 9 8 4 ] , kao i druge t e o r i j e . U o v o m posljednjem smislu, metateorija, ili proučavanje temeljne strukture s o c i o l o š ke teorije bit će osnovni predmet našeg interesa u o v o m poglavlju (Fiske i Schweder, 1 9 8 6 . ) . M e t a s o c i o l o g i j a i metateorija postoje još od samih p o č e t a k a sociologije. N a primjer, veći dijelovi D u r k h e i m o v e knjige Pravila sociološke metode ( 1 8 9 5 . ) pred stavljaju tip metasociologije. U svakom slučaju, d o b r a osnovica za p o č e t a k naše rasprave ο ovoj temi može biti knjiga Paula F urfeya The Scope and Method of Sociology: A Metasociological Treatise (Doseg i metoda sociologije: metasociološka rasprava) u k o j o j on tvrdi: "Pojam 'metasociologija' je novi p o j a m koji uvodi pisac ovog rada" ( 1 9 5 3 . / 1 9 6 5 . : 8 . ) . F urfey definira metasociologiju kao znanost različitu od sociologije; o d n o s n o , sociologija kao svoj predmet istraživanja uzima društveni svijet "dok je predmet proučavanja metasociologije sama sociologija" (str. 9 . ) . 2
O v a je tvrdnja vrlo korisna, no na nesreću uključuje i upitan pristup m e t a s o c i o logiji, pristup koji napada T u r n e r . T u r n e r ( 1 9 8 6 . ) ispravno razlikuje m e t a t e o r i j e koje nastoje postaviti pretpostavke za razvoj teorije, i metateorije što k a o p r e d m e t razmatranja uzimaju postojeće teorije. On smatra da se u m n o g i m drugim p o d r u č jima metateorija (a n e t k o bi m o g a o dodati i svi oblici metaanaliza) izvode poslije razvijanja i formiranja teorija, želeći razumjeti njihove pretpostavke, strategije i znanje koje generiraju ili ignoriraju. M e đ u t i m , u sociologiji, "zastupnici m e t a t e o rije najčešće naglašavaju da o b i č n o nisu u stanju razviti metateoriju sve d o k se ne razriješe ova m n o g o fundamentalnija epistemološka i metafizička pitanja" ( T u r ner, 1 9 8 6 . : 9 . ) . T u r n e r uglavnom, po m o m sudu, ispravno zaključuje da "takvo metateoretiziranje stavlja zaprežna kola ispred konja" (tr. 9 . ) . Furfeyja se može optužiti da se bavio proučavanjem tipa metasociologije koji kritizira T u r n e r . Furfeyjeva metasociologija ne uključuje proučavanje same s o c i o logije, nego o n o g a što joj prethodi i što o p ć e n i t o valja učiniti prije n o što se n e t k o započne baviti sociologijom. O n započinje raspravu s tada (i sada) u p i t n o m p r e t p o s t a v k o m da sociologija jest znanost i nastavlja tvrdeći da metasociologija za područje sociologije treba ispuniti tri osnovna zadatka. Prvo, o n a treba razviti kriterije za razlikovanje znanstvenog od neznanstvenog sociološkog znanja. D r u g o , a što nas podsjeća na D u r k h e i m a (no, izrečeno više od pola stoljeća poslije D u r k h e i m a ! ) , metasociologija treba razlikovati f e n o m e n e koji jesu i koji nisu relevantni za područje sociologije. T r e ć e , "metasociologija treba osigurati p r a k t i č -
Furfey ( 1 9 5 3 / 1 9 6 5 : 8 ) također metateoriju označava i kao aktivnost koja raspravlja "o logici teorije". 2
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
409
na p r o c e d u r a l n a pravila za primjenu dvaju tipova kriterija koje s m o spomenuli u a k t u a l n o m s o c i o l o š k o m istraživanju" (Furfey, 1 9 5 3 . : 1 4 . ) . Furfeyjev rad se razvija pod utjecajem njegovog stajališta da sociologija jest znanost, a da je metasociologija " p o m o ć n a znanost koja razrađuje m e t o d o l o š k e principe koje sociologija pretpostavlja" ( 1 9 5 3 : 1 7 . ) . R e č e n o T u r n e r o v i m p o j m o v i ma, slažem se s time da Furfey stvarno stavlja zapregu ispred samog k o n j a . M e t a s o c i o l o g i j a ne bi smjela biti servis za znanstvenu (ili neznanstvenu) sociologi ju, nego bi samu sociologiju trebala uzeti kao predmet svog proučavanja. S T u r n e r o m se slažem u tumačenju ο ovom posljednjem tipu metasociologije (po sebno m e t a t e o r i j e ) koja samu sociologiju tretira kao predmet svog proučavanja. T u r n e r pokazuje m n o g o više simpatija za metateoriju k o j a sociološke teorije smatra p r e d m e t o m svoga istraživanja, no čak i tada zaključuje da "meta-teoretiziranje vrlo često propada d u b o k o u teške filozofske p r o b l e m e i imobilizira m o g u ć n o s t i izgradnje teorija ... T a k v a rasprava teoretičara usmjerava raspravu u b i t n o nerazrješive i uvijek problematične kontroverze" ( 1 9 8 6 b . : 1 0 . ) . Ovdje se T u r n e r o v a kritika zadržava na praktičnim o s n o v a m a ; metateoretiziranje nas sprje čava da u o p ć e z a p o č n e m o s teoretiziranjem. D o k bi to m o g l o biti i istinito, treba t a k o đ e r reći da pažljivo proučavanje posebnih socioloških teorija m o ž e biti velika p o m o ć u unapređivanju i razvijanju budućih teorija. Usprkos Furfeyjeva stajališta i T u r n e r o v e kritike, činjenica je da većina m e t a s o ciologijskih i metateorijskih n a p o r a ne teže redefiniranju p o d r u č j a , nego žele proučavati o n o što stvarno prodire u područje sociologije. O v o stanovište vrlo je slično G o u l d n e r o v o j "sociologiji sociologije" ( 1 9 7 0 . ) ili, određenije r e č e n o , n j e g o voj "refleksivnoj sociologiji". Bez upuštanja u "radikalnu" r e t o r i k u koja odlikuje (i t o čini loše) knjigu The Coming Crisis of Western Sociology (Dolazeća kriza zapadne sociologije), m o ž e m o biti zadovoljni s G o u l d n e r o v i m stajalištem da se "prvo i najvažnije, refleksivna sociologija zanima s o n i m što sociolozi žele činiti i s onim što o n i , zapravo, stvarno i čine u svijetu" ( 1 9 7 0 . : 4 8 9 . ) . U sljedećem odjeljku ovog poglavlja želim ispitati metasociologiju, a p o s e b n o m e t a t e o r i j u , pokušavajući odrediti o n o što je sve do danas bilo pretežno slabo definirano područje, kao što također želim analizirati u k o j e m pravcu se t r e b a uputiti u bliskoj budućnosti.
Varijante metateorije U s u v r e m e n o j sociologiji postoji n e k o l i k o uglavnom d o b r o definiranih m e t a t e o r i ja od kojih sve uključuju f o r m a l n o ili n e f o r m a l n o proučavanje sociološke t e o r i j e . Prva i nesumnjivo najšira cjelina radova derivirana je iz filozofiije znanosti T h o masa K u h n a ( 1 9 6 2 ; 1 9 7 0 . ) , koja teži identificirati osnovnu paradigmu/e u s o c i o logiji. Iako K u h n o v e paradigme obuhvaćaju i kognitivne i zajedničke k o m p o n e n te, većina sociologa koji rade u okviru K u h n o v e tradicije naglašava kognitivne aspekte. N a kognitivnoj razini paradigme se p o n e k a d izjednačavaju s t e o r i j a m a (Colclough i H o r a n , 1 9 8 3 ; Effrat, 1 9 7 3 ; Friedrich, 1 9 7 0 ; Leinhart, 1 9 7 7 . ) , nekada s grupama teorija (Eistenstadt i Curelaru, 1 9 7 6 ; Strasser, 1 9 7 6 . ) , a p o n e kada i s varijantama kognitivnih k o m p o n e n a t a koje uključuju teorije i m e t o d e (Allbrowova distinkcija između "dijalektičkih" i "kategoričkih" paradigmi [ 1 9 7 4 . ] ; Ritzerove paradigme "socijalnih činjenica", "socijalne definicije" i "socijalno-bihevioralna paradigma" [ 1 9 7 5 a ; 1 9 7 5 b . ] ; i Platt, [ 1 9 8 6 . ] ) . N a p o r i da se lociraju
410
DODATAK
kognitivne strukture sociološke teorije ne ograničavaju se samo na o n e autore koji se inspiriraju K u h n o v i m radom (na primjer, distinkcija između "strukturalno-funkcionalnih" i "interpretativno-interakcionističkih" orijentacija H . W a g n e r a [ 1 9 6 4 . ] ; distinkcija između teoretskog konteksta i orijentirajućih strategija, cjelina teorija i teorijskih istraživačkih p r o g r a m a D . W a g n e r a i J . B e r g e r a [ 1 9 8 5 . ] ) , n o oni ipak predstavljaju d o m i n a n t n e pristupe. M n o g i o d radova ο k o j i m a ovdje raspravljamo proistječu iz K u h n o v o g pristu pa, no i sami su potaknuli važna razmišljanja i istraživanja. N a primjer, R i t z e r o v a o p ć a shema multiple paradigme potakla je veći broj praktičnih testiranja (Friedheim, 1 9 7 9 ; Picou, 1 9 7 8 , Platt, 1 9 8 6 ; Snizek, 1 9 7 6 . ) , teorijska proširivanja (Ritzer, 1 9 8 1 a ; Staats, 1 9 7 6 . ) , oštre kritike (Eckberg i Hill, 1 9 7 9 . ) , rasprave (Hill i E c k b e r g , 1 9 8 1 . ; Ritzer, 1 9 8 1 b . ) itd. Ova proširivanja isto su t o l i k o i dijelovi m e t a t e o r i j e k a o i originalni radovi ο kognitivnoj strukturi sociologije. Drugi pristup samo d j e l o m i č n o slijedi K u h n a naglašavajući zajedničke e l e m e n te raznih socioloških teorija. T e n d e n c i j a ovog pristupa je da se u s r e d o t o č i na relativno malu grupu teoretičara koji su u izravnoj m e đ u s o b n o j vezi. U o v o m pristupu razrađuju se različite ideje za identificiranje osnovnih "škola" u povijesti sociologije (Bulmer, 1 9 8 4 ; 1 9 8 6 ; Harvey, 1 9 8 7 ; Tiryakian, 1 9 7 9 ; 1 9 8 5 ; W i l e y , 1 9 7 9 . ) . U vezi s time, međutim, valja istaći m n o g o sistematičniji pristup M u l l i n s a ( 1 9 7 3 ; 1 9 8 3 ; ) koji koristi mrežni pristup da bi identificirao osnovne "teorijske grupe" u sociologiji. T r e ć i pristup m o ž e m o nazvati pristupom "škola mišljenja" ( M a r t i n d a l e , 1 9 6 0 ; S o r o k i n , 1 9 2 8 . ) . On se razlikuje od pristupa "škola" time što škole mišljenja predstavljaju šira grupiranja teoretičara od kojih većina nemaju nikakav izravan m e đ u s o b n i k o n t a k t . O n i su m e đ u s o b n o povezani zajedničkim razumijevanjem o d r e đ e n e teorije. O v a prva tri metateorijska pristupa uglavnom su statičke orijentacije i s a m o identificiraju postojeće paradigme, škole ili škole mišljenja. Ovi su pristupi bili kritizirani zbog njihovog karaktera (Harvey, 1 9 8 2 . ) i doveli su do četvrtog pristu pa u k o j e m je razvijen m n o g o dinamičniji pristup analizi t e m e l j n e strukture sociološke teorije (Wagner, 1 9 8 4 ; W a g n e r i Berger, 1 9 8 5 . ) . Ovdje se c e n t a r proučavanja p o m i č e na o n o što uzrokuje paradigme, teorije ili škole mišljenja, što dovodi do p r o m j e n e , rasta ili pada neke teorije itd. Peti metateorijski pristup uključuje p r e o k r e t od razine zajednice k mikrorazini, interesirajući se za pojedine teoretičare i ispitujući - između ostalog - njihovo školovanje, insititucionalno udruživanje, obrasce njihovih karijera i položaje u sociologiji ( G o u l d n e r , 1 9 7 0 . ) . O n i tvrde da takva, kao i m n o g a druga iskustva oblikuju sociologovu teorijsku orijentaciju. D o k ovaj posljednji pristup uključuje p r o m j e n u od razine zajednice p r e m a mikro individualnoj razini proučavanja, šesti pristup (koji također predlaže G o u l d ner) uključuje p o m a k k makrorazini p o m o ć u kojeg bi se proučavalo g l o b a l n o društvo i priroda njegovog utjecaja na sociološko teoretiziranje. U ovom području vrlo je sugestivan rad M i c h e l a Foucaulta ( 1 9 6 5 ; 1 9 7 5 ; 1 9 7 9 . ) i njegovo razmišlja nje ο historijskim korijenima humanističkih znanosti (uključujući s o c i o l o g i j u ) , k a o i radovi ο povezanosti m o ć i i znanja (posebno sociološkog znanja) (vidi 9 . poglavlie). Sedmi pristup proučava sociološke teorije kao oblike diskursa i analizira ih koristeći se većim b r o j e m lingvističkih oruđa ( B r o w n ) . Sociolozi u o p ć e , a s o c i o l o š -
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
411
ki teoretičari p o s e b n o , promatraju se kao o s o b e koje koriste retoriku da bi druge uvjerili u adekvatnost svog pristupa. Stoga se sociološka r e t o r i k a , a n a r o č i t o sociološka teorija, može proučavati u p o t r e b o m istog lingvističkog o r u đ a koje se koristi da bi se proučavali svakodnevni oblici razgovora. S o c i o l o š k a se teorija iz ove perspektive ne smatra nekim posebnim o b l i k o m diskursa. O s m i , vrlo različit pristup, je razvijanje općih metateorijskih oruđa p o m o ć u kojih se mogu analizirati različite sociološke teorije, ali t a k o đ e r razviti i nove teorije. Ovdje m o ž e m o uključiti A l e x a n d e r o v o proučavanje socioloških t e o r e t i č a ra ( 1 9 8 2 . ) sa stajališta akcije i poretka, napore da se raspravi s "nivoima analize" u okviru sociološke teorije (Berger i C h a f f e e ; Edel, 1 9 5 9 ; Ritzer, 1 9 8 1 . ) . i m n o g o određenije n a p o r e (o kojima smo raspravili u 1 0 . poglavlju) koji razmatraju povezanost m a k r o i mikro razina u sociologiji ( K e m e n y , 1 9 7 6 . ) . S ovakvim prikazom, m o ž e m o sc uputiti prema specifičnom m e t a t e o r i j s k o m pristupu koji je primijenjen i u ovoj knjizi. Bit će uskoro jasno da on uključuje k o m b i n a c i j u prvog tipa metateorije (identificirajući glavne sociološke paradigme i koristeći se K u h n o v i m pristupom), kao i osmi tip (razvijajući o s n o v n o s o c i o l o š k o oruđe p o m o ć u kojeg će se analizirati postojeće t e o r i j e ) . Z a p o č e t ć e m o s kratkim pregledom rada T h o m a s a Kuhna, a zatim ć e m o ispitati moju analizu sociološke multiple paradigme. K o n a č n o , prikazat ć e m o metateorijsko oruđe - integriranu sociološku paradigmu - koja se u ovoj knjizi upotrebljava za analizu socioloških teorija.
IDEJE T H O M A S A K U H N A F i l o z o f znanosti T h o m a s Kuhn izdao je 1 9 6 2 . o m a l e n u knjigu Struktura naučnih revolucija (prijevod 1 9 7 4 . ) . Budući je taj rad p o n i k a o iz filozofije, činilo se da m u je sudbina u sociologiji marginalna. T o je bilo vrlo očito s o b z i r o m na t o da se Kuhn u s r e d o t o č i o na krute znanosti (fizika, na primjer) i vrlo je m a l o m o g a o izravno reći ο društvenim znanostima. N o ipak, teze knjige pokazale su se ekstre m n o zanimljivima za ljude iz vrlo različitih područja znanosti (Searle, 1 9 7 2 , u lingvistici; Stanfield, 1 9 7 4 , u e k o n o m i j i ; H o l l i n g e r , 1 9 8 0 , u povijesti), no za sociologe je ipak bila najvažnija. R o b e r t Friedrich je 1 9 7 0 . izdao prvi značajniji rad koji slijedi K u h n o v o stanovište - knjigu Sociology of Sociology {Sociologija sociologije). O t a d a postupno nastaju radovi koji slijede ovu perspektivu (Eckberg i Hill, 1 9 7 9 ; Effrat, 1 9 7 2 ; Eistenstadt i Curelaru, 1 9 7 6 ; Friedrich, 1 9 7 2 a ; G r i e sman, 1 9 8 6 ; Lodahl i G o r d o n , 1 9 7 2 ; D . Phillips, 1 9 7 3 ; 1 9 7 5 ; Q u a d a g n o , 1 9 7 9 ; Ritzer, 1 9 7 5 a ; 1 9 7 5 b ; 1 9 8 1 b ; Snizek, 1 9 7 6 ; Snizek et al., 1 9 7 9 . ) . N e treba, dakle, sumnjati u to da K u h n o v a teorija dominira m e t a s o c i o l o g i j o m , n o p i t a m o se što t o č n o predstavlja K u h n o v pristup? J e d a n od Kuhnovih ciljeva u knjizi Struktura naučnih revolucija bio je da se suprotstavi uobičajenim pretpostavkama ο n a č i n i m a na koje se znanosti mijenjaju. Po mišljenju većine laika, a i mnogih znanstvenika, znanost se razvija komulativn o , nastavljajući se na otkrića koja su joj prethodila. Z n a n o s t je dakle postigla svoj sadašnji stadij polaganim, postupnim porastom znanja, a u budućnosti će napre dovati do još većih visina. T a k v u koncepcija znanosti proglasio je fizičar Sir Isaac N e w t o n koji je r e k a o : "Ako vidim dalje od vas, to je zato što stojim na r a m e n i m a divova". M e đ u t i m , Kuhn ovakvu koncepciju kumulativnog znanstvenog razvoja smatra m i t o m i nastoji je oboriti.
412
DODATAK
Kuhn priznaje da akumulacija znanja ima izvjesnu ulogu u napredovanju zna nosti, n o bitna p r o m j e n a dolazi kao rezultat revolucija. Kuhn nudi teoriju ο t o m e k a k o su se u znanosti dogodile bitne p r o m j e n e . O n smatra da je znanost u bilo k o j e m historijskom periodu bila determinirana specifičnom paradigmom (paradi gmu ć e m o za sada definirati kao fundamentalnu sliku predmeta z n a n o s t i ) . Nor malna znanost predstavlja period akomulacije znanja u k o j e m znanstvenici rade da bi proširili i učvrstili vladajuću paradigmu. Ovakav znanstveni rad neizbježno proizvodi anomalije, ili znanstvene nalaze koji se m o g u objasniti p o m o ć u vladaju će paradigme. Krizno stanje nastupa kada se količina tih anomalija n a g o m i l a i o n a m o ž e na k o n c u završiti u znanstvenoj revoluciji. Vladajuća paradigma se ruši i nova paradigma zauzima njeno mjestu u centru znanosti. N o v a d o m i n a n t n a paradigma je r o đ e n a , a time i m o g u ć n o s t da se taj ciklus p o n o v n o d o g o d i . U t o m smislu, K u h n o v a teorija može se dijagramski prikazati o v a k o : Paradigma I. Kriza
—> N o r m a l n a znanost —> Revolucija
—> Anomalije —> —> Paradigma II.
Velike p r o m j e n e u znanosti zbivaju se za vrijeme perioda revolucija. O v o stajalište jasno stavlja K u h n a na suprotnu stranu od većine k o n c e p a t a ο znanstve n o m razvoju. O s n o v n i k o n c e p t u K u h n o v o m pristupu, ali i u o v o m poglavlju, je k o n c e p t paradigme. N a nesreću, Kuhn dosta nejasno objašnjava što misli p o d p o j m o m paradigme. Prema M a r g a r e t M a s t e r m a n ( 1 9 7 0 . ) on koristi najmanje dvadesetjedan oblik definiranja p o j m a paradigme. M e đ u t i m , mi ć e m o primjeniti definiciju paradigme za koju mislimo da je najbliže smislu i duhu njegova ranog rada. Paradigma služi da se jedna znanstvena zajednica diferencira od druge. O n a se koristi da se, na primjer, odvoji fizika od kemije ili sociologija o d psihologije. Različita p o d r u č j a imaju i različite paradigme. Paradigma se t a k o đ e r m o ž e koristi ti da se razdvoje različiti historijski periodi u razvoju znanosti. Paradigma k o j a je bila d o m i n a n t n a u fizici 1 9 . stoljeća različita je od d o m i n a n t n e paradigme r a n o g 2 0 . stoljeća. Postoji i treći način korištenja k o n c e p t a paradigme, a taj je najkorisni ji za naše p o t r e b e . Paradigme mogu poslužiti za razlikovanje kognitivnih grupira nja unutar iste znanosti. Suvremeni psihoanalitičari, na primjer, razvrstavaju se u grupe freudovaca, jungovaca ili pripadnika struje K. H o r n e y (između ostalih) m o ž e m o dakle reći da u psihoanalizi postoji multipla paradigma - a t o je t a k o đ e r t o č n o i za sociologiju kao i za većinu drugih područja znanosti. Sada ć e m o ponuditi definiciju paradigme za koju vjerujemo da je v j e r o d o s t o j n a o s n o v n o m smislu K u h n o v o g rada: "Paradigma je fundamentalna slika predmeta unutar znanosti. Ona služi da se definira što treba proučavati, odteduje koja pitanja treba postavljati, na koji ih način treba postavljati, te koja se pravila u interpretiranju rezultata istraživanja moraju slijediti. Paradigma je najšira jedinica konsenzusa unutar znanosti i služi za diferenciranje jedne znanstvene zajednice (ili podzajednice) od druge. Ona supsumira, definira i međusobno povezuje primjere, teorije [kurziv naš], metode i instrumente koji unutar nje postoje" (Ritzer, 1 9 7 5 a . : 7 . ) . P o m o ć u ove definicije m o ž e m o početi razjašnjavati o d n o s e koji postoje između paradigmi i teorija. Teorije su samo dijelovi širih paradigmi. A k o to želimo kazati na neki drugi način, reći ć e m o da paradigma može uključivati jednu ili više teorija,
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
413
kao i različite slike p r e d m e t a znanosti, metode (i instrumente) te primjere (speci fične dijelove znanstvenog rada koji služe kao m o d e l za sve druge radove koji će uslijediti). J e d a n od ciljeva ovog dodatka jest da identificiramo o s n o v n e paradig me u sociologiji.
SOCIOLOGIJA: MULTIPARADIGMATIČNA Z N A N O S T Ideja da je sociologija multiparadigmatična znanost dobila je i o d r e đ e n u empirij sku potvrdu (Lodahl i G o r d o n , 1 9 7 2 . ) , no najveći broj analiza paradigmatičkog statusa sociologije nije bio empirijskog karaktera. U najranijoj sistematskoj primjeni Kuhnovih ideja u sociologiji, R o b e r t F r i e drichs ( 1 9 7 0 . ) prezentira dvije različite slike paradigmatičkog statusa sociologije, ali u obadvije afirmira ideju da je sociologija multiparadigmatička znanost. N a j e d n o j razini, Friedrichs smatra da je usprkos velikom konsenzusu koji je p o s t o j a o u prošlosti, sociologija podijeljena pretežno na sistemsku paradigmu (ona k o j a naglašava socijetalnu integraciju i konsenzus) i konfliktnu paradigmu (ona koja naglašava socijetalnu dezintegraciju i prinudu) kao i na veliki broj različitih drugih ideja kao potencijalnih paradigmi. O v e se paradigme osnivaju na f u n d a m e n t a l n i m slikama p r e d m e t a sociologije, Friedrichs, međutim, smatra da su od sekundarnog značenja p r e m a dvjema paradigmama koje se usredotočuju na predodžbe s o c i o l o ga ο s a m i m a sebi kao znanstvenim k r e a t o r i m a . T o su proročke i svećeničke paradigme. D o k sociolozi - proroci sami sebe vide kao "agente" socijalne p r o m j e ne, sociolozi - svećenici misle ο sebi k a o ο "vrijednosno neutralnim" znanstvenici ma. O s n o v n a t o č k a za našu raspravu jest da bez obzira da li Friedrichs ovdje p r o m a t r a slike predmeta same sociologije ili predodžbe sociologa ο s a m i m a sebi, on zaključuje da je sociologija multiparadigmatička znanost. Andrew Effrat ( 1 9 7 2 . ) n e d v o j b e n o se pridružuje o n i m a koji sociologiju vide kao multiparadigmatičku znanost, iako pogrešno pretpostavlja da su specifičnije teorije za paradigme. Effrat na kraju navodi obilatu listu paradigmi k o j e , na primjer, uključuju marksističku, freudističku, durkheimovsku, w e b e r o v s k u , f e n o m e n o l o š k u , e t n o m e t o d o l o š k u , simboličko-interakcionističku, te paradigmu t e o r i je razmjene. K a o što ć e m o kasnije vidjeti, sve ove navedene paradigme najbolje je smatrati teorijskim k o m p o n e n t a m a sociologijske multiple paradigme, n o i Effrat je u pravu kada tvrdi da je sociologija multiparadigmatička znanost. S. N . Eisenstadt i M . Curelaru ( 1 9 7 6 . ) razlikuju diskretnu, sistemski zatvorenu i sistemski o t v o r e n u paradigmu. O n i svoje paradigme uokviruju u p o j m o v e histo rijskog razvoja n e k o g područja. Najranija od paradigmi je diskretna paradigma u k o j o j je c e n t a r interesa bio na odvojenim k o n k r e t n i m entitetima kakvi su, na primjer, e k o l o š k e karakteristike, veličina grupe, rasne ili psihološke karakteristi ke. O n a j koji je razvio sliku svijeta kao cjelinu izoliranih jedinica i koji u t o m svijetu operira s takvom paradigmom, teško da će se m o ć i nositi s takvim relacionim p r o b l e m i m a kakvi su, na primjer, proširivanje socijalnih f e n o m e n a , inovacija i kreativnost. O v a rana i primitivna paradigma vrlo je m a l o utjecala na razvoj sociologije i uspjela se održati samo u izoliranim područjima sociologije. U histo rijskom razvoju zamijenio ju je model zatvorenog sistema, čiji pristalice smatraju da se društvo sastoji od odvojenih no m e đ u s o b n o povezanih e l e m e n a t a . O n i koji djeluju unutar navedene paradigme smatraju da jedan element d o m i n i r a nad
414
DODATAK
drugima. P r e m a stajalištu Eistenstadta i Curelarua (no ne i prema mišljenju autora ovog poglavlja) M a r x je operirao u okviru ove paradigme, naglašavajući značaj e k o n o m s k o g područja. O v a je paradigma kasnije bila zamijenjena s modelom otvorenog sistema, koji se k o n c e n t r i r a na "unutarnje sistemičke d i n a m i k e , m e đ u sobne povezanosti i stalne procese povratne sprege koji postoje između k o m p o n e nata socijalnog poretka" (Eisenstadt i Curelaru, 1 9 7 6 . : 9 2 . ) . I a k o evolucija ovih paradigmi ne slijedi neki "jednostavan, prirodan, kronologijski tijek" te iako "postoji značajno t e m p o r a l n o i operativno preklapanje n e k o l i k o pristupa", ipak je, p o mišljenju Eisenstadta i Curelarua, dominantan dugoročan trend k razvoju sistemski o t v o r e n e paradigme. Charles L e m e r t ( 1 9 7 9 . ) smatra da umjesto raspravljanja ο sociologiji sastavlje noj od većeg b r o j a paradigmi, ο njoj valja raspravljati kao ο znanosti ujedinjenoj specifičnim homocentrizmom, "osebujnom idejom 1 9 . stoljeća koja č o v j e k a smatra m j e r o m sviju stvari" (Lemert, 1 9 7 9 : 1 3 . ) . Iako je t o č n o da je sociologija usmjerena p r e m a osobi, pitanje je predstavlja li to istovremeno i dokaz ο njenoj j e d i n s t v e n o sti. P o d j e d n a k o plauzibilan zaključak m o g a o bi biti da u sociologiji postoje multi ple paradigme i da su izvori njihovih razlika njihove različite interpretacije ljud skog roda. P r e m a našem stajalištu, ideja h o m o c e n t r i z m a i ideja multiplih paradi gmi m e đ u s o b n o se ne isključuju. L e m e r t zaključuje da usprkos njihova h o m o c e n t r i z m a postoje značajne paradigmatičke razlike u načinima sociološke rasprave, koje on lingvistički razlikuje. Prva je leksička sociologija, koja je prvenstveno tehnička u orijentaciji. D r u g o je semantička sociologija, koja se usmjerava na interpretiranje značenja koje s a m o ljudi (a ne životinje) mogu proizvesti. K o n a č n o , postoji i sintaktička sociologija, k o j a je m n o g o političnija u svojoj orijentaciji za sociologiju. Stoga za L e m e r t a postoje multiple paradigme, barem u suvremenoj sociologiji.
Osnovne sociološke paradigme I a k o perspektive ο kojima smo upravo raspravili imaju stanoviti stupanj iskoristljivosti, m o j raniji rad ο paradigmatičkom statusu sociologije (Ritzer, 1 9 7 5 a ; 1 9 7 5 b ; 1 9 8 0 . ) osigurava osnovicu za metateorijsku perspektivu koja je u o v o j knjizi usmjerila i analizu sociološke teorije. K a o i većina onih autora ο k o j i m a s m o nešto ranije diskutirali, i ja sociologiju shvaćam kao multiparadigmatičku znanost. Pre ma m o m e stajalištu, postoje tri izdvojene paradigme koje dominiraju s u v r e m e n o m s o c i o l o g i j o m , s još nekoliko ideja koje imaju potencijal da postignu paradigmatički status. T e tri osnovne paradigme označavam o v a k o : paradigma socijalnih činjenica, paradigma socijalne definicije i socijalno-bihevioralna paradigma. Svaka paradigma razrađena je p o m o ć u četiri osnovne k o m p o n e n t e ο kojima s m o , defini rajući paradigmu, raspravili nešto ranije. PARADIGMA SOCIJALNIH ČINJENICA 1. 2.
Primjer. M o d e l za socijalne "faktiste" (pristalice činjenica) je rad E m i l a D u r k heima, p o s e b n o njegove knjige Pravila sociološke metode i Samoubojstvo. Slika predmeta znanosti. Socijalni faktisti usmjeravaju se na o n o što je D ü r k heim nazvao socijalnim činjenicama ili globalnim socijalnim strukturama i institucijama. O n i koji prihvaćaju paradigmu socijalnih činjenica, u s r e d o t o č u -
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
3.
415
ju se ne samo na te f e n o m e n e , nego i na njihove učinke na individualnu m i s a o i akciju. Metode. Socijalni faktisti će m n o g o češće od onih koji prihvaćaju neke druge paradigme upotrebljavati tehniku istraživanja koja koristi pisani u p i t n i k k a o i historijsko-komparativnu m e t o d u . Teorije. Paradigma socijalnih činjenica obuhvaća brojne teorijske perspektive. T e o r e t i č a r i strukturalnog funkcionalizma shvaćaju socijalne činjenice k a o m e đ u s o b n o blisko povezane, a socijalni poredak kao rezultat općeg k o n s e n zusa. Konfliktni teoretičari naglašavaju nered koji postoji medu socijalnim činjenicama, ali i pojam reda koji se u društvu održava prisilom. I a k o su strukturalni funkcionalizam i konfliktna teorija d o m i n a n t n e teorije u ovoj paradigmi, postoje i druge ο kojima smo t a k o đ e r raspravili u o v o j knjizi - na primjer, sistemska teorija. 3
4.
SOCIJALNO-DEFINICIONISTIČKA PARADIGMA 1.
Primjer. Z a socijalne definicioniste jedinstveni primjer predstavlja rad M a x a W e b e r a ο socijalnoj akciji (djelovanju). Slika predmeta znanosti. W e b e r o v je rad p o m o g a o porastu interesa socijalnih definicionista za proučavanje načina na koje akteri definiraju svoje socijalne situacije i učinke tih definicija na poduzete akcije i interakcije. Metode. Socijalni definicionisti će najvjerojatnije koristiti m e t o d u intervjua s pisanim upitnikom, no koristit će se i m e t o d o m p r o m a t r a n j a više negoli predstavnici bilo koje druge paradigme. Drugim riječima, p r o m a t r a n j e je distinktivna metodologija socijalnih definicionista. Teorije. U ovu paradigmu mogu se uključiti brojne socijalne teorije kakve su, na primjer, teorija akcije, simbolički interakcionizam, f e n o m e n o l o g i j a , etno metodologija i egzistencijalizam.
2.
3.
4.
SOCIJALNO-BIHEVIORALNA PARADIGMA 1.
Primjer. Z a sociologe koji prihvaćaju socijalno-bihevioralnu paradigmu m o del predstavlja rad psihologa B. F. Skinnera. Slika predmeta znanosti. Slika predmeta za socijalne bihevioriste je a u t o m a t sko ponašanje o s o b a . O d posebnog interesa za izučavanje su nagrade koje prouzrokuju željene oblike ponašanja, kao i kazne koje inhibiraju neželjena ponašanja. Metode. Distinktivna m e t o d a socijalnih biheviorista je eksperiment. Teorije. Pod naziv socijalni biheviorizam mogu se uključiti dva teorijska pristupa u sociologiji. Prvi je bihevioralna sociologija, koja je vrlo bliska čistom psihologijskom biheviorizmu, a drugi, i m n o g o važniji, je teorija razmjene.
2.
3. 4.
4
William Snizek (1976.) je pokazao da je upotreba intervjua na osnovi pisanog upitnika domi nantan postupak svih paradigmi. Analize Rirzerove sheme paradigmi uključuje i radove Snizeka ( 1 9 7 6 . ) , Staatsa ( 1 9 7 6 . ) , Ekcberga i Hilla ( 1 9 7 9 . ) , Friedheima (1979.) i Harpera, Sylvestera i Walczaka ( 1 9 8 0 . ) . 4
416
DODATAK
PREMA INTEGRIRANIJOJ SOCIOLOGIJSK OJ PARADIGMI O s i m što sam detaljno raspravio ο prirodi sociologijskih multiplih paradigmi, u svom sam ranijem radu pokušao razviti višu razinu paradigmatičke integracije u sociologiji. I a k o svakako postoje razlozi za postojanje posebnih paradigmi u sociologiji, postoji t a k o đ e r i potreba za višom razinom njihove integracije. P o s e b ne paradigme najčešće su o g r a n i č e n o specificirane posebnim razinama socijalne stvarnosti, a drugim razinama ne obraćaju nikakvu ili nedovoljnu pažnju. T o je vidljivo u interesu socijalnih faktista za m a k r o strukture; u interesu socijalnih definicionista za proučavanje akcije, interakcije i socijalne konstrukcije stvarnosti; i u socijalno-bihevioralnom interesu za proučavanje ponašanja. R a d i se ο vrsti jednostranosti koja bi mogla biti poticaj za razvoj integriranijeg pristupa velikog b r o j a s o c i o l o g a . ( T o je, n a r a v n o , samo dio o n o g a što vidim da predstavlja rastući interes za integraciju unutar mnogih društvenih znanosti; vidi p o s e b n o M i t r o f f i K i l m a n n , 1 9 7 8 . ) . N a primjer, R o b e r t M e r t o n , jedan od predstavnika socijalnog faktizma, smatra da se taj pravac i socijalni definicionizam m e đ u s o b n o o b o g a ć u j u , "oponirajući jedan drugome u o n o m istom smislu u kojem je šunka suprostavljena jajima: oni su perceptivno različiti, n o m e đ u s o b n o se o b o g a ć u j u " ( 1 9 7 5 . : 3 0 . ) . M e đ u socijalnim definicionistima ističu se Hugh M e h a n i H o u s t o n W o o d koji smatraju da jedna teorijska k o m p o n e n t a socijalnog definicionizma ( e t n o m e t o d o logija) prihvaća barem jedan osnovni princip socijalnog faktizma, "stvarnost vanj skog i ograničavajućeg svijeta" ( 1 9 7 5 . : 1 8 ( ) . ) . Arthur Staats ( 1 9 7 6 . ) , k a o socijalni biheviorist pokušava integrirati kreativni mentalni proces (osnovni e l e m e n t soci jalnog definicionizma) s tradicionalnim biheviorizmom. Pozivi za stvaranjem inte griranije paradigme u sociologiji svakako su značajni, no važno je uložiti trud da se razjasni kako takva paradigma može izgledati. O s n o v n i e l e m e n t integrirane paradigme je pojam razina socijalne stvarnosti (Ritzer, 1 9 7 9 . , 1 9 8 1 a . ) . K a o što čitatelj vjerojatno znade, socijalni svijet u stvar nosti nije podijeljen na razine. U biti, socijalna stvarnost se najbolje m o ž e p r o m a trati kao o g r o m n a raznolikost socijalnih f e n o m e n a koji su m e đ u s o b n o uključeni u kontinuirane interakcije i p r o m j e n e . Pojedinci, grupe, obitelji, b i r o k r a c i j e , politi ka i m n o g i drugi sasvim različiti socijalni f e n o m e n i , predstavljaju zbunjujuće cjeline f e n o m e n a koji tvore socijalni svijet. Krajnje je teško stvoriti uspješno oruđe za t a k o veliki broj široko rasprostranjenih i m e đ u s o b n o isprepletenih prodirućih i povezanih socijalnih f e n o m e n a . N e k a vrsta konceptualne sheme svakako je p o t r e b n a i sociolozi su razvili veći broj takvih shema da bi mogli raspravljati ο socijalnom svijetu. Ideju ο postojanju više razina socijalne stvarnosti koju ovdje koristimo treba shvatiti samo kao primjer jedne od m n o g o b r o j n i h shema k o j e m o g u biti i bile su korištene da bi se što uspješnije razmatrale k o m p l e k s n o s t i socijalnog svijeta.
Razine socijalne stvarnosti: pregled literature Iako je ideja ο razinama socijalne stvarnosti implicitna većem dijelu sociologije, zaokupila je relativno malu eksplicitnu pažnju. Usredotočujući se ovdje na razine, s a m o ć e m o učiniti eksplicitnijim o n o što je u sociologiji bilo implicitno.
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
417
U završnom dijelu ovog dodatka ponudit ć e m o konceptualizaciju osnovnih razina socijalne stvarnosti. D a bi adekvatno razumjeli tu konceptualizaciju, m o r a m o izvršiti neka p r e t h o d n a razlikovanja. K a k o ć e m o vidjeti, dva k o n t i n u u m a socijalne stvarnosti korisna su u razvijanju osnovnih razina socijalnog svijeta. Prvi je makroskopsko - mikroskopski k o n t i n u u m (vidi 1 0 . poglavlje). U ovoj se paradi gmi ο socijalnom svijetu razmišlja kao da je sačinjen od serija entiteta koji se kreću od najvećih pa sve do onih najmanjih - ovo razlikovanje p o veličini relativno je lako izvesti zato što je sasvim u o b i č a j e n o . Većina ljudi u svojim svakodnevnim životima shvaća socijalni svijet na takav način. Veći broj mislilaca u a k a d e m s k o m svijetu razmatrao je p r o b l e m m a k r o - m i k r o k o n t i n u u m a (Blalock i W i l k e n , 1 9 7 9 ; B o s s e r m a n , 1 9 6 8 ; Edel, 1 9 5 9 ; Gurvitch, 1 9 6 4 ; J o h n s o n , 1 9 8 1 ; K o r e n b a u m , 1 9 6 4 ; W a g n e r , 1 9 6 4 ; te m n o g i drugi sociolozi ο kojima smo raspravljali u 1 0 . poglavlju). Z a laike i podjednako za profesionalce, k o n t i n u u m se osniva na jednostavnoj ideji da socijalni f e n o m e n i u velikoj mjeri variraju u svojoj veličini. N a m a k r o kraju ovog k o n t i n u u m a , nalaze se globalni socijalni f e n o m e n i kakvi su grupe društava (na primjer, kapitalistički i socijalistički svjetski sistemi), društva i kulture. N a m i k r o kraju se nalaze individualni akteri, njihove misli i akcije. Između toga svrstavaju se različiti tipovi grupa, kolektiviteti, socijalne klase i organizacije. Postoji mala p o t e š k o ć a u prepoznavanju tih distinkcija u razmišljanji ma ο svijetu u m a k r o - m i k r o jedinicama. N e m a jasne linije razgraničenja između m a k r o i m i k r o socijalnih jedinica. Umjesto toga, postoji k o n t i n u u m koji se proteže od m i k r o p r e m a m a k r o kraju k o n t i n u u m a . Drugi k o n t i n u u m predstavlja objektivno-subjektivnu dimenziju socijalne stvar nosti. N a svakom kraju m a k r o - m i k r o k o n t i n u u m a m o ž e m o razlikovati objektivne i subjektivne k o m p o n e n t e . N a mikro ili individualnoj razini razvijaju se subjektiv ni mentalni procesi jednog aktera i objektivni obrasci akcije i interakcije u k o j i m a se on ili o n a angažira. Subjektivno se ovdje odnosi na nešto što se dešava isključivo u području ideja, dok se p o j a m objektivno odnosi na stvarne, materijalne događa je. Slično razlikovanje također se nalazi na m a k r o kraju k o n t i n u u m a . Društvo je sačinjeno i od objektivnih struktura kakve su, na primjer, vlade, b i r o k r a c i j e , zakoni, ali i od subjektivnih f e n o m e n a kakvi su, na primjer, n o r m e i vrijednosti. K o n t i n u u m objektivno-subjektivno je kompliciraniji od m a k r o - m i k r o k o n t i n u u ma, čak je, kako ć e m o kasnije vidjeti, kompliciraniji od najavljenoga u o v o m uvodu. D a bismo pokušali razjasniti problem i usmjeriti raspravu p r e m a višem stupnju kompleksnosti, pogledajmo k o n k r e t n e primjere k a o i rad jednog b r o j a sociologa ο p r o b l e m u objektivno-subjektivnog k o n t i n u u m a . R a z m o t r i m o , na primjer, kupovinu novog a u t o m o b i l a . N a m i k r o subjektivnoj razini usredotočit ć e m o se na namjere i orijentacije p o j e d i n a č n o g kupca što će utjecati na vrstu a u t o m o b i l a koji će kupiti. M e đ u t i m - a to je o s n o v n a distinkcija između mikrosubjektivne i mikroobjektivne razine analize - kupac m o ž e željeti nabaviti (subjektivno stanje) sportski a u t o m o b i l , a stvarno će kupiti (objektivni čin) jeftiniji m o d e l a u t o m o b i l a . N e k i se sociolozi zanimaju za subjektivna m e n t a l na stanja, drugi za objektivne č i n o v e . U m n o g i m situacijama k o r i s n o je i važno razumjeti međuigru koja postoji između ove dvije m i k r o r a z i n e . M a k r o r a z i n a t a k o đ e r ima i subjektivne i objektivne dimenzije. Duže v r e m e n a veliki broj A m e r i k a n a c a pokazivao je slične sklonosti za k u p o v i n o m velikih i snažnih a u t o m o b i l a . T o je bila subjektivna cjelina namjera koju je dijelio veliki broj ljudi. N o , došlo je do serije objektivnih p r o m j e n a na socijetalnoj razini koje
418
DODATAK
su utjecale na te zajedničke želje. F o r m i r a n je O P E C (Organizacija zemalja izvoznica n a f t e ) , isporuka nafte za SAD postala je ograničena, i p o s t u p n o je vlada p o č e l a igrati m n o g o aktivniju ulogu u naftnoj politici. O v a p r o m j e n a , k a o i druge m a k r o s t r u k t u r a l n e p r o m j e n e , dovodile su do promjena u zajedničkim kupovnim sklonostima većeg b r o j a ljudi. G o t o v o preko noći mnogi su ljudi počeli hvaliti mala, štedljiva vozila. O v a je pak promjena vodila prema globalnoj p r o m j e n i strukture proizvodnje velikih američkih automobilskih k o m p a n i j a . T a k o đ e r , ova je p r o m j e n a utjecala i na misli i akcije mnogih pojedinaca u Americi. T a k o i o b i č n a kupovina a u t o m o b i l a , kao i m n o g e obične ili pak specifične aktivnosti, uključuju k o m p l e k s n u interakciju m i k r o - m a k r o razina, kao i preplitanje subjektivnih i objektivnih k o m p o n e n a t a socijalnog života. Sada m o ž e m o obratiti nešto pažnje i na rad nekolicine sociologa ο o b j e k t i v n o subjektivnom k o n t i n u u m u . K a k o smo vidjeli u 1 . poglavlju, bitan utjecaj na Karla M a r x a imao je njemački idealizam, p o s e b n o djelo G . E. F. H e g e l a . Hegelijanska dijalektika predstavljala je subjektivni proces koji se odvijao u prostoru ideja. I a k o su i M a r x , a prije njega i mladohegelijanci, bili pod utjecajem njegovih ideja, ipak nisu bili zadovoljni s dijalektikom zato što nije bila ukorijenjena u o b j e k t i v n o m , m a t e r i j a l n o m svijetu. M a r x je, prosljeđujući na temeljima Ludwiga F e u e r b a c h a i drugih, nastojao proširiti dijalektiku k materijalnom svijetu. S jedne strane, t o je značilo da se zanimao za stvarne, kreativne aktere, a ne za sisteme ideja. S druge strane, on je proučavao objektivne strukture kapitalističkog društva, p o s e b n o njegove e k o n o m s k e strukture. M a r x se sve više interesirao za stvarne materijalne strukture kapitalizma kao i za kontradikcije koje su postojale u t o m društvu. T i m e ne želimo reći da je M a r x izgubio iz vida subjektivne ideje; zapravo, p o j m o v i lažne i klasne svijesti imaju bitnu ulogu u njegovu radu. T u je riječ ο materijalističko idealističkom razdvajanju koje se manifestira u radu M a r x a i drugih, a k o j e predstavlja jedan od glavnih filozofijskih korijena k o n t i n u u m a o b j e k t i v n o - s u b j e k tivno u suvremenoj sociologiji. Ovaj k o n t i n u u m t a k o đ e r m o ž e m o naći, iako u razlilčitim o b l i c i m a , i u radu E m i l a D u r k h e i m a ( 1 8 9 5 . 1 1 9 6 4 . ) . U svom klasičnom djelu ο m e t o d o l o g i j i , D ü r k h e i m razlikuje materijalne (objektivne) i nematerijalne (subjektivne) činjenice. U knjizi Samoubojstvo D ü r k h e i m kaže: "Socijalna činjenica je p o n e k a d materijalizi rana tako da postaje e l e m e n t o m vanjskog svijeta" ( 1 8 9 7 . / 1 9 5 1 . - . 3 1 3 . ) . O n rasprav lja ο arhitekturi i zakonu k a o ο dvama primjerima materijalnih (objektivno) socijalnih činjenica. M e đ u t i m , u većem dijelu svog rada D ü r k h e i m naglašava nematerijalne (subjektivno) socijalne činjenice: "Naravno da nije istina kako ukupna društvena svijest postiže takvu eksternalizaciju i materijalizaciju. Nije cjelokupan estetski duh nacije ugrađen u radove koji ga inspirira ju; nije moguće ukupnu moralnost formulirati u jasne recepte. Najveći dio je difuzan. Postoji široki kolektivni život koji je slobodan; sve vrste tokova dolaze, kreću se, cirkuliraju svuda, križaju se i miješaju na hiljade različitih načina, i baš zbog toga što su neprekidno mobilni, nikada se ne kristaliziraju u neku objektivnu formu. Danas se na društvo spustio dah tuge i razočaranja; sutra će dah radosti i povjerenja napuniti sva naša srca" (Dürkheim, 1897./1951.:315.). Ovi socijalni tokovi nemaju materijalnu o p s t o j n o s t ; oni postoje j e d i n o u svijesti o s o b a i među o s o b a m a . U knjizi Samoubojstvo D ü r k h e i m proučava primjere
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
419
ovakvog tipa socijalnih činjenica. O n povezuje razlike u stupnjevima s a m o u b o j stva u različitim socijalnim događanjima. N a primjer, t a m o gdje dolazi do snažnog jačanja a n o m i j e (stanje nepoštivanja normi) nalazimo visok stupanj a n o m i č k i h samoubojstava. Socijalni tokovi kakvi su na primjer anomija, egoizam i altruizam sasvim jasno nemaju materijalno postojanje, iako m o g u imati materijalne učinke uzrokujući razlike u stupnjevima samoubojstava. Umjesto toga, oni su intersubjektivni f e n o m e n i koji jedino m o g u postojati u svijesti ljudi. U novije vrijeme Peter Blau ( 1 9 6 0 . ) nalazi se na čelu onih koji koriste objektivno-subjektivni k o n t i n u u m . N j e g o v o razlikovanje između institucija (subjektivni entiteti) i socijalnih struktura (objektivni entiteti) pripada ovoj vrsti. O n subjektiv ne institucije definira kao "uobičajene vrijednosti i n o r m e koje su ugrađene u kulturu ili subkulturu" (str. 1 7 8 . ) . Nasuprot t o m e , postoje i socijalne strukture koje su "mreže socijalnih odnosa u kojima procesi socijalne interakcije postaju organizirani i putem kojih socijalni položaji individua i podgrupa postaju diferen cirani" (str. 1 7 8 . ) . M o g l o bi se ustvrditi da objektivno-subjektivni k o n t i n u u m ima krucijalnu ulogu u razmišljanju autora - kakvi su, na primjer, bili M a r x , D ü r k h e i m , Blau i mnogi drugi. M e đ u t i m , postoji i dosta zanimljiv problem u njihovoj u p o t r e b i p o j m a k o n t i n u u m a : oni ga g o t o v o isključivo koriste na m a k r o s k o p s k o j razini. M e đ u t i m , on t a k o đ e r može biti primijenjen i na m i k r o s k o p s k o j razini. Prije nego što iznesemo jedan primjer, p o t r e b n o je uočiti da m o r a m o raspravljati ne s a m o ο m a k r o s k o p s k o - m i k r o s k o p s k o m i objektivno - subjektivnom k o n t i n u u m u , nego također ο interakciji koja postoji među njima. J e d a n primjer korištenja objektivnosubjektivnog k o n t i n u u m a na m a k r o s k o p skoj razini je empirijska studija koju su izradili M a r y i R o b e r t J a c k m a n ( 1 9 7 3 . ) ο p r o b l e m u koji nazivaju "objektivnim i subjektivnim socijalnim statusom". N j i h o v mikrosubjektivni interes bio je usmjeren na "individualnu percepciju o s o b n o g položaja u statusnoj hijerarhiji". Mikrosubjektivnost je u ovoj studiji uključila osjećaje, percepcije i mentalne aspekte akterovih položaja u sistemu stratifikacije. O n i su u vezi s različitim k o m p o n e n t a m a m i k r o - o b j e k t i v n o g p r o s t o r a koji uklju čuje akterov s o c i o e k o n o m s k i status, socijalne k o n t a k t e , veličinu kapitala koji osoba posjeduje, etnički sastav grupe kojoj pripada, status o s o b e koja uspijeva preživljavati samo svojim r a d o m , ili status osobe kao člana sindikata. Umjesto da se razmatraju akterovi osjećaji, ove dimenzije uključuju m n o g o objektivnije karak teristike o s o b a - obrasce akcija i interakcija u kojima se osobe stvarno angažiraju. N a m n o g o općenitijoj razini, mikroskopski aspekti objektivno-subjektivnog k o n t i n u u m a manifestiraju se i u paradigmi socijalne definicije kao i u socijalno bihevioralnoj paradigmi, ali i u razlikama koje među njima p o s t o j e . I a k o se obadvije paradigme usredotočuju na mikroobjektivne obrasce akcije i interakcije, razdvajaju se u mikrosubjektivnoj dimenziji. Sve teorijske k o m p o n e n t e socijalno definicionističke paradigme (na primjer, simbolički interakcionizam, e t n o m e t o d o logija i f e n o m e n o l o g i j a ) dijele interes za mikrosubjektivnost - za osjećaje i misli aktera. M e đ u t i m , socijalni bihevioristi odbacuju ideju da je nužno proučavati mikro-subjektivne k o m p o n e n t e socijalnog života. T o se, na primjer, manifestira, u napadu B . F . Skinnera ( 1 9 7 1 . ) na o n o što naziva idejom " a u t o n o m n o g čovjeka". Prema S k i n n e r u , mi pretpostavljamo da su ljudi a u t o n o m n i onda kada im pripisu j e m o takve p o j m o v e kakvi su osjećaji, mišljenje, sloboda i dignitet. Z a ljude se pretpostavlja da posjeduju neki tip unutarnjeg jezgra iz kojeg potječu njihove
420
DODATAK
akcije. O n i su u stanju inicirati, poticati i stvarati jer posjeduju taj unutarnji centar mikrosubjektivnosti. Z a Skinnera ideja da ljudi posjeduju unutarnje, a u t o n o m n o jezgro, predstavlja mističnu, metafizičku poziciju koja se m o r a eliminirati iz soci jalnih znanosti: "Autonomni čovjek jedino služi da objasni stvari koje ne m o ž e m o objasniti na neki drugi način. N j e g o v o postojanje ovisi ο našem neznanju i on p r i r o d n o gubi takav status što više znamo ο ponašanju" (str. 1 2 . ) . I a k o m o r a m o odbaciti ovaj tip političke žučljivosti, ključna misao je ova: mikroskopski nivo ima i subjektivnu i objektivnu dimenziju.
Razine socijalne stvarnosti: model Najvažniji mislilac ο problematici razina socijalne stvarnosti bio je francuski sociolog G e o r g e s Gurvitch. Iako nije upotrebljavao iste p o j m o v e , Gurvitch ( 1 9 6 4 . ) je i m a o jasnu sliku i ο m a k r o m i k r o i ο objektivnosubjektivnom k o n t i n u umu. J o š je važnije da je i m a o dubok osjećaj ο t o m e u kakvom su o d n o s u ta dva k o n t i n u u m a . T r e b a istaći i njegovu odlučnost da odbije razmatranje dvaju konti n u u m a i njihove međusobne povezanosti kao statičkih oruđa i da ih koristi k a k o bi podvukao dinamičku kvalitetu socijalnog života. N o , Gurvitchev rad pati od jedne osnovne p o t e š k o ć e : njegova analitička shema je e k s t r e m n o k o m p l e k s n a i neprilična. Društveni svijet je previše kompliciran i, da bi se m o g a o razumjeti, valja razviti relativno jednostavne m o d e l e . J e d n o s t a v a n m o d e l k o m e i mi težimo oblikovan je u presjeku dvaju k o n t i n u u m a razina socijalne stvarnosti ο kojima smo raspravljali na n e k o l i k o posljednjih stranica. Prvi, m a k r o s k o p s k o m i k r o s k o p s k i kontinuum, može biti predstavljen slikom D . l : Slika D . l Makroskopskomikroskopski kontinuum s identifikacijom nekih osnov nih točaka kontinuuma Mikroskopski
1
ι
S:^
Makroskopski
rt
ci υ «
Β
1 u ^ Ci
1
1
1
cj
"S
2
.23
'š
α
λ\
Ο
> c/5 Objektivnosubjektivni k o n t i n u u m predstavlja veći p r o b l e m , n o on nije manje važan negoli m a k r o - m i k r o kontinuum. O p ć e n i t o , neki objektivni socijalni f e n o men ima stvarnu, materijalnu egzistenciju. U objektivne socijalne f e n o m e n e m o ž e m o svrstati sljedeće e l e m e n t e : aktere, akciju, interakciju, birokratske strukture, zakon i državni aparat. Takvi objektivni fenomeni mogu se vidjeti, dotaknuti i prikazati. Pa ipak, ima socijalnih f e n o m e n a koji postoje isključivo u prostoru ideja, koji nemaju nikakvu materijalnu egzistenciju. Radi se ο s o c i o l o š k i m f e n o m e n i m a kakvi su, na primjer, mentalni procesi, socijalna konstrukcija stvarnosti
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
421
(Berger i L u c k m a n n , 1 9 6 7 . ) , n o r m e , vrijednosti, kao i m n o g i elementi kulture. P r o b l e m s objektivnim - subjektivnim k o n t i n u u m o m sadržan je i u t o m e da postoji m n o g o f e n o m e n a u sredini koje odlikuju i objektivni i subjektivni e l e m e n t i . O b i t e l j , na primjer, ima realnu materijalnu egzistenciju kao i serije subjektivnih m e đ u s o b n i h razumijevanja, normi i vrijednosti. Slično t o m e , politika se sastoji o d objektivnih z a k o n a i birokratskih struktura kao i od subjektivnih političkih n o r m i i vrijednosti. U biti, vjerojatno je istina da velika većina socijalnih f e n o m e n a predstavlja miješane f e n o m e n e , mješavinu objektivnih i subjektivnih e l e m e n a t a . P r e m a t o m e , dakle, ο objektivno-subjektivnom k o n t i n u u m u najbolje je misliti k a o ο dvama suprotnim tipovima sa serijama različitih miješanih tipova u sredini k o n t i n u u m a . N e k i od ovih tipova mogu imati naglašenije objektivne od subjektiv nih karakteristika, d o k drugi mogu imati obrnutu kombinaciju. Prikaz D . 2 p r e d stavlja objektivno-subjektivni k o n t i n u u m . Slika D . 2 Objektivno-subjektivni kontinuum s identifikacijom nekih miješanih ti pova
Objektivno
Subjektivno
"3 • S, . _ v
· —<
«
C
ν)
.
Ö S
Ϊ
ο
g
S
ζ-Γ
>s
C
d
^
O
ti "
n
'o
? J=
ω
—
ui
>
-c .;.· ü "Ο
r
S
u
fr.-
ci c
_r
"
5 3 ο
n
- r
'-Ρ
?
S g
ο
·-
·Γ
2
« 2 ^ 3
.
Ο , - Ο
Ο C
C
us Ο ς/}
I a k o su i ovi k o n t i n u u m i sami za sebe zanimljivi, m e đ u s o b n a povezanost dvaju k o n t i n u u m a je o n o što nas sada ovdje zanima. Slika D . 3 . predstavlja shematski prikaz presjeka navedena dva k o n t i n u u m a i četiri nivoa socijalne stvarnosti derivi rana iz njih. O g r a n i č e n j e koje proistječe iz ove sheme je u t o m e da integrirana sociološka p a r a d i g m a m o r a komunicirati s četiri osnovne razine socijalne stvarnosti identifi cirane u o v o m prikazu kao i s njihovim m e đ u s o b n i m povezanostima. O n a m o r a razmotriti m a k r o s k o p s k e objektivne entitete poput birokracije, m a k r o s u b j e k t i v n e strukture p o p u t vrijednosti, m i k r o o b j e k t i v n e f e n o m e n e poput o b r a z a c a interakci je i m i k r o subjektivne činjenice poput procesa konstrukcije stvarnosti. M o r a m o se podsjetiti da se u stvarnom svijetu svi ovi nivoi kao dijelovi k o n t i n u u m a stupnje vito miješaju jedan s drugim kao dijelovi šireg socijalnog k o n t i n u u m a , ali s m o za p o t r e b e klasifikacije napravili artificijelnu i na neki način arbitrarnu diferencijaci ju u namjeri da u z m o g n e m o razmotriti socijalnu stvarnost. O v e četiri razine socijalne stvarnosti postavljene su zbog heurističkih razloga i ne misli se da bi m o r a l e biti stvarne slike socijalnog svijeta.
422
DODATAK
Slika D . 3 Osnovne razine socijalne stvarnosti M A K R O S K O P S K A RAZINA
I. M a k r o o b j e k t i v n a
II. Makrosubjektivna
Primjeri: društvo, zakon, birokracija
Primjeri: kultura, n o r m e ,
arhitektura, tehnologija, jezik
vrijednosti SUBJEKTIVNO
OBJEKTIVNO 111. Mikroobjektivna Primjeri: obrasci ponašanja, akcija i interakcija
IV Mikrosubjcktivna Primjeri: različite socijalne konstrukcije stvarnosti
M I K R O S K O P S K A RAZINA O č i g l e d n o je pitanje kako se ova četiri nivoa odnose prema tri paradigme koje sam izložio u m o m ranijem radu te prema intergrativnoj paradigmi. Slika D . 4 pokazuje 4 razine s tri paradigme: Slika D . 4 Razine socijalne stvarnosti i osnovne sociološke paradigme RAZINE SOCIJALNE STVARNOSTI Makrosubjektivna
SOCIOLOŠKE PARADIGME
Socijalne činjenice
Makroobjektivna Mikrosubjektivna
Socijalne definicije Socijalno
Mikroobjektivna
b i h e v i o r a l n a p.
Paradigma socijalnih činjenica usredotočuje se prvenstveno na m a k r o - o b j e k t i v ne i makrosubjektivne razine. Socijalno-definicionistička paradigma je uglavnom usmjerena na m i k r o subjektivni svijet i dio je m i k r o - o b j e k t i v n o g svijeta koji ovisi ο m e n t a l n i m p r o c e s i m a (akcija). Socijalno-bihevioralna paradigma raspravlja s onim dijelom m i k r o - o b j e k t i v n o g svijeta koji ne uključuje proces razmišljanja (ponašanje). D o k ove tri izdvojene paradigme sijeku razine socijalne realnosti h o r i z o n t a l n o , integrirana paradigma ga presijeca vertikalno. Ovaj prikaz vrlo jasno pokazuje zašto integrirana paradigma ne zamjenjuje druge paradigme. Iako svaka od tri postojeće paradigme raspravlja s o d r e đ e n o m razinom socijalna stvar nosti v e o m a precizno, integrirana paradigma raspravlja sa svim razinama, n o ne
METATEORIJA ZA ANALIZIRANJE SOCIOLOŠKE T E O R I J E
423
ispituje svaki nivo preciznošću s k o j o m to čine posebne paradigme. P r e m a t o m e , izbor paradigme ovisi ο vrsti pitanja koja se postavljaju. N e zahtijevaju svi s o c i o loški p r o b l e m i primjenu integriranog pristupa, ali ga sasvim sigurno b a r e m neki trebaju. O n o što smo iznijeli u p r e t h o d n i m stranicama predstavlja m o d e l za sliku p r e d m e t a integrirane sociološke paradigme. Ovu skicu treba razraditi m n o g o jasnije idućih godina. M e đ u t i m , postoji još jedan zadatak koji valja obaviti (vidi Ritzer, 1 9 8 1 a . ) . Cilj ove rasprave nije razvijanje nove sociološke paradigme, n e g o odjeljivanje od metateorijske sheme koja će nam omogućiti da analiziramo s o c i o lošku teoriju na k o h e r e n t a n način. M o d e l koji smo razvili u slici D . 3 . čini osnovi cu takve analize. Svaka od socioloških teorija u o v o m udžbeniku kao i djela različitih t e o r e t i č a r a analizirali smo uz upotrebu četiri razine socijalne stvarnosti koje s m o naznačili u slici D . 3 . Ovaj prikaz nas opskrbljuje s metateorijskim o r u đ e m k o j e se m o ž e upotrijebiti u komparativnim analizama socioloških teorija i t e o r e t i č a r a . O n a n a m o m o g u ć a v a da analiziramo interese teorijske perspektive te k a k o se oni o d n o s e na p r o b l e m e bilo koje druge sociološke teorije. O n o što p o svaku cijenu valja izbjeći jest pojednostavljena identifikacija teorije ili teoretičara sa specifičnom razinom socijalne stvarnosti. Prethodni opisi tekućih paradigmatičkih statusa u sociologiji potvrđuju k a k o je istina da sociološki t e o r e tičari koji naginjuju jednoj paradigmi svoj rad orijentiraju g o t o v o isključivo na tu razinu ili na razine socijalne stvarnosti, što im o s o b n o šteti zbog izjednačavanja dubine njihovog rada samo s j e d n o m ili više razina. N a primjer, ο Karlu M a r x u se često razmišlja kao ο osobi koja se koncentrirala na m a k r o - o b j e k t i v n e strukture p o s e b n o na e k o n o m s k e strukture kapitalizma. M e đ u t i m , u p o t r e b a sheme multiplih razina socijalne stvarnosti omogućava nam da uvidimo k a k o je M a r x i m a o b o g a t o iskustvo u odnosu na sve razine socijalne stvarnosti i njihove m e đ u s o b n e o d n o s e . Slično t o m e , simbolički interakcionizam se o b i č n o smatra perspektivom k o j a raspravlja ο mikro-subjektivnosti i mikro-objektivnosti, n o on uključuje t a k o đ e r i neke uvide u m a k r o s k o p s k e razine socijalne stvarnosti ( M a i n e s , 1 9 7 7 . ) . Z a našeg čitatelja također je važno da zapamti kako u p o t r e b a razina socijalne stvarnosti za analiziranje bilo koje razine ili teoretičara nastoji razbiti cjelinu, integritet i nutarnju konzistenciju cjeline rada. Iako su razine korisne za razumije vanje teorije i za njeno kompariranje s n e k o m d r u g o m t e o r i j o m , biti će t e š k o raspravljati ο m e đ u s o b n i m o d n o s i m a između razina i s t e o r i j s k o m c j e l i n o m rada p o j e d i n c a ili cijele škole. Sumirajući, m o ž e m o reći da metateorijska shema koju smo ocrtali u slici D . 3 . , čiji s m o razvoj pratili u o v o m poglavlju, osigurava osnovicu za analizu raznih socioloških teoretičara i teorija ο kojima smo raspravljali u ovoj knjizi.
BIBLIOGRAFIJA Abbott, Carroll, Brown, Charles R., and Crosbie, Paul V. 1973 "Exchange as Symbolic Interaction: For What?" American Sociological Review 1%: 5 0 4 - 5 0 6 . Aberle, D. F., et al. 1950/1967 "The Functional Prerequisites of a Society." In Nicholas Demerath and Richard Peterson (eds.), System, Change and Conflict. New York: Free Press: 3 1 7 - 3 3 1 . Abrahamson, Mark 1978 Functionalism. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Abrahamsson, Bengt 1970 "Homans on Exchange." American Journal of Sociology 7 6 : 273-285. Abrams, Philip 1968 The Origins of British Sociology: 1834-1914. Chicago: University of Chicago Press. Abrams, Philip, Deem, Rosemary, Finch, Janet, and Rock, Paul 1981 Practice and Progress: British Sociology 1950-1980. London: Allen and Unwin. Acker, Joan 1980 "Women and Stratification: A Review of the Recent Literature." Contemporary Sociology 9 : 2 5 - 2 9 . Agger, Ben (ed.) 1978 Western Marxism: An Introduction. Santa Monica, Calif.: Goodyear. Agonito, Rosemary (ed.) 1977 History of Ideas on Woman. New York: Putnam. Akers, Ronald 1981 "Reflections of a Social Behaviorist on Behavioral Sociology." The American Sociologist 1 6 : 1 7 7 - 1 8 0 . Albrow, Martin 1974 "Dialectical and Categorical Paradigms of a Science of Society." Sociological Review 2 2 : 1 8 3 - 2 0 2 . Alexander, Jeffrey 1978 "Formal and Substantive Voluntarism in the Work of Talcott Parsons: A Theoretical and Ideological Reinterpretation." American Sociological Review 4 3 : 1 7 7 - 1 9 8 . 1982 Theoretical Logic in Sociology. Vol. 1, Positivism, Presuppositions, and Current Controversies. Berkeley: University of California Press. 1984 "The Parsons Revival in German Sociology." In Randall Collins(ed.), Sociological Theory-1984. San Francisco: Jossey-Bass: 3 9 4 - 4 1 2 . 1985a "The 'Individualist Dilemma' in Phenomenology and Interactionism." In S. N. Eisenstadt and H. J . Helle (eds.), Macro-Sociological Theory, Vol. 1. London: Sage. Alexander, Jeffrey (ed.) 1985b Neofunctionalism. Beverly Hills, Calif.: Sage. Alexander, Jeffrey, and Colomy, Paul 1985 "Toward Neo-Functionalism." Sociological Theory 3 : 1 1 - 2 3 . Alexander, Jeffrey, Giesen, Bernard, Munch, Richard, and Smelser, Neil J . (eds.) 1987 The Micro-Macro Link, Berkeley: University of California Press. al-Hibri, Azizah 1981 "Reproduction, Mothering and the Origins of Patriarchy." In Joyce Trebilcot (ed.), Mothering: Essays in Feminist Theory: Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld: 8 1 - 9 3 .
426
BIBLIOGRAFIJA
Alt, John 1985-1986 "Reclaiming C Wright Mills." Telos 6 6 : 6 - 4 3 . Althusser, Louis 1969 For Marx. Harmondsworth, Eng.: Penguin. 1977 Politics and History. London: NLB. Althusser, Louis, and Balibar, Etienne (eds.) 1970 Reading Capital. New York: Pantheon. Amin, Samir 1977 Unequal Development: An Essay on the Social Formations of Peripheral Capitalism. New York: Monthly Review Press. Amsterdamska, Olga 1985 "Institutions and Schools of Thought." American Journal of Sociology 91:332-358. Anderson, Margaret L. 1983 Thinking About Women: Sociological and Feminist Perspectives. New York: Macmillan. Anderson, Perry 1976 Considerations on Western Marxism. London: NLB. Andreski, Stanislav (ed.) 1974 The Essential Comte. New York: Barnes & Noble. Antonio, Robert J . 1979 "Domination and Production in Bureaucracy." American Sociological Review 4 4 : 8 9 5 - 9 1 2 . 1981 "Immanent Critique as the Core of Critical Theory: Its Origins and Development in Hegel, Marx and Contemporary Thought." British Journal of Sociology 3 2 : 3 3 0 - 3 4 5 . 1985 "Values, History and Science: The Metatheoretic Foundations of the Weber-Marx Dialogues." In Robert J . Antonio and Ronald M . Glassman (eds.), A Weber-Marx Dialogue. Lawrence: University Press of Kansas: 20-43. Antonio, Robert J . , and Glassman, Ronald M. (eds.) 1985 A Weber-Marx Dialogue. Lawrence: University Press of Kansas. Appelbaum, Richard 1979 "Born-Again Functionalism? A Reconsideration of Althusser's Structuralism." The Insurgent Sociologist 9 : 1 8 - 3 3 . Archer, Margaret 1985 "Structuration versus Morphogenesis." In S. N. Eisenstadt and H. J . Helle (eds.), Macro-Sociological Theory. London: Sage 5 8 - 8 8 . Aronowitz, Stanley 1973 False Promises: The Shaping of American Working Class Consciousness. New York: McGraw-Hill. Arthur, Marilyn B. 1976 "Classics." Signs: Journal of Women in Culture and Society 2 : 2 : 3 8 2 - 4 0 3 . Ascher, Carol, de Salvo, Louise, and Ruddick, Sara 1984 Between Women. Boston: Beacon Press. Atkinson, Jane Monnig 1982 "Anthropology." Signs: Journal of Women in Culture and Society 8 : 2 : 2 3 6 258. Atkinson, J . Maxwell 1984a Our Masters' Voices: The Language and Body Language of Politics. New York: Methuen. 1984b "Public Speaking and Audience Responses: Some Techniques for Inviting Applause." In J . Maxwell Atkinson and John Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 3 7 0 - 4 0 9 .
BIBLIOGRAFIJA
427
Atkinson, J . Maxwell, and Heritage, John (eds.) 1984 Structures of Social Action: Studies in Conversation Analysis. Cambridge: Cambridge University Press. Atkinson, Ti-Grace 1974 Amazon Odyssey: New York: Links Books. Back, Kurt 1970 Review of Robert Burgess and Don Bushell, Behavioral Sociology. American Sociological Review 3 5 : 1 0 9 8 - 1 1 0 0 . Baldwin, Alfred 1961 "The Parsonian Theory of Personality." In Max Black (ed.), The Social Theories of Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice Hall: 153-190. Baldwin, John D., and Baldwin, Janice I. 1978 "Behaviorism on Verstehen and Erklaren." American Sociological Review 43:335-347. 1986 Behavior Principles in Everyday Life. 2nd ed. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Ball, Richard A. 1978 "Sociology and General Systems Theory." The American Sociologist 13:65-72. Banner, Lois 1984 Women in Modern America: A Brief History. New York: Harcourt Brace Jovanovich. Baran, Paul, and Sweezy, Paul M. 1966 Monopoly Capital: An Essay on the American Economic and Social Order. New York: Monthly Review Press. Barbalet, J . M . 1983 Marx's Construction of Social Theory. London: Routledge and Kegan Paul. Barry, Kathleen 1979 Female Sexual Slavery. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Bauman, Zygmunt 1976 Towards a Critical Sociology: An Essay on Commonsense and Emancipation. London: Routledge and Kegan Paul. Bellah, Robert 1980 "The World Is the Wotld Through Its Theorists - In Memory of Talcott Parsons." American Sociologist 1 5 : 6 0 - 6 2 . Beniger, James R., and Savory, Laina 1981 "Social Exchange: Diffusion of a Paradigm." The American Sociologist 16:240-250. Benston, Margaret 1970 The Political Economy of Women's Liberation. New York: Monthly Review Press Reprint. Benton, Ted 1984 The Rise and Fall of Structural Marxism: Althusser and His Influence. New York: St. Martin's. Berger, Brigette, and Berger, Peter 1983 The War Over the Family: Capturing the Middle Ground. Garden City, N.Y.: Anchor. Berger, Charles R. and Chaffee, Steven H . forthcoming Handbook of Communication Science. Newbury Park, Calif.: Sage. Berger, Joseph, Wagner, David G., and Zelditch, Jr., Morris 1985 "Theoretical and Metatheoretical Themes in Expectation States Theory." In H . J . Helle and S. N. Eisenstadt (eds.), Micro-Sociological Theories: Perspectives on Sociological Theory, Vol. 2. London: Sage: 1 4 8 - 1 6 8 .
428
BIBLIOGRAFIJA
Berger, Peter 1963 Invitation to Sociology. New York: Doubleday. Berger, Peter, and Kellner, Hansfield 1964 "Marriage and the Social Construction of Reality." In Peter Dreitzel (ed.), Recent Sociology, No. 2, Patterns of Communicative Behavior. New York: Macmillan. Berger, Peter, and Luckmann, Thomas 1967 The Social Construction of Reality. Garden City. N.Y.: Anchor. Bergeson, Albert 1984 "The Critique of World-System Theory: Class Relations or Division of Labor?" In Randall Collins (ed.), Sociological Theory - 1984. San Francisco: Jossey-Bass: 3 6 5 - 3 7 2 . Bernard, Jessie 1971 Women and the Public Interest. Chicago: Aldine. 1973 "My Four Revolutions: An Autobiographical Account of the American Sociological Association." American Journal of Sociology, 7 8 , 7 7 3 - 7 9 2 . 1981 The Female World. New York: Free Press. 1982 The Future of Marriage. 2nd ed. New Haven: Yale University Press. Bernard, Thomas 1983 The Consensus-Conflict Debate: Form and Content in Sociological Theories. New York: Columbia University Press. Bernikow, Louise (ed.) 1974 The World Split Open: Four Centuries of Women Poets in England and America, 1552-1950. New York: Vintage. 1980 Among Women. New York: Harper. Besnard, Philippe 1983b "The Annee Sociologique' Team." In P. Besnard (ed.), The Sociological Domain. Cambridge: Cambridge University Press: 11-39. Besnard, Philippe (ed.) 1983a The Sociological Domain. Cambridge: Cambridge University Press. Best, Raphaela 1983 We've All Got Scars: What Boys and Girls Learn in Elementary School. Bloomington: University of Indiana Press. Bhaskar, Roy 1979 The Possibility of Naturalism. Atlantic Highlands, N.J.: Humanities Press. 1982 "Emergence, Explanation, and Emancipaton." In Paul Secord (ed.). Explaining Human Behavior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 2 7 5 - 3 1 0 . Bierstedt, Robert 1963 "The Common Sense World of Alfred Schutz." Social Research 3 0 : 1 1 6 - 1 2 1 . 1981 American Sociological Theory: A Critical History. New York: Academic Press. Bird, Caroline 1 9 7 9 T/?
BIBLIOGRAFIJA 1964 1975a
429
Exchange and Power in Social Life. New York: Wiley. Introduction, "Parallels and Contrasts in Structural Inquiries." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 1-20. 1975b "Parameters of Social Structure." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 2 2 0 - 2 5 3 . 1977a Inequality and Heterogeneity: A Primitive Theory of Social Structure. New York: Free Press. 1977b "A Macrosociological Theory of Social Structure." American Sociological Review 8 3 : 2 6 - 5 4 . 1980 "A Fable about Social Structure." Social Forces 5 8 : 7 7 7 - 7 8 8 . forthcoming "Microprocess and Macrostructure." In Karen Cook (ed.), Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. Blau, Peter, and Merton, Robert K. (eds.) 1981 Continuities in Structural Inquiry. Beverly Hills, Calif.: Sage. Blau, Peter M., Blum, Terry C , and Schwartz, Joseph E. 1982 "Heterogeneity and Intermarriage." American Sociological Review 4 7 : 4 5 - 6 1 . Blau, Peter M., Beeker, Caroline, and Fitzpatrick, Kevin 1984 "Crosscutting Social Circles and Intermarriage." Social Forces 6 2 : 5 8 5 - 6 0 6 . Blauner, Robert 1964 Alienation and Freedom: The Factory Worker and His Industry. Chicago: University of Chicago Press. Bleich, Harold 1977 The Philosophy of Herbert Marcuse. Washington, D.C.: University Press of America. Bluestone, Barry, and Harrison, Bennett 1982 The Deindustralization of America. New York: Basic Books. Blum, Alan, and McHugh, Peter 1971 "The Social Ascription of Motives." American Sociological Review 3 6 : 9 8 -109. Blum, Terry C. 1984 "Racial Inequality and Salience: An Explanation of Blau's Theory of Social Structure." Social Forces 6 2 : 6 0 7 - 6 1 7 . 1985 "Structural Constrainst on Interpersonal Relations: A Test of Blau's Macrosociological Theory." American Journal of Sociology 9 1 : 5 1 1 - 5 2 1 . Blumenstiel, Alexander D. 1973 "The Sociology of Good Times." In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley: 1 8 7 - 2 1 5 . Blumer, Herbert 1954/1969 "What is Wrong with Social Theory?" In Herbert Blumer, Symbolic Interaction: 1 4 0 - 1 5 2 . 1955/1969 "Attitudes and the Social Act." In Herbert Blumer, Symbolic Interaction: 90-100. 1956/1969 "Sociological Analysis and the 'Variable.'". In Herbert Blumer, Symbolic Interaction: 127-139. 1962/1969 "Society as Symbolic Interaction." In Herbert Blumer, Symbolic Interaction: 78-89. 1969a Symbolic Interaction: Perspective and Method. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. 1969b "The Methodological Position of Symbolic Interactionism." In Herbert Blumer, Symbolic Interaction: 1-60. 1974 "Comments on 'Parsons as a Symbolic Interactionist.'" Sociological Inquiry 45:59-62.
430 1980
BIBLIOGRAFIJA Comment: "Mead and Blumer: The Convergent Methodological Perspectives of Social Behaviorism and Symbolic Interactionism." American Sociological Review 4 5 : 4 0 9 - 4 1 9 .
Bolton, Charles 1981 "Some Consequences of the Meadian Self." Symbolic Interaction 4:245-259. Bosserman, Phillip 1968 Dialectical Sociology: An Analysis of the Sociology of Georges Gurvitch. Boston: Porter Sargent. Bosworth, Susan Lovegren, and Kreps, Gary A. 1986 "Structure as Process: Organization and Role." American Sociological Rcview 5 1 : 6 9 9 - 7 1 6 . Bottomore, Tom 1975 "Structure and History." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study o'~ Social Structure. New York: Free Press: 1 5 9 - 1 7 1 . 1983 "Sociology." In David McLellan (ed.), Marx: The First 100 Years. NewYork: St. Martin's. 1984 The Frankfurt School. Chichester, Eng.: Ellis Horwood. Boudon, Raymond 1979/1981 The Logic of Social Action: An Introduction to Sociological Analysis. London: Routledge and Kegan Paul. Boulding, Elise 1976 The Underside of History. Boulder, Colo.: Westview Press. Bourdieu, Pierre 1977 Outline of a Theory of Practice. London: Cambridge University Press. Bourricaud, Fran^-ois 1981 The Sociology of Talcott Parsons. Chicago: University of Chicago Press. Bramson, Leon 1961 The Political Context of Sociology: Princeton: Princeton University Press. Braverman, Harry 1974 Labor and Monopoly Capital: The Degradation of Work in the Twentieth Century. New York: Monthly Review Press. Brawley, Eleanor, et al. 1969 "Behavior Modification of an Autistic Child." Behavioral Science 1 4 : 8 7 - 9 6 . Breault, K. D. 1986 "Suicide in America: A Test of Durkheim's Theory of Religion, 1 9 3 3 1980." American journal of Sociology 9 2 : 6 2 8 - 6 5 6 . Bredemeier, Harry C. 1978 "Exchange Theory." In Tom Bottomore and Robert Nisbet (eds.), A History of Sociological Analysis. New York: Basic Books: 4 1 8 - 4 5 6 . Brown, Richard forthcoming Society as Text: Essays on Rhetoric, Reason and Reality. Chicago: University of Chicago Press. Brownmiller, Susan 1975 Against Our Will: Men, Women and Rape. New York: Simon & Schuster. Brubaker, Rogers 1984 The Limits of Rationality: An Essay on the Social and Moral Thought of Max Weber. London: George Allen and Unwin. Bryant, Christopher G. A. 1985 Positivism in Social Theory and Research. New York: St. Martin's. Buckley, Walter 1967 Sociology and Modern Systems Theory. Englewood Cliffs, N . J . : Prentice-Hall.
BIBLIOGRAFIJA
431
Bulmer, Martin 1984 The Chicago School of Sociology: Institutionalization, Diversity, and the Rise of Sociological Research. Chicago: University of Chicago Press. 1985 "The Chicago School of Sociology: What Made It a 'School'?" The History of Sociology: An International Review 5 : 6 2 - 7 7 . Burawoy, Michael 1979 Manufacturing Consent: Changes in the Labor Process under Monopoly Capitalism. Chicago: University of Chicago Press. Burger, Christa 1986 "The Disappearance of Art: The Postmodernism Debate in the U.S." Telos 68:93-106. Burger, Thomas 1976 Max Weber's Theory of Concept Formation: History, Laws and Ideal Types. Durham, N.C.: Duke University Press. 1977a "Max Weber's Interpretive Sociology, the Understanding of Actions and Motives, and a Weberian View of Man." Sociological Inquiry 4 7 : 127-132. 1977b "Talcott Parsons, the Problem of Order in Society, and the Program of an Analytical Sociology." American journal of Sociology 8 3 : 3 2 0 - 3 3 4 . Burgess, Robert, and Bushell, Don 1969a "A Behavioral View of Some Sociological Concepts." In Robert Burgess and Don Bushell (eds.). Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 2 7 3 - 2 9 0 . Burgess, Robert, and Bushell, Don (eds.) 1969b Behavioral Sociology: New York: Columbia University Press. Buris, Val 1979 "Introduction." In "The Structuralist Influence in Marxist Theory and Research." The Insurgent Sociologist 9:4-17. Burt, Ronald 1982 Toward a Structural Theory of Action: Network Models of Social Structure, Perception, and Action. New York: Academic Press. Bushell, Don, and Burgess, Robert 1969 "Some Basic Priciples of Behavior." In Robert Burgess and Don Bushell (eds.), Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 2 7 - 4 8 . Bushell, Don, Wrobel, Ann, and Michaelis, Mary Louise 1969 "Applying 'Group' Contingencies to the Classroom Study of Behavior of Preschool Children." In Robert Burgess and Don Bushell (eds.), Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 2 1 9 - 2 3 0 . Campbell, Colin 1982 "A Dubious Distinction? An Inquiry into the Value and Use of Merton's Concepts of Manifest and Latent Function." American Sociological Review 47:29-44. Cameron, Anne 1981 Daughters of Copper Woman. Vancouver: Press Gang Publishers. Canadian Journal of Political and Social Theory 1986 "The Postmodern Scene" (special issue) 1 0 : 1 - 2 7 5 . Carden, Maren Lockwood 1974 The New Feminist Movement. New York: Rusell Sage Foundation. Carveth, Donald 1982 "Sociology and Psychoanalysis: The Hobbesian Problem Revisited." Canadian Journal of Sociology 7 : 2 0 1 - 2 2 9 . Carver, Terrell 1983 Marx and Engels: The Intellectual Relationship. Bloomington: Indiana University Press.
432
BIBLIOGRA F IJA
ChadwickJones, J . Κ. 1976 Social Exchange Theory: Its Structure and Influence in Social Psychology. London: Academic Press. Chafetz, Janet Saltzman 1984 Sex and Advantage. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld. Chafetz, Janet Saltzaman, and Dworkin, Anthony Gary 1986 Female Revolt: Women's Movements in World of Historical Perspectives. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld. Charon, Joel 1985 Symbolic Interaction: An Introduction, an Interpretation, an Intergraton. 2nd ed. Englewood Cliffs, N.J.: PrenticeHall. Chermin, Kim 1981 The Obsession: Reflections on the Tyranny of Slenderness. New York: Harper. Chirot, Daniel 1985 "The Rise of the West." American Sociological Review 5 0 : 1 8 1 1 9 5 . Chitnis, Anand C. 1976 The Scottish Enlightenment: A Social History. Totowa, N. J . : Rowman and Littlefield. Chodorow, Nancy 1978 The Reproduction of Mothering: Psychoanalysis and the Sociology of Gen der. Berkeley: University of California Press. Chua, BengHuat 1977 "Delineating a Marxist Interest in Ethnomethodology." American Sociolo gist 1 2 : 2 4 3 2 . Cicourel, Aaron 1974 Cognitive Sociology: Language and Meaning in Social Interaction. New York: F ree Press. 1981 "Notes on the Intergration of Micro and MacroLevels of Analysis." In K. KnorrCetina and A. Cicourel (eds.), Advances in Social Theory and Me thodology. New York: Methuen: 5 1 7 9 . Clark, Priscilla P. and Clark, Terry Nichols 1982 "The Structural Sources of F rench Structuralism." In Ino Rossi (ed.), Struc tural Sociology. New York: Columbia University Press: 2 2 4 6 . Clark, Ronald W. 1971 Einstein: The Life and Times. New York: Avon. Clawson, Dan 1980 Bureaucracy and the Labor Process: The Transformation of U.S. Industry, 18601920. New York: Monthly Review Press. Clawson, Dan, Neustadtl, Alan, and Bearden, James 1986 "The Logic of Business Unity: Corporate Contributions to the 1 9 8 0 Con gressional Elections." American Sociological Review 5 1 : 7 9 7 8 1 1 . Cohen, Jere, Hazelrigg, Lawrence, and Pope, Whitney 1975 "DeParsonizing Weber: A Critique of Parson's Interpretation of Weber's Sociology." American Sociological Review 4 0 : 2 2 9 2 4 1 . Cohen, Percy 1968 Modern Social Theory: New York: Basic Books. Colclough, Glenna, and Horan, Patrick 1983 "The Status Attainment Paradigm: An Application of a Kuhnian Perspecti ve." The Sociological Quarterly 2 4 : 2 5 4 2 . Coleman, James 1968 Review of Harold Garfinkel, Studies in Ethnomethodology: American So ciological Review 3 3 : 1 2 6 1 3 0 .
BIBLIOGRAFIJA 1971
433
"Community Disorganization and Conflict." In Robert Merton and Robert Nisbet (eds.). Contemporary Social Problems. 3rd ed. New York: Harcourt Brace Jovanovich: 6 5 7 7 0 8 . 1986 "Social Theory, Social Research, and a Theory of Action." American J our nal of Sociology 9 1 : 1 3 0 9 1 3 3 5 . Colfax, J . David, and Roach, Jack L. 1971 Radical Sociology. New York: Basic Books. Collins, Randall 1975 Conflict Sociology: Toward an Explanatory Science. New York: Academic Press. 1981a "On the Microfoundations of Macrosociology." American J ournal of Socio logy 8 6 : 9 8 4 1 0 1 4 . 1981b "MicroTranslation as TheoryBuilding Strategy." In K. KnorrCetina and A. Cicourel (eds.), Advances in Social Theory and Methodology. New York: Methuen: 8 1 1 0 8 . 1981c "Introduction." In Randall Collins (ed.), Sociology since Midcentury: Es says in Theory Cumulation. New York: Academic Press: 19. 1986a "Is 1980s Sociology in the Doldrums?" American J ournal of Sociology 91:13361355. 1986b "The Passing of Intelellectual Generations: Reflections on the Death of Erving Goffman." Sociological Theory 4 : 1 0 6 1 1 3 . Colomy, Paul 1986 "Recent Developments in the F unctionalist Approach to Change." Sociolo gical Focus 1 9 : 1 3 9 1 5 8 . Comte, Auguste 18301842/ The Positive Philosophy: New York: AMS Press. 1974 18511854/ System of Positive Philosophy: 4 vols. New York: Burt F ranklin. 1976 Connerton, Paul (ed.) 1976 Critical Sociology: Harmondsworth. Eng.: Penguin. Cook, Judith, and F onow, Mary Margaret 1986 "Knowledge and Women's Interests: Issues of Epistemology and Methodo logy in F eminist Sociological Research." Sociological Inquiry 5 6 : 1 : 2 2 9 . Cook, Karen S. (ed.) forthcoming a Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. iorthcoming b "Emerson's Contributions to Social Exchange Theory." In Karen S. Cook (ed.), Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. Cook, Karen S., and Emerson, Richard Μ . 1978 "Power, Equity, Commitment in Exchange Networks." American Sociologi cal Review 4 3 : 7 2 1 7 3 9 . Cook, Karen S., Emerson, Richard M., Gillmore, Mary R., and Yamagishi, Toshio 1983 "The Distirbution of Power in Exchange Networks: Theory and Experi mental Results." "American J ournal of Sociology 8 9 : 2 7 5 3 0 5 . Cooley, Charles H. 1902/1964 Human Nature and the Social Order. New York: Scribner's. Coser, Lewis 1956 The Functions of Social Conflict. New York: F ree Press. 1975a Presidental Address: "Two Methods in Search of a Substance." American Sociological Review 4 0 : 6 9 1 7 0 0 . 1975b "Structure and Conflict." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: F ree Press: 2 1 0 2 1 9 .
434 1977
BIBLIOGRAFIJA Masters of Sociological novich.
Thought.
2nd ed. New York: Harcourt Brace Jova-
Cott, Nancy F. 1977 The Bonds of Womanhood: Women's Sphere in New England, 1780-1835. New Haven: Yale University Press. Cottrell, Jr., Leonard S. 1980 "George Herbert Mead: The Legacy of Social Behaviorism." In Robert K. Merton and Matilda White Riley (eds.), Sociological Traditions from Generation to Generation: Glimpses of the American Experience. Norwood, N.J.: Ablex. Craib, Ian 1976 Existentialism and Sociology: A Study of Jean-Paul Sartre. Cambridge: Cambridge University Press. Culler, Jonathan 1976 Ferdinand de Saussure. Harmondsworth, Eng.: Penguin. Curtis, Bruce 1981 William Graham Sumner. Boston: Twayne. Curtis, C. P., and Homans, G. C. 1934 An Introduction to Pareto. New York: Knopf. Dahrendorf, Ralf 1958 "Out of Utopia: Toward a Reorientation of Sociological Analysis." American Journal of Sociology 6 4 : 1 1 5 - 1 2 7 . 1959 Class and Class Conflict in Industrial Society. Stanford: Stanford University Press. 1968 Essay in the Theory of Society. Stanford: Stanford University Press. Dallmayr, Fred R. 1973 "Phenomenology and Marxism: A Salute to Enzo Pad." In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley 3 0 5 - 3 5 6 . Daly, Mary 1968 The Church and the Second Sex. New York: Harper & Row. 1973 Beyond God the Father: Towards a Philosophy of Women's Liberation. Boston: Beacon Press. 1978 Gyn/Ecology: The Metaethics of Radical Feminism. Boston: Beacon Press. 1984 Pure Lust. Boston: Beacon Press. Davis, Kingsley 1959 "The Myth of Functional Analysis as a Special Method in Sociology and Anthropology." American Sociological Review 2 4 : 7 5 7 - 7 7 2 . Davis, Kingsley, and Moore, Wilbert 1945 "Some Principles of Stratification." American Sociological Review 1 0 : 2 4 2 -249. de Beauvoir, Simone 1957 The Second Sex. New York: Vintage. Deckard, Barbara Sinclair 1979 The Women's Movement: Political, Socioeconomic and Psychological Issues. New York: Harper 8c Row. Demerath, Nicholas, and Peterson, Richard (eds.) 1967 System, Change and Conflict. New York: Free Press. de Pizan, Christine 1405/1982 The Book of the City of the Ladies (Earl Jeffrey Warren, trans.) New York: Persea Books. Deveraux, Edward C. 1961 "Parson's Sociological Theory." In Max Black (ed.), The Social Theories of Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N. J . : Prentice-Hall: 1-63.
BIBLIOGRAFIJA
435
Dinnerstein, Dorothy 1976 The Mermaid and the Minotaur. New York: Harper & Row. DiTomaso, Nancy 1982 '"Sociological Reductionism' form Parsons to Althusser: Linking Action and Structure in Social Theory." American Sociological Review 4 7 : 1 4 - 2 8 . Ditton, Jason (ed.) 1980 The View from Goffman. New York: St. Martin's. Dobb, Maurice 1964 Studies in the Development of Capitalism. Rev. ed. New York: International Publishers. Douglas, Jack 1967 The Social Meanings of Suicide. Princeton, N.J.: Princeton University Press. 1977 "Existential Sociology." In Jack D. Douglas et al. (eds.), Existential Sociology. Cambridge: Cambridge University Press: 3 - 7 3 . 1980 "Introduction to the Sociologies of Everyday Life." In Jack Douglas et al. (eds.), Introduction to the Sociologies of Everyday Life. Boston: Allyn and Bacon: 1-19. Douglas, Jack (ed.) 1970 Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine. Douglas, Jack, and Johnson, John 1977 "Introduction." In Jack Douglas et al. (eds.), Existential Sociology. Cambridge: Cambridge University Press: vii-xv. Douglas, Jack, et al. (eds.) 1980 Introduction to the Sociologies of Everyday, Life. Boston: Allyn and Bacon. Duncan, O. D., and Schnore, L. F. 1959 "Cultural, Behavioral and Ecological Perspectives in the Study of Social Organization." American Journal of Sociology 6 5 : 1 3 2 - 1 4 6 . Dürkheim, Emile 1893a/1964 The Division of Labor in Society. New York: Free Press. 1895/1964 The Rules of Sociological Method. New York: Free Press. 1897/1951 Suicide. New York: Free Press. 1912/1965 The Elementary Forms of Religious Life. New York: Free Press. 1928/1962 Socialism. New York: Collier Books. Dworkin, Andrea 1976 Our Blood: Prophecies and Discourses on Sexual Politics. New York: Perigee Books. Eckberg, Douglas Lee, and Hill, Lester 1979 "The Paradigm Concept and Sociology: A Critical Review." American Sociological Review 4 4 : 9 2 5 - 9 3 7 . Edel, Abraham 1959 "The Concept of Levels in Social Theory." In Llewellyn Gross (ed.), Symposium on Sociological Theory: Evanston, 111 .; Row Peterson: 1 6 7 - 1 9 5 . Edwards, Richard 1979 Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the Twentieth Century. New York: Basic Books. Effrat, Andrew 1972 "Power to the Paradigms: An Editorial Introduction." Sociological Inquiry 42:3-33. Ehrenreich, Barbara, and English, Deirdre 1978 For Her Own Good: 150 Years of Experts' Advice to Women. Garden City, N Y . : Anchor/Doubleday.
436
BIBLIOGRA F IJA
Ehermann, Jacques 1970 "Introduction." In Jacques Ehrmann (ed.), Structuralism. Garden City, N.Y.: Anchor: viixi. Eisenstadt, S. N., with Curelaru, M. 1976 The Form of Sociology: Paradigms and Crises. New York: Wiley. Eisenstadt, S. N , and Helle, Η. J . (eds.) 1985a MacroSociological Theory: Perspectives on Sociological Theory, Vol. 1. London: Sage. 1985b "General Introduction to Perspectives on Sociological Theory." In S. N. Eisenstadt and H. J . Helle (eds.), MacroSociological Theory. London: Sage 13. Eisenstein, Zillah 1979 Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism. New York: Monthly Review Press. Ekeh, Peter P. 1974 Social Exchange Theory: The Two Traditions. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. 1982 "Structuralism, the Principle of Elementarism, and the Theory of Civiliza tion." In Ino Rossi (ed.), Structural Sociology: New York: Columbia Uni versity Press: 1 2 2 1 4 8 . Elster, John 1982 "Marxism, F unctionalism and Game Theory: The Case for Methodological Individualism." Theory and Society 1 1 : 4 5 3 4 8 2 . 1985 Making Sense of Marx. Cambridge: Cambridge University Press. Emerson, Richard M. 1972a "Exchange Theory, Part I: A Psychological Basis for Social Exchange." In Joseph Berger, Morris Zelditch, Jr., and Bo Anderson (eds.), Sociological Theories in Progress, vol. 2. Boston: HoughtonMifflin: 3 8 5 7 . 1972b "Exchange Theory, Part II: Exchange Relations and Networks." In Joseph Berger et al. (eds.), Sociological Theories in Progress, vol. 2. Boston: HoughtonMifflin: 5887. 1976 "Social Exchange Theory." In Alex Inkeles, James Coleman, and Neil Smelser (eds.), Annual Review of Sociology, vol. 2. Palo Alto: Annual Reviews: 3 3 5 3 6 2 . 1981 "Social Exchange Theory." In Morris Rosenberg and Ralph H. Turner (eds.), Social Psychology: Sociological Perspectives. New York: Basic Bo oks: 3 0 6 5 . forthcoming "Toward a Theory of Value in Exchange." In Karen S. Cook (ed.), Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage. Engels, F riedrich 1890/1972 "Letter to Joseph Bloch." In Robert C. Tucker (ed.), The MarxEngels Reader. New York: Norton: 6 4 0 6 4 2 . 1884/1970 The Origins of the Family. Private Property and the State. New York: International. Evans, Sara 1980 Personal Politics. The Roots of the Women's Liberation Movement in the Civil Rights Movements and the New Left. New York: Vintage. Faghirzadeh, Saleh 1982 Sociology of Sociology: In Search of.... IbnKhaldun's Sociology Then and Now. Teheran: The Soroush Press. Faia, Michael A. 1986 Dynamic Functionalism: Strategy and Tactics. Cambridge: Cambridge University Press.
BIBLIOGRAFIJA
437
Fararo, Thomas J . , and Skvoretz, John 1986 "ΕState Structuralism: A Theoretical Method." American Sociological Re view 5 1 : 5 9 1 6 0 2 . Farganis, James 1975 "A Preface to Critical Theory." Theory and Society 2 : 4 8 3 5 0 8 . Faris, R. E. L. 1970 Chicago Sociology: 19201932. Chicago: University of Chicago Press. Faught, Jim 1980 "Presuppositions of the Chicago School in the Work of Everett Hughes." The American Sociologist 1 5 : 7 2 8 2 . Fendrich, Michael 1984 "Wives' Employment and Husbands' Distress: A Metaanalysis and a Repli cation." journal of Marriage and the Family 4 6 : 8 7 1 8 7 9 . Fine, Gary Alan, and Kleinman, Sherryl 1983 "Network and Meaning: An Interactionist Approach to Social Structure." Symbolic Interaction 6 : 9 7 1 1 0 . 1986 "Interpreting the Sociological Classics: Can There Be a 'True' Meaning of Mead?" Symbolic Interaction 9 : 1 2 9 1 4 6 . Fine, William F . 1979 Progressive Evolutionism and American Sociology, 18901920. UMI Re search Press (n.p.) Fischer, Norman 1984 "Hegelian Marxism and Ethics." Canadian J ournal of Politics and Social Theory 8 : 1 1 2 1 3 8 . Fisher, Berenice, and Strauss, Anselm 1979 "George Herbert Mead and the Chicago Tradition of Sociology Parts 1 and 2." Symbolic Interaction 2 , 1 : 9 2 5 ; 2 , 2 : 9 1 9 . Fiske, Donald W., and Shweder, Richard A. (eds.) 1986 Metatheory in Social Science: Pluralisms and Subjectivities. Chicago: Uni versity of Chicago Press. Fontana, Andrea 1980 "Toward a Complex Universe: Existential Sociology." In Jack D. Douglas et al. (eds.), Introduction to the Sociologies of Everyday Life. Boston: Allyn and Bacon: 1 5 5 1 8 1 . 1984 "Introduction: Existential Sociology and the Self." In Joseph Kotarba and Andrea F ontana (eds.). The Existential Self in Society. Chicago: University of Chicago Press: 317. Forman, Paul 1979 "The Reception of Acausal Quantum Mechanics in Germany and Britain." In Seymour H. Mauskopf (ed.), The Reception of Unconventional Science. Boulder, Colo.: Westview Press: 1150. Foucault, Michel 1965 Madness and Civilization: A History of Insanity in the Age of Reason. New York: Vintage. 1966 The Order of Things: An Archaeology of the Human Sciences. New York: Vintage. 1969 The Archaeology of Knowledge and the Discourse on Language. New York: Harper Colophon. 1975 The Birth of the Clinic: An Archaeology of Medical Perception. New York: Vintage. 1979 Discipline and Punish: The Birth of the Prison. New York: Vintage. 1980 The History of Sexuality. Vol. 1: An Introduction. New York: Vintage. 1985 The Uses of Pleasure. The History of Sexuality. Vol. 2. New York: Panthe on.
438
BIBLIOGRAFIJA
Frank, Andre Gunder 1966/1974 "Functionalism and Dialectics." In R. Serge Denisoff, Orel Callahan, and Mark H. Levine (eds.), Theories and Paradigms in Contemporary Sociology. Itasca, 111.: Peacock: 3 4 2 - 3 5 2 . 1969 Capitalism and Underdevelopment in Latin America. New York: Monthly Review Press. Frankfurt Institute for Social Research 1973 Aspects of Sociology. London: Heinemann. Freeman, C. Robert 1980 "Phenomenological Sociology and Ethnomethodology." In Jack D. Douglas et al. (eds.), Introduction to the Sociologies of Everyday Life. Boston: Allyn and Bacon: 1 1 3 - 1 5 4 . Friedan, Betty 1963 The Feminine Mystique. New York: Dell. 1981 The Second Stage. New York: Summit. Friedheim, Elizabeth 1979 "An Empirical Comparison of Ritzer's Paradigms and Similar Metatheories: A Research Note." Social Forces 5 8 : 5 9 - 6 6 . Friedman, Debra 1983 "Why Workers Strike: Individual Decisions and Structural Constraints." In Michael Hecter (ed.), The Microfoundations of Macrosociology. Philadelphia: Temple University Press: 2 5 0 - 2 8 3 . Friedman, George 1981 The Political Philosophy of the Frankfurt Schoool, Ithaca, N.Y.: Cornell University Press. Friedrichs, Robert 1970 A Sociology of Sociology. New York: Free Press. Frisby, David 1981 Sociological Impressionism: A Reassessment of Georg Simmel's Social Theory. London: Heinemann. 1984 Georg Simmel. Chichestet, Eng.: Ellis Horwood. Frye, Marilyn 1983 The Politics of Reality: Essays in Feminist Theory. New York: Crossing Press. Fuhrmann, Ellsworth R. 1980 The Sociology of Knowledge in America: 1983-1915. Charlottesville: UniverPress of Virginia. Furfey, Paul 1953/1965 The Scope and Method of Sociology: A Metasociological Treatise. New York: Cooper Square Publishers. Gallant, Mary J . , and Kleinman, Sherryl 1983 "Symbolic Interaction vs. Ethnomethodology." Symbolic Interaction 6:1-18. 1985 "Making Sense of Interpretations: Response to Rawls and the Debate between Symbolic Interactionism and Ethnomethodology." Symbolic Interaction 8 : 1 4 1 - 1 4 5 . Gandy, D. Ross 1979 Marx and History: From Primitive Society to the Communist Culture. Austin: University of Texas Press. Gans, Herbert 1972 "The Positive Functions of Poverty." American Journal of Sociology 78:275-289. Gardiner, Jean 1979 "Women's Domestic Labor." In Zillah Eisenstein (ed.), Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism. New York and London: Monthly Review Press: 1 7 3 - 1 8 9 .
BIBLIOGRAFIJA
439
Garfinkel, Harold 1963 "A Conception of and Experiment with 'Trust' as a Condition of Concerted Stable Actions." In O. J . Harvey (ed.), Motivations and Social Interaction.New York: Ronald Press. 1967 Studies in Ethnomethodology, Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. 1974 "The Origins of the Term 'Ethnomethodology.'" In Roy Turner (ed.), Ethnomethodology. Harmondsworth, Eng.: Penguin: 1 5 - 1 8 . Gelb, Joyce, and Palley, Marian Lief 1982 Women and Public Policies. Princeton: Princeton University Press. Gergen, Kenneth J . 1973 "Social Psychology as History." Journal of Personality and Social Psychology 2 6 : 3 0 9 - 3 2 0 . Gerth, Hans, and Mills, C. Wright 1953 Character and Social Structure. New York: Harcourt, Brace and World. Giddens, Anthony 1972 "Introduction: Durkheim's Writings in Sociology and Social Philosophy." In Anthony Giddens (ed.), Emile Dürkheim: Selected Writings. Cambridge: Cambridge University Press: 1-50. 1976 New Rules of Sociological Method: A Positive Critique of Interpretive Sociologies. New York: Basic Books. 1979 Central Problems in Social Theory: Action, Structure and Contradiction in Social Analysis. Berkeley: University of California Press. 1981 The Contemporary Critique of Historical Materialism. Berkeley: University of California Press. 1982 Profiles and Critiques in Social Theory: Berkeley: University of California Press. 1984 The Constitution of Society: Outline of the Theory of Structuration. Berkeley: University of California Press. Gilbert, Sandra M., and Gubar, Susan 1979 The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination. New Haven: Yale University Press. Gilligan, Carol 1982 in a Different Voice: Psychological Theory and Women's Development. Cambridge: Harvard University Press. Glenn, Norval, and Weiner, David 1969 "Some Trends in the Social Origins of American Sociologists." American Sociologist 4 : 2 9 1 - 3 0 2 . Glennon, Lynda M. 1979 Women and Dualism. New York: Longman. Glucksmann, Miriam 1974 Structural Analysis in Contemporary Social Thought: A Comparison of the Theories of Claude Levi-Strauss and Louis Althusser. London: Routledge and Kegan Paul. Goddard, David 1976 "On Structuralism and Sociology." American Sociologist 1 1 : 1 2 3 - 1 3 3 . Godelier, Maurice 1972a Rationality and Irrationality in Economics. London: NLB. 1972b "Structure and Contradiction in Capital." In Robin Blackburn (ed.), Readings in Critical Social Theory. London: Fontana: 3 3 4 - 3 6 8 . Goffman, Erving 1959 Presentation of Self in Everyday Life. Garden City, N.Y.: Anchor. 1961 Encounters: Two Studies in the Sociology of Interaction. Indianapolis: BobbsMerrill.
440 1963a 1963b 1967 1971 1972 1974
BIBLIOGRAFIJA Behavior in Public Places: Notes on the Social Organization of Gatherings. Glencoe, 111.: Free Press. Stigma: Notes on the Management of Spoiled Identity. Englewood Cliffs., N.J.: Prentice-Hall. Interaction Ritual: Essays on Face-to-Face Behavior. Garden City, N.Y.: Anchor. Relations in Public: Microstudies of the Public Order. New York: Basic Books. Strategic Interaction. New York: Ballantine. Frame Analysis: An Essays on the Organization of Experience. New York: Harper Colophon. "The Arrangement between the Sexes." Theory and Society 4 0 : 3 : 3 0 1 - 3 3 2 . Gender Advertisements. New York: Harper 8c Row.
1977 1979 Gonos, George 1977 "'Situation' Versus 'Frame': The 'Interactionist' and the 'Structuralist' Analyses of Everyday Life." American Sociological Review 4 2 : 8 5 4 - 8 6 7 . 1980 "The Class Position of Goffman's Sociology: Social Origins of an American Structuralism." In J . Ditton (ed.), The View from Goffman. New York: St. Martin's: 1 3 4 - 1 6 9 . Goode, William J . 1960 "A Theory of Role Strain." American Sociological Review 2 5 : 4 8 3 - 4 9 6 . 1975 "Homans' and Meron's Structural Approach." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 6 6 - 7 5 . 1978 The Celebration of Heroes: Prestige as a Social Control System. Berkeley: University of California Press. Goodwin, Charles 1979 "The Interactive Construction of a Sentence in Natural Conversation." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 9 7 - 1 2 1 . 1984 "Notes on Story Structure and the Organization of Participation." In J . M. Atkinson and J . Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 2 2 5 - 2 4 6 . Goreau, Angeline 1980 Reconstructing Aphra: A Social Biography of Aphra Behn. New York: Dial. Gorman, Robert A. 1975a "Alfred Schutz: An Exposition and Critique." British Journal of Sociology 26:1-19. 1975b "The Phenomenological 'Humanization' of Social Science: A Critique." British Journal of Sociology 2 6 : 3 8 9 - 4 0 5 . 1977 The Dual Vision: Alfred Schutz and the Myth of Phenomenological Social Science. London: Routledge and Kegan Paul. Goudsblom, Johan 1977 Sociology in the Balance: A Critical Essay. New York: Columbia University Press. Gould, Carol C. (ed.) 1983 Beyond Domination: New Perspectives on Women and Philosophy. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld. Gouldner, Alvin 1958 "Introduction." In Emile Dürkheim, Socialism and Saint-Simon. Yellow Springs, Ohio: Antioch Press. 1959/1967 "Reciprocity and Autonomy in Functional Theory." In Nicholas Demerath and Richard Peterson (eds.), System, Change and Conflict. New York: Free Press: 1 4 1 - 1 6 9 .
BIBLIOGRAFIJA
441
1960 "The Norm of Reciprocity." American Sociological Review 2 5 : 1 6 1 - 1 7 8 . 1970 The Coming Crisis of Western Sociology. New York: Basic Books. Gramsci, Antonio 1917/1977 "The Revolution against 'Capital.'" In Quintin Hoare (ed.), Antonio Gramsci: Selections from Politcal Writings (1910-1920). New York: International: 34-37. 1932/1975 Letters from Prison: Antonio Gramsci (Lynne Lawner, ed.). New York: Harper Colophon. 1971 Selections from the Prison Notebooks. New York: International. Granovetter, Mark 1973 "The Strength of Weak Ties." American Journal of Sociology 78:13601380. 1983 "The Strength of Weak Ties: A Network Theory Revisited." In Randall Collins (ed.), Sociological Theory-1983. San Francisco: Jossey-Bass: 201-233. 1985 "Economic Action and Social Structure: The Problem of Embeddedness." American Journal of Sociology 9 1 : 4 8 1 - 5 1 0 . Grathoff, Richard (ed.) 1978 The Theory of Social Action: The Correspodence of Alfred Schutz and Talcott Parsons. Bloomington: Indiana University Press. Greeer, Germaine 1979 The Obstacle Race: The Portliness of Women Painters and Their Work. New York: Farrar, Straus & Giroux. Greisman, Harvey C. 1986 "The Paradigm That Failed." In Richard C. Monk (ed.), Structures of Knowing. Lanham, Md.: University Press of America: 2 7 3 - 2 9 1 . Greisman, Harvey C , and Ritzer, George 1981 "Max Weber, Critical Theory and the Administered World." Qualitative Sociology 4 : 3 4 - 5 5 . Griffin, Susan 1978 Women and Nature: The Roaring within Her. New York: Harper & Row. 1979 Rape, The Power of Consciousness. New York: Harper & Row. 1982 Made from this Earth: An Anthology of Writings. New York: Harper & Row. Gurney, Patrick J . 1981 "Historical Origins of Ideological Denial: The Case of Marx in American Sociology." The American Sociologist 1 6 : 1 9 6 - 2 0 1 . Gurvitch, Georges 1964 The Spectrum of Social Time. Dordrecht, Neth.: D. Reidel. Haas, Jack, and Shaffir, William 1982 "Taking on the Role of Doctor: A Dramaturgic Analysis of Professionalization." Symbolic Interaction 5 : 1 8 7 - 2 0 3 . Habermas, Jürgen 1970 Toward a Rational Society. Boston: Beacon Press. 1971 Knowledge and Human Interests. Boston: Beacon Press. 1973 Theory and Practice. Boston: Beacon Press. 1975 Legitimation Crisis. Boston: Beacon Press. 1979 Communication and the Evolution of Society: Boston: Beacon Press. 1984 The Theory of Communicative Action. Vol. 1, Reason and the Rationalization of Society. Boston: Beacon Press. Hage, Jerald 1980 Theories of Organization. New York: Wiley. Haines, Valerie 1985 "From Organicist to Relational Human Ecology." Sociological Theory 3:65-74.
442
BIBLIOGRA F IJA
Halfpenny, Peter 1982 Positivism and Sociology: Explaining Social Life. London: George Allen und Unwin. Hall, Richard 1983 "Theoretical Trends in the Sociology of Occupations." Sociological Quar terly 2 4 : 5 2 3 . Hallet, Judith P. 1979 "Sappho and Her Social Context: Sense and Sensibility." Signs: J ournal of Women in Culture and Society 4 : 3 : 4 4 7 4 6 4 . Hamblin, Robert L., and Kunkel, John H. 1977 Behavioral Theory in Sociology. New Brunswick, J . J . : Transaction. Handel, Warren 1982 Ethnomethodology: How People Make Sense. Englewood Cliffs, N.J.: PrenticeHall. Harding, Sandra, and Hintikka, Merril Β (eds.) 1983 Discovering Reality: Feminist Perspectives on Epistemology, Metaphysics, Methodology and Philosophy of Science. Boston: Reidel. Harper, Diane Blake, Sylvester, Joan, and Walczak, David 1980 "An Empirical Comparison of Ritzer's Paradigms and Similar Methatheo ries: Comment on F riedheim." Social Forces 5 9 : 5 1 3 5 1 7 . Harre, Rom 1982 "Psychological Dimensions." In Paul Secord (ed.), Explaining Human Beha vior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 9 3 1 1 3 . Hartman, Heidi 1979 "Capitalism, Patriarchy and Job Segregation by Sex." In Zillah Eisenstein (ed.), Capitalist Patriarchy and the Case for Socialist Feminism. New York: Monthly Review Press: 2 0 6 2 4 7 . Harvey, Lee 1987 "The Nature of 'Schools' in the Sociology of Knowledge: the Case of the 'Chicago School.'" Sociological Review 3 5 : 2 4 5 2 7 8 . Hartsock, Nancy 1983 Money, Sex and Power: Towards a Feminist Historical Materialism. New York: Longman. Hawkes, Terence 1977 Structuralism and Semiotics. London: Methuen. Hawthorn, Geoffrey 1976 Enlightenment and Despair. Cambridge University Press. Hayes, Adrian 1985 "Casual and Interpretive Analysis in Sociology." Sociological Theory 3:110. Hayim, Gila 1980 The Existential Sociology of jeanPaul Sartre. Amherst: University of Mas sachusetts Press. Hazelrigg, Lawrence 1972 "Class, Property and Authority: Dahrendorfs Critique of Marx's Theory of Class." Social Forces 5 0 : 4 7 3 4 8 7 . Heap, James L., and Roth, Phillip A. 1973 "On Phenomenological Sociology." American Sociological Review 3 8 : 3 5 4 367. Heberle, Rudolph 1965 "Simmel's Methods." In Lewis Coser (ed.), Georg Simmel. Englewood Cliffs, N.J.: PrenticeHall: 1 1 6 1 2 1 . Hegel, G. W. F . 1807/1967 The Phenomenology of Mind. New York: Harper Colophon.
BIBLIOGRAFIJA
443
1821/1967 The Philosophy of Right. Oxford: Clarendon Press. Hechter, Michael 1983a "Introduction." In Michael Hechter (ed.), The Microfoundations of Macro sociology: Philadelphia: Temple University Press: 315. 1983b "A Theory of Group Solidarity." In Micahel Hechter (ed.), The Microfoun dations of Macrosociology: Philadelphia: Temple University Press: 1657. Hekman, Susan 1983 Weber, the Ideal Type, and Contemporary Social Theory: Notre Dame, Ind.: University of Notre Dame Press. Held, David 1980 Introduction to Critical Theory: Horkheimer to Habermas. Berkeley: Uni versity of California Press. Helle, J . J . , and Eisenstadt, S. N. (eds.) 1985 MicroSociological Theory: Perspectives on Sociological Theory, Vol. 2. London: Sage. Heritage, John 1984 Garfinkel and Ethnomethodology: Cambridge: Polity Press. Heritage, John, and Atkinson, J . Maxwell 1984 "Introduction." In J . Maxwell Atkinson and John Heritage (eds.), Structu res of Social Action. Cambridge University Press: 115. Heritage, John, and Greatbatch, David 1986 "Generating Applause: A Study of Rhetoric and Response in Party Political Conferences." American J ournal of Sociology 9 2 : 1 1 0 1 5 7 . Heritage, John, and Watson, D. R. 1979 F" ormulations as Conversational Objects." In George Psathas (ed.), Every day Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 1 8 7 201. Hewitt, John P. 1984 Self and Society: A Symbolic Interactionist Social Psychology: 3rd ed. Boston: Allay η and Bacon. Heyl, John D., and Heyl, Barbara S. 1976 "The SummerPorter Controversy at Yale: PreParadigmatic Sociology and Institutional Crisis." Sociological Inquiry 4 6 : 4 1 4 9 . Hilbert, Richard A. 1986 "Anomie and Moral Regulation on Reality: The Durkheimian Tradition in Modern Relief." Sociological Theory 4 : 1 1 9 . Hill, Lester, and Eckberg, Douglas 1981 "Clarifying Confusions about Paradigms: A Reply to Ritzer." American Sociological Review 4 6 : 2 4 8 2 5 1 . Himes, Joseph 1966 "The F unctions of Racial Conflict." Social Forces 4 5 : 1 1 0 . Hindess, Barry 1986 "Actors and Social Relations." In Mark L. Wardell and Stephen P. Turner (eds.), Sociological Theory in Transition. Boston: Allen and Unwin: 113126. Hinkle, Roscoe 1963 "Antecedents of the Action Orientation in American Sociology before 1935." American Sociological Review 2 8 : 7 0 5 7 1 5 . 1980 Founding Theory of American Sociology: 18811915. London: Routledge and Kegan Paul. Hinkle, Roscoe, and Hinkle, Gisela 1954 The Development of American Sociology. New York: Random House. Hite, Shere 1976 The Hite Report: A Nationwide Study of Female Sexuality: New York: Dell.
444
BIBLIOGRAFIJA
Hobsbawm, Eric J . 1965 Primitive Rebels. New York: Norton. Hofstadter, Richard 1959 Social Darwinism in American Thought. New York: Braziller. Hollinger, David 1980 "T. S. Kuhn's Theory of Science and Its Implication for History. " In Gary Gutting (ed.), Paradigms and Revolutions. Notre Dame, Ind.: Notre Dame University Press: 195-222. Homans, George C. 1950 The Human Group. New York: Harcourt, Brace and World. 1958 "Social Behavior as Exchange." American Journal of Sociology 6 3 : 5 9 7 - 6 0 6 . 1961 Social Behavior: Its Elementary Forms. New York: Harcourt, Brace and World. 1962 Sentiments and Activities. New York : Free Press. 1967 The Nature of Social Science. New York: Harcourt, Brace and World. 1969 "The Sociological Relevance of Behaviorism." In Robert Burgess and Don Bushell (eds.), Behavioral Sociology. New York: Columbia University Press: 1-24. 1971 "Commentary." In Herman Turk and Richard Simpson (eds.), Institutions and Social Exchange. Indianapolis: Bobbs-Merrill: 3 6 3 - 3 7 4 . 1974 Social Behavior: Its Elementary Forms. Rev. ed. New York: Harcourt Brace Jovanovich. 1984 Coming to My Senses: The Autobiography of a Sociologist. New Brunswick: N.J.: Transaction Books. Homans, George C , and Schneider, David M. 1955 Marriage, Authority and Final Causes: A Study of Unilateral Cross-Cousin Marriage. New York: Free Press. Hook, Sidney 1965 "Pareto's Sociological System." In James H. Meisel (ed.), Pareto and Mosca. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall: 5 7 - 6 1 . Hooks, Bell 1984 Feminist Theory: From Margin to Center. Boston: South End Press. Horowitz, Irving L. 1962/1967 "Consensus, Conflict, and Cooperation." In Nicholas Demerath and Richard Peterson (eds.), System, Change and Conflict. New York: Free Press: 265-279. 1983 C. Wright Mills: An American Utopian. New York: Free Press. Huaco, George 1966 "The Functionalist Theory of Stratification: Two Decades of Controversy." Inquariy 9 : 2 1 5 - 2 4 0 . 1986 "Ideology and General Theory: The Case of Sociological Functionalism." Comparative Studies in Society and History 2 8 : 3 4 - 5 4 . Huber, Joan 1976 "Sociology." Signs: Journal of Women in Culture and Society l : 3 : p a r t 1:685-697. Hunter, J . E . , Schmidt, F. L., and Jackson, G. B. 1982 Metaanalysis: Cumulating Research Findings Across Studies. Beverly Hills, Calif.: Sage. Husserl, Edmund 1931 Ideas, London: George Allen and Unwin. Jackman, Mary R., and Jackman, Robert W. 1973 "An Interpretation of the Relation between Objective and Subjective Social Status." American Sociological Review 3 8 : 5 6 9 - 5 8 2 .
BIBLIOGRAFIJA
445
Jaggat, Alison Μ. 1983 Feminist Politics and Human Nature, Totowa, N.J.: Rowman and Allan held. Jaggar, Alison M., and Rothenberg, Paula (eds.) 1984 Feminist Frameworks, 2nd ed. New York: McGrawHill. James, Selma, and Costa, Mariarosa Dallacosa 1973 The Power of Women and the Subversion of Community: Bristol: F alling Wall Press. Janeway, Elizabeth 1981 Powers of the Weak. New York: Morrow Quill. Jay, Martin 1973 The Dialectical Imagination. Boston: Little, Brown. 1984 Marxism and Totality: The Adventures of a Concept from Lukäcs to Haber mas. Berkeley, University of California Press. 1986 Permanent Exiles: Essays on the Intellectual Migration from Germany to America. New York: Columbia University Press. Jefferson, Gail 1979 "A Technique for Inviting Laughter and Its Subsequent Acceptance Decli nation." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnome thodology. New York: Irvington: 7 9 9 6 . 1984 "On the Organization of Laughter in Talk about Troubles." In J . Maxwell Atkinson and John Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 3 4 6 3 6 9 . Jessop, Bob 1985 Nicos Poulantzas: Marxist Theory and Political Strategy: New York: Sr. Martin's. Joas, Hans 1981 "George Herbert Mead and the 'Division of Labor': Macrosociological Implications of Mead's Social Psychology." Symbolic Interaction 4:177 190. Johnson, Doyle Paul 1981 Sociologist Theory: Classical Founders and Contemporary Perspectives. New York: Wiley. Johnson, John M., and F erraro, Kathleen T. 1984 "The Victimized Self: The Case of Battered Women." In Joseph A. Kotarba and Andrea F ontana (eds.), The Existential Self in Society. Chicago: Uni versity of Chicago Press: 1 1 9 1 3 0 . Jones, Greta 1980 Social Danuinism and English Thought: The Interaction between Biological and Social Theory. Atlantic Richlands, N.J.: Humanities Press. Kalberg, Stephen 1980 "Max Weber's Types of Rationality: Cornerstones for the Analysis of Rationalization Processes in History." American J ournal of Sociology 85:11451179. Kando, Thomas 1976 "L'annee Sociologique: F rom Dürkheim to Today." Pacific Sociological Review 19:147'17'4. Kanter, Rosabeth Moss 1977 Men and Women of the Corporation. New York: Basic Books. Karady, Victor 1983 "The Durkheimians in Academe: A Reconsideration." In Phillipe Besnard (ed.), The Sociological Domain. Cambridge: Cambridge University Press: 7189.
446
BIBLIOGRA F IJA
Kasler, Dirk 1985 Kasper, Anne 1986
"Jewishness as a Central F ormationMilieu of Early German Society." History of Sociology: An International Review 6:6986.
"Consciousness ReEvaluated: Interpretive Theory and F eminist Scholar ship." Sociological Inquiry 5 6 : 1 : 3 0 4 9 . Kaufman, Debra R., and Richardson, Barbara L. 1982 Achievement and Women: Challenging the Assumptions. New York: F ree Press. Keller, Evelyn F ox 1 9 8 2 F" eminism and Science." Signs: journal of Women in Culture and Society 7:3:589602. KellyGodol, Joan 1983 "The Social Relation of the Sexes: Methodological Implications of Wo men's History." In Elizabeth Abel and Emily K. Abel (eds.), The Signs Reader: Women, Gender and Scholarship. Chicago: University of Chica go Press. Kemeny, Jim 1976 "Perspective on the MicroMacro Distinction." Sociological Review 24:731752. Kemper, Theodore 1978a "Toward a Sociological Theory of Emotions: Some Problems and Some Solutions." The American Sociologist 1 3 : 3 0 4 1 . 1978b A Social Interactional Theory of Emotions. New York: Wiley. 1981 "Social Constructionist and Positivist Approaches to the Sociology of Emo tions." American journal of Sociology 8 7 : 3 3 6 3 6 2 . Kent, Raymond A. 1981 A History of British Empirical Sociology. Aldershot, Hants, Eng.: Gower. Kessler, Suzanne J . , and McKenna, Wendy 1978 Gender: An Ethnomethodological Approach. Chicago: University of Chica go Press. Kitahara, Michio 1986 "Commodore Perry and the Japanese: A Study in the Dramaturgy of Power." Symbolic Interaction 9 : 5 3 6 5 . Kittay, Eva F eder 1984 "Womb Envy: An Explanatory Concept." In Joyce Trebilcot (ed.), Mothe ring: Essays in Feminist Theory. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld: 94128. Knox,John 1963 "The Concept of Exchange in Sociological Theory: 1884 and 1 9 6 1 . " Social Forces 4 1 : 3 4 1 3 4 6 . Kockelmans, Joseph J . 1967a Phenomenology: The Philosophy of Edmund Husserl and Its Interpreta tions. Garden City, N.Y.: Anchor. 1967b "Some F undamental Themes of Husserl's Phenomenology." In Joseph J . Kockelmans (ed.), Phenomenology: The Philosophy of Edmund Husserl and Its Interpretations. Garden City, N.Y.: Anchor: 2 4 3 6 . Kohn, Melvin L. 1976 "Occupational Structure and Alienation." American journal of Sociology. 82:111127. Kolb, William L. 1944 "A Critical Evaluation of Mead's Τ and ' M e ' Concepts." Social Forces 22:291296.
BIBLIOGRAFIJA
447
Korenbaum, Myrtle 1964 Translator's preface to Georges Gurvitch, The Spectrum of Social Time. Dordrecht, Neth.: D. Reidel: ixxxvi. Kotarba, Joseph A. 1977 "The Chronic Pain Patient." In Jack Douglas et al. (eds.), Existential Sociology. Cambridge: Cambridge University Press: 2 5 7 2 7 2 . 1979 "Existential Sociology." In Scott McNall (ed.), Theoretical Perspectives in Sociology. New York: St. Martin's: 3 4 8 3 6 8 . 1984 "A Synthesis: The Existential Self in Society." In Joseph A. Kotarba and Andrea F ontana (eds.), The Existential Self in Society. Chicago: University of Chicago Press: 2 2 2 2 3 4 . Kotarba, Joseph Α., and F ontana, Andrea (eds.) 1984 The Existential Self in Society. Chicago: University of Chicago Press. Kreps, Gary 1985 "Disaster and the Social Order." Sociological Theory 3 : 4 9 6 4 . Kuhn, Annette, and Wolfe, Ann Marie (eds.) 1978 Feminism and Materialism. London: Routledge and Kegan Paul. Kuhn, Manford 1964 "Major Trends in Symbolic Interaction Theory in the Past Twentyfive Years." The Sociological Quarterly 5 : 6 1 8 4 . Kuhn, Thomas 1962 The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: University of Chicago Press. 1970 The Structure of Scientific Revolutions. 2nd ed. Chicago: University of Chicago Press. Kurzweil, Edith 1980 The Age of Structuralism: LeviStrauss to Foucault. New York: Columbia University Press. Lash, Scott, and Urry, John 1984 "The New Marxism of Collective Action: A Critical Analysis." Sociology 18:3350. Laws, Judith Long, and Schwartz, Pepper 1977 Sexual Scripts: The Social Construction of Female Sexuality. Hinsdale: Dryden. Layder, Derek 1979 "Problems in Accounting for the Individual in MarxistRationalist Theore tical Discourse." British J ournal of Sociology 3 0 : 1 4 9 1 6 3 . 1986 "Social Reality as F iguration: A Critique of Elias's Conception of Sociolo gical Analysis." Sociology 2 0 : 3 6 7 3 8 6 . Leach, Edmund 1974 Claude LeviStrauss. New York: Penguin. Lefebvre, Henri 1968 The Sociology of Marx. New York: Vintage. Leinhart, Samuel 1977 Social Networks: A Developing Paradigm. New York: Academic Press. Lemert, Charles 1979 Sociology and the Twilight of Man: Homocentrism and Discourse in Socio logical Theory: Carbondale: Southern Illinois University Press. Lemert, Charles (ed.) 1981 French Sociology: Rupture and Renewal since 1968. New York: Columbia University Press. Lengermann, Patricia Madoo 1979 "The F ounding of the American Sociological Review." American Sociologi cal Review 4 4 : 1 8 5 1 9 8 .
448
BIBLIOGRAFIJA
Lengermann, Patricia Madoo, and Wallace, Ruth A. 1985 Gender in America: Social Control and Social Change. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Lenzer, Gertrud (ed.) 1975 Auguste Comte and Positivism: The Essential Writings. Magnolia, Mass.: Peter Smith. Lever, Janet 1978 "Sex Differences in the Complexity of Children's Play and Games." American Sociological Review 4 3 : 4 7 1 - 4 8 3 . Levine, Donald 1981 "Rationality and Freedom: Weber and Beyond." Sociological Inquiry 5 1 : 5 - 2 5 . Levine, Donald, Carter, Ellwood B., and Gorman, Eleanor Miller 1976a "Simmel's Influence on American Sociology-I." American Journal of Sociology 8 1 : 8 1 3 - 8 4 5 . 1976b "Simmel's Influence on American SociologyTI." American Journal of Sociology 8 1 : 1 1 1 2 - 1 1 3 2 . Levi-Strauss, Claude 1949 Les Structures Elementaires de la Parente. Paris: Presses Universitaires de France. 1963 Totemism. Boston: Beacon Press. 1967 Structural Anthropology. Garden City, N.Y.: Anchor. Lewis, J . David, and Smith, Richard L. 1980 American Sociology and Pragmatism: Mead, Chicago Sociology, and Symbolic Interaction. Chicago: University of Chicago Press. Lilienfeld, Robert 1978 The Rise of Systems Theory: An Ideological Analysis. New York: Wiley-Interscience. Lipman-Blumen, Jean 1979 "Jessie Bernard." International Encyclopedia of the Social Sciences, Vol. 18. New York: Free Press: 4 9 - 5 6 . 1984 Gender Roles and Power. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Lipset, Seymour M. 1975 "Social Structure and Social Change." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free Press: 1 7 2 - 2 0 9 . Lockwood, David 1956 "Some Remarks on The Social System." British Journal of Sociology 7:134-146. 1958 The Blackcoated Worker: A Study in Class Consciousness. London: George Allen and Unwin. Lodahl, Janice B., and Gordon, Gerald 1972 "The Structure of Scientific Fields and the Functioning of University Graduate Departments." American Sociological Review 3 7 : 5 7 - 7 2 . Lodge, Peter 1986 "Connections: W. I. Thomas, European Social Thought and American Sociology." In Richard C. Monk (ed.), Structures of Knowing. Lanham, Md.: University Press of America: 135-160. Lorde, Audre 1984 Sister Outsider: Essays and Speeches. Trumansburg, N.Y.: Crossings Press. Lougee, Carolyn C. 1976 Le Paradis des Femmes: Women, Salons and Social Stratification in Seventeenth-Century France. Princeton: Princeton University Press. Lucas, Angela M. 1983 Women in the Middle Ages: Religion, Marriage and Letters. New York: St. Martin's.
BIBLIOGRAFIJA
449
Luckmann, Thomas (ed.) 1978 Phenomenology and Sociology. Harmondsworth, Eng.: Penguin. Lukäcs, Georg 1922/1968 History and Class Consciousness. Cambridge: M I T Press. Lukes, Steven 1972 Emile Dürkheim: His Life and Work. New York: Harper & Row. Luxemburg, Rosa 1971 "Women's Suffrage and Class Struggle." In Dick Howard (ed.), Selected Political Writings. New York:. Monthly Review Press: 2 1 9 - 2 2 0 . Luxenberg, Stan 1985 Roadside Empires: How to Chains Franchised America. New York: Viking. Lyman, Stanford, and Scott, Marvin 1970 A Sociology of the Absurd. New York: Appleton-Century-Crofts. Lynn, Naomi 1975 "Women in American Politics: An Overview." In J o Freeman (ed.), Women: A Feminist Perspective. Palo Alto: Mayfield: 3 6 4 - 3 8 5 . Maclver, Robert 1931 Society: Its Structure and Changes. New York: Ray Long and Richard R. Smith. 1942 Social Causation. Boston: Ginn. Mackay, Robert W. 1974 "Words, Utterances and Activities." In Roy Turner (ed.), Ethnomethodology: Selected Readings. Harmondsworth, Eng.: Penguin: 1 9 7 - 2 1 5 . MacKinnon, Catharine 1982 "Feminism, Marxism, Method and the State: An Agenda for Theory." In Nannerl O.Keohane et al. (eds.), Feminist Theory: A Critique of Ideology. Chicago: University of Chicago Press: 1-30. Maines, David R. 1977 "Social Organization and Social Structure in Symbolic Interactionist Thought." In Alex Inkeles, James Coleman, and Neil Smelser (eds.), Annual Review of Sociology. Vol. 3 . Palo Alto: Annual Reviews: 2 5 9 -285. Manis, Jerome, and Meitzer, Bernard (eds.) 1978 Symbolic Interaction: A Reader in Social Psychology: 3rd ed. Boston: Allyn and Bacon. Mannheim, Karl 1936 Ideology and Utopia. New York: Harcourt. Manning, Peter 1973 "Existential Sociology." The Sociological Quarterly 1 4 : 2 0 0 - 2 2 5 . Manuel, Frank E. 1962 The Prophets of Paris. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Marcuse, Herbert 1964 One-Dimensional Man. Boston: Beacon Press. 1969 An Essay on Liberation. Boston: Beacon Press. Markovsky, Barry 1985 "Multilevel Justice Theory." American Sociological Review 5 0 : 8 2 2 - 8 3 9 . Marks, Stephen R. 1974 "Durkheim's Theory of Anomie." American Journal of Sociology 8 2 : 3 2 9 -363. Marsden, Peter V. forthcoming "Elements of Interactor Dependence." In Karen S. Cook (ed.), Social Exchange Theory: Beverly Hills, Calif.: Sage.
450
BIBLIOGRAFIJA
Martin, Wendy 1972 The American Sisterhood: Writings of the Feminist Movement from Colonial Times to Present. New York: Harper & Row. Martindale, Don 1960 The Nature and Types of Sociological Theory. Boston: Houghton Mifflin. Marx, Karl 1842/1977 "Communism and the Augsburger Allegemeine Zeitung." In David McLellan (ed.), Karl Marx: Selected Writings. New York: Oxford University Press: 20. 1847/1963 The Poverty of Philosophy. New York: International. 1852/1970 "The Eighteenth Brumaire of Louis Bonaparte." In Robert C. Tucker (ed., The Marx-Engels Reader. New York: Norton: 4 3 6 - 5 2 5 . 1857/1858/ Pre-Capitalist Economic Formations, Eric J . Hobsbawm (ed.). New 1964 York: International. 1857-1858/ The Grundrisse: Foundations of the Critique of Political Economy. 1974 New York: Random House. 1859/1970 A Contribution to the Critique of Political Economy. New York: International Publishers. 1867/1967/ Capital: A Critique of Political Economy, Vol. 1. New York: International Publishers. 1932/1964 The Economic and Philosophical Manuscripts of 1844, Dirk J . Struik (ed.). New York: International Publishers. Marx, Karl, and Engels, Friedrich 1845/1956 The Holy Family. Moscow: Foreign Language Publishing House. Masterman, Margaret 1970 "The Nature of a Paradigm." In Imre Lakatos and Alan Musgrove (eds.), Criticism and the Growth of Knowlege. Cambridge: Cambridge University Press: 5 8 - 8 9 . Masters, William, and Johnson, Virginia 1966 Human Sexual Response. Boston: Little, Brown. Matthews, Fred H. 1977 Quest for an American Sociology: Robert E. Park and the Chicago School. Montreal: McGill University Press. Mauss, Marcel 1954 The Gift, Ian Cunnison (trans.). London: Cohen and West. Mayhew, Bruce 1980 "Structuralism versus Individualism: Part I, Shadowboxing in the Dark." Social Forces 5 9 : 3 3 5 - 3 7 5 . 1981 "Structuralism versus Individualism: Part II, Ideological and Other Obfuscations." Social Forces 5 9 : 6 2 7 - 6 4 8 . McCarthy, Thomas 1982 The Critical Theory of Jürgen Habermas. Cambridge, Mass.: M I T Press. 1984 "Translator's Introduction." In Jürgen Habermas, The Theory of Communicative Action. Boston: Beacon Press. McLellan, David 1973 Karl Marx: His Life and Thought. New York: Harper Colophon. McLellan, David (ed.) 1971 The Thought of Karl Marx. New York: Harper Torchbooks. McMahon, A. M. 1984 "The Two Social Psychologies: Postcrises Directions." In Ralph H. Turner and James F. Short (eds.), Annual Review of Sociology, Vol. 10. Palo Alto: Annual Reviews: 121-140. McMurty, John 1978 The Structure of Marx's World-View. Princeton: Princeton University Press.
BIBLIOGRAFIJA McNall, Scott 1979a
451
Introduction to Part VII, "Biology and Human Behavior." In Scott McNall (ed.), Theoretical Perspectives in Sociology'.NewYork: St. Martin's: 397-398.
McPhail, Clark 1981 "The Problems and Prospects of Behavioral Perspectives." The American Sociologist 1 6 : 1 7 2 - 1 7 4 . McPhail, Clark, and Rexroat, Cynthia 1979 "Mead vs. Blumer." American Sociological Review 4 4 : 4 4 9 - 4 6 7 . 1980 Rejoinder: "Ex Cathedra Blumer or Ex Libris Mead? American Sociological Review 4 5 : 4 2 0 - 4 3 0 . Mead, George Herbert 1934/1962 Mind, Self and Society: Erom the Standpoint of a Social Behaviorist. Chicago: University of Chicago Press. Meeker, B. F. 1971 "Decisions and Exchange." American Sociological Review 3 6 : 4 8 5 - 4 9 5 . Mehan, Hugh, and Wood, Houston 1975 The Reality of Ethnomethodology. New York: Wiley. 1976 "De-Secting Ethnomethodology." The American Sociologist 1 1 : 1 3 - 2 1 . Meitzer, Benard 1964/1978 "Mead's Social Psychology." In Jerome Manis and Bernard Meitzer (eds.), Symbolic Interaction: A Reader in Social Psychology. 3rd ed. Boston: Allyn and Bacon: 15-27. Meitzer, Bernard, Petras, James, and Reynolds, Larry 1975 Symbolic Interactionism: Genesis, Varieties and Criticism. London: Routledge and Kegan Paul. Menzies, Ken 1977 Tallcott Parsons and the Social Image of Man. London: Routledge and Kegan Paul. Merton, Robert K. 1949/1968 "Manifest and Latent Functions." In Social Theory and Social Structure. New York: Free Press: 7 3 - 1 3 8 . 1953 Preface to Hans Gerth and C. Wright Mills, Character and Social Structure. New York: Harcourt, Brace and World: vii-ix. 1968 Social Theory and Social Structure. New York: Free Press. 1975 "Structural Analysis in Sociology." In Peter Blau (ed.), Approaches to the Study of Social Structure. New York: Fress Press: 2 1 - 5 2 . 1980 "Remembering the Young Talcott Parsons." American Sociologist 15:68-71. Meszäros, Istvän 1970 Marx's Theory of Alienation. New York: Harper Torchbooks. Michaels, James W., and Green, Dan S. 1978 "Behavioral Sociology: Emergent Forms and Issues." The American Sociologist 1 3 : 2 3 - 2 9 . Miel, Jan 1970 "Jacques Lacan and the Structure of the Unconscious." In Jacques Ehrmann (ed.), Structuralism. Garden City, N.Y.: Anchor: 9 4 - 1 0 1 . Miliband, Ralph 1972 "Reply to Nicos Poulantzas." In Robin Blackburn (ed.), Ideology in Social Science: Readings in Critical Social Theory. London: Fontana: 2 5 3 - 2 6 2 . 1974 The State in Capitalist Society. London: Quartet. Mill, John Stuart 1867/1980 The Subjection of Women, Sue Mansfield (ed.), Arlington Heights, 111.: AHM Publishing.
452
BIBLIOGRAFIJA
Miller, David 1981 1982
"The Meaning of Role-Taking." Symbolic Interaction 4 : 1 6 7 - 1 7 5 . Review of J . D. Lewis and R. L. Smith, American Sociology and Pragmatism. The Journal of the History of Sociology 4 : 1 0 8 - 1 1 4 . 1985 "Concerning J . David Lewi's Response to My Review of American Sociology and Pragmatism." The Journal of the History of Sociology 5 : 1 3 1 - 1 3 3 . Miller, Jean Baker 1976 Toward a New Psychology of Women. Boston: Beacon Press. Miller, L. Keith 1970 "A Token Economy for the University Classroom." Paper read at meetings of the American Psychological Association, Miami. Millet, Kate 1970 Sexual Politics. Garden City, N.Y.: Doubleday. Millman, Marcia, and Kanter, Rosabeth Moss (eds.) 1976 Another Voice: Feminist Perspectives on Social Life and Social Science. New York: Octagon Books. Mills, C. Wright 1951 White Collar. New York: Oxford University Press. 1956 The Power Elite. New York: Oxford University Press. 1960 Listen Yankee: The Revolution in Cuba. New York: McGraw-Hill. 1962 The Marxists. New York: Dell. Misgeld, Dieter 1983 "Common Sense and Common Convictions: Sociology as a Science, Phenomenological Sociology and the Hermeneutical Point of View." Human Studies 6 : 1 0 9 - 1 3 9 . Mitchell, Jack N. 1978 Social Exchange, Dramaturgy and Ethnomethodology: Toward a Paradigmatic Synthesis. New York: Elsevier. Mitchell, Juliet 1975 Psychoanalysis and Feminism. New York: Vintage. Mitroff, Ian, and Kilmann, Ralph 1978 Methodological Approaches to Social Science. San Francisco: Jossey-Bass. Mitzman, Arthur 1970 The Iron Cage. New York: Universal Library. Mizruchi, Mark S., and Koenig, Thomas 1986 "Economic Sources of Corporate Political Consensus: An Examination of Interindustry Relations." American Sociological Review 5 1 : 4 8 2 - 4 9 1 . Molm, Linda D. 1981 "The Legitimacy of Behavioral Theory as a Sociological Perspective." The American Sociologist 1 6 : 1 5 3 - 1 6 6 . Molm, Linda D., and Wiggins, James A. 1979 "A Behavioral Analysis of the Dynamics of Social Exchange in the Dyad." Social Forces 5 7 : 1 1 5 7 - 1 1 7 9 . Moore, Wilbert E. 1978 "Functionalism." In Tom Bottomore and Robert Nisbet (eds.), A History of Sociological Analysis. New York: Basic Books: 3 2 1 - 3 6 1 . Moraga, Cherrie, and Anzaldua, Gloria 1981 This Bridge Called My Back: Writings by Radical Women of Color. Watertown, Mass.: Persephone Press. Morgan, Robin 1968 Going Too Far: The Personal Chronicle of a Feminist. New York: Random House. 1970 Sisterhood Is Powerful. New York: Vintage.
BIBLIOGRAFIJA 1982
453
The Anatomy of Freedom: Feminism, Physics, and Global Politics. Garden City, N.Y.: Anchor/Doubleday. Morris, Charles W. 1934/1962 "Introduction." In George Herbert Mead, Mind, Self and Society. Chicago: University of Chicago Press: ix-xxxv. Morris, Monica B. 1977 Excursion into Creative Sociology. New York: Columbia University Press. Morse, Chandler 1961 "The Functional Imperatives." In Max Black (ed.), The Social Theories of Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall: 1 0 0 - 1 5 2 . Mulligan, Glenn, and Lederman, Bobbie 1977 "Social Forces and Rules of Practice." American Journal of Sociology 83:539-550. Mullins, Nicholas 1973 Theories and Theory Groups in Contemporary American Sociology. New York: Harper & Row. 1983 "Theories and Theory Groups Revisited." In Randall Collins (ed.), Sociological Theory-1983. San Francisco: Jossey-Bass: 3 1 9 - 3 3 7 . Münch, Richard 1981 "Talcott Parsons and the Theory of Action. 1. The Structure of the Kantian Core." American Journal of Sociology 8 6 : 7 0 9 - 7 3 9 . 1982 "Talcott Parsons and the Theory of Action. II. The Continuity of the Development." American Journal of Sociology 8 7 : 7 7 1 - 8 2 6 . Needham, Rodney 1963 "Introduction." In Emile Dürkheim and Marcel Mauss, Primitive Classification (orig. 1 9 0 3 ) . Chicago: University of Chicago Press: vii-xlviii. Nicholaus, Martin 1974 "Foreword." In Karl Marx, The Grundrisse. New York: Random House: 7-63. Nisbet, Robert 1967 The Sociological Tradition. New York: Basic Books. Noble, David F. 1982 America by Design: Science, Technology, and the Rise of Corporate Capitalism. New York: Knopf. Oakes, Guy 1984a "The Problem of Women in Simmel's Theory of Culture." In Guy Oakes (ed.), Georg Simmel on Women, Sexuality, and Love. New Haven: Yale University Press:. 3-62. Oakes, Guy (ed.) 1984 Georg Simmel on Women, Sexuality and Love. New Haven: Yale University Press. Oakley, Ann 1974 Women's Work: The Housewife, Past and Present. New York: Pantheon. 1981 "Interviewing Women: A Contradiction in Terms." In Helen Roberts (ed.), Doing Feminist Research. London: Routledge and Kegan Paul: 3 0 - 6 0 . Oksanen, Ernest H., and Spencer, Bryon G. 1975 "On the Determinants of Student Perfomance in Introductory Courses in the Social Sciences." American Sociologist 1 0 : 1 0 3 - 1 0 9 . Oilman, Bertell 1976 Alienation. 2nd ed. Cambridge: Cambridge University Press. O'Neill, John 1986 "The Disciplinary Society: From Weber to Foucault." British Journal of Sociology 3 7 : 4 2 - 6 0 .
454
BIBLIOGRAFIJA
O'Neill, William L. 1971 A History of Feminism in America. Chicago: Quadrangle Books. Pareto, Vilfredo 1935 A Treatise on General Sociology. 4 vols. New York: Dover. Park, Robert E. 1927/1973 "Life History." American Journal of Sociology 7 9 : 2 5 1 - 2 6 0 . Parsons, Talcott 1934-1935 "The Place of Ultimate Values in Sociological Theory." International Journal of Ethics 4 5 : 2 8 2 - 3 1 6 . 1937 The Structure of Social Action. New York: McGraw-Hill. 1949 The Structure of Social Action. 2nd ed. New York: McGraw-Hill. 1951 The Social System. Glencoe, III.: Free Press. 1954 "Age and Sex in the Social Structure of the United States." In Talcott Parsons (ed.), Essays in Sociological Theory. New York: Free Press. 1960 "A Sociological Approach to the Theory of Organizations." In Talcott Parsons (ed.), Structure and Process in Modern Societies. New York: Free Press: 16-58. 1964 "Levels on Organization and the Mediation of Social Interaction." Sociological Inquiry 3 4 : 2 0 7 - 2 2 0 . 1966 Societies. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. 1970 Social Structure and Personality. New York: Free Press. 1970 "On Building Social System Theory: A Personal History." Daedalus 99:826-881. 1971 The System of Modern Societies. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. 1974 "Comment on Turner, 'Parsons as a Symbolic Interactionist.'" Sociological Inquiry 4 5 : 6 2 - 6 5 . 1977a "General Introduction." In Talcott Parsons (ed.), Social Systems and the Evolution of Action Theory. New York: Free Press: 1-13. 1977b "On Building Social System Theory: A Personal History." in Talcott Parsons (ed.), Social Systems and the Evolution of Action Theory. New York: Free Press: 2 2 - 7 6 . Parsons, Talcott, and Piatt, Gerald 1973 The American University: Cambridge: Harvard University Press. Parsons, Talcott, and Shils, Edward A. (eds.) 1951 Toward a General Theory of Action. Cambridge: Harvard University Press. Peel, J . D. Y. 1971 Herbert Spencer: The Evolution of a Sociologist. New York: Basic Books. Perinbanayagam, Robert S. 1981 "Behavioral Theory: The Relevance, Validity, and Appositeness thereof to Sociology." The American Sociologist 1 6 : 1 6 6 - 1 6 9 . 1985 Signifying Acts: Structure and Meaning in Everyday Life. Carbondale: Southern Illinois University Press. 1986 "The Meaning of Uncertainty and the Uncertainty of Mezmng."Symbolic Interaction 9 : 1 0 5 - 1 2 6 . Perrin, Robert 1976 "Herbert Spencer's Four Theories of Social Evolution." American Journal of Sociology 8 1 : 1 3 3 9 - 1 3 5 9 . Petit, Philip 1975 The Concept of Structuralism: A Critical Analysis. Berkeley: University of California Press. Phillips, Bernard 1971 Social Research: Strategy and Tactics. New York: Macmillan. Phillips, Derek 1973 "Paradigms, Falsifications and Sociology." Acta Sociologica 16:13-31.
BIBLIOGRAFIJA
455
1975 "Paradigms and Incommensurability." Theory and Society 2 : 3 7 - 6 2 . Picou, J . Steven 1978 "Paradigms, Theories, and Methods in Contemporary Rural Sociology." Rural Sociology 4 3 : 5 5 9 - 5 8 3 . Piatt, Jennifer 1986 "Functionalism and the Survey: The Relation of Theory and Method." Sociological Review 3 4 : 5 0 1 - 5 3 6 . Podgorecki, Adam, and Los, Maria 1979 Multi-dimensional Sociology. London: Routledge and Kegan Paul. Pollner, Melvin 1979 "Explicative Transactions: Making and Managing Meaning in Traffic Court." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 2 2 7 - 2 5 5 . Pomeroy, Sarah B. 1975 Goddesses, Whores, Wives and Slaves: Women in Classical Antiquity. New York: Schocken Books. Pope, Whitney 1973 "Classic on Classic: Parson's Interpretation of Dürkheim." American Sociological Review 3 8 : 3 9 9 - 4 1 5 . Porpora, Douglas V. 1986 "A Response to Jeffrey Alexander's Theoretical Logic in Sociology Concerning the Alleged Undimensionality of Marxian Theory." Sociological Quarterly 2 7 : 7 5 - 9 0 . Poulantzas, Nicos 1972 "The Problem of the Capitalist State." In Robin Blackburn (ed.), Ideology in Social Science. London: Fontana: 2 3 8 - 2 5 3 . 1973 Political Power and Social Classes. London: Verso. 1974 Fascism and Dictatorship: The Third International and the Problem of Fascism. London: NLB. 1975 Classes and Contemporary Capitalism. London: NLB. 1976 The Crisis of the Dictatorships. London: NLB. Powers, Charles H. 1986 Vilfredo Pareto. Newbury Park, Calif.: Sage. Prendergast, Christopher 1986 "Alfred Schutz and the Austrian School of Economics." American Journal of Sociology 9 2 : 1 - 2 6 . Procter, Ian 1978 "Parson's Early Voluntarism." Sociological Inquiry 4 8 : 3 7 - 4 8 . Psathas, George 1973a "Introduction." In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley. 1979a "Organizational Features of Direction Maps." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 203-205. Psathas, George (ed.) 1973b Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley. 1979b Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington. Psathas, George, and Waksler, Frances C. 1973 "Essential Features of Face-to-Face Interaction." In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applications. New York: Wiley: 159-183. Puner, Helen Walker 1947 Freud: His Life and His Mind. New York: Dell.
456
BIBLIOGRAFIJA
Quadagano, Jill S. 1979 "Paradigms in Evolutionary Theory: The Sociological Model of Natural Selection." American Sociological Review 4 4 : 1 0 0 - 1 0 9 . Radway, Janice 1984 Reading to Romance: Women, Patriarchy and Popular Literature. Chapel Hill: University of North Carolina Press. Rapp, Rayna 1979 "Anthropology." Signs: Journal of Women in Culture and Society 4 : 3 : 4 9 7 - 5 1 3 . Radnitzky, Gerard 1973 Contemporary Schools of Metascience. Chicago: Henry Regnery. Rawls, Ann Warfield 1985 "Reply to Gallant and Kleinmann on Symbolic Interactionism vs. Ethnomethodology." Symbolic Interaction 8 : 1 2 1 - 1 4 0 . Reed, Evelyn 1970 Women's Liberation. New York: Pathfinder Press. Rhoades, Lawrence J . 1981 A History of the American Sociological Association. Washington, D. S.: American Sociological Association. Rich, Adrienne 1976 Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution. New York: Bantam. 1979 On Lies, Secrets and Silences: Selected Prose 1966-1978. New York: Norton. "Compulsory Heterosexuality and Lesbian Experience." In Catharine R. Stimson and Ethel Spector Person (eds.). Women, Sex, and Sexuality. Chicago: University of Chicago Press: 6 2 - 9 1 . Riley, John, Jr. 1980 "Talcott Parsons: An Anecdotal Profile." American Sociologist 1 5 : 6 6 - 6 8 . Ritzer, George 1975a Sociology: A Multiple Paradigm Science. Boston: Allyn and Bacon. 1975b "Sociology: A Multiple Paradigm Science." American Sociologist 1 0 : 1 5 6 -167. 1977 Working: Conflict and Change. 2nd ed. Englewood Cliffs, N.J.: PrenticeHall. 1979 "Toward an Intergrated Sociological Paradigm." In William Snizek et al. (eds.), Contemporary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwood Press: 2 5 - 4 6 . 1980 Sociology: A Multiple Paradigm Science. Rev. ed. Boston: Allyn and Bacon. 1981a Toward an Integrated Sociological Paradigm: The Search for an Exemplar and an Image of the Subject Matter. Boston: Allyn and Bacon. 1981b "Paradigm Analysis in Sociology: Clarifying the Issues." American Sociological Review 4 6 : 2 4 5 - 2 4 8 . 1983 "The McDonaldization of Society." Journal of American Culture 6 : 1 0 0 107. 1985 "The Rise of Micro-Sociological Theory." Sociological Theory 3 : 8 8 - 9 8 . Ritzer, George, and Bell, Richard 1981 "Emile Dürkheim: Exemplar for an Integrated Sociological Paradigm?" Social Forces 59:966-995. Rizer, George, Kammeyer, Kenneth, and Yetman, Norman 1987 Introduction to Sociology: Experiencing a Changing Society. 3rd ed. Boston: Allyn and Bacon. Roby, Pamela 1972 "Women and American Higher Education." The Annals of the American Academy of Political and Social Science 4 0 4 : 1 1 8 - 1 3 9 .
BIBLIOGRAFIJA Rocher, Guy 1975 Rock, Paul 1979
Talcott
Parsons and American
Sociology:
457
New York: Barnes and Noble.
The Making of Symbolic Inter actionism. Totowa, N.J.: Rowman and Littlefield. Roemer, John E. 1982 "Methodological Individualism and Deductive Marxism." Theory and Society 1 1 : 5 1 3 - 5 2 0 . Rogers, Mary 1983 Sociology, Ethnomethodology, and Experience: A Phenomenological Critique. New York: Cambridge University Press. Rollins, Judith 1985 Between Women: Domestics and their Employers. Philadelphia: Temple University Press. Rose, Arnold 1962 "A Systematic Summary of Symbolic Interaction Theory." In Arnold Rose (ed.), Human Behavior and Social Processes. Boston: Houghton Mifflin. Rose, Phyllis 1983 Paralel Lives: Five Victorian Marriages. New York: Knopf. Rosenberg, Morris 1979 Conceiving the Self. New York: Basic Books. Rosenberg, Rosalind 1982 Beyond Separate Sphere: Intellectual Roots of Modern Feminism. New Haven: Yale University Press. Rosenthal, Naomi, et. al. 1985 "Social Movements and Network Analysis: A Case Study of NineteenthCentury Women's Reform in New York State." American Journal of Sociology 9 0 : 1 0 2 2 - 1 0 5 4 . Rossi, Alice 1974 The Feminist Papers: From Adams to de Beavoir. New York: Bantam. 1977 "A Biosocial Perspective on Parenting." Daedalus 1 0 6 : 2 : 1 - 3 1 . 1983 "Gender and Parenthood." American Sociological Review 4 9 : 1 - 1 9 . Rossi, Ino 1974a "Intellectual Antecedents of Levi-Strauss' Notion of Unconscious." In Ino Rossi (ed.), The Unconscious in Culture: The Structuralism of Claude Levi-Strauss in Perspective. New York: Dutton: 7-30. 1974b "Structuralism as a Scientific Method." In Ino Rossi (ed.), The Unsonscious in Culture.New York: Dutton: 6 0 - 1 0 6 . 1983 From the Sociology of Symbols to the Sociology of Signs: Toward a Dialectical Sociology: New York: Columbia University Press. Rossi, Ino (ed.) 1982 Structural Sociology. New York: Columbia University Press. Rowbotham, Sheila 1973 Women's Consciousness, Man's World. Middlesex, Eng.: Pelican. Rubin, Gayle 1975 "The Traffic in Women: Notes on the Political Economy of Sex." In Reyna Reiter (ed.), Towards an Anthropology of Women. New York: Monthly Review Press. Rubinstein, David 1986 "The Concept of Structure in Sociology." In Mark L. Wardell and Stephen P. Turner (eds.), Sociological Theory in Transition. Boston: Allen and Unwin: 80-94. Ruddick, Sara 1980 "Maternal Thinking." Feminist Studies 6 : 2 : 3 4 2 - 3 6 7 .
458
BIBLIOGRAFIJA
Ryan, William 1971 Blaming the Victim. New York: Pantheon. Ryave, A. Lincoln, and Schenkein, James N. l974 "Notes on the Art of Walking." In Roy Turner (ed.), Ethnomethodology: Selected Readings. Harmondsworth, Eng.: Penguin: 2 6 5 - 2 7 5 . Sacks, Harvey 1984 "On Doing 'Being Ordinary.'" In J . Maxwell Atkinson and John Heritage (eds.), Structures of Social Action. Cambridge: Cambridge University Press: 4 1 3 - 4 2 9 . Salamini, Leonardo 1981 The Sociology of Political Praxis: An Introduction to Gramsci's Theory. London: Routledge and Kegan Paul. Salomon, A. 1945 "German Sociology." In Georges Gurvitch and Wilbert F. Moore (eds.), Twentieth Century Sociology. New York: Philosophical Library: 5 8 6 - 6 1 4 . Sangren, Steven P. 1983 "Female Gender in Chinese Religious Symbols: Kuan Yin, Ma Tsu and the Eternal 'Mother.'" Signs: Journal of Women in Culture and Society 9 : 1 : 4 - 2 5 . Scheffler, Harold 1970 "Structuralism in Anthropology." In Jacques Ehrmann (ed.), Structuralism. Garden City, N.Y.: Anchor: 5 6 - 7 9 . Schegloff, Emanuel A. 1979 "Identification and Recognition in Telephone Conversation Openings." In George Psathas (ed.), Everyday Language: Studies in Ethnomethodology. New York: Irvington: 2 3 - 7 8 . Schied-Cook, Teresa 1986 "Scientific Advances in the Socio-cultural Sciences." Sociological Spectrum 6:269-287. Schneider, Louis 1967 The Scottish Moralists: On Human Nature and Society. Chicago: University of Chicago Press. Schroeter, Gerd 1985 "Dialogue, Debate, or Dissent? The Difficulties of Assessing Max Weber's Relation to Marx." In Robert J . Antonio and Ronald M. Glassman (eds.), A Weber-Marx Dialogue. Lawrence: University Press of Kansas: 2 - 1 3 . Schroyer, Trent 1970 "Toward a Critical Theory of Advanced Industrial Society." In Hans Peter Dreitzel (ed.), Recent Sociology: No. 2. New York: Macmillan: 2 1 0 - 2 3 4 . 1973 The Critique of Domination. Boston: Beacon Press. Schutz, Alfred 1932/1967 The Phenomenology of the Social World. Evanston, III: Northwestern University Press. 1962 Collected Papers I: The Problem of Social Reality.The Hague: Martinus Nijhoff. 1964 Collected Papers II: Studies in Social Theory. The Hague: Martinus Nijhoff. 1966 Collected Papers III: Studies in Phenomenological Philosophy. The Hague: Martinus Nijhoff. Schutz, Alfred, and Luckmann, Thomas 1973 The Structure of the Life World. Evanston, III: Northwestern University Press. Schwanenberg, Enno 1971 "The Two Problems of Order in Parsons' Theory: An Analysis from Within." Social Forces 4 9 : 5 6 9 - 5 8 1 .
BIBLIOGRAFIJA
459
Schwendinger, Julia, and Schwendiger, Herman 1974 Sociologist of the Chair. New York: Basic Books. Scimecca, Joseph 1977 The Sociological Theory of C. Wright Mills. Port Washington, N.Y.: Kennikat Press. Sciulli, David 1986 "Voluntaristic Action as a Distinct Concept: Theoretical Foundations of Societal Constitutionalism." American Sociological Review 5 1 : 7 4 3 - 7 6 6 . Sciulli, David, and Gerstein, Dean 1985 "Social Theory and Talcott Parsons in the 1980s." Annual Review of Sociology 1 1 : 3 6 9 - 3 8 7 . Scott, John Finley 1963 "The Changing Foundations of the Parsonian Action Schema." American Sociological Review 2 8 : 7 1 6 - 7 3 5 . Scully, Diana 1980 Men Who Control Health: The Miseducation of Obstetrician-Gynecologists. Boston: Houghton Mifflin. Searle, John 1972 "Chomsky's Revolution in Linguistics." The New York Review of Books 18:16-24. Secord, Paul F. 1982a "Interfacing the Personal and the Social." In Paul Secord (ed.), Explaining Human Behavior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 13-34. 1982b "Epilogue." In Paul Secord (ed.), Explaining Human Behavior. Beverly Hills, Calif.: Sage: 3 1 1 - 3 1 4 . Secord, Paul F. (ed.) 1982 Explaining Human Behavior: Consciousness, Human Action and Social Structure. Beverly Hills, Calif.: Sage. Seidman, Steven 1983 Liberalism and the Origins of European Social Theory. Berkeley: University of California Press. Seiden, Gary 1983 "Frailty, The Name's Been Changed: What Sports Medicine Is Discovering about Women's Bodies." In Laurel Richardson and Verter Taylor (eds.), Feminist Frontiers. Reading, Mass.: Addison-Wesley. Sewart, John J . 1978 "Critical Theory and the Critique of Conservative Method." American Sociologist 13:15 -22. Shahar, Shulamith 1983 The Fourth Estate: A History of Women in the Middles Ages (Chaya Galai, trans.). London: Methuen. Shalin, Dmitri 1986 "Pragmatism and Social Interactionism." American Sociological Review 51:9-29. Sharrock, Wes, and Anderson, Bob 1986 The Ethnomethodologists. Chichester, Eng.: Ellis Horwood. Sheridan, Alan 1980 Michel Foucault: The Will to Truth. London: Tavistock. Showalter, Elaine 1971 Women's Liberation and Literature. New York: Harcourt Brace Jovanovich. Simon, Herbert 1957 Administrative Behavior. New York: Free Press.
460
BIBLIOGRA F IJA
Singelmann, Peter 1972 "Exchange as Symbolic Interaction." American Sociological Review 38:414424. Skinner, B. F . 1938 The Behavior of Organisms: An Experimental Analysis. New York: Apple tonCenturyCrofts. 1948 Waiden Two. New York: Macmillan. 1968 Technology of Teaching. New York: AppletonCenturyCrofts. 1971 Beyond Freedom and Dignity. New York: Knopf. 1983 Matter of Consequences: Part Three of an Autobiography. New York: Knopf. Skinner, Quentin 1985 "Introduction." In Quentin Skinner (ed.), The Return of Grand Theory in the Human Sciences. Cambridge: Cambridge University Press: 3 2 0 . Skocpol, Theda 1979 States and Social Revolutions. Cambridge: Cambridge University Press. Skotnes, Andor 1979 "Structural Determination of the Proletariat and the Petty Bourgeoisie: A Critique of Nicos Poulantzas." The Insurgent Sociologist 9 : 3 4 5 4 . Slater, Phil 1977 Origin and Significance of the Frankfurt School: A Marxist Perspective. London: Routledge and Kegan Paul. Smart, Barry 1983 Foucault, Marxism and Critique. London: Routledge and Kegan Paul. 1985 Michel Foucault. Chichester, Eng.: Ellis Horwood. Smith, Dorothy 1974 "Women's Perspective as a Radical Critique of Sociology." Sociological Inquiry 4 4 : 1 : 7 1 3 . 1975 "An Analysis of Ideological Structures and How Women are Excluded: Consideration for Academic Women." Canadian Review of Sociology and Anthropology. 12:4:353369. 1978 "A Peculiar Eclipsing: Women's Exclusion from Man's Culture." Women's Studies International Quarterly 1 : 2 8 1 2 9 5 . 1979 "A Sociology for Women." In Julia A. Sherman and Evelyn Torton Beck (eds.), The Prism of Sex: Essays in the Sociology of Knowledge. Madison: University of Wisconsin Press. Smith, Dorothy, and Griffith, Alison 1985 "Coordinating the Uncoordinated: How Mothers Manage the School Day." Presented at annual meeting of the American Sociological Associa tion, Washington, D. C. Smith, Norman Erik 1979 "William Graham Sumner as an AntiSocial Darwinist." Pacific Sociological Review 2 2 : 3 3 2 3 4 7 . Smith, Τ. V. 1931 "The Social Philosophy of George Herbert Mead." American J ournal of So«o/ogy37:368385. Snitow, Ann Barr 1979 "Mass Market Romance. Pornography for Women is Different." Radical History Review 2 0 : 1 4 1 1 6 3 . Snitow, Ann, Stansell, Christine, and Thompson, Sharon 1983 Powers of Desire: The Politics of Sexuality. New York: Monthly Review Press. Snizek, William E. 1976 "An Empirical Assessment of 'Sociology: A Multiple Paradigm Science.'" The American Sociologist 1 1 : 2 1 7 2 1 9 .
BIBLIOGRAFIJA 1979
461
"Towards a Clarification of the Interrelationship between Theory and Research: Its F orm and Implications." In William Snizek, Ellsworth F uhr man, and Michael Miller (eds.), Contemporary Issues in Theory and Re search. Westport, Conn.: Greenwood Press: 1 9 7 2 0 9 . Snizek, William E., F uhrman, Ellsworth R., and Miller, Michael K. (eds.) 1979 Contemporary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwo od Press. Snow, David A. 1 9 8 6 F" rame Alignment Processes. Micromobilization, and Movement Partici pation." American Sociological Review 5 1 : 4 6 4 4 8 1 . Snow, David Α., Zürcher, Louis Α., and Peters, Robert 1984 "Victory Celebrations as Theater: A Dramaturgical Approach to Crowd Behavior." Symbolic Interaction 8 : 2 1 4 2 . Sokoloff, Natalie 1980 Between Money and Love: The Dialectics of Women's Home and Market Work. New York: Praeger. Sorokin, Pitirim 1927 Social Mobility. New York: Harper. 1928 Contemporary Sociological Theories. New York: Harper. 19371941 Social and Cultural Dynamics. 4 vols. New York: American Book Co. 1956 Fads and Foibles in Modern Sociology and Related Sciences. Chicago: Regnery. 1963 A Long J ourney: The Autobiography of Pitirim Sorokin. New Haven, Conn.: College and University Press. Speier, Matthew 1970 "The Everyday World of the Child." In Jack Douglas (ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 188217. Spender, Dale 1980 Man Made Language. London: Routledge and Kegan Paul. 1982 Women of Ideas (And What Men Have Done to Them). London: Routledge and Kegan Paul. Spender, Dale (ed.) 1983 Feminist Theorists: Three Centuries of Key Women Thinkers. New York: Random House. Spiegelbert, Herbert 1967 "Husserl's Phenomenology and Sartre's Existentialism." In Joseph Kockel mans (ed.), Phenomenology. Garden City, N.Y.: Anchor: 2 5 2 2 6 6 . 1973 "On the Right to Say 'We': A Linguistics and Phenomenological Analysis." In George Psathas (ed.), Phenomenological Sociology: Issues and Applica tions. New York: Wiley: 129156. Srubar, Ilja 1984 "On the Origin of 'Phenomenological' Sociology." In Kurt H. Wolff (ed.), Alfred Schutz: Appraisals and Developments. Dordrecht, Neth.: Martinus Nijhoff: 5 7 8 3 . Staats, Arthur W. 1976 "Skinnerian Behaviorism: Social Behaviorism or Radical Behaviorism?" The American Sociologist 1 1 : 5 9 6 0 . Stacey, Judith, and Thorne, Barrie 1985 "The Missing F eminist Revolution in Sociology." Social Problems 32:4:301316. Standley, Arline R. 1981 Auguste Comte. Boston: Twayne.
462
BIBLIOGRAFIJA
Stanfield, Ron 1974 "Kuhnian Scientific Revolutions and the Keynesian Revolution." Journal of Economic Issues 8 : 9 7 - 1 0 9 . Stanley, Liz, and Wise, Sue 1983 Breaking Out: Feminist Consciousness and Feminist Research. London: Routledge and Kegan Paul. Stockard, Jean, and Johnson, Miriam 1980 Sex Roles: Sex Inequality and Sex Role Development. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Stolte, John F. forthcoming "Legitimacy, Justice, and Production Exchange." In Karen S. Cook (ed.), Social Exchange Theory. Beverly Hills, Calif.: Sage. Strasser, Hermann 1976 The Normative Structure of Sociology. London: Routledge and Kegan Paul. Strobel, Margaret 1982 "African Women." Signs: Journal of Women in Culture and Society 8:1:109-131. Struik, Dirk 1964 "Introduction." In Karl Marx, The Economic and Philosophical Manuscripts of 1844. New York: International: 9-56. Stryker, Sheldon 1980 Symbolic Interactionism: A Social Structural Version. Menlo Park, Calif.: Benjamin/Cummings. Swidler, Ann 1986 "Culture in Action: Symbols and Strategies." American Sociological Review 51:273-286. Swingewood, Alan 1975 Marx and Modern Social Theory. New York: Wiley. Symbolic Interaction 1981 Fall. Entire issue devoted to George Herbert Mead. 1983 Review symposium on Lewis and Smith. American Sociology and Pragmatism 6 : 1 2 7 - 1 7 4 . Szacki, Jerzy 1979 History of Sociological Thought. Westport. Conn.: Greenwood. Sztompka, Piotr 1974 System and Function: Toward a Theory of Society. New York: Academic. Takla, Tendzin, and Pope, Whitney 1985 "The Force Imagery in Dürkheim: The Intergration of Theory, Metatheory and Method." Sociological Theory 3 : 7 4 - 8 8 . Tar, Zoltan 1977 The Frankfurt School: The Critical Theories of Max Horkheimer and Theodor W. Adorno. London: Routledge and Kegan Paul. Tarter, Donald 1973 "Heeding Skinner's Call: Toward the Development of a Social Technology." American Sociologist 8 : 1 5 3 - 1 5 8 . Theory, Culture and Society 1985 "The Fate of Modernity." (special issue) 2 : 1 - 1 9 0 . Theory and Society 1986 "Structures of Capital" (special issue) 1 5 : 1 - 3 0 9 . Thibaut, John, and Kelley, Harold H. 1959 The Social Psychology of Groups. New York: Wiley. Thomas, William I., and Thomas, Dorothy S. 1928 The Child in America: Behavior Problems and Programs. New York: Knopf.
BIBLIOGRAFIJA
463
Thomason, Burke C. 1982 Making Sense of Reification: Alfred Schutz and Constructionist Theory. Atlantic Highlands, N.J.: Humanities Press. Thompson, E. P. 1978 The Poverty of Theory. London: Merlin Press. Thompson, Kenneth 1975 August Comte: The Foundation of Sociology. New York: Halstead Press. Thorne, Barrie, Kramarae, Cheris, and Henley, Nancy 1983 Language, Gender and Society. Rowley, Mass.: Newbury House. Thorne, Barrie, and Yalom, Marilyn (eds.) 1982 Rethinking the Family: Some Feminist Questions. New York: Longman. Tiger, Lionel, and Fox, Robin 1971 The Imperial Animal. New York: Holt, Rinehart and Winston. Tilman, Rick 1984 C. Wright Mills: A Native Radical and His American Intellectual Roots. University Park, Pa.: Pennsylvania State University Press. Tinker, Irene (ed.) 1983 Women in Washington: Advocates for Public Policy. Beverly Hills, Calif.: Sage. Tiryakian, Edward A. 1962 Sociologism and Existentialism: Two Perspectives on the Individual and Society. Englewood Cliffs. N.J.: Prentice-Hall. 1965 "Existential Phenomenology and the Sociological Tradition." American Sociological Review 3 0 : 6 7 4 - 6 8 8 . 1979 "The Significance of Schools in the Development of Sociology." In William Snizek, Ellsworth Fuhrman, and Michael Miller (eds.), Contemporary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwood Press: 2 1 1 -233. 1981 "The Sociological Import of Metaphor." Sociological Inquiry 5 1 : 2 7 - 3 3 . 1986 "Hegemonic Schools and the Development of Sociology: Rethinking the History of the Discipline." In Richard C. Monk (ed.), Structures of Knowing. Lanham, Md.: University Press of America: 4 1 7 - 4 4 1 . Toby, Jackson 1977 "Parsons' Theory of Societal Evolution." In Talcott Parsons, The Evolution of Societes. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall: 1-23. Trebilcot, Joyce 1973 "Sex Roles: The Argument from Nature." Paper presented at the meeting of the American Philosophical Association, Western Division, April. Trebilcot, Joyce (ed.) 1984 Mothering: Essays in Feminist Theory. Totowa, N.J.: Rowman and Allanheld. Troyer, William 1946 "Mead's Social and Functional Theory of Mind." American Sociological Review! 1 : 1 9 8 - 2 0 2 . Tucker, Robert C. (ed.) 1970 The Marx-Engels Reader. New York: Norton Tumin, Melvin 1953 "Some Principles of Stratification: A Critical Analysis." American Sociological Review 1 8 : 3 8 7 - 3 9 4 . Turner, Bryan S. 1974 Weber and Islam: A Critical Study. London: Routledge and Kegan Paul. 1981 For Weber: Essays in the Sociology of Fate. Boston: Routledge and Kegan Paul.
464
BIBLIOGRAFIJA
Turner, Jonathan 1973 "From Utopia to Where? A Strategy for Reformulating the Dahrendorf Conflict Model." Social Forces52:236-244. 1974 "Parsons as a Symbolic Interactionist: A Comparison of Action and Interaction Theory." Sociological Inquiry 4 4 : 2 8 3 - 2 9 4 . 1975 "A Strategy for Reformulating the Dialectical and Functional Theories of Conflict." Social Forces53:433-444. 1982 The Structure of Sociological Theory. 3rd ed. Homewood, III.: Dorsey Press. 1985 "In Defense of Positivism." Sociological Theory 3 : 2 4 - 3 0 . 1985b Herbert Spencer: A Renewed Appreciation. Beverly Hills, Calif.: Sage. 1986 The Structure of Sociological Theory. 4th ed. Homewood, III.: Dorsey Press. forthcoming "Social Exchange Theory: Future Directions." In Karen S. Cook (ed.), Social Exchange Theory. Beverly Hills. Calif.: Sage. Turner, Jonathan, and Beeghley, Leonard 1974 "Current Folklore in the Criticisms of Parsonsian Action Theory. " Sociological Inquiry 4 4 : 4 7 - 6 3 . Turner, Jonathan, and Maryanski, Alexandra 1979 Functionalism. Menlo Park, Calif.: Benjamin/Cummings. Turner, Ralph 1968 "The Self-Conception in Social Interaction." In Chad Gordon and Kenneth J . Gergen (eds.), The Self in Social Interaction. New York: Wiley: 93-106. Turner, Roy 1970 "Words, Utterances and Activities." In Jack Douglas (ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 161-187. 1974a "Words, Utterances and Activities." In Roy Turner (ed.), Ethnomethodology: Selected Readings.Harmondsworth, Eng.: Penguin: 1 9 7 - 2 1 5 . Turner, Roy (ed.) 1974b Ethnomethodology: Selected Readings. Harmodsworth, Eng.: Penguin. Ungar, Sheldon 1984 "Self-Mockery: An Alternative Form of Self-Presentation." Symbolic Interaction 7 : 1 2 1 - 1 3 3 . van den Berg, Axel 1980 "Critical Theory: Is There Still Hope?" American Journal of Sociology 86:449-478. van den Berghe, Pierre 1963 "Dialectic and Functionalism: Toward Reconciliation." American Sociological Review 2 8 : 6 9 5 - 7 0 5 . 1974 "Bringing Beasts Back In: Toward a Biosocial Theory of Aggression." American Sociological Review 3 9 : 7 7 7 - 7 8 8 . Veltmeyer, Henry 1978 "Marx's Two Methods of Sociological Analysis." Sociological Inquiry 48:101-112. Venable, Vernon 1945 Human Nature: The Marxian View: New York: Knopf. Vetter, Betty M., Baber, Eleanor, and Jensen-Fisher, Susan 1982 Professional Women and Minorities: A Manpower Resource Service. Washington, D.C.: Scientific Manpower Commission. Vidich, Arthur J . , and Lyman, Stanford M. 1985 American Sociology: Worldly Rejections of Religion and Their Directions. New Haven: Yale University Press.
BIBLIOGRAFIJA Vogel, Lise 1984
Marxism and the Oppression of Women: Towards Brunswick, N.J.: Rutgers University Press.
a Unitary Theory:
465
New
Wagner, David 1984 The Growth of Sociological Theories. Beverly Hills, Calif.: Sage. Wagner, David, and Berger, Joseph 1985 "Do Sociological Theories Grow?" American J ournal of Sociology 9 0 : 6 9 7 7 2 8 . Wagner, Helmut 1964 "Displacement of Scope: A Problem of the Relationship between Small Scale and Large Scale Sociological Theories." American J ournal of Sociolo gy 6 9 : 5 7 1 5 8 4 . 1983 Alfred Schutz: An Intellectual Biografphy. Chicago: University of Chicago Press. Wallerstein, Immanuel 1974 The Modern WorldSystem: Capitalist Against Agriculture and the Origins of the European WorldEconomy in the 16th Century. New York: Acade mic Press. 1980 The Modern WorldSystem II: Mercantilism and the Consolidation of the European WorldEconomy, 1 6 0 0 1 7 5 0 . New York: Academic Press. 1986 "Marxisms as Utopias: Evolving Ideologies." American J ournal of Sociology 91:12951308. Wallimann, Isidor 1981 Estrangement: Marx's Conception of Human Nature and the Division of Labor. Westport, Conn.: Greenwood Press. WalumRichardson, Laurel 1981 The Dynamics of Sex and Gender. Boston: Houghton Mifflin. Wardell, Mark L., and Turner, Stephen P. (eds.) 1986a Sociological Theory in Transition. Boston: Allen und Unwin. 1986b "Introduction. Dissolution of the Classical Project." In Marx L. Wardell and Stephen P. Turner (eds.), Sociological Theory in Transition. Boston: Allen and Unwin: 1118. Warner, R. Stephen 1978 "Toward a Redefinition of Action Theory: Paying the Cognitive Element Its Due." American J ournal of Sociology 8 3 : 1 3 1 7 1 3 4 9 . Warshay, Leon and Warshay, Diana H. 1986 "The Individualizing and Subjectivizing of George Herbert Mead: A Socio logy of Knowledge Interpretation." Sociological Focus 1 9 : 1 7 7 1 8 8 . Weber, Marianne 1975 Max Weber: A Biography (Hary Zohn, ed. and trans.). New York: Wiley. Weber, Max 1921/1958 The Rational and Social Foundations of Music. Carbondale: Southern Illinois University Press. Weigert, Andrew 1981 Sociology of Everyday Life.New York: Longman. Weingart, Peter 1969 "Beyond Parsons? A Critique of Ralf Dahrendorfs Conflict Theory." Social Forces 4 8 : 1 5 1 1 6 5 . Weinstein, Eugene Α., and Tanur, Judith M. 1976 "Meanings, Purposes and Structural Resources in Social Interaction." Cor nell J ournal of Social Relations 1 1 : 1 0 5 1 1 0 . Wellman, Barry 1983 "Network Analysis: Some Basic Principles." In Randall Collins (ed.), Socio logical Theory1983. San F rancisco: JosseyBass: 1 5 5 2 0 0 .
466
BIBLIOGRA F IJA
White, Harrison C., Boorman, Scott Α., and Breiger, Ronald L. 1976 "Social Structure from Multiple Networks: Parts 1 and 2." American J our nal of Sociology 8 1 : 7 3 0 7 8 0 ; 1 3 8 4 1 4 4 6 . White, Hayden 1973 The Historical Imagination in NineteenthCentury Europe. Baltimore: The Johns Hopkins University Press. Whyte, William F . 1961 "Parsons' Theory Applied to Organizations." In Max Black (ed.), The Social Theories of Talcott Parsons. Englewood Cliffs, N.J.: PrenticeHall: 2 5 0 267. Wiley, Norbert 1979 "The Rise and F all of Dominating Theories in American Sociology." In William Snizek, Ellsworth F uhrman, and Michael Miller (eds.), Contempo rary Issues in Theory and Research. Westport, Conn.: Greenwood Press: 4749. 1985 "The Current Interregnum in American Sociology." Social Research 52:179207. 1986 "Early American Sociology and The Polish Peasant." Sociological Theory 4:2040. Wilier, David, and Anderson, Bo 1981 Networks, Exchange and Coercion: The Elementary Theory and Its Appli cations. New York: Elsevier. Williams, Robin 1980 "Talcott Parsons: the Stereotypes and the Reality." American Sociologist 15:6466. 1980 "Pitirim Sorokin: Master Sociologist and Prophet." In Robert Merton and Matilda W. Riley (eds.), Sociological Traditions from Generation to Gene ration. Norwood, N.J.: Ablex: 93107. Williams, Simon Johnson 1986 "Appraising Goffman." British J ournal of Sociology 3 7 : 3 4 8 3 6 9 . Wilner, Patricia 1985 "The Main Drift of Sociology between 1936 and 1982." History of Socio logy: An International Review 5 : 1 2 0 . Wilson, Thomas P. 1970 "Normative and Interpretive Paradigms in Sociology." In Jack Douglas (ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 119. Wiltshire, David 1978 The Social and Political Thought of Herbert Spencer. London: Oxford University Press. Wolf, F rederic M. 1986 Meta Analysis: Quantitative Methods for Research Synthesis. Beverly Hills, Calif.: Sage University Papers. Wollstonecraft, Mary 1792/1971 A Vindication of the Rights of Women. London: Source Book. Wood, Michael, and Wardell, Mark L. 1983 "G. H. Mead's Social Behaviorism vs. the Astructural Bias of Symbolic Interactionism." Symbolic Interaction 6 : 8 5 9 6 . Woolf, Virginia 1928 A Room of One's Own. New York: Harcourt Brace and World. 1938 Three Guineas. New York: Harcourt, Brace. Wrong, Dennis 1961 "The Oversocialized Conception of Man." American Sociological Review 26:183193.
BIBLIOGRAFIJA
467
Wuthnow, Robert, et al. (eds.) 1984 Cultural Analysis. Boston: Routledge and Kegan Paul. Yamagishi, Toshio forthcoming "An Exchange Theoretical Approach to Network Position." In Karen S. Cook (ed.), Social Exchange Theory. Beverly Hills, Calif.: Sage. Zaretsky, Eli 1976 Capitalism, the Family and Personal Life. New York: Harper Colophon. Zeitllin, Irving M. 1981 Ideology and the Development of Sociological Theory. 2nd ed. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall. Zimmerman, Don 1978 "Ethnomethodology." American Sociologist 1 3 : 5 - 1 5 . 1979 "Ethnomethodology and Symoblic Interactionism: Some Reflections on Naturalistic Inquiry." Paper presented at the Society for the Study of Symbolic Interaction, Boston. Zimmerman, Don, and Pollner, Melvin 1970 "The Everyday World as a Phenomenon." In Jack Douglas (ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 8 0 - 1 0 3 . Zimmerman, Don, and Wieder, D. Lawrence 1970 "Ethnomethodology and the Problem of Order: Comment on Denzin." In Jack Douglas (ed.), Understanding Everyday Life. Chicago: Aldine: 2 8 5 -298. Znaniecki, Florian 1934 Method of Sociology. New York: Farrar and Rhinehart. 1936 Social Actions. New York: Farrar and Rhinehart. Zukin, Sharon, and DiMaggio, Paul 1986 "Preface." In Theory and Society 1 5 : 1 - 1 0 . Zürcher, Louis A. 1982 "The Staging of Emotions: A Dramaturgical Analysis." Symbolic Interaction 5 : 1 - 2 2 . 1985 "The War Game: Organizational Scripting and the Expression of Emotion." Symbolic Interaction 8 : 1 9 1 - 2 0 6 .
KAZALO IMENA Aberle, D. F. 8 9 , 108, 124 Abrahamson, Mark 8 3 , 87, 105-107 Abrahamsson, Bengt 2 8 3 , 289 Abrams, Philip 3 3 , 3 4 , 37 Adams, Abigail 3 0 2 Adams, Jane 3 0 4 Adorno, Theodor 4 2 , 60, 137 Agger, Ben 130, 1 3 1 , 139, 140 Akers, Ronald 293 Albrow, Martin 4 1 0 Alexander, Jeffrey 7 5 , 76, 109, 110, 3 4 9 , 387-389, 394-396, 405, 406, 411 Al-Hibri, Azizah 3 2 0 , 3 2 1 Alt 63 Althusser, Helena 15 Althusser, L ouis 2, 4 2 , 7 5 , 127, 146, 148154, 1 5 8 - 1 6 0 , 176, 361 Amin, Samir 168 Anderson, Bo 2 9 2 Anderson, Bob 6 9 , 2 1 4 , 2 4 2 , 2 4 4 , 2 5 2 , 256 Anderson, Perry 151 Anthony, Susan Β. 303 Antonio, Robert J . 2 3 , 2 4 , 136 Anzaldua, Gloria 3 2 8 Appelbaum, Richard 148, 159, 160 Aquino ν. Toma Akvinski Aristotel 82 Ascher, Carol 3 0 9 Asteil, Mary 3 0 2 Atkinson, J . Maxwell 2 4 3 , 2 4 6 , 258 Augustin, Aurelije 82 Back, Kurt 2 9 2 Baldwin, Alfred 98 Baldwin, Janice 2 6 7 , 2 6 8 , 2 7 0 , 2 7 1 , 389 Baldwin, John 2 6 7 , 2 6 8 , 2 7 0 , 2 7 1 , 389 Balibar, Etienne 151 Ball, Richard A. 3 5 3 , 3 5 6 Banner, L ois 73 Baran, Paul 7 3 , 130, 160-163, 168, 177 Barrett 3 1 6 Barry, Kathleen 3 2 4 Bauman, Zygmunt 141 Bearden, James 3 8 0 Beauvoir, Simone de 155, 3 0 5 , 3 3 4 Becker, Howard 64 Beeghley, L eonard 3 4 9 Beeker, Caroline 3 7 8 Behn, Aphra 3 0 2 Beniger, James 2 7 2 , 292
Benton, Ted 150, 152 Berg, Axel van den 135 Berger, Brigette 3 1 1 Berger, Charles 4 1 0 , 4 1 1 Berger, Joseph 3 4 5 , 3 4 6 , 4 1 0 Berger, Peter 4 2 , 6 9 , 7 0 , 104, 2 2 3 , 2 3 5 , 238-242, 254, 260, 309, 311, 421 Bergesen, Albert 172 Berghe, Pierre van den 6 5 , 1 1 6 , 117, 122126 Bergson, Henri 2 1 6 , 2 2 2 , 2 3 2 Bernard, Jessie 2, 3 0 7 , 3 0 9 - 3 1 1 , 3 1 3 - 3 1 5 Bernard, L .L . 3 1 4 Bernard, Thomas 82 Bernikow, L ouise 3 0 9 Bernstein, Eduard 131 Besnard, Pierre 18 Best, Raphaela 3 0 9 , 3 1 0 Bhaskar, Roy 3 9 9 , 4 0 6 Bierstedt, Robert 7 3 , 2 2 0 Bird, Caroline 3 1 2 Bittner, Egon 2 5 6 Blackwell, Elisabeth 303 Blackwell, Emily 303 Blalock, Hubert 4 1 7 Blau, Peter 2, 4 2 , 6 6 , 67, 2 6 3 , 2 6 4 , 2 8 5 290, 292, 293, 295, 296, 345, 372-378, 386,389,403,419 Bleich, Harold 135 Blum, Terry 3 7 8 Blumer, Herbert 4 2 , 5 9 , 6 0 , 67, 179, 1 8 1 183, 1 8 9 - 1 9 1 , 193, 194, 2 0 2 - 2 0 6 , 2 1 0 , 348 Bonald, L ouis de 5, 10, 1 1 , 13 Boorman, Scott 3 8 9 Bosserman, Phillip 4 1 7 Bosworth, Susan 3 8 8 Bottomore, Tom 6 0 , 130, 135, 1 3 6 , 142, 143, 3 7 3 , 3 7 4 Boudon, Raymond 3 8 7 , 3 8 8 , 4 0 4 - 4 0 6 Bradstreet, Anne 3 0 2 Bramson, L eon 43 Braverman, Harry 4 2 , 7 3 , 130, 160, 1 6 3 166, 168, 177 Bredemeier, Harry 2 9 2 Breiger, Ronald 3 8 9 Brentano, Franz 2 1 6 Breuer, Joseph 31 Brinton, Crane 4 6 Brown, Richard 4 1 0 Brubaker, Rogers 25
470
KAZALO IMENA
Bryant, Christopher 14 Buckley, Walter 7 1 , 72, 3 5 2 - 3 5 5 Bulmer, Martin 3 0 , 4 8 , 4 9 , 5 3 , 4 1 0 Burawoy, Michael 7 3 , 130, 167, 168 Burger, Thomas 23 Burgess, Ernest W. 49 Burgess, Robert 2 6 6 , 2 6 8 - 2 7 1 , 3 0 4 Burris, Val 147, 1 4 8 , 159, 3 5 8 , 3 6 2 Burt, Ronald 3 7 9 , 3 8 0 , 3 8 8 , 4 0 3 , 4 0 4 Bushell, Don 2 6 6 , 2 6 8 - 2 7 1 Cady Stanton, Elisabeth 303 Carden, Martin 73 Carnegie, Andrew 4 4 Carter, Ellwood B. 3 0 Carver, Terrell 128 Carveth, Donald 31 Chadwick-Jones, J . K. 2 9 2 Chafetz, Janet Saltsman 7 3 , 7 4 , 3 0 0 Chaffee, Steven 4 1 1 Charcot, Jean Martin 31 Charon, Joel 180, 191, 192 Chodorow, Nancy 7 4 , 3 2 0 , 3 2 1 , 3 3 4 Chua, Beng-Huat 2 5 8 Church Terrell, Marry 303 Cicourel, Aaron 6 9 , 7 0 , 2 5 7 , 2 5 8 , 3 6 3 , 388, 397 Clark, Priscilla 75 Clark, Terry 75 Clawson, Dan 1 6 8 , 3 8 0 Cohen, Percy 106-108 Colclough, Glenna 4 0 9 Coleman, James 6 5 , 7 0 , 7 6 , 3 4 6 , 3 5 2 , 387-389,399-401,406 Colfax, J . David 72 Collins, Randall 6 5 , 66, 6 8 , 76, 8 1 , 118122, 126, 197, 2 0 1 , 3 8 7 - 3 8 9 , 3 9 6 , 3 9 7 , 405, 406 Colomy, Paul 7 5 , 7 6 , 109-111 Comte, Auguste 2, 5 , 8, 9, 12-16, 18, 22, 3 2 - 3 5 , 3 7 - 3 9 , 4 3 , 4 5 - 4 7 , 5 3 , 82, 84, 8 6 , 124, 3 0 2 Connerton, Paul 136, 141 Cook, Judith 67, 74 Cook, Karen 2 4 9 , 277, 2 9 2 , 2 9 4 , 4 0 1 - 4 0 3 Cooley, Charles Horton 4 2 , 4 6 , 5 0 - 5 3 , 7 6 , 179, 189, 193, 194, 2 1 0 , 3 4 6 , 3 4 8 Coser, Lewis 5 5 , 65, 7 0 , 115, 117, 1 1 8 , 125, 3 7 2 , 3 7 3 , 3 8 9 Cott, Nancy 3 0 0 Cottrell, Leonard 184 Craib, Ian 7 1 , 3 8 1 - 3 8 3 Crosbie 2 9 2 Culler, Jonathan 3 5 7
Curelaru, M. 4 0 9 , 4 1 1 , 4 1 3 , 4 1 4 Curtis, B. 4 6 , 4 7 Curtis, Charles 58 Dahrendorf, Ralf 4 2 , 6 5 , 8 1 , 82, 1 1 1 - 1 1 5 , 122, 125 Darwin, Charles 3 5 , 3 6 , 4 5 Davis, Kingsley 57, 62, 8 3 , 87, 8 8 , 1 0 8 , 124 Deckard, Barbara 73 Demerath, Nicholas 83 Descartes, Rene 10 Dewey, John 5 0 , 1 8 0 - 1 8 2 , 184, 189, 2 1 0 Dilthey, Wilhelm 5 DiMaggio, Paul 166 Dinnerstein, Dorothy 3 2 0 , 3 2 1 DiTomaso, Nancy 160 Ditton, Jason 68 Dobb, Maurice 168 Douglas, Jack 7 1 , 2 1 3 , 2 1 4 , 3 8 1 Dreyfus, Alfred 84, 85 Duncan, Otis Dudley 3 7 7 Dürkheim, Emile 2, 3, 5 , 7-9, 12, 13, 1518, 22, 2 8 , 32, 3 3 , 3 5 - 3 9 , 4 2 , 4 6 , 4 8 , 4 9 , 5 3 , 57, 82, 8 4 - 8 6 , 9 8 , 102, 119, 1 2 4 , 1 7 0 , 1 8 8 , 219, 238, 242, 257, 263, 272, 273, 276, 295, 301, 303, 306, 349, 360, 372, 378, 379, 389, 392, 3 9 4 , 4 0 8 , 414,418,419 Dworkin, Andrea 3 2 4 Dworkin, Anthony 7 3 , 3 0 0 Eckberg, Douglas Lee 4 1 0 , 4 1 1 Edel, Abraham 411 Edwards, Richard 167, 168 Effrat, Andrew 3 9 4 , 4 0 9 , 4 1 1 , 4 1 3 Ehrmann, Jacques 3 5 8 Eisenstadt, S. N. 3 8 7 , 3 8 8 , 3 9 9 , 4 0 9 , 413, 414 Eisenstein, Zillah 3 2 5 Ekeh, Peter P. 2 7 3 , 2 8 3 , 2 8 4 , 3 5 7 Elster, Jon 175, 176 Emerson, Richard 67, 2 6 3 , 2 9 2 , 2 9 4 , 401-403 Engels, Friedrich 2 0 , 3 8 , 128, 1 2 9 , 151,159, 303, 306, 308, 316, 317, 323, 341 Evans, Sara 73 Faghirzadeh, Saleh 7 Faia, Michael 4 , 76 Farganis, James 1 3 5 , 1 3 8 Faris, Ellsworth 4 8 , 1 8 0 , 3 4 7 Faught, Jim 59 Fendrich, Michael 4 0 8
411,
388, 131, 319,
KAZALO IMENA Ferraro, Kathleen 3 8 5 Feuerbach, Ludwig 5, 1 9 - 2 1 , 4 1 8 Fine, Gary 193 Fine, W. 43 Fischer, Norman 39 Fiske, Donald 1 6 , 4 0 8 Fitzhugh, George 43 Fitzpatrick, Kevin 3 7 8 Fonow, Mary 74 Fontana, Andrea 7 1 , 3 8 2 - 3 8 4 Foucault, Michel 4 2 , 75, 177, 3 4 5 , 3 6 5 372, 386, 389, 410 Fox, Robin 3 1 0 Frank, Andre Gunder 65, 122-124, 126 Freeman, Robert 2 1 4 , 2 1 5 , 217 Freud, Sigmund 2, 3 1 , 42, 7 5 , 76, 9 8 , 1 4 0 , 144, 1 7 6 , 183, 2 4 2 , 3 2 0 , 3 6 0 Friedan, Betty 3 0 5 , 3 1 2 Friedheim, Elizabeth 4 1 0 Friedman, Debra 3 9 8 Friedman, George 135, 138, 140 Friedrichs, Robert 4 0 9 , 4 1 1 , 4 1 3 Frisby, David 2 9 , 30 Fromm, Erich 60 Frye, Marilyn 3 2 5 , 3 2 8 Fuhrman, Ellsworth 43-45 Fuler, Margaret 303 Furfey, Paul 4 0 8 , 4 0 9 Gans, Herbert 105 Gardiner, Jean 3 1 9 Garfinkel, Harold 4 2 , 69, 70, 197, 214216, 223, 242, 250-252, 254, 255, 290, 309,311 Gay, E. F. 102 Gelb, Joyce 3 1 2 Gergen, Kenneth J . 4 0 6 , 4 0 8 Gerstein, Dean 7 5 , 3 5 0 Gerth, Hans 6 3 , 64 Giddens, Anthony 7 6 , 3 8 7 - 3 9 3 , 3 9 6 - 3 9 9 , 406 Giddings, Franklin 5 1 , 346 Giesen, Bernard 4 0 6 Gilbert, Sandra 3 0 9 Gilligan, Carol 3 0 9 , 3 1 0 , 3 3 4 , 3 3 8 Glassman, Ronald 23 Glucksmann, Miriam 3 6 1 , 3 6 2 Goddard, David 3 6 3 , 3 6 4 Godelier, Maurice 146, 147, 3 6 1 - 3 6 3 Goffman, Erving 2, 4 1 , 4 2 , 67, 68, 77, 178, 1 9 5 - 2 0 1 , 2 0 6 , 2 1 0 , 2 9 0 , 3 4 5 , 3 6 3 , 364 Gonos, George 2 0 1 , 3 6 3 , 3 6 4 Goode, William 2 6 4 , 3 7 2 , 373
471
Goodwin, Charles 2 4 7 - 2 4 9 Gordon, Gerald 4 1 1 , 4 1 3 Gorman, Robert 3 0 , 2 2 0 , 2 2 9 Gouldner, Alvin 62, 83, 16, 107, 4 0 9 , 4 1 0 Gramsci, Antonio 127, 1 3 0 , 1 3 2 - 1 3 5 , 152, 159 Granovetter, Mark 3 7 9 , 3 8 0 Grathoff, Richard 2 2 3 , 2 2 4 Greatbatch, David 2 4 6 , 2 4 7 Green, Dan 2 9 2 Greisman, Harvey C. 6 1 , 1 4 3 , 4 1 1 Griffin, Susan 3 2 4 Grimke, Sarah 3 0 2 Gubar, Susan 309 Gurney, Patrick J . 21 Gurvitch, Georges 4 1 7 , 4 2 0 Haas, Jack 2 0 1 Habenstein, Robert 60 Habermas, Jürgen 4 2 , 6 0 , 7 3 , 7 5 , 127, 130, 136, 1 4 0 , 1 4 2 - 1 4 6 , 176, 3 3 0 , 3 8 7 , 388, 393, 394, 406 Halfpenny, Peter 14 Hall, Richard 4 0 8 Hamblin, Robert 2 9 2 Handel, Warren 2 5 2 , 2 5 6 Harper, Ida H. 3 0 3 Harre, Rom 3 9 9 Hartman, Heidi 3 2 5 Hartsock, Nancy 7 4 , 3 2 5 Harvey, Lee 4 1 0 Hawkes, Terrence 3 5 7 Hawthorn, Geoffrey 9 Hayim, Gila 7 1 , 3 8 2 Hazelrigg, Lawrence 115 Heap, James 2 1 4 , 2 1 8 , 2 1 9 , 2 3 4 Hechter, Michael 3 8 8 , 3 8 9 , 3 9 7 , 3 9 8 , 4 0 5 Hegel. G. W. F. 5, 18-22, 2 4 , 2 5 , 3 8 , 7 6 , 1 2 8 , 151, 160, 4 1 8 Held, David 135 Helle, H. J . 3 8 7 , 3 8 8 , 3 9 9 Henderson, Lawrence J . 5 8 , 102, 2 7 4 Heritage, John 69, 70, 2 4 2 , 2 4 3 , 2 4 6 - 2 4 8 , 258 Hewitt, John P. 180 Heyl, Barbara 47 H e y L J o h n D . 47 Hilbert, Richard 2 1 3 Hill, Lester 4 1 0 , 4 1 1 Hirnes, Joseph 6 5 , 117, 118, 126 Hindess, Barry 3 8 8 , 4 0 1 Hinkle, Gisela 8 Hinkle, Roscoe 8, 4 3 , 4 5 , 3 4 6 , 3 4 7 Hite, Shere 3 0 9
472
KAZALO IMENA
Hobbes, Thomas 10, 82, 93 Hobsbawn, Eric J . 168 Hofstadter, Richard 4 4 , 4 6 , 47 Hollinger, David 4 1 1 Homans, George 2, 4 2 , 5 8 , 5 9 , 66, 67, 263, 264, 272-274, 276-289, 291, 293, 2 9 5 , 3 7 3 , 3 8 9 , 4 0 2 , 403 Hook, Sidney 37 Hooks, Bell 3 2 8 Horacije 223 Horan, Patrick 4 0 9 Horkheimer, Max 4 2 , 60, 6 1 , 137 Horowitz, Irving 62, 6 4 , 106, 107 Horney, K. 4 1 2 Huaco, George 62, 8 8 , 107 Huber,Joan 3 0 9 Hughes, Everett 59 Hunter, J . E. 3 8 6 Husserl, Edmund 4 2 , 2 1 3 , 2 1 4 , 2 1 6 - 2 1 9 , 222, 228, 232, 234, 258, 259, 383, 384 Ibn-Khaldun, Abdel Rahman 2, 7 Jackman, Mary 4 1 9 Jackman, Robert 4 1 9 Jackson, G. B. 4 0 8 Jaggar, Alison 3 2 0 , 3 2 5 James, William 1 8 0 , 1 8 1 , 1 8 9 Janeway, Elizabeth 3 1 2 Jay, Martin 3 9 , 6 0 , 72, 1 3 4 - 1 3 6 , 148, 177 Jefferson, Gail 2 4 6 Jessop, Bob 154, 156, 160 Johnson, Doyle Paul 4 1 , 4 1 7 Johnson, John 3 8 1 , 3 8 5 Johnson, Miriam 311 Johnson, Virginia 3 0 9 , 3 1 0 Jones, Greta 35 Joslin Gage, Matilda 303 Jung, Carl 31 Kalberg, Stephen 25 Kant, Immanuel 5, 22, 25, 3 6 1 Kanter, Rosabeth 74 Karady, Victor 16 Kasler, Dirk 29 Kasper, Anne 3 0 9 Kaufman, Debra 3 0 9 Kautsky, Karl 5 , 3 8 , 4 2 , 131 Kellner, Hansfield 309 Kelly-Godol, Joan 311 Kemeny, Jim 4 1 1 Kemper, Theodore 3 8 1 , 3 8 4 Kendall, Patricia 103 Kent, Raymond 33
Kerenski, Aleksandar Fjodorovič 5 4 Kessler, Suzanne 3 0 9 , 3 1 1 Kilmann, Ralph 4 1 6 Kitahara, Michio 2 0 2 Kittay, Eva 3 2 0 Kleinman, Sherryl 193 Kluckhohn, Clyde 2 7 4 Knorr-Cetina, Karin 7 1 , 3 8 8 , 3 8 9 , 3 9 7 K n o x , J o h n 271 Kockelmans, Joseph 2 1 6 Koenig, Thomas 3 8 0 Kohn, Melvin L. 73 Kolb, William 206 Korenbaum, Myrtle 4 1 7 Korsch, Karl 132, 139 Kotarba, Joseph A. 7 1 , 3 8 4 , 3 8 5 Kreps, Gary 388 Kuhn, Manford 4 2 , 6 0 , 179, 1 8 0 , 2 0 4 207,210 Kuhn, Thomas 4 0 9 - 4 1 3 Kunkel, John 2 9 2 Kurzweil, Edith 75, 3 5 7 , 3 5 8 , 3 6 1 Lacan, Jacques 75 Lash, Scott 175 Laws, Judith 3 0 9 , 3 1 1 Lazarsfeld, Paul F. 6 4 , 102 Leclerc, Annie 155 Lefebvre, Henri 72, 130 Leinhart, Samuel 4 0 9 Lemert, Charles 3 6 1 , 3 8 9 , 4 1 4 Lengermann, Patricia Madoo 5 4 , 7 3 , 2 9 7 , 308 Lenzer, Gertrud 13 Lenjin, Vladimir Iljič 5 4 , 1 5 3 , 159 Lever, Janet 3 0 9 , 3 1 0 , 3 3 4 Levine, Donald 2 5 , 3 0 Levi-Strauss, Claude 4 2 , 7 5 , 2 6 3 , 2 7 3 276, 295, 358-364, 375, 379 Lewis, David 180, 1 8 1 , 2 0 5 Lilienfeld, Robert 72, 3 5 2 , 3 5 6 Lipman-Blumen, Jean 3 1 2 , 3 1 4 , 3 1 5 Lipset, Seymour Martin 3 7 2 , 3 7 6 Locke, John 10, 82 Lockwood, David 62, 107, 166 Lodahl, Janice 4 1 1 , 413 Lodge, Peter 49 Lorde, Audre 3 2 5 Lougee, Carolyn 3 0 0 Luckmann, Thomas 4 2 , 6 9 , 2 2 3 , 2 2 6 , 2 2 9 , 230, 232, 234, 235, 238-242, 254, 260, 421 Lukacs, György 5, 27, 3 9 , 4 2 , 6 1 , 127, 130, 1 3 2 - 1 3 5 , 139, 154, 176
KAZALO IMENA Lukes 85 Luxemburg, Rosa 319 Luxenberg, Stan 25 Lyman, Stanford 8, 4 4 , 4 8 , 68 Machiavelli, Niccolo 82 Maclver, Robert 346 Mackay, Robert W. 253 MacKinnon, Catharine 3 1 9 , 3 2 5 , 3 2 8 Maines, David R. 2 0 8 , 4 2 2 Maistre, Joseph de 5, 11, 13 Malinowski, Bronislaw 83, 274 Manis, Jerome 189, 190, 192, 2 0 2 Manning, Peter 7 1 , 3 8 4 Manuel, Frank 15 Mao Zedong 153 Marcuse, Herbert 6 0 , 138, 140-142, 176 Marsden, Peter 2 9 2 Martin, Wendy 3 0 0 Martindale, Don 4 1 0 Martineau, Harriet 3 0 2 Marx, Karl 2, 3, 5, 7, 8, 13, 16, 18-25, 2 8 , 3 0 , 3 2 , 3 3 , 3 7 - 3 9 , 42, 4 6 , 4 9 , 57, 6 1 , 6 3 , 72, 7 5 , 82, 85, 111, 114, 115, 119, 120, 122, 124, 127-132, 134-136, 138, 139, 141, 143-145, 147-154, 1 5 8 - 1 6 4 , 1 6 6 - 1 6 8 , 170, 173, 176, 188, 218, 222, 234, 238, 242, 300, 303, 3 0 6 , 3 0 8 , 3 1 6 , 317, 3 2 9 , 3 3 0 , 3 4 1 , 361-363, 372, 389, 390, 413, 418, 419, 422 Maryanski, Alexandra 83, 86, 106, 108 Masterman, Margaret 4 1 2 Masters, William 3 0 9 , 3 1 0 Matthews, Fred H. 4 3 , 4 8 , 5 0 , 5 1 , 5 3 Mayhew, Bruce 3 8 9 Mayo, Elton 2 7 4 McCarthy, Thomas 146, 3 9 4 McKenna, Wendy 3 0 9 , 3 1 1 McLellan, David 128, 129, 152 McMahan, A. M. 403 McPhail, Clark 2 0 5 , 2 0 6 , 293 Mead, George Herbert 2, 4 2 , 5 0 - 5 3 , 5 9 , 76, 179-196, 202, 205-208, 210, 236, 2 3 8 , 2 4 2 , 2 6 5 , 2 9 0 , 3 0 5 , 337, 347, 3 4 8 , 355,394 Mead, Margaret 3 0 5 Mehan, Hugh 2 1 9 , 2 2 0 , 2 5 2 - 2 5 6 , 2 6 0 , 416 Meitzer, Bernard 1 8 1 , 182, 189, 190, 192, 2 0 2 , 2 0 4 , 2 0 6 , 207 Menzies, Ken 3 4 9 Merleau-Ponty, Maurice 216
473
Merton, Robert 2, 4 2 , 5 5 , 57, 6 2 , 8 1 , 82, 1 0 0 - 1 0 5 , 108, 124, 125, 2 7 6 , 2 7 7 , 3 5 1 , 372-374,416 Meszaros, Istvän 1 5 1 , 152 Michaels, James 2 9 2 Michels, Robert 27 Miliband, Ralph 140, 159 Mill, John Stuart 3 0 3 Miller, David 192 Miller, Jean Baker 3 0 9 Millet, Kate 3 2 4 Mills, C. Wright 2, 4 1 , 4 2 , 6 2 - 6 4 , 72, 77, 106-108, 3 0 5 Mitchell, Jack 2 8 3 , 2 8 9 Mitroff, Ian 4 1 6 Mitzman, Arthur 27 Mizruchi, Mark 3 8 0 Molm, Linda 2 6 5 , 2 6 6 , 2 8 3 , 2 9 2 - 2 9 4 , 2 9 6 Montesquieu, Charles 5, 10, 84 Moore, Wilbert 57, 62, 83, 87, 8 8 , 108, 124 Moraga, Cherrie, 3 2 8 Morris, Charles 182 Morris, Monica 6 8 , 2 1 3 , 2 1 4 , 2 2 0 , 3 8 1 Morse, Chandler 97 Mosca, Gaetano 5 , 37, 38 Mott, Lucretia 303 Mullins, Nicholas 4 1 0 Münch, Richard 3 4 9 , 4 0 6 Murray, Gilbert 102 Neustadtl, Alan 3 8 0 Newton, Isaac 1 0 , 4 1 1 Nicolaus, Martin 152 Niebrugge-Brantley, Gill 2 9 7 Nietzsche, Friedrich 5, 2 5 , 3 6 5 , 3 6 6 Nisbet, Robert 9, 82 Oakes, Guy 3 0 6 Oilman, Bertell 151-153 O'Neill, William 73 Orwell, George 3 8 2 Palley, Marian L. 3 1 2 Pankhurst, Christabel 3 0 4 Pankhurst, Sylvia 3 0 4 Pareto, Vilfredo 5 , 2 8 , 3 7 - 3 9 , 5 7 - 5 9 Park, Robert 2 0 , 3 0 , 4 2 , 4 6 , 4 9 - 5 3 , 5 9 , 7 6 , 304,347 Parsons, Talcott 2, 8, 3 0 , 37, 3 8 , 4 2 , 4 6 , 5 5 - 5 9 , 6 1 - 6 4 , 6 6 , 68, 72, 7 5 , 7 6 , 8 1 - 8 3 , 85, 86, 9 1 - 1 0 2 , 1 0 6 - 1 0 8 , 110, 1 1 1 , 117, 1 2 3 - 1 2 5 , 147, 160, 2 2 4 , 2 3 4 , 2 7 5 , 279, 284, 285, 295, 301, 305, 306, 341,
474
KAZA L O IMENA
345-352, 354, 376, 379, 389, 393, 396 Peel, J . D. Υ . 44 Perinbanayagam, Robert 184, 193, 208, 209, 266, 293, 294 Perkins Gilman, Charlotte 3 0 4 Perrin, Robert 35 Peters, Robert 201 Peterson, Richard 83 Petit, Philip 3 6 0 Petras, James 189, 2 0 4 , 2 0 6 , 207 Phelps 4 7 Phillips, Derek 4 1 1 Picou, J . Steven 4 1 0 Platon 82 Platt, Gerald 9 2 , 9 6 , 4 1 0 Platt, Jenifer 9 2 , 4 0 9 Pollner, Melvin 2 5 3 , 2 5 4 Pope, Whitney 16 Poulantzas, Nicos 2, 127, 1 4 6 - 1 4 8 , 160, 1 7 6 , 3 6 1 Prendergast, Christopher 2 2 2 , 2 3 2 Procter, Ian 3 4 8 Psathas, George 2 1 4 , 2 1 6 , 2 3 5 - 2 3 9 , 250, 260 Puner, Helen 31
394,
201,
154-
249,
Quadagno, Jill 4 1 1 Radcliffe-Brown, A. B. 83, 274 Radnitzky, Gerald 4 0 8 Radway, Janice 309 Ravitch, Jessie v. Jessie Bernard Reader, George 103 Rexroat, Cynthia 2 0 5 , 206 Reynolds, L arry 189, 2 0 4 , 2 0 6 , 207 Rhoades, L awrence J . 4 8 Ricardo, David 5 , 21 Rich, Adrienne 7 4 , 324 Richardson, Barbara 3 0 9 Ritter Beard, Marry 3 0 5 Ritzer, George 2 5 , 6 1 , 3 8 , 7 1 , 76, 82, 2 1 3 , 214, 264, 381, 390, 396, 400, 401, 406, 4 0 9 - 4 1 1 , 4 1 4 , 4 1 6 , 422 Roach, Jack L . 72 Rocher, Guy 9 1 , 9 6 Rock, Paul 4 9 , 5 4 , 180, 189, 193, 2 0 2 Roemer, John 175 Rogers, Mary 2 1 5 , 216 Rollins, Judith 3 2 8 Roosevelt, Eleanor 3 0 5 Rose, Arnold 5 9 , 60, 189 Rosenberg, Morris 194, 195, 2 1 0 Rosenberg, Rosalind 3 0 6
Rosenthal, Naomi 3 8 1 Ross, E. A. 4 6 , 3 4 6 Rossi, Alice 7 3 , 3 0 0 , 3 0 2 , 3 0 9 , 3 1 0 Rossi, Ino 3 5 7 - 3 6 0 Roth, Phillip 2 1 4 , 2 1 8 , 2 1 9 , 2 3 4 Rousseau, Jean Jacques 5 , 10, 82 Rubin, Gayle 3 1 8 Rubinstein, David 4 0 8 Ruddick, Sara 3 0 9 , 3 1 1 , 3 2 5 Ryan, William 34 Ryave, A. L incoln 2 4 3 , 2 4 4 Sacks, Harvey 1 9 7 , 2 4 3 Saint-Simon, Claude Henri 5 , 12, 13, 15, 18, 39 Salamini, L eonardo 134 Salomon, Albert 23 Sanger, Margaret 3 0 4 Sargen Murray, Judith 3 0 2 Sarton, George 102 Sartre, Jean-Paul 4 2 , 7 1 , 1 5 5 , 3 8 1 - 3 8 3 Saussure, Ferdinand de 7 5 , 3 5 7 , 3 5 8 , 3 6 1 Savory, L aina 2 7 2 , 2 9 2 Scheffler, Harold 3 6 0 Schegloff, Emanuel A. 197, 2 4 4 , 2 4 5 Schenkein, James N. 2 4 3 , 2 4 4 Schmidt, F . ' L . 4 0 8 Schneider, David M. 3 3 , 273 Schreiner, Olive 303 Schroeter, Gerd 23 Schroyer, Trent 136, 137, 139, 1 4 0 , 142 Schutz, Alfred 2, 4 2 , 6 8 - 7 0 , 187, 2 1 3 - 2 1 6 , 219-235, 258-260, 337, 379, 394 Schwannenberg, Enno 93 Schwartz, Joseph 3 7 8 Schwartz, Pepper 3 0 9 , 3 1 1 Schweder 16 Schwendinger, Herman 43 Schwendinger, Julia 43 Scimecca, Joseph 64 Sciulli, David 7 5 , 7 6 , 3 4 6 , 3 5 0 , 3 5 2 Scott, John F. 6 8 , 3 4 8 , 3 4 9 Scully, Diana 74 Searle, John 4 1 1 Secord, Paul 3 9 8 Seidman, Steven 9, 10, 12 Sewart, John [. 136 Shaffir, William 201 Shalin, Dmitri 180, 2 0 2 Sharrock, Wes 6 9 , 2 1 4 , 2 4 2 , 2 4 4 , 2 5 2 , 2 5 3 , 256 Sheridan, Alan 3 6 6 Shils, Edward A. 9 3 , 97, 98 Showalter, Elaine 3 0 0
KAZALO IMENA Shweder, Richard 14, 15, 4 0 8 Simmel, Georg 2, 5, 7, 8, 18, 2 5 , 27, 2932, 39, 42, 49, 51, 53, 59, 8 2 , 1 0 2 , 111, 117, 1 3 3 , 1 8 2 , 2 1 0 , 3 0 3 , 3 0 6 , 3 7 2 , 3 7 8 , 389 Simon, Herbert 162 Singelmann, Peter 2 9 0 - 2 9 2 Skinner, B. F. 4 2 , 5 9 , 66, 2 6 3 , 2 6 5 , 2 6 6 , 279, 280, 284, 291, 294, 389, 415, 419, 420 Skocpol, Theda 7 3 , 168, 172-175, 177 Skotnes, Andor 158 Slater, Phil 135 Small, Albion 3 0 , 4 2 , 4 3 , 4 8 , 4 9 , 7 6 , 3 4 6 Smart, Barry 365 Smelser, Neil J . 4 0 6 Smith, Adam 5, 2 1 , 33 Smith, Dorothy 2, 74, 3 2 5 - 3 2 8 , 3 3 6 , 3 3 9 Smith, Norman 4 6 Smith, Richard 180, 1 8 1 , 205 Smith, Τ. V. 184 Snitow, Ann 7 3 , 3 0 9 Snizek, William 4 1 0 , 4 1 1 Snow, David 2 0 1 , 363 Sorokin, Pitirim 2, 4 2 , 5 4 - 5 6 , 76, 102, 314,351,410 Speier, Matthew 253 Spencer, Herbert 2, 5, 13, 3 4 - 3 9 , 4 1 - 4 7 , 5 3 , 7 6 , 86, 124, 2 7 3 , 3 0 1 , 303 Spender, Dale 7 3 , 3 0 0 - 3 0 2 Spiegelberg, Herbert 3 8 3 , 3 8 4 Srubar, Ilja 2 1 6 , 219 Staats, Arthur 4 1 0 , 416 Stacey, Judith 7 4 , 3 0 9 Stanfield, Ron 4 1 1 Stanton, E. C. 303 Stockard, Jean 3 1 1 Stolte, John 293 Stone, Gregory 60 Stone, L ucy 303 Strasser, Hermann 4 0 9 Strauss, Anselm 59 Struik, Dirk 152 Stryker, Sheldon 1 8 0 , 189, 2 0 7 - 2 1 0 Sumner, William Graham 4 2 , 4 3 , 4 6 - 4 8 , 76 Sweezy, Paul M. 4 2 , 73, 130, 1 6 0 - 1 6 3 , 168, 177 Szacki, Jerzy 4 Sztompka, Piotr 83 Takla, Tendzin 16 Tanur, Judith 2 0 6 , 2 0 7 Tar, Zoltan 137
475
Tarter, Donald 263 Taylor, F. W. 165 Taylor, Harriet 303 Thomas, Dorothy S. 4 9 , 193 Thomas, W. I. 4 9 , 5 1 - 5 3 , 5 9 , 7 6 , 179, 193, 193, 2 0 1 , 3 0 4 , 3 0 6 , 3 4 7 Thomason, Burke 2 2 0 Thompson, E. P. 158 Thompson, Kenneth 12 Thorne, Barrie 74, 309 Tiger, L ionel 3 1 0 Tilman, Rick 64 Tinker, Irene 3 1 2 Tiryakian, Edward A. 7 1 , 4 1 0 Toby, Jackson 9 2 , 3 4 8 Toma Akvinski 82 Trebilcot, Joyce 3 1 2 Trocki, L av 64 Troeltsch, Ernst 29 Troyer, William 190 Tucker, Robert 21 Tumin, Melvin 88 Turner, Bryan 24 Turner, Jonathan 14, 83, 8 6 , 1 0 6 , 1 0 8 , 115, 116, 130, 3 4 8 , 3 4 9 , 4 0 8 , 4 0 9 Turner, Ralph 194 Turner, Roy 37 Turner, Stephen 3 8 7 Urry, John 175 Veltmeyer, Henry 149 Venable, Vernon 151 Vetter, Betty 308 Vidich, Arthur 8, 4 4 , 48 Wagner, David 3 4 5 , 3 4 6 , 4 1 0 Wagner, Helmut 2 2 2 , 4 1 0 , 4 1 7 Waksler, Frances C. 2 3 5 - 2 3 9 , 2 6 0 Wallace, Ruth 73, 3 0 8 Wallerstein, Immanuel 2, 3 8 , 4 2 , 7 3 , 130, 1 6 8 - 1 7 3 , 177 Walum-Richardson, L aurel 3 1 1 Ward, L ester 4 2 , 4 6 - 4 8 , 7 6 , 3 4 6 Wardell, Mark 3 8 7 Warner. W. L loyd 197 Warshay, Diana H. 205 Warshay, L eon 205 Washington, Booker T. 5 0 , 5 1 Watson, D. R. 248 Watson, John B. 1 8 1 , 182, 185, 2 1 0 Weber, Marianne 2 6 , 27 Weber, Max 2, 3, 5, 7-9, 16, 18, 2 3 - 3 0 , 32, 3 3 , 3 7 - 3 9 , 4 2 , 4 6 , 4 9 , 5 3 , 57, 5 8 ,
476
KAZALO IMENA
6 1 , 72, 7 6 , 119, 120, 122, 133, 137, 139, 144, 1 4 5 , 1 7 0 , 188, 2 2 1 , 2 2 2 , 2 2 7 , 232-234, 238, 242, 301, 304, 346, 349, 350, 365, 379, 389, 400, 415 Weigert, Andrew 2 1 3 , 3 8 1 Weil, Felix J . 60 Weingart, Peter 115 Weinstein, Eugene 2 0 6 , 207 Wellman, Barry 3 7 9 , 3 8 0 Wells Barnett, Ida 303 White, Harrison 3 8 9 White, Hayden 4 0 8 Wieder, Lawrence 2 5 4 Wiggins, James 2 9 2 Wiley, Norbert 4 9 , 5 3 , 5 4 , 3 8 7 , 4 1 0 Wilken, Paul 4 1 7 Willer, David 2 9 2 Williams, R. 54 Williams, Simon Johnson 197
Wilson, Thomas 257 Wiltshire, David 45 Wolf, Frederic 4 0 8 Wollstone, Mary 3 0 2 Wood, Houston 2 1 9 , 2 2 0 , 2 5 2 - 2 5 6 , 2 6 0 , 416 Woolf, Virginia 3 0 5 Wundt, Wilhelm 84 Wuthnow, Robert 3 5 7 Yamagishi, Toshio 2 9 2 Zeitlin, Irving 9 - 1 1 , 3 7 Zimmerman, Don 2 1 4 , 2 4 2 , 2 5 3 , 2 5 4 , 257, 2 5 8 Znaniecki, Florian 4 9 , 3 0 4 , 3 4 6 Zukin, Sharon 166 Zürcher, Louis 2 0 1
KAZALO POJMOVA Academic Women, 3 1 5 Adaptivno unapređivanje, 100 Adekvatnost (postulat o), 227 AGIL shema, 9 2 - 9 3 , 124 Agresivnost (ljudska), 48 "Ajtari" 3 7 6 - 3 7 8 Akcija (djelovanje), 57, 9 2 - 9 3 . Vidi također i teorija akcije; specifične teorije, teore tičari komunikativna, 143-145 instrumentalna, 143 i problematične situacije, 2 3 3 - 2 3 4 strategijska, 143 strukturalna teorija akcije, 4 0 3 - 4 0 4 i sistemi, 5 7 , 5 9 - 6 0 , 9 2 - 9 4 Alijenacija, 2 0 , 23 Alkoholizam, 198 Ameliorizam, 3 3 - 3 6 Američko sociološko društvo, 47-48, 55, 60 Američko sociološko udruženje, 5 1 , 7 0 , 72, 350, 377, 406 American Family Behavior, 315 American Journal of Sociology, 4 8 , 53, 55, 60 American Occupational Structure, The, 3 7 7 American Sociological Review, 5 3 , 5 9 , 3 1 4 Analitička znanost, 142 Annee Sociologique, 18, 85 Anomalije, 4 1 2 Anomija, 4 1 5 Antropologija, 164, 197 i strukturalizam, 7 5 , 3 5 8 - 3 6 1 Aparati (državni), 154-156 Apatija, 90 Aplauz (poticanje), 2 4 6 - 2 4 8 , 2 5 6 Arapski narodi, 117 "Arheologija znanja" (Foucault), 3 6 6 - 3 6 7 Arhitektura, 4 2 2 Autentična egzistencija, 383 Autentizacija, 141 Automobili, 4 1 6 - 4 1 7 Autonomija. Vidi također i autonomni čo vjek; sloboda relativna, 153, 156, 176 Autonomni čovjek, 2 6 5 - 2 6 6 , 3 1 2 - 3 1 3 Autoritet, 2 6 , 1 1 3 - 1 1 6 tipovi autoriteta, 2 6 - 2 7 Azil, 3 6 5 Beyond Freedom and Dignity, 2 6 5 Biće i ništavih, 382 Bihevioralna sociologija, 2 6 7 - 2 7 1
Bihevioralne modifikacije (prilagodbe), 2 3 0 , 270-271 Bihevioralni organizam, 9 2 , 9 8 - 9 9 Biheviorizam, 1 8 1 - 1 8 3 , 1 8 5 , 2 6 3 - 2 6 7 koncepti, 5 2 - 5 3 , 6 6 , 185 trenutni status b., 2 9 2 - 2 9 4 Bijeli ovratnik, 63 "Biogramatike", 3 1 0 Birth of Clinic, The, 3 6 8 Birokracija, 12, 17, 2 3 2 - 2 3 3 i racionalizacija, 25 Bit, 219 Bureaucracy and the Labor Process, 168 Buržoazija, 12, 14, 1 3 3 - 1 3 4 Centralne države, 1 6 9 - 1 7 2 Character and Social Structure, 63 Cijena odgovora, 2 8 2 Ciklička teorija, 56-58 Class and Class Conflict in Industrial Socie ty (Dahrendorf), 65 Columbia University, 5 1 , 57, 6 0 , 6 1 , 6 4 , 135, 170, 3 7 7 Coming Crisis of Western Sociology, The, 409 Constitution of Society, The, 3 9 0 Contemporary Sociological Theories, 5 4 Contested Terrain: The Transformation of the Workplace in the Twentieth Century, 167 Cornell University, 6 1 , 70 Crnci, 5 0 - 5 1 , 7 2 - 7 3 , 118 Čikaška sociološka škola (University of Chicago), 8, 3 0 , 4 3 - 4 8 , 5 8 - 6 0 , 67, 7 6 , 180, 184, 197 Činjenice, socijalne, 1 6 - 1 8 , 2 7 2 - 2 7 3 , 3 7 2 . Vidi također specifične teorije paradigma socijalnih činjenica, 265-267, 414-415 Čista sociologija, 47 Čovjek kao biće prakse. Vidi ljudski poten cijal Dediferencijacija, 1 1 1 - 1 1 2 Definicija, 4 , 2 8 5 , 2 8 7 , 3 7 2 Definicija situacije, 4 9 , 5 3 , 1 9 3 , 2 0 1 Determinizam, 2 3 - 2 4 , 1 3 0 - 1 3 1 , 1 6 0 , 2 2 1 . Vidi također ekonomski determinizam Devijantnost, 349 Diferencijacija, 9 9 , 1 0 9 - 1 1 0 , 3 7 5 - 3 7 6 Dijade, 32 Dijakronijski stav, 141
478
KAZALO POJMOVA
Dijalektički materijalizam, 19-20 Dijalektika, 1 9 - 2 3 . Vidi također specifične teoretičare i kritička škola, 141-142 feministička dijalektika, 3 2 9 - 3 3 1 Dimenzije, 195 Discipline and Punish, 3 6 9 - 3 7 1 Disfunkcije, 62, 100-105 Diskreditirajuća stigma, 2 0 0 Diskretne paradigme, 4 1 3 Diskriminacije, 1 0 0 - 1 0 3 , 2 8 0 Dispozicije, 194-195 Djeca, 8 9 - 9 5 , 187, 2 5 3 - 2 5 4 . Vidi također socijalizacija i primarne grupe, 9 1 - 9 2 i kažnjavanje, 2 6 7 - 2 6 8 Dokumentarna metoda, 2 5 4 - 2 5 6 Dominacija, 1 3 9 - 1 4 1 , 327, 3 6 6 - 3 6 7 . Vidi također autoritet; racionalizacija i kapitalistički patrijarhat, 3 2 7 - 3 2 8 i feministička teorija, 3 3 0 , 3 3 6 i radikalni feminizam, 3 1 5 Dramatutška analiza, 6 7 - 6 8 , 1 9 5 - 2 0 2 , 3 6 3 -364 Druga komunistička internacionala, 130 Drugi, 2 3 5 - 2 3 7 , 3 2 8 . Vidi također teorija razmjene Društva, 9 4 - 9 5 , 189, 2 0 1 - 2 0 5 pretpostavke društva, i funkcionalistička teorija, 91-98 Duboka svijest, (Duree), 232 Dvostruka povezanost (veze), 3 3 2 - 3 3 3 Economist, The, 44 Ego, 2 3 5 - 2 3 7 Egzistencijalistička sociologija, 68, 7 1 , 2 1 3 -215, 381-385 budući razvoji egzistencijalističke socio logije, 3 8 5 i fenomenologijska sociologija, 6 8 , 7 1 , 383-384 osnovni interesi, 7 1 , 3 8 4 - 3 8 5 Ekologija, 4 9 , 89 Ekonomija i privreda, 9 3 - 9 4 , 130, 154-155 Vidi također kapitalizam; specifične teorije u neomarksističkoj sociologiji, 1 6 0 - 1 6 8 , 179 i svjetski sistem, 171 Ekonomska sistemska teorija, 3 5 2 Ekonomski i filozofski rukopisi iz 1844., 129, 132, 139, 148, 149, 1 5 1 , 152, 153 Ekonomski marksizam, 130-131 Ekonomski višak, 162-163 Eksperimenti prekida, 2 1 5 , 2 5 1 - 2 5 2
Eksploatacija, 2 1 , 43 Elementarni oblici religijskog života, 17, 84 Elita moći, 63 Elite, 3 7 - 3 8 . Vidi također specifične teorije i geografska ekspanzija, 170 i višak, 161-162 Empirizam, 12. Vidi također specifične teo rije Engleska. Vidi Velika Britanija Entropija, 3 5 4 Etnometodologija, 6 8 - 7 1 , 197, 2 4 2 - 2 5 8 osnovni koncepti, 7 0 , 2 5 4 - 2 5 7 osnovni program, 2 5 4 - 2 5 6 i kritika tradicionalne sociologije, 252-254 primjeri etnometodologije, 2 4 3 - 2 5 2 fenomenologijska sociologija nasuprot etnometodologiji, 6 9 , 2 1 3 - 2 1 6 i strukturalna ograničenja, 2 5 7 - 2 5 8 Evolucionistička teorija, 12, 14, 19-20, 3 3 37, 9 9 - 1 0 0 Exchange and Power in Social Life, 66, 3 7 7 Explaining Human Behavior: Consiousness, Human Action and Social Structure, 3 9 8 Fads and Foibles in Modern Sociology and Related Sciences, 56-57 Female World, The, 315 Female World in a Global Perspective, The, 315 Feminist Enlightenment, The, 3 1 5 Feminist Studies, 74 Feministička teorija, 2 9 7 - 3 4 3 kao dijalektika, 3 2 9 - 3 3 1 historijski korijeni feminističke teorije, 73-74, 300-307 literatura ο feminističkoj teoriji, 297-307 psihoanalitička feministička teorija, 320-322 socijalne paradigme i feministička teorija, 339-340 teorijska pitanja ο feminističkoj teoriji, 299-300 varijante feminističke teorije, 3 0 7 - 3 3 9 Fenomen, 2 1 8 - 2 1 9 Fenomenologijska sociologija (fenomeno logija), 68, 2 1 3 - 2 4 2 , 3 8 1 - 3 8 5 Alfred Schutz ο f.s., 69, 2 1 9 2 3 5 Edmund Husserl ο f., 2 1 6 2 1 9 etnometodologija nasuprot fenomeno logiji, 2 1 3 2 1 6 , 3 8 1 3 8 5 primjeri f.s., 2 3 5 2 3 8 , 3 8 1 3 8 2 fenomenologija i egzistencijalizam, 2 1 3 215, 381383
KAZALO POJMOVA Filantropija, 2 8 7 - 2 8 8 Filozofija, 10 francuska katolička kontrarevolucija, 10-14 Filozofski realizam, 180 Fisk University, 50-51 Fizika socijalna, 13 Folgewelt, 2 2 1 - 2 2 6 Fonemi, 3 5 8 Formalna racionalnost, 2 5 , 140 Formulacije, 2 4 8 - 2 4 9 Frame Analysis, 2 0 1 , 363 Francuska, 9-18, 3 2 , 74 Francuska revolucija, 6, 13, 19-23, 172 Francuski strukturalizam. Vidi strukturalni marksizam Frankfurtska škola. Vidi kritička škola Frankfurtski institut za društvena istraži vanja, 6 0 - 6 1 , 135 Frojdistička paradigma, 7 5 , 1 4 0 - 1 4 1 , 144-145,412-413 Future of Marriage, The, 313 Future of Matherhood, The, 3 1 5 Gender and Society, 74 "Genealogija moći" (Foucault), 3 6 6 , 3 6 9 , 371 Generalna sistemska teorija (GST), 353 Geografska ekspanzija, 169-171 Govor, 2 3 5 - 2 3 8 , 2 4 9 . Vidi također telefon ski razgovori Govor tijela, 2 3 5 Gradovi i urbana ekologija, 4 8 - 4 9 . Vidi također urbanizacija Gradualni parametri, 375 Grundrisse, 152, 153 Grupe, 5 2 , 2 0 2 - 2 0 3 integracija u grupe, 2 8 5 - 2 8 8 Grupe vršnjaka, 5 2 Harvard University, 5 1 , 5 4 - 5 9 , 69, 102, 184, 2 7 4 , 3 1 4 , 3 5 0 , 3 5 1 Hegelijanski marksizam, 18-24, 60, 131-135 Hegemonija, 1 3 5 - 1 3 7 Hermeneutika, 3 6 5 Heterogenitet, 3 7 5 Hijerarhijsko promatranje, 369 Hinduizam, 28 Hispanska Amerika, 178 Histerija, 3 1 Historijski marksizam, 168-175 Historijski materijalizam, 3 2 5 - 3 2 8 History of Sexuality, The, 3 7 0 - 3 7 1 Hodanje ("izvođenje" h.), 2 4 3 - 2 4 4
479
Holizam, 116, 122 Homo economicus, 405 Homo sociologicus, 405 Homocentrizam, 3 8 9 , 4 1 3 - 4 1 4 Homunculus (Homunkulus), 2 2 6 Htijenja, 183 osobna, 193-194 Human Group, The, 2 7 4 - 2 7 5 Humanističko znanje, 142-143 Ideacijska društva, 5 6 Idealistička društva, 5 6 Idealizam, 19-23 Identitet, 200-201 Ideologija, 2 0 - 2 3 , 72, 1 5 5 , 3 3 1 - 3 3 4 Imperativno koordinirane oscilacije, 113, 115 Indeksnost, 2 5 6 - 2 5 9 Indija, 2 5 , 27 Individualistički funkcionalizam, 82-83 Individualna svijest, 2 3 2 Industrija znanja, 142 Industrijalizacija, 7-8, 12, 4 4 , 4 8 - 4 9 Industrijska revolucija, 6-7, 1 1 , 2 3 , 4 1 Inovativni odgovori, 2 5 7 - 2 5 9 , 3 6 3 Institucionalizacija, 72, 2 4 0 Instrumentalna akcija (djelovanje), 143 Integracija, 9 2 - 9 4 , 3 7 4 - 3 7 6 akcije i sistemskih teorija, 3 9 3 - 3 9 4 teorije razmjene, 4 0 7 - 4 0 9 humanizma i strukturalizma, 4 0 6 - 4 0 8 razgovora, 2 4 9 - 2 5 1 , 259 Intencionalnost, 2 1 8 , 2 6 2 Interakcija, 15, 3 0 , 32, 149 i akcija, 192 licem-u-lice, 2 3 5 - 2 3 8 prekinuta naspram stalne interakcije, 334-335 i mišljenje, 190-191 Interesi, 114-115 Interesne grupe, 115 Internacionala, 129 Internalizacija normi zajednice, 3 3 7 - 3 3 8 Vidi također i socijalizacija Interpersonalni funkcionalizam, 83 Introduction to the History of Science, 102 Introduction to Pareto, An, 5 6 Introduction to the Science of Sociology, An, 49 Ispitivanje (liječničko), 3 6 9 Italija - sociologija, 3 7 - 3 8 Izbori (odabiranje), 192-193 Izgled (pojavnost) 1 9 6 - 1 9 7
480
KAZALO POJMOVA
"Izomorfizam", 3 5 6 Izvedba uloge, 6 7 - 6 8 , 195-202 "Ja", 1 8 8 , 195, 265 Jedinica djelovanja, 3 4 7 - 3 4 8 Jednodimenzionalno društvo, 141 Jezik. Vidi Lingvistika Jungova paradigma, 4 1 3 - 4 1 4 Kalvinizam, 26-28 Kapital, 3 0 , 129, 132, 134, 149, 1 5 1 , 152, 153 Kapitalisti. Vidi buržoazija Kapitalistički patrijarhat, 325-326, 341-342 Kapitalizam, 6-8, 20-23, 28, 43, 47, 131-132 i klasna svijest, 2 0 - 2 3 , 132-134 i industrijska revolucija, 6, 20-23 Karizmatski autoritet, 26-27 Katolicizam, 10-12, 16 Kažnjavanje, 2 6 7 - 2 6 8 , 2 9 3 - 2 9 4 , 3 6 7 - 3 7 0 Kibernetika, 3 5 2 - 3 5 6 . Vidi također sistem ska teorija Kina, 2 5 , 27 Klasa i klasna svijest (Lukacs), 38 Klase, 13, 2 2 - 2 4 , 4 3 , 156-159, 1 6 3 - 1 6 4 , 1 6 8 - 1 7 0 , 172. Vidi također kapitalizam; rasni sukob Klasični pozitivistički znanstveni sistemi, 143 Klasifikacije, 2 0 7 Klasna svijest, 2 2 - 2 3 , 133-134 Klinička praksa (njen nastanak), 3 6 5 Kognitivna mobilizacija, 321 Kolektivna neosviještenost, 2 7 6 - 2 7 7 Kolektivna svijest, 17-18 Kompatibilnost (postulat o), 227 Kompjutori, 165 Kompleks status-uloga, 91-97 Komunikacija, 9 2 - 9 4 , 1 1 4 - 1 1 5 , 186, 2 3 8 . Vidi također lingvistika; strukturalizam konflikt kao komunikacija, 112-114 Komunikativna akcija (djelovanje), 143 Komunistički manifest, 129 Konflikt, 82, 112. Vidi također konfliktna teorija; dijalekti ka kao komunikacija, 3 0 , 117-118 funkcije konflikta, 117 rasni konflikt, 117-118 i uravnoteženje uloga, 3 3 8 Konfliktna paradigma, 413 Konfliktna teorija pokušaji pomirenja konfliktne teorije i strukturalnog funkcionalizma, 116-118 integrirana konfliktna teorija, 118-122 konfliktna teorija J . Turnera, 115
i marksistička teorija, 118-122 konfliktna teorija Ralpha Dahrendorfa, 110-112 i stratifikacija, 1 1 8 - 1 2 0 Konfliktne grupe, 114 Konfucijanizam, 28 Konsenzus, 14, 82, 109, 144-145 Kontrola, menadžerska, 1 6 4 - 1 6 6 Konverzacija pokretimal85 Konverzacijska analiza, 197, 2 1 5 , 2 4 3 Konzervativna reakcija, 1 0 - 1 3 , 2 2 - 2 3 . Vidi također specifične teorije Korisno znanje, 2 2 8 - 2 3 1 Korporacije, 239 "Kreativne" sociologije, 6 8 , 7 0 , 77, 197, 213, 220, 381. Vidi također specifične teorije Kreativnost. Vidi: svijest; proizvodi; speci fične teorije Kritička škola (teorija), 6 0 - 6 1 , 1 3 5 - 1 4 6 kritika kritičke škole, 142-143 i ideje Jiirgena Habermasa, 1 4 3 - 1 4 6 osnovni doprinosi kritičke škole, 139-142 osnovne kritike kritičke škole, 1 3 5 - 1 3 9 Kritičko znanje, 142 Kritika dijalektičkog uma, 3 8 2 "Kritika dominacije", 139 Kritika političke ekonomije, 149, 151 Kriza, 4 1 1 Kuba, 63 Kultura (kulturni sistemi), 9 2 . Vidi također norme i vrijednosti; specifične teorije i doprinosi kritičke škole, 6 1 , 139-143 i kritika strukturalnog funkcionalizma, 105-109 kritika kulture, 6 1 , 1 3 8 - 1 3 9 Langue, 3 5 7 Latencija, 92 Latentne funkcije, 104 Latentni interesi, 1 1 5 - 1 1 6 Lažna svijest, 133, 139 Legitimacije, 4 5 , 140, 241 Legitimni autoritet, 2 8 2 Leksička sociologija, 4 1 4 Liberalni feminizam, 3 1 2 - 3 1 6 Libido, 183 Licem-u-lice interakcija, 12, 5 2 , 2 1 5 , 2 2 3 -226, 2 2 8 , 2 3 0 , 235-238 Liga komunista, 129 Lingvistika, 74 i sistemi srodstva, 3 5 8 - 3 6 1 i socijalne paradigme, 4 1 4 i strukturalizam, 7 5 , 3 5 7 - 3 5 8 Listen Yankee: The Revolution in Cuba, 63
KAZALO POJMOVA Literatura, feministička, 3 0 0 - 3 0 7 , 3 0 9 - 3 1 0 Logička konzistencija (postulat o), 2 2 7 Ludost, 3 6 7 - 3 6 9 Lumpenproletarijat, 114 Ljudska emancipacija, 143 Ljudski potencijal (čovjek - biće mogućno sti), 143, 164 Madness and Civilization, 367-370 Making Sense of Marx, 175 Makro i mikro teorije, 67, 72, 7 6 , 3 8 9 - 4 0 6 Makro socijalni poredak, 3 3 1 , 356 Makroskopsko-mikroskopski kontinuum, 417-420 Makrosociologija, 4 9 , 3 9 6 - 3 9 7 Manifestne funkcije, 104 Manifestni interesi, 115-116 Manufacturing Consent: Changes in the La bor Process under Monopoly Capital, 167 Mape (karte), orijentacione, 2 4 9 - 2 5 0 , 2 6 0 Marksistička teorija, 18-23, 38-39, 122-124 naslijede, 12, 5 5 - 5 7 kritika, 136-137, 147-148 razvoji, 1 8 - 2 3 , 6 0 - 6 1 , 72-73 korijeni, 18-23 strukturalizam protiv m.t., 6 5 , 7 5 , 3 6 1 -363 Marksistička teorija igara, 1 7 5 - 1 7 6 , 184 Marksistički feminizam, 3 1 6 - 3 1 9 Marksizam. Vidi Marksistička teorija Marriage and Family Among Negroes, 3 1 5 Marxist Studies, 72 Marxists, The, 63 Masovna kultura, 135-136 Materijalne socijalne činjenice, 17-20 Medicina, 3 6 5 - 3 7 2 Medijacijski sistemi, 3 5 2 - 3 5 4 Mehanički sistemi. Vidi sistemska teorija Menadžeri, 1 6 0 - 1 6 4 kontrola od strane m., 164-166 znanstveni menadžment, 164-166 "Mene", 188, 195 Metaanaliza, 4 0 7 Meta-Analysis, 408 Meta-analysis: Cumulating Research Fin dings Across Studies, 4 0 8 Metametode, 4 0 8 Metateorija, 4 0 7 - 4 2 3 varijante metateorije, 4 0 9 - 4 1 1 Metafizički stadij, 14 Metodološki individualizam (Boudon), 404-405 "Metropolis i duhovni život", 29
481
Mi odnosi, 2 2 1 , 2 3 0 - 2 3 2 , 2 3 4 , 2 3 9 Mikro socijalni poredak, 3 0 , 4 9 , 68, 3 3 3 - 3 3 7 Mind, Self and Society, 5 2 - 5 3 , 1 8 0 , 182, 184, 185, 213 Misao (mišljenje) sposobnost za m., 1 8 9 - 1 9 0 i interakcija, 191 Mistifikacija, 140, 199 Mitovi, 3 5 8 - 3 6 1 Mitwelt, 2 2 1 - 2 2 6 Mladohegelijanci, 19-20 Moć, 24 disciplinarna, 3 6 9 - 3 7 1 i spol, 373 Modem World-System, The, 168, 169, 170 Moderno društvo, njegova kritika, 12,137-138 Monopolistički kapitalizam, 158 rad i monopolistički kapitalizam, 160-163 Monopoly Capital, 160-163 Morfogeneza, 3 5 4 Morfostaza, 3 5 4 Motivi, 233 Motivi (zbog), 233 Motivi (jer), 233 Multidimenzionalna sociologija, 3 9 4 - 3 9 6 "My Four Revolutions: An Autobiographi cal History of the ASA", 3 1 4 Nacisti, 3 1 , 6 0 , 69, 135, 2 2 3 , 3 1 4 Način, 196-198 Nasilje nad ženama, 7 4 , 3 2 2 National Organization for Women (NOW), 312 Nature of Social Science, The, 275 Neanticipirane posljedice, 104 Nefunkcije, 104 Negentropija, 3 5 4 Neglasovne aktivnosti (njihova integracija), 249-250 Nejednakost, 3 7 5 Nejednakosti između rodova, 3 1 1 - 3 1 6 Nelegitimna teleologija, 1 0 7 - 1 0 9 Nematerijalne društvene činjenice, 17 Neofunkcionalizam, 7 5 - 7 6 , 109-111 Neomarksistička ekonomska sociologija, 1 6 0 - 1 6 8 , 178 Neomarksistička teorija, 7 1 , 1 2 7 - 1 3 0 , 1 3 2 - 1 4 6 Nesvjesnost, 133, 3 6 0 - 3 6 1 kolektivna, 2 8 0 Neto ravnoteža, 104 New School for Social Research, 69, 222-223 Nominalistički pragmatizam, 181 Nominalni parametri, 3 7 5 Normalizirajuće prosudbe, 2 2 5 - 2 2 6 , 3 6 9
482
KAZALO POJMOVA
Normalna znanost, 4 0 5 Norme i vrijednosti, 3 4 7 - 3 4 8 strukturalno-funkcionalistička kritika normi i vrijednosti, 106 Novčani sistem, 9 6 Njemačka: i korijeni marksističke teorije, 18-23, 6 0 - 6 1 , 1 2 8 - 1 2 9 , 135 nastanak sociologije, 18-32, 5 1 - 5 2 Njemačka ideologija, 129 Njemačko sociološko društvo, 27 Oberlin College, 43 Obitelj, 107 i eksperimenti prekida, 2 5 1 - 2 5 2 francuski konzervativizam i obitelj, 1415 obitelj kao primarna grupa, 5 1 - 5 2 Objektivno značenje, 233 Objektivno-subjektivna socijalna zbilja, 238-242, 417 Održavanje obrazaca, 91 Ograničenje, izbor u situacijama kreiranja značenja, 2 3 2 , 3 3 6 "Okrivljavanje žrtve", 3 3 - 3 4 "On the Microfoundations of Macrosociology", 3 9 6 Oni odnosi, 2 3 0 - 2 3 2 , 2 3 9 Operacijska istraživanja, 3 5 2 Operantno uvjetovanje, 267 Organicizam, 3 5 - 3 7 , 86 Organički sistemi. Vidi sistemska teorija Orijentacione karte, 2 4 9 - 2 5 0 Osoba, 1 8 7 - 1 8 8 , 1 9 3 - 2 0 2 , 2 8 3 - 2 8 4 u zrcalu, 5 2 , 193 kao socijalni akter, 5 3 , 1 8 7 - 1 8 8 , 1 9 3 - 1 9 5 , 290-291 Osoba-željena, 195 Osobna konzistencija, 195-196 Osviješteni samointeres, 36 Otvoreno ponašanje, 192 Outline of the Theory of Structuration, 390 Panoptikum, 3 7 0 Paradigma Κ. Horney, 4 1 2 Paradigma otvorenog sistema, 413 Paradigma socijalnih činjenica, 2 6 4 - 2 6 7 , 414-415 Paradigma zatvorenog sistema, 4 1 2 Paradigme, socijalne, 1 0 0 - 1 0 1 , 4 1 4 - 4 1 6 i feministička teorija, 3 3 9 - 3 4 0 integrirana paradigma, 4 1 6 - 4 2 3 i lingvistika, 4 1 4 - 4 1 6 glavne paradigme, 2 6 4 - 2 6 7 , 4 1 3 - 4 1 6
multipla p., znanost ο multiploj p., 413-414 i psihoanaliza, 4 1 2 i teorije, 4 1 1 - 4 1 5 Parametri, strukturalni, 3 7 4 - 3 7 5 Parole, 3 5 7 Partikularističke vrijednosti, 2 8 6 - 2 8 7 Patrijarhat, 3 1 9 - 3 2 2 kapitalistički, 11, 3 1 9 - 3 2 2 Periferija, 169 Phenomenology of the Social World, The, 6 8 , 70, 2 2 2 Philosophy of Money, 2 5 , 2 7 - 3 1 Podjela društvenog rada, 17, 84 Pogled (liječnički pregled), 3 6 8 - 3 6 9 Pogled u zrcalo ("ja u zrcalu"), 4 8 - 4 9 , 185 Pojavnost (izgled), 1 9 6 - 1 9 7 Polish Peasant in Europe and America, The, 49-50 Politička ekonomija, 5 , 33-35 Politički ekonomisti, 20-21 Poluperiferija, 169, 172 Ponašanje (društveno), 1 8 1 , 185, 2 9 2 - 2 9 4 . Vidi također akcija; biheviorizam paradigme ponašanja, 2 6 4 , 2 8 9 - 2 9 3 Porijeklo obitelji, privatnog vlasništva i drža ve, 3 1 6 Portugal, 170 Posljednji programi (konačni), 2 0 8 - 2 0 9 Postizanje cilja, 9 2 Postmodernitet, 3 6 5 Postpozitivizam, 15-16 Poststrukturalizam, 7 4 - 7 5 , 3 6 5 - 3 7 2 Potkrepljivanje, 66-67, 2 6 7 - 2 7 1 , 2 7 6 - 2 8 3 Potreba-dispozicija, 95 Povezanost makro i mikro razina, 4 0 9 - 4 1 0 Povijest i klasna svijest, 3 9 , 132 Povratna sprega, 353 Pozitivistički stadij, 14 Pozitivizam, 13-14 kritika p., 136 Pozornica za igru, 6 7 - 6 8 , 195-202 Pragmatizam, 1 8 0 - 1 8 1 , 1 8 5 - 1 9 2 Pravila sociološke metode, 16-17, 8 4 , 4 0 8 Praxis, 2 1 , 135 Predeterminiranost, 153 Predmeti, 1 9 0 - 1 9 1 , 2 1 8 - 2 1 9 . Vidi također robe Prednji plan (Goffman), 6 8 , 196 Predstavljanje sebe, 6 7 - 6 8 , 195 Presentation of Self in Everyday Life, 6768, 195, 199, 2 0 0 Pretpostavka deprivacija-zadovoljenje, 2 8 2 , 295 Pretpostavka ο agresiji-odobravanju, 282-283, 295
KAZALO POJMOVA Pretpostavka ο nejednakosti, 3 3 5 Pretpostavka ο stimulansu, 2 8 1 , 2 9 5 , 3 0 1 Pretpostavka ο vrijednosti, 2 8 2 , 295 Pretpostavka uspješnosti, 2 8 0 2 8 1 , 295 Preživljavanje najprilagodenijih, 3537, 4748 Prilagodba, 3 5 3 7 , 4748 Primarne grupe, 6163 Primijenjena sociologija, 48 Primjeri (paradigmi), 4 1 3 4 1 4 Princip "i tako dalje", 2 5 6 2 5 7 Prirodni jezik, 2 5 7 "Prirodno stajalište", 217, 228 Privreda i društvo, 27 Problematične situacije, 2 3 3 - 2 3 4 Programi, 2 0 8 - 2 1 0 Progresivna racionalizacija, 1 6 3 - 1 6 4 Proizvodi, 165. Vidi također robe; ekonomski determi nizam; vrijednosti Proletarijat, 2 0 - 2 3 , 85, 133-134 Promjena, 4 3 , 124-125. Vidi također konfliktna teorija; evolucionistička teorija; specifični teoretičari i kritika strukturalnog funkcionalizma, 105-109 u ranoj američkoj sociologiji, 4 3 - 4 6 , 56 i reakcija na prosvjetiteljstvo, 13-15 Proročke paradigme, 413 Prosvjetiteljstvo, 5, 22, 3 8 , 40 i osnivanje sociologije u Francuskoj, 9-18 Proširivanje. Vidi teorija razmjene Protestantizam, 2 3 , 4 4 - 4 5 * Protestantska etika i duh kapitalizma, 24, 27 Psihoanalitička feministička teorija, 320-322 Psihoanaliza, 31 Psihologija, 19, 7 5 , 1 8 0 - 1 8 1 , 185-187, 207 Quasi grupe, 1 1 3 - 1 1 4 Racionalizacija, 2 5 - 3 0 i komunikativna akcija (djelovanje), 143-148 i kritika modernog društva, 137-138 privrednih institucija, 2 8 - 2 9 i menadžeri, 163-166 i marksistička teorija, 2 8 - 2 9 progresivna r., 165 Racionalno-legalni autoritet, 2 6 - 2 7 Rad, 17, 2 0 , 1 6 4 - 1 6 6 , 171. Vidi također i podjela rada i monopolistički kapital, 1 6 0 - 1 6 3 , 164-165 Rad i monopolistički kapital, 160, 163-166
483
Radikalna sociologija, 6 3 , 7 2 , 82. Vidi također specifične teorije, teoretičari Radikalni biheviorizam, 1 8 0 , 184 Radikalni feminizam, 3 2 2 - 3 2 5 , 3 4 0 Radna teorija vrijednosti, 21 Radnici bijelog ovratnika, 1 6 3 - 1 6 4 , 166 Radnici plavog ovratnika, 1 6 3 - 1 6 4 , 166 Radnici u uslužnom sektoru, 1 6 3 - 1 6 4 , 166 Rasni koflikt, 117-118 Razgovor, integracija r., 2 4 9 - 2 5 0 , 2 6 0 Razine funkcionalne analize, 1 0 3 - 1 0 5 Razine socijalne zbilje, 4 1 6 - 4 2 1 Razlike između rodova, 3 0 9 - 3 1 1 Razumijevanje, 142-143 Reading Capital, 152 Recepti, znanje ο r., 2 2 5 - 2 2 6 , 2 2 9 - 2 3 0 . Vidi također tipizacije Rečenice, interaktivno pojavljivanje r., 247-251 Redukcija, 2 1 8 - 2 2 0 Redukcionizam, 183-185 Reifikacija, 132, 2 3 8 - 2 4 2 Relativna autonomija, 1 5 3 , 155, 1 7 6 - 1 7 7 Relevancija (postulat o), 2 2 7 Religija, 8-12, 17-18, 2 0 , 2 4 , 2 8 , 4 4 , 5 6 promjena r., 8, 24 racionalizacija r., 27 Remarriage: A Study of Marriage, 3 1 5 Renesansa, 367 Reprezentativna potrošnja, 161 Revolucija, 17-18, 2 0 - 2 3 , 134 industrijska, 6, 1 1 , 14, 21-23 politička, 6, 8, 14, 16 Ruska, 153, 173-174 "Revolution against Capital, The", 134 Robe, 132-134 Robni fetišizam, 1 3 2 - 1 3 4 Rod, postizanje roda, 2 5 0 - 2 5 1 , 2 6 2 Role Distance, 1 9 7 - 2 0 2 , 2 0 7 Ropstvo, 1 0 1 - 1 0 3 , 171 Rusija, 5 4 , 64, 1 7 3 - 1 7 4 Ruska revolucija, 1 5 2 - 1 5 3 , 1 7 4 - 1 7 5 SAD rana sociologijska teorija u SAD, 4 3 - 5 5 marksistička teorija u SAD, 6 3 , 7 0 - 7 1 i rasni sukob, 120-121 radikalna sociologija u SAD, 62-63 ropstvo u SAD, 104-105 Samoubojstvo, 17, 84 prisilno (Hindu udovice), 3 2 2 stope s., 4 1 8 - 4 1 9 San Francisco Bay Area Rapid Transit sy stem (BART), 3 5 6
484
KAZALO POJMOVA
Scope and Method of Sociology: A Meta-Sociological Treatise, 4 0 8 Seksizam, 3 1 2 - 3 1 3 Seksualnost, 3 6 5 - 3 7 2 Sekundarni potkrepljivači, 2 7 0 - 2 7 1 Self-Fulfilling Prophecy, The, 103 Semantička sociologija, 4 1 4 Semiotika, 3 5 7 Sex Game: Communication Between the Se xes, The, 3 1 5 "Shooting an Elephant" (Orwell), 3 8 2 Signifying Acts, 184 Signs, 74 Simboli, 1 8 6 - 1 9 2 . Vidi također simbolički interakcionizam Simbolički interakcionizam, 5 2 - 5 3 , 6 7 - 6 8 , 179-211, 382, 399, 415 suvremeni, 1 8 9 - 2 1 0 kritika s.i., 2 0 6 - 2 0 7 integracija teorije razmjene sa s.i., 290-292 historijski korijeni s.i., 3 0 - 3 1 , 4 9 , 5 1 , 59, 180-185 metodološki principi s.i., 2 0 3 - 2 0 6 principi s.i., 185-189 Simbolički sistemi, 186-192 Simpatička introspekcija, 5 2 , 6 0 , 2 0 4 - 2 0 5 Simpozij ο makro i mikro sociologijskoj ana lizi ( 1 9 8 3 ) , 3 9 9 Simpozij ο svijesti, ljudskoj akciji i strukturi (1979), 3 9 8 3 9 9 Sinkronijsko stajalište, 141 Sintaktička sociologija, 4 1 4 Sistem ličnosti, 9 2 - 9 3 , 97 Sistematsko oblikovanje ponašanja. Vidi bihevioralne prilagodbe Sistemi srodstva, 3 5 8 - 3 5 9 Sistemi vjerovanja, 132-134 Sistemi znanja, 142 elementi sistema znanja, 2 5 8 - 2 6 0 , 2 9 2 i feministička teorija, 3 2 9 - 3 3 1 privatne komponente sistema znanja, 259-261 Sistemska paradigma, 413 Sistemska teorija, 14, 71-72, 91-98, 352-357 i teorija akcije, 91-98, 393-394, 399-401 kritika s.t., 72, 3 5 6 - 3 5 7 Sloboda, 141 Smijeh, izazivanje s., 2 4 6 , 2 5 2 Social and Cultural Dynamics, 5 4 , 5 6 Social Behavior: Its Elementary Forms, 6 6 , 275, 279 "Social Behavior as Exchange", 66 Social Mobility, 54 Social Networks, 3 8 1
Social Statistics, 44 Social System, The, 57, 72, 3 5 0 "Sociation". Vidi interakcija Socijalistički feminizam, 3 2 5 - 3 2 9 Socijalizacija, 9 5 , 1 9 0 - 1 9 2 , 2 2 6 Socijalizam, 7-8, 19-23 Socijalna evolucija, 3 5 - 3 7 , 43 Socijalna konstrukcija zbilje, 69-70, 2 3 8 - 2 4 2 Socijalni darvinizam, 3 5 - 3 7 , 4 6 - 4 8 Socijalni sistem, 14, 9 2 , 3 9 1 Socijalno-bihevioralna paradigma, 264-267, 415 Socijalno-definicionistička paradigma, 2 6 4 -267,415 Socijetalna zajednica, 18, 5 3 , 9 6 Socijetalni funkcionalizam, 82-83 Sociological Inquiry, 74 Sociologijska teorija: američka, 8, 3 0 , 4 3 - 7 7 centralni problemi u s.t., 3 8 8 - 4 0 6 do polovice stoljeća, 3-39, 5 5 - 6 1 noviji razvoji u s.t., 4 1 - 7 7 , 3 4 5 - 3 8 6 do danas, 61-77 društveni razvoj s.t., 12-18 Sociologists for Women in Society (S.W.S.), 74 Sociologizam, 16-18, 183-185 Sociology and Modern Systems Theory, 7 1 , 352 Sociology of Marx, 72 Sociology of Sociology, 4 1 1 Sociološka imaginacija, 63-64 Specijalizacija, 164 Srednji vijek, 4, 6, 1 1 , 12, 13 Stadij igranja, 187-188 Starohegelijanci, 19 States and Social Revolutions, 1 6 8 , 1 7 2 - 1 7 5 Status, 12, 2 4 , 9 4 , 375 Stazis (stanje ekvilibrijuma), 158 Stigma, 2 0 0 - 2 0 2 , 2 1 0 Stigma, 2 0 0 - 2 0 1 "Stranger, The", 29 Strategijska akcija (djelovanje), 143 Stratifikacija, 2 4 , 8 1 , 8 7 - 9 1 , 122 i konfliktna teorija, 1 1 9 - 1 2 1 feministički model stratifikacije, 3 2 9 u funkcionalističkoj teoriji, 62, 87-88 Structure of Social Action, The, 3 8 , 5 7 , 8 5 , 102, 3 4 8 - 3 4 9 , 3 5 0 , 3 5 2 Structure of Sociological Theory, The, 130-131 Struktura naučnih revolucija, 4 1 1 Strukturalizam, 7 4 - 7 5 , 3 5 7 - 3 7 2 . Vidi također Strukturalni funkcionali zam; strukturalni marksizam
KAZALO POJMOVA Strukturalna teorija, 3 7 2 - 3 7 9 , 4 0 3 - 4 0 4 Strukturalne barijere, 3 6 4 - 3 6 5 Strukturalni funkcionalizam, 61-63, 81-109, 122-124, 265-267, 414 AGIL, 9 1 - 1 0 0 , 122-124 konfliktna teorija kao alternativa s.f., 65, 111-124 kritika s.f., 6 2 - 6 3 , 105-109 historijski korijeni s.f., 14, 3 6 - 3 8 , 5 5 , 57, 86-87 i Homans, 2 7 6 - 2 7 8 i pretpostavke društva, 5 7 - 5 8 , 89-91 model s.f. Roberta Mertona, 100-105 i stratifikacija, 6 2 - 6 3 , 87-89 tipovi s.f., 57, 6 2 - 6 3 , 82-83 Strukturalni marksizam, 1 4 6 - 1 6 0 , 3 6 1 - 3 6 3 kritičke reakcije na s.m., 1 5 8 - 1 6 0 i kritika drugih marksističkih teorija, 147-148 i ekonomija, politika i ideologija, 149158 Poulantzas ο s.m., 154158 ο Marxu, 7 5 , 1 4 9 1 5 4 doktrina s.m., 7 5 , 148149 Strukture, društvene široke, 2 0 2 2 0 3 , 3 7 2 3 7 3 Studenti eksperimenti prekida s njihovim učešćem, 251-252 i studentski pokret, 72 Studies in Ethnomethodology, 79 Stvarni (aktualni) socijalni identitet, 200-201 Subjektivna značenja, 2 1 6 , 2 3 2 - 2 3 3 Subjektivne interpretacije, 7 0 , 2 1 6 - 2 1 7 Subjektivnost, 5 3 , 1 3 9 - 1 4 1 , 3 3 7 - 3 3 9 Subordinacija, 7 4 , 115 Substantivna racionalnost, 137-138 Suicide, 17, 8 4 , 4 1 8 Superordinacija, 114-115 Svećeničke paradigme, 413 Sveta porodica, 129 Svijest, 5 2 - 5 3 , 1 8 5 - 1 8 7 , 2 9 0 . Vidi također kultura; osoba; socijalizaci ja; misao i kritička škola, 1 3 9 - 1 4 0 i svakodnevni život, 2 2 8 - 2 3 3 Homansova teorija svijesti, 2 8 3 - 2 8 4 Svijest, kolektivna, 17-18 Svijet života, 2 1 9 , 2 2 8 - 2 3 2 Svjetski sistem, 168-172 Taoizam, 28 Tautologija, 1 0 8 - 1 0 9 Tehnokratsko razmišljanje, 142
485
Tehnologija, 140, 152 Telefonski razgovori, 2 4 4 - 2 4 6 Teleologija, 1 0 8 - 1 0 9 Telos, 72 Teološki stadij, 13-14 Teorija akcije, 3 4 6 - 3 5 2 , 4 1 5 Parsonsova teorija akcije, 57, 9 1 - 9 9 , 347-352 problemi u Parsonsovoj teoriji akcije, 349-352 noviji radovi u području teorije akcije, 352, 393-394 i sistemska teorija Teorija elita, 37 Teorija informacija, 3 5 2 Teorija mreže, 67, 3 7 9 - 3 8 1 Teorija razmjene, 2 6 3 - 2 9 6 , 3 8 8 , 4 1 5 nastanak teorije razmjene, 5 9 , 6 6 - 6 7 Integrirana teorija razmjene P. Blaua, 67, 2 8 5 - 2 9 0 i kritike Homansove teorije svijesti, 289-292 i kritike Homansove teorije društva i kulture, 2 8 3 - 2 8 4 trenutni status teorije razmjene, 2 9 2 - 2 9 4 Homans i Levi-Strauss ο teoriji razmje ne, 2 7 3 2 7 6 i Homansov napad na strukturalni funk cionalizam, 2 7 6 2 7 8 i Homansove osnovne pretpostavke, 278283 integracija teorije razmjene, 2 9 0 2 9 2 , 401403 Teorija strukturacije, 3 9 0 3 9 3 Teorije ekvilibrijuma, 9293 Teorije racionalnog izbora, 3 9 7 3 9 8 Theoretical Logic in Sociology, 3 9 4 Theory and Society, 72, 166 Theory, Culture and Society, 3 6 6 Timovi, 1 9 9 2 0 0 Tipizacije, 2 2 5 2 2 7 , 2 2 8 2 3 1 , 2 3 9 Totalitarizam, 140 Totemizam, 1718 "Toward the Codification of F unctional Analysis in Sociology", 100 Tradicionalni autoritet, 2 6 2 7 Trijade, 3 2 Ugnjetavanje roda, 3 1 9 3 2 0 Uloge, 9 4 , 1 9 6 1 9 9 , 2 4 1 , 3 3 7 Umijeća, znanja ο u., 2 2 8 Umwelt, 2 2 1 - 2 2 6 , 2 3 0 , 2 6 0 University of California u Berkeleyu, 6 0 , 67, 197, 3 2 6
486
KAZALO POJMOVA
University of California u Los Angelesu, 69-70 University of Iowa, 60 University of Kansas, 43 Univerzalističke vrijednosti, 2 8 9 - 2 9 0 Univerzum značenja, 2 3 8 - 2 4 2 Uopćeni (generalizirani) drugi, 187-188, 337 Uopćeni potkrepljivači, 2 7 0 , 2 9 3 - 2 9 4 Upravljanje impresijama, 196-202 Uravnoteženje uloge, 2 6 4 , 3 3 1 - 3 3 2 , 338 Urbanizacija, 8, 12, 4 4 , 4 8 - 4 9 . Vidi također gradovi Usklađenost (postulat o), 2 2 8 Uvjetovani potkrepljivači, 2 6 7 - 2 7 1 Velika Britanija: porijeklo sociologije u V.B., 32-37 tekstilna industrija u V.B., 2 7 6 - 2 7 8 Verstehen, 3 4 6 , 3 5 0 Vijetnamski rat, 73, 117 Viktorijanizam, 3 6 7 - 3 6 8 Virtualni socijalni identitet, 2 0 0 - 2 0 1 Višak vrijednosti, 21 Voluntarizam, 3 4 8 - 3 4 9 Vorwelt, 2 2 1 - 2 2 6 , 2 9 2 - 2 9 3 Vrijednost, radna teorija, 21 Vrijednosti, 3 4 7 - 3 4 8 . Vidi također norme i vrijednosti tipovi v., 2 8 5 - 2 8 9 Women and the Public Interest: An Essay on Policy and Protest, 3 1 5 Women, Wives, Mothers: Values and Op tions, 3 1 5
Women's Christian Temperance Movement, 101 Yale University, 4 3 , 47 Za Marxa, 150 Zadnji plan (Goffman), 6 8 , 199 Zadovoljenje (pretpostavka ο), 2 8 2 Zagađenje, 89 Zagrade (stavljanje u), 2 1 7 - 2 1 8 , 2 5 8 Zajednička akcija, 2 0 2 Zajedničko roditeljstvo, 3 1 2 Zakon ο tri stadija, 1314 Zatvoreno (prikriveno) ponašanje, 181, 182 Značajni simboli, 184-187 Značenja, 191-192, 233 stratificirana nasuprot uobičajenim, 335-336 Znanost, 8-9, 1 5 8 - 1 5 9 , 1 6 3 - 1 6 5 , 2 0 4 i menadžeri, 163-165 multiple paradigme z., 4 1 1 - 4 1 3 znanstvene procedure, 2 2 6 - 2 2 8 znanost i društveni svijet, 142, 2 2 1 - 2 2 8 Žene. Vidi također feministička teorija uravnoteženje uloga od strane i., 297-343 buržoazija, 3 1 8 - 3 2 0 i spolna dioba rada, 3 16-320 stres kod ž., 3 2 0 - 3 2 3 nasilje prema ž., 3 2 1 žene kao zaposlenici, 7 3 , 3 2 5 Ženski pokret. Vidi, feministička teorija Židovi, 3 1 , 60, 8 4 - 8 5 , 117, 2 0 1 , 3 1 4 Životinje, 183, 187-189
Biblioteka POSEBNA IZDANJA
G e o r g e Ritzer SUVREMENA SOCIOLOGIJSKA TEORIJA
Izdavač NAKLADNI ZAVOD GLOBUS Z a izdavača T O M I S L A V PUŠEK S engleskoga preveo i uredio OGNJEN ČALDAROVIĆ Lektura i k o r e k t u r a ĐENANA ŠTIGLIĆ Kazalo imena DUBRAVKO ŠTIGLIĆ Kazalo p o j m o v a OGNJEN ČALDAROVIĆ Likovna o p r e m a T O M I S L A V PUŠEK G r a f i č k a priprema D E N O N A d.o.o., Zagreb Tisak K E R S C H O F F S E T , d.o.o., Zagreb, 1 9 9 7 .
