Fernand Braudel - Materijalna Civilizacija Tom III

iü

À

BIBLIOTEKA HISTORIAE

BIBLIOTEKA A

u g

u

st

C

esarec

UREDNIK

A lbert G oldstein

NASLOV IZVORNIKA Fernand Braudel Civilisation matérielle, économ ie et capitalisme, XV*-XVIIle siècle tome 3 LE TEMPS DU MONDE Copyright © 1979 by Armand Colin Éditeur, Paris

pr ije v o d

D ubravka Celebrini, M im a Cvitan, Ljerka Depolo, Ksenija Jančin, K arm ela Krajina, M irjana Obuljen, Višnja Ogrizović JEZIČNA I STRUČNA REDAKCIJA

M iroslav B ran dt

џ ODJAVLJIVANJE OVE KNJIGE POTPOMOGLI SU: MINISTARSTVO PROSVJETE I KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE -REPUBLIČKI FOND ZA KULTURU MINISTARSTVO ZNANOSTI, TEHNOLOGIJE I INFORMATIKE REPUBLIKE 11RVATSKE

M aterijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam o d XV. do XVIII. stoljeća

џ

ж

Ai'ütsT Cils arec Zagreb 1992

Clemensu Helleru

Sadržaj PREDGOVOR

9

Poglavlje 1 PODJELE PROSTORA I VREMENA U EVROPI PROSTOR I EKONOMIJE: EKONOMUE - SVJETOVI Ekonomije - svjetovi Ekonomije - svjetovi postoje oduvijek Tendcncijska pravila Prvo pravilo: prostor se polagano mijenja Drugo pravilo: u središtu je snažan kapitalistički grad Drugo pravilo (nastavak): prevlasti gradova se smanjuju Drugo pravilo (nastavak i svršetak): s više ili manje potpunim gradskim dominacijama Treće pravilo različite su zone u hijerarhijskom odnosu Treće pravilo: (nastavak): zone povon Thüncnu Treće pravilo (nastavak); prostorna shem a ekonomije - svijeta Treće pravilo neutralne zone? Treće pravilo (nastavak i kraj): ovojnica i pođgradnja EKONOMIJA - SVIJET: JEDAN RED (KATEGORIJA) NASUPROT DRUGIMA Ekonomski red (kategorija) i m eđunarodna podjela rada Država: politička moć, ekonomska moć Carstvo i ekonomija-svijet Rat po zonama ekonomije-svijcia Društva i ekonomija-svijet Kulturni red Koordinate ckonomijc-svijeta sigurno su valjane EKONOMUA - SVIJET PREMA VREMENSKIM PODJELAMA Konjunkturni ritmovi Fluktuacije i prostori odjekivanja Stoljetni trend Objasnidbcna kronologija ekonomija - svjetova Kondraticvi i stoljetni trend Može li se objasniti duga konjunktura? Jučer i danas

16 19 20

22 23 28 31 32 3-1 37 40 42 47 51 55 59 64 68

73 75 78 81 84 86 88

92

Poglavlje 2 EVROPA, STARE EKONOMIJE S GRADSKOM PREVLAŠĆU: PRIJE I POSLIJE VENECIJE PRVA EVROPSKA EKONOMUA - SVIJET Evropska ekspanzija nakon XI. stoljeća Ekonomija-svijet i bipolarnost Prostori sjevera: sudbina Brugcsa Sjeverni prostori: uspon Hanze Drugi pol Evrope: talijanski gradovi Međuigra: šampanjski sajmovi Izgubljena šansa za Francusku KASNA PREVLAST VENEOJE Genova protiv Venecije Moć Venecije Ekonomija-svijet, polazeći od Venecije Odgovornost Venecije G alere d a m e rc a to

U Veneciji, stanoviti kapitalizam A rad? Prvenstvo industrije? ^Turska opasnosF ) ~ NEOČEKIVANI USPON PORTUGALA Ш OD VENECUE DO ANTWERPENA Tradicionalno tumačenje Nova tumačenja

100 104 107

111 117 122 126 130 132 138 139 140 142 148

150 155 156

5

Antwerpen, svjetska piijestolnica stvorena izvana Etape u veličini Antwerpena Prvi uzlet, pivo razočaranje Drugi uspon Antwerpena Industrijski uspon Originalnost Antwerpena VRATIMO DENOVEŠKO.M STOIJEĆU NJEGOVE DIMENZIJE I PRAVU VRIJEDNOST »Zavjesa od pustih planina« Djelovali na daljinu izvan svoje kuće Akrobatska igra Genova diskretno vlada Evropom Razlozi denoveškog uspjeha Uzmak Genove Kako je Genova preživjela Da se vratimo ekonom iji-svijetu

1б0 166 167 169 172 173 177 182 183 185 188 191 192 196

Poglavlje 3 EVROPA, STARE EKONOM ÿE S GRADSKOM PREVLAŠĆU: AMSTERDAM UJEDINJENE POKRAJINE VIĐENE IZNUTRA Sitan, po prirodi siromašan teritorij Pothvati zemljoradnje Prenapregnuta urbana ekonom ija Amsterdam Čudnovato i raznovrsno pučanstvo Najprije ribarenje 1lolandska (lota Postoji li »država« Ujedinjenih pokrajina Unutrašnje se ustrojstvo gotovo ne mijenja Porez protiv sirom ašnih Nasuprot drugim državama Kraljevstvo poslova OVLADATI EVROPOM, OVLADATI SVIJETOM Najhitnije se odigralo prije 1585. Ostatak Evrope i Sredozemlje Nizozemci protiv Portugalaca: stati na mjesto onog drugoga Povezanost trgovine u holandskom carstvu USPJEII U AZUI> NEUSPJEH U AMERICI . Vrijeme borbi i uspjeha Veličina i pad V. O. C .- a Slom u XVIII. stoljeću. Zbog čega? Neuspjeh u Novom svijetu, kao granica holandskog uspjeha NADMOĆ I KAPITALIZAM U Amsterdamu: kad su skladišta puna — sve ide dobro Roba i kredit Komisiona trgovina Raison d'etre akceptacije Moda zajmova Hi izopačavanje kapitala Druga perspektiva: udaljujući se od Amsterdama Oko Baltika Francuska protiv Holandije: nejednaka borba Engleska i I lolandija Izaći iz Evrope: Indonezija Može li se generalizirati? O ZALASKU AMSTERDAMA Krize 1772-1773, 1780-1783. Datavijska revolucija

200 201 203 204 209 213 215 219 221 226 229 232 235 239 340 246 252 255 260 265 270 274 276 278 281 285 285 296 298 301 303 307 315

Poglavlje 4 NACIONALNA TRŽIŠTA ELEMENTARNE JEDINICE, VISe JEDINICE

Skala područja Prostori i provincijalna tržišta Nacionalna država —da, ali nacionalno tržište Unutrašnje carine

6

323

329 332 334

Protiv definicija л priori Teritorijalna ekonomija, urbana ekonomija RAČUNATI I MJERITI Tri varijable i tri veličine Tri dvosmislena koncepta Red veličina i korelacije Nacionalni dug i bruto - nacionalni proizvod Ostali odnosi Od potrošnje do bruto-nacionalnog proizvoda Proračuni Franka C. Spoonera Očiti kontinuitet FRANCUSKA, ŽRTVA SVOGA GIGANT1ZMA Raznolikost i jedinstvo Prirodne i umjetne veze Prije svega politika Prcobiljc prostora Pariz plus Lyon, Lyon plus Pariz Pariz pobjeđuje Za diferencijalnu povijest Za i protiv linije Rouen — Ženeva Primorski i kontinentalni rubovi Gradovi »druge Francuske« Unutrašnjost Periferija osvaja unutrašnjost TRGOVAČKA NADMOĆ ENGLESKE Kako je Engleska postala otok Funta sterlinga London stvara nacionalno tržište koje ga je stvorilo Kako je Engleska postala Velikom Britanijom Engleska veličina i državni dugovi Od Vcrsaillcskog ugovora (1783) do Edenova ugovora (1786) Statistika osvjetljava, ali ne rješava problem

338 340 346 352 353 356 357 360 362 361 367 371 374 376 378 383 389 391 393 400 403 407 410 414 425 430 437 441 446

Poglavlje 5 вУЏЕТ ZA EVROPU ILI PROTIV NJE AMERIKA, Ш ULOG NAD ULOZIMA Neprijateljsko, a ipak probitačno prostranstvo Regionalna ili nacionalna tržišta Uzastopna ropstva Za Evropu Protiv Evrope Industrijska svađa Engleske kolonije odabiru slobodu Trgovački sporovi i sukobi španjolska i portugalska eksploatacija Novo gledanje na španjolsku Ameriku Ponovo ovladavanje španjolskim carstvom Blago nad blagom Ni feudalizam ni kapitalizam? CRNA AFRIKA, NE SAMO OBUHVAĆENA IZVANA Zapadna Afrika Izoliran, ali pristupačan kontinent Od obala prema unutrašnjosti Trokutna trgovina i odnosi razmjene RUSIJA, DUGO ZASEDNA EKONOMIJA-SMJET Ruska privreda brzo je dovedena do prividne autonomije Jaka država Kmetstvo se u Rusiji pooštrava Tržište i seljaci Gradovi koji su zapravo trgovišta Ekonomija-svijet, ali kakva? Izmisliti Sibir

452 455 457 466 468 470 472 477 481 482 486 491 496 503 505 509

515 518 520 523 527 530 531

7

Nedoraslosti i slabosti Cijena evropskog prodora

537 539 SLUČAJ TURSKOG CARSTVA '

,r~Osnove jedne ekonom ije-svijet^ Mjesto Evrope Svijet karavana D ugo sačuvan pomorski prostor I Trgovci u službi Turaka j Ekonomsko propadanje i političko propadanje NAJRASPROSTRANJENIJA EKONOMIJA-SYIJET: DALEKI ISTOK Četvrta ekonom ija-svijet Indija je samu sebe osvojila Zlato i srebro, snaga ili slabost? Ratnički dolazak, ili trgovci koji nisu kao drugi Poslovnice, faktorije, odjeli, depoi Kako upoznati pravu povijest Dalekog istoka Indijska sela Obrtnici i industrija Nacionalno tržište Značenje Mogulskog Carstva Politički i izvanpolitički razlozi pada Mogulskog Carstva Nazadovanje Indije u XIX. stolječu Indija i Kina povezane u superekonom iju-svijet Početna slava Malake Nova središta Dalekog istoka

554 555

562-) 569 571 573 575 577 580 581 587 591 596 598 603 609 610 617

MOŽEMO U ZAKIJUČITI?

Poglavlje 6 INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA 1 RAST KORISNE USPOREDBE Revolucija: zam ršena i dvosmislena riječ Najprije krenim o nizvodno: nerazvijene zemlje Krenimo uzvodno: propale revolucije Alcksandrijski Egipat Prva industrijska revolucija u Evropi: konji i mlinovi u XVI, XVII. i XVIII. stoljeću Revolucija zacrtana u vrijeme Agricole i Leonarda da Vincia John U. Ncf i prva engleska revolucija, od 1560-1640.

626 628 632 632 634 638 612

ENGLESKA REVOLUCIJA PO SEKTORIMA Najvažniji činilac: engleska poljoprivreda Demografski uspon Tehnika, nužan ali bez sum nje nedovoljan uvjet Ne treba »minorizirati« revoluciju pamuka Pobjeda trgovine dalekog dom eta Uvećavanje unutrašnjeg prom eta Polagani razvoj

619 656 659 665 669 676 683

NADMAŠITI INDUSTRIJSKU REVOLUCIJU Različiti oblici rasta Objasniti rast? Podjela rada i rast Podjela rada: prem a kraju p u llin g out system a Industrijalci Granske podjele engleskog društva Podjela rada i geografija Engleske Financije i kapitalizam Kakvu ulogu pripisati konjunkturi? Materijalni napredak i razina života

8

UMJESTO ZAKIJUČKA: POVIJESNE I DANAŠNJE REALNOSTI Dugo trajanje Društvo koje obuhvaća sve Hoće li kapitalizam preživjeti? Konačni zaJdjučak: kapitalizam spram tržišne privrede

685 688 689 690 693 696 698 700 708 717 720 722 725 728 731

NAPOMENE

736

PREDGOVOR

O v a treća i posljednja knjiga odgovara jednom izazovu i jednom nastojanju. Izazov i nastojanje daju joj određeni smisao. Usvaja jući sretan izraz Wolframa Eberharda1, naslovio sam je Vrijeme svijeta. To je zacijelo lijep naslov, premda više obećava no što bih ja mogao održati. Izazov označava moje povjerenje koje se temelji na što sveobuhvatnijem utjecanju povijesti, koju ovdje shvaćam u njezinim kronološkim odvijanjima i različitim vremenskim razdobljima. Kao da smo se njoj prepustili da nas nosi prema svojim usponima i svojim logikama, pa da to znači pozivati se na najveće od svih iskušenja da bismo provjerili ili pak pobili prethodna istraživanja iz prvih dviju knjiga ovoga djela. Kao što se vidi, u tom je izazovu pomiješano i stanovito nastojanje u kojem nam se povijest nadajc istodobno kao tumačenje — jedno od najuvjerljivijih — i kao provjera, i to zapravo jedina provjera koja bi bila izvan naših apstraktnih izvođenja, izvan naših apriornih logika, čak i izvan svih onih zamki što nam ih zdrav razum neprestano postavlja. A možda je to još i jedno preuzetno nastojanje htjeti dati takvu shemu koja bi bila valjana za povijest svijeta polazeći od veoma nepotpunih ali ipak i odviše brojnih podataka a da bismo ih sve mogli obuhvatiti? la k o nam se određuje namjera ove knjige. Čitalac će u njoj naći pripovijedanjâ, opisa, slika, razvoja, prekida, pravilnosti, ali ja sam se od početka do kraja odupirao užitku da suviše pričam, da opisujem radi jedine prednosti što ću ocrtati neku liniju, označiti neku točku, istaći reljcfnostneke važne pojedinosti. Poku šao sam samo uočiti i pokazati, kako bi se razumjelo, a to znači kako bi se provjerilo. Samo, činio sam to s toliko upornosti kao da 9

I'e m a n d B ra u d el / Vrijem e svijeta

taj napor opravdava moja istraživanja i, јоб više od toga, čak i sam povjesničarski poziv. Svekolika povijest svijeta ima u sebi mnogo toga što može obeshrabriti i najsmjelije, pa čak i najnaivnije. Zar to nije rijeka bez obala, bez početka, bez svršetka? Ni sama ta usporedba ne odgovara: povijest svijeta nije rijeka, to su rijeke. Nasreću, povjes ničari su navikli na sučeljavanje s preobiljem. To prcobilje oni pojednostavnjuju dijeleći povijest na odsječke (politička, eko nomska, društvena, kulturna povijest). Od ekonomista su nadasve naučili da se vrijeme dijeli na različita razdoblja i da ga tako krotimo, pa ono nakraju postaje podatljivije: ima razdoblja dugog ili veoma dugog trajanja, ima sporih i manje sporih stjecaja prilika, ima brzih skretanja, od kojih su neka časovita, a baš ona najkraća često se najlakše otkrivaju. Ukratko, da bism o pojednostavnili i organizirali povijest svijeta, posjedujem o sredstva koja su daleko od toga da bi bila neznatna. Možemo izdvojiti neko vrijeme proživ ljeno u razmjerima svijeta, vrijem e svijeta, a da ono ipak ne bude, čak da ono i ne smije biti sveukupnost čovjekove povijesti. To izuzetno vrijeme upravlja, već prem a mjestima i razdobljima, nekim prostorim a i nekim stvarnostima. No druge m u stvarnosti i drugi prostori izmiču i ostaju i dalje stranima. Na primjer: Indija je sama za sebe kontinent; povucite četiri crte: Koromandclska obala, Malabarska obala, osovina od Surata do Dclhia osovina od Dclhia do delte Gangcsa. Tako ste Indiju zatvorili u četverokut.2 U tom četverokutu samo stranice odista žive svjetskim vremenom, prihvaćaju kretanja i ritam svijeta, ali ne bez stanovitih padova i otpora. Vrijeme svijeta u prvom redu aktivira te žive crte. Ali, da li se to vrijeme odražava unutar čet verokuta? Da, nedvojbeno, tu i tamo. Ali je isto tako i odsutno. Ono što se događa na razini indijskog »kontinenta« ponavlja se u svim nastanjenim dijelovima zemlje, pa čak i na Britanskim otocima u vrijeme industrijske revolucije. Posvuda postoje područja gdje povijest svijeta uopće ne nalazi odjeka, područja tišine, m irnog neznanja. »Ima krajeva u našem kraljevstvu [Napuljskom]«, pisao je ekonomist Antonio Genovcsi (1712—1769), »u usporedbi s kojima bi Samojedi izgledali kulturni i civilizirani«.3 Na prvi pog led, bili smo preplavljeni: nalazimo se pred kartom svijeta koja je na neki način olakšana jer je obasuta bezbrojnim bijelim mrljama (iz kojih nema glasa) —zapravo su to upravo ona područja na rubu trijumfatorske povijesti o kojima je poglavito bila riječ u prvoj knjizi ovoga djela.

10

Predgovor

Takvo bi vrijeme svijeta postavilo pred nas neku vrstu superstrukturiranc globalne povijesti: ono bi bilo kao rezultat stvoren i izdignut snagama koje djeluju ispod njega, mada se njegova težina odražava prema dolje. Već prema mjestima i razdobljima, to dvostruko djelovanje odozdo prema gore i odozgo prema dolje bilo je više ili manje važno. Međutim, čak ni u razvijenim zemljama, s ekonomskog i društvenog stajališta, vrijeme svijeta nije sve obuhvatilo. U načelu, nacrt ove knjige daje prednost jednom dijelu po vijesti — materijalnoj i ekonomskoj. Ono što namjeravam obuh vatiti u ovoj trećoj i posljednjoj knjizi jest prije svega ekonom ska povijest svijeta između XV. i XVIII. stoljeća. To jest ili bi trebalo biti pojednostavnjenje mojega zadatka. Raspolažemo s desccima od ličnih općih ekonomskih povijesti. Neke su dobre zbog svoje sažetosti4, a druge zbog njihove temeljite dokumentacije. Služio sam se, odmah po njihovu objavljivanju, 1928-1929, s dvije knjige Josefa Kulischcra5, Allgemeine Wirtschaftsgeschichte, koje su i danas najbolji vodič i najsigurniji repertoar. Jednako sam se tako koristio monumentalnim djelom Wernera Sombarta, Der Moder ne Kapitalismns (posljednje izdanje, 1928), koje predstavlja iz vanredno blago načitanosti i zaključaka. No, sva ta opća djela neizostavno su se ograničavala na okvire Evrope, a ja sam uvjeren da povijest može imati samo koristi kad se zaključuje pomoću usporedbi i to na svjetskoj razini, koja je jedina valjana. Još je Friedrich Novalis (1772-1801) rekao: »Svaka je povijest nužno svjetska povijest«.6 Ekonomska je povijest svijeta doista shvati jivija nego povijest same Evrope. No, možemo li reći da je ona jednos tavnija? Utoliko više što ni ekonomisti, već bar od pedesetih godina7, a ni historičari, još od prije, ne vjeruju da je ekonomija oblast za sebe niti da je ekonomska povijest ograničeno područje u koje bismo se mogli zatvoriti. O tome je jednodušnost danas očita. Za Witolda Kulu, »teorija se autonom ne ekonomije u razvijenom kapitalizmu (nuzgred bih rado dodao, čak već i u počecima kapita lizma) iskazuje kao najobičnija konvencija«.8 Josć Gentil da Silva smatra da je »u povijesti sve povezano i da se posebice sama ekonomska djelatnost ne može odijeliti ni od politike ni od vjero vanja koja je om eđuju, ni od mogućnosti i prisila koje je određu ju«.9 Da li je za W. W. Rostowa10 društveni čovjek u biti ekonomski čovjek? Nipošto. Za Gyôrgya Lukâcsa11 smiješno je misliti da bi oblast ekonomije »mogla odista biti odvojena od ostalih društve11

V e m a n d B ra u d e l/ Vrijem e svijeta

nih, ideoloških i političkih problema«. Sve čovjekovo djelovanje, po Raymondu Firthu »ima ekonomski, društveni i kulturni as pekt«, a sigurno i politički aspekt.12 Za Josefa Schumpctcra, eko nomska povijest »ne može biti sam o ekonom ska«13, a za etnologa Jcana Poiricra, »ekonomist ne može u potpunosti obuhvatiti eko nomski problem ako ne prijeđe granice ekonom ije«.14 Današnji ekonomist drži čak da je »dijeljenje od drugih društvenih znanosti (...) neprihvatljivo u političkoj ekonom iji«15, a to je poprilici go vorio već Jean-B aptiste Say (1828): »Politička ekonomija za koju se činilo da su joj predm etom samo materijalna dobra, odjednom je obuhvatila čitav društveni sustav, zanimajući se za sve što postoji u društvu«.16 Ekonomska povijest svijeta je dakle, zapravo, čitava povijest svijeta, ali gledana s određenog m otrišta — ekonomije. A izabrati to motrište, a ne neko drugo, znači unaprijed dati prednost jed nostranom obliku tumačenja (koji je zbog toga ipak veoma opa san) kojega se, to unaprijed znam, neću nikada posve osloboditi. Ne može se davati prednost nizu činjenica koje nazivamo eko nomskima, a da za to ne budem o kažnjeni. Koliko god se trudili da njima ovladamo, da ih postavimo na pravo mjesto i navlastito da ih nadmašimo, m ožemo li izbjeći onaj prijeteći »ekonomizam« i problem historijskog materijalizma? To je isto kao da hodam o po živom pijesku. Tako smo, kao što se to često događa, s dobrim argumentima pokušali zaobići teškoće koje su nam se ispriječile na putu. Ali već na samom početku, tek što sm o krenuli, teškoće sa svih strana tvrdokorno nadiru, no teškoće su ono bez Čega, m oram o to priznati, povijest ne bi nitko uzimao ozbiljno. Iz stranice u stranicu, čitalac će vidjeti kako sam pokušavao premostiti te poteškoće. Trebalo je najprije jasno označiti cilj. Odatle prvo teoretsko poglavlje — Podjele p rostora i vrem ena — u kojem nastojimo postaviti ekonomiju u vrijeme i prostor, pored, ispod i iznad drugih sudionika toga vremena i toga prostora: politike, kulture, društva. U idućih pet poglavlja (II. do VI.) pokušavamo ovladati vremenom, koje je već otada naš glavni, ili točnije, naš jedini protivnik. Još jednom sam se odlučio za dugo trajanje11. To naravno znači navući čarobne čizme i ne vidjeti neke događaje i činjenice kratkoga daha. Na ovim stranicama čitalac neće naći ni biografiju Jacqucsa Cœura, ni portret Jacoba Fuggera Bogatog, ni 12

Predgovor

tisuću i prvo tumačenje sistema Johna Lawa. Istina, to su praznine. Ali na koji se drugi način može biti logično kratak? Nakon toga, prema uobičajenom i duboko poštovanom pos tupku, podijelio sam vrijeme svijeta na duga razdoblja koja iznad svega vode računa o susljednim evropskim iskustvima. Dva po glavlja (drugo: Venecija, i treće: Amsterdam) govore o starim ekonom ijam a urbane dominacije. Poglavlje IV, koje nosi naslov Nacionalna tjržišta, bavi se procvatom nacionalnih ekonomija u XVIII. stoljeću, i to, prije svega, u Francuskoj i u Engleskoj. Poglav lje V. — Svijet za Evropu ili protiv nje — putuje oko zemlje u razdoblju koje nazivamo stoljećem prosvjetiteljstva. Poglavlje VI, Industrijska revolucija i rast, koje je moralo biti posljednje, izučava onaj golemi raskol na početku svijeta u kojem još i danas živimo. Zaključak, koji se neprestano produžavao, poprimio je dimenzije čitavog jednog poglavlja. Nadam se da će kroz ta različita povijesna iskustva, pro matrana slobodno i izbliza, analize prethodne knjige biti potvr đene. Zar nije Josef Schumpeter u svom djelu koje je, za nas povjesničare, njegovo rem ek-djelo—History’o f Economic A naly sis, 1954 — govorio da postoje tri pristupa18 ekonomiji: kroz povijest, kroz teoriju, kroz statistiku, ali kad bi iznova morao započinjati karijeru, postao bi povjesničarom. Volio bih kad bi i specijalisti društvenih znanosti isto tako vidjeli u povijesti posve izuzetno sredstvo spoznavanja i istraživanja. Nije li sadašnjost više nego upola plijen prošlosti koja se iz svih sila upinje da preživi, a prošlost, sa svojim pravilima, razlikama i sličnostima, neophodni ključ za svako ozbiljno razumijevanje sadašnjeg vremena?

13

P o g la v lje 1

PODJELE PROSTORA I VREMENA U EVROPI

J \ a o što sc vidi iz naslova, ovo poglavlje, koje želi biti teorijsko, sadrži dva dijela: u njemu sc pokušava podijeliti prostor, a zatim podijeliti vrijeme — problem je naime u tome da unaprijed odre dimo mjesto ekonomskim stvarnostima, a zatim društvenim stvar nostima koje ih prate, prema svom prostoru, a zatim prema svom trajanju. Ta će utvrđivanja biti duga, navlastito prvo, koje je nužno za lakše razumijevanje drugog. No vjerujem da će i jedno i drugo biti korisno: ona nam obilježavaju put kojim moramo napredovati, opravdavaju ga i predlažu prikladan rječnik. Jer, kao i u svim ozbiljnim raspravama, riječi su ono glavno.

15

PROSTOR I EKONOMIJE: EKONOMIJE—SVJETOVI Prostor, izvor tumačenja, uvodi odjednom u igru sve stvarnosti povijesti, sve pojave koje se njima kreču: države, društva, kulture, ekonomije... I, izaberem o li jedan ili drugi od tih sk u p o v a ‘, p ro mijenit će se značenje i uloga prostora. Ipak, neće se stubokom promijeniti. U prvom bih redu htio govoriti o ekonomijam a i začas vidjeti samo njih. Zatim ću pokušati odrediti mjesto i utjecaj drugih skupova. Započeti s ekonom ijom nije samo sukladno program u ovog djela: od stih obuhvaćanja prostora ekonom sko je gledanje, kao što ćemo vidjeti, najlakše odrediti, a ono je i najvećeg dometa. Ono ne upravlja samo materijalnim vrem enom svijeta: u njegovu djelovanju sve se druge društvene stvarnosti, bile m u one sklone ili protivne, neprestano upleću a i same su pod njegovim ut jecajem, a to je najmanje što m ožemo reći.

Ekonomije—svjetovi Prije nego što započnem o raspravu, m oram o biti načistu oko dva izraza koji lako mogu unijeti zbrku: svjetska ekonom ija, ekonom ija-svijet. Svjetska se ekonom ija odnosi na čitavu planetu; kao što je govorio Sismondi, ona je »tržište čitavog univerzuma«2, »ljudski rod ili čitav ovaj dio ljudskog roda koji zajedno trguje i danas tvori u neku ruku jedno jedino tržište«3. E konom ija—svijet (neočekivan i ne baš podoban izraz u francuskom jeziku koji sam u nedostatku boljega i ne baš odveć logično skovao, kako bih preveo posebnu uporabu njemačke riječi Weltivirtschaft*), govori samo o jednom ekonomski auto nom nom dijelu planete, koji je u biti dostatan sam ome sebi, kojemu njegove veze i unutarnje prom jene osiguravaju određeno jedinstvo5. Na primjer, ima tome davno, izučavao sam Sredozemlje XVI. stoljeća kao W elttheater ili W eltwirtschaft6 — »pozornicu-svijet«, »ekonomiju—svijet« — shvaćajući pritom ne samo m ore, već sve 16

Podjela prostora i vremena u Evropi

Venecija, sta ro središte evropske cko n o m ije-sv ije ta u XV. stoljeću, a jo š j e p o tk r a j XVII. i p o č e tk o m XVIII. stoljeća k o zm o p o litsk i g r a d u kojem se lju d i s O rijenta osjećaju k a o k o d kuće. Luča C arlevaris, Ui P iazzetta (detalj). (O xfo rd A sh m o lea n M useum .) 17

l'ernand Braudel/ Vtijeme svijeta

ono što jc bilo pokrenuto, bliže ili dalje od njegovih obala, nje govim razm jenbenim životom. Ukratko, jedan univerzum za sebe, jednu cjelinu. Jer, zaista sredozem no područje, prem da politički, kulturno, pa i društveno podijeljeno, može biti prihvaćeno kao određeno ekonom sko jedinstvo koje je, doduše, bilo skovano odozgo, zahvaljujući najvažnijim gradovima sjeverne Italije, u prvom redu Venecije i, osim nje, Milana, Genove, Firence.7 Ta ekonomija skupnosti ne predstavlja sav ekonomski život m ora i svih oblasti koje od njega zavise. To jc u neku ruku onaj gornji sloj kojega se djelovanje, jače ili slabije već prem a mjestima, osjeća na svim obalama, kadšto i veoma daleko u unutrašnjosti zemalja. Ta djelatnost prelazi granice jednog i drugog carstva — španjolskog, koje će dobiti konačne obrise sa Karlom V (1519-1558), i turskog, kojega jc nalet znam o raniji od zauzeća Carigrada (1453). Ona jednako tako prekoračuje granice koje su označene i koje se jasno osjećaju između civilizacija koje m edu sobom dijele mediteranski prostor: grčke, koja jc ponižena i u uzmaku pred sve težim jarm om Turaka; muslimanske, kojoj je središte Istanbul; kršćanske, koja je istodobno vezana za Firencu i za Rim (Evropa za renesanse, Evropa za proturcform acijc). Islam i kršćanstvo se sukobljavaju uzduž razdvojne crte sjever — jug, koja ide između zapadnog i istočnog Sredozemlja, crtom što od jadranskih i sicilijanskih obala dosiže obale današnjeg Tunisa. Na toj liniji, koja mediteranski prostor dijeli na dva dijela, odvijaju se sve odlučnije bitke između nevjernika i kršćana. Ali, trgovački jc brodovi neprestano prelaze. Jer, glavna karakteristika te posebne ekonomije—svijeta, kojoj pokušavamo odrediti shem u — Sredozemlje u XVI. stoljeću — upravo je u tome da prekoračuje političke i kulturne granice koje svaka na svoj način komadaju i čine različitim m editeranski univer zum. Tako se kršćanski trgovci godine 1500. nalaze u Siriji, u Egiptu, u Istanbulu, u sjevernoj Africi; a levantinski, turski i ar menski trgovci proširit će se nešto kasnije po Jadranu. Prodirući posvuda, ekonomija koja obrće novac i razm jene teži stvaranju jednog određenog jedinstva, i to u vrijeme kad inače gotovo sve ide u prilog jasno izraženih blokova. Cak bi se moglo reći da se sredozem no društvo, grubo uzevši, dijeli na dvije strane: s jedne jc kršćansko društvo koje je u svojoj većini feudalno, a s druge m uslim ansko društvo s prevagom sistema beneficija, doživotnim vlasteoskim pravima koja su nagrada za svakog čovjeka koji je kadar istaknuti se i služiti u ratu. Kada naslovnik um re, beneficij ili funkcija pripadaju opet državi i ponovo se dijele. 18


Ukratko, iz pomnog ispitivanja jednog posebnog slučaja, izvodimo zaključak da jedna ekonomija-svijet predstavlja zbroj individualiziranih, ekonomskih i nc-ekonomskih prostora koje ona povezuje; da predstavlja golemu površinu (u načelu, ona je najprostranija povezana zona, u toj i toj epohi, na određenom dijelu planete); da redovito prelazi granice drugih velikih gru pacija povijesti.

Ekonomije—svjetovi postoje oduvijek Oduvijek je bilo ekonomija-svjetova, ili ih je bar bilo od veoma davnih vremena. Jednako je tako oduvijek, ili bar od veoma davnih vremena, bilo društava, civilizacija, država i čak carstava. Kad bismo nekim vremcplovom prošli tijek povijesti unatrag, rekli bismo o staroj feničkoj državi da je nasuprot prostranim carstvima bila u neku ruku tek najava ekonomije-svijeta. Isto je bilo s Kartagom u vrijeme njezina najvećeg procvata. Isto možemo reći za helenistički svijet. Pa čak i za Rim, A isto i za islam nakon njegovih munjevitih uspjeha. U IX. stoljeću normanska pustolo vina na rubu zapadne Evrope ocrtava jednu kratku ekonom iju-svijet, doduše krhku, koju će drugi naslijediti. Od XI. stoljeća Evropa počinje razrađivati ono što će biti njezina prva ekonomija-svijet, a drugi će joj slijediti sve do naših dana. Moskovska Rusija, vezana za Orijent, za Indiju, za Kinu, za središnju Aziju i za Sibir, predstavlja ekonomiju-svijet za sebe bar do XVIII. stoljeća. Isto tako i Kina koja vrlo rano prisvaja prostrana susjedna područja koja vezuje za svoju sudbinu: Koreju, Japan, Indoneziju, Vijetnam, Junan, Tibet, Mongoliju, a to je pravi vijenac ovisnih zemalja. To vrijedi još više za Indiju koja Indijski ocean pretvara u neku vrstu vlastitog unutarnjeg mora i to od istočnih obala Afrike do otoka koji tvore danas Indoneziju. Ukratko, ne m oram o li se upitati nismo li suočeni s be skonačno opetovanim procesom gotovo spontanih prckoračivanja granica kojima bi se tragovi posvuda nalazili? Čak i u slučaju —koji nam se na prvi pogled nikako ne nameće —Rimskog Carstva kojemu ekonomija ipak prelazi granice na bogatoj crti Rajne i Dunava, ili, prem a istoku, seže sve do Crvenog mora i Indijskog oceana: prem a PHniju Starijem, Rim je svojim razmjenama roba s 19

Fernand Braudel/ Vrijetne svijeta

1. EKONOMIJA-SVIJET ILI CARSTVO-SV1JET? U jednom stoljeću Rusija se dom ogla sibirskog prostora: poplavljenih p odručja zapadnog Sibira, visoravni središnjeg Sibira, istočnih planina gdje je njezino napredovanje bilo utoliko teže što se prem a jugu sukobila s Kinom. Da li ćem o reći ekonom ija-svijel ili carstvo-svijet, jer, i jedno i drugo nas vodi u raspravljanje s Immanuelom Wallersieinom? Ipak, m oram o mu priznati d a je Sibir izgrađen silom, a da je ekonom ija sam o tom e slijedila. Istočkane crte označavaju današnje granice SSSR-a.

Dalekim istokom gubio svake godine 100 milijuna scstercija. A stari rimski novac nalazi se i danas veoma često u Indiji.8

Tendencijska pravila Proživljeno vrijeme pruža nam tako niz prim jera o ekonomijama— -svjetovima. Nisu ti primjeri naročito brojni, ali dostatni su za usporedbe. Uostalom, kako je svaka ekonom ija-svijet bila veoma 20


dugotrajna, ona sc razvijala, na mjestu preobražavala u odnosu na samu sebe i na svoju starost, pa njezina susljedna stanja isto tako sugeriraju neke usporedbe. Najzad, grada je dovoljno bogata i omogućuje nam neku vrstu tipologije ckonomija-svjetova, pa možemo iz nje izvesti bar jedan skup pravilnosti u tendencijama9 koje određuju i definiraju čak njihove odnose prema prostoru. Ako želimo protumačiti bilo koju ekonomiju—svijet, prva nam briga mora biti da odredimo prostor koji ona zauzima. Granice toga prostora sc redovito lako ocrtavaju jer sc sporo mijenjaju. Zona koju ona obuhvaća predstavlja nam se kao prvi uvjet njezina postojanja: nema ckonomije-svijeta bez vlastita prostora koji je značajan iz više razloga: — taj prostor ima granice, a crta koja ga omeđuje daje mu smisao jednako onako kao što obale objašnjavaju more; — taj prostor pretpostavlja središte koje je najčešće neki grad ili već razvijeni kapitalizam , bilo kakva oblika. Pojava većeg broja središta govori ili o nekom obliku mladosti, ili o obliku degene racije ili mijenjanja. Prema unutrašnjim ili izvanjskim snagama, takva gubljenja središta mogu sc zaista najprije navijestiti, a zatim i dogoditi: gradovi koji su međunarodna središta, takozvani gra dovi—svjetovi, u neprestanom su nadmetanju jedni s drugima i neprestano jedni druge nadomještaju; — taj je prostor u strogoj hijerarhiji, on predstavlja zbroj pojedinačnih ekonomija od kojih su jedne siromašne, druge skromne, a samo je jedna relativno bogata u svom središtu. Odatle nejednakosti, razlike u naponu, što osigurava funkcioniranje čita vog skupa. Odatle ona »međunarodna podjela rada« o kojoj nam P. M. Sweezy kaže da Marx nije bio predvidio da će se ona »konkretizirati u jednom (prostornom) modelu razvijenosti i ne razvijenosti koji će uskoro podijeliti čovječanstvo na dva tabora — na have i na have not — koje dijeli provalija mnogo radikalnija nego što je ona koja dijeli buržoaziju i proletarijat u zemljama razvijenog kapitalizma«10. Pa ipak, nije tu riječ o nekoj »novoj« podjeli, već o staroj i zacijelo nczacjeljivoj rani. Ona je postojala davno prije Marxova vremena. Iako postoje tri skupine uvjeta, od kojih svaka ima opće značenje.

21

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta

Prvo pravilo: prostor se polagano mijenja Granice ekonomije—svijeta nalaze se na onom mjestu gdje počinje jedna druga ekonomija istog tipa, uzduž jedne crte ili, bolje, jedne zone koju se, ekonomski govoreći, i s jedne i s druge strane isplati prijeći samo u izu zetn im slučajevim a. Za ogrom nu većinu raz mjena, i to u oba smjera, »gubitak bi nadmašio dobitak«11. Stoga se, a to je opće pravilo, granice ckonomija-svjetova iskazuju kao slabo životne ili kao inertne zone. One su nešto poput tvrda oklopa, nešto što se teško prelazi, i vrlo često prirodne prepreke, no m a n ’s lands, no m a n ’s seas. To je, na prim jer Sahara, unatoč svojim karavanama između crne i bijele Afrike. To je Atlantik, prazan na jugu i na zapadu od Afrike, koji je dugi niz vjekova tvorio zapreku prem a Indijskom oceanu koji je vrlo rano osvojen za prom et, bar u svojem sjevernom dijelu. To je, nadalje, Pacifik, što ga osvajačka Evropa slabo uza se povezuje: Magellanov put oko svijeta zapravo je samo neka vrsta otkrića ulaznih vrata u Južno m ore, i to ne vrata ulaza i izlaza, to jest ne i povratka. Zar se za povratak u Evropu to putovanje nije završilo upotrebom p o r tugalskog puta oko Rta D obre nade? Čak ni sami počeci putovanja manilskih galeona (1572) nisu uspjeli dokraja probiti onu m on struoznu zapreku što ju je predstavljalo Južno more. Isto su tako velike zapreke bile granice između kršćanske Evrope i turskog Balkana, između Rusije i Kine, između Evrope i Moskovske Rusije. U XVII. stoljeću istočna granica evropske ckonom ijc-svijeta prolazi istočno od Poljske; ona isključuje prostra nu Moskovsku Rusiju. Za jednog Evropcjca, to je kraj svijeta. Onom putniku12koji 1602, na putu za Perziju, ulazi u rusku zemlju kod Smolenska, Moskovska se Rusija ukazuje kao »velika i prostra na«, »divlja, pusta, močvarna zemlja, prekrivena Šikarjcm« i šu mama, »ispresijecana močvarama koje se prelazi po cestama sagrađenim od oborenih stabala« (on je nabrojio »više od 600 prijelaza takve vrste« između Smolenska i Moskve »koji su često u vrlo lošem stanju«), to je zemlja u kojoj ništa nije kao drugdje, prazna (»može se prijeći 20 ili 30 milja i ne sresti ni jedan grad ili selo«), s užasnim cestama, kojima je m učno putovati čak i po lijepom vremenu, najzad, to je zemlja »koja je toliko nepris tupačna da je nemoguće u nju ući ili izići neopažen, bez dopušte nja ili propusnice velikog kneza«. To je zemlja u koju je nemoguće 22


ući: na to sc svodi utisak jednog Španjolca koji, navodeći svoje uspomene na putovanje iz Vilne u Moskvu preko Smolenska, negdje oko 1680, tvrdi da je »čitava Moskovska Kusija jedna neprekidna šuma« u kojoj postoje samo ona polja koja je sjekira otvorila.13 Još sredinom XVIII. stoljeća putnik koji je prelazio Mittau, glavni grad Kurlandijc, nije mogao naći drugog skloništa osim onih »ušljivih konaka« koje su držali Židovi, »i gdje je morao spavati izmiješan s kravama, svinjama, kokošima, patkama i gomi lom Židova, gdje su sc svi mirisi miješali u vrućini jedne uvijek pregrijane peći«14. Uputno je još jednom biti svjestan tih neprijateljskih razda ljina, jer se unutar tih teškoća uspostavljaju, rastu, traju i razvijaju ekonomijc-svjetovi. One moraju pobijediti prostor da bi njime ovladale, a prostor sc neprestano osvećuje, neprestano traži ob navljanje napora. Pravo je čudo što je Evropa pomakla svoje granice odjednom ili gotovo odjednom s velikim otkrićima potkraj XV. stoljeća. No, otvoreni je prostor valjalo zadržati, vodu Atlantika jednako kao i američko tlo. A nije bilo nimalo lako držati prazni Atlantik i napola praznu Ameriku. Ali, isto tako nije bilo lako ni probiti put prem a jednoj drugoj ekonomiji—svijetu, prebaciti na nju jednu liniju visokog napona. Koliko je toga trebalo ispuniti da bi sc vrata trgovine prema Levantu vjekovima držala otvorenima, i to između dvaju budnih stražara, između dvaju neprijatelja... Uspjeh puta oko Rta Dobre nade bio bi nezamisliv bez tog prethod nog trijumfa koji je m orao dugo trajati. I pogledajte samo koliko će taj uspjeh stajati napora, koliko će postaviti uvjeta: prvi njegov poslenik, Portugal, u njemu će se doslovce iscrpiti. Karavanska pobjeda islama kroz pustinje isto je tako ravna izuzetnom pothvatu koji je polagano i postepeno učinjen gradnjom čitave mreže oaza i bunara.

Drugo pravilo: u središtu je snažni kapitalistički grad Jedna ekonomija-svijet ima uvijek urbani stožer, jedan grad u središtu logistike svojih poslova: informacije, robe, kapitali, kre diti, ljudi, naredbe, poslovna pisma u nj dolaze i iz njega odlaze. Moćni trgovci u njemu predstavljaju zakon. A oni su često i pretjerano bogati. 23

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta

2. i 3. EVROPSKE EKONOMIJE-SVJETOVI NA PLANETARNOJ LJESTVICI Evropska ekonom ija u svom širenju predstavljena je prem a najznačajnijim trgovinama čitavog svijeta. 1500, s Mlecima, kao polaznom točkom, izravno su eksploatirani i Sredozem lje (vidi str. 141, m reža takozvanih galere da mercato) i Zapad. Ta se eksploatacija širi prem a Baltiku, Norveškoj i preko luka na Levantu prem a Indijskom oceanu.

Drugi gradovi, kao neke relejne stanice, opkoljavaju taj stožer na većoj ili manjoj, uvažavanoj udaljenosti; oni su ili saveznici ili ortaci, a još češće su osuđeni na podređenu ulogu. Njihova se djelatnost ravna prem a m etropoli: oni predstavljaju stražu oko nje, usm jeruju prem a njoj tijek poslova, preraspodjeljuju ili upućuju dobra koja im ona povjerava, žive od njezina kredita ili ga podnose. Venecija nije sama; Antwerpen nije sam; Amsterdam 24

Podjela prostora i vremena u Uvropi

1755- trakovi polipa evropske trgovine šire se po čitavom svijetu. Lako ćemo razlikovali prem a njihovu polazištu englesku, nizozemsku, španjolsku, portugalsku i francusku trgovinu. Što se tiče ove posljednje, bar u odnosu na Afriku i Aziju, moramo je zamislili kao da se stapa s drugim evropskim trgovinama. Najhitnije je bilo prije svega istaći ulogu britanskih veza. London je poslao središtem svijeta. Po Sredozemlju i Baltiku razlikujemo najvažnije puleve kojima plove svi brodovi različitih trgovačkih nacija.

neće biti sam. Metropole se pojavljuju uvijek s pratnjom, s njima je uvijek povorka pratilaca. Richard Hàpke govorio je o arhipelagu gradova i ta je slika prodrla u svijet. Stendhal je pogrešno mislio da su veliki talijanski gradovi iz velikodušnosti poštedjeli manje gradove.15Ali, kako su ih mogli uništiti? Mogli su ih podvrći, i ništa više, jer im jc trebala njihova služba. Grad-svijet ne može doseći i izdržati visoki standard življenja a da svjesno ili nesvjesno ne 25


žrtvuje druge. Druge, kojima nalikuje — jer grad je grad — ali od kojih se i razlikuje: jer m etropola je supergrad. A prvi znak po kojem u je prepoznajem o upravo je to što joj pom ažu i što joj služe. Ti neobični, izuzetni, zagonetni gradovi zadivljuju. Tako je Venecija za Philippca de Commynesa, 1495, »najtrijumfalniji grad koji sam ikada vidio«16. Takav je po Descartcsovu sudu i Amster dam, u neku ruku »inventar mogućega«: »Koje bi mjesto na svijetu, piše on Guezu de Balzacu 5- svibnja 1631, čovjek mogao izabrati (...) gdje bi sve pogodnosti i sve zanimljivosti što ih čovjek može zamisliti mogle biti tako lako nadohvat ruke kao u ovom?«17 Ali, ti sjajni gradovi mogu i zbuniti, jer mnogo toga nije pojmljivo onom e tko ih prom atra. Koji se stranac, a naylastito koji se Francuz, u Voltaireovo i Montcsquieuovo vrijeme, nije upinjao da shvati i da protum ači London? Put u Englesku, zapravo književna tema, pos taje istraživački pothvat koji se uvijek spotiče pred podrugljivom originalnošću Londona. Samo, tko bi nam danas mogao reći u čemu je prava tajna New Yorka? Svaki iole važniji grad, naročito grad otvoren prem a m oru, neka je vrsta »Nocvc korabljc«, »sajmišta krabulja«, »Kula babi lonska«, kao što nam predsjednik de Brosses pokušava definirati Livorno.18 No, što reći o pravim metropolama? One nam se poka zuju u znaku ekstravagantnih mješavina, pa bio to London ili Istanbul, Ispahan ili Malaka, Surat ili Kalkuta (ova potonja već od svojih prvih uspjeha). U Amsterdamu, pod svodovima Burze koja predstavlja trgovački svemir u malom, čuju se svi jezici svijeta. U Veneciji, »ako želite vidjeti ljude iz svih dijelova svijeta koji su odjeveni na sve moguće načine, pođite na Trg Svetog Marka ili na Rialto, i tamo ćete naći ljude svakakve vrste«. To šareno, kozmopolitsko žitcljstvo m ora živjeti i raditi u miru. Noeva arka znači obvezatnu toleranciju. Francuski plemić Villamont,19 govoreći o mletačkom uređenju, kaže (1590) da »u čitavoj Italiji nem a mjesta gdje bi čovjek živio u većoj slobodi (...) jer, prvo, mletačka će vlast teško osuditi čovjeka na smrt, drugo, nošenje oružja ondje nije zabranjeno20, treće, nem a inkvizicije što se tiče vjere, i, najzad, svatko živi po svojoj volji i u slobodi svoje savjesti, a to je razlog što su se mnogi slobodoum ni Francuzi21 ondje nastanili kako ne bi bili neprestano traženi i nadzirani i kako bi mogli živjeti u potpunoj slobodi«. Mislim da ta prirođena mletačka tolerancija djelomično objašnjava njezin »čuveni antiklcrikalizam«22, koji bih ja radije nazvao budnim protivljenjem rimskoj isključivosti. I tako vidimo da se čudo tolerancije obnavlja 26


posvuda gdje jednom dođe do trgovačkih susreta. Vidimo to u Amsterdamu koji poštuje toleranciju nakon vjerskih nasilja izme đu Arminijanaca i Gomarista (1619-1620). U Londonu je vjerski mozaik sastavljen od svih boja. »Ima tu«, kaže jedan francuski putnik (1725),23 »Zidova, njemačkih, nizozemskih, švedskih, dan skih, francuskih protestanata; luterana, anabaptista, milcnaraca (sic!), braunista, neovisnih ili puritanaca i drhtavaca ili kvekera.« Njima valja pribrojiti anglikancc, prczbitcrijancc i same katolike koji, bilo da su Englezi ili stranci, običavaju slušati misu u kape lama francuskog, španjolskog ili portugalskog ambasadora. Svaka sekta, svako vjerovanje ima svoje crkve ili svoja sastajališta. I svaka se prepoznaje i iskazuje prema drugoj: kvekeri »se prepoznaju na četvrt milje udaljenosti po svojem ruhu, plosnatom šeširu, maloj kravati i haljetku zakopčanom do grla, dok su im oči gotovo uvijek sklopljene«24. Možda je najupadljivija značajka tih supergradova ipak njiho va rana i jako naglašena društvena slojevitost. Svi oni imaju svoj proletarijat, građanstvo, patricijski sloj koji je gospodar bogatstva i moći i koji je toliko siguran u sebe da se uskoro više neće ni truditi da se, kao u venecijansko ili đenoveško vrijeme, kiti naslovom nobili25. Patricijat i proletarijat neprestano se međusobno »udaljuju«: bogati postaju bogatiji, a siromašni još siromašniji, jer je vječita bolest najmoćnijih kapitalističkih gradova skupoća, da ne kažemo neprestana inflacija. Ova posljednja potječe iz same priro de viših urbanih funkcija kojima je palo u dio da vladaju susjednim ekonomijama. Ekonomski se život stječe prema visokim cijenama i u njima nalazi svoj poticaj. Ali kad ih taj napon zahvati, grad i ekonomija koji su u nj upali izlažu se opasnosti da u njemu izgore. U Londonu ili u Amsterdamu skupoća života je često znala prijeći granice podnošljivosti. U današnjem New Yorku ima sve manje trgovina i poduzeća, jer svi bježe pred ogromnom stopom lokalnih daća i poreza. Pa ipak, veliki urbani stožeri i odviše izazivaju interes i maštu, a da bi njihov poziv ostao bez odaziva, kao da se svatko nada da će sudjelovati u svetkovini, u predstavi, u raskoši i da će zaboraviti na tegobe svagdašnjeg života. Zar ti gradovi-svjetovi ne paradiraju svojim blještavilom? Ako se tome doda opitost sjećanjem, ta slika raste do apsurda. Godine 1643- jedan vodič za strance26 govori o Antwerpcnu iz prethodnog stoljeća: to je grad od 200.000 stanov nika, »bilo domaćih bilo stranih«, koji je kadar da »odjednom sakupi 2. 500 brodova u luci (gdje su čekali) mjesec dana na 27

Vcrnand Braudel/ Vrijeme svijeta

sidrištu a da nisu mogli iskrcati teret«; iznad svake m jere bogati grad koji je Karlu V izručio »300 tona zlata« i gdje se obrće svake godine »500 milijuna u srebru i 130 milijuna u zlatu«, »a da se i ne govori o m ijenjanom novcu koji dolazi i teče kao m orska voda«. Sve je to san? Ili dim! Ali bit će da jedanput i poslovica ima pravo: nema dima bez vatre! Alonso Morgado u svojoj Historici de Sevilla (1587) tvrdi »da bi se s blagom koje ulazi u grad moglo popločati sve ulice zlatom i srebrom «27!

Drugo pravilo (nastavak): prevlasti gradova se smjenjuju Najmoćniji gradovi nisu najmoćniji in aetem u m : sad je to jedan, sad drugi. To je istina i za vrh, ali i za sve razine urbane hijerarhije. Te prom jene, bilo gdje da do njih dolazi (na vrhu ili na polovici kosine piram ide), i bilo zbog kojih razloga da se one zbivaju (iz posve ekonomskih ili drugih razloga), uvijek su značajne. One prekidaju mirni tijek povijesti i otvaraju vidike koji su to dragoc jeniji što su izvanredno rijetki. Kad Amsterdam zauzme mjesto Antwerpena, kad London naslijedi Amsterdam, ili kad New York, oko 1929, pretekne London, svaki se put preokreće ogrom na masa povijesti otkrivajući krhkost prethodne ravnoteže i snage onoga koji se uspinje. Čitav krug ekonomije—svijeta time je zahvaćen, a reperkusije, kao što smo unaprijed mogli slutiti, nikada nisu samo ekonomske. Kada su vladari dinastije Ming, 1421, napuštajući Nanking, promijenili prijestolnicu, prem da se taj grad, zahvaljujući Plavoj rijeci, otvarao morskoj plovidbi, da bi se smjestili u Peking i suprotstavili opasnostima mandžurske i mongolske granice — nepregledna Kina, masivna ekonomija—svijet bez opoziva se pre usmjerila, okrenula je leda određenom obliku ekonomije i aktiv nosti otvorene olakšicama što ih omogućuje m ore. Tada se jedna gluha, zatvorena m etropola ukorijenila u unutrašnjosti zemlje, privlačeći sve k sebi. Da H je taj izbor bio svjestan ili nesvjestan, teško je reći, ali sigurno je da je bio presudan. U borbi za svjetsku premoć, Kina je u tom Času izgubila igru u koju je bila ušla, a da ni sama toga nije bila odveć svjesna, u vezi s pom orskim ekspedici jama s početka XV. stoljeća koje su polazile iz Nankinga. 28

/ ‘od jelit p r o sto ra i v rem e n a u l'.vropi

Jednaka je avanturu 1582. potvrdio i/bor Filipa II. Dok Špa njolska politički dom inira Evropom, Filip II osvaja Portugal (1582) i premješta svoju vladu u Lisabon gdje će joj biti sjedište gotovo tri godine. Time je Lisabon mnogo dobio na svojoj važnosti. Otvoren prema oceanu, predstavlja mjesto o kojem se samo može sanjati za kontrolu i za upravljanje svijetom. Dobivši na vrijednosti kraljevom odlukom i vladinim prisustvom, španjolska će flota 1583. izbaciti Francuze s Azorskih otoka, a zarobljenici će biti po 29


kratkom postupku obješeni na križeve brodovlja. Zato je odlazak iz Lisabona 1582. značio i napuštanje zapovjedničkog mjesta odak le se upravljalo ekonomijom Carstva, da bi se španjolska snaga zatvorila u praktički nepom ično srce Kastilije, u Madrid. Koje li zablude! Nepobjediva armada, već odavno priprem ana za to, hrli 1588. u svoju propast. Španjolska je m oć pretrpjela težak udarac zbog tog povlačenja, a i suvremenici su bili toga svjesni. U vrijeme Filipa IV naći će se još zagovaratelja koji će savjetovati Katoličkom Kralju 28 da ostvari »stari portugalski san« i da prenese iz Madrida u Lisabon središte svoje m onarhije. »Nijednom vladaru nije po m orska moć toliko važna kao što je to vladaru Španjolske«, piše jedan od njih, »jer samo će se pom oću pom orskih snaga stvoriti jedno tijelo od toliko pokrajina koje su tako daleke jedne od drugih «.29 Vraćajući se istoj misli 1638, jedan vojnički pisac naviješta jezik admirala Mahana: »Moć koja najbolje odgovara špa njolskim vojskama je ona moć koju razvijamo na m oru, ali ta je državna stvar toliko poznata da o njoj ne bih raspravljao čak i kad bih sudio da je tom e pravo vrijem e .«30 Naknadno raspravljati o onom e što se nije dogodilo ali se moglo dogoditi, obična je igra. Jedino što se sa sigurnošću može tvrditi jest to da nije Lisabon, p oduprt prisustvom Katoličkog Kralja, izvojevao pobjedu, ne bi bilo Amsterdama, ili bar do njega ne bi bilo tako brzo došlo. Jer, u središtu jedne ekonomije-svijeta istodobno može postojati samo jedan stožer. Uspjeh jednoga znači, u duljem ili kraćem razdoblju, uzmak drugoga. U Augustovo vrijeme, na rimskom Sredozemlju, Alcksandrija igra na kartu protiv Rima koji će pobijediti. U srednjem vijeku, u borbi koja se vodi da bi se ugrabilo bogatstvo Orijenta, jedan je grad m orao pobijediti: ili Genova ili Venecija. Njihova dugotrajna borba ostat će bez odluke sve do kraja Kjodotskog rata (1378-1381), koji će donijeti naglu pobjedu Venecije. Talijanski gradovi-državc borili su se za prevlast takvom žestinom koju neće nadmašiti njihovi nasljednici, m oderne države i narodi. Takva kretanja prem a uspjehu ili prem a neuspjehu odgo varaju pravim lomovima. Ako prijestolnica jedne ckonom ije-svijeta padne, jaki potresi bilježe se nadaleko, sve do periferije. Uostalom, na rubovima, u pravim ili u tobožnjim kolonijama, taj nam prizor najviše otkriva. Venecija gubi svoje žezlo, s njime gubi i carstvo: Ncgropont u 1540; Cipar, koji je bio ukrasni cvijet toga carstva, 1572; Kretu 1669. Kad Amsterdam uspostavlja svoju prev last, Portugal gubi svoje carstvo na Dalekom istoku, a nešto kasnije 30

Podjela prostora i vremena u Evixtpi

samo je dva koraka bio daleko da izgubi i Brazil. Francuska već 1762. gubi prvu ozbiljnu rundu u ratu s Engleskom: odriče se Kanade i praktički bilo kakve sigurne budućnosti u Indiji. London se 1815- potvrđuje u svojoj punoj moći: Španjolska je u to vrijeme izgubila ili ćc izgubiti Ameriku. Jednako tako, nakon 1929, svijet koji se još sinoć upravljao prema Londonu, počinje se upravljati prema New Yorku: nakon 1945, evropska kolonijalna carstva nestajat će jedno za drugim, englesko, nizozemsko, belgijsko, španjolsko (ili ono što je još od njega bilo ostalo), a danas i portugalsko carstvo. Ovo uzastopno ponavljanje kolonijalnog na puštanja nije slučajno; popucali su lanci ovisnosti. Zar je odista tako teško zamisliti kakve bi posljedice u čitavom svijetu danas imao kraj »amerikanske« hegemonije?

Drugo pravilo (nastavak i svršetak): o više ili manje potpunim gradskim dominacijama Riječ o dominaciji gradova ne smije nam dopustiti da vjerujemo da je u pitanju uvijek isti tip uspjeha i isti tip gradskih snaga: ti su središnji gradovi tijekom povijesti više ili manje dobro oboružani, a njihove relativne razlike i nedostaci, kad ih se izbliže pogleda, vode prilično točnim reinterpretacijama. Ako uzmemo već klasični niz dominantnih gradova Zapada, to jest Veneciju, Antwerpen, Genovu, Amsterdam, London (na kojima ćemo se kasnije dulje zadržati), ustanovit ćemo da tri prva grada ne raspolažu potpunim arsenalom ekonomske prevlasti. Na kraju XIV. stoljeća Venecija je trgovački grad u punom procvatu; ali ona je tek polovično zahvaćena i ponesena industrijom i, ako i ima čvrste Financijske i bankarske okvire, taj kreditini sistem dje luje samo unutar mletačke ekonomije; znači, dakle, da je to jedan unutarnji motor. Antwerpen, praktički bez mornarice, primio je pod svoj krov trgovački kapitalizam Evrope i bio je zapravo za trgovinu i poslove neka vrsta španjolskog svratišta. Svatko je ondje našao ono što je sa sobom donio. Genova će kasnije imati samo bankarski primat, poput Firence u XIII. i XIV. stoljeću, a ako i igra neku od prvih uloga, to je stoga što ima kao klijenta španjolskog kralja, gospodara dragocjenih metala, a i zbog toga što su se svi između XVI. i XVII. stoljeća kolebali u određenju mjesta koje ćc biti gravitacijsko središte Evrope: Antwerpen to više nije, a Amster31

re m a n d Braudel / Vrijeme svijeta

dam još nije. Riječ je dakle u najbolju ruku o m eđuigri između činova. Drugačije stvari stoje s Amsterdamom i Londonom. Ti građo vi-svj eto vi raspolažu s potpunim arsenalom ekonomske moči, sve su prigrabili, od kontrole nad pom orskim putevima pa sve do trgovačke i industrijske ekspanzije i potpunog raspona kredita. Od jedne do druge dominacije mijenjaju se i okviri političke moći. U tom pogledu, Venecija je bila snažna i nezavisne država. Početkom XV. stoljeća domogla se kopna koje joj je bilo blizu, a od 1204. raspolagala je i kolonijalnim carstvom. Antwerpen, na protiv, neće raspolagati, takorekuć, nikakvom političkom moći. Genova je samo teritorijalni kostur: odrekla se političke neovis nosti stavljajući sve na kartu onog drugog sredstva dominacije, to jest novca. Amsterdam prisvaja u neku ruku vlasništvo Ujedinjenih pokrajina, htjele to one ili ne htjele; ali, na kraju krajeva, njegovo »kraljevstvo« nije ništa više nego venecijanska Terra ferm a . A kad je u pitanju London, sve se mijenja, budući da taj golemi grad raspolaže i nacionalnim engleskim tržištem, a zatim i cjclokupnošću Britanskih otoka sve do onog dana kada će, jer je svijet prom ijenio ljestvicu, taj aglom erat moći biti samo mala Engleska nasuprot jednom mastodontu: Sjedinjenim Državama. Ukratko, ako je slijedimo u njenim velikim i grubim crtama nakon XIV. stoljeća, povijest evropskih moćnih gradova unaprijed će nam ocrtati razvoj odgovarajućih ekonomija—svjetova koje os ciliraju između jakih i slabih ovisnosti o središtu. Taj nam slijed usput osvjetljava promjenljive vrijednosti oružja dominacije: p o morstva, trgovine, industrije, bankarstva, političke moći ili politič ke sile...

Treće pravilo: različite su zone u hijerarhijskom odnosu Različite zone jedne ekonomije—svijeta upravljene su prem a istoj točki, prem a središtu: zbog toga Što su »polarizirane«, one već tvore skup različitih povezanosti. Kao što će to reći Trgovačka kom ora u Marseilleu (1763): »Sve su trgovine m eđusobno vezane i takorekuć daju jedna drugoj ruku .«31 Sto godina ranije, u Amster damu, jedan je prom atrač već mogao iz slučaja Nizozemske zak32


Ijučiti »da među svim dijelovima trgovine u svijetu postoji takva veza da zanemariti jedan dio znači slabo poznavati sve ostale«32. A kad se jednom uspostave, veze traju. Neka zanesenost učinila me je povjesničarem Sredozemlja u drugoj polovici XVI. stoljeća. U duhu sam plovio, lutao, trampio, prodavao po svim tim lukama dobrih pedesetak godina. A zatim sam se morao upustiti u povijest Sredozemlja XVII. i XVIII. stoljeća. Mislio sam da će njegova posebitost učiniti da se osjećam strancem i da ću morati, da bih se opet snašao, poduzeti novo naukovanje. Međutim, ubrzo sam opazio da se i dalje nalazim u poznatom kraju i 1660. ili I 6 7 O, pa čak i 1750. Temeljni prostor, putni smjerovi, razdaljine, proizvodi, razmjenjivana roba, pristaništa, sve je bilo na istom mjestu. U svemu, tu i tamo po koja promjena, ali i ona je gotovo isključivo dolazila od nadgradnje, što je istodobno i mnogo i gotovo ništa, premda to gotovo ništa — novac, kapitali, krediti, povećana ili umanjena potražnja za ovim ili onim proizvodom — može biti glavno u spontanom, prosječnom i kao »prirodnom« životu. A on se nastavlja i ne zna se zapravo da istinski gospodari nisu više oni od jučer, ili o tome se barem ne vodi mnogo računa. Da se ulje iz Apulije, u XVIII. stoljeću, izvozi preko Trsta, Ancone, Napulja, Ferrarc prem a sjeveru, a mnogo manje prema Mlecima33, doduše jest važno, ali da li je to toliko važno za seljake i maslinarc? Oslanjajući se na to iskustvo, sam sebi tumačim ustrojstvo ekonomija-svjetova i onih mehanizama zahvaljujući kojima kapi talizam i ekonomija tržišta supostojc, prožimlju se međusobno, ali se uvijek ne stapaju. Na površini zemljišta i na površini vode, stoljeća i stoljeća organizirala su prave lance lokalnih i regionalnih tržišta. Ta lokalna ekonomija obrće se sama od sebe prema svojoj rutini i sudbina joj je da s vremena na vrijeme bude predmetom integracije, jednog »racionalnog« dovođenja u red u korist neke premoćnije oblasti ili grada, i to za jedno ili dva stoljeća, sve do pojave nekog novog »organizatora«. Kao da centralizacija i kon centracija1* izvozâ i bogatstava nužno ide u korist nekim iza branim mjestima akumulacije. Da ostanemo u okvirima prethodnog primjera, navest ćemo jedan poučan slučaj: stavljanje Jadranskog mora u službu za dobrobit Venecije. To m ore koje mletačka Signoria kontrolira, bar od 1383, nakon zauzeća Krfa, i koje je za nju neka vrsta nacionalnog tržišta, Venecija naziva »svojim zaljevom« i tvrdi da ga je osvojila plativši ga svojom krvlju. Samo u olujnim zimskim danima ona obustavlja patroliranje svojih galija s pozlaćenim pramcima. 33


No, Venecija nije izmislila to m ore; ona nije stvorila gradove koji su posuti po njegovim obalama; ona je i proizvodnju obalnog svijeta i njihovu robnu razmjenu, pa čak i njihove pom orske narode, našla kad su bili već oformljeni. Morala je samo obuhvatiti svojom rukom , kao mnoštvom niti, svu trgovinu koja je tu pos tojala prije njezina upada: ulje iz Apulije, brodograđevno drvo iz šum a Monte Gargana, istarski kamen, sol koju na obim obalama traže i ljudi i stada, vino, žito... Ona je okupila i putujuće trgovce i stotine, tisuće brodova i jedrenjaka, i sve je to zatim prilagodila svojim vlastitim potrebam a i integrirala u vlastitu ekonomiju. Takvo izravno ovladavanje predstavlja proces, »model« po kojem se vrši ustrojavanje svake ekonom ije-svijeta sa svojim očiglednim m onopolima. Signoria sm atra da se sva jadranska trgovina mora usmjeriti prem a njezinoj luci i proći njezinu kontrolu bez obzira koje joj je odredište. Zato se ona iz svih sila upinje u borbi protiv Senja i Rijeke, tih uskočkih gradova, ali ništa m anje i protiv Trsta, Dubrovnika i Ancone koji su njezini trgovački suparnici .35 Shema mletačke dominacije nalazi se i drugdje. U biti ona počiva na jednoj dijalektici koja oscilira između tržišne ekonomije koja se razvija od sebe same, gotovo spontano, i teškog eko nom skog diktata koji upravlja njezinim manjim djelatnostima, orijentira ih i čvrsto ih drži u ruci. Govorili smo o apulijskom ulju koje je Venecija vrlo dugo u potpunosti rezervirala za sebe. A da bi to mogla učiniti, imajte na um u da je oko 1580. imala u oblasti te proizvodnje više od 500 bergam skih trgovaca36, vlastitih poda nika koji su se bavili nakupom, uskladištenjem i organizacijom otprem e ulja. Viša ekonomija na taj način obuhvaća i proizvodnju i upravlja njezinom potrošnjom . Da bi uspjela, sva su joj sredstva dobra, a navlastito svjesno davanje kredita. Nimalo drugačije nisu postupili ni Englezi kad su učvrstili svoju prem oć u Portugalu, nakon mirovnog sporazum a lorda Methucna (1703). Ili, Ameri kanci, kad su nakon drugoga svjetskog rata protjerali Engleze iz Južne Amerike.

Treće pravilo (nastavak): zone po von Thiinenu Jedno m oguće tumačenje (bez pogovora) može nam dati Johann Heinrich von Thünen (1780-1851), koji je uz Магха najveći nje 31


mački ekonomist XIX. stoljeća.37 U svakom slučaju, svaka ckonomija-svijet podvrgava se shemi koju je on zacrtao u svome djelu Der isolierteStaat (1826). »Zamislimo«, piše von Thüncn, »veliki grad usred plodne ravnice koju ne siječe ni kanal ni plovna rijeka. Ravnica je posvuda jednakog tla i u cjelini pogodna za obrađivanje. Na prilično velikoj udaljenosti od grada, ravnica se završava na rubu jedne divlje zone, neobrađene zemlje koja potpuno odvaja naš grad od ostatka svijeta. Osim toga, ravnica nema nijednog grada osim velikog grada koji smo gore spomenuli .«38 Pozdravimo još jednom Ш' potrebu ekonomije za izlaskom iz stvarnosti, da bismo je zatim bolje razumjeli.39 Jedini grad i jedinstveno polje djeluju jedno na drugo kao u zatvorenoj posudi. Budući da je svaka djelatnost određena samo udaljenošću (jer nikakva razlika u tlu ne predodređuje ovaj ili onaj dio zemljišta za neku posebnu kulturu), koncentrične se zone same od sebe uspostavljaju polazeći od grada; prvi krug vrtovi, povrtlarske kulture (koje se nastavljaju na gradski prostor, pa čak u njemu zauzimaju slobodne međuprostore), te mljekarska pro izvodnja; zatim, drugi i treći krug, žitarice i uzgoj stoke. Imamo pred očima jedan svijet u malom kojega se model može pri mijeniti, kao što je učinio G. Niemeicr40, naScvillu i naAndaluziju; ili, kao što smo mi to pokušali, na oblasti koje snabdijevaju London ili Pariz41, ili zapravo na bilo kçji drugi grad. Teorija prianja na stvarnost u onolikoj mjeri koliko je predloženi model gotovo prazan i ukoliko, da se poslužimo još jednom slikom španjolskog svratišta, sa sobom donosimo sve što će nam trebati. Neću zamjeriti von ThOnenovu modelu što ne daje nikakva mjesta započinjanju i razvoju industrije (koja postoji znatno prije engleske revolucije u XVIII. stoljeću) ili što nam opisuje jednu apstraktnu zemlju gdje razdaljina — devis ex m achina — sama zacrtava krugove uzastopnih djelatnosti i u kojoj nema ni gradića ni sela, to jest ni jedne od ljudskih tržišnih stvarnosti. Svako prenošenje na neki stvarni primjer tog odveć pojednostavnjenog modela dopušta nam zapravo da u nj ponovo uvedemo elemente kojih nema. Naprotiv, ono što ću podvrći kritici jest to da i te kako jaki koncept nejednakosti nigdje nema mjesta u toj shemi. Među sobna nejednakost zona je bjelodana, ali ona se prihvaća bez tumačenja. »Veliki grad« dominira i upravlja svojim agrarnim područjima, i — točka. Ali zbog čega upravlja i dominira njime? Razmjena selo-grad koja stvara elementarni krvotok ekonomskog tijela, ma što rekao Adam Smith42, dobar je primjer nejednake 35

J'em and lira ud e l/ Vrijeme svijeta

Obli brodovi pristaju u Veneciji. V. Carpaccio, Ix*gcnda o svetoj Ursuli, detalj o odlasku zaručnika, (fotografija Anderson-Giraudon)

Podjela prostora i vremena

u

Evropi

razmjene. Ta nejednakost ima svoje korijene, svoj postanak .43 U vezi s time, ekonomisti odveć zanemaruju povijesni razvoj koji je, bez ikakve sumnje, i to vrlo rano, imao u tome svoju riječ.

Treće pravilo (nastavak): prostorna shema ekonomije-svijeta Svaka ekonomija-svijet predstavlja užljcbljenjc, postavljanje jedne uz drugu zona koje su zajedno povezane, ali na različitim razinam a. Na terenu se ocrtavaju tri »areala«, bar tri kategorije: uski centar, dosta razvijene druge oblasti, da bismo završili s ogromnim vanjskim rubovima. I obavezno se kvalitete i značajke društva, ekonomije, tehnike, kulture, političkog reda mijenjaju čim se iz jedne zone premjestimo u drugu. Imamo u tome tumače nje vrlo velikog dosega na kojem je Immanuel Wallcrstcin sagra dio čitavo svoje djelo, The M odem World System (1974). Središte, »srce« sjedinjuje sve ono što postoji naprednoga i različitoga. Sljedeći prsten ima samo jedan dio tih prednosti, premda i on sudjeluje u njima: to je zona onih koji su »sjajni, ali uvijek drugi«. Naprotiv, nedogledna periferija sa svojim rijetkim žiteljstvom predstavlja arhaizam, zaostajanja, ono što drugi mogu lako iskorištavati. Ta diskriminatorska geografija i danas još pos tavlja zamku i objašnjava opću povijest svijeta, premda ta ista povijest, tu i tamo, sama po sebi stvara zamku sa svojim gledanjem kroz prste. U središnjem dijelu nema ničega što bi bilo tajanstveno: onda kad je Amsterdam »skladište« svijeta, Ujedinjene pokrajine (ili bar najaktivnije među njima) predstavljaju središnju zonu; kad Lon don nametne svoju supremaciju, Engleska se (ako ne i svi Britanski otoci) nalazi u srcu čitavog skupa. Kad se Antwerpen, na početku XVI. stoljeća, jednog lijepog jutra probudio u središtu evropske trgovine, Nizozemska je postala, kako je govorio Henri Pirenne, »predgrađe Antwerpena«44, a prostrani svijet, njegovo još šire predgrađe. »Usisna je (...) i privlačna snaga tih stožera rasta «45 očigledna. Naprotiv, teže je snaći se kad valja odrediti u svim njihovim dimenzijama, u susjedstvu s tom središnjom zonom, one oblasti s kojima graniči, koje, doduše, zaostaju za njom, ali često gotovo neznatno, i koje nastojeći da je sustignu, vrše pritisak na nju sa

37


svih strana i mnogo su nemirnije nego druge. Razlike nisu uvijek lako uočljive: za Paula Đairocha 46 razlike u razini između tih ekonomskih zona jučer su bile slabije nego danas; Hermann Kellcnbcnz čak sum nja da i postoje47. Međutim, bile velike ili ne, razlike postoje, kao što nam ukazuju cijene, nadnice, razine života, nacionalni proizvod, dohodak p ro capite, trgovačke ravnoteže, naravno, svaki put kad raspolažem o brojkama. Najjednostavniji kriterij, ako ne i najbolji, ali u svakom slu čaju neposredno pristupačan, jest prisutnost ili neprisutnost, u toj i toj regiji, stranih trgovačkih kolonija. Čak ako ima i prvenstven položaj u nekom danom gradu, u nekoj danoj zemlji, strani trgovac več sam po sebi ukazuje na inferiornost grada ili zemlje u odnosu na ekonomiju koju on zastupa ili je predstavlja. Raspo lažemo desetinama prim jera za te superiornosti: đenoveški trgovci-bankari u Madridu, za Filipa II; nizozemski trgovci u Lcipzigu u XVII. stoljeću; engleski trgovci u Lisabonu u XVIII. stoljeću; ili Talijani, oni navlastito u Brugcsu, u Antwerpenu, u Lyonu kao i u Parizu (bar do Mazarina). Oko 1870, »u Lisabonu i u Câdizu, sve su trgovačke kuće strana trgovačka predstavništva«, Aile Hauser fre m d e Comptoirs sin d iQ. Jednaka je situacija, ili gotovo jednaka, u Veneciji u XVIII. stoljeću .49 Naprotiv, nejasnoće nestaju čim zakoračimo u zemlje na periferiji. Ondje je nemoguće prevariti se: to su bijedni, zaostali krajevi, gdje u društvenom smislu prevladava kmetstvo ili čak ropstvo (slobodnih ili tobože slobodnih seljaka ima samo u srcu Zapada). To su krajevi koji su jedva ušli u m onetarnu ekonomiju. Zemlje gdje je tek započela raspodjela rada; gdje se seljak mora odjednom baviti svim poslovima; gdje su cijene, ako se uopćt prakticiraju, najčešće sm iješno niske. Svaki je prejeftini život, uostalom, sam po sebi pokazatelj nerazvijenosti. Vraćajući se 1618. u svoju zemlju, madžarski propovjednik, Martin Szcpsi Com bor »zapaža visoke cijene prehram benih proizvoda u Nizo zemskoj i Engleskoj; situacija se počinje mijenjati u Francuskoj, pa u Njemačkoj, Poljskoj i Češkoj, a kruh je i dalje sve jeftiniji duž čitava njegova puta, sve do Ugarske«50. Ugarska je gotovo na dnu ljestvice. No, može se ići i dalje: u Tobolsku, u Sibiru, »stvari potrebne za život tako su jeftine da običan čovjek tu može vrlo dobro živjeti s 10 rubalja godišnje«51. Zaostalije oblasti na rubovima Evrope pružaju brojne modele takvih marginalnih ekonomija. »Feudalna« Sicilija u XVIII. sto ljeću; Sardinija u kojoj mu drago epohi; turski Balkan; Mccklen38


burg, Poljska, Litvanija, prostrane regije iscrpljivane u korist za padnih tržišta, osuđene da svojim proizvodima manje zadovo ljavaju lokalne potrebe nego potražnju izvanjskih tržišta; Sibir, eksploatiran od ruske ekonomije-svijeta. Ali također i veneci janski otoci na Levantu, gdje je vanjska potražnja suhog grožđa i slatkih vina, koja se troše čak u Engleskoj, već u XV. stoljeću nametnula monokulturu koja se neprestano širila i uništila sve lokalne ravnoteže. Naravno, posvuda na svijetu postoje periferije. I prije i poslije Vasca da Game, crnci, tragači za zlatom i lovci iz primitivnih krajeva Monomotape, na istočnoj afričkoj obali, mijenjaju žutu kovinu i bjelokost za indijske pamučne proizvode. Kina se na svojim gra nicama ne prestaje širiti i posezati za zemljama »barbara«, kako ih označavaju kineski tekstovi. Jer, nasuprot tim narodima, kinesko je gledanje potpuno jednako gledanju Grka iz klasičnog razdoblja na narode koji nisu govorili grčki: u Vijetnamu, kao i na in donezijskim otocima, postoje samo barbari. U Vijetnamu, me đutim, Kinezi prave razliku između pokitajčenih barbara i barbara koji nisu pokitajčeni. Prema jednom kineskom povjesničaru iz XVI. stoljeća, njegovi su sunarodnjaci »nazivali sirovim barbarima one koji su čuvali svoju neovisnost i svoje prvobitne običaje, a kuhanim barbarima one koji su više-manjc prihvatili kinesku civilizaciju i podložili se Carstvu«. Ovdje politika, kultura, eko nomija, društveni model zajedno ulaze u račun. Sirov i k uhan, u toj semantici, kako'nam tumači Jacques Dourncs, znači i opreku kultura-priroda, budući da se sirovost iskazuje prije svega nagošću tijela: »Kad Pôtao (’kraljevi’ brda) plate namet (pokitajčenom) anamskom dvoru, ovaj će ih zaodjenuti ruhom .«52 Odnosi ovisnosti vide se isto tako dobro na velikom otoku Hainanu, nadomak južne obale Kine. Brdovit, nezavisan u svom središtu, taj je otok naseljen ne-Kinezima, doista primitivnim ljudima, dok je njegova niska oblast, ispresijecana rižištima, već u rukama kineskih seljaka. Gorštaci, koji su od rođenja pljačkaši, ali koje u svakoj prilici gone kao divlje zvijeri, rado mijenjaju tvrdo drvo (orlovinu i calam bu) i zlatnu prašinu u neke vrste nijemoj trgovini, i to tako da su kineski trgovci »najprije ostavljali svoje platno i pletenu robu po njihovim brdima«53. Ako izuzmemo nijemi postupak, te razmjene naliče na one s atlantskih obala Sahare u vrijeme Henrika Moreplovca, kad su tu, za platno, sukno i portugalske pokrivače počeli mijenjati zlatnu prašinu i crne robove, što su ih na obalu dopremali nomadski Berberi. 39


»Sirovi barbar«: kineski crtež pri kazuje polunagog Kambodžanina kako drži Školjku u ruci. Gravira iz Che Kong Tua. (B. N.)

Treće pravilo (nastavak): neutralne zone? Pa ipak, zaostale zone nisu raspodijeljene isključivo na pravim periferijama. Zapravo, one tvore po središnjim oblastima više struke regionalne mrlje skrom nih dimenzija jednog »kraja« ili okruga, jedne doline odijeljene brdim a ili neke teško pristupačne zone, jer se nalaze izvan domašaja putova. Sve napredne eko nom ije tako su kao izbodene bezbrojnim bunarim a, izvan vre m en a svijeta, gdje povjesničar u potrazi za jednom prošlošću, koja je gotovo uvijek neuhvatljiva, ima osjećaj da roni kao u nekom podm orskom ribolovu. Ja sam uporno nastojao ovih posljednjih godina, i to mnogo više nego što bi se moglo zaključiti iz prvih dviju knjiga ovog djela, shvatiti elem entarne sudbine, sve to poseb no povijesno tkivo koje nas vodi ispod ili na rub tržišta, jer ekonomija razm jene zaobilazi takve posebne oblasti koje, kao što sam više puta rekao, nisu u ljudskom pogledu ni sretnije ni nesretnije od drugih. Međutim, takav je ribolov rijetko obilat. Dokumenti nedos taju, a pojedinosti koje uspijevamo napabirčiti više su slikovite 40

Podjela prostora i vremena u lit ropi

Susret dviju c ko n o m ija -svjeto va : z a p a d n ja č k i trgovac n a m jestu gdje se pro izv o d e m irodije. Ilustracija iz Knjige ču d a , Marco Polo, XV. stoljeće. П. X., M sfr. 2 8 /0 . (O tisak Ii. N.)

nego korisne. Ono što bismo htjeli sakupiti upravo su elementi koji bi nam omogućili da sudimo o kakvoći i o prirodi eko nomskog života koji graniči s tim nultim planom. Naravno, jasno nam je da mnogo tražimo. Ono što je ipak iznad svake sumnje jest postojanje takvih »neutralnih« zona gotovo izvan svih razmjena i svih miješanja. Na francuskom prostoru, čak i u XVIII. stoljeću, ovakvi se iskrcnuti univerzumi sreću jednako tako u strahovitoj unutrašnjosti Bretanje kao i u alpskom masivu Oisansa,54 ili u dolini Morzine,55 s onu stranu prijevoja Montets, ili u visokoj 41


dolini Chamonixa, koja je prije početka alpinizma bila sasvim zatvorena za izvanjski svijet. Susret 1970, kod Cervićrcsa, u oblasti Briançona, s jednom zadrugom gorštačkih seljaka koja je »nastav ljala živjeti ritmom pradjedova, u mentalitetu prošlosti i proiz voditi prem a starim težačkim tehnikama i tako preživjela opći brodolom svojih susjeda«, neviđena je šansa koju je imala povjes ničarka Colette Baudouy56. Ona ju je znala d obro iskoristiti. U svakom slučaju, činjenica da takvi izolati mogu postojati u Francuskoj godine 1970. pokazuje nam da se ne smijemo čuditi što u Engleskoj, u samo predvečerje industrijske revolucije, put nik ili istraživač na svakom koraku sreće zaostale oblasti. David Hum e 57 (1711-1776) opaža, negdje oko polovice XVIII. stoljeća, da u Velikoj Britaniji i u Irskoj ima krajeva gdje je život jeftin jednako kao u Francuskoj. A to je prikriveni način kako da se govori o krajevima koje bismo mi danas označili kao »neraz vijene«, gdje život i dalje teče na tradicionalan način, gdje seljaci imaju pri ruci bogate izvore divljači, lososa i pastrva kojih su pune njihove rijeke. Što se tiče ljudi, prije bi trebalo govoriti o divljem stanju. Na prim jer, u oblasti Fens, uz rub zaljeva Wash, u času kad ondje, početkom XVII. stoljeća, započinju velike bonifikacije na nizozemski način: kad ti veliki vodoprivredni radovi uspostavljaju kapitalistička zemljišta na mjestu gdje su dotada živjeli slobodni ljudi, navikli na ribolov i na lov vodene divljači; ti će se primitivci žestoko boriti da sačuvaju svoj život, napadajući inženjere i kopače na zemljanim radovima, rušeći brane, ubijajući proklete radni ke .58 Takvi se sukobi modernizacije s arhaizm om ponavljaju i pred našim očima, pa bilo to u unutrašnjosti Kampanije ili u drugim dijelovima svijeta.59 Takva su nasilja ipak relativno rijetka. Opće nito uzevši, »civilizacija«, kad joj to treba, ima tisuće načina kako da prevari i da prodre u područja koja je toliko dugo ostavljala zapuštenima. No, zar je učinak znatno drugačiji?

Treće pravilo (nastavak i kraj): ovojnica i podgradnja Ekonomija-svijet predstavlja nam se kao jedna golema ovojnica. A priori, ona bi m orala — s obzirom na nekadašnja sredstva komunikacija—imati na okupu znatne snage da bi osigurala dobar razvoj. I doista, ona se neosporno razvija, prem da gustoće i 42


nabitosti, praćenja i djelatnih snaga ima samo u svojoj središnjoj zoni i u oblastima koje je neposredno opkoljavaju. A ove potonje, bilo da ih promatrate u krugu Venecije, Amsterdama ili Londona, obuhvaćaju zone manje žive ekonomije, zone koje su opuštenije povezane sa središtima odlučivanja. Čak i danas, Sjedinjene Dr žave imaju unutar svojih granica nerazvijenih krajeva. Dakle, bilo da ekonomiju-svijet promatramo u onome što se iskazuje na površini ili pak u dubini njezine središnje zone, uvijek se moramo čuditi istoj stvari: stroj radi, ali ipak (sjetimo se samo prvih moćnih gradova iz evropske prošlosti) u njemu je malo snage. Pa, kako je onda bio moguć tolik uspjeh? Pitanje će se nametati tijekom čitavog ovog djela, a da naši odgovori neće moći biti nepobitni: to što se Nizozemska uspjela probiti sa svojom trgovinom u dubinu neprijateljske Francuske pod Lujem XIV, što se Engleska uspjela domoći golemih prostranstava Indije, sve su to, doduše, veliki uspjesi i podvizi, ali su i na granici vjerojatnoga. Možda bi nam se moglo dopustiti da pokušamo sugerirati tumačenje koristeći se jednom slikom. Zamislimo da imamo pred sobom veliki kameni blok 60 što ga je Michelangelo ili neki od njegovih suvremenika izabrao u kararskim kamenolomima. Taj će teški div ipak biti odvojen od svoje mase, a zatim i pom aknut pom oću sredstava koja su zacijelo bila veoma skromna: malo baruta, koji se već odavna rabi u kameno lomima i u rudnicima, dvije ili tri poluge, desetak ljudi (ako ih je i bilo toliko), nešto užadi, pokoja zaprega, drvene oblice za pod metanje i eventualno kotrljanje, malo kosine i — stvar je gotova! A gotova je, jer je div prikovan za zemlju zbog svoje težine; jer predstavlja orijašku snagu, ali ta je snaga nepokretna, neutrali zirana. A masa elementarnih aktivnosti — zar i ona nije isto tako uhvaćena u zamku, zarobljena, vezana za zemlju, i upravo zbog toga je s njome lakše upravljati odozgo? Sprave i poluge što omogućavaju te podvige zapravo su gotov novac, ona bijela kovina što stiže u Gdanjsk ili u Messinu, ona izazovna ponuda kredita, ili malo »umjetnog« novca ili nekog rijetkog i toliko željenog proiz voda... Ili sâm sistem tržišta. Na krajevima trgovačkih lanaca, visoke cijene predstavljaju neprestane napasti: čim se dade znak, sve se pokreće. Dodajte tome snagu navika: kroz duga stoljeća papar i mirodije stizali su na vrata Levanta da se sretnu s dragocje nom bijelom kovinom. Naravno, u svemu tome i sila igra svoju ulogu: portugalske i nizozemske eskadre olakšavale su trgovačke operacije znatno


prije nego što je započelo »doba topovnjača«. No, još češće, upravo su naoko skrom na sredstva lukavo m anipulirala ovisnim ekonomijama. Zapravo, slika koju sm o dali vrijedi za sve m eha nizme ekonomijc-svijeta. Isto tako za centar u odnosu prema periferijama kao i za centar u odnosu prem a njem u samom. Jer, ponovim o to još jednom , centar je slojevit i podijeljen protiv sebe sama. A isto je i s periferijama: »Poznato je«, piše jedan ruski konzul61, »da je u Palermu gotovo svaka roba 50% skuplja nego u Napulju.« Ali on zaboravlja točno reći što podrazumijeva pod »roba« i na koje se izuzetke odnosi ono njegovo »gotovo«. Nama ostaje da zamislimo odgovor i kretanja što ih može za sobom povući ta razlika u nivou između dvaju kraljevstava što sačinjavaju sirom ašni jug Italije.

44

EKONOMIJA—SVIJET: JEDAN RED (KATEGORIJA) NASUPROT DRUGIMA Ma kakva da je očiglednost ekonomskih povezanosti i ma kakve bile njihove posljedice, krivo bi bilo zamišljati da kategorija ckonomija-svijet upravlja čitavim društvom i da samo ona određuje druge kategorije društva. Jer postoje i druge kategorije. Jedna ekonomija nije nikada izolirana. Njezin teren i njezin prostor jesu također teren i prostor na koji dola2 e i na kojem žive drugi entiteti — kultura, društvenost, politika — a oni se neprestano s njome miješaju, bilo da joj idu u prilog, bilo da djeluju protiv nje. Te je mase to teže odvojiti jedne od drugih zbog toga što je ono što možemo promatrati — iskustvena stvarnost, »stvarna stvarnost«, kako kaže François Pcrroux 62 — u biti cjelovitost, ono što smo nazvali društvom p a r excellence ili skupnošću skupina.6i Svaka posebna skupina64, koju razlikujemo zbog razloga razaznatljivosti, u proživljenom iskustvu ostaje zapravo pomiješana s drugim skupinama. Niti trenutak ne pomišljam da bi mogao postojati neki no m a n ’s la n d između ekonomske povijesti i povijesti društva, kako to hoče Willan65. Mogli bismo postaviti ove jednadžbe, i to u bilo kojem smjeru: ekonomija jest politika, kultura, društvo; kul tura je ekonomija, politika, društvo, itd. Isto bismo mogli reći da u danom društvu politika upravlja ekonomijom i obrnuto, da ekonomija pomaže ili odmaže kulturi i obrnuto. Moglo bi se čak, kao Pierre Brunei66, reći: »Sve što je ljudsko jest i političko, pa je, prema tome, i sva književnost (uključivši i hermetičku Mallarméovu poeziju) politička«. Jer, ako je jedna od značajnih odlika ekonomije prevladavanje prostora, zar to nije upravo ono što se može isto tako reći i o drugim društvenim skupinama? Sve se hrane prostorom, nastoje se širiti, zacrtavaju svoje uzastopne zone à la von Thünen. Tako vidimo da se neka država dijeli na tri zone: glavni grad, pokrajinu, kolonije. Ta shema odgovara Veneciji XV. stoljeća: grad i pristupi gradu —Dogado67; gradovi i područja na kopnu — Terra ferm a\ kolonije — Mar. Za Firencu postoje grad, Contado, lo Stato.68 Smijem li za ovaj posljednji, koga su Firentinci preoteli Sieni i Piši, tvrditi da pripada u red pseudokolonija? Izlišno je govoriti o trojnoj podjeli Francuske u XVII, XVIII, XIX. i XX. 45

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta Г ; Ј Ш • prva QotJCta umjetnoit (XII at) *

unlitenl «pofiwnlcl

I .. J o ( Јге ф gotičke umjetnosti

4. KARTA GOTIKE Prema Historijskom atlasu Georgesa D ubya (Larousse, 1978).

stoljeću ili o Engleskoj ili o Ujedinjenim pokrajinama. Ali, gledano u evropskoj cjelini, nije li sistem nazivan evropskom ravnote žom,69, a koji povjesničari najradije izučavaju, u neku ruku politič ka replika ekonom ijc-svi jeta? Cilj je uspostaviti i zadržati periferije i poluperiferije (u kojima recipročne zategnutosti jedna drugu uvijek ne poništavaju) i to na način da središnja moć ne bude 46


ugrožena. Јсг i politika ima svoje »srce«, jednu usku zonu odakle se motri na bliske i daleke događaje: w ait a n d see. Društveni oblici imaju isto tako i svoje diferencijalne geo grafije. Dokle na terenu, primjerice, dopiru ropstvo, kmetski od nosi, feudalno društvo? Prema prostoru, društvo se stubokom mijenja. Kad Dupont de Nemours prihvaća da bude učiteljem sinu princa Czartoryskog, otkriva na svoje veliko čudo da je Poljska zemlja kmetstva, da seljaci ne znaju za državu i poznaju samo svog gospodara, da su neki vladari ostali na razini svojih kmetova, kao Radziwill, koji kraljuje »nad zemljom većom od Lotaringije«, ali spava na podu70. I kultura je isto tako neprestano dijeljenje prostora i ima svoje uzastopne krugove: u vrijeme renesanse, Firenca, Italija, ostala Evropa. A ti krugovi, naravno, odgovaraju osvajanjima prostora. Pogledajte na koji način »francuska« umjetnost, to jest umjetnost gotičkih katedrala, polazi iz zemalja između Seine i Loire i osvaja Evropu. Kako barok, dijete protureformacije, osvaja čitav kon tinent, počevši od Rima i Madrida, i zahvaća čak i protestantsku Englesku. Kako u XVIII. stoljeću francuski postaje zajedničkim jezikom obrazovane Evrope. Ili, kako će, počev od Delhia, čitava Indija, bila ona muslimanska ili hinduska, biti preplavljena is lamskom arhitekturom i umjetnošću, koje će osvojiti i Indoneziju nakon što je i onamo prodro islam, donesen indijskim trgovcima. Nedvojbeno je da bismo mogli kartografski prikazati način na koji se ti različiti »redovi« društva upisuju u prostor, odrediti njihove polove, središnje zone i njihove silnice. Svaka od tih kategorija ili redova ima svoju posebnu povijest, svoje vlastito područje. A svi djeluju jedan na drugoga. Niti jedan ne prevladava nad drugima jednom zauvijek. Njihovo se razvrstanje, ako razvrstanja uopće ima, neprestano mijenja, doduše sporo, ali ipak se mijenja.

Ekonomski red (kategorija) i međunarodna podjela rada Pa ipak, s m odernim vremenima, ekonomsko prvenstvo sve više i više odlučuje: ono usmjerava, smeta i utječe na druge redove. Pojačava nejednakosti, zatvara u bijedu ili u bogatstvo druge sudionike ekonomije-svijeta, određuje im neku ulogu i to, reklo 47


bi se, za veoma dugo vrijeme. Zar jedan ekonom ist nije rekao71, i to ne šaleći se: »Neka je zemlja sirom ašna zbog toga što je siro mašna«? A jedan povjesničar72: »Ekspanzija vuče za sobom ekspan ziju«? Što je isto kao i izjaviti: »Neka se zemlja bogati zato što je već bogata«. Te očiglednosti, koje su hotimice pojednostavnjene, za mene imaju, na kraju krajeva, više smisla nego tobože »nepobitni «73 pseudoteorem Davida Ricarda (1817), kojega su postavke poz nate: odnosi između dviju zadanih zemalja ovise o »komparativnoj cijeni koštanja« koja u njima vrijedi za proizvodnju; svaka izva njska razmjena teži prem a uzajamnoj ravnoteži i može biti samo korisna za oba partnera (u najgoru ruku malo više jednom nego drugom ) jer »m eđusobno povezuje sve nacije civiliziranog svijeta zajedničkim vezama interesa, prijateljskim odnosim a i spaja ih u jedno jedino veliko društvo. To je ono načelo koji traži da se vino proizvodi u Francuskoj i u Portugalu, da se žitarice uzgajaju u Poljskoj i u Sjedinjenim Državama, a da se gvoždarija i drugi slični artikli proizvode u Engleskoj«.74 Ta nas slika um iruje, pa i odveć um iruje. Jer, postavlja se pitanje: ta raspodjela zadataka, koju Ricardo 1817. opisuje kao da je u samoj prirodi stvari, kada je nastala i zbog kojih razloga? Ona nikako nije plod poziva koji bi bili »prirodni« i proizlazili sami od sebe, nego je nasljedstvo, konsolidacija jedne više ili manje stare situacije koja se polako i povijesno zacrtavala. Raspod jela rada u svjetskim razm jerim a (ili u razm jerim a jedne ekonom ije-svijeta) nije neki dogovorni sporazum koji se između jednakih partnera može u svakom času revidirati. Taj se sporazum, naprotiv, uspostavljao postupno, kao lanac većih i manjih zavis nosti koje jedna drugu određuju. Neravnomjerna razmjena, tvo rac nejednakosti na svijetu i, recipročno, nejednakost svijeta, uporni tvorac razmjene, stare su stvarnosti. U ekonomskoj je igri oduvijek bilo karata koje su bolje od drugih, pa je čak bilo i varanja u igri. Neke djelatnosti ostvaruju veću dobit nego druge. Unosnije je gajiti lozu nego žito (bar u slučaju kad drugi pristaje gajiti žito za vas), više se isplati djelovati u sekundarnom nego u prim arnom sektoru, a isto tako u tercijarnom nego u sekundarnom . Ako je robna razmjena Engleske i Portugala, u Ricardovo vrijeme, takva da prva dobavlja sukna i druge industrijske proizvode, a da drugi proizvodi vino, Portugal je tada u prim arnom sektoru, to jest u inferiornom položaju. A ima tome već nekoliko stoljeća, čak i prije elizabetinskog doba, da je Engleska prestala izvoziti svoje sirovine 48

P o d jela p r o s to m i v rem e n a u P.vropi

Isaac van de Luck (1608), Alegorija trgovine Gdanjska, stropni ukras hanzeatske kuće, danas Gradska vijećnica u Gdanjsku. Sva se aktivnost grada okreće oko žita koje dolazi Visloin kroz prokopani kanal (dc'aljc vidi kuj. I, str. 126; клј. U, str. 297), stiže do luke i do njezinih brodova koje vidimo u zadnjem planu. U prednjem planu, poljski i zapadni trgovci koje prepoznajem o po njihovoj odjeći: oni su organizatori lanca ovisnosti koji vezuje Poljsku s Amsterdamom. (Fotografija Henryk Romanowski.)

■i')

rem a n d Braudel / Vrijeme svijeta

i vunu kako bi unaprijedila svoju industriju i trgovinu, a već nekoliko stoljeća da se nekada bogati Portugal razvija u obrnutom sm jeru, ili je na to bio prim oran. Portugalski su upravljači, naime, u vrijeme vojvode d ’Erceirea iskoristili u svoju obranu sva sredstva merkantilizma i unaprijedili razvoj svoje industrije. No, dvije godine nakon vojvodine smrti (1690), sav se taj arsenal napušta; desetak godina kasnije bit će potpisan sporazum lorda Methucna. Tko bi se usudio tvrditi da su anglo-portugalski odnosi diktirani »zajedničkim interesima i vezama« između prijatelja, a ne od nosim a sile koje je teško preokrenuti? Odnosi sile između naroda potječu iz često veoma starih stanja. Za neku ekonomiju, društvo, civilizaciju, p a čak i za politič ku zajednicu, prošlost, jednom proživljena u ovisnosti, teško se prekida. Nepobitno je, na prim jer, da talijanski jug već odavna zaostaje, bar od XII. stoljeća. Tako jedan Sicilijanac pretjeravajući kaže: »Mi sm o kolonija već 2.500 godina «.75 Brazilci, koji imaju nezavisnost od 1822, osjećali su se još jučer, pa čak i danas, u »kolonijalnom« položaju, i to ne u odnosu na Portugal, već u odnosu na Evropu i Sjedinjene Države. Danas je već otrcana šala kad se kaže: »Mi nism o Sjedinjene Države Brazila, već Brazil Sjedinjenih Država...« Jednako kao što se industrijsko zaostajanje Francuske, koje je bjelodano od XIX. stoljeća, ne može protumačiti ako ne izvršimo dosta dugo vraćanje u prošlost. Po nekim povjesničarima76, Fran cuska je prom ašila industrijski razvoj i svoje natjecanje s Engles kom za prvo mjesto u Evropi i u svijetu zbog Revolucije i Carstva: po njima, tada je propuštena velika šansa. Istina, Francuska je stjecajem okolnosti prepustila čitav svjetski prostor trgovačkoj eksploataciji Velike Britanije; jednako je tako istina da su udružene posljedice Trafalgara i Waterlooa imale isto tako znatnu težinu. Međutim, smijemo li zaboraviti sve one šanse još prije 1789? Zar Francuska nije 1713- dopustila da joj nakon rata za španjolsku baštinu izmakne slobodan pristup bogatstvima španjolske Ame rike? 1722, nakon Lawova neuspjeha, bila je lišena (sve do 1776) jedne središnje banke .77 1762, dakle još prije Pariškog ugovora, izgubila je Kanadu, a praktički i Indiju. A, još mnogo dalje u prošlosti, bogata Francuska iz XIII. stoljeća, koja je premašila svoje vlastite granice zahvaljujući poznatim kopnenim sastajanjima na šampanjskim sajmovima, izgubila je tu prednost početkom XIV. stoljeća nakon što je uspostavljena po m o rska veza između Italije i Nizozemske kroz Gibraltar; našla se je tada (kao što ćemo u 50

Podjela prostora l vremena u Evropi

daljem izlaganju objasniti78) izvan »kapitalističkog« kruga koji je bio bitan za Evropu. Pouka: nikada se ne gubi odjednom. Isto se tako i ne dobija odjednom. Uspjeh ovisi o iskorištavanju prilika dane epohe, o ponavljanjima, o akumulacijama. Moć se zgrće kao i novac i upravo zbog toga se slažem s razmišljanjima Nurskea i Chaunua, premda su na prvi pogled i odveć očigledna. »Jedna je zemlja siromašna zato što je siromašna«, ili recimo to jasnije, zato što je već bila siromašna ili uhvaćena otprije u »začarani krug siromaštva«, kao što to kaže Nurske .79 »Ekspanzija izaziva ekspan ziju«, zemlja se razvija jer se već razvijala, jer je zahvaćena prethod nim kretanjem koje joj pogoduje. Prošlost uvijek ima svoju riječ. Nejednakost je na svijetu posljedica strukturalnih stvarnosti koje se vrlo sporo uspostavljaju, ali i vrlo sporo nestaju.

Država: politička moć, ekonomska moć Danas je država na cijeni. Čak joj i filozofi pomažu. Samim tim, svako tumačenje koje ne potertava ulogu države nalazi se izvan mode, a moda, koja ima i svojih pretjerivanja i svojih prevelikih jednostavnosti, ima bar tu prednost da prisiljava neke francuske povjesničare da se vrate unazad i da se bar malo poklone onome što su kudili ili, u najmanju ruku, ostavljali po strani na svom putu. Pa ipak, između XV. i XVIII. stoljeća država je daleko od toga da bi ispunjala sav društveni prostor, ona nema onu »đavolsku« probojnu snagu koju joj pripisuje sadašnjost, a nema je jer joj nedostaju sredstva. Tim više što je pretrpjela posljedice kojima ju je zapljusnula duga kriza od 1350. do 1450. Tek s drugom polo vicom XV. stoljeća ona je na usponu. Gradovi-države koji, daleko prije teritorijalnih država, igraju prve uloge sve do početka XVIII. stoljeća, u to su vrijeme sredstva koja su potpuno u rukama njihovih trgovaca. A kad govorimo o teritorijalnim državama kojih se moć sporo uspostavlja, stvari su mnogo manje jednostavne. Međutim, prva teritorijalna država koja se izgradila kao nacionalno tržište ili kao nacionalna ekonomija, mislimo na Englesku, pot pada dosta rano, nakon revolucije iz 1688, pod prevlast trgovaca. Ništa nas dakle ne čudi ako vidimo da u predindustrijskoj Evropi jedan određeni determinizam dovodi do poklapanja političke i ekonomske moći. U svakom slučaju, karta ekonomije-svijeta, s 51

l'enuim l B raudel/ Vrijeme svijeta

Službeni ceremonijal mletačke države: kako se poklisar oprašta od Dužda. V. Carpaccio, l.egemla o svetoj Ursuli (oko 1500). (Otisak Giraudon.) 52


prcnapetošću njezinih središnjih zona, njezinih koncentričnih razlika, vrlo lako može odgovarati političkoj karti Evrope. I zaista, u središtu ekonomije-svijeta uvijek stoluje jedna jaka, agresivna, povlaštena, izvanscrijska država, puna dinamizma, koje se svi boje i istodobno joj se dive. To je slučaj već s Venecijom u XV. stoljeću; s Nizozemskom u XVII. stoljeću; s Engleskom u XVIII. stoljeću i još više u XIX; sa Sjedinjenim Državama danas. Zar bi te vlade »u centru« mogle ne biti jake? Immanuel Wallcrstcin se potrudio da na to niječno odgovori, uzimajući za primjer vladu Ujedinjenih pokrajina u XVII. stoljeću, o kojoj su suvremenici i povjesničari ponavljali da gotovo ne postoji. Kao da središnji položaj sam po sebi ne stvara i ne iziskuje efikasnu vladu.80 Kao da vlada i društvo ne predstavljaju cjelinu, jedan i isti blok. Kao da novac ne stvara društvenu disciplinu i mogućnosti izvanrednog djelovanja! Dakle, jake su vlade postojale u Veneciji, pa čak i u Amster damu i u Londonu. Vlade koje su kadre da se nametnu iznutra, da podvrgnu disciplini »prosti puk« gradova, da u slučaju potrebe povećaju fiskalne namete, da zajamče kredit i trgovačke slobode. Ali, one su kadre da se nametnu i izvan svojih granica: upravo za te vlade, koje nikada ne prezaju pred primjenom sile, možemo vrlo rano, ne plašeći se anakronizma, upotrijebiti izraz kolonija lizam i imperijalizam. Međutim, to ne sprečava, dapače, da te »središnje« vlade budu više ili manje u ovisnosti od jednog ranog kapitalizma kojemu su izbili već dosta dugi zubi. I tada se moć dijeli između jednih i drugih. U toj igri država ponire (a da se nikada ne udavi) u kretanje svojstveno ekonomiji-svijetu. Služeći drugome, služeći novcu, država služi i sebi samoj. Promjena dekora nastaje čim se približimo, čak i u susjedstvu središta, onoj zoni koja je živa ali manje razvijena, u kojoj je država dugo bila neka mješavina tradicionalne karizmatske monarhije i m oderne organizacije. Vlade su tu zapetljane u društvima, u eko nomijama, pa čak i u kulturama koje su dijelom i arhaične. Takve vlade jedva dišu u prostranstvu svijeta. Monarhije evropskog kon tinenta prim orane su da pošto-poto vladaju u zajednici s plem stvom, ali i protiv plemstva koje ih okružuje. Zar bi bez njega nepotpuna država (čak i kad je riječ o Francuskoj Luja XIV) mogla izvršiti svoje zadatke? Naravno, tu je i »buržoazija« u svom usponu kojoj država organizira napredovanje, ali ona to čini veoma oprez no, i ti su društveni procesi spori. Istodobno te države imaju pred očima uspjehe trgovačkih država koje su zauzele daleko bolja 53


mjesta na raskršćima trgovačkih puteva; svjesne su svojeg, uglav nom podređenog položaja, tako da je njihova glavna zadaća da pod bilo koju cijenu dodu do više kategorije, da se uzdignu prem a središtu, tražeći s jedne strane kako da oponašaju svoj uzor i da dodu do tajne uspjeha: to je kroz dugi niz godina bila fiksna ideja Engleske nasuprot Nizozemskoj. S druge strane, stvarajući i m obi lizirajući prihode i izvore potrebne za vođenje ratova i za upadljivu raskoš koja je, na kraju krajeva, isto tako sredstvo vladanja. Či njenica je da svaka država koja se imalo približava središtu ekonom ije-svijeta gubi dobru volju i upušta se u osvajanja, kao da joj takvo susjedstvo podgrijava žuč. No, ne valja se zavaravati: razmak između m oderne Nizo zemske XVII. stoljeća i majestoznih država, kao Francuska i Špa njolska, i dalje je prevelik. Taj se razmak najbolje vidi u držanju vlada prem a jednoj ekonomskoj politici koja je tada za njih bila znak prestiža, a koju ćemo nazvati jednom , naknadno skovanom riječju — m erkantilizam . Stvarajući taj termin, mi sm o ga his toričari obogatili višestrukim značenjem. No kad bi jedno do tih značenja m oralo prevagnuti, bilo bi to ono koje znači obranu od drugoga. Jer, merkantilizam je prije svega način obrane. Vladar ili država koji prim jenjuju njegova pravila nedvojbeno podliježu jednoj modi, ali iznad svega priznaju podređeni položaj kojem valja doskočiti ili ga valja svesti na manju m jeru. Nizozemska će biti merkantilistička samo u vrlo rijetkim razdobljima koja se upravo poklapaju s onim vremenim a kada ona vidi da joj prijeti opasnost izvana. Redovito ona nekažnjeno provodi slobodnu kon kurenciju i to joj donosi samo koristi. U XVIII. stoljeću, Engleska napušta budni merkantilizam, i da li je to dokaz, kao što ja držim, da je kucnuo čas britanske veličine i moći na satu svijeta? Jedno stoljeće nakon toga (1846) Engleska će se bez ikakve opasnosti moći otvoriti slobodnoj razmjeni. Sve se još više mijenja kad doprem o do rubova neke ekono mije—svijeta. Tu su kolonije sastavljene od porobljenih pučanstava lišenih prava da upravljaju sama sobom: gospodar je m etropola kojoj je glavna briga da za sebe sačuva dobit od trgovine u sustavu isključivosti, koji je posvuda na snazi, pod bilo kojim oblikom. Istina je da je m etropola vrlo daleko i da gradovi i vladajuće manjine predstavljaju zakon u krugu lokalnog života. No, takva moć administracije i lokalističkih partikularizama, ono što se nazi va američkom demokracijom, tek je elem entarni oblik vladavine. U najboljem slučaju onakve kakva je bila u antičkim grčkim gra 54

Podjela prostora i vremena u Pumpi

dovima — i, čak, bar da je takva! Doći će to na vidjelo s oslobađa njem kolonija koje je prouzrokovalo — kad se sve sabere — nagli zastoj u funkcioniranju vlasti. Nakon što je dokinuta lažna kolo nijalna država, valjalo je nekako skrpati novu. Sjedinjene Države, ustavno uspostavljene 1787, uložile su mnogo vremena da od federalne države stvore povezanu i efikasnu političku snagu. Taj je proces bio spor i u drugim američkim državama. Na drugim nekolonijalnim periferijama, poglavito na istoku Evrope, bar su postojale neke države. Njihova je ekonomija, me đutim, bila ovisna o strancima. Tako da u Poljskoj, primjerice, država predstavlja instituciju lišenu svake supstancije. Jednako je i s Italijom XVIII. stoljeća, u kojoj nema pravih vlada. »S Italijom se postupa«, kaže grof Maffei (1736), »s njezinim se narodima postupa onako kako bi se postupalo sa stadom ovaca ili drugih divljih životinja .«81 I sama se Venecija nakon Požarevačkog mira (1718) prepustila sa zadovoljstvom ili rezignacijom u »neutral nost«, a to je kao da smo rekli da se predala .82 Za sve one koji gube, spasa ima samo kad pribjegnu sili, agresiji, ratu. Za to je dobar primjer Švedska Gustava Adolfa. Ili, još bolje, Afrika berberskih gusara. Doduše, sa sjevernoafričkim gusarima nismo više u okvirima evropske ekonomije-svijeta, već u političkom i ekonomskom prostoru što ga prekriva Tursko Carstvo, a koje je samo za sebe jedna ekonomija-svijet, ali o tome ću govoriti u jednom od idućih poglavlja. Međutim, alžirska država može na svoj način poslužiti kao primjer, jer se nalazi na razmeđi dviju ekonomija-svjetova, evropske i turske, ne pokoravajući se ni jednoj od njih, budući da je praktički prekinula sve podaničke veze s Istanbulom, a istodobno ju je osvajačka evropska mornarica isključila iz svake sredozem ne trgovačke djelatnosti. Alžirsko gu sarstvo, nasuprot evropskoj hegemoniji, predstavlja jedini izlaz, jedinu m ogućnost prekida. Ako se okolnosti uzmu u istom kon tekstu, zar Švedska na granici dviju ekonomija, evropske i ruske, nije na isti način isključena iz svih neposrednih dobiti što ih može dati Baltik? Rat je za nju bio jedini spas.

Carstvo i ekonomija-svijet Carstvo, to jest super-država, koja sama za sebe pokriva čitav prostor jedne ekonomije-svijeta, postavlja pred nas skupni prob lem. Ukupno uzevši, carstva-svjetovi, kako ih naziva Wallerstein, 55


nedvojbeno su arhaične tvorevine, stari efekti pobjede politike nad ekonomijom. Ali oni još traju. U vrijeme kojim se bavi ovo djelo ona su još tu, izvan područja Zapada, u Indiji, sa carstvom Velikog Mogula, u Kini, u Iranu, u Otomanskom Carstvu i u carskoj Rusiji. Im manuel Wallcrstein tvrdi: uvijek kad postoji carstvo, odgo varajuća se ekonomija-svijet nije mogla razviti; bila je zaustavljena u svojoj ekspanziji. Moglo bi se isto tako reći da sm o tada suočeni s nekom vrsti c o m m a n d econom y, ako slijedimo zaključke Johna Hicksa, ili s jednim načinom proizvodnje koji se naziva a zijskim , da se poslužim o Marxovim, danas već starom odnim tumačenjem. Istina je da se ekonomija slabo prilagođava zahtjevima i prisilama jedne isključive carske politike. Niti jedan trgovac, niti jedan kapitalist neće u takvoj situaciji imati potpuno slobodne ruke. Mihajlo Kantakuzcn, koji je neke vrste Fuggcr Otomanskog Carstva, obješen je po kratkom postupku pred samim vratima svoje veličanstvene palače u Istanbulu, 13- ožujka 1578. na sul tanov nalog .83 U Kini84 je prebogati Heshen, ministar miljenik cara Qianlonga, sm aknut nakon careve smrti, a njegovo je imanje jednostavno konfiscirano u korist novog cara. U Rusiji85 je princu Gagarinu, guverneru Sibira i možda najkorum piranijem čovjeku carstva, 1720. odrubljena glava. Pomišljamo odm ah na Jacqucsa Cocura, na Scmblançaya, na Fouqucta: na svoj način, ti »procesi« i to smaknuće (mislimo na Semblançaya) govore o određenom političkom i ekonomskom stanju Francuske. Samo kapitalistički režim, pa bio on i starog tipa, ima takav želudac da može progutati i svariti skandale. Pa ipak, moje je osobno mišljenje da, čak i pod pritiskom jednog ugnjetačkog carstva koje je m alo ili nikako svjesno poseb nih interesa svojih posjeda, jedna ekonomija-svijet, pa ma kako bila zlostavljana i nadzirana, može živjeti i organizirati se zna čajnim prelaženjem svojih granica: Rimljani plove i trguju u Crve nom m oru i po Indijskom oceanu; armenski su se trgovci iz Džulfe, ispahanskog predgrađa, proširili po gotovo čitavom svijetu; in dijski b a n ia n i idu čak do Moskve; kineskih trgovaca ima po svim pristaništima Indonezije; Moskovska je Rusija u rekordno kratkom vrem enu uspostavila vlast nad nepreglednom sibirskom periferi jom. Wittfogel86 nema krivo kad tvrdi da je u onakvim političkim prostranstvima intenzivnog pritiska, kao što su bila carstva tradi cionalne južne i istočne Azije, »država doista mnogo jača nego društvo«. Slažemo se za društvo, ali za ekonomiju ne. 56


No da se vratimo u Evropu. Zar i ona nije veoma rano izbjegla gušenju carskog tipa? Rimsko je Carstvo i više i manje nego Evropa; karolinško i otonsko carstvo slabo obuhvaćaju jednu Evropu koja je u punom opadanju. Crkva kojoj je uspjelo proširiti svoju kulturu po čitavom evropskom prostoru, na kraju ipak ne uspijeva na vrijeme uspostaviti svoju političku prevlast. Da li je, u tim uvjetima, valjalo preuveličavati ekonomsko značenje univerzalne monarhije Karla V (1519-1555) i Filipa II П555-1598)? To pos tavljanje u prvi plan imperijalne prevlasti Španjolske, ili točnije inzistiranje s kojim Immanuel Wallerstein pretvara carski ne uspjeh Habsburgovaca, koji se možda prerano vezuje uz bankrot godine 1557, u neku ruku u dan rođenja evropske ekonomije-svijeta, ne čini mi se najboljim načinom pristupa tom problemu. Neprestano se uveličavala, i to po mom mišljenju neosnovano, politika Habsburgovaca. Ona je bila, doduše, zaodjenuta slavom i blještavilom, ali je na momente bila neodlučna, istovremeno jaka i slaba, a navlastito anakronična. Njihov se pokušaj sukobljava ne samo s Francuskom koja se prostire u središtu veza razmrvljenog Habsburškog Carstva, već i s neprijateljskim evropskim spora zumom. A taj sporazum o evropskoj ravnoteži nije neka nova stvarnost koja bi se bila pojavila, kao što su neki tvrdili, nakon pohoda Karla VIII na Italiju (1494), već je to vrlo stari proces, kao što to s pravom ističe W. Kienast87, koji se zapravo može pratiti još od sukoba Kapetovića i Plantagencta, pa čak i ranije, kako je mislio Federico Chabod. Evropa koju je valjalo natjerati na poslušnost, zapravo je već stoljećima načičkana zaštitnim slojevima, i to kako političkim tako i ekonomskim. Na kraju i nadasve, toj su se Evropi već otvorila vrata u široki svijet: na Sredozemlje još od XI. stoljeća, a na Atlantik s basnoslovnim putovanjima Kristofora Kolumba (1492) i Vasca da Game (1498). Ukratko, sudbina Evrope kao ckonomije-svijeta prethodi sudbini Cara tužnoga lika. Pretpos tavimo čak da je Karlo V i uspio, kao što su to željeli najslavniji humanisti njegova vremena, zar i tada kapitalizam, već dovoljno učvršćen na ključnim pozicijama Evrope u rađanju, u Antwerpenu, u Lisabonu, u Sevilli, u Genovi, ne bi bio našao puta za izlazak iz te situacije? Zar Đenovežani ne bi bili isto tako uspješno ovladali kretanjem evropskih tržišta baveći se financijama »cara« Filipa II umjesto kralja Filipa II? No, ostavimo to što je samo epizoda, da bismo prešli na pravu raspravu. A prava je rasprava u tome da saznamo kada je Evropa postala dovoljno jakom, povlaštenom i napojenom moćnim sna 57


gama da sve različite ekonomije u njoj mogu naći mjesta, živjeti jedne s drugim a i jedne protiv drugih. M eđunarodno usuglašava nje tu započinje vrlo rano, već u srednjem vijeku i nastavit će se stoljećima. Dakle: kom plem entarne zone jedne ekonomije-svijeta i hijerarhija proizvodnje i razmjene rano se ocrtavaju, a djelot vorne su gotovo od samog početka. Ono što nije uspjelo Karlu V, koji je u tome potrošio svoj život, polazi gotovo bez napora za rukom Antwcrpcnu, u središtu obnovljene ekonomije-svijeta na početku XVI. stoljeća. Grad tada ovladava čitavom Evropom i onim što u svijetu ovisi od toga malog kontinenta. I tako se kroz sve političke prom jene u Evropi, zbog njih ili usprkos njima, vrlo rano uspostavio jedan evropski ili bolje reče no zapadni ekonomski red koji je prekoračio granice kontinenta vješto iskorištavajući svoje razlike u snazi i svoje sukobe. Veoma je rano »srce« Evrope bilo okruženo jednom bliskom poluperiferijom i jednom dalekom periferijom. A ta poluobodnica koja vrši pritisak na srce i sili ga da brže kuca — sjeverna Italija oko Mletaka u XIV. i XV. stoljeću, te Nizozemska oko Antwerpcna — to je ona crta koja je nedvojbeno bitna za evropsko ustrojstvo. Poluperiferije, čini se, nema ni oko Pekinga, ni oko Delhia, Ispahana, Istanbula, pa čak ni oko Moskve. Vidim dakle da se ckonom ija-svijet vrlo rano rađa i nisam, poput Im manucla Wallersteina, zaslijepljen XVI. stoljećem. Zapra vo, pitanje koje njega muči jest upravo ono što ga je postavio Marx. Ponovimo još jednom slavnu rečenicu: »Biografija kapitala poči nje u XVI. stoljeću.« Za Wallersteina evropska ekonomija-svijet jest proces rađanja kapitalizma. U toj točki neću m u se protiviti, jer reći središnja zona ili kapitalizam svodi se na označavanje iste stvari. Zbog toga, tvrditi da ekonom ija-svijet u XVI. stoljeću u Evropi nije prva koja se oslanja na taj uski i čudesni kontinent, znači ipso fa c to što i tvrdnja da kapitalizam nije čekao XVI. stoljeće da se prvi put pojavi. Prihvaćam dakle Магха koji je napisao (da bi se kasnije zbog toga i pokajao) da je evropski kapitalizam (on čak kaže kapitalistička p roizvodnja) započet u Italiji XIII. stoljeća. O toj se raspravi može svašta reći, samo ne da je beznačajna.

58


Rat po zonama ekonomije—svijeta Povjesničari izučavaju ratove jedan po jedan, ali rat kao takav, u beskrajnom odvijanju vremena, veoma ih je rijetko zanimao, pa čak ni u opravdano slavnoj knjizi Hansa Dclbrücka88. A rat je uvijek prisutan, uporno se nameće različitim stoljećima povijesti. On obuhvaća sve: najlucidniju računicu, hrabrost i malodušje. Za Wernera Sombarta rat gradi kapitalizam, ali i obrnuto je točno. Rat je tezulja na kojoj sc mjeri istina, iskušavanje snaga za države kojima pokušava dati određenje, ali je i znak mahnitosti koja sc nikad ne smiruje. Rat je takav pokazatelj svega onoga što sc miješa i utapa jednim pokretom u povijest ljudskog roda, da samo smje štanje rata u okvire ekonomije-svijeta istovremeno znači i otkri vanje drugog jednog smisla sukoba među ljudima i davanje neočekivane potvrde zamršenom spletu pitanja što ih postavlja Immanuel Wallerstcin. Zapravo, rat nema jedno i uvijek isto lice. Geografija to lice ispunja bojom i razvrstava ga. Supostoje brojni oblici rata, primi tivnih ili modernih, kao što supostoje ropstvo, kmetstvo i kapita lizam. Svatko vodi rat kako i kakav može. Werner Sombart nije imao krivo kad je govorio o ratu koji je tehnika usavršila i koji bi kao stvaralac modernosti pridonosio ubrzanom uspostavljanju kapitalističkih sistema. Već u XVI. sto ljeću postojao je vrhunski razvijen rat, koji je silovito pokretao novac, poticao umove i domišljatost tehničara, i to tako da sc, kako su govorili, mijenjao iz godine u godinu, kao po nekoj neizbježivoj modi koja je zacijelo bila manje ugodna nego moda u ukrašavanju i odijevanju. No, takav rat, sin i otac napretka, postoji samo u središtu, u srcu ekonomije-svijeta; da bi se razvijao, nužni su mu preobilje u ljudstvu i u sredstvima i, nadasve, ludo velike zamisli. Ostavite načas tu središnju pozornicu svjetskog teatra, koja je uostalom i posebno rasvijetljena reflektorima informacija i his toriografije svog vremena, i skoknite do bijednih, a često i primitiv nih periferija. Slavni ratovi tu ne mogu naći mjesta, ratovi su tu čak i smiješni i štoviše neefikasni. Diego Suârez, vojnik i kroničar iz Orana, pruža nam s tim u vezi dosta dobro svjedočanstvo .89 Oko 1590. Španjolska dolazi na (rekli bismo smiješnu) zamisao da u malu afričku tvrđavu pošalje jedan tercio elitne vojske, koji je u tu svrhu povukla s flandrijskog 59


ratišta, koje je u to doba p a r excellence poprište izučenog ratova nja. Pri prvom izlasku tih »novaka« — jer to su bili »novaci« u očima prokušanih vojnika iz oranskog garnizona — iznenada se na horizontu pojavljuje nekoliko arapskih konjanika. Ljudi iz tercia za tili čas se postrojavaju u četvrtastu formaciju. No, tu je takvo ratničko umijeće izlišno: neprijatelj će se dobro čuvati da ne napadne tako odlučne vojnike. A ljudi iz garnizona su se slatko smijali u vezi s beskorisnim prestrojavanjem. Zapravo, izučeni je rat moguć samo ako ga tako vode istov rem eno i jedna i druga strana. To još bolje potvrđuje dugotrajni rat na sjeveroistoku Brazila, koji je voden od 1630. do 1654, a duhovito i uvjerljivo nam ga predstavlja nedavno objavljena knjiga jednog mladog brazilskog povjesničara .90 Nema nikakve dvojbe, nalazimo se na dalekoj obodnici naj šire shvaćene Evrope. Nizozemci, koji su silom ušli u Recife 1630, nisu se uspjeli dom oći čitave pokrajine Pernambuco, poznate po svojoj proizvodnji šećera. Dugih dvadeset godina oni su praktično bili blokirani u gradu koji drže. Sve im dolazi morskim putem: živež, municija, pojačanja, pa čak i građevno kamenje i cigle što im trebaju za gradnju kuća. Logično, dugotrajni sukob će se 1654. riješiti u korist Portugalaca, ili točnije Luzo—Brazilaca, jer su oni bili osloboditelji Recifea. Oni će to znati i reći i toga se sjećati. Sve do 1640, španjolski je kralj bio više od pola stoljeća gospodar Portugala, koji je osvojio 1580. Znači da su oficiri i veterani, Španjolci ili Talijani iz flandrijske armije, bili poslani na tu daleku pozornicu ratnih operacija. Međutim, odm ah je došlo do potpunog neslaganja između Četa regrutiranih na licu mjesta, takozvanih soldados d a terra, i redovne vojske dovedene iz Evrope. Jedan Napuljac, grofBagnuolo, koji je zapovijedao ekspedicijskim korpusom , nije prestao bacati drvlje i kamenje na te žutokljune vojnike što dangube i — da bi se utješili — neprestano piju. Ašto bi Bagnuolo htio? Da se rat u Brazilu vodi kao u Flandriji, uz opsade i braneći utvrđenja poštujući uobičajena pravila. Stoga, nakon što su Nizozemci osvojili Paraibu, on sm atra da je red da im pošalje ovakvu poruku: »Neka zauzeće grada bude od koristi vašim gospodstvima. S ovim vam pismom upućujem pet zarob ljenika ...«91 To je rat po knjigama, ali i kurtoazni rat, u samom duhu Predaje Brede 1625, kako ga je Velâzquez prikazao na svojoj glasovitoj slici Las lanzas. Međutim, rat u Brazilu ne može biti kao rat u Flandriji, pa ma kako na to gunđali svi oni uzaludno hvastavi veterani. Indijanci i 60


FIGVRE DV CORPS D' ARME E C A R R E ’: C O MME I L F ORME l'ordre de bataille.

Ptemicrordrc.

5. UČENI SE RAT PREDAJE 1 UČI Jedan o d bezbrojnih »redova« nastupanja, razvijanja i bitke koje iznose i komentiraju Principi vojne vještine (1615) I. de Billona, gospodara Prugne, prem a »regulama velikog i odličnog vojskovođe Mauricea od Nassaua« (str.

44).

Brazilci, neusporedivi specijalisti za iznenadne napade, nameću gerilski način ratovanja. A ako se Bagnuolo sjeti da im podijeli rakije od trske kako bi im pred napad podigao moral, oni tada neizostavno idu odspavati svoj mamurluk. Osim toga, za bilo kakvu sitnicu ti čudni vojnici napuštaju redove i gube se po šumama i nepreglednim močvarama zemlje. A Holanđanin bi htio voditi rat prem a pravilima koja vrijede u Evropi. I tada mu se gade ti nestalni neprijatelji koji, umjesto da časno prihvate borbu na otvorenom polju, neprestano izmiču, bježe, postavljaju zasjede. Kakvih li kukavica! Kakvih li strašljivaca! I sami se Španjolci s njime slažu. Kao što kaže jedan od njihovih veterana: »Ta nismo mi majmuni pa da se borimo po stablima!« Pa ipak, tim starim voj nicima možda nije krivo što moraju živjeti iza utvrđenih linija, pod budnom zaštitom izvrsnih straža i vještih slobodnih strijelaca koji 61

F ern a n d B ra u d el / Vrijem e svijeta

su pravi majstori u ratu čarkanja, što ga nazivaju£«em i do m a tto (šumski rat) ili još živopisnijim izrozom guerra volante (leteći rat). Ipak, 1640. Portugal se diže protiv Španjolske. Tome slijedi podjela dviju Kruna. Na Pirenejskom poluotoku započinje gotovo tridesetogodišnji rat između Lisabona i Madrida, koji će trajati do 1668. Naravno, u Brazilu više nem a zaštite što ju je pružala špa njolska flota. A onda, više nem a ni veterana, ni opskrbljivanja skupom oprem om . I, za brazilsku stranu, rat je odsada samo guerra volante, rat koji odgovara siromašnima, rat koji će unatoč svim razum nim prognozama, najzad, 1654, nadvladati nizozem sko strpljenje, doduše u vrijeme kad su Ujedinjene pokrajine bile uvučene u svoj prvi rat s Engleskom i zbog toga, vojnički gledano, strahovito iscrpljene. Osim toga, Portugal je bio toliko m udar da plati visokom cijenom, velikim pošiljkama soli, m ir koji mu je napokon bio na dohvat ruke. Djelo Evalda Cabrala de Mella daje kakvu-takvu vjerojatnost jednoj uporno usađenoj predaji prem a kojoj je Giuseppe Garibal di, kad su ga u prvoj mladosti bacili u vrtlog brazilskog rata (ovdje je riječ o 1838, o ustanku takozvanih »odrpanaca«, Faroupilhas), tobože tu naučio tajne jednog svojevrsnog rata: doći s deset različitih strana na jedno mjesto, žestoko napasti i ponovo se raspršiti brzo i nečujno, da bi zatim opet napali na nekom drugom mjestu. Upravo takav će rat on voditi na Siciliji nakon iskrcavanja d e iMille 1860.92 Ali g u eira d o m a tto nije samo brazilska specijal nost. Gerila postoji i danas, a čitalac je zacijelo sam učinio uspo redbe koje mu se nameću s najsvježijim primjerim a. Garibaldi je mogao gerilsko ratovanje naučiti i drugdje, a ne samo u Brazilu. U francuskoj Kanadi, za engleskih ratova, jedan je oficir regularnih četa oštro osuđivao prepade iz zasjede što su ih poduzimali njegovi sunarodnjaci, francuski Kanađani, koji su sačekivali ne prijatelja kao što se sačekuje krupna divljač: »To nije rat, već ubojstvo«93, govorio je on. U Evropi, naprotiv, uz središnje zone, ratovi se vode s velikom bukom, s velikim brojem vojnika koji se pokreću prem a ratnim pravilima i u savršenoj disciplini. U XVII. stoljeću to je rat p a r excellence-, opsade, topništvo, logistika, bitke dviju vojski koje su uredno postrojene jedna prem a drugoj... Sve zajedno, izvanredno skupi ratovi, bezdani za financije. U takvim ratovima propadaju države malih dimenzija, a navlastito gradovi-državc, pa ma kako škrtarili svojim skladištima oružja i kako god štedljivo uzimali plaćenike u službu. Ako m oderna država raste, ako se u njoj razvije 62

Podjela prostora i vremena u livropi

Predaja Urede (1625), prema Velâzquezovoj slici zvanoj I.as lanzas (Koplja). Spinola prima ključeve grada. (Fotografija Giraudon). modemi kapitalizam, rat je pri tome često njegovo sredstvo: hel ium omnium pater. Pa ipak, taj rat još ni po čemu nije neki totalni rat. Zarobljenici se razmjenjuju, za bogate se traži otkupnina, a operacije više nalikuju na znanost nego na ubijanje. Englez Roger Boyle, grof od Оггстуа94, izjavljuje 1677. bez okolišanja: »Mi ratujemo prije kao lisice nego kao lavovi i na svaku bitku dolazi do dvadeset opsada.« Rat bez milosti počinje tek s Endrihom II ili, još točnije, s Revolucijom i Carstvom. Temeljno pravilo toga rata na višoj razini jest da sukob valja prenijeti susjedu, slabijem ili manje jakom. Ako bi se dogodilo da se zbog protuudara borbe vrate u vlastitu zemlju, koja je svetinja nad svetinjama, može se reći zbogom prvenstvu i prestižu. To pravilo ima malo izuzetaka: takozvani italski ratovi zapečatili su uzmak sve dotle premoćnog Poluotoka. Nizozemska izmiče Luju XIV 1672. Moramo joj tada reći: svaka čast! Ali, 1795. ne može izmaknuti Pichcgruovim konjanicama, i to zato što više nije u srcu

63


Evrope. Nitko neće u XIX. pa čak ni u XX. stoljeću prijeći La Manche ili Sjeverno m ore. Veličanstvena Engleska vodi svoje rato ve daleko od kuće, spašavana činjenicom da je na otoku i što je svojim saveznicima davala obilatu pomoć. Jer, kad si jak i moćan, rat će se odvijati daleko od tebe. U vrijeme bulonjskih priprem a, engleski se krediti dijele Austriji, a Velika se armada, kao po nekoj zapovijedi, upravlja prem a Dunavu.

Društva i ekonomija—svijet Društva se vrlo sporo razvijaju, a to u neku ruku olakšava povijes no prom atranje. Kina trajno ima svoje mandarine, a hoće li ih se ikada osloboditi? Indija još uvijek ima svoje kaste, a Mogulsko je Carstvo sve do svojih posljednjih dana imalo svojeja g in d a re , koji su u neku ruku vrlo bliski rođaci turskih spahija. Čak i zapadno društvo, prem da najpokretnije od svih, razvija se u usporenom ritmu. Englesko društvo, kojem se u XVIII. stoljeću redovito čude kontinentalni Evropljani, jednako kao i danas (govorim iz vlastitog iskustva) ne-engleski povjesničari, počelo se u svojim oblicima ocrtavati počam od rata Dviju ruža, dakle tri stoljeća ranije. Rop stvo, koje Evropa ponovo izmišlja za kolonijalnu Ameriku, nestaje u Sjedinjenim Državama tek 1865, u Brazilu 1888, a to je kao da kažemo jučer. Ja općenito ne vjerujem u brze društvene prom jene koje bi nalikovale na neočekivanu prom jenu scenarija. Čak ni revolucije nisu totalni prekidi. A što se tiče društvenog uzdizanja, ono se ostvaruje zajedno s ekonomskim uzletima, prem da buržoazija ipak nikada ne izlazi u veoma zbijenim redovima iz svojih odnosa, jer broj povlaštenih ostaje ograničen u odnosu prem a svekolikom pučanstvu. A u natm urenim i nepovoljnim prilikama viša će se klasa zabarikadirati i onaj koji joj hoće razvaliti vrata m orat će biti i više nego vješt i jak. To je ono što se dogodilo s Francuskom 1590. Ili, da uzmem o precizniji primjer, sa sitnom republikom Lukom (Lucca) u 1628. i 1629.95 Tome je tako jer država tek u rijetkim slučajevima podstiče uspon građanstva, i to samo onda kada joj je to potrebno. A kad brojem ograničene vladalačke klase ne bi tijekom vremena pokazivale tendenciju da im se redovi još više prorjeđuju, društveno bi napredovanje bilo još usporenije, prem da u Francuskoj kao i drugdje »treći stalež uporno nastoji opo našati plemstvo i neprestano se trudi da mu se približi i to ulažući 64

Podjela prostora t vrem ena u Evropi

nevjerojatne napore«*. Kako je napredovanje na društvenoj ljes tvici m ukotrpno i stalno mu se teži, prirodno je da novi izabranici, koji su uz to i malobrojni, često samo učvršćuju zatečeni poredak. Pa čak i u malim gradovima talijanskih marki, koje Papinska država odozgo kontrolira, tanki sloj plemstva, ljubomorno čuvajući svoje prerogative, prihvaća samo polagane integracije koje nikako ne ugrožavaju čvrsto uspostavljeni društveni status.97 Nije dakle nimalo čudno što se čini da se društveno tkivo koje urasta u okvire ekonomijc-svijcta napokon trajno njima prilagođava, učvršćuje se i postaje s njima jedinstveno. Nikada tom novom tkivu ne nedostaje vremena za prilagodavanje okolnostima koje ga uvjetuju i za prilagodavanje okolnosti ravnoteži zatečenog stanja. Promijeniti krug dakle znači sinkronički prijeći od najam nog na kmetski i ropski odnos, i to kroz više stoljeća. Društveni se red neprestano uspostavlja na monoton način u skladu s eko nomskim nužnostima baze. Svaki zadatak, kad je jednom podije ljen u međunarodnoj podjeli rada, stvara svoju posebnu kontrolu, a kontrola artikulira društvo i upravlja njime. U središtu eko nomije, u vrijeme kad se XVIII. stoljeće završava, Engleska je zemlja u kojoj najamni radnici prodiru istovremeno i u selo i u gradske djelatnosti. Još malo i ništa im neće izbjeći. Na kontinentu radnici svojim većim ili manjim širenjem označavaju dosegnuti stupanj modernosti, ali su neovisni obrtnici i dalje brojni; napoličari i dalje zauzimaju istaknuto mjesto: oni su plod kompromisa između zakupnika i nekadašnjeg kmeta; u doba Revolucije, u Francuskoj, seljaka —vrlo sitnih posjednika ima u velikom broju... Najzad, kmetstvo, kao žilava biljka, prekriva istočnu Evropu koja se ponovno feudalizira, kao primjerice na turskom Balkanu, dok se ropstvo, već u XVI. stoljeću, kao nova senzacija pojavljuje u Novom svijetu: kao da sve mora početi iznova, od nulte razine. Društvo tako neprestano odgovara različitoj ekonomskoj prisili i nalazi se zatvoreno u njoj upravo zahvaljujući svom prilagođavanju, a nije kadro brzo izići iz rješenja koje je jednom stvorilo. I tada, ako je ono, već prem a sredinama, ovakvo ili onakvo, znači da predstavlja rješenje, ili neko od mogućih, koje je »najbolje prilagođeno (kad je sve ostalo jednako) posebnim tipovima proiz vodnje s kojima je suočeno«98. Razumije se da to prilagodavanje društvenoga ekonomskom nije nimalo mehaničko ili automatsko, da ima i skupnih im perativa, ali i otklona i sloboda, znatnih razlika već prema kul turama, pa čak i prem a geografskom položaju. Nijedna shema ne 65

fe rn a nd Braudel / Vrijeme svijeta

Kućno roblje u Brazilu. (J.-B. Debret, Slikovito putovanje..., 1834, otisak B. N.) može potpuno odgovarati stvarnosti. Već sam u više navrata uka zivao na primjcrnost slučaja s Venezuelom,99 Tu sve od evropskog otkrića počinje s nulom. U toj prostranoj zemlji ima sredinom XVI. stoljeća možda 2.000 bijelaca i 18.000 urođenika. Vađenje bisera na obali traje tek nekoliko desetljeća. Kopanje rudnih bogatstava, navlastito iskorištavanje zlata iz rudnika Yaracuy, uzrokuje prvu pojavu ropstva: to su Indijanci zarobljeni u ratu i nešto uvezenih crnaca, sve u malom broju. Prvi uspjeh postiže se uzgojem stoke i to prvenstveno po prostranim tlanosima, gdje nekoliko bijelaca, posjednika i plemića, te Indijanaca, pastira na konjima, tvore primitivno društvo feudalnih karakteristika. Kasnije, naročito u XVIII. stoljeću, plantaže kakaovca na obalnom području postaju uzrokom iskorištavanja uvezenih crnačkih robova. Imamo dakle dvije Venezuele, jedna je »feudalna«, druga je »robovlasnička«, a prva se razvija prije druge. Međutim, valja naglasiti da u XVIII. stoljeću crni robovi, kojih ima relativno mnogo, žive na takoz vanim haciendas de los llanos. Isto tako mora sc napomenuti da kolonijalno društvo u Venezueli, sa svojim institucijama i grado 66


vima koji niču, nije čitavo sadržano u te dvije sheme. Dapače, ima još mnogo toga što njima nije obuhvaćeno. Možda bi valjalo inzistirati na konstatacijama koje se same od sebe nameću. Po mom su mišljenju sve podjele, svi »modeli«, Što ih povjesničari i sociolozi raščlanjuju, vrlo rano prisutni u druš tvenim uzorcima što ih imamo pred očima. Ima tu istodobno klasa, kasta (to jest skupina zatvorenih u sebe), »redova«, i sve njih država redovito podržava. Klasna borba tu i tamo započinje rano i gasi se samo da bi se ponovo rasplamsala. Jer, nema društava bez prisustva konfliktnih snaga. Isto tako nema ni društava bez hijerar hije, to jest, ukupno uzevši, bez svođenja masa, koje ih sačinjavaju, na rad i poslušnost. Ropstvo, kmetstvo, najamni rad povijesno su i društveno različita rješenja za jedan univerzalni problem koji u biti ostaje uvijek isti. Od jednog slučaja do drugoga usporedbe su čak i moguće, bile one točne ili krive, površne ili duboke, nije važno! »Sluge nekog velikog boljara u Livoniji«, piše McCartney100 1793, »ili crnci koji služe u kući nekog kolonista na Jamajki, premda su i sami robovi, smatraju se višima, prvi naspram seljaka, a drugi naspram crnaca koji rade na zemlji.« Poprilici u isto vrijeme, Daudry des Lozièrcs, krećući u rat protiv »pretjeranih negrofila«, čak će tvrditi da »u biti riječ rob znači samo siromašnu klasu koju je sama priroda stvorila upravo za rad; (jer) to je klasa koja pokriva najveći dio Evrope. U kolonijama, rob živi radeći i uvijek nalazi unosan posao; u Evropi taj bijednik ne nalazi uvijek rada i umire od neimaštine... Neka mi se navede, pa makar jedan slučaj, da bi u kolonijama čovjek um ro od gladi, da bi bio pri moran da gladni želudac ispuni travom ili da bi ga glad prisilila da sebi oduzme život! U Evropi se može navesti mnogo slučajeva da su ljudi umirali zato što nisu imali što jesti«.101 Na tom smo mjestu upravo u biti problema. Društveni oblici eksploatacije dolaze jedan nakon drugoga i zapravo se nadopu njuju. Ono što je moguće u srcu ekonomijc-svijeta, zahvaljujući mnogobrojnosti u ljudstvu, kovanom novcu i trgovačkim pos lovima, nije zbog istog razloga moguće u raznim periferijama. Od jedne do druge točke istog ekonomskog »teritorija« dolazi, da se kratko izrazim, do industrijske regresije. No bojim se da današnji sistem, m u ta tis m u ta n d is, i dalje veze na istim onim struktural nim nejednakostima koje su proizišle iz povijesnih pomaka. Dugo su središnje oblasti »crpile« ljude na svojim rubovima: ovi su bili izabrana zemlja za nabavljanje robova. A odakle danas dolazi 67


nekvalificirana radna snaga za industrijske zone Evrope ili Sjedi njenih Država ili SSSR-a? Za Im m anuela Wallersteina, raspored ekonomije-svijeta, njegova »križaljka« pokazuje nam, sa svjedočanstvom na društve nom planu, da postoji koegzistencija »načina proizvodnje« od robovlasničkog društva do kapitalizma i da ovaj potonji može živjeti sam o okružen drugim a i samo na njihov račun. Rosa Luxem burg je imala pravo. Evo što me učvršćuje u jednom mišljenju koje mi se malo po malo nametalo: kapitalizam podrazum ijeva prije svega hijerarhiju, a sebe postavlja na vrh te hijerarhije, bez obzira na to da li ju je sâm stvorio ili nije. Ondje gdje intervenira tek na kraju trke dovoljan m u je sam o jedan relejni oslonac, jedna strana ali sukrivačka društvena hijerarhija koja će nastaviti i olakšati njegovo djelovanje: neki poljski velmoža koji je zainteresiran za tržište u Gdanjsku, neki plemić d ’engenho iz brazilskog sjeveroistoka, p o vezan s trgovcima Lisabona, Porta ili Amsterdama, neki vlasnik plantaže s Jamajke povezan s londonskim trgovcima — i veza je uspostavljena, struja prolazi. Te relejne stanice, kao što je očigled no, ovise o kapitalizmu. Drugdje, koristeći se suradnjom tih »is turenih« snaga, koje su njegove antene, kapitalizam se sâm uvlači u onaj lanac koji se proteže od proizvodnje do velikih trgovačkih poslova, i to ne zato da bi na sebe preuzeo svu odgovornost, već da bi zaposjeo strateške točke koje kontroliraju ključne sektore akumulacije. Da li je svaki društveni razvoj koji je vezan za sav taj skup toliko spor zato što čvrsto hijerarhizirani lanac neprestano stvara nove karike, ili, što se svodi na isto, kao što misli Peter Laslett, zbog toga što su u svojoj većini sve redovne ekonomske zadaće tako teške i nesm iljeno prebacivane na pleća ljudi?1021zbog toga što je uvijek bilo povlaštenih (s ovog ili onog razloga) koji su te m ukotrpne poslove, nužne za život svih, prebacivali na druge.

Kulturni red Kulture su (ili civilizacije: pa m a Što rekli, ove se dvije riječi mogu u većini slučajeva upotrebljavati naizmjenično) također jedan od redova koji organiziraju prostor iz istih razloga kao i ekonomije. Ako se kulture podudaraju s ekonomijama (posebno zato što cjelovitost jedne ekonomije-svijeta, u čitavom svom rasponu, tezi udioništvu u jednoj i istoj kulturi ili bar nekim elementima iste 68

Podjela prostora i vrem ena u Evropi

kulture, u opreci sa susjednim ekonomijama—svjetovima), one se jedna od druge i razlikuju: kulturne i ekonomske karte ne prek rivaju se bez ostatka, i to je u neku ruku logično. Ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog činjenice što je kultura plod beskrajnog trajanja koja daleko prelazi dugotrajnost života ekonomija-svjetova, koja je i sama veoma znatna. Kultura je najstarija osobnost u ljudskoj povijesti: ekonomije se izmjenjuju, političke se institucije lome, društva dolaze jedna iza drugih, ali civilizacija nastavlja svojim putem. Rimsko Carstvo propada u V. stoljeću n. e., a Rimska ga crkva nastavlja do naših dana. Hinduizam, koji se diže protiv islama u XVIII. stoljeću, otvara procjep u koji se uvlači englesko osvajanje, ali se borba između dviju civilizacija odvija i danas pred našim očima, sa svim svojim posljedicama, dok engleskog in dijskog carstva nema već više od trećine stoljeća. Civilizacija je starac, patrijarh ljudske povijesti. U srcu svake civilizacije potvrđuju se religijske vrijednosti. To je stvarnost koja dolazi izdaleka, veoma izdaleka. Ako se Crkva u srednjem vijeku i kasnije bori protiv novca i lihve, to je stoga što ona predstavlja jednu prevladanu epohu, znatno raniju od kapita lizma, kojega novotarije ne podnosi. No ipak, religijska stvarnost nije sama za sebe čitava kultura, jer je ova i duh, stil života, u svim vrijednostima te riječi, ona je i književnost, umjetnost, ideologija, stav svijesti... Kultura je sazdana od mnoštva materijalnih i duhov nih dobara. 1 da sve bude još složenije, kultura je istodobno i društvo, i politika, i ekonomska ekspanzija. Ono što društvu ne polazi za rukom, učinit će kultura; ono što bi ekonomija učinila sama po sebi tome kultura sužava mogućnosti, i tako dalje. Uostalom, nema prepoznatljive granice kulturi koja ne bi bila dokazom prijeđenih napredaka. Granica na Rajni i Dunavu je u kronološkom prostoru ove knjige kulturna granica p a r excellence-, s jedne strane stara kršćanska Evropa, a s druge jedna »kršćanska periferija«, osvojena u znamo novije vrijeme. I kad se pojavljuje reformacija, to je poprilici ona prijelomna crta uzduž koje se stabilizira kršćansko razdvajanje: protestanti s jedne, a katolici s druge strane. A to je upravo, kao što je lako vidjeti, stara granica, stari limes Rimskog Carstva. Mnogo bi drugih primjera moglo govoriti isti jezik. Ako ništa drugo, a ono Širenje romaničke i gotičke umjetnosti, koje, i jedna i druga, uz izuzetke koji potvrđuju pravilo, svjedoče u prilog sve većeg kulturnog jedinstva Zapada — prave kulture-svijeta, civilizacije-svijeta. 69

F ernand B ra u d el / Vrijem e svijeta

Naravno, civilizacija-svijeti ekonom ija-svijetm ogu se spojiti i čak potpomagati. Osvajanje Novog svijeta također je širenje evropske civilizacije u svim njezinim oblicima, a ta ekspanzija potpom aže kolonijalnu ekspanziju i jamči joj uspjeh. U samoj Evropi kulturno jedinstvo pogoduje ekonomskim razmjenama, i obrnuto. Prva pojava gotičke umjetnosti u Italiji, u gradu Sieni, izravna je importacija bogatih sienskih trgovaca koji odlaze na šampanjskc sajmove. Ona će za sobom povući i rekonstrukciju svih pročelja na velikom gradskom trgu. U kulturnom jedinstvu kršćanske Evrope srednjega vijeka Marc Bloch je vidio jedan od razloga njezine prodornosti i njezine sposobnosti prilagodavanja prom jenam a, što se potvrdilo i mnogo kasnije od srednjeg vijeka. Tako mjenica, tem eljno oružje zapadnog trgovačkog kapita lizma, gotovo isključivo cirkulira u granicama kršćanskog svijeta još u XVIII. stoljeću, a da ih nikad ne prekoračuje u sm jeru islama, Moskovske Rusije ili Dalekog istoka. Naravno, u XV. je stoljeću bilo denoveških mjenica po trgovačkim mjestima sjeverne Afrike, ali potpisivao ih je đenoveški ili talijanski trgovac, a prim ao ih je opet kršćanski trgovac u Oranu, Tlemcenu ili T unisu.103 Tako se os tajalo u svom krugu. Isto tako, u XVIII. stoljeću, isplate pom oću mjenica u Bataviji104, u engleskoj Indiji ili u pariškoj oblasti105 ostaju operacije između Evropljana; oni su nazočni na oba kraja puta. Mletačke mjenice za Levant postoje, ali one su izdate n a ili potpisane o d mletačkog poslanika u Carigradu.106 Izići iz vlastitog kruga, ne biti više između trgovaca za koje vrijede ista pravila i ista načela, značilo bi uvećati rizik iznad razboritih granica. No, nije tu riječ o zaprekam a tehničke prirode, već o kulturnoj odbojnosti, jer izvan Zapada postoji gusta i efikasna unutrašnja mreža m je ničnog trgovanja i to u korist muslimanskih, armenskih ili indijskih trgovaca. I ti se krugovi zatvaraju na granicama njihovih kultura. Tavernier nam pokazuje kako se novac može prenositi iz mjesta u mjesto, pom oću uzastopnih pisama banyana, i to iz bilo kojeg trgovišta u Indiji sve do sredozem nog Levanta. I to je posljednja stanica. Tu civilizacije-svjetovi i ekonomije-svjetovi imaju svoje granice i svoje zapreke. Naprotiv, u n u ta r svake ekonomije—svijeta, kartografije kul ture i ekonomije mogu se često znatno razlikovati, a ponekad biti i u izrazitoj opreci. Postojanje odgovarajućih središta ekonomskih i kulturnih zona to nam na izrazit način pokazuje. U XIII, XIV. i XV. stoljeću ni Venecija ni Genova, neosporne kraljice trgovine, ne postavljaju svoj zakon civilizaciji Zapada. Čini to Firenca: ona daje 70


Ova karta m nogobrojnih kopija Versaillesa od Engleske do Rusije, i od Švedske do Napulja, govori o francuskom kulturnom primatu za vrijeme prosvjetiteljstva u Evropi. (Prema Louisu Rćauu, Francuska E vro p a u vrijeme prosvjetiteljstva, 1938, str. 279)

ton svemu, ona stvara i »lansira« renesansu. Istodobno, ona svoj dijalekt — ii toscano — nameće talijanskoj književnosti. A taj isti korak, toliko živo mletačko narječje, a priori pozvano za takvo osvajanje, nije Čak ni pokušalo učiniti. Da li je to zbog toga što jedan grad koji ekonomski pobjeđuje ili država koja naočigled ima i previše moći, ne može sve imati odjednom? U XVII. stoljeću Amsterdam je na vrhuncu svoje moći, ali središte baroka, koji osvaja Evropu, sad je Rim, ili možda Madrid. Čak se ni London u XVIII. stoljeću neće domoći kulturnog žezla. Opat Le Blanc, koji posjećuje Englesku od 1733. do 1740, govoreći o Christophcru Wrcnu,107 graditelju katedrale Svetoga Pavla u Londonu, primje ćuje da je ovaj »osim proporcija koje je slabo poštovao, samo sveo nacrt Svetog Petra u Rimu na dvije trećine njegove veličine«. Slijede ne baš oduševljeni komentari u vezi s engleskim ladanjskim kućama, koje su »još po talijanskom ukusu, ali taj ukus nije uvijek točno primijenjen«.108 U tom istom XVIIL stoljeću, Engleska je, više nego talijanskom kulturom, prožeta prinosima Francuske koja doživljava svoj kulturni procvat i kojoj se priznaje nadmoć 71

F ern a n d B ra udel / Vrijeme svijeta

Prestiž Francuske i Venecije u XVIII. stoljeću: u Nympbenburgu, bavar skom Versaillcsu, 1746, gondole na jednoj svečanosti po venecijan skom uzora. (Dvorac Nymphenburg, Miincben, Otisak A. Collin.) duha, umjetnosti i mode, po svoj prilici kako bi je utješili zbog toga što nema svjetovnu prevlast. »Englezi veoma vole naš jezik pa čak i Cicerona čitaju na francuskom«109, piše opat Le Blanc. A zatim, iznerviran što mu neprestano pune uši time koliko ima francuskih slugu zaposlenih u Londonu, odgovara: »Ako u Londonu nalazite toliko Francuza da vas služe, to je zato što vaši ljudi pošto-poto nastoje da budu odjeveni, očešljani i napudrani kao mi. Ludi su za našom modom i skupo plaćaju one koji ih uče da se dotjeruju kao naše smiješne kaćiperke«.1101 tako London, u središtu svijeta, 72


unatoč sjaju vlastite kulture, na tom planu neprestano čini ustupke Francuskoj i preuzima od nje. Uostalom, to se ne Čini baš uvijek uz dobru volju, jer negdje oko 1770. znamo za jedno društvo, Antigallicans, »kojemu je prva obaveza da se za odijevanje ne služi ni jednim komadom tkanja de Fabrication française«.in Ali, što može neko udruženje protivtakve mode? Engleska, koja se uzdigla zahvaljujući svom napretku, ne može ni načeti intelektualno pr venstvo Pariza, a čitava Evropa, sve do Moskve, pridonosi tome da francuski postane jezik aristokratskih društava i sredstvo za pre nošenje evropske misli. Isto tako, potkraj XIX. i s početka XX. stoljeća, Francuska, premda daleko na začelju ekonomske Evrope, i dalje je nedvojbeno središte zapadne književnosti i slikarstva; do glazbenog primata Italije, a zatim Njemačke, došlo je u razdobljima kad ni Italija ni Njemačka nisu imale ekonomsku vlast u Evropi; a ni dan danas golema ekonomska premoć Sjedinjenih Država nije ih stavila na čelo književnog ili umjetničkog svijeta. Pa ipak, oduvijek se tehnika (ali ne baš uvijek i znanost) razvija na probirljiv način u premoćnim zonama ekonomskog svijeta. Venecijanski je Arsenal još u XVI. stoljeću središte tehnike. Nizozemska i, kasnije, Engleska, nasljeduju jedna za drugom tu dvostruku prevlast. Danas je ona u rukama Sjedinjenih Država. No, tehnika je možda samo tijelo, a ne duša civilizacija. Logično je da ona bude povlaštena industrijskim djelatnostima i visokim plaćama u najnaprednijim zonama ekonomije. Naprotiv, znanost nije privilegija nijedne nacije. Dar to nije bila jučer. A za današnjicu — sumnjam.

Koordinate ekonomije—svijeta sigurno su valjane Koordinate što nam ih predlaže Wallerstein, a koje smo mi pred stavili u glavnim crtama i u njihovim osnovnim aspektima, kao i sve teze koje nailaze na odjek, izazvale su od 1975, kad su objav ljene, odobravanja i kritike. Tražili su mu i našli više preteča i izvora nego što bi čovjek mogao pomisliti. Pronašli su mu mnogo brojne primjene i podrazumijevanja: čak se i nacionalne eko nomije ponašaju po općoj shemi, pa su i one posijane, imajući po rubovima autarkične oblasti; moglo bi se reći da je svijet načičkan »periferijama«, podrazumijevajući pod tom riječi zemlje, zone, 73


pojaseve nerazvijenih ekonomija. U suženim okvirima tih koor dinata, prim ijenjenih na »nacionalne« prostore, moći će se naći i prim jera u očitoj opreci s tem eljnom tezom .112Tako je, primjerice, sa Škotskom, »periferijom« Engleske, koja čini prve ekonomske korake i ekonomski se osamostaljuje potkraj XVIII. stoljeća. Što se tiče imperijalnog sloma Karla V, 1557, možda bi se moglo dati prednost m om tum ačenju prije nego tumačenju Wallersteina, ili čak m u prigovoriti (kao što sam to implicitno i učinio), da nije kroz rešetke svojih koordinata dovoljno uočavao i druge stvarnosti, a ne sam o stvarnost ekonom skog reda. Budući da nakon prve Wallerstcinove knjige m oraju doći tri druge, a da je redakcija druge, iz koje sam pročitao nekoliko izabranih stranica, gotovo završena, te da će dvije posljednje knjige sezati sve do naših dana, imamo dovoljno vrem ena da se osvrnem o na utemeljenost, na novosti i na granice njegova sustavnog gledanja koje je možda i odveć sustavno, ali se pokazalo plodnim. A taj je uspjeh nužno potertati. Način na koji nejednakost svijeta govori o zam ahu i o ukorijenjenosti kapitalizma, objašnjava nam da se središnja oblast nalazi u položaju iznad sebe same, na čelu svih m ogućih napredaka; da je povijest svijeta nizanje, p o vorka, prava koegzistencija n ačini proizvodnje, a mi sve to odviše često prom atram o u slijedu povijesnih razdoblja. Zapravo ti su različiti načini proizvodnje uvijek vezani jedni za druge. Naj napredniji zavise od najnazadnijih, i obrnuto: razvoj je naličje nerazvijenosti. Im manuel Wallerstein iznosi da je došao do tumačenja ekonom ije-svijeta tražeći najveću jedinicu m jere i to takve koja će biti ipak koherentna. No, očigledno je da u borbi koju taj sociolog, još k tom e i afrikanist, vodi protiv povijesti, njegov zadatak nije dovr šen. Dijeljenje prem a prostoru odista je nužno. No, isto je tako nužno uzeti kao referencu i vremensku jedinicu, jer su brojne ekonomije-svjetovi u evropskom prostoru dolazile jedna nakon druge. Ili točnije, evropska ekonomija-svijet više je puta p ro mijenila oblik od XIII. stoljeća, pomakla je svoje središte, preudesila svoje periferije. Zar se tada ne valja upitati koja je to, za neku zadanu ekonomiju-svijet, vremenska jedinica, na koju se m ožem o pozivati, najdulja i koja je usprkos svom trajanju i uzas topnim prom jenam a, kao dijete vremena, sačuvala neoporecivu suvislost? Bez koherencije odista nem a mjere, bilo da je riječ o vrem enu ili o prostoru. 74

EKON OMIJA—SVIJET PREMA VREMENSKIM PODJELAMA I vrijeme se dijeli kao i prostor. Problem će biti da u tim dijelje njima, gdje se povjesničari najviše ističu, što bolje kronološki situiramo i što bolje razumijemo te povijesne monstrume kakvi su bili ekonomije-svjetovi. Zadatak zaista nije nimalo lak, jer eko nomije—svjetovi u svojoj sporoj povijesti prihvaćaju samo približ ne datume: ova ili ona ekspanzija može se fiksirati s otklonom od 10 ili 20 godina; fiksiranje nekog središta ili ponovno vraćanje u to središte može iziskivati više od jednog stoljeća; tako će Bombay, koji su Portugalci prepustili Englezima 1665, čekati više od jednog stoljeća prije no što će po važnosti smijeniti trgovačko središte Surate, oko kojeg se dugo vremena obrtala sva aktivnosti zapadne Indije.113 Suočeni smo dakle s usporenom poviješću, s putova njima kojima nikako da dode kraj i k tome škrtim u događajima koji bi nam nešto otkrili, pa smo neprestano u opasnosti da im krivo utvrdimo putanju. Te goleme mase, gotovo nepokretne, izazovsu vremenu: povijesti trebaju stoljeća i stoljeća da ih sagrade i da ih razgrade. Druga poteškoća je u tome što nam konjunkturna povijest pruža i nameće svoje usluge, jer nam samo ona može osvijetliti put. Međutim, ona se mnogo više zanima pokretima i kratkim vremenskim trajanjima nego tokovima i polaganim oscilacijama koje predstavljaju »indikatore« bez kojih ne možemo. Morat ćemo dakle, u jednom prethodnom tumačenju, prevladati ta kratka vremenska trajanja koja je, uostalom, najlakše utvrditi i inter pretirati.

Konjunkturni ritmovi Ima tome pedesetak godina što su humanističke znanosti otkrile ovu istinu: svaki ljudski život teče, oscilira u zavisnosti od peri odičnih kretanja koja neprestano iznova započinju. Ta kretanja, koja se čas slažu, a čas su u sukobu, podsjećaju na sliku ustitralih žica ili pločica kojima su započela naša đačka naukovanja. G. H. Bousquet114govorio je još 1923: »Različiti oblici društvenog kreta75


nja (imaju) valovit i ritmičan oblik, a ne oblik koji se ne bi mijenjao ili koji bi se m ijenjao pravilno, već se mijenja s razdobljima u kojima (njihov) intezitet raste ili opada«. Pod »društvenim kreta njima« valja razumjeti sve one pokrete koji oživljuju neko društvo, a skup tih pokreta čini konjunkturu ili, bolje, konjunkture. Jer, ima raznovrsnih konjunktura: onih koje se odnose na ekonomiju, politiku, demografiju, ali i na izgradnju svijeta, na kolektivne mentalitete, na kriminalitet u porastu ili u opadanju, na uzastopne umjetničke smjerove, na književne struje, pa čak i na m ode (prim jerice na m odu odijevanja koja je na Zapadu toliko kratkotrajna da pripada u red pukih slučajnosti). Jedino je ekonomska ko njunktura dosada ozbiljnije proučavana, ako već i nije bila dove dena do krajnjih zaključaka. Konjunkturalna je povijest dakle veoma složena i nepotpuna. Bit ćemo toga svjesni kad budem o m orali naznačiti zaključke. Zaustavimo se začas sam o na ekonomskoj konjunkturi cijena kojom je započelo jedno golemo istraživanje. Ekonomisti su zacr tali njenu teoriju oko 1929-1932, prem a tada suvrem enim p o dacima. Za njima su se u pitanje upleli i povjesničari: zahvaljujući nam a rasvijetljen je znatan dio m inulog vremenskog trajanja. Iz toga su izvučeni pojmovi, saznanja, čitav jedan jezik. Sveukupno oscilirajuće kretanje bilo je podijeljeno na posebna kretanja, a svako je od njih razlikovano oznakom, periodom i eventualnim značenjem .115 Mijene godišnjih doba, koje prigodice još i danas igraju određenu ulogu (primjerice za vrijeme ljetne suše 1976), redovito nestaju u gustoći naših današnjih ekonomija. No, nekada nije bilo tako, već posve obrnuto. Slabe ljetine i nestašice mogle su za nekoliko mjeseci prouzročiti inflaciju koja se može u cijelosti usporediti s revolucijom cijena u XVI. stoljeću! Za siromašne, to je značilo da m oraju živjeti što je moguće oskudnije sve do nove žetve. Jedina dobra strana tog kretanja je u tome da je brzo nestajalo. Kao što kaže Witold Kula, nakon oluje, poljski seljak, poput puža, ponovo izlazi iz svoje kućice.116 Druga kretanja, pri čemu radije govorimo o ciklusim a, pod razumijevaju znatno veće trajanje. Da bism o ih razlikovali, dana su im im ena ekonomista: K itchin je kratki ciklus od 3 do 4 godine; Juglar, ili unutardesetljetni ciklus (kamen spoticanja ekonomije Starog poretka), traje 6 do 8 godina; Labrousse (kaže se i interciklus ili m eđudesetljetni ciklus) traje od 10 do 12 godina, čak i više; on je nastavak silazne grane jednog Juglara (to jest 3 ili 4 godine) 76


i jednog potpunog juglara koji je promašio svoju uzlaznu putanju i zbog toga zaustavljen. Sve zajedno, jedan polu-Juglar i jedan cijeli Juglar. Klasični primjer Labroussea je meduciklus koji na meće depresiju i njezino mirovanje od 1778. do 1791, dakle u predvečerje francuske revolucije, kojoj je taj ciklus nedvojbeno mnogo pridonio. Hiperciklus ili Kuznetz, dvostruki Juglar, trajao bi dvadesetak godina. Kondratiev117 traje pola stoljeća ili više: jedan Kondratiev tako započinje 1791, dosiže svoj vrhunac 1817. i opada do 1851, gotovo na pragu onoga što će u Francuskoj biti Drugo carstvo (1852-1870). Najzad, nema duljeg cikličkog kreta nja od stoljetnog trenda, ali on je doista malo izučavan a na njemu ću se za koji čas dulje zadržati. Dok taj trend ne bude sa svom preciznošću ispitan, dok mu se ne odredi važnost, konjunkturna će povijest, unatoč tolikim djelima koja je nadahnula, ostati ne oprostivo krnja. Naravno, svi su ti ciklusi međusobno suvremeni, sinkronički; oni supostoje, miješaju se, dodaju svoja kretanja, ili ih zaklanjaju oscilacijama cjeline. No, tehnički lako izvedivom igrom, globalno se kretanje može podijeliti na posebna kretanja, može se ova ili ona ukloniti kako bi se bolje istaklo ono posebno kretanje prema kojem želimo upraviti sva svoja svjetla. Naglasimo odm ah na početku da je presudni problem saznati da li ti ciklusi što ih je otkrilo današnje ekonomsko izučavanje postoje ili ne postoje u starim, predindustrijskim ekonomijama. Da li je, na primjer, bilo Kondratieva prije 1791? Jedan će nam historičar odm ah reći, s očitom zluradošću, da kad prije XIX. stoljeća tražimo taj i taj oblik ciklusa, možemo biti gotovo sigurni da ćemo ga naći.118 Upozorenje je korisno, pod uvjetom da ne potcijenimo važnost onoga što je u pitanju. Ako zaista današnji ciklusi dovoljno nalikuju na jučerašnje cikluse, onda se određeni kontinuitet može ustanoviti između starih i novih ekonomija: odgovarajuća pravila, koja nalazimo isprepletena s današnjim iskustvima, mogla su djelovati i tada. A kako se lepeza fluktuacija drugačije otvara, ako se one na drugi način odnose jedne prema drugima, tada bi se mogao zapaziti jedan značajan razvoj. Zbog toga ne vjerujem da bi ciklusi Kitchin, što ih je Pierre Chaunu otkrio u prom etu seviljske luke u XVI. stoljeću, bili pojedinost bez posljedica.119Ili, da nam Kondratievi, koji se nižu jedan za drugim u krivuljama cijena žitarica i kruha u Kolnu120, od 1368. do 1797, ne pružaju odlučno svjedočanstvo o tom prvorazrednom pro blemu kontinuiteta. 77


7. KAKO RAZLOŽITI CIJENE PREMA RAZLIČITIM KRETANJIMA Na ovom su grafikonu jedan ispod drugoga naznačena tri različita popisa cijena vagana žita na pariškim Halles: -isiočkano, mjesečno kretanje. Dosta m im o u norm alnoj godini, strahovito se penje u vremenima oskudice i teškoća: — puna linija, stepeničasto kretanje godišnjih prosjeka izračunatih za žetvenu godinu (kolovoz-srpanj): izmjenjivanje mršavih godina (1648-1649. do 1652-1653; Fronda, 1661—1662; stupanje na prijestolje Luja XIV) s godinam a dobrog uroda; — velike točke, ciklička kretanja (1645-1646. do 1655—1656. i 1656-1657. i 1668-1669) izračunata prem a pokretnim prosjecima na sedam godina. Prijelaz na ova velika ciklička kretanja obuhvaća fluktuaciju cijena prem a razvoju stoljetnog trenda.

Fluktuacije i prostori odjekivanja Cijene se (koristimo se, navlastito za predindustrijska razdoblja, cijenama žitarica) neprestano mijenjaju. Zbog toga što ih je lako pratiti, te su fluktuacije znak ranog uspostavljanja trgovačke mreže po Evropi, to više što do tih fluktuacija dolazi gotovo istovremeno na prilično velikom prostranstvu. Evropa u XV, XVI. i XVII. stoljeću, usprkos tom e što je daleko od savršenog sklada, već se tada očigledno pokorava ritmovima cjeline, znači, pokorava se jednom redu. To je upravo ono što je obeshrabrilo povjesničara cijena i nadnica: nastojao je rekonstruirati dosad nepoznate nizove, a uvijek je, kad je završio svoj rad, m orao slušati istu pjesmu. Ono što jedna anketa iznese, ona koja dolazi poslije nje to isto ponavlja. Pogledajte ovaj grafikon što sm o ga preuzeli iz Cambridge M odem Econom ic H istory121: tu se ističu takva suglasja kao da se valovi cijena, niskih i visokih, šire kroz evropski prostor tako da bismo ih mogli nacrtati na zemlji kao što se na meteorološkim kartama 78


1 . minimum 1 . maksimum

8. IMA LI VALOVA ŠIRENJA CIJENA? NESTAŠICE ŽITA U EVROPI, 1639-1660. Na lijevom grafikonu, koji predstavlja zamisao i ostvarenje Franka Spoonera {Cambridge Economic History, 1967, IV, str. 468), cm i krugovi označavaju maksimalne točke četiriju uzastopnih kriza; one su proiutnjile čitavim evropskim prostorom , od O ceana do Poljske. Osnovica 100 računana je od posljednje četvrtine 1639- do prve četvrtine 1641. Drugi grafikon (Laboratoire de Г École des Hautes Études), predstavlja nešto više shematski iste valove cijena. 79

F ern a n d B ra u d e l/ Vrijem e svijeta

prati kretanje krivulja istog atmosferskog pritiska. Frank C. Spo oner je pokušao vizualno predočiti taj proces, i grafikon što ga je on predložio, vrlo nam dobro ukazuje na problem , prem da ga ne rješava. A da bism o ga riješili, valjalo bi otkriti epicentar tih valova u pokretu, naravno ako pretpostavimo da takav epicentar postoji. Da li je to vjerojatno? Pierre Chaunu misli ovako: »Ako postoji prvi zametak jedne ekonomije svijeta u XVI. stoljeću..., posvudašnjost fluktuacija (kao da) se rađa negdje između Seville i Veracruza«.122 Kad bih m orao birati, prije bih rekao da se to konjunkturno titranje, ako ne rađa, a ono bar počinje kretati od Antwerpena, jer je taj grad na Scheldi tada bio središte evropske razm jene dobara. Međutim, možda je stvarnost i odveć složena da bism o smjeli pretpostaviti jedno jedino središte pa ma gdje se ono nalazilo. Te cijene, koje rastu i padaju gotovo zajedno, u svakom su slučaju najbolje svjedočanstvo o unutrašnjoj povezanosti jedne ekonom ije-svijeta prožete m onetarnim razmjenama, koja se raz vija sa svojstvima koja su već organizator kapitalizma. Brzina njihovih rasprostiranja, njihovih usklađivanja, dokaz je efikasnosti razmjena, i u skladu je s brzinom koju dopuštaju tadašnja sredstva prijevoza. Za nas je ta brzina smiješna, ali posebni teklići zato ništa m anje ne um araju svoje konje jureći nakon svakog m eđunarod nog sajma prem a velikim trgovačkim središtima noseći korisne novosti, popise cijena i neizostavne svežnjeve mjenica kojima kao da je sudbina da jure poštom. A loše vijesti, naročito one o lokalnim nestašicama ili trgovačkim neuspjesim a i stečajevima, pa čak kad su i daleke, imaju krila. U Livornu, veoma aktivnoj luci, koja, m eđutim, nije baš u središtu evropskog života, u rujnu 1751.123 »veliki je broj stečajeva, do kojih je došlo u različitim gradovima, nanio znatan udarac trgovini grada, a tom e se pri družio i novi neuspjeh prouzrokovan stečajem G. G. Leaka i Prescota u Petrogradu, za koji se kaže da iznosi pet stotina tisuća rubalja. Bojati se je da ona (trgovina Livorna) ne pretrpi mnogo štete zbog đenovske odluke da svoj grad proglase slobodnom lukom«. Zar takve vijesti ne ukazuju prstom na jedinstvo Evrope? Tu se sve pokreće gotovo po istom taktu. Ali najzanimljivije je da ritam evropske konjunkture prelazi uske granice svoje ekonomije-svijeta i da ona već ima izvan svojih granica izvjesnu moć upravljanja na daljinu. Cijene se u Mos kovskoj Rusiji, bar u onoj mjeri koliko ih mi m ožemo zapažati, ravnaju u XVI. stoljeću prem a cijenama Zapada, po svoj prilici posredstvom američkih kovina, koje tu kao i drugdje igraju ulogu 80


»prijenosnih remenova«. Na isti se način i zbog istih uzroka otomanske cijene ravnaju prema evropskima. Ako ne sva Amerika, a ono bar Nova Španjolska i Brazil, gdje se cijene mijenjaju, slijede taj daleki uzor. Louis Dermigny će čak napisati: »Korelacija Atlantik — Pacifik, koju je dokazao Pierre Chaunu124, ne vrijedi samo za Manilu«.125 Može se reći da evropska cijena Siri svoj ritam čak i dalje od filipinskih pomorskih puteva, navlastito do Macaoa. A znamo, nakon izučavanja Azize Hazana, da je evropska inflacija iz XVI. stoljeća imala odjeka i u Indiji, i to s pomakom od svojih dvadesetak godina.126 Vrijednost je ovih konstatacija očigledna: ako je nametnuti ili preneseni ritam cijena znak prevlasti ili potčinjenosti, kao što to ja držim, zračenje ekonomije-svijeta, izgrađene u Evropi, vrlo rano prelazi i najambicioznije granice što mu ih možemo pripisati. Upravo to privlači našu pažnju na one antene što ih ckonomija-svijet u nastupanju pruža pred sebe, jer su pravi dalekovodi visokog napona, kojima je trgovina na Levantu zaista najbolja ilustracija. Postoji tendencija (uključujemo tu i I. Wallersteina) potejenjivanja tog tipa razmjena, postoji sklonost da ih se označava sporednima zbog toga što se odnose samo na raskošnu robu, pa bi se mogli i dokinuti, a da to ni u čemu ne poremeti svakodnevni život naroda. Naravno da je to točno. Ali te razmjene su u samom srcu najrafiniranijeg kapitalizma, a njihove se posljedice razgra navaju prem a pravom svakodnevnom životu. Dakle, utječu na cijene i ne samo na njih. Eto, to je ono što privlači pažnju još jedanput na novac i druge kovine, a to su sredstva dominacije, sredstva rata, mnogo više nego što se to redovito uzima.

Stoljetni trend U popisu ciklusa, rekord u trajanju pripada stoljetnom trendu, stoljetnoj tendenciji, a to je zacijelo ciklus koji se najčešće zane maruje. Pomalo zato što se ekonomisti redovito zanimaju samo za kratkotrajnu konjunkturu — »analiza čisto ekonomskog dugog razdoblja nema smisla«, piše André Marchai.127 Pomalo i zato što taj trend prikriva i zataškava upravo njegova sporost. On nam se prikazuje kao neka vrsta podnice na kojoj počivaju cijene u svojoj skupnosti. Neka podnica bude malo nagnuta prema gore ili prema dolje, ili neka ostane u vodoravnu položaju, zar će se to toliko zapažati kad ostala kretanja cijena, kretanja u kratkotrajnoj ko si


njunkturi, nameću toj osnovnoj kosini svoje daleko pokretnije crte, sa znatno naglijim padovima i usponima? Neće U tada stoljetni tre n d biti samo neki ostatak drugih kretanja, ono što ostaje kad sm o računanjem ta druga kretanja eliminirali? A kad bismo ga prom aknuli na ulogu »pokazatelja« (još ne kažem pravog uzroka), ne bism o li se tada izložili opasnosti da (kao što je to bio slučaj sa Simiandovim A i B fazama, ali s posve drugim vremenskim ras ponom ) zastrem o prave problem e? Postoji li uopće stoljetni trend ? Mnogi ekonomisti, mnogi povjesničari nisu daleko od toga da kažu ne. Ili, jednostavnije, da postupaju kao da ne postoji. No, ako ti suzdržljivci i ti skeptici ipak nemaju pravo? Početak jedne duge, nenorm alne, zbunjujuće krize, početak koji je očigledan od 1974, ali koji je započeo još prije te godine, odjednom je privukao pažnju specijalista na dugo trajanje. Vatru je otvorio Léon Dupriez, upućujući opom ene i konstatacije. Michel Lutfalla govori čak o »povratku Kondratieva«, a Rondo C am eron128 predlaže cikluse koje je sam nazvao »logističkim«, koji bi trajali od 150 do 350 godina. No, ako zanem arim o sam naziv, po čemu se oni zaista razlikuju od stoljetnog tren d a ? Sad je, dakle, pogodan trenutak da pokušam o zagovarati stoljetni trend. T renutno teško zamjetljiv, ali m irno nastavljajući svoj put, uvijek u istom sm jeru, tre n d je k u m u la tiv n i proces. On se nastav lja sam na sebe i sve se događa kao da m alo-pom alo podiže masu cijena i ekonom skih djelatnosti sve do časa dok se — u suprotnom sm jeru ali s jednakom upornošću — sav ne usm jeri na njihovo opće spuštanje, nezamjetljivo, sporo, ali dugotrajno. Ako brojimo godinu po godinu, gotovo da ga i nema, ali ako nižemo stoljeće po stoljeće, njegova uloga postaje i te kako važna. Zbog toga, kad bism o pokušali bolje mjeriti stoljetni tren d i sustavno ga prenositi na evropsku povijest (kao što ga je Wallerstein postavio na p ro s tornu shem u ekonomije—svijeta), mogli bismo doći do nekih objašnjenja u vezi s tim ekonomskim strujama koje nas nose, koje podnosim o još i danas, a da nism o kadri ni da ih točno razu mijemo, ni da budem o sigurni u lijekove koje m oram o primijeniti. Naravno, nikako nemam ni nam jeru ni m ogućnosti da improvi ziram neku teoriju o stoljetnom trendu. Sve što ću učiniti jest da ću pokušati preuzeti podatke iz već klasičnih djela Јеппуа Griziottia Kerstchmanna129 i Gastona Im berta130 i ukazati na njihove eventualne učinke. I to samo s ciljem točnog određivanja naših problem a, a ne s ciljem njihovih rješavanja. 82


Jedan stoljetni ciklus, kao i svaki drugi ciklus, ima svoju polaznu točku, svoj vrhunac i dolaznu točku, ali njihovo određiva nje ostaje veoma približno zbog toga što stoljetna krivulja u svom kretanju pokazuje malo dizanja i spuštanja. Misleći na takve vrhun ce, reći ćemo oko 1350, oko 1650... Prema podacima koji su u naše vrijeme prihvaćeni131, u pogledu Evrope, razlikujemo četiri cik lusa: 1250 (1350) 1507-1510; 1507-1510 (1650) 1733-1743; 1733-1743 (1817) 1896; 1896 (1974?)... Prva i posljednja godina svakog od tih ciklusa označuje početak uspona i kraj spuštanja; srednji datum između okruglih zagrada označuje točku kulmi nacije, mjesto prom jene stoljetne tendencije, to jest krize. Među svim tim kronološkim biljegama, prva je bez ikakve dvojbe najmanje sigurna. Radije nego 1250. godinu ja bih kao polazište uzeo početak X3I. stoljeća. Teškoća proistječe iz toga što nam bilježenje cijena, koje je u tim dalekim vremenima bilo vrlo nedostatno, ne pruža nikakvu izvjesnost, ali bi počeci neviđene ekspanzije gradova i sela na Zapadu i ekspedicije križarskih vojni govorili u prilog tome da pomaknemo bar za pedeset godina unatrag početak evropskog poleta. Ova rasprava i traženje točnosti nisu izlišni; pokazuju nam da je teško, kad raspolažemo samo s tri stoljetna ciklusa i kad je četvrti (ako se ne prevarimo oko prijeloma sedamdesetih godina u našem stoljeću) tek na polovici svog isticanja, donijeti sud o usporednom trajanju tih ciklusa. Ipak, čini se da ti neprekidni dubinski valovi pokazuju tendenciju prema kraćenju. Mora li se to pripisati jed nom ubrzavanju povijesti kojem smo navikli mnogo toga pa čak i previše pripisivati? No, naš problem nije u tome. Problem je, ponavljamo, doz nati da li to kretanje, koje je nečitljivo za suvremenike, vodi računa ili bar osvjetljava dugotrajnu sudbinu ekonomija-svjetova; da li one unatoč svojoj težini i svojem trajanju ili zahvaljujući svojoj težini i svom trajanju, dolaze najzad do tih kretanja, da li ih podržavaju, da li ih podnose i, tumačeći njih, sebe tumače s njima. Bilo bi i odveć lijepo kad bi sve bilo upravo tako. Da mi tumačenje ne bi bilo odviše usiljeno i u želji da skratim raspravljanje, zadovo ljit ću se time da stanem na uzastopna motrišta što mi ih pružaju vrhunci: 1350, 1650, 1817. i 1973-74. U načelu, ta se motrišta nalaze na spoju dvaju procesa, između dva proturječna krajolika. Mi ih nismo izabrali, već preuzeli na temelju računanja koje nismo sami provodili. U svakom slučaju, činjenica jest da se prekidi, što ih oni bilježe, nalaze, i to nimalo slučajno, u periodizacijama 83


različitih vrsta što ih historičari prihvaćaju. A ako ti prekidi odgo varaju i značajnim prijelomim a evropskih ekonomija-svjetova, neće biti tako zbog toga što bism o mi bili svoja zapažanja previše natezali u jednom ili drugom smjeru.

Objasnidbena kronologija ekonomija-svjetova Obzorje Što nam se otkriva kad gledamo s ta četiri vrha ne može nam objasniti cijelu povijest Evrope, ali ako sm o do tih točaka razborito došli, m orali bi nam sugerirati, gotovo i jamčiti — jer odgovaraju analognim situacijama — korisne usporedbe kroz čitav skup iskustava koja su u pitanju. Godine 1350. crna kuga pridonosi svojim haranjem pola ganom ali m oćnom usporavanju koje je počelo mnogo prije polovice stoljeća. Evropska ekonomija—svijet tog razdoblja pripaja središnjoj i zapadnoj kopnenoj Evropi Sjeverno i Sredozem no m ore. I više je nego očigledno da taj sustav Evropa — Sredozemlje počinje upadati u duboku krizu; kršćanski svijet, gubeći volju ili m ogućnost za vođenje križarskih ratova, spotiče se o otpor i inerciju Islama kojem u 1291. prepušta posljednje važno uporište u Svetoj zemlji, Saint Jean d ’Acre; oko 1300. šampanjska sajmišta, na pola puta između Sredozemlja i Sjevernog m ora, počinju nazadovati; oko 1340, što je nedvojbeno isto tako ozbiljno, prekida se »mongolski« put, put svile, put slobodne mletačke i đenovske trgovine preko Crnog m ora sve do Indije i do Kine. Islamski zid, što ga je taj put razm jene probijao, ponovo postaje stvarnost, i kršćanskim se brodovima nameće obaveza da se vrate tradicional nim lukama Levanta, u Siriju i u Egipat. Oko 1350. i Italija se počinje industrijalizirati. Do tada je bojila sirovo platno kupovano na sjeveru, da bi ga preprodala na istoku, a sada ga počinje i sama proizvoditi. Uskoro će Varte della la n a zavladati Firencom. Uk ratko, nism o više u vremenim a Ljudevita Svetog. Evropski sustav, koji se dijelio između sjevernjačkog i sredozem nog stožera, naginje se prem a jugu, a prim at se Venecije učvršćuje: tendencija kretanja prem a središtu ostvarivala se njoj u prilog. Okrećući se oko nje, ekonom ija-svijet osigurava Veneciji relativni napredak i ona će ubrzo zasjati punim sjajem u jednoj oslabljenoj Evropi koja je u očiglednom nazadovanju. 84

Podjela prostora t vremena u Evropi

Tri stotine godina kasnije, 1650, završava se (nakon jednog »Martinjeg ljeta« od 1600. do 1630-1650) dugo blagostanje dugog XVI. stoljeća. Da li se to namrštila rudama bogata Amerika? Ili je to jedna od neslanih šala konjunkture? I tada je, na jednoj određenoj točki vremena, uzetoj kao da označava stoljetni preokret, dobro vidljiva velika degradacija ekonomije-svijeta. Dok je sredozemni sustav već dokončao svoje propadanje, počevši sa Španjolskom i s Italijom, koje su i jedna i druga bile odveć vezane za američke plemenite kovine i za financije imperijalizma habsburške kuće, sada dolazi red i na novi atlantski sustav koji se i sam počinje kvariti, doživljava zastoj. Ta opća nestalnost, to je ona »kriza XVI. stoljeća«, klasični predm et rasprava koje nisu donijele nikakvih zaključaka. To je vrijeme kada se Amsterdam, već u središtu svijeta, na početku XVII. stoljeća, trijumfalno u njemu ustoličuje. Od tada je Sredozemlje čisto i bistro isključeno iz velike povijesti koju je ono kroz dugi niz stoljeća imalo u gotovo isključivom posjedu. 1817: preciznost datuma ne smije nas mnogo zavaravati. Preokret stoljeća najavljuje se u Engleskoj već 1809, 1810, a u Francuskoj krizama posljednjih godina napoleonskog vremena. Za Sjedinjene Države 1812. označuje vidljivi početak promjene u tendencijama. Jednako tako meksički rudnici srebra, nada i pred met želja Evrope, teško su pogođeni revolucijom 1810, a što se ti rudnici kasnije nisu oporavili, znamo da je u tome konjunktura odigrala svoju ulogu. Tako su se i Evropa i svijet odjednom zaustavili zbog sjajne kovine. Čitav se svijet sa svojim ekonomskim redom, od Kine pa do Amerike, spotakao. Engleska je u središtu tog svijeta i neporecivo je da i ona trpi, unatoč svojoj pobjedi, da će joj trebati godina i godina da dode do daha. No, ona je zgrabila prvenstvo koje joj nitko ne osporava (Nizozemska je nestala s horizonta), koje joj nitko ne bi mogao oduzeti. A 1973-1974? Da li je tu riječ o jednoj kratkotrajnoj krizi konjunkture, kao što se čini da vjeruje većina ekonomista? Ili mi možda imamo tu počast (na kojoj se baš ne može zavidjeti) da vlastitim očima gledamo kako se naše stoljeće strmoglavljuje. Tada bi se kratkoročne, ali izvanredno točne politike onih koji imaju prvu riječ u politici, kao i ekonomskih eksperata, pokazale nes posobnima da izliječe bolest kojoj ni djeca naše djece neće vidjeti kraja. Sadašnji trenutak nam daje znak i nalaže nam da postavimo to pitanje. No prije no što se tom nalogu pokorimo, valja nam učiniti jednu digresiju. 85


9. CIKLUSI KONDRATIEVA I STOLJETNI TREND Na ovom su grafikonu vidljiva, u vezi s engleskim cijenam a od 1700. do 1950, dva kretanja: ciklusi K ondratieva i stoljetni trend. Krivulja proizvodnje je n adodana; zapaziti njezino neslaganje s krivuljom cijena. Prema Gaston Im bert, Des m ouvem ents de longue durée Kondratiejf, 1959, str. 22.

Kondratievi i stoljetni trend Stoljetni tren d nosi na svojim leđima, kao što sm o rekli, kretanja koja nem aju ni njegov dah ni njegovu dugovječnost, ni njegovu tajnovitost. Oni izbijaju vertikalno, lako se mogu vidjeti, sami se ukazuju. Svakodnevni je život, danas kao i jučer, ispresijecan tim živim kretanjim a koja bi sva valjalo dodati trendu da bismo mogli odm jeriti njihovu cjelinu. Mi ćemo se, međutim, ograničiti na to da koliko je nužno za naše izlaganje uvedem o samo poštovane Kondratieve koji isto tako imaju dug dah, jer svakom od njih odgovara dobra polovica stoljeća, a to znači trajanje dvaju poko ljenja, jednog u dobroj, a drugog u lošoj konjunkturi. Ako spojimo ta dva kretanja, stoljetni tren d i Kondratieva, raspolagat ćemo dugom konjunkturnom glazbom u dva glasa. To komplicira naše prvo zapažanje ali istodobno ga i ojačava, to više što se Kondratievi, 86


suprotno od onoga što se neprestano ističe, ne pojavljuju na evropskoj sceni 1791, već nekoliko stoljeća ranije. Pridružujući svoja kretanja uspinjanju ili padanju stoljetnog trenda, Kondratievi ga učvršćuju ili ublažuju. Svaki drugi put, vrhunac se jednog Kondratieva poklapa s vrhuncem trettda. Tako je bilo 1817. Tako je bilo (ako se na varam) 1973-1974, a možda i 1650. Između 1817. i 1971. bilasu dva nezavisna vrhunca Kondra tieva: 1873- i 1929. Kada bi ovi podaci bili nedodirljivi za kritiku, što sigurno nije slučaj, rekli bismo da je 1929. prekid, koji je prethodio svjetskoj krizi, bio samo preokretanje jednog jedno strukog Kondratieva, njegov uzlazni rukav koji je krenuo 1896, prešao posljednje godine XIX. stoljeća, prve godine XX. stoljeća, I. svjetski rat i deset sivih poslijeratnih godina, da bi 1929. došao do svog vrhunca. Preokret iz 1929-1930. toliko je iznenadio promatrače i specijaliste (ovi potonji su bili još više zablijcštcni nego oni prvi) da je poduzet golemi napor kako bi se to razumjelo, a knjiga Françoisa Simianda ostaje nam i dalje jedan od najboljih dokaza tih nastojanja. 1973-1974. došlo je do preokreta jednog novog Kondratieva kojega se početak nalazi negdje oko 1945. (to je uzlazni rukav od poprilici četvrt stoljeća prema normali), ali nije li osim toga došlo, kao 1817, do još jednog preokreta stoljetnog kretanja, dakle do dvostrukog preokreta? U iskušenju sam da u to povjerujem, prem da nemam nikakvih dokaza. I, ako ova knjiga kojim slučajem padne u ruke nekog čitatelja nakon godine 2000, možda će se on zabavljati čitajući ove retke kao što sam se ja zabavljao, ne baš s najčišćom savješću, mnogim glupostima što su izmakle peru Jcana-Đaptista Saya. Bio on dvostruk ili jednostruk, preokret iz godine 19731974. bio bi znak duge regresije. Oni koji su proživjeli krizu iz 1929-1930, sačuvali su uspom enu jednog naglog uragana koji je došao bez ikakve najave i bio relativno kratak. Sadašnja kriza koja nas nikako ne napušta još je kobnija, kao da joj nikako ne polazi za rukom da pokaže svoje pravo lice, da nade svoje ime i model koji bi je mogao objasniti, a nas umiriti; to nije uragan, već poplava s polaganim i očajnim rastom vode, dok je nebo tvrdokorno prekriveno oblacima. Sve je dovedeno u pitanje, i temelji eko nomskog života i sve sadašnje i prošle pouke iskustva. Paradoks je u tome što smo suočeni s regresijom, s opadanjem proizvodnje, s nezaposlenošću, ali, protivno svim starim pravilima, cijene sc nezadrživo penju. Ako tu pojavu okrstimo imenom stagflacija, 87


nem ojm o misliti da sm o ga i objasnili. Nije li država koja se posvuda javlja kao spasenje, koja je zavladala kratkim krizama slijedeći Keynesove pouke i bila uvjerana da je im una na vraćanje katastrofa poput one iz 1929, nije li ta država odgovorna za neočekivano ponašanje krize upravo zbog napora koji je uložila? Ili su možda radničke obrane i radnička budnost zapreka koja može objasniti uporno penjanje cijena i zarada usprkos svemu? Léon-H. D upriez132 postavlja ta pitanja ali ne nalazi rješenja. Rješenje nam izmiče, a zajedno s njim i točno značenje tih dugih ciklusa koji kao da se pokoravaju nekim zakonima ili pravilima koje mi ne znamo.

Može li se objasniti duga konjunktura? Ekonomisti i povjesničari utvrđuju, opisuju konjunkturna kreta nja, posvećuju posebnu pažnju načinu na koji se ta kretanja nadslojavaju, kao što plima (kaže se nakon Françoisa Simianda) nosi na svom vlastitom kretanju kretanje valova; obazrivo prate i njihove višestruke posljedice. I uvijek su začuđeni zbog njihove snage i njihove neprestane pravilnosti. No nikada nisu ni pokušali protum ačiti zašto se nameću, zašto se razvijaju i zašto uvijek iznova započinju. Jedina prim jedba u tom smislu potječe od Jevonsa i odnosi se na oscilacije Juglara koje bi bile tobože u vezi sa Sunčevim pjegama! Ah, tko će pov jerovati toj ograničenoj korelaciji?! A kako objasniti ostale cikluse? Ne sam o one koji bilježe prom jene cijena, već i one koji se odnose na industrijsku proizvodnju (usporedi krivulje W. Hoffmana), ili brazilski zlatni ciklus u XVIII. stoljeću, ili dvjestogodišnji meksički srebrni ciklus (1696-1900), p a oscilacije prom eta u seviljskoj luci u doba kad ona daje ton čitavoj ekonomiji Atlantika. A da i ne spom injem o dugotrajna kretanja stanovništva koja točno odgo varaju prom jenam a stoljetnog trenda i nedvojbeno su isto toliko posljedice koliko su i uzroci. A da i ne uzmem o u obzir prom jene u vrijednosti plem enitih kovina na kojima su povjesničari i eko nomisti toliko radili. I tu, ako se uzme u obzir gustoća djelovanja i isprepletanja, bit će uputno ne pouzdavati se u odveć jednostavni determinizam: kvantitativna teorija igra svoju ulogu, ali ja mislim, 88


kao i Pierre Vilar, da svaki ekonomski uspon može stvoriti svoj novac i svoj kredit.133 Da bismo malo razmrsili, ne kažem riješili taj nemogući problem, m oramo se u duhu prenijeti titrajnim i periodičkim kretanjima iz elementarne fizike. Pokret je svaki put učinak nekog izvanjskog udara i odgovar tijela kod kojega je udar izazvao titra nje, pa bilo da se radi o žici ili o valu. Žice na guslama titraju pod gudalom. Jedno titranje, prirodno, može izazvati drugo: četa koja stupa ratnim korakom mora prekinuti ritam marširanja kad se nađe pred mostom, jer, u protivnom, i most bi titrao, pa bi, u nekim okolnostima, postojala mogućnost da se sruši. Zamislimo dakle u kompleksu konjunkture takvo kretanje koje se prenosi na drugo i tako dalje. Najvažniji je udar nedvojbeno onaj koji dolazi od vanjskih, egzogenih uzroka. Ekonomija je Starog poretka, kako ističe Giuseppe Palomba, pod neprestanim pritiskom kalendara, a to znači tisuće obaveza, tisuće udara zbog žetvi i uroda, razumije se, ali, da uzmemo samo jedan primjer, zar zima nije isto tako naj pogodnije godišnje doba za obrtničke radove? Dolazi isto tako, bez ikakve veze s ljudima ili s onima koji ljudima upravljaju, do debelih i do mršavih godina, do oscilacija na tržištu koje se lako šire, do fluktuacija u prekomorskoj trgovini i do posljedica što ih ta trgo vina izaziva na »unutarnjim« cijenama: svaki susret izvana i iznutra predstavlja neki proboj ili ranu. No, jednako kao udar izvana, važna je i sredina gdje do tog udara dolazi i koje je to tijelo (ta riječ ovdje tek nedovoljno pristaje) koje je samo sjedište pokreta i koje nameće tom pokretu njegovo vrijeme? Ostao mi je u daleku sjećanju (iz 1950) jedan razgovor s Urbainom, profesorom ekonomije na Sveučilištu u Louvainu, koji je neprestano težio tome da poveže kolebanja cijena s površinom ili zapremninom na kojima su ta kolebanja djelovala. Za njega su usporedive bile samo cijene jednake uskolebane površine. Ono što titra pod udarom cijena zapravo su prethodno uspostavljene mreže koje, po mom mišljenju, pred stavljaju prave vibracijske površine, to jest strukture cijena (u jednom smislu koji nije baš točno onaj što mu ga pripisuje Léon-H. Dupriez). Čitatelj zacijelo vidi prema kakvom zaključku kre ćem: e k o n o m ija -s v ije t je u z lju ljan a pov ršin a najvećeg prostranstva, ona površina koja ne samo prima konjunkturu, već je na određenoj razini, na određenoj dubini i tvori. Upravo ona stvara jedinstvenost cijena na golemim prostranstvima, jednako 89

V em and Braudel/ Vrijeme svijeta

UXVI. stoljeću bogatstvo značigomilanje vreća žita (Kraljevskepjesme o začeća, Pariz, B. N., Ms.jir. 1537.) 90


onako kao što arterijski sustav raspodjeljuje krv kroz živi or ganizam. Ona je u sebi — struktura. Ipak, otvorenim ostaje pitanje da doznamo da li, unatoč podudaranjima na koja sam ukazao, stoljetni trend jest ili nije dobar indikator te površine slušanja i razmišljanja. Po mojem mišljenju, stoljetno titranje, koje je neob jašnjivo bez goleme ali ograničene površine ekonomije-svijcta, otvara, prekida i ponovo otvara složena strujanja konjunkture. Nisam uvjeren da se danas povijesno ili ekonomsko istraživa nje usmjerava prema tim problemima dugog daha. Još jučer je Pierre Léon134 govorio: »Povjesničari su najčešće bili ravnodušni prema dugom trajanju«. Na samom početku svoje teze135, Lab rousse je čak i pisao: »Odustali smo od svakog objašnjavanja dugotrajnih kretanja.« Za interval jednog mcđuciklusa očigledno stoljetni trend može biti zanemaren. Međutim, Witold Kula136 poklanja pažnju dugotrajnim kretanjima koja, »svojim kumulativnim djelovanjem izazivaju preobrazbe strukture«. No, on je go tovo sam. Na drugoj strani, Michel M orineau137 traži da se proživljenom vremenu vrati njegova sočnost, gustina i dogadajnost. A Pierre Vilar138, da se ne izgubi iz vida kratko trajanje, jer to bi značilo »sustavno zastirati sukobe i klasne borbe; ove su i u kapitalističkom režimu i u ekonomiji Starog poretka ustanovljene u kratkom trajanju«. Ne može se zauzeti stav u takvoj jednoj raspravi koja je zapravo lažna rasprava, jer se konjunktura mora izučavati u svoj njezinoj gustoći i morali bismo žaliti što njezine granice ne tražimo u događanju i kratkom trajanju s jedne, a u dugom i stoljetnom trajanju s druge strane. Kratko i dugo trajanje supostoje i ne mogu se dijeliti. Keynes, koji je izgradio svoju teoriju na kratkom trajanju, duhovito je rekao ono što su drugi često kasnije ponavljali: »U dugom trajanju svi ćemo biti mrtvi«, a to je opaska koja je, ako ne vodimo računa o humoru, banalna i apsurdna. Jer mi živimo istodobno u kratkom i u dugom vremenu. Jezik kojim govorim, posao kojim se bavim, moja vjerovanja, ljudski krajolik koji me opkoljuje, sve sam to naslijedio; sve je to postojalo prije mene, sve će to postojati i poslije mene. Isto se tako ne slažem s Joan Robinson139, koja drži da kratki period »nije trajanje vremena, već određeno stanje poslova«. Kad bi tome bilo tako, što je s »dugim periodom«? Vrijeme bi bilo samo ono što sadrži, samo ono što ga ispunja. Da li je to moguće? Beyssade razboritije kaže da vrijeme nije »ni bezazleno ni nedužno«140: ako ono ne stvara svoj sadržaj, ono na nj djeluje, daje mu neki oblik, neku stvarnost. 91

F e rn a n d B ra u d el / Vrijem e svijeta

Jučer i danas Da bismo završili ovo poglavlje koje bi trebalo biti sam o teorijski uvod ili, ako vam je draže, esej o problematici, valjalo bi izgraditi korak po korak jednu tipologiju stoljetnih perioda, onih koji su u usponu, onih koji su u opadanju, i tipologiju kriza koje im ozna čavaju najviše točke. Ni retrospektivna ekonomija, ni najodvažnija povijest neće nas poduprijeti u toj operaciji. I, osim svega, moguće je da buduća istraživanja ostave jednostavno po strani problem e koje ja pokušavam formulirati. U ta tri slučaja (uspon, kriza, pad) m orali bism o svrstavati i dijeliti prem a tri Wellersteinova kruga, što nam daje već devet različitih slučajeva, a kako mi razlikujemo četiri različita društvena skupa — ekonomiju, politiku, kulturu, društvenu hijerarhiju — dosižem o već dvadeset i tri slučaja. Najzad, m ožem o predvidjeti da bi nam jedna pravilna tipologija otkazala suradnju; valjalo bi, kad bism o raspolagali odgovarajućim podacima, još i razlikovati prem a veoma brojnim i posebnim slučajevima. Ostat ćemo oprez no na planu općenitosti, m a kako one bile sporne i krhke. Dakle, pokušajm o biti jednostavni bez prem nogo kajanja. Što se tiče kriza, naše su prethodne stranice rekle ono što je najvažnije. Krize označavaju početak jednog razorenja: jedan suvisli sistem -svijet koji se lako razvio, pogoršava ili dovršava svoje kvarenje, a jedan drugi sustav se rada s m nogo odugovlačenja i sporosti. Takav nam se prekid predstavlja kao rezultat nagomilanih nez goda, zastoja i iskrivljavanja. Upravo te prijelaze s jednog sustava na drugi pokušat ću rasvijetliti u poglavljima ove knjige. Ako imam o p red očima stoljetne uspone, izvjesno je da ekonom ija i društveni red, kultura, država cvatu na očigled. Earl J. Hamilton, raspravljajući sa m nom prigodom naših veoma dav nih susreta u Simancasu (1927), običavao je reći: »U XVI. stoljeću svaka ozljeda zarasta, svaki se kvar popravi, svako se uzmicanje nadoknađuje«, i to na svim područjim a. Proizvodnja je općenito dobra, država raspolaže sredstvima za djelovanje, društvo pušta malom broju svoje aristokracije da raste, kultura ide svojim to kom, ekonom ija koju podupire rast pučanstva još više komplicira svoje putove; prilagođujući se m noženju raspodjele rada, ti putevi pogoduju penjanju cijena; novčane mase rastu, kapitali se go milaju. Uostalom, svaki je uspon konzervativan; on čuva postojeći sustav; on podstiče sve ekonomije. Upravo za vrijeme takvih uspo92


na moguća su višestruka stvaranja velikih središta, kao što je u XVI. stoljeću dioba između Venecije, Antwerpena i Genove. S dugim i upornim opadanjima, krajolik se mijenja: zdrave ekonomije nalaze se samo u središtu ekonomije-svijeta. Dolazi do uzmicanja, do koncentracije u korist jednog jedinog pola; države postaju svadljive, agresivne. Odatle »zakon« Franka C. Spoonera u pogledu Francuske, koju sve uspješnija ekonomija nastoji ras pršiti, podijeliti protiv nje same (pogledajte samo kako je bilo za vrijeme vjerskih ratova), dok bi nepovoljna konjunktura približila različite strane u korist jedne, naizgled jake vlade. Ali, da li taj zakon vrijedi za Francusku kroz čitavu njezinu prošlost, i vrijedi li za druge države? Što se tiče visokog društva, ono se za vrijeme ekonomskih oluja bori, ušančuje se, smanjuje svoj opseg (kasne ženidbe, iseljavanje prekobrojnih mladića, veoma rana praksa sprečavanja začeća, kao u Ženevi u XVII. stoljeću). Ali, upravo se tada kultura najčudnije ponaša: ako je i vidimo da snažno inter venira (kao država) za vrijeme tih dugih uzmaka, to je nedvojbeno zato što je jedna od njezinih zadaća da zatrpa jazove i napukline u društvenoj zajednici (kultura »opijum naroda«?). Nije li to tako i zbog činjenice što kulturna djelatnost najmanje stoji? Valja zapaziti da se španjolsko zlatno stoljeće potvrđuje kad je propadanje već zahvatilo Španjolsku, i to koncentracijom kulture u prijestolnici: zlatno stoljeće znači prije svega blještavilo Madrida, njegova dvora i njegovih kazališta. A pod rastrošnom vladavinom grofa-vojvode Olivaresa koliko se toga sagradilo na brzu ruku, usudili bismo se gotovo reći, po niskoj cijeni! Ne znam da li bi isto tumačenje bilo valjano za stoljeće Luja XIV. Ali, bilo kako bilo, mogu tvrditi da stoljetna opadanja pogoduju procvatu ili onome što mi smatramo procvatom kulture. Nakon 1600. slijedi cvat talijanske jeseni u Veneciji, u Đologni, u Rimu. Nakon 1815, romantizam je razbuktao već staru Evropu. Te odveć brzo nabačene tvrdnje postavljaju bar uobičajene probleme, a ne problem koji je po mom mišljenju najhitniji. Mada na tom nismo dovoljno inzistirali, postavili smo naglasak na napre dovanje ili na uzmicanje na vrhu društvenog života, kulturu (kul turu elita), društveni red (onih povlaštenih, na vrhu piramide), državu na stepenici vlasti i upravljanja, proizvodnju u samom njezinom obrtanju koje prenosi samo jedan njezin dio, ekonomiju u njezinim najrazvijenijim oblastima. I tako smo, kao svi povjes ničari, ne htijući i na najnedužniji način, ostavili po strani sudbinu onih najbrojnijih, sudbinu goleme većine živih ljudi. Kako se, 93


općenito uzevši, te mase ponašaju u njihanju vage stoljetnih uspo na i padova? Odgovor je paradoksalan: slabo onda kad sve prem a dijag nozi ekonom ije ide da ne m ože bolje, kad rast proizvodnje postiže svoje učinke, kad umnožava broj ljudi, ali nameće još veće terete različitim slojevima djelovanja i rada. Tada nastaje raskorak, kao što pokazuje Earl J. Ham ilton141, između cijena i nadnica koje kaskaju za njima. Jasno je, ako se pozovemo na radove Jeana Fourastiéa, Renéa Grandamya, Wilhelma Abela i još više na dopri nose Phelpsa Drowna i Sheile Hopkins142, da tada dolazi do opada nja realnih nadnica. Napredovanje visokih krugova i podizanje ekonomskog potencijala plaćeno je tako bijedom jedne mase ljudi kojih broj raste u isto vrijeme ili možda brže nego proizvodnja. I možda upravo onda kad to umnožavanje broja ljudi, njihovih razmjena, njihovih napora nije više kom penzirano napredova njem proizvodnje, sve puca, popušta, kriza je tu, a kretanje se vrši u obrnutom sm jeru i pad započinje. Čudno je da uzmicanje nadgradnji povlači za sobom poboljšanje života masa, a realne nadnice počinju rasti. Između 1350. i 1450. dolazi tako, u najtmurnijem razdoblju evropske regresije, do neke vrsti zlatnog doba u svakodnevnom životu malog Čovjeka. U toj perspektivi jedne povijesti koju bi u vrijeme Charlesa Scignobosa143 bili označili kao »iskrenu« povijest, najveći događaj, jedan drugi dogadaj s golemim posljedicama, zapravo s odlučnim prijelom om , bio je u tom e što s početkom XIX. stoljeća, u samom kretanju industrijske revolucije, dugi uspon koji se tada iskazuje i potvrđuje ne povlači za sobom nikakvo dublje pogoršanje općeg blagostanja već, naprotiv, donosi rast dohotka p ro capite. Možda se nije lako izjasniti ni o ovom problem u. Ali znat ćemo da je golemi i iznenadni rast proizvodnje, prouzrokovan strojem, od jednom podigao plafon mogućnosti. Upravo unutar tog novog svemira, jedan rast svjetskog pučanstva bez presedana kroz čitavo jedno stoljeće praćen je povećanjem dohotka p ro capite. Očigled no je da je društveni uspon prom ijenio svoje modalitete. Ali što će biti s regresijom koja se uporno javlja nakon sedamdesetih godina našega stoljeća? U prošlosti je blagostanje malog čovjeka koje je pratilo sto ljetne regresije uvijek bilo plaćeno golemim prethodnim žrtvama — nećem o nikako pretjerati ako kažemo milijunima mrtvih godine 1350; ozbiljnom demografskom stagnacijom u XVII. stoljeću. Upravo je to smanjenje broja ljudi i pupuštanje ekonomske na94


petosti prouzrokovalo očigledno poboljšanje za preživjele, za one koje su nevolja i bijeda poštedjele. Sadašnja se kriza ne iskazuje s istim simptomima: jaki demografski rast na svjetskoj ljestvici se nastavlja, proizvodnja se usporava, nezaposlenost se ukorjenjuje, a inflaciji vjetar ipak puše u krmu. Odakle bi, prema tome, moralo doči poboljšanje za mase? Sigurno nitko ne žali što je nekadašnji »konjski lijek« — glad i kuga — uklonjen zahvaljujući napretku poljodjelstva i medicine. K tome valja pridodati izvjesnu solidar nost koja dijeli po svijetu pomoć u hrani, kad već ne dijeli drugo. Ali, ipak ćemo se upitati, ne postavlja li se, unatoč prividu i tendenciji modernog svijeta da uporno vjeruje u neprekidni rast, sadašnji problem m utatis m utandis u starim terminima? Nije li napredak ljudi dosegao (ili prekoračio) razinu mogućega koju je industrijska revolucija prošlog stoljeća velikodušno podigla? I, najzad, može li, bar privremeno, dok jedna nova revolucija, reci mo energetska, ne izmijeni termine problema, može li, pitamo se, broj ljudi i dalje rasti bez katastrofalnih posljedica?

95

Poglavlje 2

EVROPA, STARE EKONOMIJE S GRADSKOM PREVLAŠĆU: PRIJE I POSLIJE VENECIJE D u g o vrem ena evropska je ekonom ija-svijet bila svedena na uske razm jere jednog grada-države, koji je bio gotovo ili potpuno slobodan u svojim pothvatima i upućen sam o na svoje snage. Da bi doskočio tim slabostima, on će se često koristiti sporovima koji suprotstavljaju prostore i skupine; igrat će služeći se jednima protiv drugih; oslanjat će se na desetke gradova ili država ili ekonomija koji m u služe. Jer, u njihovu je interesu da mu služe. Ili im je to obaveza. Neizbježno se m oram o upitati kako se iz tako uskih središta mogla nam etnuti i kako se mogla održati tako znatna moć, prevlast s tako golemim zračenjem. To utoliko više što im u vlastitoj sredini na njihovu moć, koja je neprestano osporavana, i više nego izbliza m otri jedno pučanstvo kojim se strogo upravlja i koje je često »proletarizirano«. I sve to na korist nekoliko porodica koje svatko pozna, koje su logičke mete nezadovoljstva i koje drže svu vlast ali je m ogu jednog dana i izgubiti. Povrh svega toga, te se porodice m eđusobno razdiru.1 Točno je da ekonom ija-svijet koja okružuje te gradove i sama još predstavlja veoma krhku m režu. A isto je tako točno da će se, ako se negdje razdere, mjesto na kojem se zadjela bez teškoća pokrpati. To je pitanje budnosti, svjesno uložene snage. Zar će Palmcrstonova ili Disraelieva Engleska kasnije postupati na neki drugi način? Da bi se čvrsto držalo te velike prostore, dovoljno je posjedovati čvrsta uporišta (Kreta, zauzeta od Mlcčana 1204; Krf 1383; Cipar 1489, ili Gibraltar iznenada zauzet od Engleza 1704; Malta, koju su jednostavno zaposjeli 1800...), dovoljno je uspos taviti m onopole, koje se zatim održava kao što mi danas odr žavamo naše strojeve. A ti m onopoli funkcioniraju sami od sebe 96

Prije i poslije Venecije

zbog postignute brzine, premda na njih bacaju oko suparnički gradovi koji znaju, kad im se pruži prilika, stvarati grdne nevolje. Međutim, ne poklanja li povjesničar odviše pažnje tim va njskim napetostima, događajima i epizodama koji ih ističu, a zatim i unutarnjim zadjevicama, tim političkim takmičenjima i svim onim društvenim kretanjima koja tako živo oslikavaju unutarnju grad sku povijest? Neosporna je činjenica da su izvanjska prevlast tih gradova i prevlast bogatih i moćnih trajna stvarnost; da ništa, ni napetosti, ni borbe za nadnice i zaposlenje, ni bespoštedne svađe između političkih stranaka i klanova, nisu u tim malim svjetovima nikad spriječile razvoj koji je potreban dobrom stanju kapitala. Pa čak i onda kad se na pozornici diže zaglušna buka, korisna se igra živo nastavlja u kulisama. Trgovački srednjovjekovni gradovi teže svim svojim snagama prema dobitku, oni su i sami slika i prilika toga napora. Misleći na njih, Paul Grousset će čak reći: »Suvremeni kapitalizam nije ništa izumio«2, a Armando Sapori3 ide još dalje: »Mi ni danas ne mo žemo ništa pronaći, pa čak ni income tax*, što ne bi već bilo iskušano u genijalnosti jedne talijanske republike«. 1 zaista, sve je kod njih postojalo i djelovalo: mjenice, krediti, kovanje novca, banke, prodaja na otplatu, javne financije, zajmovi, kapitalizam, kolonijalizam, a ništa manje ni socijalni nemiri, krajnja složenost radne snage, klasne borbe, društvena nesmiljenost, politička krvo ločnost. 1 vrlo rano, u Veneciji ili u Genovi, a ništa manje i u nizozemskim gradovima, vrlo velike isplate se obavljaju, bar od XII. stoljeća, u gotovu novcu.5 Ali, smjesta zatim, pridružuje se i kredit. Gradovi-države su m oderne i znatno ispred svoga vremena, pa iskorištavaju zaostalost i inferiornost drugih. A zbroj tih izva njskih slabosti gotovo ih primorava na rast, na zapovijedanje, osigurava im takoreći goleme dobitke u dalekoj trgovini i dovodi ih u situaciju da ne moraju poštovati opća pravila. Jedini protivnik koji bi im se mogao oduprijeti, teritorijalna država, moderna država, kojoj je uspjehe već bio navijestio Fridrih II na talijanskom jugu, slabo se razvija, ili, ako ne slabo, a ono nedovoljno brzo, i dugotrajna recesija XIV. stoljeća uvelike će joj Štetiti. Čitav jedan niz država bio je tada uzdrman i natjeran u propast, a to je ostavljalo slobodan prostor za razvoj gradova. Gradovi i države ostaju i dalje potencijalni neprijatelji. Tko će vladati nad kim? To je veliko pitanje prvome evropske sudbine, a toliko dugo kraljevanje gradova nije lako objasniti. Napokon, 97


Četiri slike venecijanskog carstva: Krf (gore lijevo), ključ Jadrana; Kreta (gore desno), koju će Venecija sačuvati sve do 1669; Famagusta (dolje lijevo) na Cipru, izgubljena 1671; Aleksandrija (dolje desno), koja predstavlja vrata Egipta i trgovinu začinima. Ove prilično izmiš ljene slike dio su zbirke od dvadesetak minijatura koje ilustriraju put nekog venecijanskogplemića na Levant, od 1570. do 1571. (B. N.) 98


Jean-Baptiste Say6 ima pravo kad se čudi što je »Mletačka Re publika, u XIII. stoljeću, bez ijednog pedlja zemlje u Italiji postala s pomoću svoje trgovine dovoljno jaka da osvoji Dalmaciju, naj veći dio grčkih otoka i Carigrad«. Nema nikakva paradoksa kad dodatno tome mislimo da je i gradovima potreban prostor, da su im potrebna tržišta, zone prometa i obrane, dakle prostrane države koje će oni eksploatirati. Da bi živjeli, moraju imati plijena. Ve necija je nezamisliva bez Bizantskog Carstva, a kasnije bez Tur skoga Carstva. To je ona monotona tragedija »komplementarnih neprijatelja«.

99

PRVA EVROPSKA EKONOMIJA—SVIJET

Te se gradske prevlasti m ogu objasniti samo ako se pode od okvira prve ekonom ije-svijeta koja se počinje ocrtavati u Evropi između XI. i XIII. stoljeća. Tada se stvaraju dosta veliki prostori za raz mjene, a gradovi su njihova sredstva, stanice i korisnici. Dakle, ne rada se Evropa, taj gorostasni organ povijesti svijeta, oko 1400, s početkom ove knjige, već se rada dva ili tri, a možda i više, stoljeća ranije. Isplatit će nam se tru d što izlazimo iz kronoloških granica ovog djela da bismo se približili počecim a i da bism o na konkretan način vidjeli kako se jedna ekonomija—svijet rada, zahvaljujući još uvijek nesavršenoj hijerarhizaciji i okupljanju različitih prostora koji će je sačinjavati. U to su vrijeme artikulacija i grube crte povijesti Evrope već zacrtane, a veliki problem m odernizacije (ako ima riječi neodređenog sadržaja, ova je jedna od njih) toga malog kontinenta je postavljen u dugu i točniju perspektivu. Sa središ njim zonam a koje izranjaju, gotovo se obavezno ocrtava jedan pretkapitalizam, a modernizacija se u njem u iskazuje ne kao jednostavni prijelaz iz jednog stvarnog stanja u drugo, već kao niz etapa i prijelaza od kojih prvi znam o prethode klasičnoj renesansi s kraja XV. stoljeća.

Evropska ekspanzija nakon XI. stoljeća U tom dugom dozrijevanju gradovi, naravno, imaju glavne uloge. Ali u tom e nisu sami. Čitava ih Evropa nosi na svojim plećima. Shvatite to kao »čitava Evropa kolektivno uzeta«, prem a jednoj formuli što je umakla Isaacu de Pinto7, Evropa u svem svojem ekonom skom i političkom prostoru. I u čitavoj svojoj prošlosti, uključivši ono daleko oblikovanje što joj ga je Rim nametnuo, a ona ga naslijedila tako da i sada odigrava svoju ulogu; uključivši onu višestruku ekspanziju što je slijedila velikim invazijama V. stoljeća. Tada su posvuda prekoračene rimske granice, prema 100


10. UTEMELJENJA GRADOVA U SREDNJOJ EVROPI Grafikon prikazuje izvanredni zamah gradova u XIII. stoljeću. (Prema Heineu Stoobu, u: W. Abel, Gescbichte der deutscben Landwlrtschaft, 1962, str. 46.)

Germaniji i evropskom istoku, prema skandinavskim zemljama i Dritanskom otočju koje je Rim napola osvojio. Malo-pomalo zauzet je morski prostor koji tvori cjelinu Daltika, Sjevernog mora, kanala La Manche i Irskog mora. I tu također Zapad premašuje djelo Rima koji je, unatoč svojem brodovlju raspoređenom na ušću rijeke Somme i u Đoulogneu8, veoma slabo zračio nad tim morskim svijetom. »Baltik je Rimljanima davao samo malo sivog jantara«.9 Ponovno osvajanje bilo je upadljivije na jugu, jer tu je Sredo zemno more bilo preoteto od islama i Bizanta. Ono što je predstav ljalo raison d ’être> srce jednog Rimskog Carstva u njegovu punom sjaju, onaj »bazen usred vrta«10 ponovo prekrivaju talijanski bro dovi i trgovci. Ta jc pobjeda okrunjena moćnim pokretom kri žarskih vojni. Ipak, ponovno kršćansko osvajanje nailazi i na otpor: u Španjolskoj, gdje Reconquista nakon uzastopnih uspjeha gubi dah (Las Navas de Tolosa, 1212); u sjevernoj Africi, lato sensu od Gibraltara do Egipta; na Levantu, gdje će križarske države u 101

Vem a nd Braudel / Vrijeme svijeta

Seljački preprodavači u gradu. Detalj sa slike Lorenza Lotta, Povijest svete Barbare. (Fotografija Scala.) 102


Svetoj zemlji živjeti od danas do sutra; i u grčkom carstvu, koje propada 1204. Pa ipak Archibald Lewis ima pravo kad tvrdi »da su najvažniju granicu evropskoj ekspanziji predstavljale unutarnje granice šu ma, močvara i pustara«11. Praznine njezina prostora uzmiču pred ralom i sjekirom seljaka krčitclja; ljudi, koji su sve brojniji, stav ljaju u svoju službu kotač i krila vjetrenjače; stvaraju se veze između krajeva koji su dotle bili strani jedni drugima; sve se otvara i povezuje; mnogobrojni gradovi se rađaju ili oživljavaju na pro metnim raskršćima i to je sigurno bio odlučni faktor. Evropa se puni gradovima. Ima ih više od 3.000 u samoj Gcrmaniji.12 Neki će od njih ostati i dalje sela s 200 ili 300 duša, premda su opasani zidinama. No, mnogi među njima rastu i to su u neku ruku gradovi novog tipa. Antika je znala za slobodne gradove, grčke gradove, ali a njih su ulazili stanovnici sela, jer je grad bio otvoren za njihovo prisustvo i za njihovo djelovanje. Grad srednjovjekovnog Zapada, naprotiv, zatvoren je u sebe i zaštićen svojim zidinama: »Zid«, kaže njemačka poslovica, »dijeli građanina od seljaka«. Grad je svijet za sebe, zaštićen svojim povlasticama (»gradski zrak čini čovjeka slobodnim«), to je jedan agresivan svijet, tvrdokorni poslenik neravnopravne razmjene. I upravo grad, živ ili manje živ, već prema mjestu i razdoblju, osigurava opći napredak Evrope, kao $to kvasac podiže tijesto. Duguje li grad to činjenici što raste i razvija se u jednom ruralnom svijetu koji je već bio organiziran, a nc u praznom prostoru, kao što je bio slučaj s gradovima Novog svijeta, a možda i sa samim gradovima stare Grčke? Na kraju krajeva, taj je grad raspolagao građom za rad i onima na čiji je račun rastao. I, osim svega, država, koja se tako sporo uspostavlja, u tome mu nimalo ne smeta. Ovog je puta zec lako i logično pretekao kornjaču. Grad osigurava svoj rast pomoću cesta, tržišta, radionica i novca koji se u njemu gomila. Trgovi mu osiguravaju opskrbu jer u nj dolaze seljaci sa svojim svakodnevnim viškovima: »Oni osigu ravaju prođu sve većim viškovima feudalnih gospodarstava, tim velikim količinama proizvoda što se neprestano gomilaju jer se ljaci sve plaćaju u naturi«13. Prema D. H. Slicheru van Dathu, od 1150. Evropa je izišla iz »izravne poljoprivredne potrošnje« (iz tutokonzumacijc), da bi prešla na »posrednu poljoprivrednu potrošnju«, koja se rađa stavljanjem u opticaj viškova seljačke oroizvodnje.14 Istodobno, grad privlači sebi svu obrtničku djelat103


nost i stvara m onopol proizvodnje i prodaje industrijskih proiz voda. Tek će se kasnije predindustrija okrenuti prem a selu. Ukratko, »ekonomski život... podešava svoj korak,... navlas tito počevši od XIII. stoljeća, prem a (starom) agrarnom aspektu gradova«15. Na velikim prostorim a dolazi do odlučnog prijelaza s dom aće ekonomije na ekonomiju tržišta. Drugim riječima, gra dovi se odvajaju iz svog seoskog okruženja i već tada upravljaju pogled preko vlastitog horizonta. To je »golem prijelom«, prvi koji će stvoriti evropsko društvo i uputiti ga prem a njegovim uspje sima.16 Taj zam ah ima samo jednu prikladnu usporedbu, a ni ona nije potpuna: stvaranje širom prve evropske Amerike m nogobroj nih gradova-stanica, m eđusobno povezanih cestom i nužnošću razmjene, upravljanja i obrane. Ponovimo to još jednom nakon Gina Luzzatta i Armanda Saporia17: tada Evropa doživljava svoju pravu renesansu (unatoč dvosmislenosti te riječi), i to dva ili tri stoljeća prije tradicionalne renesanse XV. stoljeća. No, objašnjenje te ekspanzije i dalje ostaje veoma teško. Doduše, tu je bio znatni demografski rast. On je sve uv jetovao, ali i njega valja protumačiti. U prvom redu pom oću pravog vala u unapređenjim a poljodjelskih tehnika, koja su započela još u IX. stolječu: usavršavanjem oraćih sprava, trogodišnjom iz m jenom kultura sa sistemom takozvanog openfielda za uzgoj stoke. Lynn White18 postavlja poljoprivredni napredak u prvi plan evropskog uzleta, dok Maurice Lombard19 inzistira na trgovačkim uspjesima: vrlo rano povezana s islamom i Bizantom, Italija se povezuje s jednom m onetarnom ekonomijom, koja je otprije bila vrlo živa na Istoku, i širi je kroz čitavu Evropu. Gradovi znače novac, a to je, sve skupa uzevši, ono što je najhitnije u revoluciji koju nazivamo trgovačkom. George Duby20 i, s nekim nijansama, Roberto Lopez21 prihvaćaju prije stajalište Lynna Whitea: bitna je bila prevelika zemljoradnička proizvodnja i značajna preraspod jela viškova.

Ekonomija—svijet i bipolarnost Sva se ova objašnjenja zapravo m ora povezivati jedna s drugima. Može li doći do rasta ako sve istovremeno ne napreduje? Valjalo 104


Oblak tekstilnih radionica od Zuyderseea pa do doline rijeke Seine. Za cjelinu sjever-jug vidjeti niže, na str. 124, kartu o djelovanju šampanjskih sajmova. (Prema Hektoru Ammannu, u: HessischesJahrbuch f ü r Landesgeschichte, 8, 1958)

je da istodobno poraste broj ljudi, da se usavrše zemljoradničke tehnike, da se preporodi trgovina, a industrija doživi svoj prvi obrtnički polet da bi se na kraju stvorila na čitavom evropskom prostoru mreža gradova, urbana nadgradnja, veze između gra dova koje će obuhvaćati sve odgovarajuće djelatnosti i prinuditi ih da zauzmu svoje mjesto u jednoj »tržišnoj ekonomiji«. To eko nomsko tržište, po obrtanju još uvijek nisko, povući će za sobom i jednu energetsku revoluciju, veliko širenje mlinova, iskorištavanih u industrijske svrhe, i sve će se to na kraju završiti s jednom ekonomijom-svijetom evropskih dimenzija. Za kraj XIV. stoljeća Federigo Melis22 upisuje tu prvu Weltwirtscbaft u poligon ozna čen Brugesom, Londonom, Lisabonom, Fezom, Damaskom, Azovom i Venecijom. Unutar tog poligona nalazi se 300 trgovačkih mjesta kamo je upućeno i odakle dolazi 153-000 pisama sačuvanih 10 5


u arhivima Francesco di Marco Datini, trgovca iz Prata. Heinrich Bechtel23 govori o četvorokutu: Lisabon, Aleksandrija, Novgorod, Bergen. Fritz Kong21, koji je prvi dao značenje »ekonomija-svijet« njemačkoj riječi Weltimrtschaft, povlači kao granicu njezina zra čenja prem a istoku crtu koja ide od Velikog Novgoroda, na IIm enskom jezeru, do Bizanta. Intenzitet i m nogostrukost razmjena djeluju u korist ekonomskog jedinstva tog golemog prostora.25 Jedino otvoreno pitanje: kada je ta W eltwirtschaft odista počela postojati? Tu gotovo da nem a rješenja: ekonomija-svijet može postojati samo kad su oka m reže dovoljno gusta, kad je razm jena pravilna i toliko velika po svom opsegu da može davati život svojoj središnjoj zoni. Samo, u tim dalekim stoljećima ništa se ne ocrtava suviše brzo, ništa ne iskrsava neosporno. Stoljetni uspon nakon XI. stoljeća olakšava sve, ali istodobno dopušta pojavu više središta. Tek se procvatom i zam ahom šampanjskih tržišta s početka XIII. stoljeća očituje povezanost jedne cjeline od Nizozemske do Sredozem nog m ora, koja ide u korist ne običnim gradovima, već sajamskim gradovima, u prilog ne morskim već dugim kopnenim putovima. Pri tom e se odigrava jedan originalan prolog. Ili, točnije, međuigra, jer se ne može reći da je u pitanju pravi početak. Što bi značili susreti u Champagnei da prije toga nije bilo procvata u Nizozemskoj i u sjevernoj Italiji, na ta dva prostora koji veoma rano i postaju prem oćni i koji su, silom stvarnosti, bili osuđeni na povezivanje? U početku nove Evrope valja odista postaviti rast tih dviju skupina: sjever i jug, Nizozemska i sjeverna Italija, Sjeverno more plus Baltik i čitavo Sredozemlje. Zapad nema dakle samo jednu »polarnu« oblast, već ima dvije, i ta bipolarnost, koja dijeli kon tinent na sjevernu Italiju i Nizozemsku lato sensu, trajat će sto ljećima. To je jedna od bitnih značajki evropske povijesti, možda najvažnija od svih. Uostalom, govoriti o srednjovjekovnoj i o m odernoj Evropi znači govoriti dva jezika. Ono što vrijedi za sjever, nikako nije u potpunosti valjano za jug. I obrnuto. Sve je po svoj prilici bilo odlučeno u IX. i X. stoljeću: dvije su regionalne ekonomije s velikim radijusom akcije nastale vrlo rano, gotovo jedna neovisno od druge, u još uvijek nedovoljno for m iranom tkivu evropske djelatnosti. Na sjeveru je proces zaista bio brz; otpora kao da nije ni bilo; zemlje nisu čak bile ni nove, ni primitivne. U Sredozemlju, u zemljama koje je povijest već od davnina uzburkavala, možda je obnova kasnije započela i tada brže napredovala, tim više što su uz talijanski uspon postojali i ak 106


celeratori, a to su bili islam i Bizant. Sjever će dakle biti, ako jc sve ostalo jednako, manje složen i rafiniran nego jug i više »in dustrijski«, dok će jug biti više trgovački. Bit će to geografski i naponski dva drugačija svijeta, stvorena da jedan privlači i na dopunjuje drugi. Njihovo će se povezivanje odvijati kopnenim putevima sjever-jug, pa će šampanjski sajmovi u XIII. stoljeću biti njegova prva značajna manifestacija. Te veze ne dokidaju dvojnost, već je naglašavaju: sistem je poput jeke sebe samoga, učvršćuje se igrom tih razmjena, dajući dvojici suparnika veću životnost u odnosu na ostalu Evropu. Ako u urbanom procvatu prve Evrope ima supergradova, oni neizos tavno nastaju u jednoj ili drugoj od tih zona i uzduž osovina koje ih spajaju: njihov razmještaj ocrtava kostur ili, točnije, krvni sustav evropskog tijela. Naravno, određivanje središta evropske ekonomije bilo je moguće samo po cijenu borbe između dvaju polova. Italija jc imala prevlast sve do XVI. stoljeća, dakle onoliko dugo koliko je Sre dozemlje bilo središte Starog svijeta. No, oko 1600. Evropa se uzljuljala u samoj sebi u prilog sjevera. Uspon Amsterdama nije zacijelo svakodnevni dogadaj bez originalnosti ili tek jednostavno prenošenje težišta iz Antwcrpcna u Nizozemsku, već kriza koja jc na drugi način veoma duboka: kad je jednom došlo do uzmaka unutarnjeg mora i jedne Italije koja je dugo bila u punom zamahu, Evropa jc dobila samo jedno težište, ono na sjeveru, i u odnosu na to težište ubilježavat će se stoljećima, pa i sve do naših dana, duboke crte i krugovi njezinih asimetričnosti. Nužno nam je, prije nego što krenemo dalje, u glavnim crtama prikazati genezu tih oblasti iz kojih su potjecale sve odluke.

Prostori sjevera: sudbina Brugesa Ekonomija sjevera počinje od ništice. Nizozemska je u pravom smislu riječi kreacija, nešto što se stvaralo i stvorilo. »Većina velikih gradova Italije, Francuske, rajnske Njemačke i podunavske Austrije«, ističe Henri Pirenne, »stariji su od naše ere. Naprotiv, tek s početkom srednjega vijeka pojavljuju se Liège, Louvain, Malines, Antwerpen, Bruxelles, Ypres, Gand, Utrecht«.26 107


J e d a n od listova p lan a g ra d a B ru g esa o d Магса G h e e ra e rta , 1562, B. N. P aris, G ee 5 7 4 6 (9)- Velika trž n ic a , v iso k o g o re n a slici, k o d crk v e Sv. Jakova (b r. 32 na p lan u ), nalazi se u sred ištu g rad a na n a ro d n o m trg u B ru g esa. S lijedeći u licu Sv. Jak o v a (S int J a c o b S tra e te ), izbija se n a Ezel S traete, M agareću u licu , koja završav a u tv rđ e n im M agarećim vratim a, (br. 6 na p lan u , slovo E D ) Porta Asinorum. Pod b ro je m 6 3 , T rg B urze. Za trgovačke p ro sto re , vidi R. d e Roover, Money, Banking a n d Credit in M edieval Bruges, 1 9 4 8 , str. 1 7 4 -1 7 5 . Ovaj isječak p lana m ože nam d ati ideju o p ro s tra n s tv u g ra d a — u lice, sa m o sta n i, kuće k oludrica, crkve, plem en itašk e ku će, rovovi, zidine, v je tre n ja č e , k anali s te re tn im bro d o v im a. Prem a sjeveru (to je st, niže n a slici) zn atn i p ro sto ri intra m uros b e z g rađ ev in a, kao što h o ć e pravilo XVI. stoljeća.

108


Uzevši kao prijestolnicu grad Aachen, karolinški su kraljevi doprinijeli prvom buđenju. Normanska su pustošenja, od 820. do 89127, to buđenje prekinula. No povratak mira, veze s porajnskim oblastima i s krajevima oko Sjevernog mora vraćaju Nizozemskoj život. Ona više тп\с fin is terrae, kraj svijeta. Prekriva se snažnim kaštelima i utvrđenim gradovima. Skupine trgovaca koji su se dotada skitali po zemlji sada se nastanjuju oko gradova i dvoraca. Oko polovice XI. stoljeća, tkalci se iz neutvrđene ravnice nase ljavaju po urbanim aglomeracijama. Povećava se broj pučanstva, veliki zemljišni posjedi napreduju, tekstilna industrija oživljava radionice od obala Seine i Marne sve do Zuyderseea. I sve će to na kraju dovesti do neviđenog procvata Drugcsa. Već 1200. taj grad ulazi u krug flamanskih sajmišta, jednako kao Ypres, Thourout i Messines.28 Samim tim Bruges nadvisuje svoje vlastite mogućnosti. Strani trgovci dolaze, njegova se industrija unapređuje, a trgovina mu se proteže do Engleske i Škotske, gdje se nabavlja vuna potrebna za tkalačke stanove i za gotove proiz vode koji se izvoze u suknarske gradove Flandrije. Veze s Engles kom dobro im dolaze također i u pokrajinama što ih engleski kralj posjeduje u Francuskoj. Odatle rano trgovanje normandijskim žitom i bordeleškim vinom. 1, na kraju, u Bruges dolaze hanzeatski brodovi i tako potvrđuju i razvijaju njegovo napredovanje. Tada se gradi isturena luka Damme (još prije 1180), a kasnije Sluis, na ušću Zwina, čije građenje ne samo da odgovara na neprestane nanose mulja u vode Đrugesa, već je u skladu i s potrebama za dubljim sidrištima u kojima će se moći prihvatiti teške hanzeatske koggene.29 Pregovarajući u ime carskih podanika, izaslanici Lübecka i Hamburga dobijaju 1252. povlastice od flandrijske grofice. Ona, međutim, odbija trgovcima iz Liibccka da uspostave, u blizini Damma, trgovačku ispostavu koja bi imala znatne povlastice nalik na londonski Stahlhof, koje su Englezi kasnije teškom mukom dokinuli.30 Đenovski brodovi stižu 1277. u Bruges; redovna pomorska veza između Mediterana i Sjevernog mora značila je i odlučan upad ljudi s juga. To tim više što su Đenovežani bili samo jedan predvodilački odred: venecijanske će galije, koje su bile gotovo na kraju tog nastupanja, stići 1314. Za Bruges je to istodobno značilo i postati plijenom i postići napredak. Plijenom zbog toga što je to bilo južnjačko ovladavanje jednim razvojem koji je Bruges, na kraju krajeva, mogao izvesti i sam; ali značilo je to i napredak, jer je dolazak mediteranskih m ornara, brodova i trgovaca ostvarivao 109


višestruki priliv dobara, kapitala, trgovačkih i financijskih tehnika. Bogati talijanski trgovci nastanjuju se u gradu; izravno unose najdragocjenija dobra onoga vremena, začine i papar s Levanta, koja razm jenjuju za industrijske proizvode Flandrije. Bruges je več otada središte u kojem se stječu ništa manje nego Sredozemlje, Portugal, Francuska, Engleska, porajnska Nje mačka i k tome još hanzeatski gradovi. Grad se napučuje: 35.000 stanovnika 1340, a možda i 100.000 u 1500. »U vrijeme Jana van Еуска (oko 1380-1440) i Memlinga (1435-1494), to je neosporno jedan od najljepših gradova na svijetu«.31 A k tom e sigurno i s najrazvijenijom radinošću. Ne samo da je tu sjedište tekstilne industrije, več se ona širi po drugim fiandrijskim gradovima gdje se svojim sjajem ističu Gand i Ypres, Ukratko, to je industrijska oblast kojoj u Evropi nem a premca. U isto vrijeme, na vrhuncu njezina trgovačkog života, iznad i uz njezine sajmove, stvara se 1309. njezina čuvena burza, koja če ubrzo postati središtem do u tančine razrađene trgovine novcem. Iz Brugesa če 26. travnja 1399. poslovni suradnik Francesca Datinia pisati: »A Genova p a re sia p e r durare larghezza d i d a n a ri e p e r ta n to non rim ettete là nostri d a n a ri o sarebbe a buon prezzo p iu to sto a Vinegia o a Firenze o qui a Parigi rimettete, o a M onpolier bien se tla rimesse vi paresse miglore«. (U Genovi čini se da ima obilja gotova novca; stoga ne upučujte naš novac na Genovu ili pak neka to bude po vrlo niskoj cijeni; radije ga šaljite u Veneciju ili Firencu ili ovamo (u Bruges) ili u Pariz ili u Montpellier, več kako vam se čini najbolje.32) Pa ma kako da je značajna uloga Brugesa, ne dopustim o da nas zaslijepi. Ne vjerujm o H enriu Pirenneu koji zastupa mišljenje da je Bruges imao »m eđunarodnu važnost« iz n a d one što su je imali Mleci. To je s njegove strane popuštanje jednom unazad usm jernom nacionalizmu. Uostalom, i sam Pirenne priznaje da je večina brodova što su dolazili u luku »pripadala brodovlasnicima iz drugih zemalja«, da su »stanovnici Brugesa imali samo malo udjela u aktivnoj trgovini. Njima je bilo dovoljno da budu posred nici svim onim trgovcima što su onam o pristizali sa svih strana«33. To je kao da je rekao da su oni iz Brugesa samo izvršitelji, da je gradska trgovina bila, kao što če se reči u XVIII. stolječu, »pasivna«. Upravo je to izazvalo onaj poznati članak J. A. Houttea (1952) koji je pokazao razliku između Brugesa i Antwerpena, između »jedne nacionalne luke«, Brugesa, i »internacionalne luke«, kakavje bio Antwerpen.34 No, možda to znači otići predaleko u drugom sm islu. 110


Prihvatio bih da se rekne o Brugesu (da udovoljim Richardu Hâpkeu35), kao i o Liibecku (da udovoljim Fritzu Rorigu36), da su to već bili Weltmarkte, tržišta-svjetovi, mada ne i gradovi—svjetovi, to jest sunca bez premca u središtu jednog svemira.

Sjeverni prostori: uspon Hanze37 Bruges je samo jedna od točaka —doduše najvažnija, ali ipak samo točka — one prostrane sjeverne zone koja se proteže od Engleske do Baltika. To veliko morsko i trgovačko prostranstvo: Baltik, Sjeverno more, La Manche, pa čak i Irsko more, predstavlja pod ručje na kojem se šire krila pom orskog i trgovačkog uspjeha Hanze, a taj se uspjeh nazire već od utemeljenja (1158) grada Lübecka, ne odveć daleko od baltičkih voda, između močvara koje štite Trav i Wakenitz. Samo, ni ovdje nije bilo stvaranja ex nifoilo. U VIII. i IX. stoljeću normanske su ekspedicije, invazije i brzi upadi dosegli, pa čak i prešli granice tog morskog carstva na sjeveru. Iako se njihova avantura raspršila po prostranstvima i obalama Evrope, i tu je ponešto ostalo. Nakon njih, prilično su dugo laki i niski skandinavski brodovi krstarili Baltikom i Sjevernim morem: Nor vežani su plovili do engleskih obala i po Irskom m oru38; brodovi seljaka s otoka Gotlanda dolazili su u južne luke i riječne tokove sve do Velikog Novgoroda39; od Jütlanda do Finske, počinjao je život u slavenskim gradovima što nam nova arheološka iskapanja iznose na svjetlo dana40; ruski trgovci stizali su do Szczecina, grada koji je u to vrijeme samo slavenski41. Ipak, niti jedna prava međun arodna ekonomija nije prethodila Hanzi. Malo-pomalo, uvijek mirno, zahvaljujući razmjeni, sporazumijevanju s vladarima, a prigodice i oružjem i na silu, dvojni morski prostor, Baltik-Sjevcrno more, zauzeli su i ogranizirali njemački gradovi, trgovci, vojnici i seljaci. No, ne smijemo misliti da bi to bili gradovi koji su već u počecima bili usko povezani. Riječ hanza (Hansa*2, skupina trgo vaca) pojavljuje se kasno, jasno napisana prvi put u jednoj engles koj kraljevskoj povelji iz 1267.43 U p o četk u je to sasvim neodređena skupina trgovaca plus isto tako neodređen broj bro dova, od Zuyderseea do Finske, od Švedske do Norveške. Središ lii


nja osovina prom eta ide od Londona i Brugcsa do Rige i Revala, koji otvaraju put prem a Novgorodu, ili prem a Vitebsku, ili prem a Smolensku. Razmjene se vrše između još nedovoljno razvijenih krajeva Baltika, opskrbljivača sirovinama i prehram benim proiz vodima, i Sjevernog m ora gdje je Zapad već organizirao svoja pristaništa i utvrdio svoje uvjete. U Brugesu, u ekonomiji-svijetu sazdanoj na Evropi i Sredozemlju, pristaju veliki hanzeatski b ro dovi, koggeni, solidne preklopne grade, koji se pojavljuju već potkraj XIII. stoljeća (poslužit će kasnije kao m odel sredozem nim »navama«)44. Nešto će se kasnije pojaviti i hurke45, druga vrsta teretnih brodova s ravnim dnom, koje će moći prevoziti teške terete soli, glomazna barila vina, drvo, šumske proizvode, pa čak zrnje kao rasuti teret. Ovladavanje hanzeatskih gradova morskim prijevozom očito je, prem da je još daleko od savršenosti: do oko 1280. njihovi su brodovi zaista izbjegavali plovidbu kroz pogibe ljne danske tjesnace, a kad je U m landfahrt46 (zaobilazna ruta koja prolazi kroz te tjesnace) postala obična stvar, takozvani p u t k ro z m oreuz, koji je spajao Lübeck s Ham burgom (zapravo riječni rukavci i jedan kanal koji su iziskivali veoma sporu plovidbu) ostat će p u t kojim će se služiti svi.47 Taj je put kroz m oreuz uvjetovao prednost Lübccka, zbog toga što je roba između Baltika i Sjevernog m ora obvezatno morala proći kroz Lübeck. On je 1227. dobio povlasticu koja ga je podigla na položaj carskoga grada, jedinog u tom rangu na istoku od Labe.48 Druga prednost: blizina rudnikâ kamene soli u Lüneburgu, koji su vrlo rano bili pod nadzorom njegovih trgovaca.45 Premda se mogla nazirad već 1227. (nakon pobjede nad Dancima kod Bornhoveda50), prevlast toga grada postaje očiglednom nakon što su hanzeatskim gradovim a podijeljene povlastice u Flandriji (1252-1253)51, čitavo jedno stoljeće prije prvog općeg sabora Hanze koji je okupio svoje poslanike 1356. u Lübecku i stvorio napo ko n Hanzu gradova.52 No, znam o prije tog dana, Lübeck je bio »simbol Hanzeatske lige (...) priznat od svih kao glavni grad trgovačke konfederacije (...). Njegov grb — carski orao — postao je u XV. stoljeću grbom svekolike konfederacije«.53 Ipak, drvo, vosak, krzno, raž, žito, šumski proizvodi sa istoka i sjevera mogli su biti vrijedni samo ako su se ponovo izvozili prem a zapadu. A u obrnutom sm jeru brodovi su dovozili sol, sukno i vino. Sustav, sam po sebi jednostavan i čvrst, ipak je nailazio na dosta poteškoća. Upravo su te poteškoće koje je trebalo nadvladati povezale hanzeatsku urbanu cjelinu kojoj se istodobno 112


može vidjeti i čvrstina i krhkost. Krhkost joj proizlazi iz nestabil nosti jedne grupacije koja nalikuje na orijašku skupinu od 70 do 150 međusobno udaljenih gradova kojih se predstavnici svi ne sastaju ni na generalnim skupštinama. Iza Hanze ne stoji ni država ni strogo zacrtana programska linija. To su samo gradovi koji ljubomorno i ponosito čuvaju svoja prava, gradovi koji su ponekad medu sobom suparnici, a zaštićeni su čvrstim zidinama i imaju svoje trgovce, svoje patricije, cehove, svoje brodovlje, svoja skladišta i — svoje stečeno blago. Čvrstina se zasnivala na zajed ničkim interesima, na neophodnosti da se svi priklone istoj ekonomskoj igri, na zajedničkoj civilizaciji koja se iskovala trgova njem po jednom od najfrekventnijih morskih prostranstava Ev rope, od Baltika do Lisabona, i, napokon, na zajedničkom jeziku, što nije zanemariv element jedinstva. Taj je jezik »imao za osnovu donjonjemački (koji je različit od njemačkog na jugu), obogaćen prema potrebi latinskim elementima, estonskim u Revalu, po ljskim u Lublinu, talijanskim, češkim, ukrajinskim, možda i litavskim«54. Bio je to jezik »elite moći..., elite bogatstva, koji je uključivao pripadnost jednoj točno određenoj društvenoj i profesionalnoj skupini«55. Osim toga, kako se taj trgovački 113


patricijat izvanredno lako kretao, iste se obitelji, Angcrmünde, Vcckinghuscn, von Soest, Giese, von Suchten, nalaze posvuda između Revala, Gdanjska, Lübecka i Brugesa.56 Sve te veze pridonose suvislosti, solidarnosti, stvaranju na vika i zajedničkog ponosa. A opće prisile čine ono ostalo. Obzirom na izvanredno obilje bogatstava, svaki grad u Sredozemlju može voditi svoju igru i boriti se svim snagama s drugim, pa čak i nesmiljeno. Na Baltiku i na Sjevernom m oru to bi bilo kudikamo teže. Zarada na teškim robam a niske cijene a velike zapremnine uvijek je skrom na, a troškovi i rizik znatni. U najboljem slučaju, stopa dobiti kreće se oko 5%.57Više nego na drugim stranama, valja računati, štedjeti, predvidjeti svaku stvar. Jedan od uvjeta uspjeha leži u tom e da ponudu i potražnju valja imati u istoj ruci, pa bilo da je riječ o izvozu prem a Zapadu ili, u drugom smjeru, o raspod jeli uvezenih dobara prem a Istoku. Ispostave i podružnice što ih uzdržava Hanza bile su snažne točke koje su zajedničke svim hanzeatskim trgovcima, zaštićene povlasticama, odlučno branje ne, pa bilo da je riječ o S a n k t Peterhofu u Novgorodu, o Deutsche Brücke u Bcrgenu, ili o Stahlhofu u Londonu. Kao jednosezonski gosti u nekoj ispostavi, Nijemci se podvrgavaju strogoj disciplini. U Bergcnu, mladi trgovci m oraju provesti deset godina »u na ukovanju«, uče jezike i trgovačke običaje, a ne smiju se ženiti. U toj se ispostavi sve pokorava pravilima Vijeća starijih i dvojici A lderm ena. Osim u Brugesu, gdje bi to bilo nemoguće, trgovac m ora stanovati u Konforu. I, naposljetku, sjeverni su prostori obuhvaćeni lancem pri nuda i nužnosti. U Bergenu, uski norveški interesi neprestano su u drugom planu. Ta zemlja58, u kojoj je zem ljoradnja oskudna, zavisi od žita što joj ga Lübeck i njegovi trgovci dovoze ili iz Pomcranije ili iz Đrandenburga, A ako Norveška pokuša ograničiti hanzeatske povlastice, žitna je blokada (kao 1284-1285) brzo dovodi u red. I, kako konkurencija uvezenog žita onemogućava razvoj jedne sam odostatne zemljoradnje, strani trgovac dobiva od Norvežana ono što traži: soljeno meso, soljeni ili sušeni bakalar s Lofotskih otoka, drvo, masti, smolu, krzno... Na Zapadu, gdje se suočila s bolje opremljenim trgovcima, Hanza se ipak znala zaštititi povlasticama, i to u Londonu više nego u Brugesu. U engleskoj prijestolnici, uz sam Londonski most, Stah lb o f je prava slika onoga što je na drugoj strani Evrope bio F ondaco dei Tedeschi, s vezovima i skladištima; tu je hanzeatski trgovac bio oslobođen većine nameta; ima svoje vlastite suce, a, 114


što je očigledna počast, njegova je straža na jednima od gradskih vrata.59 Pa ipak, do vrhunca moći LObecka i gradova koji su sc povezali s njim dolazi dosta kasno, negdje između 1370. i 1388. Godine 1370. Hanza odnosi pobjedu nad danskim kraljem nakon sporazuma u Stralsundu60 i zauzima tvrđave na danskim tjes nacima; 1388, nakon jednog spora s Brugesom, prisiljava bogati grad i nizozemsku vladu na kapitulaciju izvršivši veoma djelotvor nu blokadu.61 Međutim, ti kasni uspjesi kriju u sebi zametke uzmicanja koje će ubrzo postati očigledno.62 Uostalom, kako sc i moglo očekivati da će u toj drugoj polovici XIV. stoljeća ona teška kriza koja je čvrsto stcgla Zapad mimoići hanzeatske gradove? Doduše, unatoč svom demograf skom nazadovanju, Zapad nije smanjio svoju potražnju baltičkih proizvoda. Žiteljstvo baltičkih zemalja gotovo je bilo pošteđeno crne kuge, a napredak zapadnih trgovačkih mornarica dopušta nam pretpostavku da uvoz drva nije opadao već da se naprotiv i povećao. No kretanje cijena na Zapadu okrenulo sc protiv Hanzc, I, doista, nakon 1370, cijene žitarica opadaju, a isto tako, još oko 1300, i cijene krzna, dok cijene industrijskih proizvoda rastu. To suprotno kretanje cijena dviju osnovnih grana jedne te iste trgo vine ide na uštrb poslovima Hanzc i drugih baltičkih gradova. Budući da je sve povezano, krize potresaju zalede Hanzc i podižu jedne protiv drugih plemiće, gospodu, seljake i gradove. Tome se pridružuje propadanje dalekih rudnika zlata i srebra po Ugarskoj i Češkoj.63 Najzad, počinju nicati teritorijalne države: Danska, Engleska, Nizozemska (koju je okupirala burgundska obitelj Valois), pa Poljska (pobjednica nad teutonskim konjani cima 1466) i Moskovska Rusija Ivana Groznoga, koji će 1476. dokinuti nezavisnost Velikog Novgoroda64. (Ovaj podatak je auto rova pogreška, jer je okončanje samostalnosti Novgoroda u toj godini izvršio Ivan III Vasiljevič /1462-1505/, a njegov unuk, Ivan IV Vasiljevič-Grozni vladao je tek od 1533-1584. — Nap. red.). Osim svega toga, Englezi, Nizozemci i nOrnberški trgovci prodiru u hanzeatske zemlje.65 Neki se gradovi i brane, kao Lü beck, koji još 1470-1474. pobjeđuje Engleze, dok se drugi prilagođavaju došljacima. Njemački povjesničari objašnjavaju propast Hanze politič kom infantilnošću Njemačke. Eli Heckschcr66 im ne daje pravo, ali ni sam ne daje odveć jasno tumačenje. U tom razdoblju kad je prevlast u rukama gradova, zar ne bismo mogli misliti da bi jedna 115


Kuća Hanze u Antwerpenu. Kasna građevina iz XVI. stoljeća (1564), koja se podudara s obnovom hanzeatske trgovine u Antwerpenu. Prema akvarelu Cadliffa, 1761. (Foto Giraudon.) jaka njemačka država bila isto toliko smetala koliko i pogodovala gradovima Hanze? Čini se da je njihov zalaz prije potekao iz susreta njihove slabo razvijene ekonomije s već tada življom ekonomijom Zapada. Bilo kako bilo, nemoguće je stavljati Lübeck u isti plan s Venecijom ili Brugesom. Između Zapada koji se kreće i Istoka koji se kreće manje, hanzeatska se društva drže elementarnog kapitaliz ma. Njihova se ekonomija koleba između razmjene i novca; malo se oslanja na kredit: srebrni novac bit će kroz dugo vrijeme jedino priznato sredstvo plaćanja. A sve su to tradicije koje su istodobno i slabosti, pa čak i u okvirima tadašnjeg kapitalizma. Veoma ozbi ljna kriza s kraja XIV. stoljeća mogla je samo teško pogoditi one ekonomije koje su bile u najlošijem položaju. Samo one najjače bit će relativno pošteđene.

116


Drugi pol Evrope: talijanski gradovi U VII. stoljeću islam nije odjednom osvojio Sredozemlje. A kriza, prouzrokovana njegovim uzastopnim upadima, uklonila je trgo vinu s morskih putova. Tako to pokušava tumačiti E. Ashtor.67 No, u VIII. i IX. stoljeću trgovina ponovo dolazi do daha. Sredozemljem opet plove brodovi, a stanovništvo obala, i bogato i siromašno, od toga izvlači koristi. Na obalama Italije i Sicilije oživljavaju male luke, i to ne samo Venecija, već deset, dvadeset malih Venecija. Na njihovom je čelu Amalfi68, premda jedva uspijeva smjestiti luku i kuće, a kasnije i katedralu, u ono malo slobodna prostora što ga je planina ostavila nadvivši se nad more. Razvoj toga grada, na prvi pogled neobjaš njiv, tumači se njegovim ranim, posebice pogodnim vezama s islamom i samim siromaštvom onog nezahvalnog tla koje je prisi lilo stanovništvo tog malog mjesta da se dušom i tijelom baci na more.69 Sudbina se tih gradova odlučuje na stotine milja daleko od njihovih obala. Za njih je značilo uspjeh doprijeti do bogatih primorskih zemalja, do muslimanskih gradova ili Carigrada, do moći se zlatnog novca70, egipatskih ili sirijskih dinara, kako bi došli do skupocjene bizantske svile i zatim je prodavali po Zapadu. Dila je to, dakle, trgovina u trokutu. A to je isto kao da smo rekli da je Italija još uvijek prosta »periferijska« oblast, koja samo nastoji ponuditi svoje usluge, svoje pošiljke drva, žita, lanenog plama, soli i robova koje nabavlja u srcu Evrope. I sve to prije križarskih ratova, prije nego što su se kršćanstvo i islam digli jedno protiv drugoga. Te su djelatnosti probudile talijansku ekonomiju, koja je bila napola uspavana nakon propasti Rimskog Carstva. Grad Amalfi prožet je novčarskom ekonomijom: notarski spisi spominju kako su tamošnji trgovci kupovali zemlje za zlatni novac već u IX. stoljeću.71 Time će se krajolik amalfitanske valle od XI. do XIII. stoljeća preobraziti: posvuda niču kestenova stabla, vinogradi, maslinici, stabla južnog voća i mlinovi. AmalRtanska tabla postat će gotovo najvećim pomorskim zakonikom kršćanskog Sredozem lja, a to je rječit znak procvata m eđunarodnoga pomorskog djelo vanja grada. No taj grad nisu mimoišle ni nevolje: 1100. osvajaju ga Normani; dva su ga puta uzastopno, 1135- i 1137, opljačkali ili


Pizanci i, kao za kraj, 1343. donji je dio grada bio uništen plimom. Mada nikad nije prestao biti nazočan na m oru, Amalfi tada ipak prelazi u drugi plan onoga što mi nazivamo velikom poviješću.72 Nakon 1250. njegova trgovina slabi, možda na jednu trećinu onoga što je bila između 950. i 1050; raspon njegovih pom orskih veza neprestano se sužava, sve dok se nije ograničio na malu plovidbu duž talijanskih obala: nekoliko desetina jedrenjaka, sagita i malih brigantina. Prvi su koraci Venecije potpuno jednaki. Već 869. njezin dužd Justinijan Partecipazio ostavlja m eđu ostalim svojim dobrim a 1.200 libri u srebru, a to je u ono doba bila znatna svota.73 Kao što je Amalfi ležao u svom planinskom procjepu, Venecija je na svojih šezdesetak otoka i otočića bila čudan svijet, sklonište, ali neudobno sklonište: bez vode, bez izvora hrane, samo sol, i odviše soli! O Mlečanima se govorilo: »Noti arat, noti sem inat, non vendem iat« (ne ore, ne sije, ne žanje).74 »Sagrađen na m oru, bez ijednog vinograda ili obrađenog polja«, tako je dužd Giovanni Soranzo 1327. opisao svoj grad.75 Nije li to grad u čistu stanju, lišen svega što nije isključivo urbano, koji je osuđen, ako hoće opstati, da sve traži u zamjenu: žito ili proso ili raž, živu stoku, sir, sočivo, vino, ulje, drvo i kamen? Pa čak i vodu za piće! Sve njegovo pučanstvo živi izvan tog »prim arnog sektora«, koji je inače uvelike predstav ljen čak i unutar predindustrijskih gradova. Venecija razvija svoje djelatnosti u onim sektorima što ih današnji ekonomisti nazivaju seku n d a rn im i tercijarnim: industrija, trgovina, uslužne djelat nosti, a to su sektori gdje je cijena radu viša od one u zemljoradnji. To znači prepustiti drugima najm anje unosne radove, što pri donosi stvaranju debalansa s kojim će se sukobiti svi veliki gradovi: Firenca, prem da bogata zemljom, uvozit će žito sa Sicilije već u XIV. i XV. stoljeću, a svoje će brežuljke prekriti maslinicima i vinogradima; Amsterdam će se u XVII. stoljeću hraniti pšenicom i raži s Baltika, m esom iz Danske i haringama iz pučinskog ribolova oko Dogger Banka. Ali, Venecija ili Amalfi ili Genova — sve su to gradovi bez pravog teritorija — već su od prvih svojih koraka osuđeni da tako žive. Drugog izbora nisu imali. Kada se u DC. i X. stoljeću mletačka trgovina dalekog dosega počela ocrtavati, Sredozemlje je bilo podijeljeno između Bizanta, islama i zapadnog kršćanstva. Na prvi pogled bilo bi se reklo da Bizant m ora postati središtem ekonomije-svijeta koja je bila u obnavljanju. Ali Bizant je bio opterećen svojom prošlošću i ne iskazuje se naročitom borbenošću.76 Otvoren licem prem a Sredo118


zemlju, produžen prema Indijskom oceanu i Kini neprekidnim povorkama karavana i brodova, islam stječe prednost pred starom metropolom grčkoga carstva. Dakle, hoće li se on domoći svega? Neće, jer Bizant je i dalje zapreka, zbog svojih starih bogatstava, zbog svojih iskustava, zbog svog autoriteta u jednom svijetu koji se slabo ponovo stapa, zbog svoje golemosti kojoj težinu nitko ne može pomicati po svojoj volji. Talijanski gradovi, Genova, Pisa, Venecija, malo se pomalo uvlače među ekonomije koje imaju prevlast na moru. Možda je sreća za Veneciju bila u tome što se nije morala, kao Genova i Piša, laćati sile ili utrkivati se da bi sebi osigurala mjesto pod suncem. Nalazeći se pod prilično teoretskom vlašću grčkoga carstva, ona lakše od bilo koga može prodrijeti na golemo i slabo branjeno bizantsko tržište, čini carstvu brojne usluge, pa čak i pridonosi njegovoj obrani. U zamjenu za to postiže dotada neviđene povlas tice.77 Pa ipak, usprkos ranom prodoru izvjesnog »kapitalizma« kod nje, Venecija ostaje osrednji grad. Kroz duga će stoljeća Trg svetog Marka biti zakrčen lozom, stablima, bespotrebnim građe vinama, podijeljen po sredini kanalom, na sjevernoj strani pod voćnjakom (odatle i ime Brolo, koje je ostalo tom mjestu i onda kad je postalo plemićko sastajalište i središte političkih intriga i ogovaranja78). Ulice su od nabite zemlje, a mostovi, kao i kuće, od

Pogled iz zraka na Amalfi uvjerljivo nam pokazuje stiješnjenost grad skog prostora između mora i planine. 119


drva, tako da grad u svojim počecima premješta u M urano stak larske peći kako bi izbjegao opasnost od požara. Nedvojbeno je da se um nažaju znakovi aktivnosti: kuje se srebrni novac, zajmovi se ugovaraju u perperam a (zlatni bizantski novac), ali tram pa je i dalje na snazi, kreditna stopa se drži vrlo visoko (de quinque sex, to jest 20%), a drakonski uvjeti vraćanja duga rječito govore o ograničenosti novca u opticaju i o skrom nosti ekonomskog tonusa.79 Ipak, ne sm ijemo biti kategorični. Prije XIII. stoljeća povijest je Venecije obavijena gustom maglom. Specijalisti o njoj rasprav ljaju kao povjesničari antike o tamnim počecima Rima. Tako je vjerojatno da su židovski trgovci iz Carigrada, s Eubeje i Krete vrlo rano dolazili u luku i grad Veneciju, prem da otok nazvan Giudecca, unatoč svom imenu, nije bi obavezno mjesto njihova boravka.80 Isto je tako i više nego vjerojatno da su u vrijeme venecijanskog susreta Fridrika Barbarossc i pape Aleksandra III (1177) postojale trgovačke veze između Grada Svetoga Marka i Njemačke, i da je bijela kovina iz njemačkih rudnika igrala u Veneciji važnu ulogu naspram biznatskom zlatu.81 No, da bi Venecija postala Venecijom, m orala je najprije osigurati nadzor nad lagunama, pa osigurati slobodan prolaz riječnim putevima koji, na njezinoj visini, dopiru na Jadran, a zatim osloboditi sebi na korištenje p ut preko B rennera (koji je do oko 1178. kontrolirala Verona).82 Morala je zatim znam o povećati broj svojih trgovačkih i ratnih brodova i postići da se Arsenal, koji se počeo graditi 110483, pretvori u središte moći kojemu neće biti premca, da Jadran m alo-pom alo postane »venecijanski zaljev« i da se slomi ili onemogući suparništvo gradova kao što su bili Comacchio, Ferrara i Ancona, ili, na suprom oj obali (altra sponda) Jadrana, Split, Zadar, Dubrovnik. Da se i ne govori o borbam a koje rano započinju protiv Genove. Morat će stvoriti svoje in stitucije: porezne, financijske, novčarske, upravne, političke. A njeni će se bogataši (k a p ita listi prem a gledanju G. Graccoa84, kojem u dugujem o jednu revolucionarnu knjigu o počecima Vene cije) m orati dom oći vlasti, što se i dogodilo odm ah nakon vlada vine posljednjeg autokratskog duždaVitalaMichielia (1172)85. Tek tada će se početi ocrtavati konture mletačke veličine. Pa ipak, nedvojbeno je da je fantastična pustolovina križar skih ratova ubrzala trgovački polet kršćanstva i Venecije. Odjed nom vidimo kako se ljudi sa sjevera kreću prem a Sredozemlju, dolaze na svojim konjima, nude novac za vozarinu brodovima 120


talijanskih gradova, upropašćuju se do posljednjeg groša da bi podmirili sve troškove. I tada, brodovi za taj transport rastu, i u Piši, Genovi i Veneciji postaju pravim orijašima. Kršćanske države puštaju korijenje u Svetoj zemlji, otvaraju prolaz prema Orijentu kroz koji će dolaziti cijenjena roba: papar, mirodije, svila, lije kovi.86 Odlučna je prekretnica za Veneciju bila strahovita87 četvrta križarska vojna, koja je započeta zauzećem kršćanskog Zadra (1203). a završena pljačkom Carigrada (1204). Sve do tada Vene cija je bila kao nametnik koji je iznutra nagrizao Bizantsko Carstvo. Ono je postalo gotovo njezina svojina. Međutim, svi su se talijanski gradovi okoristili propašću Bizanta; isto su se tako okoristili pro valom Mongola koja, nakon 1240, otvara za čitavo stoljeće izravni kontinentalni put od Crnog mora do Kine i Indije, ali k tome i s neprocjenjivom prednošću što su pozicije Islama bile napadnute s leđa.88 Time je poraslo i suparništvo između Genove i Venecije na međunarodnoj pozornici, a to je već tada bilo Crno more i, nadasve, Carigrad. Istina je da se križarski pokret prekida i prije smrti Luja Svetoga 1270. i da Islam sa zauzećem tvrđave Saint-Jean d ’Acre 1291. osvaja posljednji kršćanski bastion u Svetoj zemlji. Međutim, otok Cipar, odlučna strateška točka, štiti kršćanske trgovce i mor nare u vodama Levanta.891, što je najvažnije, more koje je već bilo u kršćanskim rukama, ostaje i dalje kršćansko u cijelosti, što potvrđuje prevlast talijanskih gradova. U Firenci 1250, u Genovi još ranije, a u Veneciji 1284, kovanje zlatnog novca90 označuje ekonomsko oslobađanje od islamskih dinara, a to je posebna potvrda snage i moći. Uostalom, gradovi s lakoćom manipuliraju teritorijalnim državama: Genova 1261. uspostavlja grčko carstvo Paleologâ; pomaže ustoličenju Aragonaca na Siciliji (1282); kre ćući iz Genove braća Vivaldi91 odlaze, dva stoljeća prije Vasca da Game, tražiti ono što će se nazvati Rtom Dobre nade. U to vrijeme Genova i Venecija imaju kolonijalna carstva i kad je Genova smrtno ranila Pišu u bici kod Meliore (1284) i u rujnu 1298. uništila mletačke galije pred otokom Korčulom, na Jadranu, činilo se da se sve m ora naći u jednoj ruci. Tom je zgodom navodno zarobljen Marko Polo.92 XIII. se stoljeće približavalo kraju, i tko se tada ne bi bio kladio deset prem a jedan u skoru i potpunu pobjedu grada svetoga Jurja? Okladu bi bio izgubio. Na kraju će Venecija izići kao pobjed nik. No, najvažnije je da se od tada u Sredozemlju rasplamsava borba ne između kršćanstva i islama, već unutar one brojne 121


skupine talijanskih trgovačkih i spretnih gradova što ih je napredak pom orstva razvio po čitavoj sjevernoj Italiji. Glavni ulog u toj borbi jesu papar i mirodije s Levanta, roba koja je na visokoj cijeni daleko izvan Sredozemlja. To je zapravo glavni adut talijanskih trgovaca u sjevernoj Evropi koja se oformila upravo u ono vijeme kad je došlo do preporoda na zapadnom Mediteranu.

Međuigra: šampanjski sajmovi Znači, dakle, da su se polako i istodobno rađale dvije ekonomske zone: Nizozemska i Italija. Aizmedu ta dva stožera, između tih dviju središnjih zona uklinilo se stoljeće šampanjskih sajmova. Ni jug ni sjever ne pobjeđuju, pa čak se i ne takmiče u tom prvom uspostav ljanju evropske ekonom ije—svijeta. E konom sko se središte smješta za dugi niz godina na pola puta između tih dvaju polova, kao iz želje da se ugodi jednom i drugom , u šest godišnjih sajmova u pokrajinam a Champagne i Drie, koji svaka dva mjeseca jedni drugim a prepuštaju prvenstvo.93 »Najprije je u siječnju bio sajam u L agny-sur-M arne; zatim, u utorak pred polovicu Korizme, sajam u B a r-su r—Aube; u svibnju, prvi sajam u Provinsu, koji se nazivao sajmom Svetog Kirijaka; u lipnju ’vrući sajam’ u gradu Troyesu; u rujnu drugi sajam u Provinsu ili sajam Svetog Ajula i, najzad, da se krug zatvori, u listopadu ’ledeni sajam ’ u Troyesu«.94 Okupljanje poslovnih ljudi i robe premješta se iz grada u grad. Taj sistem što naliči na opetovani mehanizam sata postoji još od XIII. stoljeća i čak nije ni novina, budući da se najvjerojatnije povodio za starim kruženjem flamanskih sajmova95 i preuzeo uz izvjesne prilagodbe lanac otprije postojećih regionalnih tržišta.96 Bilo kako bilo, šest sajmova u pokrajinam a Champagne i Brie, koji traju svaki po dva mjeseca, ispunjaju čitav godišnji ciklus i tvore na taj način jedno »neprestano tržište«97 kojemu u to doba nije bilo premca. Ono što je danas ostalo od starog Provinsa om ogućuje nam da stvorimo sliku o prostranosti nekadašnjih njegovih skladišta i slagališta robe. A što se pak tiče njihove glasovitosti, o tome nam najrječitije svjedoči narodna izreka koja se upućuje onom e koji ne zna ono što svatko zna: »Ne znati ni red šampanjskih sajmova«.98 Oni su doista sastajalište čitave Evrope^ izlog svega što mogu ponuditi sjever i jug. Trgovačke se karavane 122


stječu prema Champagnci i Bricu, krećući se u urednim i zašti ćenim povorkama, pomalo poput onih drugih karavana kojih su deve prelazile prostrane pustinje islama na svom putu prema Sredozemlju. Kartografski prikazati te transporte ne bi nadilazilo naše moći. Logično je da su šampanjski sajmovi uvjetovali oko sebe procvat bezbrojnih obiteljskih radionica gdje se tkalo platno i sukno, i to od Seine i Marne pa sve do Brabanta. I te se tkanine upućuju na jug, raznose se cijelom Italijom, a zatim svim putevima Sredozemlja. Notarski spisi govore o prolazu tekstila sa sjevera kroz Genovu već u drugoj polovici XII. stoljeća." U Firenci Arte di Calim ala100, ceh koji okuplja najbogatije trgovce u gradu, boji sirovo sukno koje dolazi sa sjevera. A u isto vrijeme iz Italije dolaze papar, mirodije, začini, svila, gotov novac i krediti. Iz Venecije i Genove roba putuje morem do Aigues-Mortes i nastavlja put dugim dolinama Rhône, Saône i Seine. Isključivo kopneni putevi prelaze Alpe, kao via francigena koja povezuje Sienu i mnogo drugih gradova s dalekom Francuskom.101 Iz Astia102, u Lombar diji, polaze pratioci i čitavi rojevi sitnih trgovaca, lihvara i pre prodavača Šireći na zapadu ime Lombarda, koje će ubrzo postati pogrdan naziv na lihvare i vlasnike zalagaonica. Na tim će se sastajalištima stjecati roba iz različitih francuskih pokrajina, iz Engleske, iz Njemačke a i proizvodi s Pirenejskog poluotoka koji su dolazili starim putem preko Sant-Jacqucs de Compostclla.105 Pa ipak, ono što predstavlja originalnost šampanjskih saj mova nedvojbeno je manje obilje svakojakih roba nego trgovina novcem i rane igre kreditima. Sajam se uvijek otvarao izvikivanjem i nuđenjem sukna i četiri su prva tjedna bila rezervirana za trgo vačke poslove i nagodbe. No, mjesec koji je slijedio bio je mjesec mjenjača. Naizgled skromni ljudi zaposjedaju na određeni dan »u Provinsu, u gornjem gradu, na starom trgu pred crkvom Svetog Teobalda«, ili »u Troyesu, u Srednjoj ulici i oko Épicerie pokraj crkve Svetog Ivana na Trgu«.104 Ti su mjenjači, redovito Talijani, zapravo oni koji sve pokreću. Njihova se oprema sastoji od jednog »prostog stola prekrivenog sagom«, s dvije—tri tezulje, ali i »vreće sa zlatnim šipkama ili kovanim novcem«.105Sve prolazi kroz njiho ve ruke: izravnanje između prodaje i kupnje, prenošenje vrijed nosti sa sajma na sajam, pozajmice plemićima i vladarima, isplata mjenica koje su upravo na sajmu »izdahnule«, kao i pisanje novih koje se na sajmu ispostavljaju. Prema tome, u svemu onome što je u tim šampanjskim sajmovima m eđunarodnoga i modernoga 123


13. GRADOVI U ODNOSU NA ŠAMPANJSKE SAJMOVE (XII-XIII. STOLJEĆE) Ova karta ističe ekonom sku cjelovitost i bipolarnost Evrope XIII. stoljeća: Nizozemska n a sjeveru, Italija na jugu. (Prem a H. Ammannu, ista referenca kao i karta n a str. 105)

jest da njima ovako Ш onako upravljaju talijanski trgovci kojih su tvrtke često velika poduzeća, kao M agna Tavola obitelji Buonsignori, tih pravih Rotschilda iz Siene.106 To je već situacija kakvu ćemo kasnije naći na ženevskim i lionskim sajmovima: talijanski kredit koji na svoju dobit, djelujući na sajmovima velikog polja djelovanja, iskorištava nepregledno 124


tržište zapadne Evrope, i sve mu se to vraća u gotovu novcu. Nisu li se upravo radi ovladavanja evropskim tržištem šampanjski saj movi smjestili ne u ekonomskom središtu, što je nedvojbeno bila sjeverna Italija, već u blizini sjevernih kupaca i nabavljača? Ili su možda na to bili primorani kad se nakon XI. stoljeća središte gravitacije kopnene razmjene premjestilo u smjeru velike sjeverne industrije? Bilo ovako ili onako, šampanjski sajmovi održavaju se uz granicu te proizvodne zone: već u XII. stoljeću su Pariz, Provins, Chalons, Reims tekstilna središta. Naprotiv, Italija, koja je na vrhuncu svog napretka u XIII. stoljeću, ostaje prije svega trgovačka zemlja, na čelu trgovačkog umijeća. Ona je u Evropu uvela kovanje zlatnog novca, mjenice, kreditnu praksu, ali industrija će biti njezino pravo područje tek u idućem stoljeću, nakon krize XIV. stoljeća.107 A dotle, sjeverna su joj sukna neophodna za trgovinu po Levantu, odakle dolazi ono što čini njezino bogatstvo. Te su nužnosti bile važnije nego privlačnosti liberalne politike šampanjskih grofova, o kojoj često govore povjesničari.108 Do duše, trgovci su uvijek tražili veće slobode, a to je upravo ono što im je davao Šampanjski grof, koji je bio dovoljno gospodar u odlučivanju, prem da je nominalno bio pod vrhovništvom francus kog kralja. Zbog istih su razloga sajmovi u flandrijskoj grofoviji nailazili na veliku sklonost trgovaca109 koji su uvijek željeli izbjeći opasnostima i neprilikama što su im redovito donosile odveć moćne države. Pa ipak, može li se zbog toga vjerovati da je zauzeće Champagne, 1273, po Filipu Smjelom i njezino pripojenje fran cuskoj kruni pod Filipom Lijepim 1284.110 zadalo sajmovima odlučni udarac? Sajmovi su počeli propadati u posljednjim godi nama ХШ. stoljeća, koje im je toliko dugo bilo naklonjeno, zbog mnogih drugih razloga. Opadanje poslova pogodilo je u prvom redu robu, dok su se kreditne operacije zadržale dulje, sve negdje do 1310-1320.111 Ti se datumi uostalom podudaraju s duljim ili kraćim i žestokim krizama koje tada potresaju cijelu Evropu, od Firence do Londona, i koje veoma rano još prije crne kuge, nagoviještaju recesiju XIV. stoljeća. Te su krize snažno uzdrmale uspješnost sajmova. No, isto je tako bilo presudno uspostavljanje, krajem XIII. i početkom XIV. stoljeća, neprekidne morske veze između Sredozemlja i Sjevernog mora kroz Gibraltarski tjesnac, a ta je veza nužno postala jaki konkurent dotadašnjim vezama. Prvu redovitu vezu za svoje bro dovlje uspostavlja Genova oko 1277. Drugi će je sredozemni gradovi slijediti, iako s određenim zakašnjenjem. 125

U isto sc vrijeme razvija jedna druga veza, ovaj puta kopnena; zapadni alpski prijelazi, M ont-Cenis i Simplon, gube na svojoj važnosti i to u korist istočnih prijelaza, Svetog Gottharda i Brennera. Most kojim je smjelo prem oštena rijeka Reuss otvara put Svetog Gotharda.112 Time je »njemačka prevlaka« došla u povlaš teni položaj. Njemačka i središnja Evropa doživljavaju opći procvat s napredovanjem svojih rudnika srebra i bakra, napretkom zem ljoradnje, započinjanjem proizvodnje parhetnih tkanina, razvo jem tržišta i sajmova. Ekspanzija njemačke trgovine vidljiva je u svim zemljama Zapada i Baltika, po istočnoj Evropi kao i na šampanjskim sajmovima i u Veneciji, gdje se oko 1228. osniva F ondaco dei ledesehi 1- ■ Može li se privlačivošću razm jena preko Brcnncra pro tu mačiti činjenica da je Venecija toliko kasnila (do 1314) da pođe za Đenovežanima morskim putem koje je vodio u Bruges? Nedvoj beno je da se, s obzirom na ulogu novca u trgovini s Levantom, talijanski gradovi zanimaju u prvom redu za proizvodnju nje mačkih rudnika srebra. Uostalom, gusta m reža mjenjačkih kuća vrlo rano prekriva gradove Gornje Njemačke i Rajnske oblasti, i tu mjenjači igraju istu ulogu kao i trgovci—bankari Brugesa ili Cham pagne.11,1 Staro francusko sastajalište napadnuto je tako s leda od jednog konkurentskog sistema puteva, kako morskih tako i kopnenih. Kadšto se iznosi mišljenje da su šampanjski sajmovi pretrpjeli udarac »trgovačke revolucije«, da su trpjeli zbog pobjedonosnog nastupa nove trgovine gdje trgovac ostaje u svom dućanu ili ispostavi, oslanja se na stalno smještene službenike i na specijali zirane prijevoznike, pa tako ravna otada svojim poslovima izdaleka zahvaljujući provjeravanju poslovnih knjiga i pismima koja mu donose obavijesti, narudžbe i pritužbe. No, zapravo nije li trgovina i prije šam panjskih sajmova poznavala tu dvojnost: putovanje s jedne, a stalno mjesto s druge? A tko je priječio da se nova praksa ne uvede i u Provinsu ili u Troyesu?

Izgubljena šansa za Francusku Tko može reći do koje je m jere napredak šampanjskih sajmova išao na dobrobit francuskog kraljevstva i posebno Pariza? 126


Ako je kraljevstvo, politički ustrojeno počevši od Filipa Au gusta (1180-1223), neosporno postalo najsjajnijom evropskom državom još prije Luja Svetoga (1226-1270), do toga je došlo u okvirima općeg evropskog uzleta, ali i zahvaljujući činjenici što je težište evropskog svijeta bilo udaljeno dan ili dva od njegove prijestolnice. Pariz postaje veliko trgovačko mjesto i to ćc ostati, na zavidnoj visini, sve do XV. stoljeća. Grad je znao izvući korist iz blizine tolikog broja poslovnih ljudi. U isto je vrijeme u sebi okupio institucije francuske monarhije, prekrio se spomenicima, dao utočište najsjajnijem sveučilištu u Evropi, na kojem je logično izbila znanstvena revolucija nakon vraćanja u opticaj Aristotelove misli. Za vrijeme tog »velikog stoljeća (XIII)«, piše Augusto Guzzo, »oči čitavog svijeta bile su uprte u Pariz. Brojni su Talijani tu bili učenici, a poneki i učitelji, kao sveti Bonavcntura i sveti Toma«.115 Može li se reći da je tada počelo stoljeća P ariza? To je upravo ono što nam a contrario sugerira naslov polemičke i vatrene knjige Giuseppea Toffanina, povjesničara humanizma, za kojega je XIII. stoljeće II Secolo senza R o m a 116, to jest stoljeće bez Rima. Bilo kako bilo, gotika, francuska umjetnost, širi se iz Ilc-dc-Francca, a nisu je samo sienski trgovci, stalni posjetioci šampanjskih saj mova, prenijeli u Italiju u svom prtljagu. A budući da je sve povezano, to je doba kad francuske kom une postižu svoj najveći uspjeh i kada oko Pariza, između 1236-1325, u Sucy-en-Bric, u Doissyu, u Orlyu i drugdje, uz blagoslov kraljevske vlasti, dolazi do brzog oslobođenja seljaka.117 To je isto tako čas kad Francuska pod Lujem Svetim preuzima na sebe teret križarskih ratova u Sredozemlju. A to je, kao da smo rekli, počasno mjesto u kršćan skom svijetu. Međutim, u povijesti Evrope i Francuske, šampanjski su sajmovi bili samo međuigra. To je prvi i posljednji put da je ekonomski kompleks, izgrađen na Evropi, rezultirao nizom sajam skih gradova i, što je još važnije, kontinentalih gradova. To je također prvi i posljednji put da je Francuska na svom području imala ekonomsko središte Zapada, a to je bilo blago koje je najprije posjedovala, pa ga je zatim izgubila, a da oni koji su bili odgovorni za sudbinu Francuske toga nisu bili svjesni.118 A ipak, ono što se ocrtava i nazire za posljednjih Kapctovića za dugi je niz godina kao neko izbacivanje francuskog kraljevstva iz kolosijeka. Razvoj puto va sjever—jug između Njemačke i Italije, morska veza između Sredozemlja i Sjevernog m ora omogućili su već prije kraja XIII. stoljeća izvanredno uspješno kolanje kapitalizma i m odernog du 127


ha: taj krug opkoljava Francusku ali izdaleka, a da je gotovo ne dodiruje. Ako se izuzmu Marseille i Aigues-Mortes, velika trgovina i kapitalizam koji ona povlači za sobom gotovo da su izvan fran cuskog prostora, koji če tu i tamo odškrinuti svoja vrata velikom vanjskom prom etu za vrijeme i neposredno nakon nevolja i nesta šica Stogodišnjeg rata. No, nije li, istodobno kad i francuska ekonomija, i sama teritorijalna država izbačena iz igre, i to znatno ranije od regresije koja će se vremenski podudarati s takozvanim Stogodišnjim ra tom? Da je francusko kraljevstvo uspjelo sačuvati svoju moć i svoju povezanost, vjerojatno talijanski kapitalizam ne bi bio imao toliko slobodne ruke. Ali i obrnuto, novi kružni tokovi kapitalizma do nosili su toliku m oć m onopola u korist talijanskih i nizozemskih gradova-država, da su tek rođene teritorijalne države u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj nužno m orale pretrpjeti posljedice tak vog stanja stvari.

128

KASNA PREVLAST VENECIJE

Francuska je u Champagnei izgubila loptu. Tko će je ponovo uhvatiti? Ni flandrijski sajmovi, ni Bruges (obratno nego što tvrdi Lamberto Incarnati119), unatoč utemeljenju njegove glasovite bur ze u 1309. Brodovi, trgovci, skupocjena roba, novac, krediti, sve to ovamo dolazi, već smo rekli, prvenstveno s juga. »To su pro fesionalci kredita«, novodi sam Lamberto Incarnati120, »većinom Talijani«. A bilanca nizozemskih plaćanja bit će sve do kraja XV. stoljeća, a možda i nakon toga, u korist južnjaka.121 Da je težište ostalo na pola puta između Jadrana i Sjevernog mora, središte bi se bilo moglo smjestiti, recimo, u Nürnbcrgu gdje se spaja dvanaest velikih puteva, ili u Kolnu, najvećem od njemačkih gradova. Dakle, to što Bruges ili koji drugi središnji centar nije prevagnuo, možda znači da Italiji više nije potrebno ići prema sjeveru, sad kad je u Firenci, u Milanu i drugdje razvila svoja vlastita industrijska središta, koja su njezinim trgovcima nadohvat ruke. Firenca, koja je dotad ulagala sva svoja obrtnička nastojanja u bojenje sjevernjačkog platna, polako s Arte di Calim ala prelazi na Arte della Lana, a njezin je industrijski razvitak brz i upravo spektakularan. I regresija je bila značajna, i to po nazadovanju koje je niz godina unaprijed priprem alo teren za apokaliptičku crnu kugu i za nevjerojatnu oseku ekonomskog života koja će slijediti nakon kuge. Kriza i preokretanje tendencija, kao što smo vidjeli122, pogo duju razaranju uspostavljenih sistema, uklanjaju najslabije, oja čavaju relativnu prevagu jačih, prem da kriza ni njih neće poštedjeti. I Italijom je proharala oluja; pothvati i uspjesi su i tu sve rjeđi. Ali povući se u sebe u Italiji je značilo povući se na Sredozemlje, koje i dalje ostaje najaktivnija zona i srce najunosnije međunarodne trgovine. U općoj krizi Zapada, Italija je postala, kako kažu ekonomisti, »zaštićena zona«: njoj su osigurani najbolji poslovi; štite je njezina igra zlatom123, njezino iskustvo u pitanjima novca i kredita. Njezini gradovi—države, koji su mnogo gipkiji i lakše upravljani strojevi nego što su glomazne teritorijalne države, mogu obilato živjeti u toj siromašnoj konjunkturi. Teškoće poga đaju druge, poglavito velike teritorijalne države koje pate i ras129


padaju se. Sredozemlje i aktivna Evropa svode se više nego ikada na nizove gradova. Prema tome, nem a ništa čudnoga ako, u još nedovršenom traženju novih središta za evropsku ekonomiju, takmičenje postoji samo između talijanskih gradova. To posebno vrijedi za Veneciju i Genovu koje će se boriti za žezlo, slijedeći svoje strasti i svoje interese. I jedna i druga je kadra pobijediti. Zbog čega je onda pobjeda pripala Veneciji?

Genova protiv Venecije 1298. Đcnovežani su potukli venecijansko brodovlje pred Kor čulom. Osam deset godina kasnije, u kolovozu 1379, osvojili su Chioggiu koja brani jedan od izlaza iz venecijanske lagune na Jad ran .124 Ponosni Grad Svetoga Marka činilo se da je izgubljen, ali Venecija se na čudesan način trgla i preokrenula situaciju: Vettor Pisani u lipnju 1380. preotim a Chioggiu i uništava denovešku flotu.125 Iduće je godine u Torinu sklopljen m ir koji nije davao nikakve form alne prednosti Veneciji.126 Ipak, to je bio p o četak povlačenja Đenovežana, koji se više neće pojaviti u Jadranu, ali i početak potvrđivanja neprijepornog prvenstva Venecije. Nije lako razumjeti taj poraz kojem je slijedila pobjeda. Uostalom, Genova, nakon Chioggie, nije izbrisana iz popisa boga tih i moćnih gradova. Zbog čega je onda došlo do definitivnog prekida ratovanja na nepreglednom sredozem nom bojištu gdje su dvije suparnice toliko dugo jedna drugoj zadavale udarce, pljač kale obale, plijenile brodove, uništavale galije, igrale jedna protiv druge posredstvom vladara: Anžuvinca, ili Ugrina, ili Palcologa, ili Aragonca? Možda su upravo to trajno blagostanje i neprestani rast pos lova dugo dopuštali te uporne borbe, koje su zapravo bile bez sm rtnih posljedica, kao da su rane i ozljede svaki putzarašćivale same od sebe. Ako rat oko Chioggie označava neki prekid, nije Ii to stoga što je oko te godine, 1380, zamah jednog dugog razdoblja rasta bio ovog puta neopozivo zaustavljen? A tada raskoš malog ili velikog rata postaje odveć skup. Protivnicima se nameće m iro ljubiva koegzistencija. To tim više što su interesi Gcnovc i Venecije, trgovačkih i kolonijalnih sila (i budući da je ono kolonijalno već bilo doseglo stadij uznaprcdovalog kapitalizma), odvraćali i jednu i drugu od toga da se bore sve do smrti svog protivnika: kapitalis130

Lav svetog Marka, 1516, Venecija, Duždevapalača. (Foto Giraudon.) tičko suparništvo uvijek pretpostavlja određeni stupanj suradnje, pa čak i kad je riječ o krvnim neprijateljima. U svakom slučaju, ne vjerujem da je uspon Venecije imao za temelj posebnu odličnost njezina kapitalizma, koji Oliver C. Сох127 pozdravlja kao rađanje jednog originalnog modela. Jer niti jedan povjesničar ne bi mogao dovesti u sumnju rani uspon Gcnovc i njezin jedinstveni, moderni put u kapitalizam. U tom je pogledu Genova neusporedivo modernija od Venecije, a možda upravo iz tog istaknutog položaja proizlazi u neku ruku njezina ranjivost. Možda je prednost Venecije bila baš u tome što je bila smotrenija i umjerenija, što je manje stavljala na kocku. Aisto je tako neospor no da joj je išao na ruku njezin geografski položaj. Izići iz lagune znači izići na Jadran, a za Mlečani na to znači i dalje biti kod kuće. Za Đenovežanina izići iz svog grada znači upustiti se u Tirensko more, a ono je i odveć prostrano da bi ga se moglo djelotvorno kontrolirati, jer to je zapravo more koje pripada svima.128 I, dok


god Istok bude glavno izvorište svih bogatstava, Venecija će, zbog pogodnosti svog puta preko otokâ na Levant, uvijek imati pred nost. Kad je oko 1340. godine bio prekinut »mongolski put«, Venecija je pretekla svoje suparnike i prva je, već 1343, zakucala na vrata Sirije i Egipta. I vrata nije našla zatvorena.129 Naposljetku, nije li Venecija bila bolje nego ikoji talijanski grad povezana s Njemačkom i središnjom Evropom, koje su najpouzdaniji kupci pamuka, papra i mirodija i najbolji izvor bijele kovine, a to je ključ trgovine na Levantu?

Moć Venecije Potkraj XIV. stoljeća venecijansko se prvenstvo nedvojbeno potvr đuje. 1383- osvojen je otok Krf, ključ pom orskih putova kojim se izlazi i ulazi u Jadran. Bez velikih teškoća, prem da uz ogromne troškove130, Venecija zauzima od 1405. do 1427. gradove svoje Terraferme-, Padovu, Veronu, Bresciu, Bergam o.131 Tako je prem a Italiji bila zaštićena zidom gradova i područja. Zauzimanje te kontinentalne zone, gdje već dugo njezina ekonomija vodi glavnu riječ, upisuje se uostalom u jedno važno skupno kretanje: Milano istodobno postaje sinonim za Lombardiju; Firenca se nameće Toscani i 1405. podvrgava svog glavnog suparnika, Pišu; Genovi polazi za rukom da proširi prevlast do svojih dviju »rijeka«, na istok i na zapad, a zatim zauzima Savonu, luku svog suparnika.132 Očituje se neprestano jačanje velikih talijanskih gradova na račun manjih središta. Ukratko, vrši se izrazito klasični proces. A Venecija je još otprije uspjela sebi skrojiti čitavo carstvo, doduše neznatno po prostranosti, ali izvanredno strateški i trgo vački važno, u prvom redu zbog toga što se prostiralo duž putova na istok. To je carstvo raspršeno i unaprijed nalikuje — naravno, vodeći računa o razm jerima — na ono što će biti carstva Portugala i Nizozemske kroz Indijski ocean, a prem a shemi koju Anglosasi nazivaju trading posts E m pire: lanac trgovačkih uporišta koja sva zajedno tvore dugo kapitalističko ticalo. Mi bismo rekli, carstvo »na fenički način«. Moć i bogatstvo idu ruku pod ruku. To se bogatstvo (pa prem a tom e i moć) može podvrći testu istinitosti ako se pođe od budžeta Serenissime, od njezinih ВгАшсг'133 i od glasovitog govora starog dužda Tommasa Moceniga, što ga je održao pred svoju smrt 1423. 132


U to vrijeme prihodi grada Venecije dosežu 750.000 dukata. Ako su koeficijenti s kojima se služimo drugdje134 primjenljivi i ovdje, budžet bi bio negdje između 5 i 10% od nacionalnog dohotka, a bruto — nacionalni dohodak bi se kretao između 7,5 i 15 milijuna dukata. Budući da se stanovništvo za grad iDogado (s predgrađima do Chioggie) penje najviše na 150.000 žitelja, doho dak bi pro capite u samom gradu iznosio između 50 i 100 dukata, što je vrlo visok prosjek, a da je i niži još uvijek bi bio gotovo nevjerojatan. Još bolje ćemo moći to ocijeniti ako pokušamo usporediti mletačku situaciju s drugim ekonomijama iz tog razdoblja. Upravo nam jedna mletačka isprava135 daje za početak XV. stoljeća popis evropskih budžeta i njezine smo brojke iskoristili za priloženu sliku. Dok se vlastiti venecijanski prihodi procjenjuju na 750.000 ili 800.000 dukata, francusko kraljevstvo, istina tada u bijednom stanju, dostiže jedva milijun dukata; Venecija ide uz bok Špa njolskoj (ali kojoj Španjolskoj?), gotovo da je izjednačena s Engles kom, a znatno je ispred drugih talijanskih gradova koji su joj tobože za petama: Milano, Firenca, Genova. Istina, za ovu posljcdnu, budžetske brojke baš mnogo ne znače, budući da su privatni interesi ugrabili ogroman dio javnih prihoda. A uzeli smo u obzir samo Veneciju i Dogado. Prihodima Signorie (750.000 dukata) valja pribrojiti ono što je davala Terra ferm a (464.000) i prihode Carstva, to jest »mora« (376.000). Njihov zbroj (1,615.000 dukata) stavlja budžet Venecije na prvo mjesto između svih evropskih budžeta. Jer, ako se mletačkom skupu (Venecija + Terra ferm a + Carstvo) odredi pučanstvo od milijun i pol stanovnika, što je maksimalna brojka, a petnaest milijuna (da bi se lakše računalo) stanovnika Francuskoj Karla V], ova posljednja s deset puta više stanovnika morala bi — uz jednako bogatstvo — imati budžet deset puta veći od budžeta Signorie, to jest šesnaest milijuna. Francuski budžet koji iznosi samo jedan milijun, ističe užasnu superiornost gradova-država prema »teri torijalnim« ekonomijama i ukazuje nam što je mogla značiti za dobro stanje jednog grada, zapravo šačice ljudi, rana koncen tracija kapitala. Još jedna zanimljivost, ako ne i odlučna uspored ba: naš nam dokum ent osvjetljava smanjivanje budžeta u XV. stoljeću, nažalost, ne navodeći tačno koje je godine to smanjivanje započelo. U odnosu na staru norm u, budižet Engleske je smanjen za 65%, Španjolske (ali koje Španjolske?) za 73%, a venecijanski samo za 27%. 133


Drugi test: glasoviti govor dužda Moceniga, koji je istodobno i oporuka, i statistika, i surovi politički napad.1*6 Pred samu smrt stari se dužd očajnički upinje da spriječi izbor Francesca Foscaria, koji je sklon ratnim avanturama, ali će ga on ipak naslijediti 15. travnja 1423 i biti na čelu Venecije sve do 23. listopada 1457, kada je svrgnut. Stari dužd objašnjava skupu koje su prednosti mira ako se hoće sačuvati dobrobit države i njezinih podanika. Ako iza berete Foscaria, kaže, »ubrzo ćete biti u ratu. Onaj koji raspolaže sa 10.000 dukata naći će se samo s jednom tisućom. Tko ima deset kuća, imat će samo jednu, tko ima deset odijela imat će jedno, tko ima deset kaputa ili hlača ili košulja mučit će se da ima jedne, i tako će m u biti sa svim i svačim...« Naprotiv, ako se sačuva mir, »ako poslušate moj savjet, vidjet ćete da ćete biti gospodari kršćan skog zlata«. Taj nas jezik starog dužda ipak iznenađuje. On pretpostavlja da ljudi u Veneciji toga doba mogu razumjeti da sačuvati svoje dukate, svoje kuće i svoje hlače znači biti na putu prema pravoj moći; da se trgovačkim poslovima, a ne oružjem, može postati »gospodarem kršćanskog zlata«, a to znači svekolike evropske ekonomije. Prema Moccnigu (a njegove su brojke još jučer bile osporavane, no danas to više nisu), kapital koji se investira svake godine u trgovinu iznosi deset milijuna dukata. Tih deset milijuna donose osim dva milijuna prihoda od kapitala, još i trgovačku dobit od dva milijuna. Valja zapaziti taj način razlikovanja trgo vačke dobiti i najm a uloženog kapitala, koji se oba računaju uz stopu od 20%. Tako dobiti od vanjske trgovine u Veneciji, prema Mocenigu, iznose 40%, a to je stopa basnoslovno visoka i tumači nam rano i bujno zdravlje venecijanskog kapitalizma. Sombart je mogao proglasiti »djetinjastim« onoga tko bi se bio usudio govoriti 0 kapitalizmu u Veneciji u XII. stoljeću. Ali, koje drugo ime dati svijetu koji se u XV. stoljeću nazire iz neobičnog Mocenigova govora? Četiri milijuna godišnjeg trgovačkog prihoda, kako ih je sam dužd procijenio, predstavljaju između polovice i četvrtine moje vlastite procjene globalnog prihoda grada. Mocenigova besjeda daje usput i nekoliko procjena u brojkama o venecijanskoj trgovini 1 broju brodovlja. One potvrđuju veličine iz naših računanja, a ova se ne kose s onim Što znam o o djelovanju Zecce, mletačke kovnice novca (u doduše dosta kasnijem razdoblju, koje je osim toga i doba inflacije, a koje odgovara onom e što neki nazivaju »dekadansom Venecije«). Zecca kuje u posljednjim godinama XVI. stoljeća oko


2 milijuna dukata godišnje, što u zlatu što u srebru.137 To bi nam dopustilo da pretpostavimo kretanje novčane mase u opticaju do svojih 40 milijuna138, što samo prolazi kroz Veneciju, ali se svake godine obnavlja. Što ima čudno u tome ako se zna da njezini trgovci čvrsto drže glavne poslove na moru, papar, začine, sirijski pamuk, žito, vino, sol? Već je Pierre Daru, u svojoj klasičnoj i još uvijek korisnoj Povijesti Venecije (1819)139, ukazivao na to »koliko je ta trgovina solju donosila Veneciji«. Odatle stalna briga Signorie da ima pod svojom upravom solane na Jadranu i na obalama Cipra. Svake je godine dolazilo više od 40.000 konja iz Madžarske, Hrvatske pa čak i iz Njemačke tovariti istarsku sol.1,10 Ima i drugih znakova mletačkog bogatstva: ogromna kon centracija moći što je predstavlja njezin Arsenal, broj njezinih

14. BUDŽETI U USPOREDBI: VENECIJA SE BOLJE OD DRUGIM DRŽAVA ODUPIRE KRIZI Ovaj grafikon venecijanskih brojki (Bilanci generali, I, 1912, str. 98-99) istodobno pokazuje odgovarajući volumen evropskih budžeta i njihovo izraženije ili manje izraženo nazadovanje u prvoj četvrtini XV. stoljeća. Brojke u tekstu, koje su najsigurnije, odgovaraju potamnjenom krugu i to najvjerojatnije godini 1423. Svjetliji krug označava prethodne budžete, izrazito većeg volumena. 135


Giovanni Antonio Canaletto (1697-1768), UCampo diSan Giacomt to. Pod trijemom ove male crkvice, it produžetku Trga Rialto, sastaja su se bogatiji trgovci. (Muzej u Dresdenu). galija, teretnih brodova, sustav takozvanih galere da mercato г koji ćemo se još vratiti.141 Ništa manje nije važno ni neprestan uljepšavanje grada koji malo-pomalo u XV. stoljeću dobiva no' izgled; zemljane se ulice popločavaju, a drveni mostovi i pristar po kanalima zamjenjuju se mostovima i takozvanim fondam ent od kamena (dolazi tu do »petrifikacije« kapitala koja je istodobn i raskoš ali i nužda), a da i ne spominjemo druge zahvate o urbanističkog značenja: bušenje bunara142i čišćenje gradske kan; lizacijc koje smrad često postaje nepodnošljiv.143 13 6


Sve sc to svrstava u jednu politiku prestiža koja za državu, za grad ili za pojedinca može biti jedno od sredstava prevlasti. Vene cijanska je uprava svjesna nužnosti uljepšavanja grada, »non sparangando spexa alguna come e conveniente a la beleza sua« (ne štedeći ni na kakvom trošku, kao što priliči njezinoj ljepoti).144 Ako se radovi na obnovi duždeve palače i otežu, oni sc ipak ne prekidaju; na Rialto Vecchio podignuta je 1459. nova Loggia, zapravo trgovačka burza, nasuprot zdanju Fondaco dci Tcdeschi.145 Od 1421. do 1440. Contarini na Canal Grande grade Ca'd'Oro i uz nju niču nove palače. Nema dvojbe da sc ta groznica građenja zapaža u mnogim talijanskim i drugim gradovima, ali graditi u Veneciji na tisućama hrastovih debala što se poput pilona zabijaju u pijesak i glib lagune, i to kamenom dovučenim iz Istre, predstavlja trošak koji je u svakom pogledu golem.146 Naravno, venecijanska se moć sjajno očituje i na političkom planu. Tu Veneciji nema premca; vrlo je rano imala svoje am basadore i svoje oratore. U službi svoje politike imala je vojske plaćenika: onaj koji ima novca, može ih najmiti, kupiti i pomicati ih na šahovskoj ploči ratnih operacija. Nisu to uvijek najbolji vojnici, jer će condottieri izumiti takve ratove gdje protivnici jedan drugoga progone na miran način147, da se nikad ne sustignu, izumit će »smiješne ratove« koji nalikuju na onaj od 1939. do 1940. Ali da Venecija zaustavlja hegemonističke pokušaje Milana; da sudjeluje u miru u Lodiu (1454) koji stvara ili, točnije rečeno, zamrzava ravnotežu talijanskih snaga; da se za vrijeme drugoga ferarskog rata (1482-1483) s lakoćom odupire svojim protiv nicima koji sanjaju o tome, kako reče jedan od njih, da je opet bace u more odakle je i došla148; da je ona 1495, u središtu pregovora koji će iznenaditi Commynesa i tajno i bez buke vratiti kući mladog francuskog kralja Karla VIII koji je odveć lako prethodne godine došao do Napulja —sve to rječito govori o moći jednog izvanredno bogatog grada—države. Priuli se u svojim D iariili9 ima pravo prepustiti ponosu kad govori o neviđeno sjajnom sastanku pos lanika svih evropskih vladara i k tome Sultanova predstavnika, na kojem će se roditi antifrancuski savez 31. ožujka 1495, sa zadatkom da brani jadnu Italiju na koju je nasrnuo jedan kralj s one strane AJpi, tu Italiju kojoj su Mlečani, »branitelji kršćanstva i očevi«150.

137


Ekonomija—svijet polazeći od Venecije Ekonomija-svijct kojoj je središte Venecija i izvorište njezine moći nije jasno vidljiva na zemljopisnoj karti Evrope. Dok je istočna granica na visini Poljske i Ugarske dosta jasna, ona postaje nesigur nom kad ide Balkanom, zbog turskih osvajanja koja su prethodila zauzeću Carigrada (1453) i koja su se nezadrživo širila prema sjeveru: Edirne su zauzete 1361; do kosovske bitke koja je razbila veliko srpsko carstvo došlo je 1389. Prema zapadu, naprotiv, sve je jasno: Čitava Evropa ovisi o Veneciji. Isto tako i Sredozemlje, uključivši Carigrad (do 1453) i dalje crnom orski prostori koji će se još nekoliko godina iskorištavati u prilog Zapada. Islamske se zemlje, koje Turci još nisu osvojili (sjeverna Afrika, Egipat i Sirija), otvaraju na svojim m orskim rubovima kršćanskim trgovcima, počam od Ccute, koja je 1415. potpala pod Portugal, pa sve do Dejruta i Tripolija u Siriji. Ali one isključivo za sebe zadržavaju puteve u dubokoj pozadini koji vode prem a crnoj Africi, prema Crvenom m oru i Perzijskom zaljevu. Mirodije, začini, svila upu ćuju se prem a lukama Levanta gdje ih m oraju čekati trgovci sa Zapada. Mnogo složeniji nego granice cjeline jest pokušaj razgraniče nja različitih zona koje tu cjelinu tvore. Razumije se da je središnja zona lako prepoznatljiva; izjave Tommasa Moceniga, koje smo gore naveli, otkrivaju nam posebne veze Venecije s Milanom, s lombardijskim gradovima, s Gcnovom i Firencom. Taj vijenac gradova, koji na jugu seže do linije koja spaja Firencu s Anconom, a na sjeveru graniči s linijom Alpi, neosporno predstavlja srce ekonom ije-svijeta pod venecijanskom vlašću. No, taj prostor na čičkan gradovima—zvijezdama nastavlja se prem a sjeveru, preko alpskog masiva, jednom vrstom mliječne staze trgovačkih gradova: Augsburg, Dcč, Nürnberg, Regensburg, Ulm, Bazel, Strasbourg, Kôln, Ham burg pa čak i Lübeck, i završava se još uvijek moćnom skupinom nizozemskih gradova (iznad kojih još uvijek blista Bru ges) i dvjema engleskim lukama: Londonom i Southamptonom (ili A ntone za ljude s juga). Dakle, od juga na sjever, evropski prostor siječe osovina Venecija — Bruges — London koja ga dijeli na dva dijela: na istoku i na zapadu prostrane zone, mnogo manje aktivne od središnje osovine, tvore periferiju. A središte se, protivno elementarnim 138


zakonima koji su doveli do šampanjskih sajmova, nalazi na kraj njem jugu te osi, zapravo na mjestu gdje se ona spaja sa sredozem nom osovinom koja — idući od zapada na istok — predstavlja osnovnu liniju evropske daleke trgovine i glavni izvor njezinih dobiti.

Odgovornost Venecije Nisu li modaliteti tog talijanskog usredištenja imali i jedan dodatni razlog: ekonomsku politiku Venecije koja je preuzela metode zbog kojih su trpjeli i njezini vlastiti trgovci, zatvoreni u fonducim a (ulica ili red skladišta) islamskih zemalja?151 Venecija je i sama za njemačke trgovce stvorila jednu obaveznu točku okupljanja i izdvajanja, takozvani Fondaco dei Tedeschil52, nasuprot pozna tom Ponte di R ialto, u samom središtu svojih poslovanja. Svaki njemački trgovac mora tu istovariti svoju robu, spavati u jednoj od soba predodređenih u tu svrhu, prodavati tu pod budnim okom nadzornika Singoric i novac zarađen prodajom upotrijebiti za kupovinu venecijanske robe. Bila je to čvrsta podložnost na koju su se njemački trgovci neprestano žalili: zar oni kod takvog stanja stvari nisu bili isključeni iz velike vanjske trgovine koju Venecija ljubomorno čuva za one koji su njezini cittadini, de intus et extra? Ako se Nijemac pokušao u to umiješati, sva mu je roba bila začas zaplijenjena. Naprotiv, Venecija praktički zabranjuje svojim vlastitim trgov cima da kupuju i prodaju izravno u Njemačkoj.153 Za Nijemce je rezultat toga bio da su obavezno morali osobno doći u Veneciju, tu kupovati sukno, pamuk, vunu, svilu, začine, papar, zlato... Dakle, upravo obrnuto od onoga što će se dogoditi nakon putova nja Vasca da Game kad Portugalci uspostave svoje feitorias154 u Antvverpcnu, noseći sami papar i začine svojim klijentima na sjever. Naravno, njemački bi kupci mogli ići (i išli su) u Genovu koja im je bila otvorena bez većih ograničenja. No, osim što Genova prije svega predstavlja vrata za veze sa Španjolskom, Portugalom i sa sjevernom Afrikom, oni tu ne mogu ništa naći što ne bi našli i u Veneciji, koja je u neku ruku univerzalno skladište, kao što će to kasnije (u većoj mjeri) biti Amsterdam. Kako se odrvati udobnostima i napastima jednog grada u središtu ekonomije-svijeta? Čitava Njemačka sudjeluje u toj igra, ona trgov cima Sercnissimc dobavlja željezo, kovno suđe, parhet (laneno i 139


pam učno platno), a kasnije, u drugoj polovici XV. stoljeća, u sve većim količinama, bijelu kovinu koji Mlečani nose dobrim dijelom u Tunis, gdje je mijenjaju za zlatnu prašinu.155 Da je riječ o svjesnoj politici Venecije nem a nikakve sumnje, jer je ona nameće svim gradovima koji su joj više ili manje podložni. Sva roba koja potječe iz Terra fe r m e ili je onam o uprav ljena, sav izvoz njezinih otoka na Levantu ili iz gradova na Jadranu (pa čak kad su u pitanju robe upućene, na prim jer, na Siciliju ili u Englesku) obavezno m ora proći kroz venecijansku luku. Dakle Venecija je svjesno ulovila u zamku — zbog svoje koristi — podložene ekonomije, a zajedno s njima i njemačku; time je samu sebe hranila, a njima nije dopuštala da rade na svoj način i prem a svojoj logici. Da je Lisabon, sutradan nakon otkrića, prim orao brodove sa sjevera da dolaze u Portugal po začine i papar, bio bi slomio ili u najm anju ruku om etao onu prevlast koja je u Antwerpenu samo čekala da se učvrsti. No, m ožda m u je nedostajalo potrebne snage, trgovačkog i bankarskog iskustva, čega su talijanski gradovi u izobilju imali. A zamka sa Fondaco dei Tedeschi, nije li isto toliko posljedica koliko i uzrok prevlasti Venecije?

Galere da mercato Veza Venecije s Levantom i Evropom, čak i u vrijeme očiglednog prvenstva Grada Svetoga Marka, postavljala je više problem a, a u prvom redu pitanje prijevoza robe Sredozemljem i Atlantikom, jer se raspodjela dragocjene robe širila po cijeloj Evropi. Kad je konjunktura bila povoljna, sve se rješavalo samo po sebi, a ako bi se p reokrenula valjalo se utjecati izuzetnim sredstvima. Sustav takozvanih galere d a m ercato pripada upravo u mjere dirigirane ekonom ije koju su nesklona vremena nametnula mle tačkoj državi. Ponikao već u XIV. stoljeću, usred uporne krize, kao neka vrsta dum pinga (izraz je donio Gino Luzzatto), taj je sustav bio istodobno državno poduzeće i plod nastojanja vrlo djelotvor nih privatnih udruženja, pravih pom orskih izvozničkihp o o lo va 156 koji su željeli smanjiti troškove prijevoza, a i dalje ostati ne samo konkurentni prem a strancima, već i uvijek biti jeftiniji od njih. Signoria je, vjerojatno još od 1314, ali sigurno od 1328, gradila u svom Arsenalu galere d a m ercato, trgovačke brodove (najprije od 100, a kasnije od 300 tona) koji su mogli ukrcati teret jedne kompozicije od 50 vagona. Na ulazu i na izlazu iz luka galere su 140


se služile veslima, a ostalo vrijeme su plovile na jedra kao obični trabakuli. Naravno, to nisu bili najveći trgovački brodovi toga doba, jer su đenoveške karake u XV. stoljeću dosezale, pa čak i premašivale nosivost od 1.000 tona.157 No, galere su bili tvrdi i pouzdani brodovi koji plove u konvoju pod zaštitom oružnika i strijelaca. Kasnije će biti oboružane i topovima. Među strijelce (balestieri) Signoria uzima siromašne plemiće; to je njezin način da im pomogne da prežive. Najam se državnih brodova stavlja svake godine na dražbu (incanto). Patricij koji je dobio brod na incantu uzima od drugih trgovaca brodarinu koja odgovara ukrcanoj robi. Na taj način »privatnik« se koristi sredstvima izgrađenima od »javnog« sektora. Bilo da korisnici brodova plove zajednički, ulažući sredstva »ad unurn denariurm (to jest, stvarajući jedan pool), bilo da tvore društvo za ukrcaj i povratak samo jedne galije, Signoria je uvijek

15- VENECIJA: GALERE DA MERCATO I NJIHOVA PUTOVANJA Ova četiri crteža iz dugog niza što su ga objavili Alberto Tenenti i Corrado Vivanti (Annales E. S. C. 1961) pokazuju etape propadanja starog sistema galere da mercato i njihovih konvoja (Flandrija, Aigues Mortes, Berberska zemlja, »Trafego«, Aleksandrija, Bejrut, Carigrad). Sve su te linije održavane 1482. U 1521. kao i u 1534. preživjele su samo unosne veze s Levantom. Da bi crteži bili što jednostavniji, rute su označene kao da polaze iz Otrantskih vrata, a ne iz Venecije.

141


podupirala takvu praksu koja je, bar u načelu, davala jednake šanse svim sudionicima. Jednako su tako česti otvoreni poolovi svim trgovcima za kupovanje pamuka u Siriji ili čak za papar u egipatskoj Aleksandriji. Naprotiv, Signoria obara svaki kartel za koji joj se čini da naginje prem a m onopolu neke isključive skupine trgovaca. Isprave sačuvane u mletačkom Archivio de Stato daju nam m ogućnost da rekonstruiram o iz godine u godinu putovanja što su ih poduzim alega/cre d a m ercato, da vidimo kako se postupno mijenja taj orijaški polip što ga Serenissima uzdržava na Sredo zemlju i kako se jedan njegov trak upravio nakon 1314. u sm jeru Brugcsa (ili, točnije, njegove luke na ustavi), kada su uvedene galere d i fia n d r a . U vezi s time neka se čitalac orijentira prem a priloženim kartama i crtežima. Do najvećeg procvata tog sustava dolazi negdje oko 1460158, kada Signoria stvara čudnu liniju za galere d i trafego, koja naglašava njezin pritisak u sm jeru sjeverne Afrike i sudanskog zlata. Nakon toga će isti sistem učiniti nekoliko prom ašaja i znatno će se pogoršati u XVI. stoljeću. Ali, to propada nje nas zanima manje nego uspjesi koji su m u prethodili.

U Veneciji, stanoviti kapitalizam Oliver C. Fox159 pripisuje venecijanski trijum f ranoj kapitalističkoj organizaciji. Po njegovu je m išljenju kapitalizam bio rođen, izmiš ljen u Veneciji, a kasnije su ga drugi slijedili kao uzor. Možemo li to povjerovati? Istovremeno, pa čak ranije nego u Veneciji, postoje i drugi kapitalistički gradovi. A da Venecija nije zauzela to prvo mjesto, Genova bi ga bila uzela bez teškoća. Jer, Venecija zapravo nije jedina izrasla u svojoj vrsti, već usred prave mreže aktivnih gradova kojima je njihovo doba pružalo jednaka rješenja. Često ona čak nije bila začetnik pravih inovacija. Ona je daleko iza pionirskih gradova Toscane što se tiče bankarskih poslova ili osnivanja moćnih kompanija. Nije ona prva iskovala zlatnik, već Genova, na početku XIII. stoljeća, zatim Firenca 1250. Dukat, koji će se ubrzo nazvati cekin, pojavljuje se tek 1284.160 Nije Venecija prva uvela ček ili holding, već je to bila Firenca.161 Nije Venecija došla na zamisao o dvojnom knjigovodstvu, već je to bila Firenca, gdje nam je jedan uzorak s kraja XIII. stoljeća sačuvan m edu 142


papirima kompanije Fini i Farolfi.162 Firenca je bila prva, a ne pomorski gradovi, koja će se lišiti (a to je bilo djelotvorno po jednostavljenje) posredstva notara pri zaključivanju pomorskih osiguranja.163 I opet je Firenca ta koja do maksimuma razvija industriju i na neosporiv način stupa u stadij koji se naziva manu fakturom.164 A Genova je prva koja već 1277. ostvaruje redovitu pomorsku vezu s Flandrijom preko Gibraltara, što je golema novina. Genova i braća Vivaldi su ti koji, na samom vrhuncu inovativne domišljatosti, traže već 1291. izravni put za Indiju. A krajem 1407. opet će Genova, kao da je bila uznemirena por tugalskim putovanjima, A. Malfantcovim pothvatom doprijeti čak do zlata u saharskom Tuatu.165 Na planu kapitalističkih tehnika i pothvata, za Veneciju se prije može reći da je u zaostajanju nego da je na čelu. Valja li to tumačiti time što se prvenstveno okreće Orijentu — a to je njezina tradicija — dok se drugi talijanski gradovi, mnogo više od nje, hvataju ukoštac sa Zapadom, svijetom koji je u nastajanju? Lako stečeno bogatstvo Venecije ostavlja je možda u vlasti onih rješenja koje su stare navike već ostvarile, dok su drugi gradovi, suočeni s riskantnijim situacijama, bili osuđeni da konačno budu i lukaviji i domišljatiji. Uza sve to u Veneciji se učvrstio takav sustav koji već kod prvih koraka postavlja sve probleme o odnosima između kapitala, rada i države, o odnosima koje će riječ kapitalizam sve više i više obuhvatiti tijekom svog dugog kasnijeg razvoja. Već krajem XII. i početkom XIII. stoljeća i, a fortiori u XIV. stoljeću, ekonomski život Venecije raspolaže svim svojim elemen tima: tržištima, prodavaonicama, skladištima, sajmovima o Scnsi (Spasovo), kovnicom novca (Zecca), Duždcvom palačom, Arsena lom, carinarnicom (Dogano)... I već se svakog jutra na Rialtu, pred mjenjačima i bankarima smještenim pred malom crkvom San Giacomctta166, održava sastanak velikih mletačkih i stranih trgo vaca koji su došli s Terra ferm e, iz Italije ili s one strane Alpi. Tu je neizostavni bankar s perom i bilježnicom u ruci, spreman da zapiše virmane s jednog računa na drugi. Pismeni nalozi (scritta) postaju izvanredno efikasan način kako da se na licu mjesta izvedu transakcije između trgovaca pomoću prebacivanja s računa na račun, a da se pri tome ne mora posezati za gotovinom i da se ne mora čekati na završne račune pojedinih sajmova, rastavljenih vremenom, Banchi de scritta167 čak omogućuju nekim klijentima da prekorače iznose; oni ponekad uvode i takozvane cedole168,


neke vrsti doznačnica i već se u to doba vješto služe depozitima koji su im povjereni a kojima se ponekad služi i država. Ti »burzijanski« sastanci na Rialtu određuju tečaj pojedinih roba, a ubrzo zatim i tečaj javnih zajmova Signorie (jer se Signoria, koja je najprije živjela od poreza, počinje sve više oslanjati na zajmove). 9 Na njima se određuje stopa pom orskih osiguranja. Na dva koraka od Rialta, la Calle della Sicurtà još i danas čuva uspom enu na osiguravatelje XIV. stoljeća. Tako se svi veliki poslovi sklapaju u ulicama nedaleko od Ponte di Rialto. Ako bi se dogodilo da nekom trgovcu bude »oduzeto pravo da ide na Rialto«, ta je sankcija »značila, kao što nam svjedoče brojna traženja pomilova nja, da m u je uskraćeno pravo da se bavi poslovima velike trgo vine«.170 Vrlo je rano hijerarhija m eđu trgovcima čvrsto uspostavljena. Prvi poznati popis venecijanskih poreskih obveznika (13791380)171 omogućava nam da između 1.211 plemića koji su dužni plaćati porez razlikujemo 20 ili 30 najbogatijih obitelji, da p ro nađem o i nekoliko obogaćenih pučana (popolani), kojih je svega bilo 6, i nekoliko vrlo imućnih trgovaca, mesara, crevljara, zidara, sapunara, zlatara, prodavača živeža i začina. A ovi su potonji bili zaista na prvom mjestu! Raspodjela je bogatstava u Veneciji već vrlo raznolika, a dobiti od trgovačkog prom eta slijevaju se u najraznovrsnije rezervoare — bilo skrom ne bilo znatne. N eprestano su ulažu, obrću i donose plodove. Brodovi, tc goleme plutajuće palače, kako će ih kasnije vidjeti Pctrarca, gotovo se uvijek dijele na 24 karata (svaki brodov lasnik ima određeni broj karata). Prema tome, b rod je gotovo odm ah kapitalistički. Roba koja se ukrcava redovito je poduprta kreditom što ga daju zajmodavci. Što se tiče zajmova u novcu, takozvani m u tu o , on je oduvijek prisutan i, obratno nego što bism o bili skloni pomisliti, nije ogrezao u nekoj posebnoj lihvi. Mlečani su veoma rano prihvatili »legitimnost kreditnih operacija po kriterijima poslovnih ljudi«.172 Naravno, to ne znači da se lihvarsko pozajmljivanje (u značenju koje bism o mi dali toj riječi) ne prakticira, i to uz veoma visoki kamatnjak (budući da je nor m alna stopa secundum u su m p a tr ia e nostrae već 20%), što se sve osigurava i zalozima koji zatim ostaju u zajmodavčevim kandžama. Služeći se takvim postupcima, obitelj Ziani se već u XII. stoljeću dom ogla većeg dijela zemljišta oko Trga svetoga Marka i uzduž Mercerie. No, nije li i prije m oderne bankarske organizacije lihva bila posvuda nužno zlo? Sutradan nakon rata oko Chioggie, koji 144


Mletački trgovci mijenjaju platno za proizvode Istoka. Marko Polo, Knjiga o svjetskim čudima. (B. N., Ms. 2810) ju je teško pogodio, Venecija se miri s činjenicom da uvede u svoju sredinu prvu takozvanu condotta (1382-1387)173 židovskih pozajmljivača koji posuđuju sitnom puku, a ponekad i samim plemi ćima. Ali, trgovački zajam, mutuo ad negotiandum, je nešto drugo. To je za trgovinu neophodno sredstvo kojega se kamama stopa, premda visoka, ne smatra lihvarskom, budući da redovito doseže razinu koju bankari primjenjuju kod novčanih zajmova. U devet slučaja na deset taj je zajam povezan s ugovorima o udruživanju, zvanom de colleganza, koji se pojavljuju barem već 1072-1073174, a ubrzo će biti poznati u dvije verzije. Ili je to jednostrana collegan145


za-. zajmodavac (takozvani socius sta n s, član koji ostaje na mjestu) predujm ljuje određenu svotu takozvanom socius procertans (član koji putuje); na povratku, kada se sređuju računi, nakon što isplati svotu prim ljenu na polasku, putujući član zadržava za sebe četvrtinu dobitka, a ostatak pripada kapitalistu. Ili je to pak obo strana colleganza: u tom slučaju zajmodavac predujm ljuje samo tri četvrtine iznosa, dok socius procertans ulaže svoj rad i četvrtinu kapitala. Dobici se tada dijele na polovicu. Ta druga colleganza, prem a onom e što misli Gino Luzzatto175, često je služila da se sakrije ono što je moglo u jednostranoj colleganzi nalikovati lihvarstvu. Kako ime ne mijenja bit stvari, colleganza nalikuje kao jaje jajetu c o m m en d i drugih talijanskih gradova, kojoj repliku nalazimo i vrlo rano i vrlo kasno, kako u Marseillcu, tako i u Barceloni. Budući da je u Veneciji c o m m e n d a 176 imala značenje depozita, bilo je nužno pronaći drugi nazivza označavanje pom or skog zajma. U takvim uvjetima lako se može shvatiti stav što ga je 1934. zauzeo André E. Sayous177, a koji je prihvatila većina povjesničara, uključivši i Marca Blocha178. Prema tom e mišljenju, u Veneciji je između 1030. i 1150. došlo do »razilaženja«, do podvajanja izme đu kapitala i rada. Nije li onaj socius stans kapitalist koji ostaje kod kuće? Njegov se drug ukrcao na brod koji ide u Carigrad ili, zatim, u Tanu ili u egipatsku Aleksandriju... Kad se brod vrati, radnik, to jest socius p rocertans, dolazi s posuđenim novcem i plodom toga novca, ako je putovanje bilo uspješno. Dakle, kapital s jedne, a rad s druge strane. Ali, novi dokum enti pronađeni nakon 1940179, prim oravaju da preispitam o to tumačenje koje je i odveć jednos tavno. U prvom redu, unatoč nazivu koji nosi, socius stans nepres tano putuje. U vrijeme koje nas ovdje zanima (prije i poslije 1200), čas je u egipatskoj Aleksandriji, čas u Saint-Jean-d’Acre, pa u Bamagusti i još češće u Carigradu, a ova posljednja pojedinost je i sama važna jer nam može pokazati kako je mletačko bogatstvo nastalo u samom srcu bizantske ekonomije. Što se tiče onoga koji se naziva socius p rocertans, ono ni po čemu nije nalik nekom unajm ljenom radniku. Osim što kod svakog putovanja nosi sa sobom po desetak colleganzi (Što mu unaprijed jamči znatan dobitak, ako sve pođe u redu), on je često istodobno i zajmo prim ac u jednom ugovoru a zajmodavac u drugom. JoŠ više nam imena tih zajmodavaca, kad za njih znamo, otkrivaju pravu skalu kapitalista ili tobožnjih kapitalista, jer su neki od njih veoma skrom ni.180 Zapravo, čitavo stanovništvo Venecije И6


prcdujmljuje svoj novac poduzetnim trgovcima i to neprestano stvara i obnavlja neku vrstu trgovačkog društva koje je prošireno po cijelom gradu. Ta posvudašnja i spontana ponuda kredita omogućuje trgovcima da rade sami ili u privremenim društvima s dvije ili tri osobe, a da pritom ne moraju osnivati društva dugog vijeka i takve akumulacije kapitala koji su karakteristični za najbo lje doba djelatnosti u Firenci. Možda baš ta usavršenost, gipkost organizacije i ta kapitalis tička samodostatnost mogu objasniti gdje su granice mletačkog pothvata. Venecijanski bankari koji su najčešće stranci u gradu, »zaokupljeni su samom aktivnošću urbanog tržišta i ne privlači ih mogućnost prenošenja te djelatnosti izvan grada, u traženje nove klijentele«.181 Zbog toga u Veneciji neće doći ni do čega što bi bilo nalik na zgode i nezgode firentinskog kapitalizma u Engleskoj ili, kasnije, denoveškog kapitalizma u Sevilli ili u Madridu. Jednako tako lakoća dobivanja kredita i poslova omogućuje trgovcu da izabire jedan posao nakon drugoga, da se bavi jednim, a zatim drugim: odlazak broda stvara društvo nekolicine ljudi, a nakon njegova povratka društvo se razilazi. I onda sve započinje iznova. Vcnccijanci, znači, ostvaruju velika ulaganja, ali to su ulaganja na kratki rok. Naravno, dolazi i do dugoročnih zajmova i ulaganja, i to ranije i kasnije i ne samo kad su u pitanju pomorski pothvati u dalekim zemljama, kao što su putovanja u Flandriju, već još češće kad ta putovanja služe industriji i drugim trajnim grad skim djelatnostima. Zajam, m utuo, koji je u početku kratkoročan, m alo-pomalo se prilagođuje neprestanim obnavljanjima pa tada može trajati godinama. Naprotiv, mjenica koja se uostalom pojav ljuje kasno, sa XIII. stoljećem, a širi se sporo182, najčešće će ostati kao kratkoročno kreditno sredstvo, koje traje za vrijeme putovanja i povratka između dvaju odredišta. Ekonomska klima Venecije, kako se iz svega vidi, veoma je posebna. Intenzivna trgovačka djelatnost tu je razmrvljena na mnogo malih poslova. Ako se com pagnia, udruživanje na dugi rok, tu katkada i pojavljuje, divovske proporcije firentinske eko nomije neće nikada u Veneciji naići na plodno tlo. Možda zbog toga što ni vlada, ni patricijska elita nisu ozbiljno osporavani, kao u Firenci, i zbog toga što je Venecija, na kraju krajeva, sigurno mjesto. Ili možda zbog toga što se trgovački život, koji je vrlo rano u odličnim uvjetima, može zadovoljiti tradicionalnim postupcima koji su pokazali svoje dobre strane. Ali tu valja voditi računa i o samoj prirodi poslovanja. Trgovački život Venecije u prvom je 141


redu Levant. Ta trgovina iziskuje doduše veliki kapital: golema masa venecijanskog kapitala u gotovu novcu ondje je uložena gotovo sva, a to se vidi po tom e što je nakon svakog isplovljavanja sirijskih galija grad doslovce ispražnjen i ostaje bez kovana nov ca185, kao što će to kasnije biti u Sevilli nakon isplovljavanja brodova za Indiju.184 Ali obrtanje kapitala odvija se dosta brzo: šest mjeseci, godina dana. A odlasci i povraci brodova određuju ritam svih djelatnosti u gradu. Prema svemu tome, ako nam se čini da je Venecija nešto odista posebno, nije li to baš zbog toga što je Levant objašnjava od A do Z, što određuje i potiče sve ponašanje njezinih trgovaca? Ja mislim, na prim jer, da je do kasnog kovanja zlatnog dukata (tek 1284) došlo zbog toga što je Veneciji bilo jednostavnije služiti se bizantskim zlatnim novcem. A možda ju je i nagla devalvacija hiperpera prim orala da mijenja svoju poli tiku?185 Ukratko, Venecija se odm ah na početku zakukuljila u pouke svog uspjeha. Pravi dužd Venecije, neprijatelj svih snaga prom jene, zapravo je prošlost Signorie, bivša iskustva na koja se ona poziva kao na Mojsijeve zakone. A sjena koja se nadvija nad mletačku veličinu upravo sama je ta veličina. To je točno. Ali, zar se to isto ne bi moglo reči za Englesku XX. stoljeća? Jedan leader ship, u razm jerim a ekonom ije—svijeta je iskustvo moći koje može jednog dana učiniti da pobjednik postane slijep prem a povijesti koja nastupa, koja se upravo rada.

A rad? Venecija je golemi grad koji broji vjerojatno više od 100.000 stanovnika još u XV. stoljeću, između 140 i 160.000 u XVI. i XVII. stoljeću. No, ako se izuzme nekoliko tisuća povlaštenih — nobili, cittadini, ljudi Crkve — i sirom aha ili skitnica, ogrom no njezino pučanstvo radi svojim rukam a da bi preživjelo. Tu supostoje dva svijeta rada: s jedne strane nekvalificirani radnici koje ne organizira i ne štiti nijedno udruženje, uključujući one koje Frédéric C. Lane naziva »pomorskim proletarijatom «186 — nosači, lučki radnici, m ornari, veslači, a s druge je strane svijet koji sačinjavaju Arti, obrtnička udruženja koja su organizirani kostur različitih gradskih obrta. Ponekad je granica između ta dva svijeta donekle nejasna, a povjesničar ne zna uvijek na koju bi stranu svrstao obrte što ih susreće. Nedvojbeno m edu prve valja 148


svrstati sve one koji istovaruju, utovaruju robu duž Velikog kanala, na Ripa del Vin, Ripa del Ferro, Ripa del Carbon-, tisuće gondolijera koji najvećim dijelom pripadaju među služinčad veli kaških kuća; ili one bijednike koji se upisuju u brodske posade pred Duždcvom palačom — pravim tržištem rada.167 Svaki onaj koji se upiše prima određeni iznos. Ako ga nema na obali odre đenog dana, traže ga, hvataju, osuđuju na globu dvostruku od primljenog iznosa i pod oružanom ga stražom vode na brod, gdje će njegova plaća služiti za izravnavanje duga. Drugu važnu sku pinu neorganiziranih radnika tvore radnici i radnice koji obavljaju grube poslove za Arti svile i vune. Naprotiv, čudimo se kad vidimo da su aquaroliy koji bez ikakva suda u svojim brodicama dopre maju slatku vodu iz Brente, peateri, upravljači maona, putujući kodokrpe, pa čak ipestrineri, koji raznose mlijeko po kućama, po svim pravilima organizirani u cehove. Richard Tilden Rapp108 je pokušao izračunati brojnost tih dviju skupina radnika, to jest, svu labour force u gradu. Unatoč nedostatnosti izvora, sveukupni razultati čine mi se valjanima, a budući da ne pokazuju tijekom XVI. i XVII. stoljeća nikakve veće prom jene, ukazuju nam na neku vrst strukture zapošljavanja u Veneciji. 1586, kad je grad brojio gotovo 150.000 stanovnika, radna je snaga obuhvaćala nešto manje od 34.000 pojedinaca, a to je, ako se za svakog radnika uzme obitelj od četiri člana, gotovo svekoliko pučanstvo, bez onih 10.000 koji čine uski sloj povlaš tenih. Na tih 33 852 radnika, koliko ih je Rapp izbrojio, pripadnici Arti dosežu brojku od 22.504 radnika za koje se ne bismo usudili reći da su slobodni, od čega 11.348, to jest dvije trećine, pripada u Arti, a jednu trećinu čine neorganizirani radnici. Ova posljednja skupina, ako brojimo muškarce, žene i djecu, predstavlja najmanje 40.000 ljudi koji vrše težak pritisak na tržište rada u Veneciji. To je onaj proletarijat, pa čak i potproletarijat koji nalazimo u svakoj gradskoj ekonomiji. Uostalom, da li je on dovoljan za potrebe Venecije? Sitni puk laguna i grada ne daje dovoljno m ornara, pa tako strani proleter vrlo rano dolazi u pomoć, i to ne baš uvijek svojom voljom. Venecija ih ide tražiti po Dalmaciji i po grčkim otocima. Veoma često posade za svoje galije uzima na Kreti, a kasnije na Cipru. Ako uspoređujem o, organizirane nam se »industrije« čine kao da su povlašteni svijet. Ne kažemo da se cehovski život odvija po slovu njihovih statuta: naravno, s jedne je strane pravo, a s druge praksa. Veoma strogom državnom nadzoru neće izbjeći ni 149

I cnutnd lira ude! / Vrijeme svijeta

Gondolijeri u Veneciji. Cuclo svetoga Križa, detalj, V. Carpaccio. (Potografija Л11 derson-Gira itdon.) /50


kožarske industrije na otoku Giudccca; ni muranskc staklarije; ni Arte della Seta, koja nastaje čak prije no što su je oko 1314. došli pojačati radnici iz Luccc; ni Arte della la n a koja je, prema jednoj objavi Senata189, čini se, u proljeće 1458. iznova započela svoje djelovanje i koju će trebati zaštititi od samih venecijanskih trgo vaca, jer bi ovi htjeli tkati sukno »na firentinski način«, ali izvan zemlje, u Flandriji ili u Engleskoj190, gdje je radna snaga jeftinija a propisi su mnogo blaži. Venecijanska je država revna, pa čak i previše revna, jer nameće stroge norme za kvalitetu, određuje dimenzije tkanina, izbor sirovina, broj niti u potki, predmete koji se rabe za bojenje tako da one, nakraju, otežavaju prilagodavanjc proizvoda hirovima i mijenjanju potražnje, mada je ta industrija utemeljila dobar glas Venecije, navlastito po tržištima Levanta. Svi ti obrti, i novi i stari, organiziraju se u Veneciji još od XIII. stoljeća u pojedine arti (korporacije) i u scitole191 (bratovštine). No taj samozaštitni sustav ne osigurava obrtnika ni protiv državnih posizanja, toliko karakterističnih za Veneciju, ni protiv trgovačke samovolje. Arte della Lana koje će uzeti velikog zamaha u XVI. stoljeću, a doseći svoj vrhunac oko 1600-1610, razvija se i postiže prvenstvo samo u okvirima jednog Verlagssystema, s trgovcima koji su često stranci, a poglavito Đenovežani, nastanjeni u Veneciji, čak se i stara brodograditcljska industrija sa svojim majstorima, vlasnicima brodogradilišta, već u XV. stoljeću podvrgava prevlasti trgovaca brodovlasnika koji daju potreban novac za plaće i za kupovanje sirovina.

Prvenstvo industrije? Sve zajedno uzevši, suočeni smo sa svijetom rada kojim upravlja novac i javna vlast. Ova posljednja raspolaže sa četiri tijela za nadzor i arbitražu: Giustizia Vecchia, Cinque Savii a la Mercanzia, Provveditori d i Сотип, Collegio allé Arti. Da li nam taj pedantni nadzor i takvo strogo primanje na posao mogu objasniti začudni socijalni m ir u Veneciji? Teških sukoba ima malo ili ih gotovo nema. Dobrovoljni veslači traže gotovo plačući neispla ćenu zaradu pred Duždevom palačom, u veljači 1446.192 U samom golemom Arsenalu, pravoj državnoj manufakturi s gotovo 3.000 radnika, koje svakog jutra poziva na rad veliko zvono sa Svetoga Marka, zvano la M arangona, vlada strogi red. Neka se samo posumnja da može doći do nekakvih nemira, odmah će jedan ili 151


dva kolovođe biti obješeni, im picati p e r la gola, i red je odm ah uspostavljen. Ni u kojem slučaju venecijanske A rti ne mogu sudjelovati u upravi, kao što je to slučaj u Firenci. Njih drže po strani. Pa ipak, uza sve to, u Veneciji vlada začudni društveni mir. Istina, šimi puk, u srcu jedne ekonomije-svijeta, dobiva tek mrvice kapitalističkog plijena. Možda je i to jedan od razloga društvenog mira? Nadnice u Veneciji su relativno visoke. I kakve god da su, nije ih nikada lako smanjivati. To je pitanje na kojem su se venecijanske A rti mogle braniti. Opazit će se to na početku XVII. stoljeća kad procvat zabilježen u Arte della Lana bude, u konkurenciji s tekstilnim proizvodima sa sjevera, blokiran visokim zaradam a kojih se rad nici nikako nisu htjeli odreći.193 Ali ta situacija u XVII. stoljeću već je suvrem ena nazadovanju industrijske aktivnosti grada koji uzmiče pred bližom konkuren cijom Terra fe r m e i pred daljom konkurencijom sjevernjačkih industrija. Valja se vratiti upravo Veneciji XV. i XVI. stoljeća, koja je iz mnogo razloga bila prim jerna, da bism o se upitali da li je ta m nogostruka industrijska djelatnost tada bila njezina najhitnija crta, kao što to hoće Richard T. Rapp. Ili, još općenitije, da li se gradovi koji imaju prevlast m oraju vezati za industrijske djelatnos ti? Bit će to slučaj Brugesa, Antwerpena, Genove, Amsterdama, Londona. Sprem an sam priznati da je Venecija u XV. stoljeću, s obzirom na raspon njezinih djelatnosti, na kvalitet njezinih teh nika, na svoj rani napredak (sve ono što Diderotova Enciklopedija objašnjava već je u Veneciji uspostavljeno dva stoljeća ranije) — sprem an sam, dakle, priznati da je Venecija u XV. stoljeću vjerojat no prvo industrijsko središte Evrope i da ta činjenica ima neobično veliko značenje u njezinoj povijesti, da je uništenje njezinog in dustrijskog napretka potkraj XVI. stoljeća i u dva prva desetljeća XVII. zapečatilo njezinu propast. No, da li ta činjenica tu propast i objašnjava? Da li joj je ona uzrokom? To je već druga stvar. Prevlast trgovačkog kapitalizma nad industrijskim, bar do XVIII. stoljeća, gotovo da i nije sporna. Valja zapaziti da stari dužd Priuli, kad 1421. nabraja bogatstva svoga grada, uopće ne govori o industrijskom bogatstvu; i da A rte della Lana, koja je nedvojbeno već postojala u ХШ. stoljeću, čini se da nakon dugog prekida opet dolazi do daha 1458. Pravi će uzlet doživjeti tek između 1580. i 1620. U cjelini uzevši, čini se da industrija ulazi u venecijansko blagostanje s izvjesnim zakašnjenjem, kao neka kompenzacija, kao neki način da se pobijede nesklone okolnosti, i to, kao što ćemo vidjeti 152


kasnije, po uzoru na ono što će se dogoditi u Antwerpcnu nakon 1558-1559.

Turska opasnost U postupnom padu Golemog grada sve nije ovisilo samo o nje govoj odgovornosti. Cak prije nego što je Evropa zablistala nad svijetom, nakon Velikih otkrića (1492-1498), sve su se teritorijalne države opet prenule i ojačale: opet je u Aragonu jedan opasan kralj, u Francuskoj kralj koji može nastupiti s pozicija sile, jedan nizozemski vladar koji bi sejg d o poigrao batinom i jedan njemački car koji, čak i kadje riječ o ne baš bogatom Maksimilijanu Austrij skom, uznemiruje svijet svojim planovima. Svim se gradovima crno piše. Od svih tih država koje se podižu kao sve opasniji, najjači neprijatelj, kojega se u Veneciji najviše boje, jest Osmanlijsko Carstvo. U početku ga je Venecija možda i potcijcnila: za nju su Turci ljudi sa suha i nimalo opasni na moru. Međutim, vrlo rano, turski (ili tobožnji turski) gusari pojavljuju se u morima Levanta, a kopnena osvajanja Osmanlija opkoljavaju malo-pomalo more i njime ovladavaju. Osvojenje Carigrada 1453, koje je odjeknulo kao udar groma, dovodi ih kao u srce mora, u grad koji je sazdan da bi tim morem vladao. Kad su ga Latini (a medu njima i Mlečani) lišili svega što je u njemu valjalo, grad se sam od sebe srušio pred Turcima. No, on vrlo brzo ustupa mjesto jednom novom moćnom gradu, Istanbulu, oživljenom golemim prilivom ljudi koji su često i nasilu onamo dovedeni.194 Turski glavni grad ubrzo postaje pokretnom snagom jedne pomorske politike koja se nametnula sultanima, a Venecija će to osjetiti na svoju štetu. Da li se Venecija mogla suprotstaviti osvojenju Carigrada? Na to je pomišljala, ali odveć kasno.195 Zatim se je brzo prilagodila novom stanju i pokušala se sporazumjeti sa sultanom. 15. siječnja 1454. dužd je tumačio venecijanskom oratoru (ambasadoru) upu ćenom sultanu, Bartolomeu Marcellu: »... dispositif) nostra est habere bonam p acem et am icitiam cum dom ino imperatore turcorum « , 196 Dobar mir uvjet je dobrih poslova. A što se tiče sultana, ako hoće trgovati s Evropom — što predstavlja za njegovo carstvo životno pitanje — nije li prim oran da se najprije dogovori s Venecijom? To je klasičan slučaj neprijateljâ koji se dopunjuju, sve ih razdvaja, ali interes ih sili da žive zajedno, i to sve više i više 153


što se otomansko osvajanje dalje širi. Zauzeće Kaffc na Krimu 1475- značilo je gotovo potpuno zatvaranje Crnog m ora za trgo vinu Gcnove i Venecije. 1516. i 1517. okupacija Sirije i Egipta daje Turcim a m ogućnost da zatvore tradicionalna vrata trgovine na Levantu. Oni to, m eđutim, neće učiniti, jer bi to značilo dokinuti jedan tranzit iz kojega su izvlačili velike koristi. Valja dakle zajedno živjeti. Ipak, ta je koegzistencija ispre sijecana strašnim olujam a. Prvi veliki tursko-vcnccijanski rat (1463-1479)197 iznosi na vidjelo očit nesrazm jer sukobljenih stra na. To nije, kao što će se govoriti kasnije o Engleskoj i Rusiji, borba kita i medvjeda. Istina, ima jedan medvjed, a to je Tursko Carstvo. No, on p red sobom ima ne više nego osu. Svakako, ta se osa pokazuje neum ornom . Venecija, vezana za progres evropske teh nike i, zbog toga, u izvjesnoj prednosti, oslanja se na svoje bogat stvo i sakuplja čete po čitavoj Evropi (čak i u Škotskoj za vrijeme kandijskog rata 1649-1669), pruža otpor, prkosi protivniku. No, ako se on usopio, ona se iscrpila. Mlečani će znati djelovati i u Istanbulu, svjesno potkupljivati, i u vrijeme najžešćeg rata naći će načina da posredstvom Dubrovnika i Anconc zadrže jedan dio svojih poslova. A osim toga, protiv osmanlijskog medvjeda oni će znati nahuškati druge teritorijalne medvjede, carstvo Karla V, Španjolsku Filipa II, Sveto Rimsko—germansko Carstvo, Rusiju Petra Velikoga i Katarine II, Austriju princa Eugena, pa čak, u jednom trenutku, za vrijeme kandijskog rata, i Francusku Luja XIV. I, da bi napali s leđa otomanske položaje, daleku Perziju Scfcvida, šiitsku kolijevku, ncprijatcljicu turskih sunita, jer je i Islam imao svoje vjerske ratove. Ukratko, bio je to otpor vrijedan divljenja, jer se Venecija borila protiv Turaka sve do 1718, do Požarcvačkog m ira koji je ujedno označio i kraj njezinih napora, puna dva i pol stoljeća nakon m ira u Carigradu. Vidimo s kakvim je divovskim sjenama Tursko Carstvo zastrlo napregnuti život Venecije. To je m alo-pom alo iscrpilo njezine žive snage. Ali, propadanje Venecije, još u prvim godinama XVI. sto ljeća, ne dolazi odatle, iz jednog banalnog sukoba između jednog grada i teritorijalne države. Drugi se jedan grad, Antwerpen, p o čevši od 1500, postavlja u središte svijeta. Stare prem oćne struk ture urbane ekonomije nisu još popucale, ali evropsko se središte bogatstva i kapitalističkih pothvata bez mnogo buke povuklo iz Venecije. Razlog su tome velika pom orska otkrića, otvaranje puta preko Atlantskog oceana i neočekivani uspon Portugala. 154

NEOČEKIVANI USPON PORTUGALA ILI OD VENECIJE DO ANTWERPENA Povjesničari su se na tisuće puta u svojim studiranjima vraćali na uspon Portugala: ne igra li usko luzitansko kraljevstvo nekoliko prvih uloga u golemom kozmičkom preokretu koji je prouzročila geografska ekspanzija Evrope potkraj XV. stoljeća i njezina eks plozija u svijet? Portugal je bio detonator te eksplozije. Prva uloga pripada njemu.

Tradicionalno tumačenje

1QO

Tradicionalno se tumačenje zadovoljavalo vrlo lakim rješenjem: Portugal se smjestio na najzapadnijem rtu Evrope, i kao da je bio spreman da krene; već 1253. dokraja je preoteo svoj teritorij islamu; imao je slobodne ruke da djeluje izvan kuće; zauzeće Ceute 1415, na jugu od Gibraltarskog tjesnaca, uvelo ga je u tajne daleke trgovine i probudilo je u njemu napadački duh križarskih ratova; tako su mu se otvarala vrata za izvidnička putovanja i za ambiciozne planove duž čitave afričke obale. Baš u to vrijeme živio je jedan heroj, infant Henrik Moreplovac (1394-1460), peti sin kralja Ivana I i meštar veoma bogatog Reda Kristova, koji je još 1413. imao sjedište u Sagresu, nedaleko Rta Svetog Vinccnta, na južnom kraju Portugala; okružen učenjacima, kartografima, mo replovcima, ubrzo će postati strastvenim inspiratorom velikih putovanja i otkrića koja su započela 1416, godinu dana nakon zauzeća Ceute. Nesklonost vjetrova, potpuna negostoljubivost saharskih obala, strahovi što se ili sami od sebe rađaju ili što ih Portugalci šire ne bi li sakrili tajnu svojih putova, mučno financiranje ekspe dicija, njihova nepopularnost, sve je to odugovlačilo upoznavanje beskrajne obale Crnog kontinenta i ono se odvijalo usporenim ritmom: Rt Bojador 1416, Zeleni rt 1445, prijelaz preko ekvatora 1471, otkriće ušća rijeke Kongo 1482. No stupanje na prijestolje Ivana II (1481-1495), kralja koji je bio zanesen pomorskim ekspe dicijama, novog kralja—moreplovca, ubrzalo je potkraj XV. stoljeća nove pothvate: do južnog je kraja Afrike dopro Bartolomeo Diaz 155


1487; bio ga je nazvao Olujnim rtom, ali kralj m u je dao ime Rt D obre nade. Sve je već tada bilo sprem no za putovanje Vasca da Game. No do njega je došlo zbog tisuću razloga tek deset godina kasnije. Istaknimo nakraju, i to na pravom mjestu da bism o upot punili tradicionalno tumaćenje, sredstvo njihovih otkrića — кагаvelu. Bio je to lagani izviđaćki bro d s dvostrukim jedriljem, latinskim, koje omogućava upravljanje, i četvrtastim, za hvatanje vjetra u krmu. Tijekom svih tih dugih godina, portugalski su moreplovci nakupili neobično mnoštvo iskustava u vezi s vjetrovima i at lantskim strujanjima. »Moramo dakle govoriti o slučajnosti«, piše Ralph Davis, »da je, onda kada su Portugalci bili na vrhuncu iskustva, najpresudnije otkriće učinio jedan Đenovežanin u špa njolskoj službi«1^ — misli se ovdje, dakako, na otkriće Amerike što ga je izvršio Kristofor Kolumbo. Uostalom, to senzacionalno otkriće nije u svom vrem enu bilo toliko važno koliko oplovljavanje što ga je nekoliko godina kasnije uspio učiniti Vasco da Gama. Čim su prešli Rt D obre nade, Portugalci su ubrzo upoznali puteve Indijskog oceana, upustili su se njima, dali se voditi, dali se podučavati. Na sam om početku nijedan brod, nijedna luka In dijskog oceana nisu se mogli suprotstaviti topovima s portugal skog brodovlja; na sam om su početku arapski i indijski putcvi bili presječeni, zatvoreni, a brodovi raspršeni. Novi su se pridošlice odm ah ponašali kao gospodari, a uskoro i kao m irni gospodari. Zbog toga su portugalska otkrića (ako se izuzme istraživanje brazil ske obale Alvareza Cabrala 1501) tada dosegla svoju herojsku dob. Točku na i postavio je sjajni uspjeh koji se očitovao dolaskom papra i začina u Lisabon. Samo po sebi to je bila revolucija.

Nova tumačenja200 Ima tom e bar 20 godina što su povjesničari, i to prvenstveno portugalski povjesničari, dodali tim tumačenjima i nova objašnje nja. Uobičajena shema, nedvojbeno, ostaje na mjestu, kao stara muzika. Međutim, koliko je to drugačije! Prije svega, Portugal se više ne tretira kao nešto što se može zanemariti. Ugrubo rečeno, ne predstavlja li on isto što i Venecija sa svojom Terra fe r m o m l Kako nije ni pretjerano malen, ni p ret jerano sirom ašan, ni zatvoren u se, on je u cjelini Evrope autonom156

I*rije i p o slije Veneciji

na snaga, kadra (on će to i dokazati) poduzimati nove korake i slobodna u svojim odlukama. Iznad svega, njegova ekonomija nije ni primitivna ni elementarna: kroz duga stoljeća bio je u dodiru s muslimanskim državama, s Granadom, koja je bila slobodna do 1492, a i s gradovima i državama sjeverne Afrike. Ti su odnosi s razvijenim zemljama pokrenuli u njemu toliko živu novčanu eko nomiju da su plaćeni radnici vrlo rano preplavili gradove i sela. A ako ta sela zapuštaju uzgoj žitarica u korist vinove loze, maslina, iskorištavanje hrasta plutnjaka ili za plantaže šećerne trske u Algarveu, nitko neće moći tvrditi da su te specijalizacije, koje vidimo na primjer i u Toscani kao znakove ekonomskog napretka, bile u Portugalu inovacije koje bi vukle natrag. Niti da je činjenica što su bili primorani da se od sredine XIV. stoljeća hrane maro kanskim žitom bila neka posebna poteškoća, kad istu situaciju srećemo u Veneciji ili u Amsterdamu, a tamo je držimo za poprat nu pojavu ekonomske nadmoći i prednosti. Osim toga, Portugal oduvijek ima gradove i sela otvorena prema moru, pune ribara i mornara. Njihove barcas, ne baš naročiti brodovi od 20 do 30 tona, s četvrtastim jedrima i mnogobrojnom posadom, ipak vrlo rano plove od obala Afrike i od Kanarskih otoka do Irske i Flan drije. Tako je pokretna snaga, neophodna za pomorsku ekspan ziju, bila unaprijed na svom mjestu. Najzad, 1385, dvije godine nakon što su Mlečani zauzeli Krf, »građanska« revolucija dovodi u Lisabon na vlast dinastiju Aviz. Ova ističe u prvi red buržoaziju koja će »trajati nekoliko generacija«201, dopola uništiti zemljoposjedničko plemstvo koje će i dalje potiskivati seljaštvo, ali će biti spremna da osigura potrebne kadrove za upravljanje i održavanje utvrđenih mjesta ili za iskorištavanje prekomorskim imanja; postat će plemstvom činovništva, a to razlikuje portugalsku ekspanziju od izrazito trgovačke ekspanzije Nizozemaca. Ukratko, bilo bi pretjerano tvrditi da je Portugal već potkraj XIV. stoljeća, nakon haranja crne kuge, koja ga nije mimoišla, bio »moderna« država. Međutim, kada se sve sagleda, to je više nego upola točno. Pa ipak, uza sve te svoje uspjehe, Portugal je imao samo štete što nije bio u središtu ekonomije-svijeta uspostavljene u Evropi. Premda je u više nego jednom pogledu bila u povlaštenom polo žaju, portugalska je ekonomija ipak na periferiji ekonomije-svi jeta. Već potkraj XIII. stoljeća, s pom orskom vezom koja se uspostavlja između Sredozemlja i Sjevernog mora, portugalsku ekonomiju na prolasku dodiruje pa i iskorištava dalekosežno pomorsko i kapitalističko kružno kretanje što spaja talijanske 157

F ernand lirauclel/ Vrijem e svijeta

Portugalski brod uklesan i obojen na bridi na ulazit u Kineski hram »Amcgas« u Macaou. (fotografija Koger-Viollet.) gradove s Hnglcskom, s Brugesom i, neizravno, s Baltikom.202 Jednako kao što se zapadno Sredozemlje sve teže vezuje za trgo vinu na Levantu, gdje se mletačka prevlast pretvara u monopol, jedan se dio talijanske poduzetnosti, na poticaj Genove i Firence, usmjeruje prema zapadu, prema Barceloni, još više prema Vene ciji, prema obalama Maroka, prema Sevilli i Lisabonu. U toj igri ovaj posljednji grad postaje internacionalnim. Kolonije stranaca203 su u njemu sve brojnije, donose mu svoju korisnu pomoć, premda u tome uvijek imaju računa. Dcnovezani, koji su uvijek spremni da negdje puste korijenje, bave se tu ne samo trgovinom na veliko, / 58

Prtjc i poslije Venecije

već i trgovinom na malo201, koja je posvuda u načelu stvar domaćih ljudi. Lisabon, i više od Lisabona, čitav Portugal, nalaze se djelomično pod kontrolom stranaca. Nedvojbeno je da su ti stranci utjecali na portugalsku ekspan ziju. Međutim, smijemo li pretjerivati? Nećemo gotovo nimalo iskriviti stvarnost ako kažemo da je stranac redovito težio za uspjehom, da ga je iskoristio za sebe kad je već bio na licu mjesta, mnogo više nego što ga je sam pripremio. Nisam baš siguran, unatoč onome Što se često tvrdi, da su Portugalci pohod protiv Ccute (1415) poveli na poticaj stranih trgovaca. Đcnovežani koji su bili zasjeli i imali uvedene poslove u marokanskim lukama, bili su otvoreno i odlučno protiv dolaska Portugalaca.205 Stvari postaju mnogo jasnije nakon prvih uspjeha portugal ske ekspanzije, i to onog dana kad je zauzeta korisna obala crne Afikc, od Rta Diane pa do ušća Konga, to jest u godinama između 1443. i 1482. A, kad je 1420. zaposjednuta Madeira, 1430. ponovo otkriveni Azorski otoci, 1455. otkriveni Zelenortski otoci, 1471. Fernando Po i Sâo Tome, stvoren je suvisli ekonomski prostor, gdje je najhitnija bila eksploatacija bjelokosti, zatim neke vrsti »lažnog« papra, zlatne prašine (u prosjeku od 13 do 14.000 unci) i trgovine robljem (tisuću robova dnevno oko polovice XV. sto ljeća, ubrzo više od 3.000). Osim toga, Portugal je prigrabio monopol na trgovinu u crnoj Africi sporazumom izAlcobaçae, koji je potpisao sa Španjolskom 1479. Izgradnja tvrđave Sâo Jorge da Mina, 1481, za koju je sva građa (kamen, cigla, drvo, željezo) dopremljena iz Lisabona, bila je potvrda i jamstvo za taj monopol koji je zatim čvrsto držan. Prema knjizi suvremenika Duartca Pacheca, Esm araldo de Situ Orbis206, trgovina zlatom donosi 5 naprama 1. Što se tiče robova koje iskrcavaju na portugalskom tržištu, oni bogatim kućama daju neizbježnog crnog slugu, omo gućuju podizanje velikih gospodarstava u praznini Alemteja, koji je bio opustio od kraja Reconquiste. Robovi pridonose i razvoju plantaža šećera na Madeiri, gdje je trstika već 1460. zamijenila pšenicu. Sva ta osvajanja Afrike i atlantskih otoka djelo su Portugalaca. Pa ipak, mora se reći da u Đcnovežani, Fircntinci (čak i Flamand, Sto se tiče Azorskih otoka) tome znatno pridonijeli. Nisu li pre nošenje šećernih plantaža izvan sredozemnog istoka Đcnovežani poticali istodobno na Siciliji, u južnoj Španjolskoj, u Maroku, u portugalskom Algarvcu i, naposljetku, na Madeiri i na Zelcno159


rtskim otocima? Nešto kasnije, i iz istih razloga, šećer je dopro na Kanarske otoke koje su zauzeli Kastiljanci. Isto tako, ako kruna portugalskih otkrića, pop u t Vasca da Game, »ne duguje ništa Đenovežanima«, kako Ralph Davis207 s pravom tvrdi, trgovci iz Italije, iz Gornje Njemaćke i iz Nizozemske koji su već bili u Lisabonu ili su onam o pohrlili, obilato su se okoristili njegovim trgovačkim uspjehom. Da li bi Portugalci i njihov kralj-trgovac iz Lisabona mogli sami iskorištavati beskrajnu i skupu vezu s Istočnom Indijom, koja svojom značajnošću i razdaljinama nadm ašuje vezu što su je Kastiljanci uspostavili izme đu Zapadnih Indija i Seville (Carrera defndias)? Spom enim o, nakraju, da napor što su ga Portugalci uložili u sm jeru Indijskog oceana njih nije stajao ništa m anje nego otkrića Amerike. Sve je visjelo o jednoj tankoj niti: Kristofor Kolumbo je svoje nevjerojatno putovanje predložio portugalskom kralju i njegovim savjetnicima onog časa kada je Bartolomeo Diaz, vraća jući se u Lisabon (1488) donio podatak o izvjesnosti pom orske veze izm eđu Atlantskog i Indijskog oceana. Portugalci su dali prednost izvjesnosti (koja je ipak bila »znanstvena«) pred tlap njom. Kad su i oni otkrili Ameriku goneći svoje ribare i kitolovce do Nove Zemlje (oko 1497), zatim iskrcavši se u Brazilu 1501, već su nekoliko godina kasnili. Ali, tko bi mogao bid svjestan težine te zablude u danim a kad je s povratkom Vasca da Game 1498. bitka za papar bila dobivena i odm ah postala iskoristiva, kad je trgovačka Evropa hitala da u Lisabon pošalje svoje najaktivnije predstavnike? U danim a kad se Venecija, dojučerašnja kraljica, činila obezglav ljenom, pogođenom u svojem bogatstvu? Godine 1504. mletačke galije ne nalaze ni jednu jedinu vreću papra u egipatskoj Aleksandriji.208

Antwerpen, svjetska prijestolnica stvorena izvana Ali, kako god bio značajan, Lisabon se tada neće naći u novom središtu svijeta. Reklo bi se da sve konce drži u rukama, a jedan drugi grad je odnio pobjedu, ili, bolje rečeno, ostavio je Lisabon na cjedilu. Bio je to Antwerpen. Dok je razvlaštenje Venecije logično, neuspjeh Lisabona nas na prvi pogled čudi. Pa ipak, taj je neuspjeh donekle objašnjiv ako vidimo da je, čak i u svojoj 160


1. GLAVNI PUTEVI ANTWERPENSKE TRGOVINE Ovi se putevi ustavljaju na talijanskim postajama i na velikim postajama Lisabona i Seville. Postoje i neka nastavljanja puta u smjeru Brazila, atlantskih otoka i afričke obale, ali njih na našoj karti nema. Sredozemlje praktički nije dosegnuto na izravan način. (Prema V. Vasquez de Prada, Lettres m archandes d ’A nvers, I, str. 35 )

pobjedi, Usabon bio i ostao zarobljenik jedne ekonomije-svijeta u koju se već bio uklopio i koja mu je točno odredila mjesto; ako, osim toga, uočimo da sjever Evrope nije prestao igrati svoju ulogu > da kontinent pokazuje sklonost okretanju prema svom sjever161


nom stožeru i to ne bez razloga i bez isprika; i, na kraju, da se većina potrošača papra i začina nalazi upravo na sjeveru kontinen ta, i to u razm jeru 9 od svih 10. Čuvajmo se da ne tumačimo odveć brzo i odveć jednostavno nagli uspon Antwerpena. Grad na Scheldi, od davnih dana na križištu trgovine i razm jene sjevera, preuzima, kaže se, mjesto Brugesa. To što se dogodilo imalo bi biti svakodnevni događaj: jedan grad propadne, drugi preuzm e njegovo mjesto. Kasnije će i sam Antwerpen, kad ga 1585. osvoji Alessandro Farnese, prepustiti svoje mjesto Amsterdamu. No možda to znači gledati stvari iz jednog odveć lokalnog ugla. Sve je u stvarnosti m nogo složenije. Jednako, ako ne i više nego Bruges, Antwerpen nasljeduje Veneciju. Dok je trajalo sto ljeće Fuggera209, koje je zapravo bilo stoljeće Antw erpena, grad na Scheldi nalazi se zaista u središtu svekolike m eđunarodne ekonomije, a to Bruges nije ostvario ni za vrijeme svog najvećeg procvata. Antwerpen prem a tom e nije samo nasljednik svog sus jeda i suparnika, prem da je kao i on bio sagrađen izvana. Đenoveški su brodovi pristajući 1277. u Brugesu, već tada grad na Zwynu (tj. gradić Damne, koji je bio m orska luka Brugesa. — Nap. red.) pretpostavili sam om Brugesu. Isto su tako prem ještanje svjetskih putova potkraj XV. stoljeća i jedna zacrtana atlantska ekonomija izmijenili sudbinu Antwerpena: sve se za taj grad stu bokom prom ijenilo kada je 1501. na kejeve Schelde pristao jedan portugalski brod natovaren paprom i muškatnim oraščićem. D ru gi će brodovi doći za njim.210 Znači, dakle, da svoju veličinu nije sam izgradio. Uostalom, da li je imao za to sredstva? »Kao ni Bruges«, piše Henri Pirenne21', »Antwerpen nije nikada imao trgovačke flote « Drugi nedostatak: njime nisu nikad, ni 1500. ni kasnije, upravljali trgovci. Njegovi gradski suci (Englezi kažu lordovi Antwerpena)212 pripadaju ma lom broju plemenitaških obitelji i drže se na vlasti stoljećima. U načelu, njima je čak i zabranjeno da se bave trgovačkim poslovima. Prilično je čudnovata ta zabrana, ali se neprestano ponavlja, ne sumnjivo zbog toga što joj se nisu dovoljno pokoravali. Najzad, Antwerpen nem a svojih vlastitih trgovaca m eđunarodnog raspona; Slika na stranama 162/163: Stara luka u Antwerpenu. Pripisano S. Vrancku. Tarbes, Muzej Massey. (Foto Giraudon.) m


glavnu riječ vode stranci, Hanzeati, Englezi, Čak i Francuzi, ali ponajprije južnjaci: Portugalci, Španjolci, Talijani. Nema dvojbe, ipak bismo morali nijansirati. Da, Antwerpen je imao nekakvu flotu213, u svemu stotinjak malih brodova od 80 do 100 tona, ali što su oni mogli značiti naspram sveg onog stranog brodovlja koje je plovilo uz Scheldu ili se zaustavljalo na otoku Walcherenu, a bilo ga je tu iz Nizozemske, iz Zeelanda, Portugala, Španjolske, Italije, Dubrovnika, Katalonije, Engleske, Bretanje!214 A što se tiče antwerpenskih lordova, ti kreposni muževi često su priznati ili prikriveni posuđivači novca.215 Oni na svoj način služe trgovačkim interesima grada. Uza sve to, Antwerpen je grad poput nevine djevojke: drugi je salijeću, drugi joj ne daju mira, drugi jc kuju u zvijezde. Neće se ona pohlepno hvatati za svijet, već će se događati obrnuto; svijet, koji je izgubio kompas nakon Velikih otkrića, okrećući se prema Adantiku, hvata se Antwerpena, kad već ne može ničeg boljeg. Nije se on borio da izbije na vidljiv vrh svijeta, već se jednog lijepog jutra na tom vrhu probudio. Pa onda, usudimo se reći da nije odmah bio savršen u svojoj ulozi. Još nije bio naučio lekciju, nije bio nezavisan grad. Od 1406. ponovo je sastavni dio Brabantskog Vojvodstva216, a to znači da Antwerpen zavisi o jednom vladaru. Sigurno je mogao i tom vladaru izmicati lukavšdnama, i izmicao mu je, hotimično odugovlačeći izvršavanje zakona koji mu nisu bili po volji. U pitanjima vjerskih mjera uspjet će Čak sačuvati određenu politiku tolerancije koja mu je bila neophodna za dalji razvoj.217 Lodovico Guicciar dini, koji ga je kasnije (1567) opisivao, cijeni tu želju za nezavis nošću: »Vlada se gotovo kao daje slobodan grad i takva je i njegova uprava«.218 Uza sve to, Antwerpen nije ni Venecija ni Genova. Na primjer, u jeku svojih najvećih aktivnosti, teško će mu pasti mone tarne mjere što ih je poduzela »vlada« u Bruxellesu 1518. i 1539.219 Dodajmo i to, da je u času svog uspona to još uvijek jedan stari grad, neki su rekli i srednjovjekovni grad220, s velikim iskustvima sajamskog grada.221 To nam govori o smislu za prihvaćanje i izvjesnoj vještini u vođenju trgovačkih poslova koje treba brzo sklopiti, ali o malo ili ništa iskustva kad je u pitanju pomorski pothvat, daleka trgovina, m oderni oblik trgovačkog udruživanja. Kako je i mogao u potpunosti odigrati svoju novu ulogu? Međutim, brže ili sporije, m orao se prilagoditi, improvizirati. Za naslov bismo mogli postaviti: Antwerpen ili improvizacija. 165


Etape u veličini Antwerpena Sve nas vodi zaključku da je nova uloga Antwerpena ovisila o m eđunarodnim , u neku ruku izvanjskim prilikama. Venecija je nakon beskrajnih borbi uživala dugi vijek neosporavane prevlasti (1378-1498). U sličnoj poziciji Amsterdam je istrajao stoljeće i pol. Antwerpen naprotiv, proživljava od 1500-1569. vrlo burna vre mena: mnogo sukoba, skokova, uzimanja daha. Tlo njegova pro speriteta neprestano podrhtava, unatoč ili možda zbog nestalnih silnica koje se na njem u ukrštavaju i donose m u svakovrsne darove i prinudne i dvosmislene hirove jedne Evrope koja upravo u to vrijeme ovladava svijetom. Temeljni razlog antwerpenske nesigurnosti (a tako kažem nakon što sam još jedanput pročitao klasično djelo H erm anna Van der Weea222) u tome je Što čitava evropska ekonom ija nije, još ni u XVI. stoljeću pod vlašću ko njunktura i iznenađenja koja je pogađaju, našla ustaljenu brzinu ni dugotrajniju ravnotežu. Dovoljan je neznatni poticaj, samo da je jači od ostalih, i uspjeh Antwerpena mijenja lik, kvari se ili, obrnuto, naočigled sakuplja snage i iznova cvate. I to, zaista, u onoj m jeri kako njegov razvoj prilično pravilno slijedi evropsku ko njunkturu. Jedva će biti pretjerano ako kažem da se sve događa kao da su se u Antwerpenu tri grada, ista i različita, redala jedan za drugim, i da se svaki od njih razvijao tijekom jednog razdoblja uspona za kojim su dolazile teške godine. Od ta tri naizmjenična uspona (1501-1521; 1535-1557; 1559-1568), prvi je u znaku Portugala. Temeljni Čimbenik je papar, ali Portugal, kao Što to pokazuje Herm ann Van der Wee223, igra u potpunosti svoju ulogu samo zbog sprege između lisabonskog kralja, gospodara svih začina, i trgovaca Gornje Nje mačke, gospodara bijele kovine, a to su Welseri, Hochstetteri i, veći ili sretniji nego svi ostali, Fuggeri. Drugi uspon zahvaljuje Špa njolskoj i bijeloj kovini, ovoga puta iz Amerike, koja s tridesetim godinam a daje svojim političkim gospodarim a odlučni argument za veliki procvat ekonomije. Treći i posljednji uspon rezultat je povratka na m irno stanje, nakon m ira u Cateau-Cam brésisu (1559) i pom am nog poleta antwerpenske i nizozemske industrije. No, ne predstavlja li industrijski forcing u tom razdoblju posljed nje sredstvo kojem u se može pribjeći? 166


Prvi uzlet, prvo razočaranje Oko 1500. Antwerpen je samo šegrt. A oko njega, Brabant i Flandrija, dobro naseljene zemlje, žive u euforiji. Nesumnjivo da je hanzeatska trgovina više ili manje potisnuta224: šećer s atlantskih otoka zamjenjuje med, a raskoš svile zamjenjuje krzno; ali, i na samom Baltiku, brodovi Nizozemske i Zeelanda konkuriraju han zeatskim brodovima. Englezi su postigli da sajmovi u Berg-opZoomu i Antwerpenu postanu obavezna etapa za njihovo sukno koje se uvozi nebijeljeno, a kasnije na licu mjesta boji i ponovo raspodjeljuje po Evropi, navlastito u središnjoj Evropi.225 I pos ljednja prednost za Antwerpen: njemački trgovci, posebno oni iz Gornje Njemačke, u velikom se broju nastanjuju u gradu i upravo su oni, prema podacima najnovijih istraživanja226, prvi dali pred nost luci na Scheldi a ne Brugesu, jer im je Antwerpen bio lakše dostupan. Oni dopremaju u grad rajnsko vino, bakar, srebro (bijelu kovinu) koje je bilo izvor bogatstva Augsburga i njegovih trgovaca i bankara. Neočekivani dolazak papra, koji je izravno stigao nakon por tugalskog oplovljavanja, jednim je potezom izmijenio opće ele mente razmjene u antwerpenskoj sredini. Prvi brod s mirodijama spušta sidro 1501; a 1508. lisabonski kralj utemeljuje Feitona de Flandres221y antwerpensku podružnicu lisabonske Casa d a In dia. Ali, zbog čega je kralj izabrao Antwerpen? Nedvojbeno zbog toga što se krupni potrošači papra i začina, kao što smo rekli, nalaze u sjevernoj i središnjoj Evropi, u onoj Evropi koju je dotada s juga opskrbljivao venecijanskiFondaco dei Tedeschi. Isto je tako sigurno da je Portugal održao stare morske veze s Flandrijom. Na kraju, i nadasve, premda je nakon dugotrajnih napora uspio doprijeti do Dalekog istoka, Portugal nema ni sredstava, a ni iskustva Venecije da održava i upravlja svojim bogatstvom, to jest ne može s jednog kraja svijeta na drugi organizirati prodaju začina. Već je za prve polaske i povratke iz Indije za Evropu valjalo naći goleme svote novca, a odmah nakon prvih pljačkanja u Indijskom oceanu, začine i papar trebalo je plaćati u gotovini, srebrom ili bakrom. Prepustiti preraspodjelu značilo je ostaviti drugima (kao što će kasnije učiniti velike Campagnies des Indes) brigu za preprodaju, teret otvaranja kredita prodavačima na malo (rokovi plaćanja bili su 12 do 18 mjeseci). Zbog svih tih razloga, Portugalci 167


su ukazali povjerenje gradu Antwerpenu. Jer, ono što je Antwer pen učinio za engleske tkanine, mogao je isto tako učiniti i za portugalske začine i papar. Zauzvrat, Portugalci su u Antwerpenu nalazili bakar i bijelu kovinu iz njemačkih rudnika, a to im je bilo nužno za plaćanja na Dalekom istoku. Uostalom, u sjevernoj je Evropi antwerpenska preraspodjela bila efikasna. U sam o nekoliko godina venecijanski je m onopol bio ako ne skršen a ono barem uzdrman. Istodobno se bakar i srebro uvelike odvraćaju od Venecije i kreću prem a Lisabonu. 15021503. samo je 24% madžarskog bakra, koje su Fuggeri izvozili, stizalo u Antwerpen; 1508-1509. razm jer je bio 49% za Antwerpen, 13% za Veneciju.228 Što se tiče srebra, jedno službeno mišljenje nizozemske vlade procjenjuje poprilici na oko 60. 000 m araka225 težinu metala koji prolazi kroz Antwerpen u sm jeru Lisabona: Zapad se lišava svoje bijele kovine u korist Portugala. Na taj način njemački trgovci u srcu boom a koji uzdiže Antwerpen, bilo da je riječ o obitelji Schetz iz Aachena —to je jedno od središta industrije bakra230 — ili o Imhofima, Welserima, ili Fuggerima iz Augsburga. Njihove dobiti rastu: od 1488-1522. Imhofovi povećavaju svoj kapital za 8,75% svake godine; Welseri za 9% između 1502. i 1517; Fuggeri za 54,5% između 1511. i 1527.231 U tom svijetu koji se vrtoglavo mijenja talijanske se kuće sukobljavaju s velikim poteš koćama: Frescobaldi bankrotiraju 1518; Gualterotti likvidiraju svoje pogone 1523.232 Uz sav očigledni napredak, Antwerpen će ipak veoma kasno postati pravo tržište novca. Takvo tržište može postojati samo ako je vezano uz kruženje mjenica, plaćanja i kredita kroz sva mjesta i banke u Evropi (posebno Lyon, Genova, sajmovi u Kastiliji), a Antwerpen će se u njega uključivati vrlo sporo. Primjerice, on će se povezati s Lyonom, koji tada u svemu tome ima glavnu riječ, tek oko 1510-1515.233 A zatim, nakon 1523, počinju za Antwerpen sive godine. Ratovi između kuća Valois i Habsburg, od 1521. do 1529, paralizi raju m eđunarodnu trgovinu, a p osredno ometaju i antwerpensko tržište novcem koje je tek u začecima. S tridesetim godinama opada i trgovina paprom i mirodijama. Najprije Lisabon ponovo uzima u svoje ruke ulogu onoga koji raspodjeljuje: Feitoria d e Flandres gubi raison d ’être i bit će likvidirana 1549.234 Možda zbog toga, kao što je pokušao objasniti V. Magalhâes Godinho235, što je Portugal našao nedaleko od svoje kuće, u Sevilli, bijelu kovinu iz Amerike, dok su njemački rudnici u opadanju i nakon 1535. više 168


gotovo ništa ne proizvode.236 No, nadasve je reagirala Venecija: papar što ga ona prodaje, koji dolazi s Levanta, skuplji je nego lisabonski, ali je bolje kvalitete237i oko 1530, a još više nakon 1540, njezino se opskrbljivanje na Bliskom istoku povećava. God. 15331534. Venecija pokriva 85% prometa paprom u Lyonu.238Naravno, Lisabon ne prekida svoje pošiljke u Antwerpen, gdje će portugalski papar i dalje održavati aktivnost tržišta: od studenog 1539. do kolovoza 1540. pred otokom Walcherenom usidrilo se 328 por tugalskih brodova.239 Samo u novoj konjunkturi, papar više nije na istom onom stupnju pokretačke snage kojoj nema premca. Portugalu nije pošlo za rukom da osigura monopol. Došlo je do dijeljenja na gotovo jednake dijelove s Venecijom, a to se dijeljenje na neki način i ustalilo. Ništa nam ne brani da mislimo, naprotiv, da je i kratkotrajna recesija, sredinom XVI. stoljeća, odigrala svoju ulogu u teškoćama Antwerpena.

Drugi uspon Antwerpena Faktor kojem Antwerpen mora zahvaliti svoj ponovni uspon bio je uvoz bijele kovine iz Amerike, via Sevilla. Godine 1537. srebra ima u Španjolskoj toliko da vlada Karla V mora revalvirati zlato: odnos zlato: srebro prelazi tada od 1:10,11 na 1:10,61.240 Taj priliv bogatstva daje Španjolskoj (valjalo bi reći Kastiliji) novu političku i ekonomsku dimenziju. Habsburgovci, u osobi Karla V, istodobno postaju gospodarima Španjolske, Nizozemske, Carstva i Italije, gdje su čvrsto zasjeli od 1535.241 Primoran da plaća po čitavoj Evropi, car je od 1519. vezan za trgovce-zajmodavce iz Augsburga, a njima je Antwerpen i dalje pravi glavni grad. Fuggeri i Welseri pokreću i prenose taj novac, bez čega ne bi bilo carske politike. U takvim uvjetima car se ne može lišiti usluga novčarskog tržišta u Antwerpenu, koje se oformilo upravo između 1521. i 1535, za vrijeme teških godina stagnacije u trgovini, kad su se zajmovi vladaru potvrdili kao jedino plodno ulaganje kapitala, a ovi se posuđuju redovito po stopama koje su više od 20%.242 I tada se desilo Španjolskoj ono što se desilo Portugalu. Suočena sa svojim novim zadacima s onu stranu Adantika, to jest eksploatirati i graditi Ameriku, Španjolska tome nije dorasla i obavezu može ispuniti samo uz mnogostranu pomoć Evrope. Potrebni su joj drvo, balvani, paklina, brodovi, žito, baltička raž; potrebni su joj, radi daljeg otpremanja u Ameriku, proizvodi 169


manufakture, platno, lagano sukno, željezarija iz Nizozemske, Njemačke, Engleske, Francuske. Ponekad, sve to u nevjerojatnim količinama: 1553.213 je više od 50.000 bala plam a ukrcano u Antwerpenu za Portugal i Španjolsku. Zeelandski i nizozemski brodovi postaju gospodarim a veze Flandrija — Španjolska već 1530, a sigurno nakon 1540, utoliko lakše što su brodovi iz Biskajskog zaljeva bili skrenuti na Carrera de Indias, pa je bilo nužno ispuniti praznine koje su nastale u plovidbi između Bilbaoa i Antwerpcna. Nije stoga nikakvo čudo što je 1535. protiv Tunisa, a 1541. protiv Alžira, Karlo V. rekvirirao desetine i desetine flaman skih hurki za prijevoz ljudi, konja, streljiva i živeža... Događa se čak da su brodovi sjevera rekvirirani da bi ojačali brodovlje Carrere.2U Ne m ožem o dovoljno istaknuti (ali na to čcmo se vratiti)245 koliko je ta pobjednička veza sjevera s Pirenejskim polu otokom bila važna za povijest Španjolske i za povijest svijeta. Zauzvrat, Španjolska upučuje Antwerpenu vunu (koja se iskrcava još uvijek u Brugesu246, ali odm ah se prebacuju u grad na Scheldi), sol, alaun, vino, suho voče, ulje, pa prekom orske proizvode, košenilu, am eričko drvo za bojenje, kanarski šečer. No to je nedovoljno da bi se uravnotežila razmjena, i Španjolska izravnava svoju ravnotežu pošiljkama novca i srebrnih poluga, koje se često prekivaju u novac u palači kovnice u Antwerpenu.247 Prem a tome, američki novac i španjolski trgovci, na kraju krajeva, vraćaju život gradu. Na mjesto mladenačkog Antwerpena, koji je na početku stoljeća bio portugalski i njemački, dolazi jedan »špa njolski« grad. Nakon 1535. iscrpljenost poslova, koja rada ne zaposlenost, polako nestaje. Preobrazba dobro napreduje i iz nje svatko izvlači svoju pouku. Industrijski grad Leiden napušta trž nicu koju je 1530. bio sagradio u Amsterdamu za prodaju svog tekstila na Baltiku, 1552. otvara drugu u Antwerpenu, smjerajući sada prem a tržištima Španjolske, Novog svijeta i Sredozemlja.248 Godine između 1535. i 1557. odgovaraju neosporno vrhuncu uspona Antwerpena. Nikada grad nije bio u takvom blagostanju. Neprestano raste: imao je 1500, na početku svog uspona, jedva 44 do 49.000 stanovnika; prije 1568. prijeći će broj od 100.000; broj kuća prelazi sa 6.800 na 13.000, a to znači da se podvostručio. Novi trgovi, nove ravne ulice (u dužini od gotovo 8 km), stvaranje infrastrukture i ekonomskih središta načičkali su grad novim gradilištima.245 Svega u tom e ima: raskoši, kapitala, industrijske djelatnosti, kulture. Naravno, postoji i druga strana medalje: rast cijena i nadnica, produbljivanje jaza između bogatih koji postaju 170


bogatiji i siromašnih koji postaju još siromašniji, sve veći broj onih koji stvaraju proletarijat nekvalificiranih radnika, nosača, služnika, teklića... Nazadak se uvlači i u moćne cehove gdje broj nadničara premašuje broj slobodnih obrtnika. U krojačkom cehu 1540. ima više od tisuću nekvalificiranih ili polukvalificiranih radnika. Jed nom se majstoru daje pravo da zaposli 8, 16, 22 radnika: daleko smo od onih restriktivnih mjera koje su bile nekada na snazi u Yprcsu...250Manufakture se uspostavljaju u novim granama: nas taju rafinerije soli i šećera, tvornice sapuna, bojadisaonice; one zapošljavaju najbjedniji svijet za gotovo smiješnu plaću koja iznosi najviše 60% od zarade kvalificiranog radnika. Nedvojbeno, masa nekvalificiranih radnika ograničava eventualno pribjegavanje štrajku koji i dalje ostaje oružje kvalificiranih radnika. No, kad nema štrajka, može biti, a jednog će dana i biti, nemira i žestokih pobuna. Španjolski financijski slom iz 1557. pogodit će drugo po redu blagostanje Antwcrpcna svom snagom. Bio je to slom koji će osjetiti sve zemlje koje car posjeduje, a valja im dodati i Francusku

Panorama Antwerpena oko 1540. Antwerpen, National Scheepvaartmuseum. 171


koju te zemlje okružuju. Lyon propada u godini 1558, u isto vrijeme kad i kraljevske financije Henrika II. Tada puca i mreža novčanog opticaja koja je podržavala Antwerpen. Ona se nikada neće popraviti na dostatan način, a njemački će bankari odsada biti izvan kastiljske igre i zamijenit će ih Đenovežani. »Stoljeće Fuggerovih« doživjelo je svoj kraj.

Industrijski uspon Antwcrpenska će ekonomija ponovo oživjeti, ali na sasvim drugom planu — to će biti njezin treći uspon. Nakon m ira u Cateau-C am brésisu (1559), koji je odagnao avet rata između kuća Valois i Habsburg, trgovina se opet usm jeruje prem a Španjolskoj, Fran cuskoj, Italiji, Baltiku, gdje se potvrđuje čudnovati p reporod han z e a tsk ih g ra d o v a (u to se v rije m e u A n tw e rp en u gradi veličanstvena kuća Hanze)251. Unatoč ratničkim uzbunam a između Francuske i Engleske, između Danske, Švedske i Poljske, unatoč zapljeni brodova na La Mancheu, Sjevernom m oru ili Baltiku, antw erpenski poslovi oživljuju, ali ipak ne dosižu razinu iz razdob lja prije krize.252 Uostalom, najveće poteškoće dolaze s engleske strane. Revalorizacija funte na početku vladanja kraljice Elizabete bacila je otočku ekonom iju u duboku krizu koja nam može objas niti englesku lošu volju prem a Hanzeatima i nizozemskim trgov cima. Nakon dugih oklijevanja, Englezi u srpnju 1567. izabiru Ham burg kao etapu za svoje sukno, a grad, koji im je osiguravao m nogo pogodniji pristup prem a njemačkom tržištu nego onaj što im ga je otvarao Antwerpen, bio je kadar da bez odugovlačenja učinja i prodaje nebijeljeno sukno s Otoka.253 Bio je to za Antwer pen ozbiljan udarac. Osim toga, Thomas Gresham, koji je i odveć dobro poznavao antw erpensko tržište, položio je 1566. kamen temeljac za London Exchange >Londonsku burzu. I na tom je planu Engleska htjela biti neovisna od Antwerpena — a to je pom alo nešto kao p obuna sina protiv oca. Upravo je u tim uvjetima Antwerpen tražio i našao spas u industriji.254 Kapitali, koji se više nisu mogli u potpunosti uložiti u trgovinu ili u javne zajmove, okrenuli su se prem a radionicama. Tada dolazi u Antwerpenu, a i u Nizozemskoj kao cjelini, do izvanrednog rasta industrijske proizvodnje, sukna, platna i tapi serije. Čak 1564, da je netko tada vidio grad, mogao se kladiti u njegov budući napredak. Ono što će ga uništiti neće biti sama 172


ekonomija, već teški socijalni, politički i vjerski neredi u Nizo zemskoj. Političari dijagnosticiraju da je to bila kriza otkazivanja po slušnosti. A uistinu, radilo se o vjerskoj revoluciji koja je došla iz dubine i koju je krišom pratila ekonomska kriza sa socijalnim dramama zbog skupoće življenja.255 Izlagati ili analizirati tu revo luciju ne pripada u naš program. Ono što je za nas važno jest to da je Antwerpen odmah bio zahvaćen kovitlacem. U općem zapre paštenju, ikonoklastička zaraza potresala je grad čitava dva dana, 20. i 21. kolovoza 1566.256 Sve se je moglo umiriti pomoću kom promisa i ustupaka regentkinje Margarite od Parme257, ali Filip II će se odlučiti za čvrstu ruku, i godinu dana nakon antwerpenskih nemira vojvoda od Albe dolazi u Bruxelles na čelu ekspedicijskog korpusa.258 Mir je zaključen, ali rat, koji će izbiti svom snagom tek u travnju 1572, već je prikriveno započeo. U La Mancheu i na Sjevernom moru, Englezi 1568.259 zapljenjuju biskajske zabre (stare biskajske jedrenjake), natovarene balama vune i srebrom, upućenim vojvodi od Albe, a k tome i krijumčareni novac koji su prijevoznici skrivali. Pomorska veza između Nizozemske i Špa njolske bila je praktički prekinuta. Naravno, Antwerpen neće odmah umrijeti. Još dugo će on ostati važno središte, industrijsko čvorište, financijska postaja špa njolske politike, ali novac i mjenice za plaćanje četa u španjolskoj službi dolazit će sada s juga, preko Denovežana, i zbog tog skreta nja puta političkog novca Filipa II u Genovi će se uspostaviti središte Evrope. Svjetski pad Antwerpena zabilježen je daleko, i to upravo na velikom satu Sredozemlja. Ubrzo ću objasniti što pod tim mislim.

Originalnost Antwerpena Uspon Antwerpena, iako relativno kratak, predstavlja važnu a djelomično i originalnu kariku u povijesti kapitalizma. Naravno, Antwerpen je obilato učio od svojih stranih gostiju: preuzeo je dvojno knjigovodstvo, kojem su i njega kao i ostalu Evropu naučili Talijani; za međunarodna plaćanja upotrebljavao je i on kao i svi drugi (premda s izvjesnom suzdržljivošću, pa čak i škrto) mjenicu, koja ga je uključivala u kruženje kapitala i kredita iz jednog tržišta na drugo. No, Antwerpen je znao, kad je to trebalo, iznaći i svoja vlastita rješenja.


I zaista, oko 1500. m orao je naći odgovor, i to od danas na sutra, u banalnom krugu svakodnevnog života, na neke situacije koje su ga iznenadile i koje su bile uzrokom »strahovitih napetos ti«.260 U to vrijeme, za razliku od Brugesa, čak nije imao ni pravu bankarsku organizaciju. Možda, kao što misli Herm ann Van der Wee, zbog niza zabram benih m jera burgonjskih vojvoda (1433, 1467, 1480, 1488, 1499) koje su doslovce onemogućile svaki pokušaj u tom sm jeru. Samim tim, trgovac u Antwerpenu ne može, kao onaj na Rialtu, »zapisati« svoj dug ili kredit u knjige nekog bankara, izravnavajući tako svoja potraživanja i dugovanja. Isto tako, on neće moći posuđivati, kao što se to radi na većini mjenjačkih mjesta, ispostavljajući kreditno pism o ili mjenicu na pos lovnog p artnera u Firenci ili drugdje, ili čak na sajmove u Antwerpenu ill u B erg-op-Z oom u. Pa ipak, gotovina ne može biti dostatna za sva izravnavanja računa, i nužno je da »papiri« udu u igru, da fiktivni novac izvrši svoje, olakšavajući obavljanje poslova, ali uvijek ostajući na jedan ili drugi način čvrsto ukotvljen za solidno tlo gotova novca. Antwerpensko rješenje, proisteklo iz prakse brabantskih saj mova261, veoma je jednostavno: podmirivanja u oba sm jera dugo vanja i potraživanja vrše se pom oću obveznica (cedulja), to jest potvrdam a; trgovac koji ih ispostavlja i potpisuje obavezuje se da će toliki i toliki iznos isplatiti u danom roku, a potvrde glase na donosioca. Ako hoću doći do kredita, prodajem onom e koji prih vaća obveznicu koju sam potpisao. Recimo, A mi duguje određeni iznos, on potpisuje jednu takvu obveznicu, ali ja je m ogu prenijeti na osobu B kojoj ja dugujem odgovarajuću svotu. Tako se dugova nja i potraživanja obrću na mjestu, stvarajući dodam o kruženje koje ima tu prednost da se topi kao snijeg na suncu. Dugovanja i potraživanja poništavaju se, i to su čudesa scontra, clearinga, poravnanja, ili, kako se kaže u Nizozemskoj, rescontre. Isti papir prelazi iz ruke u ruku, sve do časa kad se poništi, kad je vjerovnik koji prim a obveznicu kao sredstvo plaćanja sâm počem i dužnik na temelju te obveznice.262 Upravo zato da bi se osigurala takva igra prijenosa mjenice, takozvano žiriranje, stara se praksa doznake ili asignacije generalizira, a to utvrđuje odgovornost »vjerovnika koji ustupaju sve do zadnjeg dužnika«. Ta pojedinost ima svoju vrijednost, a riječ asignacija na kraju će prevladati u svakodnev noj uporabi nad term inom obveznica. A jedan će trgovac napisati: »Platit ću asignacijom, kako je to naša stara trgovačka navada«.263 174


17. BROJ FRANCUSKIH TRGOVACA POPISANIH U ANTWERPENU OD 1450. DO 1585. Taj se broj mijenja u ritmu koji otprilike odgovara prometu u toj luci. (Prema E. Coornaertu, Les Français et le commerce international à Anvers, II, 1961.)

No te garancije iz trgovačke prakse, uz koje ide i mogućnost obraćanja sudu, nisu ono najhitnije. Ditna je veoma velika lakoća sistema i njegova efikasnost. Lakoća: dogada se da se mjenice, obuhvaćene antwerpenskim operacijama, pretvore u obveznice na donosioca i da tada prelaze iz ruke u ruku. A efikasnost? Njihovo kolanje rješava, bez institucionaliziranja, jedan kapitalni problem, koji se uvlači posvuda i prisutan je u samom početku razmjene. To je problem eskontiranja, drugim riječima cijene, najma za vrijeme. Skonto, kakav će se učvrstiti u Engleskoj u XVIII. sto ljeću264, zapravo je preuzimanje starije prakse. Ako kupim ili ako prodam jednu obveznicu, cijena naznačena na njoj ne određuje joj ni kupovnu ni prodajnu cijenu. Ako je, pak, kupim za novac, plaćam je ispod njezina tečaja; ako je primim za neki dug, prisi ljavam onoga koji je potpisuje da mi da svotu koja je veća od njegova duga ili potraživanja. Budući da obveznica mora vrijediti iznos novca koji ona naznačuje za svoj istek, ona, hoćeš-nećeš, manje vrijedi na polasku nego na dolasku. Ukratko, posrijedi je jedan gipki režim, koji se sam po sebi organizira i širi izvan tradicionalnog sistema mjenice i banaka. Zapaziti valja da taj novi režim vrijedi i u Rouenu, u Lisabonu i zacijelo u Londonu, koji će, u tom pogledu, biti nasljednik Antwerpena. Naprotiv, Amsterdam će i na početku i za trajanja svog procvata ostati vezan uz tradicio nalni sistem mjenica. 175


Mogli bism o pasti u veliko iskušenje pa da Antwerpenu pripišem o napredovanje prvog industrijskog kap ita lizm a , koji očigledno postoji i u njem u i u drugim aktivnim gradovima Nizo zemske. To je učinio Tibor Wittman265, u jednoj simpatičnoj i nadahnutoj knjizi, ali, sve se plašim da on mnogo štošta žrtvuje teoretskim pravilima. Da li je XVI. stoljeće u toj dom eni donijelo nešto novo u odnosu na aktivnosti Genta, Brugesa ili Ypresa — a navlastito u odnosu na Firencu ili Luccu ili Milano za vrijeme predašnjih stoljeća? Ozbiljno sumnjam, pa čak ako se uzmu u obzir i brojne gradnje u Antwerpenu, njegov rani urbanizam koji je otišao toliko naprijed prem a drugim evropskim gradovima, pa čak ako se posebno zaustavimo, kao Hugo Soly, na onom čudesno uspješnom poslovnom čovjeku koji se zvao Gilbert van Schoonbecke. Kad m u je oko 1550. stavljeno u zadatak da izgradi gradske zidine, organizirao je neku vrstu okomitog trusta, što ga je pos tavilo na čelo petnaestak ciglana, jednoga golemog tresetokopa, vapnara, šum skog gospodarstva, čitavog niza radničkih kuća, što ga sve nije priječilo da se u svojim poslovima naveliko osloni na brojne podnabavljače. On je bio najveći poduzetnik i onaj koji se najviše obogatio divovskom transform acijom Antwerpena između 1542. i 1556. No, daje li nam to temelja da upadnem o u iskušenje, pa da govorimo o industrijskom kapitalizmu, o još jednom dragu lju u antwerpenskoj kruni?

176

VRATIMO ĐENOVEŠKOM STOLJEĆU NJEGOVE DIMENZIJE I PRAVU VAŽNOST Antwerpensko »stoljeće« bilo je stoljeće Fuggerovib. Stoljeće koje mu slijedi bit će stoljeće Đenovežana. Zapravo ne stotinu, već sedamdeset godina (1557—1627) jedne prevlasti koja je bila toliko diskretna i toliko savršeno dorađena da je dugo vremena izmicala pažnji povjesničara. Naslutio ju je Richard Ehrenberg u jednoj staroj knjizi (1896), koja još uvijek nije domašena unatoč svojoj starosti. Felipe Ruiz Martin joj je odredio prave dimenzije u svojem djelu El Siglo de los Genoveses, kojoj je autorova skrupuloznost i njegovo neum orno traganje za neobjavljenim dokumentima oduIjilo objavljivanje do naših dana. No, ja sam pročitao rukopis te izuzetno vrijedne knjige. Đenoveško je iskustvo, za trajanja tri četvrt stoljeća, om o gućilo njezinim bankarima-trgovcima da vještim upravljanjem kapitalom i kreditima budu neosporni arbitri evropskih plaćanja i podmirivanja. Vrijedi truda proučiti to iskustvo samo za sebe; to je zacijelo najčudnovatiji primjer puta ka središtu i koncentracije koji nam može pružiti povijest evropske ekonomije-svijeta, kada se ona okreće oko jedne gotovo nestvarne točke. Jer, nije stožerom svega bila Genova, već šačica bankara-financijcra (za koju bismo danas rekli da je multinacionalna kompanija). 1, u tome je samo jedan od brojnih paradoksa tog čudnovatog grada kakav je bila Genova, kojoj ništa nije bilo sklono, a koja ipak, prije i poslije »svog« stoljeća, teži tome da se dokopa vrhunca svjetskih poslova. Po svemu mi se čini da mogu tvrditi da je bila uvijek — i obzirom na sve vremenske okolnosti — kapitalistički grad p a r excellence.

»Zavjesa od pustih planina« Genova sa svoje dvije »rijeke«, s istoka i zapada, predstavlja zapravo veoma skučen prostor. Prema jednom starom francus kom izviješću, »Đenovežani posjeduju poprilici trideset milja uz duž obale od Monaca pa do zemalja Masse i sedam ili osam milja 177


178


179


ravnice prem a milanskom kraju. Sve ostalo je zavjesa od pustih planina«.266 Na m oru, na svakom ušću veoma malih rijeka, u svakoj uvalici, tome odgovara ili mala lučica, ili selo, ili gradić, u svakom slučaju poneki vinograd, nasadi naranača, cvjetnjaci, palme, odlična vina (navlastito u Tabia i Cinque Terre), ulje izvrsne kakvoće kojeg ima u izobilju u Onegli, Marru, Dianu i u četiri doline Ventimiglie.267 »Malo žita«, zaključuje 1592. Giovanni B otero268, »malo mesa, prem da je zaista prvoklasno.« Za oko i m iris jedan od najljepših krajeva na svijetu, pravi raj. Doći onamo sa sjevera znači susret sa živom vodom, s cvijećem, s razdraganom prirodom .269 No, ta je čarobna zemlja tek jedan uski rub, jer Apeninsko gorje, što se sastaje s Alpama na visini Nice, uporno pruža svoje »puste« obronke, bez šume, čak »bez trave«, i ova divna visoko sm ještena sela, sirom ašna i zaostala, gdje đenoveški N obili Vecchi imaju svoja lena i seljačke vazale, najčešće su poslušni izvršitelji njihovih naloga.270 Kao jednostavni red stabala uz neki zid, tako se i rano m odernizirana Genova naslanja na »feudalnu« planinu, i to čini jedan od njezinih brojnih paradoksa. U sam om gradu mjesta i zemlje za gradnju gotovo da i nema, pa su raskošne palače prim orane da uporno i očajnički rastu u visinu. Ulice su toliko uske da samo Strada N ova i Via Balbi dopuštaju prolaz kočijama271; po ostalom gradu valja se kretati pješice ili u nosiljkama. Prostora nedostaje i izvan gradskih zidova, po obližnjim dolinam a gdje se gradi toliko ljetnikovaca. Na putu za predgrađe San Pier d ’Arena, kad se izide iz Campo Marone, kaže jedan putopisac272, »vidi se palača Durazzo, veliko i bogato zdanje, koje se čini veličanstvenim usred pedesetak drugih palača lijepa izgleda«. Pedesetak: znači da i izvan grada vlada stiješnjenost, da su vrata stisnuta uz vrata i da je to pravilo. Kad prostora nema, valja živjeti susjed do susjeda. Utoliko više što nije lako izići iz tih sitnih mjesta koja su nalik na prave džepne rupčiće između sebe slabo povezane. Kad treba u Genovu sazvati sve plemiće koji su razasuti po svojim posjedim a, a njihovo je prisustvo u Velikom vijeću neophodno, nem a drugog načina da se dovedu u grad nego poslati Slika na stranama 178/179: Genova i njezina luka (1485). Slika Cristofora Grassia, CivicoMuseo navale, Pegli (Genova). Grad u obliku amfiteatra, visoka zdanja, utvrde, arsenal, svjetionik na ulazu u luku; galije i goleme karake. 180


po njih jednu galiju Republike!273 A k tome se često dogodi da ružno vrijeme i dulje potraje nad Đenovskim zaljevom. Dugo trajne kiše koje lijevaju potocima, more uzburkano bez predaha, i tada su to strahoviti dani274, u kojima nitko ne izlazi iz kuće. Ukratko, slabo građeno tijelo, kojemu nikad nije posve dob ro, pogođeno prirodnom slabošću. Kako se prehraniti? Kako se obraniti od stranaca? Brda, naizgled kao da brane, a zapravo razoružavaju grad: napadač, kad nadire sa sjevera, zapravo upada u nj odozgo. Kad topništvo zauzme uzvisine, propast je neminov na. I Genova tako neprestano popušta drugima, silom ili milom ili zbog opreza. Tako se 1396. predala francuskom kralju275, pa 1463. milanskom vojvodi276. Bilo kako bilo, tuđin njome i prečesto vlada, dok će neosvojiva Venecija, zaštićena vodom, prvi put ustuknuti tek 1797. i to pred Bonapartom. Genovu su tako 30. svibnja 1522.277dograbili Španjolci i njihovi saveznici, Nobili Veccfoi, i tada je pretrpjela strašno pljačkanje koje može biti uspoređeno samo s pljačkom Rima 1527; ista ju je tragedija zadesila dosta kasnije, u rujnu 1746278; tog su puta provalili Sardi i Austrijanci, ne ispalivši ni metka, ali su zato i odveć bogati grad podvrgli zapljenama i svakojakim odštetama — a to je moderniji naziv za pljačku. Dodu še, ti su vajni pobjednici protjerani tri mjeseca kasnije nakon žestoke pobune denoveškog puka, koji je uvijek bio živ i brz na nožu.279 No, bilanca je bila još jednom porazna. Ne braniti se i ne moći se braniti skupo stoji: — oslobođeni grad doživljava strašnu krizu, emisija papirnatog novca uzrokuje nemilosrdnu inflaciju; mora se opet, 1750, otvoriti la Casa di San Giorgio koja je bila dokinuta. Na kraju se sve sleglo, kao što je i red: Republika uzima sve konce u svoje ruke i nekako izlazi iz nevolje. I to ne s izvanred no lakim porezom (1%) koji udara na kapital, već pojačavajući neizravni potrošački porez280, što je tipično za denovešku praksu: još jednom su račun platili siromašni i mnogobrojni. Genova je jednako ranjiva i s morske strane. Luka joj je otvorena na pučinu, a pučina nije ničija, pa je zbog toga svačija.281 Na rivijeri sa zapadne strane, Savona, koja želi ostati nezavisna, dugo je vremena bila odskočna daska za neprijateljske operacije, a bili su to isto čak i Marseille i Nica.282 U XVI. stoljeću berberski gusari, nošeni južnim vjetrovima, neprestano napadaju obale Kor zike i čitavu obalu Đenoveške rivijere čija je obrana slaba ili nikakva. A da li je ta obrana bila uopće moguća? Genova nema u svojoj službi M are N ostrum kao Što je za Veneciju Jadran. Nema lagune koja bi joj branila pristup. U svibnju 1684, Luj XIV je napada 181


topovima s eskadre markiza Duquesna. Grad naslonjen na planinu predstavlja idealnu metu. Izbezumljeni od straha, »stanovnici se sklanjaju u brda i ostavljaju kuće i sve u njima na milost i nemilost pljačkašima«. A kojekakvi lupeži ne propuštaju takvu priliku.283

Djelovati na daljinu izvan svoje kuće Ponovimo još jednom: slabost je Genove prirođena; ni grad ni svi koji ovise o njem u ne mogu živjeti bez pom oći vanjskog svijeta. Od jednih valja tražiti ribu, žito, sol, vino; od drugih soljeno meso i ribu, drvo za loženje, drveni ugljen, šećer. I tako dalje. Neka sredozem ne trabakule, b astim enti la tin i con viveri ne stignu, neka brodovi sa sjevera — engleske ili nizozemske m aluine, dola zeći iz Saint Maloa, iz Engleske, iz Nizozemske — ne donesu navrijeme svoj tovar cibi quadragesim i, to jest haringe i bakalar za korizm ene dane, već iskrsavaju nevolje. Bilo je tako za vrijeme rata za španjolsku baštinu, kad su sva m ora vrvjela gusarima i država je m orala intervenirati da grad ne um re od gladi. »Jučer su stigla u ovu luku«, kaže jedan konzularni izjestilac, »dva broda što ih je ova Đenoveška Republika naoružala da budu brodopratnja malim brodovima; ovi dolaze iz napuljskih strana, sa Sicilije i Sardinije i doveli su konvoj od oko četrdeset brodova; sedamnaest ih je bilo natovareno vinom iz Napulja, deset žitom iz Romanje, a ostali drugim različitim živežom, kestenjem iz Napulja, sirom, suhim smokvama, grožđem, solju i drugom robom tc vrste.«284 Najčešće se problem i opskrbe rješavaju sami od sebe: denoveški novac olakšava stvari. Žito dolazi samo od sebe. Često su upućivane kritike na M agistralo dell'Abbondatiza, neku vrstu žitnog ureda koji Genova ima kao toliko drugih talijanskih gra dova, ali taj magistrat ne raspolaže ni s kakvim novcem, nema ni jedan »giulio«, i, »kad valja nabavljati hranu, novac posuđuje od građana i zatim žito prodaje na malo, ali po tako visokoj cijeni da nikako ne može biti na gubitku... jer bi gubitak pao na teret bogatih. I, nakon takvih računa, svu štetu podnose siromasi, a bogatima raste trbuh«285. Opet kažimo: takva je politika Genove. Međutim, iako A bb ondanza nem a ni rezervi, ni budžeta, trgovci se ipak snalaze da u gradu bude dosta žita. U XVIII. je stoljeću Genova luka za preraspodjelu žitarica, onako kao i Marseille za sol, jednako 182


kao Venecija, i grad se opskrbljuje u gotovo svim sredozemnim zemljama.

Akrobatska igra Ako je Genova, kojoj se stanovništvo kreće između 60 i 80.000 duša, a ona zajedno s okolicom i gradovima koji o njoj ovise broji nešto više ili nešto manje od pola milijuna ljudi, ako je taj grad uspio da kroz duga stoljeća riješi teški problem svakodnevnog života (ako izuzmemo kratke ali vrlo teške uzbune), što jc neospor na činjenica, uspio je to uz cijenu teških i pravih akrobacija. Uostalom, zar sve, baš sve nije u Gcnovi akrobacija? Ona proizvodi, ali proizvodi za druge; plovi morima, ali za druge; investira, ali kod drugih. Još u XVIII. stoljeću, samo se polovica đenoveških kapitala nalazi u gradu286; ono ostalo, jer se ne može plasirati na licu mjesta, plovi po svijetu. Zemljopisne ih okolnosti sile na pustolovinu. Kako im tada osigurati zaštićenost i kako ih oploditi u tuđoj kući? To je vječni problem Gcnovc; ona živi i mora živjeti uz neprestanu budnost, osuđena da riskira, ali istodobno i da bude izvanredno oprezna. Odatle čudesni uspjesi, ali i katastr ofalni neuspjesi. Propast đenoveških ulaganja nakon 1789, i to ne samo u Francuskoj, jedan jc od takvih primjera, ali on nije osam ljen. Krize 1557, 1575, 1596, 1607, 1627, 1647287, koje su svoj uzrok imale u Španjolskoj, bile su teška upozorenja, gotovo zem ljotresi. A već mnogo ranije, između 1256. i 1259. đenoveške su se banke slomile.288 Ono što je kadro suprotstaviti se tim opasnostima u samom srcu dramatičnog kapitalizma jest gipkost, agilnost, snalažljivost đenoveškog poslovnog čovjeka, koji kao da nema težine. To je ona potpuna odsutnost tromosti koja u njemu zadivljuje Roberta Lopeza.289 Genova je na desetke puta obrnula pramac i svaki je put prihvatila nužnu preobrazbu. Organizirati jedan izvanjski svijet da bi ga se pridobilo za sebe, a zatim ga napustiti kad jc postao nemoguć za boravak ili neiskoristiv; zatim zamisliti i izgraditi drugi — kao primjerice u XV. stoljeću napustiti Istok, a okrenuti se Zapadu, zamijeniti Crno m ore za Atlantik290, a u ХГХ. stoljeću stvoriti jedinstvenu Italiju291 sebi za korist, to je, eto, sudbina Genove, sudbina jednog krhkogtijela, ultraosjetljivog seizmografa koji treperi kad se god neizmjerni svijet pokrene. Kao čudo in183


teligencije, a ponekad i okrutnosti, zar Genovi nije bilo dosuđeno da prisvoji svijet ili da je jednostavno ne bude? Što sm o rekli vrijedi već od početka njezine povijesti. Povjes ničari su čude prvim pothvatima njezinih pom oraca protiv m us limanskog svijeta i broju njezinih galija u borbam a protiv Piše ili Venecije u XIII. stoljeću.252 No, tada se čitavo aktivno stanovništvo — kad bi trebalo — ukrcavalo na te male ram e brodove. Mobili zirao se čitav grad. Isto tako, Genova će vrlo rano —a tu je posrijedi znatna količina novca — skrenuti u svoju korist dragocjene proiz vode, papar, začine, svilu, zlato, srebro; prodrijet će u daleke luke i izboriti mjesto svojim plovidbama. Pogledajte samo denoveško pobjedničko zaposjedanje položaja u Carigradu u vrijeme Paleologâ (1261) i njihovu mahnitu pustolovinu što je zatim ostvaruju u Crnom m oru.293 Mlečani dolaze za njima, ali kasne. Dvadesetak godina nakon toga, na redu je ovladavanje Sicilijom nakon Večer nje294 (1283). Firenca je bila stala na stranu Anžuvinaca, a Genova na stranu Aragonaca. Budući da su ovi posljednji izvojevali pob jedu, s njima je slavila i Genova. Valja raspolagati živim perom i erudicijom Carmela Trassellia295 da bi se ispričala m odernost i hitrost s kojom su se Đenovežani smjestili na Siciliji. Bilo kada istjeruju druge »kapitaliste«, one iz Lucce i Firence, ili ih bar potiskuju u drugi plan, bilo kada zauzimaju svoje mjesto u Palermu, ne odveć daleko od luke pa prem a tome i od P iazzeM arine2^6, ili kad posuđuju novac potkraljevima i velikoj gospodi. Sve je to donekle i banalno, ali ono što je to mnogo manje, jest da im je pošlo za rukom da odm ah na sam om izvoru konfisciraju izvoz sicilijanskog žita, a žito je baš tada bilo neophodno potrebno nasuprot otoku, na islamskoj afričkoj obali, gdje je u to doba glad endemička nevolja. A, osim toga, u zam jenu za žito dobivali su zlatnu prašinu iz Tunisa i Tripolija, kamo je stizala iz dubina crne Afrike. Dakle, nisu slučajno oni plemićki posjedi što ih Doria kupuju p o Siciliji žitorodne zemlje, koje se nalaze na presudnoj osovini što spaja Palerm o i Agrigento.297 Kad katalonski trgovci pokušaju izbaciti Đenovežane — bit će kasno. A Đenovežani su i opet oni koji će organizirati proizvodnju sicilijanskog šećera.298 Oni će isto tako iz Messine ovladati tržištem svile na Siciliji i po Kalabriji.299 I na početku XVIII. stoljeća, đenoveški će trgovci i prodavači još uvijek biti na otoku, neprestano zaokupljeni300žitom i svilom. Pristat će čak (kad im je bilanca bila deficitarna) da na Siciliju pošalju »velike količine genovina, novca od finog srebra koji je bio veoma tražen po Italiji«. Ustariz nem a pravo kad se tome 184


čudi: izgubiti na jednoj, a zaraditi više na drugoj strani, to je načelo kojega su se Đenovežani oduvijek držali. U XIII. i XIV. stoljeću, unatoč venecijanskoj konkurenciji, a ponekad upravo zbog nje, Genova se uvlači u sve prostore ev ropske ekonomije-svijeta, posvuda je prva i gura druge. Prije XTV. stoljeća, oslanjajući se na svoju bazu Hios, eksploatira fokejski alaun i trguje po Crnom moru. Njezine karakc plove do Brugesa i Engleske.301 U XV. i XVI. stoljeću pomalo gubi Orijcnt: Turci zauzimaju Kafu 1475, Hios 1566, ali već na početku XV. stoljeća, znači prije svih drugih, Đenovežani se smještaju u sjevernoj Afri ci302, u Sevilli303, u Lisabonu304, u Brugesu, a nedugo zatim u Antwerpenu. AAmeriku na lutriji nije dobila Kastilija, već Kristofor Kolumbo. Sve do 1568. denoveški trgovci u Sevilli financiraju onu sporu razmjenu između Španjolske i Amerike.305 A 1557. golema prilika na koju oni budno vrebaju —osiguranje novca za vladavinu Filipa II — pruža se njima.306 Oni će je spremno zgrabiti. Tada počinje novi čin u njihovoj povijesti: stoljeće Genove.

Genova diskretno vlada Evropom Nakon neuspjeha kod Chioggie, Genova je »druga na ljestvici«, i tu će ostati cijelo XIV. i XV. stoljeće, ali s godinama od 1550. do 1570. postaje »prva« i na tom će prvom mjestu ostati poprilici do 1620—1630.307 Ta je kronologija i dalje neizvjesna, što se tiče njezinih početaka, jer se Antwerpen još uvijek drži ili se čini da se drži na prvom mjestu; a neizvjesna je i za posljednje godine, jer uspon Amsterdama započinje već 1585; ali najviše s razloga što, od početka do kraja, denoveški primat ostaje u znaku najveće diskretnosti. To je nešto (ako se odveć ne varam u svojim uspored bama) što bi danas, m uta tis m utandis, najviše nalikovalo na Banku z a m eđunarodna plaćanja u Đaselu. Jer Genova ne vlada svijetom pomoću svojih brodova, m or nara, trgovaca, industrijalaca, iako ima i trgovaca, i industriju, i mornare, i brodove i iako može, kad joj to treba, graditi, i to vrlo dobro graditi na svojim navozima u San Pier d'Arena, pa čak i prodavati i iznajmljivati brodove. Ona isto tako uspješno i iznajm ljuje svoje galije, brze i čvrste galije, koje gradski patriciji, često i condottieri (ali za borbe na moru), stavljaju u službu suvereni, 185


francuskog kralja, a zatim i Karla V, nakon 1528, i »izdaje« Andrije Dorije, koji je napustio službu Franje I (napustivši opsadu Napulja dok ga je s kopna opsjedao Lautrec), a zatim se priklonio Caru.308 Već od te daleke 1528. godine, Karlo V se počeo zaduživati kod Đenovežana309, prem da je bio ovisan o bankarima iz Augsburga, navlastito Fuggera, koji su m u osigurali sredstva za njegovu svjetsku politiku. A godine 1557, kad je španjolski slom označio kraj vladavine bankara iz G ornje Njemačke, Đenovežani zauzi maju ispražnjeno mjesto, uostalom vrlo elegantno i s lakoćom, jer su m nogo ranije od 1557. već sudjelovali u složenoj igri m eđu narodnih financija310 (koju će oni još više zakomplicirati). Najhit nija od usluga koje će oni učiniti Katoličkom kralju bila je u tome što su m u osigurali redovite prihode od poreza i od uvoza američ ke bijele kovine, a i jedni i drugi prihodi bili su dotada neredoviti. Katolički kralj, kao i svi vladari, podm iruje svoje troškove iz dana u dan, pa m ora pokretati goleme iznose po prostranoj šahovskoj ploči Evrope: utjerivati u Scvilli, ali redovito isplaćivati u Antwerpenu ili u Milanu. Gotovo da nije ni potrebno inzistirati na toj shemi, koju povjesničari dobro poznaju.311 Kako su godine tekle, genoveški su trgovci ulazili u sve veće pothvate. Prihodi, ali i troškovi Katoličkog kralja neprestano rastu, a s njima raste i dobit Genove. Nedvojbeno je da oni kralju predujm ljuju novac što ga kod njih ulažu pozajmljivači i štediše iz Španjolske i iz Italije.312 Ali sav njihov pokretljivi kapital smjesta ulazi u taj mehanizam. Kad nisu mogli stići na sve, vidjet ćemo ih 1568.313 kako zapuštaju financiranje trgovačkih operacija između Seville i Amerike, kako više ne interveniraju kao u prošlosti u kupovanju vune u Segoviji, ili svile u Granadi, ili alauna u Mazaronu. Na taj se način čisto i bistro prebacuju iz trgovine u nov čarstvo. A kad se njih sluša, moglo bi se reći da u tim očigledno grandioznim operacijama jedva zarađuju za goli život. Zajmovi kralju nose redovito interes od 10%, ali, oni kažu da valja računati troškove, nepredviđene gubitke, kašnjenja s isplatama. To je ne osporivo. Međutim, ako povjerujem o tajnicima Katoličkog kralja, posuđivači zarađuju i do 30%.314 Po svemu sudeći, ni jedni ni drugi ne govore istinu. Očigledno je, međutim, da iz te igre Genova izvlači koristi i to istodobno na kamatama, pa iz kamata na kamate, iz varanja koje om ogućuju uzastopna mijenjanja, pa kupnja i prodaja zlatnog i srebrnog novca, spekulacije naJurosim a i dodat na dobit od 10% koja u Genovi vrijedi za svaku prodaju bijele kovine.315 Sve je to teško izračunati i neprestano se mijenja, ali je 186


Divovski đenoveški brodovi u XV. stoljeću. Detalj slike sa str. 178-179. u svakom slučaju značajno. K tome, budući da su iznosi koje trgovci predujmljuju zaista ogromni (i koji, i opet, znatno pre mašuju njihov vlastiti kapital), i profiti su zacijelo bili ogromni, pa čak ako je jedinstvena stopa interesa bila skromna. Najzad, politički novac Španjolske samo je jedno kretanje među drugim kretanjima koja on uzrokuje ili povlači za sobom. Galije natovarene sanducima reala ili srebrnih šipki, koji od 1570. stižu u Genovu u basnoslovnim količinama, predstavljaju neos porno sredstvo moći. Zahvaljujući njima, Genova postaje arbitar svekolikog evropskog bogatstva. Naravno, nije Đenovežanima baš sve pošlo za rukom, nisu oni baš u svakoj prigodi bili na dobitku, ali te izvanredne poslovne ljude valja suditi i njihove uspjehe objašnjavati uzmimajući u obzir dugo trajanje i svekolikost njiho vih iskustava. Zapravo, njihovo bogatstvo u XVI. stoljeću nije bilo ni zlato ni srebro, već »mogućnost mobiliziranja kredita«, njihova vještina da se snađu u toj teškoj igri koju su uvijek vodili prema jednom superiornom planu. To nam sve bolje i bolje pokazuju dokumenti o tome, koji u bogatim nizovima postaju napokon 18 7


pristupačni, pa tako naša tumačenja čine i pročišćenijima i razradenijima.

Razlozi đenoveškog uspjeha Kako objasniti trijum f Genove? Najprije jednom hipotezom. Ev ropu je između 1540. i 1560. (godine su približne) potresla više ili m anje izražena kriza koja je podijelila XVI. stoljeće na dva dijela: Francuska Henrika II nije više ona gotovo suncem obasjana Fran cuska Franje I, i elizabetinska Engleska nije više Engleska Henrika VIII... Moramo odlućno odgovoriti na pitanje: da li je ta kriza označila kraj stoljeća Fuggerovih? Bio bih sklon potvrdno odgo voriti, a da to ne m ogu dokazati. Ne bi li bilo prirodno ubrojiti m edu učinke te depresije upravo one financijske krize iz 1557. i 1558? U svakom slučaju, sigurno je da je tada došlo do nestanka stare m onetarne ravnoteže. Do oko 1550. relativno rijetka bijela kovina strem i prem a tom e da joj se vrijednost određuje prem a žutoj kovini, koje m eđutim ima relativno m nogo više, a bijela je kovina, srebro, u to vrijeme bila sredstvo za velike poslove (jer da nije bilo tako, zar bi bilo došlo do stoljeća Fuggerovih?). Ona je dakle bila način kako da se sačuva vrijednost. No, već prije 1550. dolazi do valorizacije zlata, pa tada ono postaje relativno rijetko. °/o

S

1610

IS50

1800

1B. OBILJE KAPITALA U GENOVI OD 1510. DO 1625Krivulja stvarnih interesa, takozvanih luogbi (papiri stalne rente Casa d i San Giorgio, s promjenljivim kamatama), kako ju je uspostavio Carlo Cipolla: »Note sulla storio del saggjo d ’interesse...«, u Economia Intemazionale, 1952). Pad kam atne stope je toliki d a na početku XVII. stoljeća pada n a 1, 2%. (Za tum ačenje i više detalja, v. Braudel, La Méditerranée.... II, str. 45.)

188


Tko neće u tim uvjetima opaziti važnost denoveških poslovnih ljudi koji prvi na antwerpenskom tržištu oko 1 5 5 3 - 1 5 5 4 , prema Franku C. Spooneru316, ulažu u zlato? A zar zbog toga oni neće, bolje nego drugi, biti kadri da u Antwerpenu vrše plaćanja za Katoličkog kralja, da kontroliraju kretanje zlata, budući da se žuta kovina traži za naplatu mjenica ?317 Jesmo li našli »pravo« tumače nje? Donekle u to sumnjam, premda pripadam onima koji bi, gledajući unazad, mnogo toga pripisali pronicljivosti i njuhu Đenovežana. No, uspjeh takvih dimenzija u načelu je nešto što ne može imati budućnosti. On ne može dugo ostati privilegijem trgovaca koji su lukaviji od drugih. Đenoveška je igra zapravo mnogostrana i nameće nam se upravo s tom svojom mnogostrukošću: u igri su bijela kovina, žuta kovina i mjenice. Đenovežani se moraju domoći ne samo bijele kovine zahvaljujući takozvanim sacas d e p la ta iie (izlasci, isplate novca) koje predviđaju, i to njima u korist, njihovi asientos (ugo vori) s kraljem, ili zahvaljujući krijumčarenju koje sami organi ziraju uvijek iz Seville319, već jednako tako moraju taj metal i prodavati. Postoje dva moguća kupca: ili Portugalci ili talijanski gradovi okrenuti prem a Levantu, Venecija i Firenca. Ove dvije su kupci koji imaju prednost i upravo zbog toga trgovina s Levantom opet cvate, začina i papra opet ima izobilno u Alepu ili u Kairu, a tranzitna svila dobiva golemu važnost u trgovini kršćanskih ispos tava na Istoku. Taj novac Venecija i Firenca kupuju mjenicama naslovljenim na sjeverne zemlje, gdje je njihova trgovačka bilanca pozitivna.320 Upravo tako Đenovežani mogu vršiti svoje transfere na Antwerpen koji će čak i nakon svojih velikih dana i dalje ostati mjesto isplate za španjolsku vojsku, doduše, donekle gnjilo i korumpirano mjesto, nešto kao Sajgon, kad su u pitanju bili pijastri. I, naposljetku, budući da su se mjenice, nakon odredbe Karla V iz 1537.321, mogle isplatiti samo u zlatu, srebro, koje su Đenovežani ustupali talijanskim gradovima, pretvara se u zlatnu monetu isplativu u Nizozemskoj. Zlato ostaje uostalom najbolje denoveško oružje za kontrolu njihova trostrukog sustava. Kad je Katolički kralj 1575. odlučio da mu Đenovežani više ne trebaju i kad se okrenuo protiv njih, oni su uspjeli blokirati kretanje zlata. Španjolske čete ostaju bez plaće, bune se, i to u studenom 1576.322 uzrokuje pljačku Antwerpena. Kralju ne preostaje ništa drugo nego da popusti. 189

Fernand, Braudel / Vrijeme svijeta

Kad se sve ove činjenice poslažu jedna do druge, nameće nam se zaključak: bogatstvo Genove temelji se na američkom bogatstvu Španjolske i na sam om bogatstvu Italije koje je Genova obilato iskoristila. Moćnim sustavom sajmova u Piacenzi323 vrši se odliv kapitala talijanskih gradova prem a Genovi. I čitave skupine sitnih davalaca kredita, i denoveških i drugih, povjeravaju svoju uštedu bankarim a uz skrom ne kamate. Tako dolazi do trajne povezanosti između španjolskih financija i ekonomije talijanskog poluotoka. Odatle i previranja koja slijede iza svakog m adridskog bankrota: onaj iz 1595.324 odražava se i skupo stoji venecijanske štediše i pozajmljivače .325 Istodobno, u samoj Veneciji, Đenovcžani, ap solutni gospodari bijele kovine koju u izvanredno velikim koli činam a 326 nabavljaju za Zeccu, osiguravaju za sebe svu kontrolu mijenjanja i pom orskih osiguranja .327 Svako istraživanje u dubinu po drugim talijanskim aktivnim gradovima vjerojatno bi nas do velo do sličnih rezultata. Đenoveška je igra bila zapravo moguća, usudio bih se reći i laka, sve dok je Italija sačuvala svoje aktivnosti na prim jerenoj visini. Kao što je ona, htijući to ili ne, podržala Veneciju u XIV. i XV. stoljeću, Italija je u XVI. st. podržavala Genovu. Ako Italija oslabi, m orat će se reći zbogom svetkovanju i sajmovima u Piacenzi koji su se održavali iza gotovo zatvorenih vrata! U zaleđu bankarskog uspjeha nalazi se — a to se ne smije zaboraviti — sam grad Genova. Kad počnem o rastavljati svu tu čudesnu m ašineriju, često sm o skloni da Genovu brkamo s veli kim bankarim a nastanjenim u Madridu, koji ondje posjećuju Dvor, vodeći krupnu igru kao kraljevi suradnici i savjetnici, živeći u zatvorenom društvu usred neprestano zatomljivanih svađa i mržnji, ženeći se između sebe, braneći se kao da su jedan čovjek svaki put kad im Španjolac zaprijeti ili kad protiv njih negoduju poslovni drugovi koji su ostali u Genovi i koji su zapravo pred određene žrtve svega što ne ide kako je zamišljeno. Otkriće dosada neobjavljene prepiske tih poslovnih ljudi koje je učinio Franco Đorlandi sa svojim učenicima nadam o se da će baciti novo svjetlo na te odnose. Tih hom bres de negocios, kako ih u Madridu nazivaju, ima vrlo malo, dvadesetak ili najviše tridesetak. Uz njih ili pod njima m oram o zamisliti stotine pa čak i tisuće denoveških trgovaca najrazličitijih profila, običnih izvršitelja, prodavača, pos rednika, komisionara. Oni su brojni u svom gradu i u svim grado vima Italije i Sicilije. Čvrsto su ukorijenjeni u Španjolskoj na svim razinama njezine ekonomije, u Sevillt, kao i u Granadi. Dilo bi 190


odveć da kažemo trgovačka država u državi, ali to je jedan sustav koji se usadio još u XV. stoljeću i koji će imati dug život. Potkraj XVIII. stoljeća Đenovežani ostvaruju u Càdizu toliko poslovanje da se ono može uspoređivati s poslovanjem engleske, nizozemske i francuske kolonije.328 A to je činjenica o kojoj sc često ne vodi računa. Takvo je osvojenje stranog ekonomskog prostora uvijek bilo preduvjet veličine nekog grada koji odskače od drugih i koji smjera, čak kad o tome i nema jasne predodžbe, da ovlada pros tranim sistemom. Ta je pojava u svom ponavljanju gotovo banalna: takva je Venecija kad prodire u bizantski prostor, Genova kad prodire u Španjolsku, Firenca u francuskom kraljevstvu, a nekada i u Engleskoj, pa Nizozemska u Francuskoj Luja XIV, Engleska u svijetu Indije...

Uzmak Genove Graditi izvan svoje zemlje donosi sa sobom rizik: uspjeh je opće nito kratkog vijeka. Đenoveška svemoć nad španjolskim, a time i evropskim financijama, trajat će samo kojih šezdesetak godina ili nešto malo dulje. Španjolski slom 1627. nije imao za posljedicu brodolom đenoveških bankara, kako sc to dugo vjerovalo. Za njih se može reći da su se dobrovoljno djelomice otkačili od španjolskog broda. Nisu bili odveć raspoloženi da i dalje daju svoje usluge vladi u Madridu, s perspektivom novih slomova koji su ugrožavali njihove dobiti, a ništa manje ni njihov kapital. Povući svoje fondove, i to toliko brzo koliko su dopuštale teške okolnosti, i uložiti ih u druge financijske operacije, to je bio program koji su oni ostvarili koris teći se konjunkturom. U tom je smislu zamišljen jedan nedavni članak što sam ga napisao temeljeći se na detaljnoj prepisci mletač kih konzula u Genovi.329 No, kao što se to često dešava, samo jedno objašnjenje ne može biti dostatno. Valjalo hi bolje poznavati situaciju đenoveških kreditora, u samoj Španjolskoj i u odnosu na njihove portugalske suparnike, koji tada preuzimaju financije Katoličkog kralja. Da li je njih svojim odlukama nametnuo grof-vojvoda Olivares? Ili ih je podržavala konjunktura Atlantika? Sumnjičili su ih da su samo fiktivne zamjene, figuranti nizozemskih kapitalista. Uostalom, ta je optužba i vjerojatna, ali bi je valjalo dokazati. U svakom slučaju, 191


m ir što ga je engleska vlada Karla 1 1630. sklopila sa Španjolskom imao je prilično čudne posljedice .330 Glavni engleski pregovarač, Sir Francis Cottington, uspio ga je popratiti dodatnim spora zum om koji predviđa ni više ni m anje već engleske brodove za prijevoz španjolskog srebra namijenjenog Nizozemskoj. Trećina tog srebra bit će, između 1630. i 1643, iskovana u novac u kov nicama engleskog Towera. Prema tome, čitave će duge godine rijeka španjolskog srebra ići na sjever posredstvom Engleza, a ne više Đenovežana. Da li je u tom e razlog što se Genova odvojila od Španjolske? Ne m ora nužno biti, ako se uzme u obzir kasni datum tog spora zuma, to jest 1630. godina. Bilo bi vjerojatnije, mada to nije nikako dokazano, da je zastoj u samoj Genovi uvjetovao to čudnovato rješenje. O no što je izvjesno, jest da je Španjolskoj bio neophodno potreban jedan sigurni sistem za prenošenje njezinih fondova. Umjesto denoveškog rješenja koje se sastojalo u transferu sred stava pom oću mjenica, što je elegantno rješenje ali iziskuje pot p u n o vladanje m eđ u n a ro d n o m m režom plaćanja, došlo je jednostavnije rješenje da Španjolci kao prijevoznike uzmu upravo one od čijih su napada na m oru, od ratnih operacija ili od gusar skih prepada najviše strahovali. Kao vrhunac ironije, od 1647. ili 1648, španjolsko će srebro, taj novac koji je bio neophodan za upravljanje i za obranu južne Nizozemske, prevoziti ne engleski već nizozemski brodovi, i to možda čak i prije nego što su Ujedi njene pokrajine potpisale separatni m ir u Münsteru (siječanj 1648).331 Za tu su se priliku protestanti i katolici mogli sporazum jeti: novac već tada nije imao mirisa.

Kako je Genova preživjela Da se vratimo na Genovu. N eosporno je da se uspjela otkačiti od Španjolske. Asientistas su, čini se, spasili znatan dio svog kapitala, unatoč veoma teškim, a sigurno i uznemiravajućim uvjetima špa njolskog bankrota iz 1627. i čitavog niza teškoća koje su im suprotstavljali u Španjolskoj, Lombardiji, a i u Napulju. Uspjeh tih povlačenja riješen je, mislim, stizanjem u Genovu srebrnih os n u tk a kojima se može gotovo odrediti količinu, i to za svaku godinu332: nastavljaju i dalje stizati u znatnim a katkada i u ogrom192


nim količinama nakon 1627. Genova je, osim toga, ostala pripo jena na kolanje bijelog metala američkog porijekla. Kojim puto vima? Nedvojbeno trgovačkim putevima u Sevilli, a zatim i u Câdizu. Jer, mreže đenoveških trgovaca i dalje postoje u Andaluziji čuvajući vezu s Amerikom. A s druge strane, nakon pojave drugih kreditora, portugalski su marranos i denoveški p a rtita n ti više puta pristali da opet udu u igru. Tako primjerice 1630, 1647. ili 1660.333 Ako su se u to upustili, nije Ii to znak da je pristizanje bijele kovine u Sevilju, a kasnije i u Câdiz bilo obilatije nego što to kažu službene brojke ?334 Zbog toga posuđivanje Španjolskoj postaje lakše, pa i unosnije. A osim toga, posuđivanjem se dolazi do veće mogućnosti sudjelovanja u velikom krijumčarenju bijele kovine kojom se opskrbljuje Evropa. Đenovežani nisu propustili ni tu priliku. Da bi doprla do Španjolskog izvora, Genova je raspolagala i izvozom proizvoda svoje manufakture. Više nego Venecija, ona je imala udjela u evropskom industrijskom usponu XVII. i XVIII. stoljeća, a nastojala je prilagoditi svoju proizvodnju zahtjevima tržišta Câdiza i Usabona, da bi došla do srebra iz prvog i do zlata iz ovog drugog izvora. Još 1786. Španjolska uvozi mnogo tekstila iz Genove, gdje »postoje čak i posebne tvornice za robu prema španjolskom ukusu; na primjer, veliki komadi svile... posuti sitnim cvjetovima... izvezeni na jednom od rubova velikim cvjetovima ispupčenog gustog veza. Te su tkanine bile namijenjene za svečenu odjeću; ima ih zaista divnih i vrlo skupih «.335 Isto je tako jedan veliki dio proizvoda radionice papira u Voltriju, nedaleko Genove, »bio namijenjen za Indiju, gdje se njime služe kao duhanom (sic) za pušenje «.336 Tako se Genova pomnjivo brani od konkurencije Milana, Vinceze, Nfmesa ili Katalonije. Politika đenoveških trgovaca se tako iskazuje kao prom jen ljiva i nepovezana, ali i kao gipka i kadra prilagođavanju kao svaka kapitalistička politika koja drži do sebe: u XV. stoljeću stati na put zlata između sjeverne Afrike i Sicilije; u XVI. domoći se preko Španjolske jednog dijela bijele kovine iz američkih rudnika; u XVII. povećati trgovačku eksploataciju po cijeni izvoza manufak ture. I, u svim razdobljima, baviti se bankarstvom i financijama već prema trenutačnim okolnostima. Nakon 1627. novčarstvo doista nije ostalo bez posla. Kako se španjolsku vladu nije moglo iskorištavati kao nekoć, denoveški je kapital tražio i našao druge klijente: gradove, vladare, države, obične poduzetnike ili privatnike. O tome možemo steći dobar

m


Uzorci đenoveškog »indijskog« sukna (1698-1700). 194


uvid iz nedavnog djela Giuseppea Fellonia .337 Već i prije prekida iz godine 1627. denoveški kapital započinje »veliku i korjenitu preraspodjelu (svojih) financijskih zahvata«.338 Već 1617, Đenovežani ulažu u venecijanske vrijednosti. U Rimu, gdje su već u XVI. stoljeću zauzeli mjesto firentinskih bankara, sudjeluju u obnovi papinskih zajmova prigodom stvaranja Monte d'Oro (1656) koje ga je prvi kapital potekao u cijelosti od denoveških upisa .339 Prva se ulaganja u Francuskoj čine između 1664. i 1673340 U XVIII. stoljeću kretanje investiranja širi se na Austriju, Bavarsku, Šved sku, na austrijsku Lombardiju, na gradove kao Lyon, Torino, Sedan ...341 Kao u Amsterdamu ili u Ženevi, i s jednakom politikom posrednika i nabavljača mušterija, industrija zajmodavanja zauzi ma u Gcnovi mjesto u svakodnevnom životu, kao što to opisuju »priručne novosti« igazzette. »Prošlog petka«, bilježi jedan fran cuski agent 1743, »uputili su za Milano (koji jc tada bio pod Austrijom) pod dobrom pratnjom više karuca sa 450.000 florina koje su građani ovog grada pozajmili kraljici Madžarske (Mariji Tercziji) na zalog od dragog kamenja o kojem smo već govorili«.342 A količina kapitala koji se ulažu u inozemstvu progresivno raste, kao da stari stroj dobiva na tome što se ubrzava brzinom XVIII. stoljeća: u milijunima lire de banco (u zaokruženim broj kama): 271 u 1725; 306 u 1745; 332 u 1765; 342 u 1785, i to uz godišnju dobit koja prelazi sa 7,7 milijuna u 1725- na 11,5 u 1785. Lira di banco, đenoveška jedinica plaćanja, ne mijenjajući se između 1675. i 1793, vrijedila je 0,328 grama zlata. Ali, čemu računati u tonama zlata? Bolje će biti ukratko reći da jc prihod denoveških kreditora 1785. bio nešto više od polovice sveukup nog prihoda 343 Genovc (približno izračunato). Ali kako je tek čudno da je Genova, uza sve novo širenje svojih financijskih ulaganja, ostala vjerna geografskim okvirima svojeg nekadašnjeg sjaja! Denoveški kapital, obratno od nizozemskog i ženevskoga, ne ide u Englesku, dok se naveliko investira u Fran cuskoj (35 milijuna livra iz Toursa pred samu Revoluciju). Da li je tome tako što na sjeveru katolička Genova nailazi na mrežu protestantskih banaka? Ili jc uzrok možda prije u tome što su stare navike ograničile okvire misli i mašte denoveških poslovnih lju di ?344 U svakom slučaju, taj jc izbor učinio da se denoveški kapital stropoštao zajedno sa svim katastrofama koje su zadesile stari francuski režim. No, već u idućem stoljeću Genova je opet, ne znam po koji put, najživlja pokretačka snaga Poluotoka. U vrijeme 195


stvaranja brodova na parni pogon i u vrijeme Risorgimenta, ona će izgraditi industriju, pa snažnu m odernu trgovačku m ornaricu, a i B anco d ’I ta lia bit će u znatnoj mjeri njezino djelo. Jedan će talijanski historičar reći: »Genova je ostvarila talijansko jedinstvo« i odm ah će dodati: »i to na svoju korist «.345

Da se vratimo ekonomiji—svijetu Ali, preustrojstvo ili, bolje rečeno, uzastopna preustrojstva đenoveškog kapitalizma nisu dovela Genovu u središte ekonom ije-svijeta. Njezino se »stoljeće« na m eđunarodnoj pozornici zavr šilo već prije 1627, možda 1622, kad su se počeli osipati sajmovi u Piacenzi.346 Kad se prati kronika te presudne godine, stječe se dojam da su se Mlečani, Milanci i Firentinci desolidarizirali s đenoveškim bankarima. A možda nisu mogli nastaviti svoju surad nju s Gradom Svetog Jurja a da se i sami ne uvale u opasnosti? Ili možda sama Italija nije više bila kadra plaćati cijenu denoveškog prvenstva? Ali nedvojbeno je također da je cijela evropska eko nom ija bila nesposobna podnositi takvo kolanje povjerbene mase koja je bila u nesrazm jeru s gotovinskom masom i opsegom proizvodnje. ĐenoveŠka konstrukcija, odveć komplicirana i am biciozna za ekonom iju Starog poretka, sama se od sebe raspala s evropskom krizom XVII. stoljeća. Utoliko više što se Evropa tada priklanja sjeveru i to ovaj p ut za čitava stoljeća. Kad su Denovežani prestali biti financijski arbitri Evrope i kad zbog toga više nisu bili u središtu ekonomije-svijeta, karakteristično je da je njihovu ulogu preuzeo Amsterdam kojega se nedavni uspon temeljio na trgovačkoj robi, a to je drugi signum temporis. Financijsko će doba doći i za Amsterdam, bit će to kasnije, ali će to doba ponovo postaviti — na čudnovat način — iste one problem e s kojima se sukobljavalo đenoveško iskustvo.

196

Poglavlje 3

EVROPA, STARE EKONOMIJE S GRADSKOM PREVLAŠĆU: AMSTERDAM S

Amsterdamom 1 se zaključuje razdoblje gradova s imperijalis tičkom strukturom i imperijalističkim sklonostima. »To je posljed nji put«, piše Violet Barbour, »da jedno pravo carstvo trgovine i kredita postoji bez potpore jedne moderne jedinstvene države .«2 Važnost tog iskustva je u tome što se nalazi između dviju susljednih faza ekonomske hegemonije: s jedne strane gradovi, a s druge moderne države i nacionalne ekonomije — sa, u početku, pr venstvom Londona koji se oslanja na Englesku. U središtu Evrope, napuhane svojim uspjesima, koja teži tome da pri kraju XV11I. stoljeća postane čitav svijet, dominantna je zona morala rasti kako bi cjelina bila uravnotežena. A gradovi, usamljeni ili gotovo sami, nedovoljno potpomagani bliskom ekonomijom koja bi ih oja čavala, uskoro više neće imati dovoljno težine. Na pozornicu stupaju teritorijalne države. Do nastupanja Amsterdama, koji nastavlja jednu staru situ aciju, došlo je po starim pravilima: jedan grad zauzima mjesto drugog grada, Antvvcrpena i Gcnove. No, istodobno sjever ponovo stječe prevlast nad jugom i to sada — definitivno. Prema tome, ne dolazi Amsterdam samo nakon Antwerpena, kao što se to često kaže, već on preuzima i mjesto Sredozemlja, koje je za vrijeme denoveške međuigre 3 još uvijek veoma značajno. Na mjesto pre bogatog mora, obasutog svim darovima i prednostima, dolazi ocean, koji je dugo vremena bio proleter, more još uvijek slabo iskorištavano, kojemu je m eđunarodna raspodjela zadataka do tada udjeljivala samo najgrublje i najmanje unosne poslove. Uz mak denoveškog kapitala i sa svih strana napadane Italije otvorio jc put pobjedi sjevernih mornara i trgovaca. 197


Do te pobjede ipak nije došlo u jednom danu. A niti je lako došlo do propadanja Sredozemlja i same Italije, jer se nit tog propadanja odmotava malo-pomalo, u etapama koje slijede pola gano jedna za drugom. Oko godine 1590. engleski brodovi po novo prodiru u Unutrašnje more. Dvadeset godina kasnije pojavljuju se i nizozemski. No to ne znači da su zbog toga odmah iz Sredozemlja nestale nave, sagite, marciljane ili karamusali. Da bi invazija sjevernjačkih prijevoznika dala ploda, valjalo je postići da im pristaništa sjeverne Afrike, luke Livorna i Ancone, kao i ispostave na Levantu budu otvorene i sigurne, da bogati sredozem-

Sabor Ujedinjenih pokrajina, na zasjedanju 1651, sa svim ceremoni jalom suverene države. (Otisak Rijksmuseuma.)

198

Amsterdam

ni gradovi prihvate usluge došljaka i da pristanu da ih uzimaju u najam. Trebalo je da Englezi 1579. zaključe svoje capitulations s Visokom portom, što će Holanđani učiniti tek 1612. Ktome je bilo nužno da sukno, platno i drugi industrijski proizvodi sjevera prodru na sredozemna tržišta, da iz njih izguraju lokalne proiz vode koji su tu bili oduvijek .4 Još je na početku XVII. stoljeća Venecija sa svojim kvalitetnim tkaninama vodila glavnu riječ na tržištima Levanta. Valjalo je dakle istisnuti Veneciju i druge gra dove. I, najzad, čekati da se hegemonija đenoveških kredita m alopomalo istopi. Sve te procese, koji su se odvijali više ili manje brzo, uključuje u sebi uspon Amsterdama, a on, za razliku od Antwerpena, neće više dati ruku ekonomijama Sredozemnog mora.

199

UJEDINJENE POKRAJINE VIĐENE IZNUTRA

Suvremenici nisu vidjeli n iša . Nepažljivi, kao i uvijek, prema dugim prethodnim procesim a, odjednom otkrivaju nizozemsku veličinu, kad je ona već bila dostignua, kad naprosto zasljepljuje Tada nitko ne razumije nagli uspon, sjajni procvat, neočekivanu moć jedne a k o male zemlje koja je u neku ruku posve nova. I tada svi govore o »začudnom« blagosanju, o »ajni«, o nizozemskom »čudu«.

Sitan , po prirodi siromašan teritorij Ujedinjene su pokrajine uzak teritorij, nimalo veći od galicijskog kraljevstva, reći će 1724. jedan Španjolac5; manji je od polovice Devonshirea, ponovit će kasnije Turgot 6 nakon Engleza Tuckera. »Jedna vrlo skučena zemlja«, tumačio je već jedan am basador Luja XIV (1699), »kojoj m orsku stranu čine neplodne dune, koja je i na toj strani, kao i ondje gdje teku rijeke i gdje je presijecaju kanali, izložena čestim poplavama; ne valja ni za što drugo osim za ispašu stoke koja je jedino njezino bogatstvo; ono pšenice i drugog žita što ondje rodi nije dovoljno da ishrani ni stoti dio njezina žitcljstva«.7 »Niti da nahrani«, ironizira Defoe, »sve pijetle i kokoši .«8 »Sve što Nizozemska proizvodi«, tvrdi jedan drugi kazivač 1697, »jest maslac, sir i zemlja za grnčariju .«9 »Polovica ove zemlje je pod vodom«, objašnjava veoma ozbiljni španjolski ekonomist Ustariz (1724), »ili se sastoji od zemljišta koje ne može ničim uroditi, a svake se godine obradi ne više od jedne četvrtine, pa zbog toga više pisaca tvrdi da urod čitave zemlje dosegne jedva četvrtinu onoga što se tu pojede .« 10 »Nizozemska je nezahvalna zemlja«, još će oštrije reći jedno pismo iz 1738. »To je zemlja koja pluta nad m orem i livada poplavljena kroz tri četvrtine godine. To je zemljište tako usko i tako jadno da ne bi moglo nahraniti peti dio svog stanovništva .«11 Accarias de Sérionne, koji je ipak bio dobar poznavalac tih stvari, tvrdi bez oklijevanja (1766) da Nizo200

Am sterdam

zemska (to jest Ujedinjene pokrajine) »nikad nije imala čime nahraniti i odjenuti četvrtinu svojih ljudi«.12 Ukratko, siromašna zemlja: malo pšenice, i to slabe kakvoće, malo raži, malo zobi, malo ovaca, bez loze, osim možda na kakvom zaklonjenom zidu koje poljske kućice ili u kojem vrtu, bez drveća, osim uz kanale u Amsterdamu ili okolo sela. Naprotiv, ima livada, mnogo livada koje se »potkraj listopada, a ponekad i u studenom počinju prekrivati vodom koja narasta sve više s vjetrovima, olujama i neprestanim kišama (...) Tako da se na mnogim mjestima mogu vidjeti samo brane, zvonici i kuće koje kao da izranjaju iz velikog mora «.13 Voda što napada kroz zimu iscrpljivat će se »u proljeće pomoću mli nova« .14 Sve je to čudno, gotovo apsurdno za čovjeka iz Sredozemlja: »Zemlja je niska«, piše 1567. Firentinac Lodovico Guicciardini, »sve su rijeke i veći kanali medu branama, tako da ne teku u razini tla, i na mnogim mjestima čovjek s velikim čuđenjem vidi da je voda iznad zemlje «.15 Dva stoljeća kasnije, za jednog je putnika koji je došao izŽeneve (1760), »sve umjetno u pokrajini Holandiji, sve pa i zemlja i sama priroda « .16 A španjolski će putnik Antonio Ponz 17 (1787) čak reći: »Više imaginarno i poetično nego stvarno!«

Pothvati zemljoradnje Pa ipak, Ujedinjene pokrajine imaju i tlo, i sela, i gospodarstva. U Gelderlandu ima čak i siromašnih plemića sa seljacima koji im služe; to je dakle autentični komadić feudalne Evropc\gentlemen farmers u Groningenu; gospodari-zakupnici u Friziji.18 Oko Leidena intenzivna povrtlarska kultura —njezini se proizvodi izvikuju na ulicama Amsterdama — i najbolji maslac u Ujedinjenim pok rajinama19, a k tome postoji i jedan most preko Stare Rajne koji se zove »žitni most, jer na sajmeni dan onamo dolaze seljaci sa svojim žitom «.20 Tu i tamo sreću se imućni seljaci, odjeveni u crno, bez kabanica, ali su »njihove žene pretrpane srebrom, a na prstima nose mnogo zlatnog prstenja «.21 Najzad, svakog proljeća »dolazi velik broj mršavih goveda iz Danske, s Jütlanda, iz Holsteina, koje smjesta vode na pašnjake; tri tjedna kasnije vidimo ih oporavljene i tuste «.22 »Polovicom studenoga (gospodari dobrih kuća) kupuju vola ili jednu polu, već prem a broju ukućana, kojeg sole i suše na dimu... jedu sa salatom, s maslacem. Svake nedjelje vade iz soli jedan dobar komad koji peku, i to im je dosta za nekoliko obroka, 201


19. BURGUNDIJSKA NIZOZEMSKA GODINE 1500. Razmjer gradskog stanovništva dosiže već 1500. rek ordnu razinu. Više od 40% u Flandriji, ali također i u pokrajini Holandiji. (Prem a Janu d e Vriesu, The Dutch Rural Economy in the Golden Age, 1500-1700, str. 83 )

pa se taj kom ad hladan vraća na stol s nekoliko komada kuhana mesa, s mlijekom i kakvim povrćem ...«23 S obzirom na malo raspoloživa zemljišta, stočarstvo i zem ljoradnja m oraju se oslanjati sam o na visoku proizvodnost. Blago je bolje hranjeno nego drugdje. Krave daju do tri vedra mlijeka dnevno .24 Zem ljoradnja se najčešće pretvara u povrtlarstvo i iz nalazi složene načine izmjene kultura; zahvaljujući gnojivu, uk ljučujući uporabive gradske otpatke, dolaze do boljih uroda nego drugdje. Napredak je dovoljno vidljiv već 1570. da može igrati nekakvu ulogu u prvim koracima ekonomije zemlje. To je navelo Jana de Vriesa 25 da ustvrdi kako kapitalizam u Nizozemskoj raste iz njezina da. Istina je da napredak koji je slijedio, prem da u malim raz mjerima, započinje poljoprivrednu revoluciju, koja će zahvatiti Englesku, ali to je druga pripovijest. Važno je da su se u dodiru s gradom sela ubrzo počela komercijalizirati, u neku ruku ur banizirati i živjeti kao gradovi od izvanjskih prinosa. Budući da se ovako ili onako žito bar za jednu polovinu potrošnje m ora uvoziti (ti su podaci vjerodostojni), nizozemska se zemljoradnja orijentira na najunosnije kulture: lan, konoplja, repica, hmelj, duhan, pa 202

Amsterdam

biljke za bojenje, vrhovnik i broć, a ovaj posljednji donose bjegun ci iz Flandrije .26 Ti proizvodi za bojenje dolaze u dobar čas, jer su sukna koje je Engleska izvozila bila neuradena, ili kako se govorilo »u bijelo«, pa su im davali apreturu i bojili ih u Nizozemskoj. A, valjanje i bojenje sami udvostručuju cijenu proizvodnje grubog sukna (sirovina, češljanje, predenje i tkanje) .27 Odatle i odluka Jakova I iz 1614. kojom zabranjuje izvoz engleskih sukna »u bijelo «.28 No, učinak je bio potpuni fjasko, budući da Englezima nije uspijevalo da u postupcima bojenja i apreture budu kon kurentni Nizozemcima, kojima je prednost bila u već uvedenoj tehnici i, ništa manje, u činjenici što su sredstva za bojenje imali pri ruci u vlastitoj zemlji. Kako m alo-pom alo popuštaju pred izazovom industrijskih kultura, seljaci se moraju nužno okrenuti tržištu, kako za preh ranu, tako i za kupovanje drva i treseta. I time je izolacija bila pobijeđena. Velika sela postaju središta okupljanja i često imaju svoju tržnicu, a čak i sajam. Trgovci se tada često izravno obraćaju proizvođaču .29 Naglašena seoska komercijalizacija znači isto što i seljačko bogatstvo. »Ovdje nije nikakvo čudo sresti bogata seljaka koji ima sto tisuća funti i više .«30 Pri svemu tome, nadnice se na selu sve više približavaju nadnicama u gradu .31 Čujmo jednu zabilješku Pietera de la Courta (1662): »Naši su seljaci primorani davati tako visoke plaće svojim radnicima i slugama da ovi odnose dobar dio njihovih zarada i žive udobnije nego njihovi gospodari; iste nevolje srećemo po gradovima medu obrtnicima i slugama koji su nepod nošljivi i manje uslužni nego na bilo kojem drugom mjestu na svijetu«.32

Prenapregnuta urbana ekonomija Ako ih usporedimo s ostalom Evropom, male Ujedinjene pok rajine se iskazuju kao prcurbanizirane, previše organizirane, iz samog razloga gustoće svojeg stanovništva. Ona je »srazmjerno najveća u Evropi«, kako kaže Isaac de Pinto .33 Jedan putnik koji 1627. ide iz Bruxellesa u Amsterdam »nalazi da su svi nizozemski gradovi isto toliko puni naroda kao Što su gradovi što ih drže Španjolci (u južnoj Nizozemskoj) prazni...; a od jednog do drugog 203


grada razdaljina jc dva ili tri sata«. On sreće »tolike gomile ljudi da ni po rimskim ulicama nem a toliko kočija koliko ovdje ima kola ispunjenih putnicima, a kanali koji teku u svim smjerovima diljem zemlje prekriti su (...) nebrojenim brodovim a «.34 Zar je to čudno? Polovica pučanstva Ujedinjenih pokrajina živi u gradovima 35 — što je evropski rekord. Odatle sva m nožina razmjena, redovitost veza, obaveza potpunog iskorištavanja morskih puteva, rijeka, cesta koje oživljava, kao i u ostaloj Evropi, kotrljanje seljačkih kola. Ujedinjene pokrajine — Holandija, Zeeland, Utrecht, Geldern, Overyssel, Frizija, G roningen — predstavljaju uniju od se dam sitnih državica koje se sm atraju nezavisnima i ponose se time što se tako i ponašaju. Zapravo, svaka je od tih pokrajina jedna više ili manje gusta m reža gradova. U Holandiji je šest starih gradova koji imaju pravo glasa u holandskom Saboru, a njima se pridružilo još dvanaest gradova m eđu kojima i Rotterdam. Svaki od tih gradova ima svoju upravu, sam ubire poreze, dijeli pravdu, budno pazi što m u radi susjed, neprestano brani svoje povlastice, svoju autonom iju i svoja fiskalna prava. 1 upravo zbog toga ima toliko mnogo putarina36, zapravo »jedna golema masa plaćanja za prije laz «37 i beskrajne m uke oko gradskih prava. Ipak, to sitno dijeljenje državne uprave, ta nevjerojatna decentralizacija istodobno stvara određenu slobodu pojedinaca. Patricijska buržoazija koja upravlja gradom ima svu vlast u pravosuđu, kažnjava na svoj način, osuđuje na trajno progonstvo iz grada ili iz pokrajina onoga koga hoće i to jc praktički besprizivno. Zauzvrat, ona brani svoje građane, štiti ih i osigurava im obranu od viših sudova .38 Budući da valja živjeti, nizozemski gradovi ne mogu izbjeći nuždi zajedničkog djelovanja. »Njihovi su interesi«, kaže Pieter de la Court, »ulančani jedni uz druge.«391 kako god da su ti gradovi svadljivi i ljubom orni jedni na druge, košnica im nameće svoje zakone, sili ih da udruže napore, da povezuju svoje djelatnosti, i trgovačke i industrijske. Oni sačinjavaju blok moći.

Amsterdam Ti se gradovi dakle vezuju jedan za drugi dijeleći zadatke, m eđu sobno se isprepleću, zauzimaju razine jedan nad drugim, tvore piram idu. To pretpostavlja u njihovu središtu ili na njihovu vrhun cu jedan, za njih vezani, prem oćni grad, koji je utjecajniji i koji jc kadar zapovijedati više nego drugi. Prema drugim gradovima 204

Am sterdam

Čudesna karta Ujedinjenih pokrajina preplavljenih vodom i pijeskom Sjevernog mora koji okružuju obale i otoke. Kartu je izdaoJohannes Lootz, oko 1707, ali nije prodavana. Jedan primjerak u Bibliothèque Nationale, GeDD 172, karta 52. (Otisak B. N.) 205


Amsterdam: toranj nazvan Haringpakkerstoren, A. Storck Nieuwershuis, Zbirka B. de Gensvan. (Otisak Giraudon) Ujedinjenih pokrajina, Amsterdam zauzima isti položaj kao i Vene cija prema gradovima na Terra fermi... Kao Venecija, kojoj je ona začudno slična fizička replika, s posvudašnjim vodama, koje ga razdvajaju na otoke, otočiće, kanale i, da sve bude slično, okružuju ga »močvarom«40, sa svojim vaterschepenAX, teglenicama koje ga opskrbljavaju pitkom vodom isto kao što to brodovi s Brente čine za Veneciju. Zar slana morska voda ne drži u okovima oba grada? 206

Amsterdam

Pieter de la Court42 tumači da je Amsterdam nastao kao posljedica jednog plimnog udara koji je »probio kraj Texela« zaštitni pojas duna i odjednom stvorio Zuydersee (1282); od tada se moglo »prijeći Теу u velikim brodovima«, a mornari s Baltika odredili su za svoje sastajalište Amsterdam, koji je do tada bio obično selo. Unatoč toj pomoći prirodnih snaga, pristup gradu bio je težak, pogibeljan ili bar vrlo složen. Brodovi što dolaze u Amsterdam moraju čekati u Texelu ili Vlieu, na samom ulazu u Zuydersee, gdje pijesak predstavlja stalnu opasnost; a oni koji napuštaju grad zaustavit će se u tim istim lukama i čekati povoljan vjetar. I pri ulazu i pri izlasku nameće se dakle neizbježiva stanka, i to je vrijeme za pomnjivu kontrolu koju vrše tamošnje vlasti. To je bio povod skandalu, koji je nama danas smiješan, a izazvao ga je u ožujku 1670. nehajni dolazak jedne francuske fregate, koja je k tome bila i kraljev ratni brod, a prošla je iz Texela u Amsterdam bez prethodnog dopuštenja .43 Postoji još jedna dodatna teškoća: veliki trgovački brodovi nisu mogli preploviti plićake koji se pros tiru na sjever od Amsterdama na podvodnom pješčanom sprudu Pampiusa, sve dok 1688.44 nisu došli na ideju o jednom lukavom postupku: dvije velike maune — nazvane devam a — pristaju uz preveliki brod sa svake strane, s jedne na drugu ispod korita broda provlače lance, podižu ga i vuku na odredište. Uza sve to, amsterdamska je luka puna do prskanja. »Nikad nisam vidio nešto što me je toliko zapanjilo«, kaže 1738. jedan putnik; »ako to čovjek nije vidio, ne može zamisliti: veličanstveni utisak kad je dvije tisuće brodova zaklonjeno u istoj luci «.49 A jedan vodič iz 1701. govori o osam tisuća brodova, »kojih jarboli i užad tvore nešto kao šumu, ali toliko gustu da sunce jedva prodire kroz njezine krošnje ...«46 Dvije tisuće ili osam tisuća: nemojmo se inatiti. Ono što je neosporivo, jesu brojne zastave koje se mogu vidjeti sa Trga Daam. Taj brod »koji vam se čini da je nov novcat«, objašnjava isti vodič, »pripada Nijemcima, nosi zastavu s grbom lavljih ralja na zlatnim poljima... Drugi je iz Đrandenburga i nosi raskriljenog orla na srebrnom pijesku; onaj je opet iz Stralsunda, a ima sunce na zlatnoj podlozi. A tu su i brodovi iz Lübecka, iz Mletaka, pa Englezi, Škoti, Toskanci, Dubrovčani (srebrna podloga sa štitom i trakom na kojoj piše Libertas). Vidi, ali da li je to moguće?, ima i jedan iz Savoje! A malo dalje su glomazni brodovi, uređeni za lov na kitove. A neću vam tumačiti što znače one bijele zastave, jer ste vi Francuzi«.47 Uostalom, ako čitate Gazette d ’ Amsterdam'4в, stotine brodova plove prema vama, kazuju vam 207


svoje ime i opisuju svoj put. God. 1669. uplovljavaju u Texel, na putu iz Bordeauxa, 18. veljače: La Cigogne, Le Chariot de Lin, Le Soleil Levant, Le R enard de Bilbao, Le D ouble Cotre de Nantes; 12. veljače: Le Figuier d e la Tercère, La B aleine Bigarrée iz Bor deauxa; nešto kasnije, Le Chariot à Foin na putu iz Bilbaoa, Le Lévrier, dolazi iz Calaisa, L’A gneau Bigarré, vračajući se iz Galicije; u lipnju Le Pot de Fleurs, »dolazeći iz Moskovske Rusije (sigurno izArhangelska), gdje je prezimio; doznajemo da je u veljači LePot à Beurre uplovio u Alicante«. Taj prom et čini da je Amsterdam »opće skladište svijeta, sjedište izobilja, sastajalište bogatstava i — miljenik nebesa «.49 Ali tom e ne bi bilo tako bez prinosa pokrajina i nizozemskih gradova. To je condicio sine q u a non amsterdam ske veličine. Za Jana de Vriesa, srce onoga što mi nazivamo ekonomijom-svijetom sa središtem u Amsterdamu, nije sam o Holandija, kao što se obično govori, već i sav onaj pojas nizozemske zemlje koji je povezan s m orskom trgovinom: Zeeland, Frizija, Groningen i dio Utrechta. A sami Geldern, države Generaliteta i Overyssel ostaju izvan velike igre, jer su to sirom ašne i starom odne oblasti, koje su još »u srednjem vijeku«. Suradnja između »srca« i Amsterdama dovodi do raspodjele zadataka: industrija napreduje u Leydenu, Haarlemu i Delftu; brodogradnja u Brillu i Rotterdamu; D ordrecht živi od zamašnog rajnskog prom eta; Enkhuizen i Rotterdam kontroliraju ribarstvo na Sjevernom m oru. Isto tako, Rotterdamu, koji je najmoćniji od gradova izvan m etropole, pripada najbolji dio od trgovine s Fran cuskom i s Engleskom; Haag, kao političko središte, pom alo je kao jučerašnji i današnji W ashington u Sjedinjenim Američkim Dr žavama. Dakle, nije to slučaj što se Lstočnoindijska kom panija dijeli na posebne kom ore; a ni to što se, osim Amsterdamske banke, utem eljene 1609, otvaraju druge, koje imaju manji promet, ali su poprilici isto, u Middlebourgu (1616), u Delftu (1621), u Rotterdamu (1635). Pierre Baudet može s pravom reći, para frazirajući dobro poznatu parolu o Fordu i Sjedinjenim Američ kim Državama: »Ono što je dobro za Amsterdam, dobro je i za Ujedinjene pokrajine«, ali Amsterdam je prinuđen da računa sa svojim suradnicim a, da strpljivo podnosi zavist i neprijateljska raspoloženja drugih gradova i da im se, kad se ne može drugačije, prilagođava. 208

Amsterdam

Čudnovato i raznovrsno pučanstvo Gradovi su potrošači radne snage. Urbana cjelina Ujedinjenih pokrajina napreduje samo zahvaljujući rastu pučanstva: milijun stanovnika 1500, a dva milijuna 1650. (od čega jedan milijun u gradovima). Takav se rast ne može pripisati samom žiteljstvu s toga tla. Uspon holandske ekonomije zove i iziskuje priliv stranaca — on je dijelom i njihovo djelo. Neće oni svi tu naći Obećanu zemlju, kao što je i pravedno. Nizozemsko je blagostanje neprestano uključivalo postojanje brojnog proletarijata, zbijenog po stra ćarama, primoranog da se najbjednije hrani. Lov na mršave harin ge u mjesecu studenom »zabranjen je u Holandiji oglasima, ali se tolerira jer ta riba služi za hranu siromasima «.50 Sve je to, kao i u Genovi, pod krinkom aktivnih službi milosrđa, što donekle ubla žuje eventualne klasne sukobe. Jedna je nedavna izložba u Grad skoj vijećnici Amsterdama ipak jasno izložila potresne prizore bijede u Holandiji XVII. stoljeća, gdje su bogataši bogatiji nego drugdje, a siromasi brojniji, a možda i nevoljniji nego drugdje, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog neviđene i trajne skupoće života. Međutim, svi useljenici ne dolaze u Holandiju da traže neku varavu sreću. Ima ih mnogo koji bježe od rata i pred vjerskim progonima, a to su bile prave pošasti XVI. i XVII. stoljeća. Nakon primirja potpisanog sa Španjolskom 1609, Ujedinjene pokrajine bile su pred razbijanjem svoga saveza i gotovo da su uništile ono što im je služilo kao država, a sve zbog žestine vjerskih sukoba i političkih nesporazuma (regenti gradova proti\ stathoudera Mauricea od Nassaua). No taj val nasilja, završen pobjedom protes tantske ortodoksije na sinodu u Dordrechtu (1619) i pobjedom vlasti stathouderata nakon smrtne kazne izvršene iste godine nad Johanom Van Oldenbarneveltom, nije potrajao, a nije ni mogao potrajati u jednoj zemlji u kojoj su katolici bili brojni, gdje su na istoku pristaše Luthera i gdje su protestantski disidenti bili i dalje aktivni. Tolerancija se napokon uspostavila i ojačala, istovremeno s individualnim slobodama, čemu je išla naruku razmrvljenost političke vlasti. »Funkcionari reformirane vjere imali su na kraju veoma ograničen uspjeh u njihovu pokušaju da Republiku pret vore u protestantsku državu po uzoru na Zenevu.«5! Tolerancija se sastoji u tome da se ljudi prihvaćaju kakvi jesu, utoliko više Što, bili oni radnici, trgovci ili bjegunci, svi pridonose bogatstvu Republike. Uostalom, može li se zamisliti jedno »sre 209


dište« svijeta koje ne bi bilo snošljivo, osuđeno da to bude, koje ne bi prihvaćalo ljude koji su m u i te kako potrebni, i to onakve kakvi m u dolaze? Ujedinjene pokrajine sigurno su bile sklonište, brod za spašavanje. Odatle »veliki priliv ljudi koje su ratovi pot jerali ovamo (...) pop u t one ribe na norveškoj obali kad osjeća blizinu kita «.52 Sloboda savjesti se nameće, postaje pravilom. »U ovoj Republici«, piše 1672. jedan Englez, »nitko se s pravom ne m ože tužiti da je om etan u svojoj savjesti...«53 Ili, ovo kasno holandsko svjedočanstvo (1705): »Svi narodi svijeta mogu se tu moliti Bogu prem a svom srcu i prem a poticaju svoje savjesti, i prem da je vladajuća vjera ona reform irana, svakomu je slobodno da tu živi u onoj vjeri koju ispovijeda i zato tu ima do 25 rim o katoličkih crkava i svatko m ože ići u crkvu javno kao u samome Rimu .«54 Historičari-dem ografi, bolje nego drugi, poznaju tu raznolikost vjeroispovijesti, jer se za svoje statistike (primjerice u Rotterdamu ) 55 suočavaju s desetinama različitih matičnih knjiga (reform irani Nizozemci, valonski Škoti, prezbiterijanci, episkopalci, luterani, rem onstranti, menoniti, katolici i Židovi). Valja zapaziti da katolici najčešće predstavljaju najniže klase, navlastito na teri toriju Generaliteta. Useljenici se redovito zadovoljavaju najgrubljim poslovima, ali kao što kaže jedan Holandanin 1662, »onaj koji hoće u Holandiji raditi, ne može um rijeti od gladi (...), pa čak i oni koji izvlače izmete iz kanala pom oću nekakva željeza i mreža privezanih za batinu zarađuju pola škude na dan k a d hoće dobro raditi«.56 Potcrtao sam posljednje riječi. Opasnost od relativno visoke plaće je u tom e što mogu, kad mi je osiguran onaj najsiromašniji život, sebi dopustiti raskoš da ne radim na redovit način. A valja da postoje i ti bijednici ako hoćem o imati čistače, radnike za teške poslove, nosače, istovarivače, vodovože, kosce koji za vrijeme kosidbe idu u Friziju, kopače koji se m oraju žuriti da izvuku treset pred nadolaženjem voda ili zimskih mrzavica. Ovi posljednji ra dovi redovito dopadaju njemačkim useljenicima, onim jadnicima koji kao da se množe nakon 1650. i koje se označava općim imenom Hollandganger. to jest oni koji idu u Holandiju, često da bi radili na bonifikaciji polderâ .57 Susjedna je Njemačka pravi rudnik jeftine radne snage i ona opskrbljuje Ujedinjene pokrajine ljudstvom za vojsku, za brodovlje, za prekom orske zemlje, za poljske radove (takozvane H a nnekem aaief) i najzad za gradove u kojima se stječu toliki poepen i moffen. 210

Am sterdam

20. RAST GRADSKOG STANOVNIŠTVA Taj je rast, prije svega u prilog Amsterdama, bio u srcu uspona Ujedinjenih pokrajina. (Prema Janu de Vriesu, Tbe Dutch Rural Economy..., op. cit., sir. 89.)

U sveukupnom broju useljenika, počasno mjesto pripada obrtnicima, koji su brojni u tekstilnim centrima u Lcydcnu (serž, kamelot i sukno); u Haarlemu (svila, bijelo platno); u Amster damu, gdje m alo-pom alo niču sve industrije 58 vunene tkanine, svile sa zlatom i srebrom, vrpce, marokinerija, pozlaćena koža, andlop, rafinerije šećera, različite kemijske industrije; u Saardamu, selu tik uz veliki grad, gdje se nalazi »najveće brodo gradilište na svijetu«. Za sve je te djelatnosti odlučna bila strana radna snaga. U Haarlemu su radnici koji su došli iz Ypresa i Honschootea omogućili tekstilni uspon grada. Jednako će tako, potkraj XVII. stoljeća, industrija Ujedinjenih pokrajina biti opet u napretku, pa čak i proširena masovnim dolaskom francuskih protestanata nakon opozivanja Nanteskog edikta (1685). Medu te valove bjegunaca, francuskih protestanata, ljudi iz Antwerpena ili Židova s Pirenejskog poluotoka, uvlače se brojni trgovci koji često raspolažu znatnim kapitalom. Posebno su se fardski Židovi59 uvelike pridonijeli bogatstvu Holandije. Werner Sombart60 drži da su oni u Amsterdam donijeli ni više ni manje nego kapitalizam. To je očigledno preuveličano. Naprotiv, nema dvojbe da su oni pružili ozbiljnu podršku gradu, kako na području mijenjanja, a još više u pogledu burzovnih spekulacija. Oni su bili 211


ne samo pravi m ajstori u tim djelatnostima već i njihovi stvaraoci. Bili su i vrlo dobri savjetodavci, inicijatori uspostavljanja čitavih m reža poslova iz Holandije prem a Novom svijetu i prem a Sredo zem lju .61 Pisac jednog engleskog pamfleta iz XVII. stoljeća izrazio je mišljenje da su ih amsterdamski trgovci privukli samo iz trgo vačkih interesa, jer su im Zidovi i drugi stranci otvorili svoju vlastitu svjetsku trgovinu .62 No, kao vješti trgovački ljudi, Židovi obično i idu onam o gdje ima izgleda za ekonomske uspjehe. Ako oni dolaze u tu i tu zemlju, znači da tamo sve ide dobro, ili bar da ide na bolje. A ako se povlače, ne znači da sve ide slabo, već da ide manje dobro. Đa li su Židovi počeli napuštati Amsterdam oko 1653?63 Svakako, trideset godina kasnije, 1688, oni idu za Vilimom Oranskim u Englesku. Znači li to da u to doba, unatoč svim vanjskim znakovima, s Amsterdamom ne ide tako dobro kao u prvim desetljećima toga stoljeća? Bilo kako bilo, nisu samo Židovi »stvorili« Amsterdam. Sva evropska trgovačka mjesta dala su svoj kontingent gradu koji je m orao uskoro postati ili je već bio središtem svijeta. Prvo mjesto nedvojbeno pripada antwerpenskim trgovcima. Kada ga je Alek sandar Farnese, nakon znamenite opsade, 27. kolovoza 1585. zauzeo, Antwerpen je predavajući se postigao blage uvjete, a u prvom redu za svoje trgovce m ogućnost da m ogu ili ostati ili napustiti grad odnoseći svoja do b ra .64 Oni koji su izabrali za mjesto svog progonstva Holandiju, nisu, prem a tome, došli golih ruku: donijeli su sa sobom kapital, upućenost, trgovačke veze, i u tome je neosporno jedan od uzroka brzog amsterdam skog uzleta. Jacques de la Faille, antwerpenski trgovac koji se nastanio u novoj prijestolnici sjevera, ne pretjeruje kad 23. travnja 1594. piše: »Ovdje se Antwerpen preobrazio u Am sterdam .«65 Zar trećina gradskog pučanstva nije u 1650. godini stranog porijekla ili zavičaja? Polovica prvih uloga Amsterdamske banke, utem eljene 1609, potječe iz južne Nizozemske. Amsterdam će zbog toga veoma brzo rasti (50.000 stanovnika 1600, 200.000 u 1700.) i pom iješat će u kratkom vremenu sve narodnosti, pretvarajući lako u prave »Dutchmene« mnoštvo Flamanaca, Valonaca, Nijemaca, Portugalaca, Židova, francuskih hugenota. A ono što je iz toga nastalo, i to na razini čitave zemlje, nije li to nizozemska »nacija«? Obrtnici, trgovci, improvizirani m or nari, m anuelni radnici, preobrazili su jednu skučenu zemlju i učinili je drukčijom i drugom . Ali, zar nije i procvat Holandije stvorio poziv na uspjeh i uvjete tog uspjeha? 212

Amsterdam

Amsterdam: Tržnica ribe, Gradska vijećnica, javna vaga. Bakrorez Wright i Schütz, 1797. (Atlas van Stolk.)

Najprije ribarenje Ujedinjene su pokrajine »Egipat Evrope«, dar Rajne i Meuse: tako je Diderot66 istakao riječne i kopnene karakteristike Ujedinjenih pokrajina. No, one su, prije svega drugoga, dar mora. Nizozemski narod »toliko voli more da se može slobodno reći da je na moru više u svom elementu nego na kopnu«.67Na Sjevernom moru, tako često razbješnjelom, on je završio sva svoja naukovanja: ribolov, obalnu plovidbu, prevoženje u daleke zemlje, pomorsko ratova nje. Kako reče jedan Englez 1625, Sjeverno je more bilo »aka demija mornara i pilota nizozemskih pobunjenika«.68 Ima dakle pravo William Temple: »Republika Ujedinjenih pokrajina izašla je iz mora i iz mora je smogla svoje snage«/9 Odvajkada su Holandija i Zeeland naselile svojim ribarima Sjeverno i druga susjedna mora. Ribolov je nacionalna industrija. I to najmanje četiri »industrije«. Prva, uz obalu i na slatkoj vodi, 21 3


osigurava raznovrsnu opskrbu »vrlo dobrom ribom«70; to je »obi čan« ribolov, ali po vrijednosti on znači koliko i polovica »pučinskog ribolova«, goleme industrije lova na haringe71, pored koje relativno skrom no djeluju lovine bakalara u vodama Islanda i na Dogger Banku 72 te »lov na kitove« — koji, tko će ga znati zašto, nazivaju »malim ribolovom«. Oko 1595.73 Holandani su otkrili Spitzberško otočje i tada su od baskijskih ribara naučili kako harpunom loviti kitove .74 U siječnju 1614. koncesija tog ribolova dana je kao m onopol jednoj kompaniji sa sjevera »od obala Nove zemlje do Davisovih vrata, uključujući Spitzberge, Medvjedi otok i druga mjesta «.75 Kom panija je bila raspuštena 164576, ali Amsterdam je ljubom orno čuvao kontrolu i dobit 77 od fantastičnih pokolja kitova na dalekom sjeveru, što m u je donosilo na tone ulja (za proizvodnju sapuna, za rasvjetu sirom ašnim ljudima, za obradu tekstila) i na kvintale kitove usi, kitove »brade«. U uspješnoj 1697. godini 78 »iz holandskih je luka isplovilo 128 brodova u lov na kitove, u ledu ih je postradalo sedam, a 121 se vratio u luku s ulovom od 1.255 kitova od kojih se dobilo 41.344 barila masti. Baril se prodaje redovito po 30 florina, što sve zajedno čini 1,240.320 florina. Svaki kit prosječno daje 2.000 libri usi, a to se cijeni na 50 florina po kvintalu, što za 1.255 kitova čini 1,255.000 florina, a dva zbroja zajedno dosižu iznos od točno 2,495.320 florina «.79 Iz tog se zapisa vidi da jedan brod kitolovac donosi u prosjeku desetak kitova, prem da je u srpnju 1698. samo jedan od njih donio u Texel 21 kita .80 Ta su bogatstva, međutim, mala stvar ako ih se usporedi s lovom haringe na Dogger Banku, duž engleskih obala, za vrijeme dviju sezona, od Ivanja do Jakovljeva i od Dana uzvišenja Svetoga Križa do Sv. Katarine .81 Za prvu polovicu XVIII. stoljeća brojke su upravo fantastične: 1.500 ribarica — jakih i dovoljno prostranih brodova u kojima se može priprem ati, soliti i stavljati ribu u barila, koju opet posebni brodovi dolaze preuzimati na mjesto ribolova i odnose u Holandiju i Zeeland (čak i u Englesku gdje se »holandska« haringa prodaje po nižoj cijeni nego haringa engleskih ri bara)82; na tih 1.500 buyssena ukrcano je 12.0 0 0 ribara i nešto oko 300.000 barila ribe. Prodavajući ih po Evropi, Holandija ima u tim soljenim i dimljenim haringama svoj pravi »zlatni rudnik «.83 Holandska bi trgovina »bila prepolovljena«, smatra Pieter de la Court, »kad bi se oduzela trgovina ribom i onim što je s ribom u vezi«.84 Kao što je Sir George Downing ( 8 . srpnja 1661) mrzovoljno 214

Amsterdam

primijetio, »trgovina ribom uključuje sol; haringe i sol na neki su način umnogostručili holandsku trgovinu na Baltiku«85; a baltička je trgovina, dodat ćemo, bila pravo izvorište holandskog blagosta nja. Pa ipak, nije li precijenjeno relativno mjesto ribolova u holandskoj ekonomiji? Nakon Cromwellova Navigacijskog zakona i prvog anglo-holandskog rata (1652-1654), »čudesni se ribolov« smanjio za više od dvije trećine88, a da zbog toga, protivno predskazivanjima Pietcra de la Courta, holandska mašinerija nije po sustala niti se pokvarila. Što se tiče manjeg učinka ribolova, on se objašnjava smanjenjem dobiti, što je posljedica skoka cijena i plaća. Samo još trgovci opreme i dobavljači za brodove zarađuju za život. Međutim, otpuštanja postaju uskoro prevelik teret. Ostalo će učiniti konkurencija stranih ribara: Francuza, Norvežana, Da naca. Uostalom, zbog toga što isti razlozi postižu iste učinke engleski ribolov nije uspio postići puni zamah, unatoč svim pov lasticama i pogodnostima koje su mu činjene. A i tu je bio razlog u odviše visokim troškovima .87

Holandska flota Pravo oruđe holandske veličine je njezino brodovlje koje sâmo odgovara svim ostalim evropskim flotama zajedno .88 Jedna fran cuska procjena iz svibnja 1669.89 — koja ostavlja po strani »razne heu i male (vrlo brojne) galiote koje imaju samo jedan jarbol i nisu podobne za dugu plovidbu« — dolazi »jednim računanjem, koje ja držim«, kaže Pomponne, »za utemeljeno«, do brojke od »šest tisuća« za cjelinu Ujedinjenih pokrajina. Po jedinici od 100 tona i po 8 m ornara posade, to bi činilo bar 600.000 tona i poprilici 48.000 mornara. To su brojke veoma velike za ono doba, a ne vjerujem da smo ih uveličali. Kvantitetu se pridružuje i kvaliteta. Već 1570. holandska su brodogradilišta izgradila jedan senzacionalni trgovački brod, Vlieboot, to jest »frula« ili »flauta«. To je jak brod, Širokih bokova, velike zapremnine, a kojim lako upravlja malobrojna posada, 20 % manje ljudstva nego na drugim brodovima iste nosivosti. Prednost je znatna, ako se uzme u obzir da su u dugoj plovidbi izdaci za ljudstvo (plaće, hrana) dugo zauzimali prvo mjesto medu troš kovima. Ovdje se čini da je holandska štedljivost najviše došla do izražaja: obrok na brodu je jednostavan i um jeren90, »riba i kaša 215


llolandska »frula«. Bakrorez W. Hollar, 1647. (Atlas van Stolk.) od prekrupe«; čak se i kapetani »zadovoljavaju... jednim koma dom sira ili odreskom soljene govedine od dvije ili tri godine«91; vina nema; lagano pivo, a ponekad za nemirna mora, malo агака, koji se škrto dijeli. »Od svih naroda«, zaključuje jedan Francuz, »Holandani su najbolji gospodari i k tome i najskromniji, najma nje popuštaju raskoši i bespotrebnim troškovima.«92 Jedno dugo francusko izvješće iz 1696. podrobno opisuje, ne bez pokoje strelice zavisti, prednosti što ih holandska flota ima pred svojim konkurentima. »Za trgovinu Holandani gotovo da ne plove drugačije nego u svojim flautima, koje za ratnih vremena prate oboružane fregate. To su veliki brodovi s velikim štivama u koje se može ukrcati mnogo robe; doduše slabi su za jedrenje, ali, premda su glomazni i jake grade, bolje odolijevaju moru, a treba im manje ljudstva nego drugim brodovima. Francuzi moraju uzi mati četiri ili pet mornara na brodovima od 20 do 30 tona da bi 216

Am sterdam

ovi mogli ploviti, dok Holanđani uzimaju 2 ili 3; na brodove od 150 do 200 tona Francuzi ukrcavaju 10 do 12 momaka, a Holandani 7 do 8 . Francuzi imaju 18,20 pa i 25 članova posade na brodu od 250, 300 ili 400 tona, a Holanđani 12 ili 16, najviše 18 ljudi. Francuski m ornar zarađuje 12, 16, 18 do 20 libri mjesečno, dok se Holanđani zadovoljavaju s 10 do 12, a časnici dobivaju razmjer no nešto više. Za hranu francuskim se mornarima mora davati kruha, vina, dvopeka od čistog brašna koji mora biti posvema bijel, svježeg i soljenog mesa, bakalara, haringi, jaja, maslaca, graška, boba, a kad jedu ribu, ona mora biti začinjena, a hoće je jesti samo u posne dane. Holanđani se zadovoljavaju pivom, kruhom i raže nim dvopekom, koji je često veoma crn, ali odlična okusa, sirom, jajima, maslacom, s malo soljena mesa, graškom, kašom, a jedu mnogo suhe ribe koja nije začinjena, i to svakodnevno, ne praveći razliku između posnih i mrsnih dana, a to stoji mnogo manje nego meso; Francuzi, koji su temperamentniji i više rade, imaju 4 obroka, Holanđani, koji su hladnije naravi, imaju 2 ili najviše 3. Francuzi grade svoje brodove od hrastovine spajane željeznim kavijama (ili čavlima), što mnogo stoji; većina holandskih brodova, a naročito oni koji ne idu dalje od Francuske, građena je od jelovine i kavije su im drvene, i premda su jedanput veći od naših, gradnja ih stoji polovicu nego nas za naše brodove. I snast ih manje stoji, jer su bliže sjeveru odakle dobavljaju željezo, sidra, konoplju za debelo konoplje i užad koje sami pletu jednako kao i platno za jedriljc «.93 Druga je prednost holandskog brodarstva u cijenama nji hovih brodogradilišta kojima se nitko ne može približiti; »njihova je tajna«, kaže se u jednom francuskom pismu, »u tome što znaju graditi kola (valja shvatiti brodove) jeftinije nego drugi «.94 Nedvoj beno je to zbog toga što im brodsko drvo, smola, paklina, užad i sve te dragocjene naval stores dolaze izravno s Baltika, uklju čujući tu i jarbolje, koje prevoze posebni brodovi .95 Ali i zbog toga što se služe modernijim tehnikama: mehaničke pile, strojevi za uspravljanje jarbola, proizvodnja zamjenjivih dijelova, i što su im majstori pravi vještaci u svom poslu. I to tako dobro ide da su se glasovita brodogradilišta u Saardamu, blizu Amsterdama, mogla obvezati »ako budu obaviješteni dva mjeseca unaprijed, da će svakog tjedna u preostalom dijelu godine izgraditi ratni brod koji je spreman da mu se stave snasti«.96 Dodajmo da je u Holandiji, pa ma o kojoj da je grani proizvodnje riječ, kredit lak, izdašan i jeftin. Nije, prem a tome, nimalo čudno što se holandski brodovi 217


izvoze u inozemstvo, poglavito u Veneciju, u Španjolsku, pa čak i na Maltu97, za plovidbu vitezova po m orim a Levanta. Osim toga, Amsterdam je postao prvo evropsko tržište za rabljene brodove. Nek vam se dogodi da vam brod nastrada na nizozemskim obalama, možete za nekoliko dana kupiti novi i sa svojom se posadom ukrcati ne trateći vremena; posrednik će vam čak naći i novi teret za prijevoz. Naprotiv, ako stignete kopnenim putem radi kupnje broda, bolje vam je da sa sobom dovedete i svoju posadu, jer u pitanjima prijevoza, kad je riječ o Ujedinjenim pokrajinam a, samo ljudi nem a u izobilju. Ne smijemo, m eđutim, misliti da se od tih ljudi iziskuje da budu iskusni pom orci. Dovoljno je da na brodu odgovorna mjesta budu u dobrim rukama. Za ostalo, dobro će doći bilo kakav novak. Samo, valja i njega naći. Nacionalno regrutiranje m ornara, koje se revnosno provodi čak i po selima unutrašnjosti, nije dostatno. Jednako kao što nije bilo dostatno Veneciji, kao što neće biti ni Engleskoj. Dakle, stranac nudi svoje usluge ili se one od njega i na silu dobivaju. Onim H ollandgàngerim a što su došli da rade motikom, lopatom ili kosom, događa se da se, a da gotovo ni sami ne znaju kako, nadu na palubi nekog broda. Kažu da je 1667. 3.000 engleskih i škotskih m ornara bilo u službi Ujedinjenih pokrajina98, a iz jednog francuskog pism a može se zaključiti da bi, za vrijeme Colbcrtovih nastojanja da oprem i brodovlje, 30.000 m ornara bilo vraćeno u Francusku, ponajviše iz holandske službe .99 Te nam brojke nisu zajamčene, ali jasno je da Holandija preuzim a sve to plovljenje po m orim a svijeta samo u onolikoj mjeri u kojoj od sirom ašne Evrope dobiva neophodnu dopunsku radnu snagu. A Evropa sam o čeka da joj udovolji. 1688, kad se Vilim Oranski sprem ao u Englesku, da s prijestolja protjera Jakova II, ljudstvo za brodovlje, koje će proći pred nosom flote Luja XIV, unovačeno je s izvjesnom lakoćom: bilo je dovoljno povisiti pre miju ukrcanja .100 Ako želimo biti kratki, reći ćemo: nije »indolenčija « 101 Evrope, već njezina bijeda dopustila Holandanima da »započnu« svoju republiku. U XVIII. stoljeću se nedostatak ljudi za brodske posade, koji je tako težak u Engleskoj, još uvijek osjeća u Holandiji. Kada su se u vrijeme Katarine II ruski brodovi zaus tavili u Amsterdamu, neki su njihovi m ornari »izabrali slobodu«: holandski su ih novačitelji zgrabili onako u letu, i nesretnici su se jednog lijepog dana našli na Antilima ili na Dalekom istoku, kukavno moleći da ih vrate u dom ovinu .102 218

Amsterdam

Postoji li »država « Ujedinjenih pokrajina ? Mada u Haagu drži se za nejaku i nestalnu. Odatle bi valjalo zaključiti da neznačajni politički aparat pogoduje pothvatima kapi talizma, pa čak da je preduvjet za njih. Ne idući toliko daleko, povjesničari bi rado prihvatili sud P. W. Kleina103, da se, kad je riječ 0 Ujedinjenim pokrajinama, jedva može govoriti »o nečemu što bi bila država«. Manje je kategoričan Pierre Jeannin104, koji se zado voljava time da ustvrdi da holandsko blagostanje ne duguje stvar no ništa »državi koja je vrlo malo kadra intervenirati«. Ni suvremenici ne misle drugačije. Prema portugalskom poslaniku Sousi Coutinhou, koji pregovara u Haagu u proljeće 1647. i pokušava korumpirati koga god dospije, pa čak samu vladu »bu dući da je u njoj toliko glava i različitih mišljenja da se njezini predstavnici rijetko svi slažu oko onoga što je za njih najbolje«105. Turgot, oko 1753-1754, govori o »Holandiji, Genovi i Veneciji, gdje je država nemoćna i siromašna, premda su pojedinci moćni 1 bogati...«106 Za Veneciju je taj sud točan u XVIII. stoljeću, ali očigledno nije za najmoćniji grad XV. stoljeća; ali za Holandiju? Odgovor ovisi o tome što shvaćamo pod riječima vlada i država. Ako se, kao što je često slučaj, ne ispituju zajedno država i društvena baza koja je podržava, vrlo ćemo Iako o državi donijeti krive sudove. Točno je da su institucije Ujedinjenih pokrajina donekle arhaične; one su po svom porijeklu nešto što je vrlo davna baština. Točno je da se sedam pokrajina smatraju suverenima, i da su osim toga podijeljenje na sitne gradske republike. Točno je isto tako da središnje institucije, Državno vijeće, R aad van Staat (koje je »pravo uzevši vrhovni nadzornik 107 za sve poslove re publike«108, u neku ruku izvršitelj ili, još bolje, ministarstvo finan cija) i Generalna skupština koja također zasjeda u Haagu i zapravo je premanentno predstavništvo pokrajinskih ambasadora — a točno je i da te institucije u načelu nemaju nikakve stvarne moći. Svaka važna odluka mora biti podastrta pokrajinskim državama i od njih jednoglasno prihvaćena. S obzirom na različite interese pokrajina, a naročito između pomorskih i unutarnjih pokrajina, takav je sustav neprestani izvor sukoba. Nisu to ujedinjene pok rajine, već razjedinjene pokrajine, govorio je 1672. William Tem ple .109 219


Ti srazovi i unutarnja neslaganja očituju se na razini vlade kao neprestana borba između Holandije, koja iskorištava svoju financijsku m oć da nam etne svoj leadership, i prinčeva iz oranske obitelji koji »vladaju«, zato što stathouderi, u pet pokrajina od njih sedam, predsjedavaju Državnom vijeću i zapovijedaju oružanim kopnenim i pom orskim snagama s naslovom i funkcijama ad m irala i g en en l-k ap e tan a republike. Pokrajina Holandija, koju predstavlja njezin veliki pensionar (R a a d pensionaris), tajnik Državnog vijeća, uvijek je potpomagala pokrajinski suverenitet i slobodu, jer, ako je središnja vlast slaba, pokrajina je u boljem položaju da nameće svoju volju, zahvaljujući svojoj golemoj eko nomskoj prem oći, ali isto tako i zbog činjenice da ona sama osigurava državi više od polovice njezinih prihoda.110Stathouder, pak, upo rn o teži uspostavljanju osobne vlasti m onarhijskog tipa, i to tako da što više ojača središnja vlast kako bi spriječio holandsku prem oć; služi se zato pokrajinam a i gradovima koji sa zavišću gledaju na Holandiju i Amsterdam, a često su od njih i izvrgavane neugodnostim a. Rezultat toga su napetosti i krize i izmjenjivanje dviju supar ničkih strana na čelu države. 1618, za vrijeme vjerske krize u kojoj su se suprotstavili Arminijanci i Gomaristi, princ Maurice od Nassaua dao je uhvatiti velikog pensionara Holandije, Johana Van Oldenbarnevelta, koji je osuđen na sm rt i iduće godine pogubljen. U srpnju 1650, sta th o u d erV ilim II. pokušava izvesti državni udar koji uspijeva u Haagu, ali neslavno propada protiv Amsterdama. Dok se to zbivalo, prerana prinčeva sm rt otvara slobodno mjesto »republikancima«, koji dokidaju stathouderat i vladaju gotovo četvrt stoljeća, sve do 1672. Za vrijeme francuske invazije, Vilim III ponovno uspostavlja stathouderat, koji se tada iskazuje kao in stitucija javnog spasa. Veliki pensionar Jan de Witt i njegov brat m asakrirani su u Haagu. Isto su tako, samo dosta kasnije, uz nem irujući francuski uspjesi u španjolskoj Nizozemskoj om o gućili Vilimu IV da ponovo uspostavi svoju vlast.111 Najzad, 1788, revolucija nizozemskih »patriota«, dirigirana koliko izvana toliko i iznutra, uvjetuje, nekom vrstom reakcije, trijum f Vilima V i uzvitlava progon »oranista«. Ukratko, vanjska je politika odigrala znatnu ulogu u tim alternacijama. Zar se već 1618. nije, osim relignskih strasti, postav ljao problem da li da se nastavi ili ne rat protiv Španjolske? Pobjeda stathoudera nad Holandijom, koja je, kao što će to biti uvijek, bila 220

A m ste rd a m

za mir, dovest će dvije godine kasnije do prekida dvanaestogodiš njeg primirja. Tako je, povodeći se za ratnim stanjima koja su pritiskala Evropu, centar političke moći u Ujedinjenim pokrajinama os cilirao između stathouderata na jednoj i Holandije i divovske moći Amsterdama na drugoj strani. Te alternacije znače za regente pokrajina i gradova ili »čistke« ili pravi sistem »skidanja kože«, da se poslužimo pretjeranim slikama što ih znamo iz drugih iskus tava; u svakom slučaju, to su svrgnuća, gubici ili dobici za skupine društvene elite. Osim za one koje se »okreću prema vjetru koji puše «112 ili za oprezne koji se znaju, svaki put kad je gusto, izmaknuti; osim za one koji su vrlo strpljivi: neka obitelj može s jednom takvom krizom izgubiti položaj, a dvadesetak godina kas nije iduća će je kriza opet vratiti u sedlo. No, nije li najvažnije da su, u jednom i u drugom slučaju, Ujedinjene pokrajine brižljivo vodile računa o svom prestižu i svojoj moći? Kad su bili na kormilu, i Johan Van Oldcnbarnevelt ili Jan de Witt bili su isto tako čvrsti i postojani kao Maurice od Nassaua ili Vilim III. Ono po čemu se protivnici razlikuju jesu ciljevi i sredstva. Holandija sve potčinjava obrani svojih trgovačkih interesa. Ona želi prije svega sačuvati mir i usmjeriti vojni napor republike na stvaranje moćne flote, koja je jamac njezine sigurnos ti (1645. ta će flota intervenirati na Baltiku i okončati rat između Švedske i Danske koji je Štetio holandskim interesima). A pok rajine vjerne statbouderu više se brinu o vojsci koja ih štiti od prijetnji uvijek opasnih susjeda i koja otvara karijere za njihovo plemstvo; pokrajine rado popuštaju napasti da se upletu u igru neprestanih borbi na evropskom kontinentu. No, bila na prvom mjestu flota ili vojska, rat ili mir, stathouder ili veliki pensionar, Ujedinjene pokrajine traže da ih se respektira. A zar i može biti drugačije u središtu ekonomije-svijeta?

Unutrašnje se ustrojstvo gotovo ne mijenja Unutar zemlje, prom jene u orijentaciji moći imale su određenu važnost. Gradonačelnici, gradski suci se uklanjaju i na njihovo mjesto dolaze drugi; to dovodi do izvjesne mobilnosti unutar povlaštene klase, do neke vrsti rotacije među onima koji imaju 221


vlast u rukama. Međutim, vladalačka klasa u cijelosti ostaje, b( obzira da li će Holandija ili Oranski princ prevagnuti. Kao Što i zapaža E. H. Kossmann113, »u Oranskih prinčeva rijetko je bil volje, a nikada nije bilo sposobnosti da dokinu plutokraciju Holai dije«. Nedvojbeno zbog toga, kao što tvrdi jedan drugi povje ničar114, što su »na kraju krajeva i sami bili aristokrati i čuva uspostavljenog poretka«. Možda i zbog toga što su se Holandi mogli odupirati sam o do jedne točke i zato što ih je njihoi intervencionistička politika upućivala da ne dovode u pitan unutrašnji red i društvene temelje zemlje. »Kad je Oranski prin nakon što je okrunjen za engleskog kralja, prvi p ut došao u Haa Državni ga je sabor dao upitati želi li biti m edu njih prim ljen ka kralj Engleske ili kao admiral i general-kapetan Unije. On odgovorio da zbog toga što je imao zadovoljstvo da sačuva čin položaj što su ga on i njegovi pretčasnici imali u Republici, že zauzeti u Saboru svoje staro mjesto, samo s tom razlikom što
Amsterdam

Ti upravljači tvore skupinu za sebe, iznad poslovne buržo azije, a u tu se skupinu ne ulazi slobodno. No službe koje oni drže ne mogu ih hraniti, jer su plaće smiješno niske, i to od tih službi odvraća ncimućne ljude. I tako, na ovaj ili onaj način, regenti sudjeluju u sve većem bogatstvu Ujedinjenih pokrajina. Oni su povezani s poslovnim svijetom; neki potječu izravno iz njega, jer obitelji koje se bogate mogu jednog dana ući i u redove naizgled zatvorene političke oligarhije, bilo ženidbama bilo iskorištavajući krize vlasti. Ta politička elita ipak tvori odjelitu grupu, neku vrstu patricijata. Ima možda 2.000 regenata koji se kooptiraju, dolaze uvijek iz istih obitelji, iz iste društvene sredine (novac i moć) i imaju istodobno vlast u gradovima, pokrajinama, Saboru, Držav nom vijeću, Istočnoindijskoj kompaniji, vezani su s trgovačkom klasom i zbog toga često sudjeluju u trgovačkim i industrijskim poslovima. D. M. Vlekke govori o »oligarhiji« od oko 10.000 osoba116, što je možda previše, osim ako ne uključuje sve članove porodica. Međutim, za trajanja Zlatnog doba, regenti se ne odaju patri cijskoj napuhanosti i pokazivanju sjaja i raskoši. Dugo su znali igrati ulogu skromnih glava obitelji pred pukom koji je bio, kako ga opisuju suvremeni izvori, i drzak i žestok u svojoj ljubavi prema slobodi. »Nije nimalo čudno«, kaže pisac Délices de la Hollande (1662), »čuti obična čovjeka iz puka 117 kako u rječkanju s poš tenim građanima izgovara uvredljive riječi: ja sam isto tako vrije dan kao i ti, premda si ti bogatiji od mene (...) i druge slične stvari koje je teško probaviti. No, m udri ljudi pametno 118 izbjegavaju takve susrete, a bogati se koliko mogu suzdržavaju od općenja sa sitnim pukom kako bi bili više čašćeni« .119 (Bilj. 117, 118. i 119. odnose se na starije fran. izraze koji su ovdje prevedeni. — Nap. prev.) Taj bi tekst našem cilju još bolje odgovarao kad bi nam štogod rekao i o razlozima tih »rječkanja«, ali nam je uza sve to jasno da su u tom tobože m irnom XVII. stoljeću socijalne napetosti već postojale. Novac je najbolje sredstvo da se sve stvari dovedu na svoje mjesto, ali razborito je taj novac suviše ne pokazivati. Valjda su upravo zbog toga i amsterdamski bogati ljudi vrlo dugo na prirodan i dobroćudan način prikrivali svoja bogatstva i blagosta nje. Samo, da li su to činili prema svom ukusu ili je to bila instinktivna vještina? »Kako god da je Magistrat iznad svega«, primjećuje se u jednom vodiču iz 1701, »ne opaža se tu nikakva sjaja, i mi te slavne gradonačelnike vidimo kako hodaju po gradu, 225


bez pom pe i bez pratnje, pa se nimalo ne razlikuju od građana koji su im podložni « .120 I sam se William Tem ple 121 čudio (1672) što se tako odlični ljudi kao veliki pensionar Holandijc Jan de Witt, ili Michael de Ruyter, najglasovitiji pom orac svog vremena, ni po čemu ne razlikuju »od najobičnijeg građanina«, a drugi »od bilo kojeg brodskog kapetana«. Kuće u Herrengrachtu, ulici otmjenih ljudi, ne izlažu pogledu veličanstvena pročelja, i u njima — niti u Zlatnom stoljeću — nem a raskoši skupocjenog namještaja. No ta se suzdržijivost, snošljivost i otvorenost počinju mije njati kad su 1650. došli na vlast »republikanci«. Oligarhija pre uzima već tada nove i brojne zadatke; podaje se birokratizaciji koja sama od sebe napreduje i povlači se iz gotovo polovice poslova. A zatim, cijelo visoko holandsko društvo, koje se nevjerojatno obo gatilo, dolazi u jako iskušenje da se oda raskoši. »Pred 70 godina«, bilježi Isaac Pinto 1771, »najveći trgovci (u Amsterdamu) nisu imali ni vrtove, ni ladanjske kuće koje bi se mogle usporediti s onima što ih njihovi posrednici imaju danas. Gradnja i golemi troškovi uzdržavanja tih palača iz bajke, ili prije tih vreća bez dna, nije najveće zlo, već je mnogo gora ona nezainteresiranost i nemar što ih taj raskoš uzrokuje i tako opasno šteti poslovima i trgo vini« .122 I doista, u XVIII. stoljeću, trgovina postupno postaje nešto drugorazredno za one koji su bogatstvom povlašteni. Izvanredno velika bogatstva okreću se od trgovine i investiraju u rente, u financije, u igre oko kredita. I to se društvo prebogatih rentijera progresivno zatvara; sve se više odvaja od većine društva. Ta se granica duboko urezuje i vidi u dom eni kulture. Elita tada napušta nacionalnu tradiciju, a francuski utjecaj preplavljuje sve. Nizozemsko će slikarstvo jedva nadživjeti Rcmbrandtovu smrt (1669). Dok je »francuska invazija iz 1672. doživjela vojnički i politički neuspjeh, ona je u cijelosti ili gotovo u cijelosti uspjela na kulturnom planu « .123 Francuski se jezik nameće, kao i u ostaloj Evropi, i to je još jedan način za uzimanje odstojanja od narodnih masa. Već je Pieter de Groot 1673. pisao Abrahamu de Wiquefortu: »Francuski je za pam etan svijet, (...) flamanski je samo za nez nalice « .124

Porez protiv siromašnih Budući da je nizozemsko društvo ono što jest — nema iznenađe nja: porezna politika štedi kapital. Na prvom mjestu osobnih 226

A m ste r d a m

poreza je Heere Geld, porez na poslugu: 5 florina i 16 centi za jednog slugu; 10 florina i 6 centi za dvoje slugu, ali za troje 11 florina i 12 centi; za četvoro 12 florina i 18 centi; za 5 slugu 14 florina i 14 centi, dakle začudno sve niži porez. Postoji i porez na prihod, ali tko ne bi s njim danas bio zadovoljan? Iznosi 1 %, to jest 15florina na prihod od 1.500 florina, 12 florina na prihod od 1.200 florina... Ispod 300 florina porez se ne plaća. Na kraju, »oni koji nemaju stalnog izvora prihoda i koji žive samo od svog zanimanja ili obrta kojim se bave, oporezovani su prema pretpostavljenom proizvodu za koji se misli da ga mogu ostvariti od tog zanimanja ili obrta « .125 Protiv procjene oporezivog iznosa bit će više načina kako da se čovjek obrani. I, najzad, još jedna povlastica koja je i ovdje vrijedna kao i u Francuskoj126: nema poreza na nasljedstvo u izravnoj liniji. Porezni je teret prebačen na neizravni porez, a to je oružje kojega se laćaju kako Državni sabor tako i pokrajine i gradovi. To je neprestana paljba po potrošaču. Svi se promatrači slažu u tome da niti jedna država nije tijekom XVII. i XVIII. stoljeća toliko opterećena nametima. U XVIII. stoljeću postoje porezi na potroš nju, takozvana accisia, na »vino i žestoka pića, ocat, pivo, sve vrsti žita, na brašno, voće, krum pir127, maslac, drvo za gradnju i ogrjev, na treset, ugljen, sol, sapun, ribu, duhan, na lule, olovo, crijep, ciglu, na sve vrste kamena, na mram or «.128 Godine 1748129, pok renuto je pitanje da se ta toliko složena poreska građevina poruši. No, moralo se od toga odustati jer niti jedan opći porez nije mogao obuhvatiti tolik broj posebnih nameta, koji su se postupno rađali i na koje su se obveznici bili kako-tako privikli. A, isto tako, nema dvojbe da je s toliko malih poreza, kao i s velikim brojem malih vojnika, lakše zapovijedati nego s jednom krupnom ličnošću. Kako god bilo, broj tih malih vojnika bitna je značajka fiskalnog sistema. Jedan se suvremenik ovako time zabavlja: »Krava koju ste prodali za 60 franaka već je platila vlasti oko 70 libri. Pladanj mesa nije ni došao na stol, a da nije već dvadeset puta platio porez «.130 »Uos talom«, kaže jedan spis iz 1689, »nema ni jedne vrste robe na koju se ne plaća porezna dažbina ili trošarina; daća što je uzimlju za meljavu žita i za pivo toliko je visoka da se izjednačava s vrijed nošću robe kad joj je cijena normalna; našli su čak načina da pivo učine vrlo skupim služeći se pri tome svojim starim lukavstvom: kako bi u svojoj zemlji spriječili prodaju neke robe, a preuzete im obaveze ne dopuštaju da otvoreno zabrane njezin ulazak, potroš nju te robe u svojoj zemlji opterećuju tako pretjeranom dažbinom 227


da se ne može naći ni jedan pojedinac koji bi je uvezao za svoje potrebe, niti jedan trgovac da bi je prodavao, i sve to iz straha da u tom e neće doći na svoj račun131.« Posredni porez, bitni čimbenik živome skupoće, najteže po gađa šimi puk. Bogataš lakše podnosi takve udarce. Tako trgovci imaju pravo da deklariraju vrijednost robe koja podliježe porezu. Oni tu vrijednost fiksiraju po svojoj procjeni 132 i, kad prođu kontrolu, nikakvo preispitivanje ili kontrola više nisu dopušteni. Sve zajedno uzevši, može li se i sanjati državu ili društvo koje bi bilo sustavnije nepravedno od ovoga? Za stathouderata Vilima IV bile su nužne narodne bune (koje je on dijelom i izazvao) da se dokine sustav zakupništva pri skupljanju poreza .133 Ali uspostava poreske uprave (50.000 činovnika samo za pokrajinu Holandiju ) 134 nije ni u čemu ublažila temeljne nejednakosti društvenog uređenja. A to je i logično: bogati poreski obveznik koji odolijeva vrlo dobro oboružanim poreskim vlastima, sudjeluje redovito u zaj movima Državnog sabora, pokrajina i gradova. Oko 1764. Ujedi njene pokrajine, koje m ogu računati na 1 2 0 milijuna florina prihoda, dužne su oko 400 milijuna po vrlo niskoj kamati. Nije li u tom e dokaz snažne države kojoj ne nedostaje novca ni za javne radove, ni za plaćeničku vojsku, ni za oprem u brodova? To je država koja zna upravljati javnim dugovima. »Budući da nikad nije izostalo plaćanje interesa«, tumači Isaac de Pinto, »time se postiže da nitko i ne sanja o tome da povuče svoj kapital; osim što im je novac potreban, oni ga m ogu i d obiti u z do b it « .135 Potcrtali smo posljednje riječi u Pintovu no vodu: one nam objašnjavaju ovaj odlom ak iz Trgovačkog d n evn ika , od siječnja 1759: »Javni erar u Holandiji daje samo 21/2%, ali dobiva 4 pa i 5% na licu mjesta«136, shvatite: kotira 104 ili 105, a kod emisije je bilo 100. Treba li raspisati zajam, upisnici žure. »Dokaz o bogatstvu holandskih privatnika i o velikom izobilju novca u zemlji«, Čitamo u jednom pism u iz Haaga, u kolovozu 1744, »jest to što je tri milijuna doživotnih renti po 6 % i s obveznicama isplativim sa 2 1 / 2 % bilo razgrabljeno za manje od deset sati, a da je fond iznosio 15 milijuna, bio bi isto tako brzo prodan; no, s državnom blagajnom ne stoji kao s građanskim kesama: ove su pune puncate, a one prve gotovo ispražnjene; pa ipak, u slučaju nužde, može se naći bogate izvore novca s nekakvom preinakom u financijama, a navlastito uvođenjem poreza po obitelji« .137 228

Amsterdam

A »slučajeva nužde« ima izobilno: ratovi su provalije bez dna; još k tome, ta »umjetna« zemlja, kakva su Ujedinjene pokrajine, mora se svake godine iznova izgrađivati. I doista, »uzdržavanje nasipa i velikih puteva više državi odnosi nego (što mu porezi na) zemlje donose«138. »Međutim, dobit od trgovine i od potrošnje strahovito je velika, unatoč škrtosti i sitničavosti obrtnika koji čine paroli 139 francuskoj umjerenosti, a da nema iste prednosti, jer je ondje radna snaga mnogo skuplja nego u Francuskoj.« Tako smo opet u problemu skupoće života. Ona je normalna za središte ekonomije-svijeta, a povlaštena zemlja od toga ima i koristi. No, kao i sve koristi i prednosti, i ova se može jednog lijepog dana preokrenuti. Možda ona razvija sretne učinke samo kad se temelji na aktivnoj proizvodnji? A u XVIII. stoljeću proizvodnja opada, dok plaće, kako sc slikovito izrazio Jan deVries, ostaju »okamenjene«, »fosilizirane« 140 na visokim razinama. Za to odgovornost snose nameti. Ali, kad su rashodi za državne potrebe osigurani na trošak zajednice, zar je to znak »slabe države«?

Nasuprot drugim državama Da su Ujedinjene pokrajine bile jaka država, pokazuje to njihova vanjska politika za vrijeme Zlatnog doba Republike, sve do 1680ih godina, kad je opadanje njezine važnosti u Evropi počelo bivati očigledno. Od 1618. do 1648, za vrijeme rata koji se naziva trideseto godišnjim, ondje gdje mi povjesničari vidimo u prvom redu Habsburgovce ili Burbonce, Richclieua, grofa-vojvodu Olivarcsa ili Mazarina, nije li glavna uloga ipak vrlo često pripadala Holandiji? Niti diplomacije vezuju se i razmrsuju u Haagu. Tu se organiziraju uzastopne intervencije Danske (1626), Švedske (1629), pa čak i Francuske (1635). Međutim, kao i svako središte svjetske eko nomije koje drži do sebe, Ujedinjene pokrajine drže rat daleko od svoje kuće: na njihovim granicama nizovi utvrđenja čine još neprolaznijim mnogostruke vodene zapreke. Plaćenika nema mno go, ali su »pomnjivo izabrani, vrlo dobro plaćeni i izvrsno hranjeni«141, izvježbani za brižljivo pripremani rat, zaduženi su da bdiju nad tim da Ujedinjene pokrajine budu i ostanu zaštićeni otok. Pogledajte samo kako je mornarica Ujedinjenih pokrajina 1645. intervenirala na Baltiku, da okonča dansko-švedski rat koji 229

2 1 . U JE D IN JE N E P O K R A JIN E N A S U P R O T Š PA N JO LSK O J

I

- UJEDINJENE SU SE POKRAJINE KONSTITUIRALE KAO UTVRĐENI OTOK

U p o sljed n jim d ese tlje ć im a XVI. sto lje ć a svi su g radovi u N izozem skoj, k a o i u ostalo j Evropi, u tv rđ e n i »n a talijanski način « , b ed em im a i ku lam a. O d sa d a ih to p o v sk a z rn a n e m o g u probit, kao š to je to b io slučaj s a srednjovjekovnim zidinam a. M ogu s e o svojiti sam o n a k o n d u g ih i sk u p ih o p sa d a . 1 б 0 5 -1 б 0 б , M aurice o d Nassau a u p o tp u n io je tu » m o d e rn iz ira n u « ob ram b e n u lin iju izg rad n jo m n e p re k id n e p re p re k e od m an jih u tv rd a i n a sip a u z d u ž velikih rijeka, pa je ta k o U je d in je n e p o k ra jin e p retv o rio u pravu tvrđavu. (P rem a G . P arker, El ejército de Elandes y el cam ino espanol, 1567—1 6 5 9 , 1976, str. 4 8 -4 9 .)

II - VAŽNOST KOPNENE TRGOVINE ZA UJEDINJENE POKRAJINE N ajveća o p a s n o s t z a U jed in jen e p o k ra jin e leži u to m e d a b u d u o d sje č e n e o d v o d e n ih putova koji ih trgovački p o v ezu ju s a šp an jo lsk o m Nizo zem sk o m i N jem ačkom . V ažnost te v eze v idi se iz p rih o d a c a rin a rn ic a p o d špan jo lsk o m k o n tro lom : 3 00.0 0 0 š k u d a g o d iš n je u 1623. (nastavlja n je ra ta u 1621. n ije , n a k o n istek a d v a n a e sto g o d išn je g p rim irja, p re k in u lo razvoj po slo v a u sm je ru U jed in jen ih p o k ra jin a ). P o red im ena svakog g ra d a n a z n a č e n je izn o s koji je grad p la tio u tisu ćam a šk u d a . (P rem a J o s é Alcala-Zam o ra y Q u e ip o d e L lano, Espaiia, Flandes y el m a r del Norte, 1618-1639, 1975, s tr. 184.)

III

- POKUŠAJ BLOKADE

1624-1627. 1624. Š panjolci s u u spostavili b lo k ad u vodenih pu to v a, o rganiziravši je iz D an sk e, i ta k o zau sta vili o p s k rb u sto k o m (p u t je o z n a č e n dv o stru kom crto m ). N o, n a k o n 1627. n isu m ogli pro v o d iti ta k o s k u p u politik u . D a li je to m e bilo ta k o zb o g e k o n o m sk e k rize i financijskog sloma š p a n jo lsk e države d o kojeg je u toj g o dini došlo? (Ibid., s tr. 185.)

230

Amsterdam

U sve težem položaju na m oru, Španjolski rat ovisi o d logističkog sistem a koji se o slanja n a Siciliju, Napulj, Milansku d ržavu, F ra n c h e -C o m té i šp anjolsku Nizozemsku i uživa b rojne olakšice ili neutraln o st u njem ačkim zem ljam a- Na taj su način Španjolci m ogli stvoriti trajn e prolaze za prom et preko Alpi sve d o S jevernog m ora. Na karti je taj Španjolski p ut pro d u žen sve d o M olsteina, to jest do zone u kojoj su novačili vojnike za vojsku u N izozem skoj. (Prem a C. Parker, op. cit„ str. 90.)

je štetio holandskim interesima. Ako su se Ujedinjene pokrajine suzdržale, unatoč svim zalaganjima Oranskih prinčeva, od svake osvajačke politike prema španjolskoj Nizozemskoj, nije to bilo zbog slabosti. Zar je odgovaralo interesima amsterdamskih trgo vaca da idu oslobađati Antwerpen kad su i izlaz i blokada Schelde bili u njihovoj moći? Pogledajte kako izaslanici države u Miinsteru povećavaju svoje zahtjeve, ali i dvoličnost nasuprot Francuzima: »Žalosno jc gledati kako se prema nama ponašaju ti izaslanici«, piše Servicn.142 Da biste imali još jedno gledište, vidite kako su 1668. uspjeli zaključiti Trojnu alijansu s Engleskom i Švedskom i zaustaviti opasne uspjehe Luja XIV u španjolskoj Nizozemskoj. U tim godinama, 1669. i 1670, koje su presudne za čitavu povijest Evrope, Jan de Witt, veliki pensionar, koji nizozemske snage drži 231


Holandska zapadnoindijska kompanija zarobljava španjolske bro dove natovarene novcem, blizu Havane 8. rujna 1628. Bakrorez Visschera. (Atlas van Stolk.) u svojim čvrstim rukama, i ambasador Luja XIV, onaj divni Arnaud Pomponne, kurtoazno raspravljaju malo-pomalo popuštajući je dan drugome. Nemam utisak, kad ih pažljivo slušam, da bi u Nizozemca postojao i najmanji kompleks inferiornosti pred pred stavnikom Kralja Sunca. On vrlo smireno (i, po mom mišljenju, lucidno) objašnjava ambasadoru, koji teško u to vjeruje, zbog čega Francuska nije u mogućnosti da nametne svoju volju Holandiji. Ne, nizozemska vlada nije nešto čega nema; utjecaj te zemlje manje je stvar vlade nego jednostavne ekonomske težine. U pre govorima oko sklapanja mira u Nijmegenu (1678), u Ryswicku (1697) i u Utrechtu (1713), Ujedinjene su pokrajine moć koja ima svoju težinu. Engleski i francuski uspon dolaze sporo, iako preko njihovih leda, otkrivajući njihove nedovoljno jake strane i njihovu lomljivost, ali to je razvoj koji će tek polagano pokazivati svoje planove.

Kraljevstvo poslova Ono što holandska politika i holandski život neprestano brane i čuvaju usred svih povoljnih i nepovoljnih peripetija kroz koje 232

Amsterdam

prolaze, jest cjelovitost trgovačkih interesa. Ti interesi nadmašuju i prekrivaju sve, i ono što nisu mogle učiniti ni vjerske strasti (primjerice, nakon 1672), ni nacionalne zanesenosti (nakon 1780). Strani promatrači često kažu da ih to skandalizira i, bili oni ili ne bili iskreni, objektivni ili subjektivni, oni nam pomažu da bolje u sve to proniknemo. Kako se čovjek ne bi zaista čudio kad holandski trgovci, dok ih muči i ganja V. O. C.143, ionako osjetljivi na svoje povlastice, promiču i podržavaju svojim vlastitim kapitalom suparničke in dijske kompanije, englesku, dansku, švedsku, francusku, pa čak i kompaniju Ostendea? Kad investiraju novac u francusku trku za Dunkerque, koja se tom prilikom odvija protiv brodova njihovih sunarodnjaka ?144 Kad su holandski trgovci u dosluhu s berberskim gusarima koji harače po Sjevernom moru (ti su »berberi« doduše vrlo često holandski otpadnici)? Kad 1629, nakon zapljene špa njolskih galijuna kod Havane, dioničari Zapadnoindijskc kom panije zahtijevaju da se plijen odmah podijeli i time što su to postigli stvaraju prvu pukotinu u svojoj kompaniji?145 Slično su tako, oružjem kupljenim od Holandana, Portugalci 1654. potjerali opet Holandane iz Recifea, a Luj XIV je isto tako nabavljenim oružjem 1672. napao Republiku. Za vrijeme rata za španjolsku baštinu, isporuke francuskim četama koje se bore u Italiji vrše se preko Amsterdama, na zgražanje Engleza koji su saveznici Holan dana protiv Francuza. A tako je, jer trgovac je kralj, a trgovački je interes u Holandiji isto što i najviši državni obziri. »Trgovina želi biti slobodna«, kaže Pieter de la Court (1662).146 »Dobit« [je] jedini kompas koji vodi ove ljude«, uzvikuje La Toilleric147, ambasador Francuske, u jednom pismu upućenom Mazarinu (31. ožujka 1648). Poprilici u isto doba, 1644, upravitelji Istočnoindijskc kom panije odlučno su zastupali mišljenje da »mjesta i tvrđave što su ih Heeren XVIIlAB bili osvojili u Istočnim Indijama, ne smiju biti tretirane kao nacionalna osvojenja, već kao vlasništvo privatnih trgovaca, koji imaju pravo prodati ih kome hoće, pa bilo to i španjolskome kralju ili bilo kojem neprijatelju Ujedinjenih pok rajina «.149 Neprijateljima Holandije — a njih ima na svim stranama —nije nimalo teško neprestano navoditi te optužbe koje su nastale bona fid e , kao da su tuđe mane naše osobne zasluge. Jedan će Francuz tada reći: »U Holandiji se interes države u pogledu trgo vine ravna prema interesu pojedinca, oni hodaju istim korakom (kao da je rekao da su država i trgovačko društvo jedna i ista stvar). Trgovina je potpuno slobodna, trgovcima se ništa ne propisuje, 233


oni se ne m oraju pokoravati drugim pravilima osim svojim intere sima: to je neosporivo načelo koje država poštuje, kao nešto što je za nju bitno. Tako, kad pojedinac čini nešto za svoju trgovinu što je protivno državi, država zatvara oči i gradi se da to nije ni opazila, a o tome je lako suditi po onom e što se desilo 1693. i 1694. Francuskoj je ponestalo žita, neimaština je u njezinim pokraji nam a bila općenita; živjelo se u jeku rata, i činilo se da je to trenutak koban za Francusku, a povoljan za saveznike koji su se bili složili protiv nje. Da li je moglo bid većeg državnog razloga za rečenog Holanđanina i za saveznike nego da pridonesu porazu Francuske kako bi je prim orali da bar prihvati m ir pod uvjetima što su joj ga oni htjeli nametnuti? Dakle, umjesto da joj nabavljaju žito, nisu li m orali tražiti sva sredstva da je izgladne, ako im je ikako bilo moguće? Oni su znali za tu političku okolnost, jer su dali obznaniti strogu zabranu svim trgovcima i brodovlasnicima koji su o njima ovisili da s bilo kojeg razloga idu u Francusku; no, da li je to spriječilo dogovor nizozemskih trgovaca s rečenim francuskim trgovcima da im upućuju u Francusku, služeći se švedskim i danskim brodovim a ili svojim brodovima pod zastavom neutral nih zemalja ili, još češće, svojim vlastitim brodovima koji viju holandsku zastavu? ...«15° Međutim, u Amsterdamu se nitko glasno ne uzbuđuje zbog takva ponašanja, ni zbog spekulacija i lančanih malverzacija, o kojima najbolje govore već na početku XVII. stoljeća kažnjivi postupci burzovnog spekulanta Isaaca Le Mairea .151 Posao je po sao. U očima stranaca, koji sebe drže za jedine pravedne suce tuđega morala, sve, baš sve se može dogoditi u toj zemlji »koja nije kao druge«. Za vrijeme drugog anglo-holandskog rata (16651667), francuski ambasador, grof d ’Estrades, ide čak dotle da pomišlja da »postoji opasnost da vidimo kako će se ta zemlja podložiti Englezima. Postoji u državi velika zavjera koja tome teži« .152

234

OVLADATI EVROPOM, OVLADATI SVIJETOM

Evropa je bila prvi uvjet nizozemske veličine. Svijet je bio drugi. No zar ovaj drugi nije bio dijelom posljedica prvoga? Kad jc Holandija osvojila trgovačku Evropu, svijet joj je k tome logično pripao, gotovo kao dodatak. U oba slučaja, i na jednoj i na drugoj strani, Holandija je svoju pomoč nametnula istim metodama ili, bolje, svojim trgovačkim monopolom, pa bilo to blizu ili daleko od svoje kuće.

Najhitnije se odigralo prije 1585. Baltik je u srednjem vijeku jedna vrsta Amerike na dohvat ruke. A nizozemski su brodovi natovareni ribom i solju konkurirali han zeatskim trgovcima već u XV. stoljeću. 1544. u Speycru153, Karlo V dobiva od danskog kralja za flamanske brodove slobodan prolaz kroz Ôresund. Deset godina kasnije, nakon teških nestašica koje su zahvatile njihove zemlje, Đenovežani i Portugalci iz Antwerpena upućuju narudžbe za pšenicu u Amsterdam, koji jc tih godina postao, na uštrb grada na Scheldi, prva luka za trgovinu žitom154, a uskoro će se reći »žitnica Evrope«. Bio je to golem uspjeh: 1560. Nizozemci su privukli 70% teškog prom eta s Baltika...155 Tada jc već »veliki lov« bio gotova stvar. Žito i n aval stores — daske, brodska oplata, jarboli, smola, paklina — pristižu u Amsterdam i taj će moeder commercie 156 apsorbirati, u vrijeme nizozemskog procvata, do 60% prometnog kapitala Ujedinjenih pokrajina i do 800 brodova godišnje. Prema Astrid Friis, navala sirovina s Baltika bila je pokretna snaga ekonomskih i političkih prom jena XVII. stoljeća .157 Međutim, ma kako da je važna, ona je ipak samo jedan dio nizozemske igre. Trgovina s baltičkim zemljama doista ne bi u potpunosti napredovala bez iskorištavanja dalekog Pirenejskog poluotoka, a on drži one metale koji se sve više i više iskazuju kao 235


ključ baltičke trgovine. Jer, treba forsirati trgovinu priobalnih zemalja i tu plaćati prekoračenje kupovanja nad prodajom . A upravo je preraspodjela baltičkih žitarica osigurala uspjeh nizozemskih brodova na jugu. Tako su oni, iznijevši pobjedu na Baltiku, uspjeli pobijediti nedugo nakon toga u Laredu, u Santanderu, Bilbaou, Lisabonu, a nešto kasnije i u Sevilli. Već 1530, a najkasnije oko 155015e, flamanske hurke održavaju u najvećem broju trgovačke veze sjevera s portugalskim i španjolskim lukama. Uskoro će one prevoziti pet šestina tereta između Pirenejskog poluotoka i sjevernog Atlantika: pšenicu, raž, n a v a l stores i in dustrijske proizvode (koje Sevilla reeksportira u Novi svijet), u zam jenu za sol, ulje, vunu i naročito za bijeli metal. Ovladavanje tom trgovačkom linijom podudara se uostalom s otvaranjem burze u Amsterdamu. Drugo vremensko podudaranje: nakon velikih pošiljki žita prem a Sredozemlju (1590-1591), Amsterdamska se burza iz temelja obnavlja (1592)15s>, a nedugo zatim je utem eljena Komora za osiguranje (1598).160 Veza sjever—jug bila je i ostala od živome važnosti za oba partnera, i to toliko važna da je nije prekinula ni nizozemska buna (1572-1590). Odnos između pobunjenih pokrajina i španjolsko-portugalskog bloka bio je, da se još jednom poslužim o izrazom Germaine Tillion (u vezi s jučerašnjim alžirsko-francuskim spo rovima 1962), odnos neprijatelja koji se dopunjuju161, koji se ne mogu i ne žele odvojiti. U Španjolskoj dolazi do nerviranja, do trenutaka bijesa, pa čak i do glasno najavljivanih represivnih mjera. 1595. Filip II daje zaplijeniti 400 brodova u pirenejskim lukama (trgovina s neprijateljem nije nailazila na zabrane koje su na snazi danas), to jest, kako nam kažu, dvije petine holandskog brodovlja koje bi u to vrijeme brojilo oko tisuću brodova .162 No, zaplijenjeni jedrenjaci, određeni za obvezatni prijevoz, na kraju bivaju oslobođeni ili se sami oslobađaju. 1596. i 1598. španjolske su im luke ponovo zabranjene, ali te se m jere ne mogu primijeniti. Jednako su tako i veliki planovi, koje su neko vrijeme uzimali u obzir, da se pobunjenicim a uskrati sol iz Setubala i Câdiza, kako bi ih bacili na koljena, ostali samo — želje .163 Uostalom, ostale su pristupačne solane atlantske Francuske, solane u Brouageu i u Bourgneufu, a zar one za sjeverne potrebe nisu davale bolju sol od iberske? I, navlastito, Španjolska, koja je nekoć pokrivala svoje potrebe za žitaricama, od 1560. doživljava krizu koja dezorganizira njezinu zem ljoradnju .164 Ona potpuno ovisi o stranom žitu, koje se potkraj XVI. stoljeća više ne može naći u Sredozemlju. 1580, za 236

Amsterdam

vrijeme osvajanja Portugala, zemlja doslovno skapava od gladi; treba izlaz tražiti na sjeveru, a tu se obavezno plaća u zlatu, što i u samom Sredozemlju razbija uobičajene transfere gotovine špa njolskog sistema.1” A i argument savjetnika Filipa II ima svoju težinu: dokinuti trgovinu s pobunjenicima značilo bi godišnje ostati kraći za milijun dukata prihoda od carina .166 Doista, za Španjolsku nema izbora, primorana je da prihvati te neugodne ali nužne razmjene. A i Ujedinjene su pokrajine u sličnom položaju. Jedna istraga, vođena 1595. u Scvilli167, otkriva u gradu pri sutnost gotovo neprikrivenih poslovnih ljudi sa sjevera; prepiska im je zaplijenjena, visoke španjolske ličnosti su kompromitirane, ali one su toliko istaknute da se istražitelj o tome ne usuđuje govoriti. U to j e vrijeme tiho osvajanje Seville od Nizozemaca već gotova stvar.1” Do 1568. đenoveški su bankari financirali seviljsku trgovinu u smjeru Amerike i omogućili su svojim kreditima mjes nim trgovcima da prevladaju duga čekanja koja su bila prouz rokovana beskrajnim putovanjima preko Atlantika. Nakon 1568. Denovežani odustaju od tog posla i radije svoje kapitale ulažu u zajmove Katoličkom kralju. Tako se stvara slobodan prostor, i sjeverni ga trgovci odmah zauzimaju: oni ne posuđuju novac, što je još uvijek izvan njihovih mogućnosti, već robu kojoj cijenu naplaćuju pri povratku brodovlja. Uspostavlja se još jedna veza: jednom zauvijek, sjever se uvukao u španjolsku trgovinu s Indijama. A španjolski trgovci u Sevilli, sve više manipulirani, postaju nužni komisionari ili oni koji samo daju ime budući da je trgovina Carrera de Indias po propisima ograničena na Španjolce. To je prouzročilo ovaj čudnovati incident 1569. U zaljevu Câdiza šez deset je brodova, natovarenih robom za Indije, zaplijenjeno za vrijeme engleske pljačke te luke. Pobjednici predlažu da ih neće spaliti — svi brodovi zajedno vrijede najmanje 1 1 milijuna dukata — pod uvjetom da im na licu mjesta isplate otkupninu od dva milijuna. Međutim, Španjolci se ne izlažu opasnosti da u toj stvari pretrpe štetu: roba pripada Holanđanima. Da li je to razlog zbog kojega vojvoda Medina Sidonia, inače prijatelj, da ne kažem ortak Holandana, odbija tu primamljivu ponudu? Bilo kako bilo, bro dovi su izgorjeli.169 Ukratko, prvi značajni polet Holandije potekao je iz veza koje su uspostavili njezini brodovi i mornari između sjevera, to jest Baltika, flamanskih, njemačkih i francuskih industrija i juga, to jest Seville i velikih otvorenih mogućnosti u smjeru Amerike. Špa njolska dobiva sirovine i izrađene proizvode; Holandani za sebe 237


osiguravaju, službeno ili ne, plaćanje u gotovini. A ta bijela kovina, jamstvo njihove trgovine, koja s Baltikom ima negativnu bilancu, sredstvo je prodora na njegova tržišta i uklanjanja svake konkuren cije. Možemo se samo nasmiješiti grofu od Leicestera, kojega je Elizabeta Engleska 1585-1587. poslala u Nizozemsku, tada pod njezinim pokroviteljstvom, i kojemu pada na pamet da najozbi ljnije predloži Holanđanima da definitivno prekinu svoje trgo vačke veze sa Španjolskom!170 I više je nego očigledno da holandsko bogatstvo istovremeno potječe i s Baltika i od Španjolske. Vidjeti jedno, a zaboraviti drugo, znači ne razumjeti proces u kojem žito s jedne, a bijela kovina s druge strane igraju svoje nerazdvojive uloge. Ako su varanja povećala njihov udio u pristizanju dragocjene kovine u Sevillu (a nakon 1б50. u Câdiz), znači da metalni dotok nije katastrofalno presušio, kao što je to i pokazao Michel Morineau171; ako se je odista bolesna Španjolska odlučila ili je bila primorana na emisije toliko lošeg bakrenog novca nakon 1605172, znači da — budući da

Holartdske instalacije na vulkanskom otoku Jan Mayen, istočno od Grenlanda u kojima seprerađuje kitovo ulje. Platno C. de Mana, XVII. stoljeće. (Rijksmuseum, Amsterdam.) 238

A m ste r d a m

loš novac potiskuje onaj koji je dobar — Španjolska pod tu cijenu nastavlja svoju političku igru po cijeloj Evropi. Uostalom, kada se grof-vojvoda Olivares 1627. otarasio denoveških kreditora (ili kad su ga oni napustili), on se sve više i više, za vođenje brige o kastilijskim financijama, predaje u ruke portugalskim marranes y a ti su novi vjerovnici bili povezani s trgovcima i kapitalom sa sjevera.173 A to je ona nejasna, čudna situacija o kojoj smo već govorili. I, na kraju, onaj dodatni poticaj kojim se Amsterdam konačno popeo na prvo mjesto, nije li on došao od Španjolske koja je uništila jug Nizozemske, gdje je rat još trajao, 18. kolovoza 1585. osvojila Antwerpen, uništivši, a da to ni sama nije željela, živu snagu tog amsterdamskog konkurenta, i pretvorila mladu re publiku u obaveznu točku okupljanja protestantske Evrope, ostav ljajući joj k tome širom otvorena vrata za pristup američkoj bijeloj kovini?

Ostatak Evrope i Sredozemlje Kad bismo imali karte razvoja trgovačke ekspanzije Holandije, vidjeli bismo kako se njezino carstvo m alo-pom alo širi po bitnim crtama evropskog prom eta robe, duž Rajne, do alpskih prijelaza, do presudno važnih sajmova u Frankfurtu i Leipzigu, po Poljskoj, po skandinavskim zemljama, po Rusiji... S 1590-im godinama i s nestašicama žita na Sredozemlju, holandski jedrenjaci prolaze kroz Gibraltar i, kao Englezi, koji su im prethodili za kojih dva desetak godina, i oni plove velikim morskim osovinama baveći se, na teret talijanskih gradova, unosnom obalnom plovidbom. Tvrdi se da su im židovski trgovci174 pomogli da uđu u Unutrašnje more, ali oni su tamo gurnuti i konjunkturom. Uskoro će ih primiti sve luke Sredozemlja, ali, više od drugih, sjevernoafričke luke i Livor no, taj čudnovati grad koji je ponovo podigla obitelj Medici; primit će ih na kraju i ispostave na Levantu i u Istanbulu, gdje su im vrata širom otvorena kapitulacijama koje potpisuju 1612. Međutim, u općem prikazu holandskog uspona ne smijemo zanemariti bitni udio Evrope i više nego znatan udio Sredozemlja. Uspjeh njihovih putovanja po Indijskom oceanu nije ih odvratio, kao što bismo mogli pomisliti, od tradicionalnih poslova u Sredozemlju. Ilapp 239


je, naprotiv, u jednom nedavno objavljenom članku, dokazao da su i Nizozemska i Engleska u bogatom Unutrašnjem m oru našle bogat rudnik koji su znale iskoristiti i koji je, više nego njihova atlantska poslovanja, označio njihov p rv i uspon. Na svaki način, da li su Holandani, kad su postali središte evropske ekonomije-svijeta, mogli zanemariti bilo koju od nje govih periferija? Dopustiti da se izvan njih organizira neko drugo ekonomsko carstvo, pa ma kakvo ono bilo, koje če im postati suparnikom?

Nizozemci protiv Portugalaca: stati na mjesto onog drugoga Ako je Evropa prihvatila, a da to nije naročito ni opazila, prve korake holandske prevlasti, možda se tako moglo dogoditi s raz loga što je ova bila tiha, nenaslutiva u svojim počecima. A, s druge strane, Evropa je i sama, a da toga i nije bila posve svjesna, premještala svoje težište prem a sjeveru, pa je taj preokret stoljetne tendencije, između 1600. i 1650, prelom io evropski kontinent na dva dijela: jedan koji osirom ašuje, to jest jug, i drugi, sjever, koji nastavlja živjeti i više nego što je normalno. Dugoročno održati evropsku ekonom iju-svijet očigledno je značilo ovladati njezinom dalekom trgovinom, a to je značilo ovladati Amerikom i Azijom. Kasno napadnuta Amerika izbjeći će rukama svog sićušnog protivnika, ali na pozornici Dalekog istoka, u carstvu papra i začini, droga, bisera, svile, Nizozemci su ostvarili sjajan pristup u punoj snazi i znali su za sebe odrezati lavovski dio kolača. Tu su napokon uzeli u ruke žezlo svijeta. Toj je pustolovini prethodilo nekoliko izviđačkih putovanja: J. H. Van Linschottena 175 1582; pa putovanje Corneliusa Houtm ana 176 1592, koje može stati uz bok nekom špijunskom romanu. Lažni se putnik ukrcao na jedan portugalski brod i stigao u Indije; raskrinkan je i bačen u okove. Budimo mirni, rotterdamski trgovci plaćaju otkupninu, vade ga iz zatvora, i odm ah nakon njegova povratka oprem aju četiri broda koja m u povjeravaju. Kreću iz samog Rotterdama na dan 2. travnja 1595. Cornelius Houtman, doprijevši do Indonezije kod Bantama, vraća se u Amsterdam 14. kolovoza 1597.177 Bio je to veoma skrom an povratak: manje od stotine ljudi i nešto robe na tri broda, u svemu smiješno niska 240

Amsterdam

dobit. Ekonomski gledano, putovanje se nije isplatilo. Ali je zato donijelo sigurnost budućih zarada. To je dakle bila velika pre mijera, koju je proslavilo jedno loše slikarsko platno, danas u Gradskom muzeju u Amsterdamu. Ipak, nije se dešavalo ništa senzacionalno u jednoj ekspanziji koja će mirno i polagano napredovati, a koja je na svojim počecima htjela biti diskretna i pokazati radije miroljubivo nego ratoborno lice.178 Portugalsko Carstvo, starac od gotovo stotinu godina, nije bilo najboljeg zdravlja ni sposobno da se ispriječi na putu novim došljacima. A što se tiče Ujedinjenih pokrajina, one će se radije sporazumjeti čak i sa svojim neprijateljem samo da što bolje osiguraju put svojim brodovima. To je upravo ono što je učinio Noël Caron, agent delosEstados rebeldes u Engleskoj, koji je sam opremio jedan brod za Istočne Indije i u njega uložio sav svoj imutak, svoj caudal. Sve oko toga on priprema u korespondenciji s jednim svojim poznanikom, španjolskim agentom u Calaisu .179 Da li je želja za mirom vodila nizozemske brodove u njihovoj želji da izravnim putem dođu do Indonezije? Na visinama lita Dobre nade otvara se više putova: jedan unutrašnji koji ide duž Mozambika i dopušta da se prema sjeveru uhvati monsunske vjetrove i dopre u Indiju; drugi, izvanjski, ili, »pučinski« put, koji istočnom obalom Madagaskara, Maskarenskim otočjem, a zatim kanalom koji prolazi između stotine Maldivskih otoka nastavlja uvijek ravno sve do Sumatre i do Sundskog tjesnaca te izbija na Bantam, veliku luku najavi; na dobrom dijelu tog vrlo dugog puta ne iskorištavaju se monsunski već pasatni vjetrovi, trade winds engleskih mornara: za tu se putanju odlučio Cornelius Houtman, koji je nakon duge plovidbe pučinom stigao u Bantam 2 2 . lipnja 1596. Da li je izbor tog puta odgovarao želji da se izbjegne Indija, gdje je portugalsko prisustvo znatnije nego drugdje? Ili je možda, kao što je vrlo vjerojatno, to već na početku puta bio njegov izbor zbog Indonezije i njezinih skupih mirodija? No, naglasimo da su tim istim putem išli i arapski moreplovci kad su htjeli doći na Sumatru, a i oni su htjeli izbjeći portugalskom nadzoru. Izvan je svake dvojbe da su se nizozemski trgovci ispočetka nosili nadom da bi njihove ekspedicije mogle bid shvaćene kao izrazito trgovačke operacije. U lipnju 1595, Cornelius Houtman je na visini ekvatora na Atlantiku sreo dvije goleme portugalske кагаке koje su plovile prem a Goi: bio je to miran susret, razmije njeni su »portugalski slatkiši« za »sir i šunku«, i brodovi su se rastali tek pošto su se »vrlo uljudno pozdravili, opalivši svaki po 241


jedan topovski hitac«180. Iskreno ili ne, ali vrlo glasno, Jacob Cornelis van Neck 181 ozlojeđeno prosvjeduje prigodom svog pov ratka u Holandiju, u travnju 1599, protiv glasina što su ih po Amsterdamu širili Židovi portugalskog porijekla, a prem a kojima bi tobože do svog bogatog i unosnog tereta (400% dobiti) bili došli silom i prijevarom. A to je i više nego laž nad lažima, izjavljuje on, jer je prem a nalogu svojih brodovlasnika i te kako pazio da ništa »ne oduzm e nikome, već da trguje po pravu sa svim stranim narodima«. Uza sve te riječi, za vrijeme putovanja S. Van den Hagena, od 1599. do 1601, luzitanska će tvrđava Amboine biti napadnuta po svim vojničkim pravilima, prem da bez ikakva učin ka .182 20. ožujka 1602183, na traženje Državnog sabora, velikog pensionara Barneweldta i oranskog princa Mauricea od Nassaua, stvara se Istočnoindijska kompanija (V. O. C., što je kratica za Vereenigde O ost-Indische Compagnie) koja sjedinjuje sve ргеdašnje kom panije (vorkom pagnien) i istupa kao nezavisna snaga, kao država u državi, sta a t-b u ile n d e -sta a t. Utemeljenje te kom panije uskoro će sve promijeniti. Svršeno je s putovanjima bez reda: između 1598. i 1602, upućeno je 65 brodova u sastavu 14 flota .184 Otada je postojala samo jedna politika, jedna volja, jedna uprava za azijske poslove: politika i volja Kompanije, koja se, poput pravog carstva, postavila p od znak trajne ekspanzije. Snaga dobrih isprika tolika je da se još 1608. trgovci, koji su u samom početku sudjelovali u putovanjima u Indoneziju, nastav ljaju buniti protiv bilo kakve sile i dokazivati kako su njihovi brodovi bili oprem ljeni za vođenje poštene trgovine, a ne za gradnju utvrda ili zarobljavanje portugalskih karaka. Još se uvijek zanose iluzijom u to vrijeme — a fo rtio ri kad bude u Antwerpenu 9- travnja 1609.185 potpisano dvanaestogodišnje primirje koje je prekinulo neprijateljstva između Ujedinjenih pokrajina i Kato ličkog kralja — da bi mogli m irno uzeti svoj dio azijskog plijena. To utoliko više što ugovor o prim irju nije sadržavao ništa što bi se odnosilo na zone smještene na jug od ekvatora. Južni Atlantik i Indijski ocean bili su slobodne zone. U veljači 1610, jedan se holandski brod na putu za Indoneziju zaustavio u Usabonu i od potkralja zatražio odobrenje Katoličkog kralja da se sklopljeno prim irje objavi i naredi na Dalekom istoku (a to je usput i dokaz da su ondje borbe još trajale). Potkralj je zatražio uputstva iz Madrida i, kako nisu stigla na vrijeme, holandski je brod, koji je imao naređenje da čeka samo dvadeset dana, isplovio iz Lisabona, 242

A m ste rd a m

a da nije dobio očekivani odgovor.186 To je samo jedna obična vijest. Govori li nam ona o holandskoj želji za mirom ili samo o njihovu oprezu? U svakom slučaju, njihova je ekspanzija ubrzo poprimila izgled eksplozije. 1600. jedan holandski brod dolazi do Kiu Siua, južnog otoka japanskog arhipelaga187; 1601, 1604, 1607. Holandani pokušavaju izravno trgovati s Kantonom i zaobići portugalske pozicije u Macaou188; već 1603. dolaze do Cejlona109; 1604. pro pada jedan od njihovih napada na Malaku190; 1605. osvajaju u Molučkom otočju portugalsku tvrđavu Amboine, koja je tako postala prvo čvrsto uporište Indijske kompanije191; 1610. napa daju španjolsko brodovlje u tjesnacu Malakc i osvajaju Tcrnatc .192 I tako se, unatoč primirju, osvajanje nastavlja, a ono nije nimalo lako, jer se Kompanija morala boriti ne samo protiv Por tugalaca i Španjolaca (ovi potonji, s bazom u Manili, djelovali su po Molučkom otočju i držali su se čvrsto Tidorea sve do 1663)193, već i protiv Engleza, koji su, bez nekog određenog plana, iskrsavali sad ovdje sad ondje; i, najzad, protiv veoma aktivne mase azijskih trgovaca: Turaka, Armenaca, Javanaca, Kineza, Dcngalaca, Arapa, Perzijanaca, gudieratskih muslimana... Kako Indonezija tvori glav nu vezu višestruke trgovine između Indije s jedne, a Kine i Japana s druge strane, zavladati i imati pregled nad tim pomorskim raskršćem bio je teško dohvatljivi osnovni cilj što su ga Nizozemci sebi postavili. Jedan od prvih guvernera Kompanije u Indoneziji, Jan Pieterszoon Coen 194 (1617-1623, 1628-1629) prosudio je stanje sa začudnom pronicljivošću: zalagao se za stvarno i trajno osvojenje; preporučao je da se protivnike žestoko napada; da se grade uporišta i d a se izn a d svega naseljava, dakle, ono što bismo mi danas rekli, da se kolonizira. Kompanija je na kraju ustuknula pred cijenom toliko opsežnog programa, i sve je završilo odbaciva njem planova maštovitog guvernera. Već je tada to bio onaj vječni sukob između trgovaca i kolonizatora u kojem je, kako bismo mi Francuzi rekli, Dupleix uvijek bio u krivu. No, logika stvari morala je m alo-pom alo dovesti do ncizbježivoga. 1619. osnutak Batavie koncentrirao je na jednoj po vlaštenoj točki sve najhitnije u holandskoj moći i trgovini s Indonezijom. I počevši odatle, s te čvrste točke i s »Otoka miro dija«, Holanđani su ispleli golemu paukovu mrežu trgovine i razmjene dobara koja je izgradila na kraju njihovo carstvo, lom ljivo, gipko, sazdano jednako kao i ono portugalsko, »na feničanski način«. Oko 1612. uspostavljene su konstruktivne veze s 243


8. lipnja 1660. bolandski ratni brodovi napadaju grad Makasar na Celebesu. Uništenje i paležportugalskih brodova. Pa ipak, Holanđani će zavladati otokom tek 1667-1669. Crtež Freda Woldemara B. N., C. i PL, Y. 832. (Otisak B. N.) Japanom; 1624. došla je na red Formoza; doduše, dvije godine prije toga, 1622, propao jc napad na Makao. Tek 1638. Japan izgoni Portugalce i već tada pristaje prihvaćati osim kineskih samo holandske brodove. I najzad 1641. Nizozemci zauzimaju Malaku kojoj su, sebi na korist, osigurali brzo propadanje; 1667. se poko rava ahemsko kraljevstvo na Sumatri195; 1669. na redu je Maka sar196, 1682. Bantam, napredna stara luka, suparnica Batavie.197 244

Amsterdam

Međutim, nikakvo stalno prisustvo u Indoneziji nije bilo moguće bez veza s Indijom, koja je dominirala čitavom azijskom ekonomijom-svijetom, od Rta Dobre nade do Malake i Molučkih otoka. Htjeli to oni ili ne htjeli, Nizozemci su bili primorani da plove prema indijskim lukama. Nisu se nikako mogli, na Sumatri ili drugdje, gdje se mijenjalo papar za indijska tkanja, pomiriti s time da plaćaju svoja kupovanja novcem ili da iz druge ruke nabavljaju platno iz Koromandela ili iz Gudžerata. Stoga su oni već 1605. u Mazulipatamu, u Suratu već 1606198, premda je njihovo uporište u potonjoj luci, najvećoj u Indiji, sigurno tek 1621.199 Faktorije se od 1616. do 1619. osnivaju u Droachu, Cambayu, Ahmedabadu, Agri, Burhanpuru .200 Prodiranje u primitivni i veo ma plodni Bengal bilo je polagano (znatnijeg prodora nije bilo prije 1650). 1638. Holandani postaju sve češći na Cejlonu — »otoku cimeta«. »Pune su ga obale otoka«, pričao je na početku stoljeća jedan njihov kapetan, »i to najboljeg na čitavu Orijentu: kad si na 8 milja na pučini pod vjetrom, još se osjeća njegov miris.«201 Ali gospodarima toliko priželjkivanog otoka postat ćc tek 1658—1661. Zatim će prodrijeti na dotada suzdržljiva tržišta malabarske obale. 1665. osvojit će Cochin .202 Negdje 1650-ih i 1660-ih godina nizozemsko je carstvo postiglo svoje prave dimenzije. To znači da Portugalci nisu bili izgurani po kratkom postupku, odjednom. Istina, njihovo je car stvo bilo branjeno samim svojim dimenzijama: bilo je rasuto na prostoru koji se protezao od Mozambika do Macaoa i do Japana; i nije bilo sazdano od tvrde građe koja bi bila kadra pomaknuti se na jedan udarac ramenom. Najzad, kao što pokazuju papiri Fer dinanda Crona203, predstavnika Fuggerovih i Wclserovih u Goi, služba obavještavanja kopnenim putem uvijek je bila djelotvornija nego napredovanje nizozemskih i engleskih brodova koji su plo vili prema Indijskom oceanu. Portugalske su vlasti uvijek bile pravovremeno obavještavane via Venecija i Levant o ekspedici jama što su ih Holandani pripremali protiv njih. Najzad, napadači nisu uvijek raspolagali sredstvima ni ljudstvom da bi trajno zapos jeli sve točke koje su njihovi prethodnici bili osvojili. Njihovi su uspjesi istodobno značili i raspršivanje njihovih snaga. Ukratko, dok nizozemski napad počinje već potkraj XVI. stoljeća, 1632. stižu još uvijek papar i začini izravno u Usabon204, a tek će zauzećem Malake 1641. portugalsko carstvo u Aziji biti zaista izbačeno iz igre. Ukratko, Nizozemci su se uselili u tuđu kuću. Ambasador Luja XIV, Bonrepaus, optuživao ih je 1699. da su svoju moć 245


izgradili »koliko god su mogli na propasti Evropljana koji su došli prije njih i tako iskoristili sve one muke što su ih drugi proživljavali u pripitomljavanju Indijaca, u njihovu pokoravanju i u naporim a da ih nauče trgovini« .205 No, da Holandija nije načela, a kasnije i uništila portugalsko carstvo, bio bi to na sebe sam samcat preuzeo Englez koji je dobro iz vlastitog iskustva poznavao Indijski ocean i Indoneziju. Zar Drake 1578. i Lancaster 1592. nisu oplovili svijet?206 Nisu li Englezi utemeljili svoju Istočnoindijsku kom paniju 1600, dvije godine prije V. O. C —a? Nisu li oni u više navrata plijenili bogato natovarene portugalske кагаке ?207 Te goleme kaгаке, najveći brodovi koji su tada postojali na svijetu, nisu bile kadre brzo se kretati i brzo primjenjivati svoju vatrenu moć; osim toga, teško su podnosile ona beskrajna putovanja na povratku: glad, bolest i skorbut bili su im najčešći suputnici. Dakle, da Nizozemci nisu oborili portugalsko carstvo, Englezi bi to bili lako preuzeli na sebe. Uostalom, i sami su Nizozemci, tek što su sjeli na portugalsko mjesto, m orali svoje mjesto braniti od tih upornih protivnika. Bilo im je teško odstraniti ih iz Japana i Indonezije, a nem oguće zabraniti im dolazak u Indiju, kao što ih nikako nisu mogli jednostavno odbaciti prem a zapadu Indijskog oceana, u sm jeru Perzije i Arabije. Moralo se 1623- pribjeći ot vorenoj sili da ih otjeraju iz Amboine .208 A Englezi su još dugo ostali u Indoneziji, kao nabavljači papra i začina, kao uporni prodavači indijske pam učne robe na otvorenoj tržnici Bantama.

Povezanost trgovine u holandskom carstvu Najveće bogatstvo Azije predstavljaju trgovačke veze koje se uspo stavljaju između ekonomski različitih oblasti, a koje su veoma udaljene od drugih, ono što Francuzi nazivaju le c o m m erced ’I nde en Inde, Englezi country tra d e , a Nizozemci inlandse handel. U toj trgovinskoj plovidbi između velikih razdaljina, jedna dana roba zahtijeva drugu, za njom slijedi neka treća i tako redom. Tu smo, u n u ta r azijskih ekonomija—svjetova koje sačinjavaju jednu živu cjelinu. Evropljani su se u tu igru uvukli, i to mnogo prije nego se to obično vjeruje. Najprije Portugalci, pa zatim Nizozemci. No, potonji su, možda zbog svojih evropskih iskustava, bolje nego 246

A m ste r d a m

drugi shvatili način na koji je dalekoistočna trgovina artikulirana. »Uspjeli su«, kaže opat Raynal209, »domoći se na taj način azijske trgovinske plovidbe, kao Što su već u rukama imali evropsku«, zapravo zbog toga što su tu »trgovinsku plovidbu« tretirali kao suvislo povezani sustav, u kojem se valjalo domoći i ključne robe i ključnih tržišta. Ne može se reći da Portugalci to nisu znali, ali oni se nikad nisu ni približili tom savršenstvu. Kao i drugdje, razmjene se na Dalekom istoku odnose na robu, plemenite kovine i na kreditne papire. Plemenite kovine dolaze u obzir ondje gdje se dovoljno ne razmjenjuje roba. A krediti interveniraju ondje gdje novac nije kadar, bilo zbog svoje ograničene mase ili zbog slabe opticajne brzine, smjesta izravnati trgovačke bilance. Naravno, na Dalekom istoku evropski trgovci ne raspolažu onako obilatim kreditima kako su bili navikli kod svoje kuće. Krediti su za njih kompenzacije, prije palijativi nego pokretačke snage. Obraćaju se tu i tamo vjerovnicima iz Japana 210 ili iz Indije (u Suratu)211, ali ti su »bankari« mnogo više u službi lokalnih posrednika nego trgovaca i agenata na Zapadu. Najzad, nameće se oslanjanje na plemenite kovine, poglavito na srebro koje Evropljani izvlače iz Amerike i koje je »Sczame, otvori se!« svih tih razmjena. Međutim, ti uvozi sa Zapada nisu dostatni. To je prouzročilo da se Holanđani utječu svim lokalnim izvorima plemenitih kovina koje im pruža dalekoistočna trgovina. Tako su se koristili kineskim zlatom (posebno za svoja kupovanja na Koromandelskoj obali) dok su god ostali na Formozi (do koje su doprli 1622, a ponovo ju je osvojio gusar Coxinga 1661); udio srebra iz japanskih rud nika igrao je odlučnu ulogu od 16 3 8 . do 1668, kada je izvoz srebra zabranjen; holandski su trgovci postali kupci koubanga, japanskih zlatnika. Kad su i ovi bili devalvirani, 1670-ih godina, iako su ih Japanci i dalje tražili za svoje transakcije, i to po prijašnjoj cijeni, Kompanija je smanjila svoju kupovinu zlata i u velikom se opsegu vratila izvozu japanskog bakra .212 Naravno nije zanemarila ni zlato proizvedeno na Sumatri ili u Malaki, a ni zlatnike i srebrnjake koje je levantinska trgovina širila po Arabiji (u Moki)213, u Perziji i po sjevemozapadnoj Indiji. Služila se čak i s bijelom kovinom što ju je galijun iz Akapulka redovito dovozio u Manilu .214 Duga kriza koja poslije polovice stoljeća Holandiju odvraća od perzijskog tržišta svile ima u tom kontekstu drugačije značenje od onoga koje bismo joj na prvi pogled pripisali. I doista, u listopadu 1647, jedan dopisnik kancelara Séguiera upozorava da 247

J'ernand Braudel / Vrijeme svijeta

Holanđani više »nemaju računa ići po svilu u Istočne Indije«, budući da su »dali nalog svojim agentima u Marseillcu da im kupe i pošalju svile što više budu mogli«.215 Tako je i bilo: nizozemski brodovi koji su krenuli iz Indije 1648. neće donijeti niti jednu balu perzijske svile.216 Budući da je perzijsko tržište bilo na izvoru pod kontrolom armenskih trgovaca, jedno sam vrijeme mislio da tu krizu valja pripisati u korist tih domišljatih trgovaca, koji su se dosjetili da sami prcvezu bale svile do Marseillea. No to tumačenje po svoj prilici nije dovoljno. Holanđani, koji su bili u zategnutim odnosima s iranskim šahom već od 1643- (sporazumjet će se s njim tek 1653), nisu zapravo bili voljni preuzimati odveć velike količine perzijske svile (kojoj je cijena osim toga rasla), zato što su željeli pošto-poto zadržati pozitivnu bilancu svojeg poslovanja, a

Tvornica i skladišteZapadnoindijske kompanije u Bengalu. Platno iz 1665. (Rijksmuseum, Amsterdam.) 248

Amsterdam

to je značilo vratiti iz Perzije svoj zlatni i srebrni novac.217 Uos talom, raspolagali su kineskom i još više bengalskom 218 svilom, koja oko polovice stoljeća zauzima sve važnije mjesto na povrat nim putovanjima Kompanije prema Evropi. Prema tome, nije V. O. C. pretrpjela krizu perzijske svile, već ju je naprotiv izazvala da bi sačuvala jedan od svojih izvora u opskrbljivanju metalnim novcem. Ukratko, Nizozemci su neprestano morali podešavati svoju monetarnu politiku prema uvjetima promjenljive konjun kture, utoliko više što se sve zamrsivalo iz dana u dan neprestano drugačijim paritetom između nebrojenih azijskih sredstava plaća nja. Obrnuto, sistem trgovačkih kompenzacija što ga je Kom panija uspostavila funkcionirao je gotovo bez sporova sve do 1690-ih godina. Tada će započeti teška vremena. No, sve do tada, putevi i mreža nizozemske trgovine u Aziji, kako je opisuje dugo i podrobno izviješće Danicla Braamsa 219 (iz 1687, to jest upravo iz onog vremena kada se, ironijom sudbine, odveć lijepa mašinerija počela kvariti), skladno su se uklapali u suvisli sustav, utemeljen poput onoga u Evropi na efikasnosti pomorskih veza, kredita i predujmova iz metropole i na pomnjivom traženju situacija za postizanje monopola. Osim povlaštenog pristupa Japanu, jedini djelotvorni i trajni monopol Nizozcmaca bio je onaj na fine začine: macis, muškatni oraščić, mirisni karanfilić, cimet. Svaki je put rješenje bilo isto: zatvoriti proizvodnju na uski otočki teritorij, čvrsto je držati, gospodariti njezinim tržištem, spriječiti iste ili slične kulture na drugim mjestima. Amboina je tako postala otok karanfilića, Banda otok muškatnog oraščića i macisa, Cejlon otok cimeta. Organizi rana m onokultura čini tako te otoke strogo ovisnima od redovitog uvoza živeža i tekstila. Međutim, mirisni karanRlići koji su rasli po drugim Molučkim otocima, bili su sustavno čupani, pa, ako je bilo potrebno, i uz plaćanje određene rente lokalnom suverenu. Makasar, jedan od celebeških otoka, bio je osvojen nakon teške i uporne borbe (1669), jer, da je bio prepušten sebi, bio bi mogao poslužiti za slobodnu trgovinu mirodijama. Cochin, u Indiji, isto je tako bio zauzet »premda njegovo držanje Kompaniju stoji više nego što joj donosi«220, ali to je bio način da se zabrani konkurentska proizvod nja cimeta drugorazredne kvalitete, ali znatno niže cijene. Na samom Cejlonu, odveć velikom otoku, gdje su držani i te kako skupi garnizoni, plantaže cimeta bit će dopuštene samo na neznat nim površinama, samo da bi se ograničila ponuda. Kompanija je 249


dakle samo oružanom rukom i striktnim nadzorom održavala svoje m onopole, a to je bilo djelotvorno, jer su za sve vrijeme njezina postojanja, profiti od finih m irodija ostali vrlo visoki.221 »Nigdje nema«, govorio je jedan Francuz 1697222, »ljubavnika koji su tako ljubom orni na svoje drage, kao što su Nizozemci na trgovinu svojim mirodijama.« A što se ostaloga tiče, nizozemska je nadmoć plod dugogodiš nje prim jerne discipline njezinih agenata u traženju dugoročnih rješenja. Povjesničar, prem da je preneražen tolikim okrutnostima, može se samo zabavljati p red tako proračunatim i začudnim, a često i komičnim isprepletanjem kupovanjâ, ukrcavanja, prodaja i trampi. Fine m irodije imaju odličnu prođu ne samo u Nizo zemskoj; Indija ih troši dvostruko više nego Evropa223, a na Dale kom su istoku neusporedivo sredstvo razmjene, ključ brojnih tržišta, jednako kao pšenica i baltičko drvo za jarbole u Evropi. A ima još m nogo drugih roba za razmjenu, samo valja brižljivo ustanoviti gdje su i gdje se m ogu najunosnije plasirati. Nizozemci tako kupuju goleme količine indijskog tekstila svih kvaliteta, u Suratu, na Koromandelskoj obali, u Bengalu. Na Sumatri ga mije njaju za papar (to je prilika da se uz malo političke vještine postigne povoljan ugovor), za zlato, za kamfor; u Sijamu će p ro davati korom andelsko platno bez nekog naročitog probitka (jer ondje ima prem nogo konkurenata), ali i začine, papar, koralje, a izvlačit će kositar, kojega im je proizvodnja zajamčena povlasticom i koji će preprodavati sve do u Evropu, a zatim nevjerojatne količine jelenje kože, veoma cijenjene u Japanu, pa slonove tra žene u Bengalu, i mnogo zlata .224 Ispostava na Timoru po sebi je deficitarna, ali sandalovo drvo, koje se ondje nabavlja, izvanredno se d obro prodaje u Kini i u Bengalu .225 A što se tiče Bengala, u koji su Holandani došli kasno, ali su ga temeljito iskoristili, on im daje svilu, rižu i mnogo salitre, koja odlično dolazi kao teret pri povrat ku brodova u Evropu, jednako kao i bakar iz Japana ili šećer s različitih proizvodnih tržišta .226 I kraljevstvo Pegu ima također svojih privlačnosti: ima tu pokosü, zlata, srebra, dragog kamenja, prodaju se mirodije, papar, sandalovina, platna iz Golkonde i Bengala... Dugo bismo mogli tako nabrajati: sve su prigode Nizozem cima dobre. Zar se nemam o pravo čuditi što pšenica uzgajana u Capetownu, u južnoj Africi, stiže u Amsterdam? Ili, što je Amster dam postao tržište za kaure doprem ljene sa Cejlona i iz Bengala, koji u Evropi nalaze ljubitelje, uključivši Engleze, za trgovinu s 250

Amsterdam

crnom Afrikom i kupovanje robova namijenjenih Americi? Ili, što je šećer iz Kine ili iz Bengala, ponekad Šijama, a nakon 1637. i s Jave, u Amsterdamu jedan put prihvaćen, a drugi put vraćen, već prema tome da li se cijenom može u Evropi mjeriti sa šećerom iz Brazila ili s Antila? Kad se zatvori tržište u matičnoj zemlji, šećer se iz skladišta u Đataviji nudi Perziji, Suratu ili Japanu .227 Ništa nam bolje ne pokazuje kako Holandija u svojem Zlatnom dobu živi u mjerilu cijeloga svijeta, pazeći na neku vrst arbitraže i trajnog iskorištavanja svijeta.

251

USPJEH U AZIJI, NEUSPJEH U AMERICI Problem nad problem im a za V. O. C. sastoji se u tome kako odvojiti iz svojih azijskih trgovačkih poslova onaj kontigent roba koji je Evropi potreban, ili točnije, koji Evropa pristaje da potroši. To je problem nad problem ima, jer je V. O. C. dvotaktni motor, Batavija — Amsterdam, Amsterdam — Batavia, i tako dalje. Trgovački pri jelaz iz jedne ekonom ije-svijeta (Azija) u drugu ekonomiju-svijct (Evropa) sam je po sebi težak, kao što tvrde i teorija i praksa, a povrh svega toga, dvije strane neprestano djeluju jedna na drugu, kao dva nejednako opterećena pladnja na vagi: dovoljno je pos taviti dodatnu težinu na jedan ili na drugi i ravnoteže nestaje. Na primjer, evropski je upad u Aziju, neprestano se razvijajući, p o digao kupovne cijene papra i mirodija koje su dugo ostale poka zateljem za odnose između dvaju kontinenata. Pyrard de Laval bilježi 1610. da »ono što je Portugalce nekada stajalo samo jedan novčić, sada stoji (Nizozemce) četiri ili pet puta više«.228 Obrnuto, prodajne cijene padaju same od sebe u Evropi sa sve znatnijim pristizanjem egzotične robe. Dakle, bila je i te kako daleko ona blažena 1599. godina kada se u Bandi plaćalo 45 reala za jedan »kolac« ( = 525 holandskih libri težine) karanfilića i 6 reala za »kolac« m uškatnog oraščića. A takve cijene svijet nije više nikada mogao vidjeti.225

Vrijeme borbi i uspjeha Monopol u trgovini mirodijama, strogo određivanje cijena, nad zor nad opsegom roba savijenih u prom et (kada treba i unišavajući svaki višak)230, dugo su osiguravali prednost Nizozemcima p red njihovim evropskim suparnicima. Međutim, u Evropi se konkurencija pojačava zbog stvaranja suparničkih kompanija (a sve ili gotovo sve subvencionira holandski kapial koji je na a j način reagirao protiv m onopola V. O. C.—a); ili zbog pojave na tržištu istih proizvoda kao što su oni s Dalekog istoka, samo su drugog podrijetla, kao na prim jer šećer, bakar, indigo, pamuk, svila... Tako sve nije gotovo, niti je unaprijed dobiveno. Jedan 252

Am sterdam

holandski putnik231 osim toga tumači već 1632: »Ne smijemo se prevariti, jer kad bismo došli do toga da isključimo Portugalce (koji su u to vrijeme još uvijek gospodari Goe, Malake, Macaoa, a to su dobro čuvana mjesta), ne bi bilo moguće da sredstva (holandske) kompanije budu dostatna niti za šesti dio te trgovine. S druge strane, kad bi se moglo smoći dovoljno sredstava da je poduz memo, našli bismo se u neprilici da ne možemo konzumirati svu robu koju bismo tako dobili, a ne bismo je se mogli ni drugačije riješiti«. S druge strane, monopolistička politika prinude i nadzora vrlo je skupa. Na Cejlonu, primjerice, gdje je zadatak i te kako težak, gorovita unutrašnjost otoka pod vlašću kralja Kandya, »koga nisu nikad pokorili ni Portugalci ni Holandani«, posade i uzdržava nje utvrđenja proždiru »svu dobit do koje se dolazi prodajom cimeta« skupljenog na otoku.232 A seljaci se jednog dana dižu protiv Kompanije zbog bijednih plaća koje dobivaju. Na otočju Banda, gdje je Holandija do monopola došla silom, ratom, otpremanjem domorodaca u roblje najavu, V. O. C. je u početku bilježila velike gubitke.233 Proizvodnja je znamo opala i morala je biti preustrojena na novim temeljima: 1636. domorodačko stanov ništvo svedeno je na 560 osoba prama 539 Nizozcmaca i 834 slobodna stranca, tako da se moralo »uvesti« 1.912 robova iz Bengala ili iz Arakanskog Kraljevstva.234 Da bi uspostavila, učvrstila i sačuvala svoj monopol, V. O. C. se uplela u duge pothvate koji će biti gotovo završeni tek s osvaja njem Makasara (1669) i dovođenjem u red, a malo zatim i na ništicu, velike luke Dantama (1682). Ona vodi neprestane borbe protiv plovidbe i trgovine domorodaca, kažnjava, deportira i gubi se u policijskim operacijama i kolonijalnim ratovima. Na Javi je borba protiv lokalnih država, protiv Matarana i protiv Bantama neprestana tragedija. Oko Batavije ni sela, pa čak ni predgrađa nisu sigurna.235 To ne sprečava uspjehe, ali povećava troškove. Najavi, plantaže šećerne trske (već u prvoj trećini XVII. stoljeća) i kave (od 1706—1711) predstavljaju velike uspjehe.236 Međutim, i trsku i kavu valja uzgajati pod nadzorom, a 1740. krvavo ugušeni kineski ustanak dovodi do neizlječive krize u proizvodnji šećera; otoku će trebati više od deset godina da se oporavi, a oporavit će se slabo.237 Logično, povijest Kompanije je zbroj prednosti i nedostataka. Ukrupno uzevši, bilanca je u XVII. stoljeću povoljna. A za vrijeme dvaju ili triju desetljeća prije i poslije 1696 —ta vremenska granica proizlazi iz računa koje izvlačimo iz ne baš jasnog knjigovodstva 253

ic n u in d Braudel / Vrijem e svijeta

i
A m ste rd a m

Da je došlo samo do tih promjena, mogli bismo sc kladiti da bi se V. O. C , koja je slijedila sva kretanja kao i druge indijske kompanije, svemu tome bila prilagodila bez prevelike štete. No, k tome je došlo i do poremećaja starih puteva i tržišta, a pukotine su se pojavile i u dobro uhodanim poslovima kompanije. Kao što se to često događa, stari sustav, boreći se za svoj vlastiti prežitak, ponekad smeta nužnom prilagođavanju. Tako je bitna novina nedvojbeno bilo širenje trgovine čajem i otvaranje Kine svim stranim trgovcima. Engleska je kompanija vrlo brzo, već 1698, prihvatila izravnu trgovinu (dakle, plaćajući novcem)239, dok sc V. O. C , naviknuta na preuzimanje kineske robe dopremljene džunkama, koje su dolazile u Bataviu da tu kupe navlastito papar i malo cimeta, sandalovinu i koralje, držala neizravne trgovine za robu, čime se izbjegavala primjena gotova novca. I, na kraju će sc veza Bengal — Kina, čaj za pamuk i za novac, a zatim za opijum, održati na englesku korist. Taj je udarac za Holandsku kompaniju bio utoliko teži što su u međuvremenu unutrašnji indijski ratovi upropastili Koromandelsku obalu, jednu od najuspješnijih oblasti za Nizozemce. Pitamo se, zar V. O. C., izložena svim tim suparništvima, nije bila dovoljno oboružana da im sc može oduprijeti? Statistički podaci otkrivaju da je u XVIII. stoljeću, i to gotovo do posljednjeg dana svog postojanja (1798)240, bila kadra slati u Aziju sve veće količine bijele kovine. A bijela kovina, na izmijenjenom, pa čak i poremećenom Dalekom istoku, ostaje i dalje ključ za sve prob leme. Pa ipak, V. O. C. ne prestaje tijekom XVIII. stoljeća na zadovati, a objašnjenje takva nazadovanja teško je naći.

Veličina i pad V. 0. C .-a Kad su se pojavili znakovi nazadovanja? Izučavanje računskih knjiga Kompanije čini se da ukazuje na prekretnicu u godini 1696. No, nije li taj datum i odveć precizan? K. Glamann241 uzima četrdesetak godina prije i četrdesetak poslije 1700, a to je mudrije. Uostalom, sami su suvremenici tek dosta kasno stekli dojam teškog pogoršanja. Navest ćemo jednu ilustraciju. Dva čovjeka čavrljaju 1712. u Dunkerqueu, koji je Luj XIV, da bi imao mir, žrtvovao još uvijek zabrinutoj Engleskoj, premda se nad njom diže 255


novo sunce. Jedan je od njih običan čovjek, izvjestitelj nadzornika Desmaretza, dok je drugi Mylord Saint-John. »Kad sam m u odgo vorio da če ojačavanje njihove trgovine (to jest engleske) uz propast Holandana biti siguran lijek za um irenje britanske nacije, koji će je opet podići na noge, kratko mi je odgovorio da će Englezi m orati prodati gaće da to postignu.«242 Dakle, on ne misli da su već uspjeli! Dvanaest godina kasnije, 1724, Ustariz, koji je m jero davan sudac, bez oklijevanja će napisati: »Njihova Indijska kom panija (to jest nizozemska) toliko je moćna da je sva trgovina drugih indijskih kompanija gotovo ništavna u usporedbi s nje zinom«.243 Ni brojke što su nam poznate ne rješavaju problem odlučno. One nam u najm anju ruku govore o veličini poduzeća. Na samom početku, 1602, Kompanija raspolaže kapitalom od 6,5 milijuna florina,244 podijeljenih na dionice od 3.000 florina, dakle, deset puta više nego Engleska kompanija, utemeljena dvije godine ra nije, a koju je toliko m učio nedostatak kapitala.245Jedan nam račun iz 1699. pokazuje da taj početni kapital, koji kasnije neće biti ni isplaćen ni povećan, odgovara količini od 64 tone zlata.246 Govoriti o V. O. C .-u znači biti već od samoga početka suočen s krupnim brojkama. Neće nas dakle začuditi da je 1657. i 1658, u rekordnim godinama, Kompanija uputila na Daleki istok dva milijuna florina u zlatu, u srebru i u šipkama.247 Neće nas čuditi ni kad doznamo da 1691. održava najmanje 100 brodova248, a prem a jednom ozbiljnom francuskom dokum entu iz 1697, više od 160, s 30 do 60 topova na svakom od njih.245 Ako za svaki brod pretpostavimo u prosjeku 50 ljudi posade250, dolazimo do brojke od 8.000 m ornara. Tome valja pribrojiti vojnike u garnizonima m eđu koji ma ima »mnogo ljudi iz tih zemalja; oni nose oružje, a oni (nizo zemski gospodari) ih postavljaju u prve redove kad se valja boriti«. Za vrijeme rata Kompanija može tim snagama pridružiti i 40 velikih brodova: »Mnogim bi okrunjenim glavama u Evropi bilo teško tako nešto učiniti«.251 A J. —P. Richard je 1772. ushićen kad može de visu ustanoviti da sama »Amsterdamska komora« zapošljava u svojim magazinima više od 1.200 ljudi, »bilo za gradnju brodova, bilo za sve drugo što treba za njihovu opremu«. Naročito ga je začudila jedna pojedinost: »Ima 50 ljudi koji čitavu bogovetnu godinu samo prebiru i čiste mirodije«.252 Naravno, sveukupne bi brojke bile indikativnije za našu svrhu. Jean—François Melon253, nekadašnji sekretar J. Lawa, kaže nam 1735: »Svi ti veliki pogoni 256

Am sterdam t— 1

.. ■

...

...

...

-

... ... ... — ... ...

—

“

s 3 3 ? s s 3 s 2 3 n 3 3 2 i 1 I з I § i 1 i i 1 I § I ? s I g II Holandski brodovi u meduindijskoj trgovini (prema P. S. Gaastra)

1641 1651 1659 1670 1680 1700 1725 1750 1775 1794

brodova 56 60 83 107 88 66 52 43 30 ?

22. B1IANCA AKTIVNOSTI ZAPADNOINDIJSKE KOMPANIJE Jedna ekipa nizozemskih povjesničara (Bruyn, Schdffer, Gaastra) dala se na određivanje bilance aktivnosti Zapadnoindijske kompanije u XVII. i XVIII. stoljeću. Prema gornjoj tabeli, oko 1680-1690, broj brodova Zapadnoindijske kompanije koji su trgovali na Dalekom istoku počinje opadati, a to je гпак nazadovanja meduindijske trgovine. U neprekidnoj crti grafikon označava poSiljke pleme nitih kovina iz metropole u Aziju; istočkanim crtama označeni su po vrac i brodova s robom procijenjenom na polasku u milijunima guldena. Tako se može zaključiti da je trgovačka ekspanzija neprekinuta. No тдсаНа je nemoguće utvrditi odnos između dviju krivulja, jer se nije uzimala u obzir roba upućena iz metropole ni metal za kovanje novca koji je potjecao iz meduindijske trgovine.

257


nc zapošljavaju niti 80.000 ljudi«, kao da sama ta brojka nije izvanredno velika! I, po svemu sudeći, manja od stvarne: oko 1788, Kompanija se doslovce guši od prevelikog broja namještenika, pa zato Oldecup254, ruski konzul u Amsterdamu, iznosi broj od 150.000 osoba. Bilo kako bilo, iz jednog široko zasnovanog istra živanja255 proizlazi ovaj rezultat: milijun ljudi je u XVII. i XVIII. stoljeću prevezeno brodovima V. O. C , što znači 5. 000 godišnje. Teško je na temelju tih brojki zamisliti koliko je bilo holandsko pučanstvo u Aziji, ali ono je nedvojbeno brojnije nego portu galsko, koje bi u XVI. stoljeću m o žd a iznosilo svega 10.000 lju di256, kojima treba pribrojiti, kao i u slučaju Holanđana, i određen broj dom orodačkih pom oćnika i slugu. Govoreno je i o izvanredno velikim dividendama. Savary ih je procijenio na 20 i 22% između 1605- i 1720.257 No, stvari valja prom atrati izbližega. 1670. se u zemlju doprem aju velike količine robe, i u euforiji koja je zavladala nakon pobjede nad kraljem Makasara, pristupilo se novoj »raspodjeli« koja se popela i do 40%. O djednom , na burzi akcije rastu »do 510%« — ako je 100 indeks vrijednosti za vrijeme utemeljenja V. O. C .-a u 1602. Lijep je to skok, jer »otkad sam ja ovdje«, primjećuje Pomponne, »nikad nisu prešle 460«. No, prem a našem izvjestitelju, »ta nova raspodjela kao ni nove prednosti neće značiti ništa drugo nego jednu godinu poput svih drugih, s drugačijom cijenom od one po kojoj su dionice bile prodavane i raspodjele činjene već 30 godina, a oni kojima pripadaju izvukli su interes iz njihova novca za više od 3 ili 4%«.258 Da bi ta i odveć zam ršena rečenica postala jasna, valja zapamtiti da »raspodjela« nije računana prem a tečaju akcije na burzi, nego prem a indeksu, to jest 3 000 florina. Recimo da pos jedujem akciju koja vrijedi 15.300 florina, 1670. naplaćujem ku pon od 40% na »stari kapital«, to jest 1.200 florina, a to je izuzetni interes od 7,84%. U 1720. godini, za akciju koja kotira 36.000, raspodjela koja je i te godine bila 40%, iznosi 3,33% interesa.259 To znači: 1) da se Kompanija lišila prednosti koja bi proizlazila iz povećanja kapitala. Zašto? Nc raspolažemo ni s kakvim odgovorom na to pitanje. Možda zato da se previše ne poveća uloga dioničara koje redovito drže po strani? To je moguće; 2) da se oko 1670, prem a burzovnim kotizacijama, cjelokupni kapital akcija kreće oko 33 milijuna florina. Da li se u Amsterdamu, zbog toga što je ta masa, sama po sebi, i odveć slaba za divljanje 258

Am sterdam

holandskih spekulacija, investira i naveliko igra s engleskim vrijed nostima? 3) najzad, ako je prvotnih 6,5 milijuna donosilo prosječno 20% na godinu, dioničari su dobili više od milijun florina godišnje. Povjesničari i promatrači se slažu kad nam tvrde da dijeljenje dividendi (često plaćanih mirodijama ili državnim obveznicama) nije predstavljalo odveć veliku stavku u teškoćama V. O. C.-a. A milijun florina ne bi bio zanemariv iznos da je dobit Kompanije bila tako skromna kao što neki tvrde. I zaista, u tome je problem. Kakve su bile dobiti Kompanije? Odgovor se čini nemogućim, i to ne samo zbog toga što su poduzeta istraživanja nedovoljna i jer je dokumentacija ponekad nestala; ne samo zbog toga što sačuvane knjige ne odgovaraju normama današnje bilance i što ne vode računa, bilo kod aktive ili kod pasive, o važnim stavkama (stalni kapital, na primjer, zgrade i brodovi, roba i gotovina koja putuje morskim putem, kapital dioničara, itd.)260 već navlastito stoga što sam sistem računovođenja zabranjuje svaku skupnu bilancu i time svako točno izra čunavanje realne dobiti. Iz praktičkih razloga (u prvom redu zbog velikih udaljenosti i teškoća monetarne konverzije, itd.), knjigo vodstvo ostaje zarobljenikom strukturalne bipolarnosti poduzeća: postoje računi koji se odnose na factory Nederland, da se poslu žimo Glamannovim jezikom, koja svake godine uspostavlja sve ukupnu bilancu knjigovodstva svih šest komora; postoje računi vladine uprave u Bataviji koja prima knjigovodstvene isprave iz svih faktorija na Dalekom istoku i tada uspostavlja godišnju bilan cu prekomorskih djelatnosti. Jedina veza između dvaju odijeljenih knjigovodstava je u tome da dugove jednoga eventualno plaća ono drugo, ali i jedno i drugo ne pozna unutrašnje djelovanje onoga drugoga, ne zna na što se zapravo odnose njegovi viškovi ili manjkovi. Johannes Hudde261, predsjednik Heeren XVII potkraj XVII. stoljeća, toga je bio toliko svjestan da se založio za potpunu promjenu sistema. To mu nije uspjelo. Zbog tisuću razloga i stvarnih poteškoća. Ali, možda i zbog toga što upravljačima Kom panije nije bilo baš mnogo stalo da javnosti predoče jasne račune. Već je na početku dolazilo do sukoba između Heeren XVII i dioničara koji su tražili polaganje računa i bili uvjereni da su njihove dividende nedovoljne. I obrnuto nego što je bilo s Engles kom kompanijom, koja je bila odmah dovedena u teškoće zbog istovrsnih traženja (i zbog isplata što su ih zahtijevali dioničari, 259


kojima nije bilo do toga da financiraju vojne operacije u Aziji), Holandska je kompanija uvijek imala zadnju riječ, buduči da njezini dioničari nisu mogli vratiti svoje uloge drugačije nego prodajom akcija na burzovnom tržištu. Kratko rečeno, računi koje je predočavala uprava Kompanije možda su bili tako prikazani da sakriju mnogo poslovnih poteza poduzeća. Ono što proizlazi iz proučenih bilanci, i što nas zaista začu đuje, jest skrom nost dobiti za trajanja cijelog stoljeća lakih trans akcija, a to je XVII. stoljeće. Pisac ovog djela uvijek je zastupao gledište da je d a leka trgovina neka vrsta superlativa u povijesti trgovačkih pothvata. Da li se je prevario? Branio je stav da je to bila prilika za mali broj povlaštenih da sebi na korist ostvare znatne akumulacije. A ondje gdje nem a dobiti, ili gdje ima vrlo malo dobiti, može li biti bogaćenja pojedinaca? Za nekoliko ćemo časaka opet naići na to dvostruko pitanje.

Slom u XVIII. stoljeću. Zbog čega1? Najbolji nam računovodstveni sažetak problem a daju računanja B. Van der O uderm eulena262 iz 1771, provedena na temelju danas već izgubljenih dokum enata. Između 1612. i 1654. zbroj ostvarene dobiti bio bi 9,700.000 florina za 22 godine, što znači skrom nu godišnju dobit nešto malo nižu od 441.000 florina. Kompanija bi tada bila zaradila tri puta manje nego njezini dioničari; da li se to smije i pomisliti? Od 1654. do 1674. masa se dobiti penje na 11,300.000, što odgovara godišnjoj dobiti od 538.000 florina. Od 1674. do 1696. cjelokupna masa iznosi 19.000.000, a godišnja dobit 826.000 florina. Nakon 1696. započinje nazadovanje; oko 1724. bili bismo na situaciji nula. Zatim se Kompanija neprestano zadužuje i to vrlo živim ritmom. Posuđuje novac čak i za isplate dioničarima; to su već stečajni postupci. U ljeto 1788. situacija je doslovno katastrofalna: »Istočnoindijska kompanija tobože je pot pisala 15 milijuna mjenica na državu, isplativih za četiri ili pet godina. Eto, to bi joj dalo mogućnosti da preživi. No, zapravo, njezin dug koji iznosi 90 milijuna (florina) popet će se tako na 105«.263 Zbog čega je V. O. C. doživjela takav financijski slom? Jedino prihvatljivo objašnjenje — ali zar može postojati samo jedno objašnjenje? — je ono što nam ga nudi Kristof Glamann264: 260

Amsterdam

Kako Kinezi predstavljaju llolandane. Porculanske figure Indijske kompanije iz razdoblja Khang-IH, stara kolekcija Iisperitu Santo iz l.isabona. (Fotografija Connaissance des Arts.) 261


došlo jc do opadanja trgovine iz Indije u Indiju, ili bar do opadanja dobiti koju jc donosila ta izdašna trgovina. Činjenica je da se ona druga strana — Batavia — ne prestaje zaduživati, a Heeren XVII pokrivaju njezine gubitke, neko vrijeme s još bujnim dobitima onoga što se zove fa c to ry N ederland (pomaganima djelomično rastom cijena) a zatim, puštajući da dugovi rastu. Ali kako pro tumačiti nazadovanje inlandse h a n d e la ? Budući da je u drugoj polovici XVIII. stoljeća sve obuhvaćeno poskupljivanjima, nije bilo moguće nazadovati zbog same konjunkture. Razlog je navlastito, sm atra K. Glamann265, u konkurenciji drugih kompanija, u prvom redu engleske, i u revoluciji trgovine i tržišta, koju odgovorni u Đataviji nisu shvatili. Tako će Heeren XVII uzaludno nastojati da ih uvjere u prednosti izravnog trgovanja s Kinom bez posredstva Indonezije. Engleska je konkurencija time bila zacijelo olakša na.266 Ali, holandski je uzmak vezan i za dobro poznate prijevare agenata V. O. C. -a . Za razliku od engleske In d ia C om pany, holandska im Kompanija nije ostavila pravo da se za svoj račun bave trgovinom iz Indije u Indiju. Tada korupcija, koje nikad nije nedostajalo u nizozemskim Indijama, krči sebi put. Smijemo li vjerovati da jc na početku Kompanija imala besprijekorne služ benike? Opat Raynal267, u svom slavnom d jel u H istoire philosophi q u e e t p o litiq u e des é ta b lisse m e n ts e t d u com m erce des Européens d a n s les d e u x Indes (1770), tvrdi da u njezinim re dovima nije bilo bogatstava stečenih na prijevaran i nepošten način prije 1650, da su Holanđani za tih prvih desetljeća bili skromni i pošteni te da im u tome nema premca. Da li je to moguće? Već 1640, J.-B . Tavernier uzima sebi slobodu da u to posumnja, a, ako ništa drugo, a ono znam o za slučaj Pictcra Ncysa, guvernera Port Zeelandie na Formozi 1624, koji je, onako glup i potkupljiv, naivno izjavio da nije došao u Aziju jesti sijeno.268 U svakom slučaju, znam o da su raskoš i korupcija zavladali potkraj XVII. stoljeća. Na to upozoravaju i službeni dokum enti (1653, 1664).269 Zar to ne kaže, onako poluglasno, i Danici Braams u svom izvještaju iz 1687? Zna m u se desiti da progovori i o »ne baš poštenim službenicima Kompanije«, ili, suzdržanije, o konkurenciji »drugih trgovaca«, o nemogućnosti da se »neki pojedinci spriječe da nanose štetu Kompaniji« zbog velikog broja tih udobnih utočišta na obalama Indonezije, i o »velikim zaradama... (koje) ih tako zamamno iza zivaju da kradu koliko mogu«.270 262

Am sterdam

Dakle, ekonomska promjena, kojoj postanje nije jasno, ali i promjena kolonijalnog društva koje živi na tisuće milja daleko od Holandije, i više nego vjerojatni sukob između tog društva i amsterdamske oligarhije! S jedne strane, mirni rentijeri, prožeti svojom važnošću i uvjereni da ih svatko mora poštovati; a s druge strane, kolonijalna sredina nižeg standinga, agenti-nekadašnji mornari, ukratko: heterogeno i kozmopolitsko društvo. Amster dam i Batavia dva su ekonomska pola, ali i dva društvena pola carske arhitekture Ujedinjenih pokrajina. Ima pravo Giuseppe Papagno kada u svojoj sjajnoj skici271 kaže da je tu došlo do prijeloma i do opreke. Neposlušnost, krijumčarenje, polunezavisnost i nerad vladaju u Indoneziji gdje holandske »kolonije« sigur no vode život na velikoj nozi. Upadljiva raskoš gospodskih četvrti u Bataviji, koja je i u XVII. stoljeću bila česta, s godinama samo raste i biva još ljepša. Novac, alkohol, žene, čitave vojske služinčadi i robova: u Bataviji započinje čudna, morbidna pustolovina koja udara u glavu — jednako kao u Goi.272 Nemojmo u to uopće sumnjati: u Bataviji se jedan dio deficita Kompanije pretvara u privatna bogatstva. Ali, na drugom kraju tog lanca, u izabranom i još uvijek strogom društvu Holandije zlatnog stoljeća, ne idu li stvari istim smjerom? Ključno je pitanje da znamo tko kupuje ono što dolazi s Dalekog istoka i pod kojim uvjetima to kupuje. Prodaje se u Kompaniji obavljaju bilo po ugovoru, bilo na dražbi izvikivanjem cijene u skladištima, a uvijek u velikim količinama i to redovito nekom sindikatu vclctrgovaca.273 Heeren XVII nemaju pravo su djelovanja među kupcima, ali kupci pripadaju njihovu društve nom ili čak obiteljskom krugu. I, unatoč prosvjedima dioničara, zabrana ne pogađa upravljače pojedinih komora, bewindhebberse, usko povezane s patricijatom trgovačkih gradova. Kad to znamo, manje ćemo se čuditi što u takvim uvjetima nalazimo da ugovore tako često prate obećanja o blokiranju prodaja Kom panije za rok od jedne ili dvije godine (što dopušta skupini kupaca mirno ovladavanje tržištem) ili obećanja da će se u Indijama provesti narudžbe za tolike i tolike količine naznačene robe. Neka se dogodi da Kompanija ponudi na prodaju neki proizvod što ga neki veliki amsterdamski trgovac ima u velikoj količini na svom stocku, kao slučajno neće se javiti niti jedan kupac, i na kraju će upravo taj veletrgovac kupiti, i to pod uvjetima koje sam odredi. Upadljivo je i značajno da se ista imena ponavljaju medu partne rima koji se zauzimaju za transakcije Kompanije. HeerenXVII, koji 263

Fernand B raudel / Vrijeme svijeta

Na otoku Dešima, za vrijeme zarobljeništva u luci, Holanđani se zabavljaju kako mogu sjapanskim kurtizanama. Bocâ ima napretek. Japanski ambijent, pod prekriven tatamisom, ali su stolovi i stolice sa Zapada. Tokio, Gijutsu Daigaku. (Fotografija T. Chino, Tokio.)

se tako lako znaju otresati na dioničare, ljudi su posebnog povjere nja velikih kapitalističkih trgovaca, i to već od samog početka unosnih operacija. Violet Barbour i K. Glamann navode brojne primjere. To što ti trgovci — kao primjerice, superbogati trgovac i bewindhebber Cornelis Bicker274 — u XVII. stoljeću kupuju bez razlike papar, mirodije, pamučnu robu, svilu i još k tome trguju u Rusiji, Švedskoj, Španjolskoj ili po Levantu — što dokazuje da nisu specijalisti, pa se zatim, u idućem stoljeću, specijaliziraju, što govori o modernizaciji trgovačkog života — sve to ne mijenja ništa u našem problemu: V. O. C. je mašinerija koja se zaustavlja ondje gdje počinje dobit trgovačkih monopola. Taj mehanizam prisvajanja na vrhu je ono što suvremenici, uostalom, jasno zapažaju. 1629, ustajući protiv ugovora koji su upravo potpisani i protiv prisutnosti beunndhebbera u sindikatu kupaca, Komora u Zeelandu odbija isporuku prodane robe koja je uskladištena u Middelburgu, a delegati Zeelanda se ne ustru264

Am sterdam

čavaju tvrditi pred Državnim saborom (no, neće ipak pobijediti) da u takvoj politici nisu poštovani275 ni interesi dioničara, ni interesi Kompanije. To je nešto što se ne kosi, nego, naprotiv, slaže s mojim već izraženim tvrdnjama o »kapitalističkim« vrijednostima prekomor ske trgovine. Sustavno uspostaviti popis imena tih velikih kupaca, značilo bi imati popis pravih gospodara holandske ekonomije, onih koji su trajali, onih koji su sačuvali svoj profesionalni način poslovanja. Ali ti gospodari ekonomije, nisu li oni k tome i pravi gospodari države Ujedinjenih pokrajina276, tvorci njezinih odluka i njezine djelotvornosti? To bi bilo odista lijepo istraživanje, prem da nam je rezultat unaprijed poznat.

Neuspjeh u Novom svijetu, kao granica holandskog uspjeha I nizozemski neuspjesi u Novom svijetu na svoj način donose jedno objašnjenje. Kratko sam vrijeme vjerovao da je Amerika, koju je valjalo podići prije nego će se eksploatirati, prirodno bila područje jakih država, bogatih ljudstvom, hranom i najrazno vrsnijim proizvodima: Španjolske, Francuske, Engleske. A Holandija, kao nametnička biljka, da bi teško uspjela na američkom tlu. Međutim, sve ono mnoštvo ljudi koje su Ujedinjene pokrajine prosule po Dalekom istoku, ili portugalski uspjeh u Brazilu, opovrgavaju tu tvrdnju, koja se a priori mogla činiti prirodnom. Holandija bi bila mogla graditi u Americi samo pod uvjetom da je to htjela i da je smanjila seljenje svog ljudstva prema istoku. Možda je taj uvjet neostvariv i nedvojbeno ju je to naučio njezin pro mašeni pokušaj s Brazilom. Bio je to zakašnjeli pokušaj. Holandani su, kao i Englezi elizabetinskog doba, više voljeli pljačkanje nego troškove pove zane sa svakim stalnim naseljavanjem u praznim ili neprijateljskim zemljama. Već su 1604. došli na strahovito loš glas u Brazilu, jer su te godine opljačkali luku Bahia.277 Deset godina prije toga, 1595, harali su po obali crne Afrike278, koja je ekonomski bila povezana s plantažama Amerike. Ti upadi, oni za koje znamo, pribrojeni onima koji nisu ostavili tragova, pokazuju na prve dodire koji su im potakli apetite. 265


Sve se mijenja 1621. Dvanaestogodišnje primirje, potpisano sa Španjolskom 1609, nije produženo. Rat ponovo izbija i, 9. lipnja te iste 1621. godine, novoutemeljena Zapadnoindijska kompanija dobiva svoju koncesiju 279 Koji se problem postavlja pred novu Kompaniju? Nadi svoje mjesto u masi hispanske Amerike, koju od 1580. tvori zbroj španjolskih i portugalskih posjeda u Novom svijetu. Ranjivo područje je 1621. bila portugalska Amerika i logično je da če holandski napad biti upravljen na tu zonu. 1624. zauzeta je prijestolnica Brazila, San Salvador, izgrađena u onom m inijaturnom m oru kakav je Zaljev Svih Svetih, naslonjena na brežuljkastu ravnicu i načičkana engenhosim a Reconcavoa. Za vrijeme grabeža, pobjcdinci su zlatni i srebrni novac skupljali na vagone. No, iznenadila ih je španjolska flota od 70 jedara, 28. ožujka 1625, i za mjesec dana povratila grad.280 Sve je počelo iznova pet godina kasnije, u oblasti na Nordeste, bogatoj šečernom trskom, gdje Holandanin osvaja jedan za d ru gim dva grada koji su bili zavađeni, ali neophodni jedan drugome: Recife, trgovački grad na niskoj obali oceana, i Olinda, na uzvisini, grad gospodara šećerana. Vijest o tome pročula se po svijetu. U Genovi se govorilo da se pobjednik, ne opalivši ni metka, domogao plijena od »milijun u zlatu«281, što je vjerojatno netočno, jer su Portugalci bili spalili »sav šećer i drvo za bojenje u skladištima«.282 God. 1635. Holanđani zaposjedaju sjevernu Paraibu i tako drže »60 milja brazilske obale, i to one najbolje i najbliže Evropi«283, ali okupirani je teritorij bio još uvijek dosta malen. Prema unutraš njosti, pobjednik je još uvijek imao za leđima portugalski Brazil, koji je imao slobodu manevriranja, svoje gospodare engenhosa, svoje mlinove za šećer, svoje crne robove, a koji se na jugu naslanjao na bahianski Brazil, opet slobodan od 1625. Najgore je bilo to što je brazilski šećer izmicao holandskoj kontroli, jer glomazni brodovi okupatora nisu mogli pristajati u plitkim dragama na obali gdje su portugalski brodovi malog gaza mogli raditi što su htjeli, prem da im se, naravno, dešavalo da bi ih nasred oceana ili pred evropskim obalama znali uhvatiti. Rezultat holandske okupacije šećerne oblasti na Nordeste bio je smiješan: oku pacija je prekinula pristizanje u Amsterdam sanduka brazilskog šećera kojeg je do tada bilo u izobilju, i cijene su rasle.284 I tako je rat, o kojem smo već govorili285, doveo holandski Brazil u stanje perm anentne opsade. Srpnja ili rujna 1633, dva su engleska fratra kapucina na putu za Englesku čekala u Lisabonu da ih tko preveze; slučajno su sreli nekoga škotskog vojnika koji 266

Amsterdam

jc upravo bio napustio službu Holanđana u Brazilu: »Punih osam mjeseci«, priča im on, »nije vidio ništa što bi bilo nalik mesu, a svježe jc vode, na kraju, bilo samo onoliko koliko su jc dovezli iz Holandije«.286 Vjerojatno je to pričanje pretjerano, ali su holandske teškoće bile stvarne. Njihova jc greška u tome što su htjeli stvoriti trgovačku superstrukturu, a da nisu ovladali proizvod njom, a da nisu, kako se to danas kaže, izvršili kolonizaciju. Dramatski se obrat zbio 23. siječnja 1637.287, dolaskom u Recife Mauricea od Nassaua, koji je imenovan za generalnog guvernera holandskog Brazila. Nema dvojbe da je to bio velik čovjek, koji je bio oduševljen zemljom, živo se zanimao za njezinu faunu i floru i razborito pokušao da stvori temelje jednoj koloniji koja bi mogla živjeti. Nije nimalo slučajno što je prva godina njegove vlade (1637) označena osvajanjem (koje jc prije više puta uzaludno pokušavano) tvrđave Sâo Jorge de Mina, koju su Por tugalci sagradili na gvinejskoj obali još 1482. Iduće jc godine došao na red portugalski otok Sâo Paulo de Loanda, tik uz angolsku obalu, a zatim otok Sâo Tome u Gvincjskom zaljevu, otok bogat šećerom i važna postaja za otpremu robova prema Novom svijetu. Sve je to bilo u logici stvari: holandski Brazil jc nemoguć bez crnih robova; oni su pristizali. No, u međuvremenu Portugalci su se pobunili (1. prosinca 1640) i oslobodili se španjolskog tutorstva. Došlo jc do opasnosti po mir: 1641. je čak potpisano desetogodišnje primirje između Portugala i Ujedinjenih pokraji na.288 Na Dalekom istoku to se primirje neće poštovati. U Americi, naprotiv, sve se smiruje, jer je Zapadnoindijska kompanija bila presretna da okonča tako skupi rat. No, Maurice od Nassaua nije tako mislio, iskoristio je oslobođene snage protiv Španjolaca, i pet svojih brodova uputio na Pacifik. Ovi su se upustili u strahovitu pljačku po čileanskim i peruanskim obalama, ali kako nisu imali nikakve pomoći, morali su se vratiti prema Brazilu. Došli su onamo upravo u trenutku kad se princ od Nassaua spremao da ga napusti, vjerojatno opozvan na intervenciju trgovaca. Već tada su Holanđani bili uvjereni da mogu u miru božjem iskorištavati brazilske izvore do mile volje. Prinčevi nasljednici, »izvrsni za trgovinu, ali veoma loši političari«, brinu se samo kako da se obogate, kako da unaprijede svoje poslove, jer su čak prah i oružje prodavali Portugalcima »zbog vrlo visoke cijene koju su ovi plaćali«. U takvim je okolnostima zapretani rat nastavljen, rat koji ide za tim da poklekne onaj koji se prvi istroši, rat koji se 267


oslanjao na pustu pozadinu, na sertđo289 i koji je na kraju, 1654, donio poraz holandskom Brazilu. Kako su u ratu sve niti povezane, Portugalci su ubrzo preoteli najveći dio svojih izgubljenih položaja na afričkoj obali, a isto tako Sâo Tome i Sâo Faulo de Loanda. I službeno objavljeni rat Portugala 1657. om ogućio je Holandskoj zapadnoindijskoj kompaniji da zada udarce svom neprijatelju, da uništi i opljačka njegove brodove. No, na kraju rat nije hranio rat. Dva Holandanina, koji su se našli u Parizu, u prosincu 1657, dosta dobro opisuju situaciju, prem a pism u što su ga upravo primili iz Holandije: »Plijen preotet Portugalcima vrijedi samo milijun i pol (libri), a to nije dovoljno ni da se naplate troškovi naše oprem e i oružanja koji nas stoje oko 3 i pol milijuna«.290 Dakle, rat bez izlaska. A tada se m ir vraća sâm i to vrlo polako. Sklopljen je 16. kolovoza 1661, uz posredovanje Karla II, novog engleskog kralja, koji se upravo oženio portugalskom infantkinjom. Brazil je ostao u posjedu Portugala, koji je m orao taj sporazum kupiti tako što je otvorio vrata svoje američke kolonije holandskim brodovima, što je snizio cijenu soli iz Sćtubala291 i priznao gubitak svega što mu je oduzeto u Aziji. Kasnije će ratno dugovanje isplatiti isporukama soli tijekom više godina.292 U Holandiji je odgovornost za neuspjeh pripisana politici upravljanja Zapadnoindijske kompanije. Postojale su dvije in dijske kompanije, dobra i loša. »Bože daj«, piše Pieter de la Court 1662, »da Istočnoindijska kompanija (dobra) nauči nešto iz tog prim jera prije nego što bude prekasno.«293 Nesretnu je kompaniju izvukla država 1667, ali ona se nije oporavila od pretrpljenih katastrofa. Zadovoljila se tada trgovanjem između gvinejske obale i holandskih posjeda Surinama i Curaçao: Curaçao je zauzet 1634; Surinam su im Englezi prepustili m irom u Bredi291, 1667, što je bilo mršava naknada za napuštanje New Amsterdama koji će ubrzo postati New York. Curaçao će se održati kao aktivno središte preprodaje crnih robova i sumnjive, polulegalne, ali unosne trgo vine sa španjolskom Amerikom, zahvaljujući svojim plantažama šećerne trske, a Surinam će donijeti Holandiji lijepih prihoda, ali i golemih briga. S ta dva položaja Zapadnoindijska će kompanija nastaviti životariti. Ona, koja je sanjala o osvajanju Azorskih oto ka293 i koja je držala znatan dio Brazila, spala je na to da je morala dopustiti privatnim prijevoznicima da trguju na njezinom pod ručju uz naplatu odšteta. U krajnjoj liniji, da li valja optuživati samo upravu Kompanije? Okriviti Zeeland koji stoji iza nje, kao što Holandija stoji iza V. O. 268

Amsterdam

C.-a? Ili prevelike ambicije, koje su se prekasno pokazale? Zar nije bila zabluda misliti da ćc se Novi svijet dati uhvatiti na isti način kao one gusto naseljene zemlje koje se moglo mučiti kako si htio, u Amboini, Bandi ili najavi? A dogodilo se da se Holandija zbog toga sukobila s Evropom, s Engleskom, koja ćc pomoći por tugalskom otporu, sa španjolskom Amerikom, koja je bila mnogo solidnija nego što je njezin izgled dopuštao da se pretpostavi. God. 1699. jedan je zlobni Francuz tvrdio da su ljudi iz Ujedinjenih pokrajina »vidjeli koliko su Španjolci pretrpjeli teških muka i podnijeli golemih troškova za uspostavljanje svoje trgovine i svoje moći u zemljama koje su do tada bile nepoznate; zbog toga su odlučili da poduzmu što je moguće manje sličnih pothvata«.296 Ne bi li radije valjalo misliti (a to znači vratiti se na naš početni stav) da mala Holandija nije bila dovoljno velika riba da odjednom proguta i Indijski ocean, i brazilske prašume, i jedan korisni komad Afrike?

269

NADMOĆ I KAPITALIZAM

Iskustvo Amsterdama sigurno pruža svjedočanstvo o oblicima (koji su prilično m onotoni u svom ponavljanju) svake nadmoćnosti i prvenstva jednog gradskog središta s imperijalnim sklonos tima. Na to se više ne m oram o vraćati. Ono što nas, naprotiv, zanima jest da vidimo na točnom prim jeru, u okvirima takve nadmoćnosti, što može biti već ustaljeni kapitalizam. Više nego traženje definicije u apstraktnosti, vrijedi ispitivanje konkretnih iskustava. To tim prije što kapitalizam kakav nalazimo u Amster dam u svjedoči istovrem eno i o iskustvima koja prethode i o onima koja slijede. Zapravo, m orat će biti rasprave bar o dvama poljima naših zapažanja: Što se događa u samom Amsterdamu, kakve su njegove trgovačke m etode i praksa? Kako je to središte svijeta povezano sa zonam a ekonom ije-svijeta, nad kojima ima veću ili manju prevlast? Prvo je pitanje jednostavno: prizor što nam ga Amsterdam pruža ne može nas mnogo iznenaditi. Nije tako s drugim pitanjem koje traži da rekonstruiram o arhitektonsku skupnost zone nad kojom Amsterdam ima prevlast, i to vrlo svisoka. Ta arhitektura nije uvijek lako saglediva; gubi se u velikom broju pojedinačnih slučajeva.

U Amsterdamu: kad su skladišta puna — sve ide dobro Čitav je Amsterdam koncentracija, gomilanje: brodovi stisnuti u luci kao slana riba u barilu, teglenice se kreću po kanalima, trgovci na burzi, roba upada u ralje velikih skladišta i neprestano iz njih izlazi. Jedan očevidac iz XVII. stoljeća ovako priča: »Tek što su brodovi pristali, na prvom sastanku trgovaca u burzi sve su te gomile robe posredstvom m ešetara kupljene, a brodovi, istovareni u četiri—pet dana, sprem ni su zâ novo putovanje«.297 Tako brzo kupljena? Neće baš biti tako. Ali, skladišta mogu sve progutati, i poslije izrigati. Na tržištu ima golema količina dobara, grade, svakojake robe, svih mogućih usluga, i sve je za tren oka ispo270

Amsterdam

Rotterdam: banka i dizalica za istovar oko 1700. Bakrorez P. Schenk. (Atlas van Stolk.) ručivo. Dovoljna je jedna zapovijed, i mašinerija se pokreće. Na taj način Amsterdam održava svoju nadmoć. Obilje je uvijek spremno, nevjerojatna masa novca je u stalnom kolanju. Kad pripadaju određenoj klasi, holandski su trgovci i politički ljudi, bar iz svoje prakse, neprestano svjesni kolika je golema moć usredotočena u njihovim rukama. Njihovi glavni aduti dopuštaju im da igraju sve igre, i one koje su po pravilima i one koje to nisu. »Otkako bolje poznam Amsterdam«, piše jedan suvremenik (1699), »uspoređujem ga sa sajmom na koji mnogo trgovaca nose svoju robu, sigurni da će joj biti prođe; i jednako kao što trgovci na običnim sajmovima ne rabe robu što je ondje prodaju, tako i Holanđani, koji skupljaju sa svih strana robu iz Evrope, zadržavaju za svoju upotrebu samo ono što je najneophodnije za život, a drugim narodima prodaju sve ono što drže za suvišno, a to je ono Sto je i najskuplje«.290 Usporedba sa sajmom je otrcana, ali ipak nam je s dvije riječi kazano najhitnije o ulozi Amsterdama: sakupiti, uskladištiti, 271


prodati, preprodavati robu iz cijelog svijeta. Prije njega je i Ve necija provodila istu politiku; i Antwerpen je oko 1567, kako je kazivao Lodovico Guicciardini, bio »permanentni sajam«.2" Ne m a sum nje da se ta moć gomilanja robe čini, na ljestvici vremena, kao da je basnoslovna, pa i nenormalna, da je to privlačenje robe koje često završava kao izrazito nelogični tranzit. Još 172 1300, Charles King se u The B ritish M erchant301 čudom čudi što je engleska roba namijenjena Francuskoj, uzimana po holandskim brodovima, iskrcavana u Amsterdamu i odatle upućivana rijekama Mcusom ili Rajnom! Ta će roba platiti ulaznu i izlaznu dažbinu na ulazu u Holandiju i pri izlazu iz nje, zatim prelazninu i lučke pristojbe na Meusi ili Rajni, i najzad carinu na francuskoj granici. Ne bi Ii ta roba »bila jeftinija u Champagnei ili u Metzu, ili u porajnskim oblastima, ili uz Meusu, kad bismo je mi iskrcali u Roucnu i platili samo pristojbe tom gradu«? Nedvojbeno je da se King vara, kao pravi Englez, ako vjeruje da se u Francuskoj carina plaća samo jednom , pri ulazu u zemlju.302 No, i više je nego jasno da prolaz kroz Amsterdam produljuje, komplicira putanju. Izrav na trgovina će pobijediti kad Amsterdam u XVIII. stoljeću više ne bude imao onu moć privlačnosti i skretanja s kraćeg puta. Međutim, to još nije pravilo u onoj 1669. godini kada pratimo razm jenu mišljenja u kojoj sudjeluju Simon Arnaud de Pom ponne, veliki pensionar Jan de Witt i Van Beuningen303, čija je riječ još odrešitija od J. de Wittove. Nemoguće je, kaže Van Beuningen Francuzu, da mi nastavimo kupovati francusku robu ako nam u Francuskoj odbijaju naše izrađene proizvode. Ništa lakše nego postići da holandski potrošač zaboravi okus francuskog vina, kojega je uživanje u velikoj mjeri istislo potrošnju piva: bit će dovoljno da povisimo porez na potrošnju (drastično sredstvo racioniranja). Ali, dodaje Van Beuningen, ako Holandani odluče »da uspostave trezvenost kod svojih naroda i ukidanje raskoši« zabranjujući uporabu skupih francuskih svilenih stvari, oni će nastaviti prevoziti u strane države »one iste stvari koje bi htjeli izbaciti iz svoje zemlje«. Jasnije rečeno: vinu, žestokim pićima, luksuznim francuskim tkaninama bit će dopušten ulaz na tržište Ujedinjenih pokrajina samo pod uvjetom da iz Ujedinjenih pok rajina iziđu; zatvorit će se unutrašnja pipa, ostavljajući slobodan razmak samo skladištenju i tranzitu. StovariŠta i skladišta tranzitne robe, to je žila kucavica holandske strategije. 1665. u Amsterdamu se ozbiljno govorilo o jednom planu, koji su često stavljali na stol: pokušati naći sjeverni put do 272

Am sterdam

Indija. Istočnoindijska kompanija je nastojala to spriječiti. Zbog čega? Zato, tumači jedan od zainteresiranih, što bi se u slučaju uspjeha putovanje skratilo za Šest mjeseci. Tada Kompanija više ne bi imala vremena da prije povratka ekspedicije rasproda deset milijuna florina robe koja se svake godine gomila u njezinim skladištima.304 Obilje na tržištu oborilo bi cijenu postojećih stokova. Na kraju će pokušaj propasti sam od sebe, ali izražene bojazni govore o jednom mentalitetu i, još više, o jednom dobu ekonomije. Gomilanje robe iz tog vremena sukladno je, naime, sa spo rošću i s nepravilnostima u prometu. Ono je rješenje za trgovačke probleme koji svi, ili gotovo svi, potječu iz neurednosti dolazaka i odlazaka, kašnjenja i nesigurnosti informacija i naloga. Ako sebi može dopustiti mogućnost zadržavanja robe, trgovac je kadar da odmah reagira na bilo kakvo otvaranje tržišta, i to u času kad do takvog otvaranja dođe. A ako je Amsterdam dirigent evropskih cijena, kao što to svi dokumenti pokazuju, mogao je to biti zbog velikih rezervi robe, koje je mogao po svojoj volji plasirati. 1876: HOLANĐANI SU JOŠ UVIJEK VOZARI EVROPE Francuski konzul u Amsterdamu nabrojio je 1786. godine 1.504 broda koji su doplovili u Amsterdam. Ma da je to nešto kasnije razdoblje, gotovo svi ti brodovi pripadaju Ilolandiji. Zemlja iz koje dolazi

broj brodova

Pruska Rusija Švedska Danska Sjeverna Njemačka Norveška Italija Portugal Španjolska levant Sjeverna Afrika Francuska Američke kolonije (Izuzev Sjedinjenih Država)

591 203 55 23 17 80 23

зо 74 14

12 273 109

od toga holandskih 581 203 35 15 13 80 23 30 72 14 12 273 109

Prema: Brugmans, Gescbiedenis van Amsterdam , IV, str. 260-261.

273


Roba i kredit Sistem tranzitnog uskladištenja pretvara se u m onopol. A ako su Holanđani »zaista vozari svijeta, trgovački mešetari, poslovođe i posrednici Evrope«305 (d ix it Defoe, 1728), to nije zbog toga, kao što misli Le Pottier de la Hestroy306, »što su sve države htjele to dopustiti«, nego zato što to nisu mogle spriječiti. Holandski je sustav izgrađen na skupu komercijalnih međuovisnosti koje, pove zane jedne s drugima, organiziraju splet gotovo obaveznih kanala cirkulacije i preraspodjele roba. To je sustav koji se održava po cijenu neprekidne pažnje, politike isključivanja svake konkuren cije, podvrgavanja cjelovitosti holandske ekonomije tom osnov n om cilju . Kad H o la n đ a n i 1 6 6 9 -1 6 7 0 . ra sp ra v lja ju s Pom ponneom o »nastojanju koje se kod drugih naroda budi kako ne bi ovisili samo o njima (Holanđanima) u čitavoj evropskoj trgovini«307, nemaju krivo kad tvrde da »oni koji im je oduzimaju (tu trgovinu koju oni zovu m eđutok) time što ona više ne prolazi kroz njihove ruke«, mogu lako postići da oni »izgube (...) veliku korist koju su imali od razmjene i prijevoza robe koje su vršili sami po svim dijelovima svijeta«, ali ih ne m ogu zamijeniti u toj ulozi i samima sebi privući sve dobiti.308 Ta hipertrofirana funkcija uskladištavanja i prcraspodjcljivanja bila je m oguća samo zbog toga što ona oblikuje, usm jeruje pa čak i mijenja (valjalo bi reći: mijesi) sve druge trgovačke funkcije. Na to ukazuje Jean-François Melon (1735) usvom Essai politique, u pogledu banke, doduše ne baš naročito jasno, ali njegova je misao nesumnjivo dalekosežna. »Dobra je banka«, kaže, »ona banka koje ne plaća«, to jest bez emisije, banka koja ne tiska novčanice.309 Amstcrdamska banka i njezin uzor, Venecijanska banka310, odgovaraju tom idealu. Sve se tu »obrće u pisanim papirima«. Ulagač plaća virmanom, koristeći se fiktivnom m one tom, zvanom »bankovna moneta«, koja uživa, u odnosu na tekuću m onetu, jedan ažio u prosjeku od 5% u Amsterdamu, a 20% u Veneciji. Nakon što je podsjetio na te pojmove, evo kako Melon suprotstavlja Amsterdam Londonu: »Amsterdamska se banka m o rala uteći pisanim papirima, jer Amsterdam prim a mnogo, a troši malo. On prim a morskim putem u velikim količinama, da bi opet tako i otprem ao (to je definicija uskladištavanja i tranzita). London troši (...) svoju vlastitu robu i njegova banka m ora obrtati zah tijevani novac«.311Tekst je prilično nejasan, slažem se, ali to je tekst koji sup ro tstav lja jed n u zem lju, koja se iznad svega bavi 274

Am sterdam

Mjenjačnica. Ilolandski bakrorez, 1708. (Atlas van Stolk) uskladištavanjem i tranzitnom trgovinom, drugoj zemlji, gdje mre ža prometa, široko otvorena prema unutrašnjim spletovima pot rošnje i proizvodnje, neprestano izaziva potrebu za opipljivim novcem.312 Ako Amsterdam nema cmisione banke, s neprestanom bri gom o utjerivanju metalne mase, to je zbog toga što mu gotovo nije ni potrebna. Tranzitno uskladištavanje iziskuje zaista brza i laka izravnavanja računa koja će omogućiti međusobno kompenzira nje vrlo brojnih naloga, i to bez pribjegavanja nesigurnoj gotovini; i, u velikom broju slučajeva, njihovo poništavanje pomoću igre clearinga. Amsterdamski je bankarski sustav, u tom pogledu, iste prirode kao onaj na sajmovima starog tipa, uključivši veoma moderne denoveške sajmove, ali je mnogo gipkiji i življi, jer nema prekida. Prema jednom izvješću »onih koji drže bankovne knji ge«, jedna tvrtka kao, primjerice, ona koja je pripadala Hopeovima, u normalnim je vremenima, prije krize iz 1772, upisivala svakodnevno u aktivu ili pasivu »60 do 80 mjesta u bankama«.313 275


Prema jednom pouzdanom svjedoku, oko 1766, virmani se u Amsterdamskoj banci »penju do deset i dvanaest milijuna florina dnevno«.314 Naprotiv, Amsterdamska banka nije kreditna ustanova, jer je prekoračenje salda ulagačima zabranjeno pod prijetnjom kazne.315Akredit, neophodan na bilo kojoj trgovačkoj točki, predstav lja živomu nužnost u Amsterdamu, s obzirom na nenorm alne količine roba koje su kupljene i uskladištene samo da bi nakon mjesec dana bile ponovo izvezene, a i s obzirom na činjenicu da je oružje nizozemskog trgovca prem a strancu opet novac, najraz novrsniji avansi ponuđeni da bi bolje kupio ili bolje prodao. Holanđani su uistinu trgovci kredita za cijelu Evropu i u tome je tajna njihova napretka. Taj jeftini kredit, nuđen u izobilju od tvrtki i od am sterdam skih veletrgovaca, kreće se tako raznovrsnim putevima, od najm udrije trgovine do spekulacija bez granica, da ga teško m ožem o slijediti u svim njegovim skretanjima. No, njegova je uloga jasna u onom e što se u to vrijeme nazivalo komisionom trgovinom i akceptacionom trgovinom, koje u Amsterdamu po prim aju posebne oblike uz neprestano množenje.

Komisiona trgovina Komisiona trgovina je nešto obrnuto od osobne trgovine, rečene »trgovine vlasništvom«; ona označuje trgovinu kad se netko brine oko robe za račun drugoga. Kom isija je zapravo »nalog koji jedan trgovac daje drugom e za trgovački posao. Onaj koji izdaje nalog je komitent; onaj kome je nalog dan je komisionar. Razlikuje se komisija za kupnju, komisija za prodaju, komisija za banku koja se sastoji u izdavanju, prim anju, predaji, davanju naloga za prihvaćanje na račun d ru goga; komisija za uskladištenje tranzita, koja se sastoji u prihvaća nju pošiljki robe da bi se uputila na odredište«. Zatim se »prodaje, kupuje, gradi, popravlja, oprem a i stavlja u rasprem u brodove; osigurava ili se daje osigurati komisijom«.316 Čitava se trgovina uklapa u sustav, gdje se sreću najraznovrsnije situacije. Ima čak slučajeva kad komitent i kom isionar rade rukom pod ruku; tako, na prim jer, kada neki trgovac dolazi kupovati »iz prve ruke« u koji proizvođački grad (recimo dolazi izabrati svilene stvari u Lyon ili u Tours), on utvrđuje svoju nabavu u društvu s komisionarom koji ga vodi i zajedno s njim pregovara o cijeni. 276

Am sterdam

Premda Holandija nije izmislila komisiju, koja jc vrlo stara praksa, ona ju je vrlo rano i za dugo vrijeme učinila prvom među svojim trgovačkim djelatnostima.317A to je kao da smo rekli da sve situacije, koje komisija može prouzrokovati, u Holandiji srećemo a priori-, jednakost i nejednakost, ovisnost kao i recipročnu ne ovisnost. Jedan trgovac može biti komisionar nekog drugog trgov ca koji opet tu istu ulogu igra prema njemu. No, u Amsterdamu upravo nejednakost kao da postaje pra vilom. Od dvoga jedno: ili holandski trgovac ima u inozemstvu imenovane stalne komisionare i oni su tada izvršitelji, čak i obarači cijena u njegovoj službi (to je slučaj u Livornu, Scvilli, Nantesu, Bordeauxu, itd.); ili je amsterdamski trgovac sam komisionar, i on tada, pomoću svog kredita, drži u vlasti trgovca koji mu se obratio za pomoć, bilo kod kupnje, bilo kod prodaje. Holandski trgovci doista svakodnevno daju »kredit stranim trgovcima koji ih opuno moćuju da kupuju (robe, pa čak i vrijednosti koje kotiraju na burzi) uz njihovu naplatu, koju namiruju tek dva ili tri mjeseca nakon otpreme, što kupcima daje četiri mjeseca kredita«.318 Drža nje u šahu još je očiglednije kod prodaje: kad neki trgovac pošalje takvu i takvu robu nekom velikom holandskom komisionaru s nalogom da je proda po toj i toj cijeni, komisionar mu daje avans od četvrtine, od polovine, pa čak i od tri četvrtine utvrđene cije ne319 (lako je vidjeti koliko je sve to nalik na stare prakse predujma na žito u klasu ili na vunu od idućeg striženja). Taj avans ide po određenoj stopi i pada na teret onoga koji prodaje. Na taj način amsterdamski komisionar financira trgovinu svog korespondenta. Jedan dokument iz 178 3.320 to nam vrlo dobro pokazuje u vezi s lanenim plamom iz Šleske, poznatim pod nazivom platilles (nekoć se ono tkalo u Choletu i u Đeauvaisu, prije nego što su ga počeli oponašati u Šleskoj, gdje je proizvođeno po boljoj cijeni od visokokvalitetnog poljskog lana; od tada više nije imalo konkurencije). Takve platilles se izvoze u Španjolsku, Portugal i Ameriku, a tranzitna su mjesta prije svih drugih bila Hamburg i Altona. »Velike količine tog plama dolaze i u Amster dam. Sami ih proizvođači šalju kad ne mogu sve prodati u zemlji i u susjednim trgovištima, jer vrlo lako nalaze da se tu (u Amster damu) može dobiti kredit iznad tri četvrtine njihove vrijednosti uz umjerene kamate, čekajući prigodu pogodne prodaje. Te su prigo de česte, jer ga holandske kolonije mnogo troše, a poglavito ona u Curaçàou«. 277


U tom slučaju, kao i u mnogim drugima, komisija, zajedno s k re d ito m , dovodi u Amsterdam velike količine roba, a one se m oraju pokoravati prilivu kredita. Kako su se s drugom polovicom XVIII. stolječa tranzitna gomilanja pogoršavala, a posrednička se trgovina izmijenila, sve je to omogučilo da, uzmemo li izmišljen prim jer, roba kupljena u Bordeauxu ide u Petrograd ne zaustav ljajući se u Amsterdamu, prem da on pruža financijsku pratnju bez koje ništa ne bi išlo lako, gotovo ništa ne bi bilo moguće. Ta prom jena daje sve veću važnost jednoj drugoj »grani« nizozemske aktivnosti, trgovini nazvanoj trgovinom prihvaćanja, koja izravno zavisi od financiranja, a u vrijeme Accariasa de Sćrionnca opće nitije se govorilo »trgovina banke«, u općem smislu kredita.321 U toj igri Amsterdam ostaje »blagajna«322, a Holanđani »bankari čitave Evrope«.323 A, napokon, nije li takav razvoj normalan? Charles P. Kindlcberger32'1 vrlo ga dobro tumači. »Monopol neke luke ili mjesta pretovara, ukoliko je čvorište neke trgovačke mreže, teško je očuvati«, piše on. »Istodobno kao na riziku i na kapitalu, takav se m onopol temelji i na dobroj obaviještenosti o raspoloživoj robi i o mjestima gdje je ona tražena. Te se obavijesti brzo šire, a trgovina središnjeg tržišta zamijenjena je direktnom vezom između proiz vođača i potrošača. Tada scrž iz Dcvonshirea i obično sukno iz Leedsa, da bi bili otprem ljeni u Portugal, Španjolsku ili Njemačku, ne m oraju više prolaziti kroz Amsterdam; bit će otpremljeni izrav no onamo. (U Holandiji) kapital je i dalje izobilan, ali trgovina opada, s izraženom tandcncijom da financijsku stranu razmjene roba pretvori u neki bankarski servis, u servis za investicije u inozemstvu«, budući da prednosti velikog tržišta novca za zaj m oprim ce i zajmodavce na kraju dulje traju nego prednosti trgo vačkog središta za kupce i za prodavače robe. Taj prijelaz s robe na banku iskazao nam se u svoj jasnoći u Genovi već u XV. stoljeću. A, zar ga nećemo vidjeti i u Londonu u XIX. stoljeću? Neće li tada biti da je bankarsko prvenstvo najtrajnije? To je upravo ono što nam sugerira veliki uspjeh akceptacije u Amsterdamu.

R aison d ’être akceptacije »Učiniti akccptaciju neke mjenice«, tumači Savary, »znači potpisati je, postati glavni dužnik iznosa koji ona sadrži, prihvatiti obavezu da će on biti podm iren u naznačenom roku.«325 Ako je dan 278

Amsterdam

dospijeća označen po potpisniku, prihvatilac (ponekad se kaže i akceptator, samo je potpisuje; ako dospijeće nije precizirano, vi potpisujete i naznačujete datum — pa upisani dan određuje dos pijeće. Ni tu nema ništa novo: trgovina akccptacijc uvodi u pitanje nebrojene mjenice koje su odvajkada u Evropi prijenosnik kredita i koje će se odsada uporno nakupljati kao ogromni tmasti oblak nad Holandijom, a to, očigledno nije nešto do čega je slučajno došlo. Mjenica doista ostaje kao »prvi od (...) svih trgovačkih papira i kao najvažniji« u odnosu na koji papiri na donosioca, za naplatu, za vrijednost imaju tek neznatno, lokalno značenje. Na svim evropskim trgovačkim mjestima »mjenice vrijede u trgovini umjesto gotova novca i uvijek s tom prednošću da nose kamate, s diskontom koji se ostvaruje jednim prijenosom326 na drugi ili jednom naleđnicom na drugu«.327 Prijenosi, nalednice, diskont, trasiranja, retrasiranja328, učinili su mjenicu neumornim putni kom iz jednog mjesta u drugo i tako redom, od jednog trgovca do drugog trgovca, od komitenta do komisionara, od prodavača do njegova partnera ili do diskontanta, ili čak od trgovca do »blagaj nika«, do njegova blagajnika. Zbog toga, ako hoćemo shvatiti problem, važno je sagledati ga u cijelosti, pa čak i vidjeti ono zadivljeno čuđenje suvremenika koji pokušavaju proniknuti u holandski sistem. Ako se uzme u obzir sporost potrošnje (potrošnja se ne iscrpljuje u jednom danu), sporost proizvodnje, sporost komuni kacija kako za robu tako i za narudžbe i mjenice, sporost s kojom masa klijenata i potrošača može iz onoga što ima namaknuti gotovinu (potrebnu za kupovanje), s obzirom na sve te sporosti nužno je da trgovac ima mogućnost da prodaje i kupuje na kredit, ispostavljajući jedno sredstvo koje će moći kolati sve dok on ne bude kadar platiti u gotovini, u robi, ili nekim drugim papirom. To je rješenje koje su Talijani zacrtali već u XV. stoljeću, s naleđinom i povratnom mjenicom u okviru p a c ta de ricorsa329, o kojem su toliko raspravljali teolozi. Ali nema nikakve sumjerljivosti izme đu tih prvih ubrzanja i prave poplave papira u XVIII. stoljeću: 4, 5, 10 puta, pa i 15 puta više od opticaja »stvarnog« novca. Dila je to prava poplava papira koji čas predstavlja solidna posjedovanja trgovaca, a Čas ono što bismo mi nazvali fiktivnim papirima, a što Nizozemci kažu Wisselruiterij}i0 Bilo ono u granicama dopuštenog ili ne, ovo kretanje papira logično dospijeva u Amsterdam i iz njega izlazi da bi se opet vratilo 279


prem a strujanjima i impulsima koji prolaze kroz cijelu trgovačku Evropu. Svaki trgovac koji se uključi u ta strujanja nalazi u njima nezamjenljive pogodnosti. Oko 1766. trgovcima koji kupuju na veliko svilu »u Italiji i Piemontu«, da bi je zatim preprodali fran cuskim i engleskim prerađivačima, teško bi bilo bez holandskog kredita. Svila što je oni »iz prve ruke« kupuju u Italiji plača se obavezno u gotovini i oni »su obavezani općim uzusom« da je predaju prerađivačima »uz, poprilici, dvogodišnji kredit«, a to je vrijeme koje je zapravo potrebno da se od sirovine prijeđe na gotovproizvod i da ga se stavi u prodaju.331Takvo dugo i obavezno čekanje objašnjava ulogu više puta obnavljanih mjenica. Trgovci na veliko čine dakle dio brojnih evropskih trgovaca »koji cirku liraju«, to jest »ispostavljaju mjenice na (svoje) poslovne dugove (holandske naravno) kako bi pom oću njihove akceptacije došli do sredstava na mjestu (gdje posluju), a koji, za prvo trasiranje, kod dospijeća, ispostavljaju nove ili daju da se ispostave«.332 Takav je kredit, kad se rokovi otegnu, veoma skup, jer dug raste od mjenice do mjenice, ali »trgovačka branša« koja ima velikih uspjeha, pod nosi to lako. Holandska trgovačka i kreditna mašinerija funkcioniraju p o m oću brojnih unakrsnih kretanja bezbrojnih mjenica, ali ni ona se ne m ože »obrtati« samo s pom oću papira. S vremena na vrijeme treba joj gotovine, čime opskrbljuje trgovinu na Baltiku i Dalekom istoku, a s njom m ora puniti blagajne trgovaca i onih koji rade na diskontu, jer se njihov zanat i sastoji u tome da prelaze s papira na metalni novac i obrnuto. A novca u Holandiji ima dovoljno i bilanca je njihovih plaćanja gotovo uvijek pozitivna. God. 1723. Engleska je, po nekim računima, uputila u Holandiju, što zlata što srebra, za 5,666.000 funti sterlinga.333 Ponekad, ta svakodnevna pristizanja postaju pravi događaji: »Čovjek se čudom čudi«, piše napuljski konzul u Hagu 9. ožujka 1781, »(kad vidi) koliko toga stiže u ovu zemlju (Holandiju) bilo iz Njemačke, bilo iz Francuske. Iz Njemačke je došlo više od milijun engleskih zlatnika (suve rena)334 koji će biti pretopljeni za kovanje holandskih dukata; iz Francuske su poslali za trgovačke kuće u Amsterdamu stotine tisuća lujdora«.335 I dodaje, kao da je htio pružiti našim priruč nicima političke ekonomije jedan retrospektivni prim jer za Gold p o in t sta n d a rd ,зв: »Razlog tom slanju jest u tome što je zamjena u ovoj zemlji sada vrlo probitačna«. Općenito uzevši, u očima svakodnevnog prom atrača, masa gotovine iščezava pred masom papira. Neka kojim slučajem dođe do zastoja poslova, a do njega 280

Am sterdam

je dolazilo, to se odmah zapaža. Tako potkraj prosinca 1774337, na svršetku krize iz 1773. koja se još osjeća, pa kad još k tome dođu vijesti o nemirima u engleskoj Americi, vlada takva iscrpljenost i mrtvilo da »novca nikad nije bilo kao što je danas (...), mjenice se diskontiraju na 2% pa čak i na 1,5% kad ih primaju neke kuće, a to svjedoči o neaktivnosti trgovine«. Samo ta akumulacija kapitala omogućuje riskantne igre s fiktivnim papirima, lako pa i automatsko pribjegavanje, za svaki posao koji se čini da obećava, papiru koji nije ničim zajamčen osim dobrom situacijom i prevlašću holandske ekonomije. Rado bih na tu situaciju XVIII. stoljeća primijenio ono što je Wassily Leontiev nedavno govorio za masu dolara i eurodolara koju danas stvaraju Sjedinjene Države: »Činjenica je da su, u kapitalističkom svijetu, države, pa čak smjeli poduzetnici i bankari rabili i zlorabili moguć nost izdavanja novca. To vrijedi u prvom redu za Sjedinjene Države, koje su tako dugo preplavljivale druge zemlje nekonver tibilnim dolarima. Sve se sastoji u tome da se mora imati dovoljno kredita — to jest moći — pa da sebi dopustiš takav postupak«.338 Zar to nije ono što je na svoj način već rekao Accarias dc Scrionne: »Neka se deset ili dvanaest najjačih amsterdamskih trgovaca slože za jednu bankarsku operaciju (shvatite kreditnu), oni mogu za tili čas učiniti da Evropom kola više od dvije stotine milijuna florina papira-novca, koji svi više vole nego gotovinu. Nema vladara koji to može učiniti (...). Taj je kredit moć kojom će se deset ili dvanaest trgovaca služiti po svim državama Evrope s potpunom neovis nošću od bilo kakve vlasti«.339 Kao što vidimo, današnje multi nacionalne kompanije imaju pretke.

Moda zajmova ili izopačavanje kapitala Napredak Holandije doveo je do viškova koji su joj paradoksalno predstavljali poteškoće, do viškova koji su takvi da ih kredit što ga ona daje trgovačkoj Evropi neće moći apsorbirati i koje će ona ponuditi m odernim državama, koje su posebno upućene na troše nje kapitala ako i ne na njihovo vraćanje u obećanom roku. U XVIII. stoljeću, kad posvuda u Evropi ima neaktivnog novca koji se teško ulaže i to pod lošim uvjetima, vladarima je dovoljno zatražiti: na jedan njihov znak odmah će se novac skrajnje bogatih Ženevljana, 281

Fernand Braudel /V rije m e svijeta

skrajnjc bogatih Đcnovežana i skrajnje bogatih Amstcrdamaca naći na njihovu raspolaganju. Samo izvolite, molimo vas! U p ro ljeće 1774, sutradan nakon jedne krize izraženog mrtvila, vrata am stcrdam skih blagajni su širom otvorena: »Lakoća kojom Holandani prebacuju svoj novac strancima navela je više njemačkih vladara da iskoriste tu njihovu dobru volju i sprem nost. Princ od Mccklcnburg-Strelitza upravo je poslao jednog povjerenika da zaključi zajam od 500 tisuća florina uz 5%«.340 U isto je vrijeme danski dvor pregovarao — i to uspješno — o zajmu od 2 milijuna, što je njegov dug prem a holandskim vjerovnicima popelo na 12 milijuna. Da li je taj novčarski zamah ona deformacija o kojoj nam govore povjcsničari-m oralizatori? A da to ipak nije normalan razvoj? Već je u drugoj polovici XVI. stoljeća, što je također bilo razdoblje preobilnih kapitala, Genova bila pošla istim putem, kad su nobili vecchi, službeni vjerovnici Katoličkog kralja, na kraju odustali od aktivnog trgovačkog života.341 Sve se odvija kao da je Amsterdam, ponavljajući to iskustvo, ispustio vrapca iz ruke za goluba na grani, napustio onu čudesnu tranzitnu trgovinu za život spekulantskog rentijera, ostavljajući dobre karte Londonu, pa čak i financijski pogodujući usponu svog suparnika. Tako jest, ali da li je imao izbora? Da li je bogata Italija XVI. stoljeća imala izbora? Da li je imala mogućnosti, makar trunak mogućnosti, da zaustavi sjevernjački uspon? Svaki takav razvoj kao da nagoviješta, sa sta dijem financijskog procvata, neku vrstu zrelosti, a ta je zrelost znak jeseni. U Genovi kao i u Amsterdamu, izrazito niske kamatne stope pokazuju da se kapital ne može uložiti na licu mjesta redovitim putem. Kako slobodnog novca u Amsterdamu ima i previše, stopa m u pada na 3, na 2%, kao što je bilo i u Ženevi oko 1600342. To je situacija u kojoj će se naći Engleska nakon pam učnog boom a na početku XIX. stoljeća: odveć mnogo novca koji ne donosi bogznašto čak ni u pam učnoj industriji. Tada je engleski kapital pristao da se baci u goleme investicije metalurške industrije i gradnje željeznica.343 Holandskom kapitalu nije bila dana takva šansa. 1 tada je bilo neizbježno da svaki interes, koji je bio neznatno veći od lokalnog, privuče taj kapital van, a često i vrlo daleko, To još nije potpuno ista situacija onoj u kojoj će se naći London kad bude na početku XX. stoljeća, nakon fantastične pustolovine indus trijske revolucije, opet imao previše novca, koji se teško ulaže kod kuće. I London će, kao i Amsterdam, slati svoj kapital u inozemstvo, 282

Amsterdam

ali krediti koje će davati bit će često prodaja industrijskih proiz voda Engleske u inozemstvu, to jest jedan način da se potakne rast i nacionalna proizvodnja. Ničega od svega toga nije bilo u Amster damu, jer uz trgovački kapital grada nije bilo industrije u punom zamahu. Pa ipak, ta davanja kredita u inozemstvu predstavljala su prilično dobar posao. Holandija je isto to prakticirala već u XVII. stoljeću.344 U XVIII, a navlastito kad se u Amsterdamu otvorilo tržište engleskih zajmova (bar oko 1710), zajamska se »branša« znamo proširila. S 1760—im godinama, sve se države, jedna za drugom, javljaju na šalterima holandskih zajmodavaca; car, izbor ni knez Saske, izborni knez Bavarske, uporni kralj Danske, kralj Švedske, Rusija Katarine II, francuski kralj, pa čak i grad Hamburg (koji je uz to i suparnik u usponu), a na kraju i američki pobu njenici. Proces davanja zajmova strancima svakome je dobro poznat: tvrtka koja prihvati da zajam dade na tržište u obliku obveznica345, koje će zatim kotirati na burzi, otvara potpisivanje koje je u načelu javno. Kažemo u načelu, jer se zna dogoditi, ako se čini da je čvrsto garantiran, da ga se razgrabi i prije nego što je objavljen. Kamama je stopa niska, jedva jedan ili dva poena viša od one uobičajene između trgovaca. Kad iznosi 5% smatra se da je visoka. Ali, najčešće se traži jamstvo: zemlja, javni prihodi, nakit, biseri, drago kamenje. God. 1764.346 saski izbornik polaže na Amsterdamsku banku za »9 milijuna dragog kamenja«; 1769.347 Katarina II šalje svoje dija mante. Drugi položi: ogromne količine robe, živa, bakar, itd. Postoje, osim toga, za kuću koja vodi operaciju i »premije«, mogli bismo reći »plave kuverte«. U ožujku 1784. »nezavisna Amerika« postiže zajam od 2 milijuna florina, koji biva pokriven bez teškoća. »Valja vidjeti«, primjećuje jedan informator, koji svoje novosti ima »iz prve ruke«, »da li će Kongres odobriti premije koje su dane bez njegova znanja.«348 Redovito, poslovnica, privatna firma koja raspisuje zajam, daje sama kapital zajmoprimcu i obvezuje se da će podijeliti kamate koje primi — naravno, sve uz određeni postotak za komi siju. Nakon toga poslovnica stupa u pregovore s potpoduzctnicima koji, svaki u svojoj branši, plasira određen broj vrijednosnih papira. Tako dolazi do veoma žive mobilizacije štednje. Na kraju se papiri unose u burzu, i tu počinje isto manevriranje koje smo opisali u vezi s Engleskom.349 Reklo bi se da je kao dječja igra lako podići vrijednost papirima iznad indeksa, to jest iznad 100. Dovo283


]jna je dobro vodena kampanja, a katkad i jednostavna lažna obavijest da je zajam zatvoren. Naravno, oni koji vode malu i veliku igru profitiraju na tom rastu vrijednosti, kako bi prodali vrijednos ti koje su kupili ili koje su im ostale u rukama. Isto tako, u slučaju političke krize ili rata, koji bi mogao srozati vrijednosti, oni će prvi prodavati. Te su operacije tako česte da se iz toga rodila čitava nova terminologija: ljudi iz poslovnice nazivaju se bankari pregovarači, vrijednosni posrednici, dobavljači klijenata; akviziteri su »podu zetnici«: njihova je dužnost da raspodijele i da se »pogađaju« za »obveznice« (to jest oko vrijednosti zajma) s pojedincima. Nazi vaju ih i »trgovci kapitalom«. Ne pustiti ih u igru, značilo bi čistu ludost, jer oni svaki projekt mogu upropastiti. Sve ove izraze preuzim am od J. H. F. Oldecopa, konzula Katarine II u Amster damu. Iz njegove se prepiske, iz godine u godinu, vidi kako se vladari, koji su na slabim granam a s novcem, i njihovi agenti, daju, s više ili m anje uspjeha, na iste poslove. »Sada su u toku«, piše Oldecop u travnju 1770, »pregovori kod Mrs Horneca, Hognera and Comp. (poslovnica specijalizirana za profrancuske i francuske poslove) za Švedsku; kaže se da je u pitanju 5 milijuna, a počelo je s jednim milijunom. Prvi je milijun bio uzet, a od toga je polovica plasirana u Đrabant, čak se kaže za isusovački novac.«350 Ipak, svatko misli da će iznos o kojem još valja pregovarati »u skupljanju naići na velike poteškoće«. Oldecop je i sam, po nalogu ruske vlade, zauzet u pitanjima jednog zajma kod firmi Hope and Cie, André Fcls i sin, Clifford i sin, s kojima se već dogovorio i koji važe »za prve poslovne ljude ovog grada«.351 Teškoća dolazi odatle što Sankt-Petersburg »nije mjesto za mijenjanje gdje bi se moglo predavati i ispostavljati mjenice po želji«. Bolje će biti da se isplate izvrše u sam om Amsterdamu, a za naplate i kamate valja o r ganizirati isporuku bakra u Holandiju. U ožujku 1763352 saski izbornik traži zajam od 1,600.000 florina, koji će biti isplaćen, traže trgovci iz Leipziga, »u holandskim dukatima koji su sada na vrlo visokoj cijeni«. Francuske će vlasti biti posljednje koje će na amsterdamskoj tržnici uvesti svoje zajmove, koji su bili katastrofalni i za njih same i katastrofalni za zajmodavce koji će 26. kolovoza 1788. ostati zapanjeni obustavom francuskih plaćanja. »Kao udar grom a (...) koji prijeti da upropasti toliko obitelji«, piše Oldecop, »došla je ta odluka, žestoka i strašna, svim inozemnim poslovnim ljudima.« Obveznice su pale sa 60 na 20%.353 Velika tvrtka Hopeovih, veoma 284

Am sterdam

angažirana u engleskim fondovima, donijela je pametnu odluku da se drži uvijek daleko od francuskih zajmova. Da li je to bio slučaj ili plod zrelog razmišljanja? Bilo kako bilo, nije se morala kajati. Vidjet će se 1789. kako je poglavar tvrtke imao na Amsterdamskoj burzi »neograničenu vlast..., tako da nije bilo primjera da se tečaj mijenjanja određuje prije nego što je on došao«.35,1 On je i za vrijeme »batavijske revolucije« igrao ulogu posrednika za engles ku pomoć u Holandiji355, a 1789. čak će spriječiti francusku vladu u kupovini žita na Baltiku356.

Druga perspektiva: udaljujući se od Amsterdama No, ostavimo središte te prostrane mreže, ostavimo Amsterdam, taj visoki toranj kontrole. Sada je problem da vidimo kako se ta mreža u svojoj cjelovitosti (po mom je mišljenju to jedna nadgrad nja) povezuje s bazom nižih ekonomija. Zanimaju nas ti zglobovi, ti spojevi, ti lančani sukobi, i to u mjeri u kojoj nam mogu pokazati način na koji jedna nadmoćna ekonomija može eksploatirati pod ređene ekonomije, a da uvijek bude oslobođena dužnosti da sama izvrši sve zadatke i poslove koji najmanje donose i, najčešće, da izravno nadzire sve niže karike u lancu tržišta. Rješenja variraju od oblasti do oblasti, već prema prirodi i djelotvornosti središnje ekonomije. Mislim da će biti dovoljno navesti četiri primjera da bismo te razlike uočili: baltičke zemlje, Francusku, Englesku i Indoneziju.

Oko Baltika Zemlje oko Baltika i odveć su različite da bi uzorci primjera, koje ćemo izabrati, mogli pokriti sav taj prostor. Određeni broj un utrašnjih regiona, oni koji su brdoviti, šumoviti ili močvarni, ionako su izvan normalnih uvjeta komunikacija. U prvom redu strahovit nedostatak stanovništva stvara te zone koje su i više nego na pola puste. Na primjer, švedski Norrland, koji počinje na rubu doline Dal elf, nepregledna je zona prek rivena šumama, ograničena na zapadu golim brdima norveške granice, a na istoku uskim obrađenim pojasom na obali Baltika. 285


Brze i snažne rijeke koje je presijecaju od zapada na istok nose još i danas, nakon nestanka leda, debla u čudesnim količinama. Sam za sebe, Norrland je veći nego ostala Švedska357, ali potkraj sred njeg vijeka jedva da broji 60 do 70.000 stanovnika. Dakle, jedna primitivna zemlja, iskorištavana samo u onoj maloj mjeri u kojoj se može iskorištavati, a to Čini gilda stokholmskih trgovaca; ukrat ko, prava periferna zona. Uostalom, dolina Dal elf oduvijek je bila priznata za crtu razgraničenja. Prema jednoj staroj švedskoj izreci »hrastovi, rakovi i plemići (mi bismo dodali: i žito) ne sreću se na sjeveru od rijeke«358. No nije prim jer Norrlanda jedini; dovoljno je pomisliti na toliko finskih oblasti prekrivenih šum ama i jezerima, na toliko od prirode prikraćenih oblasti Litvanije i Poljske. Posvuda se ipak ekonomije izdižu iznad te elem entarne razine: ekonomije unutraš njih oblasti gdje seoski život, stvaralac viškova, predstavlja cjelo vitost ljudskih aktivnosti; prim orske ekonomije, uvijek žive, znaju nas začuditi svojim selima i m ornarim a obalne plovidbe; gradske ekonomije, koje se podižu i nameću više silom nego milom; najzad, teritorijalne ekonomije koje se već ocrtavaju i ulaze u akciju: Danska, Švedska, Moskovska Rusija, Poljska, pruska brandenburška država, koja doživljava velike i uporne prom jene ot kako je na prijestolje stupio Veliki Izbornik (1640). Te će nacionalne ekonomije, ta tijela velikih dimenzija, m alo-pom alo preuzimati prve političke uloge i boriti se za baltički prostor. Taj prostor pruža tako našem opažanju čitavu skalu eko nom ija koje su m oguće u XVII. i XVIII. stoljeću: od Hausivirtschaft , pa do Stadtioirtschaft i do Territorialwirtschaft ,359 Na kraju, uvedena uz sudjelovanje mora, jedna ekonomija-svijet obuhvaća cjelinu i staje joj na čelo. Kao da je dogradena na ekonomije nižih katova, ona ih obuhvaća, vlada njima, ući ih redu i disciplini, uvježbava ih, jer bitna nejednakost između upravljača i upravljanih nikako ne ide bez određene uzajamnosti usluga: ja te eksploatiram, ali ti, tu i tamo, i pomažem. Ukratko rečeno, da bismo odredili svoje stanovište, recimo ovako: ni Normani sa svojim brodovima, ni Hanza, ni Holandija, ni Engleska, ako i jesu na Baltiku uzastopno stvorili takve nad m oćne ekonomije, ipak nisu udarili takve ekonomske temelje bez kojih bi više eksploatacije bile ostale praznih ruku. U istom sam smislu već rekao da je Venecija360 nekoć preuzela, a ne stvorila ekonom iju Jadrana. 286

tr

Am sterdam

lJ Švedskojje industrija naoružanja razvijena uz holandsku pomoć i tako se ubrojila među najveće u Iivropi. Ovdje se vidi talionica u Julitabroccku. (Rijksmuscum, Amsterdam.) Švedska, koja će biti naš najhitniji primjer, teritorijalna je ekonomija u nastajanju, a istovremeno je i uranjena i zakašnjela. Rana je zbog toga što sc švedski politički prostor za crtava vrlo rano, počinjući od Uppsalc i obala jezera Malar, u XI. stoljeću, okrećući se zatim prema jugu, prema zapadnoj Gotlandiji i prema istočnoj Gotlandiji. Ali, ekonomski je zakašnjela, jer su početkom XIII. stoljeća trgovci iz Lübecka bili u Stockholmu, a on gospodari uskim prolazom na izlazu iz jezera Malar (površinom poprilici dva puta većom od Lemanskog jezera) i bili su ondje u punoj aktivnosti do kraja XV. stoljeća361, budući da je grad dopro do punog bo gatstva, koje će postati neosporno s bilo koje srnane tek 1523, dolaskom dinastije Wasa. Za Švedsku, dakle, kao i za druge nacionalne ekonomije, ekonomski sc prostor organizirao polako u jednom političkom prostoru koji je bio prethodno zacrtan. No, 2iS’7


i u Švedskoj ta je sporost imala svoje posebne, prilično očigledne razloge. Prije svega, teške komunikacije, koje gotovo da nisu ni pos tojale (lijepe švedske ceste potječu iz XVIII. stoljeća)362, na gole mom prostranstvu od više od 400.000 km2, koje je dugim ratovima naraslo na dimenzije jednog carstva (Finska, Livonija, Pomeranija, Mecklenburg, biskupije Bremen i Verden). Još oko 1660. to car stvo obasiže (uključivši Švedsku) 900.000 km2. Nakon 1720. i 1721. Švedska će izgubiti jedan dio (stockholmski m ir s Danskom, i m ir u Nystadtu s Rusijom), ali će zato Finska, golemo kolonijalno područje363, ostati u njezinu posjedu sve dok je 1809. ne anektira Rusija Aleksandra I. Ako se tim prostorim a pribroji površina baltičkih voda, koje Švedska nastoji okružiti svojim posjedima (400.000 km 2), sve to prem ašuje milijun km2. Druga je slabost Švedske njezino nedovoljno pučanstvo: 1.200.000 Šveđana, 500.000 Finaca i 1 milijun ostalih narodnos ti369 na obalama Baltika i Sjevernog m ora. Claude N ordm ann365 ima pravo kad ističe opreku između 20 milijuna francuskih poda nika Luja XIV i jedva 3 milijuna stanovnika švedske sfere. Shodno tome, njezina je »veličina«366 m oguća samo uz ulaganje neizmjer nih napora. Rano započeta birokratska centralizacija, i sama vrlo skupa, uspostavlja poresku eksploataciju koja prelazi granice ra zumnoga, i samo je ona omogućila imperijalističku politiku Gus tava Adolfa i njegovih nasljednika. I posljednja slaba strana, ali ona koja je bila i najnesmiljenija, bila je u tome što na vodama Baltika, na temeljnoj površini prije voza, Švedska nije bila gospodar. Sve do rata Augsburške lige (1689-1697), njezina je trgovačka m ornarica bila osrednja: bilo je dosta brodova, ali neznatne tonaže, sve su to bili seoski brodovi bez palube koji su se bavili obalnim prijevozom. Njezina ratna m ornarica, rođena u XVII. stoljeću, nije ni nakon utemeljenja (oko 1679) Karlskrone, jake ram e luke367, bila dorasla danskoj floti, a kasnije ni ruskoj. I doista, m orski su prom et monopolizirale najprije Hanza, a nakon XVI. stoljeća Holandija. 1567. gotovo 2.000 holandsldh brodova368 plovi po Baltiku i zarobljava ga u gustu m režu svoje trgovine. Pa ma kako bila u prednosti sa svojih osvajanja, zbog carinskih prihoda koje kupi kontrolirajući rijeke i trgovinu sjeverne Njemačke, Švedska se i sama upleće u mrežu amsterdam skog kapitalizma. U XV. stoljeću u Stockholmu, koji je raskršće vanjske trgovine, sve je usm jereno prem a Hanzi, prije svega prem a Lübecku369; odsada će sve ići prem a Amsterdamu. 288

Amsterdam

Jaram je dobro postavljen: i sami Švedi znaju: ako se, zahvaljujući konjunkturi, oslobode Holandana, to bi značilo prekidanje baltič ke trgovine, koja sve hrani, i ubod usred srca vlastitoj zemlji. Premda su neprijatelji tom zahtjevnom gospodaru, ipak se ne žele prepustiti pomoći Francuza ili Engleza da bi se oslobodili Holan dana. Švedski su opunomoćenici370 1659. jasno stavili do znanja Englezima da mogu potjerati Nizozemce iz Baltika samo pod uvjetom da oni sami dodu na njihovo mjesto! Sve negdje do 1670-ih godina, dok se nije jasno očitovao engleski prodor u Baltiku Holandani su odbijali svaku konkuren ciju. Njihovi se trgovci ne zadovoljavaju samo time da svojim poslovima sa Švedskom upravljaju iz Amsterdama. Mnogi od njih, i to ne među najmanjima, kao što su bile obitelji de Geer, Trip, Cronstrôm, Blommaert, Cabiljau, Wewester, Usselinck, Spierinck371, nastanjuju se u Švedskoj, često postaju Šveđanima, dobi vaju plemićke povelje i tako u isti mah stječu i potpunu slobodu akcije. Nizozemsko djelovanje prodire u dubinu švedske ekono mije, sve do same proizvodnje i do iskorištavanja seljačke radne snage po niskoj cijeni. Amsterdam istovremeno kontrolira proiz vode Švedskog šumarstva na sjeveru (drvo, grede, daske za brod sku oplatu, jarboli, smola, katran, paklina) i svu rudarsku proizvodnju iz rudne oblasti Dergslag, nedaleko od glavnog grada i obala jezera Malar. Zamislite krug od 15.000 km2 površine, gdje se vade zlato, srebro, olovo, cink, bakar i željezo. Dvije su posljed nje rudače odlučne za švedsku proizvodnju, bakar do oko 1670, kada su se iscrpili rudnici u Falunu. Tada na prvo mjesto stupa željezna ruda i sve se više izvozi u Englesku u obliku lijevanih poluga ili željeznih ploča. Oko Bergslaga dižu se visoke peći i ljevaonice, tvornice topova i municije.372 Ta je snažna metalurgija očigledno poslužila političkoj veličini Švedske, ali ne i njezinoj ekonomskoj nezavisnosti, jer je u XVII. stoljeću rudarski sektor zavisio od Amsterdama, kao što je u prethodnim stoljećima bio ovisan o Liibecku. Uzorna poduzeća de Geerovih i Tripovih nisu zaista tako nova kao što se govori. Valonski radnici iz okolice Liègea (odakle je porijeklom Louis de Geer, »kralj željeza«) uveli su u Dergslag visoke peći od opeke; ali, mnogo ranije, njemački su radnici tu izgradili vrlo visoke peći od drva i zemlje.373 Kad 1720-1721. Švedska bude svedena na blok ŠvedskaFinska, potražit će na Zapadu naknadu za ono što je izgubila na Baltiku. To je razdoblje kad Goteborg, utemeljen 1618. na Kat289


tegatu, a on je švedski prozor prem a zapadu, počinje svoj uspon. Švedska m ornarica ojačava, povećava broj i tonažu svojih brodova (228 u 1723, a 480 tri godine kasnije, u 1726) i to brodovlje bježi iz Baltika; 1732. prvi finski brod kreće iz luke Abo i stiže u Španjolsku374; prethodne godina, 14. lipnja 1731375, Švedska in dijska kompanija dobiva kraljevo odobrenje. Ta je kompanija sa sjedištem u Gôteborgu ubrzo doživjela dosta dugotrajan napredak (dividende su dosizale do 40, pa čak i 100%). Švedska je zaista um jela izvući korist iz svoje neutralnosti i iskoristiti zapadne pom orske sukobe za ostvarenje šansi koje su joj se pružale. Šveđani često preuzim aju u službi onoga koji to od njih zatraži unosnu ulogu »maskiranih« brodova.376 Taj uspon švedske m ornarice predstavlja relativno oslobađa nje; on znači izravni pristup do soli, do vina, do zapadnjačkih tkanina, do kolonijalne robe, i time su posrednici ujedno bili potpuno isključeni. O suđena da otkloni neuravnoteženost svoje platne bilance pom oću izvoza i prodavanja usluga, Švedska traži višak u novcu koji bi joj dopustio da potpomaže m onetarni opticaj zakrčen novčanicama R iksbanke (utemeljene 1657, a ponovo osnovane 1668)377. Njezina se prom išljena i m erkantilistička politika upinje da stvori industriju i u tome više ili manje uspijeva, vrlo dobro kad je riječ o brodogradnji, a naprotiv, slabo kad je u pitanju svila ili kvalitetno sukno. Na kraju, Švedska i dalje ovisi o am sterdam skim financijskim kretanjima, a njezina uspješna In dijska kompanija prihvaća znam o m eđunarodno udioništvo, nav lastito englesko, na razini kapitala kao i na razini posada i nadzorništvo nad brodskim teretom .378 Pouka: teško je osloboditi se prem oći jedne m eđunarodne ekonomije, kojoj ni sredstva ni smicalice nemaju kraja. Jedno putovanje u Finsku predočeno nam je u nedavnom priopćenju Svena Astrom a379 koje ima tu prednost da nas uvodi na najnižu razinu razmjene, na trgove Lappstranda i Viborga, malog utvrđenog grada podignutog na jugu, uz obale Finskog zaljeva. Vidimo tu seljačku trgovinu koju G. Mickwitz, V. Niitemaa i A. Soom nazivaju Sobberet (riječ dolazi od sober »prijatelj«, u Estoniji i Livoniji), a finski povjesničari m ajm iseri (riječ koja dolazi iz finskog m ajanies »gost«). Te nam riječi unaprijed poka zuju da se tu radi o jednom tipu razmjene koji se udaljava od uobičajenih norm i i koji iznova postavlja još uvijek, po našem mišljenju, neriješene problem e misli Karla Polanyia i njegovih učenika.380 290

Švedska talionica 1781. (platno Pehra Ilillestroma, Nacionalni muzej u Stockbolmu). Radne je snage u izobilja; tehnika je relativno slabo razvijena (kovanjeje ručno). Pa ipak, već i u tom razdoblju, švedski je čelik, koji se naveliko izvozio u Englesku, najbolji na Zapadu, i po kvaliteti i po kvantiteti. Manje pristupačna Zapadu nego Norveška ili Švedska, jer je udaljenija od njega, Finska pokazuje tendenciju da u vanjskoj trgovini nudi prerađene proizvode svoje šumske industrije, u prvom redu smolu. U Viborgu se smola uključuje u trokutni sistem: seljak je proizvođač; država se nada da će seljak, poreski obveznik, moći porez platiti u novcu; trgovac, koji je jedini kadar dati seljaku nešto novca, bez obzira na to što će mu ga zatim opet iscijediti zahvaljujući nužnoj trampi smole za sol. To je igra trojice igrača: trgovac, seljak, država, a kao komisionar i presuditelj u sporovima pojavljuje se »intendant«, nadzornik. U Viborgu su trgovci i »građani« (malog grada) Nijemci. Običaji traže, kad seljak, njihov dobavljač i klijent, dođe u grad, da 291


ga trgovac prim i u kuću, da se brine za njegovu nastambu, za njegovu hranu i njegove račune. Lako je unaprijed zaključiti da će iz toga redovito proisteći zaduženje seljaka, i da će dugovi biti uredno uneseni u knjige njemačkih trgovaca u Viborgu.381 No, ti trgovci i sami su tek agenti, jer im nalozi za kupovanje i novac za predujam dolaze iz Stockholma, koji opet postupa samo prema nalogu iz Amsterdama i uz njegove kredite. Kako smola predstavlja vrlo velik posao (godišnje se obara od milijun do milijun i pol stabala)382, kako je seljak, koji tu sm olu destilira, sposoban seljak, koji zna obilaziti mjesta prodaje i zna se obavijestiti po malim okolnim lukama o cijeni, što je tu odlučno, to jest o cijeni soli, i kako je to osim svega slobodan seljak, on će se m alo-pom alo osloboditi veza s m ajm iserim a. No, neće se osloboditi viših in stanci Smolarske kompanije, utemeljene u Stockholmu 1648, koja nadzire, i zapravo određuje cijenu sm ole i soli. Najzad, njega pogađaju prisile konjunkture. I tako, budući da cijena raži raste m nogo brže od cijene smole, pristupit će se krajem XVIII. stoljeća krčenju šum a i znatnom povećanju obradivih površina. Finski seljak nije dakle svoj gospodar, prem da u osnovi raspolaže izvjes nom slobodom manevriranja. A onda, čemu služi ta relativna sloboda? Za Svena Erika Astrôma, koji taj problem pozna bolje nego mi, ona je zajamčena njegovim sudjelovanjem na Saboru Velikog Vojvodstva, koji, po uzoru na R icksdag u Stockholmu, ima i četvrti stalež — seljake. Politika i pravo bili bi sačuvali slobodu tog seljaka s dalekih granica, jednako kao što su sačuvali i slobodu samog švedskog seljaka koji, isto tako, nikada nije bio kmet. Utoliko više što m onar hijska država, protivnik plemića, ima u tom e svoju riječ. Ukratko, zbog toga što su gospodari onoga što imaju, svog h e m m a n a 3S3, ti su švedski seljaci povlašteni u odnosu na sve veći broj seoskih slugu i na m asu lutalica i teških siromaha, takozvanih torparea.3M Istina je da su i Švedska i Finska ispresijecane nepreglednim nenastanjenim zonam a koje valja krčiti. Nisu li te zone usto stvorile i sačuvale seljacima slobodu? No, naš problem nije u tome. Za nas je zanimljivo da u finskom prim jeru izbližega upoznam o »trgovačku« situaciju tog seljaka i, još više, da saznamo na kojoj razini dolazi do prijelaza između sakupljača dobara za proizvodnju i trgovaca odozgo, kako bism o mogli doznati do koje granice veliki trgovac radi za sebe. Između onog lanca gore i onog dolje, promjenljiva visina točke 292

Amsterdam

23 BRODOVI ŠTO DOLAZE IZ FRANCUSKIH LUKA U TEXEL, PRED LUKU AMSTERDAMA (1774) Riječ je gotovo isključivo o holandskim brodovima, koji su aktivni duž čitavog francuskog primorja, na Sjevernom moru, na La Mancheu i na Atlantiku. Ta je aktivnost znatno manja u smjeru francuskih sredozemnih luka. (Prema A, N., A. E., B l-165, Г 2, 12. siječnja 1775.)

spajanja postaje pokazateljem, gotovo jedinicom mjere. U načelu, u Viborgu nema Holandana. Oni su samo u Stockholmu. Posljednji će primjer biti Gdanjsk (Danzig). To je s više razloga čudnovat grad, bogat, napučen, divno smješten; grad koji je bolje od ikojeg hanzeatskog grada znao sačuvati dragocjena prava svoje etape. Prebogat je i njegov malobrojni patricijat.385 Njegovi »građani imaju isključivu povlast da kupuju žito i drugu robu koja dolazi iz Poljske [...] u njihov grad, a stranci nemaju pravo da se bave trgovinom s Poljskom, a niti da preko grada upućuju robu u Poljsku; moraju trgovati samo s građanima, bilo za kupovanje ili za prodaju«. Još se jednom moramo diviti konciz noj jasnoći kojom piše Savary des Bruslons.386 U nekoliko riječi monopol Gdanjska je određen: između širokog svijeta i ogromne Poljske, grad je, ako ne jedini387, a ono bar, i to izrazito, najvažniji ulaz i najvažniji izlaz. Ta se povlast povezuje ipak sa strogom izvanjskom podložnošću prema Amsterdamu: postoji vrlo uska veza između cijena u Gdanjsku i cijena na holandskom tržištu388 koje ih određuje, ali je i neobično brižljiva u čuvanju slobode 293


grada na Visli, jer, kad brani Gdanjsk, čuva i svoje vlastite interese. Tako je Gdanjsk popustio na onom najhitnijem: između XVI. i XVII. stoljeća, holandska je konkurencija dokrajčila pom orsku djelat nost Gdanjska prem a zapadu i istim udarcem, za naknadu, kod sebe prouzrokovala kratkotrajan industrijski polet.385 Uzajamni položaj Gdanjska i Amsterdama ne razlikuje se dakle od odnosa Stockholma i Amsterdama. Ono što je različito jest situacija Poljske u pozadini grada koji je eksploatira, situacija koja je jednaka onoj koja se iz istih razloga već nazire u Rigi350, u drugom prem oćnom gradu, koji ima pod svojom vlašću zonu sa seljacima, podvrgnutim u kmetstvo, dok, naprotiv, u Finskoj, na jednom kraju gdje se ugasila zapadnjačka eksploatacija, ili u Šved skoj, seljaštvo ostaje slobodno. Istina je da Švedska u srednjem vijeku nije poznavala feudalni režim; istina je da je žito, posvuda gdje je ono predm etom širokih poslova izvoza, faktor »feudali zacije« ili »ponovne feudalizacije«; dok rudarske ili šumarske djelatnosti stvaraju uvjete za nekakvu slobodu. Bilo kako bilo, poljsko je seljaštvo uhvaćeno u mrežu kmet stva. Čudnovato je, međutim, da Gdanjsk radi svoje razmjene traži slobodne seljake koji bi m u bili na dohvat ruke, ili sitnu gospodu — radije nego velikaše s kojima je teže upravljati ali s kojima danciški trgovac ipak na kraju isto tako m anipulira dajući im, kao i drugima, predujam na pšenicu ili raž koju će m u predati, dajući im u zam jenu za njihovu hranu raskošnu robu sa Zapada. Trgovac je, nasuprot plemićima, uvelike gospodar term s o f tra d e }91 Bilo bi zanimljivo bolje poznavati to unutrašnje trgovanje; znati da li su eventualni prodavači traženi kod svojih kuća ili osobno odlaze u Gdanjsk; točno poznavati ulogu posrednika koje grad upošljava između sebe i svojih dobavljača; znati tko je gospo dar ili bar anim ator splavarenja na Visli; tko kontrolira tranzitna skladišta u T orunju gdje se žito suši od jedne za drugu godinu, jednako kao u silosima na katove u Gdanjsku; tko u Gdanjsku preuzim a brigu o teglenicama za prekrcavanje, o onim hording koji iskrcavaju brodove i zbog svog malog gaza mogu ploviti uzvodno i nizvodno kanalom koji vezuje grad s Vislom. 1752. godine je 1.288 što poljskih što pruskih brodova i brodica bilo na donjoj Visli, dok je u grad dolazilo više od 1.000 brodova s mora. A to je dovoljno da ima posla za više od 200 građana trgovaca koji se svakodnevno sastaju u Junckerhoffu, veoma aktivnoj burzi u Gdanjsku.352 294

Amsterdam

24. VEZE BORDEAUXA S EVROPSKIM LUKAMA Godišnji prosjek tonaže robe upućene iz Bordeauxa, od 1780-1791. Prevaga sjevera je u ovom poslovanju i više nego očita. Poslovi se odvijaju navlastito pod holandskom zastavom (1786. godine, 273 broda dolaze iz Francuske u Amsterdam i svi su holandski, prema izvještaju francuskog konzula de Lironcourta). Teret čine uglavnom vino, šećer, kava, indigo. Na povratku drvo i žitarice. (Prema Paulu Butelu, »Les aires commerciales européennes et coloniales de Bordeaux«.) 295


Iz ovoga se i više nego dobro vidi kako Gdanjsk, umotan u svoj egoizam i u svoje blagostanje, eksploatira i izdaje golemu Poljsku i uspijeva je oblikovati.

Francuska protiv Holandije: nejednaka borba Sićušna sjevernjačka republika doslovce je u XVII. stoljeću bila podjarm ila Francusku. Uzduž njezinih atlantskih obala, od Flan drije do Вауоппеа, nem a jedne luke gdje se ne vidi sve više i višt holandskih brodova s njihovim m alobrojnim posadam a (7 do 8 ljudi), koji neprestano ukrcavaju ili vino, ili rakiju, ili sol, ili voće i drugu pokvarljivu ro b u 353, ili čak platno, štoviše i pšenicu. U svim tim lukama, a poglavito u Bordeauxu i Nantesu, doselili su se holandski trgovci i komisionari. Naizgled su to, a često i odista, mali ljudi prem a kojima pučanstvo (ne govorim o lokalnim trgov cima) ne gaji neprijateljske osjećaje. Međutim, oni stvaraju imutak, zgrću obilat kapital i jednog se lijepog dana vraćaju kući. Tijekom dugih godina, oni se upleću u svakodnevni gospodarski život, u život tržišta, luke i susjednih mjesta. Već sam pokazao kako oko Nantesa unaprijed kupuju dom aća vina iz vinogorja Loire dok je grožđe još na lozi.394 Pa ma kakva bila zavist i nestrpljenje mjesnih trgovaca, oni ne m ogu nadvladati tu konkurenciju i ukloniti je: živež koji se doprem a u naše luke na La Mancheu i Oceanu prečesto su pokvarljiva roba, tako da je učestalost prolaza brodova za Holandane glavni adut, a da o drugima i ne govorimo. A ako st neki francuski b rod upusti u to da preveze izravno u Amsterdam vino ili neku drugu dom aću namirnicu, sustavno će ga šikanirati i stvarati m u poteškoće.395 Naspram francuskim m jerama odmazde, koje nisu izostajale, Holandija ima načina da uzvrati. U prvom redu, okrećući leda francuskim proizvodima. Dovoljno joj je da se obrati drugim dobavljačima, i odatle uspjeh portugalskih ili španjolskih vina, pa čak i onih s Azora ili iz Madeire, a i katalonske rakije. Rajnskih vina, toliko rijetkih a traženih 1669. u Amsterdamu, već u XVIII. stoljeću ondje ima u izobilju. Sol iz Bourgneufa ili iz Brouagca dugo je bila više tražena za soljenje ribe nego ona iz Setubala ili Câdiza, koja je bila jača, ali Holandani su naučili kako se iberska sol ublažava dodavanjem m ora s njihove obale.396 Raskošni proizvodi francus 296

Amsterdam

kih rukotvorina u velikoj su modi u inozemstvu. Ali nisu baš nezamjenjivi. Uvijek ih je moguće oponašati i u Holandiji proiz voditi nešto što će biti gotovo iste kakvoće. Za vrijeme jednog sastanka s Janom de Wittom, 1669, Pomponne, koji predstavlja Luja XIV u Haagu, ozlojeđen primjećuje da je na glavi velikog pensionara šešir od dabrovine, i to holandske proizvodnje, dok su, nekoliko godina ranije, svi takvi Šeširi dolazili iz Francuske.397 I najpametniji Francuzi ne shvaćaju uvijek da se tu vodio dijalog nejednakih sugovornika. Sa svojom razgranatom trgo vačkom mrežom i sa svojim kreditnim mogućnostima, Holandija može, kad god to zaželi, promijeniti politiku prema Francuskoj. Upravo se zbog toga Francuska —nimalo uspješnije nego Švedska — ne može osloboditi holandskog posredništva unatoč svojim izvorima, svojim naporima i svojem bijesu. Ni Luj XIV, ni Colbert, ni oni koji su došli nakon ovog potonjega, ne mogu raskinuti te okove. U Nijmegenu (1678), u Ryswicku (1697), Holandani redo vito dokidaju ograničenja koja su bili postavili njihovom trgo vačkom prometu. »Naši su opunomoćenici u Ryswicku«, kaže grof de Beauregard 15. veljače 1711, »(zaboravljajući) važnost mudrih uputa gospodina Colberta, mislili da je svejedno pristanu li na dokidanje dažbine od pedeset novčića po barilu«.398 Kakve Ii zablude! A u Utrechtu (1713) zabluda se ponavlja. I, već za trajanja dugog rata za španjolsku baštinu, zahvaljujući putnicama što ih francuska vlada dijeli šakom i kapom, zahvaljujući »maskiranim« brodovima neutralnih zemalja, zahvaljujući francuskoj popust ljivosti, zahvaljujući kopnenom prometu koji se, uz pomoć raznih prijevara, pojačava na našim granicama, Holandiji nikad ne nedos taju francuski proizvodi. I to kakve želi, i koliko joj treba. Jedan dugi francuski izvještaj, sutradan nakon mira u Rys wicku , podrobno nabraja još jedanput holandske postupke, njiho va providna lukavstva, nebrojene francuske odgovore koji bi htjeli istodobno i poštovati i zaobići odredbe iz sporazuma sklopljenih po vladi Luja XIV koji, uza sve to, ne mogu uhvatiti neuhvatljivog protivnika, »Holandane, kojih se duh, suptilan u stanovitom smis lu u svojoj neotesanosti, ne da pokolebati gotovo nikako drukčije osim razlozima što ih rada njihov vlastiti probitak«399. Ali, taj se »vlastiti probitak« sastoji u tome da su Francusku preplavili proiz vodima što dolaze preko Holandije. Samo bi sila mogla postići da odustanu, ali nje tada nema. Velike planove, kako će se zatvoriti luke i granice kraljevstva, kako će se onemogućiti holandski ribo lov, ometati »privatna trgovina« amsterdamskih trgovaca (protiv297


no javnoj trgovini nizozemskih kompanija u Americi, u Africi i Velikim Indijama), bilo je lakše formulirati nego ostvariti. Jer mi nemam o velikih trgovaca, a »oni što ih mi držimo takvima najčešće su samo strani izvršitelji i povjerenici...«400 To treba shvatiti da su iza njih holandski trgovci. Naši se zlatnici i naš novac nalaze kao slučajno u Holandiji.401 I da dovršimo, mi nemamo dovoljno brodova. Ono što su francuski gusari »za trajanja posljednjeg rata namaknuli, bili su u dobrom broju brodovi dobri za (daleku) trgovinu, ali kako nemamo trgovaca ni m ornara da ih opremimo, oslobodili smo se tih brodova i dali ih Englezima i Holanđanima koji su ih nakon sklopljena m ira otkupili«.402 Istu ćemo p određenost ustanoviti ako se vratimo do Colbertova vremena. U vrijeme osnivanja Francuske sjeverne kompanije (1669), »unatoč nastojanjima Generalnog Nadzornika i braće Pierrea i Nicolasa Fromonta, oni iz Rouena su odbili da sudjeluju u Kompaniji. [... ] Oni iz Dordeauxa su u nju stupili tek kad su bili silom prinuđeni«. Da li je razlog bio u tome što se »nisu osjećali dovoljno bogatima ni u brodovima ni u kapitalu prem a Holan đanima«?403 Ili možda zbog toga što su se već bili upetljali kao posrednici u amsterdamske mreže. U svakom slučaju, ako je vjerovati Le Pottier de la Hestroyu404, koji piše te duge izvještaje oko 1700, francuski trgovci u to vrijeme služe kao posrednici holandskim trgovcima. To je već nekakav napredak prem a situaciji što ju je 1646. opisao otac Mathias de S aintjean405. Holandanin je tada sam djelovao kao posrednik na francuskom tržištu; čini se da je to napustio u korist lokalnih trgovaca. Morat ćemo ipak čekati 1720-e godine, kao što smo rekli406, pa da se trgovački kapitalizam u Francuskoj počne oslobađati stranog tutorstva, i to nakon pojave jedne kategorije francuskih trgovaca koji su bili na visini m eđun arodne ekonomije. I, uza sve to, ne smijemo žuriti: u Bordcauxu, kojega je procvat odista spektakularan, potkraj XVIII. stoljeća, prem a jednom svjedoku, »i vrapci na krovu znaju da je više od jedne trećine prom eta pod holandskim nadzorom«.

Engleska i Holandija Engleske reakcije na holandska presizanja počele su vrlo rano. Cromwellova Povelja o navigaciji je iz 1651, a Karlo II je potvrđuje 1660. Četiri puta se Engleska upušta u žestok rat protiv Ujedinjenih pokrajina (1652—1654; 1665—1667; 1672—1674; 1782—1783). Sva298

Amsterdam

ki put Holandiju zadcšava udarac. U isto sc vrijeme u Engleskoj razvija sve unosnija nacionalna proizvodnja pod zaštitom veoma budnog protekcionizma. To je nedvojbeno dokaz da je engleska ekonomija bolje uravnotežena od francuske, manje ranjiva za vanjske napade, da je njezina proizvodnja potrebnija Holandanima, koji su uostalom uvijek štedjeli Engleze, jer su engleske luke najbolje sklonište za njihove brodove po lošem vremenu. Međutim, nemojmo povjerovati da su Englezi izbjegli holandskim šakama. Charles Wilson407 primjećuje da je za svakog iole pažljivijeg Holanđanina postojalo mnogo načina da izbjegne slovo Povelje o navigaciji. Mir u Drcdi, 1667, donekle je to ublažio. Dok je Povelja zabranjivala svakom stranom brodu da u Englesku donese robe koje nisu dio njezine nacionalne proizvodnje, 1667. je zaključeno da će sc smatrati »holandskom« sva roba doprem ljena Rajnom, ili kupljena u Lcipzigu ili Frankfurtu i uskladištena u Amsterdamu, uključivši njemačko laneno platno, ako je bijeljeno u Haarlcmu. Štoviše, velike su holandske kuće imale podružnice u Londonu: Van Neck, Van Nottcn, Neufville, Clifford, Daring, Hope, Van Lennep.408 Odatle prijateljske veze i međusobne us luge, čemu su služila putovanja s obje strane mora, uzajamni darovi, lukovice tulipana i hijacinta, bačve rajnskog vina, šunke, holandska klckovača... Engleske su tvrtke čak vodile svoju prepis ku na nizozemskom jeziku. Na taj način, tim otvaranjima i vezama, holandska posred nička trgovina odigrava svoju ulogu, i kod dolaska i kod odlaska s Otoka, sve do 1700, ako ne i do 1730. Dolazeći, ona donosi krzna, kožu, smolu, drvo, ambru iz Rusije i iz Daltika, fino laneno platno bijeljeno u Holandiji, koje mladi engleski elegantni svijet u XVIII. stoljeću traži za košulje, dok su se njihovi očevi zadovoljavali da od njega izrađuju ukrase, ovratnike i orukvice, prišivajući ih na englesko platno koje je bilo grublje.409 Pri odlasku, velik dio kolonijalnih proizvoda Holanđani razgrabe na dražbama East India Company; kupuju i dosta duhana, šećera, prigodice pšenice i kositra i »nevjerojatno velike« količine vunenog sukna, za više od dva milijuna fUnti sterlinga godišnje, kaže Daniel Defoe410 1728, koje uskladištavaju u Rotterdamu i Amsterdamu, da bi ga opet izvezli, poglavito u Njemačku.411 Tako je Engleska dugo ostala obuhvaćena holandskom igrom tranzitne trgovine. Jedan će en gleski pamflet (1689) čak reći: »Svi naši trgovci su na putu da postanu holandski prenosači«.412 299


Podrobnije bi proučavanje iznijelo na svjetlo mnogo efikas nih veza — u prvom redu onih koje stvaraju kredite i anticipirana kupovanja — koje holandskom sustavu omogućavaju da napre duje u Engleskoj, pa čak i da napreduje općenito. To seže dotle da Englezi (jednako kao i Francuzi) često imaju prilike s preneraženjem otkriti da se njihovi proizvodi u Amsterdamu mogu prodavati po nižoj cijeni nego u zemlji iz koje su došli. Tek počevši od 1730. trgovački sistem Holandije počinje u Evropi nazadovati, i to nakon pedeset godina od posljednje ob nove aktivnosti u razdoblju od 1680. do 1730.4,3 Tek u drugoj polovici stoljeća holandski se trgovci počinju žaliti da »više nemaju udjela u stvarnim transakcijama razmjene i da su samo obični agenti za pom orski prijevoz i špedicije«414. Ne bi se moglo točnije reći nego da se preokrenula sreća u igri. Engleska je sada zemlja koja je, oslobođena stranog tutorstva, pripravna preuzeti žezlo svijeta. Ona je to tim više što joj je holandski trgovački uzmak pom o gao da se dom ogne onoga što joj je tako teško nedostajalo tijekom XVII. stoljeća: mogućnost države da se uvelike služi kreditima. Holandani su sve do tog razdoblja odbijali povjeravati svoj kapital engleskoj državi, jer su smatrali da su jamstva koja su im nuđena neprihvatljiva. No, u posljednjem desetljeću stoljeća, Parlament u Londonu dopušta u načelu postojanje jednog fonda koji će se napajati posebnim porezima, da bi mogao jamčiti za raspisane zajmove i plaćati interese. I tada će Holandani odriješiti kese, i to s godinam a sve češće i više. Engleski im »fondovi« nude odjednom pogodne investicije, kamate više od onih u Holandiji i time cije njeni predm et za spekulacije na Amsterdamskoj burzi — a sve su to stvari, što je neobićno važno, koje oni ne nalaze u Francuskoj. Viškovi kapitala holandskih trgovaca odlijevat će se, dakle, u Englesku. Oni tijekom čitavog XVIII. stoljeća obilato sudjeluju u engleskim državnim zajmovima i spekuliraju drugim engleskim vrijednostima, akcijama Indijske kompanije, akcijama Južnog m o ra ili Engleske banke. Holandska je kolonija u Londonu brojnija i bogatija nego ikad prije toga. Njezini se članovi okupljaju u Dutch Church austinskih fratara, slično kao i Đenovežani u Palermu, u crkvi San Giorgio. Ako se kršćanskim trgovcima (medu kojima ima mnogo hugenota koji su ranije iselili u Amsterdam) pribroje židovski trgovci, koji tvore drugu m oćnu koloniju, prem da slabiju od kršćanske, stječe se dojam proboja, pravog holandskog osvaja nja.415 300

Am sterdam

Tako su to osjetili Englezi, i Charles Wilson416 u tome nalazi tumačenje za njihovu »fobiju« prema zajmovima i nacionalnom dugu, za koje im se čini da njima vladaju stranci. A, zapravo, taj je priliv nizozemskog novca dao daha engleskom kreditu. Manje bogata nego Francuska, ali uživajući »sjajni« kredit, kako je govo rio Pinto, Engleska je uvijek dolazila do novca, i to u dovoljnoj količini i u pravi čas. A to je golema prednost! Ono što je Holandiju 1782-1783- prenerazilo bila je žestina s kojom će se Engleska okrenuti protiv nje i baciti je na zemlju. A zar takav kraj nije bio predvidiv? Holandija je u XVIII. stoljeću zaista dopustila da je osvoji englesko nacionalno tržište, lon donska društvena sredina, gdje se njezini trgovci bolje osjećaju, gdje se više bogate, pa čak nalaze i zabave koje im strogi Amster dam ne dopušta. Sagledana u raznolikoj igri Holandije, engleska je karta čudnovata, najprije dobiva, a onda iznenada postaje karta koja gubi.

Izaći iz Evrope: Indonezija Može li se, prilikom prvih nizozemskih putovanja u Indoneziju, pokušati vidjeti nešto potpuno različito? Neka vrsta rođenja ех nihilo jednog procesa gospodovanja i brza otežalost toga gospodovanja. U prvom holandskom prodoru u Aziju (i, nedvojbeno, u svim evropskim prodorima) očigledne su tri etape. Razlikovao ih je još davno W. H. Moreland (1923)417: trgovački brod, u neku ruku pokretni bazar, natovareni pokućarac; ispostava ili »loža«, koja je koncesija unutar neke zemlje ili trgovačkog mjesta; i najzad, za uzeti teritorij. Macao bi bio ispostava; Batavia je već početak kolonizacije Jave; a što se tiče pokretnog bazara, tu već u prvim godinama XVII. stoljeća imamo toliko primjera, da je teško odlučiti se za ovaj ili onaj. Na primjer, od četiri broda Paula Van Caerdena što ih je voorkompanie418 — Nova brabantska kompanija — između 1559. i 1601.419 uputila u Istočne Indije na povratku su ostala dva. Prvo pristajanje, 6. kolovoza 1600, bilo je u Bantamu. Kako je na sidrištu bilo premnogo holandskih brodova, dakle i premnogo kupaca, dva su broda skrenuta u malu luku Passamans, gdje kruže glasovi 301

r em a n d Braudel / Vrijeme svijeta

da ima u izobilju papra. No tu su prodavači lupeži, a uvjeti plovidbe pogibeljni. Tada je donesena odluka, ne bez oklijevanja, da se ide za Atjeh (Achem), na zapadnoj obali Sumatre. Dva broda onam o uplovljavaju 21. studenoga 1600. Koliko je to već izgub ljena vremena! Trebalo im je 7 mjeseci i 15 dana od Tcxcla do Bantama, a zatim 3 mjeseca i 15 dana da se nađu ondje gdje su mislili da je idealna luka. Upravo su se tu putnici sami bacili u ralje divlje zvijeri. Achemski ih je kralj, onako prijetvoran i lukav, vukao za nos koliko je htio nakon što im je iznudio 1.000 zlatnika »osmaka«. Da bi opet stekli prednost, Holandani se sklanjaju na svoje brodove i zarobljavaju devet trgovačkih brodova koji su se zatekli u luci. Tri su, kao po narudžbi, bila nakrcana paprom, i pobjednici su ih »dobro čuvali«. Pregovaranja su nastavljena sve dok se u noći od 21. na 22. siječnja 1601. Holandani nisu pomirili s tim da isplove iz negostoljubive luke, nakon što su, za prim jer i upozorenje, zapalili dva zarobljena broda. Izgubili su tako dva dodatna mjeseca u opasnim tropskim morima, gdje crvi rastaču drvo brodskog dna. Nije bilo drugog izlaza nego vratiti se u Bantam, kamo su stigli 15. ožujka, nakon još sedam tjedana puto vanja. Tu, naprotiv, nem a poteškoća: Bantam je u neku ruku indonezijska Venecija. Holandski brodovi što su upravo stigli postižu dizanje cijena, ali roba se ukrcava na brodove i, 22. travnja, dva broda napokon razapinju jedra, plove prem a Evropi.420 Ono što proizlazi iz te priče u prvom je redu teškoća kako se uvesti u posao u jednom svijetu koji je još slabo poznat, koji je kompliciran i vraški različit od Evrope. Teško je uvesti se, a da i ne govorimo kako je teško njime ovladati. U trgovačkoj metropoli kakva je Bantam, posrednici odm ah iskrsavaju, čekaju vas, ali oni su ti koji vode glavnu riječ. Situacija će se moći početi preokretati tek kad Nizozemac postane gospodarem trgovine molučkim m iro dijama. Uspostaviti taj m onopol bilo je početni uvjet da bi se prešle, jedna po jedna, sve stepenice i postalo povlaštenim partne rom koji će od tog časa biti nezamjenljiv. No, na kraju, možda će u tom e i biti najveći nedostatak holandske eksploatacije, što je na Istoku htjela imati sve u svojim rukama, ograničavajući proizvod nju, uništavajući dom orodačku trgovinu, osiromašujući i desctkujući pučanstvo koje je ondje zatekla. Zapravo, Holandija je zaklala kokoš koja nosi zlatna jaja.

302

Amsterdam,

Može li se generalizirati1? Navedeni primjeri vrijede kao sondaže. Namjera im je samo da ocrtaju opću situaciju, način na koji funkcionira jedna ckonomija-svijet, polazeći od visokog napona njezina središta i od popušta nja i slabosti drugih. Uspjeh je moguć samo ako su niže ekonomije i podložne ekonomije, na ovaj ili onaj način, ali redovito, dostupne premoćnoj ekonomiji. Veza s krunom ostalih ekonomija, to jest s Evropom, postiže se sama od sebe, bez neke naročite sile: privlačnost, mehanizam razmjena, igra kapitalâ i kredita dostatni su da se veza može održavati. Uostalom, u sveukupnosti holandskog prometa, Evropa zauzima četiri petine; prckomorje je samo dodatak, pa ma kako bio znatan. Ta prisutnost zemalja dovedenih na nižu razinu, ali koje su razvijene i blizu, a eventualno i konkurenti, podržava pogon i efikasnost središta: na to smo već ukazali. Ako Kina ne predstavlja eksplozivnu ekonomiju—svijet, da li uzrok tome valja tražiti u njezinom slabom usredištenju? Ili je, što opet dolazi na isto, uzrok tome što nema poluperiferiju koja bi bila dovoljno jaka da dade novi napon srcu cjeline? U svakom slučaju, jasno je da »prava« periferija, na krajnjem rubu, može biti držana na uzdi samo snagom, silom i svođenjem na slijepu poslušnost — i, zašto ne bismo rekli, kolonijalizmom, svrstavajući ga ovako usput medu veoma stare postupke? Holandija provodi kolonijalizam na Cejlonu, kao i najavi; Španjolska ga je izumila u svojoj Americi; Engleska će se njime služiti u Indiji... No, već i Venecija i Genova su u XIII. stoljeću, na rubovima onih zona koje su mogle eksploatirati, bile kolonijalne sile: u Kaffi, na Hiosu, ako mislimo na Đenovežane; na Cipru, na Kreti, na Krfu ako govorimo o venecijanskim iskustvima. Zar to očigledno već i tada nije bila dominacija, i to upravo onoliko apsolutna kakva se mogla ostvariti u tom vremenu?

303


Batavia: pristanište i vodosprema. CrtežJ. Racba, 1764. (Atlas van Stolk.) 304

Amsterdam

305

O ZALASKU AMSTERDAMA

Prelistali smo dosje holandske nadmoćnosti. Njezina blještava povijest počinje gubiti sjaj krajem XVIII. stoljeća. To smanjivanje svjetla je uzmak, opadanje, ali ne i propast u pravom smislu te riječi koju su povjesničari rabili i zlorabili. Nedvojbeno je da je Amsterdam prepustio svoje mjesto Londonu, kao Venecija Antwcrpenu, kao što će London kasnije prepustiti svoje mjesto New Yorku. Samo, uza sve to, Holandija je nastavila živjeti na unosan način i još je i danas jedno od središta svjetskog kapitalizma. U XVIII. stoljeću ona prepušta neke od svojih trgovačkih prednosti Hamburgu, Londonu, pa čak i Parizu, ali stvara druge, održava neke od svojih poslova, a njezina burzovna djelatnost u punom je zamahu. Pojačanim provođenjem »akceptacije«, uve ćava važnost svoje bankarske uloge prateći golemi evropski rast, koji na tisuće načina financira, navlastito u ratno vrijeme (dugo ročni trgovački krediti, pom orska osiguranja i reosiguranja, itd.). Tako da se potkraj XVIII. stoljeća u Bordeauxu govorilo kako je »i vrapcima poznato« da trećina gradskih poslova ovisi o nizozem skim kreditima.421 Napokon, Amsterdam izvlači velike dobiti od svojih zajmova evropskim državama. Ono što Richard T. Rapp422 govori u vezi s Venecijom koja je u XVII. stoljeću svrgnuta sa svog položaja, a koja je, zahvaljujući prilagođavanju, rekonverzijama i novim eksploatacijama, sačuvala bruto-nacionalni dohodak na visini onoga iz prethodnog stoljeća, pokazuje nam da valja biti naročito oprezan kad se hoće pokazati u čemu je pasiva grada koji je na silaznoj putanji. Točno je: proliferacija »banke« značila je u Amsterdamu proces prom jene i kvarenja njezina kapitala; točno je: njezina se društvena oligarhija zatvara u sebe, povlači se, jednako kao u Veneciji i u Gcnovi, iz aktivne trgovine, smjera tome da se pretvori u neko društvo rentijera koji daju zajmove, društvo koje na sve strane traži tko će mu garantirati m irne povlastice, uključivši i zaštitu stathouderata. No, toj šačici povlaštenih možda se i ne može zamjeriti njezina uloga (prem da je oni nisu uvijek sami izabrali); nikako joj ne možemo reći da je slabo računala, jer ti su povlaštcnici prošli zdravi i čitavi kroz teške nevolje Revolucije i Carstva, a, prem a nekim holandskim autorima, oni su još 1848. bili na svom mjestu.423 Točno je: postoji prijelaz s elementarnih i, 306

Am sterdam

recimo, zdravih temeljnih zadataka ekonomskog života na krajnje rafinirane igre novcem. Ali, Amsterdam je ponesen sudbinom koja nadilazi njegove vlastite odgovornosti: sudbina je svakog nad moćnog kapitalizma da bude uvučen u razvoj koji se mogao vidjeti pred više stoljeća, još za šampanjskih sajmova, i koji se, upravo zbog svog uspjeha, spotiče na pragu financijskih akrobacija, gdje ga cjelovitost ekonomije teško sustiže, osim ako ne odbija da je slijedi. Ako se traže razlozi ili motivi amsterdamskom uzmaku, izlažemo se opasnosti da se ponovo sretnemo s općim istinama koje vrijede za Genovu s početka XVII. stoljeća kao i za Amsterdam u XVIII. stoljeću i, možda, za Sjedinjene Države danas, jer i one uvelike posluju s vrijednosnim papirima do opasnih granica. To je u najmanju ruku ono što nam sugerira podrobno ispitivanje kriza što se jedna za drugom javljaju u Amsterdamu tijekom druge polovice XVIII. stoljeća. HOLANDSKI KAPITALI 1782. Prema jednoj procjeni velikog pensionaravan dcr Spieghcla, dosizali su milijardu florina, a investirani su na ovaj način: Vanjski zajm ovi državam a

K olonijalni zajmovi U nutrašnji zajmovi (p o k rajin am a, k om panijam a, adm iralitetim a)

335 milijuna, od čega Engleska Francuska druge zemlje 140 milijuna

M jenjačka trgovina Zlato, sre b ro , dragulji

280 25

зо

425 milijuna 50 milijuna 50 milijuna

(iz: Y. de Vries, Rjjkdom der Nederlandcn, 1927.)

Krize 1763, 1772-1773 , 1780-1783 ,. Razgranati je nizozemski sustav nakon 1760-tih godina prošao nekoliko teških kriza koje su ga paralizirale. Sve te krize nalikuju 307


jedna drugoj i čini se da su vezane za krize kredita. Masa trgovačkih vrijednosti, sum a »umjetnog novca« kao da uživa određenu auto nom iju u odnosu prem a općoj ekonomiji, ali uz granice koje se ne smije prekoračiti. U punom jeku krize (18. siječnja 1773), Maillet de Clairon, uvijek pažljivi francuski konzul u Amsterdamu, predosjećao je tu granicu kad objašnjava da se tržištu u Londonu isto toliko »žuri« kao i onom u Amsterdamu, i da je to »dokaz da sve stvari imaju kraj nakon kojega nužno valja ići prem a natrag«.424 Da li je do svih tih nezgoda došlo zbog jednog dosta prostog ili čak odveć prostog procesa? Da li je određeni obim papira prem ašio m ogućnosti evropske ekonomije koja s vremena na vrijeme odlaže svoj teret? Nestanak ravnoteže pojavljuje se čak pravilno, svakih deset godina: 1763, 1772-1773, 1780-1783. Kod prve i treće od tih kriza, rat je zacijelo učinio svoje: on je po svojoj prirodi inflacionistički, otežava proizvodnju, i onog dana kad mu dode kraj, valja platiti račun, izravnati onaj nedostatak ravnoteže koji je rat donio. Međutim, za krizu 1772-1773. rat nije bio u pitanju. Da li bismo tada mogli biti suočeni s krizom koju sc obično naziva krizom Starog poretka, jer tada sve dolazi od opadanja zamljoradničke proizvodnje kojega se posljedice šire na sve eko nom ske djelatnosti? Dakle, ukratko, možda obična kriza? 1 doista, 1771. i 1772. Evropa trpi zbog katastrofalno loših žetvi. Jedna vijest iz Haaga (24. travnja 1772) ukazuje na tako strahovitu oskudicu u Norveškoj, koja je »toliko strašna (...) da ondje melju koru sa stabala i da je upotrebljavaju umjesto raženog brašna«, a ista se teška nevolja bilježi i u njemačkim oblastima.425 Da li je to razlog toj žestokoj krizi koju su još otežale posljedice katastrofalne gladi što je pogodila Indiju upravo tih godina i odjednom unijela pom etnju u mehanizme East In d ia C om pany? Sve je to imalo svog udjela, ali nije li prava pokretačka snaga još jednom bio periodički povratak krize kredita? U svakom slučaju, svaki put, u epicentru svake od tih kriza, pa bilo kao posljedica ili kao razlog, uvijek dolazi do nedostatka novca, eskontna stopa doseže nagle uspone, do nepodnošljivih razina, sve do 10 ili 15%. Suvremenici uvijek povezuju te krize s nekim velikim slo mom, bankrotom kuće Neufville u kolovozu 1763,426, tvrtke Clif ford u prosincu 1772.427, slomom Van Faerelinkovih u listopadu 178042e. Očigledno, takav način gledanja, prem da je prirodan, ipak nije nimalo uvjerljiv. Pet milijuna florina iz stečaja Cliffordovih, šest m ilijuna iz sloma kuće Neufville, imali su, naravno, svoju težinu, odigrali su na Amsterdamskoj burzi ulogu detonatora, 308

Amsterdam

žestokog razaratclja povjerenja. No, zar ćemo misliti da kriza ne bi bila izbila, da se ne bi generalizirala da Neufvilleovi nisu vodili porazne operacije u Njemačkoj, da se Cliffordovi nisu upustili na londonskoj burzi u jednu ludu spekulaciju s akcijama East India Company, ili da burgmestar Van Faerelink nije učinio neke vrlo loše poslove na Daltiku? Svakog je puta prvi udarac velikih slomova prouzrokovao pucanje jednog sustava koji je već bio prenapet. Dakle, bit će korisno ako proširimo polje našeg promatranja i u vremenu i u prostoru, a navlastito ako osmotrimo podudarnosti kriza koje su u pitanju, jer se one nadovezuju jedna na drugu, jer ističu očigledni uzmak Holandije i, najzad, jer jedna drugoj nali kuje, jedna se od druge razlikuje i lakše ih je objasniti kad jednu usporedimo s drugom. Jedna drugoj nalikuje: to su, zapravo, moderne krize kredita, što ih apsolutno razlikuje od takozvanih kriza Starog poretka429, koje svoj korijen imaju u ritmovima i procesima poljoprivredne i industrijske ekonomije. Ali, kolika je razlika medu njima! Za Charlesa Wilsona430, kriza 1772-1773- je teža, dublja nego ona iz 1763- — i ima pravo — ali nije li kriza iz 1780-1783- još dublja? Zar od 1763- do 1783- nije bilo pogoršanja i naglašavanja holandskog nereda i bezglavosti i, u isto vrijeme s takvim crescendom svakih deset godina, zar se nije izvršila preobrazba odgovarajućih ekonomskih okvira? Prva kriza, 1763, izbija nakon sedmogodišnjeg rata (17561763) koji je za Holandiju — neutralnu u tom ratu — bio razdoblje nečuvenog trgovačkog napretka. Za vrijeme neprijateljstva »Holandija je gotovo sama (...) preuzela sve francuske poslove, a navlastito trgovinu s Afrikom i Amerikom, koja je sama po sebi golem posao, i Holandija ga je vodila sa sve većom dobiti od 100, a često i od 200%. (...) Neki su se nizozemski trgovci u tome obogatili, unatoč gubitku velikog broja brodova što su im ih Englezi oduzeli, a koji su procijenjeni na više od stotinu milijuna« florina431. No, ta obnova njezine trgovine, taj povratak najljepšim danima, iziskivao je od Holandije goleme kreditne operacije, neuredno napuhavanje akceptacija, isplatu dospjelih mjenica po moću novih, izdanih na druge kuće, i, naposljetku, lančano izdava nje fiktivnih vrijednosnih papira.432 »Samo su nerazboriti«, misli jedan dobar promatrač433, »tada preuzeli takve obaveze.« Da li je to točno? Kako su oni m udri mogli izbjeći da ih ne zahvate zupčanici tih »obrtanja«? Prirodni kredit, forsirani kredit, »bestemeljni« kredit, naslagali su toliku hrpu papira, »tolike naslovne 309

rem a n d Braudel/ Vrijeme svijeta

vrijednosti, da one, prem a jednom točnom računu, petnaest puta prem ašuju gotovi ili stvarni novac u Holandiji«434. Čak ako smo manje sigurni u točnost tih brojki nego naš informator, neki Holandanin iz Lcydcna, jasno je da se nizozemski trgovci nalaze pred dramatičnom situacijom kad diskontisti odjednom počnu odbijati diskontiranje tih papira, ili točnije, kad to više i ne mogu činiti. Kako gotova novca nema, kriza se sa svojim ulančanim slomovima zahuktava: ona će zahvatiti Amsterdam, Berlin, Ham burg, Altonu, Bremen, Leipzig435, Stockholm436, i, posebnom sna gom, London, kojeg će holandsko tržište posebno ogoliti. U jednom se venecijanskom pism u iz Londona, s nadnevkom od 13. rujna 1763-437, navodi da je prem a nekim glasinama prošlog tjedna poslan u Holandiju »zamašni« iznos od 500.000 funti sterlinga »kao pom oć trgovcima« u Amsterdamu, koji su bili u tešku polo žaju. No, treba li govoriti o pom oći kad je posrijedi bio čisti i bistri zahtjev H olandana da se vrati kapital koji su oni bili uložili u Englesku?438 Kako je kriza 2. kolovoza započela stečajem Josepha Arona (s nepokrivenih 1,200.000 florina) i braće Neufville (s pasivom od 6 milijuna florina), trebalo je do dolaska novca iz Engleske mjesec dana; bio je to čitav mjesec jadikovki, očaja, molbi... I spektakularnih događaja: bankroti u Hamburgu, na primjer, i to s velikim brojem židovskih trgovaca439, 4 u Kopen hagenu, 6 u Altoni440, 35 u Amsterdamu441, i »nešto što se nikad prije nije dogodilo, naime, da je početkom ovog tjedna bankovni novac vrijedio 1—2% manje od gotova novca«442. 19. kolovoza broj stečajeva se penje na 42443, i »već se zna za nekoliko slijedećih žrtava«. Ruski konzul, Oldecop, vidjevši tu katastrofu, ne oklijeva pripisati njezine razloge »velikoj pohlepi za dobitkom koji su neki trgovci htjeli ostvariti u akcijama za vrijeme rata«444. »Krčag ide na vodu dok se ne razbije«, piše on 2. kolovoza. »Što se predviđalo i čega su se odavna pribojavali, sad se dogodilo«. Burza je u Amsterdamu bila odm ah paralizirana: »Na burzi se ne može ništa učiniti (...) nem a više ni diskonta445, ni mijenjanja; nem a tečaja; ljudi nemaju ni u što povjerenja«446. Jedino bi rješe nje bilo kad bi se mogle postići odgode447, sajamskim jezikom rekli bismo prolongacije. U svojem pismu, jedan koji je činio planove, govori o »surchéance«, o odgodi448, o obustavi, ukratko o malo vremena kao dodatnom roku što bi ga država mogla odobriti da se napokon kanali opticaja vrate na svoje mjesto. Njegova je zabluda u tome što je mislio da bi u tom slučaju bila dovoljna 310

Am sterdam

odluka Ujedinjenih pokrajina, dok bi zapravo svi vladari, sve države Evrope morale dati svoj pristanak. Ali nije li najbolje rješenje u pristizanju kovanog noca ili šipki u Amsterdam? Neufvillcovi su (ali oni nisu jedini) tako u svojoj ladanjskoj kući, pokraj Haarlema, otvorili radionicu »za pročiš ćavanje lošeg pruskog novca koji im je bio poslan iz Njemačke u barilima, i to u vrijednosti do nekoliko milijuna«. Taj loši novac što ga je Fridrih II izdao za vrijeme sedmogodišnjeg rata sakupljali su lokalni Zidovi koji su bili u vezi sa židovskim trgovcima u Amsterdamu.449 Ovi su se bavili gotovo isključivo mijenjanjem i bili su teško pogođeni krizom, pa ispostavljaju mjenice na tu blaženu kovinu koja dolazi k njima. »Židovski trgovci Efraim i Jizig«, piše napuljski konzul u Hagu, »koji su poduzetnici za novac Kralja [pruskoga], poslali su prekjučer (16. kolovoza 1763) 3 milijuna škuda poštanskim kolima, uz pratnju, a čujem da i drugi trgovci dostavljaju velike iznose u Holandiju kako bi održali svoje kredite«.450 Injekcija u gotovini predstavlja dobro rješenje. A Amstcrdamska banka već 4. kolovoza, protivno svojim uobičajenim pra vilima, pristaje da primi »na depozit zlatne i srebrne šipke«451, što je bio jedan od načina da odmah uvede u novčani opticaj pleme nite kovine koje su joj predane u neobrađenom stanju. Nije potrebno dalje slijediti ovu krizu likvidacije, žestoku i drastičnu, koja je rušila samo nejake tvrtke, čisteći tržište od džeparskih spekulanata, i koja je, kad se sve zbroji, bila i zdrava i korisna, bar ako je gledamo iz epicentra tog financijskog potresa. I to ne iz Hamburga, gdje je već na početku kolovoza, prije onog udara groma o slomu Ncufvilleovih, luka bila zakrčena brodovima koji su uzalud čekali na utovar i koji su mislili krenuti na istok prema drugim lukama452; ne iz Rotterdama, gdje se već u travnju453 »šimi puk« pobunio i gdje je »građanstvo moralo dograbiti oružje i raspršiti pobunjenike«; već iz Amsterdama koji se, pošteđen tih buna i nevolja, nakon što je oluja prohujala, bez velikih teškoća opet podigao: »Njegovi su se trgovci-bankari kao feniks ponovo rodili, ili točnije ponovo su se digli iz svog vlastitog pepela i na kraju su se opet potvrdili kao vjerovnici upropaštenih trgovačkih mjesta«.454 1773, kad je sve započelo slomom Cliffordovih (28. prosinca 1772), kriza ponovo započinje i razvija se svojim tokom. Jednaki slijed događaja i isti neizbježni zaplet. Oldecop bi za ovu priliku mogao samo prepisati pisma što ih je napisao deset godina ranije. 311


Burza je paralizirana. »Više je kuća povučeno u slom stečajem Mrs Clifford i sinova. Mrs Horneca, Hogger i Comp., koji sve čine za Francusku i Švedsku, bili su (...)] dva ili tri puta pred slomom. Prvi put, uspjeli su za njih sakupiti u jednoj noći 300. 000 florina što su ih sutradan m orali platiti«; drugi put su u pravi čas stigla iz Pariza »kola s gotovim novcem u zlatu (...). Mrs Rijč, Rich i Wilkiesons, poslovni drugovi Fredericovih u Petrogradu, dali su dostaviti bijeli novac iz Engleske« (zlato dovezeno iz Francuske vrijedilo je navodno jedan milijun, a srebro iz Engleske dva mili juna). Mrs Grill, koji naveliko trguju sa Švedskom, morali su prestati s plaćanjem jer više nisu mogli »diskontirati svoje mjenice na druge«. Mrs Cesar Sardi i Comp., stara kuća koja je obavljala razne poslove za bečki dvor, »bila je prim orana pustiti se da je nosi struja«455. Istina, tim Talijanima, koji se više vole zabavljati nego raditi, svi su pom alo otkazivali kredit.456Tadašnja katastrofa za njih je bila onaj odlučni, posljednji udarac. No, neke kuće, isto tako pod stečajem, u stvarnosti su dosta čvrste, samo što ih je iznenadio opći slom, a uslijedit će i drugi stečajevi ako se ne preduhitre.457 1 još je jednom grad odlučio da smogne, zahvaljujući banki, dva m ilijuna u gotovini uz jamstvo prvih trgovaca u gradu, da bi se pom oglo onima kojima treba novca, a mogu pružiti jamstvo bilo u robi bilo u sigurnim vrijednostima. »Ipak neće se prihvaćati već prihvaćene mjenice, pa makar bile naslovljene na najveće kuće, jer u tom slučaju dva milijuna« ne bi služilo svrsi.458Jasno je da je spektakularni, a zapravo i konačni slom Cliffordovih, kuće stare više od stotinu i pedeset godina, prouzrokovao opću nevjericu i da su tada tražene isplate uvelike prem ašivale raspoloživu gotovinu. Ista pjesma kao 1763, pomislit ćemo. Tako su sudili suv remenici. Ista kratka kriza u svom je dramatičnom odvijanju brzo okončana, već krajem siječnja. No to što je bila teža od prethodne, postavlja problem koji će Charles Wilson459 uglavnom riješiti. Presudna činjenica sad je bila da je početni udarac došao iz Londona, a ne iz Amsterdama. Katastrofa koja je odnijela Cliffordove i njihove drugove jest propast akcija East In d ia Company, koja se borila s teškom situacijom u Indiji, a posebno u Bengalu. Pad tečajeva je došao prekasno za engleske spekulante koji su igrali na njega, a odveć rano za H olandane koji su sve polagali u porast. Propali su i jedni i drugi, utoliko više što se kupovanja spekulanata obično vrše uz samo 20% od vrijednosti akcija, a ostalo na kredit. Njihovi su gubici dakle vrlo veliki. 3 12

Amsterdam

Kriza je potekla iz Londona i povukla je intervenciju Engleske banke, što je vrlo brzo rezultiralo obustavljanjem diskonta svih sumnjivih papira, a zatim i svih banknota. Beskorisno je rasprav ljati da li se banka prevarila u taktici kad je udarila po Amsterdamu, tržištu novca i kredita. U svakom slučaju, ako u ovoj krizi postoji jedan feniks koji će živ i čitav izići iz ognja, to je zaista bio London, koji, kad je uzbuna prošla, nastavlja privlačiti sebi investiranja, »viškove« koji se ponovo rađaju u Holandiji. U Amsterdamu stvari ne idu tako dobro: još u travnju 1773> tri mjeseca nakon prestanka uzbune, ulica je i dalje nemirna. »Već čitavih petnaest dana ne govori se o drugome nego o noćnim krađama. Zbog toga su podvostručene redovite straže, a po razli čitim četvrtima obilaze patrole građana. Ali, što se može postići takvom budnošću, ako uzrok zla nije iskorijenjen i ako vlada sama nema načina da svemu tome doskoči?«460 U ožujku 1774, više od godinu dana nakon krize, trgovačka je klasa još uvijek obesh rabrena. »Ono što će zadati odlučni udarac povjerenju u ovo mjesto«, piše konzul Maillet du Clairon, »jest činjenica da je pet ili šest najstarijih i najbogatijih kuća nedavno napustilo trgovinu; među njima je i tvrtka Andrć Pels i sin, kuća poznatija na stranim tržištima nego u Amsterdamu, kojemu je često bila glavni izvor: ako bogate firme napuste burzu, uskoro će iz nje nestati i veliki poslovi. Jednako kao što više neće moći podnositi velike gubitke, tako neće ni pokušati postići velike dobitke. Pa ipak, istina je da u Holandiji, razmjerno uzevši, ima još novca, i to više nego u ikojoj drugoj zemlji«.461 No, ono što je u pitanju, u očima povjesničara, naravno, jest prvo mjesto unutar evropske ckonomije-svijeta. Još u veljači 1773, naš konzul, na vijest da se golemi bankrot od 1,500.000 pijastara upravo dogodio u Genovi, povezuje i tu nevolju (kao i druge koje potresaju evropsko tržište) s Amster damom, zbog toga što je taj grad »žarište iz kojega polaze kretanja svih ostalih gradova«.462 Ja, naprotiv, mislim da Amsterdam nije više »žarište« i epicentar. Žarište je već u Londonu. A tada, postoji li pravilo koje bi bilo i te kako jednostavno — to jest, da svaki grad, koji se postavi ili je postavljen u središte jedne ekonomije-svijeta, prvi izaziva pravilne potrese sustava i prvi je koji će se nakon toga od tih potresa oporaviti? Eto, to bi nas primoralo da drugim očima gledamo na crni četvrtak463 u Wall Streetu 1929. godine koji, za mene, označuje početak premoći New Yorka. 313


Prvenstvo Amsterdama bilo bi dakle izvan pitanja (bar u očima povjesničara) kad se najavljuje treća kriza, kriza osam desetih godina. Ta se kriza razlikuje od prethodnih, ne samo po dužini njezina trajanja (bar od 1780-1783), ne samo po njezinu poraznu djelovanju na Nizozemsku ili zbog toga što sa sobom donosi četvrti anglo-holandski rat, već i zato što se ona uključuje u jednu širu ekonomsku krizu posve drugog tipa, ni više ni manje nego u interciklusiM koji Ernest Labrousse razlikuje za Francusku od 1778. do 1791.465 U tu m edudesetljetnu fazu valja postaviti epizodu anglo-holandskog rata (1781-1784), koji se završava engleskom okupacijom Cejlona, a tada i njihovim slobodnim pristupom Molučkom otočju. U to se vrijeme Holandija, kao i ostala Evropa, muči dugom krizom koja pogađa cjelovitost eko nomije, a ne samo kredit, krizom koja je jednaka onoj u kojoj se koprcala Francuska Luja XVI, kad je izišla iscrpljena i financijski upropaštena iz američkog rata, prem da je u njem u pobjedila.466 »U svom uspjehu da Ameriku učini slobodnom , Francuska se toliko iscrpila, da je, u svom trijumfu, htijući poniziti engleski ponos, sama sebe upropastila, iscrpila svoje financije i umanjila kredit, vladu podijelila i čitavo kraljevstvo odjednom vidjela po dijeljeno na bezbroj stranaka.« To je svjedočanstvo što ga jc Oldecop napisao o Francuskoj 23- lipnja 1788.467 No, tu slabost Holandije, tu slabost Francuske ne može se tumačiti samo ratom (kao što se vrlo često govori). Rezultat jedne duge i opće krize često je da ona čini jasnijom kartu svijeta, da bez milosti svakog postavlja na svoje mjesto, da ojačava jake, a slabi slabe. Politički pobijeđena, ako se držimo slova Vcrsajskog ugovora (3. rujna 1783), Engleska trijumfira na eko nom skom planu, jer je središte svijeta tada u njezinoj kući, sa svim posljedicama i asimetrijama koje će uslijediti. U tom trenutku istine, holandske slabosti, od kojih se neke vuku već desetljećima, odjednom izbijaju na površinu. Holandska vlada, kojoj smo isticali nekadašnju djelotvornost, sada je be spom oćna, podijeljena protiv svoje volje; neodgodivi program naoružanja ostaje mrtvo slovo na papiru; arsenali se nisu kadri modernizirati;468 zemlja ostavlja dojam neizlječive razmrvljenosti na zavađene stranke; novi porezi, uvedeni da bi se pokušalo suprotstaviti situaciji, pobuđuju opći otpor; a sama burza postala je »tmurnom «.469 314

Amsterdam

Batavijska revolucija i7° I tako sc Holandija odjednom našla u svojoj kući u punoj političkoj i socijalnoj revoluciji: u revoluciji »patriota«, pristalica Francuske i »slobode«. Da bismo je shvatili i objasnili, mogli bismo reći da ta revo lucija počinje bilo s 1780. godinom, koja je označila početak četvrtog anglo-holandskog rata, bilo 1781, s pozivom što ga je nizozemskom narodu (AanhetVolk von Nederlande) uputio Van der Capellen, osnivač stranke »patriota«; bilo 1784, nakon mira što ga je Engleska sklopila s Ujedinjenim pokrajinama471 u Parizu 20. svibnja, a tim je mirom odzvonilo nizozemskoj veličini. Kad je se sagleda u cijelosti, ta je revolucija niz zbrkanih i nasilnih događaja, nezgoda, govora, blebetanja, partijskih mržnji, oružanih sukoba. Oldecopu nije potrebno da podstiče svoju na-

Engleska satirička gravira: »rodoljublje«, francuski partizani strijelja ju siluetu pruskog husara. (FototekaA. Colin.) 315


ravnu žestinu kako bi osudio te osporavatelje koje on slabo razu mije, ali ih instinktivno odbacuje. Odmah u početku on kudi njihove pretenzije a ništa manje ni stalno ponavljanje riječi slo boda — Vrijheid — kao da Holandija nije slobodna! »Najsmješnija od svega je afektirana ukočenost tih krojača, postolara, papučara, pekara, svratištara (...) koji su se preobukli u vojnike.«472 Šaka pravih vojnika lako bi izišla na kraj s tom gomilom. Ti prigodni vojnici pripadnici su narodnih ustaničkih milicija, tih »oružanih snaga« koje su se form irale da bi branile demokratska opčinska vijeća u nekim gradovima — ali ne u svim gradovima. Jer se »patriotskom« teroru ubrzo u čitavoj zemlji suprotstavlja nasilje »oranista«, sljedbenika i podržavatelja stathoudera. Glasine, bu ne i odm azde se ukrštavaju i dolaze jedne nakon drugih. A neredi se šire: Utrecht se pobunio, pljačke su svakodnevne473; jedan brod pri sam om polasku za Indije jednostavno je opljačkan, oduzet je čak i srebrni novac namijenjen za plaću posade.474 Svjetina prijeti imućnima koje Oldecop tu i tamo naziva gavanima. Tu smo su očeni koliko s klasnom borbom , toliko i s »građanskom revo lucijom«.475 Patrioti su prije svega mali građani. Govoreći o njima, francuske ih vijesti nazivaju kratko »bružoazijom«, ili »republikan cima«, ili »republikanskim sistemom«. Njihovi su redovi ojačani s nešto »upravljača«, stathouderovih neprijatelja, koji gaje nadu da će se uz pom oć patriotskog pokreta osloboditi Vilima V, koji je, uostalom, bio kukavna figura ili, točnije, jadan čovjek. No, ni u kojem slučaju taj, brojem ograničeni pokret nije mogao računati na običan puk, na ljude koji su bili opijeni oranističkim mitom i uvijek sprem ni da se zanesu, da udaraju, da pljačkaju i pale sve oko sebe. Ta revolucija koju nikako ne potejenjujem o (ona je upravo ono što je protivno nizozemskom uspjehu) bila je, a da se to nikada nije dovoljno naglasilo, prva revolucija na evropskom kontinentu, predznak koji je najavljivao francusku revoluciju; bila je sigurno vrlo duboka kriza koja je podijelila »čak i građanske obitelji, digla oca protiv sina, muža protiv žene... neviđenom žestinom«.476 Uos talom, tada se uspostavlja čitav jedan bojovni rječnik, revolucio narni ili kontrarevolucionarni, rječnik nevjerojatnog odjeka i čudnovato rane dozrelosti. Već u studenom e 1786, jedan član vlade, iznerviran beskrajnim raspravljanjima, pokušava definirati slobodu: »Mudrac i nepristran čovjek«, objašnjava nam on na početku dugog govora, »ne razumiju smisao te riječi, koja je u ovom našem trenutku toliko pretjerana; oni, naprotiv, vide da je 316

Amsterdam

taj poklič (živjela sloboda!) znak općeg ustanka i skorašnje anar hije. (...) Što znači sloboda? (...) Znači mirno uživanje u darovima prirode, znači biti pod zaštitom nacionalnih zakona, obrađivati zemlju, gajiti znanosti, baviti se trgovinom, umjetnošću i obrtima u sigurnosti (...), a ništa nije više suprotno svim tim dragocjenim prednostima nego ponašanje tobožnjih patriota«.477 Pa ma kako da je revolucionarni zanos bio živ, sve se završilo podjelom zemlje na dvije suprotstavljene koterije. Ili, kako je pisao Henri Hope478: »Sve se to može završiti samo apsolutnom tira nijom, pa bila to tiranija vladara479 ili tiranija puka« (o tom načinu brkanja puka i patriota ne znamo što bi valjalo misliti) i dovoljan bi bio samo jedan korak, s jedne ili s druge strane, pa da zemlja zakorači u jedno ili drugo rješenje. Ali zemlja, onako slaba i iznurena, ne može sama odlučivati o svojoj sudbini. Ujedinjene su pokrajine ukliještene između Francuske i Engleske, one su pred met na kojem dvije sile odmjeravaju svoje snage. Na početku, činilo se da će Francuska biti jača, i pakt o savezništvu između nje i Ujedinjenih pokrajina se potpisuje 10. studenoga 1785. u Fon tainebleau.480 No, to je bio samo prividni uspjeh i za patriote i za vladu u Versaillesu. Politika Engleske, koja igra na kartu staU boudera i njegovih pristalica, ima na licu mjesta usluge jednog ambasadora izvanrednih kvaliteta, Jamesa Harrisa. Pomoći se dije le veoma pažljivo, pa tako i u pokrajini Friziji, zahvaljujući tvrtki Hope. Napokon se i Pruska upušta u intervenciju, a Francuska, koje je uputila nešto snaga u oblast Giveta481, ne intervenira. Jedna pruska vojna formacija dolazi, ne ispalivši ni metka, pred Amster dam, na leydenska vrata koja odmah zauzima. I grad, koji se mogao braniti, kapitulira 10. listopada 1787.482 Kad je vlast stathouderata ponovo uspostavljena, organizira se žestoka i sustavna reakcija, danas bismo rekli reakcija na fašis tički način. Na ulici je valjalo vidljivo nositi boje Oranske kuće. Tisuće patriota su pobjegli, neki su izgnanici, takozvani m atadori, dizali veliku buku, ali — izdaleka. U samoj zemlji, opozicija se nije predavala: neki su nosili jedva vidljive oranističke kokarde, drugi su ih slagali u obliku slova V (Vrijheid=sloboda); treći ih opet nisu uopće nosili.483 12. listopada, kad su se pripadnici tvrtke Hope pojavili s propisanim bojama na burzi, bili su otjerani i morali su se vratiti kućama u pratnji civilne garde.484 Drugom zgodom, opet na burzi, izbila je svađa: jedan je trgovac—kršćanin došao bez kokarde485, ali su ga odmah napali židovski trgovci, koji su odreda bili pristalice stathoudera4еб. No, sve su to beznačajne sitnice 317


nasuprot smaknućima i nasiljima što su ih vršili oranisti. U »upra vama« su gradski načelnici i suci premještani, uspostavlja se pravi sistem grabeža, predstavnici glasovitih obitelji se uklanjaju a na njihova mjesta dolaze ljudi bez vrijednosti, za koje se još jučer nije znalo. Brojni građani i patrioti sele u Brabant ili u Francusku — možda 40.000 ljudi.487 Kao kruna svih tih nevolja, mala pruska vojska i dalje je na osvojenoj zemlji. »Onog časa kad su čete pruskog kralja stupile na tlo ove pokrajine (Holandije) ukinuta im je plaća i... (one) nemaju drugog izvora za življenje osim pljačke, a to je ono što kažu da je pruski način u vrijeme rata; ono što je izvjesno jest to da vojnici postupaju prem a tom pravilu i da je ravnica bila potpuno opustošena; oni zapravo ne pljačkaju po gradovima, bar to ne čine u ovom (Rotterdamu), ali ulaze u prodavaonice i uzimaju što hoće bez plaćanja. (...) Isto tako pruski vojnici ubiru i zadržavaju za sebe sve daće koje se uzimaju pri ulasku u grad.«488 Prusi su otišli u svibnju 1788. Ali reakcija sta th o u d era ta bila je već čvrsto uvedena i nastavila je neumoljivo svojim putem. Međutim, revolucija se rasplamsala u susjednoj kuči, Brabantu. Brabant, to je Bruxelles, koji je na sliku i priliku Amsterdama postao aktivno tržište novca, otvoreno za potrebe i nezasitni apetit austrijske vlade. Oldecop, koji se m alo-pom alo smirio, ipak ima 26. veljače 1787. za sve to jednu proročansku riječ: »Kad se Evropa bude dovoljno nazabavljala holandskim ludostima, po svemu je suditi da će skrenuti svoj pogled prem a Francuskoj«.485

318

Poglavlje 4

NACIONALNA TRŽIŠTA

IClasični pojam nacionalnog tržišta naizgled je više od ičega sam po sebi razumljiv (za povjesničara, prirodno, jer tog izraza nema u različitim današnjim ekonomskim rječnicima).1 Tako se ozna čava ekonomska kohcrcncija stvorena na određenom političkom prostoru, a taj prostor ima određeno prostranstvo, prije svega okvir onoga što nazivamo teritorijalnom državom , koju se još jučer radije nazivalo nacionalnom državom . Budući da se u tom okviru politička zrelost ostvarivala prije ekonomske zrelosti, pos tavlja se pitanje kada su, kako i zbog čega te države stekle, govoreći ekonomski, određenu unutrašnju koherentnost i sposobnost da se ponašaju kao cjelina u odnosu prema ostalom svijetu. To je, ukratko, pokušaj da se odredi nastanak koji je promijenio tijek evropske povijesti potisnuvši u pozadinu ekonomske cjeline u kojima su prvenstvo imali gradovi. Ta je pojava nužno povezana s ubrzanjem prometa, pove ćanjem poljoprivredne i nc-poljoprivredne proizvodnje, te na rasle opće potražnje — a sve su to uvjeti koje bismo, apstraktno govoreći, mogli zamisliti da su nastali bez uplitanja kapitalizma, kao posljedica pravilnog bujanja tržišne privrede. U stvarnosti, to tržište često nastoji ostati regionalno i organizirati se u granicama zadanima razmjenom raznovrsnih i komplementarnih proizvod nji. Prelazak s regionalnog na nacionalno tržište, spajajući priv rede s razmjerno malim dosegom koje su bile gotovo neovisne i često snažno individualizirane, nije dakle ni po čemu bio spontan. Nacionalno je tržište nastalo spajanjem koje je nametnuto istodob no političkim odlukama, koje i nisu u tome uvijek bile djelotvorne, i pritiskom kapitalističkog načina trgovine, osobito vanjske, na 319

E em and Braudel / Vrijeme svijeta

Naslovna stranica (djelo W. llollara) knjigeJobna Ogilbya, Britannia (1675), prikazuje cestu kojom se izlazi iz Londona-, uglavnom odgova ra ideji koju je Englez s kraja XVII. stoljeća imao o bogatstvu svoje zemlje: ravnoteža između pomorske vanjske trgovine (jedrenjak, glo bus u prvom planu), cestovnog prometa (kočija u gornjem desnom kutu, konjanici, torbar), stočarstva (ovce, goveda, konji), poljopri vrede. Jedino nedostaje industrija. (British Museum) 320

Nacionalna ti-žišta

veće udaljenosti. Mukotrpnom ujedinjavanju nacionalnog tržišta obično je prethodilo izvjesno širenje vanjske razmjene. To nas, eto, navodi na pomisao da bi se nacionalno tržište trebalo prije svega razvijati u središtima ili blizu središta neke ekonomije-svijeta, u samom ustrojstvu kapitalizma; da je pos tojala korelacija između njihova razvoja i diferencijalne geografije koja podrazumijeva progresivnu međunarodnu podjelu rada. Uostalom, u suprotnom smislu, težina nacionalnog tržišta odigrala je svoju ulogu u neprekidnoj borbi koja suprotstavlja različite pretendente na vlast nad svijetom — kao što su se u XVIII. stoljeću sukobljavali Amsterdam, grad, i Engleska, »teritorijalna država«. Nacionalno je tržište bilo jedan od okvira u kojem se, u srazu vanjskih i unutrašnjih činitelja, vršila preobrazba bitna za početak industrijske revolucije, hoću reći da se ostvarivao toliki rast višestruke unutrašnje potražnje koji bi bio kadar ubrzati proizvodnju na različitim sektorima i otvoriti put napretku. Važnost proučavanja nacionalnih tržišta nesumnjiva je. Teš koća je međutim u tome što su za to proučavanje potrebne prik ladne metode i instrumenti. Doduše, ekonomisti su posljednjih tridesetak, četrdesetak godina stvorili takve metode i instrumente za potrebe »nacionalnih računovodstava«, a da, dakako, nisu ni pomišljali na posebne potrebe povjesničara. A mogu li oni usvojiti usluge takve makro-ekonomije? Jasno je da impresivno mnoštvo podataka kojima se danas pred našim očima barata da bi se procijenile nacionalne ekonomije ni po čemu nisu u vezi s oskud nim materijalom kojim raspolažemo kad proučavamo prošlost. Teškoće se, u načelu, povećavaju što se više udaljavamo od sadaš njosti koju je nemoguće neposredno promatrati. A vrhunac je nesreće što još nikad nitko nije ni pokušao tu današnju pro blematiku primijeniti na proučavanje jučerašnjice.2 A rijetki eko nomisti koji su se na tom području prihvatili povjesničarskog posla, i to sjajno, nisu išli daleko u prošlost: Jean Marczewski ne dalje od XIX. stoljeća, a Robert William Fogel3 ne dalje od XVIII. Kreću se, dakle, razdobljima za koja ima razmjerno mnogo brojki, ali ostajući unutar tih zona poluosvijetljenosti ne donose nam ništa, čak ni svoj blagoslov. Kao što sam to već izložio4, od pomoći nam je na tom području samo Simon Kuznets. A ipak problem leži pred nama. Treba nam »globalna mjera«5 za nacionalne ekonomije, kako kažu S. Kuznets i W. Leontiev, da preuzmemo ne toliko riječi koliko duh njihovih istraživanja, kao što su gotovo još jučer povjesničari u nastojanju da uhvate prošli 321


razvoj konjunkture cijena i plaća transponirali pionirske misli Lescurea, Aftaliona, Wagemanna i još više Françoisa Simianda. Mi povjesničari na tom sm o ranije odabranom putu čudesno uspjeli. Ali ovoga je puta ulog riskantniji. A kako nacionalni proizvod gotovo nikako ne usvaja čist i jednostavan ritam tradicionalne privredne konjunkture6, ne samo da nam ona ne može biti od pom oći nego čak nc m ožemo načiniti nijedan korak naprijed a da ne preobrnem o ono što sm o već spoznali ili vjerujemo da smo spoznali. Jedina prednost, a ona ima određenu težinu, jest da smo sve prisiljeni prom atrati na nov način kad primijenim o metode i koncepte na koje nism o navikli.

322

ELEMENTARNE JEDINICE VIŠE JEDINICE

Dudući da nacionalno tržište zaprema prostranu površinu, ono jc i samo podijeljeno; ono je zbroj prostora manjih razmjera koji mogu ali i ne moraju nalikovati medu sobom, ali koje ono obuh vaća i primorava na određene međusobne odnose. Nemoguće je a priori reći koji je od tih prostora, koji ne žive u istom ritmu a ipak neprekidno međusobno djeluju jedan na drugi, bio najvažniji i koji je odredio izgradnju cjeline. U polaganom i složenom procesu spajanja tržišta često se vidi da m eđunarodno tržište napreduje u nekoj zemlji istovremeno s još dosta živim lokalnim tržištima, dok se, naprotiv, usporeno razvijaju međutržišta, bilo da su nacionalna ili regionalna.7 Ali to se pravilo ponekad izokrcnc, pogotovu u zonama dugotrajne povijesti gdje nacionalno tržište samo prekriva pokrajinsku, raznoliku ekonomiju koja ondje pos toji već odavno.8 Valja nam, dakle, proučavati čitavo stvaranje nacionalnih tržišta u cijeloj raznovrsnosti svojih elemenata jer je svako spajanje najčešće zaseban slučaj. Teško će biti išta generalizirati na ovom području kao, uostalom, i na drugima.

Skala područja Najclementarnije od tih područja, a ujedno i najsnažnije ukorijen jeno, je demografski izolat, to jest najmanja cjelina seoskog sta novništva. Nijedna ljudska skupina zaista ne može živjeti, a posebice ne preživjeti i razm nažati se, ako se ne sastoji od četiri do pet stotina pojedinaca.9 U Evropi Starog poretka, prije fran cuske revolucije, tome je odgovarala cjelina od jednoga ili neko liko bliskih sela koja su bila manje ili više među sobom povezana i koja su istovremeno obilježavala i međe jedne društvene jedinice, i područje oranica, zemalja na ugaru, puteva i nastambi. Pierre de Saint-Jacob10 govori u vezi s tim o »obradbenim čistinama«, a taj izraz dobiva svoj puni, doslovni smisao kad je posrijedi — a to je vrlo često u Gornjoj Durgundiji — proplanak dobiven krčenjem 323


25. BRAKOVI U PET ŠAMPANJSKIH SELA OD 1861. DO 1790. U provinciji bogatoj vinogradima pet sela, Biécourt, Donjeux, Gudmont, M ussey i Rouvroy (označeni inicijalima), prostiru se područjem od oko 1.500 ha, tj. više o d karakterističnih izolata (ljudske zajednice s geografskim, društvenim i religioznim osobinam a — nap. prev.) Starog poretka. Ipak, na 1.505 brakova popisanih za tih stotinjak godina, 56,3% ih je sklopljeno unutar svake o d p et župa, 12,4% u n u ta r svih pet. Ostatak od 31,3% odnosi se na »strane« supružnike (471 ukupno) koji su sami predstavljeni n a karti. Velika većina ih potječe iz okoline n e dalje o d 10 km. (Prema G. Arbellotu, Cinq

Paroisses du Vallage (XVlf-XVllf siècles). Étude de démographie historique, 1973)324

Nacionalna Irziïta

Sume što ga okružuje. Tu je najjasniji smisao takve zajednice, čita je se poput otvorene knjige. U uskom krugu tisuća tih malih jedinica11 u kojima povijest teče usporeno, postojanjâ slijede jedno za drugim, slična sama sebi iz pokoljenja u pokoljenje; krajolik tvrdoglavo ostaje gotovo jednak: ovdje su obradiva polja, pašnjaci, vrtovi, voćnjaci, hrastove šume; ondje obližnje šume, polja na ugaru korisna za ispašu; a uvijek je i oruđe isto: lopata, motika, plug, mlin, kovačnica, ko tarska radionica... Iznad tih uskih krugova12 nalazimo ekonomsku jedinicu koja ih okuplja (ako ne žive u prerazvijenoj samodovoljnosti), dakako, jedinicu najmanjeg opsega: tu zajednicu povezuje trgovište u kojem postoji tržnica, prigodice oživljena nekim sajmom, a oko njega uokrug raspoređeno je nekoliko o njemu ovisnih sela. Svako selo mora biti toliko udaljeno od trgovišta da se u jednom danu može stići do tržnice i vratiti se kući. Ali razmjer te zajednice ovisi istodobno i o transportnim sredstvima, o gustoći stanovništva i plodnosti tla što ga zauzima. Što je god stanovništvo rjeđe nase ljeno, a tlo manje plodno, udaljenosti postaju veće: u XVIII. sto ljeću gorštaci male alpske doline Vallorcine, sjeverno do Chamonixa, morali su iz svojih sela s kraja svijeta pješice silaziti dugačkim, lošim putem nizbrdo u Valais, do trgovišta Martignya, da bi ondje »kupovali rižu, šećer, ponekad malo papra a također i meso na malo, nemajući u svome mjestu u dolini Vallorcine nijedne mesnice« još ni 1743- godine.13 Suprotan su slučaj brojna i napredna sela što okružuju velike gradove, kao što su pueblos de los m ontes14 oko Toleda, odakle su seljaci još prije XVI. stoljeća donosili svoje proizvode (vunu, tkanine, kožu) na tržnicu u Zocodoveru. Bili su se već tada donekle odvojili od čiste zemljoradnje zahvaljujući tom zahtjevnom susjedstvu, stopljeni s gradom u nešto poput predgrađa. Ukratko, negdje u sredini između tih krajnjih slučajeva valja zamisliti odnose seljaka s prosječno udal jenim trgovištima. Ali kako steći predodžbu o značenju, proširenosd i obujmu takvih svjetova koji žive u znaku elementarne privrede? Po pro računu Wilhelma Abela15 gradić od 3.000 stanovnika trebao je 85 km2 seoskog zemljišta da bi živio od vlastitog područja. Ali naselje od 3.000 stanovnika u predindustrijskom je svijetu bilo veće od trgovišta prosječne veličine, a i brojka od 85 km2 po mom je mišljenju nedovoljna, osim ako se time podrazumijeva samo obra diva zemlja. A u tom bi slučaju tu brojku valjalo povećati više nego 325


dvostruko, da bi se uključile šume, livade i tlo na ugaru što se dodaje oranicam a.16 To bi dalo područje od otprilike 170 km2. Godine 1969. u Francuskoj je postojao 3 321 kanton (podatak iz D ictionnaire des com m unes). Ako canton, na koje je Francuska davno bila podijeljena na temelju još starije raspodjele, zaista en gros predstavlja iskonski ekonomski skup, a Francuska obuhvaća 550.000 km2, spom enuti »kanton« imao bi prosječno između 160 i 170 km 2, pa bi ga danas nastanjivalo 15 do 16. 000 stanovnika. Združuju li se cantons u višu regionalnu jedinicu koja bi dakle imala i šire područje? Francuski su geografi17 govoreći upravo o tome već odavno istaknuli pojam »pays« (.zem lja u smislu jednog kraja, pokrajine, zavičaja) koji je po njihovu mišlje nju fundamentalan. Sigurno da je tih 400 ili 500 »pays« francuskog prostora tijekom prošlosti imalo različitu površinu, granice su im bile slabo određene, oviseći manje ili više o odrednicam a tla, klime te političkih i privrednih veza. Svaki od tih prostora imao je sasvim samosvojne osobine, a površina im je varirala od 1.00018do 1.500 ili 1.700 km2; bile su to dakle razm jerno glomazne cjeline. Da bismo svoje prom atranje nekako opredmetili, zamislimo da su to otprilike granice kojima su obuhvaćene oblasti kao što su Bcauvaisis ili p a y s de Bray, p a y s d ’Auge ili lorenska Woevre, Othe, Valois19, Toulois (1.505 km2) 20, Tarentaise21, koja se približava površini od 1. 700 km2, Faucigny (1.661 km 2)22. No tu norm u ipak obilato prekoračuje Val d'Aoste (3.298 km2), sa svojim planinskim predjelim a i golemim ljetnim pašnjacima s konacima, a za koju posjedujem o dobar povijesni vodič23, dok se Lodćvois, uzorni originalni pays, ograničava na hidrografski bazen Lcrgue pa obuh vaća samo 798 km 2, ali je to ujedno i najmanja biskupija Languedoca; u norm u se dosta dobro uklapaju Béziers (1.673 km2), Montpellier (1.484 km2) i Alčs (1.791 km2).24 Taj lov na razmjere, norm e i osobitosti mogli bismo nastaviti diljem Francuske i izvan Francuske, po cijeloj Evropi. No je li to kraj našeg truda? Bitno bi bez sum nje bilo utvrditi koje od tih »pays« od Poljske do Španjolske, od Italije do Engleske, okružuju neki grad koji nad njima dom inira s nešto povišenog mjesta; to je slučaj — da odaberem o točno proučene prim jere — Touloisa kojem je Toul službeno središte25; drugi je prim jer kraj oko Mantove kojem površina nije bila uvijek stalna nego je varirala između 2.000 i 2.400 km2 i koja je bila podvrgnuta, zavezanih ruku i nogu, Mantovi kojom su upravljali Gonzage.26 Svaki tako cen triran »kraj« (pays) sigurno je bio i privredna cjelina. Ali »pays« 326

Nacionalna li-žišla

26. VOJVODSTVO MANTOVE PREMA KARTI IZ 1702. Na granicama vojvodstva (ukupno između 2.000 i 2.500 km2) manje državice o d njega: vojvodstvo Mirandole, kneževina Castiglione, Bozolo, Sabioneta, Dosolo, Guastalla, grofovija Novellara. Izvan su Venecija, Lombardija, Parma i Modena. Sama Mantova okružena je jezerima koja oblikuju Mincio. Da li vojvodstvo Mantove odgovara onom što smo mi u Francuskoj zvali »pays«(zemlja, zavičaj, kraj - nap. prev.)?

je također —a možda i prvenstveno —kulturna realnost, jedan od onih kvadrata posebne boje na koje se dijeli i od kojih se skladno sastoji mozaik zapadnog svijeta, a naročito Francuske kojoj je »ime raznolikost«,27 Možda bi onda trebalo odgovore potražiti u folk loru, nošnjama, narječju, mjesnim poslovicama, običajima (tak vima kakvih nema već na udaljenosti od deset ili dvadeset kilometara), oblicima kuća i materijalu od kojih su sagrađene, u krovovima, rasporedu unutrašnjih prostorija, namještaju, preh rambenim navikama — u svemu što lokalizirano točno na odre đenom području sačinjava svakodnevni život, oblike prilagodavanja, ravnotežu potreba i izvora, načina uživanja u radostima koje ne moraju biti iste kao i drugdje. Na stupnju »pays« moguće je također razlikovati određene administrativne funkcije, ali koincidencije su sigurno vrlo nesavršene, u svakom slučaju tako je u Francuskoj, između ćudljivog ograničenja na 400 bailaža i senešalata te geografske realnosti od 400 ili 500 »pays«,28 327


27. POKRAJINA I NJENE »PAYS«: SAVOJA U XVIII. STOLJEĆU Svaka pokrajina dijeli se n a više ili m anje postojane cjeline o d kojih se većina održala i do danas. (Paul G uichonnet, Povijest Savoje, 1973, str. 313)

Stupanj više su pokraj in c, provincije29koje se doimaju poput divova a njihovi su razmjeri, očigledno, raznoliki jer povijest, koja ih je stvorila, nije svuda jednako tekla. Vidal de La Blanche u knjizi, koja je, nažalost, samo nacrt, Države i narodi Evrope (1889) naročito je predstavio »regije«, koje su zapravo provincije na koje se dijeli zapadni svijet. Ali na divnoj Geografskoj slici Francuske (1911) kojom počinje Lavisseova Povijest ipak su posebice is taknuti »pays«, više od prirodnih regiona i pokrajina. Na kraju se opet vraćamo Micheletovoj Slici gdje je najživlji prikaz raznolikosti provincija koja je za nj »otkriće Francuske«.30 A ta se raznolikost nije izgubila ni kad su se provincije stopile, više silom nego svojom voljom, da bi stvorile rani administrativni okvir u kojem jc malo— pomalo narasla moderna Francuska. Machiavelli31 se sa zavišću divio Francuskom Kraljevstvu kao remek-djelu građenom, istini za volju, stoljećima, ali bila su to strpljiva osvajanja pokrajina koje su ranije bile jednako samostalne kao Toscana, Sicilija ili Re publika Milano. Ponekad su bile i prostranije: u Francuskoj je »pays« deset puta veći od »cantona«; provincija se sastoji od desetak »pays«, što znači 15 do 25.000 km2, a to je prostor golem u uspoređenju s nekadašnjim. Mjerena brzinom prometa tog vremena, Burgundija iz doba Luja XI sama je za sebe bila stotinama puta veća od cijele današnje Francuske. Nije li u tim okolnostima provincija nekada bila domovina p a r excellence? »Okvir života srednjovjekovnog i post-srednjovjekovnog života upravo je ovdje« — pisao je J. Dhont kad je bila riječ o Flandriji. »Nije to bilo ni kraljevstvo ni vlastelinstvo (jedno 328

Nacionalna tržišta

je preveliko, pomalo nestvarno, a drugo premaleno), nego upravo regionalna kneževina, bila ona organizirana ili ne«.32 Ukratko, provincija je dugo vremena bila »političko poduzeće optimalne veličine« i ništa, sve do danas, u Evropi gdje živimo, još nije dokraja uništilo te davne veze. Uostalom, Italija i Njemačka dugo su vremena i ostale skup provincija ili »država« sve do ujedinjenja u XIX. stoljeću. I Francuska, iako rano formirana kao »nacija«, ponekad se prilično lako znala opet raščlaniti u svijet samostalnih provincija, kao na primjer za dugačke i duboke krize vjerskih ratova (1562-1598) što nam o tome mnogo toga otkriva.

Prostori i provincijalna tržišta Ге provincijalne jedinice, dovoljno prostrane da bi bile više ili manje homogene, zapravo su nekadašnje nacije manje veličine koje su stvarale ili nastojale stvoriti svoja nacionalna tržišta, koja ćemo nazvati njihovim regionalnim tržištim a, da bismo istakli razliku. Čini se čak da u sudbini provincijskih prostora, m utatis m utandis, možemo vidjeti predoblikovanje, najavu nacionalne i tak međunarodne sudbine. Iste se zakonitosti i procesi ovdje ponavljaju. Nacionalno tržište je, kao i ekonomija-svijet, nad gradnja i omotač. To isto je, u svojoj vlastitoj sferi, provincijalno ržište. To znači da je provincija nekoć bila nacionalna ekonomija, pa čak i ekonomija-svijet u umanjenom mjerilu; nadalje, da us prkos razlici u razmjerima, sva teoretska raspravljanja s početka ove knjige valja ponoviti riječ po riječ govoreći o tome; da obuh vaća dominantne regije i gradove, periferijske »pays« i druge elemente, manje ili više razvijene zone, neke od njih gotovo tutarkične... A upravo od tih kom plem entarnih raznolikosti, iz te otvorene lepeze, te dosta prostrane regije i crpu svoju kohe rentnost. U središtu je dakle uvijek grad ili gradovi koji nameću svoju nadmoć. U Burgundiji Dijon; u Dauphinéi Grenoble; u Akvitaniji Bordeaux; u Portugalu Lisabon; u Venetu Venecija; u Toscani Firenca, u Piemontu Torino... Ali u Normandiji Rouen i Caen; u Champagnei Reims i Troyes; u Bavarskoj Regensburg, slobodni trad koji dominira nad Dunavom svojim važnim mostom, i Mün329


F. llackert: Pogled na luku i zaljev Messine. Napulj, Musée di S. Martino. (Foto Scala) chcn, prijestolnica koju su u XIII. stoljeću podigli Wittclsbachi; u Langucdocu Toulouse i Montpellier; u Provansi Marseille i Aix; u lorenskom prostoru Nancy i Metz; u Savoji Chambéry i, kasnije, Annecy a naročito Žencva; u Kastiliji Valladolid, Toledo i Madrid; ili, da završimo značajnim primjerom, na Siciliji Palermo, grad žita, i Messina, prijestolnica svile, a španjolske vlasti, koje su dugo ovdje vladale, dobro su se čuvale da ne daju prednost ni jednom od ta dva grada: doista treba podijeliti pa vladati. Dakako, kad se prvenstvo mora s nekim dijeliti, ubrzo izbija sukob: jedan od gradova nakraju pobijedi ili bi morao pobijediti. Dugotrajno neodlučeno sukobljavanje neizbježno je znak lošega regionalnog razvoja: boru koji istovremeno tjera dva vrha može se dogoditi da ne naraste. Takav dvoboj može biti indicija za dvostruku orijentaciju ili dvostruko ustrojstvo prostora neke pro vincije: ne postoji dakle jedan Languedoc već dva Languedoca, ne 330


samo jedna Normandija nego najmanje dvije Normandije... U tim slučajevima tržište provincije nije dovoljno jedinstveno pa nije sposobno povezati pojedine prostore koji pokazuju tendencije ili da žive sami u sebi ili da se otvaraju drugima, vanjskim tokovima; svako regionalno tržište zapravo je dvostruko zainteresirano: za nacionalno tržište ali i za međunarodno. Zbog toga u njemu može doći do pukotina, naprslina i poremećaja u razinama jer jedna podregija vuče naprijed, a druga unazad. Ima i mnogo drugih razloga koji ometaju jedinstvo tržišta neke provincije, bila to intervencionistička politika države ili vladara mcrkantilističkc epo he, ili pak snažnih i spretnih susjeda. Kad je 1697. godine potpisan mir u Ryswicku, odmah je Lorraine bila preplavljena francuskim novcem što je bio oblik dominacije kojem se novi vojvoda nije mogao suprotstaviti.35 Čak su se Ujedinjene pokrajine 1768. smat rale oštećenima carinskim ratom što im ga je nametnula austrijska Nizozemska. »Grof od Cobenzcla34poduzima sve što može —tužili su se u Hagu — da privuče trgovinu u Nizozemsku gdje posvuda grade ceste i nasipe ne bi li olakšali promet živežnih namirnica i roba.«35 No ne uvjetuje li autonom no provincijsko tržište ustajalost ekonomije? Nužno je da se otvori, dobrovoljno ili prisilno, prema vanjskim tržištima, nacionalnom i m eđunarodnom. Tako je strana valuta, usprkos svemu, ipak, u XVIII. stoljeću, bila životvorni poticaj Lorraini koja nije kovala vlastiti novac i gdje je krijum čarenje bilo veoma uspješna grana privrede. Čak i najsiromašnije provincije, koje ne mogu na prodaju ponuditi gotovo ništa, niti mogu išta kupiti vani, imaju kao mogućnost izvoza radnu snagu, kao što je to bilo sa Savojom, Auvcrgncom i Limousinom. U XVIII. stoljeću otvaranje prema inozemstvu poput njihala na satu postaje sve važnije i dobiva vrijednost indikatora. Uostalom, u to je doba snaženjem drzavâ, privrednim procvatom i prometnim vezama na velike udaljenosti sigurno prošlo vrijeme najvećeg sjaja provin cija. Njihova je sudbina na dulji rok bila da se stope u nacionalnu zajednicu, bez obzira koliko su se tome opirali ili s kakvom odbojnošću. Korzika je 1768. godine postala francuska u poznatim okolnostima; ali, sudeći po svemu, nije ni mogla pomišljati na samostalnost. Provincijski partikularizam ipak nije bio mrtav; on postoji i danas, na Korzici i drugdje, s mnogim posljedicama i vraćanjima unatrag. 331


Nacionalna država — da, ali nacionalno tržište? Nacionalno je tržište, napokon, mreža nejednakih očica, često stvoreno usprkos svemu: usprkos presnažnim gradovima koji su vodili svoju vlastitu politiku, usprkos provincijama koje su od bijale centralizaciju, usprkos stranim intervencijama koje su iza zivale proboje i kidanja, a da i ne spom enem o oprečne interese proizvodnje i razmjene — sjetimo se kakvi su sukobi postojali u Francuskoj između sredozem nih luka i onih na Adantiku, između kopnenog dijela unutrašnjosti i primorskog pročelja. Čak usprkos samodovoljnim enklavama koje nitko nije kontrolirao. Stoga uopče ne čudi što je za stvaranje nacionalnog tržišta nužno m orala postojati centralizatorska volja politike, bila ona porezna, ili upravna, ili vojna, ili merkantilistička. Lionel Rothkrug3ć definira merkantilizam kao prenošenje smjera privredne djelatnosti s kom une na državu. A bolje bi bilo reći: s gradova i provincija na državu. Vrlo rano su se po cijeloj Evropi nametnule povlaštene oblasti, neodoljiva središta, iz kojih su krenule pola gane političke izgradnje koje su postale zametkom teritorijalnih država. U Francuskoj je takvu ulogu imao Ile-de-France, čudesno leno Kapetovića, gdje se »sve još jednom događa između Somme i Loire«37; u Engleskoj je to bilo područje oko Londona; u Škotskoj uleknina Lowlands; u Španjolskoj otvoreni prostor visoravni Kastilije; u Rusiji golema krčevina oko Moskve... Kasnije je u Italiji to bio Piémont; u Njemačkoj Brandeburg ili, točnije, Pruska država, raspršena od Rajne do Konigsberga; u Švedskoj predio oko jezera Malar... Sve, ili gotovo sve, izgrađivalo se oko najvažnijih puteva. Svojedobno (1943) sam zavolio knjigu Des Reiches Strasse koju je napisao Erwin Redslob ističući nekadašnju važnost ceste od Frank furta na Majni do Berlina koja je bila oruđe, ako ne i pokretačka sila, njemačkog ujedinjavanja. Geografski determinizam nije sve u nastajanju teritorijalne države, ali igra određenu ulogu. Na djelu je i privreda. Trebalo joj je vremena da povrati dah nakon sredine XV. stoljeća kako bi se ponovo afirmirale prve m oderne države s Henrikom VII Tudorom, Lujom XI i katoličkim kraljevima a, istočnije, s uspjesima Madžarske, Poljske i skan dinavskih zemalja. Uzajamna zavisnost je očita. Spomenimo da u to doba Engleska, Francuska, Španjolska i istočna Evropa uopće 332


nisu bile naprednije zone kontinenta. Nisu li bile na rubovima dominantne ekonomije koja je prolazila kroz Evropu pojasom od sjeverne Italije preko Njemačke i dunavskih te porajnskih zemalja do raskrižja u Nizozemskoj? A ta zona dominantne ekonomije zapravo je područje starih urbanih nacionalizama: teritorijalna država kao revolucionarni politički oblik teritorijalne države nije se ondje uspijela ugnijezditi. Talijanski su gradovi odbijali po litičko jedinstvo poluotoka o kojem je maštao Machiavelli, a možda su ga mogli ostvariti Sforze38; Venecija na to nije, čini se, ni pomišljala; države Reicha jednako su snažno odbijale reformator ske projekte Maksimilijana Austrijskog, koji nije imao novca39; Nizozemska se nije namjeravala integrirati u Španjolsko Carstvo Filipa II i njezin je otpor poprimio oblik vjerske pobune jer jc religija u XVI. stoljeću bila mnogostruki govor, pa je ne jednom njime progovorio politički nacionalizam koji se tek rađao ili se nastojao afirmirati. Tako da se primjećuje rascjep između, s jedne strane, nacionalnih država, koje se dižu na geometrijskom središtu moći i, s druge strane, urbanih zona na geometrijskom središtu bogatstva. Da li će sinovi zlata biti dovoljna snaga da sputaju politička čudovišta? Ratovi u XVI. stoljeću već daju i potvrdne i niječne odgovore. U XVII. stoljeću Amsterdam, očigledno na neki način posljednji preživjeli snažni grad, počinje zaostajati za uz letom Francuske i Engleske. Nije li tek novi ekonomski zamah u XVIII. stoljeću dokraja otpustio kočnice i ekonomiju doveo pod nadzor države i nacionalnih tržišta, tih golemih moći kojima će otada sve biti dopušteno? Stoga se ne treba čuditi što su teri torijalne države, taj rani politički uspjeh, tek sa zakašnjenjem razvile nacionalno tržište, taj ekonomski uspjeh i obećanje nji hovih materijalnih pobjeda. Preostaje nam da saznamo kada i zbog čega se taj unaprijed pripremani prijelaz izvršio. To je teško zbog toga što nedostaju zapisi a još više kriteriji. A priori bi se moglo pomisliti da neka politička površina postaje ekonomski povezana kad je cijelu prožme velika aktivnost svih tržišta koja na kraju preuzmu i ožive ako ne cijeli ono bar vrlo velik dio sveukupnog opsega razmjene. Može se također pomisliti na određeni odnos između proizvodnje koja odlazi u razmjenu i proizvodnje koja se troši na licu mjesta. Čak bi se moglo pomisliti i na određenu razinu sveukupnog bogatstva i na pragove koje je trebalo prekoračiti. Ali koje pragove? I, još važnije, u kojim trenucima? 333


Unutrašnje carine Tradicionalna objašnjenja precjenjuju mjere vlasti kojima su one oslobodile političke prostore unutrašnjih carina, cestarina i mostarina što su komadale ili bar ometale promet. Nacionalno je tržište doživjelo prvi uzmah djelotvornosti tek kad su uklonjene te zapre ke. No nije li to objašnjenje prejednostavno? Uvijek se kao prim jer navodi Engleska koja se zapravo vrlo rano riješila tih unutrašnjih barijera.40 Rano ojačala i ccntralizatorska snaga engleske m onarhije več je 1290. godine obvezala ubiračc cestarina da održavaju ceste koje nadziru, a ujedno im je ta povlastica ograničena na samo nekoliko godina. Iako tim mje rama nisu dokraja nestale sve zapreke prom etu, ipak su znatno smanjene; naposljetku više uopče nisu postojale. Obimna povijest engleskih cijena što ju je napisao Thorold Rogers za posljednja stolječa srednjeg vijeka jedva ponegdje spominje nekoliko iz dvojenih i osrednje važnih brojaka koje se odnose na plačanje cestarine.41Éli Heckscher42 kao razloge za to navodi ne samo rano jačanje engleske m onarhije nego i razm jerno malu površinu En gleske i, još važnije, »prevlast (slobodnih) pom orskih veza« koje su bile suparnice unutrašnjim putovima i uvijek bile od njih važnije. Bilo kako bilo, strani su se putnici uvijek jednako divili toj slobodi putovanja: Francuz opat Coyer piše (1749) nekom svom prijatelju: »Zaboravio sam vam reči opisujući ovdašnje puteve da na njima ne susrećete ni mitničare ni carinike. Kad stignete na Otok, u Doveru vas vrlo savjesno pregledaju, a nakon toga možete krstariti cijelom Velikom Britanijom a da vam nitko više ne pos tavlja pitanja. Ako se tako odnose prem a strancu, onda s još više razloga to uživa njihov građanin. Carine su bačene na obodnice kraljevstva. Ondje vas pregledaju jednom za svagda«.43 Isto po navlja jedan francuski izvještaj iz 1775. godine: »Na dolasku u Englesku pregledaju vas u tančine, ali to je ujedno i jedini pregled u kraljevstvu«.44 Neki Španjolac45 1783- godine priznaje da je »velika ugodnost za putnika u Engleskoj što se ne m ora pod vrgavati carinskim pregledima ni u jednom dijelu kraljevstva na kon što je to jednom zauvijek obavljeno kod iskrcavanja. Što se m ene osobno tiče, ja nisam okusio strogost za koju mi tvrde da se prim jenjuje u toj prilici niti kad sam se iskrcao u Doveru, ni kad sam odlazio u Harwicku. Istina je da carinici imaju njuh da prepoznaju takve koji bi željeli iznijeti krijumčareni novac ili ga odlaze trošiti zavedeni svojom radoznalošću«. Ali nemaju svi put334

Nacionalna tižišta

nici takvu sreću ni takav smisao za humor. Pćtion, budući revolucionarni gradonačelnik Pariza, prošao je carinu 28. lis topada 1791. godine, i taj mu je pregled bio »neugodan i zamoran; na gotovo sve predmete valja platiti carinu, na knjige, pogotovu ako su ukoričene, na zlatne i srebrne predmete, kožu, barut, glazbala i slike. Istina je da nakon te prve premetačine više ne morate trpjeti nijednu drugu u unutrašnjosti kraljevstva«.46 U to je doba protekla već gotovo cijela jedna godina otkako je Konstituanta ukinula unutrašnje carine u Francuskoj slijedeći u tome opću tendenciju država ne Kontinentu da se na političke granice prebace carinarnice koje su otada ojačane naoružanim čuvarima pa tvore dugačke zaštitne kordone.47 Ali te su mjere uvedene kasno (1775. u Austriji, 1790. u Francuskoj, 1794. u Veneciji48) i nisu uvijek primjenjivane odmah. Na njih se Špa njolska odlučila već 1717. godine, ali se vlada zatim morala povući, pogotovu u vezi s primjenom u baskijskim provincijama.49 U Francuskoj je od 1726. do Revolucije ukinuto više od 4.000 mit nica ali je uspjeh bio nepotpun, sudeći po beskrajnom nabrajanju

28. TERITORIJ PET VELIKIH ZAKUPA Prema W. R. Shepherdu, H istorical Atlas, u A short history o f France, J. M. Richardsona, 1974., str. 64.

335


unutrašnjih carina koje je Konstituanta dokidala počevši od 1. prosinca 1790.50 Da je nacionalno tržište rođeno samo zahvaljujući osloba đanju prom eta, ne bi na evropskom kontinentu uopće ni bilo nacionalnih tržišta sve do kraja XVIII, ili do početka XIX. stoljeća. A to je očito pretjerano. Uostalom, je li uopće dovoljno ukinuti cestarine da bi se ojačao promet? Kad je Cobert 1664. stvorio carinsku uniju Pet Velikih Zakupa, koje, upozoravamo, zajed ničkom površinom odgovaraju površini cijele Engleske (pogle dajte crtež na str. 335), nije se odm ah osjetilo nikakvo ubrzanje privrednog života. Možda jednostavno zbog toga što konkurencija tada još nije davala poticaj. Jer kad je potiče povoljna konkuren cija, onda se, naprotiv, čini da se ekonomija svemu prilagodava, svladavajući svaku zapreku. Ch. Carrière je u svom djelu o marsejskoj trgovini proračunao da su carine na Rhôni, uključivši plaćanje u Lyonu i Valencei, od čega sm o mi povjesničari (osla njajući se na suvrem ene tužbalice) načinili prava strašila, u XVIII. stoljeću iznosile samo 350.000 livri na prom et od sto milijuna livri, što bi bilo samo 0,35%.51 Jednako je bilo i na Loiri: ne kažemo da plaćanja na mitnicama — a sve do XIX. stoljeća bilo ih je još 80 — nisu stvarala zapreke, da nisu primoravala brodare da napuštaju riječnu struju kako bi pristali na kontrolna mjesta, da nisu om o gućavala globljcnja, zloupotrebe, nezakonite naplate, da nisu uz rokovala zakašnjavanja ionako polagane i teške plovidbe. No pretpostavimo li da je riječni prom et Loirom imao isti opseg kakav je bio na Rhôni (a općenito se smatra da je bio veći), tj. sto milijuna livri, onda svota plaćena na ime carine iznosi 187.150 livri, pa ako su naši podaci točni, onda je to 0,187%.52 S druge strane postojalo je dopuštenje prodaje (prije uplate carine) tj. a c q u its-à -c a u tio n , koje je omogućavalo slobodni pro laz tranzitnih trgovačkih roba preko Francuske, o čemu postoje m nogobrojni primjeri već dosta rano.53 U prosincu 1673. engleski se trgovci tuže da su proputovali Francusku od Sredozemlja do Calaisa, a onda su im u toj luci htjeli naplatiti jedan sou po livri.54 Uopće nem a sum nje da su oni tražili potpuno oslobađanje. Iz Marseillea je 1719. godine upućeno 1.000 bala prostoga sukna u Saint—Malo za gospodu Bosca i Éona, pa je roba na polasku plom birana u Marseillesu, a kad je »stigla u Saint—Malo stavljena je u skladište depoa da bi se dalje uputila u inozemstvo bez plaćanja bilo kakvih pristojbi«55. A ti prelasci nisu ništa u uspoređenju sa slobodnim prom etom žitarica, brašna i povrća, os336

Nacionalna tižišta

Naplatna stanica na jednoj cesti u Engleskoj, prije nego što otvori rampu, čuvar naplaćuje cestarinu. Bakrorez Ilugènea lamia (1829). lobođcnih svih dažbina, čak i cestarina kraljevskim proglasom od 25. svibnja 1763 godine56, koji će, istini za volju, biti opozvan 23 prosinca 1770... Pregledajmo također i odluku Državnog savjeta (28. listopada 1785)57 koja zabranjuje u cijelom kraljevstvu ubi ranje bilo kakvih cestarina i mostarina na ugljen iz zemlje, ukoliko nije poimence naveden na popisu dažbina ili na oglasnici. Evo dovoljno primjera o prometu bez zapreka u zemlji načičkanoj mitnicama i u kojoj su već mnogo ranije važne ličnosti, pa tako čak i Vauban (1707), sanjarili o tome da »presele (carinarnice) na granice i znamo smanje davanja«.58 Colbert se i za to zalagao; taj cilj nije postigao 1664, godine djelomično i zbog toga što su se opirali nadglednici u ne baš neosnovanom strahu da bi slobodan promet žitarica u golemom kraljevstvu mogao ponegdje prouz rokovati glad.59 Turgotov eksperiment iz 1776. godine pretvorio se u katastrofu ratovanja brašnom. Deset godina kasnije, 1786, vlada je ponovo poželjela da čisto i jednostavno ukine cestarine i mostarine ali to, protiv svoje volje, nije provela, tvrdilo se, zbog 337


toga što jc »računica« pokazala da bi odšteta vlasnicima mitnica predstavljala izdatak od osam do deset milijuna koje bi »teško podnijelo sadašnje stanje financija«.60 Ta je brojka zapravo, čini se, vrlo um jerena u usporedbi s poreskim dimenzijama Fran cuske, a ukoliko je točna, opet nas, još jednom , uvjerava da su prihodi od cestarina i m ostarina bili na skromnoj razini. Sve te pojedinosti navode na pom isao da mozaik carinskih barijera nije sâm po sebi bio presudni problem nego samo teškoća vezana sa svim drugim trenutačnim problemima. Dobro je pod sjetiti kao dokaz a contrario na engleske turnpikes, puteve s cestarinama koje donekle podsjećaju na naše auto-ccste i na kojima jc Engleska od 1663. godine dopustila naplaćivanje kako bi potakla izgradnju novih putcva. Prema članku u G azette de France (24. prosinca 1762) »cestarina... (na cestama s mitnicama) dovoljno je visoka da se godišnje skupi svota od tri milijuna funti sterlinga«.61 Tom sm o tarifom vrlo daleko od plaćanja na Loiri i Rhôni. Napokon, ne m ožemo izbjeći dojm u da je samo ekonomski rast bio presudan u širenju i učvršćivanju nacionalnih tržišta. Tako Otto Hintze zaključuje da je sve proisteklo iz politike, pa je ujedi njenje Engleske sa Škotskom (1707) i Irskom (1801) stvorivši tržište Britanskih otoka ojačalo ekonomsku veličinu cjeline. To sigurno nije bilo baš tako jednostavno. Politički je činitelj, dakako, bio utjecajan, ali Isaac de Pinto se još 1771. godine upitao je li Škotska ujedinjujući se s Engleskom donijela doista ovoj potonjoj povećanje bogatstva: bi li se Francuska, dodao je, obogatila da je anektirala Savoju?62 Kao argum ent to baš i ne stoji, jer se Škotska ne može usporediti sa Savojom. Nije li ipak važnije, kao što ćemo to vidjeti upravo u ovom poglavlju, da je konjunktura uspona u XVIII. stoljeću, koja je podigla i pokrenula britansku zajednicu, stvorenu ujedinjavanjem sa Škotskom, zapravo bila dobar posao za obje strane? To se ipak ne bi moglo reći za Irsku, i to zbog toga što se ona našla u položaju kolonije a nije postala dio-dobitnik Ujedinjenog Kraljevstva.

Protiv definicija a priori Odbacimo stoga naizgled nepobitne definicije, formulirane a p ri ori, kao i one koje su tobože savršeno koherentne (na primjer ujednačenost varijacija u cijenama na nekom prom atranom pod338


ručju) što bi trebale biti condido sine qua non svakoga nacional nog tržišta. Da se to održalo kao kriterij, za Francusku više ne bismo ni spominjali nacionalno tržište. Tržište žitom, bitno u njoj kao i po cijeloj Evropi, tu se dijeli na najmanje tri zone: sjcvcrno-istočnazona niskih cijena i vrlo skokovi tih varijacija; sredozemna zona visokih cijena i umjerenih varijacija; atlantska zona s manje ili više dubokim zahvaćanjem u pozadinu, s obilježjima koja su negdje po sredini.63 I tako se više ništa ne uklapa. Moglo bi se zaključiti, prema Traianu Stoianovichu, da su »jedine evropske regije gdje se ’nacija' poklapa s nacionalnim tržištem, Engleska i možda Ujedinjene pokrajine«. Ali razmjeri ovih posljednjih takvi su da bi to prije bilo »provincijalno« tržište. Pa čak i britanski otoci nemaju uvijek isti ritam u cijenama žita jer se glad ili nestašica javljaju jednom u Engleskoj, drugi put u Škotskoj a zatim u Irskoj. Michel Morineau je na svoj način još restriktivniji. On piše: »Sve dok neka nacija nije zatvorena prema van, a iznutra ujedi njena kao tržište, da li je uopće prvotna jedinica, prilagođena danim odrednicama (misli se na odrednice nacionalnog račun ovodstva)? Regionalne razlike, na koje smo opet vrlo osjetljivi u današnjoj Evropi, postojale su u XVI, XVII. i XVIII. stoljeću. Ne bismo se bez oklijevanja usudili predložiti neki D. N. P. (brutonacionalni proizvod) za Njemačku ili Italiju u tim davnim raz dobljima jer su bile politički podijeljene. Usto su bile i ekonomski oslabljene: Saska je živjela drugačije od rajnskih biskupskih drža va; Napuljsko Kraljevstvo, Papinska Država, Toscana i Mletačka Republika također su živjele svaka na svoj način«.64 Ne ulazeći u odgovaranje na te argumente točku po točku (nisu li širom sveukupnih britanskih otoka postojale regionalne razlike između Engleske u užem smislu, Cornwalla, Walesa, Škot ske i Irske, čak naprosto između područja koja nazivamo high lands i low lands? Ne postoje li još i danas po cijelom svijetu snažne razlike između provincija?; upozorimo samo kako sc Wil helm Abel65 ipak nije odupro napasti da proračuna BNP (brutonacionalni proizvod) Njemačke u XVI. stoljeću; da Otto Stolz66, specijalist za povijest carina, tvrdi kako su krajem XVIII. stoljeća veliki prometni putovi širom cijelog Reicha »tvorili određeno jedinstvo«; da je Јогјо Tadić67 uporno govorio o nacionalnom tržištu Balkana pod Turcima već od XVI. stoljeća, zbog čega su nastala živa i gusto naseljena sajmišna mjesta, kao što su to Doljani blizu Strumice; da Pierre Vilar68 misli da »u drugoj polovici XVIII. stoljeća, zahvaljujući katalonskoj aktivnosti, možemo promatrati 339


stvaranje pravoga španjolskoga nacionalnog tržišta«. Zbog čega bi onda bila besmislena želja da se izračuna bruto-nacionalni proiz vod Španjolske pod Karlom IV? A kad je riječ o konceptu »prema van zatvorene« nacije, teško bi bilo tako nešto zamisliti u razdoblju kad je krijum čarenje bilo općeproširena i veoma unosna privred na grana. Čak je i Engleska XVIII. stolječa bila, u svojim naizgled savršenim granicama, loše zatvorena jer ih s uživanjem sve do 1785. godine prelaze krijumčari čaja; več stoljeće ranije, 1698. godine, za tu je istu Englesku rečeno da »otvorena na svim oba lama utoliko više pogoduje krijum čarenju što pruža u unutraš njosti potpunu sigurnost kad se jednom u nju ude«69. Tako su proizvodi od svile, baršuna, rakija i sva trgovačka roba, najčešće iz Francuske, jednom iskrcana na slabo čuvanoj točci obale, m irno kretala prem a tržnicama i preprodavačim a bez ikakva straha od kasnijeg provjeravanja. U svakom slučaju mi ne tražimo »savršeno« nacionalno tržiš te, koje uostalom ne postoji ni u današnje doba. Mi zapravo tražimo tip unutrašnjih mehanizama i odnosa sa svjetskim pro stranstvom, ono što je Karl Bûcher70 nazivao Territorialurirtschaft, za razliku od pojm a Stadtvuirtschaft, urbane ekonomije, koju sm o nadugačko pratili u prethodnim poglavljima. Ukratko, tražimo obim nu ekonomiju koja se naširoko pruža prostorom , koju ponekad nazivamo »teritorijaliziranom« i koja je dovoljno koherentna da vlastima polazi manje ili više za rukom da je oblikuju i njom e upravljaju. Merkantilizam je upravo stvaranje svijesti o toj mogućnosti upravljanja cjelinom ekonomije jedne zemlje koja, mogli bism o reći, već traži nacionalno tržište.

Teritorijalna ekonomija, urbana ekonomija Po čemu se dubinski razlikuju Territorialunrtscbaft i Stadtunrtschaft m ožemo shvatiti samo u odnosu na problem e koje postavlja nacionalno tržište. U dubinu. Odmah vidljive razlike, naime one u obujmu i proširenosti, igraju manju ulogu no što se može pomisliti. Nema sum nje da bismo, jedva pretjerujući, mogli reći da je »teritorij« neka površina, dok je grad—država točka. Ali svaki dominantni teritorij, baš kao i dominantni grad, vlada vanjskom zonom, dodat340


nim prostorom koji je, u slučaju Venecije, Amsterdama ili Velike Britanije, naprosto ekonomija-svijet. Zbog toga u oba ta pobjed nička ekonomska oblika postoji tolika nadmašenost vlastitog pros tora da već na prvi pogled njegove dimenzije gube važnost kao kriteriji diferencijacije. Utoliko više što su u tom nadmašivanju oba sustava slična. Venecija je kolonijalna sila na Levantu kao što je Holandija na azijskim otocima ili Engleska u Indiji. Gradovi i teritoriji nisu na isti način povezani s m eđunarodnom ekono mijom koja ih je uzdigla i koju su oni sami ojačali. Na jednoj i na drugoj strani jednaka su sredstva dominacije, a i kako da kažemo, krstarice života iz dana u dan: mornarica, vojska, nasilje i, kad ustreba, lukavstvo, čak i vjerolomstva — sjetite se samo Vijeća desetorice ili, mnogo kasnije, Intelligence Servicea. »Središnje« banke71 iskrsavaju u Veneciji (1585), Amsterdamu (1609), zatim u Engleskoj (1694) — a te su središnje banke po mišljenju Charlesa P. Kindlebergera72 »posljednje utočište«, a meni se čini da su prije svega instrumenti moći, m eđunarodne dominacije: ja ti pomažem, ja te spašavam ali te ujedno i podvrgavam sebi. Imperijalizam i kolonijalizam postoje otkako je svijeta i vijeka, a svaka naglašena dominacija izlučuje kapitalizam, kao što sam to često ponavljao, da bih uvjerio čitatelja baš kao i sebe sama. Polazimo li dakle od vizije ekonomije-svijeta, prijelaz od Venecije na Amsterdam ili od Amsterdama na Englesku ne znači da se udaljavamo od istog kretanja, u jednakoj realnosti zajednice. Sustav-naciju od sustava-grada razlikuje njegova vlastita struk turalna organizacija. Država—grad izmiče težini tzv. primarnih sektora: Venecija, Genova i Amsterdam jedu žito, ulje, sol, meso i druge namirnice nabavljene vanjskom trgovinom; izvana dobivaju drvo, rudače a čak i znatne količine obrtničkih proizvoda za svoju potrošnju. Malo im je važno tko to proizvodi niti je li proizvedeno na moderan ili starinski način: dovoljno im je da ih poberu na kraju kruženja, ondje gdje su to za njih usldadištili bilo njihovi agenti bilo trgovci vlastitim proizvodima. Pretežan dio, ako ne i sveukupni primarni sektor koji obuhvaća predmete svakodnevne opskrbe, pa čak i raskoši, uvelike stiže izvana i radi za njih, a da se korisnici ne moraju brinuti za ekonomske i društvene teškoće proizvodnje. Nema sumnje da uopće nisu ni potpuno svjesni kolika je to prednost; naprotiv, uviđaju nepogode takvoga stanja i obuzeti svojom ovisnošću o inozemstvu (iako novčarska moć tu ovisnost gotovo poništava), posvuda vidimo kako dominantni gradovi nastoje povećati svoj teritorij, proširiti svoju poljopriv341


redu i industriju. Ali kakvu poljoprivredu i kakvu industriju? Neosporno one kojima se može najviše obogatiti, koje donose najveći dobitak. Budući da valja uvoziti pod svaku cijenu, uvezimo u Firencu sicilijansko žito, a u Toscani uzgajajmo vinograde i maslinike! Tako gradovi-države već od početka imaju: 1. vrlo »m oderan« odnos između svoga poljoprivrednog stanovništva i svoga gradskog stanovništva; 2. ako raspolažu poljoprivrednom proizvodnjom, prednost daju uzgoju kultura koje donose veliku dobit što prirodno potiče na kapitalističko ulaganje. Nije ni slu čajno ni zbog kvalitete svoga tla što je Holandija tako rano razvila izrazito »napredan« poljoprivredni sektor; 3. razvijenu raskošnu proizvodnju koja je često više nego uspješna. Stadtivirtschaft u cijelosti izmiče toj »zemljoradničkoj eko nomiji«, koju Daniel T horner definira kao stupanj koji valja prijeći prije bilo kakvog efikasnog razvoja. Teritorijalne su države, na protiv, zauzete svojom polaganom političkom i ekonomskom iz gradnjom , dugo ostale u zamci takve agrarne ekonomije koju je teško pogurnuti prem a naprijed, kao što to i danas možemo vidjeti u mnogim nerazvijenim zemljama. Političko ustrojstvo neke p ro strane države, pogotovu ako se sazdaje ratom, što je najčešći slučaj, zahtijeva znatan budžet, sve veće nametanje poreza, a to opet zahtijeva sve veću administraciju koja pak sa svoje strane treba sve više novca i poreza... Ali ako je u državi 90% seljačkog stanovništava, porezna će politika imati uspjeha pod pretpostav kom da država djelotvorno utječe na seljaštvo da ono napusti sam odovoljnost pa pristane proizvoditi i viškove, da ih prodaje na tržištu i prehranjuje gradove. A to je tek prvi korak. Jer seljaštvo se, iako kasnije, mnogo kasnije, m ora dovoljno obogatiti da bi moglo povećati potražnju manufakturne robe i tako omogućiti život obrta. Teritorijalna država koja se tek stvara prezaposlena je da bi odm ah mogla krenuti u osvajanje velikih svjetskih tržišta. Da bi živjela, da bi zaokružila svoj budžet, m ora poticati komercijalizaciju poljoprivredne i obrtničke proizvodnje te organizirati tešku m ašineriju svoje administracije. U to troši sve svoje žive snage. S toga bih stajališta želio prikazati povijest Francuske za vladavine Karla VII. i Luja XI. Ali ta je povijest toliko dobro poznata da je u našim očima otupljena snaga dokaza koju bih želio p o dastrijeti. Zato pomislimo na Moskovsku državu ili, još bolje, na divan primjer, kojemu ćemo se još vraćati, što nam ga pruža Delhijski Sultanat (koji je postojao prije Carstva Velikog Mogula) gdje je već od prve polovice XIV. stoljeća na cijelom golemom 342


području kojim se protezao poticana monetarna privreda, kojoj su pretpostavka i važan sastavni dio tržišta, a za trziStâ je potrebna eksploatacija ali i poticanje seoske ekonomije. Državni su prihodi toliko tijesno ovisili o uspjehu zemljoradnje, da je sultan Mu hamed Tughluq (1325-1351) dao kopati zdence te seljacima di jelio novac i sjeme navodeći ih posredstvom svoje administracije da biraju kulture koje daju više uroda, kao što je to npr. šećerna trska.73 Stoga se uopće ne treba čuditi što se u tim okolnostima u aktivu velikim gradovima upisuju prvi kapitalistički uspjesi, prvo i sjajno gospodovanje nad ckonomijom-svijetom. I što je London, naprotiv, jer je bio nacionalna prijestolnica, trebao toliko vremena da sustigne Amsterdam, grad življi i slobodniji u svom kretanju od Londona. No još se manje treba čuditi što se Engleska odmah čim je uspjela uspostaviti tu teško ostvarivu ravnotežu između po29. INDUSTRIJA I TRGOVINA PRIDONOSE ŠIRENJU MONETARNE EKONOMIJE Majorilelnc i vrlo prisutne u djelatnostima gradova, one objašnjavaju njihov dugi primat u odnosu na teritorijalne države. Prema indikacijama K. Glammana.

SOCIO-EKONOMSKA PODJELA UKUPNOG DANSKOG STANOVNIŠTVA U 1780.

ribarstvo i plovidbe Ц

ukupan proizvod

DIO UKUPNOG PROIZVODA SVAKE STRUKE U MONETARNOM OPTICAJU

ili


ljoprivrede, trgovine, prom eta, industrije, ponude i potražnje — Sto sve zahtijeva prethodnu izgradnju nacionalnog tržišta — ubrzo pokazala kao neusporedivo nadmoćan suparnik malene Holandije koju je smjesta neumoljivo izbacila iz bilo kakve utrke za svjetsku prevlast: čim je stvoreno nacionalno tržište, odm ah je osiguralo i povećanje moći. Charles P. Kindleberger74 sc pita zbog čega je trgovinska revolucija, koja je uzdigla Holandiju, nije tu zemlju dovela i do industrijske revolucije. A uopće nema sumnje da je jedan od uzroka i to što Holandija nije raspolagala pravim nacionalnim tržištem. Isti se odgovor nameće i na pitanje koje postavlja Antonio Garcia—Baquero Gonzàles75 u vezi sa Španjol skom u XVIII. stoljeću, gdje je industrijska revolucija (osim u Kataloniji) imala tako malo uspjeha usprkos ubrzanom usponu kolonijalne trgovine. Nije li razlog i u još nesavršenom španjol skom nacionalnom tržištu kojeg su dijelovi bili slabo povezani i koje je kočila očita inercija?

344

RAČUNATI I MJERITI

Potrebna nam je mogućnost da globalno procijenimo nacionalne ekonomije koje se tek stvaraju ili su već stvorene; da možemo procijeniti njihovu težinu u određenim trenucima: rastu li ili nazaduju? Valjalo bi ih međusobno uspoređivati u određenom razdoblju. To znači za naš račun ponoviti određene ranije cije njene pothvate, mnogo ranije od klasičnih proračuna Lavoisiera (1791). Već je William Petty76 (1623-1687) pokušao usporediti Ujedinjene pokrajine i Francusku: stanovništvo bi im bilo u od nosu jedan naprama trinaest, obradiva zemlja kao jedan naprama 81, bogatstvo jedan naprama tri; Gregory King77 (1648-1712) također će pokušati međusobno usporediti nacije trojstva koje dominira njegovim vremenom: Holandiju, Englesku i Francusku. Ali i dobrih desetak drugih »proračuna« raznih autora mogli bi sudjelovati u trci, od Vaubana do Isaaca de Pinta i samog Turgota. Tako Đoisguilbert (1648-1714), istini za volju: pesimist (ali Fran cuska 1696. godine ne pruža vedar ni utješan prizor), uspijeva i nas dirnuti upravo aktualnim akcentima kad piše: »... budući da ne govorimo o tome što bi moglo biti nego samo o onome što je bilo, ističem da je proizvod (nacionalni Francuske) uvijek od petsto do šeststo milijuna godišnje manji od dohotka, kako u fondovima tako i u industriji, od onih kakvi su bili prije četrdeset godina. Usto zlo svakoga dana raste: što znači smanjivanje, jer isti uzroci ostaju stalni i nepromijenjeni, čak se i povećavaju, a da za to ne možemo optužiti prihode Kralja jer još nikad nisu toliko malo povećani kao od tisuću šeststo šezdesete jer su narasli samo za otprilike jednu trećinu, dok su se u proteklih dvjesta godina svakih trideset godina podvostručavali«78. Vidimo: divljenja vrije dan tekst. Isto možemo reći za jedanaest »linija« (od zemlje do rudnika) na koje je Isaac de Pinto79 podijelio masu engleskog nacionalnog proizvoda, a ta se podjela bez pretjerivanja lako poklapa s linijama nacionalnog računovodstva kakvo se danas vodi. Postoji li mogućnost da kroz ta davnašnja istraživanja o nacio nalnom »bogatstvu« i kroz rasute brojke koje uopće možemo sakupiti sagledamo prošlost kroz »optiku globalnih kvantiteta«80 na koju nas je naviklo računanje nacionalnog računovodstva kak345

F erna n d B ra u d el / Vrijeme svijeta

vo je začeto od 1924. godine?81 Takvi proračuni imaju i grešaka, to je samo po sebi razumljivo, ali su trenutačno, kao što to s pravom kaže Paul Bairoch82, jedina metoda kojom se posredstvom sadašnje ekonomije i, dodajem, nekadašnjih ekonomija može shvatiti vitalni problem rasta. Slažem se čak i s Jeanom Marczewskim83 u tome da nacional no računovodstvo nije samo tehnika nego već samo po sebi i znanost te daje stopivši se s političkom ekonomijom nju pretvorilo u eksperim entalnu znanost. Čitatelj se ipak ne bi smio prevariti o mojim namjerama jer se uopće nisam prihvatio posla da postavim kamen temeljac takve ekonomske povijesti koja bi bila revolucionarna. Preciziravši neke pojmove nacionalnog računovodstva koji su korisni povjesničaru, želim se samo vratiti na elem entarna računanja, jedina koja su uopće moguća s dokum entacijom koja nam je dostupna na stup nju ove knjige. Želio bih postaviti redoslijed veličina, pokušati jasno predočiti odnose, koeficijente, vjerojatne (ako već ne i sigurne) m u ltiplikatore, zacrtati pristupni put za golema istra živanja koji još nije prokrčen i koji, lako je moguće, to i ne može biti uskoro. Ti mogući redovi veliéinâ omogućit će nam u najma nju ruku da bar naslutimo mogućnosti retrospektivnog računo vodstva.

Tri varijable i tri veličine Prva je baština, tj. zalihe polaganih oscilacija; druga je nacionalni dohodak, pritjecanje; treća je dohodak pro capite ili, kako se još Vale.,p e r capita, dakle odnos. B aština je globalno bogatstvo, zbroj sakupljenih zaliha odre đene nacionalne ekonomije, masa kapitaiâ koji interveniraju ili bi mogli intervenirati u procesu proizvodnje. Taj pojam, koji je nekada očaravao »aritmetičare«84, danas se uglavnom sve manje upotrebljava, a to je šteta. Još ne postoji »nacionalno račun ovodstvo baštine«, odgovorio mi je jedan ekonomist85 na jedno od mojih pitanja i dodao: »da zbog toga taj tip mjerenja postaje bankovni pa je naša znanost o vođenju knjiga nesavršena«. Zbog te praznine može samo žaliti povjesničar koji nastoji odvagnuti ulogu akum uliranog kapitala u porastu i može ponekad utvrditi 346

N acionalna tržišta

»N a čin i p r iv r e đ iv a n ja « il i b r u to - n a c i o n a ln i d o h o d a k U je d in je n ih p o k r a jin a n a 1 7 s lik a . B a k r o r e z W. K o ka , 1794. (A tla s v a n S to lk )

1.Tkaonica — 2. Proizvodnja maslaca i sira — 3. Ulov h arin g i — 4.K itolovstvo — 5. Treset išle — 6. Brodogradn ja — 7. G radska vijećnica i jav n o vaganje u A m sterdam u — 8. D rvna in d u strija i p rerada drv eta — 9- Carinske p risto jb e — 10. Rudarstvo — 11. T rgovina vinom — 12. P oljoprivreda i trgovina žitom — 13. T rgovina d u h an o m , šećero m i kavom - 14. T rgovina čajem , začinim a i tk a n in o m — 15- Burza u R ottcrdam u — 16. Trgovačka ispostava — 17. B urza u A m sterdam u

F ernand B ra u d el / Vrijeme svijeta

njegovu očitu efikasnost, a ponekad njegovu nemoć da sam po sebi pokrene ekonomiju prem a naprijed kad uzalud pokušava naći načina za investiranje; a ponekad, opet, njegovo zakašnjenje da u pravom trenutku mobilizira svoju aktivnost kojom se naviješta budućnost, kao da se uspavao u inertnosti i rutini. In dustrijska revolucija u Engleskoj rođena je u velikoj mjeri podalje od krupnog kapitala i podalje od Londona. Već sam istakao važnost odnosa između nacionalnog dohotka i zaliha kapitala.86 Simon Kuznets87 misli da se taj odnos može izraziti kao sedam i tri naspram jedan; to znači da bi u nekadašnjoj ekonomiji do sedam godina norm alnog rada kapital bio imobiliziran, da bi se garantirao proces proizvodnje, dok ta brojka postaje utoliko m anja što se više približavamo današnjem vremenu. Znači da je kapital povećao djelotvornost, što je više nego vjerojatno, s time da, prirodno, prom atram o samo jedan aspekt, a to je njegova ekonomska djelotvornost. N acionalni doho d a k na prvi je pogled jednostavan pojam: nije li nacionalno računovodstvo zapravo »svođenje ekonomije jedne nacije na onu kakva bi postojala u nekome golemom podu zeću«?88 Ali ta je jednostavnost još jučer navodila specijaliste da naveliko »skolastički« diskutiraju i vode »verbalne dvoboje«.89 S vrem enom su se te rasprave stišale pa su definicije koje nam danas nude (sigurno mnogo jasnije naizgled negoli u stvarnosti) m eđu sobno vrlo slične, pa m ožemo od njih odabrati jednostavnu for m ulu Simona Kuznetsa (1941): »neto-vrijednost svih ekonomskih dobara koje je neka ’nacija’ proizvela u jednoj godini«90 ili kom pliciraniju kojoj su autori Y. Bernard iJ.-C . Colli: »reprezentativni skup priljeva nacionalnih izvora, dobara i usluga stvorenih u određenom razdoblju«91. Bitno je shvatiti da se nacionalni d o hodak može promatrati, kako kaže Claude Vimont92, kroz tri »optike«: kroz pro izvo d n ju , prihode koje su stekli pojedinci i država, te kroz potrošnju. Pred nama je dakle zadatak da ne načinimo samo jedno zbrajanje nego najmanje tri, a kad bolje prom islim o broj pojedinačnih zbrajanja povećava se zavisno o tome da li smo više ili manje raščlanili masu poreza, više ili manje raščlanili pravilno trošenje kapitala upotrijebljenog u procesu proizvodnje i utvrdili račune na početku proizvodnje (ili cijenu košta n ja fa k to rđ ) ili prem a tržnim cijenama (u što onda valja uključiti i poreze)... Preporučam stoga povjesničaru, koji se upusti u taj labirint, da se osloni na simplifikatorski članak Paula Bairoeha93 koji podučava kako s jednog skupa prijeći na drugi srna348

njujući ga ili povećavajući, prema prilici, za dva, za pet ili deset posto. Zapamtiti valja tri bitne ekvivalencije, tj. jednake vrijednosti: 1. bruto-nacionalni proizvod (D. N. P.) = neto-nacionalni proiz vod (N. N. P.) plus porezi, plus nadoknada trošenja kapitala; 2. N. N. P. = neto-nacionalni dohodak (N. N. D.); 3. nacionalni doho dak (N. D.) = potrošnja plus štednja. Za povjesničara koji je odlučio da se bavi takvim istraživa njima postoje najmanje tri puta: krenuti ili od potrošnje, ili od dohotka, ili od proizvodnje. Ali budimo razumni: tc skupove, kojima rukujemo bez previše grižnje savjesti, danas proračun avaju s deset, pa čak i 20% mogućih grešaka, a kad su posrijedi davnašnje ekonomije, onda je taj postotak najmanje tridesetak. Zbog toga je zabranjeno svako izoštravanje. Moramo se poslužiti samo varijacijama i približnim zbrajanjima. Povjesničari su uos talom stekli dobru ili lošu naviku da govore o bruto-nacionalnom proizvodu ne razlikujući ga od čistog proizvoda. A i zašto bi? Nacionalni prihod ili nacionalni proizvod (bruto ili neto) miješaju se pri našem horizontu. Za neko određeno razdoblje i za neku određenu ekonomiju tražit ćemo i naći samo jednu najnižu razinu njenog bogatstva, samo približnu brojku koja, očito, može biti zanimljiva samo kad je uspoređena s veličinama drugih eko nomija. Nacionalni dohodak pro capite je odnos: brojnik je b ruto-nacionalni proizvod (B. N. P.), a nazivnik je stanovništvo. Ako proizvodnja raste brže od stanovništva, onda raste nacionalni dohodak pro capite; u suprotnom slučaju se smanjuje; treća je mogućnost da se odnos ne mijenja, da stagnira. Onome tko želi proučavati rast, to je ključni koeficijent koji određuje prosječni životni standard nacionalne mase i varijacije tc razine. Već prilično dugo povjesničari žele sebi stvoriti predodžbu o tome s pomoću kretanja cijena i nadnica ili pak s pomoću varijacija »domaćicine košarice«. Ti su pokušaji rezimirani na dijagramima koje su nači nili J. Fourastié, R. Grandamy i W. Abel (pogledajte supra, I, str. 109) te P. Brown i S. Hopkins (pogledajte infra, str. 533). Oni lijepo prikazuju ako već ne točnu razinu dohotka pro capite onda barem kretanje njihovih varijacija. Već se odavno misli da najniže nadnice onog »pokretača« kome nema premca u povijesnim istra živanjima, onoga zidarskog pomoćnika (osobe koju već dosta dobro poznajemo) ugrubo prate fluktuacije prosječnoga životnog standarda. To prikazuje i nedavno objavljeni članak Paula Bairo349


eha94 koji ima upravo revolucionarno značenje. I zaista, ako plaću fizičkog radnika, p o d n u n adnicu, ukratko nešto što se veže uz SMIG, poznajem o vrlo točno (to jest ako znamo kako je podije ljena za jedan ili više radnih dana, a tako je nalazimo u 99 od 100 slučajeva), dovoljno je, po Paulu Bairochu, za evropsko ХЕХ. stoljeće, koje je on statistički proučavao, pomnožiti tu nadnicu za jedan dan sa 196 da bi se dobio nacionalni dohodak p ro capite. U strukturalističkoj optici, to je otkriće snažno eksplikativne kore lacije. Taj neočekivani koeficijent u prvi mah pobuđuje nevjericu a izveden je, pragmatički, ne teoretski, iz računa vodenih prem a opsežnim statistikama prošlog stoljeća. Taj je koeficijent prilično dobro utvrđen za evropsko XIX. stoljeće. Na temelju jednoga znanstvenog putovanja po Engleskoj od 1688. do 1770—1778. godine Paul Bairoch95 deducira, ovoga puta malo prebrzo, da korelacija u 1688. godini, što je razdoblje Gregorya Kinga, iznosi blizu 160, a za razdoblje 1770-1778. otpri like oko 260. Odatle on još brže zaključuje da »ukupno izračunati podaci dopuštaju tvrdnju da primjena jednoga prosječnog ratio u kategoriji od 200 daje valjani pristup u okviru evropskih d ru štava XVI, XVII. i XVIII. stoljeća«. U to baš nisam tako siguran kao što je on, pa bih se radije zadržao na njegovim konstatacijama da je rečeni ratio imao tendenciju da raste, što bi značilo da se prihod — ako su sve druge okolnosti jednake — p ro capite relativno povećavao. U Veneciji, gdje je radnik u Arsenalu 1534. godine dnevno zarađivao 22 solda (24 ljeti i 20 zimi)96, ponuđena bi korelacija (200) dala prihod p ro capite 4.400 soldi, što iznosi 35 dukata, a to predstavlja četvrtinu godišnje plaće obrtnika u Arte della Lana (148 dukata). Nema sum nje da je takav obrtnik vunarske industrije u Veneciji bio privilegiran, ali mi se ipak brojka od 35 dukata sama po sebi čini nešto premalenom . Ako bismo je prihvatili, došli bismo do mletačkog bruto-nacionalnog proizvoda od 7 milijuna dukata (za 200.000 stanovnika).97 Drugi proračuni, što ih povjes ničari koji se bave specijalno Venecijom smatraju preniskima, pomogli su mi da procijenim, za svoj račun, nešto kao 7,400.000 dukata.98 Koincidencija uopće nije loša. Drugi primjer: oko 1525. dnevna zarada fizičkog radnika u Orléansu iznosila je dva soua i devet dinara.99 Ako primijenimo isti koeficijent od 200 (na bazu od 15 milijuna stanovnika) dobit ćemo nacionalni dohodak znamo veći od onoga što nam ga au m a x im u m daje shem a F. C. Spoonera. Dakle korelacija od 200, 350


možda malo preniska za Veneciju, sigurno je previsoka za Orléans u to isto vrijeme. Posljednji primjer: Vauban je 1707. u D ixmeRoyale odabrao kao prosječnu »radničku« nadnicu zaradu tkača koji prosječno radi 180 dana po 12 soua, što znači 108 livri godišnje.100 Na bazi te nadnice prihod pro capite (12 soua х 200) bio bi 2.400 soua ili 120 livri. I u tom je slučaju životni standard toga tkača bio, kao što je prirodno, nešto iznad crte prosjeka (108 prema 120). Đruto-nacionalni proizvod (B. N. P.) Francuske, ako joj uračunamo devetnaest milijuna stanovnika, bio bi negdje oko 2.280 milijuna livri. A taj se rezultat gotovo točno poklapa s onim što ga je proračunao Charles Dutot pošavši od sektorskih procjena Vaubana.101 Ovoga puta, 1707. godine, korelacija kao da vrijedi. Bilo bi potrebno, svakako, provesti na stotine procjena ana lognih ovima koje su ovdje navedene da bi se stekla neka sigurnost ili makar djelomična sigurnost. Takvi bi koraci isprva bili očigled no lagani. Raspolažemo s bezbroj činjenica. Tako Charles Dutot102, u kojega smo maločas posumnjali, postavlja pitanje da li se stvarni budžet francuskog kraljevstva s vremenom povećavao ili nije. Ukratko, on nastoji, što bismo rekli, proračunati te budžete prema tekućim cijenam a, u tadašnjim livrama. Mora dakle uspoređivati cijene u različitim epohama. Izbor cijena je zabavan (jesu li one baš dobri pokazatelji, drugo je pitanje): kozlić, kokoš, gušče, tele, svinja, kunić... posred tih cijena, koje smatra karakterističnima, nalazi se negdje i dnevna plaća »najnižega fizičkog radnika«: 1508. godine u Auvergnei je bila šest dinara, a u Champagnci u isto vrijeme jedan sou... Zatim je potražen odnos ovih cijena s onima iz 1735, iz doba Luja XV: dnevnica fizičkog radnika narasla je tada na 12 soua ljeti i 6 zimi. U vezi s tim, kamo bi nas odveo koeficijent od 200? Zaista izgleda da ne odgovara ni XVI. stoljeću, osim u najrazvijenijim zemljama. Bilo kako bilo, rad Paula Đairocha vraća vrijednost bezbroj nim nadnicama zabilježenima odvojeno, pa su do danas ostajale neubrojene. A omogućavaju usporedenja. Njime se vraća vrijed nost (ako se ne varam) i pitanju, koje nikada do kraja nije istraže no, o tome koliko je bilo radnih dana a koliko neradnih svetkovina prije Francuske revolucije, što nas primorava da se ponovo upu timo u neugodnu šumu povijesti nadnica. Kolika je zapravo nad nica u XVIII. stoljeću? Ne bi li je prije svega trebalo usporediti sa životom ne jednog pojedinca nego s troškovima života jedne obitelji? Cijeli jedan program čeka provedbu. 351


Tri dvosmislena koncepta Definirali smo sredstva, oruđa. Još bi trebalo definirati i koncepte. Najmanje tri riječi daju smisao toj raspravi: rast, razvoj i napredak. Prve dvije se u francuskom jeziku sve češče upotrebljavaju jedna um jesto druge, kao što je to slučaj i s riječima grow th i develop m ent, W achstum i E ntw icklung (a taj drugi izraz, koji je upo trebljavao J. Schum peter103, pom alo se gubi); talijanski ima praktički samo jednu riječ, sviluppo-, dvije španjolske riječi, crecim iento i desarollo, razlikuju se gotovo jedino u govoru eko nomista Latinske Amerike, a oni moraju, kako kaže A. Gould, razlikovati razvoj struktura (desarollo) od rasta (crecimiento) kojim se najviše označava rast primanja p ro capite.'04 Tko želi bez previše rizika planirati brzu ekonomsku modernizaciju mora, zapravo, nužno razlikovati dva prom atranja koja ne idu uvijek ukorak, što stavlja upitnik i na bruto -nacionalni proizvod i na prihod p ro capite. En gros, stavim li pod svoj m ikroskop skup bruto-nacionalnog proizvoda, pažnju obračam na »razvoj«; us redotočim Ii prom atranje na neto-nacionalni proizvod pro capite, tad smo bliži osi »rasta«. U današnje doba ima, dakle, privredâ u kojima se oba gibanja poklapaju, što je slučaj na Zapadu, gdje se i javlja tendencija da se upotrebljava sam o jedna riječ; u drugima se, naprotiv, razlikuju i čak suprotstavljaju. Povjesničar se tako našao u položaju koji postaje sve složeniji: pred očima ima rastova ali također ipadova-, razvoja (XIII, XVI. i XVIII. stolječe), ali i razdoblja stagnacije i n a za d o v a n ja (XIV. i XVII. stoljeće). U Evropi XIV. stoljcča vidimo nazadovanje prem a ranijim urbanim i društvenim strukturama, pa postoji privrem eni zastoj razvoja pretkapitalističkih struktura. A u isto vrijeme prim jećujem o zbunjujući rast dohotka p ro capite-. nikada ranije čovjek Zapada nije jeo toliko kruha i mesa kao u XV. stoljeću.105 A te suprotnosti kao da još nisu dovoljne. Tako m edu ev ropskim takmacima Portugal XVIII. stoljeća uživa bez sum nje veći dohodak p ro capite od Francuske, iako ondje nema strukturalnih novosti, ali uživa blagodati sve šire eksploatacije Brazila. Por tugalski je kralj vrlo vjerojatno najbogatiji vladar u Evropi. Govo reći o takvom Portugalu, ne možete upotrijebiti izraze razvoj ni nazadovanje; isti je slučaj danas s Kuvajtom koji ipak ima najviši dohodak pro capite na svijetu. 352


Vrijedno je žaljenja što je u tim raspravama gotovo sasvim odbačena riječ napredak,progres. Smisao je gotovo isti kao i riječi razvoj, a moguće je vrlo ugodno (za nas povjesničare) razlikovati neutralni progres (to jest bez kidanja postojećih struktura) i ne-neutralniprogres koji u svom napredovanju razbija okvire u kojima se razvijao.106 Da li bismo onda, bez rječničkog nadmeta nja, mogli ustvrditi da je razvoj zapravo ne-neutralni progres? A proglasiti neutralnim progresom pritjecanje bogatstva od nafte u Kuvajt? Ili zlata iz Dražila u Portugal u Pombalovo doba?

Red veličina i korelacije Kolokvij u Pratu 1976.107 lijepo je pokazao kako je mnogo povjes ničara skeptično, ako ne i neprijateljski raspoloženo prema retrospektivnim nacionalnim računovodstvima. Na raspolaganju nam zaista stoje samo nepouzdane i loše grupirane brojke. Danas bi svatko tko se bavi proračunima takve brojke ostavio po strani jer raspolaže drugima. Nažalost, za nas to nije tako. Pa iako su veličine takve da ne sačinjavaju nizove, ipak se možemo odlučiti na traženje korelacija između tih veličina, na prelaženje s jedne vrijednosti na drugu, da korak po korak rekonstruiramo skupove, i da, krenuvši od tih veličina, izračunamo druge. Možemo tako postupiti na način kako je to učinio Ernst Wagcmann u svojoj tako čudnoj i, uostalom, malo čitanoj knjižici Das Zijfer als Detective . lo e Prirodno, nije detektiv sama brojka, nego onaj koji njome rukuje. Cilj bi, ukratko, bio, s obzirom da raspolažemo samo redo vima veličina, osloniti jedne na druge kako bi ih opravdali i provjerili nekako jedne prema drugima. Ne postoje li proporcije koje su gotovo izvan diskusije? Tako brojke o stanovništvu prije XIX. stoljeća omogućavaju grube proračune odnosa između sta novnika grada i seoskog stanovništva: u tom je pogledu Holandija u XVIII. stoljeću postavila rekord: 50% s jedne i 50% s druge strane.109 U isto doba u Engleskoj je bez sumnje samo 30% stanov ništva živjelo u gradovima110, a u Francuskoj od 15 do 17%.111 Ti su postoci već sami po sebi indikativni za cjelinu. Dilo bi zanimljivo pokušati proračunati i gustoću stanov ništva, a toj je temi posvećivano malo pažnje. Mreža koju je Ernst Wagemann112 proračunao za 1939. godinu ne vrijedi ipso facto, ma što o tome mislio njezin autor, za sve epohe. Razlog zbog kojega je ipak ovdje reproduciram jest u tome što sadrži vjerojatnu 353


Smrtnost djece u postotku rođenih

Nacionalni dohodak po aktivnom stanovniku (u dolarima)

istinu o tom e dajući pragove gustoće kojima počinju povoljna ili nepovoljna razdoblja. Povoljna ili nepovoljna demografska gus toća teško je pritiskala predindustrijske privrede i društva, kao što pritišće današnje nerazvijene zemlje. Djelomično bi mogla uz rokovati sazrijevanje nacionalnog tržišta ili njegovu moguču dezorganizaciju. Povećanje broja stanovnika nema, dakle, uvijek progresističko i konstruktivno djelovanje koje m u prečesto pri pisuju ili, točnije, može ga imati samo neko vrijeme, da bi nakon određenog praga prešlo u suprotnost. Teškoća je to što se taj prag, p o mom mišljenju, mijenja u skladu s tehnikama tržišta i proiz vodnje i prateći p rirodu i masu razmjene.

Gustoća naseljenosti

30. ERNEST WAGEMANNOVI »PRAGOVI« Ovaj grafikon (izradio F. Draudel, u Analima E. S. C , I960, str. 501, prem a podacim a E. Wagcmanna, Economia Mundial, 1 9 52,1 dio, str. 59. i 62) razlikuje stupnjeve gustoće koji su uvijek dobri za jedne (bijeli stupci), a loši za druge (sivi stupci) bez obzira n a zemlju koja se proučava. To se vidi iz statističkih podataka tridesetak zemalja za godinu 1939. KoriStcna su tri podatka: gustoća naseljenosti, dohodak po glavi aktivnog stanovnika (crni krug) i p o stotak sm rtnosti djece (bijeli krug). Prelazeći iz prostora u vrijeme, W agemann pom alo brzopleto zaključuje d a stanovništvo prelazi iz dobrog razdoblja u loše razdoblje (i obratno) svaki p u t kada prelazi jedan od pragova n a grafikonu.


Također bi bilo korisno vidjeti kako se aktivno stanovništvo dijeli prema različitim privrednim granama.113 Ta se podjela vidi u Ujedinjenim pokrajinama oko 1662. godine114; u Engleskoj oko 1688.115; u Francuskoj oko 1758.116; u Danskoj oko 1783117... Gregory King procjenjuje nacionalni proizvod Engleske (1688) na 43 milijuna funti sterlinga, od čega na poljoprivredu otpada 20 milijuna, na industriju nešto manje od deset, na trgovinu nešto više od pet. Te odnose ne nalazimo u modelu koji je načinio Quesnay118 (poljoprivreda pet milijardi tourskih Uvri, a industrija plus trgovina dvije milijarde): Francuska je u doba Luja XV više od Engleske uronjena u poljoprivrednu djelatnost. U pokušaju pri bližnog proračunavanja prema Quesnayevu modelu, Wilhelm Abel je našao119 da je Njemačka u XVI. stoljeću, prije razaranja za tridesetogodišnjeg rata, imala mnogo više poljoprivredne djelat nosti nego Francuska u XVIII. stoljeću. Odnos između poljoprivredne proizvodnje i industrijske proizvodnje (P/I) posvuda se mijenjao u korist industrije, ali polagano. Industrija je u Engleskoj pretekla poljoprivredu tek u razdoblju od 1811. do 1821. godine.120 U Francuskoj se to nije zbilo prije 1885, a u Njemačkoj nešto ranije (1865)121, kao i u Sjedinjenim Američkim Državama (1869).122 Ne baš sigurnim računom za cijelo sam Sredozemlje u XVI. stoljeću123 došao do razmjera da je poljoprivreda bila pet puta jača od industrije, što je m ožda odnos koji bi vrijedio i za cijelu Evropu u tom stoljeću. Ako je tako, možemo lako zamisliti koliki je put još trebala prijeći Evropa. Druga korelacija: odnos između naslijeđenog bogatstva i nacionalnog proizvoda. Keynes je imao običaj da za svijet svoga doba izračunava zalihe kapitala utrostručavajući, ili množeći sa četiri nacionalni dohodak. Odnose tri prema jedan i četiri na prama jedan utvrdili su, uostalom, i Gallman i Goldsmith124 za Sjedinjene Američke Države u XIX. stoljeću; u raznim današnjim zemljama, koje se tek razvijaju, brojke variraju od pet naprama jedan do tri naprama jedan. Simon Kuzncts125 smatra da odnos u davnim privredama varira od jedan prema tri do jedan prema sedam. Zapravo je teško na to primijeniti procjene Gregorya Kinga. Po njemu je naslijeđeno bogatstvo Engleske oko 1688. godine bilo 650 milijuna funti stcrlinga, od čega je zemlja procije njena na 234 milijuna, živa ljudska snaga na 330, a ostatak od 86 milijuna dijeli se na stočni fond (25), plemenite metale (28) i različito (33). Izdvojimo li ukupan rad, dolazimo do brojke od 320 355

fe n u tn d Iiraudel/ Vrijeme svijeta

milijuna za nacionalni proizvod od 43, 4, što bi otprilike bio odnos sedam napram a jedan. Alice Hanson Jo n cs126poslužila se tim vjerojatnim koeficijen tima da bi proračunala dohodak po glavi stanovnika nekih ame ričkih »kolonija« u 1774. godini, prem a ispitivanjima koja su joj omogućila da proračuna naslijeđeno bogatstvo. Dobila je doho dak p ro capite između 200 dolara (odnos jedan prem a pet) i 335 dolara (odnos jedan prem a tri) i zaključila da su Sjedinjene Države uoči proglašenja neovisnosti uživale viši standard od evropskih zemalja. Zaključak, ako je točan, sigurno nije beznačajan.

Nacionalni dug i bruto—nacionalni proizvod Na području javnih financija gdje ima mnogo brojaka, moguće je pronaći korelacije: one ujedno daju prvi okvir svakoj mogućoj rekonstrukciji nacionalnih računovodstava. Postoji tako i odnos između nacionalnog duga (za koji znamo kakvu će ulogu odigrati u Engleskoj u XVIII. stoljeću) i b ru to -nacionalnog proizvoda.127 Dug može dostići svotu dvostruko veću od nacionalnih dohodaka a da to nije uvijek opasnost. Kad je o tom e riječ, dobro zdravlje engleskih financija bit će dokazano time što, na primjer, i kad je konjunktura 1783. ili 1801. godine bila najkritičnija, nacionalni dug nikad nije dosegao dvostruko veći iznos od brulo-nacionalnog proizvoda. Strop nikada nije bio probijen. Ako pretpostavimo da je to pravilo u biti zlatno pravilo, onda ni Francuska nije bila u opasnom položaju kad je 13- siječnja 1561. godine, usred sveopće uzbune, kancelar Michel de l’Hôpital priz nao dug od 43 milijuna livri128, jer je, iako je ta svota bila četiri puta veća od državnog budžeta, bruto-nacionalni proizvod prema vjerojatnim proporcijam a bio najmanje 200 milijuna livri. Nikakva opasnost nije također prijetila ni Austriji u doba Marije Tcrczijc: prihodi države su nakon rata za austrijsko nasljeđe (1748) dostizali 40 milijuna forinti pa je dug od 280 milijuna bio znatan, no bruto-nacionalni proizvod m ora da je bio u visini od petsto do šeststo milijuna. Da je taj dug bio samo 200 milijuna, njegova bi težina u načelu bila podnošljiva. Sedmogodišnji je rat, istini za volju, ponovo otvorio bezdan troškova, što je Mariju Tcrcziju 356

Nacionalna ti-iišta

jednom zauvijek odvratilo od ratoborne politike. Čak je uspjela i poboljšati financije smanjujući kamatnjak svog duga na četiri posto.129 Zapravo teškoće uzrokovane javnim dugom uvelike ovise i o načinu upravljanja financijama te o manjem ili većem povjerenju javnosti. U Francuskoj 1789. godine državni dug ne prelazi mo gućnosti nacije (tri milijarde duga i otprilike dvije milijarde b ruto-nacionalnog proizvoda), pa bi sve trebalo biti u redu. Ali Francuska vodi takvu financijsku politiku koja nije ni koherentna ni djelotvorna. Daleko zaostaje za engleskom spretnošću na tom području. I tako se našla pred financijskom krizom istodobno kad i pred političkom krizom, ali ne i pred krizom naprosto zbog siromaštva države.

Ostali odnosi Istaknimo one koji vežu monetarnu masu, naslijeđeno bogatstvo, nacionalne prihode i budžet neke države. Gregory King130 procjenjuje da u njegovoj zemlji ima u opticaju dragocjenih metala u vrijednosti od 28 milijuna funti stcrlinga, s naslijeđenim bogatstvom od 320 milijuna — a to iznosi 11,42%. Prihvatimo li približni odnos od jedan naprama deset, Francuska za Luja XVI, s monetarnom zalihom od milijarde ili milijarde i 200 milijuna tourskih livri (a ta je brojka po mom mišljenju mnogo preniska), naslijeđeno bi joj bogatstvo bilo naj manje negdje od deset do dvanaest milijardi. Isto bi se tako moglo usporediti m onetarne zalihe Engleske 1688. godine s njezinim bruto-nacionalnim proizvodom (a ne samo s naslijeđenim bo gatstvom), ali uspoređenja s opticajem novca ne mogu nas daleko odvesti. To su, uostalom, suvremenici procjenjivali i odmjeravali samo s vremena na vrijeme: događa se da je do nas došla samo jedna jedina brojka za cijelo neko stoljeće, a i to ne uvijek. Budžet je, naprotiv, poznat iz godine u godinu, pa tu srećemo ohrabrujući niz dokumenata u seriji. Zato je 1976. godine kao program Tjedna u Pratou odabrana tema:Jatm efinancije i bruto■^nacionalni proizvod. Iako taj kolokvij ništa nije regulirao, bar je raščistio teren. Kvocijent bruto-nacionalni proizvod/budžet u predindustrijskim privredam a bio bi dakle shvaćen kao uobi čajen između deset i dvadeset: 20 bi bio najniži koeficijent, to jest 357

R m iand Braudel / Vrijeme svijeta

Plaćanje najamnine, djelo Bmegela Mlađeg (1564-1636). Gami, Mu sée des lleaax-Arts. (Otisak Giraitdon) 5% nacionalnog proizvoda (utoliko bolje za porezne obveznike) a 10 bi bio najviši koeficijent (10%), što je izazivalo više od uobi čajenog rogoborenja. Vauban, koji jc imao modernu koncepciju poreza (u djelu Projet de Dixme Royale predlaže da se ukinu svi postojeći porezi, kako neposredni tako i posredni, a i provincijske carine, da bi se zamijenili porezom »na sve što donosi prihod i [kojem] ništa neće izbjeći«, pri čemu bi svaki plaćao »ovisno o svojim prihodima«)131, procjenjivao je da porez nikada ne smije dostići 10%. To je dokazivao procjenjujući prihod Francuza od sektora do sektora i proračunavajući iz toga što bi porez, koji je predlagao, promijenio u skladu s mogućnostima odgovarajućih društvenih slojeva. Zaključio je da bi 10% od sveukupnih prihoda vrlo obilato premašilo najveći ratni budžet ikada dotad prihvaćen u Francuskoj, to jest 160 milijuna. Ali stanje se promijenilo u XVIII. stoljeću. P. Mathias i P. O’Brien132 su u vrlo dojmljivu članku prikazali promjene poreza proračunate za Francusku i Englesku počevši od 1715- godine. Šteta je što brojke koje oni daju ne možemo dokraja usporediti s Vaubanovima, jer se odnose samo na fizički proizvod (poljopriv redni i »industrijski«), dok Vauban tome dodaje dohodak građana 358


od nekretnina, zatim od mlinova, iz svih privatnih ili javnih službi (posluga, kraljevska administracija, slobodne profesije, promet, trgovina...). Ipak nije ništa manje zanimljivo usporediti iznos po reza u odnosu s fizičkim proizvodom u Engleskoj i u Francuskoj. U Francuskoj je od 1715- do 1800. godine postotak gotovo stalno iznad deset (11% 1715,17% 1735. godine, ali 9 i 10% 1770. i 1775. godine te 10% 1803). Opterećenje porezom izuzetno je visoko u Engleskoj: 17% 1715. godine, 18% 1750. i 24% 1800, u doba napoleonskih ratova. Na 10% opet je palo 1850. godine. Jasno je koliko stupanj poreskog napona uvijek ostaje važan indikator, jer je različit u raznim zemljama i raznim razdobljima, pa bilo to makar i zbog ratova. Nudi nam se jedna metoda: pođimo, da bismo ukrupno obuhvatili problem i postavili makar hipotezu, od uobičajene marže između 10% i 5%: ako je obujam prihoda Republike Svetoga Marka 1588. godine 1,131.542 dukata133, mle tački nacionalni proizvod bi se morao kretati između 11 i 22 milijuna. Ako je carev prihod 1779. godine (dok je ruska privreda još sasvim starinska) dosezao 25 do 30 milijuna rubalja134, nacio nalni bi proizvod morao biti između 125 i 300 milijuna. »Škare« su goleme. Ali kad ih jednom stavimo na mjesto, provjeravanje nam omogućava da procijenimo je li u igri manji ili veći poreski napon. U slučaju Venecije krajem XVI. stoljeća, kao i u slučaju drugih urbanih ekonomija, poreski pritisak zapravo je veći nego što je to uobičajeno u teritorijalnim državama. U njima je u načelu razina niska, otprilike 5%, dok Venecija, čini se, uvelike probija strop od 10%. Njezin sam bruto-nacionalni proizvod pokušao izračunati različitim putovima, krenuvši od nadnice obrt nika u Arte della Lana i fizičkog radnika u Arsenalu133, i uvijek sam dolazio do svote koja je znamo ispod jedanaest milijuna dukata, to jest između 7 i 7,7 milijuna, a to je za ono vrijeme golem pritisak poreza, jer iznosi između 14 i 16%. Dilo bi važno provjeriti da li i druge urbane ekonomije, osim Venecije, dižu pritisak poreza do maksimuma, a tu je stvarnost predosjetio Lucien Fcbvrc i bez jasnih dokaza, govoreći o gradu Metzu u godini 1552. kad je pripojen Francuskoj.136 Jesu li gradovi-države dostigli u XVI. stoljeću opasnu poresku granicu iznad koje bi neka ekonomija u razdoblju prije Francuske revolucije uništila samu sebe? Ne nalazi li se ovdje dodamo objašnjenje za propadanje privreda urbanog tipa, u što valja ubrojiti i Amsterdam u XVIII. stoljeću? 359


Današnje su privrede sposobne podnositi i fantastično pove ćanje poreza koje razrezuje država. Činjenice govore da je 1974. porez predstavljao 38% bruto-nacionalnog proizvoda Francuske i SR Njemačke, 36% Velike Britanije, 33% u SAD (1975), 32% u Italiji i 22% u Japanu.137 Taj porast naplate poreza razmjerno je nedavno počeo, ali se zatim ubrzava iz godine u godinu, jer je posljedica, s jedne strane, uloge države kao štita i, s druge strane, pribjegavanja pojačanom oporezovanju kao antiinflacijskoj mjeri kojom se sm anjuje potrošnja. Inflacija, uza sve to, napreduje neom etano, pa ekonom isti-disidenti138 idu tako daleko da pret jeranoj poreskoj napregnutosti pripisuju veliku odgovornost u današnjoj krizi i inflaciji. Sve je jasnija ideja da je prekoračena granica poreske preopterećenosti, a to dovodi u opasnost prcrazvijene privrede. Iako se današnja granica nalazi na sasvim različitoj razini, nije li ipak problem isti kao onaj što ga otkrivamo prije m nogo stoljeća u tada najrazvijenijim privredama Zapada. Ako prihvatimo korelaciju između budžeta i nacionalnog proizvoda, znači da smo budžetu dali vrijednost indikatora. Bu dim o svjesni da je previše ishitrena tvrdnja većine suvremenika i čak m nogih povjesničara da je navodno svemogućoj državi koja želi napuniti svoju riznicu dovoljno malo jače pritegnuti poreski vijak ili okolišno krenuti s neposrednim porezima, što je golemi izvor prihoda svih režima, posebice autoritarnih. Ponavlja se ono kako je Richelieu, prisiljen nuždom »otvorenog« rata koji je počeo 1635, pretjerano povećao poreske prihode: nije li se od 1635. do 1642. u Francuskoj porez udvostručio ili čak utrostručio? Porez zapravo ne moža zaista rasti i uzrokovati trajno povećanje budžeta ako se istovrem eno ne poveća i nacionalni proizvod. Možda je tako bilo upravo u XVII. stoljeću pa bi, prem a tome, trebalo poslušati Renća Baechrela i još jednom ocijeniti jesu li točne uobičajene prosudbe ekonomskog tonusa u Richelieuovu stoljeću.

Od potrošnje do bruto—nacionalnog proizvoda Želimo li odrediti bruto—nacionalni proizvod, slobodno možemo početi ili proizvodnjom ili potrošnjom. Joan Robinson definira nacionalni dohodak kao »ukupnu jednogodišnju potrošnju svih obitelji od kojih se sastoji neka nacija (plus utrošene neto-inves-

360


ticije te višak ili manjak u izvozu)«.139 U tim mi je okolnostima dovoljno znati prosječnu potrošnju »agensa« neke dane privrede da bih proračunao globalnu potrošnju i, dodavši rezultatu masu ušteđenu u proizvodnji —štednju engros —te pozitivni ili negativ ni saldo trgovačke ravnoteže, dobio približni bruto-nacionalni proizvod. To je medu prvima pokušao učiniti Eli Heckscher u svojoj ekonomskoj povijesti Švedske (1954).140 Jednako zaobilazno je Frank Spooner na tabeli koju objavljujemo (str. 363) dobio krivu lju bruto-nacionalnog proizvoda Francuske od 1500. do 1750. godine, a i Andrezcj Wyczanski proučavajući nacionalni dohodak Poljske u XVI. stoljeću141, pa je napisao: »Čak ako su i netočne, brojke (retrospektivnoga nacionalnog računovodstva) ipak su uvi jek konkretnije i bliže povijesnoj istini od neodređenih verbalnih opisa« kojima su se dosad zadovoljavali povjesničari. On dodaje: »Naša je hipoteza vrlo jednostavna; cijelo stanovništvo neke zemlje mora jesti, pa cijena prehrane, dakle, odgovara najvećem dijelu nacionalnog dohotka; točnije: poljoprivrednoj proizvodnji uve ćanoj za troškove prerade, transporta i drugoga. Drugi dio nacio nalnog dohotka sačinjava vrijednost rada onoga sloja stanovništva koji ne proizvodi ono što troši«. Tu su, dakle, tri osnovna elemen ta: P1 je potrošnja hrane poljoprivrednog stanovništva; P2 je po trošnja n e —p o ljo p riv re d n o g stanovništva; R je rad te ncpoljoprivredne populacije. Ako zanemarimo trgovinsku rav notežu, onda je B. N. P. (bruto-nacionalni proizvod) = P1 + P2 + R, a ta računica ima još i tu prednost što je u vrlo pojednos tavljenom gledanju R en gros jednak P2: stanovništvo koje živi od nadnice (prije svega gradsko) gotovo i ne zarađuje više od onoga što mu je potrebno da preživi i razmnaža se. Na kraju je A. Wyczanski došao do razlikovanja dvaju nacio nalnih dohodaka: jedan je na selu a drugi u gradu. Nećemo postavljati previše pitanja o tome kako je točno provedena podjela između gradskog i seoskog prostora; pretpostavimo čak da je taj problem riješen. Od ta dva dohotka onaj u gradovima je sposobniji da napreduje a kad on napreduje, onda ga slijedi cjelina. Prema tome bi jednostavno promatranje demografskog razvitka gradova osvijetlilo čak i napredovanje bruto-nacionalnog proizvoda. Ako na primjer, slijedeći Georgesa Dupeuxa142, raspolažem gotovo kontinuiranom serijom podataka o rastu gradskog stanovništva u Francuskoj od 1811. do 1911. — a taj je rast išao prosječnim ritmom od 1,2% godišnje — ta krivulja znači da se i b ru to 361


—nacionalni proizvod Francuske m orao povećavati analognim rit mom. A to ne treba čuditi: gradovi (u tome se slažu svi povjesničari) bitni su instrum enti akumulacije, pokretači rasta i odgovorni za svaku naprednu raspodjelu rada. Nadgradnje evropske cjeline možda su, kao i sve nadgradnje, sustavi djelomično parazitski143, ali su ipak neizbježni za sveopći proces rasta. Upravo gradovi određuju već od XV. stoljeća golem pokretp ro to -in d u strije , tog prenošenja, tog okretanja gradskih zanimanja prem a selu, odakle dovode, čak odvlače radnu snagu napola neiskorištenu u nekim poljoprivrednim regionima. Trgovački je kapitalizam zaobišao restriktivne zapreke gradskih zanimanja pa je tako i na selu stvorio novo industrijsko područje, ali sada zavisno o gradu. Jer sve dolazi iz grada, a sve i odlazi onamo. Industrijska će revolucija u Engles koj biti djelo pionirskih gradova: Birminghama, Sheffielda, Leedsa, Manchestera, Liverpoola...

Proračuni Franka C. Spoonera Frank Spooner144 u engleskom izdanju svoje klasične knjige, naj prije objavljene na francuskom, pod naslovom Svjetska ekono m ija i kovanje novca u Francuskoj o d 1493—1680. (1956) daje ranije neobjavljenu tabelu izvanrednog značenja za povijest Fran cuske jer su na njoj grafički izraženi bruto-nacionalni proizvod, kraljevski budžet i masa novca u opticaju. Za budžet ima obilato mnogo službenih izvještaja s brojkama i samo je on prikazan pravilnom krivuljom; bruto-nacionalni proizvod i novčana masa prikazani su, svaki za sebe, dvjema krivuljama: višom i nižom, kojima se m jere a ujedno i vizualiziraju sve naše nesigurnosti. B ruto-nacionalni proizvod izračunat je prem a prosječnoj potrošnji do koje se došlo prem a cijeni kruha (kao da je potrošeni broj kalorija dobiven samo iz te jedine hrane). Cijene kruha i broj stanovnika se mijenjaju, ali krivulja bruto-nacionalnog proizvoda ipak ne prestaje rasti — a upravo je to bitna, karakteristična crta. Ako je taj grafički prikaz visoko vrijedan, a ja tako mislim, onda en gros odnos od jedan napram a dvadeset označava odnos između budžeta i bruto-nacionalnog proizvoda, što je dokaz da nije bilo poreskog pretjeravanja ni nepodnošljive napregnutosti na tom području. Novčana masa raste istovremeno kao i budžet do oko 1600. godine, zatim stagnira pa se čak i spušta od 1600. do 362


31. U FRANCUSKOJ OD 1500-1750: NACIONALNI DOHODAK, MONETARNA ZALIHA I ĐUDŽET Grafikon načinio F. C. Spooner, The International Economy and Monetary Movements in France, 1493-1725, 1972, sir. 306. Za komentar grafikona vidi tekst na 362. strani.

1640, dok sc budžet i dalje uspinje. Ali nakon toga, iza 1640. krivulja novčanih zaliha odvaja sc od dvije druge i, reklo bi se, postaje neobična. Skače u vertikali, penje se vrlo živo. Sve se zbiva kao da su Francusku, u srcu Evrope, odjednom preplavili novac i dragocjeni metali. Treba li to pripisati obnovljenom radu ame ričkih rudnika nakon 1680. godine (ali monetarni uspon Fran cuske počinje već 1640)? Ili obnavljanju pomorskih aktivnosti? Pustolovine brodova iz Saint-Maloa na pacifičkim obalama (ali mnogo kasnije) vjerojatno su također odigrale određenu ulogu: ne govori li sc da su dovukli u Francusku više od sto milijuna Uvri 363


(bijele kovine)? U svakom slučaju Francuska postaje, i za dugo vremena ostaje, skupljač dragocjenih metala, a da ta masa ne djeluje ni na budžet niti na bruto-nacionalni proizvod. Čudno stanje, utoliko više što živost Francuske, doduše, neprekidno potiče višak u vanjskoj trgovini sa Španjolskom, ali mora pokrivati određene deficite u drugim smjerovima, u najmanju ruku trgo vine s Levantom i usto još izvoziti novac u Evropu posredstvom Samuela Bernarda, Antoinea Crozata i Đenovežana zbog ratova Luja XIV i kraljeve potreba da izdržava m nogobrojne čete izvan Francuske. A ipak ona zgrče novac, puni riznicu, pa nas samo na maštanje može navesti Boisguilbcrtova usputna misao iz 1697. godine: »... iako Francuska još nikada nije bila tako puna novca kao sada«145. Slična je i prim jedba trgovaca s kraja vladavine Luja XIV o relativnoj beznačajnosti 800 milijuna mjenica (kojima je brzo oborena cijena) u odnosu na masu novca koji je u opticaju ili se pažljivo skriva po kraljevstvu. U svakom slučaju, rast nov čanih zaliha ne objašnjava se Lawovim sustavom, rekao bih, na protiv, da ga taj rast objašnjava, da je zahvaljujući njem u i bio moguć. Proces se, uostalom, nastavlja i u XVIII. stoljeću i potvrđuje se kao čudna struktura francuske privrede. Pitanje nakraju ostaje bez pravog odgovora.

Očiti kontinuiteti Optika sveukupnih vrijednosti ističe očite kontinuitete tijekom cijele povijesti Evrope. Prvi je pravilan uspon, usprkos plima i oseka, svih b ru to —nacionalnih proizvoda. Pogledajte krivulju bruto-nacionalnog proizvoda Engleske u XVIII. i ХГХ. stoljeću. Pa ako Frank C. Spooner ima pravo, francuski je bruto-nacionalni proizvod u usponu od vrem ena Luja XII a bez sum nje јоб i od ranije, a taj uspon, očit do 1750, nastavlja se i za vladavine Luja XV, a sasvim lijepo i do naših dana. Fluktuacije, a fluktuacija ima, kratkog su trajanja, neodređene su i jedva ostavljaju trag na dugotrajnoj plimi uspona. Ukratko, te krivulje ne nalikuju na dobro nam poznate krivulje konjunkture, uključivši i stoljetni trend. Čak i žestoki prekidi zbog dva svjetska rata ipak su bili samo prekidi, ma kako bili dramatični. Nekadašnje je ratove bilo još lakše kompenzirati. Uostalom, svako društvo, često razoreno vlastitom krivnjom, ču desno je sposobno da se ponovo izgradi: Francuska se neprekid 364


no, kroz cijelu povijest, ponovo izgrađivala, a u tome nije nikakav izuzetak. Drugi je kontinuitet uspon države, mjerimo li rast dijela koji ona naplaćuje od nacionalnog dohotka. Činjenica je da budžeti rastu, da države postaju sve veće: proždiru sve. Vrlo je važno to utvrditi u svjetlu naših nacionalnih računovodstava, čak ako to i znači vratiti se na tradicionalne tvrdnje, načelnim deklaracijama koje tako često izražavaju povjesničari njemačkog jezika i kulture. Werner NâP4eje bez oklijevanja napisao: »Vom Staat soli an erster Stelle die Rede sein«, govoriti se mora prije svega o državi, za koju Werner Sombart147 piše da je »divovsko poduzeće s rukovodite ljima kojima je temeljni cilj da stječu, to jest da pribavljaju što je moguće više zlata i srebra«. Ipak treba pošteno priznati državi: sveukupna nas ekonomija obvezuje da je vratimo na pravo mjesto, na vrlo važno mjesto. Kao što kaže Jean Douvicr: »Država nikad nije lagana«.148 U svakom slučaju, ona to nije od druge polovice XV. stoljeća i od vremena kad je privredi ponovo sinulo sunce. Nije li uspon države, prom atram o li ga dugoročno (la longue durée), na neki način i povijest cijele Evrope? Nestala je padom Kima u V. stoljeću, a ponovo je uspostavljena industrijskom revolucijom već od XIXIII. stoljeća, da bi se opet dezorganizirala nakon katastrofalnog haranja crne kuge i nevjerojatnog nazatka sredinom XIV. stoljeća. Priznajem da me fascinirala i užasnuta ta dezintegracija, taj pad u mrak noći, ta najveća drama zabilježena u povijesti Evrope. Ništa manjih katastrofa, dakako, ima i u prošlosti cijelog svijeta, kao što su: mongolske invazije u Aziji, ili nestanak najvećeg dijela američ kog indijanskog stanovništva nakon dolaska bijelaca. Ali nigdje drugdje ovako golema nesreća nije uvjetovala sličan oporavak, neprekinuti napredak koji je započeo sredinom XV. stoljeća, na kraju kojeg, napokon, započinje industrijska revolucija i eko nomija m oderne države.

365

FRANCUSKA, ŽRTVA SVOGA GIGANTIZMA

N eosporno je da je Francuska, govoreći politički, bila prva m oder na nacija koja se pojavila u Evropi i svoj razvoj dovršila divovskim udarom revolucije 1789. godine.145 Pa ipak po svojoj je eko nomskoj infrastrukturi još tada, u to uznapredovalo doba, bila daleko od toga da bude savršeno nacionalno tržište. Možemo, dakako, reći da je već Luj XI bio merkantilist, »kolbertist«150 prije Colbcrta, vladar koji se brinuo za cijelu privredu svoga kraljevstva. Ali što je njegova politička volja mogla protiv raznolikosti i arhaizma privrede u Francuskoj njegova doba? A taj je arhaizam imao još dugo potrajati. Rascjepkana i podijeljena na regije, francuska je privreda bila samo zbroj zasebnih života koji su se čak i zatvarali u sebe. Velike struje koje su njom e prolazile (moglo bi se čak reći: koje su je prelijetale) povoljno su djelovale samo na gradove i neke regije koje su im bile samo međupostaje, točka dolaska ili odlaska. Kao i druge evropske »nacije«, i Francuska Luja XIV i Luja XV još je pretežno poljoprivredna zemlja; industrija, trgovina i financije ne m ogu je preobraziti preko noći. Progres se javlja samo u obliku zasebnih mrlja i gotovo nije ni zamjetan prije uspona u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Ernest Labrousse je napisao: »Onoj Fran cuskoj koja je bila u izrazitoj manjini ali je imala prostrana obzorja (to jest vidike u svijet) suprotstavlja se druga Francuska koja čini golemu većinu, vodi u sebe zatvoren život a obuhvaća sveukupnost sela, velik dio gradića pa čak i dio gradova«.151 Stvaranje nacionalnog tržišta je pokret protiv svuda prisutne inercije, pokret koji na dugi rok pokreće razmjenu i veze. No nije li kod Francuske glavni uzrok inercije upravo golemo prostranstvo njezina teritorija? Male Ujedinjene pokrajine i srednje velika En gleska su životnije, njih je bilo mnogo lakše ujednačiti. Udaljenost nije na njih imala toliko nepovoljan utjecaj. 366


Raznolikost i jedinstvo Francuska je mozaik malih »pays« raznolikih boja, svaki živi prije svega sam od sebe, na svome tijesnom prostoru. Malo ih dira vanjski život, pa svi, ekonomski rečeno, govore istim jezikom: što vrijedi za jednog, vrijedi, m utatis m utandis, za drugog, bili oni susjedni ili udaljeni. Kad upoznate jednoga, Iako možete zamisliti sve ostale. Na svoj način priču o tom životu pripovijeda knjiga izdataka opreznoga i škrtog samostana lazarista152 u Bonnevillcu, glavnom gradu Faucignya, u Savoji, koja tada još nije bila francuska. U tom se zabitnom kutku u XVIII. stoljeću živjelo samo od vlastitih proiz voda, ne kupujući gotovo ništa osim ponečega na mjesnoj tržnici. Najviše je donosilo vino i žito što su ga pribavljali seljaci zakupnici na samostanskom dobru. Žito se davalo pekaru čime je unaprijed bio plaćen svakodnevni kruh. Meso se, naprotiv, kupovalo za gotovinu kod mesara. Obrtnici i seoski fizički radnici, koje se plaćalo na dan, dolazili su da bi nosili daske, drvo za ogrjev ili gnoj za gnojnicu; seljanka dolazi zaklati svinju što su je uzgojili redov nici; postolar dobavlja cipele za njih i za njihova jedinog slugu; samostanskog konja potkivaju u Cluscsu kod poznatog kovača; zidar, tesar i stolar spremni su doći da na licu mjesta rade uz plaćanje po danu. I tako se sve odvija na malim udaljenostima, horizont prestaje u Tanningcsu, Sallanchcsu i Uochc-sur—Foronu. Ali budući da nema savršene autarkije, krug lazarista iz Bonnevillea je otvoren na jednoj ili dvije točke svoje uske kruž nice. S vremena na vrijeme pošalju nekog vozara (ukoliko nije posrijedi glasnik vojvodine pošte) u Annecy, ili češće u Žencvu, da kupi ono što ne mogu nabaviti na uobičajeni način: lijekove, začine, šećer... Ali šećer se već krajem XVIII. stoljeća može naći u jednoj trgovini mješovitom robom u Bonnevillcu, a to je bila prava mala revolucija. Ukratko, bio je to jednostavan govor kakav se mogao čuti u mnogim drugim krajevima uskog horizonta samo ako se došlo dovoljno blizu. Takav je Auxois, bogat obradivom zemljom i paš njacima pa zbog toga odlučan da živi zatvoren u sebe, utoliko više što njegov središnji grad, Semur »nije veoma prometan« i nalazi se »udaljen od plovnih rijeka«.153 Pa ipak postoje neke veze s obližnjim pokrajinama Auxerre i Avallon.154 Slična okružja u un utrašnjosti Bretanje ili Centralnom masivu gotovo da su bila sama sebi dovoljna. Sličan je slučaj i Barrois, iako se održavaju veze sa 367


32. VELIČINA FRANCUSKE: TEŠKOĆE NACIONALNOG TRŽIŠTA O ve d vije k a rte G. A rb e llo ta (u : Annales E. S. C., 1973, s tr. 79 0 , izvan te k sta ) prik azu ju »veliku c e s to v n u m u ta c iju « k oja, z ah v alju ju ći c e sta m a u re đ e n im z a » b rz a k ola«, te ulaskom » tu rg o tin a « u u p o tr e b u i p o v e ć a n je m b ro ja p o š ta n s k ih p o sta ja , sk raću je z a p o lovicu u d a lje n o sti k ro z F rancusku iz m e đ u 1 765. i 1780. 1 765. je p o tr e b n o m a n je o d tri tje d n a d a b i s e stig lo d o Lillea u P irenejim a ili d o S tra s b o u rg a u B retan ji. F ra n c u s k a s e već 1780. pred stav lja kao k o m p ak tn i p r o s to r koji s e p olako

Champagneom i l.orraineom, a vino se izvozi rijekom Meuse čak do Nizozemske. Zaustavimo U se u nekoj regiji ili gradu smještenom na prom etnoj osovini, prizor se mijenja. Prom et tu buja u svim smjerovima. Takav je slučaj V erdun-sur-le-D oubs, mali burgun368


prelazi. Ali cestovni n a p re d a k p o k azu je n am jeru d a p o krije čitavo kraljevstvo. Na prvoj karti razlikujem o d o is ta n e k o lik o privilegiranih osovina: P ariz-R ouen ili P ariz-P éro n n e (1 d an , kao i P ariz-M elun); Pariz-L yon (5 d a n a k ao i P ariz-C harleville ili V itry-le-F rançois). Na d rugoj karti u d a ljen o st i tra ja n je p u ta se u glavnom slažu (o tu d g o tovo k o n centrični k rugovi ok o Pariza. T rajanje putovanja o sta je isto n a starim p rivilegiranim putevim a prem a Lyonu i R ouenu. O d lučan faktor koji je p o m o g ao toj m utaciji j e s tv aran je T u rg o to v e Régie des diligences et messageties, 1775.

dijski grad na obali Doubsa i vrlo blizu Saône, dvaju vodenih puteva što se spajaju nešto južnije. U jednom izvještaju iz 1698. stoji: »Tu cvate trgovina, najviše zbog vrlo povoljnog položaja. (...) Mnogo se trguje žitaricama, vinom i sijenom. Svake godine se 28. listopada održava slobodan sajam koji počinje osam dana prije Sv. 369


; ii-

Šimuna i Sv. Jude Tadeja i traje osam dana poslije, a na njemu se nekoć prodavalo i veoma mnogo konja«.155 Zonu disperzije oko Verduna čine istovremeno Alzace, Franche-Comté, Lyonnais i »donji krajevi«. Na raskrižju više razmjembenih struja svaki je mali grad a priori otvoren, spreman za promjene. Njegovi su stanovnici skloni poduzetništvu; u njemu svatko može birati između nekoliko mogućih puteva. Istu eksploziju nalazimo i u Mâconnaisu gdje stanovnici ipak nemaju dovoljno inicijative. Ali njihovo se vino izvozi na sve strane, gotovo samo od sebe. Sve drugo je manje važno: žito, tov goveda, izrada plama ili učinjanje kože. Ali dovoljan je izvoz vina i izrada bačava, što uz to ide. »Iako je drvo za duge gotovo sve dovučeno iz Burgundije rijekom Sâonom, mnogo se bačvara cijele godine bavi svojim vrlo potrebnim poslom jer u Mâconnaisu vino prodaju u bačvama pa ih svima treba mnogo«. Cijena mu je čak i porasla otkako su ga Provansalci »odvukli veoma mnogo (...) pa ga upo trebljavaju da bi sačuvali svoju veliku burad koja je teža i načinjena od težeg drva pa im ovo bolje odgovara da kola s vinom mogu lakše i jeftinije voziti do Pariza«.156 Francuska je tako ispresijecana razmjenom na kratke, sred nje i velike udaljenosti. Gradovi kao Dijon ili Rennes bili su u XVIII. stoljeću, kao što iznosi Henri Sée157, »gotovo isključivo lokalna tržišta«. Riječ »gotovo« ipak je dovoljna da zaključimo kako i do onuda dopire trgovina na velike udaljenosti, ma kako neznatna bila. A ta je trgovina na dobrom putu da se poveća. Veze na velike udaljenosti povjesničar može otkriti lakše nego bezbroj lokalnih razmjena, a upravo prvenstveno njima stiže roba toliko potrebna da tako reći sama sebi organizira putovanja: sol, žito, pogotovu žito, koje u nužnim, a ponekad i dramatičnim

GradMoret na rijeci Loing (75 km od Pariza), 1610. godine. (B.N.) 370


kompenzacijama putuje iz jedne pokrajine u drugu. Žito je po vrijednosti i tonaži »najvažnija trgovačka roba u kraljevstvu«. Sredinom XVI. stoljeća opskrba samo grada Lyona vrijedila je jedan i pô puta više od cijele trgovine baršunom iz Gcnove na mijenjenim cijelome francuskom tržištu; a to je daleko ispred svih »najraširenija tkanina od svile«158. A što reći za vino, koje kao da ima krila na svome upornom putovanju prema sjevernim zem ljama? Pa o tekstilu svih vrsta i načinjenom od svih sirovina, koji kroz Francusku putuje riječnim tokovima tako besprekidno da se gotovo ne obazire na smjenu godišnjih doba? Napokon tu su i egzotične namirnice: razni začini, papar, pa ubrzo zatim kava, šećer i duhan kojega će nečuvena omiljenost obogatiti i državu i Indijsku kompaniju. A uz riječne brodove i svuda prisutna kola, nije li tu i pošta, koja svojim kočijama dodamo oživljava promet, a monarhija ju je organizirala da bi mogla na sve strane slati svoje naredbe i izaslanice? Ljudi se, osim toga, kreću još lakše od roba, oni važniji jure u poštanskim kočijama, a siromasi prelaze pješice nevjerojatna kruženja Francuskom. Sve to omogućava tvrdnju da je heterogenost francuskog područja »načičkanog izuzecima, povlasticama i prinudama«159 bila neprekidno narušavana. U XVIII. ćemo stoljeću čak vidjeti kako se, uz porast razmjene, snažno ruše pregrade između provin cija.160 Polako nestaje Francuska samostalnih provincija, o kojoj govori Boisguilbert, a kako gotovo sve regije zahvaća porast raz mjene, svaka se za sebe nastoji specijalizirati u određenoj djelat nosti koja joj se pričinja najprobitačnijom, a to je dokaz da nacionalno tržište počinje igrati svoju ulogu potičući podjelu rada.

Prirodne i umjetne veze Uostalom, nije li tom prom etu, što će se s vremenom pokazati kao snaga ujedinjavanja, bio od pomoći i sâm francuski teritorij i njegova geografija? Osim Centralnog masiva, tog odbojnog sto žera, Francuska raspolaže očiglednim pogodnostima za razvoj putova, cestâ i razmjene. Ima dugačku morsku obalu i priobalnu plovidbu; kad je vlastita obalna mornarica nedovoljna, prom et se ipak odvija makar ga u velikoj mjeri obavljaju stranci, Što je dugo vremena bio slučaj s Holandanima161, i praznina se uvijek popuni. Ako pogledamo vodene putcve velikim i manjim rijekama te ka nalima, Francuska, doduše, nije tako bogata kao Engleska ili Uje371


dinjene pokrajine, ali ipak ima velike mogućnosti: Rhône i Saôna teku samom osi »francuske prevlake«, to je izravan put sa sjevera prem a jugu. Prednost je Rhone, objašnjava neki putnik 1681. godine, da »odlično odgovara onima koji žele putovati u Italiju preko Marseillea. Tim sam putem ja došao. Ukrcao sam sc u Lyonu i trećeg dana stigao u Avignon. (...) Sutradan sam bio u Arlesu«.162 Zar se može bolje? Svi francuski vodotokovi zaslužuju hvalospjeve. Čim neka tekućica to omogućava, prom et se prilagođuje njezinim moguć nostima, pa m akar svežnjeve drva teglili obalom ili puštali splavi od balvana. Nema sum nje da posvuda, kao i u Francuskoj, ima mlinova s podjazovima, ali te se ustave mogu otvoriti kad ustreba, pa čamac čak još brže pojuri nošen ispuštenom vodom. Tako se zbiva na Meusci, rijeci koja nije naročito duboka: od Saint-Mihiela i Verduna tri su vodenice propuštale Čamce uz skrom nu napla tu.163 Ta mala pojedinost, zabilježena u prolazu, otkriva da je Meuse do kraja XVII. stoljeća ostala put koji se iskorištavao dosta visoko uzvodno, a nizvodno u sm jeru Nizozemske. Sigurno su upravo zahvaljujući tom prom etu Charleville i Mćzičres vrlo dugo imali skladišta kamenog ugljena, bakra, alaunâ i željeza doprem ljenih sa sjevera.164 No sve se to ne m ože usporediti s intenzivnim iskorištava njem velikih rijeka za brodski prom et: Rhône, Saône, Garonne i Dordogne, pa Seine (s pritocima) i Loire, koja je prva od francus kih rijeka, usprkos čestom visokom vodostaju, pješčanim spru dovima i mitnicama koje ju presijecaju. Ona igra bitnu ulogu zahvaljujući domišljatosti svojih brodara i putovanju u konvojima, kada su brodovi, ploveći uzvodno, upotrebljavali velika kvadratična jedra i kad ih je, ako je vjetar bio nedovoljan, trebalo vući s obala. Loire povezuje i sjever i jug, zapad i istok kraljevstva: kad se brodovi prevuku zemljom od Roannea do Lyona povezuje se s Rhônom, a dva kanala, od Orlćansa i Driarea, povezuju je sa Seinom i Parizom. U očima suvremenika prom et je golem i uzvod no i nizvodno.165 A ipak je Orléans, koji je trebalo da postane središtem Francuske, ostao drugorazredni grad, usprkos razgranatosti svojih veza i industrija. Nema sum nje da se to dogodilo zbog blizine njegova takmaca, Pariza, kojem su Seina i njezini pritoci Yonne, Marne i Oise osiguravali znatne prednosti riječne plovidbe te goleme olakšice u opskrbi. Francuska je također i prostrana mreža kopnenih putova koje će kraljevstvo još i razvijati na spektakularan način u XVIII. sto372


Ijeću, a koji često mijenjaju uhodani život krajeva kojima prolaze, pri čemu nove ceste ne slijede uvijek rutu stare. Prirodno, nisu svi ti putevi pretjerano živi. Arthur Young je veličanstvenu cestu koja je vodila od Pariza u Orléans proglasio »pustom u uspoređenju s cestama u okolici Londona. Na deset milja nismo sreli ni putničku kočiju, ni diližansu, nego samo dvoja transportna kola i vrlo malo poštanskih kola: ni desetinu prometa kojeg bismo susreli da smo putovali iz Londona u isti sat«.166 Istina, London je imao sve funkcije kao i Pariz ali je osim toga bio i središte raspodjele za cijelo kraljevstvo, a i velika morska luka. S druge strane, londonsko je područje manje od pariškog, ali je gušće naseljeno. Tu će primjedbu kasnije uporno ponavljati barun Dupin u svome kla sičnom djelu o Engleskoj. Drugi su svjedoci, uostalom, manje kritični od učenog Arthura Younga. Španjolski je putnik Antonio Ponz, na primjer, 1783, dakle četiri godine prije našeg Engleza, bio vrlo impresioniran prometom na cesti koja povezuje Pariz s Orléansom i Bordeauxom. »Kola za prijevoz robe prave su grdo sije, vrlo su dugačka, razmjerno su široka a prije svega vrlo čvrsta, građena za cijenu u zlatu, a vuče ih šest, osam, deset pa i više konja, ovisno o težini. Da ceste nisu takve kakve jesu, ne znam kako bi se odvijao toliki promet, bez obzira na industriju i ljudsku aktivnost zemlje.« Valja priznati da on, za razliku od Arthura Younga, osob no ne uspoređuje Francusku s Engleskom, nego sa Španjolskom, što mu omogućava da bolje od Engleza razumije širinu tih cestov nih prinova.167 Tako kaže: »Francuskoj su ceste potrebnije nego bilo kojoj drugoj zemlji zbog njezinih voda i močvarnih područja« a mogao je još dodati i zbog planina, te još više zbog njezina velikog prostranstva. U svakom slučaju činjenica je da se tada sve šire i šire razuđivala cestovna mreža preko francuskog teritorija: uoči Fran cuske revolucije bilo je 40.000 km kopnenih puteva, 8.000 km plovnih rijeka i 1.000 km kanala.168Kako se mreža širi, tako »grabi« i hijerarhizira teritorij, teži razvrstavanju različitih usmjerenja transportnih puteva. lako Seina ostaje povlašteni prilaz Parizu, živežne namirnice i druga roba stižu u glavni grad i Loirom, iz Bretanje, a također iz Marseillea, Rhônom, Roanneom, Loirom i kanalom Briare.169 Na zahtjev poduzetnika i vojnih nabavljača žito stiže u D auphinéu170 iz Orlćansa u prosincu 1709. godine. Čak je opticaj gotova novca, privilegiran u svim razdobljima, tekao lakše zbog reorganizacije transporta. Na to upozorava i jedan izvještaj Državnog savjeta iz rujna 1783. godine: više pariških bankara i 373


trgovaca tc onih iz drugih važnih gradova kraljevstva »koristeći se velikim pogodnostim a koje danas trgovini pružaju ceste izgrađene po cijeloj francuskoj, kao i uvedena služba poštanskih kočija, diližansi i prijevoza robe kolima (...), transportiraju zlato i srebro, tem eljno sredstvo (njihovih) spekulacija da bi po svojoj volji podizali ili obarali cijene u trgovačkog razmjeni, izazivali obilje ili glad u glavnome gradu i u provincijama«.171 Obzirom na veliko prostranstvo francuskog teritorija, očito je da je napredak transporta bio presudno važan za izgradnju njegova jedinstva, iako je još bio nedovoljan. To, na svoj način, za razdoblja bliža nama, govore povjesničar Jean Bouvier, koji sma tra da u Francuskoj nacionalno tržište nije postojalo sve do iz gradnje željezničke mreže, i ekonomist Pierre Uri, koji ide još dalje pa tvrdi bez okolišanja da ni današnja Francuska neće postati ekonomski jedinstvena sve dok telefon ne postane savršen »kao u Americi«. U redu. Ali ceste, koje su u XVIII. stoljeću sagradili divni graditelji ministarstva za mostove i putove, svakako su potakli napredak francuskoga nacionalnog tržišta.

Prije svega politika Ali nacionalno tržište nije, pogotovu ne na samom početku, samo privredna realnost. Poteklo je iz prostora unutrašnje politike. A odnos između nacionalnih političkih i privrednih struktura utvr đen je tek malo—pomalo, u XVII. i ХУШ. stoljeću.172 Ništa ne bi moglo biti logičnije. Najmanje dvadeset puta smo rekli da je privredni prostor mnogo veći od političkog prostora. Tako da su »nacija« i nacionalna tržišta stvoreni u n u ta r privredne cjeline širi od njih samih, točnije: p ro tiv te cjeline. Odavno je postojala m eđunarodna privreda na velikom prostoru i u to je prostranstvo koje ga nadilazi nacionalno tržište urezala manje ili više vidovita, ali svakako i tvrdoglava politika. Mnogo prije merkantilističkog razdoblja, vladar se već upletao u područje privrede pokušavajući primoravati, podbadati, zabranjivati, olakšavati, čepiti neku pukotinu, otvoriti novo tržište... Nastojao je razviti pravila koja bi mogla poslužiti njegovu opstanku i njegovim političkim ambicijama, ali ti će m u pothvati uspijevati samo ako budu najzad u skladu s općim zahtjevima privrede. Je li tako bilo i u pothvatima pokretanim u Francuskoj? 374

Nacionalna liiilla

Francuska jc država neosporno bila formirana ili bar zacrtana rano. Ako i nije stvorena prije drugih teritorijalnih država, brzo ih je prestigla. U tom napretku treba vidjeti konstruktivno djelovanje središnjeg područja na periferiju, na račun koje se nastojala proširiti. Od samog početka Francuska se morala sukobljavati na sve strane svijeta odjednom, čas na jugu, čas na istoku, pa opet na sjeveru, čak i na zapadu. Već u XIII. stoljeću bila je najveće političko poduzeće na kontinentu, »tako reći država«, kako točno kaže Pierre Chaunu173, jer jc istodobno imala i stara i nova obilježja države: karizmatsku auru, pravosudne, administrativne i, još važ nije, financijske ustanove, bez kojih bi politički prostor bio sasvim inertan. U doba Filipa Augusta i Luja Svetog politički se uspjeh pretvorio u privredni prije svega zbog toga što jc polet i zamah najnaprednije Evrope ulijevao svoju živu vodu u francuski okvir. Povjesničari možda nisu dovoljno uočili, ponovimo, važnosti saj mova u Champagnci i Drieu. Pretpostavimo da se oko 1270. godine, kad su sajmovi doživjeli svoj najviši sjaj i kad jc Sveti Kralj umro pred Tunisom, ukočio privredni život Evrope jednom za uvijek u oblicima u koje je bio uokviren, kao rezultat bi bio dominantni francuski prostor koji bi lako organizirao vlastitu koherentnost i svoje zračenje širio na račun drugih. Znamo da nije bilo tako. Golemo nazadovanje nastalo po četkom XIV. stoljeća izazvalo je niz propadanja. Privredna rav noteža Evrope našla jc druge oslonce. Francuski je prostor postao bojište stogodišnjeg rata i kad je za vladavine Karla VII (14221461) i Luja XI (1461-1483) ponovo stekao političku, a već i privrednu koherentnost, oko njega se svijet bio strašno promi jenio. A ipak je početkom XVI. stoljeća174 Francuska i opet neospor no postala »prva i to daleko ispred svih država« Evrope: obuhvaća 300.000 km2, ima 80 do 100 tona zlata poreznih izvora, b ruto-nacionalni proizvod možda u vrijednosti od 1.600 tona zlata. U Italiji, gdje se sve procjenjuje — bogatstvo kao i moć — kad neki dokument ispisuje »ii Re«, bez riječi više, zna se da je to vrlo kršćanski kralj, kralj p a r excellence. Ta golema moć ispunja stra hom susjede i takmace, sve koje je novi privredni polet Evrope podigao iznad njih samih pa su istodobno i ambiciozni i bojažljivi. Upravo zbog toga su katolički kraljevi, gospodari Španjolske, prijeteću Francusku unaprijed opkolili nizom vladarskih brakova; i upravo zbog toga uspjeh Franje I u Marignanu (1515) okreće protiv njega težinu evropske ravnoteže — tu ravnotežu koja jc 375


prepoznatljiva već u XIII. stoljeću. Kad je 1521. godine izbio rat između dinastija Valois i Habsburg ta se ravnoteža okrenula protiv francuskog kralja, a za Karla V, izlažući se opasnosti, koja će se uskoro pokazati kao stvarnost, da izgrađuje nadmoć Španjolske koju bi joj, možda prije a možda i malo kasnije, ionako pribavilo blago dovlačeno iz Amerike. No ne može li se politički neuspjeh Francuske također, i prije svega, objasniti činjenicom da više nije bila, i da više nije mogla biti u središtu evropske ekonomije-svijeta? Središta bogatstva su Venecija, Antwerpen, Genova i Amsterdam, a ti su uzastopni sto žeri svi redom izvan francuskog prostora. Samo u jednom e krat kom trenutku Francuska se opet približila prvome mjestu, i to za vrijeme rata za španjolsku baštinu, kad se španjolska Amerika otvorila brodovim a iz Saint-Maloa. Ali ta je prilika izgubljena tek što se ukazala. Ukratko, povijest baš nije pretjerano pomagala oblikovanju francuskog nacionalnog tržišta. Dioba svijeta izvršena je bez njega, čak i na njegovu štetu. Je li to Francuska potajno osjetila? U svakom slučaju, od 1494. godine se nastojala učvrstiti u Italiji. O ndje nije uspjela, a i čarobni krug Italije izgubio je između 1494. i 1559. upravljanje evropskom ekonom ijom —svijetom. Pokušaj i neuspjeh se ponavljaju jedno stoljeće kasnije u sm jeru Nizozemske. Ali čak da se, kao što se po svemu moglo pretpostaviti, rat s Holandijom 1672. godine završio francuskom pobjedom , najvjerojatnije bi se središte ekonom ije—svijeta preselilo iz Amsterdama u London — ne u Pariz. Ono je ondje već bilo solidno usidreno kad je francuska vojska 1795godine zauzela Ujedinjene pokrajine.

Preobilje prostora Je li jedan od uzroka tih neuspjeha razm jerno prevelika površina Francuske? Nije li se Francuska u očima prom atrača Williama Pettya krajem XVII. doimala trinaest puta većom od Holandije i tri ili četiri puta većom od Engleske? Nije li imala četiri ili pet puta više stanovnika od jedne i deset puta više od druge? William Petty ide čak tako daleko da tvrdi kako Francuska ima 80 puta više dobro obradive zemlje od Holandije dok je tada njezino »bogatstvo« samo trostruko veće od Ujedinjenih pokrajina.175Kad bismo danas kao jedinicu mjerila uzeli malu Francusku (550.000 km2) i p o tražili zemlju koja je trinaest puta veća (7,150.000 km2) dostigli 376


bismo dimenzije Sjedinjenih Američkih Država. Arthur Young se može izrugivati prometu od Pariza do Orlćansa, ali kad bismo mogli na London prenijeti mrežu francuskih prometnica sagra đenih u XVIII. stoljeću s Parizom kao središtem, te bi se ceste, što vode u svim smjerovima, izgubile u moru. Na većem je prostoru promet jednakog intenziteta rjeđi. Opat Galiani kaže za Francusku 1770. da »ne nalikuje na onu iz vremena Colberta i Sullya«176; procjenjuje da je dostigla granice svoje ekspanzije: sa svojih dvadesetak milijuna stanovnika ne može povećavati masu svojih manufaktura a da ne nadmaši mjere koje postavlja privreda cijeloga svijeta; isto tako, kad bi imala mornaricu proporcionalnu holandskoj, njezina bi morala biti tri, desetili trinaestputa veća od holandske, pa bi bila izvan proporcija prihvatljivih za međunarodnu privredu.177 Galiani, najlucidniji čovjek svoga stoljeća, pogodio je bolno mjesto. Francuska je prije svega svoja vlastita žrtva, svoje prostranosti, volumena, gigantizma. Prostranost, prirodno, ima i svojih prednosti: Francuska se uvijek uspješno opirala stranim invazijama upravo zbog toga što je toliko velika; nemoguće ju je proći, udariti je u srce. Ali jednako se teško po njezinoj unutrašnjosti uspostavljaju veze, naređenja vlasti dugo i polagano putuju, prostranost koči kretanje i pulsiranjc unutraš njeg života te tehnički napredak. Čak ni vjerski ratovi, koji su svojim revolucionarnim razvojem bili tako priljepčivi, nisu odjed nom uspjeli ispuniti cijeli njezin prostor. Nije li i Alphonse Aulard, povjesničar revolucije, istakao kako je čak Konvcnt imao najveće moguće teškoće da bi razglasio »svoju volju cijeloj Francuskoj«?178 Uostalom, neki su francuski državnici, i to ne najmanji, imali osjećaj da širenje kraljevstva ne rezultira nužno i rastom njegove moći. Taj smisao, naime, nalazim u odlomku, po sebi Čudnom, onoga pisma koje je vojvoda dc Chevreuse uputio Fćnclonu: »Francuska, kojoj bi prije svega odgovaralo da sačuva dovoljne granice...«179 Turgot govori općenito, a ne izričito o Francuskoj, ali možemo li zamisliti nekog Engleza ili Holanđanina koji bi napisao: »Maksima da provincije valja odsijecati od države, kao što siječemo grane stablu kako bismo ga osnažili, još će dugo biti u knjigama umjesto da uđe u savjete vladarima«?180 Mogli bismo, dakako, sanjariti o Francuskoj kakva je bila da nije tako naglo narasla. Njezino teritorijalno proširenje, višestruko blagotvorno za monarhističku državu, a možda i za francusku kulturu i daleku budućnost naše zemlje, snažno je ometalo razvoj njezine privrede. Razlog zašto provincije tako slabo međusobno komuniciraju jest 377


33. VJERSKI RATOVI NISU USPJELI ODJEDANPUT PREPLAVITI PROSTRANO KRALJEVSTVO FRANCUSKE ČAK NI NAKON POJAVE IIENR1KA IV Prema svesku HenriaM arićjola u Histoire d e France od Lavissca, nisu smatrani ratnim događajima već prije važnim sukobima. Radi se o očitoj simplifikaciji. Ipak, jasno je da ovi događaji nisu

i taj što se nalaze na teritoriju na kojem baš sve pokvare velike udaljenosti. Jedinstveno tržište gotovo da loše funkcionira, čak i za pšenicu. Francuska, gigantski proizvođač i žrtva svoje prostranosti, koliko god proizvede toliko odm ah i potroši sama; nestašice, pa čak i glad, paradoksalno se mogu javljati čak još u XVIII. stoljeću. Takvo će stanje potrajati sve dok željeznica ne dopre i do zabačenih poljoprivrednih područja. Još 1843. godine ekonomist Adolphe Blanqui napisao je da su kom une arondismana Castellane (u Donjim Alpama) »udaljenije od francuskog utjecaja nego Markiški otoci. Komunikacije nisu ni velike ni male, one jednos tavno ne postoje«.161

Pariz plus Lyon, Lyon plus Pariz Nimalo nas zbog toga ne čudi što toliko velik prostor, u kojem je teško povezati dijelove, nije prirodno postigao savršenu centra lizaciju. Dva su se grada otimala o vodstvo francuske privrede: 378


istovremeni te da se prostor odupire zarazi. Čak se i posljednje razdoblje, u vrijeme I lenrika IV, odvija prije svega na sjeveru zemlje.

Pariz i Lyon. A to jc suparništvo, nema sumnje, bilo jedna od malo poznatih slabosti francuskog sustava. Opće povijesti Pariza, i prečesto varave, nedovoljno smještaju povijest toga golemog grada u okvir francuske sudbine. Premalo pažnje posvećuju privrednoj djelatnosti i ugledu grada. Jednako u tome razočaravaju i povijesti Lyona: prečesto Lyon objašnjavaju samo Lyonom. Dobro pokazuju, doduše, koliko je uspon Lyona bio vezan za sajmove, zahvaljujući kojima jc taj grad krajem XV. stoljeća bio na privrednom vrhuncu kraljevstva. Ali: 1) zasluge se previše pripisuju Luju XI; 2) slijedeći Richarda Gascona, valja govoriti i ponavljati da su lyonski sajmovi djelo talijanskih trgovaca, koji su ih smjestili tako da im budu nadoseg ruke, na samoj granici kraljevstva; da je to znak francuske podređenosti u m eđunarodnom ekonomskom životu. S pretjeravanjem bismo čak mogli reći da je Lyon u XVI. stoljeću bio za Talijane isto što jc bio Kanton u Kini za Evropljane u XVIII. stoljeću; 3) povjesničari Lyona nisu dovoljno osjetljivi na pojavu bipolar nosti Lyon-Pariz, što jc izrazito obilježje strukture francuskog razvoja. 379


Lyon su stvorili talijanski trgovci i, dok su oni nametali svoju volju Evropi, Lyonu je išlo dobro da nije moglo biti bolje. Ali nakon 1557. godine stanje se pogoršava. Kriza iz 1575. i »slomovi« u desetljeću od 1585-1595. godine182, kad je novac bio skup i vladala depresija (1597-1598)183 razdoblje su opadanja aktivnosti. Temeljne djelatnosti grada na Rhôni sad se premještaju prema Genovi. A Genova živi na m arginama Francuske, u preširokom okviru španjolskog carstva; svoju snagu crpe iz same snage tog carstva, zapravo iz daleke rudarske djelatnosti u Novom svijetu. Sve dok traju ta snaga i efikasnost, jer jedna povlači drugu, sve do 1620-1630. Genova dom inira gotovo cijelim novčarskim i ban karskim životom Evrope. Otada je Lyon na drugom mjestu. Ima u njem u novca, p o nekad i previše, ali više se ne može ulagati s istim dobicima. J. Gentil da Silva184 ima pravo: Lyon komercijalno ostaje otvoren prem a Evropi ali sve više postaje francuski grad, mjesto kamo se slijeva kapital kraljevstva koji traži zlatno jamstvo po sajmovima i redovitu korist od »pologa«, tj. od prijenosa novca sa sajma na sajam. Prošlo je ono lijepo doba kad se Lyonu pripisivalo da nameće »zakon svim drugim mjestima u Evropi« i da se svojom trgovačkom i novčarskom djelatnošću upleće u zbivanja »na neke vrsti poligonu od Londona do Niirnberga, od Messine do Palerma, od Alžira do Lisabona i od Lisabona do Nantesa i Roucna« a ne treba zaboraviti na vrlo važnu m eđupostaju — Medina del Camp o .185 Godine 1715. lyonske su pretenzije dosta skrom no izražene riječima: »Naše mjesto obično propisuje zakon svim provinci j a m a «.18ć Je li Pariz stekao prednost zahvaljujući toj »regresiji«? U posljednjoj trećini XVI. stoljeća u Lyonu su trgovci iz Lucce zami jenili Firentince, koji se sve više okreću »javnim financijama i snažno učvršćuju u Parizu u korisnoj sjeni vlasti«.187 Frank C. Spooner je obratio pažnju tom seljenju talijanskih tvrtki, osobito tvrtke Capponi, pa je dijagnosticirao sklizanje prem a francuskoj prijestolnici koje se, po njegovu mišljenju, može usporediti s više nego važnim seljenjem iz Antwcrpcna u Amsterdam.188 Seoba je, sigurno, postojala, ali Denis Richet, koji se ponovo prihvatio tog pitanja, s pravom ističe da nije ozbiljnije iskorištena ta šansa pružena Parizu, ako je uopće postojala. On piše: »Konjunktura koja je uzrokovala opadanje Lyona potakla je dozrijevanje klica pariškog rasta, ali nije kao posljedicu imala preokret u funkcijama. Još 1598. godine Pariz nema infrastrukture nužne za veliku medu380

N a c io n a ln a tižiŠta

narodnu trgovinu: ni sajmove, koje bi se moglo usporediti s onima u Lyonu ili Piaccnzi, ni čvrsto organizirano tržište razmjene, ni kapital oprobane tehnike.«189 To nipošto ne znači da Pariz, po litička prijestolnica a ujedno i mjesto kamo se slijevaju kraljevski porezi i gdje se stvaraju goleme akumulacije bogatstava, to tržište na kojem se troši i čak rasipa znatan dio prihoda »nacije«, ne igra baš nikakvu ulogu u privredi kraljevstva i redistribuciji kapitala. Tako je, na primjer, pariški kapital, već od 1563. godine190 u Marseilleu. Pariški su trgovci krojačkim priborom iz Six-Corpsa, na primjer, vrlo rano angažirani u unosnoj trgovini na veče uda ljenosti. Ali, općenito, pariško je bogatstvo slabo angažirano u proizvodnji, pa čak i u samom trgovanju. Je li Pariz u tom trenutku propustio izvjesnu modernizaciju, a s njim i Francuska? Moguće je. Vrlo lako možemo za to optužiti klasu pariških posjednika, jer njih su previše privlačili sigurne službe i ulaganje u zemlju, što su bili poslovi kojima se »društveno može bogatiti, koji su unosni za pojedinca, ali su ekonomistički gledano parazitski«.191 Još u XVIII. stoljeću Turgot192 ponavlja Vaubanove riječi pa kaže: »Pariz je ponor koji guta sva bogatstva države, kamo manufaktura i trice privlače novac iz cijele Francuske za trgovinu koja uništava i naše provincije i strance. Prihod od

Nova burza u Lyonu sagrađena 1749■ godine. (B. N.) 3 81


poreza tu se u velikoj mjeri rasipava«. Ravnoteža između Pariza i provincija zapravo se očituje kao čudesan prim jer nejednake razmjene. Cantillon je govorio: »Sigurno je da provincije uvijek duguju znatne svote glavnome gradu«.193 Pariz se u takvim prili kama neprekidno povečava, poljepšava, broj stanovnika mu raste, on očarava svoje posjetitelje, ali sve to na tuđi račun. Njegova moć i ugled potječu otuda što je povrh svega i neizbježivo srce francuske politike. Tko drži u svojim rukama Pariz, taj vlada Francuskom. Od početka vjerskih ratova protestanti su željeli osvojiti Pariz, ali nisu uspjeli. Orléans, vrata prem a Parizu, 1568. su također izgubili, a to je oduševilo katolike: »Oteli sm o im Orléans jer nism o htjeli dopustiti da iz takve blizine dolaze udvarati našem u dobrom gradu Parizu«.194 Kasnije su Pariz zauze li pripadnici Lige, pa Henrik IV, zatim frondisti koji, sa svoje strane, nisu znali što bi s njim počeli osim da ga dezorganiziraju. A to je najiskrenije zgrozilo onog trgovca koji je živio u Reimsu, dakle u sjeni što ju je bacala prijestolnica: ako je u Parizu porem ečen norm alni život, »poslovi (će se zaustaviti) — piše on — i u drugim gradovima, kako u Francuskoj tako i u stranim kraljevstvima sve do sam og Konstantinopola«.195 Za toga provincijskog građanina Pariz je pupak svijeta. Lyon ne može nadmašiti takav ugled niti se usporediti s izvanrednom veličinom prijestolnice. Pa iako i nije »čudovište«, za ono je doba veliki grad, utoliko prostraniji što, objašnjava neki putnik, »svojim područjem obuhvaća streljane, groblja, vinogra de, polja, travnjake i ostale terene«. Taj isti putnik, građanin Strasbourga, dodaje: »Tvrde da se u Lyonu za jedan dan sklopi više poslova nego u Parizu za cijeli tjedan jer ovdje se najviše trguje na veliko. Pariz, naprotiv, ima veću trgovinu na malo«.199 »Ne, Pariz nije najveći trgovački grad kraljevstva«, kaže neki razumni Englez. »Tko to tvrdi, ne razlikuje pojmove trgovca na veliko i vlasnika malih trgovina, tradesm en i shopkeepers. Prednosti Lyona su trgovina na veliko, sajmovi, burza i raznovrsna industrija«.197 Jedan izvještaj izrađen u uredim a Intendanture daje za Lyon 1698. godine prilično utješan zdravstveni bilten.1911Nadugačko su tu nabrojene prirodne prednosti koje grad ima od vodenih putova koji ga otvaraju prem a susjednim provincijama i prem a inozem stvu. Njegovi sajmovi, stariji od dva stoljeća, i dalje napreduju; kao i nekoć, održavaju se četiri puta godišnje i po istim pravilima; poslovi se obavljaju uvijek ujutro, od deset sati do podneva, u loži burze i »plaćanja su tolika da vrijednost poslova ide do dva 382


milijuna, tu se novac i ne vadi ako posrijedi nije bar sto tisuća škuda«.199 »Polog«, pokretač kreditâ u rasponu među pojedinim sajmovima, odlično funkcionira jer je alimentiran »čak i sreds tvima građana koji žele na licu mjesta oploditi vrijednost svoga novca«.200 Stroj i dalje radi, iako su mnogi Talijani, a pogotovu Firentinci, koji su »izmislili to mjesto«, napustili grad. Prazninu su popunili denoveški i pijemontski trgovci te oni iz švicarskih kan tona. Povrh toga u gradu i oko njega razvila se snažna industrija (uspon koje, pomislit ćemo, može nadoknaditi deficit u trgovačkoj i novčarskoj djelatnosti). Svila igra pri tome golemu ulogu jer se proizvodi divan crni taft i preslavne tkanine sa zlatom i srebrom, što pokreće snažnu trgovinu en gros. Već u XVI. stoljeću Lyon je bio u središtu cijele industrijske zone koja je obuhvaćala SaintÉtienne, Saint-Chamond, Viricu i Neufville. Đilanca tih djelatnosti donijela je 1698. godine Lyonu dvade setak milijuna izvoza i dvanaestak u kupovini, što daje višak u visini od osam milijuna livri. Ali prihvatimo li, kad nema bolje, brojku koju daje Vauban — 40 milijuna viška za trgovinu cijele Francuske — Lyon je pribavio samo jednu petinu. To ni u kom slučaju nije pozicija kakvu je imao London u engleskoj trgovini. Prvo mjesto u lyonskoj vanjskoj trgovini drži Italija (10 miliju na izvoza i šest ili sedam uvoza). Je li to dokaz da je izvjesna Italija aktivnija no što se to općenito govori? U svakom slučaju, Genova služi Lyonu kao mcđustanica prema Španjolskoj gdje Grad Sve toga Jurja održava čudnu mrežu kupovine i prodaje. No zato Lyon ima slabe veze s Holandijom, jedva nešto bolje s Engleskom. Nastavlja mnogo raditi sa sredozemnim područjem, pod znakom prošlosti i nasljeđa.

Pariz pobjeđuje Premda je očuvao svoju snagu, Lyon se, dakle, nedovoljno osla njao na najnapredniji dio Evrope i međunarodnu privredu tada u usponu. A u nadmetanju s prijestolnicom mogao je upravo nad moć crpljenu iz inozemstva upotrijebiti kao jedini način da se nametne za središte francuskih djelatnosti. U borbi tih dvaju gradova, koju vrlo loše možemo nazrijeti i slijediti, naposljetku će pobijediti Pariz. Sporo izvojštena nadmoć ipak će se ostvariti na sasvim neobi čan način. Pariz zapravo nije nadjačao Lyon trgovačkom pob383

FeiTiand Braudel / Vrijeme svijeta

jedom . Još i u Neckcrovo doba (oko 1781) Lyon je bio daleko najbolji u francuskoj trgovini: izvoz 142,8 milijuna; uvoz 68,9 milijuna; ukupan obujam 211,7 milijuna; bruto-razlika 73,9 mili juna. Ako ne vodimo računa o prom jenam a vrijednosti tourskih livri, pa to usporedim o s bilancom iz 1698. godine, prom et je bio povećan devet puta. A Pariz u istom razdoblju postiže samo 24,9 m ilijuna prom eta (izvoz i uvoz) što je jedva malo više od desetine lyonske bilance.201 Pariška je superiornost bila rezultat — a to se zbilo ranije no što se obično govori — pojave »financijskog kapitalizma«. Da bi se zaista dogodilo tako, Lyon je m orao izgubiti dio, ako ne i veći dio svoje prijašnje uloge. Gledano iz te perspektive, je li m oguće pretpostaviti da je sustav lyonskih sajmova doživio prvi vrlo ozbiljni udar u vrijeme krize 1709. godine, koja je zapravo bila kriza financija Francuske, uključene u borbe od samog početka rata za španjolsku baštinu u 1701. godini? Zbog namirivanja kraljevih dugova, napokon ob javljenih 1709, Samuel Dcrnard, službeni novčar-zajmodavac vla de Luja XIV, praktički je p a o p o d stečaj. Im am o izobilno dokum enata i svjedočanstava o toj kontroverznoj dram i.202 Preostaje sam o da shvatimo podlogu te vrlo zam ršene igre, koja je preko Lyona veoma zanimala u prvom redu denoveške bankare s kojima Samuel B ernard godinam a korespondira kao suradnik a ponekad kao odlučan protivnik. Da bi pribavio gotov novac izvan Fran cuske, u Njemačkoj, u Italiji i čak u Španjolskoj, gdje se tuku vojske Luja XJV, Samuel Bernard nudi Đcnovcžanima kao ja m stv o za isplatu novčanice koje je francuska vlada emitirala od 1701; isplata se tada obavlja u Lyonu prigodom sajmovanja, zahvaljujući mje nicama koje Samuel Bernard ispostavlja na Đartranda Castana, svoga tam ošnjeg suradnika. Da bi ovoga opskrbio, »slao mu je trasirane mjenice za plaćanje kako n a iđ u sajmovi«. Ukratko, bila je to igra utrkivanja u kojoj, uostalom, nitko ne gubi kad sve dobro ide, i koja omogućava isplatu zajmodavaca iz Genovc i iz drugih mjesta bilo gotovinom, bilo u novčanicama oborene vrijednosti (vodeći računa o njihovu »gubitku« kako se govorilo), jer se veliki obračun svaki put odgađao i za sâmog Samuela Bernarda, za godinu dana. Abeceda posla bila je u tome da se dobije na vremenu i opet na vremenu, sve do trenutka kad bude isplatio sâm kralj, a to postići nikad nije bilo jednostavno. Kako je generalni kontrolor vrlo brzo iscrpio sva lagana i sigurna rješenja, trebalo je smisliti druga. Tako se 1709. uporno 384


govori o stvaranju privatne ili državne banke. Njena uloga? Posu đivanje novca kralju, koji bi ga odmah posudio poslovnim lju dima. Ta bi banka emitirala mjenice koje bi donosile kamate i mogle se zamijeniti za kraljeve novčanice. To bi značilo revalori zirati one mjenice. Tko se tada u Lyonu nije radovao tako dobroj vijesti! Očigledno je da bi uspjeh te operacije značio prelazak svih novčara pod kapu Samucla Bernarda, »koncentracija« bi se izvr šila u njegovu korist, jer bi njemu bilo povjereno upravljanje bankom, pokrivanje mjenica i premještanje njihovih masa. Kon trolor Desmaretz uopče nije zadovoljno gledao takvu perspektivu. Postojao je i otpor trgovaca na veliko po lukama i trgovačkim gradovima Francuske, a taj je otpor, moglo bi se gotovo reći, bio »nacionalistički«. Neka opskurna osoba, očigledno samo glas nogovornik drugih, kaže: »Uvjeravaju nas kako su se gospoda Bernard, Nicolas i drugi Židovi, protestanti i stranci ponudili da će se pobrinuti za osnivanje te banke (...) Bilo bi mnogo pravednije da tom bankom upravljaju francuski podanici, rimokatolici, koji (...) dokazuju svoju vjernost Veličanstvu«.20i Zapravo je taj projekt banke nalikovao na pravi pokeraški potez, rekli bismo danas, analogan onom e kojim je 1694. godine stvorena Engleska banka. U Francuskoj je propao, pa se stanje ubrzo pogoršalo. Svi su se uplašili i postojeći se sustav počeo rušiti poput kule od karata. Pogotovu u prvom tjednu travnja 1709, kad je Bertrand Častan ne bez osnove posumnjao u solidnost Samuela Bernarda i odbio u loži razmjena, kamo je po običaju bio pozvan, primiti trasirane mjenice na svoje ime i izjavio da ne može »saldirati svoju bilancu« (to jest uravnotežiti je). To je izazvalo »neopisivu uzrujanost«. Samuel Bernard našao se, priznajemo, u teškoćama utoliko ukoliko ga je služba kralju uvukla u nečuvene komplikacije, a od generalnog kontrolora Dcsmarctza dobio je napokon tek 22. rujna204, uz mnogo muke i beskrajnog pogađanja, »odluku kojom mu se odobrava odgoda na tri godine« da bi sredio vlastite dugove. Tako je izbjegnuto da padne pod stečaj. Kraljev kredit se uostalom oporavio nakon što su 27. ožujka 1709. u luku Port-Louis brodovi iz Saint-Maloa i Nantcsa dopremili s Južnih mora dragocjenih metala »u rcalima, polugama i posudu« vrijednih »7,451.178 tourskih livri«.205 No u središtu našeg zanimanja sada je ipak položaj Lyona, a ne toliko ta zamršena i nejasna novčarska drama. Koliko je solidan bio taj grad suočen 1709. s neredovitim plaćanjem? To je teško 385


reći jer su sami Lionci bili skloni da se stalno žale i prikazuju svoj položaj crnjim no što je bio. Ipak se grad već petnaest godina borio s ozbiljnim teškoćama. »Već od 1695. Nijemci i Švicarci su prestali dolaziti na sajmove«206. Neki podnesak iz 1697. čak spom inje dosta čudnu praksu (kakvu ćemo, uostalom, naći u upotrebi na aktiv nim, ali tradicionalističkim sajmovima u Bolzanu): prenošenje sa sajma na sajam obavlja se »zabilješkama koje svatko radi za svoju bilancu«.207 To je dakle igra pisanja u najužem smislu tih riječi, dugovi i potraživanja ne cirkuliraju u obliku »mjenica na do nosioca i na nalog«. Nismo dakle u Antwerpenu. Uska skupina »kapitalista« osigurala je sebi dobit do »aktivnih dugova«, pre nesenih sajmenih svota. To je igra u zatvorenom krugu. Da su »zabiljcške« cirkulirale s uzastopnim indosiranjem, »manji vclctršci i mali trgovci«, kako nam to objašnjavaju na prebrzi način, imali bi priliku »da načine više poslova«, da se upletu u prom et odakle ih »bogati trgovci na veliko i akreditirani poslovni ljudi naprotiv, nastoje udaljiti«. Takva je praksa suprotna od one koja je postala pravilom na »svim trgovačkim mjestima Evrope«, ali će se ona održati sve do kraja Iyonskih sajmova.208 Može se zamisliti da nije doprinijela oživljavanju lyonske burze niti ju je zaštitila od m eđunarodne konkurencije. A ona je postojala: Lyon, koji se opskrbljuje španjolskim pijastrima via Bayonne, gleda kako otječu njegovi srebrnjaci, pa čak i zlatnici, na norm alna odredišta kao Što su Marseille i Levant ili H ôtel des m onnaies u Strasbourgu, ali još više tajnim i važnim vezama u sm jeru Žencve. U zamjenu za gotovinu, koja odlazi via Žcncva, neki lyonski trgovci dobivaju iz Amsterdama mjenice na Pariz s bitnim dobitkom. Je Ii već to dokaz inferiornosti Lyona? Pisma, koja generalni kontrolor financija dobiva od lyonskog intendanta Trudainea, prepuna su odjeka tužbalica trgovaca s burze, bez obzira jesu li bile pretjerane ili nisu.209 Po njihovim riječima, Lyonu je prijetilo da m u ženevski takmaci preotm u sajmove i kreditne operacije. Već se i u Trudaincovom pismu, upućenom Dcsmarctzu 15. studenog 1707, govori: »Treba se bojati da se trgovina s lyonske burze neprekidno ne prenosi u Žencvu. Već dulje vremena Žcncvljani namjeravaju kod sebe ot voriti burzu za razmjenu gdje bi se organizirali sajmovi i vršila plaćanja kao u Lyonu, Noviju i Lcipsicku«.210 Da li je to bila stvarnost? Ili prijetnja kojom se nastoji djelovati na neodlučnost vlade? U svakom slučaju stanje je ozbiljno dvije godine kasnije, 1709. U drugom Trudaineovom pismu zabilježeno je: »Afera s 386


Bernardom oborila je Iyonsku burzu tako da se više nikad neće oporaviti, pa izdana u dan postaje sve gore«.211 Tehnički govoreći, trgovci su doista blokirali funkcioniranje burze. Plaćanja u Lyonu obično su se »obavljala gotovo sva papirima ili u bilanci vir manskim prometom, tako da je često u plaćanju od trideset milijuna ušlo samo 500.000 l(ivri) u kovanom novcu. Kad je nestalo povjerenja u pisanu riječ, plaćanje je postalo nemoguće čak kad bi u opticaju bilo i stotinu puta više gotovine nego obično«. Taj štrajk financija čak je usporio i proizvodnju lyonskih manufak tura, koje su radile isključivo na kredit. Rezultat: »Djelomično su prestale raditi pa je bez posla ostalo deset do dvanaest tisuća radnika koji nemaju uopće od čega živjeti dokle god traje prekid rada. Takvih je svakoga dana sve više, pa je opravdan strah da neće biti ni proizvodnje ni trgovine ako hitno ne dobijemo pomoć...«212. To je svakako pretjerano, ali ne sasvim bez osnove. U svakom je slučaju lyonska kriza imala utjecaja na sve francuske burze i sajmove. Jedno pismo od 2. kolovoza 1709. upozorava da je sajam u Bcaucaircu »opustio« i sasvim »suh«.213 Zaključimo: duboku krizu koja je u Lyonu kulminirala 1709. godine nemoguće je dokraja prosuditi niti točno procijeniti, ali je bila vrlo jaka. No zato je sasvim izvan sumnje da već nagrizeno bogatstvo Lyona nije odoljelo nenadanoj i snažnoj krizi Lawova sustava. Je li grad pogriješio što nije prihvatio da se u njemu osnuje Kraljevska banka? Bila bi besumnjc takmac njihovoj, a usto bi ugrozila, ako ne i uništila tradicionalne sajmove214, ali bi zauzvrat sigurno uspo rila napredovanje Pariza. Jer cijela je Francuska, grozničava Fran cuska, tako p o ju rila u p rijesto ln icu i gurala se u ulici Quincampoix, pravoj burzi, jednako burnoj, ako ne i burnijoj od londonske Change Alley. Zbog propasti sustava, Pariz i Francuska su nakraju ostali bez Kraljevske banke koju je 1716. godine os novao Law, ali je vlada vrlo brzo podarila Parizu (1724) novu burzu, dostojnu novčarske uloge koju će otada igrati glavni grad. Otada se uspjeh Pariza samo sve više dokazivao. U neprekid nom napretku neosporni i presudni zaokret načinjen je ipak dosta kasno, oko 1760. godine, između razvrgavanja savezništava i zavr šetka sedmogodišnjeg rata: »Pariz se tada našao u povlaštenom položaju, u samom središtu kontinentalne zajednice, koja je obuh vaćala zapadnu Evropu, pa je točka konvergencije privredne m re že što se više ne sudara kao donedavno s neprijateljskim političkim zaprekama. Razbijena je barijera kojom su Habsburzi uz pomoć svojih posjeda okruživali Francusku već dva stoljeća. (...) Ras387

F ern a n d B r a u d e l/ Vrijem e svijeta

Kuća Soissonsovih 1720. godine. Tuje Law započeo trgovinu papirom, a zatim se preselio u ulicu Quincampoix. (B. N.) kidanjem savezništava ustoličeni su Bourboni u Španjolskoj i u Italiji, pa možemo pratiti kako se svijet otvara Francuskoj sa svih strana: Španjolska, Italija, južna i zapadna Njemačka, Nizozemska; odsada su slobodni putovi od Pariza do Câdiza, od Pariza do Genove (i odatle do Napulja), od Pariza do Ostendca i Bruxellesa (relej na putu za Beč), od Pariza do Amsterdama i te puteve trideset godina (1763-1792) neče prekinuti nikakav rat; Pariz tada postaje koliko političko toliko i novčarsko raskrižje kontinentalnog dijela zapadne Evrope: to je uzrokovalo razvitak poslova, rast i priljev kapitala«.215 Porast privlačnosti Pariza osjeća se kako u samoj zemlji tako i u inozemstvu. Ipak, može li postati velikim privrednim središtem ta prijestolnica usred kontinenta, usred zabavâ i velikih predstava? Može li biti idealnim središtem nacionalnog tržišta, spremnog da se uključi u živo međunarodno takmičenje? Ne može, unaprijed 388


je odgovorio Des Cazcaux du Hallays, predstavnik Nantcsa u Trgovačkom savjetu, u dugačkoj poslanici napisanoj na početku stoljeća (1700. godine).216 Žaleći što francusko društvo ne cijeni krupne trgovce, on to donekle pripisuje i tome što »stranci (oči gledno misli na Holandane i Engleze) kod svoje kuće imaju življu i jaču predodžbu od nas o veličini i uzvišenosti trgovine, a to je zbog toga što su svi dvorovi njihovih država u morskim lukama, pa imaju priliku da dobro vide lađe koje dolaze sa svih strana natovarene svim bogatstvima svijeta i zaključe kako je trgovina preporučljiva. Da je trgovina u Francuskoj imala istu takvu sreću, bio bi to dovoljan mamac da se cijela Francuska počne baviti trgovinom«. Ali Pariz nije na kanalu La Manche. Godine 1715. John Law, tek naslućujući svoje pustolovine, vidi »granice ambicija koje možemo gajiti za Pariz kao privrednu metropolu, jer je taj grad udaljen od mora, a rijeka mu nije plovna (najvjerojatnije misli da njome ne mogu ploviti morski brodovi) pa ne može postati sre dištem vanjske trgovine, ali može biti najvažnije svjetsko mjesto za financijske poslove«.217 Pariz, međutim, neće postati najvažnije svjetsko mjesto za financijske poslove ni u doba Luja XVI, ali će to sigurno biti za Francusku. Ipak njegova supremacija neće biti potpuna, kao što je to implicite predviđao Law. I tako se sama od sebe nastavljala francuska bipolarnost.

Za diferencijalnu povijest Na stanje stalnih sukoba između Pariza i Lyona ipak se ne mogu ni izdaleka svesti sve napetosti i suprotnosti na francuskom pros toru. No imaju li te napetosti i suprotnosti također same po sebi neko značenje za cjelinu? To tvrdi nekoliko rijetkih povjesničara. Tako Frank C. Spooner218 smatra da je u XVI. stoljeću Fran cuska en gros podijeljena s jednog kraja na drugi pariškim meridijanom : istočno je većina kontinentalnih pays. Picardie, Champagne, Lorraine (tada još nije bila francuska), Durgundija, Franchc-Comtć (još pod španjolskom vlašću), Savoja (pod Tori nom, ali Francuzi će je okupirati od 1536. do 1559. godine), Dauphiné, Provansa, dolina Rhone, manje ili više prostran dio Centralnog masiva, i na kraju Languedoc ili bar dio Langucdoca; zapadno od toga istog meridijana su pays koje dodiruju Atlantski ocean ili kanal La Manche. Razlike između te dvije zone vide se po opsegu u kovanju novca, što je vrijedan, ali istodobno i dis389


kutabilan kriterij. Diskutabilan je zbog toga što se u »zakinutim« zonam a ipak nalaze Marseille i Lyon. Kontrast ipak nije manje upadljiv između, na primjer, Burgundije gdje kuju bakrcnjake219 i Bretanjc ili Poitoua kamo ulaze i u opticaju su španjolski rcali. Pokretačka središta te Francuske na zapadu, kojoj je poticaj u XVI. stoljeću dao razvoj atlantske plovidbe, bili bi Dieppe, Rouen, Le Havre, Honflcur, Saint-Malo, Nantes, Rennes, La Rochelle, Bourdeaux, Bayonne, a to je, s izuzetkom Renncsa, pravi vijenac lukâ. Preostalo bi nam da saznamo kada se i zašto usporio uzlet Zapada, da bi na kraju i nestao, usprkos uspješnom napredovanju francuskih pom oraca i gusara. To su pitanje postavili A. L. Rowse220 i još nekoliko drugih povjesničara, a da nikad zapravo nisu našli jasan odgovor. Zadržati se na prijelom u 1557. godine kad je izbila žestoka financijska kriza, koja je otežala moguću intercikličku recesiju od 1540. do 1570. godine, značilo bi dovesti u pitanje porem ećaj trgovačkog kapitalizma.221 Mi smo gotovo sasvim sigur ni u taj poremećaj, iako ne i u tako rano odstupanje atlantskog zapada. Uostalom, mišljenje je Picrrca Lćona222 da je zapadna Francuska, »široko otvorena utjecaju oceana (još u XVII. stoljeću) zapravo bogata Francuska (...) tkanina i platna, od Flandrije do Bretanjc i Maine a ujedno je i daleko nadmoćnija unutrašnjoj Francuskoj, koja ima rudnike i metalurgiju«. Tako kontrastzapad-istok i dalje traje m o žd a sve do početka osobne vladavine Luja XIV — jer kronološki rez nije čist. Ipak se, nešto ranije ili nešto kasnije, već ocrtava nova linija podjele, od Nantcsa do Lyona223, dakle ne više meridijanom, nego nečim nalik na paralelu. Na sjeveru je superaktivna, industrijska Francuska otvorenih prostora i konjskih zaprega; južno je, na protiv, Francuska koja neprekidno zaostaje, uz nekoliko sjajnih izuzetaka. Pierre G oubert224 čak tvrdi da postoje i dvije konjunk ture, ona na sjeveru je razm jerno dobrog zdravlja, dok je ona na jugu na udaru rane i snažne regresije. Jean Dclumcau dodaje: »... Francusku u XVII. stoljeću valja makar djelomično odvojiti od južnjačke konjunkture i usto ne prom atrati sistematski kraljevstvo kao cjelinu«.225 Ukoliko je ta tvrdnja točna, Francuska se još jednom prilagodila vanjskim uvjetima svjetskoga privrednog živo ta, koji je tada orijentirao Evropu prem a sjevernim zonama te okrenuo lomnu i popustljivu Francusku prem a La Mancheu, Nizo zemskoj i Sjevernom moru. Linija između sjevera i juga uopće se kasnije nije pokrenula sve do početka XIX. stoljeća. I d ’Angevillc (1819) još je uvijek nalazi 390


ucrtanu od Rouena do Évrcuxa i dalje do Ženeve. Na jugu se »ruralni život dezurbanizira«, rasipava se, »tu počinje divlja Fran cuska s disperzijom« seoskih kuća. To je rečeno pretjerano, ali opreka je očita.226 Napokon se iznova ta podjela modificirala i pred našim se očima pariški meridijan opet dočepao svojih prava. Zone koje dijeli ipak su se promijenile: na zapadu je nerazvijenost, »francus ka pustinja«; na istoku su napredne zone, povezane s domi nantnom i osvajačkom njemačkom privredom. I tako se igra dvije Francuske mijenja s godinama. Ne postoji linija koja bi jednom zasvagda označila razlike francuskog teri torija, nego je to uzastopni niz linija. Postoje najmanje tri, a vjerojatno i više. Točnije: postoji jedna linija koja se kretala poput kazaljke na satu. Evo što to podrazumijeva: 1) da se na određenom prostoru podjela između progresa i zaostajanja neprekidno mijenja, da razvijenost i nerazvijenost nisu jednom zauvijek ograničene na određeno mjesto, da plus slijedi iza m inusa, da se suprotnosti cjeline samo sliježu na niže, lokalne raznolikosti: pokrivaju ih ali ne dokidaju, pa ih vidimo zbog njihove prozirnosti; 2) da se Francuska kao ekonomski prostor može objasniti samo ako je ponovo smjestimo u evropski kontekst, da evidentni uspon onih pays što su sjeverno od linije Nantes—Lyon, u vremenu od XVII. do XIX. stoljeća, ne može biti objašnjen samo unutrašnjim razlozima (prednost trogodišnjeg plodorcda, povećan broj konja za poljodjelstvo, živ demografski rast) nego također i vanjskim faktorima — Francuska se mijenjala u dodiru s dominantnom konjunkturom sjevera, kao što ju je u XV. stoljeću bio privukao sjaj Italije, a u XVI. Atlantik.

Za i protiv linije Rouen —Zeneva Upravo razmotren ekspoze o uzastopnim prepolavljanjim a fran cuskog prostora od XV. do XVIII. stoljeća može orijentirati ali i ne i dovršiti beskrajne rasprave o povijesnoj raznovrsnosti tog pros tora. Francuska se cjelina, zapravo, ne dijeli na podcjeline koje bismo mogli sigurno identificirati i staviti im jednom zauvijek 391

P em and Braudel/ Vrijeme svijeta

etikete: one neprekidno mijenjaju oblik, prilagodavaju se, regrupiraju, mijenjaju napon. Tako karta Andrća Rćmonda (pogledajte str. 394), preostala od divnog atlasa Francuske XVIII. stoljeća (koji je možda i bio dovršen, ali nažalost ne i objavljen) predlaže ne samo podjelu na dva dijela nego i na tri, prem a različitosti u biološkoj akceleraciji francuskog stanovništva u Ncckerovo doba. Najupadljiviji je du gački »zaljev« koji prodire francuskim teritorijem od Dretanje do blizine Ju re i predstavlja zonu prorjeđivanja stanovništva ili bar stagnacije, odnosno vrlo slaboga demografskog napretka. Taj za ljev razdvaja dvije biološki zdravije zone: na sjeveru su kotari Caen, Alençon, Pariz, Rouen, C hâlons-sur-M arne, Soissons, Ami ens i Lille, a rekorde drže kotari Valenciennes, Trois-Évcchés, Lorraine i Alsace; na jugu se čudesno živahan prostor stere od Akvitanije do Alpa. Ovdje, preko Centralnog masiva, stanovništvo Alpa i Ju re se zbija u gradove koji kao da proždiru ljude, a bogate ravnice ne bi mogle preživjeti bez povremenih migranata. Linija Rouen (ili Saint-M alo ili Nantcs-Žencva) nije dakle presudan rez kojom bi bile označene sve francuske različitosti. Karta Andrća Rćmonda ne iskazuje, dakako, nacionalno bogatstvo niti privredno nazadovanje ili napredovanje, već demografsko napredovanje ili nazadovanje. Ondje gdje ima mnogo ljudi, u pravilu ima iseljavanja i industrijske djelatnosti, jednom jednoga, drugi put drugoga ili obojega istovremeno. Michel Morincau je po običaju, sa svoje strane, oprezan kad se nudi bilo kakvo prejednostavno objašnjenje. Stoga nije sklon ni shemi dijametra koji bi dijelio Francusku okrećući se oko Pariza. Skeptičan je, na primjer, prem a liniji Saint-Malo — Ženeva, koju en gros od d ’Angcvillca preuzim a E. Le Roy Ladurie.227 Uzima dokaz, koji se sastoji u brojkam a trgovačke ravnoteže u obje zone, da bi je podvrgao kritici, jer te brojke, doduše, ne brišu dem arkacionu Uniju zona, ali im mijenjaju predznak: plus prelazi na jug, a m inus na sjever. Nema sum nje da 1750. godine »zona smještena na jugu uvelike preteže nad onom na sjeveru. Tamo ćemo moći utvrditi dvije trećine ako ne i više od cjelokupnog izvoza. Ta superiornost djelomično se može zahvaliti isporukama vina, a djelomično daljnjoj preraspodjeli kolonijalne robe u lu kama Bordeauxa, Nantcsa, La Rochellea, Вауоппса, Lorienta i Marscillea. Ali korijen joj je i u snazi industrije, koja je sposobna u Вгеtanji prodavati platna u vrijednosti od 12, 5 milijuna tourskih 392


livri, a u Lyonu svilenih tkanina i marama za sedamnaest milijuna, te u Languedocu sukna i draperije za 18 milijuna«.228 Sad sam ja na redu da budem skeptičan. Priznajem da me nisu uvjerili kako je značajno procjenjivanje francuske raznolikos ti prema vanjskotrgovinskoj bilanci pojedinih dijelova. Jasno je da težina industrije koja radi za izvoz ne može sama po sebi biti odrednicom; da je industrija, osobito u prošlosti, često zapravo bila pokušaj kompenzacije u zonama siromaštva ili teškog života. Zbog dvanaest milijuna od bretonskog platna neće Đretanja biti provincija koja bi bila avangarda francuske privrede. Prava se klasifikacija može načiniti samo prema bruto-nacionalnom proiz vodu. A upravo je to otprilike pokušao načiniti J. -C. Toutain na kongresu u Edinburghu 1978. godine kad je poredao francuske regije u 1785. godini po veličinifizičkog proizvoda po stanovniku (u odnosu na nacionalni prosjek)229: Pariz je na čelu s 280%; Centar, Loire i Rhone dostižu prosjek od 100%; ispod toga su Durgundija, Languedoc, Provansa, Akvitanija, pirenejski jug, Poi tou, Auvergne, Lorraine, Alsace, Limousin i Franche-Comté, a na začelju je Đretanja. Crtež na str. 395. predstavlja te brojke i ne ocrtava izrazito liniju Rouen — Zeneva, iako jasno pokazuje da je siromaštvo na jugu.

Primorski i kontinentalni rubovi U tim problemima diferencijalne geografije javljaju se, zapravo, isti problemi kao i u svakoj drugoj, jer se perspektive razlikuju ovisno o tome koja kronološka trajanja proučavamo. Ne skrivaju li promjene, koje se zasnivaju na nekoj silom prilika polaganoj konjunkturi, još i dugotrajnije opreke, kao daje Francuska — kao, uostalom, i bilo koja druga »nacija« — zapravo sazdana preklapa njem različitih realnosti, s time da najdublje razlike (bar one koje ja smatram najdubljima) najpolaganijc nestaju, već po definiciji ali i u promatranoj stvarnosti, pa prema tome i najupornije ostaju ondje gdje jesu? U takvim okolnostima geografija, kao nužno osvjetljenje, ističe ni sam ne znam koliko perm anentnih struktura i razlika: planine i ravnice, sjever i jug, kontinentalni istok i zapad pokriven oceanskim maglama... Te su opreke utoliko teže i jače pritišću ljude što se više nad njima smjenjuju privredne konjunk393

F ernand B ra u d el/ Vrijem e svijeta

I.

ROĐENJA I SMRTI U FRANCUSKOJ OKO 1780.

Ova karta, je d n a o d rijetkih iz d a n ih , prip ad ala je atlasu koji je n a č in io A ndré Ré m o n d . O n a u sp o stavlja za n im ljiv u r a z lik u iz m e đ u reg ija k oje su u dem o g raf skom nazad o v an ju (kotari R e n n es, T o u rs, O rléan s, l a R ochelle, P e rp ig n a n ) i o n ih koji s u , izdvajajući s e iz p ro sje k a , o d lu č n o u s u višku (V alen cien n es, S trasb o u rg , B esan ço n , G re n o b le , Lyon, M o n tp e llie r, R iom , M onta u b a n , T o u lo u se , B o rd e aux). M ožda je ova biološka nadm oć, u p ravo u tim regi ja m a , p o v e z a n a s n o v im k u ltu r a m a , k u k u ru z o m i krum pirom . I.

muškarci

II. ČITANJE I PISANJE UOČI FRANCUSKE REVOLUCIJE Na o v o j karti, n a č in je n o j p re m a b ro ju m u š k ih s u p ru žn ik a koji su mogli p o t p is a ti sv o j v je n č a n i list, p rim at sjevera je o č it (p re ma F. F u re iu i J. O zoufu, Ure et écrire, 1$>78).

394

N acionalna tržišta

III.

ODREDITI POREZ ZNAČI IZMJERITI GRAD

O ko 1704. g. vlada nam jerava uvesti porez za trgovačka d ruštva u gradovim a kraljevine. Porez u Lyonu i R ouenu iznosi d o 150.000 livri, u B o rd e a u x u , T o u lo u s e u i M o n te p e llie ru do 40.000 livri, u M arseilleu d o 20.000 livri... Ove brojke d aju m jerilo p redočenom c rtežu. Pariz se n e nalazi n a listi gradova koji treb aju plaćati porez. Podijeliti kraljevinu prem a visini poreza nije lak zadatak. Nije li ipak n ajznačajnija k arak teristika, ako podijelim o k raljevinu n a sjevernu i ju žn u o d paralele povučene iz La R ochellea (s p orezom o d 6.000 livri), u p ravo m noštvo malih gradova n a sjeveru i d o m in an tn o st velikih grad o va n a jugu? (Prem a A. N. G7 1688.)

IV.

GEOGRAFIJA REGIONALNOG DOHOTKA PRO CAPITE

Polazeći o d p ro sje čn o g n a c io n a ln o g (100) d o h o tk a pro capite (u fizičkom p roizvodu), m ožem o dobiti p o sto ta k z a svaku regiju. Za g o d in u 1785: Pariz 280, G ornja N orm andija 160, L o ire-R hône 100 itd. D a li p o sto ji prev last sjevera k ao što to p o kazuje p red o čen i crtež? D a, ali tre b a lo bi p rovjeriti sve te z am rše n e p ro ra č u n e n a o sn o v u ko jih je c rtež i n a stao . S ituacija u 1970. godini je p re d o č e n a zbog u sp o re d b e . R egionalna ra sp o d je la d o h o tk a pro ćopite se o čigledno izm ijenila. P rem a J.-C . Toutain: »N eravnom jeran p o ra s t re g io n a ln o g d o h o tk a u Francuskoj o d 1840-1970«, n a Sedmom međunarodnom kongresu opovijesti ekonomije, E dinburgh, 1978, s tr. 368.

39 5


ture jednom uzrokujući napredak, a drugi put zaostajanje zona u kojima oni žive. Ali kad sve zbrojimo, onda, dakako za naše potrebe, otkri vamo da je strukturalna opreka p a r excellence ona koja je nastala između uskih m arginalnih zo n a i prostranih središnjih regija. »Marginalne« zone slijede nepravilnu liniju kojom je Francuskoj određen oblik i dijele je od svega što nije Francuska. Nećemo u tu svrhu upotrebljavati riječ — koja bi bila prirodna — periferija, jer je taj izraz upao u zamku nekih naših rasprava gdje je za mnoge, pa tako i za m ene, dobio smisao zaostalih regija, daleko od po vlaštenih središta ekonomije-svijeta. Rubovi, dakle, prate pri rodnu liniju obala ili, češće, um jetnu liniju kopnenih granica. Tu uočavamo vrlo čudno pravilo da su francuski rubovi, uz samo nekoliko izuzetaka, uvijek razm jerno bogati, dok je pozadina, »unutrašnjost« zemlje, razm jerno siromašna. D’Argcnson sasvim prirodno postavlja razliku pa bilježi u svom D nevniku oko 1747. godine: »Stanje trgovine i unutrašnjosti Kraljevstva još je gore nego 1709. godine (a ta godina budi mračne uspom ene). No zahvaljujući naoružanju gospodina de Pontchartraina ipak razo čaravamo230 naše neprijatelje u utrci; dobit nam donosi trgovina u Južnom m oru. Saint-Malo donosi Kraljevstvu sto milijuna. Ali unutrašnjost Kraljevstva bila je 1709. dvostruko uhranjenija nego što je danas«.231 Sljedeće godine, 19. kolovoza 1748, opet govori o »unutrašnjim provincijama Kraljevstva (koje) su južno od Loire pale u duboku bijedu. Žetva je dala upola manje od lanjske, koja je već bila vrlo loša. Cijena žitu raste i sa svih nas strana opsjedaju prosjaci«.232 Opat Galiani je sa svoje strane beskrajno jasniji i kategoričniji u svom Dijalogu o žitu-. »Uzmite u obzir da je sa dašnja Francuska trgovačko, brodarsko i industrijsko kraljevstvo, pa je sve njezino bogatstvo prešlo na njezine granice; svi njezini bogati veliki gradovi su na rubovima; unutrašnjost je užasno mršava«.233 Napredovanje rasta u XVIII. stoljeću čini sa da nije ublažilo tu opreku. Naprotiv! Službeni izvještaj od 5. rujna 1788. objavljuje da se »prihodi m orskih luka umnažaju u nedogled, a trgovina u gradovima unutrašnjosti ograničena je na vlastitu po trošnju ili onu od susjeda, pa ne može izdržavati ljude koji u njima proizvode«.234 Neće li industrijalizacija, po općem pravilu, biti privredna osveta kontinentalne pozadine? Nekoliko je povjesničara osjetljivo na te stalne suprotnosti unutrašnjosti i rubnih dijelova. Michel Morincau tvrdi da je Fran cuska u posljednjim godinama vladavine Luja XIV ponovo skre 396

Nacionalna tj-žišla

nula svoja bogatstva i djelatnosti prema rubnim primorskim kraje vima.235 Neka bude tako, no je li to usmjerenje nastalo tek tada? Nije li započelo mnogo ranije? I, još važnije, neće li potrajati? Posebna je vrijednost knjige Edwarda C. Foxa — s izazovnim naslovom — Druga Francuska — u tome što je bez imalo od stupanja sazdana na strukturalnim oprckama. To znači da su oduvijek postojale dvije Francuske, jedna se otvara prema morima i sanjari o slobodi i pustolovinama prometa na velike udaljenosti, a druga je Francuska vezana za zemlju, nepokretna, nemilosrdno okovana. Povijest Francuske zapravo je dijalog gluhih, koji ne mijenjaju ni poziciju ni shvaćanja, jer svaka Francuska tvrdoglavo sve navlači na svoje i ne želi ništa shvatiti o drugoj. U XVIII. je stoljeću najmodernija druga Francuska, ona s velikim lukama, gdje je smješteno cijelo bogatstvo i rani kapita lizam. To je nešto kao umanjena Engleska, koja je sanjarila o mirnoj revoluciji po uzoru na »slavnu« iz 1688. No može li ona igrati sama i pobijediti? Ne može, to ćemo brzo vidjeti, uzmemo li samo jedan dobro poznati primjer za epizode žirondinaca (17921793). Baš kao u doba Starog poretka, s Revolucijom i Carstvom pa čak i kasnije, još je jednom trijumfiralo kopno. S jedne je strane trgovina, kojoj bi bolje išlo ako joj se dade sloboda. S druge strane poljoprivreda, koja beskrajno trpi od raskomadanosti seljačkih posjeda, i industrija koja slabo napreduje, jer nema sredstava ni inicijative: tako dvije Francuske vidi Edward Fox.236 Ali u taj produljeni dijalog s mnogo ponavljanja ipak se ne može ugurati cijela povijest Francuske, ma kako nadaren bio pisac. Nije li to zbog toga što ne postoji samo jedna m arginalna Fran cuska. Francuska zapravo završava istovremeno na zapadu, licem okrenuta prema m oru — a tu smo u Foxovoj drugoj Francuskoj —i na istoku, licem okrenuta prema kontinentalnoj Evropi, sjever noj Italiji s druge strane Alpa, švicarskim kantonima, Njemačkoj, Španjolskoj i Nizozemskoj, koja 1714. postaje austrijska, te Ujedi njenim pokrajinama. Ne tvrdim da je ta rubna Francuska na istoku jednako važna ili fascinantna kao ona na morskim obalama, ali ona postoji, pa ako »marginalnost« ima neki smisao, ona joj daje obaveznu originalnost. Ukratko, duž morskih obala Francuska raspolaže »terminalima«, pomorskim međupostajama, a to su: Dunkerque, Rouen, Le Havre, Caen, Nantes, La Rochelle, Bor deaux, Bayonne, Narbonne, Sète (Colbertovo djelo), Marseille i vijenac provansalskih luka; to bi, ako hoćete, bila Francuska broj 1. Francuska broj 2 je unutrašnjost, prostrana i raznolika, na koju 397


ćemo se poslije vratiti. Francuska broj 3 sastoji se od dugačkog vijenca gradova, a to su Grenoble, Lyon, Dijon, Langrcs, C hâlons-su r-M arn e , Strasbourg, Nancy, Metz, Sedan, Mćzičrcs, Charlcville, Saint-Q uentin, Lille i Amiens, dakle više od tucet gradova s kojima gradovi drugorazrednog značenja, smješteni između njih, tvore lanac od Sredozemlja i Alpa do Sjevernog mora. Teškoća je u tom e što ovu kategoriju gradova, u kojoj glavnu riječ vodi Lyon, nije m oguće shvatiti tako lako kao vijenac prim orskih gradova, jer niti je tako hom ogena niti jasno ocrtana. Logični završetak privrednoga prostora Francuske prema istoku, rekao bih a posteriori i (neka mi čitatelj vjeruje) bez imalo retrospektivnog imperijalizma, trebalo bi zacrtati od Zcncvc preko Milana, Augsburga, Nürnberga i Kolna do Antwcrpcna ili Amster dama, tako da bi na jugu zahvaćao skretnicu lombardijske ravnice i da bi sa Sankt—Gotthardom držao dodatna vrata Alpa te nadzirao ono što zovu »rajnskim hodnikom« a to je os, rijeka gradova. Isti su bili razlozi zbog kojih Francuskoj nije bilo dopušteno da pri grabi Italiju ili Nizozemsku i zbog kojih nije uspjela, osim u Alsaccu, svoju živu granicu staviti na Rajnu, to jest na lepezu puteva koja je gotovo tako važna kao što su to pom orski putcvi. Italija, Rajna i Nizozemska dugo su bili rezervirane zone, »hrbat« ev ropskog kapitalizma. Onam o nije mogao prodrijeti svatko tko je htio. Kraljevstvo se, uostalom, prem a istoku širilo polako i teško, sklapajući nagodbe s provincijama koje je uspijevalo pripojiti, ali ostavljajući im djelomično njihove slobode i povlastice. Tako su izvan poreske obaveze Pet Velikih Zakupa iz 1664. ostali Artois, Flandrija. Lyonnais, Dauphinć i Provansa; štoviše, sasvim izvan naplate francuskih carina ostale su takozvane efektivno strane pokrajine Alsace, Lorraine i Franche-Com té. Prenesete li te pro vincije na kartu, pokrit ćete točno prostor Francuske broj 3Lorranic, Franche-Com té i Alsace sačuvale su potpunu slobodu prem a inozemstvu, ostale su otvorene stranoj robi, koja je lako prodirala u kraljevstvo, pogotovu uz pom oć krijumčarenja. Ako se ne varam, određena sloboda akcije zapravo je karak teristična za te pogranične zone. Bilo bi važno nešto više saznati o tom e kako se ponašaju ti pogranični p a y s, između kraljevstva i inozemstva. Priklanjaju li se jednoj ili drugoj strani? Kakvi bi mogli biti, na primjer, udio i uloga trgovaca iz švicarskih kantona u Franche—Comtću, u Alsaccu, u Lorraini gdje su kao kod kuće u XVIII. stoljeću? Postoji li također od Dauphinća do Flandrije, na 398


primjcrza vrijeme revolucionarne krize od 1793. do 1794. godine, isti stav prema strancu, makar ga i ne voljeli? I kakva je uloga u tim prostorima, gdje je sloboda veća nego u bliskom kraljevstvu što je imaju sami gradovi kao što su Nancy, Strasbourg ili Metz ili, pogotovu, Lille — koji je zapravo sjajan primjer, jer najbliže dotiče Nizozemsku i dovoljno je blizu Engleskoj, pa se preko tih susjeda povezuje s cijelim svijetom? Lille postavlja sve probleme Francuske broj 3. Po mjerilima onog vremena bio je to velik i važan grad. Nakon svršetka holandske okupacije (1713) naglo se oporavlja, kao i kraj koji ga okružuje. Prema ispitivanjima ubirača poreza na obilasku od 1727-1728. godine, njegova je »moć tako golema da može preh raniti više od stotine tisuća stanovnika u sebi i u provincijama Flandrije i Hainauta svojom manufakturom i trgovinom na ve liko«.237 U samom gradu i u okolici pokreće se cijela lepeza raznih industrija tekstila, visokih peći, željezara i topionica; on isporučuje raskošne tkanine baš kao i ploče od lijevana željeza za domaćin stvo, zdjele i lonce, zlatne i srebrne gajtane i željeznu robu; u grad stižu živežne namirnice u obilju iz obližnjih krajeva, kao maslac, živa stoka, žito... Najbolje koliko je god moguće Lille se koristi putovima, rijekama, kanalima, bez mnogo muke prilagodava se naređenju vlade da prom et uputi prema zapadu i sjeveru, prema Dunkerqucu i Calaisu, dok su ranija odredišta bila Ypres, Tournay ili Mons. Lille je prije svega skretnica: odasvud sve prima — iz Holandije, Italije, Španjolske, Francuske, Engleske, španjolske Nizo zemske i baltičkih zemalja; kupuje od jednih da bi prodao drugima, šaljući, na primjer, francuska vina i rakiju na sjever. Ali na prvom je mjestu ipak njegovo trgovanje sa Španjolskom i Amerikom. Četiri ili pet milijuna vrijedna roba iz Lillca (prije svega platno i sukno) odlazi onamo svake godine, bilo na rizik trgovaca na veliko u gradu »koji se upuštaju u velike pothvate«, bilo pod plaštom trgovačkih posrednika. U povratku dolazi manje roba a više gotov novac, otprilike godišnje tri do četiri milijuna Uvri, kako se procjenjivalo 1698. godine.238 Taj novac, ipak, ne stiže izravno u »provinciju« Lillea; on prolazi u Holandiju ili u Englesku gdje se lakše trguje na veliko i s boljim dobitkom negoli u Francuskoj, makar samo i zbog različitog načina provjeravanja kovana novca. Ukratko, Lille je kao bilo koji drugi grad bio uklopljen u francusku privredu, a ipak je još više nego napola izvan nje. 399


Uz ova objašnjenja možda ćemo bolje shvatiti i niz gradova koji su još dublje u pozadini, udaljeniji od granica, kakvi su Troyes, Dijon, Langrcs, C hâlons-sur-M arne i Reims: to su, naime, nekada bili rubni gradovi pa su tek kasnije postali unutrašnjim gradovima, ali je njihova prošlost bila toliko čvrsto ukorijenjena d aje preživljavala samu sebe, kao da je Francuska broj 3, Francus ka okrenuta istoku i sjeveru, stvorena slaganjem uzastopnih slo jeva poput gradova u drvetu.

Gradovi »druge Francuske« Ponovimo: sve nam je mnogo jasnije kod gradova »druge Fran cuske«, onih na m oru. I oni su postigli uspjeh zahvaljujući slobodi u poduzimljivosti i djelovanju. Prom et tih živih luka sigurno je dosezao duboko u unutrašnjost kraljevstva, odande se i hranio, ali njihovi su interesi uvijek bili okrenuti prem a pučini. Što želi Nantes oko 1680. godine?239 Da se Englezima zabrani pristup u Francusku, jer donose najsvježiju robu, pa tako i bakalar iz Nove Zemlje, zahvaljujući brzim brodićima; nc bi li ih se moglo udaljiti bar vrlo visokim carinama? Isto bi tako trebalo duhanom iz Sandominga zamijeniti engleski duhan kojim je preplavljeno francus ko tržište. Zatim bi trebalo od Holandana i Hamburžana vratiti dobit od lova na kitove, jer su je i jedni i drugi preoteli ribarima iz Nantcsa. I tako u nedogled: sve su to načini da se bude izvan Francuske. Istim slijedom misli, Edward Fox se pita govoreći o Đordcauxu: »Je li to atlantski ili francuski grad«?240 Paul Butcl čak bez oklijevanja govori o »atlantskoj m etropoli«.241 U svakom slučaju, jedan izvještaj iz 1698. tvrdi da »druge provincije kraljevstva, osim jednog dijela Brctanje, ne troše nikakve živežne namirnice iz Guyenne«242: zar sva vina iz Bordeauxa i njegava zaleđa odlaze na put sam o da ugode žeđi i profinjenom ukusu stranaca na sjeveru? Slično tom e i Bayonne je grad koji isključivo vreba na ceste, luke i na bijelu kovinu iz obližnje Španjolske. Tamošnji židovski trgovci iz predgrađa Saint-Esprit slijede to pravilo, pa ih 1708. godine, možda s pravom, okrivljuju da u Španjolsku šalju »najgore sukno koje mogu naći u Languedocu i drugdje«243. Na dvije krajnje točke francuskih obala možemo vidjeti D unkerque kako se trudi da izigra engleske zabrane i u sve se umiješa, od lova na kitove do trgovine s Antilima i trgovine crnim robljem 244; a na drugom kraju 400


evo Marseillea, najzanimljivijeg i najslikovitijeg od svih gradova po rubovima kraljevstva za kojeg je André Rémond2*15 zabavno i zlobno rekao da je to »luka više berberska i levantinska negoli tipično francuska«. Ali, da bismo mogli pažljivije promatrati, ograničimo se na jedan grad, uzmimo Saint—Malo, bez sumnje jedan od najznačaj nijih primjera. Ipak, to je čak vrlo mali grad, »površine parka Tuileries«.246 A građani toga grada su se voljeli prikazivati još manjima, čak i kad su od 1688. do 1714. godine bili na vrhuncu uspjeha. Za svoj su grad 1701. rekli da je »samo bijedna hridina bez ikakvih mjesnih posjeda osim marljivosti (svojih stanovnika) koji su se tako rekavši pretvorili u prijevoznike Francuske«, ali ti prijevoznici šalju svojih 150 brodova po svih sedam svjetskih mora.247 Ako im to možemo povjerovati — a zapravo jc njihovo hvalisanje gotovo istinito — oni su »prvi otkrili lov na kitove te upoznali Brazil i Novi svijet prije Amcriga Vcspuccia i Caprala (sic)«. Oni rado podsjećaju na povlastice koje su im odobrili bretanjski vojvode (1230, 1384, 1433- i 1473) i kraljevi Francuske (1587, 1594, 1610. i 1644). Zahvaljujući tim povlasticama morao se Saint-Malo razlikovati od drugih bretanjskih luka, ali su ih »ubirači poreza« nakon 1688. uspjeli ograničiti udarcima zabrana i onemogućavanja. Tako je Saint-Malo tražio — ali nije dobio — da bude proglašen slobodnom lukom poput Marseillea, Вауопnea, Dunkerquea i »odnedavno Scdana«. Građani Saint-Maloa, dakako, ne žive izvan Brctanjc iz koje izvoze tkanine; nisu ni izvan kraljevstva odakle fregatama, koje redovno odlaze do Câdiza, izvoze najdragocjeniju robu, takvu koja se najlakše prodaje: satene iz Lyona i Toursa, zlatom i srebrom protkane tkanine, dabrovinu. Usto, dakako, preprodaju stranu robu, onu koju dopremaju sami ili im je donose. No za sveukupnu trgovinu Saint-Maloa središnji je stožer Engleska: onamo odlaze po određene robe kojima vrijednost plaćaju u Londonu mjeni cama. Slijedi Holandija koja im vlastitim brodovima dovozi u luku borove daske, jarbole, užad, konoplju i katran. U Ncwfoundlandu love bakalar i sami ga odvoze u Španjolsku i na Sredozemlje. Održavaju brodske veze s Antilima, gdje je Santo Domingo bio neko vrijeme njihova kolonija. Obogatili su se u Câdizu, koji je od 1650. godine zapravo američka luka Španjolske: ondje su nazočni i aktivni već prije 1672. godine248 trgujući bijelom kovinom, da bi zatim pustili korijenje, jer su na licu mjesta osnovali snažne i aktivne poslovne kuće. Tako je za stanovnike Saint-Maloa 1698. 401

F ern a n d B ra u d el / Vrijeme svijeta

Saint-Malo a XVII. stoljeća (drvorez). Pariz, Nacionalna biblioteka, (foto Giraudon) godine, a i još dugo poslije toga, glavna briga da u Câdizu ne zakasne na galcone koji odlaze za Cartagcnu na Karipskom moru a kreću bez utvrđenog voznog reda i bez ikakve najave; a još više da na vrijeme sustignu »flotu« koja stiže u Novu Španjolsku »neizbježno 10. ili 15. srpnja«. Na povratak u Saint-Malo iz Ame rike obično se čekalo »od 18 mjeseci do dvije godine nakon odlaska«. Prosječni se promet kretao do sedam milijuna livri u kovanicama, ali je bilo i još plodnijih godina, sve do jedanaest milijuna, a neki su se brodovi vraćali u Saint-Malo iz Sredozemlja ne pristajući u Câdizu i donosili »jedni 100.000, a drugi 200.000 pijastera«. Još prije rata za španjolsku baštinu »Kompanija za Južno more zvano Pacifik osnovana je patentnim pismima u mje secu rujnu 1698. godine«249, a to je potaklo nečuveno bujanje krijumčarenja i izravne eksploatacije bijele kovine iz Amerike. To je najneobičnija, a možemo slobodno reći i najsenzacionalnija pustolovina mornara iz Saint-Maloa, čak iz cijele Francuske, izme đu 1701. i 1720. vođena u razmjerima svjetske povijesti. Zahvaljujući tom bogatstvu Saint-Malo, primorska oaza i zasebna cjelina, dospijeva na rub kraljevstva. Zahvaljujući obilnosti gotovine nije mu trebala čak ni burza povezana s drugima.250 Grad je, uostalom, bio cestovno loše povezan s Dretanjom i još gore s Normandijom te Parizom: 1714. godine još nije postojala »redovna poštanska veza (od Saint-Maloa) za Pontorson, udaljen 402

Nacionalna n-zišta

devet milja od toga grada«251 — Pontorson je na priobalnoj rječici Coucsnon, koja istočno od Saint—Maloa označava granicu između Bretanjc i Normandije. Zbog toga pošta stalno kasni: »Pošta svaki tjedan dolazi cestom iz Cacna samo utorkom i subotom, a cestom iz Rcnnesa četvrtkom, pa je dovoljno samo malo zakasniti sa slanjem pisama i već je sve drugačije«.252 Nema sumnje da su se građani Saint-Maloa zbog toga žalili ali se nisu naročito žurili da to isprave. Zar im je to bilo hitno?

Unutrašnjost I tako imamo s jedne strane rubna područja, obodnicu; s druge golemu površinu unutrašnjosti. S jedne je strane tananost, rana razvijenost, relativno bogatstvo sjajnih gradova (Bordeaux je u vrijeme Тоигпуа isto što i Versailles plus Antwerpen)253, s druge prostranstvo, česta bijeda i, ako izuzmemo čudovišni uspjeh Pa riza, gradovi koji žive u sivilu a kojih je ljepota, ma kako bila napadna, najčešće samo nasljeđe, tradicionalni sjaj. Ipak prije no što nastavimo raspravu, moramo primijetiti koliko zbunjuje veličina toga golemog prostora koji valja pro učavati. Raspolažemo fantastičnom dokumentacijom, tisućama is traživanja, ali u golem oj većini posvećenim a izdvojenim slučajevima jedna jedine provincije. A za nacionalno je tržište, očigledno, važan odnos provincija jednih s drugima. Istina je da se nakon 1664. uvodi »tradicija globalnih anketa« koja je istov remeno vođena u svim »kotarcvima«254 kraljevstva. Tako raspo lažemo uvidom u »sinhronc« presjeke. Najpoznatije su one nazvane po intendantima ili vojvodi Đurgundijc, započete 1697. i s mukom završene 1703, te one generalnog kontrolora Оггуа, koje su vođene vrlo strogo i dovršene 1745, u trenutku kad im je autor pao u nemilost pa su odbačene; tako uspješno, da ih je tek 1952. pomalo slučajno otkrio P. de Dainville, i to u obliku sažetka cjeline iz pera nekoga člana Francuske akademije koji nam je ostao nepoznat.255 Ali greške tih sinhronih uvida bodu oči; prije svega oni su opisni, a mi bismo željeli brojčane podatke, koji bi se mogli u najmanju ruku predočiti kartografski, čime bi opisi postali razum ljiviji što često nisu kod prvog čitanja. Pokušao sam ugrubo pri kazati kartografski ankete intendanata, služeći se olovkama u boji za označavanje trgovačkih veza pojedinih kotarcva: potez crvenom 403


Karlu načinio François de Dainville (usporedi napom enu 255).

olovkom za prom ets inozemstvom; plavom olovkom za razmjenu između pojedinih kotareva; napokon potez crnom olovkom za veze na malim udaljenostima, unutar određenog kotara. Tako sam došao do sigurnog uvjerenja da Francuska već od kraja XVII. stoljeća nastoji stvoriti mrežu razmjerno gustih očica, mogli bismo reći nacionalno tržište. Ipak je ta karta ostala na stupnju prvog pokušaja. Da bi nešto vrijedila, trebalo bi raditi u ekipi, utoliko prije što bi strelice valjalo još umnožiti s obzirom na to koja se dobra razmjenjuju. Za pokušaj da se karta uravnoteži, bilo bi potrebno još dokumenata a to znači uspoređivati opseg vanjske i unutrašnje trgovine — što je presudno pitanje za koje možemo dobiti samo potvrde a priori, to jest da je unutrašnja trgovina bila mnogo nadmoćnija od vanjske, najmanje dva do tri puta. Još jedna nezgodna strana »sinhronih« uvida s kojima ras polažemo je u tome što su među sobom previše nalik i ponavljaju se, u vezi s tim Što se svi kreću u kronološki razmjerno kratkom razdoblju, manjem od jednog stoljeća, od 1697. do 1745. i do 404


36. »IMOVINSKO STANJE NARODA« U XVIII. STOLJEĆU

Isti izvor. Za komentar vidi tekst na sljedećoj stranici. {Population, 1952, b r.l, str. 58-59).

1780. godine. Stoga je nemoguće odijeliti ono što je trajna struk turalna realnost od slučajnih promjena. Prodirući kroz među sobne odnose provincija, željeli bismo shvatiti mogući sustav dubokih pravilnosti; taj sustav, ako postoji, nije na dohvat ruke. Anketa generalnog kontrolora Оггуа ipak daje nekoliko ko risnih ključeva. On tako razlikuje provincije prema »imovnom stanju« ljudi koji u njima žive. Odvojio je pet stupnjeva: žive dobro; žive; jedni žive a drugi su siromašni; siromašni su; bijedni su. Ako se držimo granice između stupnja broj 3 (jedni žive, drugi su siromašni) i stupnjeva 4 i 5 (siromaštvo, bijeda) dobit ćemo liniju koja dijeli siromašne regije od razmjerno bo gatih. I ta linija zaista en gros odvaja privilegirani sjever od za kinutog juga, ali, s druge strane, i na sjeveru i na jugu ima izuzetaka koji nijansiraju to pravilo: na sjeveru je slabo naseljena (17 stanov nika na kvadratnom kilometru) Champagne siromašna, a kotar Alençon pripada u zonu prave bijede; na jugu kotar La Rochelle »dobro živi« kao i regija oko Bordeauxa, a to vrijedi i za Roussillon. 40 5


S druge strane, geografska granica između sjevera i juga ne pok lapa se, kao što sc to moglo i očekivati, s regijama stupnja 3, koje su negdje između bogatstva i bijede. Ta se granična zona proteže od zapada prem a istoku kao traka teritorija koji je najprije »si romašan«, na atlantskoj obali Poitoua, pa »bijedan« u kotarevima Limoges i Riom (iako ovaj posljednji ulazi u Dasse-Auvergne koja je zona dobrog života), pa opet siromašan i bijedan u Lyonnaisu i Dauphinću, te u Savoji koja još nije francuska. Te regije, u najkompaktnijem srcu Francuske, nerazvijene su zone p a r excellence na francuskom prostoru, a često su i krajevi odakle se iseljava, što je slučaj s Limousinom, Auvergncom, Dauphinćom i Savojom. A ipak, emigracija svojim slanjem novaca kući popravlja razinu mjesnog života (Haute-Auvergne je »bijedna«, a možda ima jed nako mnogo sredstava kao i Limagne gdje se »dobro živi«). Druga os unutrašnjeg siromaštva ocrtava se od juga na sjever, od sirom ašnog Languedoca do jednako sirom ašne Champagne. Možemo li u tom e vidjeti preživjelu os sjever-jug (u što osobno sum njam ) koja je u XVI. stoljeću dijelila kontinentalnu Francusku od oceanske Francuske? U svakom slučaju Orrycvo istraživanje pokazuje da je diferencijalno stanje francuskog teritorija bilo mnogo zamršenije nego što bi se unaprijed moglo pretpostaviti. To se ponavlja i na kartama koje je nacrtao André Rćmond256 za godine oko 1700. a daju tri serije indikatora; to su: prinos žitarica, cijene žita, porezni pritisak. Po želji možemo dodati po datke o demografiji koji su samo en gros pouzdani. Te su karte plod basnoslovnog rada, ali ih je nažalost teško interpretirati čim se pokuša m eđusobno kombinirati indikatore. Tako izgleda da Brctanja uspijeva održati svoju veoma skrom nu ravnotežu jer je porezi pretjerano ne pritišću (to je povlastica državnih p a y s) i jer ondje prije svega izvoz žitarica može objasniti njihovu visoku cijenu, što je često prilika za zarade, kad se za to pruži prilika, kao npr. 1709. godine.257 Burgundija ima visoke prinose, uživa um jerene poreze i često izvozi žito Saônom i Rhônom, pa i tu visoke cijene žita mogu donijeti korist. U Poitouu, Limousinu i Dauphi nću, naprotiv, bijeda sc poklapa i sa slabim prinosim a i s visokim cijenama. Uspoređivanje brojaka o stanovništvu i njegovoj gustoći nase ljenosti ne omogućava da sc dospije naročito daleko. S Ernestom Wagemannom valja priznati da brojke o gustoći svjedoče o općoj privrednoj aktivnosti. Pa pokušajmo makar za vlastiti užitak prov jeriti vrijednost samo jedne gustoće, i to od 30 stanovnika na km2: 406

Nacionalna trziîta

gustoća ispod te bila bi a priori nepovoljna, a iznad povoljna. U južnoj Francuskoj sve bi se uklapalo manje-više u taj kriterij, ali kotar Montauban, koji je 1745. godine imao gustoću od 48 stanov nika, tome bi proturječio. Postoji li drugi put? Da, ali kompliciran. Kartografija Andréa Rćmonda omogućava rekonstrukciju proizvodnje žita i cijenu te proizvodnje po kotarevim a za prosječnu godinu: krenimo od dvadesetine25*t indikatora zemljišnog prihoda koji je moguće proračunati ili bar (jer nikad se na doseže teoretski odnos jedan naprama 20) dobiti red veličina. Tada treba načiniti svotu zem ljišnih prihoda i pogledati u kakvom su odnosu s bruto-nacionalnim pro izv o d o m F rancuske; tako bism o raspolagali s koeficijentom koji, primijenjen na zemljišni dohodak jednog ko tara, daje njegov ukupan bruto-proizvod i dohodak pro capite što bi u ovom slučaju bio najznačajniji podatak. Tako bismo ras polagali cijelom serijom dohodaka pro capite po provincijama što bi omogućilo da procijenimo, makar ugrubo, diferencijalno bo gatstvo Francuske. A to bi kako treba bio kadar provesti jedino André Rémond, sa svim oprezom i hrabrošću koje zahtijeva poth vat takvog obima. Nažalost on to još nije učinio ili bar nije objavio svoje rezultate. Prema tome bez pretjerivanja možemo reći da tek treba otkriti Francusku prije Revolucije u njenim realnostima i unutrašnjim odnosima. Jean-Claude Perrot je u nedavno objavljenoj knjizi okupio za godine od IV. do XII. (1796-1804) —a to je Zlatno doba francuske regionalne statistike — impresivan katalog izvora tis kanih za našu upotrebu i to ovaj put ne po kotarevima nego po departmanima.259 Cijelo istraživanje možemo izvršiti pošavši od te knjige, a posao vrijedi truda. Ali valjalo bi također izbjeći broj čanim čarolijama XVIII. stoljeća i krenuti prema ranijim stolje ćima, što je dalje moguće. I napokon, u drugom smjeru, ne bi li bilo najvažnije provjeriti je li u XIX. stoljeću sustav francuskih međusobnih odnosa koji se razvijao ipak ostao živ i iste struk turalne neravnoteže?

Periferija osvaja unutrašnjost Da unutrašnjost en gros pripada — a izuzeci samo potvrđuju pravilo — u drugu kategoriju francuskog života, nedvojbeno po kazuju osvajanja koja u tom »neutralnom prostoru«, hoću reći 407


takvom koji se slabo može opirati, poduzimaju gradovi s periferije: oni organiziraju izlaske, kontroliraju ulaske. Dominiraju, izjeda jući iznutra izvanredno popustljivu Francusku. Tako je Bordeaux anektirao Périgord.260 A ima još boljih primjera. U nedavno objavljenom djelu261 Georges Frêche dobro pos tavlja naš problem. Region Midi-Pyrénées, kojem je središte u XVIII. stoljeću bio Toulouse, širok je komad unutrašnje Fran cuske, »zarobljenice zemlje«, iako ima Garonneu kao vodeni put te dragocjeni kanal Midi i mnogo upotrebljivih puteva. Jednaku ulogu igra i to što je kontinentalan i što je izložen trostrukoj privlačivosti Lyona, Bordeauxa i Marseillea; pays oko Toulousea i sâm Toulouse su »satelitizirani«. U tom pogledu nam karti prometa žitom ne treba komentara. Dodamo li tome privlačnost lyonske svile, ocrtan je trokut kojim je uglavljena sudbina Toulou sea. Nisu ga stoga ni žito ni svila — a u XVI. stoljeću čak ni sač — oslobodili, jer je povijesno unaprijed bio osuđen na drugorazred ni položaj u kojem se ugušio kao u zamci. Georges Frêche karak-

Toranj i Bazacleovi mlinovi u Toulouseu. Drvorez iz XVII. stoljeća. (Foto C. A. P. Roger-Viollet) 408


teristično govori o »ovisnoj trgovini« i »trgovačkoj mreži pod tutorstvom«. Čak i trgovina žitom izmiče mjesnim trgovcima jer je uspijevaju prigrabiti posrednici u službi trgovaca na veliko iz Dordcauxa ili Marscillea.262 Ako pođemo od tih ključnih gradova, to jest od luka i kon tinentalnih mjesta na rubovima teritorija, Francuska se komada na ovisne zone, ljevkove i sektore koji posredstvom gradova izlaze do evropske privrede koja svemu određuje mjeru. Tek u toj optici možemo uhvatiti svu istinitost dijaloga između trgovačkih i teritori jalnih područja. To što trgovačko društvo usprkos svim svojim prednostima nije u Francuskoj pobijedilo teritorijalno društvo bilo je zbog toga što je ovo drugo impozantno prostrano, a i zbog toga što to teritorijalno društvo ujedno predstavlja tako debeo sloj da ga se rijetko može mobilizirati u dubinu. To je također još jedan razlog što Francuska nije u međunarodnom poretku osvojila ono mjesto koje je pripalo Amsterdamu a poslije Londonu i što joj je nedostajala snaga prvoplasiranoga kojom bi animirala i povukla regionalne ekonomije koje same po sebi nisu uvijek tražile eks panziju pod svaku cijenu.

409

TRGOVAČKA NADMOĆ ENGLESKE Vrlo je važno pitanje kako je Engleska postala koherentno nacio nalno tržište, jer to odm ah povlači i drugo pitanje: kako je unutar proširene evropske privrede nacionalno englesko tržište uspjelo, s pom oću svoje težine i svojih okolnosti, nametnuti svoju nadmoć? Ta se nadm oć stvarala polagano; a najavio ju je već ugovor u Utrechtu (1713); očita je već 1763, na kraju sedmogodišnjeg rata, i sasvim izvan diskusije prihvaćena sutradan nakon sporazum a u Versaillcsu (1783), iako je tamo Engleska bila u ulozi pobijeđene sile (što je uostalom više nego krivo) i kad je sigurno, nakon što je elim inirana Holandija, u samom središtu svjetske privrede. Ta je prva pobjeda prouzrokovala sljedeću — blizu indus trijsku revoluciju — ali je sama po sebi toliko srasla s engleskom poviješću da mi se čini logičnim odvojiti trgovinsku prevlast od industrijske koja je slijedila i koju ćemo obraditi tek u jednom od sljedećih poglavlja.

Kako je Engleska postala otok Engleska je postala otok (neka mi bude oprošten taj izraz), to jest autonom ni prostor, različit od kontinenta, između 1453- i 1558, u razdoblju nakon završetka stogodišnjeg rata i ponovnog pripoje nja Calaisa Francuskoj, što je učinio François de Guise. Do toga prijelom nog razdoblja Engleska je teritorijalno bila vezana s Fran cuskom, Nizozemskom, Evropom, usprkos kanalu La Manche, Sjevernom m oru i usprkos Pas de Calaisu. Njezin dugotrajni sukob s Francuskom za vrijeme stogodišnjeg rata (bio je to zapravo drugi stogodišnji rat, jer su prvi vodili Plantagcncti protiv Kapctovića) odvijao se, kako je to točno rekao Philippe de Vries, »manje više na planu sukoba provincija«263. Što će reći da se Engleska ponašala kao jedna od provincija (ili skupina provincija) anglo—francuskog prostora koji je cijeli, ili gotovo cijeli, bio ulog u beskrajnim borbama. Dugo vremena, više od jednog stoljeća, Engleska je tu bila nazočna, raspršena po golemom bojnom polju Francuske, koja je se tek vrlo polagano uspjela riješiti. 410


Burza u Lodonu 1644. godine. Drvorez W. Hollara (B. N., Kabinet grafike.) Tom je igrom Engleska zakasnila da postane ona sama; upala je u grijeh, hoću reći u opasnost gigantizma. Sve do trenutka kad su je izbacili iz Francuske pa sc našla ponovo kod kuće. Neuspjeh pokušaja Henrika VIII da se ponovo uključi u evropski prostor možda je bio samo još jedna nova šansa za nju. Thomas Cromwell, njegov ministar, upozorio je kralja na nečuvene troškove rata koji se vodi izvan vlastite kuće, pa je govor u Donjem domu, koji mu se pripisuje (1523)26,1, značajan na više načina; tvrdio je, naime, da bi se za rat potrošilo sav novac koji je u opticaju u kraljevstvu: »to bi nas prisililo da opet, kao što je to već jednom bilo, upotrijebim kožu za izradu novca. Mene bi to zadovoljilo. Ali ako Kralj osobno 411


krene u rat pa, ne dao Bog, padne u ruke neprijatelju, kako platiti otkupninu? Ako Francuzi za svoje vino zahtijevaju samo zlato bi li primili kožu u zamjenu za našeg vladara«? Henrik VIII ipak je krenuo u pustolovinu, koja je na kraju propala. Ali Elizabeta se kasnije samo na riječima zalagala za ponovno osvajanje Calaisa, koji je izgubila Marija T udor i koji su Francuzi, ali neiskreno, bili obečali vratiti sporazum om u Cate a u -Cam broš isu (1559). Nakrat ko, sasvim nakratko, posjedovala je Le Havre, koji joj je oduzet 1562. godine. Otad su bile završene slične igre. La Manche, Pas de Calais i Sjeverno m ore postali su rez, zaštitni »plovni bulevar«. Jedan čc Francuz m udro reči za Englesku oko 1740. godine: »Otok kao stvoren za trgovinu i njegovi stanovnici m oraju više razmišljati o obrani negoli o osvajanjima na Kontinentu. Previše bi teško mogli očuvati osvojena područja zbog udaljenosti i nesigurnosti na m oru«.265Ali to gledište važi za kontinentalne Evropljanc u odnosu prem a Otoku. Kad je Arthur Young u svibnju 1787, na povratku kuči, prešao Pas dc Calais, bio je prezadovoljan zbog tog tjesnaca, koji »tako sretno po nju, odvaja Englesku od ostalog svijeta«.266 To je svakako prednost, ali je vrlo dugo nisu smatrali takvom. Na samom početku m odernog doba Englezi su stjerani natrag kuči, ali to im je bila prilika da kako treba izvuku vrijednosti iz svojih šuma, plodnog tla, pustara i močvara. Otada su više pažnje posvećivali nem irnoj granici prem a Škotskoj, uznemirujućoj bli zini Irske i brigama s Walcsom, koji je početkom XV. stoljeća bio postigao privrem enu neovisnost ustankom Owcna Glcndowcra pa, iako je poslije doveden u red, ipak je ostao »unabsorbed«267. Engleska je, napokon, od svoga tobožnjeg poraza imala kao glavnu korist to da je svedena na svoje skrom ne razmjere koji su, kasnije, bili više nego povoljni za brzo formiranje nacionalnog tržišta. Razlaz s Kontinentom udvostručen je istodobno, od 15291533, prekidom s Rimom, što je još pogoršalo »distanciation« engleskog prostora. Reforma je, kako to s pravom kaže Namier, ujedno i govor nacionalizma. Engleska ga je prihvatila vrlo naglo, pa se zatim bacila ili je bačena u pustolovinu s brojnim poslje dicama: kralj postaje poglavarom Anglikanske crkve, on je papa u svom kraljevstvu; zapljena i prodaja crkvenih zemalja daje pose ban poticaj engleskoj privredi; a još veči poticaj daju velika geo grafska otkriča, pa Engleska, tako dugo na kraju svijeta, sada postaje polazištem u nove svjetove. Sigurno je da se Engleska nije hotimice odvojila od starog pontona Evrope i to s namjerom da se 412


bolje otvori svijetu, ali rezultat jc upravo takav. Utoliko više što je kao uspomena na prošlost ostala mržnja prema Evropi, koja jc preblizu da bi je se moglo izbaciti iz misli, što jc još jedan zalog odvajanja i samostalnosti. Kad se Sully268 1603. vratio iz Londona gdje je bio izvanredni ambasador Hcnrika [V, zabilježio jc: »Sigur no je da nas Englezi mrze, a ta je mržnja tako snažna i sveopća da bi je se gotovo moglo ubrojiti u prirodne značajke tog naroda«. Ali osjećaji se ne rađaju bez uzroka i krivice, pa ako ima krivice, onda nju valja tražiti na obje strane. Engleska još nije dostigla »sjajnu« izolaciju; ne osjeća se doduše opkoljenom, to bi bilo pretjerano, ali makar ugroženom ne baš prijateljski nas trojenom Evropom, politički opasnom Francuskom, uskoro ргсuspješnom Španjolskom, Antwcrpenom i prevlašću njegovih trgovaca, kasnije Amsterdamom, kojemu su zaviđali i mrzili ga jer je trijumfirao... Možemo li poći još dalje pa ustvrditi da je Otok patio od kompleksa manje vrijednosti? Imao bi ga utoliko logičnije što je tekstilna »industrijalizacija« krajem XV. i u XVI. stoljeću, tj. prijelaz sa sirove vune na sukno, jače nego ikad Englesku uključila u trgovački opticaj Evrope; područje engleske trgovine se širi; njezino se pomorstvo otvara prema svijetu i svijet dolazi k njoj. Ali u tom svijetu ona vidi opasnost, prijetnje, čak i »zavjere«. Za Greshamove su suvremenike, na primjer, trgovci iz Italije i Antwcrpena u dosluhu, kako bi po svojoj volji obarali tečaj funte sterlinga i tako po najmanjim cijenama dobili plodove rada engleskih tkača. Na te prijetnje, koje nisu uvijek samo izmišljene, ali su često preuveličane, Engleska reagira odlučno. Talijanski trgovci-bankari eliminirani su u XVI. stoljeću; Hanzcatima su 1556. oduzete najprije povlastice a zatim 1595. godine i Stahlhof; Gresham 15561568. osniva protiv Antwerpcna ono što će postati burzom, tj. Royal Exchange; zapravo su protiv Španjolaca i Portugalaca lan sirane Stock Companies; protiv Holandije jc 1651. izdan Akt o navigaciji; grozničava kolonijalna politika u XVIII. stoljeću vodena je protiv Francuske... Engleska je tako zemlja koja živi u napetosti, vječito na oprezu, agresivna, koja smatra da može nametati svoj zakon i volju, poput policajca, kako kod kuće tako i drugdje, čim joj se učvrsti položaj. Neki jc umjereno zlobni Francuz 1749. godine ironično primijetio: »Englezi svoje pretenzije smatraju pravima, a prava svojih susjeda uzurpacijama«.269

415


Funta sterlinga Ako jc potrebno, već sama neobična povijest funte sterlinga po kazala bi kako se u Engleskoj, kako se to obično kaže, ništa nije događalo kao drugdje. To jc zapravo računska novčana jedinica slična tolikim drugima. Ali dok se ove stalno mijenjaju, jer njima m anipulira država, a iz sedla ih izbacuju nepovoljne konjunkture, funta sterlinga, nakon što ju je kraljica Elizabeta 1560-1561. stabi lizirala, više nije varirala, nego jc sačuvala svoju apsolutnu vrijed nost do 1920. ako ne i do 1931. godine.270 Ima u tome nešto čudesno, na prvi pogled slabo objašnjivo. Funta sterlinga vrijedna četiri unce čistog srebra ili, ako hoćete, pola marke bijele ko vine271, na tabeli evropskog novca održava više od tri stoljeća začudno ravnu liniju. Znači li to da je izvan povijesti, čak bez povijesti, kao što se kaže za sretne narode? Sigurno nije tako, jer ta jc putanja započela u doba Elizabete u teškim i zbrkanim okolnostima, a održala se kroz cijeli niz kriza koje su mogle, svaka za sebe, i te kako prom ijeniti njezin smjer 1621, 1695, 1774. pa 1797. godine. Te dobro poznate epizode u tančine su proučene i m udro objašnjene. Ali pravi, nemogući problem jc u tome kako ih shvatiti u cjelini, cijeli taj zbroj incidenata i uspjeha, tu povijest koja nepokolebljivo slijedi svoj put i kojoj mnogo bolje razu mijemo m edučinove a mnogo slabije ono što ih povezuje. To je i iritantni problem , apsurdni rom an jer nam od poglavlja do po glavlja uopće ne otkriva tajnu, koja m ora postojati, koja se svakako u njem u skriva, kao i objašnjenje te tajne. Uopće nije potrebno isticati koliko je taj problem važan: stalnost funte bila jc presudan elem ent engleske veličine. Bez stalnosti novčane jedinice ne može se lako doći do kredita, nema sigurnosti onoga koji posuđuje novac vladaru, nema ugovorâ u koje se može imati povjerenja. A bez kredita nema veličine, nema financijske nadmoći. Uostalom, veliki su sajmovi u Lyonu i Bcsançon-Plaisanceu, svaki za svoju upotrebu, da bi osigurali stalnost svojih transakcija, stvorili fiktivne novčane jedinice stalne vrijed nosti koje su se zvale écu a u soleil i écu de m arc. Tako su i banka na Rialtu, osnovana 1585. i banka Amsterdama, otvorena 1609. godine, svaka za sebe nametnule novac banke, koji jc vrijedio više od novca u opticaju, kojemu se toliko mijenjala vrijednost: agio bankovnog novca bio je jamstvo sigurnosti u odnosu na svakod nevni novac. Engleska banka, utemeljena 1694, nije trebala takva jamstva: njezin uobičajeni novac u opticaju, funta sterlinga, do414


nosio joj jc sigurnost svoje fiksne vrijednosti. Sve je to izvan diskusije, ali bi bilo važno iz toga izvući posljedice. Jean-Gabriel Thomas, bankar očaran poviješću, pripisuje to engleskoj mudros ti, pa u svojoj nedavno objavljenoj knjizi (1977)272 tvrdi da za propast Lawova sustava postoji jedan vrlo važan razlog, kojega se obično prešućuje, a to su nezgodne devalvacije livre iz Toura, svakodnevnog platnog novca: to je ometalo uobičajenu igru kre dita, upropaštavalo povjerenje i ubijalo kokoš koja nosi zlatna jaja. Vratimo se na povijest funte sterlinga: ne vjerujemo da postoji samo jedno objašnjenje, mora da ih je cijeli niz, cijeli slijed objašnjenja; ne postoji zajednička teorija koja bi upravljala jasnom politikom, nego niz pragmatičnih rješenja, donesenih da se trenu tačno riješi neki problem, a za koje se na dulji rok može reći da su redom bila neobično mudra. Elizabeta i njezini savjetnici, medu kojima je jedan od najis taknutijih bio Thomas Gresham, odlučili su 1560-1561. naći lijeka nevjerojatnom neredu što ga je bio prouzročio Great Debase m ent273, fenomenalna inflacija od 1543-1551. U tim je teškim godinama preko svake mjere pala vrijednost novca u opticaju (shilling ipenny). Od 11 unca 2 dwt274 srebra za 12 unca novčanog metala (što je 37/40 čistog srebra) spala je 1543- godine na 10 unca, pa uzastopnim devalvacijama na samo tri unce 1551, tj. na četvrt plemenitog metala i tri četvrtine slitine. Elizabetanska refor ma značila jc povratak na staru vrijednost novca, »ancient right standard« od 11 unca i 2 dwt plemenitog metala za 12 unca. Reforma jc bila hitno potrebna: nered je dostigao krajnju točku, kovanice u opticaju bile su iste težine a različitih naziva, često obrezane a da im je vrijednost ostajala ista; to jc bio, rekli bismo, metalni asignat, naprosto povjerbeni novac. U nekoliko godina cijene su skočile dva ili tri puta, a engleska jc razmjena s Antwerpenom opala — dvije nevolje koje se dodaju jedna drugoj, jer jc Engleska, velika izvoznica sukna, bila trgovački brod ukotvljen uz Evropu; cijeli je njezin privredni život ovisio o sidrištu, o kursu razmjena na burzi grada na Scheldi gdje se sve odlučivalo. Prom jena funte bila je poput motora, pravi governor odnosa Engleske s inozemstvom. A čak jc i tako lucidan promatrač kakav je bio Thomas Gresham bio uvjeren da talijanski mjenjači u Londonu i Antwerpenu po svojoj volji manipuliraju kursevima kako bi tim manipulacijama za sebe najpovoljnije prigrabili plodove rada En gleza. U tom načinu gledanja, koji se ne obazire na vezu između tečajeva i trgovačke ravnoteže, ima dio istine i dio iluzije. Dio 415


iluzije: tečaj nije dijalog dviju burza (u ovoj prilici londonske i antwerpenske) nego sporazum svih evropskih burza; to je neka vrsta kružne realnosti, što je talijanska praksa davno shvatila. U tim okolnostim a mjenjač ne gospodari kretanjem tečaja; ali izvlači korist iz tih prom jena, njima špekulira, ako, dakako, ima sredstava i razum ije se u manipulacije. Talijani su divno ispunjavali oba ta uvjeta pa ih se Gresham zbog toga s pravom bojao. U svakom slučaju, londonska je vlada, određujući očigledno visoko apsolutnu vrijednost funte i kujući sav novac u opticaju od srebra, očekivala dva rezultata: 1) da se poboljša tečaj u Antwerpenu, 2) da se smanje cijene u zemlji. Jedino se prva nada dokraja ostvarila.275 Englesko stanovništvo, koje je platilo cijenu te ope racije (vlada je otkupila kovanice za pretapanje po cijeni znamo nižoj od stvarnog tečaja) nije zauzvrat dobilo smanjenje cijena.2715 Elizabctanska reforma, dakle, nije bila probitačna kod samog ulaska u igru; čak je stezala poput okova, jer dobrog novca, kovanog nanovo od lošeg, nije bilo dovoljno za norm alni opticaj. Nema sum nje da je reform u nešto kasnije spasilo pritjecanje bijele kovine iz Amerike, što se od 1560. godine nadalje širila cijelom Evropom.277 Ti dovozi iz Novog svijeta objašnjavaju također i uspjeh stabilizacije Uvre iz Toursa (1577. godine) koja je bila opticajni francuski novac, vezan za zlato: zlatna škuda bila je tada izjednačena s tri livre i trgovačko je računovodstvo bilo vodeno u škudama. Zapravo su trgovci iz Lyona, domaći i strani, nametnuli Henriku III tu stabilizaciju jer je odgovarala njihovim poslovima. Nemojmo pripisati previše zasluga samom Henriku III. U francus kom slučaju, kao i u engleskom sve se bez sum nje održalo zahva ljujući rudnicim a Nove Španjolske i Perua. Ali ono što donese jedna konjunktura, to druga odnese: francuska se stabilizacija 1601. godine slama, pa se livra iz Toursa odvaja od zlata. U Engleskoj se, naprotiv, održava elizabetanski sustav. Je li za to zaslužna trgovačka ekspanzija Otoka i konjunktura povoljna samo za sjevernu Evropu? To bi bilo pretjerano tvrditi. No, nije li Engleska istodobno upletena u svijet onoliko koliko želi biti uple tena, a usto i izdvojena u svojoj otočnoj zatvorenosti i u opreznoj defanzivi? Francuska, naprotiv, otvorena Evropi, istodobno je mje sto na koje se odražavaju akcije njezinih susjeda, i geometrijsko stjecište svih m onetarnih cirkulacija; ona ovisi o osciliranju cijena dragocjenih metala na »tržištu« i te oscilacije drm aju kotama na samim vratima H otela des m onnais. 416

Nacionalna tržišla

Stabilnost funte jc 1621. opet bila ugrožena278, ali incident je prebrođen bez teškoća. Engleski suknari, pogođeni slabom pro dajom, bili su tražili devalvaciju funte, čime bi smanjili troškove proizvodnje i pojačali konkurentnost u inozemstvu. Je li Thomas Mun, koji je tada spasio stabilnost, podlegao pravoj fiksnoj ideji engleske javnosti koja se možda još sjećala iskuScnjâ Great Debasementa? Ni u kom se slučaju ne može sumnjati u inteligenciju Thomasa Muna, koji će prvi u Engleskoj shvatiti očitu povezanost tečaja i trgovačke ravnoteže i koji je stekao bogato trgovačko iskustvo dok je bio na čelu još mlade East India Company. No može li jedan čovjek sam, ma kako vidovit i blistav bio, biti odgovoran za novčani proces koji dovodi u pitanje cijelu englesku privredu i čak evropsku konjunkturu? Di li Munovi argumenti zaista pobijedili na dulji rok da nije bilo sporazuma kojim se 1630. godine Engleska povezala sa Španjolskom (koja jc od 1621. godine ponovo u ratu s Ujedinjenim pokrajinama) i kojim su engleski brodovi dobili pravo da prevoze bijeli kovinu namijenjenu finan cijskoj opskrbi španjolske Nizozemske. Dio jc to čudan savez, dakako, o kojem povjesničari (izuzeci samo potvrđuju pravilo)279 obično ne vode računa. Dijela kovina dovezena u Englesku prekiva se u novac u londonskom Towcru pa šalje (ne sva) u Nizozemsku. To je prava sreća. No taj povoljni dotok, bar u ovom obliku, završava ili oko 1642. ili oko 1648. godine. A ipak, zbog razloga koje ovaj puta doista ne možemo dokučiti, funta stcrlinga usprkos žestokim nemirima građanskog rata, ostaje na svojoj ravnoj liniji. Čak i u tim prilikama koje su zaista izvanredne. Zapravo se za cijelo vrijeme te druge i teške polovice XVII. stoljeća opticaj novca u Engleskoj obavlja samo vrlo starim srebr njacima, koji su istrošeni i obrezani, a čak im jc krajnje smanjena težina sve do 50%. Usprkos povremenoj ironiji pamfletistâ, nitko se zbog toga ozbiljno ne brine. Toliko malo da dobar kovani novac uživa samo um jereno povoljni agio; tako zlatna gvineja vrijedi 22 šilinga umjesto 20 kolika je službena cijena. Znači da sve i ne ide tako loše! Zapravo, sve većim širenjem zlatarskih doznačnica (koje su već zapravo papirnati novac, iako privatne izrade) a pogotovu sa stalnom vrijednošću novca koja je umirivala, ti su lagani srebr njaci postali pravi povjerbeni novac, kao što su to drugdje u Evropi bili toliki bakrenjaci. I svatko se tome prilagodio. Sve to trajalo je do trenutka kad je 1694. naglo izbila žestoka kriza povjerenja koja je jednim udarcem razbila taj mir i začudnu toleranciju.280 U Engleskoj su zaredale loše žetve; u njoj je izbila


jedna od onih kriza koje su bile tipične za prcdrcvolucionarni, Stari poredak i koja je u svoj vrtlog povuka i »industrijski« sektor. Osim toga rat s Francuskom, započet još 1689. godine, prisiljava vladu na velike isplate u inozemstvu i zbog toga na izvoz gotovine. Najbolji srebrnjaci i zlatnici napuštaju kraljevstvo. Klima krize i sve manje kovanica u opticaju (u Londonu još više negoli u un utrašnjosti) uzrokuju sustavno izbjegavanje lošega kovanog novca i snažan refleks gomilanja novca. Zlatna gvineja281 tuče sve rekorde skoka vrijednosti: od 22 dosegla je 30 šilinga u srpnju 1695. (što je 50% više od njezina službenog tečaja od 20 šilinga). Rastu također i cijene zlatu i srebru, a stropoštavanje vrijednosti funte na burzi u Amsterdamu samo po sebi rezimira stanje koje se dramatizira i naglim umnožavanjem pamfleta pa tjera u ludilo javno mišljenje. Novac, doznačnice (one od zlatara i od Engleske banke, utem eljene 1694) kotiraju znatno manje, i da bi se za njih dobila gotovina daje se odšteta od 12,19 i čak 40%. Zajam se dobiva, kad se dobiva, uz lihvarske kamate; u opticaju ima malo mjenica ili ih uopče nema. Kriza zahvača sve; neki svjedok bilježi: »U sam o jednoj londonskoj ulici, koja se zove Long Lane, iz najmljuje se 26 kuća. (...) Jednako je i u četvrti Cheapside gdje je trenutačno trinaest kuća i lokala zatvoreno pa se nude u najam, što je sasvim izvanredno jer obično ni četvrtina od toga broja kuća nije nikad bila prazna u Cheapsidcu (...) od pamtivijeka«.282 Go dine 1696. »nered je zbog nedostatka kovanog novca toliki da su mnogi istaknuti ljudi napustili London, jer iako bogati, u gradu ne m ogu živjeti od šest do sedam tisuća funti stcrlinga rente, budući da je nem oguće izvući novac iz provincija«.283 Pamflctistima to, dakako, daje divan podstrck, pa beskrajno raspravljaju o pravim uzrocima nastalog stanja i lijekovima koje bi trebalo primijeniti. Svadljivci se ipak u jednom slažu: valja ozdraviti opticaj novca i pretopiti srebrnjake. No hoće li novokovani novac biti jednak onom e u doba Elizabete? Ili će prethodno biti devalviran? Drugo pitanje koje uznemirava: tko će platiti go leme troškove operacija koji su bili teški u prvom slučaju, a očito manji u drugome? Sekretar riznice William Loundes284 bio je pristaša devalvacije od 20% između ostalog i zbog toga što je branio financije države. Najpoznatiji od njegovih protivnika, John Locke, liječnik, filozof i ekonomist, branio je pod svaku cijenu neizmjenljivost funte, koja m ora o suti »nepromjenjiva temeljna jedi nica«285. Možda je osim zdrave politike branio i prava vlasnika, vrijednost ugovora, nepovredivost kapiulâ posuđenih državi, uk418


ratko interese uskoga vladalačkog društva. АИ zbog ćega je miš ljenje Johna Lockca prctegnulo nad onim sekretara riznice? Pogledajmo kakvo je bilo stanje: vlada Vilima (bivšeg Oranskog), koji je postao engleskim kraljem, bila je upala u ozbiljne financijske teškoće, pa se odlučila za politiku zajmova i zaduživa nja na duge rokove. Takva je politika bila neobična za Englesku pa je pobudila nepovjerenje i kritike većine Engleza. Utoliko više što je novi kralj bio Holanđanin, a među vjerovnicima države bilo je i zajmodavaca iz Amsterdama, koji su počeli investirati u dionice i javne fondove kraljevstva. Državi je nužno trebao neprijeporan zajam, o kojem se ne bi raspravljalo, da bi se mogla nastaviti još nedovoljno popularna politika velikih zajmova i da ne bi zapala u teškoće nova banka čije je fondove, tek što su sakupljeni, posudila država. To je možda najbolje objašnjenje odluke vlade da odbije devalvaciju i usprkos svim teškoćama pristane uz rješenje koje je preporučao John Locke i koje su u najvećoj brzini odobrili Donji dom i Dom lordova u siječnju 1696. Svi troškovi goleme operacije pretapanja (sedam milijuna funti) bili su prebačeni na državu, već iscrpljenu ratom. Ali cilj je bio postignut: potpisan je novi kredit, tečaj funte rastao je u Amsterdamu, u Engleskoj su cijene počele umjereno opadati, a engleski će se fondovi naglo umnažati na tržištu Londona i Amsterdama. Tek što je riješen taj problem, javila se nova napetost, koja je već najavila buduće prihvaćanje zlatne podloge funte iako će ona biti vrlo kasno službeno prihvaćena, i to pod pritiskom tvrdoglavih činjenica, ne svjesnim razmišljanjem.284^ I zaista, srebro će mnogi još dugo braniti. S advokatima kakav je bio John Locke, srebrna podloga je neosporno bila najpogodnija i najbolje prilagođena životu razmjene. »Let Gold as others commodities, f in d its own Rate«, govorio je on.287Točno to se baš nije dogodilo jer je gvineja (čija se vrijednost određivala jednostavnom odlukom kralja) služ beno bila postavljena na tečaj od 22 srebrna šilinga, što je i bila njezina »slobodna« cijena na tržištu, ali prije krize. A sad je to bilo 22 šilinga dobrog novca, tako da je ratio zlato-srebro utvrđen na 1 naprama 15, 9, i zlato je odjednom precijenjeno: ratio u Holandiji je tada bio samo 1 naprama 15. Stoga je u Englesku počeo pritjecati žuti metal da bi postigao bolju cijenu, a sasvim novi srebrnjaci krenuli su u suprotnom smjeru. Na novu intervenciju Johna Lockea gvineja je 1698. godine podignuta na 21 s. 6 d, ali to još nije bilo dovoljno da bi se zaustavila dvosmjerna struja. Čak i nakon novog spuštanja na 21 s., 1717. godine, ovaj put na inter419


Stado goveda i ovaca u Sohou krajem XVIII. stoljeća (Foto Snark International)

venciju Newtona, tada na čelu kovnice novca, ratio od 1/15, 21 još je precjenjivao žuti metal, pa je Engleska uporno izvozila srebro i bila ciljem zlatnog novca. Takvo je stanje potrajalo cijelo XVIII. stoljeće i dovelo do stvarnog sustava koji se osnivao na zlatu. Nema sumnje da se taj sustav službeno konkrctizirao tek 1816. kad je proglašena zlatna podloga, pa je funta stcrlinga tada postala ekvivalent za sovereign (realni engleski zlatni novac težak 7,988 g finoće 11/12). Ipak je od 1774. zlato odlučno prestiglo srebro u ulozi monetarnog regu latora. Istrošene zlatnike su povukli iz opticaja, da bi ih ponovo iskovali u točnoj težini, a istodobno se odustalo od skupoga novog kovanja srebrnjaka, pa je odlučeno da im se ne priznaje zakonska vrijednost za plaćanje iznad 25 funti. Tako se činjeničnim stanjem, više nego zakonom, funta počela vezati za zlato, čime je istodobno još više učvršćena njezina stabilnost. Sve to su poznate činjenice, ali koji su im bili uzroci? Nepre kidna prccijenjcnost zlata, temelj te pojave, stvorena je isključivo vladinim odlukama. Kakvoj je politici, kakvoj ekonomskoj nuždi odgovaralo to precjenjivanje? Favorizirati zlato značilo je, zapravo, pokrenuti suprotno kretanje srebra. Osobno sam uvijek mislio da je u starome monetarnom sustavu precijenjena valuta postajala »loša« valuta, kadra da istisne dobru. Takvo proširenje Grcshemova pseudo-zakona pojednostavljuje objašnjenje. Kad Engleska 420


Otmjeni dio Londona, Grosvenor Square, oko 1790. godine. (Foto Snark International)

privlači zlato, istodobno od sebe tjera bijelu kovinu, i to istov remeno prema Nizozemskoj, Baltiku, Rusiji, Sredozemlju, In dijskom oceanu i Kini, gdje je taj metal sine qua non razmjene. I Venecija je tako postupila da bi olakšala transfer bijele kovine prema Levantu, nužan za razvoj njezina prometa. S druge strane, Englesku nije bilo moguće gurnuti na taj put sve dok nije po bijedila Portugal i nakon sporazuma lorda Methuena (1703) uklju čila se u mrežu eksploatacije zlata iz Brazila. Nije li se tada odlučila za zlato umjesto srebra, a da toga nije bila svjesna? I u toj igri navukla čizme od sedam milja? Uostalom, vjerojatno uopće nije slučajno što se u trenutku preokreta trgovinske ravnoteže s Portugalom prekida ili oštro smanjuje pritjecanje brazilskog zlata, pa se Engleska već okreće stupnju koji je logično slijedio: uvođenju papira. Kako je malo-pomalo zauzela središnje mjesto u svijetu, tako je zapravo Engles koj, kao i Holandiji u njezino najbolje doba, sve manje trebalo dragocjenih metala; Iako, gotovo automatski, pribavljen kredit umnožava njezine platne sposobnosti. Tako 1774. godine, uoči »američkog« rata, Engleska hladnokrvno gleda kako u inozemstvo bježe istodobno njezini zlatnici i srebrnjaci. To stanje, na prvi pogled nenormalno, nije ju uzbuđivalo: vrh novčanog opticaja već su kod nje zauzele novčanice koje izdaju Engleska banka i privatne banke; zlato i srebro su postali, ako samo malo pretjeramo,


Obala Temze u Londona krajem XVIII. stoljeća. (Zbirka Viollet)

drugorazredne sile. Pa ako su »papiri« (ta praktična riječ, jer je kratka, koju su odavno upotrebljavali Francuzi, veoma je iritirala Isaaca de Pintoa)288 osvojili najutjecajniji položaj, dogodilo se to zbog toga što je Engleska, nakon što je detronizirala Amsterdam, postala mjesto stjecanja svjetske razmjene, i zato što je svijet, ako bi se tako moglo reči, dolazio k njoj na računovodstvo. Sajmovi, nekadašnja mjesta stjecanja, bili su pružali slične koncentracije, i kredit se kod njih davao iznad računovodstvenih iznosa. Engleska 422


jc dakle samo dala nove dimenzije starim rješenjima i evo, već je preplavljena papirima više nego sajmovi u ttesançonu i jednako kao sama burza u Amsterdamu. Na tom jc putu neizbježno trebalo načiniti nove korake. Monetarne teškoće se 1797. godine neprestano povećavaju: rat traži golemi izvoz gotovine na Kontinent koji treba novcem podjarivati protiv Francuske. Pitt289, obično tako samouvjeren, sav sleđen od užasa zbog mogućih posljedica svoga čina, prisiljava


Parlament da na kratak rok proglasi nckonvertibilnost mjenica Engleske banke. I sad počinje posljednje čudo: B ank Restriction Act, kojim je uveden prisilan kurs mjenica, bio je proglašen na samo šest tjedana. A ostat če na snazi pune dvadeset i četiri godine a da nije slijedilo nikakvo lomljenje. Mjenice koje, u načelu, više nisu imale nikakva jamstva, nastavile su kolati a da pri tom nisu gubile na vrijednosti u odnosu na kovani novac, bar ne do 18091810. Četvrt stoljeća, do 1821. godine, Engleska, ispred svoga vremena, živjela je pod monetarnim režimom kakav danas poz najemo. Neki Francuz, koji je ondje živio za vrijeme napoleonskih ratova, čak je rekao kako za svih tih godina nije nikad vidio ni jednu jedinu zlatnu gvineju.290 Tako je bez velikih šteta prebrođena kriza koja je sama po sebi bila izuzetno teška. Takav je uspjeh ovisio o stavu engleske javnosti, njezinoj građanskoj svijesti, povjerenju koje je odavno polagala u monetar ni sustav što je uvijek birao stabilnost. Ali takvo se povjerenje osniva također i na sigurnosti koje ulijeva bogatstvo. Jamstvo papirnatog novca bez sum nje nije ni zlato ni srebro, nego golema proizvodnja na zaposlenom e Britanskom otočju. Uz pomoć trgo vačke robe koju je proizvodila njezina industrija i prihoda od posredničke trgovine, Otok je mogao svojim evropskim savez nicima pružati golemu pom oć zahvaljujući kojoj će biti pobije đena Francuska te izdržavati za ono vrijeme fantastičnu m ornaricu i armije koje su u Portugalu i Španjolskoj pripomogle da se situacija okrene protiv Napolcona. U to vrijeme nijedna druga zemlja nije bila kadra učiniti nešto takvo. Kao Što je 1811. rekao jedan lucidni svjedok, na svijetu nije tada bilo mjesta za dva takva eksperim enta.291 A to je možda točno. No priznajmo, napokon, da je doista u cjelovitoj povijesti funte stcrlinga svaka epizoda jasna i objašnjiva a da se ipak i dalje m oram o čuditi ravnom sm jeru linije, kao da su toliko pragmatični Englezi već od 1560. točno znali koji je dobar put u budućnost. U to nitko ne može vjerovati. Treba li dakle u tome vidjeti samo ponavljani rezultat agresivne napregnutosti zemlje sputane time što je otok — i to otok koji treba braniti — i odlučne na napor da prodre u svijet te s jasnom predodžbom koje neprijatelje treba uništiti: Antwerpen, Amsterdam, Pariz? Stabilnost funte? Dilo je to oružje u borbi.

424


London stvara nacionalno tržište koje ga je stvorilo Koliko je sve ulogâ odigrao London u stvaranju britanske veličine! Taj je grad izgradio i orijentirao Englesku od A do Z. Pretjerano golema prijestolnica bacila jc druge gradove u zasjenak, pa oni jedva da postoje kao regionalne metropole: svi, osim možda Dristola, njemu su na usluzi. Arnold Toynbee jc zabilježio: »Ni u jednoj drugoj zapadnoj zemlji nije toliko dokraja jedan grad potisnuo sve ostale. Krajem XVII. stoljeća, kad je stanovništvo Engleske bilo neznatno u usporedenju sa stanovništvom Fran cuske ili Njemačke, a manje i od onoga u Španjolskoj ili Italiji, London jc već, po svemu sudeći, bio najveći evropski grad«.292 Oko 1700. imao je 550.000 stanovnika, dakle 10% ukupnoga engleskog stanovništva. Iako su se ponavljali mračni udari epi demija i kuge, on se povećavao stalno i čudesno. I tako je za razliku od previše prostrane i u samoj sebi podijeljene Francuske, koju je rastrzalo nadmetanje Pariza i Lyona, Engleska imala samo jednu glavu, ali golemu. London se sastoji od tri ili četiri grada istodobno: City jc privredna prijestolnica; u Wcstminstcru žive kralj i bogataši, a tu je i parlament; niz rijeku, koja prema ušću služi i kao luka, nižu se pučke četvrti; napokon, na lijevoj obali Temzc je predgrađe South wark gdje se u stisnutim uličicama nalaze mnoga kazališta: Swan, Rose, Globe, Hope, Red Bull... (godine 1629. ukupno sedamnaest, dok je u to vrijeme Pariz imao samo jedno).29i Cijeli privredni engleski prostor podvrgnut je vladavini Lon dona. Veličini glavnoga grada pomažu politička centralizacija, snaga engleske monarhije, sve jača centralizacija trgovačkog živo ta. Ali ta veličina i sama djeluje organizaciono na prostor kojim dominira i na kojem stvara mnogostruke veze uprave i tržišta. N. Gras misli da je London imao cijelo stoljeće prednosti pred Pari zom na polju organiziranja opskrbe.29,1 Ima još jednu prednost: vrlo jc aktivna luka (skromnom procjenom tu se odvija četiri petine vanjske trgovine Engleske) i sâm vrh engleskog života, pa se ni u čemu ne može usporediti s Parizom, tim golemim para zitskim strojem raskoši i rasipnosti, i, jer se sve povezuje, kultur nog stvaralaštva. Napokon i najvažnije: budući da je London imao gotovo monopol uvoza i izvoza, vrlo je rano počeo nadzirati cijelu proizvodnju na Otoku kao i raspodjelu dobara: za različite en425


37. PODRUČJA ZGUSNUTIH TRŽIŠTA SU NADOMAK LONDONA

Ova karta (iz The Agrarian H istory o f England..., Joan Thirsk, IV, 1967, str. 496) pokazuje kako je grad London stvorio oko sebe zgusnuto i ubrzano područje razmjena. Nacionalno tržište se osuvremenilo na jugu Engleske i oko glavnog grada.

gleske regije London je glavni kolodvor razašiljanja robe na sve strane. Sve ovamo stiže i sve odavde ponovo odlazi, bilo prema domaćem tržištu ili prema inozemstvu. Tko želi procijeniti pravo značenje posla što ga je London obavio postavljajući i stvarajući nacionalno tržište, najbolje je da pročita prvi put ili ponovo knjigu Daniel a Defoea Tradesman. 426


38 NACIONALNO TRŽIŠTE 1 PLOVNI PUTI2VI (1660-1700) Karta T. S. Willana (u: River N avigation in England, 1600-1750) koja se odnosi na vrijeme prije »ludosti kanala« i velikih uređivanja riječnih tokova, označava obrise rijeka u njihovim plo v n im dijelovim a a siva boja sav teritorij koji je udaljen više od 15 milja od mreže vodenih pute va. Лко se ova karta usporedi s prethodnom, gotovo se stječe dojam da se radi o negativu fotografije. Koliko i privlačnost glavnog grada te mreža obalne plovidbe, toliko su i vodeni putevi doprinijeli stvaranju nacionalnog tržišta, Krajem XVIII. stoljeća područje izvan kruga označenog crno gotovo će nestati, s napredovanjem kruženja.

Njegove su opservacije toliko precizne i do te mjere razrađene u tančine, iako nigdje ne spominje izraz nacionalno tržište, da se pred našim očima stvara jasna slika, poučan prizor jedinstvenosti tog tržišta, slojevitosti robne razmjene i ubrzavanja podjele rada na sve večim prostorima. 427


Uz izvanredno važan izuzetak obalne plovidbe za prijevoz ugljena iz Newcastlea i druge veoma teške robe, prom et je pre težno cestovni, jer je prije izgradnje kanala bilo moguće iskoriš tavati samo plovne završne dijelove otočkih rijeka. Roba se raznosi teretnim dvokolicama, na samarima konja, pa čak i na leđima bezbrojnih pokućaraca.295 1 sve se to kreće prem a Londonu, da bi se opet raspršilo odlazeći iz Londona. Nema sum nje da su »ljudi iz Manchestera, bez obzira na svoje bogatstvo, neka vrsta poku ćaraca, jer sami raznose svoju robu posvuda (dakle bez posred nika) da bi je isporučili manjim trgovcima kao što to sada rade i manufakturisti iz Yorkshirca i Coventrya«.296 Ali u razdoblju koje opisuje Defoe (oko 1720) izravne su veze između proizvođača i preprodavača u provinciji novost koja će se uplesti komplicirajući veze uobičajenog prom eta. Defoe kaže da se jednom dovršen proizvod u nekoj od grofovija udaljenih od Londona obično šalje u London, gdje će ga neki fa c to r ili warehouse keeper prodati ili londonskom vlasniku trgovine da je prodaje na malo, ili izvozniku, m erehantu, ili grosistu koji će robu razaslati u različite engleske regije da bi se ondje prodavala na malo. Tako su vlasnik ovaca, koji prodaje ostriženu vunu i trgovac koji prodaje sukno »prvi i posljednji tradesm en u tom procesu. I što je više ruku zaposleno u prolazu od proizvodnje i transporta do prodaje proizvoda, to će biti bolje za p u b lic stock o f the n a tio n because the em ploym ent o f the people is the great a n d m a in benefit o f the nation«241. A ako njegov čitatelj možda još nije dokraja shvatio sve prednosti tržišne privrede, koja raspodjeljuje rad pa i zaposlenja, Danici Defoe se vraća početku i uzima kao prim jer komad tkanine, broad cloth, proizveden u W arminsteru, Wiltshire: proizvođač (clothier) ga po prijevozniku (carrier) šalje u London gospodinu A, trgo vačkom agentu u Blackwell Hallu, koji će se pobrinuti za prodaju; taj agent će prodati gospodinu B, koji je woolen draper, grosist, da ga dalje proda, i on će ga cestom poslati gospodinu C, trgovcu u Northam ptonu. Taj će tkaninu razrezati na prikladno velike kom ade da je može poslati nekim zainteresiranim seoskim ple mićima. Napokon, upravo je taj transport u London i vraćanje iz Londona bitna i temeljna mreža engleskog tržišta. Jer tako sva roba, uključivši i uvezenu, cirkulira engleskim cestama, koje su mnogo življe od evropskih, što posebno ističe Daniel Defoe. Jer posvuda, i u najmanjim gradićima, čak i u selima »nitko se više ne zadovoljava lokalnom m anufakturom. Žele proizvode sa svih stra na svijeta«298, engleske tkanine iz drugih krajeva ili indijske, pa čaj, 428

Nacionalna tiiiSta

šećer... Nema sumnje da nam se pred očima pojavljuje tržište kao živa cjelina već od početka XVIII. stoljeća, dakle vrlo rano. Uos talom, upravo su u prvoj četvrti stoljeća goleme investicije (go voreći relativno) dane za uređenje plovnih rijeka u mrežu koja je dosegla 1.160 milja ukupne dužine, tako da je cijela zemlja bila najviše 15 milja udaljena od nekog vodenog puta.299 Ne treba se čuditi da su jednako izgrađivali i putove. Defoe 1720. godine spominje kao prošlost ceste kojima se zimi nije moglo putovati300, što znači da se njima nije moglo putovati u kolima, jer je tovarna marva stizala posvuda tijekom cijelog XVII. stoljeća. Još nas manje ćudi da su se tržišta, koja uskladištavaju, prodaju i preprodaju, naglo organizirala ne obazirući se na sve službene propise te da posrednici često ne vide — to je čak dokaz gotovo savršenstva — robu kojom trguju. U Londonu sredinom stoljeća tržištem žita vlada petnaestak agenata posrednika, koji, kad ustreba, bez ok lijevanja uskladištavaju svoje žito u Amsterdamu, gdje se to plaća (ovisno o kamatnjaku na srebro) manje nego u Engleskoj. Još jedna korist: žito tada dobiva premiju na izvoz, koju je engleska vlada uvela, a da zatim žito mogu ponovo uvesti u zemlju bez plaćanja bilo kakvih pristojbi ako se u Engleskoj pojavi osku dica.301 Sve to dokazuje porast usavršavanja unutrašnjeg tržišta u XVIII. stoljeću. Početkom sljedećeg stoljeća, 1815. godine, nekadašnji ratni zarobljenik, koji je dugo ostao u Engleskoj, poučno primjećuje: »Svi interesi Engleske koncentrirani su u gradu Londonu, koji je danas postao sastajalištem svih poslova, ali se također može reći da je London posvuda u Engleskoj«302, što bi značilo da roba koja se prodaje u Londonu dolazi iz cijele Engleske i sa svih strana svijeta pa odlazi na sva tržišta gradova i grofovija. Ujednačenost odjeće, pogotovu ženske, te posvuda ista moda, dobri su poka zatelji kako je engleski privredni prostor sveden na cjelinu. Ima i drugih testova, kao što je rasprostranjenost banaka u zemlji. Prve landbanks pojavile su se 1695. godine i bile su još skromne303 jer se cijela njihova novčana masa te godine penje na samo 55.000 funti stcrlinga. Ali to je bio značajan početak, jer obično se krediti javljaju tek posljednji, na kraju prethodne privredne evolucije zbog koje su postali mogući i nužni. A landbanks će se naglo množiti, povezane s londonskim bankama ili Engleskom bankom, utemeljenom 1694. Na planu kredita dolazi do unifikacije i satelitizacije provincijalnih ekonomija. 429

Fernand Braudel /V rije m e svijeta

Ne bism o li ipak mogli ustvrditi da je London, doduše, stvorio prvo koherentno nacionalno tržište ali se zatim i sam na njemu razvio i ojačao? U XVIII. stoljeću, za razliku od prethodnog, vrlo su se naglo razvila provincijska središta m anufakture i luke, po gotovu one koje su se bavile trgovinom robljem i kolonijalnim proizvodima, kao što su na prim jer Liverpool, Bristol ili Glas gow.304 Time je samo pojačan sveopći napredak. Za sve je bri tanske otoke Engleska već postala nacionalnim tržištem vrlo gustog pletiva. U Evropi nema prim jera za uspoređivanje. A zatim će se, negdje prije a negdje kasnije, izvanredna težina tog tržišta rasprostrijeti na cijelo Britansko otočje i preoblikovati njihove privrede tako da budu u službi Engleske.

Kako je Engleska postala Velikom Britanijom Na sjeveru i istoku Engleska graniči s teško pristupačnim, brdo vitim krajevima gdje se najviše razvilo stočarstvo i gdje jc živjelo vrlo malo sirom ašnih Kelta, koji su se najčešće opirali engleskoj kulturi. Prijelomno za unutrašnju povijest Britanskih otoka bilo je pitanje kako se nametnuti takvim susjedima, a nudila su se samo loša, nasilna rješenja. Kako jc i pravo, politika je ovdje prethodila ekonomiji i ova se dugo zadovoljavala samo oganičenim, čak beznačajnim uspjesima. U Cornwallu su londonski trgovci vrlo rano prigrabili samo kositar.305 Wales jc ponovo osvojen 1536, ali izvoz žive stoke u London ojačao jc tek nakon 1750.306 i taj se kraj preobrazio tek razvitkom teške industrije koju su u XIX. stoljeću uveli Englezi. No dvije velike partije u unutrašnjosti odigrane su, kao što sc moglo predvidjeti, sa Škotskom, gdje se sve odvijalo na neočekivani način, te s Irskom, koju Engleska nikad nije prestala eksploatirati kao koloniju na dohvat ruke. U načelu je Škotska bila kao stvorena da bi mogla ostati samostalna i izbjeći čak i najelementarnijoj »marginalizaciji«. Pro strana jc, mogli bismo reći, gotovo kao polovica Engleske, brdo vita, siromašna, od susjeda odvojena teško prohodnom granicom. Dugačka povijest žestokih borbi unaprijed je određivala da kaže ne, da se odupire. Uostalom, čak i nakon što je Jakov VI Škotski 1603. naslijedio Elizabetino prijestolje i postao Jakov I Engleski sjedinivši tako na jednoj glavi krune obiju zemalja, Škotska je 430


iiiiLl Trg G ra s s m a r k e t u E d in b u r g h u u XVIII. sto lje ć u . K o la n a lije v o j s tr a n i n a la z e se k o d z a p a d n ih g r a d s k ih v r a ta , n a u la z u u g r a d . U p o z a d in i

smjestio se dvorac. Edinburgh Public Library. (Eoto A. G. Ingram Ltd.)

sačuvala svoju vladu i parlamcnat, doduše razmjerno slab, ali koji je i dalje postojao.307 Isto su tako preživjele i granice s carinom između Škotske i Engleske, pa ako su onoj prvoj osiguravale zaštitu od nezgodnog uvoza, drugoj su omogućavale zabranu dovoza stoke i lanenih tkanina iz Škotske, a u engleske kolonije nisu imali pristup pomorci iz Edinburgha, Glasgowa i Dundeea... Škotska je u XVII. stoljeću siromašna zemlja. Bilo bi potpuno besmisleno usporediti je makar na tren s Engleskom. Njena je privreda arhaična, zemljoradnja tradicionalna, pa zbog toga nakon loših žetvi, kakve su bile 1695,1696,1698. i 1699. godine, prečesto slijede ubitačne nestašice i gladi. »Nikad nećemo saznati koliko je

431


ljudi um rlo (tih godina): suvremenici su govorili da je petina, četvrtina, a ponegdje i trećina pa čak i više stanovnika u nekim regijama pom rlo ili se razbježalo«.308 A ipak vanjska trgovina potiče živost luka, najviše luku Edinburgha Leith, zatim Aberdeen, Dundee, Glasgow i još bezbroj plitkih luka odakle brojni brodovi male tonaže kreću na razne strane: u Norvešku, Švedsku, Gdanjsk, Rotterdam, Vccrc, Rouen, La Rochelle, Bordeaux, ponekad čak u Portugal i Španjolsku. Upravljali su njima smioni m ornari, koji su često prolazili tik prije zaleđivanja tjesnacima Sjevernog mora. Ponekad su pom orci i trgovci iz Škotske prekidali svoja putovanja i ostajali u inozemstvu, bilo da su to bili šimi skottars, koji bi ostali pokućarci, bilo da su bili uspješni građani koji su se obogatili u Stockholmu, Varšavi ili Rcgcnsburgu.309 Trgovački je život pokretao prim orske gradove Lowlanda i ta pom orska aktivnost, iako osrednja, neprekidno se pom alo povećavala. Trgovci iz Edinburgha i Glasgowa (sve sami mještani, što je, po našem mišljenju, znak zdrave trgovine) redom su poduzetni, makar imaju malo kapitala. To objašnjava i zbog čega je 1694. utem eljena te zbog čega je konačno propala Škotska kompanija za Afriku, koja je uzalud tražila kapital u Londonu, Ham burgu i Amsterdamu.310 Isto je tako propao i pokušaj iz gradnje škotske kolonije na obalama Daricnske prevlake 1699. godine. Engleska joj nije pružila nikakvu pomoć, čak je nakon tih neuspjeha osjetila olakšanje.311 A u Škotskoj je taj neuspjeh do čekan kao nacionalna žalost. Vjerojatno je upravo zahvaljujući nadi da će se otvoriti engles ko i američko tržište, političko ujedinjenje s Engleskom 1707. izglasano u parlam entu u Edinburghu (s tri ili pet glasova većine). Ta računica, ako je uopće bilo računice, nije se pokazala kao pogrešna jer, paradoksalno, kako je to pokazao Smout, veća p o litička ovisnost nije dovela do privrednog podjarmljivanja, do »marginalizacije«. S jedne strane zbog toga Što je Škotska postala tako reći engleskom provincijom, pa je uživala sve trgovačke prednosti što su ih bili Dritanci izborili u inozemstvu, a njezini su trgovci bili sposobni da smjesta iskoriste tu priliku; s druge strane zbog toga što Škotska nije posjedovala ništa što bi za Englesku bilo toliko ekonomski zanimljivo da bi je navelo na neodoljivu za pljenu. Ipak, prosperitet i novi poticaji s kojima se računalo nisu se osjetili odmah. Trebalo je vremena da bi se ostvarile mogućnosti trgovanja u cijelom engleskom »carstvu«, u Sjevernoj Americi, na Antilima, čak i u Italiji, kamo su mnogi Škoti krenuli da potraže 432


sreću, što je veoma smetalo rođenim Englezima. Tek poletom u XVIII. stoljeću, i to tek u drugoj polovici, snažnije su se razvili izvoz i industrija. No uspjeh je bio očevidan. Najprije se razvila velika trgovina živom stokom tako da su cijene narasle za trista posto od 1740. do 1790. zbog uvećane potrebe opskrbljivanja engleske mornarice. Jednako tako je i porast cijena pogodovao povećanju izvoza vune. To je dovelo do logičnih promjena, koje nisu uvijek bile plodonosne, da je zemlja dobila veću vrijednost od rada, pa su se pašnjaci za uzgoj stoke proširivali na štetu oranica i kolek tivne zemlje. Napokon se poslije 1760. godine Škotska žustro i originalno priključila industrijskoj preobrazbi Engleske. Uspon manufaktura lana, a poslije pamuka, uz pomoć bankarskog sus tava koji su i sami Englezi ponekad smatrali superiornijim svojemu, te širenje vlastitih gradova, napokon su škotskoj polj oprivredi pribavili dovoljno veliku potražnju da bi se pokrenula njezina kasna, ali djelotvorna preobrazba. »Napredak«, taj omilj eni izraz u stoljeću prosvjetiteljstva, prava je lozinka u cijeloj Škotskoj. I »sve su društvene klase svjesne žive snage koja ih nosi prema bogatijem društvu«.312 Nema sumnje da je postojao take oJ^Škotske; jedan je autor zapisao oko 1800. godine: »Da nema prosperiteta Škotske i da se Glasgow ne širi onako znatno kao što to čini, gradsko područje Edinburgha ne bi se podvostručilo u trideset godina i ondje ne bi ovog trena gradili cijeli novi grad uz pomoć više od deset tisuća stranih radnika«313. Da li se samo stjecaju okolnosti može pripisati taj razvoj, toliko različit od irskog modela, o kojem ćemo posebno govoriti? Inicijativi i iskustvu škotskih trgovaca? Utoliko više što je demografski rast, kao što to ističe Smout, bio umjeren, bar u Lowlandu, pa nije potro dobrobit ekonomskog rasta kao što se to dogada u tolikim nerazvijenim zemljama današnjice. Nema sum nje da je djelovalo sve to zajedno. No ne treba Ii pomisliti i na to da Škotska nije izazivala upravo prirođenu mržnju Engleza kakvu je pobuđivala Irska? Ili je razlog i taj što nije cijela Škotska bila keltska, pogotovu ne u najbogatijim krajevima Lowlanda te u prostranim ravnicama od Glasgowa do Edinburgha, gdje se već dugo vremena govorilo engleski, bez obzira na točne razloge te anglizacije. Englez se tu mogao osjećati kao kod kuće. Highland, brodovit predio, govorio je još gaelski (na najsjevernijem dijelu čak je postojala regija gdje se još očuvalo neko norveško narječje). A sigurno je da je napredak Škotske samo još više istakao razliku između ravničarskih i visinskih područja. Moglo bi se reći da je

Fernand Iiraudel/ Vrijeme svijeta

granica što je u XVII. stoljeću odvajala sve bogatiju Englesku od relativno sve sirom ašnije Škotske, na neki način prenesena s prave anglo-škotske granice sjevernije, na granicu Highlanda. U Irskoj je stanje sasvim drugačije: u XII. stoljeću Englezi su išli u P aleilA kao kasnije u svoje američke kolonije. Za njih su Irci neprijatelji, urođenici, koje u isto vrijeme preziru i boje ih se. Zbog toga nema razumijevanja, a vladaju bezobzirnosti i strahote kojih mračne bilance više ne treba ponovo iznositi, jer su to engleski povjesničari načinili lucidno i pošteno.315 Sasvim jc sigurno, kako to kaže jedan od njih, da su »Irci bili zajedno s crncima prodavani u roblje kao jadne žrtve sustava kojim je Velika Britanija osigurala hegem oniju nad cijelim svijetom«.316 Ali ovdje nas trenutačno ne zanima ni koloniziranje Ulstcra ni »farsa« s tobožnjom irskom vladom ustoličenom u Dublinu (a tu će fikciju uostalom 1801. godine uništiti spajanje irskog par lamenta s onim u Londonu); ovdje ćemo raspraviti o podvrgavanju irskog tržišta engleskom jer je to podvrgavanje bilo totalno, pa je trgovina s Irskom bila »cijelo XVIII. stoljeće (...) najvažnija grana cijeloga engleskoga prekom orskog prom eta«317. Eksploatacija se organizirala preko veleposjeda Anglo-Iraca protestantske vjero ispovijesti koji su u svoju korist konfiskacijama prigrabili tri četvr tine irske zemlje. Na prihod od četiri milijuna funti, poljodjelska Irska plaća odsutnim vlasnicima zemljišnih posjeda godišnji danak od 800.000 funti; još prije kraja XVIII. stoljeća doseći će već milijun. U tim je uvjetima irsko seljaštvo bilo osuđeno na bijedu, utoliko više što m ora prehraniti sve brojnije stanovništvo. Irska osim toga tone u položaj »periferijskog« područja: tu se sm jenjuju »ciklusi« u smislu kako ih Lučio de Azcvedo318 upotrebljava kad govori o brazilskoj privredi. Irska je bila pok rivena šumama, pa jc oko 1600. godine postala dobavljačem drva za Englesku i usto, uvijek u korist svojih gospodara, razvija željezarsku industriju, koja je propala sama od sebe kad su stotinu godina kasnije bile već uništene sve šume na Otoku. Nakon toga, zbog sve veće potražnje engleskih gradova, Irska se specijalizira u uzgoju stoke i izvozu usoljene govedine i svinjetine te bačvi mas laca, jer je englesko tržište, koje se opskrbljivalo iz Walesa i Škotske, prestalo uvoziti živu stoku sa susjednog otoka. Najvažnija luka za taj golemi izvoz je Cork, u južnoj Irskoj: odande ide opskrba same Engleske, engleske mornarice, Zapadnoindijskih otoka šećera te m ornarice raznih evropskih nacija, pogotovu fran cuske. Godine 1783. je u Corku za vrijeme sezone »koja traje 434


listopad, studeni i prosinac« zaklano gotovo 50.000 grla krupne stoke, čemu treba dodati jednako toliko »svinja koje se kolju u proljeće«, a da ne govorimo o prinosu drugih klaonica.319 Kad završi sezona, evropski trgovci dolaze ovamo sa svih strana privu čeni stalnim cijenama za bačve usoljene govedine i svinjetine, kvintale masti, slanine, maslaca, sira. Zanimljivi biskup iz Cloynea nabraja sve te goleme količine govedine, svinjetine, maslaca i sira što ih godišnje izvozi Irska, pa se pita »kako bi neki stranac mogao shvatiti da polovica stanovništva umire od gladi u zemlji koja toliko obiluje živežnim namirnicama«.320Ali te živežne namirnice uopće ne služe za unutrašnju potrošnju, kao što ni u Poljskoj nije pšenicu trošio seljak koji ju je uzgojio. No u posljednjim desetljećima stoljeća javlja se takmac irskome usoljenom mesu jer ga Rusija obilno izvozi preko Arhangelska, a još više robe stiže iz engleskih kolonija u Americi. Tada započinje »ciklus« žita. Francuski konzul piše 24. studenoga 1789. iz Dublina: »Najprosvjećcniji ljudi s kojima sam imao prilike da se savjetujem (...) smatraju da je trgovina usoljenim mesom za Irsku propala, ali to ih uopće ne žalosti, nego sa zadovoljstvom gledaju kako će veliki zamljoposjednici biti u vlastitom interesu primorani da promijene sistem eksploatacije koji je dosad ovdje prevladavao, pa neće samo stoci za pašnjake ostavljati goleme plodne površine koje bi, da su obrađene, zapošljavale i hranile mnogo veći broj stanovnika. Ta je revolucija već započela i provodi se nezam is livom brzinom. Irska, još donedavno ovisna o Engleskoj, odakle je uvozila žito za potrebe svoga glavnog grada (Dublina) Jedinoga dijela tog otoka koji bar donekle poznaje tu živežnu nam irnicu, sada već nekoliko godina izvozi znatne količine te žitarice«.321 Engleska je ranije bila izvoznica žita, kao što je poznato, ali kako je raslo njezino stanovništvo i započela industrijalizacija, postala je uvoznicom žitarica. Ciklus žita održat će se u Irskoj do ukidanja Corn Lawsa 1846. godine. Ali na samom je početku izvoz žitarica bio nasilje koje podsjeća na stanje u Poljskoj u XVII. stoljeću. Naš informator i opet objašnjava: »Irci uopće nisu kadri izvoziti (žito, 1789. godine) jer ga u velikoj većini ni sami ne jedu; iz zemlje prema tome ne odlazi višak, nego ono što bi gotovo posvuda bilo smatrano nužnim za prehranu. Na tri četvrtine ovog otoka ljudi se moraju zadovoljiti krumpirom, a na sjeveru zemlje prekrupom od zobi od koje prave pogačice i kašu. Tako jedan siromašan narod, ali priviknut na oskudicu, hrani jednu naciju (Englesku) koja ima mnogo više prirodnog bogatstva«.322 Ako se držimo statistike o 435


irskoj vanjskoj trgovini, u kojoj sve veću ulogu igraju lov na losose, plodonosan lov na kitove i sve obimniji izvoz lanenog plama, m anufaktura kojeg je započela sredinom stoljeća, godišnji je do bitak 1787. iznosio milijun funti sterlinga; u stvarnosti, toliko je Irska plaćala, bez obzira je li godina bila dobra ili loša, anglo-saskim zemljoposjednicima. Američki rat bio je prilika za Irsku, kao i za Škotsku. Vlada iz Londona daje sve više obećanja, pa u prosincu 1779. i u veljači 1780. ukida neka ograničenja i zabrane koje su ograničavale irsku trgovinu, odobrava izravne odnose sa Sjevernom Amerikom, Za padnom Indijom i Afikom, dopušta irskim kraljevskim podani cima da uđu u Levant C om pany.323 Kada je o tome stigla vijest u Pariz, uskliknuli su: »U Irskoj je došlo do (...) revolucije« jer će engleski kralj »postati beskrajno moćniji no što je ikada bio (...), i tome će Francuska (...) sigurno postati žrtvom ako smjesta ne postavi zapreku tom golem om povećanju moći. Postoji način da se to postigne: evo ga, treba samo dati novoga kralja Irskoj«.324 Irska je iskoristila te koncesije. Industrija prerade lana, koja je već zapošljavala četvrtinu stanovništva, još se bolje razvila. G azette de France najavljuje 26. studenoga 1783. da se iz Bclfasta izvozi u Ameriku i Zapadnu Indiju 11. 649 komada tkanine što predstavlja 310. 672 »šibe« i, nesumnjivo pretjerujući, da će »vrlo brzo gradovi Cork i Waterford u Irskoj imati veći trgovački prom et nego Liverpool i Bristol«. Godine 1785.325 Pitt Mladi je bio do voljno inteligentan da čak predloži potpunu privrednu liberali zaciju Irske, ali je u Donjem dom u prevladalo neprijateljstvo, a kad je predsjednik vlade ustanovio da postoji zapreka, onda je po svom običaju odustao. Tako je propuštena bez sum nje sjajna prilika jer ubrzo, nakon izbijanja francuske revolucije i vojnih desanata koje je ona organizirala na Otok, dram a je ponovo ovladala Irskom. Sve kao da je, na neki način, počelo ispočetka. Zbog toga ima istine u riječima Viđala de La Blanchea32“ da je Irska preblizu Engleskoj da bi joj mogla izmaći, previše prostrana da bi je ova mogla asimilirati, pa je neprekidno žrtva svoga geografskog položaja. Prva parobro darska linija je 1824. uvedena između Dublina i Liverpoola, a njom će ubrzo ploviti 42 lađe u službi. Neki suvremenik kaže 1834. godine: »Nekad je trebalo prosječno tjedan dana da bi se iz Liverpoola stiglo u Dublin; danas je to put od samo nekoliko sati«.327 Evo Irske bliže nego ikad Engleskoj, kojoj je izručena na milost i nemilost. 436


Vratimo li se, da zaključimo, našoj pravoj raspravi, možemo bez mnogo muke prihvatiti da je tržište Britanskih otoka, nastalo od engleskoga (koje je bilo zacrtano mnogo ranije), da je postalo snažno i jasno ocrtano nakon američkog rata, koji je, s tog gledišta, donio neosporno ubrzanje i bio prekretnicom. A to se slaže s našim ranijim zaključcima da je Engleska postala neospornom gospodaricom evropske ekonomije-svijeta otprilike 1780-1785. godine. Nije li tada engleskom tržištu pošlo za rukom da istov remeno ostvari tri uspjeha: da ovlada samim sobom, da ovlada britanskim tržištem te na kraju i svjetskim tržištem?

Engleska veličina i državni dugovi Evropom od 1750. godine vlada izobilje. Engleska u tome uopće nije izuzetak. Mnogobrojni su znakovi njezina očevidnog rasta, ali kojim se više pozabaviti? Koji staviti na čelo? Hijerarhizaciju nje zina trgovačkog života? Izvanrednu visinu njezinih cijena, jer ta će skupoća, makar ima i loših strana, privući, a to je dobra strana, »proizvode stranih zemalja« i neprekidno proširivati unutrašnju potražnju? Prosječni životni standard, dohodak pro capite nje zinih stanovnika, od kojega je bolja samo razina života malene i prebogate Holandijc? Opseg njezine razmjene? Sve je to sud jelovalo u igri, ali snaga Engleske, koja će završiti industrijskom revolucijom, koju tada još nitko nije mogao predvidjeti, ne temelji se samo na tom usponu, toj organizaciji britanskog tržišta u ekspanziji i ne samo na obilju koje je zgoditak cijele aktivne Evrope u XVIII. stoljeću. Plod je to i izvanrednog niza posebno sretnih okolnosti koje su je, a da ona toga nije uvijek ni bila svjesna, dovele na put do modernih rješenja. Funta sterlinga? Ona je m oderna valuta. Bankarski sustav? To je sustav koji se oblikuje i preoblikuje sam od sebe u m odernom smjeru. Državni dugovi? Usidreni su u sigurnosti dugoročnih dugova koji se beskrajno nižu jedan za drugim, prem a empirijskom rješenju koje se pokazalo kao tehnič ko rem ek-djelo efikasnosti. Gledano retrospektivno, to je također i najbolji znak zdravlja engleske privrede, jer, kako god je vješt bio sistem koji je proizašao iz onoga Što je nazvano engleskom finan cijskom revolucijom, on je podrazumijevao točno isplaćivanje neodgodivo potraživih kamata državnog duga. Postići da sc to 437

I'ernand Braudel/ Vrijeme svijeta

nikad nc propusti, bio jc isto tako čudesan i mučan posao kao i neprekidno održavanje stabilnosti funte stcrlinga. Utoliko više što je taj mučni posao bio još teži zbog engles koga javnog mnijenja koje jc u velikoj većini bilo neprijateljski raspoloženo. Engleska je, dakako, i prije 1688. posuđivala, ali to su bili kratkoročni krediti s visokim kamatama, koje je neredovito plaćala, a same kredite vraćala jc još neredovitije, uz pomoć, ponekad, novih zajmova. Ukratko, država baš nije uživala najveće povjerenje, pogotovu nakon 1672. i moratorija Karla II koji ne samo da nije na vrijeme vratio novac posuđen od bankara, nego im je čak ukinuo kamate (što se, uostalom, završilo sudskim procesom). Nakon Slavne revolucije i dolaska Vilima Oranskog na prijestolje, vlada jc bila primorana da na veliko posuđuje, a da bi smirila zajmodavce počela je 1692. primjenjivati politiku dugo ročnih (čak se spominje i riječ perpetual) zajmova s kamatama zajamčenima poreskim prihodom, koji će biti posebice unaprijed određen. Ta odluka, koja nam se s vremenske udaljenosti čini kao početak vrlo spretne financijske, začudno ispravne, politike, za pravo je bila improvizirana u zbrci, usred vrtloga i rasprava, pod snažnim pritiskom događaja. Sva su rješenja bila uzastopno isku-

Coffee Jlouse u Londonu, oko 1700. godine. Izvadak iz o f t h e P e o p l e o f E n g l a n d . (British Museum) 438

L ife a n d W o r k


šavana: doživotna renta, doživotne svakogodišnjc otplate, lutrije, pa je čak 1694. godine utemeljena i Engleska banka, koja je odmah, ponovimo, sav svoj kapital posudila državi. Engleska je javnost ipak te inovacije pogrešno poistovjećivala s jobbingom, spekulacijama s dionicama, a jednako tako i s prak som koja se primjenjuje u stranim zemljama, a u svojoj ju je prtljazi donio Vilim Oranski iz Holandijc. Nepovjerenje su budili, napisao je 1713. Jonathan Swift, ti »New Notions in Government, to which the King, who h a d imbibed his Politics in his own Country, was thought to give too much ivay«. Holandska koncep cija da »je zaduživanje u interesu javnosti« možda vrijedi za Holandiju, ali nikako ne za Englesku u kojoj su društvo i politika ipak bili različiti.328 Neki su kritičari išli još dalje: ne pokušava li vlada tim zajmovima osigurati pomoć upisnika dionica i, još više, tvrtki koje bi osigurale uspjeh tih operacija? I, nadalje, ne pred stavlja li ta mogućnost laganog investiranja, uz kamate koje su više od legalnih, golemu konkurenciju prirodnom kreditu koji po kreće englesku privredu, posebice trgovinu što se neprekidno širi? Sam Defoe već 1720. žali za vremenima kada »there were no bubbles, no stock-jobbing... no lotteries, no funds, no annuities, no buying o f navy-bills a n d public securities, no circulating exchequer bills«, kada je sav novac kraljevstva bio u opticaju poput goleme trgovačke rijeke, a da mu ništa nije mijenjalo uobičajeni tok.329 Neukusnom šalom proglašavala se tvrdnja da država posu đuje kako ne bi podanike preopterećivala porezima. Svaki novi zajam prisiljavao je na uvođenje novog poreza, novog prihoda da bi se zajamčila isplata kamata. Mnoge je Engleze, napokon, užasavala čudovišno velika svota dugova. Neki je zagrižljivi Englez330 napisao 1748. godine, nakon mira u Aachenu koji ga je razočarao i ponizio, žalopojku zbog duga koji je dosegao blizu 80 milijuna funti sterlinga. On objašnjava da taj nivo mora biti »naš nee plus ultra i ako bi se još malo hazardiralo, prijeti nam sveopći bankrot«. To bi značilo »doći do ruba ponora i propasti«. I David Hume je, uostalom, oko 1750. godine rekao da »ne treba biti prorok da bismo nazreli nastavak. A to vodi zapravo u jednu od dviju katastrofa: ili će nacija uništiti javni kredit ili će javni kredit uništiti naciju«.331 Odmah nakon sedmogodiš njeg rata lord Northumberland povjerio je vojvodi od Cumberlanda svoju uznemirenosti zbog toga što vlada »živi od danas do sutra, dok Francuska upravo obnavlja financije, isplaćuje svoje dugove


i vraća m ornaricu u dobro stanje«. Svašta bi sc moglo dogoditi ako »se Francuskoj svidi da nas napadne«.332 I strani prom atrač sc također čudi, u njegovim očima nev jerojatnom porastu engleskih dugova, pa prenosi britanske kri tike, ismijava tom prilikom proces koji ne razumije i u kojem, još Češće, vidi izrazitu slabost, neozbiljnu i slijepu politiku, koja će zemlju odvesti u katastrofu. Jedan Francuz, vitez Dubouchet, koji je dugo vremena boravio u Scvilli, u dugačkoj je poslanici kar dinalu Flcuryu još 1739. objašnjavao kako Englesku uništava dug od 60 milijuna funti stcrlinga, pa prem a tome »znamo kakve su joj snage, poznati su njezini dugovi koje uopće nije kadra isplatiti«333. U tim bi okolnostim a bio fatalan rat, za koji su planovi svima dragi. Tu zabludu neprekidno nalazimo u djelima svih stručnjaka za politiku. Ona objašnjava i pesimizam knjige koju je Holandanin Accarias de Serionnc objavio u Beču 1771. godine i koju je dobro nazvao Bogatstvo Engleske, ali on smatra da je to bogatstvo ugro ženo skupim životom, povećanjem poreza, pretjeranom zadu ženošću, pa čak i navodnim opadanjem broja stanovništva. Ili pogledajte ovaj zlobni članak u Jo u rn a l d e Genève od 30. lipnja 1778. godine: »Upravo je proračunato da bi za isplatu toga engles koga nacionalnog duga, ukoliko bi se plaćala jedna gvineja u minuti, za punu isplatu trebalo 272 godine, devet mjeseci, jedan tjedan, jedan dan i 15 minuta, što počiva na pretpostavci da dug iznosi 141, 405. 855 gvineja«. Rat će zatim još u golemu opsegu povećati dugove, kao da želi izvrći podsm ijehu neupućenost i neznanje prom atrača i stručnjaka. Dufresne de Saint Léon je 1824. izračunao da »kapital svih državnih dugova u Evropi... dostiže 30 do 40 milijardi franaka, od čega sama Engleska duguje više od tri četvrtine«.334 Otprilike u isto vrijeme (1829) Jean-Daptiste Say, također strog prem a sustavu engleskih dugova, procjenjuje »pre velikima« dugove Francuske »koji ipak iznose jedva četiri mili jarde«.335 Zar bi pobjeda mogla biti još skuplja od poraza? Ti razumni prom atrači ipak su bili u krivu. Državni su dugovi bili jedan od glavnih razloga britanske pobjede. Zahvaljujući njima Engleska je dobila na raspolaganje goleme svote novca upravo onog trenutka kad su joj bile potrebne. Isaac de Pinto lucidno piše (1771): »Pomnjiva i nepogrešiva točnost kojom se isplaćuju kama te (na dugove) i saznanje da postoji jamstvo Parlamenta, u Engles koj su učvrstili kredite do te m jere da ona može toliko posuđivati da to iznenađuje i čudi Evropu«.336 On smatra da je to omogućilo englesku pobjedu u sedm ogodišnjem ratu (1756-1763). On, da 440


lje, tvrdi da je slabost Francuske loša organizacija njezinih kredita. Tako se i Thomas Mortimer s pravom 1769. divi engleskim dr žavnim dugovima, »neprekidnom čudu njezine politike, koje je pobudilo istovremeno i čuđenje i strah evropskih država«.337 Tridesetak godina ranije Georges Dcrkelcy ih je slavio kao »glavnu prednost Engleske pred Francuskom«.338 Tako je sitna manjina suvremenika ipak dobro vidjela i shvatila da se u toj, naizgled opasnoj igri krije djelotvorna mobilizacija živih snaga Engleske, vojska koje se treba pribojavati. Tek u posljednjim desetljećima XVIII. stoljeća počinju svi priznavati ono što je očevidno, pa Pitt Mlađi može u Donjem domu izjaviti da se na državnim dugovima »temelji snaga i čak neovisnost ove nacije«.339 Jedna bilješka već 1774. godine kaže da »nikada engleska nacija, sama po sebi tako slaba, ne bi mogla nametati zakone gotovo cijeloj Evropi, da to nije postigla svojom trgovinom, industrijom i dugovima koji postoje samo u njezinim papiri ma«.340 To je pobjeda »umjetnog bogatstva«, tvrdili bi mnogi. No nije li sve umjetno zapravo rcm ck-djelo ljudskih ruku? U travnju 1782. godine Engleska se našla u teškom položaju, čak bezizlaz nom, po mišljenju Francuske, njezinih saveznika i mnogih Ev ropljana, ali kad je zatražila zajam od tri milijuna funti sterlinga, doživjela je da joj ponude pet milijuna! Bilo je dovoljno reći nekoliko riječi predstavnicima četiriju ili pet velikih tvrtki na Londonskoj burzi.341 Andrea Dolfin, mletački ambasador u Parizu, napisao je, lucidno kao uvijek, još godinu dana ranije svom prijatelju Andrei Tronu, govoreći o ratu što je poveden protiv Engleske: »Počinje nova opsada Troje, a možda će završiti kao opsada Gibraltara. Ipak se valja diviti postojanosti Engleske, koja se opire u toliko regija tolikim neprijateljima. Bilo bi vrijeme da priznamo kako je beznadan svaki projekt da je se obori, pa bi oprez zahtijevao da se nešto smisli, a ponešto žrtvuje za mir«.342 Kakvo lijepo odavanje priznanja snazi, a jednako tako i upornosti En gleske!

Od Versailleskog ugovora (1783) do Edenova ugovora (1786) Ništa ne otkriva englesku snagu bolje od događaja 1783. godine. Usprkos poniženju zbog Versailleskog ugovora (3. rujna 1783), 441


usprkos francuskom zadovoljstvu i hvalisanju, Engleska je tada dokazala svoju snagu ništa manje od političke m udrosti i priv redne nadmoćnosti. Ponovimo za Michelom Bcsnicrom da je izgubila rat, ali je odm ah nakon toga pobijedila u miru. Zapravo je i morala pobijediti, jer je već u rukama imala najjače karte te igre. Pravi se dvoboj, naime, vodio za svjetsku dominaciju ne samo između Francuske i Engleske, nego još više između Engleske i Holandijc, koju je četvrti anglo-holandski rat doslovce ispraznio do kraja same supstancc. Neuspjeh Francuske u njezinoj kandidaturi za hegemoniju nad svijetom započeo je, naime, još 1783, kao što će to tri godine kasnije pokazati potpisivanjem Edcnova ugovora. Nažalost, oko tog ugovora nije baš sve jasno; tog trgovačkog sporazum a koji je Francuska potpisala s Engleskom 26. rujna 1786. i koji nosi ime engleskog pregovarača Williama Edena. Izgleda da je francuska vlada više požurivala njegovo sklapanje, negoli kabinet sv. Jamesa. Ugovor iz Vcrsaillcsa je u 18. članu predvidio da se neposredno nakon potpisivanja imenuju izaslanici koji će priprem iti trgovinski sporazum. Ali engleska je vlada voljela ostaviti član 18. da m im o spava u njezinoj arhivi.343 Poticaj za provedbu došao je s francuske strane, koja je bez sumnje željela učvrstiti mir; a željela je sigurno također zaustaviti i golemo kri jum čarenje između dviju zemalja, kojim su se bogatili smugglers a da čak nisu ni prodavali po nižim cijenama. Napokon, carine obiju zemalja bile su prikraćene mogućim svotama koje bi bile itekako dobro došle s obzirom na financijske neprilike u koje je Englesku, baš kao i Francusku, uvalio skupi rat u Americi. Ukratko, prve je korake načinila Francuska. Ali, napisao je već u siječnju 1785. godine J. Simolin, am basador Katarine II u Londonu, En gleska nije »svedena na ulogu onoga koji prihvaća nametnute uvjete«, a oni koji to vjeruju »prije no što se uvjere svojim očima«, poput Raynevala, koji je u Londonu pregovarao u ime Francuske, »varaju se poput njega«. S malo nepotrebnog razmetanja Pitt će nakon potpisivanja ugovora »reći u Parlamentu da je trgovački sporazum iz 1786. prava osveta za mirovni ugovor u Versaillcsu«.344 Povjesničar, gledajući retrospektivno, ne može to, na žalost, tako bez oklijevanja prosuditi. Sporazum iz 1786. nije dobar test za konfrontaciju engleske i francuske privrede. Utoliko više što se sporazum počeo primjenjivati tek ljeti 1787. godine345, a Konvent ga je, iako je trebao trajati dvanaest godina, raskinuo već 442


1793- Primjena je prekratko trajala da bismo mogli bilo što za ključiti. Ako povjerujcmo francuskim svjedocima, sucima i stran kama, Englezi su varali s najvećim zadovoljstvom. Nadomak fran cuskih luka dizali su cijenu robi koju su dovozili pa izvlačili korist iz zbrke, neiskustva i podmitljivosti francuskih carinika. To su toliko mnogo i tako uspješno obavljali da engleski ugljen nikad u Francusku nije došao francuskim brodom 346; golemim su dava njima opterećivali englesku robu ako je bila ukrcana na francuske brodove; zbog toga, na primjer, »dva ili tri francuska mala brigs (sic) koji su ovdje na rijeci (u Londonu) mogu jedva u šest tjedana pribaviti dovoljno robe u zamjenu, kako se ne bi morali vratiti bez tovara«347. No nije li to stari engleski običaj? SavarycvDictionnaire još 1765. označava kao prirođenu crtu »genija engleske nacije« to što ne dopušta »da netko dođe k njoj voditi recipročnu trgovinu. Tako da treba priznati« — dodaje on — »da su strani trgovci u Engleskoj primani na takav način da su prisiljeni platiti toliko velika i neobična davanja za ulazak i izlazak iz zemlje, a usto su dosta često izloženi raznim zlostavljanjima, da im uopće ne odgo vara (...) da se ondje uključuju u poslovanja«.348 Francuzi se stoga uopće nisu trebali čuditi što je nakon potpisivanja Edcnova ugo vora »gospodin Pitt, vjerujući da povlači politički potez, budući da je ugovor bio nemoralan i, protivno duhu sporazuma, smanjio pravo ulaska portugalskom vinu u istoj proporciji koliko je sman jio uvoz našega«. »Dolje bismo bili učinili da smo svoje vino popili sami!«, retrospektivno je rekao neki Francuz.349 U drugu jc ruku istina da su francuski spekulanti, koji su na brzinu bili zaključili kako se engleski kupac u to ne razumije, uvozili previše vina osrednje kvalitete.350 Kako god bilo, dekret o primjeni ugovora od 31 •svibnja 1787, kojim su francuske luke širom otvorene brodovima pod engles kom zastavom, privukao jc, prirodno, vrlo mnogo brodova i pokrenuo cijeli lavinu uvoza britanskih proizvoda: sukna, pamuč ne i željezarske robe, čak i obilje grnčarije. To je u Francuskoj izazvalo žive reakcije, pogotovo u regijama tekstilne proizvodnje, Normandiji i Pikardiji, odakle su 1789. godine dolazile jadikovke tražeći »reviziju trgovinskog ugovora«. Najsnažnije proteste izra žavaju znameniti Observatio de la Chambre de Commerce de N orm andie sur le traité entre la France et VAngleterre (Rouen, 1788). Stupanje na snagu ugovora poklopilo se zapravo i s krizom francuske industrije, koja se u nekim regijama, na prim jer u 443


Rouenu, intenzivno modernizirala, ali koja je u cjelini još trpjela zbog starih struktura. Neki su se u Francuskoj uljuljkivali nadom da će engleska konkurencija ubrzati nužne preobrazbe i pomoći sve potpunijem uvođenju ponegdje u Francuskoj već prihvaćenih usavršavanja iz engleske industrije (kao na prim jer u prcdionici pamuka u Darnćtalu ili u Arpajonu). Gospodin d'Aragon je pisao iz Londona 26. lipnja 1787: »Sa zadovoljstvom primjećujem da se mnogo engleskih radnika namjerava naseliti u Francuskoj. Kad bismo ih ohrabrili, ne sum njam da bi oni privukli i svoje prijatelje. Među njima su mnogi vrlo sposobni i nadareni«.351 No već od početka Francuske revolucije iskrsle su nove teškoće, tečaj je u Londonu doživljavao »konvulzivna kretanja«: osam posto pada već u svibnju 1789. zbog bijega francuskog kapitala; u prosincu trinaest posto352, a nastavak je bio još manje sjajan. Čak ako je to stropoštavanje moglo trenutačno potaknuti francuski izvoz u Englesku, sigurno je smetalo trgovinskoj raz mjeni. Da bism o to procijenili, trebala bi nam statistika. Umjesto toga raspolažem o samo m em oarim a i pledoajeima. Takvi su Me m o a ri o trgovinskom ugovoru s Engleskom 1786. g odine151, koji su napisani dugo vremena nakon potpisivanja ugovora, čak poslije 1798, a vjerojatno im je autor D upont dc Nemours. On pokušava pokazati kako je ugovor mogao biti uspješan (iako time implicitno priznaje da to nije bio). Da je trgovačka roba na ulazu u Francusku bila ocarinjena od deset do dvanaest posto, efikasno bi bile zaš tićene »naše tvornice«, utoliko više što su za uvoz svoje robe »Englezi imali lažne troškove koji nisu mogli biti viši od šest posto, odakle je rezultirala, za njih, korist od osam naest posto...« Ta zapreka od osam naest posto bila bi dovoljna zaštita francuske industrije protiv engleskog uvoza. Uostalom, za »fina« sukna nije bilo »ni najm anjih reklamacija od strane m anufaktura u Sedanu, Abbcvilleu, Elbeufu; čak je stalno354 da su napredovale...« Protes tirali nisu ni »obični vunari, osobito oni iz Веггуа i Carcassonnea...« Ukratko, vunarski je sektor, bez posebnih muka, podnio konkurenciju. Drugačije je bilo s pamukom. No bilo bi dovoljno da su m ehanizirane prcdionice. Takvo je mišljenje imao »Holker, otac«, porijeklom Englez, tada generalni inspektor manufaktura; govorio je: »Uvedimo kao (Englezi) predioničke strojeve, pa ćemo proizvoditi jednako dobro kao i oni«. Ukratko, engleska je konku rencija mogla dati nužni poticajni udarac francuskoj m odern izaciji, koja se već bila pokrenula — ali da se to ostvari, bilo je potrebno, ponovimo još jednom, da to dulje potraje. A prije svega 444


nije se smjelo dopustiti Engleskoj da se dočepa svoga posljednjeg i najglavnijeg aduta: monopola na neograničeno tržište cijelog svijeta za vrijeme ratova u doba Revolucije i Carstva. S tog stajališta imaju donekle težinu argumenti onih koji su pripisivali Francuskoj revoluciji pa zatim napoleonskim ratovima privredno zaostajanje Francuske na početku XIX. stoljeća. Ali ima mnogo suprotnih dokaza za to da je još prije sumnjivoga Edcnova ugovora, dakle prije 1786, igra bila završena, jer je Engleska već i dotada bila osvojila vlast nad svjetskom ekonomijom. Dovoljno je vidjeti kako je London nametao svoje trgovinske uvjete Rusiji, Španjolskoj, Portugalu i Sjedinjenim Američkim Državama; način na koji je uklanjao evropske takmace da bi nakon Vcrsaillcskog ugovora ponovo osvojio tržište svojih bivših kolonija u Novom svijetu, i to bez većih napora i na najveće zaprepaštenje i najživlje nezadovoljstvo američkih saveznika; način na koji je Engleska prebrodila nemirne vode nepovoljne konjunkture odmah nakon 1783; red i mudrost koje je Pitt opet uveo u financije355; razbijanje krijumčarenja čaja 1785; i kako je prethodne godine izglasan East India Bill556, koji označava početak poštenijeg upravljanja engles kom Indijom. A da se i ne spominju počeci engleske Australije, nakon što jc krajem 1789. flotila komodora Philippsa »odvezla u Botany Day prve zločince koje je vlada onamo poslala«.357 Teza Roberta Besniera ima sve izglede da se pokaže točnom: Engleska, »potučena u Americi, odustala jc od nastojanja da dode do vojne pobjede koja bi je upropastila, pa jc radije sačuvala i proširila tržište«; žrtvovala jc sve želje za odmazdom kako bi sačuvala »svoj napredak i svoju ekonomsku nadmoć«.358 A Francuska jc upadala iz Scilc u Haribdu. U doba Colberta i Luja XIV nije se uspijevala izvući iz holandske mreže. Evo je sada zarobljene u engleskoj mreži. Kao što je jučer i prekjučer disala kroz Amsterdam, tako jc Francuska sada udisala zrak iz širokog svijeta samo kroz London. Svakako, u tome je bilo i prednosti, ili udobnosti. Možda još nikada francuska trgovina s Indijom nije bila tako plodna kao od dana kad je taj udaljeni kontinent bio za nju izgubljen. Ali te su prednosti bile samo epizodičke.

445


Statistika osvjetljava, ali ne rješava problem Je li moguće francusko-englcsko suparništvo u samom središtu svjetske povijesti XVIII. i ХЕХ. stoljeća osvijetliti, a možda i riješiti brojkama, ili, točnije: uspoređivanjem brojaka? U tu se operaciju nitko nije ozbiljnije upuštao prije dvojice Engleza — to su Peter Mathias i Patrick O’Brien — za vrijeme Tjedna u Pratu 1976. godine,359 Tako sada imamo provjeru istine koja u prvi tren zbunjuje, da bi nakon toga koješta osvijetlila, makar je bez sumnje još nepotpuna. Zbunjuje zbog toga što se kroz cijelo ispitivanje jasno ocrtava određena francuska nadmoć. Kao što je kazao jedan francuski povjesničar za vrijeme diskusije koja je slijedila nakon toga senzacionalnog izlaganja u Pratu, Francuska je, po svemu sudeći trebala pobijediti u tom svjetskom natjecanju i dočekati da kod nje procvjeta industrijska revolucija! A dobro znamo, bez mogućnosti greške, da uopće nije bilo tako. I to u tolikoj mjeri da

U prosincu 1792. godine za ovog engleskog karikaturista engleska superiornost je nedvojbena: sa ili bez poreza, tko boljejede? (B. N.) 446


je engleska pobjeda u našim očima jasna na nov i neodoljiv način. A mi, to je sasvim sigurno, ne raspolažemo rješenjima. Dvije prikazane krivulje, i to engleskog rasta i francuskog rasta od 1715. do 1810. godine — čak ograničene na globalne količine fizičke proizvodnje— dokazuju daje francuska privreda u XVIII. stoljeću rasla brže od engleske i da joj je vrijednost također bila viša. Cijeli je problem jednostavno postavljen naglavce. Obu jam francuske proizvodnje zaista raste od 100 u 1715. godini na 210 u 1790-1791; zatim iznosi 247 u godini 1803-1804. i 260 godine 1810. Za to vrijeme engleska proizvodnja sa 100 u 1715. godini raste na 182 u 1800. Razlika je znatna, čak i ako uzmemo u obzir da je u tom računovodstvu Engleska dvostruko potcijcnjcna: 1. držeći se računovodstva fizičke proizvodnje ostaju po strani usluge; a na tom je području Engleska sigurno mnogo bolja od Francuske; 2. vjerojatno je da je Francuska brže rasla zbog toga što se kasnije uključila u trku pa joj to daje prednost pred takmaccm. No ako se vratimo vrijednosti sveukupnih proizvodnji, izra ženih livrama iz Toursa ili u hektolitrima žita, razlika je i opet znatna. Na vagi proizvodnje Francuka je div — div koji neće pobijediti (a to je problem koji valja objasniti), ali je neosporno div. T. J. Markovitch360 ne može biti optužen da je pristran prema Francuskoj kad tvrdi, i to uporno, da je suknarska industrija Francuske bila u XVIII. stoljeću prva u svijetu. Za drugi pokušaj uspoređivanja možemo kao polazište uzeti budžete. Kratak članak Gazette de France od 7. travnja 1783. daje različite iznose evropskih budžeta koje je jedan »politički računar« (kojemu nećemo tako skoro saznati ime) pretvorio u funte sterlinga radi uspoređenja. Francuska je na čelu sa 16 milijuna, Engleska je slijedi ili joj je čak uz bok s 15 milijuna. Prihvatimo li da je između budžeta, to jest poreskog izvoza, i bruto-nacionalnog proizvoda postojala analogna korelacija (bila kakva bila) u obje zemlje, njihov će bruto-nacionalni proizvod biti gotovo jednak. Ali upravo u poreskom opterećenju Engleska i Francuska nisu na istome, kao što nas uvjeravaju naši engleski kolege: naplata poreza iznosi u to vrijeme sjeverno od kanala La Manchca 22% b ruto-nacionalnog proizvoda, dok je u Francuskoj deset posto. Ako su ti računi točni, a svakako ima šanse da jesu, poresko je opterećenje u Engleskoj dvostruko od onoga u Francuskoj. A to je u potpunoj suprotnosti s onim što obično tvrde povjesničari dočaravajući nam Francusku upropaštenu porezima apsolutističkog monarha. A 44 7


možda to na zanimljiv način daje za pravo onom e francuskom izvještaju s početka stoljeća (1708), dok je još u punom zamahu bio rat za španjolsku baštinu: »Kad čovjek vidi kakve izvanredne poreze plaćaju podanici u Engleskoj, možemo se smatrati presret nima što živimo u Francuskoj«.361 To je, dakako, pretjerano, a nema sum nje da potječe iz pera nekog pripadnika povlaštene klase. Zapravo, za razliku od engleskog, francuski porezni obvez nik je podvrgnut golemim »društvenim« davanjima od kojih korist ide vlasteli i crkvi. A upravo taj društveni porez unaprijed ogra ničava i apetite Kraljevske riznice.362 Ipak je bruto-nacionalni proizvod Francuske više nego dvo struko veći od onoga u Engleskoj (Francuska 160 milijuna funti sterlinga, Engleska 68). Ma kako približan bio taj proračun, razlika u brojkam a je tolika da ne nestaje čak i ako dodam o b ru to -nacionalni proizvod Škotske i Irske. U tom usporedenju Francus ka preteže zbog svoje prostranosti i stanovništva. Pravi je pothvat Engleske u tom e što uspijeva postići budžetsku jednakost sa zem ljama koje su veće i prostranije od nje. To je žaba kojoj je sasvim lijepo uspjelo, suprotno od pouke iz poznate bajke, da se nadme kao vol. Taj bi nam pothvat bio sasvim nerazumljiv kad ne bismo u obzir uzeli dohodak p ro capite, s jedne strane, a s druge strukturu poreza. Izra vn i porez, koji u Francuskoj čini najveći dio poreskih opterećenja, uvijek je i politički i administrativno loše priman, a teško ga je bilo i povećavati. U Engleskoj postoji neizravno opo rezivanje vrlo m nogih potrošnih dobara (u što je uključena i široka potrošnja), i ono čini veliku većinu poreza (70% od 1750. do 1780). A taj neizravni porez manje je vidljiv, lakše ga se prikrijc u samu cijenu, pa je utoliko produktivniji što je nacionalno tržište m nogo šire otvoreno nego u Francuskoj te što potrošnja mnogo općenitije ide preko tržišta. Pa čak, napokon, ako prihvatimo razliku u bruto-nacionalnom proizvodu koju nam predlažu (160 napram a 68 milijuna funti sterlinga), a odnos u broju stanovnika je jedan napram a tri u korist Francuske, Engleska očevidno pobje đuje u natjecanju d ohotkapro capite: Francuska 6, Engleska 7,31. Razlika je znatna, iako ipak nije toliko velika kako su to rado vjerovali engleski karikaturisti, navikli da Englesku prikazuju u liku visokoga i krupnog Johna Bulla, a Francusku kao kržljavca. I nije li se taj prikaz konačno toliko utisnuo u svijest Louisa Simonda363, Francuza koji je postao Amerikanac, da je možda i zbog nacionalističke reakcije pričao kako ga je zaprepastilo što su En-


glczi, koje je susretao na ulicama u Londonu od 1810-1812, bili niska rasta? U Dristolu su mu se regruti pričinjali veoma pro sječnima, i jedino je oficire gledao s malo više naklonosti! I što zaključiti? Možda smo potcijenili rast Francuske u XVIII. stoljeću: tada je ona donekle nadoknadila svoje zaostajanje, sa svim, nema sumnje, nezgodnim posljedicama strukturalne preo brazbe koju općenito uzrokuje ubrzan rast. Ali također treba reći da golemo prirodno bogatstvo Francuske nije nadmašilo »umjet no« bogatstvo Engleske, kako je to govorio Accarias de Sćrionne. Odajmo još jednom priznanje umjetnome. Ako se ne varam, Engleska je više i dulje živjela u napetosti negoli Francuska. Ali ta je napetost hranila genij Albiona. A ne valja zaboraviti ni okolnosti koje su odigrale svoju ulogu u tom veoma dugačkom dvoboju. Da konzervativna i reakcionarna Evropa nije poslužila Engleskoj i za nju radila, revolucionarna i carska Francuska bila bi pobijeđena možda mnogo kasnije. Da napoleonski ratovi nisu Francusku udaljili sa svjetskog tržišta, Engleska ne bi tako lako nametnula svijetu svoj jaram.

Poglavlje 5

SVIJET ZA EVROPU ILI PROTIV NJE

O s ta v im o sada svađe velikana evropske ekonomije-svijeta, A1 biona, Vergennesove Francuske i država koje su u tome igrale sporednu ulogu kao ortaci ili takmaci, da bismo pokušali bolje sagledati ostali dio svijeta, a to su: — prostrana rubna Evropa na istoku, u kojoj su Moskovska država, a čak i m oderna Rusija bile samodovoljna ekonomija—svijet sve do razdoblja Petra Velikog; — crna Afrika, za koju se prebrzo govori da je primitivna; — Amerika, koja se polako ali sigurno evropeizira; — Islam na zalasku svoga sjaja; — napokon golemi Daleki istok.1 Ta nc-Evropa2 bila bi zanimljiva za proučavanje sama po sebi, ali već prije XVIII. stoljeća ne bismo je mogli shvatiti bez sjene koju na nju baca evropski zapad. Već tada se svi svjetski problemi postavljaju s gledišta evropocentrizma pa bi se moglo, čak i ako jc to usko i nekorektno gledište, opisati Ameriku kao gotovo potpuni uspjeh Evrope; crnu Afriku kao uspjeh koji je bolje započeo no što se to čini; Rusiju i Tursko Carstvo, taj dvostruki slučaj, i analogan i kontradiktoran, kao uspjehe, kojih je put bio vrlo polagan ali neumitan; Daleki istok, od obala Crvenog mora i Abcsinije te južne Afrike do Indonezije, Kine i Japana, kao dis kutabilan uspjeh, više sjajan negoli stvaran: Evropa sebe ondje vidi od glave do pete, ali to je samo zato što je gledamo na pretjerano povlašteni način. Kad bismo mogli odvojiti naš tijesni kontinent i smjestiti ga usred azijskih kopna i mora, sasvim bi se do kraja izgubio. A u XVIII. stoljeću još nije bio stekao golemu industrijsku snagu koja će, bar na neko vrijeme, poništiti taj nesrazmjer. 450

Svijet za Evropu ili protiv nje

U svakom slučaju već tada je Evropa iz cijelog svijeta izvlačila znatan dio svoje snage i potrebnog materijala. A upravo joj je taj dodatak omogućio da se popne iznad vlastitih snaga i suoči sa zadacima na putu svoga napretka. Da li bi bez te neprekidne pomoći bila moguća već krajem XVIII. stoljeća industrijska revo lucija, najvažnija prekretnica u njezinoj povijesti? Pitanje se na meće bez obzira što bi na to odgovorili povjesničari. Postavlja se i pitanje je li Evropa bila Ш nije bila drugačije ljudske i historijske prirode negoli ostatak svijeta; vidjet ćemo hoće li ili neće ovo poglavlje, u kojem se kontrasti i suprotnosti nižu tako da budu što istaknutiji, pomoći da bolje procijenimo Evropu, to jest njezin uspjeh. Uostalom, zaključci putovanja nisu uvijek upereni samo u jednom smjeru. Jer svijet, a to ćemo vidjeti ne jednom nego deset puta, u svojim ekonomskim eksperimen tima također nalikuje na Evropu. Razilaženje je ponekad čak vrlo slabo. No ipak uporno postoji, najviše radi evropske koherentnos ti i djelotvornosti, koje su možda zapravo posljedica njezine raz mjerne uskoće. Ako je za Francusku u razmjerima svog vremena bilo nepovoljno što su joj dimenzije bile prevelike u usporedenju s Engleskom, što da se kaže za Aziju ili za Rusiju ili za Ameriku koja se tek rađala, ili za rijetko naseljenu Afriku u usporedenju sa sićušnom ali prenapregnutom zapadnom Evropom? Evropa je imala još i tu prednost, kao što smo vidjeli, što je imala posebne socijalne strukture koje su kod nje pogodovale široj kapitalističkoj akumulaciji, kojoj je sutrašnjica bila bolje osigurana jer ju je država češće štitila negoli ulazila s njom u sukobe. Također je jasno: da se sve te prednosti, ipak razmjerno bez veće težine, nisu pretvorile u dominaciju, u svakom smislu te riječi, evropsko širenje ne bi postiglo ni isti sjaj, ni istu brzinu, a nadasve ne bi imalo iste posljedice.

451

AMERIKA, ILI ULOG NAD ULOZIMA

Jesu li obje Amerike evropska »periferija« ili »ljuska«? I jedna i druga form ula dosta dobro iskazuju na koji je način Novi svijet počevši od 1492. godine ušao u sferu akcije i razmišljanja3 Evrope m alo-pom alo, Čitav, sa svime što posjeduju, s prošlošću, bu dućnošću i sadašnjošću. Pokazuju i način kako su se integrirale u taj svijet i nakraju dobile svoje novo, fantastično značenje. Wallerstcin ni trenutka ne oklijeva da Ameriku uključi u evropsku ekonom iju-svijet XVI. stoljeća, a nije li to temeljno objašnjenje Evrope? Nije li ona otkrila i »izmislila«4 Ameriku pa slavi Kolum bovo putovanje kao najveći povijesni događaj »nakon stvaranja svijeta«?5 Nema sum nje da Friedrich Lütge i Heinrich Bechtel6 imaju pravo kad m inim alizirajuprve efekte otkrića Novog svijeta, pogo tovu gledajući iz perspektive njemačke povijesti. Ali kad je Amerika jednom ušla u život Evrope, m alo-pom alo je promijenila sve duboke činjenice p a i samoj akciji dala novi smjer. Ignace Meyerson7 tvrdi, kao i neki prije njega, da je individuum ono što radi, da sebe definira i otkriva samom svojom akcijom, da su »biti i dje lovati« jedno; prem a tom e ja bih rekao da je Amerika djelo Evrope, djelo kojim je bolje otkrila svoje biće. Ali to se djelo tako polagane ostvarivalo i dovršavalo, da pravi smisao dobiva tek sagledano u cjelini, u svojoj punoj duljini trajanja.

Neprijateljsko, a ipak probitačno prostranstvo Tek otkrivena Amerika u prvi je mah malo dala Evropi jer ju je bijeli čovjek tek djelom ično upoznao i zauzeo. Evropa ju je tek m orala strpljivo rekonstruirati prem a svojoj slici i prilici, da bi počela odgovarati njezinim željama. Ta se rekonstrukcija, prirod no, nije mogla načiniti za jedan dan: u prvo se vrijeme mogle primijetiti izvjesno neuvažavanje, izvjesna nemoč Evrope suočene s nadljudskim zadatkom koji zapravo još nije pravo ni razabirala. 452


39- ENGLEZI I HOLANDANI U SJEVERNOJ AMERICI 16Ć0. GODINE. Godine 1660. okupirani teritorij, rascjepkan i ograničen samo na jednu obalu, obuhvaćao je manji dio zemlje koju je tek trebalo osvojiti. Holandani će ' napustiti svoj položaj u New Havenu i duž rijeke Hudson nakon mira u Bredi 1(5(57. (Prema Reinu, Europđiscbe Ausbreitung, VII.)

Zapravo joj je trebalo nekoliko stoljeća da na drugoj obali Atlantika ponovo izgradi sebe, a to nije išlo bez neizbrojivih kolebanja i odstupanja, pri čemu je morala svladavati niz uzastopnih zapreka. Prije svega zapreku koju je stvarala divlja priroda koja »grize, guši, zasipa pijeskom, truje i slabi«8 u neljudskom preobilju pros tora. Neki se Francuz 1717. žali: »Španjolci imaju (u Americi) 453


kraljevstva veća od cijele Evrope«.9 To je istina. Ali ta će veličina smetati njihovim osvajanjima. Samo trideset godina bilo je dovo ljno konkvistadorima da izađu na kraj s krhkim civilizacijama američkih Indijanaca; a ipak, ta im je pobjeda donijela najviše tri m ilijuna km 2 koji su, osim toga, bili slabo podvrgnuti njihovoj dominaciji. Stoljeće i pô kasnije, oko 1680. godine, kada su špa njolska i uopće evropska ekspanzija počele dobivati pun zamah, osvojeno je bilo samo pola Novog svijeta, možda sedam km 2 od četrnaest ili petnaest.101 tako je uvijek, bez obzira na to što su već bili podjarm ljeni veliki sektori civilizacija američkih Indijanaca, trebalo voditi borbe protiv praznog prostora i stanovništva, još na razini kamenog doba, na koje se nijedan osvajač nije mogac osloniti. Vrlo slavne potjere kojima su Paulistas od XVI. stoljeća krstarili prostranstvim a Južne Amerike u potrazi za zlatom, dragu ljima i robljem, nisu ni osvajanja ni kolonizacije: za sobom nisu ostavljale više traga od broda koji plovi pučinom. I što otkriva Španjolac koji sredinom XVI. stoljeća stiže na jug Čilea? Gotovo savršenu prazninu. »Prema Atacami, blizu puste obale, vidiš zem lje bez ljudi gdje nem a ni ptice, ni životinje, ni drveta, ni lišća«.11 Tako pjeva Ercilla! »Granica«, prazan prostor, koji treba podvrći ljudskoj nazočnosti, neprekidno je na obzorju američke povijesti, bilo to na istoku Perua ili na jugu Čilea, onoga u llanosim a Venezuele ili u beskrajnim krajevima Kanade, te duž Far Westa u Sjedinjenim Američkim Državama ili u beskrajnoj Argentini u XIX, ili, još i u XX. stoljeću, na dubokom zapadu brazilske države Sâo Paulo.12Prostor, to znači ubitačnu duljinu transporta, iscrpljivanje beskrajnim marševima. Ne putuje li se po unutrašnjosti Nove Španjolske (Meksika) s kom pasom ili astrolabom u ruci kao po sred pučine?13 Bueno da Silva i njegov sin otkrili su 1682. godine zlato u Goyazu, udaljenom dijelu Brazila; deset godina kasnije, »1692. godine, ovaj je ponovo krenuo u Goyaz s nekoliko drugova; trebale su im tri godine da stignu do ležišta«14. Još slabo nastanjene engleske kolonije raspršene su od Maine do Georgije na 2.000 km, što je »udaljenost od Pariza do Maroka«. A tam ošnje ceste tako reći ne postoje, jedva su trasirane; mostova gotovo da i nema, skela je malo. Tako da je 1776. »vijest o Deklaraciji nezavisnosti jednako dugo — 29 dana — putovala od Philadelphie do Charlestona, kao od Philadelphie do Pariza«.15 Poput svih darova prirode, istina je, američka su prostranstva igrala nekoliko uloga, govorila više jezika; jednom su bila kočnica, drugi put poticaj; sputavaju, ali i oslobađaju. Ukoliko je zemlja


preobilna, njezina vrijednosti opada, ali se čovjekova vrijednost afirmira. Prazna Amerika ne može postojati osim ako se u njoj čovjek ne zadrži čvrsto i sav preda svom poslu: kmetstvo i ropstvo, ti stari lanci, ponovo se vraćaju sami od sebe, kao nužda ili prokletstvo što ga nameće pretjerano velik prostor. Ali taj prostor je i oslobođenje, izazov. Indijanac koji bježi od bijelih gospodara ima na raspolaganju bezgranično mnogo utočišta. Ako crni robovi požele izbjeći radionicama, rudnicima i plantažama, treba samo da se upute prema planinskim predjelima ili neprohodnim šu mama. Zamislimo samo teškoće koje su u potjeri za njima čekale entradas, te kaznene ekspedicije kroz guste šume Dražila, gdje nije bilo puteva i gdje je vojnik morao »na svojim leđima nositi oružje, barut, kugle... brašno, pitku vodu, ribu, meso...«16Quilotnbo u Palmarcsu17, republika cimarronskih crnaca, za koju smo već spomenuli kako je dugo poživjela, obuhvaćala je u pozadini Dahie područje možda jednako veliko kao cijeli Portugal. Dijeli radnici, manjc-više dobrovoljni doseljenici, obično su ugovorom vezani s gospodarom koji je rijetko kada dobronam jeran. Ali, nakon isteka ugovora, pionirske zone nude im beskraj nu novu zemlju. Kolonijalna je Amerika prepuna dijelova koji su »kraj svijeta«, fin is terrae, koji sami po sebi zastrašuju, ali vrijede jednako kao i polja s laganim tlima na jugu sibirske tajge koja su odigrala jednaku ulogu; i jedne i druge postaju obećanom zem ljom koja daje slobodu. To je golema razlika prema staroj zapad noj Dvropi, »punom svijetu«, kako bi rekao Pierre Chaunu, bez praznina, bez djevičanske zemlje i gdje se odnos opskrba/stanovništvo uravnotežuje, kad je to nužno, gladu i emigriranjem u daleke krajeve.18

Regionalna ili nacionalna tržišta Ipak je i taj prostor m alo-pom alo osvojen. Svaki započeti gradić, ma kako skroman bio, jedan je dobiveni bod; svaki grad koji raste je pobjeda, skromna, ali svakako pobjeda. Isto tako i kakva-takva cesta (najčešće načinjena na putu stvorenom indijanskim iskus tvom ili takvom kojim su domoroci donosili hranu) znači na predak, uvjet za sljedeći napredak, pogotovu za lakšu opskrbu grada i poticanje živosti sajmova koji niču gotovo posvuda. Ne 455


govorim samo o znamenitim sajmovima u znaku međunarodne privrede kakvi su bili u gradovima Nombre de Dios, Porto Belo, Panama, Veracruz ili Jalapa, na putu za Meksiko, nego i o mjesnim sajmovima i skromnim tržnicama što niču usred pustoši —o sajmu krzna u Albanyu, u pozadini New Yorka, na primjer, ili o saj movima za redistribuciju u gradovima San Juan de los Lagos i Saltillo, kojima je raslo bogatstvo na sjeveru Meksika.19 Kad je od kraja XVII. stoljeća snažan val života uzdrmao obje Amerike, prva je organizacija privrednog prostora bila već dovr šena. Regionalna tržišta (ili čak već nacionalna) individualiziraju se u prostranoj španjolskoj Americi, čak unutar prerano stvorenih administrativnih podjela, polupraznih okvira, koji se napokon pune ljudima, cestama, konvojima tovarne marve: takvi su potkra lj evstvo Peru, koje ne odgovara samo današnjemu nezavisnom Peruu; audiencia Quito, od koje će postati Ekvador; audiencia Charcas, sadašnja Bolivija. Jean-Pierre Berthe20 je skicirao pos tanak i rast regionalnog tržišta što je stvoreno 1548. oko grada Guadalajare i okolnih krajeva u okviru meksičke audiencie Nova

Raščišćavanje savane u Georgiji. Naslovna stranica knjigeBenjamina Martyna, R e a s o n s f o r e s t a b l i s h i n g t h e c o l o n y o f G e o r g i a , 1733■ (British Library)


Galicija. Studija Marcella Carmagnania21 o Čileu u XVIII. stoljeću možda je najbolja od svih koje postoje a govore o stvaranju nekoga regionalnog ili čak »nacionalnog« tržišta, utoliko više što je od lučno na planu opće teorije. Dijeljenje prostora polagan je pothvat i kad je u XVIII. stoljeću dovršen, ostalo je — ali ostalo ih je do danas — praznih zemalja, podalje od cesta, dakle prostranstvo na preprodaju diljem cijele Amerike. Tako su do danas preživjeli mnogobrojni putnici-skitači pa su čak stekli i posebne nazive: brazilski vadios, rotosyčileanski odrpanci, vagos u Meksiku. Čovjek nikad nije puštao korijenje (u pravom smislu riječi »ukorijeniti se«) u američkom golemom prostranstvu. Sredinom XIX. stoljeća su se garimpeiros, tražitelji dijamanata i zlata, izgubljeni u brazilskom sertđo, vratili na pod ručje južno od Dahie, u atlantsku zonu Ilheos, i ondje podigli plantaže kakaovca koje su se održale sve do danas.22 Ali čak ni poljodjelstvo ondje ne veže ljude, često spremne da jednostavno krenu dalje, i to gospodari, sluge i stoka, svi zajedno, kao da je Novom svijetu bilo teško stvoriti i podnositi ukorijenjeno seljaštvo kakvo je postojalo u Evropi. Tipični seljak brazilske unutrašnjosti jučer i danas, caboclo, mijenja mjesto života gotovo jednako lagano kao radnik modernih tvornica; peon u Argentini nije do duše tako pokretan kao gaucho u prošlom stoljeću, ali i on vrlo rado putuje. Čovjek je, dakle, samo djelomično ovladao prostorom; tako da divljač još u XVIII. stoljeću vrvi uživajući u životu, pogotovu u širokoj Sjevernoj Americi kontinentalne klime, zemlji bizona, sme đih medvjeda, krznaša i onih sivih vjeverica — istih kao na istoku Evrope — koje u zbijenim skupinama odlaze na fantastične mi gracije preko rijeka i jezerskih površina.23 Od goveda i konja, dovedenih iz Evrope, mnogo je opet podivljalo pa se nevjerojatno namnožilo prijeteći da će uništiti obrađena polja. Zar nam prve evropske povijesti Novoga svijeta ne nude upravo najslikovitije prikaze kolonizacija? Nije li, uostalom, u prostranim dijelovima Nove Španjolske, odakle se odselilo indijansko stanovništvo, pa su ostali nenastanjeni, podivljala stoka zamijenila ljude?24

Uzastopna ropstva Na toj pregolemoj zemlji nedostatak ljudi bio je, dakle, vječiti problem. Americi, koja se tek stvarala, trebalo je sve više radnih 457


ruku, radnika koje bi bilo lako držati, da budu jeftini, a najbolje bi bilo da su besplatni pa da se nova privreda uzmogne dobro razvijati. Pionirska knjiga Erica Williamsa25 bezbroj je puta do kazala uzročno-posljcdičnu vezu koja postoji između ropstva, prikrivenog ropstva, kmetstva, prikrivenog kmetstva, plaćene i tobože plaćene radne snage Novog svijeta i kapitalističkog uspona stare Evrope. On piše: »Bit merkantilizma je ropstvo«.26 Marx je to rekao drugačije, »rečenicom -m unjom , možda jedinstvene p o vijesne gustoće«: »Sakriveno ropstvo evropskih nadničara moglo se uspostaviti samo na temelju ropstva u Novom svijetu koje nije bilo maskirano lažima o postojanju nadnica«.27 Nikoga neće začuditi muke tih ljudi u Americi, bez obzira koje su boje kože; njihove m uke ne uzrokuju samo neposredni gos podari plantaža, poduzetnici u rudnicima, trgovci—pozajmljivači u meksičkom Consuladou i drugdje, surovi službenici španjolske krune, prodavači šećera i duhana, trgovci robljem, »poslovni« kapetani trgovačkih brodova... Svatko je od njih odigrao svoju ulogu, ali oni su u neku ruku delegati, posrednici. Las Casas ih je optužio kao jedino odgovorne za »paklensko robovanje« Indija naca; želio je da im se uskrate sakramenti, da ih izbace iz Crkve; ali nikad se nije bunio protiv španjolske dominacije, naprotiv. Kralj u Kastiliji, A postol M ayor, odgovoran za pokrštavanje, ima pravo da bude Im perador sobre m uchos reyes, gospodar dom o rodačkih država.28 A uistinu je pravi korijen zla s druge strane Atlantika, u Madridu, u Sevilli, Câdizu, Lisabonu, Bordcauxu, Nantesu, čak u Ženevi, neosporno u Bristolu a ubrzo u Liverpoolu, Londonu i Amsterdamu. On je neodvojiv od pojave svođenja cijelog jednog kontinenta na stanje periferije koje nameće jedna daleka sila, neosjetljiva na žrtvovanje ljudi, koja djeluje prema gotovo mehaničkoj logici ekonomije-svijeta. Uopće nije pret jerano upotrijebiti riječ genocid kad se govori o Indijancima i afričkim crncima, ali imajte na um u da u toj pustolovini ni bijeli čovjek nije ostao pošteđen; u najboljem je slučaju izvukao živu glavu. U Novom svijetu zapravo jedno ropstvo slijedi za drugim tako reći gazeći jedno drugom pete: indijanski dom oroci slabo su izdržali strahovito iskušenje; bijeli robovi, Evropljani (bili to fran cuski engagés ili engleski servants) igrali su ulogu posrednika, pogotovu naAntilima i u engleskim kolonijama na kontinentu; crni robovi iz Afrike imali su napokon dovoljno snage da se ukorijene i da se razmnažaju na kontinentu usprkos svemu; na kraju treba 458

Svijet z a Evropu ili protiv nje

Crtež vjerojatno prikazuje mobilizaciju industrijskih radnika ispred senzalas (to su barake u kojima stanuju robovi) i korišten je kao dodatak karti triju pomorskih bitaka u kojima su se udruženi Ноlanđani i Španjolci sukobili s Portugalcima 13, 14. i 17. siječnja 1640. g. Karta Prefekture u Paraibu i Rio Grandeu izrezbarena 1647. B. N., Karte i planovi, Ge CC1339, karta 133. (Otisak B. N.) još ubrojiti mnogobrojna useljavanja iz svih krajeva Evrope u XIX. i XX. stoljeću koja su bivala već češća, kao da su se slučajno poklopila s trenutkom kad je prestao dotok ljudi iz Afrike ili je prijetio da će uskoro prestati. Nema takve robe, govorio mi je komandant jednoga francuskog broda 1935. godine, koja bi bila tako ugodna za prijevoz kao što su emigranti četvrtog razreda: ona se ukrcava i iskrcava sama. Indijansko je ropstvo uspjelo samo ondje gdje je gustoća stanovništva bila dovoljna i gdje su koherentna društva već ranije stvorila poslušnost i pokornost, jer to su bili uvjeti da ropstvo potraje. Drugim riječima, to je uspjelo samo na područjima bivših carstava Azteka i Inka. Drugdje se primitivno stanovništvo raspalo 45 9


već na sam om početku ropstva, kako u beskrajnom Brazilu, gdje su se dom oroci s obale izgubili u unutrašnjosti, tako i na području Sjedinjenih Američkih Država (trinaest prvobitnih kolonija): »Go dine 1790. ostalo je 300 Indijanaca u Pennsylvaniji, 1.300 u Državi New York, 1.500 u Massachusettsu, 10.000 u obje Karoline...«29 Isto su tako eliminirani Indijanci na Antilima, suočeni sa Špa njolcima, Holandanima, Francuzima i Englezima, jer su podlegli bolestima donesenim iz Evrope a pridošlice ih nisu mogle is korištavati.30 U naseljenim zonama, naprotiv, koje su bile cilj španjolskih osvajanja od samog početka, Indijance se moglo lagano podjar miti. Začudo su preživjeli sve strahote osvajanja i kolonijalne eksploatacije: masovne pokolje, nem ilosrdne ratove, kidanje druš tvenih veza, prisilno iskorištavanje njihove »radne sile«, smrtnost zbog nošenja tereta i rada u rudnicim a i, nakraju, zaraznih bolesti, koje su iz Evrope donijeli bijelci, a iz Afrike crnci. Središnji je Meksiko imao 25 milijuna stanovnika a onda je, prem a pro računima, spao na samo milijun preostalih. Jednako užasno uniš tenje dom orodaca preživjeli su Espanola (Haiti), Yucatan, Srednja Amerika i nešto kasnije Kolumbija.31 Potresna pojedinost: po četkom osvajanja franjevci su u Meksiku služili mise na trijemu crkava, toliko je bilo mnoštvo vjernika; ali već od kraja XVI. stoljeća misa je služena u unutrašnjosti tih istih crkvi, pa čak i u običnim kapelicama.32 Tako fantastična regresija ne može se ni izdaleka usporediti čak ni sa zlokobnom crnom kugom, koja je poharala Evropu u XIV. stoljeću. Indijanci ipak nisu dokraja nestali, pomalo su se okupljali sredinom XVII. stoljeća da bi, prirodno, radili u korist svojih španjolskih gospodara. Eksploatacija Indijanaca nas tavila se u obliku prikrivenog ropstva: encom iendas, služinčad u gradovima i prisilni rad u rudnicima, što se sve zvalo repartimiento, u Meksiku cuatequitl, u Ekvadoru m ita, a isto tako u Peruu, Boliviji i Kolumbiji.33 Ipak se u Novoj Španjolskoj već od XVI. stoljeća javlja »slo bodan« rad za nadnicu. Zahvaljujući složenoj krizi. Prije svega bijegom i pom orom indijanskog stanovništva pojavili su se pravi Wüstungen, opustjele zone, kao u Evropi u XIV. i XV. stoljeću. Obrađena zemlja suzila se oko indijanskih sela poput šagrenske kože, pa su se veliki zamljoposjedi — haciendas — razvili u toj praznini spontano ili pribavljeni konfiskacijom. Indijanac, koji je htio izmaknuti kolektivnoj tlaci koju m u je nametalo jednako njegovo selo kao i država, koja je skupljala radnu snagu, mogao 460


je pobjeći na haciendas, gdje se razvijalo faktično kmetstvo, i gdje su kasnije bili primorani uzimati i radnike uz nadnicu; mogao je otići u grad da radi kao sluga ili radnik u obrtničkim radionicama; a, napokon, mogao je krenuti i u rudnike, ali ne one preblizu Meksiku, gdje je još postojao prisilni rad, nego sjevernije, u ona naselja što su nicala usred pustinje, od Guanajuata do San Luis de Potosia. Tu je bilo rasuto preko tri tisuće rudnika, poneki su bili majušni, ali je u njima u XVI. stoljeću radilo deset do jedanaest tisuća radnika, a u XVIII. stoljeću možda i 70. 000; radnici su ovamo pristizali odasvud, bili su to Indijanci, mješanci, bijelci, a svi su se, uostalom, međusobno miješali. Uvođenjem amalgamira nja34 nakon 1554-1556. omogućeno je iskorištavanje i siromaš nije ruđače, ukupni troškovi proizvodnje su smanjeni, a porasli su produktivnost i proizvodnja. Kao i u Evropi, i ovdje je zatvoreni svijet rudara svijet na svoju ruku, i gazde i radnici su rasipnici, bezbrižni, kockari. Radnici dobivaju nešto poput premija —partido — ovisno o proizvodnji. Budući da je sve relativno, možemo reći da su im plaće vrlo visoke, ali posao im je užasan (prije XVIII. stoljeća nema upotrebe baruta), pa je to buntovan narod, nasilan i okrutan kad ustreba; tu se pije, slavi; nisu to samo »umjetni rajevi« o kojima zabavno govori jedan povjesničar35, nego i besmislene proslave te, najviše od svega, tvrdoglava potreba da se iskaže. U XVIII. stoljeću sve postaje još i gore, kao da je napredak loš savjetnik. Događa se3<5 da se rudaru na kraju tjedna u novčaniku nađe 300 pezosa. Smjesta ih troši. Takav rudar kupi sebi svečano odijelo, haljetak od holandskog platna. Drugi poziva dvije tisuće ljudi na čašćenje i u jednom potezu spiska 40.000 pezosa koliko mu je donijelo otkriće nekog malog rudnika. Tako se sam oko sebe vrti taj svijet bez mira i predaha. Prizor je manje teatralan, zapravo manje veseo, u rudnicima Perua, najvažnijim u cijeloj Americi u XVI. stoljeću. Amalgamiranje je ondje uvedeno kasno, 1572. godine, i ne donosi oslobođenje. Prisilni rad, m ita, održao se, i Potosi ostaje pakao. Je li se taj sustav održao zbog toga što je bio uspješan? To je moguće. Tek krajem stoljeća Potosi će izgubiti prevlast i neće je vratiti usprkos vraćanju aktivnosti u XVIII. stoljeću. 1 tako je Indijanac na svojim plećima iznio prvo šire eksploatiranje prostranoga Novog svijeta za Španjolsku: rudnike; po ljoprivrednu proizvodnju — sjetimo se samo uzgoja kukuruza, ključa za preživljavanje u Americi; vođenje karavana mula i lama, 461


bez kojih bijela kovina i mnogi drugi proizvodi ne bi mogli biti u opticaju, službeno od Potosia do Arice, tajno od Gornjeg Perua preko Cordobe do Rio de la Plate.37 Ali ondje gdje su Indijanci živjeli samo u rasutim, plem en skim zajednicama, evropska se kolonizacija morala sama izgra đivati: u Brazilu p rije uređivanja plantaža šećerne trske; u francuskim i engleskim kolonijama na »kontinentu« ili na Antilima. Sve do 1670-1680. Englezi i Francuzi su naveliko pozivali ljude da dođu raditi na ugovor; to su bili francuski engagés i engleski identured servants. No engagés i servants su gotovo robovi.38 Sudbina im se ni po čemu ne razlikuje od one što čeka crnce koje su upravo počeli dopremati; i njih su preko oceana vozili u dnu potpalublja uskih lađa gdje nema mjesta a hrana je ogavna. Nadalje, kad bi stigli u Ameriku na trošak neke kompanije, ona je imala pravo da nadoknadi svoja uložena sredstva: engagés su prodavani sasvim kao robovi, kupci su ih pregladavali i pipali kao konje.39Engagés i servants nisu, doduše, doživotni robovi niti su im potomci robovi. Ali zato ih vlasnik tim manje štedi: zna da će ih izgubiti kad im istekne ugovor (36 mjeseci na francuskim Antilima, 4 do 7 godina na engleskim posjedima). U Engleskoj, kao i u Francuskoj, sva su sredstva dolazila u obzir samo da se regrutira dovoljno emigranata. U arhivima La Rochellca pronađeno je više od 6.000 ugovora za razdoblje od 1625-1715. godine; polovica regrutiranih dolazila je iz Saintongca, Poitoua i Aunisa, provincija koje se neopravdano smatralo bogatima. Da bi što više ljudi krenulo na put, prijevaran je publi citet dopunjavan nasiljem. U nekim četvrtima Pariza provođene su prave otmice.40 U Bristolu su bez ikakvih okolišanja jednostavno otimali muškarce, žene i djecu, a izricano je sve više teških i sm rtnih kazni kako bi što više »dobrovoljaca« krenulo u Novi svijet, jer to je bio način da se izbjegnu vješala. Ukratko, sudovi su osuđivali na kolonije kao na galije! Pod Cromwcllom je poslano vrlo mnogo škotskih i irskih zatvorenika. Od 1717. do 1779. godine Engleska je u svoje kolonije poslala 50.000 izgnanika41, i neki je hum anitarni evangelik, John Oglethorpe, osnovao 1732. novu koloniju Georgiu da bi ondje prihvaćao vrlo mnogo onih koji su bili utamničeni zbog dugova.42 Postoji dakle dugo i brojno bjelačko »robovanje«. Eric Wil liams inzistira na tome jer je po njegovu mišljenju jedno ropstvo slijedilo u Americi za drugim: kako bi jedno prestalo, drugo bi došlo na njegovo mjesto. Dakako, to smjenjivanje nije bilo auto 462


matsko, ali en gros pravilo je jasno. Robovanje bijelaca uklapalo se utoliko ukoliko ropstvo Indijanaca nije udovoljavalo potre bama, a dovođenje crnog robija, to čudesno ubacivanje Afrike u Novi svijet, još se nije razvilo, kao posljedica nedostatka indijan skog rada i najamne radne snage, uvezene iz Evrope. Servant ostaje na radu sve do XVIII. stoljeća svagdje gdje nije bio upotrijeb ljen crnac, na primjer na žitnim poljima sjeverno od New Yorka. Takvi su bili zahtjevi kolonizacije, koja je nametala promjene u redoslijedu prema ekonomskim potrebama, a ne rasnim; to »ne ma nikakve veze s bojom kože«43. Bijeli »robovi« ustupali su svoje mjesto zato što im je loša strana bila to što su radili na određeni rok; možda su bili i preskupi, makar i samo zbog prehrane. Ti engagés i servants bi nakon isticanja ugovora, kao slobod ni ljudi, krčili zemlju i u obliku malih posjeda osvajali zemljište za uzgoj duhana, indiga, kave ili pamuka. No mnogi su tu osvojenu zemlju izgubili jer su se počele širiti plantaže šećerne trske, koja je nezaustavljivo prodirala. Uređivanje golemih plantaža bio je skup pothvat, dakle kapitalistički, koji je zahtijevao mnogo radne snage i materijala, da ne kažemo fiksni kapital. A u tom fiksnom kapitalu imalo je svoje mjesto i crno roblje. Veliki posjedi za uzgoj šećerne trske istisnuli su manje posjede, iako su im ovi pomogli da se uopće stvore, jer su sitni posjednici krčili tlo i obrađivali zemlju omogućujući buduće plantažerstvo. Još jučer, oko 1930, isti je proces bio vidljiv u pionirskim zonama države Sâo Paulo u Brazilu, gdje su mali, privremeni posjedi pripremali teren za prostrane fa ze n d a s za uzgoj kave, koji su ih napokon zamijenili. U XVI. i XVII. stoljeću crno je roblje postalo conditio sine qua non velikih (razmjerno velikih) posjeda. Nakon dramatičnog is trebljivanja indijanskog stanovništva, privredni se proces otvara nja Amerike afričkoj populaciji odvijao sam od sebe: »Novac je ispleo tu urotu, a ne osjećaji, ni dobri ni loši«.44 Crnci su bili snažniji od Indijanaca (govorilo se da jedan crnac vrijedi kao četiri Indijanca), poslušniji i ovisniji zbog toga što su ih otrgnuli iz zajednice u kojoj su rođeni. Afričke su robove kupovali kao robu, po narudžbi. Promet brodova za prijevoz crnog robija omogućio je izgradnju plantaža šećerne trske, koje su za ono doba bile goleme, toliko velike koliko je to dopuštao transport šećerne trske kolima, jer da se ne bi pokvarila, trebalo ju je odmah, čim se posiječe, odnijeti u mlin i izgnječiti bez odlaganja.45 Na tim pro stranim posjedima bilo je mjesta za stalan rad, dobro podijeljen i 463

Rem and Braudel/ Vrijeme svijeta

IlustracijaJ. -Ii. Dcbretaza knjiga Pitoreskni i povijesni put po Brazilu (1834) koju je sam Debret popratio komentarom (str. 78-79)- U ulici Val-Longo, u Rio deJaneint, nalazi se ova trgovina robovima, »pravo skladište«, u koju robovlasnici dovode svoje crnce pristigle s afričkih obala. Vlasnik trgovine zavaljen u fotelju, raspravlja s Mineirom (vlasnikom Minas Ceracsa) o kupovini jednog djeteta. Rešetkasta pregrada uglavnom služi crncima kao spavaonica na koju se penju Ijestvama. Nigdje prozora, osim poneke puškamice. »Tako izgleda«, zaključuje Debret, »tržnica na kojoj se prodaju ljudi.« (Otisak B. N.)

m o n o to n , z a k o ji n i s u tr e b a le v e ć e k v a lif ik a c ije , d o v o ljn a s u b ila t r i —č e t i r i t e h n i č a r a , k v a l i f i c i r a n a r a d n i k a . P o s lu š n o s t, s ta ln o s t i s n a g a c r n a č k e r a d n e s n a g e u d o v o lja v a li s u s v e m u to m e , p a je t o b ilo n a jje ftin ije , n a jd je lo tv o r n ije i u s k o r o je d in o tra ž e n o

464

o r u đ e . U V ir g in iji i M a r y l a n d u

isp rv a s u

duhan


uzgajali sitni bijeli posjednici, ali od 1663. do 1699.46 uzgoj je doživio golem polet — izvoz sc ušcstcrostručio zahvaljujući tome što su umjesto bijelaca počeli raditi crnci. Kao što sc moglo i očekivati, istovremeno se na licu mjesta počela oblikovati polufeudalna aristokracija, sjajna, obrazovana ali i izrabljivačka. Uzgoj duhana na veliko, za izvoz, stvorio je ovdje, kao i uzgoj žita na Siciliji ili u Poljskoj, kao i uzgoj trske u brazilskom Nordeste ili na Antilima jednaki društveni poredak. Istovjetnim uzrocima odgo varaju podudarne posljedice. Ali crnce su upotrebljavali i za mnoge druge poslove. Ispira nje zlata u Brazilu, koje je započelo u posljednjim godinama XVII. stoljeća, ojačalo je kad su tisuće crnih robova uvedene u srce Minas Geraesa, u predjelima Goyaz i sertao Đahie. Razlog zbog kojega crnci nisu iskorištavani u rudnicima srebra Anda i na sjeveru Nove Španjolske je njihova viša cijena (a to je jak razlog) u unutrašnjosti kontinenta, kamo su dolazili nakon beskrajnog putovanja, negoli na atlantskoj obali, a ne samo hladnoća na visokim planinama (bez obzira koliko je i to utjecalo), pa su tako bili pošteđeni teškoga rada u rudnicima. Robovska radna snaga Amerike bila je mnogo zamjcnljivija nego što se obično govori. Indijanci mogu biti ispirači zlata, a to su i bili oko Quita. Isto tako odbacimo budalaštine o tome kako bijelci nisu mogli živjeti a još manje raditi svojim rukama u tropskoj klimi (kao što je to medu tisućama drugih mislio i Adam Smith).47Engagés i servants su se ondje i te kako naradili u XVII. stoljeću. Prije više od stotinu godina naselili su se Nijemci u Scafortu, na Jamajci; a još su i danas ondje, žive i rade. Talijanski su kopači prokopali Panamski kanal. A na uzgoju šećerne trstike u tropskom predjelu sjeverne Australije rade isključivo bijelci. Isto tako, na jugu Sjedinjenih Američkih Država bjelačka je radna snaga u velikoj mjeri zamijenila crnce, koji su odselili na sjever, gdje je oštra klima, a da se ne osjećaju ni bolje ni lošije, makar žive u Chicagu, Detroitu ili New Yorku. Ponovimo, dakle, da je klima doduše odigrala određenu ulogu, ali sama po sebi nije određivala raspored i naseljavanje ljudi po cijelome Novom svijetu. O tome je očevidno odlučivala povijest, zam ršena povijest evropske eksploatacije, ali čak i prije toga snažna povijest američkih In dijanaca, jer su Inke i Azteci, prethodnici na američkom tlu, neosporno označili trajnost prisustva američkih Indijanaca. Po vijest je konačno ipak dopustila da do danas preživi jedna in dijanska Amerika, jedna afrička Amerika i jedna bjelačka Amerika; 465


pomiješala ih je, ali ipak ne dovoljno, jer se one i danas uvelike razlikuju jedna od druge.

Za Evropu Tko sve nije govorio i ponavljao da je Amerika bila prim orana iznova započeti Evropu? To je samo djelomično točno, ali ipak dovoljno točno da ne m ožemo doslovce prihvatiti ono što piše Alberto Flores Galino48 tvrdeči da treba otkloniti svaku evropsku interpretaciju bilo koje američke pojave. Amerika je morala, go voreći en gros, za svoj račun i kako je mogla, preći cijeli put sa svim dugačkim etapama evropske povijesti ne poštujući pri tome redoslijed, to je istina, ni modele. Evropska iskustva — antika, srednji vijek, renesansa, reformacija49... — nalaze se i ondje, ali dobro izmiješani. Još mi je u sjećanju prizor američkih pionirskih zona, koje dočaravaju i danas, bolje od bilo kakvih znanstvenih opisa, zone sredovjekovnog krčenja šum a u Evropi u XIII. stoljeću. Čak neke crte prvih evropskih gradova u Novom svijetu, sa svojim patrijarhalnim obiteljima, oživljavaju u očima povjesničara raz m jerno udaljenu prošlost, napola istinitu, napola lažnu, ali ne zaboravnu. Priznajem također da sam bio fasciniran poviješću onih američkih gradova koji su nicali prije sela ili bar istodobno kad je počela zemljoradnja. Zahvaljujući tome, možemo u novom svjetlu zamisliti veliki i presudni urbani polet Evrope u XI—XII. stoljeću, u čemu većina medijevista želi vidjeti samo polagano sazreli plod poljoprivrednog napretka, a ne rast trgovine i gra đanstva. A ipak! Bi li bilo razum no u tome vidjeti samo jednostavne reminis cencije, dok Evropa kontrolira razvoj prekom orskih zemalja i nameće im svoja pravila? Sve dok svaka m etropola pristaje da drži svoj komad Amerike bez nove raspodjele, namećući m u uvažava nje »kolonijalnih paktova« i poštovanje »ekskluzivnih« društava s one strane Atlantika, oni se nikako nisu mogli odvojiti od tutorstva udaljenih i prinudnih modela Evrope, pravegenitrbe koja pažljivo nadgleda svoj porod i koja je samo u počecima, za mraka i osrednjosti prvih naseobina, znala trenutačno popuštati pažnju. Engleska i Španjolska pustile su svoje prve Amerike da rastu kako hoće, m ogu i žele. Ali kad su zatim djeca narasla i uznapredovala, opet su ih uzele u svoje ruke i stjerale u red uvodeći »centra lizaciju«, kako se kaže, u korist institucija metropola. 466

Svijet za livropu ili protiv nje

Dila je to prirodna centralizacija, koja jc bila utoliko lakše prihvaćena što je bila nužna za obranu mladih kolonija od napada drugih evropskih sila. Jer i dalje je postojalo žestoko suparništvo medu onima koje su medu sobom dijelile Novi svijet. Neprekidno su se vodile borbe na kopnenim granicama a ništa manje ni duž beskrajnih obala Amerike. Centralizacija se svakako utoliko lakše provodila i zbog toga što je unutar same kolonije osiguravala dominaciju bijele manjine, te zato što je ta manjina u uvjerenjima, načinu mišljenja i života te jezicima ostala vezana za već tada »staru« livropu. Zemljoposjcdničko plemstvo jc zapravo bilo malobrojno, ali djelotvorno, aktiv no i vladalačko, pa je tako u XVIII. stoljeću cijelu središnju dolinu Čilea držalo »nekih 200 porodica«50. Dogataši iz Potosia su 1692. godine samo šačica osoba »odjevenih u tkanine od zlata i srebra, jer nikakva druga odjeća nije za njih bila dosta dobra«51; raskoš njihovih kuća bila je nečuvena. A koliko je bilo bogatih trgovaca u Bostonu uoči revolucije 1774. godine?Te sićušne grupice spašava, nema sumnje, pasivnost radnika prije svega, ali također i sukrivnja društvenog uređenja koje obuhvaća sve i koje Evropa ima i te kako interesa da održava pod svaku cijenu. Istina je da su ta društva bila manje ili više poslušna, manje ili više ovisna o metropolama. Ali nikakva nedisciplina, kad jc nediscipline i bilo, nije mijenjala smisao, red i funkcije tih društava koja su bila neodjeljiva od reda i funkcije onoga što jc tvorilo kostur prošlih i sadašnjih evropskih društava. Najmanje su posluš na i ovisna ona društva koja nije zahvatila golema struja međukontinentalne razmjene, ona gdje njihova »osrednja privreda... nije bila podvrgnuta samo jednome, dominantnom proizvodu«52, pro izvodnji teledirigiranoj preko Atlantika.53 Ta su društva i njihove privrede malo zanimala trgovce naveliko iz Evrope pa nisu do bivala ni investicije ni naredbe i tako su ostajala siromašna, raz mjerno slobodna i prepuštena autarhiji. To je slučaj s pastirskim Peruom na drugoj strani Anda, iznad prašuma Amazonije; slučaj vlastelinske zone u llanosim a Venezuele, gdje se encomenderos nisu dali uškopiti od nasilničke vlade u Caracasu; takva je dolina Sâo Francisco, »rijeka stada«, više nego poludivljih, u središnjem dijelu Brazila, gdje Garcia de Rezende poput nekog feudalnog velmože posjeduje toliko golemo imanje (ali praktički prazno) kolika je cijela Francuska Luja XIV; to je nadalje slučaj bilo kojega grada dovoljno izgubljenog u američkom prostoru i dovoljno izoliranog da bi bio prim oran da sâm sobom upravlja, čak i ako 467


nije osjetio nikakav svrab za nezavisnošću. Krajem XVII, a još i u XVIII. stoljeću je Sâo Paulo, nekadašnja prijestolnica prvih bandeirantesaи , ostao prim jerom takve prisilne nezavisnosti. Accarias de Sćrionne je 1766. godine zapisao: »Portugalci imaju malo neseobina u unutrašnjosti Brazila; Grad Sv. Pavla smatraju naj značajnijim. (...) Taj je grad više od dvanaest sati daleko u zem lji...«55 Coreal kaže: »To je nešto p oput republike, koju su stvorili raznovrsni ljudi bez vjere i zakona«.56 »Paulisti« smatraju sebe slobodnim narodom . Zapravo je to zmijsko leglo: obilaze ceste unutrašnjosti i opskrbljuju rudarske logore, ali i pljačkaju in dijanska sela na jezuitskim područjim a uz rub Parane, zalijeću se čak u Peru i Amazoniju57 (1659). Ipak, poslušnih je i pripitom ljenih ekonomija bilo mnogo. I zaista, kako bi se Virginija sa svojim duhanom ili Jamajka sa svojim šećerom mogle buniti kad žive isključivo od prodaje na engleskom tržištu i od kredita iz Londona? Za osvajanje neovisnosti američkih kolonija trebao se složiti cijeli niz preduvjeta, koje nije bilo lako sjediniti. A uz to je trebao i stjecaj pogodnih okolnosti, kao što će to pokazati prva protuevropska revolucija, ona u engleskim kolo nijama 1774. godine. A na kraju trebala se stvoriti i dovoljna neovisna snaga da bi se kasnije mogao dalje održavati kolonijalni poredak i da bi se mogao dalje razvijati bez pom oći metropole. Nije li taj poredak bio neprekidno u opasnosti? Vlasnici plantaža na Jamajci žive u sm rtnom strahu od pobuna robova; u unutrašnjosti Brazila pos toje »republike« odbjeglih robova; Indijanci »Bravos«n ugro žavaju životno važnu liniju Panamske prevlake; na jugu Čilea Araukanci su opasni do sredine XIX. stoljeća; ustanak Indijanaca 1709. godine u Louisiani mogao je biti ugušen uz pom oć francus koga ekspedicijskog korpusa...59

Protiv Evrope Može li se »kolonijalni pakt« produljivati pod znakom užasne neravnopravnosti? Kolonije postoje samo zato da bi služile bogaće nju, ugledu i snazi m etropola. One nadgledavaju njihovu trgovinu i cijeli život. Thomas Jefferson, budući predsjednik Sjedinjenih Država, neuvijeno je govorio da su plantaže u Virginiji »nešto poput anektiranih posjeda nekolicine trgovačkih kuća u Lon donu«.60I još jedna pritužba: Engleska je već bezbroj puta dobivala 468


žalbe iz svojih kolonija u Americi da im upravo dramatično nedos taje novca. Nikad to nije ispravljeno: metropola je uvijek očekivala da sa svojim kolonijama ima pozitivnu bilancu a to znači da dobiva gotovinu, a ne da jc njima šalje.61 Zbog toga bez obzira na to koliko strpljive bile inferiorizirane zemlje, takav režim ne bi mogao tako dugo potrajati da je stvarnost doslovno odgovarala propisima i zakonima; da udaljenost — makar samo zbog dugotrajnosti plo vidbe preko Atlantika — nije omogućavala izvjesnu slobodu; da sveprisutno i nesavladivo krijumčarenje nije podmazivalo kotače. To je urodilo izvjesnom nehajnošću, tendencijom da se pušta neka stvari teku kako hoće. Tako se bez mnogo sjaja stvorilo samo od sebe izvjesno iskrivljenje i promjena ravnoteže, a da jc rijetko tko to u prvi čas primijetio, a kasnije ih više ništa nije moglo ispraviti. Tako nije bilo djelotvorne carine; tako administracija nije mogla dokraja provoditi naloge metropole nego je sve prepuštala lokalnim i privatnim interesima. Nadalje, polet razmjene pomogao je američkim privredama da se monetariziraju, i to tako da jc dio plemenitih metala Amerike prijevarama ili po samoj logici tržišta ostajao na licu mjesta umjesto da ode u Evropu. »Prije 1785. često se u Meksiku moglo vidjeti da se crkva dogovori sa seljacima o primanju desetine u srebru«62, Već samo ta jedna pojedinost je rječita. Isto je tako kredit, svjedok uznapredovalog napretka, odig rao određenu ulogu sve do u zabačene središnje dijelove brazilske unutrašnjosti. Istina, zlato sve mijenja: Conselho u Vila Rica piše kralju 7. svibnja 1751. da mnogi rudari »očevidno moraju dugo vati cijenu robova koje posjeduju, tako da je onaj koji jc naizgled bogat, zapravo siromašan, dok su mnogi koji žive poput siromaha, zapravo bogati«63. To bi značilo da vlasnik nekog ispirališta zlata radi na predujam koji su mu dali trgovci i kojim je, a to je posebno važno, kupio svoje robove. Isti se razvoj može pratiti u zemljama gdje se kopa srebro. Čitajući uzbudljivu knjigu G. A. Đradinga o Novoj Španjolskoj u XVIII. stoljeću, zadržavajući se najviše na području oko grada Guanajuatoa, tada najvećega rudarskoga gra da Amerike i svijeta, dobiva se dojam da je ondje kredit umnožavao svoje oblike kako mu se svidjelo postavljajući jedan preko dru goga, ispreplićući ih, pa je time uništavao postojeći sustav da bi ga smjesta zamijenio drugim, i tako dalje. Sasvim je jasna pouka svega toga da je stvorena značajna akumulacija u korist mjesnih trgovaca. U Španjolskoj Americi krajem XVIII. stoljeća bilo je čak toliko bogatih kreolskih trgovaca da se govorilo kako je Španjolska kolonija svojih kolonija! Dos 469


kočica? Ili izraz španjolskog nezadovoljstva ljudima koji ne znaju ostati ondje gdje im je mjesto? U svakom slučaju, za oslobodilačkih će se ratova u bezbroj prilika iskazati mržnja i otkriti otvoreni sukobi trgovaca Novog svijeta s kapitalistima m etropola. Tako u Bostonu. Tako u Buenos Aircsu, gdje mjesni trgovci 1810. žele prekinuti s trgovcima na veliko u Câdizu. Tako u brazilskim gradovima gdje neprijateljstvo prelazi u mržnju prem a portu galskim trgovcima. U Rio de Janeiru, gdje su provale i ubojstva svakodnevna pojava, najomraženiji lik neprijatelja je portugalski trgovac, prstiju prepunih prstenja koji se razmeće svojim srebrnim posuđem ; pa kad m u se ne mogu drugačije osvetiti, udaraju ga kako mogu: divljim ismijavanjem koje ga pretvara u pravi lik iz pučke kom edije — zvekan, mrzak čovjek, muž koga povremeno vara žena. Divna psihološka studija mogla bi se načiniti o osobama koje po svim zemljama španjolske Amerike zovu ehapetones ili gachupines, a koje su tek stigle iz Španjolske pa su neiskusne, ali pretenciozne i često već unaprijed sigurne da će se obogatiti. Dolaze kao pojačanja već ukorijenjenim skupinama koje u trgo vini drže sve u svojim rukama. Tako je cijeli Meksiko pod domi nacijom trgovaca porijeklom iz Baskije ili s planina u pozadini Santandera. Te trgovačke obitelji dovode iz Španjolske nećake, bratiće, susjede iz svojih rodnih sela, novače suradnike, nas ljednike i zetove. Pridošlicc bez napora pobjeđuju u »trci vjenča nja«. Hidalgo, meksički revolucionar, želio je 1810, kao i toliki drugi, zaustaviti useljavanje gachupina, pa ih je optužio da su »izopačeni ljudi (...) Pokretačka snaga svega njihova djelovanja je samo odvratna lakomost. (...) Katolici su samo zbog politike, njihov Bog je novac«. Su Dios es el dinero.64

Industrijska svađa Na području industrije, kao i trgovine, odavno se priprem ao sukob između kolonija i metropole. Od kraja XVI. stoljeća dugo trajna je kriza potresala ibersku Ameriku, a bez sumnje i cijelu Ameriku.65 U to je vrijeme evropski kapitalizam u najmanju ruku u teškoćama; u XVII. su se stoljeću, dakle, na drugoj strani Atlantika morali sami snalaziti. Regionalna tržišta u osnivanju sad pove ćavaju m eđusobnu razmjenu: Brazilci uporno osvajaju andske zemlje; Čile opskrbljuje žitom Peru; brodovi iz Bostona dopre maju na Antile brašno, drvo, ribu iz Newfoundlanda... I tako dalje. 470


UXVIII. stoljeću, radionica za vezenje u Peruu. Radnice su meleskinje. Madrid, Palacio Real, Libro Trujillo del Peru. (Poto Mas.) Iskrsava industrija. Quito ima 1692. godine »manufakture za pro izvodnju serža i pamučnog plama (...), sukna (...), onih prostih kojima se odijeva narod. Trguje se na malo i u Peruu i Čileu, pa čak i na Tierra Firme i u Panami, preko Guayaquila koji je kao luka Quitoa (na Tihom oceanu). Kopnom se transportira i u Popaуап«.66 Sličan razvoj tekstilne proizvodnje vidimo u gradu Socor ro67, u Novoj Granadi, u peruanskoj provinciji Cuzco i na indijanskom jugu Meksika, u mjesto La Puebla68; u unutrašnjosti 47 1


buduće Argentine, osobito u Mendozi, za koju biskup Lizarraga kaže: »medu nam a odrasli Indijanci prave niti jednako fine kao što su one najfinije iz Biskaje«69. Razvijaju se i različite druge in dustrije prerade poljoprivrednih proizvoda i stočarstva; posvuda se proizvodi sapun, svijeće lojanice; posvuda obraduju kožu.70 Ta je početna industrija stvorena bez sum nje za teških godina u XVII. stoljeću, kad se stvaranjem velikih haciendas znatan dio Amerika »feudalizirao«; no hoće li se dalje širiti i kad se vrati povoljna konjunktura? Da bi se to ostvarilo, trebalo je da Evropa odustane od svojeg m onopola na m anufakturu. A to uopće nije namjeravala. Lordu Chathamu pripisuju ove riječi: »Ako se Ame rika usudi sama proizvesti jednu čarapu ili jednu konjsku potkovu, želim da osjeti svu težinu britanske moći«.71 Te riječi, ako su zaista izgovorene, svjedoče o namjeram a Velike Britanije, ali također i o njezinom nepoznavanju pravoga stanja s druge strane mora: Novi svijet je već naveliko proizvodio za svoje potrebe. Ukratko, kako je Amerika odrastala tako je postizavala vlastitu ravnotežu i organizirala buduće izlaze. Španjolska je Amerika, više od drugih dijelova Novog svijeta, u cijeloj krijumčarskoj mreži našla dopunu svojoj slobodi i izvore zarade. Galion iz Manille je uz znanje svih plijenio američku bijelu kovinu namijenjenu Špa njolskoj, to jest Evropi, da bi obogatio daleku Kinu ili kapitaliste Consuladoa u Meksiku. Daleko najveći dio, uostalom, srebrnog novca i šipki do kraja XVIII. stoljeća više i nije bio namijenjen Katoličkom kralju — koji je postao siromašni rođak — nego privatnim trgovcima. A trgovci Novog svijeta u tome imaju svoj dio.

Engleske kolonije odabiru slobodu Sveopće protivljenje Novog svijeta najprije se pretvorilo u pobunu u engleskim kolonijama u Americi. »Pobuna« je sigurno prejak izraz za Tea P arty u Bostonu i za čin ljudi koji su 16. prosinca 1774, preodjeveni u crvenokošce, prodrli na tri lađe Engleske indijske kompanije što su bile usidrene u luci i pobacali u more njihov tovar čaja. Ali, m a kako taj događaj bio naizgled osrednje važnosti, njime je započeo raskid između kolonija — budućih Sjedinjenih Američkih Država — i Engleske. 472


Sukob je bez sumnje izrastao iz privrednog poleta XVIII. stoljeća koji je izdigao engleske kolonije, kao i ostali dio Amerike, a sigurno još i više zbog toga što su one bile u središtu vanjske i unutrašnje razmjene. Znak tog uspona je prije svega neprekidno dolaženje novih doseljenika: engleskih radnika, irskih seljaka, Škota — ovih pos ljednjih često podrijetlom iz UIstera, ukrcanih u Belfastu. U pet godina prije 1774, 152 broda dovezla su iz irskih luka »44.000 osoba«.72 Tome treba dodati jaku njemačku kolonizaciju. Između 1720. i 1730. ta umalo što nije »germanizirala (...) Pcnnsylvaniu«73, gdje su kvekeri bili u manjini prema sve većem broju Nijemaca i katoličkih Iraca. Doseljenici njemačkog porijekla još su brojčano ojačali nakon stjecanja nezavisnosti, jer su mnogi njemački najam nici nakon završetka rata odlučili da ostanu u Americi. To useljava nje bilo je prava »trgovina ljudima«.74 Godine 1781. »neki se veliki trgovac hvalio daje on sâm uvezao prije rata 40.000 ljudi iz Evrope: Falačanc, Švabe i nešto Alzašana. Iseljavanje se vršilo preko Holandije«.75Ali najviše su Irci bili predmet trgovine koja nalikuje, željeli mi to ili ne, na raniju trgovinu crnim robljem i koju ni novostečena nezavisnost nije prekinula; naprotiv. »Trgovina useljenicima iz Irske — objašnjava neki izvještaj iz 1783- — prekinuta za vrijeme rata, ponovo je oživjela donoseći velike prihode onima koji se njome bave. (Najednom brodu evo) 350 muškaraca, žena i djece koji su upravo stigli i (koje) smjesta upošljavaju. (Metoda je jednostavna): kapetan (broda) nudi svoje uvjete iseljenicima u Dublinu ili u nekoj drugoj irskoj luci. Oni koji mogu platiti putovanje, najčešće 100 ili 80 (livri) iz Toursa, stižu u Ameriku slobodni da krenu kamo žele. One koji ne mogu platiti troškove putovanja prevozi brodar o svom trošku, a da bi ga vratio objav ljuje nakon pristajanja da je uvezao obrtnike, fizičke radnike, nadničare, sluge i da ih u njegovu korist može unajmiti tko želi76, na rok koji je obično 3, 4 ili 5 godina za muškarce i žene, a 6 do 7 godina za djecu. Ovi posljednji doseljenici su tako unajmljeni u broju od 150 do ЗОО77 predanih kapetanu, ovisno o spolu, go dinama i snazi. Gospodari ih moraju samo hraniti, odijevati i nastaniti. Kad istekne rok njihove službe, daju im jedno odijelo i jednu lopatu pa su sasvim slobodni. Za sljedeću zimu očekuje ih se 15 do 16.000, pretežno Iraca. Gradska uprava Dublina ima velike muke da zaustavi iseljavanje. Poduzetnici okreću poglede prema Njemačkoj«.78 475


Kao posljedica stvoreno je »neprekidno seljenje od obale (Atlantika) prem a planinama i čak prem a zapadu. (...) Samo jedna nastam ba služi svima dok se ne sagrade posebne za svaku (po rodicu)«. Pridošlice, čim se oslobode, »odlaze u Philadelphiu platiti vrijednost zemljišta koje im je dodijeljeno i koje im obično prodaje vlada kolonije (kasnije država koja ju je naslijedila)«. Kolonisti »vrlo često (...) preprodaju svoju zemlju i idu dalje tražiti nove, neobrađene terene koje također poslije preprodaju kad ih privedu obradi. Mnogi su radnici na taj način prokrčili i do šest posjeda«.79 Ovaj dokum ent s kraja XVIII. stoljeća dobro opisuje već staru pojavu »granice«, koja je privlačila doseljenike nakon isteka ugovora, željne da se obogate. Posebno su Škoti hrabro odlazili u šume, živjeli kao Indijanci, napredujući uvijek prema naprijed, od jedne zone za krčenje do druge. Za njima su dolazili m anje poduzetni doseljenici, često njemački, i zauzimali i is korištavali već obradivu zemlju.80 Ta rijeka ljudi prem a zemljama i šum ama zapada prati i uzrokuje sveopći privredni uspon. Promatrači imaju dojam da prisustvuju biološkoj eksploziji; govorilo se da Amerikanci »prave toliko djece koliko god m ogu. Udovice s mnogo djece sigurne su da će se ponovo udati«.81 Snažan natalitet još povećava plimu stanovništva. Tim ritm om ubrzo su čak i predjeli sjeverno do Philadelphie malo—pom alo prestali biti gotovo isključivo naseljeni Englezima. A kako Škoti, Irci, Nijemci i Holanđani prem a Engleskoj osjećaju samo ravnodušnost, ili čak i mržnju, ta je etnička mje šavina koja je nastala vrlo rano i brzo se uvećavala bez sumnje doprinijela odvajanju od m etropole. U studenom e 1810. francuski konzul po dolasku u New York pokušava, kao što su ga obavezali u Parizu82, odrediti »trenutačno stanje duha stanovnika države i... njihove prave osjećaje prem a Francuskoj«. Poslušajmo njegov odgovor: »Ne valja suditi prem a m nogoljudnom gradu (New York tada ima 80.000 stanovnika) u kojem živim; njegovi stanovnici su pretežno stranci a pomiješane su sve moguće nacije osim, tako da kažem, Amerikanaca; svima zajedno duh je obuzet samo pos lovima. New York je, da tako kažem, veliki neprekidni sajam na kojem se bez zastoja smjenjuju dvije trećine stanovništva: tu se vode golemi poslovi, gotovo uvijek s fiktivnim kapitalom, a raskoš je dostigla razinu koja užasava. Tako da trgovina ovdje nije baš solidna; česti su stečajevi, pa čak kad su i golemi, više ne pobuđuju senzaciju; štoviše, rijetko koji bankroter ne uživa najveće razu mijevanje svojih vjerovnika kao da svaki od njih na taj način želi 474

Svijet za I-vropu ili protiv nje

pridobiti pravo na reciprocitet. Treba, dakle, u pokrajini — zak ljučuje on — i u gradovima unutrašnjosti potražiti američko stanovništvo Države New York«. Što se tiče ljudskih preobrazbi u m eltingpotu, nc osjeća li odbojnost još umjereno velika množina Amerikanaca — tri milijuna oko 1774. — prema provali stranaca koja je stvarno velika, kao što će uz jednake proporcije biti u Sjedinjenim Državama krajem XIX. stoljeća? Ipak, ta se pojava najviše odnosi na sjeverne engleske kolo nije (Nova Engleska, Massachusetts, Connecticut, Rhode Island, New Hampshire, New York, New Jersey, Delaware, Pennsylvania), a manje na južne kolonije (Virginia, Maryland, Sjeverna i Južna Karolina, Georgia), jer to su sasvim različite zone plantaža i crnog robija. Još danas posljctitclj veličanstvenog doma Thomasa Jcffersona (1745-1826) u Monticellu, u unutrašnjosti Virginie, mora primijetiti sličnost sa Casas Grandes u Brazilu ili Great Houses na Jamajci, s neobičnom pojedinošću da su sobe robova u podrum u same goleme zgrade, koja kao da ih drobi svojom masom. Tako na »jug« engleske Amerike, deep south, možemo primijeniti mno go od onoga što je Gilberto Freyre mogao napisati o plantažama i gradovima brazilskog Nordeste. No usprkos analognim situaci jama, oba su ta iskustva ljudski udaljena jedno od drugoga. Medu njima postoji ista udaljenost koja u to vrijeme dijeli Portugal od Engleske, razlika u kulturama, mentalitetu, religiji, seksualnom ponašanju. Ljubavi gospodara engenhosa sa služavkama, o čemu govori Gilberto Freyre, odvijale su se svima na očigled, a istodob no je dugotrajna strast Jeffcrsona prema jednoj od njegovih mla dih ropkinja bila ljubom orno čuvana tajna.83 Suprotnost između sjevera i juga je snažno izraženo struk turalno obilježje koje već od početka jasno karakterizira povijest budućih Sjedinjenih Američkih Država. Neki svjedok ovako opi suje New Hampshire 1781. godine: »Ovdje se ne vidi, kao u južnim državama, vlasnik 1.000 robova i 8 do 10 tisuća akri zemlje kojeg bi susjed vrijeđao da je osrednji«.84 Sljedeće godine neki drugi svjedok ponavlja uspoređen je: »Na jugu bolje živi manji broj ljudi; na sjeveru sc vidi veći javni prosperitet, više pojedinačne sreće, blažena osrednjost, više stanovništva...«85 Nema sumnje da je to previše pojednostavljeno, i Franklin Jameson se potrudio da tu sliku nijansira.86 Čak i u Novoj Engleskoj, gdje je aristokracija bila pretežno urbana, postojali su, iako više nego rijetki, i veliki pos jedi. U Državi New York »manori« su se protezali na ukupno dva i pol milijuna akri, na stotinjak milja od Hudsona posjed Van


Boston 1801. g. Pogled na State Street i Old State House. Kuće od cigle, kočije, evropska moda. Slike Jamesa B. Marstona, Massachusetts Hi storical Society, Boston. (Foto I. P. S.) Rcnsselaera imao je 24 puta 28 milja, što je, radi usporedenja, dvije trećine cijele kolonije Rhode Island koja je, istina, bila osrednje veličine. Veliki posjedi još su veći u južnim kolonijama, već u Pcnnsylvaniji, a još više u Marylandu i Virginiji, gdje je posjed porodice Fairfax obuhvaćao šest milijuna akri. U Sjevernoj Кагоlini posjed lorda Granvillea sam je za sebe iznosio trećinu teritorija kolonije. Očevidno je jug, ali i dio sjevera, poprimao osobine aristokratskog poretka, koji je negdje bio prikriven, a drugdje sasvim očigledan, kao pravi društveni poredak »transplantiran« iz stare Engleska u kojemu je temeljem bilo pravo prvorodstva. No ipak, budući da su sitni zemljoposjednici uspijevali manje-više posvuda naći i za sebe zemlje unutar mreže velikih posjeda, i to istodobno prema sjeveru, gdje brežuljkasto tlo nije pogodovalo poljoprivredi na veliko, a i prema zapadu gdje je trebalo krčiti šume da bi se pripremile oranice, ta nejednaka podjela zemlje u privredi, gdje je poljodjelstvo bilo uvelike pretežito, ipak nije ometala prilično solidnu društvenu ravnotežu u korist najbo gatijih. Bar do revolucije, koja je srušila mnoge dinastije vlasnika,' 476


pristaša Engleske, što je uzrokovalo eksproprijacije, prodaje i promjene »na smiren i hladan anglo-saski način«87. Tako je agrarni poredak bio mnogo zamršeniji nego što nam to pokazuje uobičajena shema, po kojoj se jednostavno sjever sučeljava s jugom. Od 500.000 crnih robova u trinaest kolonija, u Virginiji ih je 200.000; 100.000 u Južnoj Karolini; od 70 do 80.000 u Marylandu, isto toliko u Sjevernoj Karolini, možda 25.000 u Državi New York; 10.000 u New Yerseyu; 6.000 u Connecticutu; 6.000 u Pennsylvaniji; 4.000 na Rhode Islandu; 5.000 u Massachusettsu88; Boston 1770. godine »ima više od 500 kočija i prava je raskoš imati crnca za kočijaša«89. Začudo upravo u državi s najvećim brojem robova, Virginiji, najviše su pristaša imali Whigs, dakle revolucija, medu aristokracijom koja joj je bez sumnje osigurala uspjeh. Naizgled je nezamisliva suprotnost tražiti slobodu za bijelce od Engleske i istodobno biti gotovo posve neosjetljiv na ropstvo crnaca, koje još nikoga nije smetalo. Neki engleski pastor obratio se 1763. godine svojoj pastvi u Virginiji uvjeravajući ih: »Moram vam s pravom odati priznanje svjedočeći da se nigdje na svijetu s robovima na postupa bolje nego u kolonijama«90, to jest, u engles kim kolonijama. Nitko neće te riječi prihvatiti kao Evanđelje. Uostalom, od jednog mjesta do drugog u kolonijama stvarni je položaj robova, čak i na samim plantažama juga, krajnje različit. I baš ništa nam također ne govori da su crnci, bolje integrirani u španjolska i portugalska društva Amerike, bili sretniji ili nesretniji, bar u ponekim regijama.91

Trgovački sporovi i sukobi Zajednica trinaest kolonija još je bitno poljoprivredna: 1789. go dine »broj ruku uposlenih u poljodjelstvu je najmanje devet od deset u Sjedinjenim Državama, gledamo li ih kao cjelinu, a vrijed nost kapitala koji stvaraju više puta je veći od onoga što stvore sve druge industrijske grane zajedno«.92 Ali prvenstvo oranica, krče vina i polja nije omelo kolonije da bunu podignu prije svega zahvaljujući sve većoj aktivnosti mornarice i prometa između sjevernih regija, pogotovu u Novoj Engleskoj, lako trgovačka djelatnost ondje ne čini većinu, ipak je dominantna. Adam Smith, koji je bolje razumio kolonije u Americi, koje nije imao pred očima, nego industrijsku revoluciju koja se rađala pred njegovim 477


nosom u Engleskoj — Adam Smith je rekao možda najhitnije o razlozima američke pobune kojoj je proniknuo odjek i odvijanje: B ogatstvo nacija se pojavilo 1776, dvije godine poslije događaja u Bostonu. Objašnjenje Adama Smitha nalazimo u maloj rečenici. Pjevajuči hvalospjeve, kao što je trebalo, engleskoj vladi kao toliko velikodušnijoj prem a kolonijama od drugih m etropola, on ističe da »engleski kolonisti uživaju potpunu slobodu«, ali je ipak prisi ljen da rečenicu završi ograničenjem: »u svemu osim u svojoj vanjskoj trgovini«.93 A to je krupan izuzetak! Ona je izravno i neizravno smetala privrednom životu kolonija, primoravajući ih da sve obavljaju posredovanjem Londona, da budu povezane s njegovim kreditima i, najgore, da ostanu unutar trgovačkog okvira engleskog »carstva«. A rano probuđena trgovina Nove Engleske, pogotovu u najvažnijim lukama, Bostonu i Plymouthu, na to je pristajala samo mrgodeći se, varajući i zaobilazeći tu zapreku. »Američki« je trgovački život bio previše živ i spontan a da ne bi sam uzeo slobode koje m u ne daju. Da, ali u tome je uspijevao samo upola. Nova se Engleska rekonstruirala94 između 1620. i 1640. eg zodusom puritanaca koje su istjerali Stuarti i kojima je glavna ambicija bila da izgrade zatvoreno društvo, zaštićeno od grijeha, nepravdi i nejednakosti ovoga svijeta. Ali u toj po prirodi siro mašnoj zemlji usluge nudi m ore, pa se uza nj vrlo rano stvorio mali, ali vrlo aktivni trgovački svijet. Možda zbog toga što je sjever engleske kolonijalne cjeline bio najsposobniji da se pridruži majci domovini kojoj je i najbliži? Ili možda još i zbog toga što obale Akadije, ušća rijeke Svetog Lorenca i obale Newfoundlanda p ru žaju na maloj udaljenosti pravo obilje hrane iz mora: naseljenici Nove Engleske ribolovom zarađuju »najviše novaca. (...) Ne m o raju prekapati utrobu zemlje, pa to prepuštaju Španjolcima i Portugalcima, radije zarađujući (taj novac) ribom koju im od nose«95. A da i ne računam o m ornare koji uče za taj težak posao i brodove koje treba za njih graditi. Ribolov zapošljava 1782. godine u Novoj Engleskoj 600 brodova i 5.000 ljudi. Ali naseljenici Nove Engleske nisu se zadovoljili samo tom djelatnošću na dohvat ruke. »Zovu ih (a ta riječ sama po sebi mnogo objašnjava) Holandezima Amerike. (... ) Kažu da Amerikan ci plove još štedljivije od Holandeza. Zahvaljujući toj osobini i niskim cijenama njihovih živežnih namirnica, najam njihovih bro dova nadm oćan je drugima«. Oni su, doista, u svoju korist pri grabili cijelu priobalnu trgovinu kolonija u sredini i na jugu, pa 478


na velike udaljenosti razvoze njihove proizvode: žito, duhan, rižu, indigo... Na sebe su preuzeli opskrbu engleskih Antila, ali i fran cuskih, holandskih ili danskih: dovoze im ribu, usoljene lokarde, bakalar, kitovo ulje, konje, usoljenu govedinu, a također i drvo, daske, dužice, čak i montažne kuće, kako bismo danas rekli, »sasvim pripremljene, a uz pošiljku je išao i tesar da upravlja gradnjom«.96 Vraćali su se sa šećerom, melasom, rakijom od šećerne trske. Ali također i s metalnim, kovanim novcem, jer je iz Antila i obližnjih kontinentalnih luka u opticaj ulazila bijela kovina iz španjolske Amerike. Nema sumnje da je taj prodor trgovine prema jugu podeseterostručio trgovačku moć sjevernih kolonija i u njima pokrenuo razvoj industrije: brodogradnju, proizvodnju običnog platna i sukna, željezne robe, destilaciju ruma, proizvod nju željeza u šipkama i blokovima, lijevanog željeza. Osim toga su trgovci i trgovci na veliko sjevernih luka — a ne valja zaboraviti ni New York i Philadelphiu — protegnuli svoja putovanja na cijeli sjeverni Atlantik, do otoka kao što je Madeira blizu crne Afrike, do sjeverne Afrike, Portugala, Španjolske, Fran cuske i, dakako, Engleske. Vozili su sušenu ribu, žito i brašno čak

40. BILANCA ENGLESKIH KOLONIJA U AMERICI S METROPOLOM U KORIST JE VELIKE BRITANIJE Da bi ponovo uspostavili vanjsku ravnotežu, negativna bilanca obavezuje kolonije da obavljaju »trokutnu« trgovinu s pristajanjem u Africi (trgovina robljem), na Aniilima, u Evropi sve do Mediterana, (prem a H. V. Faulkneru, American Economic History, 1943., str. 123).

479


u Sredozem no m ore. Istina, Englesku nije istisnulo to trgovinsko širenje, već svjetskih razmjera, koje je stvorilo trostranu trgovinu. Iako američki brodovi plove izravno u Amsterdam, jedan vrh trokuta gotovo je uvijek London, odakle se širi američka trgovina prem a drugim mjestima Evrope; iz Londona stižu i krediti. Ondje ostaje i znatan dio viška jer se razmjena kolonije-Engleska uvijek vrši u korist ove druge. Jedan prom atrač kaže 1770. godine, dakle prije ustanka kolonija: »Od kupnje do prodaje sav novac tih poduzeća (kolonija) ide u Englesku, a ono što im preostane od bogatstva je u papiru (papirnatim novčanicama)«.97 Ipak je sigur no da se Amerika vrlo rano pojavila kao takmac, da njezin na predak nagriza napredak Otoka i zabrinjava bogate trgovce Londona. Zbog toga su donošene m jere odmazde, koje su iritirale, a slabo su bile djelotvorne. Neki je dobar prom atrač rekao 1766. godine: »Engleska danas donosi nekorisne zakone da bi ometala i ograničavala industriju svojih kolonista: time samo prividno utišava bolest, ali je ne liječi«; ona »gubi u toj trgovini, gubi u privredi i reeksportu, gubi na pravima carine, troškovima uskla dištavanja i komisije te dio posla u svojim lukama. A u slučaju izravnog vraćanja u te kolonije, što je danas sve prošireniji običaj, proizlazi pojava da pom orci, pogotovu oni iz Bostona i Philadel phie, kojih je pom orska snaga više od 1.500 brodova, opskrbljuju ne sam o svoje kolonije, nego i sve druge engleske kolonije robom iz Evrope, što su je ukrcali u stranim lukama. To se može vršiti samo na veliku štetu kako engleske trgovine tako i njezinih finan cija«.98 Izbijali su, dakako, također i drugi sukobi između kolonija i m etropole, a možda je 1762. englesko zaposjedanje francuske Kanade, što je ratificirano sljedeće godine ugovorom u Parizu, još ubrzalo razvoj događaja osiguravši engleskim kolonijama sjeverne granice. Više im nije bila potrebna pomoć. Godine 1763. su se pobjednička Engleska i pobijeđena Francuska i jedna i druga, bar p o našem mišljenju, ponijele na neočekivan način. Engleskoj bi od Kanade (otete Francuskoj) i Floride (koju joj je odstupila Španjolska) bilo draže posjedovanje Santo Dominga. Ali plantažeri Jamajke nisu na to htjeli pristati, odbili su podijeliti s drugima tržište šećerom u Engleskoj, koje je bilo njihovo ekskluzivno lovište. Njihova upornost podudarala se s opiranjem Francuske, koja je željela zadržati Santo Domingo, kraljicu šećernih otokâ, tako da su na kraju »jutra snijega« u Kanadi opet došla u posjed Engleza. No za englesku lakomost prem a Santo Domingu imamo 480


neoboriv dokaz. Kad je 1793. godine ponovo izbio rat s Francus kom, Englezi su izgubili šest godina u skupim i neplodnim ekspe dicijama za osvajanje toga otoka": »Tajnu engleske nemoći u prvih šest godina rata (1793-1799) iskazuju dvije kobne riječi: Santo Domingo«. U svakom slučaju, odmah nakon potpisivanja ugovora u Parizu (1763) počela je rasti napetost između kolonija i Engleske. Utoliko više što im je Engleska željela nametnuti dio golemih troškova upravo dovršenog rata. U odgovoru na to kolonije su 1765. organizirale čak bojkot engleske robe, što je prava uvreda veličanstva.100Sve je to bilo toliko jasno, da su se holandski bankari u listopadu 1768. »uplašili da to može, ako se pokvare odnosi između Engleske i njezinih kolonija, prouzročiti bankrote koje bi i ova zemlja (Holandija) mogla osjetiti«.101 Accarias de Sérionnc predviđao je već 1766. rađanje »američkog« carstva, pa je napisao: »Treba se više bojati Nove Engleske negoli Stare, zbog mogućnosti gubljenja španjolskih kolonija...« Da, carstvo, »neovisno o Ev ropi«102, carstvo, kako je rečeno nekoliko godina kasnije (1771), koje »prijeti u najbližoj budućnosti prije svega prosperitetu En gleske, Španjolske, Francuske, Portugala i Holandije«.103 To znači da su se već nazirali prvi znaci buduće kandidature Sjedinjenih Država za dominaciju nad evropskom ekonomijom-svijetom. A upravo to, na naše čuđenje, sasvim jasno iskazuje opunomoćeni ministar Francuske u Georgctownu, doduše trideset godina kas nije, u pismu 27. brumaira X. godine (18. listopada 1801): »Vje rujem da se Engleska prem a Sjedinjenim Državama našla u položaju savršeno sličnom onome u kojem je ta prva sila (to jest Engleska) bila prem a Holandiji na kraju XVII. stoljeća, kad je ova, iscrpljena troškovima i dugovima, morala gledati kako njezin trgovački utjecaj prelazi u ruke suparnika kod kojega se trgovina tako reći tek rađala«.104

Španjolska i portugalska eksploatacija U drugoj, iberskoj Americi stvarnost je bila sasvim različita, pa je i povijest tekla drugačije. Za usporedenje ima dovoljno analogija, ali ono što se događa na sjeveru ne ponavlja se u tančine na jugu. Sjeverna i južna Evropa rekonstruirale su svoja nesuglasja i su481


protnosti s druge strane Atlantika. Osim toga, bilo je i znatnih odstupanja: tako su se engleske kolonije oslobodile 1783, a iberske ne prije 1822. i 1824. — a usto se oslobođenje juga pokazalo kao fiktivno, jer je stara dominacija zamijenjena engleskim tu torstvom, koje će potrajati en gros do 1940. godine, nakon čega će Englesku zamijeniti Sjedinjene Američke Države. Ukratko: na sje veru živost, snaga, nezavisnost, uzlet osobnosti; na jugu: nepokretnost, robovanje, težak pritisak m etropola, niz zabrana neodvojivih od položaja svake »periferije«. Ta oprečnost očevidno je plod različitih struktura, prošlosti, različitog nasljeđa. Stanje je jasno, ali loše bismo ga izrazili udob nom podjelom iz jučerašnjih priručnika: kolonije naseljavanja s jedne strane, kolonije eksploatiranja s druge. Kako bi mogle pos tojati kolonije naseljavanja koje usto ne bi bile i kolonije eksplo atiranja ili kolonije eksploatiranja koje ujedno ne bi bile i kolonije naseljavanja? Umjesto pojma eksploatacija bolji bi bio m arginali za c ija , u ovom okviru jedne ekonomije-svijeta, osuda na služenje drugom e, na poslušno prihvaćanje diktiranog upošljavanja u pri nudnoj m eđunarodnoj podjeli rada. Upravo je takva uloga bila dodijeljena ibero-am eričkom prostoru (za razliku od sjevernoam eričkog), i to kako prije tako i poslije stjecanja političke nezavis nosti.

Novo gledanje na španjolsku Ameriku Španjolska se Amerika, dakle, kasno oslobodila, i to izrazito pola gano. Oslobađanje je započelo u Buenos Airesu 1810. godine, no zavisnost o Španjolskoj samo je zamijenjena zavisnošću o engles kom kapitalu. Ta se zamjena jasno izrazila tek od 1824-1825. godine105, koje označavaju početak obimnog ulaganja Londonske burze. Sam Brazil je postao slobodan bez većih sukoba: 7. rujna 1822. godine Pedro I je u Ypirangi, blizu Sâo Paula, objavio neovisnost o Portugalu i u prosincu iste godine uzeo naziv cara Brazila. To odvajanje — u Portugalu je vladao Ivan VI, otac novog cara — bilo je, ako pogledam o njezine preokrete, vrlo zamršena priča povezana s činiteljima i evropske i američke politike.106 Ali ovdje se m ožemo zadržati samo na mirnim rezultatima. 482


Za španjolsku Ameriku oslobađanje je, naprotiv, bilo dugo trajna drama. Ali i to nas ovdje zanima manje od načina kako se pripremao raskid, prema međunarodnim posljedicama važniji od raskida Brazila s metropolom. Španjolska je Amerika od samoga početka, i to silom, uvijek bila presudan element u povijesti svijeta, dok je Brazil, od trenutka kad je u XIX. stoljeću prestao proizvoditi velike količine srebra, bio mnogo manje važan Evropi. Čak ni u samom početku Španjolska nije bila kadra samo eksploatirati »kolosalno«107 tržište Novog svijeta. Mobiliziravši sve svoje snage, svoje ljude, vina i ulja Andaluzije, tkanine svoje industrije, nije uspjela steći dovoljnu težinu, jer je još bila arhaična sila. Uostalom, ni u XVIII. stoljeću, kada je sve naglo naraslo, ipak nijedna evropska »nacija« nije sama za sebe još imala dovoljno snage za taj zadatak. Le Potticr de la Hcstroy objašnjava oko 1700. godine: »Potražnja u Indijama za robom koja se mora dovoziti iz Evrope toliko je obimna (da prelazi) uvelike našu snagu (snagu Francuske), bez obzira koliko bismo manufaktura mogli kod nas podići«.108 Zato se Španjolska morala obratiti Evropi, utoliko više što je krajem XVI. stoljeća njezina industrija zaostajala, a Evropa je požurila da iskoristi priliku. Ona je sudjelovala u eksploataciji iberskih kolonija više od same Španjolske, za koju je Ernst Ludwig Carl 1725. rekao da je »tako reći skladište za strance«109, makar bi bilo bolje reći — posrednik. Španjolski zakoni protiv »transporta« srebra, najvažnije robe iz Amerike, sigurno su strogi, ali »ipak je taj novac (španjolski) moguće vidjeti po cijeloj Evropi«110, pri mijetio je u studenom 1676. kralj Karlo II Engleski. Dvadeset godina ranije je portugalski isusovac, otac Antonio Vieira, uskliknuo u propovijedi u Belcmu, u Brazilu: »Španjolci izvlače srebro iz rudnika i prevoze ga, a stranci od toga izvlače korist«. Čemu im služi ta dragocjena kovina? Nikada da bi olakšala položaj siromašnima, nego »samo da bi se još jače naduli i nažderali oni koji vladaju tim narodima«.111 Odlučno španjolsko zakonodavstvo bilo je tako nemoćno zbog krijumčarenja: prijevare, korupcija, podvale i snalaženje sigurno nisu značajke samo trgovine i privrede u Americi, ali sve to raste na tako prostranoj slici: cijeli Atlantski ocean i Južno more služe im kao polje djelovanja. Sâm Filip II govorio je o tim naizgled bezazlenim brodovima koji su 1583. otplovili »noseći navodno vino na otoke (Kanarske) a zapravo su otišli u Indije i to,,kako se kaže, s dobrom zaradom«.112 Događa se da cijeli galeon u Sevilli natovare robom za Indije a da »oficiri to nisu ni primijetili!«115 A 483


41.ČITAVA EVROPA EKSPLOATIRA ŠPANJOLSKU AMERIKU Broj i porijeklo brodova koji su uSli u zaljev Cidiza 1781. (Prema A. N.. A. E.Dili, 349).

uskoro će brodovi službenih m ornarica, koje jedre prem a In dijama s Holandanima, Francuzima, Englezima i Talijanima raz nog podrijetla, najčešće Đenovežanima, ilegalno tovariti i be 2 teškoća prenositi svoju robu. Godine 1704. »Konzulat (Seville) priznaje da Španjolci sudjeluju samo jednom šestinom u utovaru m ornarice i galiona«114, a u načelu su jedino oni bili za to ovlaš teni.115 S druge strane oceana, u »kastilijskim Indijama«, krijumčare nje je jednako neum orno. Oko 1692. neki španjolski putnik bilježi da »Kraljevsko blago koje odlazi iz lim e (svake godine) vrijedi najm anje dvadeset i četiri milijuna komada malih poluga,116 ali već prije no što stigne iz Lime u Panamu, u Porto Belo, u Havanu (...) Corregidorsi, pisari, carinici itd., sve odreda ljudi velikog apetita, otrgnu svaki svoj dio...«117 Ratni brodovi kao i trgovački, čak i 484


galioni, redovito su prilika za unutrašnje krijumčarenje. A kri jumčarenje prema vani još se pojačava u XVII. i XVIII. stoljeću. Uz uspostavljeni kolonijalni sustav izgrađeni su poduzetni i djelotvor ni protu—sustavi. Uzmimo za primjer putovanja brodova iz Saint-Maloa duž obala Južnoga mora, započeta bez sumnje prije rata za španjolsku baštinu, a koja su se nastavila i poslije njegova završetka 1713- godine. U načelu, jedna ih je španjolska flota navodno otjerala 1718. godine118ali oni dolaze još 1720119, pa opet 1722.120 U tom su sudjelovale također i lađe koje su polazile iz ne-španjolskih luka Amerike prema pregolemim i nikada dobro čuvanim obalama kontinenta. Tu trgovinu »na duljinu koplja«, kako su je zvali, vodili su Holandani iz Sv. Eustahija i Curaçaoa (koji im je pripadao od 1632); Englezi sjamajke; Francuzi sa Santo Dominga i drugih Antila koji su u njihovu posjedu. Krijumčarenje je bilo cilj skupine Škota, spremnih na svaki rizik, koji su se nasilno i ne bez mnogo galame, smjestili na obali zaljeva Darien 1699. godine, nadajući se da će smješteni na »samoj obali čvrste zemlje« moći istisnuti Engleze i Holandane, kojih su pozicije bile uda ljenije.121 Nisu izostali ni mornari iz Sjeverne Amerike. Oko 1780. godine njihovi kitolovci, pod izgovorom da se sidre na pučini ispred peruanske obale, besramno su u Peru uvozili krijumčarenu robu, koju su tamošnji trgovci prihvaćali kao da je to sasvim prirodno, i to uz dobitak, jer su je kupovali jeftino, a preprodavali po »službenim« cijenama koje nisu snižavali.122 Ali krijumčarenje velikog stila bez svake je sumnje dugo vremena bilo ono kojim je prema portugalskoj Americi —tj. prema Brazilu — skretano srebro iz španjolskih rudnika u Potosiu. Veliki pristupni put bila je od 1580. godine Rio de la Plata.123 Nakon odvajanja dviju kruna, 1640. godine, Portugalci su ustrajali i dugo vremena zadržali idealno mjesto, malu enklavu Colonia do Sacra mento, u današnjem Urugvaju (zaposjednutu 1680). Španjolci su je morali opsjedati i nasilno je oteti 1762. godine.124 Krijumčarenje, dakako, ne bi tako napredovalo bez sudje lovanja mjesnih trgovaca i korupcije nadglednih službi. Razvilo se u takvim razmjerima zbog toga, objašnjavaj. Accarias de Sćrionne što »su dobici od te trgovine tako golemi da pokrivaju i velike rizike i troškove korupcije«.125 Tako da govoreći o nalozima guvernera u Americi, koji su na prodaju, neki anonimac 1685. godine bez okolišanja tvrdi da »uvijek prešutne dozvole omogućuju ulaz stranoj trgovačkoj robi«.126 I zaista, nije li u Limi već 1625-1630. vrlo štovani O idordelaA udiencia, postavljen za suca krijumčare 485


nju, kod sebe uskladištavao zabranjenu robu, pa je uhvaćen dos lovce s rukom u džepu, a da nakon toga uopće nije prestao živjeti kao vrlo štovani oidor127? Uostalom, slušam o li branitelje krijumčarenja, ono je radilo sam o za opće dobro. Neki Francuz objašnjava 1699. godine: »Španjolci u Americi, kojima galioni ne donose ni polovicu potreb nih roba, ipak ne žive loše jer im je donose stranci«128, to jest, u to doba, najviše Francuzi. To pom ažu »svi pošiljaoci« u toj nelegal noj trgovini, tako da »više od 200 (brodova) naočigled cijele Evrope i Španjolske, vode trgovinu koja je zabranjena i za koju prijete najstrože kazne...« Neki francuski izvještaj iz 1707. otkriva čak da je »tovar (francuskih) brodova Triom phant, G aspardiD uc de la Force (...) bio već prije odlaska, unaprijed, prodan trgovcima naveliko u Veracruzu«!129 Istina, tada je Francuska Luja XIV. sura đivala sa Španjolskom Filipa V, koja baš nije bila sigurna u svoju budućnost. Krijumčarenje je neprekinuto trajalo, ali je ipak od razdoblja do razdoblja poprim alo različitu važnost. Iz vjerojatnih računica može se dobiti d o ja m da je obim krijum čarenja bio veći od norm alne (službene) trgovine španjolskog carstva poslije 1619. godine, a m ožda čak i ranije. Takvo se stanje zadržalo do otprilike 1760, dakle dulje od jednog stoljeća.130 Ali ovo je ipak samo hipoteza, koju tek treba provjeriti. Ovaj puta u evropskim ar hivima, a ne samo u španjolskim, jer bismo ondje mogli naći konačne podatke samo da se netko potrudi da provede takvo povijesno istraživanje.

Ponovo ovladavanje Španjolskim carstvom Napokon je španjolska vlada reagirala na taj nered. Počelo je ponovo uspravljanje, koje je išlo teško i polako, ali je posljednjih godina XVIII. stoljeća krenulo energičnije i »revolucionarnije«. Recimo odmah: često se ne pridaje prava težina administrativnim m jeram a koje je u tom smislu donosila m etropola — intendants, na prim jer, nisu samo jednostavno prenošenje francuske institu cije u Ameriku, nešto kao kulturni transfer; oni baš odgovaraju m adridskoj vladi u nastojanju da razbije kreolsku aristokraciju koja drži nekadašnja upravljačka mjesta. Isto tako ukidanje Druž486


be Isusove (1767) pokazalo se kao početak »militarističkog« poret ka čvrste ruke i nasilja, koji zauzima mjesto neke vrste moralističkog reda —a takav su militaristički poredak, na svoju nesreću, naslijedile i države kad su kasnije postale nezavisne. I to je također bilo preobrazba, gotovo revolucija. Treba li svu zaslugu pripisati burbonskoj dinastiji, koja je u svojoj prtljazi iz Francuske donijela i načela centralizirane monarhije i arsenal merkantilističkih mjera? Ili je bila važnija snažna želja za promjenama, koja je uzburkavala Španjolsku kao što će u stoljeću prosvjetiteljstva uzdrmati cijelu Evropu? Claudio Sânchez Albornoz131 čak ide tako daleko da kaže kako burbonska monarhija nije bila pokretač preobrazbe u Špa njolskoj, nego je španjolska želja za promjenama otvorila francus koj dinastiji put na poluotok. Od 1713- pažnja reformatora prirodno se okrenula prema onome što je bio najveći ulog, posljednja šansa: Novi svijet. Hoće li Španjolska moći sačuvati ono što je stvorila s druge strane Adantika? Francuska, kojoj su lađe za vrijeme rata kako su htjele dolazile na američke obale, nije odustala od svojih ambicija niti na Južnom moru niti na granicama Nove Španjolske. Nije Ii u vrijeme Lawa francuska vlada razmišljala o tome da, krenuvši iz Louisiane, počne stvarati posjed blizu španjolskih? To u svakom slučaju smatra neki mrzovoljni Španjolac 1720. godine: »Još ćemo doživ jeti nesreću da gledamo kako se komada kraljevstvo Nove Špa njolske da bi prešlo pod dominaciju Francuza, ako nam Bog ne pomogne«.132 Engleska je opasnost, iako manje vidljiva, bila kud ikamo veća, makar i samo kao posljedica dvostruke koncesije, u Utrechtu 1713. godine, za asiento i dozvole za brodove. SouthSea Company je dobila mogućnost da zbraja koristi od dopuštenog i nedopuštenog krijumčarenja.133 Ali još ništa nije bilo nepovratno izgubljeno. Vlada se daje na posao i 1714. po francuskom uzoru stvara Ministarstvo za po morstvo i Indije; iste godine utemeljena je Honduraška kom panija; 1728. Karakaška kompanija, kojoj je bilo suđeno da napreduje; zatim, kasnije, 1740, Havanska kompanija134; od 17171718. Casa de la contratacion, organ seviljskog monopola, pre seljena je u Câdiz, kao i Consejo de Indias, tako da je taj grad, već tolike godine u sukobu sa Sevillom, postao napokon jedinom lukom za Indije. Istina, privilegirane kompanije nisu doživjele uspjeh; čak im je 1756. trebalo oduzeti m onopole.135 Ali taj je neuspjeh, bez sumnje, pomogao razvoju slobodne trgovine izvan »teškog sustava flota«13®, koji pak sa svoje strane nije bio kadar da 487


Plaza Mayor u Panami 1748. g. Oko trga, tipično za španjolske gradove u Americi, nalazi se Audiencia, katedrala, Cabildo, pozornice priprem ljene za narodnu svetkovinu, uz trku bikova, komedije i maškare. (Akvarel, Arcbivo General delndias, Séville. (Foto Mas j na regularan način oživi privrede Novog svijeta. Reforma iz 1735. godine, kojom su uvedena putovanja registriranih brodova137, nije odmah bila djelotvorna, jer se registres nisu lako odrekle običaja da putuju u društvu. Ali »oko 1764. (...) veze između Španjolske i Novog svijeta pomalo postaju redovite«.138 Mjesečno parobrodi odlaze na liniji od Câdiza za Havanu i Puerto Rico, a dvomjesečno za Rio de la Platu. Napokon je dekretom od 12. listopada 1778. proglašena slobodna trgovina između Amerike i 13, a zatim i 14 španjolskih luka.139 Slijedio je vrlo nagli razvoj prometa između Španjolske i Novog svijeta pa, kao posljedica, i jači španjolski utjecaj na njezine prekomorske posjede. Druga važna mjera bilo je stvaranje potkraljevstva u Buenos Airesu 1776. godine: ono je smanjilo krijumčarenje po Rio de la Plati. U cijeloj se španjolskoj Americi krijumčarenje bez sumnje povečavalo u apsolutnim iznosima, ali je relativno smanjivano toliko koliko se širila opća trgovina (oko 1790. godine krijumčare^ nje je spalo na otprilike jednu trećinu službene trgovine). Uveden je aktivni nadzor, iako ne bez slikovitih, čak smiješnih incidenata. 488


Tako je 1777. godine otkriveno na obalama Maracaiba da su otok Ornu naprosto potajno zaposjeli Holandani te da je guverner, kojega su ondje postavili, bio službenim zaštitnikom »svih zlo činaca, kriminalaca i krijumčara španjolske i drugih nacionalnosti, koji su na tom mjestu nalazili utočište«140. Ipak krijumčarenje na račun tijela u dobrom zdravlju nije, kao u prethodnom stoljeću, moglo ozbiljnije ugroziti čvrstoću španjolskog carstva. Obnovljeni sustav čak je mogao izdržati i dva ozbiljna iskušenja: pobunu Tupak Amarua 1780. godine141 u Pe ruu, i Comunidadesa u Venezueli 1781. Obje pobune širokog opsega djelomično je prouzročila »burbonska modernizacija«. Pobuna Tupuc Amarua duboko je potresla peruansko društvo uplećući sve složene struje koje su pokretale mase Indijanaca, mješanaca, čak i kreolaca. No taj široki pokret, odličan »indikator« dubine, potrajao je jedva pet mjeseci: uništavanje crkava, radi onica i haciendas bilo je prolazna pojava, pa se buna napokon raspala pod udarom indijanskih pomoćnih četa koje su podigli i naoružali Španjolci. Kao i svaki drugi napredak, i onaj u Americi prouzročio je razbijanje starih poredaka. Burbonci hotimice nisu poštovali odavno uhodane povlastice. Uz stare consuladosU2 u Mexiku i Limi stvoreni su novi, da budu takmaci starijih, u susjedstvu: consulado u Veracruzu odmah se podigao protiv stare moći consulada u Meksiku. Istovremeno je masovno pritjecanje manu fakturne robe iz Evrope (posebice iz Engleske i Španjolske) prepla vilo lokalna tržišta, i ta je kvalitetna i jeftina roba pokrenula postupno uništavanje lokalne industrije. Trgovački je promet, napokon, jednom povoljno a drugi puta nepovoljno djelovao na lokalni promet. Peruu je143, na primjer, oduzet rudarski Gornji Peru (1776. priključen potkraljevstvu Buenos Aires), pa je on izgubio to dodatno područje koje je potražnjom živežnih namir nica i tekstilnih proizvoda održavalo ravnotežu njegove privrede. I još jedan primjer: Nova Španjolska doživjela je strahovite potrese 1785. i 1786. godine144 kad je vladala užasna glad; a da bi se vratio mir, bar lažni relativni mir, vladalačke se klase (kreolci i gacbupinas) nisu smjele medu sobom sukobljavati konfuznom žes tinom...

489


Blago nad blagom Sudbina ukupne cjeline hispano-portugalske Amerike, koja će kasnije dobiti ime Latinska Amerika, ovisi, očevidno, o cjelini većoj od nje, ni više ni m anje nego o sveukupnoj evropskoj ekonomiji-svijetu kojoj je ta Amerika samo periferijska zona koju ona čvrsto drži u svojoj vlasti. Može li uopće Amerika raskinuti svoje sužanjske veze? I da i ne. Prije ne. Razloga ima mnogo, a najvažniji za Brazil i španjolsku Ameriku je to što, iako tu i tamo imaju nešto brodova i Čak svoje m ornare, one nisu pom orske sile (što nije bio slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su pom orci bili pravi »očevi-utemeljitelji« domovine). Još jedan je razlog taj što je španjolska Amerika već prije XVIII. stoljeća, a pogotovu tijekom toga presudnog stoljeća, živjela u dvostrukoj ovisnosti o iberskim m etropolam a (Portugalu i Španjolskoj) i o Evropi (najviše o En gleskoj). Engleske su kolonije m orale prekinuti samo jedan jedini lanac, onaj koji ih je vezao s Engleskom, i time je sve bilo riješeno. D ruga se Amerika, naprotiv, nakon prekida zavisnosti o svojim m etropolam a nije oslobodila Evrope. Odbacila je samo jednoga od dva gospodara, koji su je odavno nadgledavali i eksploatirali. Kako bi se Evropa odrekla zlata i srebra Amerike? Već prije izbija nja revolucija i stjecanja nezavisnosti, tko je mogao jurio je onamo da bi se dočepao nasljedstva za koje se znalo da je na dohvatu i uskoro će biti slobodno. Englezi okupiraju Buenos Aires 1807. godine, ali ne uspijevaju sačuvati grad; Francuzi provaljuju u Portugal 1807; u Španjolsku 1808; time su, doduše, ubrzali eman cipaciju španjolskih kolonija, ali se sami nisu mnogo okoristili. Ta žurba, ta glad, jesu li bili opravdani? Razum ili obmana? Je li Amerika tada, na početku XIX. stoljeća, još bila svjetsko blago nad blagom, kao što to misli Nicole Bousquet? Da bismo dobili odgovor, trebale bi nam brojke, procjena bruto-nacionalnog pro izvoda španjolske Amerike i Brazila, zatim višak koji španjolska Amerika m ože dati Evropi, jer višak je to uhvatljivo blago. Jedinu vjerodostojnu procjenu, i to samo za Novu Španjol sku, načinio je za 1810. godinu sekretar consulada Veracruz, José Maria Q uiros.145 A i on daje samo fizič k i p ro izv o d Nove Špa njolske, koji je u milijunima pezosa (zaokružene brojke): po ljoprivreda 138,8, m anufakture 61, rudarska proizvodnja 28, ukupno 227,8 (ocijenjeno u postocima, prihod od rudnika iznosi, začudo, samo 12,29 od cjeline). Ali kako prijeći s fizičkog proiz voda na bruto-nacionalni proizvod? Dodajmo najprije golemi 490


obim krijumčarenja, a valja imati na umu i masu za usluge koja je znatna: Meksiku zapravo nedostaju plovne rijeke, pa ih nado knađuju brojni transporti karavanama mazgi, ali to je teško i užasno skupo. Zbroj koji bismo mogli pripisati bruto-nacionalnom proizvodu ipak ne bi mogao prijeći 400 milijuna pezosa. A kako se obično govori da je rudarska proizvodnja Nove Špa njolske jednaka cjelokupnoj preostaloj španjolske Amerike, mo žemo li, prim jenjujući metode uspoređivanja, ponuditi za cjelokupnu tu Ameriku (16 milijuna stanovnika) bruto—nacionalni proizvod dvostruko veći od meksičkog, to jest najmanje 800 mili juna pezosa? Ako, napokon, prihvatimo za Brazil iz 1800. pro račune koje je načinio J. A. C oatsw orth146, njegov bi bruto-nacionalni proizvod bio više nego upola manji od mek sičkog, dakle oko 180 milijuna pezosa. »Latinska« Amerika bi cijela dosegla u bruto—nacionalnom proizvodu nešto manje od mili jarde pezosa. Te vrlo neizvjesne brojke dopuštaju barem jedan zaključak: dohotka pro capite: 66,6 pezosa za šest milijuna Meksikanaca; 50 pezosa za 16 milijuna stanovnika cijele španjolske Amerike; manje od 60 za Brazil u kojem živi nešto više od tri milijuna stanovnika. A 1800. godine, prema brojkama koje prihvaća Coatsworth147, dohodak pro capite Meksika bio je samo 44% od onoga u Sjedi njenim Američkim Državama, koji bi tada, prema našim vlastitim računima (Coatsworth je računao u dolarima iz 1950), bio 151 pezos ili dolar iz onoga doba (oba su platna sredstva tada bila jednakovrijedna). Brojka nije apsurdna, čak i ako je usporedimo s onima do kojih je došla Alice Hanson Jones u studiji o samo tri najrazvijenije američke kolonije: 200 do 336 dolara.148 U usporedenju s tim sjevernim kolonijama u povlaštenu položaju naj povoljniji dohodak pro capite na jugu, onaj meksički, bio bi otprilike 33%. Kasnije će se razlika samo povećavati, a postotak će 1860. godine pasti čak na samo četiri posto. Ali nije ovdje naš jedini problem odrediti životni standard stanovništva iberske Amerike, nego bi trebalo izračunati višak izvoza te Amerike u Evropu, u odnosu na ono što od nje prima. Službene149 brojke za 1785. godinu daju za izvoz u Španjolsku iznos od 43,88 milijuna pezosa u plemenitim kovinama, plus 19,41 u trgovačkoj robi, dakle 63,3 ukupno (69,33% u srebru i zlatu; 27,6% u trgovačkoj robi, što je velik skok). U suprotnom smjeru izvoz iz Španjolske u Ameriku iznosio je 38,3, a saldo bilance doseže 25 milijuna. Prihvatimo bez komentara tu brojku koja 491

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta milijuni pezosa

1 № li Л1

0T0SI

цр 1550

rta. MEKSIKO V

1600

1650

v

/ P 1700

1750

1000

42. DVA CIKLUSA AMERIČKOG SREBRA Krivulja Potosia prem a M. Могеута Paz-Soldanu u Historia, IX, 1945; krivulja kovanja novca u Meksiku prem a W. H oweu, Tbe Mining Guild o f New Spain, 1770-1821, 1949, str. 453 i sq. Potosi je taj koji obilježava odlučni zamah prvog am eričkog srebra. Razvoj meksičkih rudnika dostići će krajem XVIII. stoljeća d o ta d nikad izjednačene visine.

ostaje sporna. Dodamo li joj udio Brazila (25% od tog zbroja, dakle 6,25), dobit ćemo 30 do 31 milijun pezosa, to jest tri posto bruto-nacionalnog proizvoda cijele španjolske Amerike. No ta brojka, koja se osniva na službenim brojkama, donja j e granica, jer u nju nisu uključeni podaci o krijumčarenju. Pretočimo li tih 30 milijuna pezosa (5 pezosa = 1 funta sterlinga) u funte sterlinga, »blago« koje Evropa izvlači iz Amerike bilo bi najmanje šest mili juna funti. To je očevidno golema svota, jer je oko 1785- godine u 492

Svijet za Evropu Шprotiv nje

prosjeku cijela Evropa, u koju je uračunata i Engleska, izvlačila iz Indije jedan milijun i tristo tisuča funti.150 Španjolska Amerika (otprilike 19 milijuna stanovnika) slala je dakle u Evropu četiri do pet puta više od Indije (sa stotinjak milijuna stanovnika). Bilo je to stvarno blago broj 1 svijeta i usto blago koje je u narodnoj mašti bujalo do basnoslovnih razmjera. Neki francuski agent piše 1806. godine, kad su zbog revolucionar nih i napoleonskih ratova rudarsku proizvodnju samo uskla dištavali jer je bilo riskantno poslati je na more: »Ako je točno ono tone

»španjolski« ciklus

»portugalski« ciklus

43- DVA CIKLUSA AMERIČKOG ZLATA »španjolski« ciklus (zlato Amila, Nove španjolske, Nove Grenade, Perua) zamijenio je »portugalski« (zlato Brazila). Prvi je za 120 godina značio otprilike 170 tona zlata za Evropu; drugi, za isto vremensko razdoblje, 442 tone, gotovo tri puta više. Brojke, izračunate u godišnjim prosjecima i tonama, nisu apsolutno sigurne; sigurno je samo jedno: golema prevlast brazilskog ciklusa, (španjolske brojke posuđene su od P. Chaunua, Conquête et exploitation des Nouveaux Mondes, 1969, str. 301 i sq.\ portugalske brojke su od F. Maura, Études économiques sur l'expansion portugaise, 1970, sir. 177 )

493


što sam čuo pripovijedati, u zlatu i srebru pohranjenom u pros torijam a kovnice novca potkraljcvstva Perua, Santa Fea (u Bogoti) i Mexica ima više od sto milijuna pijastri u zlatnim i srebrnim šipkama, a ne treba sm etnuti s um a ni golemu masu kapitala podijeljenog m edu vlasnike rudnika. (...) Kapitalistički su trgovci bili zbog rata prisiljeni zaustavljati svoje pošiljke«. Krijumčarska trgovina je »mogla odaslati samo neki dio tog srebra u opticaj«.151 Englesku politiku privlači takav plijen; ipak oklijeva, jer želi poštovati Brazil, kamo se sklonio kralj iz Lisabona 1808. godine, i Španjolsku koju polagano i teško oslobađa engleska armija Wellingtona. I tako je usporeno raspadanje španjolskog carstva. Ali propast je bila neizbježiva: onoga dana kad je Španjolska, in dustrijaliziravši se, opet u svoje ruke preuzela svoje kolonije pa više nije bila samo posrednica između Amerike i Evrope, »pad carstva več je bio blizu, jer nijedna druga nacija više nije imala interesa da ga očuva španjolskim«. A najmanje od svih nacija ona koja je dugo oklijevala, ali sada, kada je Francuska bila oborena, a američke revolucije dovršene, više nije m orala imati nikakvih obzira. Engleski kapitalisti su 1825. godine pojurili da preuzm u tržišta i rudarska poduzeća novih država bivše španjolske i bivše portugalske Amerike. Sve je to logično. Evropske se zemlje industrijaliziraju kao i Engleska, zaštićuju se, opet kao ona, visokim carinama. Tako je evropskoj trgovini ponestalo zraka.152 Zbog toga se m orala ok renuti prekom orskim tržištima. U takvoj je trci Engleska bila u najboljem položaju. Utoliko više što se koristi najsigurnijim i najkraćim financijskim vezama. Latinska će Amerika, otada vezana za London, ostati na periferiji evropske ekonomije—svijeta odakle će se i same Sjedinjene Države, konstituirane 1787, tek s mukom dokraja izvući iako su imale mnoge, ranije stečene prednosti. Na Londonskoj, a na drugom mjestu i Pariškoj burzi određivat će se, zavisno o kotiranju zajmova, usponi i padovi novih sudbina Ame rike.153 No blago nad blagom — da m u se opet vratimo — ako još i postoji, čini se da se u XIX. stoljeću neobično smanjilo. To što su svi »južnoamerički« zajmovi davani pod uvjetima ispod pariteta, već je jedno upozorenje. Drugi su znakovi koji u dosta mračnim bojam a najavljuju povijest španjolske Amerike u prvoj polovici XIX. stoljeća, i to što je ekonomska regresija Evrope (1817-1851) započela u Južnoj Americi mnogo ranije, već od 1810, i što je ta kriza periferije prouzrokovala vraške dezorganizacije, tako da je 494


bruto-nacionalni proizvod Meksika padao od 1810. gotovo do 1860. godine. »Blaga« Amerike umanjila su se, a također i uludo potrošila, jer su dugački oslobodilački ratovi upropaštavali zemlje. Dovoljan je samo jedan primjer: tada je rudarsko stanovništvo Meksika doslovno eksplodiralo, medu njima je revolucija našla svoje pobornike, svoje krvnike i svoje žrtve. Napuštene rudnike potapa voda jer je više nitko ne crpe, i to prvenstveno velike rudnike, slavne po bogatoj proizvodnji. Ondje gdje kopanje rude nije posve prekinuto, zaostaje prerada rudače. Živa, potrebna za amalgamiranje, usto uopće ne dolazi ili se prodaje po pretjerano visokim cijenama. Španjolska je vlada osiguravala razmjerno nis ku cijenu žive, što su je isporučivale javne vlasti. Odmah nakon stjecanja nezavisnosti, ono malo rudnika što su još radili bili su često tek mala poduzeća svedena na vađenje iz običnih prokopa s prirodnim otjecanjem vode, bez crpljenja. Slijede, napokon, prve krive procjene »razvijenih« zemalja u odnosu na to koje tehnike treba izvesti u »nerazvijene« regije. Pogledajmo izvještaj francuskog konzula u Meksiku (20. lipnja 1826) o engleskim inicijativama: »Zadivljeni čudima postignutim kod kuće uz pomoć pare, vjerovali su da će im jednako poslužiti i ovdje. Tako su iz Engleske dopremili strojeve na vatru, a uz njih i kola za njihov prijevoz; ništa nisu zaboravili, osim da za kola trebaju ceste. Glavna, najprometnija i najbolja cesta u Meksiku je ona koja vodi od Vera Cruza do glavnoga grada. Vaša ekselencija neka sama procijeni stanje te ceste kad kažem da treba upregnuti deset mazgi u kočiju za Četiri osobe, a da dnevno prelaze samo deset do dvanaest milja. Tom su malom cestom trebala engleska teretna kola prijeći Kordiljerc: u svaka bi kola trebalo upregnuti najmanje dvadeset mazgi; svaka mazga prelazi šest milja dnevno i stoji deset franaka. Ma kako loša bila cesta, bar je cesta, a kad ju je trebalo napustiti, da bi se krenulo prema rudnicima, dalje su postojale samo staze; nekoliko poduzetnika, zgađeno zapregama, ostavilo je privremeno svoje strojeve u skladištima u Santa Feu, Encerrou, Xalappi i Perotiu; drugi, srčaniji sagradili su uz goleme troškove ceste kojima su dovezli svoje strojeve do samih rudnika; ali kad su stigli onamo, ustanovili su da je nemoguće nabaviti ugljen za pokretanje strojeva: gdje je bilo drva, upotrijebili su drvo; ali šume su rijetke na meksičkoj visoravni, a najbogatiji rudnici, oni u Guanacuatou, na primjer, od šuma su udaljeni više od trideset sati. Engleski rudari su se neobično čudili tim za495


prekam a, iako ih je Mr Hum bolt najavio još prije dvadeset go dina...«154 Tako su godinam a vođeni loši poslovi slabo i kotirali na Londonskoj burzi. Ali, budući da se za spekulacije uvijek nađe sredstava, akcije meksičkih rudnika su, zbog oduševljenja javnosti, pribavile nekim kapitalistima goleme prihode prije no što su propali. Engleska je vlada također uspjela prodah meksičkoj dr žavi ratnu oprem u kojom se Wellington služio na bojnom polju kod Waterlooa. Bila je to mala nadoknada!

Ni feudalizam ni kapitalizam ? U trenutku zaključka teško je zaobići žive i potpuno apsurdne diskusije o oblicima društava i privreda američkog kontinenta, koji su istodobno i reprodukcije i deformacije modela iz Starog svijeta. Željelo ih se definirah prem a koncephm a srodnim a onima u Evropi i naći za njih m odel kojim bi ih se svelo na neku cjelinu. Bio je to pom alo uzaludan pokušaj: jedni govore o feudalizmu; drugi o kapitalizmu; neki m udraci su za prijelaz koji bi na opće zadovoljstvo dao za pravo svim diskutantima prihvaćajući istov rem eno i feudalizam s njegovim deformacijama, premisam a i predznacim a kapitalizma; zaista m udri, kakav je B. H. Slicher Van Bath155, odbacuju oba koncepta i predlažu da krenem o od tabule raze. Kako uopće m ožemo prihvahh postojanje samo jednog jedi nog m odela društva za cijelu Ameriku? Čak i ako ih predložim o nekoliko, izvjesna društva će im smjesta izmaknuti. Ne samo da su društveni sustavi različiti od zemlje do zemlje, nego oni u istoj postoje jedni do drugih, miješaju elemente koje je nemoguće klasificirah pod jednu ili drugu od predloženih etiketa. Amerika je prije svega periferijska zona, a jedini izuzetak su Sjedinjene Države (a i to je diskutabilno u doba njihova nastajanja u XVIII. stoljeću), koje od 1787. tvore jedno polihčko djelo. Ali ta je periferija pravi mozaik od stohnu različihh kockica: modernizmi, arhaizmi, primitivizmi i mnogo ukrštanja! Dosta sam govorio o Novoj Engleskoj15ć i o drugim engleskim kolonijama, pa će bih dovoljno o njima reći samo nekoliko riječi. Jesu li to bila kapitalistička društva? To bi bilo pretjerano reći. Još 1789. to su pretežno poljoprivredne ekonomije, a izuzeci samo potvrđuju to pravilo; ali čim, krećući prem a jugu, shgnemo do 496


obala zaljeva Chesapeake, dolazimo do strogo robovlasničkih društava. Kad je 1783. vraćen mir, nečuvena poduzimačka groz nica, prirodno, potresala je i zanosila mlade Sjedinjene Države; odjednom se gradi sve: industrija proizvoda za domaćinstvo, obrt, manufakture, ali također i tvornice proizvoda od pamuka s novim strojevima iz Engleske, banke, mnogostruka trgovina na veliko. Ipak, ako praktički i ima banaka, u njima je manje gotova kovanog novca propisane težine, a više novčanica koje emitira država i koje su odmah izgubile gotovo svaku vrijednost ili oštećenih stranih kovanica. S druge strane, čim je završen rat, trebalo je ponovo izgraditi mornaricu, oruđe neovisnosti i veličine. I zaista, oko 1774. ona već obavlja priobalnu trgovinu, ali i onu na velike udaljenosti: 5.200 brodova (250.000 tona) prve kategorije; 1.400 druge, s 210.000 tona. Dakle, gotovo jednaki volumeni; ali ako je obalna plovidba »američka«, duge pruge su engleske, pa ih, dakle, treba od početka stvarati. Dio je to lijep posao za brodogradilišta Philadelphie! Engleska je osim toga nakon 1783- uspjela ponovo steći dominantan položaj u američkoj trgovini. Pravi je kapita lizam, dakle, još u Londonu, središtu svijeta, a Sjedinjene Države imaju samo drugorazredni kapitalizam, svakako snažan, koji će još jače osnažiti za vrijeme engleskih ratova protiv revolucionarne i carske Francuske (1793-1815), ali i taj spektakularni rast još nije bio dovoljan. Drugdje u Americi ne vidim kapitalizma, osim mjestimično, ograničenog na pojedince i s kapitalom koji je uvijek više integral ni dio evropskog kapitalizma nego iz lokalnih izvora. Čak i u Brazilu, koji je dalje otišao na tom putu od španjolske Amerike, to se svodi samo na nekoliko gradova kao što su Recife, Dahia i Rio de Janeiro, kojima su »kolonije« golemi predjeli u unutrašnjosti. Jednako će se u XIX. stoljeću Buenos Aires odnositi prema golemmim pampama Argentine koje se protežu sve do Anda, što je lijep primjer proždrljiva grada, kapitalističkog na svoj način, koji domi nira, organizira, prem a kojemu sve kreće, od kola iz unutrašnjosti do brodova iz cijelog svijeta. Uz te vrlo uske trgovačke kapitalizme, može li se bez previše mašte ovdje zamijetiti i »feudalne« oblike? German Arciniegas157 tvrdi da je u cijeloj španjolskoj Americi u XVIII. stoljeću postojala »refeudalizacija« na golemim prostranstvima Novog svijeta, koji je Evropa napustila. Radije bih govorio o vlasteoskom poretku u llanosim a Venezuele ili unutrašnjim predjelima Brazila. Feuda lizam? Ne, nije, ili je bar vrlo različiti bliži onome što Gunder Frank 497

F erna n d B ra u d el / Vrijem e svijeta

naziva naprosto autarkičkim sustavom koji ima sklonost da bude »a closed system only w eakly linked w ith the w o rld beyond«.™ Ako pođem o od zemljišnog posjeda, opet nije lakše doći do jasnih zaključaka. U španjolskoj Americi jedan pokraj drugoga postoje tri oblika posjeda: plantaže, haciendas i encomiendas. O plantažama sm o već govorili155: one su na neki određeni način kapitalistička poduzeća, ali samo po osobi plantažera a još više trgovaca koji ga pomažu. H aciendas su golemi posjedi nastali najviše u XVII. stoljeću za vrijeme »refeudalizacije« Novog svijeta. Ona se izvršila u korist vlasnikâ, haciendadosa ili, ništa manje, crkve.160 Ti veliki posjedi djelomično žive sami o sebi, a samo su djelom ično vezani za tržište. U nekim regijama, na prim jer u Srednjoj Americi, u većini su ostali autarkični; ali često golemi posjedi isusovaca, o kojima znamo više nego o drugima zahva ljujući njihovim arhivima, podijeljeni su između prirodne eko no m ije za p re h ra n u i vanjske ekonom ije u znaku novca. H aciendas vode računovodstvo u novcu, ali to ne znači da plaće, koje se tu navode, nisu bile namirivane tek krajem godine — a i tada seljak nije dobivao ništa u gotovu novcu, jer je unaprijed u naturi dobio toliko da se to premašivalo ili se podudaralo sa svotama koje bi trebao dobiti.161 Takve su okolnosti bile poznate, uostalom, i u Evropi. E ncom iendas su, u načelu, bliže »feudalizmu« iako su te koncesije Španjolcima, koji su dobivali i zemlju i indijanska sela, davane kao n a d a rb in a , a ne kao lensko dobro. To su, dakle, u načelu privrem ena vlasništva kojim encom endero dobiva pravo na dio prihoda svojih Indijanaca, a ne čisto i jasno vlasništvo nad zemljom ni slobodno raspolaganje radnom snagom. Ali to je tek teoretska predodžba: encom enderos su prekoračivali ta ograniče nja. Izvještaj iz 1553. godine162 optužuje slabo skrupulozne gospo dare da prodaju svoje Indijance »prikrivajući to kao da se prodaje estancia ili malo stoke« a na udaru su i »oidores, koji su potkup ljivi i nesavjesni« pa zatvaraju oči. Blizina lokalnih vlasti ograničava protuzakonite povlastice, ali što smo dalje od glavnih gradova163 to je kontrola slabije moguća. Encom endero je samo u načelu uključen u kolonijalni sustav upravljanja i tako na neki način u službi španjolskih vlasti, baš kao i kraljevski službenici. U stvarnos ti on se nastoji osloboditi tih ograničenja, i kriza encomienda počinje već 1554. pobunom braće Pizarro u Peruu. Potrajat će još dugo, jer je sukob između encomenderosa i službenika Krune bio u samoj logici stvari. Ti službenici — corregidored i oidores

Svijet za Evropu Ш protiv nje

»Industrijsko selo« u Novoj Engleskoj, oko 1830. g. (New York State Historical Association, Cooperstoum.) audienciasâ, što su bile neke vrste kolonijalnih parlamenata po uzoru na audiencias u Španjolskoj — nisu mogli, najčešće, biti okrenuti protiv vlasnika koji su, prepušteni sami sebi, vrlo brzo izgradili i rekonstruirali neki feudalni sustav. U velikom dijelu svojih akcija, ali ne u svim, španjolska je Amerika brzo postala, kako tvrdi Georg Friederiei164, uzor-zemlja birokracije i vladavine činovnika. A to je vrlo teško uklopiti u klasičnu predodžbu feuda lizma, baš tako kao što se vlasnik engenhoa u Bahiji sa svojim robovima ni uz najgore nasilje ne može utrpati u autentični kapita listički model. Treba li zaključiti; ni feudalizam ni kapitalizam? Amerika kao cjelina zapravo je sastavljena od dijelova koji žive jedan do dru goga, u nagomilanosti različitih društava i privreda. U temelju su napola zatvorene privrede, možete ih zvati kako hoćete; iznad njih su napola otvorene privrede, a možda i više od napola; na kraju, u najvišem sloju su rudnici, plantaže, možda neke velike or ganizacije (ne sve) za uzgoj stoke i trgovinu na veliko. Kapitalizam je možda tek na samom vrhu trgovačkog sloja; aviadores rudara, 499


povlašteni trgovci consuladosa, trgovci u Veracruzu u vječitom sukobu s onim a iz Meksika, trgovci koji su se raskomotili iza maske kompanija, koje su stvorile metropole, trgovci iz Lime, trgovci iz Recifea, suočeni s »vlastelinstvenom« Olindom ili oni iz donjega grada Bahie, sučeljeni s gornjim gradom. Ali uza sve te poslovne ljude još sm o uvijek zapravo na razini veza evropske ekonom ijesvijeta koja je poput m reže prebačena preko cijele Amerike. U unutrašnjosti nem a nacionalnog kapitalizma, nego samo u okviru toga globalnog sustava, kojim se upravlja iz samoga srca Evrope. Eric Williams165 sm atra da nadm oćnost Evrope (a pri tome misli na skoru industrijsku revoluciju, a ja bih pod tim shvatio također i englesku i svjetsku suprem aciju i rađanje ojačaloga trgovačkog kapitalizma) potječe ravnom linijom od eksploatacije Novog svijeta, pogotovu od ubrzanja koje je evropskom životu om ogućilo stalno iskorištavanje plantaža, u prvom redu šećerne trske, i tam ošnjih crnih seljaka. Istu tezu, ali pojednostavljeno, iznio je Luigi Borelli166 koji modernizaciju Atlantika i Evrope pripisuje Šećeru, dakle Americi, gdje ruku pod ruku idu šećer, kapitalizam i ropstvo. No je li Amerika, makar u to uključili i njezino ru dno bogatstvo, jedina stvorila evropsku veličinu? Nije, u to nem a sumnje, kao što ni Indija sâma nije stvorila prevlast Evrope, m akar to danas tvrde mnogi indijski povjesničari iznoseći čak čvrste argum ente da se engleska industrijska revolucija hranila eksploatacijom njihove zemlje.

500

CRNA AFRIKA, NE SAMO OBUHVAĆENA IZVANA Želio bih se baviti samom crnom Afrikom, ostavljajući po strani sjevernu Afriku —bijelu Afriku koja živi u sferi islama; također, a to nije samo po sebi razumljivo, ostavio bih po strani istočni dio Afrike, od ulaska u Crveno more i granica Etiopije do južnog rta kontinenta. Taj južni vrh Afrike u XVIII. stoljeću je još uvijek polupust: iako je Kolonija Rta, koju su 1657. godine osnovali Holanđani, sa svojih 15.000 stanovnika najveća evropska kolonija na kontinentu, ona je tek odmorišna točka na putu prema Indiji, strogo u službi Oost Indische Compagnie161, koja budno pazi na to strateško mjesto. Nepregledna pak afrička obala, okrenuta Indijskom oce anu pripada ekonomiji—svijetu kojem je središte Indija, istodobno je njezin važan put i periferna oblast, i to mnogo prije dolaska Portugalaca 1498. godine.168 Postojat će, kao što znamo, donoseći

Nizozemska kolonija na Rtu Dobre nade. CrtežJ. Rach, 1762. (Atlas van Stolk)


mnoge prom jene, i dugotrajan m eđučin portugalskih operacija. Oplovivši Rt Dobre nade, Vasco da Gama je plovio upravo duž te obale uputivši se opet prem a sjeveru, u sm jeru Indije: pristao je u Mozambiku, u Mombasi i u Malindiju, odakle ga je vodič Ibn Madjib, porijeklom iz Gudžerata, zahvaljujući m onsunima, bez m nogo m uke odveo do Kalikuta. Istočna obala Afrike postaje tako dragocjenim putem prem a Indiji i na povratku iz Indije, njezina pristaništa om ogućuju posadam a opskrbu svježom hranom, p o pravak brodova, a katkada se tu čeka povoljno vrijeme za povratak, ako je, zbog poodm akloga godišnjeg doba, opasno oploviti Rt Dobre nade. Dugo je jedan dodatni interes dizao vrijednost Contra costi169: ispiranje zlata u unutrašnjosti prostrane države Monomotapa170, dok se izvoz žutog metala odvijao preko luke Sofala, južno od delte rijeke Zambezi. Mala naseobina kojom je dugo upravljao grad Kilwa, smješten m nogo sjevernije, postala je metom p o r tugalskog poduzetništva. Sila je uspješno primijenjena 1505. go dine, i već 1513. opet je uveden mir. Zlato se, međutim, na obali m ijenjalo sam o za trgovačku robu, za žito iz Malindija, a još više za pam učne tkanine iz Indije. Portugalci su u tu svrhu morali i znali se okoristiti tkaninama iz Gudžerata. No ta unosna trgovina po trajat će tek neko vrijeme: M onomotapu razdiru stalni ratovi, zlato postaje sve rjeđe, a time slabi i portugalski nadzor. Arapski trgovci ponovno preuzim aju kontrolu u Zanzibaru i Kilwi, gdje nabavljaju robove koje preprodaju u Arabiji, Perziji i Indiji.171 Portugalci ipak zadržavaju Mozambik i ondje životare. Krajem XVIII. stoljeća, pripovijeda se, svake su godine odatle izvlačili nekoliko tisuća robova, a između 1787. i 1793. čak su se i Francuzi pridružili toj trgovini, kako bi se opskrbili radnom snagom za L’Ile de France (Mauricijus) i Ile B ourbon (Réunion).172 U vezi s tom dugom m orskom obalom uglavnom m ožemo prihvatiti pesimističan sud iz podneska upućenog ruskoj vladi (18. listopada 1774): »Već dugo vrem ena Sofala, kao ni obližnje rijeke, ne obiluje više zlatom u svojim vodama«. Malindi i Mombasa, na jugu Mozambika (U originalu autorova pogreška, jer su luke Malindi i Mombasa na jugu Kenije, a ne Mozambika. — Red.) ostali su takoreći pusti, a nekoliko portugalskih obitelji koje još ondje borave »više su barbarske nego prosvijećene«; njihova trgovina »svodi se na to da šalju u Evropu nekoliko iznemoglih crnaca, od kojih većina više nije ni za što«.173 Tako se ruska vlada, koja je tražila izlaz na m eđunarodno tržište, obavještava da to nisu prava vrata na koja 502


trebi pokucati. Zanemarit ćemo, dakle, bez suvišne grižnje savjes ti, »indijsku« stranu južne Afrike, kojoj su slavni trenuci već iza nje.

Zapadna Afrika Na atlantskoj obali Afrike, od Maroka do portugalske Angole, situacija je drugačija. Evropa je već od XIV. stoljeća istraživala njezine često nezdrave obale i uspostavila dijalog s njihovim stanovništvom. Da li se zbog svoje ograničene radoznalosti nije upuštala u unutrašnjost kontinenta, kao što se često govorilo? U crnoj Africi Evropljani zaista nisu naišli na pogodnosti174 kakve su u indijanskoj Americi pružala carstva Azteka i Inka, gdje su se brojnom pokorenom stanovništvu činili poput osloboditelja175 i gdje su se oslanjali na disciplinirana društva koja je bez suviše truda bilo moguće iskorištavati. Na atlantskoj obali Afrike Portugalci i ostali Evropljani naišli su tek na mrvice plemena ili na slabe države na koje se nije bilo moguće osloniti. Nešto snažnije države, poput Konga176 ili Monomotape, koje su bile smještene u unutrašnjosti kontinenta, kao da su bile zaštićene neprohodnošću kopnenog dijela i obalnim obru čem politički slabo ili loše organiziranih društava. Dodatnu zapre ku možda su predstavljale teške tropske bolesti što su harale duž obalnog područja. Ipak, sumnjamo u to, jer je Evropljanin iste takve zapreke prevladao u tropskim područjima Amerike. No ima jeçlan ozbiljniji razlog: unutrašnjost Afrike štitile su razmjerno gusta naseljenost i snažna društva koja su, za razliku od američkoindijanskih, poznavala proizvodnju željeza i koja su često bila sastavljena od ratobornog stanovništva. Ništa zapravo nije navodilo Evropljane da se zapute daleko od oceana jer su na obali, nadohvat ruke, nalazili bjelokost, vosak, senegalski kaučuk, malagetu (Gvinejski papar. — Nap. red.) zlatni prah i crne robove, kao najunosniju robu. Osim toga, ta su se dobra, bar u početku, dobivala jednostavnom razmjenom za razne sitnice, staklene bisere, tkanine živih boja, malo vina, čuturicu ruma, takozvanu »izvoznu« pušku i za one bakrene kolutove, »prilično čudan ukras« koji Afrikanac »stavlja iznad nožnog članka (...) i na nadlakticu«.177 Godine 1572. Portugalci su kongoanske crnce plaćali »starim željezom, čavlima, itd. što su oni cijenili više nego zlatni novac«.178 Ukratko, bili su to kupci i dobavljači koje je 503


bilo lako obm anuti, p oslušna dječica, lijena kad to prilike dopuštaju, »zadovoljna da žive od danas do sutra...«. Ali »žetve tog naroda općenito su toliko slabe da su evropski pom orci koji odlaze onam o da kupe ljude prisiljeni ponijeti iz Evrope ili iz Amerike zalihe, nužne za prehranu robova koje će natovariti na svoje brodove«.179 Ukratko, Evropljani još uvijek posvuda nailaze na zaostalu privredu. André Thevet180 (1575) određuje tu privredu jednom kratkom rečenicom: novac »tu nije u upotrebi«. Time je sve rečeno. Ali što je zapravo novac? Afričke privrede imaju svoj novac, odnosno »sredstvo razm jene i priznat standard vrijednosti«, bilo da je riječ o komadićima tkanine, soli, stoci ili o uvezenim že ljeznim polugama, kao što je slučaj u XVIII. stoljeću.181 Okarak terizirati taj novac kao p rim itiv a n ne znači kako treba odmah zaključiti da su afričke privrede slabe i da će se probuditi tek u XIX. stoljeću, što će biti odraz industrijske i trgovačke revolucije u Evropi. Međutim, sredinom XVIII. stoljeća ta zaostala područja svake godine šalju možda čak više od 50.000 crnaca do mjesta gdje se vrši utovar robija, dok je u Sevilli, u Španjolskoj, u XVI. stoljeću godišnje bilo prosječno 1.000 odlazaka182, a prem a Novoj Engles koj je izm eđu 1630. i 1640.183 svake godine odlazilo u prosjeku 2.000 iseljenika. A otimačine pom oću kojih se prikuplja ta ljudska stoka čak i ne prekidaju svakodnevni život, jer države iz unutraš njosti kontinenta šalju prem a Atlantiku te tisuće robova, koji su vezani jedni za druge kožnatim rem enim a stisnutim oko vrata, zajedno s njihovim veoma brojnim čuvarima, za vrijeme beskišne, mrtve sezone za poljoprivredu.184 Trgovina crnim robljem, koja se obnavlja svake godine, nuž no podrazum ijeva privredu sa stanovitom dinamikom. Upravo to m anje-više ustrajno ponavljaju novije studije afrikanista. No p ro m et brodova sa crnim robljem nije sam po sebi dovoljan da objasni trgovinu robljem i valja je, isto tako, odrediti u okvirima Afrike. »Trgovina robljem«, piše Philip Curtin, »je podsustav adantske privrede, ali je isto tako podsustav širokog modela zapadnoafričkog društva, njegovih stavova, njegove religije, njegovih p ro fesionalnih standarda, njegova vlastitog indentiteta i još mnogih drugih stvari.«185 Africi treba vratiti njezina prava i njezine odgo vornosti.

504

Svijet z a Evropu ili protiv nje

44. PORTUGALSKA STEČEVINA NA AFRIČKOM PRIOBAIJU (XV-XV1. ST.) Pomorski putevi u XVI. stoljeću daleko nadmašuju stare saharske puteve. Zlato koje je išlo prem a Sredozemlju skreće prem a oceanu. Bogatstvima koje su eksploatirali Portugalci očigledno valja pridodati crno roblje. (Prema V. Magalhaes Godinho, Ekonomija portugalskog carstva u XV. i XVI. stoljeću, 1969, slika)

Izoliran, ali pristupačan kontinent Crna Afrika ocrtava se kao golem trokut između tri ne manje golema prostora: na sjeveru je Sahara, na istoku Indijski ocean, na zapadu Atlantski ocean. Kao što je dogovoreno, ostavit ćemo po 505


strani istočnu obalu. Što se tiče granica Sahare i atlantske obale, to su beskrajne fronte napada, preko kojih stranac (bez obzira na njegovo ime, razdoblje, okolnosti) dolazi do samih vrata crne Afrike. U pravilu ih uspijeva otvoriti. Gotovo je logično: nije li crni kontinent nastanjen narodom seljaka koji okreću leda m oru jed nako kao i saharskoj pustinji, »koja je u mnogom pogledu slična m oru«1*6? Čudno, ali crnci ne prakticiraju nikakvu plovidbu koja bi im prem a oceanu ili kad prijeđu pustinju bila nadohvat ruke. Prem a Atlantskom oceanu plove samo vodama na ušću rijeke Kongo, s jedne na drugu obalu rijeke.187 Za njih je ocean, poput Sahare, bio nepropusna zapreka, mnogo više od obične granice. Za stanovnike zapadne Afrike, bijelci su murdele, ljudi izišli iz m ora.188 Predaja još i danas govori o iznenađenju crnaca kad su se pojavili bijelci: »Vidješe na velikom m oru kako izranja velika lađa. Ta je lađa imala posve bijela krila, svjetlucava poput noževa. Bijeli ljudi izišli su iz vode i govorili nerazumljive riječi. Naše pretke obuze strah, rekoše da su to V um bi, sablasni duhovi koji se vraćaju. Otjerali su ih u m ore jatom strijela. AJi V um bi su sasuli vatru uz grom oglasnu buku...«189 U tim prvim trenucim a crnci nisu mogli ni zamisliti da bijelci žive i obitavaju izvan svojih lađa. Na atlantskoj obali brod iz Evrope ne nailazi ni na otpor, ni na nadziranje. Raspolaže potpunom slobodom plovidbe, odlazi kamo želi, trguje gdje m u se sviđa, ovdje uspijeva u onom e što mu drugdje nije pošlo za rukom ili u čemu je već uspio nekoliko dana ranije. Organizira čak i trgovinu »iz Afrike u Afriku«, po uzoru na trgovinu iz Indije u Indiju, iako u mnogo manjim razmjerima. Utvrđenja sagrađena na obali čvrsta su uporišta, dok obližnji otoci služe kao stražarska mjesta, poput Madeire, Kanara i veoma zanim ljivog otoka Sâo Tomé, u Gvinejskom zaljevu, otoka šećera i robova, koji se već od XVI. stoljeća izvanredno razvio, nesumnjivo stoga što se tu spajaju zapadni vjetrovi i južni pasati i što su za njega bili otvoreni putovi kako prem a zapadu i Americi, tako prem a obližnjoj Africi, na istoku. Varamo li se možda? Isti se proces odvija duž saharskih granica. Islam, sa svojim karavanama deva, slobodan je da im pristupi, jednako kao i Evropa sa svojim brodovljem. Može izabrati točke koje će napasti i vrata na koja će ući. Gana, Mali, Carstvo Gao doživjeli su mnoge upade koji su, kako se čini, vezani za eksplo ataciju bjelokosti, zlatnog praha i robova. Od trenutka kad su tu eksploataciju preuzeli Portugalci, svojim dolaskom u Gvinejski 506


zaljev, s a re političke tvorevine počele su se rušiti. Marokanski pustolovi upali su 1591. godine u Timbuktu i zauzeli ga.190 Još se jednom pokazala duboka sličnost između islamskog i zapadnog imperijalizma. Bile su to dvije napadačke civilizacije, obje robovlasnički nastrojene, u susretu s kojima je crna Afrika platila cijenu svoje neopreznosti i slabosti. Istina, osvajač se na njezinim granicama pojavio s dotad neviđenim proizvodima, koji su mogli očarati mogućeg kupca. Lakomost ulazi u igru: noću, »kradljivci i ljudi bez savjesti«, kaže kralj Konga, »brzo osvajaju (sinove naših plemića i vazala), gonjene željom da dobiju stvari i trgovačku robu iz Portugala za kojom su lakomi«.191 »Jedni druge prodaju«, piše Garcia de Resende (1554), »a ima mnogo trgovaca kojima je poseban zadatak da ih varaju i predaju kapetanima brodova koji prevoze crno roblje.«192Talijan Gio Antonio Cavazzi, koji je boravio u Africi između 1654. i 1667. godine, bilježi »da su za koraljnu ogrlicu ili malo vina Kongoanci bili u stanju prodati vlastite roditelje, djecu, sestre i braću, zaklinjući se istodobno kupcima da su im to kućni robovi«.193 Nitko ne može poreći da je lakomost odigrala svoju ulogu i da su je Evropljani svjesno po ticali. Portugalci, kod kojih način odijevanja označava mjesto u društvu, razvili su takav isti način » odijevanja« kod crnaca koji su bili pod njihovom vladavinom. Možda to i nije bilo bez zadnjih primisli, budući da je jedan Portugalac 1667. godine čak predložio u Sofali da se crnački puk, koji bez imalo stida hoda posve gol, prim ora da nosi pregače; u tom slučaju »cjelokupna količina tkanine koju može proizvesti Indija neće biti dostatna da podmiri potrebe ni polovice crnaca«.194 Uostalom, sva su sredstva dobra ako služe jačanju razmjene, uključujući upotrebu predujmova; u slučaju neplaćanja dopušteno je zaplijeniti dobra, a zatim i vjerov nika koji nije kadar podmiriti svoj dug. Isto tako, uvelike se primjenjuje i čisto nasilje; svaki put kad je sila imala slobodno polje djelovanja, premašivali su se rekordi dobiti. Godine 1643. neki svjedok tvrdi da je »apsolutno siguran kako to kraljevstvo (Angola, gdje se lov na robove nalazi na svom vrhuncu) om o gućuje nekim ljudima da se obogate više nego u Istočnoj Indiji«.195 No, u svakom slučaju, u Africi je postojala trgovina ljudima upravo zbog toga što je to Evropa željela i nametnula. Ali je isto tako istina da je u Africi ta loša praksa bila uobičajena i mnogo prije dolaska Evropljana, a okrenuta je prem a islamu, Sredozem lju i Indijskom oceanu. Ropstvo je u Africi endemsko, uobičajeno ustrojstvo, u društvenom okviru koji bismo uzalud željeli bolje 507


Ropstvo u islamu. Tržnica robija u Zabidu, u Jemenu, XIII. stoljeće. Prema ilustraciji izMaqamata, 635/1237, al Hariri, B. N.Ms. ar. 5847. (Otisak B. N.) upoznati. Taj društveni okvir ne mogu u potpunosti razjasniti ni strpljivi povjesničar, naviknut na nepotpune dokumente, ni odvažni komparatist, ni vješti Marian Malowist.196 Premnoga pitanja ostaju otvorena: uloga gradova u odnosu na razmještaj sela, po ložaj zanatstva i trgovine dalekog dometa, uloga države... Osim toga, sigurno nije riječ ojednom , posvuda istom društvu. Ropstvo se pojavljuje u različitim oblicima, ovisno o različitosti društava u kojima se javlja. Postoje dvorski robovi, robovi u sastavu prinčevske vojne pratnje, domaći ili kućni robovi, robovi u poljo privredi, industriji, ali isto tako i teklići, posrednici, čak i trgovci. Novačenje se obavlja kako iznutra (zločini na Zapadu vode na galije, a ovdje u smrtnu kaznu ili u ropstvo), tako izvana, kao posljedica ratova ili napada na susjedne narode, jednako kao što je bilo u antičkom Rimu. Ti ratovi i upadi s vremenom postaju prava industrija. U takvim uvjetima nisu li robovi iz ratničke žetve, 508


budući tako brojni, tegobni za uzdržavanje i prehranu bili izloženi mogućnosti da, u neku ruku, budu nepotrebni? Prodajući ih na vanjskim tržištima, Afrika se možda oslobađala eventualnoc viška ljudi. Razvivši se preko svake mjere pod pritiskom američke potraž nje, trgovina crnim robljem obuhvatila je cijeli crni kontinent. Između unutrašnjosti i obalnog područja ta je trgovina odigrala dvostruku ulogu: s jedne strane, slabila je i uništavala velike države u unutrašnjosti, kao Monomotapa i Kongo, a, s druge strane, podupirala je napredak malih posredničkih država u blizini obale! neku vrst država posrednika koje evropske trgovce opskrbljuju robovima i trgovačkom robom. A nisu li carstva duž Nigera za islam bila išta drugo nego posredničke države, dobavljači zlatnog praha i robova za sjevernu Afriku i Sredozemlje? Evropa je u X. stoljeću imala takvu posredničku oblast duž Labe, gdje je nabav ljala slavenske robove i slala ih dalje prema islamskim zemljama. Zar nisu krimski Tatari već u XVI. stoljeću dobavljali ruske robove na traženje Carigrada?197

Od obala prema unutrašnjosti Crna Afrika bila je tim procesima dublje pokorena nego što su to povjesničari ranije tvrdili. Evropa je pustila svoje korijenje sve do središta kontinenta, mnogo dublje od obalnih položaja, odmorišnih otoka, privezanih brodova koji trunu u mjestu, ili uobičajenih trgovinskih uporišta ili utvrđenja (prvo, najpoznatije, Sâo Jorge da Mina, podigli su Portugalci na gvinejskoj obali 1454. godine). Ta portugalska utvrđenja, a zatim i nizozemska, engleska ili francus ka, toliko skupa za održavanje, bila su zaštita protiv eventualnih napada crnaca i evropskih konkurenata. Jer svi se bijelci, imajući jednaku trgovačku ulogu, u svakoj prilici među sobom razdiru, otimaju jedni drugima utvrđenja, vode aktivan, ako i neuspješan rat, na rubu velikih sukoba. Savez je moguć samo protiv zajed ničkog neprijatelja: tako su se primjerice Engleska kraljevska afrička kompanija i Francuska senegalska kompanija (koju je 1718. apsorbirala Francuska indijska kompanija) dosta dobro sporazumjele protivprivateersa, interlopersa, engleskih ili nekih drugih, protiv svih trgovaca koji su trgovali izvan okvira kom panija. Kompanije su doduše bile u lošem stanju, uključujući Nizozemsku zap ad n o in d ijsk u kom paniju, n e sp o so b n e da 509


održavaju tvrđave i garnizone bez državne potpore, tako da će na kraju napustiti mnoge svoje zahtjeve i dopustiti da stvari idu kako idu. Polazeći od obale, trgovina se odvijala laganim brodovima koji su se veslima uspinjali vodenim tokom sve do udaljenih pristaništa i sajmišta gdje se evropska trgovina susretala s afričkim karavanama. Rođeni posrednici u toj trgovini bili su dugo vremena potomci Portugalaca, mješanci bijelaca i crnaca, koji su postali prava »djeca zemlje« i natjecali se za službe. Zatim su Englezi i Francuzi odlučili sami ploviti uz rijeke i obale i smjestiti se u unutrašnjosti. »Kapetan Agis (neki Englez)«, bilježi P. Labat, »nije tada bio u Bintamu. Englezi su ga uposlili da za njih trguje na gornjem toku rijeke; on je bio poduzetan, pa ga se moglo vidjeti čak na rijeci Falćmć, udaljenoj dan plovidbe od tvrđave Sv. Stje pana u Kaynuri«.198 U drugoj polovici XVIII. stoljeća, kada Engles ka kraljevska kom panija obustavlja većinu svojih djelatnosti i kada je tvrđava Sv. Jakova, na ušću Gambije, napuštena, evropska se trgovina vraća posrednicim a—domorocima: crni veslači, koji su bili jeftiniji od engleskih, plove uz rijeku s trgovačkom robom iz Evrope, a vraćaju se s afričkom robom , uključujući i ebanovinu, koja je vrlo često nam ijenjena brodu nekog privateera. Tom zamjenom, crnci su zagospodarili trgovinom. Zanimljivo da taj razvoj vjerno oponaša nekadašnji razvoj portugalske trgovine koja je započela iz Evrope u Afriku, a zatim i na Daleki istok. Prvi lançadosi199 bili su Portugalci; isto tako i trgovci s otoka Sâo Tomé koji su vrlo rano počeli trgovati iz Afrike u Afriku, od Gvinejskog zaljeva do Angole, danas kao trgovci, sutra kao gusari. Krajem XVI. stoljeća, u San Salvadoru, glavnom gradu Konga, bilo je više od stotinu portugalskih trgovaca i tisuću pus tolova iste narodnosti. Zatim su se poslovi ustalili, male su uloge prepuštene afričkim preprodavačim a i posrednicim a, osobito Mandiguama, kojima je zajedničko ime bilo mercadors, te njiho vim pom oćnicim a, mješancima i crncima, koje su zvalipombeiros. Ovi posljednji, bez obzira na gospodara koji ih je upošljavao, iskorištavali su svoju braću po boji kože još okrutnije nego bijel-

510


Trokutna trgovina i odnosi razmjene Znamo ishod trgovine crnim robljem: Middle Passage, prijelaz preko Atlantskog oceana, koji je uvijek bio strašan za robove zbijene u skučenu prostoru. To je putovanje, međutim, samo jedan element u sustavu trokutne trgovine koju obavlja svaki brod što podiže sidro na afričkoj obali, bez obzira je li portugalski, nizozemski, engleski ili francuski. Takav jedan engleski brod pro dat će svoje robove na Jamajki, vratit će se u Englesku sa šećerom, kavom, indigom, pamukom, a zatim će ponovno okrenuti pramac prema Africi. Ta shema je ista, m utatis mutandis, za sve brodove sa crnim robovima. U svakom vrhu trokuta ostvaruje se dobit, a ukupna bilanca prometa dobiva se zbrajanjem svih pojedinačnih bilanci. Na polasku iz Liverpoola ili Nantesa utovaruje se uvijek ista roba, tkanine, zatim ponovno tkanine, uključujući indijska pa mučna platna i rebrastu svilu, bakreno posude, kositrcni tanjuri i vrčevi, željezne poluge, noževi s koricama, šeširi, staklarija, lažni kristal, barut, pištolji, »izvozne« puške i, napokon, rakija... Ovim nabrajanjem od riječi do riječi ponavljamo popis trgovačke robe koju jc jedan bankar u travnju 1704. utovario na svoj brod Le Prince de Conty (nosivosti tri stotine tona), u Nantesu, velikoj francuskoj luci za brodove sa crnim robljem.201 Tog poznog da tuma, popis ne bi bio nimalo drugačiji na polasku iz Liverpoola ili Amsterdama. Portugalci su uvijek pazili da ne unose u Afriku oružje ili rakiju, ali njihovi nastavljači više nisu bili toliko savjesni, niti su bili tako oprezni. Napokon, da bi razmjena odgovarala evropskoj potražnji koja je bila u snažnom usponu, bila je potrebna stanovita elas tičnost afričkog tržišta prema sve većoj ponudi evropske trgovačke robe. To je bio slučaj sa Senegambijom, zanimljivim područjem između pustinje i oceana, o kojem je Philip Curtin napisao novu i neobičnu knjigu202, koja istodobno revalorizira samu afričku priv redu, širinu razmjene usprkos prometnim teškoćama, veličinu okupljanja na trgovištima i sajmištima, snagu gradova kojima su nužno potrebni viškovi te, napokon, takozvane primitivne novčane sustave, koji zbog toga nisu bili ništa manje djelotvorni. Prihvaćanje evropske trgovačke robe postalo je s vremenom nešto selektivnije: crni kupac ne kupuje više slijepo sve što se nudi. 511


Primjerice, Senegambija kupuje željezne poluge, pa čak i ko madiće željeza zato što, za razliku od drugih dijelova Afrike, nema mctalsku industriju; neke druge regije (ili, bolje rečeno, podregije) kupuju m nogo tkanina zbog toga što je lokalna tekstilna proizvodnja nedovoljna. I tako redom. A zatim — na veliko iz nenađenje — Afrika će na pohlepnu evropsku potražnju na krajt odgovoriti slijedeći klasično pravilo ekonomije: povećat će svoje zahtjeve i povisiti cijenu svojih proizvoda. Philip Curtin203 dokazuje svoje postavke u jednoj studiji c cijenama i term s o f tra d e koje primitivni karakter »novca« ne priječi u postizanju pravog cilja. I, doista, kad za željeznu polugu koja je obračunska novčana jed in ica u Senegambiji, engleski trgovac odredi vrijednost od 30 funti sterlinga, tu nije riječ o cijeni nego o razm jeni funte sterlinga, kao fiktivne novčane jedinice, za željeznu polugu, kao druge fiktivne novčane jedinice. Trgovačka roba određena u polugam a (a potom u funtama), razlikuje se po cijeni, kao što to pokazuju priložene tablice, tako da za Senegambiju m ožem o s velikom vjerojatnošću izračunati sveukupne iznose uvoza i izvoza i približno odrediti term s o f trade, odnose raz mjene, »pokazatelj koji om ogućuje da procijenim o kakvu korist određena ekonomija izvlači iz svojih odnosa s inozemstvom«.204 U spoređujući izvoz i uvoz, ulaznu i izlaznu cijenu, P. Curtir. zaključuje da Senegambija izvlači sve veću korist iz svoje razmjene s inozemstvom. Činjenica je da je Evropa, da bi dobila više zlata, više robova i više bjelokosti, m orala povećati svoju ponudu i razm jerno tome smanjiti cijenu svojoj robi. A ta konstatacija, koja je utvrđena za Senegambiju, vjerojatno vrijedi za cijelu crnu Afriku koja, kao odgovor na zahtjeve plantaža, ispiranja zlata i gradova Novog svijeta, isporučuje trgovcima crnog robija sve veći broj robova: u XVI. stoljeću 900.000 robova, u XVII. stoljeću 3-750.000, u XVIII. stoljeću 7 do 8 milijuna, a u XIX. stoljeću, usprkos ukidanju ropstva 1815- godine, 4 milijuna.205 A ako pomislimo na brojne slabosti u uloženim sredstvima i prijevozu, trgovina crnim robljem pokazuje se vrlo uspješnom. Ovisno o evropskoj potražnji, u Senegambiji dolazi do trgo vačke specijalizacije, svaki put s prvenstvom jednog proizvoda: početkom XVII. stoljeća taj proizvod je koža, zatim, sve do XIX. stoljeća, robovi, kasnije je to kaučuk, i, na kraju, kikiriki. To m ožem o usporediti s »krugovima« u kolonijalnom Brazilu: drvo za bojenje, šećer, zlato, kava. 512


I. »TERMS OF TRADE« SENEGAMBUE 1680 1730 1780 1830

100 (indeks) 149 475 1031

Terms o f trade dobivaju se iz međusobnog odnosa indeksa izvoza i uvoza (ločnije E/l х 100).

Nadmoć afičkog izvoznika povećana je otprilike 10 puta. čak ako dopustimo veliku mogućnost pogrešaka, napredak je očigledan.

II. RAZVOJ IZVOZA SENEGAMBIJE (po proizvodu, u postotku sveukupnog izvoza) zlato kaučuk koža slonovača robovi pčelinji vosak kikiriki ukupno

1680 5 ,0 8,1 8,5 12,4 55,3 10,8 100

1730 7,8 9,4 4,0

1780 0,2 12,0 0,2

64,3 14,5

86,5 1,1

1,9 9,9

100

100

-

100

1830

з,о 71,8 8,1 2,8

2,6

Tablica prema P. D. Curtin, Economic Change in Precolonial Africa, 1975, str. 336. i 337.

Kraj ropstva Trgovina crnim robljem službeno je dokinuta na prijedlog En gleske, na Bečkom kongresu 1815. godine, ali se nije mogla zaustaviti od danas do sutra, zbog snažnog zamaha koji je dosegla. Prema jednom engleskom putniku, 1817. godine206 su Rio de Janeiro, Bahia i osobito Kuba postali krajnje točke »trgovine lju dima«, koja je i dalje vrlo živa. Je li Havana najviše procvala od svih dolazišnih točaka? U nju istodobno pristiže sedam brodova sa 513


crnim robovima — od čega su četiri francuska. No Portugalci i Španjolci ipak su se najviše okoristili preostalom trgovinom crnim robljem te padom trgovine i cijena do kojih je u Africi došlo nakon povlačenja Engleza (2 do 5 funti sterlinga, dok je u Havani cijena 100 funti, a na Floridi i u New Orleansu deset puta viša, s obzirom na poteškoće do kojih dolazi zbog krijumčarenja). To je bio samo privrem eni pad, ali naš engleski putnik je zbog toga samo još ljubom orniji na dobit od te trgovine iz koje se njegova zemlja sama isključila u korist Španjolske i Portugala. Neće li ovi potonji, u prednosti zbog niske cijene njihovih robova, moći »prodavati bolje od nas na stranim tržištima ne samo šećer i kavu, nego i sve ostale tropske proizvode?«, kaže taj Englez. U tom razdoblju, mnogi Englezi dijelili su mišljenje onog ozlovoljenog Portugalca koji je 1814. godine uzviknuo kako je »interes i obveza velikih kontinentalnih sila da odlučno odbace... podm ukli prijedlog En gleske da trgovinu crnim robljem proglasi suprotnom pravima čovjeka«!207 I na kraju, jesu li ti golemi udarci poremetili ili nisu ravnotežu crnačkih društava u Angoli, Kongu, u oblastima uz rub Gvinejskog zaljeva? Da bismo na to odgovorili, valjalo bi znati brojke o kreta nju stanovništva od njihovih prvih susreta s Evropom. No čini mi se da su takvi rekordi bili mogući, u krajnjoj liniji, samo zahva ljujući očiglednoj biološkoj vitalnosti crnog kontinenta. A ako se stanovništvo povećavalo usprkos trgovini crnim robljem, što je moguće, valjalo bi ponovno ispitati sve podatke vezane uz taj problem . Ovakvim razmišljanjem ne želim umanjiti ni greške ni odgo vornost Evrope u odnosu prem a afričkom stanovništvu. U protiv nom , od početka bih inzistirao na poklonim a koje je Evropa, želeći to ili ne, donijela u Afriku: kukuruz, manioku, američki grah, slatki krum pir, ananas, gojavu, kokos, agrume, duhan, vinovu lozu; a od dom aćih životinja: mačku, berbersku patku, puru, gusku, goluba... Ne treba pritom zaboraviti na utjecaj kršćanstva, koji se često prim ao kao način da se zadobije snaga Boga bijelih ljudi. A mogli bism o i dalje dokazivati tezu: da li tako malo znači današnje postojanje crnih Amerika? A one postoje.

514

RUSIJA, DUGO ZASEBNA EKONOMIJA—SVIJET

Ekonomija-svijet200, utemeljena na Evropi, nije se proširila na cijeli evropski kontinent. S onu stranu Poljske, Moskovska Rusija dugo ostaje po strani.209 Teško je, prema tome, ne složiti se s Immanuelom Wallersteinom koji je bez oklijevanja svrstava izvan zapadne sfere, izvan »evropske Evrope«, bar do početka vladavine samodršca Petra Velikog (1689).210 Isti je slučaj s Balkanskim poluotokom, gdje je kršćanska Evropa stoljećima bila podvrgnuta i obuhvaćena turskim osvajanjima —kao što je bio slučaj i s ostalim dijelovima Otomanskog Carstva u Aziji i Africi, prostranim auto nomnim oblastima ili oblastima koje bi to željele postati. U odnosu prema Rusiji i Turskom Carstvu, djelovanje Evrope temelji se na novčanoj prevlasti, na privlačnosti i izazovima ev ropske tehnike, trgovačke robe, pa i same njezine snage. Ali dok evropski utjecaj prema moskovskoj strani pobjeđuje gotovo sam od sebe i dok Idatno njihaljke m alo-pomalo pomiče tu golemu zemlju prema zapadu, Tursko Carstvo, naprotiv, tvrdoglavo nas toji ostati po strani od njezina razornog upliva, ono u svakom slučaju pruža otpor. I samo će snaga vremena, pa samim tim i njegovo trošenje, savladati to duboko neprijateljstvo.

Ruska privreda brzo je dovedena do prividne autonomije Moskovska Rusija nije nikada bila potpuno zatvorena prema ev ropskoj ekonomiji-svijetu211, čak ni prije 1555. godine, kad su Rusi osvojili Narvu, malu estonsku luku na Baltiku, ili prije 1553godine, kad je došlo do prvog ustoličenja Engleza u Arhangelsku. Ali otvoriti prozor prema Baltiku »kojega su vode vrijedile težinu u zlatu«212, dopustiti novoj engleskoj Moscovy com pany da zakuca na vrata Arhangelska (iako su se ta vrata svake godine vrlo rano zatvarala zbog zimskog leda), značilo je izravno prihvatiti Evropu. U Narvi, koju su ubrzo nadzirali Nizozemci, u maloj su se luci 515


Luka Arhangelska u XVII. stoljeću. B. N. Estampes (Otisak B. N.) tiskali brodovi iz cijele Evrope, da bi se u povratku raštrkali po svim evropskim pristaništima. Takozvani Livonijski rat završio se, međutim, kobno za Ruse Bili su presretni što su 5. kolovoza 1583- potpisali primirje sa Sveđanima koji su ušli u Narvu213. Rusi su izgubili svoj jedini izlaz na Baltik, sačuvavši jedino dosta neprikladan izlaz na Bijelom moru, preko Arhangelska. Taj nagli udarac zaustavio je svako šire otvaranje prema Evropi. Novi gospodari Narve nisu, međutim, zabranili prolaz trgovačkoj robi koju su ruski trgovci uvozili ili izvozili.214 Tako se razmjena s Evropom nastavila, bilo preko Narve, bilo preko Revala i Rige215, a Rusija je to plaćala zlatom i srebrom. Da bi izravnali račune, kupci ruskog žita i konoplje, osobito Nizozemci, obično su donosili vreće novca od kojih je svaka sadržavala između 400 i 1.000 riksdalera.216 Tako su u Rigu 1650. godine Nizozemci donijeli 2.755 vreća, 1651. godine 2.145 vreća, a 1652. godine 2.012 vreća. Godine 1683- trgovina u Rigi iznosila je 823-928 riksdalera u korist Rusa. U tim uvjetima, Rusija ostaje poluzatvorena u sebi prven stveno zbog svojih golemih prostranstava koja je satiru, zbog još 516


uvijek nedovoljnog broja stanovnika, zbog ograničenog interesa prema zapadu, zbog mukotrpne izgradnje i stalnih prekida un utrašnje ravnoteže — a ne toliko zbog toga što je bila odrezana od Evrope ili nesklona razmjeni. Rusko iskustvo je, bez sumnje, pomalo slično iskustvu Japana, ali s tom bitnom razlikom što se Japan poslije 1638, jednom političkom odlukom, sâm zatvorio prema svjetskoj ekonomiji. Rusija, međutim, nije žrtva nekog hotimice zauzetog stava, niti nekog kategoričkog isključivanja koje bi dolazilo izvana. Ona se jednostavno nastoji organizirati po strani od Evrope, kao samostalna ekonomija-svijet, s vlastitom mrežom veza. Ako je u pravu M. V. Fechner, glavni dio ruske trgovine i privrede u XVI. stoljeću okrenut je više prema jugu i prema istoku, nego prema sjeveru i prema zapadu (odnosno prema Evropi).217 Na početku stoljeća glavno vanjsko tržište za Rusiju je Turska. Te dvije države povezuju se preko doline Dona i Azovskog mora, gdje pretovar osiguravaju isključivo otomanski brodovi: Crno more je u to doba dobro čuvano tursko jezero. Kao dokaz stalnog i veoma znatnog prometa može poslužiti kurirska služba konjima koja u to vrijeme povezuje Krim i Moskvu. Oko sredine stoljeća, osvajanje donjeg toka Volge (Kazan je osvojen 1552, a Astrahan 1556. godine) naširoko je otvorilo put prema jugu, iako Volga još uvijek teče nemirnim područjima, što putovanja kopnom čini teško izvedivim, a putovanja rijekom prilično opasnim: svako pristajanje vezano je uz opasnosti. No, ruski trgovci okupljaju se u karavane koje svojom brojnošću olakšavaju eventualnu obranu. Kazan, a još više Astrahan, otada postaju glavna okretišta ruske trgovine prema stepama Donje Volge, a osobito u smjeru središnje Azije, Kine i, u prvom redu, Irana. Trgovačka putovanja dotiču Kasvin, Širaz, otok Hormuz (do kojeg se iz Moskve stiže za tri mjeseca). Jedna ruska flota, sagrađena u Astrahanu tijekom druge polovice XVI. stoljeća, saobraća po Kaspijskom jezeru. Promet se zatim odvija do Taškenta, Samarkanda i Buhare — i sve do Tobolska, tadašnje granice prema sibirskom istoku. Razmjena s jugom i istokom zasigurno je po obujmu veća (iako to ne možemo brojkama potkrijepiti) od razmjene što se odvija prema Evropi i iz nje. Rusi izvoze sirovu kožu, krzno, željezariju, grube tkanine, obrađeno željezo, oružje, vosak, med, prehrambene proizvode; od evropskih proizvoda, koje zatim iz voze dalje, nalaze se flamansko ili englesko sukno, papir, staklo, metali... Iz suprotnog smjera dolaze začini (osobito papar) te kineska ili indijska svila (sve se to dobiva preko Irana), perzijski 517


baršun i brokat, šećer, sušeno voće, biseri i zlatni nakit iz Turske, pam učne tkanine za široku upotrebu porijeklom iz Središnje Azije... Cjelokupnu trgovačku djelatnost nadzire, štiti, a po potrebi i razvija država. Ako se ograničimo na nekoliko poznatih brojki što se odnose na državni m onopol (dakle samo na dio razmjene, ne nužno i najveći), trgovina s Istokom bila bi za Rusiju povoljna i, u cjelini uzev, poticajna za njezinu privredu. Dok Zapad traži od Rusije samo sirovine, a snabdijeva je isključivo raskošnim proizvodima i gotovim novcem (što je, istina, dosta važno), Istok od nje kupuje m anufakturne proizvode, pribavlja joj proizvode za bojenje koji su potrebni ruskoj industriji, opskrbljuje je raskošnim proiz vodima ali isto tako i jeftinim tkaninama — svilom i pam ukom — za široku upotrebu.

Jaka država Svjesno ili nesvjesno, Moskovska Rusija izabrala je Istok u većoj mjeri nego Zapad. Je li to razlog zbog kojeg ona kasni u razvoju? Ili je pak time što se kasno suočila s evropskim kapitalizmom Rusija sebi prištedjela — a to je moguće — nezavidan položaj obližnje Poljske, gdje su se strukture preoblikovale prem a ev ropskoj potražnji, u kojoj raste blistavo bogatstvo Gdanjska (Dan zig je »oko Poljske«) i svemoć veleposjednika i velikaša, dok istodobno slabi autoritet države, a razvoj gradova jenjava? N asuprot tome, država je u Rusiji poput hridi usred mora. Sve završava na njenoj svemoći, osnaženoj policiji, autoritarizmu, kako u odnosu na gradove (»u kojima zrak ne oslobađa«216 kao na Zapadu) tako u odnosu na konzervativnu pravoslavnu crkvu ili na seljačke mase koje najprije pripadaju caru, a potom velepos jedniku, ili pak u odnosu na same bojare koji su isto tako pri m orani na poslušnost, bez obzira je li riječ o nasljednom plemstvu ili o nosiocim apom jestija, neke vrsti beneficija, davanih odlukom suverena kao naknada za službu, što će čitatelje podsjetiti na Španjolske encom iendas u Americi ili, još bolje, na turske spabiluke. Država k tome prisvaja sebi nadzor nad najvažnijim dijelom razmjene: m onopolizirala je trgovinu soli, potašom, rakijom, pi vom, medovinom, krznom, duhanom, a kasnije i kavom... Tržište žita na nacionalnoj razini dobro funkcionira, ali izvoz zrnja pod ložan je carevoj ovlasti, a njemu će to često poslužiti kao argument 518


da bi lakše poduzimao svoja teritorijalna osvajanja.219 Počevši od 1653- godine, upravo je car taj koji organizira službene karavane što se, u pravilu svake tri godine, upućuju prema Pekingu, od noseći onamo skupocjena krzna i vraćajući se sa zlatom, svitom, damastom, porculanom, a kasnije sa čajem. Alkohol i pivo bili su monopol države, a prodavali su se u krčmama »koje se na ruskom jeziku nazivaju kobaki; one su pripadale isključivo caru (...) izuzev u dijelu Ukrajine koju nastanjuju Kozaci«. Car na taj način svake godine dobiva goleme prihode, možda čak milijun rubalja, a »kako je ruski narod navikao na žestoka pića i budući da vojnici i radnici polovicu svoje plaće dobivaju u kruhu ili brašnu, a drugu polovicu u novcu, oni tu drugu polovicu troše u krčmama, tako da se sav novac koji je u opticaju u Rusiji vraća u kovčege Njegova Carskog Veličanstva«.220 Državnim poslovima se, istina, svatko bavi na svoj način. Ima »beskonačno mnogo« prijevara, »bojari i drugi privatnici potajice prodaju duhan iz Čerkezije i Ukrajine, gdje on raste u velikim količinama«. A što reći o prijevarama na votki, na svim stepe nicama društvene ljestvice? Najizraženije krijumčarenje, koje se silom prilika trpi, jest krijumčarenje krzna i kože iz Sibira koje je u smjeru susjedne Kine poprimilo tolike razmjere da službene karavane što se šalju u Peking uskoro više neće uopće moći obavljati svoj posao. Godine 1720. »odrubljena je glava knezu Gagarinu, i to pred guvernerom Sibira... zbog toga što je zgrnuo silno bogatstvo, tako da je nakon rasprodaje njegova namještaja i roba iz Sibira i Kine ostalo više kuća punih neprodane robe, ne brojeći drago kamenje, zlato i srebro, za koje se tvrdilo da vrijedi više od 3 milijuna rubalja«.221 Ma koliki bio teret prijevara, krijumčarenja, nepoštivanja zakona u Rusiji, to ipak ne odnosi prevagu niti ograničava slavo dobitnu carsku samovolju. U tom smo izvan političkog podneblja Zapada. Dokaz tome je organizacija gosti222, veletrgovaca koji su se, ovdje kao i drugdje, obogatili trgovinom dalekog dometa, ali koji se nalaze pod okriljem države. Ima ih dvadeset ili trideset u carevoj službi. Uživaju goleme povlastice, ali istodobno imaju i golemu odgovornost. Ako je potrebno, gosti se bave ubiranjem poreza, upravljaju carinarnicama u Astrahanu ili Arhangelsku, prodaju krzna i drugu dragocjenu trgovačku robu, vode vanjsku trgovinu države, osobito prodaju trgovačke robe koja pripada u državni monopol, upravljaju čak kovnicom novca ili pak sibirskom »ministarskom« oblasti. Za sve te obaveze odgovorni su svojim 519


životom i vlastitim dobrim a.223 Zauzvrat, njihovo bogatstvo može doseći goleme razmjere. U vrijeme Borisa Godunova (15981605), godišnja plaća jednog radnika iznosila je 5 rubalja. Stroganovi bijahu pravi kraljevi ruskih trgovaca, obogativši se lihvom, trgovinom soli, rudnicima, industrijskim poduzećima, osvajanjem Sibira, trgovinom krznima i dobivanjem fantastičnih kolonijalnih područja istočno od Volge, u oblasti Perm, već od XVI. stoljeća; caru će unepovrat predujm iti 412. 056 rubalja za vrijeme dva poljska rata (1632-1634. i 1654-1656).224 A već su na početku vladavine caru Mihailu Romanovu isporučili goleme iznose u žitu, soli, dragom kamenju, u novcu u obliku posudbe ili izvanrednih poreza.225 Kao vlasnici zemlje, kmetova, najamnih radnika, kućnih robova, gosti se uzdižu na vrh društvene strukture. Oni čine posebnu vrst »gilde«.226 Druge dvije »gilde« okupljaju trgovce druge i treće klase, koji su također povlašteni. Međutim, s vlada vinom Petra Velikog funkcija gosti će se ugasiti. Ukratko, nasuprot onom e što se dogodilo u Poljskoj, jasno je da je ovdje zavidna i dalekovidna carska vlast konačno sačuvala autonom an trgovački život koji pokriva cijeli teritorij i sudjeluje u njegovu ekonomskom razvoju. Osim toga, jednako kao na Zapa du, nijedan od tih veletrgovaca nije bio specijaliziran. Jedan od najbogatijih gosti, Gregor Nikitnikov, istodobno se bavi prodajom soli, ribe, sukna, svile; vodi poslove u Moskvi, ali sudjeluje i u prom etu Volgom, posjeduje brodove u Njižnjem Novgorodu, bavi se izvozom preko Arhangelska; u pogodnom trenutku pregovara s Ivanom Stroganovim o kupnji jednog nasljednog posjeda, votčine, za nevjerojatan iznos od 90.000 rubalja. Stanoviti Voronjin posjeduje više od 30 dućana u moskovskim rjadovim a111; jedan drugi, pak, Ščorin, prevozi trgovačku robu iz Arhangelska u Mos kvu, iz Moskve u Njižni Novgorod i prem a Donjoj Volgi; u do govoru s nekim drugim trgovcem, odjednom kupuje 100.000 pudi229 soli. K tome, ti veletrgovci vode još i trgovinu na malo u Moskvi, kamo sustavno doprem aju viškove i bogatstva iz pok rajina.229

Kmetstvo se u Rusiji pooštrava U Rusiji, kao i drugdje, država i društvo m eđusobno su vezani. Snažna država poklapa se s društvom u kojem vlada čvrsta ruka, s društvom prisiljenim da proizvodi viškove od kojih žive država i 520


vladalačka klasa bez koje car ne bi mogao gospodariti golemom masom seljaka, kao osnovnim izvorom svojih prihoda. Cijela povijest seljaštva sastoji se tako od četiri ili pet likova: Seljak, Plemić, Vladar, Obrtnik, Trgovac — a ova dva posljednja lika bila su u Rusiji često seljaci koji su samo promijenili posao, ali koji društveno i pravno ostaju seljaci, uvijek u zavisnom po ložaju prema plemstvu. Sistem je zapravo postajao sve okrutniji; počev od XV. stoljeća, položaj seljaka od Labe do Volge neprestano se pogoršavao. Ali razvoj događaja u Rusiji ne slijedi pravilo: u Poljskoj, Madžarskoj i Češkoj uvodi se »drugo kmetstvo«, u korist plemića i magnata koji u to vrijeme posreduju između seljaka i tržišta, gospodareći sve do oživljavanja gradova, koji više nisu njihovo puko osobno vlasništvo. U Rusiji glavni akter je država. Sve je podređeno njenim potrebama i obvezama te golemom teretu protekle povijesti: tri stoljeća borbe protiv Tatara i Zlatne horde stajalo je više nego što je stogodišnji ratznačio u genezi autoritarne monarhije od Karla VII do LujaXI. Ivan Grozni (1544-1584), koji utemeljuje i formira m odernu Moskovsku Rusiju, nema drugog rješenja nego ukloniti staru aristokraciju i, kad se za to ukaže prilika, ukinuti je; a da bi dobio vojsku i upravu koje će slušati njegove naloge, mora stvoriti novo plemstvo koje će njemu služiti, a to supomješčiki. Njima je na doživotno uživanje ustupio zemlju koju je konfiscirao od starog plemstva ili koju je ono napustilo, ili pak novu i neobrađenu zemlju u južnim stepama koju će novi »plemić« s nekoliko seljaka, odnosno robova, učiniti plodnom. Naime, ropstvo se u redovima ruskog seljaštva održalo dulje nego što se obično misli. Jednako kao što je u početku bilo u evropskoj Americi, ovdje je veliki problem bio zadržati ljude, jer ih je malo, a ne zemlju, koje ima u izobilju. To je konačno razlog zbog kojeg se kmetstvo nužno nameće i zbog kojeg ono postaje sve teže. Car je svoje plemstvo doveo u red. Ali to plemstvo mora živjeti. Kako da opstane ako ga seljaci napuste da bi nastanili novoosvojena područja? Masteoski posjed230, koji se temeljio na sistemu slobodnog zakupa, u XV. stoljeću se mijenja s pojavom domene, posjeda koji senior, kao na Zapadu, sam iskorištava, a oblikuje se nauštrb seljačkih čestica. Taj je proces započeo na svjetovnim imanjima, a zatim se proširio na manastirsku i državnu zemlju. Na dom eni se primjenjuje robovski rad, a još više rad zaduženih seljaka koji, želeći se osloboditi svog duga, zapravo postaju kmetovi. Sistem sve 521


više nastoji od slobodnog zakupnika iznuditi radnu obvezu, tako da se u XVI. stoljeću tlaka povećava. Ipak (već od kraja XVI. stoljeća), seljaci imaju mogućnost da pobjegnu u Sibir ili, još bolje, na plodni jug. Stalno preseljavanje, uporno nastojanje seljaka da mijenjaju gospodare ili da dobiju slobodnu zemlju na »granici«, ili pak da iskušaju sreću u zanatstvu, pokućarstvu, sitnoj trgovini — sve su to bile neiskorjenjive bolesti ruskog seljaštva. Zakon je, međutim, sve to omogućavao: prem a zakonu iz 1497. tijekom tjedna Sv. Jurja (25. studeni), nakon što bi veliki radovi bili obavljeni, seljak je imao pravo napustiti svog gospo dara, pod uvjetom da m u plati što mu je dužan. I drugi su praznici otvarali vrata slobode: Korizma, Pokladni utorak, Uskrs, Božić, Petrovo... Da bi spriječio napuštanje dobra, feudalac se služio svim sredstvima koja su m u bila na raspolaganju, uključujući fizičko kažnjavanje i povećanje tražene odštete. No ako seljak izabere bijeg, kako ga prisiliti da se vrati u tor? To kretanje seljaka dovodilo je, dakle, u opasnost osnovicu vlasteoskog društva, dok je državna politika pokušavala učvrstiti to društvo da bi ga učinila sredstvom kadrim da joj služi: svaki je subjekt imao svoje mjesto u poretku koji je točno utvrđivao obveze jednih i drugih spram vladara. Valjalo je, dakle, uvesti reda u kretanje seljaka. Za početak, Sv. Juraj je zadržan kao jedini datum kada je bilo dopušteno otići. Zatim je 1580. godine, dekretom Ivana IV »privremeno«, do nove naredbe, obustavljena svaka slo boda kretanja. Ta je privrem enost potrajala, iako se bježanje seljaka nastavilo usprkos novim ukazima (24. studenog 1597, 28. studenog 1601). Krajnji ishod bio je zakon iz 1649. koji je bar teoretski stavio točku na mogućnost ne-vraćanja. Ukaz je, dakle, jednom zauvijek, potvrdio nezakonitost svakog kretanja seljaka bez vlastelinove suglasnosti i poništio stare propise koji su do puštali da se odbjegli seljak ne m ora vratiti svom gospodaru nakon određenog roka, koji je najprije iznosio pet godina, a zatim je povećan na petnaest godina. Ovaj put ukinut je svaki vremenski rok: bez obzira koliko dugo bio odsutan, odbjegli seljak može se prisiliti na povratak svom gospodaru, zajedno sa ženom, djecom i stečenim dobrima. Takav razvoj događaja bio je moguć samo zbog toga što se car svojski zauzimao za interese svoga plemstva. Ambicija Petra Velikog — razvoj flote, vojske, uprave — zahtijevala je strogu poslušnost cijeloga ruskog društva, velikaša i seljaka. To prvenstvo državnih potreba objašnjava zbog čega je ruski seljak, za razliku 522


od onovremenog poljskog seljaka, nakon svoje gotovo potpune potlačenosti (od 1649), bio podvrgnut dodatnom obroku, obvezi u novcu i naravi (koje je plaćao kako državi tako i gospodaru), kao i barščini2il ili tlaci. U najtežim trenucima kmetstva u XVIII. stoljeću, tlaka — dok je trajala — nije prelazila tri dana u tjednu. Plaćanje obveza u novcu podrazumijevalo je, što je očito, postoja nje tržišta na koje će seljak uvijek imati pristupa. Uostalom, upravo postojanje tržišta objašnjava zbog čega se razvija izravna eksplo atacija na vlastelinovoj domeni (on želi prodati ono što je proiz veo), ali isto tako objašnjava i razvoj države, a to je vezano uz poreski povrat novca u državnu blagajnu. S obzirom na reci procitet perspektiva, možemo isto tako reći da je rana pojava tržišne privrede u Rusiji posljedica otvaranja seljačke privrede, ali isto tako i da ju je ona prouzrokovala. U tom procesu imala je svoju ulogu i vanjska trgovina Rusije s Evropom (neki bi se, bez sumnje, mogli izrugivati njezinom beznačajnošću s obzirom na golemo unutrašnje tržište), budući da je pozitivna bilanca Rusije iz te trgovine uvela u rusku privredu onaj minimalni opticaj novca — srebra iz Evrope, zlata iz Kine — bez kojeg djelovanje tržišta ne bi uopće bilo moguće, bar ne na istoj razini.

Tržište i seljaci Ta osnovna sloboda — pristup tržištu — objašnjava mnoge kontra dikcije. S jedne strane, položaj seljaka se očigledno pogoršavao: u vrijeme Petra Velikog i Katarine II kmet je postao rob, »stvar« (to će reći sam car Aleksandar I), pokretno dobro koje njegov gos podar može po svojoj volji prodati; taj je seljak nezaštićen pred vlasteoskom pravdom koja ga može osuditi na izgnanstvo ili na tamnicu; osim toga, podvrgnut je vojnoj obvezi, ili se šalje kao mornar na ratne ili trgovačke brodove, otprema kao radnik u manufakture... Zbog toga i dolazi do tolikih seljačkih buna, koje se u pravilu guše u krvi i nasilju. Pugačovljev ustanak (1774-1775) samo je najdramatičnija epizoda u tim previranjima koja se nikad nisu smirila. No, s druge strane, moguće je, kao što će to kasnije smatrati Le Play232, da se razina života ruskih kmetova mogla usporediti sa životom mnogih seljaka na Zapadu. To se odnosi bar na dio kmetova, jer se na istom posjedu, pored seljaka koji su gotovo bez ikakvih sredstava za život, mogu susresti i gotovo 523


imućni kmetovi. I na kraju, vlasteosku pravdu ne obilježava uvijek prisila. Činjenica je da se može naći izlaz: kad je u podređenu položaju, čovjek se prilagodava čudnim slobodama. Ruski kmet često dobiva dopuštenje da se za svoj osobni račun bavi obrt ničkim djelatnostima, na pola radnog vremena ili u potpunosti, a u tom slučaju sam će prodavati proizvode svoga rada. Kad je Pavao I 1796. godine izgnao kneginju Daškov u jedno selo na sjeveru Novgorodske gubernije, ona je upitala svog sina gdje se nalazi to selo i kome pripada. Ovaj se bezuspješno raspitivao. »Na kraju su u Moskvi srećom naišli na nekog seljaka iz tog sela koji je radi prodaje donio tovar čavala što ih je sâm proizveo.«233 Isto tako, seljak će često od svog gospodara dobiti putnicu da bi u udaljenim mjestima mogao izučavati industrijske i trgovačke p os love. No, usprkos svemu, i dalje je ostajao kmet, čak i ako bi se obogatio. Dakle, i dalje je plaćao dažbine, razm jerno svom bogatstvu. Uz blagoslov svojih gospodara, kmetovi su postajali pokućarci, putujući trgovci, dućandžije u predgrađima, zatim i u grad skim središtim a, ili prijevoznici. Svake zime, milijuni seljaka dovoze na svojim saonicama u gradove proizvode koje su sakupili za toplijeg vremena. Ako su, na nesreću, kao što je to bilo 1789. i 1790. godine, snježne padavine nedovoljne i prom et saonicama nemoguć, gradska trgovišta ostaju prazna te nastupa gladna go dina.234 Ljeti, brojni ladari krstare rijekama. A od prom eta do trgovine samo je jedan korak. U istraživanju koje vrši po Rusiji, Pierre Simon Pallas, prirodoslovac i antropolog, zaustavlja se 1768. u Višnjem Voločoku, nadomak Tvera, »velikom selu (koje) podsjeća na mali grad«, kako je zabilježio. »Svoj razvoj duguje kanalu koji vezuje Tver s Mstom. Taj prom et Volgom prema jezeru Ladoga razlog je Što su se gotovo svi težaci iz tog kraja posvetili trgovini, tako da je poljoprivreda gotovo napuštena«, a selo je postalo grad, »glavno mjesto istoimenog okruga«.235 S druge strane, stara tradicija seoskih obrtnika što su proiz vodili za tržište — kustari, koji su poćev od XVI. stoljeća potpuno, ili gotovo potpuno, napuštali rad na poljima — između 1750. i 1850. godine gotovo se nevjerojatno razvila. Ta golema seoska proizvodnja uvelike je premašivala seoski rad kod kuće kakav su organizirale manufakture.236 Kmetovi su čak imali udjela u tom brzom i velikom širenju manufaktura, koje je država poticala nakon Petra Velikog: godine 1725. Rusija je brojala 233 manufak524


Volga između Novgoroda i Tvera (12. kolovoza 1830). Putovanje kneza Demidova. (Otisak B. N.) ture, 1796, kada je umrla Katarina II, imala ih je 3-360, ne uk ljučujući rudnike i metalurgiju.237 Istina, osim velikih manufak tura te brojke uključuju i sitne pogone. No, bez obzira na to, brojke posve sigurno govore da je riječ o snažnom usponu. Glavni dio nerudarske industrije smješta se oko Moskve. Tako će sjeverois točno od glavnog grada seljaci sela Ivanovo (vlasništvo Seremetjevih), koji su oduvijek bili tkalci, na kraju otvoriti prave manufakture obojenih tkanina (prije svega lana, a potom i pa muka), kojih će 1803- godine biti 49. Njihovi su prihodi bili upravo nevjerojatni, i Ivanovo je postalo veliko središte ruskog tekstila.238 Drugi su se kmetovi jednako blistavo obogatili trgovinom. Jedna ruska osobitost je da je u trgovini bilo relativno malo građana.239 Seljaci su se, dakle, upuštali u trgovinu i uspijevali u njoj, ponekad protiv zakona, ali isto tako i pod zaštitom svojih gospodara. Sredinom XVIII. stoljeća grof Munnich, govoreći u ime ruske vlade, ustvrđuje da su se seljaci već cijelo stoljeće, »usprkos 525


svim zabranama, stalno bavili trgovinom, ulažući u nju vrlo velike iznose«, tako da se rast i »sadašnji napredak« trgovine »može zahvaliti sposobnostim a, radu i ulaganjima seljaka«.240 Drama (ili komedija) tih novih bogataša koji po zakonu ostaju kmetovi započinje onda kad žele kupiti svoju slobodu. Gospodar uglavnom nevoljko popušta, bilo zbog toga što je u njegovu interesu da m u nastave davati obilne prihode, bilo zbog toga što njegovoj taštini godi da zadržava milijunaše u svojoj ovisnosti, ili pak zato što želi iznad svake m jere povisiti cijenu otkupa. Kako bi se izvukao po najpovoljnijoj cijeni, kmet, sa svoje strane, oprezno prikriva svoje bogatstvo i dosta često dobiva igru. Tako, primjerice, da bi oslobodio Gračeva, velikog manufakturista iz Ivanova, grof Šeremetjev je 1795. godine zahtijevao golem iznos od 135.000 rubalja, zatim tvornicu, zemlju i kmetove koje je Gračev pos jedovao — odnosno, naizgled gotovo sve njegovo bogatstvo. Me đutim, Gračev je prikrio golem kapital kod trgovaca koji su radili za njega. Nakon što je tako skupo platio svoju slobodu, ostao je jedan od najvećih tvorničara tekstila.241 Razumljivo, ta velika bogatstva odnose se samo na manjinu. Mnoštvo seljaka koji se bave sitnom i srednjom trgovinom ogra ničeno je vrlo osebujnom klimom koja vlada u ruskom kmetstvu. Na sreću ili na nesreću, kmetska klasa nije bila zatočena u seosku samodovoljnost. Ostala je u dodiru s privredom zemlje i u tome je našla m ogućnost za život i djelovanje. Osim toga, između 1727. i 1790. godine stanovništvo se udvostručilo. To je znak životnosti. Nadalje, broj državnih seljaka se povećava, tako da m alo-pom alo čini polovicu seoskog stanovništva; ti državni seljaci relativno su slobodni, a nad njima često postoji samo teoretska vlast. I, na kraju, u golemo tijelo Rusije sa Zapada se uz bijeli metal uvlači i određeni kapitalizam. A novosti koje on sa sobom donosi ne znače nužno i napredak; no, pod njegovim pritiskom, stari poredak se razara. Veoma se rano pojavilo nadničenje; Širi se u gradovima, u prom etu, čak i na poljima za neodložne radove kao što su kosidba i žetva. Radnici Što se unajmljuju često su propali seljaci koji odlaze u potragu za srećom, a uzimaju se kao najamna radna snaga ili za rad pod prisilom. Najamnici su nadalje propali obrtnici koji nastavljaju raditi u posadu, radničkoj četvrti, ali za račun nekog susjeda koji je bio sretnije ruke; ili pak, sirotinja, koju zapošljavaju kao m ornare, lađare, brodare (samo na Volgi ima 400.000 burlaka).242 Organizira se tržište rada, primjerice u Njižnjem Novgorodu, gdje se najvaljuju budući uspjesi koje će polučiti 526


takav skup. Osim radnika-kmetova, u rudnicima i u manufak turama potrebni su i najamni radnici koje upošljavaju s tim da im sc isplaćuje određena pripomoć, ali uvijek postoji opasnost da takav radnik odmah nakon toga potajice nestane. No, stanje ne treba ocrtavati ni suviše svijetlim ni suviše tamnim bojama. U svakom slučaju, riječ je o stanovništvu navik lom na odricanje, na preživljavanje u teškim uvjetima. Ruskog vojnika, »doista laganog za hranjenje«, možda najbolje opisuje sljedeća slika: »Nosi malu limenu kutiju, ima bočicu octa, iz koje ukapa nekoliko kapljica u vodu koju pije, a kada nade malo češnjaka, jede ga s brašnom razmućenim u vodi. Glad podnosi bolje od svih drugih, a kada mu se dodijeli meso, na takvu darežljivost gleda kao na nagradu.«243 Kad vojna skladišta ostanu prazna, car jednostavno naredi dan posta i time je sve riješeno.

Gradovi koji su zapravo trgovišta Nacionalno tržište ocrtava se u Rusiji veoma rano, a u osnovi je nabujalo od razmjene medu vlasteoskim i crkvenim domenama te od viškova seljačke proizvodnje. Naličje tog preobilja seoskih aktivnosti možda je osrednjost gradova. To su trgovišta prije nego gradovi, ne samo zbog njihove veličine, nego stoga što se gradske funkcije u pravom smislu nisu osobito razvile. »Rusija je golemo selo«244, dojam je evropskih putnika, iznenađenih obiljem tržišne privrede koja je, međutim, još uvijek u elementarnom stadiju. Nastala je na selu, a zatim se proširila na trgovišta koja se zapravo slabo razlikuju od obližnjih sela. Seljaci su zaposjeli predgrađa, za sebe su prisvojili najbolji dio obrtničkih djelatnosti, a u samim gradovima organiziraju otvaranje mnoštva malih dućana obrtnika-trgovaca koji svojom brojnošću preneražavaju. Prema Ni jemcu J. P. Kilburgeru (1674), »u Moskvi ima više trgovačkih daščara nego u Amsterdamu ili u cijeloj jednoj njemačkoj kne ževini«. Ali one su minijaturne: desetak njih bez teškoća bi se uklopilo u samo jedan nizozemski dućan. Katkada dva, tri ili četiri sitna trgovca dijele jedan dućan, tako da se »prodavač jedva može okrenuti usred svoje trgovačke robe«245. Ti dućani, razvrstani prema srodnim skupinama, pružaju se u dvostrukom nizu duž rjadova, što doslovno znači »red«, »niz«. 527

F ernand B ra u d el / V rijem e svijeta

Trgovac »pirošku (pirochki, tijesto s mesom, vrlo popular no u Rusiji). Gravira K. A. Zelenkova, XVIII. stoljeće, »Zov Petrograda«. (Fotografija Aleksandra Skarzinska) Te četvrti s natiskanim daščarama više podsjećaju na raspored u muslimanskim gradovima nego na specijalizirane ulice na Zapadu u srednjem vijeku, pa bismo ih mogli usporediti sa sukom. U Pskovu je 107 proizvođača ikona nanizalo svoje dućane u Ikonnij rjad.246 Prostor današnjeg Crvenog trga u Moskvi »ispunjen je dućanima, jednako kao i ulice koje se u njega slijevaju; svaki obrt ima svoju ulicu i svoju četvrt, tako da se trgovci svilom uopće ne miješaju s trgovcima suknom i platnom, niti se zlatari miješaju sa sedlarima, obućarima, krojačima, krznarima i drugim obrtnicima. (...) Isto tako, postoji ulica gdje se prodaju samo slike svetaca.«247 No, učinimo li još jedan korak, nači čemo se ispred najvećih dućana, ambara, pravih skladišta trgovine na veliko, ali koji se istodobno bave i prodajom na malo. Moskva ima i svoje tržnice, čak i one specijalizirane, od staretinarničke, gdje brijači rade na otvorenom, između izloženih starudija, pa sve do tržnica na ko jima se prodaje meso ili riba. Za njih neki Nijemac kaže da ih osjetimo »prije nego što ih vidimo. (...) Njihov smrad je takav da svaki stranac mora začepiti nos!«248 Jedino Rusi, čini se, to ne osjećaju, tvrdi on! Osim ove sitne tržišne aktivnosti, postoji razmjena širokog djelokruga. Na nacionalnoj razini takvu razmjenu nameće raz 528

Svijet z a E vro p u ili p r o tiv n je

novrsnost ruskih oblasti, gdje jednima nedostaje žito, drugima drvo, trećima sol. A uvozni proizvodi ili trgovina krznom u pot punosti su ispresijecali cijelu zemlju. Pravi pokretači te trgovine od koje se gosti, a kasnije i drugi veletrgovci, bogate zapravo su sajmovi, u većoj mjeri nego gradovi. U XVIII. stoljeću ima ih između 3 i 4 tisuće249, to jest deset do dvanaest puta više nego gradova (smatra se da su 1720. godine bila 273 grada). Neki od njih podsjećaju na francuske sajmove u pokrajini Champagne, a uloga im je da povezuju područja koja su međusobno udaljena kao nekoć Italija od Flandrije. Medu te vrlo velike sajmove250 ubraja se Arhangelsk, na dalekom sjeveru, kojem je pretovarištem prema jugu veoma živi sajam u Soljvišcgodskoj, jedan od najznatnijih u carstvu251 zatim sajam u Irbitu, koji nadgleda put iz Tobolska prem a Sibiru; u Makarjevu, koji je zametak velikog okupljanja u Njižnjem Novgorodu a koji će svoj pravi zamah doživjeti tek u XIX. stoljeću; u Đrjansku, između Moskve i Kijeva; u Tihinu u blizini Ladoge, u smjeru Baltika i Švedske. Sajmovi kao sredstvo trgovine bez daljnjega nisu zastarjeli, a u zapadnoj Evropi sačuvali su se do XVIII. stoljeća. Ali problem u Rusiji predstavlja to što su gradovi u odnosu na sajmišta ostali razmjerno nevažni. Drugi znak da u Rusiji nije došlo do sazrijevanja gradova je odsutnost modernog kreditiranja, tako da je u gradovima i selima vladao nezamislivo surov oblik lihvarstva: pri najmanjem sporu sve dolazi pod udar, uključujući slobodu i kožu ljudi. Jer, »sve se posuđuje (... ), novac, živežne namirnice, odjeća, sirovine, sjeme«; sve se daje u zalog: radionica, dućan, daščara, drvena kuća, vrt, polje ili parcele na polju, pa čak i tvornica metalnih cijevi koja opskrbljuje rudnik soli. Uobičajena je nevjerojatno visoka kamat na stopa: 1690. godine u Stockholmu, pri posudbi jednog ruskog trgovca drugom, kamata je iznosila 120% za devet mjeseci, što znači više od 13% mjesečno.252 Na Levantu, gdje je lihvarstvo između židovskih i muslimanskih zajmodavaca te kršćanskih duž nika bilo uobičajeno, kamatna stopa u XVI. stoljeću ne prelazi 5% mjesečno. Kakva umjerenost! Lihva je u Moskovskoj Rusiji izrazito sredstvo bogaćenja. A dobit predviđena ugovorom vrijedi manje od zapljene zaloga, posjeda, radionice ili hidrauličnog kotača. To je dodatni razlog što su kamatne stope tako visoke, a rokovi vraćanja tako strogi: sve je proračunato tako da je nemoguće poštivati ugovor i da se na kraju utrke plijen nemilosrdno prisvoji. 529


Ekonomija—svijet, ali kakva1? Ta golema Rusija, usprkos još uvijek arhaičnim oblicima, bez svake sum nje je jedna ekonomija-svijet. Gledajući iz perspektive njenog središta, a to je Moskva, potvrđuje se ne samo njezina snaga nego i stanovita moć dominacije. Glavna crta podjele je os sjever-ju g uz Volgu, kao što je to u Evropi u XIV. stoljeću bila kapitalis tička »kralješnica« od Venecije do Brugesa. A ako zamislimo kartu Francuske uvećanu na ruske razmjere, Arhangelsk bi bio Dunker que, Petrograd bi bio Rouen, Moskva Pariz, Njižnji Novgorod bi bio Lyon, a Astrahan Marseille. Kasnije će južni terminal postati Odesa, osnovana 1794. godine. Širenjem ekonomije—svijeta i napredovanjem osvajanja u gotovo pusta područja, Moskovska Rusija postaje prostorno gole ma, i ta golem ost svrstava je u najveća ekonomska čuda. Strani prom atrači ne griješe kada tako često ističu to temeljno svojstvo — obujam. Rusija je toliko prostrana, kaže jedan od njih, da usred ljeta »na jednom kraju carstva dan traje 16 sati a na drugom 23«.253 Toliko je prostrana, kaže drugi, sa svojih 500.000 četvornih milja, koliko joj se pripisuje254 »da bi se svi stanovnici (svijeta) mogli ondje udobno smjestiti«.255 Ali, nastavlja isti obavjestitelj, »vjero jatno se ondje ne bi mogli prehraniti«. U tom okviru, putovanja i seljenja nužno se otežu, postaju beskonačna, neljudska. Zbog velikih razdaljina sve kasni i postaje zam ršeno. Prolaze godine prije nego što se okonča neka razmjena. Službenim karavanama koje polaze iz Moskve za Peking potrebne su tri godine da odu i da se vrate. Tijekom te beskonačne vožnje, karavane prelaze pustinju Gobi, što u najmanju ruku znači 4.000 vrsta, odnosno približno 4.000 km256. Da bi um irio dva oca jezuita koji ga ispituju (1692), neki trgovac koji je više puta bio na tom putu doista m ože potvrditi da pustolovina nije ništa mučnija od putovanja Perzijom ili Turskom.257 Kao da ta putovanja nisu iz razito teška! Govoreći o državi Šah Abbasa258, jedan je talijanski svjedok 1576. godine rekao »che si c am ina quatro m esi continui nel suo sta to « da bi je se prešlo. Put Moskva—Peking prelazilo se bez sum nje još sporije: do Bajkala je valjalo upotrijebiti saonice, a potom konje ili karavane deva. I pridodati tome i nužne stanke, sa surovom obvezom »zimovanja u mjestu«. 530

Svijet z a E vro p u ili p r o tiv n je

Iste su poteškoće postojale u smjeru sjcvcr-jug, od Bijelog mora do Kaspijskog jezera. Godine 1555, polazeći iz Arhangclska, Englezi su, istina, stigli na iranska tržišta. Ali plan kojim su se toliko puta zanosili — da zaobilazno preuzmu trgovinu začinima iz Indijskog oceana prolazeći »ruskom prevlakom« od sjevera pre ma jugu — zanemarivao je mnoge stvarne opasnosti što stoje pred takvim pothvatom. Možda je preuranjena novost da su Rusi 1703. ponovo zauzeli Narvu259, opet potakla maštu Londona: nema ništa jednostavnije nego poći iz te luke, prijeći Rusiju, stići do Indijskog oceana i ondje biti suparnikom nizozemskih brodova! Ipak, En glezima je taj pothvat u više navrata propao. Negdje 1740-ih godina uspjeli su se dokopati obala Kaspijskog jezera, ali carevo odobrenje iz 1732, koje im je za to bilo neophodno, 1746. godine je povučeno.260 Taj prostor, koji potvrđuje realnost ruske ekonomije-svijeta i zapravo je uobličava, ima tu prednost da je zaštićuje od tuđih upada. Napokon, golemi razmjeri Rusije omogućavaju razno vrsnu proizvodnju i više-manje hijerarhijsku podjelu rada, od oblasti do oblasti. Ruska ekonomija-svijet dokazuje svoju realnost također i postojanjem prostranih periferijskih oblasti: prema jugu, u smjeru Crnog m ora261, te prema Aziji, fantastičnim sibirskim prostranstvima. Ova posljednja, koja nas zadivljuju, bit će dovoljna kao primjer.

Izmisliti Sibir Ako je Evropa »izmislila« Ameriku, Rusija je morala »izmisliti« Sibir. I jedna i druga bile su preopterećene golemošću svoje zadaće. Ipak, moć Evrope je već na početku XVI. stoljeća vrlo visoka, a Amerika se s njom povezuje pogodnim putovima preko Atlantskog oceana. Rusija u XVI. stoljeću još uvijek oskudijeva ljudima i sredstvima, a morski put između Sibira i Rusije, koji se nekoć koristio preko Velikog Novgoroda, dosta je nepovoljan: to je subpolarni put koji završava u širokom ušću Oba i mjesecima je pokriven ledom. Carska vlada konačno će ga zabraniti, u namjeri da oteža krijumčarenje sibirskim krznima.262 Tako se Sibir po vezuje s ruskim »šestorokutom« isključivo beskonačnim kop nenim putevima, koje Ural na sreću uopće ne prekida. Ta već odavno započeta veza učvršćuje se 1583. godine, kada je Kozak Jermak započeo odlaženje onamo u službi braće Stro531


ganov, trgovaca i manufakturista koji su od Ivana IV dobili teri torijalne povlastice s onu stranu Urala, »s pravom da ondje postave topove i puške«.263 Bio je to početak jednog razm jerno brzog osvajanja (100.000 km 2 godišnje).264 Tijekom jednog stoljeća, iz etape u etapu, idući u potragu za krznima, Rusi zauzimaju bazene Oba, Jeniseja, Lene, a na obalama Amura sudaraju se s kineskim stražama (1689). Kamčatku će osvojiti između 1695. i 1700. go dine, a počevši od 1740-ih godina pojavit će se prve ruske nas tam be na Aljasci, do koje su stigli preko Beringova prolaza, otkrivenog 1728. godine.265 Jedan izvještaj s kraja XVIII. stoljeća govori da je na toj američkoj zemlji prisutno dvije stotine Kozaka koji obilaze zemljom i nastoje »nagnati Amerikance da plaćaju danak«, danak kao u Sibiru, koji se sastoji od samurova ili lisičjcg krzna. I dodaje: »Zlostavljanja i okrutnosti Kozaka na Kamčatki zacijelo će se uskoro proširiti i u Americi«.266 Rusko tržište razvilo se prvenstveno s ovu stranu sibirske šume, u južnim stepama, gdje se oko 1730. ustanovila granica duž rijeke Irtiš, pritoka Oba, sve do ogranaka Altajskog gorja. Ondje je bio pravi limes, stalna granica koju su držali Kozaci, za razliku od nepovezanog zauzimanja sibirskog prostora, kakvo je bilo uobi čajeno, tu i tamo prekrivenog malim drvenim utvrdama (ostrogi). A ta tem eljna granica, kakva je zacrtana oko 1750, zadržat će se sve do vladavine Nikole I (1825-1855).267 U cjelini gledano, bio je to čudesan prostor, koji je u početku osvajan spontano, pojedinačnim podvizima, neovisno od služ benih planova i želja; želje i planovi doći će kasnije. Postojao je čak i jedan opći naziv za te prve, nepoznate osvajače — prom išIjeniki — lovce, ribolovce, stočare, lovce na krznaše, obrtnike, seljake, »sa sjekirom u ruci i vrećom sjemena na ram enu«.268 Osim njih, bilo je i očitih pustolova prem a kojima su ljudi bili sumnjičavi i neprijateljski raspoloženi, vjerskih otpadnika, trgovaca, i to ne samo ruskih, a od kraja XVII. stoljeća pridružili su im se i prog nanici. Ukratko, broj od najviše 2. 000 useljenja godišnje bio je upravo smiješan u odnosu prem a nepreglednosti sibirskog pros tora. Medu onima koji su se uselili, rijetko seljaštvo smjestilo se na južnim rubovima šum a — bijelih brezovih šuma, za razliku od crnih šum a četinara na sjeveru — i bilo je gotovo slobodno, a takva prednost ne može se ni sa čim usporediti. Na laganim tlima, plug s lem ešom od lijeske ili bukve bio je dovoljan za obrađivanje nekoliko polja raži.269 532

Svijet z a E vropu ili p r o tiv nje

Razumljivo, rusko je stanovništvo izabralo plodna tla i obale rijeka punih riba, potiskujući prvobitno stanovništvo prema pusti njskim stepama na jugu ili prema gustim šumama na sjeveru: na jugu, bili su to Turko-Tatari, potom Kirgizi s obala Kaspijskog jezera, pa sve do mongolskih naroda (tako primjerice čudni i borbeni Burjati iz oblasti Irkutska gdje je 1662. godine sagrađena tvrđava za borbu protiv njih); na sjeveru Samojcdi, Tunguzi, Jakuti.270S jedne strane, prema jugu mogu se vidjeti pusteni šatori, pastiri koji se širokom lepezom sele duž stepa, kao i trgovačke karavane; s druge strane, prema sjeveru, u gustim šumama nalaze se drvene kolibe; tu žive lovci na krznaše, koji ponekad upotreb ljavaju i busolu da bi pronašli put.271 Evropljani, putnici, dobrovo ljni etnografi, prikupili su mnoštvo zapažanja o tim nesretnim narodima, protjeranima u nepovoljne prirodne uvjete. »Gotovo svi Tunguzi s One«, bilježi Gmelin l’Oncle, »govore ruski jezik, nose rusku odjeću, no veome ih je lako razlikovati jer se izdvajaju svojim stasom i oblicima koje crtaju po licu. Njihova je odjeća prosta, nikada se ne peru, a kada idu u krčmu, prisiljeni su nositi svoje čaše, jer u protivnom ne bi dobili piće. Osim tih obilježja po kojima se razlikuju od Rusa, lako ih je prepoznati i po mirisu.«272 Na izmaku XVIII. stoljeća u Sibiru je bilo nešto manje od 600.000 stanovnika, uključujući domaće stanovništvo kojim je bilo lako vladati, s obzirom na njegovu bijedu i ograničen broj, a može ga se čak uklopiti i u male čete koje čuvaju utvrdicc. Često ih upotrebljavaju za teške radove: za vuču čamaca, za transport, za rad u rudnicima. U svakom slučaju, oni opskrbljuju postaje krz nom, divljači i trgovačkom robom koja dolazi s juga. Nekoliko robova dobivenih u borbi protiv Mongola i Tatara — obično prodavanih na tržnici Astrahana273 — i oni koji se prodaju na sibirskim tržnicama u Tobolsku ili Tomsku, bili su tek neznatan doprinos. To se uopće ne može usporediti s onim što se događalo u robovlasničkoj Americi, pa čak i u nekim oblastima Rusije. Obavljanje prometa je nužno, ali nikada nije lagano. Rijeke koje teku od juga prem a sjeveru mjesecima su prekrivene ledom, a njihovo otapanje u proljeće zna biti doista strašno; prijevoz brodova s plitkim dnom {strugi) omogućuje ljeti prijelaz iz jednog bazena u drugi, a obavlja se pomoću posebnih pragova, na mjes tima gdje će ponekad niknuti gradovi, u početku beznačajni, poput onih što su ih Evropljani podigli u unutrašnjosti Novog svijeta. Usprkos jakoj hladnoći, zima je razmjerno povoljnija za promet, zbog pogodnosti vezanih uz prijevoz saonicama: »Posljednjim 533


saonicama«, piše G azette de France od 4. travnja 1772, prenoseći novosti iz Petrograda, »stigla je znatna količina zlatnih i srebrnih poluga iz sibirskih rudnika (bez sum nje iz oblasti Nerčinska) i iz Altajskog gorja«.274 Rastući postupno, ruska je država imala vremena da, m alo-pom alo, postane opreznija, nametne svoj nadzor, smješta odrede Kozaka i aktivne službenike, pa makar bili i nesavjesni. Zauzimanje Sibira potvrđuje se 1637, kada je Moskva osnovala Sibirsku oblast {prikaz), neku vrst ministarstva koje u svojoj nadležnosti obuh vaća sve poslove vezane za kolonijalizirani istok, nešto što bi se zapravo moglo usporediti sa Consejo d e Indias i sa Casa de la C ontrataciôn u Sevilli. Njegova je uloga da organizira sibirsku upravu, a istodobno s tim da prikupi trgovačku robu koja je već obuhvaćena državnom trgovinom. Još uvijek nije riječ o ple menitim metalima koji će se pojaviti tek u kasnijem rudarskom ciklusu: rudnici srebra i zlata u NerČinsku otkriveni su 1691. godine, a eksploatirali su ih grčki poduzetnici; prvo srebro počet će se isporučivati tek 1704, a prvo zlato tek 1758. godine.275 Isporuke iz Sibira ograničavale su se, dakle, dugo vremena na nevjerojatne količine krzna, »mekog zlata«, pod strogim nad zorom države: lovci na krznaše, pripadnici starosjedilačkih naroda ili Rusi, kao i trgovci, plaćaju poreze ili namete u krznu koje se prikuplja i preprodaje pod nadzorom prikaza, kako u Kinu, tako u Evropu. No osim Što često i sama plaća svoje činovnike na isti način (zadržavajući za sebe najljepša krzna), država ne uspijeva nadzirati sve što lovci isporučuju. Prokrijumčarena sibirska krzna prodaju se u Gdanjsku ili u Veneciji jeftinije nego u Moskvi. Naravno, krijum čarenje je još lakše u sm jeru Kine, velikog kupca krzna morskih vidri i samurovine... Tako je između 1689. i 1727. godine prem a Pekingu bilo otposlano 50 karavana ruskih trgo vaca, od čega samo desetak službenih.276 Potpuno pokorenje Sibira nije bilo ni izdaleka završeno. Prem a svjedočenju jednog suvremenika (poljski prognanik kojeg će njegove pustolovine kasnije odvesti sve do Madagaskara), još je 1770. godine »m edu političkim idejama (ruske) vlade bilo m oguće naići na zatvaranje očiju pred tim prekršajem (to jest krijumčarenjem): bilo bi suviše opasno poticati stanovnike Sibira na pobunu. Pri najmanjem sukobu stanovnici bi uzeli oružje u ruke, a kad bi stvari dotle došle, Sibir bi bio posve izgubljen za Rusiju.«277 Benjovski pretjeruje, jer Sibir ni u kom slučaju nije mogao izmaći Rusiji. Primitivni stadij njegova razvoja bio je 534


Skup ruskih i kineskih trgovaca kod »bitrgmeistera« (gorodnicki) iz Kiahte, grada u kojem se održavaju rusko-kineski sajmovi. Prema Ch. de Recbberg, Narodi Rusije, Pariz-Petrograd, 1812. 1.1. (Otisak B. N.) njegovom tamnicom, a to dokazuje jeftin život u gradovima koji nastaju, gotovo autarkičan život mnogih njegovih oblasti i u neku ruku umjetni karakter njegove razmjene velikog dometa, što ipak stvara cio lanac obveza. Doista, bez obzira na duljinu i sporost tih razmjena, one upravljaju jedna drugom. Veliki sajmovi u Sibiru — u Tobolsku, Omsku, Tomsku, Krasnojarsku, Jenisejsku, Irkutsku, Kiahti — međusobno su povezani. Polazeći iz Moskve, ruski trgovac koji dolazi u Sibir zaustavit će se u Makareku, u Irbitsu, a zatim u svim sibirskim pristaništima, putujući onamo i natrag između njih (tako primjerice između Irkutska i Kiahte). Zajedno s produljenim od morima, putovanje ukupno traje Četiri i po godine; »karavane Kalmika i Burkaska... borave u Tobolsku cijelu zimu«.278 To do vodi do nagomilavanja ljudi, vučne stoke, saonica u koje su is todobno upregnuti psi i sobovi, a ukoliko zapuše vjetar, podigne se jedro, pa životinje slijede »brod« koji sam ide. Ti gradovi-postaje, sa svojim dućanima, mjesta su gdje se povezuju susretanja i 535

F ernand B ra u d el / V rijem e svijeta

užici. Mnoštvo kupaca je »na tržnici u Tobolsku tako zbijeno da se jedva provlače kroz nju«.279U Irkutsku ima mnogo krčmi u kojima se ljudi tijekom noći savjesno opijaju. Gradovi i sajmišta Sibira oživljuje, dakle, dvostruka mreža razmjena: veletrgovina — ruska i evropska trgovačka roba razmje njuje se za robu iz Kine pa čak iz Indije i Perzije; lokalni proizvodi (prije svega krzna) razmjenjuju se za proizvode koji su nužni svim onim masama izgubljenim u sibirskim prostranstvima: meso, riba, brašno i sveta votka koja je s krajnjom brzinom osvojila sjevernu Aziju —tko bi bez nje mogao podnijeti izgnanstvo? Razumljivo, što se više udaljujemo prema istoku ili prema sjeveru, to se lepeza cijena sve više otvara. U Ilimsku, koji se nalazi još mnogo dalje od Irkutska, glavnog grada istoimene sibirske provincije, održava se neka vrst sajma krzna, koje se razmjenjuje za nešto proizvoda sa Zapada. Razmjenom tih proizvoda 1770. godine trgovac je imao 200% dobiti, a tu dobit opet udvostručuje preprodajom krzna u Kini. Funta »praha za pucanje« na licu mjesta vrijedi tri rublje, funta duhana rublju i po, deset funti maslaca šest rubalja, bačvica rakije od osamnaest litara pedeset rubalja, četrdeset funti brašna pet rubalja. Zauzvrat, jedna koža samurovine vrijedi samo rublju, koža crne lisice tri rublje, medvjeđa koža pola rublje, pedeset koža male srebrne sjeverne vjeverice vrijedi rublju, stotinu koža bijelog

PlanAstrahana iz 1754. godi ne. Pomorski atlas, III, 1764, B. N. Ge. FF 4965. (Otisak B. N .)

536

S vijet z a E vro p u liip r o tiv nje

log zeca rublju, dvadeset i četiri kože hermelina rublju, a razmjer no tome i kože ostalih životinja. Kako da se trgovac ne obogati pri takvim cijenama?280Na granici s Kinom, dabar »se u razmjeni cijeni između 80 i 100 rubalja«.281 No koji bi se trgovac bez novčanog mamca upustio u to paklensko bespuće, gdje se treba bojati divljih životinja, a ništa manje i pljačkaša, gdje konji nemilice skapavaju, gdje hladno razdoblje završava u lipnju a novo počinje već u kolovozu282, gdje se drvene saonice začas slome i gdje se zbog iznenadnih snježnih padavina ne može izbjeći smrtonosno zatrpavanje? Udaljiti se od ugaženog puta već znači doći u opasnost da se utone u mekani snijeg, u kojem konji propadaju sve do vrata. A da bi sve to postalo još zamršenije, počevši od 1730-ih godina krzna iz Sjeverne Amerike konkuriraju »mekom zlatu« iz Sibira, gdje jedan »ciklus« završava, ili bar slabi. Upravo tada započinje rudarski ciklus, grade se brane, podižu mlinski kotači, tlačni maljevi, kovačke peći. Ali sjevernoj Aziji, toj nesavršenoj Americi, nisu na raspolaganju ni crnci ni Indijanci. Problem će riješiti upravo ruska i sibirska radna snaga, zapravo više prisilna nego dragovoljna. U prvih pedeset godina XIX. stoljeća dolazi do čudesne, nevjerojatne navale na zlato. Tipične slike iz toga vremena su ljudi koji luđački traže naplavine zlata penjući se duž rijeka, beskonačno hodajući kroz močvarne tajge, a za četiri ljetna mjeseca novače se radnici iz redova prognanika i seljaka. Ti radnici smještaju se u strogo nadziran, zatvoreni prostor, a čim ih oslobode, oni sav svoj novac potroše u trgovinama za prodaju alkohola; nakon tegobnog zi movanja nemaju više drugog izlaza nego ponovno potražiti novačitelje, da bi od njih dobili predujam i namirnice za dug put povratka u rudnik.283

Nedoraslosti i slabosti U ruskoj ekspanziji nije sve čvrsto i dugotrajno. Ima začudnih podviga, ali i brojnih krhkosti. Slabosti ruske ekonomije-svijeta odmjeravaju se prem a sjeveru i prema zapadu, u odnosu sa zapadnim zemljama, što je po sebi razumljivo, ali i u odnosu prema jugu, prem a Balkanu i Crnom m oru, sve do Tihog oceana, u suočenju s muslimanskim i kineskim svijetom. Pod vlašću Mandžua, Kina se otkriva kao politički moćna sila, agresivna i osvajačka. Ugovor iz Nerčinska (1689) značio je za 537


pravo kraj ruske ekspanzije u Amurski bazen. Zatim se ru sk o -kineski odnosi otvoreno pogoršavaju, a u siječnju 1722. ruski trgovci prognani su iz Pekinga. Odnosi če se ponovo uspostaviti potpisivanjem dvaju ugovora iz Kiahte (20. kolovoza i 21. listopada 1727), određivanjem m ongolsko-sibirske granice i osnivanjem kinesko-ruskog sajma južno od Irkutska, na samoj granici, gdje će se odvijati najvažniji dio razmjene, usprkos tome što su se još neko vrijeme zadržale neke službene karavane284 koje dolaze u Peking. Taj razvoj događaja ide u korist Kine, koja je time udaljila ruske trgovce s onu stranu Mongolije, daleko od svoga glavnog grada, i koja povećava svoje zahtjeve. Kinesko zlato, u pločama ili polugama, sada se razm jenjuje isključivo za bijeli metal. U Pekingu su 1755. godine Rusi iz karavane zarobljeni i obješeni.285 Razum ljivo, sajam u Kiahti doživjet će još lijepih trenutaka, ali je prodor Rusa u kineske oblasti bio zaustavljen. Situacija je drugačija u odnosu prem a islamu koji je podije ljen i oslabljen političkim raskolima na Tursko Carstvo, Perziju, Carstvo Velikog Mogula. Ne postoji neprekinuta politička fronta od Dunava do Turkestana. Nasuprot tome, trgovačke mreže ondje su davne, postojane i čvrste, tako da ih je gotovo nemoguće zakočiti ili otkloniti. Trgovci iz Indije, Irana i s Balkana osvajaju — nem a druge riječi — ruski prostor; hinduski trgovci nalaze se u Astrahanu i Moskvi, Armenci su u Moskvi i Arhangelsku. Sve su to znaci ruske inferiornosti. Počevši od 1710. godine Armenci do bivaju povlastice od cara, a to što car 1732. prihvaća da Englezima olakša trgovinu s Perzijom preko Kazana znači da su Rusi u oblasti Kaspijskog jezera pretrpjeli poraz za porazom .286 Veze su u tom sm jeru dobre jedino ako ih podupire lokalna uprava najvažnijih gradova-postaja, počevši od Astrahana u kojem postoji jedno tatarsko predgrađe, armenska četvrt, hinduska kolonija i takoz vano »strano« konačište za karavane, ono u kojem su primjerice 1652. godine boravila dva oca jezuita što su željela putovati u Kinu. Isto tako, u vezama sa Crnim m orem i s turskim tržištima na Balkanu, uključujući vezu s Istanbulom, glavnu riječ vode turski trgovci (često grčkog porijekla), uz nekolicinu dubrovačkih trgo vaca. U svakom slučaju jedan Dubrovčanin, Savko Lukić Vladislavić Dubrovački, koji se rodio u Bosni a odrastao i bio odgajan u Veneciji, stigao je 1703. godine u Rusiju. Njega će Petar Veliki iskoristiti u svojim odnosim a s Balkanom i njemu će povjeriti da organizira daleku sibirsku trgovinu.287Zar nem a u Sibiru Grka koji 538

Svijet z a E vro p u ili p r o tiv

kupuju krzna i preuzimaju rudnike Altajskog gorja? 20. siječnja 1734, kada je otvoren sajam u Irbitu, kada su prilazni putovi bili »puni konja, ljudi i saonica (...) ugledah ondje Grke, Đugare, Tatare svih vrsta (...)«, bilježi neki putnik. »Grci su prije svega imali siranu trgovačku robu kupljenu u Arhangelsku, kao što su vino i rakija iz Francuske«.288 Nadmoć stranaca još je očitija s evropske strane, gdje prev ladavaju hanzeatski, švedski, poljski, engleski i nizozemski trgovci. Loše opsluživani od svojih lokalnih zastupnika, Nizozemci se u XVIII. stoljeću m alo-pom alo povlače i jedan za drugim propadaju, dok Englezi preuzimaju vodstveno mjesto. U trgovačkim pre govorima krajem stoljeća oni će razgovarati u svojstvu gospodara. U Moskvi, a kasnije u Petrogradu, moskovski trgovci rijetko imaju prevagu nad stranim trgovcima. Zanimljivo je, primjerice, da je 1730-ih godina najbogatiji trgovac u Sibiru, koji posjećuje Peking kao zastupnik moskovskih karavana i koji će kasnije postati vice-guvernerom Irkutska, Lorents Lange, vjerojatno bio Danac.289 Isto tako, kada poslije 1784. započinje izravna ruska trgovina prema Crnom moru, obavljat će je Vcnccijanci, Dubrovčani, Marsejci, dakle ponovno stranci. A da ne govorimo o pustolovima, »razvratnicima«, »propalicama« koji još prije razdoblja Petra Ve likog igraju važnu ulogu u ruskim poslovima. Još je travnja 1785. Simon Voroncov pisao iz Piše svome bratu Aleksandru: »... svaki talijanski zločinac kad više ne zna gdje da izgubi glavu, javno govori kako će otići u Rusiju da se obogati«.290 Nameće se zaključak: na svojim rubnim dijelovima, ruski div nije se nametnuo kao sila. Iz Pekinga, Istanbula, Ispahana, Leipziga, Lvova, Lübecka, Amsterdama, Londona, vanjskom razmje nom Rusije neprestano rukovode drugi. Ruski trgovac dolazi na svoje jedino na golemom unutrašnjem tržištu, na velikim saj movima koji prekrivaju cijeli teritorij, i to služeći se evropskom trgovačkim robom koja je unesena u Petrograd ili Arhangelsk kao sredstvo razmjene, i dopire sve do Irkutska, a i dalje.

Cijena evropskog prodora Može se čuti kako su vojne pobjede Petra Velikog i njegove snažne reforme »izvukle Rusiju iz izolacije u kojoj je do tada živjela«291. Ta tvrdnja nije ni potpuno pogrešna ni posve točna. Ne naginje li se golema Moskovska Rusija prema Evropi več prije Petra Velikog?


milijuni rubalja

45. JOŠ UVIJEK POZITIVNA BILANCA RUSKE TRGOVINE (1742-1785) Prem a do kum entu iz C entralnog moskovskog arhiva (Fond V oroncova, 602 -1 -5 9 ) koji daje bilancu ruske trgovine i kopnenim i pom orskim putem. Uočljiva su dva kratkotrajna p ad a bilance, 1772. i 1782. bez sum nje kao posljedica troškova za naoružanje.

Ali prozor, ili vrata, prem a Baltiku i Evropi neosporno se znatno otvaraju osnivanjem Petrograda, pa u njegovu korist dolazi do precentralizacije ruske privrede. Ali ako pom oću tih vrata Rusija lakše izlazi iz svoje kuće, Evropa, u drugom smjeru, na taj način lakše prodire u rusku kuću, proširuje svoj udio u razmjeni i osvaja rusko tržište, sređujući ga u svoju korist, usmjeravajući ono što se dâ usmjeriti. I ovaj p u t u igru su uvedena sva sredstva kojima se Evropa služi da bi osigurala svoje napredovanje, prije svega pogodnosti kredita — kupovanja unaprijed — i udarnu snagu gotova novca. Govoreći o danskim tjesnacima, jedan konzul u službi Francuske bilježi u Elseneuru (9. rujna 1748): »Tuda prolaze znatni iznosi novca u španjolskim huicđma, na gotovo svim engleskim bro dovima koji plove za Petrograd«.292 Bilanca je uvijek povoljna za Rusiju, bilo da se računa u Petrogradu, u Rigi ili, kasnije, u Odesi (osnovanoj 1794) — izuzeci samo potvrđuju pravilo, a to su trenuci kada se ruska vlada upušta ili će se upustiti u zamašne vanjske operacije. Najbolje sredstvo za unapređivanje trgovine u 540


slabo razvijenim zemljama je uvoz plemenitih metala: evropski trgovci primaju iz Rusije istu »novčanu hemoragiju« kao na Levan tu ili u Indiji. S jednakim rezultatima: dolazi do sve veće dominacije ruskog tržišta u sistemu gdje će se prava dobit ostvariti pri povrat ku na Zapad, prilikom ponovne razdiobe i ponovnog iskorištenja trgovačke robe. Osim toga, tečajnim igrama u Amsterdamu, a kasnije i u Londonu293, Rusija će ponekad biti plaćena lijepim riječima. Rusija se tako navikava na manufakturne proizvode, na ras košnu trgovačku robu iz Evrope. Ušavši kasno u igru, ona neće iz nje tako brzo izići. Njezini će gospodari misliti da jc razvoj do kojeg dolazi pred njihovim očima njihovo djelo te će ga poticati i po magati mu, sa svoje strane, da prodre k njima kao novo ustrojstvo. U tome će vidjeti vlastitu korist i korist same »prosvijećene« Rusije. Ipak, nije li plaćena suviše visoka cijena za to? Upravo na to upućuje podnesak koji je bez sumnje napisao neki ruski liječnik (19. prosinca 1765), na svoj način gotovo revolucionaran spis, no u svakom slučaju suprotan struji. Ne traži li on zatvaranje, ili gotovo zatvaranje, Rusije stranom prodiranju? Najbolje bi bilo, tvrdi taj liječnik, oponašati Indijce i Kineze, bar onako kako to on zamišlja: »Te nacije obavljaju golemu trgovinu s Portugalcima, Francuzima, Englezima (koji) ondje kupuju sve njihove manufak turne proizvode i više vrsta sirovina. Ali Indijci, kao ni Kinezi, ne kupuju ništa od evropskih proizvoda, izuzev satova, željezarijc i nešto oružja.« Isto tako, Evropljani su obavezni plaćati novcem, »a to je sistem koji te nacije slijede otkako su poznate u povijesti«29,1. Prema našem liječniku, Rusija bi se trebala vratiti na jednostavnost iz vremena Petra Velikog. Od tada se, nažalost, plemstvo naviklo na raskoš i to »se nastavlja već četrdeset godina«, sve jače. Najspor niji su francuski brodovi, iako su prilično malobrojni, ali »budući da se teret jednog francuskog broda u potpunosti sastoji od raskošne robe«, općenito je jednak vrijednosti deset do petnaest brodova drugih nacija. Ako bi se takva raskoš nastavila, prouz ročila bi »razaranje poljoprivrede i ono malo tvornica i manufak tura u Carstvu«. Ali zar nema stanovite ironije u činjenici da je taj »nacionalis tički« podnesak, upućen Aleksandru Voroncovu, dakle ruskoj vladi, napisan... na francuskom? To svjedoči o drugoj strani ev ropskog prodora, o unošenju kulture koja je promijenila način življenja i mišljenja ne samo aristokracije, nego i određenog dijela ruskog građanstva i cijele inteligencije koja isto tako stvara novu 541


Rusiju. Filozofija prosvjetiteljstva, koja je obišla cijelu Evropu, duboko je prožeta vladalačke krugove i inteligenciju u Rusiji. Simpatična kneginja Dašov osjeća potrebu da se u Parizu oprav dava tvrdeći da je potrebno ukinuti svaku tiraniju nad njezinim seljacima. Diderotu, koji govori o »ropstvu«, ona oko 1780. objaš njava da lakom ost »vlade i njenih predstojnika u provincijama« ugrožava kmetove. Zemljoposjednik je u potpunosti zainteresiran za dobrobit svojih seljaka, »jer to znači i njegov vlastiti prosperitet i povećava njegove prihode«.255 Petnaestak godina kasnije, prin ceza čestita sebi na rezultatima uprave na njenom posjedu Trojickoje (u blizini Orela). U 140 godina stanovništvo se udvostručilo i nijedna žena nije se željela »udati izvan mojih posjeda«.296 Ali utjecaj Evrope je, istodobno s idejama, lansirao m odu i bez svake sum nje pridonio snažnom prodoru sve one raskoši koju je naš liječnik potejenjivao. Bogati i besposleni Rusi opijali su se tada evropskim životom, profinjenošću i užicima Pariza ili Lon dona, kao što su se zapadnjaci stoljećima opijali civiliziranošću i blještavilom talijanskih gradova. Simon Voroncov, koji je međutim okušao i hvalio šarm engleskog života, razdražljivo bilježi u Lon donu, 8. travnja 1803: »Čujem da naša gospoda prave ekstra vagantne troškove u Parizu. Onaj glupan Demidov dao je sebi izraditi servis od porculana u kojem svaki tanjur stoji 16 lujdora.«297 Kad se sve uzme u obzir, ruska se situacija nipošto ne može usporediti na prim jer s poljskom. Kad je Evropa započela eko nomski juriš na Rusiju, ova je već bila na putu da zaštiti svoje unutrašnje tržište, samosvojan razvoj svoga obrtništva, manufak tura koje su uvedene u XVII. stoljeću te svoje aktivne trgovine. Rusija se čak izvrsno prilagodila industrijskoj predrevoluciji i općem poletu proizvodnje u XVIII. stoljeću. Po nalogu i uz pomoć države, od Moskve do Urala niču rudnici, ljevaonice, oružarnice, nove m anufakture baršuna i svile, staklane.299A kao osnova ostaje na djelu golem a zanatska i kućna radinost. Nasuprot tome, kada u XIX. stoljeću dođe do prave industrijske revolucije, Rusija će kaskati u mjestu, m alo-pom alo počet će zaostajati. U XVIII. sto ljeću je drugačije. Prema J. Blumu, tada je ruski industrijski razvoj bio jednak ili je kadšto čak premašivao razvoj ostalog dijela Ev rope.300 Sve to ne priječi Rusiju da, jače nego ikad, nastavi svoju ulogu dobavljača sirovina — konoplje, lana, katrana, brodskih jarbola, te prehram benih proizvoda — žita, usoljene ribe. Jednako kao u 542


Petrogradska luka 1778. godine. Gravira prema crtežu J.-B. Le Princea. (Poto Aleksandra Skaržinska)

Poljskoj, događa se da se izvoz ne poklapa s pravim viškovima proizvoda. Tako je, primjerice, Rusija »1775. godine dopustila strancima da odvoze njeno žito, iako je gladna godina opustošila dio carstva«.301 Osim toga, nedostatak novca, kaže se u istom podnesku iz 1780, »navodi poljoprivrednike da se liše onog nuž nog kako bi platili poreze« (koji se prikupljaju u novcu). A ta nestašica novca pritišće vlasnike, najčešće prisiljene »da kupuju na kredit od godinu dana i da svoje proizvode prodaju u gotovu, Šest mjeseci ili godinu dana prije žetve«, dajući proizvode po niskoj cijeni »da bi tako izvukli dobit od predujma«. I ovdje, kao i u Poljskoj, zemljišni predujmovi na buduću žetvu izokreću od nose razmjene. Utoliko više što su veleposjednici, bar oni najveći, nadohvat ruke evropskim trgovcima, \1ast ih je premjestila u Petrograd koji mrze, kaže se u jednom izvještaju iz 1720. godine, »zbog toga što ih razara boravak daleko od njihove zemlje i starog načina života 543


koji vole više od sveg ostalog na svijetu; ukoliko car prije svoje smrti ne odredi nasljednika koji će biti sposoban učvrstiti ono što je on tako sretno započeo, ti će narodi ponovo, poput bujice, upasti u svoje nekadašnje barbarstvo«.302 Proročanstvo se nije pokazalo točnim, budući da je, nakon što je car 1725. nenadano um ro, Rusija nastavila svoje otvaranje prem a Evropi, isporučujući joj sve veće količine sirovina. 28. siječnja 1819. Rostopčin će iz Pariza pisati svom prijatelju Simonu Voroncovu, koji je još uvijek u Londonu: »Rusija je govedo koje jedem o i od kojeg pravimo kocke za juhu za druge zemlje«.303 Uzgred govoreći, to dokazuje da je isparavanje m esne juhe da bi se od nje proizveli suhi ekstrakti bilo poznato prije Liebiga (1803-1873), koji će tom postupku dati ime. Rostopčinova nešto pretjerana slika nije posve pogrešna. Ipak, ne treba previdjeti da je to isporučivanje sirovina Evropi osiguralo Rusiji višak u bilanci, a time i stalnu opskrbu novcem. A to je bilo preduvjet za uvođenje tržišta u seljačku privredu, kao osnovnog elem enta modernizacije Rusije i njenog otpora stranom prodiranju.

544

SLUČAJ TURSKOG CARSTVA Tursko Carstvo podsjeća nas na Rusiju, iako između njih postoje vrlo velike razlike. Veoma rano ustanovljeno, od početka s n a ž n o , Tursko Carstvo s petnaestim stoljećem postaje suprotnost Evropi, suprotnosLkrSćanstvu. Eernand Grenard je u turskom osvajanju s razlogom vidio nešto veoma različito od barbarskih najezdi iz V. stoljeća, »jednu azijsku i antievropsku revoluciju«.304 To carstvo bez svake sumnje već od početka predstavlja p k n n o m i jn —svijoi^ koja naslfeduje stare veze islama i Dizanta i čvrsto s_c održava kao realna državna snaga. »Vrhovni gospodar je iznad zakona«, kaže francuski ambasador, gospodin de La Haye (1669); »on postupa tako da njegovi ljudi odlaze u smrt bez formalnosti i često bez osnovne pravde, prisvaja sva njihova dobra i raspolaže njima po svojoj volji...«305, ali nadomjestak za tu despotsku vlast dugo je vremena bila p a x turcica — mir po uzoru na rimski, kojem se Zapad divio. Ali, isto tako, i očigledna sposobnost da se njemu neophodni evropski partneri zadrže u određenim okvirima. Čak je i Venecija bila primorana da okoliša i da se nagađa sa Cari gradom. Ona prodire samo onoliko koliko joj to dopuštaju. Tek kada vlast Vrhovnog gospodara počne opadati, otomanska ckonomija-svijet pokazat će znakove dczorganizacije. Ali i to »pro padanje«, na kojem historiografija pretjerano inzistira, nije bilo »tako brzo i duboko kako se obično misli«.306

Osnove jedne ekonomije—svijeta Prvi preduvjet turske samostalnosti je obilje prostora: i Otomansko Carstvo ima planetarne dimenzije. Tko na Zapadu nije slavio njegovu nevjerojatnu prostornost, istodobno se čudeći i uzne mirujući zbog toga? Giovanni Botero (1591) pripisuje mu 3 000 milja obale. On bilježi da od Taurisa do Đudima ima 3-000 milja, isto toliko od Derbenta do Adena, a nešto manje od 4.000 milja od Basre do Tlcmcena.307 Sultan vlada nad,trideset kralicvstava. nad Crnim i Bijelim m orem (koje mi zovemo Egejskim)* nad Crvenim morem i Perzijskim zaljevom. Habsburška Monarhija na svom vrhuncu obuhvaća još širi prostor, ali to je carstvo rasuto po svijetu 545


Grad i bazar u Ankari a XVIII. stoljeću. Detalj sa slike J. -II. Van Moura, francuskog u m jetnika koji j e boravio u Carigradu, 1699-1737. (Rijksm useum , A m sterdam )

i razdijeljeno golemim morskim prostranstvima. Prostor Osman skog Carstva je povezan; to je neprekinuta kopnena cjelina u kojoj su urezi morske vode poput zarobljenika. 5Ј6


Između vanjskih linija međunarodne trgovine, kopno pred stavlja snop trajnih veza i stega, gotovo kao neki bedem, ali istodob no i izvor bogatstva. U svakom slučaju, upravo kopno predstavlja raskrsnicu Bliskog istoka koja oživljuje moć Turskog Carstva, osobito poslije osvajanja Sirije 1516. i Egipta 1517^godine. dovri l s tina. Bliski istok u tom razdoljfoi više nije najvažnija svjetska raskrsnica, kao u vrijeme Bizanta i prvih pobjeda islama. Otkriće Amerike (1492}.j puta^preko Rta Dobre nade (1498) ostvarilo se uTČoristBvrope. Suviše zauzćtana zapadu, Evropa se nije svom snagom suočila s Otomanskim Car stvom upravo zbog toga što su se presudne zapreke, kao same od sebe, suprotstavile osvajanjima turskog islama koji, preko namjesništva u Alžiru, neće doprijeti do Maroka, Gibraltara i do obala Atlantskog oceana. Neće zagospodariti cijelim Sredozemljem, jed nako kao što prema istoku neće zagospodariti Perzijom, nepre mostivom zaprekom koja ga je lišila najvažnijih položaja prema Indiji i Indijskom oceanu. C. Boxer smatra da su bitka kod Lcpanta (7 listopada 1571), kojom je okončana otomanska vlast nad Sre dozemljem (uvedena tridesetak godina ranije turskom pobjedom kod Preveze, 1538), i ratnički zamah Perzije sa šahom Abbasom, bili su zasigurno najvažniji razlozi što je tursko napredovanje zaustavljeno.508 No isto tako ne treba potcijcniti ni prisutnost Portugalaca koji se podsmjehuju islamu u Indijskom oceanu: jer ta pobjeda evropske pomorske tehnike pridonijela je sprečavanju turske nemani da efikasno izađe izvan Perzijskog zaljeva i Crvenog mora. Raskrsnica Bliskog istoka izgubila je dakle na svojoj vrijednncri ali jp Halpkn od toga da postane beznačajnom. Kada su Turci zauzeli Siriju (1516) i Egipat (1517), dragocjena trgovina Levan tom, dugo vremena bez premca, nije bila obustavljena, a nijiutcvi obližnjeg Sredozemlja nisu opustjeli. Crveno i Crno m ore (koje je jednako važno za Carigrad kaô~§tô su »Indije« za^panjolsku) nastavili su svoju službu. Čini se da je poslije 1630. godine dopre man je začihT i p apra u Evropu definitivno prešlo na Atlantski ocean. No uskoro potom smjenu preuzima svila, zatim kava, droge, a na kraju pamuk i sve vrste pamučnih tkanina, obojenih ili ne. Osim toga, s obzirom na ograničenost lokalne potrošnje, golemost i kompaktnost carstva osigurava obilne viškove proiz vodnje: životinja za klanje, žita, koža, konja, pa čak i tekstila.... S druge strane, Tursko je Carstvo naslijedilo velike islamske gradevi547


Odmor u karavanskom konačištu (manuskript izMuseo Correr, fond Cicogna, Venecija). »Evo otvorenog karavanskog konačišta«, kaže se u legendi na talijanskom, »s vratima zatvorenim lancem, s kaminima i vatrom kako bi p u tn icim a bilo udobno. Oružje je obješeno na zidovim a, a konji su u prednjem dijelu, un u ta r građevine. Tu dolaze Turci svib staleža, kao što je u kršćanskom svijetu slučaj s hotelima.« (Otisak Muzeja)

nc i gradske koncentracije. Posuto je trgovačkim gradovima s brojniffToBrtima, Gotovo svi gradovi Orijcnta iznenađuju putnika sa Zapada svojom živošću i ljudskom vrevom: Kairo, koji je na svoj način glavni grad, veliko je parazitsko ali istodobno i pokretačko središte; Alep, sa svojim divotnim položajem usred plodne zemlje, otprilike velik kao Padova, »ma senza nessurt vacuo epopulatissima«, ali bez ikakve praznine i krcat stanovnicima309; čak je i Rozeta »vrlo veliki grad, dobro nastanjen, (s) dražesnim kućama


od opeke, koje se uzdižu dva hvata iznad ulice«310; Bagdad i njegovo živo središte, sa »šest ili sedam ulica (...) trgovačkih dućana i raznih obrta, s ulicama (koje) se zatvaraju noću, jedne pomoću vrata, druge pomoću velikih željeznih lanaca«31l-t Tabriz, na granici Perzije, grad »privlačan zbog svoje veličine, trgovine, mnoštva stanovnika i obilja svega onoga što je potrebno za ži vot«312. Edward Brown, član Royal Society, za vrijeme svoje pos jete Beogradu 1669. godine, govorio njemu kaoo » a large, strong, populous a n d great trading city«.ili Tako bi sc moglo govoriti o gotovo svakom turskom gradu u Africi, Aziji i na Balkanu (gdje se bijeli gradovi nalaze nasuprot mrrihnntn svijetu selaV314 Kako onda povjerovati da su se svi ti gradovi, stari i po mlađeni, ili obnovljeni, koji su ponekad bliži modelima Zapada, razvijali u okviru Turske koja je bila na zalasku? Je li ono što se posvuda smatralo znakom poleta ovdje moglo biti znak raspada nja? Još je veća greška ekonomsku povijest Turskog Carstva svesti samo na kronologiju njegove političke povijesti. Sudeći po neod lučnosti povjesničara Turske, to je jedan od najnesigurnijih putcva. Prema jednome od niih315. carstvo jc doseglo svoj politički zenit već 1550. godine, u posljednjim godinama vladavine Sulejmanà Veličanstvenog (1521-1565); prema drugom, isto tako poznatom povjesničaru316, opadanje započinje od 1648. (dakle stoljeće kas nije), a to jc godina u kojoj su bili potpisani Wcstfalski ugovori i u kojoj jc došlo do ubojstva sultana Ibrahima I, no ti datumi više pripadaju evropskoj povijesti nego turskoj. Ako po svaku cijenu valja odrediti aeki datum, više bih bio sklon l6 8Vjjo3im. nakon dramatične opsade BečaJT4. srpnja-12. studenog!, kađaJeslMtan dao u Beogradu udaviti velikog ^vezira Kara-Mustafu, nesretnog junaka toga pothvata?17 Ali nijedna politička gralnilća ne čini mi se apsolutno valjanom. Još jednom, politika nije neovisna o eko nomiji, i obrnuto, ali kada je došlo do »propadanja« otomanske Nije li se stanovništvo carstva između XVI. i XVII. stoljećaspekturski mir i potražnja iz Carigrada na Balkanu doveli su do stvara nja pravog nacionalnog tržišta, ili u najmanju ruku do ubrzanja razmjene. A u XVIII. stoljeću ponovno su vidljivi znakovi oživljava nja. Zapravo »Otomani nisu nekažnjeno postali s jedne strane gospodarima svih mediteranskih luka islama (izuzev marokan549


46. TEST: TURSKE CIJENE SLIJEDE KONJUNKTURU Ovih nekoliko cijena, koje dokazuju da je i u Turskoj u XVI. stoljeću došlo do njihova skoka, dugujem O m eru Lulfi Darkanu. Imareti su ustanove uz džamije u kojima se prehranjuju siromasi i studenti. Cijene u aspram a su nom inalne i ne vode računa o devalvaciji.

skih), a s druge strane i luka koje služe kao izlaz na Crveno more ili na Perzijski zaljev«319, te izlaza na Crno m ore koji se nadovezuje na rusku trgovinu. Velike trgovačke osi koje presijecaju carstvo samo po sebi osiguravaju mu očitu povezanost. One se pre mještaju, ali se održavaju. Središte prom eta u XV. stoljeću nije u Carigradu, tada tromom glavnom gradu koji valja obnoviti; vjero jatnije je da se to središte nalazi u Brusi, gradu poznatom po trgovini, tranzitnom prom etu i aktivnim obrtnicima. Tursko šire nje prem a Siriji i Egiptu pom aklo je zatim otomansko privredno središte prem a Alepu i Aleksandriji, u Egiptu, tako da tijekom XVI. stoljeća dolazi do neke vrsti skretanja na štetu Carigrada i otomanskog prostora koji premješta težište prem a jugu. Poznato je da se u XVII. stoljeću središte ponovno pomiče i smješta u Smirnu, 550


ali ta činjenica nije ozbiljno objašnjena. Po mom mišljenju, u XVIII. stoljeću središte se ponovo prenosi u Carigrad. Možemo li pomo ću tih epizoda, koje su iznutra slabo poznate, zamisliti kako se u otomanskom prostoru, uspostavljenom kao ekonomija-svijet tije kom godina i ovisno o okolnostima, izmijenilo više gravitacijskih središta? Carigrad zadobiva ekonomsko prvenstvo negdje oko 1750. godine. Carinske tarife toga velikog grada, poslane kao informacija u Moskvu 1747. godine, nisu same po sebi dokaz o veličini pro meta. Ali osobitost tih tarifa je da razlikuju trgovačku robu »nave denu po staroj tarifi« i trgovačku robu pridodanu 1738. i kasnije. Popisi uvezenih proizvoda su beskonačni: mnogobrojne tkanine, staklo, zrcala, papir, kositar, šećer, drvo iz Dražila i Campeche, englesko pivo od raži, živa, sve vrste droga i začina, indigo iz Indije, kava, itd. Medu novim proizvodima nalaze se druge vrste tkanina, sukna, svile, platna porijeklom iz Francuske, Engleske, Nizozem ske, zatim čelik, olovo, krzno, katun, indigo iz Santo Dominga, »kava iz kršćanskog svijeta«, sve to s velikim razlikama u kvaliteti. Na izlasku popis je kraći i nabraja klasične izvozne proizvode iz Carigrada: bivolsku kožu, kožu »crnog goveda«, maroken, šagrinsku kožu, kozju i devinu dlaku, vosak. Tome se kasnije pridodaje tek nekoliko artikala: fino sukno, svila ili »kozja dlaka, prerađena za vlasulje«. Uvoz iz dalekih zemlja sve je dakle brojniji i raznolikiji, osobito iz Evrope koja prema Carigradu šalje raskošne proizvode pa čak i proizvode iz Novog svijeta. Nasuprot tome, u izvozu nema mnogo promjena.320 Takav utisak potkrepljuje još jedan francuski dugački izvještaj o trgovini na Levantu: »Brodovi (francuski)«, kaže se u tom izvještaju, »dovoze u Carigrad više trgovačke robe nego na bilo koje drugo mjesto na Levantu. Njihov teret sastoji se od tkanina, začina, šećera, boja i razne druge robe. Vrijednosni papiri za tu trgovačku robu ne mogu se iskoristiti u Carigradu jer francuski trgovci ondje uzimaju samo lažnu kožu, scrž i pliš, kožu s dlakom, obojene tkanine, nešto voska, drvo i šagrinsku kožu. Viškovi se prenose u druge gradove Levanta putem mjenica koje francuski trgovci iz Smirne, Alepa i Scjde predaju pašama, koji treba da obave povrat prihoda u riznicu Vrhovnog Gospodara.«321 Carigrad je tako mjesto gdje se vrši razmjena, gdje se novac zamjenjuje uz veliki postotak dobiti, i veliko potrošno središte; nasuprot tome, izvoz u cjelini izraženiji je u drugim gradovima na Levantu. 551


Mjesto Evrope No valja postaviti pitanje koje se odnosi na mjesto evropske trgovine u cjelokupnoj turskoj razmjeni. Ona često tek dodiruje otomansku privredu ili samo prolazi kroz nju. Glavni i najveći dio turske privrede odvija se u zemlji. Trajan Stojanović naziva je dražesnim imenom ekonom ije b a za ra , što možemo prevesti kao tržište uspostavljeno oko gradova i regionalnih sajmova gdje raz mjena, vjerna tradicionalnim pravilima, prem a T. Stojanoviću, ostaje pod znakom poštenja i otvorenosti. Kredit je još u XVIII. stoljeću slabo razvijen, izuzev lihvarstva koje je posvuda živo, čak i u selima. Ipak, izvjesno je da više nismo u vremenu Betona du Mansa koji je oko 1550. zabilježio: »U Turskoj se isključivo posluje s gotovim novcem. Zbog toga nema mnogo papira, detaljnih duž ničkih potvrda322 o kreditu, ni dnevnih lista; čak ni susjedi pri trgovini na malo m eđusobno ne odobravaju kredit, kao da se radi o posvemašnjim strancima iz Njemačke«.323 Međutim, to nekadaš nje stanje dijelom preživljuje, čak i kad zapadni trgovci daju preprodavačim a predujam za trgovačku robu, čak ako im pozitivni saldo prodaje u Carigradu — kao što smo rekli — dopušta da u Smirni ili Alepu prodaju namiram a na Carigrad. Gledano u cjelini, zadržala se stanovita arhaičnost u razmjeni, a znak toga je začudna um jerenost cijena u odnosu na zapadnu Evropu. U Tabrizu se (1648) »za jedan sou moglo kupiti sav kruh što ga čovjek pojede u tjedan dana«.324 Prema A m sterdam skom vjesniku (13- prosinca 1672), u Kamjenjecu, koji su zauzeli Turci, »konja se moglo dobiti za 4, a vola za 2 riksdala«.325 U blizini Tokata, u Maloj Aziji, Gardanc je 1807. vidio »stanovnike odjevene poput starih patrijarha i jed nako gostoljubive. Žure se da vam ponude svoj dom i hranu, i vrlo se začude ako im ponudite novac.«326 To znači da novac, glavna pokretačka sila zapadne trgovine, najčešće samo prolazi turskim prostorom . Dio novca dobiva sul tanova lakoma riznica, a drugi dio potiče razmjenu višeg trgo vačkog sloja, dok ostatak uglavnom bježi prem a Indijskom oceanu. Služeći se svojom novčanom nadmoći, Zapadu postaje sve lakše da se služi svojom m onetarnom nadmoći na tržištima Levan ta. Ovisno o konjunkturi, vješto barata samim novcem, odnosno promjenljivim odnosim a između srebra 1 zlata ili pak prednošću koja se daje određenoj vrsti novca, srebrnim španjolskim realima, na primjer, ili još više venecijanskim zlatnim cekinima koji su na Levantu uvijek precijenjeni. Oko 1671. godine direktor vene552


cijanske Zeccê327dokazuje da ćemo, ako u Veneciji kupimo jedan zlatni cekin za 17 venecijanskih lira ili jedan ongharo328za 16 lira, preprodajući to u Carigradu, na prvom komadu zaraditi 17,5%, a na drugom komadu 12%. Nekoliko godina kasnije dobit na cekinu iznosit će čak 20%.329Već krajem XVI. stoljeća bilo je vrlo unosno potajice prenositi zlato iz Turske u Perziju.330A kada je u XVII. i u XVIII. stoljeću venecijanska trgovina prema Istoku počela opadati, ona je nastavila kovati cekine i isporučivati ih Levantu, te je na taj način s izdašnim dobitkom osiguravala ono što joj je zauzvrat trebalo. Isto tako, krajem XVIII. stoljeća Marseille više gotovo nije ni izvozio trgovačku robu na Bliski istok, nego kovani novac, osobito talire Marije Tcrezijc, iskovane u Milanu.331 Za Marseille to bijaše najbolji način da zadrži svoje mjesto na tržištu Levanta. Je li arhaičnost turske privrede dovela do njezina nazadova nja? Ne, sve dok je unutrašnje tržište ostalo živo, dok su se održale ratne industrije, gradnja brodova, živo obrtništvo, važne tekstilne industrije —primjerice na Hiosu ili u Brusi — a još više mnoštvo 553


lokalnih tkaonica, veoma sitnih, koje upravo zbog toga često izmiču naknadnim prom atranjima. Začudno putovanje Karla Sonninia332 na Crno more, krajem XVIII. stoljeća, otkriva međutim beskonačan popis lokalnih tekstilnih proizvoda. Uostalom, ako je vjerovati pism u Charlesa de Vergennesa (8. svibnja 1759), tadaš njeg ambasadora u Carigradu333, sve tkanine uvezene sa Zapada mogle bi odjenuti tek 800.000 ljudi; carstvo međutim broji između 20 i 25 milijuna stanovnika. Za obrtničke proizvode carstva postoji dakle Širok prostor. To će pomutiti tek povećana prodaja robe porijeklom iz Austrije i Njemačke krajem XVIII. stoljeća. I, kao što je objasnio Om er Lufti Barkan334, njihovu gotovo potpunu propast prouzrokovat će tek prodor engleskih tekstilnih proizvoda u XIX. stoljeću, nakon izbijanja industrijske revolucije. Dakle, iako su vrata otomanske privrede već odavno bila provaljena, ona u XVIII. stoljeću još nije ni osvojena, ni potpuno potisnuta ustranu. Turski prostor vlastitom proizvodnjom na m iruje potrošnju svojih gradova. Jednako kao u Rusiji, izvoz žita podređen je političkoj vlasti. Preko otoka u Egejskom m oru ipak se odvija veliko krijum čarenje žitarica, u korist grčkih mornara. U tome sudjeluje i nekoliko veleposjednika čifluka , no oni su se, kao razm jerno novije tvorevine, razvili prije svega radi opskrbe Istanbula, a ne isključivo radi izvoza; takav je primjerice slučaj čifluka iz Rumelije, proizvođača riže.335 Tursko tržište u cjelini ispunjava svoju funkciju, oslanjajući se na staru, ali još uvijek djelotvornu organizaciju prometa.

Svijet karavana Otomanski prostor odlikuje se, zaista, sveopćom prisutnožću de vinih karavana. Čini se da su krajem XVI. stoljeća cijeli Balkanski poluotokôsvojile deve, iako se zâdrzatâ i koniska pratnja. »Levantski eradovi« su se na određeni način preselili sve do Splita, u Dalmaciji, dok su se venecijanske galere d a m ere a t o. umjesto da osvourSiriju^zadovoljavaJr: plovidbom J adranskim m orem.330 Uspom ena na te karavane bila je. kod Dubrovčanaživa još 193Z.kao. rom antično prisjećanje na prošlost. Na karti svijeta, karavanski putovi — na jednogrbim i dvogrbim devama — protezali su se od Gibraltara do Indije i sjeverne Kine, od Arabije i Male Azije do Astrahana i Kazana. Prostorno 554


kretanje otomanske privrede određeno je tim prostorom koji čak predstavlja njegovu središnju oblast. Putnici sa Zapada često su opisivali to prijevozno sredstvo, gomilu putnika, duge putanje duž kojih se »ne može naiči na trgovišta i krčme u kojima možeš svake večeri prespavati, kao što je slučaj u Engleskoj«; odm or je pod vedrim nebom, pod »vlastitim šatorom, ako to vrijeme dopušta«, ili pak u velikim, udobnim i jeftinim hanovima i konačištima (karavansarajima) »koji su podig nuti iz samilosti, a služe (...) svim prolaznicima«. »No međutim, to su obično samo četiri zida, tako da se putnici sami moraju po brinuti za hranu, piće, željezne krevete i stočnu hranu.«337 Takva karavanska konačišta, razrušena ili sačuvana, na Istoku su još uvijek veoma brojna. Prenoseći ih na kartu, kao što je učinio Albert Gabriel338, dobiva se rekonstrukcija nekadašnje mreže putova. Ali Evropljanin koji se služi takvim načinom prijevoza za svoju trgovačku robu, a po potrebi i za sebe, nije u mogućnosti da ga sam organizira. To je monopol islama. Trgovci sa Zapada ne prelaze Alep, Damask, Kairo, Smirnu, velikim dijelom zbog toga što im karavanski prostor izmiče, što je otomanska privreda jedini gospodar u tom za nju životno važnom prometu, koji je prilično strogo organiziran i nadziran, gustog intenziteta i prije svega redovit, redovitiji od pomorskih veza. Tajna njegove nezavisnosti upravo je u toj djelotvornosti. S jedne strane, Englezi i Nizozemci ne uspijevaju lako perzijsku svilu skrenuti sa Sredozemlja zbog toga što je svila karavanska roba od svoje polazišne točke, dok, s druge strane, ti isti Nizozemci uspijevaju zaustaviti papar i začine upravo zbog toga što je to već na početku »pomorska« trgovačka roba, koju treba natovariti na brodove. Prilagodljivost i snaga otomanske privrede mogu se pripisati upravo tim neum ornim rn-amjerov t Ш, nasuprot glavnom gradu, u Skutari, na azijskoj obali Bospora, zatim onim dalekim putevima koji se povezuju oko Ispahana i prožimaju cijelu površinu Perzije, dodirujući Indiju u Lahoreu, kao i kara vanama koje iz Kaira idu sve do Abesinije i odade donose dragoc jeni zlatni prah.

Dugo sačuvan pomorski prostor Turski pomorski prostor je, isto tako, bio prilično dobro zaštićen, jer se glavnina pomorskog prometa odvijala priobalnom plovid555


bom s Levanta i Crnog mora, nekom vrstom country trade, iz Turske u Tursku. Obale Levanta vrlo su rano počeli ugrožavati kršćanski gusari s Ponanta, tako da je obalna plovidba nakraju dopala u ruke zapadnjaka, prije svega 50 do 60 francuskih brodova. Ali krajem XVIII. stoljeća ponantsko gusarstvo jenjava i čini se da se obalna plovidba počinje oslobađati brodova sa Zapada. Zaslugu za to možda bi valjalo pripisati uvođenju (već starom) jedrenjaka umjesto galija u otomanskoj floti, te krstarenju te flote kroz Ar hipelag.339 U prosincu 1787. Kaptan Paša, koji ulazi u Carigrad s upropaštenim brodovima, u vrlo lošem stanju, iskrcava 25 mili juna pijastera koje je natovario u Egiptu.340 No u prošlosti je danak iz Egipta često puta prcvožen u Carigrad kopnenim putem, iz sigurnosnih razloga. Znači li to početak prave promjene? Prema kazivanju francuskih svjedoka, petnaestak godina nakon Česme, turska flota između 1784. i 1788. godine ipak broji 25 brodova »s preko 60 topova«, m eđu kojima je jedan veličanstveni brod sa 74 topa »koji su sagradili francuski inženjeri«.341 Ako se na brod ukrca čak 600 ljudi, od čega »je svega osam mornara, a ostalo (su) ljudi koji nikada nisu vidjeli m ore« — ta flota može ploviti i gotovo u potpunosti izvršavati svoje zadatke. Crno m ore brodovi u službi Istanbula možda ne iskorištavaju dovoljno, ali najvažnije je to da je ono dugo vremena ostalo zabranjeno za »latinske« brodove. Nakon jednog pokušaja En gleza da prodru do Trapezunta, njegova se obrana 1609. godine obnavlja. Povjesničari koji optužuju tursku vladu za nem ar i ne brigu m orali bi se prisjetiti da je Crno more, neophodno za opskrbu Istanbula i za oprem anje turskog brodovlja, sve do kraja XVIII. stoljeća ostalo strogo čuvano lovište. Henri Grenville je u izvještaju engleskoj vladi u ožujku 1765- napisao: »Plovidbu po Crnom m oru Turci ne dijele ni s jednim narodom , ma tko to bio, i svi su stranci iz te plovidbe isključeni. (...) Crno m ore je doslovce m ore koje hrani Carigrad i opskrbljuje ga gotovo svime što mu je potrebno, prehram benim proizvodima poput žita, pšenice, ječma, prosa, soli, goveda, živih ovaca, janjadi, kokoši, jaja, svježih jabuka i drugog voća, maslaca, još jednog vrlo važnog proizvoda koji dolazi u velikim mjehovima od bivolske kože, koji je užegao, pom iješan s ovčjom masti i vrlo loš, ali Turci (...) ga više vole od boljeg maslaca iz Engleske i iz Nizozemske; zatim lojem, vrlo jeftinim svijećama, vunom, kožom goveda, krava, bivola, sušenom ili usoljenom, (...) mladim voskom, medom (...) (Turci ga upotreb 556


ljavaju umjesto šećera) (...); zatim s mnogo potaše, brusnog ka mena (... ), konopljom, željezom, čelikom, bakrom, građevnim drvom, drvom za loženje, ugljenom..., kavijarom, sušenom i sla nom ribom«, i na kraju robovima koje su im odasvud pribavljali Tatari. S druge strane, u Carigradu su uskladištavani: pamuk u nitima, tamjan, vino, naranče, limuni, suho voće s otočja, turske tkanine i tkanine uvezene iz kršćanskih zemalja, a ta se roba prevozi u Rusiju, Perziju, na Kavkaz ili prema Dunavu. Međutim, izvoz kave i riže je zabranjen, »kako bi u Carigradu vladalo izobi lje«.342 Na tom golemom tržištu prometna sredstva su nerazvijena: na kopnu su to drvena kola »bez željeza«, odnosno s neokovanim kotačima, lako lomljiva, koja nisu kadra izdržati težak teret, a vuku ih bivoli koji su mnogo jači od volova, ali beskrajno spori; na moru imaju na tisuće brodova, ali većinom su to mali čamci s dva latinska jedra (koje stručnjaci nazivaju zečjim ušima) ili male lađe (šajke) koje često doživljavaju brodolom na tom olujnom, uzburkanom moru. Jedino brodovi natovareni žitom ili drvom imaju tri jarbola i brojnu posadu, jer brod često valja vući, a za pošiljke drva posada mora sići s broda, sjeći stabla i praviti ugljen.343 Obično se kaže da trgovac nalazi svoju dobit i ako se s tih putovanja po Crnom moru vrati jedan od tri broda, a kad bi Carigrad, grad sagrađen od drva, svake godine do temelja izgorio, Crno more isporučilo bi dovoljno drva da se on svaki put ponovno podigne. »Ne treba posebno isticati da je to ipak pretjerana tvrdnja«344, piše Grenville. U tim uvjetima, pristup Rusa na Crno more, otvaranje »Tjes naca« 1774.345 a osobito nakon 1784. godine346, te dolasci prvih venecijanskih, francuskih i ruskih brodova predstavljali su ozbi ljan udarac za otomansku veličinu i za ravnotežu golemog Cari grada. Ali taj novi prom et dobit će na važnosti tek u prvim desetljećima ХЕХ. stoljeća, s masovnim izvozom ruskog žita, što predstavlja jedan od velikih događaja u evropskoj povijesti, iako se ta činjenica rijetko priznaje.347 Na Crvenom moru, tom drugom »Sredozemlju« koje gotovo u potpunosti okružuje Tursko Carstvo, situacija je u isto vrijeme i bolja i lošija nego na Crnom moru. Turska je osigurala svoj nadzor nad njim tek između 1538. i 1546. godine, kad je učvrstila svoj položaj u Adenu. Svjesna trgovačke, strateške, političke i vjerske važnosti Crvenog mora, Turska je još ranije zauzela Meku i islamska sveta mjesta. Crveno more, kao sveto m ore muslimana, zabranjeno za kršćane, pripada isključivo islamu i dugo će ostati 557


najvažniji put za brodove natovarene paprom i začinima koji plove prem a Kairu, AJeksandriji i Sredozemlju. No čini se da su oko 1630. godine Nizozemci uspjeli sav papar i začine s Dalekog istoka, nam ijenjene Evropi, skrenuti prem a Rtu Dobre nade. Na tom pom orskom putu m eđunarodne važnosti Turci su doživjeli ne uspjeh mnogo ranije nego na Crnom moru. Ipak, skretanje puta kojim su se prevozili začini nije prouz ročilo zatvaranje Crvenog mora. Opasan tjesnac Bab el-M andeb svake godine propušta stotine brodova i dugih čamaca (germesa). Ti brodovi prevoze prem a jugu rižu, bob iz Egipta, trgovački robu iz Evrope smještenu u skladištima koje u Suezu drže više nego nem arni kairski trgovci. Konvoj sastavljen od 7 do 8 brodova (m edu kojima je i takozvani »kraljevski« brod), bez sumnje ploveći u službi Vrhovnog gospodara, svake godine prevozi 400.000 pijastera i 50.000 zlatnih cekina koji obično idu prem a Moki i Adenu; a kopnena karavana koja ide iz Alepa u Suez i prelazi Meku, nosi gotovo isti iznos u kojem međutim prevladava zlatni novac. Prema jednom današnjem povjesničaru »veza preko Crvenog mora os taje najvažniji prolaz u pritjecanju dragocjenih metala iz Novog svijeta koji idu prem a Indiji i dalje u sm jeru Istoka«.348 A to se događa mnogo poslije XVI. stoljeća. Karavanskim putem iz Meke najviše dobivaju na vrijednosti venecijanski cekini i španjolski pijastri349, koji prate pošiljke evropske i sredozem ne trgovačke robe, sukna i koralja. Čak i oko 1770. godine, trgovinom iz Crve nog mora, koja je prije svega u rukama indijskih trgovaca, Surat se opskrbljuje znatnom količinom zlata i srebra. Postoje brojni dokazi za to. Godine 1778-1779. jedan indijski brod donio je iz Moke 300.000 rupija u zlatu, 400.000 u srebru i više od 100.000 u biserima, jedan drugi pak 500.000 rupija u zlatu i srebru. Povjesničar koji se bavi Sredozemljem čudi se što krajem XVIII. stoljeća nalazi stanje jednako onom u XVI. stoljeću; zlatni i srebrni novac, najvažnija od svih roba, i dalje osvaja Indijski ocean naj kraćim putem .350 Možda i najsigurnijim? U suprotnom smjeru, pokretač razmjene sve više postaje kava iz južne Arabije. Moka postaje središtem te razmjene i najvećom lukom, zajedno s Džedom, na Crvenom m oru. Tu dolaze brodovi iz Indijskog oceana, puni trgovaca i njihove robe porijeklom s cijeloga Dalekog istoka. Važno mjesto m eđu tom robom zauzi maju, dakako, začini. Izvještaj iz svibnja 1770. jasno govori da su »začini i droge« potpuno prestali prolaziti Crvenom m orem »oko 1630«.351 Bez obzira na to, u Moku godišnje dolazi deset brodova 558


iz Indijskog oceana, iz Kalikuta, iz Surata ili iz Masulipatama, kao i poneki portugalski brod koji je isplovio iz Goc. Natovareni su paprom, cimetom, muškatnim oraškom ili karanfilićcm. A te zači ne prate sve obilnije količine kave koja dolazi do Džedc i Sueza. Treba li vjerovati da ne idu i dalje? U Kairu, mjestu koje Francuzi više vole od Aleksandrije ili Rozete i u kojem ima trideset francuskih trgovaca, »brojni trgovci iz Indije«, objašnjava jedan od njih, »trguju kavom, tamjanom, kaučukom, alojama svih vrsta, senom, tamarindom, mirhom, nojevim perjem, svim vrstama tka nina od konca i pamuka, suknom i porculanom«.352 Činjenica je da na popisu nema začina. Ali s kavom, robom koja je postala »kraljevska«, Crveno more doživljava novi procvat. Prolazeći pre ko Aleksandrije ili Rozete, kava dolazi do kupaca u Turskoj i Evropi brže nego iz spremišta velikih brodova Indijske kompanije koji na svom povratku ipak često naglo zaokrenu do Moke. To mjesto u kojem je došlo do preporoda trgovine na Levantu, praktično je slobodan grad koji gospodari tržištem kave, pa Moku posjećuju brojni brodovi iz Indijskog oceana. Bez obzira na ono što govore današnji povjesničari i jučerašnji dokumenti, možemo se kladiti da papar i začini jamačno još uvijek prodiru u Sredozemlje preko Džede. U svakom slučaju, Suez, Egipat i Crveno more ponovo potiču lakomost Evropljana. A u Carigradu i u Kairu odvija se živa pre pirka između Francuza i Engleza.353 Tko u Francuskoj, i ne samo u Francuskoj, ne sanja o tome da iskopa Sueski kanal? U jednom nedatiranom sjećanju sve je predviđeno: »Valjalo bi podići barake za radnike (koji bi kopali) kanal i smjestiti ih u te barake koje bi po noći bile zatvorene radi sigurnosti. Bilo bi dobro sve te radnike odjenuti jednako, muškarce, žene i djecu, kako bi u svakom trenutku bili prepoznatljivi. Ogrtač crvene, a turban bijele boje, odrezane kose.«354 Francuski ambasador, gospodin de La Haye, zatražio je od Vrhovnog gospodara da dopusti slobodnu plovidbu Crvenim morem, »pa čak dade i dozvolu da se ondje podignu nastambe«.355 Uzalud. Ali oprezna i uporna Engleska istočnoindijska kompanija uznemirena je zbog mogućnosti obnavljanja starog puta Levantom. Stoga imenuje jednog činovnika u Kairu 1786. godine.356 Iste godine francuski pukovnik Edouard Dillon otputovao je sa zadatkom da razmotri mogućnost »otvaranja veze s velikom Indijom koja bi išla Crvenim m orem i Sueskim tjesnacom«357, s blagoslovom egipatskih »begova«. Zimolin, amba sador Katarine II u Parizu, obavještava caricu o tome. »Koliko 559


poznajem tog izaslanika«, dodaje on, »čini se veoma ograničenim u svojim pogledima i znanjima«. Dakle, mnogo vike ni za što? U svakom slučaju, trebat će pričekati još jedno stoljeće (1869) da bi prokopavanje Sueskog kanala i ponovno otvaranje starog sredo zemnog puta u Indiju postalo stvarnost.

Trgovci u službi Turaka Ekonomska m oć koja potpomaže Tursko Carstvo štiti m noštvo trgovaca koJTogramčavaiu prodor zapadnjaka i opiru mu se. Marsejsku Francusku na Levantu čini nekih 40 »poslovnica«, a to je štab od najviše 150 do 200 ljudi; ta situacija jednaka je za sve druge »nacije« na Levantu. Poslovanje u pravilu osiguravaju arap ski, armenski, židovski, indijski.i grčki trgovci (pod oyim pos ljednjim valja podrazum ijevati, osim pravih Grka, M akedo—Rumunje, Bugare, Srbe), pa čak i Turci, iako se ovi vrlo malo okušavaju u trgovačkim poslovima. Posvuda niču pokretni trgovci, sitničari, đućand/lje u skučenim daščarama, preprodavači knii su potekli iz najrazličitijih geografskih i etničkih sredina, kao i iz najrazličitijih socijalnih slojeva. Zakupci poreza, veletrgovci, pravi trgovci, koji su kadri posuđivati vladi, obavezno se odazivaju takvom pozivu. Sajmovi, moćna sastajališta gdje se ugovaraju poslovi za milijune pijastera, dovode do neprekidnog protoka ljudi, robe, tovarnih životinja. U tom živom unutrašnjem tržištu, s obiljem ljudstva, zapadni trgovac nem a odriješene ruke. On može ući u određena mjesta, Modon, Volos, Solun, Carigrad, Smirnu, Alep, Aleksandriju, Ka iro... Ali, prem a drevnomu trgovačkom modelu koji vlada na Levantu, nijedno od tih mjesta ne dovodi u izravnu vezu trgovca iz Venecije, Nizozemske, Francuske ili Engleske s krajnjim pro davačem. Trgovci sa Zapada djeluju samo preko posrednika, bilo židovskih bilo armenskih, »koje valja držati na oku«. Osim toga, trgovci s Istoka ne prepuštaju Evropljanima izvoz nu trgovinu prem a zapadu. Oni su se već u XVI. stoljeću smjestili u talijanske gradove na Jadranu. Godine 1514. Ancona daje pov lastice Grcima iz Valone, iz zaljeva Arta i Janine: njena pala tio della fa r in a postaje Fondaco dei m ercanti turehi et altri musulm ani. Istodobno s njima smještaju se i židovski trgovci. Krajem stoljeća dolazi do najezde istočnjačkih trgovaca u Veneciju, Ferraru, Anconu, pa čak i u Pesaro559, Napulj i sajmišta južne Italije. 560

Svijet z a Evropu ili pro tiv nje

Veduta trga i česme Top-Hané u Carigradu. (Otisak B. N.) Najneobičniji među njima su vjerojatno grčki trgovci i mornari, prijevarni ili pošteni prodavači, po potrebi i gusari, porijeklom s otokâ koji su praktično bez plodne zemlje te stoga osuđeni na iseljavanje. Dva stoljeća kasnije jedan ruski konzul u Messini, bilježi u listopadu 1787. da svake godine »kroz tjesnac prođe šezdeset i više (grčkih) brodova za Napulj, Livorno, Marseille i druge sredozemne luke«.359Kada duga kriza prouzrokovana Fran cuskom revolucijom i Carstvom (1793-1815) bude uništila fran cusku trgovinu na Levantu, to ispražnjeno mjesto zauzet će grčki trgovci i mornari. Taj uspjeh vezan je, uostalom, za početak neza visnosti same Grčke. Manje spektakularna ali ne manje zanimljiva bila je dijaspora »ortodoksnih« trgovaca u XVIII. stoljeću, preko zemalja koje su Beogradskim mirom (1739), kojim se austro-ugarska granica pomiče do Save i Dunava, ustupljena Habsburgovcima. Vlada u 561

Pernand Braudel/ Vrijeme svijeta

Beču zauzima se da nastani osvojena područja: sela ponovno dobivaju stanovnike, niču gradovi, još uvijek srednje veličine, a grčki trgovci osvajaju taj novi prostor. U svom zamahu, oni prelaze njegove granice. Nalazimo ih po cijeloj Evropi, na sajmovima u Leipzigu, kako se koriste pogodnostima kredita ponuđenih u Amsterdamu, pa čak i u Rusiji i u Sibiru, kao što smo več kazali.360

Ekonomsko propadanje i političko propadanje Jedno se pitanje postavlja samo po sebi: da li su ti trgovci unutar Turskog Carstva stranci? Jesu li oni snaga koja održava tursku privredu, kao što ja mislim — ili su pak štakori sprem ni da napuste brod? To nas pitanje dovodi do gorućeg, ali nažalost nerješivog problem a, a to je problem turskog propadanja. Po mom mišljenju, do pravog propadanja Tu rskog Carstva došlo je tek s prvim godinama XIX. stoljcća.Ako valja odrediti točniji datum, što se tiče balkanskog prostora, najživlje oblasti carstva, koja daje najveći broivoinika i poreskih prihoda, ali koja je i najugroženija, izabrali hismn 1«fin godinu: što se tiče Egipta i Levanta, to bi možda bila prva četvrtina XIX. stoljeća; što se tiče Anadolije, bile bi to godine oko 1830. Upravo to zaključuje dobar ali možda i podložan kritici članak Henria Islamoglua i Čaglara Keydera.361 Ako su ti datumi opravdani, prodiranje evropske ekonom ije-svijeta (istodobno kao razaranje i ponovna izgradnja) vršilo bi se postupno, od najživljeg područja — Balkana — pa dn područja drugorazredne snage — Egipta i Levanta — da bi završilo s najnerazvijenijim područjem , koje je prem a tome najslabije prihvaćalo taj proces, a to je Anadolija. Preostaje da saznamo je li prva trećina XIX. stoljeća razdoblje u kojem se ubrzava proces otomanskog propadanja na političkom planu. Ta opasna riječ propadanje, koju osmanolozi i suviše često izgovaraju, uvodi u igru mnogo činilaca koji bi trebali sve objasniti, ali koji, naprotiv, još više sve zamršuju. Nema sumnje da je moglo doći do zajedničke akcije Austrije, Rusije, Perzije i, jednog trenut ka, i Venecije, možda bi bila moguća podjela Turske, jednaka podjelam a Poljske. Ali Turska je mnogo snažnije tijelo od Re publike Poljske, tako da su revolucionarni i imperijalni ratovi 562


odgođeni, s (istina) opasnim međurazdobljem egipatske ekspe dicije. Nemoć Turske da se prilagodi ratnim tehnikama Evrope bila je, kako se često kaže, njezina slabost. Međutim, taj neuspjeh postaje jasan tek naknadno. Zimolin362, ambasador Katarine II u Versaillesu, prosvjeduje u ožujku 1785. protiv neprekidnog slanja francuskih oficira u Tursku, a Vergenncs mu odgovara da su to »suviše male snage« da bismo ih se bojali. Diplomatski odgovor, ali ako se ruska vlada uznemiruje, znači da nije toliko sigurna u svoju nadmoć nad Turcima kako nas povjesničari uvjeravaju. Orlovljeva flota je 5. srpnja 1770. u Česmi, nasuprot otoku Hios, zapalila cjelokupnu tursku fregatu, koja je bila suviše visoka, pa je tako bila idealna meta tanadi i brodova s kojih su palili i turske lađe.363 Ruska je flota imala engleske oficire, ali nakon pobjede nije bila kadra izvršiti nikakvo veće iskrcavanje. Otomansko top ništvo sigurno nije bilo bez nedostataka, ali Rusi koji razmišljaju poput Simona Voroncova znaju da ni njihovo nije ništa bolje. U Turskoj su istodobno na djelu svakovrsna zla: država više ne uživa ničiju poslušnost; oni koji za nju rade plaćeni su po starim iz nosima, dok troškovi života postaju sve veći: to »nadoknađuju rasipništvom«; zalihe novca su vjerojatno nedostatne, no u svakom slučaju privreda se slabo mobilizira. No reforma, obrana, a is todobno s tim i preoblikovanje vojske i mornarice zahtijevali su dugotrajan rad i velike izdatke, što je razumljivo s obzirom na dimenzije tako golema tijela. U veljači 1783. novi veliki vezir točno je to procijenio. Njegova je prva odluka: »Vratiti u okrilje Carstva posjede Vrhovnog gospo dara, ustupljene tijekom posljednjeg rata pod vladavinom sultana Mustafe. Odatle bi proizišlo 50 milijuna pijastera u korist vlade. Ali ta ustupljena područja danas su u rukama najmoćnijih i naj bogatijih ličnosti u Carstvu koje se koriste svim svojim utjecajem da bi osujetile plan, tako da je sultan bio potpuno nemoćan.«36,1 Ta obavijest koja je stigla iz Carigrada, a prenio ju je napuljski konzul de La Haye, bliska je razmišljanjima koja je Michel Morineau nedavno iznio o ograničenosti poreske osnovice: »... s naras tanjem poteškoća, financijske potrebe Carstva (Otomanskog) su rasle, financijski pritisak na stanovništvo postajao je sve jači, a budući da stanovništvo pribavlja pijastre koji su mu nužni za plaćanje poreza samo od onoga što proda u inozemstvu, ono prodaje svoju robu što brže može. Nismo daleko od izopačenosti trgovačke bilance koja nas podsjeća na Kinu u XX. stoljeću«.369 563


Na tom prostoru punom teškoća, slavodobitan ulazak in dustrijalizirane Evrope, aktivne i nezasitne, koja napreduje a da toga nije uvijek ni svjesna, uzljuljat će posm rtno zvono. Valjalo bi se opet vratiti na predloženu kronologiju, ne pouzdajući se u rijeći suvremenika, jer se Evropa u XVIII. stoljeću već p o f ela prepuštati olakom ponosu. Godine 1731. jedan autor koji ne zaslužuje da bude glasovit, napisao je: »Protiv ove nacije (Otomanskog Carstva) koja se ne pridržava ni discipline, ni pravila u svojim borbama, dovoljan je samo trenutak sreće pa da se izbaci (pretpostavljam iz Evrope) p oput stada ovaca.«366 Dvadeset i pet godina kasnije, vitez G oudar sm atrao je da više nije neophodan ni »trenutak sreće«: »Treba se samo dogovoriti i odrati kožu Turcima«, piše on, »i to će carstvo nestati«.367 Kakva apsurdna nadmenost! Tek će in dustrijska revolucija konaćno pobijediti to carstvo kojem njegova snaga nije bila dovoljna da se njome oslobodi zaostalosti i svoga teškog nasljeđa.

564

NAJRASPROSTRANJENIJA EKONOMIJA—SVIJET: DALEKI ISTOK

Daleki istok368 u cjelini obuhvaća tri goleme ekonomijc-svijeta: Islam se prema Indijskom oceanu oslanja na Crveno more i Perzijski zaljev i nadzire neizmjeran niz pustinja što prodiru u golemi prostor azijskog kontinenta od Arabije do Kine; Indija širi svoj utjecaj na cijeli Indijski ocean, kako zapadno tako istočno od Rta Comorin; Kina je i kopnena (proteže se do samog središta Azije) i pomorska sila (gospodari morima uz rub Tihog oceana i zemljama što se nalaze uz njihove obale). Tako je bilo oduvijek. Ali zar ne možemo između XV. i XVIII. stoljeća govoriti o jednoj ekonomiji-svijetu koja bi više ili manje obuhvaćala sve tri? Dalekom istoku pogoduju pokretačke olakšice i pravilna izmjena monsuna i pasata. Je li on, dakle, ili nije predstavljao povezan svijet, s dominantnim središtima koja se postupno izmjenjuju, sa širokom lepezom veza, s prometom i međusobno uvjetovanim cijenama? Taj mogući sklop, veličanstven, lomljiv i isprekidan, pravi je sadržaj stranica koje slijede. Isprekidan, jer sklop tih neizmjernih prostora ovisi o više ili manje djelotvornom njihanju snaga u kojem Indija zauzima sre dišnju poziciju: jedanput to ljuljanje daje prednost Istoku, a drugi put Zapadu, preraspodjeljujući na taj način zadaće, prednosti, političke i ekonomske uspone. Međutim, u takvom slijedu do gađaja Indija zadržava svoj položaj. Njezini trgovci iz Gudžerata, s Malabarske obale, s Koromandelske obale tijekom stoljeća po bjeđuju mnoštvo suparnika: arapske trgovce iz Crvenog mora, perzijske trgovce s iranskih obala i iz Perzijskog zaljeva, kineske trgovce, vične morima Indonezije prema kojima su prilagodili tip svojih džunka. Ali događa se i da se ta ravnoteža poremeti: okolni azijski prostor počinje se tada, više nego što je obično, cjepkati na samostalna područja. U toj pojednostavljenoj shemi najvažnije je dvostruko po micanje tog odnosa, jednom u korist Zapada, tj. islama, drugi put u korist Istoka, to jest Kine. Svaki polet jedne od tih dviju privreda, s jedne i s druge strane Indije, dovodi do skrajnje velikih, često i 565


Transportni čamac arapskog tipa, snimljen danas u luci Bombaja. Brodovi te vrste i dalje povezuju Indiju s obalama Arabije i s Crvenim morem. (Fotografija F. Quilici) višestoljetnih gibanja. Ako se poveća uteg Zapada, mornari sa Crvenog mora i/ili iz Perzijskog zaljeva preplavljuju Indijski oce an, cijelog ga oplovljavaju i iskrcavaju se ispred Kantona, Hanfua arapskih geografa369, kao što je bio slučaj u VIII. stoljeću. Kada Kina, koja sve obavlja tiho, iziđe iz svojih voda, mornari s njenih južnih obala dolaze do Indonezije, koju nikad nisu izgubili iz vida, i do takozvane druge Indije, istočno od Rta Comorin... i ništa ih nije moglo spriječiti da idu dalje. Tijekom tisućljeća koje prethodi XV. stoljeću, povijest je samo jednolično ponavljanje: pojavi se neka živa luka, nametne se na 566


obalama Crvenog mora, a zatim je zamijeni neka druga luka u blizini koja je jednaka prethodnoj. Na isti način izmjenjuju se luke na obalama Perzijskog zaljeva, duž obala Indije, a jednako tako usred otokâ i poluotoka Indonezije; pomorske oblasti isto tako zamjenjuju jedna drugu. Bilo kako bilo, usprkos promjenama, povijest u biti ostaje ista. Početak XV. stoljeća, kojim započinje ova knjiga, obilježen je obnavljanjem Kine koju je dinastija Ming 1368. oslobodila Mon gola, te nevjerojatno širokom pomorskom ekspanzijom — doga đajem o kojem se često raspravljalo i koji je po našem mišljenju još uvijek tajnovit, kako zbog svog početka, tako i zbog zaustavlja nja 1435-370 Ekspanzijom kineskih dzunki, koje dodiruju Cejlon, Hormuz, pa čak i afričku obalu Zindja371, istisnuta je ili bar polju ljana prevlast muslimanske trgovine. Vrijeme je da Istok odsad progovori glasnije od Centra ili Zapada. Pokušat ću pokazati da je došao trenutak u kojem se stožer goleme super ekonomije-svijeta učvrstio u Indoneziji, ondje gdje oživljuju gradovi poput Bantama, Achema, Malacce, a mnogo kasnije Batavie i Manile. Može se činiti apsurdnim pridavati takvu ulogu tim indo nezijskim gradovima koji nisu osobito veliki. Ali Troyes, Provins, Bar-sur-Aube, Lagny isto su tako bili doista mali gradovi u vrijeme sajmova u Champagnei; međutim, smješteni na povlaštenim ras krsnicama kojima je valjalo obavezno prijeći na putovanjima izme đu Italije i Flandrije, oni su ipak postali središtima vrlo prostrane trgovačke cjeline. Nije li tijekom mnogih godina Indonezija bila isto takva raskrsnica, sa svojim trgovačkim sajmovima koji traju mjesecima, čekajući da monsuni promijene smjer i vrate trgovce na njihova ishodišta? Ti su indonezijski gradovi možda čak izvukli prednost iz činjenice što nisu bili strogo uklopljeni u suviše moćne političke formacije, kao što je bio slučaj s trgovačkim gradovima srednjovjekovne Evrope. Usprkos kraljevima ili »sultanima«, koji njima vladaju i u njima održavaju red, to su gotovo samostalni gradovi: otvoreni su prema vani i određeni trgovačkim tokovima. Kada je, dakle, 1595. godine Cornelius Houtman stigao u Bantam, slučajno ili namjerno, odmah se našao u kompleksnom središtu Dalekog istoka. Pogodio je u samu srž. Kad se sve uzme u obzir, pitanje je da li je za povjesničara poput mene bilo m udro pokušati složiti u cjelinu te nedovoljno istražene komadiće povijesti. Istina je da ih još uvijek slabo poz najemo, ali ipak znamo ih bolje nego jučer. Isto je tako točno da je iščezla stara slika, koju je u jednom trenutku posebno istakao J. 567


Čudovišna delta Gangesa, kojujeza East India Company nacrtaoJohn Thornton, početak ХУШ. stoljeća. (Otisak B. N.) C. Van Leur372, o Azijatima kao sjajnim raznosačima koji u svojoj oskudnoj prtljazi prenose dobra visoke vrijednosti a neznatnog obujma — začine, papar, bisere, mirise, droge, dijamante... Stvar nost je mnogo drugačija. Od Egipta do Japana neprestano čemo susretati kapitaliste, trgovačke rentijere, veletrgovce, tisuće izvr šitelja, prodavača, posrednika, mjenjača, bankara. A što se tiče sredstava, mogućnosti ili jamstava za razmjenu, nijedna od tih skupina trgovaca ne zaostaje za svojim kolegama sa Zapada. U Indiji i izvan nje, tam ilski51*, bengalski, gudžeratski trgovci for miraju zatvorena udruženja, a njihovi poslovi i ugovori prelaze iz jedne skupine u drugu, kao što u Evropi prelaze od Firentinaca Đenovljanima, ili južnim Nijemcima, Englezima... Već u ranom srednjem vijeku bilo je čak i kraljeva trgovaca u Kairu, Adenu te u lukama Perzijskog zaljeva.374 568


Tako se pred našim očima sve jasnije pojavljuje »toliko raz nolika i obimna mreža pomorskog prometa da se može usporediti s onim na Sredozemlju ili na sjevernim i atlantskim morima Evrope«.375 Tu se sve miješa i susreće: raskošni artikli i obična trgovačka roba, svila, mirodije, papar, zlato, srebro, drago kame nje, biseri, droga, kava, riža, indigo, pamuk, salitra, tikovina (za brodske konstrukcije), konji iz Perzije, slonovi sa Cejlona, željezo, čelik, bakar, kositar, čarobne tkanine za velikaše i grube tkanine za seljake s »Mirodijskih otoka« ili za crnce iz Monomotape...37<5 Trgovina »iz Indije u Indiju« ustoličena je mnogo prije dolaska Evropljana, jer se komplementarni proizvodi privlače i m eđusob no nadopunjuju; u morima Dalekog istoka oni dovode do nepres tanog kretanja i gibanja, poput onih u evropskim morima.

Četvrta ekonomija—svijet Tri ckonomije-svijeta — već je zaista mnogo. A zbog evropskog prodiranja — djelovanjem Portugalaca, Nizozemaca, Engleza, Francuza i nekih drugih — umiješat će se i četvrta. Vrata im je otvorio dolazak Vasca da Game u Kalikut, 27. svibnja 1498. godine. Ali ti Evropljani nisu bili kadri odmah se uklopiti u nepoznati svijet koji je tek valjalo otkriti, bez obzira na uzbudljive pripovijesti nekolicine putnika sa Zapada, koji su bili njihovi slavni prethod nici. Azija će za njih ostati zbunjujuća, izdvojena planeta: drugačije biljke, drugačije životinje377, drugačiji ljudi, drugačije civilizacije, drugačije religije, drugačiji oblici društva, drugačiji oblici vlas ništva.378 Sve je tu poprimalo nov izgled. Čak ni riječni tokovi nisu nalikovali evropskima. Ono što su na Zapadu ocjenjivali kao prostorno veliko, to ovdje poprima upravo goleme razmjere. Gradovi su se činili poput nepreglednih masa naroda. Čudne civilizacije, čudna društva, čudni gradovi! A do tih dalekih zemalja stizalo se nakon teške plovidbe koja je trajala mjesecima. Četvrta ekonomija—svijet ondje se često upuš tala u nerazumne pothvate. Temelji Bliskog istoka (koji su kršćani pokušali osvojiti u razdoblju križarskih ratova) davali su islam skim državama i trgovcima mogućnost da u Indijskom oceanu djeluju prem a svom nahođenju i prema svojoj snazi. Suočeni s brojem azijskog stanovništva i s prostranstvom, evropski brodovi dovozili su upravo smiješne količine. Evropa nikada nije imala brojčanu prevlast u tako udaljenim područjima, čak ni u vrijeme 569


svojih najvećih uspjeha. U XVI. stoljeću između Hormuza i Macaoa i Nagasakia bilo je najviše 10.000 Portugalaca379; i Englezi će dugo biti brojčano slabi, usprkos brzini i širini svoga uspjeha. Oko 1700. godine u Madrasu živi 114 engleskih »civila«, u Bombaju ih ima 700 do 800, a u Kalkuti 1200.380 U rujnu 1777. u Mahéu, istina prilično nevažnoj francuskoj postaji, živi 114 Evropljana i 216 sipaha381. Oko 1805. »u cijeloj Indiji nema više od 31.000 En gleza«, što je vrlo malena skupina, čak ako je i sposobna vladati tako golemom zemljom.382 Krajem XVIII. stoljeća, nizozemsku V. O. C. je između m etropole i Dalekog istoka predstavljalo najviše 150.000 ljudi.383 Čak ako prihvatimo da ih je mnogo manje od polovice služilo u prekom orskim zemljama, to je daleko najveći rekord. Dodajmo da su isključivo evropske vojske u vrijeme Duplcixa i Clivea bile brojčano vrlo malene. Postoji očigledan nesrazm jer između vidljivih sredstava i rezultata evropskih osvajanja. Neki Amerikanac francuskog pod rijetla 1812. piše da je »slučajan udarac ili tračak razmišljanja mogao... uništiti englesku vlast u Indiji«.384 Dvadeset godina kas nije, 1832, Victor Jacquem ont ponavlja i naglašava to isto: »U toj jedinstvenoj tvornici engleske moći u Indiji sve je umjetno, ne uobičajeno, izuzetno.«385 Riječ umjetno nema pogrdno značenje, »umjetno« podrazumijeva inteligenciju, a u ovom slučaju donosi uspjeh. Šaka Evropljana nametnula se ne samo u Indiji nego i na cijelom Dalekom istoku. Nije trebalo da uspiju, a ipak su uspjeli.

Indija je samu sebe osvojila Prije svega, Evropljanin nije nikada bio sam. Tisuće robova, slugu, pomoćnika, suradnika zaposleno je oko njega, a ima ih stotinu, tisuću puta više od Evropljana, koji još uvijek nisu gospodari. Tako se na evropske brodove country trade još od vremena Portugalaca ukrcavaju miješane posade, a lokalni m ornari su u većini. Čak i brodovi s Filipina upošljavaju »malo Španjolaca, malo Maležana, hindusa, filipinskih mješanaca«.386 Brod kojim je 1625- plovio O. de Las Cortes iz Manile u Macao i koji je, promašivši cilj, doživio brodolom na kantonskoj obali, imao je najmanje 37 laskara u svojoj posadi.387 Kada je francuska flota, kojom je zapovijedao Duquesneov nećak, u srpnju 1690, zaplijenila holandski teretnjak M ontfort de B a ta via na pučini nedaleko Cejlona, m edu plijenom su se našla dva »laskara ili crna roba koji bijahu strašni. Ti nesret 570


nici prije bi umrli od gladi nego što bi okusili nešto što je neki kršćanin dodirnuo«, to jest skuhao.308 Jednako tako vojske što ih kompanije uzdržavaju zapravo su u golemoj većini sastavljene od domorodačkog stanovništva. Oko 1763- godine u Dataviji na 1.000 do 1.200 evropskih vojnika »svih nacionalnosti« dolazi 9-10.000 malajskih pomoćnika te više od 2.000 kineskih vojnika.389 Tko je u Indiji za potrebe Evropljana mogao otkriti (no je li to uopće trebalo otkrivati?) čarobno i jednostavno rješenje sa sipasima, odnosno način da se Indija osvoji sa i pom oću Indijaca? Je li to bio François Martin390 ili Dupleix? Ili su to bili Englezi, za koje jedan suvremenik (razumije se, Francuz) tvrdi da su »novačili (sipahe) po uzoru na gospodina Dupleixa«?391 Isto tako, u središtu trgovačkih pothvata ljudi s Dalekog istoka pojavljuju se u gomilama. Tisuće domaćih mešetara opsjedaju Evropljanc nudeći im svoju službu, od Maura iz Egipta i Armenaca koji su posvuda prisutni, do Danyana, Židova iz Moke i Kineza iz Kantona, А тоуа i Dantama. Ne smijemo zaboraviti ni gudžeratske trgovce, kao ni trgovce s Koromandelske obale, ili Javance, po moćnike gladne poput vukova, koji doslovce opkoljuju Portugalce već od njihovih prvih upada na »Mirodijske otoke«. No nije li to logično? U Kandaharu, kamo je maestra Manriquca 1641. godine dovela njegova sklonost putovanjima, neki hinduski trgovac, koji je našeg Španjolca zamijenio za Portugalca, nudi mu svoje usluge »jer, objašnjava mu, budući da ljudi vaše nacionalnosti ne govore jezik ove zemlje, sigurno ćete imati poteškoća ako ne budete našli nekoga tko će vas voditi...«392 Kako vrijeme prolazi, sve više se nameću pomoć, suradnja, sporazumijevanje, suživljcnje, simbi oza, a lokalni trgovac, okretan, vraški štedljiv, kojem je na dugim putovanjima dovoljno samo malo riže, neuništiv je poput pirike. Uostalom,»službenici« Engleske kompanije u Suratu gotovo su od početka u dogovoru sa smjelim mjesnim zajmodavcima. A koliko su puta različite engleske faktorije, kako u Madrasu, tako i u Fort Williamu, uz odobrenje uprave iz Londona, pozajmile novac od trgovaca iz Indije! Godine 1720393, kada u Engleskoj u vrijeme South Sea Bubble bjesni kriza likvidnosti, East India Company, kako bi dobila gotovinu, pozajmljuje u Indiji i u tome veoma dobro prolazi, jer se povlači iz posla čim zapadne u teškoće. Godine 1726, kada Francuska kompanija ponovo dolazi do daha, ona dobro pazi da ne nastavi svoje poslove u Suratu gdje Banyanima duguje pozamašan iznos od četiri milijuna rupija.394 571

F ernand B ra u d el/ Vrijem e svijeta

Ш1т

ш »,i

Nizozemski napad i osvojenje Tidora, jednog od Molučkih otoka koje su držali Portugalci, 1б0б. godine. S desne strane dokumenta lađe dovode na kopno agresorske snage. (Atlas van Stolk) Nemoguće je, dakle, osloboditi se tih neophodnih suradnika, upravo zbog toga što vladaju tim područjem i stvaraju njegovo bogatstvo. Pondichéry, kaže se u jednom izvještaju iz 1733, neće biti napredno mjesto »ako ne pronađemo načina da u njega privučemo trgovce koji su sposobni sami razvijati trgovinu«.395 Razumljivo, bez obzira odakle dolazili, osobito ako su indijski. Uostalom, je li uopće bilo moguće podignuti Bombaj bez Parsa i Вапуапа? Što bi bio Madras bez Armenaca? U Bengalu, kao i u ostalim dijelovima Indije, Englezi su se neprestano služili do maćim bankarima i trgovcima. U Bengalu su domaći kapitalisti iz Kalkute bili okrutno odstranjeni iz djelatnosti koje su donosile najveću dobit (banke, vanjska trgovina) tek kad je britanska do minacija bila u potpunosti osigurana. Tada su bili prisiljeni pre572


uzeti pomoćne djelatnosti (zemlju, lihvarstvo, ubiranje poreza, a oko 1793. čak i najveći dio obveza British East India Com pany)?96 No, u istom tom razdoblju u Bombaju, gdje je sve tek trebalo izgraditi, Englezi su dobro pazili da ne odstraneparsijske, gudžeratske i muslimanske trgovce, koji su tu gomilali velika bogatstva u vanjskoj trgovini i kao vlasnici lučke trgovačke flote, sve do uvođenja parobroda oko 1850. godine.397 I, konačno, usprkos nekoliko pokušaja, englesko bankarstvo neće moći u potpunosti uništiti bundi, mjenicu indijskih serafa, što je bilo obilježje njihova slobodnog djelovanja i čvrste bankarske organi zacije iz koje su Englezi dugo izvlačili korist prije nego što su je nastojali uništiti.

Zlato i srebro, snaga ili slabost ? Često se tvrdi da se Evropa, Amerika, Afrika i Azija nadopunjuju. Bilo bi isto tako ispravno tvrditi kako je svjetska trgovina nastojala

Domorodački gusari s Malabarske obale: upotrebljavaju vesla ijedra, lukove i strijele. Akvarel nekog Portugalca kojije dugo živio u Goi (XVI. stoljeće). (Fotografija F. Quilici) 573


postići da se nadopunjavaju i da je u tome često uspijevala. U cjelini gledano, Daleki istok nije oduševljeno primao evropske proizvode, u onoj mjeri u kojoj je Zapad već veoma rano pokazao glad za paprom , mirodijama ili svilom. Budući da trgovačka vaga zahtijeva da jedna strast razmjene odgovara drugoj, Azija je prih vatila to pravilo još u vrijeme Rimskog Carstva, ali samo ako je riječ o plemenitim metalima, zlatu (koje se najviše tražilo na Koromandclskoj obali) i osobito srebru. Kao što smo već stotinu puta rekli, naročito su Kina i Indija postale nekropole dragocjenih metala što kolaju svijetom. Kad udu u te zemlje, više iz njih ne izlaze. Ta zanimljiva konstanta govori o odljevu dragocjenih metala od za pada prem a istoku, u čemu bi neki htjeli vidjeti slabost Evrope u korist Azije. Međutim, kao što sam već rekao, ja u tome vidim sredstvo kojim su se Evropljani u Aziji, ali i drugdje, čak i u Evropi, često služili kako bi za sebe stvorili neko nadasve korisno tržište. Ato sredstvo će se u XVI. stoljeću uvelike primjenjivati zahvaljujući otkriću Amerike i razvoju rudnika u Novom svijetu. Bijeli metal dolazi iz Amerike na Bliski istok trima putevima: preko Levanta i Perzijskog zaljeva, a to je, prem a indijskim povjes ničarima, još u XVII. i XVIII. stoljeću bio najvažniji put u smjeru njihove zemlje; oko Rta Dobre nade; preko manilskih galijuna. Ostavljajući po strani posve izdvojen slučaj Japana (on ima rud nike srebra koji su katkada imali određenu ulogu u njegovoj vanjskoj razmjeni), gotovo sav bijeli metal koji kola po Dalekom istoku podrijetlom je iz Evrope, odnosno iz Amerike. Prema tome, rupije koje Evropljanin posuđuje kod nekog indijskog mjenjača ili bankara zapravo su posudba za nešto što je već vraćeno, a to je bijeli metal koji je preko evropske trgovine uvezen prije dužeg ili kraćeg vremena. Unos plemenitih metala neophodan je za pokretanje vrlo žive indijske, a bez sum nje i kineske privrede. No, na to ćemo se još vratiti. Kada se indijski brodovi na putu iz Surata u Moku, nesret nim spletom okolnosti, ne susretnu s brodovima iz Crvenog mora koji su natovareni zlatom i srebrom , u Suratu dolazi do krize, a Surat je dugo bio glavni stožer indijske privrede. Nije, dakle, u tim okolnostima, pretjerano misliti da Evropa, koja u trgovinu s Azi jom ulaže samo svoju strast za raskošnom robom , pom oću bijelog metala drži u svojim rukama regulator privrede Dalekog istoka, te stoga u odnosu prem a njima zauzima snažnu poziciju. No da li se ta superiornost shvaća i m udro upotrebljava? Sumnjamo u to. Da bi nastavili unosnu azijsku trgovinu, evropski trgovci i sami ovise 574


o isporukama američkog srebra u Câdizu, a one su uvijek nere dovite, ponekad i nedovoljne. Obveza da se po svaku cijenu mora naći novac koji je neophodan za azijsku trgovinu ne može se shvatiti drugačije nego kao zavisnost. Osobito između 1680. i 1720. godine398 metal postaje razmjerno rijedak, a njegova cijena na tržištu prelazila je cijene koje nude kovnice novca. Razultat toga je faktična devalvacija najvažnijih valuta, funte sterlinga Ш florina, a za Nizozemsku i Englesku opadanje terms o f trade s Azijom.399 Ako bijeli metal, s jedne strane, daje Zapadu povlašteno mjesto, on mu, s druge strane, stvara svakodnevne poteškoće i neizvjes nosti.

Ratnički dolazak, ili trgovci koji nisu kao drugi Evropljani su od početka bili, i to ovaj puta svjesno, nadmoćni još u nečemu, a bez te prednosti ništa ne bi bilo moglo ni započeti. Prednost koja im je omogućavala da gotovo svime upravljaju bio je zapadnjački ratni brod, pogodan za rukovanje, sposoban da plovi protiv vjetra, opskrbljen mnogim jedrima, naoružan topo vima koji su postali još djelotvorniji nakon opće primjene brod skog otvora za grlo topa. Kada je flota Vasca da Game u rujnu 1498. napuštala pristanište Kalikuta, sukobila se s osam velikih indijskih brodova koji su je željeli u tome spriječiti. No, ti indijski brodovi ubrzo su se dali u bijeg, jedan je bio zarobljen, dok se sedam ostalih nasukalo na pijesku plaže kamo se portugalski brodovi nisu mogli ni približiti, jer je razina vode za njih bila suviše niska.400 K tome, pomorski običaji Indijaca oduvijek su bili miroljubivi. Poznat jc samo jedan izuzetak u toj neratničkoj tradiciji, a to je Carstvo Čola koje je u XIII. stoljeću na Koromandelskoj obali stvorilo veličanstvenu flotu i u više navrata osvojilo Cejlon, otoke Maldive i Lakadive, te po svom nahođenju podijelilo Indijski ocean na dva dijela. Ta je prošlost u XVI. stoljeću zaboravljena, a usprkos prisutnosti gusara na nekim obalama (koje je uostalom dosta lako izbjeći) trgovački brodovi nikada ne plove pod oružanom prat njom. Zadaća Portugalaca i njihovih sljedbenika time jc bila olak šana. Nesposobni da se dočepaju kopnenog dijela Dalekog istoka, oni su bez teškoća zavladali morem, područjem veza i prometa. 575


Nisu li time dobili ono najvažnije? »Ako su vam brodovi snažni«, pisao je Francisco de Almeida kralju u Lisabon, »indijska trgovina je vaša, a ako ste na tom području slabi, nikakva tvrđava na čvrstom tlu neće vam mnogo pomoći«.401 A po Albuquerqueu: »Ako bi, kojim slučajem, Portugal pretrpio poraz na m oru, naši indijski posjedi ne bi se mogli zadržati ni dan više nego što bi to lokalni moćnici dopustili«.402 U narednom stoljeću, šef nizozemske baze Hirado u Japanu govori 1623. godine to isto: »Nemamo dovoljno snage da kročim o na kopno ako nemamo zaštitu flote«.403 A neki Kinez iz Macaoa tuguje: »Čim Portugalce obuzme neka loša nam jera, znat ćemo kako da ih zgrabimo za gušu. Ali ako su na morskoj pučini, kojim sredstvom da ih kaznimo, kako da ih držimo pod kontrolom i kako da se od njih obranimo«?404 Jednako tako je 1616. godine mislio Thomas Roe, am basador Indijske kompanije na dvoru Velikog Mogula. Odatle njegovi savjeti odgovornim En glezima: »Držite se ovog pravila ako vam je stalo do dobiti: nastojte je ostvariti na m oru i m irnim trgovanjem; izvan svake sumnje je da bi bilo pogrešno u Indiji držati garnizone i boriti se na kop nu«.405 Ta razmišljanja vrijede kao pravilo i ne treba ih tumačiti kao želju za m irom , nego kao jasnu, dugogodišnju svijest o tome da bi svaki pokušaj kopnenog osvajanja bio vrlo rizičan. Već od početka evropski su upadi bili vrlo naprašiti i surovi, kad god je to bilo moguće. Nisu izostajale pljačke, ratni pothvati i planovi. Godine 1586, uoči Nepobjedive armade, Francisco Sardo, španjolski gu verner Filipina, nudio je svoje usluge da s 5.000 ljudi osvoji Kinu; kasnije, politika koju je na otocima Indonezije, na kojima je lakše vladati nego na kontinentu, gradio Coen obilježena je silom, kolonizacijom, udarcim a batinom.400A vrijeme teritorijalnih osva janja, iako dosta kasno, konačno će doći s Dupleixom, Bussyem, Cliveom... Još prije te kolonijalističke eksplozije, Evropljanin je iskoriš tavao svoju golemu nadmoć na m oru ili s mora. To m u omogućuje da osigurava tovar neevropskih trgovaca koji žele sigurnost kada bjesni lokalno gusarstvo; da topovskom pucnjavom potuče ili ugrozi neku nepokornu luku; da naplaćuje dozvolu za prolaz407 domaćim brodovima (Portugalci, Nizozemci i Englezi prakticirali su taj namet); pa čak da, u slučaju sukoba s kopnenim snagama, kao djelotvorno oružje primijeni blokadu. Za vrijeme rata koji je na nagovor Josiaha Childa, direktora East In d ia C ompany, 1688. voden protiv Aureng Zeba, »podanici Velikog Mogula«, objašnjava 576


sam Josiah Child, »nesposobni su podnijeti rat s Englezima u trajanju od dvanaest mjeseci; a da ne dođe do izgladnjelosti i masovnog umiranja u tisućama zbog prestanka radova koji im omogućuju da kupe rižu; ne samo zbog nedostatka naše trgovine, nego i zbog toga što, vodeći rat, blokiramo njihovu trgovinu sa svim istočnjačkim nacijama koja je deset puta veća od naše tr govine i trgovine sa svim evropskim nacijama zajedno«.406 Taj tekst izvanredno jasno govori kakva je svijest Engleza o golemoj snazi i trgovačkoj nadmoći mogulske Indije, ali ništa manje i o njihovoj odlučnosti da temeljito iskoriste sve svoje prednosti, da »trguju s mačem u ruci«, kao što je uzviknuo jedan službenik Kompanije.409

Poslovnice, faktorije, odjeli, depoi Velike indijske kompanije već su »multinacionalne«. One se nisu uhvatile u koštac samo s »kolonijalnim« problemima. Bore se s državom koja ih je stvorila i na koju se oslanjaju. One su država u državi, ili izvan države. Bore se protiv dioničara, stvarajući jedan kapitalizam koji nije u skladu s trgovačkim običajima. One se istodobno moraju brinuti o kapitalu dioničara (koji traže divi dende), o kapitalu nosilaca kratkoročnih obveza (engleski bonds), o opticajnom kapitalu (dakle o likvidnosti), a uz to i o očuvanju fiksnog kapitala —brodova, luka, utvrđenja... One moraju izdaleka nadzirati više stranih tržišta, usklađivati to s mogućnostima i pred nostima nacionalnog tržišta, odnosno s prodajom na licitacijama u Londonu, Amsterdamu i drugdje. Od svih teškoća najteže je savladati udaljenost. Tako se stari put Levantom upotrebljava za slanje pisama, činovnika, važnih naredbi, zlata i srebra. Neki je Englez oko 1780. navodno uspio uz pomoć m onsuna ostvariti rekordnu brzinu: udaljenost LondonMarseille-Aleksandrija u Egiptu-Kalkuta prešao je u 72 dana putovanja.410 Međutim, putovanje preko Atlantika u jednom kao i u drugom smjeru prosječno zahtijeva osam mjeseci, a u oba smjera bar osamnaest mjeseci ako je sve u redu, odnosno ako ne treba prezimiti u nekoj luci i ako je oplovljavanje Rta Dobre nade išlo glatko. Takvo polagano kretanje brodova i trgovačke robe onemogućava upraviteljima iz Londona ili Amsterdama da drže 577


sve u svojim rukama. Svoju vlast m oraju prenijeti na druge, dijele je s lokalnim upravama koje svaka za sebe (primjerice u Madrasu ili u Suratu) donose hitne odluke i brinu se da na licu mjesta provode želje Kompanije, da proslijede »ugovore«411 i upute u željenom vremenu (šest mjeseci, godinu dana unaprijed), da predviđaju plaćanja, da prikupljaju brodski tovar. Te trgovačke jedinice otcijepljene od centra nazivaju se pos lovnicama, faktorijama i odjelima. Dva prva izraza u svakodnev nom se govoru miješaju, ali poredak kojim smo ih nabrojali uglavnom odgovara opadanju njihova značenja. Tako je engleska faktorija u Suratu stvorila niz »odjela« u Gogi, Broachu, Barrodi, Fatehpur Sikri, Lahorcu, Tatti, Lahribandaru, Jasquesu, Ispahanu Moki...412 Tako su »ustanove« Francuske kompanije u Chandcrnagoru bile »podijeljene u tri razreda«: oko Chandernagora, glav nog mjesta, »šest velikih poslovnica bijahu Đalassor, Patna, Kassimbazar, Đaka, Žugdia i Catigan; obične trgovačke kuće bijahu Soopoze, Кегроу, Carricole, Mongorpoze i Serampoze«, s tim da su dvije posljednje postaje bile »trgovačke kuće u kojima je bo ravio jedan službenik bez teritorija«.413 »Teritorij« poslovnice ili »glavnog mjesta« dobivao se dopuš tenjem lokalnih vlasti, a bilo ga je veoma teško dobiti i nikada nije bio besplatan. U cjelini taj je sistem bio neka vrst posve trgovačke kolonizacije: Evropljanin se smještao nadomak proizvodnih oblas ti i tržišta, na raskrsnicama puteva, koristeći se onim Što je pos to ja lo p rije n jeg a , tak o da se n ije m o ra o b rin u ti o »infrastrukturama«, a lokalnom životu mogao je prepustiti brigu 0 prijevozu sve do izvoznih luka, kao i organizaciju i financiranje proizvodnje te osnovnu razmjenu. Uhvativši se poput parazita za neko strano tijelo, Evropljani su se sve do engleskog osvajanja (ako se izuzme nizozemski uspjeh na izdvojenom području Indonezije) ograničili na zauzimanje pojedinih točaka, odnosno vrlo malenih površina. Macao, ispred Kantona, po veličini je selo. Bombaj, na svom otoku od tri puta dvije milje, jedva je smjestio svoju luku, brodogradilište, kasarne 1 kuće, a na obližnjem otoku Salsette bogataši ne bi mogli jesti meso da nije bilo svakodnevnog snabdijevanja doprem anjem .414 Deshima, u samoj luci Nagasaki, bez svake sumnje manja je od Ghetto Nuovissim o u Veneciji. Brojne »faktorije« samo su utvrđene gra đevine, odnosno skladišta gdje Evropljanin živi izdvojenije nego Indijac iz najzatvorenije kaste. 578


Postoje naravno izuzeci: Goa na svom otoku, Datavia, L’île dc Prance (Mauricius), L’île Bourbon (Réunion). Nasuprot tome, evropski položaji u Kini još su nesigurniji. Evropskom trgovcu nije dopušten stalni boravak u Kantonu, kao ni stalan pristup slobod nom tržištu (za razliku od Indije). Na svakom brodu kompanije predstavljaju putujući trgovci, moglo bi se reći, nešto poput lete ćih, putujućih faktorija, koje bismo mogli nazvati depoima. Ako dođe do svađe, ako se ne sluša predsjednik koji im je dodijeljen, valjalo se pribojavati teškoća i manjkova.415 Možemo li iz toga zaključiti da je sve do engleskog osvajanja djelovanje Evropljana tek dodirnuto Aziju, da se ograničilo na poslovnice koje jedva dotiču to golemo tijelo, da je evropsko zauzimanje bilo površno, plitko, blago, da nije promijenilo ni civilizaciju, ni društva i da se, ekonomski gledano, odnosilo samo na vanjsku trgovinu, odnosno na manji dio proizvodnje? Potajice se ponovno otvara spor između unutrašnjeg tržišta i vanjske razmjene. Evropske »poslovnice« u Aziji nisu zapravo ništa bezazlenijc od poslovnica Hanzeatske lige, ili Nizozcmaca duž Baltika i Sjevernog mora, ili od venecijanskih i denovežanskih poslovnica po Bizantskom Carstvu, da uzmemo samo tih nekoliko primjera. Evropa je poslala u Aziju vrlo male skupine, brojčano neznatne, to je točno, ali su one bile vezane uz najrazvijeniji zapadni kapita lizam. A te manjinske skupine, za koje možemo reći da su tek »vrlo krhka superstruktura«416, ne susreću se s azijskim masama, nego s drugim trgovačkim, isto tako manjinskim skupinama koje vla daju prometom i razmjenom na Dalekom istoku. Upravo su te domaće manjinske skupine u Indiji, što prisilno, što dragovoljno, otvorile put ulasku Evropljana, pokazavši najprije put Portugal cima, zatim Nizozemcima i na kraju Englezima (a isto tako Fran cuzima, Dancima i Švcdanima) kroz trgovačke labirinte »iz Indije u Indiju«. Već je tada započeo proces u kojem se prije kraja XVIII. stoljeća 85 do 90% vanjske trgovine Indije moralo prepustiti engleskom monopolu.417 Upravo zbog toga što su pristupačna tržišta na Dalekom istoku formirala niz povezanih privreda, spo jenih u efikasnu ekonomiju-svijet, evropski trgovački kapitalizam mogao ih je opkoliti i služeći se njihovom snagom upravljati njima u svoju korist.

579


Kako upoznati pravu povijest Dalekog istoka Zanima nas, dakle, prava povijest Dalekog istoka, ali naglasimo odm ah da nije lako u nju proniknuti. U Londonu, Amsterdamu, Parizu postoje izvrsni arhivi, ali u njima se na područja Indije i Indonezije uvijek gleda kroz povijest velikih kompanija... Isto tako, u Evropi i posvuda u svijetu ima vrsnih orijentalista. Ali stručnjak u proučavanju islama nije istodobno i stručnjak u proučavanju Kine, Indije, Indonezije ili Japana. Osim toga, orijentalisti su često izvanredni lingvisti i poznavatelji kulture više nego povjesničari društva ili ekonomije. Danas se situacija mijenja. Zanimanje sinologa, japanista, indologa, islamista danas je više usm jereno na društva te na ekonom ska i politička ustrojstva. Sociolozi čak razmišljaju poput povjesničara.418 A unazad dvadeset do trideset godina, tražeći identitet svojih zemalja oslobođenih od Evrope, povjesničari Dale kog istoka, zbijajući svoje redove, započeli su izvorna istraživanja, a različiti radovi svjedoče o onom e što je Lucien Febvre nazvao smislom »problem ske povijesti«. Ti povjesničari rade na jednoj novoj povijesti kojoj su rezultati vidljivi u nizu djela i izvanrednih časopisa. Nalazimo se pred novim velikim sporenjima. Ne treba ni pokušati u svemu ih slijediti. Materija je toliko obim na (iako ostavlja još uvijek mnogo neriješenih problem a) da još uvijek nije m oguće sagledati cjelinu. Pokušao sam, međutim, na vlastiti rizik, na je d n o m prim jeru dati kratak pregled širine i novosti problem a što se pojavljuju. Moj izbor pao je na Indiju. O toj tematici raspolažem o mnogim temeljnim engleskim djelima te radovima tima indijskih povjesničara rijetke kvalitete koji su sre ćom pisali na engleskom jeziku koji nam je dostupan u izvorniku. Pokazali su se kao odlični vodiči kroz sjaj i bijedu takozvane srednjovjekovne Indije, budući da se za njih, prem a već uvrije ženom shvaćanju, srednji vijek proteže sve do uspostavljanja en gleske dominacije. Jedina sporna točka u njihovu pristupu je ta a p rio m o st koju nameću (ukratko, višestoljetno zakašnjenje u odnosu na Evropu) i to što se u raspravu uvodi tobožnji problem »feudalizma« koji između XV. i XVIIL stoljeća istodobno opstoji i propada. No, ova kritika je samo sirnica. Odabrao sam Indiju ne samo iz razloga koje sam naveo. I ne zato što bi u njezinu povijest bilo lakše proniknuti nego u neku 580


drugu: naprotiv, u odnosu na norme opće povijesti, Indija mi se čini suštinski netipičnim slučajem, politički, društveno, kulturno, ekonomski vrlo složenim. Ali sve ostale zemlje oslanjaju se na Indiju, gdje je ekonomija-svijet u središnjoj poziciji; sve se ko rijeni u njezinoj susretljivosti i slabosti. Portugalci, Englezi, Fran cuzi počinju od Indije. Jedini su izuzetak Nizozemci, koji učvršćuju svoje bogatstvo u središtu Indonezije i brže od ostalih pobjeđuju u trci za monopolom. No nisu li Nizozemci na taj način suviše kasno pristupili Indiji od koje će na kraju ovisiti cjelokupna trajnost i veličina za uljeze koji su došli sa zapada, najprije mus limane, zatim zapadne Evropljane?

Indijska sela Indiju čine sela. Tisuće i tisuće sela. Recimo radije sela nego selo.419 Upotreba jednine navela bi na pogrešnu sliku o tipičnom indijskom selu, zatvorenom u svom kolektivnom životu, koje bi netaknuto, uvijek jednako i nezavisno, prolazilo kroz uzburkanu povijest Indije i koje bi, nekim novim čudom, bilo posvuda jed nako na cijelom golemom kontinentu, bez obzira na osobitosti različitih provincija (tako su, na primjer, vrlo očigledne osobitosti Dekana, »južne zemlje«). Zaokružena samodovoljna seoska cje lina, koja se sama prehranjuje i odijeva, može se bez sumnje i danas naći u nekim izoliranim i zaostalim područjima. Ali to su samo izuzeci. A pravilo je da postoji otvorenost prema onome što se nalazi izvan seoskog života, okruženog različitim vlastima i tržištima što ga nadgledaju, oslobađaju viškova, nameću mu dobre i loše strane novčane privrede. Tu se dotičemo tajne cijele indijske povijesti, života ulovljenog u temelju, koji raspiruje i pothranjuje divovsko društveno i političko tijelo. U jednom sasvim drugom kontekstu, takva je shema ruske privrede u istom razdoblju. U svjetlu novijih istraživanja, dobro vidimo kako stroj funkci onira ovisno o prinosima, obvezama i porezima države. Sveprisut na novčana privreda je odličan transmisioni remen; ona olakšava, umnožava razmjenu, čak i onu koja je prisilna. Zasluga za to kolanje samo djelomično pripada vlasti Velikog Mogula. Indija je zapravo već stoljećima izvrgnuta novčanoj privredi, djelomice zbog svojih veza sa sredozemnim svijetom koji se već u antičkom dobu nalazi u dodiru s novcem što ga je to doba na neki način i 581


Na dvoru Velikog Mogula, indijski velikaš kod suverena. (Otisak B. N.) 582


izmislilo i nadaleko izvozilo. Ako je vjerovati L. C. Jainu420, Indija jc imala bankare već u VI. stoljeću prije nove ere, odnosno stoljeće prije Pcriklova doba. U svakom slučaju, novčana privreda prodrla je u indijsku razmjenu mnogo stoljeća prije Delhijskog Sultanata. Osnovni doprinos Delhijskog Sultanata u XIV. stoljeću jc prinudna administrativna organizacija koja, stupanj po stupanj, od provincija do kotara, prodire do sela i drži ih pod kontrolom. Težina, ustrojstvo te države koju je 1526. naslijedilo Carstvo Veli kog Mogula, omogućuje stvaranje i prisvajanje seoskih viškova. Jednako tako pridonosi održavanju tih viškova i njihovu jačanju. Jer u muslimanskom despotizmu mogulâ ima nešto od »pros vijećenog despotizma«, a to je briga da se ne ubije koka koja nosi zlatna jaja, da se očuva seljačka »reprodukcija«, da se proširi uzgoj kultura, da bilje koje daje više plodova zamijeni ono drugo, da se naseli neobrađena zemlja, da se pomoću bunara i vodospremišta povećaju mogućnosti navodnjavanja. Tome valja dodati da u sela prodiru i okružuju ih putujući trgovci, zatim tržišta obližnjih trgovišta, pa čak i tržišta koja su osnovana radi trampe prehram benih proizvoda unutar velikih sela, zatim naturalnu razmjenu između sela, te pohlepna tržišta udaljenih gradova i, napokon, sajmove vezane uz vjerske svetkovine. Jesu li sela zavisna? O njima vode brigu provincijalne i kotar ske vlasti; veleposjednici dobivaju od Velikog Mogula (u pravilu jedinog vlasnika zemlje) dio dažbina s posjeda (jagire, koje valja shvatiti kao »beneficije«); revnosni zakupci poreza, za m indari421 isto tako imaju nasljedna prava na zemlju; trgovci, lihvari i mje njači kupuju, prevoze, prodaju žetvene proizvode, a namete i obveze mijenjaju u novac kako bi cjelokupno kolanje bilo lakše. Veleposjednik zapravo živi na dvoru u Dclhiu, gdje zauzima svoj položaj, a ja g ir mu se ustupa na dosta kratak rok, obično na tri godine. On ga redovito i bez srama eksploatira, iz daleka, i poput države obveze što mu pripadaju ne želi dobivati u naturi nego u novcu.422 Mijenjanje žetvenih proizvoda u novac predstavlja ključ sistema. Bijeli i žuti metal nisu samo predmeti i sredstva tezauriranja, nego su neophodni i za funkcioniranje golemog stroja, od njegovih seoskih osnova pa sve do vrha društva i njegovih pos lova.423 Osim toga, unutar sela uspostavljena je hijerarhija s kasfinskim sustavom (obrtništvo i proletarijat nedodirljivih). Na čelu mu je revnostan gospodar, glavar sela, i uzak krug »aristokracije«, khud-kashta, birana manjina relativno bogatih ili, bolje, imućnih 583

F ernand Braudel / Vrijeme svijeta

Indijska karavana goveda kojom se dovozi žito iz »Balagata« (Balagat, u provinciji Madhya Pradesh) Portugalcima u Goi (XVI. stoljeće). (Fotografija F. Quilici) seljaka koji su vlasnici najbolje zemlje, imaju Četiri do pet plugova, četiri ili pet pari volova ili bivola, a uz to plaćaju povoljne poreske pristojbe. Oni predstavljaju onu poznatu seosku »zajednicu« o kojoj se toliko govorilo. U zamjenu za povlastice i individualno vlasništvo nad poljima koje sami obraduju s obiteljskom radnom snagom, oni su prema državi solidarno odgovorni za plaćanje nameta cijelog sela. Oni, uostalom, uzimaju dio sakupljenog nov ca. Isto tako, povlašteni su prilikom naseljavanja neobrađenih područja i osnivanja novih sela. Ali strogo ih nadzire vlast koja se boji razvijanja neke vrsti zakupništva ili napoličarenja u njihovu korist, ili čak poljoprivrednog nadničarstva (koje postoji, ali nez natno) dakle vlasništva izvan norma koje bi, povećavajući se u režimu poreskih pogodnosti, na kraju smanjile obujam poreza.424 Ostali seljaci, koji nisu vlasnici svojih polja, koji su došli izvana i koji, ovisno o prilikama, sele od jednog do drugog sela zajedno sa svojom stokom i plugom, imaju mnogo teže obveze. 584


Osim toga, selo ima vlastite obrtnike: zadržavajući svoju ulogu u kastama, oni za svoj rad dobivaju udio od prinosa zajed ničke žetve, zatim komadić zemlje za obrađivanje (neke kaste ipak su plaćene nadnicom).425 Složen sistem, reći ćete, ali postoji li igdje na svijetu jednostavan seoski sistem? »Seljak nije rob, nije bio ni kmet, ali se bez svake sumnje nalazio u zavisnu položaju«.426 Dio njegovih prihoda koje uzimaju država, gospodar/agfra i drugi primatelji penje se od trećine do polovice, u plodnim oblastima čak i više.427 Kako je onda moguć takav sistem? Kako ga seoska privreda podnosi, zadržavajući uz to stanovitu sposobnost širenja, budući da je Indija u svom demografskom rastu u XVII. stoljeću uvijek dovoljno proizvodila za svoje stanovništvo, povećala in dustrijske kulture pa čak i prinose brojnih voćnjaka, kako bi odgovorila povećanoj potrošnji voća i novom ukusu medu vlas nicima?428 Te rezultate valja pripisati skromnoj razini seoskog života i visokoj produktivnosti u poljoprivredi. Seoska Indija obraduje oko 1700. samo dio svoga tla: u bazenu Gangesa, na primjer, prema vjerodostojnim statistikama, eksploatira se samo polovica obradiva tla koje se u istoj oblasti obrađivalo 1900. godine; u središnjoj Indiji između dvije trećine i četiri petine; u južnoj Indiji možemo svakako pretpostaviti viši omjer. Jedna činjenica ostaje izvan svake sumnje: od XV. do XVIII. stoljeća u indijskoj poljoprivredi se gotovo posvuda obrađivala samo najbolja zemlja. A budući da u Indiji nije došlo do po ljoprivredne revolucije, da su osnovno oruđe, metode i kulture ostali nepromijenjeni sve do 1900. godine, proizvod pro capite hinduskog seljaka vjerojatno je bio viši 1700. nego što će biti 1900. godine.429 Osim toga, neobrađena zemlja na kojoj se podižu nova sela daje seljaštvu dodatni prostor, odnosno sredstva za lakši uzgoj stoke; daje mu više vučnih životinja, više goveda i bivola da ih upreže u plug, više mliječnih proizvoda, višeghee — rastopljenog maslaca koji se upotrebljava u indijskoj kuhinji. Irfan Habib430 drži da su, s obzirom na dvije godišnje žetve, prinosi žita u Indiji do XIX. stoljeća viši nego u Evropi. No čak i kad bi prinosi bili jednaki, Indija bi bila u prednosti. U toploj klimi potrebe radnika su manje nego u evropskim zemljama umjerene klime. Seljak uzima od žetve skroman dio za prehranu, veći dio viška ostaje za razmjenu. Osim dviju žetvi godišnje (žetve riže, ili pšenice plus grašak, slanutak, uljarica), indijska poljoprivreda ima još jednu prednost, a to je mjesto koje zauzimaju »bogate« kulture namijenjene izvozu: 585


indigo, pamuk, šećerna trska, mak, duhan (koji je došao u Indiju početkom XVII. stoljeća), papar (biljka penjačica koja daje plodove od svoje treće do devete godine, ali nasuprot onom e što se često misli, raste jedino ako se njeguje431). Te biljke daju veće prinose nego proso, raž, riža ili pšenica. Što se tiče indiga, »kod Indijaca je uvriježeno da se žanje tri puta godišnje«.432 Uz ostalo, pogodan je za složenu industrijsku obradu, jednako kao i Šećerna trska, te je zbog tog razloga njen uzgoj, koji zahtijeva velika ulaganja, kapita listički pothvat, veoma raširen u Indiji, uz aktivnu suradnju velikih zakupnika poreza, trgovaca, predstavnika evropskih kom panija i vlade Velikog Mogula, koji isključivim pravom zakupa nastoji ostvariti svoj m onopol. Evropljani najviše traže indigo iz oblasti Agre, osobito prinose iz prve žetve kojoj su listovi »življe ljubičaste boje«. S obzirom na razm jere domaće i evropske potraž nje, cijena indiga neprekidno raste.433 Kako su proizvodne oblasti Dekana uzburkane ratovima, perzijski i indijski kupci se 1633- više okreću indigu iz Agre, koji odm ah prem ašuje rekordnu cijenu od 50 rupija za m a u n d .AlA Engleske i nizozemske kompanije odlu čuju tada prekinuti kupovinu. Ali seljaci iz oblasti Agre, koje su — pretpostavljam — obavijestili trgovci i »zakupci« što drže posao u rukama, iščupali su stabiljke indiga i privrem eno prešli na druge kulture.435 Je li ta sposobnost prilagođavanja znak kapitalističke djelotvornosti, ili pak izravne veze seljaka s tržištem? Sve to ne isključuje očigledno siromaštvo seljačkih masa. Opći uvjeti sistema om ogućuju da se to i predvidi. Štoviše, vlast u Dclhiu uzima u pravilu dio prinosa ovisno o žetvi, ali u mnogim područjim a upravitelji zbog svoje komotnosti unaprijed procje njuju prosječan prinos sa zemlje i na temelju toga određuju fik sa n n a m e t u naravi ili u novcu, razm jerno obrađenoj površini i vrsti kulture (manje za ječam nego za pšenicu, manje za pšenicu nego za indigo, manje za indigo nego za šećernu trsku i mak).436 U tim uvjetima, ako bi žetva podbacila, ako ne bi bilo vode, ako bi se goveda iz prom etnih karavana ili slonovi što su izašli iz Delhia hranili na obrađenim poljima, ako bi cijene u međuvremenu narasle ili opale, manjak bi padao na proizvođača. Napokon, i zaduživanje437 je otežavalo položaj seljaka. Sve se mijenjalo, i to obično sa zla na gore, ovisno o složenosti zemljišnog sistema, vlasništva, poreskog sistema, ovisno o provincijama i vladarevoj darežljivosti, te ovisno o tome je li bilo ratno ili m irnodopsko stanje. Ipak, u cjelini gledano, dok je mogulska država bila jaka, održavalo se minimalno napredovanje seljaka, koje je bilo nužno 586


za njen vlastiti naprbdak. Tek u XVIII. stoljeću sve se pogoršava: država, poslušnost, odanost vladinih upravnih činovnika, sigur nost prometa.438 Pobune seljaka postaju neprestanima.

Obrtnici i industrija Drugi dio bijednog stanovništva u Indiji čine nebrojeni obrtnici koji se nalaze posvuda u gradovima, trgovištima, selima, od kojih su neka postala u potpunosti obrtnička. Do bujanja radništva dolazi spontano, ukoliko je točan podatak da se gradsko stanov ništvo u XVII. stoljeću snažno povećalo, sve dok, prema nekim povjesničarima, nije doseglo 20% ukupnog broja stanovnika —što bi značilo da u indijskim gradovima ima 20 milijuna stanovnika, a to grosso m odo odgovara broju ukupnog stanovništva Francuske u XVII. stoljeću. Čak i ako je taj broj napuhan, obrtnički sloj u Indiji, povećan vojskom nekvalificiranih radnika, obuhvaća miliju ne ljudi koji rade i za unutrašnju potrošnju i za izvoz. Indijske povjesničare više zaokuplja priroda drevne indijske industrije nego povijest velikog broja obrtnika. Njihova je želja da uspostave bilancu svoje zemlje uoči britanskog osvajanja, a poseb no da saznaju da li se indijsku industriju može usporediti s evropskom industrijom toga vremena, te je li ona bila sposobna vlastitim razvojem dovesti do neke industrijske revolucije. Industrija, ili bolje proto-industrija, sudarila se u Indiji s brojnim zaprekama. Neka pretjerivanja u tom pogledu postoje samo u uobrazilji ponekog povjesničara, kao što je isticanje ne prilika do kojih je dovodio sistem kasti, koji je pokrivao cijelo društvo i koji je u svoju mrežu obuhvatio i svijet obrtnika. Slijedeći Maxa Webcra, smatra se da je kasta onemogućila napredak teh nike, zakočila svaku inicijativu obrtnika, i da je, prikovavši skupinu ljudi jednom zauvijek za određenu vrst posla, iz generacije u generaciju onemogućavala svaku novu specijalizaciju i društvenu pokretljivost. »Ima valjanih razloga«, misli Irfan Habib, »da se ta teorija dovede u sumnju. (...) Prije svega zbog toga što je gomila nespecijaliziranih radnika predstavljala rezervnu vojsku za nove poslove, ukoliko se za to ukaže potreba.« Tako su seljaci, bez sumnje, davali radnu snagu potrebnu za eksploataciju dijamant nih polja Carnatica: kad bi se neki rudnik napustio, rudari bi se, kako se tvrdi, »vraćali svome oranju«. Štoviše, okolnosti su s vremenom mogle zaokrenuti, pa čak i promijeniti obrtničku speci 587


jalizaciju određene kaste. Takav je primjer kaste krojača u Maharaštri439, koje se jedan ogranak okrenuo bojenju tkanina, a drugi se čak specijalizirao za bojenje s pomoću indiga«.440 Stanovita prilagodljivost radne snage je izvan svake sumnje. Drevni kastinski sustav razvio se, uostalom, istodobno s podjelom rada, a u Agri se na početku XVII. stoljeća moglo razlikovati više od stotinu različitih zanata.441 Osim toga, jednako kao u Evropi, radnici su se selili u potrazi za unosnijim poslom. Tijekom druge četvrtine XVIII. sto ljeća, propast Ahmedabada dovela je do snažnog uspona tekstilnih djelatnosti u Suratu. A zar ne vidimo kako evropske kompanije pozivaju k sebi tkalce iz okolice koji su došli iz različitih pokrajina i koji se, izuzev posebnih zabrana (kao što je zabrana za određene kaste da putuju morem), sele prema potražnji? Neke druge zapreke bile su ozbiljnije. Evropljanin se često čudi malom broju oruđa, uvijek samo najosnovnijeg, kojim se indijski obrtnik služi. »Nedostatak oruđa«, objašnjava Sonnerat, dovodi do toga da pilaru treba »tri dana da napravi dasku za koju

Domaći kovači iz Goe (XVI. stoljeće): jednostavna tehnika, ručni mijeh, čudan čekić koji nedvojbeno služi i kao sjekira. (Otisak F. Quilici) 588


bi našim radnicima trebao jedan sat rada«. Tko se ne bi iznenadio da su »oni lijepi muslini koje toliko tražimo napravljeni na tka lačkom stanu sastavljenom od četiri komada drva zabodena u zemlju«?442 Indijski obrtnik proizvodi prava remek-djela vrlo velikom ručnom vještinom koju još više usavršava veoma izražena specijalizacija: »Rad koji bi u Nizozemskoj obavio samo jedan čovjek ovdje prolazi kroz ruke četvorice«, bilježi Nizozemac Pelsaert.443 Dakle, nailazimo na oskudan alat, načinjen gotovo isk ljučivo od drva, nasuprot evropskom alatu pri čijoj izradi se i prije industrijske revolucije upotrebljava željezo. Dakle, zastarjelosti; sve do kraja XIX. stoljeća, primjerice, kada je riječ o navodnjavanju i crpljenju vode, Indija će ostati vjerna tradicionalnim strojevima iranskog podrijetla, drvenim zupčanicima, nazubljcnim drvenim kotačima, kožnatim vrećama, zemljanim vjedrima, životinjskoj ili ljudskoj energiji... Ali mnogo manje zbog tehničkih razloga, misli I. Habib444 (jer su ti drveni mehanizmi, kao na primjer oni što se upotrebljavaju u tkanju, često veoma domišljato i m udro izra đeni), nego zbog njihove skupoće: visoka cijena metalnih modela po uzoru na evropske ne bi se isplatila u privredi s obiljem slabo plaćene radne snage. Imajući na umu sve različitosti, isti problem danas se postavlja kod nekih vrhunskih tehnika koje zahtijevaju mnogo kapitala i malo radne snage, kojih je prihvaćanje za Treći svijet tako teško i skupo. Isto tako, ako baš nisu u toku s rudarskim tehnikama, Indijci se zadovoljavaju eksploatacijom površinskih rudača i proizvode, vidjeli smo to u prvom svesku, lijevani čelik izuzetne kvalitete, koji se po visokoj cijeni izvozi u Perziju i druge zemlje. Indijci su u tome razvijeniji od evropske metalurgije. Oni znaju sami obra đivati metal. Proizvode brodska sidra, lijepo oružje, sablje i bodeže svih oblika, dobre puške, prikladne topove (iako sa zavarenim, a ne s lijevanim zasunima).445 Prema svjedočenju nekog Engleza iz 1615. godine, topovi iz arsenala Velikog Mogula u Đatcrporu (na putu iz Surata u Delhi) izliveni su »u različitim kalibrima, iako su općenito suviše kratki i suviše tanki«.446 No to su ipak razmišljanja m ornara naviklog na dugačke brodske topove, a usto se ne može tvrditi da ti topovi nisu kasnije poboljšani. U svakom slučaju, Aureng Zeb oko 1664. godine raspolaže teškim topništvom koje vuku fantastične zaprege (s obzirom na svoju sporost, ono se unaprijed premješta) i lakim topništvom (dva konja za komad oružja) koje uredno slijedi careva premještanja.447 U to vrijeme, indijski su topnici zamijenili evropske; iako nisu tako okretni kao 589


stranci, dolazi do vidnog tehničkog napredovanja.448 Uostalom, puške i topovi zauzeli su cijeli indijski prostor. Kada se Tippo Sahib (posljednji nabib Misore), kojeg su Francuzi napustili 1783, povla čio u svoja brda, njegovo teško topništvo kreče se nemogučim putevima, preko Ghâtesa. U oblasti Mangalore u svaki komad valja m u upregnuti 40 do 50 volova; ako slon koji gura straga načini krivi korak, otkotrljat će se sa skupinom ljudi u ponor.449 Nema, dakle, katastrofalnog tehničkog zaostajanja. A kovnice novca u Indiji, na primjer, ravne su evropskim: u Suratu se 1660. godine svakog dana iskovalo 30.000 rupija samo za Englesku kompa niju.450 Konačno, postoji i čudo nad čudima: brodogradilište. Prema jednom francuskom izvještaju, brodovi sagrađeni u Suratu oko 1700. godine »veoma su dobri i vrlo trajni... i bilo bi vrlo korisno (za Francusku indijsku kompaniju) da ih dâ izgraditi nekoliko za sebe«, iako su im cijene jednake francuskim, jer im tikovina od koje su sagrađeni osigurava četrdeset godina plovidbe »umjesto deset do dvanaest, najviše četrnaest«.451 U prvoj polovici XIX. stoljeća Parsi iz Bombaja uvelike su ulagali u gradnju brodova, a gradili su ih u Bombaju i drugim lukama, osobito u Cochinu.452 Bengal, a od 1760. i Kalkuta453, isto tako imaju svoja brodo gradilišta: »Englezi su od posljednjeg rata (1778—1783) samo u Bengalu opremili 400 do 500 brodova svih veličina, koji su sagra đeni u Indiji za njihov račun«.454 Brodovi prem a potrebi imaju vrlo veliku nosivost: Surat Castle (1791—1792) ima zaprem ninu 1.000 tona, nosi 12 topova i broji 150 članova posade; Loivjee F am ily ima 800 tona nosivosti i može ukrcati 125 laskara; kraljica te flote, Sham pinder (1802), doseže 1.300 tona nosivosti.455 U Indiji su, uostalom, sagrađeni i najljepši indiam eni, za to vrijeme gigantski brodovi, koji obavljaju trgovinu s Kinom. Sve do pobjede paro broda oko sredine XIX. stoljeća, Englezi su se u azijskim morima služili samo brodovima sagrađenima u Indiji. Ali nijedan od njih nije usm jeren prem a Evropi: engleske luke su za njih bile zabra njene. Rat i hitna potreba za transportom ukinuli su 1794. godine tu zabranu na nekoliko mjeseci. Ali pojava indijskih brodova i m ornara izazvala je toliko neprijateljskih reakcija u Londonu da trgovci ubrzo odustali da se služe njihovim usluNe treba se dublje upuštati — toliko je ta činjenica poznata — u čudesnu proizvodnju tekstila u Indiji. Poput toliko hvaljene engleske industrije sukna, ona je u potpunosti sposobna odgo590


47. TEKSTILNA INDUSTRIJA I PUTOVI U INDIJI SREDINOM XVIII. STOLJEĆA. Osim na Malabarskoj obali, bogatoj paprom , tekstilna industrija postoji u svim velikim indijskim regijama. Različiti znakovi obilježavaju različitu proizvodnju i daju približnu predodžbu o njezinu obimu. (Prema K. N. Chaudhuri, The Trading World o f Asia and the English East India Company, 1978)

voriti na svako povećanje potražnje. Prisutna je u selima; um no žava tkalačke radionice u gradovima; od Surata do Gangesa sije niz zanatskih radionica koje rade za svoj vlastiti račun ili za velike izvoznike; snažno je ukorijenjena u Kašmiru; teško osvaja Malabarsku obalu, ali gusto naseljava Koromandelsku obalu. Evropske 591


kompanije uzalud su pokušavale organizirati tkalačku djelatnost prem a modelu koji se primjenjuje na Zapadu, prije svega puttin g o u t system o kojem smo opširno govorili. Najjasniji takav pokušaj bio je u Dombaju457 gdje će se kasnim useljavanjem indijskih radnika iz Surata i drugih krajeva moći započeti od nule. Ali tradicionalni indijski sistem predujm ova i ugovorâ zadržat će se kao uzor, bar do osvajanja i uvođenja izravnog nadzora obrtnika iz Bengala, u posljednjim desetljećima XVIII. stoljeća. Tekstilnom djelatnošću bilo je teško ovladati jer nije bila uklopljena u samo jednu m režu kao u Evropi; različiti sektori i krugovi vladali su proizvodnjom i trgovinom sirovina; proizvod njom pam učne niti (bio je to dug postupak, osobito ako je trebalo postići vrlo tanku, a ipak čvrstu nit, poput one za muslin); tkanjem; bijeljenjem i ukrašavajem tkanina; tiskanjem. Ono što je u Evropi bilo vertikalno povezano (u Firenci već u XIII. stoljeću), ovdje se organiziralo u zasebnim odjelima. Kupac iz kompanije obraća se ponekad tržištu na kojem tkalci prodaju svoje tkanine, ali kada je riječ o velikim narudžbam a (a narudžbe su sve obilnije)458 bolje je zaključiti ugovore s indijskim trgovcima kojih sluge obilaze proizvodne oblasti i sami uručuju obrtnicima ugovore. Trgovac— posrednik obvezuje se dobavljaču određene poslovnice da će određenog datuma, po konačno utvrđenoj cijeni, predati određe nu količinu i vrstu tkanine. Tkalcu daje uobičajeni predujam u novcu, što ga na neki način obvezuje na kupnju, a radniku om o gućuje da kupi konac i da se prehranjuje za vrijeme posla. Kad je komad tkanine gotov, dobit će za njega cijenu koja vlada na tržištu, uz odbitak predujm a. Slobodna cijena, koja se ne utvrđuje u trenutku narudžbe, mijenja se ovisno o cijeni konca i cijeni riže. Trgovac se dakle izlaze riziku koji se, dakako, odražava na visinu njegove zarade. No povlastice koje uživa tkalac nedvojbene su. On prim a predujam u novcu (ne kao u Evropi, u sirovini) i ostaje m u izravna zaštita tržišta, što evropski radnik u okviru Verlagssystema gubi. S druge strane, on može pobjeći, promijeniti radno mjesto, čak i štrajkati, napustiti posao, vratiti se na zemlju, otići u vojsku. U takvim uvjetima, K. N. Čaudhuri drži da je siromaštvo tkalaca, o kojem svi odreda svjedoče, doista neobjaš njivo. Je li uzrok tome zastarjela društvena struktura koja po ljoprivrednike i obrtnike osuđuje na minimalnu naknadu? Golem rast potražnje i proizvodnje u XVII. i XVIII. stoljeću mogao je povećati mogućnosti izbora zanatâ, ali nije mogao uništiti općenito 592


nisku razinu nadnica, usprkos činjenici što je proizvodnju izravno napajala novčana privreda. Taj je sistem općenito činio manufakture nepotrebnima, no manufakture postoje, s koncentracijom radne snage u velikim radionicama: to su karkhanasi koji rade samo za vlasnike, ple miće, ili za samog cara. Ali vlasnici ne propuštaju priliku da izvoze te visoko raskošne proizvode. Mandclslo (1638) govori o čudes noj, veoma skupoj tkanini od svile i konca sa zlatnim cvjetovima koja se odnedavno počela proizvoditi u Ahmedabadu, koju je »car za sebe rezervirao, dopuštajući ipak i strancima da je odvoze izvan njegovih država«.459 Cijela Indija, zapravo, izrađuje svilu i pamuk, izvozi nev jerojatne količine tkanina, od najobičnijih do najraskošnijih, i to u cijeli svijet, a posredstvom Evropljana čak i Amerika dobiva znatan dio. Njihovu raznolikost možemo sebi predstaviti pomoću opisa putnika i trgovačkih lista koje su načinile evropske kom panije. Uzmimo kao primjer (doslovce i bez komentara) citat iz jednog francuskog podneska o tekstilnim artiklima iz različitih pokrajina: »Ncbijeljena i plava platna iz Salcma, plave gvineje iz Madure, bazini iz Gondelura, perkale iz Arnia, platna iz Pondicherya, betille, ehavoni, tarnatene, organdiji, stinkerke s obale, cambaye, nicania, bajutapeau, papoli, korote, brani, boelan, limana, prekrivači za krevet, chittc, cadejc, bijeli douli, marame iz Mazulipatama, sana, muslini, tcrrindin, dorcasi (prugasti muslin), marame od stinkerquea, jednobojne, obrubljene zlatnim i srebr nim nitima malmolle, obična plama iz Parne (koja su se izvozila u tolikim količinama — do 100.000 komada — da ih se može dobiti bez ’ugovaranja’460), sirsaka (tkanina od svile i pamuka), baffctasi, hamani, casse, plama sa četiri niti, obični bazin, gaze, plama iz Permacodya, gvineje iz Yanaona, conjou...«.461 Autor podneska dodaje da kakvoća određenih vrsta tkanina uvelike varira: u Daki, tržištu »vrlo lijepih muslina, jedinstvenih u svojoj vrsti... ima jednobojnih muslina od 200 franaka za 16 rifova, pa sve do 2.500 franaka za 8 rifova«.462 Ali ovo nabrajanje, samo po sebi čudesno, djeluje siromašno pored 91 vrste tkanina kojih je popis Chaudhuri naveo kao dodatak svojoj knjizi. Bez svake sumnje, sve do engleske strojarske revolucije, indijska pamučna industrija bila je prva na svijetu, kako zbog kakvoće tako i zbog količine proizvoda te obima izvoza. 593


Nacionalno tržište U Indiji je sve u prom etu, jednako poljoprivredni viškovi, kao i sirovine i m anufakturni proizvodi namijenjeni izvozu. Preko lanca lokalnih trgovaca, lihvara i zajmodavaca, žito sakupljeno na seos kim tržnicama stiže do trgovišta i malih gradova (kasaba), a zatim do velikih gradova, posredstvom veletrgovaca specijaliziranih za prijevoz teške trgovačke robe, osobito soli i žita.463 To kolanje daleko je od savršenstva: može ga iznenaditi nagla pojava gladi koju goleme udaljenosti često čine katastrofalnom. No zar je drugačije u kolonijalnoj Americi? Ili u staroj Evropi? Promet se, uostalom, odvija u svim mogućim oblicima: probija zapreke, vezu je m eđusobno udaljena područja, različitog ustrojstva i razine, tako da je konačno sva trgovačka roba u opticaju, obična i dragoc jena, a prijevoz pokriva osiguranje po relativno niskoj cijeni.464 Kopneni prom et osiguravaju moćne karavane, kafile trgo vaca banjarasa, koje štite naoružane straže. Te karavane su se služile, ovisno o mjestima, kolima koja vuku volovi, bivolima, magarcima, jednogrbim devama, konjima, mulama, kozama, a po potrebi i nosačima. Za vrijeme kišne sezone taj se prom et obustav ljao, prepuštajući prvenstvo prijevozu rijekama i kanalima, koji je mnogo jeftiniji, često i brži, ali je iznos osiguranja bio znatno viši. Karavane su se posvuda dočekivale s oduševljenjem, čak su ih sela rado ugošćavala.465 Izraz koji se nameće je nacionalno tržište: golemi kontinent pretpostavlja stanovitu povezanost, a njen najvažniji element je novčana privreda. Ta povezanost stvara polove razvoja, tvorce asimetričnosti koja je nužna za živost prometa. Lako je uočiti dom inantnu ulogu Surata i njegove regije, koja u svim oblastima materijalnog života ima povlašten položaj: u trgovini, industriji i izvozu. Njegova luka predstavlja velika izlazna i ulazna vrata, a trgovina dalekog dometa vezuje je kako uz priliv metala s Crvenog m ora tako i za daleke luke Evrope i Indonezije. Drugi pol koji će narasti je Bengal, indijsko čudo, jedan golemi Egipat. Onaj francuski kapetan koji je uz dosta poteškoća svojim brodom od 600 tona 1739. plovio uzvodno Gangesom sve do Chandernagora, bio je u pravu kada je o rijeci izgovorio sljedeće riječi: »To je izvor i središte indijske trgovine. Ona se tu odvija vrlo lako, jer nismo podvrgnuti neprilikama na koje nailazimo na Koromandelskoj obali (...)466, a osim toga, zemlja je plodna i izvanredno nastanjena. Osim neizmjerne kvalitete trgovačke robe 594

S v ije t z a E vropu ili p r o tiv nje

Putovanja u Indiji u XVI. stoljeću: dvokolice s volovima u kojima putuju žene iz kraljevstva Cambaye; prati ih oružana straža. (Otisak F. Quilici)

koja se tu proizvodi, snabdjevena je žitom, rižom i općenito svime što je potrebno za život. To obilje privlači i uvijek će privlačiti velik broj trgovaca koji odatle šalju brodove u sve dijelove Indije, od Crvenog mora do Kine. Tu su okupljene evropske i azijske nacije, toliko različite po svojim obilježjima i navikama, ali koje se mogu savršeno složiti i jednako tako razjediniti zbog interesa koji ih jedini vodi.«467 Trebalo bi još mnogo drugih opisa da bi se do čarala trgovačka geografija Indije u svoj svojoj potpunosti. Valjalo bi posebno govoriti o »industrijskom bloku« u Gudžeratu, naj moćnijem na cijelom Dalekom istoku, o Kalikutu, Cejlonu i Madrasu, zatim o raznim stranim i indijskim trgovcima, koji su spremni da se sa svojom robom ili novcem upuste u veliku pustolovinu kako bi dobili najam za koji se otimaju svi evropski brodovi izuzev nizozemskih. A isto tako valjalo bi govoriti o dodat noj unutrašnjoj razmjeni (prehrambenih proizvoda, ali i pamuka, proizvoda za bojenje) vodenim i kopnenim putevima, o trgovini 595


koja nije tako sjajna, ali je za cjelokupni život Indije možda važnija od vanjskog prom eta i u svakom slučaju presudna za ustrojstvo Mogulskog Carstva.

Značenje Mogulskog Carstva Carstvo Velikog Mogula zamijenilo je 1526. Delhijski Sultanat i preuzelo njegovu neospornu organiziranost. Osnaženo tim naslje đem i obnovljenom dinamikom, Mogulsko Carstvo je dugo bilo težak, ali djelotvoran stroj. Njegov prvi teški zadatak (pionirsko djelo Akhbara, 1556-1605) bilo je da omogući što lakše suživljenje postojećih religija, hinduističke i muslimanske. Ova posljednja, kao religija gospodarâ, zadobila je sve počasti, tako da su Evrop ljani, vidjevši brojne džamije u sjevernoj i središnjoj Indiji, dugo smatrali islam službenom religijom Indije, a hinduizam, religiju trgovaca i seljaka, nekom vrstom idolopoklonstva koje nestaje, kao što je poganstvo u Evropi nestalo pred kršćanstvom. Do otkrića hinduizm a u evropskoj misli dolazi tek posljednjih godina XVIII. stoljeća i u prvim godinam a ХГХ. stoljeća. Drugi uspješni pothvat bio je da se u gotovo cijeloj Indiji prihvati i proširi ista civilizacija, preuzeta iz obližnje Perzije, iz njene umjetnosti, književnosti i senzibilnosti. Tako je došlo do spajanja postojećih kultura, te je većina Indijaca na kraju ipak prihvatila manjinsku, islamsku kulturu, iako je i ova apsorbirala brojne kulturne posuđenice.408 Perzijski je ostao jezikom gospo dara, povlaštenih, viših klasa: »Pisat ću Radži na perzijskom jezi ku«, objavljuje guverneru Chandernagora neki Francuz koji je imao teškoća na Benaresu (19. svibnja 1768).465 Administracija pak upotrebljavala hindustani, ali je i ona, u svojoj organizaciji, preuzela islamski model. Delhijskom Sultanatu, a kasnije i Mogulskom Carstvu, valja svakako pripisati u zaslugu uvođenje razgranate administracije u provincijama (sarkari) i kotarima (pargane) koja je osiguravala ubiranje poreza i dažbina, a kojoj je zadatak bio i da se brine o razvoju poljoprivrede — to jest poreske osnove — da unapređuje navodnjavanje, pomaže širenje kulturâ koje su bile namijenjene izvozu i koje donose najviše dobiti.470 Ta je akcija često bila djelotvorna, a katkada su je podupirali državna subvencija i p ro pagandni obilasci. 596


U središtu sistema, koncentrirana u srcu carstva kojem omo gućuje da živi i od kojeg živi, bila je golema vojna snaga. Kadrove te vojske čine m ansabdari ili omerahi, plemstvo koje je okup ljeno oko cara, a 1647. godine bilo ih je ukupno 8.000. Ovisno o svom položaju, oni regrutiraju na desetine, stotine i tisuće najam nika.471 Stvaran broj vojnika koji se »drže u pripravnosti« u Delhiu je vrlo velik, upravo nezamisliv u evropskim razmjerima: gotovo 200.000 konjanika, više od 40.000 pješaka ili topnika. Isto je tako u Agri, drugomu velikom gradu, gdje se nakon odlaska vojske u rat grad ostavlja pust, a ostaju samo banâni.472 Ako pokušamo izračunati točan broj pripadnika garnizona razmještenih diljem carstva i jače prisutnih na njegovim granicama, doći ćemo do brojke od milijun ljudi.473 »Nema nijedne selendre koja nema bar dva konjanika i četiri pješaka«474, a dužnost im je da održavaju red, ali isto tako da promatraju i uhode. Vojska zapravo predstavlja vladu, budući da visoke upravne funkcije u Indiji pripadaju prije svega vojnicima. Ona je isto tako glavni kupac raskošne strane robe, posebno evropskog sukna, koje se u toj toploj zemlji ne uvozi za pravljenje odjeće nego za »plašteve475 i sedla za konje, slonove i deve, koje velikaši daju izvesti zlatom i srebrom pa im služe kao reljefni ukrasi, kao pokrivači za nosiljke, kao navlake za puške što se koriste za čuvanje od vlage i kod smotri vojnika«.476 U to doba (1724) uvoz sukna se popeo na 50. 000 talira godišnje. Konji su velikim dijelom uvezeni iz Perzije ili Arabije (ne raspolaže li jedan konjanik s više jahaćih životinja?) i isto tako su raskoš: njihova doista pretjerana cijena je u prosjeku četiri puta veća od uobičajene cijene u Engleskoj. Prije nego što na dvoru počnu velike svečanosti, otvorene za »velike i male«, jedan od carevnih užitaka je da »pred njegovim očima« prodefilira određen broj »najljepših konja iz carskih staja« u pratnji »nekoliko slonova (...) dobro opranog i čistog tijela (.•.) obojenog u crno, sa dvije široke pruge obojene u crveno«, ukrašenih izvezenim pokrivači ma i srebrnim zvončićima.477 Raskoš koju održavaju om erahi gotovo je jednak carevu. Poput cara oni posjeduju vlastite obrtničke radionice, karhanne, manufakture koje za njih izrađuju svoje profinjene proizvode.470 Poput cara, i oni luduju za gradnjom. Prate ih dugačke svite slugu i robova, a neki od njih gomilaju basnoslovna bogatstva u zlatu i draguljima.479Vrlo lako možemo zamisliti kakav je teret za indijsku 597


privredu predstavljala ta aristokracija koja živi od plaćanja što se slijevaju u carsku riznicu i od seljačkih davanja što ih ubiru sa zemlje koju im je car ustupio kao jagir, »da bi održali svoj položaj«.

Politički i izuanpolitički razlozi pada Mogulskog Carstva Golema carska m ašinerija pokazuje na početku XVIII. stoljeća znakove zam ora i kvarenja. Kod obilježavanja početka onoga što zovemo m ogulskim padom, jedina nedoumica se javlja pri izboru datuma: je li to 1739, godina perzijskog osvajanja i nečuvenog pljačkanja Delhia; ili 1757, godina bitke kod Plasseya koju su dobili Englezi; ili pak 1761, godina druge bitke kod Panipata: Afganistanci, naoružani srednjovjekovnim oklopima, pobjeđuju m oderno naoružane Mahrate u trenutku kada se ovi sprem aju da u svoju korist obnove Carstvo Velikog Mogula. Povjesničari su dugo vre mena, bez suviše rasprava, kao granicu uspona mogulske Indije prihvaćali 1707, godinu smrti Aureng Zeba. Ako to prihvatimo, znači da je carstvo um rlo samo od sebe, ne ostavljajući strancima, Perzijancima, Afganistancima ili Englezima, brigu da ga dokrajče. Bilo je to doista čudno carstvo. Temeljilo se na djelovanju nekoliko tisuća feudalaca, om eraha ili m an sa b d a ra (držalaca položaja) koji su se regrutirali u Indiji ili izvan Indije. Na kraju vladavine Šaha Jahana (1628—1658) oni su već dolazili iz Perzije, iz Srednje Azije, ukupno iz sedamnaest različitih oblasti. Bili su stranci u zemlji u kojoj će živjeti, jednako kao što će to kasnije biti s nekadašnjim stanovnicima Oxforda ili Cambridgea koji će vladati Indijom u vrijeme Rudyarda Kiplinga. O m erahi su posjećivali cara dva puta dnevno. Laskanje je bilo obavezno, kao u Versaillesu. »Svaka riječ koju bi car izgovorio izazivala je oduševljenje, a glavni om erahi dizali bi ruke vičući ka ra m a t, što znači čudesna divota.«460 No oni su se pri tim posjetam a prije svega uvjeravali da je car još uvijek na životu i da carstvo, zahvaljujući toj činjenici, još uvijek postoji. I najmanje carevo odsustvo, vijest o nekoj bolesti koja ga je obuzela, lažna glasina o njegovoj smrti, mogli su odm ah izazvati provalu nas ljednog rata koja je zaprepaštavala. Odatle ona pomama Aureng Zeba, u posljednjim godinama njegova dugog života, da se na neki 598


način pokaže, čak i kad je bio smrtno bolestan, da dokaže coram populo da još uvijek postoji, a s njim i carstvo. Slabost tog autoritar nog režima bila je zapravo u tome što nije uspio jednom zauvijek organizirati postupak carskog nasljeđivanja. Istina je da borba do koje je gotovo uvijek dolazilo u takvim prilikama nije uvijek bila naročito ozbiljna. Godine 1658, na kraju nasljednog rata koji označava početak krvave vladavine Aureng Zeba, on se oslobodio svoga oca i brata Dare Šukha. Ipak, medu pobijeđenima ne vlada velika bol. »Gotovo svi omerahi morali su se dodvoriti Aureng Zebu (...) i, što je bilo gotovo nevjerojatno, nije bilo ni jednog među njima koji bi se kolebao i koji ne bi sve učinio za svoga kralja, za onoga tko ih je učinio onime što jesu, koji ih je izvukao iz gliba, a možda čak i iz ropstva, što je prilično uobičajeno na tom dvoru, da bi ih uzdigao do bogatstva i veličine.«481 François Bernier, francuski liječnik, Colbertov suvremenik, svjedoči tako da, bez obzira na dugi boravak u Delhiu, nije zaboravio svoj način shvaća nja i prosuđivanja. Ali delhiiski velikaši slijede drugi moral i učenje jednog posebnog svijeta. Što su oni zapravo? Condottieri poput Talijana u XV. stoljeću, novačitelji vojnika i konjanika, plaćeni za službu koju obavljaju. Na njima je da sakupe ljude, da ih naoružaju svaki na svoj način (odatle različito naoružanje mogulskih četa).482 Kao condottieri, isuviše su navikli na rat a da ne bi izbjegavali njegove opasnosti, vode ga bez strasti, misleći samo na vlastiti interes. Poput ratničkih vođa iz Machiavellijcva vremena, događa se da produžavaju neprijateljstva, stalno izbjegavajući odsudne susrete. Vidljiva pobjeda ima svoje nedostatke: izaziva ljubomoru prema onome tko je bio suviše sretne ruke. Nasuprot tome, namjerno vođenje dugog rata, napuhavanje stvarnog stanja, pa dakle i plaćanja i prihoda koje osigurava car, ima mnogo prednos ti, osobito onda kada rat nije suviše opasan, kada se sastoji u tome da se ispred nekog utvrđenja koje će pobijediti glad smjesti vojni logor od tisuću šatora, prostran poput grada, sa stotinama dućana, s udobnostima, čak i stanovitom raskoši. François Bernier ostavio nam je lijep opis tih čudnovatih gradova od plama koji se podižu i ruše duž Aureng Zebova puta u Kašmir 1664. godine i koji povezuju tisuće i tusuće ljudi. Šatori su u logoru razmješteni prema ustaljenom redu. A omerahi se, isto kao na dvoru, dolaze pokloniti suverenu. »Ništa nije tako čudesno kao vidjeti u mrkloj noći, usred vojnog pohoda, duge redove baklji između vojnih šatora koje dovode sve omerahe u carski dio ili koje ih vraćaju u njihove šatore...«483 599

F e r n a n d B r a u d e l / V rijem e s v ije ta

Veliki Mogul ide u lov, a p ra ti ga m noštvo velikaša i slugu; gotovo svi su na konjim a, slonovim a ili devam a (osim nekolicine pješaka, u dnu slike, desno). (Otisak Ii. N.)

U cjelini gledano, to je začudni stroj, čvrst a ipak lomljiv. Da bi bio u pokretu, potreban je energičan, djelotvoran vladar, što je Aureng Zeb možda bio u prvom dijelu svoje vladavine, otprilike do 1680. godine, kada je ugušio pobunu vlastitog sina Akbara.484 Ali valjalo je postidi i stabilnost društvenog, političkog, ekonom skog i vjerskog poretka. No taj proturječni svijet stalno se mijenjao. Ne mijenja se samo vladar, koji je postao ncsnošljiv, sumnjičav,

боо


neodlučan, licemjeran više nego ikad; istodobno s tim mijenja se cijela zemlja, pa i sama vojska. Vojska se prepušta raskoši i užicima svih vrsta te u takvom sistemu gubi svoju borbenu sposobnost. K tome, ona proširuje svoje redove i pretjerano novači. Ali broj jagira ne povećava se istom brzinom, a oni koji se daju često su opustošeni ili su smješteni na neplodnoj zemlji. Opća taktika posjednikâ jagira sastoji se u tome da iskoriste svoju priliku za dobit. U tom ozračju preziranja općeg dobra, neki članovi doži votne mogulske aristokracije pokušavaju zadržati dio svog bo gatstva koje bi, nakon njihove smrti, po zakonu trebalo vratiti caru; jednako kao što se u to doba događalo u Turskom Carstvu, dolazi do pretvaranja njihovih doživotnih dobara u nasljedno vlasništvo. Još jedan znak raspadanja sistema je da su se prinčevi, princeze po krvi, haremske žene i plemići već oko sredine XVII. stoljeća počeli baviti trgovinom, bilo izravno, bilo posredstvom trgovaca koji su im služili kao posuđivači imena. Sam Aureng Zeb posjeduje brodsku flotu koja obavlja trgovinu u Crvenom moru i afričkim lukama. U Mogulskom Carstvu bogatstvo više nije nagrada za služenje državi. Gospodari provincija, subahi i nababi, nisu više naročito poslušni. Kada je Aureng Zeb napao i podjarmio dvije mus limanske države u Dekanu — kraljevstva Đidžapur (1686) i Golcondc (1687) — postigavši pobjedu, našao se pred otvorenom i nenadanom krizom neposlušnosti. Protiv njega se već jasno ocrta valo živo neprijateljstvo Mahrata, malog i siromašnog planinskog naroda zapadnih Ghata. Car ne uspijeva zaustaviti upade i pljačke tih izvanrednih konjanika, koje osim toga pomaže gomila pus tolova i nezadovoljnika. Njihova vodu, Šivadžija, surova čovjeka, »brodskog štakora«, ne uspijeva svladati ni prijevarom ni pod mićivanjem. Carev ugled ozbiljno je bio uzdrman. A osobito je bio pogođen kada su Mahrati u siječnju 1664. upali u Surat i opljačkali ga; Surat, tu veliku, neizmjerno bogatu luku Mogulskog Carstva, ishodište svake trgovine i putovanja hodočasnika prema Meki, simbol mogulske dominacije i moći! Zbog svih tih razloga, N. M. Pearson485 dugu vladavinu Au reng Zeba donekle opravdano uključuje u proces mogulskog propadanja. Njegova je teza da carstvo, suočivši se s tim neobjav ljenim i upornim unutrašnjim ratom, nije ostalo vjerno svojoj vokaciji i razlogu svog postojanja. To je moguće, no je li tragedija rata bila samo posljedica politike Aureng Zeba nakon 1680, obi lježena krvavom sumnjom i vjerskom nesnošljivošću, kao što se 601


to još i danas smatra?486 Nije li pretjerano pripisati to tome »Luju XI Indije«?487 Hinduistička reakcija bila je val koji dolazi iz dubina; znakove toga nalazimo u ratu Mahrata, pobjedonosnom krivovjerju i žestokim borbam a sikha488, ali njegove zametke ne vidimo jasno. Aoni bi vjerojatno mogli objasniti dubinsko, neum o ljivo raspadanje mogulske dominacije i njenog pokušaja da om o gući zajednički život dviju religija, dviju civilizacija —muslimanske i hinduističke. Muslimanska civilizacija sa svojim institucijama, osebujnim graditeljstvom, tim spomenicima koje oponaša čak i Dekan, pružila je prividan prizor prilično rijetkog uspjeha. Ali taj je uspjeh bio dokončan, i Indija se raspada na dva dijela... Upravo ta podjela otvara put engleskom osvajanju. Isaac Titsingh, Nizo zemac koji je dugo vremena predstavljao V. O. C. u Bengalu, jasno je to iskazao (25. ožujka 1788): jedina nepremostiva zapreka za Engleze bio je Savez m uslimana i prinčeva Mahrate; »današnja engleska politika bez prestanka se usmjerava na to da otkloni m ogućnost takvog saveza«.489 Ali raspadanje mogulske Indije bilo je nesumnjivo sporo. Do bitke kod Plasseya (1757) došlo je pedeset godina nakon smrti Aureng Zeba (1707). Je li tih pola stoljeća očitih teškoća već predstavljalo razdoblje ekonomskog propadanja? I na koga se odnosilo to propadanje? Jer, kao što se zna, XVIII. stoljeće u cijeloj Indiji obilježava uspon dobrih evropskih poslova. No kakvo je njihovo značenje? Teško je, zaista, prosuditi pravu ekonomsku situaciju u Indiji u XVIII. stoljeću. Neke regije su tada posve sigurno slabile, druge su se održavale, a nekoliko njih se razvijalo. Ratovi koji razaraju zemlju uspoređivali su se s njemačkim nevoljama u trideseto godišnjem ratu490 (1618—1648). U daljem uspoređivanju mogli bi korisno poslužiti naši vjerski ratovi (1562—1598), jer je za vrijeme tih borbi koje razaraju Francusku ekonomska situacija bila gotovo dobra.491 Upravo to ekonomsko zadovoljstvo održava i produžuje rat, omogućuje plaćanje stranih najamničkih četa koje bez pres tanka regrutiraju protestanti i katolici. Jesu li indijski ratovi trajali zbog iste takve ekonomske sukrivnje? To je moguće: Mahrati su organizirali svoje vojne pohode samo uz pom oć poslovnih ljudi koji su dolazili u njihove logore, sakupljali namirnice kao i m uni ciju koja im je bila potrebna duž odabrane m arš-rute. Trebalo je da rat bude plaćen ratom. Ukratko, problem je postavljen, a za njegovo razrješenje potrebna su ispitivanja, kretanja cijena, statistike... Mogu li tvrditi, 602


samo na vlastitu odgovornost, da je Indija u drugoj polovici XVIII. stoljeća bila obuhvaćena uzlaznom konjunkturom koja je bila prisutna od Kantona do Crvenog mora? To što evropske kom panije i nezavisni trgovci ili »službenici« umiješani u country trade sklapaju dobre poslove, povećavaju broj i nosivost svojih brodova, može značiti gubitke ili uvođenje novog poretka, ali je bilo nužno da se proizvodnja na Dalekom istoku, a osobito u Indiji, koja još uvijek zauzima središnje mjesto, prilagodi tome mijenja nju i da ga slijedi. A »na svaki komad tkanine proizveden za Evropu«, kao što piše Holden Furber, »trebalo je istkati stotinu komada za unutrašnju potrošnju«.492 U to vrijeme je na poticaj trgovaca iz Gudžerata oživjela čak i Afrika uz rub Indijskog oce ana.493 Znači li to da je pesimizam povjesničara Indije kad je riječ o XVIII. stoljeću samo apriorno gledište? U svakom slučaju, bez obzira da li se Indija otvorila zbog rasta ili zbog opadanja svog privrednog života, ona se bez snažne obrane prepustila stranom osvajanju. Ne samo engleskom: Francuzi, Af ganistana ili Perzijanci rado bi se tome pridružili. No da li se to pogoršao život Indije na vrhuncu svoga poli tičkog i ekonomskog ustrojstva ili se pogoršao skučeni život trgo višta i sela? Na tom osnovnom planu mnoge stvari ostaju onakve kakve jesu, iako ne sve. U svakom slučaju, Englezi nisu osvojili zemlju bez sredstava. Čak i nakon 1783. u Suratu, gradu koji je u međuvremenu mnogo toga izgubio, Englezi, Nizozemci, Portugal ci i Francuzi ostvaruju znatnu trgovinu.494 Godine 1787.495 Mahé privlači k sebi trgovinu paprom, iako su cijene više nego u engles kim postajama. Francuski prom et »iz Indije u Indiju«, koji osi guravaju domoroci, smješteni u našim poslovnicama i, još više, u L’ile Đourbonu i L’île de Franccu, razvija se ili se bar održava. A nema nijednog Francuza koji se kasno uputio u potragu za srećom u Indiju a da nema vlastito antibritansko rješenje i vlastite trgo vačke planove: nije Ii Indija još uvijek plijen, nešto što se želi osvojiti?

Nazadovanje Indije u XIX. stoljeću Izvjesno je da u XIX. stoljeću općenito dolazi do nazadovanja Indije. To nazadovanje je apsolutno i relativno, budući da Indija 603


neće biti sposobna pratiti evropsku industrijsku revoluciju niti oponašati engleske gospodare. No je li za to odgovorna osobita vrsta indijskog kapitalizma? Ili pak ekonomska i društvena tlačiteljska struktura sa suviše niskim nadnicama? Ili teške političke prilike, ratovi iz XVIII. stoljeća, zajedno sa sve većim prodiranjem Evrope a posebice Engleza? Ili nedovoljan tehnički razvitak? Ili je pak, kao u Rusiji, presudan, iako kasni udarac zadala evropska strojarska revolucija? Indijski kapitalizam je očigledno imao svojih slabosti. Ali on je dio sistema koji, naposljetku, ne funkcionira tako loše, iako je Indija predim enzionirano tijelo, desetak puta veće od Francuske i dvadesetak puta veće od Engleske. Tom tijelu, tom nacionalnom tržištu koje geografija dijeli protiv njega samog, potrebna je stano vita količina dragocjenih metala da bi moglo živjeti (kao tijelo), odnosno funkcionirati (kao tržište). No ekonom sko-društvenopolitički sistem Indije, ma kako bio krut i izopačen, prepušta je, kao što sm o vidjeli, neophodnoj fluidnosti i djelotvornosti nov čane privrede. Indija ne raspolaže dragocjenim metalima, ali ih već od XIV. stoljeća dovoljno uvozi, tako da se seljačke obveze u središnjoj oblasti m ogu prikupljati u gotovu novcu. Tko je bolje djelovao u tadašnjem svijetu, uključujući Evropu? A budući da novčana privreda funkcionira samo pod uvjetom da se čuvaju rezervoari, da se akumulira, da se otvaraju brane, da se prije žetve ili plaćanja stvara um jetn i novac, da se organiziraju tržišne i kreditne transakcije; budući da nema u velikoj m jeri novčane privrede bez trgovaca, veletrgovaca, brodovlasnika, osiguravatelja, posrednika, mešetara, dućandžija, raznosača — jasno je da ta trgovačka hijerarhija u Indiji postoji i ispunja svoju zadaću. Po tome je određena vrst kapitalizma sastavni dio mogulskog sistema. Na obaveznim prolaznim točkama vcletrgovci i bankari drže ključna mjesta za akumulaciju i kretanje kapitala. Iako u Indiji, s jedne strane, jednako kao u islamskim zemljama, nedos taje kontinuitet velikih zemljoposjedničkih obitelji koje na Zapa du, istodobno s bogatstvom, gomilaju utjecaj i moć, s druge strane, sistem kasti potpomaže i učvršćuje proces gomilanja trgovačkog i bankarskog kapitala, što se uporno prenosi iz pokoljenja u poko ljenje. O dređene obitelji dolaze do izuzetnog bogatstva, koje se može usporediti s bogatstvom Fuggerâ ili Mediciâ. U Suratu ima veletrgovaca koji posjeduju čitave flote. Poznate su čak stotine i stotine znatnih trgovaca vezanih za kaste banyana, a isto toliko imućnih ili vrlo bogatih muslimanskih trgovaca. Čini se da su 604


Službenik East India Company, koji se prepustio užicima opijuma i dolce vite. Indijska slika Dip Chanda (kraj XVIII. stoljeća). Victoria and Albert Museum. (Otisak Muzeja)

bankari u XVTIÏ. stoljeću na vrhuncu svog bogatstva. Đio bih sklon vjerovati da su logičkim razvojem jednog privrednog života koji, na kraju, nastoji doseći visok stupanj bankarske djelatnosti, možda potpali pod utjecaj evropske povijesti. Ili, kao što to sugerira T. Raychaudhuri, ti su se poslovni ljudi okrenuli financijama (ubira nje poreza, bankarstvo i lihvarenje) zbog toga što ih evropska konkurencija sve više udaljava iz pomorskog života i trgovine dalekog dometa?496 Oba kretanja mogla su zajednički osigurati bogatstvo Jagatsetha koji su, počašćeni tim sjajnim nazivom (svjet ski bankari)y 1715. godine promijenili svoje staro prezime. 605


Dosta dobro poznajem o tu obitelj podrijetlom iz države Džaipur, koja pripada jednom ogranku kaste Marwari. Nakon što su se nastanili u Bengalu, gdje sakupljaju poreze za Velikog Mogula, bave se lihvarskim posudbam a, bankarskim predujmovima, kovnicom novca u M uršidabadu, stječu golemo bogatstvo. Ako je vjerovati nekim njihovim suvremenicima, obogatili su se već na utvrđivanju tečaja rupija u odnosu prem a starom novcu. Kao mjenjači, putem mjenica vraćaju goleme iznose novca u Delhi, u korist Velikog Mogula. Kad je dio mahratske konjice zauzeo Muršidabad, oni su jednim udarcem izgubili 20 milijuna rupija, ali njihovi su se poslovi nastavili kao da se ništa nije dogodilo... Dodajmo da Jagatsethi nisu jedini. Osim njih, poznato je mnogo drugih poslovnih ljudi koji nisu nipošto beznačajni.497 Istina, počevši od kraja XVII. stoljeća kapitalisti iz Bengala sve će više propadati, ali ne zbog svoje nesposobnosti, nego zbog volje En gleza.498 Nasuprot tome, u prvoj polovici XIX. stoljeća u Bombaju, na zapadnoj obali Indije, možemo vidjeti skupinu vrlo bogatih Parsa i Gudžcrata, m uslimana i hindusa, kako napreduju u svim bankarskim i trgovačkim djelatnostima, u gradnji i oprem i bro dova, u trgovini s Kinom, pa čak i u nekim industrijama. Jedan od najbogatijih, Pars J. Jeejeebhoy, imao je u jednoj engleskoj banci u gradu položeno 30 milijuna rupija.499 Budući da je suradnja i organiziranje domaćih poslovnih mreža Englezima bila neophod na, indijski kapitalizam je u Bombaju bez teškoća dokazao svoju sposobnost prilagodavanja. Znači li to da je on u Indiji uvijek pokazivao svoju lijepu stranu? Sigurno nije, jer trgovci i bankari nisu bili sami. Prije uspostavljanja engleske dominacije iznad njih je bila indijska despotska država, ne samo Velikog Mogula: bogatstvo velikih trgo vačkih obitelji bilo je prepušteno guljenju moćnika. Živjele su u stalnom strahu od pljačkanja i m učenja.500 Ma kako bilo živo kretanje novca koje je duša trgovačkog kapitalizma i indijske privrede, svijetu banyana nedostaje slobode, sigurnosti, pomoći politike, a sve to je na Zapadu podupiralo zamah kapitalizma. No zbog toga nipošto ne treba zaključiti da je indijski kapitalizam nemoćan, kao što se ponekad činilo. Indija nije isto što i Kina, gdje je pravi kapitalizam, odnosno akumulaciju, država hotimice spre čavala. U Indiji ima vrlo mnogo bogatih trgovaca, pa iako su izloženi pljačkanju, oni se održavaju. Moć i zajedništvo kaste obavija i osigurava bogatstvo skupine, omogućujući joj trgovačku suradnju od Indonezije do Moskve. 606


Nc bih, dakle, osuđivao kapitalizam za zaostajanje Indije. Kao i uvijek, za to posve sigurno postoje istovremeno i unutrašnji i vanjski razlozi. Medu unutrašnjim razlozima možda treba istaknuti niske nadnice. Dilo bi otrcano govoriti o razlikama između indijskih i evropskih nadnica. Prema direktorima East India Company, 1736. godine nadnice francuskih radnika (znamo da su one daleko iza plaća engleske radne snage) šest su puta veće od nadnica u Indiji.501 Ipak, Chaudhuri s pravom drži da je pomalo čudno to bijedno plaćanje vrlo kvalificiranih radnika kojima društveni kon tekst, kako se čini, ostavlja dovoljno slobode i zaštitnih sredstava. No nije li niska razina nadnica općenito bila bitna karakteristika privrednog sistema, oduvijek prisutna u Indiji? Hoću reći: nije li to conditio sine qua non za pritjecanje dragocjenih metala u Indiju, koje je vrlo staro, a ustanovljeno je još u rimsko doba? Time se možda bolje objašnjava upravo ciklonsko privlačenje dragoc jenih metala sa Zapada na Istok, nego neobuzdanom željom cara i povlaštenih slojeva za gomilanjem novca. Kad stigne u Indiju, zlatni i srebrni novac automatski se vrednuje prema vrlo niskoj cijeni ljudskog rada, a to nužno podrazumijeva jeftinu cijenu živežnih namirnica, a razmjerno tome i mirodija. Tako na zapad nim tržištima, poput povratnog udarca, dolazi do snažnog prodora indijskog izvoza sirovina, a još više pamučnih i svilenih tkanina: njihova je prednost u odnosu na engleske, francuske ili nizo zemske proizvode u kvaliteti i ljepoti, ali isto tako i u pomaku u cijeni; to se može usporediti s današnjom pojavom na svjetskom tržištu kada je riječ o tekstilu iz Hong Konga ili iz Koreje. Uloga je »vanjskog proletarijata« da bude samim temeljem evropske trgovine s Indijom. Draneći načelo izvoza dragocjenih metala, Thomas Man daje 1684. godine nepobitan argument: indijska trgovačka roba koju je Indijska kompanija kupila za 840.000 funti u Evropi je prodana za 4 milijuna, a to konačno odgovara povratu novca u Veliku Dritaniju.502 Od sredine XVII. stoljeća, uvoz pamučnih tkanina zauzima prvo mjesto i ubrzano raste. Tijekom 1785-1786. godine Engleska kompanija je samo u Kopenhagenu prodala 900.000 komada, indijskih tkanina.503 No iz te činjenice K. N. Chaudhuri možda s pravom zaključuje da nije moglo biti nikakva poticaja za tehnička istraživanja kojima bi se povećala proizvodnost rada u zemlji gdje ima na milijune obrtnika i za čije proizvode se cijeli svijet otima. Budući da je sve dobro išlo, nije trebalo ništa mijenjati. Nasuprot 607


tome, evropska industrija vapila je za promjenama. Za početak, Engleska je svoje granice u najvećem dijelu XVIII. stoljeća zatvorila za tekstil iz Indije koji je dalje izvozila u Ameriku i Evropu. Zatim je pokušala prigrabiti jedno isto tako bogato tržište. To je mogla učiniti samo zahvaljujući drastičnoj ekonomičnosti radne snage. Zar je slučajno strojarska revolucija započela u pamučnoj in dustriji? Time se dotičemo drugog, ne više unutrašnjeg, nego vanjskog objašnjenja za zaostajanje Indije. To drugo objašnjenje je, jednom riječju, Engleska. Nije dovoljno reći: Englezi su se dočepali Indije i njezinih bogatstava. Indija je za njih bila sredstvo pom oću kojeg su osvojili šira područja, da bi zavladali azijskom superekonomijom —svijetom, a u tom proširenom okviru vrlo rano vidimo kako su se unutrašnja struktura i ravnoteža u Indiji izmijenile i savile da bi mogle odgovoriti tuđim ciljevima. Također i to kako je Indija u tom procesu u XIX. stoljeću bila konačno »dezindustrijalizirana« i svedena na ulogu velikog proizvođača sirovina. U svakom slučaju, Indija se u XVIII. stoljeću ne nalazi pred rađanjem revolucionarnog industrijskog kapitalizma. U svojim okvirima, Indija diše i djeluje prirodno, snažno i uspješno; raspo laže tradicionalnom, ali snažnom poljoprivredom koja daje visoke prinose; ima industriju starog tipa, ali osobito živu i djelotvornu (sve do 1810. indijski čelik bit će bolje kvalitete od engleskog, odm ah iza švedskog čelika)504; u njoj već odavno djeluje tržišna privreda; ona raspolaže brojnim djelotvornim trgovačkim krugo vima. I, na kraju, njezina trgovačka i industrijska snaga počiva, kao što i treba, na trgovini dalekog dometa, dotičući se šireg eko nom skog prostora nego što je ona sama. Ali Indija ne vlada tim prostorom . Naznačio sam čak njezinu pasivnost u odnosu na svijet koji je okružuje i o kojem ovisi najvažniji dio njezine razmjene. Upravo izvana, zauzimanjem puteva azijskog country tradea, Indija m alo-pom alo osirom ašuje i silazi s prijestolja. Upletanje Evrope, koje je najprije dalo poticaja njezinom izvozu, na kraju se okrenulo protiv nje. Kao vrhunac ironije, upravo će se golema snaga Indije iskoristiti za njezino samorazaranje, a počev od 1760, zahvaljujući pamuku i opijumu, odškrinuta vrata Kine razvalit će se u korist Engleske. Od te povećane snage Engleske Indija će pretrpjeti povratni udarac.

60S


Indija i Kina povezane u superekonomiju—svijet Na kraju ovih objašnjenja vraćamo se problemu koji smo na početku postavili: životu cjelokupnog Dalekog istoka, koji je već od 1400. osvojila vrlo široka, veličanstvena, ali krhka superekonomija-svijet. Ta krhkost je bez svake sumnje bila jedan od najznačaj nijih elemenata svjetske povijesti. Dovoljno organiziran da se u njega razmjerno lako prodre, a nedovoljno organiziran da se brani, Daleki istok upravo mami osvajača. Prema tome, nisu samo Evropljani odgovorni za svoje upletanje. Za njima slijede i mnogi drugi, da spomenemo samo islam. Sastajalište, logična točka spajanja, koja se nalazi u središtu te supcrekonomijc-svijeta može biti samo Indonezija. Zemljopis no je smještena uz rub Azije, na pola puta između Kine i Japana, s jedne strane, te Indije i zemalja Indijskog oceana, s druge strane. Povijest može i ne mora prihvatiti mogućnosti koje otvara zemljopis, a u odbijanju ili prihvaćanju bilo je bezbroj nijansi, ovisno o ponašanju dvaju divova Dalekog istoka, Indije i Kine. Kad su te zemlje u cvatu, kad gospodare svojim tijelom, kada djeluju paralelno na vanjskoj pozornici, težište Dalekog istoka ima izgleda da se za dulje ili kraće vremensko razdoblje smjesti i učvrsti oko Malajskog poluotoka, otoka Sumatre ili Jave. Ali ti divovi budili su se polagano i uvijek su djelovali polagano. Indija je upoznala i oživjela prostor Indonezije negdje na početku nove ere, dakle dosta kasno. Njezini mornari, trgovci i apostoli eksploatirali su, osporavali, propovijedali svoju vjeru na otočju, uspješno mu nudili više oblike političkog, privrednog i vjerskog života. Arhipelag je tada bio »hinduiziran«. Kinesko čudovište dolazi u središte tih otoka s golemim zakašnjenjem, tek oko V. stoljeća. U državama i gradovima koji su već hinduizirani Kina neće utisnuti pečat svoje civilizacije, koja je ovdje isto tako mogla pobijediti kao što je pobijedila, ili će pobije diti, u Japanu, Koreji ili Vijetnamu. Kineska prisutnost ograničit će se na ekonomsku i političku oblast; Kina će u više navrata in donezijskim državama nametnuti pokroviteljstvo, nadzor, prisilna poslanstva radi priznavanja odanosti, ali u osnovi, što se tiče načina života, te će države dugo ostati vjerne samima sebi i svojim prvim gospodarima. Za njih je vrijednost Indije bila veća nego Kine. 609


Hinduistička, a zatim kineska ekspanzija vjerojatno su odgo varale ekonomskom poletu koji ih je prouzrokovao i podržavao, a slijed tih događaja valjalo bi bolje upoznati, otkriti gdje im jc početak i što. im daje snagu. Iako nisam naročit stručnjak za ta područja, koja nisu osobito otvorena povjesničarima ukoliko sc ne bave specijalno njima, pretpostavljam da jc Indija tijekon svojih ekspanzija prem a istoku mogla suzbiti udarce s dalekog zapada, to jest sa Sredozemlja. Nije li vrlo star spoj Evrope i Indije, stvaralački na svim poljima, snažno obilježio strukturu stare po vijesti svijeta? Kad je riječ o Kini, postavlja se drugačiji problem, kao da ona u Indoneziji doseže krajnju granicu koju nikada nc prelazi. Vrata ili brana Indonezije, uvijek se lakše otvaraju oc zapada prem a istoku i sjeveru nego u obrnutom smjeru. U svakom slučaju, najprije indijska, a potom kineska ekspan zija učinile su od Indonezije ako nc dom inantan pol a onda bar živu raskrsnicu. Ta jc raskrsnica imala uzastopne uzlete s kra ljevstvom Šrividžaja (VII—XIII. stoljeće), sa središtem na jugoistoku Sumatre i u gradu Palembangu; zatim sa carstvom Madžopahit (XIII-XV. stoljeće), kojem jc središte bilo najavi, otoku bogatom rižom. Te dvije političke formacije osvojile su uzastopno naj važniju točku u m orskoj plovidbi, to jest vrlo važni put Malajskim prolazom. Tako uspostavljena kraljevstva bijahu snažni talasok ratski pokušaji, oba sa stanovitom trajnošću: prvo je trajalo pet do šest stoljeća, drugo tri do četiri. S tim u vezi, već bismo mogli govoriti o indonezijskoj privredi, ako nc i o supcrckonom ijisvijetu Dalekog istoka. Supcrekonom ija—svijet sa središtem u Indoneziji vjerojatno se pojavila s uzletima Malakc, počev od 1403, datuma njezini’ utemeljenja, ili počev od 1409, datuma njezina uzdizanja, pa sve do 10. kolovoza 1511, kada ju je osvojio Alfonso de Albuquer que.505 Taj nagli stoljetni uspjeh valjalo bi pobliže promotriti.

Početna slava Malake Za Malaku je geografija odigrala svoju ulogu.506 Grad zauzima povoljan položaj na istoimenom prolazu, duž m orskog »tjesnaca« koji povezuje vode Indijskog oceana i rubna mora Tihog oceana. Uski Malajski poluotok (koji po današnjim dobrim cestama može m o brzo prijeći i na biciklu) nekoć jc bio presječen običnim kopnenim putovima kod prevlake Кга. No ispriječile su se šume, 610


S J E V E R O IS T O Č N I P A S A T N I V JE TAR M ONSUNI

ekvatorijalne kalme

J U G O IS T O Č N I P A S A T N I /J E T A I

l

promjenljivi vjetrovi koji dolaze naročito sa Zapada

48. POVLASTICA MALAKE Zona ekvatorijalnog mira penje se prema sjeveru, zatim se spušta prem a jugu, ovisno o kretanju Sunca. Malaka služi kao veza ili prolaz između m onsuna i pasata, sa sjeveroistoka i jugoistoka. (Prema Atlasu Vidal de la Blachea, str. 56.)

pune divljih zvijeri. Čim je uspostavljeno oplovljavanje poluotoka, značenje Malajskog prolaza je poraslo.507 Podignuta na blagoj uzvisini, na »mekanom« i »močvarnom« tlu (»udarcem lopatom nailazimo na vodu«)508, Malaka, kojom prolazi rijeka bistrih voda, gdje mogu pristajati čamci, više je sidrište i zaklon nego prava luka: ispred grada, velike džunkc bacaju sidro između dva mala otoka, koje su Portugalci krstili Uha de Pedra i Uha das Naos, a ovaj posljednji »nije veći od amsterdamskog trga na kojem je smještena gradska vijećnica«.509 Ipak, kao što kaže jedan drugi putnik, »u Malaku se može pristati u svako 61J


doba u godini, luke kao Što su Goa, Cochin (ili) Surat nemaju takvu prednost...«510. Jedina zapreka je izmjena plime i oseke u tjesnacu: m ore se obično »diže prem a istoku i spušta prem a zapadu«.511 Kao da te prednosti nisu bile dovoljne, Malaka (vidi crtež na str. 611) ne samo da povezuje oceane, nego je smještena na mjestu gdje se susreću dvije zone atmosferskih gibanja: m onsuna iz Indijskog oceana sa zapada i pasata s juga i istoka. A kao vrhunska pogod nost, uzak pojas ekvatorijalnog mira polagano se premješta pone kad prem a sjeveru, a ponekad prem a jugu, ovisno o kretanju Sunca, zadržavajući se dosta dugo na samom području Malake (2° 30’ sjeverne širine) i dajući naizmjence slobodan prolaz bro dovima prem a pasatima ili prem a monsunima. »To je jedna od zemalja kojima je priroda najviše išla na ruku; ondje stalno vlada proljeće«, uzvikuje Sonnerat.512 No u Indoneziji je bilo i drugih povlaštenih mjesta, poput Sundskog prolaza. Raniji uspjesi Šrividžaje i Madžopahita513 doka zuju da se isti nadzor mogao vršiti na istočnoj obali Sumatre pa čak i istočnije, na obali Jave. Tako, primjerice, u siječnju 1522. brodovi iz Magellanove ekspedicije, nakon smrti njihova vode na Filipinima, na svom povratku prolaze Sundskim otocima u visini Timora, da bi na jugu doprli do zone jugoistočnih pasata. A istim tim putem je Drake 1580. godine, na svom putu oko svijeta, dopro do južnih obala Indonezije. U svakom slučaju, uspon Malake može se objasniti geo grafski, ali m u je mnogo pomogla povijest, kako na lokalnom tako i na općem planu azijske privrede. Taj novi grad uspio je privući k sebi i na neki način staviti pod svoj nadzor malajske m ornare s obližnjih obala, koji su oduvijek bili priobalni pom orci, ribari, a još više gusari. Tako je oslobodio prolaz od tih pljačkaša, pribav ljajući uz to sebi male teretne jedrenjake, radnu snagu, brodske posade pa čak i ratnu flotu koja m u je bila potrebna. Što se tiče velikih džunka neophodnih za trgovinu dalekog dometa, našao ih je n ajav i i u Peguu. Ovdje je, primjerice, malajski sultan (koji se čak iz prevelike blizine zanimao za prom et u svom gradu i pris vajao njegov veliki dio) kupio brodove s kojima je za svoj račun organizirao put u Meku. Brz razvoj grada uskoro se nametnuo kao poseban problem. Kako živjeti? Oslanjajući se na brdovit i šumovit poluotok, bogat rudnicim a kositra ali siromašan prehram benim kulturama, Mala ka nije imala drugih prehram benih sirovina osim proizvoda pri obalnog m orskog ribolova. Postaje dakle ovisna o Sijamu i Javi, 612


49. INDOKINA NUDI SVOJA BOGATSTVA EVROPLJANIMA.

Portugalci smješteni u Malaki brzo su načinili popis svih bogatstava arhipelaga. To su prije svega papar, izvrsni začini i zlato. Prvi sudar s Evropom bio je dovoljno jak da poslije 15 5 0 . dovede do novih kultura i do novih tržišta, prije svega za papar. Isto se dogodilo u Indiji, na Malabarskoj obali. Prema karti V. Magalhaesa Godinhoa, op. cit.

proizvođačima i prodavačima rize. No Sijam je agresivna i opasna država, a Java nastavlja nositi na svojim plećima zastarjeli ali još uvijek ne i uništeni imperijalizam Madzopahita. I jedna i druga država bez sumnje bi lako progutale mali grad, koji je slučajno rođen iz jednog spora u lokalnoj politici, da se Malaka nije 1409. priklonila Kini. Kineska zaštita bit će djelotvorna negdje do oko 1430. godine, a u tom vremenskom razdoblju Madzopahit će se sam od sebe raspasti, ostavljajući Malaki mogućnost da živi. Grad je imao izuzetnu sudbinu i zbog povoljnog stjecaja okolnosti, odnosno zbog susreta Kine i Indije. Kine koja je tijekom trećine stoljeća ostvarivala začudno snažnu pomorsku ekspanziju 613


u Indoneziji i Indijskom oceanu, te Indije koje je uloga bila još veća i zrelija. Četrnaesto stoljeće zapravo se bližilo kraju kad je na poticaj muslimanske Indije Delhijskog Sultanata došlo do velikog nadiranja indijskih trgovaca i prijevoznika porijeklom iz Dcngala, s Koromandclske obale i iz Gudžerata, praćenog aktivnim vjerskim prozelitizmom. Arapski pom orci u VIII. stoljeću nisu uspjeli, pa ni pokušali uvesti islam. Do toga je došlo stoljećima kasnije, pomoću trgovačke razm jene s Indijom.514 Islam postupno dohvaća sve gradove na morskoj obali, jedan za drugim. Za Malaku, koja st 1414. godine obraća na islam, to je bilo najveća šansa: poslovi i prozelitizam idu zajedno. Osim toga, to što se Madžopahit malopom alo raspada i postaje bezopasan, zbiva se upravo stoga što njegovi obalni gradovi prelaze na islam, dok unutrašnjost Jave i drugih otoka ostaje vjerna hinduizmu. Širenje muslimanstva zah vatilo je tek trećinu ili četvrtinu stanovništva. Mnogi otoci ostat će m u strani, poput Dalia, koji je sve do danas ostao čudesni muzej hinduizma. A na dalekim Molucima obraćanje na islam ostvarivalo se loše; Portugalci će ondje sa čuđenjem otkriti muslimane samo po imenu koji uopće nisu neprijateljski nastrojeni prema kršćan stvu. No do sve veće važnosti Malakc dolazi izravno zbog ekspan zije indijske trgovine, a razlog tome je što su trgovci iz Indije kac značajan poklon donijeli na Sumatru i Javu stablo papra. Polazeći od točaka kojih se dotiče malajski promet, tržišna privreda pos vuda zamjenjuje dotad primitivni život, obilježen samoizdržava njem. »Malo su se bavili sijanjem i uzgojem biljaka«, kaže neki portugalski kroničar govoreći o prošlosti stanovnika Molukâ; »živ jeli su kao u prvobitnoj dobi (čovječanstva). Ujutro bi iz m ora i i> šuma vadili i ubirali ono čime će se hraniti tijekom cijelog dana. Živeći od grabeža, nisu imali nikakve koristi od karanfilića i nije bilo nikoga tko bi ga od njih kupovao.«515 Kad su Moluci obuh vaćeni u trgovačke mreže, započela je sadnja, a između Malake i »Mirodijskih otoka« uspostavljene su stalne veze. Jedan trgovac keling (što znači hinduski trgovac iz Koromandela), Nina Suria Deva, svake je godine slao osam džunki na Moluke (karanfilić) i na B anda-otoke (muškatni oraščić). Ti otoci, preplavljeni mono kulturama, živjeli su otad samo zahvaljujući riži koju su im dono sile džunke s Jave koje su, uostalom, dopirale sve do Marijanskih otoka, u srcu Tihog oceana. Islamska ekspanzija djelovala je, dakle, organizatorskl. Uspo stavili su se »sultanati« u Malaki, Tidoru, Ternatu, kasnije u Maka614


saru. Još je zanimljivije uvođenje lingua franca, koji je neopho dan za trgovinu, a izveden je iz malajskog jezika, koji se općenito govorio u trgovačkoj metropoli Malaki. U Indoneziji i njezinim »Mediteranima« »ima tako mnogo jezika«, kaže jedan portugalski kroničar, »da se čak ni susjedni takorekavši međusobno ne razumiju. Danas prevladava malajski jezik kojim govori većina ljudi, a njime se služe na svim otocima, kao latinskim u Evropi«. Ustvrdit ćemo bez iznenađenja da su 450 riječi iz rječnika Moluka, koje je u Evropu donijela Magcllanova ekspedicija, malajske riječi.516 Širenje lingua franca znak je ekspanzivne snage Malake. Ta je snaga u jednakoj mjeri stvarana i izvana, kao i bogatstvo u Antwcrpcnu u XVI. stoljeću. Jer taj grad nudi svoje kuće, trgove, dućane, zaštitne institucije, svoj vrlo dragocjeni pomorski zakonik, ali njegovu razmjenu omogućuju strani brodovi, trgovačka roba i trgovci. Medu tim strancima najbrojniji su muslimanski trgovci iz Gudžerata i Kalikuta (tisuću Gudžcrata, prema Tomu Pircsu, »plus 4.000 ili 5.000 mornara koji dolaze i odlaze«); znatna je također i skupina hinduskih trgovaca iz Koromandela, kalinzi, koji čak imaju i svoju vlastitu četvrt, Campon Queling.517 Prednost Gudže rata bila je u tome što su se jednako čvrsto smjestili na Sumatri i Javi kao i u Malaki i što su nadzirali najvažniji dio izvoza mirodija i papra prema Sredozemlju. Govorilo sc da Cambay (drugi naziv za Gudžerat) nije mogao živjeti a da ne ispruži jednu ruku do Adena a drugu do Malake.518Tako se još jednom očituje prikrivena nadmoć Indije koja je mnogo otvorenija prema vanjskim od nosima od Kine i povezana s trgovačkim mrežama islama te blis koistočnim Sredozemljem. Utoliko više što je Kina poslije 1430, zbog razloga koji nam —suprotno do onoga što misle povjesničari —nisu jasni, zauvijek odustala od dalekih ekspedicija. Osim toga, ona se tek um jereno zanima za mirodije koje troši u malim količinama, izuzev papra, koji nabavlja u Bantamu, a da pri tom rijetko putuje preko Malake. Voden napretkom i ugledom grada, »tada najslavnijeg in dijskog tržišta«,519 Albuquerque je s malom portugalskom flotom (s posadom od 1.400 ljudi, od čega 600 Malabaraca)520 osvojio Malaku. Bilo je to surovo osvajanje: zauzevši most preko rijeke, grad je osvojen na juriš i prepušten pljačkanju koje je trajalo devet dana. Ipak, veličina Malake nije naglo iščezla tog sudbonosnog dana, 10. kolovoza 1511. Albuquerque, koji je u osvojenom gradu boravio do siječnja 1512, znao ga je organizirati; sagradio je 615


veličanstvenu tvrđavu, a ako se od Šijama sve do »Mirodijskih otoka« prikazivao kao neprijatelj muslimana, izjašnjavao se is todobno i kao prijatelj neznabožaca i pogana, te svih trgovaca. Nakon osvojenja, portugalska politika postala je snošljiva i susret ljiva. Čak je i Filip II, kao kralj Portugala i gospodar Istočne Indije nakon 1580. na Dalekom istoku pažljivo proklam irao vjersku snošljivost. Ne, govorio je, ne treba nasilno obraćati na kršćanstvo: »Nđo e este o m odo que se deve ter u m a conversâo. «т U luzitanskoj Malaki istodobno su se uzdizali kineski bazar i džamija, al: je jezuitska crkva Svetog Pavla nadvisivala tvrđavu, dok se s njezina trijema otkrivao morski obzor. Kao što točno kaže Luis Filipe F. R. Thomas, »osvajanje Malake, u kolovozu 1511, otvorilo je Portugal cima ulaz na m ora Indonezije i Dalekog istoka. Osvojivši Malaku, pobjednici nisu zavladali samo bogatim gradom, nego su za gospodarili i m režom trgovačkih puteva koji su se križali u Malaki i kojima je grad bio središtem«.522 Portugalci su, u cjelini gledano, zadržali te veze, iako je bilo i nekoliko prijeloma. Neke veze čak su i proširili, a da bi prevladali teške prilike koje su nastale sredinom XVI. stoljeća, 1555. su se učvrstili u Macaou, nasuprot Kantonu, i doprli do Japana. Nalazeći se u rukama Portugalaca, Malaka je tada postala središtem veza između Tihog oceana, Indije i Evrope, ono što će kasnije postati Batavia u rukama Holandana. Prije nadolaska teškoća koje će u portugalskoj Aziji prouz ročiti dolazak Holandana, Portugalac je m irno živio i napredovao, a to je donosilo korist lisabonskom kralju, Portugalu, preprodava čima papra u Evropi, ali isto tako i Portugalcima koji su okušali sreću na Istoku, a koji su gotovo uvijek imali polufeudalni men talitet španjolskih osvajača Amerike. Turskih napada je sigurne bilo, ali povrem enih i nedjelotvornih. U cjelini gledano, Portugalci su uživali mir. Ali »ploveći bez ikakvih smetnji po tim morima, zaboravili su na svaki oprez da bi se zaštitili«.523 Tako, na primjer, kad su se 1592. na istom putu kojim je plovio Vasco da Gama pojavila dva engleska broda iz Lancastera, oni su bez mnogo teškoća zarobili portugalske brodove koje su susreli. A ubrzo će se sve promijeniti: Evropljani će prenijeti u Indiju svoje evropske ratove i suparništva, a Malaka, portugalski grad, izgubit će svoju dugogodišnju prevlast. Godine 1641. osvojili su ga Holanđani i ubrzo m u dodijelili drugorazrednu ulogu.

616


Nova središta Dalekog istoka Batavia je još prije osvojenja Malake postala prometnim središtem Dalekog istoka. Ona upravlja prometom i organizira ga. Osnovana 1619, ona je 1638. godine već u punom zamahu, a to je vrijeme kada se Japan zatvara Portugalcima, ostajući ipak otvoren za bro dove V. O. C.-a Usprkos mnogim nedaćama i poteškoćama, prijes tolnica trgovačkog kraljevstva — a istodobno s tim ovladavanje najvažnijim mrežama country trade — ostala je tako više od stoljeća u Indoneziji, i ondje će ostati sve dok bude trajala sposob na, pažljiva i autoritarna vlast Nizozemske istočnoindijske kom panije. Tako su početkom 1662. godine Nizozemci otjerani s otoka Formoze, sučelice Kini, na pola puta do Japana, gdje su se smjestili nakon 1634. godine kada je sagrađena utvrda Castel Zelandia.524 Duga vladavina Đatavie, o kojoj smo već govorili, poklapala se dakle grosso m odo s dugom krizom u XVII. stoljeću koja se, između 1650. i 1750. (približni datumi) snažno izražava u ev ropskoj ekonomiji-svijetu (uključujući Novi svijet). No ta kriza vjerojatno se ne očituje na Dalekom istoku, budući da je XVII. stoljeće u cijeloj Indiji stoljeće prosperiteta, demografskog i priv rednog rasta. Možda se to između ostalog može pripisati činjenici što je nizozemska privreda u evropskoj krizi bila — kao što smo već rekli — u pravom smislu riječi zaštićena, obavljajući najbolji dio poslova koji su preostali. U svakom slučaju, Batavia, novi grad, očit je znak nizozemske prevlasti. Gradska vijećnica sagrađena 1652. na dvije etaže, domi nira središtem grada ispresijecanog kanalima, popločanim uli cama, okruženog utvrđenim zidinama s dvadeset i dvije kule, s ulazima kroz četvora vrata. Tu se slijevaju svi azijski narodi, narodi iz daleke Evrope i s Indijskog oceana. Izvan zidina nalaze se četvrti Javanaca i Amboinjana; zatim se protežu seoski ljetnikovci; ali osobito rizišta, polja šećerne trske, kanali, a duž kultivirane obale mlinovi »za žito, pilane, tvornice za preradu papira ili baruta«, šećerane, zatim ciglane, crepare... U unutrašnjosti grada vladaju red i čistoća: tržnice, dućani, skladišta, mesnice, ribarnice, stražarnice i spinhuis, kuće u kojoj borave poklekle djevojke osuđene da budu pletilje. Ne treba ponavljati koliko je nizozemsko kolonijalno društvo bogato, razuzdano i bezbrižno. To bogatstvo, ta raspusnost koje smo nalazili u Goi oko 1595, koje nalazimo u Đataviji i 617


Macao na početku XVII. stoljeća, prema Tljéodoreu de Вгуи. Grad s i zauzeli Nizozemci 1557. godine, a služio je kao polazište trgovcima koji su trgovali s Kinom. (Otisak B. N.) još prije putovanja kirurga Graafa koji onamo dolazi 1668, a koje ćemo isto tako naći u Kalkuti — bez sumnje govore o blistavor uspjehu.525 Ipak, već početkom XVIIL stoljeća golemi nizozemski aparat počinje se kvariti. To se ponekad pripisivalo sve većim prijevarama i bezobzirnostima službenika Kompanije. Međutim, službenici Engleske kompanije nadilaze s tim u vezi Nizozemce, no to neće priječiti East India Company da negdje oko 1760. godine osvoji prvo mjesto. Je li do toga došlo, kao što bi bilo primamljivo tvrditi, zbog toga što je s preobratom tendencija oko sredine XVIII. sto ljeća posvuda došlo do povećane aktivnosti i opsega razmjene, a to je olakšalo promjene, prijelome i revolucije? U Evropi dolazi do preraspodjele u međunarodnom utjecaju i vrlo brzo do engleske prevlasti. U Aziji, Indija privlači sebi težište cijelog Dalekog istoka, ali prvo mjesto osvaja tek pod engleskom palicom i u koriš' 618


Engleske, u procesu koji je divno opisan u već staroj knjizi Holdena Furbcra.526 Engleska kompanija, John Company, uništila je svoju sestričnu,J a n Company, V. O. C., jer je ova tijekom 1770-ih godina izgubila bitku u Bengalu i Indiji, a već oko sredine toga stoljeća nije uspjela zauzeti prvo mjesto u Kantonu gdje je m alo-pomalo, svakim danom više, Kina otvarala svoja vrata. Dobro ću paziti da iz toga ne zaključim kako je u Kantonu John bio in teligentniji, sposobniji i lukaviji od Jana. Upravo se to ponekad tvrdi, ne bez nekog razloga. Ali svaki francuski svjedok, koji oštro kritizira Francusku indijsku kompaniju, tvrdi da su u Kantonu oko 1752. godine švedske i danske kompanije, koje su bile najslabije i najmanje naoružane za uspjeh, bolje od ostalih znale zagospo dariti.527 Englez je pobijedio zbog toga što je vlastitoj snazi prido dao izuzetnu važnost Indije. Plassey (1757) nije samo zapečatio političko osvajanje Indije, nego i onih trgovačkih »rijeka« koje teku prema obali potkontinenta, idući s jedne strane do Crvenog mora i Perzijskog zaljeva, a s druge strane do Indonezije, a ubrzo i do Kantona. Zar ne grade indijska brodogradilišta toliko brodova, toliko Indiam ena samo za potrebe country trade i posebno za putovanja u Kinu? Prema Furberu528, flota koja pod engleskom zastavom obavlja trgovinu »iz Indije u Indiju«, 1780. godine ima nosivost 4.000 tona, a 1790. doseže 25.000 tona! Skok je zapravo još i veći nego što se čini, jer je 1780. ratna godina, pretposljednje ozbiljno nadmetanje između Francuske i Albiona, a engleski bro dovi tada oprezno plove pod portugalskom, danskom ili švedskom zastavom. Kad se mir vratio, oni se razotkrivaju. Istodobno dolazi do brzog, naglog prijelaza iz Batavic u Kalkutu. Živ uspon grada na Gangcsu izdaleka objašnjava polusan V. O. C.-a. Kalkuta se širi đavolski, bez obzira kako, u najvećem neredu. Grof od Modave529, francuski putnik i pustolov, dolazi onamo 1773, u trenutku kada je započela uprava Warrena Hastingsa. On zamjećuje da su istodobno na djelu kretanje i potpuni nedostatak reda. Kalkuta nije Batavia, s njezinim kanalima i uli cama kao podignutima po uzici. Na Gangcsu nema čak ni podzidanc obale, »kuće su raštrkane tu i tamo duž obale, a zidove pojedinih kuća oplahuju valovi«. Nema ni bedema. Ukratko, ima najviše 500 kuća koje su sagradili Englezi, a nalaze se usred šume koliba od bambusa sa slamnatim krovovima. Ulice su blatnjave jednako kao i putevi, koji su ponekad široki ali na krajevima zatvoreni daščanim ogradama. Posvuda vlada nered. »To je«, kaže grof od Modave, »učinak britanske slobode, kao da je ta sloboda 619


nespojiva s redom i simetrijom«.530 »Stranac gleda Kalkutu«, nas tavlja naš Francuz, »sa čuđenjem i bijesom. Uz samo malo truda i planiranja bilo bi lako od nje načiniti jedan od najljepših gradova na svijetu, tako da se ne može razumjeti kako su Englezi zanemarili prednosti tako lijepog položaja i ostavili svakome slobodu da gradi slijedeći najčudniji ukus i najncobičniji raspored.« Točno jc da je Kalkuta, koja je 1689. bila skup daščara, a 1702. zaštićena jednom tvrđavom (Fort William), još oko 1750. bila beznačajan grad: u svojoj zbirci s putovanja koju te godine objavljuje opat Prévost, on čak ne spom inje Kalkutu. Godine 1773, kada je prom atra grof od Modave, ona okuplja sve moguće trgovačko stanovništvo, nalazi se u punom zamahu i obuzeta je manijom gradnje; drvo se prevozi splavarenjem po Gangesu ili m orem iz Pegua, opeke se proizvode u okolnim selima, stanarine dosežu rekordne iznose. Kalkuta tada već ima 300.000 stanovnika, a krajem stoljeća više nego dvostruko. Širi se bez odgovornosti za svoj rast, odnosno za svoju sudbinu. Englezi se tu ni najmanje ne ustručavaju, zlostavljaju ili uklanjaju sve koji smetaju. Nasuprot tome, na drugoj obali Indije, Bombaj se uzdiže kao pol slobode, kao uzvraćanje ili nadoknada indijskog kapitalizma koji ondje nalazi priliku za čudesne uspjehe.

620

MOŽEMO LI ZAKLJUČITI?

Ovo dugo poglavlje očigledno daje nepotpunu sliku krajeva izvan Evrope. Trebalo se dulje zadržati na slučaju Kine a posebno na centri fugalnoj ekspanziji koja je na djelu u provinciji Fu-Kien. Taj je proces prekinut tek 1662. godine, kada su Nizozemci napustili Formozu, ili bolje, 1683> kada su otok osvojili Mandžurci; no taj se proces nastavlja u XVIII. stoljeću, otvaranjem Kantona za mno govrsnu evropsku trgovinu. Trebalo se vratiti osobitom slučaju Japana koji, prema sjajnoj skici Léonarda Blusséa531, poslije 1638. gradi ekonomiju-svijet po svojoj mjeri (Koreja, Riu Kiu, Formoza do 1683, dozvola plovidbe kineskim džunkama te povlaštena i »vazalna« trgovina Nizozemaca). Trebalo se zadržati na Indiji i dati mjesta novim objašnjenjima J. C. Heestermana532 koji jedan od snažnih razloga propasti Mogulskog Carstva vidi u razvoju gradske privrede, što je u XVIII. stoljeću dovelo do raspada njegova jedinstva. Trebalo je, na koncu, obrazložiti Perziju u vrijeme Safevida, njezinu com m and economy, njezinu ulogu obaveznog posred nika između Indije, središnje Azije, neprijateljske i omrznute Turske, Moskovske Rusije i vrlo udaljene Evrope... No pretpostavimo da imamo cjelovitu sliku — koja bi u tom slučaju sama zadobila razmjere prave knjige — da Ii bismo tada riješili sve naše nedoumice i pitanja? Sigurno ne. Za konačni zaključak o Evropi i područjima izvan Evrope, odnosno svijetu u cjelini, trebala bi nam vjerodostojna mjerila i brojke. Mi smo u osnovi opisali i postavili problem e te izložili nekoliko dubljih, bez sumnje vjerojatnih objašnjenja. No ipak nismo riješili zagonetni problem odnosa između Evrope i ostalog dijela svijeta. Jer, najzad, ako nema sumnje da je prije XIX. stoljeća svijet nadmašivao Evropu po broju stanovnika, a sve dok je trajao ekonomski Stari poredak, i po bogatstvu, ako gotovo nema sumnje da je Evropa neposredno nakon Napoleonova pada, kad se počinje rađati en gleska prevlast, bila siromašnija od svijeta koji je eksploatirala — ostaje da saznamo kako je Evropa došla do nadmoćnog položaja, 621


a osobito kako je i dalje uspijevala napredovati. Jer ona je doista i dalje napredovala. Pomoć koju je Paul Bairoch još jednom dao povjesničarima sastoji se u tome što je točno postavio problem u statističkim okvirima. On na taj način ne samo doseže moje polazište, nego ga u širokom luku i premašuje. No, je li u pravu?Jesmo li mi u pravu? Neću dublje ulaziti u utemeljenost metoda koje je upotrijebio naš kolega iz Zcncve. Da bih skratio objašnjavanje, pretpostavit ću čak da je njegov put, znanstveno govoreći, bio dovoljno utemeljen, tako da se njegovi veoma približni rezultati (on to prvi priznaje i na to nas upozorava) mogu uvažiti. Odabrani pokazatelj je dohodak pro capite, »bruto-nacionalni proizvod po stanovniku«, a da bi krivulja između različitih zemalja bila lakše provjcrljiva, iznosi su izračunati u dolarim a i po cijenam a iz Sjedinjenih D ržava I960, godine. Prikazani su, dakle, jedinstveno. Tako dobivamo slijedeći niz: Engleska (1700), od 150 do 190; engleske kolonije u Americi, buduće Sjedinjene Države (1710), od 250 do 290; Francuska (1781-1790), od 170 do 200; Indija (1800), od 160 do 210 (ali 1900. godine od 140 do 180). Te brojke, koje sam dobio u trenutku ispravljanja otisaka ovog djela, potvrđuju moje ranije tvrdnje i pretpostavke. Isto tako, neće nas iznenaditi ni razina koju će doseći Japan 1750. godine: 160. Iznenađuje, čini se, jedino rekord koji se pripisuje Kini 1800. godine: 228, iako će se ta visoka razina kasnije morati smanjiti (1950. godine na 170). No priđim o onom e što nas najviše zanima, a to su po mogućnosti sinhronične usporedbe između dvaju blokova, Evrope, uključujući Sjedinjene Države, i ostalog dijela svijeta. Godine 1800. zapadna Evropa doseže razinu 213 (Sjeverna Amerika 266), i tu nema iznenađenja. Iznenađuje što se ona tada jedva penje iznad onodobnog »trećeg svijeta«, koji se smješta negdje oko 200. Visoka razina Kine (1800. godine 228, a 1860. godine 204) podiže zapravo prosjek skupine manje favoriziranih zemalja. Međutim, danas, 1976. godine, Zapadna Evropa doseže 2.325, a Kina, koja se u m eđuvremenu ponovno uspinje, 369, dok se Treći svijet u cjelini smješta na 355, daleko iza bogatih. Iz onoga što je izračunao Paul Bairoch proizlazi da je Evropa 1800. godine, kada posvuda blistavo trijumfira i kad njezini bro dovi, sa Cookom, La Pćrouscom i Bougainvilleom istražuju golemi Tihi ocean, bila daleko do razine bogatstva koje bi divovski nadmašivalo uspjehe ostalih zemalja na svijetu, kao što je danas slučaj. Ukupni B. N. P. današnjih razvijenih zemlja (Zapadna Evropa, 622


SSSR, Sjeverna Amerika, Japan) iznosio je 1750. godine 35 milijar di dolara iz I960, prema 120 preostalog dijela svijeta; godine 1860. odnos je bio 115 prema 165; jedino je između 1880. i 1900. godine bio obrnut odnos: 1880. godine 176 prema 169; 1900. godine 290 prema 188. No, 1976. godine, zaokružujući brojke, odnos je bio 3.000 prema 1.000. Ta nas perspektiva primorava da drugačije procijenimo po zicije Evrope (i zemalja koje su u to vrijeme bile povlaštene) i svijeta, kako prije 1800, tako i poslije industrijske revolucije, koje fantastičnu ulogu valja osobito naglasiti. Izvan svake sumnje je da je jedino Evropa (zbog svoje društvene i privredne strukture možda još više nego zbog tehničkog napretka) bila sposobna uspješno izvesti strojarsku revoluciju po uzoru na Englesku. Ali ta revolucija nije bila samo sredstvo razvoja po sebi. Ona je istodob no bila sredstvo prevlasti i rušenja međunarodne konkurencije. Mehanizirajući se, evropska industrija mogla je istisnuti tradicio nalnu industriju drugih naroda. Jarak koji je tada iskopan mogao se samo i dalje produbljivati. Slika svjetske povijesti između 1400. ili 1450. godine i 1850-1950. godine zapravo je slika nekadašnje jednakosti koja se ruši, kao posljedica višestoljetnog iskrivljavanja koje je započelo već krajem XV. stoljeća. U odnosu na taj glavni smjer, sve je ostalo sekundarno.

623

Poglavlje 6

INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA I RAST

In d u s tr ijs k a revolucija započinje, o d n o sn o izbija u Engleskoj izm eđu 1 7 5 0 -ih i 1 7 6 0 -ih godina i predstavlja se kao izuzetno složen p ro ces. Nije li o n a završetak »industrijalizacije« koja je zap o čela već m n o g o stoljeća ranije? N eprestano se obnavljajući, nije li i d an as p risu tn a o ko nas? D efinira se kao početak jedne nove ere, a g o d in e koje dolaze jo š će joj zadugo pripadati. Ipak, m a kako o buhvatna, p ro d o rn a i novatorska bila, o n a ne m ože sam a biti povijest m o d e rn o g svijeta u cjelini. Na stran icam a koje slijede želio bih to bolje objasniti. Njihov je jedini cilj d a ind u strijsku revoluciju definiraju i, koliko je m oguće, postave n a p rav o m jesto.

624

Industrijska revolucija i rasi

Svakome prema zasluzi: industrijska revolucija označava pobjedu pare iJam esa Watta (1736-/819)- Portret J. Keynoldsa prikazuje ga kako u laboratoriju podešava svoj stroj. (Snark International)

KORISNE USPOREDBE Za početak bi bilo korisno dati nekoliko prethodnih definicija i, još više, nekoliko usporedbi. S jedne strane, od svojih početaka u Hngleskoj, industrijska revolucija prouzročila je niz drugih revo lucija, a u današnje vrijeme ona se još uvijek nastavlja, nedovršena, idući dalje prema budućnosti: taj nastavak retrospektivno svjedoči o engleskim počecima. S druge strane, industrijalizacija je i prije engleske industrijske revolucije oduvijek djelovala na ljudska društva, potkrepljujući naše istraživanje više ili manje poticajnim 625


i navještajnim starim iskustvima. Sva su se ta navjcštanja na kraju, nema sumnje, izjalovila. No valja proučiti poraz kako bi se poku šalo bolje shvatiti uspjeh.

Revolucija: zamršena i dvosmislena riječ Preuzeta iz rječnika astronom a1, riječ revolucija u sm islu prcobrata, rušenja nekog ustanovljenog društva, prvi put se, kako se čini, pojavljuje u engleskom jeziku 1688. godine.2 Upravo u tom smislu, ali i u suprotnom , u smislu obnove, valja shvatiti prikladan izraz industrijska revolucija koji nije izmislio Friedrich Engels 1845. godine3, nego 1837. godine francuski ekonomist Adolphe Dlanqui, brat mnogo slavnijeg revolucionara Augustca Blanquia4. Moguče je čak da se taj izraz pojavio već oko 1820. u raspravama drugih francuskih autora.5 No u svakom slučaju, izraz se medu povjesničarima uvriježio tek 1884, nakon objavljivanja Lectures on the In d u stria l Revolution, predavanja koje je Arnold Toynbee održao u Oxfordu 1880-1881, a njegovi studenti ga objavili tri godine nakon autorove smrti. Povjesničarima se često predbacuje da zloupotrebljavaju ri ječ revolucija koja bi prem a svom prvotnom značenju trebala označavati nasilne i brze pojave. Ali kada je riječ o društvenim pojavama, pojmovi brzo i polagano su nerazdvojni. Nema zapravo društva koje nije konstantno podijeljeno između snaga koje ga održavaju te svjesnih ili nesvjesnih prevratničkih snaga koje ga nastoje srušiti, a revolucionarne eksplozije samo su vulkanski, kratki i surovi izrazi tog prikrivenog i dugotrajnog sukoba. Pris tupajući revolucionarnom procesu, uvijek treba usporediti dugo trajn a i k ra tk o tra jn a zbivanja, uočiti njihove sro d n o sti i nerazrješive međuovisnosti. Industrijska revolucija do koje dolazi u Engleskoj krajem XVII. stoljeća nije izuzetak u tom pravilu. Ona je istodobno niz žestokih događaja, kao i jedan očigledno vrlo polagan proces. Poput istodobnog sviranja na dva registra. Nameće se, dakle, htjeli mi to ili ne, dijalektika kratkoročnog i dugoročnog. Prema objašnjenju W. W. Rostowa6, na primjer, engleska privreda je između 1783. i 1802. godine »uzletjela«, prešavši kritični prag investiranja. To objašnjenje, koje pomoću brojki opovrgava S. Kuznets7, predočavamo prije svega slikom 626

Industrijska revolucija i rast

jednog take off, uzlijetanja aviona koji napušta uzletnu pistu. Dakle, točno određenog i kratkotrajnog događaja. No, međutim, prije uzlijetanja trebalo je avion (određenu Englesku) izgraditi i unaprijed osigurati uvjete za let. Uostalom, nikada se ne događa da neko društvo, primjerice zato što se povećao iznos štednih uloga, odjednom i istodobno promijeni »svoje običaje, ustanove i tehnike«, kao što misli Arthur Lewis.8 Uvijek su obavezni određeni preduvjeti, etape i prethodna prilagodavanja. Phyllis Deane je u pravu kada podsjeća da se sve novosti pa čak i prekidi s kraja XVIII. stoljeća u Engleskoj uključuju u »povijesni con tinuum«, istodobno raniji, sadašnji, zatim i potonji, continuum u kojem prekidi i prijelomi gube svoje svojstvo jedinstvenih ili presudnih događaja.9 Kada David Landes10 opisuje industrijsku revoluciju kao stvaranje kritičke mase koja dovodi do revolucio narne eksplozije, ta slika je dobra, ali se samo po sebi razumije da se ta masa morala izgraditi polaganim akumuliranjem različitih i neophodnih elemenata. Tako ono dugotrajno svaki put postaje nezaobilazno u našem zaključivanju. Industrijska revolucija je tako u najmanju ruku dvostruka. Revolucija u uobičajenom smislu riječi, koja svojim vidljivim promjenama ispunjava kratkotrajna, uzastopna vremenska raz doblja, a isto tako i vrlo dugotrajan, postupan, neupadljiv, tih proces, često jedva primjetan, »u najmanjoj mogućoj mjeri revo lucionaran«, odvažio se reći Claude Fohlen11, smještajući se, nasu prot Rostowu, u registar kontinuiteta. Nema prema tome ničeg čudnog u tome što čak ni u tim razmjerno burnim godinama (recimo ugrubo počevši od 1760) ova kapitalna pojava ne pogađa nijednog od najpoznatijih svje doka toga vremena! Gledajući iz današnje perspektive, Adam Smith, sa svojom malom škotskom tvornicom čioda, izgleda poput beznačajnog promatrača; um ro je ipak prilično kasno, 1790. go dine. David Ricardo (1772-1823), mlađi od njega, jedva da uvodi stroj u svoja teorijska razmišljanja, pa ga se još manje može opravdati.12Nakon što je opisao engleska »parna kola«, Jean-Baptiste Say 1828. godine dodaje: »Ipak (...) nijedan stroj nikada neće služiti za prijevoz ljudi i robe do samog središta gužve velikog grada, što može i najlošiji konj«.13 Napokon, veliki ljudi — pod pretpostavkom da je J.-B. Say jedan od njih — ne moraju obavezno blistati u rizičnom umijeću predviđanja. A nema ništa lakše nego naknadno optužiti Karla Магха, ili Маха Webera, ili čak W ernera Sombarta da su krivo — 627


odnosno drugačije od nas — shvatili dug proces industrijalizacije. Mislim da nije opravdana brzopleta osuda koju im je obično pravedni T. S. Ashton uputio, pozivajuči se na ono što je napisao K roebner.и No jesu li današnji brojni povjesničari industrijske revolucije uvjerljiviji u svom sudu? Jedni smještaju početak procesa prije XVII. stolječa; drugi smatraju daje presudno značenje imala Slavna revolucija iz 1688. godine; treči, pak, korjenit preobražaj Engleske dovode u vezu sa zamahom poljoprivrednog poduzetništva u drugoj polovici XVIII. stolječa... A svatko je uvjerljiv na svoj način, ovisno o tom e da li stavlja naglasak na poljoprivredu, demografiju, vanjsku trgovinu, industrijsku tehniku, oblike kreditiranja... No treba li industrijsku revoluciju prom atrati kao niz sektorskih m od ernizacija, kao slijed faza napretka, ili pak u optici rasta cjeline, pridajući riječi »rast« sve moguće smislove? Ako je u Engleskoj krajem XVIII. stoljeća na djelu nepovratan rast, ako je to postalo ni više ni manje nego njeno »uobičajeno stanje«, prem a RostowIjevu izrazu15, do toga posve sigurno nije moglo doći zbog ovog ili onog posebnog napretka (uključujući tu visinu štednih uloga ili investiranje), već zbog nedjeljive cjeline, skupa međuovisnosti i uzajamnih liberalizacija koje je svaki sektor svojim više ili manje dugotrajnim razvojem — što je plod domišljatosti ili slučaja — om ogućio drugim sektorima. Ne sastoji li se »pravi« rast (neki bi rekli pravi razvoj, ali nije važna riječ!) zapravo od nepovratnog vezivanja različitih napredaka, koje zajednički gura naprijed, oslo njene jedne na druge.

Najprije krenimo nizvodno: nerazvijene zemlje Engleska industrijska revolucija otvorila je vrata nizu revolucija koje su njezin izravni potomak; jedne su bile uspješne, druge neuspješne. Engleskoj industrijskoj revoluciji prethodilo je neko liko revolucija iste vrsti, od kojih su neke bile samo skicirane, dok su druge s dosta ozbiljnosti uznapredovale, no u duljem ili kraćem vremenskom roku sve su se izjalovile. Tako se otvaraju dvije perspektive, jedna prem a prošlosti, druga prem a suvremenosti. To su dva niza putovanja, gdje oba omogućuju pristup temi igrajući na dragocjenu kartu komparativne povijesti. 628


Slijedeći taj nizvodni smjer, nećemo odabrati primjer in dustrijskih revolucija u Evropi ili u Sjedinjenim Državama koje su gotovo odmah slijedile engleski model. Današnji Treći svijet, još uvijek u procesu industrijalizacije, daje nam rijetku priliku kad jc riječ o zadaći povjesničara da obraduje ono što se može vidjeti, Čuti, opipati. Ta predstava posve sigurno nema blistavih uspjeha. Ugrubo govoreći, tijekom posljednjih trideset, četrdeset ili pede set godina Treći svijet nikada nije kontinuirano napredovao. Nje govi napori i vizije suviše često završavali su kao gorke obmane. Razlozi neuspjeha ili poluuspjeha tih iskustava možda mogu a contrario odrediti uvjete izuzetnog engleskog uspjeha. Nema sumnje, ekonomisti a još više povjesničari navode nas na oprez kod takvog načina ckstrapolacijc, koja polazi od sadaš njosti da bi se bolje upoznala prošlost. Ne bez razloga govore da je »mimetički model, kojim sc potvrđuje ponavljanje ranije prije đenog puta u industrijaliziranim zemljama, preživio«.16 Kontekst se u potpunosti promijenio, pa bi danas bilo nemoguće voditi industrijalizaciju neke određene zemlje Trećeg svijeta slijedeći državni autoritarizam koji je vladao u Japanu u razdoblju in dustrijalizacije ili englesko poduzetništvo iz vremena Gcorgea 111. Neosporno! Ali ako je »kriza razvoja istodobno kriza teorije raz voja«, kao što kaže Ignacy Sachs17, ne bi li i sâm proces razvoja, uključujući Englesku XVIII. stoljeća, bio jasniji kad bismo se upitali gdje je greška u teoriji i zbog čega su entuzijastička planiranja iz 1960-ih godina toliko pogriješila u odnosu na teškoće koje sa sobom nosi poduzetništvo? Prije svega — odgovorit ćemo bez oklijevanja —zbog toga što uspjela industrijska revolucija podrazumijeva cjelovit proces ras ta, dakle sveukupnog razvoja koji se »u krajnjoj analizi pokazuje kao proces mijenjanja ekonomskih, društvenih, političkih i kultur nih struktura i institucija«.18 Cijeli ustroj nekog društva i njegove privrede dolazi u pitanje, jer mora biti kadar slijediti, podržavati, odnosno podnositi promjene. Dovoljno je da dođe do zastoja u samo jednoj točki, u onom e što danas nazivamo »uskim grlom«, pa da cijeli stroj zaškripi, da se kretanje prekine, a može doći i do nazadovanja. Odgovorne strukture u zemljama koje danas nastoje nadoknaditi svoje zaostajanje uvidjele su to na vlastitom primjeru, pa je strategija razvoja postala i oprezna i složena. Kakve savjete u takvom slučaju može preporučiti iskusni ekonomist poput Ignacya Sachsa? Najvažnije je ne primijeniti nikakvo apriorno planiranje: to nije dobro, budući da svaka 629


privreda ima vlastiti raspored struktura koje m eđusobno mogu biti slične, ali samo ugrubo. Đez obzira o kojem konkretnom društvu je riječ, planer će dobro učiniti ako pode od određene pretpostavke, recimo od visine rasta (10% na primjer), koju će pretpostaviti kao cilj. Polazeći od toga proučit će redom sve »pos ljedice pretpostavke«. Tako će provjeriti udio ulaganja koji valja unaprijed oduzeti iz nacionalnog dohotka, moguće tipove in dustrije, u funkciji unutrašnjeg ili vanjskog tržišta, količinu i kakvo ću potrebite radne snage (specijalizirane ili ne), ponudu na tržištu prehram benih proizvoda neophodnih za takvu radnu snagu, teh nike koje se mogu koristiti (posebno s gledišta kapitala, vrste i obima radne snage koju one zahtijevaju), povećanje uvoza siro vina ili strojeva-oruđa koje valja predvidjeti, konačan odraz nove proizvodnje na platnu bilancu i vanjsku trgovinu. Budući da je visina rasta kao početna pretpostavka hotimice odabrana »dosta visoko, kako bi se iskazala sva uska grla do kojih bi došlo pri tako određenom cilju«19, postupak provjere naznačit će u kojim bi sektorim a zapreke mogle biti nepremostive. U drugoj fazi pristupit ćemo dotjerivanjima, pronalazeći »varijante na svim razinama«, sve dok ne dobijem o limitiran, ali u osnovi upotrebljiv plan.20 Primjeri obuhvaćeni u Sachsovu djelu daju konkretnu p re dodžbu o glavnim uskim grlima u današnjem Trećem svijetu. To su: demografski rast koji poništava učinke razvoja; nedostatak kvalificirane radne snage; sklonost k industrijalizaciji u oblasti raskoši i eventualno izvoza, zbog nedostatka potražnje za uobi čajenim industrijskim proizvodima na unutrašnjem tržištu; ko n a čn o i izn a d svega, » p o ljo p riv re d n a b ra n a« , o d n o sn o nedostatnost i neelastičnost ponude prehram benih proizvoda u poljoprivredi koja je i dalje zaostala i uvelike samodovoljna, koja ne uspijeva zadovoljiti povećanu potrošnju što je automatski vuče povećana upotreba najamne radne snage, koja ne stiže uvijek prehraniti čak ni svoje vlastite demografske viškove i koja nezapos leni proletarijat gura u gradove i, na kraju, poljoprivreda koja je suviše sirom ašna da bi mogla povećati svoju potražnju za osnov nim industrijskim proizvodima. U usporedbi s tim najvećim teško ćama, potrebe za kapitalom, razina štednih uloga, organiziranje i cijena kredita čine se gotovo drugorazrednim problemima. Ali nije li to slika za koju bismo mogli reći da nabraja sve zapreke koje Engleska u XVIII, a bez sum nje ni u XVII. stoljeću nije poznavala? Rast, prem a tome, zahtijeva sklad pojedinih sektora: ako pokretački sektor napreduje, neki drugi sektor ne smije se zaus 630


taviti i rime blokirati cjelinu. Vraćamo se na ono što smo već mogli nazrijeti u vezi s pojmom nacionalnog tržišta — nacionalnog tržišta koje zahtijeva povezanost, sveopću cirkulaciju, određenu visinu dohotka pro capita. U Francuskoj, koja se tako sporo pokretala (do njezine povezanosti će doći tek nakon dovršetka željezničkih pruga), dugo je djelovala neka vrst dihotomije, ana logna dihotomiji u nekim današnjim nerazvijenim zemljama. Neki vrlo moderan, bogat, napredan sektor postojao je neposredno uz zaostale oblasti, »mračna područja«, kao što je još 1752. godine govorio neki »poduzetnik« koji je želio započeti razmjenu s jed nom od tih oblasti sa čudesnim šumama, time što će učiniti plodnom rijeku Vère, malu i ne osobito snažnu pritoku rijeke Aveyron.21 Ali na nacionalnom tržištu nisu u igri samo unutrašnji uvjeti rasta. Nije li ono što u današnje vrijeme koči razvoj zemalja koje su u zakašnjenju također i međunarodna privreda, takva kakva postoji i koja autoritarno dijeli i raspoređuje zadatke? Te su činjenice u ovoj knjizi već dovoljno istaknute. Engleska je uspjela u svojoj revuluciji jer se nalazila u središtu svijeta, jer je bila središte svijeta. Zemlje Trećeg svijeta hoće i žele revoluciju, ali one se nalaze na periferiji. Sve je stoga protiv njih, uključujući nove tehnike koje upotrebljavaju na temelju licencije i koje ne odgo varaju uvijek potrebama njihovih društava; uključujući kapital koji posuđuju izvana; uključujući pomorski prom et koji nije pod nji hovim nadzorom; uključujući višak njihovih sirovina koji ih stavlja na milost i nemilost kupaca. Sve su to razlozi zbog kojih je prizor današnjice tako tužan. Zbog toga industrijalizacija uporno napre duje ondje gdje je već uznapredovala, a ponor između neraz vijenih i ostalih zemalja postaje sve veći. No da li se u današnjem trenutku nazire prom jena tih odnosa snaga? Počinju li se zemlje proizvođači nafte i sirovina, siromašne zemlje gdje niske nadnice omogućuju industrijsku proizvodnju po vrlo niskoj cijeni, nakon 1974. godine osvećivati nadindustrijaliziranim zemljama? Na to pitanje povijest će odgovoriti tek u godinama koje slijede. Ako želi napredovati, Treći svijet jedino može, na ovaj ili onaj način, slamati sadašnji poredak u svijetu.

631


Krenimo uzvodno: propale revolucije Porazi u današnjem vremenu korisno su nas upozorili: svaka industrijska revolucija predstavlja spajanje, »cjelinu«, sklop pok reta, jedan »niz«. Predrevolucije, pokreti koji su prethodili uspje hu engleske revolucije i koje ćemo istražiti, dobivaju svoje značenje upravo u odnosu na tu neophodnu cjelovitost. Tim pokretim a uvijek nedostaje jedan ili više nužnih elemenata, tako da njihov slijed ocrtava neku vrst tipologije poraza ili neuspjeha. Katkada se inventivnost pojavljuje sama, blistava i nekorisna, kao puka duhovna igra: ništa se ne stavlja u pogon. Katkada se nešto stavlja u pogon: u energetskoj revoluciji, naglom poljoprivrednom ili zanatskom napretku, trgovačkom bogaćenju, demografskom rastu, pa dolazi do očiglednog napretka; čini se da je m otor sprem an da se zavrti, ali zatim se utrka prekida. Možemo li sve te uzastopne poraze, kojih razlozi nikada nisu posve istovjetni, svesti pod zajednički nazivnik? Oni su u najmanju ruku slični po načinu kretanja: brzi uzlet, zatim prekid. To su doduše nesavršena ponav ljanja, ali su ipak ponavljanja. Očigledne usporedbe nameću se gotovo same od sebe. Zaključak koji se na sve odnosi neće nikoga iznenaditi, pogo tovu neće iznenaditi ekonomiste: nijedna industrijska revolucija, a mogli bismo i općenito reći nijedan zamah proizvodnje i raz mjene, nije, niti može biti stricto sensu samo ekonomski proces. Ekonomija nije nikada zatvorena u sebe, ona istovremeno utječe na sve oblasti života. One ovise o njoj, kao što ona ovisi o njima.

Aleksandrijski Egipat Prvi je prim jer vremenski veoma dalek, ali ipak zbunjuje. To je prim jer ptolemejevskog Egipta. Treba li slijediti školski put i tu se zaustaviti? Snaga pare22 se pojavila sedamnaest ili osamnaest sto ljeća prije Denisa Papina, u Aleksandriji, negdje između 100. i 50. godine prije naše ere. Je li beznačajna činjenica što je jedan »inženjer«, Heron, u to vrijeme izmislio eolipilu, vrst parne tur bine, igračku koja je bila kadra staviti u pogon mehanizam koji je s određene udaljenosti mogao otvoriti ili zatvoriti teška vrata hrama? Do tog otkrića došlo je nakon mnogih drugih izuma: 632


pumpe i sisaljke, instrumenata koji su prethodili toplomjeru i teodolitu, ratnih strojeva doduše više teorijskih nego praktičnih, ali sa zračnom kompresijom i okidanjem, kao i snagom golemog djelokruga. U tom davnom vremenu Aleksandrija je blistala punim sjajem inventivnosti. Stoljeće ili dva ranije ondje su već buknule različite revolucije: kulturna, trgovinska, znanstvena (Euklid, Ptolemej astronom, Eratostcn); Diccarh, koji je, kako se čini, živio u Aleksandriji početkom III. stoljeća prije naše ere, bio je prvi geograf »koji je na karti označio smjer geografske širine od Gibral tarskog prolaza do Tihog oceana, preko Taurusa i Himalaje«.23 Daleko bi nas odvuklo detaljnije proučavanje dugog alcksandrijskog poglavlja, preko zanimljivog helenističkog svijeta koji je nastao nakon osvajanja Aleksandra Velikog, kada velike teritori jalne države (poput Egipta i Sirije) zamjenjuju prethodni model grčkih gradova-država. Ta nas promjena unekoliko podsjeća na prve korake m oderne Evrope. Nameće nam se još jedna činjenica koja će se kasnije često ponavljati: izumi se javljaju u skupinama, slojevima, nizovima, kao da se oslanjaju jedni na druge, ili bolje, kao da ih neko određeno društvo zajedno gura naprijed. Ma kako intelektualno blistavo, dugo aleksandrijsko poglav lje jednog se lijepog dana završava, a da se njegovi izumi — kojih je posebno svojstvo da su okrenuti prema tehničkoj primjeni: Aleksandrija je u III. stoljeću osnovala i inženjersku školu — nisu pretočili u nekakvu revoluciju industrijske proizvodnje. Nema sumnje, razlog tome je prije svega u robovlasništvu koje je antič kom svijetu davalo svu potrebnu radnu snagu koja se lako mogla eksploatirati. Tako, na primjer, vodoravni hidraulički mlin neće sc na istoku razviti, nego će se primjenjivati samo za mljevenje žita, što je težak i svakodnevan posao; a para će služiti samo za pojedine domišljate igračke, jer se, kao što piše jedan povjesničar tehnika, »nije osjećala potreba za većom snagom (energetskom) od onih što su tada bile poznate«.24 Helenističko je društvo, dakle, ostalo ravnodušno prem a uspjesima »inženjera«. Nije li za to odgovorno i rimsko osvajanje, koje je izbliza pratilo te izume? Helenistička privreda i društvo bili su već sto ljećima otvoreni prem a svijetu. Rim se, naprotiv, zatvorio u sredo zemni okvir, a razorivši Kartagu, zavladavši Grčkom, Egiptom i Orijentom, triput je zatvorio izlaz prema pučini. Da li bi sve bilo drugačije da su Antonije i Kleopatra pobijedili kod Akcija (31godine pr. n. e.)? Drugim riječima, da li je industrijska revolucija moguća samo u središtu otvorene ekonomije-svijeta? 633


Prva industrijska revolucija u Evropi: konji i mlinovi u XI, XII. i XIII. stoljeću U prvom svesku ove knjige nadugačko sam govorio o konjima, hamovima (koji su došli s istoka Evrope, a to je povećalo vučnu snagu životinje), o poljima zobi (prem a Edwardu Foxu,25 u vrijeme Karla Velikog i razvoja teške konjice najživlje središte Evrope premjestilo se prem a velikim vlažnim i žitorodnim ravnicama sjevera), o trogodišnjem plodorcdu koji je sam po sebi značio poljoprivrednu revoluciju... Govorio sam isto tako o vodenicama i vjetrenjačama, o prvima kao povratnicama, o drugima kao pridošlicama. Mogu, dakle, biti kratak, budući dasu stvari dosta jasne, utoliko više što o toj »prvoj« revoluciji imamo na raspolaganju zanimljivu i domišljatu knjigu Jeana Gimpela26, snažnu i borbenu knjigu Guya Boisa27, kao i mnoge studije, m edu kojima klasičan članak gospode E. M. Carus—Wilson28 (1941). Upravo je ona prih vatila29 i uvela izraz p rv a industrijska revolucija za Englesku u kojoj je bila raširena upotreba valjačica (između XII. i XIII. stoljeća bilo ih je oko 150), pilana, mlinova za papir, žitnih mlinova, itd. »Mehanizacija tiještenja«, kaže gospođa Carus-Wilson, »bila je jednako presudan događaj kao mehanizacija predenja i tkanja u XVIII. stoljeću.«30 Veliki drveni maljevi koje je pokretao hidra ulički kotač uvedeni su u najrašireniju industriju toga doba — u industriju sukna — da bi zamijenili noge valjača, i na kraju su odigrali prcvratnu, revolucionarnu ulogu. U blizini gradova, naj češće smještenih u dolinama, voda nema onu živu snagu kakvu imaju rijeke i vodopadi na brežuljcima ili planinama. Zbog toga se tijeskovi nastoje smjestiti u sela koja su katkada i divlja, kako bi se privukle trgovačke mušterije. Time je srušena ljubom orno čuvana zanatska povlastica gradova. Oni se, naravno, pokušavaju braniti sprečavajući tkalce koji rade unutar gradskih zidina da svoje tkanine tiješte drugdje. Bristolskc vlasti su 1346. godine zabranile »da itko pokuša iznijeti izvan grada neki komad sukna na tiještenje koje zovemo raicloth, pod prijetnjom da će izgubiti XL d (dinara) za svaki kom ad sukna«.31 To ipak ne sprečava »revoluciju mli nova« da nastavi napredovati, u Engleskoj kao i na cijelom ev ropskom kontinentu, koji n ipošto nije u zaostatku prem a susjednom otoku. No važno je napomenuti da se ta revolucija nalazi u središtu popratnih revolucija: snažne poljoprivredne revolucije koja je


Ujednojfrancuskoj Bibliji iz XIII. stoljeća, žrvanj za mrvljenje žita koji Samson okreče p o naredbi Pilistejaca, dok ga čuvar bičuje, prikazan je kao moderan mlin, sa začudnim obiljem tehničkih pojedinosti. Unutrašnji m ehanizam nacrtan j e pom no, s transmisijom vertikalnog pogona na horizontalni pogon i kotačem koji okreće čovjek, ali bi mogao savršeno ići i na vodeni pogon. To svjedočanstvo o zadiv ljenosti strojetn može se usporediti s riječima Rogera Bacona, navede nim na str. 638. (Biblija Prançoisa Gamiera, oko 1220-1230, Beč, Б. /V. Codex Vindobonensis 2554)

učvrstila seljačke redove protiv zapreka kao što su šume, močvare, morske i riječne obale, te išla na ruku trogodišnjem plodoredu; usporedo s tim, nošena demografskim rastom, zbiva se urbana revolucija: nikada gradovi nisu bili tako gusto zbijeni, jedni nado mak drugih. Između sela i grada dolazi do jasnog podvajanja, 63 5


uvodi se »podjela rada«, ponekad i nasilna; gradovi koji su se dočepali industrijskih djelatnosti več su pokretači akumulacije, rasta, i u njima se ponovo pojavljuje novac. Množe se tržišta i prom et. Sa sajmovima u Champagnci zacrtava se, a zatim i točno određuje privredni poredak Zapada. Osim toga, sredozem ne m or ske puteve i puteve prem a Istoku m alo-pom alo ponovo osvajaju talijanski gradovi. Proširuje se ekonomski prostor bez kojeg nije moguć nikakav rast. Frédéric C. Lane bez oklijevanja upotrebljava upravo riječ rast, u smislu globalnog razvoja.32 Po njegovu mišljenju, izvan svake sum nje je da su u XII. i XIII. stoljeću, na primjer, kon tinuirano rasle naizmjence ili Firenca ili Venecija. Zar je i moglo biti drugačije u trenutku kada se Italija nalazila u središtu ekonomije-svijeta? Wilhelm Abel drži da je cijeli Zapad od X. do XIV. stoljeća zahvaćen općim razvojem. Dokaz tome je što nadnice rastu brže od cijene žita. »U XIII. i početkom XIV. stoljeća«, piše on, »došlo je do prve industrijalizacije Evrope. U to vrijeme snažno se razvijaju gradovi, a u njihovu okrilju zanatske i trgovačke djelatnosti, možda ne toliko zbog čisto tehničkog progresa u tom razdoblju (ali i tehnički progres je vidan) koliko zbog opće podjele rada (...). Zahvaljujući podjeli rada učinak rada se povećava, a upravo ta povećana produktivnost vjerojatno om ogućuje ne samo da se riješe teškoće oko opskrbljivanja povećanog broja stanov ništva neophodnim živežnim namirnicama, nego i to da se stanov ništvo počne prehranjivati bolje nego ranije. Analogna situacija poznata je još samo u jednoj prilici, u XIX. stoljeću, u razdoblju 'druge industrijalizacije’, ovaj put, istina, na razini posve različitih dimenzija.«33 To znači da je, vodeći računa o svim razlikama, počevši od XI. stoljeća došlo do »kontinuiranog rasta« na m oderan način, kakav više nećemo vidjeti prije nastupa engleske industrijske revo lucije. Nećemo se začuditi što se kao logično nameće »globalno« objašnjenje. Doista, u proizvodnji kao i u poljoprivredi, indus trijskoj, trgovačkoj produktivnosti, te u širenju tržišta došlo je do čitavog niza m eđusobno povezanih napredaka. U toj Evropi, u kojoj nastupa prvo ozbiljno buđenje, došlo je čak do bujanja »tercijarne« oblasti, a to je još jedan znak širokog razvoja: množi se broj odvjetnika, bilježnika, liječnika, sveučilišnih ljudi.34 Mogu će je čak iskazati točan broj bilježnika: 1288. godine u Milanu, na oko 60.000 stanovnika ima 1.500 bilježnika; u Bologni na 50.000 stanovnika ima ih 1.059. 1268. godine u Vcroni, na 40.000 stanov636

Industrijska revolucija l rast

nika ima 495 bilježnika; 1338. godine u Firenci, na 90.000 stanov nika ima ih 500 (ali Firenca je poseban slučaj: organizacija trgovine je takva da se računovodstvenim knjigama često nadomještava bilježnički posao). A kao što se moglo i predvidjeti, s nastupom recesije broj bilježnika u XIV. stoljeću razmjerno opada. Njihov broj se u XVIII. stoljeću opet povećava, ali neće doseći razmjere kao u XIII. stoljeću. Razlog tome bez sumnje valja potražiti u činjenici što je začudni razvoj bilježništva u srednjem vijeku bio vezan uz povećanje privrednih djelatnosti i uz činjenicu da je u tim dalekim stoljećima većina ljudi bila nepismena i stoga prisiljena tražiti pomoć učenog pera. Taj golemi zamah Evrope zaustavljen je nevjerojatnom rece sijom u XIV. i XV. stoljeću (negdje između 1350-1450. godine). Sa »Crnom smrću« koja joj je možda istodobno bila i uzrok i pos ljedica: do slabljenja privrede dolazi već od žitne krize i velike gladi 1315-1317. godine35, a to je prethodilo epidemiji i otvorilo put njenom zlokobnom djelovanju. Kuga dakle nije bila jedini grobar dotadašnjeg velikog poleta koji je već bio usporen, odnosno zaustavljen, kad se zlo pojavilo. Kako dakle objasniti najveću pobjedu i najveći poraz koji je Evropa doživjela prije XVIII. stoljeća u Engleskoj? S dosta vjerojat nosti može se objasniti širinom demografskog rasta kojemu ritam poljoprivredna proizvodnja više nije slijedila. Smanjeni prinosi sudbina su svake poljoprivrede gurnute izvan svojih proizvodnih granica, kada joj nedostaju metode i tehnike koje bi mogle nado knaditi ubrzano trošenje tla. Knjiga Guya Boisa oslanja se na primjer istočne Normandije i analizira društveni aspekt te pojave: riječ je o pritajenoj krizi feudalizma koja raskida stari binom feudalac/sitni seoski zemljoposjednik. Destrukturirano, »dekodirano« društvo otvara se tada nemirima, razuzdanom ratu, tražeći istodobno novu ravnotežu i novi kod, a to će postići tek uvođenjem teritorijalne države koja će spasiti vlasteoski režim. Mogućasu i druga objašnjenja. Posebno je uočljiva određena slabost zemalja koje je najprije zahvatila energetska revolucija mlinova, a to su zemlje sjeverne Evrope, od Seine do Zuyderseea, od Nizozemske do Londonskog bazena. Nove teritorijalne države, Francuska i Engleska, koje su se konstituirale kao moćne političke zajednice, nisu još podesne kao ekonomske cjeline: kriza će ih u potpunosti zahvatiti. Štoviše, na početku stoljeća, nakon što su se ugasili sajmovi u Champagnei, Francuska, koja je u jednom trenut ku bila srce Zapada, našla se izvan kruga unosnih relacija i ranog 637

pem and Braudel / Vrijeme svijeta

kapitalističkog razvoja. Sredozemni gradovi još će jednom odnijeti prevagu nad novim državama na sjeveru . A za neko vrijeme završit će se i ono lijepo povjerenje koje je u počast stroju oko 1260 godine izgovorio Roger Bacon: »Možda će se dogoditi«, pisao ji on, »da će se proizvesti strojevi pom oću kojih će se i najveć brodovi, kojima će upravljati samo jedan čovjek, kretati brže nego da su puni veslača; da će se sagraditi vozila koja će ići nevjerojat nom brzinom , bez pomoći životinja; da će se proizvesti leteć strojevi u kojima će čovjek (...) lupati krilima kroz zrak poput ptice (...) Strojevi će omogućiti da odem o do dna m ora i rijeka.«36

Revolucija zacrtana u vrijeme Agricole i Leonardo da Vincia Kada nakon duge i teške krize Evropa ponovno oživi, doći će do naglog uspona razmjene, do brzog i revolucionarnog rasta, i to duž osi koja vezuje Nizozemsku s Italijom, a ide preko Njemačke Na čelu industrijskog razvoja nalazi se upravo Njemačka, kao nova trgovačka oblast. Smještena između dva svijeta što je okružuju s; sjevera i juga, za Njemačku je to možda prilika da nametne svoje sudjelovanje u m eđunarodnoj razmjeni. Ali prije svega, presudan je bio razvoj rudarske djelatnosti s kojom je već oko 1470—ih godina započelo ubrzano oživljavanje njemačke privrede, priji nego u ostalom dijelu Evrope. Vađenje zlatne, srebrne, bakrene kositrcne, kobaltne i željezne rudače potaklo je niz novina (sjetimi se samo upotrebe olova da bi se odvojilo srebro pomiješano : bakrenom rudačom ) i dovelo do uvođenja za to doba divovske mašinerije, koja se upotrebljavala za crpljcnje propusnih voda i podizanje rudače. Razvija se vješta tehnologija o kojoj na veli čanstven način svjedoče gravire iz Agricolinc knjige. Nismo li u napasti da ta postignuća, koja će Engleska opo našati, gledamo kao pravu predigru industrijske revolucije koja će uslijediti?37 Razvoj rudarstva oživljuje uostalom sve oblasti nje mačke privrede: B archent (parhet), vunu, obradu kože, različite metale, bijelo željezo, željezne žice, papir, nova oružja... Trgo vinom se stvaraju važne kreditne mreže i organiziraju velika među n a ro d n a d ru štv a p o p u t M agna Societas.K G radski obrti napreduju: u Kolnu su 1496. godine bila 42 obrtnička udruženja, u Lübecku ih je bilo 50, a u Frankfurtu 28.39 Promet oživljava i 638


Detalj minijature s kraja XV. stoljeća prikazitje rudnik srebra Kutna Hora, i uobičajenim vertikalnim usjekom. Rudari su u bijeloj odjeći, vidimo silazne ljestve i dizalicu za povratak. Na dijelu minijature koji nije prikazan, vidi se veoma moderan pribor (Nijemci u to vrijeme vladaju rudarskim tehnikama): dizala koja pokreću kolot uri s ko njima, sustav za trpljenje vode i za ventilaciju. Beč, Ôsterreichische Nationalbibliotbek. (Otisak Biblioteke) 6 !9


m odernizira se, a m oćne kompanije specijaliziraju se za prijevozništvo. Trgovinom na Levantu gospodari Venecija kojoj je potreb no srebro te stoga uspostavlja povlaštene trgovačke odnose s Gornjom Njemačkom. Neosporno, njemački gradovi dulje od pola stoljeća nude predodžbu o privredi koja uvelike napreduje bez obzira koju oblast pogledali. Međutim, kao što je ustvrdio John Nef, sve se zaustavlja ili se počinje zaustavljati negdje oko 1535. godine, kada američki bijel metal počinje konkurirati srebru iz njemačkih rudnika, te oku 1550. kada počinje opadati prevlast Antwerpena. O dređena sla bost njemačke privrede vjerojatno je u tome što je ovisila c potrebam a Venecije i Antwerpena, koji su bili prava središta ev ropske privrede. Kad se sve uzme u obzir, stoljeće Fuggera pok lapa se sa stoljećem Antwerpena. Negdje u vrijeme kada Francesco Sforza preuzima vlast u Milanu (1450), Italija pokazuje znakove još vidljivijeg uspjeha, a to je tim ncobičnijc što tom uspjehu prethodi niz primjernih revolucija. Prije svega, demografska revolucija, a njezin uspon nastavit će se do sredine XVI. stoljeća. Druga je započela već početkom XV. stoljeća, a odnosi se na nastajanje površinski malih, ali m odernih teritorijalnih država: jednog trenutka došlo je i. pitanje čak i talijansko jedinstvo. I, na kraju, poljoprivredna revo lucija kapitalističkog oblika izbila je u ravnicama Lombardije, ispresijecanim kanalima. Sve se to zbivalo u općoj klimi znan stvenih i tehničkih otkrića: to je razdoblje u kojem stotine Talijana dijeleći strast Leonarda da Vincia, ispunjavaju svoje blokove crte zima planova čudesnih strojeva. Povijest Milana je jedinstvena. Izbjegavši strahovitu krizu XI\ i XV. stoljeća (po mišljenju Zanghcria, upravo zbog razvijenosti svoje poljoprivrede), doživio je znatan polet m anufakturne proiz vodnje. Parhet, koji je sačinjavao najveći dio m anufakturne djelat nosti na početku XTV. stoljeća, sada zamjenjuju lanena platna, zlatne i srebrne tkanine, oružje. Milano se uklapa u široka trgo vačka kretanja vezana za sajmove u Ženevi i Chalon-sur-Saône, za gradove poput Dijona, za Pariz, Nizozemsku.40 Grad istodobno dovršava kapitalističko osvajanje svojih sela: zemlja se povezuje u velike posjede, navodnjavaju se livade i uzgaja stoka, kopaju sc kanali koji sc istodobno upotrebljavaju za navodnjavanje i za prom et, uvode se nove kulture riže, zemlja se više ne ostavlja na ugaru, nego se razvija stalan plodored žitnih i travnatih kultura. U Lombardiji je započeo onaj highfarm ing koji će kasnije upoznati 640


Rana upotreba strojeva u Italiji, dvije sheme filatoia za organcin na kolonjski način, iz 1607 (lijevo); iz 1833. godine. Organcinje dvostru ka, trostruka ili četverostruka svilena nit koja služi kao osnova. Prvi mlin uveden je u Engleskoj 1716-1717, »prava tvornica, prva u Engle skoj«, a Englezi su ga kopirali nakon dvije godine industrijske špiju naže u Italiji. Već početkom XVII. stoljeća gotovo identičan mlin okretao se uBologni, svojoj domovini (usp. radove C. Ponia). Potpuno automatiziran (radnici samo nadziru i spajaju niti koje se prekinu), stroj se sastoji od unutrašnjeg pokretnog dijela, lanterne (donja she ma), koji pokreće vodeni kotač, a okružen je fiksnim stalkom (djelo mična gornja shema), s velikim brojem vretena, kalema i vitala... Da je mehanizacija jedini preduvjet industrijske revolucije, Italija bi prethodila Engleskoj. Desno je f i l a t o i o iz 1833• (P- Negri, M a n u a l c p r a c t i c o p e r la s t i m a d é l i e c a s e e d e g l i o p i s i z i i d r a u l i t i , Bologna, 1833)

Nizozemska i koji će se, još kasnije, s poznatim posljedicama, prenijeti u Englesku.41 Stoga je logično pitanje koje postavlja naš vodič Rcnato Zangheri: zbog čega su te snažne promjene na selu i u industriji Milana 64i

Vernand Braudel / Vrijeme svijeta

i Lombardije djelovale tako kratko i zašto nisu dovele do in dustrijske revolucije? Ni tehnike toga vremena, ni ograničcnosi energetskih izvora ne čine se dovoljnim objašnjenjem. »Engleska revolucija nije ovisila o znanstvenom i tehničkom napretku koji u XVI. stoljeću još nije bio nadohvat ruke.«42 Carlo Poni je čak si čuđenjem otkrio patvorcnje hidrauličkih strojeva koji su se u Italiji koristili za namatanje, tkanje i predenje svile, s više stupnjeva mehanizama i redova kalema, koje pokreće samo jedan vodcri kotač.43 L. White tvrdi da je Evropa već prije Lconarda da Vincia izmislila čitav niz mehaničkih sustava koji će se početi upotreb ljavati tijekom sljedeća četiri stoljeća (sve do elektriciteta), ovisrvi o tome koliko se bude osjećala potreba za njima.44 Jer, kao što se L. White lijepo izrazio, »novi izum samo otvara vrata. Nikoga ne prim orava da ude«.45 Da, ali zbog čega izuzetni uvjeti koji su sc poklopili u Milanu nisu doveli do takve prisile i potrebe? Zbog čega se milanski polet zaustavio, umjesto da ojača? Postojeće povijesne činjenice ne om ogućuju pouzdan od govor na to pitanje. Moramo se ograničiti na pretpostavke. Prije svega, Milano nema na raspolaganju veliko nacionalno tržište. Zatim, kad je jednom prošao trenutak prvih spekulacija, dolazi do opadanja zemljišnih prihoda. Ako vjerujemo Ginu Barbicriu46 i Gcmmi Miani, budućnost industrijskih poduzetnika je u rukami sitnih kapitalista, nekoj vrsti srednje klase. No je li to argument? Prvi poduzetnici u revoluciji pamuka često su isto tako bili mali ljudi. Je li onda nesreća Milana što je tako blizu Venecije i tako daleko od njezine vladajuće pozicije? Sto nije luka, široko otvorena prem a m oru i m eđunarodnom izvozu, slobodna u svojim kreta njima i rizicima? Njegov je poraz možda dokaz da sc industrijsk i revolucija, kao globalni fenomen, ne može izvesti samo iznutra, skladnim razvojem različitih oblasti privrede; njena conditio sine q u a non jc dominacija nad vanjskim tržištima. Kao što smo vidjeli, to mjesto u XV. stoljeću zauzima Venecija, kao i Genova, u smjeru Španjolske.

John U. Nefi prva engleska revolucija, od 1560—1640. U Engleskoj između 1540. i 1640. dolazi do poleta industrije koji je mnogo određeniji i žešći od svojih prethodnika u Njemačkoj i 642


Italiji- S obzirom na razvoj industrije, Britanski su otoci oko sredine XVI. stoljeća još uvijek bili veoma daleko iza Italije, Špa njolske, Nizozemske, Njemačke i Francuske. Stoljeće kasnije situ acija se, kao nekim čudom, u potpunosti preokrenula, a ritam promjena bio je tako brz da ga možemo usporediti tek s krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, kada ćemo se naći usred in dustrijske revolucije. Engleska je postala prva industrijska zemlja Evrope uoči svoga građanskog rata (1642), i to će ostati. Upravo tu »prvu industrijsku revoluciju« je John U. Nef17 osvijetlio u članku iz 1934. godine, koji je ostavio jak dojam i nije ništa izgubio od svoje eksplikativne snage. Ali zbog čega Engleska, kad znamo da su veliki izumi toga doba — mislim na visoke peći i na različita pomagala za dubinsku rudarsku djelatnost: tunele, sisteme zračenja, crpke za vodu koja prodire, dizalice — u Engleskoj bili pozajmice, kada znamo da su Engleze tim tehnikama podučavali unajmljeni njemački rudari? Kada su obrtnici i radnici iz razvijenijih zemalja poput Njemačke i Nizozemske, ali i iz Italije (industrija stakla) i Francuske (tkanje vune i svile) donijeli u Englesku tehnike i znanja koji su bili neophodni za uvođenje cijelog niza za nju novih industrija, kao što su mlinovi za papir, mlinovi za barut, proizvodnja leda, stak lane, ljevaonice puščanih cijevi, proizvodnja stipse i vitriola, šeće rane, proizvodnja salitre, itd.? Iznenađuje to što ih je Engleska uvela dajući im dotad nepoz natu širinu: poduzetništvo buja, građevinarstvo dobiva na važ nosti, povećava se broj radnika u njima i doseže desetke, ponekad i stotine pojedinaca, golema (razmjerno) ulaganja broje se na više tisuća funti, dok je godišnja plaća jednog radnika obično tek 5 funti — sve je to doista novo i svjedoči o snažnom poletu engleske industrije. S druge strane, izuzetno, potpuno autohtono obilježje je sve veća upotreba kamenog ugljena, i to je postalo glavnim obilježjem engleske privrede. Do toga, međutim, nije došlo smišljenim iz borom, nego zato što je time nadomješten jedan očigledan nedos tatak. Drvo je u Velikoj Britaniji postalo rijetkošću i ono sredinom XVI. stoljeća doseže vrlo visoku cijenu; ta oskudica i skupoća nametnule su upotrebu kamenog ugljena. Suviše spor tijek rijeka, koje treba skrenuti dugačkim dovodnim kanalima kako bi istjecalo iznad hidrauličkog kotača, čini vodu kao pokretačku snagu mnogo skupljom nego u kontinentalnoj Evropi, što će predstavljati dodat ni poticaj za istraživanje pare, bar tako sm atraj. U. Nef. 643


Engleska se dakle upušta (suprotno od Nizozemske i Fran cuske) u vrlo veliku eksploataciju ugljena, u bazenu Newcastleai brojnim lokalnim ležištima. Otada u rudnicim a u kojima su seljaci radili sam o dio radnog vremena, isključivo na površini, počinje rad s punim radnim vremenom; okna se probijaju na dubinu o 1 40 do 100 metara. Sa 35.000 tona oko 1560. godine, početkom XVII. stoljeća proizvodnja doseže 200.000 tona.48 Vagoni na trač nicama prevoze ugljen iz rudnika do mjesta na kojima se vrsi utovar; specijalizirani brodovi, sve brojniji i brojniji, odvoze ga po cijeloj Engleskoj, a krajem stoljeća čak i prem a Evropi. Ugljen već postaje nacionalnim bogatstvom: »England's a perfect ivorla. h a th Indies too, / Correct y o u r maps, Newcastle is Peru«, uz vikuje engleski pjesnik 1650.49 Zamjena drvenog ugljena ne orno gućava sam o grijanje kućnih ognjišta i ne uzrokuje same obavijanja Londona pogibeljnim dimom. On se nameće i industriji koja će se m orati prilagoditi novoj energiji, pronaći nova rješenja, a osobito osigurati ponovnu upotrebu sum pornih para kao goriva. Ugljen se tako uvodi u proizvodnju stakla, u pivovare, tvor nice opeka, proizvodnju stipse, šećerane, u industriju soli, koja sc dobiva isparivanjem m orske vode. U svakom takvom slučaju dola zi do koncentracije radne snage i, nužno, kapitala. Sa svojim prostranim radionicam a i strahovitom bukom koja ponekad ne prestaje ni danju ni noću, manufaktura rada gomile radnika. I) svijetu naviklom na zanatstvo, njihov broj i čest nedostatak kvalifi kacije predstavljaju iznenađenje. Neki poslovođa u »kućama stip se« koje je Jakov I osnovao na obali Yorkshirca (od kojih je svaka u pravilu upošljavala šezdesetak radnika) objašnjava 1619. go dine50 da je proizvodnja stipse »mahnit posao« koji »ne može obaviti samo jedan čovjek ili nekolicina; nego mnoštvo ljudi naj niže kategorije koji u svoj rad ne unose ni pažnju ni odanost«. Tehnički gledano, bujanjem poduzetništva, zbog sve veće upotrebe ugljena, Engleska je uvela novosti u oblasti industrije. Ali ono što gura industriju naprijed i što vjerojatno dovodi do novina, upravo je snažno povećanje unutrašnjeg tržišta, i to iz dva m eđusobno povezana razloga. Prije svega, vrlo snažan demo grafski prirast, koji se procjenjuje na 60% tijekom XVI. stoljeća. A zatim, znam o povećanje poljoprivrednih prinosa, koje je mnoge seljake pretvorilo u korisnike industrijskih proizvoda. Suočena s potražnjom sve brojnije populacije, a još više stanovništva u gra dovima koji vidno bujaju, poljoprivreda povećava svoju proizvod nju na različite načine: privode se kulturi neobrađena zemljišta, 644


Jedan od najstarijih prikaza (1750) engleske »željezničke pruge«: kon struiraoju je Ralph Allen (1694-1764), a osiguravala je prijevoz teških kamenih blokova od kamenoloma s obližnjih brežuljaka do grada Batha i do keja rijeke Avon na kojoj se grad nalazi. Upozadinije Prior Park, raskošno obitavalište R. Aliéna. Plemići i otmjene dame uživaju u predstavi. (Mary Evans Picture Library)

ograđuju se posjedi na račun općinske zemlje ili livada, dolazi do specijalizacije u poljoprivredi, ali ipak nije došlo do revolucionar nih metoda sa ciljem da se poveća plodnost tla i produktivnost. Taj će proces započeti tek 1640. godine, i to vrlo sitnim koracima sve do 1690. godine.52Poljoprivredna proizvodnja bilježi stoga stano vito zaostajanje za demografskim rastom, a dokaz tome je u cjelini mnogo jače povećanje cijena poljoprivrednih proizvoda nego cijena industrijskih proizvoda.53 Položaj sela time se očigledno poboljšava. To je razdoblje Great Rebuildinga, kada se seoske kuće obnavljaju, povećavaju, poboljšavaju, podižu katovi umjesto tavana, prozori dobivaju okna, ognjišta podešavaju tako da se može upotrebljavati kameni ugljen; popisi imovine poslije smrti 64 5


svjedoče o novom obilju namještaja, posteljine, zastora, kositrenog posuda. Ta unutrašnja potražnja sigurno je poticala in dustriju, trgovinu, uvoz. No taj živi, promicateljski pokret ne djeluje u svim oblastima Čak neki važni sektori ostaju zakočeni. Tako, na primjer, u metalurgiji, blast furnace, moderna visoka peć njemačkog modela, veliki potrošač goriva, ne samo &, nije zamijenila sve bloomeries, starinske peći od kojih se neke upotrebljavaju još oko 1650. godine, nego se nastavlja upotreb ljavati i drveni ugljen. Tek će se 1709. pojaviti prva visoka peć ш koks, i tijekom četrdesetak godina ona će biti jedina. T. S. Ashton i nekolicina drugih dali su više objašnjenja za tu anomaliju, ali objašnjenje Charlcsa Hydca u jednoj novijoj knjizi čini mi se neospornim 5*1: koks nije nadmašio drveni ugljen prije 1750. godi ne iz razloga što je sve do tada proizvodna cijena drvenog ugljena bila povoljnija.55 Engleska metalurgija još je dugo imala osrednju proizvodnju, koja je i po kvaliteti i po kvantiteti bila ispod proiz vodnje u Rusiji, Švedskoj i Francuskoj, čak i nakon primjene koksa.56A razlog što sitna metalska proizvodnja (nožarstvo, proiz vodnja čavala, alata, itd.) počev od druge polovice XVI. stoljeća neprestano raste u tome je što se upotrebljava čelik uvezen h Švedske. Drugi zakočeni sektor je industrija sukna, suočena s dugo trajnom krizom vanjske potražnje i prisiljena na velike promjene a njena proizvodnja je gotovo ista od 1560. godine pa do kraja XVII. stoljeća.57 U velikoj mjeri seljačka, a ne manufakturna, to jc oblast koju sve više osvaja p u ttin g out system. Međutim, uprave je ta industrija u XVI. stoljeću pokrivala 90% engleskog izvoza, oko 1660. godine pokrivala je još uvijek oko 75%, a tek krajem stoljeća 50%.58 No te poteškoće ne mogu objasniti ekonomsku stagnaciju u koju Engleska zapada poslije 1640. godine: ona ne slabi, ali više i ne napreduje. Rast stanovništva je zaustavljen, poljoprivreda pro izvodi više i bolje, ulaže u budućnost, ali prihodi joj se smanjuju istodobno sa cijenama; industrija i dalje proizvodi, ali više ne uvodi novine, ne do 1680.59 Da je riječ samo o Engleskoj, mogli bismo naglasiti brutalan utjecaj građanskog rata koji započinje 1642. i predstavlja veliku kočnicu; mogli bismo istaknuti i nedos tatnost unutrašnjeg tržišta, njegov loš ili razmjerno loš položaj u evropskoj ekonomiji-svijetu gdje vlada isključiva prevlast sus jedne Nizozemske. Ali nije samo riječ o Engleskoj: neosporno je 646


slijede sjeverne zemlje koje su se istodobno razvijale i koje posus taju istodobno s Engleskom. U većoj ili manjoj mjeri, »kriza XVII. stoljeća« posvuda je odigrala svoju ulogu. Vratimo se Engleskoj: iako se, prema dijagnozi J. U. Ncfa, industrijski razvoj nakon 1642. godine posve sigurno usporio, nije ga posve nestalo i nije došlo do povlačenja.60Zapravo, a na to ćemo se vratiti kada budemo govorili o udarnim analizama E. L. Joncsa, »kriza XVII. stoljeća možda je poput svih razdoblja usporenoga demografskog rasta pogodovala stanovitom povećanju dohotka pro capite kao i preobrazbi poljoprivrede, što nije bilo bez pos ljedica i za samu industriju«. Slobodno interpretirajući Ncfovu misao, recimo da je engleska revolucija do koje će doći u XVIII, započela već u XVI. stoljeću, i da je postupno napredovala. Pouku toga objašnjenja valja zapamtiti. No zar ne možemo isto reći za Evropu, gdje se nakon XI. stoljeća nižu nova iskustva, međusobno se vezuju i na neki način akumuliraju? Jedno po jedno, svako područje je u određenom razdoblju doživjelo predindustrijske poticaje, sa svim što se uz to podrazumijeva, osobito na planu poljoprivrede. Tako se industri jalizacija ukorijenila na cijelom kontinentu. Ma kako blistava i odlučujuća bila njezina uloga, Engleska nije jedina pronašla i nije jedina odgovorna za industrijsku revoluciju koju je ostvarila. Upravo zbog toga, čim je do industrijske revolucije došlo, pa čak i prije njezinih presudnih uspjeha, ona je lako osvojila obližnju Evropu i ondje imala niz razmjerno brzih uspjeha. Tu nije nailazila na zapreke s kojima se danas susreću tolike nerazvijene zemlje.

647

ENGLESKA REVOLUCIJA PO SEKTORIMA Uspjeh Engleske poslije 1750. godine ona je svijetla točka u kojcj se sve sabire. No nem ojm o se suviše zavaravati: nalazimo se u samom središtu teškoća, usred lažne igre svjetlosti. R. M. Hartwcl1 to domišljato objašnjava u svojoj borbenoj knjizi The Industrial R evolution a n d Econom ic Growth (1971), knjizi koja zapravo govori o svim drugim knjigama, u kojoj autor kao za govornicom izražava svoje ideje samo posredstvom ideja drugih, uvodeći nas na kraju u prostran muzej u kojem su posve različite i posve suprotne slike brižljivo ovješene o zid. Na nama je da odaberemo! Tko ne bi bio zbunjen pri stotom suprotstavljanju »za« i »protiv«? Točno je — i utješno na stanovit način — da se povjesničari, stručnjaci za taj problem , koji su se u organizaciji časopisa Past a n d Present u travnju I960, godine61 okupili radi sveopće ras prave, nisu mogli složiti. Kao ni na kolokviju u Lyonu 1970 godine62, koji je bio posvećen istoj temi, gdje je Pierre Vilar63 rekao možda najvažnije kada je bez okolišanja priznao da proučavajući industrijsku revoluciju, koja je tako brzo preoblikovala Kataloniju u XVIII. i XIX. stoljeću, nije uspio uspostaviti model koji bi ga zadovoljio. A problem nije postao ništa jednostavniji kada je na tom istom kolokviju izraz industrijska revolucija zamijenjen neu tralnom, ali zapravo jednako složenom riječju industrijalizacija. »Priznajem da mi zapravo još nije posve jasno što se podrazu mijeva pod industrijalizacijom «, uzviknuo je Jacques Dcrtin. »Jesu li to željezničke pruge, pamuk, ugljen, metalurgija, rasvjetni plin, bijeli kruh?«64 Mogao bih odgovoriti: popis je suviše kratak; jednako kao industrijska revolucija, i industrijalizacija dovodi u pitanje društvo, privredu, političke strukture, javno mišljenje i sve ostalo. Najimperijalističkija povijest пс može u nju proniknuti, osobito ne pom oću definicije koja bi htjela biti jednostavna, pot puna i nepobitna. Drugim riječima, industrijska revolucija koja ćc potresti Englesku, a potom i cijeli svijet, ni u jednom trenutku nije čvrsto om eđen predm et, sklop određenih problema, u danom prostoru i vremenu. Zbog toga se ne slažem — iako sam prisiljen da je upotreb ljavam — s m etodom koja se sastoji u obrađivanju revolucije po 648


sektorima. Suočeni sa zbrojem i spletom poteškoća, povjesničari su zapravo usvojili dekartovski pristup: razlučiti da bi se shvatilo. Razdvojili su niz posebnih odjeljaka: poljoprivredu, demografiju, tehniku, trgovinu, transport, itd., kojih su promjene nesumnjivo važne, ali postoji opasnost da bi se ti odjeljci mogli učiniti poput odvojenih stupnjeva koji su postignuti jedan poslije drugoga, pa su na neki način stepenice rasta. Taj model sastavljen od komadića potječe zapravo iz najtradicionalnijc političke ekonomije. Na ža lost, zastupnici retrospektivne ekonomije nisu nam nacrtali neki drugi model pomoću kojeg bismo djelotvornije vodili povijesno istraživanje; nisu odredili obilježja za snalaženje, pokazatelje, kvo cijente pomoću kojih bi se promatranjem moglo otkriti kako različiti sektori međusobno djeluju sinkronijski, kako se oslanjaju jedni na druge ili, naprotiv, kako su jedan za drugog kočnica ili usko grlo. Kad bismo mogli načiniti niz sinkronijskih presjeka, dovoljno protegnutih u vremenu, možda bi se proces evolucije industrijskog rasta pokazao bez premnogo grešaka. No, trebalo bi da model opservacije bude definiran i da se povjesničari oko njega slože, kako bi se mogao primijeniti na različitim točkama u vre menu i prostoru. Za sada možemo se koristiti samo onim klasifikacijama koje su se već dokazale u značajnim djelima, koja su, međutim, suviše brojna da bismo ih sve nabrojali. U cjelokupnoj revoluciji ona otkriva niz posebnih »revolucija«, poljoprivrednu, demografsku, unutrašnjeg prometa, tehničku, trgovačku, industrijsku... Pokušat ćemo najprije slijediti te promjene kojima nijedan sektor nije izmakao. To je uobičajen put objašnjavanja. Na tom se putu pomalo dosađujemo, ali to je nužno.

Najvažniji činilac: engleska poljoprivreda Poljoprivreda s razlogom dolazi na prvo mjesto. Od svih problema koji su u igri, ovaj je daleko najteži. Nalazimo se zapravo pred dugotrajnim, beskonačnim procesom, ne pred jednom revolu cijom, nego pred slijedom revolucija, pred lancem promjena, evolucija, prijeloma, ponovnih uspostavljanja ravnoteže. Kad bis mo ih sve iznosili od početka do kraja, lako bismo stigli do XIII. stoljeća, do prvih pokušaja gnojenja vapnom i laporom, do poku


šaja uzgoja različitih vrsta pšenice i zobi te traženja najpogodnijeg plodoreda. Naš problem, međutim, nije da proučimo izvore ili tijek te rijeke, nego da vidimo kako se ona ulijeva u more; ne da proučimo povijest seoske Engleske u svim njezinim rukavcima nego način na koji se oni spajaju u ocean industrijske revolucije Je li poljoprivreda bila najvažniji dio tog golemog ostvarenja? Postaviti to pitanje znači čuti tisuću suprotnih odgovora Među povjesničarima jedni kažu da, drugi ne, a treći oklijevaji između da i ne. Prema H. W. Flinnu, »ostaje krajnje neizvjesno da li bi razvoj poljoprivrede bio dovoljan da odigra nešto više od sasvim skromne uloge u poticaju industrijske revolucije«.65 Jo: općenitije, prema H. J. Habakkuku, »povećanje poljoprivredne proizvodnje ne treba promatrati kao preduvjet rasta, i stoga je ono prije slijedilo nego prethodilo ubrzanom rastu«.66Nasuprot tome, Paul Bairoch, potrudivši se da istakne i razvrsta strategijske vrijed nosti engleske revolucije, tvrdi da je polet poljoprivrede bio »glav ni činilac« njenog pokretanja, onaj početni udarac.67 E. L. Jones je još kategoričniji: oslanjajući se na komparativnu povijest zemalja koje su došle do industrijalizacije, on kao preduvjet njihova uspje ha u prvom redu vidi »poljoprivrednu proizvodnju koja raste brže

Ciglana na engleskom selu s ugljenim dimom za koji se već u XVIII stoljeća isticalo da zagađuje atmosfera. (Otisak Batsford) 650


od stanovništva«.68 Što se tiče Engleske, »kritički period« je, po njegovu mišljenju, između 1650. i 1750. godine. To znači unaprijed otkloniti argumente onih koji, poistovje ćujući u osnovi poljoprivrednu revoluciju s mehanizacijom, drže da poljoprivredna revolucija slijedi a ne prethodi revoluciji pamu ka ili čak revoluciji željeznice. Izvjesno je da industrijska i stro jarska tehnika sve do sredine XIX. stoljeća igra prilično zanemarivu ulogu u seoskom životu. Sijačica o kojoj govori Jethro Tuli 1733- godine69 upotrebljavat će se vrlo rijetko (primjerice u Townu i Cokcu) u naprednom East Norfolku; drugdje će se pojaviti tek u XIX. stoljeću.70 Vršalica s konjima, izumljena u Škotskoj 1780. godine, za kojom kasnije slijedi parni stroj, nije se brzo širila. Trokutni, takozvani Rotherhamov71 plug, koji je om o gućavao oranje s dva konja i samo jednim čovjekom (umjesto pravokutnog pluga sa šest ili osam volova te vozačem i oračem), patentiran je 1731. godine, ali se prije 1870. nije uopće upotreb ljavao.72 Čak se izračunato da se nove kulture, uključujući turnip, čudesnu repu koja je u XVIII. stoljeću prešla s vrtova na polja, nisu širile više od milju godišnje od mjesta svog porijekla! Konačno, sve do 1830. godine, srp, kosa i mlatilo ostaju uobičajeni alat na engleskim farmama.73 Do napretka engleske poljoprivrede prije industrijske revolucije, koji je neosporan74, ne dolazi toliko zbog čudesnih strojeva i kultura, koliko zbog novih oblika iskorištavanja tla, preoravanja, izmjene kultura, čime se istodobno postiže od stranjivanje ugara i unapređuje uzgoj stoke (koja je važan izvor gnojiva, čime se izbjegava iscrpljivanje da), nadalje, pažljivim odabirom sjemena te ovčjih i goveđih pasmina, specijaliziranom poljoprivredom koja povećava svoje prinose — s različitim rezul tatima od regije do regije, ovisno o prirodnim uvjetima i obvezama u razmjeni, koje nisu uvijek iste. Dolazimo do sistema koji će se u XIX. stoljeću zvati high farm ing, »izuzetno teška vještina«, piše jedan kasni promatrač, »kojoj je jedina čvrsta osnovica dugi niz promatranja. Zemlja na ograđenim posjedima snažno je izbrazdana čestim oranjem, gnojena obiljem gnoja visoke kvalitete, posijana naizmjence biljkama koje iscrpljuju tlo i koje ga pobo ljšavaju, ostvareno je napuštanje ugara (...), a žitarice, koje idu ravno u zemlju i iscrpljuju je, koje puštaju svoje korijenje vrlo duboko i ne daju ništa tlu, zamjenjuju se travnatim biljkama s vodoravnim korijenjem, koje poboljšavaju zemlju i crpe je samo površinski«.75 651

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta tisuće kvartera*

50. ENGLESKI UVOZ I IZVOZ ŽITA I BRAŠNA Sve d o 1760. Engleska uglavnom troši vlastito žito; između 1730. i 1765. ima za to vrijeme znatan izvoz (2% svoje proizvodnje oko 1750, o dnosno 330.000 kvartera od 15 milijuna uk u p n e proizvodnje; (jedan kvarter je 2,9 hl); uvoz započinje 1760. i stalno raste, usprkos povećanju proizvodnje n a 19 milijuna kvartera 1800. godine i 25 milijuna 1820. (Prema P. Mathias, The First Industrial Nation, 1969, str. 70)

Do ove prom jene koja će se pokazati veoma bitnom došlo je poslije 1650, u trenutku kada je demografski pritisak prestao, kada se broj ljudi više ne povećava, ili sasvim malo (možda kao pos ljedica svjesne politike odgađanja ženidbene dobi). Dcz obzira na razlog, demografski je pritisak popustio. Nije li stoga protivurječno da upravo u trenutku kada se potražnja smanjuje a cijena žitu pada dolazi do povećanja proizvodnje i produktivnosti te očitog bujanja izuma? Paradoks se ipak može dosta dobro objasniti u svjetlu argumenata E. L. Joncsa76. Potražnja za žitaricama ostala je gotovo ista, ali se s razvojem gradova i silnim poletom Londona povećala potražnja za mesom — uzgoj stoke postao je probitačniji od uzgajanja pšenice; njegov primat jc sve očitiji. Tako dolazi do povećanog uzgoja već poznatih vrsta krmiva: djeteline, slatkovine, tu m ip a , kao i do novih metoda izmjene kultura. Paradoksalno jc što se veoma snažnim povećanjem broja stoke, tražene i dobivene, isporučuju veće količine gnojiva, a to, uzvratnim učinkom, pove ćava prinose žitarica, pšenice i ječma, uključenih u plodored. Tako nastaje ono što Jones naziva »poticajnim krugom« (za razliku od 652


»zatvorenog kruga« —circitlus vitiosus), prema kojem slaba cije na žitarica navodi farmere da se usredotoče na uzgoj stoke, što omogućuje uspješan uzgoj krmiva, a to istodobno uzrokuje znat no povećanje stoke, posebno ovaca, i snažno povećanje žitorodnih prinosa. Proizvodnja žitarica povećat će se u Engleskoj gotovo automatski, tako da će nadmašiti nacionalne potrebe. Dolazi do snižavanja cijena žitu i do povećanja izvoza, sve do 1760. godine. E. A. Wrigley je izračunao da je povećanje poljoprivredne produk tivnosti između 1650. i 1750. godine iznosilo najmanje 13%.77 Ali high farm ing ima još jedan učinak. Budući da uzgoj biljaka za krmivo zahtijeva lagana i pjeskovita tla, takva tla u Engleskoj dobivaju na cijeni. Za uzgoj se iskorištavaju čak i tla koja se smatraju mršavima, koja su oduvijek bila rezervirana za ispašu ovaca. Naprotiv, teška i glinasta tla, sve dotad najbolja za uzgoj žitarica, ali slabo pogodna za uzgoj krmiva, osuđena su na niske cijene, a do toga dolazi zbog visokih žitnih prinosa njihovih kon kurenata. Prisiljeni su napustiti oranje. Podižu se tužbe. U Midlandsu se oko 1680. jednostavno zahtijeva donošenje zakona koji bi spriječili poljoprivredne amelioracijc kakve su uvedene u juž noj Engleskoj! U Buckinghamshircu, vlasnici glinastih tala u dolini Aylesburya traže da se zabrani uzgoj djeteline.78 Različite oblasti koje su se uspjehom susjeda našle u nepovo ljnu položaju, počinju ulagati u uzgoj stoke, osobito životinja za vuču, ili, ukoliko imaju sreće da su u blizini Londona, u mliječne proizvode. Ali do ponovnog uspostavljanja ravnoteže još više dolazi pomoću obrtničke industrije. Zbog toga, počev od 1650. godine, u trenutku kadaj. U. Nef bilježi da velika manufakturna industrija što se razvijala u prethodnom stoljeću gubi utrku, vidi mo kako u okviru starog, ali još uvijek djelotvornog putting out systema neprestano buja seoska industrija. Krajem XVII. i počet kom XVIII. stoljeća, u istočnom Devonu, a još mnogo jače u grofovijama Bedford, Buckingham i Northampton razvija se plete nje čipki; proizvodnja slame za izradu šešira širi se iz grofovije Hertford na grofoviju Bedford; proizvodnja čavala osvaja birmingemska sela; proizvodnja papira zauzima brežuljke Mendipsa, gdje 1712. godine radi više od 200 tvornica koje su često smještene u starim mlinovima za žito; pletena roba proizvodi se u grofo vijama Leicester, Derby i Nottingham, itd.79 »Kriza u XVII. stoljeću« podudarala se u Engleskoj s prilično sporim i neujednačenim sazrijevanjem sela, što je međutim za buduću industrijsku revoluciju bilo povoljno iz dva razloga: pogo 653


dovalo jc stvaranju visokih prinosa u poljoprivredi koja ćc, kada dođe do napuštanja izvoza, biti kadra podržati snažan demografski polet nakon 1750. godine; u siromašnim oblastima množio se broj sitnih poduzetnika i proletarijata više-m anje naviknutog na zanat ske poslove, ukratko, »poslušne i privlačne« radne snage, koja če biti sprem na odgovoriti na poziv velike gradske industrije kad sc ova pojavi krajem XVIII. stoljeća. Industrijska revolucija crpst će upravo iz te rezervne, radne snage, a ne iz prave poljoprivredne radne snage, koja ćc brojčano ostati ista — suprotno onom e što sc još nedavno vjerovalo slijedeći Магха. Na evropskom kontinentu stvari su sc odvijale posve dru gačije. Tome je vjerojatno uzrok Što se izvoran razvoj engleske poljoprivrede može razumjeti samo u okviru dovoljno velikog posjeda: veliko imanje ima tada 200 jutara, odnosno 80 hektara. A da sc takva vrst posjeda stvori, valjalo je srušiti čvrst veleposjcdnički sistem, preurediti ga i promijeniti stare odnose između zakupnika i veleposjednika. Kad je industrijska revolucija zapo čela, to je u Engleskoj već odavno bilo učinjeno. Veleposjednik80 jc postao rentijer koji u zemlji vidi instrum ent društvenog prestiža, ali i korisno sredstvo za proizvodnju koje može povjeriti uspješ nim farmerima (običaj jc čak da u lošim godinama vlasnik djelo mično nadoknađuje zakupnikove gubitke). Osim toga, napredno imanje, koje je dao u zakup po povoljnoj cijeni, služi vlasniku kao jamstvo za lakše dobivanje kredita koji su mu potrebni za druge investicije, budući da su zemljoposjednici Često industrijski ili rudarski poduzetnici. Zakupnik je pritom siguran da ćc zadržati svoj zakup, bar pom oću nagodbe, ako već ne po zakonu; može dakle ulagati bez straha81 i eksploatirati zemlju prema pravilima tržišta i kapitalističkog upravljanja. Izražena karakteristika tog no vog poretka je uspon zakupca, pravog poduzetnika, »doista pravih ljudi«, kako kaže neki francuski svjedok. »Iako rukuju plugom, oni su, kad sc pogleda njihova farma ili obitavalište, jednaki gradskoj buržoaziji«.82 Dilo jc to 1819. godine. Tri četvrtine sto ljeća ranije, 1745. godine, neki Francuz jc zakupca već opisivao kao seljaka koji »uživa u obilju svih udobnosti koje život pruža«; njegov sluga »pije čaj prije nego što odlazi za plug«. A evo »tog seljaka zimi odjevenog u redingot«, dok su njegova žena i kćer tako dražesno uređene da bismo ih mogli zamijeniti »za neku našu pastiricu iz romana«.83 Taj je dojam u skladu s onom zgodnom malom gravirom koja prikazuje »scljakinju« koja se uputila na 654

Industrijska revolucija i rast s ') .

"

/

{ f a is a n ts Л<тлп, TsCiK/f илап 7

”

ûC

Engleska seljakinja zaputila s e na tržnicu. Ilustracijajednog rukopisa iz 1623-1625. (British Library)

tržnicu na konju, držeći u ruci košaru s jajima, ali joj obuća i šešir izgledaju vrlo građanski. Francuz Maurice Rubiehon, zapanjen razlikom između fran cuskog i engleskog sela, nadugačko je opisao britansku organi zaciju poljoprivrede. Zemljišno plemstvo — prema njegovoj procjeni8,1 to su dvije ili tri obitelji u svakoj od 10.000 općina u Engleskoj —posjeduje otprilike trećinu općinskog područja, koje je podijeljeno na velike površine što ih drže zakupnici; mali (a ponekad i veliki) nezavisni posjednici, yeomeni, drže drugu tre ćinu; seljaci posjeduju komadiće zemlje i imaju pravo obrađivati općinsko zemljište, posljednju trećinu obradivih površina. Rubiehonove procjene mogu se smatrati približno točnima. No posve je izvjesno da je i mnogo prije XVIII. stoljeća sve išlo u prilog koncentraciji zemljišnih posjeda. Sitni posjednik bio je više-manje osuđen ili da uveća svoje vlasništvo i preživi, ili da ga danas-sutra izgubi i postane najamni radnik. Na taj način, ili sistemom enclo655


sitresa kojim sc ukidaju općinska dobra i olakšava komasacija, krupni posjed, bolje prilagođen, rentabilniji, pregrupirao je malo-pom alo zemlju u korist zemljišnog plemstva, krupnih уеоm a n a i zakupaca. Tijek događaja u Francuskoj bio je upravo suprotan. Ondje se »feudalni« režim srušio odjednom, u noći 4. kolovoza 1789, u trenutku kad se tek ocrtavala kapitalistička kon centracija vlasništva; zemlja se tad nepovratno razmrvila između seljaka i buržoazije. Maurice Rubichon, bespogovorni obožavatelj engleskog zemljišnog poretka, galami protiv Francuske koja »je već prije revolucije bila razdijeljena na 25 milijuna parcela«, a »danas je došla na 115 milijuna«.85 Je li tome kriv samo Napoleonov kodeks? Je li u Engleskoj spriječeno ustinjavanjc posjeda zaslugom prava prvorodstva zemljišnog plemstva ili uvođenjem kapitalističke poljoprivrede? Da bism o ocijenili ulogu poljoprivrede u industrijskoj revo luciji, ne smijemo zaboraviti da su se engleska sela vrlo rano povezala s nacionalnim tržištem Britanskog otoka; obuhvaćena u njegove mreže, ta sela do početka XIX. stoljeća, a rijetki izuzeci samo potvrđuju pravilo, om ogućuju život gradovima i indus trijskim aglomeracijama; ona su bitna osnova unutrašnjeg tržišta koje je prvi i prirodni izlaz za zahuktalu englesku industriju. Ta napredna poljoprivreda bila je prvenstveni kupac željezne in dustrije. Poljoprivredni alat — potkovice za konje, lemeš za plug, kose, srpovi, vršalicc, drljače, valjci-koturače za mrvljenje gruda — traži znatnu količinu željeza; 1780. godine procjenjuje se da su te potrebe u Engleskoj između 200 i 300 tisuća tona godišnje.86 Tc brojke nesumnjivo nisu vrijedile u prvoj polovici stoljeća, naj važnijem razdoblju našeg istraživanja; no, međutim, ako uvoz željeza porijeklom iz Švedske i Rusije raste, ne znači Ii to da kapacitet engleske metalske industrije nije bio dovoljan i da pove ćana potražnja velikim dijelom dolazi iz oblasti poljoprivrede? Da se polet te poljoprivrede zapravo nalazi ispred industrijalizacije?

Demografski uspon U XVIII. stoljeću stanovništvo se u Engleskoj povećava, kao i u cijeloj Evropi i svijetu; 1700. godine bilo je 5,835.000 stanovnika; 1730. godine nešto više od 6 milijuna; 1760. godine bilo je 6,665-000 stanovnika. Zatim se rast ubrzava: 1790. godine bilo jc 8,216.000 stanovnika; 1820. godine 12 milijuna; 1850. godine 656


gotovo 18 milijuna.87 Stopa mortaliteta se od 33,37% u 1800. godini smanjuje na 27,1%, a za desetljeće 1811-1821. na 21%, dok stopa nataliteta doseže rekordnu razinu od 37% i čak je premašuje. Te brojke predstavljaju samo procjenu i variraju od jednog do drugog autora, ali bez većih razlika.88 Do golemog biološkog poleta dolazi zbog boljeg gospodare nja u selima, zbog povećavanja gradova (svih gradova) i zbog rekordnog bujanja industrijskih aglomeracija. Povjesničari koji se bave demografijom razdijelili su engleske grofovije na tri po moćne skupine koje su se 1701. godine mogle uspoređivati po broju stanovništva89; 1831. godine sve su napredovale u apsolut noj vrijednosti, ali je skupina industrijskih grofovija predstavljala 45% stanovništva, prema jednoj trećini 1701. godine, nasuprot tome, poljoprivredne grofovije koje su početkom XVIII. stoljeća imale 33, 3% stanovnika, pale su na 26%. Određene grofovije razvijale su se doista spektakularno, grofovije Northumberland i Durham su udvostručile stanovništvo, a Lancashire, Staffordshire, Warwickshire utrostručile.90 Nije dakle moguća greška u ocjeni: industrijalizacija je odigrala prvenstvenu ulogu u povećanju en gleskog stanovništva. Sve pojedinačne studije potvrđuju taj dojam. Ako promotrimo dobnu skupinu od 17 do 30 godina, utvrdit ćemo da je 1800. godine u industrijskom Lancashireu 40% tih osoba oženjeno, prema 19% u poljoprivrednom dijelu grofovije u istom razdoblju. Industrijski poslovi pogoduju dakle ranom sklapanju brakova. To je jedan ubrzavatelj derpografske progresije. Širi se i jača jedna crna Engleska, sa svojim tvorničkim gra dovima i radničkim kućama. Nije to radosna Engleska. Nakon mnogih drugih, Alexis de Tocqueville ju je opisao u svojim putnim zabilješkama: u srpnju 1835.91 zaustavlja se u Birminghamu, zatim dolazi u Manchester. To su tada golemi, nedovršeni gradovi koji se podižu brzo i loše, bez prethodnog plana, ali su živi; taj niz velikih, stisnutih, potresnih gradskih središta — Leeds, Sheffield, Birmingham, Manchester, Liverpool — duša su engleskog poleta. Ako Birmingham još ima ljudski izgled, Manchester je već pakao. Stanovništvo se u njemu između 1760. i 1830. udesctorostručilo, prešavši od 17.000 na 180.000 stanovnika.92 Zbog nedostatka prostora, tvornice na brežuljcima imaju pet, šest pa sve do dva naest katova. Stambene zgrade i radničke kuće porazbacanc su duž grada. Posvuda lokve vode, blato; na jednu popločenu ulicu dolazi deset blatnjavih uličica. Muškarci, žene, djeca tiskaju se u prljavim kućama; u podrum im a istodobno boravi 15-16 osoba. 50.000 657

Pem and Braudel / Vrijeme svijeta

Iraca dio jc užasnog, za to vrijeme tipičnog pod-prolctarijata. Isto je u Livcrpoolu, gdje Tocqueville bilježi prisutnost »šezdeset tisuća katoličkih Iraca«. I dodaje: »Đijeda jc gotovo jednaka kao u Manchcstcru, ali se prikriva«. U gradovima koji su iznikli iz industri jalizacije, porast engleske populacije nije uvijek bio dovoljan da dâ neophodne mase radnika. Useljavanje ponovo priskače u po moć, iz Walesa, Škotske, a još više iz Irske. A kako se s mehani zacijom povećava broj ncspccijaliziranih poslova, na svim tim gorućim točkama industrijskog razvoja pribjegava se radu žena i djece, pokorne, loše plaćene radne snage, kao što jc slučaj i s useljenicima. Industrijska revolucija okupila je dakle sve snage koje su joj bile neophodne. Pripadnike radničkih slojeva, ali i pripadnike »tercijarnog sektora« u kojem novo vrijeme rada nova radna mjesta. Međutim, kao što kaže Ernest Labrousse93, svaka uspješna industrija se birokratizira, a to je slučaj i u Engleskoj. Još jedan znak koji govori o obilju radne snage je njezina potpuna servilnost. To je već poznata situacija, bez sumnje, ali je industrijska revo lucija nije izbrisala, naprotiv. Na početku XIX. stoljeća više od 15% londonskog stanovništva su sluge. Engleska se, dakle, nakon 1750. dosta brzo napučila ljudima, ne znajući što da s njima čini. Jesu li oni teret, kočnica? Pokretač? Uzrok, posljedica? Da su korisni i neophodni, ne treba ni govoriti: oni su nužna ljudska dimenzija industrijske revolucije. Bez tih tisuća, milijuna ljudi, ništa ne bi bilo moguće. Ali nije u tome problem , nego u njihovu suodnosu. Demografsko i industrijsko kretanje su dva golema paralelna procesa. Određuju li jedan drugoga? Nesreća jc u tome što su oba loše ubilježena u dokumen tima koji nam stoje na raspolaganju. Demografska povijest Engle ske utvrđuje se pom oću nepotpunih dokum enata građanske države. Sve što tvrdimo nepouzdano je i sutra će u istraživanjima doći u pitanje, ukoliko dođe do opsežnog postupka prebrojavanja i provjere. Isto tako, možemo Ii zahtijevati točno praćenje in dustrijalizacije, odnosno krivulje proizvodnje? »Razložno jc mis liti«, piše Phyllis Deane, »da bi bez porasta proizvodnje počevši od 1740. popratni porast stanovništva bio zaustavljen povećanjem stope mortaliteta, do čega bi došlo opadanjem životnog stand arda.«94 Prema crtežu (str. 659), 1740. godina predstavlja trenutak »razdvajanja« stope nataliteta i stope mortaliteta: život jc odnio prevagu. Ako je točna, ova jednostavna tvrdnja sama jc po sebi 658


51. STOPA MORTALITETA I NATALITETA U ENGLESKOJ Dvije krivulje ucrtane su prem a valjanim, iako ovisno o autorima različitim procjenama. Njihovim razdvajanjem ističe se polet engleskog stanovništva počev od 1730-ih godina. (Prema G. M. Trevelyan , English Social History, 1942, sir. 361.)

dokaz da je demografska revolucija slijedila razvoj. Dar u svom velikom dijelu, ona je bila izazvana.

Tehnika, nužan ali bez sumnje nedovoljan uvjet Ako postoji činilac koji je izgubio na svom utjecaju kao zamašnjak industrijske revolucije, to je tehnika. Marx je vjerovao u njezino prvenstvo; novija historiografija ima čvstih argumenata da je od baci kao p rim u m mobile, ili kao m am ac, da se izrazimo poput Paula Đairocha. Izumi se općenito pojavljuju prije industrijskih kapaciteta, ali upravo zbog toga često padaju u prazno. Stvarna tehnička primjena po definiciji kasni u odnosu na opće kretanje privrednog života; da bi se počela primjenjivati, mora pričekati višekratni poticaj točno određene i ustrajne potražnje. Kad je riječ o tekstilu, dva važna postupka su predenje i tkanje. Za neprekidan rad jednog tkalačkog stana iz XVII. stoljeća bili su potrebni proizvodi sedam ili osam prelaca, ili bolje prelja. Logično, tehničke inovacije morale su ići prema predenju, postup ku koji trazi najviše radne snage. Međutim, Keyev »leteći« čunak iz 1730. godine usavršio je tkalački stan. No taj jednostavni izum (čunkom koji okreće opruga upravlja se ručno), koji ubrzava 659


tkanje, proširit će se tek poslije 1760. Možda zbog toga što jc istodobno došlo do tri izuma koji su ubrzavali predenje i koji su se vrlo brzo proširili: oko 1765. izumljen je spinning jenny, jednostavni modeli koji su dostupni obiteljskim radionicama; oko 1769. nastao je Arkwrightov hidraulički stroj; deset godina kasnije, 1779, Cramptonova papučica, tako nazvana jer je kombinirala svojstva dvaju prethodnih strojeva.95 Prodaja prediva se udesetorostručila, a uvoz sirovog pamuka povećava se počev od Antila, Istočne Indije, a uskoro i iz južnih engleskih kolonija u Americi. No raskorak između brzine proizvodnje prediva i tkanina nastavlja se sve do 1840. godine. Čak kad parni stroj oko 1800. godine m ehanizira predenje, tradicionalno ručno tkanje uspijeva slijediti ritam, broj tkalaca se povećava, a njihove nadnice također. Ručni razboj konačno će biti svrgnut s prijestolja tek nakon napoleonskih ratova, i to polako, usprkos usavršavanjima do kojih dolazi s Robcrtsovim strojevima oko 1825. godine. Sve do 1840. godine neće biti neophodno, čak ni probitačno (s obzirom na osjetan pad nadnica tkalaca do kojeg jc došlo zbog konkurencije strojeva i nezaposlenosti) zamijeniti ga mehaničkim razbojem.96 Paul Bairoch ima dakle pravo: »U prvim desetljećima in dustrijske revolucije tehnika je mnogo više bila činilac koji jc određivala ekonomija nego činilac koji je određivao ekonomiju.« Očito jc da izumi ovise o djelovanju tržišta: oni odgovaraju samo na ustrajno traženje potrošača. Kad je riječ o engleskom unutraš njem tržištu, prosjek godišnje potrošnje pamuka za razdoblje od 1737-1740. godine je 1,700.000 funti; između 1741. i 1749. pros jek je 2,100.000 funti; između 1751. i 1760. iznosi 2,800.000 funti; između 1761. i 1770. prosjek je 3,000.000 funti. »Riječ jc o malim (...) količinama u usporedbi s onima koje će Engleska trošiti dvadeset godina kasnije«; 1769. godine (prije početka mehani zacije), potrošnja iznosi 300 grama po osobi, što »omogućuje proizvodnju jedne košulje godišnje po stanovniku«.97 Možda je to prijelom na točka, budući da jc ta razina u Francuskoj dosegnuta oko 1804—1807. godine, kada je ondje započela mehanizacija u pamučnoj industriji. Ipak, prem da potražnja dovodi do izuma, ona sama ovisi o razini cijena. Engleska je već početkom XVIII. stoljeća imala u pravom smislu narodno tržište sprem no prihvatiti veliku količinu indijskog pamuka jer je imao nisku cijenu. Podrugujući se neo bičnoj londonskoj modi oslikanih tkanina, Defoe jasno naznačuje da su mnogo prije svojih gospodarica sobarice nosile taj uvozni 660


pamuk. Englesko tržište se bez sumnje suzilo u isto vrijeme kad su zbog mode povećane cijene oslikanih tkanina, ali je ono prije svega ugušeno nasilno (a to je dodatni dokaz njegove snage) kad je engleska vlada zabranila ulaz indijskog pamuka u Veliku Bri taniju, izuzev ako je riječ o daljnjem izvozu. U tim okolnostima, engleske je izume možda više potakla konkurencija indijskih nis kih cijena, kao što tvrdi K. N. Chaudhuri98, nego pritisak engleske potražnje, a osim toga, znatan broj izuma je upravo iz oblasti pamučne industrije, a ne iz oblasti nacionalne industrije s velikom potrošnjom i snažnom potražnjom, a to su vuna i lan. Mehanizacija je zahvatila vunarsku proizvodnju tek mnogo kasnije. Isto je s engleskom metalurgijom: utjecaj cijena na inovacije jednako je snažan, pa čak i jači od utjecaja potražnje. Vidjeli smo da je taljenje s koksom uveo Abraham Darby i da ga je primjenjivao u visokim pećima u Coalbrookdaleu, u Shropshireu, već od 1709, ali ga nijedan drugi poduzetnik nije u tome slijedio prije sredine

Talionice Coalbrookdalea, u Sbropsbireti, gdje je Л. Darby 1709. prvi put u Engleskoj primijenio koks kao gorivo. Na graviri iz 1758. prim jećuju se ipak na desnoj strani, uz rub rijeke Severn, četiri usplamtjele ugljare u kojima se proizvodi drveni ugljen. U prvom planu, veliki metalni cilindar, proizveden na mjestu, a odvozi se uz pomoć konjske sprege. Gravira Perrya i Smitba, 1758. (Fototeka Л. Colin) 661


stoljeća. Još 1775. godine 45% lijevanog metala izlazilo je iz visokih peći koje su radile na drveni ugljen." Spor uspjeh tog postupka P. Bairoch povezuje s nesumnjivo povećanim pritiskom potraž nje.100 Ali Charles Hyde je jasno protum ačio okolnosti zbog kojih je došlo do zakašnjele prim jene taljenja s koksom. Zbog čega se prije 1750, u trajanju od četrdeset godina, u 70 visokih peći koliko ih je tada radilo u Engleskoj zaziralo od tog postupka? Zbog čega je najmanje 18 novih peći između 1720. i 1750. godine izgrađeno tako da prim jenjuje stari postupak?101 Jednostavno zbog toga što je, s jedne strane, takva proizvodnja bila vrlo rentabilna, njihova visoka proizvodna cijena bila je zaštićena porezom na uvezeno švedsko željezo, odsutnošću konkurencije m edu regijama koja se postiže zaštitnom cijenom prijevoza i povoljnim izvozom gotovih metalskih proizvoda.102 S druge strane, proizvodna cijena očigled• no se povećavala s upotrebom koksa (otprilike 2 funte po toni), a proizvedeni meta] bilo je teže očistiti, tako da nije mogao privući vlasnike željezara ako m u je cijena bila viša od tržišne.103Zbog čega se onda stvari mijenjaju poslije 1750. godine, kada se u dvadeset godina izgradilo 27 visokih peći na koks i zatvorilo 25 starih tvornica, iako nije došlo ni do jedne tehničke novine? I zbog čega vlasnici željezara sve više proizvode lijevani metal s koksom? Zbog toga što je povećana potražnja za crnim metalom uvelike podigla cijenu drvenog ugljena (njegova je cijena iznosila oko polovice cijene lijevanog proizvoda).10,1 Nasuprot tome, taljenje s koksom se nakon 1730-ih godina okoristilo padom cijena ugljena. Situ acija se dakle preokrenula: oko 1760. godine proizvodna cijena lijevanog metala na bazi drvenog ugljena prelazi više od dvije funte po toni cijenu koštanja suprotnog postupka. Moramo se ipak još jednom upitati zbog čega se stari postupak tako dugo održao, osiguravajući 1775. godine još uvijek gotovo polovicu proizvod nje. Nesumnjivo zbog brzog povećanja potražnje koja je, paradok salno, štitila šepavo kljusc. Potražnja je bila takva da su cijene ostale vrlo visoke, a proizvođači koji su upotrebljavali koks nisu se dovoljno trudili da snize svoje cijene kako bi odstranili kon kurente. Tako je bilo sve do 1775. Nakon toga, kako se povećavao otklon u cijeni između dvaju postupaka taljenja, ubrzo dolazi do sveopćeg napuštanja drvenog ugljena. Uvođenje pare te Boultonova i Wattova stroja nije dakle krivac za prihvaćanje koksa kao goriva za visoke peći. Kocka je bačena prije toga: sa ili bez pare, koks bi pobijedio.105 To, međutim, nc proturječi ulozi pare u budućoj ekspanziji engleske metalurgije: s 662


jedne strane, uvodeći velike mijehovc, omogućila je znatno povećanje dimenzija visokih peći; s druge strane, oslobađajući metalsku industriju obavezne blizine vodenih tokova, otvorila je nove oblasti za metalurgiju, posebno Black Country, u Stafforćlshireu, oblasti bogatoj željeznom rudačom i ugljenom, ali siro mašnom brzim vodenim tokovima. Gotovo u isto vrijeme kad i taljenje, čišćenje željeza oslobađa se ovisnosti i visokih cijena drvenog ugljena. Dok se oko 1760. godine ugljen upotrebljavao u željezarama samo u završnom postupku, za zagrijavanje i kovanje već očišćenog željeza, prim jena pottinga oko 1780. godine uvodi ugljen u cijeli postupak čišćenja. Odjednom se nacionalna proizvodnja željeznih poluga povećava za 70%.106Ali i tu Charles Hyde ruši iluzije: nije pudlovanje, uvedeno između 1784. i 1795, nakon više teških godina, istisnulo drveni ugljen iz željezara. To je već bila gotova stvar.107 Pudlovanje je ipak značilo presudan napredak engleske metalur gije, značilo je istodobno revoluciju i u kvaliteti i u kvantiteti koja je englesku proizvodnju, sve do tada u kvalitativnom i u kvantitativ nom smislu među najprosječnijima, odjednom uzdigla u svjetski vrh, i to u trajanju od jednog stoljeća.

Posljednjih godina XVIII. stoljeća željezo u Engleskoj počinje zamje njivati drvo. Most na rijeci Wear, u Sunderlandu, sagrađen 1796. (British Museum) 663

Penland Braudel/ Vrijeme svijeta

Uostalom, nije li upravo nova kvaliteta metala zaslužna za fantastičan prodor stroja, kako u cjelokupni svakodnevni život, tako i u tvornice? Doista je zanimljivo s tog gledišta slijediti različite etape razvoja parnog stroja u povijesti tehnike. Najprije drvo, opeka, teška armatura, nekoliko metalnih cijevi; od 1820. mnoštvo sustava cijevi. U vrijeme prvih parnih strojeva, kotao i različiti elementi podvrgnuti pritisku postavljali su mnoštvo problema. Već je Newcomen konstruirao svoj stroj da bi ublažio slabosti ranijeg Savcrycva stroja, čiji zglobovi su pucali pod pritiskom pare. Ali Ncwcomcnov čvrsti stroj bio je sagrađen sa stupovima i zidanim ognjištem, s drvenom polugom, bakrenim kotlom, mjedenim ci lindrom, olovnim cijevima... Ti skupi materijali će se polagano i teško zamjenjivati lijevanim metalom ili željezom. Čak ni Watt nije uspio konstruirati nepropusni cilindar u željezarama Carrona, u Škotskoj. Wilkinson će riješiti problem umjesto njega, zahvaljujući svome izumu stroja za izglađivanje cijevi.108 Čini se da svi ti problem i nestaju u prvim desetljećima XIX. stoljeća, u vrijeme kada se drvo povlači iz mehaničkih konstrukcija i kada počinje proizvodnja mnoštva sitnih metalnih elemenata, svih vrsta i tipova, koji om ogućuju »da tradicionalni oblici stroja postanu gipkiji«.109 Godine 1769. John Smeaton je za željezare Carrona izgradio prvi hidraulički kotač s osovinom od lijevanog metala. I3io je to neuspjeh: porozni lijevani metal nije bio otporan na smrzavanje. Kotači velikog prom jera uvedeni rad London Brid gea prethodne, 1768. godine, još su bili od drva. Ali 1817. godine zamijenjeni su željeznim kotačima.110 Metalurgija u XVIII. stoljeću nije imala tako važnu ulogu kao u kasnijem razdoblju. »Industrija željeza«, piše David Landes, »uživala je više pažnje (od strane povjesničara) nego što je zaslu žila u genezi industrijske revolucije.«111 Nesumnjivo je tako, ako se doslovno držim o kronologije. Ali industrijska revolucija je kontinuiran proces koji je valjalo kovati u svakom trenutku, koji kao da čeka izum što će doći, što m ora doći. Postignuto uvijek valja upotpuniti. A posljednji napredak opravdava i daje smisao onome što je prethodilo. Ugljen, koks, lijevani metal, željezo, čelik, imaju vrlo važnu ulogu. Ali im para na neki način daje opravdanje —para koja također polako nalazi svoje pravo mjesto s Wattovim rota cionim strojem, čekajući željeznicu. Godine 1840, kada je ostvaren prvi prizor industrijske revolucije, Emile Levasseur112je izračunao da jedna konjska snaga pare odgovara snazi 21 čovjeka i da Francuska, na taj račun, ima milijun robova specijalne vrste, a ta


suma ćc eksponencijalno rasti: 1880. godine podići će sc na 98 milijuna, što je dva i po puta više od broja stanovnika Francuske. A što tek reći za Englesku!

Ne treba »minorizirati« revoluciju pamuka Podigavši zastor engleske industrijske revolucije, pamučni boom bio je omiljena tema za povjesničare. No to je prošlost. A mode prolaze. Pamuk je pretrpio nova istraživanja. Danas mu se opće nito pridaje suviše mala uloga: ukupna količina pamučne pro izvodnje mjeri se u milijunima funti, a ugljena u milijunima tona. Godine 1800. sirovi pamuk proizveden u Engleskoj prvi put pre lazi 50 milijuna funti, a to je otprilike 23 000 tona; to poprilici odgovara, kako kaže E. A. Wriglcy, »godišnjoj proizvodnji 150 rudara u jednom rudniku ugljena«113. S druge strane, budući da sc inovacije u pamučnoj industriji smještaju u dugi niz osobitih promjena u starim industrijama (vuna, pamuk, svila, lan) što su započele već prije XVI. stoljeća, sve navodi na pomisao da pamuč na industrija izrasta još u Starom poretku ili, kao što kaže John Hicks, ona je »posljednje poglavlje u razvoju stare industrije prije negoli početak nove, kako se to obično prikazuje«. Ne bismo li u krajnjoj liniji mogli zamisliti sličan uspjeh i u Firenci u XV. sto ljeću?1н Ernest Labrousse je za vrijeme kolokvija u Lyonu (u listopadu 1970) donekle u istom duhu ocijenio Kayov dragocjeni čunak, kojem su sc svojedobno toliko divili, kao »dječju meha ničku igračku«.115 Riječ je dakle o revoluciji bez velikih modernih sredstava. Lakoća i relativna vrijednost pamuka omogućuju mu upotrebu prijevoznih sredstava koja već postoje i um jereno velike snage hidrauličkog kotača u dolinama Peninskog gorja i drugdje. Tek je na kraju svog procvata pamučna industrija pribjegla par nom stroju, kako bi izbjegla promjenljivost i nedostatak raspolo živih vodenih padova — ali parni stroj nije bio izumljen zbog nje. Konačno, tekstilna je industrija uvijek zahtijevala više radne snage nego kapitala.116 Treba li dakle prihvatiti odrednicu Johna Hicksa: revolucija u Starom poretku? U svakom slučaju ostaje da se revolucija pa muka razlikuje od ranijih revolucija jednom, osnovnom, činjeni com: ona je uspjela; nije u određenom trenutku zapala u 665

I!em and Braudel / Vrijeme svijeta

privrednu stagnaciju; započinje njen dugotrajan rast, koji će zavr šiti kao »kontinuirani rast«. A »u prvoj fazi britanske industri jalizacije nijedna industrija nije imala toliku važnost«.117 Prava bi opasnost bila »minorizirati« revoluciju pamuka. Naravno, ona se polako oslobađa zatečenih uvjeta, i to je mnogo dulji proces nego što se to obično uočava, budući da sc pamuk obrađivao u Evropi još od XII. stoljeća. Ali nit koja sc izvlačila iz bala uvezenih s Levanta nije bila čvrsta, nego dosta tanka. Nije sc, dakle, upotrebljavala sama, nego kao obična končana nit vezena na lanenu osnovu. Ta »miješana« tkanina bio je parhet, Barchent iz njemačkih gradova, F ustian iz Engleske, siromašni rođak, pros tog izgleda, ali dosta skup, a osim toga i težak za pranje. Zbog svega toga, kada je u XVII. stoljeću trgovina počela uvoziti u Evropu ne više samo sirovine, nego platna i oslikane tkanine iz Indije, čudes ne pam učne tkanine um jerenih cijena, često obojene lijepim, živim bojama koje su, za razliku od evropskih, bile otporne na pranje, bilo jc to pravo otkriće. Uskoro su masovno osvojile Evropu, brodovi Indijske kompanije su ih dovozili, a moda im je bila saveznik. Kako bi zaštitile svoju tekstilnu industriju, više lane na plama nego parhet, Engleska je 1700. i 1720. godine, a Fran cuska 1686, zabranila p ro d a ju indijskih tkanina na svom nacionalnom području. One su međutim i dalje stizale, uglavnom za dalji izvoz, ali krijumčari su sc potrudili da ih bude posvuda, kao užitak za oči i radi zadovoljenja uporne mode, ne obazirući sc na zabrane, upade policije i zapljene robe. Revolucija pamuka u Engleskoj, a zatim vrlo brzo i u cijeloj Evropi, bila jc najprije oponašanje, a zatim uzvraćanje i dosizanje indijske industrije i na kraju njezino nadilaženje. Trebalo je izra đivati jednako dobro a jeftinije. Jeftiniju proizvodnju bilo jc m o guće postići sam o strojem, koji jc jedini mogao konkurirati indijskom obrtniku. Ali uspjeh nije postignut odmah. Valjalo jc pričekati strojeve Arkwrighta i Cramptona, oko 1775—1780. godi ne, kako bi sc dobila pamučna nit istodobno tanka i otporna, poput indijskog konca, koja bi sc mogla upotrijebiti za isključivo pa mučno tkanje. Otada će tržištu indijskih tkanina konkurirati nova engleska industrija — a to je golemo tržište koje obuhvaća Engles ku i Đritanske otoke, Evropu (o koju će sc nacionalne industrije ipak otimati), afričku obalu, gdje se crni rob zamjenjuje za komade tkanine, zatim golemo tržište kolonijalne Amerike, a da ne go vorimo o Turskoj i Levantu te o samoj Indiji. Pamuk je uvijek bio 666


prije svega izvozna roba: 1800. godine predstavljao je četvrtinu ukupnog britanskog izvoza, a 1850. godine polovicu.«118 Sva ta vanjska tržišta, što su se postupno osvajala, nizala ili zamjenjivala, ovisno o okolnostima, objašnjavaju fantastičan us pon proizvodnje: 40 milijunaya rd a 1785. godine, 2.025 milijuna 1850. godine!119 Cijena finalnog proizvoda istodobno opada od indeksa 550 godine 1800. do indeksa 100 godine 1850, dok cijena žita i većine živežnih namirnica u istom vremenskom razmaku opada jedva jednu trećinu. Preostala dobit, u početku fantastična (»ne 5% ili 10%, nego stotine i tisuće postotaka dobiti«, reći će kasnije jedan engleski političar)120, drastično opada. Ipak, poplava svjetskih tržišta nadomještava umanjeni iznos dobiti. »Profit je još uvijek dovoljan«, pisao je neki suvremenik 1835. godine, »da omogućuje veliku akumulaciju kapitala u manufakturi.«121 Ako je poslije 1787. godine došlo do take ojfa, pamuk je bio pravi krivac za to. Eric Hobsbawm bilježi da ritam njegova širenja gotovo neprekidno određuje ritam cjelokupne britanske privrede. Druge industrije uspinju se i padaju istodobno s njim. Tako je sve do XX. stoljeća.122 Uostalom, dojam moći, nepoz nate do tada, što ga engleska pamučna industrija pobuđuje kod svih suvremenika ne može se ni sa čim usporediti. Negdje oko 1820. godine, u trenutku kada strojevi osvajaju i tkanje, pamuk je već u pravom smislu steam industry, veliki korisnik pare. Oko 1835. ta industrija upotrebljava najmanje 30.000 konjskih snaga (KS) u obliku pare, prema 10.000 KS koliko iznosi hidraulička energija.123 Da bi se izmjerila snaga pridošlice, dovoljno je pro motriti izvanredni razvoj Manchcstera, m odernog grada koji ima »na stotine tvornica s pet ili šest katova (i više), a svaku od njih nadvisuje golemi dimnjak i oblak crnog dima«,124 koji svom car stvu potčinjava obližnje gradove, uključujući livcrpulsku luku, još do jučer veliku englesku luku za brodove, sa crnim robljem, koja sada postaje glavna ulazna luka za sirovi pamuk, prije svega iz Sjedinjenih Država.125 Usporedbe radi, stara i slavna vunarska industrija dugo je zadržala nešto od svoje arhaičnosti. Godine 1828, prisjećajući se starih uspomena, neki engleski manufakturist sjetio se vremena oko 1780. godine kada je pojavayennj u obiteljima prelaca poslala na tavan stare kolovrate i svu radnu snagu preusmjerila na pamuk: »Predenje vune u potpunosti je nestalo, a gotovo isto tako i predenje lana: sirovina koja se gotovo svugdje upotrebljavala postao je pamuk, pamuk i opet pamuk« . Jenny se zatim prila667

F ernand B r a u d e l/ Vrijeme svijeta

Predionica pamuka Roberta Owena u New Lanarkit, jugoistočno od Edinburgba, kraj XVIII. početak X1XV. stoljeća. Škotska je izbliza slijedila (mglesku industrijalizaciju. (Dokument C. Smont) godila vunarskoj industriji, ali do potpune mehanizacije doći će s tridesetak godina zakašnjenja za pamukom.127 U Lccdsu (koji je zamijenio Norwich kao središte vunarske industrije) započet će mehanizacija predenja (naravno ne tkanja), ali 1811. godine ta je industrija još uvijek obrtnička i seljačka. »Tržnica sukna (u Lccd su) velika je građevina«, izvještava Louis Simond, »s velikim četvr tastim prodavalištem raspoređenim oko dvorišta, i zaštićenim od vatre, jer su mu zidovi od opeke a pod od željeza. Dvije tisuće šest stotina manufakturista sa sela, od čega je polovica poljoprivred nika a polovica tkalaca, tu ima svoje tezge dva puta tjedno, ali samo po sat vremena. Svatko ima svoj odjeljak duž zida dugačkog hodnika. (...) Komadi sukna naslagani su iza njih a uzorke drže u rukama. Kupci prolaze objema stranama razgledavajući, uspo ređujući uzorke, a kako su cijene gotovo jedinstvene, trgovina sc ubrzo zaključuje. S malo riječi i ne gubeći vrijeme ni s jedne ni sa druge strane, sklapa se mnogo poslova.«128 Nema sumnje: još uvijek sc nalazimo u predindustrijskom razdoblju. Igru vodi ku668


pac, trgovac. Vuna, dakle, nije slijedila industrijsku revoluciju pamuka. Isto tako nožarstvo ili željczarstvo, u Shcfficldu i u Birminghamu, ostaju vezani za brojne male radionice. A da ne na brajamo mnoge starinske djelatnosti od kojih će neke opstati sve do XX. stoljeća.129 Nakon revolucije pamuka, koja je dugo bila na čelu, doći će revolucija željeza. Ali nije li Englesku željezničkih pruga, steamersa, različite opreme, s golemim ulaganjima i slabom dobiti, stvorio upravo novac koji se nagomilao u zemlji? Prema tome, iako pamuk izravno nije imao veliku ulogu u strojarskoj eksploziji i uvođenju teške metalurgije, prvi računi bez sumnje se plaćaju prihodima od pamuka. Jedan krug gura drugi.

Pobjeda trgovine dalekog dometa Kad je riječ o Engleskoj u XVIII. stoljeću, nije pretjerano govoriti o trgovačkoj revoluciji, o pravoj eksploziji trgovine. Tijekom tog stoljeća, u industrijama koje rade samo za nacionalno tržište proizvodnja prelazi s indeksa 100 na 150; ali u onima koje rade za izvoz indeks proizvodnje prelazi od 100 na 550. Jasno je da je vanjska trgovina daleko najbrži trkač. Tu »revoluciju« očigledno valja posebno objasniti, a objašnjenje uključuje ništa manje nego cio svijet. Njezine veze s industrijskom revolucijom su uske i uzajamne: te dvije revolucije uzajamno si pružaju snažnu podr šku. Engleski uspjeh izvan Otoka sastoji se u uspostavljanju opsež nog trgovačkog carstva, odnosno u otvaranju britanske privrede prema najširem sklopu razmjene što postoji na svijetu, od Antilskog mora do Indije, Kine i obala Afrike... Kad bismo taj golemi prostor razdijelili na dva dijela, stavljajući s jedne, strane Evropu, a s druge strane prekomorske zemlje, možda bismo imali moguć nost da bolje shvatimo genezu jedne, usprkos svemu, jedinstvene sudbine. I prije i poslije 1760. godine, kada su britanska trgovina i svjetska trgovina praktično obje u neprestanom usponu, razmjena koja hrani Englesku razmjerno opada u smjeru susjedne Evrope a povećava se u prckomorskum prometu. Računajući britansku trgovinu s Evropom u tri stupca — uvoz, izvoz i dalji izvoz uveze669


52. DVIJE ENGLESKE IZ 1700. GODINE Linija podjele u stanovništvu i bogatstvima ide od Gloucestcra, na donjem Scvemu, do Bostona, na obali rijeke Wash. (Prema H. C. Darbyu, op. cit., str. 524)

670


53- NOVA PODJELA ENGLESKOG PROSTORA 1800. GODINE Brz demografski rasi siromašne Engleske, koja postaje Engleska m oderne industrije. (Ibid ., sir. 525)

671


noga — ustvrdit ćemo da samo u posljednjem dijelu, u daljem izvozu, udio Evrope preteže i ostaje na gotovo istoj razini tijekom XVIII. stoljeća (1700-1701: 85%, 1750-1751: 79%, 1772-1773: 82%, 1797-1798: 88%). Što se tiče evropskog uvoza u Englesku, njegov iznos stalno opada (66, 55, 45 i 43% u istim godištima): izvoz britanskih proizvoda na Kontinent opada joj jače (85, 77, 49 30%).130 To dvostruko povlačenje je vrlo značajno; težište engleske trgovine nastoji se na stanovit način udaljiti od Evrope, dok se prom et s američkim kolonijama (uskoro Sjedinjenim Državama) i Indijom povećava, osobito nakon bitke kod Plasscya. Tome se pridružuje jedna dosta pronicava bilješka autora B ogatstva Nizo zem ske (1778)131 kao doista smjelo i dobro objašnjenje. Za Accariasa Sćrionnca, Engleska, ometana unutrašnjim povećanjem cijena i radne snage, čime je postala najskupljom zemljom u Evropi, više zapravo ne može svladati francusku i nizozemsku konkurenciju na obližnjim evropskim tržištima. Englesku su tako prestigli na Sredozemlju, u lukama na Levantu, u Italiji, u Špa njolskoj (bar u Câdizu, jer se, u suočenju sa španjolskom Ame rikom, Albion veoma dobro brani uz pom oć »slobodnih luka« na Jamajki). Međutim, u dvije najvažnije točke u Evropi Engleska ostaje na čelu: u Portugalu, jednoj od njezinih starih i čvrstih stečevina, te u Rusiji gdje osigurava neophodno snabdijevanje za svoje brodovlje i industriju (drvo, jarboli, konoplja, željezo, smo la, katran). Pretjerujući malo, možemo reći da Engleska više ne pobjeđuje u Evropi, čak i nazaduje; ali ona trijumfira u preostalom dijelu svijeta. Taj bi trijum f valjalo pažljivo analizirati. U glavnim crtama, dobro vidimo kako je Engleska »marginalizirala« svoju trgovinu. U tome je najčešće uspijevala silom: u Indiji 1757. godine, u Kanadi 1762, na afričkoj obali odgurava svoje suparnike.132 Ali ne samo i ne uvijek silom, budući da Sjedinjene Države, odnedavna nezavisne, stalno povećavaju, u golemim razmjerima, svoju kupo vinu (ne svoju prodaju) od stare m etropole.133 Isto tako, počevši od 1793-1795. godine, evropski ratovi su Engleskoj dobrodošli, prim orali su je da osvoji svijet, dok su Nizozemska i Prancuska bile odstranjene iz svjetske igre. »Poznato je«, napisat će jedan fran cuski suvremenik koji je živio u Engleskoj za vrijeme revolucionar nih i carskih ratova, »da nijedna zemlja sa sve četiri strane svijeta nije mogla obavljati trgovinu tijekom tih deset godina (1804-1813) bez blagoslova Engleske.«13,1 672


Jasno vidimo prednosti koje je Engleska dobila oslanjajući se na razmjenu sa zemljama s »periferije« što su pripadale ekonomiji-svijetu kojom je upravljala Engleska. Visoke unutrašnje cijene potiču je na preinaku njezinih proizvodnih sredstava (po javljuju se strojevi jer je čovjek suviše skup) i primoravaju na nabavku sirovina (i proizvoda koje može izravno preprodati u Evropi) u zemljama gdje su im cijene niske. No ako je tako, nije li sc engleska trgovina, uz pomoć prve flote na svijetu, okoristila udaljenošću radi svoje pobjede? Nema nijedne zemlje na svijetu, uključujući Nizozemsku, u kojoj je podjela rada na području brodarstva napredovala kao u Engleskoj, bilo da je riječ o gradnji brodova, opremi, o ulaganjima sa strane ili o pomorskom osigura nju. Ako samo bacimo pogled na kavane gdje su sc sastajali osiguravatelji, kao što su Jeruzalem, Jam ajka, Sa m ’s, a nakon 1774. novi Lloyd's Coffee u Royal Exehangeu, više ćemo o tome naučiti nego iz dugačke rasprave: posrednici pri osiguravanju idu s nalazima svojih klijenata od jednog do drugog osiguravatelja kako bi priskrbili neophodno sudjelovanje, čak i stranci znaju pravu adresu.135 Nije li Lloyd's čudesno središte novosti i infor macija? Osiguravatelji su bolje obaviješteni o položaju brodova nego njihovi vlasnici. Oni često igraju na sigurnu kartu. Ali i Engleska, zaštićena svojom flotom, igra na sigurnu kartu. Nije potrebno da ponavljam poslije tolikih drugih kako je za vrijeme revolucionarnih i carskih ratova uspjela ojačati budnost i neprijateljstvo dijela evropskog kontinenta što ga je Francuska pokušala zatvoriti za svoju suparnicu. Engleska uvijek uspijeva pronaći mjesto za proboj, Tonningen u Danskoj (do 1807), Emdcn i Helgoland (do 1810); čim jedno mjesto napusti, pojavljuje se drugo.136 Tako se engleska trgovina na svjetskoj razini nepokoleb ljivo nastavlja, ponekad čak i rutinski vođena. East India Comрапу za vrijeme napoleonskih ratova s mnogo odvažnosti nastavlja u Englesku uvoziti pamučne tkanine iz Indije: »Tisuće bala pa muka ležalo je (sic) u skladištima Kompanije već deset godina prije nego što smo se dosjetili dati ih španjolskim guerillerosima« da sebi od njih načine košulje i hlače.137 Naravno, ne može samo trgovačka revolucija objasniti in dustrijsku revoluciju.138 Ali nijedan povjesničar neće poreći ut jecaj trgovačke ekspanzije na englesku privredu koja je pridonijela da se ona izdigne iznad sebe same. Mnogi je međutim minimaliziraju. Problem seže duboko u žestoku raspravu između onih koji kapitalistički rast objašnjavaju samo kao posljedicu unutraš 673


njeg razvoja i onih koji ga, polazeći izvana, vide kao posljedicu sustavne eksploatacije svijeta — to je rasprava koja se ne može okončati jer su oba objašnjenja dobra. Onovremeni obožavatelji Engleske priklanjali su se prvom objašnjenju. Louis Simond je 1812. pisao: »Izvore engleskog bogatstva valja tražiti u velikom unutrašnjem kolanju, velikoj podjeli rada i prevlasti strojeva.«13 »Pretpostavljam da se pretjeruje... o važnosti engleske vanjske trgovine.«140 Jedan drugi svjedok čak piše: »Vulgarna ideja d? Engleska duguje svoje bogatstvo vanjskoj trgovini (...) u jednako je mjeri pogrešna koliko i jaka, poput svih vulgarnih ideja.«14 Uvjereno dodaje tome: »Vanjska trgovina nema nikakve važnost ni za jednu zemlju, pa ni za Englesku, ma što o tome rekli dubo koumni političari koji su otkrili kontinentalni sistem.« »Sistem«, to je kontinentalna blokada, prava ludorija, misli autor, Maurice Rubichon, Francuz koji jednako mrzi i carsku i revolucionarnu Francusku. Nije li bila ludost udariti po engleskoj trgovini? Nije li bila ludost blokirati Kontinent? Nije li bila ludost što su 1789francuska flota i najbolja vojska poslane u Egipat, na nepristupačan put prem a Indiji? Ludost i gubljenje vremena, jer, nastav lja naš dokazivač, što dobiva Engleska iz Indije? Najviše tridesetak brodova, a »polovica njihova tereta otpada na vodu i hranu koje su nužne za posadu na tako dugotrajnom putu«. Tako apsurdne ideje kruže vjerojatno zbog toga što, popui Cantillona, mnogi ljudi smatraju da nema povoljne ili nepovoljne trgovačke bilance: ono što neka zemlja prodaje može biti same jednako onom e što kupuje, slijedeći lijepu ravnotežu koju Huskisson, budući predsjednik B oard o f tradea, naziva »The Interchange o f reciprocal a n d equivalent benefits«142. Je li potrebne reći da trgovina za Englesku nije — u Irskoj, Indiji, Sjedinjenim Državama i drugdje — pod znakom jednakovrijedne razmjene? Istina je da činjenice kojima raspolažemo, polazeći od carin skih papira, om ogućuju dosta dobru procjenu sve većeg obima engleske trgovine, ali ne om ogućuju da izračunamo englesku trgovačku bilancu. Phyllis Deane143 to objašnjava u dugačkoj ana lizi koju je ovdje nemoguće sažeto prenijeti. Procjene bi nas mogle navesti na ne baš povoljnu, nego Čak na negativnu bilancu. Vra ćamo se na raspravu koje smo se već dotakli u vezi s trgovinskom bilancom Jamajke ili francuskih Antila. Osim nedostataka koji su im svojstveni, carinske brojke se odnose samo na trgovačku robu koja je izlazila ili ulazila u engleske luke. One ne bilježe ni kretanje kapitala, ni trgovinu crnim robljem, koja se »u trokutu« obavlja 674


Luka Bristol. Broad Quay na početku XVIII. stoljeća. Museum of Bristol City Art Gallery. (Otisak Muzeja) izvan carinske kontrole, ni najamninu koju postiže nacionalna flota, ni vraćanje novca plantaže™ s Jamajke ili indijskih nababa, ni prihode od country tradea na Dalekom istoku... Nakon što smo uvidjeli neospornu važnost i nesrazmjeran porast vanjske trgovine, je li u takvim uvjetima još uvijek valjano minimalizirati njezinu važnost uspoređujući ukupnu unutrašnju 675


razm jenu s masom vanjske razmjene? Već je D. Macpherson u svojim A nnals o f Commerce (1801)144 držao kako je unutrašnja razmjena dva ili tri puta veća od vanjske145, ali i bez pouzdanih brojki, prevlast unutrašnjeg prom eta je izvan svake sumnje. No već sam rekao da to uopće ne rješava problem , i neću nastavljati raspravu o značenju koje su imale trgovina dalekog dometa j unutrašnja trgovina. Ali kada govorimo o engleskom rastu i in dustrijskoj revoluciji, važnost unutrašnje trgovine uopće ne isk ljučuje važnost vanjske trgovine. Sama činjenica da je britanska trgovina tijekom XVIII. stoljeća povećala svoju proizvodnju za izvoz oko 450% (1700. godine indeks 100, 1800. godine 544) a samo 52% proizvodnju za unutrašnje potrebe (1700. godine in deks 100, 1800. godine 152), dovoljno govori o ulozi vanjskog tržišta u britanskoj proizvodnji. Poslije 1800. ta je uloga nepres tano rasla: između 1800. i 1820. godine čisti britanski izvoz pove ćava se 83%.146 U industrijskoj revoluciji ta dva poleta, unutrašnji i vanjski, ta dva multiplikatora se povezuju. Jedan bez drugoga ne ide. Čini mi se čak dosta važnim postupak indijskog povjesničara Amalendu G uha147 koji, umjesto da uspoređuje masu, želi uspo ređivati viškove: primjerice, viškove koje je Engleska izvlačila iz Indije i viškove engleskih štedionica koji su namijenjeni ulaganju. Prem a različitim proračunim a, engleska ulaganja kretala su se od 6 milijuna funti 1750. godine (5% B. N. P.) i 19 milijuna 1820. godine (7%). U usporedbi s tim brojkama, da li je dva milijuna funti, koliko se godišnje dobiva iz Indije između 1750. i 1800. godine, beznačajna stavka? Ne znam o kako se taj novac, viškovi iz Indije (a posebno novac nababa), distribuira u engleskoj privredi. No on se tu ne gubi niti je neaktivan. On povećava razinu otočkog bogatstva. Upravo na toj razini plutaju engleski uspjesi.

Uvećavanje unutrašnjeg prometa Ma kolika bila uloga vanjske trgovine kao akceleratora, u ovoj smo knjizi148 dovoljno govorili o nacionalnom tržištu da možemo pro cijeniti njegovu važnost. Uostalom ako prihvatimo da unutrašnja trgovina prem ašuje približno dvostruko ili trostruko vrijednost vanjske trgovine149, onda bi vanjska trgovina (od koje smo odbili 676


dalji izvoz uvezene robe) između 1760. i 1769. u prosjeku iznosila 20 milijuna funti godišnje (zaokruživši brojku)150, dok bi unutraš nja trgovina iznosila ili 40 ili 60 milijuna funti, a ako računamo dobit od 10% od ukupnog iznosa151, radilo bi se o 4 do 6 milijuna godišnjeg prihoda, što je golem iznos. Industrijska revolucija izravno je vezana za tu aktivnu privrednu cirkulaciju. Ali zbog čega je ona u Engleskoj tako rano sazrela? To smo već djelomice objasnili centralizacijskom i revolucio narnom ulogom Londona, množenjem tržišta i rasprostranjenošću novčane privrede koja prodire u sve pore proširenošću razmjene koja dovodi u pitanje tradicionalne »masne« sajmove i okolnosti koje dosta dugo održavaju neusporediv sjaj sajma u Stourbridgeu, ili pak djelovanjem gradova-tržnica raspoređenih poput vijenca oko Londona, ili velikih specijaliziranih tržnica unutar samog glavnog grada i umnožavanjem posrednika koje dovodi do preraspodjele prihoda i dobiti između sve veće mase sudionika, što je dobro uočio Daniel Defoe. Ukratko, usavršava njem i modernizacijom odnosa koji sve više nastoje samostalno funkcionirati. Konačno i iznad svega, umnožavanjem prometnih sredstava, koje se odaziva zahtjevima saobraćaja, a zatim osigurava njegov polet.152 Ponovo se susrećemo s problemom na koji smo već upozorili u ovom djelu. No ne bi bilo zgorega razmotriti ga i opet kada je riječ o čudesnom slučaju engleskog prometa. Taj prom et potiče i osigurava u prvom redu obilata priobalna plovidba medu lukama. Iz te perspektive, kao i iz mnogih drugih, more je najveća vrijed nost engleskog otoka. Priobalni brodovi, colliers, čine tri četvrtine britanske flote, a oko 1800. godine upošljavaju, uz najnižu cijenu, 100.000 m ornara.153 Priobalna plovidba je tako škola koja obra zuje najveći dio posade kojom se Engleska služila. Priobalnom plovidbom se sve prevozi, velike količine žita, a još više ugljen iz Newcastlea, od ušća rijeke Tyne do ušća Temze. Tu gotovo stalnu razmjenu održava dvadesetak aktivnih luka, od kojih su jedne izvanredno smještene i imaju lagan pristup, dok se druge koriste u nuždi, usprkos svim teškoćama. Luke na La Mancheu, koje pružaju dobar zaklon, istodobno su (kao što bilježi Daniel Defoe) područje, ili bar jed n o od područja, za »smuggling a n d rogumg«154, krijumčarenja i lopovštine. Druga pogodnost u engleskom prom etu su slatkovodni toko vi rijeka. Industrijska i trgovačka važnost Norwicha, tako uda ljenog od obale, možda se zasniva upravo na tome što se do njega 677


može doći izravno s m ora, »w ithout lock or stops«, bez brana i zaustavljanja.155 T. S. Willan je u jednoj, po svpm običaju, kratkoj i preciznoj knjizi156pokazao revolucionarnu važnost upotrebljava l a plovidbe rijekama u koje dolaze brodovi s m ora ili trgovačka roba koju oni prevoze, dopirući do unutrašnjosti zemlje i pove zujući je na taj način s m orskom obalom i priobalnom plovidbom oko cijelog otoka. Engleske plovne rijeke općenito su spore, pa se od 1600. godine nisu više iskorištavale onako kako ih je priroda stvorila, Zbog ugljena i druge teške robe potrebne gradovima (osobito građevinski meterijal), rijeke su m alo-pom alo bile meliorirane, plovni tokovi su se produžavali, neka su krivudanja prisijecana i postavljene brane. Brana je, tvrdi T. S. Willan, otkriće koje valja smjestiti na istu razinu kao izum pare.157 Postavljanje brana na rijekama bilo je pokušaj koji je na neki način najavljivao kanale: kanali će u početku samo produžavati ili m eđusobno povezivati već postojeće riječne putove. Ali s druge strane, do uređivanja (da ne kažem kanaliziranja) nekih rijeka doćc će tek u trenutku kada njihovom zadaćom postane m eđusobno povezivanje novosagra đenih kanala. Ludovanje za kanalima nije dakle bilo i nije moglo biti prava ludost, nego istraživalačko umovanje, u pedeset posto slučajeva neuspješno, kao što je rečeno, ali isto tako u pedeset posto sluča jeva uspješno, odnosno svaki put kada im je trasa bila pametno odabrana, a to znači kad se ugljen — kao presudan činilac u tome — služio stvorenim putem i kad je kreditiranje kojim se pothvat mogao ostvariti bilo dobro vodeno od strane društva (

Vojvoda od Bridgewatera (1736-1803) ispred svog kanala. Gravira, 1767. (FototekaA. Colin) On je već posjedovao jedan rudnik, što mu je pomoglo pri posud bama. Svatko zna da se posuđuje samo bogatima. Ali njegov pothvat imao je čvrstu osnovu. Dopremajući ugljen iz svog rud nika izravno u Manchester, uspijevao ga je prodati za polovicu stare cijene, a na uloženi novac i svoje troškove postizao je godiš nju dobit od 20%. Kanali su bili ludost samo za one koji ih nisu znali pravilno rasporediti, jer ako prijevoz morem uzmemo kao mjernu jedinicu, kanal stoji svega tri puta više (teretna dvokolica devet, a teretna životinja 27 puta više). Međutim, putovi sa cestarinom (prva je uvedena 1654. go dine) omogućili su mrežu kopnenih puteva koja je bila više nego prihvatljiva. Tumpikesi su poput kanala bili izgrađeni u privatnoj inicijativi (državu zanimaju samo strateški putevi prema Škotskoj 679


i Irskoj)i zamijenili su stare puteve koji nisu bili tako loši kao što se govori, ali nisu bili osobito podesni za kola, a zimi su često bili neupotrebljivi. No, međutim, novi čvrsti putevi161 (sagrađeni jednostavnom tehnikom koja ni po čemu nije bila nova, čak ni u odnosu na rimske putove) i slavodobitni kanali nisu rješavali sve probleme, primjerice problem prijevoza ugljena iz okna rudnika do krcališta. Posljednjih godina XVIII. stoljeća pojavile su se metalne tračnice; tračnice prethode željeznici, željeznica prethodi lokomotivi, kao što kaže Clapham.162 Barun Dupin163, prevodeći rail ro a d kao put-ko lo sijek, navodio je na sliku tračnice koja je šuplja u sredini, pa se u nju um eće uzak kotač vagona. Riječ rail ima zapravo smisao šipke. Prve tračnice bijahu obične drvene šipke po kojima su išla kolica s drvenim kotačima: već od XVII. stoljeća upotreb ljavale su se u kamenolomima Batha, u rudnicima Cornwalla i za prijevoz ugljena oko Newcastlea.164 Kolosijek je većinom bio upot punjen vanjskim rubom koji je sprečavao da kotač izađe iz trač nice, tako da je konj mogao vući tri puta teži teret nego po cesti. U takvim okolnostima valja upamtiti 1767. godinu, kada jc drvena tračnica zamijenjena željeznom. Počevši od 1800. godine istraživanja se usmjeravaju na to da se parni stroj prilagodi tako da može osigurati vučenje: prva lokomotiva pojavila se 1814. godine. Duljina tih željeznih puteva (bez lokomotive) je oko 1816. godine već 76 milja oko Newcastlea.165 U grofoviji Glamorgan, u Walcsu, čiji je glavni grad Cardiff i u kojoj se nalaze rudnici Merthyr Tydfil i luka Swansea, dosežu stotinjak milja. Škotska je isto tako razvila željeznički sistem oko Glasgowa i Edinburgha, i upravo se tu »kapitalistima već nekoliko godina (predstavlja) naj veći broj projekata s tim u vezi.«166Jedan od tih željeznih puteva s »ravnim kolosijecima« prodire u sam grad Glasgow, bilježi barun Dupin koji misli da bi se »na nekim putevima u našim francuskim gradovima, koji su suviše nagnuti, kao na primjer većina puteva na Montagne Sainte-Geneviève u Parizu, s jedne strane ulice mogli postaviti isti takvi ravni kolosijeci«.167 Godine 1833, P utovanje iz Manchestera u Liverpool pom oću rail—waya i p a rn ih kola zado bilo je sve poćasti francuskog tiska. Bijaše to naslov knjige M. Cucheteta koji je uvjerljivo i podrobno opisivao »putove sa že ljeznim šinama«168 i »kolodvor« u Water Streetu169, različite stro jeve što su se upotrebljavali, »medu kojima je onaj Roberta Stephensona, nazvan Samson, najsavršeniji do sada«170— strojeve 68 0

Industrijska revolucija i

54. GLAVNI PLOVNI PUTEVI OKO 1830. Prema H. J. Dyosu i D. H. Aldcroftu. Usporedi s kartom T. S. Willana (1660-1700) sa 427. stranice.


»koji nisu bili većeg obujma od osrednjeg bureta za nošenje vode«.171 Od drvenih pruga do lokomotive, tračnice su odigrale svoju ulogu u britanskom »prijevozu na kotačima«. Ne treba biti veliki m udrac da bism o sa sigurnošću ustvrdili kako je ubrzanje prometa pripom oglo cjelokupnom razvoju Engleske. I danas još uvijek172 rast je u izravnoj vezi s pogodnostima u prom etu. Brzina sao braćaja proširila se i na narudžbe i obavijesti, kao neophodne poslovnom svijetu. Bi li Thomas Williams oko 1790. uspio stvoriti i zadržati m onopol bakra i sve svoje poslove razasute od Cornwalla do Shetlanda da trgovačka pisma iz Londona do Lancashirea i Walesa nisu već tada putovala jednakom brzinom kao danas?173 Ali kad govorimo o transportu, treba li pritom misliti samo na Englesku u kojoj plovne rijeke, kanali, ceste, željezničke pruge, stvaraju sve čvršću i čvršću mrežu? Smijemo li zaboraviti njene daleke veze? Sve se povezuje: 1800. godine »Engleska se suočila s velikom nestašicom žita i uvezla je iz Indije 600.000 kvintala riže po cijeni od 12 franaka po kvintalu za prijevoz, dok iz bilo kojeg mjesta u Bretagnci«, uvjerava neki Francuz, »nećemo naći prijevoz za neko drugo mjesto u Lorrainci za manje od 40 do 50 franaka po kvintalu; udaljenost između tih mjesta nije međutim veća od 150 milja«.174 »Ovdje u Londonu već dvadesetak godina (pret postavljam od 1797. do 1817) primjećujemo da je Engleska, čim jc došla u neprijateljske odnose s Italijom i više nije mogla kao nekoć od nje dobavljati svilu koja je njezinim m anufakturama bila neophodna, Kompanija (indijska) je posadila dudove u Indiji i opskrbljivala Englesku svilom u milijunima bala godišnje; čim je Engleska zapala u neprijateljske odnose sa Španjolskom i nije više mogla dobivati indigo, neophodan engleskim manufakturama, Kompanija je počela uzgajati tu biljku u Indiji i godišnje je opskrb ljivala milijunima sanduka indiga; čim je Engleska došla u ne prijateljske odnose s Rusijom i nije više mogla iz nje uvoziti konoplju, koja je bila potrebna njezinoj mornarici, Kompanija ju je posadila u Indiji da bi tako zadovoljila svoje potrebe; kad Engleska, ugrožena neprijateljstvom s Amerikom, više ne bude mogla dobivati američki pamuk, Kompanija će je opskrbiti pamu kom koji je potreban njezinim prelcima i tkalcima; kad (jc) Engles ka u neprijateljstvu sa (...) svojim (vlastitim) kolonijama (...), Kompanija će joj pribaviti šećer i kavu koji su potrebni Evropi...«. O ovim bilješkama moglo bi se raspravljati. Ali najzanimljivije jc to da ih je napisao onaj isti svjedok koji nam je savjetovao da se 682


klonimo »vulgarne ideje«175 prema kojoj Engleska duguje svoje bogatstvo vanjskoj trgovini i koji nas je uvjeravao da Engleska može samostalno živjeti. Naravno, ali na posve drugačiji način, prepuštajući nekoj drugoj naciji brigu da osvoji svijet...

Polagani razvoj Ono što smo do sada ustvrdili osvjetljava nekoliko činjenica. Prije svega, činjenicu da u ovom slučaju (industrijska revolucija) kao i u svim slučajevima s kojima se susreće prava povijest, kratkotrajno razdoblje, ono trenutačno, ne igra prvenstvenu ulogu. Sve se proteže: taljenje s koksom, mehanizacija tkanja, prava poljopriv redna revolucija, pravi parni stroj, prava željeznica... Industrijska revolucija neprestano se rada, a da bi se rodila i pokrenula, valjalo je razarati, preuređivati i »restrukturirati«... Ako slijedimo Charlesa Wilsona i Erica Hobsbawma176, revolucija je u Engleskoj već na djelu na početku restauracije (1660). Ništa se, međutim, ne događa brzo. U XVII. stoljeću, u razdoblju prividno apsurdnog zaostajanja, Stari poredak je zapravo potkopan i bačen na zemlju: ruši se, ili se završava rušenje, tradicionalnog ustrojstva poljo privrede i zemljišnog vlasništva; dezorganiziraju se organizacije obrtnika, čak i u Londonu nakon požara 1666. godine; mijenja se Zakon o plovidbi; izmjenjuju se posljednje konstruktivne mjere jedne merkantilističke politike potpore i zaštite. Sve je u pokretu do te mjere da kraljevstvo, piše Dcfoe 1724. godine, »izdana u dan mijenja izgled«, da se svakog dana putniku pokazuje nešto novo što može uočiti.177Engleska je u to vrijeme prestala biti nerazvijena zemlja u današnjem smislu riječi: povećala je svoju proizvodnju, razinu života, blagostanja, usavršila sredstva svoga privrednog života. A iznad svega, ima privredu kojoj su sektori povezani, a svaki od njih je dovoljno razvijen, tako da nema opasnosti da, u prvoj prilici, postane opasno usko grlo. Engleska je, dakle, sprem na za napredak, bez obzira na smjer koji bude izabran i na priliku koja će se pojaviti. Ali predodžba o sektorima koji se polako učvršćuju sve dok ne počnu djelovati, dok ne postanu sposobni okupiti oko sebe sastavne dijelove industrijske revolucije i pojedinačno odgovarati na zahtjeve ostalih sektora — da li takva predodžba posve zadovo ljava? Takva predodžba daje lažnu sliku o industrijskoj revoluciji koja bi bila sama sebi cilj, koja je svjesno postavljena svrha, pri 683


Živost na West India Docku u Londonu, početkom XIX. stoljeća. Istovaruju se velike količine šećera, ruma, kave, itd. (Foto Batsford.)

čemu engleska privreda i društvo nastoje omogućiti dolazak no vog vremena, vremena strojeva. Ova predodžba o revolucionar nom iskustvu koja je na stanovit način unaprijed određena, mogla bi se doslovno primijeniti na današnje industrijske revolucije, gdje poznati modeli osvjetljavaju put koji bi se željelo slijediti. No englesko iskustvo nije išlo tim putem. Ono ne ide prema cilju, ono je na nj prije naišlo tijekom snažnog životnog rasta, do kojeg dolazi iz mnoštva izukrštanih struja što guraju naprijed industrijsku revoluciju, ali istodobno u velikoj mjeri i nadilaze njezin okvir u pravom smislu njezina imena.

NADMAŠITI INDUSTRIJSKU REVOLUCIJU Rječnik kojim se služimo već unaprijed govori da industrijska revolucija, ma kako golema bila, ne predstavlja ni jedinu, ni najveću cjelinu u razdoblju prepunom događajima. Više je nego sigurno da je industrijalizam , priklanjanje njihaljke cijelog druš tva prema industrijskom načinu života, nesumnjivo obuhvatnija pojava od same revolucije. Isto je tako još i više nego sigurno da industrijalizacija, tj. prijelaz s prevlasti poljoprivrede na prevlast obrta i umijeća — a to je već po sebi dubok pokret — nadmašujc krug objašnjenja što su prethodila; industrijska revolucija po sebi, u stanovitom je smislu njihovo ubrzavanje. Modernizacija je pak šira cjelina od same industrijalizacije: »Industrijski razvoj ne znači sam po sebi m odernu ekonomiju«178. A područje rasta je još šire: on sa sobom nosi cjelokupnost povijesti. Možemo li, nakon što smo to ustvrdili, poći od konkretnih odrednica rasta, kako bismo pokušali uspostaviti distancu i gledati na industrijsku revoluciju izvana, kao na sastavni dio šireg kreta nja?

Različiti oblici rasta Prihvatit ćemo kao popudbinu razmišljanja D. C. Northa i R. P. Thomasa: »Industrijska revolucija nije bila izvor m odernog rasta«, pišu oni.179 Rastzapravo nije isto što i revolucija, iako ona zasigur no pluta na njemu, odnosno on je uzdiže. Rado bih se, dakle, složio s Johnom Hicksom: »Industrijska revolucija u posljednjih dvjesta godina možda nije bila ništa drugo nego široki stoljetni boom .«180 Boom o kojem je riječ, nije li to rast? Rast koji se ne može zatvoriti u industrijsku revoluciju, rast koji joj je zapravo prethodio. Riječ rast, koja upravo doživljava naglu popularnost (počevši od četrde setih godina našeg stoljeća)181, u današnjem jeziku označava »slo žen proces u dugom trajanju«182. No jesmo Ii dohvatili pravi smisao tog pojma? Ekonomisti općenito govore o rastu tek od ХГХ. stoljeća. I nadalje, nisu svi ni složni u objašnjavanju njegova mehanizma. Za jedne postoji samo uravnoteženi rast-, za druge, 685


samo neuravnoteženi. Uravnoteženi rast (Nurske, Young, Hart well) je onaj koji istodobno pokreće sve sektore, u dosta pravil nom napredovanju, koji sc temelji na potražnji i vrednuje ulogu nacionalnog tržišta kao osnovnog pokretača razvoja. Kod neurav noteženog rasta (Innis, A. O. Hirschman, Schumpeter, Rostow) sve polazi od nekog povlaštenog sektora kojega se kretanje pre nosi na druge. Rast bi, prem a tome, značio da oni koji zaostaju dostižu čelnog trkača, te bi se, u takvu gledanju na stvari, posebno isticala ponuda, a s tim u vezi i voluntaristička strana ekonomije (kazao bi A. Fanfani); u takvu pristupu važniji su naleti vanjskog tržišta nego bujanje unutrašnjeg tržišta, čak i ako sc unutrašnje tržište već počinje preobražavati u nacionalno tržište. Izloživši tu distinkciju, R. M. Hartwell183, na svoju vlastitu odgovornost, pokazuje d aje industrijska revolucija potomak urav noteženog rasta. Njegovi su argumenti izvanredni. Ali on oblike rasta koje ekonomisti pripisuju XIX. stoljeću proširuje na kraj XVIII. stoljeća. Ne sudarajući se suviše s konkretnom stvarnošću (bar s onim što o njoj znamo), on je zapravo lako mogao prilagoditi drugu tezu — onu o neuravnoteženosti — procesu industrijske revolucije. U prošlosti su uostalom mnogi povjesničari, a da nisu uvijek bili potpuno svjesni toga, rado primjenjivali upravo tu tezu, a možda bi je i nakon promišljanja ponovno izabrali. Prije svega, ona je dramatična, odnosno »temelji se na događajima«, ona je na prvi pogled jednostavna, uvjerljiva. Zatim, pamučni boom je doista realan i bez sum nje je prva masovna mehanizirana industrija. Nije li, dakle, pam uk poveo igru? No zbog čega bi se te dvije teze m eđusobno isključivale? Zašto ne bi vrijedile istodobno ili naizmjence, u uobičajenoj dijalektici koja nadgrađuje i suprotstavlja dugotrajna i kratkotrajna kretanja? Ne razlikuju li se one više teorijski nego praktički? Poznato nam je mnogo prim jera da je aktivni napredak neke pojedinačne grane sposoban potaknuti rast; na te prim jere smo podsjetili čak i u ovom poglavlju, a bez sum nje bismo ih mogli pronaći i u današnjem svijetu. Ali sm o isto tako vidjeli da je takav rast, ukoliko se ne uspije osloniti na široku potporu većeg broja sektora, osuđen na više ili manje brzo zaustavljanje i zakočenost. Prema tome, umjesto da raspravljamo o uravnoteženom ili neuravnoteženom rastu, ne bi li prije trebalo govoriti o k o n tinuiranom ili diskontinuiranom rastu? To je prava distinkcija, jer odgovara dubokom prijelomu, strukturnom lomu do kojeg je došlo u XIX. stoljeću, bar kada je 686


riječ o Zapadu. Simon Kuznets je po mom mišljenju potpuno u pravu kada razlikuje tradicionalni i moderni rast.184 Moderan rast je kontinuirani rast za koji je François Perroux185 već odavno mogao reći da je neovisan o povećavanju ili padanju cijena, što je iznenadilo, zbunilo, pa čak i uznemirilo povjesničare navikle promatrati tradicionalna stoljeća, duboko različita od XIX. stoljeća. Razumljivo, u pravu su François Реггоих i Paul Bairoch, koji preuzima tu tvrdnju. Kad je riječ o Velikoj Britaniji u cjelini, ukupni nacionalni dohodak i dohodak po sta novniku bez odstupanja prolaze kroz dugotrajan pad cijena (1810-1850), kroz dugotrajno povećavanje cijena od 1850. do 1880, zatim pad od 1880. do 1890, s godišnjom stopom od 2,8% i 1,7% za prvo razdoblje; od 2,3% i 1,4% za drugo; od 1,8% i 1,2% za posljednje razdoblje.186Rast je postao kontinuiran, a to je čudo nad čudima. Nikada se u potpunosti ne prekida, čak ni u razdoblju krize. Prije te preobrazbe, tradicionalni rast se tijekom stoljeća ostvarivao na mahove, nizanjem poleta i zastoja, ili čak nazadova nja. Razlikuju se vrlo duge faze: 1100-1350, 1350-1450, 14501520,1520-1720,1720-1817.187Tefazesu medu sobom u opreci: u prvoj fazi stanovništvo se povećava, u drugoj opada, ponovno se uspinje u trećoj, stagnira u četvrtoj i strelovito raste u posljed njoj fazi. Svaki put kada se stanovništvo povećava, dolazi do rasta proizvodnje i nacionalnog dohotka, kao da bi se opravdala stara poslovica: »Čovjek je jedino bogatstvo«. No svaki put dohodak pro capite opada, a ponekad se čak strmoglavljuje, dok se u fazama stagnacije popravlja. Upravo to pokazuje dugačka krivulja188, pro vedena kroz sedam stoljeća, koju su načinili Phcls Drown i Sheila Hopkins. Na njoj se vidi u kakvoj su oprečnosti nacionalni doho dak i dohodak po stanovniku: do povećanja nacionalnog proiz voda dolazi na štetu onoga tko radi, to je zakon Starog poretka. Suprotno onom e što je bilo rečeno i ponovljeno, tvrdim da po četke engleske industrijske revolucije podupire n s tk o jijo š uvijek pripada Starom poretku. Prije 1815. godine, ili bolje, prije 1850, a neki bi rekli ni prije 1870. godine, nije se dogodilo čudo i nema kontinuiranog rasta.

687


Objasniti rast? Ma kakvi bili modaliteti rasta, njegovo kretanje podiže privredu poput vala koji podiže čamce nasukane na oseki; rast uzrokuje beskonačan niz uravnoteženosti i neuravnoteženosti, međusobno povezanih, dovodi do lakih ili teških uspjeha, omogućuje da se izbjegnu ponori, stvara zaposlenost, pronalazi dobit... Rast je kre tanje koje nakon svakog usporavanja ili stezanja omogućuje da svijet ponovo započne stoljetno disanje. No međutim, to kretanje koje objašnjava sve — teško je opisati. Rast je po sebi tajnovit.185 Čak i za današnje ekonomiste, oboružane fantastičnim statisti kama. Možemo se poslužiti samo pretpostavkom, koja je naravno varljiva, budući da se — kao što smo rekli — pojavljuju najmanje dva objašnjenja, uravnotežen rast i neuravnotežen rast, premda, međutim, uopće nije nužno birati između njih. S toga gledišta, čini se da je presudna distinkcija koju uspos tavlja S. Kuznets, između »onog što čini ekonomski rast mogućim« i »načina na koji se on doista ostvaruje«.190 Nije li »mogući rast« upravo »uravnoteženi« razvoj do kojeg polako dolazi stalnom interakcijom različitih činilaca i sudionika u proizvodnji, mijenja njem strukturnih odnosa između zemlje, rada, kapitala, tržišta, države, društvenih institucija? Takav rast obavezno je uklopljen u proces dugog trajanja. On omogućuje da se korijeni industrijske revolucije, bez razlike, vežu za XIII. stoljeće, kao i za XVI. ili XVII. stoljeće. Naprotiv, način na koji se rast »doista ostvaruje« je konjunkturalan, izdanak je razm jerno kratkotrajnoga vremen skog razdoblja, pritiska okolnosti, nekog tehničkog otkrića, neke nacionalne ili m eđunarodne prilike, ponekad čak i slučaja. Na primjer, da Indija nije bila m eđunarodni prvak (istodobno kao model i kao konkurent) u pam učnom tkalstvu, do industrijske revolucije bi vjerojatno ipak došlo u Engleskoj, no da li bi ona započela pamukom? Ako prihvatimo takvo nadgrađivanje dugotrajnog i kratkotraj nog vremena, lako možemo povezati objašnjenje o nužno urav noteženom rastu i o neuravnoteženom rastu do kojeg dolazi u mahovima, »od krize do krize«, kad se jedna pokretačka snaga zamjenjuje drugom , ovisno o okolnostima. Da bi došlo do kontinuiranog rasta, dugotrajno vrijeme koje je akum ulator polaganog napretka već je m oralo proizvesti »ono što privredni rast čini mogućim«, a na svakom kamenčiću mozaika novi m otor koji se nalazio u pričuvi m orao je biti spreman 688


da zamijeni motor koji se pokvario ili će se pokvariti. Kontinuirani rast, to je štafetna utrka, ali trka koja se ne završava. Ako se rast između XIII. i XIV. stoljeća nije mogao održati, znači da su mlinovi koji su omogućili njegov početak dali samo umjeren polet i da nijedan energetski izvor nije potom preuzeo štafetnu palicu; znači isto tako, možda i više, da poljoprivreda nije mogla slijediti kreta nje demografije i da je postala žrtvom smanjenih prihoda. Sve do industrijske revolucije, svaki pritisak rasta slomio se pred onim što sam u prvom svesku ove knjige nazvao »granicom mogućeg«, odnosno stropom koji određuje poljoprivrednu proizvodnju, ili promet, ili energiju, ili tržišnu potražnju... Moderni rast započinje kada se strop ili granica stalno povisuje, odnosno udaljava. To međutim ne znači da se jednoga dana strop ne može opet ponovo sazdati.

Podjela rada i rast Svako napredovanje rasta dovodi u pitanje podjelu rada. To je izvedeni proces, pojava iz pozadine: podjela rada u dobro od mjerenoj razdaljini slijedi rast koji je na neki način vuče za sobom. Ali njezina sve veća složenost pokazuje se na kraju kao dobra naznaka za napredovanje rasta, gotovo kao način da se on izmjeri. Suprotno onome što je Marx vjerovao i u dobroj namjeri napisao, Adama Smith nije otkrio podjelu rada. On je samo po digao na razinu cjelovite teorije jedan stari pojam koji su nago vijestili već Platon, Aristotel, Ksenofan, a mnogo prije Adama Smitha navijestili su ga William Petty (1623-1687), Ernest Luwdig Carl (1687-1743), Fergusson (1723-1816), Beccaria (17351793). Ali nakon Adama Smitha ekonomisti su vjerovali da imaju u rukama neku vrst univerzalnog zakona gravitacije, jednako čvrstog kao što je Newtonov. Jedan od prvih koji je reagirao protiv takvog oduševljenja bio je Jean-Đaptiste Say, i otada je podjela rada već koncept koji je izišao iz mode. Durkheim tvrdi »da je to samo izveden i sekundaran pojam... (koji) se zbiva na površini društvenog života, a to je naročito točno«, dodaje on, »za eko nomsku podjelu rada. Ona je na površini kože«.191 No je Ii to tako sigurno? Podjelu zadataka često sam sebi predstavljao kao inten danturu koja slijedi vojsku i organizira osvojeno područje. No je li tako beznačajno bolje organizirati i proširiti razmjenu? Širenje uslužnog sektora — takozvanog tercijarnog sektora — prvorazred689


no važnog fenomena našeg vremena, proizlazi iz podjele rada i smješta se u središte društveno-ekonom skih teorija. Isto tako društvena destrukturiranja i restrukturiranja koja prate rast, jer rast ne povećava samo podjelu rada, nego i obnavlja njegove rezultate otklanjajući stare zadaće i predlažući nove. Rast konačno preoblikuje društvo i ekonomiju. Industrijska revolucija odgovara novoj i preobratnoj podjeli rada, koja je sačuvala i pročistila njezine mehanizme, ne bez mnoštva razornih društvenih i ljudskih posljedica.

Podjela rada: prema kraju p u ttin g out system a Industrija između grada i sela našla je svoj najredovitiji oblik u p u ttin g out system u, 192tada uobičajenoj organizaciji rada u cijeloj Evropi koja je dosta rano omogućila da trgovački kapitalizam pridobije višak jeftine seoske radne snage. Seoski obrtnik radio je kod kuće, uz pom oć svoje obitelji, zadržavajući tek jedno polje i nešto stoke. Sirovine, vunu, lan i pamuk dobivao je od gradskog trgovca koji ga je nadzirao, preuzimajući završen ili poluzavršen proizvod i plaćajući za to dogovoreni iznos. P utting o u t system izmiješao je tako grad i selo, zanatstvo i seljačku djelatnost, in dustrijski rad i obiteljsku djelatnost, a kao vrhunac, trgovački i industrijski kapitalizam. Za obrtnika to znači stanovitu ravnotežu u životu, čak i mir; za poduzetnika znači mogućnost da ograniči troškove fiksnog kapitala, a osim toga da bolje podnosi suviše česte prekide u potražnji: ako se prodaja usporava, on smanjuje narudž be i skučava upošljavanje; ako dođe do skrajnosti može ga i obustaviti. U privredi u kojoj potražnja, a ne ponuda, ograničava industrijsku proizvodnju, rad kod kuće daje proizvodnji neop hodnu elastičnost. Na jednu riječ ili pokret, ona se zaustavlja. Na jednu riječ, ponovno započinje.193 Uostalom, manufakture, koje su značile prvu koncentraciju radne snage, prvo traženje stupnjevite privrede, često su imale u pričuvi tu radnu snagu: najčešće ostaju vezane uz široku par ticipaciju rada kod kuće. U svakom slučaju, manufaktura još uvijek predstavlja samo djelić proizvodnje194, sve do trenutka kada će tvornica sa svojim mehaničkim sredstvima dovršiti i dovesti do pobjede manufakturno rješenje. A za to će trebati vremena. 690


Do prijeloma koje donosi novi sistem doći će zaista sporo. Čak i u revolucionarnoj pamučnoj industriji, obiteljska radionica dugo se održala, budući da je ručno tkanje dobrih pola stoljeća opstojalo zajedno sa strojnim. Još 1817. godine jedan proma trač195 opisuje tkanje identičnim kakvo je bilo nekoć, »a jedina je razlika leteći čunak što ga je izumio i uveo John Кау oko 1750. godine«. Do uvođenja pow er looma, strojnog tkanja na parni pogon, doći će tek nakon 1820. godine. Produženi raskorak izme đu brzog predenja u modernim tvornicama i tradicionalnog tkanja očigledno je poremetio nekadašnju podjelu rada. Dok su nekoć kolovrati jedva slijedili potrebe tkalaca, s povećanom proizvod njom strojnih niti situacija se preokrenula. Ručno tkanje prisiljeno je na prekomjerno brojčano bujanje, rad ljudi je bjesomučan, ali su i plaće visoke. Radnici sa sela napuštaju svoje seoske djelatnosti. Postaju radnicima s punim radnim vremenom; dolaskom velikog brojažena i djece, njihov broj raste naočigled. Godine 1813-1814. od 213-000 tkalaca njih 130.000, dakle više od polovice, imalo je manje od četrnaest godina. Nema sumnje, unutar društva u kojem je svatko tko je živio od svog zanatskog rada bio stalno na rubu neishranjenosti i gladi, rad djece pored njihovih roditelja, na poljima, u obiteljskoj radi onici, u dućanu, oduvijek je bio pravilo. Do tog stupnja da su na početku tvornice i nova poduzeća najčešće unajmljivali ne poje dince, nego cijele obitelji koje su se nudile za rad zajednički, kako u rudnicima tako i u tkaonicama pamuka. U tvornici Roberta Peela, u Buryu196, godine 1801-1802. od 136 zaposlenih njih 95 bili su pripadnici 26 obitelji. Tako je obiteljska radionica naprosto ušla u tvornicu, sa svim prednostima koje je takvo rješenje, s obzirom na disciplinu i efikasnost rada, donosilo. Tako je bilo sve dok su male radne skupine (odrasli radnik kojem pomažu jedno ili dva djeteta) bile moguće i probitačne. Tehnički napredak je, prije ili kasnije, stao tome na kraj. Tako jc u tekstilnoj proizvodnji poslije 1824. godine uvedena automatska papučica koju je usavršio Ri chard Roberts. Za superbrzu predu, osim muškarca i žene koji su nadzirali novi stroj, to je zahtijevalo197 čak do devet mladih ili vrlo mladih pomoćnika, dok je stara papučica zahtijevala samo jednog ili dvojicu. Obiteljsko zajedništvo nestalo je dakle unutar tvornice, dajući posve drugi smisao i posve drugačije značenje radu djece. Napredovanjem pow er looma, nešto je ranije započelo jedno drugo, mnogo kobnije rastrojstvo. Ovaj put nestat će obiteljska tkalačka radionica. Power loom , »u kojem dijete radi koliko dva 691


ili tri odrasla čovjeka«1" pravo je društveno zlo koje se pridodaje mnogim drugima. Tisuće nezaposlenih bačeno je na ulicu. Nad nice se obaraju, tako da je beznačajno jeftina cijena radne snage više nego što bi trebalo produžila ručni rad siromašnih obitelji. Istodobno nova podjela rada, koja urbanizira radničko druš tvo, raščetvoruje društvo siromašnih, u potrazi za zaposlenjem koje im izmiče iz ruku; upriličuje im neočekivane sastanke, daleko od njihovih sela i obitelji, i na kraju razara njihov život. Stanovati u gradu, biti lišen uobičajene pomoći u povrću, mlijeku, jajima, mesu, raditi u golemim prostorijama, podnositi rijetko kada ugo dan nadzor poslovođa, biti poslušan, nemati više nikakvu slobodu kretanja, pridržavati se utvrđenog radnog vremena, sve je to, kad pogađa neposredno, teška kušnja. To znači promijeniti život i obzor do te mjere da čovjek postaje stranac u svojoj vlastitoj egzistenciji. To znači promijeniti i način prehrane: malo i loše. Neil J. Smelscr je kao sociolog i povjesničar pratio to dramatično

Dok su se u blizini Edinburgha i Glasgowa vrlo rano počeli okretati moderni strojevi (za pamučnu industriju), proizvodnja vunenih tka nina u Highlandu u Škotskoj i dalje je zastarjela. Još 1772. žene nogama tiješte komade tkanine. Na desnoj strani, dvije žene čini se melju žito jednostavnim žrvnjem. (Dokument C. Smout.) 692


otimanje u novom i umnoženom svijetu pamuka.199 Proteći će godine prije nego što radnički svijet stvori utočište u novim navi kama i zaštitama, kao što su društva prijatelja, pučke banke.200 Trade uniorti doći će kasnije. I ne pitajmo mnogo bogate što misle o tim novim građanima. Vide ih kao »zaglupljcne, pokvarene, svadljive i buntovne«, a dodatna im je mana da su »općenito siromašni«.201 Sami radnici misle o radu u tvornici posve druga čije: pobjeći ako je ikako moguće. Godine 1838. samo je 23% tekstilnih radnika odraslih muškaraca; većinu čine žene i djeca koji se lakše mire sa sudbinom.202 Nikada društveno nezadovoljstvo u Engleskoj nije bilo tako duboko kao tih godina, između 18151845, kada je došlo do niza pokreta: ludizma, s razbijanjem stro jeva, političkog radikalizma, koji bi se rado okušao u razbijanju društva, sindikalizma, odnosno utopijskog socijalizma.203

Industrijalci Podjela rada ne vrši se samo u bazi, nego isto tako, a možda i brže, u vrhu poduzeća. Dotad je u Engleskoj kao i na kontinentu vladalo pravilo da glavni poslovi budu nepodijeljeni: veletrgovac je držao sve u svojim rukam a; isto d o b n o je bio trgovac, bankar, osiguravatelj, brodovlasnik, industrijalac... Tako u trenutku kada se razvijaju engleske pokrajinske banke (country banks), njihovi su vlasnici istodobno trgovci žitom, pivari ili vclctrgovci, s mnoštvom zvanja, koje su potrebe vlastitih poslova i poslova susjeda navele da se bave bankarstvom.204 Vclctrgovci s mnoštvom zanimanja nalaze se posvuda: upravljaju s East India Company i Engleskom bankom, prema kojoj usmjeruju svoju naklonost i povjerenje, predsjedaju općinama, uspinju se na ljestvicama časti, a ubrzo počinju upravljati Engleskom, koja je već postala pokorna spram njihovih interesa i strasti. No krajem XVIII. te u XIX. stoljeću pojavljuje se »indus trijalac«, nova, poduzetna ličnost koja će se ubrzo, već prije konstituiranja druge vladavine Roberta Peela (1841), pojaviti na pozornici političkog života, čak i u Donjem domu. Ta je ličnost, kako bi postigla svoju nezavisnost, redom rušila sve veze između predindustrijskog razdoblja i trgovačkog kapitalizma. S tom lič nošću se pojavljuje, potvrđuje i proširuje iz godine u godinu jedan novi kapitalizam kojega su snage u prvom redu okrenute in dustrijskoj proizvodnji. Prije svega, ti novi »poduzetnici« su »or693


ganizatori, a d o s a su rijetko«, bilježi P. Mathias, »pioniri velikih inovacija ili izumitelji«.205 Sposobnosti kojima teže i zadaće koje sebi pripisuju imaju za cilj da ovladaju glavninom novih tehnika, da drže u rukam a poslovođe i radnike, te, konačno, da mjerodav no upoznaju tržište, kako bi bili sposobni sami usmjeriti svoju proizvodnju, sa svim potrebnim pomacima. Nastoje se osloboditi posredovanja trgovaca kako bi sami nadzirali kupovinu i put kojim idu sirovine, njihovu kvalitetu i redovitost. Želeći da prodaju u velikim količinama, namjera im je da sami upoznaju kretanja tržišta i da im se prilagode. Fieldensi, prelci pamuka koji su bili gospodari Todm ordena, imali su početkom XIX. stoljeća u Sjedi njenim Državama svoje ljude kojih je zadaća bila da kupuju pamuk potreban njihovoj tvornici.206Veliki londonski pivari Mark Lane ili Bear Quay nikada nisu kupovali pivski slad na tržnicama glavnog grada; imali su svoje vlastite dobavljače na istoku Engleske, u oblastima gdje se proizvodio ječam, dobavljače koje su držali u strogoj poslušnosti, sudeći po pismu koje jednom od njih šalje neki londonski pivar: »Otpremio sam vam po kuriru uzorak pos ljednjeg slada koji ste mi poslali. Toliko je loš (...) d a n e bih primio više nijednu vreću u svoju pivovaru. (...) Ako vam ikada budem m orao pisati još jedno ovakvo pismo, u potpunosti ću promijeniti svoj plan kupovine.«207 Takvo ponašanje odgovara novoj dimenziji industrije, uk ljučujući i pivovare koje neki Francuz 1812. godine opisuje kao »jednu od istinskih zanimljivosti grada Londona. Pivovara gos pode Barclaya i Cica jedna je od najvećih. Sve se pokreće pumpom na zagrijavanje, snage trideset konja (para), pa iako ima gotovo 200 ljudi i velik broj konja, njih upotrebljavaju gotovo isključivo za vanjske poslove; u unutrašnjosti ove čudesne manufakture nem a nikoga, kao da sve pokreće neka nevidljiva ruka. Velike grablje dižu se i spuštaju, neprestano se okrećući u kodovima dubokim 12 stopa i prom jera oko 20 stopa, punim hmelja, koji su postavljeni na vatru. D izala dnevno prevoze 2.500 mjerica slada208 na vrh građevine, odakle se različitim kanalima raspodjeljuju prem a mjestima gdje se upotrebljavaju; pivske kace se prenose a da ih nitko i ne dotakne; sve to provodi pum pa na zagrijavanje, sagrađena krajnje precizno; toliko je malo udaraca ili trljanja da, bez pretjerivanja, nije nimalo bučnije od sata, tako da bi se moglo pomisliti da to igla pada na pod. Burad ili kace u koje se tekućina izručuje nakon što su obavljene posljednje priprem e, divovskih su razmjera; najveća sadrži 3.000 barela, a svaki barel ima 36 694


W. Hogarth, engleska tkaonica u XVIII. stoljeću, u prvom planu, indu strijalac provjerava račune; u dnu, tkalački stanovi na kojima rade žene. (Foto British Museum.)

galona, pa prema tome 8 barela po bačvi odgovara brodu od 375 tona nosivosti. Najmanje bure puno piva vrijedi 3 000 funti, pa ako to sve zbrojimo, samo u pivnici naći ćemo kapital od 300.000 funti. Samo bačvice koje služe za prijevoz piva do potrošača stoje 80.000 funti, pa je vjerojatno da cijela tvornica zahtijeva ništa manje od pola milijuna funti kapitala; zgrada ne može izgorijeti, jer su podovi od željeza a zidovi od opeke; iz nje izlazi 250.000 bačvica piva godišnje, a to bi odgovaralo tovaru flote od sto pedeset brodova nosivosti 200 tona svaki...«209Te divovske pivovare imaju osim toga organiziranu raspodjelu svojih proizvoda, kako u sa mom Londonu, gdje izravno opskrbljuju polovicu gradskih krčmi, tako i u Dublinu, gdje je raspodjela organizirana posredstvom vlastitih namještenika.210 To je vrlo važno: industrijsko poduzeće 695


teži potpunoj samostalnosti. U takvoj perspektivi, Peter Mathias navodi prim jer jednog poduzetnika što se bavi javnim radovima, Thomasa Cubitta, koji se obogatio oko 1817, nakon napoleonskih ratova. On svoj uspjeh ne duguje tehničkoj inovaciji, nego novom načinu upravljanja: oslobodio se podzakupnika koji su u tim područjim a bili staro pravilo: opskrbio se stalnom radnom sna gom a znao je i pravilno upotrijebiti novac.211 Ta nezavisnost postaje obilježje novog vremena. Konačno se dovršila podjela rada između industrije i drugih poslovnih sek tora. Povjesničari kažu da je nastupio industrijski kapitalizam, i ja se s tim slažem. Ali isto tako tvrde da tek tada započinje pravi kapitalizam. To je sigurno mnogo dvojbenije. Jer što je to »pravi« kapitalizam?

Granske podjele engleskog društva Cjelokupno društvo u kojem postoji dugotrajni rast uvijek u biti pokreće podjela rada. Ona je u Engleskoj posvuda prisutna. Pod jela političke vlasti između parlamenta i monarhije, 1660. godine, u vrijeme restauracije, a još više nakon Deklaracije o pravima iz 1689. godine, u pravom smislu znači početak jedne podjele s dugotrajnim posljedicama. A isto tako i način na koji se kulturni sektor (od obrazovanja do kazališta, novina, izdavačkih kuća, znanstvenih društava) izdvaja kao sve nezavisniji i utjecajniji svijet. Prijelomi komadaju trgovački svijet o kojem sam prekratko go vorio. Konačno, dolazi do prom jene u profesionalnim struktura ma, prem a klasičnoj shemi Fischera (1930) i Colina Clarka (1940), odnosno dolazi do smanjivanja prim arnog poljoprivrednog sek tora, koji još uvijek prevladava, u korist sekundarnog (indus trijskog) sektora, a zatim i do povećanja tercijarnog (uslužnog) sektora. Izuzetno izlaganje R. M. Hartwella212 na lyonskom kolok viju (1970) dobra je prilika da se zadržimo na tom problem u o kojem se rijetko raspravlja. Istina je da razlike između ta tri sektora nisu ni izdaleka savršeno jasne, čak bi trebalo više nego jednom promisliti o granici između prvog i drugog (poljoprivreda i industrija mogu se po miješati); što se tiče trećeg sektora, u kojem se sve sabire, mogli bismo raspravljati o njegovu sastavu, pa čak i identitetu. Obično 696


sc u njega uključuju »usluge«, trgovina, transport, banke, uprava; ali zar ne bi iz njega trebalo isključiti služinčad? Treba li golemi broj kućne posluga (koja oko 1850. čini drugu profesionalnu skupinu u Engleskoj, odmah iza poljoprivrede, s više od milijun osoba)213 svrstati u sektor teorijski obilježen produktivnošću koja je viša od ostalih? Svakako ne. Ali nakon što smo se složili s takvim ograničenjem, prema pravilu Fischer-Clark, valja prihvatiti da povećanje tercijarnog sektora uvijek svjedoči da se društvo razvija. U današnjim Sjedinjenim Državama uslužni sektor obuhvaća po lovicu stanovništva; to je rekord kojem nema ravna i dokaz da je američko društvo najrazvijenije na svijetu. Prema R. M. Hartwellu, povjesničari i ekonomisti više su nego zanemarili važnost tercijarnog sektora u engleskom rastu u XVIII. i ХГХ. stoljeću. Razvoj revolucije usluga bio bi, s onu stranu industrijske revolucije, protuslika poljoprivrednoj revoluciji. Bujanje usluga je nedvojbeno. Neosporno je da sc razvija promet; trgovina sc grana; broj dućana neprestano raste i oni sc nastoje specijalizirati; poduzeća sc bogate sadržajima u pravilnom iako u cjelini dosta umjerenom ritmu; i birokratiziraju sc; vidimo kako sc množe ili obnavljaju nove službe: poslovođe, knjigovođe, inspektori, računovođe, posrednici...; istina je da je broj namje štenika u bankama doista smiješan, no one same vrlo brzo postaju brojne. Država, pretrpana s tisuću administrativnih poslova, isto se tako birokratizira. Pati od glomaznosti. Na Kontinentu sigurno ima i glomaznijih od nje, ali ni ona nije osobito tanka, iako je mnoge svoje funkcije prebacila na druge. Razumije sc da nećemo u tercijarni sektor ubrojiti vojsku i mornaricu, kao što mu nismo pridodali ni služinčad. Nasuprot tome, nema dvojbe da u tom sektoru važno mjesto zauzimaju slobodne profesije, liječnici, od vjetnici. Ovi su već započeli svoj uspon u vrijeme Gregorya Kinga, formirajući se u čvrste redove u praktičnim školama u West m in sters214 Krajem XVIII. stoljeća slobodne profesije su općenito u modi, nastoje se obnoviti i uništiti svoj stari način ustrojstva. Je li revolucija tercijarnog sektora u Engleskoj u XVIII. sto ljeću utjecala na polet industrije? To nije lako reći, budući da je, kao što to objašnjava i Colin Clark, međusektorska podjela uvijek postojala, da se nastavlja i da je prisutna u dugotrajnom vre menskom procesu. U svakom slučaju, ništa ne potvrđuje da je širenje tercijarnog sektora potaklo rast.215 Ali on je bez sumnje njegov predznak. 697


Podjela rada i geografija Engleske Slijedeći podjelu rada, ostaje nam da pratimo preokret koji je preoblikovao ekonomsku geografiju Engleske. To je nešto posve različito od raspada autarkičnosti provincijalne Francuske, u suočenju s poletom XVIII. stoljeća.216 Nije riječ o evoluciji, nego o preokretu. U mnogim slučajevima sve će biti postavljeno naglavce. Igra koja se odvija između engleskih oblasti (pravilno usmjerena na područje Otoka, dobivajuči smisao u tom prostoru, utiskujući se u njega vidljivim obilježjima) najbolje je i najrječitije svjedo čanstvo što postoji o engleskom rastu i industrijskoj revoluciji koju taj rast pronosi. Čudno je da ne postoji nijedna cjelovita studija o tome, budući da Engleska raspolaže značajnom skicom historijske geografije217 i izuzetnom literaturom o svojoj regionalnoj proš losti.218 Ipak, problem su jasno postavili E. L. Jones na kongresu u Münchenu (1965)219, David Ogg220 1934. godine i G. M. Tre velyan221 1942. godine: po mom mišljenju, oni su rekli ono najvažnije, a to je da je engleski prostor odavno razvrstan s jedne i s druge strane linije koja teče od Gloucestera, na donjem Severnu, do Bostona, malog grada koji je nekoć isporučivao vunu Firentincima i hanzeatima, na obalama Washa.222 Ostavljajući postrani Wales, ta linija razdvaja Englesku na dva po površini gotovo jednaka m eđusobno suprotstavljena dijela. Jugoistočnu Englesku prije svega čine Londonski bazen i okolna područja: to je dio otoka s najmanje kiša, ali dio u kojem je u povijesti bilo najviše događanja, gdje se susreću »sve vrste gradskog života razvijenog tijekom stolječž: crkvena središta, re gionalna tržišta, sveučilišna žarišta, važni dijelovi putova i trgo vačka skladišta, središta (nekadašnjih) manufaktura«.223 Tu su se skupile sve prednosti gomilane tijekom povijesti: glavni grad, bogata trgovačka djelatnost, velika žitorodna područja, sela koja su prom ijenjena i m odernizirana zbog zahtjeva glavnog grada, i konačno najvažnije oblasti engleske predindustrije, smještene između Londona i Nonvicha, prem a sjeveru, te između Londona i Bristola. Sjeverozapadnu Englesku čine kišovita područja, gdje prevladavaju drevne visoravni i uzgoj stoke. U odnosu na susjednu oblast, to je neka vrst periferije i zaostalog područja. Brojke to potkrepljuju: u XVII. stolječu odnos u broju stanovnika (isključivši 698


London) je jedan prema četiri, a odnos novčanih sredstava (raču najući prema porezima) je pet prema četrnaest.224 No industrijska revolucija je u potpunosti izmijenila taj nes razmjer. Tradicionalna industrija povlaštene Engleske propada. Usprkos svom kapitalističkom bogatstvu i trgovačkoj snazi, ona ne uspijeva osvojiti i privući novu industriju. Naprotiv, druga Engles ka, sjeverno od prijelomne linije, »za nekoliko generacija«225 mijenja se u bogatu, čudesno m odernu zemlju. Putem koji iz Londona vodi prema Škotskoj preko Northamptona i Manchestera dolazimo danas do ugljenokopnogpoja sa Peninskog gorja, s njegovim medu sobom odvojenim bazenima u kojima su se nekoć gomilali ljudi i strojevi, gdje su se pojavile najtužnije i najdinamičnije engleske aglomeracije »na američki način«. Svjedočanstvo o tome još uvijek je prisutno: svaki ugljenokopni bazen ima svoju specijalnost, svoju tipologiju, svoju posebnu povijest, svoj grad, Birmingham, Manchester, Leeds, Sheffield, a svi su oni niknuli odjednom i preljuljali njihaljku Engleske prema sjeveru. Bjesomučna industrijalizacija i urbani zacija: crna je Engleska bila stroj kojim se obavljalo preseljavanje i premjesivanje ljudi. Geografija, razumije se, ne može objasniti sve o tim golemim konstrukcijama, ali može pomoći u osvjetljava nju sirovoga ugljenog determinizma, prometne prinude, uloge ljudskog potencijala a isto tako i neumoljivog pritiska prošlosti. Silovite novosti XVIII. i XIX. stoljeća možda su imale potrebu da se izgrađuju u nekoj vrsti socijalne praznine. Sjeverozapadna Engleska sigurno nije bila pustinja, ako pri tom ne mislimo na pustinju u smislu u kojem novinari danas govore o zapadnoj Francuskoj. Ali sjeverozapad je bio prava periferija, poput Škotske, u odnosu na londonsku Englesku. No ovaj put periferija, uključujući Škotsku, sustiže centar, nadokna đuje svoj zaostatak, doseže njegovu razinu. To je izuzetak, gotovo skandal, u odnosu na teoriju. Izuzetak i skandal kakav je nedavno naznačio T. C. Smout u odnosu na Škotsku.226 No postoje objaš njenja: polet središnje oblasti (jugoistočna Engleska) nalazio se nadomak periferije (uostalom, ako se riječ periferija i nameće u slučaju Škotske, ona samo djelomično odgovara za sjeverozapad nu Englesku). Osim toga, do uzdizanja druge Engleske i Škotske dolazi prije svega brzom industrijalizacijom. A svaka industrij alizacija napreduje ukoliko se uspije usaditi m edu najsiromaš nijim stanovništvom , jer joj njihovo sirom aštvo pom aže. 699


Pogledajte danas Južnu Koreju, Hong Kong ili Singapur, te neka dašnji evropski sjever u odnosu na Italiju.

Financije i kapitalizam Povijest kapitala opkoračuje prvu englesku industrijsku revolu ciju, prethodi joj, prelazi preko nje i nadilazi je. U uvjetima izuzetnog rasta koji sve unapređuje mijenja se i kapital, širi svoj obim, a industrijski kapitalizam potvrđuje svoju važnost, koja ubrzo postaje sveobuhvatna. No je li to novi oblik u kojem se kapitalizam na neki način rada, i u glavnom toku povijesti i u vlastitoj povijesti? Oblik u kojem doseže svoje savršenstvo i svoju istinitost zahvaljujući golemoj proizvodnji m odernih društava i snažnom pritisku fiksnog kapitala? Jc li sve što se ranije događalo bilo samo preduvjet, nezreo oblik i zanimljivost za učene povjes ničare? Povijesno objašnjenje više ili manje izričito navodi upravo na to. Ono nije pogrešno, ali nije ni ispravno. Kapitalizam je, kako ga ja shvaćam, stara pustolovina: na početku industrijske revolucije kapitalizam iza sebe ima već dugu povijest, i to ne samo trgovačkih iskustava. Tako se u Engleskoj u prvim godinama XIX. stoljeća kapital pojavljuje u svojim različitim klasičnim oblicima, koji su svi još živi: poljoprivredni kapital, koji još 1830. godine sam čini polovicu engleskog imutka; industrijsld kapital, koji je najprije rastao polako, a potom je bujao vrlo naglo, veoma stari trgovački kapital, razm jerno manje važan ali koji se proteže u svjetskim dimenzijama i stvara kolonijalizam kojem ubrzo valja naći ime i opravdanje; konačno (stapajući banke i financije), financijski kapital koji je bez oklijevanja postao svjet skom prevlasti londonskog Citya. Prema Hilferdingu227, upravo s XX. stoljećem, s mnoštvom dioničarskih društava i golemom kon centracijom novca u svim njegovim oblicima, nastupa i dolazi do prevlasti financijskog kapitalizma, u svetom trojstvu, u kojem bi industrijski kapitalizam bio Otac, trgovački kapitalizam, kao veoma drugorazredan, Sin, a novčarski kapitalizam Duh Sveti, koji pro žima sve.228 Ne treba toliko pamtiti tu dvojbenu Hilferdingovu sliku, nego prije to što on prosvjeduje protiv ideje o čisto industrijskom kapitalizmu, što svijet kapitala vidi kao otvorenu lepezu gdje finan cijski obli k — za njega posve nov —nastoji prevladati nad drugima, prožeti ih i ovladati njima. To je gledište koje bih bez oklijevanja 700


potpisao, uz dodatak da je odavna postojala množina kapitalizma, da financijski kapitalizam nije 1900. godine novorođenče, i da je čak, u prošlosti, makar samo u Genovi ili Amsterdamu, nakon snažnog rasta trgovačkog kapitalizma i akumulacije kapitala koja je prelazila normalnu razinu ulaganja229, već znao zauzeti svoje mjesto i vladati — na neko vrijeme — cjelokupnim poslovnim svijetom. Što se tiče Engleske, očito je da se lepeza, uključujući uzlet »novčarskog kapitalizma«, otvorila mnogo prije XX. stoljeća. Mnogo prije tog datuma, u bujici revolucija koje potresaju uz burkanim rastom Engleske, došlo je čak i do jedne financijske revolucije koja se pronijela i pomiješala s industrijalizacijom zemlje, koja ako je i nije prouzrokovala onda ju je bar pratila i omogućila. Često se govori kako engleske banke nisu financirale industrijalizaciju. Ali novije studije dokazuju da je dugoročno i kratkoročno kreditiranje pomoglo poduzetništvu u XVIII. pa i u XIX. stoljeću.230 Engleska banka, osnovana 1694. godine, predstavlja stožer cijelog sistema. Oko nje su, oslanjajući se na nju, londonske privatne banke: 1807. godine ima ih 73, oko 1820. godine oko stotinjak.231 U provinciji su se country banks pojavile najkasnije početkom XVIII. stoljeća, množeći se na tragu Sea Bubble, ali su zatim bile uvučene u njegov stečaj. Godina 1750. ima ih tek dvanaestak, ali 1784. godine već ih je 120, oko 1797. oko 290, 1800. godine 370, i bar 650 oko 1810.232Te iste godine jedan drugi autor izbrojao ih je 900, vodeći računa o podružnicama što ih imaju neke od tih banaka. Točno je da je to spontano množenje značilo pobjedu Lilliputa (banke u stvarnosti nemaju pravo brojiti više od šest uposlenih)233 a do nje je došlo spekulacijama, što nije povlastica Londona, kao i stjecajem okolnosti i lokalnih potreba. »Grofovijska banka«234 vrlo je često samo dodatni ured otvoren u poduzeću koje odavno djeluje, gdje izdavanje novčanica, eskont i predujmovi postaju često posve otvorene dobrosusjedske usluge. Ti improvizirani bankari dolaze iz najrazličitijih profesija: Fostcrsi iz Cambridgea bili su mlinari i trgovci žitom; u Liverpool u je većina bankara došla iz trgovačkih kuća; u Dirminghamu, Lloyd ovi su dolazili iz trgovine željezom; u Nottinghamu, Smithovi bijahu trgovci pletenine; u Norwichu, Gurneyevi su trgovci prediva i proizvođači vunenih tkanina; u Cornwallu, bankari su većinom vlasnici rudnika, drugdje trgovci sladom ili hmeljom, ili pak pivari, suknari, trgovci krojačkim priborom, poreznici.235 701

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta VRIJEDNOSTI u funtama sterlinga

H udsonov zaljev

/ 7 ? ^ N o v a Zemlja

SI Jean § Rt Breton Nova Škotska

ф Uvozi predominacija I

1 uvoza

Anlequera

_

izvoza

,.,Q

Џ

Dominique

■7

N e v isQ \

’Zaljev H o n d u r a s a ?- S >

f 1rу \1 ^

/

o

Ш

*

M o n tse rra lV ^ A ^

Jamaica

J

Si V in c e n t^ j— л ! * Ч ^ , / Пгаг

Barbados

sirane kolonije Amerike

55. SVJETSKA TRGOVINA VELIKE BRITANIJE 1792. GODINE Kompilacija engleskih statistika (A. E., M. i D. Engleska 10 1° 130). Ovisno o tom e d a li su krugovi koji predstavljaju uvoz (U) i izvoz (I) u središnjem dijelu bijeli ili crni, uvoz je viši, o dnosno niži od izvoza. Prazni krugovi označavaju uravnoteženost U i I: Turska, U = 290.559; 1= 273- 715; Italija (1,009.000 i 963.263); Irska (2. 622.733 i 2.370.866). N euravnoteženost u korist Engleske: am eričke države, Portugal (977.820 i 754.612), Francuska poslije Edenskog ugovora (717.034 i 1,221.666). Ukupan proračun: Evropa, 11,170.860 i 12,813.435; Amerika, 5,603.947 i 8,159.502; Azija, 2,671.547 i 2,627.887;

702


Afrika, 82.917 i 1,367.539. Ukupno, 19,529.273 prema 24,878.362, a to je pozitivna bilanca za više od 5,000.000. U izvozu »engleske manufakture« sudjeluju sa 18,509-796, a u daljnjem izvozu stranih manufaktura sa 6,568.565. Tu englesku trgovinu osigurava na ulazu 15-463 broda, na izlazu 15-010, odnosno 30.470 brodova, od čega 3-620 stranih. Prosječna nosivost engleskih brodova je 122 tone, prosječna posada 7 ljudi. Francusko-engleski prom et obavlja 3-160 brodova u oba smjera, od čega je 430 stranih. Za Aziju ide 28, a vraća se 36 brodova, i svi su engleski. Njihova prosječna nosivost je 786 tona, prosječan broj posade 93- Indiameni dosežu i prem ašuju prosjek. Popis ne obuhvaća veliki engleski obalni prom et (ugljen).

703


Burza ugljena u Londonu. Engleska gravira, autor Rowlandson. (Oti sak Roger-Viollet.) Ukratko, banke nastaju u XVII1. stoljeću na temelju lokalne konjunkture, slično kao što su ustanovljene i prve nove industrije. Toj provincijskoj Engleskoj potreban je kredit, potrebno joj je kolanje mjenica, potrebna joj je gotovina, a privatne banke ispu njavaju sve te funkcije budući da imaju čak i mogućnost izdavanja novčanica. To je za njih lijep izvor dobiti, jer bar u početku, sve dok postoji dovoljno povjerenja da bi im se ostavljali ulozi, pro nalaženjem novca one proširuju svoj kredit.236 U načelu, te banke imaju rezervu u zlatu da bi pokrile svoje emisije, ali kada dođe do krize, kad se javnost uplaši, kao 1745. godine, prisiljene su hitno tražiti gotovinu u londonskim bankama kako bi izbjegle bankrot. Stečaj se međutim nije uvijek mogao izbjeći, osobito za vrijeme kriza 1793- i 1816. godine. A ti stečajevi su dobar dokaz da lokalne 704


banke daju velike pozajmice, ne samo kratkoročne, nego i dugo. ročne.237 t Ipak, sistem je u cjelini bio čvrst jer ga je praktički, ako ne i i službeno, podržavala Engleska banka igrajući ulogu »krajnjeg zajmodavca«.238 Njezine rezerve gotovine uglavnom su dovoljne da u slučaju poteškoće pokriju nepredviđene isplate privatnih banaka iz Londona ili iz provincije. Nakon 1797, kad novčanice Engleske banke više nisu promjenljive u zlato, one za lokalne banke postaju novac u koji su obvezne mijenjati vlastite novčanice ukoliko bude potrebno. Kao očit znak opće stabilnosti, privatne banke postaju štedionicama, povećavajući na taj način svoje m o gućnosti da isplaćuju predujmove kako zakupcima i vlasnicima zemlje, tako industrijalcima i vlasnicima rudnika ili graditeljima kanala.239 Graditelji kanala nipošto se ne lišavaju toga: zaduživanje vojvode od Bridgewatera je savršen primjer. Počevši od 1826. akcionarske banke240 (joint stock bank) bile su zakonski priznate, a predstavljale su novu generaciju solidnijih banaka, bolje opskrbljenih kapitalom nego prethodna generacija banaka. No jesu li one opreznije? Nisu, budući da se moraju otimati o klijentelu banaka koje već postoje i više se izlagati riziku. A njihov broj raste naočigled: 1836. godine ima ih 70, ali između 1. siječnja i 26. studenog iste godine 42 jo in t stock bank »su sc organizirale i ušle u konkurenciju s bankama koje već postoje«240. Ubrzo će ih biti stotinjak, a zajedno s brojnim podružnicama, brojčano će se izjednačiti sa country bank koje već tada postaju zastarjele ustanove. London će im, međutim, dugo ostati zatvoren, no na kraju one će ipak izboriti ulazak i u London. Tako su 1854. godine primljene u Clearing house banaka glavnog grada, što znači da ravnopravno sudjeluju u kolanju novca i kredita kojem je London jedino, savršeno organizirano središte koje i samo primorava na usavršavanje. Clearinghouse stvorena je 1773- za međubankarske kompenzacije, a Francuz Maurice Kubichon ju je s divljenjem opisao 1811. godine: »Mehanizam kolanja«, piše on, »tako je uređen da možemo reći kako u Engleskoj nema ni papira ni novca. Četrdeset londonskih blagajnika medu sobom obavlja gotovo sva plaćanja i transakcije kraljevstva; sastajući se svake večeri, oni međusobno tako prirodno razmjenjuju vrijednosne papire da je doznaka od tisuću zlatnika često dovoljna da namiri kolanje više milijuna.«241 Čudesan izum! Ipak, upravo su tim istim riječima promatrači opisivali ustrojstvo tradicionalnih sajmova u Lyonu ili 705


u Besançon-Plaisanceu u XVI. ili XVII. stoljeću! S tom važnom razlikom da se sastanci clearinga održavaju u Londonu svakog dana; nekadašnji veliki sajmovi održavali su se četiri puta godiš nje... S druge strane, banka ima jednu ulogu koju sajam nije mogac imati. »U ovoj zemlji«, piše neki oštroum ni Francuz, »nijedan trgovac kao ni bilo tko drugi ne čuva novac kod sebe, drži ga položenog kod bankara, ili bolje, ispostavlja ga blagajniku koji vodi njegove račune i plaća njegove troškove razm jerno raspo loživoj svoti«.242 Novac koji se tako koncentrira u banci nije neak tivan, on kola, ulaže se, jer ga ni blagajnik ni bankar ne ostavljaju da spava u blagajni. Kao što je govorio Ricardo, distinktivna fun kcija bankara »započinje Čim upotrijebi novac drugih«.243 K tome postoji novac koji prisilno kola između Engleske banke i engleske vlade, između Banke, koja je organizam i »krajnje« utočište, te drugih banaka i trgovačkih, odnosno industrijskih poduzeća; po sredovanjem saving banks, narodnih štedionica, prikuplja se također novac koji su uštedjeli siromašni — a to je golem posao, kao što se kaže u jednoj francuskoj prepisci, jer je »bogatstvo sirom ašnih (gledano u cjelini) u Engleskoj veće od onoga što ga imaju bogati, ne samo u jednom kraljevstvu«244. Ta objašnjenja valja upotpuniti uvođenjem treće generacije londonskih pseudobanaka sa zaradom bili brokersa koji osnivaju eskontne urede, discount houses. Valjalo bi isto tako pokazati kako privatne banke iz londonskog Citya, koje igraju ulogu agenata i zastupnika regionalnih banaka, imaju mogućnost preraspodjele kredita i prijenosa viškova novca, primjerice iz oblasti engleskog jugoistoka prem a aktivnim oblastima sjeverozapada. Njihovo je pravilo dosta jasno, kapital se raspodjeljuje na najbolji način prem a interesu zajmodavaca, zajmoprimatelja i posrednika. Valjalo bi na koncu pogledati Englesku banku te utvrditi: — da ona nije samo vladina banka i, u toj funkciji, puna povlastica i različitih zadaća; da je ona i privatna banka sa svojim dioničarima i već sama po sebi znači dobar posao: »dionice (...) ustanovljene sa stotinu funti bile su 1803. na 136 a danas su na 355«245 (6. veljače 1817). Tijekom cijelog XVIII. stoljeća one su pothranjivale burzovne spekulacije u Londonu i Amsterdamu; — da se upotreba novčanice Engleske banke ne prestaje širiti, da obuhvaća cijelu zemlju a ne više samo glavni grad i njegovu regiju, koja je od početka bila njezino čuvano lovište. U Lancashireu, u Manchesteru i Liverpoolu, radnici su odbijali da budu 706


plaćeni novčanicama privatnih banaka, kojih vrijednost trgovci često ne priznaju.246 London plus Lancashire, to je već lijepo polje djelovanja. Ali nakon 1797. novčanica Engleske banke postaje u cijeloj zemlji ersatz za zlatni novac. Valjalo bi razgledati i Stock Exchange kamo u zbijenim redo vima ulaze nove vrijednosti. Kvote bujaju: 1825. godine ima 114 novih upisa, od čega je 20 za željezničke pruge, 22 za zajmove i banke, 17za strane rudnike (posebno za španjolsku Ameriku) plus 11 društava za rasvjetni plin... tih 114 novih kvota same predstav ljaju 100 milijuna uloženih funti247, bar u načelu, jer sav novac nije odmah uložen. A već je započeo odljev engleskog kapitala u strana ulaganja. Na samom kraju ХК. stoljeća doseže fantastične razmjere, ali pokret je uvelike započeo već 1815248, istina s promjenljivim ishodom, tako da nakon 1826. dolazi čak do strahovite krize. Burzovne i financijske spekulacije te izvoz kapitala odvijat će se i preko vrlo aktivnog financijskog tržišta. Oko 1860-ih godina, dok je industrijska proizvodnja još uvijek u punom rastu (gotovo se udvostručila posljednjih desetak godina, a brz ritam zadržat će se bar do 1880)249, dok je nacionalno ulaganje vjerojatno najviše u dotadašnjoj engleskoj povijesti250, financijsko ulaganje u inozem stvu, još od sredine stoljeća u snažnom usponu, u pojedinim godinama izjednačuje se s ukupnim ulaganjem na nacionalnom teritoriju.251 S druge strane, udio trgovine i prometa u nacional nom dohotku stalno se povećava, prelazeći sa 17,4% 1801. godine i 15,9% 1821. godine na 22% 1871. godine i 27,5% 1907. godine.252 Možemo li stoga govoriti o »industrijskom« kapitalizmu kao »pravom« kapitalizmu, koji slavodobitno zamjenjuje trgovački kapitalizam (krivi) i na koncu nevoljko ustupa mjesto ultramodernom financijskom kapitalizmu? Bankarski, industrijski i trgovački (jer kapitalizam nikada nije prestao biti u prvom redu trgovački) kapitalizam koegzistiraju tijekom cijelogXIX. stoljeća, jednako kao i prije a i poslije XIX. stoljeća. Ono Što se s vremenom mijenjalo, i to neprestano, je pogod nost i postotak dobiti, ovisno o sektorima i zemljama, a prem a tim promjenama mijenjao se i obim kapitalističkog ulaganja. Otprilike između 1830. godine, u razdoblju velike engleske industrijali zacije, čini se da je kvocijent kapital/dohodak bio jači nego ikada u Engleskoj.253 Je li do toga došlo samo zbog prednosti koje su svojstvene industrijskom kapitalizmu, sam om p o sebi, ili zbog činjenice da je britanska industrija mogla u to vrijeme rasti po 707


mjeri golemih svjetskih trži5ta, kojima Engleska nedvojbeno vlada? U prilog tome govori činjenica da se pariški kapitalizam, iako zauzima mjesto koje j e z a njega najpovoljnije i najprobitačnije, a to je da se može natjecati s Engleskom, u tom istom razdoblju ograničava na financije. Položaj Pariza kao organizatora kretanja unutarevropskog kapitala bio je prilično široko prihvaćen. »Una zad dvadeset godina«, piše vitez Séguier u rujnu 1818. iz Londona, »Pariz je postao glavnim središtem bankarskih poslova u Evropi, nasuprot Londonu, koji nije bankarski grad u pravom smislu. Iz toga proizlazi da se engleski kapitalist koji želi obaviti neki bankarski posao, odnosno preusm jeriti novac iz jedne zemlje u drugu, m ora za to obratiti bankarskim gradovima u Evropi, a kako je Pariz najbliži, odatle se danas obavlja najveći dio engleskih poslova.«254 To je tvrdnja koju bi valjalo pobliže promotriti. No međutim, neosporno je da Pariz igra ulogu pokraj i u sjeni Lon dona, ukratko, da m u je djelotvorna konkurencija, pa ako je stručnjak za povijest Stock ExchangeaVf!. Bagehot u pravu, prom jena na štetu Pariza zapaža se tek poslije 1870. Nakon francusko-njem ačkog rata, kaže W. Bagehot, Englezi su postali bankari cijele Evrope.255

Kakvu ulogu pripisati konjunkturi? Da li nas to pitanje, posljednje u ovom poglavlju, ali pitanje koje će ostati bez kategoričnog odgovora, odvodi van granica naše nam jere da nadmašimo povijesni plan industrijske revolucije? U stanovitoj mjeri da, jer vrijeme konjunkture o kojem ovdje govo rim o razdoblje je razm jerno kratkotrajne konjunkture (ne s onu stranu Kondratieva). Napustit ćemo dugo trajanje da bismo pred stavu pogledali s promatrališta koja su bliža prom atranoj stvarnos ti. Pojedinosti će postajati jasnije pred našim očima. Dugotrajne i poludugotrajne fluktuacije koje se neprestano sm jenjuju poput neprekinutog niza valova, pravilo su svjetske povijesti, pravilo koje se proteže iz davnina do našeg vremena a suđeno m u je da se i dalje nastavlja. To je nešto poput ponavljanog ritma; Charles Morazé je govorio o din a m ičkim strukturam a, o unaprijed program iranim kretanjima. Ta konjunktura nas nužno dovodi u središte problem a s kojima smo se već suočili, ali 708


posebnim putevima, a to su putevi povijesti cijena, kojih jc tumače nje bilo velik problem historiografije u posljednjih četrdeset ili pedeset godina. Na tom području, engleski povjesničari nemaju na čemu pozavidjeti svojim stranim kolegama. Bili su među prvim i najboljim sakupljačima serija cijena. No oni ne vide konjunkturu na isti način kao ostali povjesničari (osobito francuski). Pojednostavljujući do skrajnosti, rekao bih da engleski pov jesničari nisu promatrali konjunkturu kao egzogenu snagu, a to jc naše trajno gledište koje su višc-manje eksplicitno formulirali Ernest Labrousse, Pierre Vilar, René Baehrel ilijean Mcuvrct. Po njima, kao i po meni, konjunktura upravlja istodobnim procesima, ona potajno priprem a ljudsku povijest. Po našim engleskim kole gama, nacionalni procesi i događanja stvaraju odvojene konjun kture u svakoj zemlji. Stagnacijom i padom cijena između 1778. i 1791, po našem mišljenju, upravlja Labrousseov međunarodni međuciklus, a po njihovom rat s američkim kolonijama (17741783) i njegove posljedice. Ja sa svoje strane i suviše sam uvjeren u uzajamnost perspektiva a da ne bih prihvatio oba viđenja kao valjana i da objašnjenje zapravo mora ići u oba smjera. No ovisno 0 tome hoćemo li se prikloniti jednoj ili drugoj perspektivi, odgo vornosti ili, ako više volimo, pravi uzroci nalaze se u opasnosti da promijene stranu i svoju prirodu. T. S. Ashton256 i povjesničari koji su prihvatili njegovo gle dište257 sigurno su u pravu kada nabrajaju niz činilaca koji djeluju na fluktuacije. Prva sila na djelu jc rat. Nitko to ne može osporiti. Točnije još, to je kolebanje između rata i mira (sedmogodišnji rat 1756-1763, rat engleskih kolonija u Americi 1775-1783, rat protiv revolucionarne i carske Francuske 1793-1802, 1803-1815)- Za tim dolaze oscilacije seljačke privrede (koja ostaje, ponovimo to, primarnom djelatnosti u Engleskoj negdje sve do 1830-ih godina) između dobrih, osrednjih i slabih žetvi, a s ovim posljednjima (1710, 1725, 1737, 1767, 1792-1793, 1795-1796, 1799-1800) započinju takozvane krize Starog poretka258 koje se prenose na cjelokupni privredni život. Čak ni u XIX. stoljeću kada se sve češće 1obilnije pribjegava stranom žitu, ne prestaju talasanja u engleskoj privredi, ako ni zbog čega drugog a ono zbog neposrednog (i u gotovini, kaže prepiska) plaćanja koja treba izvršiti kako bi se postigao brz dolazak vreća žita ili bačvica brašna. Drugi činioci engleskih fluktuacija su trade cycles, trgovački ciklusi: engleska trgovina ima u svojim gibanjima uspone i padove, koji se potom očituju u padu i usponu konjunkture. Zatim kretanja 709


u kolanju novca, s jedne strane srebrni i zlatni novac, a s druge strane gomila vrijednosnih papira svake vrste. Londonska burza (gdje je »senzitivno stanje« pravilo, gdje je strah češći posjetitelj nego nada)259 zanimljiv je seizmograf koji bilježi mnogostruka kretanja konjunkture, ali ima i dijaboličku sposobnost da sam izaziva potrese: tako je bilo 1825-1826, 1837. i 1847. godine. Zapravo svakih deset godina, što je već uglavnom pravilo u pos ljednjoj trećini XVIII. stoljeća, javljaju se osim kriza tradicionalne vrsti, takozvanih kriza Starog poretka, na posljednjim stepenicama privrednog života i krize povjerenja.260 Takav je smjer razmišljanja engleskih kolega. Po francuskim povjesničarima — jesu li oni u pravu ili nisu, pitanje je koje valja raspraviti — konjunktura je stvarnost po sebi, iako tu stvarnost nije baš Iako objasniti. Slažemo se s Léonom Dupriczom i s Wilhelmom Abelom da cijene tvore cjelinu. Dupricz govori čak o strukturi cijena. One su povezane, a do njihova osciliranja dolazi dodava njem posebnih prom jena cijena jednih u odnosu na druge. A iznad svega, njihovo »njihanje« nije ograničeno na je d n u nacionalnu ekonomiju, ma kako ona bila važna. Ne proizvodi Engleska sama svoje cijene, kao ni uspone i padove svoje trgovine, pa čak ni kolanje novca — u tom e joj pomažu druge svjetske privrede, privrede cijelog svijeta, i gotovo sve idu istim korakom. Upravo je to nas povjesničare najviše zapanjilo već na početku istraživanja. Pogledajte s tim u vezi presudne i poticajne stranice Renća Đaehrela, pune iznenađenja. Konjunktura koja podiže, zaustavlja ili obara engleske cijene, nije dakle vrijeme svojstveno Engleskoj, nego upravo »svjetsko vrijeme«. Moguće je i gotovo sigurno da se to vrijeme dijelom oblikovalo u Engleskoj, da mu je London čak najvažniji epicentar, ali svijet oblikuje i mijenja konjunkturu koja nije isključivo vlasništvo Otoka. Posljedice su očigledne: oblast rezonancije takvih cijena je cjelokupna ekonomija-svijet u kojoj Engleska zauzima središnje mjesto. Konjunktura u Engleskoj je, dakle, dijelom egzogena i ono što se događa izvan Engleske, posebice u susjednoj Evropi, svjedoči o engleskoj povijesti. Ev ropa i Engleska obavijene su istom konjunkturom , što ne znači da se nalaze u potpuno istovjetnoj situaciji. Govoreći o ulozi ko njunkturne krize u općoj privredi, ja sam naprotiv naglasio da ona ne pogađa i da ne može jednako pogađati slabe i jake (primjerice Italiju i Nizozemsku u XVII. stoljeću), da je to dakle prilika za preraspodjelu m eđunarodnih ekonomskih zadaća i odnosa, jača jući na koncu dinamiku najsnažnijih i naglašavajući potiskivanje 710


oslabljenih. Zbog toga sc ne slažem s obrazloženjem kojim se služi p. Mathias261 kako bi porekao ulogu nizvodnog rukavca Kon dratieva, između 1873. i 1896, i njegovu odgovornost u Great Depression koja potresa Englesku u tim istim godinama. Iako su se u tom razdoblju stope rasta u Njemačkoj i u Sjedinjenim Državama znamo smanjile, obrazlaže P. Mathias, ipak je sudbina Njemačke, Sjedinjenih Država i Engleske prilično različita, pa dolazi do razmjernog nazadovanja Britanskog otočja, do smanjiva nja njegova udjela u svjetskoj privredi. Nesumnjivo. Već započinje ono što če se jasno vidjeti u vrijeme krize iz 1929. godine. No činjenica je da se rast usporava istodobno u Njemačkoj, Sjedi njenim Državama, Engleskoj i, naravno, u Francuskoj. A to ujed načeno kretanje krivulja, ne razina, iako predstavlja iznenađenje, teško se može poreći. Ono što je očigledno u XIX. stoljeću, a još očiglednije u današnjem svijetu — konjunktura koja je na velikim područjima analogna i koja gotovo posvuda udara u isto vrijeme — očigledno je već u XVIII. stoljeću, pa i ranije. Nalazimo se dakle u velikom iskušenju da usporedimo ono što se događa u Engleskoj od 1770-1780. godine sve do 1812-1817. godine, s onim što se dogodilo u Francuskoj gdje nam stoji na raspolaganju iscrpna studija Ernesta Labroussea. Nemojmo međutim imati suviše ilu zija: francuski prikaz ne vrijedi odmah i s onu stranu La Manchea. Imamo mnogo krivulja koje ne govore nužno istim jezikom. Da sc konjunktura cijena, nadnica, proizvodnje proučavala od zemlje do zemlje s jednakim kriterijima, poklapanja ili oprečnosti bili bi jasniji, te bi time problem sličnosti ili različitosti bio riješen. To međutim nije slučaj. No ako usporedimo engleske i francuske krivulje cijena proizvodnih i potrošnih dobara, odmah ćemo vidjeti da su ove druge uzburkanije, dramatičnije od prvih. I to je možda normalno: u središtu svijeta voda manje ključa nego drug dje. U vezi s krivuljom engleskih cijena preuzetom od P. Deanea i A Colea, oklijevat ćemo prihvatiti međuciklus od 1780. do 1792. godine; prije je riječ o odmorištu, o »nepromijenjenom stanju«, kao što kaže L. Dupriez po kojem bi ta stagnacija započinjala 1773. godine. Naprotiv, slaganje krivulja je nedvojbeno što se tiče Kon dratieva kako slijedi: polazište je 1791, vrhunac 1812, a završetak spuštanja 1851. godina. Zaključit ćemo da je engleska industrijska revolucija između 1781. i 1815. (približni datumi) imala dva pokreta, dva udisaja, prvi je bio težak, drugi lakši. Približno taJkav je ritam disanja 711


56. CIJENE U ENGLESKOJ I FRANCUSKOJ, 1710-1790. Da li Labrousseov meduciklus, vrlo d o b ro nacrtan n a francuskim krivuljama, postoji na engleskim krivuljama? (Prem a G. Im bert, Dugo trajanje Kondratieva, 1959, str. 207.) 00,

1913 = 100

200-

150-

100 eo

60 50-1

,_________________________,____________ 1770 1780 1790 1800

1820

1830

1840

1850

57. DUGOTRAJNO KRETANJE ENGLESKIH CIJENA Na um jerenoj dugotrajnoj liniji »stabilnost« o kojoj govori Léon Dupriez može se bez većih odstupanja uočiti između 1772. i 1793. Meduciklusu u Francuskoj više odgovara odm orišie izm eđu 1780. i 1790. Kondratiev započinje, kao i u Francuskoj, oko 1791, a kulminira oko 1810-1812. (u Francuskoj oko 1817), najnižu točku seže 1850-1851. Tri linije (puna i iscrtkane) odnose se na različito računanje. (Prema P. Deane i W. A. Cole, British Economic Growth, 1688-1959, 1962.)

712


Francuske i evropskog kontinenta: nesretnoj Francuskoj, izmu čenoj vladavinom Luja XVI koji će otvoriti vrata burama političke revolucije, odgovara Engleska Georgea III, tako uznemirivana nekom mrzovoljnom konjunkturom. U Engleskoj politička eks plozija neće doprijeti do ruba iskušenja, iako je iskušenja bilo. U razdoblju od desetak godina zaustavlja se uspon koji je sve dotad išao u prilog engleskoj ekonomiji. Ne kažemo da je sve zamršeno, ali više ništa nije tako dobro. Engleska, kao i Francuska, plaća cijenu fantastičnih napora i troškova američkog rata. A kriza koja slijedi sve je zamrsila, preraspodijelila je zadaće, istakla razlike između sektora. U Francuskoj, kao i u Engleskoj, trgovina spek takularno buja, ali se na kraju s obje strane remeti trgovačka ravnoteža, istodobno na štetu Engleske i na štetu Francuske. Trgo vačka ravnoteža energično se pokušava uspostaviti, no uspjeh je samo polovičan. Nije li potpisivanje Edcnskog ugovora 1786, kojim se približavaju dvije neprijateljske sile nepovjerljive jedna prema drugoj, možda bilo traženje sigurnosti? Kao rezultat nenormalno dugotrajne depresije općenito do lazi do selekcije medu poduzećima. Ta selekcija ide u prilog poduzećima koja se prilagodavaju i odupiru, a dokrajčuje ona koja se pokazuju suviše slabima da bi preživjela. Prednost Engles ke je u tome što je tim teškim putem krenula u trenutku kada su se u zemlji množili izumi »druge generacije«: jen n y (1768), stroj no predenje koje pokreće hidraulička energija (1769), bušilica (1775), rotacioni parni stroj (1776-1781), pudlovanje (1784), prva upotrebljiva vršalica (1786), usavršeni tokarski stroj (1794). Uoči oživljavanja dolazi dakle do golemih tehničkih inovacija. Godine 1791. ponovo dolazi povoljno vrijeme za privredu: cijene rastu, aktivnosti bujaju, razvrstavaju se, a produktivnost je time sve veća. Engleska poljoprivreda izvlači iz toga korist do Watcrlooa, a prosječna eksploatacija i dalje se održava zahvaljujući probitačnim cijenama. To povoljno vrijeme omogućuje i bezum no trošenje na revolucionarne i imperijalne ratove (za Englesku to znači 1 milijardu funti troškova).*52 No kako to vrijeme nije isključivo u vlasništvu Engleske, i na Kontinentu se, iako usporeno, stvara m oderna industrija. Međutim, rast konjunkture u Engleskoj je doveo do bržeg povećanja cijena nego nadnica. Zahvaljujući demografskom na pretku, između 1770. i 1830.263dolazi do smanjivanja razine života i dohotkapro capite: 1688. on je 9,1 funtu; 1770:19,1; 1798:15,4; 1812: 14,2; 1822: 17,5. To nam lijepo potvrđuje krivulja Phelpsa 713


Browna i Sheile Hopkins koja se odnosi na nadnice engleskih zidara od XIII. do XIX. stoljeća. Prenosimo je na 715. stranici, navodeći kriterije po kojima je ucrtana. To je presudno važna krivulja. Ona pokazuje, s višestoljetne distance, pravilan suodnos između povećanja cijena i pada realnih nadnica: povećanje cijcn? dovodi do poleta proizvodnje i porasta broja stanovništva pojavâ koje su vezane jedna uz drugu i m eđusobno se uvjetuju — no, svaki put, nadnice se smanjuju; u uvjetima Starog poretka, dc napretka dolazi na uštrb razine života radnika. No to pravilo, koje je trajno obilježje Starog poretka, prem a proračunim a P. Browna i S. Hopkins, još uvijek je uočljivo od 1760. do 1810-1820, г najniža razina nadnica smješta se oko 1800. godine, kada se krivulja koja bilježi cjelokupnu konjunkturu približava svom vr huncu.264 To što se stanje nadnica popravlja poslije 1820, kad cijene opadaju, samo je ponavljanje ranijih pravila. Čudo, odnos no prom jena, dogodit će se počevši od 1850, kada započinje novi ciklus Kondratieva (to je drugi važan datum istodobno za Englesku i za Kontinent). Ovog će puta cijene rasti a nadnice će ih slijediti: na pozornicu stupa kontinuirani rast. Dolazimo tako u središte rasprave koju su mnogi povjes ničari, više ili manje svjesno, izbjegavali, a riječ je o cijeni koju je Engleska platila za prijelaz u čisti modernitet. Slažem se s povjes ničarima koji su se prvi nadvili nad taj problem da je tada došlo do pogoršavanja materijalnog blagostanja engleskih masa, do opadanja realnih nadnica, kako za radnike na poljima tako i za radnike u tvornicama ili u prometu... Uvjeren sam čak (na svoju odgovornost, budući da nisam iskusan poznavalac tog razdoblja) d aje prva faza industrijalizacije, od 1760. do 1815. godine, bila još teža od one koia je uslijedila poslije Watcrlooa, iako su radnički i seljački nemiri bili burniji poslije engleske pobjede nego prije nje, a i ustrajniji. No nisu li nemiri dokaz ako ne dobrog, a ono bar boljeg ili dovoljno dobrog zdravlja? Točno je međutim (a to je d o d a tn a cijena industrijskog rasta u odnosu na ostale oblike rasta koji su prethodili) da je povećanje realnih nadnica i dohotka pro capite, kakvo bilježi krivulja Browna i Hopkinsove između 1817. i 1850. za radničke mase bilo djelomično poništeno uslijed trage dija što ih donosi prebrza urbanizacija, gomilajući katastrofalne posljedice bijednog stanovanja, nezdrave prehrane (čak i pok varene, u nedostatku redovitog i brzog prijevoza), gubljenja druš tvenih korijena kojima se pojedinci odvajaju od obiteljskog oslonca i raznih dodatnih sredstava iz seoske zajednice. No, s 714


58. »KOŠARA ŽIVEŽNIH NAMIRNICA« Ovaj grafikon, kao i grafikon Abcla i Fouraslié-Grandamya (sv. I, sir. 109) svjedoči o naporu povjesničara ekonomije da iz dijalektike cijcne-nadnice izvuku nešio šio sliči dohotku pro capile. Engleski zidar doseže određenu nadnicu, troši stanovit broj osnovnih proizvoda. Skupina takvih tipičnih proizvoda (katkada se kaže »košara živežnih namirnica«) uzeta je kao indikator. Iscrtkana krivulja prikazuje kretanje cijena iz te »košare«; krivulja s punom linijom odnos između dosegnute nadnice i istodobne cijene »košare« (razdoblje 1451-1475. odabrano je kao indeks 100). Usporedbom tih dviju krivulja proizlazi da u svakom razdoblju sa stabilnim ili opadajućim cijenama (1380-1510, 1630-1750) dolazi do povećanja potrošnje i blagostanja. Ukoliko cijene rastu, razina života se pogoršava. Tako je između 1510. i 1630. između 1750. i 1820, uoči industrijske revolucije. Kcalnc zarade i cijene kasnije rastu paralelno. (Prema Phelps Drown i Sheila Hopkins, u: Essays in Economic History, M. Carus-Vilson, 11, sir. 183. i 186.)

vrtoglavim padom realnih zarada (koji je započeo, imajmo to na umu, 1760265, to jests velikim porastom proizvodnje »stanovništva koji obilježava drugu polovicu XVIII. stoljeća, a ne samo s ame ričkim ratom) između 1780. i 1815. situacija sigurno postaje još dramatičnijom. »Dvije su generacije žrtvovane radi stvaranja industrijske baze«. Taj zaključak današnjih povjesničara266, koji se oslanja na tumačenje engleskih suvremenika, ne može se opovrgnuti ako na Englesku tih godina gledamo očima majora, kasnije pukovnika Pilleta.267 Ranjen i zarobljen u Portugalu, u Cintri, 1807, duge godine do svog oslobođenja živio je u Engleskoj, pa iako nije osobito nježan prema njoj (koji je zatočenik ikada volio svoje tamničare?), govori o Engleskoj kao obaviješteni svjedok, nipošto ispunjen mržnjom, te se čini posve nepristranim. Sačuvao je 715


sjećanje na godine koje su za Englesku bile vrlo teške. »Vidio sam da su sve m anufakture bez posla«, piše on, »da je narod kojim je zavladala glad opterećen porezima, a papirni je novac obezvrije đen...«268 Godine 1811, »vlasnici manufaktura ne mogu više pla ćati svoje radnike te im daju kao plaću manufakturne proizvode; a ti nesretnici, da bi mogli kupiti kruh, prodavali su ih na licu mjesta za dvije trećine njihove realne vrijednosti«.269 Drugi svje dok, Louis Simond, isto tako lucidan, obožavatelj Engleske, u isto vrijeme270 bilježi kako »radnik sa svojom uobičajenom nadnicom više ne može kupiti kruh, meso, odjeću neophodnu za sebe i za svoju obitelj«. Što se tiče poljoprivrednih radnika, »njihova se nadnica m učno vuče (...) općenito iza svih drugih cijena«. Godine 1812. u Glasgowu271, bilježi on, »plaće pamučarskih radnika (...) sada iznose samo četvrtinu onoga koliko su iznosile prije devet naest godina, iako su se u m eđuvrem enu sve cijene udvostručile«. Možemo posum njati u brojke, ali ne i u ukazano osiromašenje. No m ajor Pillet vidi još dalje, čini mi se, budući da je, kao vojnik, svjestan goleme oružane snage Engleske. Da bi snabdjela svoju vojsku, engleska vlada novači vojnike »u razmjerima koji su doista mnogo strašniji od svih poziva upućenih našem stanov ništvu«.272 Uzdržavati vojsku koja u cjelini broji više od 200.000 ljudi (a plaća vojnika iz engleskih bojnih redova četiri je puta veća od plaće francuskog vojnika)273 i održavati golemu flotu — ubita čan je teret. Odatle možda nepokolebljiva surovost kojom pos tupaju s vojnicima i m ornarim a, proizašlima iz najnesretnijih slojeva društva, »ološ nad ološem«.274 Za sina kojemu krene loše i kojemu obitelj pribavi naslov oficira, govorilo se ovako: »Taj bi lupež bio obješen, dobar je samo da nosi crvenu odoru«.275 Tu se nalazi najgori potproletarijat Engleske, ponovo pretvoren u ljude bijedom pravih proletera, radnika, seljaka ili skitnica. Čija je to krivica? Ni industrijalizacije, ni kapitalizma koji se uspinje do vrhunca bogatstva, pa čak ni rata, ni konjunkture koja je samo ovojnica — nego svega toga zajedno. Mnogi povjesničari ne žele se suočiti s tom bolnom stvar nošću. Odbijaju to priznati. Jedan kaže da m jerenje razine života ne može uopće biti točno i pouzdano. Drugi kaže da je položaj radnika bio lošiji, ili bar jednak stanju prije prvih pobjeda mehani zacije. Treći tvrdi kako ne vjeruje da su cijene između 1790. i 1830. uopće padale. No o kakvim cijenama on govori, o nominalnim ili o realnim cijenama? Zar krivulje ne govore dovoljno da su cijene rasle, potom padale? A nadnice? Očigledno je da je engleski narod 716


teško platio svoje pobjede, čak i napredak poljoprivrede koji je obogatio samo sloj zakupaca, a još teže strojeve, tehničke pobjede, trgovačko prvenstvo, prevlast Ixmdona, bogatstvo industrijalaca i akcionara Engleske banke — sve to a ne samo vojne pobjede, vojsku, mornaricu i Waterloo. Valja dodati da je kasnije, poslije 1850, engleski narod u cijelosti (bez obzira na socijalne nejed nakosti) sudjelovao u svjetskom trijumfu Engleske. Sudbina je naroda koji se nalazi u središtu neke ckonomijc-svijcta da bude razmjerno najbogatiji i najmanje nesretan. Od vrha do dna druš tvene ljestvice, Holandani u XVII. stoljeću i današnji »Amerikanci« — uživali su ili uživaju prednost kakvu su Englezi imali u XIX. stoljeću.

Materijalni napredak i razina života Nakon promatranja konjunkture, engleska industrijska revolucija između XVIII. i XIX. stoljeća osvjetljava se na nov način. To je još jedno motrište odakle se, s određene udaljenosti, može gledati zamršeni krajolik rasta. Industrijska je revolucija skup problema koje je teško razlučiti, unutar rijeke koja ih nosi naprijed i njima preplavljuje. Isto tako, ona nas svojom širinom obvezuje da se upitamo o općoj povijesti svijeta, o pravim promjenama i pok retačima rasta, o počecima kontinuiranog rasta (godina 1850. čini se primjerenijom od 1830-1832, koja se često ističe kao kraj industrijske revolucije u prvom naletu). Ona nas isto tako potiče da promislimo o evropskom rastu duga trajanja u kojem je pred stavljala najblistaviji trenutak, između dugo neizvjesne prošlosti i sadašnjosti koja će to možda ponovo postati. Ako rast mjerimo pom oću njegovih dviju varijabli, bruto nacionalnog proizvoda (B. N. P.) i dohotka pro capite (čak bih više volio reći: B. N. P. i realne nadnice zidara Drowna i Hopkinsove), slijedeći Wilhelma Abela276, možemo ustvrditi da te dvije varijable istodobno rastu u XII. i ХШ. stoljeću; to bi već bio obrazac »kontinuiranog rasta«. Poslije 1350. pa do 1450, B. N. P., obim proizvodnje i masa stanovništva se smanjuju, ali se blagostanje ljudi poboljšava: ukratko, bili su oslobođeni zadaća koje im na meće napredak, te su izvukli korist iz toga. Tijekom toliko hva ljenog XVI. stoljeća (šcsnacstostoljetnici su nacionalisti što se tiče 71 7


»njihova« stoljeća), pa sve do 1620-1650, dolazi do poleta stanov ništva i proizvodnje, Evropa se ponovo krupnim koracima napučuje, no opće blagostanje neprestano se smanjuje. Nema napretka ako se ne plati račun, to je pravilo. Poslije 1650. »kriza XVII. stoljeća«, koju savjesna historiografija osuđuje, bjesni sve do 1720, 1730. ili 1750. Događa se isto što i 1350: dok napredak stagnira, dolazi do stanovitog boljitka pojedinaca. René Daehrcl je u pravu.277 Zatim u XVIII. stoljeću sve iznova započinje: porast »prosperiteta«, pad realnih zarada. Čini se da smo od sredine XIX. stoljeća, kad se prekinuo osobit ritam rasta Starog poretka, ušli u novo doba: stoljetni trend je istodobni rast stanovništva, cijena, B. N. P-a, nadnica, a pre kidaju ga samo kratkotrajni ciklusi, kao da nam je »kontinuirani rast« zauvijek zavješten. No između 1850. i 1970. prošlo je samo stotinu i dvadeset godina. Jesu li dugotrajne krize s dolaskom m odernih vremena zauvijek izbrisane iz stoljetnog trenda? Teško je na to odgovoriti, jer nam zapravo tajna, razlog tih vjekovnih kretanja, čak i njihovi jednostavni suodnosi, izmiču, a time i znatan dio svakog povijes nog objašnjenja. Mnogi povjesničari, i to ne prosječni, odjednom postaju lagano ironični s obzirom na tu cikličku povijest, koju bi se htjelo promatrati, ustvrditi, ali ne i objasniti. Postoji li ona uopće? Možemo li vjerovati da se ljudska povijest pokorava auto ritativnim ritmovima cjeline koji se ne mogu objasniti uobičaje nom logikom? Sklon sam tome vjerovati, iako ta pojava može postati jednako teškom kao klimatski krugovi koje smo danas, s pom oću dokaza, doista obvezni prihvatiti, a znanstvenici u vezi s njihovim porijeklom ne idu dalje od pretpostavke. Vjerujem da ta kretanja plime i oseke daju ritam materijalnoj i ekonomskoj p o vijesti svijeta, iako povoljni ili nepovoljni počeci koji ih prouzrokuju — a koji su proizašli iz mnoštva odnosa — ostaju tajnoviti. Toliko vjerujem u to, da sam, nakon što su započele svjetske teškoće koje poznajemo od 1972-1974, često sebi postavljao pitanje: jesmo li zašli u silazni rukavac jednoga Kondratieva? Ili pak u još dugotrajnije, stoljetno spuštanje? Nisu li u tom slučaju sredstva koja iz dana u dan primjenjujem o kako bismo ugušili krizu samo vrhunska iluzija? Svaki stoljetni preokret zapravo je kriza strukture koja se može riješiti samo njenim rušenjem i strukturalnim preustrojstvom. Na jednoj konferenciji prije više godina izazvao sam smiješak slušateljstva kada sam tako razmišljao i prognozirao dugotrajnu 7 18


krizu. Vrlo je smiono činiti takve prognoze u ime povijesti, u ime postojanja duge prošlosti stoljetnih ciklusa kojih postojanje više utvrđujemo, nego što ih objašnjavamo. Ali čini se da su današnji ekonomisti, oboružani iskustvima današnjice, isto tako ograničeni na hipoteze. Nisu li oni, jednako malo kao i mi, kadri predvidjeti trajanje pa čak objasniti prirodu krize s kojom se iz dana u dan sve više suočavamo.

719

UMJESTO ZAKLJUČKA: POVIJESNE I DANAŠNJE REALNOSTI

T J v e o sam dakle riječ k a p ita liza m — što nije bio neki pothvat, ali je postavilo više problem a — s njezinim značenjima i dvosmis lenostima na širokom polju prvog svjetskog modcrnitcta. Jesam li bio u pravu kad sam m u tako pristupio? Kada sam od njega učinio bitni model, s višestoljetnom uporabom? Model, odnosno neku vrst broda sagrađenog na kopnu, a potom porinutog u more. Plovi li taj brod? brodi li? Objašnjenje koje donosi ne m ora biti valjano. Kapitalizam, kako ga ja shvaćam, pokazuje se u ovoj knjizi kao dobar »indikator«. Slijediti ga znači izravno i svrsishodno pris tupiti temeljnim problem ima i realnostima kao što su dugo traja nje, podjele u ekonomskom životu; ekonomije-svjetovi, stoljetne i ostale fluktuacije; snopovi društvenih hijerarhija, koji su ispre miješani a i sami zamršuju, da ne kažemo uzrokuju klasnu borbu; ili pak istaknuta i raznolika uloga vladajućih manjina, ili čak industrijske revolucije... Osim toga, čemu posvetiti ove posljednje stranice nego upravo toj eksplozivnoj ličnosti, tom geometrijskom središtu svih problem a i rasprava što su se pojavili u ovoj knjizi? Sasvim sigurno nema boljeg izbora. No je li vrijedno truda čak i u nekoliko riječi ponoviti dokaze, obrazloženja i primjere, ono što je već trebalo biti rečeno i dokazano? Vjerujem da klasični zaključci koji iznova sa sigurnošću izlažu bit nekog djela, kao da mu žele dobro zatvoriti vrata, ne odgovaraju osobito knjizi o povijesti koja nije nikad dovršena, nikada napisana jedanput zauvijek. Na završetku tako dugog putovanja, prije osjećam potrebu da otvorim vrata i prozore, da prozračim kuću i čak da iz nje izađem. Gradeći na svom putu problematiku koja ne bi trebala vrijediti samo za predindustrijski m odcrnitct (jer u tom slučaju ne bi dopirala do duboke povijesti), želio bih taj model uvući u okvir i 720

Umjesto zaključka: povijesne i današnje realnosti

tokove jednog drugog razdoblja. Promijenivši pozornicu, zbog čega da ne dođemo do današnjeg svijeta? To jest, do realnosti i iskustva koje vidimo vlastitim očima, koje dodirujemo prstima. Tako bismo izašli iz začaranog svijeta protekle povijesti i doprli do krajolika sadašnjosti koje ne treba ponovo uspostavljati: otvoreni su našem pogledu, u svom bogatstvu i zamršenosti. Takvo putovanje ne bi ni po čemu bilo nelogično: nije li tajni cilj povijesti, njena duboka motivacija, upravo tumačiti suvre menost?1 Ali ne postaje li današnja povijest, u doticaju s raznim društvenim znanostima, m alo-pom alo približna znanost, jednako nesavršena kao i one, ali spremna da postavlja pitanja kao i da na njih odgovara, da odredi mjeru sadašnjosti jednako kao i proš losti? Upravo me to ohrabrilo da se upustim u pustolovinu koja je po meni moguća, korisna, čak i ugodna. Ostavimo po strani, bez suvišne grižnje savjesti, opasnosti do kojih dolazi zbog usporedbi što se izvode bez pretjerane brige za strašilo presvetog anakroniz ma. Mislim da za nas koji izviremo iz dugotrajnog istraživanja proteklog vremena sadašnje vrijeme može biti dobar putokaz za orijentaciju, odnosno — ako smijemo tako reći — putokaz istine. Ja razumljivo nemam namjeru objasniti sadašnjost u svjetlu povijesti. Želim samo promotriti u što se to u uzburkanim vodama današnjice pretvaraju objašnjenja i postupci u izlaganju koje sam upotrijebio. Da li model koji sam sagradio u vezi s kapitalizmom prije XDC. stoljeća i danas vrijedi, da li se odupire očiglednim i žestokim proturječnostima? Vjerujem da današnjica ne poriče prošlost, naprotiv, vjerujem da je osvjetljava; ima dovoljno slič nosti između njih. Taj sc kontinuitet međutim odnosi samo na Zapad, na takozvani slobodni svijet, koji nakon 1917. više ne pokriva cijelu planetu. S dramatičnim iskustvima do kojih je pos lije toga došlo u socijalističkim zemljama, na velikom dijelu zemIjinc kugle kapitalizam je nestao. Današnji svijet predstavlja dakle istodobno kontinuitet i diskontinuitet i to proturječje zadržat će sc na obzoru problem a koje ću redom prijeći: kapitalizam kao struk tura dugog trajanja; kapitalizam kao sektor društvene cjeline; kapitalizam u mogućnosti da preživi ili da ne preživi (ali kada bi nestao, da li bi to značilo i ukidanje svih nejednakosti u našim društvima? S razlogom u to sumnjamo); i na kraju, kapitalizam odvojen od tržištne privrede, kao, po meni, najvažniji dokaz u mom dugotrajnom istraživanju. 721


Dugo trajanje U ovom djelu isticao sam da se kapitalizam k a o mogućnost zacrtava već u zoru velike povijesti, razvijajući se i održavajući tijekom stoljeća. U pravu je T heodor Mommsen.2 U pravu jc Michael Rostowtzeff.3 U pravu je Henri Pircnne.'1 Znakovi koji najavljuju kapitalizam javljaju se mnogo ranije: polet gradova i razmjene, pojava tržišta rada, zbitost društva, rasprostranjenost novca, pove ćanje proizvodnje, trgovina dalekog dom eta ili, ako hoćemo, m e đ u n a ro d n o tržište... »Životopis kapitala« na stanovit način započinje već kada Indija, u prvom stoljeću nove ere, osvaja daleku Indoneziju ili bar u nju prodire; kada Rim pod svojom vlašću drži područje šire od cijelog Sredozemlja; kada Kina u IX. stoljeću uvodi papirni novac; kada Zapad, između XI. i XIII. stoljeća, ponovno zauzima Sredozem no m ore; kada se u XVI. stoljeću nagoviješta svjetsko tržišta... Mnogi obazriviji povjesničari ne idu dalje od XVI. ili, radije, od XVIII. stoljeća, poistovjećujući na stanovit način kapitalizam sa čudesnim zamahom industrijske revolucije. No čak i u toj »kratkoj« perspektivi obuhvaćeno je tri ili pet stoljeća, što znači da je riječ o strukturi dugog trajanja — što ne znači i apsolutno nepomičnoj realnosti. Dugo trajanje pret postavlja niz kretanja koja se ponavljaju, s prom jenam a i vraća njima, pogoršanjima, poboljšanjima, stagnacijama — sociolozi govore o strukturiranjim a, destrukturiranjim a, restrukturira njim a... Ponekad, iako rijetko, dolazi i do velikih prijeloma. In dustrijska revolucija je sigurno jedan takav prijelom. No ja tvrdim, s pravom ili ne, da jc kapitalizam, pretrpjevši tako velike promjene, u osnovi ostao sličan samom sebi. Nije li za njega prirodno pravilo da se održava i samim mijenjanjem? On se njime pothranjuje, sprem an povećati ili skučiti veličinu svoje sudbine na razmjere neke vrsti ovojnice za koju smo ustvrdili da u svakom razdoblju određuje mogućnosti ljudskog privređivanja ma gdje ono bilo. Pogrešno bi bilo zamišljati kapitalizam kao niz uzastopnih faza ili skokova: trgovački kapitalizam, industrijski kapitalizam, financijski kapitalizam... Podrazumijeva se da bi stalnim napre dovanjem iz jedne faze u drugu »pravi« kapitalizam započinjao kasno, s oslobađanjem proizvodnje. Prije toga radilo bi se samo o trgovačkom kapitalizmu, odnosno o prctkapitalizmu. Vidjeli smo zapravo da nekadašnji veliki »trgovci« nikada nisu bili specijali zirani, da su se bez razlike, istodobno ili uzastopno, bavili trgo vinom, bankarstvom, financijama, burzovnim spekulacijama, 722


»industrijskom« proizvodnjom, onom iz Verlagssystema, ili, rje đe, manufakturnom proizvodnjom... Trgovačka, industrijska, ban karska lepeza, odnosno istodobno postojanje više oblika kapitalizma razvija se već u Firenci u XIII. stoljeću, u Amsterdamu u XVII. stoljeću, u Londonu još prije XVIII. stoljeća. Na početku XIX. stoljeća mehanizacija je bez sumnje od industrijske proizvod nje učinila područje velikog profita za koje se kapitalizam u velikoj mjeri vezao. No nije se na to ograničio. Kada se u Engleskoj dobit od pamučnog boom a — u početku fantastičnog — s pojavom konkurencije srušila na 2 do 3%, akumulirani kapital usmjerio sc prema drugim industrijama, prema industriji čelika i željezničkih pruga; osim toga, došlo je do povratka na financijski kapitalizam, bankarstvo, burzovne špekulacije koje su postale življe nego ikada, na veliku m eđunarodnu trgovinu, na dobit iz kolonijalne eksplo atacije, na državne zajmove, itd. Ponovno nema specijalizacije: u Francuskoj su Wendelovi vlasnici željezara, bankari, suknari u oblasti Vosgesa i dobavljači vojne opreme za pohode u Alžir 1830. godine.5 S druge strane, usprkos svemu što smo mogli reći o liberal nom i konkurencijskom kapitalizmu XIX. i XX. stoljeća, monopol se u njemu nije izgubio. On je samo promijenio oblik, preuzevši cijeli niz drugih oblika, od trustova i holdinga pa do slavnih američkih multinacionalnih kompanija koje su tijekom šezdesetih godina utrostručile broj svojih podružnica u inozemstvu. Godine 1973, 187 multinacionalnih kompanija, smještenih bar u pet stra nih zemalja, ostvaruje »ne samo tri četvrtine američkih ulaganja u inozemstvu, nego i polovicu izvoza Sjedinjenih Država i trećinu ukupne prodaje robe proizvedene na američkom tržištu«. Optu žene da oduzimaju posao radnicima svoje zemlje otvarajući in dustrije u inozemstvu, da pridonose deficitu platne bilance i da igraju pogubnu ulogu u međunarodnoj monetarnoj spekulaciji, čak protiv dolara, one su godinama bile predmet ispitivanja u američkom Senatu, ali ih sc danas više ne uzima kao zlo. One igraju na svaku ploču, na industrijsku sigurno (investirajući u zemljama s niskim nadnicama), na financijsku obavezno, s obzirom na značenje njihovih kratkoročno raspoloživih fondova (»više nego dvostruko od rezervi centralnih banaka i m eđunarodnih nov čarskih institucija«, tako da pomak od 2% u njihovoj likvidnosti može biti dovoljan da bilo gdje izazove oštru m onetarnu krizu, a takvo je mišljenje čak i komisije američkog Senata), ali i na trgo vačku: radi zaštite multinacionalnih kompanija, 1971. sc tvrdilo da 723


su one zaslužne za najveći dio izvoza Sjedinjenih Država (62%), dok naprotiv osiguravaju svega 34% njihove proizvodnje.6 Ukratko, najveća povlastica kapitalizma, danas kao i jučer, ostaje sloboda izbora — a to je povlastica koja se u isto vrijeme odnosi na njegov dominantni društveni položaj, na opseg njegovih kapitala, na sposobnost posuđivanja, na informacijsku mrežu, a ništa manje i na veze koje, m edu članovima moćne manjine, ma koliko ona bila podijeljena konkurencijom, stvaraju niz pravila i zajedništva. Dez sumnje, njegovo se polje djelovanja uvelike pro širilo, budući da m u odgovaraju svi privredni sektori, pa je osobito prodro u proizvodnju. Međutim, isto kao što jučer nije osvojio cijelu trgovačku privredu, kapitalizam danas ostavlja izvan svoga dom ašaja važne djelatnosti, ostavlja ih tržišnoj privredi koja se samostalno odvija, inicijativi sitnih poduzeća, obrtničkim i rad ničkim strastima, spretnosti malih ljudi. On se povlači u svoja čuvana lovišta: krupne spekulacije nekretninama i burzovne spe kulacije, krupno bankarstvo, krupna industrijska proizvodnja čija veličina i organizacija ostavljaju znatnu slobodu u utvrđivanju cijena, te m eđunarodna trgovina; ovisno o prilikama, ali samo u posebnim slučajevima, to su još poljoprivredna proizvodnja ili čak prom et — prim jerice brodske kompanije koje, zahvaljujući zas tavama iz usluge, izmiču svim poreskim obvezama i uspijevaju zgrnuti fantastična bogatstva. A budući da može birati, kapitalizam ima u svakom trenutku m ogućnost da okrene brod: to je tajna njegova vitaliteta. Razumije se, njegova sposobnost prilagodavanja, okretnost i obnovljivost snaga ne zaštićuju kapitalizam od svih opasnosti. Za vrijeme velikih kriza mnogi kapitalisti propadaju, ali drugi preživ ljavaju, a neki počinju. Nova rješenja često se rađaju mimo njih, budući da novosti više puta dolaze iz baze. No te inovacije gotovo se automatski opet nadu u rukama vlasnika kapitala. I konačno, pojavljuje se novi, često jači kapitalizam, jednako živ i djelotvoran kao prethodni. Vikont d ’Avenel se čudi i, u biti, raduje što bo gatstvo s protokom vremena prelazi iz ruke u ruku, tako da se na istom zemljišnom vlasništvu nižu različite »loze« vlasnika.7 To je točno, ali to nizanje na kraju krajeva ipak ne ukida ni individualno bogatstvo, ni individualno vlasništvo. S kapitalizmom se dogada sljedeće: iako se sve mijenja, on beskonačno nasljeduje sama sebe. Ponovimo s tim u vezi ono što je Henry Hope, izuzetno važan poslovni čovjek iz Amsterdama, govorio o trgovini 1784. godine, 724


nakon četvrtog englesko-nizozcmskog rata: »Često je bolesna, ali nikada ne umire«.8

Društvo koje obuhvaća sve Najveća je greška još uvijek smatrati da je kapitalizam »ekonomski sistem« i ništa više; on međutim živi od društvenog poretka, bilo kao protivnik bilo kao sudionik, izjednačen je (ili gotovo izjed načen) s državom, ma kako nepoželjan bio — i to oduvijek; isto tako uživa punu pomoć kulture koja pridonosi čvrstoći društvene građevine, jer kultura, nejednako raspodijeljena, prošarana su protnim strujanjima, usprkos svemu na kraju ipak najveću pomoć pruža ustanovljenom poretku; kapitalizam se najzad drži klase na vlasti koja, braneći ga, brani samu sebe. Koja od tih različitih društvenih hijerarhija — novca, države, kulture — što se sukobljavaju ali i podržavaju ima glavnu ulogu? Ponovo ćemo jednako odgovoriti: jedanput jedna, drugi put dru ga Poslovni ljudi rado će reći da politika danas ima glavnu ulogu, da je moć države takva da se ni bankarstvo, ni krupni industrijski kapital ne mogu s njom mjeriti. I, zaista, ima ozbiljnih komentatora koji govore o državi-mastodontu, o državi koja sve mrvi i oduzima inicijativu privatnom sektoru i dobrodošloj i korisnoj »novatorskoj« slobodi. Tog bi mastodonta valjalo prisiliti da se vrati u svoje skrovište. Ali ćemo pročitati i posve suprotno, odnosno da eko nomija i kapital zahvaćaju sve i uništavaju slobodu pojedinaca. No nemojmo se zavaravati, Država i Kapital, ili bar određeni kapital, kapital velikih tvrtki i monopola, oduvijek su u skladnom braku, danas kao i jučer, a ovaj posljednji još se uvijek dosta dobro drži. Državi je, kao nekoć, prepustio zadaće koje nisu osobito unosne ili su suviše skupe: cestovnu infrastrukturu, komunikacije, vojsku, golemi teret obrazovanja i istraživanja. Ostavio joj je i brigu za javnu higijenu, dobar dio obveza socijalne sigurnosti. Posve be sramno uživa usluge, pohvale, pomoć i darežljivost države, kao stroj za prikupljanje bujica novca što do njega dolaze i koje on preraspodjeljuje, pa živi kao stroj koji troši više nego što prima, dakle od posudbe. Kapital nije nikada daleko od izvora rijeke ponornice. »Nasuprot mitu o vokaciji poduzetništva koje bi tre balo biti svojstveno privatnom sektoru i kojem bi djelovanje vlade ometalo njegov dinamizam, kasni kapitalizam (ovaj današnji, koji 725


sc naziva i »zreli kapitalizam«) nalazi u nizu posebnih djelatnosti države načina da osigura opstanak cijelog sistema«, razumije sc kapitalističkog. Navodim ovo razmišljanje talijanskog ekonomista Fcdcrica Caffea9, koji uzima u obzir dosta suglasne radove G. Offca10 o današnjoj Njemačkoj i J. О ’ C onnora11 o Sjedinjenim Državama iz 1977. Upravo zahvaljujući dobrim odnosim a i sim biozi s državom, kao djeliteljem financijskih pogodnosti (radi oživljavanja presvetih ulaganja), davaocem skupocjenih narudžbi, donosiocem m jera koje m u bolje otvaraju vanjska tržišta, »monopolni kapitalizam« (koji J. O ’ C onnor suprotstavlja »konkurent skom sektoru«) dobro napreduje. Tako da je, tvrdi O' Connor, »rast državnog sektora (uključujući rast države kao Providnosti) neophodan širenju privatne industrije, a posebno m onopolnih industrija«. Između »ekonomske i političke moći, koje su formal no odvojene, postoji čvrsta mreža neformalnih odnosa«.12 Dez sumnje. No savez kapitala i države nije nov. Proteže sc kroz stoljeća moderniteta, tako da svaki put kada država posrne — kastilijska država 1557, monarhijska država u Francuskoj 1558. — i kapitaliz mu je zadan udarac. Odnosi kapitalizma s kulturom još su složeniji, zbog njihove oprečnosti: kultura je istodobno potpora i protivljenje, tradicija i osporavanje. Točno je da sc osporavanje često iscrpljuje nakon najžešćih eksplozija. U Njemačkoj u Luthcrovo vrijeme prosvjedi protiv m onopola velikih tvrtki kao što su Fugged, Wclscri i druge, nisu bili osobito uspješni. Gotovo uvijek kultura postaje zaštit nicom ustanovljenog poretka, i kapitalizam iz toga postiže dio svoje sigurnosti. Još sc i danas govori da je kapitalizam ako ne najbolji, a ono bar najmanje loš sistem, da je djelotvorniji od socijalističkog sistema jer se ne dotiče vlasništva i jer je sklon individualnoj inicijativi (slava inovatoru, po Schumpeteru!). Argumenti u njego vu korist raspršuju se poput artiljerijskog pucnja na široko pod ručje, naizgled daleko od cilja. Budući da je novac ustroj očigledne nepravde, svaka teza u prilog društvene nejednakosti donosi vodu na mlin. Godine 1920. Keynes13 se bezuvjetno izjašnjavao za »nejednakost u raspodjeli bogatstava«, što je po njegovu mišljenju najbolji način da sc poveća akumulacija kapitala neophodnog za aktivan ekonomski život. »Nejednakosti svih vrsta su prirodne pojave, čemu ih onda nijekati?«, pisalo je u Le M ondeuu (11. kolovoza 1979). 726


U takvim raspravama sve može postati oružjem, kako pribje gavanje iznemoglom Fustel de Coulangesu ili Gcorgcsu Dumćzilu, tako i Konradu Lorenzu15, ili onoj anatemi protiv Michclcta, crnom kamenu bačenom u polje liberala. Priziva se priroda čov jeka koja se ne mijenja; dakle je i društvo nepromjenljivo; oduvijek je bilo nepravedno, hijerarhizirano, nejednako. Povijest tako pritječe u pomoć. Nije mrtav ni stari mit o »nevidljivoj ruci«, o tržištu koje samo sve uređuje, bolje nego što bi to mogla uraditi bilo kakva ljudska volja. Taj mit uči da »služiti pojedinačnom interesu, znači služiti općem interesu«; dakle, »laissez faire, i neka bolji po bijedi!«. Amerika se zanosila geslom o self m ade manu, čovjeku koji je sam kovač svoje sreće, i služi kao ponos i primjer cijeloj naciji. Takvih uspjeha naravno ima, i u Americi i drugdje, ali osim što im čestitost nije uvijek jaka strana, oni su rjeđi nego što se misli. Sigmund Diamond16 pokušao je čak otkriti kako su tobožnji self m ade m a n iz Sjedinjenih Država skrivali odskočnu dasku koju su im davala obiteljska bogatstva, stvarana tijekom više generacija, na isti način kao što su se »buržoaska« bogatstva stvarala u Evropi već od XV. stoljeća. Ono što je međutim nestalo je kapitalistička euforija i mirna savjest koje su postojale na početku XIX. stoljeća, a taj defanzivni stav je djelomice odgovor na žestoke napade socijalizma na uspo nu, donekle slično kao što je u XVI. stoljeću protureformacija odgovorila na reformaciju. Logično, udarci i protuudaru se izmje njuju. A kako se sve održava, narasla kriza naših današnjih eko nomija i društava podrazumijeva duboke krize kulture. Tome nas podučava iskustvo iz 1668. Herbert Marcuse17, postavši bez svoje volje papom te revolucije, doista je u pravu kada kaže (23- ožujka 1979) da je »glupo govoriti o 1968. kao o porazu«. Ona je potresla društvo u cjelini, slomila navike, stege, odnosno prepuštenost sudbini; društveno i obiteljsko tkivo je prilično pokidano, u želji da se stvore novi načini života, i to na svim razinama društva. Sudeći po tome, bila je to autentična kulturna revolucija. Otada se kapitalizam kao središte ismijanog društva nalazi u slabijem polo žaju nego ranije, napadaju ga ne samo socijalisti i ortodoksni marksisti, nego i nove skupine koje uz ostalo odbacuju vlast u svim oblicima: dolje država! Ali vrijeme prolazi; desetak godina nije ništa za polaganu povijest društava, ali je mnogo za život pojedinca. Aktere iz 1968. ponovno je preuzelo strpljivo društvo kojem upravo njegova sporost daje golemu otpornost i sposobnost apsorpcije. Najmanje 727

Vernand Braudel / Vrijeme svijeta

mu nedostaje inercije. To dakle nije bio poraz, nego pravi uspjeh koji valja pobliže razmotriti. No postoje li uopće na kulturnom planu pravi uspjesi, pravi prijelomi? Renesansa i rcformacija pred stavljaju se kao dvije čarobne kulturne revolucije dugog daha, koje izbijaju jedna za drugom . Već je bio eksplozivan zahvat ponovo uvesti u kršćansku civilizaciju Rim i Grčku, a drugi, još jači, bio je razderati bešavnu odoru Crkve. No sve se na kraju slegne i uklopi u postojeći poredak, a rane polako zacjeljuju. Renesansa završava Machiavcllijevim Vladarom i protureform acijom . Reformacija os lobađa novu, potpuno kapitalističku, vladalačku Evropu; u Nje mačkoj ona dovodi do pojave soja zemljišnih knezova — a to je tužan rezultat. Nije li za vrijeme seljačkog rata (1525) Luther iznevjerio razlog pobune?

Hoće li kapitalizam preživjeti ? Boris Poršnjev18mi je prije nekoliko godina prijateljski predbacio, kao i drugim »buržoaskim« povjesničarima (misli se na one sa Zapada), da opširno govorimo o izvorima i početnom razvoju kapitalizma, ne baveći se njegovim krajem. Imam bar nekoliko isprika. Budući da sam se ograničio na početak moderniteta, nije moja krivnja što je kapitalizam krajem XVIII. stoljeća u punom zamahu. S druge strane, iako danas na Zapadu kapitalizam prolazi kroz krize i obrate, ne vjerujem da je »bolesnik« koji će već sutra izdahnuti. On naravno više ne pobuđuje oduševljenje koje mu je i Marx m orao iskazati, više u njemu ne vidimo, poput Maxa Webera ili W ernera Sombarta, posljednji stadij kojim dovršava razvoj. Ali to ne znači da sistem koji bi ga zamijenio, u beskonfliktnoj evo luciji, ne bi sličio kapitalizmu kao brat bratu. Mislim uistinu — ako nisam potpuno u zabludi — da se kapitalizam ne može srušiti sam od sebe, »unutarnjim« kvarenjem; za njegovo rušenje bio bi potreban krajnje silovit vanjski udarac i vjerodostojno zamjensko rješenje. Divovsko značenje jednog dru štva i otpor vladavinske manjine koja je na oprezu i u svom današnjem zajedništvu danas ima svjetske razmjere ne može se lako prevagnuti govorima i ideološkim programima ili trenu tačnim izbornim uspjesima. Sve pobjede socijalizma na raznim mjestima u svijetu okoristile su se nekim vanjskim udarom i 728


primjernim nasiljem: ruska revolucija iz 1917, istočnoevropski režimi iz 1945, ishod kineske revolucije 1947, pobjeda kubanske gerile 1959, oslobođenje Vijetnama 1976. godine. A usto, ti su se pokreti još oslanjali na puno povjerenje u socijalističku buduć nost, koja danas više nije tako sigurna. Nema sumnje, nitko ne može poreći da današnja kriza, zapo četa 1970-ih godina, ugrožava kapitalizam. 'Га je kriza jednako teška kao i ona iz 1929. i neke velike tvrtke vjerojatno će propasti. Ali kapitalizam kao sistem ima sve izglede da preživi. Ekonomski govoreći (ne kažem ideološki), može iz nje izići čak i osnažen. Vidjeli smo, naime, kakva je obično bila uloga kriza u predin dustrijskoj Evropi. Dovesti do toga da nestanu mali (mali na kapitalističkoj ljestvici), krhka poduzeća stvorena u trenutku eko nomske euforije, ili, naprotiv, zastarjela poduzeća — dovesti dakle do smanjenja konkurencije, a ne do njezina jačanja, te glavninu ekonomskih djelatnosti koncentrirati u rukama nekolicine. S toga stanovišta, danas se nije ništa promijenilo. Na nacionalnoj, kao i na m eđunarodnoj razini, ponovo se dijele karte, to je »novo dijeljenje«, ali u korist najjačih. Slažem se s Herbertom Marcuseom19 koji je u nedavnoj raspravi s Jacqucsom Ellensteinom tvrdio da su »krize bitne za razvoj kapitalizma, (da) inflacija, nezaposlenost, itd. (danas) podupiru centralizaciju i koncentra ciju kapitalizma. To je početak nove faze razvoja, ali nipošto nije konačna kriza kapitalizma«. Centralizacija i koncentracija su tihi graditelji i rušitelji društvene i ekonomske arhitekture. Već je 1968. godine predsjednik FIAT-a Giovanni Agnelli prognozirao da će »za dvadeset godina biti najviše šest ili sedam marki auto mobila u svijetu«. Danas svega devet grupa m eđusobno dijeli 80% svjetske proizvodnje. Stoljetne krize (kao što sam rekao, današnja kriza čini mi se jednom od njih) kažnjavaju povećani nesklad između ustrojstva proizvodnje, potražnje, dobiti, zaposlenosti, itd. Dolazi do kvarova, a prilikom popravljanja koja se nameću neke djelatnosti sahnu ili nestaju. Istodobno se u korist preživjelih ocrtavaju novi putevi dobiti. Osim toga, velike krize idu na ruku preraspodjeli na m eđun arodnoj ljestvici. I ovdje oni najslabiji postaju još slabiji, najsnaž niji još više jačaju, a svjetska hegemonija ponekad mijenja nosioca i geografsko mjesto. Svijet se tijekom posljednjih desetljeća du boko promijenio, i to višestruko: u američkoj privredi dolazi do premještanja prem a jugu i zapadu Sjedinjenih Država (ta je pojava, između mnogih drugih, utjecala na slabljenje New Yorka), do te 729

Vcrnand Braudel / Vrijeme svijeta

m jere da Jacques Atalli20 vjeruje kako se može govoriti (1979) o »preseljavanju središta svijeta s Atlantika prem a Pacifiku«, s ne kom vrstom ekonomske osovine Sjedinjene Države—Japan. Došlo je također i do loma u Trećem svijetu, s novim bogatstvom proiz vođača nafte te bijedom i naraslim teškoćama preostalog dijela nerazvijenih zemalja. Ali je isto tako, uz obilatu pom oć izvana (zapadnih društava, a još više multinacionalnih kompanija) došlo do industrijalizacije zavisnih zemalja kojima je još jučer pripadala uloga opskrbljivača sirovinama. Ukratko, kapitalizam mora pre ispitati svoju politiku u velikom dijelu svijeta kojim odavno vlada zapadna ekonomija—svijet. U ta iskoristiva područja s niskom razinom života pripada golema Latinska Amerika, Afrika koja je tobože postala slobodnom , ali također i Indija... Indija koja je nedvojbeno svladala odsudnu etapu, budući da je — navikla na prijetnje gladi (glad iz 1943. godine odnijela je u Bengalu 3 do 4 milijuna života) — ostvarila takav napredak u poljoprivredi da je, uz pom oć dvije ili tri dobre žetve, 1978. prvi put imala viškove i bila prisiljena izvoziti žito, vjerojatno zbog neočekivanih i ne rješivih teškoća uskladištenja zaliha. Ipak, još nismo stigli do presudnih okretišta koje bi mase indijskih seljaka učinilo kupcima m anufakturnih proizvodu m a d e in In d ia ; i dalje vlada opća bijeda a stanovništvo raste 13 milijuna godišnje!21 Prema tome, možemo se kladiti da će kapitalizam pred novim Trećim svijetom, još za neko vrijeme, znati reorganizirati oblike svoje dominacije ili pak izabrati neke druge. I još jednom iskoristiti golemu snagu proš losti, odnosno stečenih pozicija. »Tradicija i prethodne generacije«, pisao je Marx, »poput m ore pritišću mozak živih«, ali ništa manje, recimo to, i egzisten ciju tih živih. Jean-P aul Sartre može sanjati o društvu u kojem će nestati nejednakosti, gdje više neće biti dominacije čovjeka nad čovjekom. Ali nijedno društvo u današnjem svijetu nije još od bacilo tradiciju i iskorištavanje povlastica. Da bi se postiglo odus tajanje od njih, valjalo bi najprije pokositi sve društvene hijerarhije, ne samo one vezane za novac i državu, ne samo društvene povlastice, nego i nejednaki pritisak prošlosti i kulture. Primjer socijalističkih zemalja dokazuje da nestanak samo jedne hijerarhije — ekonomske -postavlja brdo teškoća i da nije dovo ljan za uspostavljanje jednakosti, slobode, pa ni obilja. Neka vi dovita revolucija — može li se takva uopće dogoditi, a i kad bi se nekim čudom dogodila, da li bi joj okolnosti, još uvijek veoma teške, omogućile da dugoročno zadrži takvu prednost? — takva bi


revolucija imala mnogo muke da sruši sve ono što bi trebalo srušiti i da zadrži ono što bi bilo važno zadržati: temeljnu slobodu, nezavisnu kulturu, tržišnu privredu bez zamki, uz malo bratstva. To je pretjeran zahtjev. Utoliko više što se kapitalizam uvijek ponovo dovodi u pitanje u razdoblju ekonomskih teškoća, to jest onda kad bi široka strukturna reforma, koja je uvijek teška i traumatična, zahtijevala obilje, pa čak i pretjerano obilje. A ni današnje demografsko kretanje, izuzetno brzo, ne može olakšati pravilnu raspodjelu viškova.

Konačni zaključak: kapitalizam spram tržišne privrede Razlikovanje, po meni nedvojbeno, između kapitalizma u razli čitim oblicima i »tržišne privrede« dobiva svoje puno značenje prije svega na političkom planu. Veliki uspon kapitalizma u prošlom stoljeću jasno se opisuje kao isključivo i čisto konkurcncijski, čak i kod Магха i Lcnjina. Je li to posljedica iluzija, nasljeđa, starih grešaka u prosudbi? U usporedbi s neopravdanim povlasticama »dokonog« plemstva, trgovačke povlastice u XVIII. stoljeću činile su se kao pravedna cijena za rad; u XIX. stoljeću, nakon ere velikih kompanija s državnim monopolom, poput indijskih kompanija, jednostavna trgovačka sloboda mogla je izgledati kao sinonim prave konku rencije. S druge strane, industrijska proizvodnja (koja je ipak samo je d a n sektor u kapitalizmu) započinjala je često u malim tvor nicama, koje su još i danas podvrgnute jakoj konkurenciji. Odatle klasična predodžba o poduzetniku kao osobi koja je u službi općeg dobra, a ta predodžba proteže se kroz cijelo XIX. stoljeće, istodob no kako se veličaju vrline slobodne razmjene i laissez-fairea. Začuđuje što su takve predodžbe još uvijek prisutne u politič kom i novinarskom jeziku, u popularizaciji i nastavi ekonomije, dok se u rasprave stručnjaka uvukla sumnja već prije 1929. go dine. Keynes je međutim govorio o nesavršenoj konkurenciji; suvremeni ekonomisti idu još dalje: po njima, postoje tržišne i monopolske cijene, odnosno monopolistički sektor i »konkurencijski sektor«, a to znači da postoje dvije razine. Dvostruka pre dodžba prisutna je i kod J. O ’Connora kao i kod Galbraitha.22Je li prema tome pretjerano nazvati tržišnom privredom ono što neki 731


danas nazivaju k o n ku ren d jsk im sektorom? Na vrhu su monopoli, a ispod jc konkurencija namijenjena poduzećima male i srednje veličine. Istina, to razlikovanje još nije uobičajeno u našim raspra vama, ali se m alo-pom alo uvrježuje da se pod imenom kapitaliz ma cilja na više stupnjeve. Kapitalizam sve više postaje vrhuncem. Protiv koga se onda u Francuskoj podiže javni progon? Protiv trustova, protiv multinacionalnih kompanija; to znači ciljati visoko i točno. Dućan gdje kupujem svoje novine ne otkriva kapitalizam, otkriva samo njegov lanac — ukoliko lanac postoji — o kojem ovisi skromni dućan. Ne otkrivaju ga isto tako ni obrtničke radionice i mala nezavisna poduzeća, što ih u Francuskoj ponekad zovemo 49, jer, s obzirom na sindikalne i poreske posljedice, ne žele doseći prekretnički broj od 50 zaposlenih. Tih malih poduzeća, tih siću šnih jedinica ima mnoštvo. Ali ih primjećujem o kao brojčanu snagu tek u velikim sukobim a koji bacaju jako svjetlo na njih i na problem što nas zaokuplja. Tako su tijekom posljednjih dvaju desetljeća koja su pret hodila krizi iz 1970—ih godina u New Yorku, tada p rv o m in dustrijskom gra d u n a svijetu, jedno za drugim nestajala sićušna poduzeća, često brojčano manja od dvadeset sudionika, koja su bila industrijska i trgovačka supstanca toga grada — golemi sektor konfekcije, stotine tiskara, različite industrije prehram benih proiz voda, dobar broj sitnih građevinskih poduzetnika... A to znači u cjelini jedan doista »konkurencijski« svijet u kojem su se pojedine jedinice m eđusobno sukobljavale ali i oslanjale jedne na druge. Do rastrojstva New Yorka došlo je ukidanjem tisuća takvih podu zeća koja su nekoć omogućavala da se u gradu može naći, na licu mjesta proizvesti i uskladištiti sve što bi potrošač mogao poželjeti. Na njihovo su mjesto došla velika poduzeća, razorivši taj svijet u korist velikih proizvodnih cjelina izvan grada. Kruh koji jc za njujorške škole u gradu proizvodila jedna stara tvornica danas dolazi iz New jcrscya...23 Eto dakle dobrog primjera što u srcu »najrazvijenije« zemlje svijeta može predstavljati konkurcncijska privreda, apsolutno zas tarjela, s malim brojem ljudi i osobnim upravljanjem. Ona se ugasila, ostavljajući u opustošenom New Yorku nezamjenljivu prazninu. Ali ima sličnih slučajeva koji i danas nastavljaju život. Prato, veliko tekstilno središte u blizini Firence, najljepši je primjer koji znam, pravi rasadnik vrlo malih, živahnih poduzeća, s radnom snagom koja jc sposobna za sve zadatke i za sve neophodne 732


promjene, spremna slijediti tokove mode i konjunkture, sa starim postupcima koji ponekad podsjećaju na neku vrst Verlagssystema. Velike tekstilne tvrtke u Italiji danas su u nazadovanju, dok u Pratu još uvijek vlada puna zaposlenost. Ali nije mi namjera nizati primjere. Valja samo naznačiti da postoji jedna niža, rubna, više ili manje zgusnuta oblast privrede — nazovite je kako god hoćete, ali ona postoji — a sastavljena je od nezavisnih jedinica. Onda se nemojte prenagliti i reći da kapita lizam predstavlja društvenu cjelinu, da u potpunosti obuhvaća naša društva. Malu radionicu iz Prata, kao i tiskaru u New Yorku — danas u stečaju — ne treba smještati u kategoriju pravog kapita lizma. To nije ispravno ni na društvenom planu, ni na planu ekonomskog upravljanja. Valja na kraju dodati da konkurcncijski sektor ne obuhvaća sve što je kapitalizam sa svojih visina ostavio po strani ili čak napustio. U industrijaliziranim zemljama današnjice još uvijek postoji, jednako kao u XVIII. stoljeću, prostrana osnovica koja, da se izrazimo kao ekonomisti, predstavlja čak 30 do 40% djelatnosi. Taj opseg, nedavno procijenjen, iznenađuje svojom veličinom a obuhvaća sve što se nalazi izvan državnih tržišta i nadzora, te predstavlja zbroj krijumčarenja, razmjene dobara i usluga, »rada na crno«, poslova kod kuće, one kućne privrede koja je za svetog Tomu Akvinskog bila economia p u ra i koja se održala do naših dana. »Trodijelna podjela«, stupnjevita ekonomija, kojoj sam dav našnju važnost utvrdio, ostaje obrascem, motrilištcm za sadašnje vrijeme. A statistike koje u svojim brojkama nc vode računa o toj osnovici naših društava samo su nepotpune analize. To nas obvezuje da preispitamo mnoga gledišta o »sistemu« koji bi bio kapitalistički od vrha do dna. Ukratko, postoji naprotiv aktivna dijalektika između kapitalizma i onoga što, u njegovom podnožju, nije pravi kapitalizam. Poznato je da velike tvrtke tole riraju mala poduzeća i da ih nc bi željele odmah progutati. Kakva dobrota s njihove strane! Slično tome, Stendhal je mislio da su u tako okrutnoj renesansnoj Italiji veliki gradovi, zbog svoje dobre duše, poštedjeli manje. Rekao sam (i vjerojatno sam u pravu) da veliki gradovi nisu mogli živjeti bez malih gradova koji su im na usluzi. Što se tiče divovskih tvrtki, prema Galbraithu, one pošteduju poduzeća liliputanske veličine jer ova imaju, obzirom na svoje male razmjere, više proizvodne cijene, a to omogućuje da se tržišne cijene utvrde na takvoj razini koja povećava iznos marži u korist velikih tvrtki. Kao da velike tvrtke, da su same, ne bi mogle 733


po svom nahođenju utvrđivati cijene i uvećavati svoju dobit! Njima su zapravo potrebne manje jedinice nego što su one same, s jedne strane i prije svega zato da bi se riješile tisuću više ili manje osrednjih poslova, neophodnih za život cijelog društva, o kojima se kapitalizam ne brine. S druge strane, poput m anufaktura koje su se u XVIII. stoljeću neprestance obraćale uokolo razbacanim obrtničkim radionicama, velike tvrtke povjeravaju određene pos love podzakupcim a koji im isporučuju finalne ili polufinalne proizvode. U obrtničkim tvornicama u oblasti Savoje obavlja se danas izrada ovratnika za vrlo udaljene tvornice. Ostaje mjesta i za preprodavače, posrednike... Svi ti lanci podzakupaca očigledno su u izravnoj ovisnosti od kapitalizma, ali predstavljaju samo jedan poseban sektor sitnog poduzetništva. Kad bi sukob između kapitalizma i njegova nižeg dijela bio strogo ekonomske naravi — a što nije — čini se da bi koegzistencija pobijedila sama po sebi. To je zaključak s jednog nedavnog kolok vija ekonomista.24 No umiješala se vladavinska politika. Nakon posljednjeg rata, mnoge evropske zemlje provodile su svjesnu politiku sa ciljem da se, kao u New Yorku, unište mala poduzeća, koja su se shvaćala kao preživjela stvar i kao znak ekonomskog zaostajanja. Država je tako stvorila monopole. Kao prim jer može poslužiti elektroprivreda Francuske koja je danas optužena da je država u državi koja ometa razvoj nekih novih oblika energije. A upravo velika poduzeća iz privatnog sektora dobivala su i dobivaju kredite i prvenstvenu pom oć države, dok banke redom ustežu svoje kredite malim poduzećim a — što zapravo znači da su ta poduzeća osuđena na životarenje i nestajanje. Nema opasnije politike. To znači u drugom obliku ponoviti temeljnu grešku socijalističkih zemalja. Nije li Lcnjin govorio: »Sitna trgovačka proizvodnja svakim danom, u svakom trenutku, omogućuje spontano rađanje kapitalizma i buržoazije... Ondje gdje se održi sitna eksploatacija i slobodna razmjena, ponovo se javlja kapitalizam.«25 Njemu se čak pripisuje izreka da »kapita lizam započinje na seoskom tržištu«. Zaključak: da bi se otklonio kapitalizam, treba do korijena iščupati individualnu proizvodnju i slobodnu razmjenu. Nisu li te Lenjinovc opaske zapravo počast golemoj stvaralačkoj snazi tržišta, nižoj oblasti razmjena, zanat stvu, a po mom mišljenju čak i snalažljivosti? Stvaralačkoj moći koja za ekonomiju znači ne samo temeljno bogatstvo, nego i mogućnost da uzmakne u razdobljima krize, u ratovima, u ozbi ljnim kvarovima ekonomije koji zahtijevaju strukturne promjene. 734


Osnovica koja nije paralizirana težinom svoje opreme i organi zacije uvijek je spremna okrenuti jedra prema vjetru: to je pod ručje izvora, nepredviđenih rješenja i inovacija, iako njegova najbolja otkrića uglavnom padaju u ruke posjednika kapitala. Nisu kapitalisti izveli prvu revoluciju pamuka, sve je započelo u sitnim i dinamičnim poduzećima. Je li danas situacija mnogo drugačija? Jedan predstavnik krupnog francuskog kapitalizma nedavno mi je rekao da se »novatori nikada ne obogaćuju«! Oni moraju drugima prepustiti igru. No ipak su oni izumitelji! Zar izvještaj MIT ne naznačuje upravo da se tijekom posljednjih petnaest godina više od polovice novih radnih mjesta u Sjedinjenim Džavama može zahvaliti poduzećima s manje od 50 radnika? Na kraju, otvorenim prihvaćanjem razlikovanja između tržiš ne privrede i kapitalizma trebalo bi izbjeći sve ili ništa, što nam neprestano predlažu političari, kao da je tržišnu privredu nemo guće zadržati ako se ne ostavi i potpuna sloboda monopola, ili kao da je nemoguće osloboditi se monopola bez potpune »nacionali zacije«. Program Praškog proljeća — socijalizam na vrhu, a slo boda i »spontanost« u bazi — nudio se zapravo kao dvostruko rješenje za dvostruku realnost, punu razloga za zabrinutost. No koji bi socijalizam mogao zadržati slobode i pokretljivost poduzet ništva? Sve dok predloženo rješenje bude monopol Kapitala zamje njivalo monopolom Države, dodavajući zapravo negativnosti onog drugog negativnostima onoga prvog — tko se još može čuditi što klasična rješenja ljevice ne pobuđuju oduševljenje birača? Kad bismo ih tražili ozbiljno i pošteno, ne bi nedostajalo ekonomskih rješenja koja bi proširila sektor tržišta i u njegovu službu stavila ekonomske prednosti koje je vladalačka skupina rezervirala za sebe. Ali osnovna teškoća nije u tome, nego u društvu. Kao što nikada ne možemo očekivati od zemalja koje se nalaze u središtu neke ekonomijc-svijcta da odbace svoje povlastice na m eđun arodnom planu, zar se onda možemo na nacionalnom planu nadati da će vladalačke skupine koje združuju Kapital i Državu i uživaju m eđunarodnu pomoć prihvatiti da odigraju svoju ulogu i da je onda prepuste drugome? 30. listopada 1979.

735

NAPOMENE

Napomene uz predgovor 1.

2.

3. 4.

5. 6.

7. 8.

Conquerors a n d Rulers, Social Fortes in M edieval China, 2. izd. 1965, str. 13 sq, citirao Immanuel WALLERSTEIN, The Mo d e m W orld System, 1974, str. 6 . Ashin DAS GUPTA, »Trade a n d Politics in IS tb Century In d ia * u; Islam a n d the Trade o f Asia, priredio D. S. RICHARDS, 1970, str. 183. René BOUVIER, Quevedo *hom m e du di able, hom m e de Dieu*, 1929, str. S3Jean IMBERT, H istoire économique des origines à 1789, 1965; Hans HAUSHERR, Wirtscbaftsgeschicbte d er Neuxeit, 1954; H ubert RICHARDOT i Bernard SCHNAPPER, Histoire des fa its économiques ju s q u ' à fin du XVIIIe siècle, 1963; John HICKS, A Theory o f Econom ie History, 1969. franc, prijev. 1973. Allgemeine Wiriscbafisgescbichte des Mitlelalters u n d der Neuxeit, druga knjiga, 1958. Frédéric NOVALIS, L'Encyclopédie, 1966, sir. 43. René CLEMENS, Prolégomènes d 'une thé orie de la structure économique, 1952, str. 92. Witold KULA, prema jednom davnom raz govoru. Cf. On the Typology o f Economic

910. 11. 12.

1314.

1516. 17.

18.

Systems. The Socials Sciences, Problems a n d orientation, 1968, str. 109-127. José GENTIL DA SILVA, izvor izgubljen i au to r ga nije mogao ponovo naéi. Les Étapes d u développement politique, 1975, str. 20. Le Monde, 23. srpnja 1970, autor članka K. S. CAROL. Citirao Cyril S. BEL5HAW, Traditional Exchange a n d M o d e m Markets, 1965, str. 5. Joseph SCHUMPETER, History o f Econo m ic Analysis, drugo izd. 1955, I, str. 6 . Jean POIRIER, Le com m erce des hom mes* u časopisu Cahiers de l ’institut de science économ ique appliquée, br. 95, studeni 1959, str. 5. Marc GUILLAUME, Le capital et son dou ble, 1975, sir. 7. Jean Baptiste SAY, Cours complet d'éco nom ie politique pratique, I, 1828, str. 7. Fernand BRAUDEL, »Histoire et sciences sociales: la longue durée« U: Annales E. S. C , 1958, str. 725-753. J. SCHUMPETER, op. cit., pog. Il passim, Po gdi Elizabeth BOODY-SCHUMPETER, četvrti način bila bi sociološka metoda.

Napomene uz poglavlje 1 1. 2.

3. 4.

736

Usporedi supra, pog. V. SIMONDE Dl SISMONDI, N ouveaux Prin cipes d'économie politique, priprem io Je an Weiller, 1971, str. 19. Ibid. str. 105, br. 1. Riječ koju sam u takvom uskom značenju pronašao kod F riaa RÛRIGA, MittelaJler-

liebe Weltwirtscbqft, BlOte u n d Ende einer Weltwirtsebafisperiode, 1933. A Hekto r AMMAN u W irtscb a ft u n d Lebensraum der Mitlelalterlicben Kleinsladt, bez datuma, str. 4, s razlogom ka že: »eine Art Weltwirtschaft«, neka vrsta svjetske ekonomije.

Napomene 5.

6.

7. 8. 9.

10. 11. 12.

13-

14.

15. 16. 17. 18. 1920. 21. 22. 23.

24. 25.

Léon-H. DUPRJEZ, »Principes et problè mes d'interprétation« str. 3. u: Diffusion du progrès et convergence des prix. Étu des internationales, 19бб, Razmatranja koja slijede u tom poglavlju pridružuju se tezama I. WALLERSTE1NA, op. cit, iako se ne slažem uvijek s njim. Fernand BRAUDEL, La Méditerranée et le monde méditerranéen à l'époque de Phi lippe 11, 1949, str. 325, 328 sq. F. BRAUDEL, Médit., 196 6 , I, str. 354. A. M. JONES, »Aîian Trade in Antiquity« u: Islam a n d the Trade o f Asia, op. cit., str. 5. Koristim izraz régies tendancielles, slije deći primjer Georgesa Gurvitcha, da ne bih govorio o »zakonima«. Paul M. SWEEZY, Le Capitalisme moder ne, 1976 , str. 149. Izraz potječe od Wallereteina. Georg TOCTANDER VON DER JADEL, lier persicum ou description d ’un voyage en Perse entrepris en 1602..., 1877, str. 9. 22-24. Pedro CUBERO SEBASTIAN, Breve Relaciàn de ta pervgrinaciôn que ba becho de la m ayor parte del m undo, 1680, str. 175. Louis-Alexandre FROTTER DE LA MESSEL1ÈRE, Voyage à Saint-Pétersbourg ou N ouveaux Mémoires sur la Russie, 1803, str. 254. Médit., I, str. 250. Philippe de COMMYNES, Mémoires, III, 1965, str. 110. René DESCARTES, Œuvres, I, Correspon dance, 1%9, str. 201. Charles de BROSSES, Lettres famillières écrites d'Italie en 1739. et 1740, 1858, str. 219Jacques de VILLAMONT, Les Voyages..., 1607, str. 203. Ibid., str. 209. Naravno, u smislu slobodnih duhova. Brian PULLAN, Rich a n d Poor in Renais sance Venice, 1971, str. 3Voyage d'Angleterre, de Hollande et de Flandres, 1728, Victoria i Albert Museum, 8 6 NN 2, P. 177. Pod »brownistima« se misli na jednu vjersku protestantsku sek tu koja se pojavila oko 1580. slijedeći na uk Roberta Brownea; milenaristi od »mi llénaires«. Ibid., P 178-179. Hugo SOLY, »The 'Betrayal' o f the Six teenth Century Bourgeoisie: a Myth? So me considerations o f the Behaviour Pat tern of the Merchants o f Antwerp in the Sixteenth Century«, u: Acta bistoriae neeriandicae, 1975, str. 31-49-

26. Louis COULON, L'Ulysse f ra n ç o is o u le voyage d e France, d e F landre et d e S a voie, 1643, str. 52-53. i 62-63. 27. Alonso MORGADO, llisto ria d e Sevilla, 1587, P 56. 28. Kralj Portugala do 1640. 29. Evaldo CABRAL DE MELLO, O linda resta u ra d a . G uerra e A çu ea r n o N ordeste, 1 6 3 0 -1 6 5 4 , 1975, str. 52. 30. Ibid. 31. Charles CARRIÈRE, Marcel COURDUIUÉ, L ’E space c o m m e r c ia l m a r s e illa is a u x XVIIe et XVIIIe siècles, daklil., str. 27. 32. A. N., Marine, B7 463, 11 (1697). 33. Patrick CHORLEY, Oil, Silk a n d E nlight en m en t. E conom ic P roblem s in XVIIltb

34. 35. 36. 37. 38.

cen tu ry N aples, 1965. Vidi također Sal vatore C1R1ACONO, O lio e d Ebrci nella R epubblica ven eta d el Settecento, 1975, str. 20. Vidi supra. U, pogt. IV. M édit., 1966, I, str. 113 sq. Ibid., str. 358. Ernst WAGEMANN, E eo n o m ia n iu n d ia l, 1952, H, str. 95. Johann Heinrich von T11ÜNEN, D er isolierte S ta a t in Bexiebung a u f L a n d w iriseb a ft u n d N a tio n a lo ko n o m ie, 1876, I,

str. 1 . 39- E. CONDILLAC, Le co m m erce et le g o u v e rn em en t, 1776, izdanje iz 1 9 6 6 , str. 248 sq., govori o ekonomiji nekog zamiš ljenog otoka. 40. Siedlungsgeograpbiscbe U ntersuchungcii in N ie d era n d a lu sien , 1935.

41. Vidi supra, П, str. 22-27. 42. R echerches s u r la n a tu r e et les causes d e la richesse des n a tio n s. II, 1802, sir. 403 sq., citirao Pierre DOCKÈS, L'Espace d a n s la p e n sé e économ ique, 1969, str. 408-4 0 9 . 4 3 . Vidi in fra , str. 36. 44. H. P1RENNE, H isto ire d e B elgique, III, 1907, str. 259. 45. A. EMMANUEL, L'É change inégal, 1969, str. 4 3 . 46. U jednom izvještaju na Tjednu u Pratu, travanj 1978. 47. Ib id 48. Johann BECKMANN, B eitrdge z u r ô k o n o m ie..., 1781, str. 427. Oko godine 1705. 85 trgovačkih firmi od kojih 12 španjol skih, 26 đenoveških, 11 francuskih, 10 engleskih, 7 hamburških, 18 holandskih i flamanskih-, François DORNIC, op. cit., str. 85, po Raimundo de LANTERY, u: Mem o ria s, 2. dio, str. 6-7. 49- Jean GEORGELIN, V enise a u siècle des L um ières, 1978, str. 671. 50. Tibor w i 11 MAN, »Los metales preciosos d e América y la estructura agraria de

737

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta Hungria a los fines del siglo XVI«, u: Acta bislorica, XXIV, 1967. sir. 27. 31. Jacques SAVARY, Dictionnaire universel d e com m erce..., 1759-1765, V, zbirka 669 . 52. Jacques DOURNES, Pôtao, une théorie du p o u vo ir chez les Indochinois Jàrai, 1977, sir. 89. 53- Opat PRÉVOST, Histoire générale des vo yages, VI, str. 101. 54. J. PAQUET, »La m isère dans un village de l'O isans en 1809«, u: Cahiers d ’histo ire, 1966, 3, str. 249-256. 55. Germaine LEVI-PINARD, La Vie quotidie nne à Vallorcine a u XVIIIe siècle, 2. izd. 1976. 56. »Cervières, seoska zajednica u brijansonskim Alpama od 18. st. do naših dana«, u: Bulletin du Centre d'histoire économi que et sociale de la région lyonnaise, 1976, br. 3. str. 21 sq. 57. Citirao Isaac de PINTO, Traité de la cir culation et du crédit, 1771, str. 23-24. 58. H. C. DARBY, An Historical Geography o f England before a. d. 1800, 1951, str. 444. 59. E. NARNI-MANC1NELLI, Matteo PAONE, Roberto PASCA, »lnegualanzia régionale e uso del territorio: analisi di un'area depressa della Campania interna«, u: Rassegna economica, 1977. 60. C hristiane KLAPISCH-ZUBER, Les M aî tres d u m arbre. C arrare 1300—1600, 1969, str. 69-76. 61. Moscou, A. E. A., 705/409, P 12, 1785. 62. Le Monde, 27. srpnja 1978. 63- Vidi supra, II, pog. V, str. 408. 64. Vidi supra, II, pog. V, str. 408. 65. T. S. W1LLAN, Studies in Elizabethan Fo reign Trade, 1959, str. V. 66 . Pierre DRUNEL, L ’É tat et le Souverain, 1977, str. 12. 67. Dogado označava područje laguna, malih otočića i ušća sjeverne obale Jadrana sa državajući prilaze Veneciji (Enc. it., ХШ, str. 89). 68. Elena FA5ANO, Lo Stato mediceo di Co~ sim o I, 197369. Georges LIVET, L ’Équilibre européen de la fin du XVIe siècle, 1976. 70. Claude MANCERON, Les Vingt a ns du roi, 1972, str. 121. 71. R agnar NURSKE, Problem s o f Capita! Formation in Underdeveloped Countries. 1953, str. 4. 72. P. CHAUNU, Séville e t l'Atlantique, Vili, 1, 1959, str. 1114. 73. A. EMMANUEL, op. cit., str. 32. 74. David RICARDO, Principes de l ’économie politique et de l'impôt, izdao Christian SCHMIDT, 1970, str. 101-102.

738

75. G. TOMASI DI LAMPEDUSA, Le G uépard, I960, str. 164. 76. Maurice LÉVI-LEBOYER, François CROUZET, Pierre CHAUNU. 77. Sve do stvaranja Eskontne banke 24. ožujka 1776. 78. Vidi in fra , str. 93-94. 79. Op. cit, str. 1 0 . 80. I. WALLERSTEIN, The M odem World Sys tem, II, pog. 1 1 , daktilogram. 81. J. GEORGEL1N, V enise a u siècle d e s L u m ières, op. cit., str. 760. 82. Ib id ., str. 14 i p a ssim . 83- M édit., II, str. 41. 84. Jac q u es GERNET, L a M o n d e c h in o is , 1972, str. 429. 85. Vidi in fra , str. 383. 86. Citirao H. R. C. WRIGHT, C ongtès d e Lé n in g r a d 1970, V, str. 100. 87. W. KIENAST, D ie A n fd n g e des europalseben S ta a te n sy ste m s im sp â teren M ittelalter, 1936. 88. G escbiebte d e r K riegskunst..., 1907. 89- Citiram iz sjećanja ovu epizodu na koju sam naišao u dokumentima Dicga Sudreza, nekad čuvanim u Archives du Gou vernem ent Général de l'Algérie. 90. E. CABRAL DE MELLO, O lin d a re sta u ra d a ..., op. cit., p a ssim .

91. Ib id ., str. 246. 92. U vezi tog predmeta dopisivao sam se s profesorom CRUZ COSTA sa Univerziteta u Sdo Paulu. 93- O uvođenju bajoneta vidi J. U. NEF, La G uerre e t le pro g rès, 1954., str. 330-333. 94. Citirao J. U. NEF u: La G uerre e t le p r o g rè s h u m a in , 1954, str. 24. 95. Pasquale VILLANI, »La socictà italinna nci secoli XVI e XVII«, u: Ricerche storiebe e d e co n o m icb e in m e m o r ia d i C. B arbag a llo , 1970, I, str. 255. 96. Philippe Auguste d'ARCQ, La N o blesse m ilita ire , 1766, str. 75-76; riječi u kur zivu su moje. 97. B. G. ZANODI, u: Sergio ANSELMI, Econ o m îa e Soeietô: le M arch e tr a X V et X X° secolo, 1978, str. 102. 98. 1. WALLERSTE1N, op. cit., str. 87. 99- F ederico BRITO FIGUEROA, H isto ria e c o n à m ic a y s o c ia l d e V e n e z u e la , I, 1966, p a ssim .

100. G. MACARTNEY, V oyage d a n s l'in té rie u r d a la C hine e t en T a ita rie , f a i t d a n s les a n n é e s 1792, 1793■ e t 1794..., II, str. 73.

101. Louis-Narcisse BAUDRY DES LOZIÈRES, V oyage à la L o u isia n e et s u r le c o n tin en t d e l'A m é riq u e s e p te n trio n a le f a i t d a n s le s a n n é e s 1 7 9 4 -1 7 9 8 . 1802, str. 10. 102. P eter LASLETT, U n M o n d e q u e n o u s a v o n s p e rd u , 1969, str. 40 sq. 10J. M éd it..., 1966, I, str. 426.

Napomene 104. Vidi supra, II, str. 124. 105. Ibid. 106. A. d. S. Venise, Senato Zecca, 42, 20. srp nja 1639107. Opat Jean-Q ernard LE BLANC, Lettres d'un François, 1745, II, str. 42. 108. Ib id , str. 43. 109. Ib id , str. 1. 110. Ib id , Ш, str. 68. 111. Jacques ACCAR1AS DE SERIONNE, La Ri chesse de l'Angleterre, 1771, str. 61. 112. Rasprave koje slijede, SMOUTA o škot skoj, H. KELLENBENZA i P. ĐA1ROCKA, iznijete su u toku Tjedna u Pratu, 1978. 113. A. DAS GUPTA, Članak citiran u: Islam a n d tbe Trade o f Asia D. S. IUCHARDSA, 1970, str. 206. 114. Précis de sociologie d'après W. Pareto, 2. izd., 1971, str. 172. 115. G. IMBERT, Des Mouvements de longue durée Kondratiejf, 1959116. Théorie économique du système féodal: p o u r un modèle de l ’économie polonaise, 1970, str. 48. 117. Nedavna rasprava o Kondratiejfu: W. W. ROSTOW, »Kondratieff, Schumpeter and Kuznets: Trend Periods Revisited«, u: Tbe Journal o f Economie History, 1975, str. 719-753. 118. W. BRULEZ, »Séville et l’Atlantique: ne koliko kritičkih razmišljanja« u: Révue belge de philologie et d'histoire, 1964, br. 2, str. 592. 119 . P. CHAUNU, Séville et l'Atlantique, VIU, 1, 1959, str. 30. 120. Dietrich EBEL1NG e t Franz IRSIGLER, Getreideumsatz, Getreide un d Brotpreise in K6ln, 1368-1797, 1976. 121. F. BRAUDEL et F. SPOONER, »Prices in Europe from 1450 to 1750«, u: The Cam bridge Economic History o f Europe, IV, 1967, str. 468. 122. P. CHAUNU, op. cit., sir. 45. 1 2 3 . Gazette de France, str. 489124. Pierre CHAUNU, Les Philippines et le Pa cifique des Ibériques, i 9 6 0 , str. 243, n.

12 5 . L. DERMIGNY, La C hine et l'O ccident. Le co m m e rc e d C a n to n a u X VJlP siècle,

1719-1833, 1, 1964, str. 101, n. 1. 126. »En Inde, aux XVIe et XVIIe siècles: tré sors américains, monnaie d ’argent et prix dans l’Empire mogot«, u: A n n a les E. S. C, 1969, str. 835-859. 127. Citirao Pierre VILLMl, Kongres u Stockholmu, I960, str. 39. 128. Rondo CAMERON, »Economic History, Pure and Applied«, u: J o u r n a l o f Econo m ic H istory, ožujak 1976, str. 3-27.

129. / 1p ro b le m a d e l tr e n d sccolarc n elle fla ttu a z io n i d ei prezxi, 1935. 130. G. 1МВППТ, op. cit. 131. Ibid. 1 3 2 . »Les implications de l'emballement mon dial des prix depuis 1972«, u: Recherches économ iques d e Louvain, rujan 1977. 1 33. U: A n n a les E. S. C., 1 9 6 1 , str. 115. 13 4 . P. LÉON, u: Congrès d e S tockholm , I960, str. l67. 135- La Crise d e l'éco n o m ie fr a n ç a is e à la fin d e l'A ncien R égim e et a u d é b u t d e la R évolution, 1 9 4 4 , str. V11I-K. 1 3 6 . Théorie é con o m iq u e d u systèm e fé o d a l...,

op. cit. str. 84. 137. »Gazettes hollandaises et trésors améri cains« u: A n u a rio d e b isto ria econôm ica y social, I 9 6 9 , str. ЗЗЗ. 138. P. VILAR, L 'In d u stria lisa tio n en Europe a u XIIe siècle, seminar u Lyonu, 1970, str. 331. 139- H érésies économ iques, 1972, str. 50. 140. P. BEYSSADE, L a P hilosophie p rem ière d e D escartes, daktilogram, str. 111. 141. Earl J. HAMILTON »American Treasure and the Rise of Capitalism«, u: E co n o m i ca, studeni 1 9 2 9 , str. 355-356. 142. Phelps BROWN, S. V. HOPKINS »Seven Centuries of Building Wages«, u: E cono m ica , kolovoz 1955, str. 195-206. 143. Charles SE1GNOBOS, H istoire sincère de la n a tio n fra n ç a ise , 1933.

Napomene uz poglavlje 2 1.

2.

Ova i prethodne primjedbe su prema otipkanom tekstu Paula ADAMA: L'Origine des grandes cités m aritim es indépen dantes et la nature du prem ier capita lism e commercial, str. 13. Paul GROUSSET, predgovor knjige Régi ne PERNOUD Les Villes marchandes aux XIVe et XVe siècles, 1948, str. 18.

3. 4. 5.

Studi di storia economica, 1955, I, str. 630. Porez na dohodak koji je ustanovio Pitt Drugi 1799Henri P1RENNE, La Civilisation occiden tale au Moyen Age du XIe au milieu du XVe siècle, H istoire générale, od G. GLOTZA, VIII, 1933, str. 99-100.

739

F ernand B ra u d el / Vrijem e svijeta 6.

7. 8. 9. 10.

11. 12. 13. 14. 15. 16. 17.

18. 19.

20.

21. 22.

Cours complet d'économ ie politique p r a tique, op. cit., I, str. 234. Traité de la circulation et du crédit, op. cit., str. 9Renée DOEHAERD, La H aut Moyen Age occidental, économies et sociétés, 1971, str. 289P. ADAM, op. cit., str. 11. Izraz koji je upotrijebio Henri P1RENNE u toku jedne konferencije održane u Al žiru 1931. »The Closing of the European Frontier« u: Speculum, 1958, str. 476. Wilhelm ADEL, Agrarkrisen undAgrarkonjunktur, 1 9 6 6 , str. 19Johannès BÜHLER, Vida y eultura en la ed a d m edia, 1946, str. 204. J. H. SLÏCHER VAN BATH, The Agrarian H istory o f Western Europe, A. D. 5001850, 1966, str. 24. Yves RENOUARD, Les Villes d'Italie de la f i n d u X e au début d u XIVe siècle, 1969, I, str. 15. Karl BOSL, Die Crundlagen der modernen Gesellscbaft im Mittelalter, 1972, II, str. 290. Razmatranje koje sam fešto slušao. Cf. Armando SAPORI, »Caratteri cd espansione dell'econom ia com unale italiana« u: C ongresso storico in te m a z io n a le p e r IV I 11° centenario della prim a Lega Lom• barda, Bergamo, 1967, str. 125-136. »What accelerated technological Progress in the Western Middle Ages«, u: Scientific Change, CROMBIE, 1963, str. 277. »Les bases m onétaires d 'u n e suprématie économ ique: l'or musulman du VIIe au XIe siècle«, u: A nnales E. S. C., 1947, str. 158. L ’É conomie rurale et la vie des cam pag nes d a n s l'Occident médiéval, 1962, I, str. 255. L a N a scità delT Europa, sec. X —XJV, 1966, str. 121. i sq. »La civiltà economica nelle su e esplicazioni dalla Versilia alla Maremma (secoli X-XVII)« u: A tti del 60° Congresso Interna zio n a le della ‘D ante Alighieri«, str. 21.

23.

24. 25.

26. 27.

740

Wirtscbaftsgeschicbte Deutscblands von 16. bis 18. Jabrbundert, 1951, I, str. 327. M ittelalteriicbe W eltwirtscbaft..., 1933, str. 22. Analogne prim jedbe povodom zračenja u Frankfurtu na Majni u: H ans MAUERSBERC, Wirtscbafts— undSozialgescbicbte zentraleuropdiscber S tđdte in neuetvr Zeit, I960, str. 238-239. H. PIRENNE, u: G. GLOTZ, Histoire gé nérale, Vili, op. cit. str. 144. Ibid. str. 11.

28. Ibid., str. 90; Henri LAURENT, Un Grand Com m erce d'exportation. La draperie des P a y s -B a s en Prance et dans les pays méditeranéens, XlF-XV* siècles, 1935, str. 37-3929. H. PIRENNE, op. cit., str. 128. 30. 13- siječnja 1598. ukazom Elizabete, ko jeg je tekst iznio Philippe DOLLINGER, La H anse (X//*-XVIIe siècles), 1964, str. 485-486. 31. Tibor W1TTMAN, Les G ueux d a n s les • bonnes villes• de Flandre (1577—1584), 1969, str. 23; Hippolyte FIERENS-GEVAERT, Psychologie d 'une ville, essai sur Bruges, 1901., str. 105; E. LUKCA, Die Grosse Zeit der Niederiande, 1936, str. 37. 32. Arhivi Datini, Prato, 26. travnja 1399. 33. H. PIRENNE, op. cit., str. 127. 34. J. A. VAN HOUTTE, »Bruges et Anvers, m arches 'nationaux' ou 'internationaux' du XIVe au XVIe siècle«, u: Revue du Nord, 1952, str. 89-108. 35. Brûgges Entw icM ung z u m mittelalterlichen Weltmarkt, 1908, str. 253. 3 6 . Op. cit., str. 16. 37. Za čitav ovaj paragraf, P. DOLLINGER, op. cit. 38. H. PIRENNE, op. cit., str. 26-27. 39. P- DOLLINGER, op. cit., str. 42. 40. Witold HENSEL, Aleksandcr G1EYSZTOR, Les recherches archéologiques en Polog ne, 1958, str. 54 sq. 41. P. DOLLINGER, op. cit., str. 21. 42. Renée DOEHAERD, »A propos du mot 'H anse'«, u: R e v u e d u N ord, siječanj 1951, sir. 51. 43. P. DOLLINGER, op. cit., str. 10. 44. Médit..., I, str. 128. 45. P. DOLLINGER, op. cit., str. 177. 46. Ibid., str. 54. 47. Vidi supra, II, str. 314. 48. P. DOLLINGER, op. cit., str. 3949. Ib id , str. 148. 50. Ib id , str. 39. 51. Ib id , str. 5952. Ib id , str. 86. 53. Henryk SAMSONOW1CZ, »Les liens cul turels entre les bourgeois du littoral baltique dans le bas Moyen Age« u: Studio maritim a, I, str. 10-11. 54. Ibid., str. 12. 55. Ib id 56. Ib id 57. P. DOLLINGER, op. cit., str. 266. 58. Ibid., str. 55. 59. Ib id , str. 130. 60. Ib id , str. 95. 61. Ib id , str. 100-101.

N apom ene 62. Marian MALOWIST, Croissance et régres sion en Europe, X/V'-XVII* siècles, 1972, str. 93, 98. 63. P. DOLL1NGER, op. cit., str. 360. 64. M. MALOWIST. op. eit., str. 133. 65. Ibid., str. 103. 66 . Eli F. HECKSCHER, Der Merkantitismus, španjol. prijev.: La Epoca merkantilista, 1943. str. 311. 67. Histoire des prix et des salaires dans l'Orient médiéval, 1969. str. 237. 68. Robert-Henri HAUTTER, »La marine d ‘Amalfi dans le trafic m éditerranéen du XIVe siècle, à propos du transport du sel de Sardaigne«, u: Bulletin philologique et historique du Comité des travaux histo riques et scientifiques, 1959. str. 18369. M. del TREPPO, A. LEONE, Amalfi medioevaie, 1977. Prosvjed protiv tradicional* ne, isključivo trgovačke, povijesti Amalfia. 70. M. LOMBARD, cil. članak u: Annales E. 5. C. 1947, str. 154 sq. 71. Armando CITARELLA, »Patterns in Medie val Trade: The Commerce of Amalfi be fore the Crusades« u: Journal o f Econo mic History, prosinac 1968, str. 533. i n. 6.

72. 73. 74. 75.

76.

77. 78. 7980.

81.

82. 83. 84.

R. -H. HAUTIER, članak eiY., str. 184. R. S. LOPEZ, op. cit., str. 94. Y. RENOUARD, op. cit., str. 94. Elena C. SKRZ1NSKAJA, »Storia della Ta na«, u: Studi veneziani, X, 1968, sir. 7. »In m ari constituta, caret totaliter vineis al que campis«. M. CANARD, »La Guerre sainte dans le m onde islamique«, Actes du IIe Congrès des sociétés savantes d'Afrique du Nord, Tlemcen 1936, u: П, str. 605-623. Zlatna bula Alekseja Komnina u svibnju 1082. oslobađa Venecijance svakog plaća nja (H. P1RENNE, op. cit., str. 23). Giuseppe TASS1N1, Curiosità veneziane, 1887, str. 424. Gino LUZZATTO, Studi d i storia economica ve n œ a n a , 1954, str. 98. Benjamin DAVID, »The Jewish Mercantile Settlement of the 12th and 13th century Venice: Reality o r Conjecture?«, u: A. J. S. Review, 1977, str. 201-225. W o lfin g von STROMER, »Bernardus Tauronicus und die Geschaftsbeziehungen zwischen d er deutschen Ostalpen und Venedig vor Gründung des Fondaco dei Tedeschi« u: Grazer Forscbungen z u r Wirtscbafts—u n d Soaalgesebicbte, Ш. G. LUZZATO, op. cit., str. 10. Ibid., sir. 37-38. Giorgio GRACCO, Societd e stato net medioevo ve n a so n o (secoli XII. — XIV), 1967.

85. Heinrich KRETSCHMAYR, Gescbicbte von Venedig, 1964, 1, str. 257. 86. W. HEYD, Histoire du commerce du Le vant au Moyen Age, 1936, str. 173. 87. Ne tako strašno kako sc čini, prema Donaldu E. QUELLERU i Gcrardu W. DORYU, »Some Arguments in Defense of the Venetians on the Fourth Crusade« u: The American Historical Review, br. 4, listo pad 1976, str. 717-737. 88. R. S. LOPEZ, op. cit., str. 154 sq. 89. Jacques MAS-LATIUE, Histoire de tile de Chypre sous le règne des princes de la maison de Lusignan, 1861, I, str. 511. 90. O kovanju novca vidi supra, II, str. 170. 91. Richard HENN1G, Terae ineognitae, 1950-1956, Ul, str. 109 sq. 92. Mišljenje koje je odbacio F. ĐORLANDl, »Alte origini del libro di Marco Polo« u: Studi in onore d i Am intore Fanfaru', 1962, I, str. 135. 93- Elizabeth CHAPIN, Les villes de foires de Champagne des origines au début du XfV* siècle, 1937, str. 107. n. 994. Henri PIRENNE, op. cit., I, str. 295. 95. H. LAURENT, op. cit., str. 39. 96. Robert-Henri ĐAUTIER, »Les foires de Champagne« u: Recueil Jean Bodin, V, 1953, str. 12. 97. H. PIRENNE, op. eit., str. 89. 98. Félix BOURQUELOT, Étude sur tes foires de Champagne, 1865, I, str. 80. 99- Hektor AMMANN, Die Anfttnge des Aktivhandels und der Tuchcinfuhr aus Nordwesteuropa nach dem Mittclmccrgcbict« U: Studi in onore di Armando Sapori, str. 275. 100. Porijeklo ove riječi je neobjašnjivo. Mož da se radi o jednoj ulici u Firenci koja nosi to ime, sjedištu skladišta Arie di Calimala (Dizionario eneiclopedico italiano). 1 0 1 .Médit., 1, str. 291. 102. Ibid, 103. H. LAURENT, op. cit., sir. 80. 104. Henri PIGEONNEAU, Histoire du com merce de la France, 1, 1665, str. 222-223. 105. Ibid 106. Mario CH1AUDANO, »1 Rothschild del D uecento: la Gran tavola di O rlando Bonsignori« u: Bulletino senese d i storia patria, VI, 1935. 107. R. -H . BAUTTER, op. cit., str. 47. 108. F. BOURQUELOT, op. cit., I, str. 66. 109. H. LAURENT, op. cit., str. 38. 110. Ib id , str. 117-118. 111. R. -H . BAUTIER, op. cit., str. 45-46. 112. Vital CHOMEL, Jean EBERSOLT, Cinq Siè cles de circulation internationale vue de Jougne, 1951, str. 42. 113. Vidi infra, str. 102.

741

F ernand B ra u d el / Vrijem e svijeta 114. Wolfgang von STROMER »Banken und Celdm arkc die Funktion der Wechselstuben in Oberdeutschland und den Rheinlanden«, Prato, 18. travnja 1972, 4. tje dan F. -D atini. 115. Augusto GUZZO, Uvod u Secondo Colloquio suU'età deH'Umanesimo e del R ina• scim enlo in Francia, 1970. 116. Giuseppe TOFFAN1N, II Secolo senza Ro m a, Bologna, 1943117. Guy FOURQU1N, Les Campagnes de la région parisienne à la fin du Moyen Age, 1964, str. 161-162. 118. Treba ipak napom enuti da je Filip VI Va lois pokušao obnoviti privilegije sajmova u Champagnei između 1344-1349, Cf. M. de LAURIÈRE, Ordonnances des rois de France, 1729, str. 200, 234, 305. 119. B anco e m oneta dalle Cruciate alla Rivoluzione francese, 1949, str. 62. 120. Ibid. 121. Raymond de ROOVER, »Le rôle des Ita liens dans la formation de la banque m o dem e«, u: Revue de la banque, 1952, str. 12.

122. Vidi supra, U, str. 102. Carlo CIPOLLA, Money, Prices andCiviUzation, 1 9 5 6 , str. 33-34. 124. H. KRETSCHMAYR, op. cit., U, str. 234. 125. Ibid., sir. 2 3 4 - 2 3 6 . 126. Ibid., str. 2 3 9 . 127. Foundation o f Capitalism, 1959, sir 29 sq. 128. H a n n elo re GRONEUER, »Die Seeversicherung in G enua am Ausgang des 14. J a h r h u n d e rts « u; B eitrd g e z u r Wirtschafts— u n d Sozialgeschicbte des Miltelalters, 1976, str. 218-260. 1 2 9 . H. KRETSCHMAYR, op. a t., 11, str. 300. 130. Christian BEC, Les M archands écrivains à Florence 1375-1434, 1968, sir. 312. 131. Médit., I, sir. 310. 132. Ibid., str. 311. 1 3 3 . Bilanci generali, 1912, (izdala Kraljevska komisija za objavljivanje financijskih do kum enata Republike Venecije, U. serija). 1 3 4 . Vidi infra, str. 262 sq. 135- Bilanci generali, 2. serija I, 1, Venecija, 1912. 1 3 6 . Ibid., Dokumenti n. 81, str. 04-97. Tekst je objavio H. KRETSCHMAYR, op. cit.. Il, str. 6 1 7 - 6 1 9 . 137. Médit., 1, str. 452. 138. Obično se prihvaća da je razmjer izmi-du godišnjeg izdavanja novca i novca u op ticaju 1 : 20. 13 9 . Pierre-Antoine, com te DARU, flisluitv de la République de Venisé, 1619, IV, sir. 78. 140. Oliver C. COX, F oundation o f Capita lism, 1959. str. 6 9 . i napom ena 18 (Pre ma MOLMENT1U). 123.

742

141. Vidi infra, str. 103 sq. 142. A. d. S. Venecija, Notario del Collcgio, 9, F 26 Ve, n® 81, 12. kolovoza 1445. 143- Ibid., 14 P 38 v®, 18. srpnja 1491; Sonato Terra, 12, P 41, 7. veljače 1494. 144. Médit., II, str. 215-216. 145. A. d. S. Venise, Senato Terra, 4, P 107 Ve .

146. P. MOLMENT1, La Stona di Venezia nella vitaprivata..., 1880,1, str. 124, 131-132. 147. Piero PIERI, »Milizie e cnpitani di ventura in Italia del Medio Evo« u: A tti della Re ale A ccadem ia P eloritana, XL, 19371938, str. 12. 148. H. KRETSCHMAYR, op. cit., II, str. 386. 149- Girolamo FRIULI, Diarii, izd. A, Scgrc, 1921, I, sir. 1 9 . 150. Federico CHABOD, »Venezia nella politica italiana ed europea de Cinqucccnco« U: La Civillà ve n a ia n a del Rinaschncnto, 1958, str. 29. Dolasci španjolskih am basadora i »kralja« Maksimilijana. Arhiv Gonzaga, serija E, Venecija 1435, Vene cija, 2. siječnja 1495. 151. H. HAUSHERR, op. cit., str. 28. 152. Bilanci..., I, str. 38-39- Ne 1318. kako je pisao William MAC NEILL: Venice, the Hinge o f Europe 1081—1797, 1974, str. 6 6 , nego čak prije 1228, Bilanci..., str. 38-39, unajmljivanje Fondaco dei Tedescbi • qui tenent fontieum Venetie ubi Tentonici bospitantur•. 153. J. SCHNEIDER, »U s villes allemandes au Moyen Age. Les institutions économ iqu es« u: Recueil de la Société Jean Bodin, VII, La Ville, institutions économiques et sociales, 1955, 2. dio, str. 423. 154. Antonio H. de OLIVEIRA MARQUES »No tas para la historia da Feiioria portugucsn da Flandes no seculo XV«, u: Studi in onore d i Am intore Fanfani, 1962, 11, str. 370-476, naročito str. 446, Anselmo ĐRAACAMP FREIRE, »A Feiioria da Flandes«, U: Arcbivio bistoricoporittgua, VI, 19081910, str. 322 sq. 155. Médit., I, str. 428. 156. G. LUZZATTO, op. cit., str. 149. 157. Médit., I, str. 277. 158. Alberto TENENTI, Corrado VTVANTl, »U film d 'u n grand système de navigation: les g alè res m arc h an d e s v én itien n e s, XIV'-XVI* siècles« u: A nnales E. S. C. 1961, str. 85. 159- Op. cit., str. 62 sij. 160. Federigo MEL1S, La Moneta, daktil., str. 8.

16 1. Federigo MELIS, »Origenes de la Banca Moderna«, u: M oneda y Credito, ožujak 1971, sir. 10-11. 162. Federigo MELIS, Storia della ragionetia. contributo alla conoscenza e inletpreta-

N apom ene zione delte fo n ti più significative della storia economica, 1950, Sir. 461 sq. 163. Federigo MELIS, Suite fonti della storia economica, 1963. sir. 152. 164. Vidi supra, П, sir. 252 sq. 165. R. HENNIG, op. at.. Ill, sir. 119 sq, i IV, sir. 126. 166 . G. TASSINI, op. cit., str. 55. 167. E. LATTES, La Liberia delle banebe a Veneria 1869, poglavlje II. 168. Gino LUZZATTO, Storia economica di Venezia d a !XIe a l XVI* s., 196l, sir. 101. 169. G. LUZZATTO, op. cit., sir. 212. 170. G. LUZZATTO, op. cit., str. 78. 171. G. LUZZATTO, Studi..., op. cit., sir. 135136. 172. Ibid., sir. 130. 173. Reinhold C. MUELLER, »Les Prêteurs juifs à Venise«, U: Annales E. S. C , 1975, str. 1277. 174. G. LUZZATTO, Studi..., op. cit., sir. 104. 175. Ibid., str. 104. 176. Ibid., str. 106, napomena 67. 177. »Le rôle du capital dans la vie locale et le commerce extérieur de Venise entre 1050 et 1150«, u: Revue belge de philo logie et d'bistoiiv, XIII, 1934, str. 657696 . 178. »Aux origines du capitalisme vénitien« iz vještaj o prethodnom članku u: Annales E S. C , 1935, sir. 96. 179- R. MOROZZO DELLA ROCCA, A. LOM BARDO, I Documenti del commercio ven eaano nei secoli XI—XIII, 1940, citirao G. LUZZATTO, Studi..., str. 91. n. 9180. G. LUZZATTO, Storia economica..., op. cit., str. 82. 181. Ibid., str. 79-80. 182. Raymond DE ROOVER, »Le marché m o nétaire au Moyen Age et au début des temps modernes« u : Revue historique, srpanj-rujan 1970, str. 79 sq. 183. Médit., I, str. 347. 184. Ibid. 185. F. MELIS, La moneta, op. cit., str. 8. 186. Frédéric C. LANE, Venice, a m aritim e re public, 1973, str. 166. 187. Ibid., str. 104. 188. Industry a n d Economie Decline in I7tb Century Venice, 1976, str. 24. sq. 189- A. d. S. Venise, Senato Terra, 4, P 71, 18. travnja 1458. 1 9 0 . D om enico SELLA, »Les m ouvem ents l o n ^ de l'industrie lainière à Venise aux XVIe et XVIIe siècles«, u: Annales I: S. C., sijećanj-ožujak 1957, str. 41. 1 9 1 . B. PULLAN, Rich a n d Poor in Renaissan ce Venice, 1971, str. 33 sq; Ruggiero MASCHIO, »Investimenti edilizi delle scuoligrandi a Venezia (XVI-XVH sec.)«. Tjeihin u Pratu, travanj 1977.

I9 2 .

A. d. S. Venise, Senato Mar, II, P 126, 21. veljače 1446. 193- D. SELLA, cit. članak, str. 40, 41. 1 9 4 . Orner Lutfi BARKAN, »Essai sur les don nées statistiques des registres de recen sement dans l'Empire ottoman aux XV* et XVIe siècles«, u: Journal o f economic an d social history o f the Orient, kolovoz 1957, str. 27, 3 4 . 1 9 5 . Odluka Senata od 18. veljače 1453. ot voreno je potvrđivala potrebu »ob rcverentiam Dci, bonum christianorum hono rent, nostri dominii et pro commodo et utilitate mercatorum et civium nostrorum« da priickne u pomoć Konstantinopolu, tom gradu za kojeg se može reći »da se smatra dijelom naše države i koji ne smije pasti u ruke nevjernika«, »civitas Constantinopolis que dići ct reputari po test esse nostri dominii, non dcvcniat ad manos infidelium«, A. d. S. Venise, Se nato Mar, 4, 170. 1 9 6 . A. d. S. Venise, Senato Sccrcia, 20, P 3, 15- siječnja 1454. 1 9 7 . H. KRETSCHMAYR, op. cit., II, str. 371 sq. 198. Damiâo PEREZ, Historia de Portugal, 1926-1933, 8. dio. 199' Ralph DAVIS, The Rise o f the Atlantic Economies, 2. izd., 1975, str. 1. 200. Prije svega djela Vitorina MAGALMa ITSGOD1NHOA. 201. R. DAVIS, op. cit., sir. 4. 202. Gonzalo de REPARAZ hijo, La F.poca de los grandes descubrimienlos espanoles y portugueses, 1931. 2 0 3 . Prospero PERAGALLO, Cenni in lo m o alia colonia italiana in Poriogallo nei secoli XIVe, XVe, XVIe, 2. izd., 1907. 204. Virginia RAU, »A Family of italinn Mer chants in Portugal in the XVth century: the Lomellini« u: Studi in onore di A. Sapori, op. cil., str. 717-726. 205. Robert RICARD »Contribution à l'étude du commerce génois au Maroc durant la période portugaise, 1415-1550«, u: An nales de L'Inst. dE tudes orientales, III, 1937. 206. Duarte PACHECO PEREIRA, Esmeralda de situ orbis..., 1692-, citirao R. DAVIS, op. cit., str. 8. 207. Op. cit., str. 11. 208. Vitorino MAGALHAËS-GODINllO, »Lc repli vénitien ct égyptien et la route du Cap, 1 4 9 6 - 1 5 ЗЗ« u: Éventail de l ’bistoire vivante, 1953, II, str. 293. 2i*9. Richard EHRENBERG, Das Zeitalter der Fugger, 1 9 2 2 , 2 dijela. 210. Herman VAN DER WEE, The G tvw tb o f the Antwerpen Market a n d the European 74Î

F erna n d B ra u d el/ Vrijem e svijeta Econom y (I 4 tb —l6 tb Centuries), 1963. II, str. 127. 211. H enri PIRENNE, H istoire de Belgique, 1973, II, str. 58. 212. G. D. RAMSAY, Tbe City o f London, 1975, str. 1 2 . 213- Émile COORNAERT, »Anvers a-t-elle eu u n e floue marchande?« u: Le N avire et l'économie m aritim e, od Michela MOLLATA, I960, str. 72 sq. 214. Ibid., str. 71, 79. 215. G. D. RAMSAY, op. cit., str. 13216. H. PIRENNE, op. cit., Il, str. 57. 217. G. D. RAMSAY, op. cit., str. 18. 218. Lodovico GUICCIARDINI, Description de tous les P a y s-B a s, 1568, str. 122. 219. H. VAN DER WEE, op. cit., U, str. 203. 220. Emile COORNAERT, »La genèse du sys tème capitaliste: grand capitalisme et éco nom ie traditionnelle à Anvers au XVIe siè cle« U: A nnales d'histoire économique et sociale, 1936, str. 129. 221. Oliver C. COX, op. cit., str. 266. 222. Op. cit., 3 . odjeljak. 223. Ibid., II, str. 128. 224. Ibid., П, str. 120. 225. J. VAN HOUTTE, op. cit., str. 82. 226. Renée DOEHAERD, Études anversoises, 1 9 6 3 , I, str. 37 sq, str. 62-63227. Anselmo BRAACAMP FREIRE, cit. članak, str. 322 sq. 228. Herm ann VAN DER WEE, op. cit., I, Do datak 44/1. 229- Ib id , U, str. 125. 230. Ib id , II, str. 130-131. 231. Ibid., II, str. 131. 232. Ibid., II, str. 129. 233. Ibid. 2 3 4 . Anselmo BRAACAMP FREIRE, cit. članak, str. 407. 235. Vitorino MAGALHAËS-GOD1NHO, L'Éco nom ie d e l'Empire portugais a u x XVe et XVI* siècles, 1 9 6 9 , str. 471. 2 3 6 . John U. NEF, »Silver production in cen tral Europe 1450-1618«, u: Tbe Journal o f Political Economy, 1941, str. 586. 237. Médit., I, str, 497. 238. Richard GASCON, G rand com merce et vie urbaine au XVI* siècle. Lyon et ses m archands, 1971, str. 88. 239. H. VAN DER WEE, op. cit., D, str. 156. 240. Earl J. HAMILTON, »Monetary inflation in Castile, 1598-1660«, u: Economie Histo ry, 6 . siječnja 1931, str. 180. 241. 1529: la Paix des Dames; 1535: Karlo V zauzeo Milano. 242. Fernand BRAUDEL, »Les em prunts de Charles Quint su r la place d'Anvers«, u: Colloques Internationaux du C. N. R. S., Charles Q uint et son temps, Pariz, 1958, str. 1 9 6 .

744

243. H. VAN DER WEE, op. cit., П, str. 178, napom ena 191. 244. Pierre CHAUNU, Séville et l'Atlantique, VI, str. 114-115. 245. Vidi infra, str. 174 sq. 246. J. VAN HOUTTE, op. cit., str. 91. 247. Médit., I, str. 436-^37. 248. H. VAN DER WEE, op. cit., II, str. 179, napom ena 191. 249. Hugo SOLY, Urbanisme en /Capitalisme te Antwerpen in de 15 de Eeuw, sažetak na francuskom, str. 457 sq. 250. T. WITTMAN, op. cil., str. 30. 251. P. DOLLINGER, op. cit., str. 417-418. Vidi gravuru na str. 86. 252. H. VAN DER WEE, op. cit., Il, str. 228229. 253. Ibid., str. 238. 254. Ibid., П, str. 186. 255. Charles VERLINDEN, Jan CRAEYBECKX, E. SCHOLL1ERS, »Mouvements des prix et des salaires en Belgique au XVIe s.«, u: Annales E. S. C., 1955, str. 184-185. 256. John LOTHROP MOTTLEY, La Révoluti on des P a y s-B a s au XVI* siècle. II, str. 196. 257. Ibid., П1, str. 14. 258. Ibid., Ill, pog. 1. 259- Médit., I, str. 438, napom ena 6. Posljed nje viđenje problem a kod Williama D. PHILLIPSA i Carie R. PHILLIPS, »Spanish wool and dutch rebels: the Middelburg Incident of 1574«, u: American Histori cal Review, travanj 1977, str. 312-330. 2 6 0. Hermann VAN DER WEE, »Anvers et les innovations de la technique financière aux XVIe et XVIIe siècles«, u: Annales E. S. C , 1967, str. 1073. 261. Ib id , str. 1071. 262. Ibid., str. 1073, napom ena 5263. Ib id , str. 1076. 264. Raymond DE ROOVER, L'Évolution de la le ttr e d e change, Х Г ^ -XVIIP siècles, 1953, str. I I 9 . 265. Les G ueux dans les • bonnes villes• de Flandre, 1577-1584, Budimpešta 1 9 6 9 . 266. B. N., Ms Fr. 14666, P 11 v°. Izvještaj iz • 1692. 267. Giovanni BOTERO, Relazioni universal!', 1599, str. 68. 268. Ibid 269- Grofica de BOIGNE, Mémoires, 1971, I. str. 305. 270. Jacques HEERS, Gênes a u XVe siècle, 1961, str. 532. 271. Jérôme d e LA LANDE, Voyage d ’un Fran çais en Italie..., 1769, VIII, str. 492-493272. Voyage, neobjavljeno djelo grofa d'ESPINCHALA, Biblioteka u C lerm ont-Ferrandu, 1769. 273. Ib id

N apom ene 274. Ibid. 275. Vilo VITALE, Breviario della storia di Ge nova, 1955, I, sir. 148. 276. Ibid., sir. 163277. Médit., I, sir. 357, napomena 2. 278. V. VITALE, op. at., I, str. 346. 279. Ib id , str. 349. 280. Ibid., str. 421. 281. Hannelore GRONEUER, cit. članak, sir. 218-260. 282. Ibid. 283. A. N. K 1355, 21. svibnja 1710. 284. A. N.. A. E., B1 529. 12. travnja 1710. 285. B. N.. Ms Fr.. 16073, P 371. 286. Giuseppe FELLONI, Gli investimenli ftnanziari genovesi in Europa tra if Sei• cento e la Reslaurarione, 1971, str. 345. 287. Femand BRAUDEL, »Endet des Jahrhundert der Genuesen im Jahre 1627?«, u: Mélanges Wilhelm Abel, str. 455. 288. Roberto S. LOPEZ, Slttdi sull'economia genovese net Medio Evo, 1936, str. 142 sq. 289- Roberto S. LOPEZ, u svojim uobičajenim govorima i u jednom starom neobjavlje nom predavanju. 290. Médit., I, str. 313. 291- Po tezi koju je u svojim predavanjima čes to podržavao Carmelo TRASSELLI. 292. Odnosi se na tekst i izvještaje V. VITALEA, op. cit., (napomena 275). 293. R. 5. LOPEZ, Genova m arinara del Duecento: Benedetto Zaccaria, ammiraglio e m enante, 1933. str. 154. 294. Carmelo TRASSELLI, »Genovesi in Sicilia« u: Alii della sodelti ligure d i storia patria, DC (LXXXUI) lasc. II, str. 158. 295. Ibid., str. 155-178. 296. Ibid., i prema n,egovim usmenim objaš njenjima. 297. Ibid 298. Carmelo TRASSELLI, »Sumaxio duma historia do açucar siciliano« u: Do Tempo e da Historia, II, 1968, str. 65-69. 299. Vidi supra, 11, str. 370-371. 300. Geronimo de UZTARIZ, Théorie et prati que du commerce et de la marine, 1753, str. 52. 301. Renée DOEHAERD, Les Relations com merciales entre Gênes, la Belgique et TOutremont, 1941, I, str. 89. 302. R. RICARD, cit. čl. (napomena 205). 303. Ramôn CARANDE, »Sevilla fortaleza y mercado«, u: Anuario de bistoria de! derecho espanol, II, 1925, sir. 33, 55 sq. 304. Virginia RAU, »A Family of Italia Merchan ts in Portugal in the XVth century: the Lomellini«, u: Studi in onore di Arm ando Sapori, str. 717-726. 305. André-E. SAYOUS, »Le rôle des Génois lors des premiers mouvements réguliers

d ’affaires entre l'Espagne et le Nouveau Monde« u: C. r. de l'Academie des In scriptions et Belles—Letties, 1930. 306 . Felipe RUIZ MARTIN, Letties marchan des..., sir. 5ĐCDC. 307. Ibid. 308. Médit., I, sir. 310. 309- F. BRAUDEL, »Les emprunts de Charles Quint sur la place d ’Anvers« cit. čl., str. 192. 310. R. CARANDE, cit. ČI. 311. Henri LEPEYRE, Simon Ruiz et les asientos de Philippe U, 1953, str. 14 sq. 312. Médit., I, str. 315. 3 1 3 . Felipe RUIZ MARTIN, Latries maixhaitdes..., str. XXXVIII. 314. Giorgio DORIA, »Un quadricnnio crilico; 1575-1578. Contrasti e nuovi orientamenti nella socictà gcnovesc ncl quadro della crisi finanziaria spngnola« u: Mélan ges Franco Boriandi, 1977, str. 382. 315- Saopćenje Giorgia DORIA, daktil. Semi nar u Madridu, 1977. 3 1 6 . L'Économie m ondiale et les frappes m o nétaires en France 1493—1680, 1956, str. 13 sq. 317. Felipe RUIZ MARTÎIN, Letties marchan des..., str. XLIV. 318. Ib id , str. XXXII. 3 1 9 . Ib id , str. XXX-XXXI. 320. Médit., I, str. 457. 321. Ovaj ukaz stvara escudo, zlatnu škudu, zamijenivši excellente iz Granadc. Cf. Mé dit., I, str. 429, napomena 53 2 2 . Henri PIRENNE, Histoire de Belgique, IV, I 9 2 7 , str. 78. 3 2 3 . Médit., I, sir. 458-461. 324. Ibid., str. 463, 464; Felipe RUIZ MARTÎN, El Siglo de los Genoveses, izlazi iz tiska. 3 2 5 . Fernand BRAUDEL, »La vita economica di Venezia ncl sccolo XVI«, u: La Civiltà vcneziana del Rinascimento, str. 101. 326. F. BRAUDEL, ibid. 327. Médit., I, str. 295. i napomena I, i str. 457. i napomena 1. 328. Vidi supra, pog. I, napomena 46. 3 2 9 . F. BRAUDEL, »Endet das Jahrhundcrt...«, cit. ČL, str. 455-468. 330. A. E. FEAVEARYEAR, The Pound Sterling, 1931, str. 82-83. 331. A. E., M. i D. HOLLANDE, 122, P 248 (sje ćanje Aitzema, 1647). 33 2 . José-Gentil DA SILVA, Banque et crédit en Italie au XVII* siècle, 1969,1, str. 171. 333- F. BRAUDEL, »Endet das Jahrhundcrt...«, cil. č l, str. 461. 334. Michel MOR1NEAU, »Gazettes hollandai ses et trésors américains«, u: Anuario de Historia econômica y social, 1969. str. 289-361.

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 335-J. d e LA LANDE, Voyage en Italie..., op. eit., DC, str. 3Ć2. 336. Ibid., K , sir. 367. 337. GU in ve stm e n t! ftn a n zia r i genovesi in Europa Ira il Seicento e I a R e s ta u r a t ore, 1971. ЗЗв. Ibid., str. 472. 339- Ibid., str. 166, napom ena 30. 340. Ibid., str. 249.

341. Ibid., str. 392, 429, 453. 342. B. N.. Ms Fr. 14671, P 17, 16. ožujka 1743. 3 4 3 . G. FELLONI, op. cit., str. 477. 344. Jer je Genova prihvatila protestantske tr govce. 3 4 5 . Prema tezi Carmcla TRASSELLIA. 346. José-Gentil DASILVA op. cit., str. 55-56.


2. 3. 4. 5. 6.

7. 8.

9. 10. 11. 12.

13. 14. 15. 16. 17. 18. 1920. 21. 22. 23-

746

U čitavom ovom poglavlju riječ Ilolandija upolrebljavat će se, prema nepravilnoj sadašnjoj upotrebi, da bi označila Ujedi* njene provincije. Violet BARDOUR, Capitalism in Amster dam in the Seventeenth Century, 1963, str. 13Vidi supra, str. 130 sq. Richard TILDEN RAPP, »The Unmaking of the M editerranean Trade...«, u: Journal o f Econom ic History, rujan 1975. G. de UZTÂRJZ, op. cit., sir. 97. Sjetimo se da je površina Ujedinjenih provincija iznosila 34.000 km2. Œ uvres com plètes, I, s tr. 455- Josiah TUCKER (1712-1799). engleski ekono mist kojeg je djelo Les Questions impor tantes su r le commerce, preveo Turgot. A N., K 1349, 132, P 20. The C om plete E nglish T ra d esm a n ..., 1745, II, str. 2 6 0 , prema »onome što piše jedan dobar autor« kaže on, ali ne navodi o kojem se autoru radi. A N„ Marine, B7, 463, P 30. G. de UZTÂRJZ, op. cit., str. 98. Jean-Q aptisic d'ARGENS, Lettres juives, 1738, IM, sir. 192. Jacques ACCARIAS DE SÉRIONNE, Les In térêts des nations de l'Europe développés relativem ent au commerce, 1766, 1, str. 44. Jean-Nicolas de PAJUVAL, Les Délices de la Hollande, 1662, str. 10. A E. M. i D. 72, Holandija, studeni 1755. L. GUICCIARDINI, op. cit., str. 288. GUADARD DE C1IAVANNES, Voyage de Genève à Londres, 1760, stranica nije označena. Viaje fu era de Espana, 1947, str. 1852. C. R. BOXER, The D utch Seaborne Em pire, 1969, str. 7. J- -N . de PARIVAL, op. cit., str. 76. Ibid., str. 56. Ibid., str. 82. Ibid., str. 13. Ibid., str. 26.

24. Ibid., str. 12. 25. »The Role o f the Rural Sector in the De velopment of (he Dutch Economy, 15001700«, u: Journal o f Economic History, ožujak 1971, sir. 267. 26. Jean-C laude FLAC1 IAT, Observations stir le commerce et sur les arts d'une partie de l'Europe, de l'Asie, de l'Afrique, et des Indes orientales, 1766, II, str. 351. 27. Charles WILSON, England's Apprentice ship 1603-1763, 1965, 3. izd. 1967, str. 71*. L a R é p u b liq u e h o lla n d a is e des P rovinces—Unies, 1968, s tr. 31; Im m an u e l WALLERSTE1N, The M o d e m World System, II, pog. Il, daktilogram. 28. Barry SUPPLE, Commercial Crisis a n d Change in E ngland 1600—1642, 1959. str. 34. 29. Jean-C laude BOYER »Le capitalisme hol landais et l'organisation de l'espace dans les Provinces-Unies«, Colloque fra n co — hollandais, 1976, daktilogram, naročito str. 4. 30. J. -N . de PARIVAL, op. cit., str. 8331. Jan de VRIES, »An Inquiry into Behavior of wages in the Dutch Republic and the Southern Netherlands, 1500-1800«, daktil., str. 1332. Pieter de LA COURT, Mémoires de Jean de Witt, 1709, str. 43-44. 33. Op. cit., str. 216. 34. Opat SCAGLIA u: Sidelights on the Thirty Years’ War, Iluberta G. R. READEA Lon don, 1924, III, str. 34, citirao John U. NEF, La Guerre et le progrès hum ain, 1954, str. 2 9 -ЗО. 35. Ivo SCHÔFFER, »Did Holland's Golden Age coincide with a Period of Crisis?«, u: Acta bistoriae neeriandica, 1 9 6 6 , str. 92. 3 6 . Jo u rn a l de Verdun, studeni 1751, sir. 3913 7 . A. N.. K 879, 123 i 123 bis, br. 18, P 39. 38. J. L. PRICE, The Dutch Republic during tbe 17th Century, 1974, sir. 58 sq. 3‘). P. de 1A COURT, op. a t., str. 28. 40. J. -N . d e PARIVAL, op. cit., str. 104.

N apom ene 4 1. Johann BECKMANN, Beitrdge z u r Okotio-

mie... 1779-178-1, П, str. 5-19. Op- cit., str. 37. A. N.. A. E., B1 619, 6. ožujka 1670. J. SAVARY, op. at., 1, str. 81. J. -B. d'ARGENS, op. at., HI, str. 194. Le Guide d ’A msterdam, 1701, str. 2. i 81. Ibid., sir. 82-83. Gazette d'Amsterdam, 1669, 14. 21, 28. ožujka i 18. lipnja. 4 9 . Le Guide d ’A msterdam, op. at., str. 1. 50. J. ACCAR1AS DE SÉRIONNE, op. at., I, str. 173. 51. J. L. PRICE, op. at., sir. 33. 52. J. -N. de PARIVAL, op. at., sir. 41. 5 3 . W. TEMPLE, Observations upon tbe Pro vinces o f tbe United Netherlands, 1720, sir. 5954. Le Guide de l ’A msterdam, 1701, str. 1-2. 55. G. V. MENTINK i M. VAN DER WOUDE, De Demografische outwikkeling te Rot terdam en Cool in de 17e en I f eeuw, 1965. 56. J. -N. de PARIVAL, op. at., str. 33. 57. Friedrich LOtge, Gescbicbte der deutscben Agrarvetfassung nom frühen Mittelalter bis zum 19. Jabrbundert, 1967, sir. 285. tvo SCHÛFFER, u: Ilandbuch der eurvpdiscben Gescbicbte, izdao Theodor SCHIEDER, IV, 1968, s tr. 638. Hannekemaaier na holandskom znači nad ničar, poepen i moffen su udomaćeni i pejorativni nazivi za Nijemce. 58. A. N.. Marine, D7, 463, Ie 38 (1697). 59- Važniji od njemačkih Židova, Sefardi su prije svega Portugalci koji su imali svoje groblje u predjelu Ouwerkerque (Le Gui de d'Amsterdam, 1701, str. 38; također vidi bibliografiju Violet BARBOUR, op. at., str. 25, n. 42). O portugalskim Ži dovima vidi članak E. M. KOENA, »No tarial Records relating to the Portuguese Jews in Amsterdam up to 1639«, u: étu dia Rosentbaliana, siječanj 1973, str. 116-127. 6 0 . Die J u d e n u n d d as W irtscbaftsleben, 1911, sir. 18-, Médit., I, str. 567 sq. 61. Médit., 1, sir. 567 sq. 62. Emst SCHUL1N, Ilandelsstaat England, 1969, str. 195. 6 3 . Vidi supra, [], str. 134. 64. Léon VAN DER ESSEN, Alexandre Famése, prince de Parme, gouverneur général des P ays-B as, 1545-1592, N , 1935, str. 123. 6 5 . C. R. BOXER, op. at., sir. 19, napomena 5. 66. Voyage en Hollande, u: Œuvres complè tes, 1969, X], str. 336, citirao C. MANCERON, op. a t., sir. 468. 67. J. -N. de PARIVAL, op. cit., str. 36. 42. 41. 44. 45. 46. 47. 48.

68. J. ALCALA ZAMORA Y QUE1PO DE LLANO, Espana, Flandes y el Mar del Norte (1618—1639). La ultim a ofensiva europea de los Ausirias madrilenos, 1975, sir. 58. 6 9 . W. TEMPLE, op. cit., str, 26. 70. J. -N. de PARIVAL, op. cit-, sir. 19. 71. A. N., K 1349, 132, P 162 yfsq. (1699). 72. A. N., M 662, dos. 5, P15 v“. 73. A. N., K 1349, P1Ć8. 74. Jacques ACCAR1AS DE SÉRIONNE, La Ri chesse de la Hollande, 1778, I, sir. 68. 75. A. E., C. P. Hollande, 94, P 59. 76. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, op. cit., I, str. 69. 77. Najzad namijenjeno velikim trgovcima. A. N., M 662, dos. 5, P13 Ve. 78. A. N., K 1 3 4 9 . 132, P 174 i 174 v°. 79- Da li slučajnom omaškom ulje nije spo minjano. 80. A. N.. A. E„ B1, 624. 81. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, op. cit., I, str. 255. 82. Ibid., II. sir. 54. 83. C. WILSON, Anglo—Dutch Commerce an d Finance in tbe Eighteenth Centniy, 1941, str. 3. 81. P. de LA COURT, op. cit., str. 28. 85- Citirao C. WILSON, Profit an d Power. A Study o f England a n d the Dutch IPVjit , 1957, str. 3. 86. I. de PINTO, op. eit., str. 2 6 3 . 87. Jacques ACCARIAS DE SÉRIONNE, La Ri chesse d'Angleterre, 1771, naročito sir. 42. i 44. 88. J. -D. d ’ARGENS, op. cit., III. str. 1938 9 . A. N., A. E., B1, 619, korespondencija P om ponnea, Haag, 16. svibnja 1669, 20.000 brodova o kojima govori Colbert obično su pretjerivanje. 1 6 3 6 . su efektive flote iznosile između 2. 300 i 2. 500 bro dova i 2.000 velikih ribarskih čamaca. Us poredi J. L. PRICE, op. cit., sir. 43- Naša procjena (600.000 tona) slaže se s proc jenom W. VOGELA, »Zur Grttsse dcr Europâischcn llandclsflottcn...«, u: Forsebungen un Versuche z u r Gescbicbte des Mittelalters u n d der Neuzeit, 1915, str. 319. 90. W. TEMPLE, op. cit., str. 47. 91. J. -B . TAVERJ4IER, Les six voyages..., 1676, II, str. 266. 92. A. N.. Marine, Đ7, 463, P45. 1697. 93. A. N.. M 785, dos. 4, P 68-6994. Ibid. 95- Kojem se otvara stražnji dio brodskog trupa kako bi se omogućio utovar jarbo la. 9 6 . Le Guide d'Amsterdam, 1701, str. 81. 97. Arhivi na Malti, 65-26.

747

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 98. L. DERMIGNY, Le com merce à Canton..., op. cit., sir. 161, napom ena 4. 99. A. N-, G7, 1965, P 52, 15. veljače 1710. 100. O ovoj ekspediciji usporedile Mémoires Isaaca DUMONTA DE DASTAQUETA iz 1968. 101. A. N.. K 1349. br. 132, P 130. 102. Moskva, A. E. A-, 50/6, 537, 1, 12/23. sijećnja 1787. 103. »D uich Capitalism and th e E uropean World economy« u: Colloque fr a n co —ho llandais, 1976, dakiil. sir. 1. 104. »Les in te rd é p e n d a n c e s éc o nom iques d ans le cham p d'action européen des Hollandais (XVIe-XVHIe siècles), u: Collo que f r a n c o —holla n d a is, 1976, dakiil., sir. 76. 105. Francisco de SOU5A COUTINHO, Conespondencia diplomatica... durante a sua em baixada en Ilolanda, 1920-1926, II, 227, 2. siječnja 1648: »que como be de ta n ta s cabeças e de tantos juixos diffe rentes, p oucas vexes se acordào todos inda pera aquillo que m ilbor lhes esta•. 106. A. R. J. TURGOT, op. cit., I, str. 373. 107. To jest vršili višu kontrolu. 108. A. N.. K 1349, P 11. 109. W. TEMPLE, citirao C. BOXER, The D utch Seaborne Empire, op. cit., str. 13. 110. A. N.. K 1349, P 35 Ve . Holandija je sama davala više od 58% poreza Ujedinjenih provincija. 111.1. SCHOFFER, u: Ilandbttcb..., op. cit., str. 654. 112. C. PROISY D'EPPES, D ictionnaire des girouettes ou nos contemporains d'après eu x—mêmes, 1815. 113- »The Low Countries« u: The N ew Cam bridge M odern History, IV, 1970., sir. 365. 114. K. D. H. HALEY, The Dutch in the J7tb Century, 1972, sir. 83. 115. A. N.. K 1349, P 7 i 7 Ve . 116. D. M. VLEKKE, Evolution o f the Dutch N ation, 1 9 4 5 , str. 162-166, citirao C. R. BOXER, op. cit., sir. 11, napom ena 4. 117. Od calfat, calfaleur (čovjek koji zapušuje rupe na brodu), beznačajan čovjek. 118. Razborito i oprezno. 119- J. -N . de PARIVAL, op. cit., str. 190. 120. Le Guide d ’A m sterdam , op. cit., sir. 21. 121. Op. cit., str. 3 9 . 122. 1. de PINTO, op. cit., sir. 334-335. 123. J. L. PRICE, op. cit., str. 220. 124. Ibid., str. 224. 125. A. N. K 849, P 34. 126. Marcel MARION, Dictionnaire des insti tutions de !a France a u x XVIIe et XVIIIe siècles, 1923, sir. 521. 127. O ranoj pojavi kulture krumpira u Nizo zem skoj, vidi C hr. VANDENDROEKE.

748

»Cultivation and Consumption of the Po tato in the 17th and 18th Century«, u: Acta bistoriae neetiandica, V, 1971, str. 15-40. 128. A. N.. K 849, br. 18, P 20. 129- I. de PINTO, op. cit., sir. 152. 130. J. -N . d e PARIVAL, op. cit., str. 41. 131. A. N.. K 1349, 132, P 215. 132. A. N„ K 849, P 17-18. 133. Ibid. 134. Ibid. 135- L de PINTO, op. cit., str. 147. 136. /о м гт г/ de commerce, siječanj 1759. 137. Varšava, Centralni arhivi, fondovi Radziwill, 18. kolovoza 1744. 138. I. de PINTO, op. cit., str. 147. 139- Pravila igre. U prenesenom smislu »faire paroli« znači nadilaziti, nadmašiti. 140. J. de VRIES, »An Inquiry into Behavior of Wages...« cit. čl., str. 13. 141. Jules MICHELET, Histoire de France, XIV, 1877, str. 2. 142. A. E., C. P. Hollande, 35, P 267 Ve, 15. svibnja 1646. 143- Oznaka koja označava Holandsku kompa niju za Istočnu Indiju. 144. A. N.. K 1349, 50 v“. 145. Ibid. 146. Op. cit., str. 53. 147. A. E., C. P. Hollande, 46, P 309. 148. 17 direktora V. O. C. -a . 149- C. BOXER, op. cit., str. 46, citirao G. РЛPAGNO, cit. čl., str. 88-89; Vidi infra, napom ena 271. 150. A N.. M 785, dos. 4, P 16-17. 151. J. C. VAN D1LLEN, »Isaac Le Maire et le commerce des Indes orientales«, u: Re vue d'histoire moderne, 1935, str. 121137. 152. A N.. A E., D1, 619, 18. lipnja 1665. 153- J- DU MONT, Corps universel diplomati que dtt droit des gens, contenant un re cueil des traitez..., 1726, IV, str. 274. 1 5 4 . José-Gentil DA SILVA »Trafics du Nord, marchés du 'M ezzogiomo', finances gé noises: recherches et docum ents su r la conjuncture à la fin du XVIe siècle«, u: Revue d u Nord, travanj-lipanj 1959, str. 146. 155. L WALLERSTEIN, The M odem World Sys tem, op. cit., I, str. 211; P. JEANNIN, cit. čl., str. 10. 156. Moeder u sm islu m aterinske trgovine, one koja hrani. 157. Citirao I. WALLERSTEIN, op. cit., str. 198199. 158. Médit., I, str. 128; V. VAZQUEZ DE PRADA Lettres m archandes d ’A nvers, I960, I, str. 48. 1 5 9 . J. G. DA SILVA B anque et crédit en Ita lie..., I, str. Ч9 3 , napom ena 183-

Napomene ]60. Ibid. 161. Germaine TILLION, Les Ennemis complé mentaires, I960. 1 62. A. Grenfcld PRICE, Tbe Western Invasi ons o f the Pacific a n d its Continents, 1 9 6 3 . str. 29. 1 6 3 . Simancas, E“-569, P 84 (s. d.); Virginia RAl), »Rumos e vicissitudes do comércio do sal portuguès nos seculos TGV à XVIII« u: Revista da Faculdade de Letras (Lisboa), 1963, br. 7, str. 5-27. 164. Felipe RUIZ MARTfN, u svom još neobjav ljenom djelu. 165. Médit., I, sir. 535. 166 . Médit., I, str. 574. 167. Médit., I, str. 575; Jean-Pierre ĐERT11E »Les Flamands à Séville au XVIe siècle« u: Fremde Kaufleute a u f der iberischen Ilatbinsel, iznio M. KELLENDENZ, 1970, str. 243168. Jacob VAN KLAVEREN, Europdiscbe Wirtscbaftsgescbicbte Spaniens im 16. und 17. Jabrbundert, I960; Mćdit., 1, str. 573 sq. 16 9 . J. VAN KLAVEREN, op. cit., str. 116-117. 170. A- N.. K 1349, br. 133- izvještaj koji na pada vladu nizozemskih provincija, P 3 i 4; H. P1RENNE, op. cit., 1973, Ш. str. 60. 171. »Gazettes hollandaises et trésora améri cains«, u: A nuatio de llislotia economica y social, 1 9 6 9 , str. 289-361. 172. Earl J. HAMILTON, cit. ČI. u: Economie History, I 9 3 I, sir. 182 sq. 173. Médit., I, str. 4 6 3 . 174. Médit., 1, str. 575-578. 175 .N avigatio ac itinerarium Jobannis Hugonis Linscotani in Orientalem siveLusitanorum Indiam..., 1599176. Opat PRÉVOST, op. cit., VIII, str. 75. 177. Ibid. 178. Vidi dobru postavku koja otvara klasično djelo W. H. MORELANDA: Erom Akbar to Aurangzeb, 1922, str. 1 do 44. 179- Simanacas, Estado Flandes 619, 1б01. 180. Opal PRÉVOST, op. cit.. Vili, str. 75-76. 181. A. N.. K 1349. 182. W. H. MORELAND, op. cit., str. 19, na pomena 1. 183. A. N.. K 1349, РЗб. 184. R. DAVIES, Op. cit., str. 185. 185. A. d. S. Gênes, Španjolska, 15. 186. C. S. P. East Indies, str. 205, Cotiington à Salisbury, 18. veljače 1610. 187. L. DERMJGNY, op. cit., I, sir. 107. 188. Ib id , I, sir. 106. 189- David MACPHERSON, A nnals o f Com merce, 1805, П, sir. 2 3 3 . 190. L. DERM1GNY, op. cil., I, sir. 105, napo mena 1. 191. A. N.. Marine B7, 463, P 145; J. SAVARY, op. cit., V, odjeljak 1196.

192.

A. N.. K 1349, P44. 193. C. G. F. SIMKIN, П е Traditional Trade o f Asia, 1968, str. 188. 194. W. 11. MORELAND, op. cit., str. 6 3 . 195. C. G. F. SIMKIN, op. cit., sir. 225. 1 9 6 . C. R. BOXER, op. cit., sir. 143. 197. Ibid., sir. 196. 198. W. II. MORELAND, op. cit., sir. 32. 199. Ibid., str. 38. 200. C. G. F. SIMKIN, op. cit., str. 199 sq; A. N.. K 1 3 4 9 . 201. Constantin RENNEVILLE, Voyage de S. van Rechteren..., 1703, II, str. 256. 202. D. MACPHERSON, op. cit., II, str. 466. 203- H erm ann KELLENI3ENZ, »Ferdinand Cron«, U: Lebensbildcr ans dem R ayaiscben Schwaben, 9, str. 194-210. 204. Duarte GÔMES SOLIS, Mémoires inédits de... (1621), izd. Bourdon, 1955, str. 1; J. CLIVELIER, L. JADIN, L'Ancien Congo d ’après tes archives romaines, 1518— 1640, 1954, str. 499, 10. travnja 1632. 205. A. N.. K 1349. 132, P34. 2 0 6 . Voyage curieux faict autour du monde p ar Francis Dracb, adm irai d'Angleterre, 1641, priredio F. de LOUVENCOURT, 1859, str. ЗО6 -ЗО 7 . 207. Médit., 1, str. 277. i 279. 208. Za vrijeme »masakra« Engleza, uhapše nih zbog zavjere i pogubljenih nakon na mještenog procesa. W. П. MORELAND, op. cil., str. 2 3 . 209- Opal RAYNAL, Histoire philosophique et politique des établissements et du com merce des Européens dans les deux In des, 1775, III, str. 21. 210. C. RENNEVILLE, op. cit., V, str. 119. 211. Kristof GLAMANN, Dutch asiatic Trade, 1620-1740, 1958, str. 68. 212. Ibid, str. 168. 2 1 3 . W. 11. MORELAND, op. cit., str. 64. 214. K. GLAMANN, op. cit., str. 58. 215. A. LIOUDLINSKAIA, Lettres et mémoires adressés au chancelier F. Séguicr, 1633— 1649, 1 9 6 6 , Pismo iz Champignya, Aix, listopad 1647, str. 321-322. 21ć. F. de SOUSA COUTINHO, op. cit., II, str. 3 1 3 . Pismo markizu de Nizu, 17. veljače 1648. 217. K. GLAMANN, op. cit., str. 120. 218. Ib id , str. 131. 2 1 9 . A. N.. Marine, D7, 463, P 253, izvještaj iz 1687. 220. Ibid. 221. K. GLAMANN, op. cit., str. 91-92. 222. A. N.. Marine. B7, 463, P* 177-178. 223. Ibid.. P* 161 sq. 224. Ibid 225. L. DERMIGNY, op. cit.. I, str. 281. 226. A. N.. Marine, B \ 463, P* 158-160. 227. Ibid.

749

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta 228. F rançois PYRARD DE LAVAL, Seconde P artie d u voyage... depuis l'arrivée à C oa ju s q u e s à son retour en France, 1615, II, str. 353. 229. Opat PRÉVOST, op. cit., VUI, sir. 126129230. Ili bacajući »u m ore suvišnu količinu pa* рга« (Ernst Ludwig CARL, Traité de la richesse des princes et de leurs États et des moyens simples et natureles p o u r y parvenir, 1722-1723, str. 236). 231. C. RENNEVILLE, op. cit., V, str. 124. 232. A. N.. Marine, B7, 463, 251-252. 233- C. G. F. S1MKIN, op. cit., str. 197. 234. W. H. MORELAND, op. cit., str. 77. 235. C. G. F. S1MKJN, op. cit., str. 197. 236. K. GLAMANN, op. cit., str. 19. i 207. 237. Ibid., str. 166. 238. Ibid., str. 265. 239. Ibid., str. 231240. L. DERM1GNY, op. cit., III, str. 1164. 241. Op. cit., str. 265242. A. N., G7, 1697, P 117, 21. kolovoza 1712. 243- G. de UZTAR1Z, op. cit., str. 103. 244. K. GLAMANN, op. cit., str. 6; J. SAVARY, op. cit., V, col. 1606 sq. 245. C. G. F. SLMKJN, op. cit., str. 192. 246. A. E., Mémoires, Hollande, 72, 243247. K. GLAMANN, op. cil., str. 60. 248. Opat PRÉVOST, op. cit., IX, str. 55. 249. A. N., Marine, D7, 463, P 205. 250. Ratni brodovi su imali m nogo brojnije posade: 1605. na odlasku iz Texcla, po sade 11 brodova u pratnji Matclicfa broje 1.357 ljudi, ili u prosjeku 132 čovjeka po brodu. Prema tome, naša procjena ide od 8.000 (50 po brodu) do 16.000 (100 po brodu). C. RENNEVILLE, op. cit., III, str. 205. 251. A. N.. Marine, B7, 463, P 205. 252. ). -P . RICARD, op. cit., str. 376. 253. Essai politique su r le commerce, 1735, str. 51. 254. Moskva, A. E. A. 50/6, nepotpun izvještaj. 255. Pod ravnanjem Ive SCMÛFFERA 256. C. G. F. S1MK1N, op. cit., str. 182. 257. J. SAVARY, op. cit., V, col. 1610-1612. 258. A N., A. E., Đ1, 619, Haag, 25. lipnja 1670. 259- J- SAVARY, op. cit., ], odjelj. 25 i V, odjelj. 1Ć12. 260. K. GLAMANN, op. cit., str. 244 sq. 261. Ibid., str. 252 sq. 262. Ibid., str. 248. 263. Moskva, A. E. A , 50/6, 539, 57, Amster dam, 25- srpnja-5. kolovoza 1788. 264. Op. cit., str. 249. 265. Ibid., str. 265. 266. Ibid., str. 229-231. 267. Op. cit.. I, str. 465.

750

268. C. BOXER, The Dutch Seaborne, op. cit., sir. 52; Les six voyages..., 1681, II, str. 420. 269. W. H. MORELAND, op. cit., sir. 315. 270. A N.. Marine, B7, 463, f* 245 i 257-258. 271. Giuseppe PAPAGNO, »Struttura c istituzioni ncll* espansione coloniale: PortogaMo e Olanda« u: D a li’ Eta preindustriale a ll’ età deI capitalism o, G. L. BASINI, 1977, sir. 89. 272. Francesco CARLEl ll, Ragionam enti del m io viaggio in to m o a! m ondo, 1958, str. 213 sq. 273. K. GLAMANN, op. cit., str. 33 sq. 274. Ibid., str. 34. Comelis Bicker jc 1622. bew indbebber u Zapadnoindijskoj kompa niji a njegov brat Jacob u Istočnoindijskoj. 275. Ibid., sir. 35-36. 276. W. H. MORELAND, op. cit., sir. 6 l. 277. Grande Enciclopedia portuguesa brasileira. III, pod riječ »Baia«. 278. R. HENNIG, op. cit., str. 8; Victor von KLARW1LL, The F uggcr N ew s Letters, 1924-1926, I, sir. 248. 279- Uz dani ustupak. 280. A N., K 1349, 132, P 107 Ve. 281. A d. S. Firenca, Korespondencija iz Do nove, V, 3 2 . 282. J. ACCAR1AS DE SÉRIONNE, Richesse de la Hollande, op. cit., str. 137-138. 283. J. CLIVELIER, L. JADIN, op. cit., str. 501502. 284. K. GLAMANN, op. cit., str. 155. 285. Usporedi supra, str. 45-46. 286. British Museum, Sloane, 1572, P 65. 287. A. N., K 1349, 132, P 117 v°. 288. J. DU MONT, op. cit., VI, str. 215. 289- Labrousse. Francuski prijevod bled jc za bavan ali ne i sasvim ispravan. 2 9 0 .Journal du voyage de deux jeunes Hol landais, op. cil., str. 377. 291. A N., Marine, B7, 463, P* 216-217. 292. B. M., Ms, Portugais, 26, P 216 i 216 Ve, Lisabon, 8. listopada 1668. 2 9 3 . P. de A COURT, op. cit., str. 52. 294. J. DU MONT, op. cit., I, str. 15. 295. Simancas, Estado Flandcs, 2043296. A N„ K 1349, 132, P 34 Ve. 297. Arhivi Malte, 6405, početak XVIU. st. 298. A N.. K 1349. P 135. 299. L. GUICCIARDINI, op. cit., str. 108. 300. C. WILSON, Anglo—Dutch commerce..., op. cit., str. 20. 301. 1748. 1, str. 339-340. 302. Ibid. 303. A N., B1, 6 1 9 , korespondencija Pomponnea, 1 6 6 9 . Konrad Van Bcuningcn jc bio am basador Ujedinjenih provincija kod francuskog kralja. 304. Ib id , D'Estrades, Haag, 5. veljače I 6 6 5 .

Napomene 305.

D. DEFOE. A Plan o f the English Com• mciTc. 1728, sir. 192. LE POTHER DR 1Л DESTROY, Л. N.. G(\ 1687. (1703). Ie 67. 307. A. N.. B \ 619, 27. lipnja 1669. 3 0 8 . Ibid., 30. listopada 1670. 3 0 9 . j, _F, MELON, op. eit., str. 237. 31 0. Ibid., sir. 238. 311. Ibid., sir. 2393 1 2 . U smislu tekuće monete. 3 1 3 . Moskva, Л. E. Л., 50/6, -190. 17. travnja 1773З И .Ј . ACCARIAS DE SÉRIONNE, Les Intérêt des notions..., op. cil.. Il, str. 2 0 0 . 315. J. SAVARY, op. cil.. 1. odjeljak 331 sq.i J. ACCARIAS DE SÉRIONNR, op. cil.. 1, str. 278. 3 1 6 . J. ACCARIAS DE SI-RIONNE. op. cil.. Il, sir. 250. 317. Ibid.. Il, str. 321. 318. Ibid., I, str. 226. 319. ibid. 320. A. N„ A. E., Il1, 165, 13. veljače 1783. 321. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, op. cil.. I, str. 278. 322. Ibid. 3 2 3 . Ibid. 3 24. Monins, Rubbles. Pontes o n d Crosbes a n d the Lender o f Los! Resotl, daktilogram, pog. Il, str. 1 si7. 325. J. SAVARY, op. cil.. I, odjelj. 0. 3 2 6 . Prijenos u smislu transporta. 327. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, op. cil.. 11. str. 314-315328. Riječ ritrata ovdje je upotrijebljena u smi slu drenaže. 329- Ciulio MANDICII, Le P o d e de Ricorsa et le m atxbè étranger des changes. 1953330. C. WILSON, Anglo—Dnfcb commerce.... op. cil., str 167. 331. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, op. cil.. I. str. 226. 332. Ibid.. Il, sir. 210. 333- Ibid.. 1. str. 397. 334 . Zlatna engleska moneta koju je dao ko vati I lenrik VII, a vrijednost joj je jednaka fumi sterlinga. 335 . A. d. S. Napulj, Vanjski poslovi, 804. 336. To je tečaj po kojem je probitačnije zlato slati u inozemstvo nego plaćali mjenica ma (R. ĐARRA1NE, Nouveau Dictionnaire de droit et de sciences économiques, 1974, str. 234). 337. A. N., Marine, II7, 438, Amsterdam, 13. 2б. prosinca 1774. ЗЗ0 . U: L ’Express, 28. siječnja 1974. 339. J- ACCARIAS DE SERIONNE, op. cit., II. str. 2 0 1 . 340. A. N., Marine, D7, 438, P 6 , Amsterdam, 17. ožujka 1774, pismo Maillet du Clairona. 3 О6

341. F. RUIZ MARTIN, {.elites marchandes.... str. XXXIX. 342. Médit., Il, str. 44. 3 4 3 . Eric J. I IOI1S15AWM, The Age o f Revolu tion. str. 44-45344. C. WILSON, Anglo—Dmcb Commerce... op. cit., str. 8 8 - 8 9 . 3 4 5 . Obveznica je u ovom slučaju vrijednosni papir. 346. A. E„ C. P. Hollande, 513. РЗбО, llaag, 9. ožujka 1764. 347. Moskva, A. E. Л., 400. 50/6. 348. Moskva, A. E. A., 12/23, ožujka 1784, 50/6, 522, P21 v“. Pripazite na izražava nje premije. Jedan Irnncuski tekst (A. E., C. P. Hollande, 557, P 358, 12. prosinca 1788.) govori jednostavno o »dobitku«. Taj dobitak se, u vezi ruskog zajma od 3 milijuna forinti, penje do 120.000 fo rinti. tj. 4%. 349- Vitli supra, str. 86 sq. 350. Moskva, A. E. A., 480, 50/6, P 13, Amsterdam, 2-13- travnja 1770. 351. Ibid.. P6, Amsterdam, 29. ožujka-9- trav nja 1770. 352. Moskva, Л. E. A., 472, 50/6, Г ) v M , Amsterdam, 18-19. ožujka 1763, i 25ožujka-5. tiTivnja 1763. 353- Moskva, A. E. A., 539, 50/6, 62 Ve , 26. kolovoza 1788. 354. A. E., C. P-, 578, P 326, 2. lipnja 1789355. Ibid.. 579, РЗ, 3- srpnja 1789356. Ibid., P 100 Ve sq.. 18. kolovoza 1709. 357. Švedska 448.000 km2, Nordlaml 261.500, južna Švedska 186.500. 358. Maurice ZIMMERMAN, Étals Scandina ves, légions polaiivs botvales. u: P. VI DAL DE LA ULANCI IE, L. GALLOIS, Géo graphie universelle. Ill, 1933, sir. 1433 5 9 . To su dobro poznate podjele K. Bûchera; domaća ekonomija, gradska ekonomija, teritorijalna ekonomija. 360. Vidi supra, str. 25-26. 3 6 1. P. DOLLINGER, La Hanse..., op. eit.. str. 52. 3 6 2 . Claude NORDMANN, Grandeur el libellé de ta Suède (1660-171)2), 1971, str. 93363. Ibid'., str. 17. 364. Ili ukupno, ako se računaju samo zemlje, ne više od 3 stanovnika na kmž. 365. Op. cit., str. 17. 36 6 . Obično razlikujemo: prije 1721, »veliči nu« švedske povijesti, zatim, u XVIII. st. njenu »slobodu«. 367. Ibid., sir. 94. 368. Ibid., str. 45. 3 6 9 . P. DOLLINGER, op. cit., str. 527-528. 370. V. BARBOUR, op. cit., str. 102. 371. C. NORDMANN, op. cit., str. 50. 372. Ibid., str. 453.

751

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 373.

Eli F. UECKSCHER i E. F. SÔDERLUND, The Rise o f Industry, 1953, str. 4-5. 374. C. NORDMANN, op. eit., str 243. 375. J. SAVARY, Op. eit., V, odjeljak 1673 sq. 376. Obično brod s neutralnom zastavom a za račun zaraćenih sirana. 377. C. NORDMANN, ор. cit., str. 63-64378. L. DERM1GNY, op. cit., 1, str. 173 sq. 3 7 9 . »The Economic Relations between Paesants, M erchants and the State in North Eastern E urope in the 17th and 18(h Centuries«, daktil., Seminar u Dellaggiu, 1876. 380. Vidi supra, II, str. 194. 381. Bûcher von Bauem schulden koji svjedo če pred sudom. 382. P ierre JEANN1N, L ’Europe d u N o r d — Ouest et d u N ord a u x XVII* et XVIIIe siè cles. 1969, str. 93. 383. H em m an je nasljedno dobro švedskih se ljaka. Ortografija bem an nalazi se u A. N., K 1349. 384. C. NORDMANN, op. cit., str. 15. 385. Maria DOGUCKA, »Le marché monétaire de Gdansk et les problèm es du crédit pu blic au cours de la première moitié du XVIIe siècle«, daktil. T jedan u P ratu, 1972, str. 5. 386. Op. cit., V, odjeljci 579-580. 387. M. DOGUCKA, cil. ČI., sir. 3. 368. Walter ACHILLES, »Gctrcidcprcise und G c trcid ch a n d elsb ezie h u n g en europilischcr Rüume im 16. und 17. Jahrhundert« , u: Z eitschrift f ü r Agrargcscbichte u n d Agrarsoziologie, travanj 1959, sir. 46. 389. Marian MALOW1ST, Croissance et régres sion en Europe, 1972, str. 172. 3 9 0 . Sven-Orik ASTRÔM, saopćenje na semi naru u Dellaggiu, 1976, (citirana napo m ena 379). 391. Kako je dokazao Witold KULA, Théorie économique du systèm e féodal, 1970, str. 93 sq. 3 9 2 . J. SAVARY, op. cit., V, odjeljak 578. 3 9 3 . LE POTTIER DE LA HESTROY, doc. cit., F 17. 3 9 4 . Otac MATHIAS DE SAINT-JEAN (alias JE AN ÉON), Le Commerce honorable..., 1646, str. 89-90. 395. F. DOISSONNADE, P. CHARL1AT, Colbert et la Compagnie de commerce du N ord (1661-1689), 1930, str. 31 sq. 396. LE POTTIER DE LA HESTROY, doc. cit., F 18. 397. A. N., A. E., B1, 619, I laag, 5. rujna I 6 6 9 . 398. A. N., G7, 1695, 52. 399. A. N.. M 662, n° 5, F 1 v°. 400. Ibid., P98. 401. Ibid., F 59 v°. 402. Ibid., F 115.

752

403.

C. NORDMANN, op. cit., str. 54-55. 404. LE POTTIER DE IA HESTROY, doc. cit., P25. 405. Otac MATHIAS DE SAINT-JEAN (alias Je an ÉON), op. cit., str. 30 sq., str. 87 sq. 406. Vidi supra. 407. Anglo—Dutch Commerce..., op. cit., str. 6-7. 406. Ibid. 4 0 9 . Ibid., str. 10. i napom ena 5. 410. A P lan o f the English commerce, 1728, str. I 6 3 . 411. C. WILSON, op. eit., str. 7-10. 412. E. SCHULIN, op. cit., str. 230. *AII our merchants m ust turn Dutch factors«. 413. C. WILSON, op. cit., str. 16-17. 414. Ibid., str. 11. 415. C. WILSON, England's Apprenticeship..., op. cit., str. 322. 416. La République hollandaise des Provin ces—Unies, 1968, str. 33. 417. Op. cit., str. 223 sq. 418. Constantin RENNEVILLE, Voyage de Paid van Caerden a u x Indes orientales, 1703, П, str. 133419. Kompanija koja je prethodila stvaranju V. O. C.-a. 420. C. RENNEVILLE, op. cit., str. 170-173. 421. Jean MEYER, Les Européens et les antres, 1975., str. 253. 422. Cit. ČI.. kolovoz 1763. 423. C. H. E. de W1T, citirao J. L. PRICE, op. cit., str. 220. i napom ena 9424. A. N.. Marine, B7, 435, F 2. 425. Gazette de France, 24. travnja 1772. 426. Ibid. 427. A. N.. Marine, B7, 434, F 30; 435, F1 1 sq. »La faillite de la maison Cliford et fils vient d'être suivie de deux ou trois au tres moins considérables, mais qui ne lai ssent pas d ’augm enter les craintes et de faire perdre absolum ent la confiance«. 428. Moskva, A. E. A., 50/6, 506, P 49429- Suprotnost koju su već primijetili Ch. CA RRIÈRE, M. COURDURIÉ, op. cit., I, str. 85,: »Le cycle agricole ne s'adapte pas ex actement à l'activité du grand port inter national« (radi se o Marscilleu). 4 3 0. Anglo—Dutch Commerce..., op. cit., str. 176. 431. J. ACCAR1AS DE SĆIUONNE, Les Intérêts de lEurope.... op. cit., Il, str. 205. 4 3 2 . M. G. BU1ST, At Spes non fracta. Hope a n d Co, 1770-1815, 1974, str. 12-13. 4 3 3 . M, TORC1A, Sbozzo de! commercio de Amsterdam , 1782, str. 9434. A. Б., C. P. Hollande, 513, P 64 v°. 435. C. WILSON, op. cit., str. 168. 436. M. TORC1A, op. cit., str. 9 . 437. A d. S. Venise, Engleska 119. P 92, 92 Ve.

N apom ene 438. C. WILSON, op. cit., str. 167-168. Gazette de France, 584, Hamburg, 22. kolovoza 1 7 6 3 . 440. Ibid.. 624, Kopenhagen, 3- rujna 1763. 441. Moskva, A. E. A., 50/6, 472, F 50, 12. kolovoza 1763. 442. Ibid. 443. Ibid., F 51 Ve. 444. Ibid. 445. U smislu eskonta. 446. Moskva, A. E. A., 50/6, 472, P44. 447. A. N„ A. E. C. P. Hollande, 513, F 64 v“. 448. Vrijeme za koje je posao odgoden. 449. A. d. S. Napulj, Vanjski poslovi 800, Haag, 2. kolovoza 1763. 450. Ibid., obavještenje iz Dcrlina od 16. ko lovoza predano 2б. 451. G azette de France, 544, 4. kolovoza 1763. 452. A. d. S. Napulj, Vanjski poslovi 600. 4 5 3 . Gazette de France, 296, Haag, 22. travnja 1763. 454. M. TORCIA, op. cit., str. 9. 455. Moskva, A. E. A-, 50/6, 490, 1/2. 456. Ibid. 457. Ibid. 458. Ibid. 459' Anglo—Dutch Commerce..., str. 16 9 sq. 460. A. N.. Marine, B7, 435, Amsterdam, 7, 5. travnja 1773. 461. A. N.. Marine, B7, 438, Amsterdam, 7, 28. ožujka 1774. 462. A. N.. Marine, B; , 435, Amsterdam, 3, 4. veljače 1773. 463- Četvrtak, 24. listopada 1929- Usporedi J. K. GALBRAITH, The Great Crash, 1929, 1955. 464. lnterciklus ili interdecenalni ciklus. Vidi supra, str. 57. 439.

465. C. E. LABROUSSE, La crise de l'économie française..., op. cit., str. ЈОШ. 466. Robert DESNIER, Histoire des faits éco nomiques jusqu'au XVIJT siècle, 19621 9 6 З, str. 246. 467. Moskva, A. E. A, 50/6, 539, F 47. 468. C. P. TIIURNĐERG, Voyage en Afrique et en Asie, principalement au Japon, pen dant les années 1770—1779, 1794, str. 30. 469. A E., C. P. Hollande, 543, Amsterdam, 28. prosinca 1780. 470. Izraz uzet iz knjige Pictcra GEYIA. I.a Révolution hatave (1783—1789), 1971. 471. I. SCHÔFFER, op. cit., str. 656. i 657. 472. Moskva, A E. A., 50/6, 531, F 51. 4 7 3 . Ibid.. 534, F 126 Ve . 474. Ibid., 530, F 62. 475. Ibid., 531, Г 92-93, Amsterdam, 18/29prosinca 1786. 476. Ibid, 50/6, 531, F 66. 477. Ibid. 478. M. G. BUIST, op. cit., str. 431. 479- Tj. guverner provincije u španjolskoj Ni zozemskoj. 480. A £., C. P. Hollande, 565. F 76-83. 481. P. GEYL, op. cit., str. 90. 482. A E., C. P. Hollande, 575, Ie 70. 483. P. GEYL, op. cit., str. 94 sq. 484. Ibid., str. 95. 485. A E., C. P. Hollande, 575, F 253 sq., Ha ag, 14. prosinca 1787; usporedi također A E., C. P. Hollande, 578, Ie 274, llaag, 15. svibnja 1789. 486. Ibid. 487. A. E., C. P. Hollande, 576. F 46, 3. travnja 1788. 488. A E., C. P. Hollande, 575, 1° 154 Ve, 25. listopada 1767. 489- Moskva, A E. A, 50/6, 533, P60.


2.

3.

Jean ROMEUF, 1958; Alain COTTA, I960; H. TEZENAS DU MONTCEL, 1972, i čak BOUV1ER-AJAM i drugi, 1975. Usporedi: Pierre VILAR, »Pour une meil leure com préhension entre économistes et historiens. 'Histoire quantitative' ou économ étrie rétrospective?«, u: Revue historique, 1965, str. 293-311. Jean MARCZEW&KI, Introduction à l'his toire quantitative, 1965; R. W. FOGEL, naročito The economics o f slavery, 1966; medu njegovim brojnim člancima i »His toriography and retrospectives econo metrics« u: History a n d Theory, 1970, str. 245-246; »The New Economic Mis-

4. 5.

6.

7.

tory. I. Its Finding and methods«, u: The Economie History Review, 1966, str. 642656. Vidi supra, □. Prema izrazu Pierrea CHAUNUA, »La pen sée globale en histoire« u: Cahiers WHfredo Pareto, 1968. François PERROUX, »Prises de vues sur la croissance de l'économ ie française, 1780-1950«, U: Income a n d Wealth, V, 1955, str. 51. W. SOMBART, Der moderne Kapitalismus, 1928, 11, str. 188-189, tvrdi da sc osnovno lokalno tržište i m eđunarodno 753

Veniand Braudel / Vrijeme svijeta

6. 910.

11.

12.

1314. 15.

16.

17. 18.

19.

20.

21.

22. 23.

24.

754

tržište ranije razvijalo od posrednih tržiš ta m edu kojima je i nacionalno. Vidi supra, II. Louis CHEVALIER, Démographie généra le, 1951, posebno napom ena 139. »Études su r l'ancienne com m unauté ru rale en Bourgogne. П. La structure du manse«, u: Annales de Bourgogne, XV, 1943, str. 184. Ove sasvim male jedinice stare su stvar nosti. Frédéric HAYE 1 1 L smatra da se ev ropska sela, u smislu naseljavanja, nisu mijenjala od rimske epohe koje su se po čeli oslobađati tek u VIII. i IX. stoljeću. »The Origins of European Villages and th e First Europansion« u: The Journ al o f Econom ic History, ožujak 1977, str. 182206. i zatim, kom entar J. A. RAFTISA, str. 207-209GUY FOURQUIN, u: Pierre LÉON, Histoi re éc o n o m iq u e et sociale d u m onde, 1977, I, str. 179, općina u Francuskoj imala je m anje od 1 0 km2 površine u bo gatijim predjelima dok je u siromašnijima mogla imati i 45 m2. LEVI-PINARD, La Vie quotidienne à Vallorcine, op. cil., str. 25. Michael WEISSER, »L'économie des villa ges ruraux situés aux alentours de To lède«, daktil., 1971, str. 1. Crises agraires en Europe, (XlF-JO f siè cles), 1973, str. 15. Usporedi: Pierre CHEVALIER, La M onna ie en Lorraine sous le règne de Léopold (1698—1729), 1955, str. 126, napom ena 3 (1711). Lucien GALLOIS, Paris et ses environs, bez datum a (1914), str. 25. Pismo R. BRUNOTA, 25- studenog 1977; »Doista se čini da sc radi o tipiziranoj veličini od otprilike 1.000 km2 koja ne djeluje slučajno«. Prema R. BRUNETU, Dcauvaisis: 800 km2 (sporno); Woëvre: 800 km2; Auge: 1.200 do 1.400 km2; Valois: 1.000 km2; Othe: 1.000 km2. Guy GADOURD1N, Terre et hom m es en Lorraine du m ilieu du XVIe siècle à la guerre de Trente Ans, Toulois et comte de Vaudém ont, 1975, I, str. 18. Jean NICOLAS, La Savoie a u XVIIIe siècle, 1978, str. 138. Tarentaise: 1.693 km2, M aurienne: 1.917 km2, C hablais: 863 km2, Genevois: 1.827 km2. Prema obavještenjima koja mi daje Pau] GUICHONNET, prije 1815. Marco Ansaldo, Peste, fam e, guerra, cronache d i vita valdostana del see. XVII, 1976. Émile APPOLIS, Le Diocèse civil de Lodè ve, 1951, str. V. i VI, 1 i 1 napom ena 2.

25. G. CABOURDIN, op. cit. 26. Marzio ROMANI, konferencija, Pariz 8. prosinca 1 9 7 7 . 27. Lucien FEBVRE, u: Annales E. S. C , 1947, str. 205. 28. Armand DROITE, Atlas des bailliages ou juridictions assimilées, ayant fo rm é uni té électorale en 1789, s. d., str. VIII. »Sur plus de 400 bailliages qui ont formé cir conscription électorale en 1789, il n ’en est peut-être pas un seul qui n'ait avec les bailliages voisins des paroisses miparties, indécises ou contestées«. 29. U čitavom ovom dugom paragrafu imena provincija, pokrajina, prirodnih regija i shodno tom e provincijskih i regionalnih tržišta upotrijebljena su jedna za druge. O tome problemu: André PIATIER, Exis te—t —ii des régions en Prance? 1 9 6 6 ; Les Zones d ’attraction de la région Picardie, 1967; Les Zones d'attraction de la région Auvergne, 1968. 30. »Tableau de la France« u; Histoire de France, II, 1876, str. 7931. »Ritratti di cose di Francia« u: Opère complete, i 9 6 0 , str. 90-91. 32. J. DHONT, »Les solidarités médiévales. Une société en transition: La Flandre en 1127-1128«, u: Annales E. S. C. 1957, str. 529. 33- P. CHEVALIER, op. cit., str. 35. 34. 1712-1770. Marija Tcrczija ga je postavila za upravitelja austrijskog dijela Nizozem ske, od 1753. do njegove smrti. 35. A. d. S. Napulj, Vanjski poslovi 8 0 1 ,1laag, 2. rujna 1768. O olakšicama koje je dala vlada u Bruxcllcsu za uvoz vune u Ostendeu, usporedi ibid., 27. svibnja 1768. 36. The Opposition to Louis XIV, 1965, str. 217. 37. P. CHAUNU, u F. BRAUDEL i E. LABROU SSE, Histoire économique et sociale de la France, I, pogl. I, str. 28. 38. Jo s e p h CALMETTE, L ’É laboration du m onde moderne, 1949, str. 226-227. 39. Em est GOSSART, L ’É tablissement du tégim e espagnol dans les P ays—Das et l ’in surrection, 1 9 0 5 , str. 122. 40. Eli F. HECKSCHER, La Epoca mercantilista, 1 9 4 3 , str. 30 sq. 41. Thorold ROGERS, History o f agriculture a n d prices in England, 1886, citirao E. HECKSCHER, op. cit., str. 32-3342. Op. cit., str. 30. 43- Opat COYER, Nouvelles Observations sur l ’A ngleterre p a r un voyageur, 1749, str. 32-33. 44. A. N., Marine, B7, 434, oko 1776. 45. A. PONZ, op. cit., I, str. 1750. 46. Marcel REINHARD, »Le Voyage de Pétion à Londres (24. studenog — 11. prosinca

N apom ene 1791)« u: Revne d'bistoire diplomatique, 1970, str. 35-36. <17. Otto STOLZ, »Zur EnnvickJungsgeschiehte des Zollwescns innerhalb des allen deuischen Reiches« u: Vierteljabrscbrift fitr Soaal— un d Wirtscbaftsgescbicbte, 1954, 46, I, sir. 1-41. 48. Bilanci..., op. cit., I, sir. Cl, 20. prosinca 1794. 4 9 . Ricardo KREDS, Handbucb der europdi• seben G escbicbte, priredio T heodor SCH1EDER, 1 9 6 8 , pogl. 4. str. 561. 50. E. HECKSCHER, op. cit., sir. 9 3 . 51. Charles CARRIÈRE, Négociants marseil lais au XVIIIe siècle, 1973, sir. 705. i 710-712. Oko 1767. 52. A. N.. H 2940; L. -A BOITEUX, La fo r tune de mer, 1968, sir. 31, prema Phi lippe MAN l l LLIER Histoire de la com m unauté des m archands fréquentant la rivière de Loire, 1876. 5 3 . J. SAVARY, op. cit., 1, 22-2354. A. d. S. Dcnova, Leticre Consoli 1/26, 28 (London, 11/12. prosinca 1673). 55. A. N-, F 12, 65, P 41, (1. ožujka 1719). 56. A. N.. H 2939 (tiskopis). 57. Ibid. 58. P. DOCKÈS, op. cit., str. 182. 59. R. BESN1ER, op. cit., str. 9960. Moskva, A. E. A., 93/6, 439, P 168. Pariz, 20. Sluđenog - 1. prosinca 1786. 6 1. Gazette de France, 3- siječnja 1763- (Lon don, 24. prosinca 1762). 62. I. de PINTO, op. cit., str. 2. 6 3 . Prema daktilogramu Traiana STOIANOVICHA 64. Michel MORINEAU, »Produit brut ct fi nances publiques: analyse factorielle el analyse sectorielle de leurs relations«, daktil., Tjedan u Pratu, 1976. 65. »Zur Entwicklung des Sozial Produkts in D eutschland im 16. Jah rh u n d crt« u: Jabrbucb f û r Nationalôkonom ie un d Sta tistic 1961, str. 44S-«449. 66. Cit. čl., sir. 18. 67. »L'unité économique des Balkans ct la M éditerranée à l'époque m oderne« u: Studia bistoriae oeconomicae, Poznan, 1976, 2, str. 35. 68. La Catalogne dans l'Espagne modeme..., 1962, Ш, str. 143. 69. B. N.. Ms. fr. 21773, P 31. 70. D ie E n tsteb u n g d e r V olksw irtscbaft, 1911, str. 141. 71. Zloupotrebljavam ovu riječ da bih prije svega podsjetio na francuske, engleske banke... 72. Manias, Babbles, Panics a n d Cbrasbes a n d tbe Lender o f Last Resort, cit. daktil. 73. Irfan HABIB, »Potentialities of capitalist development in the economy of the Mug

74.

75. 76. 77. 78. 7980.

81. 82. 83.

84. 85. 86.

8788. 89.

90. 91. 92. 93.

94. 95. 96. 97. 98.

hal India«, International Economic His tory Congress, daklilogram, sir. 10-12. i napomene sir. 12; I. HABIB, »Usury in Medieval India« u: Comparative Studies in Society an d History, VI, srpanj 1964. »Commercial Expansion and the Indus trial Revolution« u: Tbe Journal o f Euro pean Economic History, IV, 3, 1975, str. 613-645. Cadiz y el Atlântico, 1717—1778, 1976 P. DOCKÈS, op. cit., sir. 157. Emmanuel LE ROY LADURIE, »Les com ptes fantastiques de Gregory King«, u: Annales E S. C, 1968, str. 1085-1102. Pierre de ĐOJSGUILBERT, Détail de la France, 1 6 9 9 , izd. I. N. E. D., 1966, II, str. 584. Op. cit., sir. 153 sq. François PERROUX, citirao Jean L'HOM ME, u: Georges GURVITCH, Traité de so ciologie. 3- izd., 1967. I, str. 352, napomena 2 . Datum izlaska pionirske knjige Arlhura LYONA UOWLEYA i Josiaha C. ŠTAMPA, National Income. »Europe's Gross National Product, 18001875«, u: Tbe Journal o f European Eco nomic History, 1976, sir. 273. Comptabilité nationale, 1965, str. 3, 6 , 28, 30. Usporedi: F. FOURQUET, Histoire quantitative. Histoire de services collec tifs de ta comptabilité nationale, 1976, sir. V. Čini se da je ovaj izraz prvi upotrijebio William PATTY, Political Arithmetic!!. 1671-1677. Pismo Louisa JEANJEANA, 9- siječnja 1973. Vidi supra, II. Croissance et stru ctu re économ ique, 1972, str. 58. Jac q u es ATTALI, Marc GUILLAUME, L'Antiéconomique, 1974, sir. 32. Misao F. PERROUXA, citirao je C. VIMONT u: Jean ROMEUF, Dictionnaire des sciences économiques, 1958, sir. 984. Ibid., sir. 982. D ictionnaire économique et financier, 1975, str. 1014. U: Jean ROMEUF, op. cit., str. 985. »Estimations du revenu national dans les sociétés occidentales pré-industrielles ct au MX* siècle« u: Revue économique, ožujak 1977. Ibid. Ibid., str. 1 9 З. A d. S. Venecija, Senato Mar, 23, P 36 Ve , 29- rujna 1534. Ш slanovniStvo Venecije i Dogndoa. Polazeči od godiSnje platne mase radnika koji obraduju vunu (20.000 ljudi, 5-000 755

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta radnika, tj. 740.000 dukata) i pretposta vivši 200.000 stanovnika Venecije. P. MANTELLIER, op. cif., str. 388. Za pro račune F. SPOONERA usporedi infra, str. 266-267. 100. VAUBAN, Projet d ’u n e d ix m e royale, 1707, str. 91-93101. C harles DUTOT, Réflexions politiques sur les finances et le commerce, 1738. 102. Ibid., 1, Str. З6 6 sq. 103- J- D. COULD, Economie Growth in His tory, 1972, str. 4. 104. Ibid., str. 5. 105. Vidi supra, 1, 1. izd., str. 139-141. 106. H. VAN DER WEE, »Productivité, progrès technique et croissance économ ique du XIIe au XVIIIe siècle«, dakti). Tjedan u Pratu, 1971. 107. O Produit b rut et fin a n ces publiques, XJIF-XD? siècles. 108. 2. izd., 1952. 1 0 9 . J. de VRIES, The D utch R ural Economy in the golden Age, op. cil., str. 95. 110. Usporedi: P. ВЛШОСН, »Population u r baine et taille des villes en Europe de I 6 OO à 1700«, u; Revue d ’histoire écono m ique et sociale, 1976, br. 3. str. 21. 111. M. REINI1ARDT, »La Population des vil les, sa m esure sous la Révolution et l'Émpire«, u: Population, 1954, str. 287. 112. Op. cit., I, 1952, str. 61 sq. 113. Podjela svjetske populacije na prim am e, sekundarne i tercijarne sektore: 1700. 81% aktivnog stanovništva nalazi se u pri marnom (poljodjelstvo, šumarstvo, ribo lov, šum a) i 54, 5% 1970. Usporedi Paul BA1ROCH, »Structure de la population active m ondiale de 1700 à 1970« u: An nales E. S. C., 1971, str. 965. 114. Pieter de LA COURT, Mémoires de Jean de Witt, 1709, str. 30-31. 115. Gregory KING, An Estim ate o f the Com parative Strength o f Great Dritain a n d France..., I 6 9 6 . 116. François QUESNAY, Tableau économ i que, 1758. 117. K. G LAMANN, Informativno pismo od 12. listopada 1976. Vidi sliku na str. 253118. F rançois Q u e sn a y et la pbysiocratie, 1958, I, sir. 154 sq. 119- »Zur Entwicldung des Sozialprodukts...«, cit. ČI., str. 489. 120. Jean MARCZEWSKI, »Le produit physique de l'économie française de 1789 à 1913«, u: H istoire q uantitative de l'économie française. Cahiers de TL S. E. A., br. 163, srpanj 1 9 6 5 , str. XIV. 121. Ibid. 122. Ibid. \2 г . Médit., 1966, I, str. 384 sq. 99.

756

124. Robert E. GALLMAN i E. S. HOWLE, »The Structure of U. S. Wealth in the Ninete enth Century«, Colloque de la Southern E conom ie A ssociation; R aym ond W. GOLDSMITH, »The Growth of Reprodu cible Wealth of the United States of Ame rica from 1805 to 1950«, u: Income an d Wealth o f the United States: Trands an d Structure, 11, 1 9 5 2 . 1 2 5 . Op. a t., str. 58. 126. »La fortune privée de Pennsylvanie, New Jersey, Delaware (1774)« u: Annales E. S. C., 1 9 6 9 , str. 245. 127. H ubert BROCHIER, Pierre TABATONI, Économie financière, 2 . izd, 1 9 6 3 , str. 131. 128. J. H. MARJÉJOL, u: Ernest LAV1SSE, His toire de France, 1911, VI, 1. dio, str. 37. 1 2 9 . P. G. M. DICKSON, »Fiscal Need and Na tional Wealth in 18th Century Austria«, daktil., Tjedan u Pratu, 1976. 1 3 0 . Op. cit. 131. VAUBAN, op. cit., str. 153. 1 3 2 . »Taxation in Britain and France 17151810«, Tjedan u Pratu, 1976, izdano u: The Journal o f European Economic His tory, 1976, str. 608-610. 133- Muzej Соггег, vlasništvo Donà dclle Ro se, 27. 134. A. N.. K 1352. 1 3 5 . Vidi supra, napom ena 9 8 i str. 257. 1 3 6 . Lucien FEDVRE, »Un chapitre d'histoire politique et diplomatique: la réunion de Metz à la France«, u: Revue d'hislohe moderne, 1928, str. 111. 137. Jacques BLOCI I-MOIUIANGE, Manifeste p o u r 12 millions de eontiibuables, 1977, str. 69; i sugestivni članak dvojice novi nara, ekonomista i povjesničara, Davida WARSHA i Lawrcncea MINAJIDA, »Inflati on is now too serious matter to leave to econom ists«, u: Forbes, 15. studenog 1976, str. 123. 138. U Engleskoj KALDOR, Dudley JACKSON, H. A. TURNER, Frank WILKINSON; u Sje dinjenim Državama Jo h n IIOTSON; u Francuskoj J. BLOCH-MOIUIANGE i su p ra citirani članak Davida WARSHA i Law rences MINARDA. 139. J- ROBINSON, L ’A ccum ulation du capi tal, op. cit., sir. 18. 140. An Economic History o f Sweden, 1954, str. 61, 69, 70, 116. 141. »Le revenu national en Poigne au XVIe siècle« u: Annales E. S. C., 1971, br. 1, str. 105-113. 142. »Urbanisation de la France au XIXe siè cle«, u: Colloque des historiens français de l'économie, 1977.

N apom ene 143. E. A. WR1GLEY, »The Supply of Raw Ma terials in the Industrial Revolution«, The Economic History Review, 1962, str. 110. 144. Tbe International Economy a n d Mone tary Movements in France, 1493—1725, 1972, str. 306. 145. Op. cit., II, str. 587. 146. Staat un d Staatsgedanke, 1935, str. 62. 147. La Bourgeois, 19П., str. 106. 148. Članak će sc pojaviti u Annales E. S. C. 149. P- ADAM, op. cit., daktil., str. 43. 150. René GANDILHON, Politique économi que de Louis XJ, 1941, str. 322. 151. U: F. BRAUDEL i E. LABROUSSE, Histone économique et sociale de la France, II, 1970, str. 166-167. 152. Ovaj dokument je osobno vlasništvo Pau la Guichonneta. Fotografska reprodukci ja nalazi se u Maison des Sciences de l' Homme, Pariz. 153- B. N., Ms, fr. 21773, P 133 sq. 154. Régine ROBIN, La Société française en 1789: Semur—en—Auxois, 1970, str. 101109. 155. B. N.. Ms. fr. 21773, f°' 133 sq. 156. Ibid. 157. Histoire économique de la France, 1939, str. 232. 158. R. GASCON, u: F. BRAUDEL i E. LABROU SSE, op. cit., I, str. 256. 159' Kardinal François MATHIEU, L'Ancien Ré gim e en Lorraine et en Barrais, 1907, str. Х1Л. 160. René ĐAEHREL, Une croissance: La Bas se—Provence rurale (fin du XVI* siécle1789), 1961,passim i naročito str. 77 sq. 161. J. ACCAR1AS DE SĆRJONNE, U s Intérêts des nations de l "Europe..., op. cit., I, str. 224. 162. J. HUGUETAN, Voyage d "Italie curieux et nouveau, 1661, str. 5. 163. A. N.. 129, A. P., 1. 164. A. N.. 125, A. P., 16 (1687). 165. B. N.. Ms. fr. 21773, F* 73 i 75 v°. 166. A rth u r YOUNG, Voyages en France, 1787, 1788, 1789, 1976, I, str. 89. 167. A. PONZ, op. cit., str. 1701. 168. E. LABROUSSE u: F. BRAUDEL i E. LA BROUSSE, op. cil., II, str. 173. 169- A. N., G7, 1674, P 68, Paris, 17. prosinca 1709. A. N.. G7, 1646, P 412, Orléans, 26. kolovoza 1709170. Ibid., F* 371, 382; 1647, F* 68, Orléans, 1, 22. travnja, 17. prosinca 1709, 171. Moskva, A. E. A., 93/6, 394, P 24 i 24 v“, 30. rujna 1783. 172. H. RICHAADOT, op. cit., str. 184, citirao P. DOCKÈS, op. cit., str. 20. 173. U: F. BRAUDEL i E. LABROUSSE, op. cit., I, str. 22. 174. Ibid., I, str. 39-

175. 176. 177. 178.

P. DOCKÈS, op. cit., str. 156. Ibid., str. 308. Ibid., str. 25. i 353. Citirao Marcel ROUFF, Les Mines de char bon en France au XVIIIe siècles, 1922, str. 83, napomena 1. 179- 9. travnja 1709. Citirao Claude-Frédéric LÉVY, Capitalistes et pouvoir au siècle des Lumières, 1969, str. 325. 180. Citirao P. DOCKÈS, op. cit., str. 298. 181. Raymond COLLIER, La Vie en H a u te Provence de 1600—1850, 1973, str. 36. 182. R. GASCON, u: F. Braudel, E. LABROUS SE, op. cit., 1, pogl. I, str. 328. 183. José Gentil DA SILVA, Banque et crédit en Italie..., op. cit., str. 514. 184. Ibid., str. 94, 285, 480, 490. 185. M. MORINEAU, »Lyon l'italienne, Lyon la magnifique«, u: Annales E. S. C, 1974, str. 1540; F. BAYARD, »Les Uonvisi, mar chands banquircs à Lyon« u: Annales E. S. C, 1971. 186. A N., G7, 1704, 111. 187. R. GASCON, u: F. BRAUDEL, E. LABRO USSE, op. cit., I, str. 288. 188. F. C. SPOONER, L' Économie mondiale et les frappes m onétaires en France 1493-1680, 1956, str. 279. 189. Denis RICHET, Une Société commerciale Paris—Lyon dans la deuxième moitié du XVIe siècle, 1965, sem inar Povjcsnog društva Pariza i lle-de-Francca, daktil., str. 18. 190. Histoire de Marseille, III, str. 236-237. 191. D. RICHET, op. cit., str. 1 9 . 19 2 . Œuvres, pripremio G. SCHELLE, 1913, L str. 437. 1 9 3 . P. DOCKÈS, op. cit., str. 247. 19 4 . Jules DELABORDE, Gaspard de Colig/ry, am iral de France, 1892, III, sir. 57. 195 .Mémoires de Jean Maillefer, m archand bourgeois de Reims, 1890, str. 52. 196. E. BRACI IENHOFFER. Voyage en France 1643-1644, 1 9 2 5 , str. 110. i 113. 1 9 7 . Lewis ROBERTS, The Merchants Mapp o f Commerce, 1639, citirao E. SCI IULIN, op. cit., str. 108. 198. B. N.. Ms. fr. 21773, F* 31 sq. 1 9 9 . Ibid. 200. Ibid. 201. André RÉMOND, »Trois bilans de l'éco nomie française au temps des théories physiocratiques« u: Revue d ’histoire éco nomique et sociale, 1957, str. 450—451. 202. Prije svega A N.. O7. 2 0 3 . C. -F. LEVY, op. cit., str. 332. 204. Jacques SAINT-GERMAIN, Sam uel Ber nard, le banquier des rois, I960, str. 202. 205. C. -F. LÉVY, op. cil., str. 338.

757

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta 206. M athieu VAR1LLE, Les Foires d e Lyon 231. Citirao Charles FROSTIN, »Les Pontchartava n t la Révolution, 1920, str. 44. rain et la pénétration commerciale fran 207. A. N.. KK 1114, P* 176-177. Pretpostavka çaise e n A m érique espagnole ( I 6 9 Og. d'IIerbignya, intendanta Lyona, s pro* 1 7 1 5 )« U: Revue historique, 1 971, str. matračima g. d e la Michodièrea, inten 310. danta Lyona 1762. 232. M ichel AUGÉ-LARIDÉ, La R évolution 208. M. VAR1LLE, op. cit., str. 45agricole, 1955, str. 6 9 . 209. A. N.. G7, 359-360. 2 3 3. O pat F erdinando GALIANI, Dialogues 210. P. d e BOISUSLE, C orrespondance des s u r le com m erce des bleds, 1949, str. 548. contrôleurs généraux..., 1874-1897, II, str. 445. 234. A. N., F12, 724. 211. A. N., G7, 363, 25. srpnja 1709. 2 3 5 . N. MORINEAU, »Produit bnrt et finances 212. Ibid., 15. srpnja. publiques...«, cit. čl., daktilogram, str. 18. 2 3 6 . L'Autre France, 1973. 213. Ibid., 2. kolovoza 1709. 237. B. N.. Ms. fr. 21773. 214. M. VAR1LLE, op. cit., str. 44. 215. Guy ANTONIETTI, Une M aison de ban 238. Ibid., P* 127 v°-131. que à Paris a u XVIIIe siècle, Greffulbe, 239. A. N.. G7, 1685, 67. 240. Op. cit., str. 75. M ontz et d e , 1789-1793, 1963, str. 66. 216. A. D. Loire-Atlantique, C 694, dokum ent 241. Les Négociants bordelais, l'Europe et les objavio Claude—Frédéric LÉVY. îles au XVIIIe siècle, 1974, str. 381 sq. 217. Edgar FAURE, La Banqueroute de Law, 242. B. N.. Ms. fr. 21773, P 148. 1977, sir. 55. 243. A. N., G7. 1692, P 146. 218. Op. cit., karta br. 1. 244. Louis TRENARD, Histoire des P a y s-B a s français, 1972, str. 330. 2 1 9 . Henri HAUSER, »La question des prix et des m onnaies en Dourgogne«, u: A nna 245. Cit. il., str. 437. les d e Bourgogn?, 1 9 3 2 , str. 18. 246. Jean MEYER, L'Armement nantais de la 220. The Elizabethans a n d Am erica, citirao I. seconde moitié du XVIIIe siècle, 1969, str. 62. WALLERSTE1N, The Moderne World Sys tem, op. cil., str. 266. napom ena 191. 247. A. N„ G7, 1686, P* 59 i 60. 248. Gazette d'Am sterdam, 1672. 221. F rith HARTUNG, R oland MOUSN1ER, »Quelques problèm es concernant la Mo 249. A. N.. Colonies, F 2A, 16 i F 2Л, 15 (4. narchie absolue«, u: Congrès intern, des ožujka 1698). 250. A. N., 94 AQ 1 (8. siječnja 1748). sc. bist., Rim, 1955, knjiga IV, str. 45. 222. U: F. Braudel, E. LABROUSSE, Histoire 251. A. N.. G7, 1698, 224 (19. veljače 1714). économique et sociale d e France, II, str. 252.I b i d , 223 (7. veljače 1714). 253- Prema Victoru Hugou, En voyage; Alpes 525. 223. R. DESNIER, op. cit., str. 35. et Pyrénées, 1890. 224. B ea u v a is et le B ea u v a isis de 1600 à 254. Okruži su administrativne podjele kojima 173 0 , contribution à l'histoire sociale de su upravljali intendanti. la France du XVIIe siècle, i 9 6 0 , str. 499255. François de DAINV1LLE, »Un dénom bre Sq. ment inédit au XVIIIe siècle: l'cnquctc du contrôleur général O ny, 1745«, u: Popu 225. Jean DELUMEAU, »Le Commerce extéri lation, 1952, str. 49 sq. e u r de la France«, u: XVIIe siècle, 1966, str. 61-105; od istog autora, L'Alun de 256. Cit. il., str. 4 4 3 . i 446. Rome, 1962, str. 251-254. 257. E. LABROUSSE, u: F. BRAUDEL, E. LA 226. Emmanuel LE ROY LADURIE, predgovor BROUSSE, op. cil., 11, str. 362. za Essai su r la statistique de la popula 258 Marcel MARION, Les Im pôts directs sous tion française, A. d ’ANGEVILLEA, 1969, l'A n c ie n R ég im e p r in c ip a le m e n t a u str. XX. XVIIIe siècle, 1 9 7 4 , str. 87-112; porez o d 227. Michel MORINEAU, »Trois contributions ređen 1749, koji proizlazi iz desetine; »ne fut guère réellem ent qu'u n impôt au Colloque de Gütingen« u: Vom Ancien sur les revenus fonciers et très inférieurs R ég im e z u r frc.zà siscb en R évolution, à u n vingtième réel« u: M. MARUION, priredio Albert CREMER, 1978, str. 405, * D ictionnair des institutions, str. 556. napom ena 61 259- Jean-C laude PERROT, L'Age d 'o r de la 228. Ibid., str. 404-405. statistique française, godina IV—1804, 229- J. -C . TOUTAIN, daktilog., Congrès inter national d'Edim bourg, 1978, A 4, str. 1977. 368. 260. A. N.. F12’ 721 (11. lipnja 1783). 230. Od 1792. do 1713. francuska strana imala 261. Toulouse et la région Midi—Pyrénées au siècle des Lumières, vers 1670—1789, je 4543 neprijateljska gusarska napada, 1 9 7 4 , str. 863- i opči zaključak. Б. LABROUSSE, op. cit., П, str. 191.

758

Napomene 262. O tom problema usporedi Anne-Mnric COCULA, »Pour une definition de l'es pace aquitain au XVIIIe siècle« u: Aires et structures du commerce f i ançais, pri redio Pierre LÉON, 1975, str. 301-309. 2 6 3. Philippe de VRIES, »L'animosité anglohollandaise au XVIIe siècle« u: Armâtes E. S. C , 1950, str. 42. 264. Letters et Papers, Foreign an d Domestic, o f tbe Reign o f Henry VIII, priredio BRE WER, III/II. 1876, str. 1248, citirao E. HECKSCHER op. at., str. 693, napomena 1. 265- Opat J. -B . LE BLANC, op. cit., I, str. 137. 266. Voyages en France..., op. cit., 1, str. 73267. A. L. ROWSE, »Tudor Expansion: the Transition from Medieval to Modem 1listory«, u: W illiam a n d Mary Quaterly, 1957, str. 312. 268. SULLY, Mémoires, Ш, str. 322. 269- Opat J. -B. LE BLANC, op. cit., Ш, str. 273. 270. Jean-Gabriel THOMAS, Inflation et nou vel ordre monétaire, 1977, str. 58. 271. J. SAVARY, op. cit., Ш, odjelj. 632. 272. J. -G . THOMAS, op. cit., str. 60-61. 273. Uobičajen izraz medu engleskim povjes ničarima služi kao naslov knjige J. D. GOULDA, Tbe Great Debasement, 1970. 274. Dwt, kratica za težinu koja predstavlja dvadeseti dio unce. Čitalac se može pre pustiti računanje omjera između 11 unci 2 dwt i 12 unci. Odgovor je 222/240 ili 37/40. 275. J. D. GOULD, op. cit., slika na strani 89. 276. Raymond de ROOVER, Gresham on Fo reign Exchange, 1949, sir. 67. 277. Ibid., str. 68. 278. Ibid., sir. 198 sq. i 270 sq. 279- A. E. FEAVEARYEAR, 72>e Pound Sterling. A History od English Money, 1963, sir. 82-83. 280. J. Keith HORSEFIELD, British Monetary Experiments 1650—1710, I960, str. 4760. 281. Stvorio Karlo 11. 1663. 282. A. E., C. P. Engleska, 173, P 41. 283. Ibid., P 1 3 2 , 8. listopada 1 6 9 6 . 284. J. K. HORSEFIELD, op. cit., sir. 50. 285. Jacques E. MERTENS, La Naissance et le développement de l'étalon—or, 1696— 1922, 1944, str. 91. 286. J. -G . THOMAS, op. cit., str. 68-69287. J. K. HORSEFIELD, op. cit., str. 85. 288. Op. cit., str. 80. »On confond en France tous les fonds sous le nom de papier (...) cette expression est vicieuse.« 289. Louis S1MOND, Voyage d'un Français en Angleterre p endant les années 1810 et 1811, 1816, U, str. 228. sq.

290.

M aurice RUĐIC1ION, De l'Angleterre, 1815-1819, str. 357. »Л partir de 1808, les guinèes ont totalement disparu«, L. S1MOND, op. cit., I, str. 319 i II, str. 232. 291. L. S1MOND, op. cit., str. 227-228. 292. Arnold TOYNBEE, L'Histoire, 1951, str. 263. 2 9 3. Bartolomé BENNASSAR, L’A ngleterre au XVII* siècle (1603—1714), bez datuma, str. 21. 294. Vidi supra, II, pogl. 1. 295- T. S. WILLAN, The Inland Trade, 1976. 296. Daniel DEFOE, Tbe Complete English Tradesman, 5. izdanje 1754, I, sir. 340341. 297. Ibid. 2 9 8 . Ibid., I, str. 342. 299. T. S. WILLAN, Rivets Navigation in En gland, 1600-1750. 1964, str. 133. 300. Citirao Ray Ben WESTERFIELD, Middle men in English Business particularly be tween 1660 an d 1760, 1915, str. 1 9 3 . 301. T. S. ASHTON, An Economic History of England: tbe 18tb century, 1972, str. 6667. 30 2 . René-Martin PILLET, L'Angleterre vue à Londres et dans ses provinces pendant un séjour de dix années, 1815, str. 23. 303. J. K. HORSEFIELD, op. cit., str. 15304. Eric J. IIOBSDAWM, Industry an d Empi re, 1968, str. 11. i Sydney POLLARD, David W. CROSSLEY, The Wealth o f Bri tain, 1085-1966. 1968, str. 165-166. 305. J. ACCAR1AS DE SÉRIONNE, Les Intérêts de l ’Europe..., op. cil., I, str. 46. 306. E. HOBSBAWM, op. cil., str. *253. 307. S. G. E. LYHIE i J. BUTT, An Economie History o f Scotland, 1100-1939, 1975. str. 70 sq. 308. T. C. SMOUT, A History o f Scottish Pe ople, 1973. str. 225. 309- Ibid., str. 153 sq , naročito str. 155310. T. C. SMOUT, Referat, Tjedan u Pratu, 1978. 311. J. ACCARIAS DE SĆRJONNE, Le Richesse de l ’A ngleterre, op. cit., str. 52. 312. T. C. SMOUT, op. cit., str. 226. 3 1 3 . Charles BEART-DUllOLANT, Tableau de la G rande-Bretagne, de l ’Irlande et des possessions angloises dans les quatre parties du monde, Paris, god. VIII, 1, str. 202. 314. »Palissades dont les limites avançaient ou reculaient suivant la fortune de In guer re«. P. VIDAL DE LA BLACHE, États et nations de l ’Europe, 4. izd., bez datuma, str. 307. 3 1 5 . J- H. PLUMB, u poglavlju svoje knjige En g la n d in the Eighteenth Century, 1973, str. 178 sq., pod neočekivanim naslovom: »The Irish Empire«.

759

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 316. C hristopher HILL, u: M. POSTAN i C. HILL, Histoire économique et sociale de la Grande Bretagne, I, 1977, sir. 378. 317. J. H. PLUMB, op. cit., str. 179. 31 8 -4 pocas do Portugal econômico. Ciklusi su uzastopne djelatnosti Dražila: ciklus drva za bojenje, ciklus šećera, zlata, itd. 319. C. BAERT-DUHOLANT, op. cit.. I, str. 320-355. 320. I. de PINTO, op. cit.. str. 272. 321. A. N.. A. E., B1, 762, P 253. Riječi u kur zivu su moje. 322. Ibid. 3 2 3 . Moskva, A E. A , 35/6, 312, P 162, 9- prosinca 1779, 2. veljače 1780. 324. A E.. C. P. Engleska, 533, P 73, 14. ožuj ka 1780. 325. J. H. PLUMB, op. cit., str. 164. 3 2 6 . Države i nacije Evrope, op. cit., str. 301. 327. Pablo PEDRER, Histoire financière et sta tistique générale d e l'Empire britanni que, 1834, II, str. 12. 328. Johnatan SWIFT, History o f the Four Last Years o f the Queen, napisano 1713. iz dano 1758, nakon smrti autora 1745, citi rao P. G. M. DICKSON, cit. čl., str. 17-18. 3 2 9 . D. DEFOE, op. cit., ][, str. 234. 330. A N.. 257 AP 10. H l .J o u r n a l de commerce, 1759. str. 105IO61 djelomično citirao I. de PINTO, op. cit., str. 1 2 2 . 332. Citirao P. G. M. DICKSON, cit. čl., str. 23. 333. A. N.. 257 AP 10. 334. L. C. A DUFRESNE DE SAINT-LÉON, Étu des sur te crédit public, 1824, str. 128. 335. J. -D. SAY, op. cit., VI, 1829, str. 187. 336. I. de PINTO, op. cit., str. 41^12. 337. P. G. M. DICKSON, op. cit., str. 16. 338. Ibid. 339- Moskva, A E. A , bez datuma, 35/6, 3190, P 114. 340. Arhivi Krakova, ostavština Czartoryski, 808, P 253. 341. Moskva, A E. A , 3301, P 11 Ve, Simolin, 5 -lć . travnja 1782.

342. Muzej Correr, P. D., C 903/14. 3 4 3 . Orville T. MURPHY, »Du Pont de Ne m ours and the Anglo-French Commerci al Treaty of 1786«, u: The Economie His tory Review, 1966, str. 574. 3 4 4 . D. GUÉRIN, La Lutte des classes sous la Première République, bourgeois et *bras n u s.. 1793-1797, 1946, str. 51. 345. A N.. A E., D1, 762, P 151, 2б. lipnja 1787. 346. A E., M. i D. Engleska, 10. 347. A N., A. E., B 1*, 762. 348. J. SAVARY, op. cit., V, odjelj. 744. 3 4 9 . M. RUDICIION, op. cit.. Il, str. 354. 350. A N., A E., B1*, 762, P 161. 351. Ibid., P 162. 352. Ibid., P 255. 353- A E., M. i D. Engleska, 10, 1°* 96 i 106. 354. U smislu »il est évident« (očito je, jasno je) vidi: J. DUBO S, R. LOGANE, Diction naire de la langue française classique, I960, str. 106. 355. Arhivi VORONCOV, Moskva, 1876, K , str. 44, London, 4/15- studeni 1785. 356. J. VAN KLAVEREN, »Die historische Erscheinung d er Kom ipiion«, II, u: VierteIjahrscbrifi f ü r Sozial tind Wirtscbafisgcscbicbte, 1958, str. 455. 357. A N., A E., D \ 762, P255, 18. prosinca 1789. 358. R. BESN1ER, op. cit., str. 38. 359- P- MATHIAS i P. O'BRIEN, cit. čl., str. 601-650. 360. T. J. MAJIKOV1TCH, Histoire des indus tries française: les industries lainières de Colbert à la Révolution, 1972. 361. A N.. G7, 1692, P 34. 362. Albert CREMER, »Die Stcuersystcm in Frankreich und England am Vorabcnd d e r franzôsischen Revolution«, u: Von Ancien Régime z u r franzôsischen Revolu tion, 1978, sir. 43-65. 36 3 . Op. cit., I, str. 31. i 275.


2.

760

U pisanju ovog poglavlja poslužio sam se dvjema knjigama: Midiel DEVÉZE, L'Eu rope et le monde à la fin du XVIII* siècle, I 9 7 O, i Giorgio BORSA, La N ascità del m ondo m oderno in Asia orientale, 1977. Netočan izraz jer u ne-Evropu uključuje i istok kontinenta. Ali može li se reći n e Zapad? Charles VERLINDEN, u: L'Avène m ent des temps modernes, priredio Jean-

3-

4.

Claude MARGOLIN, 1977, str. 676, govori o »stvarno evropskoj Evropi«. Giuliano GUOZZJ, A dam o e ii N uovo Mondo. La nascità dell'antropologia co m e ideologia coloniale: dalle généalogie bibUcbe aile teorie razziali, 1977. Edmundo O'GORMAN, Tbe Invention o f America, 1961. Isti izraz kod Françoisa PERROUXA, L'Europe sans rivage, 1954,

Napom ene

5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

13.

14. 15. 16.

17. 18. 19.

20.

21. 22. 23.

24. 25. 26.

sir. 12: »L'Europe qui a — en plusieurs sens du moi — inventé le monde...« (Ev ropa koja je — u više smislova — izmis lila svijet...) Francisco LÔPEZ DE GÔMARA, Hisloria general de las Indias, Primera Parte, 1852. sir. 156. Friedrich LÜTGE, Deutsche Social— und Wirtscbafisgescbicbte, 1966, sir. 288; H. BECHTEL, op. at., 11, sir. 49. Les Fonctions psychologiques et les œ u vres, 1948. C. MANCERON, op. at., str. 524. D. N., Ms. fr. 5581, P 25, 2. prosinca 1717. P. CHAUNU, Séville et l ’A llantique..., op. a't., VITI, str. 48. Alonso de ERCILLA, La Araucana (objav ljeno 1569) 1910. pogl. XXVII, str. 449. Alvaro JARA, Tierras nuevas, expansion territorial y ocupadôn del en América (s. XVI-XDC), 1969: Pierre MONBEIG, P ionniers et p la n teu rs d e Sdo Paolo, 1952. François CHEVALIER, La Formation des grands domaines au Mexique. Terre et société aux XVf-XVII* siècles, 1952, sir. 4. Frédéric MAURO, Le Brésil du AV* à la fin de XVIIIe siècle, 1977, sir. 145. Roland MOUSNIER, u: Maurice CROUZET, Histoire générale des civilisations, V, 1953. str. 316. D. PEDRO DE ALMEIDA, Diario, str. 207, citirao Oruno LARA, De l'AIlantique à I' aire caraïbe: nègres am arrons et révol tes d'esclaves, X /F -X V lP siècles, bez da tuma, D, str. 349Quilombo, brazilska riječ označava mjes to skrivanja crnih bjegunaca. Frédéric MAURO,daklil., referat Tjedna u Praiu, 1978. D. A. BRADINO, Mineros y co m m entan tes en el Mexico borbonico 1763—1810. »Introduction à l'histoire de Guadalajara et de sa région«, sastanak C. N. R. S., Le Rôle des villes dans la form ation des ré gions en Amérique latine, str. 3 sqLes M écanismes de la vie économique dans une société coloniale: Chili (1680— 1830), 1973. naročito str. 262 sq. Pedro GALMÔN, Historia social do Bra sil, 1937. str. 191- Ovaj egzodus je iz 1871. Georg FRIEDRICH, El Caracter des Descubrimiento y de la Conquista de Amé rica, 1 9 7 3 , sir. 113D. A. BRADING, op. cit., str. 20. Capitalism a n d Slavery, 4. izd., 1975. Ibid., str. 30.

27. Karl MARX, Kapital, 1938, I, str. 785, citirao Pierre VILAR, »Problems of the for mation of capitalism«, u: Past a n d Pre sent, 1956, str. 34. 28. Marcel BATAILLON, Etudes sur Dartolom è de Las Casas, 1965, str. 298. 29. M. DEVÉZE, op. cit., str. 358. 30. M. DEVÉZE, Antilles, Guynues, la rner des Caraïbes de 1192 à 1789, 1977, str. 173. 31. Nicolàs SANCI 1EZ ALDOtlNOZ, La Poblaciôn de América Latina, 2. izd., 1977, str. 62 sq. 32. J. L. PHELAN, The Millenia! Kingdom o f th e F ranciscans in the N ew World, 1956, sir. 47. 33. Juan A. i Judith E. VILLAMAIUN, Indian Labor in M ainland Colonial Spanish America, 1975, str. 17. 34. Jean-Pierre BERTHE, »Aspects de l’escla vage des Indiens en Nouvelle-Espagne pendant la première moitié du XVIe siè cle«, U: Journal de la société des américanistes, L1V-2, str. 204, napomena 48. 35. Alvaro JARA, daktilografski izvještaj s Tjedna u Pratu, 1978. 36. P. AIJOFR1N, 1763, citirao D. A. BRAD ING, op. cit., sir. З6 9 . 37. Anibal B. ARCONDO, »Los prccios en una econom ia en iransicićn. Cordôba durante cl siglo XVIII«, u: Rcvista de cconom ia y estadistica, 1071, str. 7-32. 38. Tako kaže Daniel DEFOE, Moll Flanders, izd. Abbey Classics, str. 71. citirao E. WIL LIAMS, op. cit., str. 18. 39- M. DEVÉZE, Antilles, Guyanes..., op. cit., str. 185. 40. Édouard FOURNIER, Variétés historiques et littéraires, 1855-1863, VII, str. 42, na pomena 341. R. MOUSNIER, op. cit., str. 320. 42. Giorgio SPINI, Storia dell’ et à m odem a, I960, str. 827. 43. E. WILLIAMS, op. cit., str. 1944. D. W. BROGAN, Introduction au livre d ’E. Williams, op. cit., str. VIII. 45. I860, sa željeznicom, Kuba razvija mon struozne plantaže šećera od 11.000 ju tara, dok na otoku Jamaici i najveće teško dostižu 2.000, E. WILLIAMS, op. cit., str. 151-152. 46. E. WILLIAMS, op. cit., str. 26. 47. Adam SMITH, La Richesse des N ations, 1976, str. 289. 48. »Sociedad colonial y sublcvaciones populares: el Cuzco, 1780«, daktil., str. 8. 49- Émile-G. LÉONARD, Histoire générale du protestantisime, III, 1964, str. 6, 692 sq.;»L,Eglise presbytérienne du Brésil et ses ex p é rie n c e s ecclésiastiq u es« , u: Etudes évangéliques 19497 16

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta 50. J. LYNCH, Tbe Spanish American Révolulions, 1803—1826, 1973, str. 128, citirao Nicole BOUSQUET, La Dissolution de l ’E mpire espagnol a u XIXe siècle, teza u strojopisu, 1974, str. 10б. 51. François COREAL, Voyages a u x Indes oc cidentales, 1736, I, str. 244. 52. P. CHAUNU, Séville et l'Atlantique..., op. cit., t. VIIli, str. 597. 53- C. FREIRE FONSECA, Economia natural y cotonizacdo do Brasil (1534-1843), 1974, teza u strojopisu. 54. Vidi supra. I, 1. izd., str. 45. 55. J. ACCARIAS DE SÉJUONNE, Les Intérêts des nations de l ’Europe..., I, 1766, str. 56. 56. F. COREAL, op. cit., 1, str. 220-221. 57. F. MAURO, Le Brésil..., str. 138. 58. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, op. cit., I, str. 85. Bravos u smislu divljaka. 59- Marcel GIRAUD, Histoire de la Louisiane française, 1953, I, str. 196-197. 60. Citirao J. M. PRICE, U: PLATT i SKAGGS, O f M o th er C ountry a n d P la n ta tio n s, 1972, sir. 7. 61. Charles M. ANDREWS, The Colonial Pe riod o f America History. Tbe Settlements, I, 1970, sir. 518-519. 62. Enrique FLORESCANO, Precios del m a iz y crisis a gricolas en M exico (1 7 0 8 — 1810), 1969, str. 314. 63- Russell WOOD, u: Journal o f Economic History, ožujak 1977, sir. 62, napomena 7. 64. D. A. BRADINO, op. cit., sir. 457-458. 65- G erm dn ARC1NIEGAS, Este P ueblo de América, 1945, str. 49, uspoređuje ovu krizu s nekom vrstom srednjeg vijeka. 66. F. COREAL, op. cit.. I, str. 353-354. Poрауап, kolumbijska provincija, jugoistoč no od Bogote. 67. N. BOUSQUET, op. cit., str. 42. Socorro, kolumbijski grad u provinciji Santander. 68. François CHEVALIER, »Signification soci ale de la fondation de Puebla de Los An geles«, u: Revista de historia de Am é rica, 1 9 4 7 , br. 23, str. 127. 69- Rcginaldo de L1ZARRAGA, »Dcscripciàn del Peru, Tucuman, Rio de la Plata y Chi le« u: Historiadores de Indias, 1 9 0 9 , H, str. 465. 70. D. A. BRADING, op. cit., str. 36. 71. A. N., Marine, B7, 461, P 39- William Pitt (1708-1778) je 1766. dobio naslov grofa od Chathama. 72. M. DEVÈZE, L ’E urope et le monde..., op. cit., str. 331. prema M. L. HANSENU, Tbe A tlantic M igration (1607—1860), i H. COWAN, British Em igration to North America, 1 9 6 1 . 73. Ibid.

762

74. A. N., A. E., B III, 441. Palatin znači po rijeklom iz Palatinata. 75. Ibid. 76. Tj. za račun brodovlasnika. 77. Plaćeno brodovlasniku. 78. A. N.. Kolonije, C 11 4 11, f°‘ 205 sq. 79- A. N.. Kolonije, C 11 4 11. 80. R. MOUSNIER, op. cit., str. 320. 81. A. N.. A. E., Đ III, 441, 1782. 82. A. N.. A. E., C. C. C. Filadclfija, 7, P 358, New York, 27. listopada 1810. 83. Fawn DRODIE, Thomas Jefferson: an In tim ate History, 1 9 7 6 . 84. A. N.. A. E-, B III, 441, 1781. 85. Ibid. 86. J. F. JAMESON, Tbe American Revolution considered as a social Movement, 1925, tal. prijev., I960, str. 34 sq. 87. Ibid., str. 36. 88. Ibid., str. 2 3 . 89. P. J. GROSLEY, London, 1770, str. 232. 90. J. F. JAMESON, op. cit., str. 23. 91. Michel FADRE, Les noirs américains, 1. izd., 1970. 92. A. N., Marine, B7, 467, 17. veljače 1789. 93. A- SMITH, op. cit., str. 286. 94. Bernard BAILYN, Tbe N ew England Mer chants in tbe 17th Century, 1955, str. 16 sq. 95- A. N., Marine, B7, 458. 96. A. N., A. E., B III, 441. 97. P. J. GROSLEY, op. cit., str. 232. 98. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, Les Intérêts des nations..., I, str. 211-21399- E. WILLIAMS, op. cit., str. 147; J. W. FORTESCUE, A History o f tbe British Army, 1899-1930, IV, 1. dio, str. 325. 100. R. MOUSNIER, op. cit., str. 327. 101. A. d. S. Napulj, Vanjski poslovi, 801, Hag, 21. listopada 1768. 102. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, Les Intérêts des nations..., op. cit., I, str. 73, napo m ena a. 103. J. ACCARIAS DE SÉRIONNE, La Richesse de l'Angleterre, op. cit., str. 96. 104. A. E., C. P. Sjedinjene Države, 53, F5’ 90 sq. Osnovan 1786. Georgetown je danas elegantno predgrađe Washingtona. 1 0 5 . Datum koji se obično pamti je pobjeda kod Sucre kod Ayacuchoa 9- prosinca 1824. Ja radije uzimam datum iz 1825. (vidi in fra , str. 364), tj. prvo ustezanje Londona u odnosu n a Investicije u španjolskoj Americi. 106. Earl Diniz Mac CARTHY MOREIRA, >.Espanha e Brasil: problemas dc rclacionam ento (1822-1834)«, u: Estudos ibero— americanos, srpanj 1977, str. 7-93-

Napom ene 107. Jacob VAN KLAVEREN, Europdiscbe Wirtscbaftgescbicbte Spaniens..., op. cit., I960, sir. 177. 108. LE POTT1ER DE LA HESTROY, doe. cit., P 34. 1 0 9 . Ernst Ludwig CARL, op. cit., II, sir. 467. 110. A. E., C. P. Engleska, 120, P 237. 111. Citirao Lewis HANKE, »The Portuguese in Spanish America«, u: Revista de historia de Amética, 1962, str. 27. 112. Drilish Museum, Add. 28370. P* 103104, vojvoda od Medina Sidonia Mathcu Vâzquczu, San Lucar, 17. rujna 1383113. Ibid., P 105. 114. A. N.. Marine, B7, 232, P 325, citirao E. W. DAHLGREN, Relations commerciales et m atlim es entre la France et les côtes de l'océan Pacifique, 1909, str. 37. 115. Za kraj XVII. stoljeća povjesničari su čak govorili o udjelu od samo 4%. U 10 je dosta teško povjerovati. A. GARC1A-BAQUERO GONZALEZ, op. cit., 1, str. 82. 11 6. Dez sumnje pretjerane brojke. 117. F. COREAL, op. cit., I, str. 308. 118. CARRIÈRE, Négociants marseillais..., op. cit., I, sir. 101. 119. A. E., M. i D. Amerika, 6 , P ‘ 287-291. 120. A. N.. F12, 644, P 66, ožujak 1722. 121. A. N.. A. E., B1, 625, Haag, 19- veljače 1699. 122. N. BOUSQUET, op. cit., str. 24; Simon COLLIER, Ideas a n d Polities o f Chilean Independence, 1308-1833, 1963. str. 11. 12 3 . Alice CANADRAVA, O Comèrcio portugais no Rio da Prala (1580—1640), 1944; Ma rie I1ELMER, »Comèrcio e contrabnndo entre Bahia e Potosi no sćculo XVI«, u: Revista de bistoria, 1953, str. 195-212. 124. H. E. S. FISHER, The Portugal Trade, 1971, str. 47. 125. J. ACCAR1AS DE SĆRIONNE, Les intérêts des nations..., op. cit., I, str. 8 6 . 126. Citirao J. VAN KLAVEREN, »Die historische Erscheinung dcr Komiption, in ihrem Zusammcnhang mit d cr Staats-und Gescllschaftsstruktur betrachict«, I, u: Viertaljabrschrifi /O r Soria/—un d Wirtsebafisgesebiebte, p ro s in a c 1957, sir. 305-306, napomena 26. 127. Gonzalo de REPARAZ, »Los caminos del contrebande*«, u: El Comertio, Lima, 18. ožujka 1 9 6 8 . 128. A. N.. K 1349, P 124 i 124 Ve . 129- A. N.. G7, I 6 9 2 , izvještaj Granville-Locqueta, P 206 v°. 130. N. BOUSQUET, op. cit., sir. 17, prema Pierreu CHAUNUU, »Interpretaciôn de la Independencia de Amćrica Latina«, u: Pe ru Problema, br. 7, 1972. str. 132; J. VICENS VIVES, An Econom ic History o f Spain, 1 9 6 9 , str. 4 0 6 .

131. Claudio SÀNCIIEZ ALBORNOZ je prepoz nao ovu misao kao svoju ali ni on ni ja nismo mogli naći točnu referencu. 1 3 2 . A E., M. i D. Amerika, 6 P289. 133. Asiento, monopol isporuke crnih robova u španjolske kolonije Amerike, primjenji van je od XVI. stoljeća. Na početku rata za španjolsku krunu (1701) prešao je na Francusku. 1713. je poprimio oblik me đunarodnog ugovora, kad ga je Filip V. dodijelio Engleskoj: dogovor potpisan sa South Sea Company predviđao je godišnji uvoz od 48.000 robova za 30 godina i davao joj je pravo da na kolonijalne saj move pošalje dva broda od 500 tona, navios de permiso. lako ga je član 16 ugovora iz Aix-la-Chapelle, iz 1748, ob novio za naredne 4 godine, Engleska kompanija ga je napustila 1750. 1 3 4 . M. DEVEZE, L'Europe et le monde..., str. 425-426. 1 3 5 . Dekret od 18. svibnja 1756, A. GARC1ADAQUERO GONZALEZ, op. cit.. I, str. 84. 136. N. BOUSQUET, op. cit., str. 8. 137. U principu, osamljeni brodovi ali kojih je teret na polasku bio registriran, rvgistradas. 138. A. de Indias, E 146, citirao G. DESDEVISES DU DĆZEIIT, L'Espagne de l'An cien Régime, III, 1904, str. 147. 1 3 9 . Ibid., str. 148. Četrnaesta luka otvorena je 1788. u korist Saint-Sćbasticna. 140. Moskva, A. E. A., 50/6, 500, 3, Amster dam, 12 / 2 3 . siječnja 1778. 141. Oscar CORNBLIT, »Society and Mass Re bellions in Eighteenth Century Гсги and Bolivia«, u: St Antony's Papers, 1970, str. 9-44. 142. Trgovačke komore koje organiziraju i kontroliraju vanjsku trgovinu i uživaju značajne privilegije. 143- Usporedi J. R. FISIJER, Government and Society in Colonial Peru, 1970, uglavnom str. 124. sq. 144. D. A BRADINO, op. cit., str. 304, 312. 145. Ibid., str. 38; francuski prijevod tog iz vještaja, A E., C. C. Meksiko, 1, Г” 2-15. 146. »Obstacles to Economic Growth in 19th Century Mexico«, u: American Historical Review, veljača 1978, sir. 80 sq. 147. Ibid., sir. 82. 148. A HANSON JONES, cit. ČI. 149- J- V1CENS VIVES, Historia social y econômica de Espana y Amćrica, op. cit., IV, sir. 463. 150. Prema proračunu, također neizvjesnom, do kojeg je došao Holden FURBER./oi« Company at work, 1948, str. 309- Ovaj proračun ne vodi računa o krijumčare nju.

763

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 151. A E., C. P. Sjedinjene Države, 59, P 246 Ve .

152. Jurgen SCHNEIDER, »Le commerce fran çais avec l'Amérique latine pendant l'âge de l’indépendance (prem ière moitié du XIXe siècle)« u: Revis!a d e bistoria de America, 1977, str. 63-67. 153- Nico PERRONE, »II m an ife sto dell'impcrialismo àmericano nellc borse di Londra e Parigi«, u: Belphagor, 1977, str. 321 sq. Kapitali bježe u Evropu, »la plus grande partie (...) envoyée en Fran ce« najveći dio (...) poslat u Francusku, situacija određena u studenom e 1828., A. E., M. i D. Amerika, 40, 501, Ie* 4 sq. 154. A. N.. A. E., B III, 452. 155- »Feudalismo y capitalisme in América ta tina«, in: Boletin de esludios la tin o — am eticanos y deI Caribe, prosinac 1974, str. 21-41. 156. Za sadržaj toga paragrafa pozivamo se na A. N., M arine, B7, 461, o stanju u in dustriji SAD i njezinoj vanjskoj trgovini, veljača 1789157. Op. cif., str. 49158. Citirao B. H. SL1CHER VAN BATH, cil. čl„ str. 25. 159- Vidi supra, II 160. E. FLORESCANO, op. cil., str. 433161. C . GIBSON, T bi Aztecs under Spanish Rule, 1964, str. 34. 162. M. BATAILLON, op. a t., str. XXXI. 163. Ibid., str. XXX. 164. Der Cbarakter der Entdeckung u n d Eivberuttg A m erikas durvb die Europder, 1925, I, str. 453-454. 165. Op. cit., str. 30 sq., 126. 166. »Lo zucchero e l’Atlantico«, in: Miscella nea di Studi sardi e del com merrio atlantico. III (1974), str. 248-277. 167. M. D UVEZE, L'Europe et le monde, str. 263. 168. R o b ert CHALLES, V oyage a u x In d e s d 'u n e escadre fra n ça ise (1690—1691), 933, str. 85-87 1 6 9 . C ontra Costa: veliki dio južnoafričke oba le na Indijskom oceanu. 170. W. G. L. Randles, L ’E mpire du Monomotapa du XVe au XVIIIe siècle, 1975, str. 7. 171. Roland Oliver i G. Matthew, History o f East Africa, 1966, str. 155. citirano u M. DEVÈZE, L'Europe et te monde... op. rit., str. 301. 172. Auguste TOUSSAINT, L'Océan Indien au XVIIIe siècle, 1 9 7 4 , str. 64. 173- Moskva, A. E. A-, 18. listopada 1774, po daci u potpunosti zagubljeni. 174. K. G. DAVIES, The Royal African Com p any, 1957, str. 5. i 6. 764

175.

Prema N. Sénchez ALĐORNOZ, op. rit., str. 66. 17ć. W. G. L. RANDLES, L'Ancien Royaum e du Congo des origines à la fin du 1966; J. CUVELIER i L. JAD1N, op. cil.; G. BALAND1ER, La Vie quotidienne au royaum e du Kongo d u XVIe au XVIIIe siècle, 1965. 177. J. SAVARY op. rit., il. »m anille«, III, odjelj. 714. 178. J. CUVELIER i L. JAD1N, op. cit., str. 114. 179- Pierre POIVRE, Voyages d 'un philosophe, ou Observations su r les m œ urs et les arts des peuples de tAfrique, de l'Asie et de Г Amérique, 1768, str. 22. 180. La Cosmographie universelle..., 1575, P 67. 181. Philip CURTIN, Economie Change in Precolonial Africa. Senegambia in the Era o f the Slave Trade, 1975, sir. 235, 237247. 182. Vidi supra, I, prvo izdanje, str. 3 6 . 183. B. BAILYN, op. cit., str. 16. 184. Otac Jean-B aptiste LABAT, Nouvelle Re lation de Г Afrique occidentale, 1728, IV, str. 3 2 6 , u vezi s Gambijom. 185. P. CURTIN, op. rit., str. XXIII. 186. Ibid., str. 4. 187. W. G. L. RANDLES, L ’A ncien Royaum e du Congo..., op. rit., str. 6 9 . 188. Ibid., str. 87. 189- O. LARA, op. rit., 11, str. 291-292. 1 9 0 . J. BERAUD-V1LLAAS, L'Empire de Gao. Un État soudanais a u x XVe i XVIe siècle, 1942, str. 144. 1 9 1 . W. G. L. RANDLES, L'Ancien Royaum e du Congo..., op. cit., str. 1 3 2 . 192. Ibid. 193. Ibid, str. 135. 1 9 4 . W. G. L. RANDLES, L'Empire du Monomotapa..., op. rit., str. 1 8 . 1 9 5 . W. G. L. RANDLES, L'Ancien Royaum e du Congo..., op. cil., str. 216. 19 6 . Konkwistadorxy Portugalscy, 1976. 197. Paul MILIOUKOV, Charles SEIGNOĐOS, Louis EISENMANN, Histoire de Russie, I, 1 9 3 2 , str. 158, napom ena 1, Médit, I, str. 174. 198. J. -B . LABAT, op. rit., V, str. 10. 19 9 . U smislu pustolova. 200. W. G. L. RANDLES, L'Ancien Royaum e du Congo..., op. cit., str. 217. i dalje; C. VERLINDEN, U J. -C . MARGOLIN, op. rit., str. 689- Riječ pom beirv dolazi od pombo, ak tivno tržište današnjeg Stanlcya Poola. 201. Gaston MARTIN, N antes au XVIIIe siècle. L'ère des négriers(VJ\4-\774), 1931, str. 46. sq. 202. P. CURTIN, op. rit. 203- Ibid., str. 334. sq.

N a p o m en a 20*1. Y. BERNARD, J. -C. СОШ , D. LEWANDOWSKI, Dictionnaire... of*, cit., str. 1104. 205. M. DEVÈZE, L'Europe et le monde..., op. dt., str. 310. i njegovo pozivanje na C. W. NEWBURYA, Reginalds COUPLANDA, C. LLOYDA, D. CURTINA, H. BRUNSCHWIGA 206. A E., C. C. C. London, 12, Ps 230 sq. Lettre de Séguier, 12. svibnja 1817. 207. Considérations... sur l ’abolition générale de la Traite des Nègres adressées aux N égociateurs qui doivent assister au Congrès de Vienne, p a r un Portugais, ru jan 1614, str. 17-18 (B. N., Pariz. LK 6, 6 6 8 ).

208. Cijeli ovaj paragraf mnogo duguje knjizi Jacqueline KAUFMANN-ROCHARD, Ori gines d'une bourgeoisie russe, YV7*-XVIIe siècles, 1 9 6 9 . 2 0 9 . C. VERLINDEN, op. cit., vidi napomenu 2 iz ovog poglavlja, str. 676. sq. 210. 1. WALLERSTE1N, op. dt., str. 320. 211. Walther KIRCHNER, »Ober den russichen Aussenhandel zu Beginn der Neuzeit«, u: Vierteljabrscbrift fü r Sozial—u n d Wirtscbaftsgescbicbte, 1955. 212. D. H. SUMMER, Survey o f Russian His tory, 1 9 4 7 , sir. 2 6 0 , citirano u knjizi R. M. MATTON, u Russian Imperialism fro m Ivan tbe Great to the Revolution, Taras HUNCZAK, 1970, str. 106. 213. George VERNADSKY, Tbe Tsardom o f Moscow, 1547-1682, V, 1 9 6 9 , str. 166. 214. Artur ATTMAN, Tbe Russian a n d Polish Markets in International Trade 1500— 1650, 1973. str. 135. sq. 215. Ibid., str. 138-140. 216. Rijksdaaler, ili rigsdaler, ili rixdollar, kraljevski i službeni talir Nizozemske, što su ga od 1579. kovali državni staleži. 217. M. V. FECHNER, Le Commerce de l'État russe avec les p ays orientaux au XVI* siècle, 1952, na ruskom: sažetak i prije vod važnijih dijelova Lćonna Poljakova. 218. A. GERSC11ENKRON, Europe in tbe Rus sian mirror, 1 9 7 0 , str. 54. 2 1 9 . Marian MALOWIST, »The Economic and Social Development of the Baltic Coun tries, XVth-XVlIih century«, u: Economic History Review, prosinac 1959, str. 177189220. A N., K 1352, P 73, oko 1720. 221. Ibid. 222. Samuel H. BARON, »The Fate of the Gos ti in the reign of Peter the Great«, u: Cahiers d u m onde russe et soviétique, listopad-prosinac 1973, str. 488-512. 223. J. KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., str. 88. 224. Ibid ., str. 87. i 227.

225. Ibid., str. 227-228. 226. J. KULISCHER, Wiriscbaflsgescbichte Russlands, I, str. 447. 227. Ili riad: trgovačka galerija. 228. 1 p u d = 1б, 38 kg. 229- J. KULISCHER, op. cit., str. 447. sq. 2 3 0. Za sve što slijedi, usp. J. BLUM, Lord and Peasant in Russia from tbe 9th, to tbe 19tb century, sir. 106. sq. 231. Michael CONFINO, Systèmes agraires et progrès agricole. L ’assolement tiicnnal en Russie aux XVW*-XDC siècles, 1970, str. 992 3 2 . Frédéric LE PLAY, L'Ouvrier européen, 1877-1879, navedeno u J. BLUM, op. cit., str. 316-317. 233. Arhivi VORONCOV, op. cit., XXIe, str. 327. 2 3 4 . J. BLUM, op. cil., str. 283; Roger PORTAL, »Manufactures et classes sociales en Rus sie au XVIIIe siècle«, u: Revue historique. travanj-lipanj 1949, str. 169. 2 3 5 . Peter Simon PALLAS, Voyages... dans plu sieurs provinces de l ’Empire de Russie cl dans tAsie septentrionale, Pariz, 1794, I, str. 14, napomena 1. 236. J. BLUM, op. cit., str. ЗО2 -ЗОЗ. 237. Ibid., 2 9 З - 2 9 4 . 238. Ibid., str. 300-301. 239. Ibid., str. 288. 240. Ibid., str. 290. 241. Ibid., str. 4 7 3 . 242. J. KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., str. 191. 2 4 3 . Louis Alexandre FROT1ER DE LA ME5SEL1ÈRE, Voyage à Saint-Pétersbourg ou Nouveaux Mémoitvs sur la Russie, op. dt., str. 116. 244. Auguste JOURDJER, Des forces producti ves, destructives et improductives de la Russie, I860, str. 118. 245. J. P. KJLBURGER, Kurxer Untcniebt von dem russiseben Handel, citirano u J. KU LISCHER, op. cit., str. XII, str. 248. i 329246. J. KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., str. 46. 247. Adam OLEARIUS, Voyage en Moscovie. Tartarie et Perse, 1659, str. 108, nave deno u J. KAUFMANN-ROCHARD, op. dt., str. 46. 248. J. KULISCHER, op. cit., str. 338. 249. J. BLUM, op. dt., str. 286. 250. J. KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., str. 39- sq. 251. Arhivi VORONCOV, op. cit., XXI, str. 333252. J. KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., str. 65. 253- François BARRÉME, Le G rand Danquier, 1685, str. 216. 254. A N., Martine, B7, 457, 1780. 255. A E., M. i D., 7, P 298, oko 1770. 765

F o m a n d Braudel / Vrijeme svijeta 256. A. E., M. i D. Rusija 2, P 176, 1773. 257. P. Philippe AVRIL, Voyage en divers États d'Europe et d ’Asie, entrepris p o u r décou vrir un nouveau chemin à ta Chine..., 1692, str. 103256. Eugenio ALBERI, Relazioni degli ambasc ia to r i ve n e ti d u r a n te il secolo XVI 1839-1663. Ill, 2. Ciac. Soranzo, sir. 199. 259- A. D. $. Venecija, Engleska, London, 1819. lipnja 1703. 260. J. SAVARY op. cil., V, kol. 658 sq. 261. Boris NOLDE, La Formation de l'Empire russe, 2. sv., 1952-1953. 262. François-Xavier COQUIN, La Sibérie peu p lem e n t et im m igration p a y s a n n e au XIXe siècle, 1969, str. 9-10. 263. Ibid. 264. P. CAjMENA D’ALMEIDA u : Géographie universelle, V, 1932, str. 258. 265- Te pojedinosti su iz F.-X. COQUIN, op. cit., str. IO9 . 266. A E.. M. i D. Rusija, 2, P* 187 vM B e. 267. F.-X. COQUIN, op. cit., str. 11. 268. Ibid., str. 12. 269. A E„ M. i D. Rusija, 7, Ps 246-249- Prim jedbe za opata Raynala. 270. P. CAMENA D'ALMEIDA op. cit., str. 217. 271. J. G. GMEL1N, Voyage en Sibérie..., 1767, II, str. 50. 272. Ibid., II, 123. 273. J. KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., str. 200.

274. Gazette de France, 4. travnja 1772, str. 359. 275. W. LEXIS, »Bcitrâge zur Stalistik der Edelm etalle n eb st einingen Bcm erkungen ü b er die Wertrelation«, u: Jahibueh fü r N ationalôkonom ie u n d Stalistik, XXXTV, 1908, str. 364. 276. C. M. FOUST, »Russian Expansion to the East through the 18th Century«, u: Jour n a l o f Economic History, 1961, str. 472. 277. Maurice-Auguste de BENYOWSKY, Voya ges et mémoires..., 1791, str. 6 3 . 278. P. S. PALLAS, Voyage à travers plusieurs provinces de l'Empire russe, 1771-1776, Ш, str. 490. 279. Ibid., str. 487. 280. M .-A de BENYOWSKY, op. cit., str. 48. 281. A E., M. i D. Rusija, 2, P 188. 282. James R. GIBSON, Feeding the Russian Fur Trade: provisionm ent o f the Okhotsk seaboard a n d the Kam tchatka peninsu la, 1689-1856, 1970. 283. Ernst HOFFMANN, Reise nach den Goldwdschen Ostsiberiens, 1847, novo izda nje I960, str. 79.**. 284. G odine 1728, 1732, 1741, 1746, 1755. A E., M. i D. Rusija, 2, P* 183-185. 285. Ibid. 286. J. SAVARY, op. cit., V, kol. 659 Ч766

287. C. M. FOUST, cit. čl., str. 477. 288. J. G. GMELIN, op. cit. I, str. 49. 289. C. M. FOUST, cit. čl., str 477; A N.. A. E., M. i D. Rusija, 2 P 182. 2 9 0. Arhivi VORONCOV, op. cit., IX, str. 3233.

291. G ino LUZZATTO, Storia econom ica deU'età m o d e m a e contemporanea, II, 1952, str. 16. 292. A N., A E., B1, 485. 293- A D. S. Napulj, Aflari Estcri, 800, Gazelle de Cologne, 23. rujna 1763. Mijenjanje ruske valute započelo je u Londonu, kako se čini, 1762. 294. Moskva, A C., Fondacija Voroncov, 1261, 4-446. 295. Arhivi VORONCOV, op. cit., XXI, str. 137. 296. Ibid., str. 315. 297. Ibid., X, str. 201. 298. J. BLUM, op. cit., str. 293. 299. R. PORTAL, cit. ČL, str. 6 sq. 300. J. BLUM, op. cit., str. 294. 301. A N.. Marine, B7, 457. 302. A N.. K 1352. 303. Arhivi Voroncov, op. cil., VIII, str. 3 6 3 . 304. Fernand GRENARD, G randeur et déca dence de l'Asie, 1939, str. 72. 305. A E., M. i D. Turska, 36, P 16. 306 . G. TONGAS, Les Relations de la France avec l ’Empire ottom an durant la prem i ere m olitié du XVIIe siècle, 1942, str. 141. 3 0 7 . Giovanni BOTERO, Relationi univeisali, 1599, П, str. 117-118. 308. C. BOXER, »The Portuguese in the East, 1500-1800«, u: Portugal a n d Brazil, an Introduction, izd. R. V. LIVERMORE, 1953. str. 221. 3 0 9 . A D. S. Venecija, Relazioni, 0 31. 310. François SAVARY DE BRÈVES, Rclatio>i des voyages de..., 1Ć28, str. 242. 311- Maestre MANR1QUE, Itincrario de las misiones que bizo et P a d te F. Sébastian Manrique..., 1649, str. 460. 312. Opat PRÉVOST, op. cit., IX, 1751, str. 83 (Putovanje A de Rhodes, 1648). 313- Edward BROWN, A Brief Account o f Some Travels..., 1673, str. 39-40. 314. T. STOIANOV1TCH, daktilogram, u: Con férence de la Commission d'bisloire éco nom ique de l ’A ssociation du Sud—Est européen, Moskva i Kijev, 1969. 315. W. PLATZHOFF, Gescbicbte des eutvpdiseben Staatensystems, 1559—1660, 1928, str. 31. 316. Herbert JANSKY, u: H andbucb der europdiseben Gescbicbte, T. SCH1EDER, op. cit., IV, str. 7 5 3 . 317. Ibid,, str. 761. 318. Jorjo TADIC, »Le commerce en Dalmatic et à Raguse et la décadence économique d e Venise au XVlP siècle«, u: Aspetti e

N apom ene cause della decadenza economica veneв а п а net secoloXVII, 196l,sir. 235-27*1. Robert MANTRAN, »L'Empire ottoman et le commerce asiatique au XVIe et au XVIIe siècle«, : u Islam an d ibe Trade o f Asia; D. S. RICHARDS, op. cU., str. 169- Osva janje Bagdada 153*1, Bassorana 1535, za tim 15*16. godine. 320. Moskva, A. G , 276-1-365, f“ 171-175. 321. A. E., M. i D. Turska, 11, P* 131-151. 322. Registri u kojima sc točno upisuju računi (LITTRÉ). 3 2 3 . Pierre DELON, Les Observations de plusi eurs singularitéz et choses mémorables trouvées en Grèce, Asie, Judée, Égypte, Arabie et autres pays estranges, 1553, P 181 Ve. 324. Opat PRÉVOST, op. cit., K , str. 8 8 . 3 2 5 . Gazette d'Amsterdam, 13. prosinca 1672. Kaminjec, danas Kamjenjee Podolsk, u Ukrajini, bio je redom turski, tatarski, po ljski do 1793, zatim ruski. 3 2 6 . Paul-Ange de GARDANE, Journal d ’un voyage dans la Turquie d Asie et la Per se, fa it en 1807. et 1808, 1809, str. 13. 327. Biblioteka Marciana, Scritture, Oro e argento, VII, MCCXXVIII, 55. 328. Naziv za zlatni dukat što ga jc kovao ma džarski kralj, a često se oponašao u in ozemstvu. 3 2 9 . Ugo TUCCI, »Les émissions monétaires de Venise et les mouvements internatio naux de Гог«, u; Revue historique, sr • panj 1978, str. 97, napomena 23. 330. Ibid., str. 1 0 9 , napomena 65. 331. F. REDUFFAT, M. COURDUR1E. Marseille et le négoce marseillais international (1785-1790), 1 9 6 6 , str. 126. sq. 332. C. SONNINI, Traité sur le commerce de la m er Noire, s. d. 333. A. N., A. E., B1, 436, navedeno u T. Stoianovich, cit. dakt., str. 353 3 4 . Na svojim predavanjima u Parizu 1955godine. 335. Médit., Il, str. 64. 336. Ibid., I, str. 263. 337. Henri MAUNDRELL, Voyage d'Alep à Jé rusalem, 1706, str. 2 (putovanje iz 1696). 338. U jednom lokalnom časopisu koji sam na žalost izgubio. 339- A. D. S. Napulj, AfFari Estcri, 800, Hag, 21. kolovoza 1761. 340. Moskva, A. E. A., 4113, 158, F 4, Venecija, 4/15 prosinca 1787. 341. A. E., M. i D. Turska, 15, F* 154-159. 342. Observations sur l'état actuel de l'Em pire ottoman, Andrew S. EHRENKREUTZ, 1965, str. 4 9 - 5 0 . 343. Ibid., str. 53. 3 4 4 . Ibid., str. 54. 345. Prema ugovoru iz Kučuk Kajnardžija. 319.

346. Prema ugovoru iz Carigrada (siječanj 1784), kojim se Krim ustupa Rusiji. 3 4 7 . Vidi supra, I. 348. K. N. CHAUD1 JURI, The Trading World o f Asia a n d the English East India Com pany, 1660-1760, 1978, str. 17. 349-A. E., M. i D. Turska, 11, P* 131-151, 1750. 350. H. FURUER, op. cit., str. 166. 351. A. E., M. i D. Turska, 11, P 162. 352. Ibid., P 151. 1750. 353- H. FURDER, op. cit., str. 66. 354. A. Б., M. i D. Turska, 11, P* 70 i 70 v°. 355. Ibid., P 1 6 2 . 356. Moskva, A. E. A., 35/6, 371, P 32. 357. Ibid., 93/6. 438, P 81. 358. Luigi CELL!, Uvod u Due Trattati inediti di Silvestro GoBxrlini da Osimo, Econo• m ista e Finanzietv del sec. XVI, 1892, str. 8. 359. Moskva, A. E. A., listopad 1787, nepot puna referenca. 3 6 0. M.-A. de BENYOWSKY, Voyages ct mémoires..., op. cit., I, str. 51. 3 6 1. »Agenda for Ottoman History«, u: Revi ew, 1, 1977, str. 53. 36 2 . Moskva, A. E. A., ožujka 1785, nepotpuna referenca. 363. Handbuch der eurvpaiseber Gescbicble, T. SCHIEDER, op. cit., sir. 771. 364. A. d. A. Napulj, Affari Estcri, 805. 365. Michel MOIUNEAU, daktil., Referat Tjed na u Pratu, I 9 7 7 , str. 27. 3 6 6 . J. ROUSSET, Les Intérêts prćscns des pui ssances de T Europe, 1731, I, str. 161. 36 7 . Ange GOUDAR, Les Intérêts de la France m al entendus..., 1756, I, str. 5368. Za ovaj paragraf posebno mi jc koristio Giorgio DOnSA, La Nascità del nioirdo moderno in Asia Orientale, 1977, i Mi chel DEVÈZE, L Europe et le monde..., op. cil. 369. Maurice LOMBARD, L ’Islam dans sapivmière grandeur, 1971, str. 22. 370. Vidi supra, I, 1. izd„ str. 309. 371. Naziv koji su Arapi dali (označujući crve ljude ) za obalu od južne Somalije do Mozambika. 372. Indonesian Trade a n d Society, 1955. 373- Tamilci žive na jugu Indije i na Cejlonu. 374. Archibald R. LEWIS, »Les marchands dans l'océan Indien«, U: Revue d'histoire éco nomique et sociale, 1976, str. 448. 375. Ibid., str. 455. 376. Ibid., str. 455-456. 377. Donald F. LACM, Asia in the Making o f Europe, 1970, I, str. 19. 378. Franco VENTURI, L'Europe des Lumières, recherches sur leXVIlT1 siècle, 1971, str. 138-1393 7 9 . C. G. F. S1MK1N, op. cit., str. 182. 76 7

Fernand Braudel/ Vrijeme svijeta 380. Giorgio BORSA, op. cit., Str. 31. 381. A. N.. Kolonije. C1, 254. P, 254. P 15 Ve. 382. L. DERMIGNY, l a Chine et l'Occident..., op. cit., II, sir. 696. 383. Vidi supra, sir. 189384. L. SIMOND, Voyt.ge d'u n Français en Angleterre..., op. cit., II, str. 280. 385- Victor JACQUEMONT, Voyage dans Pinde..., 1841-1844, str. 17. 386. M. DEVÈZE, op. cit., sir. 223. 387. British Museum, Sloane 1005. 388. R. C1IALLES, Voyage a u x Indes..., op. cit., str. 4 3 6 . 389- A. N., Kolonije, C2, 105, P 233. 390. François MARTIN, 1640-1706, generalni guverner Indijska kompanije počevši od 1701. 391. A. N.. Kolonije, C2, 105, P* 256 v° i 257. 392. Maestre MANR1QUE, op. cit., str. 398. 3 9 3. K. N. CHAUD! lURI, op. cit., str. 447-448. 394. A. N.. A. E., B III, 459395. A. N.. Kolonije, C2, 75, P 1Ć5. 3 9 6 . Nedvojbeno bonds, kratkoročne obveze Kompanije. Saha PANCHANAM, »Einige Probleme d er kapiialistichen Entwicklung Indiens im 19- Jahrhundert«, u: Jaibuch f ü r Wirtscbaftsgescbicbte, 1970, I, str. 155-161. 397. V. I. PAVLOV, Historical Premises fo r In dia's Transition to Capitalism, 2. izd., 1978, str. 326-332. 398. K. N. CHAUDllURl, op. erf., sir. 455. 399. Ibid., str. 456. 400. Opal PRÉVOST, op. cit., I. sir. 35, 48, 49401. Carlo M. CIPOLLA, Velieri e Cannoni d ‘Europa sui m ari del m ondo, 1969, str. 116-117. 402. Ibid. 403. Ibid. 404. T. T. CHANG, Sino—Portuguese Trade fro m 1514. to 1644, 1 9 3 4 , str. 120, na vedeno u C. M. CIPOLLA, op. cit., str. 117. 405- The Em bassy o f Sir Thomas Roe to the Court o f the Great Moghol, 1899. 11, str. 3 4 4 , navedeno u G. BORSA, op. cit., sir. 25. 406. C. M. CIPOLLA, op. cit., str. 119, napo mena 17. 407. K. N. CHAUDllURl, op. cit., sir. 457. i 461. 408. I. Bruce WATSON, »The Establishment of English Commerce in North-W estern In dia in the Early Seventeenth Century«, u: In d ia n Economic a n d Social History, ХШ, ne 3. str. 384-385. 409. K. N. CHAUDllURl, op. cit., str. 461. 410. A. N.. A E., B III, 459. Sjećanje Boltsa, 19 messidor an V. 411. Kojima se trgovci i obrtnici obvezuju pre dati robu.

768

412. 413. 414. 415.

1. B. WATSON, cit. čl„ str. 385-389. A N.. A E.. B Ш, 459. A N.. Kolonije, C2, 105, P* 218 v°-220. A. N., Kolonije, C*1, 10, 31. prosinca 1750. Vidi prepirku Pierrca POIVREA s komandantom broda Le M ascatin u Kan tonu (lipanj 1750). 416. C. BOXER, The Portuguese Seaborne Em pire, 1415—1825, 1 9 6 9 . sir. 57, citirano u I. WALLERSTEIN, op. cit., str. 332. 417. V. I. PAVLOV, op. cit., str. 243. 418. Tako Norman JACOBS, M odem Capita lism a n d Eastern Asia, 1958. 419. B. R. GROVER, »An Integrated Pattern of Commercial Life in the Rural Society of North India during the 17th—18th cen turies«, u: India Historical Records Com mission, lOOCVIl, I960, sir. 121. 420. L. C. JAIN, Indigenous Banking in India, 1 9 2 9 , str. 5. 421. Za raspravu o smislu riječi, Irfan HABIB, The Agrarian System o f Mughal India, 1963, str. 140. i dalje. 422. Irfan HABIB, »Potentialities of Capitalistic Development in the Economy of Mughal India...«, cit., str. 10. 423. Satish CHANDRA, »Some Institutional Factors in Providing Capital Inputs for th e Improvement and Expansion of Cul tivation in Medieval India«, u: Indian Historical Review, 1976, str. 85. 424. Ibid., str. 09. 425. B. R. GROVER, cit. čl„ str. 130. 426. S. CHANDRA, cit. čl., str. 84. 427. I. HABIB, »Potentialities...«, cit., sir. 8. 428. Ibid., sir. 18-19. 429. Ibid., sir. 3—4. 4 3 0 . Ibid., sir. 4, napom ena 2. 431. Opal PRÉVOST, op. cit., XI, sir. 661-662. 432. Ibid., str. 651-652. 433. Ibid., str. 652. 434. Bengalski maund = 34,500 kg, suratski = 12,712 kg (K. N. CHAUDllURl, op. cit., str. 472). 435. B. R. GROVER, cit. čl-, str. 129-130. 4 3 6 . I. HABIB, »Potentialities...«, cit., str, 7-8; W. H. MORELAND, op. cit., str. 99-100, 103-104. 437. I. HABIB, »Usury in Medieval India«, cit. ČI., sir. 394. 438. B. R. GROVER, cit. ČI., sir. 138. 439- Indijska država kojoj je glavni grad Đombaj. 440. I. HABIB, »Potentialities...«, cit., str. 4647. 441. Ibid., str. 43442. SONNERAT, Voyage a u x Indes Orienta les et à la Chine, 1782, 1, str. 103- i 104. 443- Jahangir's India; tbe Rem onstrantie o f Francisco Pelsaert, 1925, str. 60, citirano

Napomene u 1. НАШВ, »Potentialities...«, cit., str. 43, napomena 2. 444. I. HABIB, »Potentialities...«, cit., str. 4445. 445- Ibid,, str. 45. 446. Opat PRÉVOST, op. cit., X, str. 1. 447. Ibid., X, str. 93. 448. Ibid ., X, str. 237. 449. H. FURBER, op. cit., str. 10. 450. I. 1IAD1D, »Potentialities...«, cit., str. 55. i napomena 2. 451. A. N., Mornarica B7, 443, P 254. 452. V. 1. PAVLOV, op. cit., str. 329453. H. FURBER, op. cit., str. 187. 454. A. N.. Kolonije, C2, 105, P 291 v*. 455. H. FURBER, op. cit., str. 189-190. 456. V. 1. PAVLOV, op. cit., str. 233457. K. N. CHAUDHURI, op. cit., str. 260. 458. Ibid,, str. 285. 459. Opat PRÉVOST, op. cit., X, str. 65460. Bez zaključivanja ugovora o obveznoj is poruci s obrtnicima. 461. A N.. A E, B III, 459, travanj 1814, Sjećanje o indijskoj trgovini... stare indijske kompanije i kompanije osnovane 1785, P* 1-32, passim. 462. Ibid., P 12. 463. Satish CHANDRA »Some Aspects of the Growth of a Money Economy in India d u ring the Seventeenth Century«, u: The Indian Economic a n d Social History Re view, I960, str. 326, i B. R. GROVER, cit. ČI-, str. 132. 464. B. R. GROVER, cit. él., str. 120, 129, 131. 465. Ib id , str. 132. 466. Gdje se nalazi francuska faktorija Pondi chéry, slabo opskrbljena ljudstvom i trgo vačkom robom. 467. A N.. Kolonije, C2, 75, P 69. 468. Percival SPEAR, The Nabobs, 1963, str. XIV i dalje. 469. A N.. C2, 286, P 280. 470. I. HABIB, »Potentialities...«, cil., str. 12. i napomena 1. 471. Ibid,, str. 32. 472. Opat PRÉVOST, op. cit., X, str. 232. 473. Roland MOUSN1ER, u: Maurice CROUZET, Histoire générale des civilisations, IV, 1954, str. 491. 474. Opal PRÉVOST, op. cit., X, str. 235. 475- Savijeni ogrtač koji se pričvršćuje iza sed la. 476. A N.. Kolonije, C2, 56, Г 17 Ve sq, 1724. Uvoz sukna penje se u to vrijeme na 50.000 škuda godišnje. 477. Opat PRÉVOST, op. cit., X, str. 245. 478. 1. HABIB, »Potentialities...«, cit., str. 38 sq. 479. Ibid., str. 36-37. 480. Opat PRÉVOST, op. cit., str. 146.

481. François BERNIER, Voyages... contenant la description des États du Grand Mogo!..., 1699, 1, str. 94. 482. Opat PRÉVOST, op. cit., X, str. 235. 483. Ibid, X, str. 95. 484. P. SPEAR, op. cit., str. XIII. 485- M. N. PEARSON, »Shivaji and the Decline of the Mughal Empire«, u: Journal o f Asi an Studies, 1970, str. 370. 486. A K. MAJUMDAR, »L'lnclia net Mediocvo e al principio dcll’ctà moderna«, u: Propylden Weltsgescbicbte, tal. рг., VI, 1968, str. 1 9 1 . 487. Ibid., str. 189. 488. Višnuistička hinduistička sekta osnovana početkom XVI. stoljeća. Sikhi su osnovali kraljevstvo Lahore. 489. H. FURBER, op. cit., str. 303490. A. K. MAJUMDAR, op. cit., str. 1954 9 1 . Médit..., I, str. 340. 492. II. FURBER, op. cit., str. 25. 4 9 3. Giuseppe PAPAGNO, »Monopolio c libertà di commercio ncIl'Africa orientale portoghese alia luce di alcuni doeumenti settecentcschi«, u: Rivista stotica italiana, 1 9 7 4 , II, str. 2 7 3 . 494. A N.. A E., Đ Ш, 459, Sjećanje Louisa Monncrona, 1. prairial godine [V. 495. A N.. 8 AQ 3 4 9 . 496. T. RAYC1IAUD1IURI, Readings in Indian Economy, 1964, str. 17, navedeno u V. I. PAVLOV, op. cit., str. 87. 497. V. I. PAVLOV, op. cit., str. 8 6 - 8 8 . 498- Ibid., str. 239- s<7499. Ib id , str. 324-335. 500. Ibid., str. 99- sq. 501. K. N. CHAUDIIUIU, op. cit.. str. 273502. V. I. PAVLOV, op. cit., str. 215. 503. Ib id , str. 216. 504. Hrid., str. 217; to je bez sumnje razlog zbog kojeg Englezi, ukoliko u XVIII. sto ljeću uvoze u Indiju čelik, osobito za brodogradilišta, uvijek uvoze švedski čelik, a ne britanski. 505. Armando CORTESÀO, u: The Stona Ori ental Tomea PIRESA, 1944, II, str. 278279; V. MAGALHAÉS GODINI IO, op. cit., str. 783. 506. M. A P. ME1LINK-ROELOFSZ, Asian Tra de a n d European Influence, 1962, str. 13. sq. 507. O. W. WOLTERS, Early Indonesian Com merce, 1967, sir. 45. sq. 500. Opat PRÉVOST, op. cit., V1U, str. 316. 5 0 9 . Ibid., VIII, str. 312. 510. Ibid., IX, 74 (1622). 511. Ibid., XI, str. 632. 512. SONNERAT, op. cit., П, sir. 1 0 0 . 513- O tim pitanjima, klasična je knjiga G. COEDESA »Les États hindouisćs d'lndo-

769

F ernand B ra u d e l/ Vrijeme svijeta chine e t d'Indonésie«, 1948, u: Histoire du monde, M. E. CAVAIGNAC, t. VII. 514 M. A. P. MEILINK-ROELOFSZ u: Islam a n d tbe Trade o f Asia, D. S. RICHARDS, op. cit., str. 137. sq. 515. Luis Filipe F. R. THOMAZ, »Maluco e Malaca«, u: A Viagem de Fernâo de Magalbaès e a questâo das Molueas, p. p. A. TEDŒRA, 1 9 7 5 , sir. 33. sq- Značajno pro vjeravanje. 5 1 6 . Hrid. str. 33517. Citirao PAVLOV, op. cil., sir. 221. 518. Ibid. 519. Opat PRÉVOST, op. cit., I, sir. 11б. 520. Ibid., I, sir. 115521. M. A. Hedwig F1TZLER, »Der Anteil der D cuischcn an d er Kolonialpolitik Phili pps II von Spanien in Asien«, u: Vierte-

Ijabrscbrift fiXr Sozial—u n d Wirischafisgeschichte, 1935, str. 251. 522. L. F. F. R. THOMAZ, cil. Cl., str. 3 6 . 5 2 3 . Opat PRÉVOST, op. cit., 1, str. 3 3 6 (1592). 524. Hrid., VI, str. 62-63. 525. Ibid., VIII, str. 480. sq. 526. Op. cit., str. 160. sq. 527. A. N., Kolonije, C1*, P 10 v“. 528. Op. cit., str. 176. 529. Voyage en Inde d u com te de Modave, 1773-1776, J. DELOCHE, 1971, str. 77. 530. Ibid. 531. »I. Wallerstein et l'Extrêm e-Orient, plai doyer p our un XVI* siècle négligé«, Ko lokvij u Leydenu, listopad 1978. daktil. 5 3 2 . »Littoral et intérieur de l'lndc«, Razgo vori u Lcidenu, listopad 1978, daktil.

Napomene uz poglavlje 6 1. 2.

3.

4.

5-

6. 7. 8.

770

Usp. LITTRÉ, Révolution: »Retour d'un astre au point d'où il était parti«. Hannah ARENDT, On Revolution, 1 9 6 3 , francuski prijevod Esai su r la Révoluti on, 1 9 6 7 , str. 58. Jürgen KUCZYNSKI, »Friedrich Engels u n d d ie M onopole«, u: Jahrbuch f û r Wirtschaftsgescbichte, 1970, 3, str. 3740. Adolphe BLANQUI, Histoire de l'écono m ie politique en Europe depuis les An ciens ju s q u 'à nos jo u rs, 1837, II, str. 209. »Cependant, à peine éclose du cerveau de ccs deux hommes de génie, Watt i Arkwright, la Révolution industrielle se mit en possession de l'Angleterre«; usp. R. M. HARTWELL, Tbe Industrial Revolu tion a n d econom ic grow th, 1971, str. 111 ; Peter MATHIAS, The First Industrial Nation. An Economie History o f Britain 1700-1914. 1969, str. 3. Maurice DOBD, Études su r le développe m ent du capitalisme, 1969, str. 274, na pom ena 3; A. BESANÇON, u: Quarterly Jo u rn a l o f Economies, 10OCVI, 1921, str. 343. Les Étapes de la croissance économique, 1967, str. 55. Croissance et structures économiques, op. cit., str. 247. sq. Simon KUZNETS, »Capital formation in M odem Economie Growth«, u: Troisième Conférence internationale d'histoire éco nomique, M ünchen, 1 9 6 5 , I, str. 20, na pom ena 1.

9-

Phyllis DEANE, The First Industrial Re volution, 1 9 6 5 , str. 117. 10. »Encore la révolution anglaise du XVIIIe siècle«, u: Bulletin de la Société d'bisloire moderne, 1961, str. 6. 11. Predgovor francuskom prijevodu djela Thomas S. ASHTON, La Révolution in dustrielle, 1 9 5 5 , str. X. 12. J. MICKS, A Theory o f Economie History, op. cit., str. 151-154. 13- J. -B . SAY, Cours complet d'économie p o litique, op. cit. Il, str. 170. 14. T. S. ASHTON, »The Treatment of Capi talism by Ilistćrians«, u: Capitalism a n d tbe Historians, izd. F. A. HAYEK, 1954, str. 6 0 . 15. P. DEANE, op. cit., str. 116, 117, i na pom ena 1, prema W. W. ROSTOW, Tire Econom ics o f Take o ff into Sustained Growth, 1 9 6 З. 16. Ignacy SACHS, Pour une économie politi que du développement, 1977, str. 917. Ib id 18. Tim citatom čileanskog ekonomista Oswalda SUNKELA poslužio se I. SACHS, op. cit., str. 34. 19- Ignacy SACHS, La Découverte du Tiers Monde, 1971, str. 18-30. 20. Ib id 21. A. N., F12, 1512 C, sv. 5. 22. Lynn WHITE, M edieval Technology an d Social Change, 1962, str. 80, M. ROSTOVTZEFF, The Social a n d Economic His tory o f tbe Hellenistic World, 1967, 1, sir. 365.

Napomene 23- Stephen Finney MASON, Histoire des sci ences. 1956, sir. 34. 24. A. VIERENDEL, Esquisse d'une histoire de la technique, 1921, I, Str, 38. 25. L'Autre France. L'histoire en perspective géographique, 1971, str. 51-5326. La Révolution industrielle du Moyen Age, 1975. 27. La Crise du féodalisme, 1976. 28. »An Industrial Revolution of the thine* cnih Century«, u: Economic History Re view, I 9 4 I. 29. Izraz su stvorili za Njemačku ili G. F. von SCMMOLLER ili F. PI 11L1PPI. 30. Eleonora M. CARUS WILSON, »The Wool len Industry«, u: The Cambridge Econo mic History, II, 1952, str. 4 0 9 . 31. Little Red Book o f Bristol, izd. F. B. BICKLEY, 1900, 58, II, 7. 32. Frédéric C. LANE, »Units of Economic Growth historically considered«, u: Kyklos, XV, 1962, sir. 95-104. 3 3 . W. ADEL, Agrarktisen u n d Agrarkonjunktur, op. cit., sir. 5134. C. M. CIPOLLA, »The Professions, The Long View«, u: H e Journal o f European Economic History, proljeće 1973, sir. 41. 35. C. BOIS, op. cit.. str. 246. 3 6 . Roger BACON, citirano u L. WHITE, Me dieval Technology..., op. cit., str, 134. 37. Jacob Cornelius VAN LEUR, Indonesian Trade a n d Society, 1955, sir. 20. 38. Vidi supra, II. 39. Herm an KELLENĐENZ, Deutsche Wirtscbaftsgescbichte, I, 1977, str. 167. 40. Gemma MIAN1, »L'économie lombarde aux XIV' i XV'siècles«, u: Annales E.S.C., svibanj-lipanj 1964, str. 571. 41. Renato ZANG1IERJ, »Agricoltura e sviluppo del capitalism o«, u: Studi stotici, 1968, str. 539. 42. Eric J. HODSBAWM, »II secolo XVII nello sviluppo del capitalismo«, u: Studi stoti ci, 1 9 5 9 - I 9 6 O, str. 665. 43- Carlo PONI, »А1Г origine del Sistema di fabbrica...«, u: Rivista stotica italiana, 1976, str. 444. sq. 44. L. WHITE, op. cit., str. 12945- Hrid., str. 28. 46. Gino BARBIERI, Le Origini del capitalis m o lomhardo, 1961; G. MIAN1, cit., čl. 47. John U. NEF, »The Progress of Technol ogy and the Growth of Large-Scale In dustry in Great Britain, 1540-1640«, u: Economic History Review, listopad 1934, str. 23. 48. S. POLLARD i D. W. CROSSLEY, Wealth o f Britain..., op. cit., 1968. 49. John CLEVELAND, Poems, 1950, str. 10. 50. John U. NEF, cit. a ., str. 3-24.

51. S. POLLARD i D. W. CROSSLEY, op. cit.. str. 85. 52. Ibid., str. 1 3 0 . 53- Ibid., str. 84. i 9554. C harles HYDE, Technological Change a n d the British Iron Industry. 1700— 1820, 1977. 55. Vidi infra, str. 491-492. 56. C. HYDE, op. cit., sir. 42. sq, 144. 57. S. POLLARD i D. W. CROSSLEY, op. cit.. sir. 105. i 136-137. 58. Ibid. 59- Ibid., str. 142-143. 60. John U. NEF, H e Conquest o f the Ma terial World, 19
771

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 82. M. RUB1CHON, op. ci!., 11, str. 13. 83. Opat J.-B . Le BLANC, Lettres d ’un Fran çais, op. ci/., П, sir. 64. i 66-67. 84. M. RUBICHON, op. d t.. H, str. 12-1383. Ibid,, II, str. 122. 86. P. BAIROCH, op. d t., str. 87. 87. Ibid., str. 21588. R. REINHARD, A. ARMENGAUD, J. DAPAQU1ER, Histoire générale de la popula tion m ondiale, 1968, str. 202. sq. 69. Roland MARX, La Révolution industrielle en G r a n d e -B r e ta g n e des o n d in e s à 1850, 1970, str. 57-58. 90. Ibid. 91. Alexis d e TOQUEVILLE, Voyages en An gleterre, 1958, str. 59- i 78. 92. E. HOBSBAWM, In d u stry a n d Empire, op. d t., str. 40. 93- LJ: L ’Industrialisation en Europe au XIXe siède, op. cit., str. 590. 94. P. DEANE, op. d t., str. 34. 95. E. HOBSBAWM, op. d t., str. 42. 96. A History o f Technology, izd. C. SINGER, E. J. HOLMYARD, A. R. HALL, T. L. WIL LIAMS, 1958, IV, str. 301-30397. P. BAIROCH, op. cit., str. 20. 98. The Trading World o f Asia a n d The En glish East India C ompany 1660—1760, op. cit., str. 273- sq. 99- Svega 10% 1791- go d in e, Ch. HYDE, Technological Change..., op. d t., str. 66. 100. P. BAIROCH, op. cit., str. 249101. C. HYDE, op. cit., sir. 219. 102. Ibid., str. 47-51. 103. Ibid., str. 37-40. 104. Ibid., str. 57. i 79. 105. Ibid., str. 71. 106. Ibid., sir. 93. 107. Ibid., str. 83-94. 108. Francis K. KLINGENDER, Art a n d the In dustrial Revolution, 1968, sir. 9-10. 109- H istoire générale des techniques, pod vodstvom M. DAUMASA, 1962, 111, str. 59110. Ibid., str. 13. 111. David S. LANDES, L'Europe technidenne, 1969. str. 127. 112. Émile LEVASSEUR, La Population frança ise, 1889-1892, III, str. 74. 113. E. A. WRJGLEY, »The Supply o f Raw Ma terial in th e Industrial Revolution«, u: Tbe Econom ic History Review, cit. Č1., sir. 13. 114. J. HICKS, op. cit., 2. izd., 1973, sir. 147. 115. E. LABROUSSE, u: L ’I ndustrialisation de l'Europe au XIXe siècle, op. cit., str. 590. 116. P. DEANE, op. cit., str. 90-91. 117. E. HOBSBAWM, In d u stry a n d Empire, op. cit., str. 51. 118. P. MATHIAS, op. d t., str. 250. 119. E. HOBSBAWM. L'Èrt des révolutions, 1 9 6 9 . str. 54. i napomena.

772

120. Ibid., str. 52. 121. Ibid., str. 58. 122. Ibid., str. 55. 123- J. H. CIAPHAM, An Economie History o f M odem Britain, 1926, str. 441-442. 124. Citirano u E. HOBSBAWM, Industry a n d Empire, op. dt., str. 40. 125- L. S1MOND, op. d t., 1, str. 330; prva bala američkog pamuka stigla je oko 1791. 126. Citirano u P. DEANE, op. cit., str. 87. 127. Poslije 1820. pamuk, poslije 1850. vuna; S. POLLARD and D. W. CROSS LEY, op. d t., str. 1 9 7 . 128. L. SIMOND, op. cit., II, str. 102-103. 1 2 9 . P. MATHIAS, op. d t., str. 270. 130. P. DEANE, op. cit., str. 56. 131. J. ACCAR1AS DE SÜ1UONNE, La Richesse de la Hollande, op. cit. 1 3 2 . François CROUZET, L'Économie britan n ique et le blocus continental 1806— 1815, 1958, I, sir. 157. 133. P. DEANE, op. cit., str. 56. 134. M. RUBICHON, op. cit.. Il, str. 312. 1 3 5 . Thomas S. ASHTON, An Economic His tory o f England. The 18th Century, 1955, str. 132. sq. 136. F. CROUZET, op. d t., str. 294. sq. 137. M. RUBICHON, op. cit., II, str. 382. Riječ guérillas zamijenio sam u tekstu s g u é ri lleros. 138. W. W. ROSTOW, op. cit.. str. 560. 139. L. SIMOND, op. cit., II, str. 284. 140. Ibid., str. 282. 141. M. RUBICHON, op. cit.. I, str. 575142. On Depredation, str. 69; L. SIMOND, op. dt., II, str. 24, prevedeno kako slijedi; »trgovina je sam o uzajam na razm jena jednakovrijednih stvari«. 143. P. DEANE, op. cit., str. 58. sq. 144. D. MACP1IERSON, op. cit.. Ш, str. 340. 145. T. S. ASHTON, op. cit., str. 63. 146. P. MATHIAS, op. cit., str. 466. 147. Amalcndu GUI1A, uvažavajući knjigu P. MATHIASA, »The First Industrial Nati on...«, op. d t. u: The Indian Economic a n d S o d a l History Review, 1. 7, rujna 1970, str. 428—430. 148. Vidi supra, pogl. IV. 1 4 9 . Kao Sto kaže D. MACPHERSON, usp. na pom enu 144. 150. P. DEANE, W. A. COLE, British Economic Growth, 1688-1959, 1962, str. 48. 151. Uobičajen iznos, usp. M. RUBICHON, op. dt.. I, str. 574. 152. T. S. W1LLAN, The In la n d Trade, op. cit., pogi. [. 153. R.-M. PILLET, L'Angleterre vue à Londres et dans ses provinces, op. cit.; colliers, borodovi za prijevoz ugljena. 154. Historical Geography o f England before 1800, 1951, H. C. DARBY, str. 522.

N apom ene 155. D. DEFOE, Tour... I, str. 63., citirano u H. C. DARBY, op. cit., str. 498. 156. T. S. W1LLAN, Rivers Navigation in En gland..., op. eit. 157. Ibid,, str. 94. 158. C. DUPIN, op. cit„ str. 1бЗ, napomena. 159- Ibid,, str. 171. 160. M. RUĐ1CHON, op. eit., II, str. 111. 161. T. S. WILLAN, The Inland Trade, op. eit. 162. J. H. CLAPHAM, op. cit., str. 381-382. 163. C. DUPIN, op. eit., sir. 148. sq. 164. P. MATHIAS, op. cit., str. 277. 165. C. DUPIN, op. cit., str. 149. 166. Ibid., str. 144. 167. Ibid., str. 157. 168. M. CUCHETET, Voyage Manchester à Li verpool p a r le Rail Way et la voiture à vapeur, 1833, str. 6. 169. Ibid., str. 11. 170. Ibid., str. 9. 171. Ibid., str. 8. 172. Charles P. K1NDLEĐERGER, Economic Development, 1958, str. 96. 173- J. R. HARRIS, u: L'Industrialisation de l' Europe au XIXe siècle, op. cit., str. 230. 174. M. RUDICHON, op. cit., I, str. 529-530. 175- Vidi supra, str. 502. 176. Op. cit. 177. D. DEFOE, Tour..., op. cit., izd. 1927, 1, str. 2 . 178. P. ADAM, daktilogram, str. 92. 179. D. C. NORTH i R. P. THOMAS, The Rise o ftb e Western World, 1973, str. 157. 180. John IIICKS, Value a n d Capital, 1939. str. 3 0 2 , citirano u R. M. HARTWELL, op. cit., str. 114. 181. Jean ROMEUF, Dictionnaire..., 1, str. 354. 182. Kurziv moj, Y. BERNARD, J.-C. COLLI, D. LEWANDOWSKI, Dictionnaire..., op. cit., str. 401. 183- Op. cit., str. 185, sq. 184. S. KUZNETS, Croissance et structure éco nomiques, 1972, passim, a posebno str. 248. sq. 185. »Prise de vues sur la croissance de l’èconomie française...«, cit. fl., str. 46--17. 186. P. BAIROCH, op. cit., str. 44, tablica IV. 187. C aston IMBERT, Des m ouvem ents de longue durée Kondratieff, 1959188. E. H. PHELPS DROWN, Sheila V. HOP KINS, »Seven Centuries of Building Wa ges«, u: Economica, kolovoz 1955, str. 197. 189. R. M. HARTWELL, op. cit., str. XVII. 190. Kurziv S. KUZNETSA, op. cit., sir. 92-94. 191. Citirano u Raymond ARON, Les Étapes de la pensée sociologique, 1967, str. 321. 192. Vidi supra, II. 193. J. HICKS, op. cit., str. 155 »... U was ca sual labour that was the typical condition of the preindustrial proletariat«.

194.

Vidi supra, II. 195. Neil J. SMELSER, Social Change in the In dustrial Revolution. An Application o f Theory to the Lancashire Cotton Industry 1770-1810, 3. izd. 1967, str. 147. 196. P. MATHIAS, op. cit., str. 202. 197. Ibid., str. 203. 198. A. E., C. C. London, Г‘ 146-151, 13. ožuj ka 1817. 199. Neil J. SMELSER, op. cit., str, 129- sq. 200. Ibid., str. 165. 201. L. SLMOND, op. cit., II, str. 103. 202. E. HODSBAWM, Industry a n d Empire, op. cit., sir. 51. 203. Ibid., str. 55. 204. P. MATHIAS, op. cit., sir. 170. 2 0 5 . Ibid., str. 151. 2 0 6 . Ibid., str. 152. 207. Ibid., sir. 152-153. 208. Talog fermentiranog ječma koji je služio za pravljenje piva. 2 0 9 . L. SIMOND, op. cit., str. 193-194. 210. P. MATI HAS, op. cit., str. 153. 211. Ibid., str. 154. 212. R. M. HARTWELL, »The Tertiary Sector in English Economy during the Industrial Revolution«, u: L'Industrialisation de L' Europe..., op. cit., str. 213-227. 213. P. MATHIAS, op. eit., str. 263. 214. R.-M. PILLET, op. eit., str. 100. 215. Usp. raspravu na kolokviju u Lyonu, l' Industrialisation de l ’Europe, op. cit.. posebno sir. 228. 216. Vidi supra, str. 273217. H. C. DARBY, op. cit. 218. Mislimo između ostalih na klasična djela A. N. DODDA, The Industrial Revolution in North Wales, 1933; IL IIAMILTOXA, The Industrial Revolution in Scotland. 1932; J. D. CIIAMBERSA, Nottinghamshi re in the Eighteenth Century, 1932; W. H. Đ. COURTA, The Rise o ftb e M iddland Industries, 1938; T. C. SMOUTA, A His tory o f the Scottish People 1560—1830, op. cit. 2 1 9 . E. L. JONES, »The constraints of Econo mic Growth in Southern England 16601840«, u: Congrès de Munich, 1 9 6 5 . 220. England in theReign o f Charles II, 1934. 221. English Social History, 1942, str. 298. 222. A lbert DEMANCEON. »Iles B ritanni ques«, u: Géographie universelle, I, 1927, str. 219223. Ibid., str. 149. 224. G. M. TREVELYAN, op. cit., str. 298. i na pomena 1. Te hrojke, istaknimo to, na značuju veči dohodak pro capite u ne povlaštenoj Engleskoj (10 prema 7), što znači da je za mase bez sumnje bio bolji život sjeverno nego južno od linije Gloucestcr-Boston.

773

Fernand Braudel / Vrijeme svijeta 225. A. DEMANGEON, op. cit., sir. 149. 226. T. S. SMOUT, daktil., Tjedan u Pratu, 1978. 227. Rudolf HILF0RD1NG, Das Finanzkapitat, 1. izd. 1910, franc, prijevod: Le Capital financier, 1970. 228. Ibid., str. 311-312. 229. Vidi supra, pogl. ][ j HI. 230. R. HILFERDING, op. eit., sir. 175-177. 2 3 1 . François CROUZET, L'Économ ie d e la G rande-B retagne victorienne, 1978, sir. 280. 232. P. MATHIAS, op. cit., sir. 1Ć9. 233- Godine 1826. od 552 banke 49 ima jed nog »titulaire«; 157, 2; 108, 4, 43, 5; 2б, 6; A. E„ C. C., London, 21, P* 168-177, 22. ožujka 1826. 2 3 4 . Grofovijska banka: način kako se pone kad prevodi Country B ank u francuskoj diplomatskoj prepisci. 235. P. MATHIAS, op. cit., str. 170. 236. Ibid., str. 171. 237. Ibid., str. 176. 238. Ibid., str. 172-173. 239 Ibid., str. 171-172. 240. A. E„ C. C., London, 27, 319-351, 12. lipnja 1837. 241. M. RUDICHON, op. cit., П, str. 259242. Vitez SÉGUIER, L ondon, 5- kolovoza 1818; A. E., C. C. London, 13, P 274. 243- W. ĐAGE1IOT, L o m b a rd Street, ou le M arché fin a n c ie r en Angleterre, 1874, str. 21. 244. A. E., C. C. London, 22, P 275, London, 24. srpnja 1828. 245. A. E., C. C. London, 12, P 38 v°. 246. T. S. AS! ITON, »The Bill of Exchange and Private Banks in Lancashire 1790-1830«, u: Papers a n d English Monetary History, T. S. ASHTON i R. S. SAYERS, 1953, str. З7 -4 9 . 247. A. E., C. C. London, 20, P 29 London, 10. veljače 1825.

248.

T . S. ASHTON, La Révolution industriel le, op. cit., str. 141. 249. P. DEANE i W. A. COLE, op. cit., str. 296 250. Ibid., str. 305. 251. S. POLLARD i D. W. CROSSLEY, Wealth..., op. cit., str. 1 9 9 . 252. P. DEANE i W. A. COLE, op. cit., str. 166 i 175. 253. Ibid., str. 304-305. 254. A. E., C. C. London, 13, P 357, 6 . rujna 1818. 255. W. BAGEHOT, Lom bard Street ou le m a r ché financier en Angleterre, 1874, str. 31. 256. E co n o m ie F lu c tu a tio n s in E n g la n d 1700-1800, 1 9 5 9 . 257. P. MATHIAS, op. cit., str. 227. sq. 258. Prema terminologiji E. LADROUSSEA koja je bliska francuskim povjesničarima. 259-A. E., C. C. London, 101, 14. studeni 1829. 2 6 0.

Vidi supra, pogl. III, str. 227. sq. 261. P. MATHIAS, op. cit., str. 404. 262. Ibid., str. 144. 2 6 3 . P. BA1ROCH, Révolution industrielle op. cit., str. 271. tablica br. 28. 264. E. H. PHELPS BROWN i S. HOPKINS, cit. Č1., str. 195-206. 265. S. POLLARD i D. W. CROSSLEY, op. cit., str. 185. 266. Ibid. 267. R.-M. PILLET, op. cit. 268. Ibid., str. 30. 269. Ibid., str. 24. 270. L. S1MOND, op. cit., I, str. 223. 271. Ibid., II, str. 285. 272. R.-M. PILLET, op. cit., str. 31. 273. Ibid., str. 350. 274. Ibid., str. 337. 275. Ibid., str. 345. 276. W. ABEL, Agrarkrisen u n d Agrarkottjunktur, op. cit. 277 ■R. BAEHREL, Une Croissance: la B a s s e Provence rurale (fin du XVIe - 1789), 1961.

Napomene uz zaključak 1.

2.

774

Émile CALLOT, Ambiguïtés et antinom ies de l'histoire et de sa philosophie, 1962, str. 107, citirajući Магса BLOCHA, Apo logie p o u r l ’histoire ou m étier d'histori en, 5. izd., 1964. str. 10. T heodor MOMMSEN, u svojoj ROmiscbe Gescbicbte, a još više u Mancovim kriti kama ( H etr Mommsena), Das Kapital, Berlin, Dietz Verlag, 1947-1951, II, str.

175, napom ena 39, Ш, str. 359, napom e na 47 i str. 857, napom ena 45- Najvažnija rečenica: »Les ecploitations agricoles de l'Antiquité qui présentent le plus d'ana logies avec l'agriculture capitaliste, celles d e Chartage et de Rome, ressemblent da vantage au mode d'exploitation pratiqué su r les plantations qu'à celui de la vé ritable exploitation capitaliste. Il y a là

N apom ene

3.

4. 5. 6.

7. 8.

9.

10. 11.

12. 13. 14. 15.

une analogie formelle, mais qui, sur tous les points essentiels, apparaît comme une simple illusion à quiconque a com* pris le système de la production capita liste et ne le découvre pas, comme M. Mommsen dans n'importe quelle écono mie fondée sur l'argent...« {Le Capital, franc, prijevod, Éditions Sociales, I960, 1 . 111, sv. Ш, str. 168). Posebno u Storia eeonomica e sociale dell’impero, 1933. str. 6 6 , na što se po ziva Paul VEYNE, »Vie da Trimalcion«, u: Annales E. S. C., XVI (1961), str. 237. Više puta izloženo, posebno u Les Étapes sociale du capitalisme. Théodor ZELDIN, Histoire des passions françaises, 1,1848-1945, 1978, str. 103. Jacqueline GRAPIN, u: Le Monde. 11-12. studenog 1973. Découvertes d'histoire sociale, 1920, str. 58. Marteng BUIST, Al Spes non fracta, 1974, str. 431 »Appunti sull'economia contcmporanea: il dibatiito attorno all'azione dcllo Stato ncl capitalism o m aturo«, u: Rassegna Eeonomica 1978, str. 279-288. C. OFFE, Lo Stato neI capitalismo m a turo, 1 9 7 7 . J. O'CONNOR, La Ctisi fiscale dello Sta to, 1977. Op. dt., str. 13. Citirano u Paul MAI llCK, M arx et Key nes, 1 9 7 2 , str. 11. François RICHARD, Injustice et inégalité. René RÉMOND, »'Nouvelle droite' ou droite de toujours«, u: Le Monde, 20. srp nja 1979-

16. Prije svega: The Reputation o f the Ame rican Businessman, 1955, i The Image o f the American Entrepreneur: transfor mation o f a Social Symbol, 196317. Match, 23. ožujka 1979. 18. U našim razgovorima i u jednom natipknnom tekstu koji posjedujem, prevedenom s ruskog. 19- Vidi napomenu 17. 20. L'Express, 9-15. lipnja 1979. 21. Alain VERN1IOLES, u: Le Monde, 21. srp nja 1 9 7 9 , ali već ibid., 5. rujna 1979, glaci je zaprijetila Ultar Pradcshu. 22. Za O'Connora, usp. F. CAFFÉ, cit. čl., str. 285-286; za J. K. GALURAITl ЈЛ, La Sci ence économique et l ’intérêt général, 1 9 7 3 .passim. »L'univers du marché con currentiel«, str. 12. 2 3 . Jason ERSTU1N, »The Last Days of New York«, U: New York Review o f Books, 19veljače 1976. 24. Kolokvij u Parizu koji jc organizirao Cen tar društvenih znanosti i Univerzitet Hocconi iz Milana, 22-23- veljače 1979: Sitna i srednja poduzeća u evropskom eko nomskom sistemu. Pozivamo se na pre davanje profesora Francesca UUAMlilLl.E. 25- Citirano u Basile KERDLAY, Les Marchés paysans en U.R.S.S., 1968, str. 113-114. Citati Lenjina s ruskog (F.nvtvs. v. XXXI, str. 7-8 i v. XXXII, str. 196, 268, 27326. Temps Modernes, listopad 1957, str. 681. 27. Neobjavljeno saopćenje za Tjedna u Pin tu (1978). 28. Wilhelm D1LT1IEY, C esammcltc Scbnften, sv. VI, 1 9 2 4 , str. 57, sv. VII, 1927, str. 250, 279, sv. VIII, 1931, str. 166. sv. DC, 1934, str. 173-

775

IZDAVAČ

»August Cesarec«, Izdavač, d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57 ZA IZDAVAČA

Albert Goldstein RECENZENTI

Miroslav Brandt, Tomislav Raukar IZRADA KARATA I GRAFIKONA

Goran Bašić IZRADA FOTOGRAFIJA

Neven Kranjčec PRIJEVOD TEKSTOVA UZ KARTE, GRAFIKONE l ILUSTRACIJE

Mirjana Obuljen, Snježana Božičević LIKOVNA OPREMA

Nenad Dogan GRAFIČKI UREDNIK

Dražen Tončić KOREKTURA

Višnja Bekl, Katarina Brajković, Marilka Krajnović, Snježana Marković, Vesna Pavković, Gordan Zečić ISBN 86-393-0156-5 ISBN86-393-0158-1 TISAK

Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1992.

Fernand Braudel - Materijalna Civilizacija Tom III

Recommend Documents