Fernand Braude - Materijalna Civilizacija Tom I

li

BIBLIOTEKA HtSTORlAE

BIBLI OTEKA A ugus t C esarec UREDNIK

Albert Goldstein

NASLOV IZVORNIKA Fernand Braudel Civilisation matćrielle, ćconom ie e l capiialisme, XV'-XVIIl' sidclc tome 1 LES S'lHUCTURES DU QUOTIDIEN: LE POSSIBLE ET L’IMPOSSIDI.E Copyright © 1979 b y A rm a n d C o lin E d iteu r, Paris

PRIJEVOD

Dubravka Celebrini, M im a Cvitan, Ljei‘ka Depolo, Ksenija Jančin, Kannela Krajina, M iijana Obuljen, Višnja Ogrizović JEZIČNA I STRUČNA REDAKCIJA

M iroslav B randt

*

OBJAVLJIVANJE OVE KNJIGE POTPOMOGLI SU: MINISTARSTVO PROSVJETE I KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE -REPUBLIČKI FOND ZA KULTURU MINISTARSTVO ZNANOSTI, TEHNOLOGIJE I INFORMATIKE REPUBLIKE HRVATSKE

STRUKTURE M aterijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam o d XV. do XVIII. stoljeća

JC

Au g u s t C e sa re c Z agreb

1992

Paulu Braudelu koji m i je poklonio ovu knjigu.

Sadržaj

9

uvod

PREDGOVOR

14

P o glavlje 1

TEŽINA BROJA STANOVNIŠTVO SVIJETA: BROJKE KOJE VAIJA IZMISLITI Plima I oseka; sistem m ije n a M alo b ro ja k a Kako ra č u n a ti Jed n a k o s t K ina-E vropa O pća p o p u lac ija svijeta S porni brojevi S toljeća, je d n a u o d n o s u p re m a dru g im a N ekadašnja n ed o v o ljn a tu m ače n ja Ritmovi klim e IJESTVICA PODATAKA G radovi, vojske, flote F rancuska, p re ra n o p re n a s e lje n a G ustoća n a se lje n o sti i ra zin e civilizacije U što n as jo š u p u ć u je k arta G o r d o m W. Ilcw csa Knjiga o lju d im a i divljim zvijerim a BIOLOŠKI STAJU POREDAK ZAVRŠAVA S XVIII. STOLJEĆEM R avnoteža uvijek prevladava G ladi Epidem ije Kuga C iklička povijest bolesti M 00-18U 0: d u g o tra jn i b io lo šk i Stari p o re d a k BROJNI PROTIV SLABIH P rotiv b a rb a ra N estanak velikih n o m a d a p rije XVII. s to lje ća O svajanja p ro s to ra Kad k u ltu re p ru ž alu o tp o r Civilizacije p ro tiv civilizacija

20 22 27 28 30 JI J6 37 39 42 45 47 54 50 64 67 73 78 83 85 89 91 94 97 99

P og la v lje 2

KRUH SVAGDANJI ŽITO Ž ito i s e k u n d a rn e ž itaric e Ž ito i ro ta c ije k u ltu ra Slabi u ro d i, k o m p e n z a c ije i k ata stro fe P ovećanje u ro d a i o ra n ic a Lokalna trg o v in a i m e đ u n a ro d n a trg o v in a žito m Žito i k a lo rije C ijena žita i ra zin a života

106

111 119 121 123 129 132

5

K ru h b o g a tih , k ru h i k a je s lro m a jn ih K upovati ili p ro izv o d iti svoj k ru h ? J e r žito Je k ra lj

135 ,1 3 8 14 4 RIŽA

Riža k a o s u h a k u ltu ra 1 riža riž ln ih p o lja Č u d o riž in ih p o lja O d g o v o rn o sti riž e

14 7 149 155

KUKURUZ N a p o k o n Jasn o p o rije k lo K u k u ru z i a m e rič k e civilizacije

161 163

PREHRAMBENE REVOLUCIJE XVIII. STOIJEĆA K u k u ru z izvan A m erike K rum pir, jo š važniji T ešk o č a d a s e je d e k ru h d ru g o g a

16 8 172 17 7

A OSTALI SVIJET? Ljudi s m o tik o m A prim itivni?

180 184 P o g la v lje 3

SUVIŠNO I REDOVITO: HRANE I PIĆA STOL: RASKOŠ I MASOVNA POTROŠNJA Ipak za k ašn jela ra sk o š E vropa m eso žd e ra O d 1550. s m a n ju je sc o b ro k m esa Ipak p o v lašten a E vropa Suviše d o b ro jesti ili n a s tra n o s ti za sto lo m Postaviti sto l Lijepo p o n a š a n je s p o ro se uspostavlja Za Kristovim sto lo m S vakodnevna h ra n a : sol S vakodnevna h ra n a: m liječni proizvod i, m asn o će , jaja S v akodnevna h ra n a: p lodovi m o ra Ix>v n a b a k a la r P apar gu b i z n a č e n je n a k o n 1650. Š eće r osvaja svijet PIĆA I »OPOJNA SREDSTVA« V oda V ino Pivo Jab u k o v a ča Kasni u s p je h že sto k ih pića u Evropi A lkoholizam izvan E vrope Č okolada, čaj, kava P odražujuća sredstva: u sp jeh d u h a n a

194 197 20 3 207 210 211 21 5 216 218 21 9 223 226 230

2 35 240 244 251 254 25 5 261

263 27 5

P o g la v lje 4

SUVIŠNO I REDOVITO: STANOVANJE, ODIJEVANJE I MODA

6

KUĆE U SVIJETU Bogati građevinski m aterijali: k am e n I o p e k a O stali građevinski m aterijali: drvo, zem lja, tk a n in e S eljačke n astam be u Evropi Kuće i stanovi u g ra d u U rbanizirana sela

284 287 290 294 298

UNUTRAŠNJOSTI KUĆA S iro tin ja bez pokućstva T ra d ic io n a ln e civilizacije Ili u n u trašn jo sti bez p ro m je n e

30 0 302

D vostruko k in e s k o p o k u ćstv o C rn a Afrika R aznovrsno p o k u ćstv o Z ap ad a P arketi, zidovi, stropovi, v ra ta i p ro z o ri K am in K rušne i s o b n e p eć i O d s to la ra d o ta štin e k u p a c a J e d in o su važne c je lin e R askoš I u d o b n o s t ODJEĆA I MODA 1 d a sc d ru štv o n e k re će... I d a je b ilo sam o siro m ah a ... E vropa ili lu d o v an je m o d e Da li je m o d a taština? N ešto o geografiji tek stila M oda u širem sm islu i o scilacije d u g o g tra ja n ja Š to zaključiti?

30 5 310 3 11 312 317 319 322 326 330 333 335 338 344

348 350 35 6

P o g la v lje 5

ŠIRENJE TEHNIKA; IZVORI ENERGIJE I METALURGIJA OSNOVNI PRODLEM: IZVORI ENERGIJE Ljudski m o to r Ž ivotinjska sn ag a H id rau ličk i m o to ri, eolski m o to ri J e d ro : slu čaj ev ro p sk o g b ro d o v lja Drvo, s v ak o d n e v n i izvor e n e rg ije K am eni u g lje n D a za k lju č im o

360 364 378 3 88 3 88 395 398

ŽEIJCZO: SIROMAŠNI ROĐAK N a p o č e tk u , izuzev u Kini, m e ta lu rg ije su e le m e n ta rn e N a p red a k o d XI. d o XV. s to lje ća: u Š ta jersk o j i D a u p h in ć i P re tk o n c c m ra c ije N e k o lik o b ro jk i D rugi m etali

403 406 409 412 413

P o g la v lje 6

TEHNIČKE REVOLUCIJE I ZASTOJI TRI VELIKA TEHNIČKA PRONALASKA P o rije k lo lo p o v sk o g p ra h a T o p n ištv o p o s ta je p o k r e tn o D ro d sk o to p n ištv o A rkcbuze, m u š k e te i p u š k e P ro izv o d n ja i b u d ž e t T o p n ištv o u svjetskom m je rilu O d p a p ira d o tiskarstva O tk rić e p o k r e tn ih slova T iskarstvo i velika po v ijest Podvizi Z apada: p u č in s k a navigacija M o rn a rice S ta ro g svijeta V odeni p u to v i svijeta Jed n o s ta v n i p ro b le m A tla n tik a

416 418 420 423 424 427 429 430 433 434 434 439 441

SPOROST TRANSPORTA N e p ro m je n jiv o s t Itin e ra ra P rotiv ce s to v n ih d o g a đ a ja R iječno b ro d a rs tv o A rhaizam p rije v o z n ih sredstava: n e p r o m je n jiv o s t, z a o s ta ja n je U E vropi

450 433 433 456 4 5 -}

7

B rzin a i b e z n a č a jn a p ro d a P rijevoznici i prijev o z i T ra n s p o rt, o g ra n ič e n je e k o n o m ije TEGODNOSTI POVIJESTI TEHNIKE T e h n ik a I p o ljo p riv re d a T e h n ik a sam a p o seb i

458 , 460 463 466 467

P o g la v lje 7

NOVAC NESAVRŠENE EKONOMIJE 1 MONETE P rim itivne m o n e te T ra m p a u sre d ištu m o n e ta r n ih e k o n o m ija

479 48 2

IZVAN EVROPE: EKONOMIJE 1 METALNE MONETE U POVOJU U J a p a n u i T u rs k o m C arstvu In d ija K ina NEKOLIKO PRAVILA MONETARNIH IGARA S p o r o k o p le m e n itih m etala Bijeg, š te d n ja i zg rta n je n o v ca R ačunske n o v č a n e je d in ic e M etalne z a lih e i b rz in a m o n e ta r n o g o p tic a ja Izvantržišne e k o n o m ije

505 508 510

PAPIRNI NOVAC I KREDITNI INSTRUMENTI T o su s ta re n avade M o n ete i k re d iti S lijedili S ch u m p etcra: sve je novac, sve je k re d it M o n eta I k re d it s u jezik

514 517 519 520

487 48 8 491 498

503

P o g la v lje 8

GRADOVI

8

GRAD KAO TAKAV O d m in im a ln e d o g lo b a ln e »težine« g radova P odjela ra d a k o ju uvijek tre b a p o n o v o za p o č e ti G rad i došljaci, o s o b ito sirom asi N c p ristu p a čn o st g radova Na Zapadu: gradovi, to p n ištv o i k o la G eografija I g ra d sk e veze G radske h ije ra rh ije G radovi j civilizacije: slučaj islam a

554

ORIGINALNOST ZAPADNIH GRADOVA S lo b o d n i svjetovi M o d cm o st gradova Povode li se u rb a n i oblici Z apada za n e k im »uzorom «? Razne evolucije

558 559 56 2 569

VELIKI GRADOVI T k o je odgovoran? Država Č em u služe? N e u rav n o tež en i svjetovi U N apulju, od kraljevske p alače d o M ercata S an k t-P eiereb u rg 1790. P redzadnje putovanje: P eking L ondon, od Elizabete d o G c o rg ea III U rbanizacija, najava n o vog čovjeka

575 577 578 581 585 591 599 609

ZAKLJUČAK NAPOMENE

613 618

525 529 53 5 537 513 546

552

UVOD

d mi jc 1952. godine Lucien I'ebvrc povjerio rad na ovom djelu za kolekciju Sudbine svijeta koju jc upravo osnovao, nisam ni slutio u kakvu sc beskonačnu pustolovinu upuštam. U načelu, radilo se o tome da se samo sažmu radovi posvećeni ekonomskoj povijesti predindustrijske Evrope. Ali, osim sto sam često osjetio potrebu da se vratim do samih izvora, priznajem da me jc u toku istraživanja zbunjivalo neposredno promatranje takozvanih eko nomskih realiteta između XV. i XVIII. stoljeća. Jednostavno stoga što sc loše, ili čak nikako ne usklađuju s tradicionalnim i klasičnim shemama, niti s onom Werncra Sombarta (1902), opterećenom pretjeranom sumom dokaza, kao niti s onom Joscfa Kulischera (1928), ili pak onima ekonomista samih, koji ekonomiju vide kao homogenu realnost koju je moguće i koju je obavezno izvlačiti izvan njezinih okvira i mjeriti onakvom kakva jest, budući da izvan broja ništa nije shvatljivo. Razvoj predindustrijske Evrope (do veden u pitanje zbog isključivanja ostalog svijeta kao da on ne postoji), bio jc njezino sve potpunije uključivanje u racionalnosti tržišta, od preuzimanja posla, kapitalističkog investiranja, sve do uspona industrijske revolucije koja jc podvojila povijest ljudi. Doista, zamjetljiva realnost bila jc mnogo složenija prije XIX. stoljeća. Jasno, možemo pratiti evoluciju, ili pak evolucije koje se sukobljavaju, podupiru, proturječe. Isto tako možemo priznati da nema jedne, već više ekonomija. Ona, koja se opisuje radije od drugih, jest ekonomija tržišta, podrazumijevajući pod tim meha nizme proizvodnje i razmjene vezane uz ruralne aktivnosti, i dućane, radionice, trgovine, burze, banke, sajmove i, naravno, tržnice. 9

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Upravo o tim jasnim, čak »transparentnim« realitetima, kao i 0 lako shvatljivim procesima koji ih pokreću, započelo je rasprav ljanje, temeljno za ekonomsku znanost. Ona se tako, već u samom početku, zatvorila u povlaštenu pozornicu, isključujući druge. Tako se područje nejasnosti, koje je teško promatrati zbog nedovoljne historijske dokumentacije, proširuje ispod razine tržišta; to je elementarna, temeljna aktivnost koja se susreće pos vuda i jednostavno je fantastična opsega. To sam gusto područje, pri samoj razini tla, u nedostatku boljega, nazvao materijalnim životom ili materijalnom civilizacijom. Dvoznačnost izraza je očita. Ali, ako moj način viđenja bude usvojen i za prošlost, kao što ga neki ekonomisti usvajaju za današnjicu, mislim da ćemo jednog dana pronaći pogodniji izraz kojim bismo mogli obilježiti tu infra—ekonomiju, tu drugu, neformalnu polovicu ekonomske djelatnosti, onu samodovoljnosti, razmjene proizvoda ili jednos tavno posluživanja za tezgom. S druge strane, iznad, a ne ispod prostrane površine tržišta razvile su se aktivne društvene hijerarhije: one iskrivljuju raz mjenu u svoju korist, poremećuju uspostavljeni red. Želeći ili čak 1 ne želeći to izrazito, one stvaraju anomalije, »poremećaje« i usmjeruju svoje poslove zasebnim putcvima. Na toj višoj razini, neki amsterdamski trgovci u XVIII, ili denovski u XVI. stoljeću, mogu, izdaleka, remetiti čitave sektore evropske, pa čak i svjetske ekonomije. Tako su se skupine povlaštenih činilaca upustile u poslove i proračune koje obični ljudi ne poznaju. Razmjena, na primjer, vezana uz daleke trgovine i uz složene kreditne igre, profinjena je i zamršena umjetnost, dostupna samo nekolicini povlaštenih. Ta druga zona nejasnosti koja je postojeći iznad jasnoća tržišne ekonomije ujedno i njezina gornja granica, za mene je, kao što će se vidjeti, par excellence područje kapitalizma. Dcz nje, on je nezamisliv. On se u nju uklapa, on u njoj napreduje. Ta shema, ta trodijelnost koja se predamnom malo pomalo zacrtavala prema tome kako su se elementi promatranja gotovo sami razvrstavali, vjerojatno je ono što će moji čitaoci smatrati najspornijim u ovom djelu. Ne znači Ii to, doći do toga da se suviše jasno razluče, pa čak i suprotstave izrazi tržišna ekonomija i kapitalizam? Ja i sam nisam odmah u početku, a niti bez oklijevanja prihvatio taj način gledanja. Na kraju sam prihvatio da je tržišna ekonomija, od XV. do XVIII. stoljeća, pa čak i mnogo ranije, bila prisilan red koji je, kao i svaki prisilan poredak (društveni, politički 10

Uvod

ili kulturni) razvila suprotnosti, protu-tcžc, prema gore, kao i prema dolje. U mome me stavu učvrstilo to što sam dovoljno brzo i jasno, kroz tu istu rešetku sagledao sudaranje sadašnjih društava. Tržiš na ekonomija uvijek upravlja masom razmjena koje kontroliraju naše statistike. Ali konkurencija koja je njezino posebno obilježje, daleko je od toga da zavlada —tko bi to mogao poreći? —cijelom današnjom ekonomijom. Postoji danas, kao i jučer, zaseban svijet u koji je smješten jedan izuzetan kapitalizam, za mene pravi kapitalizam, uvijek multinacionalan, srodan onom velikih indij skih kompanija i monopola svih vrsta, po pravu i po činjenici, koji su postojali nekoć, u načelu analogni monopolima današnjice. Nismo li u pravu kada tvrdimo da su poduzeća kao Fuggcr ili NVelscr bila transnacionalna, kao što bismo danas rekli, budući da su zainteresirana za cijelu Evropu i imaju predstavnike istodob no u Indiji i španjolskoj Americi? Nisu li poslovi Jacquesa Cocura, u prethodnom stoljeću, poprimili dimenzije analogne onima što ih je Nizozemska vodila na Istoku? Ali koincidencije sežu još i dalje, jer na tragu ekonomske depresije koja je uslijedila nakon krize 1973-1974, počeo je nicati moderan oblik ekonomije izvan tržišta: jedva prikrivena razmjena, direktno razmijenjene usluge, kao što se kaže »poslovi na crno«, kao i djelatnosti kućnog rada ili »uradi sam« — sistema. Taj sloj aktivnosti, ispod ili izvan tržišta, dovoljno je nabujao da bi pri vukao pažnju nekolicine ekonomista: ne predstavlja li on, u najma nju ruku, od 30 do 40 % nacionalnog proizvoda koji tako, čak i u industrijaliziranim zemljama, izmiče svim statistikama? Trodijelna shema tako je postala podlogom za djelo koje sam zamislio na margini teorije, svih teorija, jedino pod znakom nepos redna promatranja i komparativne povijesti. Komparirane u vre menu, jezikom koji me nikada nije razočarao, jezikom dugog trajanja i dijalektike sadašnjost-prošlost; komparirane u najširem mogućem prostoru, budući da se moja studija, onoliko koliko mi jc to bilo dostupno, proširila na čitav svijet i time se »posvjetovila«. Usvakom slučaju, neposredno promatranje ostaje u prvom planu. Moj jc zadatak bio da, od početka do kraja, vidim, da pokažem, zadržavajući odabranim prizorima njihovu težinu, njihovu slože nost, njihovu raznolikost, koji su obilježje života samoga. Kad bismo mogli zasjeći u živo i izdvojiti tri razine (što smatram korisnom podjelom), povijest bi postala objektivnom znanošću, što ona očito nije. li

Fernand B r a u d e l/Strukture svakidašnjice

Tri knjige koje čine ovo djelo, nose nazive: Strukture svaki dašnjice: moguće i nemoguće; Igra razmjene; Vrijeme svijeta. Posljednja je kronološka studija oblika i uzastopnih prevladavanja internacionalne ekonomije. Jednom riječju, to je povijest. Dvije prve knjige, koje su mnogo manje jednostavne, prilagođuju se širokom tipološkom istraživanju. Prva je (objavljena več 1967), jedna vrst »vaganja svijeta«, kao što je to rekao Pierre Chaunu, prepoznavanje granica mogućeg u svijetu predindustrije. Jedna je od tih granica golemo mjesto što ga tada zauzima »materijalni život«. Druga knjiga, Igra razmjene, konfrontira ekonomiju i višu aktivnost kapitalizma. Valjalo je razlučiti ta dva visoka sloja, objas niti jednoga drugim, njihovim prožimanjima, kao i njihovim su protnostima. Hoću li sve uvjeriti? Zasigurno ne. Ali sam bar u toj dijalek tičkoj igri pronašao prednost bez premca; nadići i izbjeći novim, i na stanovit način blažim putem, suviše strasne čarke koje potiče uvijek eksplozivna riječ kapitalizam. Uostalom, treća je knjiga i izvukla dobit iz tumačenja i rasprava koje su joj prethodile: ona nikoga neće povrijediti. Tako sam, umjesto jedne, ni manje ni više, napisao tri. A moj zadatak da »osvjetovim« ovo djelo, odveo me prema zadacima za koje sam, kao povjesničar Zapada, bio loše pripremljen. Boravci i produžena učenja u zemlji islama (deset godina u Alžiru) i u Americi (četiri godine u Brazilu) mnogo su mi koristili. Ali Japan sam vidio kroz tumačenje i posebnu pouku Scrgcja Elisejcva; Kinu, zahvaljujući pomoći Eticnnea Đalazsa, Jacqucsa Gerneta, Dcnysa Lombarda... Daniel Thorncr, koji bi bio sposoban da od svakog čovjeka dobre volje učini indijanistu — početnika, neodo ljivom mi je živošću i plemenitošću prihvatio ruku. Jednog jutra, osvanuo je kod mene s kruhom i pecivom za doručak i s knjigama koje sam morao pročitati. Njegovo ime stavljam na čelo duge liste mojih zahvala, liste koja bi, da je potpuna, bila beskonačna. Svi su mi, slušaoci, učenici, kolege, prijatelji, bili od pomoći. Ne mogu zaboraviti sinovsku pomoć Alberta i Branislave Tencnti, suradnju Michaela Keula i Jean-Jacqucsa Hćmardinquera. Marie Thćrčsc Labigncttc mi je pomagala u arhivskim istraživanjima i traženju bibliografskih podataka, Annie Duchesne u beskrajnom poslu oko bilježaka. Josiane Ochoa je strpljivo, više od deset puta, prepisivala moje tekstove, llosclync dc Ayala, iz kuće Armanda Colina, djelo tvorno se i pomnjivo bavila problemom izdavanja i štampanja. Tim neposrednim suradnicima izražavam više svoje prijateljstvo nego 12

Uvod

zahvalnost. Napokon, bez Paula Draudela koji sc svakodnevno pridruživao mojim istraživanjima, ponestalo bi mi hrabrosti da preradim prvu knjigu ovoga djela i da dovršim dva beskonačna sveska koji joj slijede, te da provjerim logiku i jasnoću tumačenja i postavki. I još smo jednom, dugo radili jedan pored drugoga. 16. ožujka 1979.

13

PREDGOVOR

E v o mc na početku prve knjige, najsloženije od sva tri sveska ovoga djela. Ne radi se o tom da sc svako od ovih poglavlja, samo za sebe, ne bi čitaocu moglo učiniti jednostavnim, nego složenost podmuklo proizlazi iz mnogovrsnosti postavljenih ciljeva, iz te gobnog otkrivanja neuobičajenih tema, koje sve valja uklopiti u cjelovitu povijest, kao i iz mučnog s\dgnn\aparabistotijskify glediš ta — demografije, prehrane, odijevanja, stanovanja, tehnika, nov ca, gradova — koji su međusobno izolirani i razvijaju sc na marginama tradicionalnih iskaza. Ali zbog čega ih sjedinjavati? Prije svega, da bi sc omeđilo polje djelovanja predindustrijskih ekonomija i da bi se ono zahvatilo u svoj svojoj gustoći. Zar ne postoji granica, strop koji ograničava cijeli život ljudi, obavija ga kao nekom širom ili užom granicom koju je uvijek teško doseći, a kamoli prijeći?'lo je granica koja se nameće u svakom razdoblju, čak i u našem, između mogućeg i nemogućeg, između onoga što se može doseći, ne bez napora, i onoga što je ljudima ostalo uskraćeno, jučer stoga što im hrana nije bila dovoljna, njihov broj suviše malen ili suviše velik (za njihove izvore), rad nedovoljno produktivan, a pripitomljavanje prirode tek započeto. Od XV. do kraja XVIII. stoljeća te sc granice nisu mnogo izmijenile. A ljudi čak nisu bili niti na kraju svojih mogućnosti. Istaknimo tu sporost, tu inerciju. Kopneni prijevoz, na prim jer, veoma rano posjeduje elemente koji bi mogli omogućiti njego vo usavršavanje. Uostalom, tek tu i tamo opažamo da se brzina povećava zahvaljujući izgradnji modernih cesta, usavršavanju vo zila koja prevoze robu i putnike, postavljanju poštanskih stanica. Pa ipak, ti napreci postaju opći tek oko 1830, to jest, uoči že ljezničke revolucije. Tek sc tada cestovni promet pojačava, postaje 14

Predgovor

redovitiji, požuruje i napokon, demokratizira, i tek sc tada doseže granica mogućeg. To nije jedino područje u kojem sc otkriva zastoj. Napokon, do raskida, inovacije, revolucije na prostranoj liniji mogućeg i nemogućeg doći će tek s XIX. stoljećem i s potpunom preobrazbom svijeta. Iz toga proizlazi za našu knjigu stanovito jedinstvo: ona je dug put s onu stranu udobnosti i navika kojima nas obdaruje sadašnji život. Doista, ona nas vodi na neku drugu planetu, u neki drugi svijet ljudi. Neosporno, mogli bismo otići u Forney, Voltaireu, i budući da fikcija ništa ne stoji, dugo s njim razgovarati, bez ikakva iznenađenja. Na planu ideja, ljudi XVIII. stoljeća naši su suv remenici; njihov duh, njihove strasti, dovoljno su bliski našima da bismo se mogli osjetiti otuđenima. Ali da nas majstor iz Ferneya zadrži nekoliko dana, sve pojedinosti svakodnevnog života, pa čak i njegova briga o vlastitoj osobi, veoma bi nas iznenadili. Između nas i njega, izbili bi strahoviti jazovi: večernje osvjetljenje, grijanje, prijevoz, prehrana, bolesti, liječenje... Valja sc, dakle, jednom zauvijek odvojiti od naših realnosti, kako bismo, kao što i priliči, ostvarili taj dug put protustrujom kroz stoljeća i pronašli pravila koja su, suviše dugo, zatvarala svijet u teško objašnjivu postoja nost, ako pomišljamo na fantastičnu promjenu koja je morala uslijediti. Sastavljajući taj inventar mogućeg, često smo susretali ono što u uvodu nazivam »materijalnom civilizacijom«. Jer moguće nije samo ograničeno prema gore, ono je to i prema dolje, masom one »druge polovice« proizvodnje koja odbija da izravno uđe u pokret razmjena. Posvuda prisutan, osvajački, ponavljajući se, taj je materijalni život obilježen rutinom: žito se sije kao što se oduvijek sijalo; kukuruz sc sadi kao što se oduvijek sadio; lio rižinih polja ravna se kao što sc oduvijek ravnalo; Crvenim se morem plovi kao što se oduvijek plovilo... Uporno prisutna, prož drljiva prošlost na jednoličan način guta krhko vrijeme ljudi. Taj sloj nepokretne povijesti je golem: seoski život, kojem 80 do 90% svjetske populacije velikom većinom pripada. Razumljivo, bilo bi veoma teško točno odrediti gdje on završava i gdje započinje istančana i živa tržišna ekonomija. Ona se, jasno, ne odvaja od ekonomije kao voda od ulja. Uostalom, nije uvijek moguće na mjerodavan način odlučiti da li sc neki činilac, neki pokretač, neki dobro promotren postupak nalazi s jedne ili s druge strane grani ce. A materijalnu civilizaciju valja, kao što ću ja učiniti, prikazati istodobno kao ekonomsku civilizaciju (ako se tako može reći), 15

Fernand Braudel/ Struktura svakidašnjice

koja jc dodiruje, uznemiruje ju i, proturječe# joj, objašnjava je. Ali da barijera postoji, s golemim posljedicama, to jc nedvojbeno. Dvostruki (ekonomski i materijalni) registar doista je proizašao iz višestoljetne evolucije. Materijalni život između XV. i XV11I. stoljeća produžetak je jednog drevnog društva i ekonomije, koji su se veoma polako, neopazice, preobražavali, i koji su, malo pomalo, iznad sebe, sa svojim uspjesima i nedostacima koji se mogu naslutiti, stvorili jedno više društvo kojega teret nužno i nose. Ta je koegzistencija gornjeg i donjeg postojala oduvijek, kao beskonačna varijacija njihovih uzajamnih masa. Nije li u XVII. stoljeću u Evropi materijalni život bio na dobitku s nazadovanjem ekonomije? Pred našim očima on pobjeđuje s regresijom, koja je počela 1973—1974. Tako s jedne i s druge strane granice ne određene prirodom, koegzistiraju prizemlje i prvi kat, ovaj pred njači, dok je onaj drugi u zakašnjenju. Takvo jedno naselje, koje sam dobro upoznao još 1929, živjelo jc gotovo u razdoblju XVII. i XVIII. stoljeća. Takva su zaostajanja nehotimična ili željena. Tržiš na ekonomija nije prije XVIII. stoljeća imala snage da zahvati i po svojoj želji oblikuje masu infra—ekonomije, često zaštićene uda ljenošću i izolacijom. Ako, međutim, i danas postoji široko područje izvan tržišta, izvan »ekonomije«, to je zbog odbacivanja u temelju, a ne zbog nemara ili nesavršenstva razmjene koju organiziraju država ili društvo. Rezultat ipak mora, zbog više razloga, biti istovjetan. U svakom slučaju, koegzistencija gornjeg i donjeg historičaru nameće poučnu dijalektiku. Kako objasniti gradove bez sela, novac bez razmjene, višestruku bijedu bez višestruke raskoši, bijeli kruh bogatih bez crnog kruha siromašnih...? Preostaje da opravdamo i posljednji izbor: ni manje ni više, uvođenje svakodnevnog života u područje povijesti. Da li je to korisno? Nužno? Svakidašnjost, to su sitni događaji koji se jedva ukazuju u vremenu i prostoru. Što više sužavate prostor promatra nja, više imate šanse da se nađete u samom okružju materijalnog života; veliki krugovi obično odgovaraju velikoj povijesti, trgovini nadaleko, mrežama nacionalnih i urbanih ekonomija. Kad suzite vrijeme koje promatrate na male isječke, imate ili događaj, ili slučaj; događaj se želi, smatra se jedinim; slučaj se ponavlja, i ponavljajući se, postaje općenitost, ili bolje, struktura. On zahvaća društvo na svim slojevima, obilježava načine postojanja i djelova nja koji se bez ograničenja ponavljaju. Ponekad dostaje nekoliko anegdota da se upali jedan putokaz i ukaže na načine života. Jedan 16

Predgovor

crtež pokazuje Maksimilijana Austrijskog za stolom, oko 1513: ruka mu je uronjena u zdjelu: otprilike dva stoljeća kasnije, Palatinska Princeza Naslov Charlotte—Elisabethc Bavarske (1652—1722), druge žene vojvode Orlcanskog, brata Luja XIV i majke Filipa Orleanskog, regenta umjesto malodobnog Luja XV. Njezina kores pondencija sadrži brojne obavijesti o životu u doba Luja XIV. — Red.) priča da je Luj XIV, primajući svoju djecu prvi put za svoj stol, zabranio da jedu drukčije od njega i da se služe viljuškom, kao što ih je poučio suviše revnostan odgajatelj. Kad je, dakle, Evropa izmislila lijepo ponašanje za stolom? Vidim japanski kostim iz XV. stoljeća, i nalazim da je nalik onome iz XVIII. stoljeća, dok jedan Španjolac navodi svoj razgovor s nekim japanskim dos tojanstvenikom, začuđenim, pa čak i šokiranim što vidi Evropljane, nakon svega nekoliko godina, u svaki put drukčijoj odjeći. Ludilo mode izrazito je evropsko. Da li je to beznačajno? Istražujući sitne događaje, zapise s putovanja, otkriva se jedno društvo. Način na koji se ono, na više razina, odijeva, jede, stanuje, nikad nije beznačajan. A ti trenuci ukazuju također, od jednog do drugog društva, na suprotnosti, na raznolikosti koje nisu uvijek površne. Zabavna je to igra, i to povezivanje slika ne smatram beznačajnim. Tako sam napredovao u više smjerova: moguće i nemoguće, prizemlje i prvi kat; slike svakodnevnog života. Evo, to je unaprijed činilo složenim cilj ove knjige. Odviše je stvari koje valja reći. Ali kako ih reći?

17

Poglavlje 1

TEŽINA BROJA

JV[atcrijalni život, to su ljudi i stvari, stvari i ljudi. Proučavati stvari —prehranu, stanovanje, odjeću, raskoš, oruđe, novčana sredstva, okvire sela ili grada — ukratko, sve ono čime se čovjek služi, nije jedini način da se procijeni njegov svakodnevni život. I broj onih koji medu sobom dijele bogatstva zemlje ima svoj smisao. Izva njski znak koji na prvi pogled odvaja svijet današnjice od čovje čanstva prije 1800, jest izuzetan porast ljucli: oni upravo vrve 1979. Tijekom četiriju stoljeća ove knjige, populacija svijeta se nedvoj beno udvostručila; sada, u vremenu u kojem mi živimo, ud vostručuje se svakih trideset ili četrdeset godina. Očito, razlog je tome materijalni napredak. Ali u tom napretku, broj ljudi jest uzrok, upravo kao i posljedica. U svakom slučaju, on nam se ukazuje kao odličan »pokaza telj«: on stvara bilancu uspjeha i padova, on sam zacrtava diferen cijalnu geografiju svijeta, ovdje tek jedva nastanjene kontinente, ondje već suviše napučene regije, ovdje civilizacije, ondje još primitivne kulture. I, začudo, ta se diferencijalna geografija, od jučer do danas, često najmanje izmijenila. Naprotiv, ono što se potpuno izmijenilo, jest sam ritam život nog napretka. Danas neprekidan, manje ili više živ zamah, već prema društvima i ekonomijama, ali neprekidan. Jučer usponi, zatim padovi, poput uzastopnih plima. Taj naizmjenični pokret, te plime i oseke demografije simboli su nekadašnjeg života, slijed zastoja i uzleta, uz nastojanje prvih da gotovo potpuno — ne baš sasvim — ponište druge. U odnosu prema ovim temeljnim reali tetima, sve će se činiti gotovo sekundarnim. Zasigurno, od ljudi valja poći. Zatim, doći će vrijeme i da se govori o stvarima. 19

STANOVNIŠTVO SVIJETA: BROJKE KOJE VALJA IZMISLITI Nesreća je Sto su nam, ako još i danas stanovništvo svijeta poz najemo samo za oko 10 %, naša znanja o stanovništvu jučerašnjeg svijeta samo veoma nesavršena. Pa ipak, u kraćem, kao i u duljem razdoblju, na razini lokalnih, kao i na razini svjetskih realiteta, sve je vezano uz broj, uz oscilacije mase ljudi.

Plima i oseka: sistem mijena Od XV. do XVIII. stoljeća, stanovništvo se sad povećava, sad sma njuje: sve se mijenja. Ako su ljudi brojniji, povećava se proizvodnja i razmjena; napredovanje kultura na rubovima zemlje na ugaru,

Varšava, 1795. Raspodjela juhe siromasima kraj stupa kralja Sigismitnda III. (Foto Alexandra Skarzynska) 20

Težina broja

šumovite, močvarne ili brdovite; napredovanje manufaktura; rast sela, još češće gradova; povećanje mase ljudi u pokretu. Ima i više konstruktivnih reakcija na pritiske koje vrši porast ljudi — nase ljavanje. Dakako, tu je i porast broja ratova i svađa, napada i razbojstava; vojske ili naoružane bande se povećavaju; društva stvaraju, više nego je uobičajeno, nove bogataše ili novo-povlaštene. Države napreduju, a u isti mah i nedaće i blagostanja; granica mogućnosti lakše se doseže nego u obična vremena. To su uobi čajeni znaci. Ipak, ne hvalimo bezuvjetno demografske poraste. Oni su nekad bili pogodni, nekad pogubni. Stanovništvo u porastu mijenja svoje odnose prema prostoru koji zauzima, prema bogat stvima kojima raspolaže; ono na tom putu prekoračuje »kritične pragove«1i svaki put cijela se struktura dovodi u pitanje. Ukratko, igra nikad nije jednostavna, jednoznačna: sve veći višak ljudi dovodio je uvijek u prošlosti do promašaja mogućnosti prehrane društava. Ta istina, dobro poznata već prije XVIII. stoljeća, još i danas je na snazi u nekim zaostalim zemljama. Određena granica blagostanja čini se tada nepremostivom. Jer, još gore, demografski porasti povećavaju impresivan broj neishranjenih, bijednih i is korijenjenih. Epidemije i glad (ova im prethodi a one ih prate), uspostavljaju ravnotežu između usta koja je trebalo nahraniti i teškog snabdijevanja, između radne snage i uposlenja. Ta izvan redno surova usklađivanja snažno su obilježje Starog poretka (1/ Ancicn Regime, francuski naziv za društveno i političko ustrojstvo u vremenu prije francuske revolucije. — Red.). Moram li dati pobliža tumačenja prema satu Zapada, ukazao bih na dug uspon stanovništva od 1100. do 1350, na drugi, od 1450. do 1650, i na novi, od 1750, koji više ne bi trebao imati padova. Imamo tako tri velika razdoblja biološke ekspanzije, koji se mogu međusobno usporediti, a nakon dva prva, u žarištu naše studije, uslijedili su izrazito surovi, snažni padovi od 1350. do 1450, blaži od 1650. do 1750. (usporavanje, prije nego povlače nje). Danas u zaostalim zemljama svaki uspon povlači padove razine života, ali ne na sreću okrutne deflacije ljudi (barem od 1945). Svaka oseka rješava određeni broj problema, dokida napetos ti, pogoduje preživjelima; konjski je to lijek, ali jc lijek. Nakon crne kuge, polovicom XIV. stoljeća, i epidemija koje su joj uslijedile i otežale njezine udarce, nasljedstva se dijele između nekoliko ruku. Samo dobra zemlja ostaje obrađena (manje truda i bolji prinosi), razina života i realne nadnice preživjelih rastu. Tako u Langue21


docu, između 1350. i 1450. započinje stoljeće u kojem će seljak, sa svojom patrijarhalnom porodicom postati gospodarem opus tjele zemlje; drveće i divlje zvijeri zaposjeli su nekadašnja plodna polja.2 Ali čovjek će uskoro gusto izniknuti, ponovo osvojiti ono što su mu životinja ili korov oteli, raskrčiti polja, iskorijeniti drveće i šikare, a sam njegov napredak sručit će se na njegova pleća i ponovo izazvati bijedu. Od 1560. ili 1580, u Francuskoj, kao i u Španjolskoj, u Italiji, a vjerojatno i na čitavom Zapadu, čovjek ponovo postaje suviše brojan.-'Jednolična povijest obnavlja se, i pješčanik se ponovo okreće. Čovjek je dakle sretan samo u kratkim intervalima i opaža to tek kad je odviše kasno. Takva se duga talasanja susreću i izvan Evrope, i to gotovo u isto vrijeme. Kina i Indija vjerojatno su napredovale ili nazadovale prema istom ritmu kao i Zapad, kao da je cijelo čovječanstvo bilo obuhvaćeno jednom primordijalnom kozmičkom sudbinom u odnosu prema kojoj je sva njegova preostala povijest sekundarna. Ernest Wagemann, ekonomist i demograf, uvijek je to mislio. Sinkronost je očita u XVIII. stoljeću, više nego vjerojatna u XVI. stoljeću, a možemo je pretpostaviti u XIII. stoljeću, i to za vladavine Luja Svetog, sve do daleke Kine Mongola. Evo što bi moglo pomak nuti probleme, a ujedno ih i pojednostaviti. Razvoj populacije, zaključuje Ernest Wagemann, valjalo bi pripisati uzrocima što se razlikuju od onih koje nameće ekonomski, tehnički i medicinski napredak/ U svakom slučaju, ta manje ili više istodobna talasanja od jednog do drugog kraja zemalja koje se pomaljaju, pomažu da zamislimo i shvatimo da medu različitim ljudskim masama postoje relativno ustaljeni brojčani odnosi kroz stoljeća: jedne se izjed načuju s drugima, ili udvostručuju neku drugu. Poznavajući jed nu, možemo proračunati težinu druge i tako dalje, rekonstruirajući, s greškama svojstvenim takvom računanju, broj cjelokupne mase ljudi. Korist od takvog globalnog broja je očit; ma kako neprecizan i netočan bio, on pomaže da se odredi biološka evolucija čovječanstva koje se može smatrati jedinstve nom masom, jednim stockom, kako bi to rekli statističari.

Malo brojaka Nitko ne poznaje cjelokupno stanovništvo svijeta između XV. i XVIII. stoljeća. Statističari se nisu mogli složiti, polazeći od opreč22

Težina broja

Nicolas Poussin: Kuga l;ilisicjaca..Si/c' donedavna pustošenja epidemija i gladi prekidala su zastojima i nazadovanjima svaki demografski rast. (Otisak Giraudon) nih, malobrojnih i nepostojanih brojki koje daju historičari. Na tim se sumnjivim uporištima, na prvi pogled, ništa ne može izgra diti. Ali vrijedi truda pokušati. Malo brojki i ne baš pouzdanih: one se odnose samo na Evropu, i u nekim valjanim radovima na Kinu. Tu imamo gotovo ispravne procjene. Ako i nije tlo čvrsto za svaki ogled, nema velike opasnosti u nj se upuštati. Ali što je s preostalim svijetom? Ništa, ili gotovo ništa o Indiji, koja, nc mareći mnogo za svoju povijest općenito, ne mari niti za

Fernand H m udel/S tru k tu re svakidašnjico

i. u MHKSiKiJ: č o v j e k u s t u p a m j e s t o s t a d im a ( P re m a P. C h a u n u u , » !.'A m ć r iq n e la tin e« , u: Ilis io ire u n iv crscllc, 3,

lin c y c lo p e d ie d e la P le ia d e .)

brojke koje bi je objasnile. Ništa, jasno, o Oceaniji, koju su ev ropska putovanja u XVII. stoljeću samo dodirnula. Tasman stiže u Novi Zeland u svibnju 1642;'na Tasmaniju, otok kojem ostavlja svoje ime, u prosincu iste godine; Cook u Australiju jedno stoljeće kasnije, 1769. i 1783; Bougainville na Tahiti, novu Kitcru, koji nije otkrio, u travnju 1768. Uostalom, da Ii je potrebno dovoditi u pitanje to raspršeno čovječanstvo? Na svoje tabele statističari upi suju dva milijuna za cijelu Oceaniju, ma koji trenutak sagledavali. Sto se liče Afrike, južno od Sahare, ništa pouzdano, osim raz novrsnih podataka o robovima početkom XVI. stoljeća, brojke iz kojih, makar i bile pouzdane, ništa ne bismo mogli zaključiti. Napokon, ništa pouzdano o Americi, ili barem, u tom pogledu, dva proturječna proračuna. Za Angela Roscnblata postoji samo jedna, regresivna meto da5: polazeći od sadašnjih brojki, računati unazad. To znači doći, za obje Amerike sutradan nakon osvajanja, do veoma niske brojke: 10 do 15 milijuna bića, a ta je slaba naseljenost u XVII. stoljeću još više osiromašila, sve do 8 milijuna. Ona će ponovo i polako rasti tek u XVIII. stoljeću. Ipak, američki historičari Sveučilišta u BerkeIcyu (Cook, Simpson, Borah6) —da bismo skratili, kažemo »berkelcyska škola« — posvetili su se nizu proračuna i interpolacija, polazeći od djelomičnih brojeva razdoblja, poznatih za neka pod24

Težina broja

Idealna slika usvajanja: stanovnici kloride dočekuju 1564. fra n c u skog istraživača R. de l.ondonnierea. Gravira Theodora de Ilrjta pre m a sliciJ. Lcmoynea de Morguesa. (koto lUilloz)

ručja Meksika, neposredno nakon evropskog osvajanja. Rezultati daju veoma napuhane brojke: 11 milijuna za 1519. (procjena predložena 1948), ali svi dijelovi dodani dosjeu, ili ponovljeni I960, donose već sam po sebi čudnovat broj od 25 milijuna stanovnika samo za Meksiko. Zatim, stanovništvo će se neprestano smanjivati: 1532, 16,800.000, 1548, 6,300.000; 1568, 2,650.000; 1580, 1,900.000; 1595, 1,375.000; 1605, 1,000.000; lagani uspon započinje tek 1650, a izrazit od 1700. Te bi nas nevjerojatne brojke mogle potaknuti da cijelu Ameriku oko 1 500. obdarim o s 80 do 100 milijuna bića. Nitko neće u to slijepo povjerovati, usprkos svjedočanstvu arheologa i tolikih kroničara osvajanja, medu kojima je i O. Bartolomeo de Las Casas. Potpuno je sigurno jedino to da je Amerika s evropskim osvajanjem pretrpjela biološko razaranje, možda ne od 10 na 1, ali u svakom slučaju golemo i bez zajedničkog mjerila s crnom kugom i katastrofama koje su je pratile u Evropi zlosretnog XIV. stoljeća. Surovost jednog nemilosrdnog rata imala je svoj udio 25

Fernand Braudel / Strukture svakidašnjice

odgovornosti, ali i kolonijalna rabota neusporedive težine. .In dijansko je stanovništvo na kraju tog XV. stoljeća u znaku demo grafske nepostojanosti, posebice zbog nedostatka životinjskog mlijeka, što je primoravalo majku da hrani dijete sve do treće ili četvrte godine, i onemogućavalo »plodnost« žene za vrijeme tog dugog dojenja te slabilo svako življe demografsko obnavljanje7. Ta američko-indijanska masa u nestabilnoj ravnoteži, bila je zatečena nizom strašnih napada mikroba, istovjetnih onima koje će na dramatičan način na Pacifiku u XVIII, a nadasve u XIX. stoljeću donijeti prisutnost bijelaca. bolesti — to jest virusi, bakterije i paraziti uvezeni iz Evrope ili Afrike — brže su se razmnožavali nego životinje, biljke i ljudi koji su također došli s druge strane Atlantika. Amcričko-indijanske populacije, koje su bile prilagođene samo svojim vlastitim patogenim činiocima, bile su razoružane pred tim novim pogibe ljima. Tek što su Evropljani dotakli Novi svijet, boginje su već doprle u Santo Domingo 1493,1519. je Meksiko bio opsjednut još prije nego što je u nj prodro Cortes, a u Peruu su 1530. prethodile dolasku španjolskih vojnika. One su zatim zahvatile Brazil 1560, a Kanadu 16358. Ta je bolest, protiv koje je Evropa bila gotovo napola imuna, medu urodeničkim stanovništvom uzrokovala mračne rezove. 'Iako je bilo s ospicama, gripom, dizenterijom, gubom, kugom (prvi štakori osvojili su Ameriku oko 1544-1546), veneričnim bolestima (to je veliko pitanje na koje ćemo se još vratiti), tifusom, elefantijazom, tim bolestima koje su donijeli bijelci ili crnci, ali koje su sve poprimile novu virulenciju. Dakako, brojna su kolebanja o stvarnoj prirodi nekih bolesti, ali otrovna najezda mikroba je nedvojbena; meksičko se stanovništvo survalo pod udarom kolosalnih epidemija: 1521. boginja, 1546. neke neodređene »kuge« (tifus ili gripa) koja se ponovo u strašnom opsegu pojavila 1576-1577. i odnijela dva milijuna života9. Stanov ništvo nekih antilskih otoka, potpuno je istrijebljeno. Valja učiniti velik napor i odustati od toga da se žuta groznica smatra autoh tonom u tropskoj Americi. Ona je vjerojatno afričkog porijekla. U svakom slučaju, ona sc pojavljuje kasno, na Kubi oko 1648, u Brazilu oko 1685, otuda če sc proširiti cijelim tropskim područjem Novog svijeta; u XIX. stoljeću, proširit će se od Buenos Airesa do istočne obale Sjeverne Amerike i zahvatiti čak i luke sredozemne Evrope10. Nemoguće je zamisliti Rio dc Janeiro XIX. stoljeća bez te kobne pratilje. Valja ukazati na jednu pojedinost; dok su do sada masovne epidemije desctkovale domoroce, ovaj put su pridošlice, 26

Težina broja

bijelci, postali omiljene žrtve bolesti koja jc postala endemska. Oko 1780. posade galija u Porto Belu podliježu bolesti, a veliki brodovi primorani su da prezime u luci11. Novi svijet pati dakle od strašnih nedaća. Vidjet ćemo da se one ponovo javljaju kad se Evropljanin smjesti na pacifičkom otočju, na drugom biološki izdvojenom svijetu. Malarija, na primjer, kasno stiže u Indoneziju i Oceaniju, iznenađuje Dataviju i 1732. je uništava12. Tako se mogu uskladiti proračuni A. Rosenblata s onima bcrkeleyskih povjesničara, oprez prvoga i romantizam drugih; brojke mogu biti istinite, ili slične jedne drugima, već prema tome da li su utvrđene prije ili nakon osvajanja. Ostavimo postrani mišljenja Woytinskoga i Embreea. Ovaj posljednji, jučer jc tvrdio da »nikad nije bilo više od 10 milijuna živih bića između Aljaske i Cap Horna, ni u jednom razdoblju koje je prethodilo Kolumbu«13. Možemo u to danas sumnjati.

Kako računati ? Primjer Amerike pokazuje kako se jednostavnim (ako nc i odviše jednostavnim) metodama mogu, polazeći od relativno postojanih brojki proračunati i zamisliti druge. Ti nepouzdani putevi s pra vom uznemiruju povjesničara navikla da se zadovoljava samo onim što jc dokazano neoborivim dokumentom. Statističar ne poznaje ni takve nemire, ni takve malodušnosti. »Moći će nam predbaciti da ne prodajemo začine« (U orig.: faire de l ’ epicene, fraza koja označava visoko podizanje cijena, svojstveno trgovanju mirodijama — Red.) piše duhovito Paul. A. Ladame; odgovorit ćemo da pojedinosti nisu važne: nas zanima jedino poredak veli čina1,1. Poredak veličina, vjerojatni strop ili pod, maksimalna ili minimalna razina. U toj raspravi u kojoj jc svatko u krivu, u kojoj jc svatko u pravu, prijeđimo radije na stranu računatclja. Njihova igra uvijek pretpostavlja da između različitih populacija svijeta uvijek postoje proporcije, ako nc utvrđene, tada bar one koje se sporo mijenjaju. Bilo je to mišljenje Mauricca Halbwachsa15. Drugim riječima, stanovništvo cijelog svijeta vjerojatno jc imalo malo promjenljive strukture', brojčani odnosi različitih ljudskih skupina međusobno bi se grosso modo održali. Bcrkelcyska škola izvodi globalni američki broj iz parcijalnog, meksičkog broja. Na isti način, poz navajući otprilike stanovništvo regije Tricra oko 800, Karl Lam27


prccht, a zatim Karl Julius Bcloch, proračunali su broj koji vrijedi za cijelu Njemačku16. Problem ćc uvijek biti isti: računajuči s vjerojatnim proporcijama, polaziti od poznatih brojeva da bi se došlo do vjerojatnih brojki više razine kojima bi se mogao utvrditi red veličine. Taj red nikad nije bez vrijednosti, pod uvjetom da se uzme za ono što jest. Više bi vrijedili realni brojevi. Ali oni nam nedostaju.

Jednakost Kina—Evropa U pogledu Evrope uključuju se razmišljanja, proračuni, brojke K. Juliusa Belocha (1854-1929), velikog preteče historijske demo grafije, Paula Momberta, J. C. Russcla i posljednje izdanje knjige Marcela Keinhardta17. Te se brojke mogu međusobno uskladiti kad ih svatko posuđuje od susjeda. Što se mene tiče, ja sam odabrao ili zamislio najviše razine kako bih svaki put Evropu protegao do Urala, uključujući tu i »divlju istočnu Evropu«. Brojke navedene za Balkanski poluotok, Poljsku, Moskovsku Rusiju, skandinavske zemlje, veoma su rizične, jedva nešto uvjerljivije od onih koje statističari predlažu za Oceaniju i Afriku. To mi se širenje činilo nužnim; ono Evropi, odabranoj za mjernu jedinicu, daje iste prostorne dimenzije, ma koje se razdoblje razmatralo; zatim, to širenje sve do Urala bolje uravnotežuje dvije zdjelice vage: Evropu koja se proširila s jedne, i Kinu s druge strane, jednakost koja se potvrđuje u XIX. stoljeću, čim posjedujemo, ako ne sigurne, bar prihvatljive brojke. U Kini, brojke zasnovane na službenim popisivanjima, ne dobivaju na vrijednosti odmah i bez primjedbi. To su fiskalne brojke, a tko kaže porezništvo, kaže prijevara, ili iluzija, ili oboje ujedno. A. P. Usher18 je u pravu kad misli da su to uglavnom preniske brojke i on ih je povećao, s nesigurnošću koju uključuje svaka operacija takve vrste. To je učinio i posljednji povjesničar19 koji se upustio u takva nesavršena računanja... Povezane, sirove brojke otkrivaju uostalom očite nemogućnosti, padove ili uspone nenormalne veličine, čak iza kinesku masu. One nedvojbeno često mjere »red i autoritet u Carstvu, isto kao i razinu populacije«. Tako se 1674. sveukupna brojka spustila za 7 milijuna u odnosu na prethodnu godinu zbog velike pobune vazala u \Vou San Kouci. Oni koji nedostaju, nisu mrtvi, oni su samo izmakli središnjoj vlasti. Ako joj se podrede, statistike se skokovito pomiču prema 28

Težina broja Milijuni glanovnika

2. SVJETSKA POPULACIJA (X111—XX. STOLJEĆE)

naprijed, bez zajedničkog mjerila s prirodnim , čak maksimalnim povećanjem stanovništva. Pridodajmo da popisivanja nemaju uvi jek isti temelj. Prije 1735, broje se jen-ting, poreski obveznici, ljudi od šesnaeste do šezdesete godine; njihov broj valja zbog toga umnožiti, prihvatiti da oni čine 28% cjelokupnog stanovništva. Od 1741, naprotiv, prebrojavanje se odnosi na realni broj osoba, i stanovništvo se utvrđuje na 143 milijuna, dok je proračun prem a broju jen— tinga 1734. iznosio 97 milijuna. Sklad bi se mogao uspostaviti, jer račun dopušta mnoge šale, ali kome bi donio zadovoljstvo?20 Brojke ipak zadugo zadržavaju svoju vrijednost, u tome se slažu stručnjaci, i one najstarije, koje se odnose na Kinu iz razdoblja Ming (1368-1644), nisu najnepouzdanije, nego na protiv. Ukratko, vidimo s kakvim materijalom m oram o raditi. Kada brojke prenesem o na grafikon, uspostavlja se približna jednakost između Evrope što se proteže do Urala, i Kine, ograničene na bitni teritorij svojih provincija. Danas se, uostalom, vaga sve više naginje u korist Kine, obzirom na stupanj njezina nataliteta. Ali, približna ili ne, ta se jednakost izlaže riziku da bude jednom od najjasnijih struktura u povijesti svijeta za posljednjih pet ili šest stoljeća, i od nje možemo poći u približnom proračunavanju stanovništva na svijetu.

29

Fernand Braudel/ Strukture svakidašnjice

Opća populacija svijeta Čim u XLX. stoljeću raspolažemo s vjerojatnim statistikama (prvi istinski popis 1801, samo za Englesku), Kina ili Evropa, svaka za sebe, predstavljaju grosso modo, četvrtinu cjelokupnog čovje čanstva. Očito, vrijednost takve proporcije, prenesena u povijest, nije unaprijed osigurana. Evropa i Kina bile su, od jučer do danas, najveći akumulatori populacije svijeta. Ako su se kretale brže od drugih, možda bi bilo uputno da se za prošlost prije XVIII. stoljeća zadrži proporcija od 1 do 5, radije nego od 1 do 4, za svaku tu masu koja se uspoređuje s preostalim svijetom. Ova opreznost ukazuje, napokon, samo na naša dvoumljenja. Povući ćemo, dakle, s koeficijentom 4 ili 5, dvije krivulje za Kinu i Evropu, kako bismo dobili četiri vjerojatne krivulje popu lacije svijeta koje će se podudarati s četiri ili pet Evropa, s četiri ili pet Kina. Neka to na rekapitulativnom grafikonu bude kompleksna krivulja, koja od najnižih do najviših brojki omeđuje široko pod ručje mogućnosti (i grešaka). Između tih granica, zamislimo u njihovoj blizini liniju koja bi, od XIV. do XVIII. stoljeća, dala sveukupno stanovništvo svijeta u njezinu razvoju. Viđena s pomoću takva računa, ta je populacija otprilike od 1300. do 1800, zadugo težila porastu, ne računajući, dakako, snažne i trenutačne regresije o kojima smo već govorili. Ako smo za 1300-1350, čime započinjemo, odabrali najnižu procjenu (250 milijuna), uzimajući za kraj najvišu (1.380 milijuna 1780), porast bi dakle bio veći od 400%. Nitko ne mora u to vjerovati. Utvrđujući polazište na maksimumu od 350, a kraj od 836 (najniža, Wilcoxova brojka21), povećanje bi iznosilo 138%. U pola tisućljeća, odgo varalo bi prosječnom, pravilnom rastu (pravilnost je, očito, samo »stvar duha«), od 1,73%, ili kretanju, da je bilo konstantno, jedva vidljivu tijekom godine. Ništa ne mijenja na stvari što se u tom golemom vremenskom razdoblju stanovništvo svijeta udvostruči lo. U tom kretanju prema naprijed nisu pobijedile niti ekonomske nedaće, niti katastrofe, niti velika smrtnost. Nema sumnje da je to činjenica bitna za svjetsku povijest od XV. do XVIII. stoljeća, i to ne samo na planu razine života: sve se moralo prilagoditi tom pritisku cjeline. Evo što neće nimalo začuditi povjesničare Zapada: oni svi poznaju brojne neizravne znakove (osvajanje novih zemalja, emi gracije, krčenja, bonifikacijc, urbanizacije...) koji potkrepljuju na še brojčano izražene podatke. Zauzvrat, zaključci i objašnjenja, 30

Težina broja

koja su oni iz njih izvukli, ostaju sporni, jer su vjerovali da je pojava ograničena na Evropu, dok je činjenica — najvažnija, najuzbud ljivija od svih koje ćemo zabilježiti u ovoj knjizi — da je čovjek pobijedio brojne zapreke koje su se suprotstavljale njegovoj broj čanoj progresiji u svim zemljama kojeje nastavao. Ako taj porast ljudi nije samo evropski, nego i svjetski, valja preispitati brojne perspektive i brojna tumačenja. Ali prije nego dođemo do takva zaključka, važno je da se vratimo nekim proračunima.

Sporni brojevi Od statističara smo posudili metodu, služeći se najpoznatijim brojkama, onima koje se odnose na Evropu i na Kinu, da bismo iz njih izvukli procjenu o stanovništvu svijeta. Oni neće moči zam jeriti tom postupku... Ali suočeni s istim problemom, statističari su postupili drugačije. Oni su postupak rascjepkali i uzastopce iz računavali stanovništvo svakog od pet »dijelova« svijeta. Čudnog li poštovanja pred stoljetnim podjelama! Ali kakvi su njihovi rezul tati? Prisjetimo se da su jednom za svagda Oceaniji pripisali 2 milijuna stanovnika, što je od malog značenja, budući da se taj sićušni broj unaprijed gubi na rubu naših zabluda; a cijeloj Africi 100 milijuna, o čemu vrijedi truda raspravljati, budući da je, prema našem mišljenju, ta postojanost, pripisana stanovništvu same Afri ke, malo vjerojatna, a procjena isiljena, te očito utječe na procjenu cjeline. Na jednoj smo tabeli saželi procjene stručnjaka. Primijetit ćemo da svi njihovi proračuni počinju kasno, 1650, i da su u pravilu optimistični, uključujući tu nedavnu anketu koju su prove le službe Ujedinjenih naroda. Te mi sc procjene uglavnom čine suviše visoke, barem u onome što se odnosi najprije na Afriku, a zatim na Aziju. Smiono je u samom početku, 1650. godine, dinamičnoj Ev ropi i tada zaostaloj Africi (osim njezina mediteranskog ruba), pridati isti broj (100 milijuna). Nije također razumno niti Aziji 1650. pridati najniže brojke na tablicama (250 ili 257 milijuna), kao niti veoma visoku brojku od 330, koju je prebrzo prihvatio Carr Saunders. 31

Tem and Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice POTUIACIJA SV1JHTA U MILIJUNIMA STANOVNIKA __________________ (1650-1950)_____________________ 1750

1650 2

Oceanija Afrika

Azija

Amerika

Evropa (Uključujući i evrop ski dio Rusije) 1 UKUPNO 3

1800

2

2 100

100

100

257*

437*

330"

479"

120

199“

857*

1.272*

602"

749"

937"

522"*

671"*

859"*

59

144

59

144

406*" 11'

13”

12,4"

24,6"

13**

12,4***

24,6*"

103*

144*

100"

140" 140*" 694

545

733.4

465

660,4

1950 13*

100

250"

100"*

1900 6

656*

8*

470

1850 2

59

144

274*

423'

187"

266"

401"

187"*

266"*

401"*

1.091

1-550

915,6

1.176

1.608

835,6

1.098

1.530

338*

594*

2.416

Izvori: * H tillcliti tics N a t io n s Ui/ies, p ro sin ac 1951. -* * C arr S au n d ers. -♦ * * Kuezynski B rojke b e z zvjezdica zajed n ičk e s u svim izvorim a B rojke C arra S a u iu lc rsa z a Afriku bile* s u zao k ru ž e n e n a 100.

Afrika sredinom XVII. stoljeća zasigurno ima nepostojane brojke stanovništva. Ono je od polovice XVI. stoljeća pretrpjelo sve veća otimanja crnog robija za Ameriku, koja se pridružuju ranijim otimanjima za zemlje islama, što će potrajati sve do XX. stoljeća. To može biti tako samo zahvaljujući određenom bio loškom zdravlju. Drugi je dokaz tog zdravlja, otpor toga istoga stanovništva prema evropskom prodiranju: u XVI. stoljeću, Crni se kontinent, usprkos nekim pokušajima, neće bez otpora otvoriti pred Portugalcima, kao što je to prije njih učinio Brazil. Dostupno nam je također nekoliko tračaka svjetlosti o prilično zbitom životu seljaka u njihovim skladnim scocima koje će uništiti evropski nalet u XIX. stoljeću.22 Pa ipak, ako Evropljanin nije ustrajao u želji da se dokopa zemalja crne Afrike, razlog je tome što su ga već na obali zaustavile »zarazne« bolesti: periodične ili kontinuirane groznice, »dizenterija, sušica, vodena bolest«, da ne zaboravimo i brojne parazite, 32

Težina broja

sve bolesti kojima plaća veoma težak danak23. One su, kao i vještina ratničkih plemena, postavljalo zapreke. Brzaci i brane presijecaju rijeke: tko bi se uspeo divljim vodama Konga? S druge strane, američka pustolovina i trgovina s Dalekim istokom, mobiliziraju sve raspoložive aktivnosti Evrope, kojoj su interesi drugdje. Crni kontinent sam šalje jeftinu zlatnu prašinu, slonovaču, ljude. Što još više od njega tražiti? Što se tiče robova, oni ne predstavljaju masu kojoj se rado vjeruje. Trgovina robljem ograničena je čak i prema Americi, možda samo zbog kapaciteta transporta. Za uspo redbu, od 1769- do 1774, sveukupno je irsko naseljavanje brojilo tek 44.000 ukrcavanja, ili manje od 8.000 godišnje2,1. Isto je tako, u XVI. stoljeću, iz Seville za Ameriku polazilo u prosjeku oko dvije tisuće Španjolaca25. Čak i ako prihvatimo za robove sasvim neza misliv broj od 50.000 crnaca godišnje (on će biti dosegnut u XIX. stoljeću, u posljednjim godinama ropstva), on bi bio u skladu s afričkom populacijom od samo 25 milijuna. Ukratko, masa od 100 milijuna bića pripisanih Africi, ne počiva ni na kakvoj pouzdanoj činjenici. Ona bez sumnje prihvaća prvu, veoma nesigurnu sve opću procjenu koju je 1696. dao Gregory King (95 milijuna). Zadovoljili smo se time da ponovimo broj. Ali gdje ga je on sam našao? Raspolažemo dakle s nekoliko procjena: J. C. Russel26, na primjer, procjenjuje stanovništvo sjeverne Afrike u XVI. stoljeću na 3.500.000 (ja sam ga, bez čvrstih argumenata, procijenio na 2 milijuna). Za Egipat XVI. stoljeća još uvijek nam nedostaju podaci. Možemo li govoriti o dva ili tri milijuna, budući da prve solidne procjene 1798. pridaju Egiptu 2,400.000 stanovnika i da današnje proporcije izjednačuju sjevernu Afriku i Egipat? Svako od tih stanovništava samo po sebi danas čini desetinu afričkog ljudstva. Prihvatimo li te iste proporcije za XVI. stoljeće, ona bi mogla iznositi 24 do 25 milijuna, već prema tome da li ćemo prihvatiti jednu ili drugu od tih prethodnih brojki, od kojih se posljednja odnosi na XVIII. stoljeće, a druge dvije na XVI. Brojka od 100 milijuna veoma je daleko od tih približnosti. Očito, nema dokaza. Oklijevat ćemo da utvrdimo bilo koju brojku, ali bit ćemo kate gorični u odbacivanju brojke od 100 milijuna. Pretjerane su i visoke brojke za Aziju, ali rasprava ovdje nema istu težinu. Carr Saunders27 misli da Wilcox nije bio u pravu kad je, oko 1650, Šest godina nakon što su Mandžuri zauzeli Peking, sveo stanovništvo Kine na 70 milijuna; on ga zatim smiono ud vostručuje (150 milijuna). U tom zamršenom razdoblju kineske 33


3. UNUTRAŠNJU MIGRACIJE U KINI U XVIII. STOLJEĆU Intenzivan demografski porast u XVIII. stoljeću povećava u Kini migracije od provincije do provincije; njihovu shem u ocrtava ova karta. (L. Dermigny, T rg o v in a u K a n to n u u XVIII. s to lje ć u )

povijesti, o svemu se može diskutirati i sve dovesti u pitanje (nisu li jen-ting bili jednostavno naša ognjišta, obične poreske jedini ce?). Wilcox se oslonio na ToitngHivaLoub (prijevod Cheng Heng Chcn). Pretpostavimo da je njegova brojka niska; ipak, valja voditi računa o strahotnim udarcima sjekire mandžurske invazije; zatim 1575. brojka koju je rekonstruirao A. P. Usher28iznosi 75 milijuna, a 1661. 101; 1680. službena brojka iznosi 61, prema jednom

Težina broja

autoru 98, a prema drugom 120, ali 1680, to jest kad se napokon učvrstio mandžurski poredak, neki putnik govori o šezdesetak milijuna stanovnika, brojeći 10 osoba po ognjištu, što nije nor malan koeficijent, čak ni za Kinu. Nikako prije 1680, ili bolje, prije ponovne okupacije Formože, 1683, započinje, poput plime, zahuktali demografski rast Kine. Ona je zaštićena, zaklonjena širokom kontinentalnom eks panzijom koja će Kineze dovesti do Sibira, Mongolije, Turkcstana, Tibeta. U vlastitim granicama, Kina je izložena kolonizaciji naj većeg intenziteta. U svim nizinskim predjelima, svim navodnjivim brežuljcima raste vrijednost, kao i planinskim područjima u koji ma postaju sve brojniji palitelji šuma. Nove kulture koje su unijeli Portugalci u XVT. stoljeću, kao kikiriki, slatki krumpir, nadasve kukuruz, rasprostranjuju se, sve dok iz Evrope nije stigao krumpir koji će postati važnim tek u XIX. stoljeću. Ta se kolonizacija provodi oko 1740. bez velikih sukoba. Nakon nje, komadić zemlje namijenjen svakome, postupno će se smanjivati s porastom stanovništva, bržim nedvojbeno od povećanja obradive zemlje29. Te duboke preobrazbe pomažu da se provede jedna kineska »gospodarska revolucija«, udvostručena snažnom demografskom revolucijom koja je premašuje. Vjerojatne brojke su slijedeće: 1680, 120 milijuna; 1700, 130; 1720, 144; 1740, 165; 1750, 186; 1760, 214; 1770, 246; 1790, 300; 1850, 43030... Kad George Staun ton, sekretar engleskog ambasadora, 1793. pita Kineze, koliko je stanovništvo Carstva, oni mu s ponosom, ali ne i s iskrenošću odgovaraju: 353 milijuna31... AJi vratimo se na stanovništvo Azije. Ono se obično procje njuje dvostruko ili trostruko većim od Kine. Radije dva puta nego tri, jer se, čini se, Indija ne izjednačuje s kineskom masom. Procjena (30 milijuna) stanovništva na Dekanu 1522, prema spor nim dokumentima, dala bi cijeloj Indiji broj od 100 milijuna stanovnika32, što premašuje suvremenu »službenu« kinesku broj ku, u što nitko ne mora povjerovati. Uostalom, Indija će tijekom stoljeća pretrpjeti teške nedaće koje haraju sjevernim pokraji nama33. Ali nedavna izučavanja indijskih povjesničara ukazuju na procvat i na snažan demografski rast Indije u XVII. stoljeću3,1. Preostaje i francuska neobjavljena procjena iz 179735, koja joj pripisuje 155 milijuna bića, dok ih 1780. Kina »službeno« navodi 275. Smione statistike Kingsleya Davisa36 ne bi nam dale za pravo 35


u pogledu tc inferiornosti Indije. Ali ne bismo ih niti mogli prih vatiti zatvorenih očiju. tJ svakom slučaju, Azija za koju pretpostavljamo da se izjed načuje s dvije ili tri Kine, 1680. bi brojila 340 ili 360 milijuna, a 1790. 600 ili 900. Naglasimo ponovo našu sklonost prema nižim brojkama. Oko 1680. stanovništvo svijeta bi iznosilo u milijunima: Afrika 35 ili 50, Azija 340 ili 360, Evropa 100, Amerika 10, Oceanija 2; mogli bismo prepoznati red veličina našeg prvog proračuna, s istim ogradama neizvjesnosti.

Stoljeća, jedna u odnosu prema drugima Provjeravanja kontinenta za kontinentom prema prostoru ne moraju isključiti i teže provjere sa stanovišta vremena, stoljeće za stoljećem. Paul Mombcrt37 dao nam je prvi model za Evropu i za razdoblje od 1650-1850. Vodila su ga dva opažanja: prvo, da su posljednje brojke najmanje sporne od svih drugih; kao drugo, ako se polazi regresivno, od skorašnjih ka nekadašnjim razinama, da između njih valja pretpostaviti vjerojatne krivulje rasta. Proizlazi kao pretpostavka, za Evropu 1850, brojka od 266 milijuna, i zaključak —budući da krivulje očito nisu toliko nagle, ne prihvaća ih na primjer W. 1;. Wilcox —o brojci 211 za 1800; od 173 za 1750, i za 1650. i 1600, 136 i 100. Neka sc u XVIII. stoljeću i pretjera u odnosu prema ustaljenim procjenama; jedan dio viška, dodijeljen u XIX. stoljeću, vraćen je prethodniku. (Sve te brojke očito su dane uz sve rezerve). Nalazimo se tako pred razumnim godišnjim postocima rasta koji su uvelike prilagođeni nekim istraživanjima: od 1600. do 1650. 6,2%; od 1650. do 1750. 2,4%; od 1750. do 1800. 4%; od 1800. do 1850. 4,6%. Za godinu 1600. nailazimo na brojku K. Juliusa Bclocha (gotovo 100 milijuna stanovnika za cijelu Evropu). Ali nedostaje nam bilo kakav ozbiljan pokazatelj da bismo mogli tim hodom proslijediti u suprotnom smjeru, od 1600. do 1300, za vrijeme tog neminovnog razdoblja u kojem, kao što znamo, postoji snažan pad od 1350. do 1450, a zatim živ uspon od 1450. do 1650. Nedvojbeno možemo, na vlastiti rizik i odgovornost, prih vatiti to olako razmišljanje Paula Momberta. Najmanje rizična brojka za 1600, ona od 100 milijuna Evropljana, vrh je dugog 36

Težina broja

uspona u kojem sc možemo kolebati između tri krivulje, jedne od 6,2%, kao Što ukazuje rast od 1600. do 1650, druge od 2,4%, od 1650. do 1750, i posljednje od 4%, od 1750. do 1800. Logično bismo se usmjerili ka ovom posljednjem postotku vodeći računa o naslućenoj, ali neutvrđenoj živosti rasta između 1451. i 1600. Rezultat: 1450. Evropa bi trebala brojati približno 55 milijuna stanovnika. Dakle ako sa svim povjesničarima prihvatimo da je stanovništvo kontinenta od 1300-1350. izgubilo bar petinu cjelo kupnog broja s crnom kugom i njezinim pratiljama, brojka bi se mogla utvrditi na 69 milijuna. Ne mislim da je ta brojka nevjerojat na. Pustošenja i bijeda evropskog istoka, iznenađujući broj sela koja će nestati u cijeloj Evropi za vrijeme krize od 1350-1450, sve to uvjerava u mogućnost te visoke razine, u blizinu razumne procjene Juliusa Bclocha (66 milijuna). Neki povjesničari vide u živom zamahu u XVI. stoljeću »ob navljanje« nakon prethodnih padova30. Da smo zadržali naše brojke, one bi najprije bile izjednačene, a zatim prekoračene. Sve je to očito veoma sporno.

Nekadašnja nedovoljna tumačenja Preostaje još u početku naznačen problem: opći porast stanov ništva svijeta, u svakom slučaju Kine, tako je izrazit i nedvojben da primorava na preispitivanje nekadašnjih tumačenja. Neka za njima žale oni povjesničari koji demografski rast Zapada uporno tumače opadanjem smrtnosti u gradovima (koja, uostalom, ostaje veoma visoka)39, porastom higijene i napretkom medicine, povlačenjem boginja, brojnim dovođenjem pitke vode, padom smrtnosti djece i pomicanjem prosječne dobi ženidbe, što su sve argumenti veoma velike težine. Ali morali bismo, na jedan ili drugi način, drugdje, a ne samo na Zapadu pronaći istovjetna tumačenja, ili istu težinu. U Kini, u kojoj su brakovi uvijek bili »rani i plodni«, ne bismo mogli primije titi spuštanje prosječne dobi ženidbe, niti porast postotka natali teta. Što se tiče higijene gradova, 1793. Peking broji, prema kazivanju nekog engleskog putnika, 3 milijuna žitelja40, a očito, manje se širi od Londona koji ni izdaleka ne doseže tu fantastičnu 37


brojku. U niskim kućama, gomilanje porodica je upravo nev jerojatno. Higijene tu ne može biti. Kako možemo, ne izlazeći iz Evrope, objasniti nagli rast stanovništva u Rusiji (od 1722. do 1795- ono se udvostručuje: od 14 do 19 milijuna), dok nedostaju liječnici i kirurzi41, a u grado vima nema nikakve higijene? A ako izađemo izvan Evrope, kako u XVIII. stoljeću objasniti porast stanovništva, bilo anglo-saskog, bilo španjolsko-portugalskog, u Americi u kojoj nema ni liječnika, ni osobito zamjetljive higijene, a osobito u Rio de Janciru, od 1763. prijestolnici Brazila, koju redovito posjećuje žuta groznica ili gdje boginje, kao i u čitavoj Latinskoj Americi, pustoše u endemskom stanju, razarajući oboljele »sve do kosti«42. Ukratko, svako bi stanovništvo moglo imati svoj način rasta. Ali zašto se svi ti porasti odvijaju u istom, ili gotovo istom trenutku? Nedvojbeno je bilo posvuda, a osobito nakon opće eko nomske obnove u XVIII. stoljeću — ali već i mnogo ranije — umnožavanja prostora što su se nudili ljudima. Sve zemlje svijeta tada su se same kolonizirale, naseljavajući svoje puste ili napola puste zemlje. Evropa je izvukla dobit iz suviška životnog prostora i hrane zahvaljujući prckomorju, kao i evropskom istoku koji izlazi iz svojega »barbarstva«, kako je govorio opat Mably; kako u južnoj Rusiji, tako, na primjer, i u šumovitoj i još močvarnijoj i nehumanijoj Madžarskoj, ondje gdje se tako dugo održala borbena granica Turskog Carstva, sada potisnuta daleko prema jugu. Vri jedi to i za Ameriku, a da i nemamo potrebe na tome inzistirati. Ali također i za Indiju, gdje je započela kolonizacija crne zemlje regura u blizini Dombaya43.Još više i za Kinu, tako zauzetu u XVII. stoljeću ispunjavanjem praznina i pustinja, kod sebe i pokraj sebe. »Ma kako paradoksalno izgledalo«, pisao je Renć Grousset, »ako bi trebalo usporediti povijest Kine s nekom drugom velikom ljudskom zajednicom, valjalo bi pomišljati na povijest Kanade ili Sjedinjenih Država. U oba slučaja, riječ je bitno, i izvan političkih promjena, o osvajanju golemih netaknutih teritorija koja je ostva rio narod težaka što jc pred sobom nalazio samo bijedna polunomadska žiteljstva.«44 Ta se ekspanzija nastavlja, ili, bolje, ponavlja u XVIII. stoljeću. Ipak, ako u cijelom svijetu postoji opća, obnovljena ekspan zija, to je stoga što je porastao broj ljudi. Više nego o uzroku, riječ je o posljedici. Doista, uvijek je bilo prostora na dohvat ruke što ga je trebalo osvojiti, svaki put kad bi ga ljudi poželjeli, ili kad im 38

Težina broja

je bilo potrebno. I danas, u ipak »konačnom« svijetu, kao što tvrdi Paul Valćry jezikom posuđenim od matematike, i u kojem, primje ćuje jedan razboriti ekonomist, »čovjek više nema na raspolaganju niti jednu drugu dolinu Mississippia, niti drugi teritorij Argen tine«45, prazan prostor još uvijek postoji; valja još zahvatiti ek vatorijalne šume, stepe, čak i arktička područja i prave pustinje, za koje moderne tehnike mogu prirediti mnoga iznenađenja.46 U biti, problem nije u tome. Pravo pitanje ostaje ovo: zašto je, u istom trenutku, »geografska konjuktura« u igri, dok je ponuda prostora zapravo bila trajna? Sinkronizam stvara problem. Među narodna ekonomija, djelotvorna, ali još slaba, ne može se jedina smatrati odgovornom za jedan tako opći i tako moćan pokret. Koliko je i uzrok, toliko je i posljedica.

Ritmovi klime U tom, više ili manje savršenom jednoglasju, možemo zamisliti samo jedan opći odgovor. Danas on više neće izazivati podsmijeh znanstvenika: promjene klime. Neprekidna kolebanja, bilo tempe rature, bilo tlaka, bilo kišovitosti, proizlaze iz posljednjih sažetih intenzivnih istraživanja povjesničara i meteorologa. Te promjene djeluju na drveće, tokove voda, ledenjake, razine mora, rast riže i žita, maslina kao i loze, na životinje kao i na ljude. Između XV. i XVIII. stoljeća, svijet je tek jedno golemo se ljaštvo, pri čemu 80 do 90% ljudi živi od zemlje, i to jedino od nje. Ritam, kvaliteta, nedovoljna berba, upravljaju čitavim materijalnim životom. Iz njih proizlaze nagli udari, poput ugriza, u bjelici drveća, kao i u ljudskom tijelu. Neke od tih promjena otkrivaju se posvuda u isto vrijeme, iako se još samo tumače pretpostavkama koje se odbacuju, kao jučer ona o promjenama brzineje t streama. U XIV. stoljeću zbilo se opće hlađenje sjeverne polutke, napre dovanje ledenjaka, santi, pooštrenje zima. Vikinški put prema Americi prekinuli su opasni ledenjaci: »Nadošao je led (...) i nitko ne može ploviti starim putem, a da se ne izloži pogibelji«, piše polovicom XIV. stoljeća neki norveški svećenik. Ta klimatska dra ma, vjerojatno je dokinula normanske kolonije na Grenlandu; tijela posljednjih preživjelih, pronađena u zaleđenom tlu, pate tičan su dokaz47. Jednako je tako i doba Luja XIV »malo ledeno doba«, prema izrazu D. J. Schovea49; bio je to dakle jedan dirigent koji vlada 39


Zaleđene rijeke ijezerajasan supokazatelj klimatskih nedaća. Godi ne 1814. (kao i 1683), Temza, zaleđena »odLondon Bridgea do Black Friar Bridgea«, pretvorila se u veliko sajmišnopodručje. (FotoSnark) drugačije od Kralja Sunca i čija se volja očituje u žitorodnoj Evropi, kao i u Aziji rižinih polja ili stepa, u maslinicima Provanse, kao i u skandinavskim zemljama u kojima se tako kasno tope snijeg i led, a jesen, u žurbi da se što prije vrati, ne daje žitu vremena da sazrije: dogodilo se to strašnih godina oko 1690, najhladnijih nakon sedam stoljeća49 I u Kini, polovicom XVII. stoljeća množe se prirodne nedaće: zlosretne suše, kiše skakavaca —a u unutrašnjim pokrajinama, kao u Francuskoj Luja XIII, učestale su pobune seljaka. Sve to pridaje kolebanjima materijalnog života dodatno značenje i možda objašnjava njihovu simultanost. Ta mogućnost fizičke cjelovitosti svijeta i uopćavanja određene biološke povijesti ljudskih dimenzija, vjerojatno je svijetu pridala prvo jedinstvo, mnogo prije velikih otkrića, prije industrijske revolucije i uzajam nih ekonomskih prožimanja. Ukoliko ovo klimatsko objašnjenje sadrži, kao što ja mislim, samo dio istine, čuvajmo se da ga prekomjerno ne pojednos 40

Težina broja

tavimo. Svaka klima, veoma je složen sistem, i njezino djelovanje na život biljaka, životinja i ljudi može se ostvariti samo krivudavim putovima, različitim prema mjestima, kulturama i godišnjim dobi ma. U umjerenoj zapadnoj Evropi, postoji tako »negativna ko relacija između količine kiše koja pada između 10. lipnja i 20. srpnja« i »pozitivna korelacija između postotka sunčanih dana u razdobl|u između 20. ožujka i 10. svibnja i broja zrna (u klasu) žita«50. Želimo li ozbiljne posljedice povezati s klimatskim pogor šanjem, ono se mora pokazati i u nastanjenijim i nekoć »za pre hranu zapadne Evrope najvažnijim« zemljama te umjerene zone.51 To je sušta očitost. Primjeri izravnih utjecaja klime na urod koje su istakli povjesničari, odviše često uključuju marginalna pod ručja i kulture, kao žito u Švedskoj. U sadašnjem stanju još podrob nog istraživanja, nemoguće je uopćavati. Ali ne predviđajmo suviše buduće odgovore. Neka nam je na pameti prirođena krhkost čovjeka pred golemim snagama prirode. Blagonaklon ili ne, »ka lendar« je gospodar ljudi. Logično, povjesničari ekonomije Starog poretka vide u njemu ritmički slijed dobrih, lošijih ili loših žetvi. Ti ponavljani udarci pokreću goleme fluktuacije cijena o kojima ovise mnoge stvari. I tko neće pomisliti da je ta postojana temeljna glazba djelomično ovisila o promjenljivoj povijesti klime? Poznata nam je još danas ključna važnost monsuna: svako zakašnjenje nanosi u Indiji nepopravljive štete. Ponovi li se takva pojava dvije ili tri godine uzastopce, glad je tu. Čovjek se još nije oslobodio tih strašnih stega. Ali ne zaboravimo pustošenja suše u Francuskoj i u zapadnoj Evropi 1976. ili neuobičajenu promjenu vjetrova 1964. i 1965. u Sjedinjenim Državama, koja je istočno od Stjenovitih planina prouzrokovala katastrofalnu sušu52. Možemo se smijati misleći da to klimatsko objašnjenje ili to upletanje neba nije zbunjivalo nekadašnje ljude. Oni su suviše bili u iskušenju da s pomoću zvijezda objasne tijek svih zemaljskih stvari, pojedinačne ili kolektivne sudbine, bolesti... Matematičar, a ponekad i okultist, Oronce Fine, postavljao je u ime astrologije 1551. godine ovakve dijagnoze: »Ako se Sunce, Venera i Mjesec nadu u znaku Blizanaca, pisci malo zarađuju te godine, a sluge se bune protiv svojih gospodara. Ali bit će obilja žita na zemlji i nedovoljno sigurnih puteva za brojne lupeže.«53

41

LJESTVICA PODATAKA

Sadašnje stanovništvo svijeta (poznato do otprilike 10%), iznosi danas, 1979, oko 4 milijarde ljudi. Obratimo li se približnim brojkama koje smo iznijeli, ta masa predstavlja, ako se postavimo u 1300. ili 1800, od 5 do 12 puta više ljudi od toga dalekog čovječanstva.5*1 Ti koeficijenti od 1 do 12, od 1 do 5, i njihove prosječne vrijednosti, nisu zlatne brojke koje će sve objasniti. Utoliko više što uključuju realitete koji nisu uvijek iste prirode: današnje čovječanstvo nije zapravo, čak niti s biološkog gledišta, 12 puta uvećano stanovništvo 1300. ili 1350. Pa ipak, usporedba sirovih brojki, otvara neke perspektive.

Gradovi, vojske, flote Na našim retrospektivnim putovanjima, mi povjesničari susre ćemo prije XIX. stoljeća, prema našim mjerilima, samo male gradove, kao i male vojske; i jedni i drugi, stanu na dlan ruke. Koln, najveći grad Njemačke55 u XV. stoljeću, na Čvorištu dviju prometnica Rajne, uzvodne i nizvodne, kao i velikih kop nenih puteva, broji tek 20.000 žitelja u razdoblju u kojem se ruralna i urbana populacija nalaze u omjeru 10 prema 1, i gdje je urbani napon već toliko jasan da se može ukazati pred našim očima. Prihvatimo da je skupina od 20.000 žitelja znatna kon centracija ljudi, snaga, talenata, usta koja treba nahraniti, što iznosi više, ako se zadrže sve proporcije, nego aglomeracija od 100.000 do 200.000 osoba danas. Zamislite što je mogla značiti originalna i živa kultura u Kolnu XV. stoljeća. Isto tako, govoreći o Istanbulu XVI. stoljeća, kojem treba pripisati barem 400.000 žitelja, a nesum njivo i 700.00056, možemo s pravom reći da je to urbano čudovište koje se u svemu može usporediti s velikim današnjim aglome racijama. Da bi preživio, potrebna su mu sva stada ovaca što su na raspolaganju na Balkanu, riža, grah, žitarice iz Egipta; žito i drvo s Crnog mora; goveda, deve, konji iz Male Azije, i da bi se obnovila populacija, svi raspoloživi muškarci Carstva, a k tome i robovi koje su tatarski napadi doveli iz Rusije, a tursko brodovlje s obala 42

Težina broja

4 BITKA KOD PAVIC 1. Mirabello. — 2. Časa dei lcvricri. — 3 Zid od opeka oko parka. — 4. Opkop Francuza. — 5 Mosl San Anionio srušen na početku opsade. —
Sredozemlja. Sve to, prodavalo se na m onumentalnoj tržnici Đezistana u srcu goleme prijestolnice. Napomenimo da su vojske plaćenika Što su se početkom XVI. stoljeća borile za Italiju, veoma male, od 10.000 do 20.000 ljudi, s 10 ili 20 topova. Ti carski vojnici sa svojim sjajnim vodama, jednim Pescaireom, jednim de Bourbonom, jednim de Lannoyem, jednim Philibertom de Chalon, koji u našim školskim udžbenicima hame tice poražavaju one druge vojske plaćenika kojima zapovijedaju jedan Franjo I, jedan Bonnivet ili jedan Lautrec, broje, u biti, 10.000 ljudi starih četa iz redova njemačkih Landsknechta i špa njolskih puškara, 10.000 elitnih ljudi, ali koji se troše isto onako brzo, kao kasnije napoleonska vojska između bulonjskog tabora i Španjolskog rata (1803-1808). Oni ispunjaju scenu, od La Đicoquea (1522) do Lautrecova neuspjeha u Napulju (1528); Pavia im je bila vrhunac (1525)57. Tih 10.000 okretnih, nasilnih, neum o ljivih ljudi (to su tužni junaci postošenja Rima), više znače nego 50.000 ili 100.000 ljudi danas. Da li su mogli biti brojniji u ta davna vremena, kad se nisu mogli pokretati, niti opskrbljivati, osim u bogatim zemljama? Pobjeda kod Pavie, uspjeh je puškara, i još više, praznih trbuha. Vojska Franje 1 i odviše je dobro hranjena u zaklonima koji je brane od neprijateljskog topa, između zidova Pavie koju opsjeda i vojvodskog parka namijenjenog lovu i okru ni


ženog zidinama (na skučenom prostoru), gdje će se 24. veljače 1525. iznenada odigrati bitka. Isto tako, strašna i odlučna bitka kod Long Marston Moora (2. srpnja 1644), prvi poraz kraljevske vojske u drami engleskog građanskog rata, uključila je tek ograničene snage: 15.000 rojalis* ta, 27.000 parlamentaraca. Cijela vojska Parlamenta mogla bi se smjestiti na parobrode Queen Maty i Queen Elisabeth, primjećuje Peter Laslctt, zaključujući da je »malena masa ljudskih zajednica (...) činjenica koja obilježava taj svijet kojeg smo izgubili«58. Nakon što smo to izrekli, neki smioni pothvati dobivaju na vrijednosti iznad brojki koje bi im od samog početka mogle uma njiti značenje. Ponovljeni smjeli pothvati, poput onih španjolske uprave koja je mogla, polazeći od velikih »upravljačkih kolod vora«, Seville, Cidiza (kasnije Lisabona), Malage, Barcelone, pok retati galije, flote i tercios morima i zemljama Evrope; pothvat poput onog kod Lepanta (7. listopada 1571), gdje su se sukobili islam i kršćanstvo, ukupno 100.000 ljudi najmanje, na dvije ne prijateljske flote, obuhvaćene u cijelosti, Što na lakim galijama, što na teškim oblim brodovima koji su ih pratili59. Sto tisuća ljudi! Zamislimo flotu koja bi danas nosila 500.000 ili milijun! Kad je pedesetak godina kasnije, oko 1630, Wallenstein uspio sakupiti 100.000 vojnika pod svojim zapovjedništvom60, bio je to još veći pothvat koji je zahtijevao izuzetnu organizaciju službi snabdijeva nja, pravi rekord. Villarsova vojska koja će pobijediti u Denainu (1712) broji 70.000 ljudi61, ali to je vojska očaja i posljednje šanse. Kasnije je, kao 1744, prema riječima Duprć d’Aulnaya, ratnog izaslanika, brojka od 100.000 vojnika postala normalnom, barem kao teoretski primjer. Svakog četvrtog dana, objašnjava on, valjat će za taj broj ljudi predvidjeti 120.000 obroka dnevno (jer ima i dvostrukih obroka), dakle podjelu 480.000 obroka; po 800 po kolima i »ne bi trebalo, zaključuje on, više od 600 kola i 2.400 konja, upregnutih po četiri«62. Sve to postalo je jednostavno, postoje čak i pokretne željezne peći za pečenje vojničkog kruha. Ali početkom XVII. stoljeća, jedna je rasprava o topništvu, razlažući različite potrebe vojske snabdjevene topovima, izabrala broj od 20.000. Ljudi63. Ovi primjeri potkrepljuju dokaze koji se mogu ponavljati u povodu bezbroj slučajeva. Porast gubitaka u Španjolskoj, uzro kovanih izgonom Maura (1609—1614) (300.000 bića prema prilič no sigurnim proračunima)64; u Francuskoj, poništenjem Nanteskog edikta65; u Africi, trgovinom robljem za Novi svijet66; u Špa44

Težina broja

njolskoj opet, naseljavanjem tog Novog svijeta bijelcima (u XVI. stoljeću — tisuću odlazaka godišnje, 100.000 ukupno). Relativna prosječnost svih tih brojki nameće problem cjeline. Razlog je tome što Evropa, zbog svoje političke zatvorenosti, nepostojanja fleksibilnosti ekonomije, nije kadra da se oslobodi većeg broja ljudi. Bez Afrike, ona ne bi mogla ostvariti vrijednost Novog svijeta, zbog tisuću razloga, nadasve klime, ali i stoga što nije mogla iz svoje radne snage izvući više elemenata. Suvremenici nedvojbeno pretjeruju, ali scviljski život ipak vjerojatno osjeća posljedice emigracije, tako da Andrea Navagero može 1526. reći: »Toliko je ljudi otišlo za Indiju da je grad (Sevilla) slabo nastanjen, i gotovo u vlasti žena«67. K. J. Bcloch je nadošao na iste misli, pokušavajući odmjeriti pravu težinu Evrope XVII. stoljeća, podijeljene između tri velike sile koje se za nju otimaju: Otomansko, Španjolsko carstvo, Fran cuska Luja XIII i Richclicua. Računajući mase ljudi kojima raspo lažu u Starom svijetu — oko 17 milijuna ljudi na svaku — on je došao do zaključka, da je to bila razina iznad koje se moglo težiti ulozi velike sile68. Mi smo danas daleko od toga...

Francuska, prerano prenaseljena Mnoge bi druge usporedbe mogle sugerirati isto tako važna tuma čenja. Pretpostavimo da je stanovništvo svijeta oko 1600. iznosilo osminu današnjega, da stanovništvo Francuske (proračunato u svojem današnjem političkom prostoru) iznosi 20 milijuna, što je vjerojatno, ako ne i sigurno. Engleska broji najviše 5® Da je i jedna i druga zemlja rasla prema prosječnom svjetskom ritmu, Engleska bi danas morala brojiti 40 milijuna stanovnika, a Francuska 160. Za Francusku (ili Italiju i Njemačku XVI. stolječa) možemo reči da su to vjerojatno več prenaseljene zemlje, da je Francuska, zbog svojih tadašnjih mogućnosti, preopterećena ljudima, prosjacima, beskorisnim ustima, nepoželjnima. Brantome već kaže da je »puna poput jajeta«. Iseljavanja, zbog nepostojanja politike nametnute odozgo, organiziraju se kako mogu, bilo kako bilo, tako u XVI. i XVII. stoljeću prema Španjolskoj, s određenom širinom, kao i kasnije prema »otocima« Amerike, ili u slučaju vjerskih progona, prilikom »onog dugog krvarenja Francuske koje započinje 1540. 45


5. PODRUČJA PRENASELJENOSTI I PODRUČJA ISELJAVANJA U FRANCUSKOJ 1745. Karta F. de Dainvillea, u: Population, 1952, n°l. Vidi kom entar, infra, III, str. 404-5.

s prvim sistematskim progonima (protiv protestanata) i okončava se tek 1752-1753, s posljednjim emigracijskim pokretom koji je uslijedio nakon krvavih represija u Languedocu«71. Povijesno istraživanje pokazuje još jučer nepoznatu širinu francuskog iseljavanja prem a iberskim željama72. Ona je dokazana statističkim podacima kao i bilješkama putnika73. 1654. kardinal Retza iznenađen je što čuje da svi govore njegov jezik u Saragosi, gdje ima beskonačno mnogo francuskih obrtnika74. Deset godina kasnije, Antoine de Brunei se čudi velikom broju gavachosa (to je pogrdni nadimak za Francuze) koji se nalaze u Madridu, njih oko 40.000, kao što procjenjuje, i koji se »prerušavaju u Španjolce i izdaju za Valonce, Komtežane, Lorenjane, prikrivajući da su Francuzi, izbjegavajući time da budu premlaćeni«75. Oni španjolsku prijestolnicu opskrbljuju svojim obrtnicima, svojim ljudima za teške poslove, svojim preprodavačima, pri vučenim visokim zaradama i unaprijed proračunatim dobicima. 46

Težina broja

Slučaj je to osobito sa zidarima i graditeljima. Ali postoji također i opsada sela: bez seljaka koji su došli iz Francuske, španjolske bi zemlje često ostale neobrađene. Te pojedinosti ukazuju na obim no, trajno, društveno izmiješano iseljavanje. To je očit znak fran cuske prenaseljenosti. Jean Herauld, gospodar Gourvillea, kaže u svojim Memoarima16 da u Španjolskoj (1669) ima 200.000 Fran cuza, što je golema brojka, ali ne i nevjerojatna. U zemlji, stoljećima izloženoj tom nasrtaju broja, javlja se u XVIII. stoljeću svojevoljno ograničavanje rađanja, pa »čak su i sami muževi bdjeli nad svojim zanosom, kao što je pisao Sćbastien Mercier (1771), kako bi otklonili dijete iz kuće77«. Nakon 1789, u toku ključnih godina revolucije, naglašeni pad postotka nataliteta jasno otkriva rasprostranjenost kontracepcijske prakse78. Ne treba li tu reakciju, u Francuskoj raniju nego drugdje, u toj dugoj prošlosti zamijeniti s očitom prenapučenošću?

Gustoća naseljenosti i razine civilizacije Budući da površina kopna iznosi 150 milijuna km2, sadašnja prosječna gustoća svijeta s 4 milijarde bića iznosi 26, 7 stanovnika po km2. Isti bi proračun, između 1300. i 1800. dao najnižu brojku od 2, 3 stanovnika po km2, a najvišu od 6, 6. Pretpostavimo da zatim proračunamo današnju površinu (1979) najnaseljenijih područja (200 i više stanovnika po km2) dobili bismo bitnu povr šinu današnjih gustih civilizacija — račun se često ponavljao i mijenjao — 11 milijuna stanovnika po km2. Na toj je uskoj traci koncentrirano 70% živih bića (gotovo tri milijarde ljudi). Saint-Exupćry je to rekao na svoj način: svijet izvora i kuća samo je uska traka na površini kugle zemaljske; prva greška, jer njegov se avion izgubio usred paragvajske džungle; druga greška, spuštao se na saharski pijesak...79. Zadržimo se na tim slikama, na asi metriji, na besmislenosti naseljenog svijeta, oekoumene. Čovjek ostavlja svijet praznim za devet desetina, često silom, također iz nemara, kao i stoga što je povijest, taj neprekinuti lanac napora, drukčije odlučila. »Ljudi se nisu rasprostrli po zemlji poput mrlje ulja, već su se isprva skupili poput koralja«, piše Vidal de la Blanche, to jest, gomilajući se »uzastopnim slojevima« na »nekim točkama okupljanja ljudi«80. Mogli bismo u prvi mah zaključiti, jer 47


6. CIVILIZACIJE »KULTURE« I PRIMITIVNI NARODI OKO 1500. 1. Tasm ani. -2 . K ongoanski Pigmejci. - 3 . V ede (C eylon). -4 . Andaman!. -5- Sakaji i Sem anzi. -6 , K u b o i.-7 . Punani (B o rn e o ), - 8 . Filipinski N egritosi. -9 . C iboney (A ntili).- 1 0 . G fr-B otocudos. - 1 1 . Indijanci G ra n C h aca,~ 1 2 . BuSmnni. -1 3 , A u stralijan ci.-1 4 . Veliki kan jo n (Sjedinjene D ržave), -1 5 . D onja Kalifornija. - 1 6 , T eksas i M eksiko. -1 7 . Patagonija. -1 8 . Indijanci ju žn ih o bala Čilea. -19Atabaski i A lgoquini (sjev er K anade). - 2 0 . Y ukaghiri. -2 1 . Eskimi ce n tra i istoka. -2 3 - KamČadali, Koriaki, Čukči. - 2 4 . Ainosi, G hiliaki, G o Id i.-2 5 - Indijanci sjeverozapadne o bale (S jedinjene Države i K anada). - 26 . K olum bijska visoravan. - 2 7 . C entralna Kalifornija. -2 8 . Uzgajivači sobova. -2 9 . K anaisko o točje. -3 0 . Nom adi Snhnrc. - 3 1 . Nomadi Arabije, - 3 2 , Pastiri bliskoistočnih planina. -33Pastiri Pam ira i H indukuša. -3 4 . Kaznk-Kirgiz. -3 5 - Mongoli. - 3 6 . T ibetanski pastiri. -3 7 . Tibetanski starosjedioci. -3 8 . Z apadni S udanci. -3 9 . Istočni Sudanci. - 4 0 . Som alci i G ale sjeveroistočne Afrike.

48

Težina broja

—41. N ilotska p le m e n a . - 4 2 . Stočari isto č n e Afrike, - 4 3 . Z apadni B antui. —44. H o te n to ti. —45. M elanezijski P a p u a n c i.- 4 6 .M ik r o n e ž a n i.- 4 7 . P o lineŽ ani.- 4 8 . Američki Indijanci (isto k S jed in jen ih Država). -4 9 - Američki Indijanci (zapad S je d in je n ih Država). -5 0 . Brazilski Indijanci. - 5 1 . Č ileanski Indijanci. - 5 2 . K o n g o an sk i n a ro d i. - 5 3 . N arodi istočnoafričkih jezera. -5 4 . O b ale G vineje. -5 5 . Plem en a A&sama i B irm an ije. - 5 6 . P lem en a g o rn jih zem alja In d o n ezije. - 5 7 . N arodi g o rn jih zem alja In d o k in e i ju g o z a p a d n e Kine, - 5 8 . P lan in sk a i Šum ska p lem en a c e n tra ln e Indije. - 5 9 , M adagaskarci, -6 0 . Karibi. —61. M eksikanci, M aje. - 6 2 . P eru an ci i Andi. -6 3 . Finci, -6 4 . Kavkasci - 6 5 . A besinci. -6 6 . M uslim ani sta ro sje d io c i. - 6 7 . Ju g o z a p a d n a Evropa. -6 8 . Isto čn o Sredozem lje. - 69 . Isto čn a Evropa. - 7 0 . S jev ero zap ad n a Evropa. - 7 1 . Indija (k a n a n e razdvaja m u slim an e i h in d u s e ). - 7 2 . D onje zem lje azijskog ju g o isto k a . -7 3 - D o n je zem lje Ind o n ezije. - 7 4 . K inezi. -7 5 . K o rejanci. -7 6 . Japan ci. (P rem a G. W. H ew esu)

49


Selo u Češkoj, između oranica, šume i tri ribnjaka, na putu prema Pragu: svega desetak kuća oko 1675 To je gotovo ista dimenzija ostalih sela u istoj seriji karata. (Centralni arhiv karata, Orlik, A 14. (Otisak Arhiva) gustoća jc nekoć bila toliko slaba, da između 1400. i 1800. nigdje nema uistinu gustog ljudstva koje bi tvorilo civilizacije. Istodobno, ista podjela, ista asimetrija dijeli svijet na teška i uska, i prostrana i prazna, ljudski lakša područja. I tu brojke treba svesti na njihove razmjere. Poznajemo tako, oko 1500, uoči utjecaja evropskog osvajanja na Ameriku, gotovo točan raspored civilizacija i primitivnih kul tura u čitavom svijetu. Dokumenti tadašnje epohe, kasnija kaziva nja, jučerašnja i današnja etnografska istraživanja, daju nam valjanu kartu, jer kulturne granice, kao što znamo, prilično se slabo mijenjaju tijekom stoljeća. Čovjek najradije živi u okviru svojih vlastitih iskustava, generacijama zahvaćen u klopku svojih nekadašnjih uspjeha. Čovjek, to znači skupina kojoj pripada: poje 50

Težina broja

dinci jc napuštaju, drugi sc u nju uklapaju, ali skupina ostaje vezana uz jedan određeni prostor, uz blisko poznato područje. Ona je tu pustila korijenje. Karta koju je za svijet oko 1500. izradio etnograf Gordon W. Hewes01 i koju reproduciramo, rječita jc sama po sebi. Ona razlikuje 76 civilizacija i kultura, ili 76 malih odjeljaka različitih oblika i površina koji su raspoređeni na 150 milijuna km2 kopna. Budući da je ta karta veoma važna i budući da ćemo joj se morati često obraćati, pogledajmo je pažljivo već u samom početku. Tih 76 komadićapuzzlea zacrtavaju podjelu od odjeljka 1, Tasmanije, sve do 76, posljednjeg, Japana. Podjela sc bez poteškoća očitava odozdo prema gore: 1) od broja 1 do 27, razvrstani su primitivni narodi, sakupljači, ribari; 2) od broja 28 do 44, nomadi i stočari; 3) od 45 do 63, narodi još nerazvijene poljoprivrede, prije svega, seljaci s motikom, koji su čudno raspoređeni, poput neprekinuta pojasa oko svijeta; napokon, 4) od 64 do 76, civilizacije, relativno guste naseljenosti, koje posjeduju brojna sredstva i prednosti: domaće životinje, plugove, kola, a nadasve gradove... Nije potreb no naglašavati, da su upravo tih 13 posljednjih odjeljaka one »razvijene« zemlje, svemir težak od ljudi. Podjela na ta mjesta pri vrhu sporna je zbog jedne ili dvije točke. Da li jc, s punim pravom, trebalo na tu visinu postaviti brojeve 61 i 62, to jest, aztečku ili meksičku civilizaciju, civilizaciju Inka ili Peruanaca? Da, svakako, ako se radi o njihovoj kvaliteti, o njihovu sjaju, o njihovoj umjetnosti, o njihovim originalnim shva ćanjima; da, ako je riječ o čudima računanja drevnih Maja; da, opet, ako se pomišlja na njihovu dugovječnost: one su nadživjele strahovit šok što ga jc donijelo osvajanje bijelaca. Naprotiv, ne, ako uzmemo u obzir da sc služe isključivo motikom, drvenim ralom, da ne poznaju (osim lame, alpakc, vikunjc) nijedne velike domaće životinje; da ne poznaju kotač, svod, kola, preradu željeza, koja je već stoljećima, ako ne i tisućljećima, bila poznata skromnim kul turama Afrike. Ne, ukratko, prema našim kriterijima materijalnog života. Ista neodlučnost i ista suzdržanost u pogledu odjeljka 63. to jest finske skupine koju tek počinje doticati zračenje susjednih civilizacija. Ali nakon što prevladamo tu diskusiju, 13 preostalih civili zacija, na svjetskoj razini, oblikuju dugu i usku traku cjelokupne gustoće Starog svijeta, bilo usku zemlju izvora, oranica, guste naseljenosti, prostora koje čovjek drži onoliko čvrsto koliko ih tada može držati. Uostalom, budući da smo postrance ostavili 51


netipičan američki slučaj, recimo da se ondje gdje se civilizirani čovjek nalazi 1500. on tu nalazio već i 1400, da će se tu nalaziti i 1800, kao i danas. Popis je lako načiniti: Japan, Koreja, Kina, Indonezija, Indija, islamske zemlje, četiri različite Evrope (medite ranska latinština, najbogatija; grčka, najnesretnija, koju je pre plavilo tursko osvojenjc; nordijska, najživlja; rusko-Iaponska, najizmučenija). Valja tome dodati dvije zanimljivosti: pod brojem 64, snažne kavkaske civilizacije; ; pod brojem 65, neiskorjenjivu civilizaciju abesinskih težaka... Pred nama je time možda 10 milijuna km2, teritorij gotovo dvadeset puta veći od današnje Francuske, osovina velike gustoće, u najvećoj mjeri individualizirana, prepoznatljiva, m utatis m u tandis u današnjoj geografiji svijeta (gdje, ponovimo, n a l i miliju na km2 živi 70% ljudi). Prihvatimo Ii tu današnju proporciju ljudske mase civilizacija u odnosu prema cjelini ljudi (70% od sveukupnog), kilometarska gustoća tih povlaštenih područja kre tala bi se, od 1300. do 1800, prema našim krajnjim proračunima, od 24,5 ( minimum), do 63,6 (maksimum)82. Godine 1600, ako se zaustavimo na stajalištu na kojem je zastao K. J. Deloch, naš bi prosjek bio negdje između 28 i 35. Pretpostavimo još jednu važnu granicu: ako u Evropi njena moć zahtijeva tada barem 17 milijuna ljudi, razina na kojoj se u svijetu potvrđuje prenapučenost, lakat do lakta, iznad koje živi i cvate civilizacija, iznosi tridesetak ljudi po km2. Ostanemo li još u 1600, naseljena Italija broji 44 stanovnika po km2, Nizozemska 41; Francuska 34; Njemačka 28; Iberski poluotok 17; Poljska i Pruska 14; Švedska, Norveška i Finska oko 1,5 (kao zatočenice srednjeg vijeka koji još uvijek traje, one su na samom rubu Evrope i sudjeluju u njenom životu samo u uskim dijelovima svojega područja83). Što se tiče Kine, Kine 17 provincija (18. Kan-Sou pripada tada kineskom Turkcstanu), gustoća joj je jedva tek nešto viša od 20 (1578)84. Ali te razine, za nas toliko niske, već ukazuju na očite pre napučenosti. U početku XVI. stoljeća, Wurtemberg, najnaseljenije područje Njemačke (44 stanovnika po km2)85, jest izrazito pod ručje novačenja Landsknechta ; Francuska, široko područje ise ljavanja, je na razini 34, a Španjolska na samo 17. Dotle Italija i Nizozemska, već bogate i »industrijalizirane«, podnose teži teret ljudi koje kod sebe zadržavaju. Jer, prenaseljenost je funkcija istodobno broja ljudi i sredstava kojima raspolažu. 52

Težina broja

A. P. Usher razlikuje u historijskoj demografiji tri razine naseljenosti. Na dnu ljestvice je naseljenost pionirskog područja (on kaže, misleći na Sjedinjene Države »graničnog«), ili početna naseljenost neobrađenog, ili tek jedva obrađenog područja. Nase ljenost na drugom stupnju (Kina i Indija prije XVIII. stoljeća, Evropa prije XII. ili XIII. stoljeća) iznosi između 15 do 20 stanov nika po km2. Tome slijedi »gusta« naseljenost preko 20. Posljednja je brojka možda suviše skromna. Ali očito je, da navedene gustoće (44, 40, 34) za Italiju, Nizozemsku i Francusku 1600. već od govaraju demografskoj napetosti. Prema proračunu Jeana Fourasticra za Francusku Starog poretka, bilo je potrebno, vodeći računa o redu kultura, 1, 5 hektara obradive površine da bi se osigurala prehrana jednog čovjeka.86 To je gotovo ono što 1709. potvrđuje Daniel Defoe: 3 jutra dobre ili 4 prosječne zemlje (1, 2 do 1, 6 ha)87. Svaka demografska napetost uključuje, kao što ćemo vidjeti, bilo izbore prehrane (osobito između mesa i kruha), bilo trans formacije poljoprivrede, bilo pribjegavanja iseljavanju. Ove nas opaske usmjeruju tek na početak bitnih problema povijesti naseljavanja. Između ostalog, morali bismo poznavati i odnos između urbanog i seoskog stanovništva (budući je taj odnos bitni pokazatelj drevne povijesti rasta), kao i bolje upoznati oblik seoskih grupacija prema normama ljudske geografije. U blizini Petrograda, krajem XVIII. stoljeća, nadaleko su razasuta, veoma daleko jedna od drugih, ružna imanja finskih seljaka; kuće njemačkih doseljenika se grupiraju; za usporedbu, ruska sela su značajne nakupine.88 Središnja Evropa, na sjeveru Alpa, poznaje prilično oskudna sela. Imao sam prilike u Češkoj vidjeti brojne karte nekadašnjih imanja Rosenberga, a zatim Schwarzenberga, u blizini austrijske granice, u području umjetnih bara punih šarana, štuka i grgeča —isto tako i u Varšavskom arhivu — i bio sam iznenađen krajnjom sitnoćom tih mnogobrojnih sela središnje Evrope u XVII. i XVIII. stoljeću: veoma često tek desetak kuća... Daleko smo od sela-gradova Italije ili velikih trgovišta između Rajne, Meuse i Pariškog bazena. Nije li ta seoska oskudnost u tolikim zemljama središnje i istočne Evrope jedan od bitnih uzroka sudbine seljaštva? Nasuprot plemstvu, ono je bilo to više razoružano, što mu je više nedostajala blizina velikih zajednica69.

53

Fernand Braudel /S tr u k tu re svakidašnjice

U što nas još upućuje karta Gordona W . Hewesa Najmanje u tri stvari: 1. U veliku stalnost položaja »kultura« (prva dostignuća) i »civilizacija« (druga dostignuća ljudi), budući da su ti položaji danas bili rekonstruirani jednostavnom regresivnom metodom. Postojala je postojanost granica. Njihovo je povezivanje dakle zemljopisna karakteristika, jaka kao Alpe, Golfska struja ili tok Rajne. 2. Ona pokazuje također da je, i prije pobjede Evrope, čovjek već upoznao, osvojio cijeli svijet, već prije mnogo stoljeća ili tisućljeća. On se zaustavljao samo pred najvećim zaprekama: mor skim prostranstvima, teško probojnim planinama, šumskim masa ma (Amazonije, Sjeverne Amerike, Sibira), pred golemim pustinjama. Pa ipak, ako pogledamo izbliza, nema morskog pro stranstva koje nije veoma rano izazvalo čovjeka i otkrilo mu svoje tajne (monsuni Indijskog oceana poznati su već u antičkoj Grčkoj); nema planinskog masiva koji ne bi otkrio svoje pristupe i prijelaze; nema šume u koju se čovjek ne bi upustio, nema pustinje koju ne bi prešao. Što se tiče »nastanjivog i plovnog«90 prostora, nema dvojbe: i najmanja parcela ima (još prije 1400. ili 1300) svog vlasnika, svog korisnika. Čak i surove pustinje Starog svijeta pod oznakama 30 do 36, utočište su borbenih naroda, velikih nomada o kojima ćemo ponovo govoriti u ovom poglavlju. Ukratko, Svijet, »naša stara postojbina«91, »otkriven« je već odavna, daleko prije velikih otkrića. I sam popis biljnog bogatstva bio je dan s takvom točnošću »još od samog početka pisane povijesti«, da nijedna biljka od opće koristi nije bila pridodana popisu onih koje su bile otprije poznate, toliko je bilo pomno i potpuno istraživanje kojem su prvotni narodi podvrgli biljni svijet«92. Neće dakle Evropa otkriti Ameriku ili Afriku, niti obeščastiti tajanstvene kontinente. Otkrovitelji afričkog centra u XIX. stoljeću, toliko hvaljeni do jučer, putovali su na leđima crnih nosača, i njihova velika zabluda, kao uostalom i cijele tadašnje Evrope, bila je u tome što su vjerovali da su otkrili neku vrst Novoga svijeta... Isto su tako otkrovitelji južno—američkog kontinenta, čak i bandeirantespaulistas (pošavši iz Sao Paola, osnovanog 1544), i čija je epopeja čudesna, u XVI, XVII. i XVIII. stoljeću, otkrivali samo stare puteve i rijeke, pirogama koje su koristili Indijanci, dok su 54

Težina broja

7. BRAZILSKE UANDEIRAS (XVI-XV1I. STOLJEĆE) Bandeiras su krenule iz grada Sao Paola (S. P. na karii), Paulistas su prešli čitavu unutrašnjost Brazila. (Prema A. d ’Escragnolle-Taunay)

ih za ruku vodili Mameluci?3, mješanci Portugalaca i Indijanaca. Ista pustolovina ostvarila se u prilog Francuza, kad su, zahvaljujući kanadskim mješancima »Platnenim Šumama«, u XVII. i XVIII. stoljeću otkrivena Velika jezera na Mississippiu. Evropa je ponovo otkrila svijet, veoma često očima, nogama i inteligencijom dru goga. Ono u čemu je doista uspjela, to je otkriće Atlantika, ovladava nje njegovim teškim prostranstvima, njegovim strujama, njegovim vjetrovima. Ta kasna pobjeda otvorila joj je vrata i puteve kroz sedam mora svijeta. Ona je već tada stavila u službu bijelog čovjeka 55


sveopće jedinstvo mora. Pobjednička Evropa, to su flote, brodovi i opet brodovi, brazde na morskim vodama; to su narodi pomo raca, luka, brodogradilišta. Za svojega prvog putovanja na Zapad (1697), Petar Veliki se ne vara: radit će u Holandiji, na dokovima Saardama, u blizini Amsterdama. 3. Posljednja opaska: uska područja guste naseljenosti nisu uvijek homogena. Osim predjela koji se veoma čvrsto drže (zapad na Evropa, Japan, Koreja, Kina), Indonezija i Indokina, zapravo su rasuta područja nastanjenosti. I samu Indiju ne ispunjaju u cijelos ti njezine pomiješane civilizacije: islamski svijet je niz obala, sahela na rubovima praznih prostora, pustinja, rijeka, mora, priljubljenih uz rubove Afrike, na Obali robova (Zanzibar), kao i uz okuku Nigcra gdje on podiže svoja borbena carstva. Čak se i Evropa prema istoku, s onu stranu divljih pokrajina, otvara prema praz nini.

Knjiga o ljudima i divljim zvijerima Postoji uvijek veliko iskušenje da se vide samo civilizacije, da su one bitne. Između ostalog, one su potrošile čitave riznice umješ nosti da bi pronašle svoje vlastito lice, svoja oruđa, svoju odjeću, svoje kuće, svoje običaje, čak i svoje tradicionalne napjeve. Njihovi nas muzeji očekuju. Svaki od njegovih »pretinaca« ima stoga svoje poznate boje. Sve je tu često neobično: vjetrenjače se u Kini okreću horizontalno: u Istanbulu, nožice škara su konkavno iznutra iz dubljene, luksuzne žličice izrađene su iz paprova drva; japanski nakovanj, kao i kineski, nimalo nije nalik našemu; brodovi Crve nog mora i Perzijskog zaljeva, bez ijednog su čavla... A svaki »odjeljak« ima svoje biljke, svoje domaće životinje, u svakom slučaju, vlastiti način na koji s njima postupaju, svoje omiljene kuće, svoju posebnu hranu... Već i običan miris kuhinje može evocirati čitavu jednu civilizaciju. Ipak, civilizacije nisu ni sva ljepota niti su sva sol zemlje ljudi. Izvan njih, prolazeći kroz njih ili pak zacrtavajući im obrise, primitivni se život uvlači i prostrane širine zvuče šuplje. Tu valja zamisliti knjigu ljudi i divljih životinja, ili zlatnu knjigu drevnih poljoprivreda seljaka s motikom, raj u očima civiliziranih ljudi, jer se oni, kad im se ukaže prilika, ondje rado oslobađaju svojih stega. 56

Težina broja

Daleki istok dat će najbrojnije slike tih divljih ljudstava, na otocima Indonezije, u planinama Kine, na sjeveru japanskog otoka Ycso, Formozi ili u kontrastnom srcu Indije. Evropa nema tih udomaćenih »divljaka«, tih naroda koji pale, »jedući« planinske šume kako bi uzgojili rižu na suhim područjima njihovih proplanaka9"1. Veoma rano, ona je pripitomila svoje gorštake, ukrotila ih jc, ne postupajući s njima kao s parijama. Na Dalekom istoku, naprotiv, nema tih veza, niti te suradnje. Brojni sudari tu primje njuju surovost bez milosti. Kinezi se ne prestaju boriti protiv svojih divljih gorštaka, stočara u smrdljivim kućama. Isti sukobi postoje i u Indiji. 1565, na poluotoku Dekanu, na bojnom polju Talikota, hinduskom carstvu Vidžjagar zadala jc smrtni udarac konjica i topništvo muslimanskih sultana sa sjevera. Golemu prijestolnicu nije odmah zaposjeo neprijatelj, već ona ostaje bez obrane, lišena kola i životinja za vuču, jer su svi otišli s vojskom. Na nju se tada sručuju, pljačkajući je uzduž i poprijeko, divlja plemena iz okolnih šikara i džungli, Brinjarisi, Lambadisi, Korubasi95. Ali ti su divljaci kao zatočeni, kao okruženi tim oholim civili zacijama. Pravi divlji ljudi su drugdje, u punoj slobodi, u strašnim područjima, to je istina, i na granicama nastanjenih zemalja; to su Randvolkeri Frederica Ratzcla, marginalni gescbichtlos narodi, narodi bez povijesti (ali da Ii je to istina?) njemačkih geografa i povjesničara. Jučer je na velikosibirskom sjeveru, »na 800.000 km2živjelo 12.000 Čukča, a na 150.000 km2 zaleđenog poluotoka Jamala, jedna tisuća Samojcda«96. Jer »uglavnom najsiromašnije grupe zahtijevaju najviše prostora«97, bar ako se ovu tvrdnju ne treba obrnuti: iskapanjem korijenja i gomolja ili vrebanjem na divlje zvijeri u golemim, neprijateljskim prostranstvima, može se održati samo elementarni život. U svakom slučaju, čim se čovjek prorijedi, čak iako se prostor činio osrednjim ili nciskoristivim, divlje se zvijeri množe. Udaljiti se od ljudi, znači susretati ih. Čitamo li priče s putovanja, sve vam se životinje zemlje približavaju. Evo, prema kazivanju jednog putnika iz XVII. stoljeća, tigrova Azije kako lutaju oko sela i grado va, iznenađujući na kupanju u delti Gangesa ribare usnule u svojim barkama. Oko planinskih zaselaka na Dalekom istoku, još i danas raskrčuju tlo, kako bi odagnali strašnog žderača ljudi96. Kad padne noć, nitko se više ne osjeća sigurnim, čak niti u unutraš njosti kuća. U gradiću u kojem u blizini Kantona borave zatočeni otac jezuita de Las Cortes i njegovi drugovi u nevolji (1626), jedan čovjek izlazi iz kolibe: tigar ga odnosi99. Jedna kineska slika iz XIV. 57

Fernand Braudel /S tru k tu re svakidašnjice

Lov na tuljana: ovaj zavjetni dar iz 1618. priča o pustolovini švedskih lovaca kojeje odnijela santa s njihovim plijenom; na kopno su naišli tek dvije sedmice kasnije. Stockholm, National-museum. (FototekaA. Colin) stoljeća prikazuje golemog, prošaranog ružičastog tigra, među rascvjetanim granama voćaka, svakom poznato čudovište100. Istinu govoreći, na Dalekom istoku sve je pretjerano. I Sijam je dolina, dolina Mcnama: na njegovim vodama — nizovi kuća na stupovima, dućani, obitelji nagomilane u barakama; uz obalu, dva ili tri grada među kojima i prijestolnica, rižina polja, zatim, prostrane šume u koje na golemim površinama prodire voda. Rijetke mrlje nenaplavljena šumskog tla nastanjuju tigrovi i divlji slonovi, pa čak i deve, kao što tvrdi E. Kampfer101. Druga čudovišta, lavovi, vladaju u Etiopiji, u sjevernoj Africi, u Perziji blizu Dassoraha, ili pak na putu prema Afganistanu, u sjevero zapadnoj Indiji. Krokodili vrve u filipinskim rijekama102, veprovi su gospodari priobalnih dolina Sumatre, Indije, perzijskih visorav58

Težina broja

Lov na vepra u Bavarskoj: koplja i vatreno oružje (1531)- Bayeriscbes Nationabnuseum , Miincben. (fotografija Muzeja)

ni: sjeverno od Pekinga, redovito love i lasom hvataju divlje ko nje103. Divlji psi zavijaju u planinama Trebizonda i ne daju Gemelliu Carreriu da spava103. Divlje su u Gvineji i krave maloga rasta koje progone lovei, dok svi bježe pred gomilama slonova, vodenih konja, »morskih konja« (sic) koji u tim istim područjim a pustoše polja riže, prosa i drugog povrća«..., »bila su tu viđena stada od tri ili četiri stotine odjednom «105. U golemoj južnoj Africi, pustoj, neljudskoj, daleko od Rta Dobre nade, osim veoma rijetkih ljudi čiji je način života bliži zvijerima nego ljudima«, susreću se »div lje« životinje, brojni lavovi i slonovi koji se smatraju najvećima na svijetu106. Prilika je to da se prisjetimo, nekoliko stoljeća unazad, slonova sjeverne Afrike u vrijeme Kartage i Hanibala. Da pom is limo i na lovove i na slonove u srcu Afrike, koji su od XVI. stoljeća Evropijane snabdijevali golemim količinama slonovače.107 Cijela je Evropa, od Urala do Gibraltara, područje vukova, a sve planine, medvjeda. Sveprisutnost vukova, pažnja koju iza zivaju, čini da lov na vukove postaje pokazateljem zdravlja sela, pa 59


čak i gradova, kao i kvalitete godina koje prolaze. Jedan trenutak nepažnje, ekonomsko nazadovanje, oštra zima, i oni se množe. 1420, njihovi čopori prodiru u Pariz kroz pukotine zidina ili kroz loše čuvana vrata. Evo ih kako u rujnu 1438. ponovo napadaju ljude, ovaj put izvan grada, između Montmartrea i vrata Saint-Antoinc108. 1640, vukovi su ušli u Desanôn, prešavši Doubs pored gradskih mlinova i »jeli djecu na ulicama«109. Oko 1520, Franjo I organizira velike hajke za koje se traže plemići i seljani; tako je i 1765, opet u Gćvaudanu, »gdje su pustošenja vukova navodila na pomisao o postojanju neke čudovišne zvijeri«110. »Čini se, piše 1779. neki Francuz, da se u Francuskoj nastoji iskorijeniti ta vrsta, kao što se prije više od šest stotina godina učinilo u Engleskoj, ali u našoj, tako prostranoj zemlji, otvorenoj sa svih strana, ne može ih se opkoliti, kao što je bilo moguće na otoku poput Velike Britanije«111. Ali nisu li 1783. trgovački poslanici raspravljali o jednom ranijem prijedlogu, da »u Englesku uvedu količinu vuko va dovoljnu da uništi najveći dio populacije«112! Povezana sa zemljama kontinenta, s dalekim šumama Njemačke ili Poljske, pa čak i u pogledu vukova, Francuska ne može izbjeći svoj položaj geografske raskrsnice. I Vercors će, 1851. biti uznemiren vuko vima113. Ali evo ljepših prizora: šumskih jarebica, fazana, bijelih zeče va, bijelih alpskih jarebica, crvenih jarebica koje blizu Malage rastjeruju konji Thomasa Munzcra114, nurnberškog liječnika koji 1494. sa svojim prijateljima putuje planinskim zaleđem Valencije. Ili pak poplave divljih životinja u wurtcmberSkoj Rauche Alb početkom XVI. stoljeća; seljacima se ipak zabranjuje da protiv njih upotrebljavaju velike pse; jedino šumari imaju na to pravo115. Perzijom vrve veprovi, jeleni, gazele, lavovi, tigrovi, medvjedi, zečevi, goleme količine golubova, divljih gusaka, pataka, grlica, gavranova, ježeva, kao i dvije vrste jarebica116... Naravno, što je pustoš veća, to slobodnije buja život životinja. U Mandžuriji, kojom putuje s golemom pratnjom kineskog cara (100.000 konja), O. Verbicst (1682) prisustvuje, psujući, slomljen od umora, fantastičnim lovovima: samo u jednom danu ubijeno je 1000 jelenova, 60 tigrova117. Na otoku Mauriciusu, još nenasta njenu 1639, grlice i zečevi su toliko brojni i nimalo zaplašeni, da ih se može hvatati rukom118. U Floridi su 1690. toliko brojni divlji golubovi, papige i ostale ptice, »da brodovi često kreću prepuni jaja i ptica«.119 60

Težina broja

U Novom se svijetu, naravno, u svemu pretjeruje; postoji obilje pustih područja (despoblados), a između njih, goleme udaljenosti, nekoliko malenih gradova. Od Cordobc do Mendoze, u onome što će postati Argentinom, putuje se dvadesetak dana uz brzinu od 12 snažnih drvenih kola i 30 pari volova koji 1600. prate biskupa Lizarragu iz Santiaga de Chile120. Prema jugu, malo je autohtonih životinja, osim nojeva, lama, tuljana121. Naprotiv, pustu zemlju zauzele su životinje (konji, goveda) dovedene iz Evrope, i koje su se same veoma brzo razmnožile. Golema stada divljih goveda zacrtala su pravilne puteve »transhumancije« kroz ravnicu, i održat će se u slobodi sve do XIX. stoljeća. Stiješnjena jedna uz druge, stada divljih konja dočaravaju ponekad na obzoru nejasne brežuljke. Možda je to samo dosjetka koju je Lizarraga suviše ozbiljno shvatio, na račun brojnih pridošlica u Ameriku, ehapetonesa, koje je starosjedilac, baquiano, uvijek ismijavao? U toj pampi gdje nema ni najmanjega drveta, »čak ni veličine maloga prsta«, jedan »chapctćn« izdaleka naslućuje brežuljak, monte. »Hajdmo brzo sjeći drva«, raduje se on...122 Mogli bismo se zaustaviti na ovoj anegdoti. Ali u lovu na slike, ima i boljih: Sibir se otvara Rusima u isto vrijeme kada i Amerika zapadnim Evropljanima. U proljeće 1776, ruski oficiri su prerano napustili Omsk i nastavili put prema Tomsku, a rijeke su se počele odleđivati. Primorani su da se spuste niz Ob u improviziranu čamcu (izdubljena, međusobno povezana debla). Opasna plovid ba prema kazivanju vojnog liječnika (švicarskog porijekla) koji drži pero, barem je zabavna...: »Izbrojao sam barem pedeset otoka na kojima postoji toliko velik broj lisica, zečeva, kastora, da smo ih mogli vidjeti kako dolaze sve do vode(...) i imali smo tu sreću da vidimo medvjedicu s četiri medvjedića kako šeću duž rijeke...«. Dodajte još »zastrašujuću količinu labudova, roda, pelikana, div ljih gusaka(...), različite vrste divljih pataka (osobito crvenih) (...). Močvare su pune bukavaca i šljuka, a šume ispunjene kokoškama, tetrijebima i drugim pticama(...). Nakon zalaska sunca, te vojske krilatih bića podizale su svojim kricima tako strahovitu graju, da ih više nismo mogli slušati«125. Na kraju Sibira, Kamčatka124, goto vo pust, golem poluotok jedva tek oživljava početkom XVIII. sto ljeća. Krznaši tu privlače lovce i trgovce koji nose kože sve do Irkutska, odakle se upućuju prema Kini preko obližnjeg sajma u Kiahti, ili do Moskve, a otuda prema zapadu. Moda vidrina krzna datira iz tog razdoblja. Sve do tada, služilo je za odjeću lovaca i domorodaca. Cijene naglo rastu, a lov odjednom poprima gigant61

* i


Lov u Perziji it XVII. stoljeću: soko, sablja, vatreno oružje, obilje divljači. Detalj minijature, Muzej Guimet. (FotoJean-Abel Lavaud) ski zamah. Oko 1770, postao je golema organizacija. Brodovi, izgrađeni i naoružani u Ohotsku, imaju brojne posade, jer domo roci, često zlostavljani, pokazuju neprijateljsko raspoloženje. Po nekad ubijaju, pale brodove. S druge strane, valja ponijeti namirnica za četiri godine, izdaleka donijeti dvopeka i brašna. Otuda golemi troškovi snabdijevanja koji cijeli pothvat stavljaju u ruke trgovaca dalekog Irkutska. Sistemom akcija, oni međusobno dijele troškove i dobiti. Putovanje se nastavlja sve do luka Aleutskih otoka, i može potrajati četiri do pet godina. Lovi se na ušćima rijeka gdje se razmnažaju vidre. »Traper«, »promišljenik«, slijedi kanu 62

Težina broja

om životinje koje su prisiljene da zbog disanja izađu na površinu, ili pak čeka da se pojavi prva santa: lovci i psi tada lako hvataju vidre, nespretne izvan vode, udaraju ih u prolazu, trčeči od jedne do druge, spremni da ih kasnije dokrajče. Ponekad se dijelovi sante sami od sebe otkidaju, odnoseči nadaleko lovce, pse i lešine vidri. Dogodi se da brod, blokiran na morima sjevera ostane bez drva i bez namirnica. Posada če se morati hraniti samo sirovom ribom. Te poteškoće nimalo ne ometaju lovce da i dalje pristižu125. Oko 1786. u morima sjevernog Pacifika pojavljuju se engleski i američki brodovi. Kamčatka tako veoma brzo ostaje bez svojih lijepih životinja. Lovci će morati otići dalje, sve do američke obale, sve do visine San Francisca gdje će se sukobiti Rusi i Španjolci početkom XIX. stoljeća, a da se time Velika Povijest pretjerano nije pozabavila. Na golemim površinama, čak i na zalasku XVIII. stoljeća, nailazimo na neku vrst prvotnog životinjskog života; čovjek koji se pojavljuje posred tog raja, žalosna je novost. Jedino ludovanje za krznom može objasniti zašto je, 1. veljače 1793- jedrenjak lav koji je prema Kini nosio ambasadora Macartneya, mogao u Indijskom oceanu, u blizini 40-og stupnja južne širine, na otoku Amster damu otkriti pet stanovnika (tri Francuza i dva Engleza), sve strahovito nečiste. Bostonski brodovi, koji u Kantonu prodaju ili kože američkih kastora ili kože tuljana do kojih se dolazi na samom otoku, iskrcali su petoricu ljudi prigodom prethodnog prolaska. Oni su organizirali divovska ubijanja (25.000 životinja tijekom jedne ljetne sezone). Ti tuljani nisu jedina fauna otoka, već i pingvini, kitovi, morski psi, osim brojnih riba. »Nekoliko udica dalo je dovoljno ribe za prehranu cijele posade u cijelom jednom tjednu«. Ušća rijeka vrve linjacima, grgečima, rakovima: »... mornari su u vodu uranjali košare u koje su stavljali meke od kože morskog psa, i već za nekoliko minuta izvlačili su ih napola ispunjene rakovima...« Druga čudesa, ptice albatros, žuta kljuna, velike crne burnicc, ptice zvane srebrnima, modre burnice, noćne ptice što ih proganjaju ptice grabežljivice i lovci na tuljane koji ih privlače paleći baklje, tako da ih »ubijaju u gomiIama(...): to je Čak njihova glavna hrana, i kažu da im je meso izvrsno. Modra burnica gotovo je velika kao golub...«126. Prije XVIII. stoljeća, knjiga o džungli može se zapravo otvoriti bilo gdje. Mudro je zatvoriti je prije nego se u njoj izgubimo. Ali kakvog li svjedočanstva o slabostima čovjekovih osvajanja! 63

BIOLOŠKI, STARI POREDAK ZAVRŠAVA S XVIII. STOLJEĆEM

S XVIII. stoljećem, u Kini, kao i u Evropi slama se biološki Stari poredak, skup prisila, zapreka, struktura, odnosa, numeričkih igri, koje su do tada bile normom.

Ravnoteža uvijek prevladava Između dva pokreta rađanja i umiranja započinje beskrajna igra. Ukratko, za Starog poretka sve vodi ka ravnoteži. Oba koeficijenta (natalitet i mortalitet) bliski su jedan drugome: 40%. Što život donosi, smrt odnosi. Oko 1609, u maloj komuni Chapelle-Fougerets,127 koja je danas uključena u predgrađe Rennesa, ima 50 krštenja, kao što pokazuju župski dokumenti, i možemo, raču najući 40 rođenja na 1.000 stanovnika, dakle umnoživši broj krštenja s 25, zaključiti, da populacija toga velikog sela iznosi 1.250 stanovnika. U svojoj Političkoj aritmetici (1690), William Petty,

64

Težina broja

c 8. NEKADAŠNJA DEMOGRAFIJA: KRŠTENJA I SAHRANE Tri primjera: A. Flamanski grad D. Grad u Donjoj Provansi C. Grad u Bcauvaisisu Ovi primjeri, m edu stoiinjak drugih, otkrivaju odnose između m ortaliteta i nataliteta. Crne točkice odgovaraju razdobljima u kojima prevladava smrt. O na se smanjuju u XVIII. stoljeću, osim izuzetaka, kao u Eyraguesu (grafikon D). Vidi također (grafikon 9, str. 66) nalete mortaliteta u Francuskoj 1779. i 1783. (Prema M. M orineauu i A. de Vosu (A), R. Baehrelu (B), P. G oubertu (C). 65


Tlu«*

9. KRETANJU ERANCUSKE POPULACIJE PRIJE REVOLUCIJE (iz: M. Rcinhard i A. Armcngaud, ili s t o i r e g e n e ra te d e l a p o p u la tio n m o n d ia le )

engleski ekonomist, rekonstruirao je populaciju polazeći od umi ranja, umnoživši ih s 30 (što upućuje na malo potejenjivanje smrti)128. Ukratko, aktivno i pasivno idu zajedno; ako jedan protivnik prevlada, drugi reagira. 1431, kuga u Kolnu odnosi 21.000 ljudi, a slijedećih godina, kažu nam, slavi se 4.000 vjenčanja129. Ako su te brojke i pretjerane, na što nas sve i upućuje, kompenzacija je bila očigledna. U Salzewcdelu, malom mjestu stare Branderburške marke, 1587. umire 790 osoba, što je deset puta više nego u normalna vremena. Droj vjenčanja opao je od 30 na 10, ali slije deće godine, usprkos smanjenju populacije, slavi se 30 vjenčanja kojima slijede i brojni porodi kao kompenzacija.130 1637. u Veroni, nakon kuge koja je, kao što kažu, odnijela polovicu populacije (ali kroničari rado pretjeruju), vojnici garnizona, gotovo svi Fran cuzi, i dovoljno brojni, žene se udovicama i život ponovo kreće svojim tokom131. Duboko pogođena strahotama tridesetgodišnjeg rata, cijela Njemačka, izašavši iz nemira, pokazuje demografski rast. Kompcnzacijska je to pojava koja ide u prilog zemlji, do četvrtine ili do polovice uništenoj strahotama rata. Talijanski voj nik koji je neposredno nakon 1648. posjetio Njemačku u razdob lju u kojem opada ili stagnira stanovništvo Evrope, primjećuje »da ima malo muškaraca sposobnih da nose oružje, ali neprirodno velik broj djece«132. Ako se dovoljno brzo ne uspostavi ravnoteža, tada posreduju vlasti: u Veneciji, tako ljubomorno zatvorenoj, liberalni ukaz od 30. listopada 1348. dodjeljuje nakon strašne crne kuge puno pravo građanstva (de intus et de extra) svakoj osobi koja će tijekom 66

Težina broja

godine doći i nastaniti se sa svojom obitelji i svojom imovinom. Uostalom, gradovi žive jedino od tih izvanjskih doprinosa. Ali obično, oni se organiziraju sami po sebi. Ukratko, usponi i padovi se pravilno izmjenjuju i dopunjuju, kao što to jednolično pokazuje sve do XVIII. stoljeća dvostruka zupčasta krivulja umiranja i rađanja, bila ona zacrtana na Zapadu, u Veneciji kao i u Bcuvaisu. Epidemija će se veoma brzo pobrinuti da dotuče malu djecu, uvijek u opasnosti, kao i one kojima prijeti nesigurnost prihoda. Siromašni su uvijek prvi na udaru. Ta su stoljeća pod znakom bezbrojnih »društvenih masakra«. 1483, u Crcpyu, u blizini Senlisa, »trećina seoskih stanovnika su prosjaci i svakodnevno umiru na nekadašnjim dubrištima«133. Jedino će u XVIII. stoljeću, život prevladati nad smrću, brza jući odsada pred svojim protivnikom. Ali nasrtljiva vraćanja ostaju moguća, kao u samoj Francuskoj 1772-1773, ili pak za vrijeme krize koja izbija iz dubina, od 1779. do 1783- (grafikon 4). Te žive uzbune ukazuju na nestalnost zakašnjelog poboljšanja života koje se pokazuje sporim, zahvaljujući uvijek opasnoj ravnoteži između prehrambenih potreba i mogućnosti proizvodnje.

Gladi Tijekom stoljeća glad se vraća s takvom upornošću da se uklapa u biološki ritam ljudi i postaje strukturom svakodnevnog života. Skupoća i neimaština postojane su, udomaćene čak i u povlaštenoj Evropi. Nekolicina bogatih i dobro hranjenih ništa ne mijenjaju u tom pravilu. A kako bi i moglo biti drugačije? Prinosi žita su prosječni. Dvije loše žetve uzastopce dovode do katastrofe. U zapadnom svijetu, možda zahvaljujući klimi, katastrofe su često blaže. Tako su i u Kini, gdje su se poljoprivredne tehnike razvile veoma rano, izgradnja brana i mreža kanala koji istodobno služe za navodnjavanje i transport, a zatim pomna organizacija rižinih polja na jugu, sa svojim dvostrukim žetvama, za dugo omogućili stanovitu ravnotežu, čak i nakon velike demografske eksplozije u XVIII. stoljeću. To nije slučaj u Moskovskoj Rusiji u kojoj je klima oštra, nestalna, niti u Indiji u kojoj poplave i suše poprimaju obilježja apokaliptičkih katastrofa. U Evropi, ipak, čudesne se kulture (kukuruz, krumpir, o kojima će još biti riječi), uvode tek kasno i metode intenzivne poljoprivrede polagano se nameću. Zbog tih i drugih razloga, glad 67


»Nahraniti izgladnjele«: dio friza s emajlirane terakote Giovannia della Robbie, koji prikazuje različita milosrdna djela (XVI. stoljeće). Pistoia, Ospedale dello Ceppo. (Fototeka A. Colin) neprestano posjećuje i pustoši kontinent i u njem u ostavlja praz nine. Nema potresnijeg prim jera koji navješćuje katastrofe iz polo vice stoljeća (crna kuga), od pustošenja teških nestašica koje se redaju od 1309. do 1318: započinjući na sjeveru Njemačke, od središta do istoka, šire se čitavom Evropom — Engleskom, Nizo zemskom, Francuskom, južnom Njemačkom, Rajnskom oblasti — 1 dopiru sve do granica Livonije134. Svaka je nacionalna bilanca izuzetno teška. Francuska, po vlaštena zemlja, upoznala je u X. stoljeću 10 općih gladi; 26 u XI, 2 u XII; 4 u XIV; 7 u XV; 13 u XVI; 11 u XVII; 6 u XVIII135. Ovaj izvještaj iz XVIII. stoljeća očigledno je dan uz sve rezerve; on jedino može biti optimističan, jer ne uzima u obzir stotine i stotine lokalnih gladi koje se ne poklapaju uvijek s nevoljama cjeline: tako je u pokrajini Maine 1739, 1732, 1770, 1785136; tako je i na jugozapadu; 1628, 1631, 1643, 1662, 1694, 1698, 1709, 1713137. Isto bismo mogli reći za svaku zemlju Evrope. U Njemačkoj, glad uporno posjećuje i gradove i sela. Čak i u miru i olakšanjima što ih donose XVIII. i XIX. stoljeće, katastrofe se i dalje nastavljaju: glad u Šleskoj 1730, od 1771-1772. u Saskoj i središnjoj Nje mačkoj138, glad u Bavarskoj i izvan njenih strogih granica 18161817: 5. kolovoza 1817, grad Ulm, slavio je zahvalnicama povratak normalnom životu s novom žetvom. Druga statistika: Firenca je, u zemlji koja baš nije siromašna, od 1317. do 1791. upoznala 111 godina gladi, a 16 dobrih žetvi139. Istina je da je Toscana brdovita i namijenjena vinogradarstvu, maslinarstvu, i da još prije XIII. stoljeća mora računati, zahvaljujući trgovcima, na sicilijansko žito bez kojega ne bi mogla preživjeti. 68

Težina broja

Nemojmo suviše brzo povjerovati da su gradovi, navikli da se žale, jedini bili izloženi udarcima sudbine. Oni imaju svoja skladišta, »svoje žitnice«, svoje kupovine u inozemstvu, čitavu politiku dalekovidnih mravi. Sela, što se čini paradoksalno, pone kad pate više od njih. Živeći u ovisnosti od trgovaca, gradova, plemića, seljak ne posjeduje nikakve zalihe. U slučaju gladi, nema drugog rješenja nego da se uputi prema gradu, da se u nj pošto— —poto uvuče, da prosi na ulicama, često da u njemu umre, kao u Veneciji, Amiensu140, još u XVI. stoljeću, na javnim trgovima. Gradovi su se uskoro morali braniti od tih uzastopnih najez di, ne samo siromaha iz okolice, nego su se pokretale i čitave vojske siromaha koji su ponekad došli izdaleka. 1573, grad Troyes je vidio kako na njegovim poljima i ulicama izviru »strani« pros jaci, izgladnjeli, u dronjcima, prekriveni ušima i stjenicama. Nije im bilo dopušteno da u gradu borave dulje od dvadeset i Četiri sata. Građani su se uskoro uznemirili zbog opasnosti od »pobuna« medu siromasima samoga grada i obližnjih sela, tako da su se »okupili bogataši i vladari dotičnoga grada Troyesa, kako bi ih

Z a vrijeme opsade A ire-sur-la-Lys, španjolski vojnici, odrpani i pregladnjeli. V pozadini, utvrde grada. Detalj sa slike Pierrea Snayersa. 1641. (Foto Oronoz) 69


udaljili i našli načina da im doskoče. Odluka je tog savjeta bila da ih valja izgnati izvan grada (...). A da bi to ostvarili, ispekli su kruha da ga podijele siromasima koji su se okupili na vratima grada, ne kazujući im tajnu; dijeleći svakome kruh i novčić, izveli su ih izvan grada kroz vrata koja su iza posljednjeg zatvorili i sa zidina im priopćili neka podu s Dogom kamo drugamo potražiti život i neka se ne vraćaju u Troyes prije novih zrna slijedeće žetve. To bijaše i učinjeno. Nakon toga, veoma prestrašeni, siromasi bijahu izgnani iz grada Troycsa...«141. Ta će građanska okrutnost neizmjerno porasti potkraj XVI. stoljeća, a još više u XVII. stoljeću. Problem je bio: dovesti siro mahe u stanje da ne mogu naškoditi. U Parizu se bolesni i nemoćni već odavna upućuju u bolnice, a sposobni se koriste za tegoban i mučan posao beskonačnoga čišćenja gradskih jaraka, nanizanih dva po dva. U Engleskoj se, od kraja Elizabetine vladavine javljaju poor laws, u biti zakoni protiv siromaha. Pomalo, na cijelom Zapadu niču kuće za siromašne i nepoželjne, u kojima je zatočenik bio osuđen na prisilan rad u workhouses, kao i u Zuchthaiiser ili »kaznionicama«, kao što je na primjer bio skup polu—zatvora koje je pod svojom upravom okupio Grand Hopital u Parizu, utemeljen 1635. To »veliko zatvaranje« siromaha, luđaka, delinkvenata, sino va koje su roditelji stavili pod njihov nadzor, jedan je psihološki aspekt racionalnog društva XVII. stoljeća, neumoljiva u svojoj razumnosti. Ali ono je možda gotovo neizbježna reakcija pred porastom bijede u jednom teškom stoljeću. Značajna je činjenica da u Dijonu vlasti idu čak dotle da 1656. građanima zabranjuju privatno milosrđe i pružanje gostoprimstva siromašnima. »U XVI. stoljeću, stranog prosjaka njeguju i nahrane prije nego što ga otjeraju. Početkom XVII. stoljeća, briju ga. Kasnije, šibaju ga, a na kraju stoljeća, krajnja je kazna zatočenje.«142. To su, eto, evropski prizori. Ima još gorih u Aziji, Kini, u Indiji: glad tu poprima sliku smaka svijeta. U Kini sve ovisi o riži južnih pokrajina, u Indiji od providnosne riže kojom se snab dijevaju iz Dengala, od žita i prosa iz sjevernih pokrajina, ali pritom valja prevaliti goleme razdaljine. Svaki udar donosi velike pos ljedice. Glad koja 1472. teško pogađa Dekan, povlači za sobom velike emigracije prema Gudžaratu i Mahvi svih onih koji su izbjegli nedaći.143 Prema kroničarima vremena, 1555. i 1596, žestoka glad dovela je sve do prizora kanibalizma.144 70

1rri/ut bruja

Sveti J a k o v b ra n i sirom ahe, s k u p in u djece, sta ra ca . J e d a n p ro sja k p ru ža svoju zdjelicu. ( IM 5 ) Slika M urilla. (O tisa k .\n d e r s o n -(
Strašna, gotovo sveopća glad pogađa Indiju i U>30- U)3 1 Jedan je holandski trgovac ostavio strašan opis: »ljudi lutaju a m o -tam o bez cilja, napustivši svoj grad ili svoje selo. Njihovo se stanje odmah raspoznaje: duboko utonule oči, blijede usne prekrivene 71


pjenom, sasušcna koža s koje iskaču kosti, trbuh ovješen poput prazne vreće. Neki plaču i urlaju od gladi, drugi leže na tlu umirući. »Tome se pridružuju i uobičajene drame: napuštanja žena i djece, djece koju roditelji prodaju ili koja prodaju sami sebe kako bi preživjela, kolektivna samoubojstva... Izgladnjeli otvaraju trbuhe mrtvih ili umirućih i »jedu im utrobu«. »Stotine i stotine tisuća ljudi umiru«, kaže naš trgovac, »tako da je cijela zemlja prekrivena leševima koji su ostali nezakopani pa se širi takavzadah da ispunja i okužujc zrak (...). U jednom selu, na tržnici se pro davalo ljudsko meso.«145 Čak kad dokumenti i ne iznose takva objašnjenja, jedna je pojedinost dovoljna da izazove užas. 1670. jedan perzijski am basador dolazi pozdraviti Velikog Mogula Aurenga Zeba, u pratnji »brojnih robova«, koje su mu uostalom na granici ponovo odu zeli, i koje je dobio »gotovo ni za što, zbog gladi«146. Vratimo li se u povlaštenu Evropu, stići ćemo otvrdli, utješeni ili rezignirani, kao po povratku s puta na kraj noći. Slične užase mogli bismo susresti tek u prvim mračnim stoljećima zapadnog srednjeg vijeka, ili pak na njegovim istočnim granicama, gdje su uočljivi toliki zastoji. Želimo li procijeniti »povijesne katastrofe prema proporcijama žrtava koje uzrokuju, piše jedan povjesničar, glad od 1696-1697. u Finskoj mora se smatrati najstrašnijim događajem evropske povijesti«: četvrtina ili trećina njezine popu lacije nestaje147. Istok je loša strana Evrope. Glad u njoj hara dugo nakon XVIII. stoljeća, usprkos očajničkim pribjegavanjima »hrani gladi«, travama i divljim plodovima, nekad uzgajanim biljkama koje se pronalaze među korovom polja, vrtova, livada ili rubova šuma. Ta se situacija ipak ponekad ponavlja u zapadnoj Evropi, a nadasve u XVII. stoljeću, s »malim ledenim dobom«. U Dlćsoisu, 1662, »već stotinu godina nije bila viđena tolika bijeda«, kaže jedan svjedok. Siromasi se tu prehranjuju kupusovim korijenom s posijama, močenim u vodici od bakalara«.148 Te iste godine, burgundski izabranici u svojim predstavkama kralju iznose da je »glad ove godine dokrajčila ili umorila više od deset tisuća obitelji vaše pokrajine i primorala stanovnike da jedu travu«149.Jedan kroničar pridodaje: »Neki su jeli i ljudsko meso«150. Deset godina ranije, 1652, jedan drugi kroničar, opat Macheret, ukazuje da su »narodi Lorraine i drugih okolnih zemalja došli do tolike krajnosti, da na livadama jedu trave poput životinja, a osobito oni iz sela Pouillya i Parnota, u Bassignyu... i crni su i 72

Težina broja

mršavi poput kostura«151. 1693, piše jedan Durgunđanin: »skupo ća žita jc tolika u cijelom carstvu, da sc umire od gladi« ; 1697, u blizini Mcnlana, žito se žanje prije sazrijevanja, jer je »velik broj osoba živio od trave, kao životinje«. 1709. strašna je zima na sve ceste Francuske izbacila nebrojene lutalice.152 Sve te crne slike ne treba nizati jedne za drugima. Ne trebamo ipak biti odveć optimistični! Nedovoljna prehrana i bolesti koje ona uzrokuje — skorbut, pelagra, osobito u XVIII. stoljeću, nakon pretjerane potrošnje kukuruza, beri-beri u Aziji, sve su to znakovi koji ne mogu zavarati. Ne varaju niti opstanak kaša i juha u narodnoj prehrani, ili pak kruh pomiješan s manje vrijednim brašnima, koji se pekao u dugim razmacima od jednog ili dva mjeseca. Gotovo je uvijek bio pljesniv i tvrd. U nekim se krajevima sjekao sjekirom. U Tirolu, pun kruh od izgnječena žita, velike trajnosti, pekao se dva ili tri puta godišnje153. Dictionnaire de Trevoux (1771) potvrđuje bez okolišanja: »Seljaci su obično pri glupi jer se hrane samo grubom hranom«.

Epidemije Jedna loša žetva, još kako tako. Drugo, cijene počinju ludovati, nastupa glad, i to nikada sama: ranije ili kasnije, ona otvara vrata epidemijama154 koje, naravno, imaju svoje vlastite ritmove. Kuga, ta »višeglava hidra«, »čudni kameleon« oblika toliko raznolikih da je suvremenici brkaju, ne zagledajući u nju dovoljno, s ostalim bolestima, velika je strašna ličnost, ukras mrtvačkih plesova, ona je postojanost, struktura života ljudi. Ona je, istina, samo jedna bolest pored tolikih drugih, umije šana u njihova putovanja, u njihove česte zaraze, zahvaljujući društvenim miješanjima, ljudskim sabiralištima u kojima se bolest pritajuje, drijema a zatim jednoga dana iznova eksplodira. Cijela bi se knjiga mogla napisati o zbijenim civilizacijama, o epide mijama i endemijama, kao i o ritmovima kojima nestaju, a zatim se te strasne putnice ponovo vraćaju. Govorimo li samo o bogi njama, jedna medicinska knjiga iz 1775, kad se započinje govoriti o cijepljenju, smatra je »najopćijom od svih bolesti«: na 100 osoba, zahvaćeno je 95, a jedna od njih sedam umire.155 Ali ni današnji se liječnik ne snalazi na prvi pogled usred tih bolesti, maskiranih pod nekadašnjim imenima i pod ponekad neobičnim opisima simptoma. Ništa nas uostalom ne može uvjeriti 73


da se one mogu usporediti s onima koje danas poznajemo, jer bolesti sc preobražavaju, imaju svoju vlastitu povijest koja ovisi o mogućoj evoluciji mikroba i virusa, kao i terena na kojem žive156. Samo je slučaj još jučer (1922) omogućio Gastonu Roupnelu da uz pomoć jednog prijatelja parazitologa otkrije u Dijonu i drugdje u XVII. stoljeću157 pjegavi tifus (što ga prenose uši) pod imenom purpurna ili purpurasta groznica. Ista ta »purpurna groznica« kosila je oko 1780. jadne Parižane predgrađa Saint-Marcel na stotine (...). »Ruke su otpadale grobarima«158. Ali pitanje »pur pura« nije riješeno. Što će misliti današnji praktičar o »kugi« iz 1348, koju je opisao Guy de Chauliac (čija će Velika kirurgija od 1478. do 1895biti objavljena u Šezdeset i devet izdanja) s dva karakteristična vremena: prvo vrijeme, dosta dugo (dva mjeseca), s groznicom i pljuvanjem krvi, drugo vrijeme, s gnojenjem i plućnim napadima? Ili pak o epidemiji iz 1427. okićenoj nerazumljivim nadimkom »ladendo«, koja je opisana kao nepoznata bolest. »Ona je započi njala u križima, kao kod jakog kamenca, nakon čega slijedi drhta vica, te sc osam do deset dana ne može ni dobro piti, ni jesti, ni spavati«. A zatim, tu je »kašalj, tako strašan, da se za propovijedi nije moglo čuti što propovjednik govori, zbog svađa s kašljivcima«159. Nema dvojbe, radilo sc o gripi s posebnim virusom, poput gripe zvane »španjolskom« nakon prvog svjetskog rata, ili »azijske gripe« koja je zahvatila Evropu oko 1956-1958... Ili pak one bolesti koju nam opisuje l’Estoile: »Početkom travnja (1595), Kralj (Henrik IV) osjećao sc loše zbog katara koji mu je izobličio cijelo lice. Takvi su katari vladali u Parizu zbog velike zime koja je nastupila protivno dobu: uslijedilo je više čudnih i naprasnih smrti 5 kugom (mi potertavamo) koja sc proširila u različitim dijelovima grada: sve su to bili bičevi Božji u kojima je bilo jednako malo milosti za velike, kao i za male160«. Za uzvrat, danas iščezla bolest engleska znojna groznica opustošila je Englesku od 1486. do 1551. Napadi su bili istodobno srčani, plućni, reumatični, a boles nici, zahvaćeni drhtavicom i obilnim znojenjem, često su umirali za nekoliko sati. Pet velikih epidemija — 1486, 1507, 1508, 1529, 1551 — prouzrokovalo je nebrojene žrtve. Začudo, započinjući uvijek u Londonu, na Britanskom otočju nisu dotakle niti Wales, niti Škotsku. Jedino je epidemija iz 1529, osobite žestine, prešla na kontinent, pošteđujući Francusku, pogodivši Nizozemsku, Holandiju, Njemačku, sve do švicarskih kantona161. 74

Težina broja

Ali koju bolest prepoznati u Madridu, kolovoza 1597, u »nezaraznoj« epidemiji, kažu, i koja je bila popraćena oteklinama u preponama, ispod pazuha, na vratu? Pošto se pojavi tempe ratura, bolesnici ozdravljuju nakon pet ili šest dana, polako se oporavljaju ili naglo umiru. To su uostalom siromasi koji stanuju u vlažnim kućama, i spavaju čak na podu162. Druga poteškoća: bolesti idu u povorkama, »zajednička im je samo infekcija; takve su difterija, jak proljev, tifusna groznica, »ovčje boginje«, male boginje, purpurna groznica, »grba«, »šuga«, šarlah, »galantna torbica ili vruća bolest«, hripavac, gripe, influen ca...163. Taj popis, sastavljen za Francusku, nalazi se drugdje u različitim varijantama. U Engleskoj, uobičajene su bolesti povratna groznica, engleska znojna groznica, slabokrvnost ili »zelena bo lest«, žutica, sušica, padavica ili epilepsija, vrtoglavica, reuma tizam, kamenac, žučni kamen.,6'1. Nasuprot tim masovnim nasrtajima, prisjetimo se neotpor nosti neishranjenih, nezaštićenih populacija. Priznajem da mi je tek napola uvjerljiva toskanska poslovica koju sam često navodio: »Najbolji lijek protiv malarije je dobro napunjen lonac«. Za vrije me gladi u Rusiji od 1921. do 1923.l65, prema kazivanju jednog uvjerljivog promatrača, malarija se razmahala u cijeloj zemlji, s istim simptomima kao u tropskom području, sve do blizine arktič kog kruga. Pothranjenost je očito bila »množitclj« bolesti. Drugo pravilo bez izuzetka: epidemije skaču od jedne mase ljudi do druge. Alonso Montccuccoli, kojeg toskanski veliki voj voda šalje u Englesku, proći će kroz Doulogne, kao Što piše (2. rujna 1603), ne preko Calaisa, kamo se, prema logici prometa »uvukla« kuga166. Mali primjer, uz bok onih velikih pokreta koji, od Kine ili Indije, preko uvijek živih stanica Carigrada i Egipta, nose kugu prema zapadu. Tuberkuloza je također stara gošća Evrope: Franjo I (tuberkulozni meningitis), Karlo EX (plućna tu berkuloza) Luj XIII (crijevna tuberkuloza), dokaz su za to (1560, 1574, 1643). Ali s XVIII. stoljećem, došavši vjerojatno iz Indije, nastupa tuberkuloza koja je mnogo zaraznija od one koja je do sada vladala. U svakom slučaju, bit će to osnovna bolest romantičke Evrope i cijelog XIX. stoljeća. Opet iz Indije, kolera koja je ondje vladala u endemskom stanju (zahvaljujući štapićastom bacilu), postaje općom na poluotoku 1871, a zatim prelazi njegove granice, uzdižući se na razinu snažne i strašne pandemije, koja se ubrzo proširila sve do Evrope. 75


Rtctplt tn 'Pilulu pour gutfir U mat de NapUtfans fsirefner.

D

k

o c v i s.

M id blanc, on i t Narbonne t x-onctt. Reps rougttfechej pulvtrifttl, l.oucu. frtcipite rouge, i t my met. P

re

p a r a t i o h

.

Melez tout ccU enfemble & incorpords le bien:Enfuite formes en de Pi lules de la groffeur d'un Pois commun, pour I’vfage fuivanr, Donnds 4 . ou de ces Pilules am lus foibles,pendant j. matins defnice: i le malade ne fuc pasalTes , vous augmenterez la dofe>& il ne bougera pas du Ur jufqu'i ce que le 6 ux foie palfe.

J

A. Liječenje sifilisapaljenjem, pre- li. »Recept za liječenje napuljske ma drvorezu s kraja XV. stoljeća, bolesti bezznojenja.« Bibliotheque nationale, Kabinet Liječenježivom, 1676. grafike. Drugi posjetilac u tijeku stoljeća koja razmatramo: sifilis. On seže sve do prethistorije, i drevni kosturi već nose njegove znako ve. Klinički slučajevi poznati su još prije 1492. Ali ponovo uzima maha nakon otkrića pretkolumbovske Amerike: to je dar, ili osveta, kažu, pobijeđenih. Od četiri ili pet teorija koje danas podržavaju liječnici, najvjerojatnija je ona koja tu bolest smatra djelom pro* izašlim iz seksualnih odnosa dviju rasa (utjecaj treponema pertenue na treponema pallidum161). U svakom slučaju, bolest se ukazuje zastrašujućom u Barceloni već nakon svetkovina prigo dom povratka K. Kolumba (1493), zatim se galopom širi; to je epidemijska, brza, smrtonosna bolest. U četiri ili pet godina obišla je Evropu, prelazeći od jedne do druge zemlje s varavim imenima: napuljska bolest, francuska bolest, thefrench disease ili lo mal francioso. Francuska, zbog svog geografskog položaja pobjeđuje u tom ratu rječnika. Još 1503, pretenciozno će brijači-kirurzi u Hotel-Dieu tvrditi da liječe bolest paljenjem pomoću užarenog željeza. U tom zaraznom obliku, sifilis je zahvatio i Kinu od 150676

Težina broja

Kinez obolio od sifilisa. Ilustracija uzeta iz Prikaza različitih vrsta sifilisa, slika na svili, XVIII. stoljeće, Kabinet grafike. (Otisak Ii. N.) 1507 168 Zatim će, uz pomoć žive, u Evropi poprimiti svoj klasičan, blaži oblik sporog napredovanja, sa svojim lijekovima, specijali ziranim bolnicama (»Spittle« u Londonu169), zahvativši vjerojatno krajem XVI. stoljeća svu populaciju, od »prosjaka«, »prosjakinja«, sve do plemića i prinčeva. Malherbe, kojeg su nazivali Ocem Bludnikom, »hvastao se da je triput uhvatio sifilis«170. Uobičajenim dijagnozama koje su za Filipa II postavljali jučerašnji liječnici, Gregorio Mararion'71, povjesničar i slavan liječnik, pridodao je heredo-sifilis kojim se mogu nepogrešivo obdariti svi vladari prošlosti. Kazališni lik Thomasa Dckkcra (1572-1632) kaže ono što svatko u Londonu misli: »Jednako je sigurno da u nekom mnoštvu ima džepara, kao i da će neka bludnica naći m ušteriju o Mihajlovu; no zatim će se pojaviti sifilis«172. 77


Kuga Golemi dosje kuge neprestano deblja, a tumačenja se gomilaju jedna za drugima. Najprije, bolest je dvojaka: plućna kuga, sjedne strane, nov je oblik bolesti koji se pojavljuje u povijesti s pandemijom iz 1348, u Evropi; bubonska kuga, s druge strane, je starija (otckline se javljaju ispod pazuha i upaljuju se). To su Božji bilježi, God’s tokens ili jednostavnije tokens, francuski tacs, nalik metalnim ili kožnim žetonima koje trgovci puštaju u promet. »Događa se da samo jedan bude koban...« Crnu kugu (plućnu) valja zahvaliti virusu koji prenose buhe s Mus Rattus. Ovaj je, govorilo se, osvojio Evropu i njezine tavane nakon Križarskih ratova. Navodno, njime se osvetio Istok, kao što je 1492. blijeda spiroheta osvetila tek otkrivenu Ameriku. Valja se nedvojbeno odreći tog odviše jednostavnog i morali zatorskog objašnjenja. Mus Rattus, crni štakor, spominje se u Evropi još u VIII. stoljeću, u razdoblju Karolinga. Isto tako poljski štakor (Mus Decumanus) koji je navodno uništio Mus Rattusa, nije sam prenosilac kužnih klica i krivac za epidemije. Napokon, sama crna kuga ne stiže u središnju Evropu u XIII. stoljeću, kao što se govorilo, već najkasnije u XI. stoljeću. Uostalom, poljski se štakor smješta ispod tla kuća, dok kućni štakor radije živi na tavanima, u blizini zaliha kojima se hrani. Njihove se invazije poklapaju prije nego da se isključuju. Sve to ne znači da štakori i buhe nemaju svoj udio, što utvrđuje i veoma sažeta studija (upotrijebljeno je 31.000 doku menata) o dometima kuge u Uelzenu (1560-1610), u Donjoj Saskoj173. Treba li izvanjskim uvjetima (egzogenim, rekli bi ekono misti), objasniti povlačenje bolesti u XVIII. stoljeću? Prisjetimo se zamjene drvenih kuća kamenima, nakon velikih gradskih požara XVI, XVII. i XVIII. stoljeća, veće čistoće unutrašnjosti i ljudi, i udaljavanja malih domaćih životinja iz kuća, a sve su to pojave koje su pogodovale razmnožavanju buha. Ali na tom području na kojem se nastavljaju medicinska istraživanja, čak i nakon što je 1894. Yersin otkrio specifični bacil kuge, iznenađenja ostaju mo guća, i kadra su mijenjati naša tumačenja. Sam bacil se zadržavao u tlu nekih područja Irana i tu su se glodavci zarazili. Da li su se ta opasna područja oko XVIII. stoljeća udaljila od puteva koji vode prema Evropi? Ne usuđujem se postaviti to pitanje, niti tvrditi da Indija i Kina, koje su tako obimno uključivali povjesničari, imaju prava na olakotne okolnosti? 78

Težina broja

Ma kakav bio uzrok ili uzroci, u XVIII. stoljeću nevolja se na Zapadu ublažava. Njezina posljednja spektakularna pojava bit će slavna marsejska kuga iz 1720. Ali u istočnoj Evropi, ona ostaje strašna: Moskva 1770. upoznaje umorstvenu kugu. Opat Mably će pisati (oko 1775): »Rat, kuga, ili Pugačov, odnijeli su isto onoliko ljudi, koliko i podjela Poljske.«17'' Herson 1783, Odesa 1814. primaju strašnu posjetu. Na evropskom prostoru, posljednji veliki udari bili su, koliko nam je poznato, ne u Rusiji, već na Balkanu, 1828-1829, kao i 1841. Riječ je o crnoj kugi, kojoj su još jednom pogodovale drvene kuće. Bubonska pak kuga ostaje endemska u toplim i vlažnim područjima, na jugu Kine, Indije, i na samom pragu Evrope, u sjevernoj Africi. Oranska kuga (ona koju je opisao Albert Camus), datira iz 1942. Prethodni zaključak strahovito je nepotpun, ali prcobimna dokumentacija prkosi svojom masom dobroj volji izoliranog pov jesničara. Neophodan bi bio prethodni učeni rad kojim bi se utvrdile godišnje karte o lokalizaciji bolesti. On bi ukazao na njezinu dubinu, na njezinu rasprostranjenost, njezinu jednoličnu žestinu: između 1439. i 1640, Besangon upoznaje kugu četrdeset puta; Dole je prctrpljuje 1565, 1586, 1629, 1632, 1637; Savoie 1530,1545,1551,1564-65,1570,1580,1587; u XVI. stoljeću, cijeli Limousin je vidi deset puta, Orleans je ugošćuje dvadeset i dva

puta, Scvillu, u kojoj kuca srce svijeta, bolest napada udvostru čenim udarima 1507-1508, 1571, 1582, 1595, 1599, 16161649 ..175. Svaki put bilance su teške, čak i ako ne dosežu bajoslovne brojke kronika, čak i ako ima »malih« kuga i ponekad lažnih uzbuna. Od 1621. do 1635, u Bavarskoj točni proračuni donose porazne prosjeke: uz 100 umrlih u normalnoj godini, u Munchenu njihov broj iznosi 155 u nenormalnoj godini, u Augsburgu 195, u Bayreuthu 487, u Landsbergu 556, u Straulingu 702. Svaki put osobito su pogođena djeca manja od godine dana, a prilično često i žene, više nego muškarci. Sve te brojke valja ponovo razmotriti, usporediti jedne s drugima, kao što je važno i usporediti opise i slike, jer oni često pružaju isti prizor, navode iste, manje ili više efikasne mjere (karantene, nadzori, straže, aromatične pare, dezinfekcije, pre preke na cestama, zatvaranja, potvrde, bilteni o zdravlju, Gesundheitspasse u Njemačkoj, cartas de salud u Španjolskoj), iste luđačke sumnje, istu društvenu shemu. 79


ptocrtmnrcrfmiprr? mfrnilafdo’iim.amc.

miinuftant 31iifl MirMuranišiiirlpicrmum iiimimi lift); imimtcimfii

nidsirâHmsnnspmrQ) m m fjpioawqiifinnmfti fauguuifnio.fpMonrmfr mmi uarain6iio0iG.lcf.

Procesijaprotiv kuge, kojupredvodipapa. Za trajanjaprocesije,jedan se redovnik ruši. Trćs Riches Ileures du due de Berry, j* 71 v°, Musee Conde, Chantilly. (Otisak Giraudon) Čim se bolest ukaže, bogati hrle, ako to mogu, u naglom bijegu, prem a svojim ladanjskim kućama. Svatko misli samo na sebe: »Ova nas bolest čini okrutnijima jedne prema drugima, nego da smo psi«, bilježi Samuel Pcpys u rujnu 1665.17<5. I Montaigne priča kako je, nakon što je njegovo imanje bilo zahvaćeno epi demijom, »šest mjeseci služio kao vodič« svojoj rodbini, lutajući u potrazi za krovom, »izgubljenoj obitelji, plašeći svoje prijatelje i sebe sama«, o užasu »ondje gdje se ona pokušala smjestiti«177. Što se tiče siromaha, oni su ostajali sami, zadržavajući se u zara ženom gradu gdje ih država hrani, izolira, blokira, nadzire. Boccacciov Decameron je slijed razgovora i priča u jednoj vili u blizini Firence, u vrijeme crne kuge. U kolovozu 1523, Nicolas Versoris, advokat u pariškom Parlamentu, napustio je svoje boravište, ali u »Grange Batelićrc«, tada izvan Pariza, gdje se sklanja u kuću svojih štićenika, njegovu će ženu bolest odnijeti za tri dana — izuzetak koji ne potvrđuje vrijednost uobičajene opreznosti. Tog ljeta, 1523, kuga je u Parizu još jednom pogodila siromašne. Kao što piše taj isti Versoris u svojoj Knjizi razuma, »smrt se uglavnom 80

Težina broja

okrenula prema siromašnima, tako da je od provalnika, lovaca na novčiće Pariza, kojih je u Parizu bilo u velikom broju, ostalo tek malo... U četvrti Petiz Champs, cijeli kraj bijaše očišćen od bijednih ljudi koji tu prije u velikom broju stanovahu«178. Jedan građanin Toulousea mirno piše 1561: »Dotična zarazna bolest nije se nikad smjestila do u siromaha (...); neka se Bog u svojoj milosti njima zadovolji (...). Bogati će se sami zaštititi. « 179 Jean-Paul Sartre s pravom piše: »Kuga djeluje samo kao preuveličavanje odnosa među klasama: ona napada bijedu, pošteđuje bogate.« LI Savoji, nakon što je kuga iščezla, prije nego što se vrate u svoje, pomno raskuženc kuće, bogataši u njih na nekoliko tjedana smještaju siroticu, »probačicu«, sa zadatkom da na sebi iskuša da li je pogibelj uklonjena180. Kuga umnožava i ono što bismo mi nazvali napuštanjima radnog mjesta: suci, oficiri, prelati, zaboravljaju svoje dužnosti; u Francuskoj, parlamenti se u potpunosti iseljavaju (Grenoble, 1467, 1589, 1596; Bordeaux, 1471, 1585; Besangon 1519, Rennes 1563, 1564). Sasvim je prirodno da kardinal d ’Armagnac napusti

svoj grad Avignon, pogođen bolešću, pa odlazi u Uedarrides, a zatim u Sorgucs. Vratit će se tek nakon deset mjeseci odsutnosti, kad iščezne svaka opasnost. »On može reći«, bilježi jedan građanin Avignona, u svom Dnevniku, »protivno Evanđelju ,Ego sum pastor et non cognovi oves meas.«181 Ne osuđujemo dakle Montaignea, gradonačelnika Dordeauxa, koji se za vrijeme epidemije 1585. ne nalazi na svom mjestu, ili onog bogatog Avinjonca talijanskog porijekla, Frangoisa Dragoneta dc Fogasscsa, koji je u zakupnom ugovoru predvidio slučaj u kojem bi bio primoran da se, na puštajući grad (što je i učinio 1588, za vrijeme nove kuge) skloni kod svojih seljaka: »U slučaju zaraze, ne dao Bog, oni (napoličari), ustupit će mi jednu sobu u kući (...) i moći ću smjestiti svoje konje u dolasku i odlasku, i ustupit će mi postelju.«182 Kad se 1664. pojavila kuga u Londonu, Dvor je napustio grad i otišao u Oxford; najbogatiji su požurili da učine to isto, sa svojim porodicama, svojim slugama, i svojom prtljagom, skupljenom u žurbi. U prijes tolnici nema više parnica, jer »ljudi od zakona bijahu svi na selu«. 10.000 kuća bilo je napušteno, neke s jelovim daskama zakucanih vrata i prozora, osuđene kuće, crvenom kredom obilježene kri žem.183. Nikad nećemo istaći koliko priča Daniela Defoea (1720) o toj posljednjoj kugi u Londonu odgovara uobičajenoj shemi, koja se ponavlja tisućama puta, s jednoličnim, istim gestama (mrtvi 81

Fernand B raudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Stočna kuga 1745. Holandska grafikaJ. Erssena. (Rotterdam, Atlas van Stolk) bačeni »najvcćma kao đubre, u kolica«184), istim mjerama opreza, istim očajima, istim društvenim diskriminacijama185. Nijedna bolest u današnjem trenutku, ma kakva bila njezina stvarna pustošenja, ne uključuje slične kolektivne ludosti i drame. Pođimo u Firencu u društvu jednog pisca memoara koji će izbjeći kugi 1637, što je uistinu velika pustolovina njegova života. Čitati ga, znači pronaći zabarikadirane kuće, zabranjene ulice, kojima se kreće samo služba snabdijevanja, kojima prolazi samo pokoji svećenik, ili još češće, neumoljiva straža, ili, izuzetno, kočija nekog sretnika kojem je dano odobrenje da na trenutak prekine zatočeništvo unutar svoje kuće. Firenca je mrtva: nema više pos lova, nema vjerskih obreda. Osim jedne mise koju slučajno neki svećenik služi na uglu ulice i koju zatočenici krišom prate sa svojih prozora .186 Milosrdni kapucin O. Maurice dc Tolona 187 nabraja u povo du kuge u Genovi 1656, mjere opreza kojih se valja držati: ne govoriti sa sumnjivom osobom iz grada dok vjetar puše od njega prema vama; paliti aromatične trave zbog dezinfekcije; oprati, ili još bolje, spaliti odjeću i rublje sumnjivih; moliti nadasve, a zatim pozvati policiju. Zamislimo u pozadini ovih napomena Genovu, 82

Težina broja

bogat grad, izložen potajnim pljačkama. Mrtvi se ipak gomilaju na ulicama. Nema drugog načina da se grad oslobodi od lešina, nego da se one natovare na brodove koji se puštaju na pučinu i ondje spaljuju. Mogu li povjeriti da sam se ja, kao stručnjak za XVI. stoljeće, već odavna začudio, i da se još uvijek čudim pred tim prizorima okuženih gradova slijedeći stoljeća njihovih kobnih posljedica? Neosporno, poteškoće su rasle iz stoljeća u stoljeće. Kuga je od 1622. do 1628. svake godine u Amsterdamu (bilanca: 35.000 mrtvih). U Parizu je 1612, 1619, 1631, 1638, 1662, 1668 (posljednja)189. Valja primijetiti da su u Parizu od 1612, »na silu odnosili oboljele iz njihovih kuća i premještali u Bolnicu Saint— —Louis, i u lječilište u predgrađu Saint-Marcel«189. U Londonu je bolest u pet navrata, od 1593- do 1664-1665, odnijela ukupno, kažu nam, 156. 463 žrtve. Sve će se poboljšati u XVIII. stoljeću. Ipak, kuga iz 1720. u Toulonu i u Marscillcu bila je krajnje žestoka. Prema kazivanju povjesničara, dobra polovica marsejskog stanovništva je podleg la190. Ulice su bile pune leševa »napola istrunulih i izgriženih od pasa«.191

Ciklička povijest bolesti Bolesti se pojavljuju, uzimaju maha, ublažavaju se, ponekad nes taju. To je slučaj s gubom koju su na našem kontinentu možda već u XIV. i XV. stoljeću pobijedile drakonske mjere izolacije (ali, začudo, današnji gubavci na slobodi, nikad ne prenose zarazu). Takav je slučaj i s kolerom koja u Evropi nestaje u XIX. stoljeću, s boginjama koje su, čini se, prije nekoliko godina potpuno iščezle na svjetskoj razini, s tuberkulozom ili sifilisom, pred našim očima zaustavljenima čudom antibiotika, a da mu se ipak ne može pred vidjeti budućnost, budući da se sifilis ponovo danas javlja sa stanovitom zaraznošću. Slučaj je to i s kugom, koja se, nakon dugog povlačenja od VIII. do XIV. stoljeća, surovo razbuktala s »crnom kugom«, započinjući nov kužni ciklus koji će nestati tek u XVIII. stoljeću152. Doista, ne proizlaze li te virulencije i ti zastoji koji se izmje njuju, iz toga što je čovječanstvo dugo živjelo ograđeno, raspr šeno, kao na različitim planetima, tako da su razmjene zaraznih klica između jednih i drugih izazvale katastrofalna iznenađenja, ovisno o tome, kakve je, u odnosu prema patogenim činiocima, S3


svaka od njih imala običaje, otpornosti ili osobite slabosti? To sa začudnom jasnoćom otkriva knjiga Williama H. Mac Neila193. Ot kako se čovjek oslobodio svoje prvotne animalnosti, otkako je ovladao ostalim živim bićima, on u odnosu prema njima primje njuje makroparazitizam grabežljivaca. Ali istodobno napadan, izmučen beskonačno sitnim organizmima, bacilima i virusima, on sam postaje plijenom mikroparazitizma. Nije li ta divovska bor ba, u dubini, bitna povijest čovjeka? Ona se nastavlja posredstvom živih lanaca: patogeni element koji u određenim uvjetima može sam opstati, uglavnom prelazi s jednog živog organizma na drugi. Čovjek, kao cilj, ali ne i jedini cilj tog bombardiranja, prilagođuje se, luči antitijela, uspostavlja podnošljivu ravnotežu sa strancima koji se kod njega naseljavaju. Ali ta spasonosna prilagodba zah tijeva mnogo vremena. Ako patogena klica izađe iz svoje »biološke niše« i zahvati do tada nedirnuto stanovništvo, dakle ono bez obrane, to je tada eksplozija, katastrofa velikih epidemija. Mac Neil misli, i može biti u pravu, da je pandemija iz 1346, crna kuga koja je uzdrmala cijelu, ili gotovo cijelu Evropu, uslijedila nakon mon golske ekspanzije koja je ponovo oživjela svilene puteve i olakšala kretanje patogenih elemenata preko azijskog kontinenta. Isto tako, kad Evropljani na kraju XV. stoljeća uspostave jedinstvo promet nih puteva preko cijelog svijeta, pretkolumbovsku Ameriku ubijaju nepoznate bolesti koje dolaze iz Evrope. Za uzvrat, trans formirani sifilis napada Evropu, zahvaća čak i Kinu u rekordnom roku, već prvih godina XVI. stoljeća, dok će kukuruz i slatki krumpir, također »američki«, stići tek u posljednjim godinama tog istog stoljeća19,1. Mnogo bliže nama, 1832, ista biološka drama vidi dolazak kolere, što potječe iz Indije, u Evropu. Ali u tim porastima i povlačenjima bolesti, sam čovjek i njegova manja ili veća ranjivost, njegov manje ili više stečen imunitet, nisu jedini uzrok. Medicinski historičari ne oklijevaju da istaknu — a uvjeren sam da su potpuno u pravu — da svaki patogeni činilac ima svoju vlastitu povijest, paralelnu onoj njezinih žrtava, i da razvitak bolesti uvelike ovisi o promjenama, ponekad mutacijama tih samih činilaca. Otuda izmjene, složeni odlasci i dolasci, iznenađenja, ponekad eksplozivne, ponekad produžene uspavanosti, pa čak i konačni nestanci. Od tih mikrobskih ili virusnih mutacija, možemo navesti danas dobro poznat primjer, gripu. Riječ gripa, u smislu bolesti koja zahvaća, grabi, potječe možda tek od proljeća 1743195. Ali poznaje se, ili se vjeruje da se 84

Težina broja

gripa poznaje u Evropi već u XII. stoljeću. Ona će činiti dio bolesti koje će, nepoznate Americi, desetkovati Indijance. Kad ona 1588. poliježe (ali ne kosi) cjelokupno stanovništvo Venecije, ispraznivši čak i Veliko vijeće —što se nije dogodilo niti za vrijeme kuge —val se tu ne zaustavlja, već zahvaća Milano, Francusku, Kataloniju, zatim Ameriku196. Gripa je već tada ona leteća, opća epidemija, kao što je i danas. Voltaire piše 10. siječnja 1768: »Obilazeći svijet, gripa je prošla i našim Sibirom (Ferncy, gdje boravi, u blizini Zcnevc) i dočepala se malo i moje stare i krhke figure.« Ali koliko različitih simptoma pod tim imenom gripa! Govorimo li samo o velikim epidemijama, španjolska gripa iz 1918. bila je još ubitačnija od prvog svjetskog rata, i nimalo nalik gripi zvanoj azijska iz 1957. Doista, postoji više različitih ogranaka virusa, i ako su još i danas cjepiva nesigurna, razlog je tome što je nestalni virus gripe u stalnoj i brzoj mutaciji. Cjepiva gotovo uvijek kasne za zarazom. U želji da je preduhitre, neki su laboratoriji pokušali u više navrata in vitro mutirati virus gripe koja je u toku i da u jednom cjepivu sjedine mutacije koje bi mogle odgovarati gripama što će nadoći! Virus gripe nedvojbeno je osobito nestalan, ali ne možemo li pomisliti da se i drugi patogeni činioci također transformiraju tijekom vremena? Tako bi se možda mogle objasniti i preobrazbe tuberkuloze, koja je naizmjence suzdržana ili žestoka. Ili pak uspavanost kolere što pristiže iz Dengala, i koju danas, čini se, želi zamijeniti kolera porijeklom sa Celcbesa, a možda i pojava novih i relativno prolaznih bolesti, kao što je engleska znojna groznica u XVI. stoljeću.

1400—1800: dugotrajni biološki Stari poredak Tako čovjekov život, bar na dvije fronte, vodi beskonačnu borbu. Protiv oskudnosti i nedovoljnosti hrane — to je njegov »makroparazitizam« — i protiv podmukle i mnogostruke bolesti koja na njega vreba. Na tom dvostrukom planu, čovjek Starog poretka neprestano je u nesigurnosti. Ma gdje bio, prije XIX. stoljeća može računati tek s kratkom nadom u život, uz nekoliko dodatnih godina za bogate: »Usprkos bolestima koje uzrokuje odviše dobra hrana, pomanjkanju aktivnosti i porocima, oni žive« (kaže jedan engleski putnik misleći na Evropu 1793), »deset godina dulje od ljudi niže 85


klase, jer oni su iscrpljeni umorom, radom, i time što im njihdvo siromaštvo ne dopušta da se snabdiju svime što je nužno za opstanak«.197 Ta posebna demografija, kao osrednji rekord, gubi se na razini naših prosjeka. U Deauvaisisu, u XVII. stoljeću, 25 do 33% novorođenčadi umiralo je u roku od dvanaest mjeseci; samo 50% dosezalo je svoju dvadesetu godinu198. Nestalnost, kratkoća života: tisuću pojedinosti govori o njima tijekom tih dalekih godina. »Nitko se neće začuditi što vidi mladog princa Charlesa (budućeg Karla V) kako 1356. vlada Francuskom u svojoj sedamnaestoj godini i kako umire 1380, u četrdeset i drugoj godini, s repu tacijom mudrog starca«199. Anne de Montmorency, vojni zapovjed nik koji umire na konju u bici kod Saint—Denisa (1567) u sedamdeset i četvrtoj godini, jest izuzetak. U pedeset i petoj godini, Karlo V, kad abdicira u Gentu, već je starac. Filip II, njegov sin koji umire u sedamdeset i prvoj godini (1598), pri svakoj je uzbuni zbog svoga krhkog zdravlja tijekom dvadeset godina, u svojim suvremenicima pobuđivao najveće nade i najživlje bojazni. Napo kon, nijedna kraljevska obitelj ne može izbjeći strahovitoj smrtnos ti tog razdoblja. Jedan »vodič« Pariza iz 1722.200 nabraja imena prinčeva i princeza čija srca od 1662. počivaju u crkvi Val-deGrace koju je utemeljila Ana Austrijska: uglavnom djeca od neko liko dana, od nekoliko mjeseci, nekoliko godina. Zamislimo još težu sudbinu siromašnih. 1754, jedan »engles ki« autor primjećuje: »Daleko od toga da budu zadovoljni, fran cuski seljaci nemaju čak ni ono što im je nužno. To je vrsta ljudi koja počinje umirati u četrdesetoj godini zbog nedostatka odmora koji bi bio razmjeran umoru: ti ljudi pate, usporedimo li ih s drugim ljudima, a nadasve s našim engleskim seljacima. Kod francuskih težaka već sam vanjski izgled ukazuje na slabost tije la.201« A što reći o Evropljanima koji žive izvan svog kontinenta i »ne žele se podrediti običajima zemalja u koje su pridošli nego uporno odbijaju da se prilagode njihovim maštarijama i njihovim strastima (...) uslijed čega tu često nadu i grob.«202 Ta je misao Španjolca Coreala u povodu Porto Bela, bliska mišljenju Francuza Chardina i Nijemca Niebuhra koji, govoreći o velikoj smrtnosti Engleza u Indiji, ovu prije svega pripisuje njihovim greškama, njihovom pretjerivanju u mesu, u »jakim portugalskim vinima« koja piju u najtoplijim trenucima dana, u odviše utegnutoj odjeći, načinjenoj za Evropu, i koju uspoređuje sa »širokom i lepršavom« odjećom domorodaca203. Ali ako je Bombay »groblje Engleza«, 86

Težina broja

Ulični prizori iz Goe potkraj XVI. stoljeća. Ii. N., Kabinet grafike. (Otisak Girattdon) tome pridonosi i klima: ona jc toliko ubitačna, da poslovica kaže: »Dva m onsuna u Bombayu čine dob jednog čovjeka«20'1. U Goi, gradu užitaka, gdje sjajno žive Portugalci, u Bataviji, za Evropljane drugom gradu užitaka, naličje tih raskošnih i skupih života jest užasna sm rtnost205. Surova kolonijalna Amerika nije uslužnija. Za oca Georgea Washingtona, Augustina, koji jc um ro u četrdeset i devetoj godini, rekao je jedan povjesničar. »Ali, on je um ro pre rano. Da bi se u Virginiji uspjelo, valjalo bi nadživjeti svoje protiv nike, svoje susjede, svoje žene . « 206 Isto pravilo vrijedi i za nc-Evropljane: krajem XVII. stoljeća, jedan putnik piše o Sijamcima: »Usprkos um jerenosti koja vlada medu Sijamcima... ne primjećujemo da žive duže« nego u Ev ropi207. O Turcima piše 1776. jedan Francuz: »Iako turski liječnici i kirurzi ne vladaju znanjima kojima su ovladali medicinski fakul teti u prošlom stoljeću, oni stare kao i mi, ako izbjegnu strašnoj nedaći kuge koja svake godine hara carstvom . « 208 Osman Aga, turski tumač (njemački je naučio za trajanja svoga dugog zatoče 87


ništva, 1688-1699), koji nam jc na živ, ponekad pikareskni naćin ispričao svoj život u kršćanstvu, ženi se dvaput: u prvom braku rađaju mu se tri kćeri i pet sinova, a samo dvoje preživljava; u drugom braku, od troje djece, dvoje preživljava209. Te činjenice: — jednakost između smrti i života, veoma velika smrtnost djece, glad, kronična neishranjenost, snažne epidemije — tvore taj bio loški Stari poredak o kojem smo govorili. On tek neznatno ubla žava svoje pritiske u trenucima poleta XVIII. stoljeća i to, naravno, već prema mjestu, na različite načine. Samo određena Evropa, pa čak niti cijela zapadna Evropa, počinje ga se oslobađati. Svaki jc napredak polagan. U tom se pogledu, mi povjesničari izlažemo opasnosti da suviše požurimo. Velika smrtnost još uvijek obilježava cijelo XV11I. stoljeće. Tako jc i u samoj Francuskoj (to smo već rekli); ona se ponovo javlja u desetogodišnjom prosjeku u Bremenu (smrt bez prekida prevladava od 1709. do 1759). U Konigsbergu u Pruskoj od 1782. do 1802. umiranja iznose u prosjeku 32, 8%o, ali 1772. dosežu 46,5%o; 1775, 45%o; 1776, 46%o.210.Prisjetimo se uzastopnih žalosti u obitelji Johanna—Sebastiana Bacha... J. P. Sussmilch, osnivač društvene statistike, po navlja to 1765: »U Njemačkoj (...), seljak i siromah umiru ne koristeći se nikada nijednim lijekom. Na liječnika nitko i ne pomiš lja, djelomično stoga što jc suviše daleko, djelomično (...) jer je odviše skup...«211 Ista pjesma u istom razdoblju u Đurgundiji: »Kirurzi stanuju u gradu i ne izlaze iz njega badava«: u CasseylesVittcauxu, posjet liječnika i lijekovi stoje četrdesetak lira, i »nesret ni stanovnici danas više vole umrijeti nego pozvati u pomoć kirurga«.212 Osim toga, žene su strahovito ugrožene svojim uzastopnim trudnoćama. Ipak, iako su pri rođenju dječaci brojniji od djevoj čica (još i danas 102 prema 100), iz svih brojki kojima raspolažemo od XVI. stoljeća proizlazi da su žene brojnije od muškaraca u gradovima, pa čak i na selu (osim nekoliko izuzetaka, među kojima na trenutak Venecija, a kasnije Petrograd). U svim selima Kastilije, gdje se 1575. i 1576. provode istraživanja, postoji višak udovica213. Ako bismo morali sažeti glavna obilježja tog Starog poretka, bilo bi nedvojbeno važno da istaknemo mogućnosti kratkoročnih ponavljanja, koja su isto tako snažna, ako ne i brza, kao i nagli udarci koji pogađaju žive. Dugoročno, nadoknade se pojavljuju neosjetno, ali imaju posljednju riječ. Oseka nikada ne odnosi u potpunosti ono što je plima donijela. Taj dugoročni uspon, težak i čudesan, pobjeda je broja o kojem ovisi toliko stvari.

BROJNI PROTIV SLABIH Broj dijeli, organizira svijet, on svakoj živoj masi daje njezinu vlastitu težinu, utvrđuje njezinu razinu kulture i djelotvornosti, njezine biološke (čak i ekonomske) ritmove rasta, ako ne i njezinu patološku sudbinu: gusta naseljenost Kine, Indije, Evrope, golem je rezervoar probuđenih ili uspavanih bolesti, spremnih da se prošire. Ali broj utječe i na međusobne odnose između živih masa, na odnose koji ne ocrtavaju samo miroljubivu povijest ljudi — raz mjene, trampe, trgovinu — već i njihovu beskonačnu borbenu povijest. Može li se jedna knjiga posvećena materijalnom životu zatvoriti pred tim prizorima? Rat je uvijek raznovrsna, uvijek prisutna djelatnost, čak i na nultoj razini povijesti. Broj unaprijed zacrtava njegove linije, silnice snage, ponavljanja, očite tipologije. U borbi, kao i u svakodnevnom životu, šanse nisu za sve podjed nake. Broj gotovo nepogrešivo razvrstava gospodare i podložnike na proletere i povlaštene, nasuprot mogućnostima, normalnim šansama trenutka. Nema sumnje, na tom, kao i na drugim područjima, on nije jedini u igri. Tehnika, u ratu, kao i u miru, također pritišće svojom velikom težinom. Ali ako i ne daje jednake povlastice svim gustim grupacijama, tehnika je uvijek ipak kći broja. Čovjeku XX. stoljeća te se tvrdnje čine očitim. Za njega, broj je civilizacija, moć, buduć nost. Ali, da li se to moglo reći i jučer? Brojni se primjeri odmah nameću, upućujući na proturječje. Ma kako se to činilo paradok salno, a činilo se tako i Fustelu de Coulangesu213 koji je istraživao dvojaku sudbinu Rima i Germanije uoči barbarskih provala, najizmučeniji, najmalobrojniji ponekad pobjeđuje ili se čini da pobje đuje, kao što je pokazao Hans Delbruck215, računajući mali, sam po sebi smiješan broj barbara koji su pobijedili Rim.

Protiv barbara Kad civilizacije gube, ili se čini da gube, pobjednik je uvijek »barbarin«. To je način izražavanja. Za Grka, barbarin je svatko tko nije Grk, za Kineza, svatko tko nije Kinez. Velika je izlika 89


Mongolski konjanici u lovu (XV. stoljeće), Muzej Topkapi, Istanbul. (Otisak RolandMicbaud-Rapbo) evropske kolonizacije bilo donošenje »civilizacije« barbarima i primitivcima. Naravno, civilizirani su barbarinu pridali tu repu taciju koju on ne zaslužuje sasvim, ili bar samo upola. Nitko nas neće prisiliti da doslovce povjerujemo pledoajeu povjesničara Rcchida Saffcta Atabinena u prilog Atili216, ali ono Što valja pre ispitati, jest mit o barbarskoj snazi. Svaki put kad barbarin pobje đuje, tada je već napola civiliziran. Uvijek je dugo čekao u predvorju i prije nego što je prodro u kuću, po deset je puta kucao na vrata. On je, ako ne do savršenstva, tada bar ozbiljno okrznuo civilizaciju susjeda. Upravo je klasičan primjer Germana pred Rimskim Carstvom u V. stoljeću, ali i povijest Arapa, Turaka, Mongola, Mandiura, Tatara potvrđuje to jednoličnim ponavljanjima. Turci i Turkmeni 90

Težina broja

su bili odlični prijevoznici, voditelji karavana po putevima srednje Azije do Kaspijskog mora i Irana. Oni su posjećivali obližnje civilizacije i često se u njima gubili i tijelom i blagom. Mongoli Džingis Kana i Kublaj Kana, tek su jedva izašli iz šamanizma, ali ne ostavljaju dojam divljačkih barbara, i eto, uskoro su s istoka bili zahvaćeni kineskom civilizacijom, a sa zapada, čarolijom islama, raščetvorcni, otrgnuti od vlastite sudbine. Mandžuri, koji će 1644. osvojiti Peking a zatim i ostatak Kine, miješan su narod. Mongolski elementi su tu brojni, ali veoma rano, kineski su se seljaci uputili prema Mandžuriji, s onu stranu Kineskog zida. Barbare, ako hoćemo, ali već unaprijed pokinežene, potaknuli su na osvajanje ekonomski i društveni nemiri goleme Kine, i oni su ih usmjeravali. Barbari pobjeđuju tek kratkoročno. Veoma brzo, upija ih podjarmljena civilizacija. Germani su »barbarizirali« Carstvo, a zatim se utopili u zemlji vina217, Turci su od XII. stoljeća počeli pronositi zastavu islama, Mongoli i Mandžuri su se izgubili u kineskoj masi. Za barbarima, vrata osvojene kuće se zatvaraju.

Nestanak velikih nomada prije XVII. stoljeća Treba li napomenuti da za civilizacije uistinu opasni »barbari« pripadaju gotovo samo jednoj vrsti ljudi: nomadima pustinja i stepa u srcu Starog svijeta i da je jedino Stari svijet upoznao to izuzetno čovječanstvo. Od Atlantika do rubnih mora Pacifika, lanac jalovih i siromašnih zemalja beskonačna je traka prašine. Na najmanju iskru, pali se i gori cijelom svojom dužinom. Konjanike i goniče deva, okrutne prema sebi kao i prema drugima, metež, suša, demografski porast, tjeraju s njihovih pašnjaka, i oni osvajaju susjedne. Godinama i godinama taj pokret odzvanja tisučama kilometara. U razdoblju u kojem je sve sporost, oni su brzina i iznenađe nje. Uzbuna koju na granicama Poljske još u XVII. stoljeću izaziva svaka prijetnja tatarske konjice, istodobno je i podizanje mase. Valja naoružati utvrde, napuniti skladišta, snabdjeti, ako je još vrijeme, topništvo, mobilizirati konjanike, postaviti brane. Ako upad uspije, kao toliko puta — preko planina i brojnih pustoši Transilvanije —on se sručujc na sela i gradove kao nedaća s kojom se ni Turčin ne može usporediti. Ovaj bar ima običaj da uoči zime, 91


Karavana na putu prema pustinji. Ilustracija al Maquamata, al Hariri, ms. ar. 5847,f*31. (Otisak B. N) nakon Svetog Jurja, povuče svoje čete. Tatari ostaju na mjestu, zimuju sa svojim porodicama, izjedaju zemlju sve do korijenja218. Pa ipak, ti prizori kojih nam strahotu prenose tadašnje zapad ne novine, nisu ništa prem a velikim nomadskim osvajanjima u Kini i Indiji. Evropa je imala tu sreću da im izbjegne, usprkos epizoda ma koje su ostale u sjećanju (Huni, Avari, Ugri, Mongoli). Ona je bila zaštićena branom istočnih naroda: njihove nedaće, priskrbjele su joj spokoj. Snaga nomada, to je istodobno nepažnja i relativna slabost ljudi koji čuvaju ulazna vrata civilizacija. Slabo nastanjena sjeverna Kina prije XVIII. stoljeća praznina je u koju prodire tko god hoće. U Indiji, Pcndjab je veoma rano, već u X. stoljeću, prepušten muslimanima, i otada se neće zatvarati vrata prema Iranu i na Haibarskom prijelazu. U istočnoj i jugoistočnoj Evropi postoja92

Težina broja

nost brana mijenja sc kroz stoljeća. Svijet nomada pokreće se između tih nepažnji, tih slabosti, tih ponekad nedjelotvornih bud nosti. Fizički zakon vodi ih ponekad prema zapadu, ponekad prema istoku, već prema tome da li njihov eksplozivni život radije pršti prema Evropi, islamu, Indiji ili Kini. Klasična knjiga Eduarda Fuctcra219 ukazuje 1494. na ciklonsko područje nad Italijom, rascjepkanom na prinčevine i gradske republike: čitavu Evropu privlači taj niski pritisak što stvara oluje. Isto su tako stepski narodi povučeni vjetrom uragana koji ih nosi prema istoku ili prema zapadu, već prema liniji manjeg otpora. Tako je i Kina dinastije Ming protjerala Mongole i spalila njihov veliki centar u Karakorumu, u pustinji Gobi220. Ali tom uspjehu slijedi duga inercija koja predodređujc snažan povratak nomada prema istoku budući da, praznina prethodno stvorena njihovim prvim valovima teži da privuče nove, u kretanju koje sc širi sve dalje prema zapadu, u razmaku jedne, dviju, deset, dva deset godina. Nogajci prelaze Volgu od zapada prema istoku oko 1400, i to je u Evropi lagano preokretanje pješčanika: narodi koji su pritjecali tijekom više od dva ili tri stoljeća prema zapadu i krhkoj Evropi, otječu od tada, i opet tijekom više od dva ili tri stoljeća, prema istoku, privučeni slabošću daleke Kine. Naša karta sažima taj obrat, kojemu će presudne epizode biti neobično Babcrovo osvajanje sjeverne Indije (1526) i mandžursko zauzeće Pe kinga 1644. Još jednom uragan je pogodio Indiju i Kinu. Zbog toga, prema istoku, Evropa lakše diše. Zato što su Rusi 1551. i 1556. zauzeli Kazan i Astrahan, nisu odgovorni samo barut i kremenjače; na jugu Rusije pritisci nomada su se ublažili, što je olakšalo ruski nalet prema crnim zemljama Volge, Dona i Dnjestra. U toj igri, stara Moskovija gubi dio svojih seljaka koji bježe pred strogom vladavinom plemića, a na te napuštene zemlje pristižu seljaci iz baltičkih zemalja i Poljske, dok praznine koje su zbog njih nastale ispunjaju seljaci pridošli iz Brandenburga ili Škotske. Bila je to ukratko, štafetna utrka, tako Aleksandar i Eugen Kulischer, dva sjajna historičara, vide tu tihu povijest, taj pomak od Njemačke do Kine, s njegovim podzemnim tokovima koji su kao prikriveni pod kožom povijesti. Mandžursko osvajanje Kine završava zatim novim poretkom u godinama oko 1680. Sjeverna Kina, postojana i čuvana, ponovo će biti nastanjena, u zaklonu zaštitnik prethodnica. To su Mandžurija, iz koje su stigli pobjednici, zatim Mongolija, Turkestan, Tibet. Rusi, koji su osvojili Sibir, suočit će se s kineskim otporom duž 93


doline Amura i teško će se nagoditi Nerčinskim ugovorom (7. rujna 1698). Kinezi otada kreću od Velikog zida, sve do blizine Kaspijskog mora. Još i prije tih uspjeha, brojni je svijet pastira pročešljao put prema zapadu, prešavši u protivnom smjeru uska vrata Dzungarije, grlo seoba između Mongolije i Turkestana. Sa mo, ovaj put, njihov bijeg neće naići na otvorena vrata. Usmjerit će se prema zapadu, ka jednoj novoj Rusiji, onoj Petra Velikog, s utvrdama, tvrđavama i gradovima Sibira i Donje Volge. Čitava ruska književnost slijedećeg stoljeća puna je priča o tim nepres tanim i uzastopnim borbama. Doista, time se i okončava velika sudbina nomada. Topovski barut razlogom je toj brzini. Civilizacije su pobijedile, još prije nego je završilo XVIII. stoljeće, u Pekingu kao i u Moskvi, u Delhiu kao i u Tcheranu (nakon žive afganistanske uzbune). Nomadi, osuđeni da ostanu kod kuće, pokazat će se onime što jesu: bijedni ljudi, postavljeni na svoje mjesto i koji će to smatrati gotovim. Riječ je ukratko o izuzetnom slučaju, slučaju dugog parazitizma, ali koji nepopravljivo okončava. Usprkos golemom odjeku, bio je to goto vo netipičan slučaj.

Osvajanja prostora Uobičajeno je pravilo da civilizacije igraju i da pobjeđuju. One pobjeđuju nad »kulturama«, pobjeđuju nad primitivnim naro dima, pobjeđuju nad praznim prostorima. U posljednjem slučaju, za njih najboljem, one će morati sve izgraditi, ali to je velika šansa za Evropi janc na tri četvrtine američkog prostora, za Ruse u Sibiru, za Engleze u Australiji i na Novom Zelandu. Kolike li sreće za bijelce, što u južnoj Africi, pred Đurima i Englezima nije iskrsnuo otpor crnaca! Čim se u Drazilu pojavi Portugalac, primitivni Indijanac uzmi če: on ustupa mjesto. Paulističke bandeiras roje se gotovo u pustoši. Za manje od jednog stoljeća, avanturisti iz Sao Paola, u potrazi za robovima, dragim kamenjem i zlatom, prevalili su, a da toga nisu bili svjesni, polovicu južnoameričkog kontinenta, od Rio de la Plate do Amazone i Anda. Nema pred njima otpora prije nego što su jezuiti osnovali indijanske rezervate koje će paulistas be sramno razoriti. Proces je isti pred Francuzom i Englezom u Sjevernoj Ameri ci, pred Španjolcem u pustinjskom sjevernom Meksiku, prema 94

Težina broja

10. EVROAZIJSKE MIGRACIJE (XIV-XVII. STOLJEĆE) P ro tu rje č n o st izm eđ u dviju k arata jc o čita: na prvoj, m igracije kop n en im p u tem odv ijaju se od zapada p re m a isto k u , a na d ru g o j od istoka p re m a z ap ad u . Na prvoj sc o p aža kineska p om orska ekspan zija, tak o v ažna u p o č e tk u XV. sto lječa, k ao i k o n c e n trira n je kretan ja k o p n o m prem a Indiji i Kini. Na d ru g o j, m a n d ž u rsk o u tv rđ iv an je u XVII. s to ljeću (o sv o jen je P ekinga 1644) povlači za sobom Široku k in esk u k o n tin e n ta ln u e k sp an ziju i zaustavljanje Rusa. N om adi su o d b a č e n i prem a zap ad u i evropskoj Rusiji. (P rem a A. i E. K ulischeru)

95


malobrojnim i surovim Chichimeke-Inđijancima. Protiv njih, još u XVII. stoljeću, odvija se pravi lov na čovjeka. Svake godine, počam od studenog, progone ih »kao divlje zvijeri«. U Argentini, a nadasve u Čileu, stvari će biti još teže, jer Indijanac je od pobjednika posudio konja, dok će Araukanci biti tvrdokorni pro tivnici sve do početka XX. stoljeća221. Uistinu, ono što se dovodi u pitanje, nije osvajanje ljudi, već osvajanje prostora. Otada valja pobijediti daljinu. U XVI. stoljeću, polagana kola argentinske pampe i njihovi parovi volova, karavane mazgi iberske Amerike ili kola na pohodu prema zapadu u Sjedinjenim Državama u XIX. stoljeću koja će učiniti slavnim ivesteme, bili su sredstva tog tihog osvajanja koje u pravilu dovodi do fronte kolonizacije, do pionirske zone iz koje opet sve započinje iznova. Život kolona na tim dalekim granicama započinje ni od čega. Ljudi su suviše malobrojni da bi im se mogao nametnuti društveni život: svatko je tu svoj gospodar. Ta privlačna anarhija traje neko vrijeme, azatim se uspostavlja red. Granica se dotle pomiče dublje prema unutrašnjosti, prenoseći onamo iste anarhične i privremene postupke. To je moving fron tier u kojoj je romantizam F. J. Turnera još jučer (1921) vidio porijeklo Amerike i njenih najvećih originalnosti222. Osvajanje golog, ili gotovo golog prostora, gotovo su iste olakšice, u vrijeme velike ruske ekspanzije u XVI. stoljeću, kada su se trgovci soli, lovci na krzna i kozaci u galopu svojih konja uspjeli dokopati Sibira. Izbijaju veliki otpori, ali se istog časa lome. Rastu gradovi, tvrđave, stanice na putevima, mostovi, postaje za kola, konje i saonice (Tobolsk, 1587; Ohotsk, 1648; Irkutsk, u blizini Bajkalskog jezera, 1652). Za jednog liječnika ruske vojske223, Švi carca porijeklom, još 1776, Sibir, to su etape, iscrpljujući dani na konju, u toku kojih valja stići do utvrde ili do grada, do nužnog smještaja. Zimi, trgovac koji svojim saonicama promaši cilj, izlaže se opasnosti da ostane zauvijek pokopan pod snijegom sa svojim ljudima, životinjama, sa svojom robom. Polako se uspostavlja cestovni i urbani sustav. 1643, stiže se do sliva Amura, 1696, do golemog poluotoka Kamčatke, a slijedeće godine, ruski istraživači dopiru do Aljaske, gdje se koloni naseljavaju 1799- To su brza, ali nestalna zauzimanja, no tim dostojnija divljenja. 1726, Bering, koji se za jednog od svojih istraživanja smjestio u Ohotsku, našao je u citadeli toga grada samo nekoliko ruskih obitelji. 1719. John Bell putuje Sibirom glavnom cestom, i »šest cijelih dana ne vidi ni kuće, ni žitelja«224. 96

Težina broja

Kad kulture pružaju otpor Nije više ista pjesma i sve postaje složenije kad se prodor više ne odvija u pustoši. Nema moguće zabune, usprkos nastojanjima komparatista, između slavne »germanske kolonizacije« u zem ljama istoka, Ostsiedlung, i pokreta na američkoj granici. Od XII. do XIII. stoljeća, pa čak i u XIV. stoljeću, koloni Germanije u širem smislu (često iz tarrainc ili Nizozemske) naseljavaju se istočno od Labe, zahvaljujući političkim ili društvenim pogodnostima, kao i nasiljima. Pridošlicc podižu svoja naselja posred prostranih šum skih krčevina, nižu svoje kuće duž putova, uvode vjerojatno teške plugove sa željeznim ralima, stvaraju gradove, i, kao i slavenskim gradovima, nameću im njemačko pravo kopnenog Magdeburga ili pomorskog Lubccka. Riječ je tu o golemom pokretu. Ali ta se kolonizacija odvija unutar slavenskog nasada, unutar manje ili više stegnute mreže, pozvane da pruži otpor pridošlicama, da se nad njima zatvori ako je potrebno. Nesreća je Germanije u tome što se suviše kasno formirala i započela svoj pohod prema istoku tek nakon što su se ondje već smjestili slavenski narodi, vezani uz zemlju, uz svoje gradove (iskopine to dokazuju) mnogo čvršće nego što se to prije mislilo.225 To će se ponoviti i prilikom ruske ekspanzije, ne više prema gotovo pustom Sibiru, već, u tom istom XVI. stoljeću, prema južnim rijekama226, Volgi, Donu, Dnjestru, ekspanzije obilježene i slobodnom kolonizacijom seljaka. Između Volge i Crnog mora, stepa nije zaposjednuta na gust način, već služi kao put nomad skim narodima, Nogajima i Tatarima s Krima. Kao opasni ko njanici, oni su prethodnici islama i prostranog Turskog Carstva koje ih podržava, i koje ih, prema prilici, pušta naprijed, pa čak ih je i spasilo od Rusa, snabdijevajući ih vatrenim oružjem koje je nedostajalo braniteljima Kazanskog i Astrahanskog kanata227. Ne treba dakle potcijcniti te protivnike. Vojni pohodi vode Tatare prema obližnjim zemljama, Transilvaniji, Madžarskoj, Poljskoj, Moskoviji, koje su okrutno opustošili. Jedan od njihovih pohoda uništio je 1572. Moskvu. Slavenske zarobljenike (ruske i poljske) prodavali su na istanbulskoj tržnici. Znamo da je 1696. Petar Veliki pretrpio neuspjeh u pokušaju da otvori »prozor« prema Crnom moru, a taj će neuspjeh kasnije ispraviti Katarina II. Tatari time neće biti izbrisani; oni će na mjestu ostati sve do drugog svjetskog rata. 97


Kolonizacija ruskih seljaka bila bi nezamisliva bez utvrdai bez vojnih »marševa«, kao i bez pomoći obespravljenih kozaka. Kao konjanici, oni su bili sposobni da se suoče s protivnikom krajnjom pokrctljivošću. Kao ladari, spuštaju se ili uzlaze rijekama. Evo (oko 1690) njih 800, kako dolaze iz Tanaisa, bacajući čamce u Volgu u proganjanju »Kalmučkih Tatara...«. Kao pomorci, svojim brodo vima pretovarenim jedrima, gusare Crnim morem još pri kraju XVI. stoljeća228. Moderna Rusija nije dakle u tom dijelu nikla na tabuli rasi, kao što neće u XIX. stoljeću napredovati na Kavkazu i u Turkestanu bez napora i iznenađenja, opet jednom licem u lice s islamom. I drugi bi primjeri mogli potkrijepiti naše tumačenje, pa makar to bila kasna i privremena kolonizacija Afrike od evropskih sila u XIX. stoljeću, ili pak španjolsko osvajanje Meksika i Perua: te nestabilne civilizacije, to jest kulture, srušile su se samo pred nekolicinom ljudi. Ali te zemlje danas ponovo postaju indijanske ili afričke. Jedna kultura, to je civilizacija koja još nije dosegla zrelost, svoj vrhunac, niti osigurala svoj rast. Čekajući, a čekanje se može odužiti, obližnje je civilizacije iskorištavaju na tisuću načina, i to je prirodno, iako ne i ispravno. Neka se čitalac osvrne na trgovinu na rubovima Gvincjskog zaljeva, koja nam je poznata od XVI. stoljeća. To je tipičan primjer ekonomskih eksploatacija kojima je ispunjena povijest. Na obalama Indijskog oceana, Kafri iz Mozam bika uvjereni su da »majmuni ne govore samo zato da ih ne bi prisilili da rade«229. Ali što se njih samih tiče, oni imaju nesreću da govore, kupuju tkanine, prodaju zlatnu prašinu... Igra moćnih, uvijek je ista, veoma jednostavna. Feničani i Grci ne postupaju drukčije u svojim emporijama ili kolonijama. Arapski trgovci na obali Zanzibara u XI. stoljeću, Venecijanci i Đenovežani u Caffi ili u Tani u XIII. stoljeću, ili Kinezi u Indoneziji koja je za njih još prije XII. stoljeća bila tržištem zlatnog praha, začina, papra, robo va, skupocjenog drva i lastavičjih gnijezda. Unutar kronološkog prostora ove knjige, gomila prijevoznika, trgovaca, lihvara, kines kih preprodavača, eksploatira »kolonijalna« tržišta, i ta je eksplo atacija, potvrdit ću to, bila tako široka i lagana, stoga što je Kina, usprkos svojoj inteligeneji i svojim pronalascima (papirnati novac, na primjer), tako neinventivna i tako nemoderna na kapitalis tičkom planu. Njezin je udio bio suviše lagan... Od tržišta do kolonije, tek je mali korak, i dovoljno je da eksploatirani počinje izmicati, da prosvjeduje; osvajanje neće kas 98

Težina broja

niti. Ali dokazano jc da kulture, polucivilizacije (to je riječ koja bi odgovarala čak i krimskim Tatarima), nisu zancmarljivi protivnici. Otkloni li ih se, oni se ponovo vraćaju, uporno nastojeći da prežive, budućnost im se nc može zauvijek oteti.

Civilizacije protiv civilizacija Kad se civilizacije sukobe među sobom, dogode se drame iz kojih današnji svijet još nije izašao. Jedna civilizacija može prevagnuti nad drugom: to jc tragedija Indije, nakon engleske pobjede kod Plasseya (1757), i početak jednog novog razdoblja za Englesku i zacijeli svijet. Nije Plassey, ili bolje Palassy, blizu današnje Kalkute, bio neka izuzetna pobjeda. Recimo bez razmetanja da su Dupleix ili Dussy također učinili sve. Ali Plassey jc imao goleme posljedice, a po tome se prepoznaju veliki događaji: oni imaju slijed. Tako će i besmisleni opijumski rat (1840-1842) obilježiti početak stoljeća »nejednakosti« za Kinu, koloniziranu, a da to nije bila. Sto se tiče islama, on se u cijelosti razbio u XIX. stoljeću, ako izuzmemo Tursku. Ali Kina, Indija, islam (u svojim različitim dijelovima), ponovo su se osamostalili s lančanom dekolonizacijom nakon 1945. Upravo to, u očima današnjih ljudi, tim burnim povracima pridaje vid epizoda, ma koliko one trajale. Uspostavljaju se ma njom ili većom brzinom. A zatim, jednog lijepog dana, ruše se poput kazališnih kulisa. Čitava ta pojednostavljena sudbina, na takvoj razini, nije potpuno pod znakom broja, nije jednostavna igra snaga, razlika u napetosti ili bruto težinama. Ali broj jc imao svoju riječ tijekom stoljeća. Nemojmo to zaboraviti. Materijalni život tu nailazi na jedno od svojih ispravnih tumačenja, točnije, na jednu od svojih prisila i svojih konstanti. Zaboravimo li ulogu rata, čitav društveni, politički, kulturni (vjerski) pejzaž istog sc trenutka gubi. Same razmjene gube svoj smisao, jer to su često nejednake razmjene. Evropa nije shvatljiva bez svojih robova i njoj podređenih eko nomija. Ili Kina, ako sc kod nje ne prisjetimo divljih kultura koje joj proturječe i udaljenih zemalja koje žive podređene u njezinoj orbiti. Sve to ima udjela na vagi materijalnog života. Dodajmo u zaključku, da smo se poslužili brojevima kako bismo dali prvi pogled na tako raznoliku sudbinu svijeta između XV. i XVIII. stoljeća. Ljudi su u njemu podijeljeni na velike mase koje su, i nasuprot svome svakodnevnom životu, tako nejednako 99

Fernand Braudel/ Strukturo svakidašnjice

oboružane kao i različite skupine unutar jednog odrcđenog.društva. Tako se, u svjetskim razmjerima, ukazuju kolektivne ličnosti koje ćemo susretati na stranicama što slijede. Još ćemo ih bolje sagledati u drugom svesku posvećenu izvanrednostima ekonom skih života i kapitalizmu, koji žešće nego materijalni život raz dvajaju svijet na razvijena i zaostala područja, prema podjeli koja nam je učinila bliskom dramatičnu zbilju suvremenog svijeta.

100

Poglavlje 2

KRUH SVAGDANJI

Izm eđu XV. i XVIII. stoljeća prehrana ljudi sastoji se uglavnom od biljne hrane. Ta je istina jučer očita u pretkolumbovskoj Ame rici, u Africi, a još i danas jasna u azijskim civilizacijama riže: samo je umjerenost u mesnoj ishrani omogućila rani smještaj, a zatim golem napredak masa Dalekog istoka. Razlozi su veoma jednos tavni: čim se na jednom području rješava ekonomija prema arit metici kalorija, zemljoradnja će prevladati nad stočarstvom. Loše ili dobro, ona hrani deset, dvadeset puta više ljudi nego njen suparnik. Montesquieu je već rekao u povodu riže: »Zemlja koja se drugdje koristi za prehranu životinja, ovdje služi za opstanak ljudi...«1 Ali posvuda, i ne samo u XV. i XVIII. stoljeću, svaki demo grafski rast na određenoj razini uključuje naglašeno pribjegavanje biljnoj hrani. Žitarice ili meso, alternativa je koja ovisi o broju ljudi. Jedan je od velikih kriterija materijalnog života: »Reci mi što jedeš, pa ću ti reći tko si«. Njemačka poslovica, koja pribjegava igri riječi, potvrđuje to na svoj način: Der Mensch ist ivas er isst (Čovjek je ono što jede)2. Njegova hrana, dokaz je njegova društve nog položaja, civilizacije, kulture koja ga okružuje. Za putnike, prijelaz od jedne kulture k jednoj civilizaciji, od niske gustoće nastanjenosti, na relativno visoku gustoću (ili obrnuto), uključuje i značajne promjene u prehrani. Jenkinson, prvi trgovac Mos kovske kompanije, stiže 1558. iz dalekog Arhangelska u Moskvu, pa silazi niz Volgu. Prije Astrahana, primjećuje podalje od riječne obale »golemi tabor tatarskih Nogajaca«. Nomadski pastiri koji nemaju »ni gradova, ni kuća«, koji pljačkaju, ubijaju, koji ne poznaju drugih umijeća od ratovanja, ne znaju orati ni sijati, obasipaju pogrdama Ruse koje ubijaju. Ta, kako bi mogli biti pravi ljudi ti kršćani koji jedu žito i piju opet žito (pivo i votka proizvode 101


Bruegel Mladi, Clirandon)

Ručak žctelaca,

Bruxelles, privatna kolekcija. (Foto

se na bazi žita)! Nogajci piju mlijeko, jedu meso, to je već nešto drugo. Nastavljajući put, Jenkinson prelazi pustinje Turkcstana, izlaže se pogibelji od žeđi i gladi, i kad stiže u dolinu Amu Darje, nalazi pitke vode, kobiljeg mlijeka, mesa divljeg konja, ali ne kruha3. Na takve razlike, i takve čarke između stočara i seljaka, nailazi se i u samom srcu Zapada, između mještana Braya i uz gajivača žita Beauvaisisa3, između Kastiljanaca i stočara Bćarna, tih »kravara« koji rado zadirkuju južnjake, ali ni uzajamnost nije ništa manje uvjerljiva. Još je spektakularnija, osobito uočljiva u Pekin 102

Kruh svagdanji

gu, suprotnost prehrambenih navika između Mongola — kasnije Mandžura — što jedu krupne komade mesa, na evropski način, i Kineza, za koje kuhinja, gotovo obredno umijeće, mora povezivati temeljne žitarice —fa n — s prilogom — tsai — koji znalački povezuje povrće, umake, začine i malo mesa ili ribe, obavezno isječene na male komadiće5. Što se tiče Evrope, ona je u cjelini mesožderska: ima već više od oko »tisuću godina što postoji mesnica oko trbuha Evrope«6. Ona je tijekom stoljeća, u srednjem vijeku, upoznala stolove pretrpane mesom i potrošnju na grani cama mogućeg, dostojnu Argentine u XIX. stoljeću. Razlog je tome što je ona, daleko od sredozemnih obala, ostala dugo napola nenastanjena zemlja, s prostranim područjima za životinje, i što je stoga njezina poljoprivreda ostavljala široke mogućnosti stočar stvu. Ali ta se prednost smanjuje počevši od XVII. stoljeća, kao da se opće pravilo biljnih nužnosti osvetilo s porastom ljudi u Evropi, bar do sredine X3X. stoljeća7. Tada, i samo tada, znanstveni uzgoj stoke, velik dotok mesa iz Amerike, usoljenog, a zatim zamrznutog, oslobodit će je tog posta. Uostalom, vjeran toj nekadašnjoj, uvijek poželjnoj povlastici, Evropljanin ju je potražio preko mora, već od prvih dodira: gospodari se tamo hrane mesom. Oni se njime bez ograničenja pretrpavaju u Novom svijetu, koji osvajaju stada Sta rog svijeta. Na Dalekom istoku, njihov mesožderski apetit izaziva čuđenje: »Valja biti veoma velik gospodin na Sumatri, kaže jedan putnik XVII. stoljeća, da bi čovjek dobio kuhanu ili pečenu kokoš koja je dovoljna za cijeli dan. Kažu također, da će deset tisuća kršćana (čitajte Evropljana) na njihovom otoku uskoro potrošiti sva goveda i živad.«8 Ti izbori prehrane i rasprave što ih oni potiču posljedica su veoma dalekih procesa. Maurizio će ići sve dotle da napiše: »U povijesti prehrane, tisuće godina ne donose gotove nikakve prom jene.«9 Doista, dvije davnašnje revolucije obilježavaju u širokim crtama i usmjeruju prehrambenu sudbinu ljudi. Na kraju paleolita, ti »svežderači« prelaze naslov krupnih životinja, i »veliko mesožderstvo« je rođeno, a njegov ukus, »ta potreba za mesom, za krvlju, ta ’dušična glad’, ili ako više volimo, ta glad za životi njskim bjelančevinama10« nikad neće iščeznuti. Druga revolucija, u sedmom ili Šestom mileniju prije kršćanske ere, jest revolucija neolitske zemljoradnje. Ona upoznaje razvoj uzgojenih žitarica. Polja će se proširiti na uštrb lovnih područja i ekstenzivnog sto čarstva. Prolaze stoljeća, i evo ljudi koji su sve brojniji i sve okrenutiji prema biljnoj, sirovoj, kuhanoj, često netečnoj, uvijek 103

Fernand B raudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Žetva u Indiji, n XVI. stoljeću, na obalam a Ma labara. ( f o lo f . Quilici)

jednoličnoj hrani, bila ona fermentirana ili ne, kao što su: kaše, juhe ili kruh. Dva se čovječanstva otada suprotstavljaju tijekom povijesti: rijetki mesojedi i bezbrojni ljudi koji se hrane kruhom, kašama, kuhanim gomoljima. U drugom tisućljeću u Kini, »upravi telji velikih provincija, označeni su kao mesojedi«11. U antičkoj Grčkoj, govorilo se da »oni koji se hrane ječmenom kašom, nemaju želje za ratovanjem«12. Stoljeća i stoljeća kasnije (1776), jedan Englez tvrdi: »Više se srčanosti susreće u ljudi koji se hrane mesom, nego u onih koji se zadovoljavaju lakšom hranom.«13 Nakon svega što smo rekli, od XV. do XVIII. stoljeća naša će pažnja biti usmjerena prvenstveno prema hrani koja je u većini, dakle prema onoj koju daje zemljoradnja, najstarija od svih proiz vodnji. Svaki put poljoprivreda je ulagala, morala ulagati u jednu dom inantnu biljku, a zatim se izgraditi u funkciji tog drevnog prioritetnog izbora o kojem će sve, ili gotovo sve, kasnije ovisiti. Tri medu njima upoznale su sjajan uspjeh: žito, riža, kukuruz. One se i danas bore za obradive zemlje današnjeg svijeta. To su civili zacijske biljke«14 koje su veoma duboko odredile materijalni, a ponekad i duševni život ljudi i time postale gotovo nepovratnim strukturama. Njihova povijest, »determinizam civilizacije«15, ko jim pritišću seljaštvo i život ljudi, bitna je tema ovog poglavlja. Prelaziti od jedne žitarice do druge, to znači, obići svijet. 104

ŽITO

Žito, to je prije svega Zapad, ali ne samo on. Mnogo prije XV. stoljeća, ono je, u dolinama sjeverne Kine po važnosti blisko prosu i sijcrku. Ondje se »sije u rupe » i ne žanje se, već se s pomoću motike »trga sa stabljikom«. Izvozi se putem Yang Ling Ho, »rije kom koja nosi žito«, sve do Pekinga. Ono se nalazi, iako kao sporedno, u Japanu i južnoj Kini gdje, prema riječima O. de Las Cortcsa (1625), seljak ponekad uspije između dva uroda riže, dobiti urod žita16. Skroman dodatak, budući da Kinezi »ne poznaju način pripremanja kruha, kao niti pečenja mesa«, i kao sporedni proizvod, žito je u Kini uvijek jeftino«. Od njega se ponekad radi neka vrst kruha, kuhana na pari iznad kotlića i miješa se sa »sitno isjeckanim lukom«, ukratko, prema jednom putniku sa Zapada, »teško tijesto koje ostaje u želucu poput kamena«17. U Kantonu se u XVI. stoljeću proizvodi dvopek, ali za Macao ili Filipine. Žito u kineskoj prehrani služi za rezance, kaše, kolač sa salom, ali ne i za kruh18. Odlično žito prisutno je i u suhim dolinama Inda i gornjeg Gangesa, i preko čitave Indije vrše se razmjene riže i žita golemim karavanama teretnih volova. U Iranu, osnovni kruh, obična pogača bez kvasca, prodaje se za nisku cijenu, često kao plod golemog rada seljaka. U blizini Ispahana, na primjer, »žitorodne zemlje su tvrde, i potrebna su četiri vola, a ponekad i šest, da ih izoru. Na jaram prvoga, postavlja se dijete koje ih tjera pomoću štapa«19. Dodajmo još ono što svatko zna: žito je prisutno svuda oko Sredozemlja, pa čak i u saharskim oazama, nadasve u Egiptu, u kojem se kulture, zahvaljujući poplavama Nila, koje se događaju ljeti, siju na isplavljenu zemlju, u klimi koja jedva pogoduje tropskim biljkama, ali zato pogoduje žitu. Ono se nalazi i u Etiopiji. Dolazeći iz Evrope, žito je daleko doprlo u brojnim osvaja njima. Ruska kolonizacija ga je prenijela na istok, do Sibira, čak izaTomska i Irkutska. Ruski ga je seljak još u XVI. stoljeću uzgojio na crnim zemljama Ukrajine, gdje će se 1793- okončati kasna osvajanja Katarine II. Mnogo prije tog datuma, žito tu pobjeđuje, čak i na nepogodan način: »Još i danas«, kaže jedan izvještaj iz 1771, »u Podoliji i Voliniji ima gomila žita, velikih poput kuća, koje bi mogle prehraniti cijelu Evropu.«20 Ista preobilna i katastrofalna 105


situacija 1784. Žito je »u Ukrajini na tako niskoj cijeni, da su mnogi posjednici odustali od njegova uzgoja, bilježi jedan francuski službenik21. Ipak, obilje žita je toliko, da ne samo velikim dijelom hrani dio Turske, nego se izvozi i u Španjolsku i Portugal«, kao i u Francusku, preko Marseillea, kojega brodovi tovare s obale Crnog mora, bilo na egejskom otočju, bilo na Krimu, u Gozlevu na primjer, budućoj Eupatoriji, a prolaz turskim tjesnacima odvija se s poteškoćama koje lako nagađamo. Veliki trenuci »ruskog« žitazazvonitće nešto kasnije. Dolazak brodova natovarenih ruskim žitom u Italiju 1803, u očima zem ljoposjednika poprimio je obilježja katastrofe. Na sličnu će opas nost govornici ukazati 1818. u Narodnoj skupštini22 u Francuskoj. Mnogo prije tih događaja, žito je iz Evrope prešlo Atlantik. U iberskoj Americi, moralo se boriti protiv opasnosti suviše tople klime, protiv kukaca, suparničkih kultura (kukuruz, manioka). Uspjehe u Americi, žito će postići tek kasnije: u Čileu, na obalama Saint Lawrencea, u Meksiku, još više u engleskim kolonijama Amerike u XVII, a nadasve u XVIII. stoljeću. Bostonski jedrenjaci prevoze tada brašno i žito prema Antilima, a zatim u Evropu i na Sredozemlje. Od 1739. američki brodovi iskrcavaju žito i brašno u Marscillcu23. U XIX. stoljeću, žito će odnijeti pobjedu u Argen tini, u južnoj Africi, u Australiji, u »prerijama« Kanade i Middle Westa, potvrđujući svuda svojim prisustvom ekspanziju Evrope.

Žito i sekundarne žitarice Ali vratimo se u Evropu. Pri prvom ispitivanju, žito se ukazuje onakvim kakvo jest, kao složena ličnost. Bolje bi bilo reći los panes, kao što ponavljaju Španjolski tekstovi. Postoje ponajprije žita različitih kvaliteta; najbolje se u Francuskoj često naziva »glava žita«. Osim njega, prodaje se srednje žito, malo žito, suražica, mješavina žita i neke druge žitarice, često raž. Pšenica se uostalom nikada ne uzgaja sama. Iako stara, njoj uz bok ima i starijega žita. Ozimi krupnik (pir), žito obavijena zrna, prisutno je u Italiji još u XIV. stoljeću, oko 1700. ima ga u Aizasu, u Palatinatu, u Švapskoj i na švicarskoj visoravni, gdje služi kao krušna žitarica potkraj XVIII. stoljeća, u Gueldernu i grofoviji Namur (gdje služi, kao i ječam, kao hrana za svinje i za proizvodnju piva), a sve do početka 106

Krub svagdanji

XIX. stoljeća u dolini Rhone2,1. Proso zauzima još šire područje.25 Venecija, koju su opsjedali Đcnovežani, spašava se 1372. samo zahvaljujući prosu u skladištima. Još u XVI. stoljeću Signoria rado skladišti tu žitaricu duga trajanja (ponekad dvadesetak godina) u utvrđenim gradovima područja Terra Fcrme, i upravo nju, više nego pšenicu, šalje dalmatinskim utvrdama ili otocima Levanta, kad im ponestane namirnica26. U XVIII. stoljeću, proso se uzgaja još u Gascogni, u Italiji, kao i u središnjoj Evropi. Ali riječ je o veoma prostoj hrani, ako sudimo prema riječima nekog jezuita koji se potkraj stoljeća divi mogućnosti koju izvlače Kinezi iz svojih različitih vrsta prosa, i uzvikuje: »Sa svim našim naprecima u umijeću radoznalosti, taštine i beskorisnosti, naši seljaci Gascogne i Landcsa u Dourdcloisu tako su malo napredovali u tri stoljeća u načinu da svoje proso učine manje divljom i manje nezdravom hranom.«27 Pšenica obuhvaća i druge važnije pratioce, kao ječam, hranu za konje u južnim zemljama. Loša žetva ječma, dakle nema rata, moglo se govoriti u XVI. stoljeću i kasnije, na dugoj granici Madžar ske, gdje su borbe između Turaka i kršćana bile nezamislive bez konjice28. Prema sjeveru, tvrdo žito ustupa mjesto mekšim žitima, ječam zobi, a još više raži koja je kasno doprla do sjevernih područja gdje se, čini se ne pojavljuje prije velikih invazija V. stoljeća: ona se vjerojatno tu udomila nakon njih i razvila istodob no s trogodišnjim plodorcdom.29 Brodovi na Baltiku podjednako su natovareni s raži kao i pšenicom i dopiru sve dalje, privučeni veoma rano gladu u Evropi, sve do Sjevernog mora i La Manchca, zatim do oceana iberijskih luka, napokon, sve do Sredozemlja, za vrijeme velike krize 1590.30 Još u XVIII. stoljeću, sve te žitarice služe za proizvodnju kruha, ondje gdje nema dovoljno pšenice. »Raženi kruh«, piše 1702. liječnik Louis Lemery, »ne hrani kao pšenica i zamara želudac. Ječmeni kruh«, pridodaje on, »osvježava, ali hrani manje nego onaj od pšenice ili raži«. Samo ljudi na sjeveru prave kruh od zobi »kojem se dobro prilagođavaju«31. Ali surova je činjenica, da su u čitavu XVIII. stoljeću, u Francuskoj, zemlje zasijane žitaricama, gotovo napola podijeljene između »bled« (krušnih žitarica, pšenice i raži), i »sitnog zrna« (ječam, zob, heljda, proso); da se, s druge strane, raž može izjednačiti s pšenicom oko 1715, i da 1792. prevladava s 2 naprama l.32 Drugo je pribježište riža, uvezena s Indijskog oceana još u klasičnoj antici i koju srednjovjekovna trgovina ponovo pronalazi 107

Fernand Braudel / Sliuklure svakidašnjice

na Ijcstvama Levanta, ćak i u Španjolskoj u koju su jc Arapi veoma rano donijeli. U XVI. stoljeću, riža s Majorkc prodavala se na sajmištima Champagne, a valcncijska se izvozila čak do Nizo zemske33. Već od XV. stoljeća uzgajala se u Italiji i prodavala po niskim cijenama na tržnici Ferrare. Za onoga koji se rado smijao, govorilo se, jeftinom igrom riječi »da se najeo rižine juhe«: »Che aveva mangiato la minestra di mo«. Riža će se uostalom proširiti i zemljama poluotoka, oživ ljavajući prostrana imanja u Lombardiji, Picmontu, Veneciji, Romagni, Toscani, Napulju, na Siciliji. Kad rižina polja uspiju, pod znakom kapitalizma, tada proletariziraju seljačku radnu snagu. To jc već tiso am aro, »gorka riža«, tvrda ljudskom trudu. Isto tako, riža će zauzeti visoko mjesto na turskom Balkanu34. Ona dopire i do Amerike i Caroline potkraj XVII. stoljeća, koja će posredstvom Engleske postati velikim izvoznikom35. Ipak, na Zapadu ona ostaje samo kao pomoćna hrana, koja nimalo ne dovodi u iskušenje bogate, usprkos stanovite upotrebe riže na mlijeku. Brodovi, 1694. i 1709, natovareni rižom u Aleksandriji, bili su u Francuskoj »izvor hrane za siromašne«36. U Veneciji se u XVI. stoljeću, u slučaju velike gladi, rižino brašno miješalo s drugim, da bi se proizveo narodni kruh37. U Francuskoj, ona se jela u bolnicama, u kasarnama, na brodovima. U Parizu se u crkvenim dijeljenjima, pomiješana s repicom, bučom, mrkvom, često nalazi »ekonomična riža« kuhana na vodi u posudama koje se nikada nisu prale, kako bi se zadržali ostaci i »talog«38. Pomije šana s prosom, riža jc, prema razboritim ljudima, omogućavala proizvodnju jeftinog kruha, uvijek namijenjenog siromašnima, »kako bi bili siti od jednog do drugog obroka«. To je pomalo nalik onome što Kina nudi svojim siromasima »koji ne mogu kupiti čaja«: toplu vodu u kojoj se kuhao grah i povrće, kolačiće od »mljevenog graha umiješanog u tijesto, i ponovo taj grah kao umak u koji se umače jelo«... Da Ii je riječ o soji? U svakom slučaju, riječ je o nižem proizvodu, namijenjenom, kao riža ili proso na Zapadu, gladi siromašnih.39 Posvuda očita »korelacija« povezuje žito i dopunske žitarice. Krivulje koje možemo ucrtati, polazeći od engleskih cijena40 još od XIII. stoljeća, već to pokazuju: cijene se izjednačuju pri padu. Pri rastu, jednakost se pomalo gubi, jer raž, hrana siromašnih, u razdobljima skupoće, upoznaje žive točke i ponekad nadilazi i samu pšenicu. Zob, naprotiv, ostaje potisnuta. »Cijena pšenice povećava se uvijek mnogo više nego cijena zobi«, poučava Duprć 108

Kruh svagdanji

dc Saint-Maur (1746), »zbog našeg običaja da živimo od pšenična kruha (barem bogati, dodajmo mi ispravku), umjesto da konje šaljemo na pašu, na selo, čim poraste cijena zobi.«11Pšenica i zob, znači isto što i reći: ljudi i konji. Za Duprć de Saint-Maura, normalan odnos (on kaže »prirodan«, kao nekadašnji ekonomisti koji su pod svaku cijenu željeli da i između zlata i srebra bude prirodan odnos od 1 do 12) iznosi 3 prema 2. »Svaki put kad se u određenom vremenskom razmaku vagan zobi(...) (oko 61 1 — Prev.) proda gotovo za trećinu jeftinije nego vagan pšenice, stvari su u svojem prirodnom odnosu.« Prekine li se taj odnos, to je znak gladi, i što je razmak veći, glad je teža. »1351, vagan zobi vrijedio je četvrt vagana pšenice, 1709. petinu, 1740, trećinu. Tako je skupoća bila veća 1709. nego 1351, a 1351. veća nego 1740...« Takvo se razmišljanje vjerojatno primjenjuje na realnosti koje je autor imao pred očima. Dati mu snagu zakona, od 1400. do 1800, sasvim je nešto drugo. Tako je između 1596. i 1635, a vjerojatno i za vrijeme najvećeg dijela XVI. stoljeća, zob u Francus koj vrijedila, grosso modo, upola manje od pšenice.112Tek 1635. nazire se »prirodni odnos« od 3 prema 2. Bilo bi odviše jednos tavno, slijedeći Duprea dc Saint-Maura, izvući zaključak o laten tnoj skupoći XVI. stoljeća, kao i da se ona pripiše nemirima tog razdoblja, jer do normalizacije je došlo oko 1635. s povratkom relativnom unutrašnjem miru. Mogli bismo tako pomisliti da je 1635. Richelicuova Francuska ušla u ono što naši udžbenici nazi vaju tridesetogodišnjim ratom. Zobi tada — a bez nje ne bi bilo ni konja, ni konjice, niti topničkih kola — normalno raste cijena. Jedne uz druge, krušne žitarice nikada ne stvaraju obilje. Čovjek Zapada mora se prilagoditi kroničnim nestašicama. Prvu zamjenu daje mu uobičajena potrošnja povrća, lažnog brašna od kestena ili heljde koja se od XVI. stoljeća sije u Normandiji i Bretanji, nakon žetve žita i dozrijeva prije zime/13 Heljda, spomenimo u prolazu, ne pripada redu trava, već redu polygonaceac. Nije ni važno! Za ljude, ona je »crno žito«. Kesteni daju brašno, pogaču, koju u Cevcnncsu i na Korzici nazivaju lijepim imenom »kruh od drveta.« U Akvitaniji (gdje su ih nazivali »kuglice«) i drugdje, često su imali ulogu koju će u XIX. stoljeću imati krumpir44. To pribježište je u južnim zemljama bilo važnije nego što se to obično smatra. U Jarandilli, u blizini Yusta, u kastilijanskoj Estramaduri, domo* upravitelj Karla Petog to potvrđuje (1556): »Ono što je ovdje dobro, to su kesteni, a ne žito koje je strahovito skupo«.45 109

Fernand B raudel/S tr u k tu re svakidašnjice Franak iz

Franak iz

11. CIJENE ŽITA I ZOBI PREMA TRŽIŠNIM LISTAMA U PARIZU

lscrikana linija trebala bi zacrlavati cijenu zobi, prema odnosu koji je Dupre dc Saini-Maur smatrao »prirodnim« (2/3 cijene žila).

Nenormalna je, naprotiv, ishrana žirjem i korijenjem u pok rajini Dauphinć za vrijeme zime 1674-1675: znak je to strahovite gladi. 1702, Lemery iznosi, s ncvjericom, »da još ima krajeva u kojima se to žirje upotrebljava u istu svrhu.«46 Pravi nadomjesci žitarica: suho povrće, leća, grah, crni, bijeli i sivosmeđi grašak, slanutak, također su jeftin izvor bjelančevina. To su mertudi ili m inuti, kao što govore venecijanski dokumenti, male namirnice. Ako u nekom selu Terra Ferme propadnu menudi nakon ljetne oluje, kao što je čest slučaj, nesreća istog trena potiče intervenciju venecijanskih vlasti. Jer te male namirnice smatraju se »žitarica ma«, što dokazuju brojni dokumenti, i izjednačuju ih sa samom pšenicom. U Egiptu, u Alcksandriji, venecijanski ili dubrovački brod ima zadatak da natovari žito ili bob. Teško ćemo naći, piše generalni kapetan Grenade, slanutka ili boba, u količinama dovo ljnim za cijelu flotu. Što se tiče cijene, to je »cijena žita« (2. prosinca 153947). Španjolska prepiska iz jedne afričke utvrde, oko 1570, upućuje da vojnici više vole garbanzos (slanutak) od žita ili dvopeka48. Biave, venecijanska uprava žitnica, u svojim proc jenama i predviđanjima žetvi, uvijek vodi računa o broju žitarica i suhog povrća. Dobra žetva pšenice, priznaje ona na primjer 1739, ali osrednja u minuti, u sitnom zrnju, koja u to doba uključuju grah i proso49. U Češkoj, iskapanja učinjena u selima ranog sred110

Kruh svagdanji

Berba kestena u XIV. stoljeću. Ilustracija iz m e d i c i n a . (Foto B. N.)

T a c u in u m

s a n ita tis

in

njcg vijeka otkrivaju prehranu na bazi graška, mnogo više nego žita. U Dremenu, 1758, Preiscourant donosi cijene žitarica i povr ća (Getreide i Hiilsenfriichte). Tako i tržišni izvještaji iz Nam ura i Luksemburga, u XVII. i XVIII. stoljeću, otkrivaju na tržištu, osim žita, raži, heljde, ječma, zobi, prisutnost ozimog krupnika i graš ka50

Žito i rotacije kultura Na istoj zemlji, žito se ne inože uzgajati dvije godine uzastopce bez velike štete. Ono se mora premještati, obrtati. Tako je za Zapad njaka u Kini, pravo Čudo gledati rižu kako u beskonačnost raste »na istoj zemlji«, piše O. de Las Cortes (1626), »koju nikada, nijedne godine ne puštaju da se odmori, kao kod nas u Špalii


njolskoj«.51 Da li jc to moguće, čak vjerojatno?'ll Evropi i posvuda gdje se u/gaja, žito se od godine do godine premješta. Na raspo laganju mu treba biti dvostruki ili trostruki prostor od onoga što ga zauzima, tako da se na iste »plodorcdnc čestice« može vratiti svake druge ili treće godine. Ono je tako zahvaćeno u sistem dvostrukog ili trostrukog ritma. Ukratko, ako isključimo nekoliko uskih područja veoma na predne kulture, praktično bez ugara, dva sistema dijele medu sobom Evropu. Na jugu, pšenica i ostale krušne žitarice uzastopce zauzimaju polovicu obrađenog područja, dok druga polovica ostaje na ugaru, na barbecbos, kao što se kaže u Španjolskoj. Na sjeveru, zemlja je podijeljena na tri plodorcdnc čestice: zimske žitarice, žitarice sijane u proljeće, a zatim ugar. Još jučer, u Lorraini, oko sela koje je u središtu oranica, tri su se područja dijelila na »atarc« kao područja ugrubo zacrtana kruga sve do obližnjih šuma: pšenica, zob, ugar, kojeg nazivaju vej‘saines. Uzastopce pšenica dolazi na mjesto ugara, zob raste ondje gdje je bila pšenica, a ugar slijedi zobi. Tako se obrće trogodišnji red kultura: treće godine dolazi se do početnog položaja. Dva sistema dakle: u jednom, žitna zemlja se više odmara; u drugom, svake godine zauzima, zadržavajući sve proporcije, veću površinu, pod uvjetom da se ljeti u potpunosti zasije, što se ne ostvaruje takorekavši nikad. Na jugu, žito je bogatije glutenima (ljepivom), dok je na sjeveru veći urod, čemu pridonose kvaliteta tla i klima. Ali takva shema važi samo globalno: postoje i na jugu »trojne« kulture (s ugarom na svake dvije godine), kao što i na sjeveru postoje slučajevi dvogodišnjeg plodoreda (tako je u sjevernom Alzasu, te od Strasbourga do Wisscmburga)52. Trogodišnji plodored kasnijeg razvoja uslijedio je nakon dvogodišnjeg plodoreda koji opstaje na prilično velikim prostorima, poput starog rukopisa koji se ponovo pojavljuje ispod palimpsesta. Prirodno, na granicama tih dvaju evropskih sistema miješanja su pravilo. Istraživanje koje se odnosi na Limagncs u XVI. sto ljeću53 otkriva miješanje dvogodišnjeg, trogodišnjeg plodoreda, već prema tlu, radnoj snazi, razini seoske populacije... Čak i na krajnjem jugu »dvogodišnje« zone, oko Seville, postoji 1755- malo područje trogodišnjeg plodoreda koje je nalik sjevernim rota cijama. Ali, ostavimo te varijacije. U načelu, događa se da se u plodoredu svake druge ili treće godine ostavi jedno mrtvo vrijeme, odmor u sjetvi žitarica. To mrtvo vrijeme omogućuje tlu na ugaru 112

Kruh svagdanji

Oranje. M inijatura iz stoljeće. (Voto Bulloz)

I l c u r c s c lc

la

U ic n h c u r e u s e V ie rg e M a rie ,

XIV.

da obnovi svoje bogatstvo hranjivih soli. Usto se tlo gnoj i, a zatim se izorc. Smatra se da ponovljeno oranje prozrači tlo i odbaci korov, kako bi se priprem ile obilne žetve. Jethro l ull (16741741), jedan od apostola engleske ratarske revolucije, prepo ručuje ponovljena oranja, jednako kao i gnojenje i rotaciju kultura5,1. Dokumenti govore čak o sedam oranja, uključujući i ona koja prethode sjetvi. U XIV. stoljeću, u Engleskoj, kao i u Normandiji, riječ je o tri oranja (u proljeće, jesen i zimu). U pokrajini Artois (1328), zemlja namijenjena žitu, »primorana je na četiri oranja, jedno zimi, a tri ljeti«.55 U Češkoj, na području Černina, 1648. pravilom postaju četiri ili tri oranja, već prem a tome da li je zemlja namijenjena pšenici ili raži. Upamtimo riječ jednog savojskog posjednika (1771): »Na nekim mjestima iscrp ljujemo se neprestanim oranjem i potrebno nam je čak četiri ili pet oranja da bismo dobili samo jednu žetvu pšenice koja je veoma često osrednja«.56 113


Sjetva, British Museum, Mss 90089, iz XIII. stoljeća. (NegativMuzeja) S druge strane, uzgoj pšenice zahtijeva dobro gnojenje, kakvo se nikada ne primjenjuje na zob ili druge jare žitarice, tako da je urod zobi, koja se sije gušće od pšenice, obično, a protivno današnjim rezultatima, upola manji nego urod pšenice. Gnojivo namijenjeno pšenici toliko je važno, da ga nadzire sam posjednik. Jedan ugovor o zakupu što su ga 1325. godine izdali kartuzijanci u Pikardiji predviđa u tom pogledu, u slučaju spora, arbitražu pom irbenog suda. U Češkoj, na prostranim (suviše prostranim, nedvojbeno) vlastelinstvima, postoji popis gnoj išta, Diigerregister. Čak i oko Petrograda, »gnoji se gnojivom pojačanim slamom; za sve žitarice ore se dvaput, za Winterrogen (ozimu raž), kao što govori jedan njemački svjedok, triput«.57 U XVII. i XVIII. stoljeću, u južnoj Pr ovan si, bez prestanka se broje i prebrojavaju tovari neophodnog gnojiva, onog koje je rasuto, i onog koje napoličar još nije dostavio. Takav zakup čak predviđa da gnojivo provjeri pravna osoba ili da mu se nadgleda proizvodnja.58

Ako i ima zamjenskih gnojiva, kao što su zelena ispaša, pepeo, trulo lišće u seoskom dvorištu ili na ulici, glavno gnojivo ostaje stočno, a ne ljudsko, kao u selima i gradovima Dalekog istoka (urbani otpaci ipak se upotrebljavaju oko nekih gradova, kao u Flandriji ili oko Valencije, u Španjolskoj, pa Čak i u okolici Pari za59). 114

Kruh svagdanji

Ukratko, žito i uzgoj stoke jedno drugo uvjetuju, utoliko više što se nameće i potreba za zapregom. Nije moguće zamisliti da se čovjek koji može okopati najviše jedan hektar godišnje60 (u hije rarhiji sredstava, on dolazi daleko iza konja i goveda) sam upusti u pripremu žitorodne zemlje. Zaprega je neophodna, konji u sjevernim zemljama, a mazge (i to sve više mazge) na jugu. Tako se u Evropi, uz regionalne varijacije koje naslućujemo, počam od žita i drugih žitarica, organizirao »složen sistem odnosa i običaja koji su toliko čvrsti, da u njima nema pukotina, jer je to nemoguće«, govorio je Ferdinand Lot61. Sve je tu na svom mjestu, biljke, životinje i ljudi. Ništa se ne može zamisliti bez seljaka, bez zaprega i bez plugova, kao ni bez sezonske radne snage za žetvu i vršidbu, jer žetva i vršidba ostvaruju se ljudskom rukom. Plodne zemlje iz dubine, otvaraju se pod djelatnošću radne snage siro mašnih seljaka, zemlje tako tvrde odozgo, i tu povezanost brojni primjeri (južna Jura, Dombes, Centralni masiv, Languedoc...) ot krivaju kao moćno pravilo života. Tisuću nam je primjera dano da vidimo te prodore. U toskansku, tako grozničavu Maremmu pris tiže svake godine gomila žctclaca u potrazi za visokim zaradama (čak i do petpaolija na dan 1796). Brojni postaju žrtvama malarije. Oboljeli se ostavljaju bez ikakve njege, u kolibama pored stoke, s malo slame, ustajale vode i crnog kruha, luka i s glavicom češnjaka. »Mnogi umiru bez liječnika i bez svećenika«.62 Jasno je ipak da je žitorodna zemlja, dobro uređena, sa svojim otvorenim poljima (op&ifield), svojim pravilnim i uglavnom ra nim rotacijama, zazorom seljaka pred smetnjama da za žito zauz mu najveće površine, zahvaćena u začarani krug. Da bi se povećala proizvodnost, valjalo bi obilnije gnojiti, a to znači imati više krupne stoke, konja i goveda, to jest, proširiti pašnjake na uštrb žita. 14. maksima Quesnaya, preporučuje »da se ide u prilog povećanju broja životinja, jer one zemlji daju gnojivo koje omogućuje bogate žetve.« Trogodišnji plodored kojim se za sjetvu žita zemlja odmara jednu godinu, ne dopuštajući kulture na česticama ugara, i koji daje apsolutnu prednost uzgoju žitarica, općenito daje tek slabe urode. Žitna polja nedvojbeno nisu, poput rižinih polja, u sebi zatvoreni svjetovi. Za stoku koju za njih treba hraniti, postoje šume, neobrađena tla, sjenokoše, trave duž puteva. Ali ti su izvori nedovoljni. Postoji ipak rješenje, otkriveno i primijenjeno već odavna, ali samo u nekim područjima: u pokrajini Artois, u sjever noj Italiji i u Flandriji još u XIV. stoljeću, u nekim područjima Njemačke u XVI. stoljeću, a i u Holandiji i zatim u Engleskoj. Ono 115


sc sastoji u izmjenjivanju žitarica i krmiva, s dugim rotacijama,kojc dokidaju ili znamo smanjuju ugar, uz dvostruku prednost što se krupna stoka snabdijeva hranom i povećava urod žitarica i obnav lja mineralno bogatstvo tla.63Ali, usprkos preporukama agronoma kojih ima sve više, »ratarskoj revoluciji«, koja počinje uzimati maha nakon 1750, bit će potrebno čitavo stoljeće da se ostvari u zemlji kao što je Francuska, koja, kao što nam je poznato, obiluje žitorodnim tlima, naročito sjeverno od Loire. Razlog je tome to, što je njezina uglavnom zima kultura pravi okov, struktura od koje se, sasvim shvatljivo, teško odvaja. U pokrajini Beaucc, gdje je urod žita uzoran, zadugo će ugovori o zakupu nametati poštivanje triju »doba« ili »plodoreda«. »Moderna« poljoprivreda ovdje nije odmah dala pouku. Otuda i pesimistični sud agronoma XVIII. stoljeća, koji u ukidanju ugara i prihvaćanju umjetnih livada, vide primarni, ako ne i jedini uvjet razvoja poljoprivrede. Prema tom kriteriju, oni nepogrešivo sude o razini koja se ostvaruje ruralnom modern izacijom. 1777, autor Topografskog rječnika Maine ukazuje na »crnu i teško obradivu zemlju pored Maycnnc, kao i pored Lavala (...), gdje ni najbolji orači ne mogu sa šest goveda i četiri konja izorati godišnje više od 15 ili 16 jutara. Stoga se zemlja ostavlja da se odmori 8, 10, 12 godina uzastopce«.6,1Ista strahota u Finistćru, u Brctagni, gdje ugar može na lošoj zemlji potrajati do 25 godina, a 3 do 6 godina na dobroj. Putujući Brctagnom, Arthur Young je uvjeren da se nalazi kod Hurona.65 Riječ je tu o fantastičnoj greški u prosudbi, o greški u gledištu, koju jedan skorašnji članak Jacqucsa Mullicza ilustrira obilnim primjerima i dokazima. Ima, doista, u Francuskoj kao i u Evropi, brojnih i prostranih područja u kojima trava prevladava nad žitom i u kojima je stoka dominantno bogatstvo, trgovački »suvišak« od kojeg svatko može živjeti. Tako je u kristalastim masivima, sred njim planinama, vlažnim i močvarnim područjima, šumarcima na rubovima mora (u Francuskoj je to duga fasada od Dunqucrquca do Dayonnca). Ma gdje bio, taj svijet trava, drugo je lice ruralnog Zapada koji nisu poznavali agronomi XVIII. i početka XIX. stoljeća, zaslijepljeni htijenjem da pod svaku cijenu povećaju urod žita i da tako zadovolje zahtjeve sve brojnijeg stanovništva. Naravno, pov jesničari su ih slijedili. Ipak, očito je da je u tim područjima ugar, ako postoji, pokretač, a ne mrtvo vrijeme ili teret66. Zemlja tu hrani stada, bez obzira da li ona daju meso ili mliječne proizvode, stoku za ispašu ili za vuču, ždrebad, konje, telad, krave, volove, magarce, 116

Kruh svagdanji Ž c tc la c

V. van Gogba

(Nuenen, 1885) u Fundaciji Van Ciogb, Am sterdam , i o n a j iz I I e u r e s d c N o t r c —D a m e d e

H enncssy

(XVI. sto

ljeće), istim pokretom n više o d dva stoljeća udaljenosti (ali u istoj regiji) upotrebljavaju dva ista sredstva ( p i c k cn h a k ) . (O tisci Gemeentem usea van Am sterdam i Bibliotbcque royale de Bruxelles).

Ill


mazgc. Uostalom, kako bi se bez te druge Francuske prehranjivao Pariz? Kako bi se opskrbljivala moćna tržišta stokom u Sceauxu i Poissyu? Gdje bi se mogle pronaći bezbrojne zaprežne životinje za vojsku i javni prijevoz? Pogrešno je brkati ugar žitorodnih zemalja s ugarom stočar skih zemalja. Izraz je neprikladan, osim za žitorodne zemlje s pravilnim rotacijama. Pored Mayenne i Lavala, kao i drugdje (čak i u okolici Rima), oranje, ispaša i sjetva raspoređeni na godinu ili dvije na žitarice, samo su jedan od načina da se obnove pašnjaci — postupak koji se uostalom primjenjuje još i danas. Ugar je u tom slučaju daleko od toga da bude neobrađen »mrtvi ugar«, kao što je onaj trogodišnjeg plodorcda. On daje prirodne pašnjake, koji sc od vremena do vremena obnavljaju oranjem, ali i kul tivirane pašnjake. U Finistčru, na primjer, uvijek se sijala neka vrst žuke zvana jan, koja je, usprkos svom izgledu, krmna biljka. Arthur Young to nije znao i te je prave umjetne pašnjake »žuke« smatrao sablažnjivo napuštenima. U pokrajini Vendće ili poatuškoj Gatine, žutilovka je imala istu ulogu67. Riječ je nedvojbeno o veoma drevnoj upotrebi autohtonih biljaka. Ali ne treba se začuditi da je u tim takozvanim »zaostalim« krajevima veoma rano bio prihvaćen kukuruz kao stočna i kao ljudska hrana, i da se veoma rano, u XVIII. stoljeću, proširio uzgoj repe, bijele repe, kupusa, stočne repe, ukratko, krmnih biljki moderne »ratarske revolu cije«.68. U Francuskoj dakle, a nedvojbeno i u Evropi, krajevi bogati stokom i siromašni žitom, u suprotnosti su s područjima bogatim žitom i siromašnim stokom. Postoji kontrast i komplementarnost, jer žitarice zahtijevaju životinjsku zapregu i gnojivo, dok stočar skim zemljama nedostaje žita. Biljni »determinizam« zapadne civilizacije nije proizašao samo iz žita, već i iz žita i trave. Napokon, uvođenje stoke u čovjekov život, kao izvora mesa i energije, živa je originalnost Zapada. To nužno i uspjelo prihvaćanje životinja, Kina riže nije morala poznavati, ona ih je mogla i odbaciti, odus tajući time od naseljavanja i iskorištavanja svojih planina. U sva kom slučaju, kad se govori o Evropi, promijenimo naš uobičajeni način gledanja. Stočarske zemlje, koje su jučerašnji agronomi smatrali zemljama zaostale poljoprivrede, osuđene da se koriste »slabom« zemljom, pojavljuju se u svjetlosti članka J. Mullieza, pogodnijima od »dobrih žitorodnih zemalja« da omoguće dobar život svojim seljacima69, koji su, istina, manje brojni. Kad bismo retrospektivno morali odabrati naše mjesto boravka, nedvojbeno 118

Kruh svagdanji

bismo radije odabrali Dray u Dcauvaisisu, šumovit i travnat sjever Ardcna, od lijepih južnih dolina, pa čak i usprkos zimskim hlad noćama, predjele u okolici Rige ili Revala, od sela i polja u Pariškom bazenu.

Slabi urodi, kompenzacije i katastrofe Neoprostiv nedostatak žita njegovi su slabi urodi. Ono loše hrani svoj svijet. Nedavne studije iznose s pretjeranom obilnošću poje dinosti i brojke. Od XV. do XVIII. stoljeća, ma gdje se odvijala ispitivanja, rezultati razočaravaju. Na jedno posijano zrno, ubire se često 5, a ponekad i mnogo manje. Kako valja uzeti zrno za buduću sjetvu, evo za potrošnju četiri zrna na jedno posijano. Što predstavlja taj prinos na našoj uobičajenoj ljestvici uroda koji se mjeri kvintalima po hektarima? Prije nego pristupimo tim jednos tavnim proračunima, neka se čitalac ne pouzdaje u njihovu jed nostavnost. Na takvu području, vjerojatnost nije dovoljna, a uostalom, sve se mijenja s kvalitetom zemlje, postupcima uzgoja i klimom koja se svake godine mijenja. Produktivnost, odnos izme đu onoga što se proizvodi i mase utrošenih napora ka tom cilju (rad tu nije jedini u pitanju), vrijednost je koju je teško procijeniti i sigurno je promjenljiva veličina. Pošto smo to rekli pretpostavimo da se posije između 1 do 2 hl po hektaru (ne vodeći računa o nekadašnjoj sićušnosti, a time i o nekoć velikom broju zrnja po hektolitru) i pođimo od prosjeka od 1, 5 hl po sjetvi. Na 5 prema 1, dobit ćemo 7, 5 hl, ili oko 6 kvintala. To su veoma slabe brojke. To je ono što kaže Olivier de Serres: »Gospodar se ima čime zadovoljiti ako mu njegovo imanje dade pet do šest po jednom...«70. To isto kaže i Quesnay (1757) u povodu »male kulture« njegova vremena, sistema koji još prev ladava (a još će i kasnije) u Francuskoj: »Svako jutro koje daje četiri prema jednom (...) uzetog sjemenja, ne računajući desetinu...«71. Prema riječima jednog današnjeg povjesničara, »normalan urod prosječnog tla, ako odbijemo sjeme, općenito iznosi od pet do šest kvintala po hektaru«72. Ti omjeri su vjerojatni. Francuska ima oko 1775. možda oko 25 milijuna stanovnika. Ona živi od svog žita; ono što izvozi, bilo dobre, bilo loše godine u omjeru je koji odgovara onome što uvozi. Prihvatimo li da potrošnja krušnih 119


žitarica iznosi 4 hl po stanovniku godišnje, tada valja proizvesti 100 milijuna hektolitara ili 80 milijuna naših kvintala. U stvarnosti, proizvodnja koja daje, između ostalog, i zrno za sjetvu, i žitarice namijenjene za prehranu životinja, nadaleko mora nadmašiti tu brojku. Ona, prema visokoj procjeni J. C. Toutainca, iznosi 100 milijuna kvintala73. Prihvatimo li da zasijana površina iznosi 15 milijuna hektara, to nas ponovo upućuje na brojku proizvodnje od 6 kvintala. Ostajemo dakle u granicama naše prve procjene, u blizini 5 do 6 kvintala (to su pesimistične brojke koje ne možemo dovesti u sumnju). Ali taj odgovor, koji se čini dosta opravdanim, ukazuje na stvarnost problema. Zahvaljujući sigurnim proračunima, nala zimo brojke koje su daleko iznad ili ispod tog približnog prosjeka od 5 do 6 kvintala po hektaru. Impozantni proračuni Hansa-Hclmuta Wachtcra za Vorwerk Domđnen, ta velika područja koja je posjedovao teutonski red, a zatim pruski vojvoda, odnose se na gotovo 3 000 brojki (od 1550. do 1695) i daju slijedeće prosječne urode (kvintali po hektaru): pšenica 8,7 (riječ je o veoma slabom opsegu uzgoja), raž 7,6 (obzirom na geografsku širinu i podneblje, uzgoj raži teži da postane prioritetnim), ječam 7, zob samo 3,7. Bolje, iako još uvijek slabe brojke daje istraživanje za Brunswick (ovaj put za XVII. i XVIII. stoljeće): pšenica 8,5; raž 8,2; ječam 7,5; zob 574. Zakašnjeli rekordi, mogli bismo pomisliti. Međutim, još na početku XIV. stoljeća, neki je posjednik u pokrajini Artois, Thierry de Hiregon75, trudeći se da dobro vodi svoje imanje na jednom području Roquestora (za 7 poznatih godina, od 1319. do 1327), po posijanom zrnu ubirao 7,5; 9,7; 11,6; 8; 8,7; 7; 8,1; to jest, približno između 12 i 17 kvintala po hektaru. Isto tako, Qucsnay ukazuje na prinos od 16 kvintala i više po hektaru za veliku kulturu koju zastupa, što jc rekord koji valja pripisati djelatnosti moderne, kapitalističke proizvodnje o kojoj će još biti riječi 76 Ali pred tim rekordima koji nisu prosjek, imamo obilje žalos nih podataka. Studija Leonida Zytkowicza77 utvrđuje veoma nisku razinu uroda za Poljsku. U prosjeku, od 1550. do 1650, 60% žetvi raži daje od 2 do 4 zrna prema 1 (10% čak manje od 2). U slijedećem stoljeću, brojke postaju još niže, i jasno poboljšanje se ostvaruje tek potkraj XVIII. stoljeća, kada žetve od 4 do 7 prema 1 predstavljaju 50% od ukupnog iznosa. Urodi pšenice i raži nešto su viši, ali evolucija jc slična. U Češkoj postoji, naprotiv, očito povećanje uroda od druge polovice XVII. stoljeća. Ali Madžarska 120

Kruh svagdanji

i Slovačka isto su tako loše podijeljene kao Poljska.78 Istina je da Madžarska postaje velikim proizvođačem žita tek u XIX. stoljeću. Nemojmo povjerovati da je urod na velikim područjima Zapada uvijek i najbolji. U Langucdocu79, od XVI. do XVIII. stoljeća, sijač ima »tešku ruku«, često od 2, pa čak i 3 hl po hektaru. Zob, raž, ječam, ili pšenica rastu suviše gusto, guše se u čitavoj Evropi, kao što je primijetio Alexandar von Humboldt80. Te preobilne sjetve donose u Langucdocu XVI. stoljeća tek jadne urode: manje od 3 prema 1 u prosjeku, na vrhuncu u XVII. stoljeću, oko 1660-1670, a zatim slijede ponovni pad i polagani uspon počevši od 1730, sve do prosjeka od 6 prema 1 tek nakon 175081.

Povećanje uroda i oranica Ti slabi prosjeci ne isključuju polagani, kontinuiran napredak, kao što pokazuje široko istraživanje D. H. Slichera Van Datha (1963)82. Je li to njegova zasluga? U tome što je grupirao sve brojke žitnih uroda, koje, izdvojene, nisu imale gotovo nikakva smisla. Pove zane, one ukazuju na napredak u dugom roku. U toj polaganoj trci valja razlikovati skupine trkača koje se kreću istom brzinom: na čelu su (I) Engleska, Irska, Nizozemska; na drugom mjestu (II) Francuska, Španjolska, Italija; na trećem (III) Njemačka, švicarski kantoni, Danska, Norveška, Švedska; na četvrtom (IV), Češka u širem smislu, Poljska, baltičke zemlje i Rusija. Računamo li ukupni urod za sve četiri glavne žitarice (pše nica, raž, ječam, zob), toliko ubranih zrna po jednom posijanom, moguće je, prema okupinama i postignutim urodima, razlikovati četiri faze: A, B, C, D. URODI ŽITARICA U EVROPI (1200-1820) A. Prije 1200-1249. Urod o d i do 3 ,7 p rem a 1 I. Engleska 1200-1249. II. Francuska prije 1200.

3,7 3

U. 1250-1820. Urod o d 4,1 d o 4,7 I. Engleska 1250-1499. II. Francuska 1300-1499. III. Njemačka, skandinavske zemlje 1500-1699. IV. Istočna Evropa 1550-1820.

4,7 4,3 4,2 4,1

121

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice C. 1 5 0 0 -1 8 2 0 . U ro d o d 6 ,3 d o 7 I. Engleska, Nizozemska 1500-1700. II. Francuska, Španjolska, Italija 1500-1820. III. Njemačka, skandinavske zemlje 1700-1820. D. 1 7 5 0 -1 8 2 0 . U ro d v iš i o d 1 0 I. Engleska, Irska, Nizozemska 1750-1820.

7 6,3 6,4 10,6

Izvor: D. H . S lich er Van Dath

Uzmimo seriju polaganih, skromnih napredaka od A do B, od B do C, od C do D. Oni ne isključuju i prilično dugotrajna nazadovanja, kao od 1300. do 1350, od 1400. do 1500. i od 1600. do 1700, što su približni datumi. Oni niti ne isključuju ponekad snažne promjene od godine do godine. Ali bitno je da upamtimo dugoročni napredak od 60 do 65%. Primijetit ćemo da se napre dovanja ostvarena u posljednjoj fazi, od 1750—1820, odnose na pomake u napučenim zemljama, Engleskoj, Irskoj, Nizozemskoj. Postoji očita korelacija između povećanja uroda i porasta stanov ništva. Posljednja opaska: početni napreci bili su relativno najjači, napredak od A do B proporcionalno je veći nego od B do C. Prijelaz od 3 prema 1 ka 4 prema 1, označio je odlučujući korak, zamah prvih gradova Evrope, ili ponovni uspon onih koji nisu iščezli u srednjem vijeku. Jer, gradovi su očito ovisili o višku žitne proizvodnje. SMANJENJA URODA ŽITARICA (1250-1750)

E n g le sk a

E n g le sk a N iz o z e m s k a N je m a č k a S k a n d in a v ija I s to č n a E vro p a -

Izvor: B. H. Slicher Van Bath

122

1250-1299. 1300-1349. 1350-1349. 1400-1449. 1550-1599. 1600-1649. 1550-1599. 1700-1749. 1550-15991650-1699.

Urod po 1 posijanom zm u 4,7 4,1 5,2 4.6 7,3 6.5 4,4 3.8 4,5 3.9

Smanjenje (%)

16 14 13 18 17

Kruh svagdanji N im a lo n c č u d i d a s u o r a n ic e č e s to b ile p r o s tr a n e , o s o b ito u v rije m e

svakog

d e m o g ra fsk o g

o b r a đ e n a z a h v a lju ju ć i m n o g im

ra s ta .

Ita lija

X V I. s t o l j e ć a

b ila

je

p o th v a tim a z a b o n ifik a c iju u k o je

d e n o v s k i, fir e n tin s k i i v e n e c ija n s k i k a p ita lis ti u la ž u g o le m e s v o te . P re o te li z e m lje

o d

rije č n ih

o b a la , la g u n a , m o č v a ra , u

šu m am a

i

s te p a m a , d je la tn o s t je k o ja n c p r e s ta je o p s je d a ti E v ro p u , o s u đ iv a ti je

na

n a d lju d s k e

n a p o re

k o ji

se

č e s to

o d v ija ju

n a u š trb

ž iv o ta

s e lja k a . K a o š t o s u r o b o v i s v o jih g o s p o d a r a , o n i s u i r o b o v i ž ita . Č e s to s e g o v o r ilo d a je p o ljo p r iv r e d a n a jv e ć a in d u s tr ija p r e d i n d u s t r i j s k e E v r o p e . A li t a j e i n d u s t r i j a b e s k o n a č n o Č ak

i u

v e lik im

z e m lja m a , h ra n ite ljic a m a

u te š k o ć a m a .

s je v e ra , n a n o v o

o b ra

đ e n e z e m lje s a m o s u n a jg o r i s lu č a j » e k o n o m s k o g la n s ira n ja « , b e z d u g o ro č n ije

u s p je š n o s ti.

P o ljs k o j, i je d a n

g ra fik o n

Š ire n je

k u ltu re

H . H . W a c h tc ra

ž ita

(v id je li

k a z u je

to

sm o

na

to

u

fo rm a la n

n a č i n i z a P r u s k u 8 ', a v r i j e d i i z a S i c i l i j u ) , o s u đ u j e n a p a d p r i n o s a . N a p ro tiv ,

u la ž u ć i

u

k rm n e

k u ltu re

i

u

s to č a rs tv o ,

kao

š to

č in i

E n g le s k a u X V III. s to lje ć u , r e v o l u c i o n a r n o s e p o v e ć a v a u r o d ž ita ric a .

Lokalna trgovina i međunarodna trgovina žitom Budući da sela žive od svojih žetvi, a gradovi od viška, razborito je da se grad snabdijeva na dohvat ruke, »na svojim vlastitim pos jedima«, savjetovala je jedna odluka u Dologni, 130584. To snab dijevanje na uskom krugu od 20 do 30 km izbjegava mufne transporte i uvijek neizvjesna pribjegavanja inozemstvu. Ono dje luje utoliko bolje, što gradovi gotovo posvuda u svojim rukama drže obližnja sela. U Francuskoj je, sve do Turgota i do »žitnog rata«, pa čak i do Revolucije, seljak bio obavezan da prodaje svoje žito na tržnicama obližnjega grada. U vrijeme nemira koji prate glad ljeti 1789, pobunjenici će se znati dočepati trgovaca žitom koje su smatrali prekupcima: svatko ih je već otprije poznavao. Ta istina nedvojbeno vrijedi za čitavu Evropu. Gdje u Njemačkoj XVIII. stoljeća ne bismo mogli pronaći, na primjer, mjere protiv »lihvara«, prekupaca žita, Getreideumeher? Taj se život lokalnih razmjera ne odvija bez poteškoća. Svaka loša žetva primorava gradove da se obrate povlaštenim žitnicama. Već od XVI. stoljeća, pšenica ili raž sa sjevera osvajaju Sredozem123


Prijenos žita mazgama u Italiji. Pinakoteka nSieni. (Foto Scala) l j e « 5. V e ć

p rije

to g

ra z d o b lja ,

Ita lija

d o b iv a

b iz a n ts k o ,

a

k a s n ije

t u r s k o ž ito . S ic ilija je o d u v ije k v e lik s n a b d je v a č , a K a n a d a , A rg e n tin a i U k ra jin a n a d a s v e . T e ž itn ic e , o p s k r b ljiv a č i v e lik ih g r a d o v a , m o r a le s u im a ti la k p ris tu p

na

v o d e n im ž e tv e , s v e p re m a

o b a le

p u te m do

m o ra

ili

p lo v n e

rije k e ,

b u d u ći

da

je

p rije v o z

b io p o g o d n iji z a ta j te ž a k te r e t. U g o d in a m a d o b r e

k ra ja

XV. s to lje ć a ,

P ik a rd ija

F la n d riji E s c a u to m , p r e m a P a riz u

ili V e r m a n d o i s O is c o m ,

iz v o z e

C h am pagne

i

B a r r o i s s n a b d i j e v a j u P a r i z u X V I . s t o l j e ć u , o d V i t r y ~ l c —F r a n g o i s a , p o n ek ad o p asn o m iz

B u rg u n d ijc

u

p lo v id b o m

M a r n o m 86. U i s t o v r i j e m e , ž i t o s i l a z i

bačvam a, S ao n o m

p r is p ije ć a ž itn a s ta n ic a . A k o s e d o b rim

i R honom ,

M a rs e ille

za

ta

u p la š i g la d i, o b r a ć a

a

A rie s

se

p r i j a t e l j i m a , k o n z u l i m a A r l c s a 87. K a s n i j e , o n s a m

s v e u X V III. s t o l j e ć u , p o s ta ti v e lik o m l u k o m ć e s a d a , u te š k im

je

će, n a d a

» m o r s k o g ž ita « . N je g a

t r e n u c i m a p o z i v a t i P r o v a n s a . A li z a s v o j u v l a s t i t u

p o t r o š n j u , v iš e ć e v o lje ti lo k a l n o ž ito o d u v e z e n o g a , m a n j e ili v iš e o š te ć e n o g a p o m o rs k im

p r i j e v o z o m . 88 I s t o t a k o , G e n o v a j e d e s k u

p o ž ito k o je jo j d o la z i iz R o m a g n e , a iz v o z i je f tin o , k o je k u p u j e n a L e v a n t u . 89

124

K ru h sv a g d a n ji

Počam od XVI. stoljeća, nordijska žita zauzimaju sve veće mjesto na međunarodnom tržištu žitarica. Često je to nauštrb samog izvoznika. Ako pomislimo na veliku količinu žita što ga Poljska izvozi svake godine, objašnjava nam jedan trgovački rječ nik (1797)90, povjerovat ćemo da je to jedna od najplodnijih zemalja u Evropi, ali onaj koji poznaje i nju i njezine stanovnike, prosudit će drugačije, jer, iako u njoj ima i plodnih i dobro obrađenih područja, ima još plodnijih i još bolje obrađenih pod ručja koja ipak ne izvoze žito. »Istina je u tome štosu plemići jedini vlasnici, a seljaci robovi, i ovi prvi da bi se održali, grabe za sebe znoj i proizvode onih drugih, koji sačinjavaju barem sedam os mina stanovništva i dovedeni su do toga da se prehranjuju ječrnenim i zobenim kruhom. Dok se drugi narodi Evrope hrane najvećim dijelom svojih najboljih žita, Poljaci zadržavaju samo mali dio svoje pšenice i svoje raži, tako da bismo mogli pomisliti da ih žanju samo za inozemstvo. Ugledni plemići i građani i sami se hrane raženim kruhom, dok je pšenični kruh samo za stolove velikaša. Ne pretjeruje se kad se kaže da samo jedan grad drugih evropskih država pojede više pšenice nego čitavo Kraljevstvo Po ljske.« Gotovo uvijek na svojim sjevernim ili istočnim rubovima (Tursko Carstvo), ili pak na južnim (barbarske zemlje, Sardinija, Sicilija), Evropa nalazi slabo nastanjene ili nerazvijene zemlje koje su spremne da je snabdiju žitom koje joj nedostaje. To je marginal na pojava, izložena čestim revizijama. Jedna se žitnica otvara, druga se zatvara; takve su u prvoj polovici XVII. stoljeća Švedska91 (Livonija, Estonija, Skanc), a zatim, nakon 1697, sve do oko 1760, potaknuta premijama za izvoz koji pogoduje zatvaranjima, Engles ka, a u XVIII. stoljeću, engleske kolonije u Americi.92 Svaki put, gotov novac je mamac. Jer na tržištu žita, bogataš uvijek plaća u gotovu novcu, a siromah se dovodi u iskušenje i jasno, na korist posrednika. Tako lihvari kupuju žito unaprijed u Napuljskom Kraljevstvu, ali i drugdje. Venecija je već 1227. plaćala svoje žito u Pugli zlatnim šipkama93. Isto tako, mali bretonski brodovi obično u XVI. i XVII. stoljeću dopremaju žito koje nedos taje Sevilli, a nadasve Lisabonu, a odnose srebro ili »crveno zlato« Portugala, što je bilo zabranjeno u svakoj drugoj trgovini91*. U XVII. stoljeću, izvoz žita iz Amsterdama prema Francuskoj i Španjolskoj plaćen je gotovim novcem. »Posljednjih godina, piše jedan pseudo — Englez, postoji obilje našeg žita i njegov je izvoz pogodovao našoj razmjeni«95. 1795, Francuska je na rubu gladi. Izaslanici 125

l'ernand lira u d e l/S tru k tu re svakidašnjice

Međunarodna trgovina

žitom: brodovi natovareni poljskim žitom, stižu Vislom u Gdanjsk. Detalj slike, infra Hl, str. 37. poslani u Italiju nc nalaze druge mogućnosti da dođu do žita, nego da iz Marseilles za Livorno pošalju sanduke srebrninc »koja je bila prodana prema težini srebra, bez obzira na način izrade koji je vrijedio više nego materijal«.96

Ipak, bitna se trgovina nikad ne odnosi na tako znatne količine da bi se u to moglo a priori povjerovati. U Sredozemlju XVI. stoljeća, živi oko 60 milijuna ljudi. Na 3 hl po glavi, ukupna bi potrošnja iznosila 180 hektolitara, ili 145 milijuna kvintala. Uku pan proračun ukazuje na to da pomorska trgovina doseže jedan ili dva milijuna kvintala, Sto iznosi gotovo 1% cjelokupne potroš nje. Postotak bi bio još manji kad bi se pretpostavila potrošnja od 4 hl po stanovniku. 126

K r u h sv a g d a n ji

Situacija je nedvojbeno ista čak i u XVII. stoljeću. Gdanjsk, glavna žitna luka, izvozi 1618. 1,382.000 kvintala, a 1649. 1.200.000 (zaokružene brojke)97. Pretpostavimo li na cijelom sje veru ukupno tri ili četiri Gdanjska, mana iznosi oko 3 do 5 kvintala. Ili ako pridodamo milijun kvintala koje može priskrbiti Sredozem lje, to je najviše 6 milijuna za evropsko tržište žitom. Golema, ali beznačajna brojka ako se usporedi s 240 kvintala koje troše Evrop ljani (100 milijuna stanovnika po 3 hl). Ti se rekordni izvozi neće održati: tako 1753-1754, Gdanjsk ne izvozi više od 52.000 lasta (tj. 624.000 kvintala)98. Turgot je međunarodno tržište žita u tom razdoblju procijenio na 4 ili 5 milijuna kvintala, što je brojka koju Sombart smatra pretjeranom99. Ne zaboravimo, na kraju, da se dopunske količine žitarica kreću gotovo isključivo vodom, tako da jedino pomorske sile uspijevaju suzbiti ponavljanje gladi.100 Nedvojbeno ćemo se i dalje ushićivati pred tim dalekim trgovanjima, obzirom na sredstva tog doba: začudit će nas da su 1336, u službi pape Dencdikta XII, Dardi iz Firence uspjeli u XIV. stoljeću izvesti u Armeniju žito iz Puglic101; da firentinskim trgov cima polazi za rukom da sc, od XIV. stoljeća, svake godine domognu možda i 5.000 do 10.000 tona sicilijanskog brašna102; da su veliki vojvode Toscanc, Venecije i Genove, uspjeli posredstvom međunarodnih trgovaca i mjenicama Niirnberga i Antwerpena, pokrenuti više desetina tisuća tona žita, od Baltika i Sjevernog mora, kako bi popunili kobne manjkove na Sredozemlju 1590. godine103: da ga u XVI. stoljeću bogata Moldavija dobre ili loše godine odašilje u Istanbul; da potkraj XVIII. stoljeća, jedan bos tonski brod stiže u Istanbul, natovaren američkim brašnom i žitom...1(M. S pravom ćemo sc zanositi »dokovima« i skladištima smješte nim na polazištima, caricatorima105 Sicilije, Gdanjska, Antwer pena (važna od 1544), Lubccka ili Amsterdama, kao i na krajnjim ciljevima, u Genovi ili Veneciji (1602, 44 skladišta u ovom gradu), ili pak pogodnostima trgovine žitom, olakšane žitnim obveznicama sicilijanskih caricatora10ć. Ipak, kad se sve uzme u obzir, ta trgovina ostaje marginalna, epizodna, »nadziranija od predmeta inkvizicije«. Valja čekati XVIII. stoljeće, i još dalje, da sc utvrde veliki sistemi kupovanja, uskladištenja, redistribucije, bez kojih se pokvarljiva i teška roba ne bi mogla ispravno kretati na tim velikim udaljenostima. Još u XVI. stoljeću, ni u Veneciji, ni u Genovi, ni u Firenci (osim možda i opet, Kuće Dardi Corsi), nema velikih samostalnih veletrgovaca speci 127

F e r n a n d B r a u d e l / S tr u k t u r e s v a k id a S n jic e

jaliziranih za trgovinu žitom. Prema potrebi, oni se time bave za vrijeme velikih kriza. Velike portugalske kuće, među kojima i Ximcncsi, koje su u vrijeme velike krize 1590. financirale silazak nordijskih žita prema Sredozemlju, nedvojbeno su, prema kaziva nju stručnjaka, zaradile 300 do 400 %...107. A li j e d a n p u t n i j e o b i č a j . V c l e t r g o v c i o b i č n o n a l a z e m a l o i n t e r esa

za

tu

c e n tra c ije

n e iz v je s n u , tih

p o s lo v a

p ris iln u p rije

tr g o v in u .

X V III.

U is tin u ,

s to lje ć a .

U

n eće

trg o v in i

b iti

k o n

ž ito m

u

M a rs c illc u , u v rije m e g la d i 1 7 7 3 , g o to v o je m o n o p o liz ir a m a li b r o j t r g o v a c a k o j i k r o j e z a k o n 108.

Medu velikim žitnim poslovima koje poznajemo: kupnja žita »u velikom stilu Gustava Adolfa u Rusiji, kupovina Luja XIV na amsterdamskoj tržnici uoči njegova osvajanja Holandije 1672, ili pak naredbe koju 27. listopada 1740. daje Friedrich II, nakon Što je saznao za smrt cara Karla VI, da se odmah kupi 200.000 vagana raži u Poljskoj, Mecklcnburgu, Šleskoj, Gdanjsku i drugim stranim gradovima (što mu je prouzročilo poteškoće s Rusijom). Medu tim velikim poslovima mnogi se vežu uz militarističke igre država. I primjer Fridrika II to pokazuje: u slučaju neprilika, valja se obratiti svim žitnicama istodobno, jer tržištima nedostaje dubine. Zapreke za slobodnu trgovinu množe se, uostalom, i otežavaju sam promet. Pokazuje to primjer Francuske u toku posljednjih godina Starog poretka. U želji da čini dobro, administracija monarhije stvara, otklanjajući suviše slobodne privatne inicijative, monopol na tržiš tu žita u vlastitu korist, ili trgovce u svojoj službi i svoje zastupnike, sve na vlastiti teret i na vlastitu veliku štetu. Ali Stari poredak, nesposoban da pripomogne snabdijevanju povećanih gradova, ustupa mjesto strahovitim prijevarama i neprestanim utajama, iz čega je i bila stvorena legenda o Paktu gladi109. Recimo još jednom da nije bilo dima bez vatre. Sve je to veoma teško. Žito, to je čitav život Francuske, kao i cijelog Zapada. Poznat nam je »rat brašna«110 koji je uslijedio nakon nepodesnih Turgotovih mjera u korist slobodnog prometa žitom. »Nakon što su razorene tržnice i mesnice«, kaže jedan suvremenik, »mogu razoriti i naše kuće i poklati nas«. On dodaje: »Počinju rušiti farme, pa zašto ne bi srušili i dvorce?«111.

128

K ru h s v a g d a n ji

Žito i kalorije Jednom je čovjeku danas potrebno od 3.500 do 4.000 kalorija dnevno, ako pripada bogatoj zemlji i povlaštenoj klasi. Te razine nisu bile nepoznate prije XVIII. stoljeća, ali su još manje nego danas bile normom. Ipak, budući da je našim proračunima potre ban orijentir, zadržimo tu brojku od 3.500 kalorija. Do te visoke razine dolazi i proračun grofa J. Hamiltona112 u pogledu prehram bene vrijednosti, određene obično za posade španjolske flote u Indiji, što je lijep rekord ako se slijepo vjeruje, usprkos autoritetu i mudrosti Courtelina, u vrijednost brojki Intendanture za koju je juha koju dijeli, uvijek dobra... Najjači obroci su nam poznati — riječ je o prinčevskim i povlaštenim stolovima (na primjer u Paviji, početkom XVII. sto ljeća, u Collcgio Dorromeo). Ti izolirani rekordi ne moraju pružati suviše iluzija. Čim se dođe do prosjeka, kao i u pogledu velikih urbanih masa, ta se razina često postavlja u blizinu 2.000 kalorija. Slučaj je to u Parizu uoči revolucije. Jasno, brojke kojima raspo lažemo, još uvijek su malobrojne i nikad s točnošću ne rješavaju probleme koji nas zanimaju. Isto tako, raspravlja se čak o kriteri jima za kalorije, kako bi se procijenila zdrava prehrana koja zahtijeva ravnotežu između glutcina, proteina i lipida. I da li je potrebno u kaloričan obrok uračunati vino i alkohol? Običaj je da im se ne pripisuje više od 10% kaloričnosti obroka. Ono što se pije iznad tog postotka, nikad ne ostaje u proračunima, što ne znači da taj suvišak nije uračunat u zdravlje ili potrošnju pilaca. Ipak, pravila se mogu naslutiti. Tako i podjela između razli čitih tipova prehrane otkriva raznolikost ili, još češće, jednoličnost obroka. Jednoličnost se otkriva svaki put kad dio glutcina (recimo jednostavno ugljikohidrata i, čak uz neke greške, žitarica) daleko premaši 60% obroka izraženoga u kalorijama. Tada je udio mesa, ribe i mliječnih prerađevina dosta ograničen, a jednoličnost prev ladava. Jesti, to znači jesti kruh, opet kruh ili kaše, cijelog života. Zadržimo li te kriterije, čini se da se sjeverna Evropa izdvaja većom potrošnjom mesa, a južna Evropa ugljikohidratima, osim kad se radi o vojnim konvojima, gdje buradi usoljena mesa i tunjevine poboljšavaju uobičajeno. Nimalo ne iznenađuje niti da je stol bogatih raznovrsniji od stola siromaha, jer je kakvoća, više nego količina, znak razlikova nja113. Oko 1614-1615, na raskošnom stolu Spinola, žitarice su zastupljene samo s 53% kalorija, dok u isto vrijeme one iznose 81% 12S>


12- NEKADAŠNJI SISTEMI PREHRANE (IZRAŽENI U KALORIJAMA) Karta je n a č in je n a p re m a ispitivanjim a relativno povlaStenih ob ro k a. Valjalo bi pronaći tisuće prim jera na svim d ru štv en im slojevim a i u različitim razdobljim a da bi se dala k arta koja bi vrijedila za Čitavu Evropu, (iz; F. S p o o n er, N e k a d a in ji siste m i p r e h r a n e )

130

Kruh svagdanji

BUDŽET JEDNE ZIDARSKE OBITELJI (5 osoba) u Berlinu oko 1800. u postocima dohotka

odjeća i razno rasvjeta grijanje 13- BUDŽET PORODICE ZIDARA U BERLINU OKO 1800.

11,5 drugi proizvodi biljnog porijekla ishrana

72,7

N am eće s e u sp o re d b a s b ro j kam a k oje s e o d n o se n a p ro sje č n u p o tro š n ju P arižan a 1788. i 1854. (str. 131) za h ra n u . K ruh o vdje o b u h v aća m no g o više o d 50% troškova za h ra n u po ro d ice, š to je g o lem a pro p o rcija ob ziro m n a cijen u žitarica. Im am o ovdje p rim je r je d n o lič n e i tešk e p re h ra n e . (P rem a W. A belu)

potrošnje u bolnici za neizlječive (napomenimo da jedan kilogram žita ima 3.000 kalorija, a kilogram kruha 2.500). Usporedimo li to s drugim elementima prehrane, Spinole ne troše više mesa ili ribe, nego dvaput više mliječnih proizvoda i masnoća nego bolesnici u bolnici, i njihova mnogo raznolikija prehrana uključuje mnogo voća, povrća, šećera (3% potrošnje). Budimo sigurni da štićenici u Collegio Borrom eo (16091618), usprkos jakim obrocima (gotovo nevjerojatnim: između 5.100 i 7.000 kalorija dnevno), makar i bili prehranjeni, nisu to na raznolik način: žitarice iznose 73% od ukupne količine. Hrana im nije, i ne može biti ukusna. Ranije ili kasnije, urbana se prehrana, raznolikija nego u selima, afirmira posvuda gdje su ispitivanja moguća. U Parizu, gdje se oko 1780, kao što smo rekli, potrošnja utvrđuje na oko 2.000 kalorija, žitarice su zastupljene samo s 58% od ukupne količine, a to iznosi oko jedne funte kruha dnevno114. To uostalom odgovara brojkama (ranijim i kasnijim), koje daju prosjek obroka kruha Parižanina: 1637, 540 g; 1728-1730, 556 g ; 1770, 462 g ; 1788, 587 g ; 1810, 463 g ; 1820, 500 g ; 1854, 403 g.115. Te m jere nisu pouzdane, kao niti brojka od 180 kg po osobi koju je, čini se, dosegla početkom XVII. stoljeća godišnja potrošnja u Veneciji116, prema jednom dosta spornom proračunu, ali druge indikacije 131

F e r n a n d B r a u d e l / S tr u k t u r e s v a k id a š n jic e

upućuju na postojanje zahtjevne, dobro plaćene radničke klase, a među imućnima na skupe navike starosjedilaca. U cjelini, nema dvojbe da se kruh obilno troši na selu, mnogo više nego u gradu, a sasvim je na dnu radničke ljestvice. Prema Grand d’Aussyu, 1782, radnik ili seljak u Parizu uspijevaju pojesti dvije ili tri funte kruha dnevno, ali »tko god ima što drugo za jelo, ne troši tu količinu«. Ipak, još i danas, u južnoj Italiji možemo na gradilištu vidjeti radnike kako jedu golemi kruh, uz prilog od nekoliko rajčica i luka, što se naziva companatico: ono što ide s kruhom. Taj trijumf kruha proizlazi iz činjenice da je žito, po svojoj kaloričnoj snazi — sa žitnim alkoholom, dodaje jedan poljski historičar117 koji tako usput rehabilitira sklonost svojih zemljaka da piju a ne samo da jedu žito — relativno najjeftinija hrana: oko 1780. jedanaest puta jeftinija od mesa, šezdeset i pet puta jeftinija od svježe (morske) ribe, devet puta jeftinija od riječne ribe, a tri puta od usoljene ribe, šest puta od jaja, triput od maslaca i ulja... U budžetima izračunatim za prosječnog Parižanina, 1788. i 1854, žito, prvi izvor energije, dolazi tek na treće mjesto troškova, nakon mesa i vina (samo 17% cjelokupne potrošnje, u oba slučaja).118 To rehabilitira žito o kojem smo rekli, o kojem je trebalo reći mnogo zla. To je rmtna siromašnih, i njegova »skupoća (...) bila je mjerilom za drugu hranu«. »Evo«, piše Sćbasticn Mercier 1770, »treće zime u kojoj je kruh skup. Još od prošle godine, polovici je seljaka bilo potrebno javno milosrđe, a ove će zime biti vrhunac, jer oni koji su do sada živjeli prodajući svoje plodove, nemaju više što prodavati119«. Ako siromašnima nedostaje žita, nedostaje im sve. Ne zaboravimo na tu patetičnu stranu problema, to ropstvo u kojem žito drži proizvođače, posrednike, prijevoznike, potrošače. Postoji neprestana mobilizacija, pokret. »Žito koje hrani ljude, istodobno je bilo i njihov krvnik«, kaže ili, radije, ponavlja Sćbastien Mercier.

Cijena žita i razina života Riječ S. Mcrciera tek je neznatno pretjerana. U Evropi, žito je polovica svakodnevnog života ljudi. Neprestano, prema zalihama, prijevozu, nepogodama koje predskazuju i upravljaju žetvama, 132

Kruh svagdanji

prema žetvama samim i, napokon, prema godišnjem dobu, cijena žita ne prestaje se mijenjati, upisujući se na naše retrospektivne grafikone poput oscilacija seizmografa. Te varijacije utječu utoliko više na život siromašnih što oni rijetko mogu izmaći sezonskim porastima time što će stvoriti u pravom trenutku obilne zalihe. Možemo li njih kratkoročno i dugoročno smatrati nekom vrstom barometra za životnu razinu masa? Da bi se stvari izvele na čistac, pružaju se malobrojna i uvijek nesavršena rješenja: usporediti cijene žita i prihode, ali mnoge su nadnice u naturi ili djelomično u naravi i novcu; izračunati nadnice u žitu ili raži (tako postupa W. Abel na grafikonu koji od njega posuđujemo); utvrditi prosječnu cijenu tipične »košarice za snab dijevanje« (prem a rješenjima Phelpsa Browna i Sheile Hop kins120); napokon, uzeti za jedinicu satnice najnepovoljnije plaćenih radnika, obično zidarskih pomoćnika ili mješača žbuke. Ova posljednja metoda Jeana Fourastića i njegovih učenika, oso bito R. Grandamya, ima svojih prednosti. Što napokon kazuju »realne« cijene? Sigurno to, daje kvintal (smatrali smo daje dobro učiniti tu redukciju polazeći od nekadašnjih jedinica) žita sve do oko 1543. ispod 1 0 0 sati rada, a zatim ostaje iznad te kritične linije sve do oko 1883. Evo, to gotovo ocrtava francusku situaciju, i grosso modo, situaciju na Zapadu koja joj je nalik. Jedan radnik odradi približno 3.000 sati godišnje; njegova porodica (4 osobe) godišnje troši približno 12 kvintala... Prijeći liniju od 100 sati za kvintal uvijek je teško; ona od 2 0 0 sati ukazuje na stanje uzbune; od 300, to je glad. Rene Grandamy misli da se linija od 100 doseže uvijek po vertikali, bilo strelovitim usponom , kao od sredine XVI. stoljeća, bilo naglim padom kao 1883. Pokret je uvijek bio veoma živ, kad god je linija bila prijeđena u jednom ili u drugom smjeru.

14. PLAĆE I CIJENA RAŽI U GOTTINGENU (XV-XIX. STOLJEĆE) Cijena raži proračunata je u srebrnim reichmarkama, a plaća je izražena u kilogramima raži. Korelacija između porasta cijena raži i pada realne plaće, i obrnuto, očita je. (Prema W. Abelu) 133


1 5 . dva primjera realnih cijena žita Ovaj grafik o n p o k u ša v a p o k a z a li Šio znači k re ta n je realn ih plača (izraženih u ž itu ). N ekadašnje m je re sv e d e n e su na d a n a š n je kv in iale, a c ije n e žita p ro ra č u n a te su prem a d e se t sati rada. Linija 10 sati ra d a) označava o p a s n u g o rn ju granicu iznad k oje započinje težakživoi radnika; o n a posiaje k a ta stro faln a kod 2 0 0 sati, a glad n a stu p a izn ad J 0 0 (re k o rd n a b rojka d o stig n u ta 1709: više o d 500). Sm isao g rafik o n a o č itu je s e n a m jestu u k rštan ja dviju krivulja: 15 4 0 -1 5 5 0 , p rijeđ en a je linija o d 100 sa ti, i p o v ra ta k na n isk u ra z in u o stv a rit ć e s e tek 1880-1890, n ak o n d u g o g trajanja skupog života. P rijelaz lin ije o d 100 sati od v ija s e uvijek veom a živo. pri u s p o n u , kao i pri pad u , s p ok retan jim a č itav e e k o n o m ije . Ovaj je g rafikon nov d okaz o relativnom blag o stan ju n aro d a u XV. sto ljeću , u sp rk o s nek im živim u z b u n a m a koje s u o d govarale lošim žetvam a. (P o R. C randam yu, u Zborniku J. F o u rastića Cijena prodaje i cijena dohotka, 14. serija).

(100

Što se tiče stoljeća ove knjige, realne cijene su se kretale u lošem smjeru. Jedino povoljno razdoblje bilo je ono koje je uslijedilo crnoj kugi, što nas navodi na sistematsku reviziju nekadašnjih stajališta. Zaključak: bijeda gradskih nadničara, bijeda također ljudi na selu, gdje plaće u naturi slijede gotovo iste ritmove. Pravilo za siromašne dosta je jasno: prisiljeni su da se zadovolje sekundar nim žitaricama, »jeftinijim proizvodima, ali koji ipak mogu dati dovoljan broj kalorija; da napuste hranu bogatu bjelančevinama i troše onu koja je bogata Škrobom.« Uoči francuske revolucije, u 134


Burgundiji »osim orača, seljak jede malo pšenice. Ta je žitarica luksuzna, rezervirana za malu djecu, za prodaju, za rijetke zabave. Ona snabdijeva više kesu nego stol... Sekundarne žitarice čine bit seljačke prehrane: conceau ili suražica, raž u dovoljno bogatim domačinstvima, ječam ili zob u najsiromašnijim, kukuruz u Brcsse i dolini Saone, riža i heljda u Morvanu121«. Oko 1758, u Piemontu, prosječna potrošnja (u hl) je slijedeća: pšenica 0,94; raž 0,91; ostala žita 0,41; kesten 0,45122, ili ukupno 2,71 hl godišnje. U toj nedovoljnoj porciji, udio žita je skroman.

Kruh bogatih, kruh i kaše siromašnih Kao što ima žita i žita, ima kruha i kruha. U Poitiersu, u prosincu 1362, kad je cijena vagana pšenice dosegla 24 soua, nalazimo četiri vrste kruha: slani choyne kruh, safleur i reboulet. Choyne, slan ili ne, bio je bijeli kruh bolje kvalitete, načinjen od prosijanog brašna. Safleur (izraz koji se upotrebljava još i danas), sadržavao je u cijelosti neprosijano brašno. Što se tiče rebouleta, bio je načinjen od brašna prosijana do 90% i sadržavao je malo posija, »koje još uvijek nazivaju riboulet u poitcvinskom narječju.« Te četiri vrste odgovarale su mirnim razdobljima prosječne cijene žita. Kad su cijene bile niske, ili pak umjerene, samo su 3 vrste bile dopuštene, ali ako su rasle, moglo se proizvoditi 7 različitih vrsta: tu se otvarala lepeza lošeg kruha.123Ništa ne pokazuje bolje (poitcvinski primjer uzet je između stotine drugih) do koje je točke nejednakost pravi lo. Kruh ponekad od kruha nosi samo ime. Često, on nedostaje. Evropa, vjerna staroj tradiciji, i dalje se, sve do XVIII. stoljeća hrani prostim juhama i kašama. One su starije od Evrope same. Puts Etrušćana i starih Rimljana bio je kaša na bazi prosa, alica, kaša na bazi škroba, pa čak i kruha. Spominje se i punska alica kao raskošno jelo u koje dolazi sir, mlijeko i jaja124. Polenta (prije nego je bila kuhana od kukuruza) kaša je od propečenog, a zatim mljevenog zrnja ječma, često pomiješanog s prosom. U pokrajini Artois, u XIV. stoljeću, nedvojbeno ranije, a svakako kasnije, zob služi za »pripremu grudaste kaše koju je izobilno trošilo seosko stanovništvo«.125 U XVI. i sve do XVIII. stoljeća, u pokrajinama Sologne, Champagne i Gascogne, prosena kaša je redovna. U Đretagni, još je češća gusta heljdina kaša kuhana na vodi ili mlije135

F e r n a n d B r a u d e l/ S tr u k t u r e s v a k id a š n jic e

ku, zvana gro«126. U Francuskoj, početkom XVIII. stoljeća, kašu preporučuju liječnici, pod uvjetom da je »načinjena od zobi«. Ti stari običaji nisu danas sasvim iščezli. Škotski i engleski porridge je zobena kaša; u Poljskoj i Rusiji, kaša je od zdrobljene i pržene raži, kuhane poput riže. I onaj engleski grenadir sa svojim oskudnim sredstvima, pribjegao je za vrijeme rata u Španjolskoj, drevnoj tradiciji: »Pripremali smo pšenicu, priča on, kuhajući je kao rižu, ili ako nam je to bilo pogodnije, zdrobili bismo zrno između dva plosnata kamena i zatim ga kuhali, tako da smo dobili neku vrst guste mase«127. Mladi turski sipahi, Osman Aga kojeg su kod Temišvara zarobili Nijemci, još se bolje snašao, na čuđenje svojih čuvara. Budući da je ponestalo Kommissbrota, propisanog kruha, uprava je vojnicima dodijelila porcije brašna (dva dana bili su bez ikakve hrane). Osman Aga ga je znao umijesiti s malo vode i ispeći ispod vrućeg pepela, jer se već, kako je govorio, nalazio u takvim situacijama128. Ali to je već gotovo kruh, u svakom slučaju kruh bez kvasca, pečen pod pepelom, kao što se često radi u Turskoj ili u Perziji. Bijeli je kruh dakle rijetkost, raskoš. »Nema«, piše Duprć de Saint—Maur, »u svim francuskim, španjolskim, engleskim nastam bama, više od dva milijuna ljudi koji jedu pšenični kruh«.129 Ako tu opasku shvatimo doslovce, broj onih koji jedu bijeli kruh ne bi mogao premašiti 4% populacije u Evropi. Još početkom XVIII. stoljeća, dobra se polovica seoskog stanovništva hranila nekrušnim žitaricama i raži, a meljava siromaha zadržavala je dosta mekinja. Pšenični i bijeli kruh, choyne kruh (nedvojbeno kruh kanonika, kaptolski kruh), ostali su zadugo luksuzom. Drevna poslovica daje savjet: »Ne treba pojesti svoj choyne prvi130.« Ma kako se zvao taj bijeli kruh, on rano postoji, ali je namijenjen isključivo bogatima. 1581, mladi Vcnecijanci koji, na putu za Compostcllo, ulaze u jednu kuću na osami da u njoj utaže glad, ne nalaze »ni pravoga kruha, ni vina, ništa do pet jaja i velikog kruha od raži i drugih mješavina koje nisu mogli ni vidjeti, a od kojeg je samo nekolicina mogla pojesti jedan ili dva zalogaja131«. U Parizu, čak ispred bijelog kruha, veoma rano postiže uspjeh »meki kruh«, načinjen od sitnog brašna uz dodatak pivskog, um jesto »pravog« kvasca. Ako mu se doda mlijeka, dobiva se kruh a laReineza kojim je ludovala Maria Medici...132. Medicinski fakultet osuđuje uzaludnu upotrebu kvasca, jer on se zadržavao za »peci vo«, i svakog jutra žene su ga nosile pekarima u mjericama »koje su stavljale na glavu, kao mljekarice«. Meki kruh, naravno, ostaje 136

K r u h s v a g d a n ji

Obrok kaše a bolandskoj seljačkoj porodici (1653) Jedina zdjela postavljena je na tronožac. Desno, ognjište. Lijevo, ljestve koje služe kao stepenice. Gravira A. Van Ostadca. II. N., Kabinet grafike. (Otisak D N .)

raskoš: kao što kaže jedan Parižanin (1788) »sa svojom čvrstom i zlatnom koricom čini se da se ruga kruhu Limousina... i izgleda kao plemić medu prostim pukom 133«. Te raskoši zahtijevaju obilje. Nastupi li »skupoća«, kao u Parizu u rujnu 1740, istog časa dva 137

F e r n a n d B r a u d e l/ S t r u k t u r e s v a k id a š n jic e

ukaza Parlamenta zabranjuju da se proizvode druge vrste kruha osim crnog, dok su meki kruh i pecivo zabranjeni, kao i upotreba »pudera« na bazi brašna, obilno upotrebljavana za vlasulje onoga vremena.13,1 Tek između 1750. i 1850. dolazi do prave revolucije bijelog kruha. Pšenica zamjenjuje druge žitarice (kao u Engleskoj), zatim se kruh proizvodi sve više na bazi brašna velikim dijelom os lobođena od mekinja. U isto vrijeme širi se mišljenje da samo kruh od fermentiranoga brašna pogoduje zdravlju potrošača. Za Diderota, svaka je kaša neprobavljiva, »budući da nije fermentirala135«. U Francuskoj, u kojoj revolucija bijelog kruha rano započinje, 1780. je bila osnovana Nacionalna pekarska škola136, a Napoleonov vojnik bit će nešto kasnije u Evropi pronositelj te »dragoc jenosti, bijelog kruha«. Ipak, na razini kontinenta, ta će revolucija biti začudno polagana i neće biti okončana prije 1850. Mnogo prije njezina uspjeha, zbog starih zahtjeva bogatih i novih zahtjeva siromašnih, njezino će se djelovanje osjetiti u samoj podjeli kul tura. Od početka XVII. stoljeća, pšenica prevladava oko Pariza, u Multicnu ili Vexinu, ali trebalo je čekati kraj stoljeća u Valoisu, Brieu, Bcauvaisisu. Zapadna Francuska ostat će vjerna raži. Upamtimo tu francusku prednost na području bijelog kruha. Uostalom, gdje se jede dobar kruh, ako ne u Parizu?, izjavljuje Sćbastien Mercier; »Volim dobar kruh, poznajem ga, uočavam ga na prvi pogled137«.

Kupovati ili proizvoditi svoj kruh? U prodaji, kruh nije mijenjao cijenu: on je mijenjao težinu. Uglav nom, pravilo promjenljive težine vrijedi u cijelom zapadnom svijetu. U Veneciji, prosječna težina kruha koji se prodaje u pekarnama Rialta ili Trga sv. Marka, mijenja se obrnuto proporcionalno cijeni žita, kao što prikazuje grafikon izrađen za posljednju četvr tinu XVI. stoljeća. Uredbe objavljene u Krakovu 1561,1589. i 1592. ukazuju na isti običaj: nepromjenljiva cijena, promjenljiva težina — za grosz to je, 1592, 6 funti ražena, ili 2 funte pšeničnoga kruha138. Postoje izuzeci, u svakom slučaju: Pariz. Uredba iz srpnja 1372. razlikovala je tri vrste kruha: chailli, nadignuti ili građanski 138

K ru h s v a g d a n ji LIRE

16. TEŽINA KRUIIA I CIJENE ŽITA U VENECIJI POTKRAJ XVI. STOIJEĆA (Prema F. Draudclu, »La vila economica di Venezia ncl sccolo XVI«, u: La Civilita veneziana del Rinascim ento.)

kruh, ukrašeni kruh (ovaj posljednji je crni kruh). Za istu cijenu, težine su slijedeće: 1, 2, 4 unce. U tom je stoljeću to uobičajeni režim: stalna cijena i promjenljiva težina. Ali 1439.139, težina je za sva tri kruha utvrđena jednom za svagda, na pola funte, na funtu i na dvije. »Od tog trenutka, cijena kruha se mijenja s cijenom žita«. Sve to, nedvojbeno, zbog veoma rano izdanog dopuštenja peka rima gradova izvan prijestolnice: u Gonesscu, Pontoiscu, Argentcuilu, Charcntonu, Corbcilu, itd. — da u njoj prodaju »pečeni kruh« prema težini. Više nego u pekarskim prodavaonicama, kruh će se u Parizu, kao i u Londonu, kupovati na jednoj od 10 ili 15 tržnica grada140. Iako su pekari, od jednog do drugog kraja Evrope važne osobe, važnije i od samih mlinara, jer kupujući žito izravno i zauzimajući time položaj trgovaca, njihova se proizvodnja namje njuje samo dijelu potrošača. Valja voditi računa o pećima u doma ćinstvima, pa čak i u gradovima, te o proizvodnji i javnoj prodaji tog domaćeg kruha. U Kolnu XV. i u Kastiliji XVI. stoljeća, ali još i danas, seljaci iz okolnih sela dolaze prodavati kruh u gradove, kamo stižu čim svane. U Veneciji, povlastica je ambasadora da se snabdijevaju seljačkim kruhom iz okolice: on je na glasu da je bolji od kruha venecijanskih pekara. Brojne su kuće bogatih koje u Veneciji, Genovi, i drugdje imaju svoje spremište za žito i svoju krušnu peć. I mali ljudi često sami peku kruh, ako je suditi po 139


T ržnica n a P erlach p latzu u A ugsb u rg u (XVI. stoljeće). Prizori se razlikuju prem a m jesecim a: lijevo, u listo p a d u , p ro d a ja divljači; u s tu d e n o m , d rva, slam e, svinja koje su s e klale n a trgu; u prosincu:

140

Kruh svagdanji

žilo s e p ro d a je n a m alo. D e sn o , izlazeći iz V ijećnice, dugi n iz g ra đ a n a o d jev en ih u k rzn o . U p o zadini, selo ... (S tad tlich e K u n stsa m m lu n g e n , A u gsburg).

141


Krušna,peć, Krakov, XV. stoljeće. Codex Balthasara Behema, Bibliote kaJagicllonska, Krakov. (FotoMarek Rostvorovski) prizoru na gradskoj tržnici Augsburga, na jednom plamu iz XVI. stoljeća: i žito se prodaje na mjerice (uostalom, one se čuvaju u gradskom muzeju). U Veneciji 1606, prem a sasvim vjerojatnom službenom raču nu, žito koje prerađuju pekari, ne prem ašuje 182.000 stara na cjelokupnu potrošnju od 483 600; tržišta uzimaju 109.500 stara, a »kuće koje se same snabdijevaju141«, 144.000. Ostatak služi za proizvodnju dvopeka, neophodnog flotama. Tako, ukratko, kruh pekara jedva premašuje kruh pečen u domaćim pećima142. I to u Veneciji! Kolikog li uzbuđenja u Genovi, u kolovozu 1673, kad je riječ o zabrani pečenja domaćeg kruha: »Narod mrmlja, objašnjava francuski konzul (...), i čini se da (gradski oci) sve žele prisiliti da kupuju kruh na trgovima, i vele da ima plemića (podrazumijevajte velikih poslovnih ljudi) koji nude stotinu i osamdeset škuda godiš nje da bi mogli imati udjela u proizvodnji kruha, jer (...) običaj je 142

Kruh svagdanji

da svatko svoj kruh peče kod sebe, i nitko to više ne bi mogao, što bi bio velik trošak, budući da se onaj koji se prodaje na tržnicama (...), prodaje po četrdeset lira mina, a ne vrijedi više od osamnaest, osim što je dotični kruh koji se prodaje, dobar samo onoga dana kad je načinjen, dok je sutradan kiseo i ne može se jesti. Ta afera izaziva buku, i jučer ujutro pronađena je ceduljica obješena na

Gustoća mlinova. Ova karta iz 1782. (krivo orijentirana: sjeverje dolje, juggore,Jadran lijevo, Apenini desno) prikazuje 5 velikih sela (odkojihjejedno dvostruko, Montalboddo, azatimVaccarile) između četiriju rijeka, u pokrajini Marche, iza Ancone. Populacija (ukupno: 15971 stanovnik), raspoređena napodručju od 450 km2, raspolaže s 18mlinova, što iznosijedan mlin na 880 stanovnika, dokje prosjek u Francuskoj 400. Ali sve ovisi osnazi mlina, o broju njegovih kotača i žrvanja; to nam nijepoznato. (Foto SergioAnselmi)

143

F e r n a n d B r a u d e l/ S t r u k t u r e s v a k id a š n jic e

Trgu San Širo, gdje se okuplja staro plemstvo, koja prijeti vladi i naviješta da ćc se osloboditi njezine tiranije143«. Povjerujemo li Parmcntieru, tek oko 1770-1780. iščeznut će običaj porodičnog kruha u većini velikih gradova Francuske144. Jean Meyer ukazuje na potpuno napuštanje individualne pro izvodnje u Nantcsu 1771. i povezuje tu pojavu s prihvaćanjem bijelog pšeničnog kruha145. Mogli bismo se upitati, gdje je bilo drobljcno žito što se kupovalo za porodične peći. Doista, svi gradovi imaju mlinove na dohvat ruke, jer ako se žito čuva relativno dobro (ono se često skladišti u klasovima, mlateći ga nekoliko puta godišnje u spremiš tima), brašno se takorckavši uopće ne može očuvati. Treba dakle mljeti iz dana u dan tijekom godine, u mlinovima koji se tada nalaze na rubovima svih sela i gradova, ponekad u samom njiho vom središtu, na nekom rukavcu vode. Svaki kvar u mlinu — kao u Parizu, kad se Seina zamrzne ili preplavi — uzrokuje poteškoće u snabdijevanju. Treba Ii se začuditi što su na utvrde Pariza postavljene vjetrenjače i što ručni mlinovi i dalje opstaju i imaju svoje branioce?

Jer žito je kralj Trojstvo: žito, brašno, kruh, ispunja povijest Evrope. Ono je glavna preokupacija gradova, država, trgovaca, za koje živjeti znači »gristi svoj kruh«. Kruh, taj osvajač, u prepiskama tog vremena, bio je osobito istaknut. Dođe li do rasta njegove cijene, sve se počinje pokretati, i gomila prijeti. Posvuda, u Londonu, Parizu, Napulju. Ncckcr je zaista u pravu kad kaže da »narod nikada neće saslušati razloge za skupoću kruha146«. Na svaku uzbunu, mali narod potro šača neće se ustručavati da pribjegne sili. U Napulju 1585, veliki su izvozi uzrokovali glad. Trebat će uskoro jesti kruh »di castagne e legumi«, od kestenja i suhog povrća. Trgovac i prekupac Gio. Vicenzo Storaci drsko odgovara onima koji oko njega urlaju da neće jesti takav kruh: »Mangiatepietre«. Napuljski puk sručuje se na njega, ubija ga, vuče ulicama grada njegovo iznakaženo tijelo i napokon ga siječe u komade. Potkralj će dati objesiti i raščetvoriti 37 ljudi, a 100 ćc poslati na galije147. U Parizu, u prosincu 1692, pekarne na trgu Maubert su razorene. Kažnjavanje je neposredno, surovo: dva buntovnika su obješena, a ostali osuđeni na galije, na 14 4


okove ili bičcvanjc148, i sve se smiruje, ili se čini da se smiruje. Ali tisuće sličnih pobuna mogu se prepoznati od XV. do XVIII. stoljeća. Tako je uostalom i počela francuska revolucija. Dobra se žetva zato prihvaća kao nebeski blagoslov. 11. kolovoza 1649. služena je u Rimu svečana misa u zahvalu Dogu zbog dobre žetve koja je napunila žitnice. Prefekt za namirnice, Pallavicini, odjednom postaje herojem: »On je udvostručio kruh!«1,19. Čitalac će bez poteškoća razumjeti tu nimalo proro čansku rečenicu: cijena kruha u Rimu ne mijenja se, mijenja se jedino težina, kao što je gotovo posvuda pravilo. Pallavicini je dakle odjednom, veoma privremeno, istina, za 50% povećao ku povnu moć najsiromašnijih, onih koji jedu jedino kruh.

145

RIŽA

Kao i žito, i više nego ono, riža je vladajuća, tiranska biljka. Mnogi su se čitaoci povijesti Kine, koju je napisao jedan veliki povjesničar150, mogli nasmijati neprestanim usporedbama autora: jedan je car bio kineski Hugucs Capet, onaj drugi Luj XI ili Luj XIV, ili Napoleon. Svaki se Zapadnjak, u tim svjetovima Dalekog istoka, mora, da bi razjasnio njegov put, obratiti svojim vlastitim vrijed nostima. Govoreći o riži, govorit ćemo dakle o žitu. Uostalom, obje su biljke travne, i jedna i druga porijeklom su iz suhih zemalja. Riža je zatim bila pretvorena u poluvodenu biljku, što je osigu ravalo njezin visok urod i njezin uspjeh. Ali njezino porijeklo otkriva još jedno obilježje: kao i u žita, korijenje joj je »bujno« i potrebna mu je velika količina kisika kojeg ponestaje u staja* ćicama: stoga nema rižina polja u kojem se naizgled nepokretna voda ne bi u određenim trenucima pokretala, kako bi to napajanje kisikom bilo moguće. Hidraulična tehnika mora dakle naizmjence zaustavljati i stvarati pokret. U usporedbi sa žitom, riža je ujedno i manje i više domi nantna biljka. Dominantnija, jer riža ne hrani svoje pristalice kao žito u opsegu od 50 ilit70%, već 80 ili 90%, ako ne i više. Neoljuštcna, održava se bolje od žita. Zauzvrat, u svjetskom mjerilu, žito je važnije. Ono je 1977, zauzimalo 232 milijuna hektara, a riža 142; ono daje mnogo manje po hektaru nego riža (16, 6 kvintala prema 26, u prosjeku), a ukupno, oba se proizvoda gotovo uravnotežuju: 366 milijuna tona riže prema 386 žita (a 349 kuku ruza)151. Ali brojke koje govore o riži, sporne su a i odnose se na neprerađeno zrno, koje, oguljeno, gubi 20 do 25 % svoje težine. Ove brojke opadaju tada za bar 290 milijuna tona, daleko iza žita ili kukuruza, koji zadržavaju ovojnicu. Druga nezgodna strana riže: u svoju korist okreće rekordno velike količine radova koji se zahtijevaju od ljudi. Pridodajmo da se riža, usprkos svojem prodoru u Evropu, Afriku i Ameriku, uglavnom zadržava na Dalekom istoku u kojem danas zauzima 95% proizvodnje. Napokon, ona se najčešće troši na licu mjesta, tako da nema trgovine rižom koja bi se mogla usporediti s trgovinom žita. Prije XVIII. stoljeća, nema njenog znatnijeg prometa, osim iz južne Kine prema sjevernoj Kini, car146

K ru h s v a g d a n ji s k im

k a n a lo m , i u

k o ris t p c k in š k o g

d v o ra ,

ili p a k

o d

T o n k in a ,

d a n a š n j e C o c h i n c h i n c ili Š i j a m a , o v o g a p u t a p r e m a I n d i j i k o j a je u v ije k p a tila o d n e d o v o ljn e p r e h r a n e . U In d iji p o s to ji s a m o je d n o v a ž n o iz v o z n o tr ž iš te , B e n g a l.

Riža kao suha kultura i riža rižinih polja Riža i žito potječu iz suhih dolina srednje Azije, kao tolike uzgojene biljke. Ali žito je uspjelo mnogo ranije nego riža, ona oko 2.000 godine prije naše ere, a žito 5.000. Postoji dakle, u pogledu žita, prednost od više desetaka stoljeća. Medu suhim biljkama, riža je dugo bila beznačajna. Prva je kineska civilizacija nije poznavala, a formirala se na sjeveru Kine, na golemom pustom »polju«, na temelju triju, još danas klasičnih travnih biljki: sijcrka, sa stabljikama visokim od 4 do 5 metara, žita i prosa. Ona je, za jednog engleskog putnika (1793), »proso Darbada koje Kinezi nazivaju Koto leang, to jest, veliko žito. U svim pokrajinama sjeverne Kine to je žito jeftinije od riže. Ono se vjerojatno prvo uzgajalo, jer u drevnim kineskim knjigama vidimo da je kapacitet mjerica bio određen brojem zrna te vrste, koji je u nju mogao stati. Tako je stotinu zrna ispunjalo jedan ehoo.. .152«. U Sjevernoj Kini, evropski su putnici, stigavši 1749. satrti od umora u blizinu Pekinga, u gostionici našli samo »lošeg šećera i zdjelicu napola kuhana pro sa153«. Još i danas, kaše od žita, prosa i sijcrka, ondje su pravilo, osim soje i slatkog krumpira154. Pred tom ranom razvijenošću, južna je Kina, šumovita, moč varna, zadugo ostala osrednje područje u kojem je čovjek živio, kao i danas na otocima Pacifika, od jama —lijana koje daju gomolje od kojih se proizvodi hranjivi škrob ili taroa (colocassia), biljke bliske šećernoj repi, koja se još i danas uzgaja u Kini, što je dokaz da je taro ondje nekoć igrao veliku ulogu. Jamu i colocassiji ne pridružuje se niti slatki krumpir, niti manioka, niti krumpir, ni kukuruz, američke biljke koje su putovale morima tek nakon evropskog otkrića Novog svijeta. Tada već utvrđena civilizacija riže pružila im je otpor: manioka se ukorijenila jedino u području Travankura, na Dekanu, a slatki krumpir u Kini tek u XVIII. stoljeću, na Ceylonu i na dalekom Sandwichkom otočju, izgub ljenom usred Pacifika. Gomolji danas imaju dosta blijedu ulogu 1 47


na Dalekom istoku. On se prvenstveno vraća žitaricama, prven stveno riži: 220 milijuna tona za cijelu monsunsku Azijugodine 1969, prema 140 milijuna tona različitih žitarica: pšenice, prosa, kukuruza, ječma155. Vodena riža udomila se isprva vjerojatno u Indiji, a zatim je kopnenim ili morskim putem došla do južne Kine, možda oko 2.000 ili 2.150. godine prije naše ere. Ona se tu polako ustaljivala u klasičnom obliku u kakvom je mi poznajemo. S rasprostiranjem riže, golemi će se pješčanik kineskog života ok renuti: stari sjever zamjenjuje novi jug, tim više što će sjever, otvarajući se prema pustinjama i putevima srednje Azije, upoznati provale i pustošenja. Iz Kine (i Indije), kultura riže se nadaleko proširila prema Tibetu, Indoneziji i Japanu. Za zemlje koje je prihvaćaju, »ona je način da se stekne svjedočanstvo o civiliziranosti156.« UJapanu, ukorjenjivanje, započeto oko prvog stoljeća naše ere, bilo je izuzetno polagano, budući da će se kraljevski položaj u japanskoj prehrani, vratiti riži tek u XVII. stoljeću157. Kižina polja zauzimaju na Dalekom istoku još i danas veoma male prostore (nema sumnje više od 95% svjetske površine na mijenjene vodenoj riži, ali ukupno samo 100 milijuna hektara u 1966)158. Osim na tim povlaštenim područjima, riža se, bolje ili lošije, rasprostrla na širokim područjima kao suha kultura. Ta siromašna riža, osnovni je element života nerazvijenih naroda. Zamislimo kutak raskrčene, spaljene šume na Sumatri, na Ceylonu ili u anamitskim Kordiljcrima. Na oslobođenom tlu, bez ikakvih priprema (panjevi ostaju na mjestu, tlo se ne ore, a pepeo služi kao gnoj), zrno se baca zamasima. Za pet i pol mjeseci ono će sazrijeti. Iza njega postojat će mogućnost upuštanja u neke kul ture, gomoljc, patliđanc, razno povrće. U takvom sistemu, slabo bogato tlo bilo je potpuno iscrpljeno. Slijedeće će godine biti potrebno »izjesti« drugi kutak šume. S takvom desetljetnom rota cijom, ta vrst kulture teorijski zahtijeva 1 km2 na 50 stanovnika, a stvarno na oko 25, budući da je polovica planinskih terena neiskoristiva. Ako rotacija može obnoviti šumu, ne za deset, nego za dvadeset godina (najčešći slučaj), gustoća će iznositi 10 na km2. Svaki put »šuma na ugaru« daje rastresito tlo koje se lako obraduje, i koje primitivna oruđa mogu zasijecati. Sve se očito uravnotežuje, pod uvjetom da se stanovništvo ne poveća prekom jerno, i pod uvjetom da se uništena šuma sama obnovi nakon tih uzastopnih paljenja. Ti sistemi obrađivanja nose lokalna imena, ladang u Maleziji i Indoneziji, ray ili rai u planinama Vijetnama, djoung u Indiji, tavy na Madagaskaru, kamo je arapska plovidba 148

Kruh svagdanji

Rasadnik riže u Kini u XIX. stoljeću. (Negativ IS. N.) oko X. stoljeća donijela rižu, sve obroke skromnog života uz dodatak »brašnaste srži palmova drveta sago«, ili plodove krušnog drveta. Daleko smo od »metodične« proizvodnje na rižinim po ljima, daleko također od iscrpljujućeg rada na njima.

Čudo rižinih polja Toliko nam se slika, toliko svjedočanstava i objašnjenja o rižinim poljima pruža, da bismo bili nezahvalni kad ne bismo sve razum jeli. Jedno kinesko djelo iz 1210, Keng Tche Tou, već pokazuje kvadrate rižinih polja, njihove odjeljke od po nekoliko ari svaki, crpke za natapanje s pedalama, presađivanje, žetvu riže, pa čak i kola potpuno nalik današnjima, s upregnutim samo jednim bivo149

F e r n a n d B r a u d e l / S t r u k t u r e s v a k id a š n jic e

lom159. Ma koji bio njihov datum, slike su potpuno nalik ^današ njima. Čini sc da se ništa nije izmijenilo. Ono što na prvi pogled iznenađuje, to je izvanredna zaposjednutost tog povlaštenog tla: »Sve su doline obrađene, piše jezuit otac du Halde (1735) l6°. Ne primjećujemo ni ograda, ni jaraka, gotovo nijednog drveta, toliko se boje da bi mogli izgubiti pedalj terena«. To je isto na jednak način govorio već stoljeće ranije (1626) drugi jezuit, O. de Las Cortes: »Nije bilo ni pedlja zemlje... ni najmanjeg kutka koji bi ostao neobrađen161«. Svaki odjeljak polja, između blagih nasipa, ima pedesetak metara dužine. Voda u njih pritječe i otječe; blatnjava voda, to je blagoslov, budući da blatna voda obnavlja plodnost tla i ne pogoduje anofelima, prenositeljima klica malarije. Njima, naprotiv, pogoduju bistre, brdske i planinske vode. Područja ladanga ili raya, područja su endemske malarije nakon zaustavljenog demografskog rasta. U XV. stoljeću, Angkor Vat je blistava prijestolnica, sa svojim rižinim poljima i svojim blatnjavim vodama. Sijamski upadi nisu je sami uništili, već poremećuju njezin život i poljoprivredne radove; voda kanala sc bistri i malarija pobjeđuje, a s njom osvajačka šuma162. Slične drame naslućuju se u Bengalu u XVII. stoljeću. Ako je rižino polje suviše usko, ako ga obližnje vode potope, tada započinju uništavajući naleti malarije. Između Himalaje i brežuljaka Sivalik, u toj udolini u kojoj izbijaju toliki bistri izvori, malarija je sve prisutna163. Dakako, voda je velik problem. Ona može potopiti biljke. U Sijamu i Kambodži bilo je potrebno iskoristiti nevjerojatnu gipkost plutajuće riže kojoj stabljike mogu porasti od 9 do 10 metara, kako bi odoljele golemim dcnivelacijama vodene površine. Žanje se iz lađa, režući klasje i ostavljajući slamu koja je ponekad nevjerojatne dužine164. Druga poteškoća: dovesti, a zatim odvesti vodu. Dovesti je i bambusovim kanalima s visokih izvora, iscrpsti je u bunare, kao što se čini u dolini Gangesa, a često i u Kini, dovesti je, kao na Ceylonu, iz velikih rezervoara, tanks, ali oni su uvijek gotovo na niskoj razini, ponekad duboko izdubeni u zemlji. Dogodit će se tu i tamo da je neophodno dovesti vodu sve do rižinih polja koja ih nadvisuju, i otuda one dizalice ili crpke na pedale koje još i danas vidimo. Zamijeniti ih parnom ili električnom crpkom značilo bi lišiti se jeftinog ljudskog rada. O. de Las Cortes je vidio kako djeluju: »Ponekad crpu vodu«, bilježi on, »malim prikladnim strojem, nekom vrsti dizalice kojoj nisu potrebni konji. Najlakše na svijetu, kaže, jedan sam Kinez može pokretati stroj cijeli dan 150

K ru h s v a g d a n ji s v o jim

n o g a m a 165« . V a l j a t a k o đ e r u s t a v a m a p o k r e t a t i v o d u i z j e d

n o g o d je ljk a u d r u g i. R a z u m ljiv o , o d a b r a n i s is te m o v is i o lo k a ln im u v je tim a . K ad n ije d a n

n a č in n a v o d n ja v a n ja n ije m o g u ć , n a s ip u z

p o lje s lu ž i d a s e z a d rž i k iš n ic a , k o ja je d o v o ljn a d a o d r ž i v e o m a v e l i k d i o n i z i n s k i h k u l t u r a u m o n s u n s k o j A z iji. U c je lin i, g o le m a k o n c e n tr a c ija r a d a , lju d s k o g k a p ita la , p o m n o

p rila g o d a v a n je .

v e lik e

lin ije

to g

z ira n e

odozgo.

N iš ta

s is te m a T o

se,

u o s ta lo m ,

n a p a ja n ja

p re tp o s ta v lja

n is u

č v rs to

n e

bi

b ile

m o g lo

č v rs to

d ru š tv o ,

o d rž a ti

da

vezane, n ad

d ržav n u

v la s t, i

o b im n e , b e s k r a jn e ra d o v e . C a rs k i k a n a l M o d re rije k e u P e k in g u , ta k o đ e r je v e lik s is te m n ih

p o lja

znači

d o b ru

n a v o d n j a v a n j a 166. D o b r a o p r e m l j e n o s t r i ž i o p s k rb lje n o s t d rž a v e . T o

p re tp o s ta v lja

i

p r a v iln o z b ija n je s e la , k o le k tiv n e p ris ile n a v o d n ja v a n ja , k a o i č e s te n e s i g u r n o s t i k in e s k ih s e la . R iž in a p o lja

ta k o

su

p o ta k n u la

v e lik a

n a s e lja v a n ja

na

p o d

r u č j a g d je je o n a u s p ije v a la , a li i č v r s tu d r u š t v e n u d is c i p l i n u . A k o se o k o O ko

1 1 0 0 , K in a p o m i č e p r e m a

ju g u , z a to

je

o d g o v o rn a

riž a .

1 3 8 0 , K in a je u o d n o s u p r e m a s j e v e r n o j K in i k a o 2 ,5 p r e m a

1, o v d je 15 m iliju n a s ta n o v n ik a , o n d je 3 8 , p r e m a s lu ž b e n im

b ro j

je u s p j e h , n e u t o m e d a s e b e s k o n a č n o i s k o r i š t a v a ista obradiva površina, da se očuva urod zahvaljujući hidraulici, nego da se svake godine uspije ostvariti dvostruka, ponekad i trostruka žetva. Neka se prosudi prema današnjem kalendaru donjeg Tonkina: poljoprivredna godina započinje sa siječanjskim presađiva njima. Pet mjeseci kasnije žanje se, dakle u lipnju: to je »žetva petog mjeseca«. Da bi se ostvarila druga, pet mjeseci kasnije, ona 10. mjeseca, valja požuriti. Urod se brzo prebacuje u spremišta, i polja se mogu ponovo izorati, izravnati, zagnojiti, potopiti. Ni govora o tome da se sije u zamasima, jer bi klijanje oduzelo odviše vremena. Presadnice se uzimaju s rasadnika gdje rastu gusto posijane u zemlju neštcdice ognojenu. Rasađuju se tada na razmaku od 10 do 12 cm. Rasadnik, obilno zagnojen ljudskim gnojem ili gradskim otpacima, igra odlučujuću ulogu: on ušteduje vrijeme i mladim biljkama daje više snage. Žetva 10. mjeseca je najvažnija, ona doseže svoju punoću u studenom. Odmah potom započinju ora nja, uz pripremu siječanjskih presađivanja168. Poljoprivredni kalendar posvuda utvrđuje slijed tih hitnih radova. U Kambodži169, nakon kiša koje su ostavile lokve vode, prvo oranje »budi rižino polje«. Ono će se jednom usmjeravati od ruba prema središtu, a slijedeći put, od središta prema rubu. Kako k a m a 167. P r a v i

151

F e r n a n d B r a u d e l/ S tr u k t u r e s v a k id a š n jic e

nc bi za sobom ostavio udubine koje bi sc mogle napuniti vodom, seljak koji vodi bivola usijeca dijagonalno preko brazda jedan ili dva jarka za odvod suvišne vode... Trebat će zatim iščupati travke, pustiti ih da sagnjiju, rastjerati rakove koji nanose Štetu u nedovo ljno dubokim vodama. Paziti da sc presadnice čupaju desnom rukom i otresaju o lijevu nogu »kako bi se odvojila zemlja s korijenja koje sc još ogoljuje protresanjem u vodi...« Poslovice, uobičajene slike, ukazuju na taj slijed zadataka. U Kambodži, pustiti vodu u rasadište, to je »utopiti vrapce i grlice«. Pri pojavi prvih metlika, kaže sc da je »biljka trudna«. Kad rižino polje poprimi zlaćanu boju, to je »boja papiginog krila«. Nekoliko tjedana kasnije, za berbe, kad zrno »u kojem se zgusnulo mlijeko, otežava«, bit će prava igra, ili gotovo igra, da se snopovi skupe ili u »jastuk« ili u »gredu« ili u »pelikana koji leti« ili u »pseći rep«, ili u »slonovu nogu«... Nakon mlaćenja, zrno se rešeta, kako bi se rastjerala »riječ p a ddya «, to jest, »prazne kuglice koje odlijeću s vjetrom«. Za Zapadnjaka, viteza Chardina koji gleda kako se uzgaja riža u Perziji, bitna je činjenica, brzina rasta: »Zrno niče za tri mjeseca, iako ga prenose nakon što izraste travka; jer presađuje sc vlat po vlat u vlažnu i muljevitu zemlju. Osam dana nakon što se riža osuši, postaje zrela170.« Brzina, to je tajna dviju žetvi obiju riža, ili, ako je odviše sjeverno, jedne riže, a jedne žita, raži ili prosa. Moguće je čak dobiti i tri žetve, dvije riže i jednu između njih, pšenice, ječma, heljde, raži, ili povrća (repe, mrkve, boba, nankinškog kupusa). Rižino polje je i tvornica. Jedan hektar žitne zemlje u Francuskoj, u vrijeme Lavoisiera, daje prosječno 5 kvintala, a jedan hektar rižinog polja često daje 30 kvintala neoljuštene rizz,paddy. Oljuštena iznosi 21 kvintal jestive riže od 3-500 kalorija po kilogramu, što je golem zbroj od 7,350.000 kalorija po hektaru, prema 1,500.000 kod žita i samo 340.000 životinjskih kalorija, ako hektar, namije njen za uzgoj stoke, daje 150 kg mesa171. Te brojke ukazuju na golemu superiornost riže i biljne prehrane. Naravno, nisu samo zbog idealizma civilizacije Dalekog istoka radije odabrale biljnu. Riža, jedva kuhana na vodi, svakodnevna je hrana, kao kruh Zapadnjacima. Ne možemo a da ne mislimo na talijanski pane e companatico, gledajući kako oskudan dodatak prati porciju riže dobro ishranjenog seljaka u delti Tonkina, za naših dana (1938): — »5 g svinjske masti, 10 g nuoc m am a (riblji umak), 20 g soli i određene količine zelenog lišća bez kalorične vrijednosti« — na 152

Kruh svagdanji

Ručno mlaćenje riže. Crtež llanabuse Itcboa (1652-1724). (lalerie Janette Ostier, Pariz. (Poto Nelly Delay) 1.000 g bijele riže (ona iznosi 3-500 kalorija od ukupno 3- 565)172. Prosječni obrok Indijca koji se hrani rižom, bio je 1940. raznolikiji, ali isto tako biljni: »560 g riže, 30 g graška i mahuna, 125 g svježog povrća, 9 g ulja i biljnih masnoća, 14 g ribe, mesa i jaja, i neznatna količina mlijeka175«. Isto tako malo mesa sadrži obrok radnika u Pekingu, 1928, čija sc prehram bena potrošnja kreće od 80% žitarica, 15, 8 % povrća i začina 3 , 2%mesa174. Ovi današnji realiteti dosežu one jučerašnje. Jedan sc putnik XVIII. stoljeća čudio da na Ceylonu »riža na vodi, sa solju, s nekoliko zelenih listova i sokom limuna prolazi kao dobar obrok«. Čak i »veliki« jedu veoma malo mesa ili ribe175. O. du Haldc je 1735. zabilježio da ćc Kinez koji je proveo dan u neprekidnom radu, često u vodi do koljena, uvečer (...) biti sretan ako nađe riže, kuhane trave i malo Čaja. Valja primijetiti da sc u Kini riža uvijek kuha na vodi i da je za Kineza ono Što je kruh Evropljanima, a da nikad ne izazove gađenje.176. Porcija prema O. de Las Cortesu: »mala zdjelica riže na vodi, bez soli, kruh je tih područja«, ili 153


zapravo četiri ili pet zalogaja iz zdjelice »koja se prinosi ustima lijevom rukom, i s dva štapića u desnoj, brzo se unose u želudac, kao da se ubacuju u vreću, pušući ponajprije«. Beskorisno je tim Kinezima govoriti o kruhu ili dvopeku. Ako imaju žita, jedu ga kao kolačiće umiješane sa salom i kuhane na pari177. Ti su »kruščići« 1794. očarali Guigncsa i njegove suputnike. Poboljšali su ih s »malo maslaca«, i odjednom, »prilično smo se dobro oporavili od prisilnog posta koji su nam nametnuli man darini178.« Možemo li ovdje govoriti o civilizacijskom izboru, o dominantnom ukusu, ili prehrambenoj strasti koja je rezultat svjesne sklonosti, kao osjećanje izvrsnosti? Napustiti uzgoj riže, značilo bi propasti. Ljudi u monsunskoj Aziji, kaže Pierre Gourou, više vole rižu od gomolja i žitarica za kašu ili za kruh. Japanski seljaci danas uzgajaju ječam, pšenicu, proso, ali samo između berbi riže ili kad je suha kultura neophodna. Jedino ih nužnost navodi da jedu žitarice koje smatraju »otužnima«. To i objašnjava zašto riža danas dopire što je moguće najviše na sjever, sve do 49.

Mlaćenje riže mlatilom u Japanu. Galerie Janette Ostier. (Foto Nelly

Delay). 154


stupnja sjeverne širine, do područja u kojima bi druge kulture nedvojbeno bile pogodnije.179 Čitav se Daleki istok prehranjuje rižom i njezinim proiz vodima, pa čak i Evropljani nastanjeni u Goi. Portugalci u tom gradu, utvrđuje Mandclslo 1639, više vole rižu od kruha »otkako su se tu udomaćili«180. Od riže, u Kini se proizvodi vino koje »opija kao i najbolje vino Španjolske«, »vino koje vuče na boju jantara«. Možda zbog oponašanja, ili zbog niske cijene riže na Zapadu, u »nekim krajevima Evrope (u XVIII. stoljeću), pomišljalo se na proizvodnju veoma jake rakije, ali ona je u Francuskoj zabranjena kao i rakija od žita i melase«181. Mnogo riže, dakle, a malo mesa ili uopće bez mesa. Naslu ćujemo u tim uvjetima izuzetnu tiraniju riže. Promjene njezine cijene u Kini pogađaju sve, uključujući i dnevnice vojnika koje s njom rastu i padaju, kao da se radi o pokremoj ljestvici187.Još bolje u Japanu: riža je prije presudnih reformi i promjena XVII. stoljeća, sredstvo plaćanja. Cijena riže na japanskom tržištu, zbog monetar nih devalvacija, udeseterostručit će se od 1642-1643. i od 1713— 1715.183 Tu slavu riži osigurava druga žetva. Otkada ona datira? Već više stoljeća, već kada se O. de Las Cortes, 1626. divio brojnim žetvama u kantonskoj zemlji. Na istoj zemlji, bilježi on, »u jednoj godini dobivaju se tri žetve zaredom, dvije riže i jedna žita, od 40 do 50 po zrnu posijanom, zbog umjerenosti topline, atmosferskih uvjeta, izvrsnog tla, boljeg i plodnijeg od bilo kojeg tla u Špa njolskoj ili Meksiku«18,1. Budimo skeptični u pogledu 40 ili 50 prema 1, a možda i prema trećoj žetvi žita, ali zadržimo dojam preobilja. Što se tiče točnog datuma te presudne revolucije, u početku XI. stoljeća, vrste rane riže (koja sazrijeva zimi i omo gućuje dvostruku godišnju žetvu), bile su uvezene iz Champe (centar i jug Annama). Novina je pomalo, jedne za drugima, osvojila tople pokrajine185. Od XIII. stoljeća sve je već bilo na svojem mjestu i tada je započeo veliki demografski rast južne Kine.

Odgovornosti riže Uspjeh i izbor riže nameću niz problema, kao što uostalom name će i žito, dominantna biljka u Evropi. Riža kuhana na vodi —»kaša« — kao i pečeni kruh u Evropi, »temeljna su hrana«, to jest, sva hrana stanovništva zasniva se na jednoličnoj upotrebi te hrane koja 155


sc svakodnevno služi. Dakle, analogne situacije. Uz tu razliku, što nam povijesno osvjetljenje u Aziji često nedostaje. Uspjeh riže donosi široke, brojne, očite odgovornosti. Rižina polja zauzimaju veoma male prostore i to je prva važna točka. Na drugom mjestu, njihova velika produktivnost omogućuje da se prehrani brojno, veoma gusto naseljeno stanovništvo. Ako je vje rovati jednom, možda suviše optimističnom povjesničaru, svaki Kinez već šest ili sedam stoljeća raspolaže godišnje s 300 kg riže ili drugih žitarica i s 2000 kalorija dnevno186. Čak i ako su brojke vjerojatno suviše visoke, a kontinuitet tog blagostanja u svakom slučaju porican nedvosmislenim znakovima bijede i seljačkih po buna187, određena postojanost prehrane bila je osigurana ljudima riže. Kako bi uostalom i preživjeli tako brojni? Ipak, koncentracija rižinih polja i radne snage u nižim pod ručjima logično uzrokuje neka »odstupanja«, kao što bi rekao Pierre Gourou. Tako u Kini, u kojoj, za razliku odjave i Filipina, planinska riža ostaje izuzetak, bar do XVIII. stoljeća, jedan putnik, opet 1734, prelazi od NingPoa do Pekinga visokim, gotovo pustim zemljama168. Ono što je Evropa našla u planinama, tom aktivnom kapitalu ljudi, stada, snažan život koji je znala vrednovati, Daleki istok je prczrco, čak odbacio. Koliki li gubitak treba nadoknaditi! Ali kako će Kinezi iskoristiti planinu, kad nemaju smisla za is korištavanje šuma ili uzgoj stoke, kad ne troše ni mlijeko ni sir, veoma malo mesa, kad se nisu ni pokušavali pridružiti brdskom stanovništvu, kad su daleko od svega toga! Da parafraziramo Picrrca Gouroua, zamislimo oblastjura ili Savoju bez stada, raskrčene na anarhičan način, aktivno stanovništvo koje se koncentrira u dolinama uz rijeke i jezera. Za to, odgovornost snose uzgoj riže i prehrambene navike kineskog stanovništva. Objašnjenje valja potražiti u dugoj, opet nedovoljno rasvijet ljenoj povijesti. Iako navodnjavanje nije tako staro kao Što to želi kineska tradicija, ono se u širokom rasponu primjenjuje u IV. i III. stoljeću prije naše ere, istodobno s vladinom politikom intenziv nog krčenja i razvojem znanstvenijc poljoprivrede189. Tada je Kina, obraćajući se hidraulici i intenzivnoj proizvodnji žitarica u razdob lju Han, oblikovala klasičan krajolik svoje povijesti. Taj krajolik, stvoren najranije za vrijeme Perikla, da se obratimo kronologiji Zapada, bit će utvrđen, u svoj svojoj punoći, prije uspjeha ranih vrsta južnih riža, što nas vodi k XI. i XII. stoljeću, u vrijeme križarskih ratova. Jučer, prema strahovito polaganom ritmu civili zacija, klasična Kina započinje u svojoj materijalnosti izbijati iz 15 6

Kruh svagdanji

svoje duge poljoprivredne revolucije koja je razbila i obnovila njezine strukture, što je nedvojbeno kapitalna činjenica u povijesti ljudi na Dalekom istoku. Ni u čemu to ne bismo mogli usporediti s Evropom, u kojoj još davno prije homerskih kazivanja postoji zemljoradnička civili zacija mediteranskih zemalja —žito, maslina, loza, stočarstvo — u kojoj pastoralni život zapljuskuje sve razine planina, sve do nizin skih podnožja. Telemah se sjeća da je živio pokraj blatnih brđana Peloponeza koji su se hranili žirovima190. Seoski život u Evropi ostaje oslonjen na poljoprivredu i stočarstvo istodobno, na »ora nje i napasanjc« koje daju istodobno gnojivo neophodno za žito i životinjsku energiju koja se obilno primjenjuje kao bitan sustavni dio u prehrani. Zauzvrat, hektar obradive zemlje u Evropi, sa svojim rotacijama kulture, hrani mnogo manje ljudi nego u Kini. Obuzet sam sobom, Kinez na jugu nije propustio osvajanje planina, on ga nije ni poduzeo. Odagnavši gotovo sasvim domaće životinje i zatvorivši vrata bijednim brdanima suhe riže, on napre duje, ali sve mora obavljati sam, vući kola, lađe, ili ih podizati kako bi mogle prijeći od jednog jaza do drugog, prenositi drva, trčati cestama prenoseći novosti i poruke. Divoli rižinih polja, svedeni na životni minimum, jedva rade, a nema konja, mula, deva, kao na sjeveru, ali sjeverna Kina nije Kina riže. Ovo je, napokon, pobjeda seljaštva zatvorena sama u sebe. Uzgoj riže ne usmjeruje se prven stveno prema vani, prema novoj zemlji, nego prema gradovima koji rano postoje. Otpaci, ljudski izmet iz gradova, blato sa kotača, oplođuju rižina polja. Otuda neprestana kretanja seljaka koji odlaze u gradove skupljati dragocjeno gnojivo »koje plaćaju tra vama, octom ili novcem«191. Otuda nepodnošljivi smradovi što lebde nad gradovima i seoskim poljima. Ta simbioza sela s gradom jača je nego na Zapadu. Za to nije odgovorna riža sama po sebi, već njezin uspjeh. Potreban je bio snažan demografski rast XVIII. stoljeća da bi započelo obrađivanje brežuljaka i nekih planinskih padina, s revo lucionarnim širenjem kukuruza i slatkog krumpira, uvezenih dva stoljeća ranije iz Amerike. Jer, ma koliko važna bila, riža ne isk ljučuje druge kulture. U Kini, u Japanu, kao i u Indiji. Japan Tokugawa (1600-1868) upoznaje u XVII. stoljeću, kad se zatvorio ili gotovo zatvorio za vanjsko tržište (od 1663), spek takularan razvoj svoje ekonomije i svoje populacije: 30 milijuna stanovnika, od kojih sama prijestolnica Ycdo (Tokio), oko 1700. okuplja milijun. Takav napredak bio je moguć jedino zahvaljujući 157

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjici

Dva aspekta uzgoja riže. Oranje uz pomoć bivola »kako bi voda dublje prodrla i natopila zemlju«.

stalnom usponu poljoprivredne proizvodnje koja održava 30 mili juna ljudi na istom području koje bi u Evropi moglo omogućiti život za samo 5 ili 10 milijuna stanovnika«192. Postoji najprije polagan napredak proizvodnje riže nakon poboljšanja sjemena, mreža za navodnjavanje i za odvod voda, manualnog oruđa seljaka (osobito izum senbakokia, golemog drvenog češlja za krunenje zrnja)193, a još više zbog komercijalizacije bogatijih i obilnijih gnojiva nego što je ljudski ili životinjski izmet: sasušene sardine, otpaci repice, soje ili pamuka. Ta gnojiva često predstavljaju 30 do 50% troškova uzgajanja194. S druge strane sve veća komercijalizacija poljoprivrednih proizvoda stvara široko tržište riže, s trgov cima prekupcima, kao i zamah dopunskih kultura, pamuka, repice, konoplje, duhana, mahunarki, duda, šećerne trske, seza158

K r u h s v a g d a n ji

Natapanje rižinog polja. Grafike prema slikama Keng Tebe Tona. Kabinet grafike. (Otisak D N.)

ma, žita... Pamuk i repica su najvažniji: repica se vezuje uz kulturu riže, pamuk uz kulturu žita. Te kulture povećavaju bruto prihode poljoprivrede, zahtijevaju uostalom dvostruku ili trostruku koli činu gnojiva od rižinih polja i dvostruko veću radnu snagu. Izvan rižinih polja, na »poljima«, trostruki režim često povezuje ječam, heljdu, repu. Dok je riža veoma zastupljena u veoma teškim davanjima u naravi (50 do 60% uroda daje se gospodaru), te nove kulture ustupaju mjesto davanjima u novcu i povezuju seoski svijet s modernom ekonomijom i objašnjavaju pojavu seljaka, ako ne bogatih, tada barem imućnih, na imanjima koja ostaju i ostat će veoma mala.195 Da je potrebno, to bi moglo pokazati da je i riža 159


veoma složena osoba, kojoj mi povjesničari Zapada tek počinjemo naslućivati obilježja. Kao što postoje dvije Kine, postoje i dvije Indije: riža obuh vaća Indijski poluotok, dotiče donji Ind, prekriva široku deltu i donju dolinu Gangcsa, ali ostavlja golemo područje za pšenicu i, još više, za proso koje se može zadovoljiti s manje plodnim zemljama. Prema nedavnim radovima indijskih povjesničara, gole mi zamah poljoprivrede, započet s Dclhijskim Carstvom, povećao je radove na navodnjavanju i krčenju, u proizvodnju unio raz nolikost, ohrabrio industrijske kulture, kao indigo, šećernu trsku, pamuk, dudov svilac196. U XVII. stoljeću, gradovi doživljavaju velik demografski porast. Kao u Japanu, proizvodnja se povećava, i razmjene, osobito riže i žita, zemljom, morem i vodama rijeka, organiziraju se na golemim udaljenostima. Ali, za razliku od Japa na, nema, čini se, napretka poljoprivrednih tehnika. Životinje, volovi i bivoli igraju veliku ulogu kao životinje za vuču ili tovar, ali njihov osušeni izmet služi kao gorivo, a ne gnojivo. Zbog vjerskih razloga, ljudski se izmet, nasuprot kineskom primjeru, ne upo trebljava, a nadasve golema stada ne koriste se, kao što znamo, za prehranu, ako izuzmemo mlijeko i topljeni maslac, koji se, uos talom, proizvodi u malim količinama, s obzirom na loše stanje stoke koja općenito nije zaštićena i nije, takorekavši ni hranjena. Napokon, riža i ostale žitarice na nesavršen način osiguravaju život širokog potkontinenta. Kao u Japanu197, demografska pre napučenost u XVIII. stoljeću očitovat će se dramatičnim gladima. Za sve to, očito, riža jedina nije odgovorna, jer ona nije stvaralac prenapučenosti u Indiji i drugdje, jučer kao i danas. Ona ih samo omogućuje.

16 0

KUKURUZ

Zanosna jc to pojava s kojom ćemo završiti naše izučavanje domi nantnih biljaka, ne želeći tu, nakon razmišljanja, uključiti manioku koja je u Americi bila temeljem samo primitivnim i u pravilu osrednjim kulturama. Kukuruz je podržao, ne slabeći, sjaj civili zacija i polu-civilizacija Inka, Maja i Azteka, svojih autentičnih kreacija. Nakon toga, postigao jc osobit uspjeh na svjetskoj razini.

Napokon jasno porijeklo Unjegovu slučaju sve jc jasno, pa čak i problemi njegova porijekla. Nakon čitanja i spornih tumačenja, eruditi XVI11. stoljeća, bili su uvjereni da jc kukuruz došao istodobno s Dalekog istoka i iz Amerike, gdje su ga Evropljani otkrili za prvog Kolumbovog puto vanja198. Potpuno jc sigurno da jc prvo objašnjenje krivo: kukuruz jc isključivo iz Amerike dopro do Azije i Afrike u kojoj bi nas ostaci, pa čak i neke yoruba-skulpturc, mogli dovesti u zabludu. Na tom području, arheologija jc morala, i jest imala posljednju riječ. Iako se u starim slojevima ne može očuvati klip kukuruza, nije tako s njegovom peludi koja se može fosilizirati. Fosilizirana pelud bila je tako pronađena oko Meksika gdje su izvršena duboka sondira nja. Grad se nekada nalazio na obali lagune koja je bila isušena, čemu je uslijedilo taloženje zemlje i znamo slijeganje tla. Sondira nja su bila brojna u starim močvarnim tlima grada i zrnca peludi kukuruza bila su pronađena na dubini od 50 do 60 m, to jest, tisuće godina unazad. Taje pelud ponekad pelud kukuruza koji se danas uzgaja, ili pak divljih kukuruza, bar dviju vrsti. Ali problem su razjasnila nedavna istraživanja doline Tehuacana, 200 km južno od Meksika. To suho područje, koje se svake zime pretvara u golemu pustinju, zbog svoje je suhoće očuvalo čak i zrna drevnog kukuruza, klipove (svedene na svoju os), izgriženo lišće. Biljke, ljudi, ljudski ostaci, nalaze se u blizini izvora podzemnih voda. Skloništa pod spiljom, dala su istraživačima pozamašan materijal, i time čitavu povijest kukuruza. 161

lin n a n d lira u clc l/S tr u k tu r e svakidašnjice

Žena koja melje kukuruz. Meksička umjetnost, Antropološki muzej Guadalajare. (Giraudon)

»U najstarijim slojevima vidimo kako jedan 2 a drugim nestaju svi m oderni kukuruzi. (...) U najstarijem, od sedam do osam tisuća godina, prisutan je jedino prvotni kukuruz i sve ukazuje da još nije 162

Kruh svagdanji

bio uzgajan. Taj divlji kukuruz jc malena biljka. (...) Zreli klip nije veći od 2 do 3 cm, sa svega pedesetak zrna, smještenih u pazušku mekih palistića. Klip ima veoma krhku os, i lišće koje ga ovija ne tvori otporni omot, tako da se zrnje moglo osipati.«199. Divlji je kukuruz mogao tako osigurati svoj opstanak, za razliku od uz gojenog, kojemu je zrnje zatočeno lišćem koje se otvara tek kad sazrije. Potrebno jc da čovjek posreduje. Naravno, tajna nije tako u potpunosti otkrivena. Zbog čega je divlji kukuruz nestao? Možemo za to optužiti stada koja su doveli Evropljani, osobito koze. Napokon, gdje je domovina tog divljeg kukuruza? Američka jest, to smo prihvatili, ali valjat će još rasprav ljati, istraživati, kako bi se u Novom svijetu točno utvrdila domo vina biljke koju jc tako čudesno preobrazio čovjek. Jučer smo kandidaturu davali Paragvaju, Peruu, Gvatemali. Meksiko ih sve otklanja. Ali i arheologija pruža iznenađenja i otklone. I kao da su ti zanosni problemi morali ostati bez konačnog rješenja, stručnjaci još uvijek govore, bar sanjaju o nekom dodatnom centru prvobit nog širenja kukuruza, počam od Azije, kolijevke gotovo svih svjet skih žitarica, ili Đirmanijc.

Kukuruz i američke civilizacije U svakom slučaju, od XV. stoljeća, kad se aztečka civilizacija i civilizacija Inka utvrđuje, kukuruz je već odavna prisutan na ameri čkom prostoru, vezan uz manioku, kao i na istoku Južne Amerike. Dolazi i sam i podređen sistemu suhe kulture; ali sam na navodnjavanim peruanskim visoravnima i obalama meksičkih jezera. Što se tiče suhe kulture, ono što smo rekli o ladangu ili rayu, u vezi s rižom, dopušta nam da budemo kratki. Dovoljno je na meksičkoj visoravni Anahuac vidjeti velike vatre u šikarama, goleme mase dima, gdje avioni (koji lete samo 600 ili 1000 m visoko iznad tih visokih područja, poznaju uzbudljive vertikalne padove, zbog rupa toplog zraka, pa da se zamisle svakogodišnje rotacije kultura kukuruza na suhom terenu, na obrubu šume ili šikare. To je sistem milpa. Gemelli Carreri to opaža 1697. u planinama u blizini Cucrnavace, na nekoliko koraka od Meksika: »bilo je ondje«, m

Ternand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Indijanski nasctd kukuruza: indijanski logor u Secoti, u Virginiji. Na rubu šume, s kolibama, svetkovinama, poljima, duhanom ( I i ) i uzgo jem kukuruza (II i G) na razmacima, zbog, kako objašnjava Iiry, važnosti biljke »širokih listova, nalik onima velike trske«. Theodore de ISry, Ađmiranda Narratio..., 1590, pi. XX (Giraudon) 164

Kruh svagdanji

bilježi on »toliko suhe trave, da su je seljaci palili kako bi zagnojili zemlju...«200. Intenzivni uzgoj kukuruza susreće se na obalama meksičkih jezera, a što je još spektakularnije, na terasama Perua. Došavši s visina Titicaca jezera, Inke su morale, silazeći dolinama Anda, naći zemlje za svoje sve brojnije stanovništvo. Planina je bila stepenasto ispresijecana terasama koje su bile međusobno povezane i navod njavane nizom kanala. O toj kulturi, ikonografski su dokumenti dovoljno rječiti: evo seljaka oboružanih motkama za kopanje i njihovih žena koje usađuju sjeme. Ono brzo sazrijeva, i treba ga obraniti od ptica — sam Dog zna koliko su brojne! — i protiv životinje, lame nedvojbeno, koja jede klip. Još jedna slika, i evo žetve... Klip se čupa sa stabljikom (bogata šećerom ona je, dragoc jena hrana). Dobro je te naivne crteže iz Pome ili Ayale usporediti s fotografijama snimljenim 1959. u Gornjem Peruu. Na njima vidimo istog seljaka kako snažnim pokretom zabada golemu mot ku, podižući velike grude zemlje, dok seljanka, kao nekoć, umeće zrno. U XVII. stoljeću, Corcal je u Floridi vidio domoroce kako primjenjuju palenjc i dvaput godišnje, u ožujku i srpnju, i rukuju »šiljastim drvenim komadima« kako bi usadili sjeme.201 Kukuruz je sigurno čudesna biljka: on brzo oblikuje svoje zrno, još prije nego što ono sazrije, i već je jestivo202. Po jednom posijanom zrnu, berba u suhom području kolonijalnog Meksika iznosi od 70 do 80 prema 1. U Michoacanu, urod od 150 prema 1 smatra se slabim. Nedaleko od Querctara, na veoma dobroj zemlji, bilježe se rekordi od 800 prema 1, u što se jedva usuđujemo povjerovati. U toploj ili umjerenoj zemlji, uvijek u Meksiku, uspije vaju se ostvariti dvije berbe, jedna s riego (s navodnjavanjem), a druga temporal (zahvaljujući oborinama)203. Zamislimo u koloni jalno doba urode nalik onima današnjima na malim imanjima, između 5 i 6 kvintala po hektaru. Oni se lako ostvaruju, jer uzgoj kukuruza nije nikad zahtijevao veće napore. Obraćajući pažnju na te činjenice, jedan je arheolog, Fernando Marquiz Miranda, uka zao, bolje nego drugi, na prednosti seljaka koji uzgajaju kukuruz: on ne zahtijeva više od pedesetak dana godišnje, ili jedan od sedam ili osam dana, zavisno o godišnjem dobu.204 Oni su slobodni, odviše slobodni. Kukuruz navodnjenih terasa Anda ili meksikanskih visoravni, dovodi (da li je to njegova greška, ili navodnjavanja, ili pak, gustih, opresivnih društava, zbog njihovog broja?), u sva kom slučaju, do teokratskih, neizmjerno tiranskih država, i sva dokolica seljaka iskoristit će se za goleme radove na egipatski 165


način. Dcz kukuruza nc bi bile moguće gigantske piramide Maja i Azteka, kiklopske zidine Cuzca, ili uzbudljiva čuda Machu Picchua. Da bi se mogle izgraditi, kukuruz se morao sam, ili gotovo sam stvarati. Problem je slijedeći: čudo s jedne strane, s druge bijedni ljudski rezultati, i, kao uvijek, morat ćemo se pitati: čija je greška? ljudi svakako, ali i kukuruza. Čitav taj trud, za kakvu nagradu? Kukuruzne pogačice, taj loš kruh svagdašnji, te pogačice koje se kuhaju na tihoj vatri u zem ljanim posudama, ili zrnjc koje prska na vatri, nisu dovoljna hrana. Potreban bi bio mesni dodatak, ali njega nema. Seljak kukuruza, u današnjim indijanskim područjima, još je uvijek siromah, oso bito u Andama. Njegova hrana? Kukuruz, opet kukuruz i osušeni krumpir (znamo da je i naš krumpir peruanskog porijekla). Kuha se na otvorenom, na kamenu ognjištu. Jedinu prostoriju niske kolibe dijele životinje i ljudi. Uvijek ista odjeća tkana je od vune lama na primitivnim tkalačkim stanovima. Jedini izlaz: žvakati list kokc koja utažujc glad, žeđ, hladnoću, umor. Bijeg: piti pivo od proklijala (ili prožvakana) kukuruza, chica, koje Španjolci susreću na Antilima i kojemu će ime pronijeti čitavom indijanskom Ameri kom, ili pak jako pivo iz Perua, šora. Sve su to opasna pića koja uzalud zabranjuju razumne vlasti. Pomoću njih, iz samih sebe izlazi taj tužni, jadni narod na scenama pijanstva kao u Goye205. Nezgoda je što kukuruz nije uvijek na dohvat ruke. U An dama, zaustavlja se na polovici padine zbog hladnoće. Drugdje, zauzima uska područja. Zrno mora, dakle, pod svaku cijenu kolati. Još i danas, dramatični putcvi Indijanaca Yurasa, na jugu Potosija, spuštaju se prema područjima kukuruza, s neljudskih visina od 4000 metara. Od Boga poslane solane koje upotrebljavaju kao kamenolome, opskrbljuju ih novcem za razmjenu. Svake godine, u ožujku, oni kreću na putovanje od oko tri mjeseca u potragu za kukuruzom, kokom i alkoholom, muškarci, žene, djeca, svi pješi ce, a kraj njihovih šatora vreće soli poredane su kao zidine. Mali je to, osrednji primjer kruženja kukuruza, koje postoji oduvi jek206. U XIX. stoljeću, Alcxandar von Humboldt207 u Novoj Špa njolskoj, Auguste de Saint-Hilaire208 u Brazilu, opisali su to kreta nje s mazgama, s njegovim stanicama, ratichosima, pretovariš tima, prisilnim prijelazima. Sve o njemu ovisi, čak i rudnici, po čevši od prvih udaraca pijukom. Tko uostalom najviše zaradi, rudari u potrazi za srebrom, ispirači zlata, ili trgovci namirnicama? 166

Kruh svagdanji

Neka u tom kretanju dođe do zastoja, posljedice već pogađaju veliku povijest koja se stvara. Svjedoči o tome ono što početkom XVII. stoljeća kazuje Rodrigo Vivero, generalni kapetan luke u Panami, kamo iz Aricc, a zatim preko Callaoa, stiže srebro iz rudnika Potosi. Dragocjeni tereti zatim prelaze prevlaku i stižu u Porto Belo, na Antilskom moru, karavanama mazgi, a zatim čam cima rijeke Chagres. Ali mazgari i lađari moraju biti dobro hra njeni: bez toga nema transporta. Panama živi naime samo od kukuruza uvezena bilo iz Nikaragve, bilo iz Caldere (Čile). 1626, u tijeku jedne neplodne godine, samo je pošiljka iz Perua, broda natovarena s 2.000fanegasa kukuruza (to jest 100 do 150 tona) spasila situaciju i omogućila kretanje bijelog metala iznad prev lake209.

167

PREHRAMBENE REVOLUCIJE XVIII. STOLJEĆA Uzgojene biljke ne prestaju putovati i potresati životom ljudi. Ali njihovi pokreti, kao izvršeni sami po sebi, vrše se stoljećima, ponekad i tisućljećima. Nakon otkrića Amerike, ti se pokreti ipak umnožavaju, ubrzavaju. Biljke Starog svijeta zahvaćaju Novi: obr nuto, one Novog svijeta zahvaćaju Stari: s jedne strane riža, žito, šećerna trska, kakaovac...;s druge, kukuruz, krumpir210, manioka, duhan... Posvuda se ti uljezi sukobljavaju s postojećim kulturama i prehranom: krumpir se u Evropi smatra ljigavom i neprobav ljivom hranom; na kineskom jugoistoku, kukuruz je još i danas prezren. Usprkos tim prehrambenim odbojnostima i sporosti prihvaćanja novih iskustava, sve te biljke konačno uspijevaju i nameću se. U Evropi i drugdje, vrata im najprije otvaraju siro mašni; demografski rast čini ih neodoljivim nužnostima. Uos talom, ako se poveća stanovništvo svijeta, ono se može povećavati, pa makar i djelomično, zahvaljujući porastu prehrambene proiz vodnje koju omogućuju nove kulture.

Kukuruz izvan Amerike Ma kakve argumente istakli, malo je vjerojatno da je kukuruz izmakao iz svojega zatvora u Americi prije putovanja Kolumba koji je donio njegova zrna već nakon svojega prvog povratka, 1493Malo je vjerojatno također da je on afričkog porijekla. Osloniti se u tim raspravama o porijeklu, na brojna imena koja su mu bila nadjenuta širom svijeta, nije uvjerljivo, jer je on bio nakićen svim zamislivim i mogućim imenima, prema predjelima i prema raz dobljima. U Lorraini, on je žito s Rhodosa-, u Pircnejima, špa njolsko žito-, u Bayonneu, indijsko žito-, u Toscani sirijska doura; drugdje u Italiji, grano turco; u Njemačkoj i Holandiji, tursko žito-, u Rusiji kukuruz što je turska riječ, ali u Turskoj zovu ga također žitoRoumsa (kršćana); u Franchc-Comtć, turky. U dolini Garon ne i u Lauraguaisu on je izmijenio ime na još nepredviđeniji način. Pojavljuje se, zaista, na tržištima Castelnaudarya (1637) i Tou168

Kruh svagdanji

17. NAZIVI KUKURUZA NA BALKANU

Traian

S to ia n o v itc h .

u: Annalcs 0. S. C , 1966, str. 1031.

lousea (1639) pod imenom španjolsko proso, dok pravo proso, veoma rasprostranjeno u tom području dobiva tada u tržišnim izvještajima naziv francusko proso- zatim se obje žitarice obi lježavaju imenom krupno proso i sitno proso, sve do trenutka kad kukuruz, istisnuvši uzgoj prosa, preotima njegovo ime i oko 1655, postaje naprosto »prosom«. To je potrajalo više od stoljeća, sve do Revolucije; tada riječ kukuruz napokon ulazi u nazivlje tržišnih izvještaja.211 Poslije otkrića Amerike može se ukrupno pratiti napredova nje kukuruza ujedno u Evropi i izvan Evrope. Bilo je to veoma sporo napredovanje, a uspjesi se ocrtavaju tek s XVIII. stoljećem. m


Herbari velikih botaničara ipak su počeli opisivati tu, biljku već 1536. (Jean Ruci), a herbar Lconhart Fuchs (1542) donosi i točan crtež, dodajuči da se ona u to vrijeme može naći u svim vrtovima212. Ali nas osobito zanima trenutak kad je ona napustila povrtnjake — kao pokusno tlo — i osvojila mjesto na poljima i tržištima. Trebalo je da se seljaci priviknu na novu biljku, nauče da je iskorištavaju i, još više, da se njome hrane. Kukuruz se često u tom osvajanju pridruživao grahu koji je također došao iz Ame rike i koji je omogućavao obnavljanje tla: fagioli i grano tnreo zajedno su osvojili Italiju. U svom Vivaraisu, Olivier dc Scrres ustanovljuje 1590. njihov dvostruki dolazak213. Ali sve će to tražiti vremena, mnogo vremena. Još i 1700. neki se agronom čudi što se kukuruz tako malo uzgaja u Francuskoj214. Jednako tako, na Balkanu, kukuruz se nastanjuje pod najmanje deset različitih imena, ali da bi izbjegao poreskoj obvezi i seniorskim zahtjevima, on se osamljuje u vrtovima ili se uzgaja na zemljama daleko od velikih prometnica. On će osvojiti široka prostranstva tek u XVIII. stoljeću, to jest, dvjesta godina nakon otkrića Amerike215. Ukrupno, uostalom, kukuruz je doživio svoju sreću u Evropi tek u XVIII. stoljeću. To zakašnjenje zapravo začuđuje, jer je bilo izuzetnih, brzih uspjeha i spektakularnih rezultata. Iz Andaluzijc gdje ga se može naći već 1500, iz Katalonije, iz Portugala, dosegnutoj oko 1520, iz Galicije koju je dotakao otprilike u isto vrijeme, on je, s jedne strane, prešao u Italiju, a s druge strane, u jugozapadnu Francus ku. Njegov uspjeh u Veneciji je spektakularan. Vjeruje se da je onamo unesen oko 1539, uzgoj kukuruza je već općenito ras prostranjen krajem toga i u početku slijedećeg stoljeća na cijeloj Terri Fcrma. On se čak još prije razvio u Polesini, uskom području u blizini Venecije, gdje su u XVI. stoljeću bili uloženi veliki kapitali i gdje se eksperimentiralo s novim žitaricama na cijelim poljima; normalno je da se ondje grano turco proširio brzo, već 1554.216 U jugozapadnoj Francuskoj, prvi je dotaknut Bćarn. Od 1523, u predjelu Bayonne, oko 1563. u seoskim predjelima Navarrenxa217, kukuruz služi kao zeleno krmivo; još će mu malo vre mena biti potrebno da uđe u pučku prehranu. Nema dvojbe, da mu je u području Toulousea pogodovalo opadanje kulture sa ća218. U dolini Garonne, kao i u Veneciji i općenito u svim područ jima u kojima se ukorijenio, upravo siromašni seljaci ili građani 17 0

Kruh svagdanji

bez zadovoljstva napuštaju kruh zbog kukuruznih hljepčića. 1698. Čitamo o Bćarnu: »Kukuruz jc neka vrst žita prispjela iz Indije kojom se hrani narod«219. On je »glavna hrana sitnog puka u Portugalu«, prema ruskom konzulu u Lisabonu220. U Durgundiji, »gaudes, kukuruzno brašno pečeno u pećnici, hrana je seljaka i izvozi se prema Dijonu«221. Ali nigdje kukuruz nije dopro do imućnijih klasa koje su prema njemu imale reakcije putnika XX. stoljeća u Crnoj Gori pred »tim kukuruznim kuglicama koje vidimo posvuda (...) i koje svojom koricom lijepe zlatno-žutc boje gode oku, ali su mrske želucu«222 Jedan odlučujući argument ide u prilog kukuruzu: njegova produktivnost. Usprkos opasnostima (hrana koja se suviše temelji na kukuruzu, izaziva pclagru), nije li on okončao do tada česte gladi u Veneciji? Milassa našega juga, talijanska polenta, rumu njska mamaliga ušle su u prehranu masa koje, ne zaboravimo, iz iskustva poznaju hranu gladi koja jc još odvratnija. Nikakav preh rambeni tabu ne može se održati pred glađu. Štoviše, kao ljudska, ali i kao životinjska hrana, kukuruz se smjestio na ugarnici, na njoj utemeljio »revoluciju« usporedivu s uspjehom krmnih biljaka na toj istoj ugarnici. Sve veći dio tog zrnja obilnih berbi, povećao jc proizvodnju žita za tržište. Seljak jede kukuruz, a prodaje žito kojemu je cijena gotovo dvostruka. Činjenica jc da u Veneciji, u XVIII. stoljeću, zahvaljujući kukuruzu, izvoz predstavlja od 15 do 20 % proizvodnje žitarica, što su količine koje se mogu usporediti s onom Engleske, godina 1745-1755223. Francuska tog razdoblja troši od svih žitarica koje proizvede otprilike 1 do 2%. Ali i u Lauraguaisu, »u XVII, a nadasve u XVIII. stoljeću, kukuruz je, osiguravajući najveći dio prehrane seljaka, omogućio da žito pos tane kultura namijenjena velikoj trgovini«224. Tako i u Kongu, kukuruz koji su iz Amerike uvezli Portugalci početkom XVI. stoljeća i koji je nazvan Masa m a Mputa, por tugalski klip, nije bio prihvaćen s iskrenom radošću. 1597, Pigafetta ukazuje da se on mnogo manje cijeni od ostalih žitarica i da se njime ne hrane ljudi, nego svinje225. To su prve reakcije. Pomalo, na sjeveru Konga, u Deninu, u zemlji Yoruba, kukuruz je zauzeo prvo mjesto među korisnim biljkama. A ne vidimo li njegov ne osporan uspjeh utjelovljen danas u ciklusu legendi? Dokaz je to da hrana nije samo realitet materijalnoga života226. Dodirnuti Evropu, dodirnuti Aziju, bilo je relativno lako. Kukuruz jc imao uspjeha i u pothvatu sasvim drugačijeg dometa, prodirući u Indiju, u Birmaniju, u Japan i u Kinu. U Kinu je stigao 111


rano, već u prvoj polovici XVI. stoljeća, istodobno kontinentalnim putom i preko granice Đirmanijc — zaustavlja se na Yunnanu — i morskim putem u Fou Kicnu kojega su luke bile u vezama s Indonezijom. Uostalom, preko tih istih luka (posredstvom bilo Portugalaca, bilo kineskih trgovaca koji su trgovali s Molucima) stigli su početkom XVI. stoljeća kikiriki, a kasnije slatki krumpir. Ipak, sve do 1762, uzgoj kukuruza ostaje nevažan, ograničen na Yunnan, na neka područja Sečuana i Foukicna. Nametnut će se tek u trenutku kad brzim porastom stanovništva u XVIII. stoljeću postane nužno krčenje brda i planina, izvan dolina namijenjenih rižinim poljima. I tu, zbog nužnosti a ne ukusa, jedan će dio kineskog stanovništva odustati od svoje omiljene hrane. Zahvatio je zatim sjever, u smjeru Koreje. Pridružio se prosu i sijerku, tradicionalnim kulturama sjevera, i to je širenje demografski urav notežilo središnju Kinu s južnom, koja je bila mnogo nastanjenija227. I Japan će, osim novih biljki koje su do njega doprle, prihvatiti kukuruz, djelomično kineskim posredstvom.

Krumpir, još važniji Krumpir se pojavio u andskoj Americi još u drugom tisućljeću prije naše ere na visinama gdje kukuruz ne uspijeva. On je spaso nosni izvor, obično sasušen, kako bi se mogao zadugo sačuvati.228 Njegovo širenje u Starom svijetu nimalo neće biti nalik šire nju kukuruza: vršilo se polagano, i nije bilo sveopće: Kina, Japan, Indija, muslimanske zemlje, nisu ga uopće prihvatile. Njegov će uspjeh biti američki — proširio se doista Novim svijetom — a još više evropski. On je upravo, dio po dio, kolonizirao Evropu; nova kultura u njoj je poprimila proporcije revolucije. Jedan je ekono mist, Wilhelm Roscher229 (1817-1894) smatrao, nedvojbeno is hitreno, da je krumpir bio uzrokom porasta evropskog stanov ništva. Jedan od uzroka, recimo, i iznijansirajmo. Demografski rast Evrope tu je još prije nego što je nova kultura mogla djelovati: 1764, jedan je savjetnik poljskog kralja mogao reći: »Htio bih (u našu zemlju) uvesti uzgoj krumpira koji je gotovo nepoznat«230. 1790, oko Pctrograda, uzgajaju ga jedino njemački doseljenici231. U Rusiji, kao i u Poljskoj, kao uostalom i drugdje, broj stanovništva se povećava još i prije tih kasnih datuma. Širenje nove kulture bilo je veoma sporo, i to je opće pravilo. Španjolci su ga upoznali još 1539. u Peruu. Španjolski su trgovci 172

Kruh svagdanji

čak suhim krumpirom snabdijevali Indijance u rudnicima Potosija, ali nova je biljka bez izravnih posljedica prešla Iberski polu otok. U Italiji, možda brižljivijoj od Španjolske, jer je naseljenija, ona je veoma rano pobudila zanimanje, potakla istraživanja i pronašla prvo krsno ime: tartujfoli, medu dcsecima drugih: turma de tierra, papa, patata u Španjolskoj; batata, batateira u Portugalu; patata, tartuffo, tartaffola u Italiji; cartonfle, tntjfe, pom me de ten‘e, u Francuskoj; Kartoffel, u njemačkoj, Erdtapfel u okolici Beča — prešućujem slavenska, madžarska, kineska, ja panska imena...232. 1600. Navodi ga Olivier de Scrrcs i točno opisuje njegov uzgoj. 1601, Carolus Clusius daje njegov prvi botanički opis, u trenutku kad je, prema njegovu vlastitu svjedoče nju, već osvojio većinu vrtova Njemačke. Prema predaji, još ranije je, oko 1588, zahvaljujući Walteru Raleighu, krumpir stigao u Fnglesku, iste godine kad se proslavila Nepobjediva armada. Mogli bismo se zakleti da je taj prozaičan događaj imao veće posljedice nego susret neprijateljskih flota na vodama La Manehea i Sjever nog mora! Općenito, krumpir je u potpunosti pobijedio u Evropi tek potkraj XVIII. stoljeća, ako ne i u XIX. Ali, kao i kukuruz, tu i tamo imao je i ranih uspjeha. U Francuskoj, koja je u tom pogledu osobito nazadna, uranjenost se odnosi samo na Dauphine, Alsace, u kojem krumpir osvaja polja još 1660233, zatim Lorraine, gdje se ustaljujc oko 1680. i gdje je, još napadan i osporavan 1760, 1787, postao »glavnom i zdravom hranom« seoskog stanovništva234. Još ranije je, u prvoj polovici XVII. stoljeća, u Irskoj, uz malo mliječnih proizvoda, postao gotovo isključivom hranom seljaka, popraćen najprije uspjehom, a zatim katastrofom koja nam je poznata235. U Engleskoj je također uznapredovao, ali dugo je bio uzgajan za izvoz236, mnogo više nego za unutrašnju potrošnju. Adam Smith je žalio zbog tog prezira Engleza prema namirnici koja je u Irskoj očito dokazala svoju dijetetsku vrijednost237. Uspjeh nove kulture još je očitiji u Švicarskoj, Švedskoj, Njemačkoj. Kao ratni zarobljenik u Pruskoj za vrijeme sedmogodišnjeg rata, Parmentier je (1737-1813) »otkrio krumpir«238. Ipak, u zemlji na Labi, 1781, nema sluge ili lakaja koji bi pristao na to da jede tartoffeln »liebergebn sie ausser Dienst«, oni radije mijenjaju gospodara...239. Doista, posvuda gdje se kultura proširila i dala taj gomolj kao zamjenu za kruh, izbijaju otpori. Reći će se da njegova potrošnja pogoduje gubi. Reći će se da nadima, što 1765. prihvaća i Encik173

Fernand B r a u d e l/Strukture svakidaSnJtce

rwmxo

Inke sade i iskapaju krumpir. Njihovo oruđe: štap kopač i motika. lopedija, dodajući: »ali što znače vjetrovi za snažne organe seljaka i radnika!« Ne čudi dakle što se u zemljama koje je osvojio brzo i naširo k o n am etnuo uz pom oć m anje ili više dram atičnih poteškoća... Uz prijetnju gladi, na primjer, kao u Irskoj, budući da isti komad zemlje koji bi mogao snabdjeti žitom jednu osobu, krum pirom može prehraniti dvije240. Štoviše, ratne prijetnje pustoše žitna polja. Orači vole krumpir, objašnjava jedan doku m ent o Alsaceu, »jer nikad nije izložen ratnim pustošenjima«. Vojska se može ljeti utaboriti na polju a da ne uništi jesenji urod241. Doista, čini se da je svaki rat potaknuo uzgoj krumpira: u Alsaceu u drugoj polovici XVII. stoljeća, u Flandriji za rata augsburške lige (1688—1697), zatim nasljednog rata u Španjolskoj, nasljednog rata u Austriji, koji se poklapa s krizom žitarica 1740, u Njemačkoj za vrijeme sedmogodišnjeg rata, a nadasve za vrijeme bavarskog rata za baštinu (1778-1779) koji su nazvali »ratom krumpira«242. Pos174

Kruh svagdanji

cty

Peruanski kodeks izXVI. stoljeća. (Fototeka A. Colin) ljcdnja prednost: u nekim predjelima, nove su berbe izmicale desetini, i upravo procesi koje vode vlasnici omogućuju nam da točno pratimo rano širenje krum pira u južnoj Nizozemskoj počam od 1680, i u Ujedinjenim provincijama počam od oko 1730. U istim flamanskim područjima, C. Vanderbroeke je indirek tno izračunao revolucionarni porast potrošnje krumpira, zahva ljujući smanjenju potrošnje žitarica do kojeg on dovodi. Ona se kreće od 0,816 kg dnevno po osobi 1693. do 0,758 kg 1710; 0,680 kg u 1740; 0,476 kg u 1781; 0,475 kg u 1791. Taj pad potrošnje znači da je krum pir za 40% zamijenio potrošnju žitarica u Flan driji. To potkrepljuje činjenica da je u Francuskoj, inače neprijate ljski raspoloženoj prem a krum piru, potrošnja žita u XVIII. stoljeću porasla, prije nego opala.243. Revolucija krum pira započela je tu, kao i u ostalim dijelovima Evrope, tek u XIX. stoljeću. 175


Doista, on je dio veće revolucije koja je iz vrtova prema poljima odagnala raznolike vrste povrća i povrtnih kultura, i kao rano uvedena u Engleskoj, nije izmakla pažnji Adama Smitha: »Krumpiri (...), repa, mrkva, kupus, pisao je on 1776, povrće koje se nekoć obrađivalo lopatama, sada se obraduje plugom. Sve vrste povrtnih proizvoda postale su jeftinije«2'14. Tridesetak godina kas nije, jedan je Erancuz u Londonu ukazao na obilje sirova povrća koje »se služi u svoj prirodnoj jednostavnosti, kao sijeno ko njima«245.

Krumpir, pučka hrana. Pomoć koja se pruža siromasima u ŠeviIli, IMS, jest kotao krumpira. Detalj sa slike reproducirane na str. 71. (Ciraudon)

176

Kruh svagdanji

Teškoća da se jede kruh drugoga Da jc Evropa u XVIII. stoljeću zaista uspjela u pravoj prehram benoj revoluciji (iako su joj bila potrebna dva stoljeća da jc okonča), dovoljno je, da bismo se u to uvjerili, vidjeti koliko živi sukobi mogu izbiti kad se susretnu dvije osnovne hrane, svaki put kad se pojedinac nade izvan doma, svojih običaja, svoje svakidaš nje hrane i prepušten drugome. Evropljani nam u tom pogledu pružaju najbolje, jednolične i postojane primjere, ali oni svaki put otkrivaju prehrambene granice koje jc teško prijeći. Mislimo da se u zemljama koje se otvaraju njihovoj radoznalosti, ali i njihovu iskorištavanju, oni nikada ne odriču svojih navika: vina, alkohola, mesa, šunke, koji se, kad stignu iz Evrope, čak i izjedeni od crvi, u Indiji plaćaju čistim zlatom. Što se tiče kruha, čini sc sve da bi on bio na dohvat ruke. Vjernost obavezuje! Gemclli Carrcri se u Kini opskrbio žitom i od njega daje raditi dvopek i kolače »kad jc uzmanjkalo dvopeka, jer riža pirjana na suho, kao što sc služi u toj zemlji, i bez ikakva začina, nije sc nimalo mogla prilagoditi mom želucu...«246. U Panamskoj prevlaci, gdje žito ne raste a brašno pristiže iz Evrope, ono »ne može biti jeftino«, kruh je dakle raskoš. »Nalazimo ga samo kod Evropljana koji žive u gradovima i kod bogatih Krcolaca a i oni sc njime služe samo uz čokoladu ili ušećereno voće.« Za sve ostale obroke, poslužuje sc kukuruzni kolač, neka vrst palente, pa čak i kasava» začinjena medom...«247. Naravno, kad neumorni putnik Gemclli Carrcri stigne u Acapulco dolazeći s Filipina, u veljači 1697, ne nalazi ondje pšenična kruha. To će lijepo iznenađenje doživjeti kasnije, na putu za Meksiko, u trapiehe Massatlana »gdje smo našli... dobrog kruha, što nije malo u tim planinam a, gdje svi žitelji jedu samo kukuruzne kolačiće...«248. Prilika je to daše prisjetimo da u Novoj Španjolskoj postoji važna kultura na navodnjenoj ili nenavodnjenoj zemlji (;riego ili secano) namijenjena za izvoz. Ali evo sreće za nas povjesničare: u utorak 12. ožujka 1697, u Meksiku, Carrcri je svjedok narodne bune. »Zbila se neka vrst pobune toga dana. Narod je pošao tražiti kruha pod prozore vice-kralja...«. Odmah su poduzete mjere kako bi se narod spriječio da zapali palaču »kao što je učinio za vrijeme grofa Galoe, 1692...«249. Čine li taj »puk«, kao što mi mislimo, bijelci? Prihvatimo da je tako, da preuranjeno zaključimo: bijeli kruh, bijeli čovjek. U Americi, jasno. Naprotiv, 177


Španjolci su u Ameriku prenijeli žito. Indijanac ga za njih obrađuje istim oruđem kao i seljak u Evropi. (Foto Mas.) riječ je o mješancima, Indijancima i crnim robovima, pa zak ljučimo da ono što oni traže pod uvijek dvosmislenim imenom »kruh«, može biti jedino kukuruz... 178

A OSTALI SVIJET?

Ma koliko bile važne, dominantne biljke dijele medu sobom samo uski prostor svijeta, prostor guste naseljenosti, dovršenih civili zacija, ili onih na putu dovršenja. Uostalom, izraz dominantne biljke ne bi nas smio dovesti u zabludu: ako su ih mase ljudi usvojile i ako su se toliko uklopile u njihov način života, da su ga oblikovale i zatvorile unutar kadšto nepovratnog izbora, recipročnost nije ništa manje istinita: da, naime, dominantne civili zacije stvaraju i omogućuju njihov uspjeh. Kulture žita, riže, kukuruza, krumpira, preobražavaju se prema svojim korisnicima. Prctkolumbova Amerika poznavala je pet ili Šest vrsta krumpira; znanstvena poljoprivreda proizvela ih je tisuću. Nema ničeg zajed ničkog između kukuruza primitivnih kultura i današnjih com belt u SAD. Ukratko, ono što smatramo vegetalnim uspjehom, također je, i to uvelike, i kulturni uspjeh. Svaki put kad se ostvari takav uspjeh, morale su se nametnuti »okvirne tehnike« društva koje je nosilac uspjeha. Ako manioki oduzmemo naziv dominantne biljke, to nije stoga što je kasava (brašno koje se dobiva od isječena, oprana, osušena i ribana korijena manioke), manje vrijedna hrana. Danas je ona, naprotiv, u mnogim afričkim zemljama, bedem protiv gladi. Kad su je jednom preuzele primitivne kulture, ona im nije kasnije više izmakla. U Americi, kao i u Africi, ona je ostala kao hrana domorodaca i nije doživjela društveno promaknuće kao kukuruz i krumpir. Čak i u zemljama svojega porijekla zapala je u supar ništvo sa žitaricama uvezenim iz Evrope. Biljke, kao i ljudi, uspi jevaju samo u suradnji s okolnostima. U ovom posebnom slučaju, povijest je izdala. Manioka i gomolji tropskih zemalja, kukuruz — stanovita vrsta kulture kukuruza —i stabla voćaka: banana, krušno drvo, kokosova palma, uljena palma, bili su u službi skupina ljudi, manje povlaštenih od ljudi riže ili žita, ali koji postojano zauzimaju veoma široke prostore — ljudi s motikom, rekli bismo, da skra timo. 179

F e r n a n d Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Ljudi s motikom Još i danas iznenađuje veličina područja na kojima prevladava rad bilo štapom kopačem (neka vrst primitivne motike), ili motikom. Ta područja okružuju svijet, poput prstena, »pojasa«, kako kažu njemački geografi, koji obuhvaća Oceaniju, pretkolumbovsku Ameriku, Afriku, jedan dio azijskog juga i jugoistoka (gdje se nalaze njihova obitavališta uz rub postojbina orača i Često zadiru u njihov prostor). Osobito na jugoistoku (Indokina u širem smis lu), postoji miješanje obaju oblika zemljoradnje. Istaknimo: 1) da je današnje obilježje svijeta drevno i da vrijedi kroz cio kronološki sloj ove knjige; 2) da se radi o krajnje homogenom čovječanstvu, bez obzira na neizbježne lokalne vari jacije; 3) ali da je ono sve manje, kao što je i prirodno, u tijeku stoljeća, zaštićeno od izvanjskih zaraza.

1. Drevno obilježje — Ako u to povjerujemo, premda se prethistoričari i etnolozi i dalje spore oko toga, kultura motike proizašla je iz veoma drevne ratarske revolucije koja je prethodila onoj koja je dala zaprežno ratarstvo. Ona seže možda do V. tisućljeća gubeći se u noći koja je prethodila povijesti, i vjerojatno je, kao i druga revolucija, potekla iz ilrcvnc Mezopotamije. U svakom slučaju, iz iskustva koje dopire iz najveće dubine vremena i traje zahvaljujući jednoličnom ponavljanju naučenih lekcija. Od neznatne je važnosti za naše stajalište, da je razlikovanje između zemljoradnje sa plugom ili bez njega sporno, jer daje prednost determinizmu oruđa. U jednoj originalnoj knjizi (1966)250, Esther Doscrup objašnjava da će u sistemu tipa ladang, koji smo već opisali, svako povećanje broja usta koje valja nah raniti, ako se sukobi s odviše ograničenim područjem, prouz rokovati smanjenje vremena ugara namijenjena obnovi šume. Ta će promjena ritma nametnuti prijelaz od jednog oruđa ka drugo me. Oruđe je, u tom tumačenju, posljedica, a ne više uzrok. Kopački štap je dovoljan, ili čak nije ni nužan kad se radi o tome da se, posred pepela i isušenog drveća (bez krčenja, ponovimo), posije zamasima, usadi sjeme, ili zasadi sadnica. Ali ako se šuma na ugaru ne obnovi, obzirom na brzinu povratka kultura, niknut će trava. Spaliti je, nije dovoljno, jer vatra ne uništava njezino korijenje. Motika se nameće kako bi je iskorijenila: vidimo to u Africi, gdje se uzgoj odvija istodobno na paljevini šuma i savana. Napokon, lopata ili nepoduprti plug posreduju kad se, na širokim, 180

Kruh svagdanji

18. » P O JA S « K U L T U R A M O T IK E

Valja primijccici čudnu gusloću područja preko američkog kontinenta i pacifiČkog otočja. (Prema E. Werthu). Prema llubertu Desehampsu, (pismo od 7 /1/1970), Werth se vara uključujući Madagaskar u područje motike. Na otoku se upotrebljava dugačka lopata, vjerojatno indonežanskog porijekla,

angady.

otkrivenim prostorima oslobođenim svake grmovitc formacije, sve više ubrzava ritam žetvi, po cijenu trajne pripreme tla. To navodi na to da su naši seljaci s motikom zaostali, da ih još nevelik demografski pritisak ne primorava na podvige i teške poslove vodiča zaprega. O. Jean Francois de Rome (1648) nije se varao promatrajući radove seljaka u Kongu, za vrijeme sezone kiša: »Njihov način obrađivanja zemlje, piše on, zahtijeva malo rada zbog velike plodnosti tla (ne treba prihvatiti taj razlog); oni ne oru, niti kopaju, već motikom zagrebu malo zemlju kako bi pokrili sjeme. Uz taj neznatan zamor, oni dobivaju obilne žetve, pod uvjetom da im kiše ne nanesu štetu.«251. Zaključimo da je rad seljaka s motikom produktivniji (obzirom na utrošeno vrijeme i napor) nego rad orača Evrope ili uzgajatelja riže u Aziji, ali da ne dopušta gusta društva. Tom primitivnom radu ne pogoduju ni tlo niti klima, već prostranost raspoloživog ugarišta (zbog slabe nase ljenosti), i oblik društva, što sve tvori mrežu navika s kojima je 181


teško raskinuti. To je ono što Pierre Gourou naziva »tehnikama uokvirenja«.

2. Homogena cjelina — Čovječanstvo ljudi s motikom odgo vara, a to je uzbudljiv podatak, prilično homogenom skupu doba ra, biljaka, životinja, oruđa, običaja. Homogeno do te mjere, da možemo unaprijed reći, gotovo ne bojeći se greške, da je kuća seljaka s motikom, ma gdje se nalazila, četvrtasta i jednokatna; da on zna proizvoditi grubu keramiku; da upotrebljava elementarni ručni tkalački stan; da priprema i pije fermentirana pića (ali ne i alkohol); da uzgaja sitne domaće životinje, koze, ovce, svinje, pse, kokoši, ponekad pčele, ali nikad krupnu stoku. Hranu crpi iz bliskog biljnog svijeta koji ga okružuje: banane, krušna drveta, uljene palme, tikve, taro, jam. Što na Tahitiju otkriva jedan mornar u carskoj službi? Krušno drveće, kokosove palme, zasade banana i »mala zatvorena polja jama i slatkog krumpira«.252 Naravno, između velikih područja tih kultura s motikom otkrivaju se različite varijante. Tako se prisutnost krupne stoke, bivola i volova u afričkim savanama i stepama zahvaljuje njihovom drevnom širenju iz postaja abesinskih orača. Tako je i banana, koja se uzgaja odavna (činjenica da se ne može razmnožavati sjeme njem već presadnicama, dokaz je drevnosti njezine kulture) obi lježje područja motike, a nedostaje ipak u rubnim područjima, kao na sjeveru Nigcra, u sudanskom području, kao i na Novom Zelan du, gdje je odviše oštra klima iznenadila Polinežane koje je na te burne obale između DC. i XIV. stoljeća bacila Čudesna pustolovina piroga sa stabilizatorima. Ali bitni izuzetak odnosi se na pretkolumbovsku Ameriku. Seljaci s motikom, odgovorni za kasne i krhke civilizacije Anda i meksičkih visoravni, potječu od naroda azijskog porijekla, koji su u više naleta rano stigli u Ameriku preko Beringova tjesnaca. Najstariji tragovi ljudi pronađeni do danas, sezali bi do 48.000 ili 46.000 godina prije naše ere... Ali arheološka iskapanja se nastav ljaju i taj trag može jednog dana biti doveden u pitanje. Ono što se čini neospornim, jest drevnost američkog Čovjeka, njegov očito mongoloidni karakter i nečuvena nabijenost povijesti koja je pret hodila amerindijanskim uspjesima. Prelazeći čitavim kontinentom od sjevera do juga, vjerojatno su oko VI. tisućljeća prije naše ere stigli do Ognjene zemlje. Nije li zanimljivo da tada konji još postoje u tom »Pinisteriju« kao divljač koja je prije mnogo stoljeća iščeznula iz Novoga svijeta?253 182

Kruh svagdanji

Preko pregolemog prostora američkog kontinenta, ljudi pri došli sa sjevera (kojima su se vjerojatno pridružili posjednici nekih brodova porijeklom s kineskih, japanskih i polinezijskih obala, nošeni olujom preko Pacifika), raspršili su se u malim skupinama, razdvajajući se, kako bi stvorili vlastite kulture i jezike, ne komunicirajući međusobno. Začuđuje da se, geografski, neki od tih jezika raspršuju na otočiće preko drugih, stranih lingvis tičkih prostora254. Malobrojnost pridošlica iz Azije pomaže nam da shvatimo da je sve (ostavljajući po strani neka izdvojena kultur na obilježja koja podsjećaju na te daleke srodnosti) stvoreno na licu mjesta. Pridošlice su tijekom dugih procesa upotrebljavale i razvile lokalne izvore sirovina. Tek kasnije utvrdila se zemljorad nja, polazeći od maniokc, slatkog krumpira, kukuruza nadasve, koji je, potječući iz Meksika, prouzrokovao neobično širenje moti ke prema umjerenim područjima, prema sjeveru i jugu kontinen ta, daleko od tropskih ili toplih zemalja koje su područja maniokc. 3. Nedavna miješanja — Ipak, čak i u primitivnom svijetu motike, s miješanjima do kojih uskoro dovodi pomorsko jedinstvo svijeta, pojavila su se i nova spajanja i nove mješavine koje postaju sve brojnije. Tako sam u Kongu ukazao na dolazak maniokc, slatkog krumpira, kikirikija, kukuruza: to su blagodati koje valja zahvaliti plovidbama i trgovini Portugalaca. Ali pridošlice rastu kako mogu, pokraj starijih biljaka: kukuruz i manioka kraj raz nobojnog, bijelog, ili crvenog prosa, pripremaju se, rastopljeni u vodi, kao neka vrstpolente. Osušena, ona se može očuvati dva ili tri dana. »Ona služi kao kruh i nimalo ne šteti zdravlju.«255 Isto tako, povrće koje su uvezli također Portugalci — kupus, bundeva, salata, peršin, cikorija, češnjak — obično slabo uspijevaju pored autohtonog graška i boba, ali ne iščezavaju. Najizvornijim okvirom ostaje onaj koji daju afrička prehram bena stabla: kola, bananovci, veoma raznovrsne palme koje daju ulje, vino, ocat, tekstilna vlakna, lišće... »Posvuda se nalaze darovi palmova stabla: na pregradama i krovovima kuća, na klopkama za divljač, na ribarskim vršama, u javnoj riznici (komadići tkanine u Kongu služe kao novac), kao i u odjeći, kozmetici, liječenju, prehrani«. »Na razini simbola, (palme) su muška stabla, i u nekom određenom smislu plemenita«256. Ukratko, ne potejenjujmo te populacije i ta društva što se oslanjaju na elementarnu, ali živu zemljoradnju. Pomislimo tako na ekspanziju Polinežana koji od XIII. stoljeća zauzimaju golemi 183


HAV AJIt . .

ti

i.

A

MARSHALL

f Iff.

OTOCI'

li

T~NO V A k - . V ? / . ; ■

\

':

TGvHSfV>.V

OTOCI MARQUISES

8 FIDJI

INOVAlV KALEDONIJAi

*

V

v

'.TOUAMOTOU

■ ••,. / DRUŠTVENI OTOCI

-v3y^ 0/, <

•

■ v:> : ■ ,*V* i USKRŠNJI OTOCI

19. MELANEZIJSKE I POLINEZIJSKE MIGRACIJE PRIJE XIV. STOLJEĆA Valja obratili pažnju na trokut polinezijskih plovidbi, od Havaja do Uskršnjih otoka i Novog Zelanda.

pomorski trokut od Havaja do Uskršnjih otoka te do Novog Zelan da: nije to mali pothvat. Ali čovjek civilizacije odgurnuo ih je u drugi plan, daleko iza sebe. On je obezvrijedio, izbrisao njihov uspjeh.

A primitivni ? Ljudi s motikom ne nalaze se na posljednjoj ljestvici naših kate gorija. Njihove biljke, njihova oruđa, njihove kulture, njihove kuće, njihove plovidbe, njihovo stočarstvo, njihovi uspjesi uka zuju na kulturnu razinu koju ne treba nikako zanemarivati. Pos ljednju stepenicu zauzimaju čovječanstva koja opstoje bez zemljoradnje, žive od sabiranja, od ribolova, od lova. Ti »grabež ljiva« zauzimaju odjeljke, uostalom, veoma prostrane, na karti W. 184

Kruh svagdanji

Gordona Hcwcsa, od broja 1 do 27. Područja su im golema, ali njihovo iskorištavanje onemogućeno je šumama, močvarama, raz livenim rijekama, divljim zvijerima, tisućama ptica, ledenjacima, nevremenima. Oni ne vladaju prirodom koja ih okružuje; štoviše, oni se provlače između njenih zapreka i njezinih prisila. Ti se ljudi nalaze na nultom planu povijesti, pa čak je bilo i rečeno, što je netočno, da su oni bez povijesti. Ipak, valja im dati mjesto u »sinkroničnom« pogledu na svijet između XV. i XVIII. stoljeća. Inače, naša kategorijska i eksplikativna ljestvica ne bi se mogla u cijelosti otvoriti i izgubila bi svoj smisao. Ipak, kako ih teško možemo vidjeti u svom svojstvu povjesničara onako kako vidimo francuske seljake ili ruske doseljenike u Sibi ru! Sve činjenice nedostaju, osim onih koje mogu dati jučerašnji etnografi-promatrači, koji su, vidjevši ih kako žive, pokušali shva titi mehanizme njihove egzistencije. Ali ne projiciraju li ti jučeraš nji otkrovitelji i putnici, svi pridošli iz Evrope, kao lovci na neobjavljene i pikantne slike, na drugoga svoja vlastita iskustva i svoj način viđenja? Oni prosuđuju usporedbom i kontrastom. Te sporne slike nepotpune su i suviše rijetke. I nije uvijek lako, ako ih slijedimo, saznati radi li se o pravim primitivcima ili ljudima s motikom o kojima smo govorili, koji su tako daleko od »divljaka« kao »civilizirani« od gustih društava. Chichimeka-Indijanci iz središnjeg Meksika, koji su Španjolcima zadali toliko muka, bili su još prije Cortesova dolaska stalni neprijatelji Azteka257. Čitati dnevnike slavnih putovanja oko svijeta, od Magelana do Tasmana, od Bougainvillea do Cooka, to znači, izgubiti se u jed noličnim i beskonačnim pustinjama mora, nadasve Južnog mora, koje samo po sebi zauzima polovicu površine naše planete. To znači, slušati mornare kako govore o svojim brigama, o širinama, o namirnicama, o vodi na palubi, o stanju jedara, o kormilu, o bolestima, o raspoloženjima posade... Zemlje koje susreću, naslu ćene tek u predahu, ponekad su izgubljene čim su otkrivene i prepoznate. Njihov opis ostaje nesiguran. To nije slučaj s otočjem Tahiti, rajem u srcu Pacifika, što su ga 1605. otkrili Portugalci, a zatim ponovo otkrio Englez Samuel Walis 1767. Bougainville na njemu pristaje slijedeće godine, 6. travnja 1768. James Cook jednu godinu kasnije, 13- travnja 1769, a s njime je uspostavljena slava tog otočja, prvi temelj »mita o Pacifiku«. Ali da li su divljaci koje oni opisuju, primitivni? Daleko od toga. »Više od stotinu piroga različitih veličina, i sve sa stabili zatorima, okružilo je dva broda (Dougainvilleova, dan prije nego 185


što su sc usidrili pred otokom). Dili su natovareni kokosom, bananama i drugim voćem. Rado smo u zamjenu za to ukusno voće dali kojekakve sitnice«.258. Isti prizori, kad Cook pristaje s Endeavourom: »Tek što smo bacili sidro«, priča brodski dnevnik, »domoroci su u gomilama došli do našega broda u svojim kanu ima pretrpanim kokosovim orasima i drugim voćem«.259 Lako su sc popeli na palubu poput majmuna, kradući tko je mogao bolje, ali prihvaćajući miroljubive darove. Ti prihvati dobre volje, te trampe, ta trgovanja poduzeta bez oklijevanja već su dokaz o postojanju kulture i jedne društvene discipline. Tahićani doista nisu »primitivci«: usprkos relativnom obilju v&ća i divljih biljaka, oni uzgajaju tikve i slatki krumpir (koje su nedvojbeno donijeli Portugalci), jam, šećernu trsku, koju jedu sirovu, uzgajaju svinje i perad260. Prave primitivce Endeavour će susresti tek kasnije, pristajući duž Magcllanova tjesnaca ili uz put Cap Horna, zaustavljajući se možda na obalama južnog otoka Novog Zelanda, usidrujući se zasigurno uz australsku obalu, u namjeri da obnove zalihe vode i drveta, ili da očiste trup broda. Svaki put, ukratko, kad god je izašao iz pojasa što su ga civilizacije motike zacrtale na karti svijeta. Tako Cook i njegovi ljudi, u tjesnacu Le Mairc, na južnom rtu Amerike, primjećuju šačicu bijednika bez ičega, i s kojima neće moći stupiti u dodir. Odjeveni u tuljanovu kožu, bez drugog oruđa osim harpuna, lukova, strelica, zadovoljavajući sc kolibama loše zaštićenim od hladnoće, to su možda »jednom riječju najbjednija bića što postoje na zemlji«261. Dvije godine ranije, 1767, Samuel Wallis je susreo takve iste divljake lišene svega. »Jedan (od naših mornara) koji je pecao, dao je jednom od tih Amerikanaca živu ribu koju je upravo ulovio i koja je bila nešto veća od haringe. Amerikanac ju je dohvatio, pohlepno poput psa kojemu se daje kost; najprije je ubio ribu zagrizavši je pored Škrga i počeo jesti, počinjući od glave, sve do repa, ne odbacujući ni kosti, ni peraje, ni ljuske, niti crijeva.«262 Divlji su i australski primitivci koje su Cook i njegova pratnja promatrali u dokolici. Vide ih lišene svega, kao nomade, koji žive malo od lova, a više od ribolova u blatnim tlima koje prekriva oseka. »Nismo nikad u njihovim krajevima vidjeli ni pedlja obra đene zemlje.« Očito, na sjevernoj hemisferi, mogli bismo u unutrašnjosti zemalja otkriti brojnije i ništa manje reprezentativne slučajeve. 186

Kruh svagdanji

NaNovomZelandu, engleski mornar razmjenjuje maramicu zajasto ga. CrtežizDnevnikajednogčlanaposadeJ. Cooka, 1769. (FotoBritish Library) Sibir, o kojem ćemo još govoriti, ostao je etnografski muzej bez premca sve do danas. AJi, nije li još pogodnije polje promatranja neprodorna Sje verna Amerika koju pogađa razorna i prosvjetiteljska evropska kolonizacija? Ne poznajem ništa sugestivnije od »Općih opaski o Americi« opata Prćvosta263. Jer sažimajući djela oca Charlevobca, promatranja Champlainea, Lescarbota, La Hontana i De Potheriea, opat Prćvost je naslikao veliku sliku na kojoj se, u beskonačnom prostoru od Louisianc do Hudsonova zaljeva, Indijanci dijele u 5 različitih skupina. Ima medu njima »potpunih razlika« koje se očituju svetkovinama, vjerovanjima, beskonačno raznolikim obi čajima tih »divljih nacija«. Što se nas tiče, nije prvobitna razlika u tome da li su ljudožderi ili ne, nego obrađuju li zemlju ili ne? Posvuda gdje su nam se pokazali Indijanci koji uzgajaju kukuruz 187

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidaSnjice

ili druge biljke, namjenjujući taj posao ženama, svaki put kad vidimo motiku ili jednostavno štap ili dugu lopatu koju ne bismo mogli smatrati izvornom, svaki put kad nam se opisuju različiti urođenički načini obrade kukuruza, ili prihvaćanje kulture krum pira u Louisiani, ili pak Indijance koji uzgajaju »divlju zob«, mi smo u prisutnosti seljaka, starosjedilaca ili polustarosjedilaca, ma kako oskudni bili. Ti seljaci, s našeg stajališta, nemaju ništa zajed ničko s Indijancima lovcima ili ribolovcima. Sve manje ribolov cima, jer ih je prodor Evropljana odagnao od obala Atlantika i od istočnih rijeka bogatih ribom, uznemirujući ih i na njihovim loviš tima. Nisu li se i Daski, napustivši svoj prvi zanat lovaca na kitove, dosta brzo okrenuli prema trgovini kožom koja, »ne zahtijevajući toliko troškova i zamora, donosi veću dobit?«264 A to je ipak bilo razdoblje u kojem su kitovi još uplovljavali uzvodno rijekom Sv. Lovrinca, »ponekad u velikom broju«! Evo kako, iz utvrda Hudsonova zaljeva ili trgova duž Sv. Lovrinca, indijanske lovce pro gone preprodavači krzna i oni pomiču svoja bijedna nomadska sela, kako bi iznenadili životinje koje hvataju na snijegu klopkama i stupicama: srne, risove, kune, vjeverice, lasice, vidre, dabrove, zečeve. Tako se evropski kapitalizam dočepao goleme mase ame ričkih koža i krzna, čime će uskoro konkurirati lovcima iz dalekih sibirskih šuma. Mogli bismo nabrajati još mnoge takve slike kako bismo se još jednom uvjerili da je ljudska pustolovina, u svojim počecima tijekom tisućljeća, i u svojem hodu, jedna, da se sinkronija i dijakronija dodiruju. »Ratarska se revolucija« nije dogodila samo na nekim povlaštenim mjestima, kao što su ona na Bliskom istoku od VII. do VIII. tisućljeća prije naše ere. Ona se morala proširiti, i njezin hod prema naprijed nije se dogodio odjednom. Daleko od toga. Na istom beskrajnom putu, iskustva se raspoređuju, ali udaljena su stoljećima. Današnji svijet nije još dokinuo sve ljude motika. Neki primitivni ljudi još uvijek tu i tamo žive tako, zaštićeni negostoljubivim zemljama koje im služe kao pribježišta.

188

Poglavlje 3

SUVIŠNO I REDOVITO: HRANE I PIĆA

Ž ito , riža, kukuruz, ta, za većinu ljudi neophodna hrana, nameće tek relativno jednostavne probleme. Ali sve postaje složeno kad se dovede u pitanje manje obična hrana (već i meso), a zatim pro mjenljive potrebe, odijevanje, stanovanje. Jer to su područja na kojima se dodiruju i beskrajno suprotstavljaju nužno i suvišno. Problem će biti jasniji ako se već na samom početku odrede, jedna prema drugima, većinska rješenja — hrana sviju, kuća sviju, odijelo sviju — i manjinska rješenja u prilog povlaštenih, u znaku raskoši. Upoznati ih u prosjeku i u izuzetku, znači prihvatiti nužnu, očito mučnu dijalektiku. Jer to znači, prisiliti se na odlaske i povratke, na crno-bijclo, bijclo-crno, i tako dalje, jer poredak nikad nije savršen: po prirodi promjenljiva, mnogostruka, protu rječna, raskoš se ne može utvrditi jednom za svagda. Tako je šećer prije XVI. stoljeća raskoš; papar još prije kraja XVII. stoljeća; alkohol i prvi »aperitivi« u vrijeme Katarine Medici; krevet s »labudovim perjem« ili srebrni kaleži ruskih bojara prije Petra Velikog; raskoš su također, u XVI. stoljeću, prvi plitki tanjuri koje Franjo I naručuje 1538. kod jednog antvverpcnskog dragu ljara; oble zdjelice a Vitalienne, navedene u popisu blaga kar dinala Mazarina 1653; raskoš su i u XVII. i XVIII. stoljeću viljuška (kažem doista viljuška), ili obično staklo za prozore, oboje porijek lom iz Venecije. Ali proizvodnja stakla za prozore —od XV. stoljeća ne više na bazi potaše, nego sode, koja daje materijal veće prozir nosti i koji se može lako istanjiti —širi se u Engleskoj u slijedećem stoljeću zahvaljujući loženju kamenim ugljenom, tako da danas povjesničar s malo mašte može zamisliti kako je preko Francuske, venecijanska viljuška krenula u susret engleskom staklu.1 Drugo iznenađenje, stolica, neobična raskoš, čak i danas je rijetkost u 189

Fernand Braudel/ S tr u k t u r e svakidašnjice

islamskim zemljama ili Indiji. Indijske Čete smještene u Južnoj Italiji za vrijeme drugog svjetskog rata zanose se njihovim bogat stvom; zamislite: ima stolica u svim kućama! Raskoš je i maramica. Erazmo to objašnjava u svojoj Uglađenosti: »Useknjivati se u kapu ili u rukav svojstveno jc seljacima; o ruku ili o lakat, slastičarima; brisati nos rukom, a ako jc odmah potom prinosiš haljini, nije mnogo uljudnija stvar. Ali ako hvataš izlučine iz nosa maramicom odvraćajući se od vrlih ljudi, to je pristojna stvar«2. Raskoš su i naranče u Engleskoj, još u vrijeme Stuarta; one se javljaju oko Božića; kao dragocjenost, čuvaju se sve do travnja ili svibnja. A da ne govorimo o odjeći koja je neiscrpno poglavlje! Tako raskoš pokazuje brojna lica, prema razdobljima, zem ljama ili civilizacijama koje su u pitanju. Jedino što se, naprotiv, uopće ne mijenja, to jc društvena komedija bez početka i kraja u kojoj je ona ulog i tema, prizor za sociologe, psihoanalitičare, ekonomiste, povjesničare. Povlašteni i promatrači, to jest masa koja ih gleda, moraju se uskladiti u stanovitom sporazumu. Raskoš nije samo rijetkost, taština, ona je uspjeh, društvena opčinjenost, san koji jednog dana ostvaruju i siromasi, pri čemu ona gubi sav svoj nekadašnji sjaj. Jedan jc liječnik-povjesničar nedavno pisao: »Kad nakon duga vremena, rijetka i dugo željena hrana napokon dođe na dohvat masa, proizlazi naglo povećanje potrošnje. Reklo bi se da jc to prava eksplozija dugo potiskivana apetita. Jednom vulgarizirana (u dvostrukom smislu izraza: »gubitak prvenstva« i »širenje«), ta će hrana brzo izgubiti svoju privlačnost (...) i pojavit će se stanovita zasićenost«3. Bogati su tako osuđeni da pripreme budući život siromašnih. Napokon, to je i njihovo opravdanje: oni iskušavaju užitke kojih će se, nekad prije, nekad kasnije, domoći masa. U tim igrama postoji obilje ništavnosti, uobraženosti, hirova. »Kod engleskih autora XVIII. stoljeća nalazimo pretjerane pohvale kornjačinoj juhi: ukusna je i nezamjenljiva protiv slabosti i iscrp ljenosti, ona otvara apetit. Nema svečane večere (po uzoru na banket Lorda gradonačelnika Londona) bez kornjačine juhe4«. — Da ne napustimo London, ponudimo sebi jedan roast mutton stuffed with oysters. Ekonomična ekstravagancija: Španjolska sre brnim novcem plaća vlasulje koje za nju proizvode zemlje sjevera. »Ali što mi tu možemo?« konstatira Ustariz 17175. Španjolci u istom trenutku kupuju vjernost nekolicine šeika sjeverne Afrike za crni brazilski duhan. A ako jc vjerovati Laffemasu, savjetniku Henrika 190

Suvišno i redovito: hrane i pića

Raskoš venecijanskog banketa: detalj Svadbe u Kani P. Veronesea, 1503. (Poto Giraudon) 191


IV, mnogi Francuzi, koji sc u tome mogu usporediti s divljacima, »primaju trice i čudnu robu u zamjenu za svoja blaga6«. * Isto tako, Indokina i Indonezija šalju zlatni prah, začine, dragocjeno sandalovo ili ružino drvo, robove ili rižu za kineske sitnice: čcšljevc, kutije od laka, novčiće od bakra s primjesama olova... Ali razuvjerimo se: Kina sama ima slične ludosti prema lastavičjim gnijezdima Tonkina, Cochinchinc i Jave, ili prema »medvjeđim šapama i raznoj divljači koja joj pristiže usoljena iz Šijama, Kambodže ili Turkestana«7. Napokon, da se vratimo u Evropu: »Bijedne li raskoši, tog porculana!« kliče 1771. Sćbastien Mercier. »Mačka može samo jednim udarcem šape nanijeti više štete nego uništenje dvadeset jutara zemlje8«. Pa ipak, od tog datuma, cijene porculana u Kini su u opadanju, i on će uskoro služiti samo kao obična pretega za brodove koji se vraćaju u Evropu. Pouka koja ne iznenađuje: svaka raskoš stari, izlazi iz mode. Ali ona sc rađa iz svojega pepela, iz samih svojih padova. Ona je uistinu odraz društvene denivelacije koju ništa ne op terećuje, koju svaki pokret ponovo stvara. Vječita »borba klasa«. Klasa, ali i civilizacija. Bez kraja, one sc ogledaju, igraju jedne pred drugima istu komediju raskoši kao bogataši pred siromaš nima. Budući da su ovaj put igre uzajamne, one stvaraju strujanja, izazivaju ubrzane razmjene, na kraćem ili duljem odmaku. Ukrat ko, »društvo ne nalazi svoj polet u proizvodnji«, pisao je Marcel Mauss, »nego je veliki pokretač raskoš«. Za Gastona Bachelarda, »osvojenje suvišnog daje veći duhovni poticaj nego osvojenje nužnog. Čovjek je biće želje, a ne biće potrebe«. Ekonomist Jac ques Kucff će ići čak dotle da kaže da je »proizvodnja kći želje«. Nedvojbeno, nitko neće poreći te zanose, te nužnosti, čak i u našim sadašnjim društvima bez različitih razina. Jer i najmanja društvena istaknutost, jučer kao i danas, zasniva se na raskoši. Ali, treba li reći, nakon Wcrncra Sombarta koji ga je jučer snažno podržavao9, da je raskoš, začeta na prinčevskim dvorovima Zapada (a papinski dvor u Avignonu bio im je prototip), bila stvaralac prvog modernog kapitalizma? Nije li prije XIX. stoljeća i njegovih inovacija raznovrsna raskoš bila više nego element rasta: znak motora-pokretača koji se suviše često vrti u prazno, eko nomije koja nije sposobna efikasno iskoristiti svoje nagomilane kapitale. Stoga ćemo istaći da je određena raskoš bila i mogla biti samo jedna istina ili jedna bolest Starog poretka, da je prije industrijske revolucije bila i ostaje ponekad neopravdano, nezdra vo, briljantno, antickonomsko iskorištavanje »viška« proizvoda u 192


jednom društvu koje je neumoljivo ograničeno u svom rastu. Bezuvjetnim braniteljima raskoši i njezinih kreativnih mogućnosti, američki biolog Th. Dobzhansky odgovara: »Što se mene tiče, nestanak društvenih organizacija koje su se služile mnoštvom kao dobro nagnojenom zemljom, kako bi na njoj procvali rijetki i dražesni cvjetovi nježne i istančane kulture, nimalo me ne razoča rava«10.

193

STOL: RASKOŠ I MASOVNA POTROŠNJA Što sc tiče stola, već se na prvi pogled lako razlučuju dvije strane: raskoš i bijeda, obilje i neimaština. Nakon što smo to utvrdili, obratimo se raskoši. Za današnjeg promatrača koji sjedi u svom naslonjaču, to je najuočljiviji, najjasniji, najprivlačniji prizor. Dru ga sc strana ukazuje turobnom, tako odbojnom da nas podsjeća na romantizam a la Michelet, u ovom slučaju ipak suviše prirodan.

Ipak zakašnjela raskoš Iako je to pitanje prosudbe, naglasimo ipak da u Evropi nije bilo istinske raskoši za stolom, ili, ako želimo, profinjenosti prije XV. ili XVT. stoljeća. U tom pogledu, Zapad je kasnio za ostalim civili zacijama Starog svijeta. Kineska kuhinja koja je danas osvojila tolike restorane Zapa da, drevna je tradicija s gotovo neizmijenjenim pravilima u trajanju jednog tisućljeća, s obredima, znalačkim receptima, velikom sen zualnom i literarnom pažnjom prema rasponu okusa i njihovih odnosa, s poštovanjem prema umijeću jela koje jedino (na sasvim drugi način) dijele Francuzi. Jedna lijepa, nedavno objavljena knjiga11 ističe nepoznata bogatŠ^va kineske dijete, njezinu raz nolikost, uravnoteženost —i daje ia to brojne dokaze. Ipak mislim da oduševljeni prilog F. W. Motca u tom kolektivnom djelu valja ublažiti onim K. C. Changa i J. SpenceVa. Da, kineska je kuhinja zdrava, ukusna, raznolika, inventivna, ona zna čudesno iskoristiti sve što joj je na dohvat ruke i ostaje uravnotežena, a sojinc bjelančevine nadoknađuju rijetko meso, pridodajući svojim iz vorima umijeće konzerviranja na sve načine. Ali i u Francuskoj bismo se mogli pohvaliti kulinarskim tradicijama, ukusom, domišljatošću da se iskorištavaju raznoliki izvori određenog područja: meso, živad i divljač, žitarice, vina, sirevi, plodovi povrtnjaka i voćnjaka, a da ne govorimo o različitim okusima maslaca, sala, guščje masti, maslina i oraha, niti o provjerenim metodama kon zerviranja. Ali problem je drugdje: da li je ta hrana pripadala većini ljudi? U Francuskoj, sigurno nije. Seljak često prodaje više od 194

Suvišno i redovito: brane i pića

»viška« i nc jede najbolji dio svoje proizvodnje: on se hrani prosom ili kukuruzom, a prodaje pšenicu; jednom tjedno jede usoljenu svinjetinu, a na tržnicu odnosi živad, jaja, kozliće, teliće, janjad... Kao i u Kini, svečane gozbe prekidaju jednoličnost i oskudicu svakodncvicc. One sigurno održavaju umijeće kuhanja. Ali hrana seljaka, to jest većine stanovništva, nema ništa zajedničko s kuharicama kojima se služe povlašteni, niti s onim popisom gurmanskih blaga Francuske koji 1788. stvara jedan sladokusac: pura s gomoljikama iz Pćrigorda, guščja pašteta iz Toulousca, crvena jarebica iz Nćraca, pašteta od svježe tunjevine iz Toulona, ševe iz Pćzcnasa, kuhane veprove glave iz Troyesa, šljuke iz Dombesa, kopuni iz Cauxa, šunke iz Bayonnea, kuhani jezici iz Vicrzona, pa čak i »kiseli kupus iz Strasbourga...«12. Nema dvojbe da je tako i u Kini. Profinjenost, raznolikost, pa čak i sitost, samo su za bogate. Iz narodnih poslovica zaključujemo da se meso i vino izjednačuju s bogatstvom, a da živjeti za siromaha znači imati »riže za žvakanje«. I Chang i Spencer slažu se misleći da John Barrow nije bio u krivu kad je 1805. tvrdio da na području kulinarstva nigdje na svijetu razlika između bogatog i siromašnog nije tako velika kao u Kini. U prilog tome, Spencer navodi epizodu iz slavnog romana XVIII. stoljeća, San u crvenom paviljonu-, mlad i bogat junak slučajno posjećuje siromašnu kuću jedne od svojih služavki. Ona, u trenutku kad nudi pladanj na koji je složila sve što ima najbolje u kući: kolačiće, suho voće, orahe, s tugom shvaća »da tu nema ničega čime bi se mogao nahraniti njezin gospodar«l3. Kad govorimo o velikoj kuhinji u jučerašnjem svijetu, uvijek smo na strani raskoši. Proizlazi da se birana kuhinja, kakvu poz naje svaka zrela civilizacija, kineska od V. stoljeća, muslimanska oko X3-XII. stoljeća, pojavljuje na Zapadu tek u XV. stoljeću, u velikim talijanskim gradovima, i postaje skupa umjetnost sa svojim pravilima i svojim dekorom. Veoma rano, u Veneciji, Senat se buni protiv skupih svetkovina mladih plemića i 1460. zabranjuje ban kete za više od pola dukata troškova po glavi. Banchetti su se, naravno, nastavljali. A Martin Sanudo je u svojim Dnevnicima zabilježio jelovnike i cijene nekih prinčevskih ručkova u dane karnevalskog veselja. Kao slučajno, tu se nalaze jela koja je Signoria zabranila: jarebice, fazani, paunovi... Nešto kasnije, Ortensio Landi, u svojem Commentario dellepiii notabili e mostruose cose d ’Italia, koji se štampa i izdaje u Veneciji od 1550. do 1559, brine se jedino o tome da odabere i nabroji ono što u gradovima Italije može polaskati nepcu gurmana: kobasice i safalade iz Đologne, 195


zatnpone (neka vrst punjene koljenice) iz Modene, torte iz Ferrare, cotognata (pekmez od dunja) iz Reggia, sir i gnoehi s češnjakom iz Piaccnze, sienski kolači od badema, firentinski caci marzolini (martovski sircvi), luganica sottile (fina kobasica) i tomarelle (kosano meso) iz Monzc,faggiani (fazani) i maroni iz Chiavcnnc, venecijanske ribe i školjke, pa čak i padovanski kruh eccelentissimo (sam po sebi raskoš), da ne zaboravimo vina kojih če slava porasti1,1. Ali, već u tom razdoblju, Francuska je postala zemlja par excellence dobrog jela, u kojoj će se izmišljati i skupljati, dolazeči sa svih strana Evrope, dragocjeni recepti, u kojoj će se usavršiti ponuda, obred tih svjetovnih svetkovina sladokustva i ugladenosti. Obilje i raznolikost francuskih izvora mogu iznenaditi čak i jednog Vcnecijanca. Girolamo Lippomano, ambasador u Parizu, zanosi se 1557. pred sveprisutnim obiljem: »Ima krčmara koji vam daju jela po svim cijenama: za jedan teston, za dva, za škudu, za četiri, za deset, pa čak i za dvadeset po osobi, ako želite. Ali za dvadeset i pet škuda, dobit ćete samu m anu ili pečenog feniksa: ukratko, sve što je na zemlji najdragocjenije.«15 Ipak, velika francuska kuhinja potvrdit će se tek kasnije, nakon razoružanja vojnika »artiljerije usta« koju obilježavaju Rcgcntstvo i dobar ukus Regenta. Ili pak još kasnije, kad se napokon 1746. pojavila Menonova Građanska kuharica, dragocjena knjiga koja je doživjela više izdanja nego Pascalove Provinciatesl6. Otada će se Francuska, ili radije Pariz, hvaliti kulinarskom modom. »Ukusno znamo jesti«, kaže jedan Parižanin 1782, »tek pola stoljeća«17. Ali, kaže jedan drugi 1827, »umijeće kuhanja uznapredovalo je u posljednjih trideset godina više nego prije u tijeku jednog stoljeća«18. Pred njim je raskošan prizor nekoliko velikih pariških »restorana« (nema tome dugo da su »gostioničari« postali »vlasnici restorana«). Doista, moda upravlja kuhinjom, kao i odjećom. Slavni umaci jednog su dana izgubili ugled i spominju se tada samo sa samilosnim osmijesima. »Nova kuhinja«, kaže jedan podrugljivac, autor Dictionnaire sentencieux (1768), »sva je u sokovima i tekućinama.« Prezir prema nekadašnjim juhama! »Juha. Nekoć su je svi jeli, a danas se odbacuje kao odviše građansko i drevno jelo, pod izlikom da širi želučano tkivo«. Prijezir i prema »jestivim travama«, povrću, koje je »ukus stoljeća gotovo prognao kao pučku hranu!... Kupus nije ni nezdraviji, ni lošiji«, i svi ga seljaci jedu čitavog života19. Druge male promjene događaju se gotovo same. I puran je stigao iz Amerike u XVI. stoljeću. Holandski slikar, Joachim Bued196


kalacr (1530-1573), jedan jc od prvih koji ga je prikazao na jednoj od svojih mrtvih priroda, danas u Rijksmuscumu u Amsterdamu. Pure i purani, razmnožili su se u Francuskoj, kažu nam, s uspostav ljanjem unutrašnjeg mira u vrijeme Henrika IV! Ne znam što da mislimo o novoj verziji jela velikog kralja, ali potkraj XVIII. sto ljeća, nema dvojbe da su »purani«, piše jedan Francuz 1779, »na neki način potisnuli guske s naših stolova, gdje su nekoć zauzimale počasno mjesto.«20 Treba li masne guske Rabelaisova vremena vidjeti kao prohujalo doba evropskog sladokustva? Mogli bismo još pratiti modu kroz povijest riječi koje su se ponavljale, ali mijenjajući u više navrata smisao: predjela, medujcla, ragui, itd. i komentirati »dobre« i »loše« načine pečenja mesa! Ali takav put ne bi imao kraja.

Evropa mesoždera Rekli smo da u Evropi nema profinjene kuhinje prije kraja XV. stoljeća. Neka čitaoca ne zaslijepe gozbe poput onih na raskošnom dvoru Valoisa u Durgundiji: fontane s vinom, igrokazi, djeca prerušena u anđele koji se uzetima spuštaju s neba. Razmetljiva količina prevladava nad kvalitetom. Riječ je više o raskoši usta. Ncumjcrenosti u mesu — kojima je suđeno da dugo traju na stolovima bogatih — očito su njegovo obilježje. U svim oblicima, kuhano ili pečeno, popraćeno povrćem, pa čak i ribom, meso se posluživalo hrpimice, »u piramidi«, na golemim pladnjevima, što jc u Francuskoj nazvano mets. »Tako su nagomilane pečenke sačinjavale samo jedno jelo, a umaci su se posluživali zasebno. Nije se oklijevalo niti da se čitav obrok strpa u jednu posudu i to se jelo, strašan bućkuriš, također nazivalo mets.«21 1361. i 1391, kada već raspolažemo s francuskim kuharicama, ona nose naziv pladanj-, jedan obrok od šest pladnjeva ili jela, sadržavao jc šest posluženja, rekli bismo mi. Sva su obilna i za nas neočekivana. Evo jednog jela iz Menagier de Paris (1393) od četiri koja on zatim nudi: teleće paštete, kosano meso, paklara, gusta juha s mesom, bijeli riblji umak uz arboulastre, umak s maslacem, slatkim vrhnjem, šećerom i voćnim sokom...22 Svako od tih jela popraćeno je receptom koji današnji kuhar ne bi trebao doslovce ponoviti. Svi takvi pokušaji nisu dobro završili. Ne čini se da jc potrošnja mesa u XV. i XVI. stoljeću bila raskoš, namijenjena isključivo bogatima. U gostionicama Gornje 1 97


Njemačke, Montaigne još 1580. primjećuje pladnjeve s više odje ljaka koji omogućuju poslužiteljima da ponude najmanje dva mesna jela odjednom i da ih mijenjaju sve do sedam jela, koja primjećuje jednog dana23. Mesa iz klaonice i pečenjarnice ima u izobilju: govedine, ovčetine, svinjetine, živadi, golubova, kozlića, janjaca... Sto se tiče divljači, jedan ih kuharski priručnik, vjerojatno iz 1306. nadugo nabraja za Francusku; vepar je u XV. stoljeću tako običan na Siciliji, da vrijedi manje od mesa iz mesnice; Rabelais beskonačno nabraja pernatu divljač: čaplje, bijele čaplje, divlje labudove, bukavce, ždralove, jarebice, lještarke, šljuke, divlje golubove, grlice, fazane, kosove, ševe, plamence, liske, gnjurce...24 Prema dugom tržišnom popisu iz Orlćansa (od 1391. do 1560), izuzev velike divljači (jelena, veprova, divokoza), ostale divljači ima u izobilju: zečeva, kunića, čaplji, jarebica, šljuka, ševa, pata ka...25. Opis venecijanskih tržnica XVI. stoljeća isto je tako bogat. Nije li to razumljivo na napola nenastanjenom Zapadu? Ne čitamo li u Gazette d e France vijest koja dolazi iz Derlina, 9. svibnja 1763: »Budući da su životinje ovdje tako rijetke, kralj je naredio da se u grad doprema stotinu jelena i dvadeset veprova sedmično za prehranu stanovništva«26? Ne treba dakle suviše doslovno shvatiti često literarne tuža ljke u pogledu bijednih seljaka kojima bogati »otimaju vino, pšeni cu, goveda, ovce i telad, ostavljajući im samo raženog kruha«. Posjedujemo dokaze o suprotnom. U Nizozemskoj, u XV. stoljeću, »meso se u tolikoj mjeri trošilo, da je kriza gladi jedva umanjila njegovu potražnju«, a potrošnja se povećala tek u prvoj polovici XVI. stoljeća (na primjer u bolnici samostana u Lierreu)27. U Njemačkoj, prema odredbi saskih vojvoda iz 1482, »neka bude dano na znanje da svaki obrtnik mora za podnevni i večernji obrok primiti četiri jela: ako je riječ o mesnom danu: juhu, dva mesa, povrće, a ako je riječ o petku ili bezmesnom danu: juhu, svježu ili usoljenu ribu, dva povrća. Ako se post mora produžiti, pet jela: juhu, dvije vrste ribe, dva priloga od povrća. Tome se ujutro i uvečer pridodaje kruha.« Svemu valja pridodati i kofent, lagano pivo. To je jelovnik obrtnika, građana, rekli bismo. Ali ako 1429, u Oberhergheimu, u Alsaceu, seljak koji se traži za tlaku nije htio jesti s ostalima na imanju nadstojnika, Maiera, ovaj mu je morao »u njegovu kuću poslati dva komada goveđeg mesa, dva komada pečena mesa, mjericu vina i kruha za dvapfenniga«26. Imamo o tome i drugih svjedočanstava. U Parizu, 1557, »svinjetina je, kaže jedan strani promatrač, uobičajena hrana 198

Sur iš i

i redovito: brane i pića

Svečanost kojuje u Parizu priredio vojvoda od Albe u čast rođenja princa od Asturije, 1707. Gravira G. I. B. Scotina Starijeg prema Desmaretzu. (Foto Roger-Viollet) 199


20. TRGOVINA KRUPNOM STOKOM U SJEVERNOJ I ISTOČNOJ EVROPI OKO 1600. 1. Područje uzgoja. — 2. K opneni put. — 3- Morski put. Bakar je nekadašnji Buccari. Oko 1600. trgovina krupnom stokom prem a klaonicama srednje i zapadne Evrope kopnenim i morskim putem, impresivna je (400.000 grla). Ali n a pariškim tržnicama, 1707. (vidi II. str. 29) godišnje se p ro d a oko 70.000 goveda. Dokaz da se toj trgovini s velike udaljenosti pridružuju lokalni i regionalni prom et koji osiguravaju bitne količine potrošnje mesa u Evropi. (Wolfgang von Siromer, »WiJdwest in Europa« u; n° 2, 1979, str. 42, prem a Othmaru Picklu)

Kulturund Tecbnik,

siromašnih, onih koji su zaista siromašni. Ali svaki obrtnik, svaki trgovac ma kako slab bio, želi za mrsnih dana jesti srnetinu, jarebice, kao i bogati«29. Jasno, bogati, kao pristrani promatrači, predbacuju siromašnima i najmanju raskoš koju sebi dopuštaju: »Nema danas radnika, kaže Thoinot Arbeau (1588), koji ne želi na svom vjenčanju imati oboe i sacquebutes (vrste duhačkih in strumenata s četiri ogranka)«30. Stolovi pretrpani mesom pretpostavljaju pravilno snabdijeva nje iz obližnjih sela i brda (švicarski kantoni); još više u Njemačkoj i sjevernoj Italiji, iz istočnih područja, Poljske, Madžarske, bal200

Mesarski stolovi u Ilolandiji u XVII. stoljeću. Del li su potrošači samo građani? Gravira (Zbirka Viollet) kanskih zemalja, koje još u XVI. stoljeću pješice šalju prema zapadu poludivlju stoku. U buttstedtu, blizu Weimara, najvećem stočnom sajmištu Njemačke, nitko se ne čudi pritjecanju »stada od 16.000 pa čak i 20.000 goveda odjednom .«51 U Veneciji, stada s istoka stižu kopnom ili morskim putcvima iz Dalmacije; od maraju se na otoku Lido koji služi ujedno za vježbu gađanja iz topničkog oružja i kao karantena za sumnjive brodove. Iznutrice, a osobito tripice, svakodnevna su hrana siromaha Grada Svetog Marka. 1498, marscillcski mesari kupovali su ovce sve do SaintFloura, u Auvcrgni. Iz tih dalekih pokrajina ne uvoze se samo životinje, već i mesari; u XVIII. stoljeću, u Veneciji, mesari su često brdani iz Grisonsa, spremni da varaju na prodajnoj cijeni zaklane 201

i'enuind Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Racak u seljačkoj kući, u dragojpoloviciXVII. stoljeća, sastoji sesamo odjednog obroka bez mesa. Imajoš i goreg: kaša kao ručak, također uIlolandiji (1653; vidi str. 137) SlikaEgbertavanHeemskercka. (Voto A. Dingjan) stoke. Na Balkanu, Albanci, a zatim Epirci iseljavaju se nadaleko sve do danas kao mesari32. Nema dvojbe da je Evropa od 1350. do 1550, upoznala razdoblje sretna individualnog života. Nakon katastrofa crne ku ge, radna snaga postala je rijetka, i uvjeti života, dobri za onoga tko je radio. Nikada realne plaće nisu bile tako visoke kao tada. Godine 1388. kanonici iz Normandije se žale da ne mogu naći za obradu zemlje »čovjeka koji bi želio zaraditi više nego Šest slugu na početku stoljeća«33. Paradoks na kojem valja inzistirati, jest da često prevladava pojednostavljena ideja da sve dublje tonemo u 202


nevolju, što sc više udaljujcmo prema srednjem vijeku. Pojedinost koja ne vara: prije 1520-1540. u još slabo naseljenom Languedocu, seljaci i obrtnici jedu bijeli kruh3,1. Opadanje postaje očitije što sc više udaljujemo od »jeseni« srednjeg vijeka i traje sve do same sredine XIX. stoljeća, a nastavlja se u nekim područjima evropskog istoka, osobito na Balkanu, sve do XX. stoljeća.

Od 1550. smanjuje se obrok mesa Na Zapadu, restrikcije sc pojavljuju od sredine XVI. stoljeća. U Švapskoj, piše Heinrich Muller 1550, »kod seljaka sc jelo drukčije nego danas. Tada je svakog dana bilo mesa i hrane u obilju; za proštenja i za svetkovina, stolovi su se rušili pod svojim teretom. Danas, sve sc promijenilo. Kakvog li kobna vremena, kakve sku poće! A hrana i najbogatijih seljaka gora je od hrane nadničara i slugu jučer«35! Povjesničari su pogriješili što nisu upamtili ta ponavljana svjedočanstva, već su u njima vidjeli bolećivu potrebu ljudi da hvale protekla vremena. »Gdje je vrijeme, braćo«, pita stari bretonski seljak (1548), kad se poprijeko gledalo ako netko za svetkovine u selu nije pozvao ostale na večeru da jedu kokoš, gusku, šunku, prvo jaganjcc ili odojka?«36 »U vrijeme mog oca«, pisao je 1560. neki normandijski plemić, »svakog je dana bilo mesa, jela su bila obilna, i vino se iskapljivalo kao da je voda«37. Prije vjerskih ratova, bilježi jedan drugi svjedok, »ljudi u selima bijahu (u Francuskoj) toliko bogati i puni svih dobara, u tako dobro opremljenim kućama, s tako mnogo živadi i stoke, da bijahu kao plemići«38. Stvari su sc izmijenile. Oko 1600, radnici u rud nicima bakra u Mansfeldu, u Gornjoj Saskoj, mogu se sa svojom plaćom zadovoljiti samo kruhom, kašom i povrćem. A inače po vlašteni nurnbcrški tkalci žale se 1602. što samo triput sedmično dobivaju meso koje im se, inače u pravilu, duguje svakoga dana. Na to im gospodari odgovaraju da 6 krajcara nije dovoljno da svakoga dana napune mesom trbuhe družine39. Otada, na tržištima prevladavaju žitarice. Kako im je cijena pretjerana, nedostaje novca za obilna kupovanja. Potrošnja mesa zadugo će se smanjivati, i to, ponovimo, sve do oko 1850. Čudno nazadovanje! Ono će nedvojbeno upoznati zastoje i izuzetke: tako se nakon tridesetgodišnjeg rata stada brzo obnavljaju u zemlji koja 203


Prodaja usoljena mesa. Tacuinum sanitatis in medicina (poč. XV. sto ljeća). (Otisak B. N.) često ostaje bez ljudi; tako od 1770. do 1780, dok cijena mesu neprestano raste a pada cijena žitu, u pokrajini Augc i Dcssin, u Normandiji, sve se više uzgoj žitarica zamjenjuje stočarstvom, bar do velike krize krmiva 1785: logična je posljedica, jer postoji nezaposlenost, svođenje na prosjački štap i skitnju znatne mase sitnog seljaštva, žrtava demografskog rasta koji je donio teške posljedice.,.40. Ali te epizode nisu dugo trajale, a izuzeci ne potvr đuju pravila. Ludost, opsjednutost oranjem i žitom zadržavaju 204


svoja prava. U Montpczatu, malom gradiću u Das—Qucrcyu, broj mesara neprestano se smanjuje: 1550 - 18; 1556 - 10; 1641 - 6; 1660 - 2; 1763 —1;... Čak i ako se u tom razdoblju smanjuje stanovništvo, sveukupni uzmak nije od 18 prema l 41. Đrojke utvrđene za Pariz ukazuju od 1751. do 1854, na godišnju potrošnju koja varira od 51 do 65 kg mesa po stanovniku, ali Pariz je Pariz. I Lavoisier, koji mu pripisuje veliku potrošnju od 72,6 kg u početku revolucije, procjenjuje prosječnu potrošnju Francuske u tom trenutku, na 48,5 funti (svaka od 488 g), ili 23,5 kg. Drojka je to koju svi komentatori smatraju optimističnom.42. Isto tako, u XVIII. stoljeću, u Hamburgu (pred vratima Danske, snabdjevača mesom), godišnja potrošnja doseže 60 kg po osobi (od toga, samo 20 kg svježog mesa), ali za cijelu Englesku, u početku XIX. stoljeća, ona je niža od 20 kg po glavi godišnje (umjesto 100 na kraju srednjeg vijeka)43. Bitnom činjenicom osta je nejednakost između različitih gradova (Pariz, na primjer, još 1851. uživa očitu povlasticu) i između gradova i sela. 1829, jedan promatrač jasno kazuje: »U devet desetina Francuske, siromah i sitni težak hrane se mesom, i to usoljenim mesom, tek jednom tjedno.«44 Sa stoljećima modcrnosti, povlastice mesožderske Evrope su se smanjile, a prava rješenja javit će se tek sredinom XIX. stoljeća, zahvaljujući upotrebi umjetnih livada, razvoju znanstvenog stočar stva, kao i iskorištavanju dalekih stada u Novom svijetu. Evropa će dugo ostati sa svojom glađu... U pokrajini Brie, na području Meluna koje broji 18.000 naših hektara, 14.000 je obradive zemlje, prema 814 livada, što znači: ništa. Ili pak, »zakupnici zadržavaju za svoje potrebe samo onoliko koliko im je nužno potrebno«, skupo prodajući krmivo u Pariz (za brojne konje u gradu). Istina je da žito, na obrađenim zemljama daje za vrijeme dobrih žetvi od 12 do 17 kvintala po hektaru. Nije moguće oduprijeti se toj konkurenciji i tom iskušenju.45 U tom nazadovanju bilo je i stupnjeva. Ono je jasnije u mediteranskim zemljama nego u sjevernim područjima sočnih pašnjaka. Poljaci, Nijemci, Madžari, Englezi, manje su umjereni od drugih. U Engleskoj će se čak, u XVIII. stoljeću, u okviru po ljoprivredne revolucije dogoditi i revolucija mesa. Na velikoj londonskoj tržnici Leaden Hall (1778), prema riječima jednog španjolskog ambasadora kojemu se pripisuju ove riječi, »u jed nom mjesecu prodavalo se više mesa nego što se troši u čitavoj Španjolskoj u godinu dana«. Ipak, čak i u zemlji kao što je Holan205


dija, u kojoj su »službeni« obroci jaki46, hrana ostaje, prije pobolj šanja u XVIII. stoljeću, neuravnotežena: grah, malo usoljena mesa, kruh (ječmeni ili raženi), riba, malo slanine, divljač prema prilici... Ali divljač je obično za seljaka ili za gospodara. Siromah iz gradova je uopće ne poznaje: »za njega je repa, prženi luk, suh, ako ne pljesniv ili gnjecav raženi kruh«, i »malo pivo« (duplo je za bogate i pijanice). I sam holandski građanin živi umjereno. Naravno, hutsepot, nacionalno jelo, sadrži goveđeg ili ovčjeg mesa, ali sitno isjeckanog, i koje se škrto koristi. Večernji obrok je samo kaša od ostataka kruha, namočena u mlijeko'17. Među liječnicima razvija se rasprava o tome, da li je mesno jelo dobro ili štetno. »Što se mene tiče«, piše razumno Louis Lcmcry (1702), »uvjeren sam da, ne ulazeći u te diskusije koje mi se čine beskorisne, možemo reći da potrošnja životinjskog mesa može biti pogodna samo ako je um jerena...«48. Prateći smanjenje obroka mesa, opaža se jasno povećanje potrošnje dimljenog ili usoljenog mesa. Werner Sombart je, ne bez razloga, govorio o revoluciji usoljavanja hrane za posade XV. stoljeća. Na Sredozemlju, usoljena riba, a još više tradicionalni dvopek —oduvijek čine bitni jelovnik ukrcanih mornara. U Cadizu započinje područje usoljene govedine, vaca salada, koju ispo ručuje španjolska uprava od XVI. stoljeća. Usoljena govedina dolazi iz Irske, koja izvozi i usoljeni maslac. Ali uprava nije jedina u pitanju. Kako se meso ukazuje kao raskoš, usoljavanjc postaje uobičajeno i kod siromašnih (uključujući tu uskoro i crno roblje u Americi). Nakon ljeta, u Engleskoj, u pomanjkanju svježe hrane, »saltbeef was the standard winter dish«. U Durgundiji, u XVIII. stoljeću, »svinjetina čini najveći dio mesa koje troše seljaci. Malo je popisa koji ne navode nekoliko komada slanine u sušionici. Svježe meso je raskoš, namijenjena samo bolesnima, i, uostalom, toliko je skupo, da se ne može uvijek platiti«49. U Italiji i Njemačkoj, putujući trgovci kobasicama, (Wursthandler) dio su urbanog pej zaža. Govedina, ili još više, usoljena svinjetina, snabdijevaju ev ropske siromahe mršavim obrokom mesa, od Napulja do Hamburga, od Francuske sve do blizine Petrograda. Nema dvojbe da i tu ima izuzetaka. Najveći je i glavni: »Englezi žive samo od mesa«, piše P. J. Grosley 1770. »Količina kruha koju svakodnevno pojede Francuz, mogla bi biti dovoljna četvorici Engleza«50. Otok je, u tom slučaju, jedina »razvijena« zemlja u Evropi. Ali ona dijeli tu prednost s mnogim, relativno zaostalim područjima. 1658, gospođica De Montpensier nam kaže, govoreći 206


o seljacima Dombcsa, »da su dobro odjeveni... da nisu nikad plaćali namete«, i dodaje: »Oni četiri puta na dan jedu meso«51, što bi trebalo utvrditi, ali ostaje moguće, jer Dombes je u XVII. stoljeću još uvijek divlja, nezdrava zemlja. U zemljama koje ljudi loše održavaju, najviše ima životinja, domaćih ili ne. Uostalom, vjerojatno je da bi nama, ljudima XX. stoljeća, ono što je uobiča jeno u Rigi u vrijeme Petra Velikog, ili u Beogradu u vrijeme Taverniera (sve je tamo »odlično, iako za nisku cijenu«: kruh, vino, meso i goleme štuke i šarani koji se love u Dunavu i Savi)52, izgledalo bolje nego u Berlinu, Beču, pa čak i u Parizu. Mnoge nesretne zemlje nisu ljudski siromašnije od bogatih zemalja. Razi na života je odnos između broja ljudi i mase izvora koji su im na raspolaganju.

Ipak povlaštena Evropa Iako umanjena, povlastica Evrope ostaje ipak povlastica. Doista, dovoljno je da pomislimo na druge civilizacije. »U Japanu«, kaže jedan Španjolac (1609), »jedu samo meso divljači koju ubijaju u lovu«53. U Indiji, stanovništvo, na sreću, osjeća odvratnost prema mesnim jelima. Vojnici Velikog Mogula, Aurcng Zeba, prema rije čima jednog francuskog liječnika, pokazuju malo zahtjeva prema uobičajenom: »Samo neka imaju svoj kicheris ili mješavinu riže i drugog povrća kojoj dodaju malo smeđeg maslaca... i zadovoljni su.« Tu mješavinu sačinjavaju »zajedno isjeckani, riža, bob i le ća«5-1. U Kini, meso je rijetko. Nema, ili gotovo nema klane stoke: domaća svinjetina koja bi trebala poboljšati okus, malo riže, živad, divljač, ponekad i psi koji se »oguljeni ili propečeni« prodaju u posebnim mesnicama ili na pragovima vrata, ili pak prenošeni u kavezima, kao odojci ili kozlići iz Španjolske, kaže O. de Las Cortes. Sve te tako malobrojne životinje ne bi mogle zadovoljiti potrebe mesožderskog stanovništva. Meso se, osim kod mongolskog stanovništva, gdje je kuhana govedina pravilo, nikad ne nudi kao samostalno jelo. Isjeckano na komadiće u veličini zalogaja, pone kad čak i kosano, ono se uklapa u kompoziciju tsai, bezbrojnih malih jela koja miješaju meso ili ribu s povrćem, umacima i začinima, i tradicionalno prate rižu. Ma kako profinjena i proraču nata ona bila, ta kuhinja iznenađuje Evropljane; u njihovim je očima siromašna. Čak i bogati mandarini, bilježi O. de las Cortes, 207

Vem and Braudel/ Strukture svakidašnjice

»nabadaju, kao da žele potaći apetit, nekoliko zalogaja svinjetine ili piletine, ili nekog drugog mesa (...). I bogati i veliki h'ranc se mesom u malim količinama, i da ga jedu kao mi ostali Evropljani, sve vrste mesa koje posjeduju ne bi im ni na koji način bile dovoljne (...), a plodnost Kine ne bi to mogla podnijeti«55. Jedan Napolitanac, Gcmclli Careri, koji prelazi Kinu od Kantona do Pekinga i nazad, bjesni 1696. pred, prema njegovu mišljenju, nedovoljno kuhanom biljnom hranom koju nalazi u gostionicama, i kupuje u prolazu ili na tržnicama, kokoši, jaja, fazane, kuniće, šunke, jarebice...56 Oko 1735, jedan evropski promatrač zaključuje: »Kinezi jedu veoma malo krupnog mesa«. I dodaje: »Potrebno im je dakle manje zemlje da bi prehranili stoku.« Jedan misionar iz Pekinga točno objašnjava četrdesetak godina kasnije: »Suvišak stanovništva u čije nevolje i posljedice nisu sumnjali moderni filozofi Evrope, primorava Kineza da se liši pomoći goveda i stada, jer je zemlja koja bi bila potrebna za njihov opstanak, potrebna ljudima«. Otuda nedostatak »gnojiva za zemlju, mesa za stolove, konja za ratove«, a k tome treba »više rada i više ljudi da bi se dobila ista količina zrna kao drugdje«. On zaključuje: »Ako zadržimo sve proporcije, u Francuskoj ima deset goveda prema jednom u Kini«57. Kineska književnost svjedoči u istom smislu. U vrijeme Tsinga, jedan ponosni tast govori: »Nekoga dana došao mi je, povjerava on, zet i donio dvije funte sušena jelenjeg mesa kojeg evo na pladnju«. Jedan će mesar biti pun divljenja prema visokom dos tojanstveniku »koji posjeduje više blaga nego sam car« i čija kuća broji nekoliko desetaka rodbine i služinčadi. Neoboriv dokaz: on od njega uzima godišnje od 4.000 do 5.000 funti mesa, pa čak i kad nema svetkovina! Svečani obrok sadrži »lastavičja gnijezda, piletinu, patku, sipe, gorke krastavce iz Kouan Tounga...« A kakvi li će tek biti zahtjevi hirovite mlade udovice! Svaki dan, osam fena lijekova, jedan dan patka, drugi dan riba, zatim svježe povrće, juha od bambusovih izdanaka, ili pak naranče, lopoči, prženi vrapčići, suhi račići, i, naravno, vino, »vino stotinu cvjetova«58. Sve to ne isključuje, nego naprotiv, krajnju i skupu profinjenost. Ali, ako su raskoš kineske kuhinje tako slabo razumjeli Evropljani, to je stoga što je za njih meso bilo sinonimom raskoši. Nitko nam ne piše o gomilanju mesa osim u Pekingu, pred carskom palačom i na nekim gradskim trgovima. Opet je riječ o gomili divljači što dolazi iz Turkestana i koju će zimska hladnoća sačuvati dva ili tri mjeseca 208


i koja je »tako jeftina, da se jedna srna ili vepar daje za osam novčića«59. Ista skromnost i ista umjerenost vlada u Turskoj, u kojoj sušena govedina, pasterme nije samo hrana vojnika u logorima. U Istanbulu od XVI. do XVIII. stoljeća, ako izuzmemo golemu potrošnju ovčjeg mesa u šaraju, prosjek grada iznosi jednu ovcu ili trećinu ovce po glavi godišnje; ali Istanbul je Istanbul, povlašteni grad...60. U Egiptu, na prvi pogled riznici obilja, »turski način života«, kaže jedan putnik iz 1693, »trajna je kazna. Njihove obro ke, pa čak i onih najbogatijih, sačinjavaju loš kruh, češnjak, luk i kiseli sir; kad dodaju kuhane bravctinc, to je za njih velika gozba. Oni nikad ne jedu ni piletinu, ni drugu živad, iako su jeftini u toj zemlji«61. Ako se povlastice Evropljana smanjuju na njihovom vlastitom kontinentu, one se za neke od njih obnavljaju s obiljem pravog i novog srednjeg vijeka, bilo u područjima prem a evropskom istoku — kao u Madžarskoj — ili u kolonijalnoj Americi, u Meksiku, Drazilu (u dolini Sao Francisco koju su zauzela divlja stada i u kojoj

209

Fernand, Braudel/ Strukture svakidašnjice

se u prilog bijelaca i mjcšanaca stvara živa civilizacija mesa), a još više prema jugu, oko Montevidea ili Ducnos Airesa, u kojem gospoda kolju jednu divlju životinju samo za jedan od svojih obroka... Ti pokolji neće u Argentini nadjačati nevjerojatno obilje slobodnih stada, ali će već veoma rano uništiti tu hranu na sjeveru Čilea: oko Coquimba, od XVI. stoljeća, preživjet će samo psi koji su ponovo podivljali. Meso sušeno na suncu (cam e do sol iz Dražila) izvorom je hrane za obalne gradove i crne robove na plantažama. Charque, iscijeđeno i osušeno meso, proizvedeno u saladerosima Argen tine (namijenjeno robovima ili, opet, Evropi siromaha), tvorevina je s početka XIX. stoljeća. Nekom pravednom kaznom, evo kako na galiji od Manilc do Acapulca, nakon sedam ili osam mjeseci beskrajnog povratka, jedan osjetljiv putnik (1696), osuđen »na mesne dane« jede »kriške krava i bivola osušene na suncu... i koje se ne mogu, kako tvrdi, prožvakati, ako se prethodno ne protuku komadom drveta od kojeg se mnogo ne razlikuju, niti probavljati bez jačeg čišćenja«. Još nešto što izaziva gađenje: crvi koji vrve u toj strašnoj hrani62. Nužnost mesne hrane očito ne podliježe zakonima ili im podliježe tek neznatno. Tako, usprkos nekim odbojnostima, gusari s Antila, kao i crnci u Africi, ubijaju i jedu majmune, radije mlade, a u Rimu siromasi i siromašni Židovi kupuju meso bizona, klano u specijalnim mesnicama, kojeg se svatko drugi gnuša. U Aix-en-Province, tek oko 1690. započinju ubijati i jesti »goveda«, to »veliko meso« koje je dugo slovilo kao nezdravo63, dok se u Danskoj »konjsko meso prodaje na tržnici«, kako izvještava, pomalo zgađen, jedan francuski putnik64.

Suviše dobro jesti ili nastranosti za stolom Od XV. i XVI. stoljeća, velika raskoš za stolom obilježje je svega nekoliko povlaštenih. Svojom pretjeranošću odnosi se na rijetka jela koja se obilno uživaju. Nakon njih, jede ih posluga, a ostaci, makar i škrti, prodaju se preprodavačima. Nastranosti: u Pariz se donosi jedna kornjača iz Londona, »i to je jelo koje (1782) stoji tisuću škuda, a njime se pretrpava sedam ili šest sladokusaca«. Za usporedbu, vepar na roštilju, sasvim je običan. »Da«, kaže nam isti svjedok, »vidio sam ga svojim očima na roštilju. Ni onaj svetog 210


Lovrc nije bio veći. Okružuju ga žeravicom, namašćuju paštetom, flambiraju finim mastima, natapaju najfinijim vinima i poslužuju ga čitava, s glavom...«65 Uzvanici zatim jedva kušaju različite dijelo ve životinje... To su prinčevske šale. Za kralja ili bogate kuće, dobavljači pune svoje košare onim što je najbolje na tržištu, mesom, divljači, ribom. Za »sitne ribe« su loši komadi, i po višim cijenama nego za bogate; što je još gore, ta je roba obično pok varena. »Pariški mesari uoči revolucije snabdijevaju velike kuće onim što je u govedu najbolje: Narodu prodaju slabije i dodaju još kosti, što se ironično naziva privagom«. Loši komadi, »sitni otpaci« ili ostaci koje jedu siromasi, prodaju se izvan mesnica66. Drugi primjeri rijetkih jela: ljcštarke ili svračci, vrtne strnadicc: na vjenčanju princeze Conti (1680), pojeli su ih za 16.000 funti.67 Tih vinogradskih ptica ima u obilju na Cipru (koji ih u XVI. stoljeću izvozi u Veneciju, konzervirane u octu), a nalaze se i u Italiji, Provansi, Languedocu68. Ili pak zelene školjke, ili školjke koje u listopadu pristižu iz Dieppca ili Cancalca, kao i jagode ili ananas uzgojeni u staklenicima u pariškoj regiji. Za bogate opet, umaci koji miješaju sve sastojke koje je moguće uopće zamisliti: papar, začine, bademe, jantar, muškat, ružinu vodicu... I ne zabo ravimo skupe kuhare iz Langucdoca, najbolje od svih u Parizu, koji sc unajmljuju za čisto zlato. Ako siromah želi imati udjela u tim svetkovinama, neka se sporazumije s poslugom ili neka ode na tržnicu Versaillesa: ondje sc prodaju ostaci s kraljevskog stola, i četvrtina tog grada njima se bez stida hrani: »Neki tako ulazi noseći mač i kupuje iver, komad lososa, fin i rijedak komad«69. Možda bi bilo mudrije i zamamnije da ode u pečenjarnicu u ulici Huchcttc u Latinskoj četvrti, ili na obalu Vallće (za živad i divljač), te da uzme kopuna u krupnoj soli, iz »vječnog lonca«, ovješenog na širok lanac ognjišta, gdje se kuha s gomilom drugih kopuna, a jesti ga može sasvim toplog kod kuće »na tri koraka odande, zalijevajući ga burgundskim vinom...«70. Ali to su već građanske manire!

Postaviti stol Raskoš, to je i stol, posuđe, srebrnina, stolnjak, ubrusi, svjedost svijeća, okvir sobe u kojoj sc jede. U Parizu je od XVI. stoljeća postojao običaj da se iznajme lijepe kuće, ili, bolje, da se, zahva ljujući plaćenoj pomoći čuvara ili dobavljača koji u kuću doprema 211


Stolpostavljat za Večeru u Kani. Slikali. Boscha. MuseumBoymans-Van Beuningen, Rotterdam. 212


hranu, u njih uđe, pa sc tu primaju prijatelji. Ponekad se priv remeni gost ukorijenio sve dok ga pravi vlasnik nije otjerao. »Mgr. Salviati, papin poslanik, bio je u moje vrijeme«, kaže jedan am basador 1557. »prisiljen da preseli triput u dva mjeseca«71. Kao što ima veličanstvenih kuća, tako ima i veličanstvenih gostionica. U Chalonsu (na Marni), »boravili smo u Kruni«, bilježi Montaigne (1580), »koja je lijepo svratište gdje poslužuju iz srebr nog posuda«72. Ali postavimo problem: kako prostrijeti stol za »družinu od trideset osoba visoka položaja koja sc želi veličanstveno ugostiti?« Odgovor nam daje kuharica neočekivana naslova: Seoski užici, Nicolasa de Bonncfonsa, objavljena 1654. Odgovor: razvrstati četrnaest pribora s jedne, i četrnaest pribora s druge strane, a kako je stol pravokutan, za jednu osobu na »gornji«, a za jednu ili dvije na »donji« kraj. Uzvanici će biti na razmaku od jedne do dvije stolice. »Stolnjak mora na svim stranama dopirati do poda. Neka bude više stalaka za viljuške i za odlaganje tanjura, kako bi sc mogle postaviti zdjele koje idu iz ruke u ruku.« Obrok će imati osam jela, od kojih će posljednje biti uzorno načinjeno od »suhog ili tekućeg ušećerenog voća, ocaklina na tanjurićima, mošusnih kuglica, dražeja iz Verduna, šećera s mirisom mošusa i jantara...« Natkonobar će, s mačem o pasu, davati naredbe da sc promijene tanjuri »bar kod svakog posluženja, a ubrusi kad svakog drugog.« Ali taj brižljivi opis, koji određuje čak i način na koji će se »izmje njivati« jela na stolu kod svakog posluženja, propušta da kaže kako sc za svakog uzvanika postavlja pribor. U tom razdoblju on pod razumijeva svakako tanjur, žlicu i nož, ne baš sigurno zasebnu viljušku, a sasvim sigurno, nikakvu čašu, nikakvu bocu nisu stav ljali pred njega. Pravila pristojnosti ostaju neizvjesna, budući da autor preporučuje, kao otmjenost, duboki tanjur za juhu, kako bi se gosti mogli poslužiti odjednom, »a da je ne uzimaju iz zdjele žlicu po žlicu, zbog gađenja koje bi mogli pobuditi jedan prema drugome«. Stol postavljen na naš način, način ponašanja, pojedinosti, uspostavljali su se jedni za drugim, na različite načine, već prema područjima. Žlica i nož dosta su stari običaji. Ipak, upotreba žlice postala je općenitom tek oko XVI. stoljeća, kao i običaj da se postavljaju noževi: prije toga, uzvanici su donosili svoje. Također je svatko pred sobom imao vlastitu čašu. Nekadašnja uljudnost zahtijevala je da se isprazni vlastita, prije nego što se piće doda susjedu koji bi učinio isto tako. Ili pak, prema zahtjevu, sluga je 213


donosio iz ostave ili s obližnjeg stola piće koje je bilo zatraženo, vino ili vodu. U južnoj Njemačkoj, kojom prolazi 1580, Montaigne objašnjava da »svatko ima svoju kupicu ili srebrnu šalicu, a onaj koji poslužuje, vodi računa da je napuni čim se isprazni, ne pomičući je s mjesta i ulijevajući vino izdaleka iz kositrene ili drvene posude duga kljuna«73. Elegantno rješenje koje ušteduje trud osoblju, ali u toj igri svaki »gost« mora imati pred sobom vlastitu kupicu. U toj istoj Njemačkoj, u doba Montaignea, svaki uzvanik ima vlastiti kositreni ili drveni tanjur, ponekad drvenu zdjelicu odozgo, kositreni tanjur odozdo. Drvene zdjelice, imamo o tome dokaza, održat će se u nekim njemačkim selima, a i drugdje nedvojbeno, sve do XDC. stoljeća. Ali prije tih manje ili više zakašnjelih i istančanih usavršenja, uzvanici su se dugo morali zadovoljavati drvenom daščicom na koju su stavljali meso.74Velika zdjela bila je dovoljna za sve: svatko je iz nje prstima uzimao komadiće po svojem izboru. Montaigne bilježi u povodu »Souisses«: »Služe se s toliko drvenih žlica opto čenih srebrom, koliko ima i ljudi (to znači: svakom uzvaniku njegova žlica) i nikad Švicarac nije bez noža kojim sve hvata. On nikad ne stavlja ruku u zdjelu«75. Muzeji čuvaju drvene žlice s metalnom drškom. Ali to su veoma stari instrumenti. Nije isti slučaj s viljuškom. Nema dvojbe, veoma velika vi ljuška s dva zuba, služila je za služenje mesa uzvanicima, da se ono okreće u pećnici ili kuhinji, i ona je starija od pojedinačne viljuške, usprkos ponekom izuzetku. Ova potječe iz XVI. stoljeća i širi se veoma sporo polazeći iz Venecije i, općenito, iz Italije. Jedan njemački propovjednik osu đuje tu đavolsku raskoš: da li bi nam Đog dao prste, da je želio da se služimo tim sredstvom? Montaigne ga ne poznaje, jer sam sebe kori da jede brzo, tako brzo »da mi se prsti umaraju od žurbe«. On uostalom pridodaje da se »malo služi žlicom i viljuškom«76. A 1609, gospodar Villamonta, opisujući pojedinosti kuhinje i preh rambenih običaja Turaka, dodaje: »oni se nikako ne služe vi ljuškama kao što to čine Lombardije! i Venecijanci« — on ne kaže Francuzi, i to s razlogom. U istom razdoblju, engleski putnik Thomas Coryate otkriva je u Italiji, smije joj se, a zatim je prihvaća, na veliku porugu svojih prijatelja koji će je okrstiti kao furciferust stalak za vile77. Da li je nošenje visokih ovratnika primoralo bogate goste da se služe viljuškom? Možemo u to sumnjati. U Engleskoj, na primjer, nema viljuške u popisima prije 1750. Ana Austrijska za cijelog je svog života zadržala običaj da uranja prste u zdjelu s 214


mesom78. Bečki dvor činio je to isto sve do 1651. Ali, tko se na dvoru Luja XIV. služio viljuškom? Vojvoda od Montausiera, kojeg Saint-Simon smatra »strahovito čistim«. Ali ne kralj, čiju vještinu jedenja pilećeg ragua prstima, hvali čak i Saint-Simon! Kad su burgundski vojvoda i njegova braća bili pozvani na večeru kod kralja i kad su dohvatili viljušku, kako su ih naučili, kralj im je zabranio da se njome služe. Tu je anegdotu sa zadovoljstvom ispričala Palatinska Princeza koja sama izjavljuje da se »uvijek pri jelu služila samo nožem i svojim prstima...«79. Otuda u XVII. stoljeću obilje ubrusa koji su se nudili gostima, ali se njihova upotreba ipak ne širi kod pojedinaca prije Montaigneova vremena, 0 čemu nam i on sam govori.80 Otuda običaj »pranja ruku« vrčem 1posudom, koji se ponavljao nekoliko puta za vrijema obroka.

Lijepo ponašanje sporo se uspostavlja Te preobrazbe koje predstavljaju novo lijepo ponašanje, pomalo su se nametale. Sama raskoš dvorane u kojoj se jelo postaje običajem u Francuskoj tek u XVI. stoljeću, i to samo kod bogatih. Prije je vlastelin jeo u svojoj prostranoj kuhinji. Cijeli obred jela uključuje sluge, umnožava njihov broj u kuhinji, oko uzvanika, a ne samo u Versaillesu, gdje se udružuju Velika i Mala zajednica pri obroku koji se nazivalo »kraljevskim mesom«. Sva ta nova raskoš ne zahvaća Francusku ili Englesku prije XVIII. stoljeća. »Kad bi se ljudi, umrli prije šezdeset godina, vratili«, piše Duclos oko 1765, »oni ne bi u pogledu stola prepoz nali Pariz, kao ni odjeću i običaje«81. To se odnosi nedvojbeno na Evropu, zahvaćenu sveprisutnom raskoši, a i na njezine kolonije u kojima je uvijek nastojala obnoviti svoje običaje. Odjednom će putnici sa zapada loše i s visine suditi o običajima i navikama širokog svijeta. Gcmelli Careri se čudi pokretima svoga domaćina, jednog Perzijanca, gotovo vlastelina, koji ga prima za stolom (1694), »služeći se, umjesto žlicom, desnom rukom kojom je prinosio rižu u tanjur (gostiju)«82. Ili pak čitajmo ono što kaže P. Labat (1728) o Arapima iz Senegala: »Ne zna se kod njih što to znači jesti za stolom...«83. Na milost pred tim zahtjevnim sucima nailaze samo rafinirani Kinezi, koji sjede uz stol, sa svojim lakiranim posudicama i koji (u torbici) o pojasu svoje odjeće nose nož i 215


Pribor s drškom od bjelokosti, XVII. stoljeće. (Bayerisches Nationalmuseum, Miinchen) štapiće kojima se služe za vrijeme jela. U Istanbulu, oko 1760, barun Tott s hum orom opisuje primanje u seoskoj kući »gospođe prve dragomanke«, m eđu bogatim Grcima u službi Velikog Tur čina koji su prihvatili lokalne običaje, ali nastoje da se od njih i razlikuju. »Okrugli stol, oko njega stolice, žlice i viljuške, ništa nije nedostajalo, osim navike da se njima služe. Htijući ipak pokazati da poznaju naše običaje, a Grci su ih prihvaćali, kao što ih mi prihvaćamo od Engleza, vidio sam jednu ženu koja je, za vrijeme naše večere, prstima uzimala masline i zatim ih nabadala na viljušku, da bi ih jela d lafrangaise«/^. Ipak, još 1624, jedan je ukaz za alzašku landgrofoviju odre đivao pravila prem a kojima su se mlađi oficiri morali ravnati k a d b i b ili p o z v a n i

za

s to l

n a d v o jv o d e :

Č is ta

o d je ć a , n e

s tić i n a p o la

p ija n , n e p iti n a k o n s v a k o g z a lo g a ja , b ris a ti b r k i u s ta p r ije s v a k o g g u tlja ja , n e o b liz iv a ti p r s te , n e p lju v a ti u ta n ju r , n iti b ris a ti n o s u s t o l n j a k , n e » is k a p ljiv a ti« s u v i š e ž iv o tin js k i... O v e u p u t e o s ta v it ć e č ita o c a z a m i š l j e n i m n a d o b ič a jim a R ic h e l i e u o v c E v r o p e . 85

Za Kristovim stolom N a to m

p u to v a n ju

p re m a

p r o š lo s ti, n iš ta

k o je s u p r e th o d ile tim z a k a š n je lim s lik e

216

tih

d re v n ih

o b ro k a .

n ije

p o u č n ije

o d

s lik a

p ro fin je n o s tim a . N e b ro je n e su

A n ad asv e

p o s lje d n ja

K ris to v a v e č e ra ,


Posljednja večera. Detalj s Numbers kog antependija (tapiserija), XV. stoljeće. Baycriscbcs Natioiuilmiiscimi, Miinchen. prikazana u tisuću primjeraka otkako postoje slikari na Zapadu. To je večera kod Simona, ili večera u Kani, ili u Emausu... Ako se na trenutak oslobodimo patetičnih osoba kako bismo vidjeli samo stol, vezene stolnjake, stolice (klupice, stolce, klupe), a nadasve tanjure, zdjele, noževe, primijetit ćemo da prije 1600. nigdje nema ni viljuške, gotovo ni žlice. Umjesto tanjura, okrugle ili ovalne daske za rezanje kruha, kositrcne ovalne ploče, tek jedva izdubenc, kojih su plave mrlje pravilo na slikama južne Njemačke. Pladanj za rezanje mesa ili nož za rezanje kruha često su postav ljeni na drvenu ili metalnu posudu; korisnost je u tome da se popije sok odsječena komada. Napokon, taj »kruh iz zdjele«, 2/7


dijelio se siromašnima. Uvijek je u upotrebi bar jedan nQŽ, pone kad velikih dimenzija, kad je sam i kad mora služiti svim gostima, a često i mali, pojedinačni noževi. Razumljivo, vino, kruh, ja njetina, prisutni su na tajnom sastanku. Jasno, ne radi se o obilnom i raskošnom obroku, jer priča nadilazi zemaljsku hranu i ne vezuje se uz nju. Ipak, Krist i njegovi apostoli jedu kao građani Ulma ili Augsburga, budući daje prizor isti kad je riječ o tome da se predoči svadba u Kani, Herodova svečanost, ili ručak nekog baselskog majstora okruženog porodicom i budnom poslugom, ili pak onog nurnbcrškog liječnika za vrijeme posvećenja kuće sa svojim prija teljima, god. 1593. Koliko je nama poznato, jedna od prvih viljuški prikazana je na Posljednjoj večeri koju je naslikao Jacopo Dassano 1599.

Svakodnevna hrana: sol Ali, okrenimo stranicu raskoši, kako bismo došli do svakodnevice. Sol će nam biti dobra opomena, jer to sveopće dobro proizlazi iz sveopće, obavezne trgovine; ona je dobro, neophodno ljudima, životinjama, za useljavanje mesa i ribe, a toliko važnije koliko se vlade u nju upleću. Ona je velik izvor bogaćenja država i trgovaca, u Evropi, kao i u Kini. Na to ćemo se još vratiti. Neophodna, ona ruši sve zapreke, koristi se svim pogodnostima. Kao glomazna masa, služi se riječnim putcvima (Rhonom, uzvodno) i brodskom službom Atlantika. Nema rudnika soli koji ne bi bio iskorištavan. Tako su slane močvare Atlantika i Sredozemlja ograničene na sunčane zemlje, sve katoličke, dok je protestantskim ribarima sa sjevera bila potrebna sol iz Brouagea, Sctubala ili San Lucar de Barrameda. Razmjena se ostvaruje uvijek, usprkos ratovima i u korist najširih trgovačkih udruženja. Isto tako, ploče saharske soli karavanama osvajaju Afriku, usprkos pustinji, i razmjenjuju se za zlatnu prašinu, slonovaču ili crne robove. Ništa nam ne govori bolje o nesalomivim zahtjevima takve trgovine. Isto će nam reći, ekonomskim izrazima i razdaljinama koje mora prijeći, mali švicarski kanton Valais. U zemljama koje obrubljuju dolinu gornje Rhone, postoji savršena ravnoteža između izvora i stanovništva, osim za željezo i sol. Za ovu posljednju osobito, a stanovnici je traže za stoku, sir i salamurenje. Alpskim kantonima sol stiže izdaleka: iz Peccaisa (Languedoc), sa 870 km 218


udaljenosti, preko Lyona; iz Barlctte, 1.300 km, preko Venecije; iz Trapanija, s 2.300 km, također preko Venecije8*’. Kao bitna i nezamjenjiva, sol je sveta hrana (u starohebrejskom, kao i u današnjem madagaskarskom jeziku, posoljena hrana, simbol je svete hrane). U Evropi izjelica bljutavih brašnjavih kaša, potrošnja joj je velika (20 grama dnevno po osobi, dvostruko više nego danas). Jedan lijcčnik-povjcsničar misli čak da se pobu ne seljaka na zapadu Francuske u XVI. stoljeću protiv poreza na sol mogu objasniti gladu za soli koju porez sputava87. Uostalom, poneki nas detalj upućuje na brojne upotrebe soli na koje ne bismo mogli odmah pomišljati: na primjer, u proizvodnji provansalske butarge, ili za konzerviranje koje se širi u XVIII. stoljeću: šparoga, svježeg graška, gljiva, smrčaka, artičoka...

Svakodnevna hrana: mliječni proizvodi, masnoće, jaja Nema raskoši niti na području sireva, jaja, mlijeka, maslaca. U Pariz sircvi pristižu iz pokrajine Bric, iz Normandije, iz Auvergne, Tourraine, Pikardije, i kupuju se kod piljara, tih sitnih prodavača, u vezi sa samostanima i obližnjim selima: sir iz Montrcuila i Vincennesa prodaje se »svježe ukiseljen i ocijeđen u košaricama od vrbe ili trstike«88. Na Sredozemlju, sirevi sa Sardinije, cacio cavallo89 ili salso, stižu svuda: u Napulj, Rim, Livorno, Marseille ili Barcelonu; izvoze se za Cagliari čitavim brodovima i prodaju se po višoj cijeni nego holanđski sircvi koji u XVIII. stoljeću osvajaju tržišta Evrope i cijelog svijeta. Od 1752, tisuće holandskih sireva krijumčarskim su putevima osvojili španjolsku Ameriku. U Vene ciji se prodaju dalmatinski sirevi i golemi kolutovi sira iz Kandije. U Marscilleu se 1543, između ostalih, jedu i sirevi iz Auvergne90. Ima ih u takvom obilju da u toj pokrajini čine temelj prehrane u XVI. stoljeću. U prethodnom stoljeću, sir iz Grande-Chartreuse, u pokrajini Dauphinć, smatrao se odličnim i upotrebljavao se za fondue i pečenje na prženom kruhu. »Pravi« švicarski grojer nailazi u Francuskoj na veliku potrošnju još prije XVIII. stoljeća. Oko 1750. Francuska ga uvozi u količini od 30.000 kvintala godiš nje. On se »patvori (...) u Franche-Comtć, u Lorraini, u pokrajini Savoji i Dauphinć«, i iako te imitacije nemaju ugled i cijenu, veoma 219


su rasprostranjene. Ali pokušaji patvorcnja parmezana, na primjer u Normandiji, bili su porazni91. Sir, jeftina bjelančevina, jedno je od velikih narodnih jela u Evropi, i prava je nesreća za svakog Evropljanina kad je primoran živjeti daleko od mogućnosti da se njime snabdije. Francuski seljaci stječu prava bogatstva oko 1689. noseći sir vojnicima koji se bore u Italiji i Njemačkoj. Ipak, naročito u Francuskoj, sir je tek polako dosezao svoj kulinarski ugled, svoju »plemenitost«. Kuli narski priručnici ustupaju mu malo mjesta, ne pridajući mu niti kvalitete, niti posebna obilježja. Kozji sir smatra se lošijim od ovčjeg i kravljeg. Još 1702. samo se tri velika sira, prema liječniku Lcmcryu, »roquefort, parmezan i oni koji dolaze iz Sassenagca, u pokrajini Dauphinć, (...) poslužuju na najfinijim stolovima«92. Roquefort doseže tada prođu od više od 6.000 kvintala svake godine. Sasscnage je mješavina provrelog kravljeg, ovčjeg i kozjeg mlijeka. Parmezan (kao i firentinski »marsolin« koji je izašao iz mode) bio je tekovina ratova s Italijom, nakon povratka Karla VIII. Ipak, ma što o tome rekao Lcmcry, kad 1718. kardinal Dubois u ambasadi u Londonu piše svom nećaku, što traži da mu pošalje iz Pariza? Tri tuceta sircva Pont—1—Eveque, isto toliko marolskog sira i briea, a k tome i jednu periku93. Sir već ima svoje vjernike i svoje ljubitelje. Ukažimo na veliko mjesto koje u svim islamskim zemljama, sve do Indije, zauzima ta skromna, ali dijetetski bogata hrana: mlijeko, maslac, sir. Da, piše jedan putnik 1694, Perzijanci ništa ne troše, oni se »zadovoljavaju s malo sira i kisela mlijeka u koje umaču komadić suha, crna, neukusna kruha; ujutro mu dodaju riže (pilav) koja se nekad kuha na samoj vodi«94. Opet pilav, često ragu s rižom, svjedoče o stolu imućnijih ljudi. To je slučaj u Turskoj, gdje su mliječni proizvodi gotovo jedina hrana siro mašnih: kiselo mlijeko (jogurt) uz krastavce ili dinju, luk, poriluk, kaša od suhog voća, već prema godišnjem doba. Osim jogurta, ne treba zaboraviti kajmak, a zatim sirevc konzervirane u mješinama (tulum), u obliku kotača (tekelrek), ili kugli, kao Što je poznati kačkavalj vlaških brđana, koji se izvozio u Istanbul, pa čak i u Italiju, pa ovčji sir izložen uzastopnim vrenjima, kao cacio cavallo Sardinije i Italije. Ali ne zaboravimo, na istoku, postojan izuzetak Kine: ona ne poznaje mlijeko, sir, maslac; krave, koze i ovce, uzgajaju se tu samo zbog mesa. Pa što je onda »maslac« koji je mislio da jede M. de Guignes95? On služi u Kini samo za rijetke slatkiše. Japan tu dijeli 220


kinesku odbojnost: čak i u selima u kojima volovi i krave služe za obrađivanje zemlje, japanski seljak još ni danas ne jede mliječne proizvode, koji mu se čine »nečistima«; on iz soje izvlači male količine ulja koje su mu potrebne. Mlijeko se, naprotiv, u gradovima Zapada troši u tako velikim količinama, da nameće problem snabdijevanja. U Londonu, po trošnja se povećava svake zime, dok sve bogate porodice borave u prijestolnici. Ljeti, ona se smanjuje zbog obrnutog razloga, ali i ljeti i zimi omogućuje goleme prijevare. Preprodavači, pa čak i proizvođači, obilno razvodnjuju mlijeko... »Jedan vlasnik iz Surreya ima (1801), kažu, pumpu (u svojoj mljekari) koja je poznata pod imenom crna krava, jer je obojena tom bojom i uvjeravaju da daje više mlijeka nego sve krave zajedno«96. Draži nam je, jedno stoljeće ranije, u Valladolidu, svakodnevni prizor ulica prepunih magaraca, njih oko 400, koji donose mlijeko iz obližnjih sela i opskrbljuju grad sirom, maslacem i vrhnjem kojega nam kvalitetu i jeftinoću hvali jedan portugalski putnik. Grad obilja je ta prijes tolnica koju će Filip III uskoro napustiti radi Madrida u kojem također ima svega u obilju: na tržnici živadi svakog se dana proda više od 7.000 komada, ovčetina je najbolja na svijetu, kruh odličan, vino savršeno, a opskrba mliječnim proizvodima raskoš za Špa njolsku, jer su ondje osobito rijetki97. Maslac, osim golemih područja užegla maslaca, od sjeverne Afrike do egipatske Aleksandrijc i još dalje, ostaje ograničen na sjevernu Lvropu. Ostatak nevelikog kontinenta područje je masti, slanine, maslinova ulja. Francuska u sebi sažima tu razdijeljenu geografiju kuhinjskih osnova. Zemljama oko Loire protječe prava rijeka maslaca. U Parizu i izvan njega, njegova upotreba postaje pravilom: »Nema gotovo umaka u Francuskoj u koji ne bi dolazio i maslac«, kaže Louis Lcmery 1702. »Holandani i narodi sjevera služe se češće njime nego mi i smatraju da on pridonosi svježini njihova tena«98. Uistinu, upotreba maslaca, čak i u Holandiji, proširit će se tek u XVIII. stoljeću. Ona obilježava kuhinju bogatih. Ljudi Sredozemlja, prisiljeni da žive ili da prolaze kroz te strane zemlje, očajavaju, smatrajući da maslac povećava broj gubavaca. Tako se bogati kardinal Aragona koji 1516. putuje Nizozemskom pobrinuo da povede svog kuhara i da ponese dovoljnu količinu maslinova ulja99. Pariz XVIII. stoljeća raspolaže u svom blagostanju velikom zalihom svježeg, usoljenog maslaca (iz Irske i Bretagne), ili rastopljena na lorrainski način. Velik dio svježeg maslaca stiže mu iz Gournaya, gradića u blizini Dieppea, gdje trgovci uzimaju 221

I'em and Braudel/ Strukture svakidašnjice

Velazquez: Starica s jajima, 1618, prije odlaska u Sevilla, umjetnikov rodni grad. (National Galleries of Scotland, The Cooper Bridgeman Library, Ziolo) sirov maslac, koji zatim ponovo miješaju kako bi uklonili sirutku koja bi se još mogla u njemu naći. »Zatim ga oblikuju u velike grude od četrdeset do šezdeset funti, i šalju ih u Pariz«100. Duduci da snobizam nigdje ne napušta svoja pravila, »postoje, prema Dictionnaire sentencieux (1768), samo dvije vrste koje se vrli svijet usuđuje spomenuti: maslac iz Vanvresa (Vanvcsa) i maslac iz Frevalaisa«101, u okolici Pariza. Jaja nailaze na čestu upotrebu. Ne kuhati ih suviše, jesti ih svježa, ponavljaju liječnici stare preporuke salernske škole: »Si sumas ovum, mollesit atquenovum«. Šire se recepti kako jajima očuvati svježinu. U svakom slučaju, njihova tržišna cijena ima veliku vrijednost. Kao popularna roba, ona točno prati kolebanja konjukture. Nekoliko prodanih jaja u Firenci, i jedan statističar102 već utvrđuje prom jene u troškovima života u XVI. stoljeću. Prema njemu, njihova je cijena doista pouzdan test o razini života ili o 222


vrijednosti novca u nekom gradu ili zemlji. U Egiptu XVII. stoljeća u jednom se trenutku moglo »birati između trideset jaja, dva goluba ili kokoši za jedan sou«. Na cesti od Magncsie do Đrousse (1694), »namirnice nisu skupe: za jednu paru (sou) može se dobiti sedam jaja; za deset kokoš, dobru zimsku dinju za dva, i toliko kruha koliko se može pojesti u jednom danu, za istu cijenu«. U veljači 1697, bilježi jedan siti putnik, u blizini Acapulca, u Novoj Španjolskoj, »domaćin mi je naplatio 32 soua za kokoš i za jaja jedan sou po komadu«.103Jaja tako čine dio uobičajene prehrane Evropljana. Otuda i čuđenje Montaignea u njemačkim gostioni cama: »tu se nikada ne serviraju jaja, piše on, osim tvrdo kuhanih i na četvrtine razrezanih u salatama«104. Ili pak Montcsquieua, koji se, napuštajući Napulj i stižući u Rim (1729), čudi »što u tom drevnom Laciju putnik ne može naći ni kokoši, ni goluba, a često ni jaje«105. Ali u Evropi, to su samo izuzeci, a ne pravilo, kao na vegetari janskom Dalekom istoku, u kojem Kina, Japan, Indija gotovo uopće ne raspolažu tim bogatim i običnim prehrambenim dodat kom. Jaje je ondje toliko rijetko, da nije sastavni dio narodne prehrane. Slavna kineska pačja jaja, koja se čuvaju tridesetak dana u salamuri, poslastica su bogataša.

Svakodnevna hrana: plodovi mora Golemo prehrambeno značenje mora, moglo je biti još veće. Prostrana područja doista ne poznaju ili gotovo ne poznaju tu hranu, ipak tako na dohvat ruke. Približno jc takav slučaj u Novom svijetu, usprkos ribarenju na Antilima i ribljim jatima koja ponekad za mirna vremena upravo čudesno love brodovi na putu za Vera Cruz, ili pak usprkos basnoslovnom bogatstvu jata na obalama New Foundlanda koja služe isključivo kao hrana Evropi (iako buradi bakalara u XVIII. stoljeću stižu do engleskih kolonija i američkih plantaža na jugu), ili usprkos lososima koji stižu hladnim rijekama Kanade i Aljaske, ili usprkos izvorima s malog bahijskog Sredozemlja, gdje porast hladnih voda što dolaze s juga objašnjava aktivan lov na kitove i na prisustvo baskijskih harpunara još od XVII. stoljeća... UAziji, samo se Japan i južna Kina na ušću Yangtze Kianga i na otoku Hainanu 223


bavi ribolovom. Uostalom, radi sc, čini se, samo o nekojliko barki, kao u Maleziji, ili oko Ceylona. Ili o kuriozitetima, kao što su lovci na bisere u Perzijskom zaljevu, nedaleko Bandar Abasa (1694), koji »više vole svoje sardine (sušene na suncu i koje su njihov kruh svagdanji) od bisera što ih kupuju trgovci, kao nešto što je pouz danije i što sc lakše lovi«106. U Kini, gdje je ribolov i uzgoj slatkovodne ribe veoma unosar (jesetrc se love u jezerima Yangcoi Kianga i u Pci Hou), riba sc često konzervira u obliku umaka koji sc dobiva prirodnim vre njem, kao u Tonkinu, ali je potrošnja još i danas beznačajna (0,6 kg po osobi godišnje). More ne uspijeva prodrijeti u tu kontinen talnu masu. Jedino je Japan veoma ribožderski. Njegovo sc prven stvo održalo još i danas (40 kg godišnje po osobi, i nakon peruanske, posjeduje prvu ribarsku flotu na svijetu), i sasvim se podudara s mesožderskom Evropom. Obilje mu dolazi iz bogat stava Unutrašnjeg mora, a zatim i stoga što su mu na dohvat ruke ribarska područja Ycsoa i Sahalina, na mjestu spajanja golemih masa hladnih voda Oya Shivo i toplih voda Kouro Shivo, kao što sc na sjevernom Atlantiku, kod Ncwfoundlanda, spajaju Golfska i Labradorska struja. Spajanje planktona toplih i hladnih voda pogo duje razmnožavanju riba. Iako nije toliko dobro obdarena, Evropa ipak ima raznolike izvore. Riba je utoliko važnija što vjerske zabrane određuju više dana posta (166 dana godišnje, od čega je korizma neobične stroga, sve do vladavine Luja XIV). Za tih četrdeset dana ne smije sc prodavati meso, jaja ili živad, osim bolesnicima s dvostrukom potvrdom liječnika i svećenika. Da bi sc olakšate kontrola, jedino »korizmeni mesar« ima dozvolu da prodaje zabranjenu hranu u podnožju bolnice107. Otuda golema potreba za svježom, dim ljenom ili usoljenom ribom. Ipak, nema uvijek ribe u obilju u blizini evropskih obala. Sredozemlje ima ograničene izvore, osim nekoliko izuzetaka: tune na Bosporu, kavijara ruskih rijeka, što je odabrana hrana za kršćanske postove sve do Abesinije, sasušenih liganja i hobotnica, što oduvijek pristižu s grčkog arhipelaga, sardina i srdela Provanse... Tuna se vreba i s tunera sjeverne Afrike, Sicilije, Provanse, Andaluzijc i portugalskog Algarvea. Lagos je, u smjeru Sredozemlja ili sjevera, velik izvoznik usoljene tune čitavim brodovima. Za usporedbu, valja spomenuti preobilne izvore sjevernih mora: La Manche, Sjeverno more, Baltik, a još više Ocean. On je na evropskim obalama u srednjem vijeku upoznao veoma aktivne 224


Lov na kitove. Ta njur iz Delfta, XVIII. stoljeće. Musee Carjiavalct. (Otisak Marine Nationale) ribolove (lososa, lokardi, bakalara). Baltik i Sjeverno m ore poz naju još od XI. stoljeća velike ulove haringi. One su donijele bogatstvo Hanzi, a zatim Holandiji i Zelandu. Oko 1350, jedan je Holanđanin, William Bcukclszoon, navodno pronašao brz način čišćenja haringi i njihova usoljavanja na samom brodu gdje se odmah slažu u bačve108. Ali između XIV. i XV. stoljeća haringa je napustila Baltik109. Otada će holandski i zelandski brodovi dolaziti u ribolov na pješčane obale Dogger Banka, duž engleskih i škot skih obala, sve do Orkadskog otočja. Drugi brodovi također do spijevaju na ta povlaštena mjesta, i za vrijeme borbi između porodica Valois i Habsburg, u XVI. stoljeću, manje ili više pošto vana primirja između lovaca na haringe omogućila su Evropi da ne bude lišena te Bogom dane hrane. Haringa se izvozi prem a zapadu i prema jugu Evrope m or skim putem, duž rijeka, kolima ili marvom. Sve do Venecije pris tižu »nadutc«, slane ili bijele haringe: bijele, to znači usoljene, slane, znači dimljene, a »nadute«, malo dimljene i malo soljene... Često se prema velikim gradovima, kao prema Parizu, kreću »kola za ribu«, s jadnicima koji tjeraju pred sobom kljuse natovareno ribom i kamenicama. »Svježa noćašnja haringa«! čujemo u Pariš kim kricima muzičara Janequina. U Londonu je to mala raskoš kad mladi i štedljivi Samuel Pepys može sebi priuštiti da sa svojom ženom i prijateljima pojede burence kamenica. 225


Ali nemojmo povjerovati da je morska riba dovoljna da utaži glad Evrope. Što je veća udaljenost od morskih obala’, prema središnjim ili istočnim dijelovima, pribjegavanje slatkovodnoj ribi sve će se više nametati. Nema rijeke koja ne bi imala svoje ribare, pa čak i Seina u Parizu. Daleka Volga je golem rezervat. Loire je slavna po svojim lososima i šaranima. Rajna po svojim grgečima. U Valladolidu, jedan portugalski putnik nalazi snabdijevanje mor skom ribom nedovoljnim i ne baš uvijek najbolje kvalitete, ob zirom na dužinu transporta. Čitave godine ima listova, konzervi sardina i kamenica, a ponekad i oslića. Odlične orade dolaze za vrijeme korizme iz Santandera. Ali naš je putnik, zbunjen nad nevjerojatnom količinom divnih pastrva koje se svakodnevno pro daju na tržnicama, a dolaze iz Burgosa i Medine de Rioseco, kojima bi se mogla prehraniti polovica grada, koji je tada španjolska prijestolnica.110. U Češkoj, već smo ukazali na umjetna jezera i na uzgoj ribe u bogatim područjima juga. U Njemačkoj, šaran se jede svakodnevno.

Lov na bakalar Prava je revolucija započela krajem XV. stoljeća lovljenjem nave liko bakalara uz obale Newfoundlanda. Ono je prouzrokovalo pravi metež medu Baskijcima, Francuzima, Holandanima, Engle zima, jer najjači potiskuju manje zaštićene. Španjolski Baskijci bili su tako isključeni iz takmičenja, a pristup ribolovnim područjima ostao je moguć samo silama koje su raspolagale jakim mor naricama, Engleskoj, Holandiji i Francuskoj. Bio je to velik problem: konzervirati i transportirati ribu. Bakalar se pripremao i solio na brodu, ili sušio na zemlji. Usoljeni bakalar, jest zeleni bakalar »koji se odmah soli i još je sav vlažan«. Brodovi, specijalizirani za zeleni bakalar male su tonaže, s desetak ili dvanaestak ribara, uz mornare koji čiste, priređuju, sole ribu i pohranjuju je u spremišta, često ispunjena sve do greda palube. Njihov je običaj prepustiti se struji, nakon što su stigli na ribolovna područja Newfoundlanda. Naprotiv, poveći jedrenjaci odnose suh ili pripremljen bakalar. Oni se usidruju kad stignu na obale New foundlanda, i ribolov se tada povjerava čamcima. Riba se suši na zemlji, prema složenim postupcima koje Savary opširno opisu je111. 226


Svaki sc jedrenjak mora u polasku »opskrbiti«, natovariti solju, namirnicama, brašnom, vinom, alkoholom, udicama. Još početkom XVII. stoljeća, ribari iz Norveške i Danske dolaze po sol u San Lucar de Darramcda, blizu Seville. Naravno, trgovci im daju predujam; dužnik po povratku iz Amerike plaća ribom112. To se događa i u La Rochcllcu, u stoljećima procvata, to jest XVI. i XVII. stoljeću. Svakog proljeća tu pristaju brojni jedrenjaci, zapremnine često i stotinu tona, jer im spremišta moraju biti prostrana: »Bakalar natrpava više nego što tereti«. Na palubi je 20 do 25 ljudi, što ukazuje na brojnost radne snage u tom nezahval nom poslu. »Građanin-snabdjevač« daje predujam u brašnu, oruđu, piću, soli, prema ugovorima sklopljenim pred bilježni kom. Osim La Rochelle, mala luka Olonne svake godine oprema i sama upućuje na drugu stranu oceana više tisuća ljudi. Budući da grad broji 3-000 stanovnika, mornare valja najmiti drugdje, sve do Španjolske. U svakom slučaju, kad brodovi podu, novac izdan »na veliko« ili »na rizik«, pluta prema slučajnostima ribolova i morskih putovanja. Isplata će sc izvršiti u povratku, početkom lipnja. Fan tastična nagrada namijenjena je brodovima koji stignu prvi. Pob jednika građani opsjedaju u gostionicama, usred razgovora, prepirki, stezanja ruku... Neobično isplativa pobjeda. Svatko čeka tu novu ribu: »Nije li odlična svježa riba?« Dogodit će sc pobjed niku da proda malu stotinu bakalara (110 ili 100, prema običaju) i po 60 funti, dok će sc svega nekoliko dana kasnije, tisuća prodavati za svega 30 funti. Uglavnom, obično prvi stiže jedan od brodova iz Olonne, jer oni imaju običaj da putuju dvaput godišnje, u dvije »sezone«, »ranoj« i »kasnoj«. Ne bez izlaganja riziku da sc naglo vrate zbog lošeg vremena113. Taj je ribolov neiscrpan: na velikim lovištima Ncwfoundlanda, na golemom, tek izronjenom platou, »bakalari imaju svoj uobičajeni sastanak(...). Tu se uglavnom zadržavaju, i količina im je tolika da ribari svih nacionalnosti koji sc tu okupljaju ne trebaju raditi ništa drugo, nego da od jutra do večeri bacaju udicu, da vuku, da čiste ulovljenog bakalara i da njegovu utrobu stavljaju na udicu kako bi ulovili drugog. Samo jedan čovjek može ih ponekad uloviti od 300 do 400 na dan. Kad potroše hranu koja ih zadržava na tom mjestu, raspršuju se, navješćujući rat oslićima za kojima su tako lakomi. Oni pred njima bježe, i zbog tog lova mi im zahvaljujemo česte povratke oslića na naše obale (Evrope)«114. »Sam Bog daje nam bakalara u Newfoundlands, kliče jedan Marseježanin 1739. Isto tako pun divljenja, jedan francuski putnik, 227


stoljeće ranije, tvrdio je da je »najbolji posao u Evropi, odlazak u lov na bakalare, jer on ne uzima ništa i stoji jedva šam trud ribolova, a u Španjolskoj se dobiva golem novac, i milijun ljudi živi od toga u Francuskoj«115. Ova posljednja brojka očito je izmišljena. Jedan račun s kraja XVIII. stoljeća daje nekoliko raspršenih brojki o lovu na bakalara u Francuskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama. 1773, one su mobilizirale 264 francuska broda (25.000 bačava i 10.000 ljudi za posadu); 1775.: 400 engleskih brodova (36.000 bačava i 20.000 ljudi) i 665 »američkih« brodova (25.000 bačava i 4.400 članova posade). Ukupno, to iznosi 1. 329 brodova, 86.000 bačava i 55.000 posade, a ulov je iznosio oko 80.000 tona ribe. Vodeći računa o Holanđanima i drugim evropskim ribolovcima, mogli bismo doći do brojke od 15.000 brodova i 90.000 tona bakalara116. Prepiska jednog trgovca iz Honfleura117, Colbertova suvre menika, približit će nam nužno razlikovanje kvalitete: »gaffe« je bakalar izuzetnih dimenzija, »marehande« i »lingues« i »ragnets« su mali zeleni bakalari, koji ipak imaju prednost pred golemom masom »oštećenih« ili suviše ili nedovoljno usoljenih, ili pak oštećenih udarcima peta skladištara. Kako se zeleni bakalari kupu ju na komade, a ne po težini (kao suhi), valja pribjeći uslugama »probiratelja« koji od oka razlučuju »lijepu« robu od »loše« i

Lov na bakalara. Različiti postupci proizvodnje »suhog bakalara« na kopnu. (XVIII. stoljeće). (Biarritz. Musee de laMer) 228


procjenjuju mase. Jedan od problema tih trgovaca, prodavača bakalara, jest u tome da na tržište Honflcura spriječe dolazak tiolandskc haringe (obdarene »velikim pravima«), a još više, harin gi koje u zabranjeno vrijeme, a naročito poslije Dožića, lovi neko liko normandijskih ribolovaca, u vrijeme kad riba nije dobre kvalitete, pa se, ulovljena u velikim količinama prodaje za nisku cijenu: »Čim se hvata haringa, ne prodaje se ni rep bakalara«. Otuda kraljevska zabrana koju odobravaju časni lovci na bakalara. Svaka luka specijalizirala se za jedan ribolov, već prema području kojem osigurava opskrbu. Dieppe, Le Havre, Honfleur snabdijevaju Pariz, koji se hrani zelenim bakalarom. Nantes snab dijeva zemlje podijeljena ukusa do kojih dopire plovidba Loirom i cestama koje o njoj ovise. Marseille troši, bolje ili lošije godine, polovicu francuskog ulova suhog bakalara, izvozeći uostalom velik dio u Italiju. Ali brojni su malvinški brodovi koji od XVII. stoljeća dopiru do talijanskih luka, osobito do Gcnovc. Tisuće su nam pojedinosti poznate o snabdijevanju Pariza zelenim (ili bijelim, kako se tada govorilo, bakalarom). Prvi ribo lovi (polazak u siječnju, povratak u srpnju), a zatim drugi (polazak u ožujku, povratak u studenom i prosincu) određuju dvije opskr be, prvu slabu, drugu obilniju, ali koja se već iscrpljuje oko travnja. Slijedi zatim (za cijelu Francusku) tromjesečna oskudica (travanj, svibanj, lipanj), »a to je doba kad je povrće još rijetko, jaja skupa, i kad se jede malo slatkovodne ribe«. Upravo to i izaziva porast cijene zelenog bakalara kojeg Englezi love na vlastitim obalama i Šalju prema Parizu posredstvom luke Dieppe118. Gotovo svi brodovi prekidaju svoje ribolovnc pothvate za mjerne velikih pomorskih svađa za prevlast u svijetu: ratovi za Španjolsku baštinu, za austrijsku baštinu, u vrijeme sedmogodiš njeg rata, američkog rata za nezavisnost... Jedino najjači ponovo i dalje jede bakalar. Primjećujemo, a da ga ne možemo odmjeriti, postupan po rast ribolova i povećanje prosječne tonaže, iako se rokovi putova nja (mjesec ili šest tjedana u odlasku i povratku), ne mijenjaju. Čudo Newfound]anda jest u tome da se hrana neprestano obnavlja i to u obilju. Jata bakalara hrane se planktonima, ribama pa i oslićima, za kojima su upravo pohlepni. Ona u pravilu gone ove posljednje iz voda Ncwfoundlanda prema obalama Evrope u kojima ih nalaze ribolovci. Čini se da su nekad, u srednjem vijeku, bakalari bili brojni na evropskim obalama. Vjerojatno su zatim pobjegli prema zapadu. 229


Evropa se sva bacila na tu m inu. U ožujku 1791. u, Lisabon stižu 54 engleska broda, natovarena, kažu nam, sa 48.110 kvintala bakalara. »Kolike li dobiti za Engleze na samo jednoj namirnici«!119 U Španjolskoj, godišnja potrošnja oko 1717, samo za bakalar, premašuje 2,400.000 pijastara120. Kao i svaka druga riba, namije njena za potrošnju, i bakalar se oštećuje u transportu i kvari. Čak i voda koja služi za odsoljavanje ribe, lako se usmrdi, tako da se mora noću bacati u kanale121. Shvatit ćemo tada osvetnički govor koji se pripisuje jednoj služavci (1636): »Više volim mrs nego korizmu (...) i više volim veliku jegulju u posudi s četiri šunke, nego strašnu trbušinu bakalara!«122 Doista, bakalar je neizbježni izvor hrane u vremenu korizme, ili pak hrana siromašnih, »hrana namijenjena manevrima«, kaže jedan autor XVI. stoljeća. Tako je bilo i s mnogo lošijim kitovim mesom i uljem (osim, prema Ambroiseu Parću, veoma ukusna jezika), koje su jeli siromasi za vrijeme korizme123, sve do dana kad se masnoća, pretvorena u ulje, naveliko počela upotrebljavati za rasvjetu, sapun i različite proizvode. Kitovo meso tada je iščezlo s tržišta. Jeli su ga samo »Kafri u blizini Rta Dobre nade, napola divlji ljudi«, kaže jedan spis iz 1619, koji ipak ukazuje na potrošnju usoljene kitove masti, zvane »korizmena slanina«124. U svakom slučaju, industrijske potrebe dovoljne su da lov održe manje ili više aktivnim: tako su oko Spitzberga, od 1675. do 1721, Holanđani poslali 6. 995 brodova i harpunirali 32. 908 kitova, osiromašivši obližnja mora125. U potrazi za kitovim uljem, brodovi iz Hamburga redovito su posjećivali mora Grenlanda126.

Papar gubi značenje nakon 1650. U povijesti prehrane papar zauzima posebno mjesto. Običan za čin, koji danas ne smatramo neophodnim, bio je stoljećima, uz ostale začine, predmet trgovine Levanta. O njemu je sve ovisilo, pa čak i snovi istraživača u XV. stoljeću. To je doba u kojem poslovica kaže: »Skup kao papar«127. Razlog je tome to, što je Evropa dugo pokazivala živu strast prema papru i začinima, cimetu, karanliliću, muškatnom oraščiću, đumbiru. Ne treba suviše preuranjeno govoriti o tome kao o strasti. Osim islamskih zemalja, Kina i Indija dijele taj ukus, i svako 23 0

SuviSno i redovito: brane i pića

društvo ima svoje prehrambene, promjenljive i uvijek žive i neop hodne zanose. To su potrebe da se raskine s monotonijom jela. Jedan hinduski pisac kaže: »Kad se nepce pobuni pred bljutavošću riže, kuhane bez ikakva dodatka, sanja se o masnoći, soli i zači nima«123. Činjenica je da danas najsiromašniji i najjednoličniji stolovi nerazvijenih zemalja najradije pribjegavaju začinima. Podrazu mijevamo pod začinima sve vrste dodataka koji se danas upotreb ljavaju (računajući tu i papričicc pristigle iz Amerike, pod različitim imenima), a ne samo slavne začine Levanta. U srednjem vijeku, stol siromaha imao je kao začine: majčinu dušicu, mažuran, lovorov list, čubar, anis, korijandar, a nadasve češnjak koji je Arnaud do Villeneuvc, slavni liječnik XIII. stoljeća, nazivao terijakom seljaka. Jedino je šafran, medu lokalnim začinima, luksuzni proizvod. Rimski se svijet, od Plauta i Katona Starijeg, zanosio tajan stvenom libijskom biljkom silphium koja je iščeznula u I. stoljeću Carstva. Kad Cezar 49. prazni javnu riznicu, u njoj nalazi 1.500 funti, to jest, više od 490 kgsilphiuma. Zatim je u modu ušao jedan drugi začin, asafoetida čiji je »težak miris po češnjaku zavrijedio ime stercus diaboli, đavolji smrad«. On se još i danas upotrebljava u perzijskoj kuhinji. Papar i začini stižu u Rim kasno, »ne prije Varona i Horacija, i Plinije se čudi sklonosti na koju nailazi papar«. Upotreba se proširila, uz relativno skromne cijene. Prema Pliniju, fini začini navodno su jeftiniji od papra, što neće biti slučaj kasnije. Ovaj posljednji imat će u Rimu svoja vlastita skladišta, horrea piperataria, i kad Alarik 410. osvaja grad, zapljenjuje 5.000 funti papra129. Od Rima, Zapad je naslijedio začine i papar. Sasvim je vjero jatno da su mu oni ponestali nakon vremena Karla Velikog i zatvaranja Sredozemlja kršćanstvu. Ali naknada stiže uskoro. U XII. stoljeću ludovanje za začinima je nedvojbeno. Zapad za njih žrtvuje svoje dragocjene metale, i da bi ih se dočepao, upušta se u tešku trgovinu s Levantom koja čini polovicu puta oko zemlje. Ta je strast tolika, da se osim pravog, crnog ili bijelog papra, već prema tome, ima li ili nema crnu koricu, prihvaća i dugačak papar koji također dolazi iz Indije i koji je nadomjestak, kao što će od XV. stoljeća biti lažni papar ili malaguette iz Gvineje130. Uzalud se Ferdinand Katolički pokušava suprotstaviti uvozu cimeta i por tugalskog papra (koji zahtijevaju izdatke), zaključujući da »buena especia es el ajo«, da je češnjak dovoljan kao začin131. 231

Pem and Braudel / Strukture svakidašnjice

Domoroci prevoze začine. G. I.e Testu: C o s m o g r a p h i c u n i v c r s c l l c , y * J 2 v e, XVI. stoljeće, Pariz, Bibliotbecjue du Mnsee de la Guerre. (Otisak Giraudon)

Kuharski priručnici dokazuju da jc sve bilo zahvaćeno tom strašću za začinjanjem mesa, ribe, ušećerenog voća, juha, luksuz nih pića. Tko bi sc usudio kuhati divljač bez papra, kao Što već početkom XIV. stoljeća savjetuje Douct d ’Arcy? Menagier de Paris (1393) savjetuje da sc »začin doda što jc moguće kasnije« i evo uputa za krvavicu: »Uzmite dumbira, karanfilića i malo papra i sameljite sve zajedno«. Što se tiče oille, »jela donesenog iz Špa njolske«, mješavine mesa iz mesnice, pataka, jarebica, golubova, prepelica, kokoši (očito današnja popularna olla podrida), ona sc u toj knjižici začinja mješavinom začina, »mirisnih droga« koje su došle s istoka ili nisu, kao muškai, papar, majčina dušica, dumbir, bosiljak... Začini se jedu i kao ušećereni slatkiši ili u prahu, što odgovara svim slučajevima koje predviđa medicina. Istina je da su oni na glasu zbog »tjeranja vjetrova«, da »pogoduju oplodnji«132. U Zapadnoj Indiji, papar se često zamjenjuje crve 232


nom papričicom, »axi ili čili«, koja toliko prikriva okus mesa da novopridošlica nc uspijeva progutati niti jedan zalogaj133. Ukratko, nema zajedničkog mjerila između te neumjerenosti i odmjerene prehrane koju je upoznao rimski svijet. On je trošio, istina, malo mesa (još u Ciccronovo vrijeme ono je predmetom zakona protiv raskoši). Srednjovjekovni zapad, naprotiv, uživa tu povlasticu da bude mesožderski. Da li je teško zamisliti da meso, koje se teško može konzervirati, zahtijeva začine, oštre umake od papra, jako začinjene umake? To je način da se ublaži loš okus mesa. Napokon, zar nema, prema riječima današnjih liječnika, olfaktivnih psihizama? Čini se da postoji neka vrst isključivanja između ukusa prema začinima »oporog i pomalo fiziološkog mirisa, kao što su češnjak, luk... i ukusa prema finijim začinima blagih, aromatičnih mirisa, koji podsjećaju na miris cvijeća«134. Oni su prevladali u srednjem vijeku. Stvari nedvojbeno nisu tako jednostavne. U svakom slučaju, u XVI. stoljeću, s naglim porastom pošiljki koje su uslijedile nakon plovidbi Vasca da Game, potrošnja — velika raskoš do tada — povećava se, nadasve na sjeveru, gdje kupovine začina uvelike premašuju one na Sredozemlju. Premještanje preraspodjeljenog tržišta začina, iz Venecije i njezina Fondaco dei Tedeschi u Antwer pen, mcđustanicu Lisabon, a zatim u Amsterdam, nije dakle samo obična igra tržišta i plovidbe. Luther koji, dakako, pretjeruje, tvrdi da u Njemačkoj ima više začina nego žita! Veliki potrošači su, u svakom slučaju, na sjeveru i na istoku. U Holandiji se 1697. smatra da su nakon novca, najbolja roba za »hladne zemlje« začini, koji se u Rusiji i Poljskoj troše u »golemim količinama«135. Možda se papar i začini više žele ondje kamo su doprli kasnije? Ili su oni, i opet, nova raskoš? Opata Mablya poslužuju u Krakovu madžar skim vinom i »obilnim obrokom koji bi možda i bio veoma dobar da su Rusi i saveznici odbacili sve one mirisne trave koje se ovdje nemilice troše, kao u Njemačkoj cimet i muškat kojima truju putnike«136. Čini se da je tada na Istoku ukus prema jakim začinima još »srednjovjekovni«, dok su se na Zapadu drevni kulinarski običaji pomalo izgubili. Ali, riječ je o utiscima, a ne o izvjesnostima. U svakom slučaju, kad su se začini, s padom cijena, počeli pojavljivati na svim našim stolovima i kad njihova upotreba nije više bila znak raskoši i bogatstva, upotreba im se smanjila, i oni su počeli gubiti prvenstvo. To nam otkriva i kuharica iz 1651. (Franeois-Picrre de la Varenne), ili Boileauova satira (1665) koja is mijava pretjerivanje u začinima137. 233


Čim su Holanđani doprli do Indijskog oceana i Indonezije, morali su se potruditi da obnove i zatim, da u svoju korist zadrže monopol na papar i začine, protiv portugalske trgovine koja je polako bila potisnuta, tc uskoro protiv engleske, a kasnije fran cuske i danske konkurencije. Nastojali su također zadržati i snab dijevanje Kine, Japana, Dengala, Perzije, pa se dogodilo da su nadoknadili manjak u zaradi u Evropi širenjem puteva prema Aziji. Vjerojatno je da su se količine papra koje su stigle u Evropu preko Amsterdama (i izvan njegova tržišta) povećavale, bar do polovice XVII. stoljeća, a zatim se održale na visokoj razini. Godišnje pris tigle količine, prije epohe holandskog blagostanja, iznose 1600. možda oko 20.000 kvintala (današnjih), dakle za 100 milijuna Evropljana godišnji udio iznosi 20 grama po stanovniku. Oko 1680, možemo pretpostaviti broj od 50.000 kvintala, dakle više nego dvostruko nego što je bilo u vrijeme portugalskog mono pola. Čini se da je bila dosegnuta granica, na što upućuje prodaja Oostlndische Companie od 1715. do 1732. Sigurno je da je papar prestao biti glavna roba, povukavši za sobom i začine, kao u vrijeme Priulia i Sanuda, u vrijeme neosporne slave Venecije. S prvog mjesta koje je zauzimao još 1648-1650. u trgovini Kom panije u Amsterdamu (33% od ukupnog), papar pada 1778-1780. na četvrto mjesto (11%), poslije tkanina (svile i pamuka, 33, 66%), »finih« začina (24, 43%)138. Da li je to tipičan slučaj na kraju raskošne i na početku sadašnje prehrane? Ili pak opadanje jedne neumjerene potrošnje? Za to povlačenje može se optužiti uspjeh novih raskoši, kave, čokolade, alkohola, duhana, kao i pojava novih vrsta povrća koje unose promjenu na stolove Zapada (šparoge, špinat, salata, artičo ke, grašak, mahune, cvjetača, rajčice, paprike, dinje). Sva ta povrća proizašla su najčešće iz evropskih vrtova, nadasve iz Italije (Karlo VIII donio je odande dinju), ponekad iz Armenije, kao kantalupdinja, ili iz Amerike, kao rajčica, mahuna, krumpir. Preostaje posljednje, govoreći istinu, krhko objašnjenje. Od 1600, pa čak i ranije, zbilo se sveopće smanjivanje potrošnje mesa, prekid s drevnom prehranom. Istodobno, bar u Francuskoj, kod bogatih, mjesto preuzima jednostavnija kuhinja. Njemačke i po ljske kuhinje kasnit će možda u snabdijevanju boljim mesom, dakle potreba za paprom i začinima će biti veća. Ali to tumačenje nije uvjerljivo i prethodna mogu biti dovoljna, sve dok ne budu stečene šire informacije. 234

SuviSno i redovito: brane i pića

Dokaz da postoji stanovita zasićenost evropskog tržišta, jest ono što se, prema jednom njemačkom ekonomistu (1722) i prema »engleskom« svjedoku (1754), »događa Holandanima, da moraju ponekad paliti i bacati u more velike količine papra, muškata... kako bi sačuvali cijene«139. Osim najavi, Evropljani uostalom više ne nadziru polja paprovca, i pokušaji Picrrca Poivrea, na otocima Francuske i Dourbona, kojima je bio guverner (1764), bili su samo perifernog značenja; dogodilo se to i s istim pokušajima u Fran cuskoj Gvajani. Kako ništa nikada nije jednostavno, XVII. stoljeće, koje u Francuskoj već raskida sa začinima, zanosi se mirisima. Oni os vajaju rague, poslastice, likere, umake: jantar, perunika, ružina vodica, miris narančina cvijeta, mažuran, mošus... Zamislimo da su se i jaja začinjala »mirisnom vodicom«!

Šećer osvaja svijet Šećerna trska potječe s bengalske obale, između delte Gangesa i Assama. Kao divlja biljka najprije je osvojila vrtove, u kojima se dugo uzgajala zbog izvlačenja šećerne vodice, a zatim šećera koji se tada smatrao lijekom: nalazi se u receptima liječnika sasanidske Perzije. Tako je i u Bizantu medicinski šećer takmac uobičajenim lijekovima. U X. stoljeću, nalazi se u farmakopeji škole iz Salerna. Još i prije tog datuma, njegova primjena u prehrani započela je u Indiji i u Kini, kamo se trska donosi oko VIII. stoljeća naše ere, prilagođujući se brzo području Kouang Tounga, u blizini Kantona. Ništa prirodnije. Kanton je već najveća luka drevne Kine; zalede joj je šumovito, a proizvodnja šećera zahtijeva mnogo goriva. U tijeku stoljeća, Kouang Toung će predstavljati bit kineske pro izvodnje, i u XVII. stoljeću Oost Indische će u njemu bez poteškoća organizirati izvoz šećera Kine i Tajvana za Evropu140. Potkraj slijedećeg stoljeća Kina sama uvozi šećer iz Cochinchine, po znat no nižoj cijeni, pa ipak, čini se da sjeverna Kina ne poznaje tu raskoš141. U X. stoljeću, šećerna trska je u Egiptu, i šećer se tu proizvodi znalački. Križari ga susreću u Siriji. Nakon pada Sv. Ivana od Akre, nakon što je Sirija bila izgubljena (1291), šećer je već u prtljazi kršćana i upoznaje nagli uspjeh na Cipru. Lijepa Catherina Cornaro, žena posljednjeg Lusignana i posljednja kraljica otoka 235


(Venccijanci su ga se domogli 1749), potomkinja je Cornara, venecijanskih patricija, svojedobno »kraljeva šećera«.

Glave šećera i proixvodnja sirupa u XV. stoljeću, Modena, Biblioteca Estense. (Otisak Giraudon) 236


Još prije ciparskog uspjeha, šećer koji su dopremali Arapi, uspijeva na Siciliji, a zatim u Valenciji. Potkraj XV. stoljeća, ima ga u marokanskom Sousu, dotakao je Madeiru, zatim Azore, Kanarske otoke, otok Sao Tome i otok Principe, u Gvinejskom zaljevu. Oko 1520. dopire do Dražila, gdje mu procvat započinje u drugoj polovici XVI. stoljeća. Otada, okrenuta je stranica šećerne povijes ti. »Umjesto da, kao nekad, šećer možemo naći jedino kod apote kara koji ga je čuvao samo za bolesne«, piše Ortelius u Teatru Univerzuma (1572), »danas ga proždiru iz lakomosti(...) Ono što je nekad služilo kao lijek, danas nam služi kao hrana«1,12. Iz Brazila, zbog Holandana, protjeranih iz Rccifea 1654, i progona koje je protiv portugalskih marana (Židovi s područja Španjolske i Portugala, koji su poslije izgona Maura prisilno obraćcni na kršćanstvo, no koji su potajno ostajali vjerni svojoj religiji -op. red.)143 provodila inkvizicija, šećerna trska i »strojevi« za preradu šećera prodiru u XVII. stoljeću u Guadeloupe, holandski Curasao, najamaiku i Santo Domingo, gdje njegovi veliki trenuci započinju oko 1680. Proizvodnja se otada bez prestanka pove ćavala. Ako se ne varam, šećer s Cipra broji se u XV. stoljeću na stotine, štoviše, na tisuće »lakih« kvintala (50 kg)144. U Santo Domingu, u najvećem usponu, u XVIII. stoljeću, proizvest će ga 70.000 tona. 1800. Engleska će trošiti 150.000 tona šećera godiš nje, gotovo petnaest puta više nego 1700, i lord Sheffield je u pravu kad 1783. bilježi: »Potrošnja šećera može znatno porasti. U polo vici Evrope jedva ga poznaju«145. U Parizu, uoči revolucije, ona je iznosila 5 kg godišnje po osobi (pod uvjetom da prijestolnici pripišemo samo 600.000 stanovnika, u što sumnjamo). 1846. (ni ta brojka nije bila sigurna), potrošnja iznosi tek 3,62 kg. Procjena za cijelu Francusku daje 1788.146 teoretski, prosječnu potrošnju od jednog kilograma. Dudimo sigurni da je usprkos sklonosti javnosti, relativnom padu cijene, šećer još uvijek predmet raskoši. U mnogim seljačkim kućama u Francuskoj, glava šećera je bila ovješena iznad stola. Način upotrebe: primaći čašu, da u njoj bude na trenutak umočen. Doista, kad bismo načinili kartu upotrebe šećera, ona bi bila veoma nepravilna. U Egiptu, na primjer, u XVI. stoljeću postoji prava mala industrija ukuhavanja voća i tolika proizvodnja šećera, da se slama šećerne trske iskorištavala za topljenje zlata147. Dva stoljeća kasnije, još ga ne poznaju čitava područja Evrope. Oskudnost proizvodnje proizlazi i iz kasnog prihvaćanja še ćerne repe, koja je ipak poznata još od 1575. i iz koje je njemački 237


kemičar Marggraff izolirao šećer u čvrstom obliku. Ulpga joj započinje s Kontinentalnom blokadom, ali bit će potrebno još cijelo stoljeće da zadobije svu svoju važnost. Širenje šećerne trske ograničeno je na topla podneblja, i to je razlog zašto nije u Kini prešla Yangtze Kiane prema sjeveru. Ona ima i svoje trgovačke, industrijske zahtjeve. Šećer zahtijeva veliku radnu snagu (u Americi crnih robova), skupa postrojenja, yngenios, Kube, Nove Španjolske, Perua, koja odgovaraju engenhos de assucar u Brazilu, engins ili mlinovima za šećer francuskih otoka, engines u Engleskoj. Trska se mora drobiti valjcima koje pokreću životinje, voda ili vjetar, ponekad ljudska ruka, kao u Kini, ili se pak bez valjka lomi rukom, kao u Japanu. Sok biljaka zahtijeva obradu, pripreme, pažljivost, i dugo se kuha u bakrenim kotlovima. Kristaliziran u zemljanim kalupima, davao je sirov, ne pročišćen šećer ili moscuade. Nakon filtriranja u ilovači dobiva se jedanput pročišćen šećer ili cassonade. Nakon toga, moglo se dobiti deset različitih proizvoda i, povrh toga, alkohol. Veoma često, nepročišćen šećer rafinirao se u Evropi, Antwerpenu, Vene ciji, Amsterdamu, Londonu, Parizu, Bordeauxu, Nantesu, Dresdenu, itd. Postupak je donosio gotovo isto koliko i proizvodnja sirovine. Otuda sukobi između prerađivača i »proizvođača še ćera«, doseljenika na otoke, koji sanjaju da sve proizvedu na licu mjesta, ili, kao što se govorilo, »da se upuste u bijelo« (proizvod nju bijelog šećera). Uzgoj i proizvodnja zahtijevali su dakle kapi tale, lance posrednika. Ondje gdje ti lanci nisu na mjestu, prodaja ne premašuje lokalno tržište: tako je u Peruu, Novoj Španjolskoj, na Kubi, sve do XDC. stoljeća. Ako otoci bogati šećerom doživljavaju procvat, to je stoga što su na dohvat ruke, na razumnim uda ljenostima od Evrope, uzimajući u obzir brzinu i kapacitete tadaš njih brodova. Još jedna dodatna zapreka: »Da bi se prehranila jedna kolo nija u Americi, kao Što objašnjava opat Kaynal, valja obrađivati cijelu jednu pokrajinu u Evropi«148, jer se šećerne kolonije ne mogu same prehraniti, budući da šećerna trska ostavlja malo mjesta rijetkim »četvorinama« prehrambenih kultura. To je drama šećerne monokulture na brazilskom sjeveroistoku, na Antilima, u marokanskoj Sousi (gdje arheologija otkriva drevna golema po strojenja). 1783- Engleska šalje prema svojim vlastitim kolonijama (prije svega Jamajci) 16.526 tona usoljena goveđeg i svinjskog mesa, 5.188 ploča slanine, 2.559 bačava konzerviranih tripica149. U Brazilu, hranu za robove osiguravaju bačve bakalara iz New238


foundlanda, cam e do sol iz unutrašnjosti (sertao), a uskoro charque, koje dovoze brodovi iz Rio Grande do Sul. Opskrba na Antilima je usoljena govedina i brašno iz engleskih kolonija u Americi: u zamjenu, one se opskrbljuju šećerom i rumom koji će uostalom veoma rano moći i same proizvoditi. Ne treba u zaključku suviše brzo govoriti o šećernoj revo luciji. Ona nastupa veoma rano, istina, ali s izuzetnom sporošću. Zamah joj nedostaje još i na početku XIX. stoljeća. Što se tiče šećera, ne možemo reći, u zaključku, da je stol prostrt za sve. Tek što smo izrekli tu tvrdnju, ipak pomišljamo na nemire koje je nedostatak šećera izazvao u revolucionarnom Parizu, u vrijeme maksimuma.

239

PIĆA I »OPOJNA SREDSTVA«

Čak i u kratkoj povijesti pića valja uzeti u obzir stara i nova, popularna i rafinirana pića, koja su se mijenjala u toku stoljeća. Pića nisu samo hrana. Ona oduvijek imaju ulogu opijanja, bijega. Ponekad, kao kod nekih indijanskih plemena, pijanstvo je čak sredstvo komuniciranja s nadnaravnim. Ma što bilo, tijekom sto ljeća koja nas zanimaju, alkoholizam nije prestajao rasti u Evropi. Pridružili su mu se i ostali egzotični opojni napici: čaj, kava, i ništa manje, »neuvrstivo« opojno sredstvo, ni hrana, ni piće, to jest, duhan u svim svojim oblicima.

Voda Paradoksalno, valja početi s vodom. Njome se ne raspolaže uvijek po želji, i usprkos izričitim savjetima liječnika koji smatraju da je jedna voda bolja od druge kod nekih bolesti, valja se zadovoljiti onom koja je na dohvat ruke: kišnicom, riječnom, izvorskom, iz cisterne, iz bunara, bačve ili bakrene posude u kojoj je mudro, u svakoj razboritoj kući, držati zalihe. Krajnost: morska voda koja se prekapnicom destilira u španjolskim utvrdama sjeverne Afrike u XVI. stoljeću, jer inače bi je trebalo dovoziti iz Italije ili Španjolske. Očajan slučaj putnika Kongom koji su 1648, pregladnjeli, slom ljeni od umora, liježući na golo tlo, morali »piti vodu koja je podsjećala na konjsku mokraću«150. Druga muka: slatka voda na palubama brodova. Nerješiv je problem da se ona održi pitkom, usprkos tolikim receptima i tajnama koje su se ljubomorno čuvale. Čitavi gradovi, iako inače veoma jaki, loše se snabdijevaju vodom. Slučaj je to s Venecijom, gdje bunari nisu, na javnim trgovima ili dvorištima palača izdubeni, kao što se misli, sve do sloja tla ispod lagune, već su to cisterne do polovice ispunjene finim pijeskom kroz koji se filtrira i ocjedujc kišnica, prodirući zatim u bunar koji je u sredini. Prestane li kišiti tijekom više sedmica, cisterne, kao za vrijeme Stcndhalova boravka, presušuju. Za oluje, u njih prodire slana voda. U normalno vrijeme, one nisu dovoljne za golemo stanovništvo grada. Slatka voda mora doći, i ona dolazi izvana, ne vodovodima, nego barkama koje se pune u 240


Brenti i koje svakoga dana stižu do venecijanskih kanala. Ti riječni čak samostalno cehovsko tijelo u Veneciji. Ista nemila situacija je i u svim gradovima Holandije, svedenim na cisterne, na bunare kojima nedostaje dubine, na sumnjivu vodu iz kanala151. U svemu, ima malo vodovoda koji rade, kao oni slavni u Istanbulu, i koji i zaslužuju da to budu: onaj u Segoviji, la pnente (obnovljen 1841), koji datira još od Rimljana i zadivljuje pos jetioce. U Portugalu, a to je rekord, u XVII. stoljeću funkcioniraju vodovodi Coi'mbre, Tomara, Vila do Conde, Elvasa. U Lisabonu, novi vodovod, izgrađen od 1729. do 1748, dovodi vodu natrgRato. Svatko se otima za vodu te fontane na koju nosači dolaze napuniti crvene bačvice sa željeznim ručkama koje nose na glavi152. Logič no, prva je briga Martina V da, nakon velikog raskola, obnovi jedan

acquaroli tvore

21. BUNAR-CISTERNA U VENECIJI: TLOCRT I PRESJEK 1. Središnji bunar. — 2. Rezervoari za kišnicu. — 3- Pijesak za filtriranje. — 4. Obloga o d ilovače. — 5. Otvori rezervoara, zvani p ile le (doslovce: škropionice). Voda se skuplja u središnjem bunaru. Venecija danas posjeduje kanale za vodu, ali bunari još uvijek postoje na trgovima i unutar kuća. (Prema E. R. Trincanatu)

241


od razorenih akvedukata Rima. Kasnije će, potkraj XVI. stoljeća, valjati izgraditi nove vodovode, aqua Felice i aqua Paola, kako bi se napojio veliki grad. U Gcnovi, fontane se uglavnom opskrbljuju vodovodom iz Scuffara, kojega vodu pokreću mlinski kotači un utar zidina i raspoređuju je zatim u različite četvrti grada. Izvori i cisterne pune zapadni dio153. U Parizu, vodovod iz Đcllcvillea bio je obnovljen 1457. Onim iz Prć-Saint-Gcrvaisa napajatće se grad sve do XVII. stoljeća; onaj iz Arcueila, koji je obnovila Marija Medici, dovodi vodu iz Rungisa sve do Luxembourga154. Ponekad su veliki kotači crpili vodu rijeka kako bi snabdjeli građane (Tole do 1526, Augsburg 1548) i pokretali moćne crpke. Crpka Samaritaine, izgrađena od 1603. do 1608, davala je svakog dana 700 m3 vode iz Seine koja se dovodila sve do Louvrea i Tuilleriesa. 1670, crpke mosta Notrc—Dame davale su iz istog izvora 200 m3. Voda iz vodovoda i crpki odvodi se zatim kanalima od pečene zemlje (kao u vrijeme Rima), ili drva (izdubljena i povezana debla, kao u sjevernoj Italiji u XIV. stoljeću i u Vroclavu već 1471), ili pak od olova, ali upotreba olovnih cijevi koja se spominje u Engleskoj još od 1236, ostat će ograničena. 1770, voda iz Temze »koja uopće nije dobra« dolazi u sve londonske kuće podzemnim drvenim kanalima, ali ne prema našoj današnjoj koncepciji: »ona se triput tjedno dijeli u razmjeru prema potrošnji svake kuće (...) i prima se i čuva u velikim bačvama učvršćenim željeznim obručima«155. Velika snabdjcvačica Pariza ostaje Scina. Smatra se da njezina voda, koju prodaju nosači, ima sve odlike: onu koja ne zanima pilce, da dobro nosi brodove, budući je blatna i time teška (što bilježi jedan portugalski poslanik 1641), te da je odlična za zdrav lje, u što možemo posumnjati. »U rukavac rijeke koja oplahuje obalu Pelletier i između dva mosta«, kaže jedan svjedok (1771), »brojni bojadisari bacaju bojilo triput tjedno. (...) Luk na obali Gevres, kužno je žarište. Čitav taj dio grada pije zagađenu vo du«156. Utješimo se, jer će se uskoro pronaći lijek. Voda iz Seine bila je još bolja od vode iz bunara lijeve obale, nikad zaštićenih od prodora, i s kojom su pekari mijesili kruh. Ta riječna, prirodno purgativna voda, nedvojbeno je bila »nepogodna za strance«, ali moglo se dodati nekoliko kapljica octa, kupiti pročišćene i »pobo ljšane« vode, kao što je voda zvana kraljevskom, i one, bolje od svih drugih, zvane bristolskom, i »koja je još skuplja«. Takva poboljšanja nisu bila poznata sve do 1760: »pila se voda iz Seine, ne obraćajući na nju mnogo pažnje«157. 242


Udobnost XVII. stoljeća. Voda se crpe u kuhinji. Slika Velazqueza. (Otisak Giraudon) Od tc opskrbe vodom, živi, loše uostalom, 20.000 nosača koji svakog dana nose tridesetak »vedara« (po dva svaki put) sve do najviših katova (za dva soua jedan par vedara). Prava se revolucija naslućuje kad braća Pćricr oko 1782. postavljaju na Chaillotu dvije vatrogasne crpke, »čudne naprave« koje podižu vodu »običnom vodenom parom« do 110 stopa iznad razine Seine. To je značilo oponašati London koji za nekoliko godina ima 9 takvih crpki. Najbogatija četvrt, Saint-H onorć, koja je najviše u mogućnosti da plati taj napredak, bit će prva uslužena. Ali ako se poveća broj tih strojeva, zabrinjavaju se, što će tada biti s 20.000 raznosača vode? Uostalom, pothvat je uskoro završio financijskim skandalom (1788). Nije važno! U XVIII. stoljeću, problem dovoda pitke vode jasno je postavljen, a rješenja se naslućuju, ponekad i nalaze, i to ne samo za glavne gradove. Projekt za grad Ulm dokazuje suprot no. Napredak usprkos svemu kasni. Sve do tada, u svim grado vima svijeta, raznosač vode nametao je svoje usluge. U Valladolidu, naš portugalski putnik hvali odličnu vodu u vrijeme kralja Filipa III koja se prodaje u prekrasnim staklenim bocama ili keramičkim 243


vrčevima150. U Kini sc raznosač vode služi, kao u Parizu, ,s dvije posude, kojih sc težina uravnotežuje na dva kraja motke. Ali jedan crtež iz 1800. otkriva i u Pekingu veliku bačvu na kotačima, s velikim čepom odostraga. Oko istog tog razdoblja, jedna gravira objašnjava način na koji »žene nose vodu u Egiptu«, u dva ćupa koji podsjećaju na grčke amfore: jedan velik na glavi koji pridr žavaju lijevom rukom, i jedan mali u desnoj ruci, gracioznim pokretom savijene ruke. U Istanbulu, vjerska obaveza svakodnev nog pranja u tekućoj vodi posvuda je stvorila brojne fontane. Nedvojbeno, iz njih se pije voda, čistija nego drugdje. Da li se stoga još i danas Turci hvale da znaju prepoznati okus različitih izvora, kao što će sc Francuz hvaliti da prepoznaje različita vina? Što sc tiče Kineza, oni ne samo da pridaju vodi vrline, različite već prema porijeklu: obična kišnica, olujna kišnica (opasna), rana proljetna kišnica (djelotvorna), voda koja potječe od topljenja tuče ili zimskog leda, voda koja sc skuplja u stalaktitskim spiljama (vrhunski lijek), riječna, izvorska, bunarska voda —ali oni rasprav ljaju i o opasnostima zagađenja i o korisnosti prokuhavanja svake sumnjive vode159. Uostalom u Kini sc piju samo topla pića i nesumnjivo ta navika (ima čak na ulicama prodavača vruće vo de)160 zasigurno je pridonijela zdravlju kineskog stanovništva. U Istanbulu, naprotiv, snježna sc voda prodaje ljeti na ulica ma za novčić. Portugalac Bartolomćo Pinhciro de Veiga čudi se što sc čovjek u Valladolidu, početkom XVII. stoljeća, može za skromnu svotu, za vrućih mjeseci, počastiti »hladnom vodom i ledenim voćem«161. Ali, najčešće, snježna je voda velika raskoš, razervirana za bogate. Isti jc slučaj, na primjer, u Francuskoj, koja je to prihvatila nakon jedne zabave Hcnrika III, i oko Sredozemlja, gdje brodovi natovareni snijegom čine ponekad duga putovanja. Mal teški vitezovi, na primjer, opskrbljuju se u Napulju, i jedan od njihovih zahtjeva potvrđuje da bi umrli da nisu imali protiv groz nice taj »vrhunski lijek...«162.

Vino Kad je riječ o piću, vino uključuje cijelu Evropu. Kad se radi o proizvodnji, samo određeni dio Evrope. Iako su vinogradi (ali ne i vino) uspijevali u Aziji, Africi, a zatim i u Novom svijetu, strastveno oblikovanom po uzoru na Evropu, jedino je važan ovaj posljednji i neveliki kontinent. 244


»Piti da bi se opilo«. Sjedalo u crkvi M ontreal-sur-Serein, braća Rigolcy (XVI. stoljeće). (Otisak Giraadon)

Evropa koja proizvodi vino — to su sve mediteranske zemlje, kao i područje koje joj je dodala upornost vinogradara u napredo vanju prema sjeveru. Kao što kaže Jean Bodin, »loza ne može uspijevati zbog hladnoće iznad 49. stupnja«163. Unija zacrtana od ušća Loire, na Atlantiku, sve do Krima, Gruzije i Zakavkazja, obilježava sjevernu granicu trgovačke vinogradarske kulture, kao i jednu od najvećih karika ekonomskog života Evrope i njegova širenja prema istoku. U visini Krima, širina te vinorodne Evrope svedena je na traku, i ojačat će tek u XIX. stoljeću164. To je ipak veoma drevni zasad. U antičko doba, trsove su ukopavali uoči zime, kako bi ih zaštitili od hladnih ukrajinskih vjetrova. Izvan Evrope, vino je slijedilo Evropljanc. Pravi su podvizi bili učinjeni kako bi se loza aklimatizirala u Meksiku, Peruu, u Čileu, do kojeg je doprla 1541. U Argentini je od drugog utemeljenja Buenos Aircsa, 1580. U Peruu, zbog blizine Lime, veoma bogatog grada, vinogradarstvo se brzo razvija u obližnjim toplim i žarkim dolinama. Još bolje uspijeva u Čileu, gdje joj pogoduju zemlja i klima: loza raste već između cuadrasa, prvih skupina kuća San245


tiaga, grada koji sc rada. 1578. Drake sc kod Valparaisa domogao broda natovarena čileanskim vinom165. To isto vino na leđima mazgi ili lama dopire do visoke točke Potosia. U Kaliforniji je trebalo čekati kraj XVII. stoljeća i posljednji nalet Španjolskog Kraljevstva prema sjeveru u XVIII. stoljeću. Ali uspjesi su najveći na Atlantiku, između Starog i Novog svijeta, na otocima koji su ujedno nove Evrope i prcd-Amcrike, medu kojima prvo mjesto zauzima Madeira gdje crno vino pos tupno zamjenjuje šećer, zatim Azori, gdje međunarodna trgovina na pola puta pronalazi vina s visokim postotkom alkohola i koja su imala tu prednost da se umiješala politika (ugovor lorda Methuena s Portugalom, 1704), sa svrhom da zamijene francuska vina iz l.a Rochelle ili Bordeauxa, napokon Kanarski otoci, osobito Tene rife, odakle sc bijelo vino obilno izvozi u anglosasku ili ibersku Ameriku, pa čak i u Englesku. Prema jugu i istoku Evrope loza nailazi na upornu prepreku islama. Istina je da na mjestima koja on nadzire loza ostaje, a vino postaje tajnim i neumornim putnikom. U Istanbulu, blizu Ar senala, gostioničari ga svakodnevno nude grčkim mornarima, a Selim, sin Sulcjmana Veličanstvenog, malo će odviše voljeti slat kasta ciparska vina. U Perziji (gdje kapucini imaju svoje brajde, i njihovo vino nije samo misno), vina Siraza i Ispahana imaju svoj ugled i svoje potrošače. Odlaze sve do Indije u golemim staklenim bocama, opletenim vrbovim prućem, koje se proizvode u samom Ispahanu166. Kolike li nesreće što se veliki moguli, od 1526. nas ljednici delhijskih sultana, nisu zadovoljili tim jakim vinima Per zije, umjesto da sc odaju araku, rižinoj rakiji! Tako Evropa sama sažima bitne probleme vina, i valja se vratiti na sjevernu granicu, na onaj dug prsten od Loire do Krima. S jedne strane, tu su seljaci kao proizvođači i potrošači lokalnog vina, navikli na njegova izdajstva kao i na njegove prednosti, a s druge strane, veliki potrošači, ne baš uvijek iskusni pilci, ali koji uvijek imaju svoje zahtjeve, više vole jaka vina: tako su Englezi veoma rano cijenili vina Malvazije, vina Kandije i grčkih otoka,<7. Oni će kasnije lansirati porto, malagu, madeiru, heres, maršalu, sve slavna, veoma jaka vina. Holanđani će se od XVII. stoljeća obogatiti svim svojim rakijama. Posebna grla, posebni ukusi. Jug podrugljivo gleda te pijanice sa sjevera koji, prema njihovu miš ljenju, ne znaju piti i ispijaju čašu na dušak. Jean d’Auton, kroničar Luja XII, promatra njemačke vojnike kako se »kucaju čašama« za vrijeme pljačkanja dvorca Forlija168.1 tko ih neće vidjeti kako su, 246


probivši bačve, uskoro mrtvi pijani za strašnog pustošenja Rima godine 1527? Na njemačkim grafikama XVI. i X\hl. stoljeća, koje prikazuju seoske zabave, gotovo se neizostavno vide gosti koji se prevrću na klupama kako bi povratili suviše obilno piće. Felix Platter iz Basela, boraveći 1556. u Montpelieru, priznaje da su »sve ispičuture« grada Nijemci. Nalaze ih kako hrču ispod buradi i žrtve su uobičajenih šala169. Ova velika potrošnja na sjeveru određuje i veliku trgovinu s jugom: morem, od Seville i Andaluzijc do Engleske i do Flandrije; duž Dordogne, od Garonne prema Bordeauxu i Girondi; od La Rochelle ili ušća Loire; duž Yonne, od Burgundije prema Parizu, a zatim do Roucna; duž Rajne; preko Alpa (nakon svake berbe, velika njemačka kola, carretoni, kako ih nazivaju Talijani, dolaze po mlada vina iz Tirola, Brcscie, Viccnze, Friulia, Istre); od Morav ske i Madžarske prema Poljskoj170; uskoro, baltičkim putovima iz Portugala, Španjolske i Francuske, sve do Petrograda, za snažnu, ali neiskusnu žeđ Rusa. Jasno, ne pije čitavo stanovništvo ev ropskog sjevera, već samo bogati. Građanin ili svećenik, prebendar iz Flandrije u XIII. stoljeću, poljski plemić u XVI. stoljeću, vjerovao bi da griješi kad bi se, poput seljaka, zadovoljio pivom koje sam vari. Kad je Bayard, zatočen 1513- u Nizozemskoj, prire đivao gozbu, vino je bilo tako skupo da je »bilo dana kad je potrošio i dvadeset škuda za vino«171. Mlado vino putuje, posvuda iščekivano i pozdravljano s rado šću. Jer, od jedne do druge godine, vino se slabo održava, ukiscIjuje se, a pretakanje, točenje u boce, upotreba plutenih čepova još nije bila poznata u XVI, pa možda čak ni u XVII. stoljeću172. Tako je, oko 1500, bačva starog bordoa, vrijedila samo 6 funti, dok je bačva dobrog novog vina vrijedila 50173. U XVII. stoljeću, sve je već u redu, i u Londonu skupljanje starih boca za trgovce vinom jedna je od unosnih djelatnosti gradskog ološa. Odavna, naprotiv, vino se transportira u drvenim bačvama, a ne u amforama, kao u rimskim vremenima (ali one su ponegdje još preostale). Bačve (izumljene u rimskoj Galiji), ne čuvaju uvijek dobro vino. Ne, savjetuje vojvoda od Mondćjara Karlu V, 2. prosinca 1539, ne smiju se kupovati velike količine vina za flotu. Ako se već »moraju pretvoriti u ocat, bolje je da ostanu na imanjima Vašeg Veli čanstva«174. Još u XVIII. stoljeću, jedan se trgovački rječnik čudi da je za Rimljane »starost vina« bila »znakom kvalitete, dok se u Francuskoj slabim vinima smatraju (čak i ona iz Dijona, Nuitsa i Orlćansa, koja se najbolje od svih mogu očuvati) kad dođu do 5. 247

Fernand Braudel/ Strukture svakidatnjice

ili 6. lista« (to znači godine). Enciklopedija jasno kaže: »Vina od četiri ili pet listova, koja neke osobe hvale, loša su vina«175. Pa ipak, kad Gui Patin okuplja na proslavi svog dekanata trideset i šest svojih kolega, on priča: »Nisam nikada vidio da se ozbiljni ljudi toliko smiju i toliko piju. (...) Bilo je to najbolje staro vino Burgundijc koje sam namijenio za tu svečanost«176. Sve do XVIII. stoljeća ne potvrđuje se reputacija visokokvali tetnih vina. Ona najpoznatija, manje su to zbog svojih zasluga, a više zbog pogodnosti obližnjih putcva, a nadasve zbog blizine vodenih putcva (kao mali vinograd Frontignana, na obali Languedoca, slavniji od velikih vinograda Andaluzijc, Portugala, Bordcauxa, ili La Rochelle), ili blizine nekog velikog grada: sam Pariz uzima 100.000 bačava vina (1698) koje proizvode vinogradari Orlćansa. Vina Napuljskog Kraljevstva,greco, latino, mangiaguerra, lactym a cbristi, imaju golemu klijentelu Napulja, pa čak i Rima. Sto se tiče šampanjca, ugledu bijelog pjenušca koji se počinje proizvoditi u prvoj polovici XVIII. stoljeća, bit će potrebno dosta vremena da zasjeni ugled nekadašnjih visokokvalitetnih

Ručak u samostanu: obrok je skroman, ali ne isključuje vino, koje na Sredozemlju čini dio svakodnevice. Freska L. Signorellia, Siena, opa tija Monte Oliveto. (Foto Scala) 248

Suvišno I redovito: hrane i pića

vina, crnih, svijetlih i bijelih. Ali sredinom XVIII. stoljeća, stvar je gotova. Sva visokokvalitetna vina današnjice potvrdila su svoju posebnost. »Kušajte«, piše Sćbastien Mercier 1788, »vina iz Ro mance, iz Saint-Vivanta, Citcauxa, Gravca, kako crveno, tako i bijelo, i zadržite se na tokajcu ako na njeg naiđete, jer to je, po mom sudu, prvo vino na zemlji, i sami vladari treba da ga piju«177. Trgovački rječnik Savarya, nabrajajući 1742. sva vina Francuske, stavlja navrh vina Champagne i Burgundijc. On navodi: »Chablis... Pomar, Chambcrtin, Beaune, Clos dc Vougcau, Vollcncy, Romanćc, Nuits, Mursault170.« Očito je da se vino, sa sve većom diferencijacijom visokokvalitetnih vina, sve više razvija kao ras košni proizvod. U isto vrijeme (1768), prema riječima DictionnairesentencieuXy javlja se izraz: posuti pijeskom pjenušavo vino , »izraz u modi medu otmjenim osobama, da bi rekli naglo iskapiti«179. Ali više nego te profinjenosti kojih bi nas povijest odvela odveć daleko, nas ovdje zanimaju obični pilci kojima broj nije prestajao rasti. Sa XVI. stoljećem pijanstvo je svuda poraslo: u Valladolidu, potrošnja doseže polovicom stoljeća 100 litara godiš nje po osobi100. U Veneciji je 1598. Signoria ponovo primorana da kažnjava javno pijanstvo. U Francuskoj, Laffemas je početkom XVII. stoljeća izričit u tom pogledu. To rasprostranjeno urbano pijanstvo ne traži kvalitetno vino, i divlja loza visokog uroda postat će pravilo u vinogradima. U XVIII. stoljeću taj pokret zahvaća i sela (krčme ondje uništavaju seljake), a povećava se u gradovima. Masovna potrošnja postala je pravilo. To je trijumfalni početak krčmica na ulazima u Pariz, izvan gradskih zidina, gdje vino nije plaćalo aides, taj porez od »četiri soua po boci, koja u biti ne vrijedi više od tri...«181 Građani, obrtnici, djevojčurc, Izađite iz Pariza i pohrlite ka krčmama, Dobit ćete četiri pinte za jednu Na dvije daske, bez stolnjaka, bez ubrusa, Pit ćete toliko na tim bakhovskim mjestima Da će vam vino na oči izlaziti. Taj letak za siromašne, ispod jedne gravire tog doba, nije lažan. Otuda i uspjeh krčmi s ruba grada, među kojima je slavna Courtille, kraj »barijere« Đcllcvillea, što ju je osnovao Ramponeau i kojoj je »ime tisuću puta poznatije mnoštvu od imena Voltairea i Buffona«, kako kaže jedan suvremenik. Ili »poznati salon siro maha«, u Vaugirardu, gdje muškarci i žene plešu bosonogi, usred 249

Fernand. B r a u d e l/Strukture svakidašnjice

Najslavnija pariška krčma izvan zidina.* Courtillc, XVIII. stoljeće. (VotoBitlloz) prašine i buke«. »Kad je Vaugirardpun, narod (nedjeljom) pritječe u Petit Gentilly, u Porchcron ili u Courtillc: sutradan, pred trgovi nama prodavača vina mogu se vidjeti tuceti praznih bačava. Taj narod pije za osam dana«182. I u Madridu, »izvan grada, pije se jeftino dobro vino, jer tu se ne plačaju porezi koji premašuju cijenu vina«183. Da li je pijanstvo raskoš vina? Uzmimo u obzir olakotne okolnosti. Potrošnja u Parizu uoči revolucije iznosi 125 litara godišnje po osobi, što nije, samo po sebi, nimalo sablažnjivo184. Uistinu, vino je postalo jeftina hrana, i to, uglavnom, vino loše kvalitete. Cijena m u čak relativno pada svaki put kad žito postane odviše skupo. Hoćemo li povjerovati, s jednim optimističnim povjesničarom, Witoldom Kulom, da je vino (kao alkohol), to jest kao jeftine kalorije, moglo poslužiti kao kompenzacija svaki put kad je ponestalo kruha? Ili jednostavnije, da je vino ostalo, s manje poduzetnika koji su spuštali cijene, kad su se u vrijeme velikih gladi visokim cijenama ispraznile kese? Uostalom razinu života ne prosuđujem o prema tim prividnim neumjerenostima. Prisjetimo 250


se da jc vino, kalorija ili nc, često način da sc pobjegne, ono što seljanka iz Kastilije još i danas zove quita-penas, zaborav muka. To jc crno vino dvojice Velasquczovih veseljaka (Muzej u Budim pešti), ili ono zlatno-žuto, koje sc čini još dragocjenijim, u dugim bocama i divnim čašama holandskog slikarstva: tu se povezuju, na radost pilca, vino, duhan, lake djevojke i muzika violina koje XVII. stoljeće dovodi u modu.

Pivo Evropa će nas još zadržati s pivom, ako izuzmemo kukuruzno pivo u Americi o kojem smo uzgred govorili, ako izuzmemo pivo od prosa koje među crncima u Africi ima određenu ulogu kruha i vina Zapadnjaka. Napokon, ako nc inzistiramo pretjerano na dale kim izvorima tog veoma drevnog napitka. Pivo je doista veoma odavna poznato u Babilonu, kao i u Egiptu. Ono jc to i u Kini od kraja II. tisućljeća, u vrijeme Shanga185. Rimsko Carstvo, koje ga je malo voljelo, našlo ga jc daleko od Sredozemlja, u Numanciji koju opsjeda Scipion 133. godine prije naše ere, kao i u Galiji. Car Julijan Apostat (361—363) pio ga jc samo jedanput i zatim mu se rugao. Ali evo u Trćvcsu, u IV. stoljeću, bačava piva186, pića siromašnih i barbara. U vrijeme Karla Velikog, prisutno je u cijelom carstvu i samim palačama, gdje je zadatak pivara da proiz vode dobro pivo, cervissam bonam... facere debeant167. Da bi se ono proizvelo, može se variti pšenica, zob, raž, proso ili ječam, pa čak i ozimi pir. Danas, pivari dodaju proklijalom ječmu (malt) hmelja i riže. Ali nekadašnji recepti bili su brojni, i ukus se poboljšavao makom, gljivama, mirodijama, medom, šeće rom, listom lovora... Kinezi su tako svojim »vinima« od prosa ili riže, dodavali mirisne, pa čak i ljekovite sastojke. Upotreba hmelja, koja je danas usvojena na Zapadu (on pivu daje gorčinu i osigu rava trajnost), potječe iz samostana VIII. ili IX. stoljeća (prvi put se spominje 822). U Njemačkoj se bilježi u XII. stoljeću108, u Nizo zemskoj početkom XIV. stoljeća189, dok Englesku zahvaća kasno, početkom XV. stoljeća, i kao što kaže jedan refren koji pomalo pretjeruje (hmelj je bio zabranjen do 1556): Hops, Reformation, bays and beer Came into England all in one year190. Izvan vinorodnih područja, pivo se udomaćilo u prostranom području sjevernih zemalja, od Engleske do Nizozemske, u Nje2 51


mačkoj, Češkoj, Poljskoj, Moskovskoj Rusiji. Ono sc proizvodi u gradovima i na vlastelinskim gospodarstvima srednje Evrope, gdje su »pivari obično skloni da prevare svoje gospodare«. Na pod ručju Poljske, seljak troši do 3 litre piva dnevno. Naravno carstvo piva nema niti prema zapadu, niti prema jugu određenih granica. Ono čak prilično brzo napreduje prema jugu, nadasve u XVII. stoljeću, s holandskim prodorom. U Bordcauxu, kraljevstvu vina, gdje sc osnivanje pivovara strogo sprečava191, uvozno pivo obilno teče u gostionicama predgrađa Chartrons, koje su naselili Holandani i drugi stranci192. Još više, Sevilla, druga prijestolnica vina, ali i međunarodne trgovine, posjedovala je već 1542. pivovaru. Pre ma zapadu, širokom i neodređenom graničnom području, osniva nje pivovara nije nikad djelovalo revolucionarno. Bilo je tako i u Lorraini, gdje su vinogradi osrednji i neizvjesna uroda. Bilo je tako sve do Pariza. Za Grand d’Aussya (Privatni život Francuza, 1782), pivo sc, kao piće siromašnih, u svakom teškom razdoblju mnogo više trošilo. Naprotiv, pogodna ekonomska vremena preobra žavala su pivopije u vinopije. Prema nekim primjerima iz prošlosti, »i mi sami, nismo li vidjeli kako strahote sedmogodišnjeg rata (1756-1763) dovode do sličnih posljedica? Gradovi u kojima je do sada bilo poznato samo vino, naučili su piti pivo, i znam da su u Champagni, samo u jednoj godini bile istodobno utemeljene četiri pivovare«193. Ipak, od 1750. do 1780. (proturječje je samo prividno, jer je, dugoročno, to razdoblje ekonomski sjajno), pivo će u Parizu upoznati dugu krizu. Broj pivara pada od 75 na 23, a proizvodnja od 75.000 vedara (vedro — 286 litara) na 26.000. Jadni pivari, jer svake sc godine moraju zanimati za urod jabuka i pokušati da jabukovačom zarade ono što gube s pivom19,1. U tom pogledu, situacija se nimalo nije poboljšala uoči revolucije. Vino ostaje pobjednikom: od 1781. do 1786, potrošnja sc u Parizu penje na 730.000 hl, što je zaokružena godišnja brojka, prema 54.000 piva (što je odnos 1 prema 13, 5). Ali evo što će potvrditi tezu Le Grand d’Aussya: od 1820. do 1840, u razdoblju očitih ekonomskih poteš koća, potrošnja vina, uvijek u Parizu, u odnosu je 1 prema 6,9. Dogodio se relativni napredak piva195. Ali pivo nije samo pod znakom siromaštva, kao englesko small beer, koje se varilo kod kuće i svakodnevno pratilo cold m eat i oat cake. Osim popularnog piva za pola patara, Nizo zemska poznaje i luksuzno pivo za bogate, uvezeno iz Leipziga. 1687. francuski ambasador u Londonu redovito šalje englesko 252


pivo markizu dc Seignclayu, »ono koje sc naziva Lambet esle«, a nc ono »jako pivo kojega sc okus ne sviđa Francuskoj i koje opija kao vino, a isto je toliko skupo«196. Od Brunschwiga i Bremena, potkraj XVII. stoljeća, pivo visoke kvalitete izvozi se sve do In dije197. U čitavoj Njemačkoj, u Češkoj, Poljskoj zamah proizvodnje piva u gradovima, nalik industriji, potiskuje u drugi plan vlastelinsko i seljačko lako pivo, često bez hmelja, U tom pogledu posjedujemo golemu literaturu. Pivo je doista predmet zakono davstva198, kao i mjesta na kojima sc ono pije. Gradovi nadziru proizvodnju; u Nurnbcrgu, ono se može variti samo od Svetog Mihovila do Cvjetnice. Čitave se knjige štampaju u pohvalu zasluga slavnih piva kojih broj raste iz godine u godinu. Tako knjiga Heinricha Knausta199, objavljena 1575, daje popis imena i nadi maka tih glasovitih piva i ističe ljekovita djelovanja na pivopije. Ali sve te reputacije izložene su promjenama. U Moskovskoj Rusiji, gdje sve kasni, još 1655, potrošač se snabdijeva pivom i rakijom u »javnoj kantini« kupujući istodobno, da bi još jednom napunio blagajne monopolističke države, usoljenu ribu, kavijar ili crno obojene ovčje kože, uvezene iz Astrahana ili Perzije200.

Pivovara »De Drye Lelyen« u Haarlemu, 1627, J ■A. Matbam, Muzej Frans Hals u Haarlemu. (Otisak Muzeja) 25 3


Postoje tako u svijetu milijuni »pivskih trbuha«. Ali \jnopije vinorodnih krajeva rugaju se tom piću sa sjevera. Španjolski vojnik koji prisustvuje bici kod Nordlingena, pokazuje prema njemu prezir i ne dotiče ga, jer je »nalik urinu paripa koji ima groznicu«. Pet godina kasnije, ipak se usudio da ga kuša. Ali to što je pio čitave večeri, bile su »posude purgativa«201. Ono što dokazuje da je Karlo Peti Flamanac, njegova je strast prema pivu, kojeg se neće odreći, čak ni za vrijeme povlačenja u Yuste, usprkos preporukama svojeg talijanskog liječnika202.

Jabukovača Dvije riječi povodom jabukovače. Porijeklom je iz Diskaje, odakle su stigle jabuke za jabukovaču. One se pojavljuju u Contentinu, u selima oko Cacna i pokrajini Auge, oko XI. i XII. stoljeća. Jabuko vača se u tim krajevima spominje slijedećeg stoljeća, gdje je prisutna i loza, iako na svojoj »trgovačkoj granici«. Ali taj uljez ne nastupa protiv vina: on konkurira pivu, i to s uspjehom, jer pivo, to su žitarice, a to znači, lišavati se ponekad kruha203. Jabuke i jabukovača odjednom će uznapredovati. Potkraj XV. i početkom XVI. stoljeća stižu u istočnu Normandiju (donja Seina i Caux). 1484. godine jedan je predstavnik pokrajine još mogao izjaviti da je velika razlika između Donje i Gornje Normandije (istočne) u tome, što ona ima jabuka kojih u drugoj nema. Uos talom u toj Gornjoj Normandiji, pivo, a nadasve vino (kao i ono iz meandara vinograda zaštićenih Scinom), branili su se. Jabukovača će pobijediti tek oko 1550. i, razumljivo, kod malih ljudi204. Uspjesi će joj biti još očitiji u donjoj Maini, jer će tu od XV. stoljeća, bar na jugozapadu pokrajine, postati pićem bogatih, dok će pivo ostati pićem siromaha. U Laval u će ipak bogati pružati otpor sve do XVII. stoljeća. Prije nego što se predaju, dugo će više voljeti loše vino od jabukovače koju ostavljaju zidarima, slugama, sobaricama205. Da li je nazadovanje u XVII. stoljeću odgovorno za taj mali preok ret? Naravno, Normandija je suviše blizu Pariza da bi taj uspjeh jabukovače mimoišao prijestolnicu. Ali ne pretjerujmo: Parizanin je bolje ili lošije godine, između 1781. i 1786. potrošio 121, 76 1 vina, 8,961 piva i 2,731 jabukovače206. U Njemačkoj, konkurira joj jabukovača od divljih jabuka, veoma osrednji napitak. 254


Kasni uspjeh žestokih pića u Evropi Opet u Evropi (njezine ćemo granice prekoračiti tek na trenutak), velika je novost, revolucija, pojava rakije i alkohola od žitarica, jednom riječju: žestoka pića. XVI. stoljeće ih takoreći stvara, XVII. ih unapređuje, a XVIII. ih rasprostranjujc. Rakija se dobiva destilacijom, »pečenjem« vina. Postupak zahtijeva kotao, alambic (al, arapski član i ambicos, grčka riječ, posuda dugoga grla kroz koje se može destilirati tekućina), koji su tek iskušavali Grci, a zatim i Rimljani. Jedna je činjenica nedvoj bena: na Zapadu postoje kotlovi još prije XII. stoljeća; postoji dakle i mogućnost da se destiliraju sve vrste alkoholnih pića. Ali dugo su vino destilirali samo apotekari. Rakija, razultatprvc destilacije, a zatim etilni alkohol, rezultat druge, uglavnom »suhe«, lijekovi su. Alkohol je tako možda bio otkriven oko 1100. u Italiji, »gdje je medicinska škola iz Salcrna bila najvažnije središte kemijskih istraživanja« tog doba207. Vjerojatno samo priče pripisuju prvu destilaciju Raymondu Lulicu, umrlom 1315, ili onom čudnom putujućem liječniku, Arnaudu dc Villcncuveu, koji je navodno podučavao u Monpellicru i Parizu i koji je umro 1313, za vrijeme jednog putovanja između Sicilije i Provanse. On je ostavio djelo lijepa naslova: Očuvanje mladosti. Prema njemu, rakija, aqua vitae, čini to čudo, raspršuje neraspoloženje, oživljava srce, liječi od proljeva, vodene bolesti, paralize, groznice, ublažava zubobo lju, zaštićuje od kuge. Taj čudotvorni lijek uzrokovat će ipak strašan kraj Karla Nevaljalog (1387): liječnici su ga omotali plah tom natopljenom rakijom, koja je, zbog boljeg učinka, bila zašivena krupnim šavovima, stežući pacijenta. U želji da raskinc jednu od tih niti, jedan je sluga približio svijeću: plahta i bolesnik planuti su20fl... Zadugo je još rakija ostala lijek, osobito protiv kuge. Još 1735. Traktat o kemiji tvrdi da je etilni alkohol »neka vrst lijeka za sve«209. On tada već odavna služi i za proizvodnju likera. Ipak, čak i u XV. stoljeću, likeri proizvedeni u Njemačkoj na bazi varenja začina, još se uvijek smatraju farmaceutskim proizvodima. Do promjene će doći tek posljednjih godina stoljeća i prvih koje će uslijediti. U Nurnbergu, 1496, rakija nailazi na ljubitelje samo među bolesnicima, budući da je grad prisiljen da na praznične dane zabranjuje slobodnu prodaju alkohola. Jedan nurnberški 255

Fernand B raudel/S tr u k tu re svakidašnjici

Pivo, vino i duhan, J.Jansz. van dc Vclde: Mrtva priroda (1660) Ilag. Mauritsbuis. (Polo A. Dingjan) liječnik čak piše oko 1493: »Obzirom da jc sada svatko stekao naviku da pije aqua vitae, bilo bi nužno da se prisjetimo količine koju možemo sebi dopustiti, i da naučimo piti prema svojim mogućnostima, ako se želimo ponašati kao plemići«. Dakle, nema dvojbe: tog je datuma rođeno geprant Wein, vinutn ardens, ili, kako opet kažu tekstovi, vinutn sublimatum210. Ali rakija je polako izmicala liječnicima i apotekarima. Samo 1514. Luj XII jc odobrio destilaciju udruženju vinogradara. To jc značilo, posvjetoviti lijek. 1537. Franjo I podijelio jc tu povlasticu između proizvođača octa i limunade, otkuda prepirke koje doka zuju da jc ulog već vrijedio truda. U Colmaru, pokret je već ran, i grad kontrolira pecare i trgovce rakijom još od 1506; stoga taj 256

SuviSno i redovito: hrane i pića

proizvod zauzima mjesto u poreskim i carinskim listama. Rakija ubrzo poprima oblik nacionalne industrije, u početku povjerene bačvarima, moćnom cehu u zemlji naprednih vinogradara. Ali bačvari sklapaju suviše dobre poslove, i od 1511. trgovci ih se pokušavaju domoći. U tome će uspjeti tek pedeset godina kasnije. Prepirka se nastavila, budući da su 1650. bačvari ponovo dobili pravo da destiliraju, istina, pod uvjetom da svoje proizvode šalju trgovcima. Prilika je to da se medu trgovcima rakijom uoče sva slavna imena Kolmarskog patricijata i da se uvjerimo da ta trgovina već zauzima visoko mjesto211. Na nesreću, malo ima istraživanja te vrste da bismo mogli zacrtati geografiju i kronologiju prve industrije rakije. Neke in dikacije koje se odnose na Bordelais navode na pomisao da je tu pecara rano postojala u Gaillacu, u XVI. stoljeću, i da se rakija od 1521.2,2 slala u Antwerpen. Ali da li je to sigurno? U Veneciji acquavite se pojavljuje, bar u carinskim tarifama, tek 15962l\ U Barceloni o njoj gotovo nema spomena prije XVII. stoljeća. Čini se da su sjeverne zemlje, Njemačka, Nizozemska, Francuska sje verno od Loire imale vremensku prednost pred zemljama Sre dozemlja. Ulogu, ako ne izumitelja, tada barem začetnika, imali su holandski trgovci i pomorci koji su proširili pečenje rakije na atlantskom pročelju Evrope. Baveći se najvećom trgovinom vina u tom razdoblju, suočili su se s brojnim problemima koje nameće transport, očuvanje, sladcnjc; pridodana rakija daje jačinu i najsla bijem vinu. Skuplja nego vino, ista količina iziskuje manje trans portnih troškova. Dodajmo tome ukus vremena... Zahvaljujući potražnji i problemu transporta koji je jeftiniji nego za vino, pečenje rakije smještava se daleko u unutrašnjost, u vinograde Loire, Poitoua, gornjeg Dordclaisa, Pćrigorda i Bćarna (vinojurangona mješavina je vina i rakije). Tako su u XVII. stoljeću poticajem izvana nastale slave cognaca i armagnaca. Sve je bilo važno za taj uspjeh: loze (kao Enrageant ili Folle Blanche u pokrajini Charentes), količine drva, blizina plovnih puteva. Od 1728, preko luke Tonnay-Charente slalo se oko 27.000 bačava rakije koja je dolazila iz područja Cognaca214. Destilira se čak i loše vino iz okolice Meusc u Lorraini (od 1690, a možda čak i ranije), kao i komina grožđa, i svi ti proizvodi riječnim putem stižu do Nizozemske215. Pomalo, rakija će se proizvoditi svuda gdje ima sirovina. Ona će se neizbježno pojaviti u vinorodnim krajevima juga: pokraj Jereza, u Andaluziji, u Kataloniji, u Langucdocu. 257


»Trgovac niskog kvasa«. Kvas je u Rusiji alkohol siromašnih. Dobiva sefermentacijom ječma ili kadšto čak ostataka kruha ili kiselog voća. Gravira J.-B. Le Princea. (Autorov dokument) Proizvodnja se brzo povećala. 1698. Sčtc izvozi samo 2.250 hl rakije; 1725, 37.000 hl (to je destilacija 168. 750 hl vina); 1755, 65.926 hl (296.667 hl vina), što je rekordna brojka uoči sed mogodišnjeg rata, pogubnog za izvoz. Istodobno, cijene padaju; 25 funti verge (7,6 I) 1595; 12, 1698; 7, 1701; 5, 1725; slijedi lagan uspon nakon 1731, koji 1758. ponovo dovodi cijene do 15 funti216. Očito, valjalo bi povesti računa o različitim kvalitetama217 iznad niske granice koju određuje »holandski pokus«: uzorak se uzima u toku destilacije u bočicu koja se ispunja do polovice. Palcem se začepijujc, obrće i promućka: ako zrak koji prodre u tekućinu stvara mjehuriće određena oblika, rakija ima stupanj koji 258


joj daje tržišnu vrijednost, to jest 47 do 50 stupnjeva. Ispod tog testa, to je »mutež« koju valja baciti ili ponovo destilirati. Prosječna kvaliteta nosi ime tri—petine, od 79 do 80 stupnjeva alkohola; na vrhuncu, tri-osmine je »čisti špirit« od 92 ili 93 stupnja. Proizvodnja ostaje teška; kotao upoznaje samo empirijske i nepotpune promjene sve do Weigertovih kotlova (1773) koji uvo de stalno hlađenje dvostrukog toka218. Ali valjat će još čekati odlučujuće transformacije koje će omogućiti da se vino odjednom destilira, a dao ih je malo poznati izumitelj, Edouard Adam, rođen 1768: one će sniziti cijenu proizvodnje i pridonijeti golemom širenju alkohola u XIX. stoljeću219. Potrošnja je dotle živo rasla. Ustalio se običaj da se vojnicima prije bitke dijeli alkohol, što, prema jednom liječniku iz 1702, nije davalo »loše učinke«220! Ukratko, vojnik postaje pijanicom iz navi ke, a proizvodnja rakije, prema prilici, ratnom industrijom. Jedan engleski vojnik čak uvjerava (1763) da vino i alkoholna pića onemogućuju »bolesti truljenja«, kao i da su neophodni za zdrav lje četa221. Čak i nosači tržnice Halles, muškarci i žene, navikavaju se da piju razvodnjenu rakiju začinjenu paprom, što je bio način borbe protiv poreza na vino, nametnutog u Parizu. Tako postupaju i posjetioci krčmi u kojima se zabavljaju radnici pušači, zvani dokoličarima222. Drugi izvor užitaka moda je aromatiziranih alkohola, zvanih ratafias, koje bismo radije nazvali likerima. Ta »zapaljiva pića«, piše doktor Louis Lcmery u svojem Traktatu o jelim a »imaju pomalo opor i sagorjeli okus (...). Da bi im se otklonio taj neugo dan okus, izmišljeno je više sastava kojima je dano ime ratafia, i koji nisu ništa drugo do rakija ili etilni alkohol u koje su umiješani različiti sastojci«223. U XVIII. stoljeću moda je lansirala likere. Gui Patin, uvijek spreman da se naruga zanosima svojih suvremenika, ne zaboravlja da ukaže na slavni rossolis, koji je došao iz Italije: »Taj ros solis (na latinskom, sunčeva rosa) nihil habet solare sed igneum«, piše on22*1. Ali blagi alkoholi definitivno su ušli u naviku, i potkraj stoljeća dobri građanski priručnici, poput Uređene kuće, uzet će zadatak da opišu »pravu metodu pripremanja svih vrsta likera (...) prema talijanskoj modi«225. U XVIII. stoljeću, više se i ne broje mješavine koje se prodaju u Parizu: vode iz Sčtca, anisove vodice s franžipanom, ružičaste vodice (koje se proizvode kao »ružičasto« vino, pojačano začinima), likeri na bazi voća, vodice s Darbadosa, na bazi šećera i ruma, vodica od celera, komorača, vodice tisuću cvjetova, karanfilića, božanske vodice, vodice od 25 9

Fernand Braudel/ Sli'ukture svakidašnjice

kave... Veliki centar proizvodnje tih »vodica« je Montpelier, u blizini rakija Langucdoca. Veliki potrošač očito je Pariz. U ulici Huchcttc, trgovci Montpclicra opremili su veliko skladište u kojem se krčmari snabdijevaju na veliko226. Ono što je u XVI. stoljeću bilo raskoš, postaje tekućim proizvodom. Nije jedino rakija osvojila Evropu i svijet. Najprije je antilski šećer dao rum koji će osvojiti Englesku, Holandiju i engleske kolonije u Americi, još više nego Evropu. Priznajemo da je to veoma uvaženi protivnik. U Evropi, rakija od vina susreće rakije od jabukovače (koje će u XVII. stoljeću dati neusporedivi calvados)227, kruške, šljive, trešnje. Višnjevača, porijeklom iz Alsacea, Lorraine, Franchc-Comtća, upotrebljava se oko 1760. u Parizu kao lijek-, maraskino iz Zadra, slavan oko 1740, monopol je Venecije koja ga ljubomorno nadgleda. Suparnici su niže kvalitete, ali isto tako opasni, kao komovica i alkoholi od žita. Oko 1690. započela je u Lorraini destilacija groždanog tropa. Za razliku od rakije koja traži blagu, ona zahtijeva jaku vatru, pa prema tome i velike količine drva. Obilje drva u Lorraini odigralo je svoju ulogu. Ali ta destilacija će se pomalo proširiti i Burgundijom, i njezina je komina uskoro postala najslavnijom od svih, a uobičajila se i u svim vinogradima Italije od kojih će svaki imati svoju grappu. Veliki konkurenti (pomalo kao pivo prema vinu), bila su alkoholna pića od žitarica: Kombrand, votka, whisky, gin, klekovača, koje se javljaju na sjeveru »tržišne« vinorodne granice, a da nam nisu točno poznati počeci njihova širenja228. Njihova je pred nost: skromna cijena. U početku XVIII. stoljeća čitavo londonsko društvo, od najnižeg do najvišeg, svjesno se opija ginom. Naravno, duž sjeverne vinorodne granice nižu se zemlje pomiješanih ukusa: Engleska, otvorena prema rakiji s kontinenta, kao i prema rumu iz Amerike {punch tu doživljava slavu), pije svoj whisky i svoj gin, a još više Holandija, na susretištu svih vinskih rakija i žitnih alkohola svijeta, ne isključujući rum iz Curagaoa i Gvajane. Svi ti alkoholi, procjenjivali su se na amsterdamskoj burzi: predvodi rum, zatim rakija, a daleko iza njih su alkoholi od žitarica. Njemačka između Rajne i Elbe poznaje također dvostruku potrošnju-, 1760, Hamburg je iz Francuske primio 4.000 bačava rakije, od po 500 litara svaku, što iznosi oko 20.000 hl. Zemlje žitnih alkohola započinju tek s onu stranu Labe i oko Baltika. Istog datuma, 1760, Lubcck je uvezao tek 400 bačava francuske rakije, Kocnigsbcrg 100, Stockholm 100, »LUbcck veoma malo, i to samo za Prusku«. Jer Poljska i Švedska, objašnjava Savary, iako nisu 260


»rezcrviranije od drugih prema tom žestokom piću (...), više vole rakije od žitarica nego vinske rakije«229. Evropa je, u svakom slučaju, isuvišc dobro uspjela u svojoj alkoholnoj revoluciji. Ona je u alkoholu pronašla svakodnevne poticatelje, jeftine kalorije, svakako dostupnu raskoš okrutnih posljedica. Uskoro će tu i država naći koristi.

Alkoholizam izvan Evrope Doista, nema civilizacije koja ne bi pronašla svoje ili svoja rješenja problema pića, osobito alkoholnih. Svaka fermentacija nekog bi ljnog proizvoda daje alkohol. Indijancima Kanade, to pruža sok javora; Meksikancima, prije kao i poslije Cortesa, pulque, od agava, koja »opija kao vino«: najiskorjenjenijim Indijancima Antila ili Južne Amerike, kukuruz ili manioka. Čak i Tupinambasi, u zaljevu Rio dc Janeira, koje je upoznao Jean de Lćry 1556, imaju za svoje svetkovine napitak na bazi prožvakane, a zatim fermen tirane manioke230. Drugdje, palmovo vino samo je fermentirani sok. Evropski sjever je imao sok svoje breze, pivo žitarica, a Evropa, osobito sjeverna, sve do XVI. stoljeća medovinu. Daleki istok, veoma rano ima rižino vino proizvedeno najčešće od rižine sluzi. Da li je kotao za rakiju dao Evropi prednost nad svim tim narodima, mogućnost da proizvedu super-alkoholno piće prema izboru: rum, whisky, Kombrand, votku, calvados, komovicu, ra kiju, gin, koje mora isteći iz ohlađene cijevi kotla? Da bismo to doznali, valjalo bi saznati, provjeriti da li rakija od riže ili prosa na Dalekom istoku postoji prije ili poslije kotla na Zapadu, koji datira od XI-XII. stoljeća. Evropski putnici, očito nam ne daju odgovor. Oni utvrđuju prisutnost araka, arrequi, početkom XVII. stoljeća u gusarskom Alžiru231. U Gudžcratu 1638, jedan putnik, Mandclslo, smatra da je »terri, koji se dobiva od palmi... blagi liker veoma ugodan za piće«, i dodaje: »Iz riže, šećera i datulja izvlače arak, koji je neka vrst rakije, jače i ugodnije od one koja se radi u Evropi«232. Za upućenog liječnika kao što je Kampfcr, sacki koji pije u Japanu (1690), jedna je vrst rižina piva, »jaka kao španjolsko vino«, a naprotiv, lau koji je kušao u Sijamu, neka vrst Branntweina osim kojeg putnici ukazuju i na arak233. Isto tako ono kinesko vino na bazi »krupnog prosa« ili riže, kaže jedna jezuitska prepiska, »za261


pravo jc pivo«. U njega se često dodaje voće, »bilo zeleno, bilo ušećereno ili sušeno na suncu«: otuda imena »vino od dunja, trešanja, grožđa«. Ali Kinezi piju i rakiju »koja je prošla kroz kotao i toliko jc jaka da žari poput špirita«23,1. Nešto kasnije, 1793, George Staunton pije u Kini »neku vrst žutog rižinog vina« kao rakiju. »Ona je bila bolje proizvedena od vina, jer ono jc općenito bilo mutno, prazna okusa i uskoro jc postajalo kiselo. Rakija je bila jaka, bistra, i rijetko je imala miris paljevine«. »Ponekad jc bila toliko jaka, da je čak jača od špirita«235; Napokon, Gmclin, Nije mac, istraživač Sibira, daje nam, ali tek 1738, opis kotla koji upotrebljavaju Kinezi236. Ali, problem jc u tome, kad je započela destilacija. Gotovo je sasvim sigurno da jc sasanidska Perzija poznavala kotao. A1 Kindi govori u EX. stoljeću ne samo o destilaciji mirisa, već opisuje naprave koje se za to upotrebljavaju. On govori o kamforu koji se dobiva, kao što znamo, destilacijom kamforova drva237. Kamfor se dakle veoma rano proizvodi u Kini. Uostalom, ništa ne opovrgava pretpostavku da je rakija bila poznata u Kini oko IX. stoljeća. To bi se moglo zaključiti iz dviju poema razdoblja Tang, koje govore o poznatom sfoao shiu (destiliranom vinu) iz Sečuana u IX. sto ljeću. Ali valja vjerovati da problem ostaje nejasan jer u istom kolektivnom djelu (1977) u kojem E. H. Schafer ukazuje na to prvo javljanje, M. Freeman stavlja početni razvoj tehnika destiliranja na početak XII. stoljeća, dok ih F. W. Mote ističe kao inovaciju XII. ili XIII. stoljeća238. Dilo bi dakle teško da se u tom pogledu prvenstvo dade bilo Zapadu, bilo Kini. Možda bi valjalo upamtiti perzijske izvore, budući da se kineske riječi koje određuju rakiju, oslanjaju na arapsku riječ araq. Nasuprot tome, ne treba zaboraviti da su rakija, rum i agua ardiente (rakija od šećerne trske) bili otrovni darovi Evrope američkim civilizacijama. Vjerojatno je tako i s mezealom, koji se dobiva destilacijom srži agave i koji je mnogo jači od pulque, što se dobiva iz iste biljke. Indijanski narodi beskrajno su patili od tog alkoholizma koji im jc bio podaren. Čini se da su se civilizacije, poput one na Meksičkoj visoravni, gubeći svoje okvire i svoje drevne zabrane, bez suzdržavanja prepustile iskušenju koje jc od 1600. donijelo strahovita pustošenja. Zamis limo da je pulque državi, u Novoj Španjolskoj, donosila polovicu od onog što su joj davali rudnici srebra239. Riječ je uostalom o svjesnoj politici novih gospodara. 1786, potkralj Meksika, Bernar do de Galvez, hvali njezine posljedice, ističe sklonost Indijanaca 262


prema piću i preporučuje da se ono rasprostrani i medu Apačc na sjeveru Meksika, koji ga još ne poznaju. Osim koristi koje valja očekivati, nema boljeg načina da im se nametne »nova potreba koja ih primorava da priznaju svoju ovisnost o nama«2,10. Tako su već postupali Englezi i Francuzi u Sjevernoj Americi, jedni šireći, usprkos svim kraljevskim zabranama, rakiju, a drugi rum.

Čokolada, čaj, kava U isto vrijeme kad i alkohol, ili gotovo u isto vrijeme, Evropa, u središtu svjetskih inovacija, otkrila je tri nova podražajna i okrepna pića: kavu, čaj, čokoladu. Sva tri preuzeta su iz zemalja s onu stranu mora: kava je arapska (nakon što je bila etiopijska), čaj kineski, a čokolada meksička. Čokolada je stigla u Španjolsku iz Meksika, Nove Španjolske, oko 1520, u obliku kruščića i pločica. Ne treba se čuditi što je ima u španjolskoj Nizozemskoj ranije nego u Francuskoj, i anegdota koja prikazuje Maric-Thćrese (vjenčala sc s Lujom XIV 1659) kako potajice pije čokoladu, što je španjolski običaj kojeg se nikad nije mogla odreći, čini se istinitom241. Njezin prvi uvoditelj u Pariz, bio je vjerojatno, nekoliko godina ranije, kardinal Richelieu (ministrov brat, biskup Lyona, koji je umro 1653). To je moguće. Ali čokolada se tada smatrala lijekom i hranom: »Čuo sam jednog slugu kako govori«, iznosi kasnije jedan svjedok, »da je on (kar dinal) upotrebljava kako bi ublažio ćudi svoje slezene, a njezinu tajnu je dobio od španjolskih redovnica koje su je donijele u Francusku«242. Čokolada je iz Francuske prodrla u Englesku oko 1657. Prvo joj je pojavljivanje bilo neupadljivo, nestalno. Pisma Mmc de Scvignć243 kazuju da je čokolada izazivala bijes i bila u nemilosti Dvora. Nju samu uznemirivale su opasnosti novoga pića, koje se, kao i druga, uobičajilo miješati s mlijekom. Doista, valjat će pričekati doba Regentstva da se čokolada nametne. Regent je uspio, i otada »ići na čokoladu«, značilo je, prisustvovati jutarnjoj audijenciji princa, biti u njegovoj milosti244. Ipak, ne treba pre naglašavati taj uspjeh. U Parizu nam 1768. kažu, da je »Veliki piju ponekad, stari često, a narod nikada.« Jedino područje gdje je doživjela trijumf jest Španjolska: svaki se stranac ruga gustim čokoladama, namirisanim cimetom, u kojima uživaju Madridani. Nije se dakle bez valjanih razloga, oko 1727, u Bayonneu nastanio 263


Čokolada u Španjolskoj...: Zurbaran: Doručak s čokoladom, Muzej Besangon. (Foto Bulloz) židovski trgovac Aron Colacc, čija nam je prepiska ostala očuvana. U vezi s Amsterdamom i tržištem kolonijalnom robom (osobito kakaom iz Caracasa koji često čini takve nepredvidive obilaske), on iz svog grada nadgleda tržište poluotoka245. U prosincu 1693, u Smirni, Gcmelli Careri je Ijubezno ponu dio čokoladu nekom turskom agi. Pozlilo m u je, »bilo stoga što se opio (mi u to sumnjamo), ili je to izazvao dim duhana, i silno se na m ene naljutio govoreći da sam mu ponudio to piće kako bih ga uznem irio i oduzeo mu sposobnost rasuđivanja...«246. U pratnji Portugalaca, Holanđana i Engleza, čaj je stigao iz daleke Kine, gdje se njegova upotreba proširila deset ili dvanaest stoljeća ranije. Dug, težak prijenos: trebalo je uvesti listiće, čajnikc, porculanske Šalice, a zatim okus tog egzotičnog pića kojeg su Evropljani upoznali najprije u Indiji, u kojoj je pijenje čaja bilo veoma rasprostranjeno. Prvi tovar čaja vjerojatno je stigao u Amsterdam oko 1610, na poticaj Oost Indische Companie247. Čajno drvo — u XVII. i XVIII. stoljeću kažu čajevac, ali riječ nije ušla u upotrebu — drvce je kojemu kineski seljak bere lišće. Prvo, malo i nježno, daje carski čaj, to cjenjeniji što su listići manji; zatim se suše uz vatru (zeleni čaj), ili na suncu: čaj tada fermentira 264

Suvišno i redovito: hrane l pića

i crni, i to je crni čaj. I jedan i drugi, ručno se valjaju i prevoze u velikim sanducima obloženim olovom ili kositrom. U Francuskoj, novo se piće pojavilo tek 1635. ili 1636, prema Delamareu, ali ni izdaleka nije odmah dobilo građansko pravo. Najprije je bilo dano na provjeru jednom medicinskom kandidatu koji 1648. podržava teze o čaju: »Neki od naših liječnika su ga spalili, pa se, piše Gui Patin, predbacivalo dekanu što je to odobrio. Vidjet ćete ga i smijat ćete mu se«. Ipak, deset godina kasnije (1657), jedna druga teza, pod pokroviteljstvom kancelara Sćguiera (on sam je bio strastveni pristaša čaja) isticala je vrline novog napitka248. U Englesku čaj je stigao posredstvom Holandije i londonskih kavana koje su lansirale tu m odu oko 1657. Samuel Pcpys ga je prvi put pio 25. rujna 1660249. Ali Indijska kompanija započela ga je uvoziti tek 1669250. Doista, potrošnja čaja postat će znatna u Evropi tek između 1720. i 1730. Pada započinje izravan prom et između Evrope i Kine. Sve do tada, najveći dio trgovine odvijao se preko Batavije koju su Holanđani osnovali 1619; kineske džunkc donosile su onamo svoje uobičajene terete i malo tog čaja koji je mogao podnijeti taj dugi put. Holanđani su u jednom trenutku uspjeli da ne plaćaju taj čaj iz Fou Kicna novcem, već balama

■i u Italiji: Longbi (1702-1785): Čokolada. (Foto Anderson-GirauIon) 265

fernand Braudel/ Strukture svakidašnjice

kadulje, koja je i u Evropi služila za priprem anje napitka -kojega su ljekovita svojstva bila veoma hvaljena. Ali Kinezi nisu bili ob manuti: čaj je imao više srečc na evropskoj strani251. Veoma brzo Englezi su nadmašili Holandanc. Izvozi iz Kan tona su slijedeći: na engleskim brodovima, 6 milijuna funti (teži ne); na holandskim, 4,5; na švedskim 2,4; na francuskim 2,1; što iznosi 15 milijuna funti, ili oko 7.000 tona. Malo pom alo bile su osnovane prave čajne flote; sve veće količine suhog lišća iskrcavaju se u svim lukama koje imaju »indijske obale«: Lisabon, Lorient, London, Ostende, Amsterdam, Gotcborg, ponekad Genova i Livor no. Porast je golem: iz Kantona polazi 28.000 »picula« (jedan picul = oko 60 kg) godišnje od 1730. do 1740; 115.000 od 1760. do 1770; 172.000 od 1780. do 1785252. Ako početak smjestimo, kao što kazuje George Staunton, u 1693, moći ćemo, stoljeće kasnije, zaključiti »povećanje od 1 do 400«. Svojedobno, i najsiromašniji Englezi trošili su 5 do 6 funti čaja godišnje253. To, na kraju, toj ekstravagantnoj trgovini daje pravo lice: samo jedan neznatan dio zapadne Evrope, Holandija i Engleska, odaju se tom novom piću. Francuska je trošila najviše desetinu od svojih vlastitih tovara. Njemačka je više voljela kavu, Španjolska ga je pila još manje.

Čaj: detalj kineske slike iz XVIII. stoljeća. Musee Guimet. (Foto Giraudon) 266


Holandani za stolom s Kinezima, onako kako ih vide Japanci u Deshimi, u XVIII. stoljeću. Piju čaj. Kabinet grafike. (Otisak B. N) Da li je istina da jc novo piće zamijenilo gin (piće čiju je proizvodnju vlada oslobodila poreza kako bi se borila protiv osvajačkih uvoza s kontinenta)? Da li je ono bilo lijek protiv neporecivog pijanstva londonskog društva u vrijeme Georgca II? Ili je naglo oporezivanje gina 1 7 5 1 254, s jedne strane, općenit porast cijene žitarica, s druge strane, išlo u prilog uljezu, na glasu da je između ostalog, odličan za liječenje prehlada, skorbuta, groznice? Bio bi to kraj Hogarthove »ulice gina«. Čaj u svakom slučaju pobjeđuje, i država ga podvrgava brižnom oporezivanju (kao u kolonijama Amerike, koje su u tome kasnije našle povod za pobunu). Ipak, neviđeno krijumčarenje uzima maha, iznoseći oko 6 ili 7 milijuna funti, koje se svake godine unose s kontinenta Sjevernim morem, preko La Manchea ili Irskog mora. U tom krijumčarenju sudjeluju sve luke, sve indijske kompanije, novčar ska aristokracija Amsterdama i drugih gradova. Svi su u dogovoru, računajući tu i engleskog potrošača255. Toj slici koja uključuje samo sjeverozapadnu E v r o p u , n e d o s taje važan potrošač, Rusija. Čaj je tu poznat možda o d 1 5 6 7 , i a k o njegova potrošnja ne postaje općenitom prije N c r č i n s k o g u g o v o r a ( 1 6 8 9 ) ; o n a se osobito ustaljuje tek znamo kasnije o s n i v a n j e m sajma u Kiatki, južno od Irkutska. Čitamo u jednom d o k u m e n t u s 267


kraja stoljeća (pisanom na francuskom), u Icnjingradskim ar hivima: »Robe koje donose Kinezi su neke svilene tkanine, neki predmeti od laka, malo porculana, tkanine iz Kantona koje mi nazivamo nankin, a Rusi hitri i znatne količine zelenog čaja. On je mnogo kvalitetniji od onoga koji Evropa dobiva preko mora, i Rusi su prisiljeni da plaćaju do dvadeset franaka po funti, iako ga rijetko preprodaju za petnaest ili šesnaest. Da bi nadoknadili taj gubitak, nikad ne propuštaju da povise cijene svojih koža koje su gotovo jedina roba koju šalju Kinezima, ali to je lukavstvo koje se manje okreće njima u prilog, a više ruskoj vladi koja nameće porez od dvadeset i pet posto na sve što se prodaje i na sve što se kupuje«256. Ipak, potkraj XVIII. stoljeća Rusija ne uvozi više od 500 tona čaja. Daleko smo od 7.000 tona koje troši Zapad. Zabilježimo, zaključujući to poglavlje o čaju na Zapadu, da se Evropa veoma dugo neće znati domoći te biljke. Prva čajna drva bit će zasađena najavi tek 1827, na Cejlonu tek nakon 1877, nakon pustošenja koja su praktično uništila polja kavovca na otoku. Taj uspjeh čaja u Evropi, makar i ograničen na Rusiju, Nizo zemsku i Englesku, velika je novost, ali gubi na važnosti ako se prosuđuje na razini svijeta. Najveći proizvođač i potrošač čaja još i danas je Kina. Čaj u njoj ima ulogu biljke visoke civilizacije, istog stupnja kao loza na rubovima Sredozemlja. Obje, loza i čaj, imaju svoja geografska područja gdje im se drevni uzgoj pomalo trans formirao, usavršavao. Brižna obrada je neophodna da bi se zado voljili zahtjevi upućenih potrošača. Čaj, poznat u Sečuanu još prije naše ere, osvojio je cijelu Kinu u VIII. stoljeću257, i Kinezi, kaže nam Pierre Gourou, »profinili su svoj okus, tako da su znali razlikovati različite vrste čaja i uspostaviti suptilnu hijerarhiju (...). Sve to čudno podsjeća na vinogradarstvo drugog kraja Starog svijeta, koje je također rezultat tisućljetnih napredaka koje je ostvarila civilizacija seljaka«258. Svaka uzgojena biljka stvara ropstva. Pripremiti tlo, sijati sjeme, obrezivati čajno drvo kako bi ostalo grmoliko umjesto da raste kao drveće »što i jeste u divljem stanju«, brižno brati listiće, zatim ih obraditi istog dana, osušiti ih prirodno ili zagrijavanjem, provaljati ih i zatim ponovo sušiti... U Japanu, postupak sušenje-valjanje može se ponavljati šest ili sedam puta. Neke vrste (manja ili veća finoća proizvoda ovisi o raznolikostima, o tlu, još više o dobu berbe, budući da je proljetno lišće mirisnijc od drugih, napokon o obradi kojom se razlikuju zeleni i crni čaj, itd.) mogu se prodavati po cijenu zlata. To su najbolji zeleni čajevi koje 268

Suvišno i redovito: hrane l pića

Japanci upotrebljavaju kao čaj u prahu koji se topi u kipućoj vodi (umjesto običnog nalijevanja), prema drevnoj kineskoj metodi, zaboravljenoj u Kini samoj, i koja je namijenjena za slavnu čajnu ceremoniju Cha—no—yu. Ta je ceremonija tako složena, kaže jedan memoar iz XVIII. stoljeća, da je potreban, ako se želi dobro naučiti vještina, »učitelj u toj zemlji, kao što je u Evropi potreban za učenje plesa, poklona, itd«259. Jer čaj, naravno, ima svoje obrede, kao vino, kao svaka uzgojena biljka koja se poštuje. Čak i u siromašnim kućama Kine i Japana uvijek je, u svako doba dana, pripremljena kipuća voda za čaj260. Nijedan gost ne bi mogao biti primljen bez šalice čaja i u bogatim kineskim kućama »postoji za to«, informiraju nas 1672, »oprema, kao ukrašen stolić (tradicionalni niski stolić), mala grija lica u blizini, kutije s ladicama, zdjelice, šalice, tanjurići, žličice za slatko, kandirani šećer u komadićima oblikovanim poput lješnjaka koji se drže u ustima dok se ispija čaj, što manje mijenja njegov

Unutrašnjost turske kavane u Istanbulu. Kabinet grafike. (Otisak B. N.) 269


ukus. Sve to, popraćeno jc različitim ušećerenim voćem,, suhim kao i tekućim, koje Kinezi prave tečnijim i ugodnijim«261 nego Evropljani. Dodajmo ipak da ga, prema jednom putniku iz XK. stoljeća, u sjevernoj Kini, gdc čaj ne uspijeva dobro, »ljudi nižih klasa poznaju samo kao raskoš i piju toplu vodu s istim užitkom kao bogati svoj zeleni čaj — i zadovoljavaju se time da je nazivaju čajem«262. Da li to društvena navika čaja širi taj čudni ersatz tople vode? Ili, nije li pravilo da se i u Kini, kao i u Japanu, sve pije toplo: čaj, saki, alkohol od riže ili prosa, voda sama? O. dc Las Cortes, pijući šalicu hladne vode, zapanjuje Kineze koji ga okružuju i pokušavaju odgovoriti od tako opasnog čina263. »Kad bi Španjolci koji u svako godišnje doba strasno piju led«, kaže jedna veoma mudra knjiga (1762), »činili kao Kinezi, ne bi medu njima vladale tolike bolesti i toliko oskudnosti i suhoće u njihovu temperamen tu26*.« Kao univerzalno piće u Kini i Japanu, čaj je osvojio, ali u manjoj mjeri, preostali dio Istoka. Za duga putovanja, on se priprema u čvrstim pločicama koje karavane j&ka veoma rano prenose na Tibet, polazeći od Yangtze Kianga, najstrašnijim putem koji postoji na svijetu. Karavane deva prenosile su ga u Rusiju, sve dok nije bila postavljena željeznička pruga, a pločice čaja još se i danas troše u nekim krajevima Sovjetskog Saveza. U islamskim krajevima čaj jc također doživio uspjeh. U Maroku, veoma zaslađen čaj od metvice postao je nacionalno piće, ali tu je stigao tek u XVIII. stoljeću, i to posredstvom Engleza. On će se proširiti tek u slijedećem stoljeću. U ostalim krajevima islama, slabo su nam poznati njegovi putcvi. Ali ne treba li pri mijetiti da su uspjesi čaja zabilježeni u zemljama koje ne poznaju lozu: sjever Evrope, Rusija, islamske zemlje? Treba li zaključiti da civilizacijske biljke isključuju jedna drugu? Mislio jc to UstSriz, koji je 1724. izjavio da se ne boji širenja čaja u Španjolskoj dok ga sjever upotrebljava samo »kao nadomjestak za rijetko vino«265. Nasuprot tome, vina i alkoholi Evrope nisu osvojili Daleki istok. U povijesti kave, mogli bismo zalutati. Anegdotičnost, slikovi tost, nepouzdanost zauzimaju tu golemo mjesto. Kavovac266 možda potječe iz Perzije, govorilo se, a vjerojatno iz Etiopije: u svakom slučaju, kavovac i kava ne javljaju se prije 1450. Tog datuma, kava se pije u Adenu. Potkraj stoljeća dopire do Meke, ali 1511. njezina potrošnja je ondje zabranjena, a bit će to ponovo 1524. Godine 1510. spominje se u Kairu. U Istanbulu 1555. Otada, u pravilnim razmacima, ona će biti zabranjivana i 27 0


ponovo dopuštana. U međuvremenu, proširuje se u Turskom Carstvu, u Damasku, AJepu, Alžiru. Još prije kraja stoljeća, gotovo se potpuno udomaćila u muslimanskom svijetu. Ali u vrijeme Tavcrniera, u islamskoj Indiji, još nije uobičajena267. U zemljama islama zapadni putnici susreću kavu i ponekad kavovac, kao talijanski liječnik Prospero Alpini268, koji je boravio u Egiptu oko 1590, ili razmetljivi putnik, Pietro della Valle, u Carigradu 1615: »Turci«, kaže on, »imaju napitak kojemu je boja crna; ljeti veoma osvježuje, dok zimi snažno grije, ne mijenjajući se i ostajući uvijek isto piće koje se pije toplo (...). Pije se, ne za vrijeme obroka, već nakon njega, kao poslastica, i to u gutljajima, kako bismo se što dulje ugodno osjećali u društvu prijatelja. Nema skupa na kojem se ono ne pije. Stoga održavaju jaku vatru pored koje drže male porculanske posudicc, ispunjene tom mješavinom, i kad je sve dovoljno toplo, postoje ljudi koji ništa drugo ne rade nego cijelom društvu nose male posudice, najtoplije što mogu, dajući svakom komadić dinje koju žvaču u međuvremenu. S tim komadićima i tim napitkom koji nazivaju Cahue, zabavljaju se razgovorima (...) ponekad i sedam do osam sati«269. Kava je u Veneciju stigla oko 1615. Godine 1644. jedan je marsejski trgovac, de La Roque, donio prva zrna u grad, u isto vrijeme kad i dragocjene šalice i posude za kavu270. 164 3, nova se droga javlja u Parizu271, a 1651. možda u Londonu272. Ali svi ti datumi odnose se samo ria prvi dolazak, ali nc na početke navike ili javne potrošnje. Doista, kava je u Parizu naišla na prijem koji je odlučio o njenoj sudbini. 1669. jedan je turski ambasador, ohol ali srdačan čovjek, Sulejman Mustafa Raca, mnogo primao i svojim pariškim posjetiocima nudio kavu. Ambasada je propala, ali kava je doživ jela uspjeh273. Kao i čaj, smatrala se čudotvornim lijekom. Raspra va O upotrebi kave, čaja i čokolade, objavljena u Lyonu 1671. bez imena autora, možda Jacoba Spona, iznosi sva svojstva koja se pripisuju tom novom napitku »koji suši škrofule, tjera vjetrove, jača jetru, olakšava tegobe oboljelih od vodene bolesti svojom sposobnošću pročišćavanja; pouzdan je protiv izraslina, porcmećenja krvi; osvježuje srce i njegove vitalne otkucaje, olakšava tegobe onima koji imaju bolove u želucu i nemaju teka; dobar je kod moždanih tegoba. Dim kave dobar je kod suzenja očiju i šumova u ušima; ona jc djelotvorna i kod isprekidanog disanja, kod prehlada koje zahvaćaju pluća, bolova slezene, protiv glista, kao čudesno olakšanje poslije preobilnog jela i pića. Nema ništa 271

Fernand Braudel/ Stt'ukture svakidašnjice

bolje za one koji jedu mnogo voća«274. Ipak, drugi liječnici i javno mnijenje smatrali su kavu anafrodizijakom, »napitkom uškopljcnika«275. Zahvaljujući tim reklamama, usprkos optužbama, kava je doživjela uspjeh u Parizu276. Posljednjih godina XVII. stoljeća javljaju se putujući trgovci, Armenci, odjeveni na turski način i s turbanima, noseći pred sobom plitke košare s posudom za kavu, upaljenom grijalicom, šalicama. Hatarioun, Armcnac, poznat pod imenom Pascal otvorio je 1672. prvi dućan u kojem se pila kava, u jednoj od baraka sajmišta Saint-Germain, koje se stoljećima nalazilo pokraj opatije o kojoj je ovisilo, na mjestu današnjih ulica Four i Saint-Sulpicc. Pascalu poslovi nisu išli dobro pa je prešao na drugu obalu, kod Ecole du Louvre, gdje su mu neko vrijeme klijentelu činili neki Lcvantinci i malteški vitezovi. Potom je otišao u Englesku. Usprkos njegovoj propasti, otvarale su se druge kava ne. Bilo je tako i s jednim drugim Armencem, Malibanom, koji se iz ulice Buci premjestio u ulicu Ferou. Najslavnija, uređena na moderan način bila je ona Francesca Procopia Coltclla, nekada Pascalova sluge, rođena na Siciliji 1650, i koji je zatim uzeo ime Procopc Coutcau. Smjestio se na sajmištu Saint-Germain, zatim u ulici Tournon, napokon, 1686, u ulici Fossćs-Saint-Gcrmain. Ta treća kavana, Procope — postoji još i danas — nalazila se u blizini elegantnog i živog središta grada, na nekadašnjem raskršću Buci, ili bolje Pont-Ncuf (prije nego što je u XVIII. stoljeću postalo Palais-Royal). Druga šansa bilo je to što se neposredno nakon njezina otvorenja njoj nasuprot smjestila Comcdie-Franâise. To je osiguralo potpun uspjeh Sicilijancu. Srušio je pregrade između dviju susjednih kuća, na zidove postavio tapete, ogledala, na stropove svjetiljke i nudio je, ne samo kavu, već i ušećereno voće, likere. Njegov lokal postao je sastajalištem dokoličara, kozera, ljudi od duha (Charles Duflos, budući sekretar Francuske aka demije, bio je jedan od stupova kuće), lijepih žena: kazalište je blizu, i Procopc u njemu ima ložu u kojoj nudi osvježavajuća pića. Moderna kavana nije mogla ostati privilegijom jedne četvrti ili jedne ulice. Kretanje u gradu pomalo zanemaruje lijevu obalu u prilog desnoj, koja je mnogo življa, kao što pokazuje karta pariških kavana u XVIII. stoljeću, ukupno 700 do 800 lokala277. Tada se utvrđuje i slava Cafć de la Rćgcnce, osnovane 1681. na Trgu Palais Royal (kako se palača širila, kavana će se preseliti do svojeg sadašnjeg mjesta u ulici Saint—Honorć). Pomalo, krčme su zasjenjene slavom kavana. Moda je ista u Njemačkoj, Italiji, Por 272

SuviSno i redovito: hrane t pića

tugalu. U Lisabonu kava koja stiže iz Brazila jeftina je, kao i mljeveni šećer koji se sipa tako obilno, da žličice, kao što kaže jedan Englez, stoje u šalicama278. Uostalom kava, napitak u modi, neće ostati piće samo otmje nih. Dok sve cijene rastu, preobilna proizvodnja na otocima goto vo zadržava cijenu Šalice kave. 1782. Lc Grand d ’Aussy objašnjava da se »potrošnja u Francuskoj utrostručila; nema građanske ku će«, dodaje on, »gdje se ne nudi kava. Nema prodavačice, kuha rice, sobarice koja ujutro ne doručku je bijelu kavu. Na trgovima, u nekim ulicama i prolazima prijestolnice smjestile su se žene koje prodaju ono što nazivaju bijelom kavom, to jest, loše mlijeko obojeno talogom kave koji su kupile kod službenika velikih kuća ili kavanara. Ta se tekućina nalazi u posudi od bijelog lima s pipcem i snabdjevena je grijalicom koja je održava toplom. Pokraj Štanda ili malog dućana obično se nalazi drvena klupica. Odjed nom ćete s iznenađenjem ugledati ženu s tržnice, nosača, kako stižu i traže kavu. Poslužuju je u velikim šalicama od fajanse, koje zovu ’gćnicux\ Časne osobe je piju stojeći, s košarama na leđima,

Kavana »Procope«, sastajalište otmjenih, s portretima slavnih posjeti laca. Dajfon, Gilbert, Diderot, D’Alembert, Marmontel, LeKainJ. -B. Rousseau, Voltaire, Piron, D’llolbach. (Foto B. N.) 273


ako ih zbog pretjerane želje ne žele odložiti na klupu i sjesti. S mojeg prozora na lijepom keju na kojem stanujem (kej Louvrea, u blizini Pont-Neufa), često opažam taj prizor u jednoj od drvenih baraka koje su podignute od Pont-Neufa sve do Louvrea. Ponekad sam vidio prizore zbog kojih sam požalio što nisam Teniers ili Callot«279. Recimo još, da ispravimo onu sliku koju je dao jedan pariški građanin, da je najslikovitiji i najuzbudljiviji prizor, možda prizor putujućih prodavačica na uglovima ulica, u vrijeme kad radnici u zoru dolaze na posao: na leđima nose posudu od bijelog lima i nude kavu s mlijekom »iz zemljanih posudica za dva soua. Šećera u njima gotovo nema...... Uspjeh je ipak golem; radnici su »pro našli više ekonomičnosti, više snage i ukusa u toj, nego u drugoj hrani. Stoga je piju u znatnim količinama i kažu da ih to održava najčešće sve do večeri. Tako uzimaju samo dva obroka, doručak, i uveče hladnu govedinu s umakom od peršina...«280, s uljem i octom. Ako je sredinom XVIII. stoljeća, potrošnja toliko porasla, i to ne samo u Parizu i u Francuskoj, to je stoga što je Evropa sama organizirala proizvodnju. Sve dok je svjetsko tržište ovisilo samo 0 proizvođačima iz okolice Mokc, u Arabiji, evropski uvozi bili su neizbježivno ograničeni. Ali počevši od 1712. polja kave bila su zasađena najavi; od 1716. na otoku Bourbon (la Rćunion); 1722. na otoku Cayenne (dakle, prešla je Atlantik); od 1723-1730. pos toje na Martiniqueu; 1730. najamaici; 1731. u Santo Domingu. Ti datumi nisu datumi proizvodnje. Uvozi kave s otočja u Francusku započinju 1730281. Bilo je potrebno da se povećaju polja kavovca. Godine 1731. O. Charlevoix to objašnjava ovako: »Laskamo sebi gledajući kako kava obogaćuje naš otok (Santo Domingo). Drvo koje je stvara postaje već lijepo (...), što je prirodno, ali potrebno mu je dati dovoljno vremena da se prilagodi tlu«282. Posljednja na tržištu, kava iz Santo Dominga će ostati najmanje na cijeni a najobilnija je od svih: šezdesetak milijuna funti proizvodnje 1789, dok je potrošnja u Evropi, pedeset godina ranije, iznosila možda 4 milijuna funti. Moka uvijek stoji na čelu zbog kvalitete i cijene, zatim tu su kave s Jave i Burbonskog otočja (dobra kvaliteta: »malo 1plavkasto zrno, kao ono s Jave«), zatim proizvodi s Martiniquea, Guadcloupca, i na kraju, Santo Dominga283. Čuvajmo se ipak uvećanja brojki potrošnje: svaka malo toč nija provjera na to nas upozorava284. 1787. Francuska uvozi oko 38.000 tona kave, ponovo izvozi 36.000 tona, a Pariz zadržava 274


tisuću tona za vlastitu upotrebu285. Neki gradovi u provinciji još ne prihvaćaju novi napitak. U Limogesu građani piju kavu »samo kao lijek«. Samo neke društvene kategorije — kao poštari na sjeveru — slijede modu. Valja dakle ispitati moguću klijentelu. Posredstvom Marseillea, kava s Martiniquca osvaja Levant nakon 1730, na uštrb kave iz Arabije286. Holandska indijska kompanija koja kavom opskrbljuje Perziju i muslimansku Indiju, koje su ostale vjerne Moki, htjela je tu nametnuti svoje viškove s Jave. Ako k 150 milijuna Evropljana pridodamo 150 milijuna muslimana, tržište XVIII. stoljeća obuh vaća 300 milijuna ljudi, od kojih jedna trećina pije, ili se pret postavlja da pije kavu. To je pretpostavka. Ali logično, kava, kao i čaj, postala je »kraljevska roba«, sredstvo za stjecanje bogatstva. Aktivno područje kapitalizma zanima se za njezinu proizvodnju, širenje, uspjeh. Iz toga proizlazi u Parizu strahovit udar na druš tveni i kulturni život. Kavana (u kojoj se pije novo piće) postaje sastajalištem otmjenih ljudi i dokoličara, pribježište i za siro mašne. »Takav čovjek«, piše Sebastien Mercicr (1782), »dolazi u kavanu oko deset sati ujutro da bi iz nje izašao tek u jedanaest sati uvečer (to je obavezan sat zatvaranja, nad čim bdije policija), ruča šalicu bijele kave, a večera kapuciner«287. Jedna anegdota mjeri sporost napretka u popularnosti kave. Cartouchcu koji je trebao biti pogubljen (29. studenog 1721), »sudac« koji je i sam pio kavu, ponudio je jednu šalicu: »Odgo vorio je da to nije njegovo piće i da bi više volio čašu vina s malo kruha«288

Podražujuća sredstva: uspjeh duhana Drojni su bili žestoki napisi protiv novih pića. Neki su pisali da će Englesku, zbog »glupe raskoši čaja«, uništiti njezini posjedi u Indiji289. Sćbasticna Mercicra u (oh, koliko moralnoj) šetnji Pari zom godine 2440. vodi neki »mudrac« koji odrješito kazuje: »Prot jerali smo tri otrova kojima ste se neprestance služili: duhan, kavu, čaj. Štetan prah stavljali ste u nos, i on vam je oduzimao pamćenje, vama Francuzima koji ga gotovo niste ni imali. Vaš ste želudac palili tekućinama koje su ga uništavale, ubrzavajući njegovo djelovanje, 275


Vaše nervne bolesti, tako općenite, valjalo je zahvaliti melgjšnom običaju pranja koje je odnosilo hranjiv sok animalnog života«290... Doista, u svakoj su civilizaciji potrebni dodatne raskoši i čitav niz stimulansa, »opojnih sredstava«. U XII. i XIII. stoljeću bilo je to ludilo za paprom i začinima; u XVI. stoljeću, prvo za alkoholom, zatim čajem, kavom, ne računajući duhan. XIX. i XX. stoljeće imat će svoje raskoši, svoje dobre i loše droge. U svakom slučaju, drag nam je venecijanski porezni tekst koji na početku XVII. stoljeća, razumno i ne bez humora, precizira da se porez na acquegelate, »berba te« i druge »bevande« proširuje na sve slične stvari »inventate, o da inventarsi«, izmišljene ili koje će se još izmisliti291. Michelet naravno pretjeruje kad u doba Regentstva u kavi vidi piće Revolucije292, ali i mudri povjesničari pretjeruju kad govore o Velikom stoljeću i XVIII. stoljeću, zaboravljajući krizu mesa, revo luciju alkohola i revoluciju kave. Da li je to, s naše strane, greška u perspektivi? Čini nam se da je s pogoršanjem — ili bar održavanjem — veoma ozbiljnih preh rambenih teškoća, čovječanstvo, prema konstantnom pravilu živo ta, imalo potrebu za kompenzacijama. Duhan je jedna od takvih kompenzacija. Ali kako ga svrstati? Louis Lcmery, predstojnik Medicinskog fakulteta u Parizu, član Kraljevske akademije znanosti ne oklijeva da o njemu govori u svojem Traktatu o prehrani (1702) kao o biljci koja se, precizira on, »uzima kroz nos, kao dim, ili se žvačc«. Isto tako govori i o listovima koke, nalik listovima mirte, koji »ublažavaju glad i bol, i daju snagu«, ali ne govori o kininovcu kad aludira na opijum, koji se još više troši kod Turaka na istoku, na »drogu koje je upotreba opasna«293. Ono što mu izmiče, jest golema avantura opijuma Indije i Indonezije, na jednom od glavnih puteva islamske ekspan zije do Kine. Velik obrat dogodit će se tu iza 1765, nakon osvojenja Bengala, s ustaljenim monopolom, tada u korist East India Com p any, na poljima maka, nekad izvorima prihoda Velikog Mogula. Sve su to realnosti koje nije znao Louis Lemery tih prvih godina stoljeća, i to s razlogom. On ne poznaje ni indijsku konoplju. Omamljujući napici ili hrana, sve su to veliki faktori pozvani da preobraze, da uzdrmaju svakodnevni život ljudi. Porazgovarajmo samo o duhanu. Između XVI. i XVII. stoljeća osvojit će cijeli svijet, i uspjeh će mu biti još veći od uspjeha čaja ili kave, što nije malo. Duhan je biljka koja potječe iz Novog svijeta: kad je stigao na Kubu, 2. studenog 1492, Kolumbo je primijetio domoroce kako 276


■ » T h e s o l i d e n j o y m e n t o f b o t t l e a n d f r i e n d « . Engleska grafika iz 177/tDufoan i porto nadvladali su svaki razgovor. (I:oto Snark)

puše smotane iistovc duhana. Biljka će prijeći u Bvropu sa svojim imenom (karipskim ili brazilskim) i dosta će dugo biti kurio zitetom botaničkih vrtova i poznata po medicinskim svojstvima koja su joj pripisivali. Jean Nicot, ambasador u Lisabonu (1560),

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidalnjice

šalje Katarini Medici duhanski prah protiv migrene, prema por tugalskom običaju. Andre Thcvet, drugi uvoditelj te biljke u Fran cusku, uvjerava da se domoroci njome služe kako bi »otklonili prehlade mozga«294. U Parizu, naravno, neki Jacques Gohory (umro 1576) pripisao mu je na trenutak svojstva univerzalnog lijeka295. Biljka, uzgojena 1558. u Španjolskoj, brzo je prodrla u Engle sku (oko 1565), u Italiju, na Balkan, u Rusiju. Godine 1575. je stigla na Filipine »manilskom galijom«; 1588. u Virginiju, gdje je njezin uzgoj uzeo maha tek od 1612; u Japan oko 1590; u Macao, od 1600; najavu, 1601; u Indiju i na Cejlon oko 1605-1610296. To širenje je utoliko očitije što duhan u svojim počecima nema iza sebe tržište ili civilizaciju, kao papar u svojim dalekim počecima (Indija), kao čaj (Kina), kao kava (islamske zemlje), čak ni kao čokolada koja je u Novoj Španjolskoj bila potvrđena kao »kultura« visoke kvalitete. Duhan dolazi od američkih »divljaka«, i valjalo je osigurati pro izvodnju biljke prije nego što su se počele uživati njezine blagodati. Ali kao jedinstvenu prednost, ona posjeduje veliku sposobnost prilagodavanja klimi i najraznolikijim tlima, i komadić zemlje dovoljan je da se postigne plodonosna berba. U Engleskoj, njeno osobito brzo širenje ostvarilo se među sitnim seljacima297. Tek u prvim godinama XVII. stoljeća, u Lisabonu, u Sevilli, a nadasve u Amsterdamu, naslućuje se povijest komercijaliziranog duhana, iako je uspjeh duhana za šmrkanje započeo već 1558. u Lisabonu. Ali od tri načina uživanja duhana (ušmrkavanje, puše nje, žvakanje), dva prva bila su najvažnija. »Duhan u prahu« upoznat će brzo više vrsta, prema dodanim sastojcima: mošus, jantar, bergamota, narančin cvijet. Bit će tu i duhana na »španjolski način«, s »mirisom Malte« ili »mirisom Rima«, pri čemu ima »sjajnih dama koje ga ušmrkavaju kao i gospoda«. Ipak, trajan je bio uspjeh »duhana u dimu«, dugo pomoću lule, a kasnije u obliku cigara (zamotano lišće u »dužini svijeće«298 kakve su pušili domo roci Latinske Amerike, no koje nisu odmah bile oponašane u Evropi, osim u Španjolskoj, gdje je Savary, čini se, ukazao na te listove kubanskog duhana »koji se puši bez lule i uvija poput roščića«299), a zatim u obliku cigareta. One se nedvojbeno javljaju u Novom svijetu, budući da jedan francuski memoar iz 1708. ukazuje na »neizmjernu količinu papira« uvezenog iz Evrope »za one male smotuljke u koje uvijaju sjeckani duhan za pušenje«300. Cigareta će se proširiti iz Španjolske u trenutku napoleonskih ratova: tada prevladava običaj da se duhan zamata u papir malog 278

Suvišno i redovito: b ra n e i p ić a

formata,papelito. Papelito zatim osvaja Francusku gdje nailazi na odobravanje mladih. U međuvremenu, papir je bio istanjen, i u doba romantizma, cigareta ulazi u svakodnevnu upotrebu. George Sand govoreći o liječniku koji je u Veneciji njegovao Musseta, kazuje: »Sve njegove lule nisu vrijedne jedne od mojih ciga reta.«301. Prva upotreba duhana poznata nam je tek po snažnim zabra nama vlada (prije nego su shvatile lijepe mogućnosti poreske dobiti: prva plantaža duhana bila je osnovana u Francuskoj 1674). Te zabrane čine put oko svijeta: Fngteska 1604, Japan 1607-1609, Otomansko Carstvo 1611, Mogulsko Carstvo 1617, Švedska i Dan ska 1632, Rusija 1634, Napulj 1637, Sicilija 1640, Kina 1642, Zemlje Sveto stolice 1642, Izborna kneževina Koln 1649, Wurtiem-

l. Leysler: Veseli pilac (1629), s opremom savršettog pttsača: lula, duhan, duge šibice i posuda za žeravicu. Amsterdam, Rijksmuseum. (/■'oto Muzeja) 279


berg 1651302. Naravno, one su ostale samo mrtvo slovo, osobito u Kini, gdje su bile obnavljane sve do 1776. Od 1640, u Tche-liu, upotreba duhana postala je sveopćom. U Fou Kienu (1664), »svat ko nosi u ustima dugu lulu, pali je i udiše, izdišući dim«303. Čitava područja zasađena su duhanom, i on se izvozi iz Kine prema Sibiru i Rusiji. Potkraj XVIII. stoljeća, svatko u Kini puši: muškarci i žene, mandarini i bijednici, sve do »derana dvije stope visokih. Kako se brzo mijenjaju običaji!«, kazuje jedno pismo iz Tche-Kianga304. Isto je tako i u Koreji, kamo je kultura duhana bila uvezena iz Japana oko 1620305. Ali ne ušmrkavaju li i derani u Lisabonu u XVIII. stoljeću306? Svi duhani i svi njegovi načini upotrebe poznati su i prihvaćeni u Kini, podrazumijevajući tu od XVII. stoljeća, zahvaljujući Oost Indische Companies i duhan pomiješan s opiju mom. »Najbolja roba koja se može unijeti u Istočnu Indiju«, ponavlja jedan spis iz 1727, »jest duhan u prahu, onaj iz Seville, kao i onaj iz Dražila.« U svakom slučaju, niti u Kini, niti u Indiji neće on pasti u nemilost kakvu na trenutak nalazimo u Evropi XVII. stoljeća i koja nam je dobro poznata. Nemilost koja je tek relativna: ne opažamo li kako se, u Durgundiji, svi seljaci odaju užitku pušenja307, a u Petrogradu svi imućniji ljudi? Već 1723, duhan iz Virginijc i Marylanda koji uvozi Engleska da bi ga ponovo izvezla, bar dvije njegove trećine u Holandiju, Njemačku, Švedsku, Dan sku, doseže 30.000 bačava godišnje i zahtijeva uslugu od 200 brodova308. U svakom slučaju, sve veći njegov uspjeh valja istaći i u Africi, gdje uspjeh velikih svežnjeva crnog duhana treće kvalitete, obo jena melasom, ne prestaje sve do XIX. stoljeća pokretati živ promet između Bahie i Beninskog zaljeva, gdje se održava tajna trgovina crnim robljem sve do 1850309.

280

Poglavlje 4

SUVIŠNO I REDOVITO: STANOVANJE, ODIJEVANJE I MODA U

stavcima prethodnog poglavlja — o potrošnji mesa i duhana —pokušali smo odijeliti suvišno od redovitog. Da bismo zadatak ispunili do kraja, prcostajc nam da razmotrimo stambene prilike i odjeću, što nam ponovo pruža priliku da usporedimo bogate i siromašne. Ta gdje se obilje može bolje izraziti nego u kući, pokućstvu, odjeći? Kako li samo postaje nametljivo! Kao da mu sve po pravu pripada. To je i prilika da razmotrimo odnose između civilizacija: nijedna nije prihvatila ista rješenja.

281

KUĆE U SVIJETU

Kad govorimo o kućama od XV. do XVIII. stoljeća jedva da možemo izdvojiti nekoliko općenitih crta, nedvojbenih, ali i bez iznenađe nja. Vidiš jednu, vidio si sve i nema koristi od razmišljanja. Srećom, u stotinu slučajeva prema jednome, nailazit ćemo na postojanost ili barem na spore evolucije. Sačuvane ili restaurirane, brojne kuće nas vraćaju u XVIII. stoljeće ili u XVI. ili XV. ili još dalje: tako u Zlatnoj ulici na Hradčanima, u Pragu, ili u prekras nom selu Santillana blizu Santandera. Neki je promatrač iz Beauvaisa 1842. izjavio da nijedan grad nije sačuvao toliko starih zdanja i opisuje nam: »četrdesetak drvenih kuća iz XV. i XVII. stoljeća«.1 Osim toga, svaka kuća se gradi ili obnavlja prema tradicional nim modelima. Tu se, više no drugdje, osjeća snaga prošlosti. Kada su se u Valladolidu, nakon užasnog požara iz 1564, ponovo gradile kuće bogataša, graditelji su pozvali zidare koji su, i ne znajući da to jesu, bili predstavnici starih muslimanskih obrta.2Otuda stvarni arhaizam tih novih i tako lijepih kuća. Ali običaji, tradicije, svagdje igraju ulogu: to su stara nasljedstva kojih se nitko ne oslobađa. Poput načina na koji se u sebe zatvaraju islamske kuće. Onaj putnik ima razloga da kaže da su u Perziji 1694. sve »bogate kuće iste arhitekture. U sredini zgrade obavezno se nalazi dvorana veličine 30 kvadratnih stopa, u središtu koje se nalazi udubljenjc ispunjeno vodom, u obliku malog jezerca, okruženo sagovima.«3Kod seljaka čitavog svijeta ta je postojanost još istinskija. Promatrati izgradnju kuće, počevši od njene vitke, drvene konstrukcije, nekog siromaš nog seljaka, caboclosa, u pokrajini Vittoria, sjeverno od Rio de Janeira, u 19374, znači raspolagati dokumentom bez dobi, vrijed nim stotine godina sadašnjeg vremena. Isto vrijedi i za jednostavne šatore nomada. Oni bez promjena prolaze kroz stoljeća, često tkani na isti primitivan način kao i u dalekoj prošlosti. Ukratko, jedna »kuća«, kakva god da je, traje i neprestano svjedoči o sporosti civilizacija, kultura koje tvrdokorno nastoje sačuvati, održati, ponavljati. 282

Suvišno i redovito: stanovanje, odijevanje i moda

Ulica u Del ftu oko 1659. Kuće od opeke, kapci od drva, ostakljeni, pričvršćeni prozori. Amsterdam, Rijksmuseum. (Slika iz M uzeja)

2 83


Bogati građevinski materijali: kamen i opeka Rijetko mijenjanje građevinskih materijala čini ponavljanje to pri rodnijim što oni u svakom području nameću izvjesna ograničenja. To nikako ne znači da civilizacije apsolutno žive pod imperativom klesanog kamena, opeke, drva, zemlje. No, to su često ograničenja dugog trajanja. Nedostatak kamena je, kako primjećuje jedan putnik (dodajmo: nedostatak drva), razlog zbog kojeg su prisiljeni (u Perziji) graditi zidine i kuće od zemlje. »Zapravo, kuće od opeke su ponekad od pečene, češće od samo osušene na suncu. Bogataši uljepšavaju te zidine izvana i to mješavinom vapna, moskovskog zelenila i smole, od čega izgledaju kao posrebrene.«5No to su ipak zidovi od gline, i geografija to objašnjava, ali ne objašnjava sve. I ljudi imaju što reći. Za kamen, koji predstavlja raskoš, treba platiti cijenu, inače se nameću kompromisi, izlike: opeku i kamen miješali su već rimski i bizantski zidari, a redovito turski i kineski; upotrebljavali su i drvo i kamen ili su kamen čuvali samo za kuće vladara ili božje. U Cuzcu, gradu Inka, kamen trijumfira bez ostatka, ali Maje od njega grade samo opservatorije, hramove, stadione. Pored tih spomenika putnik će zamisliti kolibe od pruća i nepečene opeke iz života običnog puka, kakve opaža još i danas oko ruševina Chichcn Itze ili Palcnquca, na Yukatanu. Isto tako, na Dekanu, u Indiji, prekrasna kamena arhitektura pravokutnih gradova penje se prema sjeveru, sve do meke zemlje indogangeške ravnice. Na Zapadu i Mediteranu bila su potrebna stoljeća da se uspostavi civilizacija kamena. Trebalo je eksploatirati kameno lome, birati kamen koji se lako obraduje i postaje tvrdi na zraku. Trebalo je u to ulagati stoljeća. Okolica Pariza obiluje brojnim kamenolomima pješčenjaka, pijeska, vapnenca, gipsa... Grad je najprije iskopao vlastito sjediš te. Pariz je sagrađen na ogromnim iskopinama »pokraj Chaillota, Passya i stare orlcanske ceste« ispod »čitavog predgrađa Saint-Jacqucs, ulice Harpe, pa čak i ulice Tournon...«6 Do prvog svjetskog rata često je upotrebljavan vapnenac koji se pilio na pristaništima udaljenih predgrađa i zatim prenosio kroz Pariz na velikim teret nim kolima. Ipak, te slike nas ne smiju prevariti. Pariz nije uvijek bio kameni grad. Da to postane, trebalo je, već od XV. stoljeća, obaviti golem posao koji je povjeravan tesarima iz Normandije, 284


Veliko selo blizu Numberga 1600. pedesetak kuća od kojih četrdesetak ima slam nate krovove (tamniji), desetak od crijepa (svjetliji); dva mlina (od kojih je d a n s dva kotača), oranice, livade. Oko sela je plot. (Hauptamt fu r Hochbauwesen Niimberg)

krovopokrivačima, žcljczarima, zidarima iz Limousina (naviknu tim na naporan rad), tapetarima vičnim finom poslu, bezbrojnim gipsarima. U vrijeme Sćbastiena Mercicra, mogao se svake večeri prepoznati put kojim su ti gipsari išli do svojih nastambi po bijelim tragovima koje su ostavljali iza sebe .7 Koliko li je samo kuća tada bilo sagrađeno samo na kamenim temeljima, dok su gornji katovi i dalje bili od drva? Za požara Petit Ponta 27. travnja 1718, drvene kuće su nemilosrdno gorjele, poput »goleme vapnare (u) koju su padale čitave grede.« Rijetke kamene kuće bile su zaštitni bedem koji je sprečavao Širenje vatre. »Petit Chatelet, koji je bio solidno sagrađen« — prim jećuje jedan svjedok — »spasio je ulicu Galande .« 8 285

Tako je Pariz dugo bio drveni grad sličan tolikim drugima, od Troyesa koji jc izgorio u jednom mahu za požara 1547. do Dijona kojeg su kuće još u XVII. stoljeću bile od drva, sa slamnatim krovovima; tek tada se nametnuo kamen, a s njim i crijep.9 U Lorraini su kuće u gradovima i selima pokrivene Sindrom; zaob ljeni crijep se počeo upotrebljavati kasnije, iako tvrdokorna tradi cija pogrešno u njemu želi vidjeti ostavštinu iz rimskih vremena.10 U nekim selima Wettcraua, pokraj rijeke Main, u XVII. jc stoljeću bilo čak potrebno zabraniti pokrivanje kuća slamom ili nepravil nom Sindrom. Bez sumnje, zbog opasnosti od požara. U Savoji su oni tako učestali da administracija kralja Sardinije 1772. predlaže da se ne odobrava pomoć nastradalima »u selima, gradovima i trgovištima« ako novi krovovi nisu od crijepa ili škriljcvca.11 Uk ratko, i ovdje i ondje, pojava kamena i crijepa proizašla jc iz prisile, pa čak i zbog ugleda. Krov od crijepa ostaje »simbol blagostanja« u dolini Saonc, u XVIII. stoljeću,12 a 1815. još uvijek jc izuzetak kod nastambi francuskog seljaka.13 U nurnberškom muzeju čuva se crtež na kojem su vrlo precizno bojama određene nastambe jednog sela: crno su označeni krovovi od crijepa, sivo od slame; sigurni smo da je to prije svega bio način da se razlikuju bogati seljaci od siromašnih. Ni opeka, od Engleske do Poljske, nije odmah trijumfirala; ona jc obično zamjena za arhitekturu od drva. U Njemačkoj postiže uspjeh vrlo rano, već u XII. stoljeću, iako sporim koracima. U trenutku kad Pariz postaje grad od kamena, London, od vremena kraljice Elizabete, prihvaća opeku. Transformacija će se zbiti nakon požara 1666. koji jc uništio tri četvrtine grada, više od 12.000 kuća, zahvaljujući masovnim rekonstrukcijama i bez reda, koje su uslijedile i koje sigurno ništa nije moglo disciplinirati. U Amsterdamu su u XVII. stoljeću također sve građevine od opeke tamne boje, zbog zaštitne obloge od smole, u opreci sa zabatima i kornišama od bijelog kamena. I u Moskvi su 1662. godine kuće običnog puka još drvene, ali već nekoliko godina »bilo iz taštine, bilo zbog veće sigurnosti od vrlo čestih požara« grade se kuće od opeke »u dosta velikom broju«.1*1 Kako prolazi vrijeme, tako se materijali izmjenjuju, i taj slijed označava liniju napretka i bogaćenja. Ali gotovo svagdje materijali i koegzistiraju. U Kini, na primjer, osim drva opeka zauzima značajno mjesto u domaćoj arhitekturi gradova i bogatijih sela. Gradske zidine su obično od opeke, mostovi su često od kamena, a nalazimo i popločene putove. U Kantonu su kuće prizemne — 286


bez katova, kako jc pravilo u Kini, vrlo krhko građene, gotovo bez temelja — od pečene ili ncpcčcnc opeke, pokrivene žbukom od slame i vapna.15 Nema mramora ni kamena: oni pripadaju kra ljevskoj raskoši. Unutar golemih bedema koji okružuju palače Pekinga nižu se u beskraj terase, stepeništa i balustrade od bijela mramora »i sva zdanja se podižu na temeljima od sivo-crvenkastog mramora« u visini čovjeka.16 Krovovi zadignutih rubova, pok riveni slavnim lakiranim crijepom, oslanjaju se na drvene stupove i »šumu greda, balvana i drvenih ograda obojenih zelenim lakom između kojih se miješaju kipovi od zlata«17. Ta mješavina mramora i drva u kineskoj arhitekturi vidi se samo u carskoj palači, koja predstavlja grad za sebe, izuzetan grad. Opisujući Chau-King-Fu, grad u Chc Kiangu, »smješten na jednoj od najljepših ravnica na svijetu i koji veoma sliči Veneciji«, s njegovim kanalima prek rivenim mostovima i ulicama »popločenim bijelim kamenom«, jedan putnik kaže: »Jedan dio kuće sagrađen je od klesanog kamena izuzetne bjeline, što je gotovo bez primjera u drugim kineskim gradovima«.18

Ostali građevinski materijali: drvo, zemlja, tkanine U kombinaciji s glinom ili nepečenom opekom, ili pak bez njih, drvo prevladava ondje gdje mu na ruku idu geografija i tradicija: u Pikardiji, u Champagni, u skandinavskim i moskovskim zem ljama, u rajnskom području i svagdje gdje izvjesno zakašnjenje pridonosi njegovu održavanju. Slikari kolnske škole iz XV. stoljeća redovito prikazuju kuće od mješavine glinaste zemlje i sječene slame i drvenog okvira ispunjenog nepečenom opekom. U Moskvi se montažne drvene kuće mogu postaviti u roku od nekoliko sati ili se mogu premještati onamo gdje kupac želi.19 Uvijek prisutna šuma, gospodarica prostora i pejzaža, nameće i nudi svoje usluge. Zašto tražiti drugo? U Poljskoj koja, kao i Moskovska Rusija, obiluje beskrajnim šumama, seljak, da bi sagradio svoju nastam bu, »ruši borove, odnosi debla, sječe ih po dužini na dva dijela i postavlja na četiri velika kamena smještena na četiri ugla kvadrata koji služe kao temelji, pazeći da ravni dio bude na unutrašnjoj strani; na krajevima ih teše tako da ih može spojiti u kut, a da između njih ne ostane previše otvora; tako podiže neku vrstu 287


P ariz 1620, drveni m ost Toumelle. Crtež M athanov. (Otisak autora)

kaveza visine 6 stopa na 1 2 širine, na kojem načini dva otvora, jedan za svjetlost, veličine otprilike 1 stope, a drugi za ljude, od 4 do 5 stopa; dva ili tri komada stakla ili voštanog papira zatvaraju prozor. Na jednom od uglova temelja dižu se četiri motke koje oblikuju četiri brida odrezane piramide, isprepletene granjem obloženim ilovačom i to je cijev koja sprovodi dim iz peći sagra đene u unutrašnjosti. Sav taj posao obavlja se uz pom oć samo jednog alata: sjekire .20 Ovaj model ne pripada samo istočnoj Evropi: nalazimo ga u francuskim ili talijanskim Alpama i u kućama »pionira« u Sjevernoj Americi, svagdje gdje su uvjeti slični. Ondje gdje nema dovoljno drva i gdje ono predstavlja raskoš, jedini su izvor zemlja, glina i slama. U okolici portugalskog grada Goa, 1639. sve su kuće »od slame i malene i nemaju drugih otvora osim uskih niskih vrata. Pokućstvo im se sastoji samo od nekoliko hasura na kojima se spava ili jede (...). Kuće oblažu kravljom balegom jer vjeruju da ona tjera buhe .« 21 Ove slike su stvarnost i danas u mnogim dijelovima Indije: kuća je još uvijek užasno uska, bez ognjišta, bez prozora, a seoskim ulicama lutaju životinje koje nemaju drugog doma. Seoske kuće na sjeveru Kine, kako su ih opisali Macartney ili Quignes, načinjene su (većinom) od rešetkastih tvorbi ili zemljane mase, loše osušene na suncu, i utisnute medu daske (...) Zidovi su 288


Japanska kuća. Stara kineska kuća građena je prema tom modelu. (GalerijaJanette Ostier) ponekad samo od ive (vrsta vrbe), sa žbukom od gline. Krovovi su obično od slame, ponekad od trave. Stanovi su podijeljeni drve nim rešetkama i obloženi velikim komadima papira na kojima se vide likovi božanstava ili nizovi moralnih izreka. Svaku kuću okru žuje prazan prostor ograđen plotom ili stabljikama koiv leana (sorgho)(sorgho je žitarica toplih krajeva, porijeklom iz tropskih predjela: Afrika, Azija - nap. prcv . ) . « 22 Model sadašnje kuće pod sjeća na ove opise nekadašnjih. To je jednostavan, uski pravokut nik, ili bolje dva ili tri pravokutnika složena oko dvorišta koje zatvara zid. Vrata i, ako postoje, prozori gledaju na dvorište. Materijal je uglavnom opeka i crijep na jugu (znak bogatstva, ili tradicije), ili nepečena opeka i slama (od sorghoa ili žita) na sjeveru. No, bilo da je od opeke ili zemlje, kuća se gotovo uvijek oslanja na drvenu konstrukciju. Ta zar se na kineskom gradnja ne kaže (sve do naših dana) »pothvat od zemlje i drva«? Ali drvo je rijetko, naročito na ogoljelom sjeveru Kine i, ma kako da je građevina važna, upotreba drva predstavlja »rasipništvo« u novcu i ljudima. Neki činovnik iz XVI. stoljeća spominje popularnu narodnu izreku iz Sečuana: »Na tisuću osoba koje odlaze u pla ninu u potrazi za drvom, vraća ih se tek pet stotina.« Isti svjedok nam kaže da su se u Houpću i Sečuanu, na najavu zahtjeva za drvom za carske gradnje, seljaci »od očaja gušili u jecajima . ..« 23 289


Kina uglavnom — i svi krajevi u njenom susjedstvu i na neki način u sferi kulturnog utjecaja — gradi na zemlji, »na tvrdo«, no sve je relativno. Naprotiv, jugoistočna Azija (Laos, Kambodža ili Sijam, izuzev dijelova Vijetnama pod kineskim utjecajem), najčešće je zadržala kuću i hambare na stupovima, što neizbježno znači laku konstrukciju od drva i bambusa, s rešetkama od drvenih letvi i žbukom od glinaste zemlje i sječene slame, s krovom od »osušene trave«, što odgovara našem slamnatom krovu.24 Nije li ova relativna solidnost kineske opreme i dokaz solidnosti njene seoske ekonomije, njenog dubokog života? I islam gradi na tvrdo. Vitez Chardin, kojeg pedantnost naiz mjence osvaja i umara, dokazuje to u vezi s Perzijom gdje je bio, uz pomoć ljubavi i entuzijazma, promatrač bez premca. Iako u Perziji ima dovoljno kamena, opeka je kraljica; položena po dužini ili pljoštimicc, ona služi za sve, čak su i svodovi koji ukrašavaju kuće od opeke. Samo kod velikih građevina stropove ponekad nose drveni stupovi ili pilastri. Ali bez obzira da li je pečena, crvena ili tvrda (tada centa vrijedi jedan talir) ili samo osušena na suncu (cijena joj je samo dva do tri soua), ova opeka je osjetljiv materijal. Stoga su se kuće, »daleko od ljepote naših«, pa čak i palače, ako nisu bile dobro održavane, lako oštećivale. I bogati i siromašni, ako bi naslijedili kuću, radije su je rušili i gradili novu.25 Jasno se vidi da diljem svijeta postoji hijerarhija materijala koja svrstava arhitekture svije ta u međusoban odnos. Najkrhkija nastamba još uvijek je nomadski šator. Materijali su razni (pust, tkana kozja ili devina dlaka), i oni mu oblikuju proporcije. No taj krhki predmet održava se kroz stoljeća. Iz potrebe ili nema ništa bolje? Dovoljan je stjecaj okolnosti, prilika, pa da se nomad naseli na jednom mjestu i promijeni način stanova nja; tako je, bez sumnje, u izvjesnoj mjeri bilo i na kraju Rimskog Carstva; još vjerojatnije za turskih osvajanja i prisilnih naseljavanja koja su ih pratila na Balkanu, te u dojučerašnjem kolonijalnom Alžiru i svim današnjim zemljama islama.

Seljačke nastambe u Evropi Dosad smo upoznali dvije velike kategorije kuća širom svijeta: seljačke i gradske. One prve, naravno, u većem broju, više su skladišta nago prave kuće, namijenjena elementarnim potrebama 290

Suvišno I redovito: stanovanje, odijevanje i moda

ljudi i domaćih životinja. Čovjeku zapadne civilizacije vrlo je teško predstaviti sebi seljačke nastambe islama ili Azije, u njihovoj neg dašnjoj svakidašnjoj realnosti. Ovdje kao i drugdje, s obzirom na povijesno poznavanje, privilegirani kontinent je Evropa. Ipak, privilegija je vrlo umjerena. Evropska seljačka kuća gotovo se ne pojavljuje u književnim dokumentima. Onaj klasičan opis Noćla dc Faila tek je brza skica jedne bretonske kuće oko sredine XVI. stoljeća .26 Isto je i opis one finske farme blizu Petrograda (1790), ipak dan s rijetkom preciz nošću: sastoji se od skupine drvenih koliba, većinom u ruše vinama; nastamba je jednostavan čađavi prostor, dvije male staje, kupaonica (sauna), peć za sušenje žita ili raži. Pokućstvo? Stol, klupa, željezni kotao, bure, vedro, bačve, drveno i zemljano posu đe, sjekira, lopata, nož za rezanje kupusa .27 O fizionomiji čitavih sela ili unutrašnjosti velikih kuća u kojima su zajedno živjeli ljudi i životinje obično više saznajemo sa crteža ili slika. Još više nam govore običajni propisi seoske grad nje. U selu se ništa ne gradi niti popravlja bez odobrenja zajednice ili autoriteta gospodara koji određuje pristup kamenolomima gdje se vade kamen ili glina, i šumama odakle potječe drvo za gradnju kuće. U Alzaccu u XV. stoljeću, za jednu kuću treba oboriti pet velikih stabala, i isto toliko za hambar.2fl Ovi propisi nas obavje-

Seoska kuća u Njemačkoj (XVI. st.) sa slam natim krovom; u prvom planu su kolica i bunar s m otkom . Gravira na drvetu dio je C o sm o g ra p h ie Sebastiana Miinstera, 1543• Germanisches nationalm useum , Niimberg. (Otisak Muzeja) 291

Fernand Braudel / Strukture svakidašnjici

štavaju i o načinu na koji se plela trska ili slama oko krovne konstrukcije; o kamenju koje se u planinskim predjelima stavlja na šindru da vjetar ne odnese krov; o relativno maloj opasnosti od požara koju predstavlja slamnati krov dugo izložen vremenskim nepogodama; o tome kako je svaki stari slamnati krov, koji se zamjenjuje, odlično gnojivo; o hrani koja se stoci može ponuditi u gladnim razdobljima (kao u Savoji u XVIII. stoljeću);29 o načinu miješanja gline i drva ili o razmještaju daski u glavnoj prostoriji; o običaju označavanja krčme posebnim znakom, bilo da se radi o obruču od bačve ili kruni, kao u Njemačkoj. Seoski trg, zid koji često okružuje skupinu kuća, tvrđava koja je često crkva, opskrba vodom (izvor, fontana, bunar), raspoređivanje seoske kuće na nastambu za ljude, životinje i hambare za žito — toliko poznatih detalja koji se uostalom zadržavaju sve do XIX. stoljeća, pa i duže. U Varzyu (Nievrc), malom gradiću u Durgundiji koji više podsjeća na selo, kuće bogataša su seljačkog tipa, i popisi iz XVII. stoljeća koji ih opisuju spominju samo jedan veliki stambeni prostor koji je istodobno kuhinja, spavaonica i dnevni boravak.30 Iskopavanja napuštenih sela u SSSR-u, Poljskoj, Madžarskoj, Njemačkoj, Danskoj, Nizozemskoj i Engleskoj, iz posljednjih dva desetak godina, a odnedavno i u Francuskoj, malo pomalo ispu njavaju dotad kronične praznine u informacijama. Stare seljačke kuće nađene u madžarskoj pusti ili drugdje, otkrivaju oblike, pojedinosti (peć od opeke, na primjer) koje su se održale. Prva francuska iskopavanja (1964. i 1965) vršena su u tri napuštena sela: Montaigut (Avcyron), Saint-Jcan-Le-Froid (Tarn), Dracy (Cote-d’Or), prvo dosta veliko, treće bogato raznim predmetima, drugo dovoljno sređeno da se može rekonstruirati s njegovim bedemom, jarkom, cestovnim pristupom, popločenim ulicama koje imaju odvodne kanale i jednom od stambenih četvrti, dvije ili vjerojatno tri crkve građene jedna nad drugom, impozantnijih dimenzija od posljednje kapele koja je još vidljiva, te s grob ljem...31 Ove iskopine otkrivaju relativnu mobilnost sela i zaselaka, koji se stvaraju, rastu, postaju tijesni i kadšto se sele. Ponekad su to neopoziva »napuštanja«, oni Wustungen na koje su upozorili njemački povjesničari i geografi. Još češće, unutar danog teritorija, dolazilo je do jednostavnih pomaka od središta gravitacije; iz napuštenog sela ljudi, pokućstvo, životinje, kamenje, sve se pre selilo nekoliko kilometara dalje. Prigodom tih promjena može se izmijeniti i sam oblik sela. Zbijeno selo iz Lorraine, čini se, datira 292


Dracy, selo u vinogradarskom dijelu Bitrgundije, napušteno između 1400. i 1420; iskopavanja su otkrila otprilike 25 nastambi. Ovdje vidimo dvije kuće; ona ti prvom planu, tipična, podrazumijeva po drum (nad kojim se nalazi hambar), zatim veliku prostoriju za stanovanje s podom od nabijene zemlje; ma li prozori su jako prošireni prema unutra, niše u debljini zida. (Slika Srednjovjekovne arheološke grupe E. P. II. E. S. S.) iz XVII. stoljeća.32Šumarak u vendejskoj Gatine nastao je u istom razdoblju stvaranjem velikih, izoliranih majura koji su promijenili pejzaž .33

Ali mnoga sela ili kuće bez sumnje su nepromijenjeni stigli do nas. Dovoljno ih je pogledati. Osim gradova muzeja postoje i sela muzeji uz pomoć kojih sc može sagledati prošlost, iako je na tom putu veliki problem točno odrediti vrijeme etapa. Linije moguće rekonstrukcije određuju i velika istraživanja — rezultati objavljeni za čitavu Italiju,34 dok se za Francusku tek imaju objaviti (ukupno 1.759 neobjavljenih monografija)35. Ondje gdje život nije previše ubrzao svoj tijek, kao na primjer na Sardiniji, Često sc mogu naći netaknute seljačke kuće, drugačije uređene, ali ipak tako da odgovaraju namjeni i udobnosti njihovih stanovnika, zavisno o različitim dijelovima otoka.36 293


Uostalom, svaki putnik, svaki turist će ih sam prepoznati, bez znanstvenih istraživanja, u planinskim interijerima sačuvanim u muzeju u Innsbrucku ili savojskoj kući koja još stoji na svom mjestu i ukus je turista nije uništio, s drvenim kaminom, la bome, gdje se ostavljaju na dimu šunke i kobasice. U Lombardiji će također naći one velike seljačke kuće iz XVII. stoljeća, u Kataloniji one prekrasne masie iz XV. stoljeća, sa svodovima i lukovima, lijepim kamenom.37 U oba slučaja, radi se zasigurno o kućama bogatijih seljaka. I svakako rijetkostima.

Kuće i stanovi u gradu Svakako je lakše posjetiti gradske bogataše, u Evropi naravno, jer izvan nje, izuzev vladarskih palača, nije sačuvano gotovo ništa od starih kuća, jer materijali nisu odoljeli vremenu. I tako nemamo pouzdanih svjedočanstava. Ostanimo dakle na ovom kontinentu. U Parizu je muzej Cluny (obitavalište opata od Clunya), nasuprot Sorbonni, sagradio 1498. (za manje od 13 godina) Jac ques d’Amboise, brat kardinala koji je dugo bio ministar Luja XII. Kratko vrijeme 1315. poslužio je kao sklonište za vrlo mladu udovicu Luja XII, Mariju Englesku. Rezidencija obitelji Guise od 1553- do 1679, u četvrti Marais, danas je zgrada Nacionalnih arhiva, dok je Mazarin od 1643-1649. stanovao u Nacionalnoj biblioteci, ako tako možemo reći. Kuća sina Samuela Bernarda (najbogatijeg trgovca u vrijeme Luja XIV), Jacquesa-Samuela, grofa Coubcrta, u ulici Dac (br. 46), nekoliko metara udaljena od bulevara Saint-Germain, bila je sagrađena od 1741. do 1744. Devet godina kasnije, 1753, njen vlasnik je bankrotirao: žrtva je bio čak i Voltaire...38 No ako se umjesto Parizom, pozabavimo jednim tako dobro očuvanim gradom kakav je Krakov, mogli bismo posjetiti princa Czartoryskog, ili onog prebogatog trgovca XIV. stoljeća, Wicrzyncka, čija se kuća nalazi na trgu Rynck (Trž nica, na poljskom), gdje se i danas može ručati. U Pragu, uz opasnost da se izgubimo, možemo posjetiti golemu i odviše pono situ kuću Wallenstein, na obali Moldave. U Toledu, muzej vojvode od Lerma svakako je autentičniji od Grecove kuće. Na skromnijoj razini, tu su pariški stanovi iz XVI. stoljeća, planove kojih —zahvaljujući pedantnosti notarskih arhiva — mo žemo točno nacrtati. Ovi planovi govore sami za sebe, ali to nisu stanovi za svakog.39Jer čak i kad se bude povećao broj građevina, 294


KUĆA SA DVA GLAVNA DIJELA I GALERIJOM SVRATIŠTARA JEANA ALAIREA (Arh. Nat.; Min. Centr. XIX-269, 9. srpanj 1540.)

KUĆA S DVA GLAVNA DIJELA NICOLASA BRAHIERA POVJERENIKA U CHATELETU (Arh. N a t.; Min. Ćentr. LIV-2, 28. svibnja 1528.)

0

t-

d vorište

\ \

|§

soba

j| | soba r

Ulica grofice d 'Artois

KUĆA S JEDNIM GLAVNIM DIJELOM GEORGESA DESQUELOTA, APOTEKARA MIRODIJARA (Arh. N at.; Min. Centr. CXXII-52, 4. kolovoz 1541.) dvorište garderoba

dvorana

m ala soba

6$

radionica

\1

y kuhinja

\ \

i\

dvorište

=r

(«

soba

P

m

soba

1______ Ulica Saint-Honorš prizem lje

p rvi kat

drugi kat

22. STANOVI U PARIZU U XVI. STOLJEĆU

295


prekomjeran u očima Parižana iz XVII. i XVIII. stoljeća, siromasi će i dalje stanovati u bijednim uvjetima, gore nego danas, što nije malo rečeno. Obično vlasništvo trgovaca vinom ili vlasuljara, namještene sobe u Parizu, prljave, pune buha i stjenica, služe kao skloništa javnim ženama, kriminalcima, strancima, siromašnim mladim lju dima tek prispjelim iz provincije. Policija ih bezobzirno pregle dava. Oni koji imaju malo više novca stanuju u novim mezaninima, koje arhitekti grade uz popust, »poput spilja«, ili na posljednjim katovima kuće. Općenito, što je viši kat na kojem se stanuje, to je gori društveni položaj. Na šestom, sedmom katu, u mansardama ili potkrovljima stanuje bijeda. Neki se uspiju izvući, Grcuze, Fragonard, Vcrnet, živjeli su ondje i »ne crvene zbog toga«, ali drugi? U »predgrađu Saint-Marcel«, najgorem od svih, 1782. »cijela je obitelj često stanovala u jednoj sobi... gdje su ležajevi bez zastora a kuhinjsko posude se miješa s noćnim posudama.« Sva kog tromjesečja množe se nagle, sramne selidbe od kojih je najteža ona božična koja tjera u hladnoću zime. »Nosač slaže na samar svu imovinu jadnika: krevet, slamaricu, stolice, stol, ormar, kuhi njski pribor, te sve to nosi s nekog petog kata na šesti (...). Istina je da u samo jednoj kući u predgrađu Saint-Honorć (oko 1782) ima više novca nego u čitavoj četvrti Saint-Marcel zajedno...«. A četvrt je povremeno izložena i poplavama Bićvre, »rijeke Gobelina«.40 Što da se tek kaže o tijesnim kućama malih gradića poput Bcauvaisa, slabe konstrukcije, »s dvije prostorije dolje i dvije na katu, a u svakoj stanuje po jedna obitelj«!41 Ili o onima iz Dijona »koje su sve u dubinu, a na ulicu je okrenuta samo uska fasada«, s oštrim zabatima »poput kape luđaka« koje su također sagrađene od greda i nepečene opeke, načinjene od glinaste zemlje i sječene slame.42 Situacija je svagdje ista. U holandskim gradovima i samom Amsterdamu, siromasi stanuju u niskim kućercima ili u podru mima. Ta siromašna kuća — koja je predstavljala pravilo prije općeg bogatstva u XVII. stoljeću — sastoji se od dvije prostorije: »sprijeda soba, straga soba«. Kad su se povećavale, te otada »gra đanske« kuće, i dalje s uskom fasadom ali služeći samo jednoj obitelji, širile su se kako su mogle, u visinu i dubinu, u podrum, na kat, u »viseće sobe«, sve sama skloništa i nadgradnje; prostorije su međusobno povezane stubama ili stepeništima uskim poput ljestvi.43 U Rembrandtovoj kući, iza svečane dvorane nalazi se soba i krevet u niši gdje se odmara bolna Saskija. 296


Presudna raskoš u XVIII. stoljeću bit će prije svega cijepanje stanova bogatih. Siromasi će snositi posljedice toga, ali to je drugo pitanje. S jedne strane je stan, mjesto u kojem se jede, spava ili podižu djeca, gdje žena preuzima ulogu samo gospodarice kuće i gdje se, s preobiljcm radne snage, skuplja jedno domaćinstvo koje radi ili se pravi da radi, brbljavo i prilično perfidno, također zastrašeno: jedna riječ, sumnja, krađa znače zatvor, vješala... S druge strane je kuća u kojoj se radi, dućan u kojem se prodaje, ured u kojem se provode najljepši dani.4*1Dotad je vladao režim neodvajanja: gospodar je imao radnju u svojoj kući; u njoj su stanovali radnici i naučnici. Otud potječe karakterističan oblik tih trgovačkih ili obrtničkih kuća u Parizu, uskih (zbog visoke cijene terena) i visokih: u prizemlju se nalazila radionica, gore je stano vao gazda, a još više su bile sobe radnika. Tako je i svaki pekar u Londonu 1619. pod svojim krovom držao djecu, sluge i naučnike, skupinu koja je činila »the family« (obitelj), koje je šef gazda pekar.45 Čak su i kraljevski sekretari u vrijeme Luja XIV ponekad imali svoje ministarske urede u vlastitom domu. U XVIII. stoljeću se sve mijenja. I treba vjerovati da u tome ima neke logične prisile velikog grada, jer na to nailazimo i u Kantonu (kao i u Parizu i Londonu); u XVIII. stoljeću kineski trgovci, kao i evropski, imaju trgovinu na jednom kraju grada, a kuću na drugom. Tako je i u Pekingu, gdje bogati trgovci svake večeri napuštaju svoje trgovine i odlaze u četvrt u kojoj im žive žene i djeca.46 Kakva šteta za naše sagledavanje svijeta da slike strane Evropi izmiču našoj znatiželji! Sheme i slike koje dajemo o kućama islamskog svijeta, Kine i Indije izlazu se opasnosti da djeluju i jesu nepromjenljive. Čak i gradovi — neka se čitalac pozove na ono što ćemo u ovoj istoj knjizi reći o Pekingu — ne pokazuju nam svoje pravo lice. Tim više što putnici koji nas obavještavaju ne posjeduju pedantnu radoznalost Montaignca: oni se okreću prema velikim spektaklima koje očekuju njihovi eventualni čitaoci, ne gledaju kuće Kaira već piramide; niti ulice ili trgovine ili čak nastambe odličnika u Pekingu ili Delhiju, već zabranjeni carski grad i njegove žute zidine ili palaču Velikog Mogula...

297


Urbanizirana sela Očigledno jc ipak, na svjetskoj razini, da je podjela između grad skih i seljačkih kuća odviše kategorična. Dvije obitelji se susreću na razini bogatstva jer izuzev nekoliko transformacija poput onih koje spektakularno obnavljaju engleska sela u XVI. i XVII. sto ljeću ,47 mutacije na selu su odraz, posljedica same raskoši grada. Od trenutka kad je ovaj prebogat akumuliranim novcem, iznosi ga, investira u obližnja sela. On bi to činio i kad bogate ne bi tako privlačila zemlja koja oplemenjuje, dobar prihod ili bar siguran, zatim seoske jurisdikcije, udobnosti gospodskih rezidencija. Ovaj povratak selu snažna jc značajka Zapada. Promjenom smjera konjukture u XVII. stoljeću, on postaje ludost koja osvaja. Oko gradova se sve više širi velikaški i buržujski posjed. Seljački i arhaički ostaju samo udaljeni predjeli, zaštićeni od ovih strašnih apetita. Je r vlasnik iz grada nadzire svoje dobro, svoje rente, pravo; sa zemlje donosi žito, vino, perad; povremeno ondje uređuje dio zdanja za svoju upotrebu, grupirajući komade zemlje i stvarajući »majur « . 48

Vila Medici u Trebbiu, u dolini Sieve, pritoka Ama, s kapelicom, vrtovima, seljačkim zdanjim a. Kuća utvrđena u srednjovjekovnom stilu, moguće utočište, pripadala je Ivanu Crnih bandi, um rlom 1528, ocu Costma, prvog toskanskog nadvojvode. (Foto Scala) 298


To objašnjava toliki broj plemićkih farmi, »poljskih kuća«, oko Pariza. Isto vrijedi i za provansalske ladanjske kuće. Ili firen tinske rezidencije, koje su od XVI. stoljeća izvan grada stvorile jednu drugu Firencu, jednako bogatu kao što je bila prava. Ili one venecijanske vile u dolini Brente, koje su i svoju supstancu uzele od starog grada. XVIII. stoljeće prezire gradske palače u korist seoskih vila. U svemu tome, naravno, riječ ima i interes, bez obzira da li je riječ o okolici Lisabona, Dubrovnika, Dijona, Marscillca, Bordeauxa, Milana, Nurnbcrga, Kolna, Hamburga, Haaga ili Lon dona. Englesko selo XVIII. stoljeća svjedok je izgradnje skupih rezidencija. Jedna zbirka iz 1779.49 daje opis s reprodukcijama 84 takva »dvorca«, i posebno onog vojvode od Orforda u Haughtonu, u Norfolku, koji je Walpole započeo 1722. a završio 1735, s .njegovim beskrajnim dvoranama, mramorima, galerijama. Ipak, putovanje za putovanje, jedno od najljepših još danas (iako već postaje kasno), trebalo bi nas odvesti u razgledavanje ncoklasičnih vila iz XVIII. stoljeća u okolici Napulja, sve do Torre del Greco; od Barra do S. Giorgia; od Cremana do Porticia u blizini kraljevske palače; od Rcsinc do Torre Annunciata. Sve raskošna zdanja, prekrasne ljetne rezidencije između padina Vezuva i mora. Očita na Zapadu, ova gradska kolonizacija sela uostalom postoji svagdje. Tu su rezidencije koje bogataši Istanbula grade na dvije obale Bospora,50 ili alžirski odličnici na brežuljcima Sahela, gdje su vrtovi »najljepši na svijetu«.51 Ako na Dalekom istoku ta pojava nije tako očevidna, to je zbog nesigurnosti sela, ali i više zbog nedostatnosti naših podataka. Bernardino dc Ercalantc u svojoj knjizi (1577) govori (po pričanju drugih putnika) o »kuća ma zadovoljstva« bogatih Kineza, »s vrtovima, gajevima, ptičjim kavezima, jezercima«52. U studenom 1693, moskovski se ambasa dor, stigavši u blizinu Pekinga, divi »velikom broju vila ili prekras nih dvoraca koji pripadaju mandarinima i stanovnicima glavnog grada (...), s velikim kanalom ispred svake kuće i malim kamenim mostom koji služi za prijelaz«.55 Tu se radi o vrlo staroj tradiciji. Bar od IX. stoljeća kineska književnost slavi ljupkost i zadovoljstva koja pružaju ove kuće usred izvorskih voda, uvijek pokraj umjet nog jezera s »purpurnim i blistavim« cvjetovima lopoča. Sagraditi ondje knjižnicu, promatrati labudove ili »rode kako ratuju s riba ma« ili vrebati »podmuklo kuniće koji izlaze« iz svojih jazbina i gađati ih strijelama »na ulazu u rupu« —ima li većih zadovoljstava na ovoj zemlji?54 2 99

UNUTRAŠNJOSTI KUĆA

Prvi prizor jc pogled na kuću izvana, drugi je u njenu unutrašnjost. Nitko ne može tvrditi da jc prvi jednostavniji od drugog. Zapravo, svi problemi određivanja, objašnjavanja, sveobuhvatnog pogleda na svjetskoj razini, tu se postavljaju ponovo. Pri tom i opet, sagle dati što se zadržava, što se sporo mijenja, znači u glavnim crtama označiti bitna obilježja pejzaža. Jer unutrašnjosti se ne mijenjaju često kad se radi o sirotinji, bez obzira gdje se nalazi, ili o ustajalim civilizacijama zatvorenim u sebe; jednom riječju, o siromašnim ili osiromašenim civilizacijama. Jedino se Zapadna nalazi pod zna kom stalnih promjena. To jc povlastica učitelja.

Sirotinja bez pokućstva Prvo pravilo, ono o bijedi siromašnih, samo se po sebi razumijeva. Ono što se ustvrdi za civilizaciju koja je najbogatija i najspremnija na promjene, za Evropu, dostajat će a fortiori za ostale. Jer na Zapadu i seoska i gradska sirotinja živi u gotovo potpunoj bijedi. Pokućstvo i nemaju, bar ne prije XVIII. stoljeća, kad se počinje širiti elementarna raskoš (stolice, dok su se prije zadovoljavali klupa ma,55 vuneni madraci ili ležajevi od perja), i kad se u nekim regijama javlja seljačko pokućstvo za svečane prilike, obojeno ili strpljivo rezbareno. Ali to je izuzetak. Popisi nakon smrti, svjedo čanstva o istini, jasno to potvrđuju. Još u XVIII. stoljeću u Burgundiji, ako izuzmemo malobrojne imućne seljake, pokućstvo nadničara i sitnih težaka odgovara njihovoj bijedi: »lanac iznad ognjišta, kotao na ognjištu, sudovi za prženje, ’quasses’ (tave), ’m eix’ili miješalice (za kruh)..., škrinja s bravom, drveni krevet na četiri noge s madracem od perja i ’blazinom’, jastuk, ponekad vezeni pokrivač za krevet, kratke hlače od drogeta, vesta, dokoljenice, nešto alata (lopata, pijuk)...« Ali prije XVIII. stoljeća ovaj se popis svodi na nekoliko prnja, klupicu, stol, daske za spavanje, vreće ispunjene slamom... Od XVI. do XVIII. stoljeća u Bourgogni su zapisnici puni »ljudi (koji spavaju) na slami... bez kreveta i pokućstva«, i koje »od svinja dijeli samo jedna rešetka.«56 No uvjerimo se svojim očima. Na jednoj slici Adriena Brouwera 300


(1605-1638) četiri seljaka pjevaju u zboru u sirotinjski namješ tenoj sobi: nekoliko taburea, klupa, bačva koja služi kao stol na kojem su pored krpe komad kruha i vrč. To nije slučajno. Stare bačve odrezane na dva dijela, čak izrezane u obliku naslonjača, u onim seoskim krčmama tako dragim holandskim slikarima iz XVII. stoljeća, služe za svaku namjenu. I na plamu J. Steena daska položena na bačvu pretvara se u školsku klupu za mladog seljaka kojeg majka stojeći pored njega uči pisati. Pripadao bi najbjednijima da se oko njega nije znalo čitati i pisati! Nekoliko riječi

»Ruska večera«: u ovoj izbi iz XVIII. stoljeća gotovo uopće nema po kućstva; zipkaje obješena. Gravira LePrincea. Kabinet grafike. (Oti sak D. N.) 30 1


nekog starog teksta iz XIII. stoljeća same su po sebi prava slika: u Gascogni, »bogati bijelim kruhom i odličnim crnim vinom« seljaci »su sjedeći oko vatre običavali jesti bez stola i pili su iz istog vrča«.57 Sve je to dosta logično: bijeda je sveprisutna. Značajan je ukaz u Francuskoj iz 1669. koji određuje rušenje »koliba koje su na kolju izgradili lutalice i besposličari« na ivici šuma.58 Te daščarc podsjećaju na one koje su izgradili neki Englezi krijući se usred šume pred kugom koja je 1666. harala Londonom.59Jednako je mučan prizor u gradovima: u Parizu, u predgrađu Saint-Marccl, pa čak i Saint-Antoinc, samo nekoliko stolara živi bolje; u Mansu ili Dcauvaisu tkalački radnici žive u bijedi. Ali u Pescari, na Jadran skom moru, gradiću od nekoliko tisuća stanovnika, jedna anketa iz 1564. upozorava da je tri četvrtine obitelji došlih iz obližnjih planina ili s Balkana, praktično bez stana i žive u zemunicama (već slamovi), a istodobno, iako mali, grad ima svoju tvrđavu, garnizon, sajmište, luku, solane i nalazi se u Italiji iz druge polovice XVI. stoljeća, povezanoj s atlantskom i metalurškom veličinom Špa njolske.60 U prebogatoj Gcnovi, svake zime, beskućnici se prodaju kao dobrovoljni robovi na galijama 61 U Veneciji, bijednici i nji hove obitelji stanuju na dotrajalim barkama, u blizini luke (fondam enta) ili ispod mostova kanala, braća onih kineskih obrtnika na džunkama ili sampanima, na gradskim rijekama, bez prestanka na putu, uzvodno i nizvodno, u potrazi za poslom, sa svojim obiteljima i domaćim životinjama.

Tradicionalne civilizacije ili unutrašnjosti bez promjene Drugo pravilo: tradicionalne civilizacije ostaju vjerne svojem uobi čajenom dekoru. Ako se zanemare neke varijacije — porculan, slike, kipovi od bronce — jedna kineska unutrašnjost može jed nako pristajati u XV. kao i u XVIII. stoljeće; tradicionalna japanska kuća—izuzev drvoreza u boji koji je počinju ukrašavati tek u XVIII. stoljeću — u XVI. ili XVII. stoljeću, onakva je kakvu je i danas možemo vidjeti. Isto vrijedi i za Indiju. Negdašnji muslimanski interijer može se zamisliti s pomoću sasvim novih slika. Izuzev kineske, neevropske civilizacije su uostalom siromaš ne pokućstvom. U Indiji praktično nema stolica ni stola: na tamil skom riječ mecei dolazi iz portugalskog (mesa). Stolica nema ni u 302

SuviSno i redovito: stanovanje, odijevanje i moda

crnoj Africi gdje su sc umjetnici iz Dcnina zadovoljavali da opo našaju evropske stolice. Stolica ni stolova nema ni u musliman skom svijetu ili u zemljama koje su bile pod njegovim utjecajem. UŠpanjolskoj, medu uvredama koje je Perez dc Chinchon udijelio Moriskima u svom Antialeoranu (1532) nalazimo ovaj neobičan dokaz superiornosti: »Mi, Kršćani, mi sjedimo visoko, a ne na zemlji kao životinje«.62 U muslimanskom dijelu današnje Jugos lavije, u Mostaru na primjer, još prije dvadesetak godina bilo je pravilo da gosti sjede na jastucima oko niskog stola; ta tradicija sc održala u nekim obiteljima i u brojnim selima.63 Godine 1699. preporučivalo sc nizozemskim trgovcima da nose u Moskvu vrlo čvrst papir jer u Rusiji ima malo stolova i najčešće sc piše na koljenima pa treba imati čvrst papir.6,1 Naravno, Zapad je u svemu superiorniji od drugih civili zacija. One su prihvatile praktična rješenja s obzirom na stanove i pokućstvo, jeftinija od njihovih. Ali i one su u nečemu bolje: kod islama su to javna kupališta, ipak preuzeta od Rima; u Japanu je to elegancija, čistoća najskromnijih unutrašnjosti kuća, spretno is korištavanje prostora za spremanje. Kad se Osman Aga našao na putu svog mukotrpnog oslobođe nja (Nijemci su ga zarobili ili, bolje, pretvorili u roba deset godina ranije, za vrijeme zauzeća Lipovc), prolazi kroz Budim (koji su kršćani ponovo oslobodili 1686.) i sretan je tog proljeća 1699. godine jer može otići »u prekrasna gradska kupališta«.65 Naravno, riječ je o turskim kupalištima uređenima na obali Dunava, niže od utvrđenog grada, kamo je svatko u vrijeme turske vlasti mogao ući besplatno. Za Rodriga Vivera, koji ih je vidio 1609,66 japanske kuće ne izgledaju s ulice lijepo kao Španjolske, ali ih nadilaze ljepotom svoje unutrašnjosti. U najskromnijoj japanskoj kući sve je uredno složeno i sklonjeno od indiskretnih pogleda već od jutra: krevetni jastuci, sveprisutne slamnate prostirke, svijetle pregrade prostora, sve je u redu. Ipak, koliko nedostataka! Nema grijanja. Za osnovno se, kao i u mediteranskom dijelu Evrope, mora pobrinuti sunce. A ono se ponekad loše brine. U turskom dijelu muslimanskog svijeta čak nema ni kamina (ako sc izuzme monumentalni kamin istanbulskog Seraja). Jedino rješenje je posuda za žeravicu., koja se može ispuniti drvenim ugljenom ili žeravicom. U muslimanskom dijelu današnje Jugoslavije kuće nemaju kamina. Oni postoje u Perziji, u sobama bogataša, ali su uski »jer Pcrzijanci, da bi izbjegli dim i 303

Fernand Braudel/ Strukture svakidašnjici

štedjeli drvo, koje je veoma skupo, gore ga u uspravnom polo žaju«.67 Kamina nema ni u Indiji ni na otocima Indonezije (uos talom, ondje nisu ni potrebni). Ni u Japanu, gdje može biti jako hladno: dim iz kuhinjskog ognjišta »ima kao jedini izlaz otvor načinjen na krovu«; posude za žeravicu jedva da mogu zagrijati loše zatvorenu prostoriju,68 a kupke s kipućom vodom, u posu dama koje se griju na drva i koje posjeduje svaka kuća, također služe za grijanje kao i za pranje. Naprotiv, u sjevernoj Kini, hladnoj poput Sibira, zajednička prostorija se grijc tako da se zapali »vatra u maloj peći smještenoj kod ulaska na podij koji se nalazi pri dnu prostorije i služi za spavanje. Kod bogatijih ljudi u Pekingu peći su veće: idu ispod stanova i zagrijavaju se izvana«. Kao neka vrsta centralnog grijanja. Ali siromašne kuće često se zadovoljavaju elementarnom posu dom za žeravicu: »peć na gorući ugljen« 69 Isto i u Perziji, gdje je često jako hladno.70 Znači da je grijanje, uz nekoliko izuzetaka, rijetko ili nikakvo. Pokućstva ima malo ili ništa. Muslimanska područja poznaju neko liko škrinja od skupocjena drva u kojima se čuvaju odjeća, tkanine i kućne dragocjenosti; upotrebljavaju se obavezno niski stolovi a ponekad i široki komadi kože postavljeni u drveni okvir. U turskim i perzijskim kućama kao ormari služe niše načinjene u zidovima soba. Ali »nema kreveta ni stolica kakve mi poznajemo, nema ogledala ni stolova ni okruglih stolića s jednom nogom, ni slika«. Ničega, osim madraca koji se uvečer prostiru a ujutro spremaju, brojnih jastuka i divnih sagova od vune živih boja, ponekad nago milanih jednih na druge71 i kojima se kršćanski svijet oduvijek strasno divi. To je pokućstvo nomada. Bogatstva izložena u muzejima Istanbula sastoje se od skupo cjenih tkanina često ukrašenih stiliziranim tulipanima, prekrasnih žlica od kvarca, bjelokosti, paprova drva, inkrustriranih kožom, srebrom, sedefom ili koraljem; ciparskih ili bolje kineskih por culana, basnoslovnog nakita i dva ili tri izvanredna prijestolja, potpuno obložena rubinima, smaragdima, tirkizima, biserjem. Isti dojam ostavlja točan popis blaga onog kurdskog princa kojeg je turska vojska zarobila 1655. i dala na dražbu: kovčezi od bjelokos ti, ebanovine i čempresovine, škrinjice obložene blještavim dra gim kamenjem, boce s ružinom vodicom sjajne od briljanata, posude za izgaranje mirisa, štampane knjige sa Zapada, korani obogaćeni dragim kamenjem, poneko slavno kaligrafsko djelo, srebrni svijećnjaci, kineski porculan, vrčevi od ahata, zdjele i 304


Kineska zdjelica spočetka XVIII. stoljeća; sjedeći na stolici čovjek čita u nekompaviljonu. Scenaje vjerojatno uzeta iz nekog romana. Muzej Guimet. (SlikaM. Cabauda) tanjuri iz Iznika, oružja dostojna Tisuću i jedne noći, sablje s oštricama od izvanrednog čelika i koricama koje su remek-djela draguljarstva, gomile novca, sedla optočena zlatom i, na kraju, stotine tigrovih koža i bezbroj sagova...72

Dvostruko kinesko pokućstvo U stoljećima koja nas zanimaju, u Kini nije bilo življih promjena, već jedna latentna zamršenost koja je izdvaja od svih drugih neevropskih zamalja. Ona je doista izuzetak obiljem pokućstva rafinirane izrade, skupocjenim drvom koje se često uvozi izdaleka, lakovima, ormarima, etažerama s redovima znalački postavljenih polica, niskim i visokim stolovima, stolicama, klupama i tabureima, krevetima, najčešće sa zastorima, pomalo kao na negdaš njem Zapadu. Njena najveća originalnost (jer podrazumijeva jedan način života) svakako je upotreba stola sa stolicom, tabureom ili klupom. Ali treba zapamtiti da se to ne odnosi na staru 305


Kinu. Kad je Japan preuzeo, pedantno je kopirajući, sav materijal kineske civilizacije Tang (618-907), nije našao ni stolice ni visoki stol. I doista, sadašnje japansko pokućstvo točno odgovara arhajskom pokućstvu Kine: niski stolovi, nasloni za laktove koji položaj pri klečanju čine udobnijim, madraci (japanski tatami) na više ili manje visokim podijima, nisko pokućstvo za spremanje stvari (police i sanduci u nizovima), jastuci, sve je prim jereno

životu na razini zemlje. Stolica je vjerojatno stigla u Kinu u II. ili III. stoljeću n. e., ali trebalo je proteći dosta vremena prije nego što je postala uobi čajenim komadom pokućstva (prvo svjedočanstvo o njoj je iz 535-540. godine: stećak u muzeju u Kansas Cityu, Sjedinjene Države). Porijeklo joj je vjerojatno evropsko, ma kakav da je put kojim je stigla čak onamo (kroz Perziju, Indiju ili sjever Kine); uostalom, stara kineska imenica koja je označava i danas znači: »barbarska postelja«. Vjerojatno je prvenstveno služila kao počas no sjedište, laičko ili vjersko. Čak je donedavna stolica u Kini bila namijenjena počasnom gostu ili starijim ljudima, jer je u upotrebi češće bio tabure, kao i u srednjovjekovnoj Evropi. Ali ono što je važno jest sjedeći položaj koji impliciraju i stolica i tabure, što znači način života, niz kretnji supromih onima iz starovremenske Kine i iz drugih azijskih zemalja, i uostalom, svih neevropskih zemalja: ako je stolica prešla Perziju i Indiju, na

Dvanačina sjedenja. Lijevoje Sitnoslikar, perzijska kopija portreta ne kog Turčina koja se pripisuje GentileuBelliniu (1424-1507). ZbirkaJ. Doucet. (Otisak Giraudon) 306


... i Cbardinov pisar (XVIII. stoljeće). Kabinet grafike. (Otisak B N.) prijelazu kroz te zemlje nije naišla na odobravanje. Ali već od XIII. stoljeća, na primjer, na jednom kineskom svitku koji nas vodi duž seoskog puta, zatim kroz neki kineski grad, u seoskim krčmama i gradskim trgovinama mogu se vidjeti visoki stolovi s klupama i razne stolice. U Kini je ta akvizicija odgovarala novom umijeću života, utoliko originalnijem što nije isključivao starovremenske načine postojanja. Posljedica toga je da će Kina posjedovati dva tipa pokućstva, nisko i visoko pokućstvo. Velika zajednička prostorija, toliko karakteristična za čitavu sjevernu Kinu, dvostruka je: na nižoj razini, stolica, klupice i klupa nalaze se pored visokog stola, visokog orm ara (često s ladicama), ali Kina nije nikad upoznala šifonijeru ili komodu samo sa ladicama, ili vrlo kasno kao izoli ranu pojavu, kao imitaciju Evrope iz XIX. stoljeća; pokućstvo starog tipa, ili japansko, postavlja se na višoj razini, na velikom postolju sagrađenom od opeke u visini klupe, iznad drugog dijela prostorije; to je kang, koji se grije uz pomoć ugrađenih cijevi, pokriven madracima ili pustom, jastucima, sagovima živih boja, s 307


niskim stolom, orm arim a i škrinjama, također vrlo niskim. Tu se spava zimi, u zaklonu od hladnoće; tu se, sjedeći na podu,'prim a i pije čaj; tu žene šiju ili tkaju sagove. Prije nego što se popne na Kang, Kinez se izuje ostavljajući na nogama samo plave plamene čizme s variranom potplatom koje m oraju biti besprijekorno čiste. Na jugu Kine grijanje nije potrebno, ali i ondje susrećem o dva tipa pokućstva. Kad u XVII. stoljeću u Kantonu O. de Las Cortes crta prizore koji su m u pred očima, prikazuje Kineze kako sjede oko pravokutnog stola objedujući. Kad nam predstavlja nosiljku od lakog drva, ma kako da je različita, načinjena je na istom principu kao i evropska. Kratki sažetak koji prethodi postavlja problem e ove ipak začudne mutacije, a da ih ne rješava. Vidjeti u tome jednostavnu avanturu stolice i brojne posljedice koje njeno prihvaćanje izaziva, jedno je od onih simplicističkih objašnjenja kojima obiluje povi jest negdašnjih tehnika. Stvarnost (vratit ćemo joj se općenito u slijedećem poglavlju) uvijek je mnogo složenija. Zapravo, Kina je doživjela (recimo otprilike negdje prije XIII. stoljeća) snažan za mah života i neku vrstu podjele između života u sjedećem i klečećem položaju; ovaj je domaći, onaj prvi službeni: prijestolje suverena, sjedište mandarina, klupe i stolice u školama... Sve to zahtijevalo bi objašnjenja i istraživanja izvan našeg dometa. Ipak, značajno je ustanoviti da u cijelom svijetu postoje dva načina ponašanja u svakodnevnom životu: sjedeći i klečeći položaj, koji

» Ž e n e i z H i n d u s t a n a « z a v r i j e m e o b r o k a , m i n i j a t u r a — ilustracija M a n n u c c i j e v e Povijesti In d ije K a b i n e t g r a f i k e / O t i s a k B . N .) 308

Suvišno i redovito:'stanovanje, odijevanje i moda

Lov na jelena u Aranjuczti iz 1665: prisutne su i dvorske dame koje sjede na muslimanski način najastucima. Ispod tribine na kojoj se one nalaze, bit će masakrirane životinje koje ubiju lovci. Ia Caceria dei tablaclillo cn Aranjucz, Muzej Prado. (Poto Mas.) je sveprisutan, osim na Zapadu, a oba su prisutna samo u Kini. Tražiti porijeklo tog ponašanja u Evropi, vodilo bi do antike i do samih korijena zapadne civilizacijo. Ali, kao zaključak, evo nekoliko slika. Na japanskim volov skim zaprežnim kolima nema sjedišta za putnike, kako je i pravo. Na jednoj perzijskoj minijaturi, neki vladar na prostranom prije stolju sjedi prekriženih nogu. Jučer u Kairu, na fijakerima za iznajmljivanje, egipatski kočijaš, imajući snop slame ispred svog sjedišta, savijao je noge, iako ih je mogao ispružiti. Najzad, riječ je doista o razlici koja jc gotovo biološka :73 odmarati se na japanski način klečeći na petama ili sjedeći prekriženih nogu, kao u m us limanskim zemljama i u Turskoj, ili čučeći kako često čine hindusi, nemoguće je, ili bar vrlo teško, za Evropljane, kojih način sjedenja 309


začuđuje Japance, koji ga opisuju zgodnim izrazom: »Qbjesiti noge...«. Ali eto, zimi 1693, putnik Gcmclli Carcri putuje u turskoj »kočiji« ili radije bugarskoj, od Galipolja do Jedrena. U kočiji nema sjedala: »Kako ja nisam bio naviknut, piše on, sjediti prek riženih nogu na turski način, vrlo loše sam se osjećao u toj kočiji bez sjedala i načinjenoj tako da se nijedan Evropljanin u njoj ne bi udobno osjećao«. U indijskoj nosiljci taj isti putnik, dvije godine kasnije, »prisiljen je da leži kao u krevetu«74. Obaveza koja nam se i ne čini tako mučna. Ali i u Pekingu su kočije često bez sjedala, i John Barrow gunđa, kao i Gcmclli Carcri, »da su to za Evropljane najgora vrsta kola koja se mogu zamisliti«.75 Samo su Kinezi naučeni na oba položaja bez razlike (iako se Kinezi tatarskog porijekla u načelu malo koriste stolom i stolicom); u Pekingu u tom smislu postoji i razlika u stilu života između kineskog dijela grada i tatarskog. Neki Francuz, koji je došao u Peking 1795. godine kao član nizozemskog poslanstva, priča: »Mandarini su nam ponudili da sjednemo prekriženih nogu, ali vidjevši da nam je taj položaj neugodan, odveli su nas u jedan veliki paviljon (...) sa stolovima i stolicama« raskošnije namješten: »na podiju se nalazi veliki sag, a ispod podija je upaljena vatra«.76 Na Zapadu je susret iberske i islamske kulture u Španjolskoj načas izazvao sličnu situaciju. Razmatranje Pereza de Chinchćna, koje smo citirali, o muslimanima koji »sjede na zemlji poput životinja« nastavio je ovaj u drugom obliku, na prvi pogled nerazumljivom: »... na zemlji poput žena«. To je zato jer su španjolske žene dugo vremena (sve do XVII. stoljeća) zadržale običaj da sjede na jas tucima na arapski način. Odatle i izraz tom ar la almohadilla (doslovno: uzeti jastuk) u značenju da je neka dvorska dama stekla pravo da sjedi pred kraljicom. U vrijeme Karla V u dvorani za primanje za žene77 je bio rezerviran podij opremljen jastucima i niskim pokućstvom. Kao da ste u Kini.

Crna Afrika Siromaštvo ljudi ili siromaštvo civilizacije daje isti rezultat. Za »kulture«78je zbroj isti — dvostruko siromaštvo —i bijeda se vuče kroz stoljeća. S takvim se prizorom susrećemo u crnoj Africi i o njemu bismo, zbog brze potvrde, željeli nešto reći. Na obalama Gvinejskog zaljeva, gdje se uspostavlja i prodire evropska trgovina, nema zbijenih gradova ni u zapadnom ni u 310


kineskom smislu. Seljaci — ne kažem nesretnici (ta riječ sama po sebi nema nikakva smisla), ali svakako bijednici —već su od opisa prvih sela koje su dali putnici privukli našu znatiželju. U stvarnosti nema pravih nastambi: kolibe od blata načinjene od granja ili trske, »okrugle poput golubinjaka«, rijetko prema zane vapnom, bez pokućstva (osim zemljanih posuda i košara), bez prozora, pažljivo zadimljene svake noći da se izbace komarči, maringouins, kojih jc ubod bolan. »Nisu svi naviknuti kao oni (crnci)«, piše O. Labat (1728), »da budu dimljeni kao šunke i poprime miris koji zaustavlja srce onima koji se počnu družiti s crncima«.79 Ostavimo po strani srčane probleme, ne dajući im previše važnosti. Drazilski povjesničari i sociolozi nam kažu (ali najzad, nitko u to ne mora povjerovati) da crnci izbjeglice, koji su se smjestili u sertaoima, u nezavisnim republikama, pa čak i crnci koji žive u gradskim slamovima (les mucambos) žive zdravije u XIX. stoljeću od svojih gospodara na plantažama ili u gradu.80 Pažljivije promatranje u Africi pokazuje nam osim običnih koliba, nekoliko lijepih nastambi premazanih vapnom, ali to je već raskoš, bez obzira kako mala, u odnosu prema općoj sudbini. Još više dolazi do izražaja, istina vrlo mali broj, kuća na »portugalski«, a primjer je došao od starih osvajača kojih jezik i danas govore »prinčevi«: kuće s »otvorenim trijemom«, s »malim čvrstim drve nim stolicama (da posjetioci mogu sjesti) i čak stolovima, i svakako s malo palmina vina za odabrane goste. U takvim kućama žive lijepe mulatkinje koje su osvojile srce kralja zemlje ili neki bogati engleski trgovac, Što se svodi na isto. Ta kurtizana koja vlada nad »kraljem« Barrea, odijeva se u »mali satenski korzet po por tugalskoj modi« i nosi »kao suknju (sic) jednu od onih lijepih urođeničkih pregača koje dolaze s otoka Saint Yaguc ili onu iz Cape Verdea (...), otmjenu pregaču jer je nose samo odličnici; one su doista vrlo lijepe i fine.«01Zabavan je dojam koji ova slika izaziva jer dokazuje da se i u širokom prostranstvu afričkih zemalja susreću uobičajene obale: dobra i loša strana života, bijeda i raskoš.

Raznovrsno pokućstvo Zapada U odnosu na Kinu i ostali svijet originalnost zapadne civilizacije s obzirom na pokućstvo i unutrašnje uređenje svakako je u njenoj sklonosti promjenama, relativno brzoj evoluciji, koju Kina nikad 311


nije upoznala. Tu se sve mijenja. Svakako ne od danas do.sutra, ali ništa ne izmiče višestrukoj evoluciji. Korak više u nekom muze ju, nova dvorana i prizor se mijenja, a promijenio bi se na sasvim drugi način da se nalazimo u nekom drugom dijelu Evrope. Zajedničke su samo velike preobrazbe, izvan važnijih pomaka, oponašanja i više manje svjesnih zaraza. Svakodnevni život Evrope miješa tvrdokorno različite boje: sjever nije jug, evropski zapad nije Novi svijet, stara Evropa nije nova, ona koja se širi prema istoku sve do divljeg Sibira. Pokućstvo je svjedok tih opreka, potvrda onih minijaturnih postojbina na koje se dijeli zapadni svijet. I više od toga — treba li to ponavljati? — društvo, neprestano u sporovima, ima nešto reći. Najzad, i pokućstvo ili radije sve ono što je ukras jedne kuće svjedoči o širokom ekonomskom i kulturnom kretanju koje Evropu vodi prema onome što je sama nazvala prosvjetiteljstvom, prema na pretku.

Parketi, zidovi, stropovi, vrata i prozori Ako bolje razmislimo, u poznatoj okolici našeg sadašnjeg života sve razotkriva nasljeđe, negdašnje tekovine: pisaći stol na kojem pišem, ormar u koji se sprema rublje, obojeni papir nalijepljen na zidove, stolice, drveni parket, gipsani strop, položaj predmeta, kamin, stubište, prisutnost ukrasnih sitnica, gravira, slika. Na os novi moderne unutrašnjosti kuća ja u mašti mogu rekonstruirati staru evoluciju, odvrtjeti unatrag film koji će čitaoca odvesti dav nim raskošima koje su se ipak sporo rađale. To znači fiksirati oznake, napisati abecedu povijesti pokućstva. Ništa više, ali treba početi od početka. Jedna nastamba uvijek se sastojala od četiri zida, stropa, poda, jednog ili više prozora, jednih ili više vrata. Tlo u prizemlju dugo je bilo od nabijene zemlje, zatim poplo čeno ili taracano. I na starim minijaturama opločenje je često raskošno. To je raskoš koju nije teško istaći. Inkrustirane ploče su uostalom u upotrebi već od XIV. stoljeća, »plombirane« ploče (premazane lakom na bazi grafita) pojavljuju se već u XIV. stoljeću, keramičke pločice u XVII. stoljeću nalazimo svagdje, Čak i u skrom nim kućama. Ipak, mozaika nema, bar ne u Francuskoj, prije kraja 312


XVII. stoljeća. Što se tiče parketa u današnjem smislu, takozvanog »parketa na spajanje«, on se pojavljuje u XIV. stoljeću, ali u modu je došao tek u XVIII. stoljeću u mnogim oblicima, kao »mozaik« u madžarskom stilu...82. Potreba za drvom raste. Voltaire može pisa ti: »Hrastovi su nekad trulili u šumama; danas su pretvoreni u parkete«. Strop se dugo vremena nazivao »podom«: on je bio tek parket tavana ili gornjeg kata sa svojim držačima od greda i balvana, vidljivim i ružnim u običnim kućama, blanjanim, ukrašenim ili pokrivenim tapetama u bogatim kućama. Na početku XVII. stoljeća moda nadošla iz Italije pokriva grede i podne daske kazetama od rezbarenog drva, pozlaćenim i ukrašenim mitološkim prizorima. Tek u XVIII. stoljeću počinje moda svijetlih stropova. Gips i štukature pokrivaju drveno krovište i u nekim starim zdanjima mogu se i danas ispod tih akumuliranih slojeva naći daske i grede obojene prije tri stoljeća cvijećem ili baroknim ornamentima.83 Najneobičnija stara navada, do XVI. stoljeća, pa čak i dalje, sastoji se u pokrivanju parketa prizemlja i soba slamom zimi, a zelenom travom i cvijećem ljeti. »Ulica Fouarre, kolijevka našeg Univerziteta za književnost i egzaktne znanosti, duguje svoje ime slami kojom se pokrivao pod dvorana za učenje«84 Isti običaj vladao je i u kraljevskim stanovima. U lipnju 1549, na banketu koji je grad Pariz upriličio u čast Catarinc Medici »posebno se pazilo da se pod dvorane pospe mirisnim travama.«85 Na balu u čast vjenčanja vojvode od Joycusca anonimna slika (1581-1582) prika zuje parket posipan cvijećem. No to cvijeće, trave, trsku trebalo je obnavljati, što nije uvijek bio slučaj u Engleskoj, bar prema rije čima Erazma, tako da su se po podu nakupljali prljavština i otpaci. Usprkos tim manama, neki liječnik preporučuje još 1613- upo trebu strukova zelenih trava »u lijepoj sobi prekrivenoj pros tirkama ili sagovima i posutoj ružmarinom, mentom, origanom, mažuranom, lavandom, žalfijom i drugim sličnim travama«.86 Slama, trave, uz trsku ili peruniku, stavljali su se duž zidova — ali ovaj poljski ukras povlači se pred pletenim slamnatim prostirkama koje su poznate oduvijek i uskoro se izrađuju u raznim bojama, s arabeskama, a zatim pred upotrebom sagova. Ovi se pojavljuju vrlo rano; debeli, živih boja, oni pokrivaju pod, stolove kojima se često ne vide noge, škrinje, pa čak i gornje dijelove ormara. Na zidovima prostorija premazanih uljem ili ljepilom, cvije će, grančice i trska ustupaju mjesto tapiserijama koje »se mogu izrađivati od svake vrste tkanine poput baršuna, damasta, brokata, 313


imitacije brokata, satena iz Brugcsa, grubog plama« ali taj naziv bi možda trebalo sačuvati, upozorava Savary (1762) za »bergamske tapiserije, pozlaćene kože (to su španjolski guadameciles, poz nate već stoljećima), tapiserije od šišane vune koje se izrađuju u Parizu i Kouenu, i druge tapiserije novijeg izuma od cviliha na kojem se u raznim bojama dosta dobro oponašaju likovi i zelenilo tkani u visokom okviru « .87 Ove tapiserije rađene u visokom okviru s ljudskim likovima, kojih moda seže do XV. stoljeća i upisuje se u majstorstvo flamanskih obrtnika, kasnije je do savršenstva dove la radionica Gobelina. Ali one su vrlo skupe, a upotrebu će im ograničiti i pokućstvo koje sc u XVIII. stoljeću množi: komoda ili kućni bar postavljeni ispred njih, objašnjava Sebasticn Mcrcier, i lijepi likovi presječeni su napola. Zahvaljujući niskoj cijeni odlučno napreduje obojeni papir zvan »domino«. Štampaju ga »dominotieri« (izrađivači domina)

Unutrašnjost građanske kuće ujužnoj Njemačkoj uXV. stoljeću, djelo anonimnog autora. Bale, Kunstmuseum. (Polo Oeffentlicbe kunstsammlung Basel)


po istom postupku koji sc primjenjuje kod izrade karata za igru. »Ta vrsta tapiserije od papira (...) dugo je vremena služila ljudima na selu i prostom puku Pariza za ukrašavanje i, da tako kažem, pokrivanje nekih mjesta u njihovim kućercima, dućanima i soba ma; ali (...) krajem XVII. stoljeća toliko je usavršena i lijepa da osim velikih pošiljki koje se izrađuju za druge zemlje i glavne gradove kraljevstva, nema kuće u Parizu, ma kako bila veličanstvena, da u njoj neki prostor, garderoba ili neko još skrivenije mjesto nije obloženo tapetama i dosta lijepo ukrašeno«88 (1760). U mansardama također obavezno nalazimo obojeni papir, ponekad vrlo jednostavan, u crnim i bijelim prugama. Jer ima obojenog papira i obojenog papira: nije svaki raskošan kao onaj uzorak u kineskom stilu (1770) iz Nacionalnog muzeja u Munchcnu. Zidovi su ponekad obloženi i rczbarcnim pločama. Već od XIV. stoljeća engleski drvodjclci su od danskog hrasta izrađivali ploče za oblaganje zidova koje su također predstavljale i način borbe protiv hladnoće 89 Ove rezbarijc možemo naći, lijepe i jednostavne, u uskom radnom kabinetu kuće Fugger (XVI. st.), u Njemačkoj, kao i na velikim pločama bogato ukrašenim, obojenim i pozlaćenim, u francuskim salonima iz XVIII. stoljeća kojih će uređenje služiti kao model cijeloj Evropi, uključujući i Rusiju. Ali došlo je vrijeme da sc otvore vrata i prozori. Sve do XVII. stoljeća vrata su uska, otvaraju se prema unutra omogućujući prolaz samo jednoj osobi. Velika dvostruka vrata dolaze kasnije. Ma koliko malo da sc ide u prošlost (ili, ako je riječ o seljačkim kućama, još u XVIII. st.), prozor je običan kapak od punog drva; kada obojeno staklo, dotad privilegija crkve, prijeđe na kuće za stanovanje, nejednako staklo učvršćeno olovom odviše je teško i odviše dragocjeno da bi prozorsko krilo bilo pokretno. Tako će se kod staklenog prozora otvarati samo jedno krilo; to je njemačko rješenje; ili će se spojiti učvršćena staklena ploča i pokretna drvena ploča, što je holandsko rješenje. U Francuskoj su stakleni prozori često učvršćeni, jer Montaigne primjećuje da »su prozori tako sjajni (u Njemačkoj) zato jer nisu pričvršćeni kao kod nas«, tako da se mogu »često čistiti«.90 Tako postoje i pokretni prozori od pergamena, od plama namočenog u terpentin, od voštana papira i gipsanih listova. Prozirno staklo se pojavljuje tek u XVI. stoljeću: ono će se zatim širiti neujednačeno. Brzo u Engleskoj, gdje ga već od 1560. nalazimo i na seljačkim kućama zahvaljujući velikom porastu engleskog seoskog bogatstva i razvoju staklarske indus trije.91 Ali nekako u isto vrijeme (1556) Karlo V, osvajajući Es315


trcmaduru (dolazi iz Flandrije), pobrinuo sc da kupi staklo prije kraja svog putovanja.92 Na putu za Njemačku Montaigne primje ćuje već od Epinala: »I najmanja kuća u selu ima staklene pro zore« 93 Isto je 60 godina kasnije primijetio Brackenhoffer,94 iz Strasbourga, u vezi s Nevcrsom i Bourgcsom. Ali dva putnika koji su sc 1633- iz Nizozemske uputili u Španjolsku, najavljuju demarkacionu liniju prema jugu: stakla nestaje s prozora kuća nakon prelaska Loire kod Saumura.95 Ipak, u isto vrijeme, prema istoku i najbogatije kuće sc zadovoljavaju papirom96 i, još 1779, kad su u Parizu sobe i posljednjeg radnika osvijetljene staklima, u Lyonu, kao i u drugim provincijama, dodaje naš izvor, sačuvala se upo treba voštanog papira, naročito kod svilarskih radnika, jer je svjetlost »blaža« 97 U Srbiji su stakla na prozorima uobičajena pojava tek u XIX. stoljeću; u Beogradu 1808. još su uvijek rijet kost.98 Druga spora evolucija: okviri prozora sadrže višestruke drve ne prečke zbog dimenzija stakla, otpora okvira. Treba čekati XVIII. stoljeće da bi sc veliki prozor postavio i postao pravilo, barem u bogatim kućama. O toj kasnoj modernizaciji brojna su i različita svjedočanstva slikara, kao što sc moglo i očekivati. U određenom trenutku ne postoji, u pravilu, u svim krajevima Evrope tipičan holandski prozor s nepomičnim staklima (gornji dio) i pomičnim dijelom od punog drva (donji dio). Na jednom Schongaucrovom Navještenju od nalazimo prozor tog tipa, ali onaj drugi, iz istog razdoblja, sastoji sc samo od uske pomične staklene ploče; ili onaj s vanjskim kapkom od drva koji sc zatvara na pričvršćeni prozor; prema slučaju, drvena krila prozora bit će dvostruka ili jednostruka, itd. Ovdje nalazimo unutrašnje zastore, tamo ih nema. Jednom riječju, postoji niz rješenja problema osvjetljavanja i zračenja kuće, ali i mogućnosti zaštite od hladnoće i danjeg svjetla koje može probu diti spavača. Sve ovisi o podneblju, ali i o običajima: Montaigne ne odobrava činjenicu da u Njemačkoj nema »nikakve obrane od večernje vlage i vjetra do običnog stakla koje nikako nije prek riveno drvom«, znači bez kapaka, vanjskih i unutrašnjih, a kreveti u njemačkim gostionicama nemaju zastora!99

316


Španjolski brascro. Rođenje svetog Bligija P. Nnnyesa (detalj). Masco deArte de Cataluiia, Barcelona. (Voto Mas.)

Kamin Kamin naslonjen na zid pojavljuje se tek negdje oko XII. stoljeća. Dotad se okruglo centralno ognjište ograničavalo na kuhinju. Grijalo se posudam a sa žeravicom (žeravnici) ili »grijaćim kuti jama«.100 Ali ubrzo, od Venecije kojoj će visoke vanjske dimnjake tako često prikazivati njeni slikari, do Sjevernog mora, od granice Moskovske Rusije do Atlantika, kamin se utvrđuje i u glavnoj prostoriji gdje svi traže zaštitu od hladnoće. Ognjište je od davnine pokriveno pločom od opeke, a kasnije, od XVII. stoljeća, metal nom pločom; rešetke drže cjepanice. Jedna okomita željezna plo ča, često ukrašena (ima ih doista lijepih) i koja se naziva »contrecoeur«, pokriva dno ognjišta, njegovo »srce«. U samom kaminu kuka od lanca pričvršćena na prsten i opskrbljena zupcima za podešavanje visine om ogućuje da se iznad vatre objesi lonac, 317


najčešće kotlić u kojem se stalno grije voda. Kuha se na Ognjištu ispred vatre, iskorištavajući blizinu vatre, ili bolje, žeravicu kojom se može pokriti poklopac željeznih lonaca. Tave s dugom drškom također omogućuju da se prikladno iskoristi snaga topline. U bogatim kućama kamin prirodno postaje važan ukrasni element zajedničke prostorije gdje je postavljen: karniž će krasiti bareljefi, odušak freske, podnožje će biti ukrašeno gipsanim vijen cima, s konzolama na krajevima ili klesanim kapitelima. Odušak jednog kamina iz Brugesa, s kraja XV. stoljeća prikazuje Navještenje, škole Gerarda Davida.101 Ali koncepcija ovih lijepih kamina dugo je ostala rudimentar na, i oni se tehnički nisu razlikovali od onih iz seljačkih kuća s početka XX. stoljeća: suviše široka okomita cijev, koja je u slučaju potrebe omogućavala prolaz dvojici dimnjačara, izazivala je takvo strujanje zraka da je postojala opasnost da stojeći pored vatre izgorite s jedne strane dok se s druge smrznetc. Otud tendencija sve većih dimenzija kamina, kako bi se ispod oduška sa svake strane ognjišta mogle postaviti klupe.102 Tako se sjedilo oko vatre kad bi ostajala samo žeravica i ćaskalo »ispod karniža« kamina. Takav sistem, pogodan za kuhinju, vrlo je jadan način grija nja. Kad stigne zima, u ledenoj kući sklonište nudi jedino okolica kamina. Dva kamina na suprotnim krajevima Dvorane zrcala u Vcrsaillcsu nisu uspjevala zagrijati golemi prostor. Bolje se bilo uzdati u zaštitu krzna. Ali jesu li i ona bila dovoljna? 3- veljače 1695. Palatinska Princeza piše: »Za kraljevim stolom vino i voda pret varali su se u led«. Neka ova pojedinost bude dovoljna — umjesto brojnih drugih — da podsjeti na neudobnost kuće XVII. stoljeća. U tom je razdoblju hladnoća bila opće zlo, zaleđujući rijeke, zaustavljajući mlinove, tjerajući čopore divljih vukova kroz zem lju, izazivajući epidemije. Kad je oštra kao u Parizu 1709, »ljudi umiru od hladnoće kao muhe« (2. ožujka). Od siječnja su, zbog nedostatka grijanja (još uvijek govori Palatinska Princeza) »preki nute sve predstave kao i sudski procesi«.103 Ipak, oko 1720. sve se mijenja: »Od vremena Regentstva zahtijevaju da zimi budu na toplom«. I uspjet će u tome zahva ljujući napretku »kaminologijc« koji se duguje dimnjačarima i pećarima. Ognjišta kamina se sužuju, postaju dublja, karniža se snizuje, sam dimnjak (cijev) se zaobljuje jer ravni dimnjak poka zuje tvrdoglavu sklonost dimljcnju.104 (Pitamo se, retrospektivno, kako se samo izvukao veliki Raffacllo kad mu je povjereno da spriječi dimtjenje kamina vojvode od Este). Ovaj napredak sva 318


kako je bio djelotvorniji kad je trebalo ugrijati prostorije razumnih dimenzija, ne dvorane palače Mansard, već one iz kuće Gabriel. Kamini s višestrukim ognjištima (bar dvostrukim, kaže gospođa Popelinićre) omogućit će grijanje čak do soba za služinčad. Tako dosta kasno dolazi do revolucije grijanja. Ali ne mislimo da se ogrjev štedio, o čemu je sanjala knjiga Štednja drva koja se pojavila jedno stoljeće ranije, 1619, jer su se kamini, sada efikasniji, čudesno množili. Uostalom, već prije po četka zime nije bilo grada u kojem se drvo nije raznosilo i pililo. Uoči Revolucije u Parizu je već od polovice listopada »nastajao novi darmar u svim gradskim četvrtima. Tisuće kolica raznih veličina, pretovarenih drvima, zaposjedale su ulice i dok se drvo baca, pili, prenosi, ona predstavljaju pravu opasnostza prolaznike da budu prignječeni, oboreni ili da im budu slomljene noge. Zaposleni istovarivači bacaju cjepanice s visine kolica naglo i užurbano. Pločnik odzvanja, oni su gluhi i slijepi i jedino o čemu se brinu je da na vrijeme istovare drva, a na štetu glava prolaznika. Zatim dolazi pilar, brzo uključi pilu i razbacuje cjepanice oko sebe ne gledajući nikog«.105 Isti je prizor u svim gradovima. U Rimu, trgovac drvom sa svojim magarčićem nudi isporuku svoje robe na kućnu adresu. Nurnberg ima sreću da ja smješten usred velikih šumskih pro stranstava, i 24. listopada 1702. seljacima pod gradskom jurisdik cijom zapovjeđeno je da na trg donesu polovicu svojih rezervi drva.106 Na ulicama Bologne cjepač drva u potrazi je za poslom.

Krušne i sobne peći Montaigne je prebrzo zaključio da u Njemačkoj »nema kamina«. Točno je da nema kamina u spavaćoj sobi krčme ili u zajedničkoj sobi. Kuhinja uvijek ima peć. Ali Nijemci »nikako ne podnose da se ulazi u njihove kuhinje«. Putnik se može ugrijati samo u pro stranoj zajedničkoj prostoriji gdje se objeduje i gdje se nalazi »poile« od fajanse, Kachelhofen.107 Jer kamin nije »po našem načinu«; »Oni podižu ognjišta u sredini ili u uglu kuhinje upotreb ljavajući gotovo čitavu širinu kuhinje za dimnjak kamina: to je veliki otvor širine sedam ili osam koraka u kvadratu koji se penje do visine nastambe: tako dobiju dovoljno prostora da na jednom mjestu postave velika jedra, koja bi kod nas zauzimala toliko mjesta u cijevima da bi sprečavala izlaz ’dima’«.100 Ova »jedra« su 319


krila vjetrenjače koja pospješuju uzlaženje dima i toplog zraka i pokreću ražanj... Ali pogled na ilustraciju na strani 263- oslobodit će nas dužih objašnjenja o tom mehanizmu, o ražnju, uzdignutom ognjištu i mogućnosti da se kuha bez saginjanja kao u Francuskoj ili u Ženevi109 ili u Nizozemskoj. Na sobnu peć se nailazi mnogo dalje od Njemačke, u Madžar skoj, Poljskoj, u Rusiji i uskoro u Sibiru. To su obične peći, načinjene od kamena, opeke i ponekad od gline. U Njemačkoj se već od XTV. stoljeća izrađuju lakše peći, od lončarskc gline (Topferthon). Ploče od fajansc kojima su obložene često su ukrašene. Ispred njih se nalazi klupa na koju se može sjesti ili na njoj spavati. Erazmo objašnjava (1527): »Na peći (tj. dijelu koji ona grije) skidate čizme, stavljate cipele, mijenjate košulju ako želite; pokraj peći vješate odjeću vlažnu od kiše i priđete joj bliže da se osu šite«110. Kako kaže Montaigne: »Tako bar ne izgore lice ni čizme i ne udišu se dimovi Francuske«111. U kućama Poljske, gdje primaju

Žena kraj peći, Rembrandtov bakrorez, Holandija, XVII. stoljeće. Ka binet grafike. (Otisak B. N.) 320


Kuhati bez sagibanja: njemački kam in s podignutim ognjištem (1663)• Izvadak iz Mentlclsche Bruđerbuclicr (knjigeFondacije braće Mendel), Stadtbibliothek Niimberg, Niimberg. (Otisak Annin Schmidt) svakog putnika jer nema drugih prenoćišta, Francois de Pavic spava sa svim članovima obitelji i prolaznim gostima na širokim klupama pokrivenim jastucima i krznima, a koje su u prostoriji gdje se nalazi peć. To je iskoristio talijanski gospar Octavian, odabravši mjesto pokraj neke od žena iz kuće »koje su ga ponekad lijepo primale a ponekad je zaradio ogrebotine«, sasvim tiho, da nikog nije probudio!112 Peći od lakirane zemlje pojavile su se u Francuskoj oko 1520, pet godina nakon Marignana, ali njihov uspjeh počinje tek u XVII. stoljeću, da bi se potvrdio tek stoljeće kasnije. Uostalom, još 1571. kamini su bili rijetkost u Parizu.113 Često se grijalo posudam a sa žeravicom. U XVIII. stoljeću pariška sirotinja je i dalje upotreb ni


ljavala posude u kojima je izgarao drveni ugljen. Otufla česta trovanja.114 U svakom slučaju, u Francuskoj će kamin na kraju igrati važniju ulogu od peči, namijenjene hladnim zemljama istoka i sjevera. Godine 1788. Sćbastien Mercicr bilježi: »Kolika je razlika između kamina i peći! Pogled na peć guši mi maštu«.115 Napomenimo da u Španjolskoj nema ni peći ni kamina »ni u jednom stanu;... upotrebljava se samo posuda sa žeravicom«. Grofica d’Aulnoy, koja o tom izvješćuje, dodaje: »Sretna je okol nost da nedostatak drva, kakav je u ovoj zemlji, odgovara potre bama.«116 Što se tiče Engleske, u povijesti kamina ona zauzima posebno mjesto jer od XVI. stoljeća nedostatak drva sve više kao ogrjev uvodi kameni ugljen. Otuda niz izmjena kod ognjišta, od kojih je najvažnija ona koju je pronašao Rumford krajem XVIII. stoljeća, a sastoji se u tome da toplina odsijava u prostoriju.117

Od stolara do taštine kupaca Bez obzira koliko je kod bogataša živa želja za promjenom, un utrašnjosti kuća i pokućstvo nikad se brzo ne mijenjaju. Moda se kreće, ali usporeno. Tome je dosta razloga: troškovi obnavljanja su golemi; ali važniji razlog je i činjenica da su mogućnosti pro izvodnje ograničene. Tako bar do 1250. nema mehaničke pile koju pokreće voda;118do X3V. stoljeća općenito nema drugog materijala do hrasta; tada u Antvvcrpcnu počinje moda orahovine i egzotičnih drveta. Sve je ovisilo o obrtima. Jer oni se sporo razvijaju. Između XV. i XVI. stoljeća na uštrb tesara odvajaju se stolari, upravo oni koji obraduju »sitno drvo«; zatim se iz redova stolara odvajaju umjetnički stolari (u XVII. stoljeću) dugo nazivani »stolarima opla ta i intarzija«.119 Stoljećima su pokućstvo i kuće izrađivali tesari. Otud velike dimenzije, solidnost, izvjesna prostodušna nezgrapnost »gotič kog« pokućstva, teških ormara prislonjenih na zidove, golemih uskih stolova, češće klupa nego tronožaca ili »stolica«, sanduka od širokih, loše otesanih dasaka »spojenih po dužini i pričvršćenih baglamima, zakovanih čeličnim trakama, sa čvrstim bravama.120 Uostalom, oni jednako služe kao pokućstvo i kao putni kovčeg. Daske su se tesale sjekirom; blanja, stari alat koji su poznavali u 322


Egiptu i Grčkoj ili Rimu, vratio sc u upotrebu u sjevernoj Evropi tek s XIII. stoljećem. Daske se spajaju uz pomoć željeznih okova; kasnije će se polako pojaviti spajanje čepovima, u obliku lastavičjeg repa, zatim drveni čavli, paknicc, kasno usavršene, i na kraju željezni vijci oduvijek poznati, ali nikad masovno upotreb ljavani prije XVIII. stoljeća. Oruđa, sjekire, sataricc, dlijeta, batovi, čekići, tokarski stroje vi koji su sc okretali konopcem omotanim oko luka, veoma slična lovačkom (za velike komade, na primjer za tokarenje nogu od stola) ili na ručni ili nožni pogon (za finije komade); svi ti alati oduvijek poznati, nasljedstvo su iz davnine i do nas su došli posredstvom rimskog svijeta.121 Stara oruđa i radni postupci saču vali su se uostalom u Italiji gdje sc može sresti jedino pokućstvo stiglo do nas, a izrađeno je prije 1400. I u tom pogledu Italija je naprednija i ispred svih; iz nje sc širilo pokućstvo, modeli pokuć stva i načini njegove izrade. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je da u Nacional—museumu u Munehenu vidimo, na primjer, tali janske škrinje iz XIV. stoljeća, toliko drugačije po svojim složenim rezbarijama, postoljima, uglačanom drvu, rafiniranim oblicima, od škrinja iz istog razdoblja iz drugih dijelova Evrope. Ladice, koje su sc kasno pojavile sjeverno od Alpa, također su onamo dolinom Rajne stigle s juga. U Englesku su doprle tek u XV. stoljeću. Sve do XVI. stoljeća, pa čak i u XVII, vladalo je pravilo da se pokućstvo, zidovi i stropovi boje. Treba zamisliti staro pokućstvo s njegovim kipovima obojenim zlatno, srebrno, crveno, zeleno, jednako kao i palače, kuće, crkve. To je dokaz o ukusu zaljub ljenom u svjetlost, žive boje, u mračnim unutrašnjostima, jedva otvorenim prema vani. Ponekad sc pokućstvo prije bojenja uma talo u fino platno ili gips da boja ne bi izbacila na vidjelo neku grešku u drvu. Pokućstvo sc počinje samo laštiti ili lakirati krajem XVI. stoljeća. Ali kako slijediti složenu biografiju svakog komada ovog pokućstva? Ono sc pojavljuje, mijenja, ali se zatim gotovo nikako ne povlači. Dez kraja, trpjelo je tiraniju arhitektonskih stilova i unutrašnjeg uređenja kuća. Vjerojatno je da klupa postavljena ispred kamina nameće uski pravokutni stol; uzvanici sjede samo s jedne strane, leđima ok renuti vatri a trbusima stolu. Da okrugli stol ukida pravo prvenstva, kaže nam legenda o kralju Arturu. Ali taj okrugli stol mogao se ustaliti tek pojavom stolice koja kasno stječe svoja prava, oblik i privilegiju broja. Primitivna »stolica« je monumentalna, jedina, 323


Kradene sa zlatnim posuđem iz XV. stoljeća. Povijest Aleksandra Veli kog, I:a88. Pariz, Muzej Petit-Palais. (Otisak liulloz) rezervirana za srednjovjekovnog gospodara, drugima su namije njene klupe, tronošci, sjedišta, a vrlo kasno stolice.122 U toj m eđusobnoj igri pokućstva arbitar je društvo, što često znači taština. Tako je kredenc pokućstvo nastalo u kuhinji, kao neka vrsta stolića za odlaganje jela na koji su postavljali hranu i 324


brojno posude potrebno za obrok koji će se služiti. U gospodskim kućama drugi kredenc je zaradio pravo boravka u zajedničkoj prostoriji: na njemu se izlagalo zlatno posuđe, srebrno i emaj lirano, zdjele, vrčevi, čaše. Imao je više ili manje polica, redova, a etiketa im je određivala broj ovisno o položaju gospodara kuće: dva za jednog baruna, a broj je rastao prema ljestvici naslova.123 Na jednoj slici koja predstavlja Hcrodov banket, ormarić sa osam polica jasno određuje kraljevsko dostojanstvo, na vrhu ljestvice. I najzad, kredenc se na Tjclovo iznosio na ulicu »ispred tapiserija kojima su kuće bile tapetirane«. Engleski putnik Thomas Coryate začuđeno je promatrao toliko krcdcnaca punih srebrninc na ulica ma Pariza.124 Kao primjer, mogla bi se ocrtati povijest ormara, od glomaz nih starih ormara pojačanih baglamama, sve do onih iz XVII. stoljeća već »poburžujčenih«, prema nekom povjesničaru koji nikako ne voli »zabate, vijence, kolone i pilastre« stila Luj XIII.125 Ormar dakle može doseći znatne proporcije, ponekad i takve da sc režu na dva dijela, i otud onaj novi komad pokućstva koji neće postati popularan: »niski ormar«. Ormar je tako postao preten ciozni komad pokućstva, ponekad bogato izrezbaren i ukrašen. Tu ulogu će izgubiti u XVIII. stoljeću, bar u bogatim kućama, i, sveden na garderobu, neće sc više pojavljivati u prostorijama za prima nje.126 Ali mnoga stoljeća ostat će ponos seljačkih kuća i domova običnog puka. Veličina, zatim povlačenje — moda u tome nalazi svoj račun. To sc dosta dobro može prikazati na primjeru kabineta (cabinet), komada pokućstva s ladicama ili odjeljcima gdje se slažu toaletni predmeti, pisaći pribor, karte, nakit. Poznavala ga je već gotička umjetnost. Prvi put dolazi u modu u XVI. stoljeću. Renesansni kabineti, ukrašeni prirodnim draguljima, ili u njemačkom stilu, dospjeli su u Francusku. Za vrijeme Luja XIV neki od tih komada bit će vrlo veliki. Iz njega će sc u XVIII. stoljeću razviti popularni secretaire. Ali bolje je da načas slijedimo sudbinu komode, koja će uskoro doći na prvo mjesto; ona je ta koja će doista ukinuti vladavinu ormara. Pojavljuje sc u Francuskoj u prvim godinama XVIII. stoljeća. Kao što sc polazeći od onog seljačkog komada pokućstva iz Bretagne ili izvjesnih komada pokućstva iz Milana mogu zamisliti prvi ormari kao »uspravno« postavljene škrinje, tako je ideja za komodu došla kao niz sastavljenih malih škrinja. Ali to je zamisao i realizacija kasnijeg vremena. 325


Lansirana s novom modom u stoljeću rafinirane elegancije, komoda će odmah postati pokućstvo raskoši, elegantnih linija, koje će oblici, pravolinijski ili zaobljeni, ravni ili izbočeni, masivni ili vitki, intarzijc, skupocjeno drvo, bronca, lakovi, strogo slijediti zakone jedne mode koja se mijenja, podrazumijevajući tu \»chiru> iseries«, s poznatim razlikama, od stila »Luja XIV« do »Luja XV« ili »Luja XVI« Kao temeljno pokućstvo, pokućstvo bogatih, komode će općenito biti prihvaćene tek u XIX. stoljeću. Ipak, da li je složena povijest ovog pokućstva, uzetog poje dinačno, i povijest pokućstva općenito?

Jedino su važne cjeline No, ma kako bio karakterističan, jedan komad pokućstva ne stvara niti otkriva cjelinu. Jer jedino je cjelina važna.127 Svojim izoliranim predmetima muzeji nas obično uče samo abecedi jedne složene povijesti. Bitno je ono izvan samog pokućstva, njegov položaj, slobodan ili ne, i atmosfera, umjetnost življenja istodobno u pros toriji koja ih sadrži i izvan nje, u kući koje je sastavni dio. Kako se živjelo, jelo, spavalo u tim zasebnim svjetovima, raskošnim svjeto vima, naravno? Prva točna svjedočanstva odnose se na kasnu gotiku, naročito kroz holandsko ili njemačko slikarstvo koje pokućstvo i predmete prikazuje s jednakom ljubavi kao i likove, kao niz mrtvih priroda nanesenih na platno. Rođenje spptog Ivana Jana Van Eycka ili Navještenje Van der Wcydcna daju konkretnu ideju o atmosferi zajedničke prostorije iz XV. stoljeća, i dovoljno je da se otvore jedna vrata na niz drugih prostorija da bi se mogla zamisliti kuhinja ili užurbanost služinčadi. Istina je da je tema pogodna: Navještenja i rađanje Djevice, bez obzira da li je Carpaccijcva, Holbeina Starijeg ili Schongaucra, s krevetima, škrinjama, lijepim otvorenim pro zorom, klupom ispred kamina, drvenim koritom za pranje novo rođenčeta, zdjelom juhe za rodilju, jednako toliko prizivlju kućnu atmosferu kao i tema Posljednje večere obred objeda. Usprkos nezgrapnoj rustičnosti pokućstva, njegovoj malo brojnosti, ove kasnogotičke nastambe, bar kad se radi o sjevernim zemljama, sadrže toplu intimnost odvojenih soba, zatvorenih u nabore raskošnih tkanina živih i blistavih boja. Njihova jedina istinska raskoš: zavjese i krevetski pokrivači, zidne presvlake, svileni jastuci. Tapiserije iz XV. stoljeća, sasvojim jasnim tonovima, 326


sjajnim pozadinama posutim cvijećem i životinjama, također su svjedoci onog ukusa, one potrebe za bojom, kao da je kuća iz tog vremena bila odgovor na vanjski svijet i kao »samostan, tvrđava, utvrđeni grad, vrt zatvoren zidovima«, obrana od nejasno naslu ćivanih teškoća materijalnog života. Ipak, od tog vremena kad renesansna Italija, toliko eko nomski naprednija, proizvodi nova raskošja za prinčevske i raz metljive dvorove, na poluotoku se pojavljuje jedna sasvim drugačija slika, svečana i odmjerena, gdje arhitektura i pokućstvo — koji u svojim zabatima, karnižima, medaljonima i kipovima, ponavljaju iste motive i iste monumentalne linije — teže sjaju, grandioznosti, društvenoj inscenaciji. Unutrašnjosti kuća u talijan skom XV. stoljeću, sa svojim kolonadama, golemim, izrezbarenim krevetima s baldahinima i svojim monumentalnim stubištima već otkrivaju neobičan predukus Velikog stoljeća, onog dvorskog ži vota koji je neka vrsta svečanosti, kazališnog prizora. Očito je da tu raskoš postaje sredstvom vladanja.

Unutrašnjost građanske kuće u Holandiji u XVII. stoljeću: svjetlost, umjerenost, velika zajednička dvorana gdje se starinski glasovir na lazi nasuprot krevetu sa zastorima; prostorije su u nizu. Muzej Boyniansvan Beuningen, Rotterdam. (Poto A. Prequin) 327


Unutrašnjost flam anske kuće iz XVII. stoljeća, u golemoj svečanoj dvorani, raskošnog i prenatrpanog dekora, sve je sjedinjeno, veliki kamin, krevet s baldahinom, stol za kojim se zabavljaju uzvanici. Pariz, Muzej dekorativnih umjetnosti. (Poto Muzeja) Preskočimo dvije stotine godina. U XVII. stoljeću — s izuzet kom, naravno, jednostavnije Holandijc i Njemačke — dekor kuće u Francuskoj, Engleskoj, pa čak i u katoličkoj Nizozemskoj, žrtvuje sve svijetu, društvenom značenju. Prostorija za primanje postaje golema, vrlo visokog stropa, više otvorena prema vani, namjeriee svečana, s previše ukrasa, kipova, velebnog pokućstva (kredenei, pretjerano rezbarene vitrine) koje pohranjuju srebrninu, također velebnu. Tanjuri, pladnjevi, slike ukrašavaju zidove oslikane slo ženim motivima (kao u Kubensovom groteskno ukrašenom sa lonu), a i tapiserija, uvijek u modi, promijenila je stil, težeći izvjesnoj pretjeranosti, skupoj kompliciranosti i ponekad neuku su bezbrojnih nijansi. Ipak, ta velika svečana dvorana zajednička je prostorija: u toni svečanom dekoru koji vidimo na tolikim flamanskim slikama, od Van de Bassena do Abrahama Dossea i Hieronymusa Janssena, krevet, obično smješten pokraj kamina i sakriven golemim zas 328


torima, prisutan jc u toj istoj dvorani u kojoj su nam prikazani uzvanici okupljeni oko obilnog objeda. S druge strane, obilje XVII. stoljeća ne poznaje tisuću udobnosti, prije svega grijanje. Ne poznaje ni intimnost. Sam Luj XIV, da bi u Versaillesu posjetio gospodu Montcspan, obavezno je morao proći kroz sobu gospo đice de la Valličrc, prethodne miljenice.128 Isto tako, u nekom pariškom dvorcu iz XVII. stoljeća, na prvom katu, koji je bio otmjeni kat, namijenjen gospodarima kuće, sve prostorije, pred soblja, saloni, galerije, spavaće sobe, koje su se ponekad jedva razlikovale od drugih, spojene su u nizu. Da bi se stiglo do stubišta trebalo ih jc sve proći, a to je vrijedilo i za služinčad u svakodnev nom poslu. XVIII. stoljeće će tu unijeti novosti, llvropa se neće odreći mondenske pompe, društvenom životu će žrtvovati više no ikad, ali pojedinac će nastojati zaštititi svoj privatni život. Stanovanje se mijenja, pokućstvo se mijenja, jer tako žele pojedinci i tome teže, a veliki grad im postaje sukrivac. Gotovo da je dovoljno prepustiti se struji. U Londonu, Parizu, Pctrogradu, u tim gradovima koji brzo rastu, sve postaje skuplje; raskoš postaje neobuzdana, mjesta nema dovoljno, i arhitekti moraju na najbolji način iskoristiti ograničeni prostor kupljen po cijeni zlata.129Nameću se moderne kuće, moderni stanovi, načinjeni za manje veleban ali udobniji život. U doba Luja XV u Parizu se nudi stan za iznajmljivanje od »deset prostorija koje se sastoje od predsoblja, blagovaonice, salona, zimskog salona (znači s grijanjem), male knjižnice, male društvene prostorije i spavaćih soba s garderobama«.130 Takav oglas ne možemo zamisliti u doba Luja XIV. Kako objašnjava jedan suvremenik, kuća se sada dijeli na tri dijela: društveni, za udobno primanje prijatelja, svečani, za važne zgode, i, najzad, na privatne prostorije, namijenjene obiteljskoj intimnosti.131 Otada će, zahvaljujući toj razdiobi stana, svatko živjeti kako mu odgovara. Ured se izdvaja od kuhinje, blago vaonica od salona, spavaća soba jc postala kraljevstvo za sebe. Lewis Mumford vjeruje da ljubav, inače ljetna razonoda, tada postaje aktivnost za sva godišnja doba!132 Nitko u to ne mora povjerovati, dapače (datumi rođenja iz općinskih knjiga dokazuju suprotno), ali je istina da se oko 1725. ocrtava »unutrašnja raz dioba stanova« kakvu nisu poznavali ni Rim, ni Toscana Medicia, ni Francuska Luja XIV. Ta nova razdioba »koja s toliko umijeća ističe jedan stan i čini ga tako udobnim za gospodara i poslugu«133 nije samo stvar mode. U tim »malim stanovima od više tijela (tj. 329


prostorija)... ima mnogo stvari na malo prostora«.134 Naši mali stanovi —pisat će kasnije Sćbastien Mcrcicr —udešeni su i složeni poput okruglih i uglačanih školjki i stanuje se svijetlo i udobno u prostorima koji nekad bijahu izgubljeni i doista mračni«.135 Uos talom, dodaje neki mudrac »stari način (golema zdanja) bio bi odveć skup. Danas nitko nije dovoljno bogat«.136 Naprotiv, sva glad za raskoši okreće se prema pokućstvu, bezbrojnim malim komadima vrlo lijepe izrade, manje napadnim od prethodnih, prilagođenim novim dimenzijama budoara, malih salona i soba, ali izvanredno određenim da odgovore novim potrebama udobnosti i intimnosti. Pojavljuju se mali raznolični stolovi, konzole, igraći stolovi, noćni stolići, pisaći, veliki središnji stolovi, stolovi za posluživanje, itd...; početkom stoljeća javlja se i komoda i čitava jedna obitelj udobnih naslonjača. Za sve ove novosti izmišljaju se imena: berg&re, marquise, duchesse, tur quoise, veilleuse, voyeuse, athenienne, naslonjač cabriolet ili volant..}11. Istu rafiniranost nalazimo i u ukrašavanju: oplate ukrašene skulpturama i obojene, skupocjena i Često preobilna srebrnina, bronce i lakovi u stilu Luja XV, egzotična skupocjena drva, zrcala, svijećnjaci i zidne svjetiljke, svilene tapete, kineski porculani i saski ukrasi. To je vrijeme francusko-njcmačkog roko koa koji je na razne načine utjecao na čitavu Evropu; u Engleskoj je to razdoblje velikih kolekcionara, arabeski od štuka Roberta Adama i zajednička vladavina kineskih ukrasa i takozvane gotičke ornamentacije »u sretnoj mješavini dvaju stilova«, tvrdi jedan član u Worldu 1774.138 Ukratko, nova jednostavnost arhitekture ne povlači za sobom suzdržljivost u ukrašavanju. Grandioznost je nestala često ustupivši mjesto prenemaganju.

Raskoš i udobnost Raskoš ne prati uvijek ono Što bismo mi nazvali »istinskom« udobnosti. Grijanje je još uvijek loše, zračenje zanemarljivo, kuha se na seljački način, ponekad na prenosivim grijalicama na drveni ugljen, »od opeke obložene drvom«. Stanovi ne posjeduju uvijek engleski zahod koji je sir John Harington izmislio 1596, a i kad postoji trebalo bi postaviti zaklopac ili sifon ili bar cijev za zračenje kako bi se kuća oslobodila kužnih mirisa.139 Loše pražnjenje zahodskih jama u Parizu 1788. postavilo je probleme kojima se bavila i Akademija znanosti. Noćne posude se i dalje prazne kroz 330


prozor, ulice su kanali. Dugo su Parižani u Tuilcricsima »obavljali svoje prirodne potrebe ispod niza tisa, a tjerani od švicarske garde odlazili su k obalama Seine što je jednako ozlojcđivalo oko i osjet mirisa«.140 Slika pripada vladavini Luja XVI. U svim gradovima, velikim kao i malim, stanuje se uglavnom na isti način, u Ličgcu kao u C&dizu, Madridu, kao i u onim malim gradićima HauteAuvcrgnc, kroz koje je obično protjccao kanal ili potok i koji je »primao sve što su mu htjeli povjeriti«.141 U ovim gradovima u XVII. i XVIII. stoljeću kupaonica je vrlo rijetka raskoš. Duhe, uši i stjcnicc caruju u Londonu i Parizu, u kućama bogatih kao i sirotinje. Što se tiče osvjetljavanja kuće, svijeće, lojanice i uljne lampe trajale su sve do pojave (tek počet kom XIX. stoljeća) plavičastog plamena plinske rasvjete. Ali tisuću domišljatih oblika primitivne rasvjete, od baklje do lanterne, zid nog, ručnog ili stropnog svijećnjaka, kakve nam otkrivaju stare slike, pripadaju kasnijem vremenu. Jedna studija ustanovljuje da su se u Toulouseu proširili tek oko 1527.142Dotad rasvjeta gotovo ne postoji. I tu »pobjedu nad noći«, predmet ponosa i čak razmeta nja, trebalo je skupo platiti. Moralo se pribjeći vosku, loju, mas linovu ulju (ili bolje nusproizvodu koji se od njega dobiva, takozvanom paklenom ulju), u XVIII. stoljeću sve više kitovu ulju koje je donijelo bogatstvo ribarima Holandijc i Hamburga i, kas nije, onim američkim lukama o kojima u XIX. stoljeću govori Melville. Dakle, kad bismo ušli, kao neočekivani posjetioci, u negdaš nje unutrašnjosti kuća, ubrzo bismo se počeli osjećati vrlo loše. Ma kako lijepe — i Često doista zadivljujuće — njihova raskoš ne bi nam dostajala.

331

ODJEĆA I MODA

Povijest odjeće manje je anegdotska nego što se čini. Ona postavlja sve probleme, od sirovina, načina proizvodnje, cijene koštanja, kulturne nepokretnosti, moda i društvenih hijerarhija. Razlikujući se do mile volje, odijelo svagdje žestoko ističe društvene suprot nosti. Zakoni protiv raskoši odgovaraju dakle mudrosti vlada ali još više neraspoloženju visokih klasa društva zbog oponašanja skorojevića. Ni Henrik IV ni njegovo plemstvo nisu mogli dopustiti da se žene i kćeri pariškog građanstva odijevaju u svilu. Ali nitko nikad nije ništa mogao protiv strasti za uspjehom ili želje da se nosi odjeća koja je u zapadnoj civilizaciji znak i najmanjeg društvenog uspjeha. Vlade nisu nikad sprečavale nametljivu raskoš plemstva, izvanredne parade rodilja u Veneciji ili pogrebna razmetanja u Napulju. Isto vrijedi i za vrlo osrednje sredine. U Rumcgicsu, flandrijskom selu, blizu Valcncicnncsa, prema riječima župnika koji je pisao dnevnik, bogati su seljaci 1693- žrtvovali sve za raskošno odijelo, »mladići sa šeširima ukrašenim zlatom illi srebrom, dje vojke s frizurama visokim jednu stopu i drugom odjećom u takvom stilu...« I eto ih kako »s nečuvenom drskošću nedjeljom posjećuju krčme...« Ali dani prolaze i isti župnik nam kaže: »Ako se izuzme nedjelja, kad su u crkvi ili u krčmi, oni su (bogati i siromašni) tako nečisti da djevojke postaju lijek od požude muš karcima i muškarci djevojkama...«143 Eto kako se stvari dovode u red i uključuju u kulisu svakodncvicc. Gospoda de Sćvignć, napo la zadivljeno napola srdito, u lipnju 1680. prima »lijepu malu scljančicu iz Bodćgata (Bretagne) u haljini od holandskog platna s umecima od tabi—svile i prorezanim rukavima...« koja joj, avaj, duguje 8.000 livri!144 To je izuzetak, kao i čipkasti okovratnici kod seljaka na jednom prikazu proštenja u nekom njemačkom selu iz 1680. Obično svi idu bosonogi ili gotovo tako, i na gradskim je tržnicama dovoljan jedan pogled da se razlikuje građanin od pučanina. 332

SuviSno i redovito: stanovanje, odijevanje i moda

I da se društvo ne kreće... Da jc društvo stabilnije, sve bi bilo manje promjenljivo. I to je najčešće slučaj sve do vrhova postojeće hijerarhije. U Kini, dosta prije XV. stoljeća, odjeća mandarina jc ista od Pekinga, nove prijestolnice (1421) pa sve do pionirskih provincija Scčuana i Junana. To odijelo od svile sa zlatnim vezom, koje O. de Las Cortes opisuje 1626, isto jc kao i ono koje pokazuju gravirc iz XVIII. stoljeća, s istim »svilenim čizmama različitih boja«. Kod svojih kuća mandarini nose jednostavnu pamučnu odjeću. Njihova funk cija određuje oblačenje sjajnog odijela, te društvene maske, autentifikacije njihove osobe. Tijekom stoljeća maska se gotovo ne

Kineski mandarin, XVIII. stoljeće.Kabinet grafike. (Otisak B. N.) 333


mijenja u tom društvu koje je doista gotovo nepomično. Čak ni šok od tatarskih osvajanja s početkom od 1644. ne prekida — ili sasvim malo — staru ravnotežu. Novi gospodari nameću svojim podanicima obrijanu glavu (osim jednog pramena) i modificiraju negdašnju odoru. To je sve: baš i nije mnogo. »U Kini —primjećuje putnik iz 1793. — oblik odjeće se rijetko mijenja zbog mode ili hira. Odijelo koje odgovara statusu čovjeka i godišnjem dobu uvijek je načinjeno na isti način. Ni žene nemaju novih moda, osim načina slaganja cvijeća ili drugih ukrasa koje stavljaju na glavu«.145 I Japan je konzervativan, možda ne po svojoj volji, nakon grube reakcije Hideyoshia. Stoljećima su vjerni kimonu, odijelu za kuću koje se malo razlikuje od današnjeg kimona, i »jinbaori, odjeći od kože obojene na leđima«, koja je obavezna kad se ide na ulicu.146 U tim društvima, po općem pravilu, nema promjena osim u korist političkih preokreta koji utječu na čitav društveni poredak. U Indiji, koju su već gotovo osvojili muslimani, nosi se odjeća pobjednika, Mogula, bar kad se radi o bogatima (to je pyjam a ili ehapkari). »Svi portreti prinčeva Rađputa prikazuju ih (s jednim izuzetkom) u dvorskoj odjeći, što je neoboriv dokaz da je hindusko visoko plemstvo općenito prihvatilo običaje i načine mogulskih suverena«.147 Isto vrijedi i za Tursko Carstvo. Svagdje gdje se osjeća snaga i utjecaj osmanlijskih sultana njihova odjeća nameće se visokim klasama, u dalekom Alžiru ili kršćanskoj Poljskoj, gdje će turska moda odstupiti kasno i ne potpuno, sve do francuske mode XVIII. stoljeća. Sve ove imitacije neće se mijenjati u kasnijim stoljećima; model ostaje nepromjenljiv. Mourad d ’Ohsson u svo joj knjizi »Opći prikaz Otomanskog Carstva«, izašloj 1741, pri mjećuje da: »mode koje tiraniziraju evropske žene uopće ne uznemiruju one s istoka: ondje je frizura gotovo uvijek ista, isti kroj odjeće, ista vrsta tkanina«.148 U Alžiru, koji je turski od 1516. i ostat će to do 1830, ženska moda se malo mijenjala u ta tri stoljeća. Točan opis koji dugujemo jednom zarobljeniku, P. Haedu, iz 1580. »mogao bi lako poslužiti, s malo ispravki, kao komentar gravira iz 1830«.149

334


I da je bilo samo siromaha... Tada se problem uopće ne bi pojavio. Ništa se ne bi mijenjalo. Ne bi bilo bogatstva, slobode kretanja niti mogućih promjena. Ne obraćati pažnju na modu udes je siromašnih, bez obzira gdje se nalazili. Njihova odjeća, lijepa i otrcana, ostat će kakva je. Lijepa je ona blagdanska, i često je djeca nasljeduju od roditelja i, usprkos nevjerojatnoj raznolikosti nacionalnih i provincijskih narodnih nošnji, ona će stoljećima ostati slična sebi. Otrcana je svakodnevna radna odjeća, koja iskorištava najjeftinije lokalne izvore i mijenja se još manje od svečane. Indijanke iz Nove Španjolske iste su u vrijeme Cortcsa, u svojim dugim pamučnim tunikama, kasnije od vune, ponekad vezenim, kao i u XVIII. stoljeću. Muško odijelo se svakako pro mijenilo, ali samo u onoj mjeri u kojoj su pobjednici i njihovi misionari zahtijevali dcccntno odijevanje, sakrivajući negdašnju nagotu. U Peruu su domoroci XVIII. stoljeća bili odjeveni kao i danas: komad tkanine od laminc vune tkan kod kuće, prorezan po sredini da čovjek može provući glavu; to je poncho. U Indiji također nema promjena, i to oduvijek: Hindus se oblači u dhoti, danas kao i jučer, kao nekoć. U Kini »seljaci i sirotinja« uvijek su »izrađivali svoju odjeću od pamučnog platna (...) u raznim boja ma«,190 a to je duga košulja stegnuta u struku. Japanski seljaci su 1609, a bez sumnje i u ranijim stoljećima, bili odjeveni u kimono podstavljen pamukom.151 U svom Egipatskom putovanju (1783) Volney se čudi odjeći Egipćana, »tom komadu tkanine zavijene u naborima na obrijanoj glavi, dugoj halji koja pada od vrata do peta i (koja) obavija tijelo prije nego ga odijeva«.152 To je vrlo stara odjeća, još starija od one koju su nosili bogati Mamcluci i koja je ostala ista kao u XII. stoljeću. Što se pak tiče odjeće siromašnih muslimana, koju O. Labat opisuje u crnoj Africi, kako se i mogla mijenjati kad gotovo i nije postojala? »Oni nemaju košulja, oba vijaju tijela iznad gaća komadom tkanine koju vežu pojasom, većina ih ide gole glave i stopala«.153 Siromasi Evrope malo su više pokriveni, ali ne žrtvuju više mašti. Godine 1828. Jean—Baptist Say piše: »Priznajem vam da me nimalo ne privlači uvijek ista moda Turaka i drugih istočnih naroda. Čini se kao da pridonosi trajanju njihovog glupog despotizma. (...) Naši seljaci su pomalo Turci u odnosu na modu: crni 335


su robovi navike i na starim slikama koje prikazuju ratove Luja XIV vidimo seljake i seljanke u odjeći koja se malo razlikuje od one koju nose danas.«154 Isto se može primijetiti i za ranije razdoblje. Ako se, na primjer, u Munchcnskoj pinakoteci uspoređuju jedna slika Pietcra Acrtscna (1508 — 1575) i dva platna Jeana Đrueghcla (1568 —1625), a sva tri predstavljaju gomilu na nekoj tržnici, dosta je zabavno utvrditi da se u svim slučajevima na prvi pogled mogu prepoznati skromni prodavači ili ribari i skupine građana, kupaca ili šetača: odjeća ih odmah odaje. Ali neobičnija je druga kons tatacija, a to je da se za otprilike pola stoljeća, koje dijeli dvije slike, odjeća građana veoma promijenila: zatvorene ovratnike po špa njolskoj modi, obrubljene jednostavnim naborom s Aertsenove slike, zamijenili su pravom nabranom ogrlicom koju nose žene i muškarci kod Đrueghcla; istovremeno je narodna nošnja žena (otvoreni spušteni okovratnik, bluza, pregača na nabranoj suknji) ostala potpuno ista, izuzev razlike u načinu češljanja koja je bez sumnje regionalne prirode. U nekom selu gornje Jure neka udo vica će 1631. prema testamentu svog muža primiti »jedan par cipela i jednu košulju, i to svake dvije godine, i jednu haljinu od debelog platna svake treće godine«.155 Istina je da će se, slična u izgledu, seoska nošnja ipak pro mijeniti u nekim važnim pojedinostima. Tako će se oko XIII. stoljeća u Francuskoj i izvan nje početi upotrebljavati donje rublje. Na Sardiniji, u XVIII. stoljeću pravilo je da se u znak korote, nosi ista košulja čitavu jednu godinu; to znači da je seljak poznavao košulju i da je činjenica da je ne smije mijenjati značila žrtvu. Jer znamo da su nekoć, još u XIV. stoljeću —to nam govore tolike slike — bogati i siromašni spavali goli u krevetima. Neki demograf iz XVIII. stoljeća primijetio je uostalom da su »šuga, kraste i sve kožne bolesti i druge kojih je porijeklo nedos tatak čistoće, nekoć bile tako česte jer nije bilo rublja«.1561 doista, ove bolesti, kako dokazuju knjige iz medicine i kirurgije, nisu potpuno nestale u XVIII. stoljeću, ali su u povlačenju. Isti proma trač XVIII. stoljeća još posvjedočuje o općoj pojavi među seljacima da nose debelu vunenu odjeću u njegovo vrijeme. »Jedan francus ki seljak« — piše on — »slabo je odjeven, i dronjci koji pokrivaju njegovu nagotu slabo ga štite od hladnoće: međutim, čini se da je njegov položaj u odnosu na odjeću manje za žaljenje nego što je to bio nekoć, jer odijelo za siromaha nije raskoš već potrebna obrana od hladnoće: platno, odjeća mnogih seljaka, ne štiti ih dovoljno (...) ali već nekoliko godina (...) sve je veći broj seljaka 336


Seljaci u razgovoru; Flandrija, XVI. stoljeće. Pripisuje se Bniegelu Starijem. Mitzej iz Besangona. (Polo Giraudon) koji nose vunenu odjeću: to je lako dokazati, jer je izvjesno da se već neko vrijeme u kraljevstvu proizvodi veća količina debelih vunenih tkanina, i kako se one uopće ne izvoze, očito se upotreb ljavaju za odijevanje sve većeg broja Francuza«.157 AJi ta su kasnija poboljšanja ograničena. Preobrazba odjeće francuskog seljaka zbila se dosta kasnije nego kod engleskog seljaka. I nemojm o brzo zaključiti da je bila opće naravi. Još uoči Revolucije, u Chalonnaisu i pokrajini Brcsse, seljaci su »odjeveni samo u platno crno obojeno« pomoću hrastove kore i »taj običaj je bio tako raširen da su drveta bila uništena«. Uostalom »odjeća u Đurgundiji nije (tada) predstavljala važnu stavku budžeta (se ljačkog)«.158 U Njemačkoj također, još u XIX. stoljeću, seljak je odjeven u platno. U Tirolu 1750. oni pastiri što su predstavljeni kao likovi u jaslicama, nose bluzu od platna koja im doseže do koljena, ali noge i stopala su goli ili obuveni u običan don koji pridržava kožna traka zavijena oko noge. U Toscani, zemlji koja se smatra bogatom, seljak se još u XVIII. stoljeću odijeva isključivo u 337

Fernand. Braudel/ Strukture svakidašnjice

tkanine istkane kod kuće, tj. u platno od kudjelje ili pola kudjelja pola vuna (mezzelane) . 159

Evropa ili ludovanje mode Sada možemo doći u Evropu bogatih i moda koje se mijenjaju, bez opasnosti da se izgubimo usred tolikih hirova. Mi prije svega znamo da su ti hirovi povlastica vrlo malog broja ljudi koji stvaraju mnogo buke i gizdanja, možda zato jer ih drugi, pa i najbjedniji, promatraju i ohrabruju, čak i u njihovim nastranostima. Također nam je poznato da će se to ludovanje za promjenom iz godine u godinu stvarno ustaliti kasno. Ipak, već na dvoru Hcnrika IV, kaže nam venecijanski ambasador: »Čovjeka (...) ne smatraju bogatim ako nema dvadeset i pet do trideset odijela različitog kroja, a mora ih mijenjati svakog dana«.160Ali moda nije samo obilje, količina, raskoš. Ona znači i promjenu u željenom trenutku. To je pitanje godišnjeg doba, dana, sata. No, to carstvo mode ne nameće se prije 1700, od časa kada riječ, našavši svoju drugu mladost, juri svijetom u novom smislu: slijediti aktualnost. Tada sve poprima obličje mode u današnjem smislu. Stvari se do tog trenutka nisu odvijale tako brzo. I zaista, ako zagrabimo daleko u prošlost, naići ćemo na mirne vode, stare situacije analogne onima u Indiji, Kini ili islamu, kako smo ih opisali. Zakon nekretanja u potpunosti je na snazi, jer je sve do početka XII. stoljeća odjeća u Evropi bila i ostala onakva kakva je bila za galo-rimskih vremena: duge tunike do zemlje za žene, za muškarce do koljena. Ukratko, stoljeća i stoljeća nepokretnosti. Kad dolazi do bilo kakve promjene, kao produženje muškog odijela u XII. stoljeću, ona je živo kritizirana. Orderic Vita! (1075-1142) se žali na ludosti u odijevanju svog vremena, po njegovu mišljenju potpuno nepotrebne: »stari običaj je gotovo potpuno poremećen«, kaže on, »novim izmišljotinama«.161 Vrlo pretjerana tvrdnja. Čak je i utjecaj križarskih pohoda bio manji nego što se mislilo: oni su donijeli svilu, raskoš krzna, a da nisu bitno izmijenili oblik odjeće u XII. i XIII. stoljeću. Velika promjena je ona koja oko 1350. odjednom skraćuje mušku odjeću, na skandalozan način u očima mudraca, staraca, branitelja tradicije. »Oko te godine — zapisuje nastavljač Guil338


Crno odijelo u španjolskom stilu, koje nosi lordD am ley i njegov m lađi brat (1563), portret Hansa Lwortba, W indsor Castle. 339


laumca de Nangisa — muškarci, a naročito plemići, konjušari i njihova svita, poneki građanin i njegove sluge, uzeli su tako uske i kratke halje da se moglo vidjeti ono što stid nalaže da se sakrije. Za ljude to bijaše stvar vrlo čudna«.162 Ta odjeća koja se prila gođuje tijelu trajat će, i muškarci se više nikad neće vratiti dugoj halji. Što se tiče žena, njihove bluze se također podešavaju otkriva jući oblike i izrezuju u velikim dekolteima — što je drugi povod neodobravanju. Na izvjestan način se od tih godina može datirati prva modna manifestacija. Jer otada će u Evropi vladati pravilo odjevne prom jene. S druge strane, dok je tradicionalna nošnja bila gotovo jednolika na čitavom kontinentu, kratko odijelo će se nejednako širiti, ne bez otpora i prilagodbi, i na kraju će se stvoriti nacionalne mode, utječući više manje jedna na drugu: francuska odjeća, burgundska odjeća, talijanska odjeća, engleska odjeća, itd; istočna Evropa će nakon raspada Bizantskog Carstva trpjeti sve veći utjecaj turske mode.163 Evropa će otad biti šarena, bar do XIX. stoljeća, iako dosta često spremna da prihvati leadership (Vodstvo —Prev.) nekog privilcgiranog kraja. Tako se u XVI. stoljeću za visoke klase nameće odjeća od crnog sukna, pod utjecajem Španjolske. To je znak političke nad moći »svjetskog« Carstva Katoličkog Kralja. Raskošnu renesansnu talijansku odjeću, koje su veliki četvrtasti izrezi, široki rukavi, mreže za kosu i zlatni i srebrni vezovi, pozlaćeni brokati, grimizni sateni i baršuni imali sljedbenike u velikom dijelu Evrope, zamje njuje španjolska suzdržljivost, tamna sukna, uski prsluci, napuhnutc hlače, kratki ogrtač, vrlo visoki okovratnik obrubljen nabranom ogrlicom. Naprotiv, u XVII. stoljeću, malo po malo će nadvladati takozvana francuska odjeća s njenim svilama živih boja, njenim slobodnijim vladanjem. Španjolska će je, naravno, najteže prihvatiti. Filip IV (1621-1665), neprijatelj raskoši baroka, nameće svojoj aristokraciji strogu modu naslijeđenu iz vremena Filipa II. Dugo se na dvoru vodila bitka protiv vestido de color, stranci su primani samo ako su bili »odjeveni u crno«. Jedan poslanik princa Condea, tada saveznika Španjolske, nije mogao dobiti audijenciju sve dok nije svoju odjeću zamijenio obaveznim tamnim odijelom. Tek će oko 1670, nakon smrti Filipa IV, tuđa moda prodrijeti u Španjolsku, u samo njeno srce, Madrid, gdje će joj osigurati uspjeh bastard Filipa IV, drugi Don Juan austrijski.164 Međutim, Katalonija je prihvatila modne novosti oko 1630, deset godina prije nego što se pobunila protiv Madrida. U to isto vrijeme u Holandiji, dvor 340


Z o c o l i , neka vrsta vrlo malih štula koje su žene nosite da bi se zaštitile od bara na venecijanskim ulicama, i kojih se moda u XVI. stoljeću na trenutak raširila izvan Venecije. (IIayerisches Nation almuseum, Mitricben)

S ta th o u d era rije tk i.

U

B ic k e ra

p o p u s tio

jc o d u š e v lje n ju , ia k o

R ijk s m u s e u m u ,

iz

p o rtre t

1 6 4 2 . p re d s ta v lja

ga

u

tv rd o k o rn i n is u

g ra d o n a č e ln ik a tra d ic io n a ln o j

b ili

A m s te rd a m a

n o š n ji p o

šp a

n jo ls k o j m o d i. T o je b e z s u m n je i g e n e r a c ijs k o p ita n je , j e r n a s lic i D . v a n S a n tv o o rta , n a k o jo j s e g r a d o n a č e ln ik D irk D a s ja c o b s z , d a o

slikati s a

s v o jo m o b ite lji 1 6 3 5 , n je g o v a ž e n a i o n s a m

n a b ra n i o v ra tn ik p o p o n ovom

i

u

su

ta d o đ e r n o s e

n jih o v a d je c a o d je v e n a

u k u s u (v id i s tr. 3 5 5 ) . S u k o b iz m e đ u d v ije m o d e p o s to ji

M ila n u ,

p o s je d ,

s ta r o j m o d i, d o k

ina

a li

u

d ru g o m

z n a č e n ju :

M ila n o

je

ta d a

š p a n jo ls k i

j e d n o j k a r i k a t u r i iz s r e d i n e s to lje ć a n e k i t r a d i c i o n a l n o

o d je v e n i Š p a n jo la c

kao

d a g rd i je d n o g

g ra đ a n in a

p r i k l o n i o f r a n c u s k o j m o d i. M o ž e li s e u n j e n o m

M ila n a

k o ji s e

š ire n ju E v ro p o m

n a z rije ti p r o p a d a n je Š p a n jo ls k e ? O v e u z a s to p n e p re v la s ti n a v je š ć u ju i o b ja š n je n je k o je d a je m o u v ezi sa š ire n je m u T u rsk o m

m o n g o l s k e n o š n j e u I n d i j i ili o d j e ć e O s m a n l i j a

C a rs tv u : E v ro p a je je d n a i i s u

o b ite lj,

usprkos

ili

zb o g 341

Vernand Braudel /S tr u k tu re svakidašnjice

V o jv o tk in ja M a g d a le n a B a v a r s k a , P iete ra d c W ittea , z v a n o g C a n d id ( 1 5 4 8 -1 6 2 8 ). R a s k o š n a o d jeća : s v ila , z la to , d ra g td ji, p erle , v e zo v i i s k u p o c je n e čip ke. M iin b e n s k a p in a k o te k a . (F oto B a y ertscb es S ta a ts-

gemaldesammlangen)

SuviSno i redovito: stanovanje, odijevanje i moda s v o jih n e s u g l a s i c a . Z a k o n k r o j e o n i k o j i m a s c n a j v i š e d iv e , a n e n u ž n o n a j j a č i n it i, k a k o v j e r u j u F r a n c u z i , o n i k o j e n a j v i š e v o l e ili s u n a jr a f in ir a n iji. O č ito je d a p o litič k e p r e v la s ti k o je p o tr e s a ju č ita v o t i j e l o E v r o p e , k a o d a ć e o n o j e d n o g l i j e p o g d a n a p r o m i j e n i t i s m j e r s v o g p u t a ili s r e d i š t e g r a v i t a c i j e , n e p o t r e s a j u o d m a h i č i ta v u v la d a v in u m o d a . I m a r a z ila ž e n ja , o d s tu p a n j a , p r a z n i n a , s p o r o s t i. U p r e v l a s t i v e ć o d X V II. s t o l j e ć a , f r a n c u s k a m o d a s e s u v e r e n o a f i r m i r a t e k u X V III. s t o l j e ć u . Č a k i u P e r u u 1 7 1 6 , g d j e j e r a s k o š Š p a n jo la c a ta d a n e č u v e n a , m u š k a r c i s e o d ije v a ju » n a f r a n c u s k i n a č i n , n a j č e š ć e u s v i l e n a o d i j e l a ( u v e z e n a iz E v r o p e ) , u b i z a r n o j m j e š a v i n i ž i v i h b o j a « . 165 N a č e t i r i k u t a E v r o p e iz d o b a p r o s v j e t i t e ljs tv a , p o č e v š i o d P a r i z a , m o d a s e u v o d i u z p o m o ć l u t k i m a n e k e n a k o je s u s e v r lo r a n o p o ja v ile . O n e o ta d n e p o d i j e l j e n o v la d a ju . U V e n e c i ji, s t a r o j p r i j e s t o l n i c i m o d e i d o b r o g u k u s a , u XV. i X VI. s t o l j e ć u , j e d n a o d t r g o v i n a z v a la s c i j o š s e z o v e La Poupee de France, La Piavola de Frartza. V e ć 1 6 4 2 . p o l j s k a k r a l j i c a ( k o j a je b il a c a r e v a s e s t r a ) z a t r a ž i l a j e o d n e k o g š p a n j o l s k o g g l a s n i k a d a j o j d o n e s e , a k o id e u N iz o z e m s k u , » je d n u lu tk u o d je v e n u p o f r a n c u s k o j m o d i d a b i n je n k r o ja č m o g a o u z e ti m o d e l« ; p o ljs k i o b ič a ji n a t o m p o l j u n i s u j o j s c s v i đ a l i . 166

Jasno jc da ova ograničenja na jednu dominantnu modu nikad nc idu bez oklijevanja. Sa strane postoji beskrajna inercija siromašnih, već smo spomenuli. Postoje također, i to izranja iznad mirnih voda, lokalni otpori, regionalna ograđivanja. Očaj povjes ničara odjeće sasvim sigurno izazivaju istupi, odstupanja u od nosu na opća kretanja. Dvor Valoisa iz Bourgogne odviše je blizu Njemačkoj i previše je originalan da bi slijedio modu francuskog dvora. Opća pojava suknji s umetkom za pojačanje bokova, ili još bolje, posvudašnjost krzna kroz stoljeća, mogla se zbiti, ali ih jc svatko nosio na svoj način. Nabrana ogrlica može varirati od razumnog nabranog ruba do ogromnih nabora koje nosi Isabelle Brandt na portretu na kojem je Rubens predstavlja pored sebe; ili žena Cornelisa de Vosa na slici iz muzeja u Bruxellesu, na kojoj se slikar pojavljuje s njom i s njihove dvije kćeri. Jedne svibanjske večeri 1581, doppo disnar, u Saragozu stižu tri mlada venecijanska putnika, plemići, lijepi, sretni što su živi, osjetljivi, inteligentni, zadovoljni sobom. Prolazi procesija sa Sve tim sakramentom, iza koje ide gomila ljudi i žena. »Vrlo ružne žene« — kaže zlobno pripovjedač — »lica obojenog svim bojama, što je bilo čudno, noseći vrlo visoke cipele ili bolje zocoli167 po venecijanskoj modi i ogrtač po modi čitave Španjolske«. Radoz343

Fernand, Braudel /S tr u k tu re svakidašnjice

nalost ih nagoni da sc približe prizoru. AJi onaj koji želi vidjeti druge viđen je i sam, primijećen i ukazan prstom. Muškarcri žene, prolazeći pokraj njih, počeli su sc grohotom smijati i dobacivati im. »I sve to« — piše naš Francesco Ccntarini — »jer smo nosili nimphe (široki čipkasti okovratnici), šire nego što je propisivao običaj u Španjolskoj. Jedni su govorili: »U naš je grad stigla čitava Holandija«, (misli sc na holandsko platno ili se radi o igri riječi, jer olanda je platno koje služi za izradu plahti i rublja) a drugi: »Kakve ogromne salate! To nas je prilično zabavilo«.168 Opat Locatclli, ne tako siguran u sebe, dolazeći iz Italije u Lyon 1664. nije dugo izdržao »navalu djece koja su trčala za njim« po ulici. »Morao sam sc odreći glave šećera (visoki šešir sa širokim obo dom)... čarapa u boji i obući sc potpuno po francuski u ’šeširzani' s uskim obodom, veliki okovratnik, više za liječnika nego za svećenika, halju koja mi je dosezala do pola bedra, crne čarape, uske cipele (...) sa srebrnim kopčama umjesto remena. Utoj odjeći (...) nisam sc više osjećao svećenikom«.169

Da li je moda taština ? Na izgled, moda je slobodna u svojim postupcima, u svojim hirovima. U stvarnosti, njen put je široko ucrtan unaprijed i ograničen lepezom izbora. Svojim mehanizmima ona otkriva kulturne prijenose, ili bar pravila njihovih širenja. A svako širenje ove naravi po prirodi je sporo, vezano na mehanizme, na ograničenja. Tako sc engleski dramaturg Thomas Dckkcr (1572—1632) zabavlja sugerirajući od jevne biljege koje su njegovi sunarodnjaci davali drugim naro dima: »Dragette dolaze iz Danske, ovratnik prsluka s košuljom iz Francuske, ’krila’ i uske manžete iz Italije, kratki prsluk od holandskih preprodavača iz Utrcchta, ogromne hlače do koljena iz Španjolske, čizme iz Poljske«.170 Te potvrde o porijeklu nisu obavezno točne, ali raznolikost sastojaka bez sumnje jest, i bilo je potrebno više od jednog godišnjeg doba da bi se proizveo recept prihvatljiv za sve. U XVIII. stoljeću sve se ubrzava, dakle oživljujc, ali taština ne postaje ipak zakon tog kraljevstva bez granica o kojem rado govore svjedoci i sudionici. Poslušajmo, ali ipak uz oprez, Sćbastiena Mcrcicra, valjanog promatrača, talentiranog novinara, ali sigurno ne čovjeka od osobita duha: »Bojim se«, piše on 1771, »dolaska 344


Ove Turkeje nacrtao Bellini it XV. stoljeću; mogli bismo ih naći gotovo nepromijenjene na slikama iz XIX. stoljeća. Muzej Louvre, Zbirka Rothschild. (Toto Roger-Viollet) z im e z b o g s u r o v o s t i g o d i š n j e g d o b a . ( ...) T a d a s c r a đ a j u d o sadni skupovi na

b u čn i i

k o jim a s v e b e z n a č a jn e s tra s ti n a m e ć u

s v o ju

s m ije š n u v la d a v in u . U k u s ta š tin e o d r e đ u je z a k o n e m o d e . S vi m u š k a rc i s c

p re tv a ra ju

u

ra zm ek šan e

ro b o v e,

p o tp u n o

p o d

v la š ć u

ž e n s k ih h ir o v a « . P o n o v o s e ja v lja » ta b u jic a m o d a , u k u s a , lu d o v a n ja , k o ja n e tr a ju d u g o « . » K a d b i m i d o š la ž e lja « , p iš e o n d a lje , » d a n a p iš e m

ra sp ra v u

o

u m ije ć u

č e š lja n ja ,

kako

b ih

sam o

z a č u d io

č ita te lje d o k a z u ju ć i im d a p o s to ji tri d o č e tiri s to tin e n a č in a š iš a n ja k o s e je d n o g p o š te n o g č o v je k a « . O v a j c ita t je u u o b ič a je n o m a u to ra ,

ra d o

d o la z im o

m o ra lis ta ,

a li

u v ije k

ž e ljn o g

da

u is k u š e n je d a g a o z b iljn ije s h v a tim o

z a b a v i.

to n u

Is to

ta k o

k a d a p ro c je n ju je

ra z v o j ž e n s k e m o d e sv o g v re m e n a . S u k n je s u m e c im a z a p r o š ir e n je b o k o v a , tk a n in e

u k r a š e n e v o la n im a » k o je s u n o s ile n a š e m a j

k e « , p iš e o n , » n jih o v i k r u ž n i o b r u č i, o n o m n o š tv o m a d e ž a o d k o jih su

n e k i s lič ili p r a v im

p ra v c a tim

o b lo z im a , s v e je

n e s ta lo

iz u z e v

n e s r a z m je r n e v is in e n jih o v ih f riz u ra : r u g a n je n ije m o g lo is p ra v iti ta j p o s l j e d n j i o b ič a j, a li n e d o s t a t a k je u b l a ž e n u k u s o m k o je v la d a ju

s tru k tu ro m

d a n a s b o lje u d e š e n e

i d ra ž e s ti

to g e le g a n tn o g z d a n ja . U k ra tk o , ž e n e s u

neg o

š to s u

ik a d b ile , n jih o v o k ić e n je s je d i

n ju je la k o ć u , d c c e n tn o s t, s v je ž in u i lju p k o s t. O v e h a ljin e o d

la k e

tk a n in e (c ic ) o b n a v lja ju s c č e š ć e o d o n i h n a k o jim a s u b lis ta li z la to

345

Fernand Braudel / Strukture svakiđašnjtce

i srebro; one slijede, da tako kažemo — nijanse cvijeća pojedinih godišnjih doba«.171 Evo još jednog lijepog svjedočanstva: moda ukida i obnavlja, a to je dvostruki posao, dakle dvostruka teškoća. Novina o kojoj je riječ je štampani cic, relativno jeftina pamučna tkanina. Ali ni ona nije osvojila Evropu od danas do sutra. I sama povijest tekstila uči nas da nije sve jednostavno na tom balu mode na kojem su uzvanici manje slobodni nego što se na prvi pogled čini. I zaista, da li je moda tako isprazna stvar? Ili je, kako mi mislimo, znak koji duboko svjedoči o jednom društvu, ekonomiji, civilizaciji? O njenim poletima, mogućnostima, zahtjevima, njenoj životnoj radosti? Rodrigo Vivcro, dolazeći 1609. iz Manille, gdje je bio privremeni glavni kapetan, doživio je brodolom na obalama Japana, s velikim brodom (2.000 tona) koji ga je vraćao prema Acapulcu, u Novoj Španjolskoj. Gotovo odmah brodolomnik se pretvorio u slavljenog gosta na tim otocima koji su radoznalo gledali stranca, zatim ubrzo u neku vrstu izvanrednog ambasadora koji će pokušati (uostalom uzalud) zatvoriti otoke za holandsku trgovinu i koji će također razmatrati mogućnost, i ovaj put uzalud, da dovede rudare iz Nove Španjolske, kako bi bolje eksploatirali rudnike srebra i bakra na arhipelagu. Dodajmo da je taj simpatični lik bio i inteligentan, dobar promatrač. Jednog dana neobavezno čavrlja s tajnikom šoguna u Ycdu. Tajnik predbacuje Španjolcima njihov ponos, oholost, i nadovezujući se na temu, kritizira njihov način odijevanja, »šarolikost njihove odjeće, područje na kojem su tako nestalni da su svake dvije godine odjeveni na drugačiji način«. Kako te promjene ne pripisati neozbiljnosti njihovoj i vlade koja dopušta takve zloupotrebe? Što se njega tiče, on može doka zati »svjedočenjem tradicija i starih dokumenata da njegov narod odijela nije promijenio za više od tisuću godina«.172 Nakon što je u Perziji živio deset godina, Chardin je (1686) također jednako kategoričan: »Vidio sam odjeću Timura Lenke koja se čuva u riznici Ispahana«, piše taj izvjestilac, »i ona je krojena kao i današnja, bez ikakve razlike«. Jer »odijela Istočnjaka nisu podložna modi, uvijek su načinjena na isti način; i (...) Perzijanci (...) nisu prevrtljivi ni s obzirom na boju, ni nijanse, ni izgled tkanine«.173 Ja ne osuđujem te sitničave primjedbe. I doista, budućnost je pripadala — da li je to obična slučajnost? — društvima dovoljno sitničavim da se brinu o mijenjanju boje, materijala, oblika odjeće ali također i redu društvenih kategorija i karti svijeta, a to znači 346


društvima koja kidaju lance tradicija. Jer, sve se kreće. Chardin ne govori o onim Pcrzijancima koji »nisu uopće željni novina ni otkrića«, koji »vjeruju da posjeduju sve što treba za potrebe i udobnosti života i drže se toga«.17,1Vrlina i okovi tradicije... Da bi se otvorila vrata novinama, oruđu svakog napretka, možda je potreban izvjestan nemir koji obuhvaća i odjeću, oblik cipela i frizuru? Možda je izvjesno blagostanje potrebno da bi se branio svaki novatorski pokret? Ali moda ima i drugih značenja. Uvijek sam vjerovao da ona velikim dijelom proizlazi iz želje privilegiranih da se pod svaku cijenu razlikuju od gomile koja ih slijedi, da podignu ogradu, »jer nema ničeg što velikaše navodi na prezir zlatom protkane odjeće kao kad je vide na tijelima posljednjih ljudi na svijetu«.175 Dakle, potrebno je izmisliti nova »zlatom protkana odijela« ili nove oz nake, bilo kakve, očajavajući svaki put kad se opazi da »se sve promijenilo i (da) se nove građanske mode, muške i ženske, miješaju s onima koje nose osobe od vrijednosti«176 (1779). Jasno je da pritisak sljedbenika i oponašatelja ne prestaje poticati trku. Ali ako je tako, to znači da prosperitet daje prvenstvo, da gura naprijed određen broj novih bogataša. Javlja se društveni uspon, afirmacija izvjesnog blagostanja. Javlja se materijalni napredak, bez njega se ništa ne bi tako brzo promijenilo. Osim toga, modu svjesno iskorištava trgovački svijet. Nicho las Darbon je 1690. pjevao hvalospjeve: »Fashion or alternation o f Dress... is the spirit and life o f trade«-, zahvaljujući njoj »trgo vina ostaje u pokretu« i čovjek živi u vječnom proljeću i »nikad ne ugleda jesen svoje odjeće«.177 Svilari iz Lyona u XVIII. stoljeću, iskorištavali su tiraniju francuske mode da bi nametnuli svoje proizvode inozemstvu i uništili konkurenciju. Njihove svile su prekrasne ali talijanski obrtnici ih kopiraju bez muke, naročito kad se raširila praksa slanja uzoraka. Lyonski svilari su našli odgovor: zaposlili su dizajnere zvane »ilustratori svile« koji su svake godine potpuno obnavljali modele. Kad su kopije stizale na tržište, već su izašle iz mode. Carlo Poni je objavio pisma koja ne ostavljaju nimalo sumnje u taktičko lukavstvo Lionaca.178 Moda je također i traženje novog jezika za napuštanje starog, način za svako pokoljenje da negira prethodno i da se od njega razlikuje (ako je riječ o društvu u kojem postoji sukob generacija). »Krojači«, kaže jedan tekst iz 1714, »više se muče izmišljanjem novog nego šivanjem«.179Ali u Evropi je problem upravo u izmišIjanju novog, u ukidanju zastarjelih jezika. Sigurne vrijednosti, 347


crkva, monarhija, utoliko snažnije nastoje sačuvati isto lice, bar istu prividnost, redovnice nose odjeću srednjovjekovnih žena; benediktinci, dominikanci, franjevci ostaju vjerni svojim starim odorama. Ceremonijal engleske monarhije vodi porijeklo bar od Rata dviju ruža. To je svjesna igra u protustruji. Sebastien Mcrcier se ne vara kad piše (1782): »Kad vidim crkvcnjakc, kažem sebi: tako su svi bili odjeveni za vladavine Karla VI... ,«180

Nešto o geografiji tekstila Prije nego što zaključimo povijest odjeće moramo se osvrnuti na povijest tekstila i tkanina, na geografiju proizvodnje i razmjene, na polagani rad tkalaca, na redovite krize izazvane nestašicom siro vina. Evropi nedostaje vune, pamuka i svile; Kini pamuka; Indiji i Islamu lagane vune; crna Afrika kupuje strane tkanine na obalama Atlantika ili Indijskog oceana, po cijeni zlata ili robova. To je način na koji su tada siromasi plaćali kupovinu raskoši! Naravno, postoji određena stalnost proizvodnih područja. Tako se ocrtava područje vune, dosta nepromjenljivo od XV. do XVIII. stoljeća, izuzevši vlastito iskustvo Amerike i njenih vuna (vrlo finih) od vikunje (vrsta lame) i (grubih) od obične lame. Ona pokriva Mediteran, Evropu, Iran, sjevernu Indiju, hladnu sjevernu Kinu. Kina dakle ima ovce »i vuna je ondje uobičajena i jeftina«. Međutim, »oni ne znaju izrađivati sukna po evropskoj modi« i veoma se dive engleskim, iako ih ne kupuju jer su u Kini »ona neusporedivo skuplja od najljepših svilenih tkanina«. Njihova debela vunena roba je gruba, poput čohe.181 Ipak, proizvode neke serževc »vrlo fine i skupocjene (...) u koje se zimi obično odijevaju starci i ugledne osobe«.182 Kinezi imaju veliki izbor. Imaju svilu, pamuk, i dva ili tri vlakna biljnog porijekla i lake izrade. I kad dođe zima, na sjeveru se mandarini i gospoda pokrivaju samurovinom a siromasi se odijevaju u ovčju kožu.183 Kao najskromniji od kulturnih dobara, tekstili se sele, učvrš ćuju u novim regijama. Vuna će naći svoju izabranu zemlju u Australiji u XIX. stoljeću. Svila je sigurno stigla u Evropu u vrijeme Trajana (52-117); pamuk je napustio Indiju i prodro u Kinu negdje u XII. stoljeću; na Mediteran je stigao ranije, preko arap skog svijeta, oko X. stoljeća. 348


Uzgoj vime u Engleskoj: mjedena gravirana ploča porijeklom iz North Leacha (Gloucester shire) predstavlja trgovca Williama Midwintera (umrlog 1501), s nogama na ovci i bali vune s njegovim znakom. (I'ototcka A. Colin) Od svih ovih putovanja, najsjajnija su ona koja jc prošla svila. Ljubom orno čuvana, bila su joj p otrebna stoljeća da iz Kine dođe do Evrope. U početku Kinezi nisu pokazali nim alo d o b re volje, a još m anje Pcrzijanci Sasanidi, koji su dijelili Kinu od Bizanta i bili dobri čuvari u oba sm jera. Justinijan (527 -5 6 5 ) nije sam o izgradio Svetu Sofiju, ni bio a u to r zakona koji nosi njegovo im e, on je bio i car svile, uspjevši nak o n b ro jn ih avantura, u Bizant donijeti svilenu b u b u , bijeli du d , odm otavanje kokona (čahure), tkanje dragocjenog vlakna. Bizant jc n a tom e zaradio bogatstvo nad kojim je stoljećim a lju b o m o rn o bdio.

Kad počinje ova knjiga, s XV. stoljećem, svila je dakle na Siciliji i u Andaluziji već gotovo četiri stoljeća. Ona se širi u XVI. stoljeću, i dud s njom —u Toscani, Veneciji, Lombardiji, u donjem Pijcmontu, duž doline Rajne. Posljednji uspjeh: stigla je do Savoje u XVIII. stoljeću. Bez tog tihog napredovanja drveća i uzgajališta dudova svilca, industrija svile u Italiji i izvan nje ne bi upoznala neobičnu sudbinu kakva jc bila njena, počevši od XVI. stoljeća. Putovanja pamučike i pamuka nisu manje zanimljiva. Evropa će taj dragocjeni tekstil upoznati dosta rano, od XIII. stoljeća, kada zbog manjeg uzgajanja ovaca vuna postaje rijetka. Tada se širi 349


jedna ersatz tkanina, parhet načinjen od niti lana i niti pamuka. On je vrlo popularan u Italiji i još više sjeverno od Alpa, gdje veliki uspjeh postiže Barchent, u Ulmu i Augsburgu, u području iza Alpa koje izdaleka vlada Venecijom i animira je. Veliki grad je uvozna luka za pamuk, u koncu ili u balama nepreradenog pamuka (zvan eri laine). U XV. stoljeću iz Venecije dva puta godišnje velike lađe odlaze u potragu za njim u Siriju. Naravno, on se prerađuje i na mjestu, u Alcpu i oko njega, i izvozi u Evropu. U XVII. stoljeću ova gruba plava pamučna platna, slična tkaninama naših tradicional nih kuhinjskih pregača, služila su odijevanju puka na jugu Fran cuske. Kasnije, u XVIII. stoljeću, na evropsko tržište će stići indijski pamuk, one fine štampane tkanine, takozvane »indijke« koje će oduševljavati žensku klijentelu sve do dana kad će industrijska revolucija omogućiti Englezima da ih proizvode jednako dobro kao i spretni tkalci iz Indije, da ih zatim unište. Lan i konoplja su uglavnom ostali u sredinama iz kojih su potekli, klizeći u smjeru istoka, prema Poljskoj, baltičkim zem ljama, Rusiji, ali ne izmičući Evropi. (Ipak, konoplje ima i u Kini). Ovi tekstili nisu postali popularni izvan zapadnih zemalja (uk ljučujući Ameriku), ali su ipak učinili velike usluge: plahte, stolno rublje, intimno rublje, vreće, bluze, seljačke hlače, jedra, užad, sve je poteklo od jednog od ovih tekstila ili od oba. Drugdje, u Aziji, Americi, pamuk ih je zamijenio bez milosti, čak i na jarbolima lađa, iako su kineske i japanske džunke radije upotrebljavale letve od bambusa kojih zasluge uvijek veličaju specijalisti u nautičkom umijeću. Da bismo obuhvatili povijest izrade tkanina te osobine raznih i bezbrojnih sukna, bile bi nam potrebne stranice i stranice, uz veliki rječnik termina, jer mnogi nazivi koji su stigli do nas ne označavaju uvijek iste proizvode, a ponekad označavaju neke koje ne poznajemo sa sigurnošću. No, u drugom svesku ovog djela morat ćemo se vratiti na poglavlje o tekstilnim industrijama. Svaka stvar u svoje vrijeme.

Moda u širem smislu i oscilacije dugog trajanja Moda se ne odnosi samo na odjeću. Poučni rječnik definira riječ: »manire odijevanja, pisanja, djelovanja koje Francuzi obrću na 350


tisuću raznih načina da bi postali Ijupkiji, privlačniji a često i smjcšniji«. Ta moda koja dira u sve, način je na koji se svaka civilizacija usmjcrujc. Ona je jednako misao kao i odijelo, uspješna riječ kao i znak gizdavosti, način primanja k stolu, pažnja kojom se pečati pismo. To je način govora: reći će se tadoder (1768) da »građani imaju poslugu, plemići lakcje a župnici sluge«. To je također način kako se jede: u Evropi se vrijeme objeda mijenja s obzirom na mjesto i društvene klase, ali ono ovisi i o modi. Večera je u XVIII. stoljeću ono što bismo mi nazvali ručkom: »Obrtnici ručaju u devet sati (ujutro), provincijalci u dvanaest, Parižani u dva, poslovni ljudi u dva i pol, plemstvo u tri«. Supe (soupe — naša večera) »u malim gradovima je u sedam, u osam u velikim, u devet u Parizu, a na dvoru u deset«. Plemstvo i novčari (gornji slojevi društva) supiraju redovito, suci i odvjetnici nikad, sitni činovničići, egrefini (sic) kad mogu«. Otud gotovo poslovična izreka: »Sudstvo večera a Novčarstvo supira«.104 Moda je i način hodanja ali i pozdravljanja. Treba li skinuti šešir ili ne? Običaj skidanja šešira pred kraljevima donijeli su u Francusku navodno napuljski plemići kojih je naklon začudio Karla VIII i poslužio kao pouka. Ona je i njega tijela, lica, kose. Ako se malo zadržimo na ova posljednja tri slučaja, to je zato jer ih je jednostavnije pratiti od drugih i jer se s njima u vezi primjećuje da ima vrlo sporih oscilacija mode, analognih tendencijama, trendovima koje eko nomisti stavljaju ispod naglog i pomalo nesuvislog kretanja cijena iz dana u dan. Ove, više ili manje spore, promjene također su jedno od lica, jedno od stvarnosti raskoši i evropske mode između XV. i XVIII. stoljeća. Čistoća tijela nije na visini u svim epohama i kod svih ljudi. Privilegirani će vrlo rano ukazati na prljavštinu siromaha. Neki Englez (1776) se čudi zbog »nevjerojatne prljavštinc« francuske, španjolske i talijanske sirotinje: ona »ih čini manje zdravima i ružnijima od engleske«.105 Dodajmo i to da se seljak svagdje ili gotovo svagdje skriva iza svoje bijede koju pokazuje i ona ga štiti od gospodara ili poreznika. Ali najzad, jesu li privilegirani u Evropi čisti? Tek u drugoj polovici XVIII. stoljeća uspostavlja se običaj da muškarci umjesto običnih dvostrukih gaća »nose donje gaće koje se mijenjaju svakog dana i održavaju čistoću«. I, izuzev u velikim gradovima, kako smo već spomenuli, kada je malo. S obzirom na kupanje tijela i čistoću, Zapad je od XV. do XVII. stoljeća čak 351


strašno nazadovao. Kupališta, nasljeđe starog Rima, bila su pravilo u čitavoj srednjovjekovnoj Evropi. Postoje privatne kupaonice ali i vrlo brojna javna kupališta s kabinama, kupaonicama, kadama i ležajima za odmaranje ili velikim bazenima i promiskuitetom golih tijela, tako da su muškarci i žene zajedno izmiješani. Tu se sastajalo jednako prirodno kao i u crkvi, i te su ustanove bile otvorene svim klasama, do te mjere da su bile podvrgnute vlasteoskim pravima kao i mlinovi, kovačnice i prodaja pića.186 Dogate kuće su pak sve posjedovale svoje »kupaonice« u podrumu i one su se sastojale od jedne kabine i buradi, obično od drva s obručima poput bačvi. Karlo Smjeli je posjedovao kadu od srebra, rijetku raskoš, koja ga je pratila na bojna polja: nađena jc u njegovu logoru nakon poraza kod Gransona (1476).187 Od XVI. stoljeća javna kupališta postaju sve rjeđa, gotovo nestaju nakon zaraza i užasnog sifilisa, kao što se kaže. Bez sumnje su u tome imali svoje prste i propovjednici, katolički ili kalvinistički, žestoko ih prikazujući kao moralnu opasnost i sramotu. Ipak,

Kada iz XV. stoljeća, ili kako I.iziart, grof de Forest, može špijunirati lijepa Euryant kod kupanja, zahvaljujući rupi u zidu koju je načinila izdajnička sluškinja. Roman de la Violette, Pariz, B.N. (Otisak Giraudon) 352


kupaonice će se dugo održati kod pojedinaca, ali kupanje malo pomalo postaje lijek, a ne više običaj čistoće. Na dvoru Luja XIV pribjegavat će mu samo izuzetno, u slučaju bolesti.188 Uostalom, preostala javna kupališta u Parizu u XVII. stoljeću prelaze u ruke brijaća—kirurga. Jedino će se u istočnoj Evropi, do posljednjeg sela, zadržati običaj javnih kupališta, u nekoj vrsti srednjovjekovne nevinosti. Na Zapadu ona često postaju javne kuće za bogatu klijentelu. Od 1760. moda nameće običaj kupanja u Seini, koja se organiziraju na specijalno građenim brodovima. Dugo su bila u modi kineska kupališta, ustanovljena pokraj otoka Saint-Louis. Međutim, ove su ustanove imale sumnjivu reputaciju i čistoća nije pokazivala značajniji napredak.189 Prema Restif de La Drctonncu u Parizu se gotovo nitko nije kupao »i oni koji su to činili ograni čavali su se na jedan ili dva puta ljeti, što znači u jednoj godini« (1788).190 U Londonu 1880. nije postojalo ni jedno jedino kupa lište, i mnogo kasnije, velika i vrlo lijepa engleska dama, Lady Mary Montagu, pripovijeda što je odgovorila jednog dana nekomc tko joj je ukazao na sumnjivu čistoću njenih ruku: »I to vi nazivate prljavim? Što biste tek rekli da vidite moja stopala!«191 U tim uvjetima nas neće začuditi skromna proizvodnja sapu na kojeg porijeklo vodi čak u rimsku Galiju. Nedostatak sapuna predstavlja problem i on je možda razlog visokog mortaliteta djece.192 Tvrdi sapuni od mediteranske sode služe za toaletu, podrazumijevajući i one male sapunčiće koji moraju biti »išarani poput mramora i mirisni da bi stekli pravo da taknu obraze našeg otmjenog svijeta«.193 Tekući sapuni od pcpcljikc (na sjeveru) upotrebljavaju se za pranje plama i drugih tkanina. Ukratko, siromašna bilansa, a ipak, Evropa je u pravom smislu riječi kon tinent sapuna. On ne postoji u Kini, kao uostalom ni donje rublje. Za njegu ženske ljepote pričekajmo XVIII. stoljeće i njegova otkrića koja se združuju s nasljedstvom iz starine. Kokcta će bez problema provesti pet do šest sati u dotjerivanju u rukama posluge ili svog frizera, brbljajući sa svojim velečasnim ili s »ljubavnikom«. Veliki problem: kosa je uređena u tako visokim slojevima da oči ljepotice izgledaju kao da su se iznenada našle na sredini tijela. Šminkati lice ugodniji je posao, tim više što se puderi nanose velikodušno. Samo živo rumenilo boja za obraze, obavezno u Versaillcsu, nameće izbore: »Pokaži mi koje rumenilo nosiš i ja ću ti reći tko si«. Mirisi su brojni: esencija ljubičice, ruže, jasmina, lužnja, bergamote, ljiljana, perunike, đurđice, a Španjolska je već 353


odavno nametnula ukus jakih mirisa na bazi mošusa i jantara.194 »Svaka Francuskinja, primjećuje neki Englez (1779), smatra svoju toaletu vrhuncem ukusa i elegancije u svakoj pojedinosti i vjeruje da nema tog ukrasa koji se može izmisliti za uljepšavanje ljudskog lika koji joj nc pripada po isključivom pravu«.195 Da je ta rafini ranost već napredovala, potvrđuje i Poučni rječnik koji daje slije deću definiciju: »Toaleta je zajedništvo svih pudera, svih esencija, svih rumenila koji služe za denaturiranje jedne osobe, tako da starost, pa čak i ružnoća djeluju mlado i lijepo. To je način na koji se ispravljaju greške u stasu, oblikuju obrve, stavljaju zubi, ure duje lice i ukratko mijenja obličje i koža«.196 Ali još ispraznijc su mode frizura, čak i kad se radi o muškar cima.197Hoće li nositi dugu ili kratku kosu? Hoće li prihvatiti bradu i brkove ili ne? Veliko iznenađenje je vidjeti da su u tako osebujnoj domeni individualni hirovi uvijek držani na uzdi. Na početku talijanskih ratova Karlo VIII i Luj XII nose dugu kosu i nemaju brade. Nova moda brada i brkova, ali s kratkom kosom, stigla je iz Italije, a lansirao ju je, kažu nam, papa Julije II, u što možemo posumnjati, a kasnije su je oponašali Franjo I (1521) i Karlo V (1524). Ovi datumi nisu nimalo sigurni. Izvjesno je da je ta moda zahvatila čitavu Evropu. »Kada je 1536. Francois Olivier, koji je postao kancelar, došao pred Parlament da bi bio potvrđen kao izvjestitelj u državnom savjetu, njegova brada je prestrašila prisutne skupštine izazvavši protest s njihove strane. Olivier je bio prihvaćen samo pod uvjetom da se odrekne brade«. Ali protiv običaja »da se uzgajaju dlake na licu« jače od Parlamenta pobunila se Crkva. Da se nametne neki bradati biskup ili nadbiskup tvrdo kornim kaptolima koji su za sebe imali tradiciju i staru modu bila je, sve do 1559, potrebna kraljevska pismena zapovijed. Naravno, nisu pobijedili. Ali pobjednike je uznosio vlastiti uspjeh. I doista, takve mode nisu trajale duže od stoljeća. S početkom vladavine Luja XIII kosa je ponovo duga, a brada i brkovi se skraćuju. Tim gore po zakašnjele. Bitka je promijenila predmet ali nc i smisao. Ubrzo se ponovo pojavljuju nosioci dugih brada »na neki način stranci u vlastitoj zemlji. Gledajući ih javljalo se iskušenje da se povjeruje kako dolaze iz nekog udaljenog kraja. To je osjetio Sully. (...) Pozvan na dvor od strane Luja XIII, koji se želio s njim savjetovati o nekom važnom pitanju, i ugledavši ga mladi dvorjani nisu mogli zadržati smijeh pri pogledu na heroja s dugom bradom, odijelom koje više nije bilo u modi, strogim držanjem i ponašanjem iz vremena starog dvora«. Logično, već 354


kompromitirana brada sve se manje nosila, sve dok »kuj XIV nije potpuno ukinuo bradu. Jedini je nisu napustili braća kartuzijanci« (1773) Jer Crkva, kao i uvijek, i po svojoj naravi, ne voli promjene; kad ih jedanput prihvati, zadržava ih izvan vremenskih mijena, po ne baš jasnoj logici. Kada oko 1629. započinje moda »umjetnih vlasi«, koja će uskoro dovesti do perika, zatim do napudranih perika, ona će se opet pobuniti protiv mode. Može li svećenik služiti misu ili ne, s perikom koja mu skriva tonzuru? To je bio predmet vrlo oštre rasprave. To nije zaustavilo perike, i početkom XVIII. stoljeća Carigrad je čak izvozio u Evropu »kozju dlaku obrađenu za perike«. Bitno je u ovim beznačajnim poglavljima trajanje ovih moda koje su se izmjenjivale, otprilike jedno stoljeće. Brada, nestala za kuja XIV pojavit će se ponovo s romantizmom, zatim će nestati s

Moda i gtmeracije. Na ovom obiteljskom portreta iz 1635, D. van Sanvoorta, gradonačelnik Dirk Bas Jacobsz i njegova žena još su odjeveni po španjolskoj modi: ozbiljna odjeća, čipkasti okovratnici, duga brada i brkovi, ali sva njihova djeca odjevena su po novoj holandsko-francuskoj modi: uske kratke hlače u boji, veliki spušteni okovratnici od platna i čipke. Po zahtjevima mode najstariji sin nosi male brkove i vrlo malu bradu. Amsterdam, Rijksmuseum. (Poto Roger — Viollet) 355


prvim svjetskim ratom, oko 1920. Hoće li i ovaj put trajati stoljeće? Ne, jer brada, brkovi i duga kosa ulaze u modu već od 1968. Važnost ovog ne smijemo uvelićavati ali ni umanjivati. U jednoj Engleskoj koja oko 1800. — ako je vjerovati poreznicima — ne broji više od 10 milijuna stanovnika, periku nosi oko 150.000 ljudi. I da bi se taj mali primjer pridružio pravilu naših opažanja, spomenimo tekst iz 1779, svakako točan kad se radi o Francuskoj: »Seljaci i prost puk (...) uvijek su s više ili manje uspjeha brijali bradu i nosili dosta kratku i prilično neurednu kosu«.198 Ne uzimajući doslovno ovu izjavu, ustvrdimo još jednom da se vjero jatno radi o nepokretnosti, i to većine, na jednoj strani, i mobilnosti na drugoj, na strani obilja.

Što zaključiti ? Sve ove realnosti materijalnog života — ishrana, piće, stanovanje, odjeća, i na kraju moda — nemaju uskih međusobnih veza, ko relacija, na koje bi bilo dovoljno ukazati jednom za svagda. Raspoznati bijedu i raskoš samo je prvo razvrstavanje, dosadno i još samo po sebi nedovoljno. U stvari, sve ove realnosti nisu jedini plod prisilnih potreba: čovjek se hrani, stanuje, oblači se, jer ne može drugačije, ali on bi se mogao hraniti, stanovati i oblačiti i na drugačiji način. Promjene mode to govore na »dijakronički« na čin, a suprotnosti svijeta, u svakom trenutku, i prošlom i sadaš njem, na »sinhroničan« način. Doista, tu nismo samo u sferi »stvari i riječi«, podrazumijevajući ovaj posljednji izraz izvan uobičajenog smisla. Radi se o jezicima, sa svime što Čovjek u njih unosi, natukne, nesvjesno im postajući zarobljenikom, pred svojom zdje licom riže ili kriškom svog svagdašnjeg kruha. Da bi se mogao slijediti put novatorskih knjiga poput one Maria Praza,199 iznad svega je važno shvatiti da se ta dobra, ti jezici moraju sagledati u njihovu zajedništvu. U okviru ekonomija u širem smislu, da, bez diskusije. U okviru društva, da, svakako. Ako raskoš i nije dobar način podržavanja i unapređivanja jedne eko nomije, to je način da se održava, fascinira društvo. Na kraju, važne su civilizacije, neobične družbe dobara, simbola, iluzija, fantaza ma, intelektualnih shema... Ukratko, jedan proizvoljno složeni red uspostavlja se do najvećih dubina materijalnog života u koji se upleću prikrivene misli, naklonosti, padovi, nesvjesni pritisci eko nomija, društava, civilizacija. 356

P o g l a v lj e 5

ŠIRENJE TEHNIKA: IZVORI ENERGIJE I METALURGIJA S v e je tehnika: žestoki napor, ali i strpljiv i monoton trud ljudi u borbi s vanjskim svijetom: one žive promjene koje malo prebrzo nazivamo revolucijama (pronalazak baruta, pučinska navigacija, tiskarstvo, mlinovi na vodu i vjetar, prva upotreba strojeva), ali i spora poboljšanja metoda rada i alata i one bezbrojne kretnje, svakako bez novatorske važnosti: mornar koji poteže užad, rudar koji probija rovove, seljak iza pluga, kovač nad nakovnjem... Sve ove kretnje plod su akumuliranog znanja. »Ja nazivam tehnikom«, govorio je Marcel Mauss, »jedan djelotvoran tradicionalni čin«;1 jednom riječju, čin koji podrazumijeva rad čovjeka nad čovjekom, obučavanje koje se ponavlja od početka vremena. I najzad, tehnika posjeduje samu širinu povijesti i neizbježno njenu sporost, njene dvosmislenosti; ona se njome objašnjava i objašnjava nju, a da međusobni odnos ne daje, u ovom ili onom smislu, punu zadovoljštinu. Na tom području, razvučenom do krajnjih obala čitave povijesti, ne postoji jedno djelovanje već mnogostruka djelovanja i mnogostruka vraćanja i mnogostruki »zapleti«. Svakako ne jedna pravocrtna povijest. Komandant Lefebvre des Noćttcs, čiji su radovi dostojni divljenja, griješi poko ravajući se jednom simplicističkom materijalizmu. Ramena orma koja od IX. stoljeća zamjenjuje grudnu povećavajući tako vučnu snagu konja, sigurno nije ta koja postepeno ukida robovanje ljudi (Mare Đloch se bunio protiv takvog stava);2 to nije ni kormilo pričvršćeno na krmenu statvu koje, šireći se od sjevernih mora, već u XII. stoljeću priprema, a zatim osigurava pomorska otkrića.3 I kao zabavnu dosjetku prihvatimo izjavu L. Whitea u vezi s naočalima koje su, po njemu, postavši u XV. stoljeću predmetom opće upotrebe, povećale broj čitalaca i tako pridonijele intelektualnom 357


U Nizozemskoj, žetva kosom, još uvijek izuzetak u XVI. stoljeću. Slika Bnicgcla Mlađeg (1565-1637). (Otisak Giraudon) zamahu renesanse.*1 Koliko bi se još faktora moglo nabrojiti? Zar to ne bi moglo biti tiskarstvo ili — šala za šalu — unutrašnje osvjetljenje kuće, također sve češća pojava! Koliko dobijenih sati za čitanje i pisanje! Ali trebalo bi se svakako zapitati o motivima ove nove čitalačke strasti i upoznati, kako bi ekonomisti rekli, »željeni zahtjev« za znanjem: zar se stari rukopisi nisu strasno proučavali mnogo prije od pojave naočala, već od vremena Petrarke? Ukratko, opća povijest, ili ako želite, društvo u širem smislu, uvijek ima nešto reći u raspravi u kojoj tehnika nikada nije sama. Društvo, to jest jedna spora povijest, gluha, složena; sjećanje koje tvrdoglavo ponavlja rješenja poznata i usvojena, koje odbacuje 358

širenje tehnika: izvori energije i metalurgija

teškoće i opasnosti maštanja o drugom. Svako otkriće koje udara na vrata mora čekati godinama, ponekad i stoljećima da bude uvedeno u stvarni život. Najprije dolazi inventio, zatim primjena (usuipatio), kad je društvo dostiglo željeni stupanj prijcmljivosti. U XIV. stoljeću, nakon epidemija koje desetkuju Zapad, Schnitter Tod, smrt naoružana kosom, postaje opsesivnom slikom. Ali kosa tada služi isključivo za košenje trave na livadama, a rijetko kao oruđe žcteoca. Više ili niže, klasje se žanje srpom, slama se neob rana ostavlja za stada, a u staji liježu na šumsko lišće i granje. Usprkos golemom gradskom razvoju, usprkos svođenju Evrope na žitnice Q/ergetreidung, po njemačkim povjesničarima), kosa, optužena da rasipa žito, bit će općenito prihvaćena tek u XIX. stoljeću.5Tek tada će potreba da se brže radi i sloboda da se izgubi koje zrno, osigurati prioritetno širenje tog brzog oruđa. Stotine drugih primjera rekli bi isto. Tako je parni stroj izmišljen mnogo prije nego što je započeo industrijsku revoluciju (ili je ona njega izbacila?). Svedena na sebe samu, događajna povijest izuma tek je igra lažnih ogledala, i raspravu dosta dobro sažima jedna divna rečenica Henria Pircnnea: »Amerika (kad su do nje stigli Vikinzi) izgubljena je prije nego što je otkrivena zbog toga što Evropi još nije bila potrebna«.6 Što drugo reći nego da je tehnika sad ono moguće, koje ljudi iz razloga, naročito ekonomskih i društvenih, ali i psiholoških, nisu kadri dostići i u potpunosti iskoristiti; sad onaj plafon u koji udaraju materijalno, »tehnički« njihovi napori? U ovom posljed njem slučaju, kad se jednog lijepog dana plafon razbije, taj će tehnički prodor postati početna točka jednog snažnog ubrzanja. Ipak, pokret koji ruši zapreku nikad nije običan unutrašnji razvoj tehnike ili znanosti samih po sebi, u svakom slučaju, nikako ne prije XIX. stoljeća.

359

OSNOVNI PROBLEM: IZVORI ENERGIJE Između XV. i XVIII. stoljeća čovjek raspolaže vlastitom snagom, snagom domaćih životinja, vjetra, tekuće vođe, drva, drvenog ugljena, kamenog ugljena. Ukratko, raznim, još skromnim iz vorima energije. Znamo, jer su nas događaji poučili, da će se napredak sastojati u ulaganju u kameni ugljen — upotrebljavan u Evropi već od XI. i XII. stoljeća, a u Kini, sudeći po izvorima, već od 4. tisućljeća prije kršćanske ere — naročito za sistematsku upotrebu u obliku koksa u željeznoj metalurgiji. Ali ljudima će dugo trebati da u ugljenu vide nešto drugo do dopunsko gorivo. Otkriće samog koksa neće odmah dovesti do njegove upotrebe.7

Ljudski motor Čovjek sa svojim mišićima predstavlja slabašan motor. Mjerena u konjskim snagama (podići 75 kg u sekundi na visinu od jednog metra) njegova snaga je beznačajna: 3 do 4 posto jedne konjske snage — parne sile, a 27 do 57 posto od snage teretnog konja.8 Forest dc Bclidor je tvrdio 1739. da je potrebno 7 ljudi da obave posao jednog konja.9 Druge mjere: 1800. jedan čovjek može na dan »izorati 0,3 do 0,4 ha zemlje, prevrnuti sijeno na 0,4 ha livade, požnjeti srpom 0,2 ha, ovršiti oko 100 litara žita«, što je »svakako slab učinak«.10 Ipak, u vrijeme Luja XIII dnevnica čovjeka ne iznosi jednu sedminu već polovicu dnevnice konja (8 i 16 soua);11 ova tarifa s pravom precjenjuje ljudski rad. Razlog leži u činjenici da ovom beznačajnom motoru gotovo uvijek pomažu, na doista izvanredan način, brojna oruđa koja je čovjek stavio sebi u službu već od najstarijih vremena: čekić, sjekira, pila, kliješta, lopata i elementar ni motori koje pokreće vlastitom snagom: svrdla, vitlo, kolotura, dizalica, ručna dizalica, poluga, pedala, ručka, kotač. Za ova pos ljednja tri oruđa, davno stigla u Evropu iz Indije i Kine, G. Haudricourt predlaže sretan naziv »ljudski motori«. Zar jedna obična kolotura ne povećava energetski učinak čovjeka za 4,5 ili više puta? U ovim uvjetima inženjer i profesor fizike Gćrard Walter misli da 360


bi sc prosječna snaga ljudskog motora morala mjeriti u funkciji oruđa i iznosila bi 13 do 16 posto konjske snage (pismo od 26. lipnja 1980). Čovjek, dakle, sam po sebi predstavlja niz mogućnosti. Spret nost, okretnost: jedan nosač u Parizu (svjedočanstvo je iz 1782) podiže na leđa »terete koji bi ubili konja«.12 P. G. Poinsot u Prijatelju uzgajivača (1806) daje ovaj, s obzirom na datum, zaprepašćujući savjet: »Bilo bi poželjno kad bi sc zemlja mogla obrađivati štihačom. Takav način bi svakako imao više prednosti od pluga i daje mu se prvenstvo u više francuskih kantona gdje duga navika u rukovanju njom skraćuje mnoge radove, jer jedan čovjek može okopati 487 metara (kvadratnih) terena 65 cen timetara duboko za petnaest dana, i taj rad dostaje, umjesto pluga koji treba četiri puta ponoviti posao prije nego što se može sijati na tvrdoj zemlji; uostalom, zemlja nikad nije tako dobro okopana ni izdrobljcna kao štihačom. (...) Pokazat će sc da je rad s plugom loše gospodarenje kad površina za obrađivanje nije velika, i to je glavni razlog zbog kojeg sc gotovo svi mali farmeri upropašćuju. (...) Zatim, dokazano je da je žetva na tako obrađenoj zemlji trostruko bolja od drugih. Štihača koja služi za obrađivanje zamljc mora biti bar dvostruko duža i jača od vrtne; ova (...) ne bi izdržala

Na pu tu za vuču, za izvlačenje svakog od čam aca natovarenih dragim kamenjem potrebno j e Šest Kineza. Kineska slika iz XVIII. stoljeća. Kabinet grafike. (Poto N. B.) 361

0

fe m a n d Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Detalj iz rudnika srebra u Kutnoj Hori, oko 1490. Košare s rudačom podižu se čekrkom kojim upravlja dvoje ljudi. Ovaj rudnik posjeduje velike čekrke koje pokreću konji. Ali jo š uvijek su to prim itivna sred stva. Naprotiv, pedeset godina kasnije, u doba Agricole, podizanje se vrši pom oću golemih hidrauličnih kotača. (Beč, Aus dem Bildarchiv d. Ost. Nationalbibliothek) 362

širenje tehnika: izvoti energije i metalurgija

napore koji su potrebni da se podigne i dovoljno zdrobi čvrsta zemlja«.13 Nemojmo pomisliti da se ovdje radi o hiru. Radnici na selu često svoja polja obraduju štihačom ili čak pijukom. To je, kako se govorilo u XVIII. stoljeću, isticanje »ručnog rada« ili »ručno obrađivanje«.u Problem bi bio odrediti posljedice te apsurdne procjene, »na kineski način«, da je bilo pravilo a ne izuzetak. Da li bi se u tim uvjetima gradovi zapadne civilizacije mogli prehra njivati, ili čak stvarati? I što bi bilo sa stokom? Ovog čovjeka, samog, golorukog, susrećemo s monotonom ustrajnošću u današnjoj Kini. Jedan putnik primjećuje (1793) da je ljudski rad ondje ne samo »najjeftiniji, već nije nikako pošteđen ako postoji sigurnost da će biti dobro iskorišten«, a to je ograniče nje u koje nitko ne mora povjerovati. Čovjek kopa, vuče kola umjesto bivola, zalijeva, pokreće »lančane pumpe«, za mljevenje žita služi se gotovo isključivo mlinom na ručni pogon (»to je zanimanje velikog broja stanovnika«), nosi putnike, podiže gole me terete, prenosi terete uravnotežene na dugoj drvenoj motki oslonjenoj na njegova leda, okreće žrvanj na mlinu za papar, užetom vuče barku kad »se u mnogim drugim zemljama za to upotrebljavaju konji«.15 Na velikom kanalu koji ide od Yangtze Kianga do Pekinga, najviša brana zvana »Ticn Fi Cha, tj. Kraljica i Gospodarica neba«, ne pokreće se otvaranjem i zatvaranjem vrata. Lađe se podižu s jednog vodeničkog jaza do drugog pomoću vitla i »mnogo kablova i užadi koje s jednog kraja kanala na drugi vuče 400 do 500 ljudi ili čak još više, ovisno o veličini i težini lađe«. Ima li dakle pravo O. de Magaillans koji naglašava teškoću operacije i njene opasnosti, kad daje za primjer kineski običaj da se obavljaju »sve vrste mehaničkih radova s mnogo manje oruđa i mnogo lakše od nas«.16 Desetak godina kasnije (1695) Gemelli Carcri također će ostati zadivljen brzinom vozača rikši koji, uvijek u kasu, idu jednako brzo kao i »mali tatarski konji«.17 Neki jezuit je u Pekingu 1657. izradio vatrogasnu pumpu koja je mogla bacati »vodu do sto palmi (stara rimska mjera za dužinu, iznosi otprilike 0,073 m. Također i stara talijanska mjera za dužinu koje se vrijednost mijenja s obzirom na regije (0,247 m do 0,298 m). —nap. prev.) u vis snagom ljudi i vjetra«.18 U Indiji sc također dolapi, mlinovi za šećeri ulje, okreću uz pomoć stoČnezaprege.19Međutim, ujapanu još u XIX. stoljeću nailazimo na ekstremni primjer: jedna Mokusaijeva slika prikazuje gotovo nevjerojatan prizor ručnog mljevenja šećerne trske. 363

Fernand Braudel /S tr u k tu re svaktdaSnjice

Još 1777. jezuiti objašnjavaju: »Nije lako riješiti pitanje koris nosti strojeva i radnih životinja, bar ne u zemlji koja jedva da može prehraniti svoje stanovnike. Čemu bi ondje služili strojevi i radne životinje? Da od dijela stanovništva načine filozofiste (sic) koji apsolutno ništa ne rade za društvo, a ono mora snositi teret njihovih potreba, njihova blagostanja, ili još gore, njihovih nakaradnih i smiješnih ideja. Kad ih u nekim pokrajinama ima previše ili su nezaposleni, naši seljaci (to govore kineski jezuiti) odlaze u veliku Tatarsku, u novoosvojene zemlje, u kojima napreduje naša poljoprivreda...«20 I to je razumno, čini se. Uostalom, točno je da kineska poljoprivreda tada poznaje snažnu vanjsku i unutrašnju kolonizaciju. Ali ovo je prilika i da primijetimo da poljoprivredni napredak nije u stanju pratiti i naročito premašiti demografski napredak. Treba li govoriti opširno o radu ljudi u crnoj Africi ili Indiji? Kad je Aureng Zeb putovao prema Kašmiru, na prvim obroncima Himalaje trebalo je rasteretiti deve; zamijenilo ih je 15.000 do 20.000 nosača, neki primorani da služe, drugi »privučeni mam cem od 10 talira za 100 funti težine«.21 Rasipništvo, reći će neki. Štednja, mislit će drugi. U bolnici u Bicetreu (1788) vodu iz bunara izvlačilo je 12 konja, »ali zbog mudre štednje koje je posljedica još veća korist, otada su taj posao obavljali snažni i krepki zatoče nici«.22 1 to govori Sćbastien Mercier, moralist! Isto tako, još kasnije, u gradovima Dražila vidimo kako crni robovi povremeno zamjenjuju konje, vukući rukama teško natovarena kolica. Uvjet napretka je bez sumnje, razumna ravnoteža između sveprisutnog ljudskog rada i drugih zamjenskih izvora energije. Iluzorna je dobit ako ih Čovjek previše zamjenjuje, kao u antičkom svijetu i Kini, gdje je jeftina ljudska radna snaga na kraju zaustavila razvoj strojeva: robovi Grčke i Rima, odveć sposobni i odveć brojni kuliji Kine. Uistinu, nema napretka bez određenog vrednovanja čovjeka. Ako je on izvor energije određene cijene koštanja, trebat će razmišljati o tome kako mu pomoći, ili bolje, kako ga zamijeniti.

Životinjska snaga Izvjesno oslobađanje čovjeka zbilo se dosta rano zahvaljujući domaćim životinjama, raskoši koja je, uostalom, vrlo nejednako podijeljena po svijetu. Povijest ovih »motora« bit će jasnija ako se odmah istakne razlika između Starog i Novog svijeta. 364

Širenje tehnika: izvori energije i metalurgije

Karavana lama u Peruu. Theodore de Bry. Kabinet grafike. (Otisak Giraudon) U Americi sc sve čini jednostavno. Jedino važno nasljedstvo američkih Indijanaca bila je lama, »ovca Anda«, prilično loš nosač, ali jedina sposobna da sc prilagodi razrijeđenom zraku visokih Kordiljera. Sve druge životinje (izuzev vikunjc i purana) stigle su iz Evrope: volovi, ovce, koze, konji, psi, perad. Najvažnije za ekonomski život su mule i mazge koje su postepeno postale bitno važni prijevoznici, osim u Sjevernoj Americi i izvjesnim predjelima kolonijalnog Brazila, i još više u argentinskoj pampi gdje su se drvena kola s velikim kotačima i volovskom zapregom zadržala sve do XX. stoljeća. Na širokim prostranstvima Nove Španjolske karavane mazgi nameću svoja bučna zvonca, i Alexandre von Humboldt zapaža 1808. njihovu važnost za transport robe i kukuruznog brašna,25 bez kojeg nijedan grad, naročito prebogati Mexico, ne bi mogao preživjeti; tako je i u Brazilu gdje je tome vrlo pažljiv svjedok Auguste dc Saint-Hilaire, nekih desetak godina kasnije. Sa svojim putničkim stanicama i obaveznim prolazima, ovaj prom et pod 365


razumijeva i »kolodvore« mazgi, kao Porto da Estrella,24 u podnož ju Scrra do Mar, na izlazima iz Rio dejancira. Gospodari konvoja, brazilski tropeiros, financiraju proizvodnju pamuka i uskoro kave. Oni su pioniri ranog kapitalizma. U prostranom kraljevstvu Perua 1776. za obalni promet ili kroz Ande ili za zaprege kočija u Limi upotrebljavano je 500.000 mazgi. Neizmjerno kraljevstvo ih uvozi s juga, iz argentinske pampe, možda 50.000 godišnje. Nadzirane izdaleka, one tamo rastu divlje, zatim ih peoni na konjima tjeraju prema sjeveru u golemim stadima koja broje više tisuća životinja, sve do Tucumana i Saltc, gdje ih počinju divljački dresirati; na kraju će otići ili u Peru ili u Brazil, na golemo sajmište Sorocaba, u provinciji Sao Paolo.25 Ova proizvodnja i trgovina podsjećaju Marcela Bataillona na mo dernu automobilsku industriju »i njeno unutrašnje tržište na kontinentu otvorenom za motorizaciju«.26 Ova trgovina je za primitivnu Argentinu način da se udruži s novcem Perua ili zlatom Brazila; 500.000 mazgi u Peruu, možda isto toliko u Brazilu, Novoj Španjolskoj, plus kontingenti koji se upotrebljavaju drugdje, u kapetaniji Caracasa ili Santa Fća iz Bogote, ili u centralnoj Americi, to je svakako jedan do dva milijuna životinja, teretnih ili jahaćih (rijetko vučnih); recimo jedna životinja na 5 do 10 stanovnika što je golem aparat »motorizacijc« na usluzi dragocjenim metalima, šećeru, kukuruzu, zavis no o slučaju. U svijetu nema ničeg sličnog, osim u Evropi. I više! Španjolska iz 1797. na 10 milijuna stanovnika (što je gotovo čitavo stanovništvo iberske Amerike) ima samo 250.000 mazgi.27 Čak i ako bi točnija istraživanja modificirala brojke iz Amerike, neraz mjer će ostati velik. U Novom svijetu množile su se i druge evropske domaće životinje, naročito goveda i konji. Volovi upregnuti u jaram vukli su iza sebe teška pokrivena kola pampe, a u kolonijalnom Brazilu karakteristična carro de boi, s punim kotačima i osovinom od škripava drva; bilo ih je i u divljim stadima; tako u dolini Rio Sao Francisco, u Brazilu, gdje jedna »kožna civilizacija« evocira slične prizore iz argentinske pampe i Rio Grande do Sula, poznatom po neumjerenom konzumiranju jedva pečenog mesa s roštilja. Što se pak konja tiče, iako u velikom broju, oni pretpostav ljaju ovdje kao i svagdje, neku vrstu naprašite i srčane aristok racije, gospodare ipeone koji tjeraju stado životinja. Već od kraja XVIII. stoljeća pampom jure najneobičniji jahači na svijetu: gauchosi. Koliko dakle vrijedi jedan konj? Dva reala; izgubiš li 366


jednog nadeš ih deset, bilo na poklon bilo da ih sam uhvatiš! Vol čak nema prodajne cijene, jcrpripada onome tko ga uhvati lassom ili bolasom. Mazga se međutim u Salti prodaje po cijeni do 9 pesosa.28 Kako crni rob u Buenos Airesu često vrijedi 200 pesosa, to jc tarifa po kojoj se vrednuje čovjek kojem se, uz ostalo, predaje čitav jedan životinjski svijet. U Starom svijetu igra jc počela vrlo davno. Otud vrlo stare i složene situacije. Međutim, ništa nije racionalnije, ali a posteriori, od širenja deva i dromedara po čitavom praznom dijelu Starog svijeta, tom neprekidnom lancu vrućih i hladnih pustinja koje se bez prekida nižu od atlantske Sahare do pustinje Gobi. Vruće pustinje su područje dromedara, zimogrozne životinje kojoj ne odgovaraju planinski krajevi; hladne pustinje i planine su carstvo deva, a između sebe dijele područja s obje strane Anatolijc i Irana. Kako kaže neki putnik (1694) »Providnost jc načinila dvije vrste deva, jednu za tople zemlje, drugu za one koje su hladne«.29 Ali da bi se došlo do te mudre podjele bio je potreban dug proces. Dromedar stiže u Saharu tek blizu kršćanske ere,30 a učvršćuje svoj položaj tek arapskim osvajanjima, u VII. i VIII. stoljeću, i kasnije dolaskom »velikih nomada« tijekom XI. i XII. stoljeća. Za svoj račun, osvajanje deva ide u smjeru zapada od XI. do XVI. stoljeća, zahvaljujući turskim upadima u Malu Aziju i na Balkan. Naravno, deve i dromedari prelaze granice svojih pod ručja,31 dromedari prelaze Iran, dodiruju Indiju gdje se prodaju po jednako visokoj cijeni kao i konji; prodiru na jug Sahare, na međe crnog svijeta, gdje ih zamjenjuju piroge i nosači. Nakratko su doprli na sjever do merovinške Galije, dok su deve tek djelo mično osvojile istok, ali su prolazile balkanskim zemljama sve do XIX. stoljeća. Opskrbljivale su tursku vojsku ispod zidina Beča 1529. Na drugom kraju svijeta također, deve su osvojile sjevernu Kinu. Neki putnik opaža kod Pekinga (1775), osim dvokolica, devu »koja nosi (na leđima) ovce«.32 Za lokalni transport, za poljodjelstvo, za dolape (iako u sus jedstvu Mediterana svoje usluge već vrlo dugo nudi magarčić) i najzad, za vrlo udaljene karavanske veze Sahare, Bliskog istoka, Srednje Azije, za sve one veze koje se upisuju u prilog jednom starom i poduzetnom kapitalizmu,33islam je praktički imao mono pol nad jednom vrlo snažnom životinjom. Dromedari i deve mogu ponijeti prilično velike terete, do 700 funti manje snažne životinje, često do 800 funti (u okolici Erzeruma), 1000 do 1500 između 367


Tabrisa i Istanbula, prema jednom dokumentu iz 1708.34 Očito se radi o funtama kojih težina iznosi manje od 500 grama; prdsječan teret iznosi grosso modo 4 do 5 naših kvintala. Karavana od 6.000 deva nosi od 2.400 do 3 000 tona, ili teret, za to vrijeme, 4 do 5 jedrenjaka sasvim pristojne veličine. Islam, gospodar (i zadugo) svih internih komunikacija Starog svijeta, našao je u tom oruđu presudno važan element svog trgovačkog prvenstva. Što se tiče volova (uz bivole i zebue), oni su se proširili po čitavom Starom svijetu, na sjeveru ih je zaustavila tek sibirska šuma, područje sobova (divljih ili domaćih), a na jugu tropska šuma, naročito u Africi gdje im je put prepriječila muha ce-ce. U Indiji, gdje ponekad živi bez obaveza, ipak ga vidimo upregnuta u plug, ili kako vuče pozlaćena kola, pokreće mlin, služi za jahanje vojniku, pa čak i plemiću. Golemi konvoji, koji ponekad broje do 10.000 životinja odjednom, prenose čak i žito ili rižu, pod vodstvom voda karavana iz neobične kaste murisa. U slučaju napada muškarci i žene su se branili strijelama. Ali kad se dvije karavane sretnu, na uskim putovima sjeverne Indije uz koje se protezalo drveće i zidine, treba pustiti te rijeke da proteku jedna iza druge, a da se ne izmiješaju; drugi putnici su pak ostajali blokirani na mjestu ponekad i više dana, ne mogavši usred životi nja ni naprijed ni natrag.35 Ti indijski volovi slabo su hranjeni i nikad ne borave u stajama. Kineski bivol, koji je mnogo rjeđi, iako malo radi, još manje jede, i mora se sam snalaziti; pomalo divlji, lako se uplaši od putnika. Uobičajeni prizor, naročito u Evropi: par volova u jarmu; i danas još iza njih (u španjolskoj Galiciji) drvena kola s punim kotačima. Vol se može upregnuti kao i konj: tako su radili Japanci i Kinezi (grudna orma, »ne za rogove«) i ponekad Evropljani sa sjevera (ramena orma). Kao vučna životinja, vol ima bezbroj mogućnosti. Alonso de Herrera,36 španjolski agronom kojeg se knjiga pojavila 1513, pobornik je uprezanja volova, a protivnik mazgi: one idu brže ali oni oru dublje, ekonomičnije. Naprotiv, u Francuskoj, Charles Estienne i Jean Lićbaut pjevaju hvalospjeve konju: »Tri dobra vola iz Dourbonnaisa ili Foreza ne rade kao dobar konj iz Francuske (ovdje se misli Ile-de—France) ili iz Đćaucca«, pisali su oni 1564.37Francois Quesnay će 1758. ponovo započeti staru raspravu: u njegovo vrijeme kapitalistička poljo privreda s konjima odbija tradicionalnu zemljoradnju koja veći nom upotrebljava volove.38 Prema aktualnim mjerama vučna snaga konja jednaka je snazi vola. Ali uzimajući sve u obzir (konj 368


Egipatski dolap posljednjih godina XVIII. stoljeća. Izvadak iz O p i s a E g i p t a . M o d e r n a d r ž a v a , zbirke dokum enata koje je utvrdila grupa naučenjaka u pratnji Bonaparte za vrijeme pohoda na Egipat i izdala carska vlada 1812. (Otisak B. N.)

je brži, njegov radni dan je duži ali on više jede i kad ostari mnogo manje vrijedi od vola koji je predodređen za klanje), za isti rad vol je 30% skuplji od svog suparnika. U Poljskoj je u XVII. stoljeću jedinica za mjerenje zemlje odgovarala površini koju je mogao obraditi jedan konj ili par volova. Konj je stari sudionik povijesti. U Francuskoj je prisutan već od neolita što dokazuje velika kosturnica konja nađena u Solutrću blizu Macona, koja se pruža na površini većoj od jednog hektara; u Egiptu je već od XVIII. stoljeća prije n. e. i prelazi Saharu u rimsko doba. Možda potječe iz područja koja okružuju Dzungariju, u samom srcu Azije. U svakom slučaju, toliko je raširen evropskim prostranstvima da u XVI. i XVII. stoljeću naše ere, divlji konji, ili bolje, oni koji su ponovo postali divlji, žive u Šumama i Šikarama sjeverozapadne Njemačke, u švicarskim planinama, u AIzaceu, u Vosgesima. Kartograf Daniel Spekie govori 1576. o ovim divljim konjima »u vosgeškim šumama, koji se množe i hrane sami u svim godišnjim dobima. Zimi se sklanjaju ispod stijena. (...) Izvanredno su plašljivi, vrlo su sigurne noge na uskim i skliskim stijenama«.39 369

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakldaSnJice

Dakle, stari Evropljanin. Ta višestoljetna bliskost omogućila je progresivno stavljanje orme (ramena orma u DC. stoljeću, na Zapadu, i, prije ili kasnije, sedlo, stremenje, žvale, uzde, orma, uprezanje u paru, potkove). U doba Rima loše upregnut (grudna orma guši životinju), mogao je vući relativno mali teret i za rad nije vrijedio više od 4 roba. U XII. stoljeću naglo se poboljšava, poput motora kojeg se snaga uveća za 4 ili 5 puta, zahvaljujući ramenoj ormi. Dotad ratna životinja, sada će igrati vrlo važnu ulogu u brananju, poljoprivredi i transportu. Ova važna preobrazba uk ljučuje se u niz drugih promjena: demografski rast, širenje teškog pluga, rasprostiranje trogodišnjeg plodorcda na sjeveru, poveća nje prinosa, očiti razvoj sjeverne Evrope. Ipak, konj se širi vrlo nejednako. U Kini ima relativno malo konja: »Vidjeli smo ih tek — kaže O. de Las Cortes (1626) — u kraljevstvu Chanchinfu, i to su male životinje kratka koraka, i oni ih ne potkivaju i ne upotrebljavaju mamuze. Njihova sedla i žvale uopće ne sliče našima. (Još u XVIII. stoljeću ima drvenih sedla, a umjesto uzdi je obična užad.) Vidjeli smo ih malo više u »kra ljevstvu« Fuchinsu i u Kantonu, ali nikad u velikom broju. Rečeno mi je da u planinama ima mnogo podivljalih konja i da ih običavaju loviti i krotiti«.110Što se tiče mazgi, ima ih malo i jako su malene, kaže neki drugi putnik, iako se prodaju skuplje od konja jer se lakše hrane i bolje podnose umor.41 Ako u Kini neki putnik želi jahati konja, neka odmah izabere dobru životinju, jer je neće moći zamijeniti, budući da su poštanske postaje rezervirane samo za carsku službu. Mudrost još uvijek nalaže nosiljku, laganu, brzu, udobnu, s osam ljudi koji se izmjenjuju. Uostalom, transport prtljage i robe, koji vrlo dobro organiziraju uredi, gdje ih je dovoljno ostaviti (pa da se nadu na dolasku u slijedeći, odgo varajući ured), često obavljaju nosači ili kola s jednim kotačem koja vuku jedan ili dva čovjeka, rjeđe mazge ili magarci sa sa marom.42 Svakako se može reći da je »kineski car najmoćniji vladar na svijetu u konjici«, i Magaillans 1668. nudi vrlo precizne brojke: 385.000 konja za vojsku, 175.000 za poštanske postaje,43 rezervirane za službu vladara kroz Carstvo. Usprkos tome, 1690, za vojnu protiv Eluthskog kana, svi privatni konji, pa čak i oni koji su pripadali mandarinima, bili su rekvirirani za vojsku.44 Možemo se zapitati, međutim, da li su ih carevi podanici imali više od njihova vladara. Uz neke izuzetke (na primjer mali konji iz Sečuana), Kina se konjima opskrbljivala izvana, zahvaljujući specijal nim sajmovima koji su organizirani na granicama Mongolije i 3 70

Širenje tehnika: izvori energije i metalurgija

Mandžurijc: sajmovima u Ka-Yiianu ili Kuang Minu ili, od 1467. u okolici Fu-Shuna.45 Prema jednoj informaciji s početka XVIII. stoljeća, car bi na tim sajmovima kupovao 7.000 konja godišnje a »plemići, civilni i vojni mandarini« i ostalo stanovništvo samo »dva ili tri puta više od tog broja«. Znači najviše 28.000 konja godišnje, kupljenih na sjeveru. To je malo. Konji su još rjeđi u Indiji i crnoj Africi. Pravi predmeti velike raskoši, marokanski konji trampe se u Sudanu za zlatni prah, slonovaču, robove: 12 robova za jednog konja na početku XVI. stoljeća, a kasnije, još samo 5.46 Iz Ormuza za Indiju odlaze brodovi noseći konje kupljene u Perziji. U Goi, jedan konj se prodaje po cijeni do 500pardoesa ili 1.000 rupija Velikog Mogula, u vrijeme kad je mladi rob vrijedio od 20 do 30 pardoesa*1 Kako će živjeti ovaj tako skupo plaćeni konj, bez ječma i zobi? »Za hranu konjima daje se — piše Tavernier 1664 — neka vrsta graška, velikog i rožastog, koji se drobi između dva mala žrvnja i ostavlja se kasnije namočen, jer je toliko tvrd da se dugo probavlja. Taj grašak se daje konjima uvečer i ujutro; daje im se 2 funte crnog šećera, pomiješanog s brašnom i jedna funta maslaca u malim kuglicama koje im se guraju u ždrijelo; nakon toga im se pažljivo peru usta jer ne vole tu hranu. Danju im se daju samo neke poljske trave koje se čupaju s korijenjem i dobro operu od zemlje ili pijeska«.48 U Japanu, gdje se u kola obično uprežu volovi (ko rejski), konj je jahaća životinja plemića. U muslimanskim zemljama konj predstavlja životinjsku aris tokraciju. On je udarna snaga islama gotovo od njegovih početaka, i još više nakon prvih velikih uspjeha. Giovanni Botcro 1590. priznaje nadmoć vlaških, madžarskih, poljskih i turskih konjica: »Ako su te pobijedili ne možeš im pobjeći i ako su se razbjcžali pred tvojim napadom ne možeš ih goniti jer su slični sokolima, ili se miješaju s tobom ili ti pobjegnu za dlaku«.49 Prije svega, islam obiluje konjima: neki putnik (1694) vidi u Perziji karavane od po 1.000 konja.50S vojnog stanovišta, 1585. Otomansko Carstvo pos jeduje 40.000 konja u Aziji, 100.000 u Evropi; neprijateljska Per zija, po riječima ambasadora, ima ih 80.000.51 Dakle, vrlo impresivne brojke. I doista, u toj proizvodnji ratnih konja Azija nosi primat, o čemu dovoljno svjedoči prizor Uscudara, u Aziji, gdje se skupljaju velike karavane konja; otuda ih velike nave (Vrsta velikog jedrenjaka. —nap. prev.) odvoze u Istanbul.52 Još u XIX. stoljeću Thćophile Gautier se oduševio vidjevši u Istanbulu toliko čistokrvnih konja iz Neđda, Hedasa, Kurdistana. 371

Fernand B raudel/ Strukture svakidašnjice M e đ u tim , n a s u p r o t p ris ta n iš tu ( n a s u p r o t U s k a d a r u ) z a d rž a v a ju se » n e k a v r s t a t u r s k i h f i j a k e r a « arabe , » p o z l a ć e n a i o b o j e n ? k o l a « p o k r iv e n a » p la m o m n a p e tim p r e k o o b r u č a « , a li u n jih s u u p r e g n u t i » c r n i b i v o l i il i s r e b r n k a s t o s i v i v o l o v i « . 55 Z a p r a v o , k o n j j e j o š u X IX . s t o l j e ć u r e z e r v i r a n z a v o j n i k a , b o g a t a š a , z a p l e m e n i t u u p o tr e b u . N a ra v n o , k o n ji u I s ta n b u lu m o g u o k re ta ti m lin o v e , a n a zapadnom

B a lk a n u , m a li k o n ji k o jih s u

k o p ita p o tk o v a n a ž e

l j e z n i m p o t k o v a m a , s l u ž e k a o t r a n s p o r t n o s r e d s t v o . A li t o j e o t p a d . T o n is u o n i k o n ji n a k o je je m is lio jo š ju č e r (1 8 8 1 ) o n a j p u tn ik , k a d je g o v o r io d a u M a ro k u , u M a z a g a n u , v r ije d e 4 0 d o 5 0 d u k a ta , a c r n i r o b o d 1 8 g o d i n a 1 6 d u k a t a , d i j e t e 7 . 54 T e k j e p o s l i j e p r v o g s v j e t s k o g r a t a , o k o 1 9 2 0 . u M a l o j A z iji k o n j n a j z a d , k a o r a d n a ž iv o tin ja z a m ije n io v o la i d e v u . N a s u p r o t o v o m s v ije tu ja h a č a , E v r o p a je s p o r o r a z v ija la v la s tite iz v o r e . T o je is k u s ila n a s v o ju š te tu . N a k o n b itk e k o d P o itic r s a ( 7 3 2 ) m o r a l a je p o v e ć a ti b r o j k o n ja i k o n ja n ik a d a b i s e z a š titila i

U Mandžuriji u XVIII. stoljeću: divlji konji hvataju se lasom kao u argentinskoj pampi. Tako se opskrbljuje carska konjica. U Kini ne postoji gotovo nikakav uzgoj konja. Muzej Guimet. (Otisak Muzeja)

Širenje tehnika: izvori energije l metalurgija

preživjela: velikog vranca kojeg je jahao naoružani konjanik u bici, paradnog konja koji ga nosi u obična vremena, i prostog paripa za njegova slugu. I za islam kao i za kršćanski svijet ovdje se radi o ratnom naporu, s njegovim napetostima, i ponekad, opuštanjima. Pobjeda Švicaraca nad konjicom Karla Smjclog označila je na Zapadu povratak pješadije, kopljanika i uskoro puškara. Špa njolski tercio iz XVI. stoljeća trijumf je pješaka. Na turskoj strani također, janjičar uspostavlja vladavinu vojnika pješaka. Ipak, uz njega ostaje važna turska konjica spahija, zadugo neusporedivo nadmoćna konjicama Zapada. U Evropi se dobri konji prodaju po cijeni zlata. Kada Cosimo dc Medici, ponovo došavši na vlast u Firenci 1531, stvara gardu od 2.000 konjanika, ta razmetljiva veličanstvenost ga upropaštava. Španjolska konjica je 1580. brzim napredovanjem lako osvojila Portugal, ali se vojvoda od Albc odmah žalio na nedostatak konja i kola. Ista nestašica vlada i u slijedećem stoljeću, za vrijeme katalonskog rata na primjer (1640-1659), i za čitavog trajanja vladavine Luja XIV, kada je francuska vojska trošila 20.000 do 30.000 konja na godinu, koji su se mogli nabaviti u inozemstvu, neovisno o tome da li je godina bila loša ili dobra. Organizacija francuskih ergela koju jc sproveo Luj XIV, sistematski kupujući pastuhe u Frigiji, Holandiji, u Danskoj, u Bcrberiji,55 nije ukinula potrebu za nabavkom konja u inozemstvu za čitavo XVIII. sto ljeće.56 Lijepi konji uzgajali su se u Napulju i Andaluziji: veliki napuIjski konji, mali španjolski konji (mješanci arapskog pastuha i španjolske kobile). Ali nitko ih nije mogao nabaviti, čak ni po cijenu zlata, bez odobrenja napuljskog kralja ili kralja Španjolske. Naravno, krijumčarenje jc cvalo na obje strane; na katalonskoj granici passador de cavalls je čak riskirao bijes inkvizicije kojoj je bio povjeren taj neobičan nadzor. U svakom slučaju, treba biti vrlo bogat, kao markiz od Mantove, da se mogu imati vlastiti agenti za istraživanje tržišta u Kastilji i do Turske i sjeverne Afrike, za kupovinu lijepih konja, rasnih pasa, sokola.57 Nadvojvoda toskanski, kojeg su galije (iz reda Svetog Stjepana, osnovanog 1562) gusarile po Mediteranu, često je činio usluge berberskim gusa rima za poklone u lijepim konjima.58 Kada su u XVII. stoljeću veze sa sjevernom Afrikom postale lakše, sjevernoafrički berberski konji, iskrcani u Marseilleu, prodavali su se na sajmovima u Beaucaireu. Uskoro će Engleska, za vladavine Henrika VIII, zatim 373


i Francuska od Luja XIV. i Njemačka, gdje se u XVIII. stoljeću množe ergele, pokušati uzgajati čistokrvne konje, počevši,s uvoz nim arapskim konjima.59 »Od njih se (arapskih konja) — objaš njava Duffon — dobivaju direktno ili posredno, najljepši konji na svijetu«. Postepeno su se poboljšale i rase na Zapadu. I povećao se broj stoke. Na početku XVIII. stoljeća, austrijska konjica koja je omogućila sjajne uspjehe princa Eugcna protiv Turaka, rođena je djelomično iz tog napretka. Usporedno s ovim napretkom u uzgoju jahaćih konja za konjicu na Zapadu, razvija se upotreba radnih konja, neophodnih za opskrbu vojske i transport dijelova artiljerije. 1580. vojska vojvode od Albc, koja je okupirala Portugal, brzo napreduje zahva ljujući rekviriranju brojnih kola.60 Već je u rujnu 1494. vojska Karla VIII začudila stanovništvo Italije svojim poljskim topništvom kojega su dijelovi brzo napredovali, a vukli su ih, ne volovi, već veliki konji »udešeni na francuski način, bez repa i ušiju«.61Jedan priručnik iz vremena Luja XIII62 nabraja sve potrebno za premješ tanje vojske od 20.000 ljudi, opremljene topništvom. Između ostalog, tu je golem broj konja: za potrebe kuhinje, prtljagu i posuđa oficira, alat kovača, tesara, sanduke kirurga, ali prije svega za dijelove topništva i municiju. Najveći topovi zahtijevaju bar 25 konja za vučenje samog topa, uz još bar dvanaestak za barut i kugle. Otuda potreba za velikim konjima sa sjevera, koji se sve više izvoze prema jugu. Milano ih kupuje od njemačkih trgovaca već od početka XVI. stoljeća; Francuska od židovskih preprodavača iz Mctza; Languedoc ih dresira; u Francuskoj se ocrtavaju područja uzgoja: Đretagne, Normandija (sajmište Guibray), Limousin, Ju ra... Ne znamo da li je u XVIII. stoljeću cijena konjima relativno pala. Ipak, Evropa je bila vrlo dobro opskrbljena. U Engleskoj su na početku XIX. stoljeća kradljivci konja i njihovi jataci bili zasebna društvena kategorija. U Francuskoj, uoči Revolucije, Lavoisier broji 3 milijuna goveda i 1,780.000 konja od kojih se 1,560.000 upotrebljava u zemljoradnji (malo više od 960.000 u krajevima gdje se upotrebljavaju samo konji, 600.000 ondje gdje posao obavljaju i volovi).63 Tako je u Francuskoj od 25 milijuna stanov nika. U jednakim omjerima Evropa bi raspolagala sa 14 milijuna konja i 24 milijuna volova. Toliko, da se upiše u aktivu njene snage. U Evropi važnu ulogu ima i mazga, u španjolskoj poljo privredi, u Languedocu, i drugdje. Quiqueran de Đeaujeu govori, 374

Sirenje tehnika: izvori energije i metalurgija

za svoju Provansu, o mazgama »kojih cijena često nadmašuje cijenu konja«6>I i poznavajući broj mazgi i mazgara, kretanje njiho vih poslova, jedan povjesničar donosi zaključak o ritmovima eko nomskog života Provansc u XVII. stoljeću.651 najzad, kola prolaze preko AJpa tek nekim privilegiranim putovima, kao što je Brenner, drugi putovi služe isključivo za transport mazgama; u Suscu i drugim postajama za mazge u Alpama, kaže se čak da su te životinje »velika kola«. Medu ostalim važnim područjima uzgoja mazgi i magaraca spomenimo francuski Poitou. Nema grada koji ne ovisi o konjima za svakodnevnu opskrbu, unutrašnje veze, kočije, kola za iznajmljivanje. Oko 1789. u Parizu ima oko 21.000 konja.66 To je masa koju treba neprestano obnav ljati. Konvoji stalno pristižu, »kola konja« kako kažu, tj. redovi od po 10 do 12 životinja vezanih repovima jedna za drugu, s pok rivačem na leđima i pregradom sa svake strane, kao neka vrsta nosiljke. Skupljali su ih kod Saint-Victora ili na brdu Saintc-Gencvičvc i dugo je postojalo sajmište konja u ulici SaintHonorć. Izuzev nedjeljom, kad su brodovi (galiotes i bachots) (galijicc i skele. —Prcv.), ne uvijek sigurni, vozili dangube do Sčvresa ili Saint-Clouda, Seina nije služila za javni transport, koji uostalom, gotovo ne postoji. Velika pomoć onima koji su žurili bila su kola za iznajmljivanje. Krajem stoljeća gradom je jurilo dvije tisuće klimavih fijakera koje su vukli stari konji a vozili su ih kočijaši pogana jezika, koji su svakog dana morali plaćati 20 soua »za pravo da voze po pločniku«. U to vrijeme su slavne »poteškoće Pariza«, i mi o tome imamo tisuću konkretnih dokaza. »Kad su fijakeri natašte« —kaže neki Parižanin —»prilično su pokorni; oko podne su poganiji, na večer su nepodnošljivi«. I u određene sate, oko dva poslije podne, u vrijeme večere, nemoguće ih je dobiti. »Vi otvorite vrata fijakera, druga osoba učini to isto s druge strane; ona se popne, vi se popnete. Tada treba ići kod komesara (policije) koji će odlučiti tko će ostati«. U taj sat može se vidjeti pozlaćena kočija kojoj priječi put fijaker sporo se vukući ispred nje, »sav otrcan, pokriven izgorenom kožom i s daskama umjesto stakla«.67 Zar glavni odgovorni za ovo zakočivanjc nije sam stari Pariz, ta mreža uskih uličica, često pretrpanih prljavim kućama u kojima se gomilaju ljudi, tim više jer se Luj XIV protivio razvoju grada (ukazom iz 1672)? Taj Pariz je isti kao u doba Luja XI. Nije li mu bila potrebna kataklizma koja bi ga sravnila sa zemljom, a koju je za London predstavljao požar iz 1666, a za Lisabon potres iz 1755? 375

Sadržaj mjerice zobi na citiranom mjestu (po pariškoj mjerici) Po d ručje uzgo ja konja

•

S ajam

•

V ažan sajam

O

3

Područje obrađivanja zemlje uz p om oć konjske sn a ge

O 5

Područje obrađivanja zemlje uz p om oć konja i volova

O

7

23. UZGOJ KONJA U FRANCUSKOJ U XVIII. STOLJEĆU O paska: 1. p o d ru č ja g d je s e uzgajaju konji; 2. p rib ližn e g ran ice sjeveroistoka, zem lje o tv o ren ih polja, tro g o d išn je g p lo d o re d a , velikih tržišta zo b i i d o m in a n tn e u p o tre b e rad n ih konja. Ova dva p odručja s u ja sn o o d v o je n a ali im a p re d je la g d je se uzajam no pokrivaju (N orm andija, Ju ra, Alzace itd.) Izvan sjev ero isto k a F ran cu sk e, p o lja se uglavnom o b ra đ u ju volovskom zapregom . Izuzeci u korist mazgi: P rovansa, d io L an g u ed o ca i D a u p h in ća.

376


Ta zamisao je dotakla Sćbasticna Mcrcicra kada, spominjući »neiz bježno« uništenje Pariza do kojeg će doći jednog dana, govori o Lisabonu, prostranom i ružnom gradu, gdje su bile dovoljne tri minute da sruše »što jc ljudska ruka već odavno trebala srušiti (...) Grad se podigao raskošan i divan«.68 Na putu iz Pariza za Versailles i natrag, ugodnije jure kola koja vuku nemilosrdno gonjeni mršavi konji »s kojih se cijedi znoj«. To su »bijesni«. Uostalom, »Versailles jc zemlja konja«. »Razlikuju se međusobno kao i stanovnici grada: neki debeli, uhranjeni, dobro odjeveni (...), a drugi (...) tužna izgleda, vozeći samo dvor ske sluge ili provincijalce...«69 Prizor bi bio isti u Pctrogradu, Londonu. Dovoljno je slijediti dnevnik promenada i vožnji Samucla Pcpysa u iznajmljenim koči jama za vrijeme Karla II. Kasnije je sebi priuštio raskoš vlastite kočije. Teško je zamisliti što su značili problemi transporta i roba i osoba. Svi su gradovi puni staja. Potkivač ima svoju radionicu otvorenu prema ulici: to jc pomalo kao danas garaža. Također nemojmo zaboraviti na problem opskrbe sa zobi, ječmom, sla mom, sijenom. U Parizu, »tko ne voli osjetiti miris tek pokošenog sijena, taj ne poznaje najljepši među mirisima; — piše 1788. Sćbasticn Mercicr — tko voli taj miris neka ide dva puta tjedno prema Paklenim vratima (ona se danas nalaze južno od trga Dcnfert-Rochcreau). Ondje se nalaze dugi redovi kola preto varenih sijenom: čekaju na kupce. (...) Ondje dobavljači firmi za iznajmljivanje kočija ispituju kakvoću bilja; oni odjednom istrgnu šaku sijena, pipaju ga, mirišu, žvaču. To su kušači za konje Gos pođe Markizc« 70 Ali glavni opskrbni put ostaje Scina. Bila je to lađa natovarena sijenom koja sa zapalila 28. travnja 1718. i pris tajući ispod lukova »Petit Ponta« zapalila kuće na njemu i susjedne zgrade.71 U Londonu se sijeno kupovalo na trgu, upravo izvan »međe« (gradska mitnica) Whitcchapela. Isto kao i u Augsburgu, ako jc suditi prema velikom platnu koje predstavlja četiri godišnja doba, na tržnici Pcrlachplatz u XVI. stoljeću: u listopadu vidimo osim divljači i zaliha drva za zimu i gomile sijena koje donose seljaci. I jedna slika iz Niirnberga pokazuje nam putujućeg trgovca koji na kolicima nudi slamu potrebnu gradskim stajama.

377


Hidraulički motori, eolski motori Doživljava Ii Zapad svoju prvu mehaničku revoluciju u XI, XII. i XIII. stoljeću? Pod tim podrazumijevamo zajedništvo promjena izazvanih sve većim brojem mlinova na vodu i vjetar. Ovi »prvobit ni motori« bez sumnje su slabe snage, od 2 do 5 KS za vodenicu,72 ponekad 5, a najviše deset za krila vjetrenjače. Ali u ekonomiji koja oskudijeva energijom oni su znamo povećanje. Oni su igrali izvjes nu ulogu u prvom razvoju Evrope. Kao starija, vodenica je mnogo važnija od vjetrenjače. Ona ne ovisi o hirovima vjetra, već o vodi koja je svakako manje ćudljiva. Upotreba joj je rasprostranjenija jer je starija, zbog obilja rijeka i potoka, stajaćih voda, kanala, koji mogu pokretati kotače sa žljebastim ili ravnim lopaticama. Ne zaboravimo izravnu upotrebu riječne struje kod lada-mlinova u Parizu, na Seini, u Toulouseu, na Garonni, itd. Također nemojmo zaboraviti snagu morskih mijena, često upotrebljavanu u islamu kao i na Zapadu. Čak i ondje gdje je neznatna. U venecijanskoj laguni neki francuski putnik (1533) oduševljen je jedinim vodenim mlinom koji se može vidjeti na otoku Murano, a koji pokreće »morska voda kad raste i pada«.73 Prvi mlin na vodu bio je vodoravan, neka vrsta elementarne turbine: ponekad se zove grčki mlin (jer se pojavio u staroj Grčkoj) ili skandinavski (jer se dugo zadržao u Skandinaviji). Ali jednako bi se mogao nazvati kineskim, korzikanskim, ili brazilskim, ili japanskim, ili s otočja Fćroe, ili iz centralne Azije, jer vodeni kotač se svagdje okreće, ovisno o slučaju, sve do XVIII. ili XX. stoljeća, vodoravno razvijajući elementarnu snagu koja sporo pokreće mlinski kamen. Ne treba se čuditi, ako ove primitivne kotače susrećemo u Češkoj još u XV. stoljeću ili u Rumunjskoj oko 1850. U blizini Bcrchtcsgadcna mlinovi s kotačem s ravnim lopaticama ovog tipa, radili su sve do 1920. »Genijalan« pothvat bio je postavljanje kotača u okomit polo žaj a ostvarili su ga rimski inženjeri u prvom stoljeću prije naše ere. Gibanje koje prenosi zupčanik postat će dakle, vodoravno, za finalno opsluživanje mlinskog kamena koji će se tako okretati pet puta brže od pogonskog kotača; tako nastaje umnožavanje. Ovi prvi motori nisu uvijek bili rudimentarni. U blizini Arlesa, u Barbcgalu, arheolozi su otkrili zadivljujuće rimske instalacije, 378

širenje tehnika: izvori energije i metalurgije

jedan akvedukt duži od 10 km, »pod potisnom vodom«, i na njegovu kraju 18 kotača u slijedu, pravi serijski motor. Ipak, ova kasna rimska oprema ograničena je na nekoliko područja carstva i služi jedino za mljevenje žita. Ali revolucija od X 3 I . i XIII. stoljeća ne množi samo vodene kotače, ona im proširuje upotrebu. Cisterciti su ih rasprostranjivali istovremeno kad i svoje

Neobičan p rik a z m lin a s vodoravnim kotačem, u dosta kasnom raz doblju (1430). Ali radi se o m lin u iz Češke, gdje se dugo zadržao vodoravni sustav (usporedite s ilustracijom francuske Biblije, prika zanoj i n f r a , III, gl. 5, gdje je kotač već okom it). (D okument autora) 379

Fernand B raudel/ Strukture svakidašnjice

Mehanizam vodenice (1607): odličan je prikaz transformacije okomi tog gibanja kotača u vodoravno gibanje žrvnja (otkriće koje je u tom razdoblju staro već nekoliko stoljeća). Izvadak iz knjige V. Zonce: N u o v o t c a t r o d i m a c h in e . (Otisak B. N) k o v a č n ic c u F r a n c u s k o j, E n g le s k o j, D a n s k o j. P r o š la s u s to lje ć a : v i š e n e m a s e l a u E v r o p i , o d a t l a n t s k e o b a l e d o M o s k o v s k e R u s ije , k o je n e m a s v o g m lin a r a i k o ta č k o ji p o k r e ć e v o d e n a s tr u ja , o s im a k o k a n a liz a c ija n e d o v o d i v o d u k o s o . U p o tr e b a k o ta č a n a v o d e n i p o g o n p o s ta la je m n o g o s tr u k a ; o n p o k r e ć e b a t d r o b i l i c e r u d a č e , t e š k i t l a č n i m a lj k o j i u d a r a ž e l j e z o za k o v a n je , g o le m e b a to v e u v a lja o n ic a m a s u k n a , m ije h o v e ko v ačn ic a . T a k o đ e r i p u m p e , ž r v n je z a o š t r e n j e n o ž e v a , z a š ta v lje n je k o ž e i, k a o p o s l j e d n j e n a s t a l e : m i j e š a l i c e z a p r i p r e m a n j e ž b u k e . D o d a j m o i m e h a n i č k e p i l e k o j e s e j a v l j a j u v e ć o d X III. s t o l j e ć a , Š to d o k a z u j e o n a j c r t e ž z n a t i ž e l j n o g » i n ž e n j e r a « k a k a v j e b i o V ill a r d

380

širenje tehnika; izvori energije i metalurgija

dc Honnecourt, oko 1235. S izvanrednim razvojem rudarstva u stoljeću, najljepši mlinovi rade za rudnike: vitlo za dizanje košara s rudom (i za povratni pokret), snažni strojevi za zračenje galerija ili pumpanje vode pomoću dolapa, sistem korita, ili čak usisne pumpe, pilotska mjesta s kojih je, uz pomoć poluge, mogu će pokretati već složene mehanizme i koji će ostati gotovo nepro mijenjeni sve do X V III. stoljeća, pa čak i duže. Ovi čudesni mehanizmi (golemi kotači koji ponekad dosežu i do 10 metara u promjeru) pojavljuju se na vrlo lijepim bakrorezima u djelu De re metallica, Gcorga Agricolc (Basel, 1556) koje sažima prethodna djela iznoseći ih na svjetlo dana. Kod pila, batova za »valjanje«, tlačnih maljeva i kovačkih mjehova problem sc sastojao u pretvaranju kružnog gibanja u alternativno gibanje, što omogućuje upotrebu grebenastog vratila. O potrebnim prenosnim mehanizmima mogla bi se napisati čitava knjiga, i napisana je. Za nas je začudno što je drvo omogućilo najsloženija rješenja. Međutim, ova mehanička remck-djela za suvremenika ni izdaleka nisu bila blisko poznati prizor. Ako im sc pruži prilika da ih vide, oni sc čude, dive im sc, makar i sa zakašnjenjem. Kada 1603- Barthćlemy Joly prelazi Juru na putu za Gcncvu, na jezeru Silan, u dolini Ncyrolles, primjećuje mlinove koji obraduju »drvo bora i jele koje bacaju s vrha strmih planina; to su blaženi uređaji koji samo jednim kotačem što ga pokreće voda vrše više pokreta odozgo prema dolje i u suprotnom smjeru (to su oni koje vrši pila), dok drvo samo ide ispod nje u ritmu u kojem radi, (...) i drugo deblo dolazi na mjesto u takvom redu kao da ga je postavila ljudska ruka«.74 Očigledno je, da je to bio prizor sasvim neuobičajen i dostojan putnog izvještaja. U međuvremenu, mlin je postao univerzalno oruđe, tako da se svagdje imperativno nameće snaga rijeka, bez obzira da li je potpuno iskorištena ili ne. »Industrijski« gradovi (a koji grad to nije?) prilagođuju sc riječnim tokovima, približavaju im sc, krote vodenu struju, djelomično poprimaju oblik Venecije, bar duž triju ili četiriju karakterističnih ulica. Tipičan slučaj je Troyes; Bar-le-Duc još uvijek ima Ulicu kožara sa skrenutim odvojkom svoje rijeke; Chalons, grad suknara, učinio je isto s Marnom (na kojoj se nalazi most nazvan Pet mlinova) i Reims s Veslom; Colmar s Illom; Toulouse s Garonnom, koja je vrlo rano i vrlo dugo nosila flotu »mlinova-lađa«, tj. barki s kotačima u rijeci; Prag, koji se smjestio na više okuka Moldave. Nurnberg je, zahvaljujući Pegnitzi, mogao imati svoje mnogobrojne kotače unutar gradskih zidina XV.

381


i u bližoj okolici (180 ih sc okretalo još 1900). U Parizu i oko njega pomoć jc nudilo dvadesetak vjetrenjača, ali i uz pretpostavku da ih atmosferske prilike nisu zaustavljale nijedan dan u godini, one nisu mogle opskrbiti grad niti jednom dvadesetinom količine brašna koju su trošili pariški pekari. 1.200 mlinova navodu (većim dijelom određeni za mlinarstvo) radili su duž Seine, Oise, Marne i drugih manjih rijeka, kao što su Yvette i Bičvrc (gdje je 1667. osnovana kraljevska radionica Gobelina). Male rijeke, naravno, imaju prednost da sc zimi vrlo rijetko zamrzavaju. Da li zauzeće mlinova od strane gradova predstavlja dugu etapu? U svojoj još neobjavljenoj tezi Robert Philippe pokazuje prethodnu fazu, prvo širenje mlinova koji su podizani, prema pravilima koje nameće voda za upotrebu, u polju, u blizini sela u kojima se tako smjestila energija, i to za buduća stoljeća. Mlin, prvenstveno namijenjen mljevenju žita, postao je osnovni instru ment vlasteoske ekonomije. Vlastelin je taj koji odlučuje o njego voj izgradnji, kupuje mlinski kamen, isporučuje drvo, kamen; seljaci daju rad. Vlastcoska ekonomija sastoji se od niza osnovnih jedinica koje su same sebi dostatne. Ali ekonomija razmjene, koncentrirajući robu i dijeleći jc, radi za gradove i teži gradovima i ona jc ta koja će nametnuti svoj sistem pređašnjem i stvorit će nove mlinove odgovarajući na njihove mnogostruke potrebe.75 Najzad, mlin je i svojevrsna standardna mjera energetske opreme predindustrijske Evrope. Poslušajmo razmišljanje jednog liječnika-putnika, Vcstfalca Kampfera koji, odmarajući se 1690. na nekom manjem otoku Sijamskog zaljeva, želi prikazati snagu riječ nog toka: dosta obilan, kaže, da pokrene tri mlina.76 Krajem XVIII. stoljeća u Galiciji koja jc postala austrijska, za 2.000 kvadratnih milja i 2 milijuna stanovnika, statistika iznosi 5.243 vodenice (a samo 12 vjetrenjača). Na prvi pogled radi sc o izvanrednom broju, ali Domesday Book 1086. bilježi 5.624 mlina za samo 3-000 zajednica južno od Scvcrna i Trcnta,77 i dovoljno jc obratiti pažnju na beskraj malih kotača vidljivih na tolikim slikama, crtežima, gradskim planovima, da bi sc shvatilo koliko je mlin opća pojava. U svakom slučaju, ako je omjer vodenica i stanovništva bio svagdje jednak kao u Poljskoj, treba ih računati 60.000 u Francuskoj,78oko 500.000 do 600.000 u Evropi, uoči industrijske revolucije. U vrlo detaljnom i, po mom mišljenju, briljantnom članku, kakav jc klasičan članak o vodenicama Marca Dlocha, Lazlo Makkai, potvrđuje ove brojke: »500.000 do 600.000 mlinova, što je jednako snazi od milijun i pol ili 3 milijuna konjskih snaga«. 382

Sirenje tehnika: izvori energije i metalurgija

Računao jc počevši od traverza; dimenzija kotača (2 do 3 m u promjeru) i broja žljebastih i ravnih lopatica što ih oni nose (u prosjeku dvadesetak); količine brašna koja se dobije za jedan sat (obično 2 0 kg na jedan žrvanj); broja kotača koje ima svaki mlin ( 1 ,2 ili više); uspoređujući mlinove evropskog istoka i zapada, uglavnom slične, bar kad se radi o mlinovima za žito; i gotovo stalnog omjera između broja vodenica i stanovništva (u prosjeku 1:29, na osnovi preciznih podataka). Ako bi broj mlinova ili deb ljina pogonskih kotača rasli u ritmu stanovništva, između XII, i XVIII. stoljeća bi došlo do udvostručenja pogonske opreme. U načelu, svako selo ima svoj mlin. Ondje gdje zbog nedostatka vjetra ili tekućih voda, kao u madžarskoj ravnici, taj mlin ne može uvijek

Vjetrenjače. Drveno rezbareito sjedalo u crkvi iz XIV. stoljeća. Muzej Cluny. (FotoJean Roubier) 383


biti na vodeni pogon, zamjenjuje ga mlin koji pokreću konji ili Čak ljudi.79 Vjetrenjača se pojavljuje mnogo kasnije od vodenice. Jučer se vjerovalo da potječe iz Kine; mnogo je vjerojatnije da je stigla s visoravni Irana ili Tibeta. U Iranu se mlinovi okreću vjerojatno od VII. stoljeća nove ere, sigurno od IX. stoljeća, a pokreću ih okomita jedra napeta na kotaču koji se pomiče vodoravno. Gibanje tog kotača prenosi se na središnju osovinu i pokreće mlinski kamen za mljevenje zrnja. Ništa jednostavnije: mlin nije potrebno usmjeravati, on se uvijek nalazi u struji vjetra. Druga prednost: veza između gibanja vjetre njače i mlinskog kamena ne zahtijeva nikakav prenosni meha nizam. Uistinu, kod mlina za žito problem je uvijek kako pokrenuti kamen koji se okreće vodoravno, mola versatilis, i koji drobi zrno na nepomičnom kamenu smještenom ispod prvoga. Ove mlinove su u Kinu i na Mediteran navodno donijeli muslimani. Tarragona, na krajnjem sjeveru muslimanske Španjolske, imala je vjetrenjače vjerojatno već u X. stoljeću .aoAli mi ne znamo kako su se pokretale. Jer veliki podvig na Zapadu, za razliku od onog što se dogo dilo u Kini, gdje se mlin stoljećima okreće vodoravno, je preobraz ba vjetrenjače u kotač postavljen u okomit položaj, po uzoru na ono što se dogodilo s vodenicama. Inženjeri kažu da je modifi kacija bila genijalna, snaga znatno povećana. I ovaj novi model mlina, sam po sebi pronalazak, širio se kršćanskim svijetom. Statuti iz Arlesa govore o njegovoj prisutnosti u XII. stoljeću. U isto vrijeme nalazimo ga u Engleskoj i Flandriji. U XIII. stoljeću prihvatila ga je čitava Francuska. U XIV. stoljeću je u Poljskoj i već u Moskovskoj Rusiji, jer su ga onamo donijeli Nijemci. Mala pojedinost: križari nisu našli vjetrenjača u Siriji, kako se govorilo, već su ih onamo donijeli.81 Razilaženja su brojna, ali općenito je sjeverna Evropa bila naprednija od južne. Tako su vjetrenjače stigle kasno u neka područja Španjolske, naročito u Manchu; stoga je, kako kaže neki povjesničar, razumljiv užas Don Quijotea: ovi veliki monstrumi za njega su čudo neviđeno. To ne vrijedi za Italiju: 1319. u Danteovom Paklu Sotona širi svoje beskrajne ruke »come un molin che U vento gira« (kao mlin koji vjetar okreće — Prev.).82 Vjetrenjača je skuplja za održavanje od svoje posestrime, i za isti rad, naročito u mlinarstvu. Ali ima druge namjene. Najveća je uloga Wipmolend u Nizozemskoj od XV. stoljeća (i još više nakon 1600) da pokreće sistem korita pomoću kojih se isušuje zemlja 384

S iren je te h n ik a : izv o r i en e rg ije i m e ta lu rg ija

Strojevi i zupčanici od drva: ovajgolemi kotačje kavez koji su iznutra pokretala tri čovjeka. (Licbtbildstelle, Deutsches Museum, Mitnchen) 385


Vjetrenjača s vrlo neobičnim jedrima, koja se okreću oko okomiu osovine i nikad ih ne treba usmjeravati. Promjena smjera gibanja ovdje je suprotna nego kod vodenice: u početku vodoravno, ono na kraju pokreće okomiti kotač sa žljebićima koji dovode vodu (radi se o uređaju za drenažu načinjenom 1652. za engleski Fens). llolandski mlinovi imaju dvostruki prijenos gibanja: okomito (od gibanja jeda ra), vodoravno zbog gibanja koje prenosi središnje jedro i ponovo okomito zbog kotača za pumpanje, (crtež W. Blitha, The English Improver improved, London 1652) (Fototeka A. Colin) odbacujući vodu u kanale .83 Ona će

ta k o

b iti j e d n o

od oruđa za

s tr p ljiv o o s v a ja n je z e m lje u N iz o z e m s k o j, iz a n a s ip a p r o tiv m o r a i d u ž o n i h j e z e r a Š to s u

n a s ta la n a tre s e tiš tim a , u p ro š lo s ti p re v iš e

is k o r iš ta v a n im . J o š je d a n r a z lo g z b o g k o je g je N iz o z e m s k a d o m o v in a v je tre n ja č a : o n a

s e n a la z i u

s re d iš tu

v e lik o g p r o s to r a

v la d a ju s ta ln i z a p a d n i v je tr o v i, o d A tla n tik a d o B a ltik a .

386

k o jim


Prvobitno,8<1mlinski uređaj se okreće oko svoje osi kako bi doveo krila u smjer vjetra; stoga se u Drctagni mlinovi karakteris tično nazivaju chandeliers. Čitav mlin montiran je na središnji jarbol a orijcntaciono rudo omogućuje da se čitav uređaj okreće. Kako krila imaju prednost da se nalaze što je više moguće iznad tla, da bi zahvatila što snažniji vjetar, mehanizam zupčanika i mlinskih kamenova nalazi se na višem dijelu konstrukcije (otud potreba za uređajem koji diže vreće). Mala pojedinost: osovina krila nikad nije strogo vodoravna, nagib se određuje po iskustvu. Sheme (kao Ramellijevc, 1588) i još postojeći mlinovi omogućuju razumijevanje ovih jednostavnih mehanizama: transmisiju giba nja, sisteme kočenja, mogućnost da se samo jedan središnji par kamenova zamijeni s dva pobočna... Tek malo složenije bilo bi objasniti rad jednog Wipmolena koji svoju pokretačku snagu uzima na gornjem dijelu mlina i prenosi je na osnovu, onamo gdje radi sistem korita koji igra ulogu pumpe. Pogon se prenosi preko središnjeg jarbola pomoću »oso vine«. Otud nastaju teškoće, iako ne nepremostive, kada se Wipmolen povremeno preuređuje za mljevenje zrna. Dosta rano, sigurno u XVI. stoljeću, zahvaljujući holandskim inženjerima, rasprostranjuje se mlin s tornjem: gornji dio kon strukcije, jedini pokretan, dovoljan je za pokretanje krila. Teškoća je kod takvih mlinova, koje ponekad nazivaju »košuljastim« (jer izdaleka podsjećaju na seljaka odjevenog u košulju) u tome da zahvaljujući drvenim koturaljkama olakšavaju gibanje »kalote« na učvršćenom dijelu mlina. Problemi koje treba riješiti u unutraš njosti ostaju isti: upravljanje, zaustavljanje gibanja krila, manevri ranje njihovim žljebastim lopaticama, organizacija, već od mlinske košare, polakog silaženja zrna koje prolazi kroz »otvor« gornjeg žrvnja koji se okreće, te, osnovni problem, preokretanje gibanja koje s pomoću zupčanika mora proći od okomite ravnine krila do vodoravne ravnine žrvnjeva. Općenito, veliki napredak predstavljalo je otkriće da samo jedan motor, samo jedan kotač —bez obzira da li se radi o vodenici ili vjetrenjači — može prenositi gibanje na više oruđa: ne jedan kamen već dva ili tri; ne jedna pila već pila i tlačni malj; ne jedan bat već čitav niz, kao na onom neobičnom modelu (u Tirolu) koji »drobi« žito umjesto da ga melje85 (tako ukrupno smljcvena zrna služe za pripremanje integralnog kruha, više pogače nego kruha). 387

Fernand. Braudel/ Strukture svakidašnjice

Jedro: slučaj evropskog brodovlja Ovdje nećemo iznositi čitavu problematiku jedrila brodova, već ćemo zamisliti energiju koju jedra stavljaju u službu ljudi, jedan od najmoćnijih pogona koja su im na raspolaganju. Primjer Ev rope postavlja se bez greške. Oko 1600. ona ima u službi 600.000 do 700.000 tona trgovačkih brodova, a ta je brojka dana uz ogradu, najviše kao red veličine. Ili, po jednoj ozbiljnoj statistici, nači njenoj u Francuskoj oko 1786-87, ova evropska flota uoči Revo lucije dostigla je 3,372.029 tona:86 njena veličina se u dva stoljeća možda upetcrostručila. Uz tri putovanja godišnje u prosjeku, značilo bi to promet od 10,000.000 tona, kakav ima jedna velika luka danas. Ali iz ovih brojki mi ne možemo odrediti snagu motora na vjetar koji su taj teret prenosili, s relativnom sigurnošću kao kad bi se radilo o teretnoj floti na paru. Točno je da se procjenjuje da je oko 1840, kad su koegzistirale lađe na jedra i na paru, za jednaku tonažu parna lađa služila kao otprilike 5 jedrenjaka. Evropska parna flota predstavlja dakle 600.000 do 700.000 tona tereta, ili bar njihov ekvivalent, i mi možemo pokušati odrediti broj (koji nikako ne mora biti točan) između 150.000 i 233-000 KS, ovisno o tome da li se oko 1840. snaga potrebna za pokretanje jedne morske tone procjenjuje na trećinu ili četvrtinu konjske snage. Ako bi se računale ratne flote, ovu brojku bi trebalo znatno uvećati.87

Drvo, svakodnevni izvor energije Danas proračuni koji se odnose na energiju ostavljaju po strani rad životinja i, na izvjestan način, manualni rad ljudi; često i drvo i njegove derivate. Ali prije XVIII. stoljeća drvo, prvo od prisutnih materijala, vrlo je važan izvor energije. Civilizacije prije XVIII. stoljeća civilizacije su drva i drvenog ugljena, kao što će one iz XIX. stoljeća biti civilizacije kamenog ugljena. U Evropi to sve potvrđuje. Drvo je uvelike dio građevinarstva, pa čak i u kamenu; od drva su načinjena transportna sredstva, i morska i kopnena, strojevi i oruđa, jer su njihovi metalni dijelovi 388

Š iren je te h n ika : izv o r i en erg ije i m e ta lu rg ija

uvijek u malom omjeru; od drva su načinjena oruđa i kotačići, tijeskovi i erpke, većina ratarskog alata potpuno je od drva a plug najčešće ima lemeš sa željeznom oštricom. Nema ničeg izuzetnijeg u našim očima, od onih složenih zupčanika kojih se svi drveni dijelovi precizno uklapaju, a mogu se vidjeti u Deutsches Museumu, na primjer, tehničkom muzeju grada Munchena. Ondje ima i nekoliko satova iz XVIII. stoljeća proizvedenih u Crnoj Šumi, u kojima su svi kotačići od drva, i, najvredniji medu njima, jedan okrugli džepni sat također potpuno od tog krhkog materijala. Sveprisutnost drva nekoć je imala golemo značenje. Evropa, tako dobro opskrbljena s obzirom na šumsko bogatstvo, našla je u njemu jedan od razloga svoje moći. Nasuprot njoj, islam je zadugo bio oštećen nedostatkom šumskih izvora i njihovim pos tepenim iscrpljenjem.88 Dez sumnje, ovdje bi nas moralo zanimati samo drvo koje se, izgarajući, izravno pretvara u energiju za grijanje kuća, za in dustrije kojima je potrebna vatra, ljevaonice, pivovare, rafinerije, staklare, crcparc (ciglane za proizvodnju crijepa) i radionice za karbonizaciju, a i solane koje se često služe zagrijavanjem. Ali, ne samo da je raspoloživost ogrjevnog drva ograničena njegovim drugim upotrebama, one uvelike nalažu i proizvodnju svih in strumenata koji stvaraju energiju. Šuma služi čovjeku, bez razlike, za grijanje, za »okućivanje«, za izradu pokućstva, alata, kola, brodovlja. Ovisno o slučaju, potrebna mu je ova ili ona vrsta drva. Za kuće to je hrast; za galije bor, hrast ili orah, deset različitih vrsta;89 za nosače topova brijest. Otud nevjerojatno uništavanje. Tako, za skladište oružja nikakav transport nije odviše dugačak ni skup: sve šume su na raspolaganju. Daske i grede utovarene na Daltiku i u Holandiji, stižu u Lisabon i Scvillu već od XVI. stoljeća, pa čak i potpuno sagrađeni brodovi, koje Španjolci šalju u Ameriku bez namjere da ih vrate u domovinu, ostavljajući ih da završe svoju plovidbu na Antilima, a po dolasku ih odmah daju na demoliranje: to su izgubljeni brodovi, los navios al traves. Da bi se sagradilo, u bilo kojoj zemlji, svako brodovlje mora uništiti goleme mase šuma. U vrijeme Colberta brodogradnja je iskoristila šumske izvore kraljevstva u potpunosti, a drvo se preno silo svim plovnim putovima, čak i malim tokovima kao što su Adour ili Charente. Transport jela iz Vosgesa vrši se gornjom granicom gaza na Meurthi, zatim kolima sve do Đar-le-Duca, gdje se debla skupljaju u splavi na Ornainu; zatim idu Saulxom i 389


Marnom, i na kraju Scinom.90 Za jarbole ratnih brodova — a to su vrlo važni dijelovi — Francuska se našla isključena iz baltičke trgovine koja je iz Rigc, a uskoro i iz Pctrograda, opskrbljivala prije svega Englesku: ne pada joj na pamet iskorištavanje šumskog blaga Novog svijeta (što će kasnije učiniti Englezi), naročito Kanade. Francuska mornarica je tako prisiljena da upotrebljava »složivo jarbolje«. Ovim umjetnim jarbolima, načinjenim od spojenih drvenih komada zatim obručanih željezom, nedostaje gipkosti i oni se lome ako se jedra previše razviju. Za razliku od engleskih, francuski brodovi nikad neće raspolagati dodatnim vrškom za brzinu. To se bolje prosuđuje kad se situacija na trenutak mijenja, za vrijeme rata za nezavisnost engleskih kolonija Amerike: kad je Liga neutralnih oduzela Baltik Englezima, oni moraju pribjeći sastavljenim jarbolima, i prednost prelazi na stranu njihovih pro tivnika.91 Ovo rasipanje šuma nije jedino, niti je čak najopasnije na dugi rok. Seljaci, naročito u Evropi, bez kraja tamane drveće, »krče« da bi dobili više oranica. U vrijeme Franje I orlcanska šuma se prostirala na 140.000 jutara, a samo stoljeće kasnije, kažu, na 70.000 jutara. Ove brojke nisu sigurne, ali je izvjesno da su, od kraja stogodišnjeg rata (koji je pridonio širenju šuma na uštrb polja), do vladavine Luja XIV, aktivna krčenja svela šumsku masu na uže granice, gotovo ove današnje.92 Svaka prilika je dobra: 1519. jedan uragan »kojem se mnogo pripisalo«, srušio je 50.000 do 60.000 stabala u šumi Bleu koja je u srednjem vijeku povezivala lyonski masiv sa šumama Gisorsa; taj je prostor brzo pretvoren u oranice, i veza se nikad više nije uspostavila.93Još i danas, običan let avionom od Varšavc do Krakova otkriva na zemlji način na koji duga polja kao oštrice prodiru u šumovitu masu. Da li je uzrok stabilizacije francuske šume u XVI. i XVII. stoljeću pažljivo zakonodavstvo (kao velik ukaz iz 1573. ili Colbertove mjere) ili prirodno postignuta ravnoteža, kad zemlje koje su se još mogle dobiti nisu vrijedile truda jer su bile suviše siro mašne? Račundžijc su mogle reći, misleći prije svega na Novi svijet, da su šumski požari, uspostavljanje obradivih područja na njihov račun, bili obmana, jer je uništavatelj zamijenio stečeno bogatstvo s bogatstvom koje treba izgraditi, i ono nije nužno moralo vrijediti više od prethodnog. To je očigledno varljivo zaključivanje: nema šumskog bogatstva ako nije uključeno u ekonomiju prisustvom niza posrednika, pastira koji vode svoja stada (i ne samo svinje, u 390


berbu žira), drvosječa, ugljcnara, vozara, čitavog jednog naroda divljeg, slobodnog, kojeg je zanat da iskorištava, upotrebljava, uništava. Šuma ne vrijedi ako se ne iskorištava. Još prije XIX. stoljeća, goleme šumske mase ostaju izvan pandža civilizacije: skandinavske šume, finske šume, gotovo ne prekidni šumski lanac između Moskve i Arhangclska kojim prelaze uske trake putcva; kanadska šuma; sibirska šuma koju lovci na krznaše povezuju s tržištima u Kini i Evropi; tropske šume Novog svijeta, Afrike i Indonezije, u kojima se, u nedostatku životinja s krznom, ide u potjeru za dragocjenim drvom, kao što je varzilovac, u današnjem H ondurasu ,pati brasil (»brazilsko« drvo, koje daje crvenu boju i obara se na obalama brazilskog sjeveroistoka), dekanska tikovina, drugdje sandalovina, ružino drvo... Osim svih ovih upotreba drvo služi za kuhanje, za grijanje kuća, u svim industrijama koje upotrebljavaju vatru i kojih zahtjevi rastu uznemiravajućom brzinom već prije XVI. stoljeća. Izrazit primjer: blizu Dijona, 1315-1317, da bi se hranilo šest peći koje proizvode pločice od pečene gline, u šumi Lesayes radi 423

Drvosječe na poslu. Bijeli rezani papir. Vjerojatno iz donje Bretagne, oko 1800. Muzej umjetnosti i narodnih običaja, Pariz. (Pototeka A. Colin) 391


drvosječe, a drvo prenosi 334 radnika.94 U svemu, mnogo zahtjeva na bogatstvo za koje se vodi žestoka borba jer ga samđ naizgled ima u izobilju. Jedna šuma ne predstavlja koncentraciju goriva koja se može usporediti, čak ni u to vrijeme, s vrlo skromnim rudnikom ugljena. Treba čekati 20, 30 godina da se obnovi. Za vrijeme tridesetogodišnjeg rata, da bi došli do novca, Šveđani obaraju beskrajne šumske mase u Pomcraniji, u toj mjeri da je kasnije velika područja osvojio pijesak.95 U Francuskoj, kada se u XVIII. stoljeću situacija pogoršava, prosuđuje se da samo jedna kovačnica troši toliko drva kao čitav grad poput Chalons-surMarne. Bijesni seljani žale se na kovačnicc i ljevaonice, koje gutaju šume, ne ostavljajući čak dovoljno goriva ni za pekarske peći.96 U Wicliczi, u Poljskoj, od 1724. mora se često odustati od tretmana vatrom slanih voda golem og rudnika i zadovoljiti se eksploatacijom ploča kamene soli, zbog opustošenosti okolnih šuma.97 Ogrjevno drvo, nezgodan materijal, mora stvarno biti na dohvat ruke. Dopremati ga s udaljenosti veće od 30 km preskupo je, osim ako se prijevoz ne izvrši riječnim putem ili morem. Debla stabala bacana u Doubs u XVII. stoljeću, putuju sve do Marscillea. »Novo« drvo stiže u Pariz lađama, a 1545- započinje »izum spla varenja debala«, najprije iz Morvana, tokom rijeke Cure i Yonnc; desetak godina kasnije porijeklom iz Lorraine i Borroisa, ploveći Marnom i njenim pritocima. Vještina kojom ove splavi, ponekad duge i do 250 stopa, prolaze ispod lukova mostova, zadivljuju pariške dangube. Što se tiče drvenog ugljena, on pristiže u prijes tolnicu od XVI. stoljeća iz Sensa, iz šume Othe; od XVIII. stoljeća iz svih dostupnih šuma, ponekad kolima i tovarnim životinjama, najčešće »rijekama«, Yonnom, Scinom, Marnom, Loirom, na lađa ma »do vrha natovarenim, a imale su više visokih rešetki da zadrže ugljen iznad ograde«.98 Od XIV. stoljeća beskrajne drvene splavi silaze poljskim rije kama sve do Baltika.99 Isti prizor, još dojmljiviji, u dalekoj Kini, s drvenim splavima iz Scčuana, kojih su debla međusobno pove zana s užadi od vrbova pruća, i koje vode sve do Pekinga: one su više ili manje velike, »ovisno o bogatstvu trgovca, ali najduže malko premašuju pola milje«.100 Na veliku udaljenost, dobavljač drva je more. Tu su »crni jedrenjaci«, koji nose drveni ugljen od Korzikanskog rta do Genove. Tu su istarske ili kvarnerske barke koje isporučuju Veneciji drvo za ogrjev svake zime. Tu je Mala Azija koja opskrbljuje Cipar 392

Š iren je teh n ika : izv o r i en erg ije i m e ta lu rg ija

i Egipat, a jedrenjaci ponekad vuku deblo stabla koje plovi privezano iza njih. U Egipat, gdje je nedostatak goriva dramatičan, ogrjevno drvo donose čak i fine galije.101 Međutim, ovo snabdijevanje ima svoje granice, i većina gra dova mora se zadovoljiti s onim što nade u blizini. Dazelac Th. Platter, koji završava studij medicine u Montpcllicru 1595, primje ćuje odsutnost šuma oko grada, »najbliža je kod staklana u Saint-Paulu, dobre tri milje na strani Ccllcneuvc. Otuda se u grad donosi ogrjevno drvo i prodaje po težini. Pitam se odakle bi ga dobavili da zima traje dugo jer ga troše u golemim količinama u svojim kaminima, kraj kojih cvokoću od studeni. Peći su u zemlji nepoznate; pekari svoje peći pune ružmarinom, suprotno od onog što se radi kod nas«.102 Sto se više ide prema jugu, to je nestašica očitija. Španjolski humanist Antonio dc Guevara ima pravo: u Medini del Campo gorivo je skuplje od onog što se kuha u loncu.103U nedostatku boljeg, u Egiptu sc loži slama šećerne trske; na Krfu ostaci gnječenih maslina koji se oblikuju poput opeke i odmah suše. Ova golema opskrba podrazumijeva i veliku transportnu organizaciju, održavanje vodenih putcva koji služe za plovidbu, široku trgovačku mrežu, nadzor nad rezervama koji nagoni vlade da donose brojne zakone i zabrane. Ipak, čak i u bogato obdarenim zemljama, drvo je svakim danom sve rjeđe. Trebalo bi ga bolje iskorištavati. Ali čini sc da gorivo ne pokušavaju štedjeti ni u staklanama ni u kovačnicama. Kada se područje opskrbe jedne »tvornice na vatru« previše proširi i troškovi porastu, najviše što sc poduzima je preseljenje na drugo mjesto. Ili joj se smanji aktivnost. Ona visoka peć »sagrađena 1717. u Dolgynei, u Walcsu« bit će stavljena u pogon tek četiri godine kasnije, kad se bude prikupilo dovoljno drvenog ugljena za rad od trideset šest i pol tjedana«. Radit će sc u prosjeku petnaest tjedana godišnje, uvijek zbog goriva. Uostalom, pravilo je da zbog ove stalne »nedos ljednosti« u opskrbi »visoke peći rade samo jedna od dvije ili tri, ili jedna na pet, sedam ili deset«.104 Prema proračunu jednog stručnjaka, u razdoblju koje je prethodilo XVIII. stoljeću, jedna prosječna kovačnica u kojoj je peć topila svake druge godine, sama je trošila proizvodnju od 2.000 ha šuma. Otud napetosti koje se neprestano povećavaju s napretkom u XVIII. stoljeću. »Trgovina drvom je u Vosgesima postala zanimanjem svih stanovnika: natje ču se tko će više stabala posjeći i šume će za kratko vrijeme biti 393

Fernand, Braudel / Strukture svakidašnjice

*r ' P ' T T r f j ' , Tt .

A

J

H ,* v

**■* '

'.9

Ivga« SS

i* , i

'J N

H

.,

i v

■ E r v

f

Lyon u XVII. stoljećujoš uvijek ima drvene mostove. CrtežJobannesa Lingelbacha. Albertina, BečÎ'oto Knjižnice) potpuno uništene « . 105 Iz te krize, latentne u Engleskoj već ođ XVI. stoljeća, s vremenom će buknuti revolucija kamenog ugljena. I naravno, postoji i napregnutost cijena. Sully u svojoj Kra ljevskoj ekonomiji ide tako daleko da tvrdi »da svim proizvodima potrebnim za život neprestano raste cijena i da je tome uzrok sve veća rijetkost ogrjevnog drva « ! 106 Od 1715. skok cijena se ubrzava, one »brzo rastu u posljednjih dvadeset pet godina Starog poretka«. U Dourgogni »nema više drva za rad« i »siromasi su bez vatre « . 107 Vrlo je teško u ovim područjima izračunati nekakav redos lijed veličina. Ipak, na raspolaganju nam stoje, bar približne proc jene. Godine 1942. Francuska, ponovo vraćena na grijanje drvom, utrošila je oko 18 milijuna tona drva, od čega otprilike polovicu na ogrjev. Godine 1840. francuska potrošnja popela se na deset milijuna tona, za ogrjevno drvo i drveni ugljen (u račun nije uzeto građevno drvo ) . 100 Oko 1789. trošilo se 20 milijuna tona. Samo Pariz je tada trošio više od 2 milijuna tona drvenog ugljena i ogrjevnog drva ,109 znači više od dvije tone po stanovniku. To je vrlo visoka brojka, ali u to vrijeme je dovoz kamenog ugljena u Pariz beznačajan: 140 puta manji od drva (razlika između 1789. i 1840. nastaje očigledno zbog sve veće važnosti kamenog ugljena). Ako pretpostavimo proporcionalni omjer između Francuske i Evrope 1:10, ova je oko 1789. izgorjela 200 milijuna tona drva i 100 milijuna oko 1840. 394


Na osnovi ovog broja od 200 milijuna tona treba pokušati izvesti rizičan proračun vrijednosti izvora energije kakvo je drvo, u vrijednosti konjskih snaga (KS). Dvije tone drva vrijede koliko jedna tona kamenog ugljena. Dopustimo pretpostavku da jedna KS/sat predstavlja izgaranje dva kg ugljena. Dopustimo također pretpostavku upotrebe energije u ritmu od otprilike 3 000 sati godišnje. Raspoloživa snaga iznosit če oko 16 milijuna KS. Ovi proračuni koje sam iznio stručnjacima, daju tek približni red veličine, i smanjenje KS je istodobno zastarjelo i neizvjesno. Treba uzeti u obzir i dosta nizak učinak, najviše 30% upotrijebljene energije, negdje između 4 i 5 milijuna KS. Ovaj broj je prilično značajan, s obzirom na energetski stupanj predindustrijskog raz doblja, ali u tome nema ničeg neobičnog: napomenimo da je prema ozbiljnijim proračunima od našeg, kameni ugljen u eko nomiji Sjedinjenih Država nadvladao drvo tek 1887.

Kameni ugljen Kameni ugljen nije nepoznat ni u Kini, ni u Evropi. U Kini, upotreb ljavali su ga u Pekingu za grijanje domaćinstava (već 4000 godina, tvrdi O. de Magaillans), za kuhanje u kućama bogatih i mandarina, a također i »kovači, pekari, bojadisari i drugi slični«.110 U Evropi se kopa od XI. i XII. stoljeća, u površinskim bazenima Engleske, u području oko Lićgea, u Sarru, u malim ugljenokopima oko Lyona, Poreza, Anjoua, istodobno za vapnarc, kućno grijanje, za neke kovačke radove (ne za sve poslove, samo kad se radi o antracitu i koksu, pri čemu uloga ovog posljednjeg počinje kasno, krajem XVIII. stoljeća). Ali kameni ugljen osvaja mnogo prije tog datuma manja mjesta koja mu ostavlja drveni ugljen, u ložionicama i »radionicama za rezanje željeza« (gdje se željezo rastavlja na dijelove, »reže«), u žičarama gdje se isteže željezna žica. I kameni ugljen se prevozi na dosta velike udaljenosti. Carine u Marscillcu 1543- prijavljuju dolazak »krčaga« ug ljena rijekom Rhonom, bez sumnje porijeklom iz Alesa.111 U istom razdoblju, seljačka eksploatacija isporučuje u La Machine, blizu Decizca, tone [kažu »poissons« (neka stara mjera, iznosi 1/2 1 nap. prev.) ili »kolica«] ugljena, koji se prevozi do male luke La Loge na Loiri. Otuda se ponovo isporučuju brodovima do Moulinsa, Orlćansa i Toursa.112 Zapravo, to su tek osrednji primjeri. Isto tako se od XVI. stoljeća ugljenom zagrijavaju solane iz Saulnota, 395


m di\ Talionica bakra u Tbitringenu, vlasništvo numberške obitelji Pfinzing. 1588.je gorivo drveni ugljen. Cjepanice su složene ti velikegomile. (Staatsarchiv, Niimberg) (Otisak Arhiva) blizu Montbćliarda. U jesen 1714, kad u Parizu nedostaje drva, Galabin i Cie, važni trgovci, javno eksperimentiraju u gradskoj vijećnici sa »škotskom vatrom«. Oni će dobiti povlasticu za uvoz stranog ugljena.1131 u samom Ruhru, da bi ugljen stekao mjesto koje mu pripada, treba čekati prve godine XVIII. stoljeća. Tek tada se i ugljen iz Anzina izvozi dalje od Dunkerquea, do Bresta i La Rochelle; tada se također ugljen iz rudnika Đoulonnaisa upotreb ljava u Artoisu i u Flandriji, za grijanje strazarnica, ciglana, pivo vara, vapnara i kovačnica potkivača; i ugljen iz rudnika Lyonnaisa stiže lakše do Lyona zahvaljujući izgradnji kanala u Givorsu, nakon 396

Š iren je te h n ik a : izv o ri en erg ije i m e ta lu rg iji

1750. No najvažnija zapreka ostaje transport kolicima i teretnim životinjama.11*1 Na razini Evrope postoje samo dva rana uspjeha od neke važnosti: to su bazen u Učgeu i bazen u Newcastleu, u Engleskoj. Od XV. stoljeća Ličge je »arsenal«, metalurški grad, i njegov ugljen služi za finiširanjc njegovih proizvoda. U prvoj polovici XVI. st. njegova proizvodnja se utrostručujc ili učetvcrostručujc. Neutral nost (Ličge zavisi od svog biskupa) pomaže njegovim aktivnostima za ratova koji će uslijediti. Već iskopani ugljen iz dubokih galerija prevozi se Meuseom prema Sjevernom moru i La Manchcu.115Još je veći uspjeh Ncwcastlea, vezan za onu revoluciju ugljena koja od 1600. osuvremenjuje Englesku, omogućujući upotrebu goriva u nizu industrija velikog prometa: proizvodnji soli od morske vode koja se isparava zagrijavanjem staklenih ploča, opeke, crijepa, u obradi šećera, obradi stipse koja se nekad uvozila s Mediterana a otad se eksploatira na obali Yorkshirca, ne računajući pekarske peći, pivovare i golemi opseg kućnog grijanja koji već stoljećima okružuju smradom London i još više će ga usmrditi. Stimulirana tom sve većom potrošnjom, proizvodnja Newcastlea ne prestaje rasti: 30.000 tona godišnje od 1563-1564; 500.000 od 1658-1659. Oko 1800. proizvodnja se bez sumnje približava brojci od 2 milijuna tona. Ušće Tyne stalno je puno brodova za prijevoz ugljena koji prije svega plove od Newcastlea do Londona; tonaža im se penje do 348.000 tona 1786-1787, na šest putovanja godiš nje, u odlasku i dolasku. Jedan dio tog ugljena se izvozi, od XVI. stoljeća Sea coal ili »morski ugljen« putuje vrlo daleko, bar do Malte.116 Vrlo brzo se javila zamisao da bi, za upotrebu u proizvodnji željeza, trebalo ugljen rafinirati, kao i samo drvo, u onim primitiv nim pećima pokrivenim zemljom gdje je njegovo sagorijevanje davalo drveni ugljen. U Engleskoj je koksiranje poznato od 1627. i čak je ponukalo davanje jedne povlastice. Prvo izgaranje kame nog ugljena u Dcrbyshireu datira iz 1642-1648. Gotovo odmah, umjesto slame i običnog ugljena, pivari iz tog kraja, za sušenje i grijanje slada, upotrebljavaju koks; novo gorivo dat će njihovom pivu »bjelinu i slatkoću koja mu je donijela ugled«117oslobađajući ga lošeg mirisa običnog ugljena. Ono će tako postati prvo englesko pivo. Ali koks nije odmah bio uspješan u metalurgiji. »S vatrom se može, kaže jedan ekonomist 1754, očistiti (ugljen) od smole i sumpora koje sadrži, tako da, izgubivši dvije trećine svoje težine i 397


vrlo malo obujma, ostaje goriva supstancija, ali je oslobođen dijelova koji ispuštaju onaj neugodan dim koji mu se .predba cuje«118... Ipak, ova »ugljena žeravica« upoznat će svoj prvi meta lurški uspjeh tek oko 1780. Morat ćemo se vratiti na to zakašnjenje, na prvi pogled nerazumljivo.119 Riječ je o lijepom primjeru iner cije u odnosu na svaku novost. S tog stanovišta, slučaj Kine je još uvjerljiviji. Već smo spo menuli da je ugljen ondje služio za zagrijavanje kuća, možda već tisućljećima prije Krista, a u metalurgiji željeza od V. stoljeća prije naše ere. Zagrijavanje kamenim ugljenom omogućilo je vrlo rano proizvodnju i upotrebu lijevanog željeza. Ova tako rana spoznaja nije dovela do sistematske upotrebe koksa za vrijeme izvanrednog napretka koji je doživjela Kina u XIII. stoljeću, iako je vjerojatno da je već tada bio poznat.120 Vjerojatno, a ne sigurno. Inače, kakav bi to bio argument za našu tezu: snažna Kina iz XIII. stoljeća imala je sredstva da otvori velika vrata industrijskoj revoluciji, a nije to učinila! Ostavila je taj privilegij Engleskoj s kraja XVIII. stoljeća, kojoj je samoj trebalo vremena da se posluži onim što je već dugo imala u rukama. Tehnika je tek oruđe, i čovjek se ne zna uvijek njime poslužiti!

Da zaključimo Vratimo se u Evropu na kraju XVIII. stoljeća da bismo formulirali dvije povezane opaske: prva se odnosi na njene cjelokupne ener getske izvore; druga na upotrebu strojeva koji su joj na raspolaga nju. 1. Bez straha da ćemo pogriješiti, možemo razvrstati izvore energije koji su joj na raspolaganju po njihovoj sve manjoj važ nosti: na čelu je tovarna stoka, 14 milijuna konja, 24 milijuna volova, a ako svaka životinja predstavlja jednu četvrtinu konjske snage to otprilike iznosi 10 milijuna KS; zatim čovjek i alat (50 milijuna radnika), znači između 4 i 5 milijuna KS; kotači na vodeni pogon daju između milijun i pol i 3 milijuna KS; i na kraju jedra, najviše do 233.000 KS, bez rame mornarice. Daleko smo od aktualnih energetskih proračuna, znali smo to unaprijed, i oni nisu predmet ovog nepotpunog računanja (uostalom, nismo uračunali ni vjetrenjače, ni riječne flote, ni drveni ugljen, pa čak ni kameni ugljen). Važno je to da su snaga životinja i ljudi i ogrjevno drvo sigurno na dva prva mjesta (kotači koje tjera vjetar, manje brojni 398


od onih na vodeni pogon, mogu predstavljati samo trećinu i četvrtinu snage ukroćenih voda). Ako se rješenje s mlinom nije više razvilo, to jc djelomično iz tehničkih razloga (široka upotreba drva a ne željeza), ali naročito zato jer na položaju na kojem su smještani mlinovi nije bilo posla za jednu veću snagu, i jer se energija, u to vrijeme, nije prenosila. Nedostatak energije bio jc najveći hendikep ekonomija Starog poretka. Prosječna vodenica davala jc učinak pet puta veći od mlina koji su pokretale ruke dvojice ljudi; bila jc to prava revolucija; ali učinak prvog parnog mlina bit će pet puta veći od vodenice.121 2. Ipak, s ove strane industrijske revolucije postojao jc stadij koji joj je prethodio. Zaprege, plamen drva koje izgara, uz one elementarne motore na tokovima rijeka i vjetra, množenje radne snage, elementi su koji su prouzrokovali od XV. do XVII. stoljeća određeni evropski razvoj, spori uspon snage, moći, praktične inteligencije. Na ovaj stari zamah oslanja se sve življi i življi napre dak počevši od 1730-1740. godine. Vrlo često neprimjetna ili

Francuski rudnik oko 1600. (ploča iznad kamina). »Da bi se uspjelo, treba ustrajati«. Lichtbildstelle Deutsches Museum, Miincben. 399


nepriznata, zbila se također i jedna industrijska predrevolucija, tj. jedno nagomilavanjc otkrića, tehničkih napredaka, od fcojih su neki spektakularni dok druge treba otkrivati povećalom: oni razni zupčanici, onaj ručni čekrk, spojni prijenosni lanci, ona »genijalna prijenosna poluga«, zamašnjak koji određuje pravilnost gibanja, valjaonice, sve složenija mašinerija rudnika. I toliko drugih novos ti: pletenje, proizvodnja vrpci, kemijske metode... »U drugoj polo vici XVIII. stoljeća učinjeni su prvi pokušaji u industrijskoj primjeni tokarskih strojeva, bušilica, strojeva za unutrašnje glača nje cijevi«, alata već davno poznatih. U tom trenutku najavljuje se automatizacija u tkaonicama i prcdionicama, odlučni faktor za »uzlet« engleske ekonomije.122 Da bi se ovi strojevi iz mašte, ili stvoreni, mogli u potpunosti upotrebljavati, nedostajao je višak energije i koju bi još k tome bilo lako mobilizirati, želim reći, prenositi po želji. Ali ova oruđa su postojala i neprestano su se usavršavala. Važno je primijetiti koliko su se svi evropski putnici čudili rudimentarnim oruđima Indije i Kine, koja su bila u suprot nosti s kakvoćom i finoćom njihove proizvodnje. »Iznenađuje jednostavnost sprava koje služe za izradu najljepših svila Kine« kaže jedan od njih.123 Na isto razmišljanje nailazimo i kod jednog drugog autora, izneseno gotovo istim riječima, u vezi slavnih indijskih pamučnih muslina.124 Dolazi para, i poput čarolije, na Zapadu će se sve ubrzati. Ali čarolija je objašnjiva: bila je pripremljena, unaprijed je omo gućena. Da parafraziramo jednog povjesničara (Pierre Leon), naj prije je bila evolucija (znači spori razvoj), zatim se zbila revolucija, znači ubrzanje. Dva su pokreta međusobno povezana.

40 0

ŽELJEZO: SIROMAŠNI ROĐAK Sigurni smo đa sc nazivanje željeza siromašnim rođakom ne bi činilo ozbiljnim ni istinoljubivim ljudima čitavog svijeta već od XV. stoljeća, a fortiori u XVIII. stoljeću. Što bi na to rekao Buffon, gospodar kovačnica u Montbardu? Ali nama, ljudima XX. stoljeća, to razdoblje, blisko i daleko, čini se neobično i nekako bijedno s tog stanovišta. Metalurgija željeza uglavnom sc služi istim osnovnim postup cima kao i za naših dana; visoke peći i parni batovi, ali količina je ta koja pravi razliku. Kada jedna visoka peć danas »može kon zumirati u dvadeset četiri sata vrijednost tri vlaka koksa i rudače«, u XVIII. stoljeću najsavršeniji uređaj u početku radi na prekide; zatim, opskrbljen uređajem za čišćenje rudače na dvije vatre, na primjer, ne isporučuje godišnje više od 100 do 150 tona željeza. Danas sc proizvodnja računa u tisućama tona; prije dvjesta godina govorilo sc o »centama«, današnjim kvintalima, od 50 kg. To je razlika ljestvice. Ona dijeli dvije civilizacije. Kako je pisao Morgan 1877: »Kada je željezo uspjelo postati najvažnijom proizvodnom materijom, postalo je događaj nad događajima u evoluciji ljudskog roda«.125 Poljski ekonomist Stefan Kurowski ide tako daleko da tvrdi da sc sve pulzacije ekonomskog života stapaju kroz povlašteni slučaj metalurške industrije: ona sve obuhvaća i sve najavljuje.126 Ali sve do početka XIX. stoljeća »događaj nad događajima« još sc nije zbio. Godine 1800. svjetska proizvodnja željeza u njegovim raznim oblicima (lijevano, kovano, čelik) nije veća od 2 milijuna tona127 i taj broj, napola opravdan, čini nam se pretjeran. Tada je ekonomska civilizacija mnogo više pod dominacijom tekstila (najzad, pamuk će lansirati englesku revoluciju) nego željeza. Zapravo, metalurgija ostaje tradicionalna, arhaična, u ne sigurnoj ravnoteži. Ovisna je o prirodi, o njenim izvorima, o rudači koje srećom ima dovoljno, o šumi koje nikad nema dovo ljno, o promjenljivoj snazi vodenih tokova: u Švedskoj su u XVI. stoljeću seljaci proizvodili željezo, ali samo s nadolaskom, pro ljetnih voda; svako smanjivanje razine vode u rijekama, ondje gdje se diže peć, dovodi do zastoja. I na kraju, ima malo ili nimalo 401


specijaliziranih radnika; vrlo često su to obični seljaci, u Alzasu kao i u Engleskoj ili na Uralu. Nema ni industrijalaca u modernom smislu riječi. Koliko ima samo gospodara željezara u Evropi, koji su prije svega vlasnici zemljišta, a svoje željezare povjeravaju upraviteljima ili farmerima! Posljednja nesigurnost: potražnja je privremena, vezana uz ratove koji izbijaju, zatim se gase. Naravno, suvremenicima stvari nisu izgledale tako. Oni su rado izjavljivali da je željezo najkorisniji metal, i svi su imali prilike vidjeti kovačnicu (bar seosku ili potkivačevu), visoku peć, ložionicu, uređaj za čišćenje rudačc. Pravilo je razbacana lokalna proizvodnja ili opskrba na kratku udaljenost. Amiens je u XVII. stoljeću dovozio željezo iz Thićrachea, bar 100 km daleko od njegovih tržnica, a distribuirao ga je u krugu od 50 do 100 km.128 Što se tiče prethodnog stoljeća, posjedujemo dnevnik jednog od trgovaca malog austrijskog gradića Judcnburga u Obcrsteicrmarku,129 koji prikuplja željezo, čelik, metalurške proizvode obližnjih željezara ili iz aktivnog središta Lcobcna, da bi ih isporučivao dalje. Iz dana u dan možemo pratiti kupovine, prodaje, cijene, mjere, i izgubiti se u nabrajanju bezbrojnih kvaliteta, od sirova željeza, željeza u šipkama, sve do raznih čelika, željezne žice, (»njemačka« je debela; ivelseb je fina), ne spominjući igle, čavle, škare, peći, alat od bijelog lima. I sve to ne ide jako daleko: čak ni čelik, ipak dosta skup, ne prelazi Alpe u smjeru Venecije. Metalurški proiz vodi nisu putnici koji bi se mogli usporediti s tkaninom, ako se izuzmu neki predmeti raskoši, mačevi iz Toleda, oružje iz Brcscie, ili, da se vratimo našem trgovcu izjudenburga, lovački samostreli koje mu traže čak iz Antwcrpena. Velike razmjene metalurških proizvoda (u XVI. stoljeću iz kantabrijskih predjela; u XVII. sto ljeću iz Švedske; u XVIII. stoljeću iz Rusije) služe se riječnim i morskim putevima i prenose, kako ćemo vidjeti, tek skromne količine. Ukratko, prije XVIII. stoljeća ili čak XIX, u Evropi (i naravno, to još više vrijedi za područja izvan Evrope) željezo nije kadro, ni svojom proizvodnom masom ni upotrebom, povući na svoju stranu materijalnu civilizaciju. To je vrijeme prije prve fuzije čelika, prije otkrića pudlovanja, prije opće upotrebe koksa za taljenje, prije dugog niza slavnih imena i metoda: Bessemer, Sie mens, Martin, Thomas... to je još uvijek neka druga planeta.

40 2


Na početku, izuzev u Kini, metalurgije su elementarne Metalurgija željeza, otkrivena u Starom svijetu, širila se vrlo brzo, bez sumnje od Kavkaza, od XV. stoljeća prije naše ere. Sve civili zacije Starog svijeta naučile su ovaj elementarni zanat prije ili kasnije, bolje ili lošije. Samo dva razvoja bit će spektakularna: onaj rani, u Kini, koji se predstavlja kao čudo dvostruko zagonetno (zbog starosti događaja s jedne strane, i stagnacije nakon XIII. stoljeća s druge; i onaj kasni, ali odlučan, u Evropi. Kina je imala nedvojbenu povlasticu s obzirom na vrijeme: okoV. stoljeća prije nove ere ona je poznavala taljenje željeza; rano je počela upotrebljavati kameni ugljen i možda je, u XIII. stoljeću naše ere, talila rudaču koksom, iako je ovo posljednje vrlo proble matično. Evropa neće dobiti željezo u tekućem stanju prije XIV. stoljeća a taljenje koksom, o kojem se naslućivalo u XVII. stoljeću, postat će uobičajenom pojavom u Engleskoj iza 1780. Ovo rano kinesko znanje postavlja problem. Upotreba kame nog ugljena svakako je omogućila postizanje visokih temperatura; budući da sadržavaju visoki postotak fosfora, upotrijebljene rudače sc uostalom otapaju na relativno niskim temperaturama;

Japanska kovačntea uXVII. stoljeću. (Otisak B. N.) 403


Proizvodnja sablji u Japanu. Kovanje i glačanje. (Foto N. Bouvier) najzad, puhaljke koje su pokretali ljudi ili vodena snaga, om o gućuju kontinuiran dovod zraka i velike tem perature u unutraš njosti peći. Tadašnje peći nemaju nikakve sličnosti s našima; to su zapravo »pravokutne jame od otporne opeke«; na njih se postavi niz sudova za taljenje (creusets) a kameni ugljen se stavi između tih sudova koji sadrže rudaču. Ona dakle nije u neposrednom dodiru s gorivom i može joj se po volji dodavati ova ili ona supstancija, uključujući i drveni ugljen. Uzastopna taljenja u su dovima omogućuju dobivanje ili kovanog željeza, gotovo potpuno oslobođenog ugljika, ili ugljičnog željeza nejednake vrijednosti, tj. više ili manje mekog čelika. Nakon dva taljenja u sudovima, do biveni proizvod omogućavao je Kinezima da serijski proizvode lemeš pluga ili lonce, umijeće koje će Zapad upoznati tek 18 ili 20 stoljeća kasnije. Otud pretpostavka A. G. Haudricourta, koja se oslanja na filološke podatke, da Flussofen, proizvođač lijevanog željeza koji u XIV. stoljeću zamjenjuje Stiickofen, visoku peć iz 404


Štajerske i Austrije, nije ništa drugo do finalna etapa prijenosa kineske tehnike koja je prodrla u Srednju Aziju, zatim Sibir, Tursku i Rusiju.130 Azijsko taljenje u sudovima ima još jedno postignuće u svoju korist: proizvodnju —neki vjeruju da je indijskog porijekla, drugi kineskog — jednog specijalnog čelika, »ugljičnog čelika visoke kvalitete«, koji ne zaostaje za današnjim najboljim hipcrcutcktoid-

nim čelicima. Njegova priroda i proizvodnja ostali su tajna za Evropljane sve do XIX. stoljeća. U Evropi poznat kao čelik iz Damaska, u Perziji kao poulad jauherder (tj. »valoviti čelik«), boulat u Rusiji, kasnije su ga Englezi nazvali ivootz, ovaj čelik je prije svega služio za proizvodnju sječiva sablji izvanredne oštrice. Proizvodio se u Indiji, u kraljevstvu Golkondije, kad su Evropljani onamo stigli, i prodavao se u šipkama koje je Tavernier opisao, veličine manjeg kruha, kaže on, i teške od 6 do 700 grama. Uvelike se izvozio, čak na Daleki istok, u Japan, Arabiju, Siriju, Rusiju i Perziju. Od tog su indijskog metala, objašnjava Chardin 1690, Perzijanci, koji cijene vlastiti čelik »manje od onog i naš manje od njihovog«,*31 izrađivali najljepša sječiva svojih sablji. Njegova je karakteristika: prelijevanje, jedan »valoviti« dizajn koji se proiz vodi u trenutku kad hlađenje u sudovima kristalizira u masi metala bijele žile cementita, vrlo trajnog ugljičnog željeza. Reputacija ovog vrlo skupog čelika bila je takva da su Portugalci 1591. pri grabili jedan tovar na indijskim obalama, ali ga nijedan kovač u Lisabonu ili u Španjolskoj nije uspio iskovati. Ista neprilika dogo dila se i Rćaumuru (1683-1757) koji je nabavio uzorak iz Kaira i povjerio ga pariškim obrtnicima. I doista, kad se usija, ivootz se lomi ispod čekića i prelijevanja nestaje. Može se kovati samo na niskim temperaturama ili pretopiti u sudu i lijevati. U prvim desetljećima XIX. stoljeća veći broj učenjaka sa Zapada i ruskih metalurga strasno je proučavalo tajne ivootza, i njihova istraživa nja dovela su do početka metalografije.132 Ovaj skup činjenica objašnjava zašto se porijeklo čelika iz Damaska, bez dvojbe, pripisivalo Indiji. Ali u jednom blistavom članku koji se osniva na arapskim i perzijskim izvorima iz IX. i XI. stoljeća, i vrlo starim kineskim izvorima, Ali Mazeheri iznosi pret postavku o kineskom porijeklu indijskog ćelika (proizvedenog u sudovima, napomenimo to, kao i kineski lijev) i, asimilirajući sablju sa azijskim čelikom taljenim u sudovima, mač s kovanim i kaljenim čelikom sa Zapada, on iznosi fantastičnu povijest sablje demeskinje kojase širila Azijom dotičući Turkestan i, posredstvom 4 05


Indijski bodež i drškom u obliku konjske glave (XVII. stoljeće). Čelik s inkntstriranim šarama i sivižad. Louvre, Odsjek istočnih antikviteta. (Otisak Nacionalnog muzeja) šiitskih osvajanja, Indiju, zatim Perziju, muslimanske zemlje i samu Moskovsku Rusiju. Spektakularne pobjede perzijskih Sasanida nad rimskim legijama, naoružanim kratkim mačem od gru bog željeza, zasnivale su se prije svega na tome što su perzijski konjanici upotrebljavali sablje demeskinje kojih je kvaliteta bila nadm oćna u odnosu na oružja Zapada. I najzad »sablji — i Kini — treba pripisati nadmoć azijskih hordi koje su udarale (...) na Rimsko Carstvo i srednjovjekovnu Evropu.133 Nakon takvog ranog napretka doista je neobična kineska stagnacija nakon XIII. stoljeća. Ništa više ne napreduje, umijeća kineskih kovača i talioca samo se ponavljaju. Taljenje s koksom, ako je bilo poznato, više se ne razvija. Sve je to teško otkriti, objasniti. Ali sudbina Kine, u cijelosti, postavlja isti problem, nejasnoću, još nedovoljno objašnjenu.

Napredak od XI. do XV. stoljeća: u Štajerskoj i Dauphinei Drugi problem: kasni uspjeh Evrope. Počeci srednjovjekovne metalurgije opažaju se u dolini Siegea ili Saare, ili između Seine i Yonne. Na željeznu rudaču nailazimo pomalo svagdje; rijetko je samo gotovo čisto željezo, meteorsko, koje se u Evropi eksploatira od vremena La Tčna. Smrvljena, oprana, ponekad ispržena rudača postavlja se u slojevima, izmjenjujući se sa slojevima drvenog ugljena, u unutrašnjosti peći, vrlo promjenljiva oblika. Tako u šumi Othe, između Seine i Yonne, iskopavanja na padini brežuljka, otkrila su rudimentarne peći, neobzidane, »peći na vjetar«. Nakon 406


što bi sc zapalila vatra, dobila bi se nakon dva ili tri dana mala količina spužvastog željeza, s obilnom drozgom, koje je zatim trebalo obraditi u ručnim kovačnicama, ponovo zagrijati (podvrći većem broju »žarenja«), zatim tući na nakovnju.134 Složenije peći, zidane ali još ne zatvorene, pojavile su sc rano; one sc više ne zadovoljavaju prirodnim zračenjem (kao kod obič nog kamina). To je peć iz Landcnthala, u Saaru, otkrivena isko pavanjima, koja je radila između 1000. i 1100, sa stijenkama od pečene gline na drvenim letvama, visoka 1,5 m i promjera najviše 0,65 m (koničnog oblika), imala je dvije puhaljke.135 Ova slika, s manjim izmjenama, vrijedila je za niz korzikanskih, katalonskih, normandijskih peći (ove posljednje za obradu švedske rudačc, ossmurđ), okruženih zidovima, ali otkrivenih prema gore, a pok retali su ih osrednji mjehovi, vrlo slaba učinka. Bliži podaci: rudača sa sadržajem željeza od 72% davala je otprilike 15% metal ne mase. Naravno, ova slika vrijedi također i za razdoblje iza XI. stoljeća, kad se radi o primitivnoj metalurgiji evropskih seljaka (tako živahnoj), ili slabo razvijenih naroda Starog svijeta.136 Kotač na vodeni pogon je od XI. i XII. stoljeća Evropi donio veliki napredak, spor, ali koji će sc, kako bilo da bilo, ipak nastaniti u svim velikim proizvodnim područjima. Šumske kovačnice za mjenjuju one pokraj rijeke. Vodeni pogon pokreće goleme mjehove, batove koji lome rudaču, maljeve koji udaraju željezo nakon više »žarenja«. Ovaj napredak prati podizanje visoke peći krajem XIV. stoljeća. Pojavivši se u Njemačkoj (ili možda u Nizozemskoj), ubrzo se našla na istoku Francuske, iako će se u dolini Marne, u Poitouu, Đas-Maini i čitavoj zapadnoj Francuskoj, u unutrašnjosti šuma, zadržati ručne kovačnice sve do XVI. stoljeća.137 Štajerska je dobar primjer novog napretka: u XIII. stoljeću pojavljuje se Rennfeuer (peć), potpuno ozidana, s ručnim puhaIjkama; u XIV. stoljeću Stiickofen, viša od prethodne, ima puhaljku na vodeni pogon; krajem tog stoljeća visoke peći slične Stiickofenima, ali još više, grupirane su u Blahhausu (to se ime pojav ljuje u jednom dokumentu iz 1389). Važno je da sc postavljanjem golemih kožnih mjehova koje je pokretala vodena snaga, i kada visokih peći, prvi put postigla fuzija ; isto bi se moglo reći da je lijevano željezo bilo »otkriveno« u XIV. stoljeću. Otada će sc od lijevanog željeza, njihove zajedničke osnovne mase, po želji moći dobivati željezo tlačnom dekarburacijom, ili čelik nepotpunom dekarburacijom. U Štajerskoj sc trude da proizvedu čelik.138 Ali 407


Mehanizirana kovačnica u Tirolu: mijeh i bat pokreće vodeni kotač, u prvom planu grebenasto vratilo (XVI. stoljeće). Bildarchiv derdsterreichiscbcn Nationalbibliothek, Beč. stara metalurgija uspijevala je najčešće dobiti »počeličeno željezo« a ne čelik, bar do izuma na kraju XVIII. stoljeća. Međutim, dijeleći se od visoke peći, kovačnica je krenula nizvodno, jer bi tvornica, ostajući jedinstvena, postala preveliki potrošač goriva u stisci s opskrbom. Jedna skica iz 1613- pokazuje Blahhaus u njegovoj usamljenosti, odvojen od kovačnice koja radi nizvodno, povezana s njim. Ova kovačnica posjeduje veliki malj koji pokreće snaga vode, »njemački malj«, tlačni malj; drška mu je načinjena od goleme hrastove grede; željezna masa od koje je načinjena glava može težiti 500 do 600 funti, a podiže ga kotač s klinom koji ga zatim pušta da padne na nakovanj. Ova golema udarna snaga postala je neophodna za obradu sirovog metala, koji 408

širenje tehnika: izvori energije i metalwgija

sc otad proizvodi u velikim količinama. Ipak, kako željezo treba neprestano ponovo obrađivati, postoji i niz malih maljeva, zvanih talijanski, brza udarca, kojih je prototip vjerojatno stigao iz Brescic, stare prijestolnice željeza, posredstvom radnika iz pokrajine Friuli.1,9 Objašnjavajući ove napretke, jedan drugi primjer odvest će nas Zapadnim Alpama: prednost mu je da naglašava važnu ulogu kartuzijanaca u početnom razvoju metalurgije. Oni su se od XII. stoljeća nastanili u Štajerskoj, Lombardiji, Koruškoj, Piemontu i bili su »usko povezani sa samim pronalaskom (pred-) moderne proizvodnje željeza«. U pokrajini Dauphine, u Allevardu, izumili su lijevano željezo u XII. stoljeću, u svakom slučaju dosta ranije od Štajerske i drugdje, zahvaljujući ranoj upotrebi grube ven tilacije pomoću usisnih crpki za vodu koje same hvataju čitavu snagu jednog alpskog brzaca. Dolaskom tirolskih radnika (1172), metoda pročišćavanja lijeva pomoću vatre drvenog ugljena i do davanjem starog željeza, omogućavala je proizvodnju čelika zva nog prirodni. No sva ta kronologija nije baš sigurna.H0 Zapravo, svako središte imalo je vlastite etape razvoja, meto de, naročito za pročišćavanje, svoje tajne, kupce, izbor između raznih proizvoda. Ipak, tehnike, bez obzira odakle dolaze, poka zuju tendencijo uopćavanja, ako ni zbog čega drugog a ono zbog neprestanog pokreta obrtnika, koji sc rado sele. Beznačajan prim jer, oko 1450: dva radnika »rodom iz Ličgca«, prihvaćaju posao u

Avclonu, blizu Scnlisa »da načine jedan vodopad za izgradnju talionice ili željezare«.m Sve visoke peći radit će, prije ili kasnije, na stalnu vatru; nakon svakog lijevanja peć će sc ponovo puniti i rudačom i drvenim ugljenom. Prekidi zbog popravka ili ponovne opskrbe, rade sc u sve većim razmacima. I visoke peći postaju veće: između 1500. i 1700. njihov sc kapacitet udvostručuje da bi dostigao 4,5 m3, i dnevno proizvode 2 tone lijeva u fuziji.M2 Također se širi običaj ponovnog kaljenja željeza u lijevu u fuziji da bi mu se povećao sadržaj ugljika.

Pretkoncentracije Zahvaljujući ratu, povećava se potražnja oklopa, mačeva, koplja, arkebuza, topova, željezne tanadi... Ovi nužni zahtjevi odnose se samo na određeno vrijeme. Preustrojstva su teška, ali željezo ili 4 09


Krčma iz XV. stoljeća. Ljudi koji sjede za stolom objesili su svoja oružja iza sebe. Freska iz dvorca Issognc. (l'oto Scala) lijev služe za izradu kuhinjskih potrepština, kotlića, lonaca, rošti lja, podglavaka, ploča, kamina, plužnih lemeša. Ovi višestruki zahtjevi, šireći se, uzrokuju koncentracije, ili bolje pretkonccntracije, još pom alo slabe, jer transporti, gorivo, pogonska snaga koju je moguće mobilizirati u jednoj točki, opskrba živežnim namirnicama, isprekidani hod aktivnosti, ne omogućuju previše veliko gomilanje. Krajem XV. stoljeća Brescia broji možda 200 tvornica oružja; to su zapravo botteghe, obrtničke radionice jednog vlasnika s 3 do 4 radnika. Jedan tekst govori o 60.000 ljudi koji obraduju željezo, a to je pretjeran broj, iako u račun treba unijeti, sve do daleke Val Camonicc, radnike za peći (fami), kovačnice (fucine■), kotače na vodeni pogon (mole), radnike na zemljanim radovima i rudare koji su vadili rudaču, vozače koji su osiguravali njen transport, sve osoblje raštrkano u krugu od 20 do 30 km oko grada.143 410


Ista situacija jc u XVI. stoljeću u Lyonu koji prikuplja proiz vode iz brojnih manjih metalurških središta u krugu većem od 200 km. U Saint-Eticnncu to su, po redu važnosti: kovno posuđe, arkebuze, helcbarde, i, u manjoj količini, garniture mačeva i bodeža; u Saint-Chamondu, kovno posude, arkebuze, lanci, mamuze, strugotine i alat potreban za predenje ili bojadisanje svile; bakrene zdjele, »mlinska vretena«... Drugorazredna središta, kao Saint-Paul-cn-Jarcz, Saint-Martin, Saint-Romain, Saint-Didier, posvećuju se izradi čavala; Terre Noire proizvodi kovno posude; Saint-Symphorien »sitnu željezariju«; Saint-Andre poljoprivred no oruđe: štihačc, željezne dijelove za plugove. Malo po strani, Vivcrols proizvodi »zvonca za mazge« (možda otud potječu ona zvonca koja veliki talijanski trgovci izvoze iz Lyona diljem čitavog kraljevstva); Saint-Bonnct-le-Chatcau došao je na glas proizvod njom »alata za striženjc« (ovaca).14,1 Kovači, čavlari, donosili su sami svoju robu u veliki grad, dopunjujući tovar koji su prenosile životinje malom količinom ugljena. Što dokazuje da je industrija upotrebljavala kameni ug ljen, da jc Lyon poznavao njegovu upotrebu za grijanje domaćin stava (čak i za vapnarc iz četvrti Vaisc), da gotov proizvod metalurgije bolje prolazi, ili manje loše od neobrađenog proiz voda. Razmotrimo višestruke djelatnosti žcljcznarija u Nurnbcrgu i oko grada, švedske metalurgije u XVII. stoljeću, industrijski razvoj Urala u XVIII. stoljeću, modalitete industrije iz Diskaja ili kraja oko Lićgca: isti zaključci nametnut će se, s obzirom na neznatnost proizvodnih jedinica, na njihovu relativnu raštrkanost, na teškoće u transportu. Koncentracija postoji samo ondje gdje se nudi riječni ili morski put: Rajna, Baltik, Meusc, Gaskonjski zaljev, Ural. Prisutnost oceana, planine s riječnim brzacima, šume bukvi i njihovih bogatih nalazišta objašnjavaju prisutnost jake metalur gije u Diskajskom zaljevu. Sve do sredine XVIII. stoljeća Španjolska još prodaje svoje željezo Engleskoj, i sa španjolskim željezom Englezi opremaju brodove koji se na moru bore protiv špa njolskog brodovlja.145

411


U Vosgesima, rudnik srebra iz Crotx-de-Lorraine, prva polovica XVI. stoljeća: bunari, ljestve, čekrci, kolica za prijenos ntdače. Ovi rudnici sela La Croix eksploatirani su do 1670. Kabinet grafike. ( Foto B. N.)

Nekoliko brojki Već smo spomenuli da je broj od 2 milijuna tona svjetske proizvod nje oko 1800. sigurno pretjeran. Pretpostavivši da je prije in dustrijske revolucije, svjetska proizvodnja bila dva ili tri puta veća od evropske, ona oko 1525. (po Johnu Nefu), sigurno nije prešla 100.000 tona; 1540. (po Stcfanu Kurowskom14622 od kojeg posu đujemo i brojke koje slijede) 150.000 tona; 1700. 180.000 tona (od čega 12.000 tona Engleska i 50.000 Švedska); 1750, 250.000 tona (od čega 22.000 Engleska, 25 000 Rusija); 1790, 600.000 tona (od čega 80.000 Engleska, 125-000 Francuska, 90.000 Švedska, 120.000 Rusija). Godine 1810. evropska produkcija iznosi 1.100.000 tona; 1840. 2,800.000, od čega gotovo pola otpada na Englesku. Ali tada je već u toku prva industrijska revolucija. 412


1970-ih godina Evropa je lato sensu proizvela 720 milijuna tona čelika. Treba reći da za čitavog kronološkog slijeda koji pokriva ova knjiga, željezno doba nije još bilo započelo. Unatrag priječi prag industrijske revolucije i nastaviti se vraćati u vremenu, znači biti svjedokom sve manje uloge željeza, umanjiti mu znače nje, kako je, čini se, bilo pravilo u Starom poretku. I na kraju, to znači ponovo naći na kraju puta, Homerovo doba, kada je oklop jednog ratnika »vrijedio tri para volova, mač sedam, konjske žvale više nego sama životinja«.1,17 »Naše« vrijeme, ono o kojem govori ova knjiga, još uvijek je, i to u potpunosti, pod vladavinom sve prisutnog drva.

Drugi metali Mi, povjesničari, imamo običaj na prvo mjesto stavljati masovne proizvodnje ili trgovine, ne mirodije već šećer, ili bolje žito, ne rijetke i plemenite metale, već željezo, osnovu svakodnevnog života, čak i u stoljećima u kojima želja za njim nije tako jaka. Gledište je ispravno što se tiče rijetkih metala ali vrlo skromne upotrebe: antimonu, kositru, olovu, cinku, upotrijebljenom tek krajem XVIII. stoljeća. No što se tiče plemenitih metala, srebra, zlata, rasprava ni izdaleka nije riješena. Oni izazivaju spekulacije, avanture, koje željezo, proleter, ne poznaje. Na srebro su utrošena bogatstva ingenioznosti, ona koja objelodanjuju lijepe sheme Agricoline knjige o rudnicima ili impresivni presjek bunara i galerija u Saintc-Marie-aux-Mincs, u Vosgcsima. Zbog srebra su bila u pogon stavljena dragocjena nalazišta žive u Almadcnu, u Špa njolskoj (metoda amalgama načinila je od srebra, u XV. stoljeću, a naročito od XVI. stoljeća, metal industrijske proizvodnje); zbog srebra je ostvaren rudarski napredak (galerije, crpljenje vode, zračenje). Moglo bi se čak tvrditi da jc bakar tada igrao jednako važnu ulogu, ako ne i važniju od željeza. Drončani topovi su aristokracija artiljerijskog oruđa. Oblaganje brodskih trupova bakrom općenita je pojava u XVIII. stoljeću. Dvostruko taljenje bakra metodom pomoću olova već jc u XV. stoljeću oslobodila srebro iz njegove rudačc. Dakar jc bio treći monetarni metal, uz zlato i srebro. Uz 413


ostalo, u prednosti je zbog relativne lakoće prerade (plamena peć može dnevno isporučiti 30 tona bakra) i zbog prvog kapitalizma, što objašnjava izvanredan uspjeh bakrenih rudnika u Mansfeldu, u Saskoj, u XVI. stoljeću, i kasnije, u XVII. stoljeću, boom Švedskog bakra, i najzad, veliku spekulaciju koju u isto vrijeme predstavlja japanski bakar, koji na kraju monopolizira Oost Indische Companie. Jacques Coeur, i još više Fuggcri, bili su kraljevi bakra. Čak i u kasnijim stoljećima, na Amstcrdamskoj burzi, igramo na bakar zatvorenih očiju.

414

P o g l a v lj e 6

TEHNIČKE REVOLUCIJE I ZASTOJI

T akva jc težina tehničkih osnova. Pronalasci se među njih sporo uvlače. Topništvo, tiskarstvo, pučinska plovidba, velike su teh ničke revolucije, u vremenu od XV. do XVIII. stoljeća. Ali to sc samo tako kaže. Nijedna sc nije zbila u trku. I tek jc posljednja narušila ravnotežu svijeta. Obično sc sve na kraju rasprostrani: arapske brojke, topovski prah, kompas, papir, svilena buba, tis karstvo... Nijedan pronalazak ne ostaje u službi jedne skupine, jedne države, jedne civilizacije. Ili pak drugima doista nije potre ban. Nove tehnike sc tako sporo usvajaju ondje gdje su otkrivene da susjed ima vremena da im se čudi, da ih upozna. Topništvo sc na Zapadu pojavilo po prilici kod Crćcya, ili bolje, kod Calaisa, 1347, a važniji element evropskih ratova postat će tek pohodom Karla VIII u Italiju, u rujnu 1494, nakon sto pedeset godina dozrijevanja, iskustava, brbljarija. Zastoji se naročito odnose na određena područja: u transpor tu — svijet je svoju prvu pomorsku jedinicu upoznao tek od vremena Magcllana; — u poljoprivredi — koje je revolucionarni napredak dotakao samo neka uska područja i gubi se u masi zastarjelih metoda -ponovo ćemo naići na sporost, očajnu nemoć Starog poretka, oslabljenog ali još ne ukinutog.

41 5

TRI VELIKA TEHNIČKA PRONALASKA Porijeklo topovskog praha Izvjestan »zapadni« nacionalizam nagoni povjesničare znanosti i tehnike da niječu ili um anjuju ono što je Evropa pozajmila od Kine. Ma što da tvrdi Aldo M idi,1 uostalom odličan stručnjak povijesti znanosti, otkriće topovskog praha od strane Kineza nije »legenda«. Od EX. stoljeća naše ere, oni ga proizvode od baruta, sum pora, smljevcnog drvenog ugljena. Isto tako, prvo kinesko vatreno oružje potječe iz XI. stoljeća, ali prvi kineski topzabilježen je tek 1356.2 Ne radi li se o istodobnom otkriću na Zapadu? Pronalazak baruta pripisan je, bez dokaza, samom velikom Đaconu (1214— 1293). 'Pop se sigurno pojavio oko 1314. ili 1319. u Flandriji; u

Prva artiljerija bombardira zidine gradova iz blizine. S t r a ž a r i K a r l a V I I , M artiala de Parisa zvanog d ’Auvergne, 1484, D. N. (Otisak D. N.)

Tehničke revolucije i zastoji

Mctzu 1324; u I'ircnci 1326; u Engleskoj 1327;3 u pokrajini Friuli, 1330 za opsade Cividalea;'1 možda na bojnom polju bitke kod Crccya (1346) gdje su, po riječima Froissarta, engleska »bombar diranja zapanjila« Francuze Filipa VI Valoisa. Vjerojatnije je da ga je Edvard III upotrijebio naredne godine, pred Calaisom.5Ali novo oružje će doista posredovati tek naredno stoljeće, za vrijeme dramatičnog husitskog rata, u srcu Evrope: pobunjenici imaju od 1427. teretna kola s lakoartiljcrijskim oružjem. Najzad, topništvo igra odlučnu ulogu na kraju ratova Karla VII protiv Engleza, ovaj put u korist nekad poraženih, dobrih stotinu godina nakon Calaisa. Ova nova važnost vezana jeza otkriće baruta u zrnu, oko 1420,6 koji daje trenutačno i sigurno izgaranje, što nisu nudile stare mješavine kojih kompaktna materija nije dopuštala nikakvu kompcnctraciju zraka. Ipak, nemojmo misliti da se radi o redovitoj prisutnosti. Nejasno znamo da je topništvo igralo ulogu u Španjolskoj i u sjevernoj Africi od XIV. stoljeća. Evo nas, 1457, unutar zidina Ceute, na marokanskoj obali, onom važnom gradu koji Portugalci posjeduju od 1415. a Mauri ponovo napadaju. Poslušajmo jednog vojnika pustolova koji je stigao sve dotle, da bi se borio protiv nevjernika: »Dacali smo na njih kamenje iz naših oruđa dosta uspješno... Sa svoje strane, Mauri su imali strijelce naoružane strijelama i praćke... Gađali su još s nekoliko katapulta čitav dan«.7 Ipak, četiri godine ranije, pod zidinama Carigrada, 1453, Turci su protiv grada upotrijebili jedan čudovišni top... Ali u samoj Špa njolskoj, bacači kamena još su u upotrebi za vrijeme opsade Burgosa, 1475—1476. Ovim se pojedinostima može dodati da je barut poznat u Egiptu oko 1248. pod imenom »kineski snijeg«. Da se topovi sigurno upotrebljavaju u Kairu od 1366. i u Alcksandriji 1376, da su uobičajeni u Egiptu i Siriji 1389. Ova kronologija: Calais 1347, Kina 1356, itd., ipak ne utvrđuje prvenstvo jednog ili drugog partnera, u odnosu na pronalazak topa. Međutim, Carlo Cipolla misli, daje na početku XV. stoljeća, kineski top vrijedio, tj. bio bolji od evropskog. Ali krajem stoljeća evropsko topništvo nadvisilo je sve što je Azija mogla proizvesti. Otud zastrašujuće iznenađenje koje izaziva pojava evropskih topova na Dalekom istoku u XVI. stoljeću.8 Jednom riječju, kinesko topništvo se nije znalo ili nije moglo razviti, prilagoditi ratnim zahtjevima. Oko 1630. neki putnik bilježi da se u predgrađima kineskih gradova »lijevaju topovi, ali nema iskustva ni vještine u rukovanju s nji ma«.9 417


Topništvo postaje pokretno Pojedinačni topovi bili su u početku lako oružje, kratko, oskudno opskrbljeno barutom (ovaj je rijedak i skup). I nc zna se uvijek točno, što treba zapravo podrazumijevati pod nazivima kojima ih označavaju. Tako bi ribaadeqitirt označavao više zajedno spojenih topova (analogno topovima arkebuze) tako da se o njima govorilo kao o mitraljezima. Zatim su oruđa rasla, od 136 do 272 kg u prosjeku, za vladavine Rikarda II (1376-1400), prema primjercima sačuvanim u londonskom Toweru. U XV. stoljeću to su ponekad goleme lumbarde, kao Donnerbiicbsen iz Njemačke, strahovite brončane cijevi, nalegnutc na drveno postolje kojih je premještanje stvaralo gotovo nerješive probleme. Top čudo — der Strauss — koji grad Strasbourg posuđuje caru Maksimilijanu 1499. da bi natjerao na poslušnost švicarske kantone, toliko je spor u pokretu da je za dlaku umakao pred neprijateljem. Još banalniji događaj: u ožujku 1500. Lodovico ii Moro dao je dovesti iz Njemačke u Milano »šest cijevi teškog topništva«: dvije su se slomile na putu.10 Još prije tdg razdoblja bilo je rođeno topništvo jakog kalibra, relativno pokretno, pogodno da slijedi vojsku: to je artiljerija braće Bureau, sredstvo pobjede Karla VII u Formignyu (1450) i Castillonu (1453). Pokretno topništvo na volovsku zapregu postoji i u Italiji; susrećemo je u osrednjoj bici kod Molinacclc 1467.11Ali top na postolju, koje vuku snažni konji, ulazi u Italiju tek s Karlom VIII, u rujnu 1494. On izbacuje željezne kugle kojih se upotreba vrlo brzo širi, a ne više kamenje, i ovi projektili ne gađaju više samo kuće opsjednutog grada, već i njegove zidine. Nijedan utvrđeni grad, gdje se igra dotad sastojala u obrani ili predaji vrata, nije izdržao ova bombardiranja iz velike blizine. Jer oruđa su se dovo zila sve do ispod zidina, do vanjske obale jarka i odmah su se sklanjala »ispod utvrđenog skloništa« kako kaže Jean d ’Auton, kroničar Luja XII. Ova žestina uzrokovala je kroničnu slabost utvrđenih grado va za više od trideset godina: njihove zidine rušile su se kao kazališne kulise. Ali malo pomalo organiziran je protuudarac, krhke zidine od kamena zamijenile su debele od zemlje, jedva uzdignute, u koje su se kugle badava zabijale, a na najviše plat forme — les Cavaliers (Utvrde, osmatračnice, kule — nap. prev.) 418


Topništvo postaje pokretno. Topovi iz pohoda Karla VIII, postavljeni na stalak, prate vojsku koja ide cestama Italije. (Ibid., otisak B. N.)

—postavljano je obrambeno topništvo. M ercuric Gattinara,12 kan celar Karla V, tvrdio je 1530. da je bilo dovoljno 50 artiljerijskih oruđa da zaštite nadmoć cara u Italiji od Francuza.13 Nisu li ona 419

zaustavila vojsku Franje I u Paviji kad su je s leda iznenadili carski vojnici 24. veljače 1525? Na isti način se Marseille odupire Karlu V 1524. i 1536; Beč Turcima 1529; kasnije Metz carskoj vojsci od 1552. do 1553. Nije da se gradovi još nisu mogli iznenaditi: Duren 1544; Calais 1558; Amiens 1596. Ipak, već se nazire protuodgovor tvrđave, početak pomno promišljcnih ratova opsade i obrane, a koju će brutalno izbjeći, iako mnogo kasnije, strategija Friedricha II, ili Napolcona, obuzeta, ne više osvajanjem gradova, već unište njem protivnikove žive snage. Ipak, topništvo se malo po malo usavršavalo. Racionalizira se, i za Karla V, 1544, dovedeno je na 7 kalibara, za Hcnrika II na 6 kalibara; najveći topovi upotrebljavani za opsade i obranu gra dova, imaju domet od 900 koraka; druga, takozvana »poljska« artiljerija, samo 400 koraka.M Evolucija će zatim biti spora: u Francuskoj na primjer, sistem generala de Valličrea, iz vremena Luja XV, trajat će do reforme Gribeauvala (1776), čiji će lijepi topovi proći kroz ratove Revolucije i Carstva.

Brodsko topništvo Top se vrlo rano našao na brodovima, ali i ondje, na vrlo neobičan, zbunjujući način. Već 1337, dakle prije Crćcya, susrećemo ga na engleskom brodu Mary o f Tower; ali tridesetak godina kasnije, 1372, kastilijskih »40 velikih brodova« uništili su svojim topovima u vodama La Rochelle, engleske lađe, koje nisu imale topništvo i nisu se mogle braniti.15A, po riječima stručnjaka, topničko naoru žanje postalo je obavezno na engleskim brodovima oko 1373! U Veneciji, nema dokaza da je pomorsko topništvo postojalo na brodovima Signorie za nepomirljivih ratova s Genovom (1378). Ali 1440, vjerojatno i ranije, to je već svršen čin, isto kao i na turskim brodovima, bez sumnje. U svakom slučaju, 1498, pored otoka Mytilene, jedan turski sehierazo od više od 300 botte (150 tona), u borbi s 4 venecijanske galije, napada ih lumbardom i, uspješniji od njih, pogađa ih u tri navrata kuglama od kamena od kojih svaka ima 85 funti.16 Naravno, ovo opremanje ne zbiva se u jednom danu, ni bez problema. Na moru neće biti topova s dugom cijevi, s ravnim nišanjenjem i po pravcu, prije 1550, što je približan datum; otvori za topove na bokovima oblih lađa ne pojavljuju se još redovito u XVI. stoljeću. Naoružani i nenaoružani brodovi su koegzistirali, 4 20

Tehničke revolucije l zastoji

Topništvo na brodovima: ratni brod adm irala Louisa Maleta, gospo dara o d Gravillea (umro 1516). Olivier dela Marche, O s l o b o đ e n i v i t e z , Muzej Conde u Cbantillyu, m s n. 507. (Otisak Giraudon)

bez obzira na opasnost. Spomenimo samo zlu kob Engleza kod La Rochelle 1372. Ali na Atlantiku, dok francuski gusari oko 1520. posjeduju svoje topništvo, portugalski trgovački brodovi ga 1520. nemaju! Ipak, porast gusarstva u XVI. stoljeću ubrzo će prisiliti sve brodove da imaju topovske cijevi i specijalne topovnike da ih opslužuju. Ratni i trgovački brodovi se nimalo ne razlikuju; svi su 421


naoružani. Otud u XVII. stoljeću neobične svađe zbog etikete. Jer ratni brodovi u vrijeme Luja XIV imaju pravo na specijalni pozdrav kod ulaska u luku, pod uvjetom (o tome se raspravlja) da ne nose robu; a nosili su je svi. Ovo općenito pomorsko naoružanje uskoro se pokorava gotovo čvrstim pravilima: toliko ljudi, toliko topovskih cijevi po tonaži. U XVI, i još u XVII. stoljeću jedna cijev za 10 tona. Tako da za jedan engleski brod ukotvljen travnja 1638. u Bandar Abbasu, na vreloj obali Perzije, možemo reći da je bio premalo naoružan: za 300 tona, samo 25 cijevi. Pravilo je, naravno, relativno jer ima brodova i brodova, topova i topova, i mnogo drugih kriterija naoružanja, ne samo broj ljudi. Na Mediteranu i uskoro na be skrajnim putovima Indijskog oceana, od kraja XVI. stoljeća, engles ki brodovi su obično previše naoružani, jer imaju više ljudi i

»De Z e v e n P r o v in c ia l« , b r o d a d m ir a la d e R u y te r a (1 6 0 7 -1 6 7 6 ) n a č ič k a n to p o v im a . A m s te r d a m , R ijk s m u s e itm . (P oto M u zeja ) 422


topova nego drugi; njihovi uski hodnici oslobođeni robe omo gućuju lakšu obranu. To su neki od razloga njihova uspjeha.17 Ima i drugih. Veliki brod je dugo vladao morima jer je sigurniji, s boljom obranom, opskrbljen s više topova jačeg kalib ra. Ipak, u XVI. stoljeću i mali brodovi postižu začudni trgovački uspjeh jer se brzo tovare, ne spavaju u lukama; a i ratni, jer se mogu bolje naoružati. To Kichclicuu objašnjava vitez de Razilly u studenom 1626: »Ono zbog čega su dosad velike lađe bile tako opasne veliki su topovi koje nose, a osrednji brodovi mogu nositi samo male — koji nisu bili kadri probiti bok velikog broda. Ali sada, ovaj novi pronalazak je kvintcscncija mora, tako da lađa od 200 tona nosi jednako velike topove kao i ona od osam stotina«.18 Uslučaju sukoba, velika je u opasnosti da prođe loše: pokretljivija, brža, mala je može udarati u mrtve točke koliko hoće. Na sedam svjetskih mora, uspjehu Holandana i Engleza pomogli su brodovi male i srednje tonaže.

Arkebuze, muškete i puške Nemoguće je reći kad se točno pojavila arkebuza. Svakako krajem XV. stoljeća; praktično s prvim godinama XVI. stoljeća. Prema Odanom sluzi, kod opsade Brcscie 1512, branitelji »su počeli pucati iz njihovih topova i njihovih arkebuza (sic) brzih poput muha«.19 To su arkebuze, a ne lumbarde ili kulcvrine koje će pobijediti negdašnje vitezove. Topništvo je nanijelo štetu tvrđava ma i, za neko vrijeme, gradovima. Ljubeznog gospodina Bayarda pogodila je 1524. strijela arkebuze. »Dao Bog da ta nesretna sprava nikad nije izumljena!«, pisat će kasnije Monluc koji kaže da je 1527. za gospodina Lautrcca i njegov pohod koji je tako loše završio kod Napulja, unovačio 700 do 800 ljudi u Gascogni, »što sam učinio za malo dana, (...) od kojih je 400 do 500 arkebuzira, koliko ih u to vrijeme još nije bilo u Francuskoj«.20 Ove primjedbe, i još druge, ostavljaju dojam da su vojske u službi Francuske, na početku ove preobrazbe, bile u zakašnjenju u odnosu na njemačke, talijanske, a naročito španjolske čete. Uostalom, francuska riječ je izvedenica iz njemačke riječi: Hackenbiicbse-, to je oblik haquebute. Zatim iz talijanske arehibugio koja dajearquebuse. Ova oklijevanja su možda karakteristična. Bezbroj razloga objašnjava francuski slom kod Pavije 1525, a jedan od njih je teška kugla španjolskih arkebuzira. Kasnije će Francuska umno 42 3


žiti broj arkcbuzira (jedan na dva kopljanika). Vojvoda od Albe ići ćc još dalje i podijelit će svoju pješadiju u Nizozemskoj na dva jednaka dijela: koliko arkcbuzira toliko kopljanika. Izvještaj iz Njemačke iz 1576. spominje 5 kopljanika na 3 arkcbuzira. Zapravo, nemoguće je bilo ukloniti koplje, »kralja oružja«, govorilo se još u XVII. stoljeću, jer su arkebuze, koje je trebalo nasloniti na podupirač, puniti, zapaliti im fitilj, bile vrlo spore za rukovanje. Čak i kad su muškete zamijenile arkebuze, Gustav Adolf je još uvijek zadržao jednog kopljanika na dva mušketira. Prom jena će biti moguća tek s pojavom puške, usavršene muškete, zamišljene 1630, stavljene u službu francuske vojske 1703; s upotrebom papirnatih patrona koje je vojska velikog izbornog kneza poznavala već 1670, francuska se vojska upoznala tek 1690; i najzad, s usvajanjem bajonete koje je ukinulo osnovno dvojstvo pješadije. Krajem XVII. stoljeća sva evropska pješadija imat će pušku i bajonetu, ali evolucija je zahtijevala dva stoljeća.21 U Turskoj su se stvari odvijale još sporije. U bici kod Lepanta (1571), turske galije nosile su mnogo više strijelaca nego arkebuzira. I još oko 1603, jedna portugalska nava koju su napale turske galije kod Ncgrcponta, našla se pod kišom »strijela sve do koša na jarbolu«.22

Proizvodnja i budžet Topništvo i vatrena oružja unijeli su golemu promjenu u ratovanje među državama, u ekonomski život, u kapitalističku organizaciju proizvodnje oružja. Malo po malo ocrtava se izvjesna industrijska koncentracija, ali ne određeno, jer ratna industrija ostaje višestruka: onaj tko proizvodi barut, ne proizvodi cijevi arkebuza, ili hladno oružje ili veliko topničko oružje; zatim, energija se ne koncentrira u dovo ljnoj količini u određenoj točki, za njom treba juriti tokovima rijeka i kroz šume. Samo bogate države mogu izdržati fantastične troškove novog rata. Oni ćc izbrisati velike nezavisne gradove koji su se dugo održali na visini zadatka. U prolazu, Montaigne se još 1580. divi skladištima oružja u Augsburgu.23 Mogao bi se diviti u Veneciji Arsenalu, golemoj manufakturi s, u to vrijeme, 3-000 radnika koje svakog dana na posao poziva veliko zvono San Marca. Sve države, naravno, posjeduju svoje arsenale (Franjo I ih je osnovao 11 i na 42 4


kraju vladavine, kraljevina ih posjeduje 13); svi imaju velika skla dišta oružja: za vrijeme Henrika VIII u Engleskoj su glavni u londonskom Towcru, Wcstminstcru, Grccnwichu. U Španjolskoj sc politika katoličkih kraljeva oslanja na oružarnicc iz Medine del Campo i Malagc.24 Veliki gospodar posjeduje svoje u Galati i Top Haneu. Ali evropske oružarnicc ostat će sve do industrijske revolucije najčešće skupina radionica, obrtničkih jedinica, prije nego tvor nice s racionalizacijom posla. Često obrtnici rade čak kod kuće, na većoj ili manjoj udaljenosti od Arsenala. Zar nije oprezno držati daleko od grada mlinove gdje se proizvodi barut? Oni se obično smještaju u brdovitim krajevima, ili slabo naseljenim, kao u Calabriji, ili kod Kolna, u Eifclu; u oblasti Bcrga; u Malmedyu je 1576, uoči ustanka protiv Španjolaca, izgrađeno 12 mlinova za proizvod nju baruta. Svi, čak i oni koji sc u XVIII. stoljeću osnivaju duž Wuppera, pritoka Rajne, proizvode drveni ugljen od pasjakovine, Faulbaitm, kojoj daju prednost pred ostalim drvetima. Ugljen treba mrviti sa sumporom i barutom, zatim prosijati, da bi se dobio bilo krupni bilo šimi prah. Uvijek ekonomična, Venecija ustraje u upotrebi krupnog baruta, manje skupog od onog drugog. Ipak, bilo bi bolje, objaš njava 1588. nadzornik njenih utvrđenja, »upotrebljavati samo fini, kako rade Englezi, Francuzi, Španjolci, Turci, koji tako imaju samo jedan barut za njihove arkebuze i topove«. Signoria ima zato u skladištu 6 milijuna funti ovog krupnog baruta, to jest za 300 hitaca za svako od 400 oružja u njenim utvrđenjima. Opskrba za 400 hitaca zahtijevala bi 2 milijuna funti više, tj. izdatak od 600.000 dukata. Prosijavanje tog praha da bi sc dobio fini, značilo bi dodatni izdatak od jedne četvrtine, tj. 150.000 dukata, ali kako je punjenje finog baruta manje za jednu trećinu od krupnog, još bi se zaradilo.25 Čitalac će nas ispričati Što smo ga uvukli u ovo neobično računovodstvo. Saznao je usput da sigurnost Venecije podrazu mijeva barut u iznosu od 1,800.000 dukata, ili više od ekvivalenta godišnjih prihoda samog venecijanskog budžeta. To nam govori o veličini ratnih troškova, čak i kad nema rata. I brojke s godinama rastu: Nepobjediva arm ada 1588, nosi prema sjeveru 2.431 top, 7.000 arkebuza, 1.000 mušketa, 123-790 tanadi, tj. 50 po oružju, uz potrebni barut. Ali 1683. Francuska na svojem brodovlju ima 5.619 lijevanih topova, Engleska 8-396.26 4 25


Arkebuziri, detalji prizora bitke za Paviu (1525) kako je zam išlja umjetnik, Ruprecbt Heller, slikar koji je radio u Njemačkoj oko 1529. Nationalm useum , Stockholm. (Foto Muzeja)

Ratne metalurške industrije su niknule: u Bresciji, na teri toriju Venecije, od XV. stoljeća; vrlo rano u Štajerskoj, oko Graza; oko Kolna; Ratisbonnea; Nordlingena; Nurnberga; Suhla (arsenal Njemačke najvažnije je središte u Evropi sve dok ga Tilly 1634. nije uništio);27 u Saint-Etienneu koji 1605. broji više od 700 radnika u »moćnom arsenalu hrom og Venerinog muža«; ne računajući viso ke peći Švedske, sagrađene u XVII. stoljeću s holandskim ili engles kim kapitalom, gdje su Geerova poduzeća bila u stanju odjednom ili gotovo odjednom isporučiti 400 artiljerijskih oružja koja će omogućiti Ujedinjenim provincijama da zaustave napredovanje Španjolaca, na jugu rajnske delte, 1627.28 426

Tebnttke revolucije i zastoji

Razvoj vatrenog oružja stimulirao je industrije bakra tako da su sc proizvodili topovi od bronce, lijevanjem po istom postupku kao i crkvena zvona (dobra slitina, drugačija od one za zvona, 8 dijelova kositra, 92 bakra, poznata je već od XV. stoljeća). Međutim u XVI. stoljeću pojavljuju sc topovi od željeza, zapravo od lijevanog željeza. Od 1.431 topa Nepobjedive annade, 934 su od željeza. Ovaj jeftini top zamijenit će skupa oružja od bronce i proizvodit će sc na veliko. Postoji veza između razvoja topništva i visokih peći (kao one koje je Colbert sagradio u našoj Dauphinći). Ali topništvo ne zahtijeva izdatke samo s obzirom na izradu, na opskrbu, već i na održavanje, na premještanje. Za 50 oružja koja Španjolci imaju u Nizozemskoj 1554, od topova, polutopova, kulevrina i serpentina, mjesečni izdatak za održavanje iznosi više od 40.000 dukata. To je zato jer je za pokretanje ove mase potreb no 473 konja samo za jahače, zatim 1. 014 konja i 575 kola (po četiri konja za svaka), u svemu 4.777 konja, što za jedno oruđe iznosi gotovo 90 konja.29Spomenimo da u tom razdoblju održava nje jedne galije stoji otprilike 500 dukata mjesečno.30

Topništvo u svjetskom mjerilu Na svjetskoj razini, važna je tehnika sama po sebi, ali i način na koji se primjenjuje. Turci, tako spretni sa zemljanim rovovima, bez premca kod opsada, pri kopanju laguma, tako dobri strijelci, nisu uspjeli, oko 1550. usvojiti teške konjičke pištolje kojima se rukuje samo jednom rukom;31 i više, prema jednom svjedoku koji ih je vidio za vrijeme opsade Malte 1565, »oni ne pune svoje arkebuze tako brzo kao naši«. Rodrigo Vivcro, koji im se divio, primjećuje da Japanci ne znaju upotrebljavati svoje topništvo i dodaje da je njihov barut odličan, ali je prah osrednji. O. de Las Cortes kaže isto za Kineze (1626): oni ne lansiraju kugle arkebuzas dovoljnim nabojem baruta,32 i on je, reći će kasnije jedan drugi svjedok, loš, krupan, dobar jedva za pozdravne salve. U južnoj Kini, trgovina s Evropljanima donosi »puške duge 7 palmi koje nose vrlo malo tane, ali to je više za zabavu nego za upotrebu«.33 Na Zapadu, odjednom postaju važne topničke škole, česte u gradovima (naročito u onima koji znaju da im prijeti opasnost) s naučnicima-strijelcima koji svake nedjelje odlaze i vraćaju se sa strelišta, s muzikom na čelu. Usprkos velikoj potražnji, Evropi nikad neće nedostajati strijelaca, arkebuzira, majstora ljevača. 427


Neki lutaju svijetom, po Turskoj, sjevernoj Africi, Perziji, Indiji, Sijamu, Indoneziji, Moskovskoj Rusiji. U Indiji topnici* Velikog Mogula bili su sve do smrti Aureng Zeba (1707) evropski plaćenici. Tada će ih zamijeniti, uostalom loše, muslimani. Zahvaljujući ovim igrama, tehnika nskraju služi i jednima i drugima. To je otprilike točno za Evropu gdje se uspjesi nadokna đuju. Ako Rocroi 1643. bilježi (u to nismo sigurni) trijumf fran cuskog topništva, radi se u najboljem slučaju o (mislimo na arkebuze iz Pavije) milom za drago. Sigurno je da topništvo nije stvorilo stalnu neravnotežu snaga u korist ovog ili onog vladara. Ono je pridonijelo povećanju ratnih troškova i, zatim, djelotvor nosti države, i, sigurno, koristilo poduzetnicima. Na svjetskoj razini, ono je privilcgiralo Evropu: na pomorskim granicama Dalekog istoka; u Americi, gdje je top igrao malu ulogu, barut arkebuze je već rekao više. Ipak, što se tiče islama, uspjesi su bili podijeljeni. Zauzeće Granade (1492), španjolske okupacije sjevernoafričkih utvrda (1497-1505, 1509—1510) imaju se zahvaliti topništvu. Isto tako i pobjeda Ivana Groznog nad islamom u Karzanu (1551), u Astrahanu (1556). Ali bilo je i turskih odgovora: zauzeće Carigrada 1453, Beograda 1521, pobjeda kod Mohača 1526. Turski rat se hranio kršćanskim topništvom (5.000 oružja zarobljenih u Ma džarskoj od 1521. do 1541); on je upotrebljavao svoju vatrenu moć na zastrašujući način za ono vrijeme: kod Mohača, tursko topništvo okupljeno u središtu bojnog polja siječe na dvoje ma džarsku liniju; na Malti (1565) 60.000 kugli je bačeno na branitelje, 118.000 kod Famagustc (1571-1572). I više, topništvo je Turcima dalo ubitačnu nadmoć nad drugim islamskim svijetom (Sirija 1516, Egipat 1517) i u borbama protiv Perzije: 1548. veliki perzijski grad Tabriz podlegao je nakon osmodnevnog bombardiranja. Zabilježimo također, u prilog topništvu, pohod Babera koji je potukao Indiju dclhijskih sultana zahvaljujući svojim topovima i arkebuzama, na bojnom polju kod Panipata, 1526. I ova mala avantura iz 1636: tri portugalska topa dovedena na Kineski zid, nagnala su u bijeg mandžursku vojsku, osiguravši još gotovo deset godina života kineskoj dinastiji Ming. Račun nije potpun, ali ga možemo zaključiti. Uzimajući u obzir napredovanja i nazadovanja, topništvo nije poremetilo gra nice velikih kulturnih zajednica: islam ostaje gdje je bio, Daleki istok nije duboko taknut; Plasscy se zbio tek 1757. Topništvo se, usto, polako širilo sve do japanskih gusarskih lađa od 1554, i u 428


XVIII. stoljeću nije bilo malajskog gusara koji na svom brodu nije imao top.

Od papira do tiskarstva Papir3,1 dolazi doista izdaleka, opet iz Kine, donesen je u Evropu putevima kroz islamske zemlje. Međutim evropska industrija papi ra začeta je u Italiji početkom XIV. stoljeća. Oko Fabriana, od XIV. stoljeća, vodeni kotač tjera »batove«, goleme maljeve ili čekiće od drva, opskrbljene noževima i klinovima, koji sjeckaju komade papira.35 Voda istodobno služi kao pogonska snaga i sastojak, budući da proizvodnja papira zahtijeva goleme količine bistre vode, ona se smješta na brzim rijekama, dalje od gradova koji bi je mogli zagaditi. Venecijanski papir se proizvodi oko jezera Garda; Vosgcsi imaju vrlo rano svoje papirnicc; isto tako i Champagne s velikim središtem u Troyesu ili u pokrajini Dauphinć.36 Za vrijeme tog širenja, veliku ulogu igraju talijanski radnici i kapitalisti. Što se tiče sirovine, srećom starih krpa ima dovoljno, uzgoj lana i konoplje porastao je u Evropi od XIII. stoljeća, platneno rublje zamijenilo je negdašnje vuneno, kad ga je bilo; osim toga, poslužiti može i staro uže (denovsko).37 Ipak, nova industrija tako napreduje da se javljaju krize opskrbe; između papirnica i prnjara izbijaju svađe, jer su ovi posljednji putnici, koje privlače veliki gradovi ili pak glasine o krpama ovog ili onog područja, kao što su, primjerice, krpe iz Bourgogne. Ne posjedujući ni čvrstoću ni ljepotu pergamenta, jedina prednost papira bila je u cijeni. Za jedan rukopis od 150 stranica na pergamentu utrošeno je kože od 12 janjadi,38 »što znači da je samo kopiranje bio najmanji izdatak u cijelom pothvatu«. Ali je točno da su njegova gipkost i jedinstvena površina novi materijal unaprijed predodredili kao jedino rješenje na problem tiskarstva. Što se pak tiče samog tiskarstva, sve je odmah govorilo u prilog njegovu uspjehu. Od XII. stoljeća značajno je porastao broj čita laca na zapadnim sveučilištima, ali i izvan njih. Željna publika nametala je širenje prepisivačkih radionica, i množila ispravne kopije u toj mjeri da je ponukala na tražanje novih, brzih metoda, kao što je reprodukcija obojenih slika precrtavanjem, bar osnov nog crteža. Zahvaljujući ovim metodama svjetlo dana su ugledala prava »izdanja«. Od Mandevillova putovanja iz 1356, do nas je 429


stiglo 250 kopija (od čega 73 na njemačkom i holandskom, 37 na francuskom, 40 na engleskom, 50 na latinskom).39

Otkriće pokretnih slova Malo je važno tko je na Zapadu oko sredine XV. stoljeća, izumio pokretna slova, bilo građanin Mainza Gutenberg i njegovi surad nici, što je vjerojatno, ili Pražanin Procope Waldfogcl nastanjen u Avignonu, ili Coster iz Harlcma, ako je postojao, ili možda ovaj ili onaj neznanac. Veći problem je kako saznati da li se radilo o otkriću ili o ponovnom rođenju, oponašanju, ponovnom otkriva nju. Jer Kina je poznavala tiskarstvo već od EX. stoljeća i Japan je štampao budističke knjige u XI. stoljeću. Ali ovo prvo otiskivanje na graviranim drvenim pločama od kojih je svaka odgovarala kompoziciji jedne stranice, bilo je beskrajno sporo. Tek je između 1040. i 1050. Pi Cheng došao na revolucionarnu zamisao o pok retnim znakovima. Načinjeni od pečene gline, ovi znakovi bili su učvršćeni voskom na metalni kalup. Nisu bili premjestivi; to nisu bili ni znakovi od lijevanog kositra koji su se pojavili kasnije i odviše su se lako trošili. Ali početkom XIV. stoljeća proširila se upotreba pokretnih znakova od drva; dostigla je čak i Turkestan. I na kraju, u prvoj polovici XV. stoljeća usavršio se metalni znak, bilo u Kini, bilo u Koreji, i naveliko se širio u razdoblju od pedeset godina koje prethode Gutcnbcrgovu »izumu«40. Da li je stigao do Zapada? Na tu misao navodi nas Loys Le Roy, istina 1576, tj. dosta kasno. Portugalci »koji su plovili po čitavom svijetu« kaže, donijeli su iz Kine »knjige tiskane pismom te zemlje, govoreći da je dugo već kako se ondje upotrebljavaju. To je neke navelo da povjeruju da je izum bio donesen preko Tatarije i Moskovske Rusije u Njemačku, zatim je bio priopćen drugim kršćanima«.41 Veza nije dokazana. Ali bilo je dovoljno putnika, i to obrazovanih putnika, koji su putovali u Kinu i vratili se, da bi pretpostavka o evropskom pronalasku bila, u načelu, vrlo sumnjiva. U svakom slučaju, kopija ili ponovni izum, evropsko tis karstvo rađa se oko 1440-1450, ne bez teškoća, uzastopnim dotje rivanjima, jer se pokretni znakovi moraju proizvoditi od pravilno odmjerene slitine olova, kositra i antimona (a rudnici antimona su, čini se, otkriveni tek u XVI. stoljeću), dovoljno otporne, a da nije odviše tvrda. Nameću se tri operacije: proizvesti kalupe od 4 30

Tehničke revolucije i zastoji - ^ » I

o ju S.

Itm pirtfitaalalžtn rti |n o m tu .T b p đ u lin u m p jrib ttr m R U n m đ m g a im in ' h t f h j n t Ub.-iiT’ u lu |p u m u > i Fiatcratn« j.fc o rm a m i« a p ttftttn a tt tulurm uii.trfuauitfntiasltttrra a :q u t a pim opio annnriai; fia m iam .pbatc fitri a n a m a anttnnr noua pitfetrbaimUtc« raciuSlautccirm itntft-cttpi giutino topulata* qua n o on ta ta n i fam iliarie.ntin p ttftn * ria tam u tm pm s-non fubtola n palpaa abiriato:!) tririm oj n oiuniao fm pturaB ftubia to« n lia t -lt g tn f i onrriin Ipfloa ja qnotba luBtafft jm tn ria a • nouao atnfft tpfoe m atia tta» rt£Cr:ut m a qnoa t r litm s n o u m n u trp i® uitttrr-l&ir p t a gotaa memplpriroa oatra-tn jU a rn tg ip tu tta n b ita ta n m i n u in ram tp m a n a lit q u t quo« aa m n a g n a gtcda bnebat'la^ b o iio M iim gagcam t-ut giri

otttculf Bitot qua Ina trapu« tmtcr ingrrr-e>miq) n i lintraa itq n ali m m a d u fn g in ra jjftq -tu w a p tu a aprraaa i untuba«

4 > itr

j.

m a • m a m a n o m iirtidrn pa« m it D udue tapaiuio uinđua ifttu ^ E a m ft ia p Ip lo fiip b " : m aio t tm n t ft ftiit-jtt trtu li« uiii latico tloqntrit bnnc m a« natttn-tt nltimie b flp a n itg a l lianiqi fim bue quofoa nnnfft nobilta Itgim " • tt quoa ab to« ttm plation nn fui to m a non ttan tat-on iiiB b n m taJam a g b u rit-b a b n itilla ttaa in aubi m m nnnbuB ft&a tctoiabuqi m irarfim ut otbtm tam a m ijffi-altub trna orbtm quccrmit rtipolloim io O n t illc m a m a u t oulgue loqunur O m porto« ftjpbua m p n a g o a n r a a u irf trauit g Taa g fiifiu it m utalu ■ albanoa-rataa-m affagctaa • o p u lf tif&raa n g n a jnint pmc tu it-i ab m rem u UtnlTra pinto a n n tt firfinitCo g u m it ab bia g« m a n a a : u t brattai in tbionn f d t m f a u tm -tt B ta ntali fotc p oia ntK rn ictpau m abifripu' loe tt natura-tt m on bi-tr bit« ru a i frtm i tutfu -a ubn tt to tf ttm -ln tf g tlam itao-ba bitom oa- tbaltm a-m tm a-a lfm o apartboa •rrroa-pljcmmj-iU'ii b ta-p aliffin oa-raifn aa ltia n« bnatg m i t n fp o p ia m m t g ig nofopbiftaa tt CmnoOiltmam folia menfa u ittnt in la b u lo : b m tn it B it nir obitp qb biftt« rttti (tpet jifm ča-trm # ft n it

Prvi list I. sveska Biblije, n a z v a n e B iblija u 3 6 red o v a s u k rasim a u boji. B am berg, G u te n b e rg o ko 1 4 5 8-1 4 5 9 . fO tisak B. N.l

431


vrlo tvrdog Čelika, koji nose izbečene znakove; na matrici od bakra, rijetko od olova, utisnuti znak; i na kraju, taljenjem slitine dobiti znak koji će se upotrijebiti. Zatim će trebati »slagati«, zbiti redove i prorede, namazati ih tiskarskom bojom, pritisnuti ih na list papira. Tiskarski tijesak na polugu pojavio se oko sredine XVI. stoljeća i neće se mijenjati sve do XVIII. stoljeća. Glavna teškoća: znakovi se brzo troše, da bi se zamijenili treba se vratiti do kalupa koji se i sami troše, što znači postupak ponoviti ispočetka. To je pravi zanat zlatara.42 Nije čudno da je novi pronalazak proizišao iz njihove sredine, a ne, kako sc smatralo, od drvorezbarskog tiska, onih stranica tiskanih uz pomoć drvene izrezbarene ploče prema zane tintom. Naprotiv, ovi trgovci pučkim slikama borili su se protiv ove novotarije. Albrecht Pfistcr, tiskar iz Bamberga, prvi je, oko 1461, uvrstio drvoreznu sliku u tiskanu knjigu. Otad je konku rencija bila nemoguća.43 Sporo sc usavršavajući, tiskarski obrt je još u XVIII. stoljeću bio isti kao i na počecima, ili gotovo takav. »Jer način na koji se tiskalo 1787, u času kad je Frangois I Ambroisc-Didot zamislio tijesak koji je omogućio otiskivanje stranice jednim pokretom stroja, bio je takav da bi se Gutenberg, uskrsnut i prodrijevši u neku tiskaru u vrijeme kad je Francuskom počeo vladati Luj XVI, u njoj odmah osjetio kao kod kuće«.44 Pronalazak je obišao svijet. Kao topnici u potrazi za službom, i tiskari, s improviziranom opremom, putovali su nasumce, za ustavljajući sc gdje je prilika dopuštala, i ponovo odlazeći da bi prihvatili službu kod novog mecene. Prva knjiga tiskana u Parizu je iz 1470, u Lyonu 1473, u Poiticru 1479, u Veneciji 1470, u Napulju 1471, u Louvainu 1473, u Krakovu 1474. Više od 110 evropskih gradova poznato je 1480. zahvaljujući svojim tiskarama. Od 1480. do 1500. postupak stiže u Španjolsku, širi se po Njemač koj i Italiji, dopire do skandinavskih zemalja. Godine 1500. 236 gradova Evrope ima svoje radionice.45 Za knjige zvane incunabulama (prvotlskanima) — to jest nastalima prije 1500 — ukupna naklada iznosi 20 milijuna prim jeraka. Tada Evropa ima možda 70 milijuna stanovnika. U XVI. stoljeću se pokret ubrzava: 25.000 izdanja u Parizu; 13 000 u Lyonu; 45.000 u Njemačkoj; 15.000 u Veneciji; 10.000 u Engleskoj, možda 8.000 u Nizozemskoj. Za svako izdanje treba računati prosječnu nakladu od 1.000 primjeraka, to jest za 140.000 do 200.000 izdanja, 140 do 200 milijuna primjeraka knjiga. A Evropa, 43 2


na kraju stoljeća, uključujući i njezine moskovske granice, ne broji više od 100 milijuna stanovnika.46 Knjige i tiskarski tijeskovi izvoze se u Afriku, u Ameriku, na Balkan, kamo iz Venecije prodiru tiskari raznosači iz Crne Gore u Carigrad, kamo tijeskove sa Zapada donose židovske izbjeglice. Zahvaljujući portugalskim pomorcima, tijeskovi i pokretna slova dostižu do Indije i naravno Goc, glavnog grada (1557), zatim do Macaoa (1588), u sjeni Kantona, i Nagasakia 1590.47 Ako je izum doista prvobitno stigao iz Kine, sada se krug zatvorio.

Tiskarstvo i velika povijest Kao predmet raskoši, knjiga je već od samog početka bila podvrg nuta strogim zakonima dobiti, ponude, potražnje. Tiskarska opre ma često se obnavlja, radna snaga se skupo plaća, papir predstavlja više od dvostrukog iznosa drugih troškova, vraćanje sredstava je sporo. Sve baca tiskarstvo u ruke pozajmljivača novca, uskoro gospodara distributivnih mreža. Svijet izdavača već od XV. stoljeća ima svoje »Fuggerc« u malom: neki Barthclcmy Buyer (1483) u Lyonu, neki Antoine Verard u Parizu koji, vlasnik obrtničke radi onice za kaligraBju i oslikavanje rukopisa u boji, usvaja nove metode i specijalizira se za ilustriranu knjigu za Francusku i Englesku; dinastija Giunta, porijeklom iz Firence; Anton Kobcrgcr koji u Nurnbcrgu, od 1473. do 1513. izdaje bar 236 djela, i možda je najveći izdavač svog vremena; Jean Petit, gospodar pariškog tržišta knjige na početku XVI. stoljeća; ili Aldo Manuce iz Venecije (1515); ili, da navedemo posljednji primjer, Plantin, rođen u Tourainci 1514, a nastanjuje sc u Antwerpenu 1549.40 Kao roba, knjiga je vezana za puteve, promet, za sajmove: u XVI. stoljeću to su Lyon i Frankhirt, u XVII. stoljeću Leipzig. Općenito uzevši, ona je bila sredstvo moći u službi Zapada. Svaka misao živi od susreta, razmjene. Knjiga je ubrzala i proširila tokove koje je stvorila negdašnja knjiga u rukopisu. Otud nekoliko ubrza nja, usprkos snažnim kočenjima. U XV. stoljeću, u vrijeme in kunabula, nadvladava latinski i s latinskim jedna vjerska i pobožna književnost. No već i sama izdanja klasične književnosti na latin skom i grčkom poslužit će početkom XVI. stoljeća neodoljivom napretku humanizma. Malo kasnije, knjigu će u svoju službu staviti reformacija; a zatim proturcformacija. 433

Ukratko, nc bi se znalo reći kome je tiskarstvo doista posluži lo. Ono je sve uvećalo, sve ojačalo. U jednoj stvari, možda-, izdvaja se jedna posljedica. Veliko otkriće koje će pokrenuti matematičku revoluciju u XVII. stoljeću, otkriće je — da se poslužimo riječju Oswalda Spcnglera — broja funkcije, Y=f(x), kako kaže naš sadaš nji jezik. Nema funkcije ako pojmovi beskrajno malog i granice nc udu u red računanja, a to su pojmovi koje već susrećemo u misli Arhimeda. Ali tko je u XVI. stoljeću poznavao Arhimeda? Rijetki sretnici. Jednom ili dva puta Leonardo da Vinci je jurio za jednim od njegovih rukopisa o kojima su mu pričali. Sporo se okrećući prema znanstvenim djelima, tiskarstvo malo pomalo preuzima tu obavezu, postepeno vraća grčku matematiku i, osim djela Euklida, Apolloniosa iz Perge (o stošcima), ponovo nudi cjelokupnu pobjedonosnu misao Arhimeda. Nisu li ova razmjerno kasna izdanja odgovorna za spori razvitak moderne matematike od kraja XVI. do početka XVII. stoljeća? Vjerojatno. Bez njih napredak bi još čekao.

Podvizi Zapada: pučinska navigacija Osvajanje pučine donijelo je Evropi svjetsko prvenstvo, i to za dugo. Ovaj put je tehnika — pučinska navigacija — stvorila »asi metriju« na svjetskoj razini, privilegiju. I doista, ekspanzija Evrope na svim morima postavlja veliki problem: kako se dogodilo da se nakon završene demonstracije, pučinska navigacija nije podijelila između svih svjetskih pomorskih civilizacija? U načelu, sve su mogle sudjelovati u natjecanju. A Evropa je ostala sama u trci.

Mornarice Starog svijeta Činjenica jc utoliko više neočekivana što su se pomorske civili zacije oduvijek poznavale i, povezane jedna s drugom, prolazile su Starim svijetom u neprekidnoj liniji od evropskog Atlantika do Indijskog oceana, Indonezije i graničnih mora Pacifika. Jean Poujade smatra da su Mediteran i Indijski ocean jedan jedini veliki dio mora, koji on lijepo naziva »indijskim putem«.49Zapravo, »indijski 434


put«, plovna osovina Starog svijeta, oduvijek počinje na Baltiku i La Manchcu i ide sve do Pacifika. Sueski tjesnac ga ne siječe na dva dijela. Uostalom stoljećima je ogranak Nila dosezao Crveno more (povezujući ga tako s Mediteranom), posredstvom kanala zvanog Nćehao, tog »Sueskog kanala« koji je radio još u vrijeme Luja Svetoga i malo kasnije se zasuo. Na početku XVI. stoljeća Venecija i Egipćani sanjali su o njegovu ponovnom otvaranju. Osim toga, tjcsnacom su prolazili ljudi, životinje, lađe u dijelovima. Tako su brodovlja koja su Turci puštali u Crveno more 1538,1539,1588, donosile deve na leđima, u drvenim dijelovima koji su spajani na licu mjesta.50 Oplovljavanje Vasca da Game (1498) nije uništilo ovo staro zajedništvo između Evrope i Indijskog oceana, dodalo mu je samo jedan novi put. Ove blizine nikako ne podrazumijevaju i miješanje. Nitko nije privrženiji svojim osobnim navadama od pomoraca, bez obzira gdje se nalazi. Kineske džunkc, usprkos tolike nadmoći (njihova jedra, kormilo, trup broda s nepropusnim odjeljcima, kompas već u XI. stoljeću, izvanredna veličina njihovih plovnih tijela od XIV. stoljeća) stižu do Japana, ali na jugu ne prelaze Tonkinški zaljev; od Da Nanga pojavljivali su se osrednji brodovi indonezijski, indijski ili arapski, s trokutastim jedrima, ploveći sve do udaljenih obala Afrike. To je zato što su pomorske granice civilizacije jed nako čvrste (tko bi to povjerovao?) kao i njihove kontinentalne granice. Na moru, kao i na kopnu, svatko želi ostati na svome. Ipak, susjedi se posjećuju: kineski jedrenjaci i džunke nalaze se u Tonkinškom zaljevu jer je Tonkin zapravo bio pod kineskom vlasti. Ako Sueski tjesnac nije bio granica, premda je imao njen izgled i mogućnosti, to je zato što su se civilizacije redovito isprcpletale. Tako je islam, nastanjujući se na velikom dijelu Medite rana, uveo takozvano latinsko jedro, koje je indijsko, porijeklom s Omanskog mora gdje ga je islam našao. Bio je potreban ovaj povijesni prekoračaj da bi se trokutasto jedro usvojilo na Unutraš njem moru kojeg je postalo simbol u našim očima.51 A ipak, ono je bilo posuđeno, zamijenjeno za četvrtasto jedro koje su upotrebljavali svi narodi Unutrašnjeg mora, od Feničana do Grka, od Kartažana do Rimljana. Uostalom bilo je otpora, naročito na obalama Languedoca; još više u grčkim zemljama, tako da je Bizant ondje vladao snagom svojih odreda i djelotvornim iznenađenjima grčke vatre. U svakom slučaju, nimalo nije čudno 435


436


Brod s trokutastim jedrima ukrašava jedan bizantski tanjur. Muzej Korinta. (Foto Roger-Viollet) što tro kutasto jed ro su srećem o u Portugalu koji je p retrp io jak utjecaj islama. N aprotiv u sjevernoj Evropi, gdje se već prije XIII. stoljeća zbio snažan p o m o rsk i p re p o ro d , četvrtasto jed ro ostalo je pravi lom; izuzetno čvrst b ro d sk i tru p izrađen je od dasaka koje p rek rivaju jed n a d ru g u kao crepovi na krovu (prijeklopna oplata); i najzad, ču d o n a d čudim a sjevera, aksijalno korm ilo kojim se

Na prethodnoj strani: Umjetnički prikaz Venecije (kraj XV. stoljeća), na kojem su ipak pre poznatljivi Piazzetta i njena dva stupa, Zvonik, Duždeva palača. U daljini, između imaginarnih otoka i onog što, čini se, predstavlja ulaz u lagunu, vide se brodovi s četvrtastim jednina. Muzej Conde u Chantillyu. (Foto Giraudon) 437


Trgovački brod naoružan topovima s početka XVII. stoljeća na putu za Indiju. Kiša letećih riba. Izvadak iz knjige Admiranda Narratio Tljeodorea de Brya, Frankfurt 1590, »Navigatio in Brasiliam Americae«. (Otisak B. N.) m oglo upravljati iz unutrašn josti b ro d a i koje, od naziva stražnjeg pregiba trupa, stručnjaci nazivaju krm ena sta tva . U kratko, dvije različite evropske m ornarice, m editeranska i nordijska, koje če ekonom ska osvajanja — ne politička — najprije suprotstaviti, a zatim izmiješati. Doista, od 1297, s prvim trgo vačkim putovanjem u Burges, denovske nave52 — veliki m edite ranski brodovi — izravno će prisvojiti najbolje od prom eta sjevera. T o je zarobljavanje, dom inacija, obučavanje. Razvoj Lisabona u XIII. stoljeću takav je da m alo pom alo usvaja lekcije o jednoj ekonom iji koja je aktivna, pom orska, periferna i kapitalistična. U tim uvjetim a dugi m editeranski brodovi poslužili su kao model m ornaricam a sjevera i ponudili su im dragocjena latinska jedra. O brn u to , i zahvaljujući nizu posrednika m edu kojima su i Baski, 438


prijcklopna konstrukcija sjevernjačkih kodova a naročito krm ena statva koja om ogućuje bolje iskorištavanje vjetra, m alo pom alo su se ustalili u brodogradilištim a M editerana. Bilo je razm jena, zbrka, i one nam govore o afirmaciji jedne nove jedinice civilizacije: o Evropi. Portugalska karavela koja se rada oko 1430, dijete je tog braka; mali jedrenjak s prijeklopnom oplatom , ima krm enu statvu, tri jarbola, dva četvrtasta jedra i jedno latinsko jedro; ono, u sm jeru dužine broda, neuravnoteženo u odnosu na jarbol koji ga nosi (križ je viši i duži na jednoj strani) lakše upravlja brodom , usm jerava ga; četvrtasta jedra, upotrijebljena u sm jeru dužine broda m ogu hvatati stražnji vjetar. Po završetku njihova atlantskog šegrtovanja, karavele i drugi evropski brodovi, kad jednom stignu do Kanarskih otoka, ostavljaju svoja trokutasta jedra da bi razapeli četvrtasta, o n d je gdje pasatni vjetar puše neprekidno sve do Antila.

Vodeni putovi svijeta Ulog? Osvajanje vodenih putova svijeta. Ništa nije najavljivalo da jc jedan o d b ro jn ih pom o rsk ih naroda svijeta bio sprem niji, više od drugih, da pobijedi u trci toliko puta poduzetoj. Na zahtjev egipatskog faraona Pcničani su čak oplovili Afriku više od 2.000

godina prije Vasca da Game. Stoljećima prije Kolumba, irski mor nari su oko 690. otkrili Facrocrne, a irski redovnici su oko 795. pristali na Islandu koji će Vikinzi ponovo otkriti oko 860; 981. ili 982. Erik Crveni stigao jc do Grenlanda, gdje će se norinanska prisutnost osjećati sve do XV. i XVI. stoljeća. Braća Vivaldi će sa dvije galije proći 1291. Gibraltarski tjesnac na putu za Indiju, zatim će se izgubiti iza Rta Juby. Da su uspjeli obići Afriku, oni bi dva stoljeća ranije započeli proces velikih otkrića.53 Sve ovo jc evropsko. Ali od XI. stoljeća, potpomognuti upo trebom kompasa, imajući na raspolaganju od XIV. stoljeća »velike džunke s četiri mosta, podijeljene na nepropusne odjeljke, oprem ljene s Četiri do šest jarbola koji mogu nositi dvanaest velikih jedara i tisuću ljudi« Kinezi, gledajući unatrag, djeluju kao takmaci bez premca. Pod vladavinom južnih Songa (1127-1279) otjerali su arapsko brodovlje iz trgovine Kineskim morem. Snažan zamah metlom pred njihovim vratima. U XV. stoljeću kineski odredi ostvaruju začudna putovanja pod vodstvom velikog eunuha Tscheng Hwoa, muslimana rodom iz Yunnana. Prva ekspedicija 43 9


24. PRIJELAZ PREKO ATLANTIKA: VELIKA OTKRIĆA Ova p o je d n o sta v lje n a karta p rik a z u je p oložaj s jevernih i ju žn ih pasatnih vjetrova ljeti. Z n a š e da sc n jih o v a d v o s tru k a m a sa p re m je šta p re m a g odišnjem d o b u . Tuiovi za Indiju i z a povratak iz Indije p o d v rg n u ti su d o sta je d n o sta v n im p ravilim a. P rem a Indiji, to znaci prep u stiti s e sjevernim pasatim a i ići s ju ž n im p a sa tim a sv e d o o b a le Dražila. Na po v ratk u , upotrijeb iti ra v n o ju ž n e p asate; presjeći s je v e rn e p a s a te sv e d o vjetro v a s re d n jih širin a. S to g stanovišta is toć kan i p ovratak iz G vineje (ili kako kažu P o rtu g alci, p o v ratak iz M ine) po kazuje p o tre b u udaljavanja od afričke o b ale na povratku u E vropu. B a rto lo m e o D ias, k o je g je p u to v a n je p re th o d ilo p u to v an ju Vasca da G am e, u č in io je g rešk u kada je, id u ći p re m a ju g u . plo v io u z afričku o b alu . T eškoće prvih pučinskih plovidbi koje su m alo pom alo prizn ale ova pravila b ile s u jo š veće n ego to pokazuju naše uo b ičajen e shem e. U ostalom , da bi se slika u p o tp u n ila , tre b a u zeti u o b z ir i m orske stru je, vrlo zn ačajn e, koje su is to d o b n o predstav ljale p o g o d n o sti i prep reke.

odvela ga je sa 62 velike džunkc u Indoneziju (1405-1407); druga (27.000 ljudi, 48 brodova, 1408-1411) zavrSava sc osvajanjem Ceylona; treća (141 3 -1 4 1 7 ) osvajanjem Sum atre; četvrta (14 1 7 1419) i peta (1421-1422), pacifička, dovode do razm jene darova i am b asad o ra u Indiji, sve do Arabije i do obala Abesinije; Šesta, brza, nosi carsko pism o vladaru Palembanga, na Sumatri; sedm a i posljednja, m ožda najsenzacionalnija, polazi iz luke Long Wan 19. siječnja 1431; ostatak godine flota se usidrila u najjužnijim


lukama Tchć Kianga i Fu Kicna; 1432. putovanje sc nastavlja preko Jave, Palcmbanga, poluotoka Malaccc, Ceylona, Calcuta, i nakraju stiže do Ormuza, koji je cilj putovanja i gdje flota 17. siječnja 1433. iskrcava kineskog ambasadora muslimanskog porijekla, koji će možda stići do Meke. Vratila se u Nanking 22. srpnja 1433.54 Iza toga ništa što bi nam bilo poznato. Bez sumnje, Kina dinastije Ming, morala se suprotstaviti sve većoj opasnosti koju su predstavljali nomadi sa sjevera. Prijestolnica sc iz Nankinga prese lila u Peking (1421). Jedna stranica je okrenuta. Ipak na trenutak možemo zamisliti što bi donijela eventualna ekspanzija kineskih džunki prema Rtu Dobre nade ili bolje, Rtu Agulhas, južnim vratima između Indijskog oceana i Atlantika. Druga izgubljena prilika: već stoljećima su arapski geografi (suprotno mišljenju Ptolomcja) govorili (Massudi, prvi, u X. sto ljeću, koji je poznavao arapske gradove na obali Zanzibara) o mogućnosti da sc morem oplovi afrički kontinent. Pridružili su sc nepromjenljivom mišljenju kršćanske crkve koja je, prema Bibliji, tvrdila da je tekuća masa mora jedinstvena. U svakom slučaju informacije putnika ili arapskih mornara doprle su do kršćanskog svijeta. Alexander von Humboldt misli da treba smatrati stvarnim neobično putovanje koje je oko 1420. poduzeo jedan arapski brod, a opisuje ga legenda karte Fra Maura (1457), »Geographies Incotnparabilis«, iz Venecije. Brod je navodno prešao između neba i zemlje 2.000 milja po »Mračnom moru«, kako su Arapi nazivali Atlantski ocean, za 40 dana, a povratak je izvršen za 70 dana.55 A ipak, za rješavanje problema Atlantika, koji je pak rješavao sve druge probleme, bila je zaslužna Evropa.

Jednostavni problem Atlantika Atlantik, to su tri velika vjetrena i pomorska kruga na karti; tri velike »elipse«. Za ugodnu plovidbu dovoljno je iskoristiti struje i vjetro ve u dobrom smjeru: oni vas tada vode, zatim vas vraćaju. To je krug Vikinga na sjevernom Atlantiku; to je Kolumbov krug: njegova tri broda doprla su do Kanarskih otoka, zatim do Antila, vjetrovi srednjih geografskih širina doveli su ih natrag, u proljeće 1493, preko Azora nakon što su ih doveli u blizinu Newfoundlanda. Prema jugu, jedan veliki krug vodi sve do obala Amerike, zatim do Rta Dobre nade, na južnoj točki Afrike. Za sve ovo treba zadovoljiti 441

Pem and Braudel / Strukture svakidašnjice

sa m o jed an uvjet: tražiti d o b a r vjetar, a kad se nade, ne napuštati ga... T o se o b ičn o dešava na pučini. Ništa n e bi bilo jednostavnije da je pučinska plovidba bila p riro đ e n a m o rn arim a. No, ran i podvizi Iraca i Vikinga izgubili su se u tam i v rem en a. Da ih Evropa obnovi, m orala se o krenuti aktivnijem m aterijaln o m životu, križanju tehnologija sjevera i juga, upo zn ati kom pas, p o rto lan e, i iznad svega, svladati p riro đ en e strahove. Portugalski istraživači su na M adciri 1422, na Azorima 1427: oni slijed e liniju afričkih obala. Stići d o Rta B ojador je jedn o stav n o , ali povratak ispada težak zbog su p ro tn ih vjetrova, p rotiv sjev ern o g pasata. Ništa lakše stici d o Gvineje i njenih tržišta ro b ljem , zlatnog p rah a, lažnog p ap ra, ali na povratku treba sjeći pasatni vjetar i p ro n aći zapadne vjetrove koji se stižu tek kod Sargaškog m o ra, nakon m jesec dana plovidbe p o otvorenom m o ru . Isto tako, povratak iz Mine (Sao Jo rg c da Mina osnovan je

Kineski brod na rijeci. Kabinet grafike. (Otisak B. N.) 442


1487) danima prisiljava na plovidbu uz suprotni vjetar, sve do Azora. Zapravo, najveća teškoća je: upustiti se u pustolovinu, »baciti se u ponor«, kako glasi tadašnji poetski francuski izraz. Dio je to neuobičajen podvig kojeg je smjelost zaboravljena, kako će zasi gurno naši unuci zaboraviti smjelost današnjih astronauta: »Do bro se zna«, pisat će Jean Bodin, »da su se portugalski kraljevi, plovcći pučinom »dokopali« najvećih bogatstava Indije i ispunili Evropu blagom Istoka«.56 Ovo potječe otuda. Čak i u XVII. stoljeću običaj je da se udaljujc od obala što je manje moguće. Thome Cano, čija se knjiga pojavila u Sevilli 1611, govorio je o Talijanima: »Oni nisu mornari pučine«.57 Istina je da je za Mcditcrancc, koji su obično išli od jedne lučke krčme do druge, upustiti se u pustolovinu značilo ići najviše od Rodosa do AJeksandrije: četiri dana otvorenog mora, vodene pustinje, ako sve ide kako treba; ili od Marscillca do Barcelone, plovcći opasnim Lyonskim zaljevom; ili ići izravno od Balcara u Italiju preko Sardinije i ponekad do Sicilije; ipak, najljepši put u ravnoj liniji, u povezanim pomorskim prostorima Evrope u vrijeme starog ustrojstva brodova i navigacije, bilo je putovanje od Iberskog poluotoka do početka kanala La Manehea i obratno. Ono pod razumijeva dramatična iznenađenja olujnog Gaskonjskog zaljeva i velikih valova Atlantika. Kada Ferdinand 1518. napušta svog brata Karla V, brodovlje koje ga odnosi iz Lareda promašilo je ulaz u kanal La Manehe i našlo se u Irskoj.58 Dantiscus, ambasador poljskog kralja, na putu od Engleske do Španjolske 1522, doživio je najdramatičniji prijelaz svog života.59 Svladavanje Gaskonjskog zaljeva sigurno je stoljećima bilo naukovanje o plovidbi otvorenim morem. Naukovanje koje je možda, uz nekoliko drugih, bilo uvjet za osvajanje svijeta. Ali zašto samo Evropa, pitaju se evropski promatrači i pomor ci već od XVI. do XVIII. stoljeća, imajući pred očima tako različite mornarice Kine i Japana? Godine 1577. O. Mendera odmah objaš njava: Kinezi »se boje mora, kao ljudi koji nisu navikli na pus tolovine«.60Jer na Dalekom istoku putovalo se također od jedne lučke krčme do druge. Rodrigo Vivero, putujući unutrašnjim vodama Japana, između Osake i Nagasakija — od 12 do 15 dana —izjavljuje »da se na moru gotovo svake noći spava na kopnu« 61 O Kinezima, O. du Halde (1693) tvrdi: »Dobri obalni piloti, ali prilično loši na pučini«.62Oni idu duž obale koliko je god moguće, 443


25. PUTOVANJE SAINT-ANTOINEA Putovanje broda Saint-Antoine, pod komandom gospodina de Frondada, u trajanju od 55 mjeseci. Slijediti ovo istraživačko putovanje predstavlja način da se prikaže veličina svijeta još u XVIII. stoljeću. Kao i svi ondašnji brodovi, Saint-Antoine provodi više vremena u lukama nego na moru. (Prema dokumentima B. N.) 444


piše Harrow 1805, i nc gube kopno iz vida, osim ako nisu apsolut no prisiljeni.63 Krajem XVIII. stoljeća George Staunton još dalje razmišlja, imajući priliku da po volji proučava kineske džunkc s druge strane Žutog mora, u zaljevu Tchć-li: »Zapanjujuću suprotnost predstav ljao je prizor visokog jarbolja, složene užadi, dvaju engleskih brodova {Lion \Jackallykoji su prevozili poslanstvo Macartneya) usred kineskih džunki (sic), niskih, jednostavnih, grubo građenih, ali snažnih i prostranih. Svaka je imala otprilike 200 tona nosivos ti«. On primjećuje odjeljivanje trupa, neobičnu debljinu dvaju jarbola »načinjenih od jednog debla ili jednog komada drva«, svaki s »jednim velikim četvrtastim jedrom, obično od rascijepanog bambusa, ili prostirki od slame ili trske. Džunkc su gotovo jednako ravne na oba kraja, a na jednom se nalazi kormilo veliko kao londonska teglenica i pričvršćeno je konopcima koji prolaze s jednog kraja džunkc na drugi«. Tonaža Jackalla, manjeg od linijskog broda Lion, nije bila veća od 100 tona. U konkurenciji s džunkama, u zaljevu Tehć—li, ove ga nadmašuju: »Istina je«, objaš njava Staunton, »da je ovaj brod bio izgrađen za plovidbu s promjenljivim vjetrovima i često protivnim onima koji pušu ev ropskim morima, i da je zato imao dvostruki gaz, tj. uranjao je u more dva puta dublje od kineskih džunki iste tonaže. Neprilika da se izgubi više vjetra kad on dolazi sa strane, kojoj su izloženi evropski brodovi sa suviše ravnim dnom, ne osjeća se mnogo u ovim morima Kine gdje brodovi obično plove s povoljnim mon sunom (ovo shvatite kao krmeni vjetar). Osim toga, jedra kineskih džunki načinjena su tako da se lako okreću oko jarbola i prave tako oštar kut s bokovima broda da se dobro nude vjetru, usprkos malom dijelu džunke koji se nalazi u vodi«. Zaključak: »Kinezi imaju istu prednost kao i Grci. Njihova mora sliče Mediteranu zbog skučenosti granica i brojnih otoka koji se vide na sve strane. Također treba uzeti u obzir da usavršavanje navigacije kod Evropljana potječe iz istog razdoblja u kojem su ih njihove strasti i potrebe nagnali da poduzmu duga putovanja po beskrajnom oceanu«.64 Jasno se vidi da se ova razmatranja vrte u krugu. Ponovo smo se našli na početku, bez većeg napretka. Pučinska plovidba je ključ za Sedam svjetskih mora. Ali ništa nam ne dokazuje da Kinezi ili Japanci nisu bili kadri zgrabiti taj ključ i upotrijebiti ga, tehnički govoreći. 44 5


Zapravo, u svojim istraživanjima, suvremenici i povjesničari su zarobljenici jednog tehničkog rješenja koje bi trebalo’izdvojiti pod svaku cijenu. Ali to rješenje možda nije prvenstveno tehničko. Onom portugalskom kormilaru koji je tvrdio kralju Ivanu II. da se od Mine može vratiti »s bilo kakvom lađom u dobrom stanju«, vladar je naredio da šuti, zaprijetivši mu da će ga baciti u tamnicu ako bude govorio. Ne manje uvjerljiv primjer iz 1535: Dicgo Botclho se vratio iz Indije s običnom malom galijom koju je portugalski kralj odmah dao zapaliti.65 Od ovih primjera draža nam je pustolovina one japanske džunkc koja je 1610. vlastitim sredstvima doprla od Japana do Acapulca u Meksiku. Vratila je llodriga Vivera i njegove drugove brodolomce, kojima su Japanci poklonili brod; istina, posada je bila evropska. Ali druge dvije džunkc, ovaj p uts japanskom posa dom, kasnije su obavile isto putovanje.66 Ova iskustva dokazuju da je džunka tehnički bila sposobna da se uhvati u koštac s pučinom. Ukratko, samo tehničko objašnje nje nam izmiče. Danas su povjesničari došli tako daleko da vjeruju da karavcla ne duguje uspjeh toliko svojim jedrima i kormilu, koliko svom plitkom gazu koji joj je »omogućavao da istražuje obale i ušća rijeka«, i još više činjenici da »je mali brod, i da je njegovo naoružavanje bilo relativno jeftino!«67 To bi značilo umanjiti joj ulogu. Nimalo nije lakše objasniti odsutnost muslimanskih brodova. Njihova putovanja ravno u Indijski ocean, bez sumnje laka, s izmjenjivanjem monsuna, podrazumijevaju ipak veliko znanje, upotrebu astrolaba ili Jakobova štapa, a i to su dobri brodovi. Povijest arapskog kormilara Vasca da Game koji preuzima malu portugalsku flotu u Mćlindi i vodi je u jednom potezu do Calicuta, pojedinost je koja otvara spoznaje. Kako to da u ovim uvjetima, pustolovine Sindbada Moreplovca i njegovih nasljednika nisu dovele do arapske prevlasti u svijetu? Kako se, da se ponovo poslužimo riječima Viđala dc La Blachca, arapska navigacija južno od Zanzibara i Madagaskara, praktično zaustavila »u zastrašujućoj struji Mozambika koja sa žestinom vodi prema jugu« i prema vratima Mračnog mora?68 Prije svega, odgovorit ćemo, ove davne arapske plovidbe omogućile su islamu da postane dominantna sila Starog svijeta, kao što nam je dana prilika da objasnimo, i rezultat nije mali; zatim, raspolažući Sueskim kanalom (VII—XIII. stoljeće), zašto bi tražili put oko Rta? Što bi tamo našli? Zlato, slonovaču, 446


Put iz XVII. stoljeća, tek naznačen. (Bruegel cle Velours: Vjetrenjača, fragment). (Otisak Giraudon) robove, već su prigrabili gradovi i trgovci islama na obali Zanzibara i preko Saharc, na okuci Nigcra. Trebalo je »imati potrebu« za tom zapadnom Afrikom. Znači, zasluga Zapada, blokiranog na svom skučenom »Rtu Azije«, bila bi u činjenici da mu je svijet bio potreban, da je osjećao potrebu da izađe iz njega? Ništa ne bi bilo 447

Vem and Braudel / Strukture svakidašnjice

moguće, ponavlja jedan stručnjak za kinesku povijest, bez razvoja tada kapitalističkih gradova Zapada...69 Oni su bili motor, bez kojeg bi tehnika bila nemoćna. Sto ne znači da je novac, kapital, taj koji je ostvario pučinsku plovidbu. Naprotiv: Kina i islam su, u to vrijeme, društva osigurana onim što bismo mi danas nazvali kolonijama. U usporedbi s njima, Zapad je još uvijek »proleter«. Ali važna je činjenica da od XIII. stoljeća dugotrajna napregnutost podiže njen materijalni život i preobražava čitavu psihologiju zapadnog svijeta. Ono što su pov jesničari nazvali gladu za zlatom, ili gladu za svijetom, ili gladu za začinima, praćeno je, na području tehnike, neprestanim traganjem za novinam a i korisnim primjenama, tj. u službi čovjeka, da bi se istodobno osiguralo olakšanje i najveća djelotvornost njihova truda. Gomilanje praktičnih izuma koji otkrivaju svjesnu volju za gospodarenjem nad svijetom, povećano zanimanje za sve što je izvor energije, daju Evropi, mnogo prije njenog uspjeha, njeno pravo lice i obećanje njene nadmoći.

448

SPOROST TRANSPORTA

Golem uspjeh, golema novina: pobjeda nad pučinom utemeljuje sveopći sistem veza. Ali ona to postiže a da pritom ništa ne mijenja s obzirom na sporost, na nesavršenstvo samih prijevoza koji ostaju jedno od stalnih ograničenja ekonomije Starog poretka. Sve do XVIII. stoljeća putovanja su beskrajna, kopneni transporti kao da su paralizirani. Uzalud nam govore da je od XIII. stoljeća Evropa razvila golemu mrežu aktivnih putova; dovoljno je, na primjer, pogledati niz malih platna Jeana Drcughela u Munehenskoj pina koteci, da bismo shvatili da još u XVII. stoljeću jedna cesta, čak i u ravnici, nije »traka« po kojoj se promet kreće sam od sebe. Obično mu se jedva nazire trag. Ne bi ga sigurno prepoznali na prvi pogled da nema kretanja putnika. A oni su često seljaci koji pješače; neka kola koja odvoze seljanku i njene košare na tržnicu; pješak koji drži životinju za ular... Naravno, ponekad su to gizdavi konjanici, kočije s tri konja koja kao da veselo nose cijelu obitelj nekog građanina. Ali na slijedećoj slici rupe su ispunjene vodom, ko njanici gackaju po blatu, a životinja im je u vodi do koljena; pokrivene dvokolice s mukom se probijaju, s kotačima propalim u blato. Pješaci, pastiri, svinje, mudro su se maknuli na sigurnije ivice puta. Isti je prizor na sjeveru Kine, možda i gori. Ako je put »oštećen« ili ako »jako zaokreće«, kola, konji i pješaci »prolaze preko obrađenih polja da bi skratili put ili načinili bolji, malo se obazirući na to da li je žito niknulo ili je već visoko«.70 Ovo iznosimo da bismo ispravili slike drugih velikih kineskih putova, zadivljujuće održavanih, posutih pijeskom, ponekad popločanih, o kojima putnici iz Evrope govore s divljenjem.71 U ovoj domeni, od Evrope Richelieua ili Karla V do Kine dinastije Song ili Rimskog Carstva, ništa se nije izmijenilo, ili vrlo malo! I sve to otežava trgovačku razmjenu, i čak i obične među ljudske odnose. Glasnicima iz tog vremena potrebni su tjedni, mjeseci da stignu na odredišta. »Uzmaka prostora«, kako kaže Ernst Wagemann, neće biti sve do 1857, kad je postavljen prvi interkontinentalni pomorski kabel. Željeznica, parobrod, telegraf, telefon, vrlo kasno će najaviti stvarnu masovnu komunikaciju na svjetskoj razini. 449


Nepromjenljivost itinerara Ili bilo kojeg puta, u bilo koje vrijeme. Na tom su putu vazda prijevozna sredstva, teretne životinje, nekoliko konjanika, krčme, kovačnica, selo, grad. Nemojte misliti da se radi o krhkoj liniji, ma koliko izgleda slabo označena, čak i u argentinskoj pampi ili u Sibiru XVIII. stoljeća. Prijevoznici i putnici ostaju zatvorenici vrlo ograničenog izbora; oni bi možda radije išli nekim drugim putem kako bi izbjegli neku cestarinu i carinu, ali uz uvjet da se mogu vratiti ako iskrsnu neprilike; zimi će ići ovim putem, u proljeće onim drugim, ovisno o poledici ili kaljužama. Ali nikad neće moći odustati od unaprijed organiziranih putova. Putovati znači služiti se uslugama drugih. Godine 1776. švicarski liječnik Jacob Fries, major u ruskoj vojsci, prešao je za 178 sati dugi put od Omska u Tomsk (890 km), prosječnom brzinom od 5 km na sat, redovito mijenjajući konje na svakoj postaji da bi bio siguran da će stići do slijedeće bez neprilika.72 Promašiti jednu značilo je biti sahranjen pod snije gom. U unutrašnjosti Argentine, još u XVIII. stoljeću, putuje se na teškim kolima s volovskom zapregom, koja stižu natovarena žitom ili kožom u Ducnos Aircs i prazna odlaze prema Mendozi, Santiagu de Chile ili Jujuyu, u smjeru Perua, ili se pak radije putuje na leđima mazge ili konja: radi se o tome da se put prilagodi vremenu potrebnom za prelaženje despobladosa, pustinja, i da se na odre đenim mjestima nadu kuće, sela, voda, prodavači jaja i svježeg mesa. Ako se putnik umori od tijesne kabine dvokolicc, može uzeti dvije jahaće životinje, jednu za sebe, drugu za tovar »potrebne posteljine« i, idući ispred konvoja, može juriti u galopu, najbolje između 2 i 10 sati ujutro kako bi izbjegao vrućinu. »Konji su tako dobro priučeni da ove prijelaze obavljaju za kratko vrijeme, da sami jure najvećom brzinom i nije ih potrebno tjerati«. Naknada? Stići brzo u »postaje (koje) su najbolji konaci, gdje se putnik može po volji odmoriti«.73 Ondje se okrepljuje, ondje se spava. Ove pojedinosti pomažu razumijevanju riječi jednog autora iz XVIII. stoljeća o prvom dijelu puta iz Đuenos Airesa sve do Carcaranala: »Za vrijeme ova tri i pol dana puta, osim na dva prijelaza, može se naći krava, ovaca ili kokoši u izobilju i po niskoj cijeni«.74 Ove kasne slike »novih« zemalja (Sibir, Novi svijet) opisuju dosta točno putovanja iz ranijih stoljeća u »starim« civiliziranim zemljama. 450


The roadside inn, istodobno putničko stajalište, mjesto susreta i razm jena (akvarel Ihomasa Rowlandsona, 1824). Izmičući gradskim pro pisima, krčma je u XVI. i XVII. stoljeću igrala veliku ulogu u razvoju slobodnog tržišta u Engleskoj, fin fra, II, str. 35-41) (Whitworth Art Gallery Manchester) Da bi se preko Balkana stiglo do Istanbula »treba«, savjetuje Pierre Lescalopier (1574), »putovati od jutra do večeri, ako vam neki potok ili livada ne da priliku da se spustite na zemlju i iz bisaga izvadite malo hladnog mesa i nekoliko boca vina, da biste se nahranili oko podne, dok vaši konji s kojih su skinute uzde i sa sponama na nogama, pasu ili jedu ono što im se da«. Navečer treba stići do slijedećeg karavan-seraja gdje ima hrane i pića. To su »prihvatilišta« (u smislu skloništa), »sagrađena kao da označavaju kraj svakog dana. (...) Bogati i siromašni ondje se sklanjaju jer nema boljeg, a ona izgledaju kao jako velike suše; umjesto prozora imaju puškarnice«. Ljudi su smješteni na »povišenjima« (podi jima), postavljenim oko dvorane, a na njih su privezane životinje. 451

Fernand, Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

»Tako svatko vidi svog konja i daje mu jesti na povišenjima, i da bi im dali zob ili ječam, oni (Turci) upotrebljavaju kožne vreće iz kojih konj jede a remeni vreće stave se iza ušiju konja«.75 Neki napuljski putnik 1693. jednostavnije opisuje ove krčme: »To nisu ništa drugo do dugačke konjušarnice gdje konji zauzimaju sre dinu; strane ostaju za gospodare«.76 Javni itinerar, tiskan u Kini u XVII. stoljeću, označava putcve koji vode od Pekinga, s nacrtima i postajama, gdje mandarini u misiji odsjedaju na račun cara, ugošćeni, nahranjeni, opskrbljeni jahaćim životinjama, čamcima, nosiljkama. Ove postaje, udaljene jedna od druge dan puta, veliki su gradovi ili gradovi drugogreda, ili dvorci, ili oni Yć ili Chin, mjesta »za stanovanje i stražu«, »nekad sagrađena ondje gdje nema nikakva grada...« Tu su često kasnije niknuli gradovi.77 Putnik se osjeća ugodno samo u zemlji u kojoj su gradovi i sela blizu. Vodič Francuski Odisej (1643) — nalik na današnji »Guide bleu« — spominje dobre krčme, Kraljevski soko u Mar seilles Kardinal u Amiensu, i savjetovat će vam (iz osvete ili mudrosti?) da ne stajete u Pćronneu, u krčmiJelen\ Zadovoljstvo, brzina, povlastice su naseljenih i dobro organiziranih zemalja, uljuđenih, kao što su Kina, Japan, Evropa, zemlje islama. U Perziji »se nalaze dobri karavan-seraji svake četiri milje« i putuje se »jeftino«. Ali slijedeće godine (1695), isti putnik koji je napustio Perziju, tuži sa na Hindustan: nema krčmi, nema karavan-seraja, nema životinja za iznajmljivanje kola, nema namirnica osim »u velikim gradovima Mogulovih zemalja«; spava se pod zvijezdama ili ispod nekog stabla.78 Još više će iznenaditi činjenica da su i pomorski putovi unaprijed određeni. A ipak, brodovi ovise o vjetrovima, o stru jama, o pristaništima. Obalna plovidba nameće se u morima Kine kao i na Mediteranu. Istočna obala privlači mnoštvo pomoraca. Kad se radi o plovidbi po otvorenom moru, oni imaju svoja pravila nametnuta iskustvom. Put između Španjolske i »kastiijske Indije«, u odlasku i povratku, odredio je od početka Kristofor Kolumbo, i jedva da će ga, 1519, poboljšati Alaminos79 (Antonio Alaminos, španjolski moreplovac, Kolumbov sudrug, kojem pripisuju otkri će Golfske struje —Red.), a zatim se on neće mijenjati sve do XIX. stoljeća. Na povratku, daleko na sjeveru, dotiče 33. paralelu, što je prilika za putnike da naglo upoznaju surovost sjevera: »Hlad noća se počela jako osjećati«, bilježi jedan od njih (1697) »i neki vitezovi, odjeveni u svilu i bez kaputa, podnosili su je vrlo teško«.80 4 52

Tehničke revolucije l zastoji

Tako je i Urdancta 1565. otkrio i odredio jednom za svagda put od Acapulca do Manille, od Nove Španjolske do Filipina i natrag, prvi lak (3 mjeseca), drugi težak i dug (6 do 8 mjeseci) i za koji putnik plaća (1696) do 500 osmaka.81 Ako je sve u redu, prolazi se, staje se gdje po pravilu treba proći ili stati. Na dogovorenim mjestima obnavljaju se zalihe namirnica i vode; ako je potrebno, može se očistiti dio broda, popraviti, zamijeniti jarbol i ostati dugo u mirnom srcu luke. Sve jc predviđeno. U vodama Gvineje, gdje se samo brodovi male tonaže mogu približiti niskoj obali, udar vjetra vas iznenadi prije nego što se razvije jedro, i postoji opasnost da se slomi jarbol; tada se ide, ako jc moguće, na portugalski otok Prince — a Uha do Principe — potražiti jarbol za zamjenu, šećer, robove. Kod Sundajskog tjesnaca mudrost nalaže da se plovi što bliže obali Su matre, zatim se ide do poluotoka Malacce; brdovita obala velikog otoka štiti od udaraca vjetra, voda nije duboka. Kad zapuše uragan, kako se dogodilo brodu koji jc 1690. nosio Kampfera prema Sijamu, treba baciti sidra, i po ugledu na brodove koji se mogu vidjeti u blizini, učvrstiti se na plitkom moru, čekajući da nevrijeme prođe.

Protiv cestovnih događaja Svakako nemojmo preuveličavati događaje cestovne povijesti. Oni se javljaju, protuslove si i često se brišu. Kad bismo ih slušali, oni bi sve objasnili. Ipak, nema nikakve sumnje da zanovijetanje francuskih vlasti i posebno Luja X Svadljivca (1314-1316) na putovima koji vode na sajmove u Champagni nije uzrok propasti sajmova. Čak ni uspostavljanje izravnih i redovitih pomorskih veza od Mediterana do Brugcsa, što je zasluga velikih denoveških lađa počevši od 1297. Početkom HV. stoljeća mijenja se struktura velike trgovine, putujući trgovac postaje rijetkost, roba putuje sama, pisana prepiska regulira njeno kretanje izdaleka, između Italije i Nizozemske, dvaju »polova« evropske ekonomije, te otada nema više potrebe za susretima i razgovorima na pola puta. Stanica u Champagni postaje manje korisna. Važnost ženevskih sajmova, dugog sastanka za sređivanje računa, nametnut će se tek s XV. stoljećem.82 453


Mehanizam brane — crtež V. Zonce iz 1607. Otkriće brane, prema T. S. WiUami, jednako važno kao i otkriće pare, u svakom slučaju je znak važ nog tehničkog napretka Zapa da. (Otisak N. B j Isto tako, ne tražimo beznačajna objašnjenja za prekid m on golskog puta, oko 1350. U XIII. stoljeću, mongolska osvajanja uspostavila su izravnu vezu kopnom između Kine, Indije i Zapada. Islam jc zaobiđen. I otac i ujak Marka Pola, zatim sam Marko, nisu jedini koji su stigli do daleke Kine ili Indije, dugim, ali začudno sigurnim putovima. Prekid se upisuje u račun goleme recesije iz sredine XIV. stoljeća. Je r sve je odjednom pošlo nizbrdo, Zapad, kao i mongolska Kina. Također nemojmo povjerovati da je otkriće Novog svijeta odmah izmijenilo prioritetne prometnice planete. Mediteran, jedno stoljeće iza Kolumba i Vasca da Game, još uvijek je središte animacije međunarodnog života; regresija će nastupiti kasnije. Što se tiče putne kronike za kratke udaljenosti, konjuktura je obično unaprijed podijelila uspjehe i neuspjehe, ovisno o plimi i oseki. Sumnjamo da je »politika slobodne razmjene« grofova od Brabanta bila tako presudna kako se govorilo: ona je vjerojatno djelotvorna u XIII. stoljeću, kad su cvjetali sajmovi u Champagni. Isto tako su i dogovori između grada Milana i Rudolfa Habs burškog (1273-1291) za osiguravanje puta oslobođenog cestarine od Basela do Brabanta doživjeli puni uspjeh. Tko tada ne bi uspio? 454


Ali kasnije, kada niz ugovora između 1350. i 1460. određuje carinske povlastice za taj isti put, kada grad Gand 1332. popravlja o svom trošku kod Scnlisa put koji vodi od njega do sajmišta u Champagni,83 u tome vidimo radije traženje izlaza za konjukturu koja je postala osrednja. Zauzvrat, oko 1530, kad se vratilo lijepo vrijeme, biskup iz Salzburga uspio je urediti za kola put za mazge prijevojem Tauern, a da nije istisnuo Sveti Gothard ili Brenner, koji iza sebe imaju Milano i Veneciju.8,1To je zato jer tada ima posla za sve putove.

Riječno brodarstvo Malo vode, i u srcu zemlje sve oživljuje. Taj stari život svagdje se lako može zamisliti. Tko u Grayu na Saoni, širokoj i dubokoj, ne bi oživio spomen na aktivno riječno brodarstvo jučcrašnjicc, koje je prenosilo uzvodno »robu iz Lyona« i vino, nizvodno žito, ječam, sijeno? Bez Seine, Oise, Marne, Yonnc, Pariz ne bi jeo, pio, niti bi se grijao po volji. Bez Rajne Koln ne bi več prije XV. stoljeća bio najveći grad Njemačke. Kad jedan geograf u XVI. stoljeću objašnjava Veneciju, on će odmah govoriti o moru i velikim vodenim putovima koji smjeraju prema njenim lagunama, Brenti, Pou, Adigcu. Ovim putovima i kanalima barke, skele tjerane motkama, ne prestaju stizati u veliki grad. Ali svagdje se upotrebljavaju i najmanji vodeni tokovi. Na brodovima plitka gaza koji se spuštaju Ebrom »od Tudele do Tortose i do mora« još početkom XVIII. stoljeća prevoze se barut, kugle, granate i druga municija koja se proizvodi u Navarri, usprkos bezbrojnim teškoćama i naročito »slapu Flix gdje se roba iskrcava da bi se zatim opet ukrcala«.85 U Evropi je klasično područje riječnog brodarstva, još više od Njemačke, s druge strane Odre, Poljska i Litva, gdje se od srednjeg vijeka razvila vrlo aktivna riječna plovidba, uz pomoć golemih splavi od stabala drveća; na svakoj od njih sagrađena je drvena kućica za mornare. Ovaj vrlo rasprostranjen promet stvo rio je riječne luke Torun (Thorn), Kovno, Brest-Litovsk, i izazvao je beskrajne sporove.86 Međutim, na svjetskoj razini ništa se ne može usporediti s južnom Kinom, od Plave rijeke do granica Yunnana. »Od tog prometa, primjećuje jedan svjedok oko 1733, ovisi velika trgovina (unutrašnja) Kine kojoj nema ravne u čitavom svijetu... Posvuda 45 5


se vidi neprestano kretanje lađa, barki, splavi (susreću se splavi dužine pola milje koje su se vješto hvatale u koštac s okukama zbog krivina rijeka) i ono na svakom mjestu stvara toliko živih gradova. Ladari stanuju na tim barkama, zajedno sa ženama i djecom, tako da se može mirno povjerovati izvještajima putnika da na ovim vodama ima gotovo toliko svijeta koliko u gradovima i na selu«.87 »Nema zemlje na svijetu, pisao je već O. de Magaillans, koja se u plovidbi (misli na riječno brodarstvo) može usporediti s Kinom«... gdje »postoje dva carstva, jedno na vodi, drugo na kopnu, i toliko Venecija koliko ima gradova«.88 Mišljenje jednog svjedoka: Godi ne 1656. plovio je četiri mjeseca uzvodno Yangtze Kiangom, »koji zovu Sinom mora«, do Scčuana; »Kiang, koji kao ni more, nema granica, i kao ono nema dna«. Nekoliko godina kasnije (1695) jedan putnik tvrdi da u načelu »Kinezi vole živjeti na vodi kao patke...« »Satima«, objašnjava on, »čak i cijela poludnevlja plovi se usred drvenih splavi«; kanali i rijeke nekog grada prelaze se očajničkom sporošču »preko tolikih čamaca«.89

Arhaizam prijevoznih sredstava: nepromjenljivost, zaostajanje Kad bismo povezali niz slika s temom svjetskog transporta između XV. i XVIII. stoljeća, i kad bi se te slike čitaocu prikazale bez objašnjenja, brižljivo izmiješane, on bi ih bez greške mogao pred očiti u prostoru; tko ne bi prepoznao kinesku nosiljku ili dvokolice ukrašene zastorom, vola nosača ili borbenog slona u Indiji, ili tursku arabu na Balkanu (ili čak u Tunisu), ili karavane deva u islamskom svijetu, redove nosača u Africi, kola na dva ili četiri kotača u Evropi, s volovskom ili konjskom zapregom? Ali smjestiti te slike u vrijeme predstavljalo bi velik problem: transportna sredstva se uopće ne razvijaju. U Kantonu 1625.0 . de Las Cortes vidi kineske nosače kako trče »podigavši putnikov sanduk na duge bambusove motke«. Godine 1793- George Staun ton opisuje te iste mršave kulije »u njihovim dronjcima, slamnatim šeširima i sandalama«. Na putu za Peking njegov čamac mora promijeniti kanal te je podignut pomoću ljudskih ruku i dizalica »i na taj način... je izvučen za kraće vrijeme nego pomoću splavi; istina, treba uposliti više ljudi, ali u Kini ta energija je uvijek na raspolaganju, stoji malo i upotrebljava se radije od bilo koje i5G


druge«.90Da bi se opisala jedna afrička ili azijska karavana, također bi se mogli zamijeniti opisi Ibn Đatutc (1326), jednog anonimnog engleskog putnika iz XVI. stoljeća, Rcnć Caillća (1799-1838), njemačkog istraživača Georga Schwcinfurtha (1836-1925). Prizor je uvijek isti, izvan vremena. U studenom 1957. još smo uvijek na putovima krakovske Poljske vidjeli nizove uskih seljačkih kola sa četiri kotača kako putuju u grad, natovareni ljudima i borovim granama kojih su se iglice vukle za njima poput vlasi po praš njavom putu. Ovaj prizor koji, bez sumnje, proživljava posljednje dane, također je stvarnost XV. stoljeća. Tako je i na moru: kineske ili japanske džunke, piroge s ravnotežnim patrupcem Malajaca ili Polinežana, arapski brodovi Crvenog mora ili Indijskog oceana, toliko likova koji se uopće ne mijenjaju. Ernst Sachau, specijalist za Babilon, opisuje (18971898) one arapske brodove kojih su daske spojene palminim vlaknom bez ijednog željeznog čavla, jednako dobro kao i Bclon du Mans (1550), ili Gcmclli Careri (1695). U vezi s brodovima koji se pred njegovim očima grade u Damanu (u Indiji) Gcmclli piše: »Čavli su bili od drva a kučine od pamuka«.91 Ovakvi jedrenjaci preživjeli su u velikom broju sve do pojave engleskih parobroda i još danas ponegdje služe kao i u vrijeme Sindbada Moreplovca.

U Evropi Očigledno, u Evropi su moguće kronološke diskriminacije. Mi znamo da su kola s pokretnim prednjim dijelom, nastala od teretnih topničkih kola, stvarno u upotrebi tek od oko 1470; da se rudimentarne kočije pojavljuju tek u drugoj polovici XVI. stoljeća (prozore dobivaju tek u XVII. stoljeću), da su diližanse iz XVII. stoljeća, da se poštanska kola za putnike i vetturini u Italiji pojav ljuju u većem broju tek u doba romantizma; prve splavi pojavljuju se u XIV. stoljeću. Ali ti pronalasci ne mogu sakriti bezbroj nepro mjenljivih trajnosti koje su u osnovi svakodnevnog života. Tako i u promjenljivoj domeni brodovlja ima nepremostivih gornjih granica, s obzirom na tonažu i brzinu; one stvaraju trajnost, one su »plafon«. Od XV. stoljeća zapremnina denoveških karaka iznosi 1.500 tona; venecijanski brodovi od 1.000 tona ukrcavaju goleme bale sirijskog pamuka; dubrovački teretni jedrenjaci iz XVI. stoljeća od 900 i 1.000 tona specijalizirani su za transport soli, vune, žita, 457


sanduka šećera, glomaznih bala kože.92 U XVI. stoljeću, pomorski divovi, portugalske karake, prenose do 2.000 tona i, od putnika i mornara, do 800 ljudi.931ako dno od kojeg su sagrađene nije bilo dovoljno suho, ako se na boku pojavi pukotina, ako ih oluja baci u pličine obale Mozambika, ako lakši piratski brodovi napadnu mastodonta zarobivši ga i zapalivši, tada dolazi do strašnih materi jalnih katastrofa. Kad su ga 1592. zarobili Englezi, Madre de Dios ne može ploviti Tcmzom zbog svog gaza. Prelazi 1.800 tona, i sir John Burrough, poručnik/faleigha, koji gaje uhvatio, opisuje kao čudovište.9,1 Ukratko, dobrih stotinu godina prije Nepobjedive armade iz 1588, umijeće pomorskih brodogradilišta dostiglo je svoje rekor de. Samo uravnotežen promet ili velike udaljenosti koje jamče monopoli, stvarni ili pravni, omogućuju raskoš posjedovanja ovih velikih tonaža. Veličanstveni lndiamen, na kraju XVIII. stoljeća (usprkos imenu specijalizirani su za trgovinu u Kini) ne prevoze više od 1.900 tona. Ograničenje, prouzrokovano građevnim mate rijalom, jarboljem, topovima, nameće ove zavisnosti. Ali gornja granica je suprotnost srednjoj. Sve do posljednjih dana plovidbe na jedra, morima su jurili vrlo mali brodovi od 30, 40, 50 tona. Tek oko 1840. upotreba željeza omogućit će izgradnju većih brodskih trupova. Dotad je brodski trup bio predviđen za 200 tona, za 500 je bio izuzetak, a za 1.000 do 2.000 kuriozitet.

Brzina i beznačajna proda Loši putovi, male brzine. Tako umuje čovjek iz 1979, i njegovo stanovište ima svoju vrijednost. Dolje od nekog suvremenika, za kojeg je to bila svakodnevna stvarnost, on vidi golemi handicap čitavog dojučerašnjeg aktivnog života. Već je Paul Valćry govorio: »Napoleon se kreće jednako sporo kao i Julije Cezar«. To poka zuju tri crteža (str. 462-463) koji omogućuju da se izmjeri put vijesti prem a Veneciji: od 1496. do 1533, prema Dnevnicima Marina Sanuda, venecijanskog patricija koji je bilježio iz dana u dan datum dolaska pisama koje je Signoria primila i datume kad su odaslana; zatim, od 1701. i 1733- do 1735, prema novinama pisanim rukom, izdavanim u Veneciji, s pravim »dnevnim vijes tima«, kako se kaže u Parizu. Druga računanja ponovila bi isti zaključak, znajući da se konjima, kolima, brodovima, kuririma, u pravilu prijeđe najinše 100 km za 24 sata. I to su rekordi iznad 458


kojih rijetki podvizi, ostaju raskoš. Početkom XVI. stoljeća u Niirnbergu, može se, uz naplatu, poslati narudžba u Veneciju za četiri dana. Ako veliki gradovi privlače brze novosti, to je zato jer plaćaju za žurbu i jer uvijek ima načina da se pobijedi prostor, jedan od tih načina bit će, jasno, izgradnja šljunčanih i taracanih cesta, ali one dugo ostaju izuzetak. Cesta od Pariza do Orlćansa, potpuno popločena, usprkos razbojnicima koji ulijevaju strah još u XVII. stoljeću oko šuma u Torfouu, uspostavlja brzu vezu s Orlćansom, vrlo važnim riječnim pristaništem Francuske, jednako ili gotovo kao Pariz. Loire je uostalom najudobniji vodeni tok kraljevstva, »najšira s obzirom na korito, i najduža s obzirom na tok... i po kojoj se može ploviti jedrima po kraljevstvu više od sto šezdeset milja, što se ne može ni po jednoj francuskoj rijeci«. Cesta od Pariza do Orlćansa, nazvana »Kraljevom cestom«, veliki je kolni put, »strada di carri«, kaže neki Talijan već 1581. Tako i Stambulyol, cesta od Istanbula do Dcograda preko Sofije, ima već od XVI. stoljeća svoja kola; u XVIII. stoljeću raskošne arabe.95 Napredak u XVIII. stoljeću u Francuskoj, na primjer, znači širenje velike uređene ceste. Zakupni ugovor francuskih pošta iznosi 1676. 1,220.000 franaka; 1776. se iznos povećava na 8,800.000 franaka; budžet za mostove i ceste za vrijeme Luja XIV. iznosi 700.000 franaka, a prije Revolucije 7 milijuna.** No taj se budžet odnosi samo na umjetničke radove, otvaranje novih cesta; održavanje starih obavlja se zahvaljujući tlaci državnih cesta, usta novljenoj administrativnim putem oko 1730, što je Turgot ukinuo 1776, da bi se ponovo uspostavila iste godine, i koja će nestati tek 1787. Francuska tada posjeduje oko 12.000 milja (ili 53 000 km) sagrađenih putova i 12.000 u izgradnji.97 Dolazi vrijeme diližansi, i među njima slavnih »turgotines«. Suvremenici su ih smatrali đavolskim, opasnim. Njihov »gornji dio je uzak, kaže jedan, i mjesta su tako stisnuta da svatko kad treba sići mora ponovo tražiti svoju nogu ili ruku od susjeda. (...) Ako se, na nesreću, pojavi neki putnik velika trbuha ili širokih ramena, (...) mora stenjati ili odustati«.98 Brzina im je nerazumna, nesreće su brojne i ništa ne obeštećuje žrtve. Na velikim cestama, uos talom, popločen je samo uski središnji dio; dvoja kola se ne mogu mimoići a da jedan kotač ne zapne u ilovasti rubni dio. Neki komentari, nevjerojatno glupi, već najavljuju one koji će kasnije pozdraviti prve željeznice. Kada je 1669. jedna diližansa u jednom danu prešla put od Manchestera do Londona, digli su 45 9


sc prosvjedi: bio je to kraj plemenitog umijeća jahača, propast proizvođača sedala i mamuza, nestanak riječnih brodova s Temze.*> Ali napredovanje se nastavilo. Između 1745. i 1760. buknula je prva puma revolucija; cijena prijevoza pada, i to iskorištava »sloj sitnih kapitalista špekulanata«. Oni najavljuju promjenu vremena. Ipak, ovi skromni uspjesi odnose se samo na državne ceste. U Francuskoj, izvan »poštanskih« cesta, kojima se divio Young,100 bilo je najčešće nemoguće bez problema slati teške terete i čak, dodaje Adam Smith, »putovati na konju; jedini način da se spasi vlastita koža, bio je putovati mazgama«.101 Sela, daleko od cesta, ostala su osuđena na životarenje.

Prijevoznici i prijevozi Nakon žetve ili berbe, ili za zimskih mjeseci, prijevoz jc drugi zanat milijuna seljaka na Zapadu, koji se zadovoljavaju dosta bijednom naknadom. Ritam njihova slobodnog vremena označava plimu i oseku transportnih djelatnosti. Organizirani ili ne, oni su uvijek na brizi siromašnog dijela čovječanstva, ili bar vrlo skromnog. I na moru se posade vrbuju među najsiromašnijima Evrope i svijeta. Holandski brodovi, pobjedonosni na svim morima u XVII. sto ljeću, nisu izuzetak od pravila. Tako jc i s onim neobičnim američ kim mornarima, »Englezima druge vrste« kako kažu Kinezi, koji su pošli u osvajanje mora krajem XVIII. stoljeća s vrlo malim brodovima, ponekad od 50 do 100 tona, ploveći od Philadclphie ili New Yorka do Kine, pijani, priča se, uvijek kad se pruži pri lika.102 Dodajmo da transportni poduzetnici obično nisu veliki kapi talisti: njihova zarada jc smanjena. Na to ćemo se vratiti.103 No, usprkos skromnosti troškova i zarada, prijevoz sam po sebi jc skup: 10% prosječno a d valorem, kaže neki povjesničar za srednjovjekovnu Njemačku.104 Ali ova prosječna vrijednost mije nja se s obzirom na državu i razdoblje. Godina 1320. i 1321. saznajemo cijenu platna kupljenog u Nizozemskoj i poslanog u Firencu. Prijevozni troškovi (za 6 poznatih računa) idu a d valo rem od 11,70%, najnižih, do najviših od 20,34%.105 I to za robu koja nije veoma teška ili veoma skupa. Druge se uopće ne prenose na velike udaljenosti. U XVII. stoljeću treba »platiti 100 do 120 460


franaka da bi sc od Deaunc do Pariza prcvezla bačva vina koja često nije stajala više od Četrdesetak franaka«.106 Ti su troškovi općenito veći na kopnu nego na moru. Otud izvjesna atonija kopnenog prometa na veliku udaljenost, koja se prekida, istina, u korist riječnih putova, ali vlastelini i gradovi nameću na njih carine. Otud zastoji, posjeti, mito, gubljenje vre mena. Čak i u dolini Poa ili duž Rajne trgovac često radije bira kopneni put umjesto vodenog koji prekidaju carinski lanci postav ljeni od jedne obale do druge. Dodajmo ne malu opasnost od razbojništava, koja su uobičajena u čitavom svijetu, krajnji znak stalne društvene i ekonomske slabosti. Morski put, naprotiv, znači neku vrstu eksplozije lakog života, »slobodne razmjene«. Postoji premija u korist pomorskih ušteda. Od XIII. stoljeća, žito je u Engleskoj poskupjelo za 15% svaki put kad je prešlo 80 km kopnenim putem, dok je gaskonjsko vino stizalo iz Bordcauxa do Hulla ili Irske, skuplje za samo 10%, usprkos dugom putovanju morem.107Godine 1828. Jean-Đaptistc Say objašnjava polaznicima Konzervatorija za umjetnost i obrt da sc stanovnici atlantskih gradova Sjedinjenih Država »griju kame nim ugljenom iz Engleske koja je udaljena više od tisuću milja, radije nego drvom iz njihovih šuma udaljenih deset milja. Prijevoz kopnom od deset milja skuplji je od prijevoza morem od tisuću milja«.100 Kad Jean-Baptistc Say poučava te osnovne pojmove (ponavljajući analogne primjedbe Adama Smitha), parobrod još nije u službi. Ipak, već dugo, pomorski transport, počevši od drva, jedra i kormila, dostigao je vlastito savršenstvo u granicama mogu ćeg, rekli bismo, svakako zato jer se oruđe umnožilo svojom upotrebom. A to, naprotiv, naglašava i čini još ncobičnijim zakašnjenje u poboljšavanju putne opreme. Ona je u potrazi za savršenstvom čekala prvi zamah industrijske revolucije, onih burnih godina između 1830—1840, na pragu pojave željeznice. Malo prije nego što su smjenu osigurali »turgotines« na tračnicama, jedna izvan redna cestovna preobrazba pokazala je što je tehnički bilo moguće ostvariti mnogo ranije. Tada dolazi do širenja cestovnih mreža (u Sjedinjenim Državama, gdje već tada sve poprima izuzetne pro porcije, od 1 naprama 8, između 1800. i 1850; više no dvostruko u Austrijskom Carstvu između 1830. i 1840), do poboljšanja kola i veza, demokratizacije prijevoza. Ove promjene nisu rezultat ovog ili onog tehničkog otkrića, one su jednostavno posljedica velikih 461

Vernand Braudel / Strukture svakidašnjice

462


2 6 . NOVOSTI NA PUTU ZA VENECIJU Isto d o b n e lin ije iz tje d n a u tje d a n g ru b o o zn ačavaju vrijem e p o tre b n o z a p u to v an je p isam a koja, n a sva tri c rteža, id u p re m a Veneciji. Prva k a rta je n a č in je n a p re m a rad o v im a P. S ardelle, 1500, to čn ije o d 1 4 9 6-1533. D ru g a i tre ć a su prem a v enecijanskim n o v in a m a u ru k o p isu sa č u v anom u Record Office u L o n d o n u . Skicu je z a m ene učinio F. C. S p o o n e r. Siri sivi traci o zn ačavaju v eću p ro s je č n u b rz in u . Razlike izm eđu je d n e i d ru g e k arte m o g u s e doim ati vrlo važnim , o v isn o o ovom ili o n o m s re d iš tu . Razlog im je u b ro ju k u rira, ovisno o h itn o sti vijesti. Uglavnom, sp o ro sti p o slje d n je k a rte približavaju s e o n im a iz p rve, d o k s u n a d ru g o j karti zak ašn jen ja ponek ad o č ito m anja. Prikaz n ije n e p o b ita n . U p rin cip u , b rz in e b i tre b a lo u s p o re đ iv a ti, p očev ši o d po v ršin e k oje ograničavaju izo k ro n e krivulje istog bro ja. Ali ove krivulje n is u d o v o ljn o p re c iz n o razlu čen e. M eđutim , ak o ih s e p o k u ša staviti je d n u n a d ru g u , o n e vrlo p rib ližn o izg led aju iste d u ž in e , je r je svako p ro d u ž e n je izjed n ačen o ovom ili o n o m crto m . N e p o tre b n o je reći d a s e p ro la z p o v ršin e u km 2, u d n ev n im b rzin am a, n e radi bez p re th o d n o g o p reza.

ulaganja, željenih, sistematskih usavršavanja, jer ih je tadašnji ekonomski razvoj učinio »rentabilnim« i potrebnim.

Transport, ograničenje ekonomije Kratka objašnjenja koja prethode nisu iznesena s namjerom da se opišu transporti —ona ne bi mogla sažeti, na primjer, vrlo opširne


Varšava, na lijevoj obali Visle. Daz rijeke neprestano plove čamci, teretni jedrenjaci, barke, drvene splavi. Crtež Z. Vogela, kraj XVIII. stoljeća. (Foto Alexandra Skarzynska) komentare klasične knjige W. Sombarta109 — i ja ču se uostalom vratiti na izvjesne aspekte toga problem a.110 Moj cilj je bio da ukratko pokažem u kojoj mjeri je razmjena, koja je sredstvo svakog ekonomskog društva u razvoju, bila ometana ograniče njima koja je nametao transport: njegova sporost, slab promet, neredovitosti na kraju, visoka cijena koštanja. Sve se sudara s tim slabostima. Da bismo se bolje upoznali s ovom starom stvarnosti dugog trajanja, ponovimo već citirane riječi Paula Valćryja: »Napo leon se kreće jednako sporo kao i Julije Cezar«. Na Zapadu konj je simbol brzine, izvanredno sredstvo za borbu protiv udaljenosti — sredstvo koje nam se retrospektivno čini smiješnim. Ali Zapad se trudi da poboljša svoje službe: konji se množe, zaprega s pet, šest, osam konja omogućuje upotrebu teških kola; za poštu i putnike koji žure, postaje na cestama omogućuju zamjenu svježih konja; poboljšava se sama cesta... To se događa zato jer uvelike pobjeđuje prijevoz kopnom nad prijevo zom riječnim tokovima i kanalima, uvijek vrlo sporim.111 U XVIII. stoljeću, na sjeveru Francuske se čak ugljen više prevozi kolima nego brodovljem.112 464


Na ovu unaprijed izgubljenu bitku s prostorom nailazimo svagdje u svijetu. Otići u Kinu ili Perziju znači postati potpuno svjestan, a contrario, važnosti konja, jer ondje se najčešće njemu obraćaju. U Kini, kažu, nosač ide jednako brzo kao i mali tatarski konji. U Perziji su konji prekrasni ali prije svega služe kao sredstva za ratovanje ili su predmet raskoši, s »ormom od srebra, zlata ili dragog kamenja«. Oni uopće ne služe za transport niti za brzo slanje poruka. Hitna pisma, poruke, dragocjena roba povjeravaju se čovjeku. »Ovi ekspresi nazivaju se cbatiri«, kaže nam Chardin (1690), »koji se naziv daje slugama koji prate gospodara i svima koji znaju dobro trčati i brzo hodati. Na putu ih se prepoznaje po boci vode koju nose u torbi na leđima koja im služi za nošenje hrane za trideset ili Četrdeset sati, koliko je već potrebno, jer u nastojanju da idu što brže, oni napuštaju glavne ceste i idu prečacima. Prepoznaju se također i po obući i velikim praporcima koji zvone kao zvonca mazgi a nose ih za pojasom da bi ostali budni. Ovo zanimanje prelazi s oca na sina. Uče ih da idu velikim kora cima, bez prekida, od dobi od sedam ili osam godina«. Tako »i naredbe indijskih kraljeva prenose pješice dvoje ljudi, uvijek u trku i mijenjaju se svake dvije milje. Paket nose na glavi a čuje ih se kad stižu radi zvonaca, kako se Čuje i rog poštanskog jahača. Kad prispiju, bacaju se na zemlju, a s glave im skidaju paket koji dalje nose druga dvojica«. Ovi ekspresi dnevno prevaljuju 10 do 20 milja.113

46 5

TEGOBNOSTI POVIJESTI TEHNIKE

Ubrzanje, kočenje: tehnika obuhvaća oba ova procesa, često jedan za drugim. Ona gura naprijed živote ljudi, malim koracima dostiže nove ravnoteže smještene na gornjim odmorištima, zatim se tu dugo zadržava, jer ona stagnira ili napreduje od jedne »revolucije« do druge, od jednog izuma do drugog. Sve se odvija kao da kočnice neprestano rade, i njihov utjecaj sam želio naglasiti više nego što mi je to pošlo za rukom. Ali da li je to uvijek moguće? U jednom smislu kao i u drugom, u napretku ili imobilizirana, tehnika predstavlja sve bogatstvo povijesti čovječanstva. Zato pov jesničari koji sebe smatraju stručnjacima za nju, gotovo je nikad ne uspijevaju potpuno uhvatiti.

Tehnika i poljoprivreda Usprkos dobroj volji i brojnim zgusnutim poglavljima u kojima se nastoji brzo izreći ono što bi svakako trebalo znati o tome, povjes ničari—specijalisti malo su pažnje posvetili tehnikama poljoprivre de. A ipak, poljoprivreda je tisućljećima bila velika »industrija« čovječanstva. Ali povijest tehnike se najčešće proučavala kao pret historija industrijske revolucije. Tada mehanika, metalurgija, iz vori energije, prelaze u prvi plan, iako poljoprivredne tehnike, zbog svojih navada i promjena (jer poljoprivreda se mijenja, ma koliko da su te promjene spore), izazivaju snažne posljedice. Iskrčivanje je jedna tehnika; pripremiti za obrađivanje dugo neobrađivanu zemlju je druga tehnika; potrebni su snažni plugovi, moćne zaprege i umnoženje radne snage, pomoć susjeda (radpor fa vo r na portugalskim krčevinama), širenje kultura, tj. sječenje šume (vaditi panjeve ili ne), spaljivanje, ograđivanje drveća, ili odvodnjavanje, građenje nasipa, navodnjavanje, sve su to tehnike, u Kini jednako kao i u Holandiji ili u Italiji, gdje su »bonifikacije«, bar od XV. stoljeća, velika poduzeća, uskoro uz redovnu interven ciju inženjera. 466


Uostalom, kako smo već vidjeli, svaki ljudski napredak, svako umnoženje ljudi slijedi, ili bar prati jednu poljoprivrednu pre obrazbu. U Kini (kukuruz, pistać, slatki krumpir) kao u Evropi (kukuruz, krumpir, grah), nove biljke, došle iz Amerike, najavile su veće povijesne obrate. Jer nove biljke, naravno, znače i tehnike koje treba izmisliti, prilagoditi, usavršiti. Uvijek sporo, čak i vrlo sporo, ali na kraju na masivan način, jer poljoprivreda, obrađiva nje zemlje je, može se reći, »mnoštvo masa«. I neka novina vrijedi samo u funkciji društvenog razvoja koji je podržava i nameće.

Tehnika sama po sebi Ako se dakle postavlja pitanje: postoji li tehnika sama po sebi?, odgovor bi sigurno bio negativan. Već smo to rekli i ponovili za stoljeća koja prethode industrijskoj revoluciji. Ali jedno novije istraživanje114 daje isti odgovor za razdoblje u kojem živimo: sigurno je da se znanost i tehnika danas sjedinjuju da bi vladali svijetom, ali slična zajednica nužno podrazumijeva ulogu sadaš njih društava koja potiču ili koče napredak, danas kao i jučer. Uz to, prije XVIII. stoljeća, znanost se još malo brinula o praktičnim rješenjima i primjenama. Izuzetak su otkrića Huygcnsa (ura njihalica, 1656-1657; regulaciona spiralna opruga, 1675) koja su uzdrmala urarstvo, ili djelo nekog Picrrea Bougucra/tasprava o brodovima, o njihovoj izgradnji i kretanjima (1746), izuzeci su koji potvrđuju pravilo. Tehnologija, ukupnost uputstava dobivenih zanatskim iskustvom, ustanovljuje se, kako bilo da bilo, i razvija bez žurbe. Pojavljuju se odlični priručnici: De remetallica Georgea Bauera (Agricola), iz 1556, knjiga Agostina Ramellija Le Diverse et Artificiose Machine, iz 1588, Nuovo teatro di machine ed edifici, koje je autor Vittorio Zonca, 1621, Dictionnaire por talif de Vingenieur Bernarda Foresta iz 1775. Zanimanje »inže njer« polako se izdiže na površinu. »Inženjer« iz XV. i XVI. stoljeća bavi se vojnim umijećem, prodaje svoje usluge kao arhitekt, hidrauličar, kipar, slikar. Prije XVIII. stoljeća nema sistematskog obra zovanja. Škola za izgradnju mostova i cesta osnovana je u Parizu 1743; Rudarska škola, otvorena 1783, po uzoru je na Bergakademie, osnovanu 1765. u Freiburgu, starom rudarskom središtu Saske, iz koje su izašli mnogi inženjeri pozvani da služe, naročito u Rusiju. 467


Obrti će, bez sumnje, u osnovi, kao sami od sebe, proživljavati sve veću specijalizaciju: 1568. švicarski obrtnik, Jost Amman, na braja 90 različitih obrta; Diderotova Encyclopedic ih spominje 250; katalog firme Pigot u Londonu, 1826, daje za veliki grad popis od 846 različitih djelatnosti (od kojih su neke zabavne, sasvim marginalne).115 Usprkos svemu, sve je jako sporo. Rješenja koja postoje, djeluju kao zapreke. Štrajkovi grafičkih radnika u Fran cuskoj oko sredine XVI. stoljeća izazvani su modifikacijama tis karskog tijeska koje su donosile smanjenje broja radnika. Ništa manje karakterističan je otpor radnika zbog upotrebe malja, novine koja je olakšala rukovanje onim velikim škarama za striženjc sukna. I ako se tekstilna industrija od XV. do XVIII. stoljeća

Dizalica u Drugesu, u srednjem vijeku, masivno je zdanje od drveta, s velikim kotačem koji pokreće troje ljudi. (Bayerisches Staatsbibliotbek, Miincben) 468


Dvostruka dizalica u luci Dunkerque, 1787. Sistem demultiplikacije, lakoća rukovanja strojem, koji je smješten na kotačima i može se okretati; konstrukcijaje djelomično metalna: napredakje golem u odnosu na dizalicu iz Brugesa, ali još uvijek sve radi zahvaljujući snazi ruku. Bibliotbeqac Nationale (Foto M. Cabaud). sporo razvijala, to jc bilo radi toga Što su joj njena ekonomska i društvena organizacija, raširena podjela operacija, bijeda radnika, omogućavale da zadovolji potrebe tržišta, onakva kakva je bila. Koliko zapreka! James Watt je imao pravo kad jc povjerio svom prijatelju Sncllu (26. srpnja 1769) »that in life there is nothing more foolish than inventing«. Jer da bi sc uspjelo na tom pod ručju, svaki put treba tražiti odobrenje društva. U Veneciji, patenti, ozbiljni ili ne, predavani na papiru regis tara i dosjea Senata,116devet puta od deset odgovaraju na proble me grada: kako osposobiti za plovidbu vodene tokove koji konvergiraju prema laguni; kako kopati kanale; kako podići vodu; kako isušiti močvarne terene; kako pokretati mlinove bez pomoći vodene snage u onom svijetu mutnih voda, kako pokretati pile, 469

Fernand, Braudel /S tr u k tu re svakidašnjice

žrvnjcvc, batove koji pretvaraju u prah tanin ili sirovinu od koje se proizvodi staklo. Društvo naručuje. Pronalazač koji je imao sreću da pobudi zanimanje vladara, mogao je dobiti »patent ili, točnije, povlasticu koja mu je omogu ćavala da eksploatira izum monopolski«. Vlada Luja XIV dijelila ih je u velikom broju »dotičući se najrazličitijih tehnika. Tu je na primjer postupak ekonomičnog grijanja u koji je gospođa Maintenon uložila nešto novaca«.117Ali uza sve to, istinska otkrića ostat će mrtvo slovo na papiru jer nikome nisu, ili se vjeruje da nisu potrebna. Baltasar de Rios, domišljati pronalazač iz prvih godina vlada vine Filipa II, uzalud je predlagao izgradnju topa velikog kalibra koji bi se rastavljen mogao prenositi u odvojenim dijelovima na leđima nekoliko stotina vojnika.118 Godine 1618. nezapažena pro lazi Histoire naturelle de lafontaine qui brulepris de Grenoble, a ipak je njezin autor, Jean Tardin, liječnik iz Tournona, u njoj proučavao »prirodni plinomjer u obliku vodoskoka« i opisao destilaciju ulja u zatvorenim posudama dva stoljeća prije trijumfa rasvjetnog plina. 1630, više od stoljeća prije Lavoisiera, liječnik iz Pćrigorda, Jean Rey, objasnio je povećanje olova i kositra nakon kalcinacijc zbog »pripojenja teškog dijela zraka«.119 Godine 1635. Schwenter je iznio u svojim Delassements physico-mathematiques načelo električnog brzojava zahvaljujući kojem »dvije osobe mogu komunicirati međusobno posredstvom magnetske igle«. O magnetskoj igli treba čekati pokus Ocrstcda 1819. A kad pomis limo da je Schwenter bio manje poznat od braće Chappe! Godine 1775.120 je Amerikanac Bushbcll otkrio podmornicu; francuski vojni inženjer Duperron mitraljez, »vojne orgulje«. Sve je to bilo uzalud. Tako je Newcomen izumio svoj parni stroj 1711. Trideset godina kasnije, 1742, samo jedan od njegovih strojeva radi u Engleskoj, dva su bila montirana na kontinentu. Uspjeh stiže za slijedećih trideset godina: 60 strojeva izrađeno je u Cornwallu za odvod vode iz rudnika kositra. U Francuskoj pak, krajem XVIII. stoljeća, samo ih je pet u upotrebi, u proizvodnji željeza. Sličan primjer je taljenje na koks, o kojem smo govorili. Tisuću razloga stoji na putu napretku. Što bi bilo s radnom snagom koja je u opasnosti da ostane bez posla? Montesquieu je već prigovarao mlinovima da oduzimaju posao poljoprivrednim radnicima. Markiz de Bonnac, francuski ambasador u Holandiji, traži u pismu od 17. rujna 1754. »dobrog mehaničara koji bi bio kadar proniknuti u tajnu raznih mlinova i strojeva koji se upotreb 4 70


ljavaju u Amsterdamu i koji izbjegavaju utrošak rada mnogo ljudi«.121 Ali doista, treba li smanjiti ovaj utrošak? »Mehaničar« neće biti poslan. Na kraju ostaje pitanje cijene koštanja; ona veoma zanima kapitalista. Industrijska revolucija pamuka već je umnogome napredovala, a engleski poduzetnici koji tkaju tvornički, i dalje su se obraćali ručnom tkanju. Teškoću je uvijek predstavljala ops krba tkalaca koncem. Kad je uklonjen ovaj problem, zašto mehanizirati tkanje kad je kućni rad zadovoljavao potrebe? Da bi se nametnulo rješenje mehaničkog tkanja, one su se morale znamo povećati, a uz njih i plaće vrlo traženih tkalaca. Ali iako se zarada na ručnom tkanju tada surovo smanjila, još dugo će biti poduzetnika koji će ga pretpostavljati novim tehnikama, iz jednostavnog razloga cijene koštanja. Mogli bismo se upitati što bi se dogodilo da se boom engleskog pamuka zaustavio... Svaki pronalazak se dakle nade deset, sto puta pred zaprekom koju treba preskočiti. To je rat izgubljenih prilika. Imat ću prigode da to ponovim u vezi s nevjerojatno sporim uvođenjem taljenja na koks, bitnog ali nesvjesnog obrata u engleskoj industrijskoj revo luciji. Ipak, označivši granice očite mogućnosti tehnike, mi nećemo potcijcniti njenu ulogu koja je od osnovne važnosti. Prije ili kasnije sve na kraju ovisi o njoj, o njenom posredovanju koje je postalo neophodno. Tako dugo dok se svakodnevni život odvija bez teško ća, u sklopu svojih nasljedcnih struktura, tako dugo dok se društvo zadovoljava svojim odijelom i u njemu sc dobro osjeća, nikakva ekonomska motivacija ne tjera na napor koji treba uložiti u prom jenu. Planovi pronalazača (uvijek ih ima) ostaju u ladicama. Tek kada ništa ne ide kako treba, kad društvo udara glavom u strop mogućeg, tada se pribjegavanje tehnici nameće samo po sebi, budi sc zanimanje za tisuću latentnih pronalazaka, medu kojima treba prepoznati najbolji, onaj koji ćc slomiti zapreke, otvoriti put dru gačijoj budućnosti. Jer uvijek postoji stotinu mogućih izuma, usnulih, kojih buđenje jednog lijepog dana postaje neophodno. Ali zar današnji prizor, nakon regresije 1970-ih godina nije najbolje objašnjenje? Uz druge teškoće —nezaposlenost i inflaciju —izdaja naftne energije savjetovala je traženje pomoći od pronala zaštva, koje je, po riječima Mcnscha,122jedino rješenje. Ali putovi kojima idu istraživanja i investicije, poznati su davno prije 1970: sunčana energija, eksploatacija smolastih škriljcvaca, geotermija i 471


plin biljnih fermentacija, ili alkohol kao nadomjestak za benzin, bili su upotrijebljeni u posljednjem ratu, na brzinu usavršeni. Zatim su napušteni. Razlika je u tome da danas opća velika kriza (jedna od »stoljetnih kriza« o kojima će još biti riječi) stavlja pred zid sve razvijene ekonomije: obnavljaj ili stagniraj! One će sigurno odabrati obnovu. Slična situacija je svakako prethodila svim ve likim zamasima ekonomskog razvoja koji su već stoljećima imali neku tehničku podršku. U tom smislu tehnika je kraljica: ona je ta koja mijenja svijet.

47 2

Poglavlje 7

NOVAC

IjTovoriti o novcu znači popeti se jednu stepenicu više, na izgled izaći iz okvira ove knjige. Međutim, ako stvari pogledamo iz veće udaljenosti, monetarna igra nam se čini kao oruđe, struktura, duboka, ponešto preuranjena, pravilnost čitavog razmjenbenog života. Ma gdje bilo, novac se miješa u sve ekonomske i društvene odnose; zato je on sjajan »indikator«: na osnovi načina na koji trči, na koji se zadiše, zaplećc se ili nedostaje, može se donijeti prilično siguran sud o čitavoj djelatnosti ljudi, sve do najskromnijih oblika njihova života. On je stara stvarnost, ili bolje, stara tehnika, predmet pohlepe i pažnje; pa ipak novac ne prestaje iznenađivati ljude. Čini im se tajanstven, uzročnikom nemira. Prije svega, on je sam po sebi složen, jer monetarna ekonomija koja ga prati nigdje nije dovr šena, čak ni u zemlji poput Francuske iz XVI. i XVII, pa čak i XVIII. stoljeća. Prodro je samo u izvjesna područja i sektore; ali i dalje uznemiruje ostale. Novost je više zbog onog što donosi nego sam po sebi. A što to donosi? Nagle promjene cijena osnovnih namir nica; nerazumljive odnose u kojima se čovjek više ne prepoznaje, ni sebe, ni svoje navike, ni svoje stare vrijednosti: njegov rad postaje roba, a on sam postaje »stvar«. Oni stari bretonski seljaci, o kojima piše Noel du Fail (1548) izražavaju svoje čuđenje i smetenost. Ako je u seljačkim kućama toliko manje obilja, to je zato »jer se kokošima i guskama gotovo ne dopušta da porastu, već se nose prodati (na gradski trg, narav no), za predujmijeni novac, ili za gospodina advokata, ili liječnika (osoba... jučer, gotovo nepoznata), prvome zbog svađe sa svojim bližnjim, da ga se razbaštini ili stavi u zatvor; drugome za liječenje od groznice, ili da pusti krv (što, hvala Bogu, nikad ne pokušava) 47 3

k'enutnd Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice

Dva poreznika Martina van Reymerstvadca (XVI. stoljeće). London, National Gallery. (I'oto Giraudon) ili da da klistir za sve od čega jc pokojna Tiphaine la Bloye (seoska namjcštačica udova) liječila, bez toliko trabunjanja, podvala i lijekova i gotovo za Očenaš«. Ali evo kako se »donose iz grada u naša sela« ovi začini i poslastice, od papra do »ušećerenih kruša ka«, potpuno nepoznatih »našim precima i štetni za ljudsko tijelo, a bez kojih je ipak gozba ovog vijeka bez ukusa, loše priređena i 474

Novac

bez ljupkosti«. »Neka mi je Bog svjedok«, odgovara jedan od sugovornika, »govorite istinu, kume, i čini mi se doista kao da sam u nekom novom svijetu«.1Lak razgovor, ne bez jasnoće, koji bi se mogao prenijeti na čitavu Evropu. Uistinu, svako društvo starog ustrojstva, koje otvara vrata novcu, prije ili kasnije gubi stečene ravnoteže i oslobađa snage koje otad više nisu pod kontrolom. Nova igra brka karte, povlaščuje nekolicinu rijetkih, odbacujući druge na zlu stranu sudbine. Cijelo društvo pod tim utjecajem mora se izmijeniti. Radi toga, širenje monetarne ekonomije je drama prcobražavanja; u starim zemljama, naviknutim na njenu prisutnost, jed nako kao i u onima koje zahvaća a da one nisu toga odmah svjesne: Tursku Osmanlija, na zalazu XVI. stoljeća (»beneficije« spahija, timari, ustupaju mjesto čistom privatnom vlasništvu); Japan iz doba Tokugawa, u isto vrijeme ili blizu njega, žrtva je tipične krize, gradske i građanske. Ali dobra slika ovih važnih procesa može se dobiti promatrajući ono što se događa, još pred našim očima, u nekim današnjim nerazvijenim zemljama, kao u crnoj Africi gdje, ovisno o slučaju, više od 60 ili 70% razmjene izmiče novcu. Još neko vrijeme čovjek ondje može živjeti izvan tržišne ekonomije, »poput puža bez kućice«. Ali to je položaj osuđenoga uvjetno. I to su uvjetni osuđenici koji, uostalom, neće izbjeći svojoj sudbini, koju prošlost ne prestaje nizati pred našim očima. Dosta naivni osuđenici, i neobično strpljivi. Život oko njih udara desno, lijevo, a da oni često i ne znaju odakle dolazi udarac. Tu su zakupnine, najamnine, carine, porezi na sol, obavezne kupovine na gradskoj tržnici, porezi. Bilo kako bilo, ove obaveze treba podmiriti u gotovu novcu i ako nema srebrnjaka tada bar u bakrenom novcu. Jedan bretonski zakupnik gospođe dc Scvignć donosi joj zakupninu 15. lipnja 1680: golemu težinu bakrenog novca, u svemu za 30 franaka.2 Carina za sol, dugo vremena plaćana u naravi, u Francuskoj se obavezno plaća u novcu, nakon ukaza od 9. ožujka 1547, donesenog na poticaj trgovaca solju na veliko.3

Novac, »kovani i propisane težine«, na tisuću načina se uvlači u svakodnevni život. Moderna država je veliki dobavljač (porezi, plaće najamnika u novcu, naknade javnih službenika) i korisnik ovih promjena, premda ne i jedini. Prilično su brojni oni kojima je položaj povoljan: poreznik, financijski, zajmodavac uz jamstvo, vlasnik, veliki trgovac-poduzetnik, »novčar«. Njihova mreža širi se posvuda. I naravno, oni bogataši novog tipa, poput ovih današ 47 5


njih, ne pobuđuju uvijek simpatije. U muzejima gledaju nas lica špekulanata; slikar je često izrazio mržnju i prijezir običnog čov jeka. Ali ovi osjećaji, zahtjevi nijemi ili glasni, koji pothranjuju stalno nepovjerenje naroda u sam novac — nepovjerenje kojeg se prvi ekonomisti neće lako riješiti — sve to na kraju nimalo ne mijenja tijek stvari. Po čitavom svijetu, veliki monetarni krugovi organizirali su linije, povlaštene veze, plodonosne susrete s trgovi nama, na veliku korist »kraljevskih roba«. Magellan i Del Cano obišli su zemlju u teškim i dramatičnim uvjetima. Ali Francesco Carlctti i Gcmclli Careri, jedan od 1590, drugi od 1692, odlaze na put oko svijeta s vrećom zlatnika i srebrnjaka i paketima odabrane robe. I vraćaju se.4 Novac je, naravno, znak — jednako kao i uzrok — promjena i revolucija monetarne ekonomije. Ona je neodvojiva od kretanja koja je nose i stvaraju. Odviše često, stara tumačenja na Zapadu vide novac sam po sebi i definiraju ga komparacijom. Novac je »krv društvenog tijela« (banalna slika, mnogo ranija od Harveyeva otkrića)5; on je »roba«, što je istina ponavljana stoljećima. »On nije drugo, da tako kažemo, prema Williamu Pcttyu (1655), do salo političkog tijela: previše mu škodi gipkosti, premalo ga čini boles nim«;6 tako bi rekao liječnik. Neki francuski trgovac objašnjava 1820. da novac »nije plug kojim obrađujemo zemlju i prido nosimo rađanju plodova«. On samo pomaže optjecaju namirnica »poput ulja koje olakšava kretanje stroja; kad su zupčanici dovo ljno namazani, suvišak im samo smeta7«; tako bi rekao mehaničar. Ali te usporedbe više vrijede od jedne vrlo sporne tvrdnje: John Locke (1681), dobar filozof, loš ekonomist, izjednačavao je, rekli bismo, novac i kapital,0 što otprilike znači pobrkati novac i bogat stvo, mjeru i mjerenu količinu. Sve te definicije ostavljaju po strani bitno: to jest samu mone tarnu ekonomiju, zapravo razlog za postojanje novca. On se javlja samo ondje gdje je ljudima potreban i gdje mogu snositi njegove troškove. Njegova okretnost, njegova složenost funkcije su okret nosti, složenosti ekonomije koja ga uvodi. I najzad, bit će toliko vrsta novca, monetarnih sustava koliko ima ritmova, sustava, eko nomskih situacija. Napokon, sve ostaje u igri, bez tajne. Uz uvjet da se ponavljamo, u svakom trenutku, ili gotovo u svakom, kažimo da postoji drugačija od sadašnje, jedna monetarna ekonomija Starog poretka na više razina, koja se ne proteže na sve ljude i koja je nedovršena. 476

Novac

Jedna od brojnih karikatura iz XVII. stoljeća na temu smrti lIcrr Credita, kojeg les lezi uprvomplanu. Oko njega uplakani ljudi. Radi seosvakodnevnomkreditu, u dućanimaza običanpuk, kojije ukinut zbognedostatkagotova novca. Ulegendikojapratigravirupekarkaže kupcu: Warm du, Geld hast, so hab ich Brod (Kadabudeš imao novaca, ja ću imati kruha). (Gennanisches Nationalmuseum, Niimberg). Između XV. i XVIII. stoljeća, na golemim prostranstvima, u pom oć joj stiže, kao neko prvobitno usavršavanje, optjecaj takozvanog primitivnog novca, one »nesavršene monete«, školjkica za plaćanje i drugo, ali koja je nesavršena tek u našim očima: ekonomije koje ih prih vaćaju ne bi mogle podnijeti druge. A Često i evropske metalne monete imaju svoje nedostatke. Kao trampa, metal ne zadovoljava uvijek. Tada, kako bilo da bilo, svoje usluge nudi papir, ili bolje kredit, Herr Credit, kako se podrugljivo govorilo u Njemačkoj u XVII. stoljeću. Najzad, postupak je isti, na drugačijoj razini. Doista, svaka živa ekonomija izlazi iz svog m onetarnog jezika, obnavlja se zbog samog razloga svog kretanja, i sve te novine tada imaju vrijednost testa. Lawov sustav ili onovremenski engleski skandal Kompanije Južnih mora sasvim su druga stvar od poslijeratnih financijskih makinacija ili beskrupuloznih špekulacija ili pobjeda

trampa je običaj, ali kad god je potrebno,

477


između »skupina koje vrše pritisak«.9 U Francuskoj je to zbrkano i promašeno, ali očito rađanje kredita, mučno rađanje, švakako; Palatinska Princeza je uzviknula: »Često sam poželjela da vatra pakla proguta sve ove mjenice«, i zaklinje se da ništa ne razumije otom mrskom sustavu.10Ta nclagodnostznači prihvaćanje posto janja jednog novog jezika. Jer novci su jezici (neka nam se oprosti usporedba), oni dozivaju, oni omogućuju razgovor; oni postoje samo ako on postoji. Ako Kina ne posjeduje (na stranu neobičan i dug intermedij njenog papirnatog novca), složeni monetarni sustav, to je zato jer joj on nije potreban u odnosu na susjedna područja koja eksploa tira: Mongoliju, Tibet, Indoneziju, Japan. Ako srednjovjekovni islam stoljećima dominira Starim kontinentom, od Atlantika do Pacifika, to je stoga što se nijedna država (osim Bizanta) ne može mjeriti s njegovim zlatnim i srebrnim novcem, dinarima i dirhemima. Oni su sredstvo njegove moći. Ako je srednjovjekovna Evropa na kraju usavršila svoje monete, to je zato jer je morala nadvladati muslimanski svijet koji joj se nalazio nasuprot. Tako i monetarna revolucija koja malo pomalo preplavljuje Tursko Car stvo u XVI. stoljeću, znači njegov obavezan ulazak u evropski sklad koji ne podrazumijeva samo pompozne razmjene ambasadora. I najzad, Japan, koji se od 1638. zatvara za vanjski svijet; ali to je samo privid: on ostaje otvoren za kineske džunke i holandske brodove koji imaju odobrenje. Pukotina je dovoljno široka da dopusti ulazak roba i novca i da ga obaveže na neizbježive uzvrate, na eksploataciju njegovih rudnika srebra i bakra. Taj se napor istodobno veže na urbani razvoj njegovog XVII. stoljeća, na cvjeta nje jedne »prave građanske civilizacije« u njegovim povlaštenim gradovima. Sve se slaže. Evo što iznosi na vidjelo neka vrsta vanjske monetarne politi ke u kojoj stranac ponekad vodi igru i nameće je svojom snagom kao i slabošću. Razgovarati s nekim znači obavezno naći neki zajednički jezik, neko područje razumijevanja. Zasluga »trgovine na daleko«, velikog trgovačkog kapitalizma je da je znao govoriti jezikom univerzalnih razmjena. Iako one nisu, kako ćemo vidjeti u drugoj knjizi, prioritetne zbog svoje mase (trgovina začinima, mnogo je manja — čak i po vrijednosti — od trgovine žitom u Evropi),11 one su presudne zbog svoje djelotvornosti, svoje konstrukcione novosti. One su izvor svake brze »akumulacije«. One vode svijet Starog poretka i novac je u njihovoj službi. On ih slijedi ili im prethodi po volji. On usmjerava ekonomije. 478

NESAVRŠENE EKONOMIJE I MONETE Nema kraja opisivanju elementarnih oblika monetarne razmjene. Slike su brojne i treba ih razvrstati. I više, dijalog savršene (ako ona postoji) i nesavršene monete osvjetljava naše probleme sve do korijena. Ako je povijest objašnjenje, ona tu mora igrati u punom sjaju. Pod uvjetom da izbjegne izvjesne greške: ne vjerovati da savršenstvo i nesavršenstvo ponekad ne idu zajedno, da se ne miješaju; da ove dvije kategorije ne stvaraju jedan i isti problem; da svaka razmjena obavezno ne živi od razlika u voltaži (čak i danas). Novac je također i način iskorištavanja drugih, kod kuće i izvan nje, način ubrzanja igre. Još u XVIII. stoljeću to dokazuje, sve do očiglednosti, jedan »sinkroničan« pogled na svijet. Na neizmjernim prostranstvima, za milijune ljudi, mi smo još u vremenu Homera, kad se volovima izračunata vrijednost Ahilova štita. Adam Smith sanja po toj slici. On piše: »Diomcdov oklop je, po Homeru, stajao tek 9 volova; ali Glaucusov je stajao stotinu«. Ti jednostavni ljudi predstavljaju ono što bi danas neki ekonomist nazvao Trećim svijetom: uvijek postoji neki Treći svijet. Njegova redovita krivnja je u prihvaćanju dijaloga koji je za njega uvijek nepovoljan. Ali na to ga prisiljavaju, ako se pruži prilika.

Primitivne monete Čim se robe razmjenjuju, odmah se pojavljuje monetarna nesigur nost. Roba koja se više traži ili je više ima, igra ulogu monete, pramjere razmjene, ili nastoji da to bude. Tako je sol bila moneta u »kraljevstvima« Gornjeg Senegala i Gornjeg Nigera i u Abesiniji, gdje su kocke soli, »rezane«, po nekom francuskom autoru iz 1620, »po ugledu na kameni kristal, dužine jednog prsta«, služile bez razlike kao novac i kao hrana, »tako da se o njima može s razlogom reći da zapravo jedu svoj novac«. Koje li opasnosti, odmah uzvikuje oprezni Francuz, »da jednog dana ne nadu sve svoje bogatstvo rastopljeno i pretvoreno u vodu!«12 Pamučno platno igra istu ulogu na obalama Monomotape i Gvinejskog 479


zaljeva gdje se u trgovini crnim robljem govori o »novcu iz Indije«, da bi se označila količina pamučne tkanine (indijke) koja predstav lja cijenu jednog čovjeka, zatim i sam taj čovjek. »Novac iz Indije« predstavlja roba između 15 i 40 godina, reči če uskoro stručnjaci. Na toj istoj obali Afrike, novac također predstavljaju bakrene narukvice, takozvane manilles, zlato u prahu po težini, konji. O. Labat (1728) govori o onim prekrasnim maurskim konjima koje ovi prodaju crncima: »Oni ih procjenjuju«, piše on, »petnaest zarobljenika za jednog. Evo jedne dosta zgodne monete, ali svaka zemlja ima svoje običaje«.13 Da bi istisnuli konkurenciju, s prvim godinama XVIII. stoljeća engleski trgovci najavljuju nenadmašivu tarifu: »Oni procjenjuju zarobljenog roba na četiri unce zlata ili trideset pijastri (srebra) ili tri četvrtine funte koralja ili sedam komada škotskog platna«. Međutim, u nekom crnačkom selu u unutrašnjosti, kokoši »tako debele i meke da nimalo ne zaostaju za kopunima i kokicama iz drugih zemalja« toliko su brojne da se kokoš može dobiti za list papira.14 Druga moneta s afričkih obala su veće ili manje školjke raznih boja, od kojih su najpoznatije zimbos, s obale Konga, i cauri. »Zimbos su«, piše neki Portugalac 1619, »neka vrst vrlo malih

Kublaj-Kait, osvajač Kine, dao je izraditi monetu od kore dudova stablana kojuje bioutisnut kraljevskipečat. LivresdesMerveilles, Mss fr. 2810S. 45- (Otisak B. N.) 480

Novac

morskih puževa koji nemaju nikakve koristi ni vrijednosti. Negdaš nje barbarstvo je uvelo tu monetu i ona se upotrebljava sve dosad«.15 Uostalom, još i danas, u XX. stoljeću! I cauri su male školjkice, plave s crvenim prugama, od kojih se izrađuju krunice. Na otocima izgubljenim u Indijskom oceanu, Malcdivima i Lakadivima, njima se tovare čitavi brodovi za Afriku, sjeveroistočnu Indiju i Đurmu. Holandija ih je uvozila u Amsterdam u XVII. stoljeću, da bi se njima nanovo poslužila, znajući dobro što radi. Nekad su cauri kružili Kinom putovima kojima se služio budizam u nastojanju da je preobrate na svoju vjeru. Povlačenje caurija pred kineskom monetom (sapčqucs) nije uostalom bilo potpuno, jer ih je Yunnan, zemlja drva i bakra, zadržao sve do 1800. Nedavna istraživanja spominju kasnije ugovore o zakupnini i prodaji, zak ljučene u caurima.16 Ništa manje neobična moneta je ona koju je začuđeno otkrio jedan od novinara u pratnji kraljice Elizabete i princa Filipa od Edinburga u Africi: »Urođenici u unutrašnjosti Nigerije« — piše on — »kupuju domaće životinje, oružje, poljoprivredne proiz vode, sukna, pa čak i žene, ne funtama njenog britanskog kra ljevskog veličanstva, već neobičnom monetom od koralja kovanog (ili bolje rečeno proizvedenog) u Evropi. Te monete (...) su po rijeklom iz Italije gdje ih nazivaju olivette, i specijalno se proiz vode u Toscani, u radionici koralja iz Livorna koja se održala do danas«. Olivette, cilindri od koralja probušenog u sredini, izbrazdani s vanjske strane, kruže Nigerijom, Sierra Leoneom, po Obali slonovače, u Liberiji, pa čak i dalje. U Africi ih kupac nosi kao krunicu oko pojasa. Svatko može de visu procijeniti njegovo bogatstvo. Dehanzin je 1902. kupio za 1000 funti jednu vanserijsku olivettu, koja je težila jedan kilogram i bila je prekrasne boje.17 No teško bi bilo nabrojiti sve ove neobične monete. Svagdje čekaju u zasjedi. Island je, prema propisima iz 1413. i 1426, za stoljeća utvrdio pravi tržni popis roba plativih sušenom ribom (jedna riba za jednu potkovicu; 3 za par ženskih cipela; 100 za bure vina; 120 za bačvu maslaca, itd) .18Na Aljaski i u Rusiji Petra Velikog, tu su ulogu imala krzna: ponekad se radi o običnim četvorinama krzna koja prigodice ispunjavaju sanduke carskih vojnih platiša. Ali u Sibiru se porez plaća dragocjenim i skupim krznima, i njima car, sa svoje strane, vrši brojna plaćanja, naročito svojim službe nicima. U kolonijalnoj Americi, ovisno o područjima, ulogu novca igraju duhan, šećer, kakao. U Sjevernoj Americi Indijanci se služe malim cilindrima izrezanim od plavih ili ljubičastih školjki nave481


dcnih na konac poput krunice: to su wampums, koje će evropski koloni legalno upotrebljavati sve do 1670. i koji će s e ’zapravo zadržati bar do 1725.19Tako je i Kongo u širem smislu (uključujući i Angolu), između XVI. i XVIII. stoljeća, svjedok buđenja niza trgovišta i aktivnih mreža razmjene, bez sumnje u neophodnoj službi »trampe«, trgovine bijelaca, njihovih zastupnika,pombeirosa, često nastanjenim duboko u unutrašnjosti. Kruže dvije pseudomonete: zimbos, i komadi tkanine.20 Školjke su baždarene: specijalno sito odvaja velike od malih (1 velika = 10 malih). Što se tiče tkaninc-monete, one se mijenjaju s obzirom na veličinu, lubongo je veličina lista papira, mpusu stolnog ubrusa. Ove mo nete koje se obično grupiraju u desetinama komada, stvaraju dakle, kao i metalne monete, skalu vrijednosti, s višekratnicima i djeliteljima. Tako se mogu i mobilizirati velike svote. Kralj Konga je 1649. sakupio 1.500 tovara tkanine čega je vrijednost iznosila otprilike 40 milijuna portugalskih reisa.21 Svaki put kad je moguće slijediti sudbinu ovih pseudomoneta nakon susreta s Evropom (bilo da se radi o bengalskim caurisima,22 wampumima, nakon 1670, kongoanskim zimbosim a), utvrđuje se istovjetna evolucija: ona dovodi do Čudovišnih inflacija, katastrofalnih zbog povećanja zaliha, cirkulacije koja se ubrzava i čak mahnita, i popratne devalvacije u odnosu na domi nantne monete Evrope. Tome se pridružuje i primitivna »lažna moneta«! Proizvodnja lažnih wampum a u evropskim radioni cama u XIX. stoljeću od staklene mase dovodi do potpunog nes tanka stare monete. Portugalci su bili mudriji: na obalama otoka Loanda dokopali su se »lovišta monete«, tj. zimbosa. A ovi su već, između 1575- i 1650. devalvirali u omjeru 1:50.23 Iz sveg ovoga treba zaključiti, svaki put, da je primitivna moneta doista moneta jer ima sva njena ponašanja i običaje. Njene metamorfoze sažimaju povijest sudara između primitivnih i na prednih ekonomija prouzrokovanog provalom Evropljana na se dam svjetskih mora.

Trampa u središtu monetarnih ekonomija Manje je poznato da se gotovo jednako neravnopravni odnosi održavaju i u samoj unutrašnjosti »civiliziranih« zemalja. Pod 482

Novac

Žeton od bronce sa znakom trgova ca iz Firence Penizzia (dvije kruške). G. Bemocbbi, koji m i g a je poklonio, im a u svojoj zbirci veći broj sličnih novčića koje kao da su firentinske firm e izdavale za svoje unutrašnje potrebe, je r često nose znakove dviju obitelji poslovno združenih (prom jer: 20 m m ). (Foto M. Cabaud)

dosta tankom kožom monetarnih ekonomija primitivne djelatnos ti se održavaju, miješaju, sukobljavaju s drugima, kako za redovnih susreta na gradskim tržnicama, tako ne manje u forcingu burnih sajmova. U srcu Evrope preživljavaju rudimentarne ekonomije, okružene monetarnim životom koji ih ne ukida, već ih radije za sebe čuva kao unutrašnje kolonije na dohvat ruke. Adam Smith (1775) govori o nekom škotskom selu »gdje nije rijetkost vidjeti, kod pekara ili trgovca pivom, radnika koji umjesto novca donosi čavle« .24 U istom razdoblju, u nekim izoliranim dijelovima kata lonskih Pireneja, seljaci odlaze u trgovinu s malim vrećama žita da bi platili robu .25 Ali ima i kasnijih primjera, još uvjerljivijih. Prema svjedočanstvu etnografa, Korzika je zahvaćena doista efikasnom monetarnom ekonomijom tek nakon prvog svjetskog rata. I u nekim planinskim predjelima »francuskog« Alžira ova prom jena se zbila tek pred drugi svjetski rat. To je jedna od skrivenih drama Auresa sve do otprilike 1930,26 na osnovi koje se mogu zamisliti drame bezbrojnih malih zatvorenih svjetova na evropskom istoku, u nekim ratarskim ili planinskim predjelima, ili na američkom Zapadu, kako ih je postepeno, u različito vrijeme ali na vrlo sličan način, usprkos kronološke udaljenosti, stizala suvrem enost m one tarnog poretka. Frangois La Boullaye, putnik iz XVII. stoljeća izvještava da u Kirgiziji i Mingreliji, tj. između južnog Kavkaza i Crnog mora, »kovani novac uopće ne vrijedi«. Primjenjuje se samo trampa, i danak koji vladar Mingrelije (Regija u sastavu sovjetske Gruzije; u antici nosi ime Kolhida i posebice je vezana uz legendu o Argonautima koji su onamo išli tražiti »zlatno runo«. -Red.) svake godine plaća Velikom gospodaru danak »u tkaninama i robo vima«. Ambasador koji je zadužen da ga nosi u Istanbul ima poseban problem: kako platiti troškove boravka u turskoj prijes483

rem a n d Braudel / Strukture svakidašnjice

m

m

m

m

-™A*'9 qcf l3 I - j l f r v l e i !B < ll d f Tv-/ c/i- r

y

i ’n u i L / n g v d u eJV cm . th e M afT acfuilft/,^ or c ^ u i l t o m o n e y & (l\ alik e, ar cm el m g ly a e ffe ()te a b y tKc T rsa l^ rC T v n d R ece iv e

Celerytotke Poflp(T Hall).*-«*valuer fu be r u in a t e to K ^ r vr. a tlP b lic k p a y rr

S l o c k »rahnytim*. T r e a fiw y . B o lto tv ury, JM ew - ( Feb m i t / tke i k i i d j | 0 Ot~B y i k t (s c e tc r a I C f c - tA ^joo

si

n ' . ’e

...

Novčanica izdana u koloniji Massachusetts, u Novoj Engleskoj, 3. veljače 1690. Iz arhivafirmeMolson izMontreala, koja mije Ijubezno poklonila njenu reprodukciju. tolnici?Jer zaista, njegova pratnja se sastoji od trideset do četrdeset robova koje prodaje jednog za drugim, osim svog sekretara, dodaje Boullaye, od kojeg se ne rastaje osim u najvećoj nuždi! Nakon čega »se vraća u domovinu sam « .27 I ruski prim jer je znakovit. U Novgorodu se početkom XV. stoljeća »još služilo (...) malom tatarskom monetom, komadima kuninc kože, komadićima kože na koju je udaren biljeg. Vrlo grubo izrađeni srebrni novac počinje se kovati tek 1425- A Nov gorod je još vrlo razvijen u odnosu na rusku ekonomiju, unutar koje se razmjena dugo vršila u naravi« .28 Treba čekati XVI. stoljeće, dolazak njemačkih moneta i zlatnih i srebrnih Šipki (jer je ruska trgovačka bilanca pozitivna) da bi se novac počeo redovito kovati. Uostalom skromno, i kovanje novca često se vrši privatnom in icijativom. U toj golemoj zemlji trampa se još ponegdje zadržava. Tek za vladavine Petra Velikog, izolirani predjeli uspostavljaju međusobne odnose. Zaostajanje Rusa za Zapadom je nedvojbeno: 484

Novac

presudno važna zlatna nalazišta u Sibiru počet će se ozbiljno iskorištavati tek 1820.29 I kolonijalna Amerika predstavlja vrlo značajan prizor. Ovdje jc monetarna ekonomija osvojila samo velike gradove rudarskih zemalja —Meksiko, Peru —i područja bliska Evropi, Antile i Drazil (ovaj je uskoro u povlaštenom položaju zbog svojih nalazišta zlata). To nisu ni izdaleka savršene monetarne ekonomije, ali cijene se u njima kolebaju, što jc već znak izvjesne ekonomske zrelosti, dok se cijene ni u Argentini ni u Chileu (koji ipak proiz vodi bakar i srebro)30 ne kolebaju sve do XIX. stoljeća; ondje su one upadljivo stalne, moglo bi se reći, mrtvorođene. Na čitavom američkom kontinentu robe se često razmjenjuju za druge robe. Feudalne ili polufcudalne koncesije kolonijalnih vlada znak su rijetkosti pravog novca. Nesavršene monete dakle igraju prirodno svoju ulogu, komadić bakra u Chileu, duhan u Virginiji, »papirnati novac« u francuskoj Kanadi, tlacos u Novoj Španjolskoj.31 Ti tlacos (od meksikanske riječi) računaju se za osminu rcala. To su male monete koje su stvorili trgovci na malo, vlasnici onih dućana zvanih mestizas gdje se prodaje sve, od kruha i alkohola do kineske svile. Svaki od tih kramara izdaje manji novac sa svojim znakom, od drva, olova, bakra. Povremeno se ovi žetoni zamje njuju za prave srebrne pesose i kolaju u malom krugu; neki se gube, a svi su podesni za često prljave špekulacije. To je zbog toga što srebrni novac postoji samo u velikim vrijednostima koje lako smute i nadmašuju shvaćanja malog čovjeka. Osim toga, svaka flota koja ide u Španjolsku odnosi iz zemlje njen bijeli metal. I najzad, pokušaj iz 1542. da se stvori bakreni novac, propao je.32 Što znači da su prisiljeni zadovoljiti se nedostatnim sistemom, gotovo primitivnom monetom. Zar se isto nije dogodilo u Fran cuskoj u XIV. stoljeću? Otkupnina za Ivana Dobrog bila jc dovoljna da isprazni rezerve gotova novca zemlje. Tada je kralj dao načiniti kožni novac koji će otkupiti nekoliko godina kasnije! Iste teškoće imaju i engleske kolonije, prije i poslije os lobođenja. Jedan od njenih zastupnika koji se nastanio u Madeiri, trgovac iz Philadelphije, piše u studenom 1721: »Namjeravao sam poslati malo žita, ali zajmodavci ovdje oklijevaju, i novac je rijedak do te mjere da počinjemo biti, ili bolje, da već neko vrijeme jesmo u muci zbog nedostatka sredstava za plaćanje, bez kojeg je trgovina zanimanje koje zbunjuje«.33 U svakodnevnoj razmjeni, pokušava se izbjeći tim »zbunjenostima«. Clavićre i Đrissot, vrlo poznate osobe iz naše Revolucije, u svojoj knjizi o Sjedinjenim Državama 485


iz 1791. zabilježili su neobično širenje trampe: »Umjesto da nova neprestano izlazi i vraća se u iste ruke«, kažu s divljenjem, »oni s na selu uzajamno opskrbljuju proizvodima u izravnoj razmjen Krojač ili postolar dolaze obavljati posao svoje struke kod zerr ljoradnika kojem su potrebni i koji im najčešće daje i materijal plaća gotov proizvod namirnicama. Ovakve razmjene odnose s na mnoge predmete; jedna i druga strana pišu što su uradili i dobi i na kraju godine, vrlo malom količinom novca, sređuje se ra2 novrsna razmjena, koja bi se u Evropi obavila samo s mnogi novca«. Tako je stvorena »velika mogućnost optjecaja bez gotov novca...«3
486

IZVAN EVROPE: EKONOMIJE I METALNE MONETE U POVOJU Između primitivnih ekonomija i Evrope, Japan, islam, Indija i Kina predstavljaju posredne situacije, na pola puta prema jednom poduzetnom i potpunom monetarnom životu.

U Japanu i Turskom Carstvu U Japanu se monetarna ekonomija širi u XVII. stoljeću. Opticaj zlatnog, srebrnog i bakrenog novca međutim, ne dotiče mase; stara moneta koja se sastoji od riže, nastavlja svoju karijeru; tovari sleđa i dalje se zamjenjuju za tovare riže. Ali preobrazba ide svojim putem. Seljaci uskoro posjeduju dovoljno bakrenog novca da bi s njim mogli namiriti obaveze na novim poljima na kojima nije posađena riža. (Za druge i dalje vrijedi stari sustav tlake i davanja u naravi). U zapadnom dijelu Japana, pod vladavinom šoguna, trećina seljačkih dažbina namiruje se u novcu. Neki daimyos (veliki vlastelini) uskoro posjeduju tako velike količine zlata i srebra da u bijeloj ili žutoj moneti plaćaju vlastite samuraje (plemiće u njihovoj službi). Ova evolucija je spora, zbog surovih intervencija vlade, zbog mentaliteta koji se opire novom sistemu, zbog etike samuraja koja im zabranjuje da misle i čak da govore o novcu.38 Nasuprot seljačkom i feudalnom svijetu, monetarni je Japan u najmanju ruku trostruk: vladin, trgovački i gradski — zapravo revolucionaran. Neosporan znak izvjesnog sazrijevanja su najzad kolebanja (koja su nam poznata) cijena i naročito cijene riže i seljačkih dažbina u novcu — ili, ako hoćete, ona drastična devalvacija iz 1695. koju odlučuje šogun, u nadi da će »umnožiti novac«.39 Od Atlantika do Indije, islam posjeduje monetarnu organi zaciju, ali i staru koja ostaje zatvorena unutar svojih tradicija. Razvijaju se jedino Perzija, aktivno raskršće, Otomansko Carstvo i Istanbul, kao izuzetan grad. U toj golemoj prijestolnici u XVIII. stoljeću tržni izvještaji određuju u nacionalnoj valuti cijene roba i carinska prava a d valorem; razmjene se zaključuju na svim veli kim tržištima Zapada, u Amsterdamu, Livornu, Londonu, Marseil487


leu, Veneciji, Beču... Kruže monete od zlata, sultanini, zvani još i fonduc ilifonducchi (kao čitav komad, polovica i četvrtina); srebr ni novac, turski pijastri, zvani igruk iligrwi;pare i aspre su postali računska novčana jedinica. Jedan sultanin vrijedi 5 pijastri, jedan pijastar 40 para, jedna para tri aspre; menkir ili đeduki, koji vrijedi četvrtinu aspre, najmanja je stvarna moneta (srebro i bakar) u opticaju. Ovaj opticaj iz Istanbula ima daleki odjek, prema Egiptu i Indiji preko Basre, Bagdada, Mosula, Alepa, Damaska, gdje nase obine armenskih trgovaca animiraju promet. Nema nikakve sum nje. Očito je izvjesno monetarno pogoršanje: inozemni novac više je na cijeni od otomanskog, venecijanski cekin, zlatni novac, vrijedi pet i pol pijastara, holandski talir, dubrovačka škuda, srebrnjaci, vrijede 60 para, lijepi austrijski talir zvan caragruš, mijenja se za 101, pa čak i 102 pare.40Jedan venecijanski dokument pokazuje već 1668. da se moglo zaraditi do 30% na španjolskim rcalima (poslanim u Egipat); osim toga, da se 1672. na cekinima ili ongarima, kupljenim u Veneciji i poslanim u Istanbul, zarađivalo 12 do 17,5%.41 Tako Tursko Carstvo lovi u zamku zapadne monete, one su mu potrebne za vlastiti opticaj: ono je potraživalac. U igru ulazi i dodatni interes: na Levantu »sve monete (koje pristižu) tale se bez razlike i šalju u Perziju i Indiju, nakon što su pretvorene u šipke«; one će zatim biti iskovane u obliku perzijskih larina ili indijskih rupija.42 Tako barem tvrdi jedan francuski tekst iz 1686. Ipak, prije kao i poslije tog datuma, kako u Ispahan tako i u Delhi, stiže nedirnut zapadni novac. Za trgovce predstavlja teškoću činjenica da se u Perziji sve vrste koje unose moraju odnijeti u kovnicu i prekovati u larine. Pri tom gube zbog troškova kovanja. Sve do 1620. larin je bio neka vrst međunarodne monete Dalekog istoka, i stoga precijenjen, i to je nadoknađivalo gubitke. Ali u XVII. stoljeću on postupno gubi prednost u korist reala, tako da u vrijeme Taverniera dosta trgovaca u Perziji zahtijeva reale, pa ih krijumčare za svoje transakcije u Indiju, u korist velikih kara vanskih putovanja i mornarica Perzijskog zaljeva.43

Indija Na indijskom kontinentu već je dugo, još prije kršćanske ere, udomaćen zlatan i srebrni novac. U stoljećima koja nas zanimaju zbile su se tri ekspanzije monetarne ekonomije. U XIII, XVI i XVIII. stoljeću; nijedna nije bila potpuna, nije sjedinjavala pa se zadržala

Novac

prilično jaka opreka između sjevera, koji je, od doline Hindusa i Gangcsa, područje muslimanske dominacije, i poluotočnog juga gdje su preživjela hinduska kraljevstva, od kojih je dugo bio napredan Vidnajanagar. Na sjeveru (kad djeluje) vlada bimetalizam srebro-bakar, s tim da je niži stupanj bakra bio mnogo važniji. Srebrni novac — rupijc (ili njihovi poddijelovi) ponekad okrugli, ponekad četvrtasti — pojavile su se u XVI. stoljeću. One se primjenjuju samo na višem stupnju ekonomskog života: na nižoj razini je bakar, zatim gorki bademi (ova neobična primitivna moneta potječe iz Perzije). Zlatan novac, mohur, koje kuje Akbar, zapravo ne ulazi u opticaj.4,1 To nije slučaj na jugu, gdje je zlato osnovna moneta Dekana; na nižem stupnju, nešto srebra i bakra upotpunjuju monetu od školjki.45 Zlatan novac su, na jeziku Zapada, »pagode«, novci uskog promjera ali jako debeli, »koji vrijede (1695) koliko i venecijanski cekini«, budući da im je metal finiji »od onog španjolske pistole (Zlatnik od 10 franaka — nap. red.)«.46 U XVIII. stoljeću se zadržao monetarni kaos. Kovanje novca dijeli se između bezbrojnih dvorova. Najvažniji, ali ne i jedini, je Surat, velika luka Guderata. Uz istu čistoću i vrijednost, lokalni novac nominalno više vrijedi od ostalih. Kako je kovanje učestalo, zainteresirana intervencija prinčeva vrednuje noviju monetu, čak i ako je manje vrijedna od stare, kako je često slučaj. Gemelli Careri (1695) savjetuje dakle trgovcima da ponovo iskuju svoje srebrnjake »u moneti zemlje... a naročito neka novac bude iz iste godine, inače se gubi pedeset posto. Svatko ga može kovati u svim gradovima koji su na granicama Velikog Mogula«.47 Napokon, Indija praktično ne proizvodi ni zlato, ni srebro, ni bakar, ni caure, već tuda moneta dolazi k njoj, ulazeći kroz njena nikad zatvorena vrata i opskrbljujući je potrebnom monetarnom sirovinom. Ohrabreni tim kaosom, Portugalci će kovati novac konkurentan indijskom. Isto tako će postojati (do 1788) batavijska rupija i perzijska rupija. Ali sistematsko otjecanje dragocjenih metala čitavog svijeta nastavlja se u korist Velikog Mogula i njego vih država: »Čitalac mora uzeti u obzir«, objašnjava jedan putnik (1695), »da se sve zlato i srebro koje je u opticaju u svijetu na kraju slijeva kod Mogula kao u svoje središte. Zna se da onaj tko odlazi iz Amerike, nakon što je projurio kroz više evropskih kraljevstava, ide ili u Tursku ili u Perziju, putem kroz Smirnu, zbog svile. A i Turci se ne mogu odreći kave koja dolazi iz Jemena ili Sretne Arabije; Arapi, Perzijanci i Turci ne mogu se nikako odreći indijske 489


robe, radi toga šalju velike svote novca preko Crvenog mora d< Moke, pored Đab el Mandeba, do Basre, na dnu Perzijskog zaljeva do Bandar Abbasa i Gommerona, i odatle ga nose u Indiju nj svojim brodovima«. Tako se i sve kupovine koje Holanđani Englezi i Portugalci obavljaju u Indiji, plaćaju u zlatu ili srebru jei »se roba koja se kupuje od Indijaca i prevozi u Evropu može dobit samo za gotov novac«.48 Ta slika jedva da je preuveličana. Ali kako ništa nije besplatno Indija mora neprestano plaćati za svoj plemeniti metal. To je jedar od razloga njenog teškog života, a također i razvoja njenih nado knadbenih industrija, posebno tekstila iz Guderata, istinske pok retačke snage indijske ekonomije, još prije dolaska Vasca d; Game. Aktivan izvoz vrši se u smjeru bliskih i udaljenih zemalja Gudcrat sa svojim tkalcima pamuka, treba zamisliti po uzoru m nizozemske vunare iz srednjeg vijeka. Već od XVI. stoljeća or pobuđuje golem polet industrijalizacije koji se širi prema Gan gesu. Pamučne tkanine, takozvane »indiennes«, preplavit će Ev ropu u XVIII. stoljeću, a uvoze ih u velikim količinama trgovci svt do dana kad će ih Evropa radije proizvoditi sama i postati konku rcncija Indiji. Dosta logično, monetarna povijest Indije slijedi kretanja na Zapadu; njenom monetom se upravlja iz udaljenosti, Sve se odvija kao da je iza 1542, za ponovno kovanje srebra u Dclhiju, trebalo čekati dolazak bijelog metala iz Amerike u Evropu, zatim izvan nje. V. Magalhaes Godinho detaljno objašnjava da su se rupije kovale sa španjolskim realima i perzijskim larinima, koji su i sami često bili pretopljeni reali. Isto tako je zlatni novac prekovano portugalsko zlato porijeklom iz Afrike, španjolsko zlato iz Amerike i, iznad svega, venecijanski cekini.49 Ovi novi priljevi potresali su staru monetarnu situaciju, koja se osnivala na relativ no skromnoj opskrbi plemenitim metalima azijskog porijekla (zla tu Kine, Sumatre, Monomotapc, srebru iz Japana i Perzije) i mediteranskog (venecijanskog zlata i srebra). Uz jednako skrom nu količinu bakra koji je pristizao sa Zapada preko Crvenog mora. Uz obilje pseudo-moneta: cauri u Bengalu i drugdje, gorki bade mi uvoženi iz Perzije u Guđerat. Kao i kod zlata i srebra, optjecaj bakra poremećen je masovnim uvozom iz Portugala, koji je pot puno apsorbirala mogulska Indija. Sve do trenutka kad je bakra u Lisabonu sve manje,50da bi ga nakon 1580. potpuno nestalo. Tada će Indija doživjeti nestašicu bakra, usprkos zamjeni s kineskim i japanskim bakrom. Nakon vladavine Jahangira, oko 1627, emisija bakrenog novca u mogulskoj Indiji, dotad obilna, usporava se i u 49 0

Novac

transakcijama sve veću ulogu preuzima srebro, dok cauriji pono vo dobivaju na važnosti kao djelomična zamjena za bakrene paysafoe.51

Kina Kina, sama po sebi golema, može se razumjeti samo kao središte svijeta srodnih primitivnih ekonomija, povezanih s njom i o koji ma ona ovisi, kao što su Tibet, Japan, gotovo sve do XVI. stoljeća, Indonezija, Indokina. Kako izuzeci potvrđuju pravilo, iz ove opće kvalifikacije primitivnih ekonomija treba isključiti Malaccu, trgo vački čvor gdje novac pritječe sam od sebe; zapadnu točku Su matre, s njenim zlatnim gradovima i začinima; otok Javu, već dosta nastanjen i gdje postoji bakreni novac, caixas, po uzoru na kines ki. Iako je Java u tom pogledu još uvijek na elementarnom stupnju svog monetarnog života. Tako Kina živi pokraj zemalja koje su još u djetinjstvu svog razvoja: u Japanu je riža dugo služila kao moneta; u Indoneziji i Indokini, kineski caixas, uvezeni ili imitirani, ili bakreni »gongs« ili zlatni prah, po težini, ili mjerice kositra ili bakra; u Tibetu je koralj došao s dalekog Zapada, pored zlatnog praha. Sve to objašnjava zakašnjenje same Kine i istodobno izvjesnu zatvorenost njenog monetarnog sustava koji je »dominantan«. Ona je bez opasnosti mogla imati lijepu monetarnu povijest: bilo je dovoljno da bude iznad svojih susjeda. Ali ostavimo po strani genijalni potez s papirnatom monetom koji je uglavnom trajao od dalekog DC. stoljeća do XIV, djelotvoran naročito u vrijeme Mon gola, kad se Kina otvorila zahvaljujući putovima Srednje Azije, istodobno u svijet stepa, islama, i Zapada. Papirna moneta, osim internih olakšica u plaćanju između provincija, omogućila je da se srebro sačuva za izvoz metala kako je zahtijevala trgovina u smjeru srednje Azije i Zapada (zapamtite usput to odstupanje jedne Kine tada izvoznice bijelog metala). Car je neke poreze ubirao u papirnatim novčanicama, za njih su strani trgovci (sjeća se Pegolotti) morali mijenjati svoj kovani novac, koji im se vraćao na izlasku iz zemlje.52 Upotreba papira bio je kineski odgovor na konjukturu iz XIII. i XIV. stoljeća, način da se nadvladaju teškoće vezane uz arhaični opticaj teških caixa od bakra ili željeza i oživljavanje njene vanjske trgovine putovima svile. 491


Ali s depresijom u XIV. stoljeću i pobjedom seljačke žakerije, koja je na vlast dovela nacionalnu dinastiju Ming, veliki nlongolski put prem a Zapadu se prekida. Emisija novčanica se nastavlja, ali se počinje osjećati inflacija. Godine 1378. sedamnaest papirnatih caixa vijcdilo je 13 bakrenih caixa. Sedamdeset godina kasnije, 1448, trebalo je 1.000 novčanica za 3 caixa. Ova inflacija je utoliko

Lijevo: kineska novčanica iz XIV. stoljeća. Izdao ju je prvi car iz dinastije Ming. Zbirka G. Lion. (Foto Giraudon) Desno: (odozgoprema dolje) monete Iz razdoblja dinastijeMing(XIV, XV, XVI st.) Muzej Cemuschi, Pariz. 492

Novac

lakše pobijedila papir jer je ovaj podsjećao na omraženu mon golsku vladavinu. Država je odustala; još su samo privatne banke držale u optjecaju papir za lokalne potrebe. Otad su jedina kineska moneta caixasi ili cachesi ili bakreni sapeki, kako kažu Evropljani. Kao stari izum, koji se pojavio dvjesta godina prije kršćanske ere, oni su se tijekom stoljeća nešto izmijenili i zadržali u oštroj konkurenciji soli, žita i, najozbiljnijoj, svile, u VIII. stoljeću; riže koja se ponovo javlja u XV. stoljeću, kad nestaje papirnata moneta.53 Na početku dinastije Ming, novac je od mješavine bakra i olova (4 dijela prvog, 6 dijelova drugog) »što omogućuje da ih se može lakše prelomiti prstima«, a označen je samo s jedne strane, okrugao s četvrtastom rupom u sredini kroz koju prolazi uzica tako da se može složiti u čisla od 100 ili 1000 komada. »Obično se jedan vijenac od 1000 ’dinara' dobije za jedan talir ili kineski tael«, piše O. de Magaillans (umro 1677, a njegova knjiga je izašla 1688); »ta zamjena se vrši u bankama ili javnim barakama namijenjenim toj svrsi«. Očito je da kineski »dinari« ne mogu preuzeti sve uloge, jer su suviše slabe jedinice. Iznad njih, srebro po težini je neka vrsta više monete. Ne radi se (za zlato, koje igra vrlo ograničenu ulogu, a i za srebro) o komadima novca već o šipkama »u obliku malog čamca; u Macaou ih nazivaju paes, pains (Hljebovi — nap. prcv.) od zlata ili srebra«). Jedan i drugi, nastavlja O. de Magaillans, imaju razne vrijednosti. »Zlatne šipke vrijede jedan, dva, deset i do 20 talira; a srebrne pola, jedan, deset, dvadeset, pedeset i ponekad sto i tri stotine talira«.54 Portugalski svećenik tvrdoglavo govori u dinarima i talirima, ali jezik mu je jasan. Mi ćemo samo precizirati da je tael, talir, najčešće računska novčana jedinica, izraz na koji ćemo se vratiti uskoro. Zapravo, na tom višem stupnju važnost imaju samo srebrne šipke. »Dijele poput snijega« jer su pomiješane s antimonom, one su u Kini osnovno sredstvo razmjene, utoliko više jer pod dinas tijom Ming (1368-1644) oživljuje monetarna i kapitalistička eko nomija, razvija se industrijski obrt i rudarski sektor. Zamislimo rush u kineskim rudnicima ugljena (1596) i golemi skandal koji je uslijedio 1605. Srebro se toliko traži da ga se zamjenjuje za zlato u omjeru koji ide od 5:1. Kada galion iz Manille uspostavlja vezu s Novom Španjolskom preko Pacifika, kineske džunke jure mu u susret. U Manilli se svaka roba zamjenjuje samo za bijeli meksički metal, za otprilike milijun pesosa na godinu.55 Kinezi »bi sišli u pakao«, piše Sćbastian Manrique, »u potrazi za novom robom koju bi mogli zamijeniti za tako strasno željene reale. Idu tako daleko 49 3


Na ulicama Pekinga: trgovac drži goleme škare za rezanje srebrnih sipki;vaga za mjerenje komadića;trgovac užadi za navođenje sapeka. Kabinet grafike. (Otisak B. N.) 494

Novae

da kažu, na svom lošem španjolskom, plata sa sangre«, srebro je krv.56 U realnosti svakodncvicc, srebrne šipke se ne mogu upotreb ljavati čitave svaki put; kupci »ih režu čeličnim škarama koje u tu svrhu nose sa sobom i dijele ih u komade (tj. komadiće) veće ili manje, ovisno o cijeni onog što kupuju«. Svaki takav komadić treba vagati; kupac i prodavač upotrebljavaju male rimske vage. »Nema Kineza«, kaže jedan Evropljanin (između 1733- i 1735) »ma kako da je bijedan, koji sa sobom ne nosi škare i finu vagu. Škare služe za rezanje zlata i srebra i zovu se trapelin; vaga koja služi za vaganje kovine zove se litan. Kinezi su tako uvježbani u tom poslu da će često odrezati srebra za dva lijarda srebra ili zlata za pet soua s toliko preciznosti da to neće morati raditi dva puta«.57 Na iste pojedinosti naići ćemo stoljeće ranije pod perom O. de Las Cortesa (1626) koji se također čudi čudesnoj prisnosti svih Kineza s tim neobičnim načinom plaćanja. Nema djeteta, kaže on, koje ne bi znalo procijeniti metal šipke i stupanj njegove čistoće. I najmanja mrvica metala skuplja se zahvaljujući nekoj vrsti zvonca koje nose za pojasom, ispunjenog voskom.58 Treba li se diviti ovom sistemu? Naš prvi svjedok ne oklijeva. »Razmišljajući o mnoštvu naših evropskih moneta«, piše on, »ja mislim da jc prednost Kineza što ih nemaju ni od zlata ni od srebra, a razlog jc po meni u tome što se u Kini ovi metali smatraju robama, i količina koja se u nju unosi ne može izazvati tako značajno povećanje s obzirom na namirnice i robe kao u zemlji u kojoj jc srebrni novac uobičajen...« Naš entuzijast dodaje: »... uostalom cijena svih stvari tako je dobro određena u Kini da se nikako ne kupuju stvari iznad njihove uobičajene vrijednosti. Jedino su Evropljani budale u dobroj vjeri. Jer im Kinezi stalno prodaju ono što kupuju iznad cijene koja je u zemlji uobičajena«.59 Istina je da prevelika Kina nije preplavljena srebrom, ma što o tome kaže toliko povjesničara koji je opisuju kao »usisnu pum pu« svjetskog bijelog metala. Dokaz? Ali to je golema kupovna moć običnog osmaka. To što on vrijedi, ovisno o provinciji (i različitoj a ipak jedinstvenoj moneti koja je ondje u opticaju), od 700 do 1100 caixa, ne kaže nam mnogo, ali samo za jedan tako mali komad srebra 1695. »može se jesti najbolji kruh na svijetu šest mjeseci«. Očigledno je da se radi o potrošnji samo jedne osobe, po prilici nekog putnika sa Zapada koji iskorištava izvanrednu jeftinoću brašna od žita, u Kini slabo cijenjenog. Ali najzad, za ovaj mali bijeli novčić, plativ svakog mjeseca, putnik će također moći 49 5


iznajmiti kineskog slugu »da kuha« a za 1 taes {tael, to jest 1.000 caixa, u to vrijeme otprilike ekvivalent jednom osmaku), njegu kineskog sluge »zrele« dobi koji uz to dobije »četiri osrnaka (jednom za svagda) za uzdržavanje svoje obitelji« za vrijeme dok bude s našim putnikom, Carcriem, putovao sve do Pekinga.60 Treba također imati na umu čudesno i upravo nevjerojatno tezauriranje carske blagajne (a da ne računamo tezauriranje boga taša i nesavjesnih službenika). Ipak, ova masa nepokretnog srebra djelomično ovisi o odlukama i mjerama vlade, i ona ga primjenjuje da bi djelovala na cijene. To nam objašnjava korespondencija jezuita iz 1779- Vrijednost srebra u odnosu na stvari, po njima, promijenila se pod dinastijom Tsing, što znači da su cijene uglav nom porasle. Osim toga, bez obzira da li je srebro moneta u pravom smislu riječi ili ne (ne, naravno), Kina živi u nekoj vrsti bimetalizma srebro-bakar. Unutrašnje mijenjanje je ono koje se uspostavlja između sapeka, s jedne strane, i kineske srebrne »unce«, s druge, ili osmaka koji prodaje trgovac sa Zapada. A taj odnos srebra i bakra mijenja se ovisno o danima, godišnjim dobima, godinama i, iznad svega, ovisno o emisijama srebra ili bakra koje naređuje carska vlada. Njen cilj je da održi normalni monetarni opticaj i da dovede, svaki put kad se ukaze potreba, odnos bakar/srebro u uobičajene granice, bacajući na tržište iz carske blagajne bijeli metal ako mu je vrijednost previše narasla, ili bakar, u obrnutom slučaju. »Naša vlada«, kažu kineski jezuiti, »snižava ili povećava vrijednost srebra i monete... ona čuva ova sredstva za čitavo Carstvo«. Ova kontrola je utoliko lakša što država u Kini posjeduje sve rudnike bakra.61 Ne može se, dakle, reći da je u Kini moneta bila ravnodušno, neutralno oruđe i cijene uvijek divno stabilne. Zna se da su se neke mijenjale, posebno cijena riže. U Kantonu u XVIII. stoljeću, cijene će porasti pod utjecajem evropske trgovine nakon dvostruke revo lucije, monetarne i povjerbene, koja se duboko provlači kroz staru ekonomiju Središnjeg Carstva.62 Obalna ekonomija »pijastara« uzdrmala je unutrašnju ekonomiju »sapeka«. I ona u svojoj biti nije bila tako inertna i mirna kako se obično misli. To rekavši, čitalac će bez sumnje, prihvatiti naš način gleda nja: monetarno govoreći, Kina je primitivnija, manje rafinirana od Indije. Ali njen sustav posjeduje jednu sasvim drugu koherenciju i očitu jedinstvenost. Kina nema svačiju monetu. 496

NEKOLIKO PRAVILA MONETARNIH IGARA

Evropa je odvojena, već izvanredno jaka. Ona je upoznala čitavu ljestvicu monetarnog iskustva: u prizemlju su, više no što se obično kaže, trampa, samoopskrba, primitivne monete, stari triko vi, načini kako da se uštedi zlatan ili srebrni novac; ali na višim razinama su metalne monete, zlato, srebro i bakar, kojih ima razmjerno u izobilju; i najzad, jedan mnogooblični kredit, od predujmova na jamstvo »Lombardeza« ili židovskih trgovaca, do mjenica i špekulacija velikih trgovačkih banaka. I ove se igre ne ograničuju na Evropu. Sistem se projicira i objašnjava na svjetskoj razini, on je velika mreža bačena na bogat stvo drugih kontinenata. Činjenica da se od XVI. stoljeća, u korist Evrope, »blaga« Amerike izvoze sve do Dalekog istoka, pretvara jući se u lokalnu monetu ili šipke plemenitih metala, nije manje važna pojedinost. Evropa počinje proždirati, probavljati svijet. Pobunimo se protiv nekih jučerašnjih ekonomista, pa čak i današ njih, koji kao da je retrospektivno žale, kao da sumnjaju u njeno dobro zdravlje: kao da pati od stalnog monetarnog krvarenja u smjeru Dalekog istoka. Prije svega, ona od toga neće umrijeti. Zatim, to je kao da žalite onog koji bombardira grad s namjerom da ga osvoji, jer u igri gubi tanad, barut i trud. I najzad, sve monete svijeta kvače se jedna za drugu, ako ni zbog čega drugog a ono zato jer monetarna politika, u svakom području, privlači ili odbacuje ovaj ili onaj plemeniti metal. A ta monetarna kretanja ponekad imaju odjeka na goleme udaljenosti. V. Magalhaes Godinho je dokazao da već u XV. stoljeću monete Italije, Egipta i Dalekog istoka ovise jedna o drugoj jednako kao i same evropske monete. Ovu povezanost, tu monetarnu strukturu svijeta Evropa ne može oblikovati po svojoj želji. Gdje god se želi nametnuti, mora igrati lokalnu igru. Ali u mjeri u kojoj zadržava, još prije osvajanja Amerike, relativno jaku masu plemenitih meta la, vrlo često je postizala da se igra razvija u njenu korist. 497


Spor oko plemenitih metala Jedna metalna moneta zbroj je međusobno povezanih dijelova: ovaj vrijedi desetinu ili šesnaestinu ili dvadesetima i tako redom, od onog drugog. Obično se istodobno upotrebljava više metala, plemenitih ili ne. Zapad je zadržao tri, zlato, srebro, bakar, s teškoćama ili prednostima koje oni pretpostavljaju. Prednosti su: može se odgovoriti na različite potrebe razmjena; svaki metal, s kovanim novcem koji mu odgovara, opterećuje se nizom transak cija. U jedinstvenom sustavu zlatnika bilo bi teško obračunavati skromne svakodnevne kupovine, a ako se radi o sustavu koji je ograničen na bakar, veće isplate bile bi vrlo nepraktične. Zapravo, svaki metal igra svoju posebnu ulogu: zlato je namijenjeno prinče vima, velikim trgovcima (čak i crkvi); srebro običnim transak cijama; bakar sasvim dolje, kako je pravo: to je »crna« moneta običnog puka i sirotinje; ponekad pomiješana s malo srebra, ona brzo tamni i tako zaslužuje to ime. Usmjerenje i zdravlje jedne ekonomije mogu se odrediti na prvi pogled, po metalu koji u njoj prevladava. U Napulju 1751. zlato je tezaurirano, srebro izlazi iz kraljevstva; bakar, usprkos slabom obujmu (1,500.000 dukata za 6 milijuna u srebru i 10 u zlatu) sređuje najvažniji dio transakcija jer brzo kruži, i ma koliko da je loš, »ostaje na mjestu«.63 Isti prizor susrećemo u Španjolskoj: 1724. »najveći dio plaćanja obavlja se (...) sitnim bakrenim novcem (bakar pojačan s malo srebra); njegovo prenošenje je vrlo neprak tično i skupo, uostalom, običaj je daše primapp težini...«64 Običaj je to za žaljenje, jer u isto vrijeme, u Francuskoj ili Holandiji, sitan bakreni novac služi samo kao sitniš. Ali Španjolskoj, koja je ostala prividna gospodarica srebra iz Novog svijeta, dopušteno je od strane drugih sila da ostane u posjedu ovih dalekih blaga samo pod uvjetom da im omogući slobodan opticaj kao moneti »zajed ničkoj svim nacijama«, doslovno da ih se odrekne u tuđu korist. Kao Portugal za zlato, Španjolska je postala »običan kanal« za bijeli metal iz njenih kolonija. Carcri stiže u Cždiz s flotom galeona 1694; u samo jednom danu bio je svjedok dolaska »više od stotinu lađa u Zaljevu koje su došle po srebro za robu koju su poslali u Indiju: najveći dio ovog metala koji dolazi na galeonima«, zaključuje on, »odlazi na burzu stranih država« 65 Naprotiv, u zemljama u razvoju, svoju ulogu potvrđuju ili zlato ili srebro. Londonska trgovačka komora opisuje 1699. srebr ni novac »kao korisniji i više u upotrebi od zlata«. Ali uskoro se 498

Novac

javlja široka inflacija zlata u XVIII. stoljeću, i Engleska 1774. priz naje defacto žuti metal kao zakonitu i zajedničku monetu, a srebro će se otad upotrebljavati kao sitniš.66Međutim, Francuska će i dalje upotrebljavati bijeli metal. Nepotrebno je dodati da su to približna pravila, s očitim izuzecima. I kad se, od početka XVII. stoljeća, velika trgovačka mjesta čuvaju bakrene monete kao kuge, Portugal je rado prima, ali da bi je izvozio, po svom običaju, s onu stranu Rta Dobre nade, prema Indiji. Dakle, ne vjerujmo u sve što vidimo. I zlato vas može prevariti: tako i osmanlijska Turska od XV. stoljeća, predstavlja zlatno područje (pomoću žutog metala Afrike i egipatskog novca). Ali prije 1550. na Mediteranu i u Evropi, zlata ima u relativnom obilju; a ako to vrijedi i za Tursku, to je zato jer je ona za bijeli evropski metal samo prolazna etapa na putu za Daleki istok. Uostalom, prevlast ove ili one monete (zlata, srebra, bakra) proizlazi naročito iz međusobnog odnosa raznih metala. Struktura sustava podrazumijeva njihovo nadmetanje. Očigledno je da je uloga bakra obično manje važna jer vrijednost sitnog novca nije u točnom omjeru s količinom metala koji sadrži; on često ima »karakter papirnatog novca«, sitnijeg papirnatog novca, rekli bis mo mi. Ali iznenađenja su uvijek moguća: zbog svoje male vrijed nosti čak i bakar je u XVII. stoljeću bio prikladan pokretač elementarnih, jakih inflacija u čitavoj Evropi, posebno u Njemač koj67 i Španjolskoj (do 1680),68 u ekonomski bolesnim zemljama koje nisu našle drugog načina za izlaz iz svojih teškoća. Čak i izvan Evrope, u Perziji na primjer, 1660. je sitan bakreni novac, »napola oguljen, crven poput goveđe kože«, preplavio tržnice i »iz dana u dan novac (misli se na bijeli metal) sve je rjeđi u Hispanu (Ispa han)«.69 To rekavši, ostavimo bakar van diskusije. Ostaju zlato i sreb ro, zastrašujući gospodari. Njihova proizvodnja je neredovita, nikad previše elastična, tako da, ovisno o slučaju, jednog od njih ima više od drugog, zatim se situacija više ili manje sporo mijenja, i tako redom. To ima za posljedicu vrtloge, katastrofe, slabe ili snažne pulsacije koje su odlika monetarnog Starog poretka. Dob ro je poznata istina: »Srebro i zlato su neprijateljska braća«; Karl Marx je preuzeo tu formulu za svoja shvaćanja: »Svagdje gdje se srebro i zlato legalno održavaju kao monete jedna pokraj druge«, piše on, »uzalud se pokušava s njima ophoditi kao s jednom te istom materijom«.70 Spor o tome nikad nije priveden kraju. 49 9


Kovanje novca: slika Hansa Messea (1521) načinjena vjerojatno u trenutka kada je grad Annaberg dobio stalno pravo da kuje novac upotrebljavajući samo metal iz svojih rudnika. Ova slika se nalazi u gradskoj katedrali, nedaleko od oltaraposvećenog rudarskomzana tu. (Fototeka A. Colin) Stari teoretičari su željeli da se za istu težinu odredi čvrst odnos, tako da zlato bude 12 puta vrednije od srebra, što sigurno nije pravilo od XV. do XVIII. stoljeća, jer se ratio vrlo često mijenja oko ili bolje iznad ovog »prirodnog« odnosa ili koji takvim smat raju. Na dugi rok, vaga naginje čas na jednu čas na drugu stranu, ne računajući kratke ili lokalne promjene kojima se sada možemo baviti. Tako je, na dugi rok, bijeli metal bio vredniji od XIII. do XVI. stoljeća, otprilike sve do 1550; malo pretjerujući, reklo bi se da je tada stoljećima vladala inflacija zlata. To zlato koje kuju evropske palače, dolazi iz Madžarske, s Alpa, iz dalekog Sudana, zatim iz tek osvojene Amerike. Tada je najlakše sakupiti zlatan novac, i s njegovom pomoću vladari postižu svoje ciljeve, njega kuje Karlo VIII uoči silaska u Italiju,71 njega troše Franjo I ili Karlo V u svojim ratovima. 500

Novac

Tko će zaraditi na tom relativnom obilju zlata? Naravno oni koji drže novac ili bijeli metal, tj. trgovci iz Augsburga, vlasnici rudnika srebra u Češkoj i Alpama i, među svim njima, kraljevi bez krune, Fuggeri. Od dvaju metala, bijeli je tada sigurna vrijednost. Naprotiv, od 1550. pa sve do 1680, zahvaljujući modernoj tehnici (amalgama) u američkim rudnicima srebra, bijelog metala bit će i previše; tada je on motor snažne, trajne inflacije. Zlato postaje relativno rijetko i vrijedi više. Tko rano igra na zlato, kao Đenovežani u Antwerpcnu od 1553, ulaže na pobjednika.72 Iza 1680. situacija sc ponovo mijenja, i to polako, s ispiranjem zlata u Brazilu. Sve do kraja stoljeća bit će bolje govoriti o stabil nosti, zatim se naglašava lagano kretanje. U Njemačkoj, na saj movima u Frankfurtu i Lcipzigu, 1701. i 1710. odnos između dvaju metala je u prosjeku 1 prema 15,27; između 1741. i 1750. prelazi na 1:14,93.73 Srebro se u najmanju ruku više ne devalorizira, kao prije stavljanja u opticaj brazilskog zlata. To je zato jer se od 1720. do 1760. proizvodnja žutog metala na svjetskoj razini bar ud vostručila. Mala, ali značajna pojedinost: oko 1756. zlato sc pono vo pojavljuje u rukama seljaka.74 U ovoj sporoj igri, na dugi rok, svako kretanje jednog od metala uzrokuje, nameće kretanje drugog. To je jednostavan za kon. Relativno obilje zlata u posljednjim godinama XV. stoljeća, »lansira« srebrne rudnike Njemačke. Isto tako, prvi polet brazil skog zlata, oko 1680, stimulira srebrne rudnike Potosia kojima su uostalom jako potrebni, i još više rudnike Nove Španjolske, slavni Guanajuato, i vrlo bogatu žicu Veta Madre. Zapravo, ove oscilacije otkrivaju takozvani Greshamov za kon, kojem taj savjetnik Elizabete Engleske, uostalom uopće nije autor. Njegov tekst je dobro poznat: loša moneta tjera dobru. Prema drugim konjukturama, bijeli ili žuti novac igrat će, jedan za drugim, ulogu manje »dobre«monete koja će tjerati drugu, bolju, u ruke špekulanata ili onih koji zgrću novac. Naravno, ova spon tana igra mogla se ubrzati neumjesnim djelovanjem država koje provode vrijeme udešavajući monete, podižući cijenu zlata ili srebra ovisno o oscilacijama tržišta, u rijetko potvrđenoj nadi da će uspostaviti ravnotežu. Ako je podizanje vrijednosti ekonomski ispravno, ništa se ne događa, ili se situacija ne otežava. Ako je podizanje preveliko, u slučaju kad se, na primjer, odnosi na zlatnu monetu, sav žuti novac susjednih zemalja teći će prema zemlji u kojoj više vrijedi, bez obzira da li je to Francuska Henrika III ili Ticijanova Venecija ili SOI


Rukovalac novcem:Jakob lugger, slika Lorcnza Lottoa (detalj ruku). Budimpešta, Muzej lijepih umjetnosti, (I:oto Snark) Engleska iz XVIII. stoljeća. Ako situacija duže potraje, ova zlatna moneta, precijenjena preko svake mjere, zaigrat će ulogu loše monete; tjerat će srebrnu monetu. To će često biti slučaj u Veneciji, i, stalno, od 1531, bizarna situacija na Siciliji.75 Kako je postojao interes, u Veneciji i na Siciliji, da šalju bijeli metal u sjevernu Afr iku i još više na Levant, kladimo se da ova kretanja, na izgled apsurdna, nikad nisu bila bez razloga, bez obzira što sc o tome može misliti ili vam govorili teoretičari iz tog razdoblja. Na ovom polju, uz pomoć okolnosti, sve sc može dogoditi od danas do sutra. U Parizu, u srpnju 1723, Edmond-Jean-Frangois 502

Novac

Barbier bilježi u svoj dnevnik: »U trgovini se sreće samo zlato; to je u toj mjeri da zamijeniti jedan zlatnik (u srebrnu monetu) košta do dvadeset soua (...). S druge strane, zlatnik se važe... i to je vrlo neugodno. Trebalo bi nositi vagu u džepu«.76

Bijeg, štednja i zgrtanje novca Monetarni sustav u Evropi i izvan nje trpi od dva zla kojima nema lijeka: s jedne strane, tu je bijeg plemenitih metala prema van, s druge, ti metali su imobilizirani štednjom i opreznom tezaurizacijom; rezultat je da motor neprestano gubi dio goriva koje ga pokreće. Prije svega, plemeniti metali ne prestaju izlaziti iz opticaja Zapada, najviše u smjeru Indije i Kine, već od dalekih vremena Rimskog Carstva. Zlatom ili srebrom treba plaćati svilu, papar, začine, droge, bisere Dalekog istoka, i to je jedini način da ih se prisili da dođu na Zapad. Na taj način će ravnoteža Evrope u odnosu na Kinu ostati deficitarna, u tom vrlo bitnom smjeru, sve do otprilike 1820.77 Tu se radi o stalnom, monetarnom bijegu, o jednoj strukturi', sami plemeniti metali jure prema Dalekom is toku preko Levanta, Rta, pa čak i Pacifika; u XVI. stoljeću u obliku španjolskih osmaka, reales de a oeho; u XVII. i XVIII. stoljeću u obliku pesos duros (onih jakih pijastri, uostalom identičnih — drugi znak permanencije — realima de a oeho; jedino se ime promijenilo). Malo je važno da se njihov odlazak organizira iz zaljeva Cldiza, tako velikog da je pogodan za prljave igre, počev od Bayonnea i aktivnog krijumčarenja preko Pireneja ili od Am sterdama i Londona gdje se svjetski novac sastaje! Američkom bijelom metalu će se čak dogoditi da bude transportiran s obala Perua u Aziju francuskim brodovima. Druga odlijevanja vrše se u korist istočne Evrope, počevši od Baltika. Uistinu, Zapad malo pomalo potiče monetarni optjecaj tih zaostalih zemalja, dobavljača žita, drva, raži, ribe, kože, krzna, i osrednjih kupaca u razmjeni. To se najavljuje u XVI. stoljeću s prometom Narve, prozora otvorene Moskovske Rusije (1558), zatim zatvorene na Baltiku (1581); ili s trgovinom koju su Englezi započeli 1553. na Bijelom moru, u Arhangelsku; to je smjer petrogradske trgovine i u XVIII. stoljeću. Ovo ubrizgavanje in503


ozemne monete potrebno je da bi se za uzvrat organizirao očeki vani izvoz sirovina. Holanđani, koji ih tvrdoglavo žele platiti tekstil nim proizvodima, suknima, sledevima, na kraju će u Rusiji izgubiti prvo mjesto.78 Druga teškoća: toliko tražena metalna moneta morat će juriti sve većom brzinom. A ona često stagnira i u samoj Evropi, zbog štednje u raznim oblicima, protiv koje će se pobuniti Francois Quesnay79 i svi fiziokrati (i mnogo kasnije lord Keynes!), zbog nelogične, nastrane štednje kakva je tezaurizacija, uvijek otvoreni ponor, koji se može usporediti s Indijom, »pohlepnom za sreb rom«. Srednjovjekovna Evropa strasno je voljela plemenite metale i zlatan nakit; zatim se, oko XIII. stoljeća, i kasnije, oko sredine XIV. stoljeća, javila nova, »kapitalistička« strast za novcem. Ali stara strast za dragocjenim predmetima time se nije stišala. Španjolski grandi u vrijeme Filipa II ostavljaju svojim nasljednicima sanduke zlatnog novca, bezbrojne izrađevine od zlata: čak je i vojvoda od Albe, koji je umro 1582. i nije bio na glasu kao bogat čovjek, ostavio nasljednicima 600 tuceta tanjura, 800 zdjela od srebra.80 Dva stoljeća kasnije, u Napulju 1751, Galiani procjenjuje zgrnute re zerve kraljevstva četiri puta većim od monetarne rezerve koja je u opticaju. »Raskoš je načinila običnim«, objašnjava on, »sve sre brne predmete, satove, burmutice, drške mačeva i štapova, pribor za jelo, šalice, tanjure, tako da je to nevjerojatno. Napolitanci, običajima gotovo u svemu slični starim Španjolcima, nalaze go lemo zadovoljstvo u čuvanju starih srebrnih predmeta u san ducima koje nazivaju scrittori i scarabattoli«.61 Sebastien Mercier je jednako reagirao na »ništavno i dokono« bogatstvo Pariza »u pokućstvu zlatnom i srebrnom, u nakitu, srebrnom posudu«.82 O tom predmetu nema sigurnih podataka. W. Lexis je na početku XVI. stoljeća, u jednom starom djelu, dopustio omjer od 3 prema 4 između zgrnutih plemenitih metala i metalne monete u opticaju.83 Omjer mora da se u XVIII. stoljeću promijenio, možda ne u omjeru 4 prema 1, kako tvrdi Galiani, nastojeći dokazati da pitanje plemenitih metala ne ovisi samo o njihovoj monetarnoj upotrebi. Istina je da je ukupna masa metala, od XVI. do XVIII. stoljeća, izvanredno porasla, od 1: 15, što je približni omjer koji iznosi W. Lexis,84 a poznati primjeri ga ne demantiraju: 1670. monetarni opticaj u Francuskoj iznosi 120 milijuna franaka; sto ljeće kasnije, uoči Revolucije, 2 milijarde. U Napulju 1570. mone tarna rezerva iznosi 700.000 dukata, a 1751. iznosi 18 milijuna. 504

Novac

Napulj i Italija u XVII. i XVIII. stoljeću obiluju ncupotrcbljenim srebrnim novcem. U Genovi oko 1680. bankari su, nemajući nikakve bolje mogućnosti, nudili novac strancima za 2 i 3%; mnogi vjerski redovi odmah su iskoristili taj čudesni izvor da bi se oslobodili starih dugovanja sa 5, 6 i 7%.85 Umiješale su se i vlade: blago Siksta V, nagomilano u palači Sant ’Angelo, Sullyjcvo blago u Arsenalu, blago Kralja Narednika (Nadimak pruskog kralja Fricdricha Wilhclma I 1713-1740. — nap. red.), koje nije znao iskoristiti jednako kao ni svoju vojsku, uvijek spremnu da udari (Schlagfcrtig), a nikad ne udara. Svi ovi primjeri su poznati i često navođeni. Ima i drugih, kao one oprez ne banke, uvijek ponovo stvarane krajem XVI. i na početku XVII. stoljeća, uključujući i uglednu Amstcrdamsku banku. »Sve srebro se nalazi doista i to u gotovu novcu u banci«, kaže s tim u vezi jedan pažljivi promatrač 1761. (...) »ovo nije mjesto za razmatranje nije li ovdje zatvoreno srebro jednako nekorisno za opticaj kao i da se vratilo u rudnike. Uvjeren sam da bi se moglo staviti u opticaj u korist trgovine a da se time ne poremeti kredit, niti pogazi dobra vjera...«86 Sve te banke zaslužuju ovaj prigovor osim Engleske banke, osnovane 1694, i, kako će se vidjeti, na svoj način revo lucionarne.'

Računske novčane jedinice Izmiješani život moneta sam je nametnuo računske novčane jedi nice, zvane »imaginarnima«. Potrebne su im zajedničke mjere, ništa logičnije. Računske novčane jedinice su jednake mjerne jedinice, kao sat, minuta i sekunda naših ura. Kadkažemo: jednog dana 1966, napoleondor vrijedi na pariš koj burzi 44,70 F, mi ne iskazujemo teško shvatljivu istinu, ali: 1) prosječni Francuz se obično ne brine o tom tečaju i ne susreće se svakogdana sa starimzlatnicima; 2) franak, stvarna novčana jedini ca, nalazi se doista u njegovu džepu, u obliku papirnatog novca. Ako neki pariški građanin kaže da je jednog mjeseca 1602. zlatnik vrijedio 66 soua, ili ako hoćete, 3 franka i 6 soua, to znači da taj građanin sreće mnogo češće zlatni i srebrni novac u svakodnev nom životu od današnjeg Francuza. On je za njega moneta u opticaju. Naprotiv, nikad ne sreće franak, sou, koji je njegov dvadeseti dio, niti dinar, dvanaesti dio soua. To su imaginarne monete koje pomažu u računanju, u određivanju odnosne vrijed505

Nekoliko zlatnika: .9 lijeva na desno:firentinski forint oko 1300, zlatni forint LujaAnžuskogiz XIV. stoljeća, đenoveškizlatnik izXIII. stoljeća. (Otisci Fototcke A. Colina i Magyar Nemzeti Muzeama)

nosti moneta, u označavanju cijena i plaća, u vođenju trgovačkog knjigovodstva, na primjer, koje se zatim može izraziti u bilo kojoj stvarnoj moneti, lokalnoj ili stranoj, kad od računovodstva treba prijeći na efektivno plaćanje. Dug od 100 franaka moći će se isplatiti s toliko zlatnika, toliko srebrnjaka i po potrebi, u bak renom sitnišu. Nijedan suvremenik Luja XIV. ili Turgota nije nikad u dlanu svoje ruke bacakao franak ili sou kovan u Toursu (posljednji novci iskovani su u Toursu 1649) Da bi se našli novci koji odgovaraju računskim novčanim jedinicama, trebalo bi zaći vrlo daleko un atrag. I zaista, nema računske novčane jedinice koja nekad nije bila stvarna moneta. Tako su i franak iz Toursa, pariški franak, funta sterlinga, funta talijanskih gradova ili venecijanski dukat, postali računskom novčanom jedinicom 1517; ili španjolski dukat, koji je, suprotno od onog što se o tom predmetu moglo pisati, prestao biti stvarna moneta 1540; ili »velika« računska novčana jedinica Flandrije koja je stari srebrnjak iskovan u doba Luja Svetog 1266. Da se maknemo iz domovine, pogledajmo trgovačku bilješku iz 506

Novac

XVIII. stoljeća, u vezi s Indijom, u kojoj susrećemo isti problem: »Rupija u opticaju u čitavoj Indiji vrijedi 30 soua« (kako to piše Francuz, radi sc o 30 soua iz Toursa) i dodaje: »To je imaginarna moneta kao francuski franci, engleska funta ili veliki flandrijski i holandski franak; ova idealna moneta služi za plaćanje kupljene robe i treba reći da li sc radi o rupiji iz ove ili neke druge zemlje...«87 Objašnjenje će biti potpuno ako sc doda da stvarnom novcu ne prestaje rasti vrijednost jer vlade neprestano pojačavaju stvar nu monetu, devalvirajući dakle računsku novčanu jedinicu. Ako je čitalac pratio ovo izlaganje, lakše ćc shvatiti metamorfoze franka iz Toursa. Da se prijevarnost računske novčane jedinice može izbjeći, dokazuje jedan francuski primjer. Jedan od naših najozloglašcnijih kraljeva, Henrik III, odlučio je 1577, pod pritiskom lyonskih trgovaca, revalorizirati franak iz Toursa. Ništa jednostavnije od povezivanja računske novčane jedinice sa zlatom. U tome je ta slaba vlada uspjela kad je odlučila da će se odsad knjigovodstvo voditi u talirima a ne više u francima, a talir, stvaran zlatni novac, »kovan i propisane težine«, vrijedio je 3 franka ili 60 soua. Rezultat bi bio isti kad bi francuska vlada sutra odlučila da naša novčanica od 50 franaka odsad vrijedi jedan lujdor ili da će se sva knjigo vodstva voditi u lujdorima. (Ali da li bi uspjela?) Operacija iz 1577. imala je uspjeha sve do mračnih godina koje su uslijedile iza ubojstva Hcnrika III (1589). Nakon toga se sve poremetilo, kako otkrivaju vanjske razmjene. Pravi talir se odvaja od imaginarnog talira koji i dalje vrijedi 60 soua, dok se prvi procjenjuje na 63,65 pa i više od 70 soua. Povratak na franak iz Toursa 1602, značio je priznanje inflacije; računska novčana jedinica ponovo sc odvojila od zlata.86 Tako će biti do 1726. Vlada Luja XV ne samo da je dokrajčila dugi niz monetarnih promjena, već je povezala franak iz Toursa sa zlatom i, osim blažih modifikacija, sistem se više nije mijenjao. Posljednja promjena: pod izlikom bijega žutog metala, objava od 30. listopada 1785. određuje odnos zlato/srebro, do tada u om jeru 1:14,5, povećavši ga na 1:15,5. Tako se Francuska nije previše oslobodila svoje sklonosti prema bijelom metalu, jer je u Španjolskoj kao i u Engleskoj, ratio bio 1 : 16. Ovdje se ne radi o sitnicama. Kako je zlato više stajalo u Francuskoj nego u Engleskoj, unosno je bilo unijeti ga na otok (s francuskog tržišta) da bi se kovalo u engleskim kovačnicama. U 507

Fernand, B r a u d e l/Strukture svakida5njice

obrnutom smislu, bijeli metal je napuštao Englesku iz istog raz loga: od 1710. do 1717, kažu, za golemi iznos od 18 milijuna funti sterlinga.89 Od 1714. do 1773. engleske kovačnice monete iskovat će, po vrijednosti, šezdeset puta više zlatnika od srebrnog novca.90 Evropa XVIII. stoljeća mogla je napokon sebi dopustiti raskoš tih stabilizacija. Dotad su sve računske novčane jedinice, one visoke kao i one niske apsolutne vrijednosti, doživljavale stalne devalvacije, neke, poput franka iz Toursa ili poljskoggrosza, brže od drugih. Te devalvacije nisu nikako bile slučajne: u zemljama koje su prije svega izvoznice sirovina, kao što je Poljska, pa čak i Francuska, postojao je neke vrste dumping izvoza. U svakom slučaju, devalvacija računskih novčanih jedinica redovito je stimulirala rast cijena. Jedan ekonomist (Luigi Einaudi) je izračunao da za vrijeme rasta cijena u Francuskoj od 1471. do 1598. (627,6%), devalvacija franka iz Toursa nije bila manja od 209,6% 91 Sve do XVIII. stoljeća računske novčane jedinice su neprestano devalviralc. Već je Etienne Pasquier, u svom posmrt nom djelu, izdanom šest godina nakon njegove smrti 1621, govo rio da mu se nikako ne sviđa poslovica: »Ozloglašen kao stari novac, kaže se za čovjeka na zlu glasu... jer kako idu naši poslovi u Francuskoj, stari novac je bolji od novog, koji već stotinu godina sve manje vrijedi...«.92

Metalne zalihe i brzina monetarnog opticaja Francuska uoči Revolucije posjeduje možda monetarnu rezervu od 2 milijarde franaka iz Toursa, ili, za dvadeset milijuna stanov nika, 100 franaka po osobi. U Napulju, natežući brojke, 18 milijuna dukata i 3 milijuna stanovnika 1751; svaka osoba imala bi na raspolaganju 6 dukata. U Evropi je možda 1500, prije dolaska metala iz Amerike, bilo 2.000 tona zlata i 20.000 tona srebra, što su brojke izvedene iz jednog izuzetno spornog računanja;93 pro cijenjene u srebru, otprilike 40.000 tona za 60 milijuna stanovnika, ili malo više od 600 grama po osobi, što je smiješan iznos. Od 1500. do 1650, prema službenim izvještajima, indijske flote iskrcale su u Sevilli 180 tona zlata i 16.000 tona srebra. To je golema količina, a istodobno i skromna. 508

N ovac

Ali veličine su relativne. Radi se o oživljavanju opticaja slabog prometa, usprkos onome što misle suvremenici. A naročito mo nete prelaze iz ruke u ruku, »padaju«, kako kaže jedan portugalski ekonomist (1761),94 umnožene su vlastitom brzinom [to je ona brzina opticaja koju naslućuje Davanzati (1526-1606), objašnja vaju je William Petty i Cantillon koji je prvi upotrijebio taj izraz] 95 Kod svakog odskoka podmiren jc novi račun, jer moneta dovršava razmjene »kao klin koji zatvara spoj«, rekao je jedan moderni ekonomist. Nikad se ne podmiruje svaka cijena prodaje ili svaka cijena kupovine, već njihova obična razlika. U Napulju je 1751. u optjecaju milijun i pol dukata u bakrenoj moneti, 6 milijuna u srebru, 10 u zlatnicima (od kojih 3 milijuna u bankama), ili gotovo 18 milijuna dukata. Masa kupovina i proda ja za jednu godinu može se procijeniti na 288 milijuna dukata. Ako se uzme u obzir samopotrošnja, plaće u naravi, prodaje raz mjenom, ako se misli, objašnjava Galiani, »da seljaci koji predstav ljaju tri četvrtine našeg naroda, ne podmiruju desetinu svojih potrošnja u gotovu novcu«, brojka se može smanjiti za 50%. Otud sljedeći problem: kako namiriti 144 milijuna koje treba platiti monetarnom rezervom od 18 milijuna? Odgovor: da svaki komad novca osam puta promijeni vlasnika.96 Brzina opticaja jc dakle kvocijent mase plaćanja i mase moneta u opticaju. Treba li vje rovati da će, s porastom mase plaćanja, moneta brže »padati«? Postavljanju problema pomaže zakon Irvinga Fishera. Ako se masa razmijenjenih dobara nazove Q, a P njihova prosječna cijena, M masa novca, V brzina opticaja, jednadžba novajlije-ekonomista glasi ukratko: MV=PQ. Ako masa plaćanja raste a monetarna rezerva ostaje ista, da bi se sve podmirilo u ekonomiji o kojoj jc riječ, mora rasti brzina opticaja (u Napulju ili drugdje). Tako nam se čini da se za vrijeme ekonomskog rasta praćenog »revolucijom cijena« u XVI. stoljeću, brzina opticaja povećavala u istom ritmu kao i drugi elementi jednadžbe Irvinga Fishera. Ako su se, lato sensu, proizvodnja, monetarna masa, i cijene upeterostručile, upeterostručila se, bez sumnje, i brzina opticaja. Radi se očigledno o načinima koji odbacuju varijacije kratke konjukture (kao što je na primjer, ozbiljni zastoj poslovanja od 1580-1584) ili lokalne varijacije. U izvjesnim trenucima, naprotiv, opticaj može dostići neobič ne, izuzetne brzine; u Parizu jedan talir, kaže jedan suvremenik Galianija, može promijeniti vlasnika 50 puta za 24 sata: »... u čitavom svijetu nema pola novaca koji se potroši u Parizu samo u 509


jednoj godini, ako se računa stanje potrošnje koja se vrši i plaća u novcu, već od prvog siječnja sve do posljednjeg dana prosinca, u svim državnim službama, od kraljevskog dvora do prosjaka koji troše za jedan sou kruha na dan...«97 Ovaj opticaj novca muči ekonomiste, oni u njem vide izvor. »Proteja« svih bogatstva, objašnjenje apsurdnih paradoksa. »Za vrijeme opsade Tournaya 1745.«, objašnjava jedan od njih, »i nešto ranije, kako su bile prekinute komunikacije, nastala je zabu na jer se zbog nedostatka novca nije mogla isplatiti plaća gar nizonu. Dosjetili su se da od kantina pozajme 7.000florena. To je bilo sve što su našli. Nakon tjedan dana 7.000 florena je vraćeno kantinama, zatim je isti iznos posuđen još jedanput. To se ponav ljalo nekoliko tjedana, tako da je istih 7.000 florena zapravo bilo 49.000...«98 Moglo bi se navesti niz drugih primjera, kao »opsadni novac« iz Mainza, od svibnja do srpnja 1793."

Izvantržišne ekonomije Ali vratimo se Napuljskom Kraljevstvu iz 1751. Monetarna rezerva u opticaju sredila bi polovicu transakcija; to je mnogo, ali ostatak je golem. Moneti izmiču seljaci, plaće u naravi (salo, sol, usoljeno meso, vino, ulje); sudjeluju tek djelomično plaće radnika tekstilne industrije, tvornice sapuna, pecare alkohola u Napulju i drugdje. Radnici ovih industrija zaista sudjeluju u razdiobama novca, ali on se odmah troši, koliko je potrebno da iz ruku prijeđe u usta, della mano alia boca... Jedna od zasluga manufaktura, govorio je već 1686. njemački ekonomist von Schrottcr, u činjenici je »što omo gućuju veći opticaj novca iz ruke u ruku, jer na taj način hrane više ljudi...«100Iako slabo nagrađivani, i prijevozi se naplaćuju u gotovu novcu. Sve to, u Napulju kao i drugdje, ne priječi da jedna ekonomija trampe i opskrbe bude na istoj razini s poduzetnošću tržišne ekonomije. Ključna riječ je često baratto ili barattare ili dare a baratto. Baratto je trampa, u pravilu u samom srcu trgovine Levanta, umijeće koje se još prije XV. stoljeća sastojalo od razmjenjivanja sukna ili venecijanskih proizvoda od stakla za začine, papar ili šiške, dakle ne za gotovinsko plaćanje. U Napulju su se obično, u XVIII. stoljeću, robe razmjenjivale jedna za drugu, povjeravajući se cijenama koje će kasnije odrediti vlasti (takozvane cijene alia voce)\ svaka pošiljka robe procijenila bi se u moneti, zatim bi se 510

Novac

zamijenila prema odnosu ovih vrijednosti. Kakav rudnik problema za učenike koji su muku mučili knjigom Aritmmeticapratica, P. AJcssandra dclla Purificazionc, izdanom u Rimu 1711! Barattare znači primijeniti pravilo trojno — regola di tre — ali na jedan od slijedećih slučajeva: obična trampa, vosak za papar, na primjer; trampa pola u novcu pola u naravi; trampa na rok, »kad se odredi datum plaćanja«... Činjenica što tu operaciju susrećem o u mate matičkom udžbeniku govori da su i trgovci vršili trampu, a ona, to znamo, kao i sve mjenice, »omogućuje prikrivanje visine kamata«.

Zajmodavac uzjamstvo. Ma kakva bila moneta, u svim zemljama svijeta zajmodavac uzjamstvoje u srcu svakodnevnog života. Robanov časoslov, mjesec ožujak. (Otisak B. N.) 511


Sve ovo otkriva nedovoljnosti monetarnog života, Čak i u onom aktivnom XVIII. stoljeću, na koje mi pomalo gledamo, dolazeći iz ranijih vremena, kao na raj. Ali veze novca i tržišta ne sadržavaju u sebi čitav život ljudi, siromasi ostaju izvan njihovih lanaca. Za razdoblje oko 1713- može se reći da »varijacije monete nimalo ne zanimaju najveći dio seljaka (iz Bourgogne) koji ne posjeduju gotova novca«.101 To je seljačka istina svagdje i gotovo uvijek. Drugi sektori naprotiv, vrlo napredni, već su se uhvatili u koštac sa složenostima kredita. Ali radi se o ograničenim sek torima.

512

PAPIRNI NOVAC I KREDITNI INSTRUMENTI

Osim metalnih moneta u opticaju su papirni novac (novčanice) i vrijednosni papiri (pisane kompenzacije, bankovne doznake, ono što Nijemac lijepo naziva Buchgeld, knjigovodstveni novac; za povjesničare ekonomije, inflacija Buchgelda postoji već od XVI. stoljeća). Oštra granica dijeli monetu (u svim njenim oblicima) od kredita (uzetog sa svim njegovim instrumentima). Kredit je raz mjena dvaju davanja odgođena u vremenu: ja činim uslugu tebi, ti ćeš mi je vratiti. Gospodar koji daje seljaku unaprijed sjemeno žito pod uv jetom da bude isplaćen nakon žetve, otvara kredit; isto tako krčmar koji ne zahtijeva od klijenta odmah naplatu konzumacije i upisuje za njegov račun crticu kredom na zidu (novac zvan a la eraie) ili pekar koji daje kruh a plaćanje koje ima uslijediti označava reza njem dvostrukog komada drva (jedan dio ostaje onom koji daje, drugi onom koji uzima). Trgovci koji od seljaka kupuju još nepožeto žito ili vunu od uzgajivača prije striženja ovaca, u Scgoviji i drugdje, postupaju na isti način. To je također i načelo »mjenica«:102 prodavalac jedne mjenice na bilo kojem mjestu, na primjer na sajmu u Medini del Campo u XVI. stoljeću, prima odmah novac a davalac će se naplatiti na nekom drugom mjestu, tri mjeseca kasnije, prema trenutnom tečaju razmjene. Na njemu je da osigura svoju korist, da izračuna rizik. Za većinu suvremenika, ako je moneta »čarobnjaštvo koje rijetki razumiju«,103 ove monete koje to nisu i ove novčane igre, povezane s običnim zapisivanjem, s njim se stapajući, ne samo da djeluju zamršeno, već su i đavolske, i povod uvijek novom čuđe nju. Talijanski trgovac koji se 1555. nastanjuje u Lyonu, sa stolom i pisaćim priborom, i postaje bogat, slika je i prilika savršene sablazni, čak i u očima onih koji dosta dobro razumiju rukovanje novcem i igru razmjena. Još 1752, čovjek intelektualne snage poput Davida Humea (1711-1776), filozofa, povjesničara i ekono mista, odlučan je protivnik »novostvorenih papira«, »akcija, nov 513


čanica i državnih obveznica«, tc protivnik državnog duga. On predlaže ni manje ni više nego ukidanje 12 milijuna novčanica za koje pretpostavlja da su u opticaju u Engleskoj osim 18 milijuna funti u kovanu novcu, što je, po njemu, siguran način da se u kraljevstvo privuče nova masa plemenitih metala.104 Koje li nesre će za našu radoznalost (ali sigurno ne za Englesku) što nije bio isproban Lawov protusistem! Sa svoje strane, Sćbastien Mercier je žalio što se Pariz »ne ugleda na Londonsku banku«. On opisuje zastarjeli prizor plaćanja u gotovu u Parizu: »Desetog, dvadesetog, tridesetog u mjesecu, već od deset sati ujutro, susreću se nosači s bisagama punim novca; savijajući se pod teretom, oni jure kao da neprijateljska vojska namjerava iznenaditi grad, Što dokazuje da kod nas nikako nije stvoren sretan politički znak (shvatite to kao novčanicu) koji bi zamijenio ove metale koji bi umjesto da putuju od blagajne do blagajne, trebali biti nepomični znakovi. Jadan je onaj koji toga dana mora isplatiti mjenicu, a nema sredstava!« Ovaj prizor bio je utoliko impresivniji što se usredotočio samo na ulicu Vivienne »gdje ima više novca, primjećuje naš autor, (...) nego u čitavom gradu; to je džep prijestolnice«.105

To su stare navade »Prekoračenja« monete, u strogom smislu, stare su, Čak vrlo stare stvari, izumi izgubljeni u tami vremena. Tehnike koje je u najbo ljem slučaju trebalo ponovo otkriti. I, jednom riječju, »prirodnije« no što se čini, zbog same njihove starosti. Zaista, otkad su ljudi naučili pisati i otkad su morali rukovati novcem, kovanim i propisane težine, mijenjali su ga pismima, mjenicama, obećanjima, nalozima. Dvadeset stoljeća prije kršćan ske ere, u Babilonu, mjesni trgovci i bankari međusobno su se služili novčanicama, čekovima kojih suvremenost nije potrebno pretjerivati da bi se divilo njihovoj ingenioznosti. Jednaka vještina postojala je u Grčkoj ili helenističkom Egiptu gdje je Aleksandrija postala »najposjećenijc središte međunarodnog tranzita«. Rim je poznavao tekući račun, pasivu i aktivu knjigovodstvenih knjiga, argentarii. Najzad, sve instrumente kredita —mjenice, mjenice za donositelja, kredima pisma, bankovne novčanice, čekove — poz514

Novac

y m

>{tvrei ^Tournkttđ .

CLJ^Qanyue rU S ? O bow yeoir.

"

‘V u p tn w It. J ^T e n e lk m ..

$/w y u u w C en triW p rU ST ‘JD urcvetC.

Lawovanovčanica. Pariz, DibliotbequcNationale. (Otisak Giraudon) navali su islamski trgovci, muslimani ili nc, što nam otkrivaju, od X. stoljeća naše ere, dokumenti zvani geniza, nađeni uglavnom u sinagogi starog Kaira.106 I Kina jc upotrebljavala novčanice od EX. stoljeća naše ere. Ovi davni preteče morali bi nas sačuvati od izvjesnog, pomalo naivnog čuđenja. Kažimo dakle, da se, kad Zapad ponovo nalazi ove stare instrumente, tu ne radi o otkriću, kao što je otkriće Amerike. Zapravo, gotovo logično, kao da je to u duhu njene prirode, njenog kretanja, svaka ekonomija koja se nađe stiješnjena u metalnom opticaju, sama po sebi utječe dosta brzo na kreditne instrumente: oni izbijaju iz njenih obaveza i, ne manje, iz njenih nesavršenosti . 107 Dakle, u XIII. stoljeću Zapad je otkrio mjenicu, sredstvo plaćanja na velike udaljenosti, koje je prešlo Mediteran u svoj njegovoj dužini, s uspjehom križarskih ratova. Ranije nego što se obično misli, ova mjenica će biti indosirana; korisnik je potpisuje i ustupa. Očigledno, u vrijeme prvog poznatog indosamenta iz 1410, ovaj oblik opticaja nije ono što će kasnije postati. Postignut je novi napredak: mjenica se neće više ograničavati na obično 515


putovanje iz jednog mjesta u drugo, kao u prvo vrijeme njezina primjenjivanja. Poslovni ljudi će je slati s mjesta na ipjesto, sa sajma na sajam, što se u Francuskoj zove zamjena i uzvratna zamjena, a u Italiji ricorsa. Ti postupci, koji znače jedno produže nje kredita, postat će općom pojavom s teškoćama u XVII. stoljeću. Čitava jedna »konjica« tada juri, uz odobravanje poslovnih ljudi; čak je postalo uobičajeno varati, te su otvorena vrata mnogim zloupotrebama. Zapravo, zloupotreba je bilo i prije XVII. stoljeća: poznajemo slučaj povlačenja mjenica izdanih u korist Fuggera iz 1590, a i na lyonskoj burzi 1592; još brojnije u Genovi, gradu prinova, od XV. stoljeća dalje. Ne spominjimo više da se novčanica pojavila 1661. na blagaj ni Stockholmske banke, što je uostalom brzo prekinuto (1668) ili, Što je stvarnije, na blagajnama Engleske banke 1694. Ima nov čanica i novčanica. Prije svega, u Engleskoj su se od 1667. umnožili vladini orders, prototipi novčanica, i dok je ranije, sredinom stoljeća, bila uobičajena upotreba goldsmiths' notes, kasnije naz vanih banker's notes, jer su londonski zlatari primali srebro na čuvanje za novčanice. Godine 1666. samo jedan od tih zlatara imao je u opticaju 1,200.000 funti sterlinga u novčanicama. Sam Crom well je zatražio kredit od njih. Gotovo spontano, novčanica je rođena iz komercijalne upotrebe. Pitanje života ili smrti: kada je 1640. kralj Karlo I prisvojio šipke koje su trgovci deponirali u londonskom Towcru, oni su za svoju imovinu našli pribježište u oblikugoldsmithsa, pridonijevši njihovu uspjehu sve do stvaranja Engleske banke. Ali Engleska na tom području nije imala monopol rane raz vijenosti. Već 1586. Casa diSan Giorgio imala je svoje biglietti, koji će od 1606. biti plativi u zlatnoj i srebrnoj moneti, ovisno o prirodi pologa koji ih je garantirao; u Veneciji su od XV. stoljeća banke di scritta (pisanih dokumenata) imale svoje novčanice koje su se mogle mijenjati i naplaćivati. Ali novina Engleske banke je u tome da je depozitarnim i žiro-funkcijama banaka dodala i funkciju prave, svjesno organi zirane emisione banke koja je u stanju ponuditi veliki kredit u novčanicama kojeg iznos uvelike prelazi stvarne pologe. To učiniv ši, kaže Law, ona je učinila najveće dobro za trgovinu i državu jer je »povećala količinu monete«.108 Što se tiče vrijednosnih papira, na njih ćemo se vratiti; oni se pojavljuju u samim počecima bankarskog zanata: jedan račun 516

Novac

kompenzira drugi, po volji klijenta, a postoji čak i ono što bismo mi nazvali račun bez garancije, ako bi se, naravno, dobio pristanak bankara. Ta moneta je dakle prisutna od početka ove knjige.

Monete i krediti Naravno, novčanice i papiri nisu uvijek imali široku publiku. Treba zapamtiti misao D. Humea. U Francuskoj, čak i nakon kasnog osnivanja Francuske banke (1801), njene novčanice zani maju tek nekoliko pariških trgovaca i bankara, gotovo nikog u provinciji. Dez sumnje zbog bolne i trajne uspomene na bankrotstvo Lawa. Međutim, papiri i krediti, u ovom ili onom obliku, neprestano se pridružuju monetarnom opticaju, da bi se s njim izmiješali. Jedna indosirana mjenica (tj. koju vlasnik prepušta zahvaljujući napomeni i potpisu ne na poleđini papira na kojem je sastavljena, već na licu, suprotno od onog što činimo s našim čekovima) prema tome je, u opticaju kao prava moneta. Čak i vrijednosni papiri javnog duga prodaju se, gdje god ih susrećemo, u Veneciji, Firenci, Genovi, Napulju, Amsterdamu, Londonu. Tako je i u Francuskoj s državnim obveznicama pariške Vijećnice, stvorenim 1522, kojih su promjene bile brojne. Glavni zapovjednik vojske, de Montmorency, je 1. studenog 1555. kupio zemlju (posjed Marigny), plativši je obveznicama Vijećnice.109 Mnogo puta su Filip II i njegovi nasljednici isplaćivali poslovne ljude en juros, državnim obveznicama u nominalnoj vrijednosti. Tako isplaćeni, poslovni ljudi bi, sa svoje strane, podmirivali dugove u odnosu na treća lica, u toj istoj »moneti«, namećući drugima rizike i neugodnosti svog zanata. Ono što se njih ticalo bilo je da pretvore kratkoročne dugove (njihove zaj move kralju, asientos) u stalne ili doživotne, osigurane dugove. Ali sudjelovanja u samim asientosima prepuštaju se drugome, nasljeđuju se, dijele, oni kolaju na tržištu, ma koliko ono bilo diskretno.110U svoje vrijeme, tu su i »akcije« Amsterdamske burze. Tu su i, bez kraja, bezbrojne rente koje novac gradova stvara na licu mjesta; vinogradi ili kuće seljaka u svim zemljama Zapada, beskonačan prizor koji opažamo kod malo boljeg promatranja. 517


Prodaju se čak i cedole, priznanice koje sicilijanski caricatori, skladišta žita, daju vlasnicima koji kod njih spremaju žito, a uz to kruže i lažne cedole, uz sukrivnju skladištara i visokih službe nika.111 Posljednja pojedinost: u Napulju vicekralj izdaje tratte, odobrenja za izvoz žitarica, čak i povrća; izdaje ih previše, i za venecijanske kupce je uobičajena igra da ih kupuju ispod nominal nog tečaja i tako plaćaju svoja carinska prava na rabat...112 Zamis limo također, u tim plesovima i kadrilama, golemu masu drugih papira, s mnogovrsnim imenima i svih vrsta. Svaki put kad pones tane metalne monete, »vatru treba paliti bilo kakvim drvom«, i papiri priskaču u pomoć ili se izmišljaju. U Parizu »vrijedi zabilježiti da je godina 1647, 1648, 1649, novac bio tako rijedak u trgovini da se za plaćanje davala četvrtina iznosa u novcu, a tri četvrtine u mjenicama, s bjanko potpisima koji su služili kao indosament a ne kao nalog. Tako su trgovci, posrednici i bankari između sebe običavali isplaćivati jedni dru ge«.113 Ovaj bi tekst zahtijevao komentare (na primjer što se tiče bjanko potpisa), ali zanimljivost dokumenta nije u tome; gotovog novca nema, pa se pribjegava kreditu: improvizira se. I to uglav nom savjetuje William Petty u neobičnoj knjizi Quantulumcumque concerning money (1682), što bi u slobodnom prijevodu značilo »Najmanje što se može reći o novcu«, gdje piše u obliku pitanja i odgovora: Pitanje 26, What remedy is there if ive have too little money? Odgovor, We must erect a Bank... Treba os novati banku, stroj za proizvodnju kredita, za povećanje efekta postojeće monete. Kako Luj XIV, neprestano ratujući, nije uspio osnovati banku, morao je živjeti od pomoći novčara, »zakupnika poreza i pristaša«, koji mu mjenicama pozajmljuju novac za goleme troškove njego vih vojski izvan granica. Zapravo, ti zajmodavci predujmljuju svoj novac i novac koji su treće osobe kod njih deponirale. Njihovo je da se zatim naplate iz kraljevskih prihoda. Što se tiče kralja, kako je mogao drugačije postupati kad je njegovo kraljevstvo iscrpio svoje plemenite metale? Jer, zapamtimo, uvijek je teška moneta, spora u izvršavanju svojih obaveza, ili odsutna (nezaposlena), ta koju se gura naprijed ili zamjenjuje, prema mogućnostima. U nedostatku gotova novca i za vrijeme njegova zastoja, iz potrebe je improviziran ponovljeni posao, navodeći na razmišljanje, na pretpostavke o samoj njegovoj prirodi. O čemu se radi? Ali naravno, o umjetnoj proizvodnji 518

Novac

monete, jednog ersatza monete, ili ako hoćete, jedne upravljane monete, »kojom se može manevrirati«. Svi ti začetnici banaka i najzad Škot John Law, postupno shvaćaju »ekonomske moguć nosti ovog otkrića po kojem su moneta — i kapital u monetarnom smislu — pogodni za obrađivanje i stvarani po volji«.114 To je senzacionalno otkriće (mnogo bolje od alkemičara) i kakvo iskuše nje! I kakvo objašnjenje za nas! Usprkos svojoj sporosti i, reklo bi se, zabavljajući se tim nedostatkom, teška metalna moneta je stvorila, od začetka ekonomskog života, potrebno zanimanje ban kara. To je čovjek koji popravlja, ili pokušava popraviti pokvareni motor.

Slijediti Schumpetera: sve je novac, sve je kredit Stigli smo do posljednjeg i najtežeg dijela našeg raspravljanja. Postoji Ii doista apsolutna razlika u prirodi između metalnih mone ta, dopunskih moneta i instrumenata kredita? Prirodno je da se razlika medu njima odmah uočava; ne bi li ih stoga bilo bolje zbližiti, čak stopiti u jedno? Ovaj problem koji otvara vrata tolikim kontroverzijama, također je problem modernog kapitalizma koji se razvija na tim područjima, tu nalazi svoja oruđa, čak ih određuje kao »savjest svoje vlastite egzistencije«. Naravno, to je razgovor koji započinjemo nemajući nikakvu namjeru proslijediti ga u pojedinostima. Vratit ćemo se na to kasnije. Dar do 1760. svi su ekonomisti s pažnjom pratili monetarni fenomen uzet u njegovim prvim pojavnostima. Zatim će u čitavom XIX. stoljeću i kasnije, sve do Keynesova prevrata, pokazivati sklonost da monetu smatraju neutralnim elementom ekonomskih razmjena ili bolje velom: razderati veo i promatrati što skriva, bit će jedna od uobičajenih pozicija »stvarne« ekonomske analize, ne više gledati monetu u njenim pojedinačnim igrama, već stvarnosti koje ona podrazumijeva: razmjene dobara, usluga, plime i oseke troškova i prihoda... Prvi čin: usvojimo donekle stari način (»nominalistički«) gledanja, onaj od prije 1760, ostanimo namjerno u merkantilis519


tičkoj optici staroj više stoljeća. Ova optika pridavala bi isključivu pažnju moneti, promatranoj kao bogatstvo samo po ’sebi, kao rijeka koja samom svojom snagom pokreće, dovršava razmjene, čija ih masa ubrzava ili usporujc. Moneta, ili bolje monetarna rezerva je istodobno masa i kretanje. Ako se masa povećava ili se zajedničko kretanje ubrzava, rezultat je gotovo isti: sve će rasti (cijene, sporije plaće; obujam transakcija). U suprotnom slučaju sve će nazadovati. Kada se, u tim uvjetima, zbiva direktna razmjena roba (trampa), kad jedna dodatna moneta omogućuje zaključiva nje dogovora bez pomoći prave monete, kad kredit olakšava transakciju, treba zaključiti da je došlo do povećanja mase u pokretu. Ukratko, kad sva oruđa koje kapitalizam upotrebljava ulaze na ovaj način u monetarnu igru, ona su pseudo-monete, ili čak prave monete. Iz toga proizlazi opće izmirenje, o čemu je Cantillon dao prvu lekciju. Ali, ako se može potvrditi da je sve moneta, također se može, obrnuto, tvrditi da je sve kredit, tj. obećanje, stvarnost na rok. Čak i ovaj lujdor dan mi je kao obećanje, kao ček (zna se da pravi čekovi, izručenje na jedan određeni privatni račun, postaju uobi čajena praksa u Engleskoj tek sredinom XVIII. stoljeća); to je ček na ukupnost opipljivih dobara i usluga koji su mi na raspolaganju i između kojih ću birati na kraju računa, sutra ili kasnije. Tek tada će taj novac, u mom životu, ispuniti svoju ulogu. Kako kaže Schumpeter: »Moneta nije ništa drugo do instrument kredita, jedan vrijednosni papir koji omogućuje pristup jedinim načinima konačnog plaćanja, to jest potrošnim dobrima. Danas (1954) će možda pobijediti ova teorija koja naravno može poprimiti razne oblike i zahtijeva višestruke razrade«.115Jednom riječju, slučaj se može braniti u jednom a zatim u drugom smislu. Bez podvala.

Moneta i kredit su jezik Kao pučinska plovidba ili kao tiskarstvo, moneta i kredit su teh nike, tehnike koje se reproduciraju, nastavljaju svoj život same po sebi. One su jedini i isti jezik kojim čitavo društvo govori na svoj način, koji svaka jedinka mora naučiti. Ona ne mora znati čitati i pisati; pismenost je znak samo visoke kulture. Ali ne znati računati 520

Novac

značilo bi osuditi sc na propast. Svakodnevni život je u obaveznoj Školi broja: rječnik dugovanja i posjeda, trampe, cijena, tržišta, nestalnih moneta, koji obuhvaća i ograničava svako imalo raz vijeno društvo. Ove tehnike u njemu postaju nasljeđa koja sc obavezno prenose putem primjera i iskustva. One određuju život ljudi iz dana u dan, tijekom života, pokoljenja, stoljeća. One su okoliš povijesti ljudi na svjetskoj razini. Tako da, čim jedno društvo postane suviše brojno, čim sc optereti zahtjevnim gradovima, porastom razmjene, jezik postaje složeniji da bi riješio nastale probleme. To ponovo govori da ove osvajačke tehnike igraju prije svega na sebe same, rađaju se iz sebe i mijenjaju sc vlastitim kretanjem. Ako se mjenica, već dugo poz nata u pobjedonosnom islamu iz DC. i X. stoljeća, na Zapadu rada u XII. stoljeću, to je zato što sc tada novac mora prenositi na goleme udaljenosti, preko čitavog Mediterana i od talijanskih gradova do sajmova u Champagni. Ako sc obavezna novčanica, indosament, burze, banke, eskonti, pojavljuju zatim jedni za~drugima, to je zbog toga što sistem sajmova, rijetkih u vremenu i na određene datume, nema ni prilagodljivost ni učestalost potrebnu jednoj ekonomiji koja se sve brže kreće. Ali ovaj ekonomski pritisak mnogo je kasniji u istočnoj Evropi. Oko 1784, u času kad trgovci iz Marscillca pokušavaju pokrenuti svoju trgovinu na Krimu, jedan od njih ustanovljuje de visu: »na Kersonu i Krimu apsolutno nedostaje srebrnog novca, ima samo bakrcnjaka i papi ra bez opticaja, zbog nedostatka sredstava eskonta«. Rusi su tek okupirali Krim i postigli od Turaka otvaranje tjesnaca. Trebat će proći godine prije nego što se žito Ukrajine bude redovito izvozilo preko Crnog mora. Tko bi dotad mislio na organizaciju eskonta u Kersonu? Tehnike novca kao i sve druge tehnike, odgovaraju dakle na zahtijevanje, izričito, uporno i dugo ponavljano. Sto je neka zemlja ekonomski razvijenija, to više ona proširuje ljestvicu svojih mone tarnih oruđa i instrumenata kredita. Zapravo, u međunarodnoj monetarnoj zajednici svako društvo ima svoje mjesto, jedni po vlašteno, drugi se vuku, treći su teško kažnjeni. Novac je zajed ništvo, ali i nepravda svijeta. Ljudi su manje nesvjesni te podjele i posljedica koje ona uzrokuje (jer novac stupa u službu tehnika novca) nego što bi se to moglo povjerovati. Jedan esejist (Van Ouder Meulen) primje ćuje 1778. da bi se, Čitajući autore njegova doba »reklo da ima naroda koji s vremenom moraju postati izvanredno moćni i dru521


gih, sasvim siromašnih«.116 Stoljeće i pol prije toga, 1620, Scipion de Gramont je pisao: »Novac je, reklo je sedam grčkih mudraca, krv i duša ljudi, i onaj koji ga uopće nema, hoda mrtav medu živima«.117

522

Poglavlje 8

GRADOVI

(jTradovi su poput električnih transformatora: povećavaju nape tosti, ubrzavaju promjene, neprestano komešaju život ljudi. Nisu Ii nastali iz najstarije, najrevolucionarnije podjele rada: sela s jedne strane, a takozvane »urbane« djelatnosti s druge? »Suprot nost između grada i sela započinje prijelazom iz barbarstva u civilizaciju, iz plemenskog uređenja u državu, iz pojedinačnih naselja u naciju, i susreće se u cjelokupnoj povijesti civilizacije, pa i u naše vrijeme«. Karl Marx je napisao te retke u doba svoje mladosti.1 Grad je cczura, prijelom, sudbina svijeta. Kad on iskrsne, kao donosilac pisma, otvara vrata onoga što nazivamo poviješću. Kad ponovo uskrsava u Evropi XI. stoljeća, započinje uspon toga malog kontinenta. Kad procvate u Italiji, eto renesanse. Tako je bilo počevši s gradovima, polisima, klasične Grčke, s m edinam a iz muslimanskih osvajanja, tako je sve do naših dana. Svi veliki trenuci rasta očituju se urbanom eksplozijom. Što se tiče pitanja: jesu li gradovi uzrokom, korijenom rasta?, ono je jednako beskorisno kao da se pitamo da li je kapitalizam odgovoran za ekonomski procvat XVIII. stoljeća ili za industrijsku revoluciju. »Recipročnost perspektiva«, draga Georgesu Gurvitehu, ovdje je u punom jeku. Grad stvara ekspanziju toliko koliko ona stvara grad. Ali je sigurno da, čak i onda kad je ne stvara potpuno po svojoj zamisli, on vodi igru u svoju korist. I da se kod grada ta igra otkriva bolje nego na bilo kojoj drugoj promatračnici.

523

V on arul Ura ud cl / Strukture svakidašnjice

Zračna snimka krivca (departman Correze): primjer grada zamr šenih ulica, prema srednjovjekovnom nasljeđu. (Otisak Ministarstva gra devina rst va) 524

GRAD KAO TAKAV Ma gdje bio, grad uvijek u sebi sadrži stanovit broj činjenica i procesa s očiglednim pravilnostima. Nema grada bez obvezatne podjele rada, a nema niti imalo naprednije podjele rada bez posredstva grada. Nema grada bez tržišta, niti regionalnih ili nacio nalnih tržišta bez grada. Cesto govorimo o ulozi grada u razvitku i raznolikosti potrošnje, ali vrlo rijetko o činjenici, premda vrlo važnoj, da se i najsiromašniji građanin obavezno opskrbljuje na tržištu, ukratko, da se grad svodi na tržište. A s jedne i s druge strane tržišne linije — na to ću se vratiti — bitno se dijele društva i ekonomije. Napokon, nema grada koji ne bi imao moć zaštite i ujedno prisile, ma kakav bio oblik te moći, ma kakva bila društvena skupina koja je utjelovljuje. A iako moć postoji i izvan grada, ona u gradu postiže dodatnu dimenziju, područje djelovanja sasvim druge prirode. Napokon, bez gradova nema otvaranja prema svijetu, nema trgovanja s udaljenim krajevima. U tom sam smislu prije deset godina mogao napisati,2 a i danas ostajem pri tome, suočen s elegantnom kritikom Philipa Abramsa,3 da je »grad uvijek grad«, ma gdje bio smješten u vremenu i prostoru. A to nipošto ne znači da svi gradovi nalikuju jedan na drugi. Ali, izuzevši vrlo različite, originalne crte, svi oni obavezno govore istim temeljnim jezikom; on obuhvaća: nepre kinut dijalog sa selom, prvu potrebu svakidašnjeg života: snab dijevanje ljudstvom, tako potrebno kao voda mlinskom kotaču; distanciranost gradova, njihovu želju da se razlikuju od drugih; njihov obavezni položaj u središtu mreže bližih i daljih promet nica; njihovo vezivanje s predgrađima i drugim gradovima. Nikad se naime jedan grad ne pojavljuje bez pratnje drugih gradova. Jedni kao gospodari, drugi kao sluge ili čak robovi, oni se drže i tvore hijerarhiju, u Evropi kao i u Kini, kao posvuda.

Od minimalne do globalne »težine« gradova Grad sa svojom neuobičajenom koncentracijom ljudi, s bliskim, često spojenim kućama, zid do zida, anomalija je napučenosti. Nije 525


on uvijek pun svijeta ili »uzburkano more« ljudi, kako je govorio Ibn Battuta diveći se Kairu, s njegovih 12.000 vodonoša i tisućama goniča deva što hvale svoje usluge.4 Ima gradova koji su jedva naznačeni, te ih neka trgovišta nadmašuju brojem žitelja; na prim jer golema ruska sela, jučerašnja i današnja, ruralni gradovi tali janskog mezzogioma ili andaluzijskog juga, ili one skupine nestalnih zaselaka najavi, tom »otoku sela do današnjih dana«. Ali ta hipertrofirana, čak međusobno spojena sela nisu nužno pred određena da postanu gradovima. Nije naime u pitanju samo broj. Grad kao takav postoji samo usporedo sa životom podređenim svojem, i to je pravilo bez izuzetka koje ne nadoknađuje nijedna povlastica. Nema grada ni gradića koji nema svojih sela, svoj komadić pripojenog seoskog života, koji ne nameće svojoj »okolici« pogodnosti svoje tržnice, upotrebu svojih dućana, svojih utega i mjera, svojih zajmodavaca, svojih pravnika, pa čak i svojih razonoda. Da bi postojao, grad treba da dominira carstvom, pa makar i sićušnim. Varzy, danas u departmanu Nievrc, u početku XVIII. stoljeća broji jedva 2.000 stanovnika. Ali je to pravi pravcati grad, sa svojim građanstvom: pravnici su ovdje tako brojni da se pitamo što su mogli raditi, čak i usred seljačkog nepismenog žiteljstva koje očito mora pribjeći tuđem peru. Ali su ti pravnici ujedno i posjednici; ostali građani su vlasnici kovačnica, kožara, trgovci drvom; ovim posljednjima pogodovalo je »puštanje klada« niz rijeke, katkad su imali udjela u čudovišnoj opskrbi Pariza, a posjedovali su terene za sječu čak u udaljenom Darroisu.5 To je tipičan primjer zapad njačkog gradića kakvih susrećemo na tisuće. Da stvari budu jasne, trebalo bi imati na raspolaganju oči glednu neospornu donju granicu koja bi odredila stupanj grad skog života. U tom pogledu ništa se ne slaže i ne može se slagati. Pogotovu što se takve granice s vremenom mijenjaju. Za francusku statistiku, grad je aglomerat od najmanje 2.000 stanovnika (još i danas) — to je upravo veličina Varzya oko 1700. Za engleske statistike, najmanja brojka je 5.000. Zato kad se tvrdi da gradovi 1801. predstavljaju 25% engleskog stanovništva6, treba imati na umu da bi se, kad bismo za osnovu uzeli zajednice koje imaju više od 2.000 stanovnika, postotak popeo na brojku 40. Za svoj račun, misleći na XVI. stoljeće, Richard Gascon smatra da bi »šest stotina ognjišta (odnosno, ukupno, 2.000 do 2.500 stanovnika) bez sumnje bila dosta dobra donja granica«.7Ja mislim da to, bar za XVI. stoljeće, znači daleko previsok prag (Richarda 526

Gradovi

Gascona se možda previše doima razmjerno obilje gradova koji gravitiraju prema Lyonu). U svakom slučaju, potkraj srednjeg vijeka u cijeloj je Njemačkoj popisano 3.000 lokaliteta koji su bili dobili građansko pravo. Anjihovo pučanstvo iznosi u prosjeku 400 ljudi.8 Znači da je za Francusku i za cijeli Zapad nesumnjivo (izuzeci potvrđuju pravilo) uobičajeni donji prag urbanog života daleko ispod veličine Varzya. Tako Arcis—sur—Aube, u Champagni, sjedište solana i arhiđakonije, koje jc Franjo I godine 1546. ovlas tio da se ogradi utvrdama, u početku XVIII. stoljeća još ima samo 228 ognjišta (odnosno 900 stanovnika); Chaource, koji ima bol nicu i srednju školu, broji 1720. 227 ognjišta, Eroy 265, Vcndeuvre-sur-Barse 316, Pont-sur-Scine 188...9 Historiografija gradova mora proširiti istraživanje do tih do njih granica, jer mali gradići, kako primjećuje Oswald Spengler,10 na kraju »pobjeđuju« svoju okolicu, prožimaju je »gradskom sviješću«, dok njih istodobno proždiru i podjarmljuju aglomera cije napučenije i aktivnije od njih. Ti su gradovi tako uhvaćeni u gradske sustave koji se pravilno okreću oko jednog grada-sunca. Ali bilo bi pogrešno uvažavati samo gradovc-sunca, bilo Veneciju, bilo Firencu, bilo Nurnbcrg, bilo Lyon, ili Amsterdam, ili London, ili Delhi, ili Nanking, ili Osaku... Gradovi svuda tvore hijerarhije, a sam vrh piramide, ma kako bio važan, ne obuhvaća sve. U Kini se gradska hijerarhija potvrđuje česticom koja se dodaje imenu grada (fou, grad prvog, teheou, drugog, hien, trećeg reda), ne računajući, na još nižoj razini, primitivne gradove izgrađene u siromašnim pokrajinama, radi »potrebe da se svladaju poludivlji narodi koji teško podnose jaram vlasti«.11 Ali baš taj donji prag primitivnih gradova okruženih vijencima sela vidimo najnejasnije, u Kini kao i u ostalom dijelu Dalekog istoka. Njemački liječnik koji 1690. prolazi kroz neki gradić na putu za Yedo (Tokio), broji ondje 500 kuća (odnosno 2.000 stanovnika u najmanju ruku), računa jući i predgrađa,12 a ta posljednja pojedinost dokazuje njemu samom da jc to svakako grad. Ali takve su opaske rijetke. Važno bi međutim bilo da možemo procijeniti cjelokupnu masu gradskih sustava, njihovu globalnu težinu, da možemo dakle uvijek sići na njihov donji prag, na prijelaz između gradova i sela. Više od pojedinačnih brojki, nas bi zanimale opće brojke: staviti na jednu pliticu vage sve gradove, a na drugu cjelokupno stanov ništvo, ili carstva, ili nacije, ili ekonomske regije, zatim izračunati odnos između jednog i drugog tereta, dosta je siguran način da se stanovite ekonomske i društvene strukture odrede kao jedinica pri 527


promatranju. Ili bi to bar bio dosta pouzdan način kad bi se takvi postoci lako mogli utvrditi i kad bi zadovoljavali. Oni koje navodi knjiga Josefa Kulischera13 pričinjaju se previsokim, previše op timističnima u usporedbi s današnjim procjenama. A da uopće ne govorimo o Cantillonovoj tvrdnji: »Općenito se pretpostavlja«, piše on, »da polovica stanovnika jedne države živi i udomljuje se u gradovima, a druga polovica na selu«.14 Nedavni proračun Marcela Reinhardta za Francusku Cantillonova doba navodi samo 16% gradskog stanovništva. Osim toga, sve ovisi o razini koju smo uzeli kao osnovicu. Ako su kao gradovi uzete aglomeracije iznad 400 stanovnika, onda je Engleska godine 1500. urbana 10%, a 1700. 25%. Ali ako smo utvrdili granicu od 5.000 stanovnika, bit će 1700. samo 13%; 1750. bit će 16%, 1801. 25%. Jasno je dakle da bi trebalo sve ponovo preračunati prema jednom jedinstvenom kriteriju prije nego što se valjano mogu uspoređivati stupnjevi urbanizacije različitih regija Evrope. Najviše što zasad možemo učiniti jest da pronađemo neke osobito visoke ili osobito niske razine. Najskromnije brojke u smjeru prema dolje u Evropi se od nose na Rusiju (2,5% 1630, 3% 1724, 4% 1796,13% 1897).15Visina od 10% u Njemačkoj 1500. ne bi dakle bila beznačajna u usporedbi s ruskim brojkama. Tako je 1700. i u engleskom dijelu Amerike, gdje Doston ima 7.000 stanovnika, Philadelphia 4.000, Newport 2.600, Charlestown 1.100, New York 3.900. Pa ipak je od 1642. u New Yorku, tada Nieuwe Amsterdamu, holandska opeka »na mo deran način« zamijenila drvo za gradnju kuća, što je očit znak bogaćenja. Tko ne bi prepoznao urbani karakter tih još uvijek osrednjih središta? Godine 1690. ona pokazuju gravitiranje prema gradu koje dopušta stanovništvo od 200.000 i nekoliko osoba, raspršenih na široku prostoru, a to je ukupno 9% toga stanov ništva. Oko 1750. od već gustog stanovništva Japana (26 milijuna stanovnika) bilo bi u gradovima oko 22%16. U smjeru prema gore, vrlo je vjerojatno da je Holandija prekoračila 50% (140.180 građana godine 1515. na cjelokupno stanovništvo od 274.810, tj. 51%; godine 1627. 59%; godine 1795. 65%). Prema tom prebrojavanju iz 1795, ne baš avangardna pok rajina Overijssel dosegla je 45,6%.17 Da bi se protumačila ljestvica tih brojki, valjalo bi doznati u kojem trenutku urbanizacija nekog stanovništva doseže prvu djelotvornu razinu (možda oko 10%?). Ne bismo li onda imali drugi značajan prag, približno oko 50%, 40% ili još manje? Ukrat 528

Gradovi

ko, pragove prema Wagemannu, od kojih bi sve težilo da se promijeni samo od sebe?

Podjela rada koju uvijek treba ponovo započeti U zametku i u tijeku života gradova, u Evropi i drugdje, bitni problem ostaje isti: riječ je o podjeli rada između sela i gradskih središta, koja nikad nije točno definirana i uvijek je treba nanovo zahvaćati. U načelu, na stranu grada pripadaju trgovci, funkcije političke, vjerske i ekonomske vlasti, obrtničke djelatnosti. Ali samo u načelu, jer je njihova dioba neprestano u igri, u ovom ili onom smislu. No nemojmo misliti da se ta vrsta klasne borbe rješava ipso facto u prilog grada koji je jači od dvojice partnera. Nemojmo vjerovati ni to da je selo, kako se obično kaže, vremenski nužno prethodilo gradu. Dakako, često se događa da probitak »od seoske sredine, napretkom proizvodnje, čini grad«,18 ali on nije uvijek sekundarni proizvod. U svojoj zanimljivoj knjizi19 Jane Jacobs tvrdi da se grad pojavljuje, ako ne prije, onda bar istodobno s naseljavanjem sela. Tako su Jeriho i Katal Yiiyuk (Mala Azija) od 6. tisućljeća pr. n. e. napredni gradovi, tvorci sela koja bismo mogli nazvati modernima, zacijelo radi toga što se zemlja tada nudi kao prazan i slobodan prostor, na kojem se gotovo svuda mogu stvoriti sela. Takva se situacija mogla ponovo zateći u Evropi XI. i XII. stoljeća. A jasno je vidimo, bliže nama, u Novom svijetu, gdje Evropa obnavlja svoje gradove, uistinu bačene u prazninu, i gdje stanovnici, ili sami ili s domorocima, stvaraju sela koja ih hrane. U Buenos Airesu, ponovo osnovanom 1580, domoroci su ne prijateljski raspoloženi ili ih nema (što je isto tako teško), tako da su stanovnici prisiljeni — i zbog toga se tuže — zarađivati kruh u znoju lica svoga. Ukratko, moraju stvoriti sela ovisno o potrebama grada. Gotovo jednak proces opisuje Morris Đirkbeck u Ulinoisu, oko 1818, u vezi s »američkim« zaletom prema Zapadu. »Kad je nekoliko novih kolonista«, objašnjava on, »kupilo iz vladinih ruku susjedna zemljišta da ih iskrči, onaj vlasnik koji malo dalje uočava potrebe zemlje i njezin budući napredak, pretpostavljajući da je njegov položaj pogodan za smještaj novog grada, dijeli svoje zemljište (za koje ima koncesiju) na manje parcele, odijeljene 529


široko trasiranim ulicama i prodaje ih prema tome kako mu se pruža prilika. Ovdje se grade nastambe. Najprije stiže kramar (tako zovu trgovca koji prodaje svakovrsne stvari) s nekoliko sanduka robe i otvara dućan. Pokraj njega se podiže gostionica i postaje prebivalište liječnika i pravnika koji vrše službu bilježnika i pos rednika; kramar se ovdje hrani, a svi se putnici tu zaustavljaju. Uskoro stiže kovač i drugi obrtnici, već prema potrebi. Učitelj koji radi kao svećenik za sve kršćanske sekte obavezan je član zajednice koja se rađa. (...) Ondje gdje su se viđali samo ljudi odjeveni u kože, sad se pojavljuju u crkvi u lijepim plavim odijelima, a žene u haljinama od pamučnog plama i sa slamnatim šeširima. (...) Kad je grad jednom započeo, brzo se širi kultura (čitaj agrikultura) i varira u okolici. Namirnica ima u izobilju«.20 Nije li isto tako u Sibiru, tom drugom Novom svijetu: Irkutsk nastaje 1652, prije obližnjih sela koja će ga hraniti. Sve to ide samo po sebi. Sela i gradovi pokoravaju se »recipročnosti perspektiva«: ja stvaram tebe, ti stvaraš mene; ja gospo darim tebi, ti gospodariš meni; ja iskorištavam tebe, ti iskorištavaš mene, i tako dalje, prema vječnim pravilima koegzistencije. Nisu li sela u blizini gradova, čak i u Kini, valorizirana po tom sus jedstvu? Godine 1645, kada Berlin ponovo počinje živjeti, njegov Gebeime Rat kaže: »Osnovni razlog vrlo niske cijene žita danas baš je u tome što su gotovo svi gradovi, osim nekoliko izuzetaka, opustošeni i uopće ne trebaju žito iz okolice, nego pokrivaju potrebe nekolicine svojih stanovnika na vlastitom zemljištu«. Zar to gradsko zemljište nije selo što ga je grad ponovo stvorio pos ljednjih godina tridesetgodišnjeg rata?21 Pa dobro, pješčani sat se može i okrenuti: gradovi urbani ziraju sela, ali ona poseljačuju gradove. »Od kraja XVI. stoljeća«, piše Richard Gascon, »selo je ponor u koji će propasti gradski kapitalisti«,22 ako ne zbog drugog, onda zbog kupnje zemljišta, stvaranja gospodarstava ili bezbrojnih ladanjskih kuća. Venecija u XVII. stoljeću napušta zarade od mora i pretače sve svoje bogatstvo u sela. Svi gradovi svijeta prije ili kasnije upoznaju transfere takve vrste, London kao i Lyon, Milano kao i Leipzig, Alžir kao i Istanbul. Gradovi i sela se zapravo nikad ne odvajaju kao ni voda od ulja: u istom trenutku postoji odvajanje i približavanje, podjela i spajanje. Čak ni u zemljama islama grad ne isključuje selo, unatoč oštrom jazu koji ih odvaja. Grad oko sebe razvija vrtlarstvo; neki kanali duž gradskih ulica protežu se u vrtove obližnjih oaza. Ista je simbioza u Kini, gdje se polja gnoje smećem i otpadom iz grada. 530

(i radovi

Gradu je potrebna bliska okolica. Prizor s tržniceJeana Micbelina (l(23-1C>9():prodavači su seljaci koji su donijeli vlastiteproizvode. (l oto Giratidon) Ali zašto da dokazujemo ono što je jasno samo po sebi? Sve do modernih vremena, svaki grad je morao imati hranu na vlas titim vratima. Povjesničar ekonomije, kojem su poznati proračuni, smatra da je od XI. stoljeća centar s 3-000 stanovnika, da bi se održao na životu, m orao raspolagati s desetak seoskih zemljišta, to jest približno s 8,5 km2, »s obzirom na slab prinos poljoprivre de«.23Zapravo, selo mora podupirati grad ako on ne želi u svakom 531


trenutku strahovati za svoj opstanak; velika trgovina može ga prehraniti samo iznimno. Ato se događa samo povlaštenim grado vima, Firenci, Drugcsu, Veneciji, Napulju, Rimu, Genovi, Pekingu, Istanbulu, Dclhiju, Meki... Uostalom, do XVIII. stoljeća čak i veliki gradovi zadržavaju seoske djelatnosti: oni daju zaklon pastirima, poljarima, težacima, vinogradarima (čak i Pariz); unutar i izvan zidina posjeduju pojas vrtova i voćnjaka, a malo dalje polja, katkad podijeljena na tri plodorcda, kao u Frankfurtu na Majni, Wormsu, Baselu ili Munehenu. Udarci mlatila čuju se u srednjem vijeku u Ulmu, Augsburgu ili Nurnbcrgu sve do u susjedstvo Rathausa, a svinje se slobodno uzgajaju po ulicama, tako prljavim i blatnim da ih treba prelaziti na štulama ili prebaciti brvna s jedne strane na drugu. U Frankfurtu su uoči sajmova na brzinu prekrivali glavne ulice slamom ili drvenim strugotinama.24 Tko bi povjerovao da je u Veneciji još 1746. valjalo zabraniti uzgoj svinja »u gradu i u samostanima«?25 Što se tiče bezbrojnih malih gradića, oni se jedva izdvajaju iz seoskog života; čak se govorilo o »ruralnim gradovima«. U vino rodnoj Donjoj Švapskoj gradovi Weinsbcrg, Hcilbronn, Stuttgart, Fsslingcn ipak preuzimaju na sebe zadatak da upute prema Duna vu vino koje prizvode,26 a vino je već samo po sebi industrija. Jerez dc la Frontcra, u blizini Seville, odgovara na anketu iz 1582. da »grad dobiva samo vlastito vino, žito, ulje, meso«, što dostaje za njegovo blagostanje i za oživljavanje trgovine i obrta.27 Kad su 1540. alžirski gusari nenadano napali Gibraltar, izabrali su prema mjesnim običajima vrijeme berbe: tada se svi žitelji nalaze izvan zidina, oboreni s nogu u svojim vinogradima.28 Svuda u Evropi gradovi su ljubomorno bdjeli nad svojim poljima i vinogradima. Svake godine stotine i stotine gradskih magistratskih funkcija u Rothcnburgu ili u Bar-lc-Ducu oglašavaju početak berbe, kad »lišće vinove loze poprimi onu žutu boju koja navješćuje zrelost«. Čak se i Firenca svake jeseni pretvara u tržnicu mladog vina, preplavljena tisućama bačava. Građani onog vremena samo su napola građani. U doba žetve, obrtnici, dobri ljudi, napuštaju svoje zanate i svoje kuće zbog poljskih radova. Tako je u industrijaliziranoj i prenapučenoj Flan driji XVI. stoljeća. Tako je u Engleskoj još u predvečerje in dustrijske revolucije; tako je u Firenci, gdje se u XVI. stoljeću tako važnaArteza preradu vune obavlja uglavnom zimi.29Majstor tesar iz Reimsa, Jean Pussot, u svom se dnevniku više nego za događaje 532

Gradovi

iz političkog ili obrtničkog života zanima za berbe, žetve, za kakvo ću vina, za cijenu žita i kruha. U vrijeme naših vjerskih ratova, ljudi iz Reimsa i Epernaya nisu na istoj strani, pa jedni i drugi idu u berbu pod dobro naoružanom pratnjom. Ali, bilježi naš tesar, »lopovi iz Epernaya odvedoše krdo svinja iz grada (Reimsa)..., odvedoše ih u spomenuti Epernay u utorak, 30. ožujka 1593 «30 Nije bitno znati samo tko će pobijediti, Ligaši ili Bearnežani: a tko će usoliri i pojesti meso? Prilike se nisu nimalo izmijenile ni 1722, jer jedna rasprava o ekonomiji žali što se u njemačkim gradićima, čak i u kneževskim gradovima, obrtnici miješaju u poljoprivredu namjesto i u ime seljaka. Bolje bi bilo da »svatko ostane u svojoj sferi«. Gradovi oslobođeni stoke i »velikih hrpa gnoja« bili bi čistiji i zdraviji. Rješenje bi bilo da se »iz gradova udalji (...) poljo privreda i da se preda u ruke onih kojima priliči«.31 Obrtništvo bi imalo koristi prodajući seljacima toliko koliko bi oni zasigurno mogli redovito prodavati gradu. Svatko bi na tome zaradio. Ako grad nije selu potpuno prepustio monopol obrađivanja zemlje i uzgoja stoke, obratno, ni selo se nije lišilo svih »in dustrijskih« djelatnosti u korist obližnjih gradova. Ono ima udjela u njima, premda mu se taj udio općenito rado prepušta. Po-

Snabdijevanje Đilbaoa čamcima i karavanama mazgi. Robaje isto varena i uskladištena. Detalj gravire Vista de la muy noble villa de Bilbao, kraj XVIII. stoljeća; gravirao Francisco Antonio Ricbter. (Do kument autora) 533


najprije, sela nikad nisu bila bez obrtnika. Kotač na kolima proiz vodi i popravlja kolar na licu mjesta, u samom selu, kovač vruće kuje obruč na njemu (ta se tehnika širi potkraj XVI. stoljeća), svako selo ima svog potkivača, a ti su se radovi održali u Francuskoj do početka XX. stoljeća. Štoviše, u Flandriji i drugdje, gdje je u XI. i XII. stoljeću ustanovljena neka vrsta industrijskog monopola gra dova, počevši od XV. i XVI. stoljeća nastaje veliko otjecanje grad skih radinosti u selo, u potrazi za jeftinijom radnom snagom i izvan sitničavog okrilja i nadzora gradskih cchova. Grad time ništa ne gubi jer izvan svojih zidina nadgleda bijedne seoske radnike i upravlja njima po svojoj volji. Od XVII. stoljeća, a još više od idućeg stoljeća, sela su na svojim slabim ramenima ponijela vrlo velik dio obrtničkih djelatnosti. I drugdje postoji ista podjela, samo drukčije vođena: prim jerice u Rusiji, u Indiji, i Kini. U Rusiji najveći dio industrijskih poslova otpada na sela koja žive sama za sebe. Njima ne vladaju gradske aglomeracije niti ih uznemiravaju, kao gradovi na Zapadu. Ovdje još nema pravog takmičenja između građana i seljaka. Razlog za to je jasan: sporost gradskog razvoja. Ima, bez sumnje, nekoliko velikih gradova, unatoč nedaćama koje ih pogađaju (Moskva, koju su 1571. spalili Tatari, 1611. Poljaci, ipak 1636. ima 40.000 kuća),32 ali u slabo urbaniziranoj zemlji sela su neizbježno primorana da sve rade sama. Osim toga, veleposjednici sa svojim kmetovima organiziraju stanovite rentabilne radinosti. Nije samo duga ruska zima zaslužna za živu aktivnost tih seljaka.33 Selo u Indiji, živa zajednica sposobna da se povremeno ucijelo premjesti da bi izbjegla kakvu opasnost i preveliki pritisak, također je dovoljno samo sebi. Ono plaća sveukupan porez gradu, ali mu se utječe samo zbog rijetke robe (na primjer željeznih alata). I u Kini seoski obrtnik nalazi naknadu za težak život u izradi svile i pamuka. Njegova niska životna razina čini ga opasnim konkuren tom gradskom obrtniku. Neki engleski putnik (1793) čudi se i oduševljava nevjerojatnim radom seljanki iz Pekinga, bilo u uz goju svilene bube, bilo u predenju pamuka: »Ukratko, one izra đuju tkanine, jer one su jedini tkači u Carstvu«.34

S$4

Gradovi

Grad i došljaci, osobito siromasi Grad bi prestao živjeti kad ne bi sebi više osiguravao nove ljude. On ih privlači. A oni često sami od sebe dolaze u susret njegovim svjetlima, njegovim stvarnim ili prividnim slobodama, njegovim boljim nadnicama. Dolaze također i zato što ih poglavito sela, ali i drugi gradovi više neče, naprosto ih odbacuju. Redovito čvrsto udruživanje je udruživanje siromašnog iseljeničkog kraja s aktiv nim gradom: Friuli s Venecijom (Furlani joj daju fizičke radnike i sluge); Kabilija s gusarskim Alžirom: gorštaci dolaze okopavati vrtove grada i njegove okolice; Marseille s Korzikom; provansalski gradovi i gorani s Alpa; London i Irci... Ali svaki golemi grad imat će deset, stotinu takvih vrbovanja odjednom. U Parizu su 1788. »oni koje nazivaju teškim radnicima gotovo svi stranci (sic). Savojci su čistači cipela, strugači i pilari drva; Ovcrnjanci su gotovo svi vodonoše; Limuzinjani zidari; Lionci su obično trhonoše i nosači stolica; Normandijci su kamenoresci, taracari i pokućarci, popravljači fajansc, trgovci zečjim kožama; Gaskonjci su vlasuljari ili brijački pomoćnici; Lotrinžani su putu jući krpači stare obuće. Savojci stanuju u predgrađima; podijeljeni su na družine, od kojih svakom upravlja po jedan starješina ili stari Savojac, ekonom i skrbnik mlađarije, sve dok ona ne dođe u dob da sama sobom vlada«. Neki Ovcrnjanac, ulični prodavač zečjih koža, koji ih kupuje na malo a zatim prodaje na veliko, kruži naokolo »tako pretovaren da mu (uzalud) tražite glavu i ruke«. A svi siromasi oblače se po običaju kod staretinara na Obali starog željeza ili na Obali štavljenih koža, gdje se sve može trampiti: »Neki (ulazi) u daščaru crn poput gavrana, a izlazi zelen kao papiga«.35 Gradovi ne primaju samo siromahe. Oni novače i kvalitetne snage, na štetu građanstva susjednih ili dalekih gradova: bogate trgovce, majstore i obrtnike, za kojih se usluge ponekad otimaju, najamnike, brodske kormilare, glasovite profesore i liječnike, inženjere, arhitekte, slikare... Tako bi se na karti središnje i sje verne Italije mogle odrediti točke iz kojih u XVI. stoljeću dolaze u Firencu naučnici i majstori Arte della Lana; jedno stoljeće prije dolazili su redovito iz udaljene Nizozemske.36 Jednako bismo mogli na karti odrediti porijeklo novih građana jednog živog grada, neka to bude na primjer Metz,37 ili čak Amsterdam (od 1575-1614)38. Tada bi svaki put trebalo iznijeti na vidjelo prostor 535


širokih dimenzija, povezan sa životom našeg grada. Možda bismo sam taj prostor odredili prema rajonu trgovačkih vez^ grada, obilježavajući sela, gradove, tržišta koji prihvaćaju njegov sustav mjera ili njegov novac, ili oboje, i koji eventualno govore njegovim posebnim dijalektalnim govorom. To je vrbovanje prisilno i neprekidno. Prije XIX. stoljeća grad biološki uopće ne poznaje veći natalitet od smrtnosti. U njemu postoji i prekomjerna smrtnost.39Ako raste, ne može rasti sam po sebi. U društvenom smislu on također prepušta niske poslove pridošlicama; njemu je potreban, kao i našim današnjim prcnapetim ekonomijama Sjevernoafrikanac ili Portorikanac, prole tarijat koji se brzo troši za njega i treba se brzo obnavljati. »Seoski ološ postaje gradskim«, piše Sćbasticn Mercier u vezi s pariškom služinčadi, navodno vojskom od 150.000 osoba.40 Postojanje toga niskog, bijednog proletarijata odlika je svakoga velikog grada. Još u godinama poslije 1780. u Parizu umire u prosjeku svake godine 20.000 osoba. Od toga broja, 4.000 završava život u bolnici, bilo u bolnici L'Hotcl-Dieu, bilo u bolnici Bicetre: ti se mrtvaci, »zašiveni u vreću od grubog plama«, pokapaju u Clamartu zbrda-zdola, u zajedničku raku koja se zalijeva živim vapnom. Ima li uistinu išta kobnije od kolica što ih svake noći ručno vuku odvozeći mrtvace iz bolnice L’Hotel-Dieu prema jugu? »Zablaćeni svećenik, zvonce, križ«, to je pravi pogreb siromaha. Da li je bolnica L’Hotcl—Dieu zaista »Kuća Božja? Sve je u njoj okrutno i surovo«; 1. 200 kreveta za 5.000 ili 6.000 bolesnika: »Pridošlicu će poleći kraj samrtnika i kraj leša...«41 A život nije plemenitiji niti na početku. U Parizu se oko 1780. na tridesetak tisuća rođenja računa sa 7.000 do 8.000 napuštene djece. Ostavljati djecu u bolnici pravi je zanat, čovjek ih nosi na leđima »u pojastučenom sanduku u koji ih stane troje. Položena su uspravno, u pelenama, odozgo udišu zrak. (...) Kad (donosilac) otvori sandučić, često nalazi po jedno mrtvo; nastavlja put s preostalo dvoje, nestrpljiv da se riješi tereta. (...) Smjesta se vraća da ponovo preuzme istu službu koja mu je kruh«.42 Među tom napuštenom djecom, mnogobrojna dolaze iz pokrajine. Neobični doseljenici!

536

Gradovi

Nepristupačnost gradova Svaki grad jest, želi da bude poseban svijet. Upadljiva činjenica: od XV. do XVIII. stoljeća svi ili gotovo svi gradovi imaju svoje bedeme. Zarobljeni su u prisilnu i karakterističnu geometriju, samim tim odsječeni čak i od neposrednog prostora koji im pripada. Radi se ponajprije o sigurnosti. Samo je u nekoliko zemalja ta zaštita bila suvišna, ali izuzetak potvrđuje pravilo. Na Britanskim otocima, na primjer, nema gradskih utvrda; štedljivci kažu da su tako sebi prištedjeli beskorisne investicije. Stare zidine Cityja u Londonu imaju samo administrativnu zadaću, premda je strah članova Parlamenta u jednom trenutku godine 1643. okružio grad prenagljenim utvrdama. Utvrda nema ni na Japanskom arhipe lagu, jer i njega štiti more, ni u Veneciji koja je zasebni otok. Zidina nema niti u zemljama sigurnima u sebe, kao što je golemo Osmanlijsko Carstvo, koje će znati za utvrđene gradove samo na ugrože nim granicama, u Madžarskoj, prema Evropi, u Armeniji, prema Perziji. Erevan, u kojem ima nešto topništva, i Erzcrum, priklijcštcn predgrađima, jedan i drugi su 1694. okruženi dvostrukim zidinama, doduše bez nasipa. Svagdje drugdjep«* turcica donosi propast drevnim bedemima koji se urušavaju kao zidovi napuš tenih posjeda, čak i prekrasni istanbulski bedemi, naslijeđeni od Bizanta. Na suprotnoj strani, u Galati, 1694. »(su) zidine napola srušene a da ih Turci, čini se, ne misle popravljati«.43 U Filipopoliju, na cesti za Adrianopol, nije više bilo »ni traga vratima«.44 Ali drugdje nema nimalo te sigurnosti. Diljem kontinentalne Evrope (u Rusiji se gradovi, više ili manje utvrđeni, oslanjaju na tvrđavu, kao Moskva na Krcmlj), duž kolonijalne Amerike, Perzije, Indije, Kine, gradska utvrda se nameće kao pravilo. Furctićreov Rječnik (1690) definira grad kao: »nastambu dosta brojnog pu čanstva, redovito opasanu zidinama«. Za mnoge zapadne gradove, taj »kameni prsten«, izgrađen u XIII. i XIV. stoljeću, bio je vanjski simbol svjesne težnje prema nezavisnosti i slobodi, koji je obilježio urbanu ekspanziju srednjeg vijeka. Ali je često, u Evropi i drugdje, bio i djelo vladara, zaštita protiv vanjskog neprijatelja.45 U Kini samo osrednji ili propali gradovi nemaju više zidina. Obično su bedemi tako dojmljivi, tako visoki da skrivaju od pogle da »sljeme kuća«. Gradovi su »svi sagrađeni na isti način«, kaže jedan putnik (1639), »četverokutno, s dobrim zidinama od opeka koje pokrivaju istom onakvom zemljom od kakve prave porculan; ona se s vremenom toliko stvrdne da ju je nemoguće čekićem 537

Fernand, Braudel/ Strukture svakidašnjice

razbiti. (...) Zidine su vrlo široke, s kulama sagrađenim na starinski način, gotovo jednako kao što se prikazuju rimske utvrde. Dvije velike široke ulice obično sijeku grad poput križa, a tako su ravne da se, iako vode po cijeloj duljini grada, ma kako velik bio, s njihova raskrižja ipak vide sva četvora vrata«. »Pekinški zid«, kaže taj isti putnik, »tako je širok«, mnogo više nego u evropskim gradovima, »da bi dvanaest konja moglo trčati jedni drugima u susret najvećom brzinom a da se ne sudare« (nemojmo vjerovati baš na riječ: drugi putnik govori o »dvadeset stopa širine dolje, a dvanaestak stopa gore«46). »Noću tamo stoje straže kao da je ratno stanje, ali danju vrata čuvaju samo eunusi koji se ondje zadržavaju više zato da ubiru pristojbe za ulaz nego radi sigurnosti grada«.47 17. kolovoza 1668. diluvijalna poplava potapa okolicu glavnog grada i odnosi »mnoštvo sela i ladanjskih kuća... silinom bujice«. Novi grad gubi trećinu kuća, a »neizmjerno mnogo bijednika utopilo se ili bilo zatrpano pod ruševinama«, ali stari je grad siguran: »Drzo su se zatvorila (gradska) vrata (...), a sve rupe i sve pukotine začepile se vapnom pomiješanim sa smolom«.45 Lijepa slika i lijep dokaz gotovo nepropusne čvrstoće bedema u kineskim gradovima! Začudo, u stoljećima dok je trajaopaxsinica, kad gradovima više ne prijeti nikakva opasnost izvana, bedemi su postali gotovo oblik nadzora nad samim građanima. Zahvaljujući širokim un utrašnjim prilazima, oni dopuštaju da se začas mobiliziraju vojnici i konjanici koji s visokih utvrda imaju pregled nad cijelim gradom. Nema sumnje da odgovorne vlasti čvrsto drže grad. Uostalom, u Kini kao i u Japanu svaka ulica ima svoja posebna vrata, svoju unutrašnju jurisdikciju; dogodi li se ma kakav incident ili zločin, ulična se vrata zatvaraju te će doći do neposrednog, često krvavog kažnjavanja krivca ili uhićenika. U Kini je sistem to stroži što se pokraj svakog kineskog grada uzdiže četverokut tatarskog grada koji svojski nadzire kineski. Zidine često zajedno s gradom opasuju i dio polja i vrtova, iz očitih razloga opskrbe grada u slučaju rata. Tako su u XI. i XII. stoljeću nastali bedemi u Kastiliji, sagrađeni na brzu ruku oko skupine udaljenih sela, između kojih ima dosta prostora da se ondje u slučaju uzbune skupljaju stada.49 To pravilo važi svuda gdje bedemi zbog moguće opsade opasuju livade i vrtove, kao u Firenci, ili obradiva polja, voćnjake i vinograde, kao u Poitiersu, koji još u XVII. stoljeću ima zidine na gotovo jednako širokom prostoru kao i Pariz, ali grad ne uspijeva popuniti taj preširoki 538

Gradovi

Plan M ilana nakon izgradnje novih španjolskih utvrda u XVI. stoljeća. One pripajaju starom gradu (ta m ni dio) slabo urbanizirano po dručje, gdje se jo š uvelike stern vrtovi i polja. Castello koji drži Milano, grad je za sebe. (Milano, Archivio di Stalo) 559


Pekinški z id i vrata, početak XVIII. stoljeća. Kabinet grafike. (Foto Bibliotbeque nationale)

haljctak. Ni Prag neće ispuniti prazninu, ostavljenu između kuća »malog grada« i novih bedema sagrađenih u XIV. stoljeću. Ni Toulouse oko 1400; ni Barcelona, koja će tek dva stoljeća kasnije, oko 1550, stići do svojih bedema, sagrađenih 1359. (na mjestu kojih se nalazi današnji Ramblas); jednako i Milano unutar svojih španjolskih zidina. Istu situaciju imamo u Kini: neki grad na rijeci Jangtze Kiang »ima zid opsega deset tisuća metara, koji opasuje bregove, planine i nenastanjene ravnice, jer u gradu ima malo kuća, a stanovnici 540

Gradovi

radije žive u predgrađima koja su vrlo dugačka«; te iste godine, 1696, glavni grad Kiang-Sija u gornjem dijelu obuhvaća »mnoga polja, vrtove i mali broj stanovnika...«.50 Na Zapadu je dugo bila zajamčena sigurnost bez velikih troškova: samo jarak, a u okomitoj liniji zid; to malo smeta širenju grada, mnogo manje nego što se obično kaže. Ako je gradu potreban zrak, zidine se premještaju kao kazališne kulise, prim jerice u Gandu, u Firenci, Strasbourgu, i to koliko god puta bude potrebno. Zid je steznik po mjeri. Kako grad raste, tako oko sebe stvara još jedan. Ali sagrađen ili rekonstruiran zid ne prestaje okruživati i određivati grad. On je zaštita, ali i meda, granica. Gradovi od bacuju na periferiju maksimum svoje obrtničke djelatnosti, oso bito pregustu industriju, tako da je zid još i linija ekonomske i društvene podjele. Uopće, grad rastući pripaja neka predgrađa i mijenja ih odbacujući malo podalje djelatnosti koje su tuđe njego vom strogo gradskom životu. Zato gradovi na Zapadu, koji su rasli malo pomalo, nakaradno, imaju tako zamršen tlocrt, krivudavc ulice, nepredviđene artikulacije, posve suprotno od rimskog grada, onakvog kakav je nadživio u nekoliko gradova nastalih iz antičkog reda: Torino, Koln, Koblentz, Regensburg... Ali renesansa označuje prvi polet svjesnog urbanizma, uz razgranatu pojavu niza geometrijskih pla nova u obliku šahovske ploče ili koncentričnih krugova, koji su predloženi kao »idealan plan«. U tom će duhu široki procvat gradova, što se nastavlja na Zapadu, preoblikovati trgove ili nano vo izgraditi četvrti otete predgrađima: ti planovi rasprostiru svoje šahovske ploče pokraj krivudavc jezgre srednjovjekovnih gra dova. Ta povezanost, ta racionalizacija, potvrđivat će se po miloj volji u novim gradovima, gdje graditelji imaju slobodno polje rada. Uostalom, čudno je da se nekoliko primjera pravokutnih zapadnih gradova nastalih prije XVI. stoljeća podudara s proizvo ljnim gradnjama, stvorenim ex nihilo, kao što je npr. Aigucs-Mortes, mala luka koju Luj Sveti kupuje i obnavlja da bi imao izlaz na Sredozemlje; zatim mali gradić Monpazier (u Dordogni), podignut po naredbi engleskog kralja potkraj XIII. stoljeća: jedno polje njegove šahovske ploče podudara se s crkvom, drugo s tržnicom s arkadama i bunarom51. Isto pokazuju i toskanske terre nuove u XIV. stoljeću, Scarperia, San Giovanni Valdarno, Terranuova Bracciolini, Castelfranco di Sopra...52 Ali, počevši od XVI. stoljeća, 5 41


27. PARIZ U VRIJEME REVOLUCIJE P rim jer za p a d n ja č k o g g ra d a z a m ršen ih ulica- Na ovom staro m planu nekoliko sadaSnjih osi, o z n a č e n ih debljim crtam a (bulevari S aint-M ichel i S ain t-G erm ain ) pom oći će Čitaocu da se o rijen tira k ro z sta ri Pariz, od S o rb o n n c d o SajmiSta S aint-G erm ain i o p atije S a in t-G e rm a in -d e s-P rć s, od LuJtem bourga d o P o n t-N eu fa. Kavana Procope, osn o v an a 1684, nalazi se u ulici F o sses-S ain t-G er m ain, p re k o p u ta m jesta g d je se 1609, u toj istoj ulici (danas ulica A n cienne-C om ćdie) smjeSta C o m ćd ie F ra n taise.

popis naprednih u urbanizmu vrlo se brzo proširuje; mogli bismo dugo nabrajati gradove koji se podižu po geometrijskom planu, kao novi Livorno od 1575, Nancy, obnavljan od 1588. nadalje, ili Charlevillc od 1608, a najneobičniji ostaje slučaj Sankt-Pctersburga, na koji ćemo se vratiti. Osnovani kasno, gotovo svi gradovi 542

Gradovi

Novog svijeta također su izgrađeni prema unaprijed stvorenom planu: oni tvore najbrojniju porodicu gradova po načelu šahovske ploče. Gradovi Latinske Amerike osobito su karakteristični po pravokutnim ulicama koje sijeku cuadras, dvije glavne ulice što završavaju n i Plaza Mayor, gdje se nalaze katedrala, tamnica, sud, Cabildo. Plan Šahovske ploče postavlja neobičan problem na svjetskoj ljestvici. Svi su gradovi u Kini, Koreji, Japanu, poluotočnoj Indiji, kolonijalnoj Americi (ne zaboravimo Rim i neke grčke gradove) nalik na šahovsku ploču. Samo su dvije civilizacije uvelike stvarale zamršen i nepravilan grad: islam (uključujući i sjevernu Indiju) i srednjovjekovni Zapad. Mogli bismo se upustiti u estetska ili psihološka tumačenja tih izbora civilizacija. Sto se tiče Zapada, on se bez sumnje, s američkim XVI. stoljećem, ne vraća potrebama rimskog logora. On u Novom svijetu uspostavlja odraz urbanis tičkih preokupacija moderne Evrope, imperativnu želju za redom, kojoj bi žive korijene bilo vrijedno potražiti izvan njezinih brojnih manifestacija.

Na Zapadu: gradovi, topništvo i kola Počevši od XV. stoljeća gradovi na Zapadu susreću se s velikim teškoćama. Stanovništvo im se povećalo, a topništvo čini njihove stare zidine besmislenima. Treba ih po svaku cijenu zamijeniti širokim bedemima, dopola ukopanim, proširenim u kule, nasipe, ograde, gdje rahla zemlja umanjuje eventualne štete prouzroko vane mecima. Takvi bedemi, rastegnuti u širinu, ne mogu se više premještati bez golemih troškova. A ispred tih utvrđenih linija treba zadržati prazan prostor, prijeko potreban za obrambene operacije, to jest zabraniti gradnju, vrtove, drveće. Ili prema potre bi ponovo stvoriti prazan prostor rušeći stabla i kuće, kao što je bilo u Gdanjsku (Danzigu) 1520, za vrijeme poljsko-teutonskog rata, i 1576, za vrijeme sukoba s kraljem Stefanom Batoriem. Grad je tako zaustavljen u širenju, češće nego prije osuđen da raste okomito. U Genovi, Parizu, Edinburgu, kuće su se vrlo rano gradile na pet, šest, osam pa Čak i deset katova. Budući da je cijena zemljišta neprestano rasla, visoke se kuće nameću posvuda. Ako je u Londonu drvo bilo omiljenije od opeke, bilo je to zato što 543

Fernand Draudel/ Strukture svakidašnjice

dopušta tanje, laganije zidove u vrijeme kad kuće od četiri do šest katova zamjenjuju stare zgrade, uglavnom dvokatnice. U Parizu je »trebalo obuzdati prekomjernu visinu kuća (...) jer su pojedinci gradili uistinu jednu kuću na drugoj. Visina je (u predvečerje Revolucije) ograničena na 70 stopa (gotovo 23 metra), ne računa jući krov«.53 Kako je Venecija imala prednost da bude bez zidina, mogla se širiti po miloj volji: potopi se nekoliko drvenih balvana, barka ma doveze kamenje i na laguni se sagradi nova četvrt. Pregusta industrija mogla se vrlo rano prebaciti na periferiju, tesari i kožari na otok Giudccca, arsenal na kraj nove četvrti Castello, proizvod nja stakla od 1255. na otok Murano... Tko se ne bi divio suv remenosti te podjele na »zone«? U međuvremenu, Venecija je rasporedila svoje javne i privatne krasote na Kanalu Grande, nekadašnjoj riječnoj dolini nenormalne dubine. Samo jedan drve ni viseći most, Rialto (do izgradnje današnjeg kamenog mosta 1578) povezuje obalu Fondaco dei Tedeschi (današnja glavna pošta) s trgom Rialto, upućujući unaprijed na živu osovinu grada od Trga svetog Marka do mosta prometnom ulicom Merceria. Prostran, ugodan grad. Ali u getu, tijesnom umjetnom gradu opasanom zidom, nedostaje prostora, pa kuće rastu u visinu, na pet ili šest katova. Kad sc u XVI. stoljeću nezgrapno pojavljuju kola, ona u Evropi postavljaju hitne probleme i prisiljavaju na urbanističku kirurgiju. Bramantc, koji ruši staru četvrt oko Svetog Petra u Rimu (1506-1514), bio je jedan od prvih baruna Haussmanna u povijes ti. Naravno, gradovi opet nalaze malo reda, više zraka, bolji protok, bar za neko vrijeme. Takva je i reorganizacija koju provodi Pietro di Toledo (1536) otvarajući nekoliko širokih ulica kroz Napulj, gdje su, kako je nekoć govorio kralj Ferrante, »uske ulice bile opasnost za državu«; ili dovršenje pravocrtne, raskošne i kratke Stradc Nuove u Genovi 1547; ili onih triju osi koje se na zapovijed pape Siksta V kopaju kroz Rim, počevši od Piazze del Popolo. Nije bez razloga što jedna od njih, Corso, postaje trgovačkom ulicom Rima u pravom smislu riječi. Kola, a uskoro kočije, prodiru u gradove punom brzinom. John Stow, koji prisustvuje prvim pre obrazbama Londona, proriče (1528): »Svijet ima kotače«. U idu ćem stoljeću Thomas Dekker ponavlja isto: »U svakoj (londonskoj) ulici kola i kočije dižu takvu paklensku buku kao da svijet hoda na kotačima«.54 544

Gradovi

Stisnuta između planine i mora, prisiljena da raste u visinu, Genova je lavina kuća koje se, stisnute jedna uz drugu, spuštaju niz padinu od linije utvrda oko luke. Detalj slike iz XV. stoljeća. Museo Navale di Pegli. (Muzejski otisak)


Geografija i gradske veze Svaki grad raste na danom mjestu, prihvaća ga i ne napušta, osim u rijetkim izuzecima. Taj je položaj povoljniji ili manje povoljan, početne prednosti i nedostaci traju i dalje. Putnik koji se 1684. iskrcava u Bahiji (Sao Salvador), tada glavnom gradu Brazila, opisuje njezin sjaj, veliki broj robova »prema kojima se postupa«, dodaje on, »s najgorom okrutnošću«; opisuje također i malformacijc njezina položaja: »Nagib ulica je tako težak da se konji upregnuti u kola nc bi mogli održati«, dakle nema kola, samo tegleća marva i jahaći konji. Sto je još ozbiljniji nedostatak, strma kosina odvaja grad u pravom smislu riječi od donjeg trgovačkog dijela na morskoj obali, tako da se, »da bi se roba digla iz luke u grad ili obrnuto, treba koristiti nekom vrstom dizalice«.55 Danas dizala skraćuju taj uspon, ali je on ipak još uvijek tu. Istanbul, na Zlatnom rogu, Mramornom moru i Bosporu, podijeljen je i te kako važnim morskim prostranstvima te mora uzdržavati mnoštvo ladara i skclara radi neprekidnih prelaženja koja nisu uvijek bezopasna. Ali se te nezgode nadoknađuju velikim prednostima, inače se te zapreke nc bi ni prihvaćale ni podnosile. Te prednosti redovito su prednosti udaljenog smještaja — geografi su stekli naviku da govore o »položaju« grada u odnosu na susjedne regije. Na olujnim morima Zlatni rog je jedina zaštićena luka nakon neiz mjernih putovanja. Isto je tako široki Zaljev Svih svetih nasuprot Sao Salvadoru Sredozemno more u malom, dobro zaštićeno svo jim otocima, i za jedrenjak koji dolazi iz Evrope jedna od najpristupačnijih točaka na brazilskoj obali. Tek 1763. glavni grad će se premjestiti južnije, u Rio de Janeiro, zbog razvitka zlatnih rudnika Minas Geracs i Goyaz. Razumije se, sve su te povlastice velike udaljenosti prolazne. Malacca je doživjela stoljeća uspješnog monopola, »ona zapo vijeda svim brodovima koji plove kroz njezin tjesnac««; ali će jednog lijepog dana 1819, iz mraka izaći Singapore. No još je bolji primjer za to da je Sevilla (koja je od početka XVI. stoljeća imala trgovački monopol nad »kastilskom Indijom«) zamijenjena Cždizom, jer brodovi dubokog gaza više ne mogu prijeći sprud San Lucara de Barramcde na ušću Guadalquivira. To je tehnički razlog i izlika za promjenu koja je možda razumna, ali koja će u vrlo širokom Kadiškom zaljevu dati dobru priliku spretnom međun arodnom krijumčarenju. 546

Gradovi

Na svaki način, tc su povlastice položaja, prolazne ili ne, prijeko potrebne za napredak gradova. Koln se nalazi na mjestu gdje se susreću dvije različite plovidbe na Rajni, jedna prema moru, druga uzvodno, a dotiču se na njegovim obalama. Regen sburg na Dunavu je na prijelomnom mjestu za brodove dubokog gaza koji onamo stižu iz Ulma, Augsburga, iz Austrije, Madžarske, čak iz Vlaške. Možda nigdje na svijetu nema povlaštenijeg položaja za dugu i kratku plovidbu nego što je položaj Kantona. Grad, »30 milja udaljen od morske obale, na svojim mnogobrojnim vodama još osjeća smjenu plime i oseke. Stoga se ovdje mogu susresti preko morske lađe, džunke i evropski jedrenjaci s tri jarbola, i flota sampana koja kanalima dopire do svih ili gotovo svih krajeva kontinentalne Kine«. »Dosta sam često promatrao krasne krajolike Rajne i Meuse u Evropi«, piše DrabanćaninJ. F. Michel (1753), »ali te dvije cjeline ne mogu pobuditi ni četvrtinu onog divljenja koje pobuđuje ona rijeka u Kantonu«.56 Ipak je Kanton svoju veliku šansu u XVIII. stoljeću dugovao samo želji Mandžurskog Carstva da trgovinu s Evropom protegne što je moguće dalje prema jugu. Da su mogli odlučivati, evropski trgovci bi više voljeli doći do Ning Poa ili Jangtze Kianga; predosjećali su Šangaj i korist od dolaska u središte Kine. Geografija, donekle povezana s brzinom ili, bolje reći, sa sporošću prijevoza, objašnjava i tisuće malih gradića. Tri tisuće gradova svih veličina, koje ima Njemačka XV. stoljeća, također su i mjesta za odmor, na jugu i zapadu zemlje na svakih 4 do 5 sati puta, a na sjeveru i istoku na svakih 7 ili 8 sati. A ta sc odmorišta ne nalaze samo u lukama, između venuta terrae i venuta mans, kao što se kaže u Gcnovi, nego katkad i između teretnih kola i riječne flote, kad sc »samar upotrebljava za gorske staze a kola za ravnicu«. U svakom slučaju svaki grad prihvaća kretanje, ponovo ga stvara, raspršuje robu i ljude da bi nanovo okupio druge, i tako redom. I upravo to gibanje unutar i izvan zidina obilježava pravi grad. »Đilo nam jc vrlo teško toga dana«, tuži se Careri stigavši u Peking 1697, »zbog mnoštva kola, deva, kobila, što je sve išlo u Peking i vraćalo se odande, a bilo ih jc toliko da smo jedva napredovali«.57 Tu funkciju gibanja svuda čini opipljivom gradska tržnica. Godine 1693. neki putnik može slobodno reći za Smirnu da je »običan bazar i sajam.«58 Ali svaki grad, ma kakav bio, ponajprije je tržnica. Ako je nema, grad je nezamisliv; obrnuto, ona se može 547

Fernand lim u clcl / Strukture svakidašnjice

Tržnica Ilome-dct u Barceloni. Nepotpisana slika iz XVIII. stoljeća. (T'oto Mas.) smjestiti pokraj grada, čak na praznom prostoru otvorene luke, na običnom križanju putova, pa tamo ipak neće niknuti grad. Svaki grad zapravo osjeća potrebu da ga hrani zemlja i ljudi koji ga okružuju.

Gradovi

Svakidašnji život opskrbljuje se na tjednim ili dnevnim grad skim tržnicama; tu riječ stavljamo u množinu misleći primjerice na različite venecijanske tržnice o kojima pripovijeda Croncichetta Marina Sanuda. Postoji velika tržnica na trgu Rialto, gdje se svakog jutra skupljaju trgovci u loggi, sagrađenoj za njih: pretrpana je voćem, povrćem, divljači; malo dalje se prodaje riba. Na Trgu svetog Marka je opet druga tržnica. Ali i svaka četvrt na svom glavnom trgu ima svoju tržnicu. Za opskrbu se brinu seljaci iz okolice, vrtlari iz Padove i lađari koji iz Lombardije dopremaju čak i ovčji sir. Cijela bi se knjiga mogla napisati samo o Halles u Parizu i njihovoj podružnici na keju Vallće, namijenjenoj divljači, o re dovitoj najezdi na velegrad pekara iz Gonessca u ranu zoru, i 5 .0 0 0 ili 6.000 seljaka koji svake večeri, štoviše usred noći, dolaze napola spavajući na svojim kolima »i dovoze povrće, voće, cvijeće«, zatim putujući trgovci koji viču .»Evo skuše, još je živa, stiže, stiže! Svježe haringe! Krumpir iz pećnice! — Oštrige! — Portugal! Portugal!«, a to su naranče. Sluškinje s gornjih katova imaju dosta izvježbano uho da se snađu usred te galame i da ne silaze u zao čas. Za vrijeme Sajma suhomesnate robe, koji se održava u utorak Svetog tjedna, »već se u ranu zoru mnoštvo seljaka iz okolice Pariza skuplja pred crkvom i u ulici Ncuvc-Notre-Damc s nepreglednom količinom šunke, kobasica i krvavica, koje ukrašavaju i okrunjuju lovo rikama. Kakvo oskvrnuće Cezarove i Voltaircovc krune!« To da kako kaže Sebasticn Merrier.59 Ali bi se cijela knjiga isto tako mogla napisati o Londonu i njegovim mnogobrojnim malo pomalo sređenim tržnicama; na brajanje tih marketa ispunilo je više od četiri stranice vodiča što gaje uredio Daniel Defoe i njegovi nastavljači (A Tour through the Island o f Great Britain), osmi put objavljenog 1775Prvi prostor blizak gradu, odakle mu, kao u Leipzigu, dolaze sočne jabuke ili glasovite šparoge, prvi je od brojnih krugova koji ga opkoljavaju.60Zapravo nema grada bez velikog gomilanja ljudi i različitih dobara, od kojih se svatko spori za jedan poseban prostor oko grada, često na velikim udaljenostima. Svaki put se daje dokaz da je gradski život vezan s različitim prostorima i da se sam samo djelomice pokriva. Moćni gradovi će vrlo rano, sigurno od XV. stoljeća, uza se vezivati golema prostranstva, oni su sredstvo za uspostavljanje odnosa na udaljenost, do granica Weltwirtschafta, svjetske ekonomije koju oživljuju i iz koje izvlače dobit. 549


Sva ta širenja proizlaze iz srodnih problema. Ovisno o vreme nu, grad djeluje na prostorima, promjenljivim u skladu s nje govom vlastitom veličinom; naizmjence je krcat, zatim prazan, prema ritmu svojeg opstanka. U XVII. stoljeću vijetnamski gradovi, »slabo napučeni u obične dane«, dvaput mjesečno, u sajmene dane, pokazuju vrlo veliku živahnost. U Hanoju, tada zvanom Kć-eho, »trgovci se prema struci okupljaju u različitim ulicama; trgovci svilom, bakrom, šeširima, konopljom, željezom«. Kroz takvu vrevu nemoguće se probiti. Neke od tih trgovačkih ulica bile su podijeljene između ljudi iz nekoliko sela koji su »jedini imali povlasticu da ovdje trguju«. Ti gradovi su »više tržnice nego gradovi«,61 ili više sajmovi nego gradovi, ali bili oni gradovi ili tržnice, tržnice ili gradovi, sajmovi ili gradovi, gradovi ili sajmovi, to je jedno te isto: to su pokreti okupljanja, zatim raspršivanja, bez kojih se ne bi mogao stvoriti bar malo ubrzan ekonomski život, ni u Vijetnamu, ni na Zapadu. Svi gradovi na svijetu, počevši od onih na Zapadu, imaju svoja predgrađa. Nema snažnog stabla bez izdanka u podnožju, nema grada bez predgrađa. Tako se očituje njegova snaga, čak i kad su u pitanju bijedna predgrađa, naselja straćara. Dolje i gubava pred građa nego ništa. Predgrađa, to su siromasi, obrtnici, mornari, tvornice koje dižu buku i zaudaraju, jeftina svratišta, postaje za promjenu konja, staje za poštanske konje, prenoćišta za trhonoše. Bremen u XVII. stoljeću mijenja lice, kuće od opeke pokrivaju se crepovima, ulice se popločuju, gradi se nekoliko širokih avenija. Kuće u predgrađu oko njega sačuvale su krovove od slame.62 Doći u predgrađe znači uvijek spustiti se za jednu stepenicu, u Bremenu, Londonu, kao i svuda. U Triani, predgrađu ili bolje rečeno produžetku Seville, o kojem je često govorio Cervantes, nastaje ročište propalica, lupe ža, bludnica, sumnjivih policajaca, okvir za kriminalistički roman, dakako crn. Predgrađe počinje na desnoj obali Guadalquivira, u visini pontonskog mosta koji zagađuje rijeku uzvodno, otprilike kao što londonski most zagađuje Temzu, uzimajući u obzir razlike. Ovdje se zaustavlja dobra volja brodova donošenih plimom, koji Na sljedećoj strani:

Luka u Sevilli (detalj), pripisuje se Coellu, XVI. stoljeće. (Foto Giraudon) 550

Gradovi

551


plove u Scvillu preko San Lucar de Barrameda, Pucrta de Santa Maria ili Cadiza. Triana zacijelo ne bi imala te bahatosti niti svojih krčmica s nadstrešnicama od loze, da Sevilla nije pokraj nje, nadohvat ruke, sa svojim »flamanskim« ili drugim strancima, svojim skorojevićima,perulerosima koji se vraćaju iz Novog svije ta da ovdje uživaju u svojem bogatstvu. Prema popisu iz 1561. Triana ima 1.664 kuće i 2.666 četveročlanih obitelji, odnosno poveliku gomilu stanova i više od 10.000 stanovnika, što je već jezgra jednog grada.6' Da bi preživjela, jer nepošten rad nije dovoljan, Triana ima svoje obrtnike, koji proizvode pločice od lakirane majolike, azulejoa, plave, zelene, bijele, s geometrijskim crtežima koji govore o islamu (ti se azulejosi izvoze u cijelu Španjolsku i u Novi svijet). Ima također i obrtničke radionice za proizvodnju sapuna, bijelog i crnog, i luga. Pa ipak je samo predgrađe. Careri, koji onuda prolazi 1697, bilježi o Triani: grad »nema ničeg važnog osim kartuzijanskog samostana, sudnice i tamnica inkvizicije«.64

Gradske hijerarhije Na stanovitoj udaljenosti od velikog grada obavezno nastaje mali grad. Brzina prijevoza, koje modelira prostor, ravnomjerno je rasporedila niz odmorišta. Stendhal se čudi blagosti talijanskih velikih gradova prema srednjim i prosječnim. Međutim, ako nisu sravnili sa zemljom one suparnike protiv kojih su se ogorčeno borili — Firenca osvojivši 1406. napola samrtnu Pišu; Gcnova nasuvši 1525. savonsku luku — imali su za to valjan razlog, a taj je što to nisu mogli, što su im oni bili potrebni, što veliki grad neizbježno uključuje u sebe nimbus gradova drugog reda, jedan za tkanje i bojenje tkanina, drugi za organiziranje podvoza, treći kao morsku luku kakva je za Firencu bio Livorno te ga je pret postavljala Piši koja je zašla previše daleko u kopno i bila neprijate ljska; takvi su bili Alcksandrija ili Suez za Kairo, Tripoli i Alcxandrctte za Alep, Đcdda za Meku. U Evropi je ta pojava osobito izrazita, a mali gradovi brojni. Rudolf Hapkc65 vjerojatno je prvi upotrijebio za Flandriju lijep izraz »arhipelag gradova«, pokazujući njezine gradove, povezane uzajamno, i još više s Brugcsom u XV. stoljeću, a kasnije s Antwerpenom. »Nizozemska je«, ponavljao je Henri Pirenne, »predgrađe Antwcrpcna«, predgrađe prepuno aktivnih gradova. Na nižem 552

Gradovi

stupnju ljestvice tu su također tržnice oko Ženeve u XV. stoljeću; lokalni sajmovi oko Milana u istom razdoblju; u XVI. stoljeću niz luka na provansalskoj obali, vezanih za Marseille, od Martiguesa na Berskoj laguni do Erćjusa; ili gradski kompleks velikih sastav nih dijelova koji pripaja Sevilli San Lucar de Barramcdu, Puerto dc Santa Mariu i Cadiz; ili aureola gradova oko Venecije; ili veze Burgosa s njegovim vanjskim lukama (osobito Bilbaom) što ih je dugo, čak i nakon svoga pada, nadzirao; ili London i luke na Tcmzi i La Maneheu; ili napokon najklasičniji primjer Hanze. Na donjoj granici mogli bismo spomenuti Compičgnc s njegovim satelitom, jedinim godine 1500, Picrrefondsom; ili Senlis kojem je na raspo laganju samo Crćpy.66 Sama ta pojedinost daje naslutiti veličinu Compiegnca i Senlisa. Tako bi se mogao sastaviti niz grafikona tih funkcionalnih veza i ovisnosti: pravilni krugovi, pravci, sjecišta pravaca, jednostavne točke. Ali te sheme traju samo stanovito vrijeme. Čim se promet ubrza, čak i bez promjene najvažnijih putova, neka se odmorišta preskaču, prestaju služiti i propadaju. Sebasticn Mcrcier bilježi 1782. da se »gradovi drugog i trećeg reda neosjetno prazne« u korist glavnog grada.67 Frangois Mauriac priča o jednom engles kom gostu kojeg prima na svom jugozapadu: »Prespavao je u hotelu Zlatni lav u Langonu i noću je šetao usnulim gradićem. Kaže da u Engleskoj takvih više nema. Naš provincijski život je zapravo preživjelost, ono što preostaje od svijeta koji nestaje i koji je drugdje već nestao. Vodim svog Engleza u Bazas. Kakav kontrast između te pospane selendre i njezine goleme katedrale, koja svjedoči o vremenu kad je glavni grad Đazadaisa bio napredna biskupija. Više se ne sjećamo onog vremena kad je svaka pokrajina tvorila svijet za sebe koji je govorio svojim jezikom i podizao svoje spomenike, profinjeno i hijerarhizirano društvo koje se nije osvrtalo na Pariz i njegovu modu. Čudovišni Pariz koji se nahranio tom divnom tvari i iscrpio je«.68 Pariz očito u toj prilici nije veći krivac nego London, odgo voran je jedino opći napredak ekonomskog života, on iscrpljuje sekundarne točke gradskih mreža u korist osnovnih. Ali te glavne točke, kad na njih dođe red, opet međusobno stvaraju mreže na povećanoj svjetskoj ljestvici. I igra počinje iznova. Čak na Otoku Utopije Thomasa Morea, glavni gradAmaurote okružuju 53 grada. Kakva lijepa gradska mreža! Svaki je udaljen od susjednih manje od 24 milje, to jest manje od jednog dana puta. Sav bi se taj red promijenio kad bi se prijevoz makar malo ubrzao. 553


Gradovi i civilizacije: slučaj islama Druga crta, zajednička svim gradovima, koja jc doduše ipak u korijenu njihovih dubokih razlika u fizionomiji, jest da su svi oni proizvod svoje civilizacije. Za svaki od njih postoji prototip. O. du Halde to rado ponavlja (1735): »Već sam drugdje rekao da gotovo nema razlike između vcčinc kineskih gradova i da su dosta slični, tako da je gotovo dovoljno vidjeti jedan od njih da bismo stvorili predodžbu o svima«.69 Tko ne bi prihvatio te žustre, ali ne ne promišljene riječi o gradovima Moskovske Rusije, kolonijalne Amerike, o islamskim (Turska ili Perzija), odnosno, doduše s mnogo više oklijevanja, evropskim gradovima? Nema sumnje da kroz islam, od Gibraltara do Sundajskog otočja, postoji jedan tip islamskog grada, a njegov nam primjer sam po sebi može dostajati kao slika očitih veza između gradova i civilizacija.70 Uglavnom su to golemi gradovi, udaljeni jedni od drugih. Niske kučc u njima stisnute su kao koštice u šipku. Islam zabra njuje (osim izuzetaka: u Meki, u njezinoj luci Đeddi i u Kairu) visoke kuće, obilježje mrske oholosti. U nemogućnosti da se podižu u visinu, zgrade zauzimaju javne putove, što muslimansko pravo baš i ne brani. Ulice su uski prolazi, dva magarca sa sama rima prigodicc ih zakrčuju. U Istanbulu »ulice su uske kao u našim starim gradovima«, kaže jedan francuski putnik (1766); »općenito su prljave, i bile bi vrlo neudobne po lošem vremenu da nemaju pješačkih putova sa svake strane. Kad se dvije osobe nađu jedna nasuprot drugoj, treba sići s puta ili se postaviti na prag nekih vrata. A tamo po vama lije kiša. Kuće većinom imaju samo jedan kat koji čini izbočinu nad prizemljem; gotovo sve su premazane uljanom bojom. Taj ukras čini zidove manje mračnim i manje tužnim; ali je gotovo uvijek koban. Sve te kuće, ne izuzimajući čak ni one gospodske i one najbogatijih Turaka, građene su od drva s opekama i premazane krečom: zbog toga ih požar u kratko vrijeme pohara«.71 Usprkos golemoj razlici u položaju, jednaka je situacija u Kairu, kao što 1782. opisuje Volney, ili u perzijskim gradovima koje je jedno stoljeće prije (1660) nedobrohotno promatrao jedan drugi Francuz, Raphael du Mans: »Ulice u gradovima su (...) vijugave«, piše on, »grbave, mjestimice pune jaraka koje ti divljaci 554

Gradovi

prema zakonu prave za pišanje, da ih mokraća ne učini nečistima štrcajući po njima«.72 Tridesetak godina kasnije, jednak je dojam Gcmcllia Careria (1694): u Ispahanu, kao i u cijeloj Perziji, ulice nisu popločane, zato je zimi blato, a ljeti prašina. »Tu veliku prljavštinu još povećava običaj da se uginule životinje bacaju na ulice kao i krv onih koje ubijaju mesari i da se javno obavlja nužda gdje god se čovjek nade...« Ne, to nije Palermo, kao što se moglo pomisliti, Palermo gdje »najmanja kuća (...) nadmašujc najbolje u Ispahanu...«73 Istina je da je svaki muslimanski grad nerazmrsiv splet loše održavanih uličica. Što je moguće bolje iskorištava se strmina, tako da kiša i potoci sami preuzmu smeće. Ali u toj zbrkanoj topografiji postoji dosta pravilan plan. U središtu Velika džamija, svuda oko nje trgovačke ulice (sukovi), stovarišta (hanovi ili karavan-seraji), zatim se u koncentričnim krugovima redaju obrtnici prema tradicionalnom rasporedu koji uvijek vodi računa o pojmovima čistog i nečistog. Tako su trgovci miomirisima i tamjanom, »čisti prema kanonistima jer su posvećeni«, sasvim blizu Velikoj džamiji. Blizu njih su tkači svile, zlatari i tako redom. Na vanjskim gradskim granicama kožari, kovači i potkivači, lončari, sedlari, bojadisari, iznajmljivači magaraca koji hodaju bosonogi i urlajući se svađaju sa svojim životinjama. Zatim na samim vratima seljaci koji prodaju meso, drvo, maslac, povrće, »zelenje«, sve proizvode svoga rada »ili svojih krađa«. Druga redovita odlika: podjela na četvrti prema rasama i vjerama; gotovo uvijek postoji kršćanska četvrt, židovska četvrt, ova potonja općenito pod zaštitom vladareva autoriteta i zahvaljujući tome katkad smještena u samo središte grada, kao u Tlemcenu. Svaki grad, naravno, pomalo varira na tu temu, ako ni zbog čega drugog, onda zbog svog porijekla i svoje trgovačke ili obrtne važnosti. U Istanbulu je glavna tržnica, dva bezistana sagrađena od kamena, grad u gradu. Kršćanske četvrti Pera i Galata su drugi grad, s druge strane Zlatnog roga. U središtu Adrianopola se diže »Durza«. »Blizu te Burze nalazi se (1693) ulica Seraehi, puna dobrih dućana svakovrsne robe i duga milju; natkrivena je das kama koje su položene jedne na druge tako da je između njih ostavljeno nekoliko rupa sa strane da dolazi svjetlo«. Blizu džamije je »natkrivena ulica gdje su zlatari«.74

555

Vernand Branded/ Strukture svakidašnjice

»Pogled na veliki bazar ili glavnu tržnicu«, Aleksandrija, kraj XVIII. stoljeća. Opis ligipta, gravira iz 1812. Kabinet grafike. (Poto Ii. N.) 556

ORIGINALNOST ZAPADNIH GRADOVA Zapad jc prilično rano bio neka vrsta svjetske raskoši. Gradovi su tu bili dovedeni do temperature koju drugdje nipošto na nalazimo. Oni su stvorili veličinu malog kontinenta, ali taj problem, premda vrlo dobro poznat, nije jednostavan. Odrediti nečiju superiornost znači podsjetiti ili na inferiornost ili na prosječnost u odnosu prema kojima je to superiornost; to znači, prije ili poslije doći u mučan sukob s ostalim svijetom koji razočarava. Govorimo li o odjeći, novcu, gradovima, kapitalizmu, nemoguće je, prema Maxu Weberu, izbjeći usporedbe, jer Evropa se neprestano izražava »odnosom prema drugim kontinentima«. Kakve su razlike i originalnost Evrope? Njezini gradovi su pod znakom neujednačene slobode; razvili su se kao autonomni svje tovi i prema vlastitoj sklonosti; nasamarili su teritorijalnu državu, koja jc spora u zauzimanju svojeg mjesta, a zatim će rasti samo uz njihovu sebičnu pripomoć, bit će uostalom samo uvećana, često dosadna kopija njihove sudbine; oni su iz velike visine dominirali svojom okolicom, koja za njih predstavlja prave kolonijalne svje tove u malom, pa tako prema njoj i postupaju (države će činiti to isto ubuduće); zahvaljujući svojim položajima i čvrstim lancima gradskih veza, oni su vodili vlastitu ekonomsku politiku, često sposobnu da razbije zapreke, a uvijek da stvori ili ponovo stvori povlastice, utočište. Da u mašti ukinemo današnje države, zatim da trgovačke komore velikih gradova budu slobodne da funkcio niraju na svoj način, lijepo bi nam se pisalo! Čak i bez te vrlo proizvoljne usporedbe, te stare činjenice upadaju u oči. No one dovode do ključnog problema koji se može formulirati na dva ili tri različita načina: zašto drugi svjetski gradovi nisu upoznali te razmjerno slobodne sudbine? Kakav je bio onaj ili oni koji njima kvare veselje? Ili pak drugi oblik istog problema, zašto je sudbina zapadnih gradova u znaku promjene — oni se mijenjaju čak u svom fizičkom biću — dok su drugi gradovi, u usporedbi s njima, bez povijesti, kao ukopani u dugu nepomičnost? Zašto su jedni poput parnih strojeva, a drugi poput satova, da parodiramo Lćvi—Straussa? Ukratko, komparativna his torija nas obavezuje da istražimo uzrok tih razlika i pokušamo 557


uspostaviti »model« tako burne evolucije gradova na Zapadu, model koji bi bio dinamičan, dok bi model života drugih gradova na zemlji tekao dugačkom ravnom crtom, bez mnogo zapreka kroz vrijeme.

Slobodni svjetovi Evropske gradske slobode su klasična tema, prilično dobro osvijetljena; počnimo s njom. Pojednostavnjeno možemo reći: 1) da je Zapad izgubio, u pravom smislu riječi, svoju gradsku okosnicu potkraj Rimskog Carstva, koje je, uostalom, doživjelo postepeno propadanje svojih gradova još prije dolaska barbara. Nakon vrlo relativne živosti merovinških vremena, nastaje prije ili kasnije gotovo potpuni zastoj, neka vrsta tabule raže; 2) da se preporod gradova od XI. stoljeća ubrzava, nadslojava na seosko bujanje, na mnogostruk rast polja, vinograda, voćnjaka. Gradovi rastu u skladu sa selima, a gradsko pravo jasnih obrisa često proizlazi iz zadružnih povlastica seoskih skupina. Često je grad ponovljena seljačka materija, nanovo oblikovana. U topo grafiji Frankfurta (koji je ostao tako seljački do XVI. stoljeća) neke ulice u svojim nazivima čuvaju uspomenu na šume, šumarke i močvare usred kojih je izrastao grad.75 To pregrupiranje sela dovelo je logično u grad koji je nastajao predstavnike političke i društvene vlasti iz nezaštićenih područja, gospodu, laičke i crkvene vladare; 3) da ništa od svega toga ne bi bilo moguće bez općenitog povratka zdravlju, povećanoj novčanoj ekonomiji. Novac je putnik koji je možda došao izdaleka (za Mauricea Lombarda: iz islama), ali djelotvoran, presudan. Dva stoljeća prije sv. Tome Akvinskog Alain iz Lillea je rekao: »Nije Cezar, već je novac sada sve«. Novac, a to su drugim riječima gradovi. Tada nastaju tisuće i tisuće gradova, ali malo njih će imati sjajnu budućnost. Samo se neki krajevi, dakle, urbaniziraju teme ljito, i time se razlikuju od drugih, imaju očevidnu pokretačku ulogu: krajevi između Loire i Rajne, u gornjoj i srednjoj Italiji, na odsudnim punktovima sredozemnih obala. Tu se brzo pojavljuju trgovci, cehovi, industrije, prometne veze s udaljenim mjestima, banke i građanstvo, jedno određeno građanstvo, pa čak i određeni kapitalizam. Sudbina tih osobitih gradova vezana je ne samo za 558

Gradovi

okolicu, nego i za međunarodnu trgovinu. Oni će se uostalom odvojiti od seoskog društva i starih političkih veza. Raskid je učinjen milom ili silom, ali uvijek je bio znak snage, obilja novca i moći. Oko tih povlaštenih gradova uskoro neće biti država. To je slučaj Italije i Njemačke s političkim katastrofama u XIII. stoljeću. Opet je jednom zec pobijedio kornjaču. Drugdje, u Francuskoj, u Engleskoj, u Kastiliji, u Aragonu dapače, teritorijalna država nas taje dosta rano: eto što koči gradove, zarobljene osim toga u ekonomska prostranstva bez velike živosti. Tu se oni razvijaju sporije nego drugdje. Ali bitno je i nepredvidivo da su neki gradovi sasvim razbili politički prostor, da su se konstituirali u autonomne svjetove, u državc-gradove, oboružani stečenim ili iznuđenim povlasticama koje su pravi juridički bedemi. Na »tim razlozima koji se temelje na pravu« povjesničar je možda jučer previše inzistirao, jer ako se oni katkad mogu svrstati iznad ili usporedo s razlozima koji se temelje na geografiji, sociologiji ili ekonomiji, ovi posljednji su naširoko uvaženi. Što je povlastica bez materijalne srži? Zapravo, čudo na Zapadu baš nije u tome što je najprije sve bilo uništeno, ili gotovo uništeno, s propašću u V. stoljeću, a zatim je od XI. stoljeća sve ponovo oživjelo. Povijest je puna tih stoljetnih polaganih polazaka i povrataka, ekspanzija, rađanja i preporadanja gradova: Grčka od V. do II. stoljeća pr. n. e., pa, ako hoćemo, i Rim, islam počevši od EX. stoljeća, Kina za dinastije Song. Ali su svaki put u toku tih ponovnih uzlazaka bila dva trkača, Država i Grad. Obično Država pobjeđuje, a Grad tada ostaje podjarmljen i pod teškom šakom. Čudo koje nastaje s prvim velikim urbanim evropskim stoljećima u tome je što je grad potpuno pobijedio, bar u Italiji, Flandriji i Njemačkoj. On je u dosta dugom vremenskom razdoblju iskusio potpuno zaseban život, što je kolosalan događaj kojemu se geneza ne može sigurno odrediti. Ipak, goleme pos ljedice su vidljive.

Modemost gradova Na osnovi te slobode, veliki gradovi i drugi s kojima graniče, kojima služe kao primjer, sagradili su originalnu civilizaciju, rasprostranili nove tehnike, bilo obnovljene ili ponovo otkrivene nakon nekoliko stoljeća, ali to nije važno! Dilo im je dano da do 559


Ilgidien-Tberesienplatz u Niimbergu, crtežAlbrecbta Ditrera, Altstadtmuseum, Niimberg. (Foto IIocbbaitamt) kraja ostvare dosta rijetka politička, društvena i ekonomska is kustva. Na financijskom polju, gradovi organiziraju porez, financije, javni kredit, carine. Izmišljaju narodne zajmove: moglo bi se reći da Monte Vecchio u Veneciji seže zapravo do prvih emisija novca 1167; Casa di San Giorgio, kao prvi obrazac, potječe iz 1407. Oni jedan za drugim ponovo otkrivaju zlatni novac, po uzoru na Genovu, gdje se kxi\cgenovino možda već od kraja XII. stoljeća.76 Organiziraju industriju, obrte, pronalaze ili obnavljaju trgovinu s udaljenim krajevima, mjenicu, prve oblike trgovačkih i račun ovodstvenih društava: započinju, i to ubrzo, svoje klasne borbe. Ako su naime gradovi »zajednice«, kao što se kaže, oni su također, u m odernom smislu riječi, »društva«, sa svojim napetostima, 560

Gradovi

svojim bratoubilačkim ratovima: plemići protiv građana, siromaš ni protiv bogatih (»mršav narod«, popolo magro, protiv »debelog naroda«, popolo grasso). Dorbe u Firenci, više nego sukobi na rimski način (mislimo, naravno, na antički Rim), već su u biti preteče našeg prvog industrijskog, XIX. stoljeća. Drama ciompa (1378) to dokazuje sama po sebi. Ali to društvo, podijeljeno iznutra, suprotstavlja se vanjskom neprijatelju, svijetu velikaša, vladara, seljaka, svima koji nisu nje govi građani. Ti gradovi su prve »domovine« Zapada, a njihov patriotizam je zacijelo smisleniji, mnogo svjesniji nego što će zadugo biti teritorijalni patriotizam koji se polako javlja u prvim državama. O toj temi možemo maštati ispred smiješne slike koja prikazuje bitku nurnberških građana 19. lipnja 1502. protiv markgrofa Kasimira od Brandcnburg-Ansbacha koji napada grad. Izliš no je pitati da li je slika bila naslikana za građane Nurnbcrga. Oni su uglavnom prikazani stojeći, u običnim odijelima, bez oklopa. Njihov vođa, on doduše na konju, u crnom odijelu, tajno se dogovara s humanistom Wilibaldom Pirckhcimcrom, koji nosi jedan od onih golemih šešira iz tog vremena s nojevim perjem i, što je također važna pojedinost, vodi četu vojnika u obranu prava napadnutog grada. Brandcnburški napadači su vitezovi u teškoj opremi i naoružani, lica skrivenih vizirima šljemova. Kao simbol slobode gradova protiv vladarske i velikaške vlasti mogla bi sc uzeti skupina od trojice ljudi: dvojica građana otkrivenih lica ponosno stoje svaki s jedne strane vitezu u oklopu i vode ga zarobljenog i posramljenog zbog toga. »Građani«, male domovine građana: to su nabačene riječi, apsurdne i prikladne. Werner Sombart je uvelike inzistirao na stvaranju jednog novog društva, još bolje: novog mentaliteta. »Ako se ne varam, baš u Firenci negdje potkraj Xrv. stoljeća«, pisao je on, »prvi put susrećemo savršenog građanina«.77 Neka bude. Zapravo, kad su (1283) vlast osvojili ArtiMaggiori — oni s vunom — i Arte di Calimala — bila je to u Firenci pobjeda starih i novih bogataša, pobjeda duha poduzetništva. Kao i obično, Sombart više voli postaviti problem na planu mentaliteta, evolucije racionalnog duha, nego na društvenom ili čak ekonomskom planu, gdje se bojao da bi slijedio Marxove putove. Javlja se novi mentalitet, uglavnom mentalitet prvog zapad nog još kolebljivog kapitalizma, skup pravila, mogućnosti i računa, vještina kako da se u isti mah bogati i živi. Ujedno i igra i riziko: ključne riječi trgovačkog govora, fortuna, ventura, ragione, pru561


denza, sicurtd razgraničavaju opasnosti protiv kojih se valja osi gurati. Dakako, više nema ni govora o tome da se živi iz dana u dan na način kako su živjeli plemići, podižući svoja primanja uglavnom na razinu troškova koji vode igru. A poslije neka bude što bude! Trgovac će štedjeti svoj novac, proračunavat će troškove prema prihodima, a ulaganja prema njihovoj unosnosti. Pješčani sat je okrenut u dobrom smjeru. Štcdjct će također i vrijeme: trgovac već govori: ehi tempo ha e tempo aspetta, tempo perde.78 Pre vodimo, netočno ali logično: Time is money. Na Zapadu su zapravo kapitalizam i gradovi bili jedno te isto. Lewis Mumford tvrdi da jc »kapitalizam u nastanku«, nadomješta jući vlast »feudalaca i cehovskih građana« vlašću »nove trgovačke aristokracije«, nesumnjivo razbio uski okvir srednjovjekovnih gra dova da bi se na kraju povezao s državom, pobjednicom gradova, ali nasljednicom njihovih ustanova i njihova mentaliteta, posve nesposobnom da preživi bez njih.79 Važno je da grad, premda propao kao grad, i dalje drži prvenstvo i još uvijek vlada prelazeći u stvarnu ili prividnu službu vladara. Bogatstvo države bitće uvijek i njegovo: Portugal teži Lisabonu, Nizozemska Amsterdamu, en gleski primat jc primat Londona (glavni grad je oblikovao Engles ku po svojoj volji nakon »mirne revolucije« 1688). Kobna greška španjolske kraljevske ekonomije bila je težnja prema Sevilli, gradu pod nadzorom, trulom zbog nesavjesnih funkcionara, gradu ko jim već odavno vladaju strani kapitalisti, umjesto prema jednom moćnom, slobodnom gradu, sposobnom da proizvodi po volji i da samostalno vodi pravu ekonomsku politiku. Isto tako, Luj XIV. nije uspio osnovati »kraljevsku banku« usprkos raznim projekt ima (1703, 1706, 1709), jer Pariz, sučeljen s kraljevskom moći, ne pruža zaštitu poput nekog grada slobodnog u svom gibanju i svojim odgovornostima.

Povode li se urbani oblici Zapada za nekim »uzorom«? Zamislimo dakle povijest evropskih gradova koja obuhvaća cjelo kupni niz njihovih oblika, od grčkog grada do grada XVIII. stoljeća, odnosno sve Što je Evropa mogla izgraditi na svom području i izvan njega, prema moskovskom istoku i preko Atlantika. Bilo bi tisuću načina da se ta obilna grada svrsta, prema političkim, 562

Gradovi

ekonomskim ili društvenim značajkama. Političke: razlikovati glav ne gradove, tvrđave, upravne gradove u punom smislu te riječi. Ekonomske: razlikovati luke, karavanske gradove, trgovačke gra dove, industrijske gradove, novčarska središta. Društvene: napra viti popis gradova koji pripadaju rentijerima, crkvi, dvoru, obrtnicima... Tako smo usvojili niz kategorija bez iznenađenja, djeljivih na podvrste, kadre da zadrže sve vrste lokalnih raz nolikosti. Podjela takve vrste ima prednosti, ne toliko za problem grada viđen u njegovoj cjelokupnosti, koliko za proučavanje ove ili one ekonomije, čvrsto ograničene u vremenu i prostoru. Naprotiv, neke općenitije razlike, ponovo stavljene u središte kretanja davnih evolucija, dovode do podjele korisnije za našu svrhu. Pojednostavnjeno, Zapad je tijekom svojih iskustava upoz nao tri bitna tipa gradova: otvorene gradove, to jest one koji se ne razlikuju od svoje nezaštićene okolice i čak se s njom stapaju (A); zatvorene gradove, ograđene u najstrožem smislu riječi, kojima zidine još više ograničuju biće nego teritorij (B); napokon, grado ve pod skrbništvom, a pod tim razumijevamo cijelu poznatu ljestvi cu potčinjenosti vladaru ili državi (C). Uglavnom, Aprethodi B-u, B prethodi C-u. Ali u tom poretku nema strogog slijeda; riječ je više o smjerovima, o dimenzijama u kojima se kreće zamršena sudbina zapadnih gradova koji se nisu svi razvili u isto vrijeme niti na isti način. Poslije ćemo vidjeti da li taj »grafikon« važi za podjelu gradova cijelog svijeta. Prvi tip: antički grad, grčki ili rimski, koji se otvara prema svojoj okolici, jednak je s njom.80 Atena prima kao punopravne građane unutar svojih zidina cupatride, uzgajivače konja, jednako kao i sitne seljake vinogradare, drage Aristofanu: čim se digne dim iznad Pnyxa, seljak na taj znak dolazi u grad i u Narodnu skupštinu, gdje će zasjedati pokraj svojih velikaša. U početku peloponeskog rata cijela se seoska Atika sama od sebe evakuira u veliki grad, nastanjuje se ondje, za vrijeme dok Spartanci pustoše polja, mas linike, kuće. A kad se oni s dolaskom zime povuku, mali seoski narod polazi natrag u svoja stara obitavališta. Grčki grad je zapravo Na stranama 564/565: Pogled na Most Notre-Dame u Parizu, s njegovim visokim kućama koje će se rušiti tek 1787. Na desnoj obali, u blizini Trga Greve, golemo trgovanje različitom robom: žitom, drvom i sijenom. Gravira iz XVIII. stoljeća, Musee Camavalet. (Foto Bulloz) 563


Gradovi

565


zbroj grada i njegove široke okolice. A to je zato što gradovi tek što su nastali (jedno ili dva stoljeća znače malo na toj ljestvici), tek što su se izdvojili iz seoske sumaglicc; osim toga, nije sporna podjela industrijskih djelatnosti, ta jabuka razdora koju će upoz nati budućnost. Atena doduše ima predgrađe Keramiku, gdje stanuju grnčari, ali oni raspolažu samo malim radionicama. U Pircju ima također i svoju luku gdje vrvi od meteka, oslobođenih robova i robova, i gdje se afirmira obrtnička djelatnost, nemojmo reći industrija niti predindustrija. Protiv te djelatnosti stoje pred rasude posjedničkog društva koje ju prezire; ona je dakle stvar stranaca ili robova. Pogotovo što atensko blagostanje ne traje dosta dugo da društveni i politički sukobi ondje dozriju i izbace na površinu sukobe »na firentinski način«. Zapažamo jedva nekoliko simptoma. Uostalom, sela imaju svoje obrtnike, kovačnice gdje se zimi čovjek može ugodno ogrijati. Ukratko, industrija je elemen tarna, tuđa, nenametljiva. Isto tako, ako obiđemo ruševine drevnih rimskih gradova, naglo se zatičemo u polju čim zakoračimo kroz vrata: nema predgrađa, a to znači da nema industrije, ni aktivnog, dobro organiziranog obrta koji ima vlastito područje. Tip zatvorenog grada, jedinica sama za sebe, liliputanska domovina, ekskluzivna, to je srednjovjekovni grad: prijeći njegov bedem, slično je kao da prelazimo jednu od još uvijek strogih granica današnjeg svijeta. Kad jednom prijeđete barijeru, slobod no se izrugujete susjedu: on vam više ništa ne može. Seljak koji se otrgne sa zemlje i dođe u grad, ondje odmah postaje drugim čovjekom: slobodan je, to jest, napustio je poznata, omražena robovanja da bi prihvatio druga kojima unaprijed još ne nazire sadržaj. Ali, nije važno! Neka ga njegov gospodar samo zahtijeva, tome se može smijati ako ga je grad usvojio. Takvi zahtjevi mogu se još čuti u Šleskoj u XVIII. stoljeću, a u Moskovskoj Rusiji još i u XIX, dok su drugdje neuobičajeni. Istina je da, premda gradovi lako otvaraju svoja vrata, nije dosta ući u grad da bi čovjek smjesta i doista postao njegovim dijelom. Punopravni građani su manjina kojoj zavide, grad u malom unutar samoga grada. U Veneciji je 1297. nastala citadela bogataša podignuta zahvaljujući serrati, zatvaranju Velikog vijeća. Venecijanski nobili postaju zatvorena kasta, i to će potrajati sto ljećima. Vrlo su rijetki oni koji će ući na njihova vrata. Ispod njih, kategorija običnih cittadina nesumnjivo je gostoljubivija. Ali Signoria je vrlo rano stvorila dva građanska prava: ono de intus i ono de intus et extra, prvo djelomično, a drugo potpuno. Pa ipak je 566

Gradovi

čovjeku potrebno 15 godina boravka da mu bude dopušteno moliti za prvo, a 25 godina za drugo. Malo je izuzetaka od tog pravila koje nije samo formalno, nego odgovara stanovitoj sum njičavosti: jedna odluka Senata iz 1386. čak zabranjuje novim građanima (uključivši i one koji imaju puno građansko pravo) da u Veneciji izravno trguju s njemačkim trgovcima, na Fondeco dei Tedeschi ili izvan njega. Mali ljudi u gradu nisu manje nepovjerljivi i neprijateljski raspoloženi prema pridošlicama. Prema Marinu Sanudu, u lipnju 1520. puk se na ulici potukao sa seljacima koji su tek stigli s kopna, prikupljeni kao robijaši ili kao vojnici. »Poltroni«, viču im, »ande arar«. Kukavice, idite orati!81 Naravno, Venecija je ekstremni primjer. Uostalom, ona čc zahvaljivati svom aristokratskom i vraški reakcionarnom režimu, a isto toliko i osvajanju kopna početkom XV. stoljeća, koje će njezinu vlast proširiti do Alpa i Brcscie, da je do 1797. sačuvala svoj ustav. Ona će biti zadnji polis Zapada. No da bi se dobilo škrto dodjeljivano pravo građanstva, u Marscillcu u XVI. stoljeću treba imati »deset godina boravka, posjedovati nekretnine i biti oženjen ženom iz mjesta«. Inače čovjek ostaje u masi »seljačina«, negradskih stanovnika grada. Taj uski pojam građanskog prava pos vuda je pravilo. U tijeku toga golemog razvitka neprestano se opaža jabuka razdora: komu pripadaju industrija, obrti, njihove povlastice, nji hovi profiti? Zapravo gradu, njegovim vlastima, njegovim poduzet nicima. Oni će odlučiti treba li seoskom području grada oduzeti ili pokušati oduzeti pravo da prede, tka i boji, ili mu je, naprotiv, korisno to prepustiti. U toj gužvi sve je moguće, kao što pokazuje povijest svakog grada uzeta zasebno. Unutar zidina, što se tiče rada (ne usuđujemo se govoriti o industriji) sve je sređeno ili bi trebalo da bude sređeno tako da se zadovolje cehovi koji uživaju ekskluzivne, spojive monopole i brane ih ogorčeno i divlje duž nepreciznih granica koje lako uzrokuju smiješne sukobe. Gradske vlasti nisu uvijek gospodari situacije. One prije ili kasnije dopuštaju da se uz pomoć novca potvrde očita, priznata, časna prvenstva, posvećena novcem ili moći: od 1625. »Šest cchova« u Parizu čini gradsku trgovačku elitu (suknari, sitničari, izrađivači krojačkog pribora, krznari, kapari, zlatari); u Firenci Arte de la Lana i Arte di Calimala (koja se bavi bojenjem nordijskog sukna što se uvozilo sirovo). Ali nigdje se te nekadašnje prilike ne vide bolje nego u njemačkim gradskim muzejima: u Ulmu, na primjer, svako udruženje posjeduje neku 567


vrstu slike, podijeljene na triptih: na pobočnim slikama, prizori karakteristični za sam obrt. U središtu, kao u nekom dragocjenom porodičnom albumu, bezbrojni mali portreti ovjekovječuju poko ljenja majstora koji su se u udruženju izmjenjivali tijekom stoljeća. Još bolji primjer, londonski City i njegovi aneksi (na rubu njegovih zidina) u XVIII. stoljeću još su leno svadljivih, zastarjelih i moćnih udruženja. Ako Westminster i predgrađa neprekidno rastu, bilježi jedan mudri ekonomist (1754), tome je razlog očit: »Ta predgrađa su slobodna i pružaju slobodno polje rada svakom radinom građaninu, dok London u svojim njedrima hrani 92 ekskluzivna društva (korporacije) svake vrste, a njihovi se brojni članovi svake godine viđaju kako s razuzdanom pompom ukra šavaju bučno gradonačelnikovo slavlje«.82 Zaustavimo se na toj lijepoj slici, i ostavimo po strani, na drugoj obali organizacije rada, oko Londona i drugdje, slobodne obrte, izvan cehovskih starješinstava i njihovih okvira, koji su u isti mah smetnja i zaštita. Posljednja kategorija: gradovi pod skrbništvom, prvi moder ni gradovi. Zapravo, čim je država čvrsto stala na svoje pozicije, disciplinirala je gradove silom ili milom, s nagonskom žestinom, kamo god bacimo pogled diljem Evrope. Tako rade, a da se nisu dogovorili, Habsburzi jednako kao i pape, njemački kneževi jed nako kao Medici ili kraljevi Francuske. Poslušnost se nameće svuda osim u Nizozemskoj, osim u Engleskoj. Pogledajte Firencu: Medici su je polako pokorili, za vrijeme Lorenza sve se događalo gotovo elegantno, ali nakon 1532. i povratka Medicija na vlast događaji se ubrzavaju. U XVII. stoljeću Firenca je još samo dvor Velikog vojvode: on je prigrabio sve: novac, pravo da zapovijeda, da dijeli časti. Od palače Pitti na lijevoj obali Arna vodila je galerija, zapravo tajni put, koja je omogućavala Princu da prijeđe rijeku i dođe u Uffizi. Ta otmjena galerija, koja postoji još i danas na Ponte Vccchiju, nalikuje na nit pauka koji iz visine svoje mreže nadgleda zarobljeni grad. U Španjolskoj coiTegidor, taj gradski »nadstojnik«, predaje »općine« na milost i nemilost Kruni. Ona dakako prepušta malim mjesnim plemićima profite, koji nipošto nisu osrednji, i počasti mjesne uprave; ona saziva delegate regidoresa iz gradova (koji podmićivanjem mogu zadobiti položaje) svaki put kad se sastaju cortesi, naduti sabori koji rado predočuju svoje žalbe, ali svi kao jedan glasaju za namet kralju. U Francuskoj »dobri gradovi« uživaju povlasticu vlastite uprave i mnogostrukih poreznih olak šica: premda su u Staležima, deklaracijom od 21. prosinca 1647. 568

Gradovi

kraljevska vlast udvostručuje carine i dosuđuje sebi njihovu dobru polovicu. Pariz, također u Staležima, Često prisiljen da pomaže kraljevsku blagajnu, također je osnova za veliku operaciju s ren tama zaključenim za Gradsku vijećnicu. Čak ni Luj XIV ne napušta glavni grad, Versailles se zapravo ne odvaja od golemog obližnjeg grada, a kraljevska vlada je oduvijek imala običaj da se vrti oko moćnog grada kojeg se i bojala; prebivala je u Pontainebleauu, u Saint-Germainu, u Saint-Cloudu; u Louvreu je na rubu, a u Tuilcrijama gotovo izvan samog Pariza. Nije li poželjno bar pov remeno upravljati tim pregusto naseljenim gradovima izdaleka? Filip II. je stalno u Escorialu, a Madrid je tek u začetku. Bavarski kneževi su kasnije u Nymphcnburgu; Fridrik II u Potsdamu; carevi u Schonbrunnu kraj Beča. Uostalom, da se vratimo Luju XIV, on ipak ne zaboravlja samom Parizu pokazati svoju moć i u njemu zadržati svoj ugled; za njegova kraljevanja grade se dva velika kraljevska trga; Trg pobjeda i Trg Vendome; započinje »raskošna izgradnja« Dome des invalides. Zahvaljujući njemu, Pariz se, po uzoru na barokne gradove, otvara prema okolici širokim prilaz nim putovima po kojima voze kola i priređuju se vojnički mimo hodi. S našeg je gledišta zapravo još važnije da je 1667. osnovano mjesto upravnika policije s prekomjernim ovlastima. Drugi nosi lac te časti, markiz Argcnson, imenovan na taj visoki položaj 30 godina kasnije (1697), »pokrenuo je mašineriju, ne baš takvu kakva postoji danas«, tumači Sćbastien Mercier, »ali je prvi izumio njezine glavne opruge i zupčanike. Čak se govori da se ta mašin erija danas okreće sama od sebe«.83

Razne evolucije Ali sasvim je razumljivo da evolucija grada ne nastaje sama od sebe, da nije endogena pojava koja se razvija izolirano. Ona je uvijek izraz društva koje na nju vrši pritisak, iznutra ali i izvana, pa je s tog gledišta, ponovimo to, naša podjela prejednostavna. Kako ona onda funkcionira izvan stroge domene zapadne Evrope? a) Gradovi kolonijalne Amerike. — Morali bismo reći iberske Amerike, jer slučaj engleskih gradova ostaje po strani: oni moraju živjeti sami od sebe, izaći iz svoje tvildemess da bi se dokopali širokog svijeta; to su srednjovjekovni gradovi, ako može mo tako reći. Gradovi iberske Amerike imali su jednostavniju, više 569


skučenu sudbinu. To su garnizonski gradovi, građeni poput rim skih tabora između četiri zemljana zida, izgubljeni usred širokih neprijateljskih prostranstava, uzajamno povezani polaganim pro metom koji se vuče preko golemih pustih prostora. U doba kad je srednjovjekovni grad povlaštenih praktički osvojio cijelu Evropu, u cijeloj hispano-portugalskoj Americi začudo pravladava antički uzor, osim u velikim gradovima, gdje su sjedišta vicekraljeva: Mexico Cityju, Limi, Santiagu dc Chile, San Salvadoru (Bahia), to jest u službenim, već parazitskim organizmima. U takvoj Americi nema strogo trgovačkih gradova ili onih u manje vrijednom položaju; na primjer Recife — grad trgovaca — diže se pokraj aristokratskog grada Olindc, grada veleposjednika plantaža, senhores de engenhos, i robovlasnika. To je, ako hoćete, Pircj ili Falcron prema I’criklovoj Ateni. Buenos Aires nakon svoga drugog osnutka (pravog, 1580) također je trgovački gradić, to je Megara ili Egina. Imao je nezgodu da oko sebe ima samo Bravo— Indijance, divljake, pa se njegovi stanovnici žale da u toj Americi, gdje su bijelci rentijeri, moraju zarađivati »kruh u znoju lica svoga«. Ali s Anda, iz Ume, stižu karavane mazgi ili velike drvene dvokolicc, i to je jedan od načina da se dođe do srebra iz Potosija; iz Brazila jedrenjacima stiže šećer, a uskoro zatim i zlato; zahva ljujući krijumčarenju kojem se odaju, brodari-prijevoznici crnog robija dolaze u vezu s Portugalom i Afrikom. Ali Buenos Aires ostaje izuzetak usred »barbarstva« Argentine koja se rada.

Pogled na Stari trg u Havani, Američki topografski album, XVIII. stoljeće. Kabinet grafike. (Otisak B. N.) 57 0

Gradovi

Obično jc američki grad vrlo malen, bez tih darova koji stižu izdaleka. On upravlja samo sobom, nitko se ne brine o njegovoj sudbini. Gospodari su mu zemljoposjednici: oni tu imaju kuće, duž čijih su pročelja, na uličnoj strani, na zidovima pričvršćeni kolutovi za vezanje konja. Oni su »pošteni muževi«, os foomens bons iz brazilskih gradskih skupština ili hacendados španjolskih sudova (cabildos). Mnogo ima malih Sparti, malih Teba iz vreme na Epaminonde. Možemo reći da jc povijest zapadnih gradova u Americi počela od nule. Naravno, između njih i njihove otvorene okolice nema razlike, nema industrije koja bi se dijelila. Ondje gdje se pojavi industrija, na primjer u Mexico Cityju, prepušta se robovima ili pseudorobovima. Srednjovjekovni grad ne bi se uopće bio mogao zamisliti s obrtnicima-robovima. b) Kako svrstati luskegradove? Na prvi pogled nema dvojbe: gradovi koji opstaju ili nastaju u Moskovskoj Rusiji nakon strašnih katastrofa mongolske najezde, ne žive više na zapadni način. To su doduše veliki gradovi, kao Moskva ili Novgorod, ali ponekad zvjerski držani u pokornosti. Poslovica kaže još u XVI. stoljeću: »Tko se može suprotstaviti Bogu i velikom Novgorodu?«, ali pos lovica nije u pravu. Grad jc bio surovo doveden u red 1427, zatim 1477 (morao jc izručiti 300 kola natovarenih zlatom). Pogubljenja, deportacije i konfiskacije slijedile su jedni za drugima. Osim toga, ti su gradovi uključeni u polagane tokove prometa na golemom prostoru koji jc već azijski i još divlji: 1650, kao i u prošlosti, sve se kreće uz užasan gubitak vremena, riječna plovidba, saonice, povorke kola. Često jc čak opasno približiti se selima, pa se valja svake večeri zaustaviti na otvorenom, kao na balkanskim cestama, rasporedivši vozila u krug tako da je svako spremno za obranu. Zbog svih tih razloga, gradovi Moskovske Rusije ne nameću se svojoj golemoj okolici: ona više djeluje na njih nego što oni nameću svoju volju seljačkom svijetu izvanredne biološke snage, ali nesretnom, uznemirenom, u trajnom pokretu. Važna je či njenica da su »žetve po hektaru u evropskim zemljama Istoka u prosjeku ostale stalne od XVI. do XIX. stoljeća«, i to na niskoj razini.84 Nema velikog seoskog viška, dakle nema ni pravih imuć nih gradova. Ruski gradovi čak nemaju u svojoj službi ni one sporedne gradove koji su odlika Zapada i njegova živog prometa. Ali su zato bezbrojni seljaci kmetovi, praktički bez zemlje, insolventni u očima svojih velikaša ili čak države. Svejedno je puštaju li ih da odu u gradove ili da se zaposle u kućama bogatih 571


seljaka. U gradu će postati prosjaci, nosači, obrtnici-kramari, katkad trgovci i obogaćeni tvorničari. Ako ostanu, bit ćc obrtnici u svojim selima ili će u torbarenju ili prijevozu (toj seljačkoj in dustriji) tražiti dopunu potrebnu za život. Tu neodoljivu potragu ništa ne može spriječiti, pogotovu kad često ima blagoslov velikaša koji u tome nalazi korist za sebe, jer ti obrtnici i trgovci na svaki način ostaju njegovi kmetovi, uvijek prisiljeni na davanja, ma kakav bio njihov društveni uspjeh.85 Te i druge slike prikazuju sudbinu ipak sličnu onoj koju je Zapad doživio u početku svoje urbanizacije, nešto što se može najjasnije usporediti s prekidom između XI. i XIII. stoljeća, među činom za vrijeme kojeg gotovo sve polazi od sela i seljačkog poleta. Nazvat ćemo to posrednim položajem između Ai C, a da se srednja etapa uopće nije pojavila. Odmah se javlja Car, kao zmaj iz bajke.

c) Carski gradovi Istoka i Dalekog istoka. —Kad napustimo Evropu i dođemo na Istok, javljaju se isti problemi, ista protu rječja, samo dublja. U islamu se tek kad se ruše carstva javljaju gradovi jednaki evropskima, načas gospodari svoje sudbine. Tada se obilježavaju lijepi trenuci islamske civilizacije u korist marginalnih gradova, svakako u Cordobi ili u onim gradovima XV. stoljeća koji su bili prave gradske republike, kao Ceuta prije portugalske okupacije (1415) ili Oran prije španjolske okupacije (1509), ali su ti prekidi samo privremeni. U pravilu je grad vladara, grad kalifa, golemi grad: ili Bagdad, ili Kairo. I carski ili kraljevski gradovi, prema okolnostima, gradovi daleke Azije, golemi su, parazitski, raskošna meka materija, Delhi jednako kao Vidžajanagar, kao Peking ili prije njega Nanking (premda ovaj posljednji zamišljamo prilično drukčijim). Neće nas iznenaditi golem teret vladara. I neka jednog od njih proždre grad, ili bolje njegova palača, pojavljuje se drugi, i podjarmljivanje nanovo počinje. Neće nas ništa više začuditi kad vidimo da su ti gradovi nesposobni da od okolice preuzmu sveukupnu masu njezinih obrta: to su u isti mah otvoreni gradovi i gradovi pod skrbništvom. Uostalom, u Indiji kao i u Kini društvene strukture ometaju slobodnu sudbinu gradova. Ako grad ne ostvaruje svoju nezavisnost, to nije samo zbog mandarinovih batina ili zbog okrut nosti vladara prema trgovcima ili običnim građanima; to je zbog toga što je društvo sputano nekom vrstom prethodno stvorene kristalizacije. 572

rpm*.

Gradovi

Istanbul u XVI. stoljeću. Pogled na Z latni rog (fragment). Kabinet grafike. (Otisak D. N.)

U Indiji sistem kasta dijeli i unaprijed komada svaku gradsku zajednicu. U Kini se kult gentesa suprotstavlja otprilike onom miješanju koje je stvorilo grad Zapada; taj je grad pravi stroj za kidanjc starih veza, za izjednačavanje pojedinaca, gdje dolazak doseljenika stvara, ako hoćete, »američku« sredinu, gdje ljudi na položaju daju ton, pokazuju way o f life. S druge strane, nijedna nezavisna vlast ne zastupa jedan kineski grad u njegovoj cjclokup573


nosti, pred državom ili očitom moći sela. Sela su središta interesa žive aktivne Kine koja razmišlja. Grad, rezidencija funkcionara i velikaša, ne pripada niti obrtima niti trgovcima; tu se nikakvo građanstvo ne razvija lagodno. To jc građanstvo u položaju da sanja o izdaji, očarano raskoši mandarinskog života. Gradovi bi živjeli svoj život, nagovijestili bi ga, da su u njima pojedinac i kapitalizam imali slobodno polje. Ali skrbnička se država tome ne prilagođuje. Htjcla-nc htjela, doživljava nekoliko trenutaka nepaž nje: potkraj XVI. stoljeća javlja se građanstvo i poslovna grozničavost, ulogu kojih naslućujemo u velikim kovačnicama blizu Pekinga, u radionicama porculana koje se razvijaju u King-tečcnu i još više u zamahu svilarstva u Su-čeu, glavnom gradu Kiangtsua.86 Ali sve je to malo pa ništa. Nakon mandžurskog osvajanja, kineska kriza će se razriješiti u XVII. stoljeću nauštrb gradske slobode. Samo je Zapad otvoreno težio prema svojim gradovima. Oni su ga gurali naprijed. Vrlo važan događaj, ponovimo, ali još uvijek slabo objašnjen u svojim dubokim razlozima. Pitat ćemo se što bi nastalo od kineskih gradova da su u početku XV. stoljeća džunke otkrile Rt Dobre nade i iskoristile u punoj mjeri tu priliku za osvajanje svijeta.

574

VELIKI GRADOVI Velikih gradova dugo je bilo samo na Istoku i Dalekom istoku. To zadivljeno obznanjuje Marko Polo: Istok je dakle strana svijeta na kojoj su carstva i golemi gradovi. U XVI. stoljeću, a još više u toku dvaju slijedećih stoljeća, veliki gradovi niču na Zapadu prigrabljujući za sebe najvažnije uloge i otad će ih slavno zadržati. Evropa je tako nadoknadila zaostajanje, izbrisala nedostatak (ako je nedo statka uopće bilo). U svakom slučaju, naslađuje se u raskoši, u novim užicima i gorčini velikih pa već i prevelikih gradova.

Tko je odgovoran ? Država Taj zakašnjeli polet bio bi nezamisliv bez stalnog napretka država: one su dostigle galop gradova. Njihovi glavni gradovi su povlaš teni, zaslužuju li to odsad ili ne. Sad se uzajamno nadmeću u modernosti: gdje su prvi pločnici, prve ulične svjetiljke, prve parne crpke, prvi koherentni sustavi dovoda i raspodjele pitke vode, prve numeracije kuća? Sve to poznaju London i Pariz, negdje u pred večerje Revolucije. Naravno, grad koji nije iskoristio priliku ostaje na rubu puta. Što njegova stara ljuštura ostaje nedodirljivija, to ima više izgleda da se isprazni. Demografski rast u XVI. stoljeću još je ravnomjerno favorizirao sve gradove ma kako veliki bili: glavne kao i najmanje. U XVII. stoljeću politička sreća se us redotočuje na nekoliko gradova izuzetih od ostalih: oni rastu usprkos mrskoj konjukturi, ne prestaju rasti niti privlačiti ljude i povlastice. London i Pariz vode pokret, ali i Napulj, povlašten još u davna vremena, koji je od kraja XVI. stoljeća brojio već 300.000 žitelja. Pariz, koji su 1594. francuske svađe možda svele na 180.000 stanovnika, vjerojatno će se udvostručiti u vrijeme Richelieua. A za tim velikim gradovima uzastopce slijede drugi: Madrid, Amster dam, uskoro Beč, Munehen, Kopenhagen, a još više Sankt-Petersburg. Jedino Amerika zaostaje za tim pokretom, ali njezino sveukupno stanovništvo još je vrlo slabo. Nepriličan uspjeh Potosija (100.000 stanovnika oko godine 1600) prolazni je uspjeh 575


rudarskog područja. Ma kako sjajni bili Mexico City, Lima ili Rio de Janeiro, oni zaostaju u prikupljanju većih masa. Oko 1800. Rio ima najviše 100.000 stanovnika. Što se tiče gradova u Sjedinjenim Državama, radinih, nezavisnih, oni daleko zaostaju za tim sjajnim uspjesima. Taj rast velikih aglomeracija, koji se poklapa s prvim moder nim državama, donekle tumači drevnu pojavu velikih gradova na Istoku i Dalekom istoku, velikih ne po gustoći stanovništva koja bi bila veća od one u Evropi (znamo da je istina sasvim drukčija), nego po dimenzijama moćnih političkih skupina: Istanbul nedvoj beno ima od XVI. stoljeća 700.000 stanovnika ali iza golemog grada nalazi se golemo Osmanlijsko Carstvo. Iza Pekinga koji bi 1793. mogao imati 3 milijuna stanovnika, postoji jedna jedinstvena Kina. Iza Dclhija, gotovo jedna jedinstvena Indija. Primjer Indije pokazuje koliko su ti službeni gradovi do apsurda vezani za vladara. Političke teškoće, odnosno vladarski hirovi, u više navrata su iskorijenili, presadili glavne gradove. Osim izuzetaka koji potvrđuju pravilo — Đenares, Allahabad, Del hi, Madura, Trihinopolis, Multar, Handnar — gradovi su selili tijekom stoljeća na prilično velike udaljenosti. Čak sc Delhi dva ili tri puta premjestio po svom položaju, na vrlo malu udaljenost, ali se premjestio kao u nekom plesu na mjestu. Glavni grad Bengala 1592. je Uajinahal, 1608. Dacca, 1704. Murshihad. Grad je ugro žen, propada, ponekad umire, čim ga napusti vladar. Jedna sretna okolnost, i on ponovo procvjeta. Godine 1664. u Lahorcu su kuće »mnogo više od onih u Dclhiju i Agri, ali u odsutnosti dvora koji nije putovao onamo već više od dvadeset godina, većina njih je pretvorena u ruševine. Ostalo je samo pet ili šest spomena vrijed nih ulica od kojih su dvije ili tri dugačke više od dobre milje, a i u njima se vidjelo dosta porušenih zgrada«.87 Uostalom, tu nema zabune: Delhi je grad Velikog Mogula više nego što je Pariz grad Luja XIV. Ma koliko ponekad bili bogati bankari i trgovci glavne ulice Chandni Tchoke, oni ne znače ništa nasuprot vladaru, njegovu dvoru, njegovoj vojsci. Kad godine 1663. Aureng Zcb polazi na putovanje koje će ga dovesti do Kašmira, cijeli ga grad slijedi jer ne može živjeti bez njegove milosti i darežljivosti: stvara se nevjerojatno mnoštvo koje će jedan fran cuski liječnik što će sudjelovati u ekspediciji, procijeniti na tri ili četiri stotine tisuća osoba.88 Možemo li zamisliti kako Pariz 1672. slijedi Luja XIV na putu za Holandiju, ili 1774. Luja XV na putu za Metz? 576

Gradovi

Na evropski razvoj više je nalik suvremeni procvat japanskih gradova. Godine 1609, kad Rodrigo Vivero prelazi arhipelagom i divi mu se, najveći grad više nije Kyoto, stara prijestolnica gdje je jenjavala prisutnost mikada.89 Sa svojih otprilike 400.000 stanov nika stavljen je u drugi red iza Ycda (500.000 stanovnika, i k tome golemi garnizon koji zajedno s obiteljima više nego udvostručuje broj žitcljstva, odnosno čini ukupno preko milijun stanovnika). Treće mjesto pripada Osaki s 300.000 stanovnika. Osaka, sas tajalište japanskih trgovaca, nalazi se doduše pred velikom ekspan zijom: 400.000 stanovnika godine 1749, 500.000 godine 1783.90 XVII. stoljeće bit će u Japanu stoljeće Osakc, »buržoasko« stoljeće, moglo bi se reći na firentinski način, uz stanovito pojednostavnje nje patricijskog života i procvat realistične književnosti, popularne s više strana, pisane narodnim jezikom a ne više kineskim (jezik učenih ljudi), koja u kronici i skandalima Četvrti cvijeća rado crpi svoju inspiraciju.91 Ali uskoro će pobijediti Ycdo, glavni grad šoguna, službeni grad s administracijom, gdje su na okupu bogati zemljoposjednici, daimyosi, koji imaju obavezu da ondje borave pola godine, poma lo pod nadzorom, a dolaze u grad ili odlaze iz njega redovito u dugim i veličanstvenim povorkama. Nakon šogunske reorgani zacije u početku XVII. stoljeća, ondje su podigli svoje nastambe, u četvrti odijeljenoj od ostalog stanovništva i rezerviranoj za plemi će, »jedine koji drže svoje oslikano i pozlaćeno oružje iznad svojih vrata«. Neka od tih vrata s grbovima stoje više od 20.000 dukata, ako je vjerovati našem španjolskom izvjestiocu (1609).92 Tokio (Ycdo) otada neće više prestati rasti. U XVIII. stoljeću možda je dvaput tolik kao Pariz, ali u to vrijeme Japan ima brojnije stanov ništvo nego Francuska, i vladu bez sumnje jednako autoritativnu i centralističku kao što je ona u Vcrsaillesu.

Čemu služe? Prema zakonima jednostavne i prisilne političke aritmetike, čini se da, što je država silnija, centraliziranija, glavni grad ima više izgleda da bude gušće naseljen. To pravilo vrijedi za carsku Kinu kao i za Englesku Hanoveranaca ili za Pariz Luja XVI i Sćbastiena Merciera. Čak i za Amsterdam, pravu prijestolnicu Ujedinjenih pokrajina. Vidjet ćemo da ti gradovi imaju goleme troškove, njihova se ekonomija dovodi u ravnotežu samo izvana, drugi moraju plaćati 577


njihovu raskoš. Čemu oni dakle služe ovdje na Zapadu, gdje niču i tako se snažno nameću? Oni stvaraju moderne države, a to je težak zadatak, težak posao. Oni označavaju prekretnicu u svjetskoj povijesti. Stvaraju nacionalna tržišta bez kojih bi moderna država bila čista fikcija. Zapravo, ni britansko tržište ne nastaje samo zbog političkog saveza Engleske i Škotske (1707), zbog Union Acta s Irskom (1801), niti zbog ukidanja tolikih pristojbi, koje je samo po sebi blagotvorno, ili oživljavanja prijevoza, zbog »sve sile kana la« i mora koje po prirodi podržava slobodnu trgovinu i okružuje otoke, nego i zbog prometa robe prema Londonu i iz Londona, goleme jezgre koja mnogo traži, koja sve usklađuje, sve potresa i smiruje. Dodajte kulturnu, intelektualnu i čak revolucionarnu ulogu tih klijališta: ona je golema. Ali se i plaća, ubire vrlo visoku cijenu.

Neuravnoteženi svjetovi Sve se mora platiti, izvana, iznutra, ili bolje, i izvana i iznutra istodobno. Primjerice, Amsterdam je divan grad; narastao je brzo: 30.000 stanovnika godine 1530, 115.000 godine 1630, 200.000 potkraj XVIII. stoljeća. Više od raskoši tražio je blagostanje, razum no širio svoje četvrti, a njegova četiri polukružna kanala utjelov ljivala su njegov izdašan rast od 1482. do 1658. poput koncentričnih godova na panju. Zračan, svijetao, s drvoredima, obalama, mirnom vodom, sačuvao je prvobitnu fizionomiju. Jed na jedina greška, ali indikativna: prema jugozapadu, četvrti Jordaana bile su prepuštene dosta ncskrupuloznim poduzetničkim društvima; temelji kuća su loše izvedeni, kanali uski, cijela je četvrt smještena ispod razine grada. I dakako, ovdje se nastanjuje prole tarijat pomiješan sa židovskim doseljenicima ili maranima iz Por tugala i Španjolske, izbjeglice hugenoti, pobjegli iz Francuske, bijednici svakovrsna porijekla.93 U Londonu, najvećem gradu Evrope (860.000 stanovnika potkraj XVIII. stoljeća), putnik koji gleda unatrag izlaže se opas nosti da bude razočaran. Grad se nije, ako možemo tako reći, potpuno okoristio štetama od požara 1666. godine da bi se razum no rekonstruirao, usprkos predloženim nacrtima, pogotovu onim vrlo lijepim, Wrcnovim. Ponovo je nikao nasumce, a poljepšava se tek potkraj XVII. stoljeća kad se dovršavaju veliki trgovi u zapad578

Gradovi

Saint-James Square u XVII. stoljeću, engleska gravira. (Foto Roger-Viollet)

nom dijelu, Golden Square, Grosvenor Square, Berkeley Square, Red Lion Square, Kensington Square.94 Jedan od pokretača te goleme aglomeracije očito je trgovina. Ali Werner Sombart je pokazao da je 1700. najviše 100.000 osoba moglo živjeti od dobiti stečene trgovanjem. Sve one zajedno ne bi na ime dobitaka skupile iznos od 700.000 livri, to jest visinu vladarske plaće dodijeljene Williamu III. London zapravo živi nadasve od krune, od visokih, srednjih i nižih činovnika koje uzdržava, visoki činovnici plaćeni su kraljevski, plaće su im 1.000, 1.500, odnosno 2.000 livri; živi također i od plemstva i gentrya koji se nastanjuju u gradu, od zastupnika Donjeg doma koji su od vladavine kraljice Ane (1702-1714) uobičajili boraviti u Londonu sa ženama i djecom, od prisutnosti donosilaca državnih obveznica koji su s godinama sve brojniji. Umnožava se i dokoni tercijarni sektor, koji iskorištava njihove rente, njihove plaće i viškove, i poremećuje ravnotežu moćnog života Engleske u korist Londona stvarajući u njem u jedinstvenost i lažne potrebe.95 57 9


U Parizu ista situacija. Grad u poletu ruši zidine, prilagođuje ulice vozilima, ureduje trgove i sakuplja golemu masu potrošača koji ga zloupotrebljavaju. Od 1760. prepun je gradilišta na kojima se izdaleka vide visoki kotači dizalica »koje dižu u zrak golemo kamenje« kod Sainte-Gencvieve i u »župnoj crkvi Madeleine«.96 Mirabcau Stariji, »Prijatelj ljudi«, htio bi istjerati iz grada 200.000 osoba, počevši s kraljevskim oficirima, veleposjednicima, pa sve do parničara koji možda ne bi tražili ništa bolje nego da se vrate kući.97 Istina je da od tih bogataša i neizbježivih rasipnika živi »mnoš tvo trgovaca, obrtnika, slugu, nadničara« i toliko svećenika i »kleri ka s tonzurama«! »U mnogim kućama«, izvještava Sćbastien Mercier, »nalazimo svećenika kojeg nazivaju prijateljem, a koji je samo pošteni sluga. (...) Zatim dolaze kućni učitelji koji su također svećenici«.98 A da ne računamo biskupe bez stalnog boravka. Lavoisier je sastavio bilancu glavnog grada: na ime troškova, 250 milijuna livri za ljude, 10 milijuna za konje; u aktivi 20 milijuna trgovačkih prihoda, 140 državnih renti i plaća, 100 milijuna zem ljišnih renti ili od poduzeća izvan Pariza.99 Promatrači i ekonomski teoretičari ne propuštaju nijednu od tih činjenica: »bogatstva gradova privlače užitke«, kaže Cantillon; »veliki i bogati«, bilježi dr. Quesnay, »povukli su se u gradove«;100 Sćbastien Mercier sastavlja beskrajni popis »neproduktivnih« u golemom gradu. »Ne«, kazuje jedan talijanski tekst iz 1797, »Pariz nije pravo trgovačko mjesto, previše se bavi vlastitom opskrbom, a vrijedi samo zbog svojih knjiga, umjetničkih ili modnih djela, zbog goleme količine novca koji njime kruži i igre bez premca — izuzevši Amsterdam — koja se u njemu igra oko razmjene novca. Čitava industrija tu je posvećena isključivo raskoši: sagovi od Gobclina ili iz Savonncrije, bogati pokrivači iz ulice Saint-Victor, šeširi što se izvoze u Španjolsku i Istočnu i Zapadnu Indiju, svila, taft, gajtani i vrpce, crkvena odjeća, zrcala (kojih široke ploče dolaze iz Saint—Gobaina), zlatnina, tisak...101«. Ista situacija u Madridu, Berlinu ili Napulju. Berlin 1783. broji 141.283 stanovnika, od kojih garnizon (vojnici s obiteljima) od 33.088 i 13-000 činovnika (službenici s obiteljima), plus 10.074 slugu, odnosno, dodajući tome dvor Fridrika II, 56.000 državnih »namještenika«.102 Ukratko, morbidan slučaj. Što se tiče Napulja, na njemu sc vrijedi zaustaviti. 580

Gradovi

U Napulju, od kraljevske palače do Mercata Napulj u predvečerje Francuske revolucije, u isti mah prljavi lijep, ušljiv i silno bogat, zasigurno živahan i veseo, broji 400.000, a bez sumnje i 500.000 stanovnika. Dolazi nakon Londona, Pariza i Istanbula, ravan je Madridu, četvrtom gradu u Evropi. Počevši od 1695. u širokom proboju se pružio u smjeru Dorgo di Chiaje koji gleda na drugi napuljski zaljev (prvi je Marinella), a donosi korist samo bogatima, jer se odobrenje za gradnju izvan zidina, izdano 1717, odnosi gotovo isključivo na njih. Što se tiče siromaha, njihovo područje počinje na širokom Largo del Castello, gdje se vode burleskne prepirke oko besplatne raspodjele živežnih namirnica, pa ide sve do Mercata koji je njihovo leno, nasuprot ravnici Pahidi koja počinje s onu stranu bedema. Ondje su toliko nagruvani da im život zadire i provaljuje na ulicu; rublje se kao i danas suši s jednog prozora na drugi. »Većina prosjaka nema kuće, nego nalazi noćno utočište u nekim spiljama i stajama, ruševinama kuća ili skrovištima koja nisu ništa bolja, čiji vlasnici, kojima je cijeli kapital jedna svjetiljka i malo slame, nude konak za jedan grano (sitan napuljski novac) ili malo više na noć«. »Ondje se mogu vidjeti«, nastavlja knez Strongoli

(1783), »kako leže kao prljave životinje, bez razlike u godinama i spolu; možemo zamisliti sve gadosti koje iz toga proizlaze i lijepe potomke koji se iz toga rađaju103«. Tih siromaha, tih vrlo velikih siromaha u dronjcima ima u najmanju ruku 100.000 na završetku stoljeća. »Oni vrve bez obitelji, s državom su vezani samo preko vješala, a žive u takvoj zbrci da bi se samo Dog mogao snaći medu njima10,1«. Za vrijeme velike gladi 1763-1764. ljudi umiru na ulicama. Krivnja je u tome što ih ima previše. Napulj ih zove, ali ih ne može sve prehraniti. Oni tu životare, kad bi i to mogli! Uz njih životare i izgladnjeli obrtnici, sitno građanstvo u Škripcu. Veliki Giovanni Battista Vico (1668-1741), jedan od posljednjih svestra nih duhova Zapada, sposoban da govori deomnirescibili, dobiva stotinu dukata godišnje kao profesor Napuljskog sveučilišta i može živjeti jedino tako da povećava broj privatnih sati, osuđen »da se penje i silazi tuđim stubama«.109 Iznad te mase lišene svega zamislimo superdruštvo dvorana, velikih zemljoposjednika, svećenika visokog ranga, nesavjesnih 581

V em and Braudel / Strukture svakidašnjice

Napulj u XV. stoljeću: već znam eniti grad. Slijeva Castel del Ovo na

svom otočiću, golema anžuvinska tvrđava Castel Nttovo, i tnolo koji Činovnika, sudaca, odvjetnika, parničara... U pravničkoj četvrti nalazi se jedna od prljavih gradskih zona, Castel Capuaro, gdje zasjeda Vicaria, neka vrsta napuljskog parlamenta, gdje se pravda prodaje i kupuje i »gdje lopovi vrebaju na džepove i novčarke«. Kako je moguće, pita se jedan odveć razborit Francuz, da društve no zdanje ostaje stojeći kad je »opterećeno golemim žiteljstvom, brojnim prosjacima, rasipnom služinčadi, znatnim svjetovnim sve ćenstvom i redovnicima, vojskom od preko dvadeset tisuća ljudi, cijelim pukom plemića i armijom od trideset tisuća sudskih činov nika«?106 Ali sistem se održava, kao što se uvijek održavao, kao što se i drugdje drži, i to bez muke. Ponajprije, ti povlašteni ne uživaju svi širokogrudne nadarbinc. S malo novca može se prijeći u plemiće. »Mesar kod kojeg smo se opskrbljivali radi još samo preko svojih

582

(i r a d o v i

dijeli dvostruku luku u koju se vraća eskadra galija nakon oslobođe

nja Iscbije. Na brežuljku Vomero samostan San Martino, (kotoScala)

pomoćnika otkad jc postao vojvodom«,107 čitajte: otkad je kupio plemićki naslov. Ali niste dužni još jednom vjerovati na riječ predsjedniku De Brossesu (Charles De Brosses, francuski etnolog i lingvist, pisac zbirke pisama o Italiji. - Red.). Taj grad, zahvaljujući osobito državi, zahvaljujući Crkvi, zahvaljujući plemstvu, zahva ljujući robi, privlači k sebi sve viškove Napuljskog Kraljevstva, gdje ima mnogo seljaka, pastira, m ornara, rudara, obrtnika, pratilaca konvoja, vičnih teškom radu. Grad se hrani tim vanjskim radom, oduvijek, od Fridrika II, Anžuvinca, od Španjolaca. Crkva, protiv koje povjesničar Giannonc 1723. piše dugi pamflet, Istoria civile del Regno di Napoli, posjeduje u najmanju ruku dvije trećine zemljišnih posjeda u kraljevstvu, a plemstvo dvije devetine. Evo što uspostavlja ravnotežu Napulja. Prcostaje, istina, samo jedna devetina za »gentepiti bassa di campagna«.108 58 3


»Nobilis Neapolitana«: plem enita napttljska gospođa je nevidljiva iza zastora svoje nosiljke s nosačim a (1594). (Otisak B. N.)

Godine 1785, kad Ferdinand, napuljski kralj, i njegova supru ga Marija—Karolina posjećuju velikog vojvodu Leopolda i Toscanu »prosvjetiteljstva«, jadni napuljski kralj, veći lazzarone nego pros vijećeni vojvoda, dosađuje se lekcijama koje mu obilato dijele i reformama koje pred njim hvale. »Doista«, reče jednoga dana šurjaku, velikom vojvodi Leopoldu, »nikako ne mogu shvatiti čemu ti služi sva tvoja znanost; čitaš bez prestanka, tvoj narod radi isto što i ti, pa ipak, tvoji gradovi, tvoj glavni grad, tvoj dvor, sve je tužno, turobno. Ja pak ne znam ništa, a moj narod je ipak naj veseliji od svih naroda«.109 Ali Napulj, stara prijestolnica, to je veliko Napuljsko Kraljevstvo sa Sicilijom. U usporedbi s njim, Toscana stane na jedan dlan.

584

Gradovi

Sankt—Petersburg 1790

.

Sankt-Pctersburg, novi grad izgrađen po carevoj volji, savršeno pokazuje anomalije i gotovo čudovišne strukturalne neuravno teženosti tih velikih gradova prvoga modernog svijeta. A imamo prednost da za 1790. raspolažemo dobrim vodičem po gradu i okolici što ga je njegov autor, Nijemac Johann Gottlieb Georgi, posvetio carici Katarini II.110Bit će nam dovoljno da ga prelistamo. Jamačno je malo koji položaj toliko neprikladan i nezahvalan kao onaj na kojem Petar Veliki 16. svibnja 1703- postavlja prvi kamen za ono što će biti slavna Pctropavlovska tvrđava. Bila je potrebna njegova čvrsta volja da bi niknuo grad u tom okviru otoka, kopna na samoj razini vode, na obali Neve i njezinih četiriju pritoka (Velika i Mala Neva, Velika i Mala Nevska), gdje se samo malo izdiže prema istoku, u smjeru Arsenala i manastira Alek sandra Nevskog, dok je prema zapadu tako nisko da su tu neiz bježne poplave. Položaji za uzbunjivanje na rijeci odašilju niz uobičajenih signala: pucnjcvi iz topa, danju bijele zastave, noću stalno upaljene svjetiljke na Admiralskom tornju, zvona koja bez prestanka zvone. Ali ljudi oglašuju, a ne svladavaju opasnost. Godine 1715. cijeli grad je poplavljen, i bit će ponovo 1775. Svake godine mu prijeti poplava. Mora se nekako izdići nad tu smrtnu opasnost koja mu prijeti ako ostane na razini tla. Naravno, čim se nešto iskopa, na 2 stope, najviše do 7 stopa dubine, voda provali, tako da je nemoguće imati podrume ispod kuća. Kameni temelji općenito se nameću unatoč njihovoj cijeni, čak i za drvene kon strukcije, s obzirom na brzo truljenje greda u vlažnom tlu. Trebalo je također prokopati kanale kroz cijeli grad i obrubiti ih prućem i liticama od granitnih blokova; to su na primjer Mojka i Fontanka, kojima se koriste barke koje dobavljaju drvo i živež. Ulice i trgovi također su se morali izdići dvije do pet stopa, ovisno o mjestima, fantastično izvedenim radovima kopanja, zida nja opekom ili kamenom, svodovima koji nose popločane ulice i istodobno omogućavaju otjecanje vode s ulice u Nevu. Taj izvan redni rad poduzet je sustavno poslije 1770. počevši od »lijepih četvrti« Admiralitcta uz obalu Velike Neve, a poduzeo ga je general-lajtnant von Bauer po zapovijedi Katarine II i na trošak Carske riznice. Urbanizacija je dakle bila polagana i skupa. Trebalo je pono vo razmotriti nacrt ulica i trgova, ograničiti nezgodno širenje kuća, rekonstruirati u kamenu javne zgrade, crkve, kao i udaljeni manas585


28. PLAN SANKT-PETERSBURGA 1790.

A i B: dva rukavca Ncvc; C i D: rukavci Ncvskc. U sredini, na sjevernoj obali Ncve, Petropavlovska tvrđava. Na zapadu veliki Vasiljevski otok, povezan s Admiralitctom pontonskim mostom. Od Admiraliieta, na južnoj obali Neve, lepezasto se granaju tri velike transverzale (najistočnija je Nevski prospekt). Širenje grada prema jugu obilježeno je trima polukružnim kanalima.

tir Aleksandra Ncvskog, a i mnogo kuća, premda je drvo zadugo ostalo najviše upotrebljavani materijal. Ono ima toliko dragoc jenih prednosti: razmjernu toplinu unutrašnjosti, suhoću, jef tinoću i brzinu gradnje! Zidovi se ne grade od tesanih greda, kao u Stockholmu, nego od neobrađenih trupaca. Jedino je pročelje 586

Gradovi

nekad obloženo daskama: tada se može ukrasiti krovnim vijencem ili oživjeti bojama. Posljednja je prednost tih drvenih kuća što se Iako prilagođuju, čak se mogu u cjelini prenositi s jednog mjesta u gradu na drugo. U skupljim kamenim kućama prizemlje, često obloženo granitnim pločama, služilo je kao podrum, a u najgorem slučaju kao loš stan. Voljeli su visoke sobe, tako da te kuće imaju jedan, često dva, a katkad (rijetko) tri kata. Sankt-Petersburg je dakle vrlo živo gradilište. Nevom stižu brodice natovarene vapnom, kamenom, mramorom (njega dopre maju iz Ladoge ili Viborga), granitnim blokovima; balvani od jelovine dopremaju se puštanjem nizvodno i time, ponavlja se, gube bitna svojstva. Najneobičniji prizor na gradilištima još uvijek su radnici, sve sami seljaci, došljaci iz sjevernih pokrajina, zidari i tesari. Ovi posljednji, plotniki, doslovce seljaci s drvenih splavi (na njemački se prevodi s Flossbattei") nemaju drugog oruđa osim sjekire; nadničari, tesari, zidari, svi dolaze da se sezonski zaposle. Na donedavna pustom mjestu »niču temelji kamene kuće, zatim zidovi koji rastu tako reći naočigled, puni radnika, dok se svuda uokolo, kao u pravom selu, dižu zemljane kolibe gdje oni stanu ju«. Dakako da položaj Sankt-Petersburga ima i svojih prednosti, ako ništa drugo, a ono neujednačene usluge i ljepote njegove rijeke, šire nego što je Seina, uzburkanije od same Temze, rijeke koja između Pctropavlovskc tvrđave, Vasiljevskog ostrova (VasiIjevski otok) i četvrti Admiraliteta pruža jedan od najljepših grad skih i riječnih krajolika na svijetu. Neva nudi svoje lađe, svoje barke, utječe u more u Kronstadtu, a počevši od Vasiljevskog otoka, gdje se nalazi trgovačka četvrt, burza i carinarnica, pretvara se u vrlo aktivnu morsku luku. Sankt-Petersburg je dakle onaj otvoreni prozor prema Zapadu koji je Petar Veliki htio uključiti u burni život svog naroda. Osim toga, Neva snabdijeva grad pitkom vodom za koju kažu da je bez mane. Kad dođe zima, ona se zaleđena pretvara u put za saonice i u mjesto pučkih svečanosti. Za vrijeme karnevala, u tjednu maslaca, na rijeci se podižu umjetni humci, učvršćeni daskama i gredama, pa se s vrha tih brežuljaka puštaju lake saonice na raščišćenu dugačku pistu, po kojoj kočijaš klizi ludom brzinom »da čovjeku stane dah«; i drugdje se uređuju takve piste, nasumce, u parko vima ili dvorištima kuća, ali one na Nevi, koje nadzire policija, izazivaju basnoslovnu navalu svijeta: cijeli grad dolazi da vidi predstavu. 587


Rijeka i njezini razni pritoci prelaze se samo pontonskim mostovima, od kojih dva premošćuju Veliku Nevu; najvažniji pove zuje trgovački Otok sv. Vasilija s trgom, gdje se još i danas, pokraj Admiraliteta, uzdiže živa i grandiozna statua Petra Velikog (od Palconncta, ili bolje prem a Falconnctu). Most se sastoji od 21 čamca, privezana s dva kraja za čvrsto usidrene, opterećene barke. Preklopni mostovi omogućuju prolaz lađa između tih čamaca. Taj su most kao i sve druge običavali rastaviti na početku svake jeseni, ali od 1779. ostavljali su ga na mjestu, zarobljena zaleđenom rijekom. Kad je dolazilo odleđivanjc, most se sam od sebe pre mještao, zatim se čekalo da rijeka bude potpuno slobodna pa da se ponovo postavi. Po zamisli svog osnivača, grad se imao širiti u isti mah na jug i na sjever od rijeke, počevši od Petropavlovska. Ali je širenje krenulo nesimetrično, usporeno na desnoj obali, dosta brzo na lijevoj obali Ncvc. Na toj povlaštenoj obali, četvrti Admiraliteta i Trg Petra Velikog tvore jezgru grada sve do kanala Mojke, posljed njeg koji će na jugu dobiti kamenu obalu. To je najuži od gradskih sektora, ali najbogatiji, najljepši, jedini gdje su kuće od kamena pravilo (izuzevši poneko carsko zdanje) (30 javnih zgrada, 221 privatna kuća, koje su često palače). Tu se nalaze glasovite ulice Malog i Velikog Miliona, veličanstvena ulica uz obalu Neve — početak Nevskog prospekta, Admiralitet, Zimski dvorac i njegov golemi trg, galerija Ermitaž, Senat, mramorna crkva sv. Izaka na istoimenom trgu koja se tako sporo gradila (1819-1858).111 Hotimičan, svjestan zoning dijelio je bogate i siromašne, bacajući na periferiju tvornice ili nezgodne djelatnosti, na primjer kolarstvo. One imaju svoj zasebni grad s onu stranu Ligovičkog kanala, bijedan, presječen praznim prostorima, sa stočnom tržni com. Istočno od Admiraliteta nalazi se ljevaonica topova (drvena zgrada izgrađena 1713, rekonstruirana u kamenu 1733), u sus jedstvu Arsenala, koji je knez Orlov gradio od 1770. do 1778. Grad također ima Palaču novca, mlinove duž Neve, uzvodno i nizvodno od grada, obrtnike bolje hranjene nego u Švedskoj i Njemačkoj, koji imaju svakog dana pravo na kavu i votku prije obroka. Tu se izrađuju izvrsne tkanine holandskog tipa, a u susjednoj Kazinki tvornica po uzoru na Gobcline isporučuje vrlo lijepu tapiseriju. Najspornija inicijativa mora da jc bilo grupiranje sitničarija na velikim tržnicama, kao u Moskvi. Od 1713- postojala je jedna takva tržnica na »Petersburškom otoku« (blizu Petropavlovska), zatim jedna druga kraj Admiraliteta. Nakon požara koji ju je uništio 5 88

Gradovi

»Droška građanina Sankt-Petersburga«, gravira iz XVIII. stoljeća, Ii. N. (Zbirka Viollet) 1736, bila jc 1784. premještena na jednu i drugu stranu »Velikog prospekta«. Ta grupiranja prisiljavaju Petersburžane na duga hodanja. Ali cilj je postignut: lijepe četvrti sačuvale su službeni i stambeni karakter. To očito ne uklanja stanovit nered: povremeno se prljava koliba pojavi pokraj palače, povrtnjaci (kamo se stječu seljaci rodom iz Rostova) pokraj perivoja gdje za državnih praznika sviraju vojne glazbe. Zar bi i moglo biti drukčije u gradu koji brzo raste, a pomažu mu visoke cijene, obilje radnih mjesta i moguć nosti, te volja vlade? Sankt-Petersburg broji 1750. - 74.273 stanov nika; 1784. - 192.486; 1789. - 217.948. Od mornara, vojnika i kadeta (i njihovih obitelji) u gradu 1789. živi 55.621 osoba, odnos no više od četvrtine njegova stanovništva. Tu umjetnu stranu aglomeracije izrazito obilježuje golema razlika između muškog i ženskog stanovništva (148.520 muškaraca naprama 69.428 žena): Petersburg je grad garnizona, slugu, mladih ljudi. Ako je vjerovati brojkama krštenja i smrti, grad bi od vremena do vremena imao 589


višak rođenih, ali nepotpune brojke mogu prevariti. U svakom slučaju, pretežna smrtnost između 20 i 25 godina pokazuje da glavni grad obilno uvozi mlade ljude koji često plaćaju danak klimi, groznici, tuberkulozi. Taj val doseljenika je mnogostruk: činovnici ili plemići željni promaknuća, najmlađi sinovi obitelji, oficiri, mornari, vojnici, tehničari, profesori, umjetnici, zabavljači, kuhari, strani učitelji, guvernante i, osim toga, još seljaci koji se u zbijenim redovima sliježu iz siromašnog kraja što okružuje grad. Dolaze kao nosači, preprodavači namirnica (čak ih optužuju — kakve li ironije — da su odgovorni za skupoću na tržnicama); zimi kao razbijači leda na Ncvi: odsječeni blokovi (to je posao Finaca) služe za opskrbu hladnjaka kakve svaka velika kuća drži u prizemlju; ili kao čistači snijega i leda za pola rublje dnevno: nikako im ne polazi za rukom da dokraja raščiste prilaze bogatim kućama. Ili pak kao vozači saonica, koji za jednu ili dvije kopjejke voze mušteriju kamo želi kroz golemi grad, a stacioniraju na raskršćima, na mjestu gdje su kočijaši fijakera stajali prethodnog ljeta. Što se tiče Finkinja, one su sobarice ili kuharice, prilagođuju se svojim dužnostima, i često se dobro udaju. »Ti stanovnici (...), sastavljeni od toliko različitih narodnosti (...), čuvaju svoj posebni način života« i vjerovanja; grčke crkve smještene su kraj protestantskih hramova i crkava raskolnika. »Ne može se naći nijedan grad na svijetu«, nastavlja naš izvjestilac (1765), »gdje, da tako kažem, svaki stanovnik govori tako mnogo jezika. Nema nikoga, do najnižeg sluge, tko ne govori ruski, njemački i finski, a među osobama koje su stekle neko obrazovanje često se sreću neki koji govore osam ili devet jezika (...), te od njih ponekad čine mješavinu u kojoj ima nečeg zabavnog«.112 Originalnost Sankt-Pctcrsburga u pravom smislu riječi čini ta mješavina. Godine 1790. H. G. Georgi dolazi do toga da se pita kakav je petersburški karakter. Priznaje mu sklonost prema no vom, prema promjeni, titulama, blagostanju, raskoši, trošenju. Prcvedimo: sklonosti žitelja glavnog grada oblikovane su izbliza ili izdaleka prema sklonostima dvora. Svojim prohtjevima, svojim svečanostima koje su opća veselja, njihovim veličanstvenim osvjet ljenjem što bliješti u isti mah na zgradi Admiraliteta, na službenim palačama i kućama bogataša, dvor daje ton. Golemi grad u srcu siromašnog kraja neprestano postavlja probleme opskrbe. Dakako, ništa nije jednostavnije nego na bar kama napunjenim vodom donijeti živu ribu iz jezera Ladoga ili 590

Gradovi

jezera Onega; ali goveda i ovce dolaze u klaonice čak iz Ukrajine, Astrahana, s Dona, Volge, odnosno s udaljenosti od 2.000 vrsta, čak iz Turske, a sve ostalo u istoj mjeri. Kronični deficit podmiruje se iz Carske riznice i golemih velikaških prihoda. Sav novac Carstva stječe se u kneževskim palačama i bogatim kućama, gdje se množe tapiserije, komode, skupocjeni namještaj, izrezbarena i pozlaćena drvenarija, stropovi oslikani »klasičnim« stilom; gdje se stanovi dijele na brojne odvojene sobe, kao u Parizu i Londonu, s isto takvim mnoštvom služinčadi. Najkarakterističniji prizor na ulicama grada i njegove okolice možda je bučno prolaženje kočija i kola, neizbježnih u gradu golemih razmjera, blatnih ulica i kratkih vedrih zimskih dana. Jedna carska zapovijed regulirala je u tom pogledu prava sveta za svakoga: samo glavnokomandujući generali ili oni u istom rangu mogu u svoju kočiju upregnuti šest konja s još dva konjanika u pratnji, osim kočijaša. Od višeg k nižemu stižemo do poručnika i do građanina koji imaju pravo na dva konja, do obrtnika ili trgovca koji će se zadovoljiti samo jednim. Niz propisa regulira također livreju slugu, prema rangu gospodara. Kad se priređuje carski prijem, kočije pri dolasku naprave mali dodatni krug, što svakom omogućuje da vidi druge i da bude viđen. Tko bi se tada usudio imati samo jedna unajmljena kola s konjima osrednje opreme i kočijašem odjevenim seljački? Ali završimo s jednom pojedinošću: kad su dvorani bili pozivani u dvorac Pcterhof, smješten kao i Versailles zapadno od grada i izvan njega, u Sankt-Petersburgu, priča se, nije ostao nijedan konj.

Predzadnje putovanje: Peking Mogli bismo povećati broj putovanja a da ništa ne promijenimo u zaključku: raskoš glavnih gradova uvijek treba da bude nošena na leđima drugih. Nijedan ne može živjeti od rada svojih ruku. Siksto V (1585-1590), tvrdoglavi seljak, ne shvaća Rim svojeg vremena; htio bi ga natjerati da »radi«, usaditi u njega industriju, ali stvarnost odbacuje taj projekt a da ljudi uopće ne moraju dodati svoje.113 Sćbastien Mcrcicr i još nekolicina drugih sanjaju da preobraze Pariz u morsku luku da bi u njega unijeli nove djelat nosti. Da je to i bilo moguće, Pariz bi, po uzoru na London, tada najveću svjetsku luku, ostao parazitski grad koji živi na grbači drugog. 591


Jednako je sa svim glavnim gradovima, sa svim gradovima gdje bliješte svjetlosti i pretjeranosti civilizacije, ukusa, dokblice, s Madridom ili Lisabonom, Rimom ili Venecijom koja se uporno trudi da nadživi prošlu veličinu, s Bečom koji je u XVII. i XVIII. stoljeću u vrhu evropske elegancije. Tako je i u Mexico Cityu, Limi i Rio dc Janciru, od 1763. novom brazilskom glavnom gradu, koji putnici iz godine u godinu više ne prepoznavaju, toliko raste i, u svom već po prirodi raskošnom okviru, postaje ljudski lijepim. Pa zatim Delhi, gdje dalje živi sjaj Velikog Mogula, Batavia gdje pre uranjeni kolonijalizam Holanđana daje svoje najljepše, već otrov ne cvjetove. Koji je ljepši primjer od Pekinga, prijestolnice mandžurskih careva, na vratima sjevera i šest mjeseci u godini u užasnoj sibir skoj hladnoći — đavolski vjetar, snijeg zajedno s ledom! Prekom jerno stanovništvo, zacijelo dva, možda i tri milijuna stanovnika, prilagođuje se kako-tako oštroj klimi kojoj nitko ne bi odolio bez obilja »kamenog ugljena koji traje i održava vatru pet ili šest puta duže nego drveni ugljen«,11,1 niti bez krzna obaveznih za zimske dane. Otac dc Magaillans, čija se knjiga pojavila tek 1688, vidio je na okupu u kraljevskoj dvorani palače oko 4.000 mandarina pokrivenih »od glave do pete izvanredno skupom samurovinom«. Bogataši se doslovce zamataju u krzno, podstavljajući njime čizme, sedla, stolice, šatore, manje bogati se zadovoljavaju janjećim krz nom, siromasi ovčjim kožama.115 Kad dođe zima, sve žene »nose kape i šešire, bilo da izlaze u nosiljci ili na konju: a imaju i te kako pravo da to čine«, povjerava Gemclli Careri, »jer meni je unatoč mantiji podstavljenoj krznom studen bila nepodnošljiva, preoštra za mene«, dodaje on; »odlučio sam napustiti taj grad (19. studenog 1697)«.116 »Studen je zimi tolika«, bilježi neki isusovac jedno stoljeće poslije (1777), »da se ne može otvoriti nijedan prozor prema sjeveru, a led, debeo stopu i pol, zadržava se više od tri mjeseca«.117 Carski kanal koji osigurava opskrbu grada zatvoren je ledom od mjeseca studenog sve do ožujka. Godine 1752. car K'icn Long priprema slavodobitni ulazak u Peking da bi proslavio šezdeseti rođendan svoje majke; sve je bilo predviđeno za dolazak rijekama i kanalima, na raskošnim lađama, ali prerana studen pomućujc svečanost; uzalud tisuće slugu udara ju po vodi da bi spriječili smrzavanje, ili odvlače komade leda koji se stvaraju, car i njegova pratnja »moraju lađe zamijeniti sa onicama«.118 592

i+

Gradovi

Ulica u Pekingu za vrijeme svečanosti, u očekivanju da prođe car. Prva četvrtina XVIII. stoljeća, B. N., Kabinet grafike. 593


Peking rasprostire svoja dva pravilna grada, stari i novi, i svoja mnogobrojna predgrađa (u načelu jedno pred svakim gradskim vratima, a najrazvijenije je ono na zapadu, kuda vodi većina carskih putova) usred goleme nizine koju šibaju vjetrovi i, što je još gore, izložena je neugodnim poplavama okolnih rijeka, Pei Hoa i njegovih pritoka koji u trenutku visokog vodostaja mogu porušiti nasipe, promijeniti tok, premjestiti se na kilometre uda ljenosti. Novi grad, na jugu, ima oblik ne potpuno savršenog pravo kutnika, a sa starim se spaja širokom sjevernom stranom. Stari grad je pravilni četverokut kojemu je stranica kraća od duljine pravokutnika s kojim se dodiruje. Četverokut je stari grad iz dinastije Ming s carskom palačom u središtu. Za vrijeme osvajanja 1644. palača je pretrpjela brojna oštećenja, dugo vremena vidljiva, koja će pobjednik brže ili sporije popravljati. Za zamjenu nekih golemih greda valjalo se, naime, obratiti udaljenim tržištima na jugu, uz odlaganja koja možemo zamisliti, iako ne uvijek uspješno. Već od vremena Minga stari grad se pokazao nedovoljnim za smještaj sve brojnijeg stanovništva glavnoga grada, tako da je pravokutni grad na jugu osnovan mnogo prije osvajanja u godini 1644: »Od 1524. imao je zemljane bedeme, zatim od 1564. zidine i vrata od opeke«. Ali nakon osvojenja, pobjednik će za sebe rezervirati stari grad, otad će to biti tatarski grad pošto Kinezi budu preseljeni u južni grad. Obratimo pažnju na to da su stari i novi grad, oba četvrtasta, novog datuma, što pokazuje neuobičajena širina ulica, osobito kad su okrenute u smjeru od juga prema sjeveru; uglavnom su uže u smjeru istok-zapad. Svaka ulica ima ime, »kao Ulica Kraljevih rođaka, Ulica Bijele kule, Željeznih lavova, Sušene ribe, Ulica rakije itd. U prodaji je knjiga koja govori samo o imenu i položaju ulica, i kojom se služe sluge kad prate mandarine u obilaske ili na sudove i kad nose njihove darove, pisma i zapovijedi na razne strane grada... (Premda trasirana od istoka prema zapadu), naj ljepša od svih tih ulica je ona koja nosi ime Chamgan Kiai, to jest Ulica Vječnog odmora (...), obrubljena sa sjeverne strane zidovima Kraljevske palače, a s južne raznim sudovima i Palačom Velike gospode. Tako je široka da ima više od 30 hvati (gotovo 60 m) u širinu i tako glasovita da se učenjaci u svojim spisima njome služe da označe cijeli grad, uzimajući dio za cjelinu; jer sasvim je isto reći da je taj i taj u Ulici Vječnog odmora što i reći da je u Pe-kimu...«119 594

Gradovi

P

l a

n

d

e

l

a

V

i l l e

d

e

P

e k

C ap itifed e ( ‘E m p ire J e /a (Ju n e Jihiee p a r le t 3 y ? A . lieu Je Pltuanoe. au- to n

B . A rtfn Jn r

v o lt u m

Afojttjan* /u ite

a la

i n

g

n de L a t. J e p t\

mom. .

lo u r s J u P a in 's J e 1 'R m fe re u r .

iBc&efle d ’u ne L ičn e com m une de F m ice.

29- PEKING U XVIII. STOLJEĆU Shematski plan koji prikazuje raspored triju gradova (starog, novog i carskog). A, um jetno brdo u palači, D, svečani ulazi. (Izvadak iz Opće p o vijesti pu to v a n ja , sv. V, Pariz, 1748)

Te široke, prozračne ulice pune su svijeta. »Mnoštvo naroda je u tom gradu tako veliko«, tumači O. de Magaillans, »da se o tom ne usuđujem govoriti i čak ne znam kako da mi povjeruju. Sve 59 5


Pekinške trgovine: slijede jedna za dragom u gotovo neprekinutim nizovima, prikrivajući stambene kuće koje su isto tako niske, nemaju pročelja na ulicu, a raspoređene su oko unutrašnjih dvorišta i vrtova. Kabinet grafike. (Otisak B. N.) ulice starog i novog građa su prepune, male kao i velike, one koje su u središtu kao i one koje vode prema kraju grada; a svjetina je svuda tako velika da sc može usporediti samo sa sajmovima i procesijama u našoj Evropi«.120A1735.0. du Halde je pak zapazio to »nebrojeno mnoštvo naroda koje ispunjava ulice, i nezgodu koju prouzrokuje neočekivan broj konja, mula, magaraca, deva, teretnih kola, dvokolica, nosiljki, ne računajući razne gomile od po sto ili dvije stotine ljudi što se skupljaju od mjesta do mjesta da slušaju gataocc, sljcpare, pjevače i druge koji čitaju ili pripo596

Gradovi

vijcdaju neke zgode prikladne da nasmiju ili razvesele, ili pak neke vrste nadriliječnika što dijele svoje lijekove i izlažu njihove divne učinke. Osobe koje nisu iz puka morale bi se svaki čas zaustavljati kad pred njima ne bi išao konjanik koji razmiče mnoštvo opomi njući ga da napravi mjesta«.121 Da bi objasnio zakrčenost kineskih ulica svjetinom (1577), neki Španjolac ne nalazi boljih riječi od ovih: »Kad bi se bacilo zrno žita, ono ne bi moglo pasti na zem lju«.122»Sa svih strana«, bilježi engleski putnik dva stoljeća kasnije, »vide se radnici kako nose oruđe i traže posao i torbari kako nude na prodaju robu«.123 To se mnoštvo očito tumači velikim brojem stanovnika godine 1793- Peking tada nema ni izdaleka površinu Londona, ali je vjerojatno dva ili tri puta gušće naseljen. Osim toga, kuće su niske, čak i kuće bogatih. Ako imaju pet ili šest stanova, što je često, oni neće biti jedan iznad drugog kao u Evropi, nego »jedan iza drugog i odijeljeni velikim dvorištima«.12,1Tako da na veličanstvenom ChamganKiaiu ne smijemo zamišljati niz drskih pročelja preko puta carske palače. Ponajprije, bilo bi neprilično postaviti takvu raskoš sučelice carevoj kući, a zatim, uobičajeno je za svaku pojedinu od tih palača da na ulicu ima samo velika vrata i sa svake strane od njih po jednu dosta nisku zgradu koju zauzimaju sluge, trgovci, radnici. Uz rub ulice su zato tezge i dućani s visokim jarbolima cimera, često ukrašenim zas tavicama od tkanine. Visoke kuće plemića nalaze se dalje od ulice, a ona je isključivo trgovačka, obrtnička. »Taj običaj služi općoj udobnosti; u našim (evropskim) gradovima, naime«, kako bilježi O. dc Magaillans, »dobar dio ulica je zaposjednut kućama zname nitih osoba, tako da čovjek mora, da bi se snabdio potrebnim stvarima, ići vrlo daleko na Trg ili u Luke, dok u Pe-kimu, a isto i u svim drugim gradovima Kine, čovjek nalazi pred svojim vratima sve što samo može poželjeti da kupi za uzdržavanje i život, pa čak i za zabavu, jer su te male kućice trgovine, krčme ili radionice«.125 Ovaj se prizor može zateći u svim kineskim gradovima. Na nekoj slici iz XVIII. stoljeća koja prikazuje niz niskih dućančića duž jedne ulice u Nankingu, ili kuće u Tien Tsinu, otvorene prema dvorištima, ili pak na kakvom dragocjenom »svitku« iz XII. sto ljeća, nalazimo iste prizore, iste krčme s klupama, iste dućane, iste nosače tereta, iste vozače dvokolica sa zavjesama, iste volovske zaprege. Svuda užurban život, gdje čovjek ostavlja mjesta samo čovjeku (ako i to), a svatko barata laktovima održavajući se radom, spretnošću, umjerenošću. Oni žive ni od čega, »imaju divne izume za opstanak«. »Ma kako se prostom i beskorisnom pričinjala neka 597


stvar, ona jc upotrebljiva i iz nje se izvlači korist. Na primjer, samo u gradu Pc-kimu ima više od tisuću obitelji (oko 1656) koje uopće nemaju drugog zvanja u životu nego da prodaju šibice i stijenje za paljenje vatre. Dar isto toliko ima onih koji žive samo od toga što po ulicama i medu pometačima skupljaju krpice svilenih tkanina i pamučnog i konopljinog sukna, komade papira i druge slične stvari koje peru i čiste i zatim prodaju drugima, a ovi ih upotreb ljavaju u razne svrhe i izvlače iz toga korist«.126 O. de Las Cortes (1626) vidio jc također u kantonskoj Kini trhonoše koji se uz svoj posao bave obrađivanjem sićušnog vrta. A trgovci juhama od trava klasični su likovi na svakoj kineskoj ulici. Poslovica kaže: »U Kineskom Kraljevstvu nema ničeg ostavljenog«. Sve te slike poka zuju veličinu latentnog, sveprisutnog siromaštva. A iznad njega blista raskoš cara, velikaša, mandarina: kao da nije s ovog svijeta. Putnici snažno opisuju pojedinosti iz starog grada, tog poseb nog grada koji čini carska palača, rekonstruirana na mjestu palače Yuana (Mongoli) i gotovo naslijeđena od sjaja dinastije Ming, premda jc trebalo otkriti ruševine iz 1644. da se to ustanovi. Dva bedema, jedan unutar drugog, a oba u obliku »pačetvorine«, oba pozamašna i vrlo visoka, odvajaju je od Starog grada. Vanjski je »izvana i iznutra premazan crvenim cementom ili vapnom, i pok riven sljemenom ili krovićem od lakiranih opeka zlatnožute boje«. Unutrašnji bedem je napravljen »od velikih opeka koje su sve jednake i uljepšane dobro raspoređenim kruništima«, a pred njim se nalazi dugačak i dubok jarak, napunjen vodom i »pun izvrsnih riba«. Između dva bedema nalaze se palače raznih namjena, rijeka s mostovima, a prema zapadu dosta veliko umjetno jezero...127 Jezgra palače je iza drugog bedema, zabranjeni grad, Grimiz ni grad, gdje živi car zaštićen stražarima, nadglednicima vrata, protokolima, bedemima, šančevima, prostranim ugaonim pavi ljonima zavinutih krovova, Klao leou. Svaka zgrada, svaka vrata, svaki most imaju ime i namjenu, ako možemo tako reći. Zabranjeni grad je velik jedan kilometar na 780 metara. Ali jc lakše opisati prazne, oronule dvorane, takve kakve je evropska radoznalost po miloj volji u tančine opisivala nakon 1900, nego njegovu nekadaš nju djelatnost za koju slutimo da je bila silna: cijeli je grad težio tom izvoru moći i dobročinstava. Njihovu pravu mjeru vidimo iz beskrajnog nabrajanja carskih prihoda, koliko u novcu, toliko u naravi (zapamtite taj dvostruki registar). Mi uopće ne shvaćamo što može predstavljati »osam naest milijuna šest stotina tisuća srebrnih škuda«, koliko iznosi 598

Gradovi

glavnica carskog prihoda u novcu oko 1668, nc računajući priho de koji, također u novcu, pridolaze od konfiskacija, posrednih poreza, iz domena Krune ili iz caričinc domene. Najopipljivija i najčudnija je masa davanja u naravi koja će dupkom ispuniti prostrana skladišta palače, primjerice 43,328.134 »vreće riže i žita«, pa više od milijun glava soli, pa znatne količine rumcnicc i laka, suhog voća, bala svile, fine svile, sirove svile, baršuna, satena, damasta, pamučnih ili konopljinih tkanina, vreća boba (za carske konje), bezbroj slamnatih brenta, živih životinja, divljači, ulja, maslaca, mirodija, skupocjenih vina, sve vrste voća...128 O. de Magaillans se oduševljava pred tom raskošnom gomi lom proizvoda kao pred hrpama zlatnih i srebrnih pladnjeva punih jela, naslaganih jedan iznad drugog za vrijeme carskih gozbi. Tako je bilo 9. prosinca 1669, nakon pogrebnog obreda O. Jeana Adama,129 isusovca koji je 1661. zajedno s O. Verbicstom, »na veliko čuđenje Dvora«, na vrh jedne od kula u palači uspio podići golemo zvono, veće od zvona u Erfurtu koje je (bez sumnje s nepravom) slovilo kao najteže i najveće u Evropi i na svijetu. To podizanje zahtijevalo je izradu stroja i rad tisuća ruku. U to zvono noću su u redovitim razmacima udarale straže da najave uzas topne satove; na vrhu druge kule drugi stražar je kao odgovor udarao o golemi kožnati bubanj. Zvono koje nije imalo klatna, već je o njega udarao čekić, »ima tako ugodan i skladan zvuk da se čini kao da nc dolazi od zvona nego prije od nekog muzičkog in strumenta«.130 Vrijeme se tada u Kini mjerilo izgaranjem štapića ili fitilja od neke slijepljene drvene piljevine koja pravilno izgara. Zapadnjak, s pravom ponosan na svoje satove, pokazat će, za razliku od O. de Magaillansa, samo umjereno divljenje prema tom »izumu dostojnom Čudesne vještine ove (kineske) nacije«.131 Nezgoda je u tome što mi bolje poznajemo te veličanstvene prizore u palači nego ribarnicu s ribama koje se žive donose u kacama punim vode, ili tržnice divljači gdje neki putnik načas ugleda basnoslovno mnoštvo srndaća, fazana i jarebica... Neuobi čajeno ovdje ide na uštrb svakidašnjeg.

London: od Elizabete do Georgea III Ali vratimo se s tog dalekog puta u Englesku, gdje će nam slučaj Londona dopustiti da dovršimo ovo poglavlje i s njim ovaj sve599


L o n d o n s k a lu k a , Tower, u d a ljin i K a te d ra la sv. P a v la , k r a j XVIII.

600

Gradovi

v t jt t t f

86i

stoljeća, Pariz, D. N. (Polo Giraudon) 601


zak.132 O tom čudesnom gradskom razvitku sve se zna ili se može doznati. Već od Elizabctine vladavine promatrači vide u Londonu jedan izuzetan svijet. Za Thomasa Dekkcra, to je »cvijet medu svim gradovima«, neusporedivo ljepši po toku svoje rijeke negoli sama Venecija u čudesnoj perspektivi Kanala Grande, koja je prilično blijed prizor u usporedbi s Londonom.133 Samuel Johnson (20. rujna 1777) bit će još liričniji: »Biti umoran od Londona, pa to znači biti umoran od života; jer London ima u sebi sve što život može ponuditi«.134 Kraljevska vlada dijeli te iluzije, pa ipak, golema prijestolnica neprestano joj zadaje strah: u njezinim očima to je čudovište, pa treba po svaku cijenu ograničiti njegov nezdravi rast. Zapravo, upravljače i posjednike ne prestaje uznemirivati najezda siro mašnih, s kojima se množe i potlcušice i gamad koja prijeti cjelokupnom stanovništvu, uključujući i bogate, »andso a danger to the Queens own life and the spreading o f a mortality over the ivhole nation«, piše Stow bojeći se za zdravlje kraljice Elizabete i cjelokupnog pučanstva.135 Godine 1580. pojavila se prva zabrana novih gradnji (osim izuzetaka u prilog bogatih), druge će slijediti 1593,1607,1625. Rczultatjcbiodasu učestale i poticale se podjele postojećih kuća, divlja gradnja od loše opeke u dvorištima starih kuća, daleko od ulica, čak i od sporednih prolaza, odnosno potaj no brzo širenje potlcušica i kućeraka na zemljištima sumnjivih vlasnika. Kad bi ova ili ona od tih građevina pala pod udar zakona, gubitak ne bi bio velik. Svatko dakle kuša svoju sreću i zbog te činjenice stvaraju se spletovi, labirinti uličica i prolaza, kuća s dvostrukim, trostrukim, četverostrukim ulazima ili izlazima. Lon don je 1732. imao 5.099 ulica (streets), prolaza (lanes) i trgova i brojio 95.968 kuća. Prema tome, plima londonskog stanovništva nije ni suzbijena ni zaustavljena; grad ima (vjerojatne brojke): 93-000 stanovnika godine 1563; 123.000 godine 1580; 152.000 godine 1593-1595; 317.000 godine 1632; 700.000 godine 1700. i 860.000 potkraj XVIII. stoljeća. Tada je najveći grad u Evropi; s njim se može usporediti samo Pariz. London je ovisan o svojoj rijeci. Njoj duguje svoj polumjesečasti oblik, »like a half moon«. Londonski most koji spaja City s predgrađem Southwark, jedini most koji premošćuje rijeku (300 metara od sadašnjeg London Bridgea) izrazit je znak njegova položaja. Do visine tog mosta osjećaju se i iskorištavaju plima i oseka, tako da se uzvodno od mosta nalazi pool, bazen, to jest 602

Gradovi

London: Westminster u vrijeme Stuarta. Gravira iz 1643. (Zbirka Viollet) londonska luka s mnogobrojnim kejovima, gatovima, šumama jarbola: 1798. bilo je tu 13-444 lađe. Ovisno o istovaru, ti jedrenjaci plove od obale Sv. Katarine, kamo dolaze ugljenari iz Ncwcastlea, do obale Billingsgatea, ako nose svježu ribu, ili pak ako osigu ravaju redoviti prijevoz od Billingsgatea do Gravcscnda i natrag. Čunovi, barke, lađe prekrivene debelim plamom (tilt boats), skele, čamci, osiguravaju put od jedne obale rijeke na drugu, s velikih brodova na uređene obale, pogotovu kad se tc obale nalaze uzvodno od luke: tako npr. Vintry Warf prima burad koja stiže s Rajne, iz Francuske, Španjolske, Portugala, Kanarskih otoka. Ne daleko od njega nalazi se Steelyard (ili Stillyard), do 1597. glavni štab Hanzeatskog saveza, koji »je nakon istjerivanja stranih trgo vaca rezerviran za degustaciju rajnskih vina«. Jedan lik iz komada Thomasa Dekkera reći će jednostavno: »Sastanimo se poslije podne u rajnskoj vinariji na Stillyardu«...136 Iskorištavanje rijeke nastoji se protegnuti sve više i više niz vodno, prema moru, pogotovu jer dokovi, unutrašnji bazeni na okukama rijeke, nisu još iskopani, osim brunswičkog doka kojim se koristi Indijska kompanija (1636). Kao drugi dok će biti od 1696-1700. izgrađen grenlandski dok, za kitolovce. Ali veliki ba zeni dubokog gaza datiraju iz posljednjih godina XVIII. stoljeća. Prva slika trgovačke luke može se dobiti ili u Billingsgateu, ili na pristaništu londonskog Towera, ili još bolje na onakvom ključnom 603


mjestu kakvo jc Custom House, carinarnica koja je izgorjela 1666, ali ju je 1668. odmah ponovo izgradio Karlo II. Taj se prizor produžuje do Ratcliffa, »ozloglašenog sastajališta djevojčura i kradljivaca«, do Limehousca, s njegovim vapncnicama i kožarama, do Blackwalla gdje vas užitak da gledate usidrene lađe prisiljava da podnosite »vrlo jak zadah smole«... Nije ugodno vidjeti mor narski, obrtnički i pomalo lopovski istok Londona, a njegovi su smradovi i previše stvarni. Bijedno pučanstvo vidi pred sobom bogatstva na lađama koje pristaju. Kakva napast! Godine 1798. »strašna razbojstva kojima je poprište Temza, a vrše se nad svim vrstama trgovačkih dobara, osobito nad zapadnoindijskim proizvodima (...), smatraju se jed nom od najstrašnijih nesreća«. Najopasniji od tih kradljivaca uop će nisu »riječni gusari«, koji operiraju u organiziranim bandama kradući prema prilikama sidro ili uže, nego noćni čuvari, istovarivači, mornari zaposleni na teglenicama ili teretnim brodo vima, »ptičice iz gliba«, prckapači rijeke koji tobože traže staru užad, staro željezo ili izgubljene komade ugljena, te napokon, na kraju lanca, njihovi jataci...137 Sve one moralizatorske jadikovke, uzete iz jedne Policijske rasprave (1801), savršeno točno postav ljaju sumnjivi svijet poola, Širokog područja vode, drva, jedara, smole, bijednog rada, na rub života prijestolnice s kojom je pove zan putovima od kojih građanin Londona najčešće vidi samo kraj. Do izgradnje Wcstminstcrskog mosta (dovršenog 1750) sa mo jc jedan most, kako smo već rekli, premošćivao Temzu. Ome đen trgovinama, on jc neka vrsta trgovačke ulice koju je neugodno prelaziti. Istina jc da prema jugu vodi samo u mršavo predgrađe, Southwark, s nekoliko gostionica, s pet zatvora na žalosnu glasu, s nekoliko kazališta (gdje su prikazivani Shakespeareovi komadi, ali nisu nadživjeli revoluciju), i dva ili tri cirkusa (Bear Garden, Paris Garden). Na sjeveru, na lijevoj obali rijeke, malo višoj od suprotne strme obale, gdje se nalaze dvije visoke građevine, St Paul’s Church i londonski Tower, pruža se pravi grad, poput »mostobrana prema sjeveru«. U tom smjeru vodi niz ulica, prola za, uličica kojima se London spaja s grofovijama i engleskom teško obradivom zemljom. Velike osovine upravljene su prema Manchesteru, Oxfordu, Dunstableu i Cambridgeu; sve su to stare rimske ceste. Ovdje se ostvaruje neka vrsta trijumfa kola, dvokolica, uskoro i diližansa, poštanskih konja; odavde se kopneni život Londona širi u lepezu dobrih putova. 604

Gradovi

Duž rijeke, dakle, ali okrećući joj leda, jezgra Londona je nagomilani prostor kuća, ulica, trgova, City (160 ha) onakav kak vim ga određuju njegove stare zidine. Izgrađene na starim rimskim bedemima, one su negdje u XII. stoljeću nestale s ove strane rijeke, gdje su kejovi, pristaništa, pontoni vrlo rano probili beskorisnu obranu. Zadržale su se, naprotiv, na isprekidanoj liniji, uglavnom u kružnom luku, koja ide od Dlack Friars Stepsa ili Birdwcl! Docka do Towera. Sedmora vrata prekidaju tu crtu: Ludgatc, Newgate, Aldcrsgatc, Cripplegate, Moorgatc, Bishopgatc, AJdgate. Preko pu ta svakih od njih, duboko u predgrađima, mitnica označuje gra nicu do koje seže vlast Londona. Ta tako pripojena predgrađa jesu liberties, područja izvan zidina, katkad velika: mitnica pred Bishopsgatcom smještena je na primjer na granici Smithficlda, zapadno od Holborna; na izlasku kroz Ludgatc treba prijeći čitav Fleet Street da bi se napokon stiglo do Temple Bara, u ravnini Hrama bivših templara, na početku Stranda. Bit će da su Temple Bar dugo bila obična drvena vrata. Tako je London, ili bolje City, još prije Elizabctinc vladavine izašao iz svojih uskih granica doti čući lokalitete u bliskoj okolici i spajajući se s njima nizom putova, ulica omeđenih kućama. U vrijeme Elizabete i Shakespearca, srce grada zakucalo je unutar zidina. Njegovo je središte na osi koja se nastavlja od Londonskog mosta prema sjeveru i ulicama različitih naziva stiže do Bishopsgatca. Na njegovoj zapadnoj osi niže se red ulica od Newgatea na zapadu do Aldgatca na istoku. U Elizabetino vrijeme »križanje« se nalazi u blizini Stocks Marketa, na krajnjem zapadu Lombard Strceta. Na dva koraka odavde, na Cornhillu, uzdiže sc Royal Ex change, što ga je 1566. osnovao Thomas Gresham, u početku nazvan Kraljevskom burzom kao uspomena na Antwerpensku burzu (Byrsa Londinensis, vulgo the Royal Exchange, kaže legen da jedne gravire iz XVII. stoljeća). Taj posljednji naziv službeno mu je dodijelila Elizabeta 1570. To je prava Kula babilonska, kažu očevici, osobito oko podne, kad ovamo dolaze trgovci da sređuju svoje poslove; u međuvremenu najelegantniji dućani oko njegovih dvorišta neprestano privlače bogate mušterije. Nedaleko od Royal Exchangca nalaze se i Guildhall, zapravo londonska gradska vijeć nica, i prva engleska banka, smještena najprije u Grocers Hallu, trgovini mirodijama, prije nego Što je 1734. zauzela svoju raskoš nu zgradu. 605


Intenzitet londonskog života očituje se i na tržnicama, kao što je npr. široki prostor West Smithfieldsa, u blizini bedema, gdje se ponedjeljkom i petkom prodaju konji i stoka, zatim Billingsgate naTcmzi, ribarnica sa svježom ribom, ili Leader Hall, blizu središta Citya, s olovnim krovištem, nekad trgovina žitom, gdje se na veliko prodaje meso iz klaonice i kože. Ali ne može se reći sve o tim najvažnijim središtima, o tim krčmama, o tim restoranima, o tim uglavnom perifernim i zato popularnim kazalištima, ili o tim Coffee houseima koji su u XVII. stolječu toliko posjećeni da je vlada već razmišljala da ih zabrani. Što se tiče opasnih mjesta, zli jezici, umišljanja i promjene dekora dovode do toga da se sumnjiče sve ulice, a nc samo oni samostani kojima je promijenjena namjena, gdje se prosjaci igraju squattersa. London je mnogo uživao u tome da sam sebe ogovara. Ali City nikad nije bio sam u trci na obalama Temze. Uspo ređen s njim, Pariz je imao osamljeničku sudbinu. Uzvodno od Londona, Westminster je sasvim nešto drugo nego Versailles (za kašnjela tvorevina ex nifoilo), to je u pravom smislu riječi stari i živahni grad. Pokraj Opatije, Wcstminstcrska palača, koju je Hen rik VIII napustio, postala je sjedištem Parlamenta i glavnih sudova: ovdje ugovaraju sastanke pravnici i parničari. Kraljevska kuća se smjestila malo dalje, u Whitchallu, Bijeloj palači, uz obalu Temze. Westminster je dakle istodobno Versailles, Saint-Denis i, da bi se održala ravnoteža, pariški Parlament. To je rečeno da bi se naglasila vrhunska privlačnost toga drugog pola u razvitku Lon dona. Fleet Street koji izlazi iz Citya, četvrt je pravnika, odvjetnika i prokurista te studenata prava, i tvrdoglavo gleda prema zapadu. Strand, koji je izvan Citya i malo dalje od Temze vodi u West minster, pogotovu postaje četvrt plemstva, ono ondje gradi kuće i uskoro, 1609, tamo sebi otvara drugu burzu, skup raskošnih trgovina: od kraljcvanja Jakova I luduje se za tamošnjim modnim predmetima i »ukrasima«. Širok procvat u XVII. i XVIII. stoljeću ponio je grad u svim smjerovima istodobno. Na rubovima grada osnivaju se strašne četvrti, često slumovi prljavih koliba, s industrijom koja nagrđuje (osobito bezbrojne ciglane), uzgajalištima svinja koje se hrane gradskim otpacima, s gomilama smeća, prljavih ulica: takva je situacija npr. u Whitechapclu, gdje užurbano rade siromašni uža ri. Drugdje pak tkalci svile ili vune. Osim u zapadnim četvrtima, gdje selo i zelenilo prodiru preko velikih površina Hyde Parka ili Saint James Parka, i preko 60 6

Gradovi

vrtova bogatih kuća, selo se udaljilo od neposredne okolice Lon dona. U vrijeme Shakespearea i Thomasa Dekkera, grad se još oslanjao na zračna i ozelenjela mjesta, na polja, drveće, prava sela, gdje je čovjek mogao loviti patke, posjećivati autentične seoske gostionice, u njima popiti pivo i pojesti kolače s mirodijama (u Hogsdonu), ili Islington white pot, vrstu tučene kreme koja je proslavila selo Islington. Zatim, »zrak koji udišemo u vanjskim četvrtima prijestolnice«, piše posljednja biografkinja Thomasa Dekkera, »nije uvijek težak i nečist: preko kazališta na jugu, sjeveru i sjeverozapadu, sva radost Vesele Engleske, ali i njezina fina i treperava mašta, prodiru u predgrađa... a kroz njih u cijeli grad«. Vesela Engleska, to jest Engleska iz skroz-naskroz seljačkih sto ljeća srednjeg vijeka: romantična vizija, ali ne i lažna. No ta sretna veza neće potrajati.138 Londonska zajednica koja se neprestano širi rascijepit će se, ili bolje, dokrajčiti rascjep nadvoje. Već odavna započet pokret ubrzat će se nakon velikog požara 1666. koji je praktički razorio srce, da ne kažemo gotovo cijeli City. Prije te katastrofe, William Petty je već objašnjavao (1662) da London raste prema zapadu kako bi izbjegao »dim, isparavanja, smradove sve svjetine na istoku, jer najjači vjetar puše sa zapada. (...) Tako da se palače najvažnijih ljudi i kuće onih koji o njima ovise premještaju prema Westminsteru, a stare velike zgrade Cityja postaju hale trgovačkih društava ili su pretvorene u stanove...«139 Tako londonsko bogat stvo neosjetno prelazi na zapad. Ako je još u XVII. stoljeću središte grada u blizini Cornhilla, danas, 1979, nije daleko od Charing Crossa, to jest na krajnjem zapadu Stranda. Kolik li je put prijeđen! Međutim se istok i neke četvrti na periferiji sve više i više proletariziraju. Siromaštvo se ustoličuje, ukorjenjuje gdje god nalazi mjesta u londonskom svijetu. Najmračnije stranice odnose se na dvije kategorije u pravom smislu razbaštinjenih, na Irce i Židove iz srednje Evrope. Upravo irsko doseljavanje započinje rano, najprije iz najjače izgladnjelih područja otoka. Doseljenici su seljaci, kod kuće osu đeni na slab dohodak radi zemljišnih propisa, a isto toliko i radi demografskog rasta koji dovodi otok do katastrofa 1846. Navikli da žive sa stokom, dijeleći s njom svoje kućerke, hrane se s malo mlijeka i krumpira; vični su teškom radu, ne prežući ni pred kakvim poslom, redovito su unajmljivani kao poljoprivredni rad nici na londonskim poljima, za svaku kosidbu. Odavde se neki probiju do Londona i ondje se ukorijene. Nagomilaju se u prljave 607


potleušice u općini Saint-Gillcs, svom lenu sjeverno od Cityja, žive po deset ili dvanaest osoba u jednoj prostoriji bez prozora, prima jući nadnice daleko ispod uobičajenih tarifa, radeći kao istovarivači, raznosači mlijeka, ciglari i čak iznajmljivači ležajeva. Suprotstavljaju se jedni drugima u tučnjavama nedjeljom za vrije me pijanki; još se više sukobljavaju u pravim bitkama s engleskim proleterima koji radosno mlate konkurente koje ne mogu udaljiti. Ista je tragedija sa Židovima iz srednje Evrope, protjeranim iz Češke 1744, iz Poljske 1772, koji bježe pred progonima. Godine 1734. njih ima u Engleskoj 5.000 ili 6.000, a 1800. samo u Londonu 20.000. Protiv njih sc razularujc najodvratniji gnjev naroda. Poku šaji sinagoga da zaustave opasno doseljavanje, koje ide preko Holandijc, pokazuju sc uzaludnima. Napokon, što mogu ti bijed nici? Mjesni Židovi im pomažu, ali niti ih mogu potisnuti s otoka niti im omogućiti da tu žive. Londonski cehovi ih ne prihvaćaju, odbacuju ih. I tako silom prilika postaju staretinari, trgovci starim željezom što viču ulicama vozeći ponekad stare tačke, lupeži, kradljivci, krivotvoritelji novca, utajivači. Njihov kasniji uspjeh kao profesionalnih boksača i čak pronalazača znanstvenog boksa neće vratiti njihov dobar glas, premda je slavni šampion, Daniel Men doza, otvorio svoju školu.1,10 Tek od tog prizemlja siromašnih može se zaista shvatiti drama Londona, njegov obilni kriminalitet, njegov društveni talog, njego va teška biologija. Recimo ipak da se materijalni položaj uglavnom popravlja, kao i u Parizu, s popločcnjem ulica, dovođenjem vode, nadgledanjem gradnji, napretkom u gradskoj rasvjeti. Što da zaključimo? Da je London, kao i Pariz, dobar primjer za ono što je mogao biti glavni grad prije francuske revolucije. Raskoš koju drugi moraju platiti, skup nekolicine izabranih, broj nih slugu i siromaha, koji su ipak svi povezani stanovitom kolek tivnom sudbinom velike aglomeracije. Zajednička sudbina? Na primjer užasna prljavost i smrad ulica, jednako poznati velikašu kao i pučaninu. Stvara ih nesum njivo masa ovih posljednjih, ali se odražava na svima. Vjerojatno su sve do duboko u XVIII. stoljeće mnoga sela bila razmjerno manje prljava nego veliki gradovi, te možemo zamisliti da je srednjovjekovni gradić bio ugodniji za stanovanje i čistiji od ovih gradova, kao što nas opominje Lewis Mumford:141 on nije pod lijegao broju, slavi i bijedi u isti mah, široko se otvarao prema okolici, nalazio vodu na licu mjesta unutar bedema i nije morao daleko ići po nju. Golemi grad, zapravo, ne može se uhvatiti u 608

Gradovi

koštac sa zadacima koji su neprestano sve veći i, ponajprije, osigurati elementarnu čistoću; prednost imaju sigurnost, borba protiv požara i poplave, opskrba, policija. Pa kad bi i htio, nedos tajala bi mu sredstva. U njemu najgore materijalne sramote ostaju pravilo. Sve to potječe od broja, prevelikog broja osoba. Ali veliki ih grad privlači. Od njegova nametničkog života svaki pojedinac na svoj način prima poneku mrvicu, tu je dobitnik. Da u tim povlaš tenim gradovima uvijek ima nešto za pabirčenjc, dokazuje sam lopovski stalež u njima; on se nepogrešivo skuplja u najprivlačnijim predjelima. Colquhoun 1798. očajava: »Situacija (...) se potpuno promijenila nakon prevrata stare vlasti u Francuskoj. Svi lupeži i zločinci koji su iz svih dijelova Evrope dotad dolazili u Pariz, gledaju na London kao na svoje sveopće sastajalište i kao na poprište na kojem mogu s najviše koristi uvježbavati svoje talente i razbojstva...« Pariz je uništen, i štakori napuštaju brod. »Ne poznavanje engleskog jezika, koje je za nas bilo zaštita (...), nije više zaprekom: naš jezik nikad nije bio tako općenito raširen, i nikad upotreba francuskog jezika nije bila tako uobičajena u ovoj zemlji, osobito među mladima...«1,12

Urbanizacija, najava novog čovjeka Ne kanimo oponašati sjetnog konzervativca kakav je bio Colqu houn. Golemi gradovi imaju svoje nedostatke i svoje zasluge. Oni stvaraju, ponovimo to, modernu državu jednako kao što ona stvara njih; na njihov poticaj rastu nacionalna tržišta i same nacije; oni su u srži kapitalizma i ove moderne civilizacije koja u Evropi svaki dan sve više miješa svoje različite boje. Za povjesničara, oni su ponajprije izvanredan test o evoluciji Evrope i drugih kontinenata. Dobro ga interpretirati znači stvoriti cjelokupan pogled na čitavu povijest materijalnog života i prijeći njezine uobičajene granice. Problem je uglavnom rast ekonomije Starog poretka. Tu su gradovi primjer duboke neuravnoteženosti, nesimetričnog rasta, neracionalnih i neproduktivnih ulaganja na razini nacije. Je li za to odgovorna raskoš, apetit onih golemih parazita? To kaže Jean- Jacques Rousseau u Emileu: »Veliki gradovi iscrpljuju državu i čine je slabom: bogatstvo koje proizvode prividno je i varljivo; to 609


jc mnogo novca a malo učinka. Kažu da grad Pariz vrijedi kralju Francuske kao jedna pokrajina; ja pak mislim da ga stoji,kao nekoliko njih; da pokrajine u više nego jednom pogledu hrane Pariz i da se većina njihovih prihoda slijeva u taj grad i tu ostaje, a daše nikad ne vraća ni narodu ni kralju. Neshvatljivo jc da u ovom stoljeću matematičara nema ni jednog koji uviđa da bi Francuska bila mnogo moćnija kad bi Pariz bio uništen«.143 Primjedba je pretjerana, ali samo djelomice. A problem je postavljen. Uostalom, zar čovjek s kraja XVIII. stoljeća, koji pažljivo prati događaje svoga vremena, nije imao pravo da se pita nisu li te gradske nemani na Zapadu nagovještaj blokiranja nalik na ono u Rimskom Carstvu koje jc težilo k Rimu, tom mrtvom teretu, ili na ono u Kini koja je na dalekom sjeveru podupirala golemu inertnu masu Pekinga? Blokiranja su kraj evolucije. Mi znamo da nije bilo tako. Zabluda jednog Sćbasticna Merciera, koji je zamišljao svijet godine 2440,144jest u tome što je vjerovao da taj budući svijet neće promijeniti kriterij. On vidi budućnost u omotu sadašnjice koja mu je pred očima, to jest Francuska Luja XVI. Ne naslućuje neizmjerne mogućnosti što se još otvaraju pred monstruoznim aglomeracijama njegova vremena. Zapravo se napučeni gradovi, djelomice nametnici, ne stva raju sami od sebe. Oni su ono što im društvo, ekonomija, politika dopuštaju da budu, na što ih obavezuju da budu. Oni su mjerilo, ljestvica. Ako se u njima uporno pokazuje raskoš, znači da su društvo, ekonomija, kulturni i politički poredak takvi da se kapital, da se viškovi tu uskladištavaju djelomice u nedostatku bolje upo trebe. A naročito se veliki grad ne može prosuđivati posebno; on je uzet u cjelokupnoj masi gradskih sustava, on ih oživljuje, ali ga oni određuju. Potkraj XVIII. stoljeća započeta je postepena ur banizacija koja će se ubrzati u slijedećem stoljeću. Dalje od prividnosti Londona i Pariza odvija se prijelaz od jednog umijeća, jednog načina života na novo umijeće, na drukčiji način života. Svijet Starog poretka, više od tri četvrtine seljački, nestaje, propada polako i sigurno. Veliki gradovi uostalom nisu jedini koji osigura vaju teško uvođenje novog poretka. Činjenica je da će glavni gradovi u svojstvu gledalaca prisustvovati industrijskoj revoluciji koja će izbiti. Novo vrijeme ne lansira London, nego Manchester, Birmingham, Leeds, Glasgow i bezbroj malih proleterskih gradića; čak se ni kapitali, koje su nagomilali patriciji XVIII. stoljeća, neće ulagati u novu pustolovinu; London će tek oko 1830. novčanim vezama okrenuti pokret u svoju korist. Nova industrija načas će 610

Gradovi

okrznuti Pariz, zatim će ga se odreći, u vrijeme pravih ulaganja, u korist ugljena na sjeveru, vodopada na alzaškim rijekama ili lorcnskog željeza. Sve se to zbiva razmjerno kasno. Francuski putnici koji posjećuju Englesku u XIX. stoljeću, tako često kritički raspo loženi, plaše se koncentracije i rugobe industrijalizacije, »posljed njeg kruga Pakla«, reći će Hippolyte Taine. No da Ii oni znaju da je Engleska, kao žrtva urbanizacije, gomilanja ljudi u loše građe nim gradovima koji nisu stvoreni da te ljude lijepo prime, da je upravo to budućnost Francuske i zemalja na putu prema in dustrijalizaciji? Znaju li oni koji danas gledaju Sjedinjene Države ili Japan, da imaju pred očima bližu ili dalju budućnost vlastitih zemalja?

611

ZAKLJUČAK

xVnjiga, čak i povijesna, izmiče svom autoru. Ova je trčala preda mnom. Ali što da kažem o njezinim neposlušnostima, njezinim hirovima, štoviše o njezinoj vlastitoj logici, što bi bilo ozbiljno i vrijedno? Naša djeca djeluju na svoj način. A mi smo ipak odgovor ni za njihova djela. Ponegdje bih bio volio više objašnjenja, opravdanja, prim jera. Ali knjiga nije rastezljiva po želji. Pogotovu što bi, da se zaokruže mnogostruki sadržaji materijalnog života, bila potrebna sustavna, stroga istraživanja, a da i ne govorimo o mnoštvu ispra vaka. Sve to još nedostaje. Ono što je rečeno tekstom ili slikom pozivalo bi na rasprave, dodatke, nastavke. Nismo govorili ni o svim gradovima, ni o svim tehnikama, ni o svim elementarnim činjenicama stanovanja, odijevanja, jela. Ono malo lorensko selo u kojem sam odrastao bilo je još dok sam bio dijete vrlo staro mjesto: njegovo jezero pokretalo je stari mlinski kotač, a put od kamena, starog kao svijet, obrušava se poput bujice nasuprot moje kuće; ona je bila obnovljena 1806, u godini bitke kod Jene, a u potoku podno livada nekoć se namakala konoplja. Dovoljno mi je da pomislim na to pa da se ova knjiga ponovo otvori preda mnom. Svaki je čitalac može ispuniti svojim slikama, prema nekoj uspomeni, nekom putovanju, nekoj lektiri. Jedan lik iz knjige Siegfned i Limuzinjanin, jašući u zoru po Njemačkoj dvadesetih godina ovog stoljeća, ima dojam da je još u tridesetogodišnjem ratu. Na okuci jednog puta, jedne ulice, svatko može doživjeti takva vraćanja unatrag. Drevna materijalna prošlost uključuje svoju rezidualnu prisutnost čak i u vrhunske ekonomije. Ta prisutnost nestaje nama naočigled, ali sporo, i nikad na isti način. 61 3


Ovaj prvi svezak djela koje ima tri sveska zacijelo nema pretenzije da prikaže cjelokupan materijalni život od XV. do XVIII. stoljeća, i to u čitavom svijetu. On nudi samo pokušaj da se svi ti prizori spoznaju u cjelini, od prehrane do stanovanja, od tehnika do gradova, i to zato da bi se razgraničilo što jest i što je bio materijalni život. Zapravo nezgodno razgraničenje: čak mi se do godilo da svjesno prijeđem granice da bih ih bolje spoznao, na primjer u vezi s presudnim činjenicama novca i gradova. Evo što daje osnovni smisao mom pothvatu: ako ne sve vidjeti, onda bar sve smjestiti, i to na neizbježnoj svjetskoj ljestvici. Druga etapa: nizom pejzaža koje povjesničari napokon samo vrlo rijetko prezentiraju, a koji se smatraju očitim znakom opisne nejedinstvenosti, pokušati svrstati, srediti, svesti neujednačenu gradu u približne okvire, na pojednostavnjenja povijesnog tuma čenja. To nastojanje objašnjava ovu knjigu, pridaje joj važnost čak iako je plan tu i tamo bio više skiciran nego ispunjen, donekle i zato što je knjiga, namijenjena širokoj publici, kuća s koje valja skinuti skele. Ali i zato, ponovimo, što je riječ o slabo istraženom području, čije bismo izvore i sami morali pronaći i provjeriti jedan po jedan. Dakako, materijalni život se ponajprije predstavlja u anegdotalnom obliku tisuća i tisuća nevažnih novosti. Hoćemo li reći događaja? Ne, to bi značilo uvećati njihovu važnost i ne razumjeti njihovu prirodu. Da Maksimilijan, car Svetog Rimsko—German skog Carstva, za vrijeme jedne gozbe stavlja ruku u zdjele (što nam pokazuje crtež), banalna je činjenica, a ne događaj. Ili da Car touche uoči smaknuća više voli čašu vina nego kavu što mu je nude... To su zrnca povijesne prašine, mikropovijest u smislu u kojem je Georges Gurvitch govorio o mikrosociologiji: sitne či njenice koje se, ponavljajući se beskonačno, zapravo potvrđuju kao lanac stvarnih istina. Svaka od njih upućuje na tisuće drugih koje probijaju gustoću nijemih vremena i traju. Moju pažnju zadržali su baš ti sljedovi, ti »nizovi«, ta »duga trajanja«: oni ističu linije prolaznosti i horizonte svih onih minulih predjela. Unose u njih neki red, pretpostavljaju ravnoteže, poka zuju neprekidnost, uglavnom ono što je gotovo objašnjivo u tom prividnom neredu. »Zakon«, rekao je Georges Lefebvre, »jest konstanta«. Očito je tu riječ o konstantama na određeni rok, dug ili prosječan, od kojih su nas one prve zadržale još više od drugih, u vezi s hranjivim biljkama, odjećom, kućama, drevnim i presud nim podjelama na gradove i sela... Tim polaganim evolucijama 614

Zaključak

materijalni život se lakše podvrgava nego drugi sektori ljudske povijesti. Čitalac je jamačno primijetio da smo medu pravilnostima u prvi plan stavili one koje ovise o civilizacijama i kulturama. Ova se knjiga, ne bez razloga, naziva Materijalna civilizacija: to je pitanje jezičnog izbora. Civilizacije zapravo stvaraju veze, to jest red, između tisuću kulturnih dobara koja su u biti neobična, na prvi pogled strana jedna drugima, počevši od onih koja ovise o duhov nosti i inteligenciji pa do predmeta i oruđa svakidašnjeg života. Prema onom Englezu koji putuje po Kini (1793), »najobičnija oruđa (ondje) imaju nešto posebno u konstrukciji; često je to doduše mala razlika, ali ona jasno pokazuje da jedna nipošto nisu poslužila kao uzor drugima iako su manje više prikladna da ispune istu svrhu: tako gornja strana nakovnja, koja je drugdje ravna i malo nagnuta, u Kini ima izbočen oblik«. Ista primjedba o kovačkim mijehovima: »Mijeh je napravljen kao kutija s pomičnim vratima, tako prilagođenim da, kad se povuku prema natrag, praznina što nastaje u kutiji pušta unutra nalet zraka kroz otvor neke vrste zaklopca, a u isto vrijeme zrak izlazi na drugi otvor sa suprotne strane«.1 Daleko smo od velikih kožnih mijehova ev ropskih kovačnica. Činjenica je da je svaki svijet guste naseljenosti izradio sku pinu elementarnih odgovora i ima nezgodnu namjeru da ih se drži, zahvaljujući sili inercije koja je jedna od velikih radnica povijesti. Što je onda civilizacija ako ne stavljanje na staro mjesto stanovitog čovječanstva u stanovitom prostoru? To je povijesna kategorija, prijeko potrebna podjela. Čovječanstvo tek od kraja XV. stoljeća teži za tim da postan^jedinstveno (u tom još nije uspjelo). Do tada, i sve više i više što ćemo se dalje vraćati kroz stoljeća, ono je bilo podijeljeno između različitih planeta, od kojih je svaki štitio jednu civilizaciju, ili jednu posebnu kulturu s njezinim izvornos tima i dugotrajnim izborima. Makar i bliski jedni drugima, konačni ishodi se ne mogu pobrkati. Dugo trajanje i civilizacija, te prvenstveno važne kategorije, zahtijevaju dodatnu podjelu, bitno vezanu uz društva koja su također svuda prisutna. Sve je društveni poredak, a to je, za povjesničara ili sociologa, napokon misao dostojna La Palissea ili gospodina Jourdaina. Ali banalne istine imaju svoju težinu. Na dugo sam govorio o bogatima i siromašnima, o raskoši i bijedi, o dvjema stranama života. To su jednoznačne istine, jednake u Japanu kao i u Newtonovoj Engleskoj, kao i u onoj pretkolum615


bovskoj Americi gdje su prije dolaska Španjolaca vrlo stroge zabrane propisivale način odijevanja da bi se po njemu razlikbvao narod od svojih gospodara. Kad ih je evropsko gospodovanje sve svrstalo u red potlačenih »urođenika«, propisi i razlike su nestali, ili gotovo nestali. Tkanina za njihovu odjeću —gruba vuna, pamuk ili agavino platno, mi bismo rekli sukno za vreće — još ih je jedva razlikovala jedne od drugih. Ali još više nego o društvima (riječ je usprkos svemu prilično neodređena) valjalo bi govoriti o socioekonomijama. Marx ima pravo: tko posjeduje sredstva za proizvodnju, zemlju, brodove, obrte, sirovine, gotove proizvode a da nema i vladalačke položaje? Ipak je očito da te dvije koordinate: društvo i ekonomija, nisu same sebi dovoljne; mnogolika država, u isti mah uzrok i posljedica, nameće svoju prisutnost, pomućuje odnose, iskrivljuje ih hoti mice ili nehotice, igra svoju ulogu, često nespretno, u tim arhitek turama koje možemo grupirati nekom vrstom tipologije raznih svjetskih sociockonomija, jedne u robove, druge u kmetove i velikaše, treće u poslovne ljude i pretkapitaliste. Tako se vraćamo Marxovu jeziku, ostajemo na njegovoj strani čak ako i odbacimo njegovu egzaktnu terminologiju i strogi redoslijed po kojem bi svako društvo neprimjetno prelazilo iz jedne svoje strukture u drugu. Problem ostaje u klasifikaciji, u promišljanoj hijerarhiji društava. Toj nužnosti ništa neće izbjeći —pa ni na planu materijal nog života. * # #

Činjenica da se takvi problemi — dugi rok, civilizacija, društvo, ekonomija, država, hijerarhije »društvenih vrijednosti« —nameće na tom planu skromnih realnosti materijalnog života, sama po sebi dokazuje da se povijest već ovdje prezentira sa svojim zagonet kama, svojim teškoćama, štavišc s istima kakve susreću sve ljudske znanosti kad se uhvate u koštac sa svojim predmetom. Čovjek se nikad ne svodi na lik koji bi se mogao shvatiti u prihvatljivom pojednostavnjenju. To je pogrešno maštanje i jednih i drugih. Tek što ga shvatimo u njegovom najjednostavnijem obliku, već se ponovo potvrđuje u svojoj uobičajenoj kompleksnosti. Uostalom, ja se zacijelo nisam tolike godine posvećivao tom dijelu povijesti zato što jc jednostavniji ili jasniji. Ili zato što bi bio prioritetniji s gledišta broja, ili što ga velika povijest obično zane maruje, ili —razlog koji jc doduše bio važan u mojim očima —što 616

Zaključak

me on osuđuje na konkretnost, na jednu epohu (našu, suvreme nu) u kojoj, logično, filozofija, društvena znanost i matematiziranje dehumaniziraju povijest. Taj me povratak majčici zemlji pri vukao, ali me nije opredijelio. No je li moguće dobro shvatiti ekonomski život uzet u cjelini ako se ponajprije ne istraže sami temelji kuće? Ovo su ti temelji koje je htjela postaviti ova knjiga, a na njima će sc zasnivati dvije knjige koje slijede i upotpunjuju djelo. S ekonomskim životom izaći ćemo iz rutine, iz nesvjesne svakidašnjice. Ekonomski život ipak još uvijek sadrži pravilnosti; stara i napredna podjela rada izaziva nužna razdvajanja i okršaje kojima se održava aktivan i svjestan svakidašnji život sa svojim sitnim koristima, svojim mikrokapitalizmom koji sc ne čini mrs kim, jer se tek odvojio od uobičajenog rada. Još i više, na najviši stupanj smjestit ćemo kapitalizam i njegove široke orijentacije, kao i njegove igre koje sc već čine dijaboličnima većini običnih smrt nika. U kakvoj je vezi to sofisticiranjc, reći će nam, sa skromnim životima na dnu ljestvice? Možda u vrlo uskoj, jer ih uključuje u svoju igru. To sam pokušavao reći već od prvog poglavlja ove knjige naglašavajući denivelaciju nejednakog svijeta ljudi. Baš te nejednakosti, te nepravde, te suprotnosti, velike ili neznatne, po kreću svijet, neprestano ga preobražavaju u više strukture, jedine zaista promjenljive. Jedino kapitalizam, naime, može imati relativ nu slobodu kretanja. Ovisno o trenutku, može uspješno izvesti udar udesno ili ulijevo, naizmjence ili istodobno biti sklon profi tima od trgovine ili onima od manufakture, odnosno zemljišne rente, državnog zajma ili lihve. Kad je suočen sa slabo savitljivim strukturama, strukturama materijalnog života i uobičajenog eko nomskog života, dano mu je da bira područja kamo se hoće i može umiješati i ona koja će prepustiti njihovoj sudbini, pri tom nepres tano ponovo proizvodeći, počevši od tih elemenata, svoje vlastite strukture i mijenjajući malo pomalo, u prolazu, one tuđe. Baš je to od pretkapitalizma stvorilo ekonomsku tlapnju svijeta, izvor ili znak svih velikih materijalnih napredaka i svih najtežih izrabljivanja čovjeka od čovjeka. Ne samo zbog prisvajanja »viška vrijednosti« ljudskog rada. Nego i zbog onog nerazmjera snaga i situacija zahvaljujući kojem, na ljestvici jedne nacije kao i na svjetskoj ljestvici, uvijek postoji, već prema okolnostima, mjesto koje se može zauzeti, područje koje se može izrabljivati, unosnije od drugih. Kako je golema povlastica birati, moći birati, čak ako je izbor zapravo prilično skučen! 617

NAPOMENE

Napomene uz predgovor 1.

Prvo iz d a n je ove knjig e b ilo je d io zbirke k o ja je iz d a n a b e z n a p o m e n a . K ada je m oj izdavač p rih v atio d a d ru g a i tre ća kn jig a s a d rž e n a p o m e n e , p o n o v n o izdanje p rv o g d ijela, isp ra v lje n o i p ro š ire n o , m o ra lo je n a ra v n o biti p o u z o ru n a isti m o d e l. T o je b ilo lak o učin iti p rije d e s e t g o d in a . Ali d a n a sl M oje re fe re n c e i o dviše

su č e sto n a p u šta le p rv o b itn u karto tek u , tako d a sam m o rao ju riti za stotinam a, tisućam a re fe re n tn ih naslova. I n e uvijek u sp je šn o . Ispričavam se mojim čitaocim a povjesničarim a zbog o n ih n ekoliko slu ča jeva kad » referen ca izgubljena« nažalost zam jen ju je n ap o m e n u koju nisam m ogao naći.

Napomene uz poglavlje 1 1. 2.

3-

4. 5.

6.

7.

618

P rem a E rn c stu WAGEMANNU, E c o n o m i a m u n d i a l , 1952, n a ro č ito I, str. 59 sq . E m m a n u e l LE ROY LADUR1E, L e s P a y s a n s d e L a n g u e d o c , 1966, I, s tr. 139 sq. F e rn a n d BRAUDEL, La M ćd itc rra n ć e e t le m o n d e m ć d iie rra n ć e n & I'd p o q u e d e P hi lip p e II, 1966, str. 368 sq . Zatim u k ratko n a z n a č e n o u M e d i!. E. WAGEMANN, o p . t i t . , 1, s tr. 51. A ngel ROSENBLAT, L a P o b l a c i ć n in d ig e n a y e l M e s t i z a j e e n A m e r ic a , I, 1954., s tr. 1 0 2 -1 0 3 . N a jo so b itija d je la : S. F. C OOK i L. B. SIMPSON, » T h e P o p u la tio n o f C e n tral M o u c o in th e 16th C entury« u: I b e r o — - A m e r i c a n a , 19 4 6 ; W. BORAH, » T h e A borigenal P o p u latio n o f C entral M exico o n th e Eve o f th e S p an ish C o n q u est« u: I b e r o —A m e r i c a n a , 1963- B rojke šk o le u B e r k e le y u s a d a o s p o r a v a ju , n a r o č ito C h arles V erlin d en , T je d a n u P r a t u , 1979P ie rre CHAUNU, L 'A m e r iq u e e t le s A m ć r iq u e s , 1964, str. 105; A bbć PRĆVOST, H is to ir e g ć n ć r a le d e s v o y a g e s , XV, 1759. str. 9.

6.

D. A. BRADING, M in e r o s y c o m e r c ia n te s e n e l M e x ic o b d r b d n ic o , 1 7 6 3 —1 8 1 0 , 1975, str. 18, N icolis s An CHEZ-ALBORNOZ, L a P o b l a c i ć n d e A m e r i c a t a t i n a d e s d e lo s tie m p o s p r e c o lo m b in o s , 1973, str. 81; B. -N . CHAGNY, V a r io le e t c b u te d e / ' E m p i r e a z t i q u e , o tip k a n a teza, D ijon, 1975.

9.

10.

P ićrre A. DAVILLA, H i s t o t i a d e l a f u n d a c i6 n y d i s c u r s o d e l a p r o v i n c i a d e S a n t i a g o d e M e x ic o , 1 5 9 6 — 1 6 2 5 , str. 100, 118, 5 16-517. N. SANCHEZ-ALBORNOZ, o p . c i t ., str. 188.

11. I b i d ., str. 1 2 1 - 1 2 2 . 12. A. G renfeld PRICE, T h e W e s te r n I n v a s i o n s o f t h e P a c i f i c a n d i t s C o n tin e n ts , 1 9 6 3 , s tr . 1 6 7 . 13. W. S. i E. S. WOYTTNSKI, W o r ld P o p u la

14.

ti o n a n d P r o d u c tio n , T r e n d s a n d O u t lo o k , 1953, i E. R. EMBRĆE, I n d i a n s o f t h e A m e r ic a s , 1939, citirao P. A. LADAME, L e R o le d e s m i g r a t i o n s d a n s l e m o n d e lib re , 1958, str. 14. P. A. LADAME, o p . c it., str. 16.

Napomene 15. M o r p b o lo g ie s o c ia le , 1938, sir. 70. 16. Karl LAMPREC1 IT, D e u ts c h e W ir ls c b a fts g e s c b ic b te , 1981. I1, str. 163, Karl Juliu s BELOCH, »D ic B evdlkerung E u ro p as im M ittelalter«, u Z e its c b r ift f O r S o z ia lw is -

39-

s e n s c b a ft, 1 9 0 0 , s tr . 4 0 5 — 4 0 7 .

17.

P. MOMĐERT, »Die Entw icklung d c r Bev d lk e ru n g E u ro p as seit d e r M in e d c s 17. Ja h r.« u: Z e its c b r ift f u r N a t i o n a t S k o n o • m ie , 1936; J. C. RUSELL, L a t e a n c i e n t a n d m e d i e v a l P o p u l a t i o n , 1 9 5 8 ; M. REINHARDT, A. ARMENCAUD, J. DUPAQU1ER, H is t o i r e g e n e r a t e d e l a p o p u l a tio n m o n d ia le , 19 6 8 . 18. »T he H isto ry o f P o p u la tio n a n d S ettle m e n t in E urasia«, u: T h e G e o g r a p h ic a l R e v ie w , 1930, sir. 1 2 2 -127. 19. Louis DERMIGNY, L a C h in e e t I'O c c id e n t. L e c o m m e r c e d C a n t o n a u X V III* sie c le ,

40. 41.

42. 43. 44. 45.

II, 1964, str. 4 7 2 -4 7 5 20. 21. 22.

I b id .

46.

Vidi sliku n a s tra n i 26. Leo FROBENIUS, H is t o i r e d e l a c i v i l i s a ti o n a fr ic a in e , 1936, s tr. 14 sq. 23- O tac J e a n -B a p lis te LADAT, N o u v e l l e R e l a t i o n d e T A fr iq u e o c c id e n ta le , 1728, V, s tr 331 sq. 24. No, radi s e o ra z d o b lju vrlo jake e m ig ra cije, u sp o re d i M ichel DEVČZE, L 'E u r o p e e t le m o n d e d la f t n

25.

d u X V III* sie c le ,

ce.

47.

48.

1970, s tr 331- ■ n a p o m e n a 586. Prem a slu žb en im b ro jk am a o » p asajero s a Indias«, 100.000 tijekom XVI. stoljeća; 49. G. CESPEDES DE CASTILLO (U: l l i s t o r i a s o c ia l y e c o n d m ic a d e E s p a h a y A m e r i c a , kojim u p rav lja J. VINCES VIVES, III,

26. 27.

str. 3 9 3 -3 9 4 ) sm a tra d a bi taj bro j tre b a lo u d v o stru č iti ili u tro stru č iti. O p. c it., s tr. 148. W o r ld P o p u l a t i o n , P a s t G r o w t h a n d P r e s e n t T r e n d s , 1937, str. 3 8 -4 1 .

28. 29.

Cit. čl, sir. 123. L. DERMIGNY, o p . c it., II, s tr. 4 7 7 , 4 7 8 4 79. 4 8 1 -4 8 2 . 30. I b i d ., slika n a s tr. 4 75, i ra sp rav a n a str. 4 7 2 -4 7 5 . 31. G . MARCARTNEY, V o y a g e d a n s T in te r ie u r d e l a C b in e e t e n T a r t a r i e f a i t d a n s le s a n n e e s 1 7 9 2 , 1 7 9 3 e t 1 7 9 4 ... 1798,

IV, str. 209. 32. W. H . MORELAND, I n d i a a t t h e D e a t h o f A k b a r , 1920, s tr. 16 -2 2 . 33. N aro čito 1540, 1596. i 1630: I b i d . s tr. 11, 2 2 , n a p o m e n a 1, 266. 34. Vidi i n f r a , ID, s tr. 4 32. i n a p o m e n a . 35. A. E., In d e s O r., 18, P 257. 36. T h e p o p u l a t i o n o f I n d i a a n d P a k i s t a n , 1951, s ir. 2 4 -2 6 . 37. C it. ČL, s tr. 5 3 3 -5 4 5 . 38. P ie rre CHAUNU, L a C i v i l i s a t i o n d e /'E u r o p e d e s L u m ie r e s , 1971, s tr. 42.

Brojni podaci u G a z e t t e d e F r a n c e . G odi n e 1762, n a prim jer, sm rtn o st je u Lon d o n u , Parizu, Variavi, K o p en h ag en u , bila m no g o veća o d n ataliteta. U ovom p o s ljednjem bilo je 4. 512 m rtvih n a 2. 269 ro đ en ja, d o k u čitavoj zemlji postoji rav noteža. G. MACARTNEY, o p . c it., IV, s tr. 113P. R. O . L ondon, 30. 25. 6 5 . fol. 9, 1655. U Moskoviji »nem a o so b e koja poznaje za n a t kiru rg a osim n ekoliko stran aca koji su došli iz H olandije ili N jemačke.« N. SANCHEZ-ALĐORNOZ, o p . c i t ., str. 188. Paul VIDAL DE LA BLACHE, P r in c ip e s d e g i o g r a p b i e b u m a i n e , 1922, str. 45. Renć GROUSSET, H is t o i r e d e l a C h in e . 1957, str. 23. W. ROPKE, E x p lic a tio n i c o n o m i q u e d u m o n d e m o d e m e , 1940, str. 102. U sporedi knjigu P ierrea GOUROUA, koja će u sk o ro izaći: T e r r e d e B o n n e E s p e r a n -

50.

51. 52. 53-

N aro čito p rem a istraživ an jim a P. NORLUNDA i radovim a T. LONGSTAFFA, u s p o red i Em m anuel LE ROY L\DUR1E, H is to ir e d u e l i m a t d e p u i s P a n m il, 1967, str. 2 44-248. »D iscussion: post-g lacial clim atic C h a n ge«, u: T h e Q u a t e r i y J o u r n a l o f t h e R o y a l M e te o r o lo g ic a l S o c ie ty , travanj 1949, str. 175. E ino JUTIKKALA, »T h e G reat F in n ish Fa m ine in 169 6 -1 6 9 7 « , u: T h e S c a n d i n a v i a n E c o n o m i c H i s t o r y R e v ie w , 111, 1955, 1, str. 5 1 -5 2 . B. H. SLICHER VAN BATH, »Le clim at e t les rćco ltes a u h a u l M oyen Age« u ; Sett i m a n a . . . d e S p o le to , XIII, 1965, s tr. 402. I b i d ., str. 4 0 3 -4 0 4 . Rhys CARPENTER, D i s c o n t i n u i t y i n G r e e k C iv i l i z a t i o n , 1966, s tr. 6 7 -6 8 . O ro n c e FINE, L e s C a n o n s e t d o c u m e n t s tr 4 s a m p l e s t o u e b a n t V u s a g e e t p r a t i q u e d e s c o m m u n s A lm a n a c k s q u e T o n n o m m e t p b e m i r i d e s , 1551, str. 35-

54.

55.

Alto s e zad rži b ro j o d 3 5 0 m iliju n a u 1300. i je d n a m ilijarda u 1800. O ve b ro j k e ć e s e zad ržati u p ro ra č u n im a koji slije de. H ein rich BECHTEL, W ir is c b a fts g e s c h ic b t e D e u t s c b l a n d s v o m 1 6 . b is 1 8 . J a b r b u n d e r t, n , 1 9 5 2 , s tr. 2 5 - 2 6 ; H e rm a n n KELLEN B EN Z, » D e r A u f s tie g K O lns z u r M itte la Jte rlic h e n H a n d e lsm e tro p o le « u: J a b r b u c b d e s k ć ln ic b e n v e r e in s , 1967, str. 1 -3 0 .

56.

G e s c b ic b ts -

O v e b ro jk e je istra ž iv a o R o b e rt MAN TUAN, I s t a n b u l d a n s l a s e c o n d e m o i t i i d u X V I P s ie c le , 1962, s tr. 44 sq .

619

Fernand Braudel / Strukture svakidašnjice 57. 58. 59-

6 0.

6 1. 6 2. 63.

R e in h a rd TH O M , D i e S c b l a c b t b e i P a v i a ( 2 4 F e b r u a r 1 5 2 5 ) , 1907. P e ie r LASLETT, U n M o n d e q u e n o u s a v o n s p e r d u , 1 9 6 9 , s ir. 16. M i d i ! ., II, s ir. 39*1-396. T o č a n p ro ra č u n je n e m o g u ć (vidi HARTLAUD i QUARTI), ali tu rs k a (lota b ro jila je 230 galija, k rš ć a n sk a 20B i 6 v en ecijan sk ih g a le o n a. Ra č u n a ju ć i u b ije n e , r a n je n e i z a ro b lje n e , T u rci s u izgubili 4 8 .0 0 0 ljudi. J. - F — MICHAUD, O io g r a p b ie u n iv e r s e lte a n e i e n n e e t m o d e m e , 1 643, l. 4 4 , č lanak » W allenstein«. E r n e s t LAVISSE, f l i s i o i r e d e F r a n c e , 1911, VIII (1 ), str. 131. Louis DUPRE D'AULNAY, T r a d e g e n e r a l d e s s u b s i s l a n c e s m iH ta ir e s , 1744, s ir. 62. B c n c d il d e VASSALLIEU zv an N icolay L yonnois, R e c u e i l d u r e g l e m e n t g e n e r a l d e I ’o r d r e e l c o n d u i t e d e I 'a r tille r ie . .. ,

6 4.

1613, B. N.. Ms. fr., 592H e n ri LAPEYRE, G io g r a p b i e d e 1‘E s p a g n e m o r i s q u e , I9 6 0 .

65.

6 6. 6 7. 68. 69. 70. 71. 72. 73.

P re m a R o b e rtu MANDROU u , L a F r a n c e a u x X V I P e t X V III* s ie c le s , 1970, s tr. 18 3 184, o b ič n o s e prih v aća b ro j o d 300.000. H . LUTHY, L a D a n q u e p r o t e s t a n t e , str. 2 6, ra d ije k o ris ti b ro j 2 0 0 .0 0 0 . W. G. SCOVILLE ta k o đ e r v je ru je d a s u gubici za f ra n c u s k u e k o n o m iju p re c ije n je n i: T h e P e r s e c u tio n o f f l u g e n o t s a n d F r e n c h E c o n o m i c D e v e lo p m e n t, i 9 6 0 . Vidi in fr a . III, s tr. 378. A n d re a NAVAGERO. I I V ia g g io f a t t o i n S p a g n a , 1563.

Karl J u liu s I1ELOC11, cit. čl„ str. 7 8 3 -7 8 4 . I b i d ., s tr. 786. ĐRANTČME, ( E u v r e s , 1779, IX, str. 249. H. L0THY, o p . c it., I, str. 26. G. NADAL i E. CIRALT, L a P o p u l a t i o n c a l a l a n e d e 1 5 5 3 d 1 7 1 7 , I960. B a rth e ld m y JOLY, V o y a g e e n E s p a g n e , 1 6 0 3 — 1 6 0 4 , p rire d io L. BARREAU-DIHI-

G O , 1909, sir. 13: svi zan atlije u Figue ra s u u K ataloniji » so m F ran co is d e la H a u lte A uvergne«. 7 4 . K ardinal d e RETZ, M e m o ir e s , izd. 1949, m , str. 2 2 6 . 75. A n to in e d e BRUNEL, V ia je d e E s p a n a , 1665, u: V ia je s e s t r a n je r o s p o r E s p a n a y P o r tu g a l, II, 1959, str. 427. 7 6. Je a n HERAULT, s ire d e G ourville, M e m o ir e s ..., 1724, II, s tr. 7977. L o u is - S ć b a s tie n MERCIER, L ’A n d e u x m i l l e q u a t r e c e n t q u a r a n t e , r e v e s ’i l e n f u t j a m a i s , 1771, str. 335.

7 8.

620

E m m anuel LE ROY LADURIE, »D ćm ograp h ie e t fu n e ste s se c rets: le L anguedoc«, u: A t t n a l e s b i s t o r iq u e s d e l a R e v o lu tio n f r a n f a i s e , listo p ad 1965, str. 3 9 7 -3 99

79.

A n to in e d e SAINT-EXUPĆRY, T e r r e d e s bom m es.

80. 81.

82. 83-

P. VIDAL DE LA BLACHE, o p . c it.? s tr. 1 0 11. G . W. HEWES, »A C o n s p e c tu s o f th e W o rld ’s C u ltu re s in 1 50 0 A. D .«, u: U n i v e r s i t y o f C o l o r a d o S t u d i e s , b r. 4, 1954 s tr. 1-22. U koliko s e svjetskom stan o v n ištv u p rip i su je 4 00 ili 5 00 m ilijuna stanovnika. K. J. BELOCH, cit. čl., str. 36, n a p o m en a 11.

84. A. P. USHER, cit. čl., str. 131. 85. H. DECHTEL, o p . c it., str. 2 5 -2 6 . 86. Je a n FOURASTlli, M a c b i n i s m e e t b i e n — — e tre , 1962, str. 4 0 -4 1 . 87. D aniel DEFOE, A R e v i e w o f th e S t a t e o f t h e D r itis b N a t i o n , 1709, str. 142, citirali Sydney POLLARD i David W. CROSSLEY, T h e W e a lth o f B r i t a i n 1 0 8 5 - 1 9 6 6 , 19 6 B, str. 160. 88. Jo h a n n G ottlieb GEORGI, V e r s u c b e i n e r B e s c h r e i b u n g d e r . . . R e s i d e n x s t a d t S t. P e te r s b u r g , 1790, str. 555, 561. 89. Jo h a n BECKMANN, B e i t r d g e z u r E c o n o m ic .. ., 1781, [V, str. 8. U vezi bonifikaeije m očvara u vojvodstvu B rem e: »Les p etiias villages (d e 25 &30 feux) s o n t p lu s faciles ž rć d u ire & l'o b ć issa n c e q u e les g rands, & ce q u e d it l'e x p ćrien ce.« 90. D enis DIDEROT, S u p p l e m e n t a u v o y a g e d e B o u g a in v ille , 1958, sir. 322. 91. I b id . 92. Adam MAUR1ZIO, H i s to ir e d e I 'a l i m e n t a ti o n v 4 g H a le , 1932, s tr. 15-16. 93. A lfonso d e ESCRAGNOLLE TAUNAY, H isto r ia g e r a l d a s b a n d e ir a s p a u lis ta s ,

1924, 5. knjiga. 94.

95.

G e o rg e s CONDOM1NAS, N o u s a v o n s m a n g i la f o r e t d e la P ie r r e —G e n ie G o o ..., 1957. Ishw ari PRASAD, L ’l n d e d u V IP a u X V P s iic le , 1930, u: H is t o i r e d u m o n d e , pri red io E. Cavaignac, VIII1, str. 4 59-460.

96. 97. 98. 99.

M axim ilien SORRE, L e s F o n d e m e n t s d e la g e o g r a p h ic b u m a i n e , m , 1952, str. 439P. VIDAL DE LA BLACHE, o p . a t . , str. 35G. CONDOM1NAS, o p . a t . , sir. 19P- d e LAS CORTES, R e l a d d n d e l v ia je , n a u f r a g i o y c o p tiv e r io ..., 1621-1626, Bri

tish M useum , S loane, 1005. 100. R ijkm useum , A m sterdam , Azijski odjel. 101. B e s c h r e i b u n g d e s j a p o n i s e b e n R e ic h e s , 1794, str. 42. 102. J. A. MANDELSLO, V o y a g e a u x l n d e s o r i e n ta te s , 1659, D. s tr . 38 8 . Izvještaj W. BOLTSA, A. N.. A. E., BQI, 459. 19. mesid o ra god. V. 103. G. MACARTNEY, o p . c it., HI, str. 12. 104. G . F. GEMELU CARERI, V o y a g e d u t o u r d u m o n d e , 1727, I, str. 548.

Napomene 105. O tac J. -D . LAĐAT, op. c it., V, sir. 2 7 6 278. 106. ) . A. MANDELSLO, o p . c it., II. str. 530. A bbć PRl-VOST, o p . c it., V, 1748, sir. 190 (K olben). 107. A bbć PRĆVOST, o p . c if., 111 (1747), str. 1 8 0 -181. i 645; V, str. 7 9 -8 0 . 108. J o u r n o ! d 'u n b o u i g e o i s d e P a r is , s o u s C b a tie s V I e t C b a r ic s V II, 1929. str. 150, 304. 309. 109. G asto n ROUPNEL, L a V itle e t l a c a m p a g n e a u X V /F sie c le , 1955, sir. 38, n a p o m en a 117. 110. A lbert DADEAU, L e V illa g e s o u s t A n e i e n R e g im e , 1 9 1 5 , s i r . 3 4 5 , n a p o m e n a 3; M aurice BALMELLE, »La D etc d u Gćvau d a n c t le c a p iia in c d e d ra g o n s D uham el«, C o n g rćs d e M cndc, 1955. 111. A. N., M au rep as, A. P., 9112. A. N., F 12, 721. 113- J u le s BLACHE, L e s M a s s i f s d e l a G r a n d e C h a r tr e u s e e t d u V e rc o rs, 1931. H. str. 29114. V ia je p o r E s p a i i a y P o r t u g a l ( 1 4 9 4 — 1 4 9 5 ) , 1951, sir. 42. 115. Izgubljena bilješka, ali više su k la d n ih in dikacija u: G U nthcr FRANZ, D a ' d e u ts e b e B a u e m k r i e g , 1972, sir. 79 sq. 116. J. - B . TAVERNIER. V o y a g e s a t P e r s e , izd. C crcle d u b ib lio p h ile , bez. d a iu m a str. 41—43117. H. JO SSO N i L. W1LLAERT, C o ir e s p o n d a n c e d e F e r d in a n d V o id e s t, d e la C om p a g n i e d e J e s u s ( 1 6 2 3 — 1 6 8 8 ) , 1938, sir.

3 9 0 -3 9 1 . 118. J. A. MANDELSLO, o p . c it., H. sir. 523. 119- F ran co is COREAL, R e l a t i o n d e s v o y a g e s d e F r a n c o is C o r e a l a u x I n d e s o c c id e n ta le s ... d e p u i s l 6 6 6 j u s q u ’e n 1 6 9 7 , 1736,

I, sir. 40. 120. R e g in ald o d e LIZARRAGA »D eserip cićn d e l P e ru , T u cu m d n , Rio d e la P lata y C hi le«, u: H i s t o r i a d o r e s d e I n d i a s , 1909, n , sir. 644. 121. V o y a g e d u c a p i t a i n e N a r b o r o u g (1 6 6 9 ) , u : PRĆVOST, o p . c it., XI, 1753, sir. 3 2 -3 4 . 122. R. d e LIZARRAGA, o p . c it., II, s tr. 642. 123. W aJiher KIRCHNER, E i n e R e is e d u r c b S ib i r i e n (re la tio n d e F ries), 1955, s ir. 75. 124. P riz n a to o d R usa p o ćam o d 1696, A bbć PRĆVOST, o p . c it., XVIII, str. 71. 125. A E., M. i D ., R usija, 7, 1774, f°* 2 3 5 -2 3 6 ; Jo h . G o ld . GEORGI, B e m e r k u n g e n e in e r R e is e i m R u s s i s e b a i R e ic b , I, 1775, str. 2 2 -2 4 . 126. G . MACARTNEY, o p . c it.. I, str. 2 7 0 -2 7 5 . 127. P ie r r e G O U B E R T , n e o b ja v lje n i ra d o v i Ćcole d e s H a u te s Ć tu d es, VI sekcija. 128. William PETTY, o p . c it., str. 185. 129- E r ic h KEYSER, B e v č l k e r u n g s g e s c b i c b l e D e u t s c b l a n d s , 1 9 4 1 , s ir . 3 02. W ilhelm

130.

131. 132. 133.

SCI lONI'ELDER, D ie w ir is c b a f l l i c b e E n tw i c k l u n g K O ln s v o n 1 3 7 0 b is 1 5 1 3 . 1970, sir. 1 28-129, kaže: 30.000 m rtvih. G U n th c r FRANZ, D e r D r e i s s i g s j d b t i g e K r ie g u n d d a s d e u t s e b e V o lk , 1961, sir. 7. L. M O SC A R D O , U i s t o r i a d i V e r o n a , 1668, sir. 492. G. FRANZ, o p . c it., sir. 52-53B ernard GUENĆE, T r i b u n a u x e t g e n s d e j u s t i c e d a n s le b a i l l i a g e d e S e n lis d l a f i n d u M a y e n A g e (v e ts 1 3 8 0 — v ers 1 5 5 0 ),

1963, sir. 57. 134. W ilhelm ABEL, D ie W u s t u n g e n d e s a u s g e b e n d e n M ilte la lte r s , 1955, str. 7 4 -7 5 . 135- MOHEAU, R e e b e tx b e s e t c o n s i d e r a t i o n s s u r la p o p u l a t i o n d e l a F r a n c e , 1778, sir. 264. 136. F r a n c o is D O R N IC , L 'I n d u s t r i e t e x t i l e d a n s l e M a i n e ( 1 6 5 0 - 1 8 1 5 ) , 1955, »tr. 173. 137. Yves-M arie BERCĆ, I l i s t o i r e d e s c r o q u a n ts : e t u d e d e s s o u l e v e m e n t s p o p u l a i r e s a u X V II* sie c le d a n s l e S u d — O u e s t d e l a F r a n c e , 1974, I, s ir. 16.

138. Fritz BLAICH, »D ie W irtschaftspolilischc TKiigkeit d e r K om m ission z u r Bekflmpfu n g d e r H u n g c rs n o t in BO hm en u n d M d h rc n ( 1 7 7 1 - 1 7 7 2 ) « , u : V ie r ie lja h r s e b r ift f a r S o z ia l u n d W ir ts c b a fts g e sc h ic b te , 5 6 , 3, listo p ad 1969. sir. 2 9 9 -

331. 139- A l m a n a c c o d i e c o n o m i a d i T o s c a n a d e l a n n o 1 7 9 1 , F ire n c a , 1791, c itira n o u: M 4 d it..„ I, sir. 301. 140. U V eneciji: A. d. S. V cnise, B rent, 51, 1° 312 v°, 1540. U A m icnsu: P ierre DEYON, A m ie n s , c a p i t a t e p r o v i n c i a t e . E t u d e s u r l a s o c ie ty u r b a i n e a u X V I F s ie c le , 1967,

str. 14. i n ap o m en a. 141. M i m o i r e s d e C l a u d e H a t o n , u : D o c u m e n t s i n e d i t s d e 1‘b i s t o i r e d e F r a n c e , II, 1857, s tr. 7 2 7 -7 2 8 . 142. G . ROUPNEL, o p . c it., str. 98. 143- A APPADORAI, E c o n o m i c C o n d i t i o n s in S o u t h e r n I n d i a ( 1 0 0 0 - 1 5 0 0 A . D ) , 1936, s tr. 308. 144. W. H. MORELAND, op. c it., 12 7 -1 2 8 . 145. O p is je Van T w ista, citirao W. H . MORE LAND, F r o m A k b a r t o A u r a n g z e b , 1923, s ir. 21 1 -2 1 2 . 146. F rancois BERNIER, V o y a g e s ... c o n t e n a n t l a d e s c r ip tio n d e s Ž t a t s d u G r a n d M o g o t..., 1699, I, s ir. 202. 147. E ino JUTIKKA1A, cit. čl., s tr. 48. 148. P ierre CLĆMENT, H i s t o i r e d e l a v i e e t d e / ’a d m i n i s t r a t i o n d e C o lb e r t, 1 846, str. 118. 149- G. ROUPNEL, op. c it., sir. 35, n a p o m e n a 104.

621

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice 150. D n ev n ik GAUDELETA, Ms. 7-18, Uibl. Di jo n , sir. 9*11 c itira o G . ROUPNEL, o p . e it., s ir. 3 5. n a p o m e n a 105.

175. P ierre C1IAUNU, S e v ille e t l A t l a n t i q u e , VIII1, 1959. s tr. 290 n a p o m e n a ^ J. i R. NICOLAS, Art V ie q u o t i d i e n n e e n S a v o 151. J o n n t a l d e C le m e n t M a c h e tv t.. . c u r e d 'ie .... 1979, s tr. 119. l l o r i b e s ( 1 6 2 8 - 1 6 5 8 ) , p rire d io E. DOU176. Sam uel PEPYS, 17>e D ia r y , izd an je W heatley, 1897, V, s tr. 5 5 -5 6 . CARD, 1880, II, s tr. 1 4 2 . 152. P. d e SAINT-JACOB, o p . e it., sir. 196. 177. M ichel d e MONTAIGNE, L e s E s s a is , izda 153. J o š u 1867, je d a n p u t ili d v a p u t m jesečn o n je Plćiade, 1962, str. 1018-1019. 178. N icolas VERSORJS, U v r e d e r a is o n , p rire n a m ilan sk o m s e lu , P ao lo MANTEGAZZA, d io G. FAGNIEZ, 1885, s tr. 23 -2 4 . I g ie n e d e l l a c u c i n a , 1867, sir. 37. 179- Ć tic n n c FERRJERES, citirao G illcs CAS 154. N evažna o p a sk a ali k o ris n o p o tv rđ e n a od TER, L e C o m m e r c e d u p a s t e l e t d e I ’ep is tr a n e E n riq u e a FLORESCANA, P iv c io s e e r ie a T o u lo u s e , 1 1 5 0 — 1 5 6 1 , 1962, sir. d e ! r n a i z y e i i s i s a g t i e o l a s e n M e x ic o , 247. 1 7 0 8 — 1 8 1 0 , 1969, koji u s p o re đ u je (slika 180. Je a n —Paul SARTRE, L e s T e m p s m o d e m e s , n a s tra n i l 6 l ) d a tu m e g la d n ih razd oblja listopad 1957, sir. 6 9 6 , n a p o m e n a 15; J. i ra z n ih e p id e m ija u M eksiku u XVIII. s to i R. NICOLAS, o p . e it., str. 123. ljeću. 181. H enri STEIN, cit. čl., str. 1 3 3 . 155- S am uel TISSOT, A v i s a n p e t i p l e s u r s a 182. G ro f d e FOIU3IN, »U n g en tilh o m m e avigs a n t e , 1775. str. 2 2 1 -2 2 2 . n o n a is au XV1C sićele. F ra n ;o is-D ra g o n c t 156. M irko D. GRMEK, » P rćlim in aircs d 'u n c d e F ogasscs, se ig n e u r d e la B astie (1 5 3 6 ć tu d c h is to riq u e d e s m aladies«, u: A n n a 1599)«. u: M e m o i r e s d e l A c a d b n i e d e le s, E. S. C , 1969. b r. 6, s tr. 14 7 3 -1483. V a u c lu s e , 2 . serija, IX, 1909, str. 173. 157. G. ROUPNEL, o p . e it.. str. 2 8 -2 9 . 183- D aniel DEFOE J o u r n a l d e I ’a n n e e d e la 158. L. S. MERCIER, o p . c it.. Ili, str. 186-187. p e s te , 1 7 2 2 , izd. J o se p h Aynard, 1943, str. 159- Ć tic n n c PASQUIER, L e s R e c h c r e h e s d e la 24, 31, 32, 48, 66. F r a n c e , 1643, str. 111. 184. I b id ., pred g o v o r, s tr. 13, citac T hom asa 160. P ie rre d e LESTOILE, M e n t o i i v s e t J o u r GRUMBLEA, Art v i e d u g e n e r a ! M o n k , n a l..., u: M e m o i t v s p o u r s c i v i r a l'h is to 1672, str. 264. i i v d e F r a n c e , 2 . se rija, t. I, 1837., str. 185- O tom p re d m e tu vidi d o b a r č lanak Rcnea 261. BAE11RELA, »Ćpidćm ic c t tc rrc u r: histo161. H. MAESER, L e b r b u c h d e r C e s c h ic h te d e r irc c t sociologie«, u: A n n a l e s b i s t o t i q u e s M e d ic in , III, 1882, str. 325 sq. d e l a R e v o l u t i o n f r a i i f a i s e , 1951. br. 162. A. d . S. G enova, Š p anjolska, 11, C csarc 122, str. 113-146. G iu stin ia n o D u ž d u , M adrid, 21. kolovoza 186. V enecija, M arciana, Ms. ital., III, 4. 1597. 187. O tac M aurice d e TOLON, P i v s e i v a t i f s e t 163- H e n ri STEIN, »C o m m en t o n tu iia ii a u tre r e m e d e s c o n t r e l a p e s te , o u t e C a p n c in fois c o n trc les ć p id ćm ics« , u: A n n n a i i v c h a r ita b le , 1668. b u lle tin

d e l a s o c i ć t ć d e I ’l l i s t o i r e d e

F r a n c e , 1918, sir. 130. 164. M. T. JONES-DAV1ES, U n F e i n t i v d e la v ie l o n d o n i e n n e , T h o m a s D e ltk e r , 1958, str. 3 3 4 -3 3 5 . 165. D ru štv o n a ro d a , R a p jto r i i p i d e m i o l o v i q u e d e l a s e c tio n d 'b y g ie n e , br. 4 8 , Ge neva, 24. travnja 1923, sir. 3. 166. A. D. S. F iren ca, o stav štin a M edici, 2. ru j n a 1603. 167. A. G. PRICE, o p . e it., s ir. 162. 168. I b id ., str. 172, i M. T. JONES-DAVIES, op. e it., str. 3 35, n a p o m e n a 229. 169. M. T. JONES-DAVIES, o p . e it., sir. 162. 170. M alh erb e, c itirao J o h n CRAND-CARTE RET, L 'H isto ire , l a v ie , le s m t e u t z e t l a c u r i a s i t e p a r I 'i m a g e . . . ,

1450—1900,

1927, II, s ir. 322. 171. A n t o n i o P& REZ, 1948, 2. izdanje, str. 50. 172. M. T. JONES-DAVIES, o p . e it., str. 335173. E rich WOEHLKENS, P e s t u n d R u h r i m 16. u n d 1 7 . J a b r , 1954. 174. A. E., M. i D., Rusija, 7. P298.

622

188. P red g o v o r AYNARDA u D . DEFOE, op. e it., str. 13189- M. FOSSEYEUX, »Les ćp idćm ics d e peste A Paris«, u: b u l l e t i n d e l a S o c ie te d 'b is t o i i v d e l a m id e c i n e , H l, 1913, str. 119, citirao J. AYNARD, P r e d g o v o r u D. DE FOE, o p . e it., str. 14. 190. C. CARRJĆRE, M. COURDURIĆ, F. REDUFFAT, M a r s e ille , v itle m o r ie . L a p e s t e d e 1 7 2 0 , 1968, str. 302. 191. Pismo M onsinjora d c B clsuncca, biskupa M a rse ille s, 3- ru jn a 1720, c itira o AY NARD, u: D. DEFOE, o p . c it., str. 14. 192. Jean-N odl BIRAĐEN, L e s t f o m m e s e t la p e s t e e n P r a n c e e t d a n s le s p a y s e u r o p 4 e n s e t m i d i t e r r a n i e n s , 1976, II, str.

185. 193. L e T e m p s d e t a p e s te . E s s a i s u r le s ip id e m ie s e n b is lo itv , 1978. 194. Ping-Ti H o, »The In tro d u ctio n o f A meri can F oods p lan ts in to China«, u: A m e r i c a n A n t h r o p o l o g i s t , trav an j 1955. s tr. 194-197.

Napomene 195. E. J. F. BARUIER, J o u r n a l b i s t o i i q u e et a n e c d o t i q u e d n t r g n e d e L o u is X V , 1847, sir. 176. 196. M e d i!., I, sir. 306. 197. G. MACARTNEY, o p . c it., III, str. 267. 198. P ierre GOUBERT, l l e a u v a i s e i t e lle a iiv a is is d e 1 6 0 0 rt 1 7 3 0 . C o n tr ib u tio n rt l 'h i s l o i t r s o c ia le d c l a F r a n c e d n X V 1IC

sičcle, I9 6 0 , str. 41. 199. M ichel MOLLAT, u: Ć d u u atd PERROY, l.c A lo y e n A g e , 1955, str. 3 0 8 -309. 200. G erm ain URICE, N o n v c l l e D e s c r ip tio n d e l a v itle d e P a t i š e t d e t o n i c e q u e lle c o n t i e n t d e p i n s tv t n a r q n a b l e . Ill, 1725. str.

120-123. 201. Jo h n N1CKOLLS, R c m a r q u e s s n r le s d c sa v a n t a g e s e t le s a v a n t a g c s d e l a F r a n c e e t d e l a G r a n d e —D tv la g n e . 175-1, sir. 23. 202. F ran co is COREAL, R e l a t i o n d e s v o y a g e s a n x h i d e s o c c id e n ta le s , 1736, 1, str. 95; C arstcn NIE0U11R, V o y a g e e n A r a b ie e t e n d 'a u t i v s p a y s d e I 'O iie n t, 1780, II. sir. 401; CHARDIN, V o y a g e e n P e r s e e t a t tv I n d e s o r ie n ta te s , 1686, IV, sir. 46: »les g ra n d e s d ć b a u c h c s d e v ian d c c l
210. E. KEYSER, D e v ć llte r n n g s g e s c b ic b te D etits c b la n d s , 1941, s ir . 381; o p ć e n ito , d e m o g rafski rast g rado va n e zb iva s e e n d o g e n o : W. SOMU A R I, D e r m o d e r n e K a p ita lis m u s , II , S tr. 1124. 211. Jo h am P e te r SUSSMILCII, D ie G ć ttlic h e O r d n u n g in d e n V e r d n d e r n n g e n d es m e n s e b lie b e n G e s c b le c b ts ..., 1765, I, str.

521. 212. Pierre d c SAINT-JACOB, L es P a y s a n s d e t a !S o u tg o g n e d n N o r d a n d e m i e r s ie e le d e l'A u c ic n R e g im e , I960, str. 545. 213. Prem a publikacijam a C arm cla VI5IASA i R anićna PAZA, R e la c io n e s d e lo s p u e b l o s d e C s p a fta , 1949-1963214. I .'I n v a s i o n g e i m a r r i q u e e t l a J itt d e / ’E m p i i v , 1891, U, str. 322 sq. 215- G e s c b ic b le d e r K r ie g s k u n s t i m R a b m e n d e r p o litis c b e n G e s c b ie h te , 1900, 1, str. 472 sq. 216. Rcchid SAFFET ATADINEN, C o n tr ib u tio n d u n e h is t o i r v s in c e r e d 'A ttila . 1934. 217. I lem i PIRENNE, L e s V ille s e t le s i n s t i t u t i o n s u i b a i n e s , 1939, 1. str. 3 06-307. 218. G a z e t t e d e F r a n c e , 1650, p a s s i m . 219- G e s c b ic b le d e s e n r o p d is c h e r i S t a a t e n s y s te r n s v o n 1 - 1 9 2 - 1 5 5 9 . 1919, str. I sq . 220. 7 a ove detalje i o n o š to slijedi usp o red i: A lexander i Eugcn KULISCIIER, K r ie g s — u n d W a n d e r z ilg e ,

W e ltg e s c h ic h te a ls

V tH k e r b e w e g u n g , 1932. 221. O tto von KOTZEBUE, R e is e u rn d i e W e lt i n d e n J a b r e n 1 8 2 3 , 2-1, 2 5 u n d 2 6 . 1830, 1, str. 47. 222. F. J. TURNER, T h e F r o n t i e r i n A m e r i c a n H is to r y , 1921. 223. P uto v an je liječnika Jak o b a FR1ESA, izdao KIRCHNER, o p . c it., 1955. 224. J o h n BELL, T r a v e ls f r o m S t. P e te r s b u r g t o d i v e r s e p a r i s o f A s ia , 1763, 1. str. 21Ć. 225. O zn ačujući p o četk e ovih istraživanja vidi: W. I1ENSEL i A. G1EYSZTOR, L e s R e c b e r c b e s a r c b e o l o g i q u e s e n P o lo g n e , 1958, str. 48. i 66. 226. Boris NOLDE, L a F o r m a t i o n d e I"E m p ir e r u s s e , 2. knjiga, 1952. 227. M e d i! ., 1, s tr. 175. 228. M 4 d it., I, s tr. 100-101 i n ap o m en a. 229. G . F. GEMELL1 CARERI, o p . c it., III, str. 166.

Napomene uz poglavlje 2 1.

MONTESQUIEU, D e l'E s p r it d e s to is , knjiga XXII, p o g . 14, u : ( E u v r e s c o m p le te s , 1964, s tr. 6 90.

2.

Ovaj poslovičan izraz čini s c d a je izum L. A. FEUERĐACI IA.

3.

H a c k l u y t 's V o y a g e s , izd. 1 9 2 7 ,1, s tr. 441,

448—449.

623

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice 4. 5. 6. 7.

8. 9. 10.

] 1.

12. 13.

14. 15.

16. 17. 18. 19. 20.

21. 22.

2324.

P. GOUDCRT, o p . c it., s ir. 108. i 111. K. C. CHANG, F o o d i n C h in e s e C u ltu r e , 1977, s ir. 7. C la u d e MANCERON, L e s V in g t A n s d u R ot, 1972, sir. 61 4 . W ilhelm ADEL, » W a n d lu n g c n d e s Fleischv e rb ra u c h s u n d d e r P lc isc h v e rso rg u n g in D e u ts c h la n d sc it d e m a u s g e h e n d e n Mil* te la lie r« u: B e i i c h t e i l b e r L a n d w i r t s c b a f t , XXII, 3 , 1937, sir. 4 1 1 -4 5 2 . A bbć PIIĆVOST, o p . c it., DC, sir. 342 (p u to v a n je D cau lieu a). A. MAURJZIO, o p . c it., sir. 168. D r. Je a n CLMJDIAN, U vodni re fe ra t na M e đ u n a ro d n o j k o n fe re n c iji P. I. P. A. L., Pariz, 1964, d a k tilo g ram , s ir. 7 - 8 , 19. M arcel GRANET, D o u s e s e t l e g e n d e s d e t o C h in e o n c i e n n e , 1926, str. 8 i 19, n a p o m e n a. J. CLAUDIAN, d l . čl., s tr. 27. J. J. RUTL1GE, B s s o i s u r t e c a r a c t i r e e t le s n t a u r s d e s F r a n c o is c a m p a r v e s d c e i le s d e s A n g lo is , 1776, str. 32. M. SORRE, o p . c it., I, s tr. 1 6 2 -1 6 3 . P ierre G OUROU, »Ln civilisation d u včgćtal« u: I n d o n i s i e , b r. 5, str. 3 8 5 -3 9 6 i c. r. L. FEBVREA, u: A n n o l e s E . S. C., 1949, str. 73 sq . P. d c LAS CORTES, d o c . c it., P 75. A bbć PRŽVOST, o p . c it., V, str. 486. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it., IV, sir. 79I b id ., II, s tr. 59Izvještaj o luci O czaskof i o trgovini za k o ju bi m ogla služili k ao siovnrište. A. E., M. i D. RUSS1E, 7, P 229. A. E.. M. i D . RUSS1E, 17, P 7 8 i 1 9 4 -196. V. DANDOLO, S u i t e C o u s e d e t l 'o v v i U m e n to d e lte n o s tr e g r a n n g lie e s u le I n d u s t r i e a g r a r ie . .. , 1820, XL, str. 1 sq. H is t o i r e d u c o m m e r c e d e M a r s e ille , u re d io G. RAMDERT, 1954, IV, str. 625 sq. Ć lie n n e JUILLARD, L a V ie r t t r a l e d o n s l a p l o i n e d e B a s s e —A ls a c e , 1953, str. 29; J.

RUWET, E. 1IĆL1N, F. LADRIER, L. van DUYTEN M o r e h i d e s c i r i a l e s d R u r e m o n d e , L u x e m b o u r g , N a m u r e t D ie s t, X V II* e t XVlIIe s ič d e s , 1966, str. 44, 57 s q ., 2 8 3 -2 6 4 , 299 sq .; D an iel FAUCHER, P la in e s e t b a s s in s d u R h o n e m o y e n ,

25-

26. 27. 28. 29.

1926, sir. 317. M. SORRE, o p . c it.. I, m apa str. 241; p o d ru čje koje s e širi čitavim M editeranom i s re d n jo m i ju žn o m E vropom . M id i! ., I, str. 539. i 540. B. N ., bakro rezi, O e 74. M i d i t ., I, s tr. 223. H an s HAUSSHERR, W ir ts c b a fts g e s c b ic b te d e r N e u z e it, v o m d e s 1 4 . b is z u r H O be

d e s IP . J , 3. izd., 1954, str. 1. 30. M i d i t ., I, s tr. 544. i n a p o m e n a 1.

624

31.

Louis LEMERY, T r a i t e d e s a l i m e n t s , o u F o n t r o u v e l a d i f f e r e n c e e t le c b o i x q u 'o n d o i t f a i r e d e c h a c u n d 'e u x e n p a r t i c u tie r .. ., 1702, str. 113.

32.

U sporedi ta b e lu L. -C . TOUTAINA, »Le p ro d u ii d e I'ag ricu ltu re franâise d e 1700 i 1958« u: H is to ir e q u a n t i t a t i v e d e I'e c o n o m i e f r a n f a i s e , u r e d u j e J e a n MARCZEWSKI, 1961, str. 57. 33- J a c o b v a n KLAVEREN, E u r o p ilis c h e W ir ts c b a fts g e s c b ic b te S p a n ie n s im 16. u n d 1 7 . J a b r b u n d e r t , I9 6 0 , str. 29, nap.

31. 34. M i d i t . , II, s tr. 116. 35. O ko 1740. barem 50.000 bačvi o d kojih svaka o d 4 00 funti, Jacq u es SAVARY, D ic -

36.

t i o n n o i i e u n i v e r s e ! d e c o m m e r c e , d 'h i s t o i i e n a t u i v l l e e t d e s a r t s e t m e tie r s , 5. knjiga. 1 7 5 9-1765, IV, o d jeljak 5 6 3 . I b i d . , IV, od jeljak 565; A. N., G 7, 1685,

37.

P 2 7 5 ; A. N., G7, 1695, P29. M arciana, K ronika G irolam a Savina, P365

38.

39-

40. 41.

sq. P. J. B. LE GRAND D ’AUSSY, H i s t o i t e d e l a v ie p i i v ć e d e s F r a n f o i s , 1782, I, str.

109. A bbć PRĆVOST, o p . c it., V, str. 468 (p u to vanje GEMELLIJA CARERUA); VI, str. 142 (p u to v an je N avarreuca). Vidi in fr a , II, str. 14. N. F. DUPRĆ DE SAINT-MAUR, E s s a i s u i te s m o n n o i e s o u R i f l e x i o n s s u r ie r a p p o r t e n t i e I 'a r g e n t e l le s d e m i e s . . . , 1746,

42.

str. 182. i n a p o m e n a a. Pitanje o staje o tv o re n o je r s e kroz objav ljen e trž n e izvještaje (n a ro č ito M ichćle BAULANT i J e a n MEUVRET, P r i x d e s c e re a l e s e x t r a i l s d e l a m e r v u r i a l e d e P a r iš , 1 5 2 0 — 1 6 9 8 , I9 6 0 ) vrlo n ered o v ito p rate

o d n o s n e p ro m jen e žita i zobi. Vidi g ra fikon n a str. 88. 43- M i d i t ., I, str. 38. i n a p o m en a 4. 44. Pierre DEFFONTA1NES, L e s H o m m e s e t

45.

46.

l e u r s t r a v a u x d a n s le s p a y s d e l a M o y e n n e G a r o n n e , 1932, str. 231. L. P. GACHARD, R e t r a i t e e t m o r i d e C h a r le s Q u i n t a u m a n a s t i r e d e Y u s te , I,

1854, str. 49. S v jed o čan stv o L esd ig u ičrea, u p rav n ik a D au p h in ća, citirao H. SĆE, E s q u is s e d ’u n e b is t o i r e ic o n o m i q u e e t s o c ia ie d e t a F r a n c e , 1929, str. 250; L. LĆMERY, op. c it., str. 110.

47.

A rchivo G e n e ra l d e S im ancas, E stad o Castilla, 139. 48. M i d i t ., I, str. 518. 49. Jean GEORGEL1N, V e n is e a u s i i c l e d e s L u m iir e s , 1978, str. 288. 50. J. RUWET i d r„ M a r c b i d e s c i r i a l e s .. ., op. c it., str. 57 sq. 51. P. d e LAS CORTES, d o c u m e n t c r t i P 75-

Napomene 52. 53. 54.

E tien n e JU1LLARD, P r o b t d n e s a ls a c ie n s v n s p a r u h g i o g r a p b e , 1968, str. 54 s
C o n fid e n c e i n t e m a t i o n a l e d 'b i s t o h e 6con o m iq u e , 1965. str. 160.

78.

79.

55. J. -M . RICHARD, » T h ie rry d 'H ir e ^ o n . a g r ic u lte u r a r tć s ie n (13-. - 1 3 2 8 ) « , u: B ib lio tb e q u e d e V tc o le d e s C b a tle s ,

56. 57. 58.

59.

60. 61. 62.

63.

64. 65.

1892, str. 9F rancois VERMALE, L e s C la s s e s m r a l e s e n S a v o ie a u X V III* sićcle, 1911, str. 286. J o h a n n G o ttlie b GEORGI, o p . c il., s tr. 579R en ć BAEHREL, U n e C m is s a n c e : l a B a s s e —P r o v e n c e r u r a l e ( f i n d u X V I* sičcle -1 7 8 9 ), 1961, s tr. 1 3 6 -137. B. H. SLICHER VAN BATU, S l o n a a g r a n a . .. . op. e it., str. 3 5 3 -3 5 6 ; J e a n -F ra n c o is d e DOURGOING. N o u v e a u V o y a g e e n E s p a g n e ..., 1789, III, str. 50. P. G . POIN SO T, L ’A m i d e s c u l t i v a t e n r s , 1806, 11, str. 40. U: M arc BLOCH, M e la n g e s b is to r iq u e s , n, 1963, s ir. 664. Izvještaji iz 1796, c itira o I. 1MDERC1ADORI, L a C a m p a g n a t o s c a n a n e l l ’7 0 0 , 1953, s tr. 173. B. H. SLICHER VAN BATH, S t o n a a g r a r i a d e ll'E u r o p a o e e id e n ta le , 1972, str. 2 4 5 25 2 , 338 sq .; W ilhelm ABEL, C r is e s a g r a i r e s e n E u r o p e , X ///«-X X e s., 1973, str. 146. A. R. LE PAIGE, D i c t i o n n a i r e to p o g r a p b iq u e d u M a in e , 1777, II, str. 28. Jac q u e s MULLIEZ, »D u blć, 'm a] nccessa ire '. R ć(lcx io n s s u r les p ro g rć s d e I' a g ric u ltu re , 1 7 5 0 -1 8 5 0 « , u ; R e v u e d 'b is t o ir e m o d e m e e t e o n t e m p o r a i n e , 1979, str. 3 0 -3 1 .

66. 67. 68. 6970.

I b id e m , p a s s im . I b id ., s tr. 3 2 -3 4 . I b id ., s tr. 3 6 -3 8 . I b id ., s tr. 30. i n a ro č ito 47. O livier d e SERRES, L e T h e a tr e d ’a g r ic u ll u r e e t m e s n a g e d e s c h a m p s .. ., 1605, str.

71.

F r a n c o is Q u e s n a y e t l a p b y s i o c r a l i e , izd.

891. N. E. D ., 1 958, II, str. 470. 72. P. d e SAINT-JACOB, o p . c it., str. 152. 73. J. - C . TOUTAIN, cit. čl., str. 87. 74. Za sve o v e b ro jk e , H a n s H elm u t WACHTER, O s t p r e u s s i s c b e D o m d n e n v o r w e r k e i m 1 6 . u n d 1 7 . J a b r h u n d e r t , 1958, s tr. 118. 75. J. -M . RICHARD, cit. ČL, str. 17 -1 8 . 76. F r a n c o i s Q u e s n a y . . . , o p . c it., s tr . 4 6 1 . (č la n a k »grain s« u E n ciklopediji). 77. » P ro d u c tio n e t p ro d u e tiv itć d e l'ć c o n o m ie a g ric o le c n P o lo g n e« u: T r o i s i d n e

liJonid ZYTKOWICZ, »►Grain yields in Poland, B ohem ia, I lungary a n d Slovakia« u: A c t a P o l o n i a e b is to r ic a , 1971, str. 24. E. LE ROY LADURJE, L e s P a y s a n s d e L a n g u e d o c ..., o p . c it., II, str. 8 4 9 -8 5 2 ; 1, str.

53360.

E s s a i p o litiq u e s u r le r o y a u m e d e la N o u v e i l e E s p a g n e , 1811, II, s t r 386. E. LE ROY LADURIE, o p . c it., II, str. 851. Y ie ld r a tio s , 8 1 0 - 1 8 2 0 , 1963. str. 16. H. II. WACHTER, o p . c it., str. 143.

81. 82. 83. 84. Je a n GLENISSON, »U ne ad m in istratio n m ćdićvalc au x p rises avee la d isette. La q u e stio n d es blćs d a n s les provinces italie n n e s d e l’Ćtat pontifical e n 1374-1375«. u: L e M o y e n A g e , t. 47, 1951, str. 3 0 3 326. 85- R uggiero ROMANO, »A p ro p o s d u com m erce d u b ič d a n s la M ćd iterran če des XVI« e t XV« sičeles«, u: H o n i m a g e a Luc ie n F e b v r e , 1954, II, str. 149-156. 86. Jean MEUVRET, Č tu d e s d 'b i s t o i t e e c o n o m iq u e , 1971, str. 200. 87. M e d it., I, str. 302. 88. Ruggiero ROMANO, C o m m e r c e e t p r i x d u b l i a M a r s e ille a u XV///« sičelc, 1956, sir. 76 -7 7 . 89- A. N., A. E., B ', 4. veljače 1710. 90. A n d rea METRA, I I M e n t o r e p e ifie tto d e ’n e g o z i a n t i , 1797, V, sir. 15. 91. C laude NORDMANN, G r a n d e u r e t l ib e r ie d e l a S u e d e , 1 6 6 0 — 1 7 9 2 , 1971, str. 45i n ap o m en a. 92. W ern er SOMBART, D e r m o d e m e K a p ita l is m tis , 1 9 2 1-1928, II, sir. 1035. Količine izvezene iz E ngleske nak o n 1 6 9 7 . i Ame rike u 1770. 93. B i l a n c i g e n e r a l i , 2 . serija, I, 1, 1912, str. 3 5 -3 7 . 94. J e a n N IC O T , C o r r e s p o n d a n c e i n ć d i t e , p rire d io E. FALGAIROLLE, 1897, str. 5. 95. J. NICKOLLS, o p . c it., str. 357. 96. M oskva, A E. A., 8 8 1 3 -2 6 1 , P 21, Livor n o , 30. ožu jk a 179597. W ern er SOMBART, K r ie g u n d K a p ita lis m u s , 1913. s tr. 137-138. 98. J. SAVARY, D ic t i o n n a i r e .. ., V, o d je lja k 5 7 9 -5 8 0 . 99. W. SOMBART, D e r m o d e m e K a p i t a l i s m u s , o p . c it., II, str. 10 3 2 -1 0 3 3 . 100. Fritz WAGNER, U: H a n d b u c b d e r e u r o p d i s e b e n G e s c b ic b te , izdao T h. S chieder, 1968, IV, str. 107. 101. Yves RENOUARD, » U ne e x p e d itio n d e c d r ć a le s d e s P o u ille s ...« , u : M t f a n g e s d ' a r c b i o l o g i e e t d ' b i s t o i r e d e l 'E c o l e f i r a n c a i s e d e R o m e , 1936. 102. W. SOMBART, D e r m o d e m e K a p i t a l i s m u s , o p . c it., II, s tr. 1032.

625

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice 103. M 6 d it., I, s tr. 5 4 3 -5 4 5 . 104. T o č a n izvor izg u b ljen . 105. O org an izaciji c a iic iU o r ti (n o sa č a ), u s p o re d i M e d it., I, s tr. 5 2 5 -5 2 8 . 10(5. M e d i t ..., 1, str. 527. 107. M e d i t ..., 1, str. 577. 108. H i s l o i i v d u c o m m e t c e d e M a r s e ille , op. e it., IV, str. 365 sq . 109. A. P. USHER, T h e H i s t o r y o f th e g r a i n t r a d e i n F r a n c e , 1 4 0 0 — 1 7 1 0 , 1913, sir. 125. 110. V. S. LUBLINSKY, »V oltaire c l la g u e rre d e s fa rin es« , u; A n n a t e s h i s t o r i q u e s d e l a R e v o l u t i o n fr a n e a i s e , b r. 2, 1959, str. 1 2 7 -1 4 5 . 111. O p a t MADLY, »D u co m m e rc e d e s g rains« u: ( E n v i e s c o m p le te s , Xlll, 1795, s tr. 144146. 112. Earl J. HAMILTON, »»Wages a n d S u b s i s t e n c e o n S p an ish T re a s u re S hips, 1 5 031660«, u : J o u r n a l o f P o l i t i c a l E c o n o m y , 1929. 113- Sve p ro ra č u n e koji slijed e n a č in io je F. C. S P O O N E R , » R ć g im c s a l i m e n t a ir e s d 'a u t r e f o i s : p r o p o r t i o n s c l c a lc u ls en ca lo rie s« , u; A n n a t e s E. S. C., 1961, str. 5 6 8 -5 7 4 . 114. R o b e rt PHILIPPE, »U ne o p e ra tio n pilote: l 'ć t u d c d u r a v ita ille m c n t d c P aris au te m p s d e Lavoisier« u: A n n a t e s E. S. C , XVI, 1961, ta b e la b e z o z n a k e s tra n ice iz m e đ u s tra n ic a 572. i 573. P azite n a g re š ku n a po slje d n jo j tabeli: tre b a pisati 58% u m je sto 50. 1 1 5 . A rm an d 1IUSSON, L e s C o n s o m m a t i o n s d e P a r is , 1856, str. 7 9 -1 0 6 . 116. P ro ra č u n je n a č in je n p re m a d o k u m e n ti m a M uzeja C o rrc r, Đ o n i d cllc R ose, 218, f°‘ 142 sq . Iz je d n o g p ro ra č u n a u ra ta r skim g o d in a m a 1 6 0 3 -1 6 0 4 , 16 0 4 -1605, I 6 O8 - I 6 0 9 , u zim ajući u o b z ir b ilan cu žit n ih z a lih a, p ro sje č n a p o tro šn ja Venecije iznosila je o k o 45 0 .0 0 0 sta ra . S tan o vniš tvo g ra d a broji 150.000 lju d i, p o tro šn ja p o o so b i iznosi 3 sta ra , tj. p o 60 kg po s ta ru , znači 180 kg. O ve bro jk e, u o sta lom , iznijela je zvanična a n k e ta 1760. (3 sta ra žita ili 4, 5 k u k u ru z a ). P. GEORGEL1N, o p . e it., s tr. 209117. W ito ld KULA, T b e o r ie e c o n o m i q u e d u s y s t i m e fe o d a l . . . , *V /e-XVIIle s „ 1970. 118. R o b ert PHILIPPE, »U ne o p e ra tio n pilote: l 'ć t u d e d u r a v ita ille m e n t d e P aris a u te m p s d e Lavoisier« u: P o u r u n e b i s to ir e d e l 'a l i m e n t a t i o n , p rired io Je a n -Ja c q u cs HEMARDINQUER, 1970, str. 6 5 , tab ela 5; A. HUSSON, o p . 0 '/., str. 106. 119. L o u is -S ć b a stie n MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , 1782, IV, s tr. 132. 120. E. H . PHELPS BROWN i S heila V. HOPKINS, »Seven C e n tu rie s o f B uilding Wa

626

ges«, u: E c o n o m i c a , kolovoz 1955, str. 195-206. 121. P. d c SAINT-JACOD, o p . c it., s tr.,5 3 9 . 122. G iu se p p e PRATO, L a V ita e c o n o m i e a in P i e m o n t e i n m e z z o a s e c o lo X V /I I ,

1908.

123- Paul RAVEAU, E s s a i s u r l a s i t u a t i o n e c o n o m iq u e e t P i t a t s o c ia l e n P o ito u a u X V I* sičele, 1931, sir. 6 3 -6 5 . 124. Jacq u es ANDRĆ, A l i m e n t a t i o n e t c u i s i n e d R o m e , 1961, str. 6 2 -6 3 .

125. J. -M . RICHARD, cit. ČI., sir. 21. 126. Je a n MEYER, L a N o b l e s s e b r e f o n n e a u X V III* sičclc, 1966, sir. 44 9 . n a p o m en a 3. 127. Izvor izgubljen. 128. O . AGA, o p . c it., s tr. 6 4 -6 5 . 129- N. F. DUPRĆ DE SAINT-MAUR. o p . c it., str. 23130. Alfred FRANKLIN, L a V ie p r i v e e d 'a u t r e f o i s . H I. L a c u i s i n e , 1888, str. 91. 131. L ondon, P. R. O. 30, 25. 157, G iornalc au to g n tfo F rancesca C o n tarin ija o d V ene cije d o M adrida. 132. J. SAVARY, D i c t i o n n a i t v . . . , o p . c it., IV, odjelj. 10. 133. L. -S . MERCIER, o p . c it., XII, str. 242. 134. A. N., AD XI, 38, 225. 135. D enis DIDEROT, član ak »bouillie«, S u p p l e m e n t a P E n c y c lo p id ie , II 1776, str. 34. 136. L. -S . MERCIER, o p . c it., VIII, str. 154 sq. 137. L. -S . MERCIER, i b id ., XII, str. 240. 138. Prem a d o k u m en tim a koje sam preg led ao u arhivim a Krakova. 139- N. DELAMARE, T r a i t i d e p o lic e , II, 1710, str. 895. 140. I b id ., izdanje 1772, II, str. 246 -2 4 7 ; A. HUSSON, o p . c it., str. 80 -8 1 . 141. A. d. S. Venecija, Papadopoli, 12, I6 19v°. 142. M uzej C orrcr, DonA d ellc Rose, 218, P 140 v°. 143- K o resp o n d en cija d e C om pansa, fran cu s k og kon zu la u G cnovi, A. N., A. E., Đ1, 511. 144. A n to in e PARMENTIER, L e P a i f a i t B o u la n g e r . 1778, str. 591-592. 145. Je a n MEYER, L a N o b le s s e b i v t o n n e a u X V I I I * sičele, op. cit., sir. 447. i n a p o m e na. 146. NECKER, L e g i s l a t i o n e t c o m m e r c e d e s g r a in s , poglavlje XXIV. 147. D i a r i d e l l a c i t l d d i P a l e r m o d a I se c o lo X V I a l X IX , p rired io G ioacchino di MAR ŽO, knjiga XIV, 1875, str. 247-248. 148. N. DELAMARE, o p . c it., II. sir. 1039. 149. G a z e t t e d e P r a n c e , Rim, 11. kolovoza 1649, str. 749. 150. R. GROUSSET, H is to ir e d e l a C h in e , op. cit.

151. G odišnjak F. A. O ., 1977. 152. G. MACARTNEY, o p . e it., II, str. 232.

Napomene 153. M. d c GUIGNES, V o y a g e s d P e k in . Air1 n i l l e e t l 'I l e t i e F r a n c e ... 1 7 8 4 — 1 8 0 1 ,

1608, 1, sir. 354. 154. Vcm 1ISU i Francis IISU, u: F o o d i n C h i n e s e C u ltu r e , p rired io K. C. C1IANG, op. c it., s tr. 300 stj. 155. P ie rre G O UROU, L 'A sie , n o v o izd an je, 1971, str. 8 3 -6 6 . 156. Ju le s SION, A s ie tic s n i o u s s o n s . 1. clio, 1928, sir. 34. 157. F. W. MOTE, u: F o o d i n C h in e s e C u ltin e . op. c it., sir. 199156. P. GOUROU, o p . c it., str. 86. 159. Vidi likove na sira n a m a 128-129160. J. -D . d u 11ALDE, D e s c r ip tio n g e o g r a p b iq u e , b is to r iq u e . c b r o n o lo g iq u e , p o l i t i q u e e t p h y s i q u e d c l'E n ip ir e d e l a C h in e c t d a l a T a t l a t i e c b in o is e . 1735. II, str. 6 5 .

1(51. 162. 163. 164.

P. d e LAS CORTES, cit. d o k ., P 123 v®. P ierre GOUROU, L 'A sie , 1953, str. 32. I b id ., str. 3 0 -3 2 .

U Sijam u E. KAMI’FER, I l i s t o i i v n a t m e l le... d e T E tn p ir e d u J a p o n , 1732, I, sir. 6 9 . U Kam bodži, Ć vclinc PORĆE-MASPĆR O , E t u d e s s u r le s r i t e s a g r a i i e s d e s C a tn b o d g ie n s , 1942, 1, str. 28; P. G O U ROU, L 'A sie . o p . cit., str. 74.

165. P. d c LAS CORTES, cit. d o k ., P 43 v®. 166. G . MACARTNEY, o p . c it., III, s ir. 287: D ie t i o n n a i i e a r c h e o lo g iq tte d e s te c h n iq u e s ,

1964, I, str. 2 1 4 -2 1 5 ; II, str. 520. 167. M ichel CARTIER, P ierre E. WILL, »D ćm og ra p h ic e t in s titu tio n s c n C h in e : c o n tr ib u tio n s i I'analysc d e s rc c e n sc m c n ts d c l ’ć p o q u c im pćrinle«, u: A n n a / e s d e d e m o g r a p h i e b is to r iq u e , 1971, s tr. 2 1 2 218 i 2 3 0 -2 3 1 . 168. P ierre GOUROU, L e s P a y s a n s d u d e l t a t o n ltin o is , 1936, sir. 3 8 2 -3 8 7 . 16 9 . D etalji koii slijed e p o s u đ e n i s u o d Ćvclin c POREE-MASPĆRO, o p . c it.. I, 1942, str. 32 sq. 170. Je a n CILARD1N, V o y a g e s e n P e r s e , 1811, IV, str. 1 0 2 -105. 171. J. FOURASTIĆ, M a c b i n i s m e e t b i e n — e tre , op. c it., s tr. 40. 172. P ierre GOUROU, L 'A sie , 1953, s tr. 55. 173. P ie rre GOUROU, L e s P a y s t r o p i c a u x , 4. izd., 1966, str. 95174. J. SPENCE, u: F o o d i n C h in e s e C u ltu r e , p rire d io K. C. CILANG, 1977, s tr. 270. 175. A bbć PRĆVOST, o p . c it., Vili, str. 536. i 537. 176. J. - B . d u HALDE, o p . c it., II, str. 72. 177. P. d e LAS CORTES, cit. d o k . P« 54 i 6 0. 178. V o y a g e s d P e k i n , M a n i t l e e t l 'I l e d e F r a n c e ... 1 7 8 4 — 1 8 0 1 , o p . c it.. I, str. 320. 179- P. G OUROU, L 'A s ie , o p . c it., s ir. 7 4 , 262. 180. J. A- MANDELSLO, o p . c it., II s tr. 268. 181. J. SAVARY, o p . c i t , IV, o d jeljak 561. 182. P. d c LAS CORTES, cit. d o k . P 55.

183. M atsuyo TAKIZAWA, T h e P e n e t r a t i o n o f M o n e y E c o n o m y i n J a p a n .. ., 1927, str. 40-41. 184. P. d e LAS CORTES, cit. do k . P 75185. J a c q u e s GERNET, L e M o n d e c b i n o i s , 1972, s tr . 28 1 . i 282. i 6 4 8 ; W olfram EUERIIARD, A l l i s t o t y o f C h in a , 4. izd., 1977. str. 255. 186. F. W. MOTE, u: F o o d i n C h in e s e C u ltu r e , o p . c it., str. 198-200. 187. J. SPENCE, i b id ., sir. 261. i 271. 188. Abbe PRĆVOST. o p . c it., VI, str. 4 5 2 -4 5 3 (o lla ld c u ). 189. J. GERNET, L e M o n d e c h in o is , o p . c it., str. 6 5 -6 6 ; D i c t i o n n a i r e a iv b e o l o g i q u e d e s te c h n iq u e s . 1964, II, s ir. 520. 190. Victor I1ĆRARD, I. e s N a v i g a t i o n s d ’U lysse, II. P e n e lo p e e t le s B a r o n s d e s iles, 1928, sir. 318, 319. 191. G. F. GEMELLI CARER1, o p . c it., IV, str. 102 . 192. G. 1). SAMSON, T h e W e s te r n W o r ld a n d J a p a n , 1950, sir. 241. 193- M ichel Vid. I l i s t o i i v d u J a p o n , 1969. str. 99; T hom as C. SMITH I, T h e A g r a r i a n O r i g i n s o f M o d e m J a p a n , 1959, str. 102. 194. Th. SMITH, i b i d , str. 82, 92 sq . 195. I b id ., str. 68 sq ., 156, 208, 211; M atsuyo TAKIZAWA, T h e P e n e t r a t i o n o f m o n e y e c o n o m y i n J a p a n , 1927, sir. 3 4 -3 5 ; 7 5 76, 9 0 -9 2 ; R e c e n t t r e n d s i n j a p a n e s e h i s to r io g r a p h y : b i b l i o g r a p h i c a l e s s a y s , XIII. k o n g re s p o v ije sn ih z n a n o s ti u Moskvi, 1970, I. str. 4 3 -4 4 . 196. Vidi i n f r a , II, str. 433. i 441^142. 197. G. B. SAMSON, o p . c it., str. 237. 198. O p isan o je u V ie d e C o lo m b p a r s o n f i l s , 5. s tu d e n o g 1492, kao » neka v rsta žita zv an o g m aize koje je bilo vrlo u k u sn o k u h a n o u peći ili o s u š e n o i u sitn je n o u b rašn o « , A. MAURJZIO, o p . c it., str. 339. 199- R- S. MAC NEISH, F ir s t a n n u a l r e p o r i o f th e T e h u a e a n a r c h a e o l o g i c a l — b o t a n i c a l p r o j e c t , 1961, i S e c o n d a n n u a l re p o r i,

1962. 200. G. F. GEMELLI CARER], o p . c i t . VI, sir. 30. 201. P. COREAL, o p . c i t , I, s ir. 23. 202. P. VIDAL D E IA BLACHE, o p . c i t , str. 137. 203- J e a n -P ie rre BERTHE, » P ro d u c tio n e t p ro d u c t i v e a g ric o le s a u M c x iq u e , XVIeXV1IP sićeles« u: T m i s i e m e C o n fe r e n c e i n t e m a t i o n a l e d 'h i s t o i r e i c o n o m i q u e ,

204.

M O nchen, 1965. F. MARQUEZ MIRANDA, » C iv ilisa tio n s p rd c o lo m b ie n n e s, civilisation d u ma'i's«, u: A t r o v e r s le s A m t r i q u e s ta t i n e s , izd an o p o d vodstvom L uciena FEBVREA, C a b ie r s d e s A n n a l e s , b r. 4, sir. 9 9 -1 0 0 .

527

Fernand Braudel/ Strukture svakidašnjice 2 05. M arie HELMER, »Les In d ic n s tie s p late a u x a n d in s « , u: C a b ie r s d 'o u t r e m e r , br. 8 , 1949, str. 3. 206. M arie HELMER, »N ote b rć v e s u r les Ind ie n s Y uras«, u: J o u r n a l fi e l a s o c i e t e d e s a m e r i c a n i s t e s , 1 966, s ir. 2 4 4 -2 4 6 . 2 07. A le x a n d re d e H UM OLDT, V o y a g e a n x r e g i o n s 4 tju in o .x ia le s . d u N o u v e a u C o n t i n e n t f a i t e n 1 7 9 9 e t 1 8 0 0 , izd. iz 1961,

s tr. 6. 2 08. A. d e SA IN T-I1ILA IR E, V o y a g e s d a n s 1‘i n t e r i e u r d u B r ć s it, 1. d io , 1, 1830, str. 6 4 -6 8 . 2 09. R od rig o d e VIVERO, D u J a p o n e t d u b o n g o u v e m e m e n t d e I 'E s p a g r te e t d e s I n d e s ,

p r ir e d ila J u lie tte MONDEIG, 1 972, s ir. 2 1 2 -2 1 3 210. Earl J. HAMILTON, A m e r i c a n T r e a s u r e a n d P r ic e R e v o l u t i o n i n S p a in , 1 934, sir. 213, n a p o m e n a 1, nalazi rajčicu o d 1608. u p re h ra m b e n im k u p o v in am a u A ndaluziji. 211. G e o rg e s i G e n c v ić v e FRECHE, L e P r i x d e s g r a in s , d e s v i u s e t d e s l e g u m e s d T o u l o u s e , ( 1 1 8 6 - 1 8 6 8 ) , 1967, s ir. 2 0 22. 212. C arl O . SAUER, »M aize in to E u ro p e « , u: A k t e n d e s 3 4 . I n t e r n a t i o n a l e s A m e r ilc a n is e b e n K o n g te s s e s , I9 6 0 , sir. 761. 213. O . d e SERRES, L e T h e a tr e d e l ’a g t i e u l t u r e ..., o p . c it., II, str. 4. 214. A. BOURDE, A g r o n o m i e e t a g i r m o m e s e n F r a n c e a u X V l I l e sićele, 1967, I, str. 165. 215. T raian STOIANOVICH, »Le mni's d a n s les B alkans«, u: A n n a t e s E. S. C , 1966, str. 1 027. i n a p o m e n a 3, s tr. 1029. i n a p o m en a 1. 216. J. GEORGELIN, o p . c it., sir. 205217. G. ANTHONY, L 'l n d u s l r i e d e l a t o i l e d P a u e t e n B e a m , 1 9 6 1 , str. 17. 218. G . i G . FRECHE, o p . c it.. s tr. 2 0 -2 2 , 3 4 37. 219- Izvještaj o D ćarn u i Basse N avarre, 1700, B. N., Ms. fr. 4 287, P6. 220. M oskva, A. E. A., 7 2 /5 , 254, f *29221. P. d e SAJNT-JACOĐ, o p . c it., sir. 398. 2 22. J6 r6 m e i J e a n THARAUD, L a B a t a i l l e d e S c u ta r i, 24. izd., 1927, str. 101. 2 2 3 -J. GEORGELIN, o p . c it., str. 205. i 225224. G. 1 G. FRECHE, o p . c it., s tr. 36. 225. F ilippo PIGAFETTA i D u a rte LOPEZ, D e s c r i p t i o n d u r o y a u m e d e C o n g o , 1591, prijevod W. Dal, 1973, str. 76. 226. P. VERGER, D i e u x d 'A fr iq u e , 1954, str. 168, 176, 180. 227. P ing-T i H o, »T h e In tro d u c tio n o f Ame rican fo o d p la n ts in to C h ina«, cit. ĆI. 228. B e rth o ld LAUFER, T h e A m e r i c a n P l a n t M ig r a tio n , th e P o ta to , 1936.

62 8

2 2 9 . C itirao R. M. HARTWELL, T h e I n d u s t r i a l R e v o l u t i o n a n d e c o n o m i c G r o w th , 1971

s tr. 127. 230. Arhivi Krakova, izvori C zartoiyski, 80 7 , P 19231. J o h a n n G o ttlie b GEORGI, o p . c it., s tr. 585. 232. B. LAUFER, o p . c it., str. 1 02-105. 233- E. JULLIARD, o p . c it., str. 213. 234. D. MATHIEU, L ’A n c i e n R 4 g im e d a n s l a p r o v i n c e d e L o r r a i n e e t B a r r o is , 1879, str. 323. 235. K. 11. CONNELL, »T he P o tato in Ireland«, u : P a s t a n d P r e s e n t , b r. 2 3 , s tu d e n i 1962, s tr. 5 7 -7 1 . 236. P rem a D u n k c rq u c u (1 7 1 2 ): A. N., G7, 1698, P 6 4; p rem a P o rtu g alu (1765): A. N., F 12, P» 143 sq . 237. Adam SMITH, T h e W e a lth o f t h e N a tio n s , 1937, str. 161. 236. E. ROZE, I l i s t o i i e d e l a p o m m e d e te rre , 1896, s ir. 162. 239. J. BECKMANN, B e i t r d g e x u r O e k o n o m ie , o p . c it., V, str. 280. 240. C h. VANDERBROEKE, » C ultivation a n d c o n su m p tio n o f th e p o ta to in th e 17th a n d 18th C e n tu ries« , u : A c t a b is to r ia e n e e r i a n d i c a , V, 1971, s tr. 35. 241. I b id ., str. 21. 242. Ib id . str. 35243. I b id ., str. 28. 244. A. SMITH, T h e W e a lth o f N a t i o n s , izd. 1 8 6 3 , s tr . 3 5 , c i tir a o POLLARD a n d CROSSLEY, o p . c it., str. 157. 245. Louis S1MOND, V o y a g e d 'u n F r a n ^ a is e n A n g le te r r e p e n d a n t le s a n n i e s 1 8 1 0 e t 1 8 1 1 , I, sir. 160; citiram , srećom , jedan mali detalj (G abriel SAGARD, L e G r a n d V o y a g e d u p a y s d e s I l u r o n s , 1976):

1623. b ro d kojim p u tu je prem a Kanadi, zarobljava je d a n m ali engleski b ro d na kojem se nalazi bačva k rum pira » en for m e d c g ro š n a v e a u x m ats d 'u n g o d i b e a u c o u p p lu s excellent« (str. 16). 246. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it., IV, str. 80. 247. IABAT, N o u v e a u V o y a g e a u x is le s d e / ' A m e r iq u e , 1722, 1, sir. 353248. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it., VI. str. 25. 249- I b id ., VI, str. 89250. E s te r BOSERUP, E v o l u t i o n a g r a i r e e t p r e s s i o n d e m o g r a p b iq u e , 1970, sir. 23 sq.

251 ■P. Je an -F ran ^ o is d e ROME, L a F o n d a tio n d e l a m i s s i o n d e s C a p u c in s a u R o y a u m e d e C o n g o , prijev. Bontinck, 1964, str. 69252. O tto v o n KO TZEBU E, R e i s e u m d i e W e lt..., o p . c it., 1, str. 70-71. 253. Pierre GOUROU, L A m e t i q u e tr o p ic a le e t a u s tr a le , 1976, str. 2 9 -3 2.

Napomene 254. I b id ., str. 32. 2 5 5 . J. -F . d e ROME, o p . č il., str. 90. 256. G eo rg es BALANDIER, L a V ie q u o t i d i e n n e a u r v y a u n t e d e K o n g o d u X V I* a u XVHIe sićele, 1965, str. 7 7 -7 8 . 257. A bbć PRĆVOST, o p . e it., XII, str. 274. 258. L ouis-A ntoine d e BOUGAINVILLE, V o y a g e a u t o u r d u m o n d e , izd. iz 1958, str. 120.

259. Jam es COOK, C i o m a l i d i b o r d o , I, 1971, sir. 123-124. 260. I b id ., str. 164. 261. I b id ., I, str. 109262. Abbć PRĆVOST, S u p p l e m e n t d e s v o y a g e s , XX, str. 126. 2 6 3 . O p. c it., XV, str. 1 sq. 264. I b id ., str. 87.

Napomene uz poglavlje 3 1. 2. 3.

4.

5.

J o h n NEF, Ari G u e t r e e l le p r o g r e s b u m a i n , 1954, str. 2 4-25ERAZMO, L a C iv ilite m o r a l e d e s e n fa n ts , 1613, str. 11. D r. J e a n CLAUDIAN, R e n c o n tre in te rn a tio n a le F. I. P. A. L., s tu d e n i 1964, R a p p o r t p r e l i m i n a i r e , str. 34. L. A. CARACCIOLI, D ic tio n r r a ir e c r itiq u e , p i t t o r v s q u e e t s e n t e n t i e u x , p r o p t e ti f a i r e c o n n o i t r e le s u s a g e s d u sie e le , a i n s i q u e s e s b iz a r r v r ie s , 1766, I, s tr. 24. G e rć n im o d e UZTARIZ, T e o n a y p r d c t i c a d e c o m e t v i o y d e m a r i n a , 1724, s tr. 3 4 6 -

349. 6.

7. 8.

910. 11. 12.

13. 14.

15.

Đ. d e LAFFEMAS, R e i g l e m e n t g e n e r a l p o u r d r e s s e r le s m a n u f a c t u r e s e n c e r v y a u m e .. ., 1597, str. 17. A bbć PRĆVOST, o p . a t . , VI, str. 142. (puto v an je d u H aldca). L. -S . MERCIER, i ' A n d e u x m i l l e q u a t r e c e n t q u a r a n t e , o p . c it., s tr. 3 68, n a p o m e n a a. W e rn e r SOMBART, L u x u s u n d K a p ita lis m u s , 1 9 2 2 , sir. 2. T h. DOBZHANSKY, V l l o m m e e n e v o l u t io n , 1966, sir. 3 6 9 . F o o d i n C h in e s e C u ltu r e , p rire d io K. C. CHANG, op. cit. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , 1782, XI, s tr. 3 4 5 -3 4 6 . F o o d i n C h in e s e C u ltu r e , o p . c it., s ir. 15. 2 71, 280. O rte n s io LAND], C o m m e n t a r i o d e l l e p i it n o t a b i l i e m o s t r u o s e c o s e d 'l t a l i a , bez d a n im a s ir. 5 -6 . »Voyage d e J ć rd m e U p p o m a n o u , u: R e la t i o n s d e s a m b a s s a d e u r s v e n i t i e n s s u r le s a f f a i r e s d e F r a n c e a u X V I* s ić e le , II,

19.

20.

g e n ir a le d e la v ie p r iv e e d e s F r a n fa is ,

1779, str. 23. 21. A. FRANKLIN, o p . c it.. Ill, str. 47 -1 8 . 22. L e M e n a g i e r d e P a r is , t r a i t e d e m o r a l e e t d ' 6 c o n o m ie d o m e s t i q u e c o m p o s e v e r s 1 3 9 3 . 1846, 11, str. 93. M ichel d e MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I t a l i c , izd. P lejad e, 1967, str. 1131. 24. RABELAIS, P a n t a g r u e l , kn jig a IV, pogl. LIX i LX. 25. P hilippe MANTELLIER, »M ćm oire s u r la valeu r d e s prin cip ales d e n rć e s... q ui se v en d a ie n t... e n la ville d 'O rlć a n s« , u: M e

23.

26. 27.

1827, 0 , s tr. 148.

m o ir e s d e la s o c iite a rc b e o lo g iq u e d e I ’O r i i a n a i s , 1862, s tr. 121. G a z e t t e d e F r a n c e , 1763, s tr. 385.

H erm an n VAN DER WEE, »Typologie d e s crises e t c h a n g e m e n ts d e stru c tu re s au x Pays-B as (XV*-XVle sićeles)«, u: A n n a t e s E. S. C., 1963, b r. 1, sir. 216. 28. W. ABEL, » W andlungen d e s Fleischverbr a u c h s u n d d c r F le is c h v e rs o rg u n g in D e u tsch lan d ...« , u: B e r ic h te lib e r L a n d w ir ts e b a ji, cit., str. 415. 2 9 . V o y a g e d e J e r o m e L ip p o m a n o , o p . c it., str. 575. 30. T H O IN O T ARBEAU, O r c h e s o g r a p b ie (15 8 8 ) izd. 1888, str. 24. 31. W. ABEL, C r i s e s a g r a i r e s e n E u r o p e , X ///e-XXe sićele, o p . cit., str. 150. 32. U go TUCCI, »L’U n g h eria e gli a p p ro w ig io n am en ti v en ezian i d i bovini n el Cinq u e c e n to « , u: S t u d i o H u m a n i t a t i s , 2;

1838, s ir. 6 0 5 (Z b irk a n e o b ja v lje n ih d o k u m e n a ta o p o vijesti F ran cu sk e). 16. A. FRANKLIN, o p . c it., Ill, s tr. 205. 17. L. —S. MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , o p . c it., V, s tr. 79. 18. A. CAJLLOT, M e m o i r e s p o u r s e r v i r ri I'b is t o i r e d e s m a u r s e t u s a g e s d e s F r a n c o is ,

L. A. CARACCIOLI, D ic tio n n a ir e .. . s e n t e n t ie u x ... o p . c it., 1, str. 349; HI. str. 370; I, str. 47. Markiz d e PAULMY, P r e c is d 'u n e b i s to ir e

R a p p o r t i v e n e t o u n g b e r e s i a l l 'e p o c a d e l R i n a s c i m e n t o , 1975, s tr. 1 5 3 -1 7 1 ; A. d. S. V enise, C in q u e Savii, 9, P 162; H is t o i r e d u c o m m e r c e d e M a r s e ille , II I . 1 4 8 1 — 1 5 9 9 , R. COLLIER J. BILLIOUDE, 1951,

str. 144 -1 4 5 . 33-

L. DELISLE, E t u d e s s u r l a c o n d i t i o n d e l a c l a s s e a g r ic o le e t I ‘e t a t d e I 'a g r ic u l-

629

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjici t u r e e n N o r m a n d i e a n M o y e tt A g e , 1851,

34. 3536. 37. 38. 394 0.

41.

42.

43. 44. 4 5.

46.

4 7.

s tr. 26. E. LE ROY IADURIE, Les P aysans d c Lan g u e d o c , 2. izd., 1966, I, s ir. 1 77-179W. ADEL, cit., ČI. s ir. 430. Nofil d u FAIL, P r o p o s r u s t i q u e s e t f a c e lie u .x , izd. 1856, s ir. 32. G . d e GOUBERV1LLE, J o u r n a l . . . , 1892, s ir. 4 64. C. 1IATON, M e m o i t v s .. ., o p . c it., s ir. 279. W. ADEL, C r is e s a g r a i t e s c it E u r o p e ..., op. c it., sir. 1 9 8 -2 0 0 . A n d rć PLA1SSE, L a D a r o t i n i c d u N e ttb o t t i g , 1961; P ic ric CILAUNU, »lx: Ncub o u rg . Q u a irc sić e le s d 'h is io iic n o rm and e , XIV'-XVIII*«, u : A n n a t e s E . S. C., 1961, s tr. 1 1 5 2 -1 1 6 8 . R. GRANDAMY, »La g ra n d e rć p rc s sio n . H ypoih& sc s u r re v o lu tio n d c s prix rćels d e 1375 i 1875«, u : P r i x d e v e n t e e t p r i x d e t v v i e n l (13- se rija ), 1952, s ir. 52. A. HUSSON, L e s C o n s o m m a t i o n s d e P a r is , o p . c it., s tr. 157; J c a n -C Ia u d e TOUTAIN, u: J l i s t o i r e q u a n t i t a t i v e d e I 'e c o n o m i c f r a n f a i s e , I, C a b ie r s d e P /. S. E. A ., 1961, s ir. 1 6 4 -1 6 5 ; LAVOISIER, »D e la ric h c ssc d e la F ran ce« i »Essai s u r la p o p u la tio n d e la villc d e Paris«, u: M e la n g e s d ’t c o n o m i e p o l i t i q u e , I, 1966, str. 5 9 7 598. i 602. W. ADEL, C r is e s a g r a i r e s e n E u to p e .. ., op. c it., str. 3 5 3 -3 5 4 . J. MILLERET, D e l a r e d u c t i o n d u d r o i t s u r l e s e t, 1829, sir. 6. i 7. Ćmile M1REAUX, L in e P r o v i n c e f r a n ^ a i s e a u t e m p s d u G r a n d R o t, l a D rie, 1958, sir. 131. M ichel MOR1NEAU, » R ations d c m arine (AngteieiTC, llo lla n d c , S u ć d e c t R ussie)«, u: A n n a t e s E. S. C., 1965Paul ZUMTHOR, L a V ie q u o t i d i e n n e e n U o l l a n d e a u t e m p s d e R e m b r a n d t , 1959. sir. 88 sq. L. LĆMERY, o p . c it., sir. 2 3 5 -2 3 6 . P. d e SA1NT-JACOĐ, o p . c it., sir. 540. P. J. GROSLEY, L o n d o n , 1 7 7 0 ,1, sir. 290.

4 8. 4950. 51 ■ M i m o i t e s d e M a d e m o i s e l l e d e M o n tp e n s ie r , izd. C h c ru e l, 1 8 5 8 -1 8 5 9 , HI. str. 339. 52. Abb6 PRĆVOST, o p . c it., X, sir. 1 2 8 -129 (p u to v a n je T avern icra). 53. R. d e VIVERO, o p . c it., sir. 269. 54. F. BERNIER, V o y a g e s ..., o p . c it., 1699, II, s ir. 252. 55- P. d e LAS CORTES, cit. d o k ., sir. 54. 56. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it., IV, sir 474. 57. M e m o ir e s c o n c e r n a n t I 'b is to ir e . le s s c ie n ces, le s a i l s , le s n u e u r s d e s C h in o is p a r le s m i s s i o n n a i r e s d e P e k in , IV, 1779. str.

3 2 1 -3 2 2 .

630

58. 59-

60. 61. 62. 63. 64. 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 7374.

75. 76. 77.

78.

79-

80. 81. 82. 83. 84. 85. 86.

I Jo S1I1N-CMUN, L e R o m a n d e s le ttr e s , 1933, sir. 74, 162, 178. G. F. GEMELLI CARERI o p . c i t . , , [V, str. 107; P. d e MAGAILIANS, N o u v e t t e R e la t i o n d e l a C h in e , 1688. (p isa n o 1668), sir. 177-178. R. MANTRAN, I s t a n b u l d a n s l a s e e o n d e m o i t i e d u X V II* s ić d c , o p . cit., str. 1 9 6 . G. F. GEMELLI CARER], o p . c it., I, s ir 6 3 64. I b id ., V, sir. 305. R. DAE1IREL, U n e C t v is s a n c e : l a B a s s e — P t v v e n c e t u r a l e . . . , o p . c it., sir. 173. L. SIM OND, V o y a g e d ' u n F r a n c o i s e n A n g le le ir e .. ., o p . c it., II, sir. 332. L. -S . MERC1ER, o p . c it., 1783, V, sir. 77. I b id ., sir. 79A. FRANKLIN, o p . c it., Ill, s tr. 139. M i d i ! . , 1, s tr. 139L. -S . MCRCIER, V, s tr. 252. I b id ., str. 85. V o y a g e d e j ć m m e U p p o m a n o , o p . c it. II, sir. 6 0 9 . M. d e MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I la lie , o p . c it., str. 1118. I b id ., s tr. 1131. Alfred FRANKLIN, L a V ie p r i v i e d ’a u t r e f o i s . DC: V a r ie te s g a s h o n o m i q u e s , 1891, sir. 60. M. d e MONTAIGNE,J o u r n a l d e v o y a g e ..., s tr. 1136. M. d e MONTAIGNE, E s s a is , izd. Plejade, 1962, str. 1054. i 1077. L e s V o y a g e s d u S e i g n e u r d e V illa m o n t,

1 6 0 9 , s t r . 4 7 3 ; C o r y a t e 's C r u d i t i e s , (1611), izd. 1776, I, str. 107. Alfred FRANKLIN, o p . c it., 1, L a c iv ilite , P i t i q u e t t e e t !e b o n to n , 1908, str. 2 8 9 291. Alfred GOTTSCHALK, l l i s l o i t v d e P a lim e n t a l i o n e l d e l a g a s t r o n o m i e . .. , 1948, II, str. 168. i 164. M. d c MONTAIGNE, E s s a is , o p . c it., str. 1054. C. DUCLOS, M e m o ir e s s u r s a v ie. u: (E uv r e s , 1820, I, sir. U 0. G. F. GEMELLI CARERI. o p . c it.. II, sir. 61. J. -B . LABAT, N o u v e t t e R e l a t i o n d e PA fr iq u e o c c i d e n t a l , o p . c it., I, str. 282. B arun d c TOTT, M e m o ir e s , 1, 1784, sir. III. Ch. GĆRARD, L 'A itc ie n n e A ls a c e a ta b le , 1877, sir. 299. P rem a a rh iv im a S to ck h alp en a i Alaina DUBOISA, D ie S a l z v e n o r g u n g d e s W a llis 1 5 0 0 — 1 6 1 0 , W ir ts c b a ft u n d P o litik ,

67.

1965, str. 41 -4 6 . D r. CLAUDIAN, Prva m e đ u n a ro d n a k o n ferencija P. 1. P. A L,, 1964, uvodni re ferat, str. 39.

Napomene 88. A. FRANKLIN, L a V ie p r i v i e d ’a u tr e fo is , L a c u is in e , op. c it., str. 32, 33, 90. M i d i t ., I, str. 138, i n a p o m e n a 1. Arhivi iz B o u c h e s -d u -R h d n c a , adm iralite t u M arseillcu, B DC, 14. 91. J. SAVARY, op. c it., II, odjeljak 778. 92. L. LliMERY, o p . c it., s ir. 301. 93. A. N., 3 15, AP 2, 47, L o n d o n , 14. o žu jk a 1718. 94. C . F. GEMELLl CARER], II, s tr. 77. 95. V o y a g e ..., d e M . d e G u ig n e s , o p . c it., I, sir. 378. 96. Patrick COLQU1HOUN, T r a itć s u r l a p o l i c e d e L o n d r e s , 1807, 1, 128. 97. B arto lo m ć P1NHEIRO DA VEIGA »La C orte d e F elipe III«, u: V ia je s d e e x t r a n je r o s p o r E s p a r to y P o r tu g a l, II, 1959. s ir. 1 3 0 137. 98. L. LĆMERY, op. c it., s tr. 295. 99. A n to n io d e BEAUS, V o y a g e d u c a r d i n a l d 'A r a g o n ... (1 5 1 7 — 1 5 1 8 ), p rired ila M ad elein e HAVARD DE LA MONTAGNE, 1913, str. 119100. J. SAVARY, o p . c it., V, o d je lja k 182; I, o d je lja k 465101. CARACCIOLI, D i c t i o n n a i r e . . . s e n t e n c i e u x , op. c it., I, str. 24. 102. G iu se p p e PARENT!, P r i m e R ie e r c b e s u l l a r i v o l u z i o n e d e i p r e z r i i n F ir e n z e , 1939. str. 120. 103. G . F. GEMELL1 CARERJ, o p . c it., VI, str. 21. 104. J o u r n a l d e v o y a g e e n I ta lie , o p . c it., str. 1152. 105. MONTESQUIEU, V o y a g e s e n E u r o p e , sir. 282. 106. G . F. GEMELLI CARERI, o p . c it., II, str. 4 75. 107. A. FRANKLIN, o p . c it., IX, V a r i i t e s g a s tr o n o m i q u e , 1891, s ir. 135. 108. J a c q u e s ACCARIAS DE SĆRIONNE, L a R ic b e s s e d e l a H o l l a n d e , 1778, I, s ir. 14. i 192. 109- P. BOISSONNADE, »Le M o u v em en t co m m ercial e n ir e la F ra n c e e t les lie s D ritann iq u e s a u XVle sićele«, u: R e v u e b is to r iq u e , 1920, str. 8; H. BECHTEL, o p . c it., n , s tr. 53. N a p u šta n je rib o lo v a u Schon e n u 1473110. B a n o lo m ć PINHEIRO DA VEIGA, o p . c it., s tr. 1 3 7 -1 3 8 . 111. J. SAVARY, op. c it., UI, o d jeljak 1002 sq; C h. d e LA MORANDIČRE, H i s t o i r e d e l a 89. 90.

p e e b e f r a n f a i s e d e l a m o r u e d a n s I'A m e r i q u e s e p t e n t r i o n a l e , 1962, 3- knjiga, s ir. 145 s q ., o siro vo m b a k a la ru ; s ir. 161 sq .,

o s u š e n o m b a k alaru . 112. A N., s e rija K (v ra ć e n o š p a n jo lsk o j), iz v o r n e p o tp u n . 113- E. TROCMĆ 1 M. DELAFOSSE, U C o m m e r c e r o c b e la is d e l a f i n d u X \ * s i i c l e

a u d i b u t d u X V 1 P , 1952, str. 17-18. i 120-123; J. SAVARY, o p . c it., III, odjeljak 1000. 114. J. SAVARY, o p . c it., III, o d jeljak 997.

115- Đ. N., n. a., 9389, vitez Razilly R ichelieu, 26. s lu đ e n i 1626. 116. A. N., A. E.. B III, 442. 117. Paul DECHARME, L e C o m p to ir d 'u n m a r e b a n d a u X V II* sićele d 'a p rč s u n e corrc sp o n d a n c e in ć d ite , 1910, sir. 99 -1 1 0 ; N. DELAMARE, T r a it4 d e p o lic e , o p . c it., 1, sir. 607; C h. d e 1A MORANDIČRE, op. c it., I, str. 1: Les p ć e h e u rs »d isen t co uram m ent: j'ai pris d e la m o ru e 3 25 p o u r m ille, ce q ui v e u t d ire q u e mille d c ccs m o ru es p ć se n t a p rčs salaison 25 q uiniau x (jed an kvimal = 50kg). La trč s belle d o n n e 60 qx a u m ille, la m o y en n e 25 ct la p e tite 10 qx«. 118. N. DELAMARE, o p . c it., III, 1722, sir. 65. 119- M oskva, A. E. A., 7 2 1 5 -2 9 5 , P 28, Lisab o n , 15. ožujka 1791. 120. G. d e UZTAIUZ, o p . c it., II, sir. 44. 121. N. DELAMARE, o p . c it.. I, 1705, str. 574 (1603). 122. V a r ić te s , o p . c it.. I, 316. 123. A FRANKLIN, L a V ie p r i v e e d ’a iit i v / o i s , III, L a C u is in e , o p . c it., s tr. 19- i n a p o m ena. A m broise PARĆ (E u u re s, 1607, sir. 1065. 124. N. DELAMARE, o p . c it., III, 1719. sir. 65. 125. J. ACCARIAS DE SŠRIONNE, L a R ic b c s s c d e l a H o l l a n d e , o p . c it., 1, str. 14. i 192. 126. W a n d a CESAU, l l a m b u r g s G r b n l a n d s f a b r t a t t f W a lfis c b fa n g u n d R o b b e n sc b l a g v o m 1 7 — 1 9 J a h r b u n d e i l , 1955. 127. P. J. -B . LE GRAND D ’AUSSY, H is t o i r e d c l a v i e p r i v e e d e s F r a n c o is , o p . c it., II, sir. 168. 128. Kamala MARKANIAGA, L e R i z e t l a m o u s s o n , 1956. 129- J- ANDRJs, A l i m e n t a t i o n e t c u i s i n e d R o m e , o p . c it., sir. 2 0 7 -2 1 1 . 130. J. SAVARY, o p . c it., 1761. III, od jeljak 7 04, ta k o đ e r s e k a ž e » m a n ig u c tte « i č ak »m an iq u etie« . A N., F 12, 70, P 150. 131. SEMPERE Y GALINDO, H i s t o r i a d e l lu x o y d e l a s le y e s s u n t u a r i a s , 1788, II, sir. 2, n a p o m e n a 1. 132. L e M i n a g i e r d e P a r is , o p . c it., H, str. 125. 133- G om ez d e BRITO, H i s t o r i a t r a g i c o - m a r i l i m a , 1598, II, s tr. 416; A bbć PRĆVOST, o p . c it., XIV, s tr. 314. 134. D r. CLAUDIAN, R a p p o r t p r e l i m i n a i r e , cit. članak, s tr. 37. 135. A N., M arin e B7, 46 3 , P 65 sq. 136. MADLY, D e l a s i t u a t i o n p o l i t i q u e d e l a P o lo g n e , 1776, s tr. 68—69137. BOILEAU, S a tir e s , izd. G am ier-F lam m ario n , 1969, S a t i r e HI, s tr. 6 2 sq.

631

Fernand Braudel/ Strukture svakidašnjice 138. K. GLAM ANN. D u t c h — a s i a t i c T r a d e , 1 6 2 0 - 1 7 1 0 , 1958, ta b e la b r. 2 , s ir . 14. 139. E rn st Ludw ig CARL, T r a ite d e f a r ic b e s s e d e s p r in c e s e l d e fe a r s f l a t s e l d e s m o y e n s sim p le s e t n a tu iv ls p o u r y p a tv e n ir , 1 7 2 2 -1 7 2 3 . s tr. 236; J o h n N1CKOLLS, R e m a r q u e s s u r le s a u a n t a g e s e t d e s a v a n t a g e s d e f a F r a n c e e t d e f a G r a n d e —B r e t a g n e , o p . c it., str. 253140. K. GLAMANN, o p . c it., s tr. 1 5 3 -1 5 9. Ki

n e sk i š e ć e r n e s ta je sa e v ro p sk o g tržišta n a k o n 1661. 141. G. MACARTNEY, o p . c it., II, s tr. 186. 142. A. ORTELIUS, T h e a tr e d e F n n iv e r s , 1572, s tr. 2. 143. Alice Piffer CANADRAVA, A i n d u s t i i a d o a f u c a r n a s ifh a s in g fe s a s e fr a n c e s a s d o m a r d a s A n t i t h a s ( 1 6 9 7 — 1 7 5 5 ) , 1946, (dak tilo g rn m ), ff. 12 sq.

144. Im am p o v je re n ja u o n o š to sam p ro čitao o C ip ru. G o lem a p ro d a ja 1464. iznosila je o k o 6 0 0 kvintala: L. d e MAS-LATR1E, l / i s t o i r e d e F ile d e C b y p r e , III, 1854, str. 8 8 -9 0 ; 12. o žu jk a 1463- v en e c ija n sk a g a lija n ije n a šla še ć e ra za u to v a r, š to je d o kaz o n e z n a tn o j pro izv o d n ji, A. d . S. Ven ise, S e n a to m ar, 7 , f” 107 v®. 145- L ord SHEFFIELD, O b s e r v a t i o n s o n t h e c o m m e r c e o f t h e A m e r i c a n S ta te s , 1783. s tr. 89. 146. O ve p arišk e b ro jk e p re m a Lavoisicru u; R. PHILIPPE, cit. čl., ta b e la I, str. 5 69, i A rm an d H U SSON, L e s C o n s o m m a t i o n s d e P a r is , o p . c it., s ir. 330. 147. P ie rre DELON, L e s O b s e i v a t i o n s d e p l u s i e u rs s in g u fa r ite x e t c b o se s m e m o r a b le s t m u v ć e s e n G r ic e , A s ie , J t t d i e , fcg yp te, A r a b i c e t a u t r e s p a y s i t r a n g e s , 1553, str.

106. i 191. 148. O p al RAYNAL, l l i s t o i r e p b i l o s o p b i q u e e t p o litiq u e d e s e ta b lis s e m e n ts e t d u c o m m e r c e d e s E u r o p e e n s d a n s le s d e u x I n d e s , 1775, III, s ir. 86. 149- W. SOMDART, D e r M o d e m e K a p ita lis m u s , op . c it., II2, str. 1031. 150. J. - F . d e ROME, op. c it., str. 62. 151- M. PRINGLE, O b s e i v a t i o n s s u r le s m a l a d i e s d e s a r m e e s , d a n s le s c a m p s e t d a n s le s p r i s o n s , franc, prijev., 1755, 1, sir. 6. 152. J. A. FRANtJA, U n e V itle d e s L u m ie r e s : l a U s b o n n e d e P o m b a l , 1965, str. 48; S u z a n n e Cl IANTAL, L a V ie q u o t i d i e n n e a u P o r t u g a l a p r e s l e tr e m b l e m e n t d e t e r n d e L i s b o n n e d e 1 7 5 5 , 1962, str. 232. 153- J e a n DELUMEAU, V ie i c o n o m i q u e e t so c ia le d e R o m e d a n s l a s e c o n d e m o i t i i d u X V P sičclc, 1957, str. 3 3 1 -3 3 9 ; za Cen o v u u sp o re d i J. d e LALANDE, V o y a g e e n I ta lic , VIII, sir. 4 9 4 -4 9 5 . 154. V a r i i t i s , II, sir. 223, n a p o m e n a 1. 155. J. GROSLEY, L o n d r e s , o p . c it., 1, s tr. 138.

632

156. L. -S . MERC1ER, L ’A n d e u x m i l l e q u a t r e c e n t q u a r a n t e , o p . c it., sir. 41, n a p o m e n a a. 157. L. -S . MERCIER, o p . c it., VIII, 1783, s tr 340. 158. D. P1NHEIRO DA VEIGA, o p . c it., sir. 138. 159- P o o d i n C h i n e s e C u l t u r e , o p . c it., s tr 2 2 9 -2 3 0 . 160. I b id ., sir. 291. 161. B. P1NHEIRO, o p . c it., str. 138. 162. A. N., A. E., B 1, 89 0 , 22. lipnja 1754. 163. Je a n DODIN, L a R e p o n s e ... a u P a r a d o x e d e M . d e M a l e s t r o i t s u r le f a i c t d e s m o n n o y e s , 1568, P 1 r®. 164. G ro f d e ROCHECHOUART, S o u v e n i r s s u r l a R e v o l u t i o n , F E m p iie e t l a R e s t a u r a l i o n , 1869, str. 110. 165. Francis DRAKE, L e V o y a g e c u i i e u x f a i c t a u t o u r d u m o n d e . . . , 1641, s tr. 32. 166. G. F. GEMELLI CARER], o p . c it., 11, str. 103. 167. R. HAKLUYT, T h e P r i n c i p a l N a v i g a t i o n s , V o y a g e s , T r a f f i q u e s a n d D is c o v e r ie s o f t b e E n g lis h N a t i o n , 1 5 9 9 — 1 6 0 0 , II, str.

98. 168. Je a n d'A UTON, l l i s t o i r e d e L o u y s X l I m y d e F r a n c e . 1620, s ir. 12. 16 9 . F e l i x e t T h o m a s P l a t t e r d M o n tp e llie r , 1 5 5 2 — 1 5 5 9 e t 1 5 9 5 —1 5 9 9 , n o te s d e v o y a g e d e d e u x e t u d i a n t s b a fo is , 1892, str.

48. 126. 170. M e d it., I, sir. 180. i 190. 171. Le Loyal S erviteur, L a T r i s J o y e u s e e t tr e s P la is a n te llis to ir e c o m p o s ie p a r le L o y a l s e r v i t e u r d e s f a i l s , g e s le s , tr io m p b e s d u b o n c h e v a l i e r B a y a r d , p rired io J. -C . DU-

CHON, 1872, str. 106. 172. J. BECKMANN, o p . c it., V, str. 2. Prema jed n o m d o k u m e n tu iz 1723- »d ep u is u n certain terns q u e l'u sag e e st v en u d e m ettre les vins e n B acons d e g ro š verre, ii s 'e s t m is to u te s so rte s d e g en s a faire et v e n d re d e s b o u c h o n s d e lićge«. A. N., G7, 1706, P 177. 173- l l i s t o i r e d e B o r d e a u x , p rired io Ch. H lG O U N E T , III, 1966, str. 102-103174. A rchivo G en eral d e S im anras, G u erra antigua, XVI, M o ndćjar Karlu Petom , 2. p ro sin ca 1539175. J. SAVARY, o p . c it., V, odjeljak 1215-1216; E n c y c lo p e d ic , 1765, XVII, str. 290, članak 176. G ui PAUN, L e ttre s, o p . c it.. I, str. 211. (2. pro sin ca 1650.) 177. L. -S . MERCIER, o p . c it., VIIJ, 1783, str. 225. 178. J. SAVARY, o p . c it., IV, o d jeljak 1 2 221223. 179- L. A. CARACCIOLI, o p . c it., III, str. 112. 180. B artolom ć BENNASSAR, »L'alim entation d 'u n e capitate esp ag n o le au XVIe sičele:

Napomene

181. 182. 183. 184. 195. 186.

Valladolid«, u: P o u r im e b is to ir e tie l'a lim e n t a t i o n . p r ir e d io J. -J . IIEMARDINQUER, o/i. c it., str. 57. R oger DION, H is to ir e tie l a v ig n e e l tin virt e n F r a n c e , 1959, sir. 5 0 5 -511. L. -S . MERCIER, T a b le a u ti e P a n s . op. c it.. I, sir. 2 7 1-272. G. F. GEMELLI CARERI. o p . c il.. VI. sir. 387. A. HUSSON. op . c il., sir. 214. K. C. C1IANG. u: F o o d i n C h in e s e C u l tu r e , op. c il., str. 30. P. J. -D . LE GRAND D'AUSSY, o p . c il., II. sir. 304.

187. I b id . 188. S l o t i a d e l l a le c n o to g ia . p rire d io Ch. SIN* CER i d r u g i, 1962, H. str. 144. 189. I b i d . sir. 1 4 4 -1 4 5 , i J. BECKMANN. B eit r d g e x u r O e k o n o m ie , 1781, V. str. 260. 190. G . M acaulay TREVELYAN, H i s t o t y o f E n g l a n d , 1943, s ir. 287, n a p o m e n a 1. 191. R end PASSET, L ’l n d u s t r i e d a n s l a g e n i r a t i t i d e B o r d e a u x . . . . 1954, str. 24 117. 192. H is t o i r e d e B o r d e a u x , p rire d io C h. 111GOUNET, o p . c it., IV, str. 500. i 520. 193. P. J. -D . LE GRAND D'AUSSY. o p . c it.. II. s tr. 3 0 7 -3 0 8 . 194. I b i d , II, sir. 315195- A. HUSSON, op . c it., sir. 212. i 216. 196. A. N., A. E. U ', 7 57. 17. s rp n ja 1687. Pis m o D o n rep au sn Scignclayu. 197. A. N., M arine. D \ 43 6 , P 75. 198. U sp o red i n p r. N. DELAMAREA, o p . c it., II, str. 975- i 9 7 6 , ili O d lu k u P arlam en tarn o g su d a o z a b ra n i za vrijem e gladi u ru jn u 1740. 199 . V o m B ie r b r a u e n . E rffu rlh , 1575. 2 0 0 . Izvor izg u b ljen . 201. ESTEDANILLO-GONZALEZ, »Vida y he* eh o s« , u: L a N o v e l a p i c a i v s c a e s p a n o la , 1966, str. 1779. i 1796. 202. M. GACHARD, R e t r a i t e e l m o i l d e C h a r le s Q u in t..., op. c il., II, s tr. 114 ( I . veljače 1557). 203. A n d rd PLAJSSE, L a B a r o n n i e d u N e u b o u r g . E s s a i d ’b i s l o i r e a g r a i r e , i c o n o m i q u e e t s o c ia le , 1 9 6 1 , str. 202; Ju le s SION, L e s P a y s a n s d e l a N o r m a n d i e o r ie n l a l e : i t u d e g e o g r a p b i q u e s u r le s p o p u

204. 205. 206. 207. 208.

la tio n s r u r a le s d u C a u x e t d u B ra y , d u V a i n n o r m a n d e t d e l a v a l l e e d e l a s e i n e , 1 9 0 9 , s tr. 154. J. SION, ib id . R en d MUSSET, L e B a s —M a in e , e t u d e g e o g r a p b i q u e , 1917, str. 3 0 4 -3 0 5 . A. HUSSON, o p . c it., s ir. 2 1 4 , 2 19, 221. S t o r i a d e l l a l e c n o to g ia . o p . c it,, str. 145C b r o n iq u e s d e F r o is s a r t, iz d a n je iz 1866,

XD, s tr. 4 3 -4 4 . 209. M. MALOUIN, T r a i t i d e c b im ie , 1735, str. 260.

210. S to r ia d e l l a le c n o to g ia , o p . c it., II, str. 147, i H a n s POLG, W e n t d e r g e p r a n t W e in n u t x s e y o d e r s c h a d . . . 1493, citi ra n o ib i d , str. 147. i n a p o m e n a 73211. Lucicn SUTLER, L a V i t ic u ltu r e e t l e v i n d e C o l m a r ti tr o v e r s le s s ie c le s , 1956. 212. R. PASSET, o p . c il., str. 20 -2 1 . 213- B ila n c i g e n e r a li, 1912, I1, str. DOCV1II. 214. J. SAVARY, o p . cit., V, odjeljak 147-148. 215- Izvještaj koji s c o d n o si n a In te n d a n tu ru T rojice bisk u p a M etza, T o u la i V erduna, 1698. B. N., Ms, fr. 4285, F41 v° 42. 216. G uillaum e GĆRAUD-PARAACI1A, Le C om m erce d e s 1/in s e t d e s e a u v d e v i e e n L a n g u e d o c s o u s l'A n c ie n R e g im e , 1958, str. 298. i 3 06-307. 217. I b i d , str. 72. 216. S to r ia d e l l a t e c n o lo g ia , o p . c it., III, str. 12.

219. Jean G1RARDIN, N otice bio g ra p b iq u e su r F .douard A d a m , 1856. 220. L. LĆMERY, op. cit., str. 509221. J. PRINGLE, O b se iv a tio n s s u r ies m a la dies des a rm ie s..., op. cit.. II, sir. 131; I, sir. 14, 1 34-135. 32 7 -3 2 8 . 222. L. -S. MERCIER, T a b lea u d e P aris, op. cit., II, str. 19 sq. 223. L. LĆMERY, op. cit.. str. 512. 224. C ui PATIN, Leltivs, op. cif.. I, sir. 305. 225. AUDIGER, L a A laison reglee, 1692. 226. J. SAVARY, op. cit., II, otljclj. 2 16-217. 227. 1710. trgovačka u d ru ž e n ja N orm andije p ro te s tira ju p ro tiv p re s u d e k oja z a b ra nju je rakiju koja n ije n ačin je n a o d vina. A. N., G 7, 1695, r 192228. Prem a N. DELAMAREU. op. cit., 1710, sir. 975, i Le POTHER DE L \ 1IESTROY, A. N., G7, 1687, r 18(1704), taj »izum « p o t jecao bi iz XVI. si. 229. J. SAVARY, op. cit., II, odjelj. 208 (članak »rakija«). 230. J. d e l.ERY, H istoire d 'itn vo y a g e fa ic t en la t e n e d u U resi! , 1580, str. 124. 231. P. D iego d e HAEDO, T o p ographia e bisto ria g e n e r a l d e Argel, 1612, f° 38. 232. J. A. d c MANDELSLO, op. cit.. II, sir. 122. 233. E. KAMPFER, op. c if.. III, str. 7 -8 i 1, str. 72. 234. M i m o i r e s coneem ant l'bistoire, les scien

ces, le s m
633

Fernand Braudel / Strukture svakidašnjice 2 41. M em oari g o sp o đ ic e clc M o m p c n s ic r, citi ra o A. FRANKLIN, L a V ie p t i v e e d 'a u t i v f o i s , i e c ttfć , t e th e , t e c b o c o ltU , 1893, str. 1 6 6 -1 6 7 . 2 42. B o n n v c n t u r c d ’A R G O N N E , M e la n g e s d 'h i s t o i i v c t d c l i t t e r a t n i v , 1725, I, str. 4. 243- Pism a o d 11. veljače, 15. trav n ja, 13- svib n ja , 2 5 . listo p a d a 1671, 15. sije č n ja 1672. 244. A. FRANKLIN, o[>. e it., str. 171. 245. A rhivi A m s te rd a m a , K o o p m a n s a rc h ic f, A ron C olacc Stariji. 2 46. G. F. GEMELLl CAREM. o p . c it., I. str. 140. 2 47. L. DERMIGNY, a p . e it.. 1, s tr. 3792 48. G ui PAT1N, L e ttr e s , I, s tr. 3 83. i H, str. 360. 249- S am uel PEPYS, J o u r n a l , izd an je. 1937, I, s tr. 50. 250. L. DERMIGNY, o p . e it.. I, s tr. 381. 251. A. FRANKLIN, o p . c it., s tr. 1 2 2 -1 2 4 . 252. L. DERMIGNY, L a C h in e e t V O c c id e n t. L e c o m m e r c e a C a n to n . .. , o p . e it., a lb u m u d o d a tk u , slike 4 i 5. 253- C . MACARTNEY, o p . c it., 1, str. 3 0 -3 1 i IV, s tr. 227. 254. S. POLLARD I D. CROSSLEY, T h e W e a lth o f D t i t a i n , o p . c it., s tr. 166. 255- G . MACARTNEY, o p . c it., IV, sir. 218; L. DERMIGNY, o p . c it., II, s tr. 596 sq. 256. L cnjingradski arh iv i, to č n a re fe re n ca iz g u b lje n a . 257. F o o d i n C h in e s e C td tu tv , o p . c it., s ir. 70. i 122. 2 58. P ierre GOUROU, L 'A sie , o p . c it., sir. 133259- C itira o J. SAVARY, o p . c it., IV. o d jeljak 992260. G. MACARTNEY, o p . c it., II, str. 56. 261. J. SAVARY, o p . c it., IV, od jelj. 993262. T o čan izvor izg u b ljen . A nalogna p rim jed b a k o d J. DARROWA, 111, 1805, str. 57. 263- P. d c LAS CORTES, c itiran i d o k u m en t. 264. J. SAVARY. o p . c it., IV, od jelj. 993. 265- G. d e UZTAllIZ, o p . c it., fran c, prijev., 1753. II, str. 90. 266. D etalji koji slije d e s u p re m a A n to in eu GALLANDU, D e P o t i g i n e e t d i t p r o g r e z d u c a fe . S u r u n m a n u s c i i t ( a r a b e ) d e la B i b l i o t h i q u e d u R o y , 1699; A bbć PRČVOST, o p . c it., X, str. 304 sq. 267. J. -B . TAVERNIER, o p . c it., II, s tr. 249268. D e p l a n l i s A e g y p ti lib e r , 1592, pogl. XVI. 269- P ie tro d e lla VALLE, L e s F a m e u x V o y a g e s ..., 1670, 1, str. 78.

270. P rem a svjed o čan stv u njeg o v o g sin a, Jean d e LA ROQUE, L e V o y a g e d e V A r a b ie b e u r e u s e , 1716, str. 364. 271. A. FRANKLIN, L a V ie p t i v i e d 'a u tr e fo is , l e c a fe , l e t b i , le c b o c o la t, o p . c it., str. 33. 272. I b id ., str. 22.

63 4

273. I b i d ., sir. 36. 274. D e I 'u s a g e d u c a fe , d u t b ć e t d u c h o c o la te , an o n im n i a u to r, 1671, str. 2 3 . 275. A. FRANKLIN, o p . c it., sir. 45. i 248. 276. Za čitav p a ra g ra f koji slije d i u s p o re d i Jean LECLANT, »Le cafć c t les cafćs šk Pa ris (1 6 4 4 -1 6 9 3 )« , u A n n a t e s E. S. C .. 1951, s tr. 1-14. 277. A. FRANKLIN, o p . c it., str. 255. 278. S u z a n n e CHANTAL, L a V ie q u o t i d i e n n e a u P o r t u g a l . .. , o p . c it., str. 256. 279- P .J . - n . LE GRAND D ’AUSSY, o p . c it., III, str. 125-126. 280. I.. - 5 . MERC1ER, T a b l e a u d e P a t i š , op. c it., [V, str. 154. 281. G a sto n MARTIN, N a n t e s a u X V III * sićele. L 'črc d es n ćg riers, 1 7 1 4 -1774, 1931, str. 138. 282. P ierre-F ran ô is-X av ier d e CHARLEVOIX, U is t o i r e d e P is te E s p a g n o le o u d e S. D o m i n g u e , 1731, N, s tr. 490. 283- D i c t i o n n a i r e d t t c o m m e r c e e t d e s m a r c b a n d i s e s , p r ir e d io M. GUILLAUMIN, 1841, 1, str. 409. 284. O raznim kvalitetam a kave vidi k o re sp o n d e n c iju Aro n a C o lacca, G c m c c m te Arc h ie f A m sterdam , p a s s i m , g o d in e 17511752. 285- M. MORINEAU, »T rois c o n trib u tio n s au co llotjuc d c G d ttin g cn « , u: D e P A n c ie n R e g im e d l a R e v o l u t i o n f r a n ^ a i s e , p rire d io A. CREMER, 1978, str. 40 8 -4 0 9 . 286. R. PARIS, u; U i s t o i r e d u c o m m e r c e d e M a r s e ille , u re d u je G. RAMBERT, V, 1957, str. 559-561. 287. L. -S . MERCIER. T a b l e a u d e P a t i š , I. str. 228-2292 8 8 . J o u r n a l d e B a r b ie r , p rire d io A. d c LA V1GEVILLE, 29- s tu d e n i 1721. 289. C itirao Issac d e PINTO, T r a itć d e l a c i r c u l a t i o n e t d u c r i d i t , 1771, str. 5. 290. L. -S . MERCIER, L ’A n d e u x m i l l e q u a t r e c e n t q n a r a n t e , o p . c it., str. 359291. A. d. S. V en isc, C in q u e Savii, 9. 257 (1693). 292. J u le s MICHELET, U i s t o i r e d e F r a n c e , 1877, XVII, str. 171-174. 293- L. LEMERY, o p . c it., str. 476, 479294. A n d rč TIIEVET, L e s S i n g u l a r i t e z d e l a F r a n c e a n t a r c t i q u e , 1558, p rire d io P. GAFFAREL, 1878, str. 157-159. 295. S t o r i a d e l l a te c n o lo g ia , p o . c it., HI. str. 9. 296. L. DERMIGNY, o p . c it., Ill, 1 9 6 4 . s tr. 1252. 297. Prem a Jo an THIRSK, neobjavljen izvješ taj, T jedan u Pratu, 1979298. Riječ u A. THEVETU, o p . c it., str. 158. 299. J. SAVARY. o p . c it., V. odjelj. 1363. 300. M t m o i r e o d M. d e MONSĆGURA (1708), B. N., Ms fr. 24 228, P206; Luigi BUL-

Napomene FERE1TI i C laudio CONSTANTIN!, I n d u s M a e c o m n ic r c io i n L i g u r ia n e lP e td d e l R i s o i g i m e n t o ( 1 7 0 0 — 1 8 6 1 ) , 1 966. sir. 4 1 8 - i 19: Jć rd m c d e lA LAND!:, V o y a g e e n I ta tie ..., 1786, IX, sir. 367. 301. G e o r g e SAND, l. e t l r c s d ‘i m v o y a g e u r . izd. G a rn ier-F lam m ario n , str. 76; P o lile A n tb o lo g ie d e l a c ig a r e tte . 1949. sir. 2 0 21. 302. L. DERMIGNY, o p . c il., III, sir. 1253-

303. C itirao I.. DERMIGNY, ib id ., III, str. 1253. 304. I b id ., n a p o m en a 6. 305. Abbć PREVOST, o p . c il., VI. sir. 536 (Ilam elovo p u tovanje, 1668). 306. S uzan n e C11ANTAL, L a V ie q n o l i d i e n n e a u P o r tu g a l,... o p . c it., sir. 256. 307. P. d c SAINT-JACOU, o p . e it., str. 547. 308. Abbć PRČVOST, o p . c it., XIV, sir. 482. 309. U sporedi in fr a , III, sir. 379.


3.

P. GOUBERT, B e a u v a i s e l l e B e a u v a is is d e 1 6 0 0 d 1 7 3 0 ..., o p . c il., s ir. 230. B a rto lo m ć BENNASSAR, V a l l a d o l i d a n S iš e te d 'o r . U n e v itle d e C a s lille e t d e s a c a m p a g n e a n X V I* sić tic , 1967. sir. 14 7 151. J e a n -B a p lis te TAVERNIER, L es S ix V o y a

21. J. A. d c MENDELSLO, 1659, o p . c it., II, str. 270. 22. G. MACARTNEY, o p . c it., III, str. 260; M. d e GUIGNES, V o y a g e a P e k in g ..., 1808, II, str. 11, 180. i p a s s i m . 23. L. S. YANG, L e s A s p e c ts e c o n o n iiq u e s d e s t r a v a u x p u b l i c s d a n s l a C h in e in ip ć r ia le ,

g e s ..., 1682, I, sir. 350.

4. 5. 6. 7. 8.

O s o b n o sje ć a n je i fotografija. G. F. GEMELL1 CARERI, o p . c il., H, str. 15. S. MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , o p . e it., I, str. 21. i U, str. 2 8 1 . I b id ., IV, sir. 149E. J. F. BARBIER, J o u r n a l b i s t o r i q u e e t

24.

2526. 27.

a n e c d o t i q u e d u r e g n e d e L o u is X V , op. c il.. I, s ir. 4.

9. 10.

G a sio n ROUPNEL, L a V ille e t l a c a m p a g n e a n X V II* sićele, 1955, str. 115X. d c PLANIIOL, » E xcursion d e gćograp h ie a g raire. Ule parlie: la L orrain e m ćrid io n a le « , u : C e o g r a p b ie e t b i s t o i i v a g r a ir e s , a c l e s d u c o llo q u e i n t e r n a t i o n a l d e P U n iv e r s itš d e N a n c y , M č n to ir e n ° . 21,

11. 12. 13-

14. 15. 16. 17. 18. 1920.

1959. str. 3 5 -3 6 . F. VERMALE, o p . c il., s tr. 2 8 7 -2 8 8 . i n a pom ene. P. d e SA1NT-JACOB, o p . c il., sir. 159R en ć TRESSE, »La fab ricatio n d e s faux e n F ran ce« , u: A n n a l e s E. S. C ., 1955, sir. 356. A. d e MAYERBERG, R e l a t i o n d ' u n v o y a g e e n M o s c o v ie , 1 6 8 8 , str. 105M. d e GU1GNES, o p . c it., II, sir. 1 7 4 -1 7 5 . A bbć PRĆVOST, o p . c it., VI, str. 24. I b i d ., s tr. 26. I b i d ., s tr. 6 9 -7 0 . A. d e MAYERBERG, o p . c it., sir. 1 0 5 -106. L a P o l o g n e a u X V I I I e sićele p a r u n prćc e p te u r fra n fa is, H u b e rt V au trin , p rire d ila M aria CHOLEWO-FLAND1N, 1966, str. 6 0 -8 1 .

1964, sir. 38. P ierre CLĆMENT, Sophie CHARPENTIER, V H a b i t a t i o n L a o , d a n s le s r e g io n s d e V ie n tia n e e t d e L o n a n g —P r a b a n g , 1975V o y a g e d u C h e v a lie r C h a r d in e n P e rse , 1811, [V, sir. I l l sq. Nodi d u FAIL, o p . c it., sir. 1 16-118. Jo h a n n G ottlieb GEORG1, V e r s n c b e i n e r lie s e b t e i b u n g d e r R u s s is c b K a y s e r lie b e n R e s i d e n z s t a d t St. P e te r s b u r g .... 1790, sir.

55 5 -5 5 6 . 28.

H erm an n KOLESCI1, D e u ts c h e s P a tte r n tu r n b n E ls a s s . E lb e u n d V e ip J Iic b tn n g , 1941, sir. 18. » L o rsq u 'u n tc n a n c ie r voud ra c o n siru ire sa m nison, il re c c n sc ra 5 l l d l z e r (tro n c s) d o n i u n lin teau , u n c sa-

blicrc, u n c p a n n e faitićre c l d e u x p o in ;o n s.« F. VERMALE, o p . c it., sir. 253. R om ain BARON, »La b o u rg eo isie d e Varzy au XVUe sićele« u: A n n a l e s d e B o u r g o g n e , srp a n j-ru ja n 1964, sir. 191. 31. A r c b e o lo g ie d u v i l l a g e d e s e r te , 2. knjiga, C ah iers d c s A nnales br. 27, 1970. 32. X. d e PLANIIOL i J. SCHNEIDER, »E xcur sio n e n L o rraine s c p tc n trio n a lc , villages e t te rro irs lo rrain s« , u: C e o g r a p b i e e l h i s 2930.

t o r i c a g r a ir e s , a c te s d u c o l l o q u e i n t e r n a t i o n a l d e I 'U n iv e r s ite d e N a n c y , M e

33.

34.

m o i r e n ° 21, 1959, str. 39. D o k to r L o u is MERLE, L a M e t a i r i e e t I 'e v o l u t i o n a g r a i r e d e l a C d t i n e p o i t e v i n e , 1958, pogl. Ill, sir. 75 sq . R ic e r c h e s u ite d in io tv r u r a li in Ita lia ,

p rire d io C e n ta r za p ro u č a v a n je e tn o lo šk e

635


35.

g e o g ra fije , S v e u č ilište u F iren ci, počam o d 1938. H e n ri RAUL1N L a S a v o i e (1 9 7 7 ), p rva kn jig a zb irk e L 'A i v h i t c e t i n v t u r a l e f r a n k a * is e . C o i p u s tie s g e n r e s , d e s ty p e s e t d e s v a t i a n t e s , zb irk a k o ja ć e p re u z e ti p o d a t

3 ć.

37.

3 8.

39.

4 0. 4 1. 4 2. 4344. 45. 46.

47.

48.

49.

ke je d n e n e o b ja v lje n e a n k e te p ro v e d e n e iz m e đ u 1942. i 1945, p o d vod stv o m P. L. DUCHARTREA I C . H. RIVIČREA. O . BALDACCI, L a č a s a n n a l e i n S a r d e g n a , 1952, b r. 9 o d : R i c e r c b e s i d l e d i m o r e r u r a l i , citira n a zbirka. C. SA1DENE, L a č a s a t u r a l e n e l l a p i a n u r a e n e l l a c o l l i n a lo i n b a r d a , 1955; P. VILAR, L a C a t a l o g n e e t l ’E s p a g n e .. ., o p . c it., 11. J a c q u e s HILAIRET, D i c t i o n n a i r e h is to r iq u e d e s r u e s d e P a r is , 6 . izd., 1963, I, s tr. 4 5 3 -4 5 4 , 5 5 3 -5 5 4 , 131M ad e le in e JURGENS i P ie rre COUPERIE, »Lc lo g e m e n t k P aris a u x XVI« e t XVIle sičeles« , u : A n n a l c s E. S. C , 1962. Za sve š to p re th o d i, S. MERC1ER, o p . c it., I. str. 11 i 270. P. GOUDERT, o p . c it., s tr. 230, n a p o m e n a 34. G. ROUPNEL, o p . c it., str. 1 1 4 -1 1 5 . P. ZUMTHOR, L a V ie q u o t i d i e n n e e n H o lla n d e .. ., o p . c it., s tr. 5 5 -5 6 . Lewis MUMFORD, L a C ite a t r a v e r s T h is to ir e , 1964, s tr. 4 8 5 -4 8 6 . P e te r LASLETT, U n m o n d e q u e n o u s a v o n s p e t d u , o p . c it., str. 7 -8 . Louis DERMIGNY, L e s M e tn o ir e s d e C h a r le s d e C o n s t a n t s u r l e c o m m e r c e a l a C h in e , 1964, str. 145, i M. d e GU1GNES, op. c it., III, str. 51. S. POLLARD i D. CROSSLEY, T h e W e a lth o f B r i t a i n , s tr. 9 7. s q ; M. W. BARLEY, u: T h e A g r a r ia n lli s t o i y o f E n g la n d a n d W a le s , p rire d ila J o a n TJI1RSK, IV, 1967, s tr. 745 sq. M arc VENARD, B o u r g e o is e t p a y s a n s a u X V JI* sičclc. R cch crch es s u r le rd le des

b o u rg e o is p a risie n s d a n s la vie agricole a u s u d d e Paris, 1957. William WATTS. T h e S e a ts o f t h e N o b ility

55-

56.

5152. 53. 54.

636

1779Fyncs MORYSON, A n I t i n e r a r y , 1617, I, str. 265. B ern a rd o G om es d e BRTTO, H is to r ia tr a g i c o —m a r i t i m a , VIII, 1905, str. 74. B e r n a r d in o d e ESCALANTE, P r im e ir a H i s t o r i a d e C h in a ( 1 5 7 7 ) , 1958, sir. 37. Abbd PRĆVOST, o p . c it., V, str. 5 0 7 -5 0 8 (p u to v a n je Isb ran d a Idesa, 1693). M i m o i r e s .. ., pek in šk ih m isionara, o p . cit. II. 1777, str. 6 4 8 -6 4 9 .

XVI« sidcles, 1968. str. 68. P. d e SA1NT-JACOD, o p . c it., s tr. 553, 159.

57. L e G u i d e d u p i l e i i n d e S a i n t —J a c q u e s d e C o m /io s te lle , prired ila J e a n n e V1ELL1ARD, 1963, s ir. 2 9 . 58. O r d o n n a n c e d e L o u is X IV ... s u r l e f a i t d e s e a t t x e t f o r e s t s , 1 3 a o u t 1 6 6 9 , 1703, str. 146. 59- D aniel DEFOE, J o u r n a l d e I ’a n n e e d e l a p e s t e , p rire d io J.AYNARD, 1943, s tr. 115. sq .

60. 61. 62.

63.

64.

M ćdit..., I, s ir. 415I b i d ., sir. 234.

C itirao Louis CARDAJLLAC, M o r is q u e s e t e b r e tie n s . U n a ffr o n te m e n t p o le m iq u e , 1977, s tr. 388. P rem a sv jedočanstvu B ranislavc TENENTl, upraviteljice rad o v a u »Ćcole d e s H autcs-E tu d es« . P ierre D aniel HUET, M e m o ir e t o u e b a n t l e n e g o c e e t l a n a v i g a t i o n d e s H o lla n d a i s . . . e n 1 6 9 9 , p rire d io P. J. DLOCK,

66.

1903. str. 243. O sm an AGA, J o u r n a l , izdali R. KREUTEL i O tto SPIES, p od naslovom : D e r G e fa n g e n e d e r G ia u e r e n , 1962, str. 150. R odrigo d e VIVERO, D u J a p o n e t d u b o n

67.

g o u v e m e m e n t d e I 'E s p a g n e e t d e s I n d e s , p rired ila J u lie tte MONDEIG, o p . c it., str. 180. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it., II, str.

68.

L e J a p o n d u X V I I I « s ičclc vu p a r u n bota-

65.

17.

69. 70. 71. 72.

73-

a n d G e n t r y i n a c o lle c tio n o f th e m o s t i n t e r e s t i n g a n d p i c t u r e s q u e v ie w s ...,

50.

M. G O N O N , L a W i e q u o t i d i e n n e e n L y o n n a i s d 'a p r i s l e s t e s t a m e n t s , X A *-

74. 75.

n iste su ćd o is, p rired io C laude GAUDON, 1966, str. 2 41-242. M. d e GUIGNES, o p . c it., II, str. 178. CHARDIN, o p . c it., IV, str. 120. I b id ., IV, str. 19-20. A rm dnag SAKISIAN, »AfcdaJ K han, seig n e u r k u rd e d e Bitlis a u XVII* sidcle e t ses trćso rs« , u: J o u r n a l a s i a t i q u e , travanj-lipanj 1937, sir. 2 55-267. Riječ »biologija«, koja se nekim mojim kritičarim a učinila p retjeran o m , naravno n e tre b a uzim ati u doslovnom sm islu. Ali n ijed an o d r a s t a o E vropljanin n ije u sta n ju , b ez p o se b n e o b u k e, sjediti satim a u o d ijelu (C hardin, koji je živio d e se t godi n a u Perziji, navikao s e i osjećao se u njem u sasvim u d o b n o ). O b rn u to je tako đ e r istinito: Indijci i Japanci su mi p ov jeravali d a bi u nekom pariškom k inu, taj n o u m raku podvijali n oge p od seb e na naslonjaču, u položaj koji im je udobniji. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it.. I, str. 257. J o h n BARROW, V o y a g e e n C h in e , 1805, I. str. 150.

Napomene 76. 77.

M. d c GU1CNES, op. c it., 1 7 9 5 ,1, sir. 377. M a rie -L o u p SO UGEZ, S t y le s d 'E u r o p e : E s p a g n e , 1961, str. 5 -7 .

78.

Koristim tu rijcć dn b ih o zn ačio nivo in ferio ran »civilizacijama«. 79. J. -B . LABAT, o p . e it., II, sir. 3 2 7 -328. 80. G ilb e n o FREYRE, C a s a G r a n d e e S e n z a la , 1933; S o b r a d o s e M u c a m b o s , 1936. 81. J. -D . LABAT, o p . c it., IV, str. 380. 82. C. OULMONT, L a M a is o n , 1929, str. 10. 83. H e n r i HAVARD, D i c t i o n n a i r e d e I 'a m e u b l e m e n t e t d e l a d e c o r a tio n .. ., 1890, IV, str. 345; J. W1L1IELM. L a V ie q u o tid i e n n e a u M a r a is , a u X V I P sićcle, 1966, str. 6 5 -6 6 . 84. A. FRANKLIN, o p . c it., IX: V a r ie te s g a s tr o n o m i q u e s , s tr. 16. 85. I b id ., sir. 19. 86. N. -A. d c 1A FRAMBOIS1ĆRE, (E u v r e s .... 1613, I, str. 115. 87. J. SAVARY, op. c it., IV (1 7 6 2 ), odjeljak 903. 88. I b i d ., n (1 7 6 0 ), odjeljak 114. 89- W illiam HARRISON, »An h isto ric a l D e s c rip tio n o f th e H and o l Đ iitaine«, u: R. H O L IN SH E D , C h r o n i c l e s o f E n g l a n d , S c o t l a n d a n d h v l a n d , 1901, 1, s ir. 357. 90. M. d e MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I ta lic , op. c it., str. 1154. 91. S. POLLARD i D. CROSSLEY, W e a lth o f B r i t a i n ..., op. c it., s ir. 9 8. i 112. 92. M. GACIIARD, R e t r a i t e e t m o r t d e C h a r le s Q u i n t , o p . c it., II, str. 11. 93- M. d e MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I ta lic , op. e it., sir. 112994. Ć lie B R A C K EN H O FFER , V O Y A G E E N F R A N C E 1 6 4 3 - 1 6 4 4 , 1927, str. 14395. B ritish M u seu m , Ms. S loanc, 42. 96. E. BRACKENHOFFER, o p . c it., s ir. 10. 97. M arkiz d e PAULMY, o p . c it., str. 132. 98. E n c y c l o p e d i c p o p u l a i r e s e r b o — c r o a t o — S lo v e n e , 1 9 2 5 -1 9 2 9 , HI, str. 44 7 . O ve p o d a tk e sam , izm eđ u o stalo g , p rib av io z a hvaljujući g o sp o d i Branislavi T en eti. 99- M. d e MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I la lie , o p . c it., s tr. 1130. 100. E d m o n d MAFFE1, L e M o b itie r c i v i l e n B e l g i q u e a u M o y e n A g e , b e z d a tu m a , s tr. 4 5 46. 101. Z a p a ra g ra f koji p r e th o d i, i b id ., str. 48. i 49102. C h a rle s MORAZĆ, u: Š v e n l a i l d e l'h is to i r e v i v a n t e , 1953, Z b o rn ik L ucien Febvre I, s tr. 9 0 . 103. G o s p o d a P alatin e, c itira o d o k to r CABANĆS, M c e u r s i n t i m e s d u p a s s i , 1. serija, 1958, str. 4 4 . i 46. 104. C h. MORAZĆ, cit. čl., str. 9 0 -9 2 . 105. L. -S . MERC1ER, T a b l e a u d e P a r is , o p . c it., XII, s ir. 336. 106. Izvor iz g u b ljen .

107. C itirao CADANČS, o p . c it., str. 32. 108. MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I ta tie, o p . c it., str. 1130-1132. 109. E. BRACKENHOFFER, o p . c it., sir. 53. 110. C itirao CAĐANĆS, o p . c it., sir. 32. 111. I b id ., str. 35. 112. Đ. N„ Ms. fr. n. a. 6277, P 2 2 2 (1585). 113- CAĐAĆN S, o p . e it., str. 37. i n apom ena. 114. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , o p . c it., XII, str. 335. 115. I b id ., X, str. 303. 116. Grofica d'AULNOY, L a C o u r e t l a v itle d e M a d r id ; r e l a t i o n d u v o y a g e d ’E s p a g n e ,

izd. Plon, 1874-1876, str. 487. 117. A WOLF, A l l i s t o t y o f S c ie n c e , T e c h n o l o g y a n d P h i lo s o p h y i n t h e 1 8 th C e n t u t y ,

1952. sir. 5 47-549. 118. S to r ia d e l l a te c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER i d r., o p . c it., II, sir. 653. 119. E. MAFFE1, o p . c it., sir. 5; J. SAVARY. op. c it., Ill, odjeljak 840 i II, odjeljak 224. 120. E. MAFFEI, i b id ., str. 4. 121. A ndrć G. IIAUDRICOURT, » C o n trib u tio n ž I' ć tu d e d u m o tc u r h u m ain«, u: A n n a le s d 'b i s t o i r e s o c ia te , travanj 1940, str. 131. 122. E. MAFFEI, o p . c it., str. 14 sq. 123. I b id ., str. 27 -2 8 . 124. C itirao A. FRANKLIN, o p . c it., IX: V a r ie te s g a s l t o n o m i q u e s , str. 8. i 9. 125. E. MAFFEI, o p . c it., str. 36. 126. Ch. OULMONT. L a M a is o n , o p . c it., str. 68.

127. T o je sm isao lijepe knjige M arija PRAZA (L a F i lo s o fta d e l l 'a t r e d a m e n t o , 1964). U sljed eće dvije stra n ic e o b iln o sam se s lu žio n jen im podacim a. 128. Princeza PALATINE, L e ttr e s , izd. 1964, str. 353, pism o o d 14. travnja 1719. 129- K uća n a trg u V end6m c stoji 1751. god. 104.000 franaka; g o d in e 1788. ku ća u u li ci T em ple 432.0 0 0 franaka. I to s a m o g ru bi radovi. C h. OULMONT, L a M a is o n , o p . c it., s tr. 5. 130. I b id ., str. 30. 131. I b i d ., str. 31132. L. MUMFORD, L a C ite a t r a v e r s / ’b i s t o ir e , o p . c it., s tr. 487. 133. GUDIN, A u x m d n e s d e L o u i s X V , citirao C h. OULMONT, o p . c it., str. 8. 134. I b i d ., s tr. 9. 135. L. -S . MERCIER. T a b l e a u d e P a r is , o p . c it., II, str. 185. 136. A nonim an a u to r, D i a l o g u e s s u r l a p e i n tu r e , citirao C h. OULMONT, o p . c it., str. 9137. M. PRAZ, L a F ilo s o fia d e l l 'a r r e d a m e n l o , o p . c it., str. 6 2 -6 3 . i 146. 136. C itirao M. PRAZ, I b id ., s tr. 146. 139- L. MUMFORD, o p . c it., s tr. 486.

<87

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice N O . L. - S . MLRCIER, T a b l e a u d e T a t i s , op. t i t . , V, s tr. 2 2 . i VII, sir. 225. M l . E u g d n e VIOLLET-LE-DUC, D i c l i o n n a i r e r a i s o i n t e d 'a r c b e o l o g i e J r a n f a i s e d u X I*

a u XVI' siecle, 185-1-18(58, VI, sir. 163. 142. C . CASTER, L e C o m m e r c e d u p a s t e l e t d e V e p ic e r ie a

T o u lo u s e ,

1 -1 5 0 — 1 5 6 1 , o p .

t i t . , sir. 309. 143- J o u r n a l d 'u n c u r t d e c a m p a g u e a u X V II* sič c le , p rire d io II. PLATELI.G, 1965, sir. 114. 144. M arkiza d c SĆV1GNĆ L e ttie s , izd. 1818, VII, sir. 386. 145- G. MACARTNEY, o p . t i t . . Ill, s ir. 353146. J. SION, A s ie d e s m o u s s o u s , o p . t i t . , sir. 215. 147. K. M. PANJKKAR, l l i s t o i r e d e 1‘l u d e , 1958, s tr. 257. 148. M ou rad j d'O U S S O N , T a b l e a u g e n e r a l d e { 'E m p ir e o t t o m a n , c itirao G e o rg e s MAR* (JAIS, L e C o s t u m e m u s u l m a n d ’A lg e r , 1930., sir. 91. 149. G. MARQAIS, I b id ., str. 91. 150. P. d e MAGAILLANS, N o u v e l l e R e l a t i o n d e l a C h in e , o p . c it., sir. 175* 151. R. d c VIVERO, o p . c it., s ir. 235. 152. VOLNEY, V o y a g e e n S y t i e e l e n E g y p te p e n d a n t le s a n n e e s 1 7 8 3 , 1 7 8 4 e t 1 7 8 5 ,

1 787, I, s ir. 3. 153. J. -D . LADAT, o p . c it., 1. s ir. 268. 154. J e a n - B a p t i s t c SAY, C o u r s c o m p l e t d ’e c o n o m i e fy o litiq u e p r a t i q u e , V, 1829, str. 108. 155- O p a l M arc DERTHET, » Ć iu d e s h istoriq u e s , Ic o n o m iq u c s , so c jalcs d e s Rous* ses«, u: A I r a v e r s le s v illa g e s d u J u r a , 1963, sir. 263. 156. MOIIEAU, o p . c it., str. 262. 157. I b i d ., sir. 2 6 1 -2 6 2 . 158. P. d e SAINT-JACOB, o p . t i t . , s tr. 542. 159- Luigi dal PANE, S l o t i a d e l t a v o m i n I t a lia , 1958, sir. 490. 160. V o y a g e d e J e r o m e L ip p o m a n o , o p . c it., II, str. 557. 161. O r d e r ic VITAL, l l i s t o i r a e e c c le s ia s tie e l l i b t i t r e d e t i m , 1845, III, sir. 324. 162. Ary RENAN, L e C o s tu m e e n F r a n c e , bez d a tu m a , s tr. 1 0 7 -108. 16 3 . F ran co is BOUCHER, l l i s t o i i e d u c o s t u m e e n O c c id e n t, 1965, sir. 192. 164. Jac o b van KLAVEREN, E u m p /tis c h e W itts c h a fis g e s c h ic b te S p a n i e n s i m 1 6 u n d 1 7 j a b H t u n d e t l , I9 6 0 , u sp o re d i »m ode« u

in d e k s u i n a sir. 160. n a p o m e n u 142; V ia je s d e e x t r a n j e r o s p o r E s p a n a , o p . c it.,

II, sir. 427. 165. A m ćdće FRĆZIER, R e la tio n d u v o y a g e d e t a m e r d u S u d , 1716, s tr. 237. 166. ESTEBANILLO-GONZALEZ, V i d a y b e e h o s ..., u: L a N o v e l a p i c a r e s c a e s p a n o la , op. c it., str. 1812.

638

167. Z o c o f i s u cip ele s vrlo visokom drvenom p o tp lato m , d o šla o tv o re n e , koje su Štitile ven ecijan sk e Setačice o d vlažn o g tla. 168. L o n d o n P. R. O . 3 0 -2 5 -1 5 7 , G fo rn ale au to g m lb di F ran cesco C o n tarin i d a Ve n ezia a M adrid. 1 6 9 . S. LOCATELLI, V o y a g e d e F r a n c e , m e e u r s e t c o u tu m e s fr a n c a is e s ,

1664—1665

1905, s ir. 45. 170. M. T. JONES-DAVIES, U n P e i n t r e d e l a v i e l o n d o n i e n n e , T h o m a s D eleker, 1958, I, str. 280. 171. L. —S. MERC1ER, T a b l e a u d e P a t i š , op. t i t . , I, str. 1 66-167. 172. R. d e VIVERO, o p . c it., str. 226. 173. V o y a g e d u c h e v a l i e r C h a r d in . .. , o p . ti t . , IV, sir. 1. 174. I b id ., IV, s tr. 89. 175. Jc n n -P a u l MARANA, L e ttr e d 'u n S itiU e n A u n d e s e s a m i s , p rire d io V. DUFOUR, 1883, str. 27. 176. M arkiz d e PAULMY, o p . c if., str. 211. 177. E rnst SCHULIN, o p . t i t . , s tr. 220. 178. C arlo PONI, » C om petition m on o p o liste, m ode e t capital; le m areh ć in tern atio n al d e s tissu s d c so ie au XVIII' sičele«, daktil., R eferat s a sem in ara u Bellagiu. 179. J. -P . MARANA. o p . c it., str. 25. 180. L. -S . MERC1ER, T a b l e a u d e P a t i š , op. t i t . , VII, str. 160. 181. J. SAVARY, o p . t i t . , V, o d jeljak 1262; Abfctf PRĆVOST, o p . t i t . . VI, str. 225. 162. P. d e MAGALLIANS, o p . c it., s tr. 175. 183. I b id . 184. L. -S . MERCIER, citirao A. GOTTSCHALK, l l i s t o i r e d e 1‘a l i m e n t a t i o n . . . , o p . t i t . , II, str. 266. 1 8 5 -J. - J — RUTLIGE, E s s a i s u r le c a r a c te r e e t le s m e e u r s d e s F r a n c o is c o m p a r e e s a c e d e s d e s A n g lo is , 1776, str. 35. 186. D o k to r CADANČS, M e e u r s i n t i m e s d u p a s se, 2 * sćric, La vic a u x bains, 1934, str. 159187. I b id ., sir. 238-239186. I b id ., str. 284 sq. 189- i b i d . , sir. 332. sq. 190. Jacq u es PINSET i Y vonne DESLANDRES, l l i s t o i r e d e s s o in s d e b e a u te , i 9 6 0 ., str. 164. 191. D o k to r CAHANĆS, o p . c it., str. 3 6 8 , n a p o m ena. 192- L. MUMFORD, o p . c it., str. 586. 193. L. A CARACCIOL1, o p . c it., III, str. 126. 194. A FRANKLIN, L e s M a g a s i n s d e n o u v e a u t i s , 11, str. 82 -9 0 . 195. J. J. RUTLIGE, o p . c it., str. 1Ć5. 196. L. A CARACCIOLI, o p . t i l . , III, sir. 2 1 7 218. 197. Za dva paragrafa koji slijede u sp oredi A. FANGE, M ć m o ir e s p o u r s e r v i r a l ’b is to ir e

Napomene d e In b a r b e d e l'b o m m c . 177-1, sir. 99.

198.

199.

269. 103. Mnrkiz d c PAULMY. 0/ 1. c it., sir. 193-

M. PRA2, L a F ilo s o fia d e l P a n e d a m e n t o , o p . rit.


3.

4.

5-

6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 1314.

15. 16. 17. 18. 19-

20.

M. MAUSS, S o c iu lo g ic e l a n lb m p u lo g ie , 1937, str. 371. M arc BLOCI I, » P roblčm es d 'h is to ire des te c h n iq u e s« , Izvještaj o: K om andant Ri ch a rd LEEEUVRE DES NOl- ITES. »I.’Auelage. Ic chcval d e sclle .3 tra v e ls les ages. C o n trib u tio n a l'h isto irc d e l'csclavagc«, u: A n n a t e s d ’b i s l o i i v c e o n o n tiq n c e t sod a l e , 1932, sir. 483-18-1. C . LA ROi-IUE, »Les tran sfo rm a tio n s du gou v crn ail« , u: A n n a l v s d 'h i s t o i r e ć e o n o n t i q u e e l s o e ia le . 1935, str. 5 64-583Lynn WHITE, »C ultural clim ates an d te c h n o l o g i c a l a d v a n c e s in th e M id d le Ages«, u: V ia to r , knjiga II, 1971, s ir. 174. O tl 1730. d o 1787. niz o d lu k a pariškog P arlam en ta b ra n io je zam jenjivanje kose srp o m : R o b ert ULSNIliR, C o rn 's d e d r o it, 1 9 6 3 -1 9 6 4 . str. 55. T a k o đ e r vidi R enć TRESSE, u: A n n a l e s L. 5. C. 1955, str. 3 4 1 -3 5 8 . Izvor izg u b ljen, m o žd a se nuli o k o n fe ren ciji u P irc n n c u . Vidi i n f r a , III, str. 491 sq. A b b o t P. USHER, l l i s t o r i a d e l a s in v e n e i o n e s m e c d n i c a s , 1941, s tr. 280. C itirao M. SORRE, o f . c il.. II, str. 220. Izvor izgubljen. E. LE ROY LADURIE, L es P a y s a n s d e L a n g u e d o c , o f . c il.. I, s tr. 468. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , op. c il., IV, str. 30. P. C . POINSOT, L 'A n ti d e s c u lt i v a l e u r s , op. c il., II, s tr. 3 9 -4 1 . Izv ještaj P a risa D u v e rn c y a , A. N ., l: l i , 6 4 7 -6 4 8 (p rije d lo g iz 1750. d a se o s lo b o d e p o r e z a » z e m lje o b r a đ iv a n e r u kom «). G . MACARTNEY, o p . c il., III, s tr . 368; A bbć PRĆVOST, o p . e il., VI, 126. P. d e MAGAILLANS, o p . c il., str. 141, 148. G. F. GEMELLI CA11ERI, o p . c il., IV, str. 487. I b id ., str. 460. Ja c o b DAXA, G u n tw in DRUJINS, Z u c k e r i m L e b e n d e r V ć l k e r , 1967, str. 35. SONNERAT je n a č in io d o s ta p re c iz n e c rteže o v ih e le m e n ta rn ih stro jev a: V o y a g e a u x I n d e s o r i e n t a t e s e t d l a C b in e , 1782, I, str. 108. G rav u ra 25M e m o ir e s ..., p ek in šk ih m isio n ara, o p . r it., 1977, U, str. 431.

21. 22. 23.

P uto v an je F ran fo isa BERNIERA, o p . c il, 1699. II. str. 267. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , o p . c il., VIII, str. 4. A. d c 1 lUMOOLDT, F .ssai p o l i t i q u e s u r le v o y a n n t e d e l a N o u v e lle E s p a g n e , o p . c it.,

II. str. 683. 24. A. d e SA1NT-I1ILAIRE, o p . r it. , 1, str. 64 25-

26.

27.

s
Nicolas SANCHEZ Al.UORNOZ, L a S a ć a d e m u la s d e S a lta a l P eru , 1 7 7 8 — 1808, publikacija U niversidad N acional d el Lito ral, Sum a Fc, A rgentina, 1965, str. 2 6 1 312. CONCOLORCORVO, I t i n e r a i r e d e D u e tto s A ir e s a L im a , 1962, p re d g o v o r n a p i s a o M arcel Dataillon, str. 11. L a E c o n o m i a e s p a n v l a s e g iin e l c e n s o d e f r u l o s y m a m i f a c t u r a s d e 1 7 9 9 , I960,

s tr. VIII. i XVII. N. S dnchez ALDORNOZ, o p . c it., str. 296. G. P. GEMELLI CARE RJ, o p . c il., IV, str. 251. 30. Ć m ilicnnc DEMOUGEOT, »Le e h am eau e t 1'ATrique d u N ord ro m a in e « , u: A n n a t e s E. S. C , I9 6 0 , b r. 2. s tr. 244. 31. Xavier d c PLANIIOL, »N om adcs e t Pas te u rs. I. G c n ć se e t d iffu sio n d u nom ad ism e p asto ral d a n s l'A ncicn M onde«, u: R e v u e g e o g r a p b i q u e d e P E st, br. 3. 1961. s tr. 295. 32. M. d c GUIGNES, o p . c it.. I, 1808, s tr. 355. 33- M cnri PĆRES, »R elations e n tr c IcT afilalet e t Ic S o u d an A irav ers le S ahara« u: M e la n g e s .. . o f f e r i s d E. F. C o u r ie r , 1937, str. 4 0 9 -4 1 4 . 34. T očan izvor nisam m o g ao naći. Bez su m n je A. N., A. E., B IM. U svakom slučaju, p rim jed b u je p o tv rd io J. -B . TAVERNIER, o p . c it., I. str. 108. 35. A bbć PREVOST, o p . c it., XI, s tr. 686. 36. L ib r o d e a g r i c u l t u r a , izd. iz 1598, s t r 368 sq . 37. C. ESTIENNE i J . LIĆIJAUT, L \A g r ic u ltu r e e t m a i s o n r v s t i q u e , 1564, f 21. 38. F r a n c o is Q u e s n a y e t l a p b y s i o c r a t i e , o p . c it., II, s tr. 431 sq . 39- B. N. Estam pes, 1576 — k a rte i planovi, G e D 16926 1 16937. 40. P. d e LAS CORTES, c itira n i d o k u m e n t, B ritish M useum , L ondon. 41. J. d e GUIGNES, o p . c it., MI, s tr. 14. 28. 29.

639

Fernand Braudel /S tr u k tu re svakidašnjice 42.

69.

43. 4 4.

A bbć PRĆVOST, o p . e il., VI. s ir. 2 1 2 -2 1 3 . J. -D . DU HALDE, o p . c it., II. str. 57. P. d e MAGAILLANS, o p . e it., s tr . 5 3 -5 4 . A bbć PRĆVOST, V o y a g e s ..., o p . e it., VII, s tr. 525 (G e rb ilto n ). 4 5. Vidi i n f r a , II, s tr. 1094 6. M i d i ! .. ., 1, str. 427. 4 7. A bbć PRĆVOST. o p . e it., VIII, str. 2 6 3 -2 6 4 (p u to v a n ja Pyrardn, 1608) 4 8. L e s S i x V o y a g e s t i e J e a n —B a p t i s t e T a v e r n ie r , o p . e it.. II, s ir. 5949- G io v an n i BOTERO, R e i a t i o n i u n iv e r s a l* . B rescia, 1599, II, s tr. 31. 5 0. G . p. GEMELLI CARERI, o p . e it., II, sir. 72. 51. R e l a t i o n e t i i C i a n F r a n c e s c o M o r o s in i, b a i l o a C o s t a n t i n o p o l i , 1585, u : L e R e ia

70. 71. 72.

73.

74.

7576. 77.

t i o n i tic g f i a m b a s e i a t o t i v e n e t i a l S e n a to , p rire d io E. ALUĆRJ, se rija III, knjiga M i d i ! .. ., I, s tr. 318.

T h ć o p h i l e G A U TIER , C o n s ta n tin o p le , 1853, s tr. 166. 54. J. LECLER.CQ, D e M o g a d o r a B is k r a . M a r o c e t A lg e r ie , 1881, s tr. 12355- A. DABEAU, L e V illa g e ..., o p . e it., s tr. 308, 3 4 3 -3 4 4 . 56. O ovim k u p o v in am a u E ngleskoj, Irskoj, Š p an jo lsk o j, A lžiru, T u n is u , M aroku, Ara biji, N a p u lju , Sardiniji, D anskoj, N orveš koj, vidi A. N., O l , o d 8 96. d o 900. 57. A. d . S. M an to v a, A0 G o n znga, G enova 757. 5 8 . Prem a m ojim sjećan jim a n a čita n je medičejsk ih arh iv a. A. d . S. F irenca. 59. J. -U . - H . LE COUTEULX DE CANTELEU, Š l u d e s u r l 'b i s t o i r e d u c b e v a l a r a b e ,

1 885, n a ro č ito s tr. 3 3 -3 4 . 60. M e d it.. ., I, str. 260. 6 1. J u le s MICHELET, H is to ir e d e F r a n c e , izd. R e n c o n tre , V, 1966, str. 114. 6 2. VASSEL1EU, zvan Nicolay, R i g l e m e n t g e n e r a l d e l 'a i l i l / e i i e . . . 161363. LAVOISIER, »D e la ric h e ssc tc rrito rialc d u ro y au m e d e F rance«, u: C o lle c tio n d e s p r i n e i p a u x e c o n o m is te s , XIV, p o n o v o tis k a n o 1966, str. 595. 6 4. P. QUIQUERAN DE BEAUJEU, L a P r o v e n c e lo u č e , 1614. Razlika u cijeni, n akon o b r a d e b re ž u lja k a , p o s ta je p re tje ra n a . 1718. m azga vrijedi d v o stru k o više o d ko nja. R. BAEHREL, U n e C r o is s a n c e : i a B a s s e — P r o v e n c e r u r a le , o p . c il., s tr. 17365. R. BAEHREL, i b id ., str. 6 5 -6 7 . 6 6 . LAVOISIER, o p . c if., s tr. 595; R e fle x io n s d 'u n c ito y e n —p r o p r i i t a i r e , 1792, Đ. N., Rp 8577. 67. L. -S . MERCIER, T a b le a u d e P a r is , op. c it., I, str. 151; IV, str. 148. 6 8 . L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , op. c it., III, str. 3 0 0 -3 0 1 , 3 0 7 -3 0 8 .

640

E. J. F. BARĐ1ER, o p . e it., I, s tr. 1-2. L. MAKKAI, » P roductivitć c t ex p lo itatio n d e s s o u rc e s d 'ć n e rg ic , XU'-XVIl*«, n e o b javljeni izvještaj, T j e d n a u P r a t u , 1 9 7 1 . G re ffin AFFAGART, R e l a t i o n d e T e r r e S a i n t e ( 1 5 3 3 — 1 5 3 1 ) , p rire d io J. CHAVANON, 1902, str. 20. F. DRAUDEL, »G enćve e n 1603«, u; M e la n g e s d 'b is to in ... e n b o m m a g e a u p ro f e s s e u r A n t h o n y B a b e l, 1963, str. 322. R o b ert PHILIPPE, H is t o i r e e t te c h n o lo g ic , d aktilogram , 1978, str. I 8 9 . E. KAMPFER, o p . c it., I, str. 10. S t o r i a d e l l a t e c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER, o p . c it., II, str. 621. Za Poljsku s ta

tistika n ije n a đ e n a . N e p o tp u n e b ro jk e u

III, 1 855. s tr. 305. 52. 53.

L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , o p . c it., IX, str. 1 -2. I b i d ., X, s tr. 72.

78. 79. 80.

81. 82.

8384. 85. 86.

87.

88. 89-

T. RUTOWSKJ, L 'l n d u s t i i e d e s m o u l i n s e n C a lic ie (n a poljskom ), 1886. U ostalom , to je p ro c je n a V aubana, P r o je t d ’u n e d i m e r o y a le , 1707, str. 7 6 -7 7 . L. MAKKAI, cit. čl. S t o r i a d e l l a t e c n o lo g ia , II, ~vp. c it., str. 6 2 5 -6 2 7 , i Ja cq u es PAYEN, H is t o i r e d e s s o u r c e s d ’e n e r g ie , 1966, str. 14. L y n n W H IT E , T e c h n o l o g i c m 4 d i e v a l e , 1969. str. 108. CERVANTES, D o n Q u ic h o tte , citirala L. WHITE, i b id ., s tr. 109; D i v i n e C o m e d ie , I n f e r n o , )0OOV, i b id ., str. 109; D i v i n e C o m e d ie , I n fe r n o , JOOCV, 6. S to r ia d e l l a t e c n o lo g ia , o p . c it., str. 630. Za d va paragrafa koji slijede, i b id .. Ill, str. 94 sq. M odel izlo ž e n u D e u tsc h e s B rotm useu m u , u Ulmu. R uggiero ROMANO, »P er u n a v alutazione d ella flotta m ercan tile e u ro p c a alia fine d el seco lo XVIII«, u: S t u d i i n o n o r e d i A m i n t o r e F a n fa n i, 1962, V, str. 5 73-591. Svi p re th o d n i p ro ra č u n i n ačinjeni su na osnovi inform acija koje mi je d a o J. -J. HEMARDINQUER. M aurice LOMBARD, L 'I s la m d a n s s a p r e m ie r e g r a n d e u r , 1971, str. 172 sq. B artolom eo CRESCENTIO, N a u t i c a m e d it e r r a n e a , 1607, str. 7.

90. A n n u a i r e s t a t i s t i q u e d e l a M e u s e p o u r 91.

I-A n X II. Paul W. BAMFORD, F o r e s ts a n d F r e n c h S e a P o w e r , 1 6 6 0 - 1 7 8 9 , 1956, str. 6 9 , 207 -2 0 8 . i p a s s i m za p o d atk e iz p re th o d

n a dva paragrafa. 92.

F rancois LEMAJRE, H i s to ir e e t a n t i q u e s d e l a v itle e t d u e b i d 'O r l i a n s , 1645, str. 44; M ichel DEVĆZE, L a V ie d e l a f o n t f r a n c a i s e a u X V P sićele, 2. knjiga, 1961. 93. J. SION, L es P a y s a n s d e l a N o r m a n d i e o r ie n ta te ..., o p . c it., izd. 1909, str. 191.

Napomene 94. 9596.

97.

96.

99100. 101. 102. 103-

104.

R. PI ItLIPPR, već citirani d aktilogram , str. 17. F. LOTGE, D e u ts c h e S o z i a l — u n d W i n s c b a fis g e s c b ic h te , 1966, str. 335D crtrand CILLE, L e s O iig in e s d e l a g r a n d e m o t a l l u t g i e ert F ra n c e , 1947, s tr. 6 9 . i 74. A. KECK, u; P r e c is d 'b i s t o i r e d e s m in e s s u r l e s t e n i t o i r e s p o l o n a i s ( n a p o lj sk o m ), I 9 6 0 , str. 105. A n to n in a KECKOWA, L e s S a lin e s d e la r e g io n d e C ra c o v ie , AV7e-XVllIe sićeles, n a poljskom , sa ž e ta k n a njem ačkom , 1969Za p re th o d n e p arag rafe vidi inform acije d o b iv e n e o d M icheline I1AULANT, a p re m a o d lu k am a U reda g rad a Pariza. M ichel DEVŽZE, n e o b ja v lje n i izvještaj, T jed an u P ratu , 1972. P. d e MAGA1LLANS, o p . c it., str. 163. M e d it..., 1, str. 112, 354, 156. T h o m as PLA1TER, o p . c it., str. 204. A n to n io d e GUEVARA, E p is tiv s d o r e e s , m o r a l e s e t f a m i l i e r e s , u : B ib lio te c a d e a u t o i e s e s p a h o le s , 1850, XIII, s tr. 93B. L. C. JOHN SO N , »L 'in flu cn cc d e s bassin s h o u illc rs s u r l'c m p la c c m c n t d e s usin e s k fe u c n A n g le te r r c a v a n t c irc a 1717«, u: A n n a l e s d e l'B s t, 1956, s tr. 220. Izvor izgubljen. C itirao S. MERCIER, o p . c if., VII, str. 147. P. d e SAINT-JACOQ, o p . c it., s tr. 488.

105. 106. 107. 106. D i c t i o n n a i r e d u c o m m e i v e e t d e s m a r c b a n d i s e s , p r i r e d i o M. GU1LLAUMIN, 1841, I, s tr. 295. 109- J. - C . TOUTA1N, »Le p ro d u ii d e l'agricultu r e frangaisc d e 1700 i 1956: I, Estim a tio n d u p ro d u it a u XVIII« s.« u: C a b ie r s d e l 'I S . E . A ., s r p a n j 19 6 1, s t r . 134; LAVOISIER, o p . c it., str. 603110. P. d e MAGAILLANS, o p . c it., str. 12 -1 3 . 111. M e d it..., I, s tr. 200. 112. G uy THUILLIER, G e o r g e s D u f a u d e t le s d e b u t s d t t g r a n d c a p i t a l i s m e d a n s la m e t a l l u t g i e , e n N i v e r n a i s a n X IX * sićele,

1959. s tr. 122. i re fe re n c e u n a p o m e n i. D rugi prim jeri kod L ouisa TRENARDA, u: C b a r b o n e t S c ie n c e s b u m a i n e s , 1966, str. 53 sq .

113- Max PRINET, » L 'in d u strie d u sci c n Franc h e -C o m tć a v an t la c o n q u e tc franâise«, u: M e m o i t v s d e l a s o c ie te d 'e m u l a t i o n d u D o u b s , 1897, str. 1 9 9 -2 0 0 . 114. M. RO U FF, L e s M i n e s d e c b a r b o n e n F r a n c e a u X V III* sićele, 1922, str. 3 6 8 3 86. i 418. 115- Je a n LEJEUNE, L a F o r m a t i o n d u c a p i t a lis m e m o d e m e d a n s la p r in c ip a u te d e L ie g e a u X V I* sićele, 1939. s tr. 1 7 2 -176. 116. M i d i t .. ., 1, 561. 117. J. N1CKOLLS, R e m a r q u e s s u r le s a v a n t a g e s e t le s d e s a v a n t a g e s d e l a F r a n c e e t

d e l a G r a n d e —B r e t a g n e , o p . c it., s tr .

137. 118. I b id ., str. 136. 119. Vidi in fr a , III, str. 490 sq. 120. J o h n U. NEF »T echnology a n d civiliza tion«, u: S t u d i i n o n o t v d i A m i n t o r e F a n f a n i , 1962, V, n aro čito str. 487-491121. Ovi p ro ra č u n i su sm jeli i p re m a tom e sp o rn i. Čitav problem treb alo bi pono v o o b rad iti oslanjajući s e n a su g estije Jacq u e sa LACOSTEA, »R etrospective ćnergćtiq u e m ondinle s u r lo n g u e p ć rio d c (myth c s c t rćalitćs)« u: I n f o r m a t i o n s e t re f l e x i o n s , travanj 1978, br. 1, koje s e osla njaju n a PUTNAMOVU knjigu E n e r g y in tb e f u t u r e . O n n c dovodi u p itan je e n e r getsku po d jelu koju ja n u d im , ali 1) misli da je en erg ija n a rasp olaganju ljudim a u p re d in d u strijsk o d o b a bila m no g o značaj nija n eg o s e to o b ičn o misli, ali su je oni rasipali, 2) da s e drv n a kriza iz XVI st, u svim n jenim oblicim a m ože u sp o re d ili sa naftn o m krizom koju mi proživljavam o. 122. I l i s t o i r e g e n e r a l e d e s te c h n iq u e s , p rire d io M. DAUMAS, 1965, II, str. 251. 123- A bbć PRĆVOST, o p . c it., VI, str. 223. 124. U sporedi in fr a , III, str. 434 sq. 125. Lewis MORGAN, A ncient Society, 1877, str. 4 J. 126 S tefan KUROWSKI, I l i s t o i y c z n y p t o c e s w y r o s t u g o s p o d a r e z e g o , 1963. 127. E. WAGEMANN, E c o n o n tia m u n d i a l , op. c it., I, str. 127. 128. P. DEYON, A m i e n s , c a p i t a t e p r o v i n c i a te ..., o p . c it., s tr. 137. 129- F e rd in a n d TREMEL, D a s H a n d e l s b u c b d e s J u d e n b u r g e r K a u f t n a n n e s C le m e n s K O rb er, 1 5 2 6 - 1 5 4 8 , i 9 6 0 . 130. A. -G . HAUDRICOURT, »La fo n te e n C hi ne: C o m m ent la c o n n a issa n c e d e la fo n te d e fer a p u v e n ir d e la C h in e a n tiq u e & l'E u ro p c m ćdićvale«, u: M e t a u x e t c i v i l i s a t i o n s , II, 1946, s ir. 37—41. 131. V o y a g e d u c h e v a l i e r C b a r d in , o p . c it., IV, str. 137. 132. N. T. BELA1EW, »Sur le 'd a m a s' orien tal e t les lam es dam assćes« u: M e t a u x e t c i v ili s a t i o n s , I, 1945, s tr. 10-16. 133. A. MAZAHERI, »Le sa b re c o n trc l'ć p ć e o u l o rig in e c h in o ise d e T a c ie r a u c re u se t'« , u: A n n a l e s E. S. C , 1958. 134. J. W. GILLES, »Les fo uilles au x e m p lace m e n ts d e s a n c ie n n e s fo rg es d a n s la rćgjo n d e la Sieg, d e la Lahn e t d e la Dill« u: L e F e r a t r a v e r s le s a g e s , 1956; A ugus ta HURE, »Le fe r e t se s a n tiq u e s e x p lo ita tio n s d a n s le S ć n o n a is c l le Jov in ien « u: B u l l e t i n d e l a s o c ie l4 d e s s c ie n c e s b is to r iq u e s ... d e l Y o n n e , 1933. sir. 3; »O rigine

e t fo rm atio n d u fer d a n s le S ćn onais«, i b id . , 1 9 1 9 , Str. 33 s q t A. GOUDARD,

641

Fernand Braudel / Strukture svakidašnjice » N o te s u r I 'e x p lo ita tio n d c s g is e m e n ts d e s c o rie s d e fe r d a n s le d ć p a rte m e n t d e 1'Y o n n e « , u: B u l l e t i n d e t a S o c U t i d 'a r c b e o lo g ie d e S e n s , 1936. s tr. 1 5 1 -1 8 8 . 135. J. W. GILLES, cit. čl. 136. J- - B . LABAT, o p . d t . , U, s tr. 305. 137. H i s t o i r v g e n e r a l e d e s t e c h n i q u e s , o p . c it., p rire d io M. DAUMAS, U, s tr. 5 6 -5 7 . 138. F e r d in a n d TREMEL, D e r F r i l b k a p i t a l i s m u s i n I n n e r O s te r r v ic b , 1954, s tr. 52 sq . 139. I b i d ., s ir. 53. i si. 87. 140. A u g u s te B OUCHAYER, L e s C b a r t r e u x , m a i l r e s d e f o r g e s , 1927. 141. B. GUENČE, T r i b u n a u x e t g e n s d e j u s t i c e d a n s le b a i l l i a g e d e S e n lis t i l a f i n d e M o y e n A g e ( v e r s 1 3 8 0 — v e r s 1 5 5 0 ) , op. d t . , s tr. 3 3, n a p o m e n a 22. 142. S t o n a d e l l a te c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER, o p . c it., M , s tr. 34; M. FRANgOIS,

» N o te s u r 1‘in d u s trie s id ć ra rg iq u e ...« u:

M ć m o ir e s d e l a s o c ie ty n a t i o n a l e d e s a n t i q u a i r e s d e F r a n c e , 1945, s tr. 18. 143. Nisam p ro n a ša o re č e n i d o k u m e rtt u Ve neciji (A. d . S. ili M u seo C o rre r) u kojem s e nalazi broj ra d n ik a koji o b ra d u ju ž e ljezo . D o b ri o p isi o v e ak tiv n o sti 1527, 1562. i 1572. u: R e l a z i o n i d i r e t t o r i ve n e t i i n T e r r a fe r m a , XI, 1978, str. 16-17, 7 8 -8 0 , 117. 144. R ich ard GASCON, G r a n d c o m m e r c e e t v i e u r b a i n e a u X V I e sićele; Lyon c t ses m a rch an d s, 1971, str. 13 3 -1 3 4 . 145. Eli HECKSCHER, »Un g ra n d c h a p itrc de I'h isto ire d u Ter: le m o n o p o le su ćd o is« , u : A n n a t e s d 'b i s t o i r e i c o n o m i q u e e t so d a l e , 1932, s tr. 131 -1 3 3 . 146. O p. d t . , statistička ta b e la izvan teksta. 147. A rtu ro UCCELLI, S t o r i a d e l l a t e c n i c a , 1945, str. 87.


2.

34. 5. 6. 7.

e a r ly p h a s e o f e u r o p e a n E x p a n s io n 1 4 0 0 - 1 7 0 0 , 1965, str. 104. S t o r i a d e l l a t e c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER, op . d t . , II, str. 739F ried rich LOTGE, D e u t s c h e S o x ia l— u n d W ir ts c b a fts g e s c b ic b te , 1966, str. 209S t o r i a d e l l a t e c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER, op. d t . , str. 739Lynn WHITE, M e d i e v a l T e c h n o lo g y a n d S o c i a l C h a n g e , 1 962, s ir. 101. J o r g e d e EHINGEN, V ia g e ..., u : V ia je s e s tr a n je r o s p o r E s p a r to y P o r tu g a l, p rire

8.

d io J. GARCU MENDOZA, 1952, s tr. 245. C. M. CIPOLLA, G u n s a n d s a i l s i n tb e

9.

e a r i y p h a s e o f E u r o p e a n e x p a n s i o n .. ., op. d t . , sir. 1 0 6 -107. C. d e RENNEV1LLE, V o y a g e s ..., o p . d t . , V,

10. 11. 12. 14. 1516. 17.

642

Aldo M1ELI, P a n o r a m a g e n e r a l d e b is to r i a d e l a s d e n c i a , II, 1946, s tr. 2 38, n a pom ena 16 . C arlo M. CIPOLLA, G u n s a n d s a i l s i n tb e

s tr. 43. SANUDO, o p . d t . . Ill, 170 sq . M ichel MOLLAT, u: H is t o i r e d u M o y e n A g e , izd. E. PERROY, o p . d t . , str. 463. i 13- Karl RAND1, K a i s e r K a r t V, 1937, str. 132. W. SOMBART, K r ie g u n d K a p ita lis m u s , o p . d t . , sir. 8 4 -8 5 . C b r o n iq u e s d e F r o is s a r t, izd. 1888, V1U, s ir. 37 sq . SANUDO, D i a r i i , I, 1879, odjeljak 1 0 7 1 1072. R alph DAVIS, » In flu en ces d e I'A ngleterre s u r le dćelin d e V enise a u XVII* sidcle«,

16.

19-

20. 21.

22. 23. 24. 25.

26. 27. 28.

2930. 31. 32. 33. 34.

u : D e c a d e n z a e c o n o m i c a V e n e x ia n a n e I s e c o lo X V II, 1957, str. 214-215Izvještaj viteza d e Razillya kardinalu Rich e lie u u , 26. stu d e n o g 1626, B. N., Ms. n . a., 9389, F 6 6 v°. O d an i sluga, L a T r e s j o y e u s e e t T re s P la is a n t e H is to ir v ... d e B a y a r d , o p . c it., izd. 1872, str. 280. Blaise d e MONLUC, C o m m e n t a i i v s , izd. P lejade, 1965, str. 34, 46. Za dva p re th o d n a paragrafa u sp o re d i W. SOMBART, K r ie g u n d K a p i t a l i s m u s , op. d t . , s tr. 7 8 sq . M iguel d e CASTRO, V i d a d e l s o l d a d o e sp a n o l M i g u e l d e Č a s tio , 1949, str. 511. M. d e MONTAIGNE, J o u r n a l d e v o y a g e e n I ta lic , o p . d t . , str. 1155. M ćdit..., n , str. 167. Izvještaj S avorgnana d e Brazza o p o sljed njim go d in am a XVI. st., ili u Državnom arhivu ili u M uzeju C o rrer u Veneciji. W. SOMBART, o p . d t . , str. 88. I b id ., s tr. 93. F. BREEDVELT van VEEN, L o u is d e G e e r 1 5 8 7 - 1 6 5 5 (n a h o landskom ), 1935, str. 40. i 84. O ko 1555? Stara serija K arhiva AN iz Pa riza, p reseljen a u Sim ancas. M id i! .. ., n , str. 168. M id i! .. ., □, str. 134. P. d e IAS CORTES, citirani d okum ent. G. P. GEMELLI CARERI, o p . d t . , IV, str. 374. A. BLUM, L e s O r ig in e s d u p a p ie r , d e l'im p r i m d i e e t d e t a g r a v u r e , 1935-

Napomene 35. 36. 37. 38. 39. 40.

41.

42. 4344. 4546. 47. 48. 49. 50. 51.

Lucien FEBVRE, II. J. MARI IN, L A p p a r ilio r t d u U vre, 1971. s tr. <11—12. I b id ., str. 42. i <17. I b id ., s ir . 47. I b id ., str. 20. I b i d ., str. 36. T. F. CARTER. T h e I n v e n t i o n o f p r i n t i n g i n C h in o a n d i t s s p i v f i d w e s t w a r d , 1925, p a s s i m , i n aro č ito str. 2 1 1 - 2 1 8 . Loys LE ROY, D c l a V ic is s itu d e o n V a n 'e te d e s c b o s e s e n t ’U n iv e rs, 1576, sir. 100, c itira o R cn ć ĆTIEMDLE, C o n n a i s s o n s — n o u s l a C bine? , 1964, sir. 40. L. FEDVRE, H. J. MARTIN, o p . e it., str. 60 s q , 7 2 -9 3 . I b id ., str. 134. I b id ., s tr. 15I b id ., s tr. 262 sq. I b id ., s tr. 368. I b id ., s tr. 301. I b id ., s tr. 1 7 6 -188. J e a n POUJADE, L a R o u t e d e s I n d e s e t s e s n a v ir c s , 1946. M e d it..., I, s tr. 499-

55-

P itan je o sta je s p o rn o , b a r u očim a je d n o g s tru č n ja k a kakav je Paul Adam. Ipak, na egip atsk o j freski koja pred stav lja e k sp e diciju kraljice H a tc h e p s u t u zem lji P unt (n a C rvenom m o ru ) n a m e n e je p o se b a n do jam ostavila je d n a m ala l o k a l n a b a r k a s t r o k u t a s t i m j e d t o m , p o re d egip atsk ih b ro d o v a sa č e tv e ro k u tn im jed rim a. O lom d e ta lju sam u z a lu d tra ž io o b ja š n je n je kod cgip to lo g a. Vidi i n f r a , III, str. 93. R ichard I1ENNIC, T c rta c in e o g n ita e , III, 1953, str. 122. Z načajn a lite ra tu ra o p re d m e tu već od č lan k a P. PELLIOTA »Les g rn n d e s voyages m aritim es c h in o is a u d e b u t d u XV* sieclc« u: T o u n g P a o , XXX, 1933. s tr. 2 3 7 452. A le x a n d r e d e H U M B O LD T, E x a n t m e n

56.

c r i t i q u e d e l 'b i s t o i r e d e l a g e o g r a p h ic d u n o u v e a u c o n tin e n t e t d e s p ro g r e s d e l ’a s t r o n o n i i e n a u t i q u e a u x q u i n x i e m e e t s e i z i e m e s ie e le s , 1836, I, s tr. 337. Je a n BOD1N, L a R e p u b liq u e , 1 576, str.

52. 53. 54.

57. 58. 59. 60. 61. 62. 63. 64.

6 30. T h o m ć CANO, A r t e p a r a f a b t i c a r . . . n a o s d e g u e r r a y m e r e b a n l e , l ć l 1, s tr. 5 v®. L a u re n t VITAL, P r e m i e r V o y a g e d e C h a r le s Q u i n t e n E s p a g n e , 1881, s ir. 279-2 8 3 M uzej C zartoryski, K rakov, 3 5 , P* 35 i 55. C . d e M ENDOZA, H is to ir e d u g r a n d r o y a u m e d e l a C b in e ..., 1606, str. 238. R. d e VIVERO, o p . e it., str. 194. J. -B . d u HALDE, o p . c it., II, s tr. 160. J. BARROW, V o y a g e e n C b in e , o p . c it., I, s ir. 62. G . MACARTNEY, o p . c it., H, s tr. 7 4 -7 5 .

65- Ja cq u es HERRS, u: »Les g ra n d c s voics m aritim es d a n s le m o n d c. X\*-XIX* sićeles«, X I P C ongrčs... d 'h isio irc maritim e, 1965, sir. 22. 6 6 . R. d c VIVERO, o p . c it., sir. 22. 67. J. IIEERS, u: »Les g ia n d c s voies maritim cs...«, cit. čl., sir. 2 2 . 6 8 . P. VIDAL DE L \ BLACHE, P t in c ip e s d e g e o g r a p b ie h u n i a i n e , o p . c it., str. 266. 6 9 . Jo sep h NEEDHAM, referat n a S orboni. 70. M. d e GUIGNES, V o y a g e a P e k in g ..., op. c it., I, sir. 3 53-354. 71. Abbć PRĆVOST, o p . c it., VI, sir. 170. 72. V o y a g e d u m i d e c i n j . F rie s, izdao W. KIRCIINER, o p . c it., str. 73 -7 4 . 73. CONCOLORCORVO. o p . c it., str. 56 -5 7 . 74. I b id ., sir. 56. 75- V o y a g e f a i c t p a r m o y P i e n e L e s c a lo p ie r , d jelo m ičn o izdao E. CLĆRAY, u : R e v u e d ’b is lo ir e d i p l o m a t i q u e , 1921, str. 27-28. 76. G. F. GEMELLI CARERI, o p . cit., I. str. 256. 77. P. d e MAGA1LLANS, o p . c it., str. 47 sq. 78. G. F. GEMELLI CARERI. o p . c it., Ill, sir. 22 -2 3 . 79- G eo rg FR1EDER1CI, E l C a r d e t e r d e l d e s -

80.

c u b r im ie n to y d e la c o n q u is ta d e A m e r i c a , šp an jo lsk o izdanje, 1973, str. 12. G. F. GEMELLI CARERJ, o p . c it., VI, str.

335. J. IIEERS, »Les g r a n d c s v o ic s m a riti m es...«, cit. ćl., sir. 16-17; W. L. SCIIURZ, T h e M a n i l a G a lle o n , 195982. J c a n -F ra n q o is UERGIER, L e s F o i r e s d e 81.

83. 84.

G e n e v e e t P ic o n o n tie in te n ia tio n a le d e l a R e n a is s a n c e , 1963. str. 218 sq. M. POSTAN, u: T h e C a m b r id g e E c o n o m ic l l i s t o t y o f E u r o p e , II, s ir. 140. i 147.

O tto STOLZ, » Z ur E ntw icklungsgcschichte d e s Z o llw csen s in n e rh a lb d c s alien D c u tsc h e n Reichs«, u: V ie r te lja b r s c b r ifi f i i r S o x i a l — u n d W ir t s c h a f t s g e s c b i c h t e ,

1954, str. 16. i n ap o m en a. 85.

G c rć n im o d e UZTARJZ, T b e o r ie e t p r a t i q u e d u c o m m e r c e e t d e l a m a r i n e , 1753,

86.

M. POSTAN, u: T h e C a m b r i d g e E c o n o m ic l l i s t o t y o f E u r o p e , II, sir. 1 49-150. P. d u HALDE, o p . c it., H, s tr. 158-159P. d e MAGA1LLANS, o p . c it., str. 158 -1 5 9 ,

str. 255.

87. 88.

162, 164. G. F. GEMELLI CARERJ, o p . c it., IV, str. 319. 90. G. MACARTNEY, o p . c it., IV, s ir. 17; III, str. 368. 91. G. P. GEMELLI CARERI, o p . c it.. Ill, str. 29. 9 2 . J a c q u e s HEERS, G e n e s a u X \ * sić e le , 1961, str. 274 sq ; M e d it., I, str. 527. 93- I b i d ., str. 277. 89.

643

Fernand Braudel /S tr u k tu re svakidašnjice 94.

95. 96. 97. 98. 99-

100. 101. 102.

103. 104. 105.

106. 107.

Izvješiaj o z a u z e ć u s ira J o h n a BURROUGIIA, R. HAKLUYTA, T b e P r i n c i p a l N a v i g a t i o n s .. ., izd. 1972, V, s ir. 6 6 sq . ; Al fre d d e STERNUECK, H i s t o n e tic s f l i b u s tie r s , 1 931. s ir. 158 sq. M e d it..., I, s ir. 2 54, 260. H . CAVAILLES, L a R o u t e f r a n c a i s e , s o n b i s to ir e , s a f o n c t i o n , 1 946, str. 8 6 -9 4 . H e n ri SĆE, H i s t o i r e i c o n o m i q u e d e l a P r a n c e , I. 1939, s ir. 294. L. -S . MERC1ER, T a b l e a u d e P a r is , op. c it., V, s tr. 331. MACAULAY, c itira o J. M. KUMSCHER, S to n a e c o n o m i c a .. ., o p . c it., ][, str. 552; Sir W alter DESANT, L o n d o n i n t b e t i m e o f t b e S t u a r t s , 1903, str. 3 3 8 -3 4 4 . A rth u r YOUNG, V o y a g e e n F r a n c e , 1793, I, s tr. 82. A. SMITH, o p . c it., 11, s tr. 382. L. DEnMIGNY, L a C h in e e t P O c c id e n t. L e c o m m e r c e A C a n t o n a u X V I I I * sić c lc , 1 7 1 9 -1 8 3 3 , o p . cit., Ill, str. 1131 sq . Vidi i n f r a II, sir. 3 0 6 sq. H . BECHTEL, W i r ts c h a fis g e s c b ic h te D e u ts e b l a n d s , o p . c it., I, str. 328. A rm a n d o SAPORI, U n a C o m p a g n i a d i C a l i m a l a a i p r i m i d e l T r e c e n to , 1932, s ir. 99. P. d e SAINT-JACOD, o p . a t . , str. 164. S t o r i a d e l l a te c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER, op . c it., II, s tr. 534.

108. J. - B . SAY, C oin's c o m p l e t d '4 c o n o m i e p o l i t i q u e p r a t i q u e , izd. 196 6 , II, sir. 497, n a p o m e n a 2. , 109. D o r m o d e r n e K a p i t a l i s m u s , o p . a t . , II, sir. 2 3 1 -4 2 0 . 110. Vidi i n f r a , II, str. 306 sq . 111. Vidi i n f r a , ib id .. 112. M arcel ROUFF, L e s M in e s d e c h a r b o n e n P r a n c e a u X V I I I * sič e le (1 7 4 4 -1 7 9 1 ), 1922, str. 366 sq . 113. V o y a g e d u C h e v a lie r C b a r d in . .. , o p . c it., IV, s tr. 24. i 1 67-169. 114. T h ie rry GAUD1N, L 'Š c o u t e d e s s ile n c e s , 1978. 115. S t o r i a d e l l a te c n o lo g ia , p rire d io C. SIN GER, o p . c it., Ill, s tr. 121. 116. A. d . S. VENECfJA, S en ato terra. 117. M a rc B L O C H , M e l a n g e s b i s t o r i q u e s , 1963. II. s tr. 836. 118. Arhiv Sim ancas, E° F landes, 559. 119- A. WOLF, A H i s t o r y o f S c ie n c e , T e c h n o l o g y a n d P h i l o s o p h y i n t b e 1 6 t b a n d 1 7 tb c e n tu r ie s , str. 3 32 sq . 120. D. SCHWENTER, D e l i c i a e p h y s i c o —m a th e m a tic a l o d e r m a tb e m a tis c h e u n d p b ilo s o p b is c b e E x q u i c k s t u n d e n , 1 6 3 6 . 121. A. N., A. E., B III, 423, Hag, 7. ru jn a 1754. 122. G e rh a rd MENSCH, D a s te c b n o lo g is c b e P a t t , 1977.

Napomene uz poglavlje 7 1. 2. 3. 4. 5. 6.

7.

N. d u FAIL, P r o p o s r u s t i q u c s e t f a c N i e u x , op. c it., str. 32, 33, 34. M arkiza d e SĆVIGNĆ, o p . c it., VII, sir. 386. A. N., H 2 933. P3G. F. GEMELLI CARER], o p . c it., I, sir. 6, 10 s q i p a s s i m . D atu m H arveycvog o tk rić a o p to k a krvi: 1628. W illia m PETTY , » V e r b u m S a p ie n ti« (1 6 9 1 ), u: L e s ( E u v r e s e c o n o m i q u e s , I, 1905, s tr. 132. L. F. d e TOLLENARE, E s s a i s t i r le s e n t r a ves q u e le c o m m e r c e e p r o u v e e n E urope,

8.

1820, str. 193- i 210. Ja mislim n a S o m e C o n s id e r a tio n s o n tb e C o n s e q u e n c e s o f tb e L o w e r in g o f I n t e r e s t a n d R a i s i n g t b e V a lu e o f M o n e y , 1691. u sp o re d i Eli HECKSCHER, L a Š p o c a m e r c a n tiU s ta , 1943, s tr. 6 4 8 sq ..

9.

64 4

Jac o b v a n KLAVEREN, »R ue d e Q uincam p o ix u n d E xch an g e Alley, d ie Spekulaiio n s ja h re 1719 u n d 1720 in F rankreich

u n d E n g lan d « , u: V i e r l e lja b r s c b tift f a r S o r i a l — u n d W ir ts c b a fts g e s c b ie b te , listo 10.

11. 12.

pad 1963, str. 329-359Princeza PALATINE, L e ttr e s ... d e 1 6 7 2 A 1 7 2 2 ., 1964, str. 419, pism o o d 11. lipnja 1720. Vidi in fr a , 11, s tr. 355 sq . Scipion d e GRAMMONT, L e D e n i e r r o y a l, 1620, str. 20. Više a u to ra sp o m in je tu sla n u m o n e tu koju o p isu ju oblikom malih o p eka, razn ih veličina, ovisno o m jestu. J. -B . LABAT, o p . c it.. Ili, str. 235. I b id ., str. 307.

13. 14. 15. M o n u m e n t a m i s s i o n a r i a a fr ic a n a , A fr i c a o c i d e n t a l , VI, 1 6 1 1 — 1 6 2 1 , p riredio A ntonio BRASIO, 1955, str. 40516. LI CHlAr-JUI, članak n a kineskom n a koji je up o zo rila R e v u e b ib lio g r a p b iq u e d e sin o lo g ie , 1955. 17. Članak u talijanskoj štam pi. 18. Paul EINZIG, P r i m i t i v e m o n e y i n i t s e th n o lo g ic a l, h i s t o r i c a l a n d e c o n o m i c a l a s p e c ts , 1948, str. 271-272.

Napomene 19.

I b id ., sir. 47 sq ., ; E. 1NGERSOLL, »»Wam p u m a n d iis history« u: A m e r i c a n N a tu -

43.

r a lis i. 1883.

20.

W. G. L. RANDLES. L 'A n c ie n R o y a u n i e d u C o n g o d e s O r ig in e s a l a J ilt d u X I X * S l i

d e , 1968, sir. 7 1 -7 2 . G. DALANDIER, L a V ie q u o t i d i e n n e a n r o y a u m e d e K o n g o ..., o p . e it., sir. 124. 22. V itorino MAGAL11AES-GODINHO, L ’E con o n l i e d e 1‘E n ip ir e p o r i n g a i s a n AV* e t XVIe s l i d e s , 1969, sir. 390 sq. 23. G. DALANDIER, o p . c it., sir. 1 2 2 -124. 24. Adam SMITH, R e c b e ix b e s s u r l a n a t u i v

44. 45. 46.

21.

e l le s c a u s e s d e l a r ic b e s s e d e s n a i i o n s ,

2526.

27.

izd. 1966, 1, sir. 29. P ierre V1LAR, O r e t m o n n a i e d a n s I 'b is to • ire , 1974, s ir. 321ISAAC C1I1VA, izvjcšiaj u s tr o jo p is u o Korzici; i G e rm a in e TILLION, »D an s I'Aurć s: le d ra m e d e s civ ilisations arc h a iq ucs« , u: A n n a l e s E. S. C., 1957, s ir. 3 9 3 402. F ran co is LA DOULLAYE, L e s V o y a g e s e t

47. 48. 49. 50. 51. 52. 5354. 55. 56.

M is io n e s q u e b i z o e t P a d r e F. S e b a s t i a n M a n r iq u e , 1649, str. 285.

o b s e r v a t i o n s d u S ic itr d e l a D o u lla y e ...,

31.

1653, sir. 7 3 -7 4 . C. L. LESUR, D e s p r o g r e s d e l a p u i s s a n c e r u s s e , 1612, sir. 9 6, n a p o m e n a 4. W. LEXIS, »D eitrage z u r S iaiislik d e r Edelm eialle«, u: J a b r b i i c b e r f i l r N a t i o n a l d k o n o m i e u n d S t a t i s t i k , 1879. sir. 365. R uggiero ROMANO, »U ne ć c o n o m ie colon ialc: lc Chili a u XVIIIe sidcle«, u; A n n a l e s E. S. C , I9 6 0 , sir. 2 5 9 -2 8 5 . M anuel ROMERO DE TERRGRO, L o s V a -

32.

I b id ., s ir. 1 3 -1 7 . M eksiko n ije im ao b a k

28. 29.

30.

c o s c o lo n ia le s . E n s a y o

n n in is r n d tic o ,

1935. sir. 4. i 5.

3334.

35.

re n u m o n e tu p rije 1614. R eferen ca izgubljena. E. CLAV1ĆRE i J. -P . ĐR1SSOT, D e l a F r a n c e e t d e s Š t a t s — U n is, 1787, s ir. 24. i n a p o m e n a 1. A lfons D O PSCH, N a t u r a h t d r i s c b a f i u n d G e l d w i r t s e b a f t i n d e r W e ltg e s c b ic b te ,

36. 37. 36. 3940. 41.

42.

1830. T ak o i n a Korzici; M e d it.. ., I, str. 3 51, n a p o m e n a 2. M uzej C o rre r, D o n a d e lte R ose, 181, P 6 2. M. TAKIZAWA, T b e P e n e t r a t i o n o f M o n e y e c o n o m y i n J a p a n . . . , o p . c it., s tr. 33 sq . I b i d ., s tr. 3 8 -3 9 A n d re a METRA, I I M e n t o r e p e i f e t t o d e 'n e g o z i a n t i , op. c it.. Ill, sir. 125. V enecija MARCIANA, S c r ittu r e ... o i v e a r g e n t o , V1I-MCCXVIM, 1671; Ugo TUCCI, »Les E m issions m o n ita ir e s d e V enise e t les m o u v e m e n ts in te rn a tio n a u x d e l'o r« , u ; R e v u e b is to r iq u e , 1978. A. N., A. E., B III, 265 (1 6 8 6 ), M im o ire s g ć n ć ra u x .

V. MAGALHAES-GODINI IO, V E c o n o m ic d e / ' E m p i r e p o r i n g a i s a u AV* e t XVI* sićeles, op. cit., sir. 512-531. I b id ., sir. 353-358. I b id ., str. 358 sq. G. F. GEMELLl CAJIERI, o p . c it., Ill, str. 278. I b id .. Ill, sir. 2. I b id ., Ill, str. 226. V. MAGALMAES-GODINHO, o p . c it., sir. 357, 444 sq. I b id ., sir. 323, 407 sq. I b id ., sir. 3 56-358. F. BALDUCC1 PEGOLOTTI, P r a t i e a d e lla m e i x a l u r a , 1766, str. 3 -4. Za p re th o d n e paragrafe vidi V. MAGALIIAES-GODINMO, o p . c it., sir. 399^100. P. d e MAGA1LLANS, N o u v e l l e R e l a t i o n d e l a C h in e , o p . c it., str. 169. V. MAGALMAES-GODINHO, o p . c it., str. 518. M aestro MANRIQUE, I t i n e r a r i o d e l a s

57. 58.

D. N., Ms. fr. n. a. 7503, P 46. P. d e LAS CORTES, cil. d o k , P 85 i 85 v°. 59. C ilirani d o k u m e n t, n a p o m e n a 57. 60. G. F. GEMELLl CARERI, o p . c it., IV, str. 43. 61. » M ćm o irc s u r l’i n t i r č l d e I'a rg e n t en C hine« U: M e m o ir v s c o n c e m a n t I ’b is to ir e , le s s c ie n c e s , e tc . - p c k in lk ih m isio n a ra . IV, 1779. sir. 309 -3 1 1 . 62. L. DERMIGNY, L a C h in e e t I ’O c c id e n t. L e c o m m e r c e d C a n t o n . . . , o p . c it., I, s tr. 43 1 -4 3 3 . 63. O p a t F. GALIANI, D e l l a M o n e t a , 1750, str. 214. 64. G . d e UZTARIZ, o p . c it., str. 171. 65. G . F. GEMELLl CARERI, o p . c it., VI, sir. 3 5 3 -3 5 4 (izd. 1719). 6 6 . Vidi i n f r a , HI, poglavlje IV, str. 30967. O K ip p e r — u n d W i p p e r z e it, F. LCTGE, D e u ts c h e S o z i a l — u n d W ir ts c b a fis g e s c b ic b te , o p . c it., str. 2 6 9 - sq . 68.

Earl J. HAMILTON, »Am erican T re a su re a n d A n d alu sian P rices, 1 5 0 3 -1 6 6 0 « , u: J o u r n a l o f E c o n o m ic a n d B u s in e s s H is

69-

t o r y , I, 1928, str. 17. i 35. R aphael d u MANS, E s t a t d e l a P e r s e e n 1 6 6 0 , p rire d io C h. SCHEFER, o p . c it., str.

71.

193. Karl MARX, L e C a p ita l, Ćd. sociales, 1950, I, str. 106, n a p o m e n a 2 . F ra n k SPOONER, L ’ E c o n o m i c m o n d i a l e

72.

e t le s fr a p p e s m o n e ta ir e s e n P ra n c e , 1 4 9 3 - 1 6 8 0 , 1956, s tr. 254. I b i d ., sir. 21.

70.

645

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice 73-

7-1. 75-

76. 77. 78. 79-

8 0. 8 1. 8 2. 83. 8 4. 8 5.

J o s e f KULISO ILIR, A llg e r n e in e W i r t s c h a f l • s g e s c b ic b le d e s M i l t e l a l l e r s u n d t i e r N o n x e il, 1965, U, str. J3 0 . P. d c SAINT-JACOQ, o p . c il., s tr. 306. A n to n io d e lla ROVEIUI, L o C r is i m o n e t a • r i a s i c i l i a n a ( 1 5 3 1 — 1 8 0 2 ) , p rire d io Cnrm clo TRASSELL1, 196-1, s tr. 30 sq . E. J. F. DARU1ER, o p . c il., I, s tr. 185. Vidi i n f r a , 11, p o g l. 11, s tr. 188 s q . O d e ta ljim a iz o v o g p a ra g ra fa vidi i n f r a ,

Hl, str. 398. »M axim cs g ć n ć ra lc s « u: F r a n c o i s Q u e s n a y e t t a p h y s i o c r a t i e , izd. I. N. E. D., o p c it., 11, str. 95-1. i n a p o m e n a 7. W e rn e r SOMDART, L e B o u r g e o is , 1926, s tr. 3 8 -3 9 F. GALL\NI, D e lta M o n e ta , o p . c it., str. 56. L. -S . MERC1ER, T a b l e a u d e P a t i š , o p . c it., 1, str. 46. W. LEXIS, »lleitritg c z u r S tatistik d c r Edelm etalle« , cit. £ 1 . I b id .

G e m in ia n o MONTANAIU, L a Z e c c a , 1683, u: F .c o n o m is ti d e l C in q u e e S e ic e n to , pri re d io A. GRAZL4N1, 1913, s tr. 264. 8 6 . I. d e PINTO, T r a d e d e l a c i r c u l a t i o n e t d n c r e d it, o p . c it., str. 14. 8 7. Đ. N., Ms. fr., 5 581, P 83; ta k o đ e r u sp o re d i / / M e n t o r e p e r f e t t o d e 'n e g o z i a n t i , op. c it., V, č lan ak » S u ratc« , s tr. 309. 8 8 . F. SPOONIIR, o p . c it., str. 170 sq . 8 9. J o s e f KUL1SCMER, A l l g e r n e i n e W ir t-

9 0. 91.

92. 93.

94.

s c b a fls g e s c b ic h te d e s M ilte la lle r s u n d d e r N e u z e i t , 1965, II, str. 3 4 4 -3 4 5 . I b id .

Luigi EINAUDI, p re d g o v o r izdanja knjige P a r a d o x e s i n e d i t s d u s e i g n e u r d e M a le s • t r o i t , 1937, str. 23. E. PA5QUIER, L e s R e c h e r c h e s d e l a F r a n ce, op. c it., s tr. 719-

F. ĐRAUDEL i F. SPOONER »Prices in Euro p e from 1450 to 1750«, u: C a m b r id g e e c o n o m i c h i s t o r y o f E u r o p e , IV, sir. 445; b ro jk e k o je sc o d n o s e n a am eričk o zlato i s re b ro s u , n a rav n o , Enrla J. H am iltona. I. d e PINTO, T r a ite d e l a c ir c u la tio n .. ., op. c it., str. 33.

95.

J. A. SCHUMPETER, S t o r i a d e l l ‘a n a l i s i e c o n o m i c a , 1959, I, str. 386. , F. GALIAN1, D e lta M o n e ta , o p . c it., str. 278. 97. I. d e PINTO, T r a it4 d e l a c ir c u la tio n .. ., o p . c it., s tr. 34. 98. I b id ., str. 34, n ap o m en a. 99. A. N. F>2, 2175, HI. D o k u m en ti iz 1810. i 1811. o n e p la ć a n ju dug o v a način jen ih za v rijem e o p sad e. 100. P. W. v o n SCI IROTTER, F i i n t l i c h e S c b a t z u n d R e n t — C a r n m e r , 1 6 8 6 , c itir a o Eli HECKSCI1ER, o p . c it., str. 6 5 2 -6 5 3 . 101. P. d e SAINT-JACOB, o p . c it., str. 212. 102. Vitli i n f r a , II, pogl. II, str. 119 sq . 103. M. d c MALESTROIT, . M e m o r i e s s u r le f a i c t d e s m o n n o y e s .. .* , u; P a r a d o x e s in e d i t s d u s e i g n e u r d e M a l e s t r v i t , p rired io Luigi EINAUDI, 1937, str. 105. 104. D. HUME, »Essai s u r la balan ce d u com m erce«, u: M e l a n g e s d 'e c o n o m i e p o l i t i q u e , o p . c it., str. 93105. L. S. MERCIER, o p . c it., IX, str. 319 -3 2 0 . 106. S. D. GOTEIN, » T h e C airo G eniza as a so u rc e for th e h isto ry o f M uslim civiliza tio n « , u: S t u d i a is l a m i c a . III, sir. 75 -9 1 . 107. H. LAURENT, L a L o i d e G r e s h a m a u M o y e n A g e , 1932, s tr. 104-105. 108. J o h n LAW, » P re m ie r m e m o irc s u r les b a n q u e s « , u; C E u v re s... c o n t e n a n t le s 96.

p r in c ip e s s u r le N u m e r a ir e , le C o m m erce, le C r e d it e t le s B a n q u e s , 1790, str. 197. 109- D. SCHNAPPER, L e s R e n te s a u X V P sičele. H isioire d 'u n in stru m e n t d c crćdic, 1957, str. 163H O . Vidi i n f r a , II, pogl. V, sir. 466 sq . 111. M 6 d il..., I, str. 527. 112. I b id ., sir. 528. 113- Izvor izgubljen. 114. J. A. SCHUMPETER, talijansko izd., op. c it., 1, str. 392. 115. I b id ., str. 392. 116. R e c b e tx b e s s u r le c o m m e r c e , 1778, sir. VI. 117. S. d e GRAMONT, L e D e n i e r r o y a l, 1620, str. 9-


2.

646

»L’idćologie allem an đ c« , (1846) u: Karl M ani, P r e —c a p i t a l i s t E c o n o m ic F o r m a t i o n s , p rire d io Eric MODSDWAM, 1964, str. 127. U prvom izd an ju to g djela, str. 370.

3.

4.

U: T o w n s a n d s o c ie tie s , p rired io Philip ABRAMS i E. A. WRJGLEY, 1978, str. 9, 17, 24-25. V o y a g e s d 'l b n B a t t u t a , p rired io Vincent MONTEIL, 1969, 1. sir. 67 -6 9 .

Napomene 5.

6.

7.

8.

9.

R. DARON, » b i b o u rg eo isie d e Varzy nu XVlle sičele«. u: A n n a t e s d e llo in g o g n e , cil. £1., str. 1 6 1 -208, n aro č ito s tr. 163161, 208. P. DEANE, W. A. COLE. l l i i t i s b E c o n o m ic G r o w th , 1964, s tr. 7 -8 . R. GASCON, u: l l i s l o i t v e c o n o m i q n e et s o c ia le d e t o P r o u č e , p riredili BRAUDEL i LADROUSSE, I1, str. 403H. UECI ITEL. W ir is c b a fis s ti! d e s d c u ts c h e s S f t d t m i t t e l a l t e r s . 1 3 5 0 — 1 5 0 0 , 1930, str. 34 st7. C a b ie r s d e d o lć a n c c s d e s p a r o i s s e s d n b a i / l i a g e d e T r o y e s [ t o u r le s č t a t s g ć n ć r a n .v d e 161-1, p rire d io Yves DURAND,

1966, str. 7. O . SPENGI.ER, L c D č c lin d e l'O c c id c n t, 1948, II, str. 9 0 sq . 1 1 . J. Đ. d u IIALDE, D e s c r ip tio n g e o g r a p b i10.

12. 13.

q n e . h is to r iq n e . c h r o n o lo g iq u e . p o l i t i q u e e t p h y s i q u e d e T E n tp itv d e l a C h in e e t d e l a T a r ta r ie e h in o is e , 1785, I, str. 3. E. KAMPFER, o p . c it., III, str. 72., J. KU1.1SCNER, o p . c it., talijan sk o izdanje,

II. s tr. 15-16. 14. R. CANT1U.ON, o p . c it., s tr. 26; M. REIN HARDT, »La p o p u la tio n d e s villcs...«, u: P o p u l a t i o n , trav an j 1954, 9, str. 287. 15. J. KULISCIIER, o p . c it., za Rusiju bro jk e o d 3,6% (grad sk a p o p u lacija o d 500.000) d a je U. T. URLANIS (n a ru sk o m , Moskva. 1966) c itirao V. I. PAVLOV, H i s t o r i c a l p t v -

16.

17.

m i s e s f o r I n d i a 's t r a n s i t i o n t o c a p i t a l i s m , 1978, str. 6 8 . C. 0RIDENDAUCH, C itie s i n t h e W ild e r n e s s , 1955, sir. 6 . i l ) ; za Ja p a n , prof. FURUSH1MA, c itira o T. C. SMITH, T h e A g r a r i a n o r i g i n s o f m o d e r n J a p a n , 1959, s tr. 6 8 . Ja n d e VRIES, T h e D u t c h r u r a l e c o n o m y i n t h e g o l d e n a g e , 1 5 0 0 — 1 7 0 0 , 1974, sli ka sir. 8 6 . M. CLOUSCARD, L 't l r e e t l e c o d e , 1972,

10. str. 165. 19- J a n e JACODS, T h e E c o n o m y o f c itie s , 1970. 20. C itirao J. —B. SAY, C o u r s d 'ć c o n o i n i e /to litiq u e , op. a t . , IV, str. 4 16—418. 21. F. LUTGE, op. c it., str. 349. 22. R. GASCON, u: l l i s t o i r e e c o n o m i q n e e t s o c i a l e d e l a F r a n c e , p rired ili D R A U D E L 1 LA B R O U SSE , 'I, s ir. 360. 23. P rem a W. ADELU, re fe re n c a i ra sp ra v a i n f r a , III, str. 240. 24. G e o r g STEIN11AUSEN, G e s c b i c h t e d e r d e u t s e b e n K u l t u r , 1904, sir. 187. 25. L a C i v i l i t d v e n e z i a n a d e l S e tte c e n to , p ri re d ila fo n d acija G io rg io C ini, I9 6 0 , str. 257. 26. Izvor izg u b ljen .

27. Archivo G eneral tic Sim ancas, E v p e d ie n le s d e h a c i e n d a , 157. »Saco d e G ibraltar«, u; T iv s R e la c io n e s b i s td r ie a s , »C olcccićn d e libros raro s o curiosos«, 188929- A U d it..., I, str. 245. 30. Jean PUSSOT, J o u m a l i e r o n m e n to ir e s , 1857, str. 16. 31. Ernst Ludwig CARL, T r a ite d e l a r ic b e s s e d e s p r i n c e s e t d e l e u r s e t a t s , 1723, II, sir. 193. i 195. 32. A. d e MAYERDERG. o p . c it., sir. 220-221. 33. Vidi i n f r a , III, sir. 3»6 sq . 34. G. MACARTNEY, o p . c it., II, sir. 316. 35. L. -S . MERCIER, T a b le a u d e P a r is , op. c it., IX, sir. 167-168; V], str. 8 2 -8 3 ; V, sir. 282. 36. M e d it.... I, sir. 31337. C. -E . PERRIN, »Lc d ro it d e b o u rg eo isie et rim m ig ratio n rurnlc a M etz au XIII' sieclc«, u: A n n u a i r e d e l a S o c ie te d 'b is 28.

t o i r e e t d 'a r c b e o l o g i e d e l a L o i r a i n e ,

38. 3940. 41. 42. 43.

XXX, 1921, str. 569. I I. J. URUGMANS, G e s c b ie d e n is v a n A m s t e r d a m , 8. knjiga, 1930-1933. Vidi s u p r a , pogl. I, n a p o m e n a 39C itirao llu g u c s d c MONTDAS, L a P o lic e p a r i s i e n n e s o u s L o u is X V I, 1949, sir. 183L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , op. c it.. 111. sir. 2 2 6 -2 2 7 , 232. 239I b id ., sir. 239G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it., I, str. 370.

44.

V o y a g e ... d e P ie r r e L e s c a lo p ie r , o p . c it.,

45.

H a n s MAUERSDERG, W i r i s c h a f t s - u n d S o z ia lg e s c h ie h te Z e n tr a le n r o p a is c b e r S t i i d t e i n n e u e i e n Z e i t , I9 6 0 , sir. 82. V o y a g e d e M . d e G u ig n e s . o p . c it., I, str.

sir. 32.

46.

360. 47. J. A. d c MANDELSLO, o p . c it., II, s tr. 470. 48. P. d c MAGA1LLANS, o p . c it., str. 17-18. 49- 1 /o p o ld TORRES DALBAS, A l g u n o s A sp e c lo s d e l m u d e ja r is m o u r b a n o m e d ie v a l,

50. 51.

52.

53. 54. 55. 56.

1954, s ir. 17. G. F. GEMELLI CARER], o p . c it., IV, sir. 105. P. LAVEDAN i J. HUGUENEY, L V r b a n i s m e a u M o y e n A g e , 1974, s tr. 8 4 -8 5 i si. 279. C h arles HIGOUNET, »Les 'te r r e n u o v e ' Jlo rcn iin es d u X IV sičeles«, u: S t u d i in o n o r e d i A m i n t o r e F a n f a n i , 111, 1962, str. 2 -1 7 . L. -S . MERCIER, o p . c it., XI, s tr. 4. M. T. JONES-DAV1ES, o p . c it., I, s ir. 190. F. COREAL, R e l a t i o n d e s v o y a g e s a u x I n d e s o c c id e n ta le s , o p . c it., II, s tr. 152. i 155. H. CORDIER, »La C om p ag n ie p ru s s ie n n e d 'E m b d c n a u XVH1* sić e le « , u ; T 'o u n g P a o , XIX, 1920, s ir. 241.

647

Fernand Braudel/S tr u k tu re svakidašnjice 57.

G . F. GEMELLI CARER!, o p . c i t .. IV, str.

120 . 56. 5960. 61.

62. 63.

6 4. 6 5. 6 6.

6 7. 6 8. 697 0.

71. 7 2.

7374. 7 5. 7 6. 7 7. 78. 7980. 81. 82. 8384. 85. 86. 8 7.

648

G . F. GEMELLI CARER!, o p . c it., I, str. 230. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r i s , o p . c it., VI, s tr. 221; V, str. 6 7 ; K , str. 275. J. SAVARY, D i c t i o n n a i r e . . . , o p . c it., V, o d je lja k 381. V u Q U O C THUC, U: L e s V ifle s ..., p rired ilo S o c ić tć Je a n D o d in , 1 9 5 4 -1 9 5 7 , II, str. 206. Izvor iz g u b ljen . P rem a P a d t v n iz 1561, A rchivo G e n eral d e S im ancas, E x p e d i e u t c s d c h a c i e n d a , 170. G. F. GEMELLI CAREJU. o p . c it.. VI, str. 3 6 6 -3 6 7 . R u d o lf H APKE, D r ilg g e s E n t w i e h l u n g z u m m i t t e l a l t e r i i c b e u W e lttn a r k t.. ., 1908. D. GUENĆE, T t i b u n a u x e l g e n s d e j u s t i c e d a n s te b a i l l i a g e d e S e n lis ..., o p . c it.. str. 48. L. S. MERCIER, o p . c it., III, 1782, s tr. 124. č la n a k u Štam pi, to č a n izvor izg u b ljen. P- d u HALDE, o p . c it.. I, s tr. 109. Za o b ja š n je n ja k o ja slije d e u p o trije b io sam n e o b jav ljen i ra d iz Ecolc d e s Ila u ie s Ć tu d es, VI. o d jeljak , L e s V itle s , 1958. R. MANTRAN, I s t a n b u l d a n s l a s e c o n d e m o i t i i d u X V II* sičclc, o p . cit., str. 27. R ap h ael d u MANS, E s t a t d e t a P e r s e e n 1 6 6 0 ..., p rire d io C h. SCHEFER, 1890, str. 33. G . F. GEMELLI CARER], o p . c it., II, str. 98. G. F. GEMELLI CARERI, o p . c it.. I, str. 262. W. ADEL, C e s c b ic b te d e r d e u t s e b e n L a n d w i r t s e b a f i , 1962, s tr. 48 i 49G iovanni PECLE i G iu se p p e FELLONI, L e M o n e t e g e n o v e s i , 1975, s tr. 2 7 -3 0 . W. SOMBART, L e B o u r g e o is , o p . c it., str. 129. C. DEC, L e s M a r c b a n d s e c t i v a i n s rt F lo r e n c e , 1 3 7 5 - 1 1 3 i, 1967, str. 319. L. MUMFORD, o p . e it., s tr. 3 2 8 -3 2 9 . Slijedeća dva p aragrafa in sp irira o je Max W eber. M. SANUDO, D i a r i i , XXVIII, 1890, o d je ljak 625J. NICKOLLS, R e m a r q u e s u r le s a v a n t a g e s d e t a F r a n c e ..., o p . c it., s tr. 215. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , op. c it., VIII, str. 163B. H. SLICI IER VAN BATU, Y i e l d R a tio s , 8 1 0 — 1 8 2 0 , o p . c it., str. 16. Vidi in fr a , III, str. 386 sq . J. GERNCT, L e M o n d e c b in o is . o p . c it., str. 371. A bbć PRĆVOST, V o y a g e s ..., o p . c it., X, str. 104, p re m a D em ieru .

88.

89.

90. 9192. 93. 94. 95. 96. 96. 97.

98. 99.

100.

101. 102. 103-

I b id ., s tr. 103. R odrigo d e VIVERO, D u J a p o n e t d u b o n g o u v e m e m e n t d e l'E s p a g n e e t d e s l n d e s ,

p rire d ila J u lie tte MONBE1G, 1972, s tr 6 6 -6 7 . YASAKI, S o c i a l C h a n g e a n d t h e C ity i n J a p a n , 1968, s tr. 133, 134, 137, 138, 1 3 9 . R. SIEFFERT, L a L i l t ć r a t u r e j a p o n a i s e , 1961, s tr. 110 sq . R. d e VIVERO, o p . c it., str. 58. i 181. L. MUMFORD, L a C i t i rt tr o v e r s I 'b is to ir e , o p . c it., str. 55 4 -5 5 7 . P. LAVEDAN i J. HUGUENEY, H i s t o n e d e I V t b a n i s m e , o p . c it., str. 3 8 3 . W. SOM DART, L u x u s u n d K a p ita lis m u s , o p . c it., s tr. 37 sq. L. —S. MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , o p . c it., VIII, str. 192. L. —S. MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , op. c it., VIII, str. 192. M irab eau o ta c , L ’A m i d e s H o m m e s o u T r a i t e d e l a p o p u l a t i o n , 1756, 2. d io , str. 154. L. -S . MERCIER, T a b l e a u d e P a r is , op. c it., I, s ir. 286. LAVOISIER, D e l a r ic b e s s e l e n i t o r i a l e d u r o y a u m e d e F r a n c e , izd. 1 9 6 6 , s tr. 6 0 5 606. F. QUESNAY, » Q u e stio n s in tć re ssa n te s s u r la p o p u la tio n , ('ag ricu ltu re e t com m erce...« u: P. Q u e s n a y e t l a p b y s i o c r a tie , o p . c it., II, sir. 664. A. METRA, I I M e n t o t e p e t f e t t o . . . , o p . c it., V, str. 1 i 2. W. SOMDART, L u x u s u n d K a p ita lis m u s , o p . c it., str. 30. Princ STRONGOL1, R a g i o n a m e n t i e c o n o m i d , p o l i t i c i e m i l i t a r i , 1783, I, str. 51, citirao L. dal PANE, u: S t o r i a d e l l a v o r o i n I t a l i a , o p . c it., str. 192-193.

104. I b id . 105. Rcnć DOUVIER i A ndrć LAFFARGUE, L a V ie n a p o l i t a i n e a u X V III* sičclc, 1956, str. 8 4 -8 5 . 106. I b id ., str. 273. 107. C. d e BROSSES, L e ttr e s b is to r iq u e s e t c r i t i q u e s s u r I 'l t a l i e , god. VII, II, str. 145. 108. R. BOUV1ER i A. LAFFARGUE, o p . a t . , str. 273. 109- I b id ., sir. 237. 110. Jo h a n n G ottlieb GEORGI, V e r s u c b e i n e r B e s c b r e ib u n g d e r ... R e s i d e n z s t a d t St. P e t e r s b u r g , o p . d t . , u p o trijeb ljen je za sve

paragrafe koji slijede. 111. G u id e B a e d e k e r R u s s ie , 1902, str. 8 8 . 112. J. SAVARY, D ic t i o u n a i r e .. ., o p . d t . , V, odjeljak 639. 113. J- DELUMEAU, o p . d t . , str. 501 sq. 114. P. d e MAGAILLANS, o p . d t . , str. 12. 115. I b id ., str. 176-177.

Napomene 116.

C . F. GEMELLt CAAEAJ, o p . cit.. IV, sir. 142. i 459. 117- Pekinški m isionari, M i m o i r e s c o n c e t n a n t l 'b is io iie , U s sc ie n c e s . U s m is u n ..., op. c if., III, 1778, str. 424. 118. P ism o P. A m iota, P eking, 20. listo p ad a 1752, u; L e t t i e s i d i f i a n t e s e t c u r ie u s e s i c r i t e s d e s m i s s i o n s e t r a n g e i e s , 10(111, 1811, str. 133-134. 119. P. d e MAGAILLANS, o p . c il.. str. 176-177. 120. I b id ., str. 278. 121. J. -D . d u HALDE, o p . c it.. I, str. 114. 122. G . d e M ENDOZA. U i s t o i r e d u g r a n d r o y a u m e d e i a C h in e ..., o p . c it., str. 195. 123- MACARTNEY, o p . c it., III, str. 145124. P. SONNERAT, o p . c it., 11. str. 13. 125. P. d e MAGAILLANS, o p . c it.. str. 2 7 7 -2 7 8 . 126. O p at PRĆVOST, o p . c it., VI. sir. 126. 127. P. d e M a g a iU a n s , o p . c it., str. 278 sq. 128. P. d e M a g a illa n s , o p . c it., str. 2 6 8 -2 7 1 . 1 2 9 . I b id ., str. 2 7 2 -2 7 3 . 130. I b id ., sir. 150-151. 131. I b id ., str. 1 5 3 -154. 132. Za s ira n ic c u nastavku k o ristio sam slje d eća d jela: William DESANT, L o n d o n i n th e E i g h te e n th C e n t u i y , 1902; A n d rć PARREAUX, L a V ie q u o t i d i e n n e e n A n g l e t e n e a n t e m p s d e C e o t g e III; L ćoncc PEILLARD, L a V ie q u o t i d i e n n e d L o n d i e s a u te m p s d e N e l s o n e t d e W e llin g to n , 1 7 7 4 — 1 8 5 2 ,

1968; LEMONN1ER, L a V ie q u o t i d i e n n e e n A n g U te r r e s o u s E liz a b e th ; T. F. REDDAWAY, T h e R e b u ild in g o f L o n d o n a f t e r t h e C t e a t E ire, 1940; T h e A m b u l a t o r o r th e s t r a i g e w ’s C o m p a n io n i n a t o u r o f L o n d o n , 1782; G eorges RUDE, H a n o v e r i a n L o n d o n , 1971; M. DOROTHY GEOR GE, L o n d o n L ife i n t h e E ig h te e n th C e n t u r y , 1964. 133. M. T. JONES-DAV1ES, o p . c it., I, str. 193. 134. M. T. JONES-DAV1ES, o p . c it., 1, sir. 149. 135. J o h n STOW, A S u r v e y o f L o n d o n (1603),

136. 137. 138. 139-

140. 141. 142. 143-

144.

1720, II, str. 34. M. T. JONES-DAV1ES, o p . c it., I, s ir. 177. P. COLQUHOUN, o p . c it., I, str. 293-327. M. T. JONES-DAVIES. o p . c it., I. sir. 166. W. PETTY, T r a ite d e s t a x e s e t c o n t r i b u t i o n s , u; L e s ( E u v te s e c o n o m i q u e s d e S ir W illia m P e tty , 1905, I, sir. 30 -4 0 . P. COLQUHOUN, o p . c it., I, sir. 1 66-168, 2 50-251. L. MUMFORD, L a C ite d tr o v e r s V b is to h e , o p . c it., sir. 375 sq . P. COLQUHOUN, o p . c il., II, s tr. 3 0 1 302. J c a n - J a c q u e s ROUSSEAU, »E m ile«, u: ( E u v te s c o m p le te s , IV, izd. P lćiade, 1969, str. 851. S. MERCIER, L A n d e u x m i l l e q u a t r e c e n t q u a r a n t e , o p . cit.

Bilješka uz zaključak 1.

G . MACARTNEY, o p . c it.. Ill, s ir. 159.

649

IZDAVAČ

»August Cesaree«, Izdavač, d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57 ZA IZDAVAČA

Albert Goldstein RECENZENTI

Miroslav Brandt, Tomislav Raukar IZRADA KARATA I GRAFIKONA

Goran Bašić IZRADA FOTOGRAFIJA

Neven Kranjčec PRIJEVOD TEKSTOVA UZ KARTE, GRAFIKONE I ILUSTRACIJE

Mirjana Obuljen, Snježana Božičević LIKOVNA OPREMA

Nenad Dogan GRAFIČKI UREDNIK

Dražen Tončić KOREKTURA

Višnja Bekl, Katarina Brajkovič, Marilka Krajnović, Snježana Marković, Vesna Pavkovič, Gordan Zečić ISBN86-393-0156-5 ISBN86-393-0157-3 TISAK

Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1992.

Fernand Braude - Materijalna Civilizacija Tom I

Recommend Documents