Fernand Braudel - Materijalna Civilizacija Tom II

m

li

BIBLIOTEKA H1STORIAE

BI BLI OTEKA A ugust C esarec UREDNIK

Albert Goldstein

NASLOV IZVORNIKA Fernand Braudel Civilisation matćrielle, ćconomie et capitalisme, XV*-XV1II* sičcle tome 2 LES JEUX DE L'ŽCHANGE Copyright © 1979 byArm and Colin Šditeur, Paris

PRIJEVOD

D ubravka Celebrini, M irna C vitan, Ljerka Depolo, Ksenija Jančin, K arm ela Krajina, M irjana Obuljen, Višnja Ogrizović JEZIČNA I STRUČNA REDAKCIJA

Miroslav Brandt

OBJAVLJIVANJE OVE KIBICE POTPOMOGLI SU: MINISTARSTVO PROSVJETE I KULTURE REPUBLIKE HRVATSKE -REPUBLIČKI FOND ZA KULTURU MINISTARSTVO ZNANOSTI, TEHNOLOGIJE I INFORMATIKE REPUBLIKE HRVATSKE

RAZMJENE Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća

$

Atgi'st CiiSAREc Z agreb 1992

Pierru Gourouu, u z n a k osobite zahvalnosti

Sadržaj

PREDGOVOR

9 P og la v lje 1

INSTRUMENTI RAZIĐENE EVROPA; KOTAČIĆI NA DONJOJ GRANICI RAZMJENE Obične tržnice p oput današnjih X Gradovi i tržnice * Tržnice se m nože i specijaliziraju -r Grad m ora posredovati Slučaj Londona Najbolje bi bilo računati Engleska istina, evropska istina Tržišta i tržišta ’ Tržište je granica ali granica koja se pom iče Ispod razine tržnice Dućani Specijalizacija i hijerarhizacija idu svojim tokom Dućani osvajaju svijet v Razlozi poleta Prevelika aktivnost torbara Da li je torbarcnje arhaično EVROPA; KOLESA NA GORNJOJ GRANICI RAZMJENE Sajmovi, staro o ruđe koje se stalno preinačava Gradovi u svetkovanju Evolucija sajmova Sajmovi i kruženja Suton sajmova Spremišta, skladišta, magazini, žitnice Burze U Amsterdamu, tržište vrijednosti U Londonu sve započinje iznova Da li je nužno ići u Pariz? Burze i novac A SVIJET IZVAN EVROPE? Posvuda tržnice i dućani — Promjenljiva površina osnovnog tržišnog prostora Svijet pedlara ili velctrgovaca? Ilinduski bankari Burzi ima malo, ali zato Ima sajmova Evropa jednaka sa svijetom Zaključne hipoteze

18 19 21 27 32 34 41 42 48 53 55 63 64 66 71 76 80 85 89 91 92 94 98 102 108 113 115 118 124 125 129 132 140 141

5

Poglavlje 2 PRIVREDA PREMA TRŽIŠTIMA TRGOVCI 1 TRGOVINSKI OPTICAJ Odlasci i povracl Opticaj l m jenice Bez zatvaranja kruga nem a poslova O teškoćama povrataka Trgovinska suradnja Mreže, Izrešetkanosti i osvajanja Armenci i Židovi Portugalci i španjolska Amerika: 1580-1640. Mreže u sukobu, m reže osuđene d a n estanu M anjine osvajaju TRGOVAČKI VIŠAK VRIJEDNOSTI, PONUDA I POTRAŽNJA Trgovački višak vrijednosti Ponuda I potražnja: prlm um m obile Sama potražnja Sama p onuda TRŽIŠTA I NJIHOVA GEOGRAFIJA Tvrtke u svom prostoru Gradski prostori Tržišta sirovina D ragocjene kovine NACIONALNE EKONOMIJE I TRGOVAČKA RAVNOTEŽA »Trgovačka ravnoteža« Brojke koje treba protum ačiti Francuska i Engleska prije i poslije 1700. godine Engleska i Portugal Istočna Evropa, zapadna Evropa Za globalne ravnoteže Indija i Kina SMJESTITI TRŽIŠTE Tržište koje samo sebe regulira Kroz višestoljetno vrijeme Može li današnje d oba svjedočiti?

147 150 152 153 157 162 165 171 174 177 180 185 190 194 199 203 206 211 222 225 226 230 233 236 240 245 247 251

Poglavlje 3 PROIZVODNJA ILI KAPITALIZAM U GOSTIMA KAPITAL, KAPITALIST, KAPITALIZAM Riječ »kapital« Kapitalist ili kapitalisti Kapitalizam: sasvim nedavno nastala riječ Realnost kapitala Fiksni (stalni) i opticajni kapital Hvatanje kapitala u mrežu računa Važnost seklorske analize ZEMIJA1 NOVAC Kapitalistički preduvjeti Drojnost, inercija, produktivnost seljačkih masa Bijeda i preživljavanje Dugo trajanje ne isključuje p rom jene Na Zapadu vlasteoski režim nije mrtav U M ontalđcu Prekoračiti brane Rubovi u srcu Evrope Kapitalizam i drugo kmetstvo Kapitalizam i am eričke plantaže

6

255 259 261 263 266 269 273 277 280 281 282 285 290 292 294 295 301

Plantaže najam ajkl Povratak u srce Evrope Blizu Pariza: Bile u vTijeme LujaXlV Venecija I Terraferma Neobičan slučaj rimskog sela početkom XIX. stoljeća Toskanski poderi Napredna su područja u manjini Slučaj Francuske KAPITALIZAM I PRLD1NDUSTRIJA Četverostruki model Vrijedi li Bourginova shema I Izvan Evrope? Nema rastave poljoprivrede od predindustrijc Industrija — providnost Nestalna prebivališta Selo u gradovima i gradovi na selu Postoje li industrije - piloti? Trgovci i cehovi Verlagssystem (nakladnlštvo) Verlagssystem u Njemačkoj Rudnici i industrijski kapitalizam Rudnici Novog svijeta Sol, željezo, ugljen Manufakture i tvornice Obitelj Vanrobais u Abbevillcu Kapital i računovodstvo O industrijskim profitima Zakon Walthcra G. IIofTmanna (1955) TRANSPORT I KAPITALISTIČKO TODUZEĆE Kopneni promet Riječno brodarstvo Na m oru Računovodstvene istine: kapital I rad BILANCA, PRIJE NEGATIVNA BILANCA

308

310 312 314 318 322 324 325 330 335 338 340 341 344 346 349 352 356 357

362

364 366 375 378 381 385 391 399 404 412

P o g la v lje 4

KAPITALIZAM U SVOJOJ KUĆI S VISINE TRGOVAČKOG DRUŠTVA Trgovačka hijerarhija Specijalizacija samo u bazi Trgovački uspjeh Pozajmljivači fondova Krediti I banke Novac se ili skriva ili kola KAPITALISTIČKI IZBOR I STRATEGIJA Kapitalistički duh Trgovina n a velike udaljenosti ili glavni zgoditak Učiti, informirati se »Konkurencija bez konkurenata« Monopoli na m eđunarodnoj razini Promašeni pokušaj m onopola: tržište grimlzom 1787. Perfidnost m onete Izvanredna odgađanja DRUŠTVA I KOMPANIJE Društva: počeci razvitka Komanditna društva Dioničarska društva Evolucija s m alo zamaha

421 423 428 432 437 443 450 453 458 464 468 474 477 482 489 494 496 499

7

Velike trgovačke kom panije imaju p reth o d n ik e Trojno pravilo Engleske kom panije Kompanije 1 konjunkture Kompanije i trgovačka sloboda ^ OPET TROJNO DUEIJENJE

500 502 505 509 512

Poglavlje 5 DRUŠTVO ILI »SKUP SKUPOVA« DRUŠTVENE HIJERARHIJE

8

526 529 536 540 542 544 548 555 562 56 7 572 575 581

Pluralitet druStava Vertikalno prom atranje: ograničen broj privilegiranih Društvena pokretljivost Kako dokučiti prom jenu? Slnkronizam d ruštvenih k o n junktura u Evropi Teorija Hernia Plrennea U Francuskoj gentry Ili plemstvo po halji Od gradova do država Revolucija i borba klasa Nekoliko prim jera Red i nered Ispod nulte točke Izlaz iz pakla SVEPRISUTNA DRŽAVA Dužnosti države Održavanje reda Troškovi nadm ašuju prim anja 1pribjegavanje zajmu Kasiilijskl »juros« i »asientos« Engleska financijska revolucija: 1688-1756. Dudžcti, k onjunkture i nacionalni proizvod Porazgovarajmo o financijerim a Od »traitantsa« do općeg zakupa Politička ekonom ija država: m erkantilizam Nedovršena država nasuprot društvu i kulturi Država, ekonom ija, kapitalizam CIVILIZACIJE NE KAŽU UVIJEK NE Priznati pravi udio širenja kulture: m odel islama __ Kršćanstvo 1 trgovina: neslaganje oko lihvarstva Da li Je puritanizam Jednak kapitalizmu Rctrospcktivna geografija objašnjava m noge stvari Da li je kapitalizam Jednak razumu? Novo um ijeće življenja: u Firenci XV. stoljeća Dugo vrijeme, druga vizija svijeta KAPITALIZAM IZVAN EVROPE Čuda trgovine na velike udaljenosti " Nekoliko argum enata I intuicija Norm ana Jacoba Politika, a Još više društvo

666 670 680

ZAKLJUČAK NAPOMENE

687 689

587 588 592 59 6 599 603 609 613 619 627 632

635 640 648 651 654 662 665

PREDGOVOR

J \ a d bi postojala mogućnost da sve bude jednostavno, rekao bih da ovaj svezak ispituje ono što je iznad prizemlja materijalnog života — koji je sadržaj prvog sveska ovog djela —neposredno više katove ekonomskog života, te iznad njega, kapitalističko djelova nje. Takva slika kuće s katovima dobro nam predočava realnost stvari, budući da ih nameće u njihovu konkretnom značenju. Između »materijalnog života« (u smislu veoma elementarne ekonomije) i ekonomskog života, dodirna površina, koja nije neprekidna, materijalizira se tisućama skromnih točaka: tržištima, dućanima, trgovinama... Te su točke ujedno i prekidi: s jedne strane ekonomski život sa svojim razmjenama, svojim novcem, svojim čvorištima i svojim razvijenijim, višim sredstvima, mjestima za trgovanje, burzama ili sajmovima; s druge strane »materijalni život«, ne—ekonomija, pod prinudnim znakom samodovoljnosti. Ekonomija počinje na pragu razmjembene vrijednosti. U ovom drugom svesku nastojao sam proanalizirati cjelokup nost igre razmjene, od elementarne trampe do, uključivši i njega, najusavršenijeg kapitalizma. Polazeći od što je moguće pažljivijeg i ncutralnijeg opisivanja, nastojao sam proniknuti u zakonitosti i mehanizme, neku vrstu opće ekonomske povijesti (kao što postoji opća geografija), ili, ako vam se sviđa drugačiji jezik, tipologiju ili m odel ili g ra m atiku koja će moći fiksirati bar smisao nekoliko ključnih riječi, nekoliko očiglednih realnosti, a da ipak spomenuta opća povijest ne bude pretjerano stroga, a tipologija nepobitna niti naročito potpuna a da model bude što je moguće manje matematiziran i provjeravan, a da nam gramatika ne daje ključ jezika ili ekonomskog govora, uz pretpostavku da on postoji i da je jedan i isti kroz prostor i vrijeme. Uglavnom, radilo se o naporu 9

rem an d Braudel/ Igra razmjene

oko razumljivosti kako bi sc spoznale artikulacije, evolucije, a jednako tako i goleme sile koje održavaju tradicionalan red i »interne sile« o kojima govori Jean—Paul Sartre. Dakle, o studiji na spoju društvenog, političkog i ekonomskog. Za takvo kretanje postojala je samo jedna metoda, a to je prom atranje, ponavljano sve dok sc ne istroše oči, te pozivanje na različite druge znanosti o čovjeku, a još više sistematsko uspore đivanje, naročito iskustava iste prirode, bez bojazni da nas, zbog sistema koji su prilično slabo pomični, za vrijeme tih nužnih konfrontacija previše ne zbuni anakronizam. Radi sc o kom parativnoj metodi koju je više od svih preporučivao Marc Bloch, a koju sam ja primjenjivao prem a perspektivama dugog trajanja. Na današnjem stupnju naših spoznaja imamo na raspolaganju m nogobrojne podatke koje je moguće uspoređivati u vremenu i prostoru tako da nam sc čini da ne pristupam o jednostavnim uspoređenim iskustvima proisteklim iz igre slučaja, nego da goto vo sami eksperimentiramo. Tako sam sazdao knjigu na pola puta između povijesti, kao prvog poticaja, i drugih znanosti o čovjeku. U sukobu između obrazaca i prom atranja, neprestano sam nailazio na ustrajnu opreku između norm alne i često rutinski ostvarivane razmjembene ekonomije (u XVIII. st. bismo je nazvali prirodnom ) i one više, usavršenijc ekonomije (koju bismo u XVIII. st. nazvali u m jetnom tvorevinom l). Siguran sam da je takva pod jela opipljiva, da pokretačke sile i ljudi, čini i mentaliteti na tim različitim katovima nisu isti. Da pravila tržišne ekonomije koja sc nalaze na određenim razinama, kao što ih opisuje klasična eko nomija, mnogo rjeđe funkcioniraju pod svojim spoljašnjim likom slobodne konkurencije na višoj zoni, a to je zona računa i špeku lacije. Tu počinje zona mraka, slabe osvijctljcnosti, zona aktivnosti onih koji su upućeni u tajnu, za koje smatram da su u korijenu onoga što podrazumijevamo pod riječju kapitalizam koji je aku mulacija moći (koja utemeljuje razmjenu jednako i čak više na odnosu sile nego na uzajamnosti potreba) i društveni parazitizam, neizbježan ili ne, kao i toliki drugi. Ukratko, postoji hijerarhija u trgovačkom svijetu, čak iako, kao i u svim hijerarhijama uostalom, viši katovi ne bi mogli postojati bez onih nižih na koje se naslanjaju. Napokon, nemojm o zaboraviti da neposredno ispod samih raz mjena ono što sam u nedostatku boljeg izraza nazvao m aterijal n im životom , čini u stoljećima Starog poretka najkompaktniju zonu.

10

Predgovor

Međutim, neće li čitalac smatrati spornom — još spornijom od opreke između nekoliko katova ekonomije — činjenicu što sam upotrijebio riječ kapitalizam da bih označio najviši kat? Sama riječ kapitalizam javlja se u svojoj zrelosti i eksplozivnoj snazi vrlo kasno, tek početkom XX. stoljeća. Ne znači li obilježiti kapita lizam u punom njegovu smislu datumom njegova pravog rođenja, i onda baciti padobranom taj datum u razdoblje između 1400. i 1800. isto što i počiniti najgori grijeh koji može počiniti povjes ničar — a to je grijeh anakronizma? Istina je da time baš nisam previše uznemiren. Povjesničari izmišljaju riječi, etikete, kako bi unatrag označili probleme i razdoblja: stogodišnji rat, renesansa, humanizam, rcformacija... Za ovo područje koje nije prava tržišna ekonomija, već vrlo često njena očita suprotnost, trebala mi je posebna riječ. A riječ kapitalizam upravo se neodoljivo nametala. Zašto ne uzeti u službu tu riječ koja evocira slike, zaboravljajući pritom na sve žučne rasprave koje je poticala i koje još uvijek potiče? Prema pravilima koja upravljaju konstruiranjem svakog m o dela, išao sam u ovom svesku oprezno od jednostavnog ka slože nijem. Jučerašnja ekonomska društva daju, naime, osnovnom promatranju bez poteškoća baš ono što obično nazivamo op ticajem ili tržišnom ekonomijom. Dakle, u prva sam dva poglav lja: Instrum enti razm jene i Privreda prem a tržištima, nastojao opisati tržnice, torbarenje, dućane, sajmove, burze... Zasigurno s previše pojedinosti. Nastojao sam izdvojiti pravila razmjene, ako takva pravila postoje. Iduća dva poglavlja: Proizvodnja ili kapi talizam u gostim a i K apitalizam u svojoj kući dotiču, na margini opticaja, raznovrsne probleme proizvodnje; točno određuju, ali to je bilo nužno, smisao onih glavnih riječi u raspravi koju smo prihvatili: kapital, kapitalist, kapitalizam-, napokon, pokušavaju smjestiti kapitalizam sektorski, i toj »tipologiji« odrediti granice i logično otkriti njenu prirodu. Time stižemo u središte naših teš koća, ali ne i na kraj naših muka. Posljednje i doista najnužnije poglavlje Društvo ili »skup skupova« pokušava smjestiti ekono miju i kapitalizam u opći okvir društvenog realiteta izvan kojeg ništa nema svoje pravo značenje. Međutim, opisivati, analizirati, uspoređivati, objašnjavati zna či postaviti se najčešće izvan povijesne priče, znači zanemariti ili samovoljno razoriti neprekinuti slijed povijesnih vremena. Jer ta vremena postoje; naći ćemo ih u trećoj i posljednjoj knjizi ovog djela: Vrijeme svijeta. Bit ćemo dakle, na stranicama ovog sveska, li

Fernand Braudel/ Igra razmjene

na stupnju koji prethodi, na kojem se vrijeme ne poštuje u svom povezanom kronološkom slijedu, već ga se upotrebljava kao sred stvo za prom atranje. Moja zadaća nije time ipak bila pojednostavljena. Započinjao sam četiri, pet puta poglavlja koja ćete čitati. Predavao sam o njima na College dc France i na Hautes Etudes. Napisao sam ih, a zatim sam ih s kraja na kraj pisao iz početka. Henri Matisse je, pričao mi je to jedan od njegovih prijatelja koji m u je pozirao, običavao započeti i po deset puta svoj crtež bacajući prethodne jednog za drugim u košaru za smeće i to dan za danom, da bi sačuvao tek posljednji za koji je mislio da je na njemu, napokon, pronašao čistoću i jednostavnost linije. Nažalost, ja nisam Henri Matisse. Štoviše, nisam siguran niti da je moj posljednji rukopis onaj najčišći, onaj Što najviše odgovara onom e što mislim i što poku šavam misliti. Da bih se utješio, ponavljao sam samom sebi re čenicu engleskog p ovjesničara F. W. M aitlanda (1887) da »jednostavnost nije polazište, nego cilj«2, ponekad, uz malo sreće, točka prispijeća.

12

Poglavlje 1

INSTRUMENTI RAZMJENE

N

a prvi se pogled ekonomija sastoji od dva velika područja: proizvodnje i potrošnje. Ovdje sve završava i sve se uništava, ondje sve počinje i opet započinje iz početka. »Društvo«, piše Marx1, »ne može prestati proizvoditi isto kao što ne može prestati konzu mirati.« Otrcana istina. Proudhon kaže gotovo isto kada potvrđuje da je raditi i jesti prividno jedini ljudski cilj. Međutim, između ta dva svijeta uvlači se i treći, uzak ali živ poput rijeke, i prepoznatljiv na prvi pogled: razmjena ili ako želite tržišna ekonomija — ne dovršena, isprekidana, ali neumitna već u stoljećima koja pro učava ova knjiga, a zasigurno revolucionarna. Unutar cjeline koja uporno teži staroj ravnoteži i iz nje izlazi samo da bi joj se vratila, tržišna ekonomija je područje promjene i prinova. Marx je naziva sferom opticaja (cirkulacije)2. Uporno tvrdim da taj izraz nije sretno izabran. Bez sumnje, riječ cirkulacija koja je u ekonomiju3 ušla iz fiziologije, pokriva previše stvari istovremeno. Ako možemo povjerovati G. Schellcu4, izdavaču Turgotovih sabranih djela, ovaj je želio napisati Raspravu o cirkulaciji, djelo u kojem bi govorio o bankama, o Lawovu sistemu, o kreditu, o tečaju i o trgovini, napokon o raskoši, to jest gotovo o svemu što se tada smatralo ekonomijom. Zar riječ tržišna ekonomija danas i sama nema prošireni smisao koji beskonačno nadilazi jednostavne pojmove cirkulacije i razmjena5? Dakle, tri svijeta. U prvom svesku ovog djela posebno smo mjesto dali potrošnji. U poglavljima koja slijede bavit ćemo se opticajem. Teški problemi proizvodnje doći će na posljednje mjesto6. Ne zato kako bismo mogli osporiti Marxu ili Proudhonu da su bitni. Nego zato što je promatraču unatrag, a to je povjes ničar, teško početi s proizvodnjom, tim zamršenim područjem 13


koje je teško označiti i koje je još nedovoljno popisano. Opticaj, naprotiv, ima tu prednost što ga je lako promatrati. U njem se sve miče i upozorava na njena kretanja. Zvukovi tržišta stižu neizos tavno do naših ušiju. Doista bez hvalisanja mogu naći trgovce, prodavače i preprodavače na Kialtu u Veneciji oko 1530. i vidjeti ih sa samog prozora Aretinove kuće koji sa zadovoljstvom p ro matra tu svakodnevnu predstavu7; mogu ući, oko 1688, pa čak i prije, u amsterdamsku llurzu i ne izgubiti se u njoj, to jest želio sam reći ulagati bez mnogo pogrešaka. Georges Gurvitch bi mi odmah prigovorio da se ono lakoprim jetljivo izlaže opasnosti da bude nevažno i drugorazredno. Ja u to nisam tako siguran kao on i ne mislim da se Turgot, uhvativši se u koštac sa cjelokupnom ekonomijom svojeg vremena,mogao skroz naskroz prevariti daju ći prvenstvo cirkulaciji. Osim toga, da li je nevažno da je čitava geneza kapitalizma strogo povezana s razmjenom? Napokon, p ro izvodnja je podjela rada, dakle, obavezno i osuda ljudi na raz mjenu. Napokon, tko bi i pomislio doista minimalizirati ulogu tržiš ta? Čak i kad je elem entarno, ono je prvenstveno mjesto ponude i potražnje, obraćanja bližnjemu, a bez toga ne bi bilo ekonomije u uobičajenom smislu riječi, već bi postojao samo život »zatvoren« (na engleskom jeziku em bedded) u sam odovoljnost ili nc-ckonomiju. Tržište je oslobađanje, otvaranje, pristup jednom druga čijem svijetu. To znači isplivati na površinu. Ljudska aktivnost, viškovi koje razmjenjujemo, prolaze polako kroz tu usku pukotinu u početku jednako teško kao što je deva iz Svetog pisma prošla kroz ušicu igle. Zatim su prolazi postali širi, mnogobrojniji, da bi društvo na kraju trke postalo »društvo općeg tržišta«8. Na kraju trke, znači kasno i nikada, ovisno o različitim regijama, istov rem eno i na isti način. Ne postoji, dakle, jednostavna i pravocrtna povijest razvoja tržišta. Tu se dotiču tradicionalno arhaično, m o derno, vrlo m oderno. Čak i danas. Izrazite slike je doista lako doseći i prikupiti, nije, čak i kad se radi o Evropi, koja je povlašten slučaj, lako točno ih smjestiti jedne u odnosu prem a drugima. Da li ta u neku ruku natuknuta poteškoća proizlazi iz toga što je naše polje prom atranja, od XV. do XVIII. stoljeća još nedovoljno u svojem trajanju? Idealno polje prom atranja m oralo bi se proteg nuti na sva svjetska tržišta, od njihovih početaka do naših dana. To je golemo područje koje je jučer umiješalo u spor ikonoklastičku strast Karla Polanyia9. Međutim, da li je moguće obuhvatiti jednim objašnjenjem pseudo-tržište stare Dabilonije, linije razmjene pri14

Instrumenti razmjene

Venecija, Ponte di Rialto. Carpacciova slika, M9d. (Venecija, Akade mija, otisak Giraudon) 15

FLi-mind Braudel/I g ra razmjene

mitivnog stanovništva Trobriandskog otočja (Otoci u Solomonskom m oru, sjeveroistočno od Papua—Gvineje. — nap. red.) u današnje vrijeme i tržišta srednjovjekovne i predindustrijske Ev rope? Nisam sasvim uvjeren. U svakom slučaju nećemo se odm ah na samom početku igre zatvoriti u općenita tumačenja. Na početku ćemo opisivati. Prvo Evropu, bitnog svjedoka kojeg poznajem o bolje od ostalih. Zatim, ne-Evropu, jer niti jedan opis ne bi vodio do valjanog početka tumačenja ako ne bi doista obišao svijet.

16

EVROPA: KOTAČIĆI NA DONJOJ GRANICI RAZMJENE Dakle, prvo Evropa. Ona jc već prije XV. stoljeća isključila najarhaičnijc oblike razmjene. Cijene za koje znademo, ili za koje naslućujemo da postoje, već su od XII. stoljeća nepostojane cije ne10, što dokazuje da već postoje doista »moderna« tržišta koja mogu, prema prilici, povezu li se jedno s drugim, skicirati sisteme, veze, od grada do grada. Doista, samo trgovišta i gradovi imaju prava tržišta.

1. PRIJEVREMENOST KOLEBANJA CIJENA U ENGLESKOJ Prem a D. L. Farm eru: »Som e Prices F lu ctu atio n s in A ngevin E ngland«: The E c o n o m ic I li s to i y R eview , 19 5 6 -1 9 5 7 , str. 39.

Potrebno je istaći istodobni rast cijena različitih žitarica na kon loše žetve iz 1201. godine. Seoska tržišta11 su skrajnjc rijetka, a postoje još i u XV. stoljeću, ali je broj njihov zanemariv. Zapadnjački jc grad sve progutao, sve podvrgnuo svojem zakonu, svojim zahtjevima, svo jem nadzoru. Tržište jc postalo jednim od njegovih kolesa12.

17


Obične tržnice poput današnjih U svojem osnovnom obliku, tržnice postoje i danas, one su priv rem eno »na odgodi«, da bi se određenog dana p red našim očima obnovile, na uobičajenom mjestu u našim gradovima, sa svojim neredom , zbrkom, povicima, jakim mirisima i svježinom svojih namirnica. Jučer su bile gotovo iste: nekoliko nogara, voštano platno protiv kiše, svakom prodavaču pripada num erirano, unaprijed utvrđeno savjesno ubilježeno m jesto13 koje }c trebalo platiti prem a volji vlasti ili vlasnika; gomila kupaca i mnoštvo slabo plaćenih radnika, trg neodređenog i aktivnog proletarijata: žena koje ljuštc grašak a smatraju ih okorjelim blebetušama, prodavača oguljenih žaba (te žabe dolaze u Žcncvu14 i Pariz15 u čitavim tovarima što ih donose mazge), nosača, pometača, kočijaša, proda vača ili prodavačica »na crno«, strogih kontrolora koji prenose s oca na sina svoj kukavni posao, trgovaca-prcprodavača prepoz natljivih po njihovoj odjeći, seljaka i scljakinja, građanki u potrazi za namirnicama, sluškinja koje robu (kako to ponavljaju bogati) skuplje zaračunavaju gazdama nego što su je platile (nekada se govorilo: »potkivati papuču«)16, pekara koji na tržnici prodaju velike hljebove, mesare koji svojim brojnim stolovima zakrčuju ulice i trgove, grosista (prodavača riba, sira ili maslaca na veliko)17, ubirača zakupnina... Napokon, posvuda izložena roba, brežuljci maslaca, hrpe povrća, gomile sira, voća, riba s kojih kaplje voda, divljači, mesa što ga mesari komadaju na licu mjesta, neprodanih knjiga kojih otisnuli listovi služe za zamatanje ro b e 18. Sa sela stiže i slama, drvo, vuna, kudjelja, lan, pa čak i platno iz seoskih tkaonica. Ovo se elem entarno tržište zadržalo u istom obliku stoljećima zasigurno zbog toga što je u svojoj surovoj jednostavnosti nepob jedivo kad uzmemo u obzir svježinu lako pokvarljivih namirnica koje isporučuje a koje su donesene izravno iz vrtova i polja u okolici. Zadržalo se i zbog niskih cijena, jer je elem entarno tržište, na kojem se prodaje prije svega »iz prve ruke«19, najizravniji, najprovidniji oblik razmjene, onaj koji je najviše nadgledavan i zaštićen od prijevara. Da li i najvaljaniji? Đoileauova Knjiga obrtđ (napisana otprilike 1270)20 to izričito tvrdi: »Jer istina je da nam ir nice dolaze na samo tržište i ondje se vidi da li su dobre i valjane ili ne (...) jer od stvari (...) koje se prodaju na samom tržištu svi 18


mogu dobiti dio, i siromašni i bogati«. (Citirani tekst jc u originalu na starofrancuskom. Kao što je to češće i drugdje u tekstu. — nap. prcv.). Prema njemačkom izrazu, to je trgovina iz ruke u ruku, oči u oči {Hand—in—Hand, Ange-in-Aitge Handet)1', dakle nepos redna razmjena: ono što se prodaje, prodaje se odmah, ono što se kupuje uzima se odmah i istog se trenutka naplaćuje; kredit jedva da igra svoju ulogu od jednog tržišta na drugo22. Ovakav veoma stari tip razmjene primjenjivan jc već u Pompejima, u Ostiji ili u rimskom Timgadu, pa čak i stoljećima i tisućljećima ranije: stara jc Grčka imala svoje tržnice; tržnice su postojale u klasičnoj Kini kao i u faraonskom Egiptu, u IJabiloniji, gdje je razmjena postojala tako rano23. Evropljani su opisali šareno blještavilo i organizaciju tržnice »Tlaltcca, blizu Tcnochtitlana«, (Meksiko)24 i tržnica crne Afrike koje su »sređene i civilizirane«, a čijem redu su se divili usprkos skromnosti razmjena25. U Etiopiji se tržnice po svom postanku gube u noći vremena26.

Gradovi i tržnice Tržnice u urbanim cjelinama općenito rade jednom ili dva puta tjedno. Kako bi ih opskrbilo, selu jc potrebno vrijeme da proizvede i sakupi namirnice, te da odvoji jedan dio svoje radne snage za prodavanje (najradije se to prepušta ženama). Istina, u velikim gradovima tržnice teže tome da rade svakodnevno, kao što je to u Parizu gdje bi se u načelu (a često jc to doista i bilo tako) trebale održavati samo srijedom i subotom27. U svakom slučaju radile one periodično ili stalno, te elementarne tržnice predstavljaju, po svojem broju i neumornom ponavljanju, najveću od svih poznatih razmjena, između sela i grada, kao što je to zapazio Adam Smith. Stoga su i gradske vlasti čvrsto preuzele u svoje ruke njihovu organizaciju i njihovo nadziranje: za njih jc to bilo životno pitanje. Upravo te najbliže vlasti, brze u kažnjavanju i izdavanju propisa, izbliza nadziru cijene. Na Siciliji, prodavač koji traži cijenu samo za jedan »grano« višu od one određene, može vrlo lako završiti osuđen na galiju! Takav jc slučaj zabilježen 2. srpnja 1611. u Palcrmu28. U Chatcaudunu29 pekari treći puta uhvaćeni u grešci »bacani su nemilice iz utamničeničkih kolica svezani konopcima poput kobasica«. Ta praksa seže do 1417. kada jc Karlo Orleanski dao sucima pravo nadzora nad pekarima. Zajednica će uspjeti izboriti ukidanje te kazne tek 1602. godine. 19

Fernand Braudel/I g ra razmjene

Međutim, niti nadziranje, niti kažnjavanje nisu onemogućili tržnicu u njenom procvatu, u njenom nadimanju, ovisno o potraž nji, pa se tako tržnica smjestila u samom srcu gradskog života. Duduci da je kupci posjećuju utvrđenog dana, tržnica je prirodno središte društvenog života. Ondje se ljudi susreću, ondje se dogo varaju, uzajamno vrijeđaju, ondje prelaze s prijetnji na udarce; ondje se događaju nezgode, a zatim počinju parnice koje otkrivaju sukrivnje, ondje dolazi do manje ili više rijetkih intervencija straže, nesumnjivo spektakularnih ali i opreznih30, ondje se pronose glasine o političkim i drugim novostima. U grofoviji Norfolk se upravo na javnom mjestu tržnice u Fakcnhamu, u godini 1534. glasno kritiziraju djela i namjere kralja Hcnrika VIII31. Uostalom, na kojoj se engleskoj tržnici ne mogu tijekom godina čuti vatrene riječi propovjednika? Ta je osjetljiva gomila tu za svaku pobudu, pa i onu dobru. Tržnica je također omiljeno mjesto za poslovne ili obiteljske nagodbe: »U mjestu Giffoni, u provinciji Salermo, u XV. stoljeću vidimo po bilježničkim zapisnicima da se tržnoga dana, osim prodaje živežnih namirnica i proizvoda lokalnog obrt ništva, ostvaruje veći postotak (nego obično) zemljišnih kupo prodajnih ugovora, ugovora o dugotrajnom zakupu, darovnica, ženidbenih ugovora i ustanovljenja miraza.«32 Tržnicom se sve ubrzava. Stoga, logično, i prodaja u prodavaonicama. Tako u Lancastcru, u Engleskoj, krajem XVII. stoljeća, William Stout, koji drži trgovinu, uzima dodatnog pomoćnika »on the m a rket a n fa ir days«33. To je, nesumnjivo, opće pravilo. Pod uvjetom dakako, da trgovine ne m oraju tržnog ili sajmenog dana po službenom nalogu ostati zatvorene, kako se to događa u mnogim gradovima34. Sama m udrost izreka o njoj dokazuje da je tržnica našla svoje mjesto u srcu društvenog života. Evo nekoliko prim jera35: »Na tržnici se prodaje sve osim tihe razboritosti i časti.« »Tko kupi ribu dok je još u m oru (prije negoli je uhvaćena) izlaže se opasnosti da dobije samo njen miris.« »Ako dobro ne poznaješ umijeće kupova nja i prodavanja, tržnica će te tom u naučiti.« Budući da na tržnici nitko nije sam, »misli na sebe sama, ali misli i na tržnicu«, to jest na druge. Mudrom čovjeku, kaže jedna talijanska poslovica »val p iii avere am ici in p ia zza cbe denari nella cassa«, više vrijedi imati prijatelje na tržnici, nego novce u kasi. Odoljeti napastima tržnica uzor je m udrosti i za današnji dahomejski folklor. »Pro davaču koji viče: ’Dođi i kupi’ m udro će biti odgovoriti: ’Ne trošim više od onoga što imam’«.36 20


Pariz, tržn ica kruhom i tržn ica pera d i, Q uai des Augustins, oko 1670. (Pariz, C am avalet, o tisak G iraudon)

Tržnice se množe i specijaliziraju Nakon što su ih sc gradovi domogli, tržnice rastu s njima. Množe se i rasprskavaju u gradskim prostorima koji su premaleni /.a njih. A kako predstavljaju modernitet koji napreduje, njihovo ubrzanje ne prihvaća nikakve zapreke; nekažnjeno nameću svoje nepriličnosti, otpatke, svoje uporno gomilanje. Rješenje bi bilo odbaciti ih prema gradskim vratima, izvan gradskih zidina, prema pred građima. Tako sc često radi kad sc stvara nova tržnica, kao u Parizu na trgu Saint-Bernard, u predgrađu Saint-Antoine (2. ožujka 1643); ili (listopada 1660) »između vrata Saint-Michel i opkopa našeg grada Pariza u ulici d ’ Enfcr i na vratima Saint-Jacqucs.«37 Međutim, stara sastajališta, u srcu gradova i dalje sc održavaju; čak i činjenica da ih sc premjesti za par koraka postaje aferom, kao onda kada je 1667. tržnicu trebalo preseliti sa samog mosta Saint-Michcl na jedan njegov kraj38, ili, pola stoljeća kasnije, iz ulice Mouffetard u obližnje dvorište palače Patriarchcs (u svibnju 1718)39. Nova ne odgoni onu staru. I kako se zidine premještaju s rastom aglomeracija, tržnice m udro smještene na periferiji, jed nog lijepog dana ponovo sc nađu unutar bedema i ondje ostaju. 21


U Parizu, Parlament, suci, policijski namjesnici (počevši od 1667) beznadno ih nastoje zadržati u valjanim granicama. Ali uzalud. Tako ulica Saint-H onore postaje 1678. neprohodna zbog »tržnice koja se nedopušteno smjestila blizu i ispred klaonice Quinze-Vingts, u ulici Saint-H onore, gdje u tržne dane više žena i preprodavačica, kako sa sela, tako i iz grada, rasprostire svoju robu nasred ulice i tako priječi prolaženje ulicom, prem da bi ova trebala uvijek biti slobodna kao jedna od najprom etnijih i naj važnijih pariških ulica«'10. Bila je to očigledna zloupotreba; m eđu tim, kako je spriječiti? Osloboditi jedno mjesto znači zakrčiti drugo. Gotovo pedeset godina kasnije mala tržnica Quinze-Vingts još je uvijek na istom mjestu kada 28. lipnja 1714. kom esar Brussel piše svom pretpostavljenom u Chatclctu: »Gospodine, danas sam prim io žalbu građana s područja male tržnice Quinze-Vingts gdje radim, protiv prodavačica skuša koje bacaju škrge svojih skuša, što je vrlo neugodno zbog sm rada koji se širi čitavom tržnicom. Bilo bi dobro (...) zapovjediti tim ženama da škrge stavljaju u košare koje bi kasnije ispraznile u dvokolice za odvoz, kao što to čine žene koje ljušte grašak.«41 Još je skandalozniji, zbog toga jer se održava na trgu ispred crkve Notrc—Dame u Velikom tjednu, Foire cln Lart (Sajam slanine), naime velika tržnica na koju oni siromašni i manje siromašni Parižani dolaze kupovati zalihu šunke i ploča slanine, javnu vagu se postavlja pod sam trijem katedrale. Dolazi do nečuvenog guranja, jer svatko želi da se njegova kup ljena roba izvaže prije robe onog drugoga. Pršte pošalice, grube šale, dolazi do krađa. Sami stražari Francuske garde, koji su zaduženi za red, ne ponašaju se ništa bolje od ostalih, a grobari iz obližnje bolnice Hotcl-Dieu dozvoljavaju sebi burlcsknc šale.42 Sve to neće spriječiti da vitez Gram ont 1669. dobije pravo da osnuje »novu tržnicu između crkve N otrc-D am c i otoka na kom je Palača«. Svake subote dolazi do strašnog zastoja prom eta. Kako osigurati prolaz vjerskim povorkama ili kraljičinoj kočiji43 na trgu crnom od ljudi? Jasno, čim se oslobodi neki prostor, tržnica ga se dočepa. Svake zime, u Moskvi, kad se zamrzne Moskva, prodavaonice, barake, pultovi smjeste se na led44. To je doba godine kada zbog lakoće transporta saonicama po snijegu te zbog zamrzavanja mesa i zaklanih životinja na zraku, uoči i na drugi dan Božića na tržni cama dolazi do redovitog povećanja razmjena45. U Londonu, u doba neuobičajenih zimskih hladnoća u XVII. stoljeću, upravo je praznik što se po smrznutoj rijeci mogu prevoziti karnevalske 22


Sajam na Tetnzi 1683■ Ova gravitra koja je reproducirana u knjizi Edwarda Robinsona, The Early English Coffee Houses, predstavlja raskoš sajmova koji se održavaju na zaleđenoj rijeci. S lijeve strane, londonski Tower; u drugomplanu Londonski most. (Eototeka A. Colin)

povorke, jer karneval »po čitavoj Engleskoj traje od Božića do dana nakon Sveta Tri kralja«. »Kolibe koje su ujedno i kreme«, goleme četvrtine volova koje se peku na otvorenom, španjolsko vino i rakija privlače sve stanovništvo, ponekad i samog kralja (13 siječnja 1677)46. U siječnju i veljači 1683- ipak, sve je manje veselo. Nečuvene hladnoće iznenadile su grad; prema ušću Temze ogromne sante leda prijete da smrve nepomične brodove. Nedos taje hrane i robe, cijene su tri puta, četiri puta više, ulice, zakrčene gomilama snijega i leda, neprohodne su. Život je pobjegao na zamrznutu rijeku; ona postaje putza kola s namirnicama i za kočije za iznajmljivanje; prodavači, trgovci, obrtnici na njoj grade dašćarc. Improvizirana je monstruozna tržnica koja iskazuje doseg brojnosti u golemom glavnom gradu — a tako je divovska da izgleda poput »golemog sajma«, piše toskanski očevidac — jasno, odmah stižu i »varalice, lakrdijaši, svakojaki izumitelji lukavština i podvala, kako bi se dočepali ma kakva novca«47. I zaista, taj 23


Bretanja, natkrivena tržnica u Faouetu (kraj XVI. stoljeća). (Otisak Giraitdon) neobični skup podsjeća na sajam (The F air o n the Tham es, 1683.) Jedna nevjesta gravura prikazuje taj događaj a da nam ne dočarava slikovitu gužvu7'8. Posvuda je porast razmjene doveo gradove do toga da izgrade svoje halles, to jest natkrivene tržnice oko kojih postoji i tržnica na slobodnu prostoru. Takve natkrivene tržnice većinom su stalne i specijalizirane. Znademo m nogobrojne tržnice plam om 49. Takva tržnica postoji čak i u omanjem gradu kao što je Carpentras50. U Barceloni se ala dels draps smjestila iznad Burze (la Lonja 5I). Londonska B lackw ell H ali52 sagrađena 1397, rekonstruirana 1558, uništena u požaru 1666, ponovo sagrađena 1672, izuzetno je velika. Prodaja dugo ograničavana na nekoliko dana u tjednu, postaje u XVI11. stoljeću dnevnom, i country clothiers običavaju neprodane komade ostavljati u skladištu do idućeg tržnog dana. Oko 1660. ta tržnica ima svoje prodavače, stalne namještenike, čitavu složenu organizaciju. Već prije ovog procvata Đasinghall Street, u kojoj se nalazi cio sklop zdanja, već je »srce poslovne 24


četvrti«, i to još mnogo više nego što je to Fondaco dei Tedeschi53 za Veneciju. Ovisno o robi koja se na njima prodaje, postoje razne nat krivene tržnice. Tako postoji žitna tržnica (u Toulouscu već 1203)54. zatim vinska, kožna, tržnica cipela, krzna (u njemačkim gradovima Konibciiiser, Pelzbaiiser, Schttbhaiiser) a u Gorlitzu, u području u kojem se uzgaja ta skupocjena bojidbena biljka postoji čak i tržnica za sač.55 U XVI. stoljeću u trgovištima i gradovima Engleske niču mnogobrojne natkrivene tržnice različitih imena, često na trošak nekog bogatog mjesnog trgovca koji to čini iz velikodušnosti56. U Amiensu u XVII. stoljeću otvorena je tržnica prediva usred grada, iza crkve Saint-Firmin-en-Castillon, na dva koraka od velike ili žitne tržnice: tu se obrtnici svakoga dana snabdijevaju pređom zvanom sayette, »s koje je nakon pročešljavanja vune skinuta masnoća i općenito je ispredena na malim kolovratima«: radi se o proizvodu koji u grad isporučuju prelje iz obližnjih sela57. Isto tako mesarski stolovi složeni jedan do drugog u natkrivenom prostoru postaju prava natkrivena tržnica. Tako je u Evrcuxu58; zatim u Troycsu, u jednom mračnom hangaru59; i u Veneciji, gdje su Becccirie, velike gradske mesnice, skupljene od 1339. na neko liko koraka od trga Rialto, u staroj Ca’Qucrini, s ulicom i kanalom koji se također zovu Beccaria i sa crkvom San Mattco, crkvom mesara koja će biti srušena tek početkom XIX. stoljeća.60 Riječ balle može dakle imati više od jednog značenja, od obične pokrivene tržnice do kompliciranog zdanja i organizacije Halles koje su vrlo rano postale »trbuhom Pariza«. Ta golema građevina potječe iz doba Filipa Augusta.61 Tada je izgrađena velika cjelina na predjelu Champeaux, u blizini groblja »Innocents«, kojem će tek 1786.62 oduzeti namjenu. Međutim, za vrijeme velike recesije između 1350. i 1450. došlo je do neodržavanja Hallesa. Koliko je kriva za to recesija, toliko je kriva i konkurencija obližnjih trgovina. U svakom slučaju, kriza Hallesa nije tipično pariška. Ona je očigledna i u drugim gradovima kraljevstva. Neodržavanc zgrade postaju ruševine. Pojedine služe za odlaganje smeća iz susjedstva. U Parizu, natkrivena tržnica tkalaca »služila je prema izvještajima iz 1484. do 1487. bar djelomično kao garaža za kra ljevska topnička vučna kola«63. Poznato nam je mišljenje Roberta S. Lopcza6'*o ulozi vjerskih građevina kao »indikatora«: prekine li se njihova izgradnja, kao što se to dogodilo s katedralom u Bologni 1223, s katedralom u Sieni 1265, ili sa crkvom Santa Maria del Fire 25

Fernand Braudel / Igra razmjene

u Firenci 1301-1302, to je sigurni znak krize. Možemo li i nat krivene tržnice, kojih povijest nikada nismo pokušali ocrtati u cjelini, prom aknuti u isto dostojanstvo »indikatora«? Ako jc od govor pozitivan, oporavak će biti naviješten u Parizu između 1543-1572. godine, u godinama koje su više manje posljednje godine tog razdoblja. Zakon kralja Franje I (20. rujna 1543) koji je Parlament potvrdio 11. listopada, tek je prvi znak. Ostali će slijediti za njim. Njihov jasni cilj: prije svega uljepšati Pariz, a ne obdariti ga snažnom organizacijom. A ipak povratak aktivnijem životu, polet glavnog grada, sm anjenje brojnih trgovina i prodaj nih punktova u blizini natkrivene tržnice nakon obnove Halles, čine taj čin posebnim trgovačkim pothvatom. U svakom slučaju, na završetku XVI. stoljeća, Halles koje su se preobrazile, ponovo pronalaze svoje staro djelovanje iz vremena Luja Svetog. I u tome postoji izvjesna »renesansa«65. Nikakav plan Hallesa ne može otkriti pravu sliku te goleme cjeline: natkriveni prostori, otkriveni prostori, stupovi koji nose arkade obližnjih kuća, trgovački život koji osvaja rubne dijelove i koji izvlači korist u isto vrijeme i iz nereda i iz zakrčenosti i stvara i jedno i drugo na svoju korist. Savary (1761)66 kaže da se to miješano tržište nije mijenjalo od XVI. stoljeća. Ne vjerujemo u to previše: postojalo je stalno kretanje i unutarnje premještanje. K tome i dvije novosti u XVIII. stoljeću: 1767. godine žitna tržnica jc preseljena i ponovo sagrađena na mjestu nekadašnje palače Soissons; krajem stoljeća bit će obnovljena tržnica m orskom ribom, tržnica kožom, a vinska tržnica prem ještena izvan vrata Saint-Dcrnard. A i dalje se stalno pojavljuju projekti za preuređenje a već i za preseljenje Hallesa. Međutim, golema površina (50.000 m 2 zemljišta), ostala je, dosta logično, na mjestu. U natkrivenim zdanjima nalaze se samo tržnice suknom, plamom, usoljenom ribom i svježom m orskom ribom. Međutim oko ovih zdanja i naslanjajući se na njih, dižu se na otvorenom žitna tržnica, tržnica brašnom , maslacem u grudama, svijećama, predivom, bunarskom užadi. Oko »stupova« su se smjestili, kako su mogli, staretinari, pekari, obućari i »drugi sirom ašni mešetari pariških trgovaca koji su platili tržišninu, zakupninu«. »1. ožujka (1657)«, kažu dva holandska67 putnika, »vidjeli smo staretinarnicu koja se nalazi uz Halles. To je velika galerija koju drže stupovi od klesana kamena ispod koje su se smjestili svi preprodavači starih odijela. (...) Dva puta tjedno se održava javna prodaja. (...): tada svi ovi staretinari, m eđu kojima je velik broj Židova, rasprostiru 26


svoju robu. U koje god doba onuda prođete, dosađuju vam njihovi stalni povici: Krasni ogrtač za ladanje/, krasni tričetvrt-kaputićf, i pojedinosti o svojoj robi koje uzvikuju ne bi li privukli kupce da uđu u njihove dućane. (...) Ne biste vjerovali koliko odjeće i namještaja imaju: vidi se vrlo lijepih komada, ali je opasno kupiti ih ako se u to ne razumijete jer su trgovci vrlo spremi u tome da poprave i zakrpe nešto staro tako da izgleda kao novo«. Kako su te prodavaonice slabo osvijetljene, »vjerujete da ste kupili crno odijelo, a kad izađete na danje svjetlo ono je zeleno ili ljubičasto (ili) puno mrlja kao leopardovo krzno«. Ukratko, tržnice, spojene jedne s drugima, pune nagomilanih otpadaka, usmrđene ribe, zaprljane vode, lijepe Halles, »ujedno su jedna od najružnijih i najprljavijih četvrti Pariza«, priznaje Piganiol de la Force (1742)68. Isto su tako glavno mjesto za glasne prepirke i šatrovački govor. Ton daju prodavačice koje su brojnije od prodavača; na glasu su kao »najprostije gubice u čitavom Parizu«. »Hej! Ti bestidnicc! Reci! Kurvetino! Djevojčuro! Odi u koledž Montaigu! Srami se! Stara olupino! Bczobraznicc! Prostačo, pijana si k’o bačva.« Tako govore u beskraj piljarice u XVII. stoljeću69. No, bez sumnje i kasnije.

Grad mora posredovati Ma kako zamršena i osobita bila ta centralna pariška tržnica, ona samo ukazuje na složenost i nužnost opskrbe velikog grada koji je vrlo rano premašio uobičajene proporcije. Čim se London razvio na način koji nam je poznat, a isti uzroci proizvode iste posljedice, engleski je glavni grad opsjednut mnogobrojnim neuređenim tržnicama. U nemogućnosti da ostanu u starim prostorima koji su za njih bili određeni, preplavljuju susjedne ulice od kojih svaka za sebe postaje neka vrsta specijaliziranog tržišta; tako se na jednom prodaje riba, na drugom povrće ili perad, itd. U elizabetinsko doba te tržnice svakim danom sve više zakrčuju najprolaznijc ulice glavnoga grada. Tek će veliki požar iz 1666, Great Fire, omogućiti da se uvede opći red. Vlasti tada grade, kako bi oslobodile ulice, široka zdanja koja okružuju prostrana dvorišta, la k o se dobivaju ograđene tržnice koje su pod vedrim nebom, poneke od njih su specijalizirane, to jest postaju tržište na veliko, a na drugima se prodaje različita raznovrsna roba. 27


UParizu prodavačice sledeva i druge ribe u punom zamahu na tržnici Halles,-, u prvom planu prodavač oblatni. Anonimna gravura iz vre mena Fronde. (Kabinet grafike, otisak B.N.) 28


Lcadcnhall, najprostranija od svih —govorilo sc da jc najveća u Evropi — nudi pogledu prizore koje možemo usporediti s pariškim Hallcs. Ali, nema sumnje, s nešto više reda. Eeadenhall jc u četiri zgrade okupio sve tržnice koje su procvale prije 1666. oko prvobitnog mjesta na kojem se nalazio, u ulicama Graceehureh Street, Cornhill, The Poultry, New Pish Street, Eastcheap. U jednom dvorištu 100 mesarskih stolova nudi goveđe meso, u jednom drugom ih je 140 rezervirano za djuge vrste mesa, tamo se opet prodaje riba, sir, maslac, čavli, kovna roba... U svemu »tržnica-grdosija, predmet gradskog ponosa i jedna od najvećih zanimljivosti grada«. Jasno, red, kojega jc Lcadcnhall bio simbol, trajao jc samo neko vrijeme. Kako je i dalje rastao, grad je nad mašio m udra rješenja i ponovo se našao sa starim teškoćama, već od 1699, a bez sumnje i ranije, stalci su ponovo zaposjeli ulice, smještali su ih ispod kućnih portala, preprodavači su se raštrkali cijelim gradom usprkos zabranama koje su bile uperene protiv skitničkih trgovaca. Najslikovitije od tih uličnih vikača svakako su bile prcprodavačicc ribe koje svoju robu nose u košarama na glavi. Na lošem su glasu, rugaju im se, ali ih i izrabljuju. Ako su imale dobar dan, sigurno ćete ih navečer naći u krčmi. Imaju jednako pogan jezik i jednako su agresivne kao i piljarice s tržnice Hallcs.70 No, vratimo sc u Pariz. Kako bi osigurao svoju opskrbu, Pariz mora organizirati golemo područje oko glavnog grada: ribe i školjke dolaze iz Dieppca, Crotoya, Saint-Valerya: »Sretali smo«, kaže putnik (1728) koji prolazi blizu ova dva posljednja grada »ribare u ribo lovu (sic). Međutim, nemoguće jc doći«, dodaje on, »do te ribe koja nas okružuje sa svih strana (...). Svu odnose u Pariz«71. Sircvi dolaze iz regije Meaux; maslac iz Gournaya, blizu Dieppca, ili iz Isignya; životinje za klanje s tržnice u Pissyu, Sccaux ili izdaleka, iz Ncubocrga (u Champagni — nap. prev.); dobar kruh iz Gonessea; sušeno povrće iz Caudebeca, u Normandiji, gdje tržnica radi svake subote72... Iz toga proizlazi da stalno treba uvoditi nove mjere i onda ih modificirati. Glavno jc zaštititi zonu koja služi za izravnu opskrbu grada, dopustiti slobodno djelovanje proizvođača, pre prodavača i prijevoznika, skromnih sudionika, koji neprestano snabdijevaju tržnice velikih gradova. S lobodna djelatnost profesionalnih trgovaca prebačena je dakle izvan granica ove obližnje zone. Uredbom policije u Chateletu (1622), trgovci sc mogu baviti opskrbom žitom; tek izvan radijusa od deset milja a izvan 7 milja kupovinom žive stoke (1635); izvan 20 milja kupo 29


vinom teladi koju se naziva »broutiei‘s« i kupovinom svinja (1665); izvan 4 milje kupovinom slatkovodne ribe i to od početka XVII. stoljeća73; izvan 20 milja kupovinom vina na veliko74. Postoje i drugi problemi; jedan od najvećih je opskrba ko njima i stokom. Do njih se dolazi na bučnim tržnicama koje će koliko je to moguće, biti odstranjene na periferiju ili izvan grad skih bedema. Od praznog zemljišta blizu Toum elles koje je dugo bilo tržnica konja, nastat će kasnije Place des Vosges75. Pariz je tako neprestano okružen krunom tržnica, zapravo prljavih sajm išta. Jedne se zatvaraju, druge već idućeg dana otvaraju i okupljaju iste ljude i životinje. Na jednoj takvoj tržnici, očigledno Saint-Victor, ima 1667, prem a iskazima očevidaca76, »više od tri tisuće konja (odjednom ) i doista je čudesno što ih ima toliko jer je tržnica otvorena dva puta tjedno«. U stvarnosti, trgovina konjima prodire u čitav grad: ima »novih« konja koji dolaze iz provincije ili iz inozemstva, ali još više onih »starih, to jest onih koji su (...) odslužili, koji su jeftini, a kojih se »građani žele otarasiti (ponekad) a da ih ne šalju na tržnicu« i otuda mnoštvo m ešetara i potkivača koji su posrednici u službi trgovaca konjima i trgovaca-vlasnika konjušnica. U svakoj četvrti, osim toga, postoje i iznajmljivači konja77. Velike tržnice životinjama i same su golema okupljališta: u Sccauxu (svakog ponedjeljka) i u Poissyu (svakog četvrtka), na četiri strane na vratima toga malog gradića (na Porte aux Dames, Porte du Pont, Porte de Conflans, Porte dc Paris)78. Tu je preko lanca dobavljača organizirana živa trgovina mesom, a ti isti dobav ljači na tržnicama posuđuju ljudima novac za kupovinu (i zatim im ga ti ljudi vraćaju); tu su zatim posrednici, dogonioci (griblins, batonniers), koji kupuju životinje po čitavoj Francuskoj i, napo kon, mesari koji baš svi nisu bijedni trgovci na malo; neki su čak utemeljitelji buržoaskih dinastija79. Prema jednom zapisu, 1707. se na pariškim tržnicama svako dnevno prodaje, u okruglim brojevima, 1.300 goveda, 8.200 ovaca i gotovo 2.000 telića (100.000 godišnje). 1707. godine nabavljači »koji su osvojili tržnice u Poissyu i Sceauxu žale se da su tržnice oko Pariza kao i u Petit—Montrcuilu«80 zatvorene (izvan njihove kontrole). Zapamtimo da je tržište mesom koje snabdijeva Pariz rasprostrto po velikom dijelu Francuske, kao što su razasute i zone iz kojih glavni grad redovito ili neredovito doprem a svoje žito80. Takva rasprostranjenost postavlja pitanje cesta i veza — a to je značajno pitanje koje je gotovo nemoguće čak ni u glavnim crtama 30


izložiti samo u nekoliko riječi. Bitno je da su u službi opskrbe Pariza angažirani i vodeni tokovi — rijeke Yonne, Aube, Marne, Oise koje utječu u Seinu, a i Seina sama. Na toku rijeke Seine kroz grad, razvijaju se »luke« — ukupno njih 26 u 1754. godini — koje su ujedno čudesne i šarolike tržnice gdje je sve po nižim cijenama. Dvije najvažnije su luka Grćvc, gdje pristaje uzvodni promet: žito, vino, drvo, sijeno (za ovo posljednje izgleda da je ipak najvažnija luka Tuileric) i luka Saint-Nicolas82 koja prima robu što dolazi nizvodno. Na riječnoj vodi, bezbroj brodova, teretnih lađa a od doba Luja XIV i »skela«, malih barki koje su na raspolaganju klijenata, koje su, naime, neka vrsta fijakera koji voze po vodi83, sličnih tisućama »gondola« koje na Tcmzi, uzvodno od London skog mosta, ljudi više vole upotrijebiti nego drndavc gradske kočije84. Kako god se čini složenim, slučaj Pariza može se usporediti s deset ili dvadeset drugih, sličnih slučajeva. Svaki veliki grad zahtijeva zonu za opskrbu u skladu sa svojim vlastitim dimen zijama. Tako se za službu Madridu u XVIII. stoljeću organizira prekomjerna mobilizacija većine transportnih sredstava Kastilije, što je gotovo uništilo čitavu ekonomiju zemlje85. U Lisabonu, ako ćemo povjerovati Tirsu de Molini (1625), sve je vrlo jednostavno, voće, snijeg koji donose sa Serra d ’Estrele, hrana koja stiže usluž nim morem: »Stanovnici dok jedu, sjedeći za stolom gledaju kako se ribarske mreže pune ribom (...) uhvaćenom pred njihovim vratima.«86. Uživanje je za oči, kaže jedan izvještaj iz srpnja— -kolovoza 1633, gledati na Tahu stotine, tisuće ribarskih bro dica87. Proždrljiv, lijen, neosjetljiv, grad će pojesti more. Međutim, slika je previše lijepa. U stvarnosti, Lisabon ima neprestanih teš koća oko prikupljanja žita za svakodnevnu prehranu. Uostalom, što je neki grad gušće naseljen, to je njegova opskrba neizvjesnija. Venecija od XV. stoljeća mora u Madžarskoj kupovati goveda koja konzumira88. Istanbul koji u XVI. stoljeću doseže, možda, 700.000 stanovnika, proždire stada ovaca s Dalkana, žito sa Crnog mora i iz Egipta. Ipak, da nad time nije bdjela silnička sultanova vladavina, veliki bi grad doživio poremećaje, skupoće, tragične gladi kojih, uostalom, tijekom godina nije ostao pošteđen89.

31


Slučaj Londona Na svoj način, slučaj Londona služi kao primjer. On uvodi u igru, m u ta tis m utandis, sve čega se možemo prisjetiti u vezi s m etro polama koje su prerano imale svestrana prigrađa. Dolje osvijetljen povijesnim istraživanjem od ostalih90, dopušta nam da izdvojimo zaključke koji nadilaze tek ono pitoreskno i anegdotsko. N.S.D. Gras91 je imao pravo da u njemu vidi tipičan prim jer von Thiinenovih pravila o zonskoj organizaciji ekonomskog prostora. Takva se organizacija izgradila oko Londona čitavo stoljeće prije nego oko Pariza92. Kada je jednom stavljena u službu Londona, njegova je zona uskoro obuhvatila gotovo čitav prostor engleske proizvod nje i trgovine. U XVI. stoljeću ona u svakom slučaju na sjeveru dodiruje Škotsku, na jugu La Manchc, na istoku Sjeverno more, na kojem je priobalna plovidba od bitne važnosti za njen svakod nevni život, a na zapadu Wales i Cornwall. Na tom prostoru, međutim, postoje i regije koje su loše ili slabo iskorištavane — to jest ncupokorcnc — kao Dristol i područje oko njega. Kao za Pariz (i kao na Thuncnovoj shemi), najudaljenije regije tiču se trgovine stokom. Wales u njoj sudjeluje već od XVI. stoljeća, a mnogo kasnije i Škotska, nakon ujedinjenja s Engleskom 1707. godine. Šrcc londonskog tržišta su očito zemlje uz Tcmzu, regije koje su u blizini, a imaju lak pristup svojim vodenim putevima i uz njih gradove-postaje (Uxbridge, Dretford, Kingston, Hampstead, Wat ford, St. Albans, Hertford, Croydon, Dartford) koji su sc stavili u službu glavnog grada te melju pšenicu i izvoze brašno, priprem aju slad, otpošilju namirnice ili manufakturne proizvode u smjeru golemog grada. Kada bismo raspolagali uzastopnim slikama te »metropolitanske« tržnice, vidjeli bismo kako se širi, buja iz godi ne u godinu, u ritmu porasta samoga grada (1600. godine najviše 250.000 stanovnika, 1700. godine 500.000 ili čak više). I sveukup no pučanstvo Engleske također ne prestaje rasti, ali sporije. Ne možemo se stoga bolje izraziti nego što to čini jedna povjesničarka koja daje na znanje da je London na putu da pojede Englesku, »is going to cat up England«93. Zar nije i sam Jakov I govorio: »With tim e E ngland w ill only be London«**? Ovi su izrazi u isto vrijeme točni i netočni. U njima ima potejenjivanja i precjenjivanja. To što London proždire nije samo ono unutar Engleske, nego, ako m o žemo tako reći, i ono izvana, bar 2/3, a možda 3 /4 ili čak 4 /5 njene vanjske trgovine95. Međutim, čak ojačan trostrukim apetitom kru ne, vojske i m ornarice, London ipak ne proždire sve, ne potčinjava 32


Tržnica llastcbcap u Londonu 1598. Opisao j u j e Stow (Survey o f London) kao tržnicu m esom . M esari stanuju u kućam a s obje stratic ulice kao i pečenjari koji p ro d a ju već dogotovljena je la . (T'ototeka A. Colin)

sve neodoljivoj privlačnosti svog kapitala i svojih visokih cijena. Štoviše, pod njegovim utjecajem raste nacionalna proizvodnja na engleskom selu i u malim gradovima »koji su veći distributeri nego što su potrošači«96. Postoji izvjesna uzajamnost pruženih usluga. A pod zaštitom Londona izgrađuje se zapravo modernitet engleskog života. Bogaćenje sela nadomak Londona postaje oči gledno i putnicima, te tako znamo da u svratištima rade sluškinje »koje su poput dama, budući da su vrlo uredno odjevene«, da su seljaci dobro obučeni i hrane se bijelim kruhom, te da ne nose nanule kao francuski seljak, a ponekad čak i jašu97. Po čitavom svom prostranstvu Engleska i daleka Škotska, a i Wales dotaknuti su i preoblikovani pipcima urbane hobotnice98. Svaka regija koju dotakne London nastoji se specijalizirati, izmijeniti, komercijali zirati, u još ograničenim sektorima, jer se unutar modernizirane regije često zadržava stari seoski režim sa svojim farmama i tradi cionalnim kulturama. Tako u Kentu, južno od Temze, sasvim blizu Londona, vidimo voćnjake i hmeljišta koji snabdijevaju glavni 33


grad, ali sam Kent ostaje isti, sa svojim seljacima, žitnim poljima:, uzgojem stoke, svojim gustim šum ama (skrovištima drum skih razbojnika) i izobiljem divljači: fazana, jarebica, tetrijeba, pre pelica, divljih patki...i vrste engleske strnadice, bjelorepke — tako je malena da dostaje tek za jedan zalogaj, ali ne postoji ništa ukusnijeg od tog zalogaja«.99 Iduća pojava do koje dolazi zbog organizacije londonskog tržišta jest raspad (koji je, sagledamo li opseg njegovih zadaća, neizbježan) tradicionalne tržnice, tzv. open m a rke ta koja je javna, otvorena tržnica, koja postavlja u odnos licem u lice gradskog proizvodača-prodavača i gradskog kupca-potrošača. Distanca postaje suviše velika između jednog i drugog, a da bi je puk mogao savladati. Trgovac, taj treći čovjek, već dugo se, sigurno od MIL stoljeća, pojavljuje u Engleskoj kao posrednik između sela i grada, naročito u trgovini žitom. Malo pomalo, rasprostiru se posred nički lanci između proizvođača i trgovca na veliko s jedne strane, i između ovog i preprodavača s druge strane, i tim će lancima proći najveći dio trgovine maslacem, sirom, proizvodima iz seljačkog dvorišta, voćem, povrćem, mlijekom... U toj se igri gube, rasplinjuju propisi, navike i tradicije. Tko bi rekao da će trbuh Londona ili trbuh Pariza postati revolucionarni! Bilo je za to dovoljno da narastu.

Najbolje bi bilo računati Ove će nam evolucije biti jasnije ako budem o raspolagali broj kama, bilancama, »serijskim« dokumentima. A moći ćemo ih saku piti u velikom broju, kako to pokazuje karta koju sm o posudili iz odlićnog rada Alana Evcritta (1967) koji se odnosi na englesko i velško tržište od 1500. do 1640.100; ili karta koju sm o naćinili o tržnicama u generalitetu Cacn (Generaliteti su financijsko-poreska okružja što su postojala u Francuskoj prije Revolucije — Red.) 1722; ili izvještaj o bavarskim tržnicama u XVIII. stoljeću što ga daje Eckart Schrcm m er101. Međutim, sve ove studije, pa i druge, tek otvaraju smjer daljih istraživanja. Ostavljajući po strani pet ili šest sela koja su izuzetno sačuvala svoje tržnice, u Engleskoj u XVI. i XVII. stoljeću računam o da 760 gradova ili trgovišta ima jednu ili više tržnica i njih 50 u Walesu, dakle okruglo 800 mjesta u kojima se tržnica održava redovito. Ako smatramo da ukupno u obje zemlje ima otprilike 5,5 milijuna 34


stanovnika, znači da svako od tih mjesta ima u prosjeku za svoje razmjene 6.000 do 7.000 osoba, to jest da unutar svojih granica okuplja, također, u prosjeku 1.000 stanovnika. Stoga jedna trgo vačka aglomeracija podrazumijeva za život svojih razmjena ukrup-

2. G U STO Ć A G R A D O V A -TR ŽN IC A U E N G LESK O J I W ALESU 1 5 0 0 - 1 6 8 0 . R a č u n a ju ć i p o g ro fo v iji s r e d n j u z o n u k o ju o p s k r b l j u je s v a k i g r a d - t r ž n i c a , A. E v e ritt d o b i v a b r o jk e k o j e s e k r e ć u i v iše o d 1 0 0 .0 0 0 a k ri (ili 1 .5 0 0 h e k ta r a , a k o 1 a k r iz n o s i 1 5 0 m 2) n a k r a jn je m s je v e r u i z a p a d u , d o m a n j e o d 3 0 .0 0 0 a k ri, ili 4 5 0 h e k ta r a . Š to je o d r e đ e n a r e g ija g u š ć e n a s e l j e n a , t o j e p o v r š i n a k o ju p o k r iv a t r ž n i c a m a n ja . P r e m a A. E v e r ittu , » T h e M a rk e t T o w n « , u : The Agrarian History o f England and Walles, p .p . I. T h irs k , 1 9 6 7 , s tr. 4 9 7 . ( N a p o m e n a r e d a k t o r a : R a č u n a n je i z n e s e n o u o v o j le g e n d i n e s la ž e s e s p o d a c im a n a š ih e n c ik l o p e d ij a u m je r a m a i u te z im a : 1 alar n i je 1 5 0 m 2, n e g o 4 .0 4 6 ,8 7 m , p a s to g a n i 1 0 0 .0 0 0 a k ri n ije 1 .5 0 0 n e g o 4 0 .4 6 8 ,7 h e k ta r a .)

35


no brojku za 6 do 7 puta veću od broja vlastitog stanovništva. Iste proporcije nalazimo i u Bavarskoj na kraju XVIII. stoljeća: ondje se računa po jedna tržnica za 7.300 stanovnika102. Međutim, ta podudarnost nas ne bi trebala navesti da mislimo da je to neka pravilnost. Proporcije se sigurno mijenjaju iz razdoblja u razdob-

3. 8 0 0 G R A D O V A -T R Ž N IC A U E N G L E S K O J I W ALESU, 1 5 0 0 - 1 6 4 0 . S v ak i g r a d im a b a r j e d n u , a o b i č n o i v iš e tr ž n i c a . K t r ž n i c a m a b i t r e b a l o d o d a t i s a jm iš ta . I s ti i z v o r k a o i z a p r e t h o d n u k a r t u , s tr . 4 6 8 - 4 7 3 .

36


4. T R Ž N IC E I SAJM OVI U G E N ER A LITETU CAEN 172 5 . G O D IN E Karu koju je načinio C. Arbellot na temelju Okružnog arhiva Calvados (svežanj C 1358). J.-C. Perrot je naveo 6 dodatnih sajmova (Sainc-Jcan-du-Vnl 1, Deny 2, Mortain 1, Vassy 2) koji nisu unijeti u novu kanu. Ukupno 197 sajmova koji većinom traju 1 dan, neki 2 ili 3 dana, a Veliki sajam u Caenu 15 dana. To jest, ukupno 223 sajmena dana godiSnje. K tome, u svemu 85 tržišnih dana tjedno, što godišnje iznosi 4.420 tržišnih dana. Droj stanovnika u generalitetu kreće se između 600 i 620.000 ljudi. Njegova površina iznosi otprilike 11.524 km2. Odgovarajući pregledi omogućili bi korisne usporedbe po francuskom prostoru.

37


lje, od regije do regije. A treba pripaziti na to na koji je način izvršen račun. Znademo, u svakom slučaju, da u Engleskoj u XIII. stoljeću vjerojatno ima više tržnica nego u clizabetinskoj Engleskoj, iako je broj stanovnika u jedno i drugo doba gotovo jednak. To možemo objasniti bilo većom aktivnošću, dakle širim djelovanjem svake jedinice u elizabetinsko doba ili prevelikim brojem tržnica u srednjovjekovnoj Engleskoj, budući da su se vlastela bacila na to da stvore tržišta bilo iz pitanja časti bilo zbog izvlačenja koristi. U svakom slučaju, u m eđuvrem enu jc bilo »nestalih tržišta«103, jed nako zanimljivih bez sum nje po sebi samima kao i »nestali grado vi« oko kojih je, ne bez razloga, novija historiografija podigla toliko buke. S poletom XVI. stoljeća, naročito nakon 1570, stvaraju se nova tržišta ili se ponovo rađaju iz svog pepela, odnosno iz svojeg drijemanja. Koliko sukoba oko njih! Vade se stare povelje, kako bi se doznalo tko ima ili će imati pravo naplate tržne dažbine, tko će preuzeti troškove opremanja: fenjer, zvono, križ, vaga, trgovine, podrum i ili hangari za iznajmljivanje. I tako dalje. U isto vrijeme, na nacionalnoj ljestvici dolazi do podjele razmjena m eđu tržnicama, ovisno o prirodi ponuđene robe, o razdaljinama, o lakoći ili teškoći pristupa i prijevoza, ovisno o geografiji proizvodnje i jednako tako i potrošnje. Nekih 800 grad skih tržišta koja je nabrojio Everitt rasprostranjeno je, prosječno, na prostoru kojega radijus iznosi 7 milja (11 km). Oko 1600. godine žito kopnenim p u te m ne putuje više od 10 milja, najčešće ne više od 5; goveda se kreću na razdaljinama do 11 milja; ovce od 40 do 70; vuna i proizvodi od vune na 20 do 40. U Doncasteru, u Yorkshircu, na jednoj od najvećih tržnica vunom, kupci u doba Karla I dolaze iz Gainsborougha (21 milja), Lincolna (40 milja), Warsopa (25 milja), Pleaslcya (26 milja), Blankneya (50 milja). U Uncolnshireu, John Hatcher dc Careby prodaje svoje ovce u Stamfordu, svoje volove i krave u Newarku, kupuje svoje junce u Spilsbyu, ribu u Bostonu, vino u Bourneu, a robu raskoši u Londonu. Ovakva raspršenost govori o sve većoj specijalizaciji tržnica. Od 800 gradova i trgovišta u Engleskoj i Walesu, bar 300 njih je ograničeno na ekskluzivne djelatnosti: 133 na trgovinu žitom, 26 na trgovinu pivskim sladom; 6 na trgovinu voćem, 92 na trgovinu govedima; 32 na trgovinu ovcama; 13 na trgovinu konjima; 14 na trgovinu svinjama; 30 na trgovinu ribom; 21 na trgovinu divljači i 38


peradi; 12 na trgovinu maslacem i sirom; više od 30 na trgovinu sirovom ili predenom vunom; 27 ili više na trgovinu vunenim suknom; 11 na trgovinu proizvodima od kože; 8 na trgovinu lanenim proizvodima; najmanje 4 na trgovinu proizvodima od kudjelje. A da ne nabrajamo uske i one u najmanju ruku ne očekivane specijalnosti: u Wymondhamu je trgovina ograničena na drvene žlice i slavine. Specijalizacija tržnica bit će dakako u XVIII. stoljeću sve izraženija, i to ne samo u Engleskoj. Zbog toga, kada bismo imali mogućnosti da statistički obilježimo njene etape u preostaloj Ev ropi, dobili bismo neku vrstu karte evropskog porasta koja bi korisno nadomjestila posve deskriptivne podatke kojima raspo lažemo. Ipak, a to je najvažniji zaključak koji proizlazi iz Evcrittova djela — demografskim rastom i usponom Engleske od XVI. do XVII. stoljeća, ta opremljenost redovitim tržnicama pokazuje se kao nejednaka, unatoč specijalizaciji i koncentraciji i unatoč po moći od strane sajmova — tog drugog oruđa razmjene na koje ćemo se još vratiti104. Porast razmjene pogoduje pribjegavanju novim slobodnijim i izravnijim saobraćajnim kanalima. Tome doprinosi, kao što smo vidjeli, i rast Londona. Otuda i bogatstvo onoga što Alan Everitt u nedostatku bolje riječi naziva private m arket, koji je zapravo tek način da se izbjegnu javne tržnice, open market, koje se strože nadziru. Osnivači tih privatnih tržnica često su putujući trgovci na veliko, čak pokućarci ili torbari: dolaze do samih seoskih kuhinja kako bi unaprijed kupili žito, ječam, ovce, vunu, perad, zečje i ovčje krzno. Tako dolazi do provale tržnica prema selu. Često ti došljaci drže bazu u svratištima, u tim nadomjescima tržnica kojih je velika uloga još u povojima. Oni stalno putuju iz jedne grofovije u drugu, iz grada u grad, sporazu mijevajući se ovdje s nekim vlasnikom trgovine, ondje s nekim pokućarccm ili trgovcem na veliko. Ponekad i oni sami igraju ulogu trgovaca na veliko, posrednika za svaku robu, jednako spremnih da dopreme ječam pivaru iz Nizozemske kao i da na Daltiku kupe raž koja je tražena u Bristolu. Ponekad se udružuju po dvojica ili trojica, kako bi podijelili rizik. Tog pridošlicu s više lica proklinju, mrze zbog njegovih lukavština, zbog njegove tvrdokornosti i krutosti, a o tome govore do mile volje procesi koji se pokreću. Ovi novi oblici razmjene, za koje je dovoljno da ih kupac potvrdi običnom ceduljicom pa da i ta potvrda definitivno obavezuje prodavača (koji često ne zna 39


Zakupnica farm e dolazi na tržnicu p rodavati živu perad. Ilustracija iz rukopisa pohranjenog u British Museumu, izgodine 1598. (Eg. 1222, f 73) (Fototeka A. Colin)

čitati), uzrokuju nesporazum e i čak prave drame. Međutim, za trgovca koji goni svoje tovarnc konje ili nadgleda utovar pšenice uz rijeke, surovi posao putnika ima svojih draži: proputovati Englesku od Škotske do Cornwalla, pronalaziti od svratišta do svratišta prijatelje ili ortake, imati osjećaj pripadnosti inteligent nom i poduzetnom poslovnom svijetu — a sve dobro zarađujući. Upravo u tome je revolucija koja se iz ekonomije prelijeva u društveno ponašanje. Nije slučajno, misli Everitt, da se ove nove aktivnosti razvijaju u isto vrijeme kad se potvrđuje politička sku pina independenata. Nakon građanskog rata, kad se oko 1647. ceste i putevi ponovo slobodno otvaraju Hugh Peter, kornvolško brundalo uzviknuo je: »Prelijepe li promjene! Vidjeti ljude kako se ponovo kreću od Edinburga do Land’s Enda na Cornwallu, a da ih nitko ne zaustavlja na samim našim vratima; ponovo vidjeti velike puteve kako su oživjeli; čuti vozara zviždati kako bi ohrabrio svoju zapregu; vidjeti tjednu poštu na svom uobičajenom putu; vidjeti brda kako se vesele, doline kako se smiju!«105 40


Engleska istina, evropska istina Private m arket nije samo engleska stvarnost. Čini se da je i na Kontinentu trgovac sve skloniji putovanju. Pametni i aktivni stanov nik Basela, Andreas Ryff, koji u drugoj polovici XVI. stoljeća neprestano kruži u svim smjerovima — u prosjeku 30 putovanja godišnje — rekao je o sebi samom: »Hab ivenig Rubgehabt, dass mich derSattel nicht an das H interteilgebrannt hat«\ imao sam tako malo odmora da mi sedlo nikada nije prestalo grijati straž njicu106. Nije lako, istina je, s informacijama koje posjedujemo, uvijek uvidjeti razliku između sajamskih prodavača koji se prese ljavaju sa sajma na sajam, i trgovaca koji žele kupovati na samom izvoru proizvodnje. Međutim, sigurno jc da se posvuda u Evropi javna tržnica očituje u isto vrijeme kao nedovoljna i previše nadgledavana i da su, kamo god usmjerili promatranje, zaobilazni putevi i skretanje već upotrijebljeni ili će to uskoro biti. Jedna bilješka iz Delamareova djela Traite, objavljenog u travnju 1693. u Parizu, upozorava na prijevare sajamskih trgovaca »koji, umjesto da svoju robu prodaju na tržnici Halles ili na javnim tržnicama, prodaju je po svratištima (...) i drugdje «107. On još k tome donosi brižljiv popis svih sredstava kojima se služe mlinari, pekari, mesarivnekorektni trgovci i sakupljači zaliha koji to postaju zloupotrebom ili na brzu ruku, kako bi se opskrbili po nižoj cijeni i na štetu uobičajenih dovoza na tržnice106. Već oko 1385. godine u Evreuxu, u Normandiji, branitelji javnog reda prijavljuju proiz vođače i preprodavače koji se sporazumijevaju »došaptavajući se potiho, govoreći pom oću znakova, pomoću čudnih ili tajnih rije či«. Drugo izvrtanje pravila je to što preprodavači idu u susret seljacima i kupuju od njih njihove proizvode »prije nego što ih ovi dovezu do tržnice«109. Isto tako u Carpentrasu, u XVI. stoljeću, prodavačice povrća izlaze na puteve kako bi po niskoj cijeni kupile robu koja se dovozi na tržnicu110. To je praksa koja postoji u svim gradovima111. Iako u Londonu još usred XVIII. stoljeća, to jest u travnju 1764, o njoj govore kao o prijevari. Vlada, kako o tome kaže jedno diplomatsko dopisivanje, »morala bi se bar malo pobrinuti za prigovore koje u narodu potiče prevelika skupoća namirnica; a tim više što se ti prigovori temelje na zloupotrebi koja bi s pravom mogla biti upisana na račun onih koji vladaju (...) jer je glavni uzrok toj skupoći (...) pohlepa monopolista kojima vrvi


Prodavačica povrća i njezin magarac. »Moja lijepa blitva, m oj krasni špinat!«. Drvorez, 16. stoljeće. (Zbirka Viollet)

ovaj glavni grad. Odncdavno imaju običaj da predusreću tržišta, time što izlaze u susret seljacima i uzimaju tovare robe te ih zatim preprodaju po cijenama koje im se učine zgodnima...«112. »To je opaki soj«, dodaje još naš svjedok. Ali soj koji postoji posvuda. A posvuda postoji i mnogobrojno, obilno, uzalud proganjano ono pravo krijum čarenje koje se izruguje uredbama, carinama i trošarinama. Oslikano platno iz Indije, sol, duhan, vino, alkohol — sve mu je dobro. U Dolu, u pokrajini Franche-Com tć (1. srpnja 1728), »trgovina prokrijum čarenom robom obavljala se javno... jer je trgovac imao odvažnosti povesti akciju da mu se plati cijena za tu vrstu robe«113. »Preuzvišeni gospodine«, piše jedan od služ benika Desmarctsu (posljednjem generalnom nadzorniku za duge vladavine Luja XTV), »čak i kada bismo postavili vojsku po čitavoj bretonskoj i normandijskoj obali, krijumčarenje ne bismo mogli nikada izbjeći«114.

Tržišta i tržišta: tržište radom Izravno ili neizravno tržište, raznolična razmjena, ne prestaju uzburkavati ekonomije, pa i one najmirnije. Oni ih potresaju, drugi će reći: oni ih oživljuju. U svakom slućaju, jednog lijepog 42


dana, logično ćc sve prolaziti tržištem, ne samo proizvodi sa zemlje ili industrijski proizvodi, nego i zemljišno vlasništvo, novac koji se premješta brže od bilo koje druge robe, rad, ta čovjekova muka, da ne kažemo čovjek sam. Dakako, u gradovima, trgovištima i selima, uvijek su postojale transakcije oko kuća, gradilišta, stanova za iznajmljivanje. Zanim ljivo je ne to što s dokumentima u ruci možemo utvrditi da se u XIII.115 stoljeću u Žcnevi prodaju kuće, ili da se u isto vrijeme u Firenci iznajmljuju zemljišta na kojima će se zatim graditi kuće11

serijom cijena124 koje nam to odaju te raspolažem o brojnim oba vještenjima o njihovom stalnom porastu. Tako u Španjolskoj 1558, prem a riječima jednog venecijanskog am basadora125, »... i beni che si solevano lasciare a otto e d ie d p e r cento si vendono a quatro e cinque«, zemljišna dobra koja su se obično ustupala uz 8 do 10%, to jest 12,5 ili 10 puta um nožen njihov prinos, prodaju se uz 4 do 5%, to jest po cijeni 25 ili 20 puta većoj od prinosa sa te zemlje, dakle dvostruko su skuplja »zbog obilja novca«. U XVIII. stoljeću zakupe vlastelinskih dobara u Bretanji ugovaraju u SaintMalou trgovci na veliko zahvaljujući lancima posrednika koji sežu do Pariza i do Ferme gćnćrale126. Novine primaju oglase o prodaji imanja127. Za ovime ne kasni niti reklama. U svakom slučaju, sa ili bez reklame, zemlja po čitavoj Evropi neprestano, kupnjom, p ro dajom, ponovnom prodajom , mijenja vlasnike. Očigledno je da je taj pokret posvuda vezan uz ekonomsku i društvenu preobrazbu koja lišava vlasništva stare zemljoposjednike, vlastelu ili seljake, u korist, novoobogaćenih građana. Već u XIII. stoljeću u pokrajini rile -d e-F ran c e umnožavaju se »vlastela bez zemlje« (izraz Marca Đlocha) ili »seigneuries-croupions«, kako kaže Guy Fourquin128. ('be croupion: trtica u kokoši, posljednji ostatak potrošenog imanja -n ap . red.) Dugo ćemo se vraćati na tržište novca, bilo ono kratkoročno, bilo ono dugoročno: ono je bit evropskog rasta i znakovito je da se posvuda ne razvija u istom ritmu ili s istom djelotvornošću. Ono što je, naprotiv, sveopće jest postojanje davalaca novca i mreže lihvara, kako Židova tako i Lombarda ili Cahorsina, ili, kao u Bavarskoj, samostana koji su se specijalizirali za posuđivanje novca seljacima129. Svaki put kad naiđem o na obavještenja, vidimo da je lihvarenje prisutno, i to u dobru zdravlju. To vrijedi za sve civilizacije svijeta. Naprotiv, trgovanje novcem o roku može postojati samo u višim ekonomskim zonama. Već od XIII. stoljeća javlja se takvo tržište u Italiji, Njemačkoj, u Nizozemskoj. Sve se stječe da ga ostvari ondje: akumulacija kapitala, trgovina na udaljenost, m ud rolija mjenice, »čekovi« rano nastalih državnih dugova, ulaganja u obrtništvo i industriju ili u brodogradnju i prekom orska putova nja koja prekom jerno rastu već prije XV. stoljeća, a prestaju biti individualnim vlasništvom. Zatim će se veliko tržište novca prem jestiti prem a Holandiji. Kasnije prem a Londonu. Ali, m eđu svim tim raspršenim tržištima, najvažnije je, prem a gledištu ove knjige, tržište radom. Ostavljam po strani, kao i Marx, 44


klasični slučaj ropstva, prizivanog ipak da se produži i ponovo oživi130. Za nas je problem da vidimo kako čovjek, ili bar njegov rad, postaje roba. Jak duh, kao što je bio Thomas Hobbes (15881679) mogao je već reći da je »snaga (mi bismo rekli radna snaga) svakog pojedinca roba«, stvar koja se normalno nudi na razmjenu usred konkurencije na tržištu131 — iako taj pojam još nije veoma udomaćen u tom razdoblju. A sviđa mi se slučajno razmišljanje nekog nepoznatog konzula Francuske u Genovi, koji po svom duhu bez sumnje kasni za svojim vremenom: »To je prvi puta, Monsinjore, da čujem da se tvrdi kako čovjeka možemo smatrati novcem«. Ricardo će pisati jednako: »Rad, kao i svaka stvar koju možemo kupiti ili prodati...«132 Ipak, nema sumnje: tržište rada — kao realnost ako ne i kao koncept — nije pronalazak industrijske ere. Tržište rada je ono tržište na kojem je čovjek, ma otkud dolazi, lišen svojih tradicional nih »proizvodnih sredstava«, uz pretpostavku da ih je ikad pos jedovao: zemlje, razboja, konja, dvokolice... Njemu ostaju da ih ponudi samo njegove šake, ruke, njegova »radna snaga«. I, da kako, njegova vještina da radi. Čovjek koji se tako iznajmljuje ili prodaje, prolazi kroz usku ušicu tržišta i izlazi iz tradicionalne ekonomije. Ta se pojava očituje neobično jasno kad se radi o rudarima srednje Evrope. Samostalni obrtnici koji su radili u malim skupinama bili su prisiljeni u XV.i XVI. stoljeću potpasti pod kontrolu trgovaca koji su jedini sposobni pribaviti novac potreban za znatna ulaganja koja zahtijeva opremanje dubokih rudnika. I tako su postali najamnicima. Zar nisu tu presudnu riječ 1549. izrekli suci Joachimsthala, malog rudarskog grada u Češkoj: »Je dan daje novac, drugi obavlja posao« (Dereinegibt das Geld, der andere tu t die Arbeit)! Ima li bolje formule o ranom suočenju Kapitala i Rada133? Istina, jednom uspostavljeno, najamništvo m o že i nestati, kao što se to dogodilo u mađarskim vinogradima u Tokaju s 1570—im godinama, u Nagybanynu 1575- godine, u Szentgyorgy Đazinu 1601. godine; posvuda se uspostavlja seosko kmetstvo134. Međutim, to je osobitost istočne Evrope. Na Zapadu su često rano izvršeni prijelazi na najamništvo, i to je nepovratna pojava, ali se rijetko govori o tome koliko su ti prijelazi bili brojni. Već od XIII. stoljeća trg Grčve u Parizu, i u njegovoj blizini, trg »Jurće«, prem a Saint-Paul-des-Cham psu, pa trg na vrhu Saint-Gervaisa, »blizu kuće Conserve«, uobičajena su mjesta vr bovanja135. Iz 1288. i 1290. sačuvani su zanimljivi radni ugovori iz ciglane u blizini Piacenze, u Lombardiji136. Između 1253. i 1379, 45

Fernand Braudel /I g r a razmjene

prem a dokum entim a-potvrdam a znademo da na portugalskom selu već postoje najamni radnici137. 1393. izbija u Auxerreu138, u Burgundiji, štrajk radnika u vinogradima (podsjetimo se da je grad napola uronjen u ratarski život i da je vinograd predm et neke vrste industrije). Taj nas događaj obavještava da se u ljetno doba sva koga dana, u ranu zoru, na gradskom trgu sastaju nadničari i poslodavci, pri čemu poslodavce često zastupaju neke vrste predradnika, takozvani closiers. To je jedno od prvih tržišta rada u koje možemo zaviriti, s d o k a zim a u ruci. U Hamburgu 1480, Tagelohner; dnevničari, dolazili su na Trostbrucke u potrazi za predradnikom. Već u tome vidimo »providno tržište radom «139. U doba Tallemant des Rcauxa, »u Avignonu su sluge koje se moglo unaj miti čekali na m ostu«140. Postojala su i druga tržišta, na sajmovima za »unajmljivanje« (»od Svetog Ivana, Svetog Mihajla, Svetog Mar tina, Svisveta, Božića, Uskrsa...«141), na kojima se seoski sluge i sluškinje prepuštaju ispitivanju vrbovatelja (bogatih seljaka ili vlastele, kao što je bio gospodar Goubervillea142), poput stoke kojoj je kvalitetu slobodno proračunati i provjeriti. »Tako svako malo trgovište ili veliko selo Donje Normandije oko 1560. pos jeduje svoje najmilište koje sliči na tržnicu robljem i sajam.«143 U Evreuxu sajam magaraca na Dan svetog Ivana (24. lipnja) ujedno je i dan unajmljivanja služinčadi144. U vrijeme žetve ili berbe dopunska radna snaga se slijeva sa svih strana i zapošljava prema običaju, za novac ili za naknadu u naravi. Sigurno je da se tu radi o velikom pokretu: to od vremena do vremena čvrsto potvrđuje i neka statistika145. Ili pak, točno m ikro-prom atranje —kao ono oko gradića Chateau-G outier, u pokrajini Anjou, u XVII. i XVIII. sto ljeću146 — a ono pokazuje kako sve vrvi od »dnevničara« za »sječu, piljenje, cijepanje drva; za podrezivanje vinograda, za berbu; za plijevljenje, okopavanje, za rad u vrtu (...), za sadnju povrća; za košnju i sprem anje sijena, za žetvu, za vezanje slame u snopove, za mlaćenje i čišćenje žita...«. Jedan izvještaj koji se odnosi na Pariz147, navodi, samo za poslove u luci sijenom, »utovarivače, nosače, trhonoše, kočijaše, vezače u snopove, dnevničare...«. Ti nas popisi kao i drugi podjednaki, navode da razmišljamo, budući da je iza svake riječi potrebno, u urbanom kao i seoskom društvu, zamisliti plaćeni rad koji je više manje dugotrajan. Čini se da onaj bitni dio ponude rada, zbog broja, treba nesumnjivo smjestiti na selo gdje živi veći dio stanovništva. A jedno drugo upošljavanje koje je stvorio razvitak m oderne države vrbovanje je plaćenih vojnika. Zna se gdje ih se može kupiti; oni znaju gdje se mogu 46


prodati: to je bitno pravilo tržišta. Isto tako za služinčad, onu za rad u kuhinji ili onu u livreji, s točno utvrđenom hijerarhijom, vrlo rano postoji, u Parizu od XIV. stoljeća, u Niirnbergu sigurno od 1421148, neka vrsta agencija za zapošljavanje. S godinama, tržišta radom postaju službena, njihova pravila postaju jasnija. Livre com m ode des adresses de Paris za 1692. godinu, autora Abrahama du Pradcla (pseudonim nekog Nicolasa de Blćgnya) daje Parižanima obavijesti takve vrste1*19: trebate li služavku? Otiđite u ulicu Vanncrie, u »ured prcporučitcljica«; slugu ćete naći na Marchć Neuf, kuhara na trgu Grčvc«. Trebate li »pomoćnika u poslu«? Ako ste trgovac iditc u ulicu Quincampoix; ako ste kirurg, u ulicu Cordeliers; ako ste ljekarnik, u ulicu Huchette; zidari i pomoćni radnici za »obične zidarske poslove« nude svoje usluge na trgu Grčvc; međutim, »postolari, brava ri,drvodjelje, bačvari, puškari, pečenjari i drugi zapošljavaju se sami tako da dolaze u radionice«. U cjelini, istina je da povijest najamništva ostaje slabo poz natom. Ipak, pokusna nam istraživanja govore o porastu najamne radne snage. U Engleskoj, pod dinastijom Tudora, »dokazano je da (...) više od polovice, to jest dvije trećine kućanstava prima bar dio prihoda u obliku nadnice«150. Početkom XVII. stoljeća u han zeatskim gradovima, naročito u Stralsundu, masa najamnika ne prestano raste, da bi dosegla u svemu oko 50% stanovništva151. Za Pariz, uoči Revolucije, brojka će prijeći 50%152. Razvitak započet prije toliko vremena još nije došao čak ni izdaleka do svoga kraja; Turgot to žali u jednoj usputnoj rečenici: » Ne postoji takva cirkulacija rada«, kaže on, »kao što je opticaj novca ».153 Ipak, pokret je započeo i ide prema svemu što buduć nost može donijeti u toj domeni promjena, prilagođavanja, a također i patnji. Naime, nitko ne sumnja da prijelaz na najamništvo, ma kakvi bili njegovi motivi i ekonomske koristi, nije bio popraćen i izvjes nim društvenim padom. U XVIII. stoljeću o tome svjedoče mnogo brojni štrajkovi154i očigledno radničko nestrpljenje. Jean-Jacques Rousseau je govorio o tim ljudima kojima je »prtljaga začas sprem ljena ako ih uvrijedimo: oni odnose svoje ruke i odlaze.«155 Da li je ta osjetljivost, ta društvena svijest, doista rođena s preduvjetima velike industrije? Bez sumnje, nije. U Italiji, po tradiciji, slikari su obrtnici koji rade u svojim radionicama s namještenicima, koji su vrlo često njihova djeca. Kao i trgovci, i oni vode svoje knjige računa: imamo knjige Lorenza Lotta, Đassana, Farinatia, Guer47

rem an d B ra u d e l/Igra razmjene

čina156. Trgovac jc samo vlasnik radionice i on stupa u doticaj s klijentima kojih narudžbe prima. Pomoćnici, pa tako i sinovi, već pripravni da se pobune, u najboljem su slučaju najamni radnici. Pošto smo to rekli, bez muke ćemo shvatiti povjeravanja slikara Bernardina Indije svom prijatelju s kojim se dopisuje, Scipionu Cibi: Alessandro Acciaioli i Baldovini, imućni slikari, željeli su ga uzeti u svoju službu. On jc odbio želeći sačuvati svoju slobodu i ne želeći napustiti svoje vlastite poslove »per un vil salario«157. Bilo jc to 1590!

Tržište je granica ali granica koja se pomiče Tržište jc, doista, granica, kao podjela između dvaju riječnih tokova. Nećete jednako živjeti ovisno o tome da li ste s jedne ili druge strane granice. Jedni su osuđeni na to da se snabdijevaju isključivo na tržnici, a to jc između ostalih slučaj svilarskih radnika iz Messine158, koji su pridošlice u grad i zarobljenici su vlastite opskrbe (mnogo više nego što su to plemići ili građani koji često posjeduju zemlju u okolici, vrt, povrtnjak, to jest vlastite izvore). A kada se ovi obrtnici um ore zbog toga što m oraju jesti kruh napravljen od napola gnjilog »žita s mora«, a koji im trgovci prodaju po visokoj cijeni, oni će moći (a na to se odlučuju oko 1704. godine) otići u Kataniju ili u Milazzo kako bi promijenili posao i tržnicu koja ih hrani. Za one koji nisu stalni posjetioci, one koji su izopćeni ili udaljeni od tržnice, ona se prikazuje kao vrsta izuzetnog praznika, putovanja, gotovo kao pustolovina. To je prilika za »presumir«, da se čovjek osjeti važnim, kako kaže Španjolac, da se pokaže, da se uzoholi. Mornar je, kako to objašnjava jedan trgovački udžbenik iz sredine XV. stoljeća, obično vrlo priprost; on je »priglupoga duha te i kada pije u krčmi i kada kupuje kruh na tržnici on sebe smatra važnim«; jednako kao i španjolski vojnik160, koji između dvaju vojnih pohoda slučajno zastaje na tržnici u Zaragozi (1645) i divi se gomili svježe tunjevine, pastrvama boje lososa, stotinama različitih riba izvučenih iz m ora ili iz obližnje rijeke. A šta će, napokon, kupiti za novac koji nosi u kesi? Nekoliko sardinas salpesadas, nekoliko sardina sdačenih u soli, koje će vlasnica


U Madžarskoj u XVIII. stoljeću donose svinju u Debrecinsko stalcško udruženje. (Autorov dokument) krčme s ugla ispeći za njega i koje će, zalivene bijelim vinom, biti njegova gozba. Razumije se da upravo seoski život ostaje par excellence zona izvan (ili bar napola izvan) tržnice, zona samopotrošnjc, samodostatnosti, okrenutosti sebi samoj. Seljaci se čitavog života zadovo ljavaju onim što su proizveli vlastitim rukama ili onim čime ih susjedi snabdijevaju u zamjenu za nekoliko proizvoda ili usluga. Istina, mnogi od njih dolaze na tržnicu u gradu ili trgovištu. Međutim, oni koji se zadovoljavaju time da ondje kupe neophodni željezni lemeš za svoj plug ili da prodajom jaja, maslaca, nešto peradi ili povrća namaknu novac za svoje najamnine ili poreze, nisu doista udruženi u tržišne razmjene. Oni ih tek dotiču. Takvi su i normanski seljaci »koji donose za 15 do 20 soua namirnica na tržnicu pa s tim (sic) ne mogu ući niti u krčmu...«161. Često selo SLIKA NA STRANI 50/51: Tržnica u Antwerpenu. Anonimni majstor s kraja XVI. stoljeća. Musee Royal des Beaux-arts u Antwerpenu. (Copyright A. C. L., Bruxelles) 49

50


saobraća s gradom samo posredstvom trgovca iz spom enutog grada ili posredstvom zakupnika vlastelinstva iz mjesta162. Često smo svraćali pažnju na taj život po strani kojega postoja nje nitko ne može poreći. Međutim, postoje stupnjevi i, štoviše, izuzeci. Mnogi se seljaci uvelike koriste tržnicom: engleski »zakup nici«, kako bi unovčili svoj urod, a da ne bi morali više svake zime presti i tkati vunu ili kudjelju ili lan, redoviti su kupci na tržnici kao i njihovi snabdjevači; seljaci iz velikih zbitih ili raštrkanih sela iz Ujedinjenih pokrajina (ta sela ponekad broje 3.000 do 4.000 stanovnika) proizvođači su mlijeka, mesa, slanine, sira, industrij skih biljaka, a kupci su žita i ogrjevnog drva; uzgajivači stoke iz Mađarske koji izvoze svoja stada prem a Njemačkoj i Italiji, a koji također kupuju žito kojeg nemaju dovoljno; svi seljaci—povrćari iz prigradskih predgrađa na koje se rado pozivaju ekonomisti, uključeni su u gradski život koji ih je obogatio: o bogatstvu Montreuila, u blizini Pariza, zbog njegovih voćnjaka bresaka sanjari (1783) Louis-Sćbasticn M crcicr163; a tko ne zna za polet tolikih opskrbnih središta oko Londona, Bordeauxa, Angoulema164! To su, bez sum nje izuzeci na razini seoskog svijeta koji predstavlja 80-9096 ukupnog svjetskog stanovništva. Međutim, ne zaboravimo da su i sirom ašna sela zaražena zavodljivom ekonomijom. Nov čanice stižu do njih različitim putovima koji prelaze okvire tržnica u pravom smislu riječi. A za to se zauzimaju putujući trgovci, lihvari iz trgovišta i sela (sjetimo se židovskih lihvara po selima sjeverne Italije)165, poslodavci ruralnih industrija, bogati građani i obogaćeni zakupnici koji su krenuli u potragu za radnom snagom kako bi njihova zemlja bila obrađena, pa čak i vlasnici seoskih dućana. Unatoč tome, kad se sve zbroji, tržnica će u uskom smislu te riječi ostati za povjesničara stare ekonomije test, »indikator« koje mu vrijednost nikada neće potejeniti. Bistra A. Cvetkova ima pravo kada iz toga izvlači neku vrstu ljestvice sa stupnjevima, da bi odmjerila ekonomsku snagu bugarskih gradova uz Dunav, prema veličini poreza na tržišnu prodaju, uzimajući u obzir da se porezi ondje plaćaju srebrnim asprima i da postoje već specijalizirane tržnice166. Dvije ili tri zabilješke o Jassyu, u Moldaviji, upućuju da je taj grad u XVII. stoljeću imao »sedam mjesta na koja se slijevala roba a od kojih neka nose imena po glavnim proizvodima koji se na njima prodaju, pa tako postoji tržnica čizam a, tržnica braš nom ...«167 Eto, otkrivena nam je određena podjela trgovačkog života. Arthur Young ide još dalje. Izlazeći iz Arrasa u kolovozu 52


1788, susreće »bar stotinjak magaraca natovarenih (...) prividno vrlo laganim teretom i mnoštvo muškaraca i žena«, dovoljno da se obilno snabdije tržnica. I tako se dešava da »velik dio radne snage sa sela usred žetve ne radi, jer mora snabdijevati grad, a za takvu bi opskrbu grada u Engleskoj bilo potrebno 40 puta manje ljudi. Kad slično mnoštvo danguba zuji tako po tržnici, siguran sam«, zaključuje on, »da je zemljišni posjed pretjerano raskomadan«168. Znači li to da bi tržnica na kojoj nema mnogo ljudi, na kojoj se ne zabavlja niti ne dangubi prekomjerno, bila znakom moderne ekonomije?

Ispod razine tržnice Kako se tržišna ekonomija širi i potiskuje zonu srodnih i nižih djelatnosti, tako tržnice rastu, dolazi do premještanja granica, do preinake temeljnih djelatnosti. Na selu je novac doista rijetko pravi kapital; upotrebljava se za kupnju zemlje, a takvim kupnjama, teži se za društvenim promaknućem — no, još više, on se zgrće i čuva: sjetimo se novca'u ženskim ogrlicama srednje Evrope, kaleža i plitica madžarskih seoskih zlatara169, zlatnih križeva francuskih seljakinja iz doba uoči Francuske revolucije170. Novac, ipak, igra ulogu rušitelja starih vrijednosti i ravnoteža. Seoski najamnik, čiji se račun nalazi u poslodavčevoj knjizi, čak ako od gazde i dobiva takav predujam u naravi da mu na kraju godine takoreći nikada ne ostane u ruci gotova novca171, stekao je naviku da računa u novčanim iznosima. Na dugi rok, u tom je sadržana promjena mentaliteta. Promjena radnih odnosa koja olakšava prilagodavanja modernom društvu, ali koja se nikada ne vrše u korist najsiromašnijih. Nitko nije bolje od mladog baskijskog ekono miste—povjesničara Emiliana Fernžindeza de Pineda172 pokazao koliko na seosko vlasništvo i stanovništvo štetno djeluje neum o ljivo napredovanje tržišne ekonomije. U XVIII. stoljeću Đaskija teži, kratko i jasno, da postane »nacionalno tržište«, a otuda proizlazi povećana komercijalizacija seoskog vlasništva, napokon, kroz tržište prolaze crkvene zemlje i slične nedodirljive zemlje, kao što su majorati. (Načelno neotuđivi posjedi velikaških obitelji koji se prenose s oca na sina i uz koje je vezan plemićki naslov. — Red.) Zemljišno se vlasništvo najednom koncentrira u nekoliko ruku, pa dolazi do sve većeg siromašenja već ionako bijednih seljaka koji su odsada prim orani da u većem broju nego ikada 53


prolaze kroz usku pukotinu tržišta rada, bilo u gradu, bilo na selu. Upravo jc tržište, rastući, prouzrokovalo te vrtloge nepovratnih rezultata. Ta evolucija reproducira, m u ta tis m utandis, proces koji jc mnogo ranije doveo do velike eksploatacije engleskih »zakupnika«. Tako tržište surađuje s velikom poviješću. Čak i ono naj skromnije ljestvica jc ekonomske hijerarhije, zasigurno one naj niže. Stoga, svaki put kada tržišta nema ili je beznačajno ili kada gotov novac, vrlo rijedak, ima gotovo eksplozivnu vrijednost, prom atranje jc zasigurno na nultom planu života ljudi, ondje gdje je svatko prim oran da proizvodi gotovo sve. Mnogo je seoskih društava predindustrijske Evrope živjelo na toj razini, na margini tržišne ekonomije. Putnik koji se u to upusti, može s nekoliko novčića, po smiješnoj cijeni, nabaviti sve proizvode sa zemlje. A da bismo se susreli s takvim iznenađenjima nije nužno da, kao maj stor M anrique173, idem o u Arakaniju kako bism o oko 1630. kao i on izabrali 4 kokoši za svega četiri reala ili sto jaja za 2 reala. Dovoljno jc da se udaljimo od glavnih putcva, da krenem o planin skim stazama, da se nađem o na Sardiniji ili da se zaustavimo na neuobičajenom pristaništu istarske obale. Ukratko, život tržišta koji je tako lako uhvatiti prečesto sakriva povjesničaru neki dublji život, oskudan ali autonom an, vrlo često samodostatan ili koji teži da bude takvim. To je neki drugi univerzum, neka druga eko nomija, neko drugo društvo, neka druga kultura. Otuda zanim ljivost pokušaja poput onih Michela M orineaua174 ili Marca Cattinia175, koji, jedan i drugi, pokazuju ono što se događa ispod razine tržišta, ono što mu prom iče i ono što, sve u svemu, odm je rava mjesto seoske sam opotrošnje. U oba slučaja, povjesničarov put je bio isti: žitna jc tržnica, s jedne strane, napučen prostor koji ovisi o toj tržnici, a s druge jc strane potraživanje nekog stanov ništva kojega je potrošnju moguće izračunati prem a unaprijed poznatim norm am a. Ako k tome poznajem lokalnu proizvodnju, cijene, količine koje se slijevaju na tržnicu, one koje se odm ah troše na mjestu i one koje se izvoze ili uvoze, mogu zamisliti što se događa ili što se m ora događati ispod razine tržišta. Da bi to učinio, Michel Morincau je krenuo od grada srednje veličine — Charlevillea; Marco Cattini od jednog trgovišta u pokrajini Modena koje je bilo mnogo bliže seoskom životu, u pom alo udaljenoj oblasti. Analogno uranjanje, ali pom oću drukčijih sredstava, uspio je izvršiti Yves—M arie-Bercć17®u svojoj nedavnoj tezi o pobuni se54


ljaka u Akvitaniji u XVII. stoljeću. Na svjetlosti tih pobuna, on rekonstruira mentalitete I motivacije stanovništva koji prečesto izmiču povijesnim spoznajama. Naročito mi se dopada ono što govori o naprasitom narodu iz seoskih krčmi, tih mjesta erupcije. Ukratko, put je otvoren. Čak ako se metode, sredstva i pris tupi razlikuju (to već znamo), ostaje tvrdnja da neće biti potpune povijesti, naročito ne povijesti sela, dostojne tog imena, ako ne bude moguće sistematski istraživati život ljudi ispod kata tržišta.

Dućani Prva konkurencija tržnicama (ali razmjena iz nje izvlači dobit) bila je konkurencija dućana. Te skučene, bezbrojne ćelije drugo su elementarno oruđe razmjene. Ono je analogno i različito, jer je tržnica u vremenu isprekidana, dok dućan funkcionira gotovo bez zastoja. Bar u načelu, jer uz pravilo, ako ono postoji, ide niz izuzetaka. Tako često riječ suk, koja postoji u muslimanskim gradovima, prevodimo riječju tržnica. A suk je često samo ulica oivičena dućanima koji su specijalizirani za trgovinu istom robom, a takve su ulice uostalom postojale u mnogim gradovima Zapada. U Parizu su po mesnicama koje su se nalazile uz Saint-E tienne-duMontveć u XII. stoljeću dali ulici dc Ia Montagne-Saint-Genevičvc ime Mesarska ulica177 (ruc des Bouchcries). 1656. također u Parizu, »u blizini groblja Saint-Innocent (sic)... imaju svoje duća ne svi trgovci željezom, bakrom, bijelim limom«178. U Lyonu 1643»nalazimo perad u specijalnim dućanima, na Tržnici peradi, u ulici Saint-Jean«179. Postoje ulice s raskošnim dućanima (vidi plan Madrida, str. 56), pa tako i Merceria, ulica koja vodi od trga Svetog Marka do mosta Rialto, a sudeći prema toj ulici, kaže jedan putnik (1680) »čitava Venecija ostavlja dojam raskoši«180; ili dućani na sjevernoj strani Stare luke u Marseilleu, gdje se na malo prodaje roba s Levanta a »koja je tako tražena da se prostor od dvadeset kvadratnih stopa«, bilježi predsjednik de Drosses, »iznajmljuje za 500 libri«101. Te su ulice neka vrsta specijaliziranih tržnica. Drugi izuzeci: izvan Evrope se javljaju dvije nepoznate poja ve. Prema pričanju putnika, Sečuan, to jest gornji bazen Yangtze Kianga koji Kinezi ponovo osvajaju u XVII. stoljeću, konstelacija je raspršenih osamljenih kuća, za razliku od one prave Kine gdje je zbito nastanjivanje pravilo; ali, u sredini te raspršenosti, dižu se, 55

Fernand Braudel/I g r a razmjene

5. M A D R ID I N JE G O V I R A S K O Š N I D U Ć A N I G la v n i g r a d Š p a n j o ls k e s e n a k o n 1 5 6 0 , u XV II. s to l je ć u , p r e o b r a ć a u s ja jn i g r a d . D u ć a n i s e m n o ž e . O k o P la z a M a y o r g r u p i r a j u s e d u ć a n i p r e m a s v o jim s p e c i j a l i te ti m a . P r e m a M .C o p e lla , A .M a tilla T a s c o n , L o s C in c o G r e m io s m a y o r e s d c M a d rid , 1 9 5 7 .

na praznom prostoru, skupine dućančića, y a o —tiena, koji igraju ulogu sta ln e 102tržnice. I dalje, prem a iskazima putnika, to je slučaj i otoka Cejlona u XVII. stoljeću: nem a tržnica, samo dućani183. S druge strane, vratimo li se u Evropu, kako da nazovemo te barake, te daščare koje se dižu na brzu ruku i po samim pariškim ulicama i koje uzalud 1776. godine zabranjuju uredbama? To su leteći stalci poput onih na tržnicama, ali na njima se prodaje svakodnevno, kao u dućanim a184. Da li je tu kraj naših sumnji? Ne, jer u Engleskoj poneki tržni lokaliteti, kao Westerham, imaju svoje redove {row) sitničara i trgovaca m irodijam a mnogo prije nego što su imali tržnicu185.1 još je mnogo dućana i na samoj tržnici; ova se otvara, a oni nastavljaju prodavati. Ne znači li, isto tako, činjenica da imate u natkrivenoj tržnici grada Lillea, na primjer, mjesto za prodavanje 56


Bok itz bok, dućan pekara i suknara u Amsterdamu. NaslikaoJacobus Vrel, bolandska Škola, XVII. stoljeće. (Amsterdam, zbirka 11.A. Wetzlar. Otisak Giraudon) 57


usoljene ribe ispod trgovaca svježom m orskom ribom, spajanje tržnice i dućana186? Međutim, takve neizvjesnosti nisu spriječile činjenicu da se dućan počinje razlikovati od tržnice, i to s godinama sve više i više. Kad sc u XV. stoljeću gradovi rađaju ili ponovo rađaju na čitavom Zapadu i kada ponovo oživljuju tržnice, urbani polet uspostavlja točno razlikovanje između sela i gradova. U ovim posljednjima se koncentrira industrija u nastajanju, i, dosljedno tome, aktivno obrtničko stanovništvo. Prvi dućani koji se istog trenutka pojavljuju zapravo su radionice (ako m ožemo tako reći) pekara, mesara, postolara, krpača obuće, kovača, krojača i drugih obrtnika na malo. Taj obrtnik je na početku prisiljen izaći iz svoje radionice, ne ostajati u dućanu uz koji ga ipak veže njegov rad »kao puža za njegovu kućicu«187, prisiljen je ići prodavati svoje proiz vode na tržnicu ili u natkrivenu tržnicu. Gradske vlasti, nastojeći obraniti potrošače, to mu nameću, budući da je tržnicu lakše nadzirati nego dućan u kojem gotovo svatko postaje svoj gazda188. Međutim, već vrlo rano obrtnik će prodavati u vlastitom dućanu, to jest »na svom prozoru« u vrem enu izm eđu tržnih dana. Tako ova djelatnost s prekidim a doprinosi da i prvi dućan bude mjesto isprekidane prodaje, otprilike kao i tržnica. U mjestu Evora, u Portugalu, oko 1380. m esar reže meso u svom dućanu, a prodaje ga na jednoj od triju tržnica u tjednu189. Za stanovnika grada Strasbourga iznenađenje je vidjeti u Grcnobleu 1643. da mesari m eso režu i prodaju kod sebe, a ne na tržnicama, i to »u svojim dućanima, kao što čine i drugi trgovci«190. U Parizu pekari prodaju obični kruh i onaj luksuzni u svojim dućanima, a veliki kruh prodaju na tržnici svake srijede i subote191. U svibnju 1718. još jednom jedan zakon (uspostavlja se Lawov sistem) potresa stabil nost novca; tada »pekari ili iz straha ili iz zlobe nisu na tržnicu donijeli uobičajenu količinu kruha; u podne se na javnim mjes tima više nije moglo naći kruha; najgore je što su istog dana poskupili kruh za 2 ili 4 soua za pola kilograma i istina je«., dodaje toskanski am basador192, a mi smo tome svjedokom, »da u tim stvarima ovdje nema pravog reda koji se drugdje nalazi«. Dakle, prvi koji su imali dućane bili su obrtnici. »Pravi trgovci slijede iza njih; oni su posrednici razmjene; oni se neprim jetno uvlače između proizvođača i kupca, ograničavajući se na to da kupuju i prodaju a da nikada nisu svojim rukama proizveli (bar ne u potpunosti) robu koju nude. Oni su poput uvoda u pojavu kapitalističkog trgovca kojeg je definirao Marx a koji polazi od 58


6 . DOBAVLJAČI SITN IČA RA ADRAHAMA D E N TA IZ M JESTA KIRKBY S T E P H E N P r e m a T.S. W illan , A b r a h a m D e n t o f K irk b y S t e p h e n , 197 0 .

59

I'emcmd Braudel /Ig r a razmjene

Vlasnica sitničarije u Škotskoj iza svoje tezge, oko 1790; između ostalog ona prodaje glave šećera, zeleni čaj koji zovu hyson, sukno, limune, svijcće(?). Zlatne naušnice i ogrlica od jantara potvrđuju njeno blagostanje. (People’s Palace, Glasgow, otisak Muzeja) novca N, nabavlja robu R, da bi sc redovito vratio novcu prema shemi N-R-N: »On se od svog novca odvaja samo uz zadnju misao da ga povrati.« li isto vrijeme seljak, obratno, najčešće dolazi prodati svoju robu na tržnicu da bi odm ah kupio ono što mu treba; on polazi od robe i vraća se na nju, prema planu R—N-R. Obrtnik također, budući da svoju hranu mora tražiti na tržnici, ne ostaje u položaju posjednika novca. Međutim, izuzeci su mogući. Posredniku, osobi sa strane, a njihov broj uskoro raste, namijenjena je budućnost. A zanima nas upravo ta budućnost, više nego počeci koje je teško razmrsiti, iako je proces najvjerojatnije bio jednostavan: putujući trgovci koji su preživjeli propast Rim skog Carstva, iznenađeni su počevši od XI. stoljeća, a najvjerojat nije još i ranije, poletom gradova: neki od njih prestaju putovati i 60


uključuju sc u gradska zanimanja. Ta sc pojava ne događa nekog određenog dana, u određenoj oblasti. Do te pojave ne dolazi, što se tiče Njemačke i Francuske, na primjer, u XIII. stoljeću, već počevši od XIII. stoljeća193. Tako »prašnjava noga« već u doba Luja XIII prestaje sa svojim lutalačkim životom i smješta se kraj obrt nika, u daščari sličnoj njihovoj, a ipak različitoj, s tim da će razlika vremenom postajati sve izraženijom. Pekara u XVIII. stoljeću goto vo je jednaka onoj iz XV. ili čak iz prethodnog stoljeća. Međutim, između XV. i XVIII. stoljeća, trgovački dućani i trgovačke metode promijenit će sc naočigled. Pa ipak, trgovac-dućandžija nc izdvaja se isprva iz društva obrtnika u kojem je dobio mjesto kad se uključio u gradski svijet. Njegovo porijeklo i zbrka koja iz njega proizlazi, ostaju za njega neka vrsta ljage. Još oko 1702. godine jedan francuski izvještaj obrazlaže: »Istina je da sc trgovce smatralo prvima među obrt nicima, ali ništa više.«194 Ipak, radi sc o Francuskoj, gdje čak kada postane »vclctrgovac«, trgovac ne rješava ipso fa cto problem svoga društvenog položaja. Poslanici iz trgovačkog zvanja ojađeni su zbog toga još 1788. i utvrđuju da još i tog datuma veletrgovce smatraju »kao one koji pripadaju donjim društvenim klasama«195. Tako se nc bi govorilo u Amsterdamu, Londonu, pa čak ni u Italiji196. Na početku, a često i nakon XIX. stoljeća, trgovci koji imaju dućane prodavat će robu bez razlike da li je dobavljcna iz prve, druge ili treće ruke. Njihovo prvo, uobičajeno ime: sitničar (mercicr) indikativno je: potječe od latinske riječi merx, mercis, a znači roba uopće. Uzrečica kaže: »Sitničar prodaje sve, ne izrađuje ništa.« (Mercier vendenr de tout, faisenr de rien). I svaki puta kad dobijemo obavještenja o spremištima sitničareva dućana, u njima nailazimo na najneobičniju robu, bilo da se radi o Parizu u XV. stoljeću197, Poitiersu198, Krakowu199, Frankfurtu na Majni200, ili pak u XVIII. stoljeću o dućanu Abrahama Denta, shopkeepera u Kirkby Stephenu, malom westmorlandskom gradiću u sjevernoj Engleskoj201. U dućanu ovog trgovca-sitničara, prodavača začina, čije pos love možemo pratiti zahvaljujući njegovim vlastitim papirima od 1756. do 1776, prodaje sc sve. Na jednom mjestu čaj (crni ili zeleni) različitih kvaliteta — uz visoku cijenu, bez sumnje zbog toga što Kirkby Stephen, u unutrašnjosti zemlje, nema koristi od pro krijumčarene robe; zatim dolazi šećer, melasa, brašno, vino i brandy, pivo, jabukovača, ječam, hmelj, sapun, kreda, čađno 61


crnilo, pepeo, vosak, loj, svijeće, duhan, limuni, bademi i grožđice, ocat, grašak, papar, uobičajeni začini, macis, klinčići... kod Abrahama Denta nalazimo i svilene tkanine, vunu, pam uk i sav krojački pribor, igle, kopče, itd. Pa čak i knjige, časopise, al m anahe, papir... Ukratko, bilo bi bolje navesti ono čega u dućanu nema: sol (što je teško objasniti), jaja, maslac, sir, zasigurno jer ih u obilju ima na tržnici. Glavni kupci su logično stanovnici gradića i okolnih sela. Snabdjevači (vidi kartu na str. 59)202, raštrkani su na sasvim druk čijem prostranstvu, iako nikakav vodeni put ne prolazi Kirkby Stcphenom. Međutim, prijevoz kopnom , bez sum nje skup, redovit je i prijevoznici prihvaćaju zajedno s robom i mjenice kojima se Abraham Dent služi pri plaćanju. Kredit je doista često u upotrebi, bilo u korist kupaca, bilo u korist samog vlasnika dućana, kada se radi o njegovu odnosu s vlastitim dobavljačima. Abrahamu Dentu nisu bile dovoljne djelatnosti trgovca. On kupuje pletene čarape a daje ih izrađivati u Kirkby Stephenu i okolici. Tako postaje industrijski poduzetnik i trgovac svojih vlas titih proizvoda, namijenjenih obično engleskoj vojsci posredniš tvom londonskih trgovaca na veliko. A kako ovi s njim izravnavaju račune dopuštajući mu da na njih same ispostavlja mjenice, Abra ham Dent postaje, čini se, dealer mjenicama: mjenice kojima rukuje znam o nadilaze obim njegovih vlastitih poslova. Dakle, rukovati mjenicama znači posuđivati novac. Pri čitanju knjige T.S. Willana imate utisak da je Abraham Dent trgovac—vlasnik dućana izvan serije, čovjek koji se bavi mnogim poslovima. Možda je to istina. Međutim, 1958, u jednom gradiću španjolske pokrajine Galicije, upoznao sam običnog vlasnika d u ćana koji m u je neobično nalikovao: kod njega ste mogli naći sve, sve naručiti i čak naplatiti bankovni ček. Zar dućan ne odgovara, jednostavno, zbroju lokalnih potreba? A na vlasniku je da se snađe kako bi u tome uspio. Izgleda da je onaj munchenski sitničar iz XV. stoljeća, čije knjige računa posjedujem o203, također vanserijski... On obilazi tržnice i sajmove, kupuje u Nurnbergu, u Nordlingenu, ide čak do Venecije. A ipak on je samo obični trgovac sudim o li po njegovu jadnom obitavalištu, jednoj jedinoj, sirom ašno namješ tenoj sobi.

62


Specijalizacija i hijerarhizacija idu svojim tokom Kako traje, ekonomska evolucija izmišlja i druge oblike specijali ziranih dućana. Pomalo se počinju razlikovati dućani koji prodaju prema vagi: prodavači mirodija; oni koji prodaju prema aršinu: suknari ili krojači; oni koji prodaju na komade: trgovci željczarijom; koji prodaju upotrebljavane predmete, odjeću ili namje štaj: staretinari. Ovi su najbrojniji: u Lilleu ih 1716.204 godine ima više od tisuću. Zatim, posebni dućani, oni kojima pomaže razvoj »usluga«, kao što su dućani apotekara, posuđivača uz zalog, mjenjača, ban kara, svratištara, koji je vrlo često posrednik u prijevozu putcvima i, napokon, krčmara, tih »trgovaca vinom koji drže stolove i stolnjake i primaju vas kod sebe na hranu«205, a koji se u XVIII. stoljeću posvuda množe na zgražanje poštenih ljudi. Istina je da su neki opasni, kao ona krčma »u ulici Ours«, u Parizu, koja »je sličnija skrovištu razbojnika ili varalica nego kući poštenih ljudi«206, una toč dobrom mirisu kuhinje obližnjih pečenjarnica. Ovom popisu dodajemo pisare i čak bilježnike, bar one koje se vidi u lyonskim ulicama kako »sjede u svojim dućanima poput postolara i čekaju klijente« — to su riječi jednog putnika koji prolazi kroz grad 1643.207 godine. Međutim, od XVII. stoljeća postoje i bogati bi lježnici. Isto tako, obratno, ima javnih pisara koji su previše siro mašni da bi imali dućan, poput onih koji rade na otvorenom oko groblja Saints—Innocents, u Parizu, uz stupove, i koji, ipak, svoje džepove ispunjaju s nešto sitniša, jer tako je velik broj sobara, sluškinja i jadnog svijeta koji ne zna pisati208. Postoje također dućani s javnim djevojkama, kao što su u Španjolskoj casas de cam e. U Sevilli »u Ulici zmije (en la calle de la Seipiente)«, kaže B urlador Tirsa de Moline209, (...) »možeš vidjeti Adama kako se skiće po krčmama poput pravog Portugalca (...), pa čak i ako koštaju svega jedan dukat, to su zalogaji koji vam brzo iscrpu kesu...« Ima, napokon, dućana i dućana. Ima također trgovaca i trgo vaca. Novac brzo nameće svoje podjele, on gotovo odmah otvara lepezu starog obrta »sitničara«: na vrhu nekoliko vrlo bogatih trgovaca specijaliziranih za trgovinu na daleko; na dnu siromašni preprodavači igala ili voštana platna, oni o kojima uzrečica točno kaže: »mali sitničar, mala košara«, i za kojega se čak niti sluškinja, 63


naročito ako ima nešto ušteđevine, ne bi udala. Opće je pravilo: posvuda se skupina trgovaca pokušava uzdići iznad ostalih. U Firenci, Art i Maggiori razlikuju se od A rti Minori. U Parizu, od uredbe 1625. do zakona od 10. kolovoza 1776. čast trgovaca predstavljaju Six Corps: po redu, suknari, trgovci mirodijama, mjenjači, zlatari, sitničari, krznari. Drugi vrh, u Madridu, jest Cinco Gremios M ay ores kojih će financijska uloga biti znatna u XVIII. stoljeću. U Londonu to su Dvanaest udruženja. U Italiji i u slobod nim njemačkim gradovima, podjela je još izraženija: krupni trgov ci su postali plemstvo, patricijski stalež; oni drže vlast u velikim trgovačkim gradovima.

Dućani osvajaju svijet Ono glavno, s našeg stanovišta, jest što trgovci-vlasnici dućana svih kategorija osvajaju, proždiru gradove, sve gradove a uskoro i sama sela, gdje se počevši od XVII. stoljeća a naročito u XVIII. stoljeću nastanjuju nevješti sitničari, svratištari posljednje kategorije i krč mari. Ovi posljednji su i lihvari u malom, ali i »organizatori skupnih zabava«, a nailazimo na njih na francuskom selu još uXIX. i XX. stoljeću. U seosku krčmu se išlo »igrati, razgovarati, piti i razonoditi se... raspravljati s vjerovnicima i dužnicima, s trgovcem i s klijentima, ugovarati prodaju na tržnici, zaključivati zakupe...«. Nekako poput dom a za siromašne! Nasuprot crkvi, krčma je drugi pol sela210. Tisuće svjedočanstava potvrđuje polet dućana. U XVII. sto ljeću to je potop, poplava dućana. Godine 1606, Lope de Vega može reći za Madrid, koji je postao glavni gr&fr.»Todoseha vuelto tien d a s» , sve se pretvorilo u dućane211. Tienda osim toga postaje omiljeni okvir radnje pikaresknih romana. U Bavarskoj trgovci postaju »brojni kao pekari«212. U Londonu 1673. francuski am basador, istjeran iz svoje kuće koju žele srušiti »da bi sagradili nove zgrade« uzalud traži stan, »a to je teško povjerovati«, piše on »kada se radi o ovako velikom gradu... (Međutim), kako je većina velikih kuća bila srušena o tk a d a sa m qvdje i preuređena u dućane i male stanove za trgovce, malo ih ostajeza iznajmljivanje«, a i cijena im je pretjerana213. Prema Danielu Defoeu, ta prolifcracija dućana je postala »monstruously«2]A: 1663. je u tom velikom gradu bilo samo 50 do 60 mercersa\ krajem stoljeća ima ih 300 do 400; raskošni dućani se preuređuju uz velika sredstva,


Trgovina raskošnom robom u Madridu, n 2. polovici XVIII. st.: dućani starina. Ukras usporediv s onim stoga opisujeDcfocgovoreći o novim londonskim trgovinama s početka stoljeća. Slika prema Lnisu Paretit Alcazant, Madrid, Muzej Lazaro. (I-oto Scala)

jedan bolje od drugog, prekrivaju se ogledalima, ispunjavaju pozlaćenim stupovima, svijećnjacima i brončanim ukrasima, što dobri Defoe smatra ekstravagancijom. Međutim, jedan francuski putnik (1728) oduševljen je pred prvim izlozima: »Ono što obično nemamo (u Francuskoj)«, zabilježio je on, »to je staklo koje je obično vrlo lijepo i vrlo sjajno. Dućani su njime okruženi i obično se roba slaže iza njega, a to je čuva od prašine, a pri tome je izložena pogledima prolaznika i pruža lijep pogled sa svih strana«215. U isto vrijeme dućani se šuljaju prem a zapadu kako bi slijedili razvoj grada i selidbe bogatih ljudi. Dugo je P aterNosterRow bio njihova ulica, a onda je jednog lijepog dana ispražnjena u korist Covent Gardena koji će biti zvijezda svega deset godina. Zatim će u modi 65


biti Ludgate Hill, pa onda R o u n d Court, Fenchurch Street ili H oundsditch. Međutim, svi su gradovi supatnici. Njihovi se dućani množe, oni prisvajaju njihove ulice za izlaganje robe, sele se iz četvrti u četvrt216. Pogledajte kako se kavane rasprostiru po Pari zu217, kako obale Seine s P etit Dunkerqueom , koji oduševljava Voltairca216, istiskuju galeriju Palače, gdje je trgovački žam or bio velika gradska predstava u doba Corneillea219. Čak i m alene grad ske aglomeracije doživljavaju podjednake prom jene. Tako su se na Malti od početka XVIII. stoljeća u skučenom novom gradu La Valeta »dućani sitničara i trgovaca na malo«, kaže jedan podrobni izvještaj220, »tako razmnožili, da niti jedan od tih trgovaca ne može više osigurati u potpunosti sredstva za život. Stoga su prisiljeni krasti ili ubrzo propasti. Oni nikada nemaju dobro uvedene radnje i žalosno je vidjeti toliko mladih ljudi koje su progutali ti dućani, koji su progutali i tek dobivene miraze njihovih žena, ili nas ljedstvo njihovih otaca, i sve to zbog sjedilačkog i dokonog zanima nja«, y>una o c cu p a tio n e se d e n ta ria et cost poltrona«. Isti kreposni izvjestilac ljuti se što se u malteškim kućama množe predmeti od zlata i srebra, »nekorisni i mrtvi« kapital, što se muškarci i žene i djeca koji nisu visokog porijekla kite finim platnom, ogrtačima od čipke i, što je još veći skandal, da sep u ta n e voze u kočijama, uvijene u svilu. Bar, dodaje on, i to bez imalo hum ora, da im se nametne taksa, budući da u tom pogledu postoji zabrana, »un ta n to a l m ese p e r d ritto d ’abiti«\ Kako je sve relativno, ne radi li se tu već o nekoj vrsti potrošačkog društva koje se pomalja? Međutim, postoji stupnjevanje; kad je 1815. J —B. Say ponovo ugledao London nakon nekih dvadesetak godina (prvi put je boravio u Londonu 1796), upravo je zaslijepljen: neobični dućani nude robu uz popust, posvuda ima varalica kao i plakata, onih »nepokretnih« i onih »pokretnih«, koje prolaznici »mogu čitati a da ne izgube niti trenutka«. U Londonu221 su upravo izmišljeni ljudi—reklame.

Razlozi poleta U duhu današnjeg bism o jezika rekli da je posvuda postojao neobični porast raspodjele, ubrzanje razmjene (o čemu svjedoče tržnice i sajmovi), trijum f (uz fiksnu trgovinu u dućanima i Šire66

Jedan pariški pekar jc propao - 28. lipnja 1770. Gospodin Guesnće, majstor pekar u Parizu, proglašava svoj stečaj pred trgovačkim sudom u Parizu i prikazuje, prema pravilu, aktivna i pasivna dugovanja bankrotera, mi bismo rekli svoju aktivu i svoju pasivu. Reproducirana stranica, prva u dosjeu od 4 stranice, na jasan način pokazuje seriju prodaja na kredit. Pasivna dugovanja čine kupovine brašna, također na kredit. Naš pekar posjeduje dućan, »instrumente«, kola i konja za isporuke, u ukupnoj vrijednosti od 6.600 libri, a namještaj u vrijednosti od 7.400 Jibri. Neka se čitatelj ne uplaši, naš jc majstor pekar sklopio dogovor sa svojim vjerovnicima. Nadamo se da su njegovi dužnici sredili na vrijeme svoja dugovanja (Archives de la Seine, D4 B , 11, spis 526).

67


Apotekcirov dućan: freska iz dvorca Issogne u Val d ’Aosti, kraj XV. stoljeća, (koto Scala) njem usluga) tercijarnog sektora koji je povezan s općim razvit kom ekonomije. Taj bism o polet mogli ukrasiti mnogim brojkama, računamo li odnos između broja stanovnika i broja dućana222; ili postotak obrtničkih dućana i dućana-prodavaonica; ili prosječnu veličinu ili prosječni prihod dućana. W erner Sombart223 iznosi svjedo čanstvo justusa Mosera, vrsnog povjesničara, pom alo turobnog prom atrača koji 1774. utvrđuje za svoj grad Osnabruck da su se »sitničari u posljednjih 100 godina gotovo utrostručili, dok je obrtnika gotovo za polovicu manje«. Povjesničar Hans Mauersberg22*1 tvrdi potpuno isto i iznosi brojke koje se odnose na niz velikih njemačkih gradova. Pomoću nekoliko pokusnih ispitivanja (načinjenih prem a popisima imovine nakon smrti), jednoga nači njenog o Madridu Filipa IV225 i dvaju ispitivanja o dućanima katalonskih i đenoveških preprodavača na Siciliji iz XVII. sto ljeća226, m ožemo ustanoviti osrednje, loše dućane, ugrožene, koji po likvidaciji ostavljaju same dugove. U tom malenom svijetu, propast je svakodnevna. Čini nam se — a to nam se doista samo 68


čini — da bi u XVIII. stoljeću sve bilo pripravno za jedan aktivni »pužadizam« da su sitni trgovci tada imali svog glasnogovornika. U Londonu, kada ih Foxovo ministarstvo 1788. pokušava oporezovati, uskoro se povlači pred »općim nezadovoljstvom (koje je izazvao taj čin) medu narodom«227. Premda vlasnici dućana nisu narod — a to je očigledna istina — prema prilici oni se bune. U Parizu će se 1793- i 1794. sankilotisti regrutirati, u svom povećem dijelu, iz tog poluproletarijata sitnih vlasnika dućana228. A to će potaknuti na vjerovanje jednom izvještaju koji je na prvi pogled pristran, a prema kojem se u Parizu oko 1790, 20.000 trgovaca sitničara nalazi na rubu propasti229. Nakon toga, a prema našim spoznajama, možemo utvrditi: — da su porast stanovništva i dugoročni polet ekonomskog života, zatim želja »trgovca—sitničara« da ostane kod kuće, prouzrokovali porast posrednika pri raspodjeli. To što su ti agenti bili, čini se, suviše brojni, dokazuje, u najmanju ruku, da je taj polet prethodio ekonomskom usponu, da mu iskazuje pretjerano po vjerenje; — da su stalnost prodajnih točaka, činjenica da su dućani dulje otvoreni, publicitet, cjenkanje, ogovaranja, morali djelovati u korist dućana. U njega se jednako ulazi kako bi se raspravljalo kao i da bi se kupovalo. To je kazalište u malom. Pročitajte one zabavne i vjerojatne dijaloge koje 1631. zamišlja autor djela geoispoli2i0 iz Chartresa. Ali zar nije Adam Smith, u jednom od rijetkih trenutaka duhovitosti, uspoređivao čovjeka koji govori i životinje koje ne posjeduju tu povlasticu: »Težnja za razmjenom predmeta vjerojatno je posljedica mogućnosti razmjene rije či...«231. Za narode koji su razgovorljivi, razmjena riječi je neop hodna, čak ako nakon toga ne slijedi uvijek i razmjena predmeta; — da je, međutim, glavni razlog procvata dućana bio kredit. Iznad razine dućana trgovac na veliko daje kredit. Potrebno je, dakle, i da trgovac na malo plati nešto što bismo danas nazvali trasiranom mjenicom. Guicciardini Corsi232, krupni firentinski trgovci, prema prilici uvoznici sicilijanskog žita (posudili su novac Galileu, što i danas toj velikoj obitelji služi na čast), prodaju papar iz svojih skladišta preprodavačima začina uz plaćevni rok od 18 mjeseci, kako o tome svjedoče njihove knjige računa. A zasigurno nisu prvi u tome. Međutim, vlasnik dućana i sam daje kredit svojim kupcima, i to češće bogatima nego onima drugima. Krojač daje kredit, pekar daje kredit (uz pomoć dvije drvene daščice233 na koje se svakodnevno urezuje isti broj crtica, a od kojih jedna ostaje 69


pekaru a drugu uzima kupac); krčmar daje kredit234: pilac ispisuje kredom svoj tekući dug na zidu; m esar daje kredit. Upoznao sam obitelj, kaže Defoe, kojoj je dohodak iznosio više tisuća libri godišnje, a koja je m esara, pekara, sitničara i sirara plaćala tako da bi platila 100 libri odjednom , ostavljajući uvijek 100 libri duga235. Kladimo se da je gospodin Fournerat, kako to navodi Livre com m ode des adresses (1692)236, staretinar pod trijemovima Hallesa, a koji, kako sam tvrdi, može snabdjeti »čovjeka pristojnim odije lima za četiri zlatnika godišnje«, kladimo se da taj snabdjevač vrlo posebnom »konfekcijom« nije uvijek plaćen unaprijed. Isto kao i tri udružena trgovca staretinara u ulici Neuve, u župi Svete Marije u Parizu, koji nude svoje usluge za »sve isporuke u slučaju korote, kapute, flor i ovratnike, čak i za crna odijela koja se nose na ceremoniji«237. Trgovac koji ima položaj kapitaliste u malom živi između onih koji m u duguju novac i onih kojima on duguje. To je nesigurna ravnoteža, uvijek na rubu propasti. Stavi li mu »dobavljač« (to jest posrednik povezan s trgovcem na veliko ili sam trgovac na veliko) nož pod grlo, dolazi do katastrofe. Propadne li bogati kupac, prodavačica ribe se nade u škripcu (1623): »Počela sam zarađivati za život«, povjerava se ona, »kada sam se najednom našla na jednom jedinom srebrnjaku«238— kako je taj srebrnjak sitan novac koji vrijedi svega 10 dinara, treba shvatiti daje ostala na posljednjoj pari. Svaki vlasnik dućana izložen je m ogućnosti takva neugodnog događaja: da bude plaćen kasno ili da uopće ne bude plaćen. Jedan oružar, Francois Pommerol, povremeni pjesnik, žali se 1632.239 na svoj položaj: »II fautpeiner e tp o u r estre payć Patienter quand on est dćlayć« (Treba se namučiti, a kad dođe vrijeme da se plati valja imati strpljenja, jer to odgađaju to jest, tada ste žrtva odgađa nja — nap. prev.). Naidemo Ii slučajno na pisma malih trgovaca, posrednika, snabdjevača ovakvo je jadikovanje najopćenitije. »Po novo vam pišemo ove retke kako biste nam rekli kada ćete biti voljni platiti nas«, 28. svibnja 1669. »Gospodine, vrlo sam začuđen da moja tako često odašiljana pisma nailaze na tako malo odaziva, a častan bi čovjek trebao odgovoriti...«, 30. lipnja 1669. »Nismo mogli vjerovati da ćete, nakon što ste tvrdili da ćete doći i urediti račun otići bez riječi«, 1. prosinca 1669. »Ne znam na koji način vam treba pisati, uvidjevši da se ne obazirete na moja pisma...«, 28. srpnja 1669. »Već šest mjeseci vas molim da mi pošaljete vašu uplatu...«, 18. kolovoza 1669. »Jasno vidim da me vaša pisma samo zabavljaju...«, 11. travnja 1676. Sva su ova pisma napisali različiti 70


trgovci iz grada Lyona240. Nisam ponovo našao pismo ljutitog vjerovnika koji upozorava krivca da će doći u Grenoble i sam izvršiti pravdu silom. A jedan trgovac iz Rcimsa, suvremenik Luja XIV, posuditelj sklon prešućivanju, citira uzrečicu: »A prester cousin germain, a rendre fils de putain.«241 (Pri posuđivanju bratić, pri vraćanju kurvin sin). Ta šepava namirivanja uzrok su lancu ovisnosti i poteškoća. U listopadu 1728. na sajmu Presvete Hostije u Dijonu, prilično je dobro išla prodaja platna, ali ne i prodaja vunenih ili svilenih tkanina. »... Uzrok je bio u tome što su se trgovci na malo žalili na slab promet, a kako im oni kojima prodaju ne plaćaju, oni nisu kadri izvršiti nove nabavke. S druge strane, trgovci na veliko koji dolaze na sajmove odbijaju dati kredit na kredit većini trgovaca na malo koji im ne plaćaju.«242. Međutim, postavimo uz ovu sliku onu koju nam daje Dcfoc, koji nadugačko objašnjava da je lanac kredita osnova trgovine, da se dugovi m eđusobno izravnavaju i da na taj način dolazi do umnažanja trgovačkih djelatnosti i prihoda. Zar nije loša strana arhivskih dokumenata u tome Što sakupljaju za povjesničara steča jeve, procese, slomove, a ne redovito odvijanje poslova? Sretni poslovi, kao i sretni ljudi, nemaju povijesti.

Prevelika aktivnost torbara Torbari su najčešće bijedni trgovci koji »nose oko vrata« ili jed nostavno na leđima vrlo oskudnu robu. A ipak čine znatnu masu uposlenih u razmjeni. Oni ispunjavaju praznine svakodnevnih mreža raspodjele u gradovima, ali još više u trgovištima i selima. Kako su te praznine mnogobrojne, njih ima posvuda, i to je obilježje vremena. Posvuda za njih postoji cijela litanija imena; u Francuskoj ih zovu colporteur, contreporteur, porte-balle, mercelot, camelotier, brocanteur ; u Engleskoj hawker, hucktser, petty chapman, pedlar, p a c km a n ; u Njemačkoj svaka ih regija krsti na svoj način: Hocke, Hueker, Grempler, Hausierer, Ausrufer — a kažu i Pfuscber (svaštar), Bonhasen ; u Italiji nazivaju ih merciajuolo, a u Španjolskoj buhonero. Imaju svoje posebno ime i u istočnoj Evropi: na turskom seyyar satici (što znači u isto vrijeme i torbar i sitni trgovac); na bugarskom sergidžija (od turskog sergi)\ torbar (od turskog torba) ili torbar i srebar, ili pak k ra m a r ili k ram er , na srpskom i hrvatskom jeziku243 (riječ 71


koja jc očigledno njemačkog porijekla a znači i torbar i vodič karavana i malograđanin), itd. Ovo prcobiljc nazivlja u vezi jc s činjenicom da je torbarenje daleko od toga da bude točno određen društveni tip: ono jc zbroj zanimanja koja se ne mogu razborito klasificirati: stanovnik Savojc, brusač u Strasbourgu, 1703.2<1\ radnik je koji »pokućari« svoje usluge i kao takav se potuca po svijetu kao i toliki dimnjačari i punitclji stolica slamom; neki Maragate2,15, seljak iz kantabrijskih planina, a n ie re n r, pozadinac koji prenosi žito, drvo, duge bačava, burcnccta usoljene ribe, sukna od grube vune, ovisno o tome da li se kreće od žitorodnih ili vinorodnih visoravni Stare Kastilije prem a Oceanu ili vice versa ; on je k tome, prem a slikovitom izrazu, prodavač en a m b u la n c ia lA(>, budući da jc sam kupio svu ili dio robe koju prevozi kako bi je preprodao. Neosporno, tor barima m ožemo nazvati i scljake-tkalcc iz sela Andrychowa pokraj Krakova ili torbarim a bar one m eđu njima koji seoske platnene proizvode odlaze prodavati u Varšavu, Gdanjsk, Lavov, Tarnopol, na sajmove u Ljublin i Dubno, a idu čak do Istanbula, Smirnc, Venecije i Marseillea. Ti isti seljaci koji su sprem ni otrgnuti se iz zavičaja, postaju, pruži li im se prilika, »pioniri plovidbe po Dnjestru iC rn o m moru...« (1782.)2A7 Kako, naprotiv, nazvati ove imućne trgovce iz Manchcstera ili manufakturne radnike Yorkshirea i Coventrya koji, jašući kroz englesku zemlju, sami isporučuju svoju robu trgovcima, vlasnicima dućana? »Ostavimo li njihovo bogatstvo po strani«, kaže Defoe2,18, »oni su torbari«. A torbarima bismo mogli nazvati i trgovce sajm are249 (one koji naime dolaze iz drugih gradova) koji se u Francuskoj i drugdje premještaju sa sajma na sajam, i koji su ponekad razm jerno bogati. Bili torbari bogati ili siromašni, torbarenje potiče i održava razmjenu, ono je rasprostranjuje. Ali, ondje gdje je ono u pred nosti dokaz je to o izvjesnom ekonomskom zaostajanju. Poljska je u zakašnjenju za ekonomijom zapadne Evrope: logično, torbar će ondje biti kralj. Nije li torbarenje preostatak onoga što je u prošlim stoljećima bilo norm alna trgovina? Syri (Sirijci)250 iz vremena kasnog Rimskog Carstva također su torbari. Slika trgovca sa Zapada u srednjem vijeku, slika je blatnjava, prašnjava putnika, torbara svakoga vremena. Knjižica iz 1622.251 još opisuje tog nekadašnjeg trgovca s »torbom koja m u pada preko boka, s cipelama koje su od kože tek po rubovima«; za njim ide njegova žena, zaklonjena iza »velikog šešira koji joj straga seže sve do pojasa«. Da, ali taj par lutalica jednog lijepog dana smjestit će se 72


u dućanu, promijeniti kožu i pokazat će sc da je manje siromašan nego što se činilo. Zar nema među torbarima, bar među vlasnicima kola za prijevoz, bogatih, moćnih trgovaca? Ukaže se prilika i evo ih promaknutih. Upravo su torbari ti koji su gotovo uvijek, u XVIII. stoljeću, osnivali skromne seoske dućane o kojima smo govorili. Oni čak i na juriš zaposjedaju prodajna mjesta; U Miinchcnu je 50 talijanskih i savojskih poduzeća proisteklo u XVIII. stoljeću od uspješnih torbara252. Podjednaka poduzeća mogla su nastati u XI. i XII. stoljeću u naseljima jedva sličnim gradovima, dakle, u selima. U svakom slučaju, djelatnosti torbara, kada ih dodamo jednu drugoj, imaju masovni učinak. Širenje narodne literature i kalen dara po selima zahvaljujemo gotovo isključivo njima253. Sve češ ko25,1 staklo u XV11I. stoljeću raznose torbari sve do skandinavskih zemalja, do Engleske, do Rusije i sve do Otomanskog Carstva. Gotovo na polovici švedskog prostora u XVII. i XVIII. stoljeću nema ljudi: rijetke naseljene točke izgubljene su u golemom prostranstvu. Ali upornosti sitnih putujućih trgovaca, porijeklom iz Vestcrgotclanda ili Smalanda, uspijeva tuda raznositi sve istov remeno, »potkove za konje, čavle, brave, pribadačc, kalendare, svete knjige«255. U Poljskoj, Židovi — putujući trgovci, obavljaju 40 do 50 % prom eta256, a trijumfiraju i u Njemačkoj, ovladavši djelomice i na slavnim sajmovima grada Leipziga257. Torbarenjc, dakle, nije uvijek ono što se vuče za drugim. Više nego jednom, ono sc pokazalo pionirskim proširivanjem, koje obuhvaća naknadno tržište. U rujnu 17 10.258 trgovačko vijeće Pariza odbija zahtjev dvojice Zidova iz Avignona, Mojsija de Vallabrege i Izraela dc Jasiara, koji su željeli »prodavati svilene tka nine, vunu i drugu robu u svim gradovima kraljevstva, po šest tjedana u svakom godišnjem dobu, a da ne drže dućan.« Ovakva inicijativa trgovaca koji očigledno nisu sitni torbari, učinila se »vrlo štetnom za trgovinu i interese kraljevih podanika«, nezakrinkanom prijetnjom mjesnim vlasnicima dućana i trgovcima. Obično je stanje obrnuto, trgovci na veliko i moćni vlasnici dućana, ili čak i oni osrednji, drže konce torbarcnja i čuvaju za one uporne raznosače »robu koju ne mogu prodati«, i koja pretrpava njihove dućane. Jer umijeće torbara sastoji se u tome da proda male količine, da prodre u zone u kojima je snabdjevenost loša, da zna nagovoriti one koji oklijevaju, a pri tome da ne štedi ni svoj trud ni svoju riječ, po uzoru na uličnog prodavača s naših bulevara koji je jedan od njihovih nasljednika. Okretan, zabavan, duhovit; takav sc pojavljuje i u kazalištu, i ako se u onom komadu iz 1637.259 73


mlada udovica nc udaje /a tog prelijepog govornika, ne znači da nije bila u iskušenju! Mon Dieu, q u ’il est plaisant! S ij'a vo is bien de quoy Et que je le voulnsse U voudroit bien de moy, M ais le p ro fit q n ’ilfa it a crier desgazettes Ne pouiToit, en u n an, n o u s fo u m ir d e lunettes. (Bože, kako je zabavan! Da sam imala razloga I da sam ga htjela, on bi veoma želio mene, Ali dobit što je postiže izvikujući brbljarije Ne bi nam za cijelu godinu pribavila ni zahodski poklopac.) Zakonito ili nc, raznosači se uvlače posvuda, čak i pod arkade Svetog Marka u Veneciji, ili na Pont Neuf u Parizu. Most d ’Abo (u Finskoj) zaposjednut je dućanima; no to nije dovoljno: raznosači će se sakupiti na oba njegova kraja260. U Dologni je potrebna izričita uredba da veliki trg nasuprot katedrale, gdje se tržnica održava utorkom i subotom nc bi, zahvaljujući njima, bio preobražen u neku vrstu svakodnevnog sajmovanja.261. U Kolnu raz likuju trideset šest kategorija Ausrufera, uličnih izvikivača262. U Lyonu, 1643, vika je neprestana: »Ulični prodavači prodaju sve što je za prodaju; uštipke, voće, naramke drva, ugljen (drveni), grož đice, celer, kuhani grašak, naranče, itd. Salatu i povrće voze na dvokolici uz povike. Jabuke i kruške se prodaju kuhane. Trešnje se prodaju prem a težini, 1/2 kg po toliko i toliko.«263 Povici iz Pariza, povici iz Londona, povici iz Rima naći će se na gravurama iz tog vremena i u književnosti. Poznajemo prodavače s rimskih ulica koje su naslikali Carriacio ili Giuseppe Barberi, kako nude smokve i dinje, trave, naranče, perece, kekse, luk, kruh, stara odijela, smotuljke platna i vreće ugljena, divljač, žabe... Može li zamisliti elegantnu Veneciju XVIII. stoljeća zaposjednutu proda vačima kukuruznih pogača? A ipak u srpnju 1767. one se u Veneciji i te kako prodaju i to u velikim količinama, »a po niskoj cijeni od jednog novčića«. To je zbog toga, kaže jedan promatrač, što je »izgladnjeli puk (grada) iz dana u dan sve siromašniji«264. Dakle, kako se riješiti tog mnoštva trgovaca koji prodaju skrivečki? U tome ne uspijeva niti jedan grad. Gui Patin piše iz Pariza 19. listopada 1666265: »Smišljeno se počinjemo ponašati kao policajci protiv preprodavačica, utajivača, krpača stare obuće koji smetaju u jav74


Prodavač uštipaka na moskovskim ulicama. Gravura iz 1794. (Foto Aleksandra Skaržinska) nim prolazima, jer želimo vidjeti pariške ulice potpuno čiste; kralj je rekao da želi učiniti od Pariza ono što je August učinio od Rima...« Dakako, bilo je to uzalud, kao da tjeraš roj muha. Svim gradskim ulicama, svim seoskim putevima, stružu te neumorne noge, čak je i Holandija, i to još 1778, poplavljena »pokućarđma, trčkaralima i torbarima, staretinarima koji prodaju veliko mnoštvo robe koja je nepoznata bogatim,imućnim ljudima koji veliki dio godine provode na svojim ladanjskim imanjima«266. Zakašnjela ludost ladanjskih kuća na vrhuncu je u Ujedinjenim provincijama, a ta moda možda nije bez veze s ovolikom plimom. Često se torbarenje povezuje sa sezonskim migracijama. Ta ko stanovnici Savoje267 i pokrajine Dauphinć odlaze u Francusku i Njemačku, a oni iz Auvergne268, a naročito oni s visoravni Saint-Flour, krstare putevima Španjolske. Talijani dolaze u Francusku na svoj »sezonski« rad, ali neki su zadovoljni time da se vrte po Napuljskom Kraljevstvu; Francuzi odlaze u Njemačku. Korespon dencija torbara iz Maglanda269 (danas Gornja Savoja) omogućava nam da od 1788. do 1834. slijedimo dolaske i odlaske putujućih »zlatara«, pa i pravih trgovaca satovima koji nude svoju robu na 75


švicarskim sajmovima (Luzern, Zurzach)270 i u dućanima južne Njemačke na dugačkim, gotovo uvijek istim m aršrutam a koje prelaze s oca na sina i na unuka. S više ili manje sreće; na sajmu u Luzcrnu 13. svibnja 1819. »jedva da sam od čega imao navečer platiti pola litre vina«271. Ponekad dođe do naglih invazija, koje su bez sum nje pove zane s lutanjima u krizno doba. U Španjolskoj 1783.272 treba poduzeti opće mjere, i to odjednom , protiv pokućaraca, trčkarala i putujućih sitničara, protiv »onih koji nam pokazuju pripitom ljene životinje, protiv onih čudnih ozdravitclja »koje zovu salutadores, koji oko vrata nose veliki križ i tvrde da mogu molitvom izliječiti bolesti ljudi i životinja«. Pod generičkim imenom pokuća raca mislimo na Maltežanc, Đcnovcžanc, domaće stanovnike. Me đu njima nema Francuza: međutim, radi se o čistom propustu. Prirodno je da su ti lutalice sa zanatom povezani s lutalicama bez zanata koje susreću na putcvima i koji prem a prilici sudjeluju u prosjačenjim a toga svijeta propalica273. Jasno je i da su ponekad povezani s krijumčarenjem. Engleska je oko 1641. puna francus kih torbara koji su, kako to tvrdi Thomas Roe, član kraljcvog Privy Councila, doprinosili novčanom deficitu kraljevske vage!274 Ne radi li se ovdje o pratiocima onih m ornara koji na engleskim obalama potajno utovaruju vunu i glinu za razmašćivanje vune u zam jenu za dovezenu rakiju?

Da li je torbarenje arhaično Obično se tvrdi da se taj bujni život torbarenja gasi sam od sebe, svaki puta kad neka zemlja dosegne izvjestan stupanj razvoja. U Engleskoj je on navodno nestao u XVIII. stoljeću, u Francuskoj u XIX. stoljeću, ipak, u Engleskoj dolazi do ponovnog procvata torbarenja u XIX. stoljeću bar u predgrađim a industrijskih grado va koji su uobičajenim krugom raspodjele loše snabdjeveni275. U Francuskoj, sva folklorna istraživanja u XX. stoljeću nailaze na njegove tragove276. Mislilo se (ali radi se o logici a priori) da su m u m oderna prijevozna sredstva zadala smrtni udarac. Ali naši putujući urari iz Maglanda rado se koriste kolima, diližansom, pa čak, 1834, i parobrodom na Lcmanskom jezeru277. Moramo stoga misliti da je torbarenje izuzetno prilagodljiv sistem. Svaki pore mećaj u raspodjeli može ga ponovo oživjeti; ili ga može ponovo oživjeti i svako povećanje potajnih djelovanja, krijumčarenja, kra76


đe, utaje; ili svaka neočekivana akcija koja jc sklona olabaviti konkurencije, nadzore ili uobičajene formalnosti trgovine. Tako jc revolucionarna i carska Francuska bila pozornicom golemog razbuktavanja torbarenja. Vjerujmo mrzovoljnom sucu Trgovačkog suda u Metzu koji (6. veljače 1813) podnosi u Pari zu278 dugački izvještaj gospodi članovima koji čine Opći trgovački savjet: »Torbarenjc u današnje vrijeme nije«, piše on, »isto kao nekad, ne obavlja se sa smotuljkom na leđima. Ono danas pred stavlja znatnu trgovinu kojoj je sjedište posvuda —iako je zapravo bez sjedišta.« Dakle, ukratko, lupeži, kradljivci, nevolja su za naivne kupce, katastrofa za trgovce sa »sjedištem« koji imaju svoju kuću. Bilo bi hitno tu učiniti reda pa makar zbog društvene sigurnosti. Jadnog li društva u kojem se trgovinu tako malo poštuje i u kojem od revolucionarnih sloboda i epohe asignata, svi i svatko, plate li neznatnu cijenu obrtnice, mogu postati trgovcima bilo čega. Jedino rješenje bi, po mišljenju našega suca, bilo: »Treba ponovo uvesti cehove«! I eto kako dodaje: »Uz izbjegavanje nji hovih prvotnih zloupotreba«! Ne pratimo dalje našeg suca! Među tim, istina jc da u njegovo doba gotovo posvuda postoje najezde, armije torbara. U Parizu, iste ove 1813- godine upravitelj policije jc upozoren da »ulični tezgari« postavljaju nogare posvuda nasred ulica, »od bulevara Madeleine do bulevara Temple«. Bez stida se smještaju ispred vrata dućana i tu iznose istu robu, na bijes vlasnika dućana, i to u prvom redu staklara, trgovaca koji prodaju fajansu, onih koji trguju emajlom i zlatara. Odgovorni za red mogu tek zaključiti: »Neprekidno tjeramo ulične prodavače s jednog mjesta na drugo, ali se oni opet vraćaju (...) njihova mnogobroj nost za njih je spas. Kako uhapsiti tako veliki broj osoba?« I osim toga svi su redom siromašni. Upravitelj policije zatim dodaje: »Ova trgovina protiv pravila nije možda tako nepovoljna za uvedene trgovce kao što pretpostavljamo, budući da su gotovo svu tako izloženu robu oni sami prodali uličnim prodavačima koji su čak najčešće samo njihovi posrednici...«279. I nedavno, izgladnjela Francuska od 1940. do 1945. upoznala je s »crnom burzom« jedan novi nenormalni polet torbarenja. U Rusiji u razdoblju od 1917. do 1922. tako teškom, s nemirima i nesavršenim prometom, primijećena je u određeno vrijeme po novna pojava putujućih posrednika kao što su nekada bili prepro davači, sakupljači, šverceri, torbari — »ljudi s vrećom«280 kao što su ih pogrdno nazivali. A danas su isto tako bretonski proizvođači, koji u kamionima dođu u Pariz izravno prodati artičoke ili karfiol 77


koji im jc preostao nakon prodaje trgovcima na veliko sa tržnice Halles, u jednom trenutku torbari. Moderni su torbari i slikoviti seljaci iz Gruzije i Armenije sa svojim vrećama povrća i voća i mrežama punim žive peradi koje niske cijene avionskih karata na unutrašnjim sovjetskim avionskim linijama privlače danas do Mos kve. Postane li jednog dana nepodnošljivom prijeteća tiranija Uniprixa, koji obuhvaćaju velika trgovačka područja, tko kaže da se neće protiv nje podići — ukoliko drugi uvjeti ostanu neprom ije njeni — neko novo torbarcnjc. Jer torbarenje uvijek znači način da se prezru postojeće vlasti.

78

EVROPA: KOLESA NA GORNJOJ GRANICI RAZMJENE Iznad tržišta, dućana, torbarenja, smještena je, u rukama sjajnih sudionika, moćna superstruktura razmjene. To je kat moćnijih kotača, velike ekonomije, nužno: kapitalizma koji bez nje ne bi postojao. U ovom jučerašnjem svijetu, osnovno oruđe trgovine dale kog dometa bili su sajmovi i burze. Ne zbog toga što okupljaju sve velike poslove. Bilježničke kancelarije u Francuskoj i na Kontinen tu — ne u Engleskoj gdje je njihova uloga u tome da samo identificiraju osobe — omogućavaju da se iza zatvorenih vrata izravnaju bezbrojne i vrlo važne transakcije, tako brojne da pred stavljaju, prema riječima povjesničara Jean-Paul Poissona281, na čin da se odredi opća razina poslova. Isto tako i banke, ti rezervoari u koje se novac polagano ulaže na pričuvu, a odakle uvijek ne bježi s oprezom i efikasnošću, zauzimaju sve važnije mjesto282. A fran cuski trgovački sudovi (kojima će se kasnije povjeravati pitanja i sporovi koji se tiču stečaja) ostvaruju za robu privilegiranu pravdu »per legem m ercatoriam » ekspeditivnu pravdu koja brani klasne interese. Zato i Le Puy (17. siječnja 1757)283, Pćrigucux (11. lipnja 1783)284, zahtijevaju trgovačke sudove koji bi olakšali trgovački život u tim mjestima. Što se tiče francuskih trgovačkih komora u XVIII. stoljeću (prva je osnovana u Dunkerqueu285 1770), a oponašaju ih i u Italiji (Venecija 1763286, Firenca 1770287), one teže tome da učvrste autoritet krupnih trgovaca, a na štetu ostalih. To otvoreno izjav ljuje jedan trgovac iz Dunkerquea (6. siječnja 1710): »Sve te trgovačke kom ore (...) dobre su samo zato da unište trgovinu uopće (trgovinu u čitavom svijetu), a uzdižući 3 ili 6 privatnika na položaj apsolutnih gospodara pomorstva i trgovine u čemu su onda učvršćeni«288. Isto tako ovisno o mjestu, ova je institucija više ili manje uspješna. U Marseilleu trgovačka komora je srce trgo vačkog života; u Lyonu, suci porotnici i trgovačka komora uopće nisu potrebni, tako da se trgovačka komora najzad zaboravila sastati. »Obaviješten sam«, piše glavni kontrolor (27. lipnja 1775)289, »(...) da trgovačka komora u Lyonu više uopće ne odr žava svoje skupštine, ili to čini rijetko, te da odluke o prekidu rada 79


Savjeta 1702. nisu izvršene i da o svemu što se tiče trgovine u tom gradu raspravljaju i odlučuju zastupnici« — to jest gradski suci porotnici. Međutim, da li je dovoljno podići glas kako bi se neka institucija prizvala u svakodnevni život? Saint-Malo je 1728, uza lud tražio od kralja trgovačku kom oru290. Jasno je dakle, da se u XVIII. stoljeću množe i razvrstavaju instrumenti krupne trgovine. Međutim, sajmovi i burze ipak i dalje ostaju u središtu krupnog trgovačkog poslovanja.

Sajmovi, staro oruđe koje se stalno preinačava Sajmovi su stare institucije, iako ni izdaleka ne toliko kao tržnice no koje su, ipak, u prošlosti pustile beskonačno duboko korije nje291. U Francuskoj, s pravom ili s nepravom, povijesna istraživa nja su odgurnula njihovo porijeklo u davnašnje doba velikih keltskih proštenja prije Kima. Preporod u XI. stoljeću nije na Zapadu nulto polazište (a to se obično navodi), jer su se dotada još sačuvali tragovi gradova, tržnica, sajmova, hodočašća — ukrat ko navike koje je trebalo razmotriti. Govorilo se da sajmovanje Lendit (Lendit (l’cndit), naziv nastao od latinske riječi indicium , tj. ono što je zakazano na utvrđen i stalan datum. — Red.), u Saint-Dcnisu, seže u IX. stoljeće (u doba vladavine Karla Celavog)292; za sajmove u gradu Troyes293 kažu da su bili rimski, za sajmove u Lyonu da su osnovani oko 172. godine naše ere294. Preuzctnosti? Brbljarije? I da i ne, budući da su sajmovi, doista, stariji nego što to navode takve preuzetnosti. U svakom slučaju, njihove ih godine ne priječe u tome da budu žive institucije koje se prilagodavaju prilikama. Njihova je uloga u tome da prekinu preuski krug običnih razmjena. Tako jedno selo u departm anu Meuse 1800.295 traži odobrenje za osni vanje sajma kako bi se omogućilo pristizanje željezne robe koja mu nedostaje. Čak i sajmovi u mnogim skromnijim trgovištima koja izgledaju samo kao spoj bliskog sela i gradskog obrtništva, prekidaju zapravo uobičajeni krug razmjena. Što se tiče velikih sajmova, oni mobiliziraju ekonomiju širokih područja; ponekad na njima čitav Zapad ima zakazan sastanak, koristeći se prilikom danih sloboda koje na trenutak uklanjaju zapreku m nogobrojnih pristojbi i carina. Sve se otada natječe da sajam postane izvan80


7. FRANCUSKA J E J O Š 18 4 1 . PU N A SAJMOVA. P rem a

Dictionnaire du commerce et des marcbandises,

1 8 4 1 , 1, s tr. 9 6 0 . i si.

serijski skup. Vladar, koji je vrlo rano položio ruku na ta presudno važna stjecišta (francuski kralj296, engleski kralj, car), umnogostručio je milosti, sloboštine, jamstva, povlastice. Ipak, zabilježimo to usput, sajmovi nisu ipso fa c to oslobođeni plaćanja i niti jedan, pa Cak niti onaj u mjestu Đeaucaire, ne živi u režimu savršene slobodne razmjene. Na primjer, jedan tekst kaže za tri »kraljevska« sajma u Saumuru, koji svaki traje po tri dana, da su »od slabe koristi jer nisu oslobođeni plaćanja poreza«297. Svi se sajmovi pojavljuju poput kratkotrajnih gradova, m eđu tim, gradova samo po broju njihovih sudionika. Povremeno pos81

Fernand Braudel/Ig r a razmjene

Godišnji sajam u blizini Anihema. Gravura P. de Hoogbea (1645-1708). (Iz fo ndacije A tlas van Stolk, Rotterdam)

82


83


tavljaju svoje ukrase, a onda, kada je svetkovina gotova, miču logor. Nakon mjesec, dva, tri, odsutnosti, ponovo podižu logor. Svaki od njih ima, dakle, svoj ritam, svoj kalendar, svoj rok, različite od ritmova, kalendara i rokova njihovih susjeda. Uos talom, često ne znači da na one najvažnije pristiže uvijek i najviše posjetilaca; često više posjetilaca dolazi na obični stočni sajam, sajam kojeg još nazivaju fo ir e grasse. U Sully-sur-L oire298, u blizini Orleansa, u Pontignyu u Brctagni, Saint-Clairu i Beaum ont-de-L aum agneu održava se po osam sajmova godišnje2" ; u Lcctoureu, u generalitetu Montauban, devet300; u Auchu, jeda naest301; »‘foires grasses’ koji se održavaju u mjestu Chenerailles, velikom trgovištu pokrajine Haute—Marche d ’Auvergne, slavni su po količini utovljcnih životinja koje se na njem u prodaju i od kojih se većina odvozi u Pariz«. Ti se sajmovi održavaju svakog prvog utorka u mjesecu. Dakle, ukupno ih je dvanaest302. Isto tako, u gradu Puy »godišnje ima dvanaest sajmova na kojima prodaju svakojake životinje, a naročito mnogo mazgi i mula, mnogo kože s dlakom, sukno na veliko koje dovoze iz gotovo svih tvornica Langucdoca, izbijeljeno platno, ili platno prirodne boje iz Auver gne, kudjelju, konac, vunu, svakojaka krzna«303. Da li Mortain, u Normandiji, drži rekord sa svojih četrnaest sajmova?304 Nemojmo se prebrzo kladiti na ovog vrlo dobrog konja. Očigledno postoje sajmovi i sajmovi. Postoje seoski sajmovi, kao onaj nedaleko Sicnc, sićušni sajam u Toscanelli, koji je samo velika tržnica vunom; neka malo dulja zima spriječi seljake da ostrižu ovce (kao što je, na primjer, bila u svibnju 1652) i sajam više ne postoji305. Pravi su sajmovi oni kojima čitav grad otvara vrata. Dakle, ili sajam preplavljuje sve i postaje sam grad i čak više od osvojenog grada, ili je opet grad dovoljno jak da zadrži sajam na pravom odstojanju: to jc pitanje odnosa snaga. Lyon je napola žrtva svojih četiriju monumentalnih sajmova306. Pariz savladava svoje, svodi ih na veličinu velikih tržnica; tako se stari, još uvijek održavani sajam Lendit odvija u Saint-Dcnisu izvan gradskih zidina. Nancy307 pre mješta svoje sajmove izvan grada, ali na dohvat ruke, u Saint-N icolas-du-P ort. Gradić Falaise, u Normandiji, prognao ih je u veliko selo Guibray. U vrijeme tih bučnih i slavnih skupova, Guibray postaje palačom Uspavane ljepotice. Beaucaire je bio oprezan, kao i mnogi drugi gradovi, i smjestio Madeleinski sajam, po kojem jc poznat i koji mu je donio bogatstvo, između grada i Rhone. Bio jc to uzaludan trud: posjetioci, obično pedesetak tisuća 84


osoba, zaposjedaju grad, a da bi se osigurao privid reda, potrebne su — i nedovoljne — sve brigade konjičke žandarmerije iz te pokrajine. Utoliko više što gomila stiže obično petnaestak dana prije otvaranja sajma, 22. srpnja, dakle, prije nego što su snage reda na mjestu. 1757. godine predloženo je da se konjičku žan darmeriju otpošalje 12. srpnja kako bi posjetioci i stavnovnici bili »sigurni«. Grad kojim u potpunosti vladaju sajmovi, prestaje biti on sam. Leipzig koji će u XVI. stoljeću steći bogatstvo, ruši i ponovo gradi svoje trgove i kuće kako bi sajam bio dobro smješten308. Još bolji primjer za to je Medina del Campo, u Kastiliji309. Grad i sajam se stapaju, i sajam koji se održava tri puta godišnje zaposjeda dugačku ulicu Rita svojim kućicama s drvenim stupovima, te golemi trg Plaza Mayor nasuprot katedrali u kojoj se, za vrijeme sajma, misa služi na balkonu; tako trgovci i kupci prisustvuju službi a da ne moraju prekidati svoje poslove. Saint-Jean dc la Croix mora da se poput djeteta oduševljavao pred kričavo os likanim barakama na trgu310. Danas je Medina dekor, prazna školjka nekadašnjeg sajma. U Frankfurtu na Majni311sajam u XVI. stoljeću još drže na odstojanju. Ali u idućem stoljeću, već kao previše razgranat, on preplavljuje sve. Strani trgovci ostaju za stalno u gradu i tu predstavljaju talijanske, švicarske i holandske tvrtke. Tome slijedi sve snažnija kolonizacija. Ti stranci, obično mladi članovi obitelji, nastanjuju se u gradu imajući samo jednos tavno pravo boravka (Beisessei'schutz), to je samo prvi korak; zatim dobivaju Burgeirecht; uskoro počinju zapovijedati. Zar po buna protiv kalvinista, koja se 1593. rasplamsala u Leipzigu312, u kojem je proces isti, nije neka vrsta »nacionalne« reakcije protiv holandskih trgovaca? Trebamo li, dakle, misliti da će Nurnberg313, veliki trgovački grad, dobivši od cara 1423-24. i 1431. nužna odobrenja za osnivanje sajmova, iz mudrosti odustati da ih doista osnuje? Mudrost ili pogreška? Ostat će ona sama.

Gradovi u svetkovanju Sajam, to znači buku, graju, ulične pjesme, pučko veselje, svijet naopačke, nered, ovisno o prilici, i metež. U Praru1 ', blizu Firence, gdje sajmovi sežu u XIV. stoljeće, u rujnu svake godine iz svih gradova Toscane dolaze trom betti da bi mogli suonare tko bolje umije po ulicama i trgovima grada. U Carpentrasu, uoči sajma 85


Proštenje u Ilolandiji početkom XVII. stoljća. Detalj sa slike Davida Vinckboonsa. (Lisabon, Muzej starih majstora, otisak Giraudon) 86


Saint—Mathicua ili Saint—Siffrcina, sa četiriju gradskih vrata, a zatim sa svih trgova zamnijeva prodoran zvuk trublji, pa se napo kon javlja i ispred palača. »1 o svaki puta stoji komunu šest soua«, a zvona zvone neprestano od 4 sata ujutro; vatromet, vodoskoci radosti, bubnjanje — sve to grad dobiva za svoj novac. I evo, osvojili su ga jurišom zabavljači svake vrste, prodavači čudotvor nih lijekova, opojila, »biljnih likera za čišćenje« ili čarobnih napitaka, vračare, žongleri, sljcpari, plesači na užetu, čupači zuba, putujući svirači i pjevači. Svratišta su krcata svijetom315. U Parizu, sajam Saint—Germain, koji počinje nakon korizme, također okup lja lagodni život glavnog grada: za djevojke je »to doba berbe«, kako kaže pošalica. A igra na sreću privlači i ljubitelje i lake žene. Na glasu je lutrija koju nazivaju a la blanque (= blanche): raspodjeljuju se bijele ceduljice, one koje gube, i crne, one koje dobivaju. Koliko je sobarica izgubilo svoju ušteđevinu i nadu u udaju, igrajući a la blanque31°? Ali, ta igra nije ništa prema dis kretnim igračnicama koje su smještene u nekim sajamskim dućanima, usprkos mrzovoljnom nadzoru vlasti. One su jednako privlačne kao i kockarnice u Lcipzigu koje redovno posjećuju Poljaci317. Sajam je, bez izuzetka, sastajalište glumačkih družina. Od vremena kad se održavao u pariškim Halles, sajam Saint-Gcrmain bio je prilika za kazališne predstave. Prince des sots i Mere sotte koji su na program u 1511, predstavljaju srednjovjekovnu tradiciju farsi i lakrdija o kojima je Sainte-Bcuve govorio: »To je već naš vodvilj«318. Uskoro će tome biti pridodana talijanska komedija koja će, kada jednom prođe njena velika moda, svoje posljednje utočište naći na sajmovima. 1764. na sajmu u Carpentrasu, »Gae tano Mcrlani i njegova firentinska družina« izvodili su »komedije«, Melchior Mathicu dc Piolent »igru Karuscla«, a Giovanni Grcci »kazališne komade« iz kojih je izvlačio korist tako što je u pauzi prodavao svoje ljekarije319. Predstava se održava i na ulici: prilikom otvorenja, procesija »konzula (carpentrasa), s kapama, a ispred njih idu preteče u dugačkim haljama i nose gomilu novca«320; to su službene povor ke, u kojima sudjeluju stathouder u Hagu321, kralj i kraljica Sar dinije na sajmu u AJessandrii dclla Paglia (u Piemontu)322, vojvoda od Modene »sa svojom svitom« na sajmu u Reggio d ’Emilia, i tako dalje. Giovanni Baldi323, toskanski mešetar, krenuo je u Poljsku kako bi namirio neplaćene trgovačke dugove i našao se na sajmu u Lcipzigu u listopadu 1685. Šta će nam otkriti njegova pisma o 87


sajmovima koji su u punom širenju? Neće nam otkriti ništa osim dolaska Njegove Visosti saskog vojvode »s brojnom pratnjom dama, gospode i njemačkih prinčeva, koji su došli vidjeti najprivlačnije stvari na sajmu. Dame i gospoda obučeni su u tako veličan stvenu odjeću da se čovjek m ora zadiviti«. I oni su dio predstave. Da Ii su zabava, bijeg, m ondenost, logična riječ za te velike predstave? Ponekad, da. U Hagu, koji je jedva političko srce Holandije, sajmovi su prvenstveno prilika za stathoudcra da pozove za svoj stol »uglednu gospodu i gospođe«. U Veneciji, sajam na Rio dclla Scnsa,32\ na Spasovo, koji traje petnaest dana, ritualna je i teatarska manifestacija: na Trgu svetog Marka smještene su barake stranih trgovaca, muškarci i žene izlaze maskirani i dužd se, nasuprot Crkve svetog Nikole vjenčava s m orem , kao u stara vremena. AH zamislite da na sajam na Rio dclla Sensa dolazi svake godine, da bi se razonodilo i razveselilo predstavom čudesnog grada, više od 100.000 stranaca325. Isto tako u Dologni sajam Porchctta326 prilika je za golemo pučko i aristokratsko slavlje, a u XVII. stoljeću za tu priliku na Piazza Maggiore se podiže priv rem ena kazališna scena, svake godine drugačija, a o njenoj ne običnosti govore slike Insignia koje su sačuvane u arhivima. Uz teatar, m alobrojni »sajamski dućani« očigledno su bili podignuti za sitne radosti publike, a ne za velike poslove. Bartholomew Fair,327 u Londonu, također je mjesto sastanaka za obična pučka zadovoljstva »bez velikih razmjena«. Jedan je to od onih preostalih pravih sajmova koji su načinjeni da podsjete, ako je to potrebno, na raspoloženje proštenja, na razuzdanost, na život naopako, što svi sajmovi i jesu, i oni živi i oni manje živi. Poslovica ima pravo kada kaže: »Sa sajma se ne vraća kao sa tržnice.«328 Naprotiv, pariški sajam Saint-G erm ain329, jedini u glavnom gradu koji je ostao živ, pod znakom veselja — sjetimo se slavnih »nokturna« i njihovih tisuću baklji, koji predstavlja pom odni spek takl — sačuvao je trgovačku sastojku: on je prilika za masovnu prodaju sukna, tkanina i platna, a pohodi ga bogata klijentela kojoj se kočije parkiraju na rezerviranim »parkiralištima«. Ova slika bolje od prethodnih odgovara pravoj realnosti sajmova, koji su prije svega mjesta trgovačkih sastanaka. Dva holandska zaslijep ljena posjetioca (u veljači 1657) bilježe: »Mora se priznati, došavši u Pariz i prom atrajući raznolikost prvoklasne robe, da je Pariz središte u kojem ćete naći najrjeđe stvari na svijetu.«330


Evolucija sajmova Često smo govorili da su sajmovi tržnice na veliko samo za trgov ce331. 1o znači obilježiti njihovu bitnu djelatnost, ali zanemarujući golemo pučko sudjelovanje koje im je u osnovi. Na sajam ima pristup svatko. U Lyonu, prema iskazu krčmara koji su dobri suci u takvim prilikama, »na jednog trgovca koji dolazi na sajmove na konju i koji ima šta potrošiti i naći sebi dobro konačište, dolazi deset drugih pješice, koji su zadovoljni s nekom malom krčmom« u kojoj će se smjestiti332. U Salernu ili na sličnim napolitanskim sajmovima, mnoštvo seljaka izvlači korist iz prilike kako bi prodali ovaj svinju, onaj balu sirove svile ili bačvu vina. U Akvitaniji govedari i nadničari dolaze na sajam jednostavno zbog potrage za zajedničkom zabavom: »Kretali smo na sajam prije svanuća, a vraćali smo se po dubokoj noći, zadržavajući se po gostionicama uz glavni put.«333 Naime, u još bitno poljoprivrednom svijetu, svi sajmovi (pa i oni najveći) otvoreni su obimnom seoskom prisustvu. U Leipzigu se uz opći sajam održavaju veliki sajmovi konja i stoke334. U Antwerpenu, koji oko 1567. ima s Bergen op Zoomom četiri glavna sajma (dva u jednom i dva u drugom gradu, svaki u trajanju od 3 tjedna), održavaju se i dva sajma konja u trajanju od tri dana, jedan na Duhove, drugi na Malu Gospu. Radi se o odličnim životinjama »koje je ugodno pogledati i koje su korisne«, a koje dolaze pretežno iz Danske — ukratko, tadašnji saloni automobila335. U Antwerpenu još postoji sortiranje, odvajanje vrsta. Ali, u Veroni336, sjajnom gradu venecijanske terra ferma, sve je pomiješano i 1634. uspjeh sajma, želimo li to znalački reći, manje ovisi o robi došloj izvana nego što ovisi o »broju životinja svih vrsta koje su onamo dopremljene«. Kada to znamo, istina je da ono bitno na sajmovima, ekonom ski govoreći, proističe iz djelatnosti velikih trgovaca. Upravo oni, usavršavajući oruđe, učinili su sajmove mjestima sastanaka za krupne poslove. Da li su sajmovi izmislili ili ponovo izmislilli kredit? Oliver C. Cox337 smatra da je kredit pronalazak pravih trgovačkih mjesta, a ne sajmova, tih umjetnih gradova. Kako je kredit, bez sumnje, star kao i svijet, prepirka je pomalo uzaludna. Jedna je činjenica u svakom slučaju sigurna: sajmovi su razvili kredit. Nema tog sajma koji se ne zaključuje sjednicom »plaćanja«. Tako je u Linzu, velikom austrijskom338 sajmu. Isto je u Leipzigu, od njegova prvog procvata, za vrijeme posljednjeg tjedna koji 89


nazivaju Zahlw oche™ . Čak i u Lancianu340, malom gradu Papin ske Države, u kojem se redovito održava sajam skrom na opsega, nailazimo na pregršti starih mjenica. Isto tako se iz Pćzenasa ili Montagnaca gdje su sajmovi samo postaje sajma u Deaucaireu, a jednake su kvalitete kao i oni u Deaucaireu, čitava serija mjenica upućuje prem a Parizu ili Lyonu341. Sajmovi su, naime, suočenje dugova koji se, poništavajući jedni druge, tope kao snijeg na suncu: to su divote seontra, kompenzacije. Nekih sto tisuća »zlat nih škuda u zlatu«, to jest realnih komada novca, može u Lyonu, poravnati clearingom razmjene koje dosežu milijune. To se zbiva već zbog toga što se veliki dio dugova koji postoje poravnavaju bilo obećanjem plaćanja na dogovorenom mjestu (mjenicom) ili plaća njem na idućem sajmu: to je deposito koji se plaća obično uz 10% godišnje (2,5% za tri mjeseca). Tako je sajam izumitelj kredita. Usporedim o li sajam s piramidom, on je sazdan na katove, ovisno o m nogobrojnim i sitnim djelatnostima, i to tako da se na dnu nalazi roba koja je vlastiti proizvod i koja se najčešće lako kvari, i ima nisku cijenu, pa prem a raskošnoj robi, udaljenoj i skupoj; vrh se sastoji od aktivnog saobraćaja novca bez čega se ništa ne bi kretalo ili se bar ne bi kretalo istom brzinom . Evolucija velikih sajmova čini se, dakle, da se, općenito, sastojala u tome da dade prednost kreditu u odnosu prem a robi, to jest vrhu u odnosu prem a dnu piramide. U svakom slučaju, to je krivulja koja je vrlo rano prikazala prim jernu sudbinu nekadašnjih sajmova u Champagni342. U tre nutku njihova vrhunca, oko 1260. godine, roba i novac pothra njuju vrlo živ prom et. Kad se počinje osjećati pad, prvo je pogođena roba. Tržište kapitala živi dulje i održava aktivne m eđu narodne isplate do oko 1320343. U XVI. stoljeću imamo još uvjer ljiviji prim jer sa sajmovima u Piaccnzi koje još nazivaju sajmovima grada Besangona. Oni su naslijedili — a otuda i njihovo ime — sajmove koje 1535. u Dcsangonu344, tada carskom gradu, kao konkurenciju sajmovima u Lyonu na koje im je pristup zabranio Franjo I, osnivaju Đcnovljani. Tijekom godina ti su đenovski sajmovi iz Bcsangona prenošeni u L ons-le-Saunier, Monduel, Chambery i napokon u Piaccnzu (1579)345, gdje su cvali do 1622. godine346. Ne sudim o o njima po vanjskom izgledu! Piacenza je sajam sveden na svoj vrh. Četiri puta godišnje on je mjesto na kojem se odvijaju bitno važni ali diskretni susreti, slični u današnje vrijeme sastancima M eđunarodne banke u Baselu. Na taj se sas tanak ne donosi roba, čak se donosi i vrlo malo gotova novca, ali 90


sc donosi mnoštvo mjenica, doista pravi znak čitavog evropskog bogatstva, u sklopu kojega su plačanja Španjolskog Carstva najživ lja struja. Prisutno je šezdesetak poslovnih ljudi, najčešće đenovskih banebieri d i conto, te nekoliko milanskih i firentinskih. To su članovi kluba u koji se ne može pristupiti ako se ne plati visoka kaucija (3.000 škuda). Ti povlašteni ljudi utvrđuju conto, to jest kurs razmjena pri likvidaciji na kraju svakog sajma. To je značajni trenutak tih skupova kojima potajno prisustvuju trgovci-mjenjači, cambiatori, i predstavnici velikih tvrtki347. Ukupno 200 upućenih u tajnu, koji obavljaju goleme poslove, možda vrijedne 30 do 40 milijuna škuda za svaki sajam, čak i više, povjerujemo li dobro dokumentiranoj knjizi Đcnovljanina Domenica Peria (1638.)348. Ali, sve ima svoj kraj, pa tako i vješti i unosni denovski clearing. On je funkcionirao samo tako dugo dok je novac iz Amerike pristizao u Genovu u dovoljnim količinama. Kada je pristizanje srebra, oko 1610. godine, opalo, cijelo je zdanje postalo ugroženo. Ako želimo odabrati neki, ne baš proizvoljan datum, međutim, zapamtimo premještanje sajmova u Novi, 1622. godi ne349, koje Milanczi i stanovnici Toscanc nisu prihvatili, te on postaje obilježje ovog pogoršanja. Na ove ćemo se probleme još vratiti.

Sajmovi i kruženja Povezani međusobno, sajmovi su u dogovoru. Đilo da sc radi o jednostavnim trgovačkim sajmovima ili o sajmovima s kreditnim poslovanjem, oni su organizirani da olakšaju kruženje. Unesemo li na kartu sajmove određenog područja (Lombardije350 ili NapuIjskog Kraljevstva351 u XV. stoljeću, na primjer, ili kružno kretanje sajmova koji se sijeku u Linzu na Dunavu: Krems, Beč, Freistadt, Graz, Beč, Salzburg, Bolzano352), kalendar tih skupova koji slijede jedan za drugim pokazuje da oni prihvaćaju uzajamne ovisnosti, te da trgovci prelaze s jednog sajma na drugi sa svojim kolima, svojim tovarnim životinjama ili s robom na leđima, sve dok se krug tih putovanja ne zatvori i započne ponovo. To je neke vrste trajno kretanje. Četiri grada, Troyes, Bar-sur-Aube, Provins i Lagny koji u srednjem vijeku imaju između sebe podijeljene velike sajmove u Champagni i Đrieu, ne prestaju se tijekom godina smjenjivati. Henri Laurent353 tvrdi da je prvo kruženje bilo kruženje sajmova u Flandriji; sajmovi u Champagni su oponašali Flandriju. To je 91


moguće. Ali moguće je i to da je kružno kretanje gotovo posvuda nastalo samo po sebi, zbog neke vrste logične nužnosti, analogne onoj nužnosti običnih tržnica. I ovdje je, kao i za tržnicu, potrebno da regija, kojoj je sajam iscrpio mogućnosti ponude i potražnje, ima vremena da te mogućnosti obnovi. Zbog toga su potrebni predasi. Isto je tako potrebno da kalendar različitih sajmova olakša pum i plan sajmenih trgovaca koji ih posjećuju jednog za drugim. Roba, novac i kredit uključeni su u ta kružna gibanja. Novac očigledno oživljujc u isto vrijeme kruženje najšireg opsega i obič no na kraju stiže u središnju točku, odakle ponovo kreće, da bi iznova započeo svoje obrtanje. Na Zapadu, s izrazitom obnovom počevši od XI. stoljeća, jedan će centar napokon zavladati cijelim sistemom evropskih plaćanja. U XIII. stoljeću to su sajmovi u Champagni; kad oni nakon 1320. počnu opadati, posvuda zapažamo odjeke — čak do dalekog Napuljskog Kraljevstva354; nakon toga se sistem koliko—toliko obnavlja oko Žcncvc, u XV. stoljeću355, zatim oko Lyona356; napokon sa XVI. stoljećem završava oko saj mova u Piaccnzi, to jest Genovi. Upravo prekidi koji obilježavaju prijelaz od jednog do drugog najbolje razotkrivaju funkcije tih uzastopnih sistema. Ipak, nakon 1622. više se niti jedan sajam neće smjestiti u obaveznom središtu evropskog ekonomskog života, kako bi vla dao njegovom cjelinom. To se zbilo zbog toga što je Amsterdam, koji nije bio pravi sajamski grad, započeo potvrđivati svoju ulogu, prenoseći u svoju korist prijašnju prem oć Antwerpena: on se organizira kao stalno sjedište trgovine i novca. Njegovo bogatstvo označava slabljenje ako ne i evropskih trgovinskih sajmova, a ono, u najmanju ruku velikih, glavnih sajmova s kreditnim poslova njem. Doba sajmova prekoračilo je svoj vrhunac.

Suton sajmova Moramo priznati da u XVIII. stoljeću vladine m jere koje dodjeljuju »već nekoliko godina (slobodu) da se u strane zemlje šalje veći dio proizvedene robe, a da se za nju ne plaćaju porezi, te da se uvozi sirovina oslobođena davanja (mogu samo) iz godine u godinu smanjivati trgovanje na sajmovima kojih je prednost bila upravo u tome da pribavljaju ta oslobođenja od poreza; i da se iz godine u godinu sve više navikavamo voditi izravnu trgovinu tom robom, a da ona ne prolazi sajmovima«357. Ovo se opažanje nalazi u pismu 92


glavnog financijskog kontrolora, a odnosi se na sajam u Dcaucaireu, u rujnu 1756. godine. Upravo oko tog trenutka Turgot350 će sastaviti članak posve ćen sajmovima koji će 1757. biti objavljen u Enciklopediji. Za njega sajmovi nisu »prirodne« tržnice koje se rađaju iz »komotnosti«, iz »uzajamnoginteresa kupaca i prodavača da nađu jedni druge (...). Te sjajne sajmove na kojima se okuplja proizvodnja jednog dijela Evrope s mnogo troška i koji izgledaju poput mjesta sastanka nacija, ne treba dakle, pripisati prirodnom tijeku trgovine koju je pokrenula sloboda. Interes koji mora nadoknaditi tc pretjerane troškove ne proizlazi iz prirode stvari, već proistječe iz povlastica koje su na izvjesnim mjestima u izvjesno vrijeme dodjeljivane trgovini, dok je ona svagdje drugdje preopterećena taksama i porezima«. Dakle, dolje s povlasticama ili neka tc povlastice pos toje za sve institucije i trgovačke postupke. »Da li je potrebno postiti čitave godine kako bismo se dobro najeli izvjesnih dana?«, pitao je M. de Gournay, a Turgot je upotrijebio tu rečenicu za svoj račun. Međutim, da Ii je dovoljno, da bi se dobro jelo svakog dana, otresti se tih starih institucija? Istina je da u Holandiji (netipični primjer Haga malo vrijedi) sajmovi nestaju; da u Engleskoj i sam veliki sajam u Stourbridgeu, nekada »beyond all comparison«, gubi svoju trgovinu na veliko i nakon 1750. godine slabi prvi359. Turgot, dakle, ima pravo, kao što i inače ima vrlo često: sajam je arhaični oblik razmjene: on može u svoje vrijeme još predstavljati iluziju i čak učiniti usluge, ali ondje gdje ostaje bez suparnika, ekonomija tapka na mjestu. Tako objašnjavamo bogatstvo pomalo oronulih ali još uvijek živih sajmova u Frankfurtu i novih sajmova u Leipzigu u XVII. i XVIII. stoljeću360; velikih poljskih sajmova361: Ljublin, Sandomierz, Torunj, Poznanj, Gnjezno, Gdanjsk (Dan zig), Lavov, Brzeg,362 u Galiciji (gdje se u XVII. stoljeću moglo vidjeti više od 20.000 komada stoke odjednom); i fantastičnih sajmova u Rusiji gdje će se uskoro, u XIX. stoljeću, razviti više nego fantastični sajam U Nižnjem Novgorodu363. Ta istina a fortiori važi za Novi svijet gdje Evropa ponovo započinje djelovati s druge strane Atlantika. Da izaberemo samo jedan primjer od onih u porastu; postoji li jednostavniji i golemiji sajam u isto vrijeme od onog u Nombre dc Dios, na prevlaci Darien koji će se 1584. premjestiti u potpuno istom obliku, još uvijek golemom, u obliž nju jednako nezdravu luku Porto Belo? Evropska roba se ondje razmjenjuje za srebro koje dolazi iz Perua364. »Jednim i jedinim 93


ugovorom sklapaju se poslovi od osam do deset tisuća duka ta...«365. Irski redovnik Thomas Gage koji je posjetio Porto Belo 1637. godine priča da je na javnoj tržnici vidio gomile novca velike kao hrpe kamenja366. Ovim pom acima i ovim kašnjenjima želio bih objasniti pos tojani sjaj sajma u Bolzanu, na alpskim prijelazima što vode u južnu Njemačku. Sto se tiče ovih tako živih sajmova talijanskog Mezzogiorna, lošeg li znaka za njegovo ekonomsko zdravlje! Nai me, ako se ekonomski život ubrza, sajam, stari sat, ne slijedi novo ubrzanje; ali, ako se taj život uspori, sajam ponovo stječe svoj smisao postojanja. Na taj način tumačim ono što se događa u, takozvanom »izvanrednom« sajmu, jer on od 1775. do 1790. »miruje u razdoblju poleta (1724-1765)« a »napreduje kad je sve uokolo u opadanju«368. U vrijeme tog neprijaznog razdoblja koje u Languedocu, a možda i drugdje, ne predstavlja više »pravo« XVIII. stoljeće, proizvodnja će baciti na sajam Madeleine svoje neiskorištene viškove i započeti krizu »prezatrpanosti«, kako kaže Sismondi. Gdje bi, međutim, ta prezatrpanost mogla naći neka druga izlazna vrata? Što se tiče toga naopakog elana u Beaucaireu, ja ne bih umiješao u spor ulogu strane trgovine, već bih u prvi plan stavio ekonomiju samog Languedoca i Provence. Upravo u toj perspektivi treba bez sum nje shvatiti pomalo naivan projekt jednog Francuza dobre volje izvjesnog Tremouilleta, 1802. godine369. Poslovi idu slabo. Tisuće sitnih pariških trgovaca je na rubu propasti. Ipak postoji rješenje (i to tako jednostavno!): osnovati u Parizu veličanstvene sajmove, na samom rubu grada, na Trgu revolucije. Autor zamišlja na tom golemem praznom zemljištu aleje poput šahovske ploče, oivičene dućanima i goleme ograđene prostore određene za stoku i neophodne konje. Nažalost, projekt je bio slabo branjen kad se radilo o tome daše iznesu ekonomske prednosti operacije. Možda su one autoru same po sebi toliko jasne da ne sudi nužnim izjasniti se.

Spremišta, skladišta, magazini, žitnice Polagano, često neprim jerno (i ponekad sporno) propadanje saj mova postavlja još mnogo problem a. Richard Ehrenberg je mislio da su iznemogli pred konkurencijom burzi. Neodrživa teza, odgo 94


varao je zlovoljno Andrć E. Sayous370. Ipak, ako su sajmovi u Piacenzi bili središte trgovačkog života na kraju XVI. stoljeća i početkom XVII, novo središte svijeta uskoro će, u budućnosti, postati amsterdamska burza: jedan oblik, jedan kotačić, prevladao je nad drugim. Malo jc važno što burze i sajmovi koegzistiraju, a to nije ništa manje točno, već stoljećima: ovakva supstitucija ne ostvaruje se u jednom danu. Osim toga, ako se amsterdamska burza i jest neosporno dočepala širokog tržišta kapitala, ona ipak s visoka organizira kretanje robe (papar ili začini iz Azije, žito i proizvodi s Baltika). Za Wcrncra Sombarta371, valjano objašnjenje treba tražiti upravo na razini robe koja se transportira, koja se uskladištava, koja se ponovo otpošilja. Sajmovi koji su to bili uvijek, i u XVIII. stoljeću ostaju koncentracije robe. Roba se na njima stavlja u pričuvu. Međutim, s porastom stanovništva, s već katastrofalnim rastom gradova, sa sporim poboljšanjem potroš nje, trgovina na veliko mogla se jedino razvijati, preplaviti kanal sajmova, organizirati se na neovisan način. Ova autonomna or ganizacija, posredovanjem skladišta, žitnica, spremišta ili stovarišta teži tome da zauzme, po redovitosti koja evocira dućan, mjesto sajmenih aktivnosti u nestajanju. To je objašnjenje moguće. Ali, Sombart jc njime bez sumnje malo pretjerao. Za njega je važno znati da li će skladište na veliko, u kojem se gomila roba stalno na dva koraka od mušterije, funkcio nirati ili naturaliter — i tada je samo spremište — ili mevcantaliter, to jest na trgovački način371. U tom slučaju skladište je dućan višeg reda, ali ipak dućan kojemu jc vlasnik trgovac na veliko, »grosist«, ili, kako će ga uskoro dostojanstvenije nazivati, »veletrgovac«372. Na vratima skladišta roba se isporučuje pre prodavačima u velikim količinama, »u svežnjevima«373, kako se kaže, a da se paketi niti ne otvore. Kada počinje ta trgovina na veliko? Možda u Antwerpenu u doba Lodovica Guicciardinia (1567)374? Ali, o svakoj točnoj kronologiji u vezi s tim, može se samo diskutirati. Ipak je neprijeporno da s XVIII. stoljećem, naročito u aktiv nim zemljama sjevera, vezanim na prom et Atlantikom, dolazi do dotada neviđenog razvoja trgovine na veliko. U Londonu, grosisti se nameću u svim područjima razmjene. U Amsterdamu, počet kom XVIII. stoljeća, »kako dnevno stiže veliki broj lađa (...), lako je shvatiti da postoji veliki broj skladišta i podrum a u koje se smješta sva roba koju ti brodovi donose: stoga je grad njima dobro snabdjeven, i postoje čitave četvrti koje su samo skladišta i žitnice, 95


Skladište u kojem je d a n firentinski trgovac sprema svoju robu iskrcanu u Palermu. M inijatura flam anskog m ajstora ilustrira francuski prijevod D ecam ero n a (1413), Laurent a de Premierfaita, Bibliotheque de VArsenal, m s 5070, f . 314 r°. (Otisak B.N.) i to od 3 do 8 katova, a osim toga i većina kuća koje se nalaze na kanalima ima dva ili tri skladišta i podrum «. Ta oprem a nije uvijek dostatna, i događa se da tovari ostaju na brodovima »dulje nego što se to želi«. Tako da su na mjestu starih kuća počeli graditi više novih skladišta koja »donose sjajan prihod«375. Doista, trgovačka koncentracija u korist stovarišta i skladišta postaje općom pojavom u Evropi XVIII. stoljeća. Tako se sirovi pamuk, »vuneni pamuk«, koncentrira u Cadizu, ako dolazi iz Srednje Amerike. U Lisabonu (redom kako mu je cijena niža: pam uk iz Pernambuca, Maranhaoa, Pare)376, kada se radi o


brazilskom izvoru; u Livcrpoolu, ako dolazi iz Indije377, u Marseil le s ako dolazi s Levanta378. Mainz, na Rajni379, za Njemačku je velika stanica za vina koja dolaze iz Francuske. Lille380 već prije 1715- ima vrlo velika skladišta u kojima se sakuplja rakija namije njena Nizozemskoj. Marseille, Nantes, Bordeaux, glavna su stovarišta u Francuskoj za trgovinu s otoka (šećer, kava), i ta trgovina donosi trgovačko blagostanje Kraljevstva u vrijeme Luja XV. Čak i gradovi srednje veličine, kao Mulhousc381, Nansy382, udvostručuju stovarišta svih veličina. Ovo su primjeri umjesto stotine drugih. Dakle, ocrtava se Evropa skladišta koja dolazi na mjesto Evrope sajmova. Dakle, u XVIII. stoljeću sve daje Sombartu za pravo. A ranije? Da li je razlikovanje između dva načina, mercantaliter, naturaliter prihvatljivo? Uvijek su postojala skladišta i stovarišta (store houses, warehouses, Niederlager, m agazzini di trafico, hanovi — na Bliskom istoku — am bary u Moskovskoj Rusiji383). Pa čak i »stovarišni gradovi« (Amsterdam je model te vrste) kojih je posao i povlastica da služe kao mjesta za pričuvu robe koju se onda otpošilja dalje: to su u Francuskoj u XVII. stoljeću384 Rouen, Pariz, Orlćans, Lyon; isto tako »stovarište donjeg grada« u Dunkerqucu385. Svaki grad ima svoja privatna i javna skladišta. U XVI. stoljeću »čini se da su tržnice uopće (tako u Dijonu ili Beauneu) bile u isto vrijeme skladišta naveliko, stovarišta i postaje«386. Nešto dalje u vremenu, javna su skladišta rezervirana za žito i sol! Vrlo rano, bez sumnje prije XV. stoljeća, na Siciliji postoje blizu luke caricatori, golema skladišta u kojima se gomila žito a vlasnik dobiva priznanicu (

varalo slabostima ekonomije. Upravo previše dugi ciklus proiz vodnje i trgovačkog života, sporost putovanja i informacija, ne sigurnost udaljenih tržišta, neredovitost proizvodnje, podm ukla igra godišnjih doba, prisiljavaju na uskladištavanje... Uostalom, dokaz postoji, jer od dana kada se bude povećala brzina i ojačao prijevoz, u XIX. stoljeću, od dana kad se proizvodnja okupi u m oćnim tvornicama, stara trgovina iz skladišta m orat će se bitno izmijeniti, ponekad sasvim, pa će čak morati i nestati390.

Burze N ouveau N egociant (Novi vcletrgovac) Samuela Ricarda (1686) definira burzu kao »mjesto sastanka bankara, trgovaca i veletrgovaca, mjenjača, m ešetara i drugih osoba.« Naziv će burza dobiti u gradu Brugcsu gdje su se održavale njene skupštine »u blizini palače Bourse koja je dobila ime po plemiću iz stare plemićke obitelji van der Bourse koja ju je sagradila i ukrasila njeno pročelje grbom sa svog oružja, na kojem su se nalazile tri kese... koje i danas možemo vidjeti na toj zgradi.« Nije važno što objašnjenje donekle izaziva sum nju. Riječ je u svakom slučaju postigla uspjeh, iako nije isključila i druge nazive. U Lyonu se burza nazivala Place des changes; u hanzeatskim gradovima Ko ledž trgovaca; u Marseillcu, Loža; u Barceloni kao i u Valenciji Lonja (lonha)! Nije uvijek imala svoju vlastitu zgradu, pa otuda i stalna zbrka između imena mjesta sastanka i same burze. U Sevilli, skupština trgovaca se održavala svakoga dana na g ra d a si91t na stepenicama katedrale; u Lisabonu u ulici R ua N ovai92t najširoj i najduljoj ulici u gradu koju spom inju već 1294; u C&dizu u ulici Calle Nueva, probijenoj nakon pljačke grada 1596393; u Veneciji, pod portalima Rialta394 i u Loggia deiM ercanti, koja je sagrađena na trgu u gotičkom stilu 1459. godine, a preuređena je 1558; u Firenci na M ercato N uovo395, na današnjem trgu P iazza Metu ta n a 396; u Genovi397 na 400 metara od ulice Strada Nuova, na Piazza dei Banchi398; u Lillcu399, na Beauregardu; u Ličgeu400 u kući Poids Public, (javnih mjera), koja je sagrađena krajem XVI. stoljeća, ili na keju Beach ili ispod prostranih galerija Biskupskog dvora, pa čak i u obližnjoj gostionici; u La Rochelleu na ot vorenom, »između ulice Petits—Bacs i ulice Admyrauld«, na mjestu zvanom »Canton des Flamands«, sve dok 1761. nije izgrađena posebna zgrada401. U Frankfurtu na Majni402 sastanci su se održa 98


vali također na otvorenom, unter freiem H imm el, na Fischmarktu, ribljoj tržnici. U Lcipzigu403, vrlo lijepa burza bila je građena između 1678. i 1682. »auf dem Nascbmarkt«, prije toga su se veletrgovci sastajali ispod jedne arkade u sajamskom dućanu ili na otvorenom, blizu vage. U Dunkerqueu »svi trgovci u podne (okup ljaju se svakog dana) na trgu pred gradskom kućom (misli se na Vijećnicu). I upravo ovdje, pred očima i ušima svih ljudi (...) izbijaju svađe medu utjecajnim osobama (...) popraćene prostim riječima«404. U Palermu loggia na današnjem trgu Garafcllo mjes to je okupljanja trgovaca, a 1610. im je zabranjeno da se okupljaju nakon što »odzvoni Zdravo Marijo sa crkve Santo A ntonio«405. U Parizu, dugo vremena se nalazila na trgu Changes, u Palači pravde, a u palaču Nevers u ulici Vivienne premješta se prema odluci Vijeća od 24. rujna 1724. U Londonu, burza, koju je os novao Thomas Gresham, uzima zatim ime Royal Exchange. Smješ tena je u središtu grada, tako da se, prem a jednoj stranoj korespondenciji406, za vrijeme mjera poduzetih protiv quakera, u svibnju 1670, gomila okuplja na tom mjestu »dove si radunano li mercanti«, kako bi u slučaju nužde mogla doprijeti na različite strane. Zapravo je normalno da svako mjesto ima svoju burzu. Jedan stanovnik Marseillea koji proučava ova pitanja (1685) bilježi da naziv nije uvijek isti: »na više mjesta to je tržnica, a na Levantu bazar«, ali realnost je posvuda ista407. Stoga ćemo shvatiti iz nenađenje onog Engleza, Leedsa Bootha, koji je postao ruskim konzulom u Gibraltaru400, a koji piše u svom velikom izvještaju grofu Ostermannu (14. veljače 1782): »(U Gibraltaru) nemamo burzu u kojoj bi se okupljali trgovci kako bi trgovali, kao u velikim trgovačkim gradovima; a da budem iskren imamo ih (trgovaca) na ovom mjestu vrlo malo, ali iako ih je vrlo malo i ne proizvode ništa, tu se u doba mira ipak naveliko trguje.« Gibraltar je, kao i Livorno, mjesto koje cvate zbog krijumčarskih brodova i krijumčarenja. Čemu bi mu služila burza? Otkada datiraju prve burze? O tome nas kronologije mogu prevariti: datum izgradnje zgrada ne treba zamijeniti s trgovačkom kreacijom. U Amsterdamu zgrada potječe iz 1631, dok je nova burza stvorena 1608, a stara seže u 1530. Dakle, često se moramo zadovoljiti tradicionalnim datumom koji vrijedi koliko vrijedi. Ali ne i s pogrešnom kronološkom listom prema kojoj burza u sjever nim zemljama niče: Bruges 1409, Antwerpen 1460. (zgrada sa građena 1518), Lyon 1462, Toulouse 1469, Amsterdam 1530, 99

Fernand, Braudel /I g r a razmjene

London 1554, Rouen 1556, Ham burg 1558, Pariz 1563, Bordeaux 1564, Koln 1566, Leipzig 1635, Berlin 1716, La Rochelle 1761. (izgradnja), Beč 1771, New York 1772. Usprkos prividu, ova ranglista ne ustanovljava nikakvo n o r dijsko prvenstvo. U stvarnosti, burza cvjeta na M editeranu bar od XTV. stoljeća, u Pizzi, Veneciji, Firenci, Genovi, Valenciji, Barceloni, gdje je Lonja , upitamo li Pierrea le Cćrćmonieuxa, dovršena 1393-409. Njena prostrana dvorana u gotičkom stilu, bez sjedala, govori o njenoj starosti. Oko 1400. »čitav odred m ešetara vrzma se (tu), m edu stupovima, a male skupine, to su corredors d ’orella, mešetari-prisluškivači« kojih je zadaća da slušaju, da daju izvješ taje, da dovode u vezu zainteresirane. Svaki dan, na leđima mule, barcelonski trgovac dolazi u Lonju, ondje sređuje poslove, a zatim s prijateljem odlazi u voćnjak Lože gdje je ugodno otpočinuti410. I, bez sum nje ta burzovna aktivnost, ili aktivnost koja ima privid burzovnog poslovanja, starija je nego što to napom inju naši uobi čajeni zapisi. Tako se već 1111. godine u gradu Lucca, kod crkve sv. Martina, okupljaju mjenjači: oko njih trgovci, bilježnici, i zar to nije već snažna burza? Dovoljno je da trgovina posreduje na daleko, a ona to čini već vrlo rano, pa m akar i zbog začina, papra, pa zatim zbog bačvi haringa sa sjevera...411 Ta prva burzovna djelatnost u m editeranskoj Evropi, nije, uostalom, kreacija ex nihilo. Stvarnost iako ne i riječ, vrlo su stari; ona datira od sas tanaka trgovaca kakve su vrlo rano upoznali svi centri Orijenta i Sredozemlja a koji su, čini se, potvrđeni u Rimu krajem drugog stoljeća naše ere412. Tko ne bi mogao zamisliti podjednake sas tanke na tom čudesnom trgu u Ostiji gdje mozaici označavaju mjesta namijenjena trgovcima i vlasnicima stranih lađa? Burze sliče jedna na drugu. Prizor u kratkim trenucima aktivnosti gotovo je uvijek, počevši bar od XVII. stoljeća, prizor bučne gomile nagurane na tijesnu prostoru. 1653. godine, trgovci iz Marseillea potražuju »mjesto koje bi im poslužilo kao loža, kako bi se zaklonili od neudobnosti kojima su izloženi ostajući na ulici koja im već tako dugo služi kao mjesto za obavljanje posla«413. 1662. godine evo ih u prizemlju paviljona Puget, u »velikoj dvorani koja je sa četvorim vratima povezana sa kejom i gdje (...) su sa svake strane vrata izvješene ceduljice o odlasku lađa«. Ali, ona će uskoro postati pretijesna. »Treba biti zmijske vrste da bi se u nju ušlo«, pisao je vitez de Gueidan svom prijatelju Suardu; »Kakva graja! Koje li buke! Priznajte da je Plutonov hram vrlo Čudna stvar.«414 Naime, svaki dobar trgovac m ora svakog dana krajem 100


prijcpodncva prošetati burzom. Ne biti ondje, ne vrebati tako često varljive novosti, znači izložiti se da propustite dobru priliku ili riskirati da se pročuju nepovoljne vijesti o stanju vaših poslova. Danici Defoe415 svečano upozorava warehousekeepere: » To be absent fro m change, ivhich is his m arket (...), at the tim e when the merchants generally go about to buy«, ukratko to znači izazivati katastrofu. UAmsterdamu je vel iko zdanje burze dovršeno 1631, na Trgu Daam, nasuprot banke i zgrade Oost Indische Compagnie. Procje njuje se da se u doba Jcan-Picrrc Ricarda (1722) u njoj svakoga dana, između podneva i dva sata tiskalo oko 4.500 osoba. Subotom je pritisak manji, budući da ne dolaze Židovi416. Red je strog, numerirana sjedišta utvrđena za svaku trgovačku granu; raspolaže se dobrom tisućom mešetara, zaprisegnutih ili ne. I nikada nije jednostavno pronaći nekoga u gužvi, u strašnom koncertu na sav glas izvikivanih brojeva i u buci neprekidnih razgovora. Durza je, vodeći računa o razlikama, posljednji kat sajma, ali onoga koji neće biti prekidan. Zahvaljujući susretu važnih veletrgovaca i mnoštva posrednika, tu se obavlja sve u isto vrijeme, operacije s robom, mijenjanje, dogovaranja sudioništava, pom or sko osiguranje kojega se rizik dijeli između više jamaca, tu je i monetarno tržište, financijsko tržište i tržište vrijednosti. Prirodno je da se svaka od ovih djelatnosti nastoji organizirati na autonomni način. U Amsterdamu je tako početkom XVII. stoljeća ustanovljena žitna burza417 koja se održava tri puta tjedno, od 10 do 12 sati, u golemoj drvenoj hali, gdje svaki trgovac ima svoga posrednika u trgovini »koji se brine da u burzu donese uzorke žita koje želi prodati (...), u vrećama u koje stane jedna ili dvije fibre. Dudući da se cijena žita određuje kako prema težini (specifičnoj), tako i prema boljoj ili lošijoj kvaliteti, iza burze postoji više malih vaga, te važući na njima tri ili četiri šake žita... možete odrediti težinu vreće.« To se žito u Amsterdam uvozilo za hranu stanovništvu, međutim, ali ne manje i za preprodaju ili ponovni izvoz. Kupovina prema uzorku vrlo rano postaje pravilo u Engleskoj i u okolici Pariza, naročito kada se radi o velikoj kupovini žita namijenjenog vojsci.

101


U Amsterdamu , tržište vrijednosti Početkom XVII. stoljeća, u Amsterdamu je uvedena novost: to je tržište vrijednosti. Javne zalihe sjajne akcije Istočnoindijske kom panije postale su predm etom živih, apsolutno m odernih speku lacija. Iako se govori da je to prva burza vrijednosti, to nije potpuno točno. Vrijednosnim papirim a državnog zajma trgovalo se vrlo rano u Veneciji418, u Firenci prije 1328.419, u Genovi, gdje postoji aktivno tržište luogbi ipaghe u Casa di San Giorgio420, a da ne govorimo o Kuxenu, akcijama njemačkim rudnika, kojih se burzovna vrijednost određivala već od XV. stoljeća na sajmovima u Leipzigu421, ili o španjolskim ju ro sim a A22y francuskim rentama na gradsku vijećnicu (1522)423 ili o tržištu renti u hanzeatskim gradovima počevši od XV. stoljeća424. Veronski statuti 1318. služ beno potvrđuju tržište na rok (m ercato a term ine)425. 1428. pravnik Bartolom eo di Bosco protestira protiv prodaja loca na rok u Genovi426. Samo toliko za dokaz mediteranskog prvenstva po vremenu. Ali, ono što je novo u Amsterdamu, to je obim, fluidnost, javni karakter, neobuzdana sloboda spekulativnih transakcija. Igre se mahnito isprepleću, igra zbog igre: ne zaboravimo da je tulipanomanija oko 1634, koja je žestoko harala Holandijom, dopi rala tako daleko da se za jednu lukovicu » bez prave vrijednosti« davalo »novu kočiju, dva konja sivca i njihovu orm u«427! A igranje akcijama u spretnim rukam a može osigurati vrlo udobna prim a nja. 1688. jedan neobični trgovac Joseph de la Vega (1650-1692), Židov španjolskog porijekla, objavio je u Amsterdamu, pod dvos mislenim naslovom Confusion de confu$ionesi2S, čudesnu knjigu koja je zbog izvještačenog stila teško čitljiva (stilo culto, stil špa njolske literature toga trenutka), ali knjigu iscrpnu, živu, jedin stvenu u svojoj vrsti. Ne vjerujm o mu, dakako, doslovno, kad nameće pom isao da je zbog te paklenske igre propao pet puta za redom . Ili kada se veseli već starim stvarima: mnogo prije 1688. »prodavala se haringa na kredit još dok nije bila ni uhvaćena, žito i drugi proizvodi prije nego što su nikli ili bili nabavljeni«; sablažnjivc spekulacije lsaaca Le Mairca s akcijama Indijske kompanije, do kojih je došlo na samom početku XVII. stoljeća sadrže već tisuću lukavih, pa čak i lupeških poteza429; osim toga već dugo se posrednici miješaju u burzovne poslove bogateći se, dok trgovci siromašc. Na svim mjestima, u Marscilleu ili u Londonu, Parizu ili 102


Unutrašnjost burze u Amsterdamu 1668. Slika Joba Berckheydea. (Foto Stedelijk, Amsterdamski muzej)

Lisabonu, Nantesu ili Amsterdamu posrednici, koje uredbe slabo drže na uzdi, bogate se na njihov račun. Ali, istina je također da su burzovne igre u Amsterdamu dosegle stupanj dovitljivosti i nerealnosti zbog koje će dugo zadr žati posebno mjesto u Evropi, tako da će Amsterdamska burza biti mjesto na kojem se ljudi ne zadovoljavaju kupnjom i prodajom akcija, kladeći se u povećanje ili pad, nego i mjesto na kojem vam znalačka igra omogućava spekuliranje, a da pri tom u svojim 103


rukam a nemate niti novca, niti akcija. Upravo tome se odaju m ešetari radosna srca. Oni su podijeljeni na kategorije ili, kako su ih zvali, rotteiies. Ako jedna igra na skok, druga, ona »podrivačka«, igrat će na pad. Tko će povući trom u i neodlučnu masu spekulanata u jednom ili drugom smjeru? Promijeni li m ešetar tabor, a to se događa, to je čin izdajstva430. Međutim, akcije su nom inalne i Indijska kompanija čuva njezine vrijednosne papire, a kupac dolazi u posjed akcije tek ako je upiše na svoje ime u registar namijenjen za tu svrhu. Kompanija je tako u početku vjerovala da će se moći suprotstaviti speku lacijama (dionice plative donosiocu bit će prihvaćene tek kasnije), međutim, spekulacija ne podrazumijeva i posjedovanje. Igrač zapravo prodaje ono što ne posjeduje, kupuje ono što neće posjedovati: radi se o kupovini ili prodaji »na bianco«. Na kraju, akcija se saldira gubitkom ili dobitkom. Ta mala razlika se sredi i igra se nastavlja. Višak preko nom inalne vrijednosti na burzi (plim e) druga je igra, samo je malo složenija431.... U stvarnosti, budući da akcija vuče u porast uspon vrijednosti na dugi rok, spekulacija će se nužno zbivati u dimenziji kratka trajanja. Ona će vrebati na trenutna kolebanja, ona koja neka istinita ili lažna vijest izaziva bez teškoća. Predstavnik Luja XIV u Ujedinjenim pokrajinam a isprva se čudi 1687. godine što se nakon svekolike buke koja je podignuta oko osvojenja Bantama, na otoku Java, sve zaustavlja kao da je vijest bila lažna. Ali, »ja nisam toliko začuđen«, piše on 11. kolovoza, »tim korakom; on je poslužio da u Amsterdamu padnu dionice i neki su iz toga izvukli korist«432. Desetak godina kasnije jedan drugi am basador će pričati da se »barun Jonasso, vrlo bogati Židov iz Haga«, hvalio pred njim kako može zaraditi »sto tisuća škuda u jednom danu«... »dozna li za smrt kralja Španjolske (jadni Karlo II na čiju su sm rt čekali svakog časa), pet ili šest sati prije nego što se to objelodani u Amsterdamu«433. »Uvjeren sam u to«, dodao je ambasador, »budući da su on i još dva druga Židova, Texcira i Pinto, najmoćniji u trgovini dioni cama.« U to doba, ipak, ovakva praksa nije još dosegla širinu koju će upoznati u idućem stoljeću sa, počam od sedmogodišnjeg rata, proširenjem igre na dionice engleske Istočnoindijske kompanije, Engleske banke, Južnog m ora, a naročito na zajmove engleske vlade, »ocean anuiteta«, kako kaže Isaac de Pinto (1771)434. Teča jevi će, ipak, biti službeno objavljivani tek od 1747, dok je Amster104


damska burza oglašavala tečajeve robe već od 1585435 (3 39 proiz voda tog datuma, 550 proizvoda 1686)436. Ono Što objašnjava opseg eksplozije spekulacija u Amster damu, razmjerno golemu od samog njenog početka, upravo su mali ljudi koji su uvijek u nju umiješani, a ne samo krupni kapitalisti. Poneki prizor liči na naše sudionike u okladi na prva tri konja! »Naši spekulanti«, priča Joseph dc la Vcga 1688, »posjećuju izvjesne kuće u kojima se prodaje piće koje Holanđani nazivaju coffy, a Levantinci kava«. Te coffy huisen »vrlo su ugodne zimi, s njihovim gostoljubivim pećima, sa svojom zavodljivom zabavom: jedni nude knjige na čitanje, neki razne igre, a svi su sugovornici s kojima se može razgovarati; jedan pije čokoladu, drugi kavu, onaj mlijeko, ovaj opet čaj, a svi, da tako kažemo, puše duhan.(...) Tako se griju, goste, zabavljaju, uz malo troška i slušajući novosti (...) Ulazi, dakle, u jednu od tih kuća, u vrijeme održavanja burze, taj i taj burzovni igrač. Pitaju ga koliko vrijede dionice, on dodaje jedan do dva procenta na njihovu cijenu, vadi malu bilježnicu i bilježi u nju, tek prividno, ali da bi svi mislili da on to doista čini i kako bi potaknuo (...) želju za kupnjom neke dionice u bojazni da još ne skoči«437. Što pokazuje ovaj prizor? Ako se ne varam, način na koji burza crpi iz džepova sitnih štediša i igrača. Uspjeh operacije je moguć: 1. jer još ne postoji — ponovimo to — službeni tečaj koji bi omogućavao lakše slijediti mijenjanje kursne liste, 2. jer se bur zovni mešetar — obavezni posrednik — obraća prema prilici običnim ljudima koji nemaju pravo rezervirano za trgovce i meše tare da uđu u svetilište burze, premda se ona nalazi na dva koraka od kavana o kojima je riječ, kao što se Cafć Frangois, Cafć Rochellois, Cafe Anglais, Cafć de Leyde438. O čemu je, dakle, riječ? O onome što bismo danas nazvali burzikotaža, postupak u potrazi za kapitalom. Spekulacija u Amsterdamu, to je gomila običnih osoba, ali tu su i veliki spekulanti i oni su najbrojniji. Prema u načelu nepristra nom svjedočenju jednog Talijana, MicheleaTorcia (1782), Amster dam ima još i tog kasnog datuma najaktivniju burzu u Evropi439; ona nadmašuje London. A, bez sumnje, golemi obim (u očima suvremenika, dakako) igre nad dionicama utječe tu utoliko uko liko koincidira s neprestanom groznicom zajmova davanih in ozemstvu, a to je druga spekulacija koja, također u Evropi, nema premca a na koju ćemo se vratiti. 105

Fei-nand Braudel/ Igra razmjene

O tom dvostrukom proširenju daju vrlo živu predodžbu papiri Louisa Greffulhca440 koji radi kao m ešetar od 1778. godine u jednom poznatom amsterdam skom uredu4'’1. Često ćemo se vraćati djelima i podvizima tog novonastalog bogataša, čovjeka koji zna riskirati, ali koji je i oprezan; vraćat ćemo se njegovim lucidnim svjedočanstvima. 1778, u predvečerje ulaska Francuske u rat na strani engleskih kolonija u Americi, u Amsterdamu uzimaju maha lude spekulacije. Činilo se da je trenutak bio pogodan da se iz zaklona neutralnosti iskoristi prilika. Međutim, da li je trebalo riskirati s kolonijalnom robom jer se predviđala njena nestašica i da li je trebalo dopustiti da te zavedu engleski, zatim francuski zajmovi, ili pak financirati pobunjenike? »Vaš stari povjerenik Bring!ey«, piše Greffulhe A. Gaillardu (u Pariz), »ovdje je s Ameri kancima do guše«442. Što se Greffulhca tiče, okušavajući se u svim poslovima koji su m u se činili povoljnima, on se na veliko baca na burzovne spekulacije, kao posrednik. Igra za sebe i za druge, za Rodolphca Emmanuela Hallcra (naročito za njega, koji je preuzeo bivšu banku Thclusson-N cckcr), za Jean-H enri Gaillarda, za obi telj Perrćgaux, univerzalnog Panchauda, bankare u Parizu, a u Ženevi za Alcxandrea Pictcta, Philibcrta Cramera, Turettinia, sve imena koja se nalaze upisana zlatnim slovima u velikoj knjizi o protestantskoj banci koju je proučavao H. Ltithy443. Igra je teška i riskantna, odnosi se na velike svote novca. Međutim, ako je Louis Greffulhe vodi s toliko mira, to je zato što se prvenstveno radi o tuđem novcu. Izgubi li, to će ga zabrinuti, ali ne i baciti u očaj: »Kad bi se u poslovima s kapitalom (misli na engleski kapital) moglo unaprijed pogađati, kao u mnogim drugim poslovima«, piše on Halleru, »dragi moj prijatelju, sklapali bism o uvijek samo dobre poslove«. »Medalja se može i preokrenuti«, objašnjava on drug dje. »Bit će još mnogo skokova, ali i padova.« Ipak, on niti kupuje, niti prenosi, ako dobro ne razmisli. Nije ludo odvažan, niti drsko SLIKA NA SJTi 107: 8. USPON FRANCUSKIH BANAKA Kartu je načinio Guy Antonietti. Bankarska kuća Greffulhe Mono i društvo u Parizu u XVII- stoljeću (1789-1793). 1963, izvan teksta. Zabilježimo da je banka Greffulhe (ada najvažnija pariška banka i da francuski glavni grad postaje financijskim središtem koje zrači po čitavoj Evropi, da kockasto iscrtani krugovi odgovaraju, prema zabavnoj Antonietiievoj nomenklaturi »heksagonu velikih poslova«: to jest 6 glavnih mjesta — London, Amsterdam, Ženeva, Lyon, Bordeaux, Nantes. Ne čini li se da poštoji ravnoteža medu šest vrhova heksagona?

106


107

Fernand Braudel/ Igra razvijene

sm ion kao Panchaud, on izvršava naloge svojih klijenata. Philibertu Cramcru koji mu daje nalog da kupi »10.000 libri Indije«, to jest akcija engleske Istočnoindijske kompanije, »u odnosu 3/3 s gospodom Marcctom i Pictctom a po 144 do 145« — Greffulhc odgovara (4. svibnja 1779): »Nemoguće je, jer unatoč padu koji su te dionice pretrpjele, one vrijede 154, za kolovoz, i 152, za svibanj. Ne vidimo mogućnosti da do te kupovine dođe, ali to nećemo zaboraviti«.4,14 Igra sc za svakog amsterdamskog spekulanta sastoji u tome da otkrije tečaj koji će važiti u Holandiji, poznavajući tečaj i događaje u Londonu. Tako Grcffulhe čini žrtve da bi dobio izravne obavijesti iz Londona koje mu ne stižu samo poštom. U engleskom glavnom gradu, gdje igra za svoj račun, u vezi je sa svojim šu r jakom Sartorisom, skrom nim i jednostavnim izvršiteljem i s veli kom židovskom kućom J. i Abraham Garcia, kojom se koristi, ali je i na oprezu. Tako živa Grcffulhcova korespondencija otvara nam tek prozorčić na visoku am sterdam sku spekulaciju. Iz nje ipak vidimo koliko je holandska igra otvorena inozemstvu, koliko mjesta je u njoj stekao m eđunarodni kapitalizam. Dvije knjige reseontrea445 iz knjigovodstva Louisa Grcffulhea mogle bi dopustiti još više: račun dobitaka tih složenih operacija. Rescontre (u Ženevi se kaže »susret«, rencontre) su tromjesečni sastanci m ešetara koji obav ljaju izravnanja i raspravljaju o gubicima i dobicima pri kupovini na rok i o tržištu burzovnih viškova preko nom inalne vrijednosti. Dvije Grcffulhcove knjige bile su pregled operacija koje je izvodio, ovisno o prilici, za račun svojih poslovnih drugova. Neki službenik u današnjoj mjenjačnici snalazio bi se u njima bez greške, ali povjesničar sc često u njima gubi. Jer od prenesene svote do prenesene svote potrebno je često slijediti akciju kroz nekoliko reseontresa kako biste imali sreću da izračunate dobitke koji to ne ostaju uvijek i na kraju trke. Priznajem da nisam imao strpljenja da do kraja pratim te proračune.

U Londonu sve započinje iznova U Londonu koji je tako dugo bio ljubom oran na Amsterdam i oponašao ga, ubrzo igre postaju iste. Od 1695. Royal Exchange je 108


Londonska burza obnovljena nakon požara 1666. (Foto Michel Ca-

baad) svjedokom prvih transakcija s državnim papirima, akcijama In dijske kompanije i Engleske banke. Royal Exchange gotovo odmah postaje »sastajalištem onih koji, imajući već mnogo novca, žele imati ga još više, kao i sastajališta one brojnije klase ljudi koji nemajući ništa, imaju nadu da će k sebi privući novac onih koji ga imaju«. Između 1698. i 1700. burza vrijednosti koja je bila skučena u Royal Exchangeu, premješta se nasuprot, u slavnu Exchange Alley. Do osnutka Stock Exchangca, 1773, kavane u Exchange Alley bile su središte spekulacija na »kreditnim tržištima na rok ili, kako se govorilo, za konjske trke Change Alley«**6. Garaway’s i Jonathan bili su sastajališta mešetara državnim akcijama, dok su specijalisti za pomorsko osiguranje posjećivali kavanu Edward Lloyd, a oni iz grana protupožarnog osiguranja Tom’s ili Carsey’s. Exchange Alley mogla se napokon »obići u minutu i pol«, piše jedan autor pamfleta oko 1700. »Zaustavite se pred vratima Jonathana, ok109


O v a s k ic a i z v e d e n a p r e m a c r t e ž u iz 1 7 4 8 . n a v o d i s la v n a m je s ta i z g ra d e : L o m b a r d s t r e e t , R o y a l E x c h a n g e n a C o m h il l u i, n a js la v n iju m e d u s la v n im a , E x c h a n g e A lley. S iv o i s c r ta n i d ije lo v i p r e d s t a v lj a ju k u ć e u n i š t e n e u p o ž a r u 1666.

renite se licem prem a jugu, učinite nekoliko koraka prem a na prijed, zatim se okrenite prem a istoku i stići ćete pred vrata Garawaya. O tuda idite do idućih vrata i stići ćete (...) u ulicu Birchin (...). Nakon što ste spremili vašu busolu u kutiju i načinili put oko svijeta u burzovnom zelenašenju, ponovo ćete se naći na vratima Jonathana.« Ali taj mali svemir, u trenutku najvećeg p ro meta pun samo što ne pukne, sa svojim svakodnevnim posjeti ocima, sa svojim malim nem irnim skupinama, čvorište je spletki i središte moći447. Kamo će francuski protestanti koje je razljutio sporazum u Utrechtu (1713) kojim će biti uspostavljen m ir između engleske kraljice i francuskog kralja ići protestirati u nadi da će lio


protiv njega pobuniti trgovce i tako pomoći whige? Ići će u Burzu i »kavane koje odjekuju njihovim povicima« (29. svibnja 1713)448. Ti mali osjetljivi ljudi uznemiruju druge, međutim, ono izva njsko zbivanje uznemiruje opet njih. Novosti koje remete tečaj, ovdje kao i u Amsterdamu, ne kuju se uvijek uznutra. Nasljedni rat u Španjolskoj bio je pun dramatičnih incidenata o kojima se činilo da u pojedinim trenucima ovisi sve. Jedan bogati židovski trgovac, Medina, umislio je da će pratiti Marlborougha u svim njegovim kampanjama, plaćajući tom škrtom i slavnom kapetanu godišnju obvezu od 6.000 livri stcrlinga, za koje je sam sebe obilno naplaćivao doznavajući prvi, preko posebnog glasnika, ishod tih slavnih bitki: Ramillies, Oudcnarde, Blenheim449. Kakvo li je znače nje imala već i vijest o Watcrloou u korist, kako se pričalo, Rothschilda! Anegdota za anegdotom, ali nije li Bonaparte hotimice zadržao vijest o Marengou (14. lipnja 1800) da bi omogućio senzacionalnu burzovnu spekulaciju u Parizu450? Kao i ona Amstcrdamska, i Londonska je burza imala svoje navike i svoj posebni žargon, p u ts i refusals, koji se odnose na kreditne transakcije; bulls i bears su oni kupci i prodavači na kredit koji, doista, nemaju nikakvu želju da kupuju ili prodaju, nego samo žele spekulirati; riding on horse back znači spekulaciju sa srećkama vladine lutrije, itd.451. Međutim, u cjelini, u Londonu nalazimo s malo zakašnjenja istu praksu kao i u Holandiji pod razumijevajući i Rescounters days — riječ doslovno prevedena po Rescontre—Dagen u Amsterdamu. Tako kad vladine zabrane 1734. zaustavljaju pu ts i refusals, zabranjujući, da se bar privremeno kupuje i prodaje vjetar, kao u Amsterdamu, procvjetali su Resconters koji favoriziraju istu praksu u drugom obliku. I, u Lon donu kao i u Amsterdamu, mešetari posreduju i nude kao posrednici za robu (žito, boje, začini, konoplja, svila), kao stock brokers ili specijalisti za razmjenjivanje. Godine 1761. Thomas Mortimer je energično protestirao protiv tog soja. Every m a n his broker, svatko neka bude svoj posrednik, to je naslov knjige i procesa 1767, a bit će prilika za zakonske mjere u tom smislu: bit će službeno točno određeno da nije obavezno imati posrednika.452 A sve to samo potertava važnost u burzovnom životu ovog zanima nja kojega su takse relativno niske: 1/8% počevši od 1697. Iznad posrednika nazire se djelatnost krupnih trgovaca i bankara dragu ljara, a ispod ovih, djelatnost koju nikako ne treba zanemariti, akcije onih razmetljivaca koje u šatrovačkom govoru nazivaju jobbers, to jest posrednici koji nisu ovlašteni. Od 1689. George ili

I-'emand Braudel/ Igra razmjene

White optužuje »tu čudnu vrstu insekata nazvanih stock-jobbers« (U franc, originalu m ouches d u cache što doslovno znači »svinjske mušice«, a u frazi taire la m onche d u cache — praviti se važnim; u engleskom jobbers znači: preprodavač, iznajmljivač konja ili burzovni mešetar, ali glagol jo b znači i ubosti, izbosti, peckati ubodima. Otuda u tekstu igra riječi o insektima. — nap. red.) »da utječe na pad ili povcčanje akcija kako bi se obogatila na tuđi račun i kako bi uništila ljude u našoj Exchange kao što su skakavci nekada uništili egipatske pašnjake«. Međutim, zar nije već Defoe 1701. napisao anonim nu knjižicu s naslovom: The Villany o f sto ck-jo b bers d etected?453 Nekoliko godina kasnije (1718) kazališni kom ad A B old Stro ke f o r a Wife, vodi gledaoca u kavanu Jonathan m edu dealers, sw orn brokers (zaprisegnutc posrednike) i naročitojobbers. I evo primjerka dijaloga: Prvi jobber — Južno m ore uz 7/8. Tko kupuje? D rugi jobber — Dionice Južnog mora, dospijeće o Mihajlovu 1718. Kategorija srećke. T reći jobber — Akcije Istočnoindijske kompanije? Č etvrti jobber — Dakle, svi prodaju, nitko ne kupuje! Gos podo, ja kupujem slijedećeg utorka za tisuću libri uz 3/4. K O N O B A R — Svježe kave, gospodo, svježe kave? Mjenjač, gospodin T radelove — Pazite, Gabriel, platit ćete mi razliku na onaj kapital o kojem smo se dogovarali neki dan. Gabriel - Da, gospodine Tradelove, evo dionice Sw ord B lade Company. Konobar — Želite li čaja, gospodo?454 Možda treba podsjetiti da se spekulacija odnosi na Exche quers bills (dionice Echiquiera) i N avy bills, kao i na akcije još šezdesetak kompanija (u čemu imaju prvenstvo Engleska banka i Istočnoindijska kompanija koja je obnovljena 1709). »The East In d ia C om pany w as the m a in point«, piše Defoe. U doba kada se odigrava ovaj komad, Ju žn o m ore još nije izazvalo veliki skandal South Sea Bubble. Sw ord B lade C om pany je tvornica oružja455. 25. ožujka 1748. vatra je uništila tu četvrt i slavne kavane na Exchange Alley. Trebalo je promijeniti boravište. Međutim, meše tari su bili skučeni. Nakon mnogo planova, jednim je upisom 1773bio sakupljen nužni kapital za izgradnju nove zgrade iza Royal Exchangea. Trebala je biti nazvana Newfo n a th a n 's, ali je napokon 112


krštcna Stock Exchange*1* . Dekor sc promijenio, ali suvišno je i reći da sc nastavila ista igra kao i prije.

Da li je nužno ići u Pariz? Ako nakon što ste razmislili smatrate uputnim otputovati u Pariz, potrebno je otići u ulicu Vivienne gdje se burza nalazila 1724. godine u Palači Ncvcrs, nekadašnjem sjedištu Indijske kompanije, a na mjestu današnje Nacionalne biblioteke. Ništa što je moguće usporediti s Londonom ili Amsterdamom. U vrijeme Lawa, ulica Quincampoix457 mogla sc jedan trenutak natjecati s Exchange Alley, ali ne i nakon onog praznika za kojim su slijedili žalosni dani kočenja. Uostalom, teško objašnjivim slučajem nestali su gotovo svi dokumenti koji sc odnose na ulicu Vivienne. Nekih pedesetak godina nakon svog osnutka, pariška burza doista oživljava u Parizu Luja XVI. Posvuda se širi groznica igre. »Visoko društvo igra faraon, domino, damu, šah, i to nikada nedužno458«. Od 1776. odlazi se na konjske trke; narod se gura u 112 ureda Državne lutrije koji su otvoreni u Parizu. I igračnice su posvuda. Policija koja sve zna, trudi se da gotovo uopće ne inter venira, čak niti oko burze, oko Palais-Royala, gdje toliko spekulanata u beznadnom položaju, varalica i prepredenjaka sanja o basnoslovnim spekulacijama. U toj klimi, primjer londonskih i amsterdamskih spekulacija postaje neodoljiv. Utoliko više što Ncckcrova i Calonncova politika posuđivanja stvara golemi držav ni dug, raspoređen između 500.000 i 600.000 nosilaca, većinom Parižana. No, burza je idealno tržište za državni dug. U skučenoj zgradi u ulici Vivienne458 mešetari i mjenjači se se reorganizirali: kao svemogući, oni sjede na nekoj vrsti podija — zvanogparquet: između njih i klijenata, postoji uski prolaz kojim jedva prođe jedna osoba, a naziva sc coulisse. I tada se počinje primjenjivati stručni rječnik koji je dokaz očigledne aktivnosti. Na kursnoj listi su naznačene dionice državnog duga, naročito one, ali i akcije Es kontne blagajne, pretka Francuske banke. Priznajmo da se niti s inteligentnim vodičem kao što je Marie-Joseph Dćsirć Martin459 na prvi pogled ne možemo snaći u kursnoj listi koja »svakog dana zauzima čitavu stranicu u Journal de Paris \Affiches«460. 113

Vemand Braudel/I g r a razmjene

Tako je uspostavljena burzovna spekulacija. Godine 1779. Eskontna je blagajna bila reorganizirana i njene su akcije date u javnost. Nakon toga »došlo je,« kaže Državno vijeće, »do tako neurednog prom eta vrijednosnim papirim a Eskontne blagajne da ih je prodano četiri puta više nego što ih je postojalo«461. Dakle, prodano i preprodano. Zamišljam da se čudesna spekulacija koja je uspjela m ladom grofu de Tillyu462, o kojoj on malo priča (savjetovala m u je njegova ljubavnica, glumica, koja je svoje nak lonosti davala i jednom bogatom upravitelju Pošte) odvijala u tom trenutku. Rezultat je bio taj, kaže on »da su mi izbrojali 22 mjenice Caisse d ’Escompte, što iznosi 22.000 libri«. Nema sum nje da je kreditna spekulacija ostvarila više od prvih koraka u Parizu. Od luka od 7. kolovoza 1785. o kojoj am basador Katarine II u Parizu, Simolin463, dostavlja tekst svojoj vladarici, karakteristična je za tu priliku. Već neko vrijeme, objašnjava on odluku, »uvedena je u glavnom gradu neka vrsta trgovanja ili nagodbi (potertavamo ove riječi) jednako opasnih za prodavače i za kupce, u kojima se jedan obavezuje da će na udaljeni rok dobaviti mjenice koje nema, a drugi se podvrgava da ih plati a da nem a njihove glavnice, uz pridržaj da m ože zahtijevati isplatu i prije dospijeća, i uračunanje eskonta (...). Ovakve obaveze uzrokuju seriju lukavih operacija koje teže (sic) da trenutno iskrive kurs državnih papira, da jednima daju pretjeranu vrijednost, a da drugima obore vrijednost.(...) Iz toga proizlazi neuredna ažiotaža koju svaki m udri trgovac od bacuje i koja prepušta slučaju bogatstvo onih koji su bili neoprezni i u nju se upustili, koja odvraća kapitale od čvršćih i probitačnijih ulaganja u nacionalnu industriju, i potiče pohlepu za traženjem neum jerenog i sumnjivog dobitka (...) te koja bi mogla kom prom itirati ugled koji grad Pariz s pravom uživa u ostaloj Evropi«. Nakon ove odluke bili su obnovljeni stari dekreti iz siječnja 1723i o dredba (stvaralac burze) od 24. rujna 1724. Bile su predviđene globe od 3-000 do 24.000 libri, ovisno o slučaju. Sve je to, dakako, ostalo više m anje mrtvo slovo na papiru, pa je Mirabeau 1787. mogao pisati D enonciation d e Vagiotage a u roi. Da li je dokidanje te ažiotaže značilo spašavanje m onarhije koja u toj strani nije bila velik krivac? Nakon iznesenog m ožemo reći da Francuzi ostaju novajlije u tom zanatu. Što se tiče posudbe koju 1781. lansira Necker, Louis Greffiilhe464, naš bankar-kom isionar iz Amsterdama koji ju je uvelike upisivao — ili poticao na njeno upisivanje — piše svom prijatelju i drugu Isaacu Panchaudu (11. veljače 1782): »Nepovo 114


ljno je, veoma je nepovoljno, što posudba nije bila odmah zat vorena (to jest zaključena). Zaradio bi 5 do 6%. Vi još uopće ne razumijete ove oblike i spletke koji, što se tiče financija, za ažiotažu i opticaj kapitala predstavljaju isti učinak koji ulje ima za olakšava nje hoda sata.« Pod »opticajem kapitala« treba podrazumijevati preprodaju vrijednosnih papira. Nakon što je posudba zaključena, u Amsterdamu ili Londonu se često događa da upisnici otkupljuju, plaćajući ih skuplje, vrijednosne papire upisane na nekog drugog, i tečaj raste, a odgovorni za operaciju drsko guraju prema poviše nju, sve dok ne postane vrlo unosno riješiti se velikog paketa vrijednosnih papira koje su čuvali s tom namjerom. Da, Pariz kao mjesto spekulacija m ora još mnogo toga naučiti.

Burze i novac Spekulacija akcijama kao izvjesna novost podiže, počevši od XVII. stoljeća, mnogo buke. Međutim, svesti burze u Amsterdamu i u Londonu, pa onda i onu u Parizu, koja je na skromnijem položaju, na ono što Holandani nazivaju W indhandel, trgovanje zrakom, bilo bi besmisleno. Moralisti su često prekoračivali taj prag ne praveći razlike između kredita, banke, papirnog novca i speku lacije. U Francuskoj, Roland de la Platičre465 kojeg će Skupština 1791. proglasiti ministrom unutrašnjih poslova, u tome neće oko lišati: »U Parizu«, kaže on, znamo pojednostavljujući, »žive samo prodavači ili oni koji obrću novac, bankari, ljudi koji spekuliraju s papirima i državnim zajmovima, to jest s narodnom bijedom«. Mirabeau i Clavičre su također kritizirali spekulaciju, a kako kaže 1791. Coućdic466, »ažiotaža je, kako bi iz njihove bijede izvukla neke neugledne ljude, bila propast za tisuće građana«. Bez sum nje. Međutim, zasluga Amsterdamske i Londonske burze je u tome što su osigurale trijum f papirnog novca, svega papirnog novca koji se sporo potvrđivao. Dobro nam je znano da nema malo življe tržišne ekonomije bez novca. On trči, »pada«, kola. Cio se ekonomski život trudi da ga steče. Kao multiplikatora razmjena, uvijek ga nedostaje: rudnici ne isporučuju dovoljno plemenitih kovina, loš novac godinama potiskuje dobar a bezdani tezauriranja uvijek su otvoreni. Rješenje je: stvoriti umjesto robe—novca ogledalo u kojem će se odražavati druga roba i prem a kojem će se baždariti; stvoriti novac-znak. Upravo je to učinila Kina, i to prva, početkom IX. stoljeća467. Ali, 115


stvoriti papirni novac nc znači i udomaćiti ga. Papirni novac nije u Kini odigrao ulogu ubrzivača kapitalizma, dok je na Zapadu to bila njegova uloga. Evropa jc, naime, vrlo rano našla rješenje i čak više rješenja. Tako se u Gcnovi, Firenci, Veneciji, već od XIII. stoljeća kao velika inovacija pojavljuje mjenica koja prodire u razmjenu vrlo malim koracima, ali prodire. U Bcauvaisu prvi uzori koji ukazuju na mjenice nisu stariji od 1685, godine opoziva Nantcskog edikta468. Ali, Beauvais jc tek provincijsko mjesto. Drugi novac, stvoren rano, u Veneciji bile su obveznice javnog zajma. Vidjeli sm o u Amster damu, Londonu, Parizu, akcije kompanija kako se upisuju u burzovni tečaj. Dodajte »bankovne« novčanice različitog porijekla. Sav taj papir predstavlja golemu masu. Mudri su, u to doba, govorili da ta masa nc bi trebala nadmašiti masu kovanog novca više od 3 do 4 puta. Međutim, sasvim su m oguće i proporcije od 1 do 15, pa čak i više, u izvjesnim razdobljima u Holandiji ili u Engleskoj470. Čak i u zemlji kao što je Francuska, gdje se teško privikavaju na papir (a čak jc bio i osram oćen nakon iskustva s Lawom) i gdje će kasnija novčanica Francuske banke dugo cirku lirati s teškoćom; samo u Parizu su »mjenice kojima se mjeri opseg kredita (...) iznosile od 5 do 6 puta veći iznos od opticaja metala prije 1789. ...«471. U tom p rodoru papira nužnog za razmjene, burze (banke također) igraju veliku ulogu. Stavljajući sav taj papir na tržište, one daju m ogućnost da se u jednom trenutku prijeđe s mjenice držav nog zajma ili vrijednosnog papira na naplatu u gotovini. Mislim da u ovoj točki gdje prošlost susreće ekonomsku sadašnjost nisu potrebna dodatna objašnjenja. Ali, naprotiv, čini mi se da jedan tekst s početka XVIII. stoljeća — podsjetnik bez datum a472, ali koji je mogao biti napisan oko 1706, dakle, nekih dvadesetak godina prije obnove burze — zaslužuje pažnju. Godišnje kamate na glav nicu za gradsku vijećnicu koje datiraju iz 1522. mogle su u Fran cuskoj igrati istu ulogu kao engleski anuiteti. Ali, one su ostale ulaganje oca obitelji, sigurna vrijednost često imobilizirana obitelj skim posjedovanjima, teškima, uostalom, u trgovanju. Prodati ih, podrazumijeva plaćanje poreza i »čitav niz procedura« pred bi lježnikom. Zbog toga, objašnjava francuski podsjetnik, »gradske rente su za trgovinu mrtvi kapital kojim se oni koji sklapaju poslove nc mogu ništa više poslužiti nego što to mogu svojim kućama i zemljom. Loše shvaćen interes privatnika dosta je u tome pogledu naškodio državnom interesu.« Stvar je jasna, nastavlja on, 116


usporedimo li ovu situaciju sa situacijom u Italiji, Engleskoj i Holandiji gdje se »državne akcije (prodaju i transportiraju) kao i sve nekretnine, bez troškova i bez pečata.« Brzi prijelaz s papira na novac i obrnuto zasigurno je jedna od bitnih prednosti burze vrijednosnih papira. Engleski anuiteti nisu samo prilika za Windhandel. Oni su također trenutni novac, i to novac s dovoljno garancije koji ima tu prednost što u isto vrijeme donosi kamate. Ako donosilac treba gotov novac, dobije ga na burzi istog trenutka u zamjenu za svoj papir. Laki dolazak do gotova novca, opticaj, nije li u tome tajna dobrih holandskih ili engleskih poslova — jedna od njihovih tajni? Ako ćemo vjerovati jednom oduševljenom Talijanu, 1782. godine, Englezi tada pos jeduju u »Change Alley« »una m ina piit doviziosa di quella che laSpagnapossiede nelPotosi e nelMessico«i7i. Petnaestak godina ranije, 1766, u svojoj knjizi Les Interets des nations d'EuropeA1A, J. Accarias de Scrionne također je pisao: »Aziotaža državnog kapi tala jedno je od znatnih sredstava koje... podržava kredit u Engles koj; tečaj koji im ažio daje u Londonu fiksira im cijenu u inozemstvu.«

117

A SVIJET IZVAN EVROPE?

Upitati sc da li Evropa jest ili nije na istom stupnju razm jene kao i ostala g u sta područja svijeta — povlaštene civilizacije kao što je ona — to znači postaviti p resudno pitanje. Međutim, proizvodnja, razmjena, potrošnja n a ra zin i n a kojoj sm o ih d o sa d opisali elem entarne su obveze za sve ljude; one ne ovise niti o starim ili nedavnim opredjeljenjim a njihove civilizacije, niti o odnosim a koje oni održavaju sa svojom sredinom , niti o prirodi njihovih društava, niti o njihovoj političkoj strukturi, niti o prošlosti koja neprestano pritišće njihov svakodnevni život. Ova elem entarna pravila nemaju granica. U načelu, dakle, na toj razini, sličnosti m oraju biti brojnije od razlika.

Posvuda tržnice i dućani Po čitavoj ekumeni civilizacija sve je puno tržnica, sve je zasijano dućanima, čak i one napola naseljene zemlje, kao što su crna Afrika ili ona prva Amerika Evropljana. Za Latinsku Ameriku postoji bezbroj slika. Dućani u Sao Paulu, u Brazilu nalaze se na raskršćima prvih ulica već krajem XVI. stoljeća. Nakon 1580, iskoristivši ujedinjenje dviju kruna, španjolske i portugalske, portugalski posrednici doslovno opsje daju španjolsku Ameriku obasipajući je svojim uslugama. Dućandžije i torbari stižu do najbogatijih središta i do brzo naraslih gradova, u Limu ili u Meksiko. Njihovi dućani, kao i dućani prvih sitničara u Evropi, nude svu robu najednom, od one najobičnije kao što su brašno, suho meso, grah, uvozne tkanine, pa do robe uz visoku cijenu, kao što su crni robovi ili prekrasno drago kamenje. Čak i u divljoj Argentini XVIII. stoljeća, napučenoj gauehosima, dižu se pulperias, rešetkama ograđeni dućani u kojima se prodaje sve, a naročito alkohol, a koje snabdijevaju i karavane goniča stoke i vozare475. Islam je, p a r excellence, zemlja prenapučenih tržnica i tijes nih gradskih dućana, okupljenih po ulicama i specijalnostima, koje je još danas moguće vidjeti u slavnim trgovištima velikih gradova. Tu se susreću sve tržnice koje čovjek može zamisliti: 118


jedne izvan gradskih zidina, na široku prostoru, zbog kojih dolazi do velikih gužvi na monumentalnim gradskim vratima, i koje su »na nekoj vrsti neutralnog terena koji više nije u pravom smislu grad, na koji se usuđuju bez mnogo ustezanja doći i seljaci, a koji je još uvijek dovoljno blizu grada da bi se građanin osjećao sigurnim«476; druge, unutar grada, koje se uvlače kako znadu u uske uličice i na javna mjesta, kada nisu unutar prostranih građe vina, kao što je Bezistan u Istanbulu. Unutar zidina, tržnice su specijalizirane. Formirana vrlo rano, postoje i tržišta radnom snagom u Sevilli i Granadi, iz doba muslimanske dominacije — i u Bagdadu. Nebrojene su prozaične tržnice žitom, ječmom, jajima, sirovom svilom, pamukom, vunom, ribom, drvom, kiselim mlije kom... Kako tvrdi Maqrizi477, u Kairu nema manje od 35 tržnica. Jedna među njima ima ulogu burze, bar za mjenjače. To bar tvrdi jedna suvremena knjiga (1965)478. Ukratko, sva obilježja evropskog tržišta su tu: seljak koji dolazi u grad s brigom da dobije novac koji mu treba za porez i koji jedva prođe tržnicom, zatim aktivni, snalažljivi preprodavač koji usprkos zabranama odlazi ususret seoskom prodavaču, pa živost i društvena privlačnost tržnice gdje prema želji možete jesti jela koja trgovac stalno nudi, »okruglice od mesa, jela od slanutka ili uštipke«1179. U Indiji, koja je rano postala plijenom novčane ekonomije, iako je čudno, ali norm alno ako razmislimo, nema jednog sela bez svoje tržnice. Do toga dolazi zbog toga što se dažbina zajednice apsenteističkoj vlasteli i Velikom Mogulu koji je nezasitan kao i oni prvi, mora pretvoriti u novac kaiko bi zatim bio plaćen kome pripada. Da bi se to postiglo, potrebno je prodati ili žito ili rizu ili biljke za bojenje, a budistički je trgovac uvijek tu u službi kako bi olakšao operaciju i u prolazu iz nje izvukao profit. U gradovima sve vrvi od tržnica i dućana. I posvuda na kineski način pokretno zanatstvo nudi svoje usluge. Još i danas putujući kovači u pok rivenoj dvokolici, sa svojom obitelji, idu iz mjesta u mjesto i nude svoje usluge, a za uzvrat traže malo riže ili drugu hranu480. Bez brojni su i putujući indijski ili strani trgovci. Neumorni torbari, Šerpasi s Himalaje, odlaze do Malajskog poluotoka481. Ipak, u cjelini, loše smo obaviješteni o indijskim tržnicama. Naprotiv, hijerarhija kineskih tržnica pojavljuje se u punom svjet lu. Kina, u svojoj golemoj živoj masi mnogo je bolje od drugih društava sačuvala tisuće crta nekadašnjeg života, bar do 1914. — pa čak i do sutradan po završetku drugog svjetskog rata. Danas bi 119


Mala tržnica it Istanbulu. M inijatura izMuseo civico Correr u Veneciji. (Otisak Muzeja) 120


bilo prekasno pokušati otkriti te arhaizme. Ali G. William Skin ner"182 je 1949. u Scčuanu promatrao još živu prošlost, i njegove obilate i točne bilješke odlična su informacija o tradicionalnoj Kini. U Kini, kao i u Evropi, seosko je tržište rijetko, gotovo da i ne postoji. Naprotiv, sva trgovišta imaju svoje tržnice i jedan Cantillonov izraz"183 — obilježje trgovišta je tržnica — vrijedi za Kinu kao i za Francusku u XVIII. stoljeću. Tržnica se u trgovištu održava dva do tri puta tjedno, tri puta kada »tjedan«, kao u južnoj Kini, ima 10 dana. To je ritam preko kojeg se ne ide, čak niti kad se radi od 5 do 10 sela koja su sateliti nekog trgovišta, niti kad se radi o klijenteli tržnice kojoj su izvori ograničeni. Obično samo jedan od pet seljaka odlazi na tržnicu, to jest jedan od svake kuće ili ognjišta. Nekoliko rudimentarnih dućana snabdijevaju sitnom robom koja je potrebna seljaku: pribadačc, šibice, ulje za svjetiljke na stijenj, svijeće, papir, tamjan, metle, sapun, duhan... Upotpunimo sliku čajanom, krčmama, gdje se pije rižino vino, zabavljačima, akrobatima, pripovjedačima, javnim pisarom, a da pri tom ne zabo ravimo i dućane koji vrše posudbu i bave se lihvarstvom, ako ne postoji plemić koji ispunjava tu ulogu. Te su elementarne tržnice međusobno povezane, kako to dokazuje jedan vrlo prilagođen tradicionalni kalendar koji nastoji da se tržnice u trgovištima što manje preklapaju i da niti jedna ne radi u dane kada se održava tržnica u gradu o kojem trgovište ovisi. Ti pomaci u vremenu dopuštaju mnogostrukim sudionicima trgo vine i obrtništva koji se preseljavaju da načine svoj vlastiti kalen dar. Torbari, prenositelji, preprodavači, obrtnici, svi u stalnom premještanju prelaze s tržnice na tržnicu, iz grada u trgovište, u neko drugo trgovište, itd., kako bi se vratili u grad, u stalnom kretanju. Bijedni kuliji nose na leđima robu koju prodaju kako bi namjerno kupili neku drugu, igrajući na minimalne, često smiješ ne razlike u cijeni. Tržište radom je u stalnom kruženju; obrtnički dućan je u neku ruku u stalnom pokretu. Kovač, drvodjelja, bravar, stolar, brijač i mnogi drugi zapošljavaju se na samoj tržnici, a zatim se vraćaju na svoje mjesto rada za vrijeme »hladnih« dana koji ih dijele od »vrućih« dana tržnice. Po tim susretima tržnica daje ritam seoskom životu i utiskujc u nj vrijeme predaha i vrijeme aktivnosti. Putni raspored izvjesnih ekonomskih »činilaca« odgo vara elementarnim oskudicama: ne uzmogne li obrtnik u trgovištu pa ni u selu u kojem živi naći klijentelu koja bi mu omogućila da radi puno vrijeme, on će krenuti na put da »bi preživio«. Isto tako, 121


budući da prodaje ono što je proizveo, potrebna m u je pauza kako bi obnovio zalihe i on unaprijed znade prem a kalendaru tržnica na koje odlazi, u kojem term inu m ora biti sprem an. U gradu na središnjoj tržnici, razm jene imaju drugačiju di menziju. Roba i namirnice ovamo dolaze iz trgovišta. Ali, i grad je povezan s drugim gradovima koji ga okružuju ili su se nadvili nad

10. T R Ž N IC E : P R IM JE R I U K IN I K a r ta j e d n e r e g i j e S e č u a n a s a 1 9 t r g o v i š ta ( o d n j i h 6 i m a r a n g g r a d a ) k o j a s e n a la z i i z m e đ u 3 5 i 9 0 k m s j e v e r o i s t o č n o o d g r a d a C h e n g - T u a . O v a k a r t a i d v ije s h e m e k o j e s l i j e d e i z v o d i s u iz » M a rk e tin g a n d S o c ia l s t r u c t u r e i n r u r a l C h in a « G. W illia m a S k i n n e r a , o b j a v l j e n o g u Journal o f Asian Studies, s t u d . 1 9 6 4 . str. 2 2 -2 3 P r v a s h e m a ( s tr . 123- g o r e ) : n a s v a k o m v r h u p o l ig o n a o d p u n i h lin ija t r e b a z a m is liti s e l o k o j e j e k l ij e n t t r g o v i š ta ili g r a d a k o ji s e n a la z i u s r e d i n i. I z n a d o v e p r v e g e o m e t r i j e , 6 g r a d s k i h t r ž n i c a z a u z i m a s r e d i š n ji d i o Š irih p o l ig o n a , k o jim a s u s t r a n i c e i s c r t k a n e a s v a k i v r h p r e d s t a v lj a j e d n o trg o v iš te . D r u g a s h e m a ( s tr . 1 2 3 . d o l je ) : i s t a s h e m a , m e đ u t i m , p o j e d n o s t a v l j e n a , a d o b r a j e i lu s tr a c ij a t e o r i js k o g m o d e l a m a t e m a t ič k e g e o g ra f ije , p r e m a W a lte ru C h r i s t a ll e r u i A u g u s t u L d s c h u .

122


Granice područja glavnih tržišta -------Granice područja sporednih iržišla O Glavni tržišni gradovi 0 Najvažniji gradovi

123


njega. Grad jc elem ent koji postaje otvoreno tud lokalnoj eko nomiji, koji izlazi iz svog uskog okvira i vezuje se uz široki pokret svijeta iz kojeg prim a rijetku, dragocjenu robu, u njem u nepoz natu, te tu robu raspačava prem a inferiornim tržnicama i duća nima. Trgovišta pripadaju seoskom društvu, kulturi i ekonomiji; gradovi se izdižu iz njih. Ovakva hijerarhija tržnica ocrtava uistinu hijerarhiju društva. G.W. Skinner može, dakle, tvrditi da se kineska civilizacija nije oblikovala u selima, već u skupinama sela, uk ljučujući u taj krug i trgovište koje m u jc kruna, a u određenoj mjeri i regulator. Ne bismo trebali mnogo dalje ići u ovoj matičnoj geometriji koja je ipak imala reći svoju riječ.

Promjenljiva površina osnovnog tržišnog prostora Najvažnija opaska G.W. Skinncra odnosi se na varijabilnost sred nje površine osnovnog elementa, to jest prostora do kojega seže tržište nekog trgovišta. O tome donosi opći dokaz što se tiče Kine oko 1930. godine. Iznesemo li, doista, osnovni m odel za cjelokup ni kineski teritorij, slijedi da površina »heksagona« ili p seu d o -heksagona, varira s obzirom na gustoću stanovništva. Ako gus toća na kvadratni kilometar iznosi ispod 10, njihova površina se, bar u Kini, prostire na 185 km2. Gustoći od 20 odgovara heksagon od nekih 100 km2, i tako dalje. Ovakva korelacija osvjetljava mnoge stvari: ona upozorava na različite stadije razvoja. Ovisno o gustoći stanovništva, ovisno o tonusu ekonomije (mislim prije svega na prijevoz), vitalni centri tržnica bit će više ili manje blizu jedni drugima. Možda jc ovo način da bolje postavimo problem koji je m učio francuske geografe u doba Viđala de la Dlachea i Luciena Galloisa. Francuska jc podijeljena na određeni broj »zemalja«, elem entarnih jedinica, skupina od više heksagona. Ove su zemlje jednako značajne po dugotrajnoj ukorijenjenosti kao i po kretanju i neizvjesnosti njihovih granica. Ali, zar nije logično da se njihova površina mijenjala ovisno o tome kako se, s godinama, mijenjala gustoća stanovništva? 124


Javanske lađe. Obratite pažnju na drveno sidro, bambusova jedra i dva vesla na bočnim stranama krme. (Fototeka A. Colin)

Svijet pedlara ili veletrgovaca? U sasvim drugačiji svijet uvode nas trgovci koje je J.C. Van Leur484, veliki historičar kojeg nam je ugrabio ratu cvijetu mladosti, opisao kao pedlars, obične torbare s područja Indijskog oceana i In donezije, a u kojima bih ja gledao činioce sigurno višeg reda, ponekad čak vclctrgovcc. Razlika u procjeni je tako velika da može iznenaditi: to je nekako slično kao kad bismo na Zapadu oklijevali razlikovati tržnicu jednog trgovišta od burze na otvorenom pros toru. Međutim, postoje torbari i torbari. Da li su oni koje jedrenjaci nose, uz pomoć monsuna, s jedne na drugu obalu golemog Indijskog oceana i mora uz rub Pacifika, kako bi ih, u načelu, vratili 6 mjeseci kasnije, obogaćene ili propale, na mjesto polaska, doista obični pedlars, kako tvrdi J.C. Van Leur, kako bi odmah zatim glasao za um jerenost i čak nepokretnost prometa na području Indonezije i Azije? Ponekad bismo bili u iskušenju da kažemo da slika tih trgovaca, tako neuobičajena u očima Zapada, previše nas 12 5


lako potiče na usporedbu s neznatnošću torbarenja. Tako, 22. lipnja 1596.485, četiri lađe Holanđanina Houtm ana koje su oplovile Rt D obre nade, uplovile su, nakon duge plovidbe, u luku Bantam, na Javi. Mnoštvo trgovaca penje sc na palubu i saginje se oko njihove na uvid rasprostrte robe »kao da su na tržnici«. Javanci su donijeli svježe namirnice, perad, jaja, voće; Kinezi raskošnu svilu i porculan; turski i bengalski, arapski, perzijski, guderatski trgovci, donijeli su sve proizvode Orijcnta. Jedan m edu njima, Turčin, ukrcat će sc na holandski brod kako bi se vratio kući u Istanbul. Za Van Lcura je upravo to slika trgovine u Aziji, trgovine putujućih trgovaca koji prevoze na daleko od svoje kuće svoj maleni svežanj robe, točno kao u vrijeme Rimskog Carstva. Ništa se nije pomaklo. Još dugo se ništa neće pomaknuti. Možda ova slika vara. Prvo, ona ne obuhvaća sav prom et robe iz »Indije u Indiju«. Već u XVI. stoljeću dolazi do spektakularnog skoka tih takozvanih stalnih razmjena. Brodovi s Indijskog oceana prevoze sve više i više teške robe po niskim cijenama, žito, rižu, drvo, pam učni tekstil obično namijenjen seljacima iz zona m ono kulture. Dakle, ne radi sc jedino o nekoliko dragocjenih proizvoda koji su povjereni jednom jedinom čovjeku. Uostalom, Portugalci, a zatim i Holanđani, pa zatim Englezi i Francuzi, živeći ovdje na licu mjesta, naučili su s užitkom iznaći mogućnosti kako da se obogate trgovinom »iz Indije u Indiju«, pa je vrlo poučno pratiti na prim jer, u izvještaju D. Bracmsa486, njegov povratak iz Indije 1687, nakon što je ondje proveo trideset pet godina u službi Holandske kompanije, upoznati pojedinosti svih tih isprepletenih trgovačkih linija koje su zavisne jedna o drugoj u ovom kako širokom tako i različitom sistemu razmjena u koji su se Holanđani znali uvući, ali koji oni nisu iz m is lili. Ne zaboravimo također da su skitnje trgovaca s Dalekog istoka imale točan i jednostavan razlog: golemu, besplatnu ener giju m onsuna koji sami po sebi organiziraju putovanja jedrenjaka i sa sta n ke trgovaca sa sigurnošću koju ne poznaje niti jedan drugi m orski transport u to vrijeme. Pripazimo, napokon, na već kapitalističke oblike, htjeli mi to ili ne, te trgovine na velike razdaljine. Trgovci svih nacija koje je Cornelius Houtm an viđao kako čuče na palubi svojih lađa u Bantamu, ne pripadaju svi jednoj i istoj trgovačkoj kategoriji. Jedni — najvjerojatnije manje brojni — putuju za svoj račun i mogli bi možda proisteći iz jednostavnog modela koji zamišlja Van Leur, onog p ra šn ja vih nogu iz visokog srednjeg vijeka (prem da ovi, a 126


na to ćemo se vratiti, sudimo li po nekoliko određenih slučajeva, evociraju drugačiji trgovački tip). Drugi, gotovo uvijek posjeduju osobitost koju Van Lcur sam napominje: iza njih postoje krupni dioničari s kojima su vezani ugovorom; a ti su ugovori različiti. U Indiji i Indoneziji na početku njihovih beskonačnih itine rara, Van Lcurovi pedlars posudili su od nekog bogatog trgovca ili brodovlasnika, budiste ili muslimana, ili od nekog vlastelina ili visokog funkcionara, svote neophodne za svoj posao. Obično su se obavezivali da posudiocu vrate dvostruku svotu, osim u slučaju brodoloma. Za to su jamci bile njihove osobe i njihova obitelj: uspjeti ili postati robovima vjerovnika do povrata duga, to su uvjeti ugovora. Nalazimo se, kao u Italiji i drugdje, pred ugovorom com m enda, ali njegove su odredbe strože; duljina putovanja i kamama stopa golemi su. Pa ipak, ako su ovi drakonski uvjeti bili prihvaćeni, očigledno je da su dcnivclacijc cijena izuzetne, da su zarade obično bile visoke. Nalazimo se u kruženju vrlo velike trgovine nadaleko. Armenski se trgovci također ukrcavaju na monsunske lađe i mnogo ih je koji plove između Perzije i Indije, a često su oni trgovački putnici krupnih trgovaca iz Ispahana, angažirani istov remeno u Turskoj, Rusiji, u Evropi ina Indijskom oceanu. Ugovori su u tom slučaju različiti: trgovački će putnik na sve transakcije koje izvede s kapitalom (novcem i robom) koji mu je povjeren na polasku, primiti četvrtinu dobiti, dok ostatak pripada njegovom poslodavcu kojeg nazivaju khoja. Međutim, ovaj jednostavni pri vid pokriva složenu stvarnost koju na vrlo osobit način osvjet ljavaju knjiga računa i brodski dnevnik jednog takvog trgovačkog putnika, a koji se čuvaju u Nacionalnoj biblioteci u Lisabonu; prijevod tog brodskog dnevnika objavljen je 1967487. Tekst je nažalost nepotpun. Krajnji ishod akcije koji bi nam pružio točnu predodžbu o dobiti nedostaje. Međutim i ovakav kakav jest, taj je dokument izvanredan. Sve nam se, doista, u putovanju armenskog trgovačkog put nika Hovhanncsa, sina Davidova, čini osobitim: — duljina putovanja: pratimo ga tisućama kilometara, od Džulfc, armenskog predgrađa Ispahana, do Surata, a zatim do Lhasc, na Tibetu, sa Čitavom serijom stanki i skretanja prije pov ratka u Surat; —trajanje od 1682. do 1693, to jest više od 11 godina od kojih pet besprekidno provedenih u Lhasi; 127


— u cjelini norm alni, banalni karakter njegova putovanja:' ugovor koji ga veže uz njegove khoje tipičan je prim jer ugovora koji još 1765, dakle, stoljeća kasnije, form ulira armenski kodeks u Astrahanu; — činjenica da putniku posvuda gdje se zaustavlja, u Širazu. u Suratu, dakako u Agri, ali i u Patni, a i u srcu Nepala, u Katmanduu, pa, napokon, i u Lhasi, prihvaćaju i pom ažu drugi armenski trgovci, da on s njima trguje i da se pridružuje njihovirr poslovima; — izvanredno je također nabrajanje robe kojom trguje: sreb ro, zlato, drago kamenje, mošus, indigo i drugi proizvodi zt bojenje, pam učne i vunene tkanine, svijeće, čaj, itd., te i opseg poslova: jednom , dvije tone indiga upućene sa sjevera do Surata i otposlane u Širaz; jednom stotinjak kilograma srebra; drugi put 5 kg zlata dobivenog u Lhasi od armenskih trgovaca koji su doprli do Sininga, na dalekoj kineskoj granici, kako bi ondje zamijenili srebro za zlato — a to je bilo skrajnjc unosna operacija, jer je u Kini srebro bilo prcplaćivano u odnosu prem a Evropi: ratio od 1 napram a 7, kako ga navodi Hovhannesov dnevnik, znači lijepu dobit. Najzačudnijc je što tc poslove ne realizira sam o s kapitaloir koji m u je povjerio njegov khoja, iako na ovog ostaje vezan, a sve svoje operacije, ma kakve one bile, upisuje u knjigu računa. Svojim osobnim ugovorom veže se s ostalim Armencima, upotrebljava svoj vlastiti kapital (možda i svoj dio zarade) i još posuđuje oc drugih ili čak daje na zajam drugim a ovisno o prilici. Prelazi neprestano od gotovine na robe i mjenice koje prenose njegovi imovinu kao avionskim putem, nekad uz nižu cijenu od 0,759 mjesečno, kada se radi o kratkim udaljenostima i kada se radi o trgovcima koji su pridruženi njegovim poslovima; drugi puta uz visoku cijenu kada se radi o velikim udaljenostima, o povratku kapitala, na prim jer uz 20 do 25% za povrataka iz Surata u Ispahan Čistoća prim jera, njegova vrijednost uzorka koju potertava točnost pojedinosti, navode nas na neočekivanu pom isao o lakoći trgovine i kredita u Indiji i na pom isao o vrlo razgranatoj mreži razmjena u koje se Hovhannes, odani trgovački putnik, odani sluga i spretni trgovac s lakoćom uključuje, prevozeći skupocjenu ili običnu, onu laku ili onu tešku robu. On, neosporno, putuje, ali po čemu nalikuje torbaru? Želimo li usporedbu pod svaku cijenu, prije mi nalikuje na onog novog engleskog trgovca s private m a rke ta koji je neprekidno u pokretu, idući od svratišta do 128


svratišta, pogodivši ovdje jednu, ondje drugu kupovinu, ovisno o cijeni i prilici, udružujući se s nekim ortakom ili nesmetano nastavljajući put. Taj trgovac, kojeg uvijek predstavljamo kao novatora koji jc uzdrmao stara pravila srednjovjekovnog engleskog tržišta, za mene jc najbliža slika onih poslovnih ljudi koje susre ćemo u Hovhanncsovu putnom dnevniku. S tom razlikom što Engleska nama združene dimenzije Perzije, sjeverne Indije, Nepa la i Tibeta zajedno. S pomoću ovog primjera bolje razumijemo i ulogu onih trgovaca iz Indije — koji zasigurno nisu pedlars — a koje od XVI. do XVIII. stoljeća nalazimo u Perziji, u Istanbulu488, u Astrahanu489 ili u Moskvi490. Ili onaj poziv koji od kraja XVI. stoljeća dovodi orijentalne trgovce u Veneciju491, Anconu492, čak i u Pesaro493, a u idućem stoljeću u Leipzig i Amsterdam. Ne radi se samo o Armen cima: u travnju 1589494, na lađi FeiTera koja napušta Malamocco, pred luku Venecije, nalaze se uz talijanske trgovce (Venecijance, Lombardijce i Firentince) »Armenci, Levantinci, Ciprani (Ciprioti), Krcćani (Kandioti), Maroniti, Sirijci, Gruzijci, Grci, Mauri, Perzijanci i Turci«. Svi ti trgovci trguju prema istom modelu kao i trgovci sa Zapada. Nailazimo na njih u vcnccijskim i ankonskim bilježničkim kancelarijama kao i pod lukovima Amstcrdamske burze. I nisu ondje nimalo izgubljeni.

Hinduski bankari U Indiji sve aglomeracije imaju svoje bankare mjenjače, sarafe, koji pripadaju moćnoj, trgovačkoj kasti banijana. Poznati his toričar Irfan Habib (I960)495 usporedio je sistem hinduskih mje njača s onim na Zapadu. Oblici su možda različiti: čini vam se da je mreža potpuno privatna od mjesta do mjesta ili, točnije, od mjenjača do mjenjača, i koliko znamo ne pribjegava se javnim organizacijama kao što su sajmovi ili burze. Ali se isti problemi rješavaju analognim sredstvima: mjenicama (bundi), mijenjanjem novca, plaćanjima u gotovu novcu, kreditom, pomorskim osigura njem (bim a). Već od 14. stoljeća Indija posjeduje dosta Živu novčanu privredu koja će krenuti putem izvjesnog kapitalizma — koji se ipak neće dočepati čitavog društva. Ovi lanci mjenjača tako su efikasni da agenti engleske kom panije — koji imaju pravo trgovati po Indiji za svoj osobni račun 129

Fernand, Braudel/ Igra razmjene

kao i za Kompaniju — neprestano pribjegavaju kreditu sarafa, kao što Holandani (a prije njih Portugalci)496 posuđuju od Japanaca iz Kyota497, ili kršćanski trgovci u teškom položaju od muslimanskih i židovskih posuđivača iz Alepa ili Kaira498. Kao evropski »bankar« tako je i indijski mjenjač često trgovac koji posuđuje nasumce ili se bavi prijevozom. Među njima ima neobično bogatih: na primjer u Suratu je oko 16634" , Virđi Vora posjedovao 8 milijuna rupija. Abd ul Ghafur, muslimanski trgovac500, s istim kapitalom, raspo laže jedno stoljeće kasnije s 20 lađa od 300 do 800 tona svaka i on sam sklopio jednako toliko poslova koliko i moćna In d ia Com p any. A banijani su mešetari i obavezni posrednici Evropljanima u svim poslovima koje sklapaju u Indiji i oni transportiraju a ponekad i sami izrađuju (u Ahmedabadu, na primjer) tekstil koji u XVII. i XVIII. stoljeću Indija izvozi u velikim količinama. Svjedočanstvo Taverniera, francuskog trgovca dragim kame njem koji je dugo putovao od kraja na kraj Indije i Indonezije, o indijskoj organizaciji i uspjesima, jednako je riječito kao i ono Hovhannesovo koji se i sam služio sistemom sarafa. Francuz objašnjava s kojom se lakoćom može putovati po Indiji, pa čak i izvan Indije, tako reći bez gotovine. Dovoljno je da je od nekoga posudite! Nema ničeg jednostavnijeg za trgovca na putu, ma kakav on bio, od posudbe u Goleondi, na primjer, za Surat, gdje će on prenijeti svoj dug na neko drugo mjesto posuđujući opet iznova, i tako dalje. Isplata se premješta s onim koji je posudio, a posuditelj (ili lanac posuditclja, koji odgovaraju jedni za druge) bit će isplaćen tek na kraju puta. To Tavernier naziva »platiti staro novim«. Svaki puta, jasno, to se prividno oslobođenje, plaća. Takva vrsta predujm a napokon nalikuje na kamate naplaćene »na mije njanje« u Evropi: dodaju se jedne na druge i njihova cijena je sve viša i viša kako se onaj koji je od nekoga posudio udaljava od polazišta i uobičajenih krugova. Danijanska se mreža proteže na sva mjesta oko Indijskog oceana, a i dalje, ali, »uvijek sam na putovanjima vodio brigu«, napominje Tavernier, »o tome da no vac koji ste posudili u Goleondi za put do Livorna ili Venecije, iz mijenjanja u mijenjanje, ako i najbolje trgujete, stigne do 95%, ali vrlo često to iznosi i 100%«501. 100% je stopa koju obično trgovac putnik plaća svom tajnom kompanjonu, najavi kao i u Indiji ili u južnoj Kini. Ta fantastična kamama stopa vrijedi, međutim, samo za linije najviše napetosti ekonomskog života, za sistem razmjena na velike udaljenosti. U Kantonu se krajem XVIII. stoljeća uobi čajena kamama stopa m eđu trgovcima kreće od 18 do 20%502. 130


Mjenjač novca u Indiji. Obojeni crtež iz zbirke Lally-Tollendal oko 1760. (FotoB.N.) Englezi u Bengalu posuđuju uz gotovo jednako niske stope kao što je Hovhannesova. To je još jedan razlog više što ne smatramo putujuće trgovce s Indijskog oceana drugorazrednim sudionicima: isto kao i u Evropi, trgovina na daleko nalazi se u srcu najvišeg kapitalizma Dalekog istoka.

m


,

Burzi ima malo ali zato ima sajmova Na Istoku i Dalekom istoku nc nailazimo na institucionalizirane burze kao što su one u Amsterdamu, Londonu ili drugim velikim gradovima Zapada. Ali ipak, postoje dosta redoviti sastanci velikih trgovaca. Nije ih uvijek lako identificirati, ali zar sastanci velikih venecijanskih trgovaca pod trijemovima Rial ta, gdje oni izgledaju kao mirni šetači usred gužve obližnje tržnice, nisu jednako tako diskretni? Sajmovi, naprotiv, lako su i nepogrešivo prepoznatljivi. Ima ih mnogo u Indiji, imaju važnu ulogu u Islamu i u Indoneziji; začudo vrlo su rijetki u Kini prem da i ondje postoje. Istina je da jedna nedavno objavljena knjiga (1968) bez oko lišanja tvrdi da u »islamskim zemljama sajmovi praktički ne pos toje«503. Pa ipak, riječ postoji: na prostoru svih islamskih zemalja m aitsim znači u isto vrijeme sajam i sezonsku svetkovinu, a označava također, kao što znamo, periodične vjetrove s Indijskog oceana.50,1 Zar m onsun nc regulira nepogrešivo na Dalekom is toku toplih m ora datum e pom orskih putovanja u jednom i d ru gom sm jeru, pokrećući m eđunarodne susrete trgovaca? Jedan iscrpni izvještaj koji datira iz 1621. godine505 opisuje jedan od takvih susreta u Moki i predočava susret uske, ali neobič no bogate trgovine. Svake godine m onsun dovodi do te crno m orske luke (koja će postati velikom tržnicom kave) izvjestan broj brodova iz Indije, Indonezije i sa susjedne obale Afrike, nato varene ljudima i svežnjevima robe (ti brodovi i danas prelaze isti put). Te 1621. godine dvije lađe iz Dabula (u Indiji) stižu jedna s 200, a druga sa 150 putnika koji su svi putujući trgovci koji dolaze u pristanište prodavati neznatne količine dragocjenih dobara: papar, gumu, lak, javanski tamjan, pamuk protkan zlatom ili ručno obojen, duhan, muškatni oraščić, klinčić, kamfor, sandalovinu, porculan, mošus, indigo, ljekarije, miomirise, dijamante, gumiarabiku... Sa suprotne strane, dolazeći sa Sueza na sastanak u Moku, stiže samo jedna lađa koja je dugo vremena bila natovarena jedino španjolskim osm acim a; tek kasnije tu će biti i robe, lanenih tkanina, koralja, prostog sukna (od kozje dlake). Ne dođe li lađa sa Sueza iz ovog ili onog razloga na vrijeme, sajam, koji obično obilježava taj susret, doveden je u pitanje. Trgovci iz Indije i Indonezije, budući da su lišeni svojih kupaca, m orat će prodati 132


svoju robu uz bilo koju cijenu, jer neumoljivi monsun primorava sajam da se okonča, iako se zapravo nije ni održao. Analogni sastanci s trgovcima koji dolaze iz Surata ili Mazulipatama, or ganiziraju se u Basri ili Ormuzu odakle brodovi odlaze u povratku natovareni isključivo perzijskim vinom iz Širaza ili srebrom. Maroko kao i čitav Magreb obiluje svetim mjestima i hodo čašćima. A sajmovi se održavaju pod njihovom zaštitom. Jedan od najposjećenijih u sjevernoj Africi, održavao se kod Guzulaha506, južno od Anti-Atlasa, nasuprot praznini i zlatu pustinje. Leon Afrički koji ga je i sam posjetio, napominjao je njegovu važnost početkom XVI. stoljeća; taj se sajam praktički održao do naših dana. Ali, u zemljama islama, najaktivniji se sajmovi održavaju u Egiptu, Arabiji, Siriji, na tom raskršću gdje smo ih a priori oče kivali. Počevši od XII. stoljeća trgovačka sveukupnost islamskih zemalja odvojila se od svoje dominantne osovine, tako dugo vezane uz Perzijski zaljev i Bagdad i okrenula se prema Crvenom moru, kako bi tu pronašla glavnu liniju svojeg prometa i svojih uspjeha. Tome možemo pribrojiti uspon karavanskog prometa koji doprinosi sjaju sajma u Mzebibu, u Siriji, koji je veliko sastajalište karavana. Godine 1503- jedan talijanski putnik, Ludo vico dc Varthema507, polazi iz »Mezaribe« za Meku s karavanom koja je brojila 35.000 deva! Uostalom, hodočašće u Meku najveći je sajam islama. Kako kaže isti svjedok, onamo se odlazi »parte (...) per jncvcanzic et p a rte per peregrinazione«. Već 1184508, jedan je svjedok opisivao njegovo izuzetno bogatstvo: »Nema te robe sa čitavog svijeta koje nema na tom susretu«. Uostalom, sajmovi uz velika hodočašća vrlo rano utvrđuju kalendar trgo vačkih isplata i organiziraju njihove obračune509. U Egiptu se, u gradovima na delti, mali, lokalni, živi sajmovi vezuju uz koptske tradicije. Oni sežu dalje od kršćanskog, čak u poganski Egipat. Od jedne do druge vjere sveti su zaštitnici samo promijenili ime; njihove svetkovine (mitliđ) često nastavljaju oz načavati održavanje posebne tržnice. Tako u Tantahu, u delti, godišnji sajam koji odgovaram ulidu »svetog« Ahmada al Badavija, okuplja mnoštvo još i danas510. Ali, velika trgovačka okupljanja održavaju se u Kairu i Alcksandriji511, gdje sajmovi ovise o sezo nama plovidbe po Mediteranu i Crvenom moru, i pridržavaju se još k tome zamršenog kalendara hodočašća i karavana. U Aleksandriji su vjetrovi povoljni u rujnu i listopadu i »more je ot voreno«. U ta dva mjeseca Vcnecijanci, Đenovljani, Firentinci, Katalonci, Dubrovčani, stanovnici Marseillea obavljaju kupovinu 133


JEDAN AZIJSKI »SAJAMSKI GRAD« U RITMU BRODOVA. U Bandar Abassyu, najboljoj luci obale nasuprot otoka Ormuz, brodovi iz Indije iskrcavaju svoju robu za Perziju i Levant. U doba kada je živio Tavernier, nakon što su Ormuz zauzeli Perzijanci (1622), u gradu ima mnogo skladišta i trgovačkih konačišta, orijentalnih i evropskih. Ali grad živi tek tri ili četiri mjeseca godišnje, »u doba poslova«, kaže Tavernier, recimo u doba sajma. Nakon loga, počevši od ožujka, grad, koji je vruć i nezdrav, u istom se trenutku isprazni pa neslane i njegova prometa i njegovih stanovnika. Do povratka lađa, idućeg prosinca. (Otisak A. Colin)

papra i začina. Ugovori koje jc egipatski sultan potpisao s Vene cijom i Firencom definiraju, kako to zapaža S.Y. Labib, neku vrstu sajamskog prava koje m u ta tis m u ta n d is podsjeća na odredbe zapadnjačkih sajmova. Sve ovo ne priječi da, relativno uzevši, sajam u islamu nije imao gromoglasnu važnost kao što jc ima sajam na Zapadu. Ali pripisivati m u ekonomsku inferiornost značilo bi možda grešku, jer, u doba naših sajmova u pokrajini Champagne, Egipat i islam zasigurno ne zaostaju za Zapadom. Možda tome ovdje doprinosi veličina muslimanskog grada i njegova struktura. Zar se u njemu ne održava više tržnica ili supcrtržnica, ako možemo upotrijebiti tu riječ, nego u bilo kojem gradu na Zapadu? A naročito četvrti 134


rezervirane za strance predstavljaju stalni međunarodni susret. Fonduk »Franaka« u Aleksandriji, Sirijaca u Kairu, poslužili su kao model za Fondaco dei Tedesebi u Veneciji: Vcnccijanci zatvaraju njemačke trgovce, kao što su i oni sami zatvarani u svojim četvr tima u Egiptu512. Zatvori ili ne, ovi su fonduci organizirali u muslimanskim gradovima neku vrstu »stalnog sajma« kakav će izgleda upoznati i Holandija, zemlja velike slobodne trgovine, i koji će, kako se čini, u njoj tako rano ubiti sajmove koji su postali nepotrebni. Da li moramo zaključiti da su sajmovi u pokrajini Champagne, u srcu još neuglađenog Zapada, bili nekada vrsta jakog lijeka za poticanje razmjena u još nerazvijenim zemljama? U Indiji koja je napola muslimanska, slika je drugačija. Saj movi su ondje tako jaki, sveprisutni, da se uključuju u svakodnevni život, a sam prizor je tako prirodan da ne čudi više niti putnike. Jedina je nezgoda tih indijskih sajmova da ih možete poistovjetiti s hodočašćima koja dovode do obala riječnih voda koje pročišćuju nepregledne povorke putnika i vjernika, u metežu i klaćenju kola koja vuku volovi. Kao zemlja međusobno stranih rasa, jezika i religija, Indija je bez sumnje bila prisiljena dugo sačuvati na granicama svojih među sobom neprijateljskih regija ove primi tivne sajmove koji su bili pod zaštitom starateljskih božanstava i vjerskih hodočašća, zaštićenih na taj način od stalnih susjedskih borbi. Činjenica je, u svakom slučaju, da je mnogo sajmova, ponekad i između sela, ostalo na antičkoj razini trampe više nego na razini novca. Dakako, to ne važi za velike sajmove na Gangesu, u Hard w a re Allahabadu, Sonparu; ili u Mthuri i Batesaru, na Jammi. Svaka religija ima svoje sajmove: hindusi u Hardwaru i Benaresu; sikhi u Amritsaru; muslimani u Pakpattanu, u Pendjabu. Jedan Englez (general Slccman)513, iako pretjerujući, rekao je, da je od početka hladne i suhe sezone, kada počinje doba obrednog kupa nja, najveći dio stanovnika Indije, od himalajskih padina do rta Comorin, sjedinjen na sajmovima na kojima se sve prodaje (čak i konji i slonovi). Život koji je prekinuo sa svakodnevicom postaje pravilo u tim danima molitve i čašćenja, kada se isprepleću plesovi, molitve i sveti rituali. Svakih dvanaest godina kada planeta Jupiter ulazi u znak Vodenjaka, taj nebeski znak postaje uzrokom mahnite poplave hodočašća i popratnih sajmova. A izbijaju i užasne epi demije. U Indoneziji, dugotrajni susreti trgovaca koji okupljaju ovdje ili ondje, u pomorskim gradovima ili u njihovu neposrednom 135


susjedstvu, m eđunarodnu navigaciju, dobivaju izgled produljenih sajmova. Na »Velikoj« Javi je, sve dok se Holanđani nisu ondje doista naselili, za vrijeme izgradnje Batavie (1619) i čak kasnije, glavni grad bio Bantam514, na sjevernoj obali, na zapadnom kraju otoka, usred močvara, stisnut unutar zidina od crvene opeke, s topovima koji prijete s njegovih bedema, no kojima se doista nitko ne bi znao u slučaju potrebe poslužiti. U unutrašnjosti zidina bio je to ravni, ružni grad, »velik kao Amsterdam«. Počevši od kraljeve palače granaju se 3 ulice, a trgovi do kojih dopiru vrve od slučajnih trgovaca i trgovkinja, prodavača peradi, papiga, ribe, mesa, toplih slastica, araka (istočnjačkog alkohola), svile, brašna, riže, dragog kamenja, zlatnih niti... Još nekoliko koraka i evo nas u kineskoj četvrti, s njenim dućanima, njenim kućama od opeke i njenom posebnom tržnicom. Na istoku grada, na Velikom trgu, natrpanom od svanuća sitnim trgovcima, kasnije se sastaju krupni trgovci, osiguravatelji lađa, uskladištelji papra, posuđivači uz velik rizik koji poznaju najrazličitije jezike i najrazličitiji novac: trg im služi kao burza, piše jedan putnik. Međutim, blokirani svake godine u gradu, u očekivanju m onsuna, strani trgovci ovdje sudjeluju u beskrajnom sajmovanju koje traje mjesecima. Kinezi, već dugo prisutni najavi i sprem ni tu još dugo ostati, igraju u tom koncertu znatnu ulogu. »To su zanimljivi ljudi«, zabilježio je jedan putnik (1595) »koji posuđuju uz lihvarske kamate i koji imaju istu re putaciju koju imaju Židovi u Evropi. Putuju zemljom s vagom u ruci, kupuju sav papar koji nađu i nakon što su odvagnuli jedan dio (zapamtite ovu pojedinost o prodaji prem a uzorku), prema kojem se otprilike može prosuditi količina (bez sum nje se misli na težinu), nude za njega novac u komadu, prem a potrebi onih koji prodaju, i na taj način nagomilaju veliku količinu kojom natovare kineske lađe čim stignu, prodajući po pedeset tisuća caixasa (sapeka) ono što njih ne stoji niti dvanaest tisuća. Ti brodovi stižu u Bantam u siječnju, i to njih osam do deset a imaju po 45 do 50 tona«. Tako i Kinezi imaju svoju »levantsku trgovinu« i dugo vremena Kina što se tiče trgovine nadaleko nije trebala ništa zavidjeti Evropi. U vrijeme Marka Pola Kina troši, kaže on, sto puta više začina od udaljene Evrope515. Zabilježili smo da upravo prije m onsuna, prije dolaska bro dova, Kinezi, zapravo trgovački posrednici sa stalnim boravištem, kupuju po selima. Dolazak brodova predstavlja početak sajmovanja. Doista, to je ono karakteristično za cijelu Indoneziju: dugotraj136


Holandska ilustracija priče o putovanju u Istočnu Indiju (1598). U sredinijedan od kineskih trgovaca koji se nastanjuju redovito u gradu Bantamu u vrijeme trgovačke aktivnosti; 5 lijeve straneJavanka koja mu je žena za vrijeme njegova boravka u Bantamu, s desne strane, jedan od stalnih kineskih povjerenika koji, s vagom u ruci, unaprijed kupujepapar u unutrašnjosti otoka, u mrtvoj sezoni. (Foto F. Quilici) ni sajmovi u ritmu monsuna. U Atjchu (Achemu), na Sumatri, Davis (1598)516 vidi »tri velika trga gdje se svakog dana održava sajam svih vrsta robe«. To je tek usputna riječ, reči ćete. Međutim, Frangois Martin iz Saint-Maloa (1603) pred istim prizorima raz likuje jednu veliku tržnicu od običnih tržnica gdje je nagomilano neobično voče, i opisuje trgovce po dućanima koji su došli sa svih horizonata Indijskog oceana, »svi obučeni na turski način«, i koji na spomenutom mjestu ostaju »nekih 6 mjeseci kako bi prodali svoju robu«517. Šest mjeseci »nakon kojih dolazi idućih šest«. To jest, radi se o kontinuiranom sajmu, koji se obnavlja, koji je lijeno rasprostrt u vremenu a da nikada ne zapadne u naglu krizu kao sajmovi na Zapadu. Dampier, koji u Atjeh dolazi 1688. godine, još je određeniji518: »Kinezi su najugledniji od svih trgovaca koji ovdje 137

Fernand, Braudel/ Igra razmjene

trguju; neki m eđu njima ovdje ostaju preko čitave godine, drugi dolaze samo jednom godišnje. Ovi posljednji dolaze ponekad u lipnju, na 10 ili 12 jedrenjaka koji nose rižu i više drugih nam ir nica... Naseljavaju se svi jedni blizu drugih, najednom kraju grada, uz m ore, i tu četvrt se naziva kineskim područjem... Na toj floti dolazi i više obrtnika, kao što su drvodjelje, stolari, ličioci, i čim stignu oni počinju raditi i izrađuju škrinje, kutije, orm ariće i svakojake sitne kineske stvarčice.« Tako se dva mjeseca održava »kineski sajam«, i svi dolaze na njega kako bi kupovali ili igrali igre na sreću. »Zavisno o tome kako se njihova roba prodaje, oni zauzimaju manje mjesta i iznajmljuju manje kuća... Što se više smanjuje njihova prodaja, to više raste njihova igra.« U samoj Kini519 je sasvim drugačije. Đudući da ondje sve drži birokratska vlada, sveprisutna i efikasna, u načelu neprijatelj eko nomskih povlastica, sajmovi su strogo nadzirani, dok su tržnice relativno slobodne. Ipak, sajmovi se pojavljuju vrlo rano, u trenut ku jakog uspona prom eta i razmjena negdje krajem dinastije T’ang (IX. stoljeće). I u to vrijeme su uglavnom vezani uz neki budistički ili taoistički hram i održavaju se u trenutku godišnje proslave božanstva, a otuda i generičko ime skupine hramova — m ia o -h u i — koje dobivaju i oni. Imaju obilježje pučkog veselja. Ali, uobi čajeni su i drugi nazivi. Tako se novi sajam svile koji se u vrijeme dinastije Tsing (1644-1911) održava u N an-hsun-chenu, na gra nici pokrajina Tcho-Kiang i Kiang-sou, zove h u i-ch ’ang ili langhui. Isto tako, izraz nicn—shih odgovara, doslovno, njemačkim Ja h n n a rkte, godišnjim tržnicama i možda doista označava velike sezonske tržnice (soli, čaja, ili konja, itd.) prije nego sajmove u punom smislu tog izraza. Etienne Balazs je mislio520 da se te velike tržnice ili posebni sajmovi pojavljuju naročito u trenutku cijepanja Kine na dvije m eđusobno strane dinastije; budući da se dijelovi m oraju jedni drugima otvoriti, sajmovi i velike tržnice rastu kao u srednjo vjekovnoj Evropi, i to možda iz podjednakih razloga. Ali, čim je Kina ponovo ostvarila političko jedinstvo, ona obnavlja svoje biro kratsko ustrojstvo, svoju efikasnu hijerarhiju tržnica, i sajmovi nestaju u unutrašnjosti teritorija. Zadržavaju se samo na vanjskim granicama. Tako u vrijeme Songa (960-1279), gospodara samo južne Kine, »uzajamne tržnice« otvarale su se prem a Sjevernoj Kini koju su osvojili barbari. Kada je Kina ponovo ujedinjena u vrijeme dinastije Ming (1368—1644) p a se to jedinstvo nastavilo pod dinas tijom Tsing (1644-1911), prozori ili prozorčići nalazit će se samo 138


na rubnim dijelovima prema vanjskom svijetu. Tako će postojati sajmovi konja na granici Mandžurijc od 1405, a otvarat će se ili zatvarati ovisno o odnosima koje granica održava s »barbarima« koji joj prijete. Ponekad se, na samim vratima Pekinga organizira sajam kada ovamo stiže karavana iz Moskovske Rusije. To je izuzetan događaj, jer karavane sa Zapada radije se zaustavljaju na sajmovima u Han-tchcu ili Teheng-tunu. Isto ćemo tako vidjeti kako sc 1728.521 organizira južno od Irkutska vrlo zanimljiv i važan sajam u Kiatki na kojem se kineski trgovac snabdijeva dragocjenim sibirskim krznom. Napokon, u XVIII. stoljeću u Kantonu postoje, uz evropsku trgovinu, još dva sajma522. Kao i druge morske luke, više ili manje otvorene međunarodnoj trgovini (Ningro, Amoy), on svake godine ima jednu ili više trgovačkih »sezona«. Ali tu se ne radi o velikim slobodnim sastancima kao u zemljama islama ili u Indiji. Sajam ostaje u Kini skučena pojava, ograničena na izvjesna privatna trgovanja, naročito na strano. Možda je tako i zato što se Kina boji sajmova i čuva ih se; ili, još vjerojatnije, jer joj sajmovi nisu potrebni: budući da u njoj postoji administrativno i državno jedinstvo, ona se sa zadovoljstvom odriče aktivnih lanaca tržnica. Što se tiče Japana, u kojem se tržnice i dućani od XIII. stoljeća organiziraju redovito, a zatim rastu i umnažaju se, sistem sajmova čini se da tu nije bio na mjestu. Ipak, nakon 1638. godine, kada se Japan zatvara čitavoj stranoj trgovini, osim nekolicini holandskih i kineskih brodova, neku vrstu sajmova predstavljaju skupovi koji se održavaju u Nagasakiu svaki puta kada stignu holandske lađe »s posebnim dopuštenjem« koje su vlasništvo Istočnoindijske kompanije, ili kada stignu kineske đunke, također »s posebnim dopuštenjem«. Ti su »sajmovi« rijetki. Ali, poput onih koji se otvaraju u Arhangelsku, u Rusiji, kada stignu engleske ili ho landske lađe, oni uspostavljaju znatnu ravnotežu i od vitalne su važnosti za Japan: to je za njega nakon dobrovoljnog »zatvaranja« jedini način da udahne svjetski zrak. Isto tako, da u tom svijetu odigra svoju ulogu, jer njegov prinos vanjskom svijetu, naročito njegov izvoz srebra i bakra, samo kroz tu brodsku vezu, ima utjecaja na svjetski ekonomski ciklus: ciklus srebra do 1665, kratki ciklus zlata od 1665. do 1668. ili 1672; napokon ciklus bakra.

139


Evropa jednaka sa svijetom ? Slike su slike. Ali kad su brojne, kad se ponavljaju i istovjetne su, one neće lagati sve istovremeno. One otkrivaju u jednom različi tom svemiru podjednake oblike i prizore: gradove, ceste, države, razmjene, koji unatoč svemu sliče jedni na druge. Mogu nam reći da ima »toliko sredstava razmjene koliko i proizvodnih sredstava«. Ali, na svaki način, ta su sredstva brojčano ograničena, jer rješavaju elem entarne, posvuda iste problem e. Dakle, prvi dojam nam je na raspolaganju: još u XVI. stoljeću regije naseljene ljudima, koje su podložne zahtjevu broja, čine nam se bliske jedne drugima, kao da su iste ili gotovo iste. Bez sumnje, već i laki pomak može biti dovoljan da se pokažu i potvrde prednosti a zatim i nadmoći i, stoga, s druge strane, potčinjenosti, a zatim i zavisnosti. Da li se to upravo dogodilo između Evrope i ostalog svijeta? Teško je jednostavno reći da ili ne i objasniti sve u

Kolporter, prodavač divljači u Rimu. (Foto Oscar Salvio) 140


nekoliko riječi. Postoji, naime, »historiografska« nejednakost iz među Evrope i ostalog svijeta. Izmislivši zanat povjesničara, Ev ropa se njime poslužila u svoju korist. Ona je sva osvijetljena, spremna da svjedoči, da zahtijeva. Povijest ne-Evropc jedva da se upravo sazdajc. I tako dugo dok ravnoteža spoznaja i interpretacija ne bude uspostavljena, povjesničar će oklijevati da presiječe gor dijski čvor svjetske povijesti, to jest genezu evropske nadmoći. To muči i Joscpha Necdhama525, povjesničara Kine, kojemu zadaje brigu, čak i na relativno jasnom planu tehnike i znanosti, da vrati na pravo mjesto njenu golemu osobnost na svjetskoj sceni. Jedna mi se stvar čini sigurnom, a to je da je razdaljina između Zapada i ostalih kontinenata pukla kasno i da je njeno pripisivanje samo »racionalizaciji« tržišne ekonomije, što mnogi naši suvremenici još nastoje činiti, očigledno pojednostavljivanje. U svakom slučaju, objasniti taj raspon koji će s godinama ojačati, znači načeti osnovni problem povijesti m odernog svijeta. A tome ćemo problemu neizbježno pristupiti u čitavom ovom djelu, ali bez namjere da ga razriješimo na nepobitan način. Barem ćemo pokušati postaviti ga sa svih aspekata, približiti mu naša objašnjenja, kao što su nekoć primicali svoje lumbarde zidinama grada u koji se željelo na silu prodrijeti.

Zaključne hipoteze Različite kotačiće razmjene koje smo predstavili, od elementarnog tržišta do burze vrlo je Iako prepoznati i opisati ih. Ali, već je teže odrediti njihovo relativno mjesto u ekonomskom životu, ocijeniti cjelinu njihovih svjedočanstava. Da li su jednako stari? Da li su i kako m eđusobno povezani? Da Ii su bili ili nisu instrumenti poras ta? Bez sumnje nema kategoričnog odgovora, jer ovisno o eko nomskim tokovima koji ih potiču, neki od njih se pokreću brže, neki sporije. Čini se da sad jedan, a sad opet drugi, naređuje, pa zbog toga svako stoljeće ima svoju vlastitu fizionomiju. Ako nismo žrtve neke simplicističke iluzije, ova diferencijalna povijest osvjet ljava smisao ekonomskog razvitka u Evropi i nudi se možda kao sredstvo komparativne interpretacije ostalog svijeta. 141


XV. stoljeće produljava strahote i nemoć druge polovice XIV stoljeća. Zatim, nakon 1450, započinje oporavak. Pa ipak, Zapadu će biti potrebne godine i godine da bi ponovo dospio na razinu svojih prijašnjih junačkih djela. Francuska Luja IX Svetog, ako se ne varam, sasvim je različita od žive, iako još bolne Francuske Luja XI. Izvan povlaštenih zona (određeni dio Italije, pokretačka cjelina Nizozemske), ekonomske veze su olabavile; ekonomski činioci — pojedinci ili skupine — bili su nekako prepušteni sami sebi i iz toga su više ili manje svjesno izvlačili korist. U tim su uvjetima sajmovi i tržnice — tržnice još više nego sajmovi — bili dovoljni da ožive i ponovo pokrenu razmjene. Način na koji se gradovi na Zapadu nameću selu, dopušta nam da odgonetnem o ponovo stavljanje u pokret gradskih tržnica, instrumenata koji sami po sebi om ogu ćavaju redovno poteinjavanjc seoskih područja. »Industrijske« cijene rastu, poljoprivredne cijene se snižavaju. Tako gradovi pobjeđuju. Što se tiče XVI. stoljeća, Raymond de Roover,524 koji se ipak uvijek čuvao jednostavnih objašnjenja, misli da je ono vidjelo najveći procvat sajmova. Oni sve objašnjavaju. Oni se množe; pucaju od zdravlja; ima ih posvuda, računaju se na stotine, čak na tisuće. Ako je to bilo tako, a ja mislim da jest, napredak je u XVI. stoljeću bio organiziran odozgo, pod utjecajem povlaštenog op ticaja m onetarnih vrsta i kredita, od sajma do sajma. Sve je ovisilo 0 tim m eđunarodnim kolanjima na prilično visokoj razini — u neku ruku »eteričnim visinama«525. Zatim će se ona usporiti ili će se zamrsiti, i stroj će početi kašljucati. Od 1575. kruženje Antwer pen—Lyon-Mcdina del Campo u porem ećaju je. Đenovljani su, sa sajmovima koje su nazvali po Dcsangonu, opetskrpili dijelove, ali samo za neko vrijeme. U XVII. stoljeću sve se ponovo pokreće upravo s pom oću robe. Ja taj polazak ne bih pripisao jedino djelatnosti Amsterdama 1 njegove burze, koji su ipak odigrali svoju ulogu; radije ga pri pisujem um noženju razmjena u osnovi, u skrom nom krugu eko nom ija ograničenog i vrlo ograničenog dometa: zar glavna karakteristika, odlučni pokretač, neće biti dućan? U tim uvjetima, porast cijena (u XVI. stoljeću) podudara se s kraljevanjem suprastruktura; silasci i stagnacije XVII. stoljeća pokazat će prvenstvo infrastruktura. To objašnjenje nije zajamčeno, ali je vjerojatno. Ali, kako će onda krenuti i čak galopirati stoljeće prosvjetite ljstva? Nakon 1720. dolazi, bez sumnje, do pokretanja na svim katovima. Ali, bitno je da dolazi do loma, i to sve dubljeg i dubljeg, 142


u postojećem sistemu. Više nego ikad, nasuprot tržnici djeluje kontra-tržnica (više volim tu jaku riječ od riječi private m arket koju sam dosad upotrebljavao); nasuprot sajmu bujaju skladišta i trgovina stovarišta: sajam teži tome da se premjesti na razinu elementarnih razmjena; isto se tako nasuprot burzi pojavljuju banke koje posvuda probijaju kao cvjetanje ako ne novih, a ono bar sve brojnijih i samostalnijih biljaka. Potrebna bi nam bila neka jasna riječ kojom bismo označili sve te lomove, sve novosti i sva bujanja. Ali, nedostaje nam riječ koja bi označila sve te izvanjske sile koje okružuju, lome staru jezgru, te svežnjeve paralelnih djelatnosti, ta vidljiva ubrzavanja na vrhu, s velikim osima bankar skog i burzovnog života koje presijecaju Evropu i uspješno je pokoravaju, a koje su vidljive i u osnovi, s revolucionarnim šire njem putujućih trgovaca, da ne kažemo torbara. Ako su ova objašnjenja, kako ja mislim, u izvjesnoj mjeri vjerojatna, ona nas premještaju u mračnu, ali neum ornu igru između suprastruktura i infrastruktura ekonomskog života. Da li ono što se odigrava gore može imati svoje reperkusije na donjoj razini? I koje? I, obratno, da li ono što se odigrava na visini tržnica i elementarnih razmjena ima protuučinak prema gore? I kakav? Ukratko, uzmimo primjer. Kada je XVIII. stoljeće doseglo svoju dvadesetu godinu događaju se simultano Sea Bubble, engleski skandal Južnog mora, i suvremena epizoda, zasigurno maloumna u Francuskoj s Lawovim sistemom koji će trajati samo 18 mjeseci... Prihvatimo da iskustvo ulice Quincampoix sliči iskustvu Exchange Alley, to je s obiju strana bilo dokaz da ekonomija, u svojoj cjelini, možda može biti srušena tim visinskim olujama, ali ne može biti održavana s tako visoke razine, jednom za svagda, za mnogo godina. Kapitalizam još ne nameće svoj zakon. Ipak, premda i ja, s Jacobom Van Klavcrcnom,526 vjerujem da je Lawov neuspjeh moguće objasniti neprijateljstvom jednog dijela visokog plemstva, moguće ga jc isto tako objasniti i samom francuskom ekonomijom koja je nesposobna uhvatiti korak, slijediti pakleni vlak. Engleska se, ekonomski govoreći, bolje izvukla iz svog skandala nego mi. On u Engleskoj neće ostaviti takvu odbojnost prema pap iru -novčanici i prema banci kakvu će upoznati Francuska i koja će se u njoj zadržati desetljećima. Zar to nije dokaz izvjesne političko-socijalno-ckonom skc zrelosti Engleske, koja je već suviše za gazila u m oderne oblike financija i kredita a da bi se mogla vratiti unazad?

Fernand Braudel /I g ra razmjene

Model koji jc skiciran u dosadašnjim redovima, vrijedi jedino za Zapad. Ali, jednom zacrtan, možda dopušta lakše čitanje na svjetskoj ljestvici? Dvije bitne crte zapadnog razvoja jesu: pokreta nje gornjih kotačiča, i zatim, u XVIII. stoljeću, umnožavanje puteva i sredstava. Što se, s te točke gledišta, događa izvan Evrope? Najnctipičniji jc slučaj Kine, gdje jc carska administracija blokirala svaku ekonomsku hijcrarhizaciju. Jedini clikasno djeluju, u p ri zemlju, dućani i tržnice trgovišta i gradova. Najbliži Evropi su slučajevi islama i Japana. Dakako m orat ćemo se vratiti ovoj usporednoj povijesti svijeta koja bi jedina mogla razriješiti, ili bar korektno postaviti naše problem e.

144

Poglavtje 2

PRIVREDA PREMA TRŽIŠTIMA

O s t a j u ć i u o k v irim a r a z m je n e , o v o d r u g o p o g la v lje p o k u š a v a p r e d s ta v iti n e k o lik o m o d e l a i n e k o lik o te n d c n c ijs k ih p r a v ila 1. O d m a h ć e m o p r e s k o č it i to č k a s te s lik e iz p r v o g p o g la v lja , n a k o ji m a s u tr ž n ic e trg o v iš ta , m a le trg o v in e , s a jm o v i i b u r z e b ili p r ik a z a n i k a o n iz to č a k a . S a d a b i v a lja lo p o k a z a ti k a k o s u s e p o v e z a le te to č k e , k a k o s u s tv o r e n i s m je r o v i r a z m je n e , k a k o trg o v a c o r g a n iz ir a s v o je v e z e i k a k o te v e z e , ia k o o s ta v lja ju p o s tr a n i m n o g o b r o j n e p r a z n i n e u d a lje n e o d p r o m e ta , s tv a r a ju p o v e z a n e trg o v in s k e p o v r š in e . N a š n e s a v r š e n r je č n ik o z n a č a v a te p o v r š i n e n a z iv o m tržište, k o ji je v e ć p o p r i r o d i d v o s m is le n . Ali n a v ik a p re v la d a v a . S ta t ć e m o u z a s t o p n o n a d v a ra z lič ita g le d iš ta : n a jp r ije ć e m o n a m je s tu tr g o v c a z a m is liti k ak v i s u m o g li b iti n je g o v i p o s tu p c i , n je g o v a u o b ič a je n a ta k tik a ; z a tim ć e m o g a n a p u s ti ti d a b is m o p r o m o t r i l i s a m e tr g o v i n s k e p r o s t o r e , k o ji s u u v e lik e n e o v is n i o p o j e d i n a č n i m v o lja m a , d a k le tr ž iš ta u š ir e m s m is lu . B ilo d a s u g r a d s k a , r e g io n a ln a , n a c i o n a ln a ili č a k m e đ u n a r o d n a , n jih o v a s e s tv a r n o s t n a m e ć e trg o v c u , o b a v ija n je g o v u d j e la tn o s t p o tič u ć i je ili s p u ta v a ju ć i. P o v r h to g a , j o š s e i m ije n ja ju tije k o m s to lje ć a . A ta g e o g r a f ija , ta p r o m j e n lji v a p r i v r e d a trž iš ta (k o ju ć e m o p o m n ije o s m o tr iti u tr e ć e m s v e s k u ) n e p r e k i d n o , d a k a k o , p r e o b l i k u j e i p r e o r i j e n t i r a p o je d i n a č n e p o s t u p k e trg o v c a .

Fernand B r a u d e l/Igra razmjene

Kuke trgovca Gcorga Giszea. Pojedinost slike Ilansa Ilolbeina. (Staatlicbe Museen Prenssischer Kulturbesitz, Berlin) 146

TRGOVCI I TRGOVINSKI OPTICAJ Dobro su nam poznati perspektiva trgovca i njegova djelatnost: na raspolaganju nam stoje njegovi papiri2. Ništa jednostavnije nego se staviti na njegovo mjesto, pročitati pisma koja piše i prima, proučiti njegove račune, slijediti nit njegovih poslova. Ali ovdje bi nam bilo važnije shvatiti pravila u koja ga steže njegovo zanimanje, koja on poznaje iz iskustva, ali ih toliko dobro zna da se na njih ne obazire iz dana u dan. Treba da sistematiziramo.

Odlasci i povraci Razmjena je reciprocitet pa zato svakoj putanji od A do B odgovara određeni povratak od B do A, ma kako složen i krivudav bio. Tada razmjena zatvara svoj krug. Postoji opticaj. Ima trgovačkih krugova kao što ima strujnih krugova: ne rade ako nisu u sebe zatvoreni. Neki trgovac iz Reimsa je u doba Luja XIV zabilježio formulu koja je prilično dobra: »Prodaja upravlja kupovinom«3. Prirodno, mis lio je da njome upravlja, da bi njome trebalo da upravlja s dobit kom. Ako je A u Veneciji, a B u Alcksandriji, u Egiptu (kad smo već kod toga, uzmimo sjajne primjere), odlasku od A do B mora slijediti povratak od B do A. Ako nam izmišljeni primjer u igru uvodi trgovca koji živi u Veneciji oko 1500. godine, zamislimo da na početku može imati u rukama groppi srebrnjaka, ogledala, staklene bisere, vunene pokrivače... Tu trgovačku robu, kupljenu u Veneciji, poslat će i prodati u Aleksandriji; u zamjenu će naj vjerojatnije u Egiptu nabaviti colli papra i drugih začina da ih po povratku proda u Veneciji, najčešće na Fontego dei Todeschi (da upotrijebimo mletački, a ne književno-talijanski izraz Fondaco dei Tedeschi). Kad bi sve išlo po željama našeg trgovca, sve četiri kupo prodajne operacije slijedile bi bez većeg kašnjenja. Bez većeg kašnjenja: jer svatko zna da je vrijeme novac, mnogo prije nego što je to u Engleskoj postalo poslovicom. Ne valja ostavljati »ii danari moriti«4, mrtav novac; prodati valja brzo, pa makar i jeftinije pa »venier presto sul danaro p e r u n altro viaggio5 kao 147


što nalaže svojim trgovačkim agentima veliki venecijski trgovac Michiel da Lezze, u prvim godinama XVI. stoljeća. I tako, bez zlosretnih odgađanja, robu odm ah nakon kupovine u Veneciji ukrcavaju na brod koji odlazi predviđenog dana, što se zapravo rijetko događa u stvarnosti, u Aleksandriji je smjesta nađen kupac, a roba prikladna za povratak je na raspolaganju, iskrcana u Vene ciji, bez teškoća ide dalje. Očevidno da u pravilu ne postoje takva optimalna povezivanja u opticaju robe kakva sm o mi zamislili. Ponekad sukna mjesecima stoje u Aleksandriji u skladištu nekog rođaka ili trgovačkog posrednika: njihova se boja nije svidjela ili im je kvaliteta loša. Ponekad ne dođu na vrijeme karavane sa začinima. Ili je, u povratku, mletačko tržište prezasićeno proiz vodima s Levanta, pa su cijene odjednom nenorm alno niske. Pošto je to rečeno, sada nas zanima ovo: 1. da se u tom povezivanju kruga redaju četiri m omenta na koje je, uostalom, podijeljen svaki trgovački proces odlaska ili povratka; 2. da se nužno, zavisno o tom e da li sm o u poziciji A ili B, odvijaju različite faze procesa; ukupno dvije ponude i dvije potraž nje, A i u B: jedna potražnja trgovca u Veneciji, na odlasku; jedna ponuda u Aleksandriji, na dolasku, zbog prodaje; usto potražnja zbog kupnje koja slijedi, pa jedna ponuda u Veneciji, da se ope racija završi; 3. da se operacija završava i procjenjuje prem a tome kako je povezan krug. Trgovčeva sudbina ovisi o tom zaključnom dijelu. To mu je svakodnevna briga: istini valja pogledati u oči na zavr šetku putovanja. Zarada, troškovi, predujm ovi i gubici, koji su od početka cijelo vrijeme operacije bilježeni iz dana u dan u odre đenim valutama, sada se mogu konvenirati u jednu vrstu novca — Uvre, soue ili mletačke dinare, na primjer. Tada trgovac može načiniti bilansu dugovanja i potražnje pa ustanoviti koliko su mu donijela putovanja tamo i natrag Što su upravo završena. Možda utvrdi da je, kao što je to dosta često, zaradio samo u dijelu puta na povratku. To je klasičan slučaj s trgovinom u Kini u XVIII. stoljeću6. Sve je to jednostavno, prejednostavno. Ali ništa nas ne spre čava da malo zamrsimo shemu. Jedan trgovački pothvat ne mora imati samo dvije grane, odlazak i povratak. Takozvana trokutasta trgovina klasična je za Atlantik u XVII. i XVIII. stoljeću: na primjer — Liverpool, obala Gvineje, Jamajka i povratak u Liverpool; ili na prim jer — Bordeaux, obala Senegala, Martinique, Bordeaux; ili 148

Privreda prema tržištima

pogledajmo kakvo je neobično putovanje vlasnik broda Saint— -Louis 1743. propisao kapetanu La Roche Couverta: otići u Akadiu i ondje ukrcati bakalar; prodati ga u Gvadalupi i ondje ukrcati šećer, pa se vratiti u Le Havre7. Mlečani su upravo tako postupali već prije XV. stoljeća, utoliko lakše što im je galere da mercato redovito opskrbljivala Signoria. Tako je 1505. godine patricij Michiel da Lezze8 dao Sebastianu Dolfinu (koji se ukrcavao na galije za »putovanje u Berberiju«) detaljne upute: u prvoj etapi Ve necija—Tunis nosit će gotovinu, a to su bili srebrni m ocenighi; u Tunisu će srebro zamijeniti za zlatni prah; u Valenciji će je otopiti i iskovati u gradskoj kovnici novca pa će ga tada ili razmijeniti za vunu ili ga dopremiti u Veneciju, već prema konjunkturi. Druga kombinacija istog trgovca: preprodati u Londonu klinčiće kup ljene u Aleksandriji pa na Levantu preprodati vuneno sukno doneseno iz Londona. Takvu je trostruku trgovinu u XVII. stoljeću vodila i neka engleska lađa koja je isplovila iz Temze s tovarom olova, bakra i usoljene ribe i to je odnijela u Livorno, u tom je pristaništu ukrcala gotovinu koja će omogućiti da na Levantu, Zakynthosu, Cipru ili u Siriji ukrca grožđice, pamuk u vlaknima, začine (ako ih još nade) ili bale svile ili čak vino iz Malvazije9. Možemo zamisliti i putovanja u četiri etape, a i više. Marsejske jedrilice su na povratku s Levanta ponekad zastajale u Italiji u nekoliko luka zaredom 10. U XV1L stoljeću »trgovina stovarišta«, kakvu su provodili Holanđani, zapravo ima mnogo ogranaka, a i njihova trgovina iz Indije u Indiju očevidno je načinjena po istom modelu. Tako Holandska kompanija11 nije gledala na troškove samo da zadrži Timor, indonezijski otok, zbog sandalovine koju je odanle izvlačila za zamjenu u Kini, gdje su je vrlo cijenili; mnogo je trgovačke robe donosila u Surat, u Indiji i mijenjala je za predmete od svile i pamuka, a najviše za srebrni novac, bez kojeg ne bi bilo trgovine u Bengalu, u Coromandelu, gdje je kupovala mnogo tkanine, novac za razmjenu su bili začini s Molučkih otoka i bakar iz Japana, kojim je ekskluzivno raspolagala; u gusto naseljenom Sijamu prodavala je velike količine tkanina iz Coromandela gotovo bez zarade, ali je ondje nalazila jelenju kožu koju je tražio Japan i kositar iz Ugora, koji kao povlasticu jedino ona kupuje pa pre prodaje u Indiji i Evropi »s dosta dobitka«. I tako dalje. U XVIII. stoljeću Holanđani12, da bi pribavili »pijastre i cekine (nužne za) njihovo trgovanje s Levantom« dopremaju u Genovu i Livorno bilo koju trgovačku robu iz Indije, Kine, Rusije i Šleske ili kavu s 149


Martiniquea ili sukno iz Languedoca, koje ukrcavaju u Marseilleu. Ti prim jeri dočaravaju što sve može prekrivati pojednostavljena shem a »odlazak i povratak«.

Opticaj i mjenice Zatvaranje kruga rijetko je jednostavno i ne može se uvijek proves ti mijenjajući robu za robu čak ni robu za kovani novac. Zato se obavezno i redovito upotrebljavaju mjenice. Kao instrum ent kom penzacije postale su, osim toga, u kršćanskom svijetu, gdje crkva zabranjuje lihvarstvo, najčešći oblik kreditiranja. Tako su kredit i kompenzacija usko povezani. Za lakše razumijevanje dovoljno je nekoliko sasvim malih primjera, često neobičnih, jer naši doku menti češće govore o abnorm alnom e nego o običnom i pišu o neispravnostima koje su na udaru. S nekoliko sam pojedinosti već ispripovijedao, govoreći o kreditu u prvom svesku ovog djela13, kako je Simćn Ruiz, trgovac u gradu Medina del Campo, uredio pod kraj života, oko 1590, da zarađuje novac bez rizika i bez mnogo muke primjenjujući »trgo vačko lihvarenje«, uostalom sasvim dopušteno. Stari lisac kupuje u burzi svoga grada mjenice koje su izdali španjolski proizvođači vune, koji su slali svoja runa u Italiju, a nisu željeli čekati da transport krene i da kasnije budu norm alno isplaćeni, nego su željeli odm ah novac. Žurilo im se da dobiju ono što im pripada. Sim ćn Ruiz im daje predujam , a oni njem u mjenicu izdanu naj češće na kupca vune s isplatom nakon tri mjeseca. On bi kupio, kad god bi bilo moguće, papir ispod nom inalne vrijednosti i poslao ga svome prijatelju, posredniku i zemljaku Baltasaru Suarezu sm ještenom u Firenci. Ovaj bi naplatio trasat na mjenici i dobivenim novcem kupio drugu mjenicu, ispostavljenu na Medi nu del Campo, koju bi Simćn Ruiz naplatio tri mjeseca kasnije. Ta operacija, obavljena sa šest mjeseci zakašnjenja, predstavlja zatva ranje kruga u rukam a Simćna Ruiza kao završetak transakcije između proizvođača vune i njihovih firentinskih klijenata. Uspije vala je zato što zainteresirani nisu htjeli ili nisu mogli obaviti uobičajeni trgovački odlazak i povratak, pa je za njih na sebe sve preuzeo Simćn Ruiz, s dobitkom neto od pet posto za kredit na šest mjeseci. Ipak uvijek postoji mogućnost promašaja. Na burzi odnos papira i gotovine neprekidno mijenja kurs mjenicama, pa im je 150

Privreda prema tržištima L ih u i A x,

C ^

r/nA u ',

mr y % J ^-----

j ' i m r £ » , i 6 * tA .n^ A a

/ * 7 "f

" f ..«>■. »„jL ^ a. 6 -* ^ 4y„,^lr„ T ."“ “*■w -y“~t'' —i ž u f , 9w i/ s*,

ûA r~- auiJmSv

j* A * n - ttć # u „ g u tiL * -'

r'^ r*A *> @ -J> m 2 • & *** >r f e w

^

/t/p frv m 4 T

^ ^ e Z £ > £

<"/ « « « / ,

£ *> 2**^ ' 6 6 « 2 tio = ^ y

/« '« «

/c iu ir- fa -rc n m m iM ' rt-n ć rtn a n -9 -tn , f t m n + f

&----.\ £ Ž * c.J^j-zz, . J cnK & rr-»

y / - ^ J f * y r j f> r » . £ A * m C c u f t / f

-w <_5”

r»

,— ^

'V

Pismo nasljednika tvrtke Lodovico Benedito Bonbisi et Cie, Lyon, 23ozajka 1575. Franciscu de la Pressa i nasljednicima Victora Ruysa u Medini del Campo (primljeno 13. travnja). Riječ je o obračunavanju mjenica (svote kojih nalazimo u zbrojevima u dnu stranice). Na kraju pisma, prije potpisa, navode se tečajevi na različitim burzama. Arcbivo Simon Ruiz, Valladolid. cijena manja ili viša od gotovine. Ako ima obilato gotovine, mje nicama raste vrijednost, i obratno. Operacija redovitoga izravnog povratka s dobitkom na drugoj mjenici ponekad ne ide lako, čak i nikako, ako su mjenice u Firenci preskupe. Tada je Baltasar Su&rez prisiljen s&m izdati mjenicu (to jest na račun koji drži otvoren na njegovo ime Simćn Ruiz) ili je »prebaciti« u Antwerpen ili Đesanôn: papir će tako obaviti trokutasto putovanje, dulje za 151


još tri mjeseca. I više! Ali Simon Ruiz praska od bijesa ako na kraju operacije primijeti da nije zaradio onoliko koliko je računao. Želi on igrati, ali nasigurno. Kao što je 1584. napisao, milije mu je »guardar el dinero en c a xa que arisgar en c a m b io sy perder del principal, o n o g a n a rn a d a « 14, stegnuti vezicu na svojoj kesi nego igrati na mjenice izlažući se opasnosti da izgubi na kapitalu ili da ništa ne zaradi. No ako se Simćn Ruiz smatra oštećenim, za druge se sudionike krug sasvim norm alno zatvorio.

Bez zatvaranja kruga nema poslova Ako se u određenim okolnostima neki trgovački krug ne može zatvoriti na bilo koji način, očevidno je osuđen na nestajanje. Česti ratovi uglavnom nisu bili dovoljna zapreka, iako je bilo i takvih slučajeva. Uzmimo jedan primjer. Azur, proizvod za bojenje mineralnog podrijetla na bazi kobalta (u kojem uvijek ima umiješanog pijeska poput blistavih točkica, pogotovu ako je loše kvalitete) upotrebljava se u proizvod nji porculana i fajanse za plave ukrase, služi i za izbjeljivanje platna. Neki se trgovac iz Caena (12. svibnja 1784) žali grosisti na posljednju pošiljku: »Smatram da ovaj azur nije tako taman kao obično i u njem je mnogo više blistavog pijeska«15. Sačuvana pisma jednog dobavljača azura, kuće Braća Đensa iz Frankfurta na Majni, s preprodavačem u Rouenu, koji radi za komisiju, a to je Dugard Sin, otkrivaju trideset godina do te m jere m onotonih transakcija da se zapravo ponavljaju od riječi do riječi iz godine u godinu. Osim datum a jedino se mijenjaju imena kapetana koji obično u Amsterdamu, ponekad u Rotterdamu, a izuzetno u Bremenu, ukrcavaju bačvice azura, koje tvrtka Bensa sama proizvodi i šalje Dugardu Sinu. Rijetko dolazi do poteškoća: poneki brod zakasni, drugi se (ali samo izuzetno) nasuče u »rijeci« blizu Rouena16, iskrsne neki takmac. Bačvice se uredno skupljaju u skladištima Dugarda Sina, koji ih iz dana u dan dalje prodaje u Dieppeu, Elbeufu, Bernayu, Louviersu, Bolbecu, Fontainebleau i Caenu. Svaki puta ih prodaje na kredit i namiruje se mjenicama, novčanim pošiljkama i otprem ninom novca u visini svojih faktura. Između Braće Bensa i našeg trgovca naveliko povratak se može obaviti u robi, jer Dugard posreduje u trgovini bilo čime — 152


tkaninama, gumom iz Senegala, broćikom, knjigama, burgundijskim vinom (u bačvama ili bocama), imitacijama, kitovim ušima, indigom, pamukom iz Smirnc... Povratak je, dakle u novcu, novča nim pošiljkama ili izvozu robe, prema postupku što ga nameće njemački dobavljač. Jedan primjer vrijedi kao sto drugih: 31. listopada 1775. godine17, u Frankfurtu, Rćmy Đensa obračunava robu koju je poslao u Rouen: »Procijenio sam je uz uobičajeni odbitak od petnaest posto za estinktivne18 troškove na L(ivri) 4.470,10 s(ola) pa sam si uzeo slobodu da 2/3 prebacim na vas kao dug s današnjim danom, L. 2.980 na 3 roka za isplatu, a plativo u Parizu na moj nalog«. Rok za isplatu znači odgađanje uplate, vjerojatno na po dva tjedna. Dugard Sin će, dakle, na dan dospijeća platiti 2.980 livri bankaru u Parizu, uvijek istome, koji će poslati novac u Frankfurt. Tom uplatom dovršit će se zatvaranje kruga krajem godine; tada će se namiriti računi i srediti saldo između poštenih trgovaca; jedan Dugard je, sudeći po svemu, uljudan i dobroćudan, uslužan, a njegovi su poslovni drugovi u Frankfurtu više čangrizavi i skloni dijeljenju savjeta. Taj konačni obračun, ukratko, ovisi o vezi mjenica između Pariza i Frankfurta na Majni. Pukne li ta veza, nestaje mir operacija! A upravo se to dogodilo početkom francuske revolucije. U ožujku 1793- Bensa više ne može gajiti iluzije: bilo kakva trgovina iz Holandijc prema Francuskoj zabranjena je i ljudi u Frankfurtu ne znaju čak ni kakav im je položaj zapravo u tom ratu, koji malo po malo zahvaća cijelu Evropu. Tako pišu Dugardu Sinu: »Ne znam, Gospodine, ubrajate li naše stanovnike među svoje neprijatelje ialco to mi uopće (ni) smo, ali ako bi tako bilo (sic) to bi me zaista razljutilo jer bi time odjednom bili prekinuti naši poslovi«19. Zaista će i biti prekinuti, i to vrlo brzo, jer »kod nas neprekidno pada vrijednost papira iz Pariza pa se može pretpos taviti da će još jače pasti« piše u jednom od posljednjih pisama. Drugim riječima, linija povratka je nepopravljivo pokvarena.

O teškoćama povrataka Solidnost financijskog opticaja očevidno je od prvorazredne važ nosti za mjenice koje su svakodnevno rješenje povrataka. A ta solidnost ovisi koliko o osobnom kreditu suradnika toliko i o mogućnosti djelotvornih veza. Nijedan trgovac nije zaštićen od 153


iznenađenja, ali kad je o tome riječ, ipak je bolje živjeti u Amster dam u nego, na primjer, u Saint-Malou. Veletrgovac iz tog mjesta, Picot de Saint-Bucq, uložio je novac u tovar broda LeLis, poslanog u Peru, pa 1747. želi dobiti ono što mu pripada od broda koji se vratio u Španjolsku. Stoga piše iz Saint-M aloa 3- srpnja gospodi Jolifet Cie. u Cadiz: »... kad budete u stanju načiniti za m ene novčanu pošiljku, neka bude, molim vas, u pism enom obliku na opče zadovoljstvo, a iznad svega vam preporučam da nikako ništa ne plaćate preko Francuske kom panije za Indije, ni preko njihovih agenata ma kakvi bili (sic) ni pod bilo... kakvom izlikom«20. Ne treba se čuditi što su agenti Francuske kompanije za Indije u C&dizu; onam o dolaze utovariti srebrne »pijastre« (nekadašnjepidces de huit, ostnake) koji su im nužni za trgovinu na Dalekom istoku. Kompanija je sprem na francuskom trgovcu koji ponudi pijastre odm ah u zamjenu uručiti mjenicu naplativu u Parizu. Zašto Picot de Saint-Bucq to odbija? Možda zato jer već ima neke račune s Kompanijom pa ne želi izmiješati nekoliko poslova? Ili možda zato što se stanovnici Saint-M aloa i Kompanija za Indije slažu kao psi i mačke? Ili jednostavno golema kompanija ima loš običaj da ne isplaćuje uredno kako bi trebala. Nije važno. Sigurno je da Picot de Saint-Bucq želi utjecati na izbor svoga poslovnog druga. Prvi, a usto i važan razlog, navodi on sam u nekome drugom pismu: »Saint-Malo, kao što znate, nije mjesto razm jene mjenica«21. To je dragocjena obavijest kad znamo kako su stanovnici te luke u svojim trgovačkim poslovima uvijek bili skloni gotovini. Svakoj je tvrtki zanimljivo da ima vlastite veze kojima se neposredno veže za velika burzovna mjesta. To je uspjelo braći Pellet iz Bordcauxa kad se Pierre Pellet 1728. oženio s Jeanne Nayrac, kojoj će brat Guillaume uskoro postati njihov poslovni drug u Amsterdamu, trgovačkoj burzi p a r excellence22. Ondje je
i

V ---- ' V -

; V -

-

: v

f£*-’ >'

Mjenica trgovca izBordeauxa Jeana Pelleta (1719). (Archives depar• tementales de la Gironde) 154


lako raspačati robu i doći do gotova novca, koji se ulaže bolje nego bilo gdje drugdje; ondje se posuđuje s najmanjim kamatama u Evropi. Iz te djelotvorne burze, povezane sa svima drugima, lako je moguće vratiti loptu, pa učiniti uslugu kako sebi tako i drugima, čak i bogatim holandskim trgovcima. Kako isti uzroci rađaju iste posljedice Socićtć Mare Fraissinet iz Sćtea imao je svoju podružnicu Fraissinet Sin, u Amsterdamu, 1778. godine. Kad je holandski brod Jacobus Catharina što ga je opremio Cornelius van Castricum iz Amsterdama, u studenom 1778. stigao u Sčte, njegov je kapetan S. Gerkel imao preporuku da se obrati tamošnjoj tvrtki Fraissinet23. Nosio je 644 »košare« duhana za Ferine generale, koja je odmah za brodsku vozarinu isplatila 16.353 livri. Holandski brodovlasnik je tražio jednostavnu uslugu: da se novac od operacije njemu uputi »brzim novčanim pošiljkama«. No u tome je nesreća htjela da: 1) kapetan Gerkel povjeri »mandat« Ferme kući Fraissinet, koja ga je smjesta unov čila; 2) da je tvrtka Fraissinet Sin u Amsterdamu pala pod stečaj krajem te 1778. godine povukavši u propast i Societć Mare Frais sinet u Sćteu. Jadni kapetan Gerkel je smjesta bio upleten u sudske procedure pa je najprije dobig, a zatim upola izgubio. Sukobio se s očito neodržanom riječi Marca Fraissincta i ne manje sa zahtje vima vjerovnika propalog trgovca. Svi su se ujedinili protiv stranca vjerovnika, koji je pao u zamku kao u osinjc gnijezdo. I tako je došlo napokon do povratka, ali kasnog i u katastrofalnim okolnos tima. U trgovini na velike udaljenosti, s otocima ili Indijskim oce anom — a to je bila najunosnija trgovina naveliko tog vremena — povratak se često ostvarivao s teškoćama. Ponekad je trebalo improvizirati i izlagati se riziku. S očigledno spekulantskim namjerama Louis Greffulhc je smjestio svog brata na otok Sv. Eustahija, na Malim Antilima, tada pod holandskom vlašću. Operacija je bila probitačna, ipak i ris kantna, pa je završila katastrofom. Zapravo od travnja 1776, kad se Engleska zaratila sa svojim kolonijama pa se m eđunarodni život promijenio, veze s Amerikom postale su teške, opasne. Kako onda vratiti u domovinu svoje fondove? Greffulhe, sav očajan, s otoka šalje svoga poslovnog druga du Moulina (Louisova šurjaka) na Martinique »da bi ondje uredio novčane pošiljke« za Francusku, prirodno, tada još u miru s Engleskom, pa odande u Amsterdam. Stariji brat u Amsterdamu bjesni tvrdeći da je to glupost. »Što će se dogoditi? Ili neće naći sređene, i eto novog odlaganja; ili će J55


dobiti papire za Bordeaux ili Pariz koje, makar bili i od najsolidnijeg stanovnika Martiniquea, gotovo uvijek protestiraju u Evropi i Bog bi znao gdje se može doći do svog novca. Dao Bog, ako nam onam o i uputi neku novčanu pošiljku, da to ne bude slučaj.«24 Mjenica je divno oruđe, svakako, »za saldo računa«, kako sc tada govorilo. Ali samo ako je oruđe pri ruci i dobre kvalitete, ako je efikasno. U listopadu 1729. godine25 (nakon što je napustio pom orsku službu kod Kompanije za Indije kako bi postao pustolovni trgovac) Mahć de La Bourdonnais je u Pondichćryu. Namjerava ondje stvoriti novo dioničarsko društvo s prijateljima iz Saint-Maloa, koji već imaju takvo. Oni bi priskrbili fondove i robu za trgovanje iz Indije u Indiju, bilo u Moku, bilo u Bataviu, bilo u Manilu ili čak u Kinu. Mahć ima bujnu maštu kad treba smisliti kako da vrati u dom ovinu dobitak i uloženi kapital. Postoji m irno rješenje uz pom oć mjenica na Kompaniju za Indije; može se načiniti i povratak u robi (jednom e svojem dioničaru, koji je zatražio da mu se smjesta isplati ulog, šalje 700 košulja od indijskog plama: »Tome ne prijeti nikakva opasnost pljenidbe«, ističe on. Znamo da to nije slučaj s »obojenim platnima« koja su u to vrijeme bila u Francus koj zabranjena); ili sa zlatom povjerenim kakvom uslužnom kape tanu koji se vraća u Francusku (što je način da se ne plati brodska vozarina i uštedi od oko dva i pol posto, uz što se još dođe i do zarade od 20 posto). No Mahć, naprotiv, uopće nije zagrijan za povratak u dijamantima koji su mili mnogim Englezima i Evrop ljanima u Indiji. On piše: »Priznat ću vam sasvim otvoreno da nisam dovoljno dobar znalac da bih se oslonio na samoga sebe ni... toliko glup da se slijepo pouzdam u ljude koji se time bave«. Ako se novo društvo ne osnuje, Mahć će sam vratiti u Francusku fondove i robu koju već ima u rukama. A po mogućnosti putujući portugalskim brodom kako bi se zaustavio u Brazilu gdje se neki proizvodi iz Indije prodaju s lijepim dobitkom. To nam usput otkriva da Mahć de La Bourdonnais ima prijatelja i znanaca na brazilskoj obali gdje je ranije boravio. Za velikog putnika, kakav je on, svijet već postaje selo u kojemu svatko svakoga poznaje. Kasni M anuel de commerce des Indes orientates et de la Chine kapetana Pierrea Blancarda, objavljen 1806. u Parizu, opi suje plodonosnu igru koju su ranije vodili francuski trgovci smješ teni na Francuskom otoku (danas Mauricijusu). Cesto su se bogatili pružajući usluge Englezima, sigurno ne bez dobitka, koji su živjeli u Indiji, a željeli su u domovinu diskretno poslati bogat156


stva stečena na manje ili više zakonit način. Francuski bi trgovci davali Englezima »svoje mjenice trasirane na Pariz na šest mjeseci po predočenju, u zamjenu za devet franaka po pagodi sa zvijez dom (indijski zlatnici, nap. prev.) što bi im dalo rupiju za dva franka i pedeset santima«26 (franci i santimi otkrivaju da je Blancard, pišući u vrijeme Napoleona, preveo u suvremeni novac te operacije iz prethodnog stoljeća). Te trasirane mjenice, dakako, nisu bile izdane samo tako nego s dobitkom za francusku trgovinu u Indiji, koji je redovito vraćan kući, u ruke pariških bankara — koji su zatim isplaćivali trasirane mjenice izdane Englezima. Da bi se taj financijski krug zatvorio s dobitkom za trgovce Francuskog otoka, trebalo je, dakle, da se Englezi ne mogu koristiti vlastitim sustavom vraćanja fondova u domovinu, da trgovina indijskim tiskanim platnom, kojom su se bavili francuski trgovci, bude dobro razvijena na licu mjesta, te da svaki puta — na komercijalnom planu i u razmjeni — mijenjanje rupija u funte bude za njih pogodno. Budimo sigurni da su na to vrlo pomno pazili.

Trgovinska suradnja Tako je razmjena pokrila svijet svojom mrežom. Na svakom križa nju, na svakoj međustanici, treba zamisliti da se nalazi po jedan trgovac, bilo da je ondje stalno smješten ili je samo na prolazu. A njegova je uloga određena njegovim položajem: »Reci mi gdje si, pa ću ti reći tko si«. Slučaj rođenja, nasljeđa ili različite druge pustolovine na koje ne utječemo mogu ga, na primjer, smjestiti u Judenburg, u Gornjoj Štajerskoj (kao što je bio slučaj sa Clemensom Korblerom, trgovcem koji je djelovao od 1526. do 1548.) i on se tada m ora baviti prometom štajerskog željeza ili čelika iz Leobcna i posjećivati sajmove u Linzu27. Ako je trgovac naveliko i povrh toga u Marseilleu, imat će mogućnost da bira između tri ili četiri tekuće mogućnosti na burzi — a najčešće će mu izbor nametnuti konjunktura. Je li trgovac grosist prije XIX. stoljeća uvijek imao nekoliko područja djelatnosti istovremeno samo zato jer je bio mudar (da ne stavlja, kako se to jučer govorilo, »sva jaja pod jednu kvočku«)? Ili je želio dokraja iskoristiti različite struje (koje nije sam izmislio) istog trenutka kad bi mu se našle pod rukom? Samo jedna ne bi dostajala da živi na željenoj razini. Ta »polivalentnost« bila je, dakle, nametnuta izvana, zbog nedovoljnog obima raz mjene. U svakom slučaju trgovac na veliko, koji na prometnom 157


Bordeaux: nacrt za izgradnju Kraljevske palače, rad J. Gabriela (1733)- (Archives departementales de la Gironde). Dolje: današnja palača burze. Desni, odijeljeni dio, bio je dodijeljen Jeanu Pelletu 1743- godine, uz mjesto koje je dobio bankar Pierre Policard. (Otisak: B. Beaujard) 158

Privreda prema tržiSlima

raskrižju ima pristup velikom trgovinskom opticaju, uvijek je manje specijaliziran od trgovca na malo. Svaka trgovačka mreža povezuje međusobno određeni broj pojedinaca agenata, koji mogu ali ne moraju pripadati istoj tvrtki, a razmješteni su na raznim točkama jednoga kruga ili niza krugova. Trgovina živi ođ tih medustanica, tih suradnji i veza koje kao da se umnažaju same od sebe sa sve većim uspjehom onoga tko ih je pokrenuo. Dobar, predobar primjer nam daje karijera Jcana Pcllcta (1694-1764), rođenog u Roucrgueu, velctrgovca u Bordcauxu, koji je počeo teško kao jednostavan trgovac na malo na Martiniqueu gdje se, kako ga podsjeća njegov brat u trenutku kad su se već obogatili, hranio pljesnivim »brašnom od maniokc i ukise ljenim vinom i užeglom govedinom«28. Godine 1718.29 vraća se u Bordeaux i udružuje s bratom Pierreom, starijim dvije godine, pa taj odlazi na Martinique. Imamo dakle dioničarsko društvo vrlo skromnog kapitala posvećeno isključivo trgovini između otoka i Bordeauxa. Svaki brat drži jedan kraj konopca, i to nije tako loše u trenutku kad izbija golema kriza Lawova sustava. Izgnanik na otoku piše: »Ukazujete mi da smo vrlo sretni što smo se održavali ove godine bez gubitaka; svi veletrgovci rade samo na svoj kredit« (8. srpnja 1721)30. Mjesec dana kasnije, 9. kolovoza31: »Promatram (još pero drži Pierre) s istim čuđenjem kao i vi propadanje Fran cuske te opasnost u kojoj smo se našli da vrlo brzo izgubimo svoja dobra; srećom smo u položaju da se možemo izvući iz gužve bolje (sic) nego drugi, zahvaljujući izvozu u ovu zemlju (Martinique). Samo dobro pazite da ne zadržavate ni novac ni mjenice« — ukratko da posluje isključivo trgovačkom robom. Braća su ostala udružena do 1730; otada su ostali u poslovnim odnosima. Obojica su nastavila zasebno zahvaljujući golemim dobicima koje su saku pili i s manje ili više spretnosti sakrili. Nakon 1730. pratimo samo poslove poduzetnijega i srčanijeg od njih, Jeana, koji je nakon 1733. dovoljno bogat da se može osloniti na brojne trgovačke posrednike i »kapetane upravitelje« brodova koje posjeduje, tako da mu više nije potreban pravi poslovni drug. Čovjeku jednostav no zastane dah kad pogleda broj njegovih poslovnih veza i poslova kojima se bavi: on je i brodovlasnik i veletrgovac, financijer kad ustreba, zemljoposjednik, proizvođač i trgovac vinom, rentijer; usto je povezan s Martiniqueom, Sandomingom, Caracasom, Cldizom, Biskajom, Bayonneom, Toulouseom, Marseilleom, Nantesom , R ouenom , D ieppeom , L ondonom , A m sterdam om , 159


M iddelburghom, Hamburgom, Irskom (gdje kupuje usoljenu govedinu), Brctanjom (gdje kupuje tkaninu) i tako dalje... I, pri rodno, s bankarima u Parizu, Genovi, Rouenu. Istaknimo da je to dvostruko bogatstvo (jer se i Pierre Pellet također milijunski obogatio, iako je bio oprezniji i povučeniji od mlađega brata, pa se ograničio na poslove brodovlasnika i koloni jalnu trgovinu) stvoreno na porodičnom udruživanju. I Guillaume Nayrac, brat djevojke kojom se oženio Pierre 1728, godine, bio je poslovni drug braće na burzi u Amsterdamu31. Budući da jc nem oguće voditi trgovačke poslove bez mreže sigurnih sporednih pom oćnika i suradnika, porodica zaista pruža rješenja koja se najčešće i traže a i najprirodnija su. Zato su toliko važne povijesti trgovačkih obitelji i to u istoj mjeri koliko genealoška stabla vladara pom ažu povijesti pri istraživanju političkih prom jena. To dobro pokazuju djela koja su napisali Louis Dermigny, Herbert Luthy i Herm ann KcIIcnbcnz. Ili knjiga Romualda Szramkiewicza u kojoj je proučio popis članova upravnog vijeća B anque de France za vrijeme Konzulata i Carstva32. Još bi uzbudljivija bila prethistorija te iste banke, zapravo porodica koje su je utemeljile i za koje izgleda da su sve ili gotovo sve bile povezane sa srebrom i špa njolskom Amerikom. Porodično rješenje nije, dakako, jedino. U XVI. stoljeću Fuggerovi su pribjegli trgovačkim agentima, jednostavnim namješ tenicima, koji su bili u njihovoj službi. To je bilo mjerodavno rješenje. Affaitadijevi33, porijeklom iz Cremone, smatrali su udru žene podružnice boljima za slučaj ako bi se nešto dogodilo, nego mjesne tvrtke. Još prije njih Medičejci su stvorili sustav filijala34 koje su mogle postati neovisne zahvaljujući jednostavnoj igri dopisa ako bi to savjetovala konjunktura — što je na prim jer način da se izbjegne da stečaj jedne lokalne tvrtke padne na teret cjeline. Krajem XVI. stoljeća sve se šire uvodi commission, rastezljiv sus tav, jeftiniji i ekspeditivniji. Svi trgovci — u Italiji kao i u Amster dam u — posreduju za druge trgovce koji im uzvraćaju istom mjerom. Od posla obavljenog za drugoga naplaćuju malen pos totak, a u suprotnom slučaju sprem ni su dati isto takav postotak na svoj račun. Ovdje, dakako, nije riječ o dioničarskim društvima, nego o m eđusobnim uslugama. Drugi sve uhodaniji običaj je još nepriznati oblik udioništva koji se osniva na povezivanju zaintere siranih, ali samo za jednu operaciju, pri čemu može obaveza biti obnovljena i za slijedeći pothvat. Na to ćemo se kasnije još vratiti. 160

Privreda prema triiliima

Bez obzira na oblik dogovora i trgovačke suradnje, uvijek se trazi vjernost, osobno povjerenje, točnost i poštovanje dobivenih narudžaba. Tako je stvoren dosta strogi trgovački moral. Hebcnstreit i sinovi, veletrgovci u Amsterdamu, zaključili su ugovor o participaciji po polovici s tvrtkom Dugard Sin, u Roucnu. Jedno od najneugodnijih pisama napisali su mu 6. siječnja 1766. godi ne35 jer je prodao »po vrlo lošoj cijeni«, »bez ikakve potrebe i čak protiv našega izričitoga naređenja« gumu iz Senegala koju su mu poslali. Zaključak je jasan: »Od vas zahtijevamo da nam isplatite našu polovicu36 po cijeni kako ste prodali, ma kako nezgodno to bilo«. Nude, dakle, u najmanju ruku »ljubezno« rješenje kako »ne bismo morali nekome trećemu o tome pisati«. Dokaz da u pos lovima poput ovog trgovačka solidarnost, čak i u Roucnu, ide u korist veletrgovaca iz Amsterdama. Imati povjerenje, poslušati. Simćn Ruiz ima 1564. u Scvilli opunomoćenika koji je sigurno mnogo mlađi od njega i bez sumnje iz Kastilije kao što je i on, a ime mu je Gerćnimo dc Valladolid37. Iznenada, s pravom ili ne, Simćn Ruiz se razljutio i optužio mladića za tko zna kakvu grešku ili prijevaru. Drugi opunomoćenik, upravo onaj koji je o tome obavijestio gazdu, sretan je zbog tog slučaja i ne nastoji smiriti stanje, naprotiv. Gerćnimo ne čekajući nestaje, jer mu je za petama policija Seville. Ali ubrzo se pojavljuje u Medini del Campo gdje se baca pred noge svoga gospodara i dobiva oproštaj. Slučajno, čitajući dokumente iz 1570. naišao sam na ime Gerćnima dc Valladolida. Tada, šest godina nakon opisanoga neugodnog događaja, on je jedan od trgovaca specijaliziranih za platno i sukno u Scvilli. Znači li to da je uspio? Taj dogadaj, iako slabo jasan u pojedinostima, baca dosta živu svjetlost na pitanje od prvorazredne važnosti o povjerenju koje zahtijeva trgovac i ima pravo zahtijevati od svog povjerenika i trgovačkog putnika ili od svoga poslovnog druga ili svog pomoć nika. A i o odnosima poslodavca i namještenika, nadređenoga i podređenog, u čemu ima nečega »feudalnog«. Neki francuski trgovački pomoćnik početkom XVIII. stoljeća još govori o »jarmu« i »dominaciji« gospodara, čemu je s najvećim zadovoljstvom ne davno uspio izmaknuti38. Uostalom, imati povjerenja ma što se dogodilo jedini je način da stranac prodre u zbunjujući svijet Seville preko posrednika; jedini način da nešto kasnije u Cždizu, drugome jednako zbunjujućem gradu, i to iz istih razloga, sudjeluje u presudno važnom prom etu za Ameriku, koji je u načelu bio namijenjen isključivo 161


Španjolcima. Sevilla i Cadiz, najvažnija mjesta za trgovinu s Ameri kom, ujedno su i gradovi na svoju ruku, gradovi krijumčarenja, prijevara, neprekidnog izrugivanja pravilima i mjesnim vlastima koje su, uostalom, sukrivci. Ali u srcu tog pokvarenjaštva među trgovcima je postojao neki »unutrašnji zakon« kakav poštuju bes prizorni ili alguazils predgrađa Triana ili luke San Lucar de Barrameda, ta dva sastajališta španjolskog ološa. Jer ako vas izda čovjek povjerenja, vi ste kao strani trgovac tako reći uvijek krivi, oštri se zakoni okreću protiv vas i samo vas, bez milosti. Ali takvi su slučajevi više nego rijetki. Holandani (od kraja XVI. stoljeća) služe se stalno i nekažnjeno osobama koje im posuđuju svoje ime da bi preko njih ukrcali svoj tovar na španjolske brodove i da bi kasnije dobili protuvrijednost iz Amerike. Baš svi u Cadizu znaju tko su m etedores (prebacivači, krijumčari), često i propali plemići koji su se specijalizirali za krijumčarsko ukrcavanje plemenitih kovina i drugog dragocjenog tovara za otprem anje preko oceana, ponekad i običnog duhana, a uopće ne kriju čime se bave. To su ljudi sprem ni na rizik, kad se pruži prilika, i raspuštcnici izbačeni iz boljeg društva, pa imaju vrlo važnu ulogu u tom društvu solidar nosti koji je pravi oklop velikoga trgovačkoga grada. Još su važniji cargadores}'3, rođeni ili naturalizirani Španjolci, koji se s tuđim, povjerenim tovarom ukrcavaju na brodovlje za Indiju. Stranac ovisi o njihovoj lojalnosti.

Mreže, izrešetkanosti i osvajanja Ta trgovačka solidarnost pom alo je i solidarnost unutar iste klase pa ipak ne isključuje, prirodno, trgovačko suparništvo bilo između pojedinaca i, češće, gradova ili »nacija« s »nacijom«. Lyonom u XVI. stoljeću nisu gospodarili »talijanski« trgovci, kako se to pre više pojednostavljeno kaže, nego kolonije trgovaca iz Lucce, Fi rence i Genove40 (prije teškoća 1528. godine koje su ih odstranile), organizirane skupine koje su se m eđusobno nadmetale i živjele svaka kao »nacija«, jer su talijanski gradovi m ukotrpno postigli da se m eđusobno svađe i mrze, ali i podržavaju, kad ustreba, protiv svih drugih. Te skupine trgovaca valja zamisliti zajedno s njihovim rođacima, prijateljima, slugama, poslovnim drugovima, računo vođama, njihovim činovnicima. Već od XIII. stoljeća, kad su se u 162


južnoj Francuskoj smjestili Gianfigliazzi, onamo su došli, kaže nam Armando Sapori, »con una vera folia d i altri Italiani, altri mercatores nostri«Ax. Bilo je to pravo osvajanje, stvaranje mreže, povezivanje, kako hoćete. Krugovi i mreže u pravilu su pod upravom tvrdokornih skupina koje su ih prisvojile i kad ustreba ne dopuštaju drugima da ih iskoriste. Te je skupine bilo lako otkriti ako je čovjek samo malo pažljiv, i to kako u Evropi tako i izvan nje. Trgovci-bankari iz Chan Sia prelaze cijelom Kinom, od Žute rijeke do obala kod Kantona. Drugi kineski lanac ide od južne obale (posebice iz okolice Fu Kiena) i širi se prema Japanu i Indoneziji ocrtavajući time ekonomski prostraniju Kinu na način koji će dugo vremena imati sve oznake kolonijalne ekspanzije. Trgovci iz Osake su nakon 1638. stali na čelo čvrsto zatvorene unutrašnje japanske trgovine i pokrenuli privredno kretanje po cijelom otočju. Već smo govorili o golemoj ekspanziji banijanskih trgovaca po cijeloj Indiji i izvan nje: njihovi su bankari vrlo brojni u Ispahanu, po riječima Tavcrniera42; ima ih također u Istanbulu, Astrahanu, čak u Moskvi. Tako 1723- godine43 žena nekoga indijskog trgovca u Moskvi nakon smrti svoga muža moli odobrenje da bude živa spaljena uz njega na pogrebnoj lomači — što joj je odbijeno. Smjesta »pobunjena indijska trgovačka kolonija odlučuje napustiti Rusiju odnoseći svoja bogatstva«. Ruske su vlasti morale popustiti takvoj prijetnji. Takav se događaj ponovio i 1767. godine43. Još je poznatija i spektakularnija ekspanzija trgovaca iz Indije, »ncznabožaca« ili muslimana, preko Indijskog oceana do obala Indonezije. Njihove su mreže odolijevale portugalskim prepadima i surovosti Holandana. U Evropi i na Sredozemlju, na zapadu i istoku, posvuda Talijani, i opet Talijani! Jesu li imali ljepšeg plijena od Bizantskog Carstva prije i, još mnogo više, nakon pada Carigrada 1204. godine?44 Talijansko trgovinsko osvajanje uskoro će stići do obala Crnog mora: trgovci, pomorci i talijanski notari ondje su kao kod kuće. Njihovo osvajanje Zapada bilo je polagano, trajalo je neko liko stoljeća, ali je još izvanrednije. Na sajmovima u Yprcsu već su od 1127. godine45. »U drugoj polovici XIII. stoljeća već pokrivaju Francusku svojim snažnim kućama, koje su podružnice velikih kompanija iz Firence, Piacenze, Milana, Rima i Venecije. Nalazimo ih dobro smještene u Bretanji (od 1272-1273), u Guingampu, u Dinanu, Quimperu, Quimperlću, Rennesu i Nantesu; (...) u Bordeauxu, Agenu, Cahorsu«46. Oni su zaredom unijeli nov život na 163


Doček Domenico, Trevisiana, mletačkog poslanika u Kairu 1512. godi ne, slika Gentilea Bellinia. (Pariz, Louvre, otisak: Giraudon) sajmove u Champagnei, u prom et s Brugesom, kasnije u ženevske sajmove, još kasnije u trijumfalne sajmove u Lyonu; stvorili su prvu veličinu Seville i Lisabona; bitno sudjeluju u utemeljenju Antwerpena, kasnije prvog razmaha Frankfurta; bit će napokon majstori denovskih sajmova, nazvanih besaônskima47. Ima ih svuda jer su inteligentni i živahni, pa nije čudo da su drugima nepodnošljivi, da ih mrze i zavide im. Na Sjevernom m oru, u Bruggeu, Southam ptonu i Londonu m ornari divovskih sredozem nih brodova preplavljuju kejove i lučke krčme, jednako kao što talijanski trgovei osvajaju gradove. Je li uopće slučaj Što će veliko bojno polje za protestante i katolike biti upravo Atlantski ocean? Sjetimo li se m ržnje sjevernih mornara prem a južnjačkima, objas nit će nam ta prošlost mnoge uporne ljutnje.


Još jc jedna mreža jasno raspoznatljiva, to jc ona upornih hanzeatskih trgovaca. Jednom su to trgovci sjeverne Njemačke, koji su nadmašili sami sebe u »stoljeću Fuggcrovih«*18 koje jc zapravo trajalo samo nekoliko desetljeća, ali s koliko sjaja! Druge su mreže u Španjolaca, Engleza, Armenaca, Židova, Portugalaca u španjolskoj Americi. Francuska mreža izvan domovine nije bila velika; naprotiv, spomena su vrijedni Marscjci na Levantu, jedno osvajanje tržišta Iberskog poluotoka koje su dijelili s Baskijcima i Kataloncima u XVIII. stoljeću*19. Takav slabašan francuski uspjeh po sebi je znakovit: tko ne dominira drugima, dopušta da drugi dominiraju njime.

Armenci i Židovi Imamo mnogo podataka o armenskim i židovskim trgovcima. Ipak ne dovoljno da bismo u gomili pojedinosti i monografija lako pronašli zajedničke crte. Armenski su trgovci kolonizirali cijeli perzijski prostor. Zrakasto su se širili u svijet upravo iz Džulfe, prostranoga i živog predgrađa Ispahana, na koje ih jc ograničio šah Abbas Veliki. Vrlo su rano prešli cijelu Indiju, pogotovu — ako ne uvećamo neke obavijesti — dio od Inda do Gangcsa te Bcngalski zaljev50; ali ima ih i na jugu, u portugalskoj Goi, gdje baš kao i francuski i špa njolski trgovci oko 1750. posuđuju od »samostana klarisa Svete Ruže«51. Armenci su prešli i Himalaju te stigli do Lhasc, trguju sve do granice Kine, udaljene više od 1. 500 kilometara52. Ali u nju nikad nisu prodrli. Čudno, ali Kina i Japan su za njih ostali zatvoreni53. Ali pravo ih je mnoštvo vrlo rano na španjolskim Filipinima5*1; ima ih doista posvuda u prostranom Turskom Car stvu, gdje su borbeni takmaci Židovima i drugim trgovcima. U Evropu prodiru Armenci najprije kroz Moskovsku Rusiju, gdje su se dobro smjestili, da bi razvili svoje kompanije i raspačavali sirovu svilu iz Irana, koja je od razmjene do razmjene prelazila ruski teritorij i dopirala sve do Arhangclska (1676)55 i zemalja susjednih Rusiji. Armenci su se trajno nastanili u Moskovskoj Rusiji, ali su je i prolazili na svojim beskrajnim putovanjima sve do Švedske kamo su sa svojom robom dolazili također i preko Amsterdama56. Prokrstarili su cijelu Poljsku, i još više Njemačku, a posebice su prisutni na sajmovima u Leipzigu57. U Nizozemskoj su također, bit će u Engleskoj, bit će u Francuskoj. U XVII. stoljeću udobno će se 165


166


smjestiti u Italiji, počev od Venecije, sudjelujući u prodornoj invaziji orijentalnih trgovaca, toliko karakterističnoj za kraj XVI. stoljeća57. Još ranije su na Malti gdje u dokumentima čitamo »poveri christiani armeni«, poveri bez sumnje, ali koji su onamo došli »per alcurti suoi negotii« (1552, 15 53)58. Ne primaju ih baš uvijek sa zadovoljstvom, treba li to uopće reći? U srpnju 1623. konzuli iz Marscillea pišu kralju da se požale zbog invazije Ar menaca i bala svile. To je opasno za trgovinu grada, tvrde konzuli dodajući da »na svijetu nema naroda lakomijcg od ovog jer ima jući mogućnost da svoju svilu prodaju na velikim tržnicama Alepa i Smirne i drugim mjestima, gdje se može časno zaraditi, ipak, da bi još više zaradili, trče sve do na kraj svijeta (dakako, to znači do Marseillea), a žive kao svinje jer gotovo cijelo vrijeme jedu samo travu«59 — to jest povrće. Ipak Armence neće protjerati, jer četvrt stoljeća kasnije imamo vijest da je neku englesku lađu zarobila francuska eskadra viteza Pola blizu Malte, u siječnju 1649, koja je nosila iz Smirne za Livorno i Toulon »oko 400 bala svile, većinom za račun 64 Armenca koji su ondje«60. Armenci su također u Portugalu, Scvilli, C&dizu, u američkim lukama. U C£diz je 1601. doputovao Armcnac Jorge da Cruz tvrdeći da dolazi ravno iz Goe61. Ukratko, vidimo da su nazočni u gotovo cijelome trgovačkom svijetu. Upravo zbog tog je trijumfa toliko važna knjiga o trgovini, koju je na njihovu jeziku napisao jedan od njih, Loucas Vanantcsti, a tiskana je u Amsterdamu 1699. godine62. Napisana je »za upo trebu vama drugima, braćo trgovci, koji pripadate našem narodu«, a načinjena je na poticaj mecene, gospodina Bedrosa iz — ta SLIKA NA STR. 166: 11. PUTANJE A R M E N SK IH TRGOVACA U IRANU, TU RSK OJ I M OSK OV SKO J RU SIJI U XVII. STO LJEĆU N a o v o j je k a n i p r ik a z a n s a m o d i o m r e ž e p u i e v a a r m e n s k ih trg o v a c a : v e z e s T u rs k im C a rs tv o m — A le p , S m ir n a i I s t a n b u l — i s r u s k im z e m lja m a p r e k o K a sp ijsk o g m o r a i d u ž V olge. Iz M o s k v e v o d e tri p u t a p r e m a L ib a u u ( U c p a ji), N arvi i A rh a n g c ls k u . N o v a D ž u lfa , k a m o j e p r o t j e r a o A r m e n c e A b a s V eliki iz m e đ u 16 0 3 . i 1 6 0 5 ., s r e d i š te j e a r m e n s k e d j e l a tn o s t i p o c ije lo m s v ije tu . S ta ra D žulfa u A rm en iji, n a A ra x u , d a la je b i ta n d i o trg o v a č k o g s ta n o v n iš tv a n o v o m g r a d u . V alja u p a m titi d a trg o v a c u N o v o j D ž u lfi im a s v e o s o b in e k r u p n o g trg o v c a i v e le trg o v c a . K a n a j e n a č i n j e n a p r e m a : K e ra m K e v o n ia n » A rm en s k i trg o v c i u XVII. s to lje ć u « u S v e sc i r u s k o g a i s o v je ts k o g sv ije ta , 1 9 7 5 , izv a n te k s ta .

167


pojedinost ne iznenađuje — Džulfe. Na samom početku stoje riječi Evanđelja: »Ne čini drugome...« Prva briga knjige je upoznati trgovce s mjerama, težinama i novcem na raznim trgovačkim mjestima. Kojim mjestima? Svima na zapadu, kao što se može očekivati, ali nisu zaboravljena ni ona u Madžarskoj, a tu su i Istanbul, Krakov, Beč, Moskva, Astrahan, Novgorod, Haiderabad, Manila, Bagdad, Basra, Alep, Smirna... To je studija tržišta i detaljan opis trgovačke robe na tržnicama Indije, Ceylona, Jave, Amboina, Makasara, Manile. U tom mnoštvu informacija, koje bi zaslužilo da bude potanko analizirano i prorešetano, možda je još najneobičnija komparativna studija cijene boravka u različitim gradovima Evrope, ili pak, ma kako bio pun rupa i zagonetki, opis Afrike koji seže od Egipta do Angole, od M onomotape do Zanzibara. Ta knjižica, slika trgovačkog svijeta Armenaca, ipak nam ne daje ključ njihova basnoslovnog uspjeha. Njihova se trgovačka tehnika za pravo ograničava na hvaljenje dobrih strana p ra v ila trojice (zar je to za sve dovoljno?). Knjiga i ne dotiče problem računovodstva i ni najmanje ne otkriva kakvi bi mogli biti trgovački, kapitalistički razmjeri tog svijeta. Kako se zatvaraju krugovi i nadovezuju putevi toga beskrajnog prometa? Jesu li svi m eđusobno povezani preko goleme m edustanice u Džulfi i jedino preko nje? Ili su, kao što sam sklon vjerovati, postojale i druge, posredne medustanice? U Po ljskoj, u Lavovu na primjer, koji je povezni grad Istoka i Zapada, mala arm enska kolonija — »Perzijanaca« kako su ih zvali — ima svoju jurisdikciju, svoje tiskare, svoje m nogostruke poslovne veze i upravlja golemim prom etom kolima u sm jeru Otomanskog Car stva. Vođa svake karavane kola, k a ra v a n bala, uvijek je Armcnac. Stapaju li se zahvaljujući tom prom etu kolima dvije prostrane slike — ni manje ni više nego Istok i Zapad — koje drže trgovci iz Džulfe? A u Lavovu, još jedan znak za zaključak — Armence odlikuje »bezobrazna i napadna raskoš«63. I židovska se trgovačka mreža protezala po cijelom svijetu. Njihovi su uspjesi mnogo stariji od armenskih pothvata: još u rimsko doba židovski i nežidovski Syri posvuda su nazočni: u IX. stoljeću naše ere služe se vezama što su otvorene muslimanskim osvajanjima, p a Židovi iz N arbonne »dolaze do Kantona prelazeći Crveno m ore ili Perzijski zaljev«64; dokum enti porodice Geniza65 otkrivaju nam ne jednom nego stotinu puta trgovinske veze u korist židovskih trgovaca u Ifrikiji, Kairuanu, u Egiptu, u Etiopiji i poluotočkoj Indiji. Od X — XII. stoljeća u Egiptu (kao i u Iraku i Iranu) vrlo bogate židovske porodice vode trgovinu na velike 168


udaljenosti, posjeduju banku i vrše naplatu poreza ponekad čak za cijele provincije66. I tako židovski trgovci slijede jedni za drugima u mnogostoljetnom vremenskom rasponu nadmašujući, i to mnogostruko, dugovječnost talijanskih trgovaca koja nas je maločas odušev ljavala. Ali njihova povijest ne postavlja samo rekord dugotrajnos ti, nego uvodi i novrekord upornih ponovnih izgrađivanja najviših uspjeha nakon najmračnijih uništavanja. Suprotno od Armenaca, koji su se uvijek okretali Džulfi, tajnoj domovini srca i novca, Izraelci žive neukorijenjeni, preseljivi, i u tome je njihova drama, ali ujedno i plod njihove tvrdoglave odluke da se ne miješaju s drugima. Ipak u toj povijesti ne valja gledati samo katastrofe niti ih previše približavati, ma kako im divljački sjckle dramatičnu sudbinu, prekidajući već davnašnju prilagođenost i trgovačku mrežu u punom zdravlju. Ima također i vrlo ozbiljnih uspjeha, kao onaj u Francuskoj67 još u XIII. stoljeću, trijumfa u Poljskoj u XV. stoljeću, pa u raznim dijelovima Italije, u srednjovjekovnoj Špa njolskoj i drugdje. Protjerani iz Španjolske i sa Sicilije 1492, a iz Napulja 1541. godine68, prognanici se dijele u dva smjera, pa idu ili u sredo zemne islamske zemlje ili u atlantske. U Turskoj, Solunu, u Đrusi, Istanbulu, Adrinopolu i drugdje židovski su trgovci stekli golema bogatstva već od XVI. stoljeća kao veletrgovci ili zakupci poreza69. U Portugalu su ih trpili i poslije 1492. pa im je to bila odskočna daska za drugo daljnje širenje. Amsterdam i Hamburg najviše privlače već bogate trgovce, koji su se ondje vrlo brzo još više obogatili. Uopće nema sumnje da su oni pomogli trgovinsko širenje Holanđije prem a Iberskom poluotoku — kako prema Lisabonu, tako i prema Sevilli, Madridu i Cždizu. Isto tako i u smjeru Italije, gdje već odavno imaju aktivne kolonije u Picmontu, Veneciji, Mantovi i Ferrari, a upravo zahvaljujući njima procvast će u XVII. stoljeću novo bogatstvo Livorna. Sigurno je također da su jedni od tvoraca prve veličine kolonija u Americi, osobito za širenja šećerne trske i trgovine šećerom u Brazilu i na Antilima. Isto tako u XVIII. stoljeću ponovo su u Bordeauxu, Marseilleu i Engleskoj, odakle su ih istjerali 1290. i kamo su se vratili za vrijeme Cromwella (1654-1656). Taj boom sefardskih Židova, sredozem nih Židova rasutih po cijelom Adantiku, povijesno je obradio Hermann Kellenbenz70. Njihov uspjeh nestaje s manje ili više ranim preokretom u američkoj proizvodnji srebra, što postavlja neobične probleme. Ako ih je mogla upropastiti jedna konjun169


ktura (je li to uistinu točno?), znači da i nisu bili tako snažni kao što se pretpostavlja. Povlačenje sefarda otvara razdoblje u kojem su Židovi bili ako ne baš ušutkani ali bar razm jerno potisnuti. Drugi židovski uspjeh izgradit če se polagano, polazeći od putujućih trgovaca srednje Evrope. Bit će to stoljeće Aškenaza, Židova podrijetlom iz srednje Evrope, kojih se prvi sjaj očituje trijumfom »dvorskih Židova« u politički rascjepkanoj Njemačkoj XVIII. stoljeća71. Nije to uopće, bez obzira što tvrdi hagiografska knjiga72, spontani razmah izvan rednih »poduzetnika«. Njemačka je, naime, izgubila velik dio svojih kapitalističkih kadrova u krizi tridesetogodišnjeg rata, a stvorenu je prazninu krajem XVII. stoljeća popunila židovska trgovina. Njen se uspon vrlo rano mogao vidjeti npr. na sajmovima u Leipzigu. Ipak će veliko razdoblje Aškenaza biti XIX. stoljeće koje obilježava spektakularno m eđunarodno bogatstvo Rothschilda. Pošto smo to rekli, dodajm o da, suprotno onom e što tvrdi Sombart73, Židovi sigurno nisu izmislili kapitalizam, ako bismo uopće mogli pretpostaviti (u što još manje vjerujem) da je kapita lizam izmišljen nekoga određenog dana na određenom mjestu kao djelo određenih osoba. Ako su ga Židovi izmislili ili ponovo izmislili, onda su to učinili zajedno s još mnogo drugih. Nisu oni stvorili kapitalizam samo zato što su se nalazili u njegovim žarišnim točkama. Danas židovska inteligencija sja po cijelome svijetu. Hoćem o li zato reći da su Židovi izmislili nuklearnu fiziku? U Amsterdamu su sasvim sigurno p o sta li prvi u igri prenošenja i d o b ita k a preko nom inalne vrijednosti na burzi akcija, ali nisu li u temeljima tih manipulacija ne-Židovi, kakav je bio Isaac Lemaire? A kad Sombart tvrdi da se kapitalistički duh poklapa s glavnim linijama izraelitske vjeroispovijesti, to je zapravo povezivanje s objašnjenjem protestantizma kod Maxa Webera, sa svim njegovim dobrim i lošim argumentima. Isti dosje mogao bi se sasvim lijepo braniti i prim jenom na islam, jer njegovi su društveni ideali i praktički okviri »skovani od početka u skladu s idejama i ciljevima trgovačke klase u usponu« ali s time » da to ipak nije bilo ni u kakvoj vezi sa samom vjeroispovijesti islama«74.

no


Portugalci i španjolska Amerika: 1580—1640. Uloga portugalskih trgovaca na golemim prostranstvima španjol ske Amerike nedavno je osvijetljena novim istraživanjima75. Od 1580. do 1640. dvije su krune — portugalska i kastilijska — ujedinjene na istoj kraljevskoj glavi. Takvo sjedinjenje sviju zemalja, više teoretsko negoli stvarno (Portugal je zadržao široku autonomiju neke vrste »dominiona«), ipak je doprinijelo brisanju granica, također teoretskome, između golemog Brazila, gdje je Portugal držao nekoliko bitnih točaka atlantske obale, i udaljenoga španjolskog posjeda Potosia, u srcu Anda. Uostalom, španjolska Amerika bila je gotovo potpuna trgovinska praznina, koja se sama od sebe otvarala pustolovinama stranih trgovaca, i već mnogo ranije portugalski su pomorci i trgovci tajno zalazili na španjolski teritorij. Na jednoga, za kojega znamo, sigurno ih je bilo još stotinu sakrivenih. Želim dati samo jedno izdvojeno svjedočanstvo iz 1558. godine o otoku Santa Margarita, u Antilskom moru, otoku bisera, na koji su mnogi pohlepno nasrtali. Te godine onamo je stiglo »nekoliko karavela i jedrenjaka Portugalskog Kraljevstva, s ukrcanim portugalskim posadama i putnicima«. Išli su navodno u Brazil, ali su ih oluja i slučaj bacili na otok. Naš informator dodaje: »Učinili su nam se prilično brojni, ti koji su na taj način došli i bojimo se da je to učinjeno s lošim namjerama«, maliciosamente76. Portugalska će se nazočnost, logično, još s vremenom pojačati, sve dok Portugalci neće prodrijeti u cijelu španjolsku Ameriku, najviše u glavne gradove: Mexico i Umu te najvažnija ulazna vrata: Santo Domingo, Cartagenu Indija, Panamu i Buenos Aires. Posljednje spomenuti grad prvi put je osnovan 1540. godine, ali je nestao nakon niza nesreća, pa je ponovo sagrađen 1580. zahvaljujući upravo presudnoj ulozi portugalskih trgovaca77. Od Brazila do Rio de la Plate neprekidnim prometnim vezama mali su jedrenjaci od četrdesetak tona potajno prevozili šećer, rižu, tka nine, crno roblje a možda i zlato. U zamjenu su odvozili »carregados de reaes de prata«, tovare srebrnih reala. Paralelno su Rio de la Platom dolazili trgovci iz Perua s kovanim novcem da kupuju trgovačku robu u Pernambucu, Đahiji i Rio de Janeiru. Taj je ilegalni trgovinski prom et donosio po riječima trgovca Francisca Soaresa (1597) od 100 do 500 posto dobiti a, povjerujemo li mu, 171

Lem and Braudel /Ig r a razmjene

Unutrašnjost trgovine živežnim namirnicama u Mexico Cityu u XVIII. stoljeću; kupci su Evropljani. (Mexico City, Nacionalni povijesni mu zej, otisak: Giraudon) čak do tisuću posto. On dodaje: »Kad bi trgovci (...) znali za takav prom et, ne bi riskirali toliko robe preko Cartagcne u Indijama. Zato je Rio (de la Plata) tako veliko tržište, najbrži put kojim se najlakše dođe do Perua«78. Za malu skupinu dobro obaviještenih portugalskih trgovaca Rio dc la Plata zaista je oko 1622. godine predstavljala tajna izlazna vrata za srebro iz Potosia. To se krijum čarenje oko 1605. godine procjenjivalo na 500.000 eruzadosa godišnje79. Tome se izgleda stalo na kraj tek stvaranjem unutrašnje carine, zvane a d u a n a seca, u Cćrdobi (7. veljače 1622. godine)80. 172


Portugalsko prodiranje ipak nije ostalo ograničeno na rub španjolskih posjeda uz Atlantik. Portugalski trgovac iz Macaoa po imenu Joao da Gama81 1590. je prešao Pacifik i pristao u Acapulcu. U zao čas, uostalom. Dotle su Portugalci u Mexicu i Limi otvarali trgovine u kojima su prodavali upravo sve, »od dijamanata do najobičnijeg kumina, od najsnažnijeg crnca do najdragocjenijeg bisera«82, a ne valja zaboraviti ni dobra iz daleke domovine, pravu raskoš u kolonijalnim zemljama: vino, ulje, brašno od žita, fina sukna, zatim začine i svilene predmete s Orijcnta koje su donosili vclctrgovci ili iz Evrope ili s Filipina, a još više — čak dovde — prokrijumčarenu robu koja je dolazila zahvaljujući srebru iz Pe rua, pravoj pokretačkoj sili cijeloga tog prometa83. Čak i u osred nje velikom gradu kakav je još bio Santiago de Chile (s možda 10.000 stanovnika u XVII. stoljeću) evo portugalskog trgovca Scbasriana Duartea, koji je ranije boravio u Africi, u Gvineji i koji, udružen sa zemljakom Juanom Bautistom Perczom od 1626. do 1633- putuje do Paname i Cartagcnc Indija da ondje kupuje crno roblje, različitu trgovačku robu i skupocjeno drvo — s golemim kratkoročnim zajmovima do 13.000 pesosa84. Ali taj je sjaj trajao samo neko vrijeme. Portugalski su se sitni trgovci, usto i lihvari, prebrzo bogatili. Stanovništvo gradova lako je bilo pobuniti protiv njih — tako u Potosiu već 1634. godine85. Javno mišljenje ih optužuje da su novi kršćani — što je često bilo i istina — da su potajice pripadnici judaističke vjere — što jc moguće. Napokon se uplela inkvizicija i prava epidemija suđenja i lomača zaustavila je taj nagli prosperitet. Posljednji su događaji vrlo dobro poznati: to su procesi u Meksiku 1646,1647. i 1648. ili lomače 11. travnja 1649. kad je spaljeno nekoliko velikih trgovaca portugalskog podrijetla86. Ali to je već druga priča. Portugalski sustav ima središte u Lisabonu, a prostire se između dviju obala: afričke i američke, preko Atlantika, a povezan je i s Tihim oceanom i Dalekim istokom. Ta se golema mreža proširila preko Novog svijeta u desetak, dvadesetak godina. Taj živi procvat neosporno je m eđunarodno važna pojava. Bez toga se Portugal možda ne bi »restaurirao« 1640. godine, to jest ne bi se oslobodio ovisnosti o Španjolskoj. Objasniti to osamostaljenje, kao što se to obično čini procvatom proizvodnje Šećera u Brazilu ni u kom slučaju nije dovoljno. Ništa nam, uostalom, ne govori da ni sam »ciklus«87 brazilskog šećera nije povezan s tom golemom trgovačkom razmjenom. Niti nam bilo što govori koliku je on ulogu odigrao i u pomalo kratkoj slavi mreže sefarda, kako u


Amsterdamu tako i u JLisabonu i Madridu. Tajno dovoženo srebro iz Potosia, zahvaljujući novim portugalskim kršćanskim zajmo davcima Filipa IV, kralja planete, pridružilo se srebru službeno doprem ljenom u pristanište Seville. Ali taj naširoko rasprostra njen, ali krhak sustav mogao je potrajati samo nekoliko desetljeća.

Mreže u sukobu, mreže osuđene da nestanu Mreže se nadopunjuju, udružuju, povezuju ali i sukobljavaju. Sukobljavanje ne znači uvijek i m eđusobno uništenje. Postoje »kom plem entarni neprijatelji«, postoje koegzistencije popraćene mržnjom, ali trajne. Trgovci iz Sirije i oni iz Egipta sučeljavali su se s kršćanskim trgovcima stoljeće za stoljećem, to je poznato, ali nikad se nije porem etila ravnoteža između tih suparnika, nužnih jedni drugima. Evropljani, naime, nisu nikada išli dalje od gradova na rubu pustinje: Alepa, Damaska i Kaira. S one se strane prostirao svijet karavana, zaštićeno lovište muslimana i židovskih trgovaca. Islam je ipak zbog križarskih ratova izgubio Unutrašnje more, golemu površinu prikladnu za promet. Isto tako se prostranim Turskim Carstvom samo vrlo diskret no kreću Venecijanci ili Dubrovčani kupujući sukna od kozje dlake, za koje nam dokum enti potvrđuju da su se smjestili u Brusi i Ankari. Od zapadnjačkih pro d o ra na turski teritorij najozbiljniji je pošao za rukom Dubrovčanima, ali, govoreći pojednostavljeno, ipak oni nisu prešli granice Balkanskog poluotoka. Crno je m ore čak postalo, ili u XVI. stoljeću ponovo postalo zaštićenim jezerom Istanbula, a za prom et kršćanima otvorit će se ponovo tek krajem XVIII. stoljeća, nakon što Krim osvoje Rusi (1783). U samom Turskom Carstvu protuzapadnjačku reakciju najbolje su iskoristili židovski, armenski i grčki trgovci. Analogne otpore susrećem o i drugdje. Tako u Kantonu od 1720. godine kineski trgovci osnivaju Co—Hong kao neku vrst anti-indijske kompanije88. U samoj Indiji otpor će banijanske m reže preživjeti, vjeruje se, englesku okupaciju. Neprijateljstvo i mržnja, dakako, prate te otpore i nadmeta nja. Najjači je uvijek najdraža meta. Kad je Mandelslo89 (1638) boravio u Suratu, zabilježio je: »Kako su ponosni i bezobrazni (muslimani, često i sami trgovci), prem a benjancima (banijan174


cima) odnose se gotovo kao prema robovima i prezirno, baš kao što se u Evropi odnose prema Zidovima ondje gdje ih uopće trpe«. Promijenimo li mjesto i razdoblje, zabilježit ćemo isti stav na Zapadu u XVI. stoljeću prema Đcnovežanima, koji su bili spremni sve progutati i uvijek u dosluhu kako bi izigrali druge — prema tvrdnji Simćna Ruiza i njegovih prijatelja90. Takav je bio stav i prema Holanđanima u XVII. stoljeću, a kasnije prema Englezima. Sve te mreže, pa i najjače, povremeno su nazadovale, mije njale se. A svaka slabost središta mreže imala je neposrednog utjecaja na njezin ukupan položaj i — možda više no drugdje — na periferiju. To se vidi po cijeloj Evropi nakon onoga što ne određenom i diskutabilnom formulom nazivamo nazadovanjem Italije. Nazadovanje ili dekadansa bez sumnje nije savršen izraz, ali nakon kraja XIV. stoljeća Italija upada u teškoće i zaplete; tako pomalo gubi pozicije u Njemačkoj, Engleskoj, na Levantu. Podjed naki se događaji odvijaju u XVIII. stoljeću u baltičkom prostoru nakon povlačenja Holandije i s naglim usponom engleske moći. Ali posvuda gdje se povlače dominantni trgovci, pomalo se stvaraju zamjenske strukture. »Francuska Toskana«, to jest Talija ni naseljeni u Francuskoj, uzdrmana je oko 1661. godine, a možda i ranije, odmah nakon financijske krize 1648. godine; holandska mreža u Francuskoj, iako snažno ukorijenjena, upada u teškoće početkom XVIII. stoljeća. A kao igrom slučaja oko 1720. godine91, okruglog datuma, sve brojniji francuski veletrgovci organiziraju spektakularni razvoj francuskih luka i udaraju temelje prvim fran cuskim kapitalističkim strukturama širokih razmjera. Taj napre dak francuskih veletrgovaca razvija se donekle s »urođeničkim« elementima, a djelomično zahvaljujući neobičnom ponovnom naseljavanju protestanata, koji su ranije bili napustili Francusku. Istu pojavu ponovnog naseljavanja naslućujemo i u Njemačkoj kad je riječ o dvorskim Židovima; u Španjolskoj s usponom katalonskih i baskijskih trgovaca, a također i madridskih, okup ljenih u udruženju Cirtco Gremios Mayores, koji su čak uzvišeni na položaj državnih pozajmitelja92. Takvi uzleti, očigledno, nisu mogući bez pomoći ekonom skog uspona. Francuski prosperitet, njemački napredak i špa njolski polet omogućili su u XVIII. stoljeću nov procvat lokalnih, što više nacionalnih bogatstava. Ali da tome nije prethodio slom dominacije stranih trgovaca u Francuskoj, Njemačkoj i Španjol skoj, uspon u XVIII. stoljeću drugačije bi tekao, svakako uz neke dodatne teškoće. 175


A ipak, neka aktivna mreža, kad počne doživljavati neuspjehe, uvijek pokazuje sklonost da nadoknadi svoje gubitke. Istjerana iz ove ili one pokrajine, svoje će povoljne ponude i kapital ponuditi u nekoj drugoj. To je u najmanju ruku pravilo kad je u igri snažan kapitalizam koji je već visoko akumulativan. Takav je bio slučaj s dcnoveškim trgovcima na Crnom m oru u XV. stoljeću. Četvrt stoljeća nakon pada Carigrada (1453), kad su Turci zauzeli njihove položaje na Krimu, pa i posebno važnu trgovačku postaju Caffu (1479), Đenovcžani nisu samo tako odustali od svojih prodora na Levant: ostali su, na primjer, na Chiosu sve do 1566. Ali najbolji dio svoje djelatnosti tada su ojačali i razvili u već postojećoj mreži na Zapadu, u Španjolskoj i Maroku, a uskoro i u Antwerpenu i Lyonu. Kad im je izmaklo jedno carstvo na Istoku, sagradili su drugo na Zapadu. Tako i Portugalsko Carstvo, potučeno duž cijeloga Indijskog oceana i u Indoneziji, sm rtno ranjeno upravo ondje gdje je ranije postiglo svoje najveće uspjehe, okreće u posljednjim godinam a XVI. i u prvima XVII. stoljeća svoje snage prem a Brazilu i španjolskoj Americi. Jednako su tako, u početku XVII. stoljeća, usprkos senzacionalnom povlačenju velikih firen tinskih firmi, talijanski trgovci našli kompenzaciju, neveliku ali sigurnu, za razočaranja koja im je donijela konjunktura nakon 1600, u tome što su se proširili cijelom srednjom Evropom, služeći se širokom lepezom puteva koji su se otvarali iz Venecije93. Uopće nije slučaj što je Bartolomeo Viatis,94 iz Bergama, dakle mletački podanik, postao jedan od najbogatijih trgovaca u Niirnbergu (ako ne i najbogatiji), u gradu u kojem se nastanio kao doseljenik; da su Talijani sve aktivniji u Leipzigu, Niirnbergu, Frankfurtu, Am sterdam u i Hamburgu; da talijanska trgovačka roba i m oda i dalje osvajaju Beč i još više Poljsku preko živih relejnih postaja u Krakovu i Lavovu. Korespondencije, sačuvane u poljskim arhivi ma95, pokazuju koliko je talijanskih trgovaca u XVII. stoljeću bilo u gradovima i po sajmovima u Poljskoj. Toliko su brojni da svakome upadaju u oči. To m ožemo prosuditi po ovoj pričici: 1643- godine nekoga su španjolskog vojnika poslali kao glasnika da iz Nizozemske odnese u Varšavu poljskoj kraljici darove — čipke i lutku odjevenu po francuskoj modi, koju je sama zatražila »da bi krojači u njezinoj službi načinili odjeću po toj modi, jer joj se poljska m oda nije sviđala, nije bila po njezinu ukusu«. Kad je glasnik stigao, postupali su s njim kao s kakvim poslanikom. Kasnije je rekao: »To što sam znao latinski, mnogo mi je pomoglo jer inače ne bih razum io ni jedne riječi njihova jezika... od našeg 176


jezika oni znaju samo toliko da vam se obraćaju sa gospodine (dar senoria) po talijanskom običaju, jer u toj zemlji ima mnogo talijanskih trgovaca«. Na povratku se zaustavio u Krakovu, gradu »u kojem krune poljske kraljeve«, pa je primijetio »mnogobrojne talijanske trgovce koji trguju prvenstveno svilenim tkaninama« u tome velikome trgovačkom središtu. Sićušno svjedočenje, nema sumnje, ali važno96.

Manjine osvajaju Iz navedenih primjera vidimo još nešto: vrlo često veliki trgovci, ljudi na čelu trgovačkih mreža i veza, pripadaju nacionalnim manjinama, bilo po narodnosti (Talijani u Francuskoj Filipa Lije pog i Franje I ili u Španjolskoj Filipa 11) bilo po različitoj vjero ispovijesti — kao Zidovi, Armenci, banijanci, Parsi, raskoljnici u Rusiji ili kršćanski Kopri u muslimanskom Egiptu. Odakle ta ten dencija? Jasno je da svaka manjina ima prirođenu sklonost kohe ziji, međusobnom pomaganju, samoobrani: u stranom će svijetu jedan Đenovežanin biti povezan s drugim Đenovcžaninom, Armenac s Armencem. Charles Wilson (u nedavno objavljenom članku) rasvjetljava — i pri tom se čak malo zabavlja — začudni prodor francuskih hugenota u najviše poslovne krugove Londona. Kad su stigli u izbjeglištvo, širili su nove obrtničke tehnike, i uglavnom se samo o tome govori. Okupljali su se, a okupljaju se još i danas, u engleskoj prijestolnici kao kompaktna skupina koja ljubomorno čuva svoj identitet. S druge strane, svaka manjina Iako povjeruje da je većina ugnjetava, mrzi, a to je onda oslobađa skrupula prem a toj većini. Je li to način da se bude savršen »kapitalist«? Gabriel Ardant97 može napisati:» H om o aeconomicus (tako naziva čovjeka sasvim zadobivena kapitalističkim sustavom) nema nježnih osjećaja za bližnjega svoga. Želi se suočiti samo s drugim ekonomskim stručnjacima, kupcima, prodavačima, povjeriteljima i vjerovnicima, s kojima održava u načelu isključivo ekonomske odnose«. U istom smislu Sombart pripisuje supe riornost Židova u oblikovanju »kapitalističkog duha« tome što im vjerski propisi dopuštaju da se prema »poganima« odnose onako kako je zabranjeno odnositi se prema osobama iste vjere. Ali to objašnjenje samo sebe potire. Nije li u društvu koje ima vlastite zabrane, pa smatra nedopuštenim lihvarenje i Čak sve poslove koji su vezani s novcem — što je izvor tolikih bogatstava, 177


Bruges, Trg burze; zgrada je smještena iztneđu kuće Đenovežana i kuće Firentinaca što je opipljivo svjedočenje ekspanzije i dominacije tali janskih trgovaca. (A. C. L., Bruxelles) i ne samo trgovačkih — pravilo igre da »nenormalne« ograničava na poslove koji su neugodni, ali nužni cijelom društvu? Povjerujem o Ii Alexandru G erschenkronu98, upravo se to dogodilo u Rusiji s pravoslavnim hereticima, to jest raskoljnicima. Njihovu ulogu m ožem o usporediti s ulogom Židova ili Armenaca. Jer, da ih nije bilo, trebalo bi ih izmisliti, zar ne? »Židovi su u svakoj zemlji nužni baš kao i pekari«, uskliknuo je mletački patricij Marino Sanudo, zgrožen viješću da bi se mogle uvesti m jere koje bi ih ograničavale u ra d u ". U ovoj raspravi bolje je govoriti o društvu negoli o »kapitalis tičkom duhu«. Političke borbe i vjerske strasti srednjovjekovne i m oderne Evrope isključile su iz njenih zajednica mnoge poje dince, koji su u inozemstvu, kamo ih je odnio izgon, postali manjinom. Talijanski su gradovi, poput grčkih gradova u starom vijeku, prava osinja gnijezda u kojima se borbe ne prekidaju: ima građana koji žive unutar gradskih zidova i izbjeglica — a to je toliko raširena društvena kategorija da su stekli i opće ime: to su fuorus178


citi. Od deset prognanih obitelji bar je jedna sačuvala svoja dobra i svoje poslovne veze do u srce grada odakle je prognana i koji će ih opet jednoga lijepog dana primiti natrag, bila to Genova, Firenca ili Lucca. Nisu litifuorusciti, pogotovu ako su trgovci, tako otjerani na put koji vodi u bogaćenje? Velika je trgovina ona koja se vodi na veće udaljenosti. Na nju su upravo osuđeni. Kao izgnanici, oni prosperiraju upravo zbog svoje udaljenosti. Tako skupina velikaša u Genovi odbija 1393. godine pučku vladu koja je upravo in augurirana, s duždevima koji bi trebali biti doživotni, pa napušta grad100. Ti velikaši izbjeglice nazvani su nobili vecchi, dok su oni, koji su ostali u Genovi pod pučkom vladom, nobili novi — i taj će se jaz zadržati čak i nakon povratka izgnanika u njihov grad. A, kao slučajno, upravo su nobili vecchi u najvećoj mjeri ovladali naj većim poslovima s inozemstvom. Drugi izgnanici: španjolski i portugalski marani (silom pokr šteni španjolski Zidovi), koji se u Amsterdamu vraćaju judaizmu. Općepoznati izbjeglice također su ondje: francuski protestanti. Ukidanje Nanteskog edikta 1685. godine sigurno nije ex nihilo stvorilo Protestantsku banku, koja je zavladala francuskom priv redom, ali joj je osiguralo zamah. Tifuorusciti nove vrste sačuvali su svoje veze unutar kraljevstva sve do njegova srca, Pariza. Usto su u više navrata uspjeli prebaciti u inozemstvo znatan dio svoga kapitala koji su morali ostaviti za sobom. 1 onda su se, baš kao i nobili vecchi, jednoga dana vratili osnaženi. Manjina je, ukratko, mreža koja kao da je unaprijed obliko vana i to snažno povezana. Talijanu koji dođe u Lyon dovoljno je da ima stol i komad papira pa da počne trgovinu, što toliko čudi Francuze. A to je zato što na licu mjesta ima prirodne saveznike, doušnike, jamstvo i veze s različitim mjestima Evrope. Ukratko, sve što omogućava trgovcu da posluje i za što je drugima potreban dugogodišnji rad. Isto je u Leipzigu ili Beču — gradovima koji se uzletom u XVIII. stoljeću podižu na rubovima gusto naseljene Evrope. Ondje također zadivljuje, htjeli ili ne htjeli, bogatstvo stranih trgovaca, bilo da su iz Nizozemske, bilo da su francuski bjegunci nakon ukidanja Nanteskog edikta (prvi su stigli u Leipzig 1688. godine), Talijani, Savojci ili Tirolci. Izuzetka nema ili gotovo da nema: strancu pomaže sreća. Porijeklom je vezan za gradove, za tržišta, za udaljene zemlje, zbog čega je upravo gurnut u trgovinu na velike udaljenosti, u veletrgovinu. Treba li se prisjetiti, ukoliko to ne bi bilo prelijepo, da »svako zlo donosi i neko dobro«? 179

TRGOVAČKI VIŠAK VRIJEDNOSTI, PONUDA I POTRAŽNJA Mreže i kruženja spajaju se u sustav. Baš kao na željeznici, i to je zbroj svih tračnica, dalekovoda sa strujom, vagona i lokomotiva te radnika. Sve je upregnuto u kretanje. Ali kretanje je problem za sebe.

Trgovački višak vrijednosti Sasvim je očigledno da trgovačkoj robi, koja se prevozi, cijena postaje to viša što putovanje dulje traje. To je ono što ću nazvati trgovačkim viškom vrijednosti. Je li to zakon bez izuzetka? Da, gotovo da je tako. Krajem XVI. stoljeća španjolski kovani novac o sm a k vrijedio je u Portugalu 320 reisa, a 480 u Indiji101. Krajem XVII. stoljeća vara (tj. 0,848 m) etam ina(yrst tkanine — nap. prev.)stajala je u tvornici u Mansu tri reala, u Španjolskoj šest, a dvanaest u Americi102. I tako dalje. Zato nalazimo na određenim mjestima začudno visoke cijene rijetkoj robi, dovezenoj izdaleka. Oko 1500. godine u Njemačkoj je pola kilograma šafrana (tali janskoga ili španjolskog) stajalo kao jedan konj, a pola kilograma šećera kao tri odojka103; u Panami je 1519. godine konj vrijedio 24 i pol pesosa, indijski rob 30 pesosa, a mješina vina 100 pesosa104... U Marseilleu je 1248. godine 30 metara sukna iz Flandrije bilo dva do četiri puta skuplje od saracenskog roba105. Ali već je Plinije Stariji upozorio da se indijski proizvodi, papar ili drugi začini, prodaju u Rimu za stostruko višu cijenu od proizvodne106. Jasno je da na tako dalekom putovanju neki profit m ora biti unaprijed uračunat da bi kolanje robe uopće započelo, da bi pokrilo izdatke vlastitog kretanja. Jer kupovnoj cijeni robe kod proizvođača do daje se trošak transporta, a taj je sve do jučer bio neobično visok. Sukno kupljeno na sajmovima u Champagnei 1318. i 1319. godine za prodaju u Firenci zbog transporta i raznih dažbina, ambalaže i drugih troškova (riječ je o šest pošiljaka) poskupilo je za 11,80; 12,53; 15,96; 16,05; 19,21 i 20,34 posto od kupovne cijene, koju Talijani nazivaju »primo costo«107. Ti se troškovi toliko razlikuju da za jednaku udaljenost i za istu trgovačku robu mogu ponekad 180


D olazak šafrana iz a c in a u N u m o erg o d 1640. do 1650.godine; s lijeva udesno se isporučuje, upisuje, va žu se om oti, pregledava ih se i šalje dalje. (N acionalni m uzej u Niimbergu, otisak Muzeja)

biti dvostruko veći. Još su ti postoci razmjerno niski: tkanine su, naime, skupa roba, a razmjerno male težine. Teška roba niske cijene —žito, sol, drvo, vino — u načelu kola na velike udaljenosti samo kopnom, osim u slučajevima kad je to sasvim neizbježno, a ta se nužnost onda plaća još i dodatnim troškovima transporta. Vino iz Chiantia, znamenito pod tim imenom već 1398. godine, jeftino je, »povero«, pa hektolitar stoji jedan florin (vino iz Mal vazije stoji deset do dvanaest). Kad je prevezeno iz Greve u Firencu (27 km), cijena mu naraste 25 do 40 posto; ako se prijevoz produlji do Milana, cijena se utrostruči108. Oko 1600. godine prijevoz bačve vina iz Veracruza do Meksika stoji jednako koliko je vino plaćeno u Sevilli109. Još kasnije, u doba Cantillona, »prijevoz vina kolima od Burgundije do Pariza treba platiti često više nego što je samo vino plaćeno na licu mjesta«110. U prvom smo svesku ovog djela naglašavali kakva je zapreka transportni sustav koji je skup i nesavitljiv. Federigo Melis111 je prikazao kako je ipak načinjen golem napor u XIV. i XV. stoljeću da se to poboljša pom orskim prijevozom, širenjem brodskih trupova, dakle spremišta, te uvođenjem progresivnih tarifa koje su uvedene a d valorem: skupa trgovačka roba na taj način djelo mično plaća za običnu robu. No ta se praksa širila polagano. U Lyonu još u XVI. stoljeću cijenu transporta kopnenim putem računaju prem a težini trgovačke robe112. 181


U svakom slučaju, problem ostaje isti u očima trgovaca: trgovačka roba koja mu stiže teretnim jedrenjakom ili kolima ili pak na leđima tovarnih životinja, m ora se na kraju putovanja procijeniti tako da budu pokriveni ne samo troškovi operacije i kupovna cijena povećana za troškove prijevoza, nego da se pokaže i dobit s kojom trgovac unaprijed računa. Zašto bi u protivnom uopće riskirao svoj novac i ulagao trud? Trgovačka roba to postiže jednom lakše, jednom teže. Očigledno, nema teškoća kad je pos rijedi »kraljevska roba« — tako Simćn Ruiz naziva papar, druge začine i grimiznu boju — putovanje je dugotrajno, ali dobitak siguran. Ako mi se trenutačna prodajna cijena ne sviđa, pričekat ću: malo strpljenja i sve će se srediti, jer kupaca gotovo uvijek ima dovoljno. Svaka zemlja i svako doba imali su svoju »kraljevsku robu«, koja je više od drugih obećavala trgovački višak vrijednosti. Giambattista Gemelli Careri, čiji opis putovanja oduševljava zbog mnogo razloga, čudesno dokazuje to pravilo. Taj je Napuljac 1694. godine krenuo na p ut oko svijeta više za svoje zadovoljstvo nego da bi zaradio, ali je našao načina kako da pokrije troškove svoga dugačkog putovanja: kupovati na jednom e mjestu robu za koju je poznato da je posebno cijene na drugom e mjestu, kamo će doputovati kasnije. U Perzijskom je zaljevu, u mjestu Bander Abbasu, natovario »datulje, vino, rakiju (...), sve perzijsko voće koje se suho prenosi u Indiju ili je ukuhano u octu (...) čime se može dobro zaraditi«113; ukrcavajući se u Manilli na galion zaNovu Španjolsku, opskrbio se kineskim srebrom: »Dobitak je i 300 posto«, priznaje o n 114. 1tako dalje. Putujući s vlasnikom, trgovačka roba postaje tako reći kapital koji se plodi na svakom koraku, plaća troškove putovanja i čak m u osigurava značajan dobitak, kao što je to bilo s našim putnikom kad se vratio u Napulj. Francesco Carletti115 je na put krenuo 1591. godine, dakle gotovo stotinu godina ranije, a za putovanje oko svijeta kao prvu trgovačku robu odabrao je crno roblje, tadašnju »kraljevsku robu«, kupljeno na otoku Sao Tomć, a kasnije ga je prodao u Cartageni, u Indijama. Nije tako lako kad je posrijedi obična trgovačka roba, dakako; operacija trgovanja bit će plodonosna samo uz tisuću obazrivosti. Teoretski, sve je jednostavno, bar za ekonomista kakav je opat Condillac116: dobro je pravilo razmjene na udaljenosti kom uni kacijski povezati neku robu ili dobro kojega je mnogo na jednom tržištu s tržištem gdje je rijetkost. Da bi se u praksi ispunili ti uvjeti, treba biti koliko oprezan toliko i dobro obaviješten. Trgovačka korespondencija to nam preobilno dokazuje. 182


Evo nas u Livornu, u travnju 1681. godine, u trgovini smo Giambattiste Sardia117. Livorno, najvažnija toskanska luka, širom je otvoren Sredozemlju i cijeloj Evropi, u najmanju ruku do Amsterdama, gdje Benjamin Burlamacchi, podrijetlom iz Luccc, upravlja trgovačkom agencijom koja se bavi robom s Baltika, iz Rusije i Indija, a i drugom. Stigla je flota Istočnoindijskc kompanije pa je pala cijena cimetu upravo u trenutku kad se odvija dopisiva nje između naša dva trgovca. Onaj iz Livorna pomišlja na operaciju s tom »kraljevskom robom«. Piše, pun planova, Burlamacchiu objašnjavajući mu da bi to želio »obaviti na samo jedan račun«, znači ne dijeleći s korespondentom. Posao je na kraju propao i Sardi, ovoga puta spreman na podjelu s Burlamacchiem, smatra samo jednu robu zanimljivom za prijevoz iz Amsterdama do Livorna — »vacchette«, to jest kože iz Rusije, koje će uskoro preplaviti tržište Italije. Tada, 1681. godine, one već imaju stalnu cijenu u Livornu, kamo ponekad dolaze izravno iz Arhangclska, a s njima i bačvice kavijara. Ako su te kože »lijepe boje kako izvana tako i iznutra, lagane, tanke i ne prelaze težinu od devet do deset firentinskih libri«, tada neka Burlamacchi ukrca određen broj na dva broda (da bi se opasnost potapanja prepolovila), broda koji su »de buona difesa, che venghino con buon convoglio« i to prije no što zima prekine plovidbu na sjeveru. Kože koje se u Amster damu prodaju za dvanaest, na burzi u Livornu postižu cijenu od 26 1/2 i 28, dakle dvostruko. Sardi u pismu upozorava da cijena dopreme do Livorna ne smije prijeći 24; tada unaprijed računa na dobitak od deset posto. Šest bala kože ukrcano je u Tcxelu, i Burlamacchi će polovicu izdataka za kupovinu pokriti mjenicom, prema Sardievim uputama, od bankara u Veneciji. Sve je, dakle, proračunato. A ipak posao na kraju neće ispasti sjajan. U svibnju 1682. godine dopremljene su veće količine, pa cijena u Livornu pada na 23; kože, koje je poslao Burlamacchi, pokazalo se, srednje su kakvoće, loše se prodaju: 12. listopada iste godine još ih ima na skladištu. Nema sumnje da to nije mnogo utjecalo na kuću Sardi, koja 1681. i 1682. godine vodi mnogobrojne poslove — spome nimo izvoz oštriga i limuna sa đenoveške rivijere — i koja naveliko trguje s Amsterdamom i Engleskom puneći cijele brodove samo svojom robom. Ali ova je epizoda zanimljiva po tome što pokazuje kako je teško iz daljine predviđati i organizirati trgovački višak vrijednosti. Vječita je zadaća trgovca da unaprijed proračunava i ponovo proračunava, da unaprijed smišlja najmanje deset operacija da bi 183


samo jednu ostvario. Kad neki metodični trgovac na veliko iz Amsterdama110 pomisli na neki posao u Francuskoj, piše Dugardu Sinu, trgovačkom posredniku u Rouenu, moleći: »U odgovoru mi navedite cijene artikala koji su kod vas najčešći, a također pošaljite i simulirani račun za prodaju (to jest predračun svih troškova)... Povrh toga proračunat ćete mi cijenu kitovih usi, ulja crvenog kita, broćike (za crvenu boju), neljuštene broćike u prahu, pamuka iz Smirne, žutog drva, čelične žice (...), zelenog čaja«. Neki francuski trgovac119 pak sa svoje strane želi saznati (16. veljače 1778) od trgovca u A m sterdam u:»... Nije nam poznato kako se u vas prodaje rakija, pa biste mi načinili uslugu da mi javite koliko vrijedi 30 velti (1 velta = 71), preračunato u francuski novac, da bih prem a tome mogao načiniti predračun i nakon toga, ako vidim neku korist, odlučit ću da li bih vam poslao jednu pošiljku...« Da je trgovački višak vrijednosti nužan podstrek svake trgo vačke razm jene toliko je samo po sebi jasno, da bi bilo apsurdno na tome inzistirati. Ali time se objašnjava mnogo više no što isprva izgleda. Ne stavlja li to automatski u posebno povoljan položaj zemlje koje su navodno žrtve skupog života? One su najsjajniji svjetionici, središta najjače privlačne snage. Te visoke cijene priv lače trgovačku robu. Venecija, vladarica Unutrašnjeg mora, dugo je živjela u znaku skupog života a tako je bilo još i u XVIII. stoljeću120. Holandija je postala zemljom skupog života: ljudi u njoj škrto preživljavaju, pogotovu siromasi, čak i manje siro m ašni121. Španjolska je nakon razdoblja Karla Petoga zemlja užas no skupog života122; neki francuski putnik zabilježio je (1603): »...ondje sam saznao poslovicu d aje u Španjolskoj sve skupo osim novca«123. Tako je još u XVIII. stoljeću. Ali uskoro je Engleska postavila neoborivi rekord: ona je p a r excellence zemlja teško podnosivih svakodnevnih troškova: stranca m ogu upropastiti tako jednostavni troškovi kao što je unajmljivanje kuće, unajmljivanje kočije, okupljanje gostiju oko stola ili boravak u hotelu124. Je li taj skok cijena života i plaća, vidljiv već prije revolucije 1688. godine, otkupnina, znak ili uvjet engleske prevlasti što se upravo stvarala? Ili bilo koje prevlasti? Engleski putnik Fynes Moryson, koji je od 1599. do 1606. bio u Irskoj sekretar lorda Mountjoya, a prije toga je od 1591. do 1597. proputovao Francusku, Italiju, Nizozemsku, Njemačku i Poljsku, a usto je bio izvrstan promatrač, došao je do ovoga začudnog razmišljanja: »Budući da sam u Irskoj i Poljskoj našao čudno niske cijene svih nužnih živežnih namirnica, dok nedostaje srebra, pa je stoga utoliko više cijenjeno, ta me pro184


matranja dovode do mišljenja da, obratno od općeproširenog shvaćanja, skupoća tih stvari predstavlja najsigurniji znak da je naka država u procvatu i da je bogata...«125 Isto to tvrdi i Pinto. To je i paradoxe kod Quesnaya: »Obilje i skupoća su bogatstvo«126. Arthur Young127 zabilježio je na prolazu kroz Bordeaux 1787. godine: »Zakupnina kuća i stanova svakodnevno skače; poskup ljenje je znatno otkako je zaključen mir (1783), a nastavlja se i ovog trenutka kada je sagrađeno toliko novih kuća a grade se i nove, što se poklapa sa sveukupnim dizanjem cijena: žale se da su troškovi života skočili od 30 do 100 posto u deset godina. Ništa jasnije od toga ne može dokazati uzlet prosperiteta«. Isto je dvadeset godina ranije, 1751, rekao mladi opat Galiani u svojoj knjizi o novcu: »Visoke cijene trgovačkih roba najsigurniji su pokazatelj gdje se nalaze najveća bogatstva«128. Nameće se i pomisao na teoretska razmatranja Lćona Dupricza129 o današnjem vremenu kad govori o »zemljama na vrhu«, koje imaju razinu plaća i cijene »znatno više od onih u zemljama koje zaostaju u razvoju«. Ali treba da se vratimo na razloge tih razlika. Lako je na brzinu spomenuti supe riornost struktura i organizacije. Zapravo trebat će govoriti o strukturama svijeta130. Očigledno je privlačno svesti na tu temeljnu stvarnost izvan rednu sudbinu Engleske. Visoke cijene i visoke plaće su za otočku ekonomiju pomoćnici, ali također i smetnja. Industrija sukna, favorizirana u bazi izvanrednom proizvodnjom vune po niskim cijenama, prolazi kroz takve teškoće. No nije li tako i s drugim industrijskim djelatnostima? Revolucija strojeva potkraj XVIII. sto ljeća bila je, priznajmo, izvanredan spas.

Ponuda i potražnja: primum mobile Posve je razumljivo daje najvažniji poticaj razmjeni odnos ponude i potražnje, ponuda i potražnji, dobro poznatih pokretača, ali njihova opća priznatost ne olakšava nam posao: kako ih definirati ili raspoznati. Pojavljuju se u stotinama, tisućama. Povezane su u lance, pružaju si ruke, elektricitet su strujnog kruga. Klasična ekonomija njima sve objašnjava i tako nas uvodi u beskrajne rasprave o podijeljenim ulogama ponude i potražnje kao o pok185


Vinjeta koja Hits trira savjete mladome njemačkom trgovcu koji se bavi trgovinom u stranom svijetu (XVII. stoljeće). (Nacionalni muzej u Niimbergu, otisak Muzeja) retačkim elementima — rasprave koje se protežu do naših dana i još ih srećem o u motivacijama političke ekonomije. Kao što je poznato, nema ponude bez potražnje i obratno: jedna i druga rađaju se iz razmjene kojoj su temelji i koja ih utemeljuje. Isto bi se moglo reći za kupnju i prodaju, za odlaske i povratke trgovačke robe, čak za rad i kapital, potrošnju i proizvod nju — s time da je potrošnja na strani potražnje a proizvodnja na strani ponude. Po mišljenu Turgota, ako nudim ono što pos jedujem, to znači da želim i da ću uskoro zatražiti ono što nemam u ruci. Ako tražim ono što ne posjedujem, znači da sam sprem an ili odlučan ponuditi drugoj strani neku određenu trgovačku robu, uslugu ili određenu svotu novca. Dakle, Četiri elementa, pa Turgot rezimira: »Dvije stvari u posjedu, dvije željene stvari«131. Neki današnji ekonom ist piše: »Ne treba ni reći da svaka ponuda i svaka potražnja pretpostavljaju drugu stranu«132. Nemojmo prebrzo ova zapažanja proglasiti pukim nadm ud rivanjem i naivnošću. Pomažu nam da odstranimo nestvarne dis tinkcije i tvrdnje. Savjetuju oprez onom e tko se pita i želi saznati 186


1600

« '»

| SLUŽBENI PODACI DO 1660. GODINE I PREMAHOLANDSKIM NOVINAMA I DODATNIM DOKUMENTIMA.

12. PR IST IZA N JE A M ER IČ K O G SREBRA U EVROPU M ich el M o rin e a u (u : Anuario de bistoria economicay social, 196 9 , sir. 2 5 7 - 3 5 9 ) k ritič k i j e is k o r is tio h o l a n d s k c n o v i n e i š if r ir a n e vijesti, k o je s u s la la s ir a n a p o s la n s tv a iz M a d rid a d a b i c rte ž o m p r ik a z a o k riv u lju u v o z a d r a g o c je n ih k o v in a u XVII. s to lje ć u . J a s n o s e v id e v rh te p a d d o la z a k a n a k o n 1620. i ž iv a h a n u z la z n a k o n 166 0 . ( s tu p n je v i o z n a č a v a ju 10, 2 0 , 3 0 ... m iliju n a p e z o sa ).

jc li važnija ponuda ili potražnja, usto — što dodc na isto — koja od njih dviju ima ulogu prim urn mobile. Pitanje bez pravog odgovora, ali koje nas vodi u srce problema razmjene dobara. Često se u duhu vraćam primjeru koji je tako dobro proučio Pierre Chaunu133, a to je Carrera d elndias. Nakon 1550. godine sve je jasno, ocrtava se u najširim razmjerima u mehaničkim pojmovima: jedna traka kruži u smjeru kazaljki na satu od Seville do Kanarskog otočja, do luka u Americi, do tjesnaca Dahamskog otočja na jugu Floride, zatim do Azora i ponovo do Seville. Plovid ba konkretizira jedan krug. Pierre Chaunu uopće ne sumnja da jc u XVI. stoljeću »konjukturalno pokretačko kretanje« upravo »kre tanje odlazaka« iz Španjolske u Ameriku. Precizira: »Jedna od glavnih preokupacija Seviljana je čekanje proizvoda Evrope na mijenjenih Indijama u trenucima odlazaka«134: žive iz Idrije, bakra iz Mađarske, građevnog materijala sa sjevera i cijelih brodova, nakrcanih balama sukna i platna. A isprva odlaze i proizvodi same Španjolske: ulje, brašno i vino. Ne pokreće, dakle, ona sama široko prekooceansko kretanje. Pomaže joj Evropa, ali traži svoj dio mane s neba nakon povratka brodovlja. Francuzi misle da sustav ne bi funkcionirao bez njihovih pošiljaka. Đcnovežani135, koji od 187


sam ih početaka pa sve do 1568. godine, financiraju kreditima dugačke i polagane trgovinske operacije s Novim svijetom, također su nezaobilazni, a usto i mnogi drugi. Sevilli je, prem a tome, od samog početka za pokretanje potrebna mobilizacija m nogobroj nih zapadnih snaga, snaga mnogo širih od izvora same Španjolske, što istodobno uključuje novac đenoveških poslovnih ljudi, idrijske rudnike, flamanske sirovine i onih dvadesetak poluseoskih sajmišta gdje se prodaje bretonsko platno. Protudokaz: sve se zaustavlja u Sevilli, kasnije i u C£dizu, kad god to požele »stranci«. Pravilo traje i dalje: u veljači 1730. godine13*5, pišu neke novine, »odlazak galiona opet je odgođen na početak slijedećeg ožujka da bi se strancima dalo vremena za ukrcaj velike količine trgovačke robe, koja još nije stigla u Cadiz zbog nepovoljnih vjetrova«. Treba li ipak, bilo kako bilo, spom enuti pokretačku snagu, p r im u m mobile? U načeli! jedna se »pokretna traka« može pok renuti u bilo kojoj točci svoga kretanja — pokrenuti ili, naprotiv, zaustaviti. U ovom slučaju dobar je prim jer prvo dugotrajno usporavanje oko 1610. ili 1620. godine zbog smanjenja proizvod nje u američkim rudnicim a srebra. Možda zbog »zakona« degrcsivnih, sve m an jih d o h o d a k a , a sig u rn o zbog sm anjenja indijanskog stanovništva, koje ih je opskrbljivalo nužnom radnom snagom. A kad oko 1660. godine ponovo sve kreće na bolje u Potosiu, kao i u rudnicim a srebra Nove Španjolske — dok je Evropa, čini se, još obuzeta upornom stagnacijom — poticaj dolazi iz Amerike, indijanski rudari ponovo upotrebljavaju svoje tradici onalne braseros,137 čak prije no što su puštena u pogon velika »m oderna« rudarska postrojenja. Ukratko, najmanje u dva nav rata, uloga pokretača (negativna, a zatim pozitivna) našla se s druge strane Atlantika, u Americi. Ali to nije pravilo. Nakon 1713. godine, kad su povlasticom asiento i krijum čarenjem Englezi uspjeli za se otvoriti tržište španjolske Amerike, ubrzo ga preplavljuju svojim proizvodima, ponajviše suknom što ga na kredit daju preprodavačim a u Novoj Španjolskoj i drugdje, i to u znatnim količinama. Iz toga slijedi povrat u novcu. Ovoga puta engleski je forcing, snažan poticaj, pokretač s ove strane oceana. Govoreći o istom procesu u Por tugalu, Defoe bezazleno objašnjava da je to »force a vend abro a d «138, to jest silom nametnuti svoju ponudu u inozemstvu. Još je samo uvjet da tkanine ne ostanu predugo neprodane u Novom svijetu. 188


Ali kako tom prilikom razlikovati ponudu i potražnju, bez pomoći Turgotove četverostruke sheme? U Sevilli su trgovačku robu, kojom su prije isplovljavanja punili spremišta brodova, trgovci nabavljali iscrpljujući svoje osobne zalihe novca i kredita, a u očajničkim slučajevima čak izdavajući i mjenice strancima (uoči svakog isplovljavanja flote pa sve do njezina povratka nije se mogao posuditi ni jedan maravedij na burzi!). Ta ponuda, koja pokreće mnogostruku i različitu proizvodnju Zapada, popraćena je istodobnom potražnjom na nižem stupnju, koja je uporna i zapovjednička, nimalo diskretna: burza i trgovci, koji su uložili svoj kapital u taj izvoz, očekuju da će po povratku biti isplaćeni u novcu, u srebru. Isto tako u Vcracruzu, u Cartageni ili Nombreu de Dios (kasnije u Porto Delu) potražnju za dobrima iz Evrope, poljoprivrednim ili industrijskim proizvodima (najčešće uz papre ne cijene) prati očevidna ponuda. Na sajmu u Porto Belu 1637. godine moglo se vidjeti srebrne šipke nabacane poput hrpe kame nja139. Bez te »željene stvari« ništa, dakako, ne bi uspijevalo. I tu istodobno djeluju ponuda i potražnja. Hoćemo li reći da dvije ponude — to jest dvije proizvodnje, koje se ističu jedna nasuprot drugoj — imaju veće značenje od dviju potražnji, dviju želja, od »onoga što ja nemam«? Ne bi li bilo bolje reći da one i postoje samo u odnosu s predviđenim i predvidljivim potra žn ja m a ? U svakom slučaju pitanje se ne postavlja samo u ekonomskim terminima (s time da ponuda i potražnja nikako nisu samo »čisto« ekonomski termini, ali to je već druga priča). Očigledno o tome treba govoriti i u terminima moći. Upravljačka mreža širi se iz Madrida u Sevillu i dalje, prema Novome svijetu. Uvriježilo se izrugivanje zakonima Indija — leyes de Indias — zapravo iluziji postojanja stvarnog autoriteta katoličkih kraljeva s one strane oceana. Mnogima je odgovaralo da u tim udaljenim krajevima ne ide sve po kraljevskoj volji. Ali neke je ciljeve ta vlast ipak postizala, a uostalom bila je na neki način i materijalizirana velikim brojem kraljevskih službenika, koji se nisu brinuli baš isključivo samo za svoje osobne probitke. Petinu, dakako, ubiru redovito u ime kralja, i dokumenti uvijek navode dio za kralja u odnosu na onaj od trgovca kad se brod vraća. U doba prvih trgovačkih veza, taj je dio bio razmjerno golem, brodovi su se vraćali kući tako reći noseći samo balast, ali to nije bio bilo kakav balast nego već tada šipke srebra. Doseljenika tada u kolonijama još nije bilo dovoljno da bi tražili mnogo trgovačke robe iz Evrope u suprotnom smjeru. 189


Tako da je to bila prije eksploatacija negoli razmjena, eksploatacija koja kasnije nije ni ublažena a kamoli da bi nestala. Oko 1703. godine u nekom francuskom izvještaju piše da su »Španjolci stekli naviku (prije rata za španjolsko nasljeđe što je upravo bio planuo 1701. godine) da odnose za 40 milijuna (livri iz Toursa) trgovačke robe a da donose zlata, srebra i druge robe vrijedne 150 milijuna« i to svakih pet godina140. Te brojke, prirodno, predstavljaju samo bruto vrijednost razmjene. Ali bez obzira na moguću nužnu korek ciju zbog troškova putovanja tamo i natrag, to je jasan prim jer za utvrđivanje obima stvarne dobiti u nejednakoj razmjeni sa svim ekonomskim i političkim implikacijama koje pretpostavlja takva neuravnoteženost. Eksploatacija, nejednaka ili prisilna razmjena, ne moraju, dakako, uvijek biti u ime nekoga kralja ili države. Galion iz Manille izvanredna je karika u lancu s trgovačke točke gledanja, ali ne sm ijemo se zavaravati: dominacija donosi dobit trgovcima u Mexsicu141. Užurbani posjetitelji kratkotrajnih sajmova u Acapulcu pod svojom čizmom drže na distanci od nekoliko mjeseci i godina trgovce iz Manille (koji se sa svoje strane naplaćuju na kineskim trgovcima) — baš kao što su holandski trgovci dugo pod svojom čizmom držali trgovačke posrednike iz Livorna. Što uopće točno znače izrazi »potražnja« i »ponuda« kad su odnosi pod pritiskom sile?

Sama potražnja Ako je tome tako, nije nemoguće, mislim, na tren odvojiti samu potražnju iz konteksta u koji je uključena. U tome me ohrabruju opažanja ekonomista koji danas proučavaju slučaj nerazvijenih zemalja. Ragnar Nurkse142 kategorički tvrdi: želimo li pokrenuti m otor, valja potegnuti upaljač potrošnje. Misliti samo na poveća nje proizvodnje vodi u propast. Dobro znam da ono što vrijedi za današnji tzv. Treći svijet ne vrijedi ipso fa c to za privrede i društva Starog poretka. Ali uspoređenje navodi na razmišljanje, i to u oba smjera. Vrijedi li samo za jučerašnjicu primjedba Quesnaya (1766. godine)? Uvijek ima »potrošača koji ne mogu konzumirati onoliko koliko bi željeli: onih koji jedu samo crni kruh od heljde i piju samo vodu, a željeli bi radije jesti bijeli pšenični kruh i piti vino, onih koji ne mogu jesti meso, a željeli bi da ga mogu jesti; onih koji imaju lošu odjeću a željeli bi imati dobru; onih koji nemaju 190


drva da sc griju, a željeli bi da ih mogu kupiti itd.«143. Uostalom, tih je potrošača stalno sve više. Postoji dakle uvijek, rekao bih, mutatis m utandis, »potrošačko društvo« koje vlada. Apetit mu ograničava samo obim njegovih primanja, od kojih redovito i lako pojede 90 posto. A tu granicu neumitno osjeća velika većina čovječanstva. Te su granice bili svjesni francuski ekonomisti XVIII. stoljeća jednako koliko danas ekonomisti Trećeg svijeta, pa su tražili recept kako da povećaju primanja i potrošnju, a već je Boisguilbert govorio da kad potrošnja doživi »propast (...) to je propast prihoda«144. Ukratko, treba povećati potražnju. Postoji, prirodno, potražnja i potražnja. Qucsnay je bio protiv potražnje za »ukrasnom raskoši« pa je propovijedao »potražnju nužnoga za opstanak«145, to jest širenje svakodnevne potražnje »proizvođačke klase«. Imao je pravo: ta je potražnja bitna jer je trajna, golema i sposobna da dugotrajno održi svoj pritisak i zahtjeve, dakle da bez greške vodi ponudu. Svako je širenje te potražnje bitno za privredni rast. Ta temeljna potražnja, poznato je, proistječe iz davnih orijen tacija (ili žito ili riža ili kukuruz), koje su imale mnogostruke posljedice i »nusproizvode«146; ima i potreba kojima čovjek ne može izbjeći jer svakom treba sol, drvo, tkanine... Upravo polazeći od tih bitnih potreba, povijest kojih se tako rijetko proučava, trebalo bi besumnje procjenjivati masivnu potražnju koja je teme ljna i doznati kakve rekorde postiže. Nije li pravi rekord što je u Kini uspjelo dugačkim vodotokovima Carskog kanala prevoziti prema sjeveru, sve do Pekinga, rižu, sol i drvo iz južnih pokrajina, da se u Indiji morem prevozila riža iz Bengala; rekord su i dugačka putovanja, ovoga puta kopnom, riže i pšenice, karavana od tisuće goveda; da je posvuda na Zapadu kolalo žito, sol i drvo; da je sol iz mjesta Peccais, u Languedocu, odlazila uzvodno Rhonom sve do Seysscla147; da je sol i C£diza, i Sćtubala i zaljeva Dourgncuf išla iz Atlantika u Sjeverno more i do Baltika. To je bilo toliko dobro uhodano da bi krajem XVI. stoljeća bilo dovoljno prekinuti opskr bu solju i to bi bacilo na koljena Ujedinjene pokrajine. Španjolska je o tome samo mogla sanjati148. A kad je riječ o drvu što se toliko mnogo trošilo (pisano je o tome u prvom svesku ove knjige), moramo se zadiviti kad zamis limo golem prom et kojim je putovalo po svim rijekama Evrope i Kine: splavi, konvoji trupaca, debla prepuštena da ih riječna struja slobodno nosi, brodovi što bi ih na cilju rastavili (kao u donjem toku Loire i tolikih drugih vodotokova), morski brodovi natova191


Tkanina od kineske svite (lampas) iz razdoblja Luja XV. Lyon, Povije sni muzej tkanina. (Otisak: Giraudon) 192


rcni daskama i gredama, čak posebno konstruirane lađe za prije voz neusporedivih jarbola sa sjevera na zapad i jug. Dulje od jednog stoljeća uzastopnog privikavanja trebalo je proteći da se drvo zamijeni ugljenom, tekućim gorivima i električnom strujom. Vino, dio temelja evropske civilizacije, nikad nije prestalo putovati. Pierre Chaunu samo malo pretjeruje kada kaže da su brodovi s vinom privredi predrcvolucionarnc Francuske isto što će biti prijevoz ugljena u XVIII. i još više u XIX. stoljeću149. Žito je, naprotiv, teško i razmjerno jeftino pa ga se što je moguće manje prevozi, utoliko više što se posvuda uzgaja. No kad ga negdje zbog loše žetve nema dovoljno, pa se javi manjak, tada kreće na daleka putovanja. U usporedbi s tim masivnim, nezgrapnim robama, raskošna je roba osjetljiva, ali sjajna i sposobna da podigne mnogo buke oko sebe. Novac sam prema njoj trči, sluša njezine naloge. Postoji tako siiper-potražnja, s vlastitim prometom i hirovima. Želja, nikada previše vjerna sama sebi, pa moda spremna da izda, stva raju izmišljene i umjetne »potrebe«, koje se neprekidno mijenjaju, a nestaju samo da bi ustupile mjesto drugim, naizgled podjednako bezrazložnim strastima, kao što su: šećer, alkohol, duhan, čaj, kava. Pa iako se tada još mnogo prede i tka po domaćinstvima za svakodnevne potrebe, opet moda i raskoš diktiraju svoju potraž nju tkanina na najnaprednijim, najbolje komercijaliziranim pod ručjima. Krajem XV. stoljeća bogataši odbacuju tkanine protkane zla tom i srebrom pa se okreću svili. Ona se sve više širi, čak se u određenoj mjeri i vulgarizira, da bi postala znakom svakoga druš tvenog uspjeha i više od stotinu godina bit će poticajcm za posljed nji uzlet prosperiteta cijele Italije, prije no što se manufakture svile ne razviju po cijeloj Evropi. Sve će se to opet promijeniti uspjehom sukna načinjenog na engleski način, što će potrajati posljednjih desetljeća XVII. stoljeća. Slijedeće stoljeće donosi naglu erupciju »oslikanih tkanina«, to jest pamučnih tkanina s tiskanim uzorcima što su ih najprije uvozili iz Indije a zatim oponašali u Evropi. U Francuskoj su se nadležne vlasti očajnički borile da zaštite nacio nalne manufakture od najezde tih finih tkanina. Ali tu se ništa nije moglo učiniti, nisu pomagala nadgledanja, progoni, hapšenja ni globe, ni neobuzdana mašta savjetodavaca: tako je Drillon de Jouy, trgovac u pariškoj ulici Bourdonnois, predlagao, na primjer, da se trojici policijskih službenika plati po 500 livri »da razodjenu (...) nasred ulice žene odjevene u tkanine iz Indija« ili, smatra li se ta 193


mjera prcoštrom , da se »nakinđuri uličarke tkaninama iz Indija« i onda ih javno razgoliti, da budu poučan prim jer150. U jednom izvještaju glavnom kontroloru Desmarctzu, 1710. godine, izražava se ozbiljna zabrinutost zbog tih prijetnji uvozu: hoće li se prisi ljavati ljude da u doba tako skupe hrane, nestašice novca i dok su vladine novčanice tako nespretne i slabo upotrebljive, ponovo stvaraju svoju garderobu? Uostalom što poduzeti protiv m ode151? Utoliko više što podrugljivci o modi govore kao što je to 1708. napisao Daniel Defoe u članku za Weekly Review: »Vidimo ljude plem enita roda kako se kite indijskim sagovima, koje su sasvim nedavno njihove sobarice smatrale previše prostim za svoje sobe; indijski katun (cic) napreduje, s parketa im se penje na leđa; od prostirki uznapredovale su do suknji pa se i sama Kraljica u ovo doba voli pokazivati odjevena u Kinu i Japan, hoću reći u svilene tkanine i katun iz Kine. I to još nije sve, jer naše su kuće, naše radne i spavaće sobe zauzete na juriš: zavjese, jastučići, stolci pa čak i sami kreveti, isključivo su od pam učnih tkanina i katuna.« Bilo to sm iješno ili ne, ali moda, ta uporna, višestruka i zbunjujuća potražnja, uvijek nakraju pobijedi. U Francuskoj više od trideset i pet naredaba nije uspjelo »izliječiti jedne i druge od tvrdoglavog krijum čarenja (katunom); iako je osim zapljene robe i globe od tisuću škuda za one koji prodaju i kupuju, napokon vlast bila prisiljena ukazom od 15. prosinca 1717. tome dodati i tjelesne kazne, čak doživotnu robiju na galijama i još gore, ako to zahtijeva pojedini slučaj...«152. Zabrana je napokon ukinuta 1759. godine152 i u kraljevstvu se razvila industrijska proizvodnja katuna, koji je ubrzo postao takmac onom e iz Engleske, švicarskih kantona ili Holandijc — čak i onom e iz Indije152.

Sama ponuda Ekonomisti, koje zanima predindustrijsko društvo, slažu se u jednome: ponuda je tada igrala malu ulogu. Nedostajalo joj je elastičnosti; nije bila kadra brzo se prilagoditi bilo kojoj potraž nji153. Ipak potrebno je pri tom razlikovati poljoprivrednu ponudu od industrijske. U tom je razdoblju bitno za privredu bilo poljodjelstvo. Nema sum nje da su na pojedinim dijelovima Zemljinc kugle, pogotovu u Engleskoj, proizvodnja i produktivnost na poljima »revolu cionarno« uznapredovale zahvaljujući podudarnosti nekih tehnič 194


kih i društvenih Činitelja. Ali čak i u Engleskoj povjesničari su često primjećivali da je pukom srećom žetva bila dobra u nizu godina od 1730. do 1750.15i što je uvelike pomoglo uzletu otočke priv rede. U načelu, poljodjelska je proizvodnja područje inercije. Postoje, naprotiv, dva područja — najprije industrije a zatim i trgovine — gdje je rano vidljiv napredak, iako, prije uvođenja strojeva s jedne strane i dok, s druge strane, prevelik dio stanov ništva živi u polusamodovoljnosti sitne poljoprivrede, unutrašnji a ujedno i vanjski strop ograničava svaki suviše živi polet. Za industriju bih ipak iznio — doduše, prema diskutabilnim prora čunima, koji uzimaju u obzir samo red veličina — da se obujam proizvodnje u Evropi nekoliko puta povećao, najmanje pet puta, od 1600. do 1800. godine. Isto tako vjerujem da je promet iz mijenio i proširio svoje usluge. Došlo je do rušenja ograda medu privredama, pa se razmjena umnogostručila. U prostranom fran cuskom prostoru, koji je dobro polje za promatranje s te točke gledišta, to je rušenje ograda po mišljenju povjesničara bilo najizrazitijc u XVIII. stoljeću155. Dakle, a do toga sam želio doći, ponuda koja postoji krajem XVIII. stoljeća, suočena s proždrljivom potrošnjom, nije onako kržljava ni neupadljiva kako bi se moglo pretpostaviti. A još će, dakako, ojačati razvitkom industrijske revolucije. Oko 1820. godi ne ona je već odraslo stvorenje. I sasvim je prirodno da joj ekonomisti počinju poklanjati pažnju, pa joj se i diviti. Posebno joj je skočila cijena nakon što je objavljen i prihvaćen »zakon«156 pripisan Jean-Daptistu Sayu (1767-1832). Taj veličanstveni vulgarizator, iako nikako ne i »genijalan čovjek«, kako se pobunio Marx, usto nije autor tog zakona (naz vanog i zakonom »tržišta«), kao što ni Thomas Gresham nije autor slavnog zakona koji nosi njegovo ime. Ali budući da se uvijek dodaje onome tko je bogat, J. B. Say je stvorio dojam da dominira mišljenjem ekonomista svoga doba. Zapravo elemente zakona tržišta nalazimo već kod Adama Smitha i još više kod Jamesa Stewarta (1712-1780.) A nije li tu formulu naznačio već Turgot pripisujući Josiahu Childu»?w neospornu m udrost da radjednog čovjeka daje posla drugome čovjeku«157? Taj je zakon jednostav no izreći: svaka ponuda na tržištu stvara redovito svoju potražnju. Ali ta jednostavnost, kao i uvijek, prikriva temeljnu složenost, pa je svaki ekonomist razvijao izrečen zakon kako mu se svidjelo. Tako John Stuart Mill (1806-1873) smatra da »svako povećanje proizvodnje, ako se distribuira bez greške u proračunu za svaku 195


vrstu proizvoda, prem a proporcijam a koje zahtijeva privatni inte res, stvara ili, još bolje, izaziva svoju vlastitu potražnju«158. E pa to uopće nije jasno, pod izgovorom da je prejasno. Charles Gidc (1847-1932) smutit će neupućenog čitatelja kad tvrdi: »Svaki ćc proizvod imati to veću prođu što je više raznovrsnih proizvoda u velikom obilju«159 — ukratko, ponuda nalazi svoju potražnju tim lakše što je veće preobilje ponude. Henri Guitton (1952) reče: »Dvije su ruke ispružene, jedna pruža, druga prim a (...) Ponuda i potražnja dva su izraza iste stvarnosti«160. To je točno. Drugi način da se logičnije to objasni: proizvodnja bilo koje robe, koja ćc u m anjem ili većem vremenskom razmaku biti p o n u đ e n a na tržištu, uzrokuje samim tim procesom raspodjelu novca: trebalo je platiti sirovine, pokriti troškove prijevoza, podijeliti radnicima plaće. Taj bi se podijeljeni novac norm alno trebao prije ili kasnije ponovo pojaviti, u obliku potražnje ili, ako vam je milije, kupovine. Ponuda sama sebi zakazuje sastanak. Taj je Saycv zakon vrijedio kao zakon i objašnjenje za neko liko pokoljenja ekonomista koji ga, uz samo nekoliko izuzetaka, nisu dovodili u sum nju sve do otprilike oko 1930. godine. Ali zakoni, ili takozvani ekonomski zakoni, možda traju samo tako dugo dok traju stvarnost i želje nekoga ekonomskog razdoblja, kojem su ogledalo i manje ili više vjerna interpretacija. Drugo razdoblje dovodi nove »zakone«. Oko 1930. bez napora je Keynes oborio stogodišnji Saycv zakon. Od m nogobrojnih njegovih ar gum enata spom enim o da je mislio kako korisnici ponude, koja sc upravo stvara, nisu obavezno raspoloženi da sc smjesta pojave na tržištu kao kupci. Novac daje m ogućnost izbora: sačuvati ga ili potrošiti ili ga investirati. Ali nije na nama da opširnije iznosimo Keynesovu kritiku, koja je sigurno u svoje doba bila plodonosna i realistička. Zapravo nas uopće i ne zanima je li Keynes 1930. godine imao ili nije imao pravo. Baš kao što nas ne zanima ni je li J. B. Say imao pravo oko 1820. Je li imao pravo (hoću reći: prim jenjuje Ii se njegov zakon) u razdoblju prije industrijske revolucije? To pitanje, i samo to pitanje, nama je zanimljivo, ali nism o sigurni m ožemo li na nj odgovoriti tako da i sami budemo zadovoljni. Krenemo li uzvodnim tokovima industrijske revolucije, naći ćemo se suočeni s privredom podložnom čestim kvarovima, u kojoj su slabo usklađeni razni sektori, čak i ne prate jedan drugog istim korakom, bez obzira na konjunkturu. Ako je jednom e dobro krenulo, to ne znači da će za sobom povući i druge. Čak svaki od 196


njih može, jedan za drugim, poslužiti kao usko grlo gdje će se zaglaviti napredak, koji ionako nikad nije ravnomjeran. Dobro znamo da se trgovci toga doba stalno žale kao po pravilu, a usto i pretjeruju. No ipak ne lažu baš neprekidno, ne izmišljaju sve svoje teškoće ni hirovitost konjunktura, padove, zastoje, stečajeve, do čega dolazi i kad najbolje stoje s novcem. Sektor »industrijske« proizvodnje — na koji je mislio Say — ne može se nadati da će u takvim okolnostima njegova ponuda naići automatski na trajni dobar prijem. Novac, što ga je ta proizvodnja uložila, nepravilno je raspoređen među dobavljače oruđa, dobavljače sirovina, trans portere i radnike. Ovi posljednji velika su stavka izdataka. A oni su čudni privredni »ubrzivači«. Kod njih novac smjesta krene, kako se govorilo, »iz ruke u usta«. Zato »opticaj kovanica postaje to brži što je potčinjeniji neki stalež«161, a najživlje kola najsitniji novac, objašnjava Isaac de Pinto. Tako njemački stručnjak za budžet F. W. von Schrotter162 propovijeda razvitak manufakturne djelatnosti smatrajući to načinom da se razvije novčani opticaj (1686). Uložiti novac u obrte znači samo ga trenutno izgubiti: vratit će se galopom u opće kolanje. Vjerovat ćemo mu na riječ, jer je Ricardo još 1817. smatrao da je »prirodna plaća« radnika, oko koje oscilira »redov na plaća«, ona koja mu osigurava preživljavanje i produženje svoje vrste163. Kad se zarađuje samo za najnužnije on će novac najprije dati za prehranu: odgovorit će dakle prije svega na poljoprivrednu ponudu jer, uostalom, cijena živežnih namirnica određuje njego vu plaću. Nije on dakle osoba koja bi bila spremna kupovati manufakturnu robu kakvu sam proizvodi, jer to su često predmeti raskoši16,1. U tom slučaju ponuda, koju razmatramo, nije u svoju korist stvorila potražnju niti je to učinila posredno. A kad je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji, njezini neredoviti viškovi nisu takvi da bi prodaja živežnih namirnica potakla kod napoličara, nadni čara i sitnih seljaka znatnu posrednu potražnju manufakturnih proizvoda. Ukratko, upravo u tako nepogodnim okolnostima treba razu mjeti razmišljanja fiziokrata, koja sasvim olako smatramo neobič nima. Je li zaista bilo tako pogrešno staviti u prvi plan poljo privrednu proizvodnju i bogatstvo u razdoblju kad je ponuda poljoprivrednih prehram benih proizvoda jedva odgovarala po tražnji, i slijedila stalni demografski uspon? I obratno, nisu li tako česti zastoji industrije bili uzrokovani preslabom potražnjom bilo seoskog stanovništva, bilo obrtnika i gradskog radništva? Dis tinkcija, koju F. J. Fisher165 radi između poljoprivrede zakočene J97


ponudom i industrije zakočene potražnjom, pojednostavljenje je, koje dosta istinito opisuje privrede Starog poretka. Bojim se da u tim uvjetima Sayev zakon još mnogo manje vrijedi prim jenjujem o li ga na stoljeća prije francuske revolucije nego što bi se mogao primijeniti na naše XX. stoljeće. Uostalom, manufakturisti XVIII. stoljeća upuštali su se u velike pothvate samo uz subvencije, kredite bez kamata i m onopole koji su im unaprijed bili zajamčeni. Lažna poduzetnost, pomislit ćete. A čak nisu svi ni imali uspjeha, daleko od toga, u tim izvanrednim uvjetima. Ponuda koja raste, koja je sposobna da proizvede sve što zahtijevaju nove potrebe, to znači budućnost, to je onaj prekid koji je omogućilo uvođenje strojeva. Nitko bolje od Micheleta nije istaknuo kako je industrijska revolucija bila, na kraju krajeva, revolucija potražnje, preobrazba »želja« — da upotrijebim o Turgotov izraz, koji nije odbojan ni nekim današnjim filozofima. Godine 1842. napisao je: »Predionice su bile na izdisaju. Gušile su se; skladišta su pucala, nikakve prodaje. Užasnuti tvorničari nisu se usuđivali ni proiz voditi ni zaustaviti proždrljive strojeve (...). Cijene su uzalud pada le; nova sniženja, sve dok pam uk nije pao na šest soua (...). I tada se dogodilo nešto neočekivano. Riječ šest soua odjeknula je kao otkriće. Milijuni kupaca, sirom aha koji nikad ništa nisu kupovali, sad su se pokrenuli. Tad se moglo vidjeti kakav je golem i snažan potrošač narod kad se umiješa. Trgovine su odjednom ispraž njene. Strojevi su ponovo pokrenuti, radili su bjesomučno (...). Bila je to revolucija u Francuskoj, slabo zamijećena ali golema; revolucija u pogledu čistoće, kojom su uljepšana i siromašna kućanstva; odjednom su donje rublje, posteljinu, stolnjake i zav jese posjedovale cijele klase, koje ih nisu imale otkako je svijeta i vijeka«166.

298

TRŽIŠTA I NJIHOVA GEOGRAFIJA U prethodnom smo poglavlju zaboravili trgovca, jer smo pro matrali samo ulogu utjecaja i ekonomskih pravila. I u ovom ćemo ga poglavlju ostaviti po strani da bismo razmotrili sama tržišta: prostor koji zauzimaju, njihov obujam, težinu, ukratko retrospektivnu geografiju. Svaka razmjena, naime, obuhvaća neki prostor, a nijedan prostor nije neutralan, to jest sasvim je nemoguće da ga čovjek nije modificirao ni organizirao. Govoreći povijesno, bilo bi dakle korisno dobiti obrise pros tora razmjene kojim dominira jedna tvrtka, jedno trgovačko sredi šte, jedna nacija — ili prostora što ga obuhvaća određeni promet —u razmjeni žita, soli, šećera, papra a i dragocjenih kovina. To je način da se osvijetli učinak tržišne privrede na nekom određenom prostoru, njezini propusti, njezine česte nesavršenosti ali i ne manje njezin stalni dinamizam.

Tvrtke u svom prostoru Trgovac je u stalnoj vezi s kupcima, dobavljačima, zajmodavcima i vjerovnicima. Unesite mjesta stanovanja tih posrednika na kartu: dobit ćete obris prostora koji kao cjelina upravlja samim životom trgovca. Što je taj prostor širi, tim su veći izgledi da promatrani trgovac bude djelotvorniji, u načelu, a gotovo uvijek i u stvarnosti. Firentinski trgovci Gianfigliazzi167 živjeli su u Francuskoj u drugoj polovici XIII. stoljeća i svojim su poslovima pokrivali Alpe, prije svega Dauphinću i dolinu Rhone; na zapadu su poslovali do Montpcllicra i Carcassonnca. Tri stoljeća kasnije, oko 1559. godi ne, Capponi — velika toskanska porodica svjetski značajna i poz nata — imala je ogranak u Antwerpenu167, koji je sudeći prema poslovnim pismima i knjigama, poslovao unutar uskoga i du gačkog prostora nalik na vreteno, koji se protezao od Sjevernog mora do Sredozemlja, do Piše i Firence da bi se razgranao i dalje prema jugu. Gotovo istom su osi od Nizozemske do Italije u prvoj polovici XVI. stoljeća upravljali i poslovali Salviati iz Piše, kojih su golemi arhivi praktički još neistraženi. U XVIII. stoljeću talijanske 199


13. T R G O V A Č K E V E Z E TV R TK E SA M IN IA TI U X V II. STO LJEĆ U T v r tk a S a m in ia ti im a la je s j e d i š t a u F ire n c i i L iv o rn u , a n j ih o v e j e d o k u m e n t e s p a s i o in extremis A r m a n d o S a p o r i i s a d s e n a la z e u B o c c o n i ji (M ila n o ). I s c r tk a n i d i o ( s r e d i š n j a i s j e v e r n a I ta lija ) o d g o v a r a b lis k im v e z a m a tv rtk e . N o n a z o č n a je p o c ije lo m S r e d o z e m lj u ; u C i d i z u i L is a b o n u ; t a k o đ e r i n a s je v e r u ( P a riz , L y o n , F r a n k f u r t n a M a jn i, L illc, L o n d o n , A m s te r d a m , H a m b u r g i B e č ). K a r lu iz r a d il a g đ i c a M .-C . L a p c y re .

se trgovačke m reže nastoje proširiti po cijelom Sredozemlju jer im istodobno izmiče prevlast u trgovini prem a sjeveru. Poslovna knjiga »com m essioni e ordini« (1652-1658) toskanske porodice Saminiati168, koja je za središte svoje osi imala Livorno, otkriva m režu koja je pretežno sredozemna: na prvim su mjestima Vene cija, Smirna, Tripoli u Siriji, Tripoli u Berberiji, Messina, Genova i Marseille, a često su u igri Carigrad, Alexandretta, Palermo i Alžir. Najdalje točke za vezu prem a sjeveru su Lyon i, pogotovu, Amster dam. Često upotrebljavaju holandske i engleske brodove. Ali Li vorno je Livorno, pa se u izvodima iz računa naše tvrtke spominju dva broda, koja su u Arhangelsku dali natovariti ruskom crvenom kožom. Izuzetak koji potvrđuje pravilo! 200


Kad bismo imali nekoliko stotina ili tisuća takvih računo vodstava i arhiva, iz njih bi sc sama po sebi mogla razviti korisna tipologija trgovinskih prostora i tvrtki. Mogli bismo suočiti pros tore kupnje i prostore prodaje te ih objasniti jedne drugim, raz likovati ono što je slično od onoga što to nije. Mogli bismo izdvojiti mreže u obliku valjka, koje su gotovo linearne, nalik na žlijeb s bitnom osovinom, i krug široka promjera koji bi odgovarao raz dobljima poleta i laganih razmjena. Tada ne bismo dvojili jesu li se u drugom ili trećem primjeru trgovci obogatili — što je samo po sebi razumljivo — kad su dobro pustili korijenje na području nekoga velikoga trgovačkog središta. Dubrovčanin Kotruljić već je u XV. stoljeću govorio: »U velikom se jezeru pecaju krupne ri be.«169Volim primjer koji je ispripovjedio Eric Maschkc170o onom trgovcu i kroničaru iz Augsburga kojemu je isprva vrlo loše išlo, a svoj je život počeo sređivati tek kad se domogao Venecije. Isto su tako dva datuma karakteristična za bogaćenje porodice Tugger: rujan 1367. godine, kada Hans Fugger napušta rodno selo Graben da bi se nastanio u obližnjem Augsburgu, gdje sc s obitelji smjestio i tkao Barchent (parhet) — i 1442. godina, kad njegovi nasljednici postaju trgovci na velike udaljenosti, od bliskih velikih gradova do Venecije171. To su sto puta ponovljene i banalne činjenice. Fcdcrigo Mclis navodi slučaj porodice Borromei, porijeklom iz contado Piše »che alia fin e del secolo XV si milanesizzarono », koji su sc »milanizirali« i smjesta se obogatili172. Trgovački je prostor kriška nacionalnoga ili međunarodnog prostora u određenom razdoblju. Ako je to razdoblje u znaku napretka, postoje svi izgledi da se površina na kojoj trgovac trguje ili posluje brzo povećava, pogotovu ako je povezan s krupnim poslovima, mjenicama, novčarstvom, dragocjenim kovinama, »kraljevskom trgovačkom robom« (kao što su začini, osobito papar, te svila) ili modom koja, na primjer, propisuje pamuk iz Sirije koji treba tkačima parheta. Čak površnim pregledom arhiva Francesca Datinia de Prato stekao sam dojam da je oko 1400. bilo unosno držati se kolanja mjenica iz Firence u Genovu, Montpel lier, Barcelonu, Bruges i Veneciju. Je li tada, krajem XIV. i u prvim godinama XV. stoljeća, prostor novčarskih poslova bio mnogo ranije i šire razvijen od drugih? Ako je progres u XVI. stoljeću doveo, kao što sam izložio, do vrlo djelotvorne superstrukture sajmova i trgovišta, bolje ćemo shvatiti naglo širenje prostora u kojem mnogobrojne poslove vode porodice Fugger i Welser iz Augsburga. U omjerima tog stoljeća 201


14. TVRTKA B U O N V IS I J E O S V O JILA EV RO PU O d 1575- d o 1 6 1 0 . t r g o v a č k a je E v r o p a p o k r iv e n a m r e ž o m tv rtk e B u o n v is i, trg o v a c a iz L u c c c s m j e š te n i h u L y o n u , k o j e s u r o đ a c i i s u r a d n i c i p r e d s ta v lja li n a s v im v a ž n im b u r z a m a . M je n ic e p l e t u m r e ž e iz m e đ u n a jr a z n o v r s n ijih p o s lo v a . B ita n je b r o j lih m je n ic a , a n e u k u p n a s v o ta . Z a t o s e n a c r t e ž u n e t r e b a d o k r a j a p r e p u s t i t i d o j m u d a j e tv rtk a p o s v u d a u u lo z i k o r is n i c e , o s im u N a n t c s u i T o u l o u s c u . B ilo b i z a n im ljiv o o tk r i ti s tv a r n o s ta n j e z b o g č e g a je m a l e n p r o m e t m je n i c a iz L y o n a u L y o n i a n o r m a ln i p r o m e t p r e m a L u cci, g r a d u o d a k le s u p o d r i j e t l o m B u o n v is i. ( K a r ta je i z r a đ e n a p r e m a k r o k iju F r a n ^ o is a B a y a r d a , » L e s B u o n v is i, m a r c h a n d s b a n q u i e r s d c L y o n , 1 5 7 5 - 1 6 9 2 « , u: A n n a le s E. S. C, 1 9 7 1 , s t r 1 2 4 2 i 1 2 4 3 )

to su golema poduzeća koja čak ulijevaju strah drugim trgovcima, pa i samoj javnosti, upravo zbog svoje obimnosti. Welseri iz Augsburga nazočni su po cijeloj Evropi, na Sredozemlju, u Novom svijetu, u Venezueli, gdje će 1528. godine doživjeti poznati slom zbog španjolske pakosti i užasne mjesne krvoločnosti. No ne stižu li veselo ti isti Welseri posvuda gdje ima rizika, gdje se može steći 202


ili izgubiti bogatstvo? Sto puta razumniji Fuggcri izgrađuju još veći a i solidniji uspjeh. Vladaju najvećom rudarskom proizvodnjom srednje Evrope u Madžarskoj, Češkoj, u Alpama. Preko posred nika čvrsto su se smjestili u Veneciji. Dominiraju Antwerpenom, koji je u XVI. stoljeću živo središte svijeta. Vrlo su rano i u Lisabonu, pa u Španjolskoj, gdje su stali na stranu Karla V- 1531. nalazimo ih u Čileu, iako se ubrzo, već 1535. godine173 odanle povlače. Vlastiti prozor na Sredozemlje otvaraju 1559. u Rijeci i Dubrovniku174. Krajem XVI. stoljeća, baš kad ih muče velike teško će, neko vrijeme sudjeluju u međunarodnom konzorciju papra u Lisabonu. Napokon, eto ih i u Indiji posredstvom zemljaka Fer dinanda Crona, koji je onamo stigao kao 28-godišnjak 1587. godine da bi predstavljao porodice Fuggcr i Wclscr u Cochinu, a zatim u Goi. Ondje ostaje sve do 1619, što mu je dalo vremena da se lijepo sam obogati i učini tisuću usluga dalekim vladarima Španjolske i, na licu mjesta, svojim portugalskim gospodarima, koji su mu uzvratili crnom nezahvalnošću — zatvorom i bezako njem nakon 1619. godine175. Ukratko, carstvo goleme tvrtke bilo je prostranije od kraljevstva Karla V i Filipa II, a nad kojim, kao što je poznato, sunce nikad nije zalazilo. Ipak nisu najznačajniji ti divovi, osobe, koje kao da žele zakrčiti cijelu povijest. Nas više zanimaju prosječni ljudi, vlasnici različito velikih tvrtki i njihove varijacije na zajedničku temu. U XVII. stoljeću reklo bi se da im se volumen u prosjeku sužava. U XVIII. stoljeću sve opet raste: novčarstvo puni granice Evrope, pa čak i svijeta. Intcrnacionala veoma bogatih je na licu mjesta više no ikad. Ali da bismo opravdali tu shemu, trebalo bi dati što više primjera i usporedbi. Sav taj minuciozni posao treba još obaviti.

Gradski prostori Grad je središte prostora koji su vezani jedan s drugim: postoji krug opskrbe; krug upotrebe gradskog novca, njegovih utega i mjera; krug iz kojeg u nj stižu obrtnici i novi građani; krug njegovih kreditnih poslova (to je najširi krug); krug njegovih prodaja i kupovina; uzastopni krugovi kojim pristižu vijesti u grad ili iz njeg izlaze. Poput trgovine ili trgovačkog skladišta, grad zauzima eko nomski prostor što mu ga dopušta njegov smještaj, bogatstvo i dugotrajna konjunktura koju prolazi. U svakom se trenutku defi203

Fei-nand Braudel / Igra razmjene

nira krugovima koji ga okružuju. Ali njihove poruke treba tek protumačiti. Takvo svjedočenje daje nam grad Nurnberg oko 1558. godi ne, kad se pojavio Hendelsbuch Nirnberžanina Lorcnza Medcra. U toj trgovačkoj knjizi, koju je kasnije ponovo objavio i kom en tarima popratio Herm ann Kcllenbcnz176, Lorenz Mcdcr se prih vatio posla da svojim sugrađanim a da praktične savjete, nažalost ne o pitanjima koja nas muče, jer bismo željeli saznati točan obujam i interpretaciju trgovačkog prostora Nurnbcrga. Ali nje gove upute, koje je još nadopunio Herm ann Kellenbcnz, om o gućavaju da stvorimo dosta bogatu kartu, objavljenu na susjednoj stranici. Govori sama za sebe. Nurnberg, po veličini m eđu prvima, grad je industrijske proizvodnje, trgovine, novčarstva i još je u toj drugoj trećini XVI. stoljeća nošen krilima poleta zahvaljujući ko jem je nekoliko desetljeća ranije Njemačka bila jedan od pokretača evropske aktivnosti. N urnberg je, dakle, vezan za privredu širokog djelokruga i šalje svoje proizvode nadaleko, čak na Bliski istok, u Indiju, Afriku, u Novi svijet. Njegova djelatnost ipak ostaje om e đena evropskim prostorom . Središnje područje njegova prometa u velikoj mjeri ostaje Njemačka s vezama kratkoga i srednjeg dometa. Venecija, Lyon, Medina del Campo, Lisabon, Antwerpen, Krakov, Bratislava, Poznanj i Varšava usputne su stanice razmjene i granice njegove djelatnosti na daljinu, mjesta gdje na neki način njem u izmiče iz ruke daljnja trgovina. Johannes Miiller177 je pokazao kako je Nurnberg u prvoj polovici XVI. stoljeća bio nešto poput geometrijskog središta ev ropskoga aktivnog života. Nema ondje ispada lokal-patriotizma. Ali zašto je tako? Zahvaljujući, nema sumnje, sve većoj živosti kopnenog prom eta. Razlog je i taj što se Nurnberg nalazi na po puta između Venecije i Antwcrpena, između Sredozemlja, neka dašnjeg prostora, i Atlantika i m ora što se uza nj vezuju, novog prostora evropskog bogaćenja. Os Vcnecija-Antwcrpen ostaje bez sum nje cijelo XVI. stoljeće od svih najaktivnija evropska »prev laka«. Po sredini se, doduše, dižu Alpe kao zapreka, ali one su pozornica neprekinutog čuda kad je riječ o prom etu — kao da su teškoće stvorile sustav komunikacija nadmoćan drugima. Stoga se uopće nećemo iznenaditi otkrićem da je papar u Nurnberg dolazio krajem XVI. stoljeća kako preko Antwerpena tako i preko Venecije. Papar s juga i onaj sa sjevera u toj mjeri imaju istu cijenu, da roba može — i to bez zaustavljanja — ići od Antwerpena u Veneciju kao i iz Venecije u Antwerpen. Morskim i kopnenim putem. 204


15. PO D R U Č JE GRADA: ZN A Č E N JE N U R N DER GA O K O 1550. G O D IN E P re m a

Das Meder’scbe Ilandelsbucb,

p p . II. K c llc n b e n z , 19 7 4 . L o b le m je n je m a č k i n a z iv z a L u b lin .

Ne treba posebno isticati da je to primjer njemačke privrede u određenom razdoblju. Gledamo li na dulji rok, pokret njihala premješta se u korist istočne, najkontinentalnije Njemačke. To uzdizanje istoka postaje sve vidljivije od XVI. stoljeća, pogotovu poslije stečaja 1570. godine u Nurnbcrgu i Augsburgu, usponom Lcipziga i tamošnjih sajmova. Leipzig se uspio nametnuti rud nicima Njemačke, okupiti najvažnije tržište Kuxena, povezati se izravno s Hamburgom i Baltikom oslobodivši se mcđustanicc u Magdeburgu. ali ostaje snažno vezan za Veneciju i »mletačka roba« održava cijeli jedan sektor tamošnje djelatnosti. Osim toga on postaje mjesto p a r excellence tranzita roba između Zapada i Istoka. S godinama taj se uzlet učvršćuje. Godine 1770. može se prihvatiti tvrdnja da su lajpciški sajmovi »iveit im portanter u n d considerabler» od onih u Frankfurtu na Majni, bar kad je riječ o robi, jer grad na Majni u to je doba još, kao novčarsko središte, važniji od onoga u Leipzigu178. Privilegije novca dugotrajnog su vijeka. 205


Kao što je vidljivo, gradske je prostore teško interpretirati, tim više što dokumenti ne pružaju ono što bismo u njima željeli naći. Čak ni tako bogata knjiga kakva je Geneza m odernog grada; CaenuXV Ill. stoljeću, što ju je 1975. objavio Jcan-C laudc Perrot, ne može naći rješenja za sva pitanja koja razmatra uzornom podrobnošću i inteligentnošću. Ne treba se čuditi što je teoretska shem a von Thunena primjenjiva na Caen: lako je otkriti da oko grada postoje, oblažu ga, čak i u nj zagrizaju »pojas povrćarstva i mliječne proizvodnje«; zatim područje žitarica175; pa stočarsko područje. Ali več bi bilo teže utvrditi područja po kojima se šire proizvodi gradske industrije, te tržišta i sajmove preko kojih se raspodjeljuju. Nije li najznačajnija dvostruka igra regionalnoga i m eđunarodnog prostora na kojem grad m ora djelovati; bilo da su to dva različita prom eta, prvo kapilarno i na male udaljenosti, koje radi neprekinuto; ili drugo, neredovito, koje, kad dođe do preh ram bene krize, m ora zaposliti transport Scinom ili morski prijevoz iz Londona i Amsterdama. Ta se dva sustava prilagodavaju, sukob ljavaju ili se nadopunjuju ili slijede jedan drugoga. Način na koji m eđunarodni život djeluje na neki grad kvalificira ga jednako, čak i više, od vječitih veza s bliskima. Opća povijest prekoračuje lokalnu.

Tržišta sirovina Dcz većih teškoća m ožemo napisati povijest tržišta sirovinama od XV. do XVIII. stoljeća, kao što je to Fernand Maurette u klasičnom priručniku načinio za godine oko 1920.100 A želimo li se m udro držati samo izrazito važnih primjera, opet imamo čak prevelik izbor: sva trgovačka roba koja se raspačava na velike udaljenosti može poslužiti kao svjedok, a njihova svjedočanstva ma kako bila uvelike različita, slažu se bar u jednom: određene najaktivnije gradove, određene osobito cijenjene ili najsjajnije robe ne mogu zaustaviti ni najveće udaljenosti. Udaljenost je tvrdoglavo svjedo čanstvo bogatstva i uspjeha. Primjer začina — a ta riječ »obuhvaća čudesno različite proizvode«, od onih koji služe za »poboljšanje okusa jelima (...) do proizvoda za liječenje i sastojaka potrebnih za bojenje tkanina«181 — do te je m jere poznat i klasičan da ga je upravo nezgodno uzeti kao model. Imao bi tu prednost što prika zuje dugotrajan polet, s epizodama koje se smjenjuju, da bi u XVII. stoljeću nastupila očita oseka182. Ali to smo već objasnili183. Šećer 206


Šećerana u B razila. Crtež p rip isa n F. Postu oko 1640. O bratite p a žn ju u prvom p la n u na karakteristična kola s volovim a i zapregu stoke koja pokreće kotač. (F ondation A tlas van S tolk)

jc, naprotiv razmjerno nov proizvod, kojem se od XV. do XX. stoljeća brzim ritmom neprekidno povećavaju i potrošnja, i pod ručje distribucije. Zanemarimo li nekoliko sićušnih izuzetaka (si rup od javora, šećer od kukuruza), taj dragocjeni proizvod dobivao sc od šećerne trske sve do kontinentalne opsade i upo trebe šećerne repe. A trska se, kao što smo prikazali18'1, širila od Indije prema Sredozemlju i Atlantiku (Madciri, Kanarskom otočju, Azorima, otoku Sao Tomć, otoku Principe...) zatim na tropske obale američkog kontinenta, u Brazil, naAntilc... To napredovanje je utoliko važnije što je zahtijevalo, s obzirom na mogućnosti tog vremena, skupa ulaganja. Usto je šećer, doduše, kao nekad, i dalje pripadao među robu za ljekarnike, ali je sve više prodirao u kuhinje i na stolove. U XV. i XVI. stoljeću još je smatran vrlo raskošnim proizvodom, dostoj nim da bude kraljevski dar. Kralj Portugala poklonio je 18. lis topada 1513- godine Papi njegov lik u prirodnoj veličini, okružen s dvanaest kardinala i tri stotine voštanica, visokih po metar, a sve jc to izradio neki strpljivi slastičar185. No već tada se potrošnja šećera širi, iako on još nije postao uobičajenom namirnicom. U Njemačkoj se 1544. obično govorilo: »Zucker verderbt keine Speis« tj. šećer ne kvari nijedno jelo186. Brazil je počeo slati pošiljke šećera: godišnje otprilike 1.600 tona u XVI. stoljeću. Godine 1676. 207


400 je brodova noseći otprilike po 180 tona šećera (dakle 72.000 tona) isplovilo iz Jam ajke187. U XVIII. stoljeću već i Santo Domingo proizvodi toliko, ako ne i više188. Nemojmo ipak zamišljati da je evropsko tržište bilo preplav ljeno šećerom s obala Atlantika. Niti je povećana potrošnja šećera prvotni uzrok povećanju važnosti oceana i, posredno, sve većoj modernizaciji Evrope. Taj se elem entarni determinizam može, uostalom, vrlo lako oboriti: nije li upravo razvoj Evrope, pom og nut strastvenom sklonošću, omogućio sve veću potrošnju šećera, kao i kave? Nemoguće je ovdje pratiti korak po korak, onako kako je tekla, golemu povijest šećera: crno roblje, plantaicre, tehniku proizvodnje, rafiniranje neobrađenog šećera, opskrbu živežnim namirnicama plantaža po povoljnim cijenama, jer one se nisu mogle same prehranjivati; napokon pom orske veze, skladišta i prodaju po Evropi. Oko 1760. godine, kad sve teče kako treba, na tržištu Pariza i drugdje, nude se razne vrste šećera »nepročišćeni, jedanput pročišćeni šećer, šećer od sedam Uvri, kraljevski šećer, polukraljcvski šećer, kandirani šećer i crveni šećer, koji još nazi vaju šećer sa Cipra. Dobar nepročišćeni šećer mora biti bjelkast, što je m oguće manje mastan i ne smije nipošto vonjati po prigorjelom. Jedanput rafinirani šećer, što ga još zovu šećer s otočja, m ora biti odabran tako da je bijel, suh, zrnat, po okusu i mirisu nalik na ljubicu. Najljepši dolazi iz Brazila, ali s njim je trgovina gotovo sasvim zamrzla; onaj iz Cayenne je drugorazredan, a onaj s otočja još je niže ispod ovoga. Slastičari mnogo troše jedanput rafinirani šećer iz Brazila i s otoka za ušećereno voće, čak češće negoli rafinirani šećer, jer tako ušećereno voće je ljepše (...) i m anje podložno kristaliziranju«189. Jasno je da šećer tada više nije uživao glas rijetkosti. Postao je namirnica u trgovinama i slastičarnama. Nas ovdje, međutim, više zanima što je poslovnome čovjeku značilo iskustvo sa šećerom, koje smo već donekle upoznali. Prije svega treba reći da je od samih početaka prodora na Sredozemlje, posao sa šećerom bio vrlo unosan. U tome je jasan primjer Venecije i šećera sa Cipra; taj je posao vodila porodica Corner — »kraljevi šećera« — kao jedva osporavani m onopol. Kad je Vene cija 1479. godine okupirala Cipar, zapravo je pobijedila u šećer nom ratu. Malo znamo o poslovima Cornerovih sa šećerom. Ali iz drugih poznatih nam iskustava ostao je dojam da nas a priori 208


uopće neće iznenaditi što u lancu poslova sa šećerom sama proiz vodnja nikad nije omogućavala velike zarade. Poslovi mlinova šećera na Siciliji u XV. i XVI. stoljeću, podržavani đenoveškim kapitalom, bili su osrednji, čak i loši. Isto tako boom šećera na atlantskim otocima, početkom XVI. stoljeća, nije mogao omogućiti znatne dobiti. Tako su Wclscri, krupni kapitalisti, 1509. godine kupili terene na Kanarskim otocima i ondje podigli plantaže šećer ne trske, ali su zaključili da posao nije dovoljno rentabilan, pa su ga napustili već 1520. godine190. Isto je stanje u XVI. stoljeću na brazilskim plantažama; od njih živi plantažer, senborde engenbo, ali ne baš raškošno. Sličan dojam ostavlja Santo Domingo, makar je ondje proizvodnja rekordna. Je li tome glavni razlog što je proizvodnja prebačena na najneplodotvorniji rad robova? A upra vo samo tako on nalazi, i može naći ravnotežu. Ali konstatacija ide dalje. Svako kapitalističko tržište ima svoje karike što slijede jedna za drugom prema središtu, mjestu koje je nadređeno i koje je unosnije od drugih. Za trgovinu paprom, na primjer, to je dugo bio Fondaco dei Tedescbi: ondje se skupljao mletački papar da bi krenuo dalje do vcletrgovca u Njemačkoj. U XVII. stoljeću prostrana skladišta Oost Indische Companie sre dište su papra. Kad je posrijedi šećer, potpuno obuhvaćen u mrežu evropske razmjene, veze su mnogo složenije jer treba održavati proizvodnju da bi se i trgovina održavala na željenoj visini. Šećer s Atlantika postiže veliko značenje tek u drugoj po lovici XVII. stoljeća, čime će Antilski otoci (jedan različito od drugoga) postajati sve važniji. Gubitkom sjevernoistočnog dijela Dražila 1654. godine, Holandani su doživjeli poraz koji će još pogoršati odlučni napredak engleske i francuske proizvodnje. Ukratko, postoji raspodjela proizvodnje, zatim raspodjela rafi niranja (bitne operacije) i napokon raspodjela tržišta. Postojali su samo različiti pokušaji stvaranja dominantnog tržišta šećerom: u Antwerpcnu oko 1550, gdje je tada bilo 19 rafinerija šećera; u Holandiji, nakon zaostajanja tržišta u Antwerpenu 1585. godine. Amsterdam je 1614. m orao u rafinerijama zabraniti upotrebu ugljena iz rudnika zbog zagađivanja atmosfere; no broj se rafinerija ipak stalno povećavao: ima ih 40 godine 1650, a 61 godine 1661. Ali u tom stoljeću, u kojem je najviše cvjetao merkantilizam, nacionalne su se ekonomije branile i uspijevale za sebe zadržati svoja tržišta. U Francuskoj tako Colbert štiti nacional no tržište carinskim tarifama iz 1665. godine, pa naglo jačaju rafinerije u Dunkuerqueu, Nantesu, Bordeauxu, La Rochelleu, 209


Marseilleu, Orićansu... Zbog toga nakon 1670. godine rafinirani šećer iz inozemstva više ne dolazi u Francusku; čak se, naprotiv, i izvozi zahvaljujući nekoj vrsti poticanja izvoza: carinske se pris tojbe na uvoz nerafiniranog šećera smanjuju, ako se kasnije izvozi u obliku rafiniranog šećera191. Francuski izvoz potiće i slaba po trošnja u zemlji (1/10 kolonijalne proizvodnje prem a 9 /10 u Engleskoj) te jeftinija hrana (s obzirom na razinu cijena u Fran cuskoj) koju m etropola šalje plantažama u usporedbi s hranom koju Engleska šalje na Jamajku, iako je onamo šalje i Sjeverna Amerika. Jo u rn a l d u com m erce192 je objavio: »Prije rata (koji će postati sedmogodišnji rat), šećer iz engleskih kolonija bio je u Londonu do 70 posto skuplji od onoga u francuskim lukama a koji je dolazio iz francuskih kolonija, ukoliko je kakvoća bila ista. Tako pretjeranoj cijeni uzrok može biti samo pretjerano visoka cijena hrane kojom Engleska opskrbljuje svoje kolonije; a što da Engles ka radi sa suviškom svoga šećera kad je tako skup? Očigledno — da ga sama potroši. Utoliko više, valja dodati, što je englesko tržište tada već za to sposobno. U svakom slučaju, usprkos izvozu i preprodaji velikih zemalja-proizvođača, diljem Evrope se proširilo nacionaliziranje tržiš ta šećera kupovanjem nerafiniranog šećera i podizanjem šećerana. Počevši od 1672. Hamburg, iskorištavajući teškoće Holandije, gradi vlastite rafinerije i uvodi nove proizvodne procese nastojeći da ih drži u tajnosti. Šećerane se podižu sve do Prusije, Austrije i Rusije, gdje su državni m onopol. Da bismo točno utvrdili kretanje tržišta šećera i mjesta gdje sc iz njega izvlačilo najviše koristi, trebalo bi rekonstruirati složenu m režu veza između proizvo đačkih zona, mjesta odakle je stizao novac o kojem je ovisila proizvodnja, te šećerana, koje su imale mogućnosti da djelomično upravljaju raspodjelom naveliko. Ispod tih »manufaktura« m no gobrojne trgovine za daljnju prodaju vode nas do razine svakod n e vn o g tržišta njegovim skrom nim zaradam a, podvrgnutim strogoj konkurenciji. Gdje bismo u toj cjelovitoj mreži smjestili najvišu ili najviše točke, karike koje donose najviše dobiti? Po prim jeru Londona rekao bih da je to stupanj trgovine na veliko, u blizini skladišta s gomilama sanduka i barila šećera, gdje se susreću kupci bijeloga i sm eđeg šećera (melase) bilo da su rafineri, slastičari ili obični kupci. Proizvodnja bijelog šećera ograničena je na šećerane u metropoli, no s vremenom se podigla i na samim otocima, usprkos prvotnim zabranama. No nije li taj industrijski napor znak teškoća 210


kroz koje prolaze otoci gdje se proizvodi šećerna trska? Ključni je položaj tržište na veliko i po našem se mišljenju nalazi iza rafi nerija, koje, čini se, nisu privlačile vcletrgovce. No da bismo u to bili sigurni, morali bismo bolje upoznati odnose između rafinera i veletrgovaca.

Dragocjene kovine Ostavimo ipak sada šećer, utoliko više što će još biti prilike da mu se vratimo, jer na raspolaganju imamo bolji primjer: dragocjene kovine, u prom et kojih je bio upleten cijeli svijet, a koje nas dižu na višu razinu razmjene, pa označavaju, ako je potrebno, onu beskrajnu hijerarhizaciju privrednog života koja stalno nastoji postići sve veće pothvate i rekorde. Kad je posrijedi ta sveprisutna roba, za kojom potražnja nema kraja i koja se kreće cijelim svijetom, ponuda i potražnja uvijek se poklapaju. Ali izraz »dragocjene kovine«, koji tako lako pada na um, manje je jednostavan nego što se čini. Prije svega označava razli čito: 1) kovine kao sirovine, onakve kakve se kopaju u rudnicima ili ispiru iz rijeka; 2) poluproizvode, poluge, šipke ili pogače (pogačama sc nazivaju nepravilne nakupine, krutine kovina, porozne i lagane, kakve nastaju isparavanjem žive s kojom sc amalgamiraju, a u načelu se pretapaju u poluge ili šipke prije slanja na tržište); 3) izrađeni proizvodi, kovani novac koji sc, uostalom, također s vremenom izliže pa se pretapa u nove kovanice; tako se u Indiji rupijama, iako iste nominalne vrijednosti i težine, vrijednost mije nja prema datumu emisije, pa načinjene u prethodnoj godini vrijede manje od rupija kovanih ove godine. U tako različitim oblicima dragocjene su kovine stalno u pokretu, a kreću se brzo, tako da je već Doisguilbcrt govorio kako je srebro korisno samo kad je »u stalnom pokretu«193. Novac zaista stalno kola. »Ništa nije jednostavnije za transport i s manje otpada« primijetio je Cantillon194, za kojega J. Schumpeter tvrdi (ali to je dvojbeno) da je prvi govorio o brzini kolanja novca195. Ta je brzina ponekad tolika da joj uspijeva uzdrmati red uzastopnih operacija prerade od poluga do kovanica. Tako je bilo već od sredine XVI. stoljeća da bi kasnije bilo sve izraženije: na obalama Perua, počet kom XVIII. stoljeća brodovi iz St. Maloa potajno su ukrcavali male 211

Pent and Braudel / Igra razmjene

Denovska škrinja kompliciranih brava kakve su se upotrebljavale za prijevoz srebrnih poluga i srebrnjaka iz Španjolske u Gorovit. (Geno va, Štedionica. Otisak: A. Colin) poluge, ali isto tako i srebrne pogače bez žiga (tj. krijumčareno srebro, za koje nije kao porez plaćena petina kralju). Uostalom, pogače se uvijek krijumčare. Srebro, koje nije iskovano u novce, službeno se prodaje isključivo u polugama i šipkama koje su često kolale Evropom. Ali novac je još pokretljiviji. Razmjena ga navodi na »razuzdan život«, a zahvaljujući krijumčarenju prelazi sve zapreke. Za nj »Pircneji ne postoje«, kao što je rekao Louis Dermigny196. Godine 1614. u Nizozemskoj je bilo u opticaju 400 različitih vrsta novca; 212


u Francuskoj otprilike u isto doba 82 vrste197. Izuzetak nije nijedan nastanjeni kraj Evrope, čak i sa siromašnim stanovništvom, bila to alpska pokrajina Embrunois, u XIV. stoljeću198, ili regije potpuno zatvorene u sebe kakav je bio Gćvaudan u XIV. i XV. stoljeću199. Uzalud je papir vrlo rano sve više bio na usluzi, kovani novac, »gotov novac«, zadržava sve prerogative. U srednjoj Evropi, gdje su zapadni Evropljani navikli da udobno izvan svojih granica sređuju svoje račune, ili da ih bar pokušavaju srediti, kad bi dolazilo do međusobnih sukoba, snaga protivnika — Francuske ili Engleske — ovisila je o raspoloživome gotovom novcu. Mletački su obavještajci 1742. godine upozorili da engleska mornarica nosi velike svote namijenjene Mariji-Tercziji, »kraljici Madžarske«200. Savezništvo Fridrika II. godine 1756. značilo je za snažni Albion trošak od trideset i četvero tovarnih kola kovanica, koja je uputio u Berlin201. 1čim se 1762. u proljeće naslutio mir, prednost dobiva Rusija: neki diplomat je napisao: »Poštom od 9. (ožujka) iz Lon dona su u Amsterdam i Rotterdam poslane mjenice na više od (sic) sto pedeset tisuća kovanica, s nalogom da se ta svota uputi ruskom dvoru«202. U veljači 1799. godine Lcipzigom je tranzitno prošlo »pet milijuna« engleskog novca u polugama i kovanicama: taj je novac iz Hamburga krenuo u Austriju203. Sada je jasnije kako je jedina i prava teškoća utvrditi koliko je god to moguće, uzroke ili bar modalitete te cirkulacije, koja prolazi tijelima vladajućih ekonomija s jednog kraja svijeta na drugi. Rekao bih da će te uzroke i modalitete biti lakše shvatiti ako u tome razdvojimo tri vidljive etape: proizvodnju, transmisiju i akumulaciju. Jer oduvijek je bilo zemalja u kojima se dobivalo zlato, zemalja koje su redovito izvozile novac, te zemalja koje su prihvaćale novac ili kovine a da ih više nikad nisu izvozile. Ali također ima i mješovitih koje najviše otkrivaju, pa tako Kina i Evropa istodobno uvoze i izvoze. Zemlje proizvođači zlata i srebra gotovo su uvijek primitivne, čak bi se reklo divlje zemlje, uzeli kao primjer zlato s Bornca, Sumatre, otoka Hajnana, iz Sudana, s Tibeta, Celcbcsa ili iz rudar skih prostora srednje Evrope od X3-XIII. stoljeća i ponovo u razdoblju od 1470-1540, kad je ondje došlo do drugog procvata. Tragači za zlatom zadržali su se uz obale evropskih rijeka sve do XVIII. stoljeća, a i kasnije, ali to je bila bijedna proizvodnja koju se ne računa. Rudarska naselja u Alpama i Karpatima ili u Rudogorju bila su u XV. i XVI. stoljeću usred potpune osame. Ljudi koji su ondje radili imali su težak život, ali su barem bili slobodni! 2/3


U Africi, naprotiv, u Dambuku, usred zlatom bogatog dijela Sudana, »rudnici« su pod kontrolom seoskih poglavica. Tu je u najm anju ruku poluropstvo204. Stanje je još jasnije u Novom svijetu, gdje je zbog dobivanja dragocjenih kovina Evropa obnovila potpuno ropstvo kao u antičko doba. Što su drugo Indijanci u Miti (novačenje rudara) negoli robovi kao i kasnije crnci koji su ispirali zlato na obalama brazilskih rijeka u XVIII. stoljeću? Niču čudna naselja, a najčudnije je Potosi, na 4.000 m nadmorske visine, u Andama, golemi rudarski logor, j>rad-guba, u kojem je nagurano više od 100.000 ljudskih bića205. Život je besmislen, čak i za bogate; jedna kokoš vrijedi čak osam reala, jaje dva reala, pola kilograma voska iz Kastilije deset pezosa i tako dalje206. Što drugo reći nego da u takvom gradu srebro ničemu ne služi? Neće poslužiti rudaru, čak ni vlasniku radnika ako ovdje zarađuje za život, nego trgovcu koji na kredit daje gotov novac, živežne namirnice i živu potrebnu rudnicima, jer sve m irno naplaćuje dragocjenom kovinom. Isto vrijedi za proizvodnju zlata u Brazilu XVIII. stoljeća. Vodenim tokovima i nosačima, te brodicama m oncoes207 iz Sao Paula do lazila je hrana gospodarim a i crnim robovima koji su ispirali zlato u Minas Gerais i Goyazu. Bogatili su se samo trgovci. A ono što bi i ostalo rudarim a, oteli bi im na kockanju kad bi povremeno došli u grad. Mexico je bio p a r exellen.ee m etropola igre. Napokon, srebro ili zlato manje su težili na vagama dobiti negoli brašno od manioke, kukuruz i m eso sušeno na suncu, a č a m e do sol, iz Brazila. Kako bi moglo biti drugačije? U raspodjeli rada na svjetskoj ra zin i, zanimanje rudara, ponovimo, pripadalo je u najbjednija, a rudari su bili pastorci ljudskog roda. Ulog je igre bio prevažan da se velikani svijeta, bez obzira koji su i gdje su, ne bi upleli svom težinom. Pod njihovom je vlašću zbog istih razloga bilo i vađenje dijamanata ili dragulja. Tavernier205 je 1652. godine kao kupac posjetio slavni rudnik dijamanata »kojemu je ime Raolkonda... a pet je dana udaljen od Golkonde«. Sve je ondje divno organizirano u korist vladara i trgovaca, čak i za udobnost kupaca. Ali bijedni rudari su goli, zlostavljaju ih i sum njiče—s pravom — da neprekid no pokušavaju nešto prokrijumčariti. Brazilski garim peiros209', tragači za dijamantima, u XVIII. su stoljeću pustolovi koje možemo slijediti tragom njihovih nezamislivih putovanja, ali dobitak od tih pustolovina nakraju završava kod trgovaca, kod vladara u Lisabonu i zakupnika prodaje dijamanata. Kad neka eksploatacija rudnika započne u znaku razmjerne neovisnosti (kao u sred214


njovjckovnoj Evropi) možemo biti sigurni da ćc prije ili kasnije zapasti pod vlast nekoga trgovačkog lanca. Svijet je rudnika nago vještaj industrijskog svijeta i njegova proletarijata. U drugoj su kategoriji zemlje u kojima se sabire, a to su prvenstveno azijske zemlje gdje je monetarna ekonomija više ili manje dobro uvedena pa je cirkuliranje dragocjenih kovina manje živo nego u Evropi. Ondje stoga nastoje zadržati dragocjene kovi ne, zgrtati ih, dakle pod-upotrcbljavati ih. To su zcmljc-spužvc, kako se onda govorilo, »nekropole« dragocjenih kovina. Dva su najveća sakupljališta Indija i Kina, prilično različite jedna od druge. Indija s gotovo jednakim zadovoljstvom prihvaća žutu kao i bijelu kovinu, podjednako zlatni prah iz Contracoste (ili, ako hoćete, Monomotapc) kao i srebro iz Evrope ili, kasnije, iz Japana. Pritok bijele kovine iz Amerike, prema indijskim povjes ničarima, čak je djelovao na dizanje cijena, dvadesetak godina kasnije od evropske »revolucije« cijena u XVI. stoljeću. To je dodatni dokaz da je uvezeno srebro ondje i ostalo. Također i dokaz da basnoslovno blago Velikog Mogula nije povuklo sve količine neprekidno dovožene bijele kovine, jer su cijene skočile210. Nije li američko srebro bilo nužno za neprekidno pretapanje i novo kovanje kovanica u Indiji? Desumnje znamo mnogo manje o onome što se događalo u Kini. Sasvim je neobično da Kina nije zlatu davala ulogu novca, pa ga je izvozila ako bi ga tko htio promijeniti za srebro i to po izvanredno niskim cijenama. Portugalci su prvi od Evropljana ustanovili u XVI. stoljeću tu neobičnu sklonost Kineza da srebro cijene više od zlata, pa su to i iskoristili. Jedan od njih još sa sigurnošću piše 1633- godine: »Como os chinos sentirao prala, em montoćs trouxeraofazenda« —čim Kinezi osjete miris srebra, donose brda robe211. Ipak ne valja vjerovati onome što je 1787. godine napisao Španjolac Antonio dc Ulloa, koji je tvrdio da »Kinezi neprekidno rade da bi priskrbili srebro, kojega nema u njihovoj zemlji«, dok su »jedna od nacija kojima to najmanje treba«212. Srebro je, naprotiv, najvredniji novac, veoma raširen u svim kineskim razmjenama (čak ga režu na tanke pločice pri kupovini), uz sitan novac caixa ili sapčque, koji je mješavina bakra i olova. Povjesničar koji je nedavno pisao o Kini213 smatra da je polovica srebra proizvedenog u Americi od 1571. do 1821. godine otpremljena u Kinu, a da odatle više nikamo nije slana. Pierre Chaunu214 govori o jednoj trećini podrazumijevajući pri tom 215


neposredan izvoz iz Nove Španjolske na Filipine, preko Tihog oceana, što bi, već samo po sebi, bio golem iznos. Nijedno od tih računanja nije sigurno, ali ima mnogo razloga da ih prihvatimo kao vjerojatne. Prije svega dobit (kojoj je vrlo dugo trebalo da se istanji, ali tek duboko u XVIII. stoljeću) što su je donosili poslovi razm jene srebra za zlato u Kini215. To je bio prom et koji je kretao čak iz Indije i Indonezije. S druge strane, 1572. je otvorena nova linija slanja američkog srebra preko Tihog oceana galionima iz Manilic216, koja je vezala meksičku luku Acapulco s glavnim gra dom Filipina noseći onam o srebro da bi se na povratku ukrcavali svila i porculan iz Kine, raskošne pam učne tkanine iz Indije, dragulji i biseri. Ta je veza s usponim a i padovima trajala cijelo XVIII. stoljeće, a i dulje. Posljednji je galion stigao u Acapulco 1811. godine217. Ali za to treba okrivljavati cijelu jugoistočnu Aziju. Jedan posebni događaj, koji ćemo iznijeti, ne objašnjava sve, ali pom aže boljem razumijevanju. Veliki engleski jedrenjak Industan, kojim je u Kinu plovio am basador Macartney, uspio je 1793ukrcati nekoga starca iz Cochinchine. Nije se baš ugodno osjećao. »Ali kad sm o m u u ruku stavili pijastre iz Španjolske, čini se da im je prepoznao vrijednost pa ih je pažljivo zamotao u kraj svoje razderanc odjeće«218. Islamske zemlje i Evropa imali su neobičan položaj između zemalja proizvođača i onih koje su zgrtale dragocjene kovine: bili su i m eđustanice i posrednici. Za Islam, koji se u tom pogledu našao u istom položaju kao i Evropa, to ne treba naširoko objašnjavati. Naglasimo samo ono što se odnosi na prostrano Tursko Carstvo. Prečesto ga se smatra ekonomski neutralnim područjem kojim je evropska trgovina kolala nekažnjeno, kako joj se svidjelo: u XVI. stoljeću preko Egipta i Crvenog m ora ili preko Širije, pa su karavane stizale u Perziju i do Perzijskog zaljeva; u XVII. stoljeću preko Smirne i Male Azije. Sve bi te trgovačke ceste Levanta trebale, dakle, biti neutralne, to jest rijeke srebra bi navodno trebalo da ih prelaze bez ikakva njihova utjecaja, gotovo bez zaustavljanja žureći se prem a per zijskoj svili i oslikanim indijskim platnima. Utoliko više što je Tursko Carstvo bilo i ostat će prije svega zona zlata — a to zlato stiže iz Afrike, Sudana i Etiopije preko Egipta i sjeverne Afrike. Ali, porast cijena što su ga utvrdila (za XVI. stoljeće i šire) istraživanja O m era Luftia Barkana219 i njegovih učenika dokazuje d aje Carstvo sudjelovalo u inflaciji srebra, koja je u njem u velikoj mjeri izazivala krizu aspre, bijelog novčića, bitnoga za svakodnevicu jer 216


Mletački novac iz 1471. godine: lira ditida Niccoloa Trona, jedinog dužda čiji se lik pojavio na kovanicama. (Otisak: 11. N.) se njime plaća sve, a isplaćuju se i janjičari. Dakle, Turska je bila posrednik, a nipošto nije bila neutralna. Njena je uloga ipak skromna usporedimo li je s funkcijama koje je imala Evropa u svjetskim razmjerima. Sve do otkrića Amerike, Evropa je kod sebe kako-tako, nalazila srebro ili zlato nužno za pokrivanje deficita svoje trgovačke ravnoteže s Levan tom. Tek su je rudnici Novog svijeta potvrdili i učvrstili u ulozi distributera dragocjenih kovina. Povjesničarima ekonomije taj poticaj novca u samo jednom smjeru izgleda kao da se vršio na uštrb Evrope, da je bio gubitak supstancije. Nije li takvo razmišljanje u skladu s merkantilističkim predrasudama? Uzvraćajući slikom na sliku, radije bih rekao da je Evropa sa svojim zlatnicima, a još više srebrnjacima, neprekidno bombardirala zemlje u kojima bi joj luke inače bile zatvorene ili bi se nerado za nju otvarale. A ne nastoji li svaka pobjedonosna 217


ekonomija svojim vlastitim novcem zamijeniti tuđi — besumnje nekom prirodnom sklonošću, a da to uopće i nije neki promišljen manevar s njezine strane? Tako je od XV, stoljeća mletački dukat (tada stvaran novac) smijenio egipatske zlatne dinare pa se Levant ubrzo napunio bijelim kovanicama što ih je slala mletačka Zecca, sve dok u posljednjim desetljećima XVI. stoljeća nije došlo do prave poplave španjolskih kovanica, kasnije nazvanih pijastrima i koji postaju najvažnije oružje evropske ekonomije u odnosim a s Dalekim istokom. Mahć dc La Bourdonnais220 (u listopadu 1729) traži od Closrivičrea, svog prijatelja i sudionika u poslovima iz Saint-Maloa, da ga uključi u sve m oguće oblike trgovine iz Indije u Indiju, Kad bi m u njegovi kom panjoni poslali krupnoga kapitala, objašnjava La Bourdonnais, mogao bi on pokušati putovanje u Kinu, koje traži mnogo srebra, a koje obično za sebe čuva engleski guverner iz Madrasa znajući da je to način da se obogati. Jasno je da bi u toj prilici veća količina srebrnog novca bila način da se otvori jedan krug, da se nasilno ubaci u već postojeći. Uostalom,

Zlatna gvineja Karla II, 1678. (Otisak: D. N.) 218


dodaje La Dourdonnais, »uvijek je bolje rukovati velikim fon dovima jer vam to (sic) omogućava da zagospodarite trgovinom, jer potočići sc uvijek ulijevaju u veliku rijeku«. Ne vidi li sc taj proboj djelomično i u regentstvu u Tunisu u XVII. stoljeću, kad su Španjolski pijastri postali standardni novac zemlje221? A također i u Rusiji, gdje ravnoteža bilance omogućava široko prodiranje holandskog, a zatim i engleskog novca? Zapravo, bez te novčane injekcije, golemo rusko tržište ne bi moglo ili ne bi htjelo odgovoriti na zahtjeve Zapada. U XVIII. stoljeću uspjeh engleskih trgovaca temelji se na predujmovima što su ih davali moskovskim trgovcima, sakupljačima i dobavljačima proizvoda koje je tražila Engleska. Prvi koraci Engleske indijske kompanije bili su, naprotiv, teški jer je tvrdoglavo slala sukno i škrto odmje ravala srebrni novac svojim očajnim trgovačkim agentima, koji su na licu mjesta morali posuđivati. Evropi je dakle bilo suđeno da izvozi znatan dio svojih zaliha srebra a povremeno, ali štedljivije, čak i zlato. Takva joj je na neki način bila strukturalna pozicija; u nju je zapala već od XII. stoljeća, i to je potrajalo niz stoljeća. Stoga je prilično smiješno promatrati prve teritorijalne države kako se trude zaustaviti odljev dragoc jenih kovina. »Naći načina da sc (u nekoj državi) zadrži zlato i srebro te ne dopustiti da iz nje izađe«, po mišljenju Eona 1646. godine, maksima je svake »velike politike«. No, dodaje on, nesreća je što »sve zlato i srebro, koje donesu (u Francusku) kao da stavljaju u probušenu vreću, kao da je Francuska samo kanal kroz koji voda neprekidno teče bez zaustavljanja«222. Dakako, krijum čarenje i tajna trgovina preuzimaju ovdje ekonomski nužnu ulogu. Posvuda novac bježi. Ali to su slabo unosni poslovi. Ondje gdje je trgovina u prvom planu aktivnosti, valja prije ili kasnije širom otvoriti vrata i dopustiti srebru da živo i slobodno kola poput svake trgovačke robe. Italija je u XV. stoljeću shvatila tu nužnost. U Veneciji je na snazi liberalna odluka o iznošenju novca bar od 1396. godine223, a obnovljena je 1397. godine22,1, zatim opet 10. svibnja 1407. mjerom Pregadia225, koja sadrži samo jedno ograničenje: trgovac koji izvlači novac (srebro, besumnje za Levant) mora prethodno ostvariti uvoz srebra, i od toga četvrtinu položiti u riznicu Signorie Zeccu. Poslije toga može slobodno ostatak odnijeti »per qualuncjue luogo«. Mlečani su toliko željeli izvoziti srebro prema Levantu ili sjevernoj Africi, da je Signoria uvijek pretjerano vrednovala zlato da bi ono postalo (ako možemo tako reći) »lošim« novcem, 219


kojega je mnogo na licu mjesta, pa očigledno potiskuje dobar — srebro. Ne postiže li se tako cilj? Isto tako bi se moglo pokazati kako Dubrovnik ili Marseille organiziraju te plodonosne i nužne odljeve. Marseille je bio pod nadzorom kraljevske vlasti, koja ga je samo mučila ne razumijevajući što je posrijedi. Kad su Marscillcu tako zabranili slobodan protok pijastera u grad i izvoz na Levant, nastoji gradska uprava oko 1699. objasniti da od nje ne zahtijevaju pretapanje srebra u kovnicama novca, jer će ga radije jednostavno slati u Genovu ili Livorno. Mudro bi, naprotiv, bilo dopustiti izvoz srebra ne samo Marseilleu, nego i drugim obalnim gradovima »kao što su Toulon ili Antibes i drugi, gdje se plaćaju pristojbe na plovidbu«226. Takvih teškoća nem a u Holandiji gdje trgovina o svemu odlučuje: zlatan i srebrni novac ondje ulazi i izlazi prem a potrebi. Jednaka sloboda napokon će se nametnuti i Engleskoj u usponu. Usprkos vrlo živim raspravama, do kraja XVII. stoljeća, vrata se sve šire i šire otvaraju kovinama od kojih se kuje novac. O tome je ovisio život Indijske kompanije. Parlament je upravo pod pritis kom te kompanije 1663. godine izglasao zakon koji ima vrlo značajnu pream bulu: »Iskustvo nas uči da se srebro (znači novac) obilato slijeva na mjesta gdje je priznata sloboda da ga se izvozi«.227 Utjecajni sir George Downing može utvrditi: »Srebro, koje je nekoć služilo kao m jera trgovačkoj robi, samo je postalo roba«228. Otada dragocjene kovine slobodno kolaju naočigled svima. U XVIII. stoljeću pada i posljednji otpor. Tako na prim jer novine objavljuju da je (16. siječnja 1721) prem a deklaraciji carine u Londonu, krenula pošiljka od 2.315 unca zlata za Holandiju; 6. ožujka 288 unca zlata na isto odredište i 2.656 srebra za Istočnu Indiju; 20. ožujka 1.607 unca zlata u Francusku i 138 za Holan diju229 itd. Nemoguć je povratak na staro, čak ni za tako oštre novčarske krize kakva je izbila nakon potpisivanja mirovnog ugo vora u Parizu 1763. godine. U Londonu bi rado malo usporili »pretjerani odljev zlata i srebra u kratkom roku Holandiji i Fran cuskoj«, ali »poželjeti to spriječiti, značilo bi zadati smrtni udarac javnim zajmovima, koje se stalno m ora čuvati nepovredivim«230. Ali takav nije bio, poznato je, stav svih evropskih vlada. Igra otvorenih vrata neće se posvuda proširiti preko noći, pa idejama treba vremena da se pokrenu u duhu vremena. Francuska svakako u tome nije bila pionir. G rof d ’Espinchal, francuski emigrant, stigao je u prosincu 1789. godine u Genovu, i učinilo mu se vrijednim da zabilježi kako su »zlato i srebro trgovačka roba u 220


dcnovcškoj državi«231, kao da jc to neobičnost koju valja istaći. Osuđen na dugoročnost, mcrkantilizmu nije bilo lako. Ipak ne bi bilo dobro zadržati kao dojam sliku Evrope koja se slijepo prazni razašiljući na sve strane svoje dragocjene kovine. Sve jc to mnogo složenije. Valja imati na umu neprekidni dvoboj bijele i žute kovine, na koji je već odavno ukazivao F. C. Spo oner232. Evropa pušta srebro da se razilazi cijelim svijetom. Ali precjenjuje zlato, što jc način da ga zadrži, da ga sačuva kod kuće i upotrebljava za unutrašnju upotrebu »privrcdc-svijeta« kakav jc Evropa, za sve važne evropske obračune od trgovca trgovcu, od naroda nairodu. To je ujedno siguran način da ga se uvozi iz Kine, Sudana i Perua. Na svoj način Tursko Carstvo — taj Evropljanin — primjenjuje istu politiku: čuva zlato, a pušta srebru da protječe u brzim tokovima. To ide dotle da bi trebalo preoblikovati Greshamov zakon — loš novac istjeruje dobar novac. Zapravo novac tjera jedan drugi, to jest onaj lokalni, svaki puta kad mu vrijednost poskoči, ovisno o razmjernoj razini ove ili one ekonomije. Fran cuska u XVIII. stoljeću cijeni srebro sve do reforme od 30. lis topada 1785. »kojom se odnos zlato-srebro povećava od 1 naprama 14,4 na 1 naprama 15,5«233. Rezultat: Francuska je u XVIII. stoljeću nešto poput Kine u malom: u nju se slijeva bijela kovina. Venecija, Italija, Portugal, Engleska, Holandija, čak i Špa njolska23*1 cijene zlato. Dovoljne su, uostalom, minimalne razlike da zlato promijeni vrijednost, da postane »loš novac« pa tjera bijelu kovinu prisiljavajući je da bježi u svijet. Veliki odljev bijele kovine ipak jc unutar evropske ekonomije uzrokovao česte prekide. Ali je ujedno time bio potaknut razvoj papirnatog novca, tog palijativa, zatim istraživanje rudnih bogat stava, a trgovina jc bila prisiljena pronalaziti zamjene za drogocjenc kovine šaljući na Levant sukno, a u Kinu pamuk ili indijski opijum. Azija se trudila da srebro plati tekstilnim i najviše biljnim proizvodima, začinima, mirodijama i čajem, a Evropa je udvo stručila svoje napore u rudarstvu i industriji da bi uravnotežila svoju bilancu. Nije li u tome našla, gledano na dulji rok, onaj izazov koji je okrenula u svoju korist? U svakom je slučaju sigurno da uopće ne treba, kao što se to često čini, govoriti o krvarenju pogubnom za Evropu, kao da je sve u svemu ona raskoš začina i kineskih proizvoda platila vlastitom krvlju!

221

NACIONALNE EKONOMIJE I TRGOVAČKA RAVNOTEŽA Ovdje nećem o proučavati nacionalno tržište u klasičnom smislu te riječi, ono koje se dosta polagano razvijalo i to ne u svim zemljama jednako. Naširoko ćemo se u slijedećem svesku vratiti na važnost toga postepenog stvaranja što se nije završilo još ni u XVIII. stoljeću i koje je utemeljilo m oderne države. Trenutačno bism o samo željeli pokazati kako prom et suče ljava različite nacionalne ekonomije (da ne govorimo o nacional nim tržištima), zaostale i napredne, kako ih sukobljava i razvrstava. Ravnopravna razmjena i neravnopravna razmjena, ravnoteža i neuravnoteženost prom eta, dominacija i podvrgavanje ocrtavaju opću sliku svijeta. Trgovačka ravnoteža omogućava da skiciramo prvi obris cjeline te karte. Nije to ni najbolji ni jedini način da se priđe tom pitanju, ali to su praktički jedine brojke kojima raspo lažemo. A i te su još rudim entarne i nepotpune.

»Trgovačka ravnoteža« Trgovačka ravnoteža neke određene privrede nešto je što bi se dalo usporediti s godišnjom bilancom nekog trgovca: na dobitku je ili na gubitku. Evo što o tome piše u knjizi Discours o f the com m on W eal o f this R ealm o f E ngland (1549), koju pripisuju siru Thomasu Smithu: »Uvijek m oram o dobro paziti da od stra naca ne kupimo više nego što smo im prodali«235. U toj je rečenici sve bitno što treba znati o ravnoteži, možda čak ono što se oduvijek i zna o tome. Jer ta m udrost nije nova: nije li tako engleske trgovce, mnogo prije 1549. godine, njihova vlada prisiljavala da vrate u Englesku dio dobitka od prodaje u inozemstvu i to u obliku kovana novca? Sa svoje strane, strani su trgovci morali uložiti u kupovinu engleske trgovačke robe dobitak od prodaje svoje robe prije napuštanja otoka. Discourse o f trade... Thomasa Muna, napisan 1621. godine, daje vrlo točnu teoriju ravnoteže što otkriva da je upravo tada sazrela o tome svijest. Njegov suvremenik, Edward Misselden, mogao je 1623. godine napisati: »Wefe lt it before in sense; but now w e k n o w it by science« — predosjećali smo to, a 222

Privreda prema tržištima 6.

BILANCU FRANCUSKU I UNGLESKU U XVIII. STOLJEĆU

Kao 510 pokazuju trgovačke ravnoteže, l'ngleska i Francuska udobno su živjele na račun svijeta do otprilike 1770, kada se pojavljuju osrednja i negativna salda. Zbog konjunkture, zaostajanja trgovačkog kapitalizma ili, što je vjerojatnije, zbog poremećaja uzrokovanih američkim ratom za nezavisnost? Podaci za Francusku prema članku Ruggicra Romanoa »Doeumenti e prime considcrazioni intorno alia balance du commerce’ della Francia, 1716-1780, u S tu d i in o n ore d i A tm a n d o S a p o n , 1957, II, str. 1268-1279- Nepoznati izvori tog rada navedeni na str. 1268, bilješka 2. Podaci za Fnglcsku, kojima je dobivena samo ugrubo krivulja usmjerenosti engleske trgovine, posuđeni su od Williama Playfaira, jednog od prvih engleskih statističara, Tableaux d arithmćiiquc linćaire, du commerce, des finances cl dc la delte nationale dc l’Anglctcrre, 1789; --- The E xports a n d Im p o rts a n d g e n e r a l T ra d e o f E n g la n d , the N a tio n a l D ebt..., 1786.

223

Fernand Braudel / I r a razmjene

sada znam o na znanstveni način236. Dakako, to je elementarna teorija, vrlo daleko od m odernih koncepcija koje proučavaju niz simultanih ravnoteža (trgovine, računovodstva, radne snage, kapi tale, plaćanje). Trgovačka ravnoteža u to je vrijeme samo procjena vrijednosti robe što je izmjenjuju dvije nacije, bilanca njihova m eđusobnog uvoza i izvoza i, bolje, m eđusobnih zaduženja. Na prim jer »ako Francuska duguje Španjolskoj 100.000 zlatnika od 10 franaka, a ova duguje Francuskoj 1,500.000 libri, a zlatnik vrijedi '15 libri, onda je sve izjednačeno. Budući da su takva izjednačenja vrlo rijetka, postaje nužno da nacija, koja najviše duguje, izveze iz zemlje dio kovina za onaj dio dugova koji ne može kom penzirati«237. Deficit se na kratak rok može pokriti mjenicama, to jest, odgoditi plaćanje. No ako deficit uporno ostaje, nužno dolazi do transfera kovina. To je transfer koji mi kao povjesničari m ožemo proučavati u svojstvu in d ika to ra koji tražimo i koji jasno postavlja problem o odnosim a naših dviju ekonomskih jedinica, koje jedna drugu prisiljavaju da se odrekne, željela to ova ili ne, dijela svojih zaliha u novcu ili kovinama. Sva se merkantilistička politika svodi na nastojanje da se uspostavi ravnoteža kojoj bi vaga bila bar smirena. Na sve se načine pokušava spriječiti odlijevanje dragocjenih kovina. Tako se u siječnju i veljači 1703. godine dogodilo da za vojsku što se borila u Holandiji, nisu hranu kupovali na licu mjesta, nego su »žito, m anufakturne proizvode i druge proizvode slali iz Engleske« kako bi novac »mogao ostati« na otoku. Tako nešto može pasti na um samo vladi opsjednutoj strahom od gubitka zaliha dragocjene kovine. Iste godine, u kolovozu, kad je nakon ugovora lorda M etheuna trebalo isplatiti novčanu potporu Portugalu, Engleska nudi da će toj obavezi udovoljiti slanjem pšenice i drugih žitarica »da bi udovoljila svojim obavezama a da se istodobno ne izloži opasnosti da iz kraljevstva dopusti izlaz gotova novca«238. »Uspostaviti ravnotežu«235, ujednačiti izvoz i uvoz, to je uos talom samo minimum. Još je bolje imati povoljnu bilancu. To je san svih merkantilističkih vlade, koje nacionalno bogatstvo pois tovjećuju s m onetarnim zalihama. Sve su te ideje prilično logično nastale istodobno kad i teritorijalna država: tek što je nastala, brani se, m ora se braniti. Od listopada 1462. godine Luj XI poduzima m jere za kontrolu i ograničavanje slanja u Rim »zlat i srebra u mješavini kovanoga bakrenog novca i na druge načine, koji bi se mogli otuđiti, izvući i odnijeti izvan našega kraljevstva«240. 224

Privreda prctua tržištima

Brojke koje treba protumačiti Kretanja trgovačke ravnoteže — kad ih znamo — nije uvijek jed nostavno protumačiti. Nema pravila koja bi se mogla primijeniti na svaki slučaj. Tako se ne može reći da je ravnoteža španjolske Amerike bila u deficitu s obzirom na golemi izvoz dragocjene kovine na koji je osuđena. O. Mercado se ne vara kad kaže 1564. godine da u toj prilici »zlatne i srebrne poluge u svim predjelima Amerike shvaćaju kao neku vrst trgovačke robe, kojoj vrijednost raste ili pada iz istih razloga kao i običnoj trgovačkoj robi«241. A govoreći o Španjolskoj, Turgot objašnjava da je »srebro njezina živežna namirnica; pa kad ga ne može promijeniti u novac, mora ga mijenjati za živežne namirnice«242. Isto se tako ne bi bez razmiš ljanja moglo reći da je ravnoteža između Rusije i Engleske 1786. godine u korist one prve samo zato što Rusija obično više prodaje nego što kupuje. Ali također se ne bismo bez oklijevanja pridružili Johnu Newmanu koji je to 1786. opovrgao. Kao ruski konzul u Hullu, velikoj luci kamo su tada ravno iz danskog tjesnaca stizali engleski brodovi prenatrpani robom na povratku iz Rusije — on vidi, vjeruje da vidi stanje stvari svojim očima. On ponavlja poznate i nepobitne brojke: godine 1785. rusku je carinu prošlo robe za Englesku u vrijednosti od 1,300.000 engleskih funti; u suprotnom smjeru 500.000: carstvo Katarine II na dobitku je od 800.000 livri. Ipak on piše: »Ali ma kako očigledno izgledala dobit Rusije, uvijek sam tvrdio i tvrdim da korist od te trgovine nema Rusija nego sam o (a to je pretjerivanje) Velika Britanija«. Treba se samo sjetiti, objašnjava on, nastavka te razmjene, najamnine otprilike 400 engleskih brodova, a »svaki ima 300 tona nosivosti s gotovo 7.000-8.000 mornara«, te povišenja cijene ruskoj trgovačkoj robi čim dođe na englesko tlo (15 posto), svega što ti tovari donose industriji, zatim ponovnom izvozu s otoka243. Vidimo da John Newman sumnja kako ravnotežu između dvije zemlje nije moguće procijeniti polazeći od samo nekih elemenata, nego je potrebna cijela serija. Intuitivno ovdje se već naslućuju m oderne teorije ravnoteže. Kada Thomas Mun (1621) kraće kaže: »Srebro izvezeno u Indiju napokon peterostruko vrati svoju vrijednost«244, on za pravo kaže to isto, ali i još nešto. Svaka zasebna ravnoteža, uostalom, ima značenje samo ako je smjestimo u trgovački totalitet, u konačni zbroj svih ravnoteža 225


neke ekonomije. Pojedinačne ravnoteže Engleska-lndija ili Rusija-Engleska ne osvjetljavaju pravi problem . Trebale bi nam bilo sve ravnoteže Rusije, bilo sve ravnoteže Indije i još sve ravnoteže Engleske. Upravo na taj način svaka nacionalna ekonomija obraču nava globalnu bilancu svoje vanjske ravnoteže. Nesreća je što za protekla razdoblja poznam o gotovo samo parcijalne ravnoteže za pojedine zemlje. Neke su klasične, neke bi zaslužile da to budu: U XV. stoljeću ravnoteža je povoljna za Englesku, izvoznicu vune, u odnosu s Italijom; ali ako pogledamo Flandriju, tu je ravnoteža povoljna za Italiju; dugo je bila pozitivna za Francusku u odnosu prem a Njemačkoj, ali okrenut će se u korist Njemačke, ako i ne odm ah nakon prve blokade koju je izglasao Reichstag 1676. godine, a onda bar nakon dolaska fran cuskih protestanata nakon opoziva NanteŠkog edikta (1685). Rav noteža je, n aprotiv, dugo bila u k o rist F rancuske prem a Nizozemskoj, a takva će ostati dokraja prem a Španjolskoj. Ne stvarajmo Španjolcima teškoće u našim lukama — piše u jednome službenom francuskom dokum entu iz 1700. godine2,15; »od toga ima općeg i pojedinačnog dobra« jer »prednost trgovine između 'Španjolske i Francuske sasvim je na strani Francuske«. Nije Ii se već u prethodnom stoljeću (1635) pom alo sirovo, ali istinito govorilo da su Francuzi »buhe koje nagrizaju Španjolsku«2,16? Ravnoteža se koleba, tu i tamo čak mijenja smjer. Primijetimo samo, pazeći da tome ne damo neko opće značenje, da je 1693. godine bila u korist Francuske prem a Piemontu; da je 1724. između Sicilije i Đenovske Republike u korist one prve: da je 1808. godine neki francuski putnik na brzinu zapazio i posvjedočio da je trgovina iz Perzije »s Indijom korisna«247. Jedna jedina ravnoteža bila je, čini se, jednom zauvijek zaglav ljena u istom položaju od Rimskog Carstva do XIX. stoljeća, a to je trgovina Levanta, oduvijek u pasivi, kao što je poznato, na štetu Evrope.

Francuska i Engleska prije i poslije 1700 godine

.

Zaustavimo se malo na klasičnom slučaju (no je li zaista tako dobro poznat kako se obično tvrdi?) francusko-engleske ravnoteže. De set a ne jedan put u posljednjoj četvrti XVII. stoljeća i za prvih 226


godina XVIII. stoljeća odlučno se tvrdilo da postoji ravnoteža u korist Francuske. Iz svojih odnosa s Engleskom izvlačila je, ovisno 0 tome je li godina bila dobra ili loša, godišnji dobitak od milijun 1pol funti sterlinga. To se bar tvrdilo u Donjem domu listopada 1675. godine, a ponavlja to u svojim pismima u rujnu 1676. i siječnju 1678. godine2,18 Carlo Ottonc, denovski agent u Londonu. Čak tvrdi da je brojke koje navodi saznao u razgovoru s poslanikom Ujedi njenih pokrajina, koji bez naklonosti gleda djelovanje Francuza. Kao jedan od prihvaćenih razloga zašto je višak u korist Francuske, navodi se kako se manufakturni proizvodi »prodaju na otoku po mnogo prihvatljivijim cijenama od onih proizvedenih kod kuće, jer se francuski obrtnici zadovoljavaju umjerenijim prihodom...« Čudno stanje, jer je engleska vlada zapravo zabranila prodaju tih francuskih proizvoda, ali se krijumčari trude da ih ipak uvezu. To samo kod Engleza potiče želju »di bilanciare questo commercio« kako to naš Đenovežanin objašnjava vrlo lijepim izrijekom. A to zapravo znači prisiliti Francusku da kupuje više engleskog suk na2,19. U tim je okolnostima rat dobro došla prilika da se zaustavi ta omrznuta i opasna invazija francuske trgovine. Izvanredni pos lanik u Londonu De Tallard250 piše 18. ožujka 1699. godine Pontehartrainu: »... Englezi su prije objave prošlog rata (rata nazvanog po augsburškoj ligi 1689-1697), po njihovu mišljenju, izvlačili mnogo veće svote od onih koje su iz Engleske išle nama. Sasvim su prožeti tim uvjerenjem i toliko su sigurni kako naše bogatstvo potječe od njih, da su smjesta, čim je izbio rat, poduzeli sve kako bi spriječili bilo koje vino i bilo koju drugu trgovačku robu da iz Francuske ude u njihovu zemlju neposredno ili pos redno«. Da bismo shvatili smisao ovog teksta, treba se sjetiti da nekada ratovi nisu prekidali sve trgovačke veze zaraćenih strana. Zbog toga je ta potpuna zabrana u neku ruku bila suprotna međunarodnim navikama. Prošle su godine. Novi rat izbija zbog nasljeđa Karla II. (1701), španjolskog kralja. Zatim neprijateljstva prestaju, treba ponovo uspostaviti trgovačke veze između dva kraljevstva što su ovoga puta bile duboko poremećene. Zato ljeti 1713- godine dva »stručnjaka«, Anisson, poslanik Lyona u Trgovačkom savjetu, i Fćnellon, poslanik Pariza, kreću na put za London. Kako su prego vori loše počeli i razvlačili se, Anisson je imao vremena da pregleda zapise sa zasjedanja Donjeg doma i izvode iz računa engleske 227


Svečanost načelnika Londona, lorda Canaletta, oko 1750. godine. Tradicionalna povorka svake godine 29. listopada pokrije Temzit plovilima. Uz brodice cebova iz Citya vidimo mnoštvo malih čamaca, bez sumnje onih, koje je neki francuski putnik, posjetitelj Londona 1728, nazvao »gondolama« (pogledajte I. poglavlje, bilješku 84) jer su na Temzi imali idogu prijevoznika kao gondole po mletačkim kana lima. (Prag, Nacionalna galerija, otisak: Giraudon) carine. S krajnjim je zaprepaštenjem utvrdio da je sve što se govori o ravnoteži između dvaju naroda sasvim i dokraja netočno! I da jc »dulje od 50 godina trgovina Engleskoj bila za po nekoliko mili juna unosnija nego za Francusku«251. Riječ je, dakako, o miliju nima livri iz Toursa. No, surova, neočekivana činjenica je tu. Treba 228


li joj vjerovati? Povjerovati da je lijepa službena hipokrizija uspije vala tako sustavno skrivati brojke, koje bez imalo sumnje bilježe superiornost ravnoteže u korist otoka? Tu bi dobro poslužilo savjesno istraživanje u arhivima Londona i Pariza. Ali nije sigurno da bi i to dalo konačni odgovor na ovo pitanje. Tumačenje službe nih brojaka neizbježno vodi u greške. Trgovci i službenici provode vrijeme smišljajući laži za vlade, a vlade lažu same sebe. Dobro znam da istina iz 1713- nije ista što i istina 1786. godine, a i obratno. Ipak, sutradan nakon Mirovnog ugovora, potpisanog 1786. izme đu Francuske i Engleske u Edenu, jedan ruski izvještač iz Londona (10. travnja 1787) ponavlja poznatu informaciju ističući da brojke »daju vrlo nepotpunu sliku prirode i obima (francusko-cnglcske) trgovine, jer iz pouzdanih izvora saznajemo da službena trgovina između dvaju kraljevstava iznosi u svemu najviše jednu trećinu ukupne razmjene, a da se dvije trećine obavljaju krijumčarenjem, kojemu se obje vlade nadaju doskočiti ovim trgovačkim ugovo rom«252. Zašto bismo u tim okolnostima uopće raspravljali o službenim brojkama? Uz njih bi nam trebala i ravnoteža medu krijumčarima. Peripetije dugotrajnih francusko-engleskih trgovačkih pre govora 1713. ne bacaju ništa više svjetlana to pitanje. Njihov odjek u engleskome javnom mišljenju potiču i nacionalističke strasti i podržavaju merkantilizam. A kada je 18. lipnja 1713- projekt u Donjem domu odbijen sa 194 glasa prema 185, prasak narodne radosti bio je znatno veći negoli za proslave potpisanog mira. U Londonu su priređena dva vatrometa, iluminacije i druge pros lave. U Coventryu su tkači manifestirali u dugačkoj povorci noseći na motki ovčju kožu, a na drugoj bocu i natpis: »No English wool fo r French wine!« — ne englesku vunu za francusko vino. A sve to nije bilo nimalo u skladu s privrednom mudrošću, nego obojeno nacionalističkim strastima i pod utjecajem zabluda253, jer je oči gledno pravi interes obiju nacija bio da međusobno otvore vrata. Četrdeset godina kasnije David Hume je ironično primijetio kako je »većina Engleza vjerovala da bi država došla na rub propasti ako bi francuska vina slobodno i obilato pristizala u Englesku (...), pa smo u Španjolskoj i Portugalu potražili skuplje i manje ukusno vino od onoga koje nam je mogla isporučiti Francuska«.

229


Engleska i Portugal

254

Kad se govori o Portugalu u XVIII. stoljeću, zbor povjesničara s pravom izvikuje ime lorda Methuena, čovjeka koji je 1702. godine, uoči dugačkog rata što će ga nazvati ratom za španjolsku baštinu, pošao u Portugal da tu malu zemlju nagovori na savezništvo, kako bi s leđa prišao Španjolskoj, vjernoj vojvodi od Anjoua, Filipu V i Francuzima. Zaključeni je savez podigao veliku buku, ali tada se nitko uopće nije čudio trgovačkom ugovoru koji je istodobno bio potpisan kao jednostavna rutinska klauzula. Nisu Ii analogni ugo vori između Londona i Lisabona potpisivani 1642, 1654. i 1661. godine? Štoviše, Francuzi, Holandani i Šveđani različitih su datuma i u različitim okolnostima, postizali iste prednosti. Sudbina cnglcsko-portugalskih odnosa ne može se, dakle, upisati jedino u aktiv preslavnog ugovora. Ona je posljedica ekonomskih procesa koji će se napokon sklopiti nad Portugalom poput klopke. Na pragu XVIII. stoljeća Portugal je praktički napustio Indijski ocean. S vremena na vrijeme šalje onamo poneku lađu natovarenu svojim prijestupnicima, jer je Goa za Portugalce bila isto što i Cayenne za Francuze ili Australija za Engleze. Ta stara veza ponovo postaje trgovački zanimljiva samo kad su velike sile bile zaraćene. Tada jedan, dva ili tri broda pod portugalskom zastavom, ali koje su drugi opremili, kreću prem a Rtu Dobre nade. Na povratku stranci, koji su se upustili u tu opasnu igru, često završavaju pod stečajem; Portugalac ima previše iskustva da ne bi bio oprezan. Njegova je svakodnevna briga, naprotiv, nadzor golemog Dražila kojemu nadgleda i iskorištava rast. Pravi gospodari Brazila su trgovci iz kraljevstva, na prvom mjestu sam kralj, zatim vcletrgovci iz Lisabona i Porta te njihove trgovačke kolonije u Recifeu, Parahybi, Bahiji, glavnome brazilskom gradu, zatim u Rio dc Janeiru, koji postaje glavni grad 1763. godine. Ti su Portugalci sa svojim krupnim prstenjem i srebrnim posuđem omrznuti, i za Brazilca nema veće radosti nego ih izigrati. Samo, treba u tome uspjeti. Kad god u Brazilu nešto dobro krene: šećer, pa zlato, onda dijamanti i napokon kava, to znači veću korist i više nerada trgo vačkoj aristokraciji u Portugalu. Poplava bogatstava stiže na ušće Taja: koža, šećer, nerafinirani šećer, kitovo ulje, skupocjeno drvo, pamuk, duhan, zlatni prah, sandučići puni dijamanata... Kažu da je portugalski kralj bio najbogatiji vladar Evrope; njegovi dvorci i palače ni u čemu ne zaostaju za Versaillesom, osim u jednostav nosti. Golemi grad Lisabon raste poput nametničke biljke; oko 230


njega su polja pokrile sirotinjske četvrti. Bogataši su se još više obogatili, postali su prebogati, a siromasi još osiromašili. A ipak visoke plače privlače u Portugal »čudesan broj ljudi iz Galicije (španjolske pokrajine) a koje ovdje nazivamo galegos ; oni ovdje u glavnom gradu, kao i u drugim važnim portugalskim gradovima, rade kao nosači, fizički radnici i sluge, poput Savojaca u Parizu i u drugim velikim gradovima Francuske«255. Krajem stoljeća ugo đaj se donekle kvari: sve je više noćnih napada na ljude i kuće, a ubojstva i krade, u kojima sudjeluju časni građani, svakodnevna su pojava. Lisabon i Portugal nehajno prihvaćaju konjunkturu na Atlantskom oceanu: ako je dobra, svi uživaju; ako je loša, raspad je vrlo polagan. Upravo usred toga lijenog progresa te male zemlje Englezi izbijaju korist. Oblikuju je po svojoj volji: tako razvijaju vinograde na sjeveru i šire slavu porto vina; pomalo na sebe preuzimaju opskrbu Lisabona živežnim namirnicama: pšenicom, bačvama bakalara; uvoze cijele bale sukna u tolikim količinama da se njime mogu odjenuti svi portugalski seljaci i preplaviti udaljeno brazil sko tržište. Zlato i dijamanti sve plaćaju, to zlato iz Brazila koje samo dodirne Portugal na daljnjem putu prema sjeveru. Moglo je biti drugačije; Portugal je mogao zaštititi svoje tržište, podići in dustriju: tako će misliti Pombal. Ali rješenje koje nude Englezi je rješenje jednostavno i lagodno. Terms o f trade čak idu u korist Portugalu: dok cijena engleskog sukna pada, diže se cijena por tugalskim izvoznim proizvodima. Takvom igrom Englezi malo pomalo postaju gospodari tržišta. Trgovina s Brazilom, ključ por tugalskog bogatstva, zahtijeva kapital, zakočen kolanjem na tolike udaljenosti. Englezi igraju u Lisabonu ulogu koju su ranije imali Holandani u Sevilli: pribavljaju trgovačku robu što ide u Brazil na kredit. Nepostojanje u Francuskoj trgovačkog središta važnosti Londona ili Amsterdama, izvora obilatih dugoročnih kredita, mož da je »faktor, koji je najsnažnije hendikepirao francuske trgov ce«256, iako ih u Lisabonu ima toliko da su i oni znatna kolonija. No pravi nam je problem, naprotiv, holandska suzdržljivost na tom tržištu. U svakom slučaju sve je završeno i prije no što je u XVIII. stoljeću došlo do pravog uzleta. Već 1730. godine neki je Francuz mogao napisati251': »Trgovina Engleza u Lisabonu najveća je od svih; čak tvrde da je jednaka trgovini svih drugih nacija zajedno«. Lijep uspjeh koji se može pripisati portugalskoj indolenciji, ali isto toliko i upornosti Engleza. Malouet257, budući član Ustavotvorne 231

nd Braudel / Igra razmjene

Lisabon u XVII. stoljeću (Otisak: Giraadon) skupštine, putuje 1759. godine Portugalom, koji je po njegovu mišljenju »kolonija« Engleza. Objašnjava: »Sve zlato iz Brazila prelazi u ruke Engleza, koji su podjarmili Portugal. Navodim samo jedan jedini prim jer da osramotim vladu markiza de Pombala: vina iz Porta, najzanimljiviji izvozni artikal ove zemlje, masovno kupuje neka engleska kompanija, kojoj svaki vlasnik m ora prodavati po cijenama što ih unaprijed određuju engleski povjerenici«. Mislim daje Malouet u pravu. Stvarno postoje i trgovačke kolonizacije kad stranac ima pristup na tržištu do te m jere da djeluje na samu proizvodnju. Ipak, oko 1770-1772, u godinama kad se pomalo primiče kraju veliko razdoblje brazilskog zlata — ali brodovi sa zlatom i dijamantima još uvijek dolaze — kada sveukupna konjunktura u Evropi ulazi u teže razdoblje, počinje se mijenjati i ravnoteža

Privreda pretna tržištima

englcsko-portugalskih trgovačkih odnosa. Hoće li se prevrnuti? Oko 1772. godine Portugal se nastoji bar pokušajem trgovine s Marokom izvući ispod engleskog gospodstva i »zaustaviti, koliko je to moguće, odlazak zlata« u London258. Ilez većeg uspjeha. Ali, deset godina kasnije naslućuje se neko rješenje. Portugalska vlada, naime, odlučuje »kovati mnogo srebrnjaka a vrlo malo zlatnika«. Na najveće je nezadovoljstvo Engleza, koji »ne nalaze nikakva dobitka u (izvlačenju srebra), nego samo zlata. To je mali rat što ga Portugal potajno vodi«259 zaključuje ruski konzul u Lisabonu. Ipak će trebati pričekati još deset godina da taj isti konzul, Borehers, Nijemac u službi Katarine II, svojim očima ugleda za prepašćujući prizor kako jedan engleski brod plovi iz Lisabona a da nije natovaren zlatom! U prosincu 1791. godine piše200: »Fre gata Pegasus možda je prva koja je krenula na povratak u domo vinu, a da nije iznijela zlato, otkako postoje trgovačke veze između dviju zemalja«. Čak dolazi i do obrata: »Svaka lađa ili drugi brod što dolazi iz Engleske« donosi natrag u Lisabon dio portugalskih kovanica (...) koje je gotovo cijelo stoljeće izvozio u Englesku« (a to po procjeni povjesničara nije manje od 25 milijuna funti sterlinga od 1700. do 1760. godine)201. Samo jedan brod iskrcao ih je toga istog prosinca 1791. godine za 18.000 funti sterlinga262. O tom bi problemu samom trebalo još raspravljati. Ili, radije premjestiti ga u opću povijest koja će uskoro postati tragična početkom rata Engleske protiv revolucionarne Francuske. Ali o tome ovdje nije riječ.

Istočna Evropa, zapadna Evropa

263

Svi su ti primjeri prilično jasni. Ima težih slučajeva. Tako zapadna Evropa en groš ima lošu ravnotežu u odnosu prema Baltiku, tom Sredozemlju sjevera, koji povezuje neprijateljske narode i slične privrede: Švedsku, Moskovsku Rusiju, Poljsku, Njemačku s one strane Labe i Dansku. A ta ravnoteža postavlja niz nepriličnih pitanja. Zapravo poslije objavljivanja senzacionalnog članka S. A. Nilssona (1944) —koji tek danas dokraja ulazi u svijest zapadnoev ropskih povjesničara — i poslije ostalih istraživanja, osobito knjige Arthura Attmanna, prevedene na engleski 1973. godine, čini se da 233


Varsavski Židovi a drugoj polovici XVIII. stoljeća. Pojedinost Canalcttove slike Ulica Wiodowa. (Otisak: Aleksandra Skarzinska) se debalans zapadnoevropske razmjene vrlo nesavršeno pokrivao neposrednim pošiljkama kovina264. Drugim riječima, količine bi jele kovine što su se nalazile u gradovima Baltika i kojima obim procjenjuju povjesničari (kao npr. u slučaju Narvc), ispod su količina potrebnih da se uspostavi ravnoteža deficita sa Zapadom. Na tom sastajalištu nema dovoljno srebra, a nije sasvim jasno na koji bi se drugi način u ovom slučaju mogla uspostaviti ravnoteža. Povjesničari još traže rješenje koje im izmiče. Preostaje, dakle, samo put kojim je krenuo S. A. Nilsson ponovo smjestivši ravnotežu sjevernjačke trgovine u cjelinu raz m jene i prom eta onog dijela Evrope koji nazivamo istočnim. Pomislio je da bi dio viška baltičke trgovine mogao krenuti opet prem a Evropi zahvaljujući lančanoj razmjeni između istočne Ev rope, srednje Evrope i zapadne Evrope, ali u ovom slučaju kop nenim putevima i prom etom Poljske i Njemačke. Deficitarna na sjeveru, ravnoteža Zapada djelomično se kompenzirala povo ljnom ravnotežom kopnene trgovine — dolazilo je do povrataka, 234


a po tome i jest privlačna hipoteza švedskog povjesničara, koji posrednikom smatra lajpciškc sajmove. Protiv toga Miroslav Hroch265 iznosi argument da su te sajmove neprekidno posjećivali trgovci iz istočne Evrope (pogotovu sa sve većim brojem poljskih Židova trgovaca) tek početkom XVIII. stoljeća. Staviti Leipzig u središte ponovnog uspostavljanja uravnotežene bilance značilo bi smjestiti to u krivo doba. Utoliko više što po mišljenju M. Hrocha postoji i promet preko Poznanja i Vroclava koji je, izgleda, bio deficitaran za istočne zemlje. Ali tu je riječ samo o potocima. Ipak se ne bi reklo da je Nilssonova hipoteza netočna. Možda bi je samo trebalo još proširiti. Poznat je tako primjer266 Madžar ske, zemlje proizvođača srebra, iz koje je neprekidno otjccao dobar novac, teške kovanice, u inozemstvo — to jest, djelomično na Zapad. A praznina se punila sitnim poljskim kovanicama od mješavine srebra, tako da se njima obavlja gotovo sve kolanje novca u Madžđarskoj. Osim toga, uz trgovačku robu postoje i mjenice. Činjenica je da su postojale na prostorima Istoka od XVI. stoljeća; još su brojnije postale u slijedećem stoljeću. Jesu li nazočnost ili odsut nost ili mali broj trgovaca s Istoka na lajpciškim sajmovima u tom slučaju argument od prvorazrednog značenja? Primijetimo usput da, suprotno od tvrdnji M. Hrocha, poljskih Židova trgovaca ima mnogo na lajpciškim sajmovima već u XVII. stoljeću267. Iako tali janski trgovac Marc’Aurelio Federico268, nastanjen u Krakovu, nije osobno posjećivao te sajmove, on 1683-1685. godine izdaje mje nice na prijatelje koje ima u Leipzigu. Napokon, kad mjenica ide neposredno s Baltika u Amsterdam ili vice versa, najčešće je rezultat neke posudbe, predujm a na trgovačku robu. To plaćanje unaprijed uz dobit, nije li to bila naplata viška dragocjenih kovina što je postojao ili je trebao postojati na Istoku? Neka čitatelj ovo što sam rekao zatim prenese na Holandiju i njezinu trgovinu nazvanu na akcept (mjenice)269. Ne valja također zaboraviti ni to da je Baltik područje kojim Zapad dominira, koje eksploatira. Postoji uska korelacija cijena između Amsterdama i Gdanjska — ali Amsterdam određuje cijene, upravlja igrom i odabire ono što njemu ide u korist. Zaključak: klasična trgovina na Baltiku ne može se shvatiti kao u sebe zatvoren krug. To je trgovina više sudionika, u kojoj se miješaju trgovačke robe, gotov novac i krediti. Putevi kredita stalno se množe. Da bismo ih shvatili, morali bismo otputovati u Leipzig, Vroclav, Poznanj, ali također i u Nurnberg i Frankfurt, pa čak, ako 235


se baš sasvim ne varam, u Istanbul i Veneciju. Zar je Baltik, ta privredna cjelina, dopirao sve do Crnog m ora i Jadrana270? U svakom je slučaju postojala korelacija između baltičkog prometa i privrede istočne Evrope. To je glazba u dva, tri ili četiri glasa. Poslije 1581. godine, kad je Rusima oteta Narva271, Baltičko more gubi na značenju u korist kopnenih putcva, kojima se sada izvozi roba iz Rusije. Izbija tridesetogodišnji rat koji prekida cestovni prom et duboko u srednjoj Evropi. To uzrokuje ponovo širenje prom eta na Baltiku.

Za globalne ravnoteže No ostavimo sada te binome: Francuska-Engleska, Engleska-Portugal, Rusija—Engleska, zapadna Evropa-istočna Evropa... Važno je prom otriti privredne jedinke u cjelini njihovih odnosa s ino zemstvom. To je već 1701. godine pred Trgovačkim savjetom tvrdio »poslanik Ponanta« (što znači atlantskih luka) u odgovoru poslaniku iz Lyona: »Njihovo načelo u odnosu na ravnotežu« nije uopće »voditi ponaosob trgovinu s jednom po jednom nacijom, nego općenito trgovinu Francuske sa svim zemljama« — što je, kako su smatrali, trebalo imati utjecaja na trgovačku politiku272. Ako obuhvatimo te cjeline, one nam otkrivaju zapravo samo tajne koje je lako unaprijed odgonetati. Upozoravaju na skromno sudjelovanje opsega vanjske trgovine u odnosu prem a cjelini nacionalnog dohotka — čak i ako protiv svih razumnih pravila pod vanjskom trgovinom podrazumijevate ukupni izvoz i uvoz, dok se zapravo ta dva kretanja m oraju jedan od drugoga oduzimati. Ali ako se gleda samo ravnoteža, pozitivna ili negativna, onda je posrijedi samo sićušni iverak nacionalnog dohotka, koji čini se, ni na koji način na nj ne može djelovati, bilo da ga zbrajamo ili oduzimamo. U tom smislu razumijem Nicholasa Barbona (1690), jednoga od m nogobrojnih pisaca pamfleta kojima je u Engleskoj rođena ekonomska znanost, kad je napisao: »The Stock o f a N ation (is) Infinite a n d can never be consum ed« — zalihe (radije nego kao kapital to bih preveo kao očevina) neke nacije beskrajne su i nikad se ne mogu potrošiti ni uništiti273. Ipak je problem složeniji i zanimljiviji no što se čini. Ne bih se zadržavao na vrlo jasnim slučajevima općih bilanci Engleske ili Francuske u XVIII. stoljeću (za tu temu pogledajte grafikone i kom entar na str. 223). Radije bih se pozabavio slučajem Francuske 236


sredinom XVI. stoljeća, ne zbog podataka kojima na tu temu raspolažemo, čak ni zbog općih brojki koje po našem mišljenju daju nesavršene obrise nacionalnog tržišta, nego upravo zbog toga što opće istine, koje konstatiramo za Englesku i za Francusku u XVIII. stoljeću, možemo otkriti već dvije stotine godina prije statis tika u stoljeću prosvjetiteljstva. Francuska Hcnrika II bez sumnje ima pozitivnu trgovačku razmjenu sa svim zemljama koje je okružuju — osim s jednom. Portugal, Španjolska, Engleska, Nizozemska i Njemačka gube u smjeru Francuske. Zahvaljujući tome Francuska gomila kovanice od zlata i srebra u zamjenu za pšenicu, svoja vina, tkanine, sukno, a da u to nisu uračunate pošiljke redovne emigracije iz Španjolske. Ali s tom je prednošću u opreci trajni deficit prema Italiji, a odlijevanje se obavlja prije svega posredstvom Lionskc burze i tamošnjih sajmova: aristokratska Francuska previše voli svilu i skupocjeni baršun, papar i druge začine, mramor; prečesto joj trebaju usluge, nikada besplatne, talijanskih umjetnika i velctrgovaca s druge strane Alpa, umjetnika u veletrgovini i rukovanju mjenicama. Lionski su sajmovi u službi talijanskog kapitalizma vrlo djelotvorna usisna crpka, kao što su stoljeće ranije bili ženev ski sajmovi, a možda također u velikoj mjeri i davni sajmovi u Champagnei. Dobitak probitačnih ravnoteža na taj se način okup lja i prelijeva sav, ili gotovo sav, probitačnim spekulacijama Tali jana. Kad se Karlo VIII spremao 1494. prijeći preko Alpa, trebali su mu sudjelovanje i blagonaklonost talijanskih poslovnih ljudi, nastanjenih u Kraljevstvu i povezanih s trgovačkom aristokracijom Poluotoka274. Kad su ih u određeno vrijeme o tome obavijestili, požurili su na dvor, gdje su bez mnogo opiranja pristali na ono što se od njih zahtijevalo, ali »dobivši za uzvrat odobrenje da se lionski sajmovi opet održavaju četiri puta godišnje« — što je već samo po sebi dokaz koliko su im bili probitačni. A ujedno i dokaz da je Lyon, uhvaćen u stranu superstrukturu, već bio glavni grad bogatstva Francuske, iako na svoju ruku i dvostruk. Do nas je dospio sasvim izuzetan dokument, nažalost nepot pun: saopćava sve potankosti francuskog uvoza oko 1556. godi ne275, ali je nestala »knjiga« u kojoj je potanko bilo navedeno sto je izvažano. Grafikon na 238. stranici sažima te brojke. Ukupno je riječ o 35 do 36 milijuna Uvri; a kako je bilanca tada aktivne Francuske sigurno bila pozitivna, izvoz bez sumnje premašuje tu svotu od 36 milijuna. Znači, izvoz i uvoz penju se ukupno na svotu od najmanje 75 milijuna livri, što je golema svota. Čak i ako se ta 237


dva toka na kraju obračuna poništavaju, oni traju istodobno, utječu jedan na drugi stvarajući povratke i kružno kretanje u kojem je na tisuće akcija i razmjena sprem no da se neprekidno obnavljaju. Ali ta živahna privreda nije, ponovimo, ukupna djelat nost Francuske — ona ukupna djelatnost koju nazivamo nacional n im dohotkom , koji nam dakako nije poznat, ali ga možemo zamisliti. Polazeći od tih proračuna što će se još koji puta javiti u našim daljnjim objašnjenjima, procjenjujem dohodak pro capite Mlečana oko 1600. godine na 37 dukata; podanika Republike u dijelu nazvanom Terraferma (tj. talijanskog teritorija pod mletačkom vlašću) na otprilike 10 dukata. Te, prirodno, nepouzdane brojke sigurno su preniske kad je riječ o samom gradu Veneciji. Ali u svakom slučaju otkrivaju golemi raskorak između dohotka grada koji vlada i onoga na području kojim vlada. Slično tome, ako sam za 1556. godinu prihvatio kao dohodak p ro capite u Francuskoj brojku otprilike sličnu onoj u venecijskoj Terrafermi (deset dukaN IZOZEM SKA

17. PR IK AZ FR A N C U SK O G UV OZA S R E D IN O M XVI. STO LJEĆA P r e m a r u k o p is i m a 2 0 8 5 i 2 0 8 6 B i b li o t h ć q u e N a t io n a l e (» L e c o m m e r c e d ’i m p o r t a t i o n e n F r a n c e a u m ilie u d u XV le s ič c le « A l b e r t a C h a m b e r l a n d a , u Revue de gćographie, 1 8 9 2 - 1 8 9 3 )

238


ta, to jest 23 ili 24 livri iz Toursa), mogli bismo dohodak dvadeset milijuna Francuza izračunati na 460 milijuna livri — to je golema svota, ali nepokretna, jer je procijenjena i proizvodnja koja u velikom dijelu ne ide u trgovinu. Tako bih isto mogao proračunati nacionalni dohodak polazeći od primanja kraljevskog budžeta. Ta su otprilike od petnaest do šesnaest milijuna276. Ako prihvatimo da je to otprilike dvadeseti dio nacionalnog dohotka, onda bi taj bio od 300 do 320 milijuna livri. Ta je svota manja od ranije izračunane, ali daleko iznad opsega vanjske trgovine. Evo nas opet pred problemom o kojem se toliko često raspravlja, kolika je međusobna težina široke proizvodnje (prije svega poljoprivred ne) i razmjerno slabe vanjske trgovine — što, po mom mišljenju, ne znači da je ekonomski manje važna. U svakom slučaju, uvijek kad je riječ o razmjerno naprednoj privredi, njezina bilanca u pravilu iskazuje višak. To je sigurno bilo tako s nekadašnjim vladajućim gradovima Genovom i Venecijom; tako je bilo s Gdanjskom od XV. stoljeća277. U XVIII. stoljeću pogledajte trgovačku ravnotežu Engleske i Francuske: gotovo cije lo stoljeće imaju višak. Nećemo se začuditi što je tako i sa švedskom privredom 1764. godine, koju je proučavao švedski ekonomist Anders Chydenius278: Švedska upravo doživljava golemi pomorski razvoj, pa joj je izvoz vrijedan 72 milijuna dalera (bakrenjaka) na 66 milijuna uvoza. »Nacija« dakle ima dobitak veći od pet milijuna. Dakako, u toj igri ne mogu svi uspjeti. »Nitko ne dobiva ako netko drugi ne gubi« vrlo je razumno rekao Montchrcstien. Drugi doista gube: kolonije doslovce krvare, a tako je i s ovisnim zem ljama. Preokreta može biti i kod »razvijenih« zemalja, za koje bi se reklo da su zaštićene. Zamišljam da je takav bio slučaj Španjolske u XVII. stoljeću, kad je zbog grešaka vlade i raznih drugih okolnosti došlo do kobne inflacije bakra. Općenito govoreći, tako je bilo i s Francuskom u doba Revolucije, za koju je neki ruski doušnik javio iz Italije da »vodi ratove trošeći svoj kapital, a njezini neprijatelji troše samo dohodak279«. Ti bi slučajevi zaslužili obimnija istraživa nja, jer Španjolska je nastojala održavati svoju političku veličinu po cijenu inflacije bakra i deficitom nastalim zbog plaćanja sreb rom u inozemstvu, a posljedica je bila unutrašnja dczorganizacija. A vanjska propast revolucionarne Francuske, čak prije iskušenja 1792-1793- godine, znatno će otežati njezinu sudbinu. Tečaj fran cuskog novca brzo je pao u Londonu od 1789. do proljeća 1791. godine280, što je bilo popraćeno i znatnim odlivom kapitala. U oba 239


slučaja čini se da su katastrofalni deficiti trgovačke ravnoteže i troškovi doveli do uništenja ili bar pogoršanja unutrašnje priv rede.

Indija i Kina Čak i kad situacija nije tako dramatična, ako se pojavi i ukorijeni deficit, to znači, bar na dulji rok, sigurno strukturalno propadanje neke privrede. A takav se slučaj jasno vidi u Indiji nakon 1760. godine i u Kini nakon razdoblja od 1820-1840. godine. Uzastopni dolasci Evropljana na Daleki istok nisu odmah prouzrokovali rascjep. Nisu smjesta počeli razarati strukturu azij ske trgovine. Dugo je vremena postojalo — mnogo stoljeća prije no što su Evropljani oplovili Rt Dobre nade — opsežno trgovačko kolanje preko Indijskog oceana i po morima duž Pacifika. Ni nasilno osvajanje Malake 1511. godine, ni ustoličenje Portugalaca u Goi, ni njihov trgovački prodor u Macao, nisu uzdrmali davnu ravnotežu. Početne pljačke pridošlica omogućile su im da otimaju terete bez plaćanja, ali pravila aktive i pasive brzo su ponovo uspostavljena kao u lijepa vremena prije oluje. A davnašnja su pravila bila da se začini i druga azijska trgo vačka roba dobiva samo u zamjenu za srebro; ponekad, iako rjeđe, za bakar, što se mnogo upotrebljavao za kovanje novca u Indiji i Kini. Evropska nazočnost to ni po čemu nije izmijenila. Vidimo Portugalce, Holandane, Engleze i Francuze kako daju srebro m us limanima, Indijcima, posrednicim a u Kyotu, jer bez srebra ništa ne ide, od Nagasakia do Surata. Da bi riješili tu nepremostivu teškoću, Portugalci, a zatim velike indijske kompanije, šalju iz Evrope srebrnjake, ali cijena začina raste u proizvodnji. Evrop ljani, bilo da su to Portugalci u Macaou ili Holandani, koji se nastoje ubaciti na kinesko tržište, bespom oćno prom atraju golem izbor trgovačke robe koja je izvan njihova domašaja. Neki je Holanđanin 1632. godine napisao: »Dosad nam se nije dogodilo da bismo naišli na nedostatak trgovačke robe (...) ali nemamo dovoljno srebra da to i kupimo«281. Jedino je rješenje za Evropljane bilo da se uklope u lokalni promet, da se dušom i tijelom predaju obalnoj trgovini, što znači trgovini »iz Indije u Indiju«. Portugalci su iz toga izvlačili znatne koristi, čim su se dotakli Kine i Japana. Poslije njih, i to bolje od svih drugih, tome su se sustavu prilagodili Holandani. 240


D e lta K a n to n a (1 0 .0 0 0 k m 2). T ri rije k e : I s to č n a , S je v e r n a i Z a p a d n a (Si K iang) m ije š a ju v o d e , m u lj i p ije s a k u z a lje v u p o s u to m b r d o v itim o to c im a . Sve je z a je d n o r e z u lta t, k a o k o d r ia s a u D re ta n ji, d a v n a š n je p r o v a le m o ra . Č am ci r a v n o g d n a p o k r e t a n i s u m o tk o m . I p a k k a n a l ( d u b in a u h v a tim a ( 1 ,9 4 9 m ), u d a lj e n o s t u m o rs k im m ilja m a (5, 4 k m ili 3 e n g le s k e m ilje ) o m o g u ć a v a ta d a š n jim v e lik im b r o d o v im a d a d o p l o v e g o to v o d o K a n to n a (3 m g a z a ). N o u tje č e n isk i v o d o s ta j r ije k a i o s e k a . N a B is e rn o j r ije c i K a n to n Č ine d v a g r a d a ( ta ta rs k i i k in e s k i). S la b o s t p o v r š i n e M a c a o a u p o s je d u P o r tu g a l a c a (1 6 k m 2), n a k r a ju v e lik o g o to k a . J o š k o r a k i b it ć e b a č e n i u m o re .

241


Sve to ne bi bilo m oguće bez golemog napora da se ustali na nekom mjestu. Već su Portugalci, onako malobrojni, teško održa vali svoje tvrđave. Da bi trgovali iz Indije u Indiju, trebalo je da na licu mjesta grade brodove i oprem aju ih posadom — ti lascares iz okolice Goe »imaju naviku da sa sobom povedu i svoje žene«. I Holandani se, sa svoje strane, učvršćuju najavi, gdje će utemeljiti Bataviju (Djakartu) 1619. godine, pa čak i na Formozi (Tajvanu), gdje se nisu održali. Treba se prilagoditi da bi se zavladalo. Ali vladanje je prejaka riječ. Vrlo često to čak nije ni trgovina medu ravnopravnima. Pogledajte kako skrom no Englezi žive na svom otoku u Bombaju, daru Portugala kraljici Katarini, portugalskoj kraljevni, ženi Karla II (1662. godine). I kako se ništa manje skrom no ne ponašaju u nekoliko sela što su im ustupljena u okolici Madrasa (1640)282 i u svojim prvim srednje velikim p odu zećima u Bengalu (1686)283. U kakvom se stilu jedan od direktora Istočnoindijske kom panije pojavljuje pred Velikim Mogulom? »Vrlo skrom na prašina, John Russel, direktor navedene Kom panije« ne oklijeva da se »baci ničice na zemlju«284. Prisjetimo se poraza udruženih Engleza i Holandana 1722. godine protiv Kanoji Angrijc284, bijednog uzmaka Holandana 1739. godine, kad su se pokušali iskrcati u kraljevstvu Tranvancore284. Indijski povjesničar K. M. Panikkar s pravom tvrdi: »Bilo je nemoguće 1750. godine predvidjeti da će pedeset godina kasnije jedna evropska sila, Engleska, zauzeti trećinu Indije i priprem iti se da otme Maratima hegem oniju nad ostatkom zemlje«284. A ipak se otprilike nakon 1730. godine počela kvariti trgo vačka ravnoteža Indije. Evropsko je pomorstvo povećalo broj pom orskih veza donoseći sve više svoje robe i srebra. Poduzetni Evropljani ojačali su i razvili svoje trgovačke lance, dokraja uništili prostranu političku konstrukciju carstva Velikog Mogula, koji su sada samo sjena uoči smrti Aureng Zeba (1707. godine). Uz indijske vladare postavili su djelotvorne uhode. Taj polagani pro ces kvarenja ravnoteže započeo je sredinom stoljeća285, iako se u tim godinam a to još uopće ne primjećuje jer je pozornica zauzeta gromoglasnim svađama engleske i francuske kompanije u doba Dupleixa, Bussya, Godeheua, Lally-Tollendala i Roberta Clivea. A zapravo se tada odvija polagano rastakanje indijske priv rede. Bitka kod Plasseya (23. lipnja 1757) samo je ubrzala dovrše nje tog procesa. Bolts, pustolov-žrtva i protivnik R. Clivea, reći će: »Engleskoj kompaniji uopće nije bilo teško prigrabiti Bengal; iskoristila je nekoliko pogodnih okolnosti, a ostalo je obavilo 242

Privreda prema, tržištima

njezino topništvo«286. Hitra procjena i premalo uvjerljiva, jer jc Kompanija ne samo zauzela Bengal, nego je u njem i ostala. I to ne bez posljedica. Što reći za težinu te besplatne »prvobitne aku mulacije«, što jc za Engleze bila pljačka Bengala (procjenjuje se da je od 1757. do 1780. godine u London odneseno 38 milijuna funti sterlinga)287? Prvi skorojevići nababs (koje tada još nisu tako nazivali) vraćaju u domovinu svoje bogatstvo u srebru, zlatu, draguljima i dijamantima. Neke novine objavljuju 13. ožujka 1763. godine: »Tvrdi se da je vrijednost zlata, srebra i dragulja, što su, neovisno o trgovačkoj robi, doneseni u Englesku iz Istočne Indije od 1759. godine čak 600.000 funti sterlinga«288. To je brojka izbačena tek tako, ali dokazuje do koje jc mjere ravnoteža postala pozitivna za Englesku, najprije za nju, a zatim općenito za Evropu: Čak i prihodi Francuske kompanije za Indije od 1722. do 1754. godine289dokazuju da su vremena ostala dobra. Ali Engleska je prva iskoristila te prednosti. Nijedan se promatrač ne vara kad govori o »golemim bogatstvima koja različiti pojedinci i poslanici Kompanije mogu skupiti u tim zemljama. Te azijske spužve per fa s et nefas redovito donose u svoje domovine dio blaga Indija« objašnjava Isaac de Pinto. U ožujku 1764. godine iz Bengala u Amsterdam stižu vijesti o neredima u Bengalu. Komen tira ih se bez blagonaklonosti kao prirodni odgovor, kažu, na niz malverzacija kojima su stvorena basnoslovna bogatstva, la k o jc bogatstvo guvernera Bengala jednostavno »čudovišno«. Njegovi prijatelji, koji bez sumnje ne pretjeruju samo zato da bi mu polaskali, pretpostavljaju da posjeduje vrijednosti od najmanje 1. 200 tisuća funti sterlinga290. A čime se sve ne bave mladi sinovi engleske aristokracije, koje u Indiju šalje Kompanija, a smjesta ih pokvare, a da oni možda čak toga nisu ni svjesni, niti razumiju što je posrijedi, jer ih odmah, čim se iskrcaju, u ruke preuzmu njihovi drugovi i još češće baniani? Za razliku od Holandskc kompanije, engleska pušta namještenicima da se bave trgovinom i za svoj račun, pod uvjetom da je to razmjena iz Indije u Indiju. Na taj su način omogućene malverzacije svih vrsta, s jedinim ograničenjem da je to na račun urođenika. Razlog više da nam postane još simpatičniji kavalir George Saville, koji u travnju 1777. godine na sav glas grdi Kompaniju za Indije, galami protiv njezinih azijskih posjeda, protiv trgovine čajem i »očiglednim krađama u kojima ni na koji način nije htio sudjelovati«291. No, jesu li ikada pobjeđivali pravednici? Već ni Las Casas nije spasio američke Indijance, nego je čak, na svoj način, samo pripomogao ropstvu crnaca. 243


Indiji je odsada dosuđena besprizivna sudbina da iz uglednog ranga proizvođačke i trgovačke zemlje spadne na status kolonije, kupca engleskih proizvoda (čak i tkanina!) i dobavljača sirovina. I to će potrajati gotovo dva stoljeća! Ta sudbina najavljuje takav preokret i u Kini, iako će ondje uslijediti mnogo kasnije, jer Kina je udaljenija od Evrope, koherentnija i lakše ju je braniti negoli Indiju. »Trgovina s Kinom« ipak prodire sve dublje u XVIII. stoljeću. Evropa na usponu ima sve veću potrošnju, pa se neprekidno povećavaju površine na kojima se uzgaja čaj, a to najčešće ide na račun uzgoja pamuka. Taj će uskoro ponestati u Kini; u XIX. stoljeću tražit će ga od Indije, što je prilika za nju, to jest za Engleze, da poprave svoju ravnotežu s Kinom. Smrtni udarac zadat će poslije 1780. godine pošiljke in dijskog opijum a292.1 tako Kinu plaćaju dimom, i to kakvim dimom! Oko 1820. godine, govoreći pojednostavljeno, ravnoteža se pre obraća upravo u trenutku kad se kvari i svjetska konjunktura (1812-1817), koja će dugo ostati pod znakom loših vremena, sve do sredine XIX. stoljeća. Rat nazvan opijumskim (1839-1842) zapečatit će taj razvoj događaja. Njime je započelo razdoblje užas nih »neravnopravnih ugovora«, koje će trajati više od stotinu godina. Sudbina Kine u XIX. stoljeću zapravo je ponavljanje sudbine Indije u XVIII. stoljeću. I tu su važnu ulogu odigrale unutrašnje slabosti. Mandžurska je dinastija protiv sebe izazvala m nogobroj ne napade koji su imali određenu težinu, pa su i odgovorni za razvoj događaja, kao što je ranije to bilo lagano raspadanje Mogulskog Carstva u Indiji. U oba slučaja vanjski je udar imao goleme razmjere zbog unutrašnjeg raspadanja i slabosti. No nije li i obr nuto također istina? Ti unutrašnji nemiri sigurno bi se drugačije razvijali da nije bilo vanjskih upletanja Evrope. Privredne bi pos ljedice sigurno bile drugačije. Bez namjere da pretjerano moraliziramo o odgovornosti, očigledno je da je Evropa u svoju korist okrenula davnašnji sustav razmjene i ravnoteže na Dalekom is toku.

244

SMJESTITI TRŽIŠTE Nije li sada vrijeme da kao zaključak dvaju prethodnih poglavlja pokušamo »smjestiti« tržište na pravo mjesto? Nije to baš tako jednostavno kao što se čini, jer već je sama riječ dvosmislena. S jedne strane upotrebljava se u vrlo širokom smislu za sve oblike razmjene čim bar malo prijeđu samodovoljnost, na sva elementar na i razvijenija ustrojstva koja smo opisali, na sve kategorije kad je riječ o trgovačkom prostoru (gradsko tržište, nacionalno tržište) ili za neki određeni proizvod (tržište šećera, dragocjenih kovina, začina). Riječ je tada ekvivalent za razmjenu, opticaj, raspodjelu. S druge strane, riječ tržište često označava dosta široki oblik razmjena, što se također naziva tržišnom ekonomijom, to jest — sistem. Teškoće su: —što je složenost tržišta moguće shvatiti tek kad ga smjestimo u cjelinu nekog privrednog života, a ništa manje važan nije ni društveni život koji se s godinama mijenja: — što se ta složenost neprekidno sama od sebe mijenja i preoblikuje, pa prema tome ne može u različita vremena imati isto značenje i domet. Da bismo to definirali u konkretnoj stvarnosti, prići ćemo joj na tri načina: to su pojednostavljene teorije ekonomista; svjedo čanstva povijesti lato sensu, dakle u dugom vremenskom rasponu; zamršene, ali možda korisne pouke suvremenog svijeta.

Tržište koje samo sebe regulira Ekonomisti su ulozi tržišta dali prvenstvo. Za Adama Smitha tržište je regulator podjele rada. Njegov obujam određuje razinu koju će dostići raspodjela, taj proces, taj akcelerator proizvodnje. Štoviše, tržište je mjesto »nevidljive ruke«, ponuda i potražnja tu se susre ću i automatski stvaraju ravnotežu kretanjem cijena. Formula Oskara Langea još je ljepša: tržište je bilo prvi računar u službi čovjeka, autoregulirajući stroj koji sam od sebe stvara ravnotežu privrednih djelatnosti. D’Avenel293je govorio jezikom svoga doba, 245


liberalizma, m irne savjesti: »Čak i kad u nekoj zemlji ništa ne bi bilo slobodno, cijena stvari ipak bi to ostala i ne bi se nikome dala pokoriti. Cijene srebra, zemlje, rada, cijene svih živežnih namir nica i trgovačke robe nikad nisu prestale biti slobodne: nikakva zakonska ograničenja, nikakvi privatni pokušaji nisu ih uspjeli podvrgnuti.« Te prosudbe implicitno priznaju da je tržište kojim nitko ne upravlja, pokretački mehanizam cijele privrede. Rast Evrope, pa čak i svijeta, svodio bi se dakle na tržišnu ekonomiju koja nepre kidno povećava svoju dom enu, obuhvaćajući svojim racionalnim redom sve više ljudi, sve više prom eta na kraće i dugačke relacije, koji nastoji, sa svoje strane, stvoriti jedinstvo svijeta. Deset, a ne samo jedan put, razmjena je istodobno potakla i ponudu i potraž nju, usmjerila proizvodnju, uzrokovala specijalizaciju prostranih privrednih područja, čim bi postale nužne razmjene za život, m akar ranije to nisu bile. Treba li uopće davati primjere? Vino gradarstvo u Akvitaniji, čaj u Kini, žitarice u Poljskoj ili na Siciliji ili u Ukrajini, uzastopne prom jene privrede u Brazilu dok je bio kolonija (drvo, šećer, zlato, kava)... Ukratko, razmjena m eđusob no povezuje ekonomije. Razmjena je prsten, čvor. U odnosima kupaca i prodavača dirigent je cijena. Ako raste ili pada na lon donskoj burzi, javljaju se bears ili bulls i vice versa — pri čemu su bears u burzovnom narječju oni koji spekuliraju na pad cijena, a bulls koji spekuliraju na rast cijena. Nema sum nje da su na marginama, a možda čak i u srcu aktivnih privreda, veća ili manja područja koje jedva dotiču tržišna kretanja. Samo poneki znak kao što su novac ili dopremanje rijetkih stranih proizvoda, pokazuju da i ti zatvoreni mali svjetovi nisu dokraja zatvoreni. Slične inercije ili nepokretnosti može se ponegdje naći u Engleskoj za vladavine kraljeva koji su nosili imena George, i u Francuskoj, preopterećenoj radom, za Luja XVI. Ali upravo će ekonomski rast značiti smanjivanje tih izoliranih područja pozivajući ih malo pom alo da sudjeluju u općoj proiz vodnji i potrošnji — industrijska će revolucija napokon generali zirati tržišni mehanizam. Tržište koje samo sebe regulira pobjedonosno je i racio nalizira svaku privredu — i takva bi u biti trebala biti povijest rasta. Carl Brinkmann294 je još jučer mogao reći da je ekonomska povijest proučavanje podrijeda, razvoja i eventualnog raspada tržišne ekonomije. Taj se pojednostavljeni pogled slaže s onim što su naučavale generacije ekonomista. Ali ne odgovara povjesni 246


čarima, kojima tržište nije jednostavno endogena pojava. Niti je cjelina privrednih djelatnosti, čak ni određeni stadij njihova raz voja.

Kroz višestoljetno vrijeme Duduci da je razmjena stara koliko i povijest ljudskog roda, p o vijesno proučavanje tržišta mora se proširiti na cjelinu proteklog vremena, onoga koje možemo dočarati, a prihvaćajući usput po moć drugih znanosti koje se bave čovjekom, njihova moguća objašnjenja, bez čega ne bismo mogli shvatiti evolucije, dugotrajne strukture i konjunkture što stvaraju novi život. Ali ako prihvatimo takvo proširenje, ulijećemo u golemo istraživanje bez pravoga početka i kraja. To dokazuju sva tržišta: u prvoj instanci ta mjesta zaostalih razmjena, i, još tu i tamo vidljivi oblici nekadašnje stvar nosti, nalik na još žive životinjske vrste iz pretpotopnog doba. Priznajem da me oduševila današnja tržnica u Kabiliji što se redovito podiže usred praznine, ispod sela što su uokolo na uzvisinama295; ili današnja tržnica u Dahomeju živih boja, a tako đer izvan sela296; ili rudimentarno tržište u delti Crvene rijeke koje je jučer pažljivo proučio Pierre G ourou297. Ima ih još vrlo mnogo, kao što su još jučer bila ona u pozadini Dahije kamo su dolazili pastiri s napola divljim krdima iz unutrašnjosti298.Još su arhaičnijc ceremonijalne razmjene na otočju Trobriand, jugoistočno od engleske Nove Gvineje, koje je vidio Malinowski299. Tu se na terenu susreću današnjosti prastaro, povijest, prethistorija i antro pologija, retrospektivna sociologija i arhaična ekonomija. Karl Polanyi300 sa svojim je učenicima i vjernim pristašama prihvatio izazov te gomile svjedočanstava. Proučili su ih kako-tako da bi postavili neko objašnjenje, gotovo teoriju: ekonomija je samo »pod-cjelina«301 društvenog života koji je obuhvaća svojom mrežom i svojim prisilama, pa se oslobodila (i te kako!) kasno tih mnogobrojnih veza. Povjerujemo Ii Polanyiu, trebalo bi čak čekati potpunu eksploziju kapitalizma u XIX. stoljeću da bi došlo do »velike preobrazbe«, pa da tržište koje samo sebe regulira dobije prave dimenzije i podjarmi društveno koje je dotada dominiralo. Prije te prom jene postojala su tako reći samo tržišta držana na uzici, lažna tržišta ili ne-tržišta. Kao primjere razmjene koja ne otkriva »ekonomsko« ponaša nje, Polanyi podsjeća na obredne razmjene pod znakom nzajam 247

rem a n d Braudel/ Igra razmjene

Današnja tradicionalna tržnica a Dabomeju usred polja, izvan gra da. (Poto: A. A. A., otisak: Picou) nosti\ ili redistribuciju dobara koje dijeli primitivna država što konfiscira proizvodnju; ili također ports o f trade, ta neutralna mjesta razmjene, gdje ne nameće zakone trgovac, a za njih bi najbolji prim jer bile luke feničanske kolonizacije, gdje je na odre đenom mjestu, u om eđenom području grada, tekla nijema trgo vina duž obala Sredozemlja. Ukratko, treba razlikovati trade (trgovinu, razmjenu) i m a rke t (autoregulativno tržište koje samo određuje cijene), pojava kojeg je u prošlom stoljeću prouzro kovala društveni potres prvog reda. Nesreća je to što cijela ta teorija počiva na razlikovanju što se oslanja (opet) na nekoliko raznorodnih sondaža. Uvesti u ras pravu o »velikoj preobrazbi« u XIX. stoljeću poj move p o tlatch ili ku la (radije nego vrlo različitu trgovačku organizaciju XVII i XVIII. stoljeća) sigurno ništa ne sprečava. Ali to je isto kao kad bi se za raspravu o pravilima braka u Engleskoj u doba kraljice Viktorijc pribjeglo objašnjenjima Lćvi-Straussa o rodbinskim odnosima. 248

Ih-ivrecla prema tržištima

Zapravo nikakav napor nije ni pokušan da bi se približili konkret noj i različitoj stvarnosti povijesti, pa da se onda odatle krene dalje. Nijedno pozivanje na Erncsta Labroussca, Wilhclma Abcla, na klasične i toliko brojne radove o povijesti cijena. S dvadeset je redaka obavljeno pitanje tržišta u razdoblju nazvanom »merkantilističkim«302. Jučer sociolozi i ekonomisti, a danas antropolozi navikli su nas, nažalost, da prihvaćamo to što gotovo nimalo ne poznaju povijest. Utoliko im je lakši njihov posao. Usto naziv »autoregulativno tržište« što nam ga nude303 — ono je ovo, ono je ono, ono nije baš to, ono ne dopušta takav prcčac — otkriva pomalo teološki okus definicije. To tržište na kojem »interveniraju samo potražnja, trošak ponude i cijene, a to sve je rezultat međusobnog dogovora«304, uz potpuno odsustvo »vanjskih elemenata«, samo je tvorevina duha. Prclako je eko nomskim krstiti jedan oblik razmjene, a drugi socijalnim. U stvar nosti, svi oblici su ekonomski i svi su socijalni. Stoljećima su postojale vrlo različite socio-ckonomske razmjene, koegzistirale su usprkos Wizbog njihove različitosti. Reciprocitet i redistribucija također su ekonomski oblici (D. C. North305 u tom je pitanju sasvim u pravu) a i samo je tržište uz neke uvjete, ali vrlo rano u funkciji, također istodobno socijalna stvarnost i ekonomska stvar nost. Razmjena je uvijek dijalog, a u različito doba cijene su nesigurna stvar. Postoje i razni pritisci na cijene (vladara, grada, kapitaliste i si.), ali ona jednako neodoljivo sluša imperative ponu de, slabe ili obilate, a ništa manje ni potražnje. Kontrola cijena, bitan argument kojim se poriče postojanje »pravoga« autorcgulativnog tržišta prije XIX. stoljeća, postojala je oduvijek, a postoji još i danas. Ali kad je riječ o predindustrijskom društvu, bilo bi pogrešno smatrati da su tržišni propisi potisnuli ulogu ponude i potražnje. U načelu je stroga kontrola tržišta stvorena da zaštiti potrošača, to jest konkurencija. A u nekim bi granicama prije »slobodno« tržište, na primjer engleski private m arket, poka zivalo tendenciju da potisne istodobno kontrolu i konkurenciju. Po mom mišljenju povijesno valja govoriti o tržišnoj eko nomiji čim postoji fluktuacija i suglasnost cijena između tržišta određenog područja, što je utoliko karakterističnija pojava što se javlja na području različitih zakonodavstava i suvereniteta. U tom smislu postoje tržišne ekonomije mnogo prije XIX. i XX. stoljeća, za koje W. C. Neale306 tvrdi da su jedine u cijeloj povijesti u kojima je postojalo autoregulativno tržište. Od antičkog doba cijene fluk tuiraju; u XIII. stoljeću već su fluktuirale u cijeloj Evropi. Čak i 249


sićušni gradići Faucignya, u Savoji, u XVIII. stoljeću, područja visokih planina, neprikladnog za održavanje veza, doživljavaju kolebanja cijena na svim tržištima regije iz tjedna u tjedan, ovisno 0 žetvi i potrebama, prem a ponudi i potražnji. Kad to kažem, ne tvrdim da ta tržišna ekonomija, bliska konkurenciji, pokriva cijelu ekonomiju, naprotiv. To joj ne polazi za rukom ništa više danas nego jučer, iako su razmjeri i uzroci sasvim drugačiji. Parcijalni karakter tržišne ekonomije može za pravo biti takav bilo zbog važnosti sektora koji je sam sebi dovo ljan, bilo zbog autoriteta države, koja uzima dio proizvodnje iz trgovačkog kolanja, ili isto toliko, a možda još i više, zbog jednos tavne težine novca, koji može na tisuću načina umjetno inter venirati u oblikovanju cijena. Tržišnu ekonomiju mogu, dakle, podrivati odozgo i odozdo, u zaostalim ili vrlo naprednim priv redama. Sigurno je da i na Polanyiu toliko dragoj ne-tržišnoj strani također oduvijek ima razmjena bez bilo kakvog dobitka, ma kako skrom ne bile. Tržišta, makar i slabašna, pradavno su postojala i u okviru nekog sela ili nekolicine sela, pa se tržište tada može ukazivati kao selo koje putuje, nalik na sajam ili neka vrst umjet noga i prom etnoga grada. Ali presudni korak u toj beskrajnoj povijesti nastat će kad se jednog dana slabašna tržišta okupe u grad. On će ih progutati, povećati prem a vlastitoj dimenziji, pa će sam također potpasti pod taj zakon. Najvažnija je činjenica što se u ekonomsko kolanje uklopio grad koji je teška cjelina. Gradsko je tržište navodno izum Feničana307, što je sasvim moguće. U svakom slučaju grčki gradovi, otprilike suvremenici, svi su imali prostor za trgovanje na agori, središnjem trgu grada308; oni su, ako ne izumili, ali bar proširili upotrebu novca, evidentnog multi plikatora, iako on sigurno nije conditio sine qua non tržišta. Grčki je grad čak upoznao gradsko tržište koje se opskrbljava 1 iz velikih udaljenosti. Drugačije ne bi ni išlo. Eto, grad, čim dostigne određenu važnost i veličinu, ne može živjeti samo od proizvoda okolnih sela, gdje jezem lja često krševita, suhai neplod na. Nameće se potreba opskrbe iz daljine, kao što će kasnije biti s talijanskim gradovim a-državam a u XII. stoljeću, a i ranije. Tko bi hranio Veneciju kad oduvijek posjeduju samo bijedne vrtove um jetno uređene na pijesku? Kasnije su trgovački gradovi Italije, u želji da zagospodare krugovima trgovine na velike udaljenosti, nadmašili stadij velikih tržišta navodeći kao djelotvorno i gotovo svakodnevno oružje, sastanke bogatih trgovaca. Nisu li već Atena 250


i Rim stvorili viši stupanj, a to su banke i okupljanja koja bismo mogli nazvati »burzovnim«? Ukratko, tržišna se ekonomija oblikovala korak po korak. Kao što reče Marcel Mauss »upravo su naša zapadnjačka društva vrlo nedavno od čovjeka stvorila ekonomsku životinju«309. Samo bi još trebalo raščistiti smisao onog »vrlo nedavno«.

Može li današnje doba svjedočiti ? Evolucija se nije jučer zaustavila, za lijepih dana autoregulativnog tržišta. Na golemim prostorima planete za golem broj ljudi socija listički je sustav tržišnu ekonomiju dokrajčio državnom kontro lom cijena. Gdje tržišna ekonomija još i dalje postoji, mora se spustiti na nižu razinu, zadovoljiti se sićušnim djelatnostima. Ta iskustva u svakom slučaju stavljaju točku na krivulju što ju je unaprijed nacrtao Carl Brinkmann. Ali ne samo on: po mišljenju nekih današnjih ekonomista »slobodni« svijet se također mijenja na čudan način. Sve veća snaga proizvodnje, činjenica da su ljudi velikih nacija — dakako ne svih — nadmašili stupanj oskudice i nestašice pa ih više ne muče ozbiljne brige za svakodnevni život, a golema poduzeća čudesno rastu i često se pretvaraju u multi nacionalna — sve su te prom jene stavile naglavce nekadašnji poredak tržišta—vladara, kupca-kralja, tržišne ekonomije, koja je 0 svemu odlučivala. Zakoni tržišta više ne postoje za velike kom panije sposobne da izvrše pritisak na potrošnju izvanredno djelot vornom reklamom i usto još po svojoj volji određuju i cijene. J. K. Galbraith nedavno je u veoma jasnoj knjizi opisao ono što naziva industrijskim sustavom 310 Ekonomisti francuskoga govornog područja radije govore o organizaciji. Francois Pcrroux je u jednom nedavnom članku u Mondeu (29. ožujka 1975) čak napi sao: »Organizacija, taj model mnogo važniji od tržišta...« Ali tržište 1 dalje postoji: mogu otići u trgovinu, na običnu tržnicu i »testirati« svoje vrlo skromno kraljevstvo kupaca i potrošača. Isto je tako mali tvorničar —uzmimo klasični primjer konfekcije — nužno uhvaćen u igru višestruke konkurencije pa za nj i te kako još postoje zakoni tržišta. Nije li se J. K. Galbraith u svojoj posljednjoj knjizi prihvatio zadaće da ispita »vrlo pažljivo jukstapozicije malih poduzeća — ono što nazivam (kaže on) sustavom tržišta — i industrijskog 251


sustava«311, utočišta velikih poduzeća? Ali i Lenjin je mislio gotovo isto govoreći o koegzistenciji onoga što je nazivao »imperijaliz mom« (ili tada, početkom XX. stoljeća, tek rođenim m onopolnim kapitalizmom) i jednostavnog kapitalizma, za koji je vjerovao da je koristan kao temelj konkurencije312. Potpuno se slažem i s Galbraithom, i Lcnjinom, sa samo jednim odstupanjem , a to je što mi se čini da sektorska razlika između onoga što nazivam »ekonomijom« (ili tržišnom ekonomi jom) i »kapitalizmom« nije nešto novo, jer je to konstanta u Evropi još od srednjeg vijeka. Usto bih stavio još jednu razliku, a to je da predindustrijskom m odelu treba dodati treći sektor — prizemljene-ekonom ije, nešto p oput zemlje crnice u koju je tržište pus tilo korijenje, ali je nije uspjelo svu obuhvatiti. To prizemlje ostaje golemo. Iznad njega područje tržišne ekonomije p a r excellence množi svoje veze vodoravno između raznih tržišta; određeni auto matizam ondje povezuje običnu ponudu, potražnju i cijene. Napo kon, uz (ili, bolje) iznad te m reže područje je protutržišta, carstvo snalažljivosti i prava jačega. Tu se p a r exellence nalazi carstvo kapitalizma — jučer kao i danas, prije kao i poslije industrijske revolucije.

252

P o g la v lje 3

PROIZVODNJA ILI KAPITALIZAM U GOSTIMA

Jc li to oprez? Ili nemar? Ili mi jednostavno dosad nije trebala? Riječ kapitalizam dosad mi jc pod pero došla samo pet ili šest puta, a mogao sam se snaći i bez nje. Sto ste to učinili! — uskliknut će svi koji smatraju da treba odbaciti jednom zauvijek tu »borbenu riječ«1, neodređenu, slabo znanstvenu, prečesto upotrebljavanu kad treba i kad ne treba2. A iznad i prije svega takvu koju je nemoguće primjenjivati na predindustrijsku eru ili će vas okrivili za anahronizam. Osobno sam, nakon dugotrajnih pokušaja, prestao izbje gavali tog namciljivca. Zaključio sam da ništa ne bih dobio kad bih se istodobno s nazivom riješio i rasprava koje on za sobom povlači i koje se s određenom živošću vežu i za sadašnjost. Jer shvatiti jučerašnjicu i shvatiti današnjicu, za povjesničara isti je posao. Možemo li zamisliti da se strasti iz povijesti naglo zaustavljaju na pristojnoj udaljenosti od sadašnjosti, te da bi bilo neprikladno, ako ne i opasno, napredovati makar za korak? U svakom slučaju, takav bi oprez bio iluzoran. Izbacite li kapitalizam na vrata, vratit će se kroz prozor. Željeli ili ne, već u predindustrijskom razdoblju postojala jc ekonomska djelatnost koja neodoljivo priziva taj naziv i ne prihvaća nijedan drugi. Čak ako uopće nimalo ne podsjeća na industrijski »način proizvodnje« (za koji osobno uopće ne vje rujem da jc bitno i neizbježno svojstvo svakog kapitalizma), nije ju moguće ni u kom slučaju pobrkati s klasičnom tržišnom raz mjenom. Pokušat ćemo je definirati u četvrtom poglavlju. Budući da je naziv toliko kontroverzan, započet ćemo pret hodnim istraživanjem rječnika, da bismo pratili historijsku evo luciju riječi kapital, kapitalist i kapitalizam , sve tri solidarne i 253


zapravo nerazdvojne. To je način da se unaprijed uklone neke dvosmislenosti. Kapitalizam, ovako određen kao mjesto investiranja i visoke stope proizvodnje kapitala, m ora se opet smjestiti u ekonomski život, kome ne zauzima cijeli obujam. Postoje dakle dva područja gdje ga treba smjestiti, gdje se drži i gdje m u je smještaj gotovo najmiliji; to je ono kojem se približava iskosa, u koje se uvlači, ali njime nikad ne može ovladati. Do revolucije u XDC. stolječu, trenutka kad če prisvojiti industrijsku proizvodnju, podignutu na razinu velikih profita, kapitalizam se najbolje osjeća u prom etu. Čak i onda kad ponekad nekamo drugam o ostvaruje samo upade. Možda ga i ne zanima prom et u cjelini, jer u njem kontrolira samo neke putove, a više i ne traži. Ukratko, proučavat ćemo u ovom poglavlju različite sektore proizvodnje u kojima je kapitalizam samo u gostima — a tek ćemo u slijedećem poglavlju pogledati odabrana mjesta gdje je stvarno kod kuće.

254

KAPITAL, KAPITALIST, KAPITALIZAM Prije svega zavirimo u rječnike. Henri Berr i Lucien Febvre3 savjetuju da se ključne riječi povijesnog rječnika upotrebljavaju tek nakon što se upitamo što točno znače, i to dva puta bolje nego samo jednom. Odakle potječu? Kojim su putovima stigle do nas? Neće li nas zavesti? Htio sam tako što je više moguće provjeriti riječi kapital, kapitalist, kapitalizam — tri riječi, koje su se javile upravo redom kako sam ih nabrojao. Pomalo dosadan posao, priznajem, ali se jednostavno nameće. Čitatelja moram upozoriti da je to složena istraga kojoj samo stoti dio dajem ovdje kao rezime4. Svaka je civilizacija, već babi lonska, već grčka i rimska, a bez sumnje i druge, prisiljena nuž nošću i sporovima razmjene, proizvodnje i potrošnje, morala stvoriti poseban rječnik riječi, kojih se smisao zatim neprekidno mijenjao. Ni naše tri riječi ne mogu izbjeći tom pravilu. Cak i riječ kapital, najstarija od sve tri, nije nekoć imala smisao koji joj mi danas pripisujemo (poslije svega što su napisali Richard Jones, Ricardo, Sismondi, Rodbertus i pogotovu Marx), a taj smisao riječ počinje dobivati tek oko 1770. godine zahvaljujući Turgotu, najve ćem ekonomistu francuskoga jezičnog izraza u XVIII. stoljeću.

Riječ »kapital« Kapital (riječ dolazi od kasnolatinskog caput, glava) javlja se negdje u XII-XI1I. stoljeću u smislu fond, zaliha trgovačke robe, masa novca ili novca koji donosi korist. Nije odmah strogo defi nirana, jer rasprave se tada prije svega vode o koristi i lihvi, čemu skolastici, moralisti i pravnici napokon krče putove za umirenje savjesti zbog, kako kažu, opasnosti kojoj se izlaže onaj koji posu đuje. Italija, predgovor onome što će kasnije postati moderni život, u središtu je tih rasprava. U Italiji je riječ i nastala, pripitomila se i na neki način dozrela. Neosporno je nalazimo 1211. godine, zatim od 1283. u smislu kapitala nekoga trgovačkog udruženja. U XIV. stoljeću već je proširena gotovo posvuda, upotrebljavaju je Giovanni Villani, Boccaccio, Donato Vclluti... Iz Prata piše 20. 255


veljače 1399. godine Francesco di Marco Datini jednom e od svojih korespondenata: »Svakako, želim da ti, ako kupiš baršun i sukno, uzmeš osiguranje na kapital (ii ehapitale) i na dobit (koju ćeš ostvariti); zatim radi kako misliš da je najbolje«5. Riječ i realnost koju označava, nalazimo opet u propovijedima svetog Bcrnardina od Siene (1380-1444): »...quam dam sem inalem rationem lucrosi com m u n iter capitale vocamus«, taj plodni način dobitka koji obično nazivamo kapitalom6. Malo po malo riječ sve češće označava novčani kapital nekog udruženja ili trgovca, ono što u Italiji često nazivaju i corpo, a u Lyonu još u XVI. stoljeću le corps (tijelo)7. Ali glava će napokon nadvladati tijelo, nakon dugih i zbunjujućih rasprava što su sc vodile diljem Evrope (Jednako značenje ima i riječ glavnica u hrv. književnom jeziku, obilježavajući jezgru imovine koja sc ulaže u ekonomski pothvat, a ne poklapa se i s dobiti koja iz takva pothvata proizlazi. -Red.). Možda je riječ krenula iz Italije da bi zatim zračila širom Njemačke i Nizozemske. Napokon je stigla u Francusku, gdje se našla u sukobu s drugim izvedenicama latinske riječi caput: na prim jer cbatel, cheptel, cabal?. »U to vrijeme, reče Panurge, (...) ide mi samo cabal. Prihod, kamate i dobitak opraš tam«9. U svakom slučaju Thresor de la langue frangoise (1606) Jcana Nicota već sadrži riječ kapital. Iz toga ne treba ipak zaključiti da je smisao riječi čvrsto od ređ en u to vrijeme. Još se utapa um oru suparničkih riječi: sort (u davnašnjem smislu duga), richesse (bogatstvo), fa cu ltes (sredstva), aigent (novac, srebro), valeur (vrijednost), fo n d s (fondovi), biens (dobra), pecunes (novac), p rin cip a l (glavnica), avoir (imovina),p a tn m o in e (očevina), koje se često zamjenjuju s riječju kapital ondje gdje bismo m i očekivali da će samo ona biti primijenjena. Rije i fo n d o v i dugo je bila najistaknutija. La Fontaine u svom epitafu kaže: »Jean odlazi kako je došao (pojevši) fondove s prihodom«. A i danas još kažemo: posuditi s gubitkom fondova. Zato nas ne čudi kad čitamo da je lađa iz Marseillea u Gcnovi izgubila »fond u pijastrima za odlazak na Levant«10 (1713) ili da je neki trgovac, u želji da likvidira svoje poslove, još samo »zadržao fondove«11 (1726). Naprotiv, kad 1757. godine Vćron de Forbonnais piše: »Samo fondovi, koji imaju sadašnju prednost da donose dobitak, zaslužuju ime bogatstvo«12, tada nam se čini nezgrapnom upotreba riječi bogatstvo umjesto k a p ita l (kao što se to jasno vidi iz nastavka teksta). Drugi izrazi još više čude: dokum ent o Engles koj13 (1696) procjenjuje da »ta nacija još ima apsolutnu vrijednost 256

Proizvodnja ili kapitalizam u gostima

Trgovina, tapiserija iz XV. stoljeća. (Mnsee de Cluny, Pariz, Foto: Roger-Violett) od šest milijuna (funti sterlinga; to je otprilike brojka koju daje Gregory King) u zemljama i fondovima svih vrsta«. Turgot 1757. godine, ondje gdje bismo automatski upotrijebili izraz varijabilni ili opticajni kapital, govori o »opticajnim predujmovima u podu zećima svih vrsta«1"1. Predujam kod njega ima smisao investicije; tu je već moderni koncept kapitala, makar još nema današnje riječi. Zabavno je vidjeti kako se u izdanju iz 1761. knjige Savary des Bruslonsa Dictionnaire govoreći o trgovačkim kompanijama spominju njihovi »kapitalni fondovi«15. Hvo naše imenice svedene na ulogu pridjeva. Riječ, dakako, nije izmislio Savary. Četrdesetak godina ranije »kapitalni fondovi Kompanije (za Indije) dosižu 143 251


milijuna livri« piše u dokum entu Vrhovnog savjeta za trgovinu16. Ali gotovo u isto vrijeme (1722) piše Vanrobais Stariji17, manufakturist iz Abbevillea, u pismu procjenjujući štetu nastalu brodo lomom njegove lađe Charles de Lorraine da »doseže polovicu kapitala«. K ap ita l će se napokon nametnuti tek nakon polaganog iscrp ljivanja smisla drugih riječi, koje pom alo dobivaju drugi smisao, što bi Michel Foucault nazvao »kidanjem znanja«. Condillac (1782) jednostavno kaže: »Svaka znanost zahtijeva poseban jezik, svojstven samo njoj, jer svaka znanost ima samo njoj svojstvene ideje. Reklo bi se da treba najprije stvoriti taj jezik; ali najprije se govori i piše, a jezik tek treba načiniti«18. Spontani jezik klasičnih ekonomista govorit će se, zaista, još dugo nakon njih. J. -B. Say priznaje (1828) da je riječ bogatstvo »termin, slabo definiran u naše dane«19, ali ga upotrebljava. Sismondi bez suzdržavanja govo ri o »teritorijalnom bogatstvu« (u smislu zemljišnog poreza), o nacionalnom bogatstvu, a taj posljednji izraz ujedno je i naslov njegova prvog eseja20. Ipak se riječ k a p ita l malo po malo nameće. Već kod Forbonnaisa, koji govori o »proizvodnom kapitalu«21; kod Quesnaya, koji tvrdi: »Svaki je kapital instrum ent proizvodnje«22. A nema sumnje ni da se i u svakodnevnom jeziku upotrebljava makar slikovito: »Gospodin de Voltaire, otkako je u Parizu, živi od kapitala svojih snaga«; njegovi bi prijatelji morali »poželjeti da živi samo od rente«, točno je dijagnosticirao de Tronchin u veljači 1778, neko liko mjeseci prije smrti slavnog pisca23. Dvadeset godina kasnije, u doba Napoleonova pohoda u Italiju, neki ruski konzul, razmiš ljajući o izvanrednom položaju revolucionarne Francuske, napo m enuo je (a već sam ga citirao) da ona »vodi rat svojim kapitalom«, a njezini neprijatelji samo »prihodima«! Primjećujemo da je u toj sjajnoj prosudbi k a p ita l upotrijebljen u smislu nasljeđa, bogat stava neke nacije. To više nije tradicionalna riječ za neku svotu novca, iznos nekoga duga, ili fonda neke trgovine, smisao koji sc još nalazi u Crespinovom djelu Thresordes trois langues (1627), te u knjigama D ictionnaire universel od Furetičrea (1690), u Enciklopediji iz 1751, te u Rječniku Francuske akadem ije (1786). No nije li taj davni smisao bio povezan s vrijednošću novca, pa kao takav dugo prihvaćen zavezanih očiju? Mnogo bi vremena trebalo da ga se zamijeni izrazima produktivan novac ili vrijednost rada. Ipak i taj smisao nalazimo kod već spom enutih Forbonnaisa i Quesnaya; kod Morelleta (1764), koji razlikuje m rtav k a p ita l od 258


djelatnog kapitala24; još češće kod Turgota, kojemu kapitali nisu isključivo novci. Još koračić i evo nas kod »smisla koji će Marx izričito (i isključivo) dati toj riječi: kapital je sredstvo proizvod nje«25. Zaustavimo se na toj još nesigurnoj granici, na koju ćemo se još morati vraćati.

Kapitalist i kapitalisti Kapitalist je riječ bez sumnje rođena sredinom XVII. stoljeća. Hollandische Mercurius je upotrebljava jednom 1633, a drugi puta 1654. godine26. Neka francuska rasprava iz 1699. godine upozorava da su Državni staleži Ujedinjenih pokrajina načinili razliku između »kapitalista«, koji će plaćati 3 florina i ostalih, kojima je određen porez od 30 soua27. Riječ je, dakle, bila odavno poznata kad je Jean-Jacques Rousseau 1759. napisao nekom prijatelju: »Ja nisam ni velikaš ni kapitalist. Siromašan sam i zadovoljan«28. Ipak kapitalist u Enciklopediji postoji samo kao pridjev. Imenica ima mnogo takmaca, to je istina. Na stotinu se načina može označiti bogate: ljudi s novcem, bogataši, ljudi teške ruke, gazde s novcem, milijunaši, skorojevići, parajlijc (iako ovu posljednju riječ zabranjuju čistunci). U vrijeme kraljice Ane u Engleskoj je riječ ivhigs označavala sve vrlo bogate ljude, »one s novčanikom«, ili se upotrebljavao izraz »monneyedmen«. A sve te riječi namjerno imaju pomalo pogrdni prizvuk: Quesnay 1759. govori o vlasnicima »novčarskih bogatstava« koji ne poznaju »ni kralja ni domovinu«29. Morellet smatra kapitaliste skupinom, kategorijom gotovo klasom sasvim izdvojenom u društvu30. Vlasnici »novčarskih bogatstava«, to je uži smisao koji riječ kapitalist ima u drugoj polovici XVIII. stoljeća, kada označava i posjednike »javnih papira«, pokretnina ili gotova novca, koji mogu investirati. Godine 1768. udruženje brodovlasnika, obilato finan cirano iz Pariza, odlučilo je imati sjedište u glavnom gradu, u ulici »coqueron« (Coq Hćron = čaplja) i to zato, objašnjava znatiže ljnicima Honfleur, jer »kapitalistima, koji stanuju (u Parizu) vrlo je dobro, zato što su blizu ulaganjima i stalno vide kakvo je stanje«31. Napuljski uhoda u Hagu piše (francuski) svojoj vladi (7. veljače 1769): »Kapitalisti ove zemlje neće moći lako izvoziti svoj novac zbog nesigurnosti nakon rata«32 — riječ je o ratu između Rusije i Turske. I Malouet, budući član Ustavotvorne skupštine, pišući 1775. godine o tome kako su Holanđani utemeljili koloniju 259


Surinam, razlikuju poduzetnike i kapitaliste: prvi su na licu mjesta stvorili nacrte za plantaže i odvodne kanale; »zatim su se obratili kapitalistima u Evropi da bi dobili fondove, pridružujući ih svojim pothvatima«33. Naziv kapitalisti sve se više upotrebljava za ljude koji rukuju novcem i daju ga drugima za neki pothvat. Pamflet, napisan 1776. godine u Francuskoj, nosi naslov R ijei kapitalis tim a o dugovim a Engleske34; nisu li engleski fondovi a priori posao kapitalista? U srpnju 1783. u Francuskoj se raspravlja o tome treba li dati potpunu slobodu trgovcima da bi mogli igrati ulogu grosista. Na intervenciju Sartinea, tada policijskog poruč nika, Pariz je izuzet iz te mjere. U protivnome, rečeno je, glavni bi grad bio izložen »lakomosti velikog broja kapitalista (koji) bi sve prigrabili i poništili važnost nadgledavanja uprave policije nad opskrbom Pariza«35. Dobro vidimo da riječ, s već stečenom lošom reputacijom, označava ljude s mnogo novca i sprem ne da ga upotrijebe na takav način da ga steknu još. U tom smislu djelce izašlo o Milanu 1799. godine razlikuje zemljoposjednike od onih koje naziva possessori d i ricchezze mobili, ossia i capitalistic6. Godine 1789. neke knjige žalbi u senešalatu Draguignan sadrže i žalbe na kapitaliste, definirane kao »oni koji imaju bogatstvo u svojem novčaniku«37 i koji usto izbjegavaju plaćanje poreza. Re zultat: »Veleposjednici te pokrajine prodaju svoju očevinu da bi došli do kapitala i platili pretjerane poreze, kojima su udareni posjedi, pa ulažu svoje fondove za 5%, bez ikakva ostatka«38. Suprotno je stanje bilo u Lorrainei 1790. godine — neki svjedok piše: »Najveći dio zemlje (ondje) posjeduju stanovnici Pariza: m nogo su u posljednje vrijeme kupili kapitalisti; svoje su speku lacije okrenuli prem a ovoj pokrajini jer su tu najpovoljnije cijene fondova, u razm jeru s njihovim dobitkom«35. Kao što vidite, nikad se o njima ne govori prijateljski. Marat, čiji ton nakon 1774. postaje sve žešći, čak će otići tako daleko da kaže: »Kod kapitalističkih nacija kapitalisti i rentijeri gotovo svi se udružuju sa zakupnicima poreza, novčarima i trgovcima papirima na burzi«40. Nakon Revolucije, ton je još oštriji. Za govornicom Narodne skupštine 25. studenog 1790. grof Custine se zanosi: »Hoće li Skupština, koja je uništila sve vrste aristokracije, pok leknuti pred onom koju čine kapitalisti, ti kozmopoliti, za koje domovina ne postoji, važno im je samo gdje mogu zgrtati bogat stvo?«41 Cambon je za govornicom Ustavotvorne skupštine 24. kolovoza 1793. godine još kategoričniji: »Upravo se vodi borba na život i sm rt koju svi trgovci novcem vode protiv učvršćenja re 260


publike. Treba dakle poubijati te destruktivne asocijacije javnih zajmova, ako želimo uvesti režim slobode«112. Riječ kapitalist vjerojatno nije ovdje samo zato što Cambon bez sumnje nije želio izraz koji izražava još više prezira. Opće je poznato da se nov čarstvo prilagodilo prvim revolucionarnim danima, da bi ga revo lucija ipak iznenadila, no na kraju se izmigoljilo iz igre. Odatle Rivarolova zlovolja, koji je ne trepnuvši napisao u izgnanstvu: »Šezdeset tisuća kapitalista i mravinjak spekulanata na burzi odre dili su sudbinu revolucije«113. Brz i kavalirski način da se objasni 1789. godina. Vidimo da kapitalist još ne označava poduzetnika, investitora. Ta riječ, kao i kapital, ostaje vezana samo za pojam novca i bogatstva samoga po sebi.

Kapitalizam: sasvim nedavno nastala riječ Kapitalizam, po našem je mišljenju najuzbudljivija od triju riječi, iako najmanje realna (bi li uopće postojala bez prve dvije?), a marljivo su joj išli po tragu povjesničari i jezikoslovci. Dauzat44, smatra da se prvi put trebala javiti u znamenitoj Enciklopediji (1753), ali u vrlo neobičnom značenju: »Stanje onoga tko je bogat«. Nažalost, ta je tvrdnja, čini se, pogrešna. Navedeni tekst nikad nije pronađen. Riječ zato nalazimo u Obogaćenjima fr a n cuskog jezika (1842) kojem je autor J. -B. Richard115. Ipak nema sumnje da joj je novi smisao dao Louis Blanc kad je u polemici s Bastiatom 1850. godine napisao: »... Ono što će nazvati 'k apita lizm om ' (a on stavlja navodnike), jest prisvajanje kapitala po jednima uz isključivanje drugih«46. Ali riječ se rijetko upotrebljava. Ponekad se njome služi Proudhon i to na pravi način: »Zemlja je još tvrđava kapitalizma« i kad to napiše, to je prava teza. A i samu je riječ čudesno definirao: »Takav ekonomski i društveni poredak u kojem kapital, izvor prihoda, ne pripada u načelu onima koji ga pokreću svojim vlastitim radom«47. A ipak tu riječ ni deset godina kasnije, 1867, još ne poznaje Marx48. Zapravo je zablistala svom snagom u političkim raspravama tek početkom našeg stoljeća kao prirodna ravnoteža socijalizmu. U znanstvene ju je krugove lansirala sjajna knjiga W. SombartaDer m odem e Kapitalismus (1. izdanje 1902. godine). Jednako se prirodno riječ, koju Marx nije upotrebljavao, inkorporirala u 261


marksistički m odel do te m jere da se stalno upotrebljava u nizu: robovlasništvo, feudalizam i kapitalizam da bi se označile velike etape koje je opisao autor Kapitala. To je, dakle, politička riječ. Zato joj je sudbina toliko neod ređena. Dugo su je izopčavali ekonomisti s početka stoljeća — Charles Gide, Canwas, Marshall, Seligman ili Cassel — pa je nalazimo u Rječniku političkih zn a n o sti tek nakon rata od 1914. godine, a neće imati pravo ni na redak teksta u Britanskoj encik lopediji sve do 1926. godine: u Rječnik Francuske akadem ije ući će tek 1932. s ovom šaljivom definicijom: »Kapitalizam, skup kapitalista.« Nova definicija iz 1958. jedva da je prikladnija: »Eko nomski poredak u kojem dobra (zašto ne sredstva?) za proizvod nju pripadaju pojedincim a ili privatnim društvima«. Zapravo, to je riječ, koja se neprekidno puni smislom još od početka našeg stoljeća i ruske revolucije 1917. godine, i očito još budi previše neugode kod previše ljudi. Vrsni povjesničar Herbert Heaton, glatko i jasno ju je želio izbaciti pa kaže: »Od svih riječi koje svršavaju na izam , najbučnija je bila riječ kapitalizam. Ima nesreću da je u sebi sabrala takav bućkuriš smislova i definicija da (...) je, poput im perijalizm a, m ora iz svog rječnika izbaciti svaki znanstvenik koji drži do sebe«45. Lucicn Febvre ju je i sam želio eliminirati procjenjujući da je prem nogo upotrebljavana50. Ali, ako bism o poslušati te razum ne savjete, smjesta bi nam nedostajala odbačena riječ. Kao što kaže Andrew Shonfield (1971)51, dobar »razlog da je dalje upotrebljavamo jest taj što nitko, pa ni najstroži od njezinih kritičara, nije ponudio bolji term in u zamjenu«. Povjesničare je više od bilo koga drugoga oduševila nova riječ u razdoblju kad još nije previše vonjala po barutu. Ne razbijajući previše glavu zbog anahronizma, otvorili su joj širom cijelo polje povijesnih istraživanja, od antičkog Babilona do helenističke Grč ke, davne Kine, Rima, našega srednjeg vijeka na Zapadu, Indiju. Najveća jučerašnja povjesničarska imena, od Thćodorca Momm sena do Henria Pirennea, upletena su u tu igru, koja je kasnije potakla pravi lov na vještice. Neoprezni su bili prekoreni. Prvi Mommsen, kojega je ukorio sam Marx. Istina, ne bez razloga: m ožemo li brkati pojmove novac i kapital? No jedna je riječ bila dovoljna Paulu Veyneu52 da zgromi Mihajla Rostovceva, izvrsnog poznavatelja antičke ekonomije. J. C. Van Leur želi vidjeti samo pedlars u ekonomiji azijskog jugoistoka. Karl Polanyi ismijava već to što povjesničari uopće mogu govoriti o asirskim »trgovcima« — iako nam tisuće glinenih pločica otkrivaju njihovu koresponden262


čiju; i tako dalje. U mnogo slučajeva posrijedi je svođenje svega na post-marksovsku ortodoksiju: kapitalizma nema prije kraja XVIII. stoljeća, prije industrijskog načina proizvodnje. Neka bude tako, ali ovdje su u pitanju riječi. Treba li uopće reći da nijedan povjesničar u društvima prije francuske revolucije, a fortiori antike, kad izgovara riječ kapitalizam ne misli na definiciju, koju mirno daje Alexandre Gerschcnkron: »Capita lism, that is the m o d em industrial system«53? Već sam rekao da je još jučer kapitalizam (za razliku od današnjice) zauzimao vrlo uzak dio ekonomskog života. Kako bi se onda moglo govoriti u tom kontekstu o »sistemu« koji se proteže na društvenu cjelinu? A ipak je sam u sebi svijet, različit, da ne kažem stran, društvenom i ekonomskom globalu koji ga okružuje. A upravo se u odnosu na to okruženje i definira kao »kapitalizam«, a ne samo u odnosu prema novim kapitalističkim oblicima koji će se kasnije pojaviti. Zapravo i jest upravo to što jest u odnosu prema ne—kapitalizm u u golemim proporcijama. Odbiti priznavanje te dihotomijc juče rašnje ekonomije, pod izlikom da »pravi« kapitalizam datira izXIX. stoljeća, znači odbaciti razumijevanje bitnog značenja za analizu te ekonomije, onoga što bismo mogli nazvati davnom topologijom kapitalizma. To što se vlastitim izborom, a ne greškom, ukorijenio na određenim mjestima, to samo znači da su bilajed in a pogodna za reprodukciju kapitala.

Realnost kapitala Zanemarimo li prethodne rasprave, bitno je razjasniti mutacije, koje su pratile riječ ka p ita l (i, dosljedno, druge dvije) od Turgota do Marxa; saznati je li točno da novi sadržaj riječi zaista ne sadrži baš ništa iz prethodnih situacija, je li kapitalistička realnost stvo rena kao posve nova istodobno s industrijskom revolucijom. Današnji engleski povjesničari pomiču joj korijene do najmanje 1750. godine, čak i stoljeće ranije. Marx smješta početak »kapitalis tičke ere« u XVI. stoljeće. Ipak dopušta da su »prvi počeci k a p ita lističke proizvodnje« (dakle ne samo akumulacija) vrlo rano nastali u talijanskim srednjovjekovnim gradovima54. To je, prema tome, organizam koji se rađa, ma kako još daleko bio od toga da razvije sve svoje osobine, noseći u sebi zametak potencijalnog cvata; a već mu pripada njegovo ime. Odmjerimo li sve kako treba, 263

rem a n d Braudel/ Igra razmjene

Suma, kapitalno dobro. U šumi 7rongais (Allier) još postoje hrastovi koje je 1670. dao posaditi Colbert zato da bi francuskoj mornarici pribavljali kvalitetne jarbole od XIX. stoljeća nadalje. Colbert je sve predvidio, osim parobroda. (Foto: Heraudet) 264


novi pojam kapitala postavlja sc kao problematika nužna za razu mijevanje stoljeća o kojima govori ova knjiga. Prije pedesetak se godina govorilo za kapital da je suma kapitalnih dobara — izraz koji je izašao iz mode, a ipak ima neke prednosti. Kapitalno dobro sc zapravo može primiti, dotaknuti prstom, definira se bez višeznačnosti. Što je njegova prva oznaka? Ono je »rezultat prethodnog rada«, ono je »akumulirani rad«. Takvo je polje u seoskom hataru s kojeg je uklonjeno kamenje bog zna kada; takav je mlinski kamen, istesan tako davno da nitko više ne zna ni otprilike kada; takvi su seoski putovi pokriveni oblucima i obrubljeni crnim glogom, za koje Gaston Roupncl55 tvrdi da su uređeni možda u drevnoj Galiji. Ta kapitalna dobra su nasljeđe, manje ili više trajna djela ljudskih ruku. Druga oznaka: kapitalna su dobra nastala procesom proizvodnje i ono su što jesu samo pod upravo tim uvjetom da sudjeluju u stalno obnavljanom ljud skom radu, da ga izazivaju i usto u najmanju ruku olakšavaju. To sudjelovanje im omogućava da sc stalno obnavljaju, da ih se održava, popravlja i povećava, da bi davali neki prihod. Zapravo proizvodnja apsorbira i beskrajno ponovo stvara kapital. Žito koje šijem kapitalno je dobro, ono će proklijati; ugljen bačen u strojeve Newcomcna kapitalno je dobro, upotreba njegove energije imat će nastavak; ali žito koje pojedem u obliku kruha i ugljen spaljen u mojoj peći, smjesta su izvan proizvodnje: to su dobra za trenu tačnu potrošnju. Takvi su šuma, koju čovjek ne iskorištava ili novac što ga zgrče škrtac, jer su također izvan proizvodnje i zato nisu kapitalna dobra. Ali novac koji ide iz ruke u ruku, koji potiče razmjenu, kojim sc namiruju stanarina, rente, prihodi, dohoci i plaće — taj novac koji oživljava mu brzinu, taj je novac kapitalno dobro. Stavlja se u pokret samo zato da bi sc vratio odakle je krenuo. David Hume s pravom kaže da je novac »sila, koja upravlja radom i dobrima«56. Villalon je već 1564. godine govorio da neki trgovci zarađuju novac pomoću novca.57 Kad je tako, onda je akademska igra pitati se je li ovaj predmet ili ono dobro k a p ita l ili nije. Brod je to a priori. Prva lađa koja je stigla 1701. godine u novosagrađenu luku Sankt Petersburga — bila je holandska — od Petra Velikog dobila je povlasticu da ne mora plaćati nikakve carine sve dok postoji. Drsko je trajala gotovo jedno cijelo stoljeće, što je tri ili četiri puta dulje od trajanja brodova u to vrijeme50. Kako lijepo kapitalno dobro! Ili uzmimo kao primjer šume Harza59 između Seesena, Bad Harzburga, Goslara i Zellerfelda, koje su od 1635. do 1788. godine 265


nosile naziv K om m u n io n h a n r, dok su bile nedjeljivo vlasništvo vladarskih kuća Hannovera i Wolfenbuttcla. Odanle je dolazio drveni ugalj potreban za pokretanje visokih peći toga kraja, pa su tam ošnje zalihe energije vrlo rano bile organizirane da se spriječi neuredna i spontana eksploatacija drva od strane okolnih seljaka. Prvi protokol iskorištavanja za koji znamo nosi datum iz 1576. godine. Tada je cijeli masiv podijeljen na distrikte prem a prom jen ljivom trajanju rasta pojedinih vrsta. Načinjene su karte, a istodob no i planovi za organiziranje splavarenja balvana, za nadgledavanje šum a i obilazak na konjima. Tako je osigurana zaštita šumskog područja, organiziranog za tržišno iskorištavanje. To je lijep prim jer unapređenja i očuvanja kapitalnog dobra. Imamo li na um u višestruku upotrebu drva u to doba, pus tolovina Harza nije jedinstvena. Buffon je uredio svoje šume u Montbardu, u Burgundiji. U Francuskoj se razum no iskorištavanje šum a prim jećuje već od XII. stoljeća; davni je to posao, koji nije počeo Colbert, iako ga je on požurio. U velikim šumskim rezer vama Norveške, Poljske, Novog svijeta i zapadne Evrope viđamo da šum a svuda mijenja kategoriju, bar ondje gdje je lakše dostup na zahvaljući m oru ili rijekama, pa postaje kapitalno dobro. Engleska je 1783. godine uvjetovala svoj konačni sporazum sa Španjolskom slobodnim pristupom u tropske šume predjela Cam peche u Meksiku. Dobila je napokon trista milja šuma na obali: »Upravljajući vrlo m udro tom oblašću, imat će tamo šuma do vječnosti«60, rekao je neki diplomat. Ali čemu gomilati primjere? Svi od reda vode nas bez oklijeva nja i tajni do poznatih razmišljanja ekonomista o prirodi kapitala.

Fiksni (stalni) i opticajni kapitali Kapitali i kapitalna dobra (to je isto) dijele se na dvije kategorije: stalni, a to su trajna i dugotrajna fiz ič k a dobra, koja su podloga ljudskog rada: cesta, most, nasip, akvadukt, brod, oruđe, stroj — i opticajni kapitali koji žure, utapaju se u procesu proizvodnje: sjemensko žito, sirovine, poluproizvodi i novac za mnogobrojna sređivanja računa (prihodi, dobici, rente, plaće), pogotovu plaće i rad. Svi ekonomisti postavljaju te razlike, Adam Smith, Turgot, koji je govorio o prvotnim godišnjim predujmovima, a Marx dijeli postojani (konstantni) kapital od promjenjivog (varijabilnog) kapi tala. 266

Proizvodnju ili kapitalizam u gostima

Njemački brod s kvadratastim jedrima i kormilom na krmenu statuu. Gravira iz Peregrinationes od Brendenbacba, Mainz, 1486. Već u tom je razdoblju brod kapital koji se prodaje u »dionicama« i dijeli na nekoliko vlasnika. (Otisak: Giraudon) Ekonomist Henri Storch61 oko 1820. godine tumači svojim učenicima, velikim vojvodama Nikolaju i Mihajlu, na petrogradskom dvoru: »Pretpostavimo da je neka nacija krajnje bogata, pa je shodno tome fiksirala (ja sam istakao) golemi kapital u amelioraciju zemljišta, gradnju stanova, podizanje tvornica i radionica za 267


proizvodnju oruđa. Pretpostavimo zatim da neki prodor barbara odm ah nakon žetve odnese sav opticajni kapital, sve supstance, materijale i uloženi rad, ali da ti barbari, odnoseći svoj plijen, ne unište zgrade ni radionice: sav industrijski (dakle ljudski) rad smjesta bi stao. Jer, da bi se zemlja vratila aktivnosti, potrebni su konji i stoka za obrađivanje, sjeme za sjetvu, a prije svega kruh da bi radnici mogli proživjeti do slijedeće žetve. Da bi tvornice radile, m ora biti zrnja u mlinu, kovina ili ugljena u kovačnici; treba sirovina za proizvodnju, a posvuda hrane za radnike. Nitko neće raditi zato što ima mnogo oranica, velik broj tvornica, zaposlenja i radnika, nego samo ako je ostalo pokretnog kapitala nakon odlaska barbara. Sretan je narod koji može, nakon takve kata strofe, iskopati iz zemlje blago, sakriveno unaprijed zbog straha! Dragocjene kovine i dragulji ne mogu, baš kao ni fiksni kapital, zamijeniti prava opticajna bogatstva (bogatstvo je ovdje upotrijeb ljeno, kao često u to doba, u smislu kapitala); ali će se upotrijebiti tako da se dio izveze kako bi se vani kupilo potrebnog opticajnog kapitala. Tko bi htio spriječiti takav izvoz, osudio bi stanovnike na neaktivnost i glad koja bi iz toga slijedila«. Taj je tekst već sam zanimljiv, zbog vokabulara i zato što otkriva arhaizam ruskog privrednog života (konji, stoka, sirovine, glad, zakapanje blaga). »Barbari« su se pristojno ponijeli ostav ljajući netaknutim fiksni kapital, odnoseći samo opticajni kapital, da bi pokazali koliko m u je važna i nezamjenjiva uloga. Ali ako se predom isle ili im je nešto drugo na umu, pa odluče uništiti fiksni kapital umjesto opticajnog, privredni bi se život ipak vodio i u toj osvojenoj, opustošenoj a zatim oslobođenoj zemlji. Proces proizvodnje je nešto p oput dvotaktnog motora jer se opticajni kapital uništava da bi se smjesta reproducirao, pa čak i povećao. Fiksni se kapital, naprotiv, troši brže ili polaganije, ali se troši: ceste propadaju, m ost se ruši, a brod ili galija jednog će lijepog dana postati drvo za loženje u nekome mletačkom samos tanu opatica®2, drveni zupčanici strojeva više nisu za upotrebu, lemeŠ na plugu puca. Sve to treba ponovo načiniti; propadanje fiksnog kapitala je ekonomska bolest, koja se nikad ne prekida i nem a joj kraja.

268


Hvatanje kapitala u mrežu računa Danas se kapital bolje procjenjuje u okviru nacionalnih knjigovodstava; tu se sve mjeri: promjene nacionalnog proizvoda (bruto i neto), dohodakpro capite, stupanj štednje, stupanj reprodukcije kapitala, demografsko kretanje i si., a cilj je da se globalno mjeri rast. Povjesničar, sasvim je jasno, nema mogućnosti da na davne privrede primijeni takav okvir proračuna. No, iako nedostaju tc brojke, način gledanja i objašnjavanje obavezno se mijenjaju sa mim tim što pokušavamo sagledati prošlost kroz tu današnju problematiku. Ta je promjena optike vidljiva u rijetkim pokušajima kvantifikacije i retrospektivnih proračuna, koje još češće izrađuju eko nomisti negoli povjesničari. Tako je Alici Hanson Jones u jednom članku, a zatim i u nedavno objavljenoj knjizi63, pošlo za rukom da s izvjesnom vjerodostojnošću proračuna baštinu ili, ako vam je milije, zalihu kapitala 1774. godine u Ncwjcrscyu, Pennsylvaniji i Delawarcu. Istraživanje je započela sakupljanjem oporuka da bi proučila dobra koja su u njima nabrojena, zatim je procijenila nasljeđa bez oporuke. Rezultat je dosta čudan: svota kapitalnih dobara K tri je ili četiri puta nacionalni dohodak D, što ukrupno znači da ta ekonomija ima za sobom, na trenutačnom raspolaga nju, zalihu dohotka akumuliranog u tri do četiri godine. A u svojim je proračunima Keynes za godine oko 1930. uvijek prihvaćao odnos: K=4D. To otkriva izvjesnu suglasnost današnjice i jučerašnjice. Istina je da »američka« ekonomija s početka razdoblja ne ovisnosti već ostavlja dojam da je sasvim na svoju ruku, ako zbog ničega drugog, onda zbog visoke produktivnosti rada i višeg pro sječnoga životnog standarda (dohodakpro capite) od, nema sum nje, nižega u Evropi, pa čak i u Engleskoj. Ta neočekivana sličnost sasvim je u smislu razmišljanja i proračuna Simona Kuznctsa. Američki se ekonomist specijali zirao, kao što je poznato, za proučavanje rasta nacionalnih eko nomija od kraja XIX. stoljeća do naših dana64. Napast, kojoj je, srećom, podlegao, navela ga je da krene dublje u XIX. stoljeće da bi pratio ili bar nagađao moguće evolucije u XVIII. stoljeću, služeći se solidnim grafikonima posvećenima engleskom rastu, a koje su načinili Phyllis Deane i W. A. Cole65; krećući se od izvještaja do izvještaja, stigao je sve do 1500. godine, a čak i dalje. Nećemo sada 269

Fernand Braudel / Igra ra2mjene

ulaziti u potankosti sredstava i okolnosti tog istraživanja kroz vrijeme, jer vodio ga je više zato da bi istakao problem e, ponudio program istraživanja i korisnih uspoređenja sa suvremenim neraz vijenim zemljama, nego da dođe do nepobitnih rješenja. U svakom je slučaju to vraćanje u prošlost pokušao obaviti vrhunski ekonomist, uvjeren u eksplikativnu vrijednost ekono mije duga trajanja, što m ene može samo oduševiti. Jer time se stavlja pod sveopći znak pitanja moguća problematika ekonomije predrevolucionarne Francuske. U toj panoram i zadržimo se samo na kapitalu, ali on nas vodi ravno u srce rasprave jer je sam tamo. To što Simon Kuznets misli da korelacija današnjeg doba (kojem je proučavao sva kretanja i evolucije u osam ili deset desetljeća, jer za to razdoblje postoje točne statistike od kraja prošlog stoljeća u desetak zemalja) omogućavaju m u ta tis m u ta n dis kretanje u povijest, za nas dokazuje da između daleke prošlosti i današnjice postoje veze, sličnosti i kontinuitet — kao što ima i prekida i diskontinuiteta u nekim razdobljima. Tako on pogotovu ne vjeruje u naglu prom jenu visine uštede što je navodno uz rokovalo m oderni rast, kao što tvrde A. Lewis i W. W. Rostow. On stalno pazi na stropove, na visoke granice koje, čini se ta važna svota nikad ne prekoračuje, čak i kad neka zemlja ima veoma visok dohodak. Piše:66 »Bez obzira na uzroke, bitno je da čak i vrlo bogate današnje zemlje, gdje bogatstvo i mogućnosti uvelike pre m ašuju sve što se moglo i zamisliti krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća, ne prelaze um jerenu razinu proporcija formacije kapitala — zapravo razinu koju, ako gledamo čistu štednju, ne bi bilo sasvim nemoguće, možda čak i bez većih teškoća, postići u m no gim starim društvima.« Štednja, reprodukcija kapitala, to je ista rasprava. Ako potrošnja dostiže 85 posto proizvodnje, onda se 15 posto upisuje na račun štednje i, možda, stvaranja kapitala koji se reproducira. Te su brojke izmišljene. Ako bismo pretjeravali, mogli bismo reći da nema društva u kojem bi štednja bila veća od 20 posto. Ili je ona trenutačno veća samo pod djelotvornim pritis kom, kakvu nijedno prijašnje društvo nije moglo sprovesti. Kad nam je to jasno, možemo Marxovoj tvrdnji da se »nijedno društvo ne može osloboditi proizvodnje i potrošnje« dodati »i štednje«. Taj duboki, strukturalni rad ovisi o velikom broju poje dinaca toga društva, o njegovoj tehnici, o životnom standardu što ga postiže — a ništa manje ni o društvenoj hijerarhiji koja određuje raspodjelu prihoda. S. Kuznets je za prim jer zamislio slučaj prema Engleskoj nakon 1688. ili prem a socijalnoj hijerarhiji njemačkih 270


gradova u XV. i XVI. stoljeću, a taj ugrubo daje takvu podjelu da pet posto društvene elite (što je bez sumnje maksimum) u svoju korist skuplja 25 posto nacionalnog dohotka. Gotovo cijelo stanov ništvo (95 posto) raspolaže sa samo 75 posto nacionalnog dohot ka, pa prema tome živi ispod onoga što bi bio otprilike izračunat prosječni dohodak pro capite. Privilegirani su 2bog te eksplotacijc prisiljeni održavati režim strogih ograničenja (što je bolje no itko odavno prikazao Alfred Sauvy)67. Ukratko, samo povlašteni dio društva može štedjeti. Pretpostavimo da povlašteni troši tri do pet puta više od običnog čovjeka: štednja će u prvom slučaju iznositi 13 posto nacionalnog dohotka; a u drugom slučaju, pet posto. Prema tome, u davnim je društvima, bez obzira na slab dohodak pro capite, bila moguća štednja, pa je i postojala; društveni okov to ne sprečava, nego čak na neki način i pomaže. U tim proračunima dva su bitna elementa promjenljiva: broj ljudi i njihov životni standard. Od 1500. do 1750. godine za cijelu se Evropu može proračunati prirast stanovništva od otprilike 0,17 posto godišnje — prema 0,95 posto od 1750. do naših dana. Na dugački rok rast proizvodnje pro capite je negdje od 0,2 do 0,3 posto. Sve te brojke, a i druge, odreda su hipotetične, to je jasno. Ipak nema sumnje da je u Evropi prije 1750. godine stupanj reprodukcije kapitala bio na vrlo skromnoj razini. Ali tu je nešto neobično, a rekao bih da se to odnosi na samu bit problema. Društvo svake godine proizvede određenu količinu kapitala, to je bruto kapital, kojem dio mora pokriti trošenje dobara fiksnog kapitala, što sudjeluje u procesima.aktivnoga ekonomskog života. Neto kapital je en groš bruto kapital minus izdaci, zbog trošenja. Kuznetsovu hipotezu da je razlika između stvaranja bruto kapitala i neto kapitala bila snažnija u davnašnjim negoli u sadašnjim društvima, smatram temeljnom i jedva diskutabilnom, Čak i ako je bogata dokumentacija, na koju se može osloniti, više kvalitativna negoli kvantitativna. Po svemu sudeći, davne su ekonomije proiz vodile znatnu količinu bruto kapitala, ali u nekim područjima taj se bruto kapital otapao kao snijeg na suncu. Ta je slabost prirođena sredini rada; odatle manjkovi koje valja popuniti dodatnim koli činama rada. Sama je zemlja vrlo nesiguran kapital, njezina se plodnost, naime, smanjuje iz godine u godinu; zbog toga se uvode plodorcdi, koji se nakraju okreću protiv sebe samih; odatle potre ba za gnojivima (ali kako ih proizvesti u dovoljnim količinama?); zbog toga se seljaci trude da umnože oranje za pet, šest »brazda«, 271

Fernand Braudel/Ig r a razmjene

Nevolja gradskog života: požar. Ova ilustracija iz Chronique de Berne (1472) Diebolda Scbillingapredstavlja egzodus žena, djece i svećenika, koji nose svoj namještaj. Za gašenje požara raspolagalo se samo Ijestvama i drvenim vjedrima vode zahvaćene u gradskim opkopima. Bern je gotovo do kraja uništen a požar se, prema Chronique, ondje rasplamsao u četvrt sata. (Burgerbibliothek, Bern, Otisak: G. Hoivald)

a u Provansi, prem a Quiqueranu de Beaujeuu68, sve do 14 puta; zbog toga je tako velik postotak stanovništva vezan za poljodjelske radove — a to samo po sebi loše djeluje na rast. Kuće, brodovi, mostovi, kanali za natapanje, oruđe i svi strojevi koje je čovjek već izumio da sebi olakša posao, te razni oblici energije koji m u stoje na raspolaganju — sve je to kratkog vijeka. Zato nije zanemariv ni tako sićušan prim jer da su gradska vrata Brugesa popravljana 272


1337-1338. godine, zatim rekonstruirana 1367-1368, izmijenjena 1385,1392. i 1433- godine, da bi bila ponovo rekonstruirana 1615; male, zanemarive činjenice stvaraju svakodnevni život69. Kores pondencija intendanta u Donncvillcu, u Savoji, u XVIII. je stoljeću prepuna monotonog spominjanja nasipa koje treba ponovo gra diti, mostova koje treba rekonstruirati i cesta koje su postale neupotrebljive. Čitajte novine: neprekidno se događa da plane neko selo ili grad: Troyes 1547. godine, London 1666, Njižni Novgorod 1701. godine70, Carigrad 28. i 29. rujna 1755. — gdje požar ostavlja »prazninu u svakom čarši ili trgovačkom gradu, još više od dvije milje uokrug«71. To su primjeri kakvih ima na tisuće. Ukratko, vjerujem da S. Kuzncts ima potpuno pravo da na piše: »Izlažući se opasnosti pretjeravanja, moglo bi se upitati je li uopće postojalo bilo kakvo formiranje stalnog (fiksnoga) i pos tojanog (konstantnog) kapitala u razdobljima prije 1750, ako zanemarimo ’spomenike’, te je li postojala bilo kakva značajnija akumulacija kapitalnih dobara, koja ne bi zahtijevala neprekidno održavanje (ili zamjenjivanje) predstavljajući vrlo veliku propor ciju ukupne prvome vrijednosti. Ako vrlo velik dio opreme nije trajao dulje od pet do šest godina, ako je obradivu zemlju, da bi ostala takva, trebalo stalno gnojiti, to neprekidno obnavljanje svake godine predstavlja otprilike petinu ukupne vrijednosti, te ako većina zgrada propada u postotku koji znači praktički potpuno rušenje u roku od 25 do 50 godina, tada zaista ne preostaje tko zna što da se računa kao trajni kapital... Cijeli je koncept fiksnog kapitala možda proizvod jedino razdoblja moderne ekonomije i moderne tehnologije«72. Onda bi se, također pretjerujući, moglo reći da je industrijska revolucija prije svega bila promjena fiksnog kapitala, kapitala koji je otada postao skuplji, ali mnogo trajniji i usavršeniji, koji će korjenito promijeniti postotke proizvodnosti.

Važnost sektorske analize Sve to pritišće, prirodno, cijelu ekonomiju. Ali dovoljna je mala šetnja kroz Germanisches M useum u Miinchenu i pogled na rekonstruirane modele mnogobrojnih drvenih strojeva (ponekad i u pokretu), koji su bili još prije dva stoljeća jedini energetski pokretači, koji su se svaki posebice trudili da sa svojom izvanredno složenom i domišljatom mehanikom prenesu snagu vode, vjetra, ili čak i životinjsku snagu — da bi se shvatilo koji je sektor, 273


neusporedivo više od bilo kojega drugog, bio na udaru lomljivosti opreme: to je sektor proizvodnje, koju s manje ili više prava m ožem o nazvati »industrijskom«. U ovom slučaju ne uzimaju pet posto samo povlašteni u društvenoj hijerarhiji, kao što smo ranije naveli, od visine prihoda i mogućnosti štednje; ekonomska i teh nička struktura osuđuju neke sektore — pogotovu onaj »indus trijske« i poljoprivredne proizvodnje — na slabo formiranje kapitala. Treba li se onda Čuditi da je jučerašnji kapitalizam bio trgovački, da je svoje najveće napore i svoje investicije čuvao za »sferu opticaja«? Sektorska analiza ekonomskog života, najavljena na početku ovog poglavlja, neosporno opravdava takav kapitalistov izbor i razloge koji su ga na to naveli. To objašnjava i očiglednu protivurječnost u jučerašnjoj eko nomiji da je upravo u napadno nerazvijenim zemljama vidljivo kako neto kapitala ponekad ima u izobilju, jer se lako gomila u zaštićenim i povlaštenim privrednim sektorima, ali gaje nemoguće dokraja korisno investirati. Tada se strogo gomila kao blago. Novac stagnira, postaje »učmao«; kapital je pod-upotrijebljen. Kad za to dođe vrijeme, dat ću na tu temu nekoliko neobičnih tekstova koji se odnose na Francusku početkom XVIII. stoljeća. Nećemo ipak, samo zato da bismo dali okus paradoksa, čak reći da je to novac kojemu nedostaju mogućnosti. U svakom slučaju najviše nedostaje — a na djelu je više od tisuću razloga — prilika da se novac ubaci u akcije koje bi bile stvarno plodotvorne. Tako je u još blistavoj Italiji krajem XVI. stoljeća. Na izlazu iz razdoblja žive djelatnosti ona postaje žrtvom preobilja kovanog novca, srebr njaka koji u prevelikoj količini djeluju destruktivno, kao da jc prerašten stupanj kad je njezina ekonomija mogla potrošiti te količine kapitalnih dobara i novca. Tada se kupuje slabo rentabilna zemlja, to je razdoblje kad se grade veličanstveni ljetnikovci na ladanju i veličanstveni spomenici, a kultura doživljava sjajan proc vat. To objašnjenje, ako je valjano, možda bar djelomično razrje šava protivurječnost na koju su upozorili Roberto Lopez i Miskimin73, između nepovoljne ekonomske konjunkture i sjaja Firence u doba Lorenza Veličanstvenog. Ključno je pitanje ustanoviti razloge zbog kojih je jedan sektor jučerašnjeg društva, koji bez oklijevanja nazivamo kapitalis tičkim sektorom, živio u zatvorenom sustavu, čak učahuren; zašto se nije mogao lako množiti i osvojiti cijelo društvo? Možda je to bio uvjet preživljavanja, jer je jučerašnje društvo dopuštalo znatan postotak stvaranja kapitala samo u nekim sektorima, ali ne u cjelini 274


tadašnje tržišne privrede. Kapitali, koji bi se upuštali u pustolovine izvan te zone obilja, ostajali su slabo plodotvorni, ako ne bi čak i dokraja propadali. Nema, dakle, sumnje da bi bilo zanimljivo utvrditi gdje se smještavao jučerašnji kapitalizam, jer ta je topologija kapitala naličje lomljivosti i nc-profita davnih društava. Ali prije no što odredimo položaj kapitalizma u sektorima gdje je stvarno kod kuće, započet ćemo ispitivanjem sektora koje dotiče samo spora dično i prije svega — ograničeno: poljoprivredu, industriju i transport. Kapitalizam je često pokušavao zagristi i u te strane zemlje, ali se odanle često i povlačio, a svaki put je povlačenje značajno; evo nekoliko primjera: kastiljski gradovi nisu htjeli ulagati u poljoprivredu najbližih im polja nakon sredine XVI. stoljeća™, no mletački trgovački kapitalizam pedesetak godina kasnije ulaze u polja, dok vlasteoski poduzetnici u južnoj Češkoj istodobno potapaju svoje oranice da bi dobili prostrana jezera u kojima će uzgajati šarane umjesto da proizvode raž75; francuski su građani prestali nakon 1550. godine posuđivati seljacima, kako bi mogli novac davati u zajam samo velikašima i kralju76; vclctrgovci su se prije kraja XVI. stoljeća povukli iz gotovo svih rudarskih poduzeća srednje Evrope, gdje je država na silu morala preuzeti odgovornost i upravu — u svim tim, naizgled protivurječnim primjerima kao i u još mnogo sličnih, konstatiramo da su na pušteni pothvati prestali biti rentabilni ili sigurni, pa je bilo mud rije ulagati negdje drugdje. Kao što je rekao neki trgovac »bolje je biti nezaposlen« nego »raditi uzalud«77. Traženje dobiti i maksimalizacija dobiti već su implicitna pravila tadašnjeg kapitalizma.

275

ZEMLJA I NOVAC

Vrlo je rano započelo prodiranje kapitalizma, bolje rečeno grad skog novca (plemića i građana) u seoski život. Nema u Evropi grada odakle se novac nije prelijevao u obližnja sela. I što je grad znatniji, to se dalje širi prsten gradskih posjeda, gurajući sve pred sobom. Kupovine se, uostalom, obavljaju i dalje od gradskog područja, čak i na golemim udaljenostima: tako su đenovski trgov ci u XVI. stoljeću kupovali posjede u udaljenome Napuljskom Kraljevstvu. U Francuskoj se u XVIII. stoljeću tržište nekretnina širi sve do granica nacionalnog tržišta. U Parizu se kupuju bretonski78 veleposjedi ili zemljoposjedi u Loraini79. Te kupovine često odgovaraju društvenoj taštini. »Chi ha d a n a ri com pra fe u d i e d e baro n e», kaže napuljska poslovica: tko ima novaca kupuje lenska dobra i postaje barun. Zemljoposjed ne znači odm ah i pristup m edu velikaše, ali to je put do plemstva, društveno napredovanje. Ipak neku ulogu igra i ekonomija, iako nije jedini pokretač. Mogu kupiti zemlju blizu svoga grada jednos tavno da za svoju kuću osiguram opskrbu namirnicama; to je politika dobroga oca porodice. Ili pak želim uložiti svoj kapital i zaštititi ga: kažu da zemlja nikada ne iznevjeri, a to su dobro znali i trgovci. Luca del Sera piše 23. travnja 1408. godine iz Firence Franccscu Datiniu, trgovcu u Pratu: »Preporučio sam vam da kupite imanja i to ponavljam još toplije, ako je to moguće. Zemljoposjed, ako ništa drugo, nije izložen opasnostima mora, nesklo nim okolnostima, trgovačkim kompanijama ili stečaju. Tim više vam to savjetujem i to vas molim (»piu ve ne conforto epregho«)80 Trgovcu ipak smeta što se zemlja ne može onako lako kupovati i prodavati kao akcije na burzi. Nakon stečaja banke Tiepola Pisania u Veneciji 1584. godine polagano i s gubicima su se likvidirali zemljoposjedi dani kao jamstvo81. No u XVIII. stoljeću su, valja priznati, trgovci iz La Rochellea rado ulagali svoj kapital u kupo vinu vinograda82 ili u vinogradske parcele, procjenjujući da se novac, na taj način uložen kao zaliha, može u danom trenutku vrlo lako opet dobiti bez suviše teškoća ili gubitaka. Ali tu su posrijedi vinogradi u kraju koji uvelike izvozi vino što ga proizvodi. Tako vrijedno zemljište može odigrati ulogu banke! Nema sumnje da jc tako bilo i sa zemljištem koje su trgovci iz Antwerpena kupovali u 276


XVI. stoljeću u blizini svoga grada. Mogli su posuđivati novac dajući u jamstvo zemlju, zahvaljujući njoj povećati svoje kredite, a nisu bili zanemarivi ni prihodi koje je davala zemlja83. Nakon svega rečenog, ipak treba istaknuti da zćmljoposjedi grada (prije svega građana), bez obzira na svoje podrijetlo, nisu ip s o f a c t o kapitalistički, tim više što veoma često, a sve više nakon XVI. stoljeća, vlasnici uopće ne iskorištavaju neposredno svoj posjed. Ništa se na tome ne mijenja čak i ako je vlasnik ponekad autentični kapitalist, neosporni novčar. Fuggcri, prebogati trgovci iz Augsburga, svoj su sjaj umnažali kupujući posjede i kneževine u Švapskoj i Frankoniji. Upravljali su njima, prirodno, prema dobrim računovodstvenim načelima, ali uopće im nisu mijenjali strukturu. Njihovi su posjedi ostali vlastelinstva sa svim starim pravima, a seljaci su bili dažbenici8<1. Tako su postupali talijanski trgovci iz Lyona i denovski poslovni ljudi u Napulju, koji su sa zemljoposjcdom kupovali i plemićki naslov, ali nitko od njih nije postao zemljišni poduzetnik. Ililo je ipak slučajeva da se kapitalist dokopa zemlje i sasvim je podvrgne svome redu, da je do temelja preobrazi. Udubimo se na trenutak u primjere kapitalističke poljoprivrede. Brojni su; neki su diskutabilni a neki ne, ali u usporedenju s primjerima gdje su upravljanje i ustroj ostali tradicionalni, ovi prvi su u manjini do te mjere da su, bar u XVIII. stoljeću, samo izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Kapitalistički preduvjeti Zapadnjačka su sela istodobno i vlasteoska i seljačka. Kako bi se onda mogla lako preobraziti? Posvuda je vlasteoski sustav bio žilav. A da bi se u iskorištavanje zemlje mogao uvesti kapitalistički sustav upravljanja i ekonomski račun, potrebno je da postoje mnogi preduvjeti: da je vlasteoski sustav ako ne baš oboren, onda bar uklonjen ili promijenjen (ponekad iznutra, ako sam vlastelin ili obogaćeni poljoprivrednik, »seoski kokot«, preuzme ulogu kapi talista); da su seljačke slobode ako ne ukinute, onda bar zabra njene i ograničene (tu je veliko pitanje zajedničkih dobara); da je pothvat dobro uklopljen u čvrsti lanac razmjene na velikom pod ručju — da se izvozi pšenica, vuna, vrhovnik (od kojeg se dobiva plava boja),85 broć, vino, šećer; da je uvedeno »racionalno« uprav ljanje, vodeno promišljenom politikom plodoreda i gnojenja; da 277


Almoshof. Dvije slike anonimnog slikara u nimberškom muzeju ilu striraju širenje kuća na ladanju u XVI. stoljeću. Prva (gore) predstav lja imanje u XVI. stoljeću. Druga (na 279. stranici) pokazuje u što se pretvorilo u XVII. stoljeću p o d zaštitom istog zida. (Otisak: Hochbauamt) iskušana tehnika upravlja investicijama i ulaganjima fiksnih kapi tala; i da kao temelj postoji, napokon, plaćeni proletarijat. Ako nisu udovoljeni svi ti zahtjevi, posjed može biti samo na putu za kapitalizam, ali nije kapitalistički. A svi ti brojni — pozitivni i negativni — uvjeti teško se ostvaruju. I zašto je tako u devet od deset slučajeva? Nema sumnje, zbog toga što se na selo ne može prodirati kako se kome svidi, jer je vlasteoska superstruktura živa stvarnost, a ponajviše zbog toga što seljački svijet rado postavlja zapreke svakoj inovaciji. Neki francuski konzul proučava 1816. godine stanje »užasne zapuštenosti i bijede« na Sardiniji, iako je ona »u središtu evropske civilizacije«86. Bitnu zapreku »prosvjetiteljskim« naporim a pred stavlja svijet zaostalih seljaka, podvrgnutih trostrukoj eksploataciji: države, crkve i »feudalaca«; to je svijet »divljih« seljaka koji »čuvaju svoja stada ili obrađuju svoja polja s bodežom na boku i puškom na ramenu«, obuzeti m eđuporodičnim svađama i sukobima klanova. U taj arhaični svijet ništa ne prodire lako, čak ni uzgoj krum pira, koji je pokusno dao uspješan urod, ali »ne ulazi u opću upotrebu« usprkos korisnosti tog »korijena oskudice«. Konzul bilježi: »Isprobavanje krum pira je izviždano i ismijavano; uzgoj šećerne trske (koju je pokušao uzgajati neki sardinijski velikaš, koga je zanimalo poljodjelstvo) izazvalo je ljubom oru, pa je zbog 278

Proizvodnja ili kapitalizam ugaslima

neznanja i zloće kažnjeno poput zločina; radnici, dovedeni uz velike troškove, jedan za drugim su poubijani«. Neki Marsejac na proputovanju oduševio se narančinim gajevima u Ogliastri, drvećem »punim snage i zdravlja s kojeg padaju cvjetovi stvarajući debeli pokrivač a da stanovnici toga kraja... od toga ne iskorištavaju ništa«. S nekoliko je sunarodnjaka ondje podigao destileriju koja jc radila jednu sezonu. Ekipa se na kraju sezone vratila u Francus ku, a kad su se druge godine vratili da nastave rad, na svoj su užas našli poharane radionice, a oruđe i pribor su bili pokradeni. Morali su odustati i sve ostaviti. Nema sumnje da postoji seosko stanovništvo podložno dru gačijim tehnikama, koje živi u drugim prilikama i otvorenije je. Uzeli smo krajnji slučaj: Sardinija je još i danas zaostala. No evo drugog primjera: denovski trgovac iz porodice Spinelli u NapuIjskom je Kraljevstvu kupio veleposjed i dobio titulu de Casirovillani, no kad je odlučio da po svome uredi dolazak i boravak Stara, skrom na kuća vlasnika p o sta la je, djelomično, nastam ba upra vitelja ili čuvara; drugi dio, skraćen na p o la visine, sada j e terasa; nova zgrada vlasnika j e velika i s tornjićim a p a se doim a poput dvorca. (Otisak: Ilocbbau am t)

279


sezonskih radnika, bracciali (lokalni je naziv fa tigatori), protiv njega je ustala cijela seoska zajednica, universita. A ona je imala i posljednju riječ. Veleposjedniku su objasnili da se od fa tig a to ra ne smije previše zahtijevati, jer će izgubiti volju da dođu kao obično raditi u vinograde87! Nije dakle slučaj, m ožemo zaključiti, što su se novi poljo privredni pothvati odvijali tako često u nenaseljenim močvarama ili šumskim područjim a. Bilo je bolje ne trošiti snage na mijenjanja navika i zemljišnog sustava. Inovator Delporte je 1782. godine za uvođenje uzgoja ovaca na engleski način odabrao dio šume u B oulogne-sur-M er, sam ju je raskrčio i tada ameliorirao širokim razbacivanjem lapora88. Mala pojedinost: životinje je trebalo zašti titi od vukova. No bar su bile zaštićene od ljudi!

Brojnost, inercija, produktivnost seljačkih masa Seljaštvo — to je velik broj, golema većina živih bića. Stoje čvrsto ram e uz rame, što znači otpornost i spontanu inerciju. Ali velik je broj ujedno znak nedovoljne produktivnosti. Ako zemlja daje slab urod, a to je gotovo sveopće pravilo, onda treba širiti površine za obradu, navesti ljude da se više trude, da sve uravnoteže dodatnim radom . Frasso i Arpaia dva su sirom ašna sela u pozadini Napulja, a nedaleko je i treće, Montesarchio, koje je razm jerno bogato. U dva sirom ašna sela produktivnost je toliko niska daza istu količinu plodova valja obraditi trostruko veću površinu nego u Montesarchiu. Posljedica: u sirom ašnim selima postoji i prihvaća se veći natalitet i ženidbe vrlo mladih ljudi jer im treba razm jerno obilata radna snaga85. Takav paradoks nalazimo u mnogim davnim priv redam a gdje su sela razm jerno prenapučena, sve do granice oskudice i gladi, a usto su još prisiljena redovito zapošljavati sezonsku radnu snagu žetelaca, berača grožđa, vršitelja žita u zimskim danima, one težake koji s pijukom u ruci dolaze kopati jarke — svi oni dolaze iz vanjskog svijeta najbjednijih, iz zbrkane mase nezaposlenih. Za porezni kotar Orlćans statistika iz 1698. godine daje slijedeće brojke: 23.812. poljodjelaca, 21.840 vino gradara, 2.121 stolara, 539 vrtlara, 3.160 pastira, 38.444 nadničara, 13-696 slugu, 15.000 pom oćnih radnika. A te brojke čak ne pred stavljaju ukupnu seosku populaciju, jer uz izuzetak posluge, drug280


dje nisu uračunati žene i djeca. Od ukupno gotovo 120.000 aktiv nog stanovništva, posluge i nadničara je više od 67.000, dakle toliko je ljudi na plaći!90 Paradoksalno, ta prcopterećenost ljudima zapreka je pobo ljšanju produktivnosti: toliko brojno seosko stanovništvo, blizu privrede golog opstanka, prisiljeno je da neprekidno radi kako bi izdržalo uzastopne udare čestih loših žetvi i plaćalo mnogobrojne daće, pa se zatvara u svoje svakodnevne poslove i preokupacije. Jedva se i kreće. U takvoj sredini teško je i zamisliti da bi se lako mogao širiti tehnički napredak ili prihvatiti rizik koji donose nove kulture i nova tržišta. Dojam je da su to uhodane, gotovo uspavane mase; premda nc mirne i podvrgnute. Poznata su buđenja rijetke žestine. Prava poplava seljačkih buna odnijela je 1368. godine u Kini strani režim Mongola u korist dinastije Ming. Pa iako u Evropi nisu seljačke bune bile toliko sveobuhvatne, izbijale su redovito. Neosporno, ti su se požari gasili jedan za drugim: žakerija u pokrajini Ilc-de-France 1358. godine, ustanak engleskih radnika 1381, rat madžarskih seljaka91 pod vodstvom D6zsc 1514. godine, koji je završio tisućama obješenih, ili ustanak njemačkih seljaka 1525. godine, te golema seljačka buna u Napulju 1647. Uvijek su pobjeđivala vlastela, društvena superstruktura poljoprivrednog svijeta, uz pomoć vladara i pripomoć manje ili više svjesnog sudjelovanja građanskih društava, kojima je bio potreban rad seljaka. Ali iako gotovo redovito gubi, seljak nc odustaje tako lako. Potmula se borba izmjenjuje s otvorenim ratom. Georg Grull92, povjesničar austrijskih seljaka, smatra da čak ni užasan poraz kojim je završen Banernkrieg 1525. godine nije ukinuo latentni društveni rat, što se neprekinut nastavio do 1650. godine, a i dulje. Seljački je rat strukturalni rat, koji nikad ne završava. Traje mnogo dulje od stogodišnjeg rata.

Bijeda i preživljavanje Maksim Gorki jednom je rekao: »Seljaci su posvuda jednaki«93. Je li to posve točno? Seljaci su posvuda neprekidno gotovo sasvim bijedni, strp ljivi da otrpc bilo koju kušnju, krajnje sposobni i da se prilagode i potčine okolnostima, polagani u djelovanju usprkos naglim izljevima pobuna, očajnički sposobni da se odupru svim »novo tarijama« kakve god bile,94 također neusporedivo postojani i u 281


održavanju ravnoteže egzistencije koja je stalno nesigurna. Sasvim je sigurno da su živjeli na vrlo niskoj razini usprkos ponekim uzuzecima: takav su izuzetak u XVI. stoljeću bili područje sto čarstva Dithmarschen, na jugu Jyllanda95; »otoci seljačkog blago stanja« u Schwarzwaldu, u nekim dijelovima Bavarske, Hessena i Thuringije96; nešto se kasnije bolje živjelo u holandskim selima blizu velikih gradskih tržišta, u zapadnom dijelu oko Mansa97; na velikom dijelu engleskoga seoskog područja; a vinogradari manje ili više posvuda — da se zadržimo na samo tih nekoliko primjera. Ali u sveopćem bi pregledu crne slike u velikoj mjeri prevladale svjetlije. Ima ih na tisuće. Ipak nem ojm o prenaglašavati te stvarne mračne strane. Seljak je preživio. Uspjelo m u se nekako snaći, izvući, a to je također svevažeća istina. Ali uglavnom samo zahvaljujući stotinama dodat nih poslova98: bavio se raznim obrtima, radio u »pravoj industriji« kakvi su bili vinogradarstvo ili prevoženje kolima. Stoga ne čudi što su seljaci u Švedskoj ili Engleskoj ujedno i rudari, kamenari i obrađivači željeza; što seljaci u Skaniji postaju m ornarim a i vode živu obalnu plovidbu u Baltičkom i Sjevernom m oru; što su svi seljaci m anje više i tkači, te povrem eno transportni radnici. U Istri je krajem XVI. stoljeća ponovo uvedeno kmetstvo, pa mnogo seljaka tom e nastoji izbjeći tako da postaju nosači i pokućarci po jadranskim lukama, a usto se sve više bave i primitivnom obradom željeza u seljačkim visokim pećima99. U Napuljskom Kraljevstvu, prem a ozbiljnom izvještaju što ga sadrži S om m atia, »mnogobroj ni su bracciali, koji ne žive samo od nadničarskog rada, nego svake godine posiju šest to m ola žita i ječma (...), koji uzgajaju povrće i iznose ga na tržnicu, sijeku i prodaju drvo, a bave se i prijevozništvom sa svojom stokom; a zatim porez hoće plaćati samo kao bracciali«100. Nedavna su istraživanja pokazala da su se povrh toga još bavili posuđivanjem novca, pom alo lihvarili, osim što su bili i pažljivi stočari.

Dugo trajanje ne isključuje promjene Ti isti primjeri pokazuju u čemu Gorki nema pravo. Postoji tisuću načina da se bude seljak, tisuću načina da se živi u bijedi. Lucien Febvre je običavao govoriti, pomišljajući na razlike između pok 282

Proizvodnja ili kapitalizam u gostitna

rajina, »da (jc) Francuskoj pravo ime različitost«. Ali cijelom je svijetu ime različitost. Razlika jc u tlu, u klimi, u kulturama, u povijesnim »skretanjima«, u prastarim izborima a i u imovinskom statusu i u ljudima. Seljaci mogu biti robovi, kmetovi, slobodnizakupnici, napoličari ili vlasnici malih posjeda; mogu ovisiti o crkvi, kralju, velikašima, plemićima drugog ili trećeg reda, o vele posjednicima. I u svakom im je slučaju osobni status različit. Tu različitost u prostoru nitko ne osporava. Ali unutar svako ga danog sustava današnji povjesničari seoskog života često zamiš ljaju stanje nepokretno u vremenu, koje se posvuda stalno ponavlja. Elio Conti, izvrstan povjesničar toskanskog sela, smatra da ga jc moguće objasniti samo kroz tisuću godina sustavnog promatranja101. Drugi povjesničar za sela oko Pariza tvrdi da »ruralne strukture uopće nisu doživjele nikakve promjene od doba Filipa Lijepog do XVIII. stoljeća«102. Kontinuitet prije svega. Već jc Werner Sombart odavno govorio da se evropsko poljo djelstvo nije mijenjalo od Karla Velikog do Napoleona: bio jc to, nema sumnje, način da se podrugne nekim povjesničarima svoga doba. Danas ta dosjetka nikoga ne bi šokirala. Otto Brunner, povjesničar austrijskih seoskih društava, ide još dalje, pa ne trepnuvši tvrdi: »Seljaštvo je od nastanka u neolitiku do XIX. stoljeća temelj evropskog društva i tisućljećima jedva jc dirnuta njegova supstanca promjenama strukture političkih oblika viših sloje va«103. Ipak ne valja zatvorenih očiju povjerovati u savršenu nepokretnost seljačke povijesti. Da, izgled nekog sela nije se promijenio od Luja XIV do naših dana. Da, stari bratići neke povjesničarke Foreza »još su (danas) sasvim nalik na toliko bliske sjene oporučitclja iz XIV. stoljeća«10,1. A stoka u tom seoskom području izgleda da nije »bila vrlo različita 1914. godine od one 1340. godine«105. Polja, kuće, životinje, ljudi, govor, poslovice, identični su... Da, ali kako se sve neprekidno mijenja u stvarnosti! U Mitsehdorfu, sasvim malom scocctu u sjevernom Alzaceu, oko 1760— 1770. pšenica je potisnula pir, prastaru žitaricu106, a možemo li to zanemariti? U istom seocetu negdje između 1705- i 1816. godine (bez sumnje oko 1765) prešli su sa sijanja po trogodišnjem sus tavu na dvogodišnji107, možemo li to zanemariti? Netko će reći da su to male promjene, ali bilo ih je i golemih. I svako dugo trajanje, puca kad-tad, nikad odjednom , nikad sve odjednom , nego pomalo nastaju pukotine. U doba Blanche iz Castille i Luja Svetog bilo je važno što se seoski živalj koji se oko Pariza sastojao od 283


kmetova (koje raspoznajem o po tri obaveze: glavarina, zabrana braka protiv vlastelinove volje i prava mrtve ruke) ali i od slobod njaka, da se oslobađao od vlastele, tako da je bilo sve više os lo b o đ e n ja p o je d in a c a — je r je slo b o d n jak , p o m ije ša n s kmetovima, uvijek bio izložen opasnosti da jednoga dana bude s njima pobrkan. Također je bilo presudno što su seljaci, podu pirući se m eđusobno, a zahvaljujući mogućnostima privrednog života, novcem otkupljivali svoje dažbine u Orlyu, Sucy—en-Brieu, Boissyu i drugdje — a tom je pokretu bilo suđeno da se naveliko proširuje108. Vrlo je važno što se oslobađanje seljaka rasprostiralo po određenom dijelu Evrope poput zaraze, zahvaćajući prven stveno aktivna područja, ali također i manje povlaštena, ako su bila u susjedstvu aktivnih. Tako je bilo zahvaćeno i Napuljsko Kra ljevstvo, pa čak i Kalabrija, koja u ovom slučaju nikako nije neko pionirsko područje; ali posljednje je odbjegle seljake uzalud 1432. godine tražio grof od Sinopolilia109. Nestalo je kmetstvo seljaka, njihova vezanost za kmetsku zemlju. A iz kalabreškog vokabulara nestaju stare riječi (adseripti, villani, censiles, redditici), koje se više ne upotrebljavaju, kao ni vassalli110. Isto je tako važno da oslobođeni seljak u Gornjoj Austriji može obrađivati zemlju sa crvenom kapom na glavi, kao znakom svog oslobođenja111. Tako đer je važno da trijada, što je dijeljenje općinskog posjeda između seljaka i vlastele, ne uspijeva gotovo nigdje u Francuskoj u XVIII. stoljeću, dok je isti proces u Engleskoj doveo do enclosures (ograđivanje općinskog zemljišta, koje postaje vlastelinskoj. Kao suprotan prim jer važno je da drugo km etstvo u Poljskoj u XVI. stoljeću, ponovo podjarm ljuje seljaka, koji je već okušao nepos redno trgovanje s gradom i čak stranim trgovcima112. Sve je to presudno: samo jedan od tih preokreta duboko mijenja položaj tisuća ljudi. Zbog toga je Marc Bloch113 u pravu kad pobija Ferdinanda Lota, koji je francusko seljaštvo gledao kao »sustav toliko zabe toniran, da u njem nem a pukotina; bilo bi to nemoguće«. A ima i pukotina, i trošenja, prekida, preokreta. Prekidi nastaju u od nosim a vlastela-seljaci, ali i u koegzistenciji gradova i sela, koji, razvijajući automatski tržišnu privredu, kvare poljoprivrednu rav notežu. Anije tržište jedino u pitanju. Ne odbacuje li grad često natrag na selo svoje obrte da bi izbjegao sputavanju cehova nastalih u gradovima? Uostalom, mogli su ih lijepo vratiti unutar gradskih zidina čim to bude bolje odgovaralo gradu. Ne dolazi li seljak 284


neprekidno u grad, privučen visokim plaćama? Ne gradi li ondje vlastelin svoju kuću, pa čak i svoj dvorac? Inurbamento se najprije javlja u Italiji, koja je ispred ostalog dijela Evrope. Kad vlastelini postaju građani, dovode sa sobom čvrsti krug svojih seoskih klanova, koji onda dodatno pritišću gradsku privredu i život.114. Napokon, u gradu žive znalci zakona koji pišu umjesto nepis menih, kojekakvi lažni prijatelji, majstori za kojekakva izigravanja, pa lihvari, koji navode ljude da potpišu priznanice na dugove, u koje su uključene užasne kamate, a zatim postaju vlasnici onoga što im je dano kao zalog. Od XIV. stoljeća lombardska casana je klopka u koju upada seljak kad uzima zajam. Najprije kao jamstvo daje svoj kuhinjski pribor, posude za vino, pa poljodjelsko oruđe — a zatim stoku i napokon samu zemlju115. Lihvarstvo postiže fantastične kamate čim se povećaju teškoće. U studenom 1682. intendant Alzasa optužuje nepodnošljivo lihvarenje kojem su se ljaci žrtve: »Građani ih prisiljavaju da pristanu na kamate do 30%«, neki čak traže kao zalog zemlju, a za kamate »polovicu plodova (...) što svake godine daje vrijednost jednaku glavnici, novcu koji je posuđen...« Da ne bude zabune, to su posudbe na 100%'lć.

Na Zapadu vlasteoski režim nije mrtav Vlasteoska organizacija utisnuta u seoski život miješa se u nj istodobno pružajući zaštitu i ugnjetavajući. Tragovi toga mogu se naći još i danas po svim krajolicima zapadne Evrope. Poznajem dva srednje velika sela između Đarroisa i Champagne, koja su oba nekoć bila u istome skromnom vlastelinstvu. Dvorac još postoji, blizu jednog od tih sela, onakav kakav je besumnje restauriran i dotjeran u XVIII. stoljeću, okružen parkom, drvećem, vodenim površinama, pećinom. O vlastelinu su ovisili mlinovi (danas se ne upotrebljavaju, ali još postoje) i ribnjaci (još jučer su bili tu). A seljaci, s druge strane, raspolažu vrtovima, konopljištima, branjevinama, vinogradima, i poljima oko seoskih kuća, stisnutih jedna uz drugu. Oranice su još jučer bile obrađivane na tri plodoreda (žito, zob i polje na ugaru), koji su se svake godine smje njivali. Vlastelin je bio vlasnik obližnjih šuma po vrhovima brežuljaka, a usto su postojala dva »rezervata«, svaki za po jedno selo. Jedna od cjelina oranica dala je jednome mjestu ime La 285


Dvorac s pozlaćenim crepovima po burgundijskoj modi dominira svojim selom: Rocbepot, na cesti koja vodi do Amay-le-Duca, na Cote-d’Or. (Fotografija: Rapho, otisak: Goursat)

Corvee (tlaka); a na drugom je nastala kompaktna, golema farma upadljiva između sićušnih seljačkih posjeda. Samo su udaljene šum e bile otvorene seljacima na iskorištavanje. Dobiva se dojam da je ovo svijet zatvoren u sebe, sa seljacima-obrtnicima (kovač, kolar, postolar, rem enar, stolar), tvrdoglavo nastojeći da sam proizvede sve za svoje potrebe, čak i vlastito vino. S druge strane obzorja su druga, okupljena, zbita sela; drugi vlastelini, koji ovdje 286


nisu poznati, pa ih sc može iz daljine peckati. Folklor je prepun tih davnih zadirkivanja. Taj okvir valja popuniti: vlastelin, ali kakav vlastelin? Kakva su podavanja u novcu, u naravi, u radu (tlake)? U banalnom slučaju, koji navodim, podavanja su 1789. godine lagana, tlake nisu brojne, dva ili tri dana godišnje (obrađivanje zemlje i prijevoz); žive sc prepirke vode samo oko iskorištavanja šuma. Ali pođemo li od mjesta do mjesta, koješta sc mijenja. Trebalo bi umnožiti putovanja: poći u Neubourg, u Normandiji, s Andreom Plaisscom117; u Montesarehio, u Napuljskom Kraljevstvu, s Gerardom Delillcom118; s Yvonne Bezard u Gcmcaux, u Burgundiji119; ali poći ćemo na tren u Montaldeo, u društvu s Giorgiom Doriom. Ništa, očigledno, ne vrijedi kao neposredan i precizan uvid što ga vrlo često omogućavaju monografije, često izvrsne. No nije samo u tome naš problem. Upitajmo se radije na općenitom planu kako je tisućljetni vlasteoski režim, nastao naj kasnije potkraj rimske vladavine na velikim zcmljoposjedima, mogao preživjeti već prvu modernizaciju? A bio je izložen mnogobrojnim iskušenjima. Vlastelin je tako đer bio pritisnut feudalnim vezama odozgo. A to nisu fiktivne veze, zbog njih mora plaćati feudalna davanja, koja nisu uvijek laka, pa dolazi i do sporova; tu su i prigodne obaveze i feudalna prava koja treba plaćati vladaru — a ponekad su i teška. Jean Mayer misli da su prihodi vlastele u XVIII. stoljeću (iako on govori o bretonskoj vlasteli, koja ima nekih posebnosti) svake godine umanjivani od 10 do 15%120. Već je Vauban tvrdio da »kad bi se sve dobro preispitalo, našlo bi se da plemići nisu ništa manje opterećeni negoli seljaci«121, što sigurno nešto znači kad on to kaže. Istodobno, prihodi i dažbine koje oni dobivaju od seljaka pokazuju nezgodnu sklonost da se istanjuju. Određene dažbine u novcu postale su u XIII. stoljeću upravo smiješne. Tlaku su u najvećem broju slučajeva u zapadnoj Evropi seljaci isplaćivali u novcu. Prihod od obične pekarske peći sveo se na nekoliko šaka naplate od tijesta što su ga seljaci donosili na pečenje jednom tjedno. Neke dažbine u naravi postale su simbolične: nakon dod jele zemlje u zakup, neki bi seljaci davali četvrtinu, osminu pa zatim šesnaestinu kopuna122! Vlasteosko dijeljenje pravde poka zalo se u sitnijim sukobima brzo, ali nedovoljno da bi od toga tnogli živjeti suci koje imenuju vlastelini: U Gdmcauxu, u Burgundiji oko 1750. godine, na prihod od 8. 156 livri, za sudski ured i od globa dobivene su 132 livre123. To je kretanje tim uspješnije još 257


i zbog toga što bogatiji vlastelini, koji bi mogli djelotvorno braniti svoja mjesna prava, više nisu živjeli na svome posjedu. Vlastelu je upropaštavala i sve veća raskoš svakodnevice, a koje su se morali dokopati pod svaku cijenu. Poput seljaka, i vlastelin gura vodu na mlin gradskih lihvara. Dugo su u Burgundiji vlastelini obitelji Saulx-Tavanne mogli razmjerno sretno prolaziti razdoblja loše konjunkture zahvaljujući tome što su im posjedi bili golemi. Ali prosperitet u drugoj polovici XVIII. stoljeća stvorio im je neočekivane teškoće. Prihodi im se povećavaju, ali oni neštedimicc troše. To vodi u propast12,1. Zapravo sasvim banalna priča. Političke i privredne krize još su više kadre ugroziti vlasteoski svijet. U doba Karla VIII, Luja XII, Franje I i Henrika II još se nekako moglo provoditi ljeto u Italiji uz francuskog kralja, a zimu na posjedu! Ali nakon 1562. godine, vjerski ratovi pravi su bezdan. Privredna recesija oko 1590. godine samo dokraja ubrzava krizu. U Francuskoj, ali također i u Italiji, u Španjolskoj, a bez sumnje i drugdje, otvara se klopka u kojoj odjednom nestaje plemstvo, često i ono pozlaćeno. Svemu tome valja pribrojiti još i pobune, seljačke bune, koje se i nakon poraza nastavljaju u drugom obliku, prisiljavajući ne jednom na ustupke. Toliko slabosti, toliko neprijateljskih sila, a institucija ipak preživljava. Ima za to stotinu razloga. Propala vlastela ustupaju mjesto drugim vlastelinima ili bogatim građanima, koji i te kako dalje održavaju sustav. Ima buna, nasilnih postupaka seljaka, ali ima i vlasteoskih reakcija, jednako brojnih. Tako je bilo u Francus koj uoči Revolucije. Pa ako nije lako oduzeti seljaku njegova prava, još je teže vlastelinu oteti njegove povlastice. Bolje rečeno, ako i izgubi neku povlasticu, već će se snaći da je vrati ili stekne druge. Nije baš sve, zapravo, protiv njega. Plemstvo je u Francuskoj prije 1789. godine bez sum nje kontroliralo 20% zemljišnog pos jeda u kraljevstvu125. Porezi na lods et ventes ostaju teški (do 16 i 20% svote prodaja u Neubourgu, u Normandiji). Vlastelin nije samo rentijer od davanja zemlje u zakup, on je i veleposjednik: u obližnjem području raspolaže znatnim dijelom najbolje zemlje, koju može neposredno iskorištavati ili je dati pod zakup. Pos jeduje i golem dio šuma, »šikare«, neobrađene ili močvarne zem lje. U N eubourgu baruni su 54% prihoda izvlačili iz šuma, a ti prihodi nisu bili osrednji prije 1789. godine126. Ako bi se na neobrađenoj zemlji načinile krčevine, moglo ih se ustupiti pod uvjetom da se plaća cham part, nešto poput desetine. Na kraju, ali i najčešće, vlastelin ima uvijek pravo da izuzme od zakupa neko 288


zemljište, jer ima pravo prvokupa ako se neki dio ponudi na prodaju. Ako neki seljak napusti svoju zemlju u zakupu ili ona postane slobodna iz ovog ili onog razloga, vlastelin je može dati u zakup ili napolicu ili je ponovo dati u leno. U određenim okolnos tima može čak nametnuti retrait (oduzimanje). Usto ima pravo da udari porez na tržnicu, na sajmove i mitnice na cestama koje prolaze njegovom zemljom. Kad su u XVIII. stoljeću u Francuskoj ukinute mitnice na cestama kako bi se olakšala trgovina, primije ćeno je da su mnoge od njih podignute razmjerno nedavno prije ukidanja, da su ih na svoju ruku postavili zemljoposjednici. Vlasteoska prava omogućavaju, dakle, prilično veliku moguć nost manevriranja. Vlastelini patouškog Gatinc, uspjeli su u XVI. stoljeću127 bog zna kako, od zemlje sastavljene od zakupljenih majura, sa živim ogradama, stvoriti novi krajolik šumaraka. bila je to odlučujuća promjena. Nisu u tome bili bolji ni vazali Napuljskog Kraljevstva, kojima je sve išlo na ruku i vrlo su bili spremi u pothvatima da natrag u rezervate (scarze) vrate zemlju danu u zakup. I na kraju treba reći da, ma koliko bilo bitno oslobađanje seljaka, ne smijemo imati previše iluzija koliki su tome bili eko nomski efekti. Kad seljak više nije kmet, može prodati svoje pravo na zakup i poći kamo želi. Neki propovjednik iz Gornje Austrije 1676. godine ovako veliča svoje doba: »Dudi hvaljen bog što više nema kmetova i danas svatko može i mora služiti gdje želi«128. Treba obratiti pažnju da riječ m ora dodana uz riječ može izbacuje riječ želi! Seljak je slobodan, ali mora služiti, obrađivati zemlju, koja i dalje pripada vlastelinu. Slobodan je, ali posvuda mu država nameće poreze, crkva uzima desetinu, a vlastelin podavanja. Nije teško pogoditi rezultat: u XVII. stoljeću u Beauvaisisu je prihod seljaka smanjen za 30 do 40% različitim davanjima129. Slične visine otkrivene su drugim proučavanjima. Društvo koje gospodari pos vuda nastoji mobilizirati i povećati količinu poljoprivrednih viško va u svoju korist, bila bi iluzija vjerovati kako toga seljak nije svjestan. Bosonogi, buntovnici u Normandiji (1639), napadaju u svojim manifestima zakupcc poreza i drugih davanja, »te ljude koji su se obogatili (...) i odijevaju se u svilu i baršun na naš račun«, tu »gomilu lopova, koji jedu naš kruh«130. Kanonici u Saint-Mauriceu pokraj Grenoblca, po tvrđenju seljaka iz njihovog stada (1788), »misle samo kako bi se utovili poput svinja koje treba zaklati za Uskrs«131. Ali što da od društva očekuju ti ljudi, za koje napuljski ekonomist Galanti kaže: »seljaci su tovarna marva, kojoj 289


ostavljaju jedva toliko da može vući svoj jaram«132, da preživi, da se razmnaža i nastavlja raditi? U svijetu, kojemu je neprekidno prijetila glad, vlasteli je život lakši: no kad oni brane svoje povlas tice, ipak istodobno pružaju i izvjesnu sigurnost, ravnotežu odre đenog društva. A ta sigurnost, ma kako neodređena bila, ipak pruža pomoć, potvrđujući ono što je rekao Richelieu da su seljaci nalik na »mazge koje se, naviknute na teret, više kvare dugim odm orom negoli radom «133. Ima dakle mnogo razloga zbog kojih vlasteosko društvo, iako neprekidno uzdrmavano, udarano i raz bijano, usprkos svega traje, čak se i stoljećima stalno obnavlja i kadro je, u okviru sela suprotstaviti se svemu što mu je strano.

U Montaldeu Otvorimo zagradu da bismo u duhu proživjeli nekoliko trenutaka u malom talijanskom selu. Povijest tog sela prekrasno nam je ispripovjedio povjesničar Giorgio Doria, nasljednik dokumenata velike đenovske obitelji, potomak nekadašnjih vlastelina i gospo dara M ontaldea134. To je prilično bijedno selo od 300 i nešto stanovnika, na nešto manje od 500 ha zemlje. Montaldeo je na granici milanske i đenovske republike, ondje gdje se dodiruju Iombardijska ravnica i Apcnini. Sićušno seosko brežuljkasto područje bilo je carsko »leno«. Porodica Doria kupila je selo 1569. godine od porodice Grimaldi. Dorie i Grimaldi pripadnici su poslovnog plemstva Genove, onih porodica, kojima nije dovoljno da glume dostojan stvene »feudalce«, da čuvaju kapital na sigurnome i drže neki azil blizu gradskih vrata (korisna opreznost u tim nemirnim političkim vremenima). Oni nisu takvi: rukuju svojim nasljeđem poput raz boritih trgovaca, a da pri tom nisu ni rastrošni, ni previše poduzet ni, ni novatori. Iz knjige G. Dorie živo nam izlaze pred oči m eđusobni odnosi i položaji seljaka i vlastele. Vidimo i seljake-slobodnjake, koji idu kamo god hoće i žene se po vlastitoj volji, ali kako su bijedni! Autor je proračunao da minimalna godišnja potrošnja obitelji od četiri člana iznosi otprilike 9, 5 kvintala, od žitarica do kestenja, te 560 litara vina, ali od 54 domaćinstava samo je osam domaćinstava prelazilo taj minimum ili ga dosezalo. Drugi pate od kronične pothranjenosti. U kolibama od drva i ilovače obitelji su se mogle množiti, čak i u razdobljima najveće bijede, »jer izgleda da ti idu 290


samo na prokrcaciju«, ali kad su obitelji stisnute na jedan hektar loše zemlje, moraju drugdje potražiti hranu, raditi na vlastelinovu posjedu, na poljima trojice ili četvorice mjesnih zemljoposjednika. Ili silaze u dolinu da rade kao nadničari u vrijeme žetve. I to ne bez groznih iznenađenja: događa se da žetelac, koji se mora sam prehranjivati, potroši više na hranu nego što dobije od poslodavca. Tako je bilo 1695, 1735. i 1756. godine. Ili, kad dođu na mjesto okupljanja, ne dobiju nikakav posao; tada valja poći dalje — neki su 1734. tako dospjeli čak na Korziku. Tim nedaćama pribrajaju se ispadi vlastele i njihovih pred stavnika, na čelu kojih je intendant, iifattore. Protiv njih seoska zajednica i njezini consoli ne mogu tko zna šta. Svaki seljak mora plaćati dažbine, isplaćivati zakupninu, prihvaćati da im gospodari budzašto otkupljuju njihovu ljetinu i preprodaju je s dobitkom, da imaju monopol na dobit od zelenaških predujmova, od pravo suđa. Globe su sve više, a najčešće su se lukavo nabijale sankcije za male prekršaje, koji su bili i najčešći. Uspoređujući globe 1495. i 1700. godine, uračunavši i devalvaciju novca, vidimo da su čak dvanaest puta veće za ranjavanje; 73 puta za uvrede; 94 puta za kockanje, jer ono je seljacima zabranjeno; 157 puta za krivolovstvo; 180 puta za ispašu na tuđim pašnjacima. Ovdje vlastelinovo dijeljenje pravde ne može biti loš posao. Malo selo živi u raskoraku s velikim privrednim konjun kturama. No upoznat će oduzimanje vlasništva i otuđenje seljaka u XVII. stoljeću. Nema tu poleta prosvjetiteljskog stoljeća, koje je rušilo ograde na selu i vezalo ga s vanjskim svijetom: vinogra darstvo se razvija kao prodorna monokultura; razmjena postaje pravilo dajući prednost transportu na mazgama. Javlja se nešto poput seoske buržoazije. Odjednom se osjeća dah nezadovoljstva, kad već nema otvorene pobune. Ali, čim se neki od tih jadnika malo istakne, to je nepristojno u očima nekoga privilegiranoga, koji strogo pazi na svoje povlastice; ako je seljak usto još i drzak, to je vrhunski skandal. U Montaldeu je neki Bettoldo, huom o trnovo, na sebe privukao osvetu našega markiza Giorgia Doric. Bio je to jedan od onih mazgara koji su se čak mogli i malo obogatiti (bilo je to 1782. godine) prevozeći vino iz sela do Genovc, a usto je vjerojatno bio onoliko nasilan koliko se to obično pripisivalo mazgarima. Spomenuti markiz napisao je svome nadstojniku: »Drskost rečenoga Đettolda mnogo me uznemiruje, kao i lakoća kojom kune. (...) Valja ga kazniti tim više što je neukrotiv. (...) U 291


svakom slučaju ne davati m u više bilo kakav posao u nas; možda će ga glad malo popraviti.« To baš i nije sasvim sigurno, jer kleti, proklinjati, izrugivati se prava je napast, potreba. Pravo je olakšanje poniženu čovjeku da prom rm lja makar šapatom ovaj m otto tadašnje Lombardije: »Pa ne d i m ostura, acqua di fosso, lavora ti, Patron, che io non posso!« — Kruh od piljevine, voda iz jarka, radi ti, gazda, ja više ne mogu!« Nekoliko godina kasnije, 1790. uobičajeno je govoriti za Giorgia Doriu: »E m arch esed elfa tto suo, e non dipiit.« — Markiz je za sebe i ni za koga više. Kao kontrapunkt tih revolucionarnih riječi zvuči ono što je 1780. godine napisao župnik iz Montaldea markizu oplakujući nova vremena: ».. već nekoliko godina velikim koracima napreduju prijevare, krvne osvete, lihva, krijumčarenje i drugi grijesi.« Slična se razmišljanja bilježe po cijeloj Italiji tog razdoblja, nalazimo ih čak i pod perom liberalnog ekonomista kakav je Gcnovesi. Zaprepašten stanjem duha napuljskih radnika, 1758. godine vidi samo jedan lijek: vojnička disciplina i šiba — »bastonate, m a bastonate a li ’uso m ilitare«m \ Otada stanje ide samo na gore u Napuljskom Kraljevstvu, gdje se poput zaraze širi društveni neposluh. Poljoprivredni nadničari nakon 1785. godine traže dvostruke nadnice od onih prethodne godine, dok padaju cijene hrani. Produljuju podnevni odm or da bi kockali i pili po krčmama136.

Prekoračiti brane Brane što ih podižu vlastela i seljaci u određenim će okolnostima kapitalizam porušiti ili prijeći. Inicijativa za te strukturalne prom jene ponekad dolazi iznutra, iz samoga vlastelinskog sustava, p o nekad izvana. Iznutra to može biti kapitalizam, koji primjenjuje, oponaša ili pokušava izmisliti vlastelin sam; može to biti kapitalizam seljačkog podrijetla, stvoren uspjehom krupnijih zakupaca zemlje. Najvažniji poticaji izvana su prodori. Gradski novac nepre kidno teče prem a selu. Ondje se polovica gubi, kad se troši na znakove društvenog napredovanja ili na raskoš. Ali ponekad taj novac koješta pokrene i promijeni, čak ako se odmah i ne uspijeva nametnuti eksploatacija savršeno kapitalističkog tipa. Dodir čarob nog štapića uvijek je pripajanje neke poljoprivredne proizvodnje općoj ekonomiji. Na potražnju vanjskoga tržišta, koje donosi zara292


Vinograde Jieaajolaisa (bliza Ilelleville-sitr-Sadne) fotografirao je Henri Cartier-Bresson. (Fotografija: Cartier-Bresson-Magnum)


du, denovski su poslovni ljudi u XV. stoljeću uložili novac u uzgoj šećerne trske i u šećerane (trapeto) na Siciliji; veletrgovci iz Toulousea u XVI. su stoljeću poticali na svom podrućju indus trijski uzgoj vrhovnika, za dobivanje m odre boje; vinogradari podrućja Bordelais i Burgundijc slijedećeg su se stoljeća razvili u prilično krupne posjednike, ali u korist čvrstih bogatstava pred sjednika i savjetnika parlamenata u Bordeauxu i Dijonu. Tako je stvorena podjela rada i uloga, stvaran je kapitalistički lanac eks ploatacije, jasno vidljiv u Bordeauxu137 (regissuer vodi cjelinu eksploatacije, h om m e d ’affaires upravlja vinogradarskim sekto rom, a pomažu mu m aitre valet, zadužen za .poljoprivredne radove, i m aitre vigneron, koji se bavi lozom te proizvodnjom vina i rukovodi specijaliziranim radnicima). U Burgundiji138 evolucija nije otišla tako daleko, jer su kvalitetni vinogradi i vino još počet kom XVII. stoljeća vlasništvo crkve. Ali parlamcntarci iz Dijona nude bolje cijene pa se časna braća iz Citeauxa odriču svoga burgundea — što je samo jedan prim jer od mnogo sličnih. Novi vlasnici znaju lansirati i komercijalizirati proizvode svojih »vino grada«. Čak se neki i nastanjuju u obližnjim selima, podignutim na polovici padina, s uskim uličicama, trošnim kućicama slabašnih krovova, s nekoliko trgovinica i obrtničkih radionica. Odjednom tu gazde podižu lijepe kuće: u seocima Brochonu i Gevreyu uskoro če ih biti u prvom 36, a u drugom 47. To je nešto poput kolonizacije ili stavljanja pod tutorstvo da bi se neposredno nad gledala proizvodnja, koja lako nekamo oteče, a osigurava visoke prihode.

Rubovi u srcu Evrope Tražeći taj prvi agrarni kapitalizam, mogli bismo se izgubiti u stotinama različitih slučajeva. Pokušajmo radije odabrati nekoliko značajnih primjera. Držat ćemo se, prirodno, granica evropskih iskustava, bilo u samoj Evropi, bilo na njezinim istočnim grani cama, bilo na zapadnim, ondje u onom izvanrednom laboratoriju koji je bio evropska Amerika. Bit će to prilika da pratimo do koje m jere kapitalizam može u različitim kontekstima prodrijeti u sus tave, koji su m u strukturalno strani, kako u njih prodire frontalno ili se zadovoljava dominacijom proizvodnje iz daleka, držeći za grlić bocu raspodjele. 294


Kapitalizam i drugo kmetstvo Naslov ovog poglavlja nije nastao iz želje za paradoksom. »Drugo kmetstvo« sudbina je dosuđena seljacima evropskog istoka, koji su bili slobodni još u XV. stoljeću, ali im se položaj pogoršao tijekom XVI. stoljeća. Nakon toga sve se ponovo okrenulo kmet stvu na golemim prostorima od Baltika do Crnog mora, na Bal kanu, u Napuljskom Kraljevstvu, na Siciliji, te od Moskovske Rusije (što je slučaj za sebe) preko Poljske i srednje Evrope do crte koju bismo mogli aproksimativno povući od Hamburga do Beča i Venecije. Kakvu ulogu igra kapitalizam na tim prostorima? Reklo bi se nikakvu, jer kad god se o tom raspravlja čini se da je red govoriti o refeudalizaciji, o feudalnom režimu ili sustavu. Witold Kula139 u lijepoj knjizi analizira korak po korak ono što je mogla biti od XVI. do XVIII. stoljeća »ekonomska računica« seljaka kmetova u Poljskoj i njihovih gospodara, i jasno objašnjava zašto vlastelini nisu »pravi« kapitalisti niti će to postati sve do XIX. stoljeća. Konjunktura dvostrukoga i trostrukog efekta odredila je po četkom XVI. stoljeća istočnoj Evropi kolonijalnu sudbinu proizvo đača sirovina, a drugo kmetstvo je samo najvidljiviji izraz te sudbine. Posvuda, s varijacijama ovisno o razdoblju i mjestu, seljak je vezan za zemlju te po pravu ili stvarno više nije pokretan, nema više prava ženidbe protiv vlastelinove volje, niti se može osloboditi otkupljujući novcem dažbine u naravi i u radu. Tlaka se pretjerano širi. U Poljskoj140oko 1500. godine još je beznačajna; statuti iz 1519. i 1529. određuju jedan dan tlake tjedno, dakle 52 godišnje; oko 1550. već se širi na tri dana tjedno, a oko 1600. na šest dana. U Madžarskoj je vidljiv isti razvoj: jedan dan tjedno 1514. godine, zatim dva, pa tri, uskoro svaki drugi tjedan, i na kraju ukidanje bilo kakvih odredaba, pa tlaka ovisi o slobodnoj volji vlastelina141. U Transilvaniji četiri dana: seljacima, osim nedjelje, ostaju slobodna samo dva radna dana. Ali u Livoniji142 od 1589. do 1590. godine radi »jedergesinde rnitt Ochsen oderP ferdt alte Dage« — tu nema zabune: svaki seljak podvrgnut tlaki radi sa zapregom svojih volova ili konja svaki dan. Još dva stoljeća kasnije (1789) u Donjoj Šleskoj službeno je rečeno da »seljačke tlake nemaju granica«143. U Saskoj postoji nešto poput novačenja mla dih, koji moraju provesti dvije ili tri godine u službi vlastelina144. U Rusiji je zaduživanje seljaka omogućilo plemstvu da od svojih zakupaca iznude ugovore kojima se vežu za zemlju, pa je to nešto 295


poput »dobrovoljnog ropstva«, kako se govorilo, a koje je kasnije legalizirano145. Ukratko: pravilo tlake od šest dana tjedno pomalo se uvelo gotovo posvuda, blaže ili oštrije, organizirano na ovaj ili onaj način. Možda je čak režim s manje strogosti primjenjivan u Češkoj ili istočnoj Pruskoj. Ali zapravo nemoguće je stvoriti bilo kakvu statistiku, pa prem a tome ni kartografiju, jer tlaka se neprekidno prilagodava mjesnim uvjetima seljačkog društva i rada. Tlaka teglećom stokom određena je seljacima s nešto više zemlje, koji zbog toga drže više stoke, pa na službu šalju sina ili slugu. Ali ta tlaka sa zapregama (Spanndienste ili Spannwerke, u njemačkim zemljama) ne oslobađa od tlake osobnim radom (Handiuei'ke), pa kako u vlastelinskim selima ima i sitnih seljaka te bczcmljašanadničara, postoji cijeli sustav različitih režima i skala. Tim više što se tlaka obavlja svim vrstama rada, od kućanskih poslova do radova u stajama, žitnici, konjušnicama, na poljima; kmetovi rade kao kosci, žeteoci, transportni radnici i drvosječe, obavljaju zem ljane radove. U svemu, pokrenuta je golema mobilizacija radne snage ruralnog svijeta, kao da je to samo po sebi prirodno. Pri tom je uvijek lako još malo i pritegnuti vijak: dovoljno je promijeniti radno vrijeme, zadržati dio tegleće marve, povećati terete koje valja prevesti, slati na dalja putovanja. A kad treba, i priprijetiti. Postoje istodobno i vanjski i unutrašnji razlozi za to sveopće pogoršanje tlake u zemljama evropskog istoka. Vanjski: golema potražnja zapadne Evrope, koju valja hraniti i opskrbljivati siro vinama. Iz toga slijedi velika potražnja za proizvodnjom svega što se može izvesti. Unutrašnji: u trci konkurencije između država, gradova i vlastelina, ovi su posljednji (osim u Rusiji) u dom i nantnom položaju. Dok propadaju gradovi i gradske tržnice, a država slabi, feudalci grabe radnu snagu (a također i plodnu zemlju), što im daje sve nove snage. Tlaka je golemi m otor onome Što njemački povjesničari zovu Gutsherrschaft da bi razlikovali od tradicionalnog vlastelinstva, Grundherrschaft. U Šleskoj u XVIII. stoljeću izbrojeno je u jednoj jedinoj godini 373.621 dan tlake sa zapregom od dva konja, 495-127 sazapregom volova. U Moravskoj te su brojke 4,282.000 i 1,409.115 dana tlake146. Takav se tlačiteljski poredak nije mogao uvesti preko noći; postojala je progresija, privikavanje; a nije nedostajalo ni nasilja. U Madžarskoj je sutradan nakon poraza Dćszine bune (1514)147 Werboczevim kodeksom proglašena perpetua rusticitas, to jest doživotno kmetstvo seljaka. Ono će ponovo biti proglašeno sto296


Žitarice stižu Vislom u Gđanjsk (Danzig) nepakirane.u brodićima i jednostavnim čamcima, ponekad na splavima od trupaca. Sasvim lijevo dolje vidi se pramac broda i ladari koji vuku. (Fotografija; Henryk RomanowsW)

297


ljeće kasnije u Državnom saboru 1608. godine, nakon ustanka hajduka, tih seljaka prebjega, koji su živjeli od razbojništva i napadaja na Turke. Seljačko oružje protiv gospodara s previše zahtjeva bio je bijeg. Kako uhvatiti čovjeka koji strugne čim padne noč, zajedno sa svojim kolima, ženom, djecom, natrpanim stvarima i kravama? Nakon nekoliko obrtaja njegovih kotača, i on če duž svoga putova nja cijelo vrijeme nalaziti pom oć svoje braće u nevolji; na kraju će ga rado primiti na nekome drugom vlasteoskom posjedu ili će ući u kakvu skupinu odmemika. Nakon tridesetogodišnjeg rata pred Landtag u Lausitzu148 stiže sve više izraza bijesa i žalbi oštećene vlastele. Traže da se bar kazne one koji pomažu i prihvaćaju bjegunce; da se uhvaćenim bjeguncima odrežu uši i nos te na čelo udari pečat usijanim željezom. Ne može li se od izbornog vladara Saske u Dresdenu dobiti Reskript? Ali beskrajni niz naredbi, koji m a se zabranjuje slobodno kretanje kmetova, (samo u Moravskoj 1638,1658, 1687, 1699 i 1712; u Šleskoj 1699, 1709,1714. i 1720. godine) dokazuje da je u tome zakonodavstvo bilo nemoćno. No zauzvrat vlasteli je pošlo za rukom uklopiti seljaštvo u čvrsto zatvorene privredne cjeline, koje su ponekad bile vrlo prostrane: prisjetite se grofova Czerny u Češkoj, Radziwill i Czartoriski u Poljskoj, velikaša u Madžarskoj, koji su usto vinski i marveni trgovci. Te privredne cjeline žive sasvim od vlastitih proizvoda. Seljak praktički nema pristupa na gradska tržišta, koja su uostalom vrlo smanjena. Kad tamo i dospije, to su vrlo sitne transakcije, tek toliko da skupi nešto novca potrebnog za plaćanje nekih davanja i da u krčmi popije čašu piva ili nekog drugog alkoholnog pića, a i krčma je vlasništvo vlastelina. Ali, zapravo ta privredna cjelina i nije bila sasvim autarkična, jer se otvarala prem a gore. Vlastelin, vlasnik kmetova i zemlje kao u pradavna vremena, proizvodi žitarice, drvo, stoku, vino, kasnije šafran ili duhan, ali sve to na zahtjev udaljenih kupaca. Prava rijeka vlasteoskih žitarica spušta se Vislom do Gdanjska. Iz Madžarske se na velike daljine izvozi vino i živa stoka; iz podunavskih krajeva žito i ovce namijenjeni su nezasitnom apetitu Istanbula. Posvuda gdje se uvodi drugo kmetstvo, sve pokriva vlastelinska privreda opkoljavajući i potčinjavajući gradove — i to je neobična osveta sela. Povrh svega dešava se da vlasteoska dobra imaju vlastito trgovište i služe kao temelj industrijskih poduzeća: ciglana, destilerija alkohola, pivovara, mlinova, radionica fajanse, visokih peći 298


(npr. u Šlcskoj). U tim je manufakturama zaposlena radna snaga koja je prisiljena da služi, a vrlo se često upotrebljavaju besplatne sirovine, koje se zapravo i ne vode u striktnom računovodstvu, što sc temelji na dugovanju i posjedovanju. U drugoj polovici XVIII. stoljeća u Austriji vlastela sudjeluju u podizanju tekstilnih manu faktura. Osobito su aktivni i svjesni svojih mogućnosti; bez pre daha sc bore za Arrondierung svojih posjeda, uzurpirajući čak i vladarevo pravo na šume i dijeljenje pravde, uvode nove po ljoprivredne kulture, npr. duhan, pod svoju vlast podvrgavaju sve gradiće i okreću u svoju korist njihova prava na carine.149 No vratimo sc našem pitanju: što se kapitalističkog otkriva u mnogobrojnim aspektima drugog kmetstva? Ništa, odgovara knji ga Witolda Kule, i njegovi su argumenti sigurno čvrsti. Polazite li od tradicionalnog portreta kapitalista, ako prihvatite njegov robot-portret: racionalizacija, proračun, investicije, maksimalizacija dobiti — tada madžarski velikaš ili poljski vlastelin nisu kapitalisti. Sve im uspijeva previše lako, od novčanog plana, koji dosižu, i plana naturalne ekonomije, koji im leži pod nogama. Ne vode oni računovodstvo, jer stroj ide sam od sebe. Ne trude sc oni svim snagama da smanje troškove proizvodnje, uopće se ne trude da je unaprijede, čak ni da održavaju proizvodnost tla, iako im je to kapital, odbijaju svaku stvarnu investiciju, koliko god im je mo guće zadovoljavaju se svojim kmetovima, besplatnom radnom snagom. Ma kakva bila žetva, za njih je nadarbina; prodat će je u Gdanjsku u automatskoj razmjeni za proizvode zapadne manufak ture, najčešće za predmete raskoši. Oko 1820. godine150 (iako autor nije mogao točno utvrditi kad je došlo do promjene) stanje je sasvim različito: velik broj vlasnika sada svoju zemlju smatra kapitalom, koji hitno treba očuvati i poboljšavati bez obzira na troškove; nastoje se što brže riješiti svojih kmetova, jer sada predstavljaju previše usta koja valja nahraniti a daju malo djelot vornog rada; sada su im miliji plaćeni radnici. Njihov »ekonomski proračun« više nije isti: sa zakašnjenjem se prilagodavaju pravi lima upravljanja koje vodi računa o uspoređivanju investicija, proizvodnoj cijeni i čistom dohotku. Taj kontrast već sam po sebi daje sva prava da se poljsku vlastelu u XVIII. stoljeću ubroji u feudalne posjednike, a ne medu poduzetne poslovne ljude. Ni ja, dakako, ne namjeravam obarati taj argument. Ipak mi se čini da je drugo kmetstvo protu-slika trgovačkog kapitalizma, koji izvlači korist iz stanja na Istoku i Čak je u neku ruku jedan od uzroka tog stanja. Veleposjednik nije kapitalist, ali je u službi 299


kapitalizma u Amsterdamu ili drugdje, njegovo oruđe ili suradnik. Dio j e sustava. I najveći vlastelin u Poljskoj prim a predujm ove od trgovca u Gdanjsku i, na daljinu, holandskog trgovca. U tom smislu nalazi se u istom podređenom položaju kao i uzgajivač stoke iz Segovije, koji u XVI. stoljeću prodaje mnogo prije striženja vunu svojih ovaca denovskom trgovcu; a i poljodjelci koji, pritisnuti potrebom ili ne, uvijek traže neke predujm ove i koji, u svim razdobljima i po cijeloj Evropi, prodaju svoje žito čim nikne, trgovcima svih boja, sićušnima ili veletrgovcima, a ovima takvo stanje omogućava nedopuštenu zaradu i mogućnost da izbjegnu pravilima i cijenama tržišta. Treba li onda reći da naša vlastela pripadaju m edu žrtve, a ne m eđu aktere i sudionike kapitalizma, koji iz daljine, preko posrednika, drži u ovisnosti o svom ukusu i potrebama, sve što je moguće mobilizirati morskim putevima, riječnim tokovima i, koliko je ostvarljivo, cestama? Da i ne. Postoji razlika između uzgajivača stoke iz Segovije ili proizvođača žitarica, koji, napokon, ovise o volji jednog lihvara, i vlastelina u Poljskoj, koji je u podređenom položaju na tržnici Gdanjska, ali je svemoćan k o d kuće. Tu svemoć iskorištava za organiziranje proizvodnje tako da odgovara potražnji kapitalista — a njegova se potražnja svodi uglavnom samo na predmete raskoši. Regentu Nizozemske pisano je 1534. godine: »Svi vlas telini i gospodari Poljske i Pruske već su prije 25 godina našli načina da određenim rijekama pošalju sve svoje žito u Danzwick i tamo ga prodaju. Zbog toga su se veoma obogatili i poljsko kraljevstvo i tamošnji velikaši.«151 Kad bi se čovjek držao teksta ovog pisma, zamislio bi gentlemenske farmere, poduzetnike po Schumpeterovoj predodžbi. Ništa od toga. Poduzetnik sa Zapada došao im je pokucati na vrata. Ali poljski je vlastelin imao moć — i to je uvelike dokazao — da u svoju službu podvrgne seljake i velik dio gradova, da zavlada poljodjelstvom, pa čak i manufakturom, cijelom proizvodnjom — da tako kažemo. Kad on pokrene te snage u korist stranog kapitalizma i sam postaje akter tog sustava. Da njega nem a ne bi bilo ni drugog kmetstva: a bez drugog kmetstva proizvodnja žita rica z a izvoz bila bi beskrajno manja. Seljacima bi bilo milije da sami pojedu svoje žito ili ga na tržnici zamijene za druga dobra, da vlastelin s jedne strane nije prigrabio sva sredstva z a proizvodnju, a s druge dokraja uništio već živu tržišnu eko nomiju, ostavljajući za sebe sva sredstva razmjene. To nije feudal ni sustav, budući da to ni izdaleka nije sama sebi dovoljna privreda, nego je to sustav u kojem, kako kaže i sam W. Kula, vlastelin nastoji 300


svim tradicionalnim načinima povećati količinu žita za prodaju. To je još manje moderna kapitalistička poljoprivreda na engleski način. To je monopolistička privreda, u kojoj postoje monopol proizvodnje, monopol raspodjele, a sve to u službi međunarod nog sustava koji je nedvojbeno i snažno kapitalistički152.

Kapitalizam i američke plantaže Evropa počinje u Americi sve ispočetka. Bila je to izvrsna prilika za nju. Počinje ispočetka u cijeloj svojoj raznovrsnosti, koju nado građuje na raznolikosti novoga kontinenta. Rezultat je lepeza različitih iskustava. U francuskoj Kanadi vlasteoski sustav, građen odozgo, promašuje ulazak u igru. U engleskim kolonijama sjever je slobodna zemlja poput Engleske — pred njim je daleka budućnost. Ali jug je robovlasnički: robovi rade na svim plantažama, pogotovu na plantažama šećerne trske na Antilima i na beskrajnoj obali Brazila. Spontani vlasteoski sustavi napreduju u područjima uzgoja stoke, kakvi su u Venezueli i unutrašnjosti Brazila. Feudalni sustavi propadaju po cijeloj špa njolskoj Americi s jakim indijanskim stanovništvom. Indijanski seljaci ustupljeni su, doduše, španjolskim velikašima, ali encomiendas, koje se dodjeljuje doživotno, prije su povlastice negoli lenska dobra: španjolska vlada nije htjela pretvoriti u feudalne gospodare svijet encomendei‘osa s mnogo zahtjeva, koji je željela držati pod svojom vlašću. Od svih tih iskustava sad nas zanimaju samo plantaže. One su djelo Vzp\\2Xxzx\2.p a r excellence, mnogo neposrednije negoli pos jedi s drugim kmetstvom: novac, krediti, prom et i razmjena vežu ih za istočnu obalu oceana. Sve je teleupravljano iz Seville, C4diza, Bordeauxa, Nantesa, Rouena, Amsterdama, Bristola, Liverpoola i Londona. Za izgradnju tih plantaža trebalo je sve dopremiti sa Staroga kontinenta: gospodare i naseljenike bijele rase; radnu snagu afrič kih crnaca (jer priobalni Indijanac nije podnio šok pridošlica); te i same biljke, osim duhana. Šećernu je trsku trebalo uvesti istodob no s tehnikom prerade šećera, kao što su to Portugalci uvezli na Madeiru i daleke otoke Gvinejskog zaljeva (Prinčevski otoci, Sao Tomć), i to tako uspješno da te otočke svjetove možemo smatrati 301


pred-am eričkim i pred-brazilskim . Ima Ii boljeg dokaza za to od neiskustva Francuza sa šećernom trskom; kad je admiral Coligny, u težnji za veličinom, došao čak do zaljeva Rio de Janeira, Francuzi su šećernu trsku namakali u vodu da bi dobili neku vrstu octa153! Prvi nasadi šećerne trske u Americi podignuti su na sjeverois točnoj obali Brazila i na jugu, na otoku Sao Vincente, oko 1550. godine, a odm ah su podignute šećerane i druge naprave engenhos de assucar. Svi su prvi krajolici šećera isti: u pozadini ljeska se voda, barke plove rijekama što utječu u m ore, carros de boi sa škriputavim kotačima na zemljanim putovima, usto trojstvo, kakvo je još jučer postojalo u okolici Recifea i Sao Salvadora: gospo dareva kuća, časa grande-, barake robova, senzalas-, uz njih šeće rana. Gospodar paradira na konju; vlada svojom obitelji — a ta je neum jereno proširena zahvaljujući slobodi običaja, koji se ne zaustavljaju zbog boje kože ropkinja — dijeli po svojoj volji prav du, kojoj nem a priziva: kao da smo u Sparti ili u Rimu za vladavine Tarkvinija.154 Budući da raspolažem o točnim i potankim računima, m ora m o odm ah na početku reći da brazilski engenbo de assucar nije sam po sebi sjajno uložen kapital. Dobitak, proračunat s dosta vjerojatnosti, iznosi četiri do pet posto155. A ima i neprilika. U tom svijetu što podsjeća na Antiku, jedino je senhor de engenbo uk ljučen u tržišnu ekonomiju: on je kupio robove i posudio sredstva potrebna za izgradnju šećerane, on prodaje svoju žetvu, a ponekad i žetvu sitnih engenhos koji žive u njegovoj sjeni. No on sam ovisi o trgovcima smještenim u donjem gradu Sao Salvadora i Recifea, u podnožju vlasteoskoga grada Olinde. Preko njih povezan je s vcletrgovcima u Lisabonu, koji daju kao predujam fondove i trgovačku robu, a tako postupaju i veletrgovci u Bordeauxu i Nantesu prem a plantažerima u Santo Domingu, na Martiniqueu i Gvadalupi. Evropska trgovina upravlja prekooceanskom proiz vodnjom i prodajom . Na Antile su uzgoj šećerne trske i preradu šećera m ožda donijeli portugalski marani, potjerani sa sjeveroistoka Brazila nakon odlaska Holandana 1654. godine156. Ali tek oko 1680. šećer će zauzeti istočni dio Santo Dominga, koji je u francuskim rukama od sredine XVII. stoljeća (pravno tek nakon mira u Ryswicku 1697. godine). Gabriel Debien157 u tančine je opisao jednu otočku plantažu, koja sigurno nije bila najljepša, a protezala se između Lćogana, na zapadu, i Port-au—Princea, na istoku, usto nije bila ni udaljena od 302


Plantaža u pokrajini Pernambuco: nastambe i šećerana (hidraulični mlin, žrvanj, kolaža prijevoz trske, kotlovnica). Sasvim straga je časa grande te još dalje Senzalas. Umetak na karti iz C. Darlaeus, Rerum per octennium in Brasilia et alibi gestarum... historia, Amsterdam, 1647. (Fotografija: B. N.) mora, koje se vidjelo s glavice okruglog brda, gdje se nalazila glavna zgrada. Oronulu šećeranu kupio je 1735. Nicolas Galbaut du Fort. Stigao je onamo da bi je osposobio, pa je popravio zgrade, po novome rasporedio šećerane i kotlarnicu, popunio broj crnih robova i obnovio polja s trskom. Dosta loš nacrt načinjen 1753. (reproduciran na 304. stranici) čitatelju dočarava kako je mogla izgledati plantaža, makar su granice neprecizne, reljef jedva nazna čen, a razmjeri su slabo poštovani. Vodu donosi potok Court Bouillon, ponekad opasan posjetitelj, ali često toliko slab da goto vo presuši. Kuća vlasnika nije časa grande: ima tri sobe, zidove od cigle, samo okrečene, golemu kuhinju. Dva koraka je udaljeno skladište. Malo dalje je kuća ekonoma, nadglednika i računovođe, čije je pero s nizovima brojaka nužno za upravljanje gospo darstvom, vrtom, šećeranom, čistionicom, mlinovima, kovačnicom i destilcrijom rum a158. Naša plantaža ne radi »na bijelo« — tj. proizvodi samo nerafinirani šećer, koji nije pobijcljcn — ali pjenu i sirup destilira u rum: tafia, koja se ondje proizvede, odmah se i proda na licu mjesta; to brže vraća novac nego da se izvozi u Francusku. Na planu ćete naći i kola za prijevoz posječene trske, 30.}


P L A N P O SJED A IZ 1753 P . D E F F O N T A IN E , CRTAČ UTVRĐENJA U SANTO DOMINGU (Sačuvano kod grofa du Foru)

18. ŠEĆ ERA NA U SA N T O D O M IN G U P l a n p l a n t a ž e G a l b a u d a d u F o n a n i je b a š s a v r š e n o j a s a n . S trp ljiv o i s p o v e ć a l o m v a lja č it a ti i t r a ž it i p o j e d i n o s t i n a v e d e n e u le g e n d i i k o j e s p o m i n je t e k s t n a 3 03- s tr a n ic i. I s p l a d se .

304


zvono koje poziva robove na molitvu i ponovo na rad; i napokon i četverouglasta polja (svako polje pokriva otprilike hektar) zasa đena trskom, a tu su i parcele za uzgoj prehrambenih kultura (patatc, banane, riža, proso, manioka, jam), ponekad se uzgoj tih biljaka prepušta robovima pa oni dio prodaju plantaži. Po savana ma oko brežuljaka — koje su rezerva za moguće nove nasade trske u budućnosti — pasu volovi, mazge i konji, koji se prehranjuju kako mogu. Nicolas du Fort po drugi je put boravio na Leogani (17621767) da bi popravio stanje, koje opet nije bilo sjajno, pa je pokušao uvesti neke novosti: bolju prehranu stoke i intenzivniji uzgoj, prije svega pretjeranim gnojenjem, što je u načelu dvojbena politika. Ali politika kojoj se suprotstavljao još je podložnija kritici: širenje uzgoja znači neizbježno povećanje broja robova. A robovi su skupi. Još je gore kad plantažer na svoje mjesto postavi »opuno moćenika« ili poslovođu i kada oni dobivaju, bez obzira na sve, postotak od proizvodnje, pa je nastoje povećati ne obazirući se na troškove: vlasnik propada, dok se oni bogate. Plantažer koji proizvodi šećer, kavu, indigo ili pamuk, obično se ne valja u zlatu. Kolonijalna se roba skupo prodaje u Evropi. Ali žetva se dobiva samo jednom godišnje; treba vremena dok se otkupi i dobije novac. A troškovi su svakodnevni i vrlo veliki. Sve što plantažer kupuje za sebe osobno i za potrebe proizvodnje, dolazi preko mora, pa je opterećeno troškovima prijevoza, a još više dobitkom što ga trgovac i preprodavači određuju prema svojoj volji. »Ekskluziv« zabranjuje otocima vanjsku trgovinu, pa su izručeni na milost i nemilost monopola iz metropole. Dose ljenici se doduše naveliko koriste krijumčarenom robom, koja je jeftina, a i mijenjaju robu za robu, na opće zadovoljstvo. Ali to krijumčarenje nije ni lako ni dovoljno. Jedna francuska eskadra iznenada je 1727. godine sve pokažnjavala. Neki je trgovac iz Martiniquea zabilježio: »Stanovnici su (zbog toga) jako pogođeni; ali to je obradovalo trgovce, jer se može reći da su njihovi interesi neusklađeni s onima stanovnika.«159 Kako onda izbjeći lukavosti brodovlasnika? Dobro oni znaju (Savary im uostalom to savjetuje u svakom pismu) koji mjesec moraju doći da bi našli šećer po niskim cijenama, kad će vjerojatno vinu zbog tropskih vrućina zaprijetiti opasnost da se pokvari, pa je pravi trenutak doći s mnogo velikih bačava jer će se tada »u svakom slučaju... prodati za sav gotov novac koji se nađe«160. Povrh svega cijene rastu ionako s uzletom u XVIII. stoljeću. I zbog toga je tada na otocima sve ludo 305


skupo: živežne namirnice, željezna roba, bakreni kotlovi za šećer, vino iz Bordeauxa, tekstilna roba, napokon i robovi. Nicolas Galbaud du Fort piše 1763. godine: »Uopće na ništa ne trošim«, a slijedeće godine javlja da za objed jede »malo kruha s pekme zom«161. Nakon toga se stanje još pogoršava. Neki mladi doseljenik piše (13- svibnja 1782): »Nakon rata (američkoga građanskog) naši postolari uzimaju za par cipela 3 gorda (vrsta novca) što znači 24 Uvre i 15 soua, a treba mi mjesečno jedan par (...). Čarape od najprostijeg prediva prodaju se po 9 livri par. Grubo platno za radne košulje ima cijenu 6 livri. Bolje vrste su 12 livri i 10 soua. Pristojan, ali ne naročit šešir stoji 16 livri i 10 soua (...). Krojači uzimaju 60 livri za bolje odijelo, 15 za kaputić, toliko i za hlače. Kad je riječ o živežnim namirnicama (...) brašno se plaća do (...) 330 livri (baril), bure vina 6-700 livri, baril govedine 150 livri, šunka 75 livri, livra (otprilike 1/2 kg) svijeća 4 livre i 10 soua.«162 To je sigurno posljedica rata, ali ratovi i napadi nisu rijetkost u m orim a oko Amerike. Kad je riječ o prodaji, plantažer može prodati na licu mjesta što podliježe prom jenam a cijene prem a godišnjem dobu, a to znači pad cijena od 12,15 i 18 posto u trenutku kad se šećer obilato proizvodi. Ako se obrati posredniku iz m etropole, isplatu čeka mjesecima, ponekad i godinama, s obzirom na polagane komu nikacije. Cijene unaprijed ovise o tržištu kolonijalne robe, a ono je u evropskim lukama — na prim jer u Bordeauxu — otvoreno najgorim mogućim spekulacijama. Trgovci su navikli da igraju na skokove i padove cijena, pa je to preprodavačima dobar izgovor da čuvaju robu u skladištima čekajući bolje cijene. Zato se dugo čeka, a to za plantažera znači neposjedovanje gotova novca i potrebu da posuđuje. Ako se povrh svega već unaprijed zadužio, vjerujući da će se obogatiti, jer je time kupio dio ili cijelu plantažu, robove i drugo, uskoro će biti izložen milosti i nemilosti ljudi koji posuđuju gotov novac. Veletrgovci, posrednici i brodovlasnici iz Bordeauxa nameću usluge svojih brodova, svojih kapetana (često zaduženih da za njih prodaju teret), svojih skladišta, svojih spasonosnih predujmova; ujedno su i gospodari cijelog ustrojstva kojim se stvaraju kolonijal na bogatstva. Svi naseljenici kojima možemo pratiti svakodnevnu djelatnost ponavljaju to u svakom pismu. Tako porodice Raby i Dolle, udružene upravo u eksploataciji prostranih plantaža u Vazesu, u jednom od najboljih predjela Santo Dominga, prisiljene su da se vezanih ruku i očiju predaju 1787. godine velikoj 306


trgovačkoj kući Romberg i sinovi iz Druxellesa, čija se podružnica u Bordeauxu smatra (s pravom ili ne) nepokolebivom osi čitavog života velike luke165. Sve se to slabo uklapa, nema sumnje, u globalne brojke kojima raspolažemo. U Bordeauxu, gdje se odvija polovica trgo vine s francuskim kolonijama, izvoz predstavlja trećinu, zatim četvrtinu, pa opet trećinu uvoza u Bordeaux proizvoda iz Santo Dominga, Gvadalupe i Martiniquea164. Jednaki nesklad nalazimo u Marseilleu165. Nije li to protivurječje? Ako prednost u razmjeni robe ide toliko u korist otoka, morali bi biti u punom procvatu. Usto bi onamo zauzvrat iz Francuske morao pritjecati novac. A iz Santo Dominga, da govorimo samo o njemu, pijastri neprekidno otječu; čim krijumčarenjem stignu iz obližnje španjolske Amerike, samo prijeđu otok i, divna li čuda, smjesta kreću za Bordeaux, a nakon 1783. godine u golemim količinama166. Ne potječe Ii privid ni paradoks otuda što je bilanca rađena u francuskim lukama po mjesnim cijenama? Kad bismo iste proračune proveli na otocima, vidjeli bismo da masa francuskih proizvoda koja se ondje prodaje na malo, predstavlja znatno veću svotu negoli u Bordeauxu, dok je kolonijalni izvoz mnogo manje vrijedan ovdje, prije transfera u metropolu, gdje će se kupovnoj cijeni pridodati transport, posred ništvo i si. Razlika se između dviju brojki, dakle, smanjuje. Valja još upozoriti na umjetnu razliku vrijednosti gotova novca, jer »kolonijalna livra« vrijedi 33 posto manje od livre u metropoli. Tu su na kraju i pošiljke novca onim članovima porodice naseljenika koji su ostali u Francuskoj, te vlasnicima plantaža, koji ne žive na njima, a to prirodno, također djeluje na ravnotežu računa. U svakom je slučaju najvažnije mjesto u tom pogledu ono gdje se obavljaju novčarski poslovi, gdje se plaćaju kamate i vraćaju zaj movi. Ukratko, plantažeri su tako zapleteni u sustav razmjena da su daleko od velikih dobiti. Već su sicilijanske šećerane u XV. stoljeću, usprkos ili zbog intervencija đenovskog kapitalizma, bili, po Carmelu Trasselliu, začudni strojevi za gubljenje novca. Retrospektivno se čovjeku pomalo sažale sve one iluzije koje su imali ti mnogobrojni kupci plantaža, ponekad i vrlo lukavi trgovci. Mare Dolle, trgovac iz Grenoblea, piše bratu (10. veljače 1785): »Napo kon sam ispraznio svoj novčanik, dragi moj, da bih otposlao ovu pošiljku (novca!) i više uopće nemam slobodnih fondova. (...) Siguran sam da će to što sam ti dao predujam (za kupovinu goleme plantaže) omogućiti da se obogatiš, a ja povećam svoje bogat 307


stvo«.167 Vrlo su brzo izgubili iluzije. Braća Pellet, o kojima smo već govorili, nisu se obilato obogatili na Martiniqueu kao plantažeri, nego kao trgovci — najprije šimi, a napokon kao veletrgovci. Znali su odabrati pravu stranu barikade, te su se na vrijeme vratili u Bordeaux, na njegov dom inantan položaj. Za razliku od kredi tora iz Amsterdama, uvjerenih da bez ikakvih napora mogu davati predujm ove danskim i engleskim plantažerima na otocima, kao što su to mogli trgovačkim posrednicim a kod kuće, pa su doživjeli neugodno iznenađenje kad su jednoga lijepog dana umjesto da dobiju natrag pozajmicu, postali vlasnici plantaža koje su bile dane kao zalog168.

Plantaže na Jamajki Slučaj engleske Jamajke poklapa se s onim što smo već rekli za Santo Domingo. I na engleskom se otoku opet nalazi časagrande, the Great House, crni robovi (po 9 ili 10 na jednog bijelca), posvudašnja nazočnost šećerne trske, eksploatacija trgovaca i brodskih kapetana, kolonijalna funta sterlinga, koja umjetno ma nje vrijedi nego u Engleskoj (jedna livra u Engleskoj vrijedi 1,4 Uvre s Jamajke), gusarenje i pljačka, čemu je ovoga puta žrtva Engleska, a Francuzi su agresori (ali ni jedni ni drugi ne mogu imati posljednju riječ u Karipskim morima). I tu su pravo zlo i opasnost odbjegli robovi »marroni«, koji bježe u otočke planine, a ponekad stižu čak s obala i obližnjih otoka. Opće je stanje u tom pogledu postalo vrlo kritično169 od 1730. do 1739. godine, dok je trajao M aroon War. Na tom su se otoku, za ono vrijeme golemom, lijepo razvili veleposjedi, pogotovu nakon razdoblja 1740-1760. godine kad je započeo veliki napredak šečera170. Tada su, kao i na francuskim otocima, potisnute obitelji prvih doseljenika, koji su često još svojeručno obrađivali male plantaže duhana, pamuka i indiga. Šećerna trska zahtijeva velike investicije. To je uspon vlasnika kapitala i velikih posjeda. Iz statistika možemo dobiti sliku čak većih posjeda, naseljenih s više robova, možda čak i bogatijih, nego u Santo Domingu. Ipak je činjenica da otok, koji su usoljenim m esom i brašnom opskrbljivali Englezi ili engleske kolonije u Americi, ima zadaću da Engleskoj šalje dobru polovicu svoga šećera, a šalje ga po cijenama koje su više od onih u Santo Domingu i na francuskim otocima. 308


Engleski veletrgovcipakiraju na Antilima svoju robu. Vinjeta,ilustra cija karte Antila, Atlas royal HennanaMolla, 1700. (Eototeka: A. Colin)

U svakom jc slučaju Jamajka, kao i drugi otoci što proizvode šećer, stroj koji stvara bogatstva, kapitalistički stroj u službi boga tih171. Isti uzroci vode do istih posljedica; sve se manje više odvija kao u Santo Domingu, a to znači da se najveći dio bogatstava stvorenih u koloniji ulijeva u bogatstvo metropole. Dobitak plantažera najviše jc osam do deset posto172. Bitni dio uvozne i izvozne trgovine (da ne spominjemo profite od trgovine robljem, koja se vodi isključivo iz Engleske) »vraća se i kola kraljevstvom« te mu donosi iste dobitke »kao i nacionalna trgovina, kao da su kolonije u Americi na neki način pričvršćene uz Cornwall« — to je izjavio Durke173, koji je naglašavao koliko su Engleskoj korisni Zapadnoindijski otoci, a usto jc snažno upozoravao da su u ovoj prilici varljive brojke u bilanci. Zapravo trgovačka bilanca Jamajke, čak i proračunata u kolonijalnim funtama, daje vrlo malu prednost otoku (1.336.000 prema 1.333.000), ali najmanje polovica svote izvoza i uvoza na nevidljiv način odlazi metropoli (brodska vozarina, osiguranje, troškovi posredništva, kamate na zajmove, prenošenje fondova nenazočnim vlasnicima). U svemu, zarada za Englesku 1773- godi ne bila bi otprilike milijun i pol funti. U Londonu, kao i u Đordeauxu, dobitak trgovine s kolonijama slijeva se u trgovačke kuće, banke, državne fondove; podržava moćne porodice, kojih su najaktivniji predstavnici članovi Parlamenta i Doma lordova. Pos toji ipak i nekoliko porodica bogatih naseljenika, ali, kao slučajno, nisu to isključivo plantažeri; igraju ulogu bankara drugima, zadu ženim plantazerima; porodično su vezani s trgovcima u Londonu, ukoliko im se vlastiti sin ne brine da ondje proda proizvode s plantaže, ondje kupi što je nužno, a usto bude i posrednik ostalim stanovnicima Jamajke. Takve obitelji zapravo kumuliraju dobitke 309


od proizvodnje šećera, veletrgovine, posredništva i banke. Nije stoga čudno da se sele u London, pa iz daljine upravljaju ili prodaju svoja imanja na otoku. Zato mogu naveliko investirati u Engleskoj, ne samo u veletrgovinu, nego i u naprednu poljopriv redu te različite grane industrije174. Poput Pcllctovih, i ovi su plantažeri shvatili da se treba smjestiti u m etropolu da bi se u kolonijama zarađivao novac! Treba li sve to još jednom pokazati na drugim primjerima, kao što je duhan u Virginiji ili stoka na Kubi, nasadi kakaovca u Venezueli s osnivanjem kompanije u Caracasu 1728. godine175? Samo bismo našli slične mehanizme. Želimo li izbjeći tim m ono tonim povijesnim pričama, valja otići onamo gdje, daleko od zainteresirane pažnje trgovaca iz Evrope, rastu sami od sebe oblici divlje Amerike, svaki kroz vlastite pustolovine: u Brazil, oko Sao Paola, odakle bandeiras, ekspedicije, kreću prem a unutrašnjosti kontinenta u potrazi za zlatom i robovima; u pozadini Bahie, duž doline Sao Francisco, o rio dos currais, »rijeke s koraljima«, u ograđene prostore po kojima su nagurana golema stada stoke; u argentinsku pam pu za prvog razdoblja »evropske« sudbine; ili pak na jug Venezuele, gdje na llanositna, u području Orinoka, vlas telini španjolskog podrijetla grade autentični vlasteoski sustav s m oćnim gospodarskim obiteljima s bezbroj stada koje čuvaju pastiri na konjima (Indijanci ili križanci Indijanaca i bijelaca). To je »kapitalizam« na antički način (gdje stoka služi i kao novac); zapravo je vrlo primitivan, što je očaralo Maxa Wcbera kojega je pozanim ao na trenutak.

Povratak u srce Evrope »Srcem Evrope« nazivam krajnji zapadni dio kontinenta, dakle do linije Hamburg-Venecija. Ta povlaštena Evropa previše se obilato prepustila eksploataciji gradova, buržoazije, bogataša i poduzet nih vlastelina da se u njoj kapitalizam ne bi na sto načina umiješao u djelatnost i strukturu vrlo starih sela Zapada. Možemo li, poput matematičara, poći od pretpostavke riješe nog problem a da bismo dobili jasnu shemu? U seljačkoj i vlastcoskoj Evropi kapitalizam se javlja kao novi poredak, koji ne pobjeđuje u svakom jurišu, daleko od toga, ali osvaja neka poseb na područja. Pođimo dakle od tih područja, od tih uspjelih iskus tava, jer je ondje već riješen problem kojemu tražimo rješenje. 310


Istog trena pomišljamo na Englesku kao model. Na tome se sada ne bismo zadržavali, jer ćemo imati prilike da joj se vratimo kasnije. Sveden na glavne crte, »engleski će model poslužiti samo kao rcfercncijalni okvir da bismo smjestili specifične slučajeve koje ćemo razmotriti. Potpuno je shvatljivo da engleska revolucija nije uzdrmala cijeli otok nego su preživjeli, podalje od gustog prometa, zaostali i neki arhaični predjeli, čak i oko 1779. godine u tako naprednim grofovijama kakve su bile Essex i Suffolk176. Uzmimo dakle kao primjer predio gdje se novosti prihvaćaju bez otpora, na primjer Norfolkshirc, u East Angliji. U jedinici »Kultura«, u Enciklopediji, Veron de Forbonnais177 opisuje upra vo u okviru Norfolka čuda poljoprivrede koje daje kao primjer: krčenje zemlje i gnojenje laporom, paring (to jest spaljivanje korova polaganim paljenjem travnjaka), uvođenje korjenastoga krmnog bilja, širenje umjetnih livada, razvoj isušivanja močvara, najbolje gnojenje zemlje, velika pažnja što se posvećuje selekcio nirahu stoke, razvoj enclosures (ograđivanja), što dovodi do širenja posjeda, pa način kako ga okružuju živicama, što naglašava i ujednačava šumovitost engleskoga seoskog krajolika. U obzir valja još uzeti obilatost i kakvoću oruđa, dobronamjernost zemIjoposjcdničkog plemstva, davno postojanje velikih farmi pod zakupom, rano uvođenje kapitalističkoga upravljačkog lanca, dos tupnost kredita, razumijevanje vlade, koja je manje zauzeta nadgtedavanjem i smišljanjem odredaba za rad tržišta, a više prihodom i opskrbom gradova, pa usto sustavom pokretne skale potiče i subvencionira izvoz žitarica. U toj evoluciji najbogatiji su posljedicama ovi kriteriji: 1. nestanak vlasteoskog sustava u naprednim engleskim seli ma koji je rano počeo iščezavati. Kao što Marx naglašeno ističe178: »Za restauracije Stuarta zemljoposjednici su dokinuli feudalnu raspodjelu zemlje, to jest oslobodili su se kmetstva, koje ih je opterećivalo, a državi su kao odštetu davali poreze što ih plaćaju seljaci i ostali narod, tražeći, na osnovu privatnog vlasništva u modernom smislu, dobra koja su bila u posjedu kao feudalna.« Znači, udarcem je metle počišćen tradicionalni život; 2. davanje u zakup seoskih dobara kapitalističkim farmerima koji osiguravaju upravljanje po vlastitoj odgovornosti; 3- oslanjanje na plaćene radnike koji se pretvaraju u prole tarijat; svojim poslodavcima mogu na prodaju ponuditi samo svoju radnu snagu; 311


4. podjela rada po vertikali: vlasnik odstupa zemlju i dobiva zakupninu; farm er ima ulogu poduzetnika; plaćeni radnik zatvara redoslijed. Držimo li se tih mjerila, naći ćemo ponovo u povijesti kon tinenta prim jere koji manje ili više nalikuju na engleski model — što uzgred dokazuje da je poljoprivredna revolucija također ev ropska pojava, poput industrijske revolucije koja je prati. Sam po sebi nije važan red kojim pristupam o tim primjerima: u pokrajini Brie (XVII. stoljeće), u Veneciji (XVIII. stoljeće), u rimskim selima (početak XIX. stoljeća) i Toscani (XV-XVI. sto ljeće). Nije nam namjera da te različite slučajeve proučavamo zbog njih samih, niti će nam poslužiti za stvaranje iscrpne liste za cijelu Evropu. Željeli bismo samo nabaciti jedan način mišljenja.

Blizu Pariza: Brie u vrijeme Luja XIV Oko Pariza stoljećima su gradski posjedi gutali seljačke i vlasteoske179. Posjedovanje kuće na selu; redovito pribavljanje odatle živežnih namirnica: žita, drva uoči zime, peradi, voča; napokon ne plaćati carinu na gradskim vratima (jer to je pravilo kad je uredno upisana deklaracija vlasništva) — sve je to u tradicijama priručnika za savršenu domaćinsku ekonomiju što su procvali gotovo pos vuda, a posebno u Njemačkoj, gdje je osobito obilata Hausvaterliteratur, ali i u Francuskoj. V Agriculture et la m aison rustique (Poljodjelstvo i kuća na selu) Charlesa d ’Estiennea izašla je 1564. godine, ponovo ju je dotjeranu izdao njegov zet Jean Lićbaut, pa je od 1570. do 1702. godine180 izašla u 103 izdanja. Oko svih velikih gradova građani kupuju zemlju, ponekad jednos tavne komadiće, ali i voćnjake, povrtnjake, livade ili cijela seoska gospodarstva. Ali pred vratima Pariza, na muljevitoj ravnici Brie, ta je pojava imala drugo značenje. Posjedi grada, veliki posjedi plemstva ili građanstva, šire se zrakasto već prije početka XVIII. stoljeća.181 Vojvoda Villars »koji za vrijeme Regentstva živi u svom dvorcu Vaux-le-Vicomte osobno iskorištava samo 50 jutara zemlje od 220, koliko posjeduje. (...) Posjednik lena C om m une (župa Ecrennes), koji živi u gradu, vlasnik je 332 jutra (...), a za vlastito je iskorištavanje zadržao 21 jutro livada«182. Tako tim posjedima 312

Proizvodnja ili kapitalizam ugostimo

praktički nc upravljaju vlasnici; preuzimaju ih veliki zakupci, koji najčešće u svojim rukama okupljaju zemlju više vlasnika, pet, šest ponekad i osam. U središtu zakupljene zemlje dižu velike farme, koje se još i danas vide, a »okružuju ih visoki zidovi, uspomena na nemirna vremena... (sa svojim) zgradama raspoređenim oko glavnoga unutrašnjeg dvorišta. (...) Oko svake od njih okupljeno je nekoliko kućica, okruženih vrtovima na malo zemlje, gdje živi sitan svijet radnika koji iznajmljuju svoj rad farmeru.185 Po tim znacima prepoznajemo »kapitalističku« organizaciju, upravo onakvu kakvu je uvela engleska revolucija: vlasnik, veliki zakupac, poljoprivredni radnici. S tom razlikom, a ona je bitna, što se ovdje na području tehnike ništa neće izmijeniti do XIX. sto ljeća.184 S tom razlikom što su nesavršena organizacija tih proiz vodnih cjelina sa specijalizacijom u žitaricama, visok postotak vlastite potrošnje i visoki zakup uzrokovali visoku osjetljivost na krajnosti u cijenama žita. Neka budu dva ili tri poena pada na tržištu u Melunu, i već se javljaju teškoće, čak i stečajevi, ako u predugačkom nizu zaredaju loše žetve ili godine niskih cijena185. Ipak je taj zakupac nova ličnost, vlasnik polako skupljanog kapi tala, zahvaljujući kojemu već postaje poduzetnikom. U svakom se slučaju buntovnici u ratu brašna (1775) nisu u tome varali: svoj su bijes okrenuli protiv velikih zakupaca u okolici Pariza i drugdje186. U najmanju su ruku za to imali dva razloga: s jedne strane velika eksploatacija, cilj zavisti, gotovo je uvijek djelo zakupaca; s druge strane on je pravi gospodar seoskog svijeta, poput vlasnika koji stanuje na svojoj zemlji, a možda je još i djelotvorniji, jer je bliži seljačkom životu. On istodobno uskladi štava žitarice, raspodjeljuje posao, posuđuje i lihvari, a često ga posjednik ovlasti da »sakuplja zakupninu, napolicu, namet na upotrebu mlina, čak i desetinu... Na cijelome pariškom području (ti su zakupci) kad je došla revolucija, radosno otkupljivali dobra svojih bivših gospodara«187. To je u svakom slučaju kapitalizam, koji nastoji rasti iznutra. Malo strpljenja i sve će mu poći za rukom. Naš bi sud bio još određeniji kad bismo mogli dobiti bolji uvid u život tih krupnih zakupaca, upoznati ih pobliže, procijeniti njihov odnos prema njihovim slugama, konjušarima, poljodjel cima i kočijašima. Tu nam priliku najprije pružaju a zatim odu zimaju Cahiers kapetana Coigncta188, rođenog 1776. godine u mjestu Druyes-les-BclIcs-Fontaincs, u današnjem departmanu Yonne, koji je uoči i na početku revolucije bio u službi krupnoga trgovca konjima u Coulommiersu, uskoro povezanog sa službom 3J3


za kupovinu konja revolucionarne armije; taj trgovac posjeduje livade, oranice i zakupnike, ali iz napisanoga nije jasan njegov točan položaj, je li on prije svega trgovac, vlasnik-eksploatator ili rentijer koji je svoju zemlju dao u zakup? Bez sum nje sve troje. Bez sum nje je potekao iz sredine krupnih, bogatih seljaka. Njegov paternalistički odnos pun osjećajnosti prem a slugama, golemi stol oko kojega se svi okupljaju a na čelu kojega su gospodar i njegova žena, »kruh bijel kao snijeg«, sve to mnogo otkriva. Mladi Coignet posjećuje jedan od njegovih velikih m ajura u blizini i oduševljava se mljekarnicom gdje su »posvuda pipe«, očarava ga i refeetoire (blagovaonica), gdje sve sja od čistoće; nizovi kuhinjskog suda, stol ulašten kao i klupe. Kućedomaćica kaže: »Svakih petnaest dana prodajem kola sireva; imam 80 krava...« Nažalost, taj je prikaz vrlo kratak jer je stari vojnik tih nekoliko redaka napisao na brzinu, predavajući se odm ah drugačijim uspomenama.

Venecija i Terraferma Nakon osvajanja teritorija Terraferme, Venecija je početkom XV. stoljeća postala velika poljoprivredna sila. I prije tih osvajanja patriciji su posjedovali zemlju, ali »s druge strane« Brente, u bogatoj ravnici oko Padove. No krajem XVI. stoljeća i, pogotovu, nakon krize u prvim desetljećima XVI, patricijsko se bogatstvo pravim preokretom odvaja od veletrgovine da bi se svom težinom upustilo u poljoprivrednu eksploataciju. Često je patricij svoju zemlju oteo od seljaka — dugačka i banalna priča — tako da su već od XVI. stoljeća Česti bili p o ljoprivredni prijestupi protiv vlasnika, njegove obitelji ili dobara. Profitirao je također od konfiskacija što ih je provela Signoria, da bi zatim zemlju dala u prodaju. A sve se više osvajaju i novi tereni isušivanjem, jer se uz pom oć kanala i brana suši i podzemlje. Sva ta poboljšanja, izvedena u suradnji i uz nadgledanje države te uz sudjelovanje, često i ne samo teoretsko, seljačkih zajednica, tipič no su kapitalistički zahvati189. Zbog toga uopće ne čudi što se, zahvaljujući tako dugačkom iskustvu, u stoljeću prosvjetiteljstva, travnata Venecija opredijelila za upornu poljoprivrednu revo luciju, koja svjesno bira stočarstvo i proizvodnju mesa190. Tako preko puta Roviga, s one strane Adige, blizu sela Anguillare, patricijska porodica Tron posjeduje 500 ha kao jedini vlasnik. Ondje 1750. godine radi 360 osoba (od čega 177 stalno zaposlenih 314


i 183 zaposlenih na kratki rok; to su salatiati), u skupinama od najviše 15 ljudi. Dakle, kapitalistička eksploatacija. A propos tog izraza Jean Gcorgclin piše: »Ne griješimo anahronizmom. Riječ je u tekućoj upotrebi u XVIII. stoljeću u Veneciji (i Piemontu). Gradonačelnici u pokrajini Bergamo, iako polupismeni — što dokazuje njihov rukopis — potvrdno i bez oklijevanja odgovaraju na anketu gradskog načelnika Dergama Vi sono capitalisti qni?'. A pod nazivom kapitalist podrazumijevaju čovjeka koji dolazi izvana sa svojim vlastitim kapitalom da bi zaposlio seljake.«191 Anguillara je nešto poput poljodjelske manufakture. Sve se odvija pod nadzorom nadglednika. Vode ekipa drže oštro na uzdi plaćene radnike koji imaju pravo na samo jedan sat odmora dnevno: nadzornik to nadgleda orologio alta m ano (sa satom u ruci). Sve se vodi metodično i disciplinirano: održavanje jarka, golubinjaka, sađenje dudova, destilacija voća, ribogojstvo, rani uzgoj krumpira, već 1765. godine, nasipi za obranu od opasnih voda Adige ili za osvajanje nove zemlje. »Posjed je košnica u kojoj žamor ne prestaje čak ni zimi«192: radi se motikom, plugom s odgrnjačem, trnokopom, ali se primjenjuje i dublje oranje, te oranje donjeg sloja, uzgaja se žito (prinos od 10 do 14 kvintala po hektaru), kukuruz, a najviše konoplja; napokon intenzivan je uzgoj goveda i ovaca. Veliki prinosi, dakle veliki dobici, mijenjaju se dakako ovisno o godinama. Krizna godina bila je na primjer 1750, kad je prihod (nije uračunata amortizacija fondova) 28, 29 posto. Ali sjajne godine, kakva je bila 1763, on iznosi 130 posto! Na dobrom tlu Brie između 1656. i 1729. godine dobici su za dobre godine jedva prelazili 12 posto, ako su proračuni točni193. Te nedavno utvrđene činjenice prisiljavaju nas da ponovo razmotrimo način na koji gledamo Veneciju. To vraćanje patricij skih bogatstava u uzgoj dudova, rize, na zima polja i konopljišta Terraferme nije samo ulaganje u službi utočišta nakon napuštanja veletrgovine, koja je postala teška i neizvjesna poslije kraja XVI. stoljeća, jer je uz ostale opasnosti bila pogoršana plovidba Sredo zemljem. Venecija, uostalom, zahvaljujući stranim brodovima, ostaje vrlo živa luka, u XVII. je stoljeću možda najživlja i s najviše brodova na Sredozemlju. To znači da se poslovi nisu zaustavili preko noći. Skok cijena i moguće dobiti od zcmljodjelstva okrenuli su venecijanski kapital prema zemlji. Ovdje, valja reći, posjedova nje zemlje ne donosi plemićki naslov; posrijedi je samo pitanje investiranja, ulaganja i prihoda. 31 5


Š e tn ja n tr o je . V e n e c ija n s k a s lik a G. T iep o la , XVIII. sto ljeće. (F o to g ra fi j a : O. B a tb m ) 316


To je bez sumnje i pitanje ukusa: mletački bogataši u doba Goldonia napuštaju svoje gradske palače da bi otišli u vile, koje su pravi ladanjski dvorci, a razlog je djelomično i moda. Početkom jeseni bogataši naglo odlaze iz Venecije jer se »uspješno i strastve no tražilo što više boravaka u ljetnikovcima, poljskih plesova, večera pod vedrim nebom«. O tome postoji toliko opisa i pripo vijesti da moramo povjerovati: sve je »umjetno« u tim prelijepim kućama: ukrašene dvorane, prebogati stolovi, koncerti, kazališne predstave, vrtovi, labirinti, šišane živice, dvoredi obrubljeni kipo vima, prebrojna služinčad. Prizori za film koji bi nas očarao. Posljednji prizor neka bude dama koja se nakon zalaska sunca vraća iz posjete susjedima sa svojim psom, svojim slugama »oslo njena na ruku svog kućnog svećenika (...), koji joj osvjetljava put fenjerom«194. Znači li to da smo u tim raskošnim zdanjima sve vidjeli? No tu su još žitnica, prostorije za tiještenje, podrumi, jer to su također i središta za poljoprivrednu eksploataciju, mjesta nadgledanja. U Veneciji je 1651. godine objavljena knjiga značaj nog naslova L’Economia del cittadino in villa, što bismo slobod no mogli prevesti kao »Ekonomija građanina na selu«. Pisac, Vincenzo Tanara, je liječnik, a napisao je jednu od najljepših knjiga o selu od svih koje su ikada objavljene. Niže razborite savjete novom vlasniku, koji prvi puta stiže na zemlju: neka najbolje izabere položaj i klimatske okolnosti, neka voda bude u blizini njegove vile. Neka poduzme i kopanje jezera kako bi u njem uzgajao linjake, grgeče i mrene: ima li stvarno boljeg načina da se jeftino prehrani obitelj i uz malo utroška nade com panatico za poljodjelske radnike? Jer na selu je također važno zaposliti druge. Ima dakle mnogo iluzija u neobičnom pismu Andree Trona koje je napisao prijatelju Andrei Quiriniu (22. listopada 1743)Mladi patricij, koji piše, dugo je boravio u Holandiji i Engleskoj. »Reći ću ti (...) da oni (ljudi na vlasti u Veneciji, patriciji poput njega) mogu izdavati sve dekrete koje žele, ali time neće postići ništa u našoj zemlji na području trgovine (...). Ni u kojoj zemlji nema trgovine korisne državi ako se najbogatiji više ne bave veletrgovinom. U Veneciji bi trebalo uvjeriti plemstvo da svoj novac ulože u veletrgovinu, (...) iako ih je na to sada nemoguće nagovoriti. Svi su Holanđani trgovci, i to je glavni razlog zašto cvate njihova trgovina. Kad bi se uveo (...) isti duh u našu zemlju, ubrzo bi ponovo procvala velika trgovina.«195Ali zašto bi patriciji odustali od mirnoga i ugodnog posla, koji im donosi lijepe prihode, da bi se upustili u pomorske pustolovine s možda manjim i nesigur317


nijim dobicima, jer nijedno dobro mjesto više nije slobodno? I zaista bi im bilo teško ponovo prigrabiti trgovinu s Levantom, jer su već svi konci dospjeli u ruke stranaca ili židovskih trgovaca i građanstva — citta d in i — Venecije. A ipak se mladi Andrea Tron ne vara: prepustiti onima, koji nisu »najbogatiji« u gradu, svu brigu za veletrgovinu i trgovinu novcem, značilo je povući se iz velikog dijela m eđunarodne trgovine, u kojoj je ranije Venecija igrala glavnu ulogu. Usporedimo li sudbinu Venecije i Gcnove, grad Svetoga Marka na dulji rok sigurno nije načinio najbolji kapitalistički izbor.

Neobičan slučaj rimskog sela početkom XIX. stoljeća Tijekom stoljeća prostrana su polja oko Rima više puta mijenjala izgled. Zašto? Nema sum nje zbog toga što se u njima gradilo na praznini. Za nas ih je razgledao Simonde de Sism onđi 196 1819. godine i opisao kao divan prim jer raspodjele poslova. Nekoliko pastira na konju odjeveni dronjcima i ovčjim koža ma, nekoliko stada, nekoliko kobila sa ždrijepcima; te sve udaljene jedna od druge, rijetke i prostrane, osamljene farme — to je najčešće sve što se živoga može vidjeti po poljima što su pusta dokle oko seže. Nema obrađenih polja, nema sela; kupine, brnistra, divlja i m irisna vegetacija neprekidno ponovo osvajaju slobod no tlo i polako, uporno ubijaju pašnjake. Zakupac u borbi s tom biljnom kugom m ora redovito iznova krčiti da bi mogao posijati žito. To je način da se ponovo stvore pašnjaci za nekoliko godina. Ali kako u području bez seljaka obavljati sve teške radove od krčenja do žetve u tim neobičnim godinama? Rješenje je pozvati u pom oć radnu snagu sa strane: više od »deset klasa radnika« koji se toliko razlikuju da im se ne bi moglo »dati imena ni na jednom jeziku... (Za neke poslove) nadničari silaze sa Sabinijskih planina; (za druge) radnici dolaze iz Marche i Toscane; najbrojniji su ljudi iz Abruzza; nakraju za... gradnju plastova upotrebljavaju i besposličare s javnih trgova u Rimu (p ia zza iu o li d i Rom a), koji ni za što drugo uopće nisu dobri. Ta je raspodjela poslova omogućila prim jenu najpažljivije odabranih postupaka u poljodjelstvu: žito se plijevi najmanje dva puta... ponekad i više; budući da se svatko usavršio u nekom određenom 318


Pojedinost karte okolice Rima Eufrosina della Volpaia (1547). To je razmjerno obrađen predio sjeveroistočno od Rima. Stvarno vidimo nekoliko oranica, zapregu, ali također i goleme prazne prostore po kojima su rasute rimske ruševine i grmovi. 319


poslu, obavlja ga najbrže i najtočnije. Gotovo sve te poslove obavljaju na ugovor, pod nadzorom mnogobrojnih poslovođa i pom oćnih poslovođa; ali hranu uvijek nabavlja zakupac, jer je radnici ne bi imali gdje kupiti u toj pustoši. Svakome je dužan dati m jeru vina, kruha u vrijednosti od 40 baioca tjedno i tri livrc neke druge hranjive supstance kao što su usoljeno meso ili sir. Ti radnici za vrijeme zimskih radova dolaze spavati u casale, pro stranu zgradu bez namještaja, koja se nalazi usred prostranoga gospodarstva. (...) Ljeti (...) spavaju na mjestu gdje rade, često pod vedrim nebom«. Slika je očigledno nepotpuna. To su samo dojmovi s putova nja. Sismondia je začudio neobično slikovit prizor, pa i ne vidi sjene, koje su m nogobrojne, tako ni malariju što kosi živote u predjelu koji s'abo održava čovječja ruka. Ne postavlja sebi ozbi ljno pitanje o sustavu vlasništva. Jer taj je neobičan, a problemi, koje za sobom povlači prelaze uostalom okvir područja agro rom ana. Zemlju oko Rima posjeduju krupni vlastelini i šezdesetak vjerskih ustanova. Često su to krupni posjedi kakav imaju princ Borghese, vojvoda Sforza, grof Patrizi197. Ali ni feudalci ni vjerske ustanove ne bave se neposredno upravljanjem zemljoposjcdima. Sve je u rukama nekoliko velikih zakupnika, koje začudo zovu negozianti (ili m ercanti) di cam pagna. Nema ih više od tuceta i tvore udruženje koje čc postojati još u XIX. stolječu. Različitoga su socijalnog podrijetla — trgovci, odvjetnici, dvorjani, poreznici, upravljači posjeda — i zapravo uopće ne nalikuju na velike engles ke zakupnike, jer dosta često sebi ostavljaju za neposredno is korištavanje najbolju zemlju, a obično ostalo daju dalje u najam većem broju manjih zakupaca, pastira i stranih seljaka. Da bi bili slobodni u svojem kretanju, sustavno su otjerali seljake, koji su ranije posjedovali nekadašnje čestice.198 Ovdje imamo očigledni kapitalistički prodor, koji se jasnije ocrtava sredinom XVIII. stoljeća, a seosko područje oko Rima samo je jedan od m nogobrojnih prim jera u Italiji. Istu pojavu nalazimo u nekim dijelovima Toscane, Lombardije i u Picmontu, koji se u XVIII. stoljeću potpuno mijenja. Ti appaltatori su na lošem glasu kod vlasnika, seljaka i države: drže da su bezobzirni spekulanti, koji samo žele izvući što je više moguće novca u što kraćem roku ne brinući se uopće za prinose. Ali oni najavljuju budućnost; začetnici su stvaranja velikih talijanskih zemljoposjeda u XIX. stoljeću. Iza kulisa su usto poticatelji agrarnih reformi krajem XVIII. stoljeća, koje su bile istodobno i korisne i štetne. 320


Njihova je briga kako sc osloboditi starih uvjeta vlasništva, zakupa, neotuđivosti nekretnina i neotuđivosti dobra, da bi se naoružali protiv povlaštenih i protiv seljaka, ali i protiv države, koja previše strogo nadzire komcrcijalizaciju. Kad bude započelo »francusko razdoblje« i kad budu dobra bivših povlaštenih slojeva dana nave liko na tržište, krupni će zakupci biti u prvim redovima kupaca199. U Sismondijevu opisu najzanimljivije je to što daje uzoran primjer autentične i neosporne podjele poljodjelskih radova o kakvoj sc često govori, a u okolici Rima bila je najjasnija. Adam Smith200 malo je prebrzo likvidirao taj problem: raspodjela pos lova vrijedi u industriji, ali ne za poljodjelstvo, gdje, po njegovu mišljenju, ista ruka ore i sije. Zapravo sc poljodjelski život u »starom poretku« prije francuske revolucije, sastojao od stotinu poslova u isto vrijeme, pa su čak i u najrazvijenijim predjelima seljaci bili primorani da ih međusobno podijele specijalizirajući se u pojedinim područjima poljoprivrede. Svuda treba bar jedan kovač, kolar, bačvar, stolar, a još neizbježniji i nezaobilazniji je postolar. Uopće ne mora biti ista ruka koja sije, obrađuje, čuva stada, obrezuje vinograde i radi u šumi. Seljak koji siječe stabla, cijepa drva i priprem a svežnjeve, postaje osoba na svoju ruku. Svake godine stiže dodatna radna snaga, manje ili više specijali zirana, u doba žetve, vršenja ili berbe. Oni rade pod komandom »voditelja berbe«, »rezača, brentara i valjača«. U slučaju da je potrebno neki dio krčiti, kao što je to bilo u Languedocu pred očima Oliviera de Scrrcsa201, radnici se dijele u zasebne skupine: jedni obaraju stabla, drugi pale šikaru, treći raščišćavaju s ncpoduprtim plugom i zapregama snažnih volova da bi nakraju »štaponosci« »u prah pretvorili kvrgave i pretvrde grude«. Uos talom, odvajkada se seljački posao dijeli na dvoje: stočarstvo i poljodjelstvo: Abel i Kain, dva svijeta, dva različita naroda, m eđu sobno sc mrze i uvijek su spremni da sc sukobe. Pastiri su gotovo nedodirljivi. I do danas sc tragovi toga mogu naći u folkloru. Tako u Abruzzima pjesma još uvijek upozorava seljanku zaljubljenu u pastira: »Nenna mia, m iita pensiere (...) ’tinanze pigghiate nu cafani ca i o m m i de societa« — predomisli se, moja mala, uzmi radije seljaka, koji je čovjek iz dobrog društva, civiliziran čovjek, a ne jedan od onih »ukletih« pastira koji »ne znaju jesti iz ta njura«202!


Toskanski poderi Polako, pod utjecajem bogatstva firentinskih trgovaca, toskansko se selo duboko izmijenilo. Nekadašnja sela i rascjepkana gospo darstva loše sreće zadržala su se samo u visinskim predjelima i zabitnim dijelovima. U nizinskim predjelima i na obroncima bre žuljaka znam o prije 1400. godine uvedeni su zakupljeni majuri (to je podere a m ezzadria, skraćeno: podere). U pravilu podere obrađuje jedan jedini zakupnik m ajura s obitelji, a površina i kvaliteta zemlje su različiti. U središtu je seljačka kuća sa žitnicom i stajom, ima svoju peć i gumno; oko nje, na dohvat ruke, obradiva je zemlja, vinogradi, nasadi vrbe ive svijetlih grana, maslinici, zemlja a paseolo i a boseo, za pašu i šum u. Gospodarstvo je organizirano tako da daje prinos dvostruko veći od onoga nuž noga za život seljaka i njegove porodice, jer polovicu sveukupnog prihoda dobiva vlasnik, oste, a drugu polovicu zakupac mezzadro. Oste ponekad posjeduje u blizini scljakove kuće svoju vilu, koja nije uvijek raskošna. Giovanni di Pagolo Morelli203 napisao je između 1393. i 1421. godine knjigu Ricordi, gdje savjetuje svojim sinovima: »Dobro zapamtite da m orate sami poći u vilu, prijeći posjed polje po polje sa zakupcem majura, uhvatiti ga gdje nije kako treba obavio posao, procijeniti prinos žita, vina, ulja, žitarica, voća i ostaloga, pa usporediti brojke od prethodne godine s prinosim a ove.« Je li to sitničavo nadgledanje već »kapitalistička racionalizacija«? To je u svakom slučaju napor za dobivanje mak simalne proizvodnje. Zakupac sa svoje strane obasipava vlasnika zahtjevima i optužbama, prisiljava ga da investira, da popravlja i još u svakoj prilici zanovijeta. Donatello je odbio podere koji su m u nudili i zahvaljujući kojem bi mogao »udobno« živjeti. Luda ili m udra odluka? Jednostavno nije želio da mu tri dana tjedno za petama bude contadino 20*. U tom sustavu seljak, koji ima kakvu-takvu inicijativu, osu đen je da proizvodi, da što bolje iskoristi zemlju, odabire najren tabilnije kulture, ulje i vino. I kažu da je upravo natjecateljski duh osigurao pobjedu podere nad starim oblicima poljoprivrede. Mož da, ali uspjehu je sigurno pom oglo i to što je Firenca imala mogućnosti da žito kupuje na Siciliji, čuvajući vlastitu zemlju za kulture koje donose veću dobit. Sicilijansko je žito odigralo veliku ulogu u uspjehu gradskihpodera. Podere jc u nekom smislu, kao što je to napisao Elio Conti, »umjetničko djelo, sam duh ra cionalizacije, koji je u Firenci prožeo tolike aspekte privrede, 322


Klasičan krajolik toskanskog sela s vinogradima, maslinicima i ži tom. Prema fresci »Buon Governo«, koja ukrašava Palazzo Civico u Sieni. (fotografija: P. Quilici) politike i kulture u razdoblju zajedničkih posjeda«205, i tko se ne bi s time složio? Toskansko selo, danas, nažalost, nestaje, a bilo je najljepše na svijetu. Ondje se vidjelo, ako ne baš trijumf kapitaliz ma, jer to bi bilo pretjerano reći, a ono makar trijumf novca što ga upotrebljavaju trgovci koji paze na zaradu, a znaju proračunavati u okvirima investicija i prihoda. Ali, nasuprot oste nema ni jednog seljaka, kojemu je oteta zemlja sa sredstvima za proizvodnju; zakupac nije radnik na plaći. On održava neposredne odnose sa zemljom koju poznaje, koju divno obrađuje i pazi, a na tom se poslu smjenjuju otac i sin iz stoljeća u stoljeće; to je najčešće seljak koji dobro živi, dobro se hrani, živi u prikladnoj, ako već i ne u 323


raskošnoj kući, s obiljem rublja i odjeće kod kuće sašivene od tkanine istkane kod kuće. Bezbroj svjedočanstava pokazuju kako u tu dosta rijetku ravnotežu ulaze vlasnik i eksploatator, ulaze novac i rad. Ali ima i neusklađenih nota, tako da neki talijanski povjesničari tvrde kako je uzimanje u zakup bilo oblik blizak ropstvu206. Zapravo, čini se da se sustav iskvario u prvoj polovici XVIII. stoljeća zbog općih okolnosti, povećanja poreza i speku lacija sa žitaricama. Toskansko iskustvo privlači pažnju i u jednoj očevidnoj točki: kad god se pojavi specijalizacija u kulturi (ulje, toskansko vino, riža, natopljena polja i nasadi duda u Lombardiji, grožđice na mletačkim otocima, čak u izvjesnoj mjeri i žito za veliki izvoz), poljodjelstvo pokazuje sklonost da krene putem kapitalističkog »poduzetništva«, jer uvijek su posrijedi komercijalizirane žetve, ovisne o jednom e velikom tržištu, vanjskom ili unutrašnjem, i koje preko noći postavlja velike zahtjeve potičući proizvodnju. Još jedan prim jer istovjetan, usprkos razlika koje bodu oči: kad su madžarski stočari u XVII. stoljeću otkrili kakvu dobit donosi izvoz goveda u zapadnu Evropu i shvatili važnost toga tržišta, odustali su od intenzivnog obrađivanja svoje zemlje za uzgoj žita. Kupovali su ga207. Načinili su već tada kapitalistički izbor. Isto su postupili holandski uzgajivači stoke, koji su se, donekle prisilno, specijali zirali za mliječne proizvode i velik izvoz sireva.

Napredna su područja u manjini Postoje napredna područja, koja unaprijed dočaravaju kapitalis tičku budućnost. Ali u Evropi su u većini zaostala područja, ako možemo tako reći, ona koja stagniraju; brojčano je snaga na njihovoj strani. Seljački svijet u većini ostaje prilično udaljen od kapitalizma, njegovih zahtjeva, njegovih zapovijedi i njegova na pretka. Upravo je teško odabrati koje bismo područje uzeli kao prim jer gdje se još živi kao u prošlosti, koja njime čvrsto upravlja. Siđemo li na jug Italije, prizor u Napulju nakon divljačkog kažnjavanja Masaniella 1647. godine te žestoke i dugotrajne se ljačke bune, koja ga je pratila, prizor je jasnoga ponovnog uvođe nja feudalizma bez milosti208. Tako je još u prvim desetljećima XVIII. stoljeća, kao što pokazuje svjedočenje suvremenika Paola 324


Mattie Dorie, koji ne napada feudalni sustav, nego pretjeravanja do kojih dolazi: »Darun ima moć da osiromaši i uništi nekog vazala, da ga drži u zatvoru ne dozvoljavajući guverneru ili sucu iz sela da intervenira; kako ima pravo dijeljenja pomilovanja, može dati ubiti koga hoće, a pomilovati ubojicu. (...) Zloupotrebljava svoju moć protiv dobara i protiv časti vazala. (...) Nemoguće je dokazati prekršaj bilo kojemu barunu. I sama vlada (...) popust ljiva je prema moćnom barunu. (...) Te zloupotrebe pokazuju da su neki baruni pravi vladari na svojoj zemlji«209. Statistike potvr đuju tu neprirodnu moć, jer još u stoljeću prosvjetiteljstva feudalci dijele pravdu u Napuljskom Kraljevstvu gotovo posvuda nad više od polovicom stanovništva, a u nekim pokrajinama nad 70, 80 i čak 90 poste ukupnoga stanovništva210. Na Siciliji je dugo kmetstvo neosporno sasvim uvedeno: postoji još 1789. godine, kad je tiskanaNuova descrizionc storica e geografica della Sicilia G. M. Galantia. Uoči francuske revo lucije, reformatorski potkraljevi (Caracciolo i Caramanico) uspjeli su uvesti samo neznatne reforme211. Drugo područje kmetstva ili pseudo-kmetstva je Aragon, u najmanju ruku prije XVIII. stoljeća, tako da ga njemački povjesničari uzimaju kao primjer za Gutsherrsefoaft, to jest za tip vlastelinstva kakvo je iza Elbe stvorilo drugo kmetstvo. Isto je i na jugu Španjolske, gdje su nakon pobjede kršćana nastali veliki posjedi, sasvim kao u prošlosti. Valja još upozoriti na očigledno zaostajanje planinske Škotske i Irske. Ukratko, zapadna Evropa najjasnije pokazuje zaostalost na periferiji, izuzmemo li netipičan položaj Aragona (iako valja pri mijetiti da je u kompleksnom svijetu Ibcrskog poluotoka Aragon niz stoljeća bio marginalna, periferijska pojava). U svakom slučaju, kad bismo zamislili kartu naprednih područja — samo ih je neko liko i uska su — te zaostalih područja, odbačenih na međe, preos talo bi obojiti posebnom bojom područja koja stagniraju ili se polagano mijenjaju, a koja su istodobno vlasteoska i feudalna, zaostala, a ipak, s obzirom na neke promjene, na putu polagane preobrazbe. U cijeloj je Evropi, nakraju, udio agrarnog kapitaliz ma bio nevelik.

Slučaj Francuske Francuska sama u sebi sasvim lijepo sažima tu mješavinu i te oprečnosti evropske cjeline. Sve što se događa drugdje, dogada se 325


obično i tu, u ovom ili onom njenom području. Postaviti neko pitanje o jednom , znači postaviti slično i za susjedno. Tako je Francusku u XVIII. stolječu dodirnuo zemljišni kapitalizam, iako znam o m anje nego Englesku, ali više od Njemačke između Rajne i Labe. Podjednako, ne više, kao i m oderna područja talijanskog sela, koja su ponegdje i naprednija, ali su francuska sela ipak u manjem zaostajanju od iberskog svijeta, ako izuzmemo Kataloniju, koja se duboko mijenja u XVIII. stolječu, iako vlasteoski sustav i ondje zadržava jake pozicije.212 Francuska može poslužiti kao izvrstan prim jer ponajviše zato što je u drugoj polovici XVIII. stoljeća krenula naprijed u vezi s pogoršanjem stanja i preobrazbom sukoba što se u njoj rađaju. Sigurno je da ic tada poprište demografskog uspona (u vrijeme Luja XIV ima otprilike 20 milijuna Francuza, a za Luja XVI možda 26 milijuna).213 Isto je tako siguran i rast prihoda od poljoprivrede. Ništa nije prirodnije od želje vlasnika općenito, a posebno vlasnika-velikaša, da od toga traži svoj dio. Nakon tako dugačkih godina trapljcnja između 1660. i 1730, zemljišno bi plemstvo željelo brzo, što je moguće brže, kompenzirati prošli post, zabo raviti »prolazak kroz pustinju«214. Zato je došlo do reakcije vlas tele, koja je sigurno najspektakularnija u m odernoj Francuskoj. Sva su joj sredstva dobra: od dopuštenih — povećavanje, podvostručavanje zakupnina; do nezakonitih — izvlačiti stare dokaze o vlasništvu, na nov način tumačiti nejasne točke prava (a bezbroj ih je), pomicati međe, pokušati dijeljenja općinskih posjeda, umnažati svađe tako da na kraju seljak u svom ogorčenju vidi samo »feudalne« barijere, koje se pred njim pojačavaju. Neće uvijek vidjeti evoluciju, koje se boji, jer potpomaže ofenzivu zemljišnih posjednika. Jer ta vlasteoska reakcija više je od povratka tradiciji, određe na je duhom vremena, novom klimom; tadašnja Francuska, naime, uživa u poslovnim igrama, burzovnim spekulacijama, izvanred nim ulaganjima, u sudioništvu plemstva u trgovini na velike uda lje n o sti i u o tv ara n ju ru d n ik a, što bih ja nazvao koliko kapitalističkim duhom toliko i napašću. Jer pravi zemljišni kapi talizam i m oderno upravljanje na engleski način još su rijetki u Francuskoj. Ali se pom alo uvode. Polako jača povjerenje u zemlju, kao u izvor dobiti i vjera u m oderne metode upravljanja. Veliki je uspjeh 1762. godine postigla Despommiersova knjiga V Art de s ’enrichirp ro m p tem en t p a r agriculture (Kako se brzo obogatiti zem ljoradnjom ) godine 1784. objavljena je Arnouldova L’A rt 326


Bogati zakupac prima vlasnika. Ketif, Monument clu costume, gramu ra prema Moreauu Mlađem, 1789. Ni traga odnosu kao između velikaša i seljaka. Prizor bi mogao biti engleski. (Fotografija: Bulloz) d'augmenter et de conserver son bien ou regies generates p o u r V adm inistration d ’une teire (Kako povećati i sačuvati svoje dobro ili opća pravila 2a upravljanje zemljom). Imanja se sve više prodaju i kupuju. Zemljišne posjede zahvaća sveopće ludilo spekulacija. 327


Eberhard Weiss (1970)215 analizira to stanje u Francuskoj i smatra ga kapitalističkom reakcijom u istoj mjeri kao i vlasteoskom. Neprekidno se ulažu napori da se prestruktuira veliki posjed polazeći od izravnog posjeda, bilo intervencijom zakupnika što je iz toga slijedila, ili vlastelina samih. Zbog toga ima toliko gibanja i uzbuđenja u seljačkom svijetu. I evolucija, koju Weiss procjenjuje u opreci s položajem njemačkih seljaka između Rajne i Labe, u predjelim a gdje je bio uveden Grundherrschaft, dakle vlasteoski sustav u klasičnom smislu te riječi. Njemački se feudalni zem ljoposjednici stvarno nisu ni pokušali osloniti na rezervat ili neposredni p o sjed da bi tako izravno u svoje ruke preuzeli eksplo ataciju zemlje. Bilo im je dovoljno da žive kao rentijeri od zemlje, te da svoju egzistenciju uravnoteže ulaskom u službu vladara, na prim jer izbornog kneza Bavarske. Rezervat je stoga bio rasko madan, te čestice zauzimaju seljaci, pa više nisu ni zabrinuti ni zlovoljni kao francuski seljaci. Uostalom, parole francuske revo lucije protiv povlastica plemstva nisu u Njemačkoj naišle na oda ziv, koji bi se činio prirodnim . Moramo se još jednom zadiviti kako je u tom e uzdrm ao francusku historiografiju opet jedan strani povjesničar, u ovom slučaju njemački (poput ruskih povjesničara jučer i prekjučer — Lučinskog i Foršnjeva, koji su dali toliko nov pristup). Nijanse u Weissovom stajalištu dao je Le Roy Ladurie216 (1974) zahvaljujući izvrsnim monografijama — m eđu njima i svojoj. Nastojao je precizirati u kojim predjelim a Francuske vlasteoska reakcija poprim a nov izgled. Već znamo da je bilo pobjed ničkih zakupaca zemlje i buntovne vlastele. Dokaze za to daje divna knjiga Pierrea de Saint-Jacoba, za područje Gornje Burgundijc. Evo samo jednog, pom alo karikaturalnog slučaja nekog Varcnnea do Lonvoya217, koji se žestoko borio da ponovo okupi i zaokruži svoje posjede, da izvlasti seljake, za sebe prigrabi općinsku zemlju, ali ujedno i da uvede novosti: navodnjavanje zemlje i uzgoj umjet nih livada. Ipak, na jednog vlastelina-osvajača i novatora dolazi deset ili dvadeset m irnih vlastelina-rentijera, koji su ponekad sasvim ravnodušni prem a svemu. Može li se širenje toga kapitalističkog uspona ispod žita procijeniti, i da li se procjenjuje prem a zahtjevima, bunama i uzbuđenju seljaka? Znamo da su te bune bile gotovo neprekidne. Ali u XVII. stoljeću dižu se više protiv poreza nego protiv vlastele, a izbijaju najviše na zapadu Francuske. U XVIII. stoljeću bune se okreću protiv vlastele i zahvaćaju nove pobunjeničke prostore: 328


sjeveroistok i istok zemlje, to jest velika žitna područja kraljevstva, napredna (gdje su zaprege konjske)218 i prenapučena. Da su to ujedno i najživahniji seoski krajevi, još će jasnije pokazati re volucija. Možemo li po tome zaključiti da je tadašnje nepostojanje pravog rječnika antikapitalističkih parola jedan od uzroka što se francuski seljak, suočen s novim začudnim događajima, vratio starom, prokušanom antifeudalističkom rječniku? Jer upravo taj, i nijedan drugi, rječnik nalazimo upotrijebljen u knjigama žalbi iz 1789. godine. Prcostaje još da se razluče pomalo protivurječni glasovi, da se provjeri malo prejednostavna suprotnost između XVII. i XVIII. stoljeća. Pogledati što se, na primjer, sve krije iza antivlasteoskih pokreta u Provansi, koji su bar jednom od tri navrata pokretali seljačke bune219. Jedno je sigurno: prostrana područja Francuske —Akvitanija, Središnji masiv, Armorikanski masiv—mirna su uoči same revolucije, jer su se ondje održale stare pravice, jer su očuvane sve prednosti seljačkog posjeda ili je pak nametnut pos luh mirenja s osrednjošću, kao na bretonskom području. Moglo bi se, dakako, postaviti pitanje što bi se dogodilo s francuskim selom da nije izbila revolucija. Pierre Chaunu priznaje da je za vrijeme reakcije u doba vladavine Luja XVI smanjen sa 50 na 40 posto udio seljačkog vlasništva u zemljišnom posjedu Francus ke220. Da li bi Francuska, da je nastavila tim putem ubrzo krenula evolucijom na engleski način, koja potiče stvaranje sveopćega agrarnog kapitalizma? To je jedno od onih pitanja koja uvijek ostaju bez odgovora.

329

KAPITALIZAM I PREDINDUSTRIJA Riječ industrija sc u francuskom jeziku teško oslobađa davnašnjih značenja: rad, marljivost, spretnost, jer tek je u XVIII. stoljeću, a ni tada ne uvijek, dobila smisao koji je nama danas poznat na pod ručju gdje su joj još dugo bile takmaci riječi obrt, m anufaktura, tvornica211. Riječ je trijumfirala u XIX. stoljeću dobivajući sve jasnije značenje krupne industrije. Stoga ćemo ovdje govoriti o p redindustriji (iako nam sc ta riječ baš i ne sviđa pretjerano). To nas ipak neće omesti da u ponekoj rečenici napišemo industrija bez previše grižnje savjesti i da govorimo o industrijskoj, radije r\cgo predindustrijskoj djelatnosti. Neće to izazvati nikakvu zbrku, jer još sm o u razdoblju prije otkrića parnog stroja, prije Ncwcomcna ili Watta ili Cugnota ili Jouffroya ili Fultona, dakle prije XIX. stoljeća, poslije kojega »nas krupna industrija okružuje sa svih strana«.

Četverostruki model Srećom na ovom području nećemo morati smišljati modele kao u našim prvim objašnjenjima. Model je opisao, i to već odavno, 1924. godine, H ubert Dourgin.222 A toliko je malo upotrebljavan, da se još doima kao novost. Dourgin smatra da svaki oblik in dustrijskog života od XV. do XVIII. stoljeća m ora ući u jednu od četiriju kategorija koje razlikuje a priori. Prva kategorija: raspršene poput maglice, mnogobrojne, sićušne obiteljske radionice, dakle: majstor s dva, tri pomoćnika, jednim ili dva naučnika; ponekad su to samo članovi obitelji. Takvi su bili seoski obrtnici: čavlar, nožar i kovač, kakve smo viđali još jučer u nas, a danas sc vide u crnačkim dijelovima Afrike ili u Indiji, gdje m ajstor s pomoćnicima radi na otvorenome. U tu kategoriju pripada dašćara krpača obuće ili kožara, baš kao i zlatareva trgo vina s finim oruđem i dragocjenim sirovinama ili pretrpana bra varova radionica ili prostorija u kojoj radi čipkarica, ako svoj posao ne obavlja pred vratima kuće. A isto tako u pokrajini Dauphine u XVIII. stoljeću u gradovima ili izvan njih postoji ta »gomila 330


sitnih, ograničenih poduzeća, obiteljskih ili obrtničkih«: nakon žetve i berbe »svi se prihvate posla (...) u jednoj se obitelji prede, u drugoj tka«223. U svakoj od tih elementarnih, » jednostaničnih« cjelina »poslovi su nerazgraničeni i neprekidni« do tc mjere da podjela rada ne prodire ni u obitelj. Ti poslovi napola izmiču tržištu i uobičajenim normama dobiti. U tu bih kategoriju još smjestio i djelatnosti koje se, ponekad previše na brzinu, kvalificiraju kao da nisu sektorske: pekara koji prodaje svoj kruh, mlinara koji proizvodi brašno, sirara, destilatora rakije ili tropicc tc mesara koji od »sirovine« — da tako kažemo — proizvodi obrađeno, potrošivo meso. Koliko poslova otpada na mesare najbolje pokazuje neki engleski dokument iz 1791. godine: »They m ust not only k now how to kill, cut up a n d dress their m eat to advantage, but how to buy a bullock, sheep or calf, standing.«UA (Oni moraju znati ne samo kako da zakolju, razrežu i najbolje oblikuju meso, nego i kako kupiti živo govedo, ovcu ili tele). Najvažnije obilježje tc obrtničke predindustrije je to što su u brojčanoj većini, tc način kako, vjerna samoj sebi, pruža otpor kapitalističkim novotarijama (a te ponekad potiču potpuno usko specijalizirani posao, koji jednoga lijepog dana kao zrelo voće pada u ruke poduzetnika s velikim mogućnostima). Trebali bi provesti pravu anketu da bi se stvorio dugačak popis tradicional nih zanimanja i obrta koji su preživjeli sve do XIX, ako ne i XX. stoljeća. Još 1838. godine u selima oko Genovc postojao je stari obrt telaio da velluto, tkač baršuna225. U Francuskoj je obrtnička industrija vrlo dugo bila na prvom mjestu, a na drugo mjesto, iza moderne industrije, spala je tek oko 1860. godine226. Druga kategorija: rasute, ali međusobno povezane radi onice. Hubert Bourgin ih označava imenom raspršene tvornice (što je prilično sretno nađen izraz, a uzeo ga je od G. Volpea). Meni bi bio miliji izraz raspršene manufakture, ali nije važno! Ako pogledamo proizvodnju vunenog etamina oko Mansa u XVIII. stoljeću ili, nekoliko stoljeća ranije, oko 1350. godine, u vrijeme Villania, što je obavlja Arte della lana u Firenci (60.000 osoba u krugu od pedesetak kilometara oko Firence i u samom gradu)227, vidjet ćemo na razmjerno širokom prostoru rasute točke, ali međusobno povezane. Koordinator, posrednik i gospodar je trgovac-poduzctnik, koji nabavlja sirovinu, vodi je ođ predenja do tkanja ili valjanja, do bojenja, striienja čupavih pokrivača, i koji se 331

V a n a n d B r a u d e l/Igra razmjene

Obiteljska radionica čavlara, Codex Baltbasara lickana, (fotografi ja: March Kortwonrski)

brine za dovršavanje proizvoda, koji vrši isplatu nadnica, a za sebe na kraju zadržava dobitak trgovine na male ili veće udaljenosti. Te rasute tvornice počele su se stvarati još u srednjem vijeku, a nisu se bavile samo tekstilom, nego su nastale i »vrlo rano u nožarstvu, čavlarstvu, proizvodnji željezne robe i koje su u nekim predjelim a Normandije i Champagne do danas sačuvale karakter 332


svojih početaka«228. Jednako je tako bilo s metalurškom indus trijom oko Kolna još od XV. stoljeća, pa oko Lyona u XVI. stoljeću ili blizu Drcscie, od Val Camonice, gdje majstori uokolo nose u torbama svoj alat, do oružarskih radionica u gradu229. Uvijek su posrijedi radovi što slijede jedan za drugim sve do krajnjeg obliko vanja proizvoda, koji se može prodati. Treća kategorija-, »okupljena tvornica«, koja se kasno konsti tuira, u različitim razdobljima, ovisno o proizvodnoj grani i zemlji. Kovačnicc na vodu u XIV. stoljeću već su okupljene tvornice: na jednom su mjestu okupljeni različiti zahvati. Tako je i s pivarama, kožarama, staklanama. U ovu se kategoriju još bolje uklapaju m anufakture230 bilo da su državne ili privatne, manufakture svih vrsta — ipak najčešće tekstilne — koje se množe po cijeloj Evropi, pogotovu u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Karakteristika im je da u manje ili više prostranim zgradama okupljaju radnu snagu, što omogućava nadgledanje posla, razradeniju podjelu zadataka, uk ratko bolju produktivnost te poboljšanje kakvoće proizvoda. Četvrta kategorija: tvornice opskrbljene strojevima s dodat nom snagom voda tekućica i pare. U Marxovom rječniku to su kratko »tvornice«. A zapravo su sc u XVIII. stoljeću svakodnevno upotrebljavale riječi m anufaktura i tvornica u oba smisla231. Ali ništa nas ne sprečava da razlikujemo, kako bismo m i lakše shvatili, manufakture od tvornica. Mehanizirana tvornica, recimo zbog veće jasnoće, udaljava nas od kronologije ovog djela i već nas uvodi u stvarnost XTX. stoljeća i to putovima industrijske revo lucije. A ipak bih rado u m odernom rudniku, tipičnom za XVI. stoljeće, kakav naziremo u srednjoj Evropi prema crtežima Agricole De re metallica (1555), vidio primjer, i to važan, mehani zirane tvornice, iako će para tu biti uvedena tek dva stoljeća kasnije, i to s dobro poznatom škrtošću i odgađanjima. Isto je tako u kantabrijskom kraju »početkom XVI. stoljeća upotreba vode kao pokretačke snage prouzročila pravu industrijsku revoluciju«232. Kao primjer mogu poslužiti brodogradilišta u Saardamu, pokraj Amsterdama, u XVII. stoljeću, jer već imaju mehaničke pile, diza lice, strojeve za podizanje jarbola; i tolike male »tvornice«, koje upotrebljavaju hidraulička kola, mlinove za papir, valjačice, pilane ili one male tvornice sablji u Beču i u francuskoj pokrajini Dauphinć, gdje se strojevi i naprave mehanički pokreću233. Imamo, dakle, četiri kategorije, četiri tipa za koje možemo en groš reći da su uzastopni, iako se »različite strukture koje slijede jedna za drugom ne smjenjuju naglo«234. A najmanje se može reći 333

Fernand Braudel / Igra razmjene n astan k a Datum n epoznat

osnivanja

k azn io n ic a

K n e ž e v in e A n s b a c h i B a y r e u th s ić u š n i h s u t e r i to r ij a , a li g u s t o n a s t a n j e n e u » f ra n k o n i js k o j « N je m a č k o j, p r i k l j u č e n e B a v a rs k o j 1 8 0 6 - 1 8 1 0 . P r e g le d g o to v o s to t in j a k m a n u f a k t u r a im a v r ij e d n o s t s o n d a ž e i p o m a ž e d a s e r ije š i s p o r S o m b a r t - M a r x o k o m a n u f a k tu r a , k o j e s e n e p r e t v a r a j u ( p o m iš lje n ju p r v o g a ) ili s e p r e t v a r a j u ( p o m iš lje n ju d r u g o g a ) u m o d e m e tv o rn ic e . D v a d e s e ta k m a n u f a k tu r a p r e ž i v je l o j e o k o 1 8 5 0 , d a k le u g r u b o j e d n a o d p e t K a o š t o to č e s t o b iv a, i s t in a n i je n i n a j e d n o j n i n a d r u g o j s tr a n i. G r a f ik o n n a č in j e n p r e m a O . R e u t e r , D ie M a n u f a k tu r im F r a n k is c h e n R a u m , 1 9 6 1 ).

334


— neka Sombart235 bar jednom trijumfira nad Marxom — da je postojao prirodni i logični prijelaz od manufakture do tvornice. Prikaz manufaktura i tvornica u kneževinama Ansbach i Bayreuth od 1680. do 1880. godine, koji posuđujem od O. Reutera236, pokazuje na jasnim primjerima da je i kod jednih i kod drugih bilo pomicanja rokova. A nikako ne obavezno i navodno prirodno nasljeđivanje.

Vrijedi li Bourginova shema i izvan Evrope? Ta simplifikatorska shema lako se može proširiti na sva gusto naseljena društva na svijetu. Izvan Evrope najčešće nalazimo prva dva stupnja — individu alne radionice, te međusobno povezane radionice —dok su manu fakture još izuzeci. Afrika s crnačkim stanovništvom je u cijelosti u kategoriji A, sa svojim kovačima, koji su ujedno i pomalo vračevi, te jednostav nim lončarima. Kolonijalna Amerika možda je na tom elementar nom planu bila još slabije opskrbljena. Ali ondje gdje se uspjelo održati društvo američkih Indijanaca, još rade obrtnici kao što su prelje, tkalci, lončari i oni radnici koji su bili kadri graditi crkve i samostane, veličanstvena djela, koja još možemo vidjeti od Mek sika do Perua. Okupatori su ih čak iskoristili da otvore radionice zvane obrajes, gdje su radnici prisilno obrađivali vunu, pamuk, lan i svilu. Na višem planu naših kategorija postojali su golemi rudnici srebra, bakra, žive, a uskoro, širom cijele unutrašnjosti Brazila, i golema radilišta gdje su pod nešto labavijom disciplinom radili crnci, ispirači zlata. Ili još jedan primjer, dok smo u Brazilu: po otocima i u tropskom području španjolske Amerike podignute su šećerane, a to su također na neki način manufakture s kon centriranom radnom snagom i pogonskom snagom što je daju vođa ili životinje, tu su i radionice gdje se proizvodi jedanput pročišćeni, i još neke druge vrste šećera, rum i rakija od šećerne trske. Ali nad tim kolonijalnim američkim državama vise zabrane monopola iz metropola s toliko propisa i zabrana! U svemu, različiti »industrijski« slojevi tu se nisu ravnomjerno razvijali. U bazi nedostaje ono bujanje i bogatstvo zanatstva Evrope sa često 335


divnim uspjesima. Tako je nešto zabilježio i neki putnik u drugoj polovici XVII. stoljeća.237 »U Indijama ima samo loših obrtnika (dodajmo: i nijednog inženjera), koji bi mogli izrađivati išta pove zano s ratovanjem, ali i mnogošta drugo. Na primjer, nitko ne zna izrađivati dobre kirurške instrumente, a niti imaju pojma o izradi onih koji bi trebali matematičarima i moreplovcima.« A sigurno je nedostajalo još koješta drugo, neusporedivo običnije: preko oce ana su stizali svi bakreni i željezni kotlovi za šećerane i čavli, da spom enem o samo njih. Razlog nedostatku množine i živosti obrta koji su cvali u Evropi bez sum nje je premali ukupni broj stanov nika, a ništa manje ni izvanredna bijeda domorodaca. Kad je oficir carske m ornarice Kotzebue (sin pjesnika, kojega je 1819. ubio njemački student Karl Sand) 1820. godine došao u Rio, u Brazil, taj rudnik zlata i dijamanata za Portugal, doživio ga je kao »samu po sebi sirom ašnu zemlju, potlačenu, slabo naseljenu i nedostup nu bilo kakvoj duhovnoj kulturi«236. U Kini i u Indiji, naprotiv, postoji bogatstvo brojnoga i vrlo spretnog zanatstva u bazi, kako u gradu tako i na selu. S druge strane, tekstilne industrije u Gudžeratu i Bengalu nalikuju konste laciji »raspršenih tvornica« i mliječnom putu sićušnih radionica. A i na jednoj i na drugoj strani ima i industrija treće kategorije. Sjeverno od Bcijinga ugljenokopi već odaju jasnu koncentraciju, usprkos državne kontrole i slabosti kapitala za investiranje239. U Kini se pam uk prerađuje prije svega na selu, u obiteljima, ali već karajem XVII. stoljeća manufakture u Songjiangu, južno od Šangaja, zapošljavaju kao stalnu radnu snagu 200.000 radnika, a u to nisu uračunati radnici koji za njih rade kod kuće240. Su-ču, glavni grad Kiang Sua, ima zabilježeno 3—4.000 obrta za obradu svile241. Neki je povjesničar to nedavno usporedio s Lyonom, Toursom »ili, još bolje, to je nešto poput Lucce«242. Isto tako, 1793. godine »Kin te čun (...) posjeduje tri tisuće peći za pečenje porculana (...) koje istodobno gore. Tako da noću grad izgleda kao da je sav u pla m enu«243. Začuđuje što u Kini, kao ni u Indiji, ti izvanredno sprem i i domišljati obrtnici ne proizvode onako dobro oruđe i pribor kakve možemo vidjeti u raznim povijesnim razdobljima u Evropi. U Indiji je to još gore nego u Kini. Putujući Indijom 1782. godine, neki je putnik zabilježio: »Indijski obrtnici izgledaju jednostavni jer najčešće upotrebljavaju vrlo malo strojeva, pa se najviše služe rukam a uz pom oć dva, tri oruđa za poslove uz koje mi upotreb ljavamo više od stotinu.«244 Isto se tako čudi Evropljanin kineskom 336


kovaču, koji »uvijek sa sobom nosi svoje oruđe, svoj mijeh i peć da bi mogao raditi gdje ga zaposle. Svoju kovačnicu uredi pred kućom onoga tko ga pozove: od nabijene zemlje načini zidić pred koji stavlja ognjište; iza zida su dva bakrena mijeha, koja pokreće šegrt naizmjenično ih gazeći; na taj način potpiruje vatru; kamen mu služi kao nakovanj, a od oruđa ima kliješta, čekić, bat i tur piju«2,15. Jednako čuđenje pobuđuje i tkač, za kojega pretpostav ljam da je seoski, jer postoje izvanredni kineski razboji: »Ujutro pred svojim vratima, ispod drveta, postavlja svoj tkalački razboj, a rastavi ga kad zađe sunce. Taj je razboj vrlo jednostavan: sastoji se od dva valjka postavljena na četiri štapa zabodena u zemlju. Dvije motke prolaze potkom i učvršćene su na svakom od oba kraja, jedna od njih pričvršćena je za drvo ispod kojega je postavljen razboj, a druga je uz pomoć konopaca privezana za radnikove noge, (...) što mu omogućava da raširi niti potke da bi lakše provlačio pređu.«215 To je rudimentarni vodoravni razboj koji još danas upotrebljavaju neki nomadi sjeverne Afrike za izradu sagova za svoje šatore. Zašto je oruđe tako nesavršeno da samo otežava čovjeku posao? Možda zbog toga što su u Kini i Indiji stanovnici previše brojni i bijedni pa rade ispod cijene? Postoji, naime, korelacija između radne snage i oruđa. Radnici će to ustanoviti tek kad se nađu pred strojevima, ali, mnogo prije bjesova»luddista« s počet ka XIX. stoljeća, toga su postali svjesni rukovoditelji i intelektualci. Kad je Guy Patin saznao da je izmišljena izvanredna mehanička pila, savjetovao je izumitelju da se ne otkrije pred radnicima, ako mu je život mio246. Montesquieu je žalio što se uvode mehani zirane radionice: za njega svi strojevi samo smanjuju broj zapos lenih ljudi pa su zato »opasni«247. Istu misao, ali u obratnom smislu, daje Marc Bloch248 u zanimljivom odlomku Enciklopedije: »Posvuda, gdje je radna snaga skupa, treba je zamijeniti stroje vima; to je jedini način da je se spusti na razinu onih kod kojih nema skupoće. U tome već odavno Englezi podučavaju Evropu«. Zapravo ta primjedba nikoga ne čudi. Više nas čudi novost, koju je cijelo stoljeće ranije zabilježio u dva pisma đenovski konzul u Londonu u kolovozu 1675, iako nam ne može dokraja zadovoljiti znatiželju: 10.000 svilarskih radnika u glavnom su se gradu pobu nili protiv uvođenja francuskih razboja za tkanje traka, jer jedna jedina osoba može tkati na 10 do 12 tih razboja odjednom; novi razboji su spaljeni, a dogodilo bi se i najgore, da se nisu upleli vojnici i patrole gradske garde.249 337


Nema rastave poljoprivrede od predindustrije Model Hubcrta Bourgina naglašava tehniku; odatle pojcdnostavljcnost. Zbog toga je i nedovršen. Trebalo bi ga znatno zakomplicirati. Sama od sebe nameće se jedna primjedba: iako je predindustrija originalna, ipak nije sektor jasnih granica. Prije XV11I. stoljeća još se slabo odvaja od svuda prisutnoga poljoprivrednog života, kojemu je na rubu, ali koji je ponekad preplavi. Postoji čak i neka seljačka prizem na industrija u strogoj dom eni neposredne upotrebe, jer se proizvodi samo za jednu obitelj ili jedno selo. Svojim sam očima kao dijete gledao kako se drvo za kotače oblaže željezom u jednom selu pokrajine Meuse: željezni obruč, rasteg nut vatrom, još crveno užaren nataknut je na drveni kotač, koji je smjesta planuo: sve je brzo bačeno u vodu da se željezo ohladi i stegne oko drveta. U tom je poslu sudjelovalo cijelo selo. Ali nikada ne bismo mogli nabrojati sve što se nekada proizvodilo u svakom seoskom domaćinstvu. Čak i kod bogataša250, ali najviše ipak kod siromaha, koji su za vlastitu upotrebu proizvodili sukno, košulje od grubog plama, namještaj, orm e od biljnog vlakna, užad od lipove kore, košare od vrbova pruća, drške za oruđe i priključke za plug. Ta je sam odostatnost razvijenija u slabo razvijenim zem ljama evropskog istoka, kakve su zapadna Ukrajina ili Litva, nego na zapadu Evrope251. Na Zapadu se zapravo uz proizvodnju za domaću upotrebu razvija također seljačka proizvodnja, ali ta je nam ijenjena tržištu. Takvo je zanatstvo dobro poznato. Posvuda u Evropi u trgo vištima, selima, na majurima, kad dode zima, golema »indus trijska« djelatnost sm jenjuje poljodjelsku. Tako je čak i u zabačenim zaseocima: 1723. godine tridesetak sela normandijskog predjela Bocage »kojima je teško prići« i 1727. sela oblasti Saintonge donijela su na tržnicu proizvode koji nisu u skladu s obrt ničkim norm am a252. Treba li ih kazniti? Inspektori manufaktura misle da bi bilo bolje otići na lice mjesta i objasniti »propise, koji se odnose na manufakture« tim ljudima, koji sigurno u svojoj zabiti, o njima nemaju pojma. Proizvodnja lana oko Osnabrucka 1780. godine sva je u rukama seljaka, njegove žene i djece, nje govih pomoćnika. Nije važan dohodak od tih dopunskih poslova! Zima je: »Slugu valja izdržavati, radio ili ne.«253 Onda je bolje da 338


radi! Napokon, svim djelatnostima upravlja ritam smjene godiš njih doba, »kalendar« kako kaže Giuseppe Palomba. U XVI. sto ljeću čak su i rudari iz ugljenokopa u Ličgcu svake godine u kolovozu napuštali svoja okna da bi sudjelovali u žetvi.25,1 Bez obzira o kojem je obrtu riječ, posvuda vrijedi to pravilo gotovo bez izuzetka. U pismu nekog trgovca iz Firence napisanom 1. lipnja 1601. piše: »Prodaja vune ide dosta slabo, iako se tome uopće ne treba čuditi: slabo se radi, jer nema dovoljno radnika: svi su otišli na selo.«255 U Lodevcu kao i u Beauvaisu ili Antwerpenu, u bilo kojem gradu s većom proizvodnjom, čim bi došlo ljeto, poljski su radovi bili najpreči. A kad bi se vratila zima, obrtnički bi posao zavladao čak i uz svijeću, usprkos straha od požara. Dakako, valja upozoriti i na suprotne ili bar različite primjere. Pokušava se uvesti neprekinuti rad radnika. Tako u Rouenu 1723. »radnici sa sela (koji su nekoć) napuštali razboje da bi otišli na žetvu (...) to više ne čine, jer su zaključili da im je probitačnije neprekinuto proizvoditi sukno i druge tkanine.« Rezultat: žito će propasti »na poljima zbog nestašice radnika, koji bi ga trebali odvesti.« Čak se i parlament nudi da će zabraniti rad manufak turama »za vrijeme žetve pšenice i drugih žitarica«256! Neprekidni rad ili rad s prekidima? Nemojmo zaboraviti da Vauban u svojim proračunima pripisuje obrtniku 120 radnih dana godišnje; ostatak godine pojedu neradni sveci — a brojni su — i poljodjelski sezon ski radovi. Razdioba se dakle provodi loše i sa zakašnjenjem. Goudar257 sigurno nije u pravu kad govori o geografskoj rastavi industrije od poljoprivrede. Isto tako uopće ne vjerujem da je stvarna linija koja bi po mišljenju Rogera Diona258 »od Lavala do Roucna, Cambraia i Fourmiesa« odvajala dvije Francuske, s time da je sjeverna p a r excellence područje tradicionalnih obrta, a južna bi bila vino gradarska. Nije li u Langucdocu, prepunom vinograda, po inten dantu Basvilleu259 bilo oko 1680. godine 450.000 tekstilnih radnika? A i u vinogradarskom kraju, kakav je okrug Orlćansa, popis iz 1698. godine broji istodobno 21.840 vlasnika vinograda i »12.171 obrtnika raspršenih po gradićima i selima«. Ipak valja reći da baš u vinogradarskim obiteljima, koje u pravilu dobro žive, najveći uspon doživljava kućna radinost. Tako se u vinogradar skom kraju oko Arboisa nije mogla podići tekstilna industrija jer nije bilo radne snage.260 U Lcydenu suknarska industrija, toliko snažna u XVII. stoljeću, nije mogla dobiti nikakvu pomoć iz obliž njih sela, jer su bila prebogata. Kad joj je u XVIII. stoljeću nužno 339

Fernand B ra u d e l/Igra razmjene

trebalo još radne snage, m orala se obratiti siromašnim seoskim predjelim a daleko o d tvornica. A zaista je čudno da su baš ti predjeli postali velika središta m oderne takstilne industrije Holandije.261

Industrija

— providnost

Industriju je zaista moguće objasniti samo velikim brojem čim benika i poticaja. Svilarska Lucca postala je već u XIII. stoljeću »zbog pom anjkanja teritorija (uz nju i koji bi bili njezino vlas ništvo)... do te m jere industrijalizirana da su je poslovično zvali Republikom mrava«, tvrdi Ortensio Landi u svom djelu Paradossi (1543)262. U Engleskoj je na obali Norfolka sasvim neočekivano procvala proizvodnja pletenih čarapa u boji u XVI. stoljeću. Ali to nije bio slučaj. Po toj se obali nižu male ribarske luke, pristaništa pretrpana mrežama. Muškarci odlaze čak do Islanda i u Sjevernom m oru love sledeve, lokarde i druge ribe. Golema ženska radna snaga bavi se soljenjem ribe uSalthouses, ali nema drugog zanima nja kad nije ribarska sezona. Ta polunezaposlena radna snaga privukla je trgovce—poduzetnike da potaknu proizvodnju na licu mjesta.263 Zato bijeda često vodi za ruku predindustriju. Obično se kaže da je Colbert prisilio na rad Francusku, koju se smatra nepokor nom i nediscipliniranom, a zapravo su loša konjunktura i sve teža poreska opterećenja bili dovoljni da gurnu kraljevstvo u indus trijsku proizvodnju. Ma kako osrednja često bila, nije li dočekana kao »druga providnost«, kao izlaz u nuždi? Savary des Bruslons, koji rado govori u sentencama, tvrdi (1760): »Oduvijek je viđano kako se čuda industrije (obratite pažnju kako bez oklijevanja upotrebljava tu riječ) rađaju u njedrima nužde«. Zapamtite pos ljednju riječ. U Rusiji je loša zemlja sudbina »crnog« seljaštva — slobodnih seljaka, koji čak ponekad m oraju kupovati žito da bi preživjeli. A upravo se kod njih najviše razvila obrtna industrija.264 Tako je i sa gorštacima oko Bodenskog jezera, u švapskim Juram a i šleskim planinama, gdje se od XV. stoljeća naveliko obrađuje lan da bi se nadoknadilo siromaštvo obradive zemlje.265 U Highlandsu engleski seljaci nisu mogli živjeti od mršavih usjeva, pa su se snalazili tako da su radili kao rudari ili tkači.266Sajmovi po gradići m a i selima sjevera i zapada Engleske bili su mjesto kamo su donosili svoje kod kuće istkane tkanine, još natopljene uljem i 340

Proizvodnja ili kapitalizam ugostit

Uojadisaonica u Veneciji, XVII. stoljeće. (Muzej Correr, Zbirka Viollet)

sjerom, a gdje su londonski trgovci sakupljali dobar dio proizvoda koje bi najprije zgotovili, a tek tada dali na prodaju u tržnici sukna.267

Nestalna prebivališta Što je obrtnik manje vezan za zemlju i što više postaje građaninom, to ima slabije korijenje na jednome mjestu. Za razliku od seljačke radne snage, koja, doduše također zna postati pokretna (pogotovu u siromašnim zemljama), obrtništvo je stricto sensu najmobilniji dio stanovništva. To je već u samoj prirodi predindustrijske proiz vodnje, u kojoj su se beskrajno smjenjivali nagli usponi i vertikalni padovi. Kretanja parabola na 387. stranici mogu to donekle do


čarati. Divno to pokazuje prikaz kretanja obrtnika, koji su malo po malo stvorili englesku predindustriju. Obrtnici, uvijek slabo pla ćeni, prisiljeni su provlačiti se kroz rašlje tržišta da bi se prehranili pa su osjetljivi na svako kretanje plaća, na svaki pad potražnje. Nikada ništa ne ide po njihovoj želji, to su neprekidni migranti, »pokretno i nestalno tijelo, koje se može presaditi zbog najmanjeg događaja«.268 Postoje i »dalji odlasci radnika u strane zemlje ako m anufakture padnu pod stečaj«, zabilježeno je u Marseillu 1715. godine269. M irabeau270 u »Prijatelju čovjeka« objašnjava da je industrija toliko krhka zbog toga što su »svi njezini korijeni u prstima radnika, uvijek sprem nih da odsele dalje kako bi slijedili premještanja »stvarnog obilja« i koji ostaju »nepouzdani ljudi«. »Možemo li se osloniti na stalnost naših obrtnika kao u nepokrctnost naših polja?« Sigurno da ne možemo, odgovara Dupont de N em ours271, a Forbonnais dodaje272: »Obrtnici su pokretni, o tome nema rasprave«. To su već tradicionalno (putovanja pomoćnika); ali su obrt nici takvi i iz nužde, kreću svaki puta čim im se toliko pogoršaju ionako bijedni životni uvjeti da postanu nepodnošljivi. Čak i onaj građanin Reimsa, koji ih uopće ne voli, piše u svom Dnevniku (1658): »Tako reći, žive samo od nadnice jednog dana«. A pet godina kasnije, kad su vremena postala još teža, konstatira: »Narod (...) ima samo štete od svoga rada, cijene su vrlo slabe, tako da m ogu preživjeti samo bogatiji«; drugi su dospjeli u bolnice »ili prose po ulicama.« Slijedeće, 1664. godine, radnici napuštaju svoje razboje, »postaju fizički radnici ili se vraćaju na sela«273. London jedva da je u malo boljem položaju. Neke francuske novine274 2. siječnja 1730. godine javljaju da je cijena kruhu ondje sm anjena za dva »soua« (otprilike devet posto) i dodaje: »Tako da sada radnici mogu živjeti od svojih plaća«. Oko 1773. godine, prem a izvještaju nekog inspektora manufaktura, mnogi tkači u Languedocu »bez kruha i sredstava da ga kupe« (bilo je nezapos lenosti) m oraju »napustiti domovinu da bi preživjeli«.275 To se kretanje pojača čim dođe do neke nesreće ili udara. Tako je bilo u Francuskoj sutradan nakon ukidanja Nanteskog edikta (1685). Tako je bilo u Novoj Španjolskoj 1749. godine, a još gore 1785-1786. godine, kad je glad zavladala u rudnicima na sjeveru, jer su prestale stizati pošiljke kukuruza. Nastala je prava trka prem a jugu i prem a Mexico Cityu, gradu svih prostota, »lupan a r d e in fa m ia s y disoluciones, cueva de picaros, infiem o de Caballeros, purgatorio de hom bres de bien ...« Dobronamjerni 342


svjedok predlaže 1786. da se zazidaju vrata grada za obranu od te rulje pridošlica.276 Zauzvrat, svaka industrija koja se želi proširiti, uspijeva do premiti iz drugih, čak i stranih i dalekih gradova specijalizirane radnike koji joj trebaju. I nitko se toga ne odriče. Već u XIV. stoljeću flamanski gradovi se trude da osujete politiku engleskog kralja koji privlači njihove tkačc obećavajući im »dobro pivo, dobru govedinu, dobre krevete i još bolje družice, jer engleske su djevojke najglasovitije po svojoj ljepoti«277. U XVI, a i u XVII. stoljeću, često kretanje radne snage ovisi o napuštanju, o potpunoj poremećenosti međunarodne podjele rada. Zbog toga se ponekad javlja divlja politika sprečavanja odlazaka radnika, zaustavlja ih se na granicama i cestama te prisilno vraća. Ili se u stranim gradovima pregovara o njihovu povratku. Ta se politika napokon 1757. godine pokazala kao zastarjela. U žandarmerijske stanice u Lyonu, Dauphineu, Roussillonu i Bourbonnnaisu stiže iz Pariza naređenje da se prestane odlaziti u potragu za odbjeglim radnicima: bilo bi to rasipanje državnog novca.278 Zapravo su se vremena promijenila. U XVIII. stoljeću industrijska se djelatnost posvuda širi, umnožava svoje veze. Pos vuda ima manufaktura, posvuda seoskih industrija. Nema grada, gradića, trgovišta (njih pogotovu) ni sela u kojem ne bi bilo razboja, kovačnica, ciglana, pilana. Suprotno od onoga što suge rira riječ merkantilizam , politika je države industrijalizacija, koja sama od sebe već pokazuje i sva društvena zla koja iz toga slijede. Stvaraju se goleme koncentracije radnika: 30.000 osoba u ug ljenokopima Newcastlea279; 450.000 se ljudi bavi tkanjem u Langucdocu nakon 1680. godine, kao što je već rečeno; 1,500.000 je tekstilnih radnika 1795. godine u pet provincija: Hainautu, Flan driji, Artoisu, Cambresisu i Pikardiji, po tvrdnji Pairesa, predstav nika naroda u misiji. Bila je to, dakle divovska industrija i trgovina.280 S privrednim razvojem u XVIII. stoljeću, industrijska se proiz vodnja posvuda širi. U XVI. stoljeću uglavnom je postojala u Nizozemskoj i Italiji, a sad se širi po cijeloj Evropi, sve do Urala. Zato i ima toliko mnogo napretka, bezbroj projekata i izuma, koji i nisu uvijek izumi, ali i već debeli sloj pjene nepouzdanih poslova.


Selo u gradovima i gradovi na selu Gledano u cijelosti, pokreti obrtnika nisu slučajni: otkrivaju valove što kreću s dna. Kada, na primjer, svilarska industrija gotovo preko noći u XVII. stoljeću napušta Mezzogiorno i kreće na sjever Italije; kada se krupna industrijska djelatnost (a uz nju i trgovačka) krajem XVI. stoljeća udaljava iz sredozem nih zemalja, da bi kao najmilije zemlje odabrala Francusku, Holandiju, Englesku i Njemačku — svaki puta tome je uzrok velik pokret klatna sa znatnim pos ljedicama. Ima i drugih, prilično pravilnih preokreta. J. A. Van Houtte281 je upozorio na kretanje tam o-am o industrije između gradova, trgovišta i sela po cijeloj Nizozemskoj, od srednjeg vijeka do XVIII. stoljeća, ako ne i do sredine XIX. Početkom tih deset do dvanaest stoljeća povijesti industrija je rasuta po selima. Zato se stvara dojam kako je to nešto originalno, spontano, a istodobno i ne iskorjenjivo. A ipak u XIII. i XIV. stoljeću predindustrija masovno emigrira prem a gradovima. Tu gradsku fazu slijedi snažna suprot na struja, nastala nakon dugačke depresije od 1350. do 1450: sad su sela opet preplavljena obrtnicima jer je rad u gradu, stisnut u steznik cehova, postalo teško voditi, a povrh svega je preskup. Ponovo uvođenje industrije u grad provodi se djelomično u XVI. stoljeću, ali selo se osvećuje u XVII, da bi počelo ponovo gubiti polovicom XVIII. stoljeća. Taj pojednostavljeni sažetak govori ono bitno o dvostrukosti klavijatura življenja na selu i u gradu po cijeloj Evropi, a možda i svijetu. Tako se u jučerašnju privredu uvukla alternativa, dakle izvjesna savitljivost, m ogućnost otvorene igre trgovaca-poduzctnika i države. Ima li pravoj. A. Van Houtte kad tvrdi da je vladareva politika poreza, ovisno o tome udara li samo gradove ili/i po ljoprivredu, sudjelovala u stvaranju različitih sustava i tih mijena napretka i zaostajanja? Samo bi vrlo potanko istraživanje moglo istjerati to pitanje na čistac. Ali jedna činjenica je sigurno nedvoj bena: cijene i plaće igraju svoju ulogu. Nije li analogan proces krajem XVI. i početkom XVII. stoljeća smutio gradsku industriju Italije i odbacio je prem a gradovima drugog reda, gradićima, trgovištima i selima? Industrijska drama Italije od 1590. do 1630. drama je konkurencije niskih cijena sjevernjačke industrije. Domenico Sella262 ugrubo objašnjava da 344


Industrija bijeljenja platna u selu pokraj Haarlema, XVII. stoljeće. Prije upotrebe klora komadi platna su se bijelili tako da su se nekoliko puta uzastopce močili (u sirutki), prali (crnim sapunom) i sušili na polju. (Copyright Rijksmuseum, Amsterdam) su postojala tri moguća rješenja za Veneciju kad su ondje plaće postale faktor koji ograničava: okrenuti se selu, specijalizirati se u proizvodnji najraskošnije robe, osloniti se na strojeve s pogonom na vodu da bi se ublažio nedostatak radne snage. Trebalo je hitno nešto poduzeti, pa se pribjeglo svim trima rješenjima. Nažalost, prvo rješenje, s prirodnim povratkom seljačkom obrtu, nije doni jelo i nije moglo donijeti pravi uspjeh: venecijansko selo zapravo treba sve raspoložive radnike; ono se u XVII. stoljeću posvećuje novim poljoprivrednim kulturama, dudu i kukuruzu, pa poljo djelstvo postaje osobito unosno. Izvoz mletačke riže na Balkan i u Holandiju pravilno raste. Izvoz neprerađene i predene svile učet verostručio se od 1600. do 1800. godine.283 Razvijale su se i djelatnosti, ponuđene drugim i trećim rješenjem, tj. raskoš i uvo đenje strojeva, koliko je to dopuštala malobrojnost radne snage. Za uvođenje strojeva korisne je primjedbe dao Carlo Poni.284 Italija nas se tako u XVII. stoljeću, još jednom, doima mnogo manje inertnom nego što to obično piše u općim povijestima. 3 /t5


Nije li španjolska industrija, koja je evala još sredinom XVI. stoljeća a naglo zaostala potkraj istog stoljeća, upala u istu zamku? Oslonac na seljake nije joj mogao poslužiti kao podloga, dok je oko 1558. obrt vrio u gradovima prelijevajući se na sela. Sad nam je, kao kontrast, jasno zbog čega je tako čvrst bio engleski položaj, jer se seoska razina privreda tako čvrsto i rano vunom povezala sa znatnom suknarskom industrijom.

Postoje li industrije—piloti1? Na ovoj točki naših objašnjenja počinjemo zapažati nejasne i složene konture predindustrije. Samo od sebe postavlja se ne prilično pitanje, možda preuranjeno, ali koje podm uklo sugerira današnji svijet: je li bilo ili nije bilo industrija-pilota za Starog poretka prije francuske revolucije? Takve su industrije danas, a možda su bile i jučer, upravo one koje u sebe privlače kapital, povlastice i radnu snagu, a polet kojih se može, u načelu, odraziti na susjedne sektore, pa i njih povući za sobom — ali samo može. Nekadašnjoj je ekonomiji zapravo nedostajala koherentnost, ona je čak često raspršena, kao što je to danas u nerazvijenim zem ljama. Zbog toga ono što se događa u jednom sektoru ne mora prijeći njegove granice. To važi do te m jere da na prvi pogled, predindustrijski svijet nije imao, nije mogao imati, neravnomjerni reljef industrije našeg doba, sa svim denivelacijama i najistak nutijim sektorima. Štaviše, ta predindustrija, zahvaćena u cjelini, ma kako bila razm jerno važna, ne pokreće prem a sebi cijelu privredu. Zapravo do industrijske revolucije daleko je od toga da bi vladala rastom, prije bi se reklo da je ona nesiguran pokret rasta, zajedničko koračanje privredne cjeline, koja svojim zastojima i naglim kreta njima vlada predindustrijom , om ogućuje joj njezino nesigurno djelovanje i isprekidano krivudanje. U igri je cijeli problem, ili gotovo cijeli, matične proizvodnje. To ćemo bolje prosuditi os vijetlimo li autentične »dominantne« industrije prije XIX. stoljeća, a naći ćemo ih najprije, kao što je već tisuću puta naglašeno, na različitom i prostranom području tekstila. Danas nas taj smještaj može samo iznenaditi. Ali društva prošlosti vrlo su cijenila tkanine, odijela, svečanu odjeću. I unu trašnjost kuća pripadala je tkaninama, zavjesama, tapetama, tapi serijama, orm arim a prepunim rublja i finih tkanina. Tu potpuno 346


do izražaja dolazi društvena taština, a moda je kraljica. Nicholas Đarbon oduševljeno o tome piše (1690): »Moda, mijenjanje odje će, velika je pokretačka snaga trgovine, jer navodi ljude da troše na novu odjeću, iako stara još uopće nije istrošena: duša je trgovačkog života; ona (...) održava u pokretu veliko tijelo trgo vine; izum je koji navodi čovjeka da se odijeva kao da živi u neprekidnom proljeću; njegova odjeća nikada ne dočeka svoju jesen«.205 Živjela dakle tkanina koja u sebi sadrži toliko uloženog rada, a usto za trgovca ima još i tu prednost da lako može putovati jer je lagana u razmjeru sa svojom vrijednošću! No možemo li poći tako daleko da kažemo kao Georges Margais (1930) da je tkanina nekad bila ekvivalent za čelik, dakako uz očuvane odnose, a to mišljenje preuzima i William Rapp (1975)?286 Razlika je u tome što tekstil, makar bio industrijski, još je za veliku većinu luksuzni proizvod. Čak i kad je srednje kakvoće, ostaje skupa roba koju siromasi radije proizvode sami, koju rijet ko i oprezno kupuju i ne obnavljaju odjeću onako kako savjetuje Nicholas Barbon. Tek s engleskom industrijom i, posebice, nji hovim pamučnim proizvodima krajem XVIII. stoljeća, bit će os vojena napokon pučka klijentela. A stvarno dominantna industrija uvijek podrazumijeva široku potražnju. Zbog toga povijest tekstila valja oprezno čitati. Uzastopna kraljevstva koja tekstil obilježava ne odgovaraju uostalom samo promjenama mode, nego također i klizanju te uzastopnom ponovnom ccntriranju proizvodnje u skla du s visinom razmjene. Sve se odvija kao da se takmaci besprekid no otimaju o nadmoć u tekstilu. U XIII. stoljeću vuna znači istodobno Nizozemsku i Italiju287; u slijedećem stoljeću prevladava Italija: »Talijanska renesansa, pa to je vuna!« uskliknuo je Gino Barbieri u nekom razgovoru. Zatim svila gotovo da prevladava i njoj Italija duguje posljednje razdoblje svoga industrijskog napretka u XVI. stoljeću. Ali dragocjeni tekstil uskoro osvaja sjever, švicarske kantone (Zurich), Njemačku (Koln), Holandiju nakon ukidanja Nanteskog edikta, Englesku, a pogotovu Lyon, gdje započinje karijera velikoga svilarskog središ ta što i danas traje. Ipak uskoro dolazi do novog preokreta u XVII. stoljeću, kad nad svilom trijumfiraju fina sukna izrađena na engles ki način, a to se, ako vjerujemo francuskim trgovcima krojačkog pribora, zbilo negdje oko 1660. godine288; taj će se val proširiti sve do Egipta289. Napokon, tu je i posljednji borac i novi pobjednik — pamuk. Odavno je već u Evropi.290 Ali, potican katunom, in dijskom tkaninom kakvu u Evropi nisu znali ni tkati ni tiskati, 347


izaziva živo oduševljenje291, pa ubrzo izbija na prvo mjesto292. Hoće li Indija preplaviti Evropu svojim tkaninama? Taj jc uljez oborio sve zapreke. Evropi preostaje samo da počne oponašati Indiju, da tka pam uk i tiska na nj uzorke. U Francuskoj je proizvod nji na indijski način put sasvim slobodan nakon 1759. godine293. Sirovina stiže u Marseille u količini od 115.000 kvintala 1788, dakle deset puta više nego 1700. godine.294 Istina je da u drugoj polovici XVIII. stoljeća opća živost privrede povlači širok uspon proizvodnje svih grana tekstila. Prava groznica novosti i tehničke domišljatosti zahvatila je tada stare m anufakture. Svakog se dana rađaju novi postupci, nove tkanine. Samo u Francuskoj, golemom području radionica, vidimo »mig nonettes, grisettes, fera n d in es i burats, koji se proizvode u Toulouseu, Nismesu, Castresu i drugim gradovim a i mjestima« Langucdoca295; tu su »espagnolettes« zaplijenjene u Champagnei jer ne odgovaraju norm am a duljine i širine, a koje su, čini se, stigle iz Chalonsa296; evo i vunenih ctamina načinjenih na novi način i proizvedenih u Mansu, s bijelom osnovom i sm eđom potkom 297; tu je »gaze souflee«, vrlo lagana svila kojoj tiskaju uzorke i povrh toga po njoj lijepe, zahvaljujući nekoj jetkoj tvari, »prašinu nači njenu od nasjeckanih niti i škroba« (teško pitanje: treba li za nju platiti porez kao za končanu tkaninu ili kao svilenu tkaninu, iako svile ima samo u šestini ukupne težine?)298; evo u Caenu mješavine obične niti i pam uka koju zovu »grenade« i koja je sebi osigurala lijep prijem u Holandiji299, tu jc »serge de Rome«, proizveden u Amicnsu300, te froc, u Normandiji,301 itd. To obilje imena ima dublje značenje. A ništa manje novosti nem a ni u svilarskim krugovima u Lyonu, dok se u Engleskoj jedan za drugim javljaju novi strojevi. Shvatljivo je da se obradovao Johann Beckmann302, jedan od prvih povjesničara tehnologije, kad je pod perom D’Alemberta pročitao: »Je li itko izumio na bilo kojem području išta suptilnije od tkanja uzoraka baršuna?« A ipak to prvenstvo tekstila u predindustrijskom životu ima za nas nešto paradoksalno. To je, naime, »retrogradno« prvenstvo djelatnosti, koja »stiže iz najdubljega srednjeg vijeka«303. A ipak, dokazi su tu. Prosuđujem o li po obujmu i po pokretljivosti, tekstil ni sektor podnosi uspoređenja s ugljenarskom industrijom, koja je ipak bila m oderna ili, još bolje, s francuskim željezarama, rezultati kojih, ispitani 1772. i 1788. godine, pokazuju čak izvjesno nazadovanje.304 Napokon, tu je i odlučujući argument, koji ne


treba pasebno isticati: prim um mobile ili ne, pamuk je odigrao veoma veliku ulogu u pokretanju engleske industrijske revolucije.

Trgovci i cehovi Smjestili smo industrijske djelatnosti u njihove različite kontekste. Preostajc nam još da odredimo koje mjesto u tome svemu zauzima kapitalizam, a to nije jednostavno. Kapitalizam je prije svega onaj gradskih trgovaca. Ali ti trgovci, veletrgovci i poduzetnici otpoćetka su bili uključeni u korporativni sustav, što su ga stvarali gradovi da bi kod sebe organizirali cjelokupni obrtnički život. Trgovci i obrtnici bili su uhvaćeni u očice iste mreže, koje se nikada nisu dokraja oslobodili. Odatle neodređenosti i sukobi. Cehovi (poznato je da se riječ korporacije, što je krivo mnogi upotrebljavaju, javlja zapravo tek sa zakonom Lc Chapcliera, koji ih je 1791. ukinuo) razvili su se od XII. do XIV. stoljeća po cijeloj Evropi, ranije ili kasnije, ovisno gdje, a u Španjolskoj najkasnije (tradicionalni datumi: 1301. u Barceloni; 1332. u Valenciji; 1426. u Toledu). Ipak nigdje ti cehovi (corps de metiers u Francuskoj, Zunfte u Njemačkoj, Art i u Italiji, guilds u Engleskoj, gremios u Španjolskoj) nisu imali mogućnosti da se nametnu bez ograniče nja. Neki im gradovi pripadaju, drugi su slobodni. Unutar iste urbane aglomeracije — u Parizu ili Londonu, na primjer — postoji podvojenost. Njihovo je veliko razdoblje u zapadnoj Evropi cijelo XV. stoljeće. Ali posvuda, pogotovu u Njemačkoj, bilo je i upornog preživljavanja cehova: ondje su i danas muzeji prepuni uspomena na razne majstore Ziinftova. U Francuskoj je razvoj korporacija u XVII. stoljeću prije svega izraz želje monarhije da uniformira, kontrolira i, što je najvažnije, oporezuje. Svi se cehovi moraju zaduživati da bi mogli udovoljiti poreznim zahtjevima.305 U razdoblju procvata cehova pod njihovom je upravom velik dio razmjene, rada i proizvodnje. Kako se razvijaju privredni život i tržište, nameće se nova podjela rada, tako da se stari poslovi dijele, a stvaraju novi, pa nije čudno da dolazi do svađa oko razgraničenja. Ipak se neprekidno povećava broj obrta da bi se slijedilo to kretanje. U Parizu ih 1260. ima 101, a predstojnik trgovaca ih pažljivo nadzire, pa već tih stotinjak obrta nagoviješta jasne specijalizacije. Nakon toga se stvaraju sve nove ćelijice, kao u saću. U Nurnbergu, kojim vlada malobrojna i oprezna aristok racija, cehovi za obradu kovina — Metallgewerbe — već od XIII. 349

I'cnuind Braudel/ Igra razmjene

J i u LAI n N U i ; \r SO I I U M Is iF R Z AC H A P IA P ANTONIO CAS T A L IX ) DE MARANGONI DNAVE D'L FV RI N O V A T O D‘ I A N N O 17/TSOTTO LA GASTALD1A HI FRANCESCO ZANOTTO CASTA LDOECOF

Znak udruženja tesara u mletačkom Arsenalu, XVIII. stoljeće. »Gastaldo« je šef skupine obrtnika. (Venecija, Muzej mletačke povijesti. Foto grafija: Scala) se stoljeća dijele na nekoliko desetaka neovisnih zanimanja i cehova.306Jednaki proces vidimo u Gentu, Strasbourgu, Frankfurtu na Majni, u Firenci, gdje obrada vune, kao i drugdje, okuplja niz različitih cehova. Zapravo je privredni uzlet XIII. stoljeća prois tekao iz te podjele rada što se tada zbivala i širila. Ali privredni polet što ga je prouzročila ubrzo će zaprijetiti samoj strukturi obrta, kojoj opasnost predstavljaju trgovci, kojih je sve više. Iz te žestoke opreke prirodno će se razviti građanski rat za osvajanje vlasti u gradovima. Njemački povjesničari to zovu Zunftrevolution, u kojoj se cehovi dižu protiv patricijskog staleža. Iznad te prejednostavne sheme, u kojoj se ne priznaje borba trgovaca i obrtnika, s njihovim savezima i njihovima sukobima — je Ii time već počela dugotrajna klasna borba, sa svojim padovima i uspo nima? Ali žestoki neredi ne traju dugo, a slijedi im podmukla, tiha 350


borba u kojoj će nakraju pobijediti trgovac. Suradnja trgovca i cchova ne može se odvijati na jednakoj nozi, jer u igri je osvajanje tržišta rada i ekonomsko prvenstvo što ga stječe trgovac, da ne kažem kapitalizam. Cehovima je smisao da postignu dogovor medu članovima istog zanimanja, te da im osiguraju obranu od drugih, u bijednim osporavanjima koja su, međutim, dio svakodnevicc. Cehovi su posebno oprezni u odnosu na gradsko tržište, na kojem svaki obrt želi imati cijeli svoj udio. To znači: sigurnost zaposlenja i dobitka, »slobode«, u smislu povlastica. Ali novac, novčana privreda, trgo vina na velike udaljenosti — ukratko: trgovac — upleće se u igru, koja nikada nije jednostavna. Već nakon kraja XII. stoljeća sukno iz Provinsa, jednoga od malih gradova oko kojih se vrte sajmovi u Champagnci, izvozi se u Napulj, na Siciliju i Cipar, na Majorku i u Španjolsku, čak u Carigrad.307 Otprilike u isto vrijeme Speyer, vrlo skroman grad, koji čak ne posjeduje ni most na Rajni, što protječe u blizini, proizvodi prilično prosječno sukno crne, sive, i bijele (tj. prirodne) boje. Ataj proizvod osrednje kakvoće širi se do Lubecka, Saint Galla, Zuricha, Beča i čak Transilvanije.308 Istodobno novac počinje vladati gradovima. Registar poreza 1292. godine bilježi u Parizu nekoliko slučajeva blagostanja (iznad 4 livre poreza odre đenog kao pedeseti dio) i nekoliko rijetkih bogatstava iznad 20 livri, da bi rekord bio od 114 livri u korist, da tako kažemo, jednog »Lombardanina«. Već se vrlo jasno vide razlike, kako između pojedinih obrta, tako i između siromašnih i bogatih unutar istog obrta, a također i između siromašnih, da ne kažemo bijednih ulica, te onih ulica koje su čudesno bogate. Iznad cjeline širi se cijela lepeza pozajmljivača i trgovaca iz Milana, Venecije, Genovc, Firen ce. S obzirom na tisuću nesigurnosti, nc bi se moglo baš tvrditi da pomiješani sustav trgovaca i obrtnika s trgovinicama (postolari, trgovci začinima, trgovci krojačkim priborom, suknari, trgovci sagovima, sedlari...) u svom vrhu već nose neki mikro-kapitalizam, ali to je vrlo vjerojatno.309 U svakom slučaju, novac je ovdje, već sposoban da se aku mulira te da akumuliran igra svoju ulogu. Započela je najednaka igra: neki cchovi se bogate; drugi, a oni su u većini, ostaju osrednji. U Firenci otvoreno se dijele: postoje ArtiMaggiori iA rtiM inori — već su tu ii popolo grasso i U popolo magro. Posvuda se naglašavaju razlike, dcnivclacije. ArtiMaggiori sve brže prelaze u ruke krupnih trgovaca i sustav Arti postaje samo način da se dominira tržištem rada. Organizacija, koju u sebi krije, onaj je 351


sustav koji će povjesničari nazvati Verlagssystem. Započela jc nova era.

Verlagssystem(nakladništvo) U cijeloj je Evropi uveden Verlagssystem ili Verlagsuiesen: ta dva ekvivalentna izraza stvorila je i svima drugim povjesničarima neho tice nametnula njemačka historiografija. Englezi kažu p u ttin g out system, francuski le tra va il a dom icile ili a f agon (kučna radi nost). Verlagssystem je takva organizacija proizvodnje, u kojoj trgo vac daje posao, on je Verleger-, obrtnika unaprijed opskrbljuje sirovinom i djelomično isplaćuje, a ostatak plaća kad dobije zgo tovljene proizvode. Takav se poredak javlja rano, mnogo ranije no što se to obično govori, sigurno nakon ekspanzije u XIII. stoljeću. Kako inače na drugi način protumačiti odluku predstojnika pariš kih trgovaca u lipnju 1275. godine310 »koji zabranjuje preljama svile da kao polog daju svilu dobivenu od trgovaca, koji im jc daju u posao; ne smiju je ni prodavati ili zamjenjivati pod prijetnjom izgona«? Kako prolazi vrijeme, sve je više značajnih tekstova; što sve postaje moderniji, sustav se sve više širi: od tisuću primjera teško je odabrati jedan. U Lucci su se 31. siječnja 1400. udružili Paolo Balbani i Pietro Gentili, obojica trgovci svilom. U ugovoru o udruživanju precizira se da »i/ trafficho loro serd p e r la maggiore p a rte in fa r e tavorare draperie d i seta« — aktivnost će im u najvećem dijelu biti da daju izrađivati svilene draperije.311 »Fare lavorare« doslovce »dati raditi«, to je posao poduzetnika — qui fa c iu n t laborare, kako kaže latinska izreka što se još redovito upotrebljava. Nekadašnji ugovori s tkačima često su registrirani kod nekog notara, a odredbe su im različite. Ponekad se oporbe iznenada javljaju: 1582. godine neki denovski poslodavac želi postići da neki prelac prizna svoje dugove prem a njemu i priziva svjedoka, koji izjavljuje da je upoznat s događajima jer jc bio kom panjon Agostina Coste i vidio je u radionici toga čovjeka poslodavca, trgovca Battistu Montoria »quale li p o rta va sete per m a n ifa tu ra r et p rendeva delte m anifatturrate« — koji je do nosio svilu da se preradi i zatim odnosio gotove manufakturne proizvode.312 Slika je jasna da ne može biti jasnija. Montorio jc Verleger. Isto je tako 1740. godine u gradiću Puy-en-Velay trgovac dao izraditi čipku radnicama kod kuće, pribavljao im je konac iz 352


Holandije »po težini, a također je uzimao čipke na težinu«.313 Otprilike u isto doba u Uzčsu je 25 trgovaca upošljavalo u gradu i po susjednim selima 60 obrtnika za tkanje sergea.iX* Dicgo dc Colmenares, povjesničar Scgovie, već je govorio o »tvorničarima sukna« u doba Filipa II, »koje su nepravilno nazvali trgovcima, a bili su pravi očevi obitelji, jer su u njoj i izvan nje velikom broju osoba (mnogi od njih 200 osoba, drugi i 300) omogućavali da zarade za život, proizvodeći tako tuđim rukama sve vrste divnih sukna«315. Drugi primjeri Verlegera su trgovci nožari u Solingcnu, čudno nazvani Fertigmacber (dovršivači) ili trgovci šeširdžije u Londonu.316 U tom sustavu rada kod kuće i majstor ceha također često postaje plaćeni radnik. Ovisi o trgovcu koji mu pribavlja sirovinu, često uvezenu iz daljine, koji zatim osigurava prodaju, izvoz parheta, vunenog sukna ili svilene tkanine. Sva područja obrtničkog života mogu tako biti zahvaćena, pa se zadružni sustav pomalo raspada, iako izvana još čuva prijašnji izgled. Trgovac, namećući svoje usluge, potčinjava njihovu djelatnost svome izboru, bilo da je posrijedi obrada željeza ili izrada tekstila ili brodogradnja. U Veneciji u XV. stoljeću u privatnim brodogradilištima (to jest onima izvan golemog arsenala Signorie) majstori Arte dei Carpentieri i Arte dei Calafati dolazili su raditi sa svojim pomoć nicima (jedan ili dva fa n ti na svakoga od njih) u službi trgovaca brodovlasnika, suvlasnika brodova što se tek grade. Evo ih dakle u ulozi najobičnijih plaćenih radnika.317 U Drcsciji oko 1600. godine poslovi loše idu. Kako oživjeti proizvodnju oružja? Jednos tavno tako da se u grad pozove određeni broj trgovaca —mercanti —koji će uposliti majstore i obrtnike.318Još se jednom kapitalizam smješta kod drugih. Događa se također da trgovac vodi pregovore sa cijelim cehom, kao što je bilo s tkaninama u Češkoj i Sleskoj: to je sustav nazvan Zunftkanf.iXS> Cijela je ta evolucija nalazila neke suradnike unutar gradskih cehova. Češće je nailazila na njihov žestoki otpor. Ali sustav ima odriješene ruke na selu, pa se trgovac ne odriče te sjajne prilike. Kao posrednik između proizvođača sirovine i obrtnika, između obrtnika i kupca finalnog proizvoda (bio blizak ili udaljen) trgovac igra takvu ulogu i između grada i sela. U borbi protiv nesklonosti i visokih plaća u gradu, on može, kad ustreba, naveliko pribjeći seoskoj industriji. Firentinske suknarije plod su usklađene djelat nosti sela i grada. Isto se tako oko Mansa (14.000 stanovnika u 353


XVIII. stoljeću) rasula cijela industrija etamina, lagane, raskošne tkanine.320 Ili oko Virea industrija papira.321 U lipnju 1775. godine u Rudogorju, od Freyberga do Augustusberga, pažljivi je putnik prolazeći kroz dugački niz sela mogao primijetiti da se prede pamuk i proizvode se čipke crne, bijele ili »plave« boje u kojima su bile pomiješane niti lana, zlata i svile. Ljeto je: sve su žene vani, na pragovima kuća, u sjeni lipe; krug djevojaka okružuje staroga grenadira. A svi, uključujući i starog vojnika, marljivo rade. Treba živjeti: čipkarica zaustavlja ples svo jih prstiju samo da bi pojela komad kruha ili kuhani krum pir začinjen s malo soli. Krajem tjedna odnijet će svoje djelo ili obližnjem trgovcu (ali to je izuzetak) ili, češće, cilj će biti Spitzenherr (prevedimo to kao gospodar čipki), koji joj pribavlja sirovinu, daje uzorak za rad nabavljan iz Holandije ili Francuske te una prijed za sebe osigurava sve što će načiniti. Tada će ona moći kupiti ulja, malo mesa, čak i riže za kućnu svečanost.322 Rad kod kuće tako je doveo do cijele mreže zadružnih ili obiteljskih radionica, koju pokreće i kojom upravlja trgovačka organizacija. Neki je povjesničar dobro napisao: »Raspršenost je zapravo bila samo površni dojam; sve se odvijalo kao da su kućni obrti bili uhvaćeni u nevidljivu paukovu m režu novčarstva, koje m u su niti bile u rukama nekoliko velikih trgovaca«323. Ipak je potrebno da spom enuta paukova mreža ornata sve. Postoje prostrana područja na kojima proizvodnja ostaje izvan neposrednog trgovčeva zahvata. Nema sumnje da je to bio slučaj s obradom vune u mnogim područjim a Engleske; možda i oko Dćdarieuxa, u Languedocu, gdje je radilo uporno žiteljstvo čavlara; sigurno u Troyesu gdje obrada lana još u XVIII. stoljeću izmiče Verlegeru. I u mnogim drugim područjim a čak u XIX. stoljeću. Ta slobodna proizvodnja moguća je samo ondje gdje se lako dolazi do sirovine na obližnjoj tržnici i gdje se lako mogu plasirati gotovi proizvodi. Tako se u XVI. stoljeću vidi po špa njolskim sajmovima potkraj zime obrađivače vune kako sami donose svoje tkanine kao što su to radili još u XVIII. stoljeću toliki seljaci na engleskim tržnicama. Verleger ne uspijeva ni u Gćvaudanu, posebno siromašnom području Centralnog masiva oko 1740. godine. U tome surovom kraju oko 5 000 seljaka sjeda za tkalački stan čim ih »u sobe otjeraju led i snijeg, koji više od šest mjeseci pokrivaju zemlju i seoca«. Kad dovrše neki komad, »odnose ga na najbližu tržnicu (...) tako da ondje ima toliko prodavača koliko je komada na 354


Odmor tkačci, djelo A. Van Ostadea (1610-1685). Tipičan primjer kućne radinosti. Razboj je smješten u zajedničkoj sobi. (Bruxelles, Kraljevski muzej umjetnosti. Copyright A. C. L.) prodaju; cijena sc uvijek isplaćuje u gotovu novcu« i nema sumnje da to privlači bijedne seljake. Njihova su sukna, iako istkana od razmjerno dobre vlastite vune, »osrednje kakvoće, pa se prodaju samo od deset i jedanaest do dvadeset soua. (...) Najčešće ih kupuju trgovci iz provincije Gevaudan, raspoređeni u sedam ili osam gradića, gdje se nalaze valjaonice sukna, kao što su Marvejol, 355

Fernand Braudel / Igrd razmjene

Langogne, La Canourgue, Saint-Chćly, Saugues i (najviše) Mandes« (svakako Mende). Prodaja se odvija na sajmovima i tržnicama »Sve se proda za dva ili tri sata, kupac odabire i određuje cijenu (...) ispred trgovine gdje m u podastiru komade« i gdje, kad se obavi prodaja, trgovac štapom provjeri dužinu. Prodaje se uvode u registar s imenom radnika i isplaćenom cijenom.32,1 Nema sum nje da je otprilike u to doba poduzetnik Colson pokušao u primitivnom Gćvaudanu uvesti Verlagssystem istodob no kad i proizvodnju u Francuskoj sukna što je bilo nazvano du Roy en Angleterre i De Malborough. U podnesku upućenom Staležima Languedoca325 opisuje svoje postupke, svoje uspjehe i nužnost pomoći, ako se želi da on nastavi svoje napore. Colson je Verleger, a usto i poduzetnik koji se trudi da nametne svoje tkalaćke stanove, svoje čunke, svoje načine izrade (pogotovu stroj što ga je sam izumio »za spaljivanje dlaka« na tkanini »ili paperja uz pom oć plam ena vinskog alkohola«). Ali bitno u tom pothvatu je stvaranje djelotvorne mreže kućne radinosti i učenje naročito prelja da »oblikuju malo po malo čistu, finu i jednoliku nit « Sve je to skupo, utoliko više što se » u Gćvaudanu sve plaća u gotovu; kako predenje tako i tkanje plaća se polovica unaprijed, a stanov nici toga kraja toliko su bijedni da dugo neće promijeniti tu naviku«. Ni riječi o razini nagrađivanja, ali možemo se zakleti, m akar o tome ništa ne znamo, da je bilo vrlo slabo. Zašto bi se on inače toliko trudio u tom zaostalom kraju!

Verlagssystemu Njemačkoj Sustav rada kod kuće su, doduše, prvi otkrili, imenovali, popisali i objasnili u pivom redu njemački povjesničari u svojoj vlastitoj domovini, ali on ipak nije rođen ondje niti se odanle širio dalje. Želimo li otkriti njegovu pravu domovinu, možemo birati samo između Nizozemske (Gent, Ypres) i industrijske Italije (Firenca, Milano). Ali taj se sustav vrlo brzo proširio po cijeloj zapadnoj Evropi, a pogotovu po njemačkim zemljama, koje su vrlo pogodno mjesto za povijesna istraživanja. Još neobavljeni rad Flermanna Kellenbenza, koji ovdje rezim iram pruža pažljivo istraženu, m nogostruku i uvjerljivu sliku toga sustava. Njegove su mreže prve neosporne crte trgovačkog kapitalizma, koji nastoji zavladati obrt ničkom proizvodnjom, ali ne još i mijenjati je. Zanima ga zapravo prije svega prodaja. Tako zamišljen Verlagssystem može zahvatiti 356


bilo koje područje proizvodnje onog trena kad trgovac zaključi da bi mogao imati koristi ako ga podvrgne sebi. Sve ide na ruku tom širenju: opći razvoj tehnike, ubrzavanje prometa, povećavanje akumuliranog kapitala kojim rukuju stručnjaci i, napokon, razvoj njemačkog rudarstva nakon 1470. godine. Živost njemačke privrede značajna je po mnogobrojnim od likama, bilo da je to makar samo vrlo rani uzlet cijena ili način kako su gravitaciona središta prelazila iz jednoga grada u drugi: počet kom XV. stoljeća sve se još okreće oko Regensburga na Dunavu; zatim se nameće Nurnberg; nešto kasnije, u XVI. stoljeću, na red dolazi Augsburg sa svojim novčarskim trgovcima; sve se odvija kao da Njemačka neprekidno povlači za sobom Evropu što je okružuje i da se njoj prilagodava — prilagođavajući se istodobno i svojoj sudbini. Verlagssystem u Njemačkoj odlično iskorištava te povo ljne okolnosti. Kad bismo na neku kartu prenijeli sve veze što ih je stvorio, cijeli bi prostor njemačkih država bio pokriven tim finim i mnogobrojnim nitima. Sve djelatnosti jedna za drugom upadaju u te mreže. U Lubecku vrlo rano je to slučaj s radionicama draperija u XIV. stoljeću; u Wismaru to je sudbina pivovara u kojima se okupljaju Brauknechte i Brđumagde, već plaćeni rad nici; u Rostocku mljevenje i proizvodnja pivskog slada. Ali u XVI. je stoljeću prostrano područje tekstilne proizvodnje p a r excel lence polje rada toga sustava, od Nizozemske, gdje su koncen tracije znatno snažnije nego u Njemačkoj, do švicarskih kantona (bazclske tkanine i one iz Saint-Galla). Proizvodnja parheta — mješavine lana i pamuka — obuhvaća mletački uvoz pamuka iz Sirije pa je već po prirodi grana u kojoj trgovac, koji raspolaže sirovinom nabavljenom izdaleka, silom prilika igra svoju ulogu u Ulmu kao i u Augsburgu, gdje upravo kućna radinost pomaže sve većem širenju tkanine što je zovu Barchent326. Sustav zatim drug dje guta bačvarstvo, pa proizvodnju papira (prva nirnberška tvor nica papira osnovana je 1304. godine), tiskare, a zatim čak i proizvodnju krunica.

Rudnici i industrijski kapitalizam S rudnicima je diljem Njemačke ili, bolje, srednje Evrope, tato sensu do Poljske, u Madžarskoj i u skandinavskim zemljama, 357


načinjen odlučujući korak prem a kapitalizmu. Jer ovdje trgovački sustav zapravo pod svoje grabi svu proizvodnju i reorganizira je. Na tom se području novosti počinju uvoditi potkraj XV. stoljeća. U tome presudnom razdoblju, istini za volju, nisu izumljeni ni rudnik ni zanimanje rudara, ali su prom ijenjeni uvjeti i iskorištava nja i rada. Posao rudara vrlo je staro zanimanje. Širom srednje Evrope skupine rudarskih obrtnika i pom oćnika — Gewerkschaften, K nappschafterč21 — mogu se pronaći već nakon XII. stoljeća, i pravila njihovih organizacija postaju općenita u XIII. i XIV. sto ljeću, s m nogostrukim kretanjima njemačkih rudara u smjeru istočnih zemalja. Tim sićušnim kolektivima sve dobro ide dok se ruda može naći na površini tla. Ali od dana kad je za iskorištavanje trebalo krenuti u njedra zemlje, javljaju se teški problemi: iskapa nje i podupiranje dugačkih rovova, naprave za podizanje i izvlače nje iz dubokih okna, crpljenje uvijek nazočne vode — sve je to od samoga početka lakše riješiti tehnički (novi se postupci stvaraju često kao sami od sebe u svijetu rada) nego financijski. Otada rudarska djelatnost zahtijeva instaliranje i obnavljanje razmjerno golemog materijala. Ta prom jena krajem XV. stoljeća otvara vrata bogatim trgovcima. Iz daljine, samom snagom svojeg kapitala, oni će prigrabiti rudnike i industrijska postrojenja što su uz njih vezana. Evolucija se dovršava posvuda gotovo u isto vrijeme, krajem XV. stoljeća: u rudnicim a srebra u Harzu i Češkoj; u Tirolskim Alpama, gdje je dugo bilo središte dobivanja bakra; u rudnicima zlata i srebra u Donjoj Madžarskoj, od Konigsberga do Neusohla, na rubu male, strme doline kod Eszetergoma328. Posljedica je da slobodni radnici Gewerkschaftena postaju posvuda nadničari, ovisni radnici. Uostalom upravo se u tom razdoblju prvi puta i javlja riječ radnik, Arbeiter. Investiranje kapitala ostvaruje se kao spektakularan napre dak proizvodnje i to ne samo u Njemačkoj. Odzvonilo je proizvod nji kamene soli u Wieliczi, kraj Krakova, gdje su seljaci kuhali slanu vodu u plitkim željeznim posudama. Kopaju se rovovi i okna do 300 m dubine. Golemi strojevi, koje pokreću konji, izvlače na površinu pločasto kamenje soli. Proizvodnja je na vrhuncu (u XVI. stoljeću) iznosila 40.000 tona godišnje; zapošljavala je 3.000 rad nika. Od 1368. godine postignuta je suradnja poljske države325. Opet u blizini Krakova, ali u Gornjoj Šleskoj, rudnici olova oko Olkusza su krajem XV. stoljeća proizvodili od 300 do 500 tona 358


l'ržji ica za prodaju srebrne rude na Kutnoj Hori (Češka) u XV. stoljeću. Prodaja se obavlja pod nadzorom kraljevskog zastupnika koji odgo vara za rudnik. Kupci sjede oko stola na kojem rudari rasprostiru rudu. Pojedinost s Kuttenberger Graduala. (Beč. Osterreicbiscbe Nationalbibliotek, otisak Biblioteke).


godišnje, a u XVI. iXVII. stoljeću su davali od 1.000 do 3.000. Ovdje glavnu teškoću nije predstavljala dubina (samo 50 do 80 m), nego vrlo mnogo vode. Trebalo je iskapati dugačke rovove obložene drvom i tako nagnute da bi voda otjecala zbog gravitacije, postav ljati sve više crpki, koje su pokretali konji, povećavati radnu snagu. A usto su stijene bile toliko tvrde da bi jedan radnik za osam sati rada iskopao samo 5 cm rova. Za sve je to trebalo kapitala, pa su rudnici automatski prešli u ruke onih koji su ga posjedovali: petina okana prešla je tako kralju Poljske, Sigismundu Augustu — ren tijeru; petina plemstvu, kraljevskim oficirima i bogatijim stanov nicima novih, obližnjih gradova; tri preostale petine trgovcima iz Krakova, koji su držali u rukam a poljsko olovo, kao što su trgovci iz Augsburea znali, iako s velike udaljenosti, prigrabiti zlato, srebro i bakar iz Češke, Slovačke i Madžarske ili iz Tirola330. Svi su poslovni ljudi došli u veliku napast da m onopoliziraju tako znatan izvor prihoda. No, to je značilo imati veće oči nego želudac: čak je i Fuggerima, iako za dlaku, izmakao m onopol na bakar; porodica Hochstetter se upropastila tvrdoglavo pokušava jući uspostaviti trust za živu 1529. godine. Budući da je trebalo uložiti vrlo mnogo kapitala, pojedinačni trgovac u načelu nije bio kadar sam preuzeti na sebe neki cijeli rudnik. Istina, dugo su godina Fuggeri potpuno sami iskorištavali rudnike žive u Alm adenu, u Španjolskoj, ali Fuggeri su Fuggeri. Bilo je uobičajeno udruživanje: kao što se vlasništvo broda dijelilo na dijelove koji su se zvali carats, tako se vlasništvo rudnika dijelilo na Kuxen, kojih je vrlo često bilo 64, ili čak 128331. Ta je podjela omogućavala i samom vladaru, koji je, uostalom, za sebe pridržavao sva prava na podzemlje, da se pridruži pothvatu s nekoliko besplatno dobive nih dionica. August I Saski posjedovao je 1580. godine 2.822 K u x e n a .^ 1 Tako je država uvijek bila nazočna u svim rudarskim pothvatima. Ali to slavno, hoću reći lagano, razdoblje povijesti rudnika nije pretjerano dugo trajalo. Zakon sm anjenja dobita ka uskoro će neum itno odigrati svoju igru: eksploatacija rudnika jc najprije napredovala, aii onda je počela nazadovati. Ustrajni radnički štraj kovi u Donjoj Madžarskoj od 1525-1526. bez sumnje su već nagovještaj zaokreta. Deset godina kasnije sve je više znakova ubrzanog pada. Kaže se da je za to odgovorna konkurencija rudnika u Americi, a usto i privredno stezanje koje istodobno prekida uspon u XVI. stoljeću. U svakom slučaju, trgovački kapita lizam, pripravan da se uključi krajem XV. stoljeća, ubrzo postaje 360


oprezan i spreman da napusti sve što se pretvara u osrednje uspješan posao. A poznato je da je uz ulaganje upravo povlačenje investicija jedna od karakteristika svake kapitalističke djelatnosti: jedna ga konjunktura gura naprijed, a druga konjunktura ga navodi na povlačenje. Slavni rudnici prepušteni su državi: već tada se loši poslovi prepuštaju njoj. Fuggeri ostaju u Schwazu, u Tirolu, samo zbog toga što srebro, pomiješano u rudaču bakra, još omo gućava znatne dobitke. U madžarskim rudnicima bakra smjenjuju se druge tvrtke iz Augsburga: porodice Langnauer, Haug, Link, Weiss, Paller, Stainiger i napokon porodica Hcnckel, iz Donnersmarka, i Rehlingcr. A i oni će kasnije prepustiti mjesto Talija nima. To prelaženje iz ruke u ruke navodi pomisao na neuspjehe i propasti, u najmanju ruku na prosječne prihode, kojih se bolje jednoga lijepog dana odreći. Pa, iako su trgovci većinu rudnika prepustili vladarima, zadr žali su sebi manje opasnu ulogu raspačivača rudarskih i metalur ških proizvoda. Odjednom povijest rudarstva, a uz nju ni povijest kapitalizma, više ne vidimo očima Jacoba Stricdcra, ma kako iskusan bio.331 Ako je objašnjenje, što se nazire, zaista točno — a mora biti točno — kapitalisti, koji su upleteni ili se upravo upleću u rudarsku djelatnost, napuštaju uglavnom samo opasne ili nesi gurne dijelove proizvodnje sirovina; povlače se u proizvodnju polugotovih proizvoda, u visoke peći, topionice i kovačnice ili, još radije, samo u distribuciju. Povukli su se na razumnu distancu. Ta napredovanja i povlačenja zahtijevaju deset, stotinu svje dočenja, koja sigurno ne bi bila nekorisna. Ali bitni je problem za nas negdje drugdje. Na kraju te snažne rudarske mreže već se nazire pravi radnički proletarijat — čista radna snaga »goli rad« — to jest, prema klasičnoj definiciji kapitalizma, drugi element koji mu osigurava egzistenciju. Rudnici su prouzročili golemu kon centraciju radnika, dakako, za ondašnje vrijeme golemu. Oko 1550. godine u rudnicima Schwaza i Falkensteina (Tirol) bilo je više od 12.000 profesionalnih rudara, te 500 do 600 ljudi plaćenih samo zato da crpu vodu što je prijetila rudarskim rovovima. U toj gomili, valja priznati, uz plaćene radnike još se nađe mjesta za poneki izuzetak: tako postoji još i nešto poduzetnika u transportu i sitna četa neovisnih rudara. Ali svi, ili gotovo svi, ovise o opskrbi velikih poslodavaca, koji čine Trucksystem, što je dodatna eksploa tacija radnika, jer im po lihvarskim cijenama dobavljaju žito, brašno, masnoću, odjeću i druge Pfennwert (jeftinu robu). Takva trgovina izaziva česte pobune rudarskih radnika, koji su po prirodi 361


nasilni, a usto i uvijek sprem ni da na brzinu odu nekamo drugamo. Usprkos svemu, stvara se i učvršćuje svijet rada. U XVII. stoljeću pojavljuju se radničke kuće oko topionica željeza u Hunsrucku. Topionice su obično kapitalističke, ali rudnici željeza ostaju slo bodna poduzeća. Napokon se posvuda uspostavlja hijerarhija rada, oblikovanje poretka: na vrhu je Werkmeister, poslovođa, predstavnik trgovca; a pod njim je Gegenmeister, predradnik. Kako u toj stvarnosti, što se rada, ne vidjeti, zbog mnogih razloga, nagovještaj budućih vremena?

Rudnici Novog svijeta Umjereno, ali očigledno povlačenje kapitalizma iz rudarstva, što je započelo već sredinom XVI. stoljeća sve se više širi. Upravo zbog svoje ekspanzije, Evropa se ponaša kao da je procijenila kako bi bilo dobro skinuti sa sebe brigu oko rudarstva i metalurgije te to prebaciti na periferne dijelove, koje drži u ovisnosti. U njoj samoj ne samo da produktivnost pada, ograničavajući dobitak, nego »tvornice na vatru« uništavaju šumske zalihe, pa cijene drva i ugljena postaju toliko visoke da također ograničavaju proizvod nju, tako da su visoke peći bile osuđene na isprekidan rad ne potrebno imobilizirajući fiksni kapital. S druge strane povećavaju se plaće. Nije stoga uopće čudno da se evropska privreda, gledana kao cjelina, okreće Švedskoj za željezo i bakar; Norveškoj za bakar; uskoro za željezo čak udaljenoj industriji u Rusiji; zlato i srebro stiže iz Amerike; kositar (uz izuzetak britanskog Cornwalla) iz Šijama (Tajlanda); zlato iz Kine; srebro i bakar iz Japana. Ipak, nemoguće je uvijek naći zamjenu. To je slučaj žive, nužne rudnicim a srebra u Americi. Iako su oko 1564. godine u peruanskom predjelu Huancavelica333 otkriveni rudnici žive, du go je trebalo da se počne eksploatacija, a nikada i nije bila dovo ljna, pa je nezamjenjiva ostala opskrba iz evropskih rudnika u Almadenu i Idriji. Značajno je konstatirati da kapital nije izgubio zanimanje za ta dva rudnika. Almaden je sve do 1645. godine ostao pod neposrednom upravom Fuggera.334 U Idriji je ruda otkrivena 1497. godine, eksploatacija je počela otprilike 1508—1510. godine, a trgovci su neprekidno pokušavali razbiti m onopol austrijske države, koja je napokon cijelu vlast nad rudnicim a prigrabila nakon 1580. godine.335 362


Cerro u Potosiu, u stražnjem planu: ljudi i karavane penju se po padinama. Sprijedaje patio gdje se obrađuje srebrna mdača: hidrau ličko kolo omogućava da se usitni, pa je čekići smrve u prah, u »brašno«koje će na hladno miješati sa živom u popločenim ograđenim prostorima; smjesu gaze nogama Indijanci. Kanal što vodi do kotača propušta vodu s planine, gdje se topi snijeg, ili vodu iz rezervoara s kišnicom (lagunas). Uz Cerro se vide barake Indijanaca (rancherias); s druge strane, s one strane patiaje grad (da ga zamislimo) s du gačkim, ravnim idicama, kakve se često prikazuju u XVIII. stoljeću. Prema: Marie Helmer, »Potosi a la fin du XVIIf siecle«, u Journal des Americanistes, 1951, str. 40. Izvor: Library o f the Hispanic Society of America, New York. Da li se kapitalizam dokraja angažirao u udaljenim rudnicima onako kao što je bio angažiran u proizvodnji, koju je malo pomalo napustio u Evropi? Da, to je donekle točno za proizvodnju u Švedskoj i Norveškoj; ali ne i u Japanu, Kini, Sijamu ili samoj Americi. U Americi postoji opreka između dobivanja zlata na još obrt nički način u okolici Quita, u Peruu, i na prostranim područjima ispiranja zlata u unutrašnjosti Brazila s jedne strane, te već mo363


derne tehnike dobivanja srebra procesom amalgamiranja, koji jc uvezen iz Evrope da bi se u Novoj Španjolskoj primjenjivao već nakon 1545. godine, a u Peruu nakon 1572. U podnožju Cerrode Potosia, golemi hidraulički kotači usitnjavaju rudu i olakšavaju amalgamiranje. Ima i skupe opreme, skupih sirovina. Zato je moguće da se tu smješta određeni oblik kapitalizma: u Potosiu, kao i u Novoj Španjolskoj, poznati su slučajevi naglog obogaćiva nja srem ih rudara. Ali, to su izuzeci. I ovdje je pravilo da sav dobitak ide trgovcu. Najprije m jesnom trgovcu. Kao i u Evropi, ali više nego u Evropi, rudari se naseljavaju u nenastanjenim predjelima: tako jc na sjeveru Meksika; ili u pravoj pustinji, što je slučaj u Peruu, gdje su rudnici u srcu andskih planina. Najveću teškoću stoga predstav lja opskrba. Tako je već bilo u Evropi, gdje je opskrbnik dobavljao živežne namirnice nužne rudarim a i pri tom se izobilno bogatio na prijevozu. U Americi opskrba dom inira svime. To vrijedi i za brazilske ispirače zlata. Tako je u Meksiku, gdje rudnici na sjeveru traže goleme pošiljke robe s juga. Zacatecas je 1733- godine potrošio više od 85.000 fanega kukuruza (lfanega = 15kg); Guanajuato oko 1746. godine 200.000, te 350.000 već 1785. go dine.336 A ovdje opskrbu ne osigurava sam m inero (vlasnik koji iskorištava rudnik). Za zlato ili srebro trgovac mu pribavlja hranu, tkanine, oruđe i živu pa ga tako utamničuje u sustav zamjene ili kom anditnog đioničarstva. On je posrednik ili neposredni gospo dar rudnika. Ali nipošto ne i vrhunski gospodar tih razmjena, koje različiti releji povezuju u trgovačke lance što obuhvaćaju Limu, Panamu, šum e Nombre de Dios ili Porto Belo, Cartagenu Indija te napokon Sevillu i Cadiz, gdje je središte druge, evropske mreže daljnje distribucije. Drugi se lanac pruža od Mexico Citya do Veracruza, do Havane i Seville. Upravo ovdje, duž tih razmaka između postaja, legalna trgovina i krijumčarenja područja su odakle se izvlači zarada — nikako ne na stupnju rudarske pro izvodnje.

Sol, željezo, ugljen Ipak su neke djelatnosti ostale evropske: to je proizvodnja soli, željeza i ugljena. Nije napušten nijedan rudnik kamene soli, a zbog skupoće oprem e rano su bili izručeni trgovcima. Slane su moč vare, naprotiv, organizirane u mala poduzeća; regrupiranje u 364


rukama trgovaca obuhvatilo je samo transport i komcrcijalizaciju, kako u portugalskom Setubalu tako u Pcccaisu, u francuskoj pokrajini Languedoc. Krupna trgovačka poduzeća za prodaju soli nalazimo na Atlantiku kao i duž rajnske doline. Kad je riječ o željezu, rudnici, visoke peći i kovačnice dugo su ostale jedinice ograničene proizvodnje. Trgovački kapital tu se uopće ne upleće neposredno. U Gornjoj Šleskoj 1785. godine od 243 Werke (visokih peći) 191 pripada krupnim zemljoposjed nicima (Gutsbesitzer), 20 pruskom kralju, 12 različitim kneže vinama, 2 zadužbinama, a samo 2 trgovcima iz Vroclava.337 To je zato što se industrija željeza nastoji vertikalno organizirati i što od početka presudnu ulogu igraju vlasnici zemljišta na kojem su rudnici i nužne Šume. U Engleskoj gentry i plemstvo investiraju često u rudnike željeza, u visoke peći i kovačnice smještene na njihovoj vlastitoj zemlji. No to će zadugo ostati individualna podu zeća nesigurne prodaje, rudimentarne tehnike s jeftinim fiksnim instalacijama. Veliki trošak je stalan dotok sirovine, goriva i plaće. Tu pomažu zajmovi. Ipak treba pričekati XVIII. stoljeće da bi bila moguća proizvodnja na visokoj razini, te da tehnički napredak i investicije slijede širenje tržišta. Divovska visoka peć Ambrosea Crowleya iz 1729. godine gotovo da je manje važno poduzeće od neke tadašnje vrlo velike pivovare.338 Mala i srednja poduzeća također vrlo dugo vode i u dobivanju ugljena. U XVI. stoljeću u Francuskoj samo su seljaci površinski kopali ugljen, i to za vlastite potrebe te za prodaju ondje gdje je to lako išlo, na primjer duž Loire ili iz Givorsa u Marseille. Isto je tako golemo bogatstvo Newcastlea ostavilo sačuvanu upornu dav našnju zadružnu organizaciju. U XVII. stoljeću po cijeloj je Engles koj »na jedno duboko okno (moderno opremljeno) dolazilo dvanaest površinskih kopova, gdje se radi jeftino (...) i s jednostav nim oruđem«.339 Novosti —profit i trgovačke igre — nalaze mjesta samo u sve široj distribuciji goriva. Godine 1731. South Sea Company razmišlja kako bi bilo da u Newcastle i u luke na rijeci Tyne pošalje svoje brodove, koji su se vratili iz lova na kitove340, da ondje ukrcavaju ugljen. Ali pogledamo li XVIII. stoljeće, vidjet ćemo da se sve pro mijenilo. Čak i u Francuskoj, koja zaostaje za Engleskom, Trgo vački savjet i nadležne vlasti zatrpane su traženjima koncesija — čovjek bi povjerovao da u Francuskoj nema kraja koji u svojem tlu ne krije zalihe ugljena ili bar treseta. Istina, upotreba ugljena raste, iako ne tako brzo kao u Engleskoj. Upotrebljava se u novim 365


staklanama Languedoca, u pivovarama sjevernih predjela, na prim jer u Arrasu ili Bćthunci341, a čak i u kovačnicama, npr. u Alčsu. Odatle novo zanimanje — veće ili manje, ovisno o pokrajinama — trgovaca ili pozajmljivača novca za tu djelatnost, dok istodobno odgovorne vlasti počinju shvaćati kako na tom području amateri nemaju dovoljnu težinu. Upravo to piše intendant Soissonsa ne kom molitelju u ožujku 1760; treba »se obraćati kompanijama kakve imaju Beaurin ili gospodin de Renausan«, koje su jedine sposobne da »skupe fondove nužne za troškove pravog vađenja rude, kakvo m ogu obaviti samo stručni radnici«.342 Tako su oprem ljeni rudnici Anzina, a od njihove nas slavne povijesti sada zanima samo početak. Taj će rudnik vrlo brzo zauzeti mjesto Saint-G obaina kao drugo po značenju francusko poduzeće, od mah nakon Compagnie des Indes: m ora da je već 1750. godine imao »crpke na vatru« to jest Newcomenove strojeve343. Ali nemoj mo dalje zalaziti u ono što već pripada u industrijsku revoluciju.

Manufakture i tvornice Predindustrija se u većini slučajeva javlja u bezbroj oblika elemen tarnih cjelina obrtničke djelatnosti i Verlagssystema. Iznad te raspršenosti javljaju se jasnije kapitalističke organizacije: m a n u fa k tu r e i tvornice. Obje su se riječi svojedobno u upotrebi redovito zamje njivale. Tek su povjesničari nakon Marxa počeli m anu fa ktu ra m a nazivati koncentraciju radne snage obrtničkog tipa, koja radi ruč no (posebice tekstil), a riječ tvornica za oprem u i strojeve koje su već upotrebljavali radnici, metalurški pogoni i brodogradilišta. Ali m ožemo pročitati kako francuski konzul u Genovi piše o otvaranju u Torinu pogona s tisuću tkača svile ukrašene zlatnim i srebrnim nitima: ta »tvornica (...) s vremenom će nanijeti znatnu štetu m anufakturam a u Francuskoj«344. Za nj su te dvije riječi sinonimi. Zapravo francuska riječ usine, tradicionalno pripisana XIX. sto ljeću, bolje bi odgovarala onom e što će povjesničari nazvati fabrique (tvornice); ta druga riječ, iako ne često upotrebljavana, postoji već u XVIII. stoljeću. Tako je 1738. godine zatražena dozvola da se blizu Essonea otvori usine (pogon) »da bi se u njem proizvodile sve vrste bakrene žice potrebne za ugljenarske radove«345 (ista usine bit će, valja priznati, 1772. nazivana m anufakturom bakra!); još jedan primjer: 1768. godine kovači i brusači iz predjela oko 366

Proizvodnja ili kapitalizam u gostim a

Izrada stakla, ilustracija iz Putovanja Jeana dc Mandevillea, oko 1420. godine. (British Library) 367


Sedana pitaju mogu li blizu mlina u Illiu346 podići » l ’usine, koja im je potrebna za proizvodnju svojih forces« (forces su goleme škare za striženje sukna); još: barun bi Dietrich 1788. godine želio da njega ne pogodi zabrana izdana za »previše brojna zdanja usines«, u ovoj prilici »visoke peći, kovaćnice, tlaćne maljeve, staklane« i »čekiće«.347 Zbog toga nas ništa ne sprečava da govo rim o o tvornicama u XVIII. stoljeću. Našao sam također već nakon 1709. godine u upotrebi riječ p o d u ze tn ik 348, iako ostaje vrlo rijetka. Dauzat tvrdi da se »industrijalac«, u smislu šefa poduzeća, javlja 1770. godine kad je upotrebljava abbć Galiani; u tekuću će upotrebu doći tek nakon 1823. s grofom Saint-Simonom.349 Nakon svega iznesenog, ipak je najbolje da, zbog udobnosti, ostanem o pri uobičajenom razlikovanju manufakture od tvornice. U jednom i u drugom slučaju moja je namjera da pratim napredak koncentriranja, pa se neču obazirati na m ale cjeline. Jer riječ m a n u fa k tu ra ponekad se primjenjuje i na liliputanske pogone. Tako se u Sainte-M enehouldi nalazi »manufaktura sergea« koja oko 1690. okuplja pet osoba350; u Joinvilleu postoji »manufaktura drogeta (vrsta tkanine) s 12 radnika«351. U kneževinama Ansbach i Bayreuth u XVIII. stoljeću, prem a istraživanjima O. Reutcra352, koja imaju vrijednost sondaže, prva kategorija manufaktura nema više od 12-24 radnika. U Marseilleu 1760. godine 38 manufaktura za proizvodnju sapuna zapošljava ukupno tisuću radnika. Ako bism o se doslovce držali definicije »manufakture« u Rječniku Savary des Bruslonsa (1761), koja glasi »mjesto na kojem se okuplja više radnika i obrtnika da bi radili na istom proizvodu«353, i primijenili je na te pogone, postoji opasnost da bi nas to svelo na razmjere obrtničkog života. Očigledno manufaktura ima veću širinu, iako općenito govo reći te velike cjeline nisu isključivo koncentrirane. Bitni je dio smješten u središnjoj zgradi, to je točno. Već 1685. godine engles ka knjiga, naslov koje mnogo obećava: The discoverd GoldMinew (Otkriveni rudnik zlata) opisuje kako »manufakturisti uz velike troškove daju graditi prostrane zgrade, u kojima zajednički rade prebirači vune, grebenari, prelci, tkači, valjači sukna, čak i bojadisari«. Pogađamo: »zlatni rudnik« je manufaktura sukna. Ali postoji i opće pravilo, gotovo bez izuzetka, da manufakture uvijek, uz sakupljene radnike, upošljavaju još i m režu rasutih radnika koji rade kod svoje kuće, u gradu gdje se nalazi manufaktura ili u obližnjim selima. Stoga je naprosto središte Verlagssysterna. Ma nufaktura finog sukna Vanrobaisa, u Abbevilleu, zapošljava gotovo 368

I*roizvodnja ili kapitalizam u gostima

3.000 radnika, ali uz to bi trebalo pribrojiti i sve radnike koji u blizini rade kod svojih kuća, a kojih nam je broj nepoznat.355 Tako i manufaktura čarapa u Orlćansu 1789. godine u svojoj zgradi ima 800 osoba, ali dvostruko toliko radi za nju vani.356 Manufaktura vuncnogsukna, koju je Marija Terezija otvorila u Linzu, zapošljava 15. 600 radnika (26.000 godine 1775) — tako divovska brojka uopće nije netočna; uostalom, upravo u srednjoj Evropi, koja je morala nadoknaditi zaostatke, postoji najznatnijc brojčano okup ljanje. Ali od toga broja dvije trećine su prclci i tkači koji rade kod kuće.357 U toj srednjoj Evropi manufakture često regrutiraju se ljake kmetove — tako je u Poljskoj i Češkoj — što usputno još jednom dokazuje kako se neki tehnički oblik uopće ne obazire na socijalni kontekst u kojem se našao. Uostalom na Zapadu također nalazimo ropski rad, ili gotovo ropski rad, jer neke manufakture kao radnu snagu upotrebljavaju ljude smještene u workhouses, institucije kamo zatvaraju besposličare i prijestupnike, zločince i siročad. A to ih uopće ne sprečava da usto zapošljavaju i radnike koji rade kod kuće, kao i sve druge manufakture. Moglo bi se pomisliti da će se manufaktura širiti iznutra prema van usporedn'o sa svojim rastom. Ali, prije bismo mogli utvrditi suprotno kad pogledamo samu genezu manufaktura. Čes to je u gradu središte mreže rada kod kuće i usto mjesto gdje se, kao u posljednjoj postaji, dovršava proizvodni proces. A to dovr šavanje, kaže nam Daniel Defoe, govoreći o vuni, nije niti polovica ukupnih poslova.350 Stoga se samo određeni broj fin a ln ih zahvata odvija u zgradi kojoj je zatim suđeno da se povećava. Tako je u XIII. i XIV. stoljeću toskanska industrija vunenih predmeta golemi Verlagssystem. Compagnia dell’A rte della lana, koju je Frances co Datini utemeljio čim se vratio u Prato (veljača 1383) zapošljava desetak osoba koje rade u radionici, a za nj ujedno radi tisuću drugih radnika, rasutih na više od 500 km2 oko Prata. Ali malo po malo dio poslova sve se više koncentrira (tkanje, grebenanje vune); rađa se manufaktura, iako krajnje polagano.359 Ali zašto su se tolike manufakture zadovoljavale samo dovr šavanjem? I zašto su tolike druge, iako zaokupljene gotovo cijelim ciklusom proizvodnje, prepuštale toliko velik dio poslova da ih radnici obavljaju kod kuće? Prije svega, radovi na dovršavanju: valjanje, bojenje itd, tehnički su najosjetljiviji i zahtijevaju razmjer no velika postrojenja. Stoga logično prerastaju stupanj obrtničke proizvodnje i zahtijevaju kapital. S druge strane, trgovac, osigu ravajući dovršavanje, drži u svojoj ruci upravo ono Što ga najviše 369

Fernand Braudel /Ig r a razmjene

Manufaktura oslikanih tkanina u Orangeu (dio zidne slikanje u privatnoj kući grada, naslikao ju je J. C. Rossetti 1764. godine). U dvorani za tiskanje utemeljitelj manufakture, ŠvicaracJean Rodolphc Wetter sa ženom, te švicarskim prijateljem, kojemu jedan namještenik pokazuje ploču za tiskanje. 370


Ulijevo i udesno vide sejoš dvije radionice. Radnici su brojni: 600 oko 1762. Ali manufaktura nije bila uspješna poput oneJony-en-Josasu, kraj Versaillesa. Nakon nekoliko preuređenja definitivnoje zatvorena 1802. godine (Fotografija: N. D. Roger-Viollet)

371


zanima: komercijalizaciju proizvoda. O dređenu su ulogu mogle odigrati i razlike u plaćanju rada u gradu i na selu: Londonu se, na prim jer, i te kako isplati i nadalje kupovati gruba sukna po provincijskim sajmištima, gdje su cijene niske, pa u gradu obaviti apretiranje i bojanje, o čemu um nogome ovisi vrijednost tkanine. Na kraju, a i kao najvažnije, tko upošljava radnike, koji rade kod kuće, osigurava sebi slobodu da prilagođava proizvodnju vrlo neujednačenoj potražnji, a da pri tom ne m ora otpuštati kvalifi cirane m anufakturne radnike. Ovisno o prom jeni potražnje, daje se više ili manje posla u kućnu radinost. Ali sasvim je jasno da neka m anufaktura m ora imati prilično uske mogućnosti zarade, te da joj je budućnost razm jerno nesigurna, da nije sama sebi dovoljna, pa će joj tek tada više odgovarati da se napola utopi u Verlagssys• tem. Nema sumnje, ne čini to iz hira, nego jer m ora — reklo bi se, zbog svoje slabosti. Uostalom, m anufakturna industrija ostaje u značajnoj ma njini. To govore svi podaci. Friedrich Lutge360 tako smatra »da je cijela m anufaktura u ukupnoj proizvodnji igrala mnogo manju ulogu nego što bi se moglo zaključiti prem a tome koliko se često spominje«. Tako se sm atra da je u Njemačkoj postojalo otprilike tisuću m anufaktura svih veličina. No, ako pokušam o u Bavar skoj361 procijeniti njihov udio u masi nacionalnog proizvoda, m oram o ga smjestiti negdje ispod jedan posto. Sigurno da bi trebalo provjeriti i druge brojke, ali mogli bismo se kladiti da se nikako ne bismo izvukli iz tih pesimističkih zaključaka. Manufakture ipak nisu izgubile nimalo značenje kao modeli i instrumenti tehničkog napretka. A skromni udio manufakturne proizvodnje dokaz je za teškoće na koje nailazi predindustrija u kontekstu u kojem se razvija. Merkantilistička se država zato često upleće da bi razbila taj krug; ona financira i vodi nacionalnu politiku industrijalizacije. Sve evropske države, osim Holandije i možda još koje, mogle bi poslužiti kao primjer, uključivši i Engles ku, gdje se industrija od samog početka razvijala iza bedema snažno protekcionističkih carina. U Francuskoj akcije države počinju bar u doba Luja XI ako ne i ranije, no poznato je da je on otvorio radionice za preradu svile u Toursu: već je tada shvaćena bit: da je bolje kod kuće proizvoditi robu, umjesto da se kupuje u inozemstvu, jer se time smanjuje odljev dragocjenih kovina.362 Merkantilistička država već je »nacionalistička« i u biti se ugleda na Johna Đulla. Geslo bi mogla preuzeti od Antoinea de Montchrestiena, »oca« političke 372


ekonomije: »neka zemlja opskrbljuje zemlju«363. Nasljednici Luja XI postupali su poput njega, kad god su mogli. Henri IV je u tome bio posebno pažljiv: 1610. (te je godine umro) uz već postojećih 47 manufaktura otvorio je još 40. Isto je radio i Colbert. Njegovo djelovanje, misli Claude Pris36\ bilo je utoliko veće što se povrh svega morao boriti protiv loše privredne konjunkture. Jesu li razmjerno mnoge od tih manufaktura nestale brzo zato što su bile umjetnog karaktera? Preživjele su samo manufakture, kojima je država upravljala ili ih je posebno protežirala, kao što su Beauvais, Aubusson, Savonnerie, Gobelins i, od manufaktura nazvanih »kra ljevim«, manufaktura Vanrobaisa u Abbevillcu, utemeljena 1665. (a postojala je do 1789), zatim manufaktura stakla, utemeljena iste godine, a djelomično smještena u Saint-Gobainu 1695. koja je postojala još 1979. godine; ili one kraljevske manufakture u Languedocu, poput one u Villencuveu, koja je radila još 1712. s 3.000 radnika, dokaz da je trgovina s Levantom tu održavala plasman.365 U XVIII. stoljeću privredni je rast potakao nove projekte manufaktura. Rukovoditelji su Trgovačkom savjetu iznosili svoje namjere i monotone zahtjeve za povlasticama, koje su opravdavali općim interesom. Njihovi apetiti redovito prelaze lokalne okvire. Ciljaju na cijelo nacionalno tržište, što je dokaz da ono već počinje postojati. Neki proizvođač iz Berrya »za željezo i omekšani če lik«366 zahtijeva bez uvijanja povlastice po cijeloj Francuskoj. No najveću je teškoću za manufakture koje su već bile rođene ili će se tek roditi predstavljalo ostvarivanje mogućnosti osvajanja gole moga pariškog tržišta, jer su ga tamošnji cehovi žestoko branili, a na ćelu im je bilo Šest cehova, njihova elita, ali ujedno i predstav nici krupnoga kapitala. Dokumenti Trgovačkog savjeta od 1692. do 1789. godine nisu potpuni, a niti sređeni, ali tu se nalazi golem broj zahtjeva bilo manufakturista, koji na licu mjesta traže ovakvu ili onakvu milost ili neko obnavljanje, bilo osoba, koje bi tek željele otvoriti manu fakture. Odaberemo li samo nekoliko uzoraka, dobit ćemo pre gled sve veće raznolikosti tog područja djelovanja: 1692. čipke od niti u Tonnerreu i Chastillonu; 1695. bijeli lim u Beaum ont-enFerrićre; 1698. crveni i crni maroken izrađen na levantinski način, te teleća koža na engleski način, u Lyonu; 1701. porculan i fajansa u Saint-Cloudu; bijeljenje finih niti u Anthonyu na Bićvrei; 1708. serge u Saint-FIorentinu; škrob u Toursu; 1712. sukno na engleski i holandski način, u P o n t-d e -l’Archen; 1715. vosak i voštanice u Anthonyu; m oquette (vrsta tkanine) u Abbevilleu; crni sapun u 373


Givetu; sukna u Chalonsu; 1719. fajansa u Saint-Nicolasu, pred građu Montereana, sukno u Pauu; 1723. sukno u Marseilleu, rafinerija šećera i proizvodnja sapuna u Sčteu; 1724. fajansa i porculan u Liuu; 1726. željezo i topljeni čelik u Cosneu; vosak, voštanice i svijeće u Jagonvilleu, predgrađu Le Havrea; 1756. svila u Puy-en-Velayu; 1762. čelične žice u mjestu Forges en Bour gogne; 1763. svijeće, imitacije voštanica, u Saint-Mametu, blizu Moreta; 1772. bakar u mlinu Gilata, blizu Essonnesa; svijeće u Toursu; 1777. proizvodnja crepova i fajanse u Gexu; 1779. papir u Saint-Cerguesu, pokraj Langresa; boce i prozorska stakla u Lillcu; 1780. obrada koralja u Marseilleu (tri godine kasnije u manufakturi radi 300 radnika); »okruglo i kvadratasto željezo te sitno obručno željezo na njemački način«, u Sarrelouisu; papir u Bitcheu; 1782. baršun i pam učno sukno u Neuvilleu; 1788. pam uč no platno u Saint—Vćronu; 1786. rupčići na engleski način, u Toursu; 1789. topljeno i lijevano željezo u Marseilleu. Opširne m olbe manufakturista i opširne odluke komesara Savjeta, koji su davali i obrazloženja, om ogućuju točan uvid u organizaciju manufaktura. Tako je 1723. Carcassone bila francuski grad s »najviše m anufaktura draperija«, »središte manufakture u Languedocu«. Kad je Colbert, pedeset godina ranije, kraljevske m anufakture smjestio u Languedocu da bi Marsejci, poput Engle za, mogli na Levant izvoziti i sukno, a ne samo kovani novac, počeci su bili teški usprkos znatne pomoći države i pokrajine. Ali nakon toga je industrija tako lijepo napredovala, da su se i proizvođači bez povlastica održali i napredovali u Languedocu, posebice u Carcassoneu. Oni su sami osiguravali četiri petine proizvodnje, tako da su im nakon 1771. godine odobrili čak i malu nagradu po kom adu proizvedenog sukna »kako ne bi postojala tako velika neujednačenost između njih i proizvođača kraljevskih manufak tura«. Je r ove su posljednje i nadalje dobivale svake godine sub vencije, a imale su i prednost što ih nisu redovito obilazili zaprisegnuti nadglednici obrta, koji su provjeravali odgovara li kakvoća tkanine mjerilima postavljenim od strukovnog udruženja. Kraljevske manufakture su zato, ali rijetko, obilazili inspektori m anufaktura i m orale su proizvoditi količinu predviđenu svake godine ugovorom, dok su druge »imale slobodu da prekinu rad kad im prestane donositi dobit zbog skupoće vune, prekida trgo vine zbog rata i drugih uzroka«. Ipak se podigla bura negodovanja »zajednice proizvođača i zajednice tkača, ukrašivača, upređača, bojadisara« i drugih, kad je jedan od proizvođača u Carcassoneu 374


raznim intrigama uspio, makar privremeno, biti primljen među kraljeve manufakturiste. Odluka je zatim poslana Trgovačkom savjetu na provjeru, pa je bila poništena. Usput tako saznajemo da Trgovački savjet ne smatra probitačnim »u sadašnje vrijeme pove ćavati broj kraljevskih manufaktura«, pogotovu ne u gradovima koji su, kao što to pokazuje pariško iskustvo, izvor mnogobrojnih sukoba i prijevara. Što bi se dogodilo da je uspio gospar Saintaigne? Njegova bi kuća postala okupljalište nekvalificiranih rad nika, koji bi, zahvaljujući povlasticama, mogli raditi za svoj račun. Zato bi se k njemu slili radnici.367 Stoga je jasno da je postojala borba između radionica podvrgnutih mjerilima i radionica s kra ljevskim nazivom, jer sam taj naziv stavlja neku proizvodnu cjelinu gotovo izvan zajedničkog zakona. Pomalo kao što su brodarske kompanije s povlasticama također izvan zajedničkih zakona, s time što je kod njih bila u igri još znatnija dobit.

Obitelj Vanrobais u Abbevilleu

368

Kraljevska manufaktura sukna, utemeljena u Abbevilleu 1665. na Colbertov poticaj, a vlasnik joj je bio Holanđaninjosse Vanrobais, očigledno je bila uspješna; bit će likvidirana tek 1804. godine. Na početku je Josse Vanrobais sa sobom iz Holandije doveo pedesetak radnika, ali osim te prve skupine, sva radna snaga za manufakturu (3 000 radnika 1708. godine) regrutirala se isključivo na licu mjesta. Dugo vremena manufaktura je obuhvaćala niz velikih radi onica rasutih po gradu. Tek razmjerno kasno, od 1709. do 1713godine, sagrađena je golema zgrada nazvana Rames (»ram es« su »dugački drveni trokuti (...) na koje se napinje sukno da se suši«) i to izvan gradske aglomeracije da bi ondje bile smještene radi onice. Zgrada je obuhvaćala dvije skupine smještajnih prostora za majstore, te dva krila za tkače i upredače. Okružena jarcima i živicama, naslonjena na gradske zidine, stvara zaseban svijet: sva vrata čuvaju »Švicarci«, odjeveni, kao što je red, u odjeću kra ljevskih boja (plavo, bijelo i crveno). To, prirodno, olakšava nad zor, disciplinu i poštovanje propisa (medu ostalim, radnicima je bilo zabranjeno unošenje rakije). Uostalom, iz svoga stana gazda »ima na oku većinu radnika«. Ipak ni u toj golemoj zgradi (stajala 375

F ernand B ra u d el / I g r a razm jene

Na ovoj tkanini s tiskanim uzorkom (po nacrtu J. B. Hueta, umjet ničkog suradnika utemeljitelja manufakture uJouy-en-Josasu, Oberkampfa)prikazani su: zgrade manufakture u tom razdoblju napretka i novi strojevi što su ib stvaralijedan za drugim od utemeljenja 1760. Ističu se strojevi za ispiranje tkanine te za tiskanje s bakrenim plo čama, koje su zamijenile drvene blokove. (Zbirka Viollet) 376


je 300.000 livri) nema ni skladišta ni konjušnica ni praonica ni kovačnica. Prelje su raspoređene po različitim radionicama u gradu. Tome valja dodati i znatnu kućnu radinost, jer je potrebno po osam prelja za svaki od sto »lupajućih strojeva« manufakture. Daleko od grada, na bistrovodnoj Brcslei, podignuto je postroje nje za valjanje i odmašćivanjc sukna. Ni tako visoka koncentracija ipak još nije savršena. Ali or ganizacija je svakako moderna. Raspodjela rada je temeljno pra vilo: proizvodnja finog sukna, glavna svrha poduzeća, prolazi kroz »52 različita radna postupka«. A manufaktura se sama brine za opskrbu, bila to zemlja za valjanje (brodići les bellandres dovode je iz predjela oko Ostcndca), bila to fina vuna iz Scgovijc, najbolja u Španjolskoj. Ukrcavala sc u Bayoncu ili u Bilbaou na Charles— —de—Lorraine, a nakon njegova brodoloma na La Toison d ’Or. Ta su dva broda, čini se, plovila uzvodno Sommeom sve do Abbevillea. Sve bi, dakle, trebalo ići podmazano, a zapravo i ide manje — više dobro. Postojale su podmukle borbe u obitelji Vanrobais, ali ostavimo ih postrani. Postoje prije svega, bez kraja i konca, oštri zahtjevi iz rubrika dugujc-potražuje. Od 1740. do 1745. svake se godine prosječno prodavalo 1.272 komada po 500 livri, što znači 630.000 livri. Ta je svota opticajni kapital (plaće, sirovine, razni troškovi) plus dobit. Veliku teškoću predstavlja svota od 150 do 200.000 livri za plaće i za amortizaciju kapitala, kojega mora biti za jedan milijun, kojega povremeno treba nadopunjavati i obnav ljati. Kad nastupe teški trenuci i napetost, uvijek je jednostavno rješenje otpuštanje namještenih. Prva pobuna radnika izbila je 1686. godine; buran štrajk slijedio je 1716. Zapravo su radnici živjeli u neprekidnoj poluzaposlenosti, jer manufaktura bi u sluča ju da poslovi loše krenu, zadržavala samo odabrane — poslovođe i kvalificirane radnike. To je uostalom evolucija karakteristična za nova poduzeća: sve šira lepeza plaća i funkcija. Štrajk 1716. godine prekinut je tek kad je došla manja vojna formacija. Vođe su uhapšene, jer uvijek ima vođa, a kasnije su pomilovani. Zamjenik delegata Abbevillea sigurno nije bio na strani buntovnika, tih ljudi koji »u doba obilja provode vrijeme u razvratu umjesto da štede za vrijeme gladi« i »koji uopće ne misle na to da manufaktura nije podignuta zbog njih, nego da su oni stvoreni zbog manufakture«. Red je uveden bez milosti, sudimo li po dojmovima nekog putnika, koji je nekoliko godina kasnije, 1728. prošao kroz Abbeville i divio se svemu: zgradama » a la 377


hollandoise« (na holandski način) te tome kako radi »3. 500 radnika i 400 djevojaka«, »poslu (koji) se obavlja na zvuk bubnja«, djevojkama koje »vode majstorice i rade odvojeno«. »Ništa ne može biti bolje sređeno, ništa čišće držano«, zaključuje on.369 Azapravo poduzeće ne bi izdržalo tako dugo bez susretljivosti vlade. Tim više što se na svoju nesreću smjestilo u obrtničkom, cehovskom gradu poput kamena bačenog u močvaru. Manufak turu okružuje sveopće, domišljato i suparničko neprijateljstvo. Prošlost i sadašnjost ne koegzistiraju na m iran način.370

Kapital i računovodstvo Bilo bi nužno pratiti novčarsko funkcioniranje velikih industrij skih poduzeća u XVII. i XVIII. stoljeću. Ali, uz izuzetak manufakture stakla (u Saint-Gobainu), na raspolaganju imamo samo poje dinačne indikacije. A ipak nema sum nje da kapital sve više inter venira — fiksni i opticajni. Znatne su svote koje se na samom početku ulažu. Po mišljenju F. L. Nussbauma, za tiskaru sa 40 radnika u Londonu oko 1700. trebalo je za početak od 500 do 1.000 funti sterlinga371; za rafineriju šećera od 5 000 do 25.000 funti, iako je zapošljavala samo 10 do 12 radnika372; za destileriju najm anje 2.000 funti, ali s m ogućnošću općenito znatnih dobi taka373. Manufaktura sukna počela je raditi 1681. u New Millsu, u Haddingtonshiru, s kapitalom od 5-000 funti.374 Pivovare su dugo radile obrtnički, no počinju se povećavati kako bi proizvele goleme količine piva, ali to nije išlo bez krupnog ulaganja u opremu: 20.000 funti za tvrtku Whitebread, koja je oko 1740. godine op skrbljivala 750.000 stanovnika Londona.375 A tu skupu oprem u treba redovito obnavljati. Kojim ritmom? Da bi se to razjasnilo, trebalo bi dugotrajno ispitivanje. Uostalom, ovisno o industrijskoj grani, najveće teškoće stvarale su jednom fiksne investicije, drugi puta opticajni kapital. Ovaj drugi čak češće od prvih. Krupnim m anufakturama neprekidno nedostaje goto vine. Kraljevska manufaktura u Villeneuvei (Languedoc), koju je utemeljio Colbert, a 1709. godine su joj povlastice potvrđene za slijedećih deset godina, našla se u teškoćama u siječnju 1712. godine.376Da bi mogla dalje proizvoditi sukna izrađena na holand ski i engleski način, traži predujam od 50.000 livri iz Toursa: »Ta svota... potrebna mi je za izdržavanje mojih radnika, kojih imam 378


P o g le d a jte o b j a š n j e n ja u t e k s tu , p o g o t o v u z b o g o b j a š n j e n ja š to je » d e n ie r« . G ra fik o n je u z e t iz s tr o je m p i s a n e te z e C la u d e a P risa , La M a n u fa c tu r e ro y a lc d e S a in t- G o b a in , 1 6 6 5 - 1 8 3 0 , 1.297. s tr ., k o ja b i b ila v rlo z a n im ljiv a z a o b jav ljiv a n je .

više od tri tisuće«. U načelu, dakle, nedostatak gotovine u blagaj nik77 U siječnju 1721. još jedna kraljevska manufaktura sukna, braće Picrrea i Geoffroya Darasa, našla se na rubu propasti. Tada je već tridesetak godina radila u Chalonsu, a i ranije je tražila pomoć Trgovačkog savjeta, koji joj je 24. srpnja 1717. već posudio svotu od 36.000 livri, isplativu tijekom osamnaest mjeseci i s rokom vraćanja od deset godina, počam od 1720. godine, bez kamata. Iako taj predujam nije redovito isplaćivan, braća Daras su već bili primili najveći dio u listopadu 1719. Ipak im nije krenulo na bolje. Prije svega zbog »izvanredne skupoće« vune. Zatim »sve svoje fondove« su uložili u proizvodnju sukna i »prodali ih trgov cima na malo prema običaju trgovine, na kredit od šest mjeseci do jedne godine, a ti su trgovci iskoristili pad vrijednosti bankovnih novčanica, pa su te svote isplatili dan uoči obaranja vrijednosti«. Žrtve su, dakle, Lawa, jer su te novčanice morali prodati »po groznim cijenama« da bi »svakodnevno« mogli isplaćivati svoje 379


radnike. I nakraju, budući da nijedna nesreća ne dolazi sama, iselili su ih iz zgrade koju su bili unajmili prije trideset godina i preuredili je za m anufakturu, uz trošak od 50.000 livri. U novoj zgradi, koju su kupili za 10.000 livri (od toga je 7.000 livri zajma), trebali su još potrošiti 8.000 livri za prijenos i ponovno postavlja nje razboja, baćvi za bojanje i drugih »pomagala nužnih za tvor nicu«. Traže, dakle, a i dobit će, odgodu vraćanja kraljevskog predujm a.378 Drugi primjer: 1786. godine, kad je konjunktura bila upravo tužna, treba priznati, kraljevska manufaktura u Sedanu — socijalni uzrok: udova Laurenta Hussona i braća Carret — ugledna kuća od davnine, koja je 90 godina u istoj porodici — ima nepokrivenih 60.000 livri. U teškoće je zapala zbog požara, zbog smrti Laurenta Hussona, nakon ćega je manufaktura bila prisiljena (pretpostav ljam zbog nasljeđa) odstupiti dio svojih prostorija i umjesto njih sagraditi nove, napokon zbog nesretnih investicija u izvoz u Novu Englesku, to jest za Insurgents (pobunjenike), sutradan nakon osvajanja neovisnosti — a to su fondovi »koji se još nisu vratili« (sic)i79. Slučaj u Saint—Gobainu380 se, naprotiv, javlja kao uspjeh nakon 1725—1727. godine. Manufaktura ogledala utemeljena je u vrijeme Colberta 1665. i neprekidno joj obnavljaju povlastice sve do Revolucije, usprkos protestu pristaša slobodnog poduzetniš tva, koji su, na prim jer 1757, bili žestoki. Bankrot 1702. godine zbog lošeg upravljanja samo je velika nezgoda na putu, jer po duzeće usprkos toga dalje radi s novom upravom i novim dioni čarima. Zahvaljujući ekskluzivnom m onopolu što ga manufaktura ima na prodaju ogledala u Francuskoj i zahvaljujući izvozu te općem napretku u XVIII. stoljeću, ekspanzija je izrazita nakon razdoblja 1725-1727. godine. Na grafikonu možete vidjeti opće kretanje poslova, krivulju kamata isplaćenih dioničarima, te na pokon kretanje cijena »deniera«, koje ne treba poistovjetiti s običnim dionicama, kojima bi se kurs određivao na burzi. Isto tako poduzeću ne treba pripisivati ni slobodu akcije, kakvu su imala u to vrijeme engleska/oinr Stock Company i anonim na dioničarska poduzeća osnivana u Francuskoj nakon proglašenja Trgovačkog kodeksa 1807. godine. Manufakturu je na noge 1702. godine podigla pom oć pariš kih za k u p n ik a poreza, što znači bankara i novčara, koji su tada željeli uložiti na sigurno svoj novac u kupovinu zemlje ili akcija. Tom je prilikom kapitalni fond dioničarskog društva bio podijc380


ljen na 24 »sols«, svaki sol se dalje dijelio na 12 »deniers«, dakle, bilo jc ukupno 288 deniers, a bili su nejednako podijeljeni na 13 dioničara-spasitclja. Ti dijelovi i dionice dalje su se dijelili u rukama uzastopnih vlasnika ovisno o nasljeđivanju i nekolicini ustupanja. Tako 1830. godine Saint-Gobain ima 204 dioničara, od kojih neki posjeduju sićušne dijelove — osmine, šesnaestine — deniersa. Po procjenama u nasljedstvu tih dijelova možemo odre diti njihovu cijenu, tc rekonstruirati kretanje u vremenu. Sasvim je očigledno da se kapital obilato povećao. Možemo li to djelomično pripisati i ponašanju dioničara? Godine 1702. to su bili poslovni ljudi, novčari; ali 1720. na redu su velike plemićke obitelji, s čijim su pripadnicima sklapali ženidbenc ugovore nas ljednici novčara. Tako jc gospođica Gcoffrin, kći generalnog bla gajnika manufakture i one gospode Gcoffrin koja se proslavila svojim salonom, ušla u brak s markizom de La Ferte-Imbaultom. Manufaktura je dakle malo po malo prešla u ruke velikaša ren tijera, koji nisu pravi poslovni ljudi — to su rentijeri kojima je dovoljno da im se redovito isplaćuju određene dividende umjesto da traže svoj puni udio od ukupnih prihoda. Nije li to bio način da se sačuva i poveća kapital?

O industrijskim profitima Kad jc riječ o industrijskim profitima, ne može se dati opću procjenu a da se ne upadne u rizik. Tu postoje teškoće, da ne kažemo gotovo nemogućnost procjene, a to poput mača visi nad našim povijesnim shvaćanjem nekadašnjega privrednog života i, još preciznije, kapitalizma. Trebalo bi nam što više brojaka, pouz danih brojaka, nizova brojaka. Kad bi povijesna istraživanja, koja su nam jučer dala obilje krivulja cijena i plaća, danas dala zapis postotaka dobiti u propisanom i točnom obliku, rezultati bi se mogli prevesti u valjana objašnjenja: bolje bismo mogli razumjeti zašto je kapital oklijevao da u poljoprivredi potraži bilo što više od rente; zašto se promjenjivi svijet predindustrije prikazuje kapitalis tu kao zamka ili opasan teren; zašto je kapitalistu bolje da se drži na rubu toga raspršenog polja djelatnosti. A sigurno je da kapitalistov izbor djelatnosti može samo pogoršati udaljenost između dva kata — industrije i trgovine. Dudući da je snaga na strani trgovine, gospodarice tržišta, in dustrijski su profiti neprekidno kljaštreni trgovačkim predujmo381


vima. To se jasno vidi u središtima gdje je m oderna industrija napredovala bez teškoća: na primjer, u strojnoj proizvodnji dug madi ili industriji čipaka. Tako je čipkarska industrija u Cacnu u XVIII. stoljeću čak imala školu za poduku čipkarstva, kako bi uposlila i dječju radnu snagu, dizala je radionice, »manufakture«, a zatim osposobljavala za rad skupine radnika, bez čega ne bi tako brzo industrijskoj revoluciji narasle »oštre pandže«. A i ta bi uspješna industrija u Caenu možda propala da je na noge nije podigao mladi poduzetnik, koji se bacio u trgovinu na veliko — uključivši i čipke. To m u je tako dobro pošlo za rukom, da u trenutku kad su poslovi opet procvali, postaje nemoguće pro cijeniti koliki dio otpada na manufakturu. Prirodno, ništa nije jednostavnije nego objasniti na golemo me industrijskom području nepostojanje naših mjerila. Postotak dobiti je veličina koju nije lako uhvatiti; pogotovu kad ne postoji razm jerno redovit postotak kamata381, koji bismo onda na neki način mogli dohvatiti sondažama. Promjenjiv i varljiv, jednostavno izmiče. U mnogo čemu novatorska knjiga Jean-C laudea Perrota pokazala je da takva potjera ipak nije iluzorna, da je moguće izdvojiti neku osobu za referencijalnu jedinicu, da tu čak možemo i birati, ako treba, kad je to već nemoguće s poduzećem (koje nam također baš ne izmiče uvijek) ili gradom ili pokrajinom. Je li to nacionalna ekonomija? Na to ne valja previše pomišljati. Ukratko, istraživanje je moguće, ali ostaje užasno pritisnuto teškoćama. Dobit je nesavršena točka382 m eđusobnog križanja bezbrojnih linija; treba dakle otkriti te linije, ući im u trag, rekon struirati ih, a u najgorem slučaju i zamisliti. Varijable su brojne, točno, ali napokon Jean—Claude Perrot pokazuje kako ih je mogu će usporediti, povezati prem a razm jerno jednostavnim m eđuod nosima. Postoje, m oraju postojati, približni koeficijenti korelacije, koje je m oguće izlučiti: poznajem o li x možemo bar pretpostaviti veličinu y... Industrijski je profit tako, kao što smo znali, na križanju cijene rada, cijene sirovina, cijene kapitala i, nakraju, smješta se na ulazu u tržište. To je za J.-C . Perrota prilika da konstatira kako dobit, prihod svemočnog trgovca, neprekidno gricka industrijski »kapitalizam«. Ukratko, na tom području povijesnim istraživanjima najviše nedostaje m odel neke metode, m odel nekog modela. Bez Fran(oisa Simianda i, pogotovu, bez Ernesta Labroussea, povjesničari ne bi mogli s lakoćom, kao što su to učinili jučer, krenuti u proučavanje cijena i plaća. Sada treba naći novi poticaj. Pa, žabi382


Grebenanje pamuka u Veneciji, XVII. stoljeće. (Muzej Corrcr, Zbirka Viollet) lježimo makar artikulaciju neke moguće metode, ili bar zahtjeve kojima bi trebala udovoljiti: 1) Sakupiti, na prvom mjestu, bio dobar ili loš (poslije će biti vremena da im nađemo polazišta) postotak poznatih ili bar nazna čenih dobiti, Čak i ako su u nekom vremenu ograničene, čak točkaste. Tako znamo: — da tvornica crne metalurgije s »feudalnim monopolom«, ovisna o krakovskom biskupu i u blizini velikoga grada, postiže 1746. godine postotak dobiti od 150%, koji zatim slijedećih godina pada sve do 25%383; — da u Mulhousu38"1, oko 1770. godine, dohoci na tzv. in dijske tkanine dostižu možda 23 do 25%, ali oko 1784. oko 8, 5%; — da za proizvodnju papira u VidaIon-16s-Annonayu385 ras polažemo serijom od 1772. do 1826. godine s izrazitim kontras tom između razdoblja do 1800. (postotak dobiti manji od 10%, osim 1772, 1793. i 1796. godine), dok ono nakon toga bilježi brzi uzlet,


— da treba upamtiti postotke izdašnih dobiti, koji su nam poznati za tadašnju Njemačku, gdje von Schille, kralj pamuka u Augsburgu, ostvaruje godišnju dobit od 15, 4% od 1769. do 1781. godine; gdje m anufaktura svile u Krefeldu ima pet godina (17931797) promjenljive dobiti od 2, 5 do 17, 25%; gdje manufakture duhana braće Bolongaro, utemeljene u Frankfurtu i Hochstu 1734-1735. godine, posjeduju 1779. dva milijuna talira386... — da uljara u Littryu, u Normandiji, nedaleko od Bayeuxa, za investiciju amortiziranu na 700.000 livri daje od 1748. do 1791. obuhvaćen dobitak od 160.000 do 195.000 livri.307 No prekidam to nabrajanje, jer je dano samo kao indikacija. Te brojke, prenesene na prikladne grafikone, ja bih ucrtao crve no m tin to m na crtu od 10%, koja bi privrem eno mogla poslužiti kao odredišna linija za podjelu: bilo bi rekorda iznad 10, uspjeha u blizini crte, te jasnih neuspjeha u blizini 0, pa čak i ispod nje. Prvi zaključak, iako bez iznenađenja: u toj skupini brojki varijacije su vrlo jake, neočekivane. 2) Klasirati prem a oblastima, prem a novim i starim privred nim granama, prem a konjunkturama, unaprijed prihvaćajući sve što u tim konjunkturam a zbunjuje: industrije niti propadaju niti napreduju zajedno. 3) P okušati, napokon, pod svaku cijenu, krenuti što dalje u prošlost, prem a XVI, XV: pa čak i XIV. stoljeću, to jest izbjeći č udnom m onopolu statistike s kraja XVIII. stoljeća, pokušati staviti problem u dimenzije dugog trajanja. Ukratko, ponovo poče ti ono što je već sjajno obavljeno u povijesti cijena. Je li to moguće? Jamčim da bi se mogle proračunati dobiti poduzetnika — tvorničara sukna u Veneciji oko 1600. godine. U Schwazu, u Tirolu, porodica Fugger u svojoj trgovini nazvanoj Eisen u n d Umschlitthan d el (koja, pogađamo, miješa industriju i razmjenu) postiže 1547. dobitak od 23%.380 Štaviše, povjesničar A. H. de Oliviera Marques309 uspio je dosta detaljno analizirati obrtnički rad krajem XIV. stoljeća u Portugalu. Uspio je razlikovati, za određeni proiz vod, ono što u bazi pripada radu (R) i sirovini (S). Za cipele je S = 68 do 78%; R = 32 do 22%; isti je odnos kod konjskih potkova te za sedlarske proizvode (S = 79 do 91%) itd. Napokon, od rada R je izveo višak (ganho e cabedal) osiguran majstoru, taj udio — dobit — varira od polovice, četvrtine i šestine do osamnaestine nagrade za rad, znači od 50 do 5, 5%. Kad u taj račun uključimo još i cijenu sirovina, postotak dolazi u opasnost da se svede na sirnicu. 384


Zakon Walthera G. Hoffmanna (1955)™ Ukratko, treba početi od proizvodnje. AJi, kako u tim golemim sektorima, koji su slabo istraženi, možemo i pokušati izdvojiti »tendcncijska pravila«, koja bi makar malo osvijetlila našu svjeti ljku? Pred desetak godina pokazao sam u suradnji s Frankom Spooncrom391 da su krivulje industrijske proizvodnje, koje su nam poznate u XVI. stoljeću, redovito u obliku parabola. Sami za sebe govore već primjeri američkih rudnika, proizvodnja s a y e t t e (s e rg e od vune i svile) u Hondschooteu, vunenog sukna u Veneciji, proizvodnja sukna u Leydenu. Dilo bi, dakako, nedopustivo bilo što generalizirati pošavši od tako malobrojnih podataka: pos jedujemo mnogo krivulja cijena, a vrlo malo krivulja proizvodnje. Ipak, upravo ta krivulja s naglim usponima i surovim padovima omogućava nam da s izvjesnom vjerojatnoćom zamislimo u doba predindustrijske privrede kratkotrajan sjaj neke gradske indus trije ili nekoga epizodnog izvoza što su nestajali gotovo tako brzo kao i moda; ili igru suparničkih proizvodnji u kojoj redovito jedna ubija drugu; ili neprekidnu seobu industrija, koje kao da se ponovo rađaju negdje drugdje, kad napuste svoje rodno mjesto. Nedavno objavljena knjiga Jcan-Claudea Pcrrota o gradu Cacnu u XVIII. stoljeću produljuje i dokazuje ta zapažanja a propos četiriju industrijskih grana, koje potanko proučava u ok viru djelatnosti toga normandijskog grada. One slijede jedna za drugom: raskošno sukno i ono obične kakvoće; proizvodnja čara pa i kapa; platna i, nakraju, »uzorni« primjer čipkarske industrije. To je engros povijest uspjeha na kratak rok, drugim riječima slijed parabola. Vanjski su utjecaji, prirodno, odigrali određenu ulogu: uspjeh etamina iz Mansa zadao je snažan udarac tekstilu iz Caena, na primjer. Ali nameće se zaključak vezan za lokalnu sudbinu tih četiriju industrija, a to je da kad jedna propada, povlači za sobom uspjeh druge i vice versa. Tako »manufaktura čarapa na razboju (će biti) povlašteni takmac« vunenoj industriji, napuštenoj u tre nutku kad nije više gotovo ništa donosila.392 »Napredak proizvod nje čarapa i kapa, te nazadak vunenih tkanina... gotovo su savršeno podudarni od 1700. i 1760. godine«393. Proizvodnja čarapa i kapa će sa svoje strane malo po malo prepustiti svoje mjesto izradi pamučnih tkanina. Zatim se »indijske« tkanine povlače pred čip385


kom, koja će sama napredovati, a zatim nazadovati u savršenoj paraboli, kao da to pravilo ne podnosi izuzetak. Zapravo sve se u Caenu odvija kao da svaka industrija u usponu napreduje na račun neke industrije koja propada. Kao da su mogućnosti grada, ne toliko u kapitalu koliko u mogućnostima prodaje zgotovljenih proizvoda i u dostupnosti sirovina, te pogotovu u radnoj snazi, da su te mogućnosti previše ograničene da bi omogućile istodobni procvat više privrednih djelatnosti. U tim se okolnostima izbor okreće najrentabilnijoj od svih mogućih proizvodnji. Sve se to čini prirodnim u razdoblju sektorskih privreda koje su još slabo m eđusobno povezane. U knjizi Walthera G. Hoffmanna iznenađuje, naprotiv, otkriće m nogobrojnih statističkih dokaza, koji podržavaju istu paraboličnu krivulju, prikazanu poput općeg »zakona« primjenjivog na prerazvijen svijet XIX. i XX. stoljeća. Hoffmann smatra da svaka zasebna industrija (izuzeci potvrđuju pravilo) prolazi kroz tri stupnja: ekspanzija, plafon, uzmak ili, opširnije, »stupanj ekspanzije s usponom postotka rasta proizvod nje; stadij razvoja sa sve nižim postotkom rasta produkcije; pot puni pad proizvodnje«. U XVIII, X3X. i XX. stoljeću jedine je izuzetke Hoffmann našao kod netipičnih industrija kao što su: kositar, papir, duhan, konoplja. Možda, nudi on kao objašnjenje, te industrije jednostavno imaju usporeniji ritam od drugih s time da bi ritam označavao kronološku udaljenost polazne točke od točke pada parabole, a ta je udaljenost različita ovisno o proizvodu i, sum nje nema, o razdoblju. Zanimljivo je da smo Spooner i ja primijetili da kositar već u XVI. stoljeću ne slijedi pravilo. Sve to m ora imati neki smisao, što uopće ne znači da odmah imamo i objašnjenje. Zapravo je teškoća u tome da se razabere veza koja povezuje neku izdvojenu industriju, koja nas zanima, sa cjelinom privrede koja j e okružuje i o kojoj ovisi njezino vlastito kretanje. Cjelina može biti grad, regija, nacija, skup nacija. Jedna i ista industrija može umirati u Marseilleu a rasti u Lyonu. Početkom XVII. stoljeća, na primjer, debele vunene tkanine prirodne boje, što ih je Engleska u prethodnom razdoblju slala u golemim količi nama u Evropu i na Levant, odjednom izlaze iz mode u zapadnoj Evropi, a bile su preskupe za istočnu, pa je izbila kriza loše prodaje i nezaposlenosti, pogotovu u Wiltshireu, ali i drugdje. Slijedila je preorijentacija na laganije tkanine, bojene na licu mjesta, što je prisililo da se prom ijeni ne samo tip tkanja po selima nego i oprem a u središtima za dovršavanje. A ta se prom jena nejed386


21. JE S U LI KRIVULJE IN D U STR IJSK E P R O IZ V O D N JE PARAHOLIČKE? Već u XVI. stoljeću krivulje industrijske proizvodnje imaju panibolički oblik analogno onima koje W. G. Hoffmann (British Industry 1700-1950, 1955) izvlači za suvremeni svijet. Obratite pažnju na već tada izraženu netipičnost rudnika kositra u Devonu. U Leydenu zapažamo dvije parabole koje slijede jedna drugu. Grafikon izradio F. C. Spooner, Cambridge Economic History of Europe, IV, str. 464.)

nolično provela, ovisno o pojedinim regijama, tako da nakon uvođenja New Draperies posebne regionalne proizvodnje više nisu bile iste: došlo je do novih uspona, ali i padova koji su bili nepopravljivi. U svemu, bila je promijenjena karta engleske nacio nalne proizvodnje.394 387


2 2 . P R O IZ V O D N JA ZLATA U BRAZILU U X V III. STO LJEĆ U U t o n a m a . P r e m a : V irg ilio N o y a P in to , O o u r o b r a s i le i r o e o c o m c r c io a n g l o - p o r t u g u e s , 1 9 7 2 , s tr . 1 2 3 - 1 o v d j e im a m o k r iv u lje p a r a b o l ič k o g o b lik a .

Ali postoje i okruženja šira od nacije. Oko 1600. godine Italija je izgubila velik dio svoje industrijske proizvodnje, Španjolska je otprilike u isto vrijeme također izgubila dobar dio aktivnosti svojih obrta u Sevilli, Toledu, Cordobi, Segoviji i Cuenci395, a ti talijanski i španjolski gubici istodobno znače dobitke za Ujedinjene pok* rajine, Francusku i Englesku. Treba li boljeg dokaza da je evropska privreda koherentna cjelina pa, dakle, na svoj način i eksplikativna? Da je taj poredak zapravo cirkulacija, strukturiranje, privredna hijerarhizacija svijeta, da uspjeh i pad uvjetuju jedan drugog u 388


prilično uskoj međuovisnosti? Pierre Goubert396 je sanjao o tome da klasificira individualna imanja i bogatstva prema starosti: mla da, zrela, stara. To je razmišljanje prema paraboli. Postoje i mlade, zrele i stare industrije: mlade šikljaju po vertikali, stare se strmoglavljuju po vertikali. Nije li se ipak, upravo kao kod čovječjeg života, s vremenom povećala i nada u dugovječnost industrija? Kad bismo raspolagali brojnim krivuljama, za razdoblje od XV—XVIII. stoljeća, analog nima onima što ih je nacrtao Hoffmann, možda bismo mogli rasvijetliti važnu razliku: mnogo kraće i isprekidanijc ritmove, mnogo uže krivulje od današnjih. Svaka je industrijska proizvod nja u tom razdoblju starinske privrede bila u opasnosti da se brzo nade u uskom grlu na razini sirovina, radne snage, kredita, teh nike, energije, unutrašnjega i vanjskog tržišta. Takvo iskustvo možemo i danas pratiti svakoga dana u zemljama u razvoju.

389

TRANSPORT I KAPITALISTIČKO PODUZEĆE

Prom etna sredstva, stara koliko je i svijet star, pokazuju sklonost da ostaju takva kakva jesu iz stoljeća u stoljeće. U prvom svesku ovog djela govorio sam o toj arhaičnoj infrastrukturi, o brojnim i osrednjim sredstvima: čamcima, jedrenjacima, kolima, zaprega ma, tovarnoj stoci, povorkama bellborses (konja sa zvoncima, što su brencala dok su prem a Londonu prenosili grnčariju iz Staffordshirea ili bale provincijskog sukna), o karavanama mazgi, povezanih kao na Siciliji, tako da je svaka životinja bila privezana za rep prethodne397, 400.000 burlaka, težaka koji su konopcima vukli brodove po Volgi oko 1815. godine398. T ransport je nužan kraj proizvodnje; ako se ubrzava, sve ide dobro, ili bolje. Simon Voroncov, poslanik Katarine II u Londonu, sm atrao je da Engleska toliki napredak prije svega zahvaljuje tome što je u pedeset godina prom et povećan najmanje pet puta.399 Uspon u XVIII. stoljeću, poklapa se u svemu s nastojanjem da se u prom etu usavrše stara sredstva, bez zaista revolucionarnih teh ničkih novosti. Što ne znači i bez novih teškoća. U Francuskoj je Cantillon400 postavio dilemu čak prije no što su sagrađene velike kraljevske ceste: ako prom et previše umnoži broj konja, njih će trebati hraniti na račun ljudi. Transport je sam po sebi »industrija«, kao što to podsjećaju Montchrestien, Petty i Defoe ili abbć Galiani, koji kaže: »Transport je (...) nešto poput manufakture«401. Ali je to arhaična manufaktura u koju se kapitalist nikada neće dokraja uplesti. I to s pravom: samo se prom et na bitnim osima pokazuje »isplativim«. Sekundarna, obična, bijedna cirkulacija ostavlja se onima, koje zadovoljava skrom na zarada. Odrediti kapitalistički prodor u ovoj prilici znači odrediti modernizaciju ili arhaičnost ili, još bolje, »dohodak« različitih grana transporta: slabi prodor u kopneni promet, ogra ničen na »riječnim putevima, ali naglašeniji kad je riječ o pom or stvu. A ipak, i ovdje vrijedi pravilo da novac bira kamo će i da nc želi sebi podrediti sve. 390

Proizvodnja ili kapitalizam u gostUna

Kopneni promet Kopneni se promet obično proglašava neefikasnim. Ceste su sto ljećima ostajale manje ili više onakve kakvima ih je priroda stvorila. Ali to su relativne neefikasnosti: nekadašnja je razmjena odgo varala nekadašnjoj privredi. Kola, tovarna stoka, teklići, putnička kola i poštanske postaje igrali su ulogu kakva je odgovarala odre đenoj potražnji. No, uzevši sve u obzir, valja reći da se ne poklanja dovoljno pažnje davnašnjem dokazu W. Sombarta402, koji je danas izgubljen iz vida, a kojim je utvrdio da zdrav razum a priori mora odbaciti tvrdnju da kopnenim putcvima ide mnogo više proizvoda nego rijekama i kanalima. Prilično m udro vodeni Sombartovi proračuni utvrdili su red veličina u Njemačkoj krajem XVIII. stoljeća. Procijenio je da se za promet upotrebljava otprilike 40.000 konja, što bi dalo 500 miliju na tona/kilometara godišnje prevezenih kolima i tovarnom sto kom (upozorit ćemo usput da će brojke za prijevoz željeznicom na istom prostoru 1913- godine biti 130 puta veće, što je frapantan znak fantastičnog procvata postignutog razvojem željeznice). Za riječni prom et broj brodova pomnožen s njihovom prosječnom nosivošću i brojem putovanja amo-tam o daje otprilike godišnji broj od 80 do 90 milijuna tona/kilometara. Za cijelu Njemačku, dakle, krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća — usprkos znatnom riječnom prometu Rajnom, Labom i Odrom — odnos ukupnog kapaciteta slatkovodnoga i kopnenog transporta u korist je kop nenoga pet naprama jedan. Zapravo brojka od 40.000 konja od nosi se samo na specijalizirane transportne životinje, a ne i na konje seljačkih gospodarstava kojih je također bilo mnogo (u doba Lavoisicra u Francuskoj ih je bilo 1,200.000). A ti seljački konji obavljali su velik dio prometa, manje — više redovito ili sezonski. Kopneni je promet, dakle, Sombart prilično potcijenio, iako u procjenama riječnog transporta, istini za volju, nije uračunato puštanje drva da plovi slobodno ili u splavima. Možemo li prema njemačkom primjeru generalizirati? Sigur no ne, kad je posrijedi Holandija, gdje se većina prometa odvija vodom. Isto tako se to ne odnosi ni na Englesku, ispresijecanu mnogobrojnim plovnim rijekama i kanalima, pa je već Sombart procijenio da su obje vrste prometa ondje podjednake. Ostatak Evrope je, naprotiv, uglavnom slabije bogat riječnim putevima od Njemačke. U nekom francuskom dokumentu iz 1778. čak se pretjeravajući tvrdi: »Gotovo se sav prom et odvija kopnom, jer su 391

Uemand Braudel/ Igra razmjene

Prijevozu Ludlowu (Shropshire). SlikaJ. -L. Agassea (1767-1849). Tu j e tehnika tradicionalnoga cestovnog prom eta dovedena na najvišu razinu: dobra cesta, pojačana zaprega. Usporedite sa starim cestama koje je tako često slikao Bruegel. (Basel, (Effentliche Kunstsammlung,

fotografija Muzeja) rijeke teške za plovidbu«403. Zanimljivo je da 1828. godine, po Dutensu404, od 46 milijuna tona robe u prom etu samo 4,8 ide vodenim putcvima, a sve ostalo kopnom (prijevoz na kratke uda ljenosti 30,9; velike udaljenosti 10,4). Odnos bi otprilike bio jedan 392


naprama deset. Istini za volju valja reći da je od 1800. do 1840. godine podvostručen broj kola za velike udaljenosti.405 Takav obim cestovnog prometa s jedne se strane objašnjava obiljem kolaža kratke udaljenosti, jer na kratkim putovanjima kola ne troše mnogo više od čamca: tako 1708. godine prijevoz pšenice od Orlćansa do Pariza cestom Pave du roi (kraljev popločeni put) stoji jednako kao i Orleanskim kanalom — dakle oba su puta moderna.406 S druge strane, vodeni je promet nepovezan, vodene je puteve nužno povezivati, a to nije uvijek jednostavno u riječnom sustavu, što odgovara čak prenošenju na leđima u Sibiru ili Sjever noj Americi: između Lyona i Roannca, to jest između Rhone i Loire neprekidno je vozilo 400 do 500 volovskih zaprega. No bitni je razlog ipak stalna i preobilna ponuda seljačkog prijevoza, koja je poput svake druge dopunske djelatnosti bila plaćena ispod prave cijene koštanja. Svatko je mogao zagrabiti u tu rezervu. Za transport su se specijalizirale cijele određene seos ke regije, kao porajnski Hunsruck, Hessen i Thiiringija407, poje dina sela kao Što su Rembercourt-aux-Pots, u pokrajini Barrois, Iz kojega »cbarretons« u XVI. stoljeću odlaze sve do Antwcrpena408, kao i sva alpska sela koja se nalaze duž putova409. Ipak, iako ima profesionalaca, veliku većinu čine seljaci, povremeni prijevoznici. Francuski edikt od 25- travnja 1782. još jednom potvrđuje: »Obavljanje prometa mora biti potpuno slobodno; nikakve zabrane tu nisu dopuštene osim povlastica za prijevoznike (što znači da redovni prijevoz putnika i paketa ne smije prijeći određenu težinu)... Prema tome, ništa ne smije ni sjenkom ugroziti tu slobodu, toliko važnu trgovini: ratar, koji odluči privremeno postati prijevoznikom, da bi uposlio i prehranio svoje konje, može sasvim slobodno obavljati taj posao i zatim ga slobodno napustiti bez bilo kakvih formalnosti«.410 Jedina je loša strana toga seljačkog posla što je sezonski. Ipak se i tome mnogi prilagodavaju. Tako sol iz Peccaisa, u Languedocu, putuje Rhonom u cijelim konvojima brodova pod nadzorom velikih trgovaca, zatim se iskrcava u Seysselu, odakle kopnenim putem mora do seoceta Regonflea, blizu Ženeve, gdje opet prelazi na brodove i nastavlja rijekom. Trgovac Nicolas Burlamachi piše iz Ženeve 10. srpnja 1650. godine:»... da nije započela žetva, dobili bismo [sol] za malo dana«; 14. srpnja: »Naša se sol približava, primamo je svakoga dana, i ako zbog žetve ne zakasni nadam se da će sva biti ovdje za 15 dana. (...) Ovom pošiljkom dobit ćemo otprilike 750 kola«; 18. rujna:«... ostatak mora stići svakog dana, 393


iako je sada sjetva uzrok tome da nema dovoljno kola. No kad jednom sve bude zasijano, odjednom će stići sve ostalo.«411 Jedno stoljeće kasnije evo nas u predjelu Faucigny, u Bonnevilleu, 22. srpnja 1771. godine. Ponestalo je pšenice, pa inten dant želi hitno dovesti raž: »Kad je ćovjek gladan, onda se ne razmišlja o vrsti kruha koji se jede. Ali, gle«, piše neki naćelnik Sallanchesa, »usred smo žetve (...) pa je nemoguće raspolagati seoskim kolima kako bi bilo poželjno, jer bismo pobudili nego dovanje«.412 Tu je zapažanje iz registra nekoga kovača (23. ventosa VI. godine): »Plugovi su (to znači poljski radovi) potpuno zaustavili kola pa ne voze«.413 Negdje između te radne snage, koja se spontano nudi čim to dopusti poljodjelski »kalendar«, i poštanskoga i prijevozničkog sustava fiksiranih datuma, koje vrlo rano malo po malo uvode sve države, postoji i specijalizirani transport, koji se nastoji organi zirati, ali u devet slučajeva od deset ostaje na elementarnoj razini organiziranosti. Riječ je o malim poduzetnicima s nekoliko konja i kočijaša. Tako podaci iz Hannovera za 1833. godinu pokazuju kako je još uobičajeno da kopneni prom et ima obrtnički karakter. Njemačka je i nadalje od sjevera do juga, kao u XVI. stoljeću, isp resijecana »slobodnim « ili »izravno divljim« prom etom (Strackfuhrbetrieb, kaže se u švicarskim kantonima), a to su kola koja idu na sreću, u potragu za iznajmljivačem, »lutajući poput mornara«, udaljena mjesecima od kuće a da ponekad negdje sasvim zapnu. Vrhunac doživljavaju u XVIII. stoljeću. Ali još pos toje i u XCX. stoljeću. A po svemu se čini da su bili svoji vlastiti poduzetnici.414 Sav se prom et oslanja na postaje u gostionicama — to se u Veneciji može zamijetiti već u XVI. stoljeću415, a u Engleskoj mnogo jasnije još u XVII. stoljeću gdje gostionica postaje trgovačko sre dište, koje ni po čemu nije nalik na današnje gostionice. Salisbury, gradić u grofoviji Wilts, 1686. godine u svojim je gostionicama mogao smjestiti 548 putnika i 865 konja416. U Francuskoj je svratištar zapravo trgovački posrednik između prijevoznika. Do te mjere da 1705. godine vlada, koja želi stvoriti urede za »posredništvo između kočijaša« (što će i uspjeti samo nakratko u Parizu) svaljuje drvlje i kamenje na svratištare pripisujući im sve moguće grije hove: »Svi vozači Kraljevstva žale se da su već nekoliko godina svratištari i gostioničari, kako u Parizu tako i u drugim gradovima, postali pravi gospodari cijelog prijevozništva, tako da su prisiljeni proći kroz njihove ruke, jer i ne poznaju više osobe koje obično 394


imaju pošiljke, a za svoja kola postižu cijene kakve se svide reče nim svratištarima i gostioničarima; spomenuti gostioničari ih pri moravaju da kod njih troše za nekorisne boravke, tako na te troškove utroše svu zaradu od svojih kola, pa se više ne mogu izdržavati«417. Isti dokument navodi da u Parizu prijevoznicima stoji na raspolaganju pedesetak ili šezdesetak gostionica. Jacques Savary418 u ParfaitNegociantu 1712. godine prikazuje svratištare kao prave »posrednike vozača«, koji uz ostalo na sebe preuzimaju plaćanje različitih davanja, troškove carine i trošarine, primaju od trgovaca novac za prijevoz, pa ga isplaćuju kočijašima. Slika je ista kao i prethodna, samo što je ovog puta pisano s naklonošću, pa možda nije i točnija. Nakon toga nam je jasnije bogatstvo nekih provincijskih gostionica. Neki se Talijan 1606. godine nije mogao nadiviti profi njenosti neke gostionice u Troyesu, gdje se domaćica i djevojke »uzvišeno ponašaju«, a »lijepe su poput Grkinja«, na stolu je veličanstvena srebrnina, zavjese na krevetima su dostojne kar dinala, jelo izvrsno, neočekivani okus orahova ulja udružen je s ribom i »vinom iz Đurgundije (...) bijelim (...) ponešto mutnim poput korzičkog vina, za koje tvrde da je prirodno, bolje po okusu od crnoga«. Taj Talijan kao slučajno dodaje »a četrdeset zaprežnih konja i više u konjušnicama« ne shvaćajući, bez sumnje, da upravo to u velikoj mjeri objašnjava ono čemu se divio.419 Veći je sukob između privatnoga i javnog prometa negoli između vozača i gostioničara. »Seljaci prijevoznici« kraljevskog transporta putnika i roba, koji prevoze ljude i manje omote, željeli bi dobiti m onopol na sav prijevoz kolima. Ali edikti u njihovu korist nikad nemaju učinka, jer se trgovci uvijek žestoko opiru. U igri, naime, nije samo sloboda cestovnog prometa, nego i cijene. Savary des Đruslons objašnjava: »Ta posljednja sloboda cijena kola je... toliko važna za trgovinu, da je Šest cehova trgovaca (u Parizu) u podnesku 1701. godine to nazvalo desnom rukom trgovine i bez ikakva straha tvrde da ono što bi ih stajalo 25 do 30 livri da im robu prenose Messagers (vozari), kola i kočije koji se unajmljuju, moraju kod Rouliersa (prijevoznika), platiti samo 6 livri, zbog fiksiranih cijena koje oni prvi nikad ne smanjuju, dok se s drugima može pregovarati o cijenama, pa o njima trgovac odlučuje jednako kao i prijevoznik«420. Posljednje riječi ovog teksta treba još jednom pročitati da bismo im shvatili okus i domet, shvatili odjednom što zaštićuje i produljuje život slobodnom prijevozništvu sitnih ljudi i osrednjih poduzetnika. Ako dobro ražu395


mijem kratki odlomak iz Sullyevih Afemoara, on se odnosi na sitne prijevoznike, koje je angažirao da prevezu u Lyon kugle potrebne kraljevskom topništvu u savojskom ratu. On piše: »Sa zadovo ljstvom sam vidio kako sve to stiže u Lyon za šesnaest dana; da je išlo uobičajenim putem, trebalo bi dva ili tri mjeseca, a taj bi prijevoz bio papreno skup«421. Ipak se uz osi velikih nacionalnih i m eđunarodnih trans portnih putova — kao od Antwerpena ili Hamburga do sjeverne Italije—pojavljuju krupne prijevozničke tvrtke: porodice Lederer, Cleinhaus422, Annone, Zollner.423 Mršavi podaci iz 1665. govore o društvu za prijevoz na tom potezu ili na dijelu tog poteza. Vlasnici su gospoda Fieschi et Cie. Dvadesetak godina kasnije traže neke povlastice pa tom prilikom pišu o sebi hvalospjeve, tvrde da svake godine u Francuskoj potroše 300.000 livri »koji je novac raspodije ljen i raširen duž cijelog puta, kako carinicima što rade po grado vima kroz koja vodi naš prom et, tako svratištarima, kovačima, kolarima, sedlarim a i drugim kraljevim podanicima«424. Večina tih velikih dioničarskih društava ima sjedište u švicarskim kantonima ili u onom dijelu Južne Njemačke gdje kola igraju presudnu ulogu, jer je u ovoj prilici najveći posao povezati zemlje sjeverno i južno od Alpa. Organizacija obuhvaća mnoge gradove kao što su Regens burg, Ulm, Augsburg, Chur, a najviše Basel, gdje se sve susreće: kola, vode Rajne, karavane mazgi, koje se upotrebljavaju u plani nama. Nije li ondje samo jedno jedino prijevozničko društvo posjedovalo tisuću mazgi?425 U Amsterdamu, prirodno, radi već sasvim m oderna organizacija, pa Richard Mladi426, bilježi: »Ovdje imamo veoma imućne i bogate ljude koje nazivaju ekspeditorima, a kojima se trgovac jednostavno obraća kad god treba nekamo poslati (kopnom) neku robu. Ti prijevoznici imaju kola i kočijaše, koji putuju samo po njihovu nalogu.« U Londonu postoje iste mogućnosti, ali u ostaloj Engleskoj specijalizacija prijevoznika bez sum nje se dosta kasno razvija, jer postoji cijela velika skupina trgovačkih putnika i tvorničara-putnika kojih su prepune sve ceste Velike Britanije u XVII. i XVIII. stoljeću 427 U Njemačkoj čak u XIX. stoljeću trgovci dolaze na lajpciški sajam vlastitim kolima na koji ma je njihova trgovačka roba.428 Ni u Francuskoj razvitak ne teče brzo: »Tek nakon 1789. stvaraju se velika prijevoznička poduzeća. Oko 1801. godine ima ih 50, a 75 1843 «429 Sve te toliko tradicionalne, ali tako snažne organizacije, us pješne su, pa im se trgovac može m irno prepustiti. Zašto bi se sam upletao da bi organizirao (netko bi rekao »racionalizirao«) na 396


23. PUTOVANJA IZ PARIZA U TROYES I IZ TR OYESA U PARIZ BROD ARSKOM SLU ŽB O M P O SE IN I G ra fik o n J a c q u c s a B e r tin a p o k a z u je d a p r o m e t n iz rije k u d o n o s i v iše n e g o li u z v o d n o , a k o s e j e d n a k o n a p la ć u je . S a 1 0 8 p u t o v a n j a n iz v o d n o i 111 u z v o d n o p o s to ji r a v n o t e ž a iz m e đ u d v a s m j e r a š to d a je m je s e č n o u o b a s m j e r a n e š t o m a n je o d č e tiri p u to v a n ja , u g r u b o b is m o m o g li re ć i: j e d n o m t je d n o . P r o p u š te n o j e d n o ili d v a p u t o v a n j a u p r o s i n c u 1705- o b j a š n ja v a ju n a g li skok p r ih o d a u p rv o m p u to v a n ju n iz v o d n o u s ije č n ju 1 7 0 6 . g o d in e . P r e m a A. N ., 2 2 0 9 .

397


2 4 . C E S T O V N I P R O M E T U S E IN E -E T -M A R N E : 1 7 9 8 - 1 7 9 9 . P r ih o d i o d t a k s a z a o d r ž a v a n j e c e s t a o d 1. firim a ire a d o 3 0 . p r a i r ia l a VII. g o d i n e . K a rtu n a c r t a o G u y A rb e U o t, » L e s b a r r i č r e s d e I'A n V II« u A n n a le s E. S. C , s r p a n j - k o l o v o z 1 9 7 5 , s tr . 7 60.

398


kapitalistički način sustav, u kojemu preobilna konkurencija ide njemu na ruku i u kojem, kako »bez straha tvrde« trgovci Šest cchova 1701. godine, »mi smo jednako tako gospodari kao i prijevoznici«? Jednako ili čak više?

Riječno brodarstvo Mnogo je hvaljen promet po slatkim vodama po kojima plove čamci, teretne brodice, brodovi i splavi ili trupci prepušteni da ih voda slobodno nosi; takav se prijevoz hvali kao lagan i jeftin. Ali i tu ima okolnosti koje ograničavaju, sputavaju. Najčešća je slabost riječnog brodarstva — sporost. Prirodno, kad se ide nizvodno, onda teretna lađa preplovi put od Lyona do Avignona za 24 sata.430 Ali konvoj međusobno povezanih čamaca, koji je trebao ići uzvodno Loirom od Nantesa do Orlćansa, ide sporije, pa je intendant Orlćansa (2. lipnja 1709) »dogovorio s brodarima da dovezu pšenicu (iz Bretagne) po kiši i vjetru, bez boravka (to jest bez zaustavljanja), jer je inače ne biste imali tri mjeseca«431. Daleko je to od onih 12 kilometara na sat, koliko Werner Sombart pripisuje brodarima na njemačkim rijekama. Kad je u Lyonu zavladala nestašica, koja se pretvorila u glad, čekaju se brodovi iz Provansc, natovareni žitom: intendant (16. veljače 1694) zabrinuto misli da ne mogu doći prije šest tjedana.432 Osim pri rodne sporosti, riječno brodarstvo ovisi i o »hirovima rijeka«, niskom i visokom vodostaju, o vjetru i zaleđivanju. Kada u Roanncu433 brodar zakasni zbog usputnih neprilika na samoj rijeci, mora o tome dati izjavu notaru. Mnogo je i drugih zapreka: olupine potonulih brodova, koje nitko nc vadi; brane za ribolov; odvojci za mlinove; oznake i znakovi nestaju; pješčane sprudove i podvodne stijene nije uvijek moguće zaobići. Tu su i bezbrojne mitnice na kojima se svatko mora zaustaviti: na desetke ih je na Loiri i Rajni, kao da su se svi urotili protiv riječnog brodarstva. U Francuskoj se u XVIII. stoljeću sustavno nastoji ukinuti mitnice, od kojih je većina podignuta razmjerno nedavno i svojevoljno; drugima bi trebalo isplatiti odštetu, pa monarhija zbog toga ok lijeva.434 Kanali su m oderno i racionalno rješenje; no i ondje ima sporosti zbog ustava. Orleanski kanal ima na 18 milja 30 ustava; Briarski kanal na 12 milja 41 ustavu.435 Kanal od Liibecka do Hamburga ima ih jednako toliko, pa je neki putnik 1701. godine 399


25- PLAĆANJE C E ST A R IN E I CA RINA D U Ž S A O N E I R H O N E S R E D IN O M XVI. STO LJEĆA C h a r le s C a r r i č r e tv rd i d a m it n ic e n a R h o n i (a li u XV II. s to l je ć u ) n i s u b ile ta k o u ž a s n a z a p r e k a k a k o s u g o v o r ili s u v r e m e n ic i i p o v je s n ič a r i. I p a k , k o lik o z a u s t a v lj a n ja i k o m p lik a c ija z a s v a k o d n e v n i p r o m e t ! C r te ž je iz k n jig e R ic h a rd a G a s c o n a , G r a n d C o m m e r c e e t v ie u r b a i n e a u XVH* s ić c le , L y o n e t s e s m a r c h a n đ s , 1 9 7 1 , 1, s tr. 1 5 2 , c r t e ž 2 0 - 2 1 .

rekao da »ponekad treba i tri tjedna da bi se stiglo od Hamburga do LUbecka tim putem; (ipak) se na kanalu vidi lijep broj brodova kako plove u oba smjera«.436 400


Posljednja su teškoća, iako ne i najmanja, sami lađari; živahni i neovisni ljudi, koji se drže jedan drugoga i međusobno se potpomažu. To je ljudska vrsta na svoju ruku, posebnost koje se primjećuje još u XEX. stoljeću. Posvuda je država nastojala dis ciplinirati taj buntovni svijet. Gradovi ih popisuju, nadziru. U Parizu već od 1404. godine vode popise lađara prema »lukama« po obali Seine. Čak su i »prijclaznici«, koji prevoze ljude i trgovač ku robu s jedne strane rijeke na drugu, podvrgnuti pravilima neke pseudo—zajednice, koju je grad uveo 1672. godine.'137 Država se također brine da stvori redovitu službu kočija koje polaze u određene dane. Za to daje i odobrenja: tako je vojvoda de La Fcuilladc dobio pravo da uvede teretne brodove na »rijeci Loiri« (ožujak 1673)438; vojvoda de Gcsvrcs (1728) je dobio »pov lasticu za teretne lađe na Rhoni«, koju je zatim preprodao za 200.000 livri, što je bilo pravo bogatstvo439. Pomalo je stvoren cijeli splet propisa, tarifa, uvjeta prihvaćanja na kopnu i na vodi, kako za teretne tako i za putničke brodove, te za vučenje lađa. Na Scini su od Rouena do Pariza uspostavljeni uredi za majstore prijevoz nike, po 10.000 livri svaki, što je u njihovu korist stvorilo m ono pol.440 Izbija na tisuće prepirki između brodara i putnika, te vlasnika tereta na teretnim i putničkim brodovima, između lađara i trgovaca. Tako je došlo do žestokog sukoba između brodara na Sommei i trgovaca iz Amiensa, Abbevillea i Saint-Valcrya 1723. i 1724. godine.441 Te brodare su zvali gribaniers prema njihovim čam cima, gribanes, koji prema važećim propisima nisu smjeli pre mašiti 18 do 20 tona. Žalili su se na preniske tarife, određene još pedeset godina ranije, 1672. S obzirom da su cijene rasle poslije te davne godine, zahtijevali su dvostruke tarife. Chauvclin, inten dant Pikardie, smatrao je da je najbolje ukinuti sve propisane tarife i prepustiti se igri, mi bismo rekli: ponude i potražnje između brodara i trgovaca, koji imaju »slobodu da svoju robu daju pre voziti onome tko im se svidi i po cijenama koje dogovore s prijevoznikom«. Gribaniers će u tom dogovoru sporazum no iz gubiti zadružnu prednost: obavezu utovarivača da uzima tovar po redu čekanja. Ta nas rasprava korisno upućuje u pravila zanimanja. Među ostalim, svaka pronevjera ili izmjena prevezene robe povlači za odgovorne tjelesne kazne. Brodar koji u Saint-Valeryu ukrca robu za Amiens nema pravo da se usidri »dulje od jedne noći u Abbcvilleu, u protivnom će biti odgovoran za sve štete koje bi mogle 401

Fernand B raudel/ Igra razm jene

Redovita prijevozna lađa, Ruysdael. Prometje gust na vodenim puto vima Holandije, manjim i većim rijekama te kanalima. Tipičnu teret nu lađu vuče konj. Ali ima ih većih, raskošnijih, s kabinama za noćna putovanja. (Haag, Kolekcija Marcela Wolfa, otisak: Giraudon) nastati, a zbog kojih će gribane... ostati na raspolaganje ošte ćenima, ma tko to bio, m a k a r i vlasnik barke«. Ove posljednje riječi otvaraju problem vlasništva gribane, »sredstva za proizvod nju«, kojim se koristi onaj koji nije vlasnik.442 Još bolje taj problem vidimo u slučaju kakav je bio u Roanneu.443 Smješten je na onom dijelu Loire gdje ona postaje plovna, a usto je i kopnenom vezom povezan s Lyonom, to jest s Rhonom, pa ima ključni položaj na središnjoj osi, koja od Lyona omogućava Loirom i Briarskim kanalom neposredno povezivanje glavnoga grada sa Sredozemljem. U Roanne robu prenose sapiničres, splavi od jelovih trupaca (koje na kraju puta rastavljaju) i čamci od hrastovine, koji imaju i prostoriju za bogatije putnike, što osigu rava posao najmanje polovici posredne i neposredne djelatnosti tamošnjih stanovnika: trgovaca, vozača, tesara, mornara, veslača, fizičkih radnika... Vrlo se rano pojavila razlika između majstora vozača, koji sami rade na svojim vlastitim brodićima s kompa njonima i pomoćnicima, te trgovaca, vlasnika prometnih sredstava 402


za vodeni promet, sitnih kapitalista, koji posjeduju brodiće, ali ih predaju na upotrebu iznajmljivačima i mornarima. Ne jednom javlja se i razdvajanje između radnika i njihovih sredstava za rad. Trgovci-vlasnici brodića žive u prikladnim kućama, žene se samo u svojemu krugu stvarajući elitu koja živi od teškog rada drugih, jer zaista je teški posao ploviti niz Loiru, pogotovu kad je rijeka posebno nemirna. Tada je plovna samo za junačko brodarenje i mornare koji se ne boje opasnosti uzvodno od Roannea, iz SaintRamberta, odakle se nakon 1704. godine vozi ugljen iz bazena Saint-Etienne. Promet po Loiri naglo je promijenjen prijevozom tog ugljena u Pariz (posebice za staklane u Sčvresu) i, također u Pariz, vina iz Đeaujolaisa, koje je stizalo u Roanne i luke nizvodno od njega. Velike dobitke izvlačili su trgovci prijevoznici iz tih dvostrukih poslova što su išli kroz Roanne, Decize i Digoin. Neki od tih trgovaca tada su bili na čelu pravih prijevozničkih poduzeća. Najznatnije od njih osnovao je Berry Labarre, a imao je radionicu za gradnju brodova. Najveći mu je uspjeh bio što je uspio uspos taviti. gotovo monopol na prijevoz ugljena. Pa kad su 25. rujna 1752. u Roanneu majstori vozači ugrabili brodove natovarene ugljenom, koji su pripadali Berryu Labarreu, tvrdeći da će ih sami odvesti do Pariza, onda je to već sasvim jasan društveni sukob na tom pitanju, koji se neće samo tako stišati. Da, postojao je izvjesni kapitalizam, ali mu tradicija i bezbrojne zapreke —administrativne i cehovske — nisu ostavljale veliko polje rada. Suprotan je slučaj Engleske, koja izgleda još slobodnija no što je zapravo bila. Organizirati prijevoz više je nego jednostavno bilo kojem svratištaru, trgovcu ili posredniku. Takse su se na ugljen plaćale samo za prijevoz po moru, a po cestama i rijekama Engleske moglo se prevoziti bez ikakvih zapreka. To je vrijedilo čak i za prijevoz m orem od rijeke do rijeke u Humberovu zaljevu. Cijena ugljenu ipak raste putem samo zbog troškova transporta i prekrcavanja, a ti uostalom nisu mali: u Londonu je ugljenu iz Newcastlea cijena najmanje pet puta viša nego na ušću rudarskog okna. Kad pode dalje iz glavnoga grada prem a pokrajini, na drugim brodovima, cijena se na odredištu već množi možda i sa deset.444 U Holandiji su još očiglednije sloboda i jednostavnost odvijanja prometa po mreži kanala. Vodeni se prom et odvija razmjerno malim brodovima za 60 putnika s dva vozača i samo jednim konjem445, koji kreću iz svakoga grada u određeno vrije me. Putuje se čak i noću, a mogu se iznajmiti kabine. Tako se putnik uveče ukrca u Amsterdamu, odspava i ujutro stiže u Hag. 403


Na moru Na m oru su ulaganja i ulozi u igri veći. More donosi bogatstvo. Pa ipak ni tu se sav prom et ne odvija pod nadzorom kapitala. Posvuda još postoji elementarni, krepki pom orski život: na stotine čamaca ponekad i bez palube, prevoze bilo što, od Napulja do Livorna ili Genove, od korzikanske obale do Genove, od Kanarskih otoka na Antile, iz Bretagne u Portugal, iz Londona u Dunkerque; tu su i bezbrojni obalni brodovi uz obale Engleske i Ujedinjenih pok rajina; lagane ladice, tartane, sa đenovske i provansalske obale, vrlo su brze pa dovode u napast putnika, kojemu se žuri a ne boji se mora. Zapravo taj donji kat pom orskog prom eta odgovara vrevi seljačkog prom eta na kopnu. Odvija se u okvirima lokalnih raz m jena što selo dovodi na m ore i spaja u elementarni savez. Pratimo li obalnu traku Švedske, Finske i baltičkih zemalja, pa Schleswig, Holstein i Dansku i dalje, obalu Hamburga do zaljeva Dollart, gdje se odvija uporna i promjenjiva djelatnost male luke Emden, pa još krenem o li norveškom obalom s bezbroj zavoja najmanje do visine Lofotskog otočja — pa ćete vidjeti još u XVI. stoljeću slabo ur banizirane zemlje (izuzeci samo potvrđuju pravilo). A po svim tim obalama sve vrvi od seljačkih čamaca, koji su obično skromni i jednostavne konstrukcije, a prevoze sve (m u lta non multum)-. pšenicu, raž, drvo (letve, grede, daske, krovne grede, dužice za bačve), katran, željezo, sol, začine, duhan, tkanine. Iz norveških fjordova u blizini Osla izlaze ti čamci u dugačkim karavanama noseći najčešće drvo namijenjeno Engleskoj, Škotskoj ili blizom Lubecku.446 Kad se Švedska smjestila u zaljevima zauzimajući pokrajinu Halland (m irom u Brom sebrou 1645), naslijedila je aktivno se ljačko brodarstvo koje je prevozilo građevni kamen i drvo, dono seći ponekad tovare duhana, a ponekad bi zaradu u srebru donosili u svoje tjesnace uoči zimskih nepogoda nakon što bi ljeto proveli boreći se s valovima na rasponu od norveških i do baltičkih luka. Ti »Schuten« odigrat će određenu ulogu i u skanijskom ratu (1675-1679) i oni su prenijeli vojsku Karla XII na susjedni otok Seeland.447 Isto se tako kroz dokumentaciju naziru finski seljaci-pom orci, sitni trgovci, stalni gosti Revela, kasnije Helsingforsa (uteme ljenog 1554); a također i seljaci s otoka Rugena i iz sela-Iuka duž Odre, koje privlači Gdanjsk; ili pak neveliki teretni trgovački bro404


rcconnois Bt confcfTc avoir rccu 3c chargć dans le bord de mondir Navire , fous le GancTilUc j*: DO I c T / '/ ' rt *— »_ # « /? ^ < ' Freres <9<« -

le font fcc & bien coi’ditionnć & marqud dc la marque en m :rje ; ie(t]a
»Brodski tovarili list ili p o lic a to va ra je d n o g vlasn ika b roda iz Cberbourga«. A. N, 62. AQ 33■ Usporedite s: D ictionnaire Savarya, ii, str. 171-172.

dovi iz Hobsoma, s korijena Jyllanda, koji odvoze u Amsterdam žito, suhu slaninu ili pršute.4"18 Ti i mnogi drugi primjeri — od kojih bi svakako trebalo spomenuti i Egejsko more — dočaravaju sliku arhaičnog po morstva u kojem isti ljudi grade čamce i brodove da bi kasnije na njih ukrcavali robu pa s njima plovili kumulirajući tako sve pos love i funkcije potrebne za razmjenu morem. Jednako je jasno stanje i u srednjovjekovnoj Evropi. Sudeći prema zakonima u Bergenu (1274), svicima iz Olćrona (1152) ili davnim coutum e (običajno pravo) iz Olonnea, trgovački brod putuje na zajednički račun.449 Vlasništvo je male skupine koris nika; kao što kažu svici iz Olćrona: »Lađa je od više kompanjona«. Oni na brodu imaju određena mjesta kamo, kada za to dođe čas, ukrcavaju robu; to je upravljanje nazvano per loca. Mala zajednica odlučuje o putovanju, o danu odlaska, kad svako poslaže tovar na svome mjestu, pomogne susjedu kao što će susjed pomoći njemu. Za plovidbe opet svatko radi »svoj dio« u upravljanju brodom, 405


~hjutro

SRIJEDA 22. prosinac

-----/

ČETVRTAK

—L—

lZ. večer ^

23. prosinac

jvi = ~ 9

PETAK 24. prosinac

SUBOTA

KiSe

25. prosinac

1785

-----------------------------------------1-----------------------------------------

1784

N ED JELJA 26. prosinac

PONEDJELJAK 27. prosinac

LFTORAK 28. prosinac

poslijepodne

I noć lagani vjetrovi vjetar povjetarac hladan vjetar jaki vjetar stalna povremena

B

Q vrlo oblačno E 3 oblačno malo oblačno Vrijeme

[U

I Magla I

I Vidljivo jako nemirno došla valovito mimo

H

SRIJEDA 29. prosinac

ČETVRTAK 30. prosinac

PETAK 31. prosinac

SUBOTA 1. siječanj

NEDJELJA 2. siječanj

PONEDJELJAK 3. siječanj

UTORAK

2 6 . IZA Ć I IZ LUKE

4. siječanj

K o r v e ta L a L e v re tte , f r a n c u s k a la đ a , u3 Ia j e u z a lje v C l d i z a u s r i j e d u 2 2 . p r o s i n c a 1 7 8 4 ; im a la j e s r e ć u d a ć e k a s a m o d o 9. s ij e č n ja 1 7 8 5 . p o v o l jn o v r ije m e z a n a s ta v a k p u t o v a n j a . B iljeS k e u » d n e v n ik u v je tr a « , v o đ e n o m n a b r o d u , o m o g u ć a v a j u d a s e r e k o n s t r u i r a j u iz d a n a u d a n a tm o s f e r s k e p r ilik e n a o c e a n u . S tre lič ic e , k o j e o z n a č a v a j u v je ta r, u j e d n o o z n a č a v a j u s n a g u i sm je r. T o m a lo r e m e k - d j e l o n a č in i o je , v r h u n s l d s p r e t n o i z a b a v lja ju ć i se , J a c q u e s B e rtin . D o k u m e n ta c ija , A rc h iv e s N a tio n a le s , A. N ., A. E ., Đ l , 292.

SRIJEDA 5. siječanj

ČETVRTAK 6. siječanj

PETAK 7. siječanj

SUBOTA 8. siječanj

NEDJELJA 9. siječanj


noćnim dežurstvima te teškim poslovima, iako je pravilo da svatko za sebe raspolaže svojim plaćenim »slugom«, koji, kako sc govo rilo, živi »o kruhu i vinu« svog poslodavca, pa ga zamjenjuje u najtežim radovima i, što je najvažnije, radi umjesto njega kad stignu u luku gdje im je odredište, kako bi oslobodio gospodara da obavi trgovačke poslove. Upravljanje brodom osiguravaju tro jica pomorskih časnika: kormilar, ladar i nadzornik, a svu trojicu plaćaju kompanjoni zajednički. Podvrgnuti su autoritetu gazde, kojega kompanjoni biraju između sebe i koji sigurno nije gospo dar broda odmah iza boga. I sam je kompanjon, pa se savjetuje s drugovima, a za tu privremenu dužnost prima samo počasne darove: šešir, hlače i vrč vina. Natovarena je trgovačka lađa prema tome republika, gotovo savršena, pod uvjetom da sc drugovi dobro slažu, kao što to nalaže običajno pravo. To donekle pod sjeća na radnička udruženja rudara, kakva su bila prije no što su kapitalisti zavladali rudnicima. Sve se između tih trgovaca-mornara odvija bez dugačkih proračuna i podjela: ne treba plaćati nikakvu ladarinu, svatko je plaćen u naravi ili, bolje: u uslugama; opće troškove — davanja za putovanje i za iskrcavanje — plaća se iz zajedničke blagajne, koju u Marscillcu zovu zajednički račun, u Olonncu debela kesa, itd. Dakle, »sve se sređuje bez računovod stva«, kaže u svojoj knjizi Louis—A. Boiteujć150, a ja prenosim jer je savršeno jasno. No, već prije XV. stoljeća kapacitet nekih ladica pretjerano raste. Graditi ih, održavati i voziti postaje tehnički neizvediv zada tak za davnašnje kompanjone. Umjesto da velika lađa bude podije ljena per loca, sad će biti podijeljena per partes ili na dionice, ako hoćete, najčešće na 24 carats (iako to nije opće uvaženo pravilo: tako je neki marsejski brod prema ugovoru od 5. ožujka 1507. godine bio »podijeljen na osmine, a one još podijeljene na polo vice i tri četvrtine osmine«). Vlasnik dijela, leparsonier, svake će godine dobiti svoj dio prihoda. Sam, dakako, neće ploviti. A sucu će se obraćati u slučaju teškoća oko naplate onoga što bismo zbog kratkoće mogli nazvati karatskim udjelom. Savršeni primjer toga vlasničkog sustava daju nam dubrovačke lađe iz XVI. stoljeća, koje se nekad približavaju, a ponekad i prelaze, iako rijetko, tisuću tona, a vlasnika kojih ponekad ima po svim kršćanskim lukama Sredozemlja. Kad neki od tih jedrenjaka pristane u Genovi ili Uvornu, vlasnici dijelova pokušavaju naplatiti svoje profite na lijep ili ružan način: kapetan se mora opravdavati i podnositi račune. 407


To je lijepa slika evolucije, koja će se ponavljati u sjever njačkim mornaricama, u Ujedinjenim pokrajinama i Engleskoj. Dvostruka ili trostruka evolucija, zapravo. S jedne se strane umnažaju veze između broda i ljudi koji su u njega uložili novac. Poznajemo vlasnike dijelova (neki je engleski bogataš, na primjer, u XVII. stoljeću posjedovao udjele u 67 brodova)451 i opskrbljivača, koji bi — na prim jer za lov bakalara — opskrbili brod hranom , oruđem i priborom , pod uvjetom da po povratku dobiju trećinu ili neki drugi dio dobitka. S druge strane — uz sudjelovanje koje je zaista trgovački pothvat s dijelom u ovom ili onom om jeru i rizika i dobitka — postoji još i česti oblik posuđivanja a la grosse aventure, što je posuđivanje tako reći kad su već poslovi u toku, tik uoči isplovljavanja broda, što postaje gotovo čisto novčarskom spekulacijom. Rukopisni francuski prijevod engleske knjige, napisane 1698, Com pagnon ordinaire d u m arehand452 (Obični pratilac trgovca) sočno opisuje što je mogao biti ugovor a la grosse aventure. Posrijedi je, znamo, pom orska pozajmica ili, kako se nekad govo rilo, usura m aritim a, što nije loše usput zapamtiti. Pozajmljivaču fondova najbolje je posuditi za putovanje u odnosu od 30, 40 ili 50 posto, ovisno o dugotrajnosti putovanja tamo i natrag (ako je posrijedi Indija, to može potrajati tri, a i više, godina). Čim dogo vorite posudbu, smjesta osigurate svoj novac, ili točnije: posuđeni kapital plus dogovorene kamate — što je pravo pravcato osigura nje i donosi prem a ugovoru četiri, pet ili šest posto. Ako brod potone na m oru ili ga otmu gusari, dobit ćete natrag svoj početni kapital i još eskontirane kamate — um anjene za osiguraninu. Još ste uvijek na lijepom dobitku. Naš vodič nastavlja: »Danas ima tako finih ljudi, koji ne žele samo da im stave (sic) hipoteku na lađu, nego još od nekoga dobrog trgovca traže jamstvo za svoj novac. »Ako, još finije, sami posudite svoj novac za ulaganje u fondove, u Holandiji, na primjer, kamate su za dva ili tri boda više od engleskih, pa ćete zaraditi, ako sve pođe po dobru, a da se ne odreknete svog kapitala. Posrijedi je dakle niz prijenosa na pod ručju oprem anja brodova ali i igara na tadašnjim burzama, gdje je vrhunac vještine igrati bez gotova novca u džepu. Istodobno odvija se još jedna evolucija. Kako pomorski pro m et raste, tako se dijeli na razne grane. To vrijedi za holandsku, a zatim i englesku m ornaricu. Prvo: brodogradnja se odvaja kao zasebna industrija. Neovisni poduzimači u Saardamu i Rotterdam u453 prim aju narudžbe od trgovaca ili države i sjajno su ih 408


sposobni obaviti, iako proizvodnja ostaje napola obrtnička. Isto tako u XVII. stoljeću Amsterdam nije samo tržište novih brodova, koji su Sagrađeni ili će se tek početi graditi; postaje i golemo tržište za preprodaju brodova. S druge se strane posrednici specijali ziraju za iznajmljivanje brodova, bave se pribavljanjem robe za prijevoz brodovlasnicima, te brodova trgovcima. Tu su, dakako, još i osiguravajuća društva, u kojima nisu kao ranije samo trgovci, kojima se roba prevozi i koji se bave osiguranjem uz sve druge poslove. Osiguranje se sada generalizira, što još ne znači da se osiguravaju svi prijevoznici i svi trgovci. Čak ni u Engleskoj, a valja upozoriti da ondje kao osiguravač već postoji Lloyd, kome je suđeno da se obogati, kao što je poznato. Kao što vidimo, u XVII, a još više u XVIII. stoljeću, postoji neosporna mobilizacija kapitala i djelatnosti na području velikih pomorskih putovanja. Posuđivači i brodovlasnici (iako se ta riječ još vrlo rijetko upotrebljava) neizbježni su za pokretanje 1 za promet na velike udaljenosti, koje se prevaljuju za nekoliko go dina. U to se uporno miješa čak i država, što samo po sebi i nije tako velika novost: galere d a m ercato bile su u XV. i XVI. stoljeću lađe, koje je u Veneciji gradila Signoria te stavljala na raspolaganje patricijima za dugačka trgovačka putovanja; tako je bilo i s por tugalskim karakama, morskim divovima XVI. stoljeća, koje su bile vlasništvo kralja iz Lisabona; i golemi brodovi Indijske kompanije (o kojima ću kasnije još govoriti) istodobno su, ako se tako može reći, kapitalistički i ništa manje državni. Nažalost, još znamo malo pojedinosti o tom opremanju bro dova, te o podrijetlu, sigurno vrlo raznolikom, kapitala, koji su u to uloženi. Utoliko su nam zanimljiviji slučajevi koje znamo, iako su nezgodno odabrani, jer su to redom neuspješni pothvati. Ali povjesničar je vezan za dokumente do kojih može doći, a ne uspjesi, za kojima slijede sudski procesi, ostavljaju mnogo više tragova negoli sretno dovršene plovidbe. U prosincu 1787. dva pariška bankara još nisu znala kako će završiti posao sa C am ateom , brodom što su ga opremila gospoda braća Berard ct Cie, u Lorientu, 1776. godine, dakle prije gotovo dvanaest godina, da bi otplovio na Francusko i Burbonsko otočje, zatim u Pondichćry, Madras i Kinu. Bankari su dali predujam »za grosse aventure, te za brod i teret 180.000 livri uz 28 posto pomorskog dobitka«, na rok od trideset mjeseci. Onako oprezni, osigurali su se u Londonu kod prijatelja. No C am ate nikad nije stigao do Kine. Obilazeći Rt Dobre nade bio je oštećen, a nakon

F ernand B ra udel / Igra razm jene

Morsko brodogradilište u Amsterdamu. Bakrorez L. Backuysena (1631-1708). (Rijksmuseum, otisak Muzeja) popravka je ipak otišao ođ Francuskog otočja do Pondichdrya, gdje se zakrpani dio opet otvorio. Napustio je tada otvoreno sidrište Pondichćrya i uplovio u Ganges do Chandernagora, gdje je popravljen i gdje je proveo razdoblje zimskih monsuna, od 25. rujna do 30. prosinca 1777. Zatim, natovaren robom iz Bengala, proputovao je kroz Pondichdry i norm alno stigao do Evrope... da bi ga oteli engleski gusari kod Španjolske obale u listopadu 1778. Bio je pravi užitak naplatiti osiguraninu kod londonskih osigu ravatelja (što se često događalo), ali njihovi su odvjetnici na Bane d u roi tvrdili da je C a m a te nam jerno skrenut s puta nakon Francuskih otoka. Dobili su proces. Tada su se bankari obratili brodovlasnicima. Eto novog procesa u perspektivi.454 Drugi slučaj: bankrot kuče Harclos, Menkenhauser et Cie, iz Nantesa, 1771. godine455, koji nije sređen još ni u rujnu 1788. Među vjerovnicima je i neki Wilhelmy, »stranac« (ništa više o njem ne znamo), koji je sudjelovao sa 9/64 (za gotovo 61. 300 livri) na pet lađa brodovlasnika, koje su več bile na moru. Po običaju 410


vjerovnici su bili podijeljeni na povlaštene (prioritaires) i cbirograpbaires (drugog reda). Nađeni su dobri razlozi da se Wilhelmya svrsta u ove druge — što potvrđuje Trgovački savjet (25. rujna 1788), protiv naredbe Bretanjske skupštine (13. kolovoza 1783). Wilhelmy bez sumnje nije vratio svoj ulog. Je li bio osiguran? To se ne zna. U svakom je slučaju pouka priče da je moguće izgubiti Čak i kad imate sve adute u rukama, nađete li se suočeni s odvjet nicima koji nepokolebljivo izvrću logiku argumenata. Priznajem da sam se zabavljao proučavajući te dokumente. Čak i grosse aventure, pokrivena osiguranjem, bila jc izlo žena riziku, ali je taj rizik bio ograničen i predstavlja igru koja se ne isplati uvijek, iako, s druge strane, kad uspije, donosi goleme prihode kad god je posrijedi trgovina s dalekim zemljama i s velikim ulaganjem u fondove, s dugotrajnim rokovima. Stoga uopće ne čudi Što se krupni kapital ulaže u prekomorski promet gotovo isključivo u obliku pozajmice za grosse aventure, profinjen pothvat s mnogo spekulacija, koji se u stvari više obraća trgo vačkom negoli prijevozničkom profitu. Kad jc posrijedi redoviti promet na male udaljenosti (ili takve koje bi se u doba Luja Svetog doimale goleme, ali su već postale uobičajene), krupni kapital ostavlja slobodne ruke srednjim poslenicima. Konkurencija jc tolika da i predobro radi u korist trgovaca. Stanje je potpuno isto kao i s malim prijevoznicima po kopnenim putovima. Tako se 1725. godine engleski mali brodovi doslovce bacaju na svu robu koja je slobodna za ukrcavanje u Amsterdamu i u drugim lukama Ujedinjenih pokrajina.456 Nude svoje usluge za putovanja čak do Sredozemlja po cijenama toliko ispod uobiča jenih na tim udaljenostima, da holandske ili francuske lađe dobre tonaže i s brojnim posadama, te topom za obranu od berberskih gusara (ako ustreba) ostaju gotovo nezaposlene. To jc dokaz, bio kakav bio, da veliki brodovi ne moraju nadvladati ipso fa cto one sa srednjom tonažom. Vjerojatniji je suprotan slučaj u poslu u kojem je marža dobiti, kad je možemo proračunati, naizgled odmjerena. Belgijski povjesničar W. Brulez o tome mi je napisao: »Računovodstvo trinaest putovanja nizozemskih brodova u pos ljednjim godinama XIV. stoljeća, a u najvećem su broju putovali do Iberskog poluotoka i Baltika, a jednom do Gcnovc i Livorna, pokazuje ukupnu neto zaradu od otprilike šest posto. Od nekih jc putovanja, dakako, bilo više zarade, ali neka su nakraju iskazala gubitak za brodovlasnika, dok druga samo postižu ravnotežu između dobiti i gubitaka. »Zbog toga su u Amsterdamu 1629. i 411


1634. propale zamisli o stvaranju kompanije koja bi imala m ono pol na pom orska osiguranja. Tome su se opirali trgovci, a jedan je od njihovih argumenata bio da su ponuđene uplate osiguranja veće čak od predvidivih ostataka dohotka, te bi ih u svakom slučaju pretjerano opteretile. Sve se to odvija početkom XVII. stoljeća. Ali iz toga se naslućuje kako je još priličan broj malih brodova i malih poduzetnika, što je dokaz da su često imali samo po jednog vlasnika, umjesto da vlasništvo bude podijeljeno na nekolicinu »parsoniersa«. Znatna većina holandskih brodova bila je poje dinačno vlasništvo, a ti su trgovali po Baltiku ili sudjelovali u beurts (od nizozemske riječi Beurt — kružni pothvat, to jest u putova njima do bliskih luka Rouena, Saint-Valerya, Londona, Hamburga i Bremena, gdje se svaki brod nakrcavao redom. Tako je bilo i s golem om većinom brodova u Hamburgu u XVIII. stoljeću.

Računovodstvene istine: kapital i rad Da bism o točno proračunali dobit, trebalo bi, kao i za industrijsku djelatnost, pogledati stvari iznutra, dočarati računovodstveni m o del. Ali model se dobiva tako da se odbaci sve nebitno, atipično, slučajno. A kad je posrijedi davnašnje pomorstvo, postoje cijele legije slučajnih i nebitnih varijabli. Golem im je udio u proizvod noj cijeni; u suprotnosti su s pravilom, ako uopće postoji pravilo. Pod nazivom fo rtu n es de m er (morski udes) može se nabrojati nebrojeno mnogo katastrofa: vodili su se ratovi, bilo je napadaja i odmazdi, zapljena, sekvestracija; vjetrovi su nepouzdani: jednom ostavljaju jedrenjake nepomičnima po lukama prisiljavajući ih na nerad, drugi puta ih odvlače daleko od puta; neprekidno se događaju pom orske nesreće i havarije (bokovi dobivaju rupe, jarboli se lome, kormilo treba popravljati); brodovi tonu uz obalu ili na pučini s tovarom koji se može ili ne može spasiti, a zbog oluje ponekad treba olakšati brod i baciti preko ograde nešto od tovara; brodovi znaju planuti i pretvoriti se u buktinju, koja gori čak i ispod razine vodene površine. Katastrofa se može dogoditi čak i pred lukom -odredištem : tako je Carrera de Indias potonula na sprudu San Lucar de Barrameda, udaljena samo nekoliko sati plovidbe po m irnom m oru do Seville! Neki bi povjesničar mogao proračunati da je drveni brod načinjen tako da traje dvadeset do 412


Tmikovi prije polaske Kupovina broda

lllllllllilil Oprema

V ////A Plaća

Popravak

I

I

| Namirnice

| Opći frnSAon

27. FIKSN I KAPITAL I O PT IC A JN I KAPITAL, RAČUNI SEDAM DR OD OV A IZ SA IN T-M A LOA Ti s u b r o d o v i p lo v ili d o S je v e r n o g m o r a i p o p o v r a t k u u F r a n c u s k u n a č in ili o b r a č u n o k o 170 7 . g o d in e . K r u p n i iz d a c i s u h r a n a i p la ć e p o s a d e . O p lic a jn i k a p ita l ig ra g la v n u u lo g u . D o k u m e n ti s u iz A rc h iv e s N a tio n a lc s , A. N., C o lo n ie s , F2 A, 16. G ra fik o n n a c r t a la g đ ic a J e a n n i n e F ie ld - R c c u ra t.

dvadeset i pet godina. Dodajmo da je to samo pretpostavljena maksimalna duljina života, pod uvjetom da brod služi sreća. Umjesto da tražimo model, bilo bi mudro držati se konkret nih slučajeva, pratiti brod otkako je sagrađen pa na svim putova njima. Ali računovodstvo ne zanima dobitak broda na dugi rok. U njem najčešće nalazimo bilance pojedinih putovanja aller—retour, a da pritom nije uvijek jasno što se sve podrazumijeva pod troško vima. Računi i obračuni za ekspediciju na pacifičku obalu sedam brodova iz Saint Maloa457 1706. godine daju ipak neke vrijedne indikacije. Uzmimo za primjer jedan od brodova, ime mu je le Maurepas: zaokružene brojke otkrivaju da su troškovi do odlaska bili 235.315 livri; za vrijeme putovanja 51.710; na povratku 89 386; 413


dakle ukupni su troškovi 376.411. Pogledamo li podrobnije troš kove fiksnog kapitala (kupnja broda, popravci, opreme, opći troš kovi — koji su vrlo niski) i opticajnog kapitala (namirnice i plaće posade) dolazimo do slijedećih svota: za opticajni kapital 251.236 napram a 125.175 fiksnog kapitala, dakle dva napram a jedan. Naš grafikon pokazuje uz te brojke još podatke i za šest drugih bro dova: vidimo da pokazuju analogni odnos. Ne obraćajući previše pažnje koincidenciji, m ora nam upasti u oči da poznati račun ovodstveni podaci, i to vrlo precizni, za japanski brod koji je plovio u Kinu 1465. godine458, obavljajući trgovinu na velike udaljenosti, pokazuju otprilike slični odnos. Oprem a broda i trup stajali su 400 k w a n -m o n a ; p rehrana posade za putovanje, predviđeno da traje dvanaest mjeseci, stajala je 340, a njihove plaće 490. Odnos fiksnog i opticajnog kapitala opet je jedan napram a dva. Jasno je dakle da se do XVIII. stoljeća kod broda, baš kao i kod većine manufaktura, mnogo više troši opticajni kapital negoli fiksni. Treba se samo prisjetiti koliko su dugo trajala putovanja, te što sve za sobom to povlači — polagano kruženje uloženog novca i kapitala, mnogo mjeseci isplačivanja mjesečnih plaća i opskrbe posade — pa će nam takav rezultat postati logičnim. No baš kao i kod manufaktura, i ovdje se čini da se taj odnos fiksnog i opticaj nog, F napram a O, pom alo mijenja u XVIII. stoljeću. Imamo tako, na primjer, u drugoj polovici stoljeća, potpune račune putovanja triju brodova iz Nantesa: D eu x N otions (1764), Margueritte (1776, u Santo Domingo) i B ailli de Suffren (1787, na Antile). Za ta tri putovanja odnosi O prem a F su slijedeći: 47.781 livri prema 111.517; 46.194 prem a 115.574; 28.095 prem a 69.827 (posrijedi su, napomenimo, putovanja kraća od onih koja su iz Saint Maloa išla do peruanske obale)459. U sva tri slučaja ugrubo nalazimo om jer 2 O = F. A to znači da se stubokom prom ijenilo stanje koje su nam dočarale brojke iz 1706. godine. Ta su proučavanja previše nesavršena i još preuska da bi se mogao naći odgovor na pitanja što nas zanimaju. No vidljivo je da je znam o okrupnio fiksni kapital. Čovjek više nije najveći od svih troškova. Stroj, a brod je stroj, izbio je na čelo kretanja. Kad bi te tvrdnje, zasad još slabo potvrđene, bile provjerene, imale bi raz m jerno velike posljedice. Valjalo bi ih pridružiti opažanjima R. Davisa, Douglasa Northa i Garya M. Waltona, koji su proučavali prom et po sjevernom Atlantiku i utvrdili povećanje produktivnosti od otprilike 50 posto (dakle po 0,8 posto godišnje) od 1675. do 1775. godine460. Ali čemu bismo zapravo mogli pripisati taj novi 414


odnos fiksnog i opticajnog kapitala? Nesumnjivo je sve složenija izgradnja brodova (trup se oblaže bakrom, na primjer) pa im cijene rastu. Ali da bismo tome mogli točno izmjeriti značenje, trebalo bi staviti u odnos s općim porastom cijena u XVIII. stoljeću; saznati, nadalje, da li se promijenilo i trajanje trupova ili nije, da li se promijenio postotak amortizacije materijala. Nisu li, pak, s druge strane, razmjerno opale plaće posade, cijena ili kakvoća njihove prehrane na brodu? A možda im je smanjen broj u odnosu na tonažu, a da istodobno sve bolje obavljaju svoje poslove ruko voditelji (kapetan, časnici, kormilar, pisar) i mornari, koji su još početkom XVIII. stoljeća prečesto bili samo proletarijat, radnici bez kvalifikacija? Kakva se stvarnost, napokon, krije iza očiglednog raspada sustava nazvanog »iz nevolje«, koji se, doduše, primje njivao samo za regrutiranje m ornara ratne mornarice, ali ipak svjedoči o cjelini pomoraca? Sva ta postavljena pitanja ostaju bez odgovora koji zadovoljavaju. Produktivnost broda ovisi, prirodno, o njegovoj nosivosti, te o vrsti i vrijednosti tovara. A mi smo proračunali samo troškove prijevoza. Ako je vlasnik broda usto bio i prijevoznik po struci, morao se truditi da, vodeći računa o troškovima, odabire tovar tako da dobije što veću zaradu. Tako postupaju vlasnici velikih teretnih jedrenjaka iz Dubrovnika na Sredozemlju u XVI. stoljeću za razmjerno kratka putovanja. Jednako tako u Sredozemlju, a i drugdje, računaju vlasnici stotina, tisuća brodova male i srednje tonaže. Ali to su teški, neizvjesni poslovi, koji donose osrednju ili slabu dobit. U slučajevima koje smo izdvojili za naše proračune nikad se nije postavljalo pitanje brodske vozarine. Uvijek su trgov ci opremali brodove da bi na njih ukrcali svoju robu, pa je tako ona u središtu trgovačkog zahvata koji je obuhvaća. Zapravo, a na to ćemo se još vratiti, kad je posrijedi trgovina na velike uda ljenosti, opasnosti putovanja i proizvodna cijena su u odnosu na vrijednost tovara što se prevozi toliki, da bi zapravo prijevoz bio teško zamisliv kao industrija jednostavnoga i čistog prijevoza. Zato se prijevoz na velike udaljenosti normalno organizira u okviru trgovačkih operacija, gdje je samo jedno od mnogih drugih pog lavlja, troškova i trgovačkog rizika.

415

BILANCA, PRIJE NEGATIVNA BILANCA Dugačko poglavlje, kojem sm o na kraju, može se sažeti u nekoliko riječi. Trebalo je najprije opisati područja proizvodnje da bismo zatim otkrili napredovanje kapitalizma u poljodjelstvu, kamo obič no prodire samo napola, ako uopče prodire. Sasvim je očigledno da je na tom području bilanca predindustrijskog kapitalizma prije negativna. Uz nekoliko izuzetaka, u poljoprivrednu se proizvodnju dok raja ne upušta nijedan kapitalist, to jest, u to vrijeme, »krupni trgovac« koji se bavi koječim. Gotovo nikad on nije zemljoposjed nik, koji bi s obje noge bio vezan za zemlju: često je zemljišni rentijer, ali prave su m u dobiti i interesi na drugoj strani. Ali zato je gospodar radionica povezanih s njegovim poslovima ili je poduzimač u prom etu. Kad netko od tih poslovnih ljudi posjeduje brod ili dio vlasništva broda, kad sasvim nadzire neki Verlagssystem, to je uvijek u funkciji onoga čime se zaista bavi, jer on je čovjek tržišta, burze, trgovačkih mreža, dugačkih lanaca razmjene. Sve je u funkciji raspodjele, jer to je pravo područje dobiti. Tako porodica Pellet, o kojoj je već bilo govora, posjeduje brod, ali to je tim trgovcima iz Bordeauxa, koji igraju znatnu ulogu u trgovini s Antilima, samo sasvim drugorazredni način da uštede vozarinu na brodovima. Kad posjedujete vlastiti brod, možete sami odrediti dan odlaska te dolaska u najpogodniji trenutak, čak pone kad iskoristiti i priliku da u luku stigne samo taj jedan brod; to je m ogućnost da u osobi kapetana broda imate ujedno i posrednika, koji može obaviti neki posao ili ga na licu mjesta prilagoditi trenutačnom stanju. To ukratko znači imati u svojoj ruci sve šanse trgovine. Tako je s vcletrgovcima koji su 1706. godine kupili i opremili brodove u Saint Malou, o kojima je već bilo riječi, jer njih je prije svega zanimala roba koju su ukrcali na te brodove, da bi stigla na obale Čilea i Perua, te roba što će je dovesti na povratku. Najbolje im je odgovaralo da budu vlasnici brodova, kako bi taj riskantni pothvat, voden usred rata i zato nužno tajnovit, mogli završiti s očekivanim golemim dobitkom (koji su i ostvarili). Ovdje je još jednom sam prijevoz na drugom mjestu, jedan od niza zahvata od kojih su neki važniji. Potpuno je isto bilo odmah nakon 416


Colbertove smrti, kad su pariški veletrgovci, vrlo bogati trgovci, naveliko investirali u manufakture sukna, prije svega zato da bi dobili povlastice za p r o d a j u tih sukna u Francuskoj i izvan Fran cuske. Žestoko su branili tu povlasticu kad je bila stavljena pod znak pitanja.461 Ukratko, proboj kapitalizma izvan svoje kuće rijetko se sam sobom opravdava. Proizvodnji se pridružuje samo kad je to nužno ili kad mu to savjetuje trgovački smisao za dobit. Kapitalizam uopće prodire u područje proizvodnje tek početkom industrijske revo lucije, kad uvođenje strojeva mijenja uvjete proizvodnje, tako da industrija postaje područje ekspanzije i dobiti. Time će se kapita lizam duboko promijeniti i prije svega proširiti. Ipak ni tada neće napustiti svoje kolebljivo napredovanje ovisno o konjunkturi, jer, iz godine u godinu, osim industrije suočit će se i s drugim op cijama u XIX. i XX. stoljeću. Kapitalizam industrijskog doba neće biti isključivo vezan za svijet industrijske proizvodnje, daleko od toga.

417

Poglavlje 4

KAPITALIZAM U SVOJOJ KUĆI

I a k o s e k a p ita liz a m u s fe ri p r o m e t a o s je ć a k a o k o d s v o je k u ć e , ip a k n e z a u z im a c ije lo to p o d r u č j e . T e k o n d je g d je s u ra z m je n e žive, s a m o o n d je o b ič n o n a la z i s v o je n a jm ilije s m je r o v e i m je s ta d je lo v a n ja . M alo g a z a n im a tr a d ic io n a ln a r a z m je n a , trž iš n a p r iv re d a n a m a lo m p o d r u č j u . Č a k i u n a jra z v ije n ijim re g ija m a p o s to je p o s lo v i, k o je o b a v lja s a m , z a tim d r u g i, u k o jim a s u d je l u je , te takvi, k o ji g a u o p ć e n e z a n im a ju i o n s e o d lu č n o d rž i p o d a lje o d n jih . U to m p r e b i r a n j u d rž a v a m u je p o n e k a d p o m a g a č , p o n e k a d m u s m eta, j e r g a č a k m o ž e i z a m ije n iti, p o tis n u ti ili m u , n a p ro tiv , n a m e tn u ti u lo g u k a k v u n ije ž e lio . S d r u g e s tr a n e , v c le trg o v a c s e v r lo la k o o s lo b a đ a o d r e đ e n i h p o s lo v a o k o p r ik u p l ja n ja , u s k la d iš ta v a n ja i p r e p r o d a j e ili o b ič n e s v a k o d n e v n e o p s k r b e trž iš ta . T o p r e b a c u j e n a p r e p r o d a v a č e i s itn e trg o v c e , j e r to s u m a li ili p r e v iš e u h o d a n i z a h v a ti s v a k o d n e v n e r u tin e i n a d g le d a n ja d a v n a š n jih p o s lo v a , p a m u n e b i o sta v ili m n o g o s l o b o d e m a n e v r ir a n ja . K a p ita liz a m s e z b o g to g a u v ije k d rž i u n u t a r c je lin e , k o ja je z n a m o š ir a o d n je g a s a m o g a , k o ja g a n o s i i p o d iž e v la stitim k re ta n je m . T a j v is o k p o lo ž a j, taj v r h trg o v a č k o g sv ije ta, m o ž d a je n a jz n a č a jn ija s tv a r n o s t k a p ita liz m a , s o b z ir o m n a to š to m u o m o g u ćav a: m o n o p o l p r a v a i p o s tu p a k a , m a n ip u la c i ju c ije n a m a . U sv a k o m s lu č a ju , s te v is in e v a lja o tk riti i p r o u č i t i p a n o r a m u o v o g p o g la v lja d a b is m o jo j s h v a tili lo g ič n o o d v ija n je .

419

Fernand B raudel / Igra razm jene

»Trgovac - bankar, veletržac u stranim zemljama.« Gravura iz 1688. (Foto B. N.) 420

s VISINE TRGOVAČKOG DRUŠTVA Gdje se god modernizira trgovački život, ujedno se provodi oštra podjela rada. Što ne znači da ona sama po sebi predstavlja neku snagu. Trgovački život potresaju i daju mu dimenziju novostečena širina tržišta i obujam razmjena, kao što je to dijagnosticirao Adam Smith. Na kraju krajeva pokretač je sam polet privrednog života, koji sam po sebi jednima osigurava najživlji dio napretka, ostav ljajući drugima podređene zadatke, teži da ostvari velike nejed nakosti u trgovačkom životu.

Trgovačka hijerarhija Sumnje nema da zapravo nikada nije postojala nijedna zemlja u bilo kojemu povijesnom razdoblju u kojoj bi se svi trgovci našli na jednoj, istoj razini, međusobno jednaki i zamjenljivi. Već u vizigotskom zakonu nalazimo naziv negociatores transm arine (pomorski trgovci), dakle trgovci posebne vrste, koji su trgovali preko mora dovozeći proizvode raskoši s Levanta — bili su to, nema sumnje, Syri, (Sirijci) koji su na Zapadu bili nazočni još potkraj postojanja Rimskog Carstva. Nejednakost postaje u Evropi sve vidljivija nakon buđenja privrede u XI. stoljeću. Čim su se talijanski gradovi opet pojavili u trgovini s Levantom, unutar svojih su zidina vidjeli kako se podiže klasa krupnih trgovaca, koji će ubrzo zagospodariti gradskim upravama. A ta se hijerarhizacija samo potvrđuje s napretkom što ga donose slijedeća stoljeća. Nije li novčarstvo vrhunac te evo lucije? Već u doba sajmova u Champagnei, porodica Buonsignori iz Siene na čelu je Čisto bankarskog krupnog poduzeća Magna Tavola, pa je knjizi o njima Mario Chiaudano2dao naslov Rothsch ild del Duecento. Italija će poslužiti kao uzor čitavoj zapadnoj Evropi. U Francuskoj, na primjer, djelatnost je krupnih trgovaca vidljiva u XIII. stoljeću u Bayonneu, Bordeauxu, La Rochelleu, Nantesu, Rouenu... U Parizu su porodice Arrode, Popin, Barbette, Piz d ’Oe, Passy i Bourdon poznate kao krupni trgovci, pa je u poreskoj knjizi iz 1292. godine Guillaume Bourdon jedan od najviše oporezovanih građana Pariza3. U Njemačkoj od XIV. sto421


Ijeća, vjerujem o li Fricdrichu JLiitgeu4, jasno se vidi razlika između sitnih trgovaca i grosista već po tome Što se trgovina vodi na sve veće udaljenosti, rukuje se različitim novcem, a postoji i podjela poslova (trgovački putnik, pisar, skladištar), te računovodstvo, koje nameće već tada svakodnevnu upotrebu zajmova. Dotad je i važan trgovac posjedovao svoju trgovinu na malo; živio je na istoj razini kao njegovi pomoćnici i naučnici, poput gazde sa svojim kompanjonima. No već počinje raslojavanje, iako još bez sumnje nesavršeno: još će dugo, manje-više posvuda, pa čak i u Firenci i Kolnu, grosisti nadalje prodavati i na malo5. Ali već se jasno izdvaja slika veletrgovine, kako na društvenom tako i na privrednom planu, udaljavajući se od obične sitne trgovine. A to je važno. Sva su trgovačka društva, neko ranije, neko kasnije, stvorila jednaku hijerarhiju, koja se prepoznaje u svakodnevnom govoru. Tayir je u muslimanskim zemljama krupni izvoznik-ûvoznik, koji iz svoje kuće upravlja trgovačkim putnicima, povjerenicima i pos rednicima. Nema ništa zajedničko s malim trgovcem iz sitka, kojeg zovu h a w a n ti6. U Indiji je, u Agri, koja je bila golem grad kad je 1640. godine ondje kratko boravio Maestre Manrique, imenom sodagor označavaju »onoga, kojeg kod nas u Španjolskoj nazi vamo mercader, ali neki se kite posebnim imenom katari, što je još cjenjenije m eđu ljudima trgovačke profesije u ovoj zemlji, a označava prebogatog trgovca, koji raspolaže golemim kreditima«7. Na Zapadu u rječniku nalazimo također riječi koje označavaju analogne razlike. »Negotiant« je francuski ka ta ti, velikaš medu trgovcima; riječ se pojavila u XVII. stoljeću, iako nije odmah potisnula već ranije upotrebljavane izraze trgovac na veliko, trgo vac grosist, m agasiniet' ili kratkogrossier, te, u Lyonu, m areband bourgeois. U Italiji je m ercante a taglio vrlo daleko od negoziante; jednako u Engleskoj tradesm an od merehanta, koji se po engleskim lukama bavi samo trgovinom na velike udaljenosti; u Njemačkoj razlikuju što Kramer, ixoK aufinann a što Kaufben-. Već 1456. godine Kotruljić smatra da pravi jaz dijeli posao nazvan m ercatura, što je umjetnost u trgovanju, od posla trgovca koji rukuje najobičnijom robom , Što je m ercanzia8. Obične su to riječi, ali društvena razlika koju označavaju stvarna je u tolikoj mjeri da zbog nje jedni pate, a drugi se diče. Na vrhu piram ide je ponos onih koji neeplus ultra »entendent le change« (zapovijedaju razmjenom)9. Tako Đcnovežani, koji u Madridu daju kredite čak i Filipu II, preziru svako trgovanje trgovačkom robom , smatrajući to poslom za »bezanoto et de 422

Kapitalizam u svojoj kući

gentepiu bassa«, za mercanti i sitne ljude; krupni trgovac prezire sitnoga, pa tako 1679. godine piše Charles Lion, trgovac u Honfleuru: »Nisam ja neki trgovac na malo. Ne prodajem ja ribu, ja sam com m issionaire«, dakle grosist, koji radi preko trgovačkih putnika i povjerenika10. U drugom se smjeru širi zavist, gotovo bijes. Zbog toga je pun gorčine onaj Mlečanin u Antwcrpcnu (1539), kojemu su bez sumnje samo napola išli poslovi, pa grdi »ljude iz velikih trgovačkih kompanija, koje duboko mrzi Dvor, a još više običan narod« i koji »uživaju pokazivati koliko su bogati«. Svi govore kako »veliki bankari gutaju male i siromašne«, u što su, prirodno, uračunati i mali trgovci11. No ne preziru li ovi mali sa svoje strane trgovce—obrtnike, koji svojim rukama proizvode robu za prodaju?

Specijalizacija samo u bazi Na nižoj stepenici hijerarhije vrvi mnoštvo pokućaraca i uličnih prodavača hrane, »traveling m arket falks, as tve call tbem«u , preprodavača, torbara, sitnih trgovaca, siromašnih sitničara, trgo vaca žitom, piljara; svaki jezik ima širok izbor naziva za razne kategorije toga trgovačkog proletarijata. Tome valja pribrojati zanimanja vezana za trgovački svijet, od kojega i žive: blagajnici, knjigovođe, pisari, povjerenici, posrednici raznih naziva, vozači, mornari, glasonoše, pakiratclji, fizički radnici, nosači... Kad neka trgovačka lađa stigne u Pariz, još i ne dotakne kej na Scini, a već najuriš krene mnoštvo nosača izvlačeći barke i čamce.13Trgovački svijet obuhvaća sve njih, sve koherentnosti i razlike, međuovisne lance, od trgovca žitom, koji obilazi najzabitnija sela tražeći makar vreću žita po niskoj cijeni, do elegantnih ili kukavnih trgovaca, do gradskih krupnih trgovaca, do lučkih nabavljača, koji opskrbljuju ribarske čamce, pariških grosista, veletrgovaca u Dordcauxu... Svi su snažno povezani. A uvijek ih prate, omrznuti, ali neizbježni, lihvari, od onoga što uslužujc svjetske veličine do bijednog po suđivača koji uzima zalog. Po mišljenju Turgota (1770)14, »nema goreg lihvarenja od onoga na zalog poznatog u Parizu pod nazi vom 'na mali tjedan’; ponekad je iznosio do dva soua tjedno za talir od tri livre: to je za podlogu od 173 livre 1/3 na stotinu. Ipak ta zaista golema lihva zapravo pokreće trgovinu na m alo (ovo sam 423


ja istaknuo) namirnicama što se prodaju po tržnicama i trgovima Pariza. Dužnici se ne žale na uvjete dobivanja zajmova, bez kojih se ne bi mogli baviti trgovinom od koje žive, a ni zajmodavci se mnogo ne bogate, jer ta pretjerana cijena samo pokriva rizik kojemu je izložen kapital. Zapravo nesolventnost samo jednog dužnika poništava dobit, koju zajmodavac može postići svojim novcem«. Postoji dakle trgovačko društvo u okviru društva koje ga okružuje. Važno ga je obuhvatiti u cjelini ne gubeći ništa iz vida. Zato je sasvim opravdano Felipe Ruiz Martin15 gotovo opsjednut tim društvom i njegovom posebnom hijerarhizacijom, jer bez toga se ne bi kako treba mogao shvatiti kapitalizam. Španjolska je odm ah nakon otkrića Amerika imala nečuvenu priliku za sebe, ali joj je tu priliku vrlo uspješno preoteo kozmopolitski kapitalizam. Stvorena je tada cijela piram ida slojevitih akcija: u dnu su seljaci, pastiri, svilari, obrtnici, torbari regatones i posuđivači »na mali tjedan« iznad njih su kastiljanski kapitalisti, koji ih drže u šaci; a iznad njih su napokon oni, koji svime upravljaju: trgovački agenti Fuggera, a uskoro će svoju moć pokazati i Đenovežani... Tu trgovačku piram idu, to društvo na svoju ruku, nalazimo uvijek jednako, po cijelom Zapadu, u svim razdobljima. Kreće se na svoj način. Specijalizacija i podjela rada se obično provodi odozdo prem a gore. Nazvali modernizacijom ili racionalizacijom taj proces razdvajanja poslova i komadanja funkcija, on se najprije očituje u bazi privrede. Sav polet razmjena određuje sve veću specijalizaciju dućana i rađanje posebnih zanim anja m eđu m nogobrojnim pomoćnicima trgovine. Nije li čudno da veletrgovac sam ne slijedi to pravilo, pa se, recimo tako, specijalizira vrlo rijetko? Kad se vlasnik male trgovine obogati i postane veletrgovac, odm ah napušta specijalizaciju i postaje svaštar. U Barceloni u XVIII. stoljeću botiguer, koji pre raste svoj mali posao, počinje trgovati bilo kojim proizvodima.16 Poduzetnik proizvođač čipaka u Caenu, neki Andrć, preuzima 1777. godine očevu kuću na rubu stečaja; spasio ju je šireći područje svojih kupnji i prodaja; zato obilazi i vrlo udaljene gradove kao što su Rennes, Lorient, Rotterdam, New York... Eto ga u ulozi veletrgovca: treba li se čuditi što se više ne bavi samo čipkom nego i muslinom, začinima, živežnim namirnicama, krz nom 17? Prihvatio je pravila trgovine na veliko. P ostati i, još više, b iti veletrgovac znači ne imati pravo, nego i obavezu baviti se ne baš možda svime, ali barem sa što više razne robe. Već sam rekao 424


Rimski oglasi. Najmanje 192 specijalizirana mala obrta pokazuju podjelu rada u bazi. Prodavači svih poljoprivrednih proizvoda (čak i slame), šumskih (od gljiva do drvenog ugljena), riba, sitne obrtničke proizvodnje (sapun, metle, klompc, košare...), preprodavači (sledevi, papir, igle, staklo, rakija, stare stvari...), prodavači svojih usluga (brusači, cjepači drva, čupači zuba, putujuči kuhari). (Fotografija: O s a r Savio) 425


da po mom mišljenju tu polivalentnost valja objasniti oprezom, koji se uvijek pripisuje trgovcu na veliko (zašto ne i na malo?), jer on želi raspodijeliti svoje rizike. No, ne zahtijeva li ta previše raširena pojava neko šire objašnjenje? Nije li i današnji krupni kapitalizam vrlo polivalentan? Ne može li se neka današnja fran cuska poslovna banka lako usporediti m u ta tis m u ta n d is s veli kom milanskom tvrtkom Antonia Grcppia uoči izbijanja francuske revolucije? Ta je tvrtka u načelu banka, ali se bavi i nasadima duhana te dobivanjem soli u Lombardiji, u Beču kupuje živu iz Idrije za račun španjolskog kralja, i to u golemim količinama. A ipak baš ništa nije investirala u industrijsku djelatnost. Isto se tako njezine m nogobrojne podružnice u Italiji, Cadizu, Amsterdamu i čak u Buenos Aircsu bave različitim poslovima, ali isključivo trgovačkim, od nabavljanja bakra u Švedskoj za oblaganje brod skih trupova u Španjolskoj, do spekulacija žitom u Tangeru, posre dovanja s tkaninama, svilom i svilenim tkaninama iz Italije, do bezbrojnih proizvoda što ih nudi tržište u Amsterdamu, a ne valja zaboraviti da ta trgovina, služeći se mjenicama, sustavno upotreb ljava sve veze koje održava krupno tržište Milana s različitim mjenjačnicama po svijetu. Treba li još pribrojiti i mnogobrojne pothvate najobičnijega, čistog krijumčarenja američkim srebrnim polugama, što se na crno krcaju u Cšdizu'8? Isto tako i velika holandska tvrtka Trip u XVII. stoljeću neprekidno seli središta svoga djelovanja i mijenja lepezu svojih poslova. Reklo bi se da igra malo na jedan pa malo na drugi monopol, na jedan savez pa na drugi i uopće ne oklijeva povesti pravi rat sa suparnicima ako je malo previše stegnu. Svakako, neprekidno i najradije bavi se trgovinom oružjem, katranom, bakrom i barutom (prema tome i salitrom iz Poljske, iz Indije, pa čak i iz Afrike); uvelike sudjeluje u poslovima Oost Indische Compagnie gdje su mnogi od direktora potekli iz tvrtke Trip; posjeduje također i brodove, daje zajmove, a bavi se i kovačnicama, topionicama i drugim industrijskim podu zećima, eksploatacijom tresetišta u Friziji i oko Groningena, ima znatne interese u Švedskoj, gdje ima goleme zemljišne posjede, trguje s Gvinejom u Africi i Angolom, čak s obje Amerike18. Nema sum nje da se u XIX. stoljeću u razdoblju, kad se kapitalizam spektakularno ubacio u goleme industrijske novosti, pričinilo da se specijalizirao samo u tom području, pa opće povijesti prečesto prikazuje industriju kao krajnji ishod, koji je napokon kapitalizmu dao njegovo »pravo« lice. Je li to baš sigurno? Prije bih rekao da se nakon prvog boom a uvođenja strojeva, najviši kapitalizam 426


vratio eklekticizmu, nekoj vrsti nedjeljivosti, kao da je karakteris tična prednost danas upravo kao i u vrijeme Jacquesa Coeura u tome da se nade na dominantnim mjestima, da se ne zatvori u samo jedan, odabrani prostor. Biti, prije svega, prilagodljiv, dakle nespccijaliziran. Racionalna raspodjela rada vrijedi, dakle, na stepenici ispod veletrgovca; to obilje posrednika i stepenica, koje za London nabraja krajem XVII. stoljeća djelo R. B. Westerfielda19: trgovački putnici, posrednici, povjerenici, zastupnici, blagajnici, osigurava telji, transporteri ili oni »brodovlasnici« koji se već krajem XVII. stoljeća sigurno bave »stavljanjem u pogon« lađa — sve su to djelotvorno specijalizirani pomoćnici, koji nude svoje usluge tr govcu. Čak i specijalizirani bankar (dakako, ne »novčar«) radi po nalozima trgovca — koji, kad zaključi da je povoljna prilika, bez oklijevanja sam preuzima ulogu osiguravatelja, brodovlasnika ili bankara ili trgovačkog posrednika. A uvijek za sebe osigurava najbolji dio. Ipak valja primijetiti da u Marscillcu, jednom od velikih trgovačkih središta XVIII. stoljeća, prema Charlesu Carriereu20, bankari nisu kraljevi. Ukratko, u tome trgovačkom društvu, koje se neprekidno restruktuira, postoji dugo vremena nepovrediva pozicija, koja se neprekidno uzvisuje i dobiva na važnosti upravo toliko koliko se dijele i još dalje usitnjavaju inferiorni poslovi — to je položaj polivalentnog veletrgovca. U Engleskoj raste, pa je u Londonu i u svim aktivnim lukama nakon XVII. stoljeća zapravo jedini dobitnik u tim dosta teškim vremenima. Oko 1720. godine primjećuje Defoe da velctrgovci u Londonu imaju sve više kućne posluge te da čak žele da im u službi budu i footm en, lakaji, kakve imaju plemići. Odatle toliko golem, neprebrojivbroj plavih livreji, toliko uobičajenih da ih nazivaju »livreje trgovaca«, tako da su plemići odjednom sasvim odbacili tu boju za odjeću svojih slugu.21 Sve se mijenja kod vclctrgovaca: način života i zabava. Uvoznik-izvoznik, merchant, obogatio se po cijelom svijetu, pa postaje važna ličnost, sasvim druge klase nego što je trgovac koji pripada u m iddling sort, što se zadovoljava unutrašnjom trgovinom i koji, »iako uve like koristan na svojim poslovima, nema nikakva prava na časti visokog ranga«, zabilježeno je u nekom svjedočenju iz 1763. godine.22 Tako je i u Francuskoj, bar nakon 1622. godine, gdje se velctrgovci pozlaćuju. »Odjeveni u svilenu odjeću i ogrtač od pliša«, prebacuju na svoje činovnike sve poslove nižeg reda. 427

Fernand, Braudel / Igra razmjene

»Ujutro ih se vidi u mjenjačnici (...) ili na Pont Neufu, gdje dijele poslove na šetalištu«23 (u Parizu smo, šetalište je na keju Ormes, pokraj Cćlestinsa, a »mjenjačnica« je u današnjoj Palači pravde). Ništa u tome ne podsjeća na poslove trgovca u dućanu. Nije li uostalom naredbom iz 1629. godine dopušteno plemićima da se bave pom orskim prijevozom, a da time ne dođu u opasnost da izgube plemićka prava? Mnogo kasnije, naredba iz 1701. otvara im mogućnost da se bave trgovinom na veliko. To je način da se revalorizira status trgovaca u društvu, koje ih je uporno gledalo s visine. Da se francuski trgovci zbog toga nisu baš dobro osjećali, možemo procijeniti prem a neobičnoj peticiji koju su podnijeli 1702. godine Trgovačkom savjetu. Tražili su ni više ni manje nego da čistkom profesije jednom zauvijek bude razdvojen trgovac od svakoga m anualnog radnika, ljekarnika, zlatara, krznara, dug metara, vinskog trgovca, tkača čarapa, starednara i »svih drugih profesija, koje su radničke (sic), kojih ima na tisuće, a nemaju vrijednost trgovačke«. Ukratko, kvalifikacija trgovca pripala bi samo onima »koji prodaju robu, u kojoj ništa svoga nisu dali, niti su joj nešto dodali svojim rukama«.24 U XVIII. stoljeću širom Evrope vidjet ćemo apogej veletrgovca. Treba samo još jednom istaknuti činjenicu da veletrgovci napreduju zahvaljujući spontanom uzletu privrednog života u bazi. Plutaju na plimi. Čak i kad bi ideja J. Schumpetera o prvenstvu posrednika sadržavala i dio istine, proučena stvarnostpokazuje ne jednom , nego u desecima primjera, da je novatora nosio val plime što se dizala. Pa u čemu je onda tajna uspjeha? Drugim riječima, kako se svrstati m edu odabrane?

Trgovački uspjeh Jedan uvjet djeluje na drugi: već na početku karijere treba se naći na izvjesnoj visini. Osobe koje postignu uspjeh polazeći ni od čega nekoć su bile jednako rijetke kao i danas. A recept što ga daje Claude C arrčre govoreći o Barceloni u XV. stoljeću — »Najbolji je način da se zaradi novac u velikoj trgovini (...) imati ga već na početku«25 — vrijedi za sva vremena. Antoine Hogguer, sasvim mladi pripadnik trgovačke porodice iz Saint-Galla dobio je od oca 100.000 talira »da bi se vidjelo za što je sposoban« (1698. godine, odm ah nakon potpisivanja mira u Ryswicku, koji je donio samo kratak odm or). Mladić je u Bordeauxu »ostvario tako sretne pos428


Naslovni list knjigeParfait NegotiantJacquesaSavarya, 1675. (Zbirka Viollet) j'29


love da je u roku od mjesec dana utrostručio svoj kapital.« U slijedećih je pet godina zgrnuo i u Engleskoj, Holandiji i Špa njolskoj znatne svote.26 Gabriel-Julicn Ouvrard, koji će kasnije postati Veliki Ouvrard, 1788, ima samo osamnaest godina; novcem što ga je dobio od oca (bogatog proizvođača papira u Enticrsu, u Vandcji) već je ostvario velike dobiti trgujući u Nantcsu. Početkom revolucije spekulira vrijednosnim papirima, koje zgrće u golemim količinama. Novi uspjeh. Zatim prelazi u Bordeaux, gdje zarađuje na svakom poslu.27 Početniku hrpa novaca vrijedi mnogo više od bilo kakvih preporuka. Remy Bensa iz Frankfurta, spremajući se na poslove s trgovačkim posrednikom u Roucnu, za kojeg jamče tri vclctrgovca, oklijeva, pa piše: »Privlači me g. Dugard, jer to je mladić koji voli raditi i prilično je točan u svojem pisanju. Na nesreću, nema nikakva imutka, bar koliko ja znam«28. Druga je povoljna okolnost za početnika ako se upusti u poslove u trenutku kad privredi dobro ide. No to ne osigurava uspjeh. Trgovačka je konjunktura promjenljiva. Kad sve krene dobro, to u pravilu znači da u borbu ulaze mali, naivni poduzimači. More i vjetar su povoljni: postaju samouvjereni, pomalo razmetljivi. Oluje, koje slijede, iznenađuju ih te nemilosrdno potapaju. Tom pokolju nevinih izbjegnu samo najspretniji ili najsretniji ili oni koji su već na početku imali zaliha. Dobro vidimo kakvom nas zaključku to vodi: upravo veliki trgovac lošu ko njunkturu prolazi bez nesreća. A to uspijeva zato što, prirodno, ima u ruci adute i zna njima igrati; što ima mogućnosti da se izvuče i prikladno povuče u zaklon, ako sve krene nizbrdo. Proučavajući (poslovne brojke) u b a n k a m a šest najvećih tvrtki u Amsterdamu, M. G. Buist je utvrdio da sve bez štete prolaze razdoblje nagle krize i štrajkova 1763- godine — osim jedne, koja se, uostalom, brzo oporavila od gubitaka.29 No ta je kapitalistička kriza 1763, nakon sedmogodišnjeg rata, potresla privredno srce Evrope, a najavilo ju je niz stečajeva i bankrota, koji su lančano slijedili od Amster dama do Hamburga, Londona i Pariza. Tome su izbjegli samo vladari veletrgovine. Reći da kapitalistički uspjeh počiva na novcu, to je očigledno otrcana istina, ako pritom mislimo na kapital nužan za svaki pothvat. Ali novac je i koješta drugo, ne samo sposobnost investira nja. On donosi društveni ugled, niz jamstava, povlastica, sudioništava i zaštita. Donosi m ogućnost biranja poslova i prilika koje se pružaju — a odabir je istodobno i napast i povlastica — moguć 430


nost nasilnog upadanja u već postojeći krug, obrane ugroženih prednosti, odštete gubitaka, udaljavanja suparnika, čekanja vrlo polaganih, ali probitačnih povrataka, daje čak mogućnosti da se stekne milost i susretljivost vladara. Napokon, novac daje slobodu da se stekne još novca, jer se posuđuje samo bogatima. A kredit postaje sve više neizbježno oruđe veletrgovaca. Njegov osobni kapital rijetko mu je dovoljan za sve potrebe. Turgot je napisao30: »Na zemlji nema trgovačkog mjesta gdje pothvate ne pokreće posuđen novac; možda nema ni jednog vclctrgovca, koji nije primoran da se uteče tuđoj kesi«. Nepoznati pisac članka uJournal d e commerce (1759)31 kliče: »Kakav sustav, kakav smisao za prora čune, kakva kombinacija ideja i kakva je hrabrost potrebna čov jeku koji se nalazi na čelu trgovačke kuće, pa s fondovima od 200.000 — 300.000 livri svake godine ostvaruje poslove od neko liko milijuna«! A ipak, povjerujemo li Defoeu, cijela trgovačka hijerarhija od vrha do dna radi pod istim znakom. Od sitnog trgovca do vclc trgovca, od obrtnika do vlasnika manufakture, svi žive od kredita, to jest od kupnje i prodaje na rok {at time) što, točnije rečeno, omogućava da s kapitalom od, na primjer, 5.000 funti imate godišnju svotu poslova od 30.000 funti.32 Odgode rokova isplate, koje svatko nudi i prihvaća naizmjence, zapravo su »način posud be«33, vrlo su elastične: »Niti jedna se od dvadeset osoba ne drži dogovorenog roka, a općenito se i ne očekuje da ga se drži, tako su velike pogodnosti dogovora između trgovaca na tom pod ručju«34. U bilanci svakog trgovca uz stupac zaliha robe uvijek postoji aktiva datih zajmova i pasiva dugova. Prava je m udrost održavati ravnotežu, a nikako ne odbijanje tih oblika kredita, koji napokon predstavljaju golemu masu što četiri ili pet puta povećava razmjenu.35 Svaki trgovački sustav o tome ovisi. Zaustavi li se kreditiranje, zakašlje motor. Važno je shvatiti da je to kredit in herentan trgovačkom sustavu, koji ga je sam i stvorio — to je »interni« kredit, koji ne donosi kam ate. Defoe smatra da je tajna engleskog prosperiteta upravo u snazi takvog kreditiranja u En gleskoj: overtradingl<*y kako ga on naziva, a ono omogućava En gleskoj da se nametne stranim zemljama. Od tih unutrašnjih olakšica korist postiže krupni trgovac sam, a daje prilike i svojim mušterijama da steknu dobit. Ali on obično redovito primjenjuje još jedan oblik kredita za koji se obraća novcu posuđivača i pozajmljivača fondova izvan sustava. To su posudbe gotova novca, koje uvijek stižu kroz vrata kamata. 431


To je bitna razlika, jer trgovački pothvat, koji se na tome temelji, m ora na svome kraju osigurati znam o viši postotak dobiti od kamata na posudbu. To nije slučaj s običnom trgovinom, procje njuje Defoe, za kojega je »pozajmica uz kamate pravi crv koji izjeda dobit«, sposoban čak s »legalnim« postotkom od 5% poništiti dobit.37 A fo rtio ri pribjegavanje lihvi značilo bi samoubojstvo. Ako prem a tome veliki trgovac može neprekidno uzimati zajmove, grabiti »u tuđu kesu««, koristiti se eksternim kreditom, to zasigur no znači da je njegova dobit obično znamo veća od one koju ostvaruju prosječni trgovci. Još sm o se jednom našli na liniji podjele što označava izdvojeno, povlašteno područje razmjene. K. N. C haudhuri33, u knjizi odakle smo mnogo posuđivali, postavlja pitanje zbog čega je ugledna Indijska kompanija zaustavljala svoju djelamost na pragu distribucije; zbog čega je svoju robu prodavala na dražbi, pred vratima svojih skladišta unaprijed najavljenih dana. Nije li to jednostavno zato da bi došla do gotovine? To je način da se izbjegnu pravila i praksa prodaje en groš s dugačkim odgodam a plaćanja i naplate, te da se kapital što je brže moguće ponovo ubaci u plodonosnu trgovinu na Dalekom istoku — da se ne gubi vrijeme.

Pozajmljivao, fondova »Akumulirajte, akumulirajte! To je zakon i proročanstvo!« za kapi talističku privredu39. Isto bi se tako dobro moglo reći: »Posuđujte! Posuđujte! To je zakon i proročanstvo!« Svako društvo akumulira i raspolaže nekim kapitalom, koji se dijeli na štednju, koja ozna čava samo gomilanje, pa je nekorisna, jer je u stanju mirovanja, i na kapital, čije blagotvorne vode teku kanalima aktivne privrede, jučer prije svega trgovačke privrede. Ako ona nije dovoljna, makar otvorila sve m oguće brane, pojavit će se gotovo prisilno imobilizirani kapital, čak bismo mogli reći: neprirodan. Kapitalizam je sasvim na svome mjestu samo ako se akumulirani kapital mak simalno iskorištava, s time da, očigledno, to nikad nije moguće postići 100 posto. To ubacivanje kapitala u aktivan život određuje varijacije u postotku kamata, što je jedan od najvećih indikatora zdravlja privrede i razmjene. A taj se postotak u Evropi od XV. i XVIII. stoljeća gotovo neprekidno smanjuje, pa ako je u Genovi oko 432


Ured mjenjača. Poziv sv. Mafije, slika Jana Van Ilcmcsscna, 15J6. (Iiayeriscbe Staatsgemd Idesa >timlunget i, otisak Muzeja) 1600. godine smiješno nizak, ako u Holandiji spekiakularno pada u XVII. stoljeću, a zatim i u Londonu, to je prije svega zbog toga što akumulacija povećava masu kapitala pa ga ima u obilju, i on tada smanjuje rok za plaćanje, i što često trgovački promet, uspr kos rastu, ne slijedi ritam stvaranja kapitala. Usto u prebujnim središtima međunarodne privrede postoji dovoljno živa i česta potražnja zajmova da bi se organizirao vrlo rani susret kapitalista i štediše, a to je bilo stvorilo tržište na koje novac ima slobodan

■m


pristup. U Marseilleu, na primjer, ili u Cidizu, veletrgovac može lakše i povoljnije posuditi novac negoli u Parizu.40 U svijetu pozajmljivača fondova ne smije se zaboraviti na m asu skrom nih štediša kojih će biti sve više. To je novac nevinih. Ima ga uvijek u hanzeatskim lukama ili lukama Italije, ima ga u Sevilli još u XVI. stoljeću: to su mali pozajmljivači, spremni na male rizike, mikro-vlasnici tovara, koji sasvim malo robe ukrcavaju na brod što treba isploviti. Na povratku se s njima često obavljaju najbolji poslovi, jer njima novac treba smjesta. Velika p a rty u Lyonu 1557. godine privukla je znatan broj malih prinosnika, »mikro-pozajmljivača«. Ušteđevine malih ljudi nalaze sc u fon dovima koje je skupila porodica Hochstetter iz Augsburga, koja je, propustivši m onopol na živu, bankrotirala 1529. Početkom XVIII. stoljeća zanimljivo je primijetiti da »sluga J.-B. Brunya (marsejskog veletrgovca) ulaže 300 livri u Le S aint-Jean-B aptiste ili da Marguerite Truphem e, sluškinja R. Brunya (koji je također krupan veletrgovac) sudjeluje sa 100 livri u oprem anju broda La M arianne — dok joj je godišnja plaća 60 livri«.41 Spomenimo i sluškinju iz Pariza, koja uplaćuje 1.000 talira u Cinq Grosses Fermes prem a onom e što tvrdi neki pamflet, kojemu baš i ne m oram o dokraja vjerovati.42 Uz male ima i srednjih zajmodavaca. Đenovski trgovci, koji daju kratkoročne zajmove Filipu II, oslanjaju se sa svoje strane na takve španjolske i talijanske pozajmljivače, koje za njih okupljaju posrednici. Kralj određuje Đenovcžanima vrijednosne papire špa njolske rente (juros) kao jamstvo za svote koje je dobio ili će dobiti. Te papire, koje su dobili en blanc, zatim će plasirati u javnost: đenovski bankar—novčar osigurat će plaćanje kamata, ali će od samog ulaska u igru u blagajnu staviti svotu kapitala — sklapajući tako i sam zajam s niskim kamatama. Kad mu napokon kralj vrati pozajmljeni novac, vratit će mu ju ro s iste vrijednosti i koji donosi iste kamate kao i onaj što ga je dobio kao jamstvo. Možda bismo mogli u arhivima Simancas naći popis prinosnika koji su sc tako odazvali pozivu Đenovežana. Imao sam sreću da nađem jedan takav popis, ali kako tada još nisam znao pravu vrijednost tog otkrića, na nesreću nisam zabilježio iznose. Nema sumnje da bi bilo zanimljivo saznati broj tih pozajm ljivača, koji su slabi spekulanti, obim njihovih pozajmica, njihov socijalni status. Širenje u javnosti broja tih prinosnika jedna je od najznačajnijih činjenica XIX. stoljeća. Prema tome možemo zamis liti da ih je bilo mnogo već u XVIII. stoljeću u Engleskoj i Holandiji, 434


a s obzirom na druge podudarnosti, sigurno još mnogo ranije u Veneciji, Genovi i Firenci. Jedan povjesničar spominje da je oko 1789- godine 500.000 prinosnika, najviše iz Pariza, sudjelovalo u davanju zajma Luju XVI.43 llrojka nije nemoguća, samo bi je još trebalo i potvrditi. U svakom je slučaju jasno da skromna ulaganja ušteda idu još češće prema državnim rentama negoli prema pos lovnim kretanjima. Srednji zajmodavci često imaju iste reflekse, jer su rastrgani željom da se zaradi i potrebom za sigurnošću — pa ovo drugo vrlo često prevagne. Nemojte vjerovati da je savjetodavna knjiga U Dottor vulgare (1673)44 previše obojena nepromišljenom smjelošću i rizikom. Može on reći: »Danas se nitko ne hvali time da ima svoj novac (kod kuće) nezaposlen i neplodan. (...) Uvijek ima posvuda mnogo prilika za investiranje, pogotovu nakon što je nedavno i sve češće u tom smislu uveden zakup, zamjena, rente ili javni vrijednosni papiri (...) kojima su u Rimu dali naziv luoghi de monti«. A zapravo on tu preporuča ulaganja na razini oca poro dice. Pravi pozajmljivači fondova, oni s kojima se računa, obično su krupne ličnosti, koje će krajem XVIII. stoljeća označiti spe cifičnim imenom kapitalisti. Promatrači su poslovnog života, u koji ponekad interveniraju pomalo lakoumno (jer sve se može dogoditi), popuštajući spretnom pritisku nekog molitelja (prema Defocu obogaćeni trgovac, koji se povuče, često prestaje biti mudar), ali izgleda da najčešće dobro proračunaju, pa tek onda donose odluku. U toj kategoriji pozajmljivača fondova ima mjesta za bilo kojeg bogataša u jednoj ili drugoj prilici: tako je s francus kim plemstvom, koje se često skriva iza traitants,45, koji samo posuđuju ime za poslove; naveliko daju zajmove gradski činovnici i namjesnici nizozemskih gradova; mletački su patriciji, prema nekom izvodu računa, u XVI. stoljeću bili piezarie, koji su davali jamčevinu sitnim zakupnicima poreza i davanja Signorii.46 Nitko ne pomišlja da to rade iz ljubaznosti. U La Rochellcu trgovci i brodovlasnici imaju »uobičajenu ekipu pozajmljivača fondova«'17. U Genovi cijela viša klasa vclctrgovaca, tanašan sloj nobili vecchi, sastoji se od pozajmljivača fondova za aktivnosti o kojima će još biti prilike da progovorimo. Čak i u Amsterdamu, gdje od 1614. godine postoji kredima banka, vezana za Amstcrdamsku banku, ona samo neko vrijeme daje trgovačke zajmove. Oko 1640. tu će ulogu sasvim prepustiti privatnom kapitalu.48 Trijumf Holandijc zapravo je trijumf kredita, do kojih se lako dolazi, što vrijedi čak i 435


za strane trgovce. Londonsko tržište novca nije u XVII. stoljeću tako jednostavno.49-Ali gotov je novac tako rijedak, da se kredit silom prilike razvija, a javljaju se i posebna zanimanja: billbrokers su specijalisti za mjenice, scriveners za hipoteke, zemljišne kupnje i prodaje, a najvažniji su goldsm ith, već tada pravi bankari, ovlašteni organizatori uplata fu n d s, državnih renti Engleske, koje će, kako uporno tvrdi Isaac de Pinto, postati pravi dopunski novac.50 Ničega ni približno sličnog nema u Francuskoj sredinom XVIII. stoljeća, prije no što će ona napokon početi nadoknađivati poslovno zaostajanje u odnosu prem a Holandiji i Engleskoj. Kre ditiranje se ondje javlja slabo organizirano, gotovo potajno. Soci jalna m u klima uopće nije naklonjena. Vrlo mnogo pozajmljivača fondova zbog svog položaja (neki kraljevi činovnici) ili velikaškog ranga (bojeći se gubitaka plemićkih prava) žele novac pozajmljivati što diskretnije. A i zajmoprimac se također boji da bi se moglo pročuti da posuđuje novac. U nekim poslovnim krugovima gle dalo se donekle sumnjičavo na tvrtke koje uzimaju kredite. Robert Dugard, krupni trgovac iz Rouena, 1749. je godine51 utemeljio u Darnetalu, predgrađu svoga grada, manufakturu tka nine i bojadisaonicu, jer je došao u posjed, bar isprva manje-više pošteno, nekih tehničkih tajni. Pokrenuti to poduzeće bilo je pitanje novca: trebalo ga je posuditi ulažući unaprijed dohodak. Louvet le Jeune, jedan od Dugardovih kompanjona, preuzeo je na sebe taj teški posao. Evo ga u Parizu gdje se muči poput ubogog vraga da mu prihvate mjenice i trasirane mjenice u zamjenu za gotov novac. Namjeravao ih je isplatiti u predviđenom roku, pa sve početi ispočetka. Zahvaljujući sačuvanoj korespondenciji, mo žemo pratiti njegove pothvate. Trči, inzistira, trijumfira ili očajava, ali neprekidno obilazi ista vrata i moli, po mogućnosti, kao prija telj. Nestrpljivom Dugardu piše: »Još samo malo, treba vremena za sve, a pogotovu za ove poslove u kojima čovjek nikad nije dovoljno pažljiv... Možda bi netko drugi, manje stidljiv ili duhovitiji od mene, mogao obaviti poslove od prve, ali ja se bojim da će mi zatvoriti vrata, a kad se to jednom dogodi, tad sve propada52.« Zato iskušava sve kombinacije. Umjesto da plasira mjenice, neke indosirane en blanc, ili da ponudi trasirane mjenice, »mi smo smislili da im ponudim o (to jest sumnjičavim zajmodavcima) nešto poput dionica, koje bismo vratili u roku od pet godina s tim da bismo im svake godine isplaćivali sve veće dividende« — piše Louvet. Ti zajmodavci su roditelji drugog kompanjona, D’Haristoya, za kojeg nam Louvet kaže: »Mr Haristoy je otišao večerati kod 436


svoje obitelji; ondje sam ga pobrao i malo potakao vatru« (5. prosinca 1749). Od tih silnih akrobacija, koje možemo shvatiti tek nakon trećeg ili četvrtog čitanja, evo posljednjeg primjera (28. siječnja 1750), iz pisma Robertu Dugardu: »... mogli biste dobiti 20.000 livri od Mr Leua od 20. veljače do 2. ožujka i još 20.0001. ili 2. prosinca, ako održe riječ; za to sam pripremio dobre papire. Ili, ako vam je draže, mogu načiniti mjenice; napokon, recite što želite.« Nevažna je pojedinost Što je Louvet lc Jcunc nakraju doživio slom nakon što se odrekao svoga dijela manufakture u Darnetalu (koja je sama proglasila stečaj 1761. godine), te otišao u progonstvo u London, gdje se u veljači 1755. sklonio »at Mrs Steel in little bell alley Coleman Street«. Što je on bio? Posrednik živahnog jezika, nestrpljiv da nade »brata blagajnika«, da obavlja »posjet iz pristojnosti, posjet da prouči stanje duhova, a zatim još jedan za obavljanje poslova« kako bi došao do malo novca, a doživljava da od njega zahtijevaju nemoguće zaloge, da ne može eskompdrati najbolje papire u trenutku kad se iznenada zatvaraju sve burze zbog stečajeva u Bordeauxu i Londonu — ukratko, našao se na mjestu gdje ništa nije organizirano za normalno dobivanje trgovačkog kredita. A Robert Dugard je ipak značajan poslovni čovjek, angažiran u poduzećima svih vrsta, pa tako i u trgovini s otocima. U načelu bi vrlo lako morao doći do kredita. Utoliko više, a u tome je pravi paradoks, što na pariškoj burzi ima dovoljno fondova. Tako banka Le Couteulx, smještena u Parizu, Rouenu i Cadizu, odbija primati novac kao ulog »jer sami imamo previše novca«, »nezaposlenih naših fondova u blagajni« — a to se dogo dilo u više navrata: 1734, 1754, 1758. i 1767. godine.53

Krediti i banke U okvirima srednjovjekovne i m oderne Evrope banka sigurno nije nastala ex nifoilo. 1 u doba antike postojale su banke i bankari. Islamske zemlje vrlo rano imaju židovske pozajmljivače i mnogo prije Zapada upotrebljavaju kredit kao oruđe, te mjenice već od X-X1. stoljeća. U XIII. stoljeću na kršćanskom dijelu Sredozemlja mjenjači su među prvim bankarima, bilo da su putujući, pa idu od jednog sajma na drugi, bilo da su smješteni u gradovima kao što su Barcelona, Genova ili Venecija.54 Prema Federigu Melisu55, u Firenci i bez sumnje po drugim toskanskim gradovima, banka se 437


rađa iz usluga trgovačkim društvima i kompanijama. U toj jc operaciji bitno utjecalo »aktivno« društvo, ono koje traži kredite i prisiljava svoje partnere, svoju »pasivu«, pozajmljivačc fondova, da se posredno uključe u odvijanje poslova, u koje se, u načelu, ne razumiju. No, pustim o to pitanje podrijetla. Ostavimo također postrani opći razvoj privatnih banaka, prije i poslije presudnog stvaranja javnih banaka (Taula de Cambis, u Barceloni, 1401. godine; Časa d i San Giorgio, u Genovi, 1407, koja će prekinuti bankarsku djelatnost od 1458. do 1596; Banco di R ialto 1587; Amsterd a m ska b a n k a 1609; B anco Giro, u Mlecima, 1619). Poznato jc da su se prije stvaranja Engleske banke, utemeljene 1694, javne banke bavile samo ulozima i virmanskim prom etom , a ne zaj movima i predujm ovima niti upravljanjem onim što nazivamo vrijednosnim papirima. A te su djelatnosti vrlo rano u djelokrugu privatnih banaka, naprim jer onih u Veneciji, koje nose naziv di scritta ili napuljskih banaka, papiri kojih iz XVI. stoljeća su saču vani. No nije nam ovdje cilj da inzistiramo na pojedinačnim po vijestima; samo želimo vidjeti kada i kako kredit počinje nastojati da postane institucija; kada i kako bankarska djelatnost počinje klizati na dom inantan položaj u privredi. Pojednostavljeno re čeno, na Zapadu je u tri navrata i golim okom vidljivo abnormalno nadimanje banaka i kredita: prije i poslije 1300. godine u Firenci; u drugoj polovici XVI. stoljeća i prva dva desetljeća XVII. stoljeća, u Genovi; u XVIII. stoljeću u Amsterdamu. Možemo li doista zaključiti da je u tri puta snažno započeta evolucija, koja je na kraći ili dulji rok, čini se, već priprem ala trijum f određenoga nov čarskog kapitalizma, bila blokirana na po puta? Treba čekati XIX. stoljeće da bi se ta evolucija dovršila. Dakle, posrijedi su tri iskustva, tri golema uspjeha, a zatim, kao zaključak, tri neuspjeha u bar tri jasna skretanja. Namjeravamo pogledati ta tri iskustva u glavnim crtama, da bismo prije svega primijetili neobične podu darnosti. U Firenci, u razdoblju Duecento i Trecento, kredit prožima cijelu povijest grada, ali također i drugih talijanskih, suparničkih gradova, te cijelog Sredozemlja, a i cjelinu Zapada. To kako su se uvodile velike trgovačke i bankarske kompanije u Firenci, nošene onim istim uzlaznim valom, koji će uskoro cijelu Italiju podići u prvi red Evrope, i to na nekoliko stoljeća, treba shvatiti kao sastavni dio obnove evropske privrede, najmanje od XI. stoljeća i to na 438


Neka talijanska banka krajem XIV. stoljeća. Gore dvorana sanduka i uredgdje se broje kovanice; dolje ulaganje i virmanskipromet. (British Museum)


nekoliko stoljeća: u XIII. stoljeću đenovske lađe plove Kaspijskim m orem; talijanski putnici i robe stižu do Indije i Kine; Mlečani i Đenovežani borave na raskršću Crnog mora; Talijani po lukama sjeverne Afrike traže zlatni prah iz Sudana; drugi su u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Nizozemskoj, Engleskoj. A firentinski su trgovci posvuda kupci i prodavači začina, vune, željezne robe, kovina, sukna, svilenih tkanina, ali još više su trgovci-novčari. Njihove su kompanije napola trgovačke a napola bankarske. U Firenci nalaze obilje gotova novca te relativno jeftine kredite. Zbog toga su njihove mreže toliko djelotvorne i snažne. Kompenzacija, virmansko poslovanje i prijenos novca lako se obavljaju iz podruž nice u podružnicu, iz Brugesa u Veneciju, iz Aragona do Armenije, sa Sjevernog m ora na Crno; kineska se svila prodaje u Londonu, a kupuju se bale vune... Nisu li kredit i vrijednosni papiri novac u superlativu kada sve dobro ide? Trče, lete, neum orni su. Najveći je pothvat firentinskih društava sigurno uspješno osvajanje i podvrgavanje udaljenoga engleskog kraljevstva. Otok su uspjeli prigrabiti tako da su ondje zamijenili židovske pozajmIjivače, hanzeatske trgovce i one iz Nizozemske, te engleske trgov ce, uporne protivnike, a usto još udaljiti i talijanske suparnike. Firenca je uspjela smijeniti pionirske pothvate porodice Riccardi, trgovaca iz Lucce, koji su financirali Edwarda I u osvajanju Walesa. Nešto kasnije su Frescobaldi iz Firence posudili novac Edwardu II za rat protiv Škotske; Bardi i Peruzzi su zatim omogućili operacije Edwarda III protiv Francuske, u sukobu kojim je započeo rat nazvan stogodišnjim. Trijumf firentinskih trgovaca ne iscrpljuje se samo u tome da drže u milosti i nemilosti vladare otoka; oni su se, naime, dokopali engleske vune, potrebne za radionice po kon tinentu i Arte della la n a u Firenci. No engleska pustolovina završava 1345. godine katastrofom Bardia, »divova glinenih nogu«, kažu, no naglasak ćemo staviti na »divovi«. Te dramatične godine Edward IIT Bardima i Peruzzima duguje goleme svote (900.000 florina Bardima i 600.000 Peruz zima), a ta svota ne odgovara stvarnom kapitalu tih dvaju društava — što je dokaz da su u tome golemom zajmu angažirali i novac svojih ulagača (odnos bi mogao biti čak jedan napram a deset). Ta katastrofa, »najozbiljnija u povijesti Firence«, po mišljenju kroni čara Villania, pritišće grad utoliko više što ima i drugih katastrofa. Edward III nije mogao vratiti svoje dugove, a usto je recesija presjekla na pola XIV. stoljeće haranjem crne kuge. 440


Bankarsko bogatstvo Firence tada se povlači pred trgo vačkim bogatstvom Genove i Venecije, a suparnik s više trgovač kog duha — Venecija — pobijedit će u ratu kod Chioggie 1381. godine. Firentinsko je iskustvo očigledno moderno bankarstvo, ali nije moglo preživjeti m eđunarodnu privrednu krizu. Firenci su preostale njezina trgovačka djelatnost i industrija; u XV. će stoljeću obnoviti i bankarsku djelatnost, ali više neće imati pionirsku ulogu u svjetskim razmjerima kao nekada. Medici nisu Bardi. Drugo iskustvo: ono u Genovi. Od 1550. do 1560. godine, istodobno s određenim usporavanjem žive ekspanzije s početka stoljeća, dolazi do izokretanja evropske privrede. Pritok srebra iz američkih rudnika s jedne strane loše djeluje na velike njemačke trgovce, koji su dotada vladali proizvodnjom srebra srednje Ev rope. S druge strane time se podiže vrijednost zlata, kojeg otada ima malo, ali ostaje novac za plaćanje međunarodnih transakcija i isplatu mjenica. Prvi su taj zaokret shvatili Đenovežani. Kad su se ponudili katoličkim kraljevima da u ulozi zajmodavaca zamijene trgovce iz Gornje Njemačke, pod svoje su dobili američka blaga, pa njihov grad postaje središtem sveukupne evropske privrede, umjesto burze u Antwerpenu. Otada možemo pratiti razvoj doga đaja, koji su još neobičniji i moderniji od onih u Firenci u XIV. stoljeću, jer to je priča o kreditima na bazi mjenica i doknadnih mjenica, koje se nose sa sajma na sajam, s burze na burzu. Mjenice su, dakako, bile već prije poznate, upotrebljavale su se u Antwer penu, Lyonu ili Augsburgu, u Medini del Campo i drugdje, a i te burze nisu samo tako preko noći nestale. Ali zahvaljujući Đenovežanima, uloga papira naglo je narasla. Čak se Fuggerima pripisu je izreka da voditi trgovačke poslove s Đenovežanima zapravo znači trgovati s papirima, m it Papier, dok oni trguju dobrim gotovim novcem, B aargeld—to su riječi tradicionalnog veletrgovca, kojega nadilazi nova tehnika. Jer Đenovežani su zapravo obrat no, zahvaljujući pozajmicama španjolskom kralju, koje su bile vraćane u srebrnjacima i srebrnim polugama čim bi se mornarica vratila iz Amerike, svoj grad pretvorili u veliko tržište bijele kovine. Zavladali su i cirkuliranjem zlata zahvaljujući svojim mjenicama i onima što su ih u zamjenu za srebro kupovali u Veneciji i Firenci. Čak im je pošao za rukom i veličanstven pothvat da su na burzi u Antwerpenu katoličkim kraljevima isplatili u zlatu (za ratne potre be, jer vojnike valja isplaćivati prvenstveno u zlatu) upravo one svote, koje su dobivali iz Španjolske, ali u srebru.


Đenovska se m ašinerija organizirala dokraja djelotvorno 1579. godine, kad su pokrenuti veliki sajmovi u Piacenzi, o čemu je već bilo riječi.56 Ti su sajmovi centralizirali m nogobrojne ope racije veletrgovine i m eđunarodnih isplata, za njih je ondje bio organiziran clearing ili, kako se tada govorilo, scontro. Tek 1622. raspast će se tako dobro sastavljena mašinerija, čime je ujedno dokrajčena ekskluzivna vladavina denovskih kredita. Zbog čega je došlo do propasti? Je li uzrok smanjenje dotoka srebra iz Amerike, kao što se to dugo vjerovalo? Ali revolucionarna istraživanja Michela M orineaua57 na tom području pokazala su da je sve bilo upravo obrnuto. Uopće nije došlo do katastrofalnog presušivanja američ kih »blaga«. Niti su u Genovu prestali pristizati sanduci srebrnjaka. Na raspolaganju imamo dokaze koji potvrđuju upravo suprotno. Đenova je ostala priključena na dotok dragocjenih kovina. Nakon oporavka privrede krajem XVII. stoljeća u grad stiže ili bar kroza nj prolazi — na prim jer 1687. godine — po pet do šest milijuna p ezze d a o tto * . U tim okolnostima ostaje prilično tajanstveno pitanje razm jernog pada Genove. Felipe Ruiz Martin misli da su španjolski kupci ju ro sa prestali pribavljati kapital nužan za igru denovskih trgovaca-bankara, službenih pozajmljivača katoličkim kraljevima. Prepušteni vlastitim snagama, bili su prisiljeni naveliko povlačiti svoje kredite iz Španjolske. To je moguće. Privlači me i drugo objašnjenje: igra papira, mjenica, moguća je samo ako su burze, kojima kolaju, na različitim razinama: potrebno je da mjeni ci putem raste vrijednost. Ako zavlada »bestial laighezza«59 gotova novca (to je izraz nekog suvremenika), tada se mjenica lijepi za strop visokih tečajeva. Kad previše vode navali na mlin, tada se preplavljeni kotač više ne okreće. A poslije 1590-1595. godine burze su preplavljene srebrom . U svakom slučaju, bili uzroci ovi ili oni, ruši se brdo đenoveških papira, u najmanju ruku gubi snagu da vlada i organizira. Još se jednom profinjeno kreditiranje, organizirano na m oderan način, probilo u vrh evropskih poslova, ali je taj položaj moglo zadržati samo kratkoročno, niti pola sto ljeća, kao da nova iskustva prelaze mogućnosti starih društava. Ali pustolovina počinje ispočetka u Amsterdamu. U XVIII. stoljeću stvara se djelotvorna bankarska nadmoć na vrhuncu trgovačke djelatnosti u četverokutu Amsterdam-London-Pariz-Zerieva. Čudo se dogodilo u Amsterdamu. Različite kreditne mjenice ondje zauzimaju golemo, neuobičajeno mjesto. Cijeli prom et trgovačkom robom po Evropi kao d aje teledirigiran, vučen živim kretanjem kredita i eskonta. No, kao i u Genovi, 442


vrhunac nije izdržao do kraja stoljeća i svog napretka. Holandska banka, pretrpana srebrom, upala je u perfidnu zamku posuđivanja evropskim državama. Stečaj Francuske 1789 godine nanio je katastrofalan udarac preciznom holandskom satu. Još je jednom vladavina papira loše završila. I kao uvijek, propast postavlja ne jedan nego stotinu problema. Je Ii možda još bilo prerano za stvaranje mirnoga bankarskog poretka koji bi bio siguran u sebe i u okviru kojeg bi se trostruka mreža trgovačke robe u pokretu, gotova novca i kretanje kreditnih papira mogla uskladiti tako da se njome može upravljati bez teškoća? U tom bi slučaju kriza, depresivni meduciklus od 1778. godine, bila samo detonator, koji je ubrzao gotovo neizbježnu evoluciju prema logici stvari.

Novac se ili skriva ili kola Navikli smo mjeriti konjunkturalni ritam privrede prema plaćama, cijenama i proizvodnji. Možda bi vrijedilo obratiti pažnju na još jedan pokazatelj, koji se dosad uopće nije mjerio, a to je opticaj kapitala-novca: on se akumulira, upotrebljava se, pa skriva — naizmjenično. Ponekad se zavlači u blagajne: pohranjivanje blaga uvijek je negativna snaga u davnim privredama. Često se stavlja na sigurno tako da se ulaže u druge vrijednosti: zemlju, nekretnine. Ali ima također razdoblja kad se otvaraju blagajne sa tri brave, kad novac kola, nudi se svakome tko ga želi prihvatiti. Možemo reći da jc bilo lakše posuditi u Holandiji oko 1750. godine nego danas, 1979. godine. Ali produktivna ulaganja uglavnom sve do industrij ske revolucije nailaze na mnogobrojne zapreke i kočnice zbog, ovisno o okolnostima, nedostatka kapitala ili pak teškoća s ulaga njem postojećeg, koji je na raspolaganju. U svakom jc slučaju bilo razdoblja kad jc bilo lako doći do novca i onih kad ga jc bilo nemoguće naći. Sve jc ili vrlo jednos tavno ili vrlo teško, a da na to nc mogu mnogo utjecati prividni moćnici. Carlo M. Cipolla60 pokazuje kako sve u Italiji postaje lakše, gledamo li jc u cjelini, već sutradan nakon mira u Cateau-Cambrćsisu (1559), kojim je bila, politički gledano, osakaćena, ali joj je bila osigurana izvjesna sigurnost i smirenost. Slično razdoblje, i to u cijeloj Evropi, kad je bilo lako doći do novca, započelo je nakon uzastopnih mirovnih ugovora 1598, 1604. i 445


1609. godine. Ipak se taj novac, istina, ne upotrebljava svuda na isti način. Holandija je na početku XVII. stolječa u punom uzletu trgovačkog kapitalizma. U Veneciji u isto vrijeme novac, zarađen na trgovačkoj robi, investiraju u kapitalističko poljodjelstvo. Drug dje se novac žrtvuje za kulturni procvat što je privredno netipičan način trošenja: španjolsko zlatno stolječe, raskoš Nizozemske u doba nadvojvoda ili Engleske u doba Stuarta ili stil Henrika IV, poznat kao stil LujaXIII neosporno troše nacionalnu akumulaciju. U XVIII. stoljeću istodobno se razvijaju raskoš i trgovačke ili novčarske spekulacije. Isaac de Pinto61 će za Englesku svoga doba reći da »ovdje više nitko ne trpa novac u blagajne« jer je čak i najgori škrtac shvatio da »staviti svoja dobra u opticaj«, kupovati državne obveznice, dionice velikih kompanija ili Engleske banke, vrijedi više negoli nekretnine, vrijedi više od kamenja zgrada ili zemlje (koja je ipak u XVI. stoljeću u Engleskoj bila unosna investicija). Već je Defoe govorio oko 1725. godine, hvaleći pred nosti investicija u krupnu, pa čak i u sitnu trgovinu, da je vlasništvo nekretnina kao jezero; trgovina je, naprotiv, izvor.62 A ipak, čak i u XVIII. stoljeću, ti su izvori još bili uspavane vode! Zgrtanje je blaga, uostalom, ponekad imalo dobre razloge. U bolesnoj Francuskoj 1708. godine vlada je, pritisnuta ratom koji je mobilizirao sve snage nacije, tiskala sve više novca: loš novac tako potiskuje dobar, koji se prikriva. Čak i u Bretanji, pogotovu u Bretanji gdje plodonosna trgovina sa Sjevernim m orem donosi i te kako znatne količine srebra. Jedan od izvjestitelja generalnog nadzornika Desmaretsa piše 6. ožujka 1708. iz Rennesa: »Jučer sam bio kod jednoga od najuglednijih građana ovog mjesta, kojeg se mnogo sluša u trgovini kojom se sada bavi, a bavi se odavno, kako na kopnu tako i na m oru, trgujući s najznamenitijim veletrgovcima provincije. Uvjeravao me je da sigurno zna kako ima posakrivenih više od trideset milijuna pijastri i više od šezdeset milijuna u zlatu i srebru, koji neće vidjeti svjetlo dana dok se dokraja ne povuku papirnate novčanice (koje je u prom et pustila vlada Luja XIV) i dok kovanice (kojima su često mijenjali tečaj) ne postignu prikladno smanjivanje i dok se bar djelomično ne obnovi trgovina«63. Spomenute pijastre su trgovci iz Saint-Maloa donijeli sa svojih putovanja duž peruanske obale; a spom enuto obnavlja nje trgovine — drugim riječima kraj rata za španjolsko nasljeđe, koji je započeo 1701. godine — to će se postići tek mirovnim ugovorom u Uirechtu (1713) i u Rastattu (1714). 444


Takav oprez primjenjuju svi poslovni ljudi. Mir u Utrechtu bio je potpisan već nekoliko mjeseci kad francuski konzul u Genovi piše: »Svatko se i dalje usteže, jer nema povjerenja; tako postupaju oni koji vode veletrgovinu na kredit, a tako posluje većina trgovaca u ovom gradu, pa ne posluju tko zna kako. Najbo lje su burze zatvorene.«64 Otvorit će se ponovo tek kad Carrera de Indias, o kojoj ovise, napokon u CadLzu opet preuzme ulogu distributera srebra —jer bez srebra, bez zlata, bez sigurnih povrata novca, neće se otvoriti niti će se puniti »velike burze«. U gradu Genovi 1627. godine već je ista pjesma. Poslovni ljudi, koji posu đuju novac španjolskom kralju, poslije španjolskog stečaja, koji nije ublažila nikakva posebna mjera što bi im pomogla da nekako prebrode posljedice, odlučili su da više ni pare ne posuđuju Filipu IV. Guverner Milana i španjolski poslanik ipak ih opsjedaju zahtjevima, umnožavaju pritiske, čak i prijetnje. Uzalud; u gradu kao da je dokraja ponestalo novca; čitavo je poslovanje stalo; nemoguće je naći jednu mjenicu za vođenje trgovine. Mletački konzul u Genovi opisuje u nekoliko pisama teškoće burze, ali nakraju sumnja da je ta »stretezza« sasvim diplomatske prirode, da je održavaju poslovni ljudi namjerno, kako bi imali opravdanje za svoja odbijanja 65 Lako mu je povjerovati, uzmemo li u obzir koliko reala šalju iz Španjolske u isto vrijeme Đenovežani: puni su sanduci stizali u njihov grad i bez sumnje završavali u blagajnama po dvorcima. Odatle će i izlaziti, ali na drugu stranu. Jer trgovački se novac gomila samo dok se čeka nova akcija. Pogledajmo tako što su pisali 1726. godine iz Nantesa kad se počelo govoriti o ukidanju povlas tice Francuske istočnoindijske kompanije: »Nismo ni znali kakvi su izvori i snaga našega grada sve dok se naši trgovci nisu odlučili da ili za svoj račun udu u kraljevske poslove (Kompanija) ili da se u tome udruže s trgovcima iz Saint-Maloa, koji su vrlo jaki. Ovo drugo je dobro zato što se ne bismo sudarali, pa bi se sve vodilo pod imenom C om pagniedeSaint-M alo. Čini se da su naši trgovci spremni uložiti do osamnaest milijuna (livri), a mi smo vjerovali da svi zajedno ne mogu uložiti ni četiri milijuna.(...) Nadamo se da će velike svote, koje se nude Dvoru kako bi povukao ekskluziv nu povlasticu ranije u korist danu Compagniedes Indes, (...), koja uništava Kraljevstvo, dovesti do toga da se trgovina posvuda os lobodi«.66 Sve je bilo uzalud, jer je povlastica Kompanije nakraju preživjela oluje i posljedice Lawova sustava. Ipak ovdje vidimo na 445

le m a n d Braudel/ Igra razmjene

M arsejska lu ka u XVIII. stoljeća (d eta lj),Joseph Vernet. A m ia n d a Colina) 446

(I'ototcka


djelu isto opće pravilo: čim se vrati mir, a s njim i dobre prilike, »novac, koji postoji u Kraljevstvu, vraća se u trgovinu«.67 No, vraća li se čitav? Ne možemo se oteti dojmu, pogotovu kad se govori o XVIII. stoljeću, da akumulirani novac uvelike prelazi potražnju kapitala. Tako Engleska sigurno nije uložila sve svoje zalihe u financiranje industrijske revolucije, niti ima sumnje da su njezini napori i investicije mogli biti znatno veći no što su bili. Isto tako da je zaliha francuskog novca za vrijeme rata za španjolsko nasljeđe uvelike prelazila 80 ili 100 milijuna novčanica koje je emitirala vlada Luja XIV.68 Da je bogatstvo Francuske u pokretninama obilato premašivalo potrebe industrije prije in dustrijske revolucije, što objašnjava kako je moglo doći do pokreta poput onoga Lawova, te da su ugljenokopi u XVIII. stoljeću uspije vali bez kašnjenja i teškoća skupiti fiksni i opticaj ni kapital, kad god bi im zatrebao za eksploataciju.69 Trgovačka korespondencija70 i preobilno, uostalom, dokazuje da je Francuska u doba Luja XVI puna neuposlenog novca, »koji se dosađuje« — da preuzmemo izraz J. Gentila da Silve — jer ne zna gdje bi se uposlio. U Marscilleu, na primjer, u drugoj polovici XVIII. stoljeća, vlasnici kapitala nude ga veletrgovcima novca za pet posto, a rijetko nalaze zaintere sirane. A kad nekoga nadu, onda mu zahvaljuju na »dobroti, koju je pokazao, čuvajući njihove fondove« (1763). Zapravo na burzi ima dovoljno kapitala za trgovce koji rade vlastitim fondovima i one, udružene, koji dijele rizike, radije nego da uzimaju pozajmice na kamate. U Cadizu je isti stav. Veletrgovci odbijaju ponuđeni novac, čak i na četiri posto, tvrdeći kako su »zbunjeni vlastitim fondovima«. Tako je bilo 1759, dakle u ratno doba, ali i 1754. godine, dakle u doba mira. Iz ovoga ipak ne treba zaključiti kako veletrgovci nikada ništa ne posuđuju u toj drugoj polovici XVIII. stoljeća — istina je upravo suprotna — i da se kapital uvijek uzalud nudi. Pustolovina Roberta Dugarda u Parizu dokazuje suprotno. Stoga utvrdimo samo da su češća no što se obično misli razdoblja kad je lako doći do novca, jer ga je previše zbog toga što ga se nema u što uložiti. U tom je smislu najpoučnije pogledati Milano uoči francuske revolucije. Taj grad i cijela Lombardija tada su pozornica obnove poreznoga i novčarskog ustroja, jer je uzlet privrednog života pribjegao u pomoć državi. Država, suočena s Montima, bankama, snažnim porodicama, vjerskim institucijama, zakupnicima poreza i skupi nama utjecajnih poslovnih ljudi, dovoljno je ojačala da bi se upustila u reforme davnašnjih zloupotreba, koje su postale tako441


reći strukturalne, pa su milanska buržoazija i plemstvo malo pom alo progutali državu i pretvorili u privatne gotovo sve državne prihode na gotovo svim točkama javnih davanja, nazvanih regalia. Jedini je lijek bio ponoviti otkup prihoda koje je država otuđila na različite načine; odatle golem a isplata kapitala. Ta je politika, vodena u razm jerno brzom ritmu, preplavila Lombardiju gotovim novcem postavljajući pred davnašnje rentijere novo pitanje: što poduzeti s tolikom masom kapitala što se iznenada pojavio? Iako nism o sasvim sigurni kako je sve bio upotrebljavan, znamo da je razm jerno malo poslužio za kupovinu zemlje ili priznanica, koje je za 3,5 posto nudila država, ili u gradske zgrade; više je pos redstvom banaka i burza sudjelovao u onim tokovima m eđu narodnih poslova koji prolaze Milanom i za što je dobar primjer tvrtka Greppi. Značajno je da ništa od tog novca nije išlo za industrijska ulaganja, iako u Lombardiji postoje tekstilne m anu fakture i m etalurška poduzeća. Pozajmljivači fondova jednostavno ne vjeruju da bi takva ulaganja mogla biti plodonosna. U tome se miješa davnašnje nepovjerenje s davnašnjim iskustvima. A is todobno je u Engleskoj već započela industrijska revolucija.71 Treba se dakle čuvati napasti da se štednja i akumulacija uzmu kao čisto kvantitativne pojave, kao da su izvjesni postotak štednje i izvjesni obim akumulacije na neki način obdareni sna gom da gotovo automatski pokrenu stvaralačko ulaganje i novi postotak rasta. Sve je mnogo složenije. Svako društvo ima svoj način štednje, svoje načine trošenja, svoje predrasude, svoje poti caje i kočnice ulaganja. A i politika igra svoju ulogu u stvaranju i iskorištavanju kapitala. Porez, na primjer, postavlja zapreke, svraća s puta ili ponovo stvara novac, koji naplaćuje na manje ili više koristan ili brz način. U Francuskoj sustav poreza je takav, da goleme svote novca dolaze u ruke generalnih nadzornika i financijskih činov nika. Prema nedavnim istraživanjima72, ovi su posljednji naveliko ponovo ulagali ta bogatstva u konstruktivne investicije. Od vre m ena Colberta ili u razdoblju Luja XV mnogi od njih ulažu u trgovačka poduzeća, čak i u manufakture, a pogotovu u povlaštene kompanije i manufakture. Možda. Ali, m oram o s Pierrom Vilarom priznati da su kraljevski i velikaški zakupi u Kataloniji u XVIII. stoljeću mnogo djelotvorniji kanali redistribucije negoli Ferme generale Francuza, jer su »raspršene u rukama trgovaca i obrt ničkih majstora, uvodile svoje prizvode u opticaj trgovačkog i napokon industrijskog kapitala, te u modernizaciju poljoprivre448


de«73- U engleskom sustavu porez je jamac u službi javnog zajma, koji je konsolidiran pa osigurava državi ravnotežu i snagu bez premca. Nije li to onda još djelotvorniji način da se novac, sakup ljen porezom, vraća u sveopći opticaj? Čak i ako suvremenici nisu uvijek toga bili svjesni.

449

KAPITALISTIČKI IZBOR I STRATEGIJE Kapitalizam ne prihvaća sve mogućnosti ulaganja i napretka koje m u nudi privredni život. On neprekidno nadgleda konjunkturu, da bi intervenirao prem a određenim preferencijalnim usm jere njima — što drugim riječima znači da z n a i da m ože birati područja za svoju djelatnost. A kapitalistička se nadmoć upravo i definira ne samo izborom samim — koji se neprekidno mijenja od konjun kture do konjunkture, iz stoljeća u stoljeća — nego činjenicom da ima mogućnosti za stvaranje strategije i mogućnosti tfa je mijenja. U stoljećima, koja nas ovdje zanimaju, m oram o pokazati da su krupni trgovci, iako malobrojni, prigrabili ključne položaje trgovine na velike udaljenosti, strateški položaj p a r excellence; to je bilo zbog toga što raspoložu povlasticom informacija, što je oružje bez prem ca u razdoblju polaganog i vrlo skupog kolanja vijesti; da gotovo uvijek imaju uza se državu i društvo, pa shodno tom e m ogu stalno i najprirodnije na svijetu, bez imalo grižnje savjesti, izvrtati pravila tržišne privrede. Ono što je za druge obaveza, ne m ora biti i za njih. Turgot74 misli da trgovac ne može izbjeći tržištu \ nepredvidivosti kretanja cijena: to je samo pola istine, ako ne i manje!

Kapitalistički duh Treba li stoga našim akterima pripisati »duh«, koji bi bio izvor njihove nadmoćnosti i koji bi ih jednom zauvijek okarakterizirao, s time da je to duh proračuna, mudrosti, logike, odbacivanja prosječne osjećajnosti, jer se sve stavlja u službu neobuzdane privlačnosti zarade? To strastveno Sombartovo mišljenje izgubilo je mnogo od svoje uvjerljivosti. Isto je i s toliko raširenim mišlje njem Schumpetera o presudnoj ulozi prom jena i zamaha poduzet nika. Može li kapitalist u svojoj osobi ujediniti sve te kvalitete i sve milosti? U našem objašnjenju spom injano odabiranje i mogućnost izbora — nikako ne znače da je moguće u svakoj prilici orlovskim pogledom odabrati pravi put i najbolji odgovor. Naš akter, nemoj m o zaboraviti, nalazi se na uzvišenoj prečki društvene ljestvice i 450


usto najčešće ima pred očima rješenja, savjete i mudrost sebi ravnih. Procjenjuje kroz njih. Njegova djelotvornost ovisi jednako 0 njemu samome kao i o mjestu gdje se nalazi: na utoku ili na marginama bitnih tokova razmjene i središta odlučivanja — koji baš u svakom razdoblju imaju jasno određenu lokaciju. Louis Dcrmigny75 i Christof Glamman76 s punim pravom izražavaju sumnju u genijalnost »Sedamnacstoro gospode« Heeren Zeventien, koji upravljaju Holandskom istočnoindijskom kompanijom. No treba li baš biti genijalan da bi se dobro vodili poslovi, ako vam je sudbina omogućila da sc u XVII. stoljeću rodite kao Holandanin 1 ako vas je smjestila među gospodare goleme mašinerije što se zove OostItidische Compagnie?La 13ruyčre je napisao77: »Ima (...) budala i čak se usuđujem reći i blesavaca, koji osvoje dobre položaje i znaju dočekati smrt u bogatstvu, a da se ne smije ni posumnjati kako su na bilo koji način svojim radom ili marljivošću doprinijeli tom bogatstvu; netko ih je odveo na izvor neke rijeke ili im je čak puka sreća omogućila da ga nađu; rečeno im je: ’Želite li vode? Crpite!’ I oni su crpili.« Ništa više ne treba vjerovati ni u m aksim alizaciju profita i dobiti, koja se toliko često spominje kao objašnjenje cjelokupnog ponašanja kapitalističkog trgovca. Dakako, postoji toliko ponav ljana izreka Jakoba Fuggcra, zvanog Đogati, koji je nekome, tko mu je preporučio da se povuče iz poslova, odgovorio da »nam jerava zarađivati toliko novaca koliko god može« sve do kraja života78. Ali ta izreka, napola sumnjiva kao ne sasvim autentična, poput svih što ih povijest uporno ponavlja, možda samo daje karakteristike jedne osobe u određenom razdoblju njegova života i načina izražavanja, pa se ne može samo tako primijeniti na cijelu klasu i cjelokupnu kategoriju ljudi. Kapitalisti su ljudi, i kao svi drugi ljudi ponašaju se različito, pa su neki proračunati, neki su hazarderi, neki škrtare, drugi stvaraju čuda, neki su genijalni, neke povrh svega stalno služi sreća. Tako neki katalonski pamflet (1809)79 tvrdi da »veletrgovac gleda samo ono i vodi računa samo o onome što mu može pomoći da umnoži svoj kapital na bilo koji način«, a potvrdu za to našli bismo u tisućama pisama vcletrgovaca koja imamo pri ruci: oni rade, u to ne valja sumnjati, da bi zaradili novac. Odatle je daleko do objašnjenja kako je moderni kapita lizam doživio uspjeh zahvaljujući duhu dobitka ili štednje, mu drosti ili smislu za proračunati rizik. Jean Pellet, trgovac iz Bordcauxa, kao da oslikava vlastiti burni život poslovnog čovjeka kad piše: »Velike dobiti u trgovini postižu se spekulacijama«80. Da, 451

F ernand B ra u d el / Igra razm jene

Holandski upravljači Kompanije za Indije. Gravira iz »Kratkepovijesti Ujedinjenih pokrajina Nizozemske...«, Amsterdam, 1701. (Otisak Fon dacije Atlas van Stolk) ali taj čovjek, uvijek sprem an da sve stavi na kocku, imao je mnogo razumnijeg brata, pa su se obojica istodobno obogatili — oprezan i neoprezan. »Idealističko« jednoznačno objašnjenje po kojem je kapita lizam utjelovljenje određenog mentaliteta, samo je nužni izlaz, kojemu su pribjegli jer nisu imali drugoga, W erner Sombart i Max Weber samo zato da bi izbjegli Marxovoj misli. Mi ih uopče, uz dužno poštovanje prem a njima, ne m oramo slijediti. Ipak ni sam ne vjerujem da se u kapitalizmu sve svodi na materijalističko, ili društveno ili na društvene odnose. Jedno po meni ostaje izvan svake sumnje: nije nastao iz jednoga uskog izvora; privreda je imala utjecaj; politika je djelovala; društvo je utjecalo; a također i kultura i civilizacija. A i povijest, koja Često odlučuje i ima posljed nju riječ u odnosima snaga.

452


Trgovina na velike udaljenosti ili glavni zgoditak Trgovina na velike udaljenosti odigrala je, bez sumnje, glavnu ulogu u genezi trgovačkog kapitalizma te mu je dugo vremena bila i kostur. To je otrcana istina, ali danas je opet treba učvrstiti protiv vjetra i oluje, jer je zbor suvremenih povjesničara često prema njoj neprijateljski raspoložen. Za to imaju dobre i ne baš dobre razloge. Dobri razlozi: vanjska je trgovina (izraz nalazimo već kod Montchrestiena, koji je razlikuje od unutrašnje) očito minoritarna djelatnost. Nitko to ne osporava. Pa kad Jean Maillefer, bogati trgovac iz Reimsa, trubi na sva usta pišući svome poslovnom prijatelju u Holandiju u siječnju 1674. godine: »Nemojte vjerovati da rudnici u Potosiu vrijede više od finih vina s naših brda (oko Reimsa) i onih iz Đurgundije«81, te kad opat Mably sa svoje strane razumno kaže: »Trgovina žitaricama vrijedi više od Perua«82 — onda treba shvatiti da spomenuto teži više na vagi, da predstavlja veću količinu novca negoli dragocjene kovine proizvedene u Novom svijetu. Jean-Đaptistc Say (1828), da bi jače iznenadio čitatelja, radije govori o »postolarima u Francuskoj (koji) stvaraju veće vrijednosti negoli svi rudnici Novog svijeta«83. Tu općeprihvaćenu istinu povjesničari bez po muke ilustri raju vlastitim opažanjima, ali ne slažem se uvijek s njihovim zaključcima. Jacques Hccrs, govoreći o XV. stoljeću na Sredozem lju, ponavlja (1964) da u prometu prvo mjesto pripada žitu, vuni i soli, dakle količinama prometa na male udaljenosti, a ne začinima i papru. Baratajući brojkama, Peter Mathias postavlja tvrdnju da je uoči industrijske revolucije u Engleskoj unutrašnja trgovina znat no obimnija od vanjske trgovine.84 Isto tako u jednoj raspravi u »obrani doktorata« na Sorbonni V. Magalhaes Godinho rado po tvrdno odgovara Ernestu Labrousseu na pitanje nije li poljo privredni proizvod Portugala u trgovačkoj vrijednosti bio jači od trgovine na velike udaljenosti paprom i drugim začinima. U istom duhu Friedrich Liitge85 uvijek pažljivo nastoji minimalizirati važ nost otkrića Amerike na kratki rok, pa tvrdi da je interregionalna trgovina, zalijepljena uz Evropu, u XVI. stoljeću bila jača kao jedan naprama sto u usporedbi s tanahnom niti razmjena između Novog svijeta i Seville. U tome također i on ima pravo. I sam sam napisao da je razmjena pšenice morskim putem u XVI. stoljeću na sredo zemnom području iznosila najviše milijun kvintala, što je manje 453


od jedan posto potrošnje tih naroda, dakle taj je prom et zanemariv u uspoređenju s ukupnom proizvodnjom žitarica i njihove lokalne razmjene.86 Ove prim jedbe već same po sebi pokazuju, ako ustreba, da je današnja historiografija u potrazi za sudbinama većine, one koju je zaboravljala jučerašnja povijest: a to je povijest seljaka, ne više vlastele; »20 milijuna Francuza«, a ne više Luja XIV.87 Ali time ne gubi na važnosti povijest manjine, koja često ima važniju ulogu od mase ljudi i dobara i roba, upletenih u trgovinu, koja predstavlja golemu vrijednost, ali je inertna. Enrique Otte88 može u svom solidnom radu dokazati da španjolski trgovci u Novoj Sevilli, sve više posvećenoj trgovini s Amerikama, predstavljaju veći obim poslova od onih koje su vodili denovski trgovci-bankari. A ipak su ovi drugi stvorili sustav prekooceanskog kreditiranja, bez kojeg uopće ne bi bio moguć prom et trgovine brodovima Carrera de Indias. I tako su se oni našli na poziciji snage, slobodni u svom djelovanju, sposobni da interveniraju na tržištu Seville. Povijesne se odluke ni jučer kao ni danas nisu donosile razumnim propisima sveopćeg prava glasa. A ima mnogo argumenata koji mogu objas niti kako m inorna činjenica može pobijediti većinu. Prije svega, trgovina na velike udaljenosti ili, kako je njemački povjesničari zovu, Fem handel, stvara skupinu Fem handlera, trgovaca na velike udaljenosti, koji su oduvijek akteri na svoju ruku. Grad u kojem žive samo je jedan od elemenata igre, svoj stvene samo njima. Maurice Dobb89 dobro pokazuje kako se oni ubacuju u prom et između obrtnika i udaljene sirovine — vune, svile, pamuka... Ubacuju se usto još i između gotovog proizvoda i prodaje toga proizvoda na udaljenim mjestima. To objašnjavaju k ru p n i veletrgovci Pariza — pravi F em handleri — 1684. godine u dugačkoj poslanici kralju protiv proizvođača sukna koji su zah tijevali da se trgovcima zabrani prodaja sukna, a to su pravo dobili prije dvadesetak godina kao nagradu za sudjelovanje u gradnji novih velikih m anufaktura. Veletrgovci objašnjavaju da »izdržava ju i održavaju u životu ne samo manufakture sukna, nego također i sve druge m anufakture svile u Toursu, Lyonu i drugim gradovima Kraljevstva«90. Povrh toga još objašnjavaju kako su u Sedanu, Carcassonneu i u Louviersu na njihovu inicijativu i zahvaljujući njihovoj prodaji, potakli manufakture koje proizvode sukno na engleski i holandski način; izvozeći francuske proizvode u in ozemstvo, sami su osiguravali uvoz vune iz Španjolske i drugih 454


sirovina, čime također pomažu proizvodnju. Može U sc na bolji način pokazati kako u svojim rukama drže industrijski život? U ruke uvoznika-izvoznika stižu također i dobra iz dalekih zemalja: svila iz Kine ili Perzije, papar iz Indije i sa Sumatre, cimet sa Cejlona, klinčići s Molučkih otoka, šećer, duhan i kava s otoka, zlato iz područja Quita i unutrašnjosti Brazila, šipke i ploče srebra tc srebrnjaci iz Novog svijeta. Tom igrom trgovac na velike uda ljenosti grabi također i »višak vrijednosti« rada po rudnicima i plantažama, kao i težačkog rada zaostalih seljaka s obale Malabara i Indonezije. Uporno ponavljaju da sc to ostvaruje na minimalnom volumenu robe. Ali ako kod jednog povjesničara91 pročitamo da je 10.000 kvintala papra i 10.000 kvintala drugih začina, koliko je Evropa trošila prije velikih otkrića, dobiveno u zamjenu za 65.000 kilograma srebra (što odgovara vrijednosti 300.000 tona raži, što je dovoljno za prehranu milijuna i pol ljudi), onda se s pravom možemo zapitati nije li privredna krivulja trgovine raskošnom robom preolako potcijenjcna. Utoliko više što isti autor daje sasvim konkretan uvid u dobiti od te trgovine: kilogram papra je vrijedio 1 do 2 grama srebra na mjestu proizvodnje u Indiji, a postiže cijenu od 10 do 14 grama u Aleksandriji, 14 do 18 u Veneciji, te 20 do 30 u zemljama—potro šačima po Evropi. Trgovina na velike udaljenosti sigurno donosi superprofite: ne igra li ona na kartu cijena na dva udaljena tržišta, tako da jedno ne zna kakve su ponuda i potražnja na onome drugome, a povezana su samo zahvaljujući posredniku? Trebalo bi vrlo mnogo posrednika, i to takvih koji nisu međusobno pove zani, pa da se pokrene igra konkurencije na tržištu. No čak i ako se napokon i pojavi pa jednoga lijepog dana zbog toga nestanu superprofiti na jednoj liniji, moguće ih je naći na drugim puta njama i na drugoj trgovačkoj robi. Ako papar postane svima dostupan, pa mu cijena padne, u zamjenu za prestarog vladara već se nude čaj, kava i indijske tkanine. Trgovina na velike udaljenosti krije mnoge rizike, ali još više izvanredne dobiti. Često, prečesto, to je poput zgoditka na lutriji. Takav zgoditak može biti čak i žito, koje uopće nije »kraljevska« roba, dostojna krupnog veletrgovca, ali to može postati u određenim okolnostima — kad zavlada glad, svakako. Kad je 1591. godine na Sredozemlju zavladala oskudica, stotine su jedrenjaka skrenule prema jugu pretovarene žitom i raži. Krupni trgovci, koji možda uopće nisu bili specijalizirani za trgovinu žitaricama, pa je m eđu njima bio i veliki vojvoda Toscane, izveli su spektakularni pothvat. Nema sumnje da su morali masno 455


platiti da bi skrenuli s uobičajenih putova jedrenjake s Baltika. Ali robu su za suho zlato prodali izgladnjeloj Italiji. Zavidnici su tvrdili da je do 300 posto zaradila samo trgovačka porodica Ximćnčs, Portugalci nastanjeni u Antwerpenu, koji če ubrzo postati nazočni i u Italiji.92 Već je bilo govora o portugalskim trgovcima, koji su tajno dolazili u Potosi ili Limu, preko golemih brazilskih prostora, ili ugodnijim putovima, iz Buenos Airesa. Zarađivali su basnoslovno. Ruski su trgovci u Sibiru ostvarivali goleme dobiti prodajući krzna kineskim kupcima, bilo službenim putevima, to jest južno od Irkutska, ili na kasno otvorenom sajmu u Kiahti93 (koji je om o gućio u tri godine učetverostručenje ulaganja) ; bilo pak krijum čarenjem, što je donosilo četverostruku dobit.94 Jesu li to prazna govorkanja? No nisu li također i Englezi lopatama zgrtali srebro kada su otkrili m ogućnost da morskim putem uspostave istu vezu između krzna s kanadskog sjevera i kupaca u Kini?95 Drugi susret s bogatstvom ostvaren je u Japanu od prvih desetljeća XVII. sto ljeća. Dugo je to bilo zaštićeno lovište Portugalaca. Svake je godine karaka iz Macaoa — a nao do trato — dovozila u Nagasaki po 200 trgovaca, koji bi živjeli sedam do osam mjeseci u Japanu, gdje su trošili bez računa 250.000 do 300.000 taela, »od čega je japanski narod imao m nogo koristi i što je jedan od razloga zašto ih uvijek prijateljski primaju«96: skupljali su samo mrvice na gozbi. Isto smo tako već govorili o galionimaiz Acapulcaza Manilu. I ovdje imamo dva tržišta različitih procjena vrijednosti robe, kojoj cijena basno slovno skače prelazeći ocean u jednom ili drugom smjeru, pok rivajući zlatom nekolicinu ljudi, jedinih profitera te značajne razlike u cijenama. Opat Beliardy, suvremenik Choiseula, kaže: »Samo trgovce iz Meksika zanima održavanje trgovine (putova njima galiona) s Kinom, jer im tamošnja roba omogućava da svake godine odvostruče uloženi novac... Tu trgovinu zapravo obavlja vrlo mali broj trgovačkih posrednika (u Manili), koji za svoj račun dobavljaju robu iz Kine da bi je što brže otpremili u Acapulco u zamjenu za pijastre što su im upućeni«97. Po pričanju nekog putnika, 1695. godine moglo se zaraditi 300 posto prebacujući živu iz Kine u Novu Španjolsku.98 To je samo nekoliko primjera s popisa što bismo ga mogli produljivati po želji, a pokazuju da udaljenost sama po sebi u doba loše i neredovite razmjene informacija stvara banalne i svakod nevne okolnosti što omogućavaju superprofite. Kineski dokument iz 1618. godine kaže: »Budući da je ta zemlja [Sumatra] udaljena, 456


tko tamo pođe, stječe dvostruku zaradu«99. Kada Giambattista Gcmelli na svome putu oko svijeta prenosi s jedne postaje na drugu određenu robu, koju svaki puta vrlo pažljivo bira kako bi na slijedećoj postaji postigla takvu cijenu da pokrije troškove putovanja, on, dakako, samo oponaša postupke trgovaca, koje bi susretao na putu. Neki se evropski putnik100 1639. godine zgraža kako se trgovci najavi bogate tako da »nabavljaju u gradu Macassaru i Surabayi rižu, plaćaju sata de caixas za gantans, a pre prodavajući je, zarađuju dvostruko. U Dalambuamu kupuju [... kokosove orahe ] tisuću caixasa za sto, a preprodavajući ih na malo u Bantamu, za osam kokosa postižu dvjesta caixasa. Ondje kupuju i ulje od istog voća. Kupuju sol u loartamu, Gcrriciju, Pariju i Ivami za sto pedeset tisuća caixasa osamsto gantansa, a u Bantamu tri gantansa vrijede tisuću caixasa. Prenose mnogo soli na Sumatru«. Da bismo shvatili značenje teksta nije važno koliko točno iznosi gantans, jedinica težine. Čitatelju je možda upalo u oči da se po svim tim udaljenim otocima upotrebljava caixa, novac kineskog tipa; sata je vjerojatno niz od tisuću caixa sa. Bilo bi zanimljivije fiksirati nabrojane točke opskrbe, pa od mjeriti udaljenost do tržišta u Bantamu. Tako na primjer ima više od 1.200 kilometara od Đantama do Macassara. Ipak je razlika kupovnih i prodajnih cijena tolika da dobitak mora ostati znatan čak i kad odbijemo troškove prijevoza. Primijetimo usput da posrijedi nisu dragocjene robe niti male težine, što J.-C. Van Leur ističe kao osobine trgovine na velike udaljenosti, tipične za Daleki istok. Ovdje se trguje živežnim namirnicama koje neprekidno moraju uvoziti otoci začina. I to čak iz daljine. Posljednji, a vjerojatno i najbolji argument: uopće nije točna tvrdnja da komercijalno žito u Portugalu vrijedi više nego papar i drugi začini. Jer papar i začini u cijelosti prolaze tržištem, dok povjesničari samo po mašti procjenjuju vrijednost proizvedenog žita, ali ne i prodanog. A od njega samo mali dio stiže na tržište, najveći dio odlazi u vlastitu potrošnju. S druge strane, žito stav ljeno na prodaju, donosi seljacima, vlasnicima i preprodavačima slabu zaradu, koja je usto razdrobljena na mnogo ruku, kao što je to primijetio već Galiani.101 Znači, malo akumulacije u prolazu. Simćn Ruiz102 se sa zlovoljom prisjeća razdoblja kad je uvozio bretonsko žito u Portugal. Tvrdi da su najviše zarađivali prijevoz nici, pravi rentijeri prometa. Prisjetimo se i Defoeovog razmišlja nja o engleskoj unutrašnjoj trgovini, koja je divna zato što prolazi rukama velikog broja posrednika, koji na prolazu svi dobiju malo 457


od tog blagoslova. A to je vrlo malo, ako sudim o po primjerima koje nam kao ključ nudi sam Defoe.103 N eosporna je superiornost F em bandela, trgovine na dugački rok, u koncentraciji, koja om o gućava i potiče neprispodobivu reprodukciju i brzo povećavanje kapitala. Ukratko, m oram o se složiti s njemačkim povjesničarima ili s Mauriceom Dobbom, koji trgovinu na velike udaljenosti vidi kao bitno oruđe stvaranja trgovačkog kapitalizma. I stvaranja trgo vačke buržoazije.

Učiti, informirati se Ni trgovačkog kapitalizma nem a bez naukovanja, bez prethodne poduke, bez poznavanja mogućnosti, koje su vrlo daleko od toga da bi bile rudim entarne. U Firenci je od XIV. stoljeća organizirana laička naobrazba.104 Villani kaže da je 1340. godine u osnovnim školama (a botteghuzza) učilo čitati i pisati 8.000 do 10.000 djece, dječaka i djevojčica (u gradu, koji je tada imao manje od 100.000 stanovnika). B otteghuzza gramatičkog majstora Mattea»a lp ik del p o n te a S a n ta Trinita« bila je škola kamo su u svibnju 1476. godine odveli Niccolba Machiavellia da nauči čitati iz skraćenog udžbenika gramatičara Donata — govorilo se Donatello. Od tih osam do deset tisuća djece 1.000 do 1.200 je nastavljalo više školovanje, specijalizirano za trgovačke naučnike. Dijete bi je polazilo do petnaeste godine učeći aritmetiku (algorismo) i ra čunovodstvo (abbaco). Nakon tih »tehničkih« poduka učenik je bio kadar voditi svoje poslovne knjige i računovodstvo, koje i danas m ožemo listati, a gdje su sa sigurnošću ispisivani zahvati prodaje na kredit, komisione prodaje, kompenzacija od burze do burze, dijeljenja dobiti između sudionika u kompanijama. Malo p o malo, uz praksu po trgovinama, završavala se obuka budućeg trgovca. Neki od njih još će se više školovati i otići najčešće studirati pravo na Sveučilištu u Bologni. Tako se praktično obrazovanje ponekad kod trgovaca pove zuje s pravom kulturom . U Firenzi, gdje će uskoro zavladati porodica Medici, nitko se ne čudi što su trgovci prijatelji hum anis ta; te da neki od njih i sami vrlo dobro znaju latinski; da dobro pišu, da vole pisati; da znaju Božanstvenu kom ediju od početka do kraja tako dobro da je mogu citirati kad požele; da su osigurali uspjeh Boccacciovu Decam eronu ; da su voljeli Albertievo rafini rano djelo Della Famiglia\ da su se borili za novu umjetnost na 458


strani Brunelleschia protiv srednjovjekovnih pogleda Ghibertia; ukratko, da su na svojim plećima nosili znatan dio nove civilizacije, koja za nas nosi ime renesanse. A to su dobre strane novca: jedna povlastica priziva drugu. Richard Ehrenberg105 je tvrdio, govoreći o Rimu, da umjetnike možemo naći ondje gdje stanuju bankari. Nemojmo zamišljati prema tom modelu cijelu trgovačku Evropu. Ali posvuda bi trebalo više praktičkih i tehničkih istraživa nja. Jacques Coeur se formirao u trgovini svog oca, a još više za vrijeme putovanja na palubi galije iz Narbonne, kojom je 1432. godine stigao u Egipat, što je, čini se, odlučilo o njegovoj sud bini.106 Jakob Fugger, kojega su zvali Bogati, der Reiche (14591525), naprosto genijalan čovjek, čini se da je u Veneciji naučio, u Njemačkoj tada gotovo nepoznato umijeće pa rtita doppia. U Engleskoj je, prema statutima u XVIII. stoljeću, naukovanje trgova nja trajalo sedam godina. Sinovi trgovaca i mladi sinovi velikaških obitelji, koji bi se odlučili za trgovanje, često su stažirali trgujući po Levantu i u Smirni, gdje ih je mazio i pazio engleski konzul i gdje su nastojali ući u igru trgovačkih dobitaka, za koje se s pravom ili krivom tvrdilo da su najveći na svijetu upravo s tog tržišta.107Ali već u XIII. su stoljeću gradovi Hanze svoje trgovačke naučnike slali u svoje udaljene podružnice. Ukratko, nemojmo potejenjivati znanje koje je valjalo steći: odnos cijene kupnje i prodaje, proračunavanje visine prihoda i postotka razmjene, međusobni odnos mjera i težina, kamatni račun — običan i složen, umijeće pripremanja »simulirane bilan ce« neke operacije, rukovanje raznim vrstama novca, mjenicama, platnim nalozima, kreditnim papirima. Ukratko ne baš mali zalo gaj. Ponekad su i iskusni trgovci osjećali potrebu za »dopunskim obrazovanjem«, kako bismo rekli. Uostalom, kad vidimo kakva su remek-djela računovodstvene knjige nakon XIV. stoljeća, jednos tavno se moramo unatrag diviti. Svaka generacija današnjih pov jesničara kadra je na cijelom svijetu izbaciti jedva dva do tri specijalista sposobna da se snađu u tim golemim knjigama, a pritom i sami moraju naučiti kako da ih čitaju i tumače. U tom su poslu od goleme važnosti suvremeni priručnici za trgovce, od onoga što ga je napisao Pegolotti (1340), koji nije bio prvi, do djela Parfait N egotiant (1675) Jaquesa Savarya, koje uopće nije pos ljednje. No sve to još ne bi bilo dovoljno za neku specijalizaciju. Jednostavnije je prihvatiti se trgovačke korespondencije, ot krivene u velikom broju posljednjih godina — zapravo otkako je uložen trud da se nađe. Ako ne uzmemo u obzir neka, još donekle 459

F ernand Bra u d el / Igra razm jene

nespretna pisma iz XIII. i XIV. stoljeća u Veneciji, trgovačka kores pondencija je vrlo brzo dostigla prilično visoku razinu, kakvu će i kasnije zadržati, jer ta je razina raison d ’etre te prepiske, opravda nje skupe razmjene tih vrlo brojnih pisama. Skupljanje informacija gotovo da je važnije i od samo naobrazbe, a pismo je prije svega inform acija. Samo dio svakog pisma sadrži poslovne obavijesti koje zanimaju obojicu: naloge za pošiljke i potvrde primitaka, obavijesti o pošiljci ili prodaji ili kupnji neke robe ili potvrde o naplati i si. Obavezno slijede obavijesti, korisne ako se došapnu: političke novosti, vojne obavijesti, vijesti o žetvi i drugim pri nosima, o tome kakve bi robe trebalo: pisac pisma minuciozno također bilježi kolebanja cijena raznih roba na tržištu, kretanje gotovine i kredita; ako ustreba, javlja i kretanje brodova. Obavezno se na kraju pisma nalazi popis cijena i tečajna lista valuta, najčešće je to post scriptum; za to raspolažemo tisućama primjera. Zanim ljivo je pogledati i novosti skupljene u Fugger ZeitungenulQ&,

Ljekarnik p r a v i obračun. Freska u d vo rcu Issogne, kra j XV stoljeća. (Fotografija: Scala) 460


obavještenja koja je tvrtka u Augsburgu skupljala pomoću cijelog niza dopisnika iz inozemstva. Slabost tog sustava informiranja je u tome što je dostava bila polagana i nesigurna, čak još i krajem XVIII. stoljeća. To jc išlo dotle, da bi ozbiljan trgovac iz opreza nakon svakog pisma poslao još i njegovu kopiju. Ako bi neko pismo sadržalo hitni nalog ili važno povjerljivo obavještenje, tražilo se: »pošalji smjesta svog teklića« subito babi ii sensale: tako glasi savjet jednog trgovca drugome1091360. godine, a vrijedi za sva razdoblja. Treba uhvatiti loptu u letu. A prvi je uvjet upravo primati i slati mnogo pisama, sudjelovati u mnogobrojnim mrežama informacija kojima se doznajc za dobre poslove u pravi trenutak i, ništa manje važno, za takve poslove koje valja izbjegavati kao kugu. Grof d ’Avaux, am basador Luja XIV. u Ujedinjenim pokrajinama, posebno pazi 1688. godine na protestante koji stižu iz Francuske u bujici, što traje i tri godine nakon ukidanja Nantcskog edikta. Jedan od njih jc upravo stigao, pa ambasador bilježi da se zove Monginot, »visok je poput diva, vjerujem da je Gaskonjac. (... ] Došao je s otprilike četiri tisuće škuda. Jutros smo razgovarali. Taj čovjek vodi mnogo pos lova, p ile danju i noću«110. Ističem posljednjih nekoliko riječi, jer su neočekivane, a ne bi to trebalo biti: priključuju se tradicionalnoj Albertijcvoj slici trgovca »prstiju umrljanih tintom«. Ipak informacija ostaje neizvjesna. Okolnosti se mijenjaju, »medalja se može okrenuti«. Krivi proračun ili zakašnjenje pošte i evo trgovca pred propuštenom prilikom. Ali čemu sada nabrajati sve »dobre poslove, koje smo propustili« piše Louis Grcffulhe svom bratu (Amsterdam, 30. kolovoza 1777). »Ali u trgovačkom poslu ne valja gledati za sobom, nego uvijek preda se, a tko radije analizira prošlost, uvijek nade sto puta propuštene prilike da se obogati ili da propadne, a kad bih ja sam počeo nabrajati sve dobre poslove koje sam propustio obaviti, imao bih razloga da se ob jesim«.111 Osobito je plodotvorna informacija koja nije previše proši rena. Louis Greffulhe piše 1777. godine svome poslovnom prijate lju u trgovini indigom, trgovcu u Dordcauxu: »Imajte na umu, ako se posao razglasi, onda smo z... S tim se proizvodom dogodilo kao i s velikim brojem drugih, na kojima se više ni za vodu ne može zaraditi ako se pojavi konkurencija«112. Iste godine 18. prosinca piše, upravo kad je rat u Americi postao sveopći: »Prema tome, potpuno je bitno da se pod svaku cijenu, prije bilo koga drugoga, dođe do točnih obavijesti o tome što se događa«115. Prije bilo koga


drugoga: Trattato dei buoni costumi, autor kojeg je i sam trgovac, preporuča: »Ako dobiješ snop pisama za sebe i za druge trgovce, najprije pootvaraj svoja. I kreni u akciju. Kad središ svoje poslove, bit će vremena da podijeliš drugima njihovu poštu«114. Napisano 1360. godine. Ali i u današnje doba, u zemljama slobodne kon kurencije, kao što je općepoznato, ima pisama koje 1973. godine može primiti samo nekolicina zvanih happy few , koje su pozvali da se pretplate na vrlo skup i dragocjen sustav razmjene, svakog tjedna, nekoliko listova strojem otipkanih važnih informacija: »Si gurno vam je savršeno jasno da informacija, koja se pročuje, gubi 90 posto svoje vrijednosti. Bolje je saznati (informaciju) dva ili tri tjedna prije drugih«; na taj će način vaše akcije dobiti »znamo na sigurnosti i efikasnosti«. Naši pretplatnici »neće tako skoro za boraviti da su prvi bili obaviješteni o tome kako će vrlo brzo predsjednik vlade podnijeti ostavku i o tome koliko će uskoro devalvirati dolar«! Spekulanti u Amsterdamu su također smislili svoju službu skupljanja prioritetnih informacija, jer smo već ranije objasnili koliko su njihove igre bile usko povezane za novosti — istinite i lažne. Sasvim na sreću uzmimo prim jer iz kolovoza 1779. godine, kad je paniku izazvao ulazak francuske m ornarice u kanal La Manche. Holandski spekulanti nisu upotrebljavali redovne usluge parobroda, nego su laganim barkama organizirali super-brzu vezu između Holandije i Engleske: polazak iz Catwyka kraj Skervenina u Holandiji, dolazak u blizini Harwishta u Engleskoj, u Soalsu, »gdje uopće nem a luke, samo je obično sidrište, ali zbog toga se uopće ne zakašnjava...«. Evo rekordnog vremena: L ondonSoals 10 sati; Soals-Catwyk 12 sati; Catwyk-Hag 2 sata; Hag-Pariz 40 sati. To znači London-Pariz za 72 sata.115 Ostavimo li po strani novosti o spekulacijama, nekadašnji su trgovci prije svega željeli saznati ono što danas nazivamo krat koročnom konjunkturom , a u tadašnjem rječniku largesse (širina) i etroitesse (skučenost) tržišta. Ti izrazi (koje su gotovo svi ev ropski jezici posudili iz žargona talijanskih trgovaca larghezza i strettezza) označavaju uspon i pad konjunkture. Upravljaju p ro mjenljivom igrom, kakvu ima interesa da prihvati trgovac, ovisno o tome ima li mnogo ili uopće nema na tržištu neke trgovačke robe, gotovine ili kredita (to jest mjenica). Buonvisi piše 4. lipnja 1571. godine iz Antwerpena: »Obilje gotovine navodi nas da pažnju okrenem o trgovačkoj robi«116. Simćn Ruiz nije bio tako mudar, vidjeli smo, kad je petnaestak godina kasnije gotov novac iznenada 462


preplavio burze Italije. Grmi i proklinje shvaćajući gotovo kao osobnu uvredu preveliku largbezzu u Firenci, koja je minirala njegov uobičajeni promet mjenicama. Istina je da slabo shvaća stanje. U to sc vrijeme trgovačko promatranje već temelji na iskustvima; trgovac zna igrati na kratak rok, od jednog poteza do drugog. Ali osnovna pravila, koja nam objašnjavaju promijenjenu privredu, trebaju vremena da prodru u kolektivno znanje, makar trgovaca, makar povjesničara. Holandija i Ujedinjene pokrajine 1669. godine muči preobiljc nepro dane trgovačke robe117: sve cijene padaju, poslovi tonu u san, brodovi više ne krcaju robu, skladišta po gradu prepuna su ne prodanih zaliha. A nekoliko veletrgovaca ipak i dalje kupuje: to je jedini način, procjenjuju oni, da spriječe pretjerani pad vrijednosti svojih zaliha, a dovoljno su snažni da izdrže takvu politiku zaustav ljanja pada. No zato svi holandski trgovci, a s njima i strani poslanici u njihovoj zemlji, mjesecima raspravljaju o uzrocima toga nenormalno produljenog zastoja, koji sve jače zaleđujc pos love, a da ne shvaćaju zašto. Ipak su na kraju shvatili ulogu loših žetvi u Poljskoj i Njemačkoj; zbog njih je krenula jedna od onih kriza, kakve su, po našem mišljenju, tipične za tadašnje privrede. Kupci su stupili u štrajk. No je li to dovoljno objašnjenje? Holandija za svoj luk ima i mnogo drugih strelica osim žita i raži iz Njemačke i Poljske, a ovo je svakako općenitija kriza, bez sumnje evropska, a ni danas još nisu dokraja jasne takve skokovite krize. Nemojmo onda očekivati previše ni od tih ljudi, kojima su često nepoznata čak i razmišljanja ekonomista njihova doba. Ako ih ponekad i pokušavaju shvatiti, to je silom prilika: treba im argumenata za uvjeravanje vladara ili ministra da bi promijenili ili ukinuli neku odluku, neki dekret, koji im prijeti, a također i za obranu nekoga zamamnog projekta, toliko korisnog za opće dob ro da zaslužuje, prirodno, potporu privilegija, monopola i nov čanu pomoć. A ipak čak ni u takvim prilikama nikada ne napuštaju uzak i svakodnevan okvir svog posla. Zapravo su ravnodušni prema prvim ekonomistima, njihovim suvremenicima, ili ih čak nerviraju. Kad je objavljeno Bogatstvo nacije (1776), Sir John Pringle je uskliknuo kako se ne može ništa dobra očekivati na tom području od čovjeka koji se nikada nije bavio trgovinom, jer to je kao da neki odvjetnik hoće govoriti o fizici118! A tako je mislilo vrlo mnogo ljudi u njegovo doba. »Ekonomistima« su se rado pod smjehivali, u najm anju ruku književnici. Spom enim o samo 463


Mablya, šarm antnog Sćbastiena Merciera, pa čak i Voltairea (£’H om m e a u x quarante ecus — Čovjek sa četrdeset škuda).

»Konkurencija bez konkurenata«119 Trgovca om eta još jedna polaganost, ona preciznog i ugnjetačkog reglementiranja ja v n o g tržišta. Ne želi ga se riješiti samo krupni trgovac. Sustav privatnog tržišta, koje opisuje A. Everitt120, pos vuda je vidljiv odgovor na traženja tržišne privrede koja raste, ubrzava se, mijenja i zahtijeva poduzimački duh na svim stup njevima. Ali ovisno o tome što je taj sustav često ilegalan (u Francuskoj su ga mnogo manje tolerirali negoli, na primjer, u Engleskoj), on ostaje ograničen na skupine aktivnih ljudi koji odlučno rade na tome da se riješe — kako kad su posrijedi cijena tako i obujam te brzina transakcija — stega i administrativnog nadgledanja, koji i dalje djeluju na tradicionalnim javnim tržiš tima. Postoje, dakle, dva kolanja: ono na nadgledanom tržištu i ono na slobodnom ili takvom koje nastoji biti slobodno. Kad bi nam bilo m oguće prikazati obje vrste na karti, i to jednu plavo, a drugu crveno, vidjelo bi se da se razlikuju, ali i da se pridružuju, prate. Pitanje bi bilo kako znati gdje je koje važnije (na početku, a čak i kasnije, koje je starije); koje je lojalnije, poštenije konkurentno i sposobno da regulira; a usto i saznati je li jedno kadro prigrabiti drugo, zarobiti, utamničiti ga. Razgledati bi trebalo iz blizine stari način donošenja pravila za tržište, kojemu neke pojedinosti može m o otkriti već u Delamarreovu Traite de la police (Rasprava o uredbam a), kako se nastojalo sačuvati istinsko tržište i zaštititi interes gradskog potrošača. Ako se sva roba m ora obavezno slije vati na javno tržište, ono postaje instrum ent konkretnog sukob ljavanja između ponude i potražnje, a promjenjivo normiranje cijena samo je izraz tih sukoba i način da se sačuva stvarna konkurencija između proizvođača kao i između preprodavača. Rast razmjene neizbježno osuđuje, na kraći ili dulji rok, tu reglementaciju koja sputava do apsurda. Ali neposredna pogađanja na privatnom tržištu ne povećavaju samo efikasnost; ona također nastoje isključiti konkurenciju, promovirati u bazi određeni mik464


rokapitalizam, koji u biti slijedi iste puteve kao i kapitalizam na višim stupnjevima razmjene. Najobičniji postupak tih mikrokapitalizama, kojima se pone kad brzo stvaraju mala bogatstva, zapravo je nastojanje da sc izvuku iz tržišnih cijena zahvaljujući predujmovima novca i osnov nim igrama kreditiranja: kupiti žito prije žetve, vunu prije striženja, vino prije berbe, određivati cijene iskorištavajući zalihe hrane i, napokon, držati proizvođača na milost i nemilost. Ipak, na područjima o kojima ovisi svakodnevna opskrba teško je ići vrlo daleko, a da se ne pobudi osvetoljubivost i gunđanje javnosti, dakle dovede do prijave — a u Francuskoj prijave idu sucu gradske policije, intendantu i čak Trgovačkom savjetu u Pariz. Odluke tog savjeta pokazuju da su vrlo ozbiljno shvaćeni i naizgled osrednji slučajevi: tako znamo da se na tome visokom mjestu smatra »vrlo opasnim« povlačiti nesmotrene pote ze na nečiju štetu, jer to znači izložiti se manjku i lančanoj reak ciji.121 A kad su mali krijumčarski ili bar ilegalni pothvati uspješni, bar za neko vrijeme, jer izbjegnu indiskretnim pogledima, pa stvaraju plodonosan monopol, to znači da su prešli stupanj lokal nog tržišta i dospjeli u ruke dobro organizirane skupine koja raspolaže kapitalom. Tu je i pitanje obima zahvata, kao što pokazuje primjer skupine trgovaca udruženih s krupnim mesarima, koji su nastojali zagospodariti opskrbom mesa u Parizu. Po Normandiji, Brctagnci, Poitouu, Limousinu, Bourbonnaisu, Auvergnei i Charolaisu za njih rade kompanije sajamskih trgovaca, koji su sc dogovorili da prema sajmovima, na koje oni odlaze, skrenu stoku dižući cijene, a koja bi inače odlazila na tržište stoke. Da bi uzgajivače odgovorili od pošiljki ravno u Pariz, uvjeravali su ih kako su tamošnji mesari vrlo netočni u plaćanju. Tako su sami kupovali izravno od proiz vođača, Što, kako se objašnjava u izvještaju generalnom kontro loru financija (u lipnju 1724), »ima velike posljedice, jer kako su udruženi pokupovali stoku s polovice tržišta Poissya, mogli su po volji odrediti cijenu, jer se moralo prihvatiti njihovu cijenu«122. Tek su indiskrecije u Parizu otkrile pravu prirodu tog prometa, koji je u Parizu koncentrirao naizgled nevine djelatnosti, rasute po različitim, m eđusobno vrlo udaljenim područjima stočarskog uz goja. Još jedan slučaj obima: neki izvještaj Trgovačkom savjetu123 1708. godine zapravo je prijava »vrlo brojnog (...) tijela« raznih »trgovaca maslacem, sirom i drugom robom za prehranu (...), koje 465

F ern a n d B r a u d e l/ Igra razm jene

V injeta k o ja ilu strira p ro p ise o tržn ici stoke u H o o m u , u sjevernoj H olan d iji, XVIII. stoljeće. (O tisa k F ondacije A tla s va n S to lk )

u Bordeauxu pučki zovu graisseux. Grosisti ili detaljisti, svi su se udružili u »tajno udruženje« i nakon objave rata 1701. godine »načinili velike zalihe te robe«, kako bi je kasnije prodavali po visokim cijenama. Da bi im doskočio, kralj je odobrio strancima usprkos ratu pum ice kako bi iste namirnice mogli uvesti u Fran cusku. O dgovorgraisseuxa: pokupovali su »sve pošiljke... te robe, čim su stigle u luku«. Cijene nisu pale. Napokon su zaradili mnogo novca »takvom vrstom monopola«, dodaje se u izvještaju, koji ujedno nudi prilično kompliciran i neočekivan način da im se oduzme bar malo. Sve je to točno, možemo pročitati u komentaru napisanom na margini izvještaja. Ali treba dva puta promisliti prije napada na te trgovce »jer tvrde da m eđu njima ima više od 60 vrlo bogatih«124. Nisu rijetke slične napasti, ali mi znamo samo za one koje su loše završile, jer su nam izvori za to administrativne intervencije. Tako su 1723- godine u Vendomoisu posrednici u trgovini vinom zamislili uoči berbe da monopoliziraju sve bačve. Vinogradari i stanovnici tog kraja su se žalili, pa je tim posrednicim a bilo zabranjeno dapokupuju bačve.125Plemići-staklari s rijeke Biesme 1707. i 1708. pobunili su se protiv »tri ili četiri trgovca, koji su dokraja zavladali trgovinom carajfona (velikih boca), koje šalju u Pariz sami, a budući da su bogati, izbacili su obične prijevoznike i druge koji nisu tako moćni«126. Šezdesetak godina kasnije, neki trgovac iz Sainte-M enehoulda i notar iz Clerm ont-en-Argonnea 466


došli su na istu zamisao. Utemeljili su društvo i deset su mjeseci trgovali s »vlasnicima svih staklana« doline Argonne »da bi postali jedini gospodari svih boca iz njihovih tvornica u vremenu od devet godina, s posebnom klauzulom da prodaju isključivo njemu (spo menutom društvu) i za njegov račun«. Rezultat: vinogradari iz Champagne, uobičajeni kupci njima bliskih staklana, odjednom su otkrili da je cijena tim bocama poskočila za jednu trećinu. Usprkos tri skromne berbe i nevelike potražnje što je slijedila, »to društvo milijunaša, koje drži u šaci svu proizvodnju tvornica, uopće ne želi smanjiti cijenu koju su vlastitom voljom odredili, pa Čak čeka da im dobra godina da (...) mogućnost da još povise tu cijenu«. Žalbe, koje su podnijeli u veljači 1770. gradonačelnik i sudac iz Epernaya, uz podršku grada Reimsa, imale su uspjeha, pa se stalo na kraj tim »milijunašima«: povukli su se dostojanstveno, ali na brzinu, pa su poništili svoje ugovore.127 Mnogo je bez sumnje ozbiljniji slučaj monopola ili navodnih monopola trgovaca željeznom robom, koji su nastojali dobiti pod svoje cijelu ili bar dio proizvodnje kovačnica u Kraljevstvu. Voljeli bismo imati više podataka, ali dokumenti kojima raspolažemo prekratki su. Oko 1680. godine podnesak prijavljuje »urotu sko vanu među svim trgovcima u Parizu« koji su nabavljali željezo u inozemstvu, kako bi mogli dovesti u ovisnost francuske majstore kovače. Urotnici se svakog tjedna sastaju kod jednoga od njih na trgu Maubert, zajednički kupuju namećući prizvođačima sve niže i niže cijene, a da pritom uopće ne spuštaju svoje tarife prodaje.128 Drugi pokušaj godine 1724. bio je povod za optužbu »dvojice bogatih veletrgovaca iz Lyona«129. U oba slučaja su krivci ili bar optuženi, odgovarali, branili se kunući se u Doga i sve svece da su krivo optuženi i pronalazili ugledne ličnosti da svjedoče u njihovu korist. U svakom slučaju izbjegli su društveni progon. Je li to dokaz da su nevini ili da su snažni? To se pitanje nameće, pogotovu dok se čitaju dokumenti nastali šezdesetak godina kasnije, u kojim neki predstavnik Komore bilježi u ožujku 1789. godine koliko je vrlo važna uloga željeza na lionskom tržištu, te da »lionski trgovci«, koji odlaze na sajmove u Beaucaire, »unaprijed plaćaju majstorima kovačima u (pokrajinama) Franche-Comtć i Burgundiji«130. U svakom slučaju, ima dobrih malih monopola, pomalo sumnjivih, ali pod zaštitom lokalnih navika, koji su toliko urasli u običaje, da se više nitko i ne buni, ili gotovo nitko. S tog stajališta moramo se diviti smjelosti jednostavnih trgovaca žitom iz Dunkerquea. Kad neka strana lađa pristane u luci da bi prodala tovar 467


žitarica (tako je krajem 1712. godine na vez došlo mnogo vrlo m alih engleskih lađa od 15 do 30 tona, u trenutku kad su ponovo uspostavljene trgovačke veze nešto prije kraja rata za španjolsko nasljeđe), pravilo je da se na vezu nikad ne prodaju količine manje od sto razičresa131. Prema tome, samo krupni trgovci i nekoliko velikaša, koji imaju sredstva, mogu kupovati u luci; žito če svima drugima biti preprodavano u gradu, stotinjak metara od luke. A tih stotinjak m etara znače izvanredno povišenje cijena: 3- prosinca 1712. godine u luci je 21, a u gradu 26-27. Na tih otprilike 25 posto zarade dodajte još osminu bonifikacija, koju donosi razlika u m jerenju, pa čete shvatiti da skrom an promatrač, koji piše te izvještaje glavnom nadgledniku, m ora jednog dana dati oduška svome zgražanju, pa makar i napola, govoreči o tom monopolu osiguranom debelim novčanicama: »Sitan puk ništa ne zarađuje, jer ne može kupovati naveliko. Kad bi se dopustilo da svaka osoba iz ovoga grada može kupiti po 4 do 6 raziiresa, svi bi osjetili olakšanje«132.

Monopoli na međunarodnoj razini H ajde d a p ro m ije n im o ljestvicu i p rije đ e m o na k ru p n u veletrgovinu izvoznika-uvoznika. Već raniji su primjeri dali osjetiti kakve olakšice i nekainjivost može donijeti trgovina na velike udaljenosti — koja je zapravo izvan kontrole s obzirom na uda ljenost različidh mjesta kupnje i prodaje i između aktera upletenih u te razmjene — svakome tko želi zaobići tržište, potisnuti supar nike stvarnim ili pravnim m onopolom , udaljiti ponudu od potraž nje na takav način da term s o f trade ovise isključivo o posredniku, koji jedini ima pregled stanja na oba kraja dugačkog lanca. Con ditio sine qua non za upletanje u kolanja koja donose goleme dobiti bila je: imati dovoljno kapitala, kredite na licu mjesta, dobre informacije, veze, te napokon poslovne drugove na strateškim točkama putanje koji su upućeni u sve tajne vaših poslova. Le P arfait N egotiant, pa čak i D ictionnaire de commerce Savary des Bruslonsa nabrajaju na stupnju m eđunarodne konkurencije cijeli niz trgovačkih postupaka, koji su diskutabilni i prijevarni, ako vjerujem o u vrline slobodnog poduzetništva za postizanje eko nomskog optim um a i ravnoteže cijena, ponude i potražnje. 468

Kapitalizam u svojoj ki

Vaga u Ni'trtibergn, djelo Adama Krafta, 1497. (l-ototcka A. Colin) O. Mathias de Saint-Jean (1646) često sc protiv toga buni tvrdeći da strani jaram pritišće jadno francusko kraljevstvo. Holanđani naveliko kupuju vino i rakiju. Nantes, kamo se slijevaju »vina iz Orleansa, Bois-gencya (I)eaugency), Bloisa, Toursa, Anjoua i Bretagne«, postao je jedno od njihovih središta rada, tako da su se vinogradi podvostručili, pa je u tim dijelovima uz Loiru opasno opao uzgoj pšenice. Preobilje vina prisiljava proizvođače da dio ispeku u velike količine rakije, ali za pečenje rakije troše se goleme količine drva za zagrijavanje; tako da se smanjuju zalihe obližnjih šuma, a cijena drvu skače. U tim okolnostima, koje su već teške,


holandski trgovci imaju odriješene ruke da ugovaraju kupovinu već prije berbe; seljacima daju predujmove, »što je oblik lihvarenja, kakvo ne dopuštaju zakoni savjesti«. No zato ostaju u okviru prihvaćenih pravila ako se zadovolje kaparama, s time da vino bude isplaćeno nakon berbe, kao na tržištu. Ali djećja je igra spustiti cijene sutradan nakon berbe. Naš vodič kaže: »Gospoda stranci tako su potpuni gospodari i arbitri njihovih vina«. Domislili su se još i to da vinogradarima donose bačve »načinjene kao u Njemačkoj, kako bi oni, kojima odvoze naše vino, vjerovali da su to rajnska vina (sic)« — koja su, lako je pogoditi, bila skuplja.133 Drugi postupak: m udro prorijediti neku robu na tržištu koje opskrbljuješ — dakako, ako imaš dovoljno novca za potrebno čekanje. Engleska kompanija za Tursku, nazvana još Levant Com p any, odlučila je 1718. godine »odgoditi za deset mjeseci dane odlaska svojih brodova u Tursku; takvo odgađanje već i provodi različitim načinima, čemu usto sasvim otvoreno objašnjava motiv i intenciju, a to su podizanje cijena engleskoj manufakturnoj robi u Turskoj i cijene svile u Engleskoj«134. To znači dobivati na dva kartaška stola istodobno. Tako i veletrgovci iz Bordeauxa p ro računavaju datum e odlaska brodova na putovanja te obujam to vara što šalju na Martinique, kako bi ondje evropska roba bila tolika rijetkost da se održe visoke cijene, koje ponekad basnoslov no skaču, a da istodobno šećer kupuju dovoljno brzo nakon žetve da bi još bio jeftin. Najčešća napast, koja je pravo lagano rješenje, uspostavljanje je m onopola na neku određenu robu koja je široko rasprostra njena. Dakako, uvijek su postojali krijumčarski monopoli, pone kad prikriveni, ponekad drsko razglašeni i za koje svi znaju, ponekad čak i uz blagoslov države. Henri Pirenne135 iznosi primjer s početka XIV. stoljeća kad su u Brugesu optužili Roberta de Cassela da »nastoji uvesti enninghe da bi kupio svu stipsu, uvezenu iz Flandrije, kako bi zagospodario cijenama«. Svaka tvrtka, uos talom, nastoji stvoriti svoj ili svoje monopole. Čak i bez izričite želje, M agna Societas, koja krajem XV. stoljeća kontrolira polo vicu vanjske trgovine Barcelone, nastoji monopolizirati taj dragoc jeni prom et. Ne znaju Ii, uostalom, već u to doba što se može očekivati od nekog monopola? Konrad Peutinger, kroničar grada Augsburga, hum anist i usto ipak prijatalj trgovaca — zapravo se i oženio jednom Wclserovom kćerkom — kaže sasvim otvoreno da monopolizirati znači »bona et merces om nes in m a n u m un a m deportare«, skupiti u jednu ruku sva bogatstva i sve robe136. 470


Upravo je u XVT. stoljeću u Njemačkoj riječ monopol postala pravi bojni konj. Dez razlike primjenjuju je na kartele, sindikate, zelenaško kupovanje pa čak i na samu lihvu. Divovske tvrtke — Fuggcr, Welser, Hochstettcr i nekolicina drugih — upadaju u oči javnosti golemošću svojih mreža, prostranijih od cijele Njemačke. Srednja i mala poduzeća boje se da neće više moći živjeti. Zato kreću u rat protiv divovskih monopola, od kojih jedan gura živu, drugi bakar i srebro. Reichstag u Nurnbergu (1522-1523) izjaš njava se protiv njih, ali divovske tvrtke spašavaju dva edikta, koja je u njihovu korist izdao Karlo V 10. ožujka i 13. svibnja 1525. godine137. U tim je okolnostima zaista čudno da sc Ulrich von Hutten, taj pravi revolucionar, u svojim dijatribima ne obara na eksploataciju ruda, kojih toliko ima u tlu Njemačke i susjednih zemalja, nego na azijske začine, šafran iz Italije ili Španjolske, na svilu, pa kliče: »Dolje papar, šafran, svila! (...) Od srca želim da se ne može izliječiti od podagre ili francuske bolesti nitko od onih, koji se ne mogu odreći papra«138. Može li se boriti protiv kapitaliz ma progoneći papar, je li to način optuživanja raskoši ili snage trgovine na velike udaljenosti? Monopoli su pitanje snage, lukavosti, inteligencije. Holandani su u XVII. stoljeću postali pravi majstori te umjetnosti. Ne ćemo se zadržavati na previše poznatoj povijesti dvaju vladara trgovine oružjem, Louisa de Gccra, koji je posjedovao ljevaonice topova u Švedskoj, i njegova šurjaka, Eliasa Tripa, koji je pod svoje prigrabio švedski bakar. Zapamtimo samo da cijelom velikom trgovinom u Amsterdamu vladaju uske skupine krupnih trgovaca koji diktiraju cijene velikom broju važnih proizvoda, kao što su kitove usi i ulje, šećer, talijanska svila, parfemi, bakar, salitra.139 Praktično oružje tih monopola su golema skladišta, prostranija i skuplja od velikih brodova, gdje uspijevaju uskladištiti količine žita dovoljne za deset do dvanaest godina potrošnje Ujedinjenih pokrajina140 (1671), sledeve i začine, engleska sukna i francuska vina, salitru iz Poljske i Istočnih Indija, bakar iz Švedske, duhan iz Marylanda, kakao iz Venezuele, ruska krzna i španjolsku vunu, konoplju s Baltika, svilu s Levanta. Pravilo je uvijek isto: kupiti jeftino kod proizvođača za gotov novac, po mogućnosti platiti unaprijed, uskladištiti pa čekati (ili izazvati) dizanje cijena. Ako se predviđa izbijanje rata, koji bi još podigao cijene prorijeđenim stranim proizvodima, trgovci iz Amsterdama do stropa natrpavaju pet ili šest katova svojih skladišta, tako da uoči izbijanja rata za 471


španjolsko nasljeđe brodovi više nisu mogli iskrcavati tovare jer nije bilo mjesta. H olandska veletrgovina, koristeći se svojom nadm oći, eksploatira poćetkom XVII. stoljeća čak i Englesku, kao što eksplo atira i predjele uz Loiru: kupuje neposredno od proizvođača »at the fir s t h a n d a t the cheapest seasons o f the year«'*1, tj. iz prve ruke i u najjeftinijim dobima godine (što dodaje još jednu nijansu slici, koju daje Everitt za p riv a te m arket). U tome im pomažu engleski i holandski posrednici, koji pročešljavaju sela i gradove; kupovnu cijenu sm anjuju zahvaljujući plaćanju u gotovini ili zato što unaprijed plaćaju za još neotkano sukno, neulovljenu ribu. Rezultat: francuske ili engleske proizvode u inozemstvo izvoze Holandani i prodaju po istoj ili nižoj cijeni od onih koje drže trgovci u Francuskoj ili Engleskoj — to stanje neprekidno zaprepaštava francuske promatrače, a jedino objašnjenje pronalaze u jeftinim troškovima prijevoza holandskim trgovačkim brodo vima! Analogna je politika Holandanima dugo osiguravala na Bal tiku gotovo apsolutnu vladavinu tržištima sjevera. Godine 1675, kad je Jacques Savary objavio knjigu LeP arfait Negociant, Englezi su se uspjeli infiltrirati na Baltik, iako još u nejednakom odnosu prem a Holandanima. Francuzi bi također željeli onam o zakoračiti, ali pred njima se množe teškoće da je pravo ćudo. Od tih teškoća nije najmanja prikupiti dovoljno kapi tala za ulazak u igru. Istina, trgovačka roba koju se nosi na Baltik, kupuje se na kredit, i obratno, sve se ondje kupuje gotovinom, srebrnim rixdalleim a, »koji su u opticaju po cijelom sjeveru«. A te rixdalle treba kupiti u Amsterdamu ili Hamburgu; to znači da ondje treba imati poslovne drugove da to obave. Takvi su poslovni partneri potrebni i po lukama Baltika. Posljednja teškoća: nepri like što ih stvaraju Englezi, a još više Holandani, koji poduzimaju »sve što m ogu da bi (...) odvratili i zgadili (Francuze)... prodajući svoju robu vrlo jeftino, čak i s mnogo gubitaka, a kupujući vrlo skupo, kako bi u tome Francuzi imali gubitke, pa izgubili volju da se onam o vrate još koji puta. Bezbroj je primjera francuskih veletrgovaca koji su vodili trgovinu na sjeveru, a propali su zbog tih ružnih postupaka Holandana, jer su bili prisiljeni dati svoju robu uz znatne gubitke, inače je uopće ne bi prodali«142. Takva je holandska politika očigledno svjesno vođena. Kad je 1670. or ganizirana Francuska kompanija za sjever, De Witta su osobno poslali u Gdanjsk da bi dobio nove povlastice od Poljske i Pruske 472


»kako bi bio ispred trgovine što bi je Francuzi mogli onamo uvesti«143. Prethodne godine, za vrijeme užasne krize slabe prodaje, o kojoj smo već govorili, mnogošta otkrivaju razmišljanja Holandana, koja prenosi Pomponne. Osamnaest je brodova stiglo iz Indije ili treba da uskoro stignu. Što će s novom robom učiniti taj grad pretrpan zalihama? Kompanija vidi samo jedan lijek: prepla viti Evropu »s toliko papra i pamučnog plama, i to po tako niskim cijenama da drugim narodima otme dobit koju bi mogli postići, pogotovu Engleskoj. To je oružje kojim su ovdašnji ljudi oduvijek tukli svoje susjede u trgovini. Time nakraju mogu naškoditi sebi samima, jer onemogućavajući drugima zaradu, nakraju i sami bez nje ostaju«144. Zapravo su Holandani dovoljno bogati da vode takvu igru i sve druge igre. Robu, koju je u velikim količinama donijela ta flota, prodali su ljeti 1669, a trgovci iz Amsterdama su sve kupili vrlo jeftino, da bi zadržali vrijednost svojih ranijih zaliha.145 Ali sve velike trgovačke burze nastoje prigrabiti međunarod ne monopole. Tako i Venecija. Tako i Genova. Jacques Savary to vrlo potanko opisuje za dragocjeno tržište sirove svile146, koja igra bitnu ulogu u francuskom industrijskom životu. Sirova svila iz Messine troši se najviše za izradu ferrandines i moarea u Toursu i Parizu. Ali do te je svile teže doći negoli do one s Levanta, jer za njom žude također trgovci i obrti iz Firence, Lucce, Livorna i Genove. Francuzi je praktički ne mogu kupiti iz prve ruke. Zapravo Đenovežani vladaju tržištem sicilijanske svile, pa sve obavezno ide preko njih. A ipak seljaci proizvođači prodaju svilu po seoskim tržnicama: jedini je uvjet da kupac plaća gotovinom. U načelu, dakle, postoji slobodna trgovina. No, Đenovežani su, poput mno gih talijanskih trgovaca, investirali svoj novac u zemlju krajem XVI. stoljeća, ali su birali »mjesta najbolja i najprikladnija za proizvod nju svile«. Nakon toga im je lako unaprijed kupovati od seljaka proizvođača. Ako preobilan urod zaprijeti da će cijene pasti, dovoljno je da po sajmovima i tržnicama kupe vrlo skupo poneku balu i cijene će svuda poskočiti i podići vrijednost njihovim zali hama koje su unaprijed stvorili. Osim toga, budući da imaju građanska prava u Messini, ne moraju plaćati davanja koja su određena strancima. Zbog toga su se tako gorko razočarala dva svilarska trgovca iz Toursa, sprijateljena s nekim Sicilijancem, koji su stigli u Messinu sa 400.000 livri, uvjereni da će time razbiti monopol Đenovežana. U tome nisu uspjeli, a Đenovežani, spremi 473


u tom e poput Holanđana, odm ah su im se osvetili tako da su u Lyon poslali svilu po cijeni nižoj od one koju su trgovci iz Toursa postigli u Messini. Istina je da su Lyonci, često trgovački agenti đenovskih trgovaca u tom razdoblju, s njima u dosluhu, ako je vjerovati izvještaju iz 1701. godine.147 Đenovežani to iskorištavaju da bi naškodili m anufakturama u Toursu, Parizu, Rouenu i Lilleu, koje im konkuriraju. Od 1680. do 1700. godine u Toursu je broj razboja s 12.000 spao na 1.200. Prirodno, največe monopole, one dobivene službeno, a ne samo stečene na tržištu, imaju velike trgovačke kompanije, prije svega one za trgovinu s Indijama. Ali to je nešto sasvim različito, jer te se privilegirane kompanije već redovito stvaraju u dogovoru s državom. Nešto kasnije pozabavit ćemo se tim monopolima, koji su istodobno privredni i politički.

Promašeni pokušaj monopola: tržište grimizom 1787. Ako netko pomišlja da preuveličavamo ulogu monopola, u odgo vor dajem o prilično začudnu priču o spekulaciji s grimizom koju je 1787. pokušala tvrtka Hope, u vrijeme kad je to bilo golemo poduzeće, koje se naveliko bavilo kreditiranjem na burzi u Amster dam u.148 Zašto su se ti veliki novčari bacili u takav posao? Prije svega zato što su rukovoditelji tvrtke pomislili da je za vrijeme krize, a procjenjivali su da je započela najmanje 1784, kad je završen »četvrti« rat s Engleskom, trgovina bila previše zapuštena na račun kredita, pa je možda kucnuo pravi čas da se igra na trgovačku robu. Grimiz, koji je dolazio iz Nove Španjolske, rasko šan je proizvod za bojenje tekstila, a važno je što se lako čuva. Henri H ope je došao do informacija da će slijedeći prinosi biti osrednji, a zalihe u Evropi su razm jerno slabe (1.750 bala, tvrdili su mu, u C&dizu, Londonu i Amsterdamu), da cijene nekoliko godina pada ju, pa su kupci navikli da kupuju upravo toliko koliko im treba. Zamislio je ni manje ni više nego da po niskim cijenama pokupuje istodobno (da ne uzbuni tržište) na svim burzama najmanje tri četvrtine postojećih zaliha. Tada bi podigao cijene i preprodao. Predvidio je za investiranje 1,5 do 2 milijuna guildera — dakle golemu svotu. H. Hope je procjenjivao kako je nemoguć bilo kakav gubitak, čak ako se i ne bi ostvarila onako velika zarada kakvoj se 474


A

U Ilaarlemit dizalica za iskrcavanje na obali kanala. Slika Gerrita ISerckeydea (1638-1698). (Muzej u Douaiu, otisak Giraudon) nadao. Posvuda je osigurao udioništvo jedne kuće, a porodica Baring iz Londona čak jc s jednom četvrtinom ušla u posao. Operacija je završila fijaskom. Prije svega zbog latentne krize: cijene nisu dovoljno poskočile. Zatim jc svoju ulogu odigrala i polagana pošta, pa je došlo do zakašnjenja u prijenosu naredbi i njihovoj provedbi. A kao posljednje i najvažnije: kad su kupovine već naveliko počele, otkrilo se da postoje neizmjerno veće zalihe nego što su bili javili informatori. Hope je tvrdoglavo htio sve kupiti u Marseilleu, Rouenu, u Hamburgu, čak i u Petrogradu, što 475


je samo povećalo neugodnosti putovanja. Napokon se našao s dvostruko većim zalihama no što ih je namjeravao skupiti. Imao je tisuću neprilika da ih rasproda, prodavao je na prim jer ispod cijene na Levantu, jer je ondje izbio rusko-turski rat te u Francus koj zbog krize tekstilne industrije. Ukratko, operacija je završila velikim gubicima, koje je pre bogata tvrtka Hope pokrila bez napora i ne prekidajući plodo nosne spekulacije sa stranim kreditima. Ali cijela klima trgovačkog života tog razdoblja bila je zabljesnuta tom epizodom, o čemu potvrdu daje obilata korespondencija sačuvana u arhivima tvrtke. U svakom slučaju, ovaj jasan prim jer dovodi u sum nju um jesnost argum enata P. W. Kleina, povjesničara krupne tvrtke T ripp149. On ni na tren ne negira, baš naprotiv, da je cijela krupna veletrgovina u Amsterdamu od XVII. stoljeća bila sagrađena na temelju manje ili više savršenih monopola, koji se u svakom slučaju stalno ponovo rađaju, stalno traže nova područja. Ali po njegovu mišljenju m onopoli imaju opravdanje jer su uvjet priv rednog napretka, čak rasta. Je r m onopol, po njegovu objašnjenju, znači osiguranje od m nogobrojnih rizika koji vrebaju na vele trgovinu, on je sigurnost, a bez sigurnosti se ne investira zaredom, nem a stalnog proširivanja tržišta, nema traženja novih tehnika. Ako ga m oral možda i osuđuje, od m onopola ima koristi eko nom ija i, zašto ne reći, opće dobro. Da bi se prihvatila takva teza, treba od samog početka vjerovati u ekskluzivne kreposti poduzetnika. Ne čudi nas da se Klein poziva na J. Schumpetera. No dolaze li uvijek odozgo privredni napredak, poduzetnički duh i tehničke inovacije? Da li je to kadar potaknuti samo krupni kapital? A da se vratimo na jasan slučaj Hope, po čemu su tražili sigurnost pokušavajući prigrabiti m onopol na grimiz? Nisu li se prije izložili riziku spekulacije? Napokon, u čemu su spremali inovacije? Po čemu bi poslužili interesima opće priv rede? Već više od jednog stoljeća ranije, bez upletanja Holandana, grimiz je bio postao najtraženije sredstvo za bojenje, »kraljevska« trgovačka roba za sve veletrgovce iz Seville. Zalihe, koje je Hope tražio po cijeloj Evropi, bile su tako raspoređene da odgovore potrebam a industrije, a upravo te potrebe vode ili bi trebale voditi igru. Kakvu bi prednost stekla evropska industrija da su zalihe grimiza, okupljene u rukama samo jedne tvrtke, naglo poskupjele, što je bio priznati cilj cijele operacije? Zapravo P. W. Klein ne vidi da je cjelokupan položaj Amster dama sam po sebi m onopol i da m onopol ne predstavlja traženje 476


sigurnosti, nego dominacije. Cijela njegova teorija bi valjala samo pod uvjetom da je za cijeli svijet dobro ono što je dobro za Amsterdam, da parafraziram predobro poznatu frazu.

Perfidnost monete Ima i drugih trgovačkih nadmoćnosti i drugih monopola, koji ostaju nevidljivi čak i onima kojima donose korist, toliko ih se smatra prirodnima. Nadmoćna privredna djelatnost, gomilajući sc oko posjednika krupnih kapitala, zapravo stvara rutinske struk ture, koje ih favoriziraju iz dana u dan, a da toga nisu uvijek ni svjesni. Pogotovu na monetarnom području, gdje sc nalaze u udobnom položaju vlasnika jakih deviza u zemlji potcijenjcnog novca. Jer bogataši praktički jedini naveliko rukuju i pri sebi čuvaju zlatni i srebrni novac, dok malim ljudima kroz ruke prolazi samo sitan ili krupniji bakreni novac. A te različite monete igraju jedne prema drugima jednako kao što bi, jedna uz drugu u istoj privredi, igrale jaka i slaba valuta, između kojih bi sc na umjetan način održavao fiksni paritet — što je zapravo nemoguć pothvat. Fluktuacije su neprekidne. A zapravo u doba bimetalizma ili, bolje, trimetalizma, nije postojala moneta, nego monete. A neprijateljski su raspoložene jedna prema drugoj, razlikuju se kao bogatstvo i bijeda. Jakob van Klaveren150, ekonomist i povjesničar, ima krivo kad smatra da je novac jednostavno novac, bez obzira kako je načinjen: od zlata, srebra, bakra ili čak papira. Istog je mišljenja i fiziokrat Mcrcier dc La Riviere, koji piše u Enciklopediji: »Novac je nešto poput rijeke, po kojoj plove stvari kojima je moguće trgovati«. Nije tako, ili pak treba riječ rijeka staviti u množinu. Zlato se sukobljuje sa srebrom. Ratio između dviju kovina povlači neprekinute žive pokrete iz jedne zemlje u drugu, iz jedne privrede u drugu. Francuskom odlukom151 od 30. listopada 1785. povećan je odnos zlato-srebro od jedan prema 14,5 na jedan prema 15,3 — da bi se spriječio odljev zlata iz kraljevstva. U Veneciji, kao i na Siciliji, u XVI. je stoljeću, a i kasnije, kao što sam već rekao, precijenjeno zlato postalo loša moneta, ni manje ni više, koja je istjerala dobru, prem a pseudo—zakonu Greshama. Dobra moneta je u toj prilici bilo srebro, bijela kovina, tada nužno potrebna za trgovinu s Levantom. U Turskoj su primijetili tu anomaliju, pa su 1603. u Veneciju počeli stizati zecchini u velikim 477


količinama, jer su se ti zlatnici mogli povoljno mijenjati s obzirom na tamošnji tečaj. Cijeli srednji vijek na Zapadu je pod znakom dvostruke igre zlata i srebra, s naglim preokretima, obratima i iznenađenjima, kakvi se događaju i u m oderno doba, ali u manjoj mjeri. Nije svakome dano da izvlači koristi iz te igre, da bira kovine ovisno o poslu što ga vodi, o tome što plaća ili prima, to uspijeva samo povlaštenima, kroz čije ruke prolaze znatne količine kova nica ili kreditnih pisama. Gospar de Malestroit mogao je 1567. godine napisati bez opasnosti da se vara: novac je »tajno učenje, koje malo ljudi razumije«152. A, prirodno, tko se razumije, taj izvlači korist od toga. Tako je sredinom XVI. stoljeća došlo do pravog raslojavanja bogatstava, kad je zlato za dugo vrijeme po novo steklo prim at nad srebrom , zbog neprekinutog dotoka bijele kovine iz Amerike. Dotada je srebro imalo vrijednost rijetkosti (razm jerne), dakle sigurnu, »monete orijentirane za zgrtanje u riznice, dok je zlato imalo ulogu monete za važne transakcije«. Stanje se preokrenulo od 1550. do 1560. godine153 i denovski su trgovci prvi na burzi u Antwerpenu igrali zlatom protiv srebra i izvukli korist od m udrog zaključivanja, zahvaljujući kojem su stekli prednost p red drugima. Općenitija i manje vidljiva igra, koja je na neki način ušla u svakodnevne navike, vodila se između jake monete — od zlata i srebra — protiv slabe monete — billona (bakrenjaka s manje ili više dodataka srebra) i čistog bakra. Carlo M. Cipolla vrlo je rano za te odnose upotrijebio izraz tečaj, makar je pritom iritirao Raymonda de Roovera zbog očigledne zbrke koju unosi ta riječ.154 Ali govoriti, kako je Roover predlagao, »unutrašnji tečaj« ili kaoj. Gentil da Silva »vertikalni tečaj« — »pravi« tečaj bi bio onaj između moneta te mjenica između raznih burzi, jer je »horizontalan« — ne pom aže baš mnogo. Riječ tečaj je nadživjela, što je i razumno, jer smisao je kupovna moć u sitnom novcu, zlatnicima ili srebr njacima: nametnuti (ali ne i poštovan, dakle promjenljiv) odnos između moneta, stvarna vrijednost kojih ne odgovara njihovoj službenoj procjeni. Nije li dolar u poslijeratnoj Evropi uživao autom atsku prednost u odnosu na ovdašnje monete? Ili se čak prodavao »na crno« iznad službenog tečaja ili je pak u velikom broju slučajeva za kupovine u dolarima davan popust na cijene od 10 do 20 posto. Taj prim jer će nam pomoći da bolje shvatimo automatsku korist koju su imali vlasnici moneta u zlatu ili srebru, djelujući na cjelinu privrede. 478


Djevojka koja važe zlato, slika Jana Gossaerta Mabusea, početak XVI. stoljeća (Zbirka Viollet)


S jedne je strane tako loša moneta, kojom se plaćaju sve maletransakcije trgovine na malo, seljačke živežne namirnice na tržnici, isplaćuju dnevnice fizičkim radnicima ili obrtnicima. Kao što je govorio Montanari (1680)155, sitne monete su »peruso dellaplebe che spende a m in u to e vive a lavora giom aliere« za sitan puk, koji troši na malo i živi od posla iz dana u dan. S druge strane, manje vrijedne m onete stalno gube na vrijed nosti u odnosu na jake monete. Ma kakvo bilo m onetarno stanje na m eđunarodnoj razini, šimi svijet na dulji rok teško podnosi loše posljedice neprekidne devalvacije. Tako se u Milanu, početkom XVII. stoljeća, sitan bakreni novac terline i sesine, kao ranije billon, pretvaraju u najobičnije komadićke bakra; parpagliole sadrže malo srebra, pa im je vrijednost nešto viša. Terline i sesine, donekle zahvaljujući i državnoj nebrizi, postale su povjerbeni novac, tečaj kojeg neprekidno pada.156 Tako je i u Francuskoj — u kolovozu 1738. bilježi d ’Argenson u svoj Dnevnik: »Ovog je jutra opet pala vrijednost novčićima od dva soua, koja je dva liardsa ; to je četvrt od ukupne vrijednosti, i znači m nogo«157. Sve to za sobom povlači posljedice. U industrijskim grado vima s proletarijatom i potproletarijatom, plaće isplaćivane u sitnom novcu padaju sve niže u odnosu na cijene, koje lakše rastu od plaća. To je jedan od razloga pobune lionskih obrtnika 1516. i 1529. godine. U XVII. stoljeću te unutrašnje devalvacije dotada su već pogodile posebice velike gradove i poput kuge se prenijele na gradiće i trgovišta gdje su industrija i velik broj obrtnika potražili sklonište. J. Gentil da Silva, od kojega prenosim tu važnu pojedinost, misli da Lyon u XVII. stoljeću baca mrežu svoje m one tarne eksploatacije na sva okolna sela.158 Trebalo bi dakako doka zati je li stvarno bilo moguće takvo osvajanje. U svakom slučaju pokazano je da moneta nije neutralni fluid, o kojem još pripo vijedaju ekonomisti. Moneta je čudo razmjene, ali i oruđe podvale u službi povlaštenih. Igra trgovaca i drugih imućnih ljudi ostaje jednostavna: vratiti u prom et billon što prije, zadržavati samo vrijedne kovanice, kupovna moć kojih je viša od službenog odnosa što čini, kako se govorilo, »crnu monetu«. Takav savjet daje blagajniku neki pri ručnik za trgovce (1638)159: »Kad god m ora nešto plaćati, neka u ruke uzme kovanice koje su tog trenutka najmanje vrijedne«. I, svakako, neka zgrće što više može snažne monete. To je politika Venecije, koja se redovito nastoji riješiti billona, šaljući ih na tone po otocima Levanta. Djetinjasto je lukavstvo španjolskih trgovaca 480


XVI. stoljeću, koji donose bakar u kovačnicu novca u Cuenci, u Novoj Castilli: posuđuju kovanice billonemajstorima tkačima toga grada, kojima je potreban za plaćanje sirovina za svoje radionice, ali zahtijevaju da se dug vraća u srebrnjacima, sakupljenim u gradovima i na sajmovima, gdje će majstori prodavati svoja suk na.160 U Lyonu oko 1574. zabranjeno je mešetarima da »idu ususret trgovačkoj robi da bi je prigrabili«, ali također i da »obilaze svratišta i privatne kuće da bi kupovali zlatnike i srebrnjake odre đujući im po svojoj volji cijene«.161 U Parmi su 1601. htjeli stati na kraj djelovanju mjenjača novca, koje su zvali »bancherotti«, a bili su optuženi da skupljaju dobre srebrnjake i zlatnike pa ih odnose iz grada, a u nj unose kovanice niske ili loše kakvoće.162 Pogledajte kako postupaju strani trgovci u Francuskoj, ponajviše Holanđani (1647): »... šalju svojim posrednicima i povjerenicima kovanice iz svojih zemalja, koje su iskvarene ili manje čiste od naših. Takvom monetom plaćaju robu što je kupuju, a najbolje komade naše monete zadržavaju sebi i šalju u svoju zemlju«163. U

Kod mjenjača, drvorez, XVI. stoljeće. (Zbirka Viollet) 481


Ništa jednostavnije, ali za uspjeh je potrebno biti na poziciji snage. A to budi našu pažnju u cijeloj toj pravilnoj poplavi loših kovanica, što pune opću povijest moneta. Nisu to uvijek spontane ni nevine operacije. Kad je tako, onda točno govori Isaac de Pinto164 dajući Engleskoj, kojoj često nedostaje kovanica, savjetšto u prvi mah čudi, ali je ozbiljan, neka, »po uzoru na Portugal, kuje sve više sitnog novca«. Možda je to način da se ima više monete za manevriranje na višem stupnju trgovačkog života? Pinto je kao Portugalac i bankar znao o čemu govori. No jesm o li pregledali cijeli perverzni problem monete? Sigurno da nismo. Nije li bit igre u inflaciji? Charles Mathon de La Cour (1788) to kaže začudno jasno. Objašnjava: »Zlato i srebro, koje neprekidno izvlače iz njedara zemlje, svake se godine širi Evropom, povećavajući m onetarnu masu. Zbog toga nacije ne postaju bogatije, ali njihovo bogatstvo postaje obimnije; stalno se pom alo diže cijena živežnim namirnicama i drugim stvarima po trebnim za život, više zlata i srebra valja davati za kruh, kuću, odjeću. Plaće se uopće ne povećavaju u istom razmjeru (kao što znamo, efektivno zaostaju za cijenama). Osjetljivi ljudi s bolom gledaju kako siromasi m oraju više raditi da bi preživjeli, što sa svoje strane opet djeluje na smanjenje plaća ili bar služi kao izgovor da ih se dugo održava na staroj razini, koja više nije proporcionalna troškovima, i tako zlatni rudnici pribavljaju oružje egoizmu bogataša da bi sve jače podjarmljivali i tlačili klase koje rade«165. Ostavimo li po strani čisto kvantitativističko objašnjenje dizanja cijena, tko i danas ne bi s ovim autorom priznao da u kapitalističkom sustavu inflacija uopće ne nanosi štetu baš svima?

Izvanredne dobiti, izvanredna odgađanja Gotovo sm o završili pregled kapitalističkih igara, manje ili više svjesno vodenih. Ali da bismo shvatili nadmoć kapitalista, ništa nije toliko vrijedno kao nekoliko brojaka, koje pokazuju postotak trgovačke dobiti, pa ih usporediti s onima koje možemo procijeniti kao najbolje u poslovima poljoprivrede, transporta i industrije. Jedina operacija istine bila bi doći tako do »srca ekonomskih rezultata«166. Isključivo i jedino ondje gdje dobiti postižu visoku voltažu smješta se kapitalizam, jučer kao i danas. Sigurno je da su 482


u XVIII. stoljeću gotovo po cijeloj Evropi krupne trgovačke dobiti mnogo veće od krupnih dobiti u industriji ili poljoprivredi. Nažalost na tom području nema istraživanja. Povjesničar se ovdje nalazi u ulozi novinara koji prodire u zaštićeno područje. Pogađa što se mora događati, ali rijetko kada raspolaže i dokazom. Brojaka ima, ali su ili nepotpune ili fiktivne ili oboje istodobno. Da li bi bile jasnije nekomc poslovnom čovjeku današnjice nego što su jednostavnom povjesničaru? Sumnjam. Evo na primjer za pedesetak godina (1762-1815) godišnjih izvoda iz računa o kapi talu uloženom u poslove i o dobitima tvrtke Hope iz Amsterdama, s navedenim svotama izdanim različitim partnerima. Naizgled koliko točne toliko i vrijedne indikacije s razumnim zaradama, često oko deset posto. Ali povjesničar tvrtke Hope, M. G. Buist, primjećuje da je jasno kako na temelju takvih dobiti, za koje se može tvrditi da su smjesta bile ponovo ulagane, nije moglo rasti sve veće bogatstvo porodice. Svaki je od partnera zapravo imao svoje transakcije i privatno računovodstvo, koje nam je nejasno, a baš su se ondje javljali »the real profits«161. Svaki dokument treba proučiti ne jednom, nego dva puta. Nijedan se posao ne može računovodstveno točno postaviti, ako nije sam za sebe zatvoreno voden od A do Z. Kako, na primjer, prihvatiti način na koji prikazuje svoje račune Francuska indijska kompanija, tvrdeći od 1725. do 1736. godine da je razlika između kupnji u Indiji i prodaja u Francuskoj bila prosječno ni manje ni više nego 96,12 posto u njezinu korist?168 U nizu transakcija, koje slijede poput različitih dijelova svemirske rakete, posljednja ne vrijedi više od ostalih. Zato bismo željeli saznati troškove oprema nja broda, putovanja, održavanja broda, cijene trgovačke robe i količinu gotova novca na početku, paralelne operacije i dobitke na Dalekom istoku itd. Tek tada bismo mogli načiniti proračune ili bar pokušati da ih načinimo. Isto tako sumnjam da ćemo ikada izaći na kraj s računima đenovskih trgovaca, koji su posuđivali Filipu II, i njihovim nas ljednicima. Katoličkim su kraljevima posuđivali goleme svote (po suđivane najčešće s umjerenim postotkom, a taj prvi stadij ostaje mračan); zarađivali su na razmjenama od burze do burze u okol nostima o kojima ništa ne znamo; na juros de resguardo, kao što smo to objasnili (ali koliko?); napokon, budući da su uglavnom sve naplaćivali u srebru, preprodavajući u samoj Genovi te srebr njake i srebrne poluge, obično su još dodatno zarađivali po deset posto.169 Kad bi hombres de negocios iz Genove raspravljali sa

m


činovnicima katoličkih kraljeva, s pravom su tvrdili da je postotak kamata na ugovore um jeren; činovnici su u odgovoru tvrdili da su pravi dobici do 30 posto, što je samo donekle pretjerano.170 Drugo pravilo: postotak dobiti nije sam po sebi sve. Treba voditi računa, dakako, i o svoti novca koji se angažira. Ako je golema, zahvaljujuči zajmovima (što je slučaj Đenovežana, a takav je i slučaj divovske tvrtke Hope i opčenito velikih kreditora država u XVIII. stolječu), dobitak, čak i na malom postotku, nakraju predstavlja znatnu svotu. Usporedimo to stanje s lihvarom »na mali tjedan«, o kojem govori Turgot, ili sa seoskim lihvarom; oni prim jenjuju ponekad skrajnje pretjerane kamatne stope, ali posu đuju vlastiti novac i to malim zajmoprimcima; zgrču mnogo u čarapu ili od seljaka kupuju zemlju, ali tako m ora raditi nekoliko naraštaja da bi se stvorilo obično bogatstvo. Druga primjedba, koja je važna: dobiti se drže manje ili više dugačkih lanaca. Tako brod, koji plovi iz Nantesa i onamo se vrača; troškovi, koje takvo putovanje uključuje, na početku (osim izuzet no) nisu plačeni gotovinom, nego mjenicama na šest ili osamnaest mjeseci. Dakle, ako sam trgovac, kojega operacija zanima, događa mi se da plaćam tek po povratku, dok se iskrcava roba, a mjenice koje sam dao, najčešće su na temelju zajmova dobivenih od holandskih kreditora ili financijskih činovnika burze ili drugih pozajmljivača fondova. Ako je u računima sve točno, moja se spekulacija nalazi između visine kamata (na posuđeni novac) i procenta realizirane dobiti; igrao sam na slijepo, u vjetar. Prirod no, ima rizika, kao i sa spekulacijama na burzi. Le Saint—H ilaire111 vraća se u Nantes 31. prosinca 1775. i Bertrand Mladi na lijepom je dobitku (150.053 livri na 280.000 Uvri uloženog kapitala, dakle 53 posto). Ali povratak često otvara vrata odgodama plaćanja, računi se ne pročišćavaju odmah, ostaju »repovi«.172Ta odgađanja su kukolj trgovačkog života. Bertrand Mladi smjesta dobiva onoli ko koliko je uložio kapitala, ali dobitak će mu biti isplaćen tek dvadeset godina kasnije, 1795- godine! To je, dakako, krajnji slučaj. Ali neprekidno sve protječe tako kao da gotov novac, privučen investiranjem, nestaje kad treba smjesta poravnati račune u toku. U najmanju ruku tako je u Francuskoj. Nema sum nje da je tako i drugdje. Napokon, područje velikih dobiti ne obraduje se poput polja s kojega se m irno svake godine ubire žetva. Jer postoci dobiti variraju, ne prestaju varirati. Izvrsni trgovački poslovi postaju osrednji; često se događa da se na određenoj liniji dobiti pomalo 484


Vlastelin dolazi na selo, Pietro Longhi (1702-1785)- Usporedite taj posjet s onim, prikazanim na str. 327. Ovdje vlastelin ne susreće naprednog zakupca. Jedan je od onih mletačkih patricija koji su bogatstvo, stečeno trgovinom uložili u zemlju, kojom upravljaju na kapitalistički način sami, a ovako se duboko klanjaju, pozdrav ljajući, plaćeni radnici. (Fotografija: Andre Held, Ziolo) si iježu, ali krupni kapital gotovo uvijek uspijeva tada krenuti u drugom smjeru. Tako da dobit opet procvate. Grana Francuske indijske kompanije, koja se bavila trgovinom duhana iz Amerike u Francusku, uz pomoć raznih povlastica ostvarila je jednostavno bajoslovne postotke dobiti, ali koji su se smanjivali: 500 posto 1725. godine (prije podjele dionica dioničarima) ; 300 posto od 1727-1728; 206 posto 1728-1729. godine.173 Prema računima samo s broda Assomption iz Saint-Maloa, koji se vratio s Pacifika,

Fernand, Braudel/I g r a razmjene

zainteresirani su dobili »2.447, livri glavnicu i dobit od 1.000 livri«, to jest 144,7 posto. Brod La S aint-Jean-B aptiste donio je dobit od 141 posto, neki drugi brod 148 posto.174 Putovanje u Veracruz u Meksiku, računi kojeg su sređeni 1713. godine, donio je istoj skupini udruženih ulagača 180 posto dobitka.174 Uoči francuske revolucije došlo je do pada dobitka trgovine s Otocima i Sjedi njenim Državama, trgovina s Levantom je stagnirala s postotkom dobiti od prosječno deset posto; jedino je trgovina na Indijskom oceanu i s Kinom sve bolja, pa se krupni trgovački kapital, na rubu kompanije, najradije prenosi onamo. Kad bismo na tom području izračunali postotak dobitka po mjesecu plovidbe, putovanje od 20 mjeseci (ako je polagano) do obala Malabara i povratak donosili bi 2 ‘/a posto; putovanje do Kine, kamo se je ranije isplatilo ići, donosilo je po 2 6/j; na Koromandel do 3 3/t; trgovina iz Indije u Indiju 6 (znači 200 posto za putovanje od 33 mjeseca).175 To je rekord. V M ustreSuffren je 1791. krenuo iz Nantesa za Francusko i Burbonsko otočje (troškovi 160.206 livri, dobit 204.075) dono seći 120 posto, dok je sličan brod 1787. godine sa sličnim imenom LeB ailli deSuffren, koji je također isplovio iz Nantesa, ali za Antile (troškovi 97.922, dobitak 34.051) donio samo 28 posto.176 I tako dalje. Kako se mijenjanju konjunkture, tako se mijenja i igra... Posvuda. Na primjer, u Gdanjsku kupovina raži po unutrašnjosti Poljske i preprodaja Holanđanima od 1606. do 1650. donosi golemu prosječnu zaradu Od 29,7 posto, ali s fluktuacijama koje zbunjuju: maksimum 1623. godine bio je 242,9 posto; minimum, manje od 58,2 posto, 1623. godine.177 Prirodno je teško donositi zaključke. Ipak je sigurno da strop visokih dobiti mogu dostizati samo kapitalisti koji rukuju golemim svotama novca — vlastitim ili tu đim. Rotacija kapitala — što je također zakon i proročanstvo trgovačkog kapitalizma — igra odlučujuću ulogu. Novca, još nov ca! Treba ga da bi se prošla razdoblja čekanja, nesklone struje, udarci i odgode, a toga ima uvijek. Na primjer, sedam brodova iz Saint-Maloa, koji su 1706. godine stigli u Peru178, zahtijevali su prije odlaska golemo ulaganje od 1,681.363 livre. Na njih je ukrcano robe za samo 306.199 livri. Ta je roba srce pothvata, jer brodovi u Peru nikad ne nose gotov novac. Robu treba prodati u Peruu, pa u Francusku donijeti drugu robu, vrijednost koje mora biti najmanje peterostruka, da bi bar donekle bili pokriveni troš kovi. Ako je dobit m eđutim na kraju putovanja 145 posto (kao što je bio slučaj broda iz tog razdoblja na istom putovanju, za koji 486


znamo podatke), ipak bi trebalo da se za pokrivanje troškova prvotna vrijednost robe poveća 6,45 puta. Stoga nas ne čudi što Thomas Mun, direktor Engleske istočnoindijske kompanije, objaš njava već 1621. godine da novac poslan u Indije dolazi u Englesku upcterostručen.179 Ukratko, da bi se sudjelovalo u raspodjeli bo gatstava tih razmjena, u rukama valja imati, na ovaj ili onaj način, masu novca potrebnu na početku. U protivnom, nema odlaska! Van Lindschoten, holandski putnik, a pomalo i špijun, stigao je 1584. u Gou. Ovako piše iz toga dalekog grada: »Vrlo bih rado otputovao u Kinu ili u Japan, koji su odavde jednako daleko kao i Portugal, to jest treba tri godine putovanja. Da bar imam 200 ili 300 dukata, lako bih s njima zaradio 600 ili 700. Ali, ući u tako nešto praznih ruku, čini mi se ludo. Da bi se došlo do dobiti, treba od nečega početi«.180 Dobiva se dakle dojam (jer možemo govoriti samo o doj movima, s obzirom na to koliko je malo dokumenata) da je oduvijek bilo posebnih područja privrede pod znakom visokih dobiti i da se ti sektori mijenjaju. Kad god bi pod utjecajem samoga ekonomskog života došlo do uspona, neki bi se poduzetan kapital pridružio, ondje se smjestio i prosperirao. Zapamtite kao sveopće pravilo da ih n ika d kap ita l ne stvara sam. Ta diferen cijalna geografija dobiti ključ je za razumijevanje konjunkturalnih varijacija kapitalizma, koji balansira između Levanta, Amerike, Indonezije, Kine, trgovine crnim robljem i drugoga — ili između trgovine, banaka, industrije, pa čak i zemlje. Jer događa se da skupina kapitalista (primjer je Venecija u XVI. stoljeću) napusti istaknutu trgovačku poziciju da bi se posvetila industriji (ovdje vune), još češće zemlji i stočarstvu; ali to je zbog toga što veze s trgovačkim životom više ne donose krupne dobiti. Venecija je još dobar primjer i za XVIII. stoljeće, jer se pokušava ubaciti u trgo vinu s Levantom, koja je ponovo postala plodonosna. Ali u tom baš nije bila uporna, možda i zbog toga što su joj zemljoradnja i stočarstvo u tom razdoblju još bili veoma unosni poslovi. Oko 1775. godine jedan pastirski tor »dobre godine« donosi 40 posto godišnje na uloženi prvotni kapital, a takav rezultat sigurno može »potaći ljubav svakog kapitalista« —d a inam orare ogni capitalist a 181. Dakako, toliko ne daje svaka zemlja Vencta — jer tla su vrlo različita — ali u cjelini, kako kaže G iom ale Veneto 1773- godine, »novac upotrebljavan za tu djelatnost (poljoprivredu) uvijek daje više od bilo kojega drugog načina investiranja, uključivši i pom or ske rizike«182. 487


Vidimo da je teško jednom zauvijek načiniti ispravno klasiranje industrijskih, poljoprivrednih i trgovačkih dobiti. Ugrubo ldasiranje prem a dolje obično je: trgovina, industrija i poljoprivreda, što odgovara stvarnosti, ali sa cijelim nizom izuzetaka, koje oprav davaju prelaske s jednog područja na drugo.183 Naglašavamo tu sposobnost, bitnu za ukupnu povijest kapita lizma: prilagodljivost u svakoj prilici, sposobnost preobražavanja i prilagodbe. Ako, kao što ja mislim, postoji izvjesna cjelovitost kapitalizma od XIII. stoljeća u Italiji do današnjeg Zapada, tada na prvom mjestu treba situirati i prom atrati tu osobinu. Uz nekoliko ublažavanja, zaista se na povijest evropskog kapitalizma, s kraja na kraj, mogu primijeniti riječi suvremenoga američkog ekonomis ta164, koji je za svoju zemlju kazao da joj »povijest u prošlom stoljeću dokazuje kako je kapitalistička klasa uvijek znala upravljati i kontrolirati prom jene, da bi zadržala svoju hegemoniju«. Na razini globalne ekonomije, valja se čuvati simplicističkih slika kapitalizma, etape razvoja kojeg su iz stadija u stadij vodile od trgovine do financija i do industrije — pa bi tek »odrasli« stadij, industrijski, bio jedini »pravi« kapitalizam. U fazi nazvanoj trgo vačkom i u fazi nazvanoj industrijskom — nazivi koji, i jedan i drugi, obuhvaćaju golemu raznolikost oblika — kapitalizam je kao glavnu karakteristiku zadržao sposobnost da gotovo trenutačno sklizne iz jednog oblika u drugi, s jednog područja na drugo, u slučaju ozbiljne krize ili naglašenog smanjenja postotka dobiti.

d r u š t v a i k o m p a n ij e

Društva i kompanije nas manje zanimaju sami po sebi, a više kao »indikatori«, jer daju priliku da se preko njihovih vlastitih svje dočenja ugleda cjelina privrednog života i kapitalističke igre. Iako međusobno nalikuju, a funkcije su im analogne, društva valja razlikovati od kompanija: društva — nazvana trgovačkim — zanimaju sama po sebi kapitalizam, a njihovi oblici, koji se mije njaju, svojim smjenjivanjem trasiraju kapitalističku evoluciju, kompanije širokog značenja (kao indijske kompanije) istodobno upliću kapital i državu, koja rastući nameće svoje intervencije; kapitalistima preostaje da se podvrgnu, bune i nakraju povlače iz igre.

Društva: počeci razvitka Oduvijek, otkako je trgovina započela ili ponovo počela, trgovci su se udruživali, zajedno radili. Jesu li mogli drugačije? Još u Rimu su trgovačka društva lako i logično širila svoj uspjeh Sredozem ljem. Uostalom, »komercijalisti« XVIII. stoljeća još su se bez pretje ravanja pozivali na prethodnike, na rječnik, a ponekad čak i na zakone starog Rima. Da bismo pronašli prve oblike tih društava na Zapadu, mora mo krenuti daleko u prošlost, ako ne baš do Rima, onda svakako bar do ponovnog buđenja mediteranskog života u IX. i X. stoljeću. Amalfi, Venecija i drugi gradovi, također još sićušni, krenuli su naprijed. Opet se pojavio novac. Ponovo su uspostavljene veze s Bizantom i velikim muslimanskim gradovima, a to pretpostavlja gospodarenje prometom i novčane zalihe, nužne za dugačke trgo vačke operacije, pa prema tome i ojačane trgovačke cjeline. Jedno od vrlo ranih rješenja bila su societas mariš, dakle pomorska društva (nazvana i societas vera, prava društva, »što navodi na pretpostavku da je taj oblik društva bio na samom početku jedini koji je postojao«)105. Nazivani su također, uz neke varijacije, ili collegantia ili commenda. U načelu to su dvojna udruženja u kojima je jedan poslovni drugsocjws stans, koji ostaje na mjestu, a drugi je socius tractator, koji se ukrcava na brod što 489


odlazi. Bila bi to vrlo rana podjela kapitala i rada, kao što je mislio Marc Bloch nakon još nekih, da tractator — nosač, mogli bismo prevesti i torbar, pokućarac — ne sudjeluje, makar ponekad i vrlo skrom no, u financiranju operacije. A moguće su i neočekivane kombinacije. No ostavimo tu raspravu za kasnije. 1B6Societas m a riš se obično zaključuje za samo jedno putovanje; igra na kratak rok, iako treba imati na um u da su tada putovanja po Sredozem nom m oru trajala mjesecima. Takvo društvo također nalazimo u N o tularium u đenovskog notara Giovannia Scribe (1155-1164) (više od 400 puta se spominju), kao i u dokumentima marsejskog notara iz XIII. stoljeća Amalrica (360 puta se spom inju).187 Tako je i u pom orskim gradovima Hanse. Taj primitivni oblik udruživanja dugo će se održati zato što je jednostavan. Nalazimo ga još u XVI. stoljeću u Marseilleu kao i u Dubrovniku. I u Veneciji, prirodno. A i drugdje. U Portugalu čak vrlo kasno, 1578. godine, neki tra cta d o razlikuje dvije vrste ugovora kompanija ( = društva) od koji se drugi — kojih odm ah prepoznajem o — sklapa između dvije osobe »quatido h u m p o e o dinheiro e m itro o trabalho«, kad jedan pridonosi novac, a drugi rad.188 Nešto poput jeke takvog udruživanja rada i kapitala nalazim u ovoj kompliciranoj izjavi veletrgovca iz Reimsa (1655), koji u svom dnevniku bilježi: »...si gurno je da se ne možete udružiti s ljudima koji nemaju fondova; jer oni dijele profite; a svi gubici bi spali na vas. Ponekad se ipak tako postupa, ali to nikad ne bih preporučio«.189 No vratimo se na societas mariš. Federigo Melis im nalazi objašnjenje samo u uzastopnim odlascima brodova. Brod odlazi; vraća se. Stvara priliku i obaveze. Različito je u gradovima unutraš njosti. Oni, uostalom, s izvjesnim zakašnjenjem zauzimaju svoje mjesto u prom etu Italije i Sredozemlja. Da bi se ubacili u mreže razmjene, m orali su prebroditi znatne teškoće i napetosti. C om pagnia je rezultat takvih napetosti. To je porodično društvo — otac, sin, braća i ostali rođaci — i, kao što pokazuje naziv (cum = sa ip a n is = kruh) čvrsta veza u kojoj se sve dijeli: kruh kao i opasnosti svakodnevice, kapital i rad. Kasnije će to društvo nazvati društvom zajedničkog imena u kojem su svi članovi solidarno odgovorni, i to u načelu a d infinitum , to jest ne samo u granicama svojih udjela, nego na sva dobra. Compagnia će vrlo brzo prih vaćati i druge pridružene osobe (koje pridonose kapital i rad) i novac ulagača (sjetimo se samo divova iz Firence, koji su raspo lagali s deset puta više sredstava od svote vlastitog kapitala, to jest od kompanije) shvaćamo da su ta poduzeća kapitalistička oruđa 490


I N- L A D I N G E In ecn cxcraorldinair wel - bezeylt

FLU YT-SCHIP

OP

C A D I X

En lact ccn icghclijck weten.dat tot O O S T E N D E par C A D IX aen Ladinghe leght so o t de fciweede macl op die Vojagie , bet cxtraordinair wel bcieylt Fluyt-

* SchlP

d« Jtff. M mtj , o s t r dry weken ghearrivecrt »an Cadiz, Cartagena, Trypoly, enTrepana, daer *oor Meefter blyft

op Cammaodcreo den Capitcyn ofte Schipper Putts RotLmt j»an AmHerdam, roorfien met fijn Tnrckfe Pathn, da Vregbten tyn geregnlacrt da Canten 'tot Twca Realen da hondert gulden« weerde, de Rauwe Lyowaten ,tot Twee Ducaten par Ballot »an ■«. to t i t , Stocken, eo grooter naer ad»cnante gelijck oock da Gaerena cn ander ManufaSurea, alia« out gelt ala »oor de prematica : en dito Schip lal met G odt, weder coda wint dienende, zcylen op den i t . a 17. Mey 171J. goet ofte geen : die daer in gclieven « Udan'Tullen bun addrefleren aen d'Heer 7itm u Ray, o f den boyco-gtsoamden Capiteyn tot O O S T E N D E .

Ckfc jtgg'btt bin anuttn bouts. Reklamni letak koji nagoviješta odlazak iz Ostendea za Cadiz »izvan redno dobrog za plovidbu«prijevoznog brodaJuffrouwMary s nazna kama tarifa za slanje tovara: »za čipke dva reala, za vrijednost od sto florina; za sirova platna, dva dukata, za svežanj od dvanaest do šesnaest komada«. (A. /V, G7 1704, 67). (Otisak Archives Nationales) anormalne težine. Porodica Bardi, koja se smjestila i na Levantu i u Engleskoj, drži neko vrijeme u svojoj mreži cijelo kršćanstvo. Te snažne kompanije iznenađuju i duljinom trajanja. Kad umre gaz491


da, maggiore, one se reorganiziraju i nastavljaju život jedva malo prom ijenjene. U sačuvanim ugovorima, mi povjesničari otkri vamo da to uglavnom nisu ugovori utemeljenja, nego produlje nja.190 Zbog tega, kad želimo ukratko spom enuti te kompanije kažemo samo Bardi, Pcruzzi... Napokon, krupna društva u talijanskim gradovima po un utrašnjosti postaju jedno po jedno mnogo značajnija od onih u prim orskim mjestima, gdje su društva brojna ali srednjega i krat kog vijeka. Daleko od m ora nužne su snažnije koncentracije. Federigo Melis uspoređuje kao prim jer 12 individualnih podu zeća Spinole u Genovi, 20 društava i 40 dipendenti samo jedne jedine tvrtke, porodice Cerchi u Firenci oko 1250. godine.191 Zapravo su te krupne jedinice istodobno sredstvo i posljedica naglog rasta Lucce, Pistoje, Siene i, kao vrhunac niza, Firence u privrednom zboru velikih trgovačkih veza, gdje ih se ispočetka ne bi očekivalo. Vrata su otvorena manje ili više silom, pa ti gradovi prije svega snažno blistaju na »područjima« koja su im na dohvat, na sekundarnom -industrijskom ; tercijarnom — uslugama, trgo vini, bankama. Compagnia, ukratko, nije bila iznenadno otkriće gradova na kontinentu, nego način djelovanja izgrađen pod pritis kom nužde. U prethodnim recima samo sam prenio ideje Andrća. E. Sayousa192. Pošavši od prim jera Siene, proučavao je samo gradove kontinentalne Italije. Vjerujem da je isto pravilo odigralo svoju ulogu i kod trgovačkih društava, koja su puštala korijene izvan poluotoka, također u dubokoj unutrašnjosti. Tako je bilo i u srcu Njemačke. To je slučaj Velikog d ruštva u Ravensburgu, malome švapskom gradu u području nem irnog reljefa, blizu Bodenskog jezera, gdje se uzgajao i obrađivao lan. M agna Societas je Grosse Ravensburger Gesellschaft, udruženje triju porodičnih društa va193 duga života: stoljeće i pol, od 1380. do 1530. godine. A ipak se čini da se obnavljalo svakih šest godina. Krajem XV. stoljeća, zahvaljujući 80 udruženih, njegov je kapital iznosio 123.000 florin a — što je bila golema svota, gotovo na pola puta između kapitala što su ga otprilike u to vrijeme okupili Welseri (66.000) i Fuggeri (213-000)1!M. Njihova povezna mjesta, osim Ravensburga, bila su Memmingen, Niirnberg, Konstanz, Lindau, Sankt Gallen; podruž nice postoje u Genovi, Milanu, Bernu, Ženevi, Lyonu, Brugesu (kasnije Antwerpenu), Barceloni, Kolnu, Beču, Parizu. Njihovi predstavnici — cijeli narod udruženih trgovaca, posrednika, služ benika, trgovačkih naučnika — obilaze velike sajmove po Evropi, 492


pogotovu onaj u Frankfurtu na Majni, a svi od njih ponekad putuju i pješice. Trgovci okupljeni u društvo su grosisti koji se bave samo trgovačkom robom (tkaninama, suknom, začinima, šafranom i sličnim) i uopće se ne bave novčarskim poslovima, uglavnom ne daju kredite, ne posjeduju svoje trgovačke lokale za trgovinu na malo, osim u Zaragozi i Genovi — što su više nego rijetki izuzeci u prostranoj mreži koja obuhvaća kako trgovinu kopnom po dolini Rajne, tako i pomorsku trgovinu s polascima iz Gcnove, Venecije i Barcelone. Dokumentacija je društva slučajno prona đena 1909. godine, Stoje omogućilo Aloysu Schultcu195 da napiše temeljnu knjigu o evropskom prometu na prijelazu iz XV. u XVI. stoljeće, jer ti njemački trgovci i široka lepeza njihovih djelatnosti, zapravo otvaraju uvid u cijeli trgovački život, kojem pripada goto vo cijeli kršćanski svijet. Magna Societas nije pratila preobrazbe što su ih nametala velika geografska otkrića i nije se učvrstila ni u Lisabonu niti u Sevilli, a to je karakteristična crta. Treba li zaključiti da je bila zarobljena starim sustavom i zato nesposobna da sebi prokrči put do te struje živih i novih poslova koji će označiti početak modernog doba? Ili je bilo nemoguće promijeniti mrežu, koja će nepromije njena još potrajati do 1530. godine? Stare metode su imale svoje odgovornosti. Udruženih je dioničara sve manje; gazde, Regiereri, kupuju zemljišta i povlače se iz poslova.196Ipak nije nestala Magna Societas, široki i trajni tip kompanije, kao u Firenci. Potrajat će do XVIII. stoljeća, a i dulje. Centralizirana i oblikovana oko porodice, ona čuva očevinu i omogućava život klanu; to joj osigurava traja nje. Porodično društvo se nasljeđivanjem preobražava i samo od sebe obnavlja. Porodica Buonvisi iz Lucce, trgovci nastanjeni u Lyonu, redovito je mijenjala društvo: od 1575. do 1577. zove se Kuća nasljednika Louisa Buonvisia i Kompanija; od 1578. do 1584. su Benoit, Bernardin Buonvisi i Kompanija; od 1584. do 1587. Benoit, Bernardin, Etienne, Antoine Buonvisi i Kompanija; od 1588. do 1597. Bernardin, Etienne, Antoine Buonvisi i Kompanija; od 1600. do 1607. Paul, Etienne, Antoine Buonvisi i Kompanija... La Compagnie (kompanija) je tako uvijek ista i nikad nije ista.197 Takva društva, koja su po francuskom propisu iz 1673. naz vana Societes generates (opća), malo pomalo se označavaju kao slobodna društva ili kao društva »zajedničkog imena«. Naglaša vam porodični ili gotovo porodični karakter kao glavnu značajku čak i kad posrijedi nije prava porodica, a tako je bilo vrlo dugo. Evo teksta ugovora o stvaranju nekog društva u Nantesu 23. travnja


1719. (potpisnici ugovora nisu rođaci): »Od društva će se uzimati novac samo za život i uzdržavanje domaćinstva, pazeći da se ne diraju fondovi, ni za šta drugo; a kako tko uzme novac, o tome će obavijestiti druge da svatko uzme istu svotu...«198. Takva »interpenetracija privatnoga i trgovačkog prenosi se također na mala trgovačka društva i m anufakturna društva«199.

Komanditna društva Dva društva zajedničkog imena pate od teškog raspoznavanja odgovornosti — ili je potpuna ili ograničena. Napokon se, ali kasno, našlo rješenje u k o m a n d itn o m društvu, u kojem se jasno razlikuje odgovornost onih koji upravljaju poduzećem od odgo vornosti onih, koji nastavljaju novčano doprinositi i koji očekuju da budu odgovorni samo za ulaganje novca i ništa više. Ta se ograničena odgovornost brže uvela u Francuskoj negoli u Engles koj, gdje kom anditno društvo još dugo ima pravo da od svojih s o d i traži nova ulaganja.200 Federigo Melis201 smatra da se sustav takvog dioničarstva (accom andita) jasno razvio u Firenci (ali ne prije početka XVI. stoljeća, prvi p o zn a ti ugovor nosi datum 8. svibnja 1532. godine), što će firentinskom kapitalu, iako opada u ekspanziji, omogućiti da još sudjeluje u cijelom nizu zahvata nalik na današnje holdings. Zahvaljujući tome što su se accom andite registrirale, m ožemo pratiti koliko su stalne, obimne i rasprostra njene. Komanditna društva jačat će po cijeloj Evropi i zamijeniti, iako vrlo polagano, društva temeljena na porodici. Napreduju, istina, samo u mjeri gdje, rješavajući nove teškoće, odgovaraju na sve veću raznolikost poslova i svakidašnju sve češću praksu udru živanja na velike udaljenosti. Također u mjeri koliko se mogu otvarati sudionicima, koji žele ostati diskretni. Komanditni sustav omogućava irskom trgovcu u Nantesu da se udruži (1732) s irskim trgovcem u C crku202 i tako »izigra... propise francuskog zakono davstva, koji su ostali na snazi do Revolucije, a zabranjivali su strancima da sudjeluju u (nacionalnim) poduzećima za navigaci ju«. Komanditno društvo daje francuskom trgovcu mogućnost da se dogovori s komandantima portugalskih utvrda po afričkoj obali i sa španjolskim »funkcionarima« u Americi203, također s manje ili više poslovnim kapetanima lađa; da raspolaže s drugim komanditarom u Santo Domingu ili Messini ili negdje drugdje. U druš494


ditorom u Santo Domingu ili Messini ili negdje drugdje. U druš tvima registriranim u Parizu, čini se da mnogi sudionici uopće nisu Parižani, usprkos tome što su nastanjeni u glavnom gradu. Tako je 12. lipnja 1720. utemeljeno društvo, koje će trajati samo godinu dana, »da radi kao banka, te kupuje i prodaje robu, a osnivaju ga Joseph Souisse, bivši sudac — konzul u Bordcauxu, sa stanom u Parizu, ulica Saint-Honorć, Jean i Pierre Nicolas, ulica du Bouloi, Francois Imbert, Grand-Rue dc Faubourg-Saint-Denis i Jacques Ransson, vcletrgovac iz Bilbaoa.203Taj Jacques Ransson se u rješe nju o raspuštanju društva predstavlja kao poslanik francuskog naroda i bankar u Bilbaou. Ali kako razlikovati, osim kada to izričito ne kažu slabo brbljavi dokumenti, komanditno društvo (ili, kao što sc još govo rilo »conditionnee« ili de commodite«)204 od društva zajedničkog imena? Svaki puta, reći ćemo, kad postoji ograničenje odgovor nosti ovoga ili onoga sudionika. Francuska naredba iz 1673- vrlo dobro govori: »Udruženi u komanditno društvo nemaju drugih obaveza osim svote koju su sa svoje strane uložili«205. Ecrite (ili scripte) društva zaključenog u Marscillu 29. ožujka 1786. navodi: Komanditarka, jer posrijedi je bila žena, »ni u kojem slučaju ni pod kojim izgovorom ne može biti odgovorna za dugove i anga žmane rečenog društva iznad fondova koje je uložila«206. To je jasno. Ali nije uvijek tako. Drugi komanditari biraju takvo udru živanje zato što im omogućava da ostanu u sjeni, čak i kad ulažu znatan kapital i dijele rizike. Zapravo odluka iz 1673- (kojom se naređuje da se pred notarom potpišu svi zainteresirani za stvara nje društva) govori samo o »društvu trgovaca i veletrgovaca« i dopušta tumačenje da sve osobe »koje se uopće ne bave trgo vačkim poslovima« ne moraju biti navedene u dokumentu koji se registrira pred trgovačkim vlastima.207 Na taj su način plemići zaštićeni od gubitka plemićkih prava; kraljevski činovnici kriju svoje interese u ovom ili onom poduzeću. To bez sumnje objaš njava tako velik uspjeh komanditnih društava u Francuskoj, gdje trgovca još drže podalje od visokog društva, čak i kad je došlo do trgovačke poslovne groznice u XVIII. stoljeću. Pariz nije ni London ni Amsterdam.

495


Dioničarska društva Komanditna su društva, kako se ponekad kaže, istodobno društva osoba i društva kapitala. Dioničarsko društvo, koje se javilo pos ljednje, samo je društvo kapitala. Kapital društva je jedna jedin stvena masa, kao stopljena sa samim društvom. Partneri, udruženi dioničari, posjeduju dijelove kapitala, udjele ili dionice. Englezi takva društva zovu J o in t Stock Companies, a riječ Stock ovdje ima smisao kapital ili fondovi. Povjesničarima su prava dioničarska društva samo ona, kojih se dionice ne samo nasljeduju nego je njima moguće trgovati na tržištu. Pod uvjetom da se ne držimo previše rigorozno te posljed nje klauzule, m ožemo reći da su se u Evropi vrlo rano javila dioničarska društva, mnogo prije no Što je Moscovy Companie utem eljena 1553-1555. godine, što je prvo p o zn a to dioničarsko društvo u Engleskoj, dok su druga vrlo vjerojatno postojala i nekoliko godina ranije. Već prije XV. stoljeća brodovi na Sredo zemlju često su vlasništvo podijeljeno na dionice — nazivi su, doduše, različiti: p a rtes u Veneciji, luoghi u Genovi, caratti u većini talijanskih gradova, q u ira tz ili carats u Marseilleu. A ti se dijelovi prodaju. Isto su tako i rudnici u cijeloj Evropi podijeljena vlasništva: od XIII. stoljeća tako je s rudnicim a srebra blizu Sienne, vrlo rano s rudnicim a soli i slanim močvarama, s nekim meta lurškim postrojenjim a Leobena u Štajerskoj, rudnikom bakra u Francuskoj, u kojem akcije ima Jacques Coeur. S procvatom u XV. stoljeću, rudnike u srednjoj Evropi preuzimaju trgovci i vladari, a njihovo je vlasništvo podijeljeno na dijelove, Kuxen, a te je Kuxen m oguće prenositi, pa se s njima spekulira.208 Tako je s mlinovima, koji su ponegdje u vlasništvu društva, pa tako u Douaiu, Kolnu, Toulouseu. U ovom posljednjem gradu209 odXIII. stoljeća mlinovi se dijele na dijelove, koje zovu »uchanx«, a njihovi ih vlasnici, »pariers«, mogu prodavati kao bilo kakvu nekretninu. Uostalom, struktura tuluških mlinarskih društava ostat će nepromijenjena od kraja srednjeg vijeka do XIX. stoljeća, kad će sasvim prirodno »pariers«, uoči francuske revolucije, u tekstu koji je napisan u samom društvu, biti titulirani »Messieurs les Actionnaires«210. U tim će prethodnim istraživanjima možda izgledati pret jerano koliko se tradicionalno daje mjesto Genovi, ma kako ne obično bilo. Republika Svetog Jurja, zbog nužnosti i svoje političke slabosti, dopustila je da se u njoj stvore različita društva u kojima se okupljaju compere i maone. M aone su asocijacije podijeljene 496

Prva poznata prodaja novca 1695. godine Manufakture ogledala. (Fotografija: Saint-Gobain) na dijelove i koje zapravo na sebe preuzimaju poslove, koje bi zapravo trebala obavljati država: postupati protiv Ceute (a to će 1234. godine biti prva od rnaones) ili 1346. kolonizirati Hios: operaciju je dobro obavio Giustiniani, pa će taj grčki otok ostati pod njihovom kontrolom sve dok ga 1566. nisu zauzeli Turci. Compere su državni zajmovi, koji se dijele na loca ili luoghi, isplaćivanje kojih ovisi o prihodima Dominante. Compere i maone su se udružili 1407. godine u Casa di San Giorgio, pravu državu u državi, a to je jedan od ključeva vrlo tajanstvene i paradoksalne povijesti te republike. No jesu li ti compere, m aone i Časa prava dioničarska društva? O tome se raspravlja u ovom ili onom smislu211. U svakom slučaju, ako ostavimo po strani velike trgovačke kompanije s povlasticama, dioničarsko se društvo nije brzo širilo. Francuska daje dobar primjer te sporosti. Sama se riječ action (dionica) kasno aklimatizirala, pa kad je i pročitamo crno na bijelo, ne m ora posrijedi biti dionica do koje je lako doći. Često je već riječ tu, ali ne i ono što mi pod tim podrazumijevamo. Jednako se tako dvosmisleno upotrebljavaju riječi p arts d ’interets 497


ili sols, ponekad sols d ’interets. Tako je 22. veljače 1765. zapisan neki transfer, prodaja dionica nekog »društva da bi se naplatila renta«, a riječ je o »dva sols 6 deniers kamata, koji... pripadaju (prodavačima) u 21 sols od koliko je sastavljeno društvo«.212 Dvije godine kasnije, također u Parizu, 1767, Compagnie Deaurin upo trebljava riječ actions, ali svoj kapital što se tek stvara, od četiri milijuna livri, predstavlja na slijedeči način: 4.000 založnica uz interets sim ples (jednostavne kamate) po 500 livri; 10.000 petina uz interets simples po 100 livri; 1.200 (založnica) uz interets rentiers po 500 livri; 4.000 petina uz interets rentiers po 100 livri. Interets sim ples su akcije za sudjelovanje u dobiti i riziku; interets rentiers su, da tako kažemo, obveznice na šest posto.213 Riječ actionnaire (dioničar) također se polagano probija. Bar u Francuskoj tu riječ prate predrasude, kao i riječ bankar. Melon214, jedan od sekretara Johna Lawa, piše dvanaest godina nakon sistema (1734): »Nemamo namjere reći da je dioničar državi korisniji od rentijera. To su gadne sklonosti partije, koja nam je vrlo daleka. Dioničar prim a dohodak, kao što rentijer dobiva svoj; jedan ne radi kao ni drugi, novac što su ga obojica dala da bi dobili dionicu ili ugovor (rentu) jednako je u opticaju i jednako primjenjiv u trgovini ili poljoprivredi. Ali različit je način upotrebe fondova. Oni dioničarski, ili dionice, ne podliježu nikak vim formalnostima pa mogu bolje kolati i zbog toga stvarati veće obilje vrijednosti i sigurniji su izvor u hitnoj i nepredviđenoj potrebi«. Dok »ugovor« nije moguće dati na prodaju bez mnogo brojnih koraka pred notarom; to je ulaganje tipa oca obitelji, koji se želi osigurati od »sitnih nasljednika, često rasipnika«. Usprkos tim pogodnostima dioničarstva, novo se društvo uvodilo krajnje sporo, bar ondje gdje se ispitivalo; tako u XVII. stoljeću u Nantesu i Marseilleu. Javlja se obično na m odernim područjim a ili koja se sigurno m oderniziraju. Ponekad i za opre manje brodova za gusarenje: ono što se već događalo u Engleskoj za vladavine Elizabete, događa se tako oko 1730. u Saint—Malou. U nekoj molbi kralju stoji: »Svima je poznato da se prem a stalno utvrđenoj navici za oprem anje gusarskih brodova u Saint-Malou i u bilo kojoj drugoj luci kraljevstva nije ušlo ni u jedan pothvat drugačije nego upisivanjem (dionica), koje su bile podijeljene na dionice nevelikog kapitala, pa su time osiguravale korist od gusarenja sve do najudaljenijih dijelova kraljevstva«215. To je tekst bogat značenjem. Dioničarsko društvo daje m o gućnosti da se fondovi skupe i iz najširih slojeva javnosti, način da 498


se geografski i socijalno prošire zone izvlačenja novca. Kompanija Beaurin (1767) ima tako veze i dijelove suradnje u Roucnu, Le Havreu, Morlabcu, Honfleuru, Dieppeu, Lorientu, Nantcsu, Pćzenasu, Yvetotu, Stolbergu (blizu Aachena), Lillcu, Bourg-en-Drcsseu.216 Da ga je poslužila sreća, u svoju bi mrežu spleo cijelu Francusku. Sve se ubrzalo u Parizu, očigledno, u živom i poslov nom Parizu Luja XVI. Ondje su utemeljeni Kompanija za pomorska osiguranja, 1750. godine, koja je postala Compagnie Generale 1753, pa Rudnici Anzina, Carmauxa, Kompanija kanala Gisorsa, Kompanija kanala Briare, Akcije za zakup poreza, Kompanija za vode. Prirodno, te su se dionice procjenjivale, prodavale, kolale po Parizu. Nakon jednoga »nezamislivog potresa« dionice Društva zavode su u travnju 1784. skočile s 2.100 livri na 3.200 i 3.300.217 Naši bi popisi bili mnogo duži kad bismo se pozabavili Holandijom lato sensu ili Engleskom. Ali zašto?

Evolucija s malo zamaha Pred nama su dakle tri naraštaja društva prema povjesničarima trgovačkog prava: opća društva (generates), komanditna i dioni čarska društva. Evolucija je jasna. Bar u teoriji. Zapravo, osim nekoliko izuzetaka, društva dugo zadržavaju zastario, nedovršen karakter, uvjetovan najviše time što su srednje ili sitne veličine. Sva ispitivanja — tako i u ostacima pravnih arhiva u Parizu — pokazuju mrežu nejasno definiranih ili uopće nedefiniranih društava. Naj više ima sićušnih, kao da su se mali ujedinjavali da ih veliki nc bi progutali.218 Treba pročitati najmanje deset ugovora o udruživa nju minimalnih kapitala da bi se naišlo na jednu šećeranu, dvade set da bi naišli na spominjanje banke. Što uopće ne znači da se i bogati nisu udruživali. Naprotiv. Daniel Defoe219, koji je pro matrao suvremenu Englesku, u tome se ne vara oko 1720. godine. Gdje su veze udruživanja bile pravilo? Udružuju se bogati veletrgovci, kaže on, trgovci tkaninama, banking goldsm iths i drugi considerable traders i neki merchants, koji trguju s inozem stvom. Ali ti ljudi iz veletrgovine su manjina. A pogotovu, čak i kad se to na njih odnosi, tvrtke, trgovačka udruženja, »poduzeća«220, ako se udaljimo od prikaza kompanija s povlasticama ili krupnih manufaktura, vrlo dugo će za nas ostati gotovo zanemariva obuj ma. U Amsterdamu jedna »pisama« okuplja najviše dvadeset do 499


trideset osoba221; najveća pariška banka je uoči revolucije bila ona Louisa Greffulhea, a imala je tridesetak namještenika.222 Tvrtka, m a kako važna bila, sasvim se udobno smješta u jednoj jedinoj kući, vlasnikovoj, »principalovoj«. To će joj dugo očuvati poro dični, čak patrijarhalni karakter. Kod Defoea servants stanuju kod trgovca grosista, jedu s njim za istim stolom, od njega traže dopuš tenje da izađu. Ne dolazi u obzir da bi negdje drugdje spavali! U nekom kazališnom kom adu u Londonu 1731. trgovac grdi svog namještenika: »Načinili ste grešku, Barnwelle, nije vas bilo ove noći, a niste me unaprijed obavijestili«223. Takav ugođaj još 1850. godine opisuje Gustav Freytag u rom anu Soli u n d H aben koji se događa u kući njemačkog trgovca na veliko. Za vrijeme kraljice Viktorije, u engleskim velikim trgovačkim kućama vlasnici i per sonal još su živjeli u nekoj vrsti obiteljske zajednice: »In m any business establishm ents the D a y ’s w ork w as begun by fa m ily prayers, in which the apprentices a n d assistants joined«22,1. Tako se uopće u galopu ne mijenjaju ni stvari, ni društvena stvarnost, ni mentalitet. Male i brojne tvrtke još su u pravilu većina. Znatno okrupnjavanje poduzeća dogada se samo ako se udruži i država — a država je najkolosalnije od m odernih poduzeća, koje ima tu povlasticu da, dok sama raste, pomaže i drugima da rastu.

Velike trgovačke kompanije imaju prethodnike Velike trgovačke kompanije rođene su od trgovačkih monopola. Ugrubo, nastale su u XVII. stoljeću i svojstvene su evropskom sjeverozapadu. To se govori i ponavlja, a za to ima i razloga. Isto tako da su gradovi u unutrašnjosti Italije stvorili (pod imenom »compagnie«) društva po firentinskom uzoru i zahvaljujući tom oružju uspjeli sebi otvoriti vrata prom eta na Sredozemlju i u Evropi, pa su se čak Ujedinjene pokrajine i Engleska poslužili njihovim kompanijama u osvajanju svijeta. Ta tvrdnja, iako nije sasvim netočna, ipak loše smješta tu začudnu pojavu u povijesnu perspektivu. Monopoli velikih kom panija imali su zapravo dvostruku ili trostruku karakteristiku: obuhvaćali su prenapetu kapitalističku igru; nezamislivi su bez povlastica što ih daje država; grabe za sebe cijela područja trgovine na velike udaljenosti. Jedna od »kompanija«, koje su bile prethod500


nice Oost Indische Compagnie nosi karakteristično ime Compagnie Van Verre, kompanija za udaljenosti. A niti trgovina na velike udaljenosti ni pribavljanje državnih povlastica, ni iskorištavanje kapitala, ne počinju s počecima XVII. stoljeća. Na pozornici Femhandela, država i kapitalizam održavaju odnose znatno prije stvaranja engleske Moscovy Companie, 1553-1555. Tako je vene cijanskoj velikoj trgovini od početka XIV. stoljeća dostupan cijeli Mediteran i cijela Evropa, uključivši i sjever: 1314. godine galije iz Venecije stigle su do Brugcsa. U XIV. stoljeću, suočena sa sve općenitijom krizom, Signoria organizira sustav galere da mercato. U njezinu arsenalu grade se velike lađe, ona ih oprema (na svoj račun otprema), pa ih iznajmljuje potičući promet svojih trgovaca—patricija. To je zapravo snažan dumping, što nije pro maklo pažljivom promatranju Gina Luzzatta. Galere da mercato su igrale takvu ulogu do prvih desetljeća XVI. stoljeća; bile su oruđe Venecije u njezinim borbama za hegemoniju. Slični su se sustavi stvarali kad su trgovci bili suočeni s povećanim prostorima nakon otkrića Amerike i putovanja Vasca da Game. Evropski kapitalizam je doduše naišao na nove i divotne prednosti, ali ipak nije odmah senzacionalno procvao. Jer špa njolska je država nametnula Consefo delndias, Časa de la Contratacion i Carrera de Indias. Kako probiti te stege i nagomilano nadgledanje? U Lisabonu postoji kralj—trgovac i, kako to zgodno reče Nunez Diaz225, »monarhijski kapitalizam« oličen u Časa da India, s mornaricom, trgovačkim agentima i državnim mono polom. Poslovni se ljudi moraju tome prilagoditi. A ti sustavi traju: portugalski do 1615-1620. godine, špa njolski do 1784. Tako se iberske zemlje dugo opiru stvaranju velikih trgovačkih kompanija, jer je država iz Lisabona, Seville, kasnije i Cadiza, dala trgovcima pogodnosti za djelovanje. Stroj radi. Kad se jednom pokrene, tko bi ga zaustavio? Često se govori da je Carrera de Indias španjolsko oponašanje Venecije. To je točno. I da Lisabon oponaša Gcnovu, iako ta usporedba nije toliko opravdana.226 U Veneciji sve je za državu; u Gonovi sve za kapital. A u Lisabonu, gdje je upravo stvorena m oderna država, postoji sve osim đenovskog laisser-aller. Država i kapital su dvije snage koje se više ili manje ponašaju kao blizanci. Kako njihova sloga igra u Ujedinjenim pokrajinama i Engleskoj? To je bitno pitanje povijesti velikih kompanija. 501


Trojno pravilo Monopol neke kompanije ovisi o stjecaju triju stvarnosti: na prvom je mjestu država, manje ili više djelotvorna, ali uvijek nazočna; trgovački svijet, to jest kapitali, banke, krediti, kupci — svijet koji m ože biti neprijateljski ili sudionički raspoložen, a možda i jedno i drugo; napokon trgovačko područje na velikoj udaljenosti, koje se može eksploatirati i koje samo po sebi mnogo toga određuje. Država nikad nije odsutna, ona dijeli i jamči povlastice na nacionalnom tržištu, što je bitan temelj. Ali to nisu besplatni darovi. Svaka kom panija odgovara nekoj poreznoj operaciji, povezanoj s financijskim teškoćama, što su stalna sudbina m odernih država. Kompanije neprekidno plaćaju i ponovo plaćaju za svoje m ono pole, a oni se uvijek obnavljaju nakon dugih rasprava. Čak i naizgled slabo koherentna država u Ujedinjenim pokrajinama uspijeva nametnuti davanja prebogatoj O ostIndische Compagnie, prisiljava je da joj posuđuje novac, da plaća dažbine, da pristaje na plaćanje poreza na kapital akcionara i, otežavajuća pojedinost, sve to vodeći računa o stvarnoj vrijednosti dionica prem a tečaju na burzi. Kao što kaže odvjetnik Pieter Van Dam, čovjek koji je najbolje poznavao Oost Indische Compagnie (a to se može pri mijeniti i na suparničke kompanije): »Država bi m orala biti pres retna što postoji takvo udruženje, koje joj svake godine daje toliko velike svote, koje zemlja izvlači iz trgovine i iz plovidbe do Indije, atrostruko su veće od dobiti dioničara«227 Nema potrebe inzistirati na tome banalnom predm etu. Ipak, svaka država, samom svojom akcijom, uzrokuje posebno vladanje svojih kompanija. Slobodnije su u Engleskoj nakon Revolucije 1688. godine negoli u Holandiji, gdje se još osjeća pritisak starih uspjeha. U Francuskoj, ako se držim o samo Kompanije za Indije, ona je stvorena, preuređena po ukusu kraljevske vlade, koja je neprekidno drži pod skrbništvom, kao da je istrgnuta iz života zemlje, da visi u zraku, a njom bespogovorno upravljaju slabo ili nimalo kompetentni ljudi. Koji Francuz ne vidi te razlike? U srpnju 1713. u nekom pism u nalazimo vijest o stvaranju kompanije Asiento (bit će to Kompanija za Južna m ora, kojoj su odm ah po ulasku u igru dane povlastice što su ih dotada držali Francuzi, za opskrbu crnim robljem španjolske Amerike): »(To) je kompanija pojedinaca, kojoj je to odobreno; a ovdje naredbe Dvora ni u čemu ne utječu na interese pojedina ca...«228 To je očigledno pretjerano. Ali u poslovima nakon 1713502

Kapitalizam u svojoj kući '_Tfta*k'

r o o i T K o i K i t s u a n v en Sc u b i T i» M ii-v n r

-

*

Brodogradilište i skladišta Oost Indiscbe Compagnie u Amsterdama. BakrorezJ. Muldera, oko 1700. (Otisak Fondacije Atlas vanStolk) godine već se vide goleme razlike s jedne i s druge strane Ia Manchea. Ukratko, trebalo bi naći mogućnosti da se odrede na kojoj visini i na koji su se način odvijali odnosi između država i kom panija. A one se nisu razvijale, ako se država nije upletala na francuski način. Ako je naprotiv uvedena izvjesna privredna slobo da, pojavljuje se kapitalizam, prilagodava se svim teškoćama i administrativnim bizarnostima. Priznajmo da je Oost Indische Compagnie — nekoliko mjeseci mlađa od engleske East India Company, ali je prva od velikih kompanija postigla spektakularni i fascinantni uspjeh — priznajmo da ima složenu i bizarnu arhitek turu. Tako se dijeli na šest neovisnih kom ora (Holandija, Zeland, Delft, Rotterdam, Hoorn, Enkhuizen), iznad kojih se uspostavlja zajednička uprava, »XVII gospode« (Heeren Zeventien), od kojih je osam iz Holandske komore. Posredstvom komora buržoazija iz Upravnog vijeća ima pristup golemom i dohodovnom poduzeću. 503


Direktori lokalnih kom ora (Gewindhebbers, koje biraju Heereti XVII) imaju sa svoje strane pristup generalnoj direkciji Kompanije. Istaknimo usput da se u tome karakterističnom komadanju pojav ljuju na sceni gradske privrede, pod naizgled jedinstvenom općom privredom Ujedinjenih nizozemskih pokrajina. Što uopće ne om e ta dominaciju Amsterdama. Niti neprekidnu nazočnost porodič nih dinastija u labirintu Oost Indische Compagnie. Na popisima Heeren XVII i Heeren XIX (to su direktori Zapadnoindijske kom panije, stvorene 1621. godine) neprekidno se nasljeduju nekoliko snažnih porodica, kao što su Bickeri, iz Amsterdama, ili Lampsini, iz Zelanda. Nije ih nametala država, nego novac, društvo. Isto m ožem o primijetiti i kod engleske East In d ia Com pany ili South Sea C om pany te kod Engleske banke ili, da uzmemo uzak, ali posve čist primjer, Engleske kompanije za Hudsonov zaljev. Sva ta velika poduzeća svrše u rukam a male, dominantne, uporne skupi ne, koja se grčevito drži svojih povlastica, nimalo nije sklona prom jenam a i inovacijama, te je đavolski konzervativna. Prebogati su da bi imali smisla za rizik. Nameće nam se pomisao, bez imalo poštovanja, da oni nisu oličenje trgovačke inteligencije. Prečesto se govori kako je Oost Indische Compagnie sagnjila od korijena; ali ona je sagnjila i od glave. Istini za volju treba reći da je tako dugo potrajala samo zbog toga što se pripila uz najunosnije razmjene svoga vremena. Sudbina kompanija zapravo se determinira u funkciji kom er cijalnog prostora njihova monopola. Prije svega geografija! A obično se trgovina u Aziji pokazuje kao najsolidnija baza pro stranih pothvata. Ni Atlantik — prom et s Afrikom i trgovina s Amerikama — ni evropska mora: Baltik, Sjeverno m ore i prostrani Mediteran, ne pružaju polje djelovanja koje bi bilo tako dugo unosno. Pogledajte, u okviru engleske povijesti, sudbinu Moscovy Company, Levant Company, African C om pany ili, još značajnije u nizozemskim okvirima, konačnu propast Zapadnoindijske kom panije. Postojala je geografija uspjeha za velike trgovačke kom panije, a ta nije bila slučajna. Je li to zbog toga što je trgovina s Azijom sva pod znakom raskoši? Papar, začini, svila, indijske tkanine, kinesko zlato, japansko srebro, uskoro i čaj, kava, lak, porculan. Evropa sa stalnim porastom ima sve jači apetit na raskoš. A propast carstva Velikog Mogula početkom XVIII. stoljeća pre pušta Indiju lakomosti trgovaca sa Zapada. Ali zbog velike uda ljenosti, teškoća trgovine s Azijom i zbog njezina profinjenog karaktera, to ostaje lovački zabran krupnog kapitala, koji je jedini 504


sposoban staviti u kolanje goleme svote gotova novca. Ta golemost već na početku eliminira konkurenciju, bar je otežava; postavlja motku na određenu visinu. Neki je Englez napisao 1645. godine: »Private m en cannot extend to m aking such long, adveitturous and costly voyages«229 (Čovjek pojedinac nema sredstava za tako dugačka, pustolovna i skupa putovanja.) To je razmišljanje čovjeka koji je i sam zainteresiran, žalba kakve su protiv kompanija mnogo puta upućivali u Engleskoj i izvan Engleske, a nisu baš sasvim opravdane: mnogi private m en bi bili mogli skupiti potreban kapital kao što ćemo vidjeti kasnije. Posljednji poklon Azije: ona hrani na licu mjesta Evropljanina na službi kod nje. Trgovina iz Indije u Indiju bila je izvanredno unosna i od nje je cijelo stoljeće živjelo portugalsko carstvo, a živjelo je dva stoljeća za redom i holandsko carstvo, sve dok Engleska nije progutala Indiju. No, da li ju je progutala? Taj mjesni promet, temelj evropskog uspjeha, stvoren na pravilnosti tog prometa, dokaz je čvrstoće mjesne privrede, sudbina koje je da potraje. U nekoliko stoljeća eksploatacije Evropa je imala prednost da se našla pred gustim, razvijenim civilizacijama u kojima su poljoprivredna i obrtnička proizvodnja bile organizirane za izvoz, a posvuda su već postojali efikasni trgovački lanci i posrednici. Najavi su se Holandani, na primjer, oslanjali na Kineze, koji su sakupljali proizvode i živežne namirnice. Evropa je u Americi tek trebala stvarati ono što je na Dalekom istoku zatekla već solidno izgrađeno. Samo zahvaljujući svome srebru, uspjela je prodrijeti u kuću. Tek na samom kraju se Engleska vojnim i političkim osvajanjima nametnula kao gospo darica i do dubine pobrkala prastare ravnoteže.

Engleske kompanije Englesko bogatstvo nije rano stvoreno. Oko 1500. Engleska je »zaostala« zemlja, bez snažne mornarice, s pretežno seljačkim stanovništvom i samo dva bogatstva: golemom proizvodnjom vune i snažnom proizvodnjom sukna (koja se pomalo toliko razvila, da je mogla apsorbirati cijelu proizvodnju vune). Ta je pretežno seoska industrija proizvodila na jugoistoku i istoku Engleske snaž ni broad cloth, a u West Ridingu kersies, tanka i čupava sukna. Ta i takva Engleska ostaje zemlja tradicionalne privrede sa svojih 505

Fernand Braudel / Igra zamjene

75.000 stanovnika glavnoga grada, koji ćc se uskoro pretvoriti u čudovište, ali to još nije, sa snažnom monarhijom nakon Rata dviju ruža, sa solidnim obrtima i živim sajmovima. Ali trgovački sc život počinje odvajati od obrtničkoga; rastava je otprilike slična onoj što sm o je vidjeli u predrcnesansnim talijanskim gradovima. N eosporno je da se prva velika engleska društva stvaraju u okviru vanjskih razmjena. Dva najveća koja možemo promatrati još su u organizaciji arhaična, to su: trgovci izvoznici vune The M erchants o f theStaple, preko Calaisa, te Merchants adventurers, trgovci suknom. Staplers su predstavnici engleske vune, no nju će uskoro prestati izvoziti. Ostavimo ih, dakle, u sjeni. Merchant adventurers230 — u svoju su korist prigrabili neodređenu riječ adventurers (koja zapravo označava sve trgovce poduzetnike koji sudjeluju u vanjskoj trgovini) — izvoze sukna prirodne boje u Nizozemsku s kojom ih veže cijeli niz ugovora (tako 1493-1494, pa 1505). Malo pom alo mercers i grocers iz Londona zauzimaju prva mjesta u gomili adventurersa i trude se da udalje provin cijalce, koji osnivaju suparničku grupaciju trgovaca sjeverno od Tweene. Od 1475. ti londonski trgovci u svemu rade dogovorno, iznajmljuju iste brodove za svoje pošiljke, organiziraju se za plaća nje carina i za pribavljanje povlastica, pod uskoro jasnom dik taturom mercersa. Kraljevstvo intervenira 1497. da bi prisililo kom paniju u Londonu da prihvati i trgovce izvan glavnoga grada. Ali njih prim aju samo na niže položaje. Prvo što upada u oči kad se proučava M erchant Adventurers je to što im je stvarno središte izvan Engleske. Dugo je bilo u Antwerpenu i B erg-op—Zoomu, sajmovi kojih se otimaju za klijen telu. To što su u Nizozemskoj omogućava kompaniji da igra između ta dva grada i bolje sačuva svoje povlastice. Pogotovu što se na tržištu kontinenta obavljaju bitne'transakcije — prodaja sukna, kupovanje začina i povratak dobitka u srebru. Tu se može pripiti uz najživlju svjetsku privredu. U Londonu vladaju stariji trgovci, koji se boje putovanja i uzburkanih tržišta. Mladi su u Antwerpenu. Trgovci, koji žive u Londonu, žale se 1542. godine Privy Councilu da »mladi u Antwerpenu« ni u kojem slučaju ne slušaju savjete svojih »gospodara i starijih« u Londonu.231 Nas ovdje najviše zanima to što M erchant Adventurers Com p a n y ostaje »korporacija«. Disciplina, koja tišti trgovce, analogna je onoj koju cehovi nameću svojim članovima u uskom okviru svoga grada. Pravila koja im daje država — kao kraljevsko uzakonjenje iz 1608. godine232 — to sočno preciziraju. Članovi kom506


Dvorana suda u zgradi tvrtke Merchant Adventurers u Yorkit. (foto grafija: Country Life) panijc se međusobno oslovljavaju s »brate«, a njihove žene sa »sestro«. Braća moraju sva zajedno ići na vjerske obrede i na pogrebe. Zabranjeno im je da budu nepristojni, da izgovaraju prostote, da se opijaju i nedolično ponašaju —na primjer da trčeći idu po poštu umjesto da je čekaju u svojoj trgovini, ili da sami nose svoju robu, leđa savijenih pod teškim omotima; zabranjene su i rasprave, uvrede, dvoboji. Kompanija je moralna zajednica, prav na osoba. Ima svoju vladu (guverner, poslanici, suci, sekretari). Ima trgovački monopol i povlasticu stalnog nasljeđivanja (pravo da samu sebe nasljeduje). Sve te osobine se opisuju (bez sumnje po kasnom vokabularu Josi as a Childa) nazivom regulated com pany, dakle kompanija po pravilima, to jest, m utatis m utandis, nešto slično cehovima i hanzama, poznatim na sjevernim morima. Nema dakle u tome nikakvih novosti, neke originalne kre acije, Merchant Adventurers, podrijetlo kojih bez sumnje seže do 507


XV. stoljeća, nisu čekali dobru volju engleskog kraljevstva da ih stvori. Pojava kompanije, kao što pretpostavlja Michael Postan233, bez sum nje je posljedica opadanja prodaje sukna, kad je bilo nužno stvoriti čvrsto povezanu skupinu da bi se reagiralo. Ali to nije dioničarsko društvo. Članovi (koji plaćaju dažbine kad ulaze, ali pravo članstva mogu dobiti nasljedstvom ili nakon naukovanja kod nekog člana kompanije) vode svaki za sebe trgovinu na svoj rizik i opasnost. U svemu, to je starinska formacija, koja je skliznula u funkciju koju joj je priprem ila evolucija engleske privrede — prijelaz s neobrađene vune na obrađenu — i sjajno je odigrala svoju ulogu, u kojoj su se djelotvorno zbrojile i m eđusobno uskladile individualne djelatnosti, ali ne i pobrkale. Prijelaz je bio lagan za nju jer je bila snažna ujedinjena kompanija sa zajedničkim kapitalom, dakle J o in t Stock Company. No M erchant A dventu rers, doduše u dekadansi, sačuvali su svoju davnašnju organi zaciju sve do 1809. godine, kada je Napoleon zauzeo Hamburg (gdje se kompanija čvrsto ukorijenila od 1611. godine234, i tek tada je bila zapečaćena njezina sudbina. Te pojedinosti o M erchant Adventurers dovoljne su da čita telj dobije sliku kako je mogla izgledati regulated company. Zapravo, prve dioničarske kompanije koje su se počele množiti u Engleskoj nakon naglog uzleta krajem XVI. i na početku XVII. stoljeća235, nisu odm ah u većini, kao što bi se očekivalo. Uvukle su se m edu društva drugog tipa, koja pružaju iste usluge; ponekad čak ostavljaju dojam da su nadmoćna, jer su neke dioničarske kompanije, kao Moskovska, utemeljena 1555, ili Lcvantska, uteme ljena 1581. godine, kasnije bile pretvorene u regulated com panies: prva 1622, pa još 1669, a druga 1605, te Afrička kompanija 1750. Čak je i Engleska istočnoindijska kompanija, utemeljena 1599, te obdarena povlasticama 1600, doživjela u najmanju ruku neobičnu krizu od 1698. do 1708. godine i u tom je razdoblju bila opet pretvorena u regulated company. Uostalom, bilo je potrebno da u prvom stoljeću svog postoja nja Engleska istočnoindijska kompanija, stvorena kapitalom koji je bio znam o manji od Holandske kompanije, bude prava dioni čarska kompanija. Kapital bi se skupljao za po jedno putovanje, svaki je trgovac po povratku uzimao svoj ulog i svoj dobitak. Svaki je dioničar imao dugo vremena pravo da povuče svoje sudjelova nje. Malo po malo to se mijenjalo. Nakon 1612. računi su se počeli voditi ne po budućem putovanju, nego po seriji planiranih putova nja. Nakon 1658. napokon postaje nedjeljiv kapital društva. A oko 508

Kapitalizam u svojoj kući 16 8 8 . dionice su se prodavale na Londonskoj burzi, kao što su se prodavale dionice Holandske kompanije na burzi u Amsterdamu. Tako su malo pomalo stigli holandski model dioničarskog društva. To je potrajalo gotovo cijelo jedno stoljeće.

Kompanije i konjunkture Svjetski uspjeh kompanija s evropskog sjeverozapada ovisan je također i o konjunkturi i kronologiji. Početak bogatstva Amster dama možemo smjestiti negdje od 1580-1585. Kad je 1585. godi ne Alessandro Farnese zauzeo Antwerpen, to je zapečatilo sudbinu grada. Makar trgovački nije bio dokraja uništen, to je osiguralo trijumf suparničkom gradu. Pa je 1585. godine još samo dvade setak godina udaljen od stvaranja (1602) Oost Indische. Znači da je nastala nakon stvaranja bogatstva Amsterdama. U najmanju ruku nije ga ona stvorila nego je čak on donekle stvorio nju. U svakom slučaju, kompanija je gotovo smjesta doživjela uspjeh. Kao što je bilo i s Engleskom kompanijom, utemeljenom nešto malo prije. Neuspjeh Francuza u njihovim nastojanjima da stvore trgo vačku kompaniju smješta se negdje od 1664. do 1682; Kompanija za Istočne Indije utemeljena je 1664. i »vrlo brzo je upala u financijske teškoće« i 1682. joj jc oduzeta povlastica; Kompanija za Levant osnovana je 1670, a nestaje 1672; Kompanija za sjever utemeljena je u srpnju 1669. godine 236 i završava »fijaskom«: Kompanija za Zapadne Indije, stvorena 1664. godine236, bila jc ukinuta 1674. To je dakle cijeli niz neuspjeha, koje slabo može kompenzirati poluuspjeh Istočnoindijske kompanije. A nasuprot tim neuspjesima imamo engleske i holandske uspjehe. Takav kontrast zahtijeva objašnjenje. Na teret francuskim poduzećima treba upisati, a to je važno, nepovjerenje francuskih trgovaca prema kraljevskoj vladi, razmjernu slabost njihovih sredstava i nezrelost onoga što je mogao biti francuski kapitalizam. Ali svaka ko je posebna teškoća bila kako se ubaciti u već organizirane mreže: dobra su mjesta već zauzeta i svatko svoje brani na nož. Jean Meuvret237 piše: »Povrh toga (...) strane kompanije, uteme 509


ljene u prvoj polovici stoljeća, bile su već zgrnule spektakularne dobitke, kakvih više neće biti zbog prom jene konjunkture«. Fran cuzi su odabrali krivi trenutak. Colbert je zakasnio. Utoliko više što je pola stoljeća nezapamćenog uzleta dalo sjeveru, a ponajviše Nizozemskoj, takvu prednost da je bila kadra oduprijeti se m ogu ćem suparništvu i ćak kočenju loših konjunktura. Takva je konjunktura zaista izazvala različite posljedice, ovis no o mjestima. Na prim jer, na prijelazu stoljeća (1680-1720) teško je u cijeloj Evropi, ali u Engleskoj preokreti i krize ipak stvaraju dojam općeg napretka. Je li to zato što u razdobljima nazadovanja i stagnacije postoje zaštićene privrede ili manje pogođene od ostalih? U svakom slučaju, nakon revolucije 1688. godine sve se u Engleskoj aktivira: uveden je snažan javni zajam »na holandski način«; utem eljena je Engleska banka, koja je uspjela nakon smjelog udara 1694. stabilizirati tržište državnih zajmova, što je dalo dodatni zamah poslovima. A ti idu upravo predobro: mjenice i čekovi zauzimaju sve važnije mjesto na unutrašnjem tržištu .238 Vanjska trgovina raste i sve je raznovrsnija: po mišljenju Gregorya Kinga i Davenanta, to se područje najbrže razvija .239 Zastoj navodi već tada na investiranje u jo in t stock companies: bilo ih je 24 (uključivši i Škotsku) 1688. godine; od 1692. do 1695. utemeljeno je 150 dioničarskih društava, od kojih, uostalom, nisu sva preživ jela .240 Pretapanje kovanica za vrijeme krize 1696. bilo je užasna opom ena i nije odnijelo samo nekoliko nepouzdanih poslova. Žrtve su bile tisuće dioničara. Zbog toga Act iz 1697. godine sm anjuje na 1 0 0 broj m ešetara dionica, koje zovu stock jobbers i oduzim a im olakšice .241 B oom investiranja ipak će se ponoviti i potrajati do 1720, kada je izbio skandal SeaBubble. Bilo je to dakle živo i plodno razdoblje, usprkos golemim naplatama novca vlade Vilima III i kraljice Ane. U takvoj klimi kompanije su teško mogle očuvati svoje pov lastice, suočene s privatnim inicijativama. Ukinuti su monopoli kompanija za Rusiju i za Levant. Hoće li potonuti i East India Company, iako joj se kapital znamo povećao? S novim slobodama već je osnovana druga kompanija, pa je borba između stare i nove na burzi izgledala kao triler sve do 1708. godine. Nije nam namjera da ocrnjujem o agresivni kapitalizam, koji je stvoren tih godina, navodeći neobičan slučaj. U kolovozu 1698. trgovci stare kompanije razmišljali su o tome da prepuste neka od svojih poduzeća u Indiji bilo trgovcima nove kompanije bilo — a to je nevjerojatno — Francuskoj istočnoindijskoj kompaniji! 510


Odlazak jednog East Indianmana oko 1620. Slika Adama Willaertsa. (National Maritime Museum Greenwich, London) Pontchartainjeć. kolovoza 1698. napisao Ta Wardu2*2. »Direk tori Kompanije za Indije u Francuskoj upozoreni su da oni iz stare kom panije u Engleskoj žele p rodati svoja poduzeća u Masulipatamu na Koromandelskoj obali i da bi mogli s njim a pregovarati. Namjera je Njegovog Veličanstva da se potrudite saznati bez buke j e li to upozorenje vjerodostojno, i ako jest da nam javite što oni zapravo hoće«. Kurzivom pisane riječi u tekstu bile su pisane šifrom. Tallard, tada u Utrechtu, odgovara ministru 21. kolovoza242: »Sigurno je da direktori stare Istočnoindijske kompanije u Engleskoj žele p ro d a ti poduzeća koja tam o imaju, u direktori nove im govore, kako bi postigli nižu cijenu, da ih uopće ne žele jer mogu i bez njih, ali sum njam da bi oni prvi, a 5 ll


to su bogati trgovci u Londonu, mnogo izgubili ako bi se usudili trgovati sa strancima«. Deset godina kasnije, sve je opet u redu, jer su se dvije engleske kompanije fuzionirale u jednu. To sve je iznijeto da bi se moglo usporediti sa stavom Holanđana, koji su ljuti što im čvrsti monopoli kod njih zabranjuju trgovinu s Dalekim istokom, pa podižu ili pokušavaju podići slične kompanije u Francuskoj, Danskoj, Švedskoj i Toscani dajući im kapital. To također objašnjava i ugođaj koji vlada krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća u engleskoj Indiji, gdje se buna engleskih trgovaca protiv povlastica East In d ia Com pany (a koje će biti ukinute tek 1865) oslanja na sudjelovanje ne samo lokalnih age nata kompanije, nego i gomile evropskih trgovaca svih nacija, koji su aktivno upleteni u krijumčarsku trgovinu, pogotovu s Kinom i Indonezijom, te u unosni prom et tajnog vraćanja srebra u Evropu.

Kompanije i trgovačka sloboda Peter Laslett243 bi nas želio uvjeriti kako su Engleska istočnoindijska kompanija i Engleska banka, »koje su već predstavljale model institucija koje će napokon stvoriti ’poslove’ kako ih mi zamišljamo«, imale »prije početka XVIII. stoljeća samo vrlo slab utjecaj na cjelinu trgovačke i industrijske djelatnosti« Engleske. Charles Boxer je još afirmativniji i pruža pomoć, ali bez ikakva preciziranja .244 Smatra da velike kompanije nisu bitne. W. R. Scott je precizniji: procjenjuje da 1703. godine (poslije očiglednog uspona) masa kapitala skupljenog u dioničarska društva iznosi osam milijuna funti sterlinga, dok 1688, po Kingu, nacionalni dohodak dostiže 45 milijuna, a nacionalna očevina više od 600.245 Ali već nam je poznato takvo rezoniranje i ta pjesma: svaki put kad se uspoređuje obujam neke djelatnosti sa znatnim obujmom cijele privrede, masa unosi izuzetnost u red, tako da ga anulira. Nisu me uvjerili. Važne su one činjenice koje imaju posljedice, a kad su posljedice modernizacija privrede, »model« budućih »pos lova«, ubrzano stvaranje kapitala i osvit kolonizacije, onda treba dva puta promisliti. Uostalom, ne pokazuje li bura prosvjeda protiv m onopola kompanija da je ulog bio vrijedan truda? 512


Još prije 1700. svijet trgovaca se neprekidno bunio protiv monopola. Žalbe, izljevi bijesa, nade i kompromisi već su se pojavili. Ali da ne bismo previše forsirali svjedočenja, čini mi se da isti monopol neke kompanije, koji su podnosili bez mnogo povika u XVII. stoljeću, odjednom postaje nepodnošljivim i skan daloznim u slijedećem stoljeću. Dcscazeaux, poslanik trgovine iz Nantesa, kaže sasvim otvoreno u jednom izvještaju (1701)246: »Povlastice ekskluzivnih kompanija škode trgovini« jer danas ima »toliko sposobnosti i natjecanja kod podanika, koliko je bilo nemara i nesposobnosti u kompanijama«. Sada trgovci mogu sami poći do Istočnih Indija, Kine i Gvineje, zbog trgovine crnim rob ljem, u Senegal po zlatni prah, kožu, bjelokost, gumu. Isto tako Nicolas Mesnager, poslanik burze iz Roucna (3- lipnja 1704)247 govori: »... neosporno je načelo u trgovini da svaka kompanija s ekskluzivnim monopolom ima više izgleda da se stegne negoli proširi, te da bi za državu bilo mnogo probitačnije da je njezina trgovina u rukama svih podanika umjesto da je svedena na mali broj ljudi«. Prema službenom izvještaju iz 1699- godine ,2,18 čak i pristaše kompanija misle da bi ipak trebalo »pojedincima dati slobodu trgovine i da u državi ne bi smjelo biti isključivih povlas tica«. U Engleskoj »krijumčari [ interlopers ] i pustolovi vode trgovinu na istim mjestima gdje to mogu obavljati engleske kom panije « .248 I zaista, Kompanija je 1661. prepustila pojedincima trgovinu iz Indije u Indiju. A nakon revolucije 1688, koju su poveli trgovci, javno je mišljenje bilo tako nastrojeno da je povučena povlastica East India kompaniji te je proglašena sloboda trgovine s Indijama. Ali sve se opet vratilo u stari red 1698. a još više 1708, kad su »isključiva prava« opet postala pravilo. I u Francuskoj je bilo sličnih kolebanja. Colbert je 1681. (20. prosinca) i 1682. ( 2 0 . siječnja) proklamirao slobodu trgovine s Indijama, čime bi Kompanija za sebe zadržala samo transport i skladišta robe .249 Kompanija je, uostalom, sama od sebe za novac prepustila 1712. godine svoju povlasticu nekoj kompaniji iz Saint-M aloa .250 Je li nakon toga Kompanija za Indije još uopće pos tojala? »Naša, Francuska istočnoindijska kompanija (sic) svojim opadanjem nanosi sramotu zastavi Kralja i naciji«, piše Anisson iz Londona 20. svibnja 1713. godine .251 Ali institucija na samrti je žilava. Kompanija je sasvim lijepo preživjela uzbudljive godine Lawova sustava i rekonstruirana je 1722-1723. sa sasvim opip ljivim fondovima, ali bez dovoljnih dotacija gotova novca. Đitke i dobiti trajali su gotovo do godine 1760. Tek 1769. godine velika 513

fem a n d Braudel / Igra razmjene

kampanja, koju su predvodili ekonomisti, dovela je do ukidanja m onopola i otvorila francuskoj trgovini mogućnost da profitira od slobodnih putova za Indiju i Kinu .252 Calonne ili, točnije, skupina što je oko njega kružila, 1785. je svojim novcem spasila indijsku kompaniju i stavila je u okrilje Engleske kompanije ali ju je napokon, nakon nekoliko skandaloznih spekulacija, ukinula Re volucija 1790. godine .253

514

OPET TROJNO DIJELJENJE

Kapitalizam valja, dakle, situirati u odnosu prema različitim pod ručjima privrede s jedne strane, a s druge u odnosu prema trgovačkoj hijerarhiji, kojoj zauzima vrh. A to nas vraća rešetki koju je već na prvim stranicama 25,1 predlagalo ovo djelo; u bazi je mnogostruk »materijalni život«, samodovoljan, rutinski; iznad toga je privredni život bolje ocrtan i koji, u našim objašnjenjima, pokazuje tendenciju da se brka s konkurentskom tržišnom eko nomijom; napokon, u posljednjem katu, kapitalistička je akcija. Sve bi bilo jasno kad toj operativnoj podjeli ne bi nedostajalo podloge, i to već na prvi pogled. Očigledno, stvarnost nije tako jednostavna. Tako na primjer uopće nije jednostavno nacrtati linije koje bi materijalizirale suprotnost, po našem mišljenju presudnu, iz među kapitalizma i privrede. Ekonomija ili privreda, u značenju kako bismo željeli upotrebljavati tu riječ, to je svijet prozirnosti i pravilnosti, u kojem svatko unaprijed zna, podučen prethodnim iskustvima, kako će se odvijati procesi razmjene. To je uvijek tako na gradskoj tržnici, gdje se odvijaju kupnje i prodaje nužne za svakodnevni život, gdje se novac razmjenjuje za robu ili roba za novac i gdje se razmjena odmah i obavlja, čim se dogovori. Takav je slučaj i u trgovinama preprodavača. To je također slučaj, makar se odvija na širokom području, svih redovnih razmjena, kojima se dobro zna podrijetlo, uvjeti, putcvi i cilj: žito iz Sicilije ili vino i grožđice s Levanta ili sol (ako se u to ne umiješa država) ili ulje iz Puglie, ili raž, drvo i katran s Baltika itd. Ukratko, to su mnogobroj ni putevi, u pravilu davnašnji, kojima svatko unaprijed zna puta nju, kalendar i kretanje — i zbog toga su redovito otvoreni konkurenciji. Istina, sve postaje kompliciranije ako neka roba zbog ovoga ili onog razloga postane zanimljiva spekulantima; tada će je gomilati po skladištima, pa opet pustiti u prodaju, najčešće iz daljine i u velikim količinama. Žitarice su s Baltika, na primjer, primjer redovite trgovine tržišne privrede: tečaj kupnje u Gdanjsku redovito prati krivulju cijena prodaje u Amsterdamu .255 Ali kad se žito jednom natrpa u skladišta grada, mijenja razinu; otada ovisi o igri povlastica, u kojoj samo krupni trgovci imaju pravo glasa i koji će ga slati na najrazličitija mjesta, onamo gdje su zbog 515


oskudice skočile cijene sasvim neovisno o kupovnim cijenama ili pak onam o gdje se može zamijeniti za povlaštenu robu. Istina je da i na stupnju nacionalnog tržišta, pogotovu za robu kakva jc žito, postoji mogućnost malih spekulacija, mikrokapitalizma, ali to se utapa u cjelinu privrede. Velike se kapitalističke igre odvijaju u onom e što je neuobičajeno, što je izvan serije i ima veze na velikim udaljenostima, koje zahtijevaju mjesece ili čak godine putovanja. Možemo U u tim okolnostima s jedne strane staviti tržišnu privredu —prozirnost, da posljednji put upotrijebim tu riječ — a s druge kapitalizam, spekulaciju? Je li to samo pitanje naziva? Ili smo na konkretnoj granici, koje su i sami akteri bili samo razmjer no svjesni? Kada je izborni knez Saske htio nagraditi Luthcra s četiri Kuxena, rudarskih dionica, koje su donosile 300guldcna, ovaj je odgovorio256: »Ich w ill kein Kuks habenlE s ist Spielgeld u n d will nicbt ivuddeln dasselbig Geld«. Ne želim nikakve dionice! To jc spekulativni novac i ne želim napredak takvom novcu. To su značajne riječi, možda i previše značajne, jer su i otac i brat Luthcra bili mali poduzetnici u rudnicim a bakra u Mansfeldu — dakle s loše strane kapitalističke barikade. Ali odbojnost prem a raznoli kim spekulacijama osjeća čak i J. —P. Richard, smireni promatrač života u Amsterdamu, koji kaže: »Trgovački duh toliko vlada u Amsterdamu, da tu treba svakako trgovački pregovarati, na bilo koji način«257. To jc sigurno drugi svijet. Johan Georg Busch, autor povijesti trgovine u Hamburgu, smatra da burzovne komplikacije u Amsterdamu i na drugim velikim burzama 258 »nisu poslovi za razum na čovjeka, nego za strastvene kockare«. Još je jednom povučena linija. S druge strane linije smješta se i govor što ga jc Emile Zola (1891)259 stavio u usta poslovnog Čovjeka koji stvara novo bankarsko društvo: »Sa zakonskim i osrednjim nagrađiva njem rada, razum na ravnoteža svakodnevnih transakcija stvara pustinju krajnje jednoličnosti egzistencije, močvaru u kojoj sve snage spavaju ili drijemaju (...) Ali spekulacija, to je privlačnost samog života, to je vječita želja, koja prisiljava na borbu, na život (...) Bez spekulacija ne bi bilo poslova.« Svijest o različitosti dvaju privrednih svjetova te dvaju načina života i rada ovdje je izražena bez uljepšavanja. Književnost? Da, nem a sumnje. Ali sasvim drugim jezikom opat Galiani (17281787), dobranih stotinu godina ranije, upozorava na isti jaz unutar privrede i, ništa manji, između ljudi. U svojim Dialogues sur le com m erce des bleds (1770)260 (Dijalozima o trgovini žitaricama), on protiv fiziokrata lansira skandaloznu ideju da trgovina žitom ne 516


stvara bogatstvo zemlje. Evo kako on to dokazuje: ne samo da jc žito živežna namirnica, »koja vrijedi manje u odnosu na težinu i mjesto koje zauzima«, pa je skupa u prijevozu; ne samo da jc kvarljiva, da je uništavaju kukci i štakori, pa ju je teško čuvati; ne samo da »odlučuje doči na svijet usred ljeta«, pa se stavlja na raspolaganje trgovini »u najnezgodnije godišnje doba«, kad jc more nemirno a putovi zimi neupotrebljivi, nego je najgore što »žito posvuda raste. Nijedno kraljevstvo nije bez žita«. Nijedno kraljevstvo nema na nj isključivo pravo. Usporedite ga s uljem ili vinom, proizvodima toplih krajeva: »Trgovina (tim proizvodima je) sigurna, redovita, sređena. Provansa će uvijek svoje ulje pro davati Normandiji (...) Svake je godine s jedne strane potražnja, s druge raspačavanje; to se ne mijenja (...). Prava blaga Francuske kad jc riječ o proizvodima tla, vina su i ulja. Cijeli sjever to treba, a cijeli sjever to ne proizvodi. Tako se stvara trgovina, dube svoj kanal, prestaje biti spekulacija i postaje rutina«. Kad jc posrijedi žito, ne može se očekivati nikakva pravilnost; nikad se ne zna gdje će se pojaviti potražnja ni tko bi je mogao zadovoljiti, ni hoće li se stići prekasno, nakon što je već netko drugi zadovoljio potrebe. Rizik jc velik. Evo zašto: »mali, šimi i srednji trgovci« mogu trgovati uljem i vinom s dobitkom; »čak je i pogodnije ako se to radi na malo. Od toga prosperiraju privreda i poštenje (...) Ali za trgovinu (naveliko) žitom, valja potražiti najsnažnije i najdulje ruke od svih trgovaca. »Samo ti snažni su kadri skupiti informacije; samo se oni mogu izlagati riziku, a kako »pogled na rizik udaljava gomilu«, evo ih u ulozi »monopolista«, s »dobitima proporcionalnima riziku«. Takvo jc stanje s »vanjskom trgovinom žitom«. Na unutrašnjem planu, trgovina između različitih pokrajina Francuske, na primjer, i neredovitost žetvi ovisno o mjestima, omogućava također izvjes ne spekulacije, ali ne s istim dobicima. »Prepušta ih se prijevoz nicima, mlinarima i pekarima, koji to obavljaju u vrlo malom opsegu i samo za sebe i svoj račun. Tako (da dok) jc vanjska trgovina (...) žitom previše široka i toliko (...) vezana za rizik, da samom svojom prirodom stvara monopole, unutrašnja trgovina se obavlja na male udaljenosti i prisiljena je na mali dobitak«. Prolazi kroz previše ruku, pa u svakoj ostavlja osrednji dobitak. Tako se čak i žito, trgovačka roba nazočna u cijeloj Evropi, dijeli, tu greške nema, prema shemi koja privlači našu pažnju: ako služi za vlastitu potrošnju, nalazi se u prizemlju materijalnog života; može bid u redovitoj trgovini na male udaljenosti, od običnih žitnica do obližnjeg grada, koji nad njima ima »nadmoć 517


položaja«; predm et je nepravilne, ponekad spekulativne trgovine između različitih pokrajina; nakraju, može biti usred trgovine na velike udaljenosti za oštrih kriza i kad se oskudica ponavlja, pa je tada objekt živih spekulacija i vrlo krupne trgovine. I svaki puta mijenja kat unutar trgovačkog društva: interveniraju drugi akteri i drugi privredni čimbenici.

518

Poglavlje 5

DRUŠTVO ILI "SKUP SKUPOVA"

T_Jvcsti u raspravljanje socijalnu dimenziju znači obuhvatiti sve dosad postavljene probleme koji su više ili manje riješeni tijekom prethodnih poglavlja i dodati im poteškoće i nedoumice koje društvo implicira u sebi samom. Svojom difuznom i sveprisutnom realnošću, koju katkada ne osjcćmo više od zraka koji udišemo, društvo nas obavija, prožima nas, usmjerava čitav naš život. Mladi Marx je pisao: »Društvo misli u meni « .1 Zar se povjesničar ne oslanja prečesto na prividnosti, kad misli da nasuprot njemu, retrospektivno, stoje samo jedinke, kojima može odmjeravati od govornosti po svojoj volji? Njegov zadatak, zapravo, nije samo pronaći »čovjeka«, što je zloupotrebljavana formulacija, već pre poznati društvene skupine različitih veličina, koje su sve anga žirane jedne prema drugima. Lucien Febvrc2žalio je što su filozofi, stvorivši riječ sociologija, preoteli jedini naziv, koji je po njegovu shvaćanju bio prikladan za povijest. Nesumnjivo, za cjelinu druš tvenih znanosti, pojava sociologije, s Emillcom Durkheimom (1896)3, bila je neka vrsta kopernikanske ili galilejske revolucije, izmjena paradigme, kojoj se posljedice osjećaju još i danas. U tom trenutku Henri Derr ju je pozdravio kao povratak »općim ide jama«, nakon dugih godina teškog pozitivizma:4 »Ona ponovo uvodi dio filozofije u povijest«. A danas, mi povjesničari, skloni smo misliti da ona ima i odviše okus općih ideja i da joj više od svega nedostaje povijesni smisao. Ako postoji povijesna ekono mija, još uvijek ne postoji povijesna sociologija .5 A razlozi tom nedostatku su preočiti. Prije svega, sociologija, za razliku od ekonomije, koja je na izvjestan način znanost, ne uspijeva definirati predm et svog bav ljenja. Što je društvo? Više se i ne postavlja to pitanje nakon 519


nestanka Georgesa Gurvitcha (1975), čije definicije već nisu mogle potpuno zadovoljiti povjesničara. Njegovo »globalno društvo« predstavljeno je kao neka vrsta općeg ovoja socijalnosti, vrlo tankog, kao prozirno i krhko stakleno zvono. Za povjesničara, koji je ovisan o konkretnom, globalno društvo može biti samo suma živih realiteta, vezanih ili ne, jednih za druge. Nije to samo jedan okvir, nego više okvira i više sadržaja. I to je smisao, u kojem običavam, u nedostatku boljeg, govo riti o društvu kao o skupu skupova, kao o integralnoj sumi svih činjenica, s kojima se mi povjesničari suočavamo u raznim gra nama našeg istraživanja. To znači od matematičara posuditi kon cept tako lagodan, da ga i oni sami gledaju s nepovjerenjem. I to možda znači upotrijebiti doista veliku riječ da bismo naglasili banalnu istinu, znajući da cjelina jest i ne može biti drugo nego socijalna. Ali cilj definicije je pribavljanje pravila nekoj prethodnoj problematici radi početnog opažanja. Ako je to opažanje time olakšano, i u početku i u svom razvoju, ako zatim postoji prihvat ljiva klasifikacija činjenica i potom logična nadgradnja, definicija je korisna i opravdana. Ne upućuje li, dakle, izraz skup skupova korisno na činjenicu da se svaka društvena stvarnost, sagledana sama po sebi, smještava u jednu višu cjelinu; i da kao snop varijabli, doziva i implicira druge, još šire snopove varijabli?Jean—Francois Melon, Lawov sekretar, govorio je još 1734. god.: »Me du dijelovima društva postoji tako tijesna veza da ne možemo pogoditi jedan, a da se povratni udarac ne prenese na ostale«6, što bi bilo isto kao danas reći: »Društveni je proces nedjeljiva cjelina «7 ili »postoji samo opća povijest«, da ne citiramo još koju od stotinu drugih formulacija .8 Jasno je da se ta cjelovitost prikladno mora raščlaniti na uže cjeline, pristupačnije proučavanju. Kako bismo inače mogli ruko vati tom golemom masom? »Svojom klasifikatorskom rukom«, piše J. Schumpeter9, »istraživač na neki način umjetno izdvaja ekonomske činjenice iz velike (jedinstvene) struje društva. Neki drugi istraživač će izdvojiti, po vlastitu nahođenju, ili političku realnost ili kulturološku... U svojoj presjajnoj knjizi Društvena povijest Engleske, G. M. Trevelyan 10 podrazumijeva pod tim nas lovom »povijest jednog naroda odijeljenu od politike«, kao da jc moguća dioba, koja bi izolirala Državu, društvenu stvarnost u prvom redu, od ostalih realiteta koji je prate. Ali nema povjes ničara, nem a ekonomista ili sociologa koji ne pristupa podjeli te vrste, iako su sve, u prvoj instanci, umjetne, kao i ona Marxova 520

Društvo ili »skup skupova«

(infrastruktura, superstruktura), kao i ova trodijclnost na kojoj sam ja izgradio bit objašnjenja u prethodnom izlaganju. Uvijek se radi samo o metodi objašnjavanja jer je sve u tome da saznamo da li ta metoda dopušta ili ne efikasno obuhvaćanje važnih problema. Nije li svaka društvena znanost, uostalom, započela svoje istraživanje razgraničavanjem i poddiobom svoga područja? Zbog toga je rascjepkala zbiljno, zbog duha sistema, ali isto tako i zbog nužnosti: tko medu nama nije specijaliziran u neku ruku od rođenja, svojom sposobnošću ili sklonošću ka ovom ili onom spoznajnom području a ne nekom drugorp? Dvije društvene zna nosti u načelu uopćavaju — sociologija i opća povijest — a obje se dijele u mnogostruke specijalnosti: sociologija rada, ekonomska sociologija, politička sociologija, sociologija spoznaje itd. — po litička povijest, ekonomska, društvena, povijest umjetnosti, ideja, znanosti, tehnike itd. Banalno je razlikovati, kao što mi činimo, unutar te velike cjeline, to jest, društva, manje i bolje poznate cjeline: ekonomika, očito na istaknutom mjestu vrlo često hijerarhijska socijalnost ili društveni okvir (da ne kažem društvo, jer, ono je za mene skup skupova); zatim politika, kultura, a svaki od ovih skupova dijeli se potom na podskupove, i tako redom. U toj shemi, globalna povijest (ili bolje rečeno globalizirana, to jest ona koja teži za sveobuhvatnošću i ide u tom smjeru, ali nikada to neće postati u potpunosti) studij je najmanje četiriju »sistema«, njih samih, zatim njihovih odnosa, njihovih ovisnosti i ukrštavanja, budući da su korelacije višestruke, i da varijable svojstvene svakoj skupini ne moraju biti a priori žrtvovane intervarijablama, i obrnuto .11 Predstaviti sve na jednom planu i jednim jedinim pokretom, ncostvarljiv je ideal. Bilo bi preporučljivo, kod te razdiobe imati pred očima globaliziranu viziju: ona će nužno izaći na površinu u objašnjavanju, težit će ka ponovnom stvaranju jedinstva, savjetovat će da ne vjerujemo varljivoj jednostavnosti društva, da ne upotreb ljavamo uobičajene formulacije — rodovsko društvo, klasno druš tvo ili potrošačko društvo — ne misleći unaprijed na prosuđivanje cjeline, koju one podrazumijevaju. Dakle, ne treba olako vjerovati jednakostima; trgovci = buržoazija; ili trgovci = kapitalisti; ili aris tokracija =zemljoposjednici12; ne treba govoriti o buržoaziji ili o plemstvu kao da te riječi predstavljaju, bez ikakve moguće zabune, jasno razgraničene cjeline, kao da neke lako odredivc granice odvajaju bilo kategorije, bilo klase, dok u zbilji te podjele imaju »fl u idnost vode « .13 521


I još nešto: nc treba a priori zamišljati da ova ili ona oblast može steći jedanput zauvijek nadmoć nad nekom drugom ili nad svim ostalima. Ja ne vjerujem, na primjer, u nepobitnu i trajnu nadmoć političke povijesti, u nepovredivo prvenstvo Države. Ovis no o prilikama, država može gotovo sve predodredivati i gotovo ništa ne pokretati. Paul Adam u daktilogramu svoje Povijesti Francuske, koja se priprem a za objavljivanje, ističe da se u mojoj knjizi o Sredozemlju, nameće zaključak o izuzetnoj nadmoćnosti političke uloge Filipa II. Nije li to samo njegov doživljaj što ga sazdaje nad tom kompleksnom slikom? Zapravo, oblasti, skupine, cjeline, nc prestaju funkcionirati u odnosu jednih prema drugima u hijerarhiji, koja je uvijek ostala nestalna, unutar globalnog društva, koje ih obuhvaća više ili manje čvrsto, ali nikada ih nc ostavlja potpuno slobodne. U Evropi, gdje se stvari vide jasnije nego drugdje, u ovoj Evropi koja pretječe preostali svijet, ekonomija u brzom razvoju vrlo često ima prednost nad ostalim oblastima, počevši od XI. ili od XII. stoljeća, a još sigurnije od XVI; ona je primorala ostale oblasti da se definiraju u odnosu prem a njoj, i to prvenstvo, koje se potvrđuje, nesumnjivo je jedan od korijena ranog modernizma toga nevelikog kontinenta. Ali pogrešno bi bilo misliti da prije tih početnih stoljeća ekonomija nije imala nikakvu važnost i da nitko nije mogao napisati, kao onaj Francuski pamfletist iz 1 6 6 2 . god . 14 »da se svaki grad, republika ili kraljevstvo održava prvenstveno žitom, vinom, mesom i drvom«. Isto bi tako zaludu bilo misliti da, nasuprot usponu ekonomske snage, koja obiluje višestrukim i revolucionarnim promjenama, ostale oblasti i društvo u cijelosti nije odigralo svoju ulogu, koja (rjeđe) ima značenje akceleratora, a češće zapreka, protusila, kočnica koje su izdržale i djelovale stoljećima. Svakim društvom prolaze određene struje, u njem postoje brojne zapreke, uporna preživljavanja koja zakrčuju puto ve, dugotrajne strukture, kojih je postojanost za povjesničara karakteristika koja razotkriva slike. Te su povijesne strukture vid ljive, moguće ih je otkriti i na izvjestan su način mjerive — njihovo trajanje je mjera. Govoreći na drugi način, u svojoj polemičnoj i konstruktivnoj knjižici, Francois Fourquet 15 svodi ove konfrontacije na sukob između »želje« i moći; s jedne je strane jedinka koja se ne povodi za svojim potrebama, ali je opterećena željama, poput neke mase koju pokreće, na primjer, elektricitet; a na drugoj je represivna mašina moći — kakva god bila ta moć — koja održava red u ime 522

Društvo ill »skup skupova«

ravnoteže i korisnog djelovanja društva. Ja mislim, zajedno s Marxom, da su potrebe jedno objašnjenje, a zajedno s Fourquetom da su želje drugo i nimalo uže objašnjenje (no, da li želje mogu ne uključivati potrebe?), da je politički aparat moći i ništa manje onaj ekonomski, još jedno objašnjenje. Ali nisu to jedine društvene konstante; ima još i drugih. I u tom skupu konfliktnih snaga organizira se ekonomski pomak od srednjeg vijeka do XVIII. stoljeća, povlačeći za sobom kapitalizam, kojega je napredak brži ili sporiji, ovisno o zemlji, i vrlo različan. To su otpori i zapreke koje je kapitalizam susretao i koje će biti smještene u prvi plan na slijedećim stranicama.

523

DRUŠTVENE HIJERARHIJE

U singularu ili u pluralu, društvena hijerarhija, predočuje obi čan, ali bitan sadržaj riječi društvo, prom aknute ovdje, kako bi olakšala naše izlaganje, na jednu višu razinu. Skloniji sam riječi hijerarhije, nego slojevi ili kategorije ili čak društvene klase. Iako svako društvo nekog određenog opsega ima svoje slojeve, kate gorije, dapače kaste 16 i svoje klase, one su, eksteriorizirane ili ne, to jest svjesno istaknute ili ne, u vječnoj m eđusobnoj borbi. U svim društvima . 17 Ovaj put se dakle ne slažem s Georgesom Gurvitehom koji smatra da borba klasa podrazumijeva, kao uvjet sine qua non, čistu svijest o tim borbam a i opozicijama, a ta svijest, po njegovim riječima, ne bi postojala prije industrijskog društva . 18 No, dokaza suprotnom ima u izobilju. I, nema sumnje, Alain Tourainc je u pravu kad piše: »Svako društvo, kojemu je jedan dio proizvoda povučen iz potrošnje i nagomilan« skriva »klasni s u k o b « A to znači sva društva. No, vratimo se riječi za koju smo se odlučili, riječi hijerar hija. Primjenjuje se sama po sebi, bez prevelikih poteškoća, u čitavoj povijesti društava guste naseljenosti: nijedno od tih društa va ne razvija se horizontalno, na planu jednakosti. Sva su otvoreno hijerarhizirana. Otuda čuđenje onih portugalskih pronalazača, kad su, oko 1446. g. počeli dolaziti u dodir sa sićušnim berberskim plemenima, prigodnim prodavačima crnog robija i zlatnog praha na atlantskoj obali Saharc, u visini Cabo Verdea i drugdje: »Oni uopće nemaju kralja«20! Međutim, ako pogledamo izbližega, oni su udruženi u klanove, a ti klanovi imaju svoje vođe. Primitivni narodi Pormoze ne iznenađuju manje Holanđanc oko 1630. g: »Oni nemaju ni kralja ni suverena. Uvijek su, u ratu, to jestjedno selo protiv drugoga.21« Pa ipak, selo je grupacija, poredak. Cak i utopijska društva, zamiš ljena protivno realnim društvima, redovito ostaju svrstana u hije ra rh ije. Čak je i društvo grčkih bogova, na O lim pu, bilo hijerarhizirano. Zaključimo: nema društva bez kostura, bez struk ture. Naša današnja društva, bez obzira na njihov politički sistem, nisu nimalo egalitarnija od nekadašnjih. Međutim, uporno pori cana, povlastica u njima je izgubila ponešto od svoje naivne, mirne 524


Kraljevski stol za llenrika VI: suci, pisari, i, u podnožju, osuđenici. Ilustracija nekog engleskog manuskripta iz XV. stoljeća, Biblioteka Inner Templea. (Fotografija Biblioteke) 525


savjesti. Jučer, naprotiv, u društvima poredaka, zadržati svoj rang, bio jc izraz dostojanstva, bila jc to neka vrst vrline. Smiješan i za osudu bio jc samo onaj tko sc kitio znakovima društvenog reda koji nije bio njegov. Pogledajte što kaže jedan tvorac prijedloga iz prvih godina XVIII. stoljeća, protiv nedjela deklasiranja, raskoši, rasipništva22: neka kralj Francuske dopusti prinčevima, vojvoda ma, dostojanstvenicima i njihovim suprugam a plavu vrpcu, »onak vu kakvu nose vitezovi Malte i Saint Lazarca«; ostalim plemićima crvenu vrpcu; neka svi oficiri, sudski stražari, vojnici nose uvijek uniformu; da za poslugu, zajedno sa sobarima i natkonobarima, bude obavezna livreja »tako da on ne može ući u krugove šešira, galona, nikakva zlata ni srebra«. Zar to ne bi bilo idealno rješenje, koje bi, uz ukidanje raskoši troškova »dovelo u nemogućnost male da se miješaju s velikima?« Ono što ponajviše sprečava takvu zbrku je, vrlo jednostavno, odvajanje bogatstava; na jednoj strani je raskoš, a na drugoj bijeda, a što se tiče moći, na jednoj strani jc autoritet, dok je na drugoj poslušnost. »Jedan jc dio čovječanstva«, kaže neki talijanski tekst iz 1776. g.22, »radom na sm rt izmučen, da bi drugi mogao žderati dok se ne raspukne«.

Pluralitet društava Hijerarhijski poredak nikada nije jednostavan, svako je društvo različnost, pluralitet; ono sc dijeli u sebi samom, i ta je podjela, vjerojatno, sama njegova bit. Uzmimo kao primjer: takozvano »feudalno« društvo, koje se povjesničari, marksistički ili njima srodni ekonomisti trude defi nirati, ali su najprije morali itekako priznati i objasniti temeljni pluralizam .23 Ako smijem ukratko reći prije nogo što krenemo dalje, ja sam, jednako kao Mare Bloch ili Lucien Febvre, alergičan na riječ feu d a liza m , koja se tako Često upotrebljava. Taj sc neo logizam24, izveden iz srednjovjekovnog latinskog (feodum, leno) odnosi samo, kako za njih tako i za mene, na leno i ono što o njemu ovisi — ni na što drugo. Podrazumijevati pod tim pojmom cijelo evropsko društvo u razdoblju od XI. do XV. stoljeća, nije nimalo logičnije od stava da riječ ka p ita liza m obuhvaća cjelokupnost tog istog društva u razdoblju između XVI. i XX. stoljeća. No, ostavimo sad tu prepirku. Prihvatimo čak da društvo nazvano »feudalnim« (još jedna uobičajena formulacija) može označavati široku etapu 526

Društvo ili»skup skupova«

evropske društvene povijesti; neka bude dopušteno da sc služimo tim izrazom kao lagodnom etiketom ondje gdje bismo, konačno, isto tako mogli reći Evropa A, pri čemu bi Evropa B označavala slijedeću etapu. U svakom slučaju bit će da sc artikulacija ocrtala, od A do B, čim su ugledni povjesničari25 nazvali pravom renesan som razdoblje između X. i XIII. stoljeća. O takozvanom feudalnom društvu najbolje izlaganje ostaje, po mom mišljenju, sažetak Georgesa Gurvitcha26, zacijelo vrlo žustar i autoritativan, koji je zasnovan na pomnom čitanju prek rasne knjige Marca Blocha27, čije zaključke on izvanredno pro širuje. To »feudalno« društvo oblikovano je stoljećima sedimentiranja, razgradnje, klijanja, u njemu je koegzistiralo najmanje pet »društava«, pet različitih hijerarhija. Najstarije i temeljno, dis locirano, jest vlasteosko društvo, koje se gubi u tami vremena i okuplja u svoje uske jedinice vlastelu i obližnje seljake. Nešto mlade, pruža ipak svoje korijenje vrlo daleko, čak do Rimskog Carstva, a svoje duhovno podrijetlo još i dalje, to je teokratsko društvo koje izgrađuje Rimska Crkva, snagom i ustrajnošću, jer, ona mora ne samo osvojiti, nego i zadržati, dakle i dalje neprestano iznova pridobivati svoje vjernike. Znatan dio viška prve Evrope podržava taj golemi i mnogostrani pothvat: katedrale, crkve, samo stani, crkveni prihodi, no, da li je to ulaganje ili rasipanje kapitala? Treće je društvo još mlade, koje niče medu ostalima, traži u njima oslonac, organizira se oko teritorijalne države. Ono je doživjelo slom s posljednjim Karolinzima, ali taj slom, kao što sc vrlo često dogada, nije bio potpun. Četvrta podskupina: fcudalnost u stro gom smislu, uporna nadgradnja, koja klizi prema vrhu praznine, nastala slabljenjem države i koja povezuje vlastelu u dugi hijerar hijski lanac i tom hijerarhijom pokušava sve držati i svim manipu lirati. Ali, crkva neće biti posve uhvaćena u mrežu sistema; njezine će niti, jednog dana, rastrgati država; a što sc seljaka tiče, on će često živjeti na rubu toga višeg gibanja. Napokon, evo petog i posljednjeg sistema, s našeg stajališta važnijeg od svih ostalih: to su gradovi. Oni se pojavljuju ili ponovo izranjaju počevši od X. i XI. stoljeća na dalje. To su posebne države, društva, civilizacije, ekonomije. Oni su potomci daleke prošlosti: u njima često oživ ljava Rim. Ipak oni su i potomci sadašnjosti koja uzrokuje njihov procvat, oni su također nova bića; u prvom redu rezultat su kolosalne podjele rada — selo na jednoj strani, grad na drugoj, zatim rezultat su uporno povoljne konjunkture, trgovine, koja se ponovo rađa, novca koji se nanovo pojavljuje. Novcem, najvećim 527

Fernand Braudel / Igra raztnjene

multiplikatorom koji je neka vrst elektriciteta počevši od Bizanta i islama strujao prem a Zapadu, preko m editeranskog prostranstva. Kada je, zatim, čitavo m ore postalo kršćansko, doći će do ponov nog pokretanja i preobrata prve Evrope. U cjelini, dakle, koegzistiralo je nekoliko društava, koja su se dobro ili loše oslanjala jedna na druga. Nije to, dakle, jedan sistem, već nekoliko hijerarhija; ne jedan poredak već nekoliko poredaka; ne jedan način proizvodnje, već nekoliko načina proizvodnje; ne jedna kultura već nekoliko kultura, više svijesti, više jezika, više umijeća življenja. Sve m oram o staviti u plural. Georges Gurvitch, koji u tome ne griješi, zaključuje pomalo prebrzo, da je tih pet društava, o kojima govorimo, koja među sobom dijele obujam feudalnog društva, antinomično i strano: izlaz iz bilo kojeg vodi u prazninu i beznađe. U stvarnosti, ta su društva živjela zajedno, miješala su se i u sebi podrazumijevala izvjesnu kohcrcnciju. Gradovi-države uzeli su svoje stanovništvo s te zemlje i iz vlasteoskih sela koja ih okružuju, pridružuju im se ne samo seljaci, nego i veleposjednici, ili, točnije, cijele skupine veleposjednika, rođenih na seoskoj zemlji, koji se sada smještaju u grad i ondje ostaju kao čvrsto povezani klanovi, nerazorivo sjedinjeni .28 U srcu Crkve, papinstvo se već od XIII. stoljeća obraća bankarima grada Siene radi ubiranja crkvenih nameta. Englesko Kraljevstvo s Edvardom 1 obraća se zajmodavcima iz Luccc, a zatim iz Firence. Veleposjednici su ubrzo počeli prodavati žito i stoku; na trgovcima je da ih kupuju. A što se tiče gradova, zna se da su oni prototip modernizma, i kada se rada m oderna država i nacio nalna ekonomija, oni su im uzor; da ostaju, na štetu drugih društava, izrazita središta akumulacije i bogatstva. Iz toga vidimo da svako društvo ili poddruštvo ili društvena skupina, počevši od porodice, ima svoju vlastitu hijerarhiju: crkva kao i teritorijalna država; trgovački grad s patricijatom, kao i feudalno društvo, koje, napose, nije drugo do hijerarhija; kao i vlasteoski poredak, gdje je vlastelin na jednoj, a seljaštvo na drugoj strani. Zar nije i koherentno globalno društvo hijerarhija, koja se uspjela nametnuti cjelini, a da nužno nije nasilno rušila ostale? Unatoč tome, sva društva od kojih se sastoji društveni totali tet, a uvijek je tu jedno ili više njih koja se nastoje nametnuti ostalima, priprem aju prom jenu cjeline — prom jenu koja se uvijek ocrtava vrlo sporo, zatim se učvršćuje, očekujući da, kasnije, dođe do nove preobrazbe, ovaj puta protiv jednog ili više ranijih pob jednika. Takav se pluralitet dokazuje kao bitni faktor kretanja, ali 528


i kao otpor kretanju. Svaka evolucijska shema, čak i ona Marxova, postaje jasnija pred ovom konstatacijom.

Vertikalno promatranje: ograničen broj privilegiranih Ako odozgo pogledamo društvenu cjelinu, ne radi se o potkatcgorijama koje najprije upadaju u oči, več o temeljnoj nejednakosti, koja dijeli masu od vrha do temelja, prema ljestvici bogatstva i moći. Svako promatranje otkriva tu unutrašnju nejednakost, koja je trajni zakon društva. Kao što sociolozi ocjenjuju, to je struktural ni zakon, bez izuzetka. Ali kako objasniti taj zakon? Ono što se odmah vidi u vrhu piramide, to je šaka povlaš tenih. Tome sićušnom društvu, normalno pritječe sve: njima pri padaju moć, bogatstvo, veliki dio viška proizvodnje; na njima je da vladaju, da raspodjeljuju, da upravljaju, odlučuju, osiguraju ula ganje kapitala, dakle proces proizvodnje; opticaj dobara i službi, monetarni tokovi, sve to vodi k njima. Na ljestvici ispod njih stoji mnoštvo ekonomskih činovnika, radnih ljudi svih profila, masa podanika. A ispod svih, nalazi se ogroman društveni otpad: svijet nezaposlenih. Naravno, karte u socijalnoj igri nisu podijeljene jedanput zauvijek, ali dijele se rijetko i štedljivo. Ljudi se uzalud upinju da bi ostvarili uspon na društvenoj ljestvici; potrebno je za to često nekoliko generacija, a i kad jednom uspiju, ne mogu se održati bez borbe. Taj je socijalni rat neprekidan, otkad je živih društava, s njihovim ljestvicama časti i njihovom uskom stazom ka moći. Mi, dakle, već unaprijed znamo da ništa nije istinski važno — država, plemstvo, građanstvo, kapitalizam ili kultura — ako na ovaj ili onaj način nije doseglo vrh društva. Jer, u tom vrhu se vlada, upravlja, sudi, poučava, gomila bogatstvo, i čak misli; tu se izgrađuje i ponovo izgrađuje blistava kultura. Iznenadno je što su povlašteni uvijek u tako malom broju. S obzirom da društveno promaknuće postoji, s obzirom da to sićuš no društvo ovisi o višku, koji rad nepovlaštenih njima stavlja na raspolaganje, pa ako se ti viškovi povećavaju, ne bi li i taj majušni narod odozdo m orao narasti? No, o tome nema gotovo ni traga, danas kao ni jučer. Prema krilatici Pučke fronte, cijela je Francuska 1936. g. ovisila o »dvije stotine porodica«, relativno neupadljivih, 529

Fernand B ra u d e l/ Igra razmjene

Žena gradonačelnika Londona. Crtež iz albuma Georgea Holzschuera, koji posjećuje Englesku između 1621. i 1625. g. (EototekaA. Colin) ali svemoćnih — a ta je politička krilatica pomalo tjerala na os mijeh. Ali Adolph Thiers, stoljeće ranije, piše, nimalo uznemiren: »... u državi kao što je Francuska, (na) dvanaest milijuna porodica (...) zna se da ih je (...) najviše dvjesta ili trista koje posjeduju veliko bogatstvo«.29 A još jedno stoljeće ranije, pristalica društvenog reda, posve uvjeren kao i Thiers, Jcan-Franôis Melon30 razlagao je: »Raskoš neke nacije svedena je na tisuću ljudi u odnosu na ostalih dvadeset milijuna, ne manje sretnih«, dodao je još »kad im dobra policija omogućava da m irno uživaju plodove svoga truda«. Zar su naše sadašnje demokracije toliko različite? Ne poz najemo li C. W. Millsovu knjigu Elita m oći i bogatstva31, koja inzistira na začudnoj uskoći skupine o kojoj ovisi svaka važna odluka u današnjem zajedništvu Sjedinjenih Država. I ondje se također nacionalna elita sastoji od nekoliko dominantnih obitelji, i te se dinastije s vremenom malo mijenjaju. M utatis m utandis, to je već jezik Claudia Tolomeia, i sijenskog pisca, u pismu od 21. siječnja 1531. g, upućenog Gabrielu Cesanou32: »U svakoj re publici, pa čak i velikoj« — pisao je on — »u svakoj državi, čak i demokratskoj, rijetko je da se više od pedeset građana uspne do vladalačkih položaja. Ni u Ateni, ni u Rimu, ni u Veneciji, ni u Lucci nisu brojni građani koji vladaju državom, benehe si reggano 530


queste terre sotto nome di republica, iako se tim zemljama vlada pod imenom republike«. Uglavnom, koje god društvo da uz memo, ili bilo koje razdoblje, u bilo kojem kraju svijeta, zar ne bismo našli prijetvoran zakon vrlo malog broja? Taj zakon zapravo uznemiruje, jer mu slabo raspoznajemo uzroke. Međutim, to je realnost koja nam se neprestano drsko nudi. Nema smisla dis kutirati: sva su svjedočanstva suglasna. U Veneciji, prije kuge iz 1575. god. nobili čine najviše 10.000 ljudi (muškaraca, žena, djece) što je ujedno i najviši broj u veneci janskoj povijesti. Uzmimo da je to 5% ukupnog stanovništva (Vene cija plus Dogado, to jest vanjski posjedi), koje varira oko 200.000 stanovnika.33 Iz toga malog broja treba eliminirati osiromašeno plemstvo, svedeno često na neku vrst oficijelnog prosjačenja koje je, odbačeno prema skromnoj četvrti San Barnaba, obilježavano ironičnim nadimkom Bam abotti. I kad izvršimo to oduzimanje, ostatak patricija obuhvaća samo najbogatije trgovce. Nakon kuge

Ples nimberških patricija u velikoj sali Gradske vijećnice. Nema gužve! (Stadtbibliotbek Numberg, otisak A. Schmidt) 53 1


iz 1630. god. broj potonjih smanjio se do te mjere da je ostalo samo 14 ili 15 osoba sposobnih da preuzm u najviše državne funkcije.34 U Genovi, tipičnom kapitalističkom gradu, prem a iz vještaju iz 1684. g, plemstvo, koje drži u svojim rukama Republiku (u ime svojih počasnih naslova i ne manje svog novca), brojalo je najviše 700 ljudi (ne računajući porodice) na vjerojatno 80.000 stanovnika.35 A ti postoci Venecije i Genove su m eđu najvišima. U Nurnbergu36, već od XIV. stoljeća, moć je u rukama uskog kruga aristokracije (43 patricijske porodice p re m a za k o n u ), to jest 150 do 200 osoba na 20.000 stanovnika grada, plus 20.000 stanovnika iz njegova okruga. Te su obitelji imale ekskluzivno pravo imenova nja predstavnika u Užem vijeću (Conseil interieur), a ovaj je birao sedam starješina (koji, zapravo, odlučuju o svemu, vladaju, uprav ljaju, sude i nikom nisu dužni polagati račune) m eđu nekolicinom starih, vrlo bogatih obitelji s povijesnom tradicijom, koje su često potjecale iz XIII. stoljeća. Takva povlastica razjašnjava činjenicu što se ista imena neprestano pojavljuju u zapisima Nurnberške po vijesti. Grad će proživjeti, začudo bez štete, ponovljene njemačke nem ire u XIV. i XV. stoljeću. 1525. g, odlučnom gestom, gospoda Alteren, krenula su na reformu. I sve je rečeno. U Londonu, 1603- g, potkraj elizabetinske vladavine, svi su poslovi bili pod okriljem jedva dvije stotine velikih trgovaca.37 U Nizozemskoj, u XVII. stoljeću, vladalačka aristokracija, ona koja u svojim rukama drži upravu gradova i provincijske službe, broji 10.000 ljudi na stanovništvo od dva milijuna osoba.38 U Lyonu, bez obzira na njegove slobode i bogatstvo, ironični su prigovori klera savjet nicima grada (8. studenog 1558) nedvosmisleni: »Vi, gospodo savjetnici (zapravo, nadzornici gradske uprave), gotovo svi ste trgovci. (...) Nema ni trideset osoba u gradu koje se mogu nadati da bi mogle biti savjetnici...«35 Isto tako je uzak krug u Antwcrpcnu, u XVI. stoljeću; to je skupina »senatora«, Englezi kažu gradski »lordovi«.40 U Sevilli 1702. g, prem a nekom francuskom trgovcu, »konzulat se sastoji od 4 ili 5 odabranih koji upravljaju trgovinom slijedeći svoje osobne ciljeve« i jedino se oni mogu obogatiti na račun ostalih trgovaca. Ljetopis iz 1704. g. bez oklijevanja govori o »zastrašujućem bezakonju seviljskog konzulata«.41 U Mansu, 1749. g. proizvodnja i trgovina vunenog etamina čine bogatstvo grada, a njima gospodari osam ili devet velikih trgovaca; to su »gospoda Curcau, Vćron, Granges, Montarou, Gamier, Nouet, Frćart i Bodier«.42 Dunkerque, potkraj Starog poretka, obogaćen 532


svojom slobodnom lukom, grad je od dvadesetak tisuća stanov nika i u rukama novčarske aristokracije, koja se nimalo ne boji da će se izgubiti, što se nje tiče, u redovima plemstva, koje, uostalom, nije prisutno intra muros. Čemu se, dakle, truditi da postanemo plemeniti kad živimo u slobodnom gradu, gdje svatko uživa gole mu povlasticu da ne plaća ni porez, ni dažbine, ni biljege? Dcnkerški uski krug buržoazije, zapravo je zatvorena kasta, s »pravim dinastijama: Faulconnier, Tresca, Coffyn, Lhcrmitc, Spyns«.43 Isto je stanje i u Marscilleu. Po A. Chabaudu44 »gradski je magistrat kroz razdoblje od 150 godina, (prije 1789) bio zatvoren unutar nekoliko porodica, najviše dvanaestak, kojih su mnogostruka srodstva, brakovi, kumstva, uskoro stvorila samo jednu«. Izbro jimo marsejske trgovce u XVIII. stoljeću s Ch. Carriereom45: »Niti 1% (stanovništva);... beznačajna manjina koja, međutim, drži bo gatstvo i dominira djelatnošću čitavog grada, kao što prisvaja i njegovu upravu«. U Firenci postoji u XV. stoljeću 3-000 ili nešto više benefiziata; a oko 1760. g. ima ih samo oko 800 do 1.000, tako da su Habsburg-Lothringen, koji 1737. g. postaju velike vojvode Toskane, nakon izumiranja dinastije Medici, prisiljeni stvarati novo plemstvo.46 Sredinom XVIII. stoljeća, mali, tako obi čan gradić kao Piacenza (30.000 stanovnika) broji 250 do 300 plemićkih porodica, što bi bilo 1.250 do 1.500 povlaštenih (muš karaca, žena, djece), a to iznosi 4 do 5% stanovnika. No, taj postotak, relativno visok, uključuje plemstvo svih rodova i svih stupnjeva imutka. Gradsko je plemstvo jedina bogata klasa toga seoskog područja, pa bi trebalo dodati stanovništvu Piaccnzc 170.000 seljaka tog kraja. U tom konačnom zbroju od 200.000 ljudi postotak bi pao ispod 1%.47 Nemoguće je vjerovati neobičnu rezultatu ovog slučaja: u proračunu za cijelu Lombardiju, u XVIII stoljeću, postotak plem stva iznosi 1% u odnosu na čitavu populaciju gradova i sela, i tom neznatnom broju povlaštenih pripada gotovo polovina zcmljoposjeda.48 Evo još jednog čudnog slučaja: u okolici Crcmonc, 1626. g. na 1,600.000pertieba zemlje, »samo 18 feudalnih poro dica posjedovalo ih je 833.000« dakle, to jest više od polovine.49 Proračuni u dimenzijama teritorijalne države govore analog nim jezikom. U tim procjenama, koje povijesna istraživanja potvr đuju engros, Cregory King (1688. g)50 izbrojio je u Engleskoj oko 36.000 porodica kojih godišnji prihod nadmašuje 200 funti, dok Engleska broji oko 1,400.000 porodica (taj broj sam ja zaokružio), pa bi tu postotak bio otprilike 2,6. A da bi se stiglo do te razine, 533


Poljski plemići i trgovci u poslovnom razgovoru u Gdanjsku. Vinjeta izXVII. stoljeća, izAtlasaJ.-B. Hamana (Foto Aleksandra Skarzinska) trebalo je nasum ce zbrojiti lordove, baronete, vitezove, m ale plem iće, kraljevske »službenike«, važne trgovce, plus 10.000 ljudi od zakona, koji su, uostalom, tada imali vjetar u krmu. Možda je i kriterij — iznad 200 funti — previše proširivao tu skupinu u kojoj postoje jake nejednakosti, jer najveći prihodi, oni velikih zem ljoposjednika, procijenjeni su na 2.800 funti godišnje u prosjeku. Brojke koje daje Massie 1760. god51, u vremenu kad na vlast stupa George III, pokazuju novu redistribuciju bogatstva, pri čemu je trgovačka klasa bila na dobitku u odnosu na zemljoposjedničku. No, želimo Ii izbrojati doista bogate i doista politički i socijalno moćne, u cijelom kraljevstvu, bit će popisano, po mišljenju struč njaka, jedva 150 porodica, što znači 600 do 700 ljudi.52 U Francus koj, u istom razdoblju, staro plemstvo broji 80.000 ljudi, a plemstvo u cjelini 300.000, »dakle 1 do 1,596« Francuza.53 Kako razlikovati buržoaziju? Bolje znamo ono što ona nije, nego ono što jest, a brojke nam nedostaju. U cijelosti, Pierre Leon se odvaiuje na 8,4%, ali koliko od tog broja otpada na k r u p n u buržoaziju? 534

Društvo ili »skup skupova« Sm anjenje

28. PLEM STVO U VENEC IJI K a r a k te ris tič a n p rim je r: s v a k a p ra k tič k i z a tv o r e n a a ris to k r a c ija b r o jč a n o o p a d a . U k lju č iv a n ja n o v ih o b ite lji u V en e c iji n is u d o v o ljn a . O d g o v a r a li u m je r e n a p r in o v a , n a k o n 16 8 0 . g, p o b o l jš a n ju ž iv o tn ih u v jeta ? P r e m a n a c r t u J e a n a G e o rg e lin a , Venecija u doba prosvjetiteljstva, 1 9 7 8 , s tr. 6 5 3 , koji p r e u z i m a b r o jk e o d J a m e s a D avisa, The Decline o f the Venetian Nobility as a Ruling Class, 1 9 6 2 , s tr. 137.

Jedini vjerojatan postotak odnosi se na bretonsko plemstvo (2%), ali Bretanja je, sa svojih 40.000 plemenitaša, kao što je poznato, daleko iznad prosjeka kraljevstva.54 Da bismo našli viši postotak utvrđen sa stanovitom sigurnosti, treba uzeti u obzir podatke o Poljskoj55, gdje broj plemstva čini 8 do 10% stanovništva, »to je najviši postotak u Evropi«. Ali svi ti plemići nisu magnati, ima ih čak mnogo vrlo siromašnih, neki su naprosto skitnice »kojih se razina životnih uvjeta nimalo ne raz likuje od seljakove«. A trgovačka je, bogata klasa, skrajnjc malo brojna. Dakle, ondje kao i drugdje, povlašteni sloj, onaj koji je zaista važan predstavlja minimalan dio sveukupnog stanovništva. Relativno su još slabije, nema sumnje, neke uske manjine: plemići u službi Petra Velikog, mandarini u Kini, dairnyo u Japanu, rajah i otnerah u Indiji Velikog Mogula56, ili ona šačica avanturis tičkih vojnika i mornara koji gospoduju i teroriziraju iznureno stanovništvo Alžirskog Kraljevstva, ili neznatan sloj vlasnika, ne uvijek bogatih, koji će se nastaniti, bilo kako bilo, u golemoj španjolskoj Americi. Brojnost velikih trgovaca u tim različitim zemljama vrlo je promjenljiva, no, brojčano, oni ostaju neznatni. 535


Zaključimo s Voltaircom: mali broj u dobro organiziranoj zemlji, »potiče na rad veliki broj, koji ga hrani i kojim ovaj vlada«. Da li je ovo zaista značilo zaključiti? Mi smo uglavnom još samo jedanput konstatirali, a da nismo u potpunosti razumjeli. Umiješati sada u spor još i posljedice »koncentracije« tako vidljive u ekonomskoj i još ponekoj domeni, znači proširiti i krivo postaviti problem . Jer, zaista, kako objasniti samu koncentraciju? Povjes ničari su, međutim, uperili sva svoja svjetla na te socijalne vrhove. Time su »ušli najlakšim putem«, kako kaže Charles Carričrc.57 Ali to nije, poslije svega, baš posve sigurno, budući da se mali broj povlaštenih postavlja kao problem koji izmiče lakim rješenjima. Kako se on održava čak kroz revolucije? Kako uspijeva zadržati poštovanje ogrom ne mase koja se razvija pod njim? Zašto u borbi, koju ponekad država vodi protiv povlaštenih, oni nikada potpuno ni konačno ne gube? Možda Max Weber i nema krivo, najzad, kada odbijajući usredotočiti svu svoju pažnju na dubinu društva, inzistira na važnosti »političke kvalifikacije dom inantne klase i klasa u usponu«.58 Zar nije upravo priroda njihove elite (po krvnim vezama ili po razini bogatstva) ta koja karakterizira staro društvo već od samog početka igre?

Društvena pokretljivost Problemi klase u usponu, premještanja u vrhu, društvene pokret ljivosti, zatim problemi buržoazije i tzv. srednjih klasa, nisu puno jasniji od prethodnih, da bismo ih mogli smatrati klasičnim. Do rekonstrukcije i reprodukcije elita dolazi kretanjima i izmjenama, obično tako sporim i neprimjernim da izmiču mjerenjima, pa čak i preciznom prom atranju. Utoliko više i svakom nepobitnom objašnjenju. Lawrence Stone59 misli da konjunkture u porastu ubrzavaju socijalne uspone, što je vjerojatno. U istom smislu i na još općenitiji način, Herm ann Kcllenbenz60 primjećuje da se u trgovačkim gradovima uz morski pojas, gdje se ekonomski život odvija i napreduje brže nego drugdje, društvena pokretljivost razvija lakše nego u gradovima unutrašnjosti. Tako dolazi do gotovo klasične opreke između morskih obala i glomaznosti kon tinenata. Socijalne razlike manje su u Lubecku, Bremenu ili Ham burgu, negoli u reakcionarnom gradu Nurnbcrgu. Ne nalazimo li istu fluidnost u Marseilleu, pa čak i u Bordeauxu? U protivnom, 536


ekonomski bi pad zatvorio vrata promaknuća i učvrstio društveni status quo. Sa svoje strane, Peter Laslett61 rado bi ustvrdio da društveni pad, obrnuta pokretljivost, ne prestaje prevladavati u predindustrijskoj Engleskoj — a on nije jedini tog mišljenja, na tom općem planu.62 Dakle, kad bismo mogli u vrhu svakog društva napraviti bilancu ulazaka i izlazaka, ne bi li se modernizam razot krivao kao koncentracija bogatstva i moći, prije negoli širenje? Dosta precizni brojevi, u Firenci, Veneciji ili u Genovi, pokazuju da ondje opada broj povlaštenih porodica i da neke potpuno nestaju. Isto tako, u Oldenburškoj grofoviji, od 200 plemićkih porodica utvrđenih krajem srednjeg vijeka, ostalo ih je oko 1600. god. samo 30 63 Uslijed biološkog nagiba koji teži sužavanju malog pučanstva odozgo, postoje koncentracije nasljeđa i moći u neko liko ruku, međutim, uz kritične točke, koje znaju biti i dosegnute, kao u Firenci 1737. g, u Veneciji 1685, 1716. i 1775. g.64 Treba, dakle, pod svaku cijenu otvoriti vrata, prihvatiti »agrcgaciju« (pri puštanje) novih porodica »per denaro«, za novac, kako se govorilo u Veneciji65 Takve okolnosti, koje ubrzavaju proces potonuća, ubrzavaju nužno i popunjavanje, kao da je društvo ponovo našlo sklonost da zacjeljuje svoje rane i popunja svoje praznine. U stanovitim okolnostima, promatranje postaje lakše. Tako je bilo kad je Petar Veliki prcinačavao rusko društvo. Ili još bolje, u Engleskoj za vrijeme krize razbješnjele Ratom dviju ruža. Po završetku tog pokolja, pred Hcnrikom VII (1485-1509) i nakon njega, pred njegovim sinom Henrikom VIII (1509-1547), ostale su samo krhotine stare aristokracije, koja se tako snažno suprot stavljala moći monarhije. A građanski rat ju je progutao: 1485. g. od 50 lordova preživjelo je 29. Proteklo je doba warlordova, ratne gospode. U metežu su nestale velike porodice, protivnici Tudora: dc la Pole, Stattford, Courtenay... Tada plemići neznatnih razina, buržoazija — kupci zemlje, čak i ljudi skromnog ili mračnog podrijetla, a miljenici kraljevstva, popunjavaju tu prazninu gor njeg društva, zahvaljujući dubokoj promjeni »političke geologije« engleskog tla, kao što se to govorilo. Takva pojava, sama po sebi, nije tako nova kao što je to bio njezin opseg. Oko 1540. g. dolazi nova aristokracija na svoje mjesto; premda je još nova, ipak već pobuđuje štovanje. Ali već prije smrti Hcnrika VIII a i nadalje, pod burnom i krhkom vladavinom Edvarda VI (1547-1553) i isto tako onom Marije Tudor (1553-1558), ta se aristokracija postupno učvršćuje na svom položaju i uskoro se suprotstavlja vladi. Dolazi do refor537


me, prodaja crkvenih posjeda, krunskih imanja, a podupire je sve snažnija djelatnost Parlamenta. Iza sjaja, naizgled tako živog, za kraljevanja Elizabete (1558-1603), ojačana aristokracija proširuje svoje prednosti i povlastice. Da li je znak vremena to što kraljevska vlast koja je do 1540. g. množila veličanstvene građevine, a što je dokaz njene vitalnosti, zaustavlja tu djelatnost nakon tog datuma? Ta činjenica ne dovodi u pitanje konjunkturu, jer uloga graditelja, sasvim jednostavno, prelazi na aristokraciju. Kako se stoljeće bliži kraju, po engleskim se selima umnožavaju gotovo kraljevske nas tambe, Longleat, Wollaton, Worksop, Burghlcy House, Oldenby...66 Uspon tog plemstva prem a moći prati prvu pom orsku veličinu otoka, porast poljoprivrednih prihoda, i taj polet J. U. Nef naziva, ne bez valjanih razloga, prvom industrijskom revolucijom. Otada za povećanje ili osiguranje svog imutka, aristokraciji više nije toliko potrebna Kruna. I kada ova 1640. g. pokušava nanovo uspostaviti svoj autoritet, koji ne bi podlijegao kontroli, bilo je prekasno. Aristokracija i krupna buržoazija, koja joj se uskoro pridružila na kratkom razmaku, proživjet će teške godine gra đanskog rata i doživjeti svoj procvat s restauracijom Karla II (1660-1685). »Nakon dodatne zbrke u godinama između 16881689, (. ..) m ože se smatrati da je engleska revolucija (koja je počela 1640. g, a s izvjesnog stanovišta čak i prije) zaokružila svoj cik lus...«^ Došlo je do obnove jedne vladavinske klase. Engleski je primjer, koji se uvećavao, jasan, no to nije moglo spriječiti mnoge prepirke m eđu povjesničarima.68 Isto tako i drug dje, po čitavoj Evropi, buržoazija je postajala plemstvom ili je udavala kćeri u redove aristokracije. Međutim, da bi se mogle slijediti oscilacije jednog takvog procesa, bila bi potrebna dodatna istraživanja, kao i priznati već na početku daje bitni zadatak svakog društva reprodukcija njegova vrha, dakle, vjerovati, retrospektivno, borbenoj sociologiji Pierrea Bourdicua69; priznati nadalje, još uvijek na početku, da na liniji misli povjesničara kao što su Dupaquier, Chaussinand—Nogaret, Jean Nicolas, i nesumnjivo još i neki drugi, postoje veoma utjecajne sociološke konjunkture; to su: hijerarhija i poredak, koji se neprestano troše i onda se jednog lijepog dana raspadnu; tada novi pojedinci pristižu u vrh, i tada se, u 9 od 10 slučajeva, ostvaruje reprodukcija uglavnom starog stanja stvari. Po Jeanu Nicolasu, u Savoji, za vladavine Karla-Em anuela I (1580-1630), usred beskrajnih nevolja, kuge, ne imaština, loših žetvi, ratova »uslijed porem ećene konjunkture«... nova aristokracija proizašla iz poslova, izigravanja zakona, iz služ538


Burghley House, ii Stamford Baromi, u Lincolnshirett, na rijeci Wel land, sagradio je William Cecil od 1577. do 1585. g Jedna je od rijetkih, koja se održala (naravno, preuređena) među brojnim rezidencijama kojeje on dao sagraditi. (Voto The British Travel Association) 559


bi, nastoji istisnuti staro, feudalno plemstvo.70 I tako dolaze novi bogataši, novi povlaštcnici i uvlače sc na mjesta starih, dok živi udar obara pokoju predašnju povlasticu i dopušta novi pomak, koji, u temeljima za sobom povlači ozbiljna narušavanja uvjeta scljakova života. Jer, sve sc plaća.

Kako dokučiti promjenu ? Sve je to jednostavno, bez sumnje i prejednostavno. I sporo sc odvija, sporije nego što sc obično pretpostavlja. Naravno, socijal no gibanje te vrste nikako nije mjerivo, ali je red veličina možda uhvatljiv, ako ga pokušam o izmjeriti grosso m odo , u odnosu prem a postojećem plemstvu ili patricijatu, kao i broju ozbiljnih kandidata za društveno prom aknuće, to jest najbogatijem dijelu buržoazije. Povjesničari običavaju pomalo shematizirano razliko vati krupnu, srednju i sitnu buržoaziju. Izuzetno bi to jedanput trebalo prihvatiti. U naš bi račun, zapravo, trebalo uključiti samo i jedino gornji sloj, za koji možemo reći da ne doseže ni punu trećinu buržoazije. Kada kažemo, na primjer, da francuska buržo azija u XVIII. stoljeću predstavlja oko 8% stanovništva u cijeloj zemlji, gornji sloj nikako ne može prelaziti 2%, to jest, ona bi imala, još uvijek otprilike (dakle malo više ili malo manje) isti obujam kao i plemstvo. Ta je jednakost obična pretpostavka, ali u slučaju Venecije, gdje su c itta d in i krupna buržoazija, jasno omeđena, često bogata ili bar imućna, koja daje kadrove za državne urede Signoric (jer, niske su službe kupnjom zadobivc), i od 1586. god. zauzimaju visoke funkcije, kao što su venecijanski konzuli u in ozemstvu, a bave se također trgovinom, industrijskim poslovima. Upravo ti sc c itta d in i izjednačavaju u broju s nobilim a.71 Istu ekvivalentnost susrećem o u slučaju, dosta dobro proučenom i brojčano izraženom, prosječne visoke klase u Nurnbergu, oko 1500. g: ujednačen je broj patricija i bogatih trgovaca.72 Očito je da do društvenog prom aknuća dolazi m eđu patricijatom (ili plemstvom) i prvim slojem bogatih trgovaca koji je neposredno ispod njih. U kojem razmjeru? Upravo to je teško izmjeriti, osim u nekoliko posebnih slučajeva. Budući da sc domi nantni sloj um anjuje sporo tijekom vremena, i dakle vremenski dugo ostaje na istoj razini, najviše što se očekuje od društvenog prom aknuća jest da popuni praznine. Po Herm annu Kellenbcn540

Di'ušlvo ili »skup skupova<•

zu73, upravo to se događa u Lubccku u XVI. stoljeću. Patricijska klasa, ona klasa velikih trgovaca, koja broji od 150 do 200 poro dica, gubi u svakoj generaciji petinu svoje efektive, a ta je petina onda zamijenjena otprilike podjednakim brojem novopridošlih. Ako prihvatimo da je jedna generacija vremenski raspon od dva desetak godina i ako, zbog pojednostavljenja, uzmemo broj od 200 porodica, u tom gradu koji ima najviše 25.000 stanovnika, samo dvije nove porodice prelaze prag dominantne klase svake godine, da bi se uključile u sto puta veću skupinu. Budući da sama ta skupina sadržava unutrašnje raslojcnosti (u vrhu, realnu moć ima u rukama 12 porodica), možemo li i zamisliti da će novopristigli ispremetati pravila sredine u koju se uvrstio? Izoliran, on će se, brže ili sporije, prilagoditi; tradicija i običaji će mu se nametnuti; on će promijeniti način života, štoviše način odijevanja; a ako je potrebno i ideologiju. Budući da je sve tako kompleksno, događa se da i sama dominantna klasa promijeni ideologiju i mentalitet. To znači da ona prihvaća ili prividno prihvaća ideologiju pridošlica, ili točnije, onu koju joj predlaže društvcno-ckonomska sredina, pa ona naizgled samu sebe niječe. No, takvo napuštanje nikad nije ni jednostrano ni potpuno, a niti nužno pogubno za dominantnu klasu. Zapravo, ekonomski zamah, koji donose pridošlice, nikad ne ostavlja ravnodušnim ljude koji su već tu. I oni su također pogođeni. Alfons Dopsch7"1 je skrenuo pažnju na preuranjene satire o malom Lucidariusu, koji se krajem XIII. stoljeća ruga toj gospodi, nesposobnoj da na vladarevu dvoru razgovaraju o bilo čemu drugom, osim o cijeni žita, sira, jaja, odojka, o prinosu mlijeka svojih krava i o razultatima uroda svoje žetve. Nije li se onda to plemstvo poburžoazilo već u XIII. stoljeću? Nadalje, aris tokracija će se još više angažirati na planu poslovnih pothvata. U Engleskoj, već od kraja XVI. stoljeća, aristokracija i gentry ot voreno dionicama sudjeluju u novim društvima, koja pokreće vanjska trgovina.75 Započeti pokret više se neće zaustavljati. U XVIII. stoljeću »merkantilizira se« plemstvo Madžarske, Njemačke, Danske, Poljske i Italije.76 Za vladavine Luja XVI francusko je plemstvo upravo opsjednuto pravom poslovnom strašću. I baš ono, po kazivanju povjesničara, najviše riskira i spekulira; buržo azija, u usporedbi s njima, izgleda jadno: oprezna je i uplašena, pouzdaje se samo u rente. Možda i nema mjesta čuđenju, jer, ako se francusko plemstvo tek tada bacilo u privatne poslove, ono već 541

Fernand Braudel / Igia razmjene

odavno smjelo spekulira u jednoj drugoj dom eni »velikih pos lova«, to jest u kraljevskim financijama i »rentnom« zajmu. Ukratko, ako se mentalitet, na vrhu hijerarhije, ovdje ili ondje »poburžoazuje«, kao što se često govorilo, nije to zbog novih članova koji stupaju u njezine redove, čak i ako su nešto brojniji nego što je uobičajeno na kraju XVIII. stoljeća, nego prije zbog tog razdoblja, zbog industrijske revolucije koja se nazire u Francus koj. Jer, zaista, upravo tada visoko plemstvo »plemstvo po maču i plemstvo po službovanju kraljevskim i prinčevskim kućama« sud jeluje u »svim vrstama velikih unosnih pothvata, bilo da se radi o atlantskoj trgovini, kolonijalnim postojbinama ili o eksploataciji rudnika«77. To će poslovno plemstvo odsada biti prisutno na svim velikim susretištima nove ekonomije: u rudnicim a Anzina, Carmauxa, u poduzećim a crne metalurgije Niederbronna i Crcusota, u velikim kapitalističkim udruženjima, koja tada uvećavaju i p ro miču pom orsku trgovinu. Nije onda nimalo čudno što to plemstvo, kojega imutak ostaje golem, mijenja svoj duh, postaje drugačije, poburžoazuje se, prividno samo sebe negira, postaje liberalno, želi suziti kraljevsku moć, radi na revoluciji ništa ne gubeći i bez ustuka, analogno engleskom prijelomu iz 1688. g. Budućnost će mu, očito, spremiti gorkih iznenađenja. No, ostavimo tu buduć nost. Tijekom godina koje prethode 89, ekonomija, preobra žavajući sebe samu, preobražava strukture i mentalitet francuskog društva, kao što je to već mnogo ranije učinila u Engleskoj i Holandiji; a još ranije u okviru talijanskih trgovačkih gradova.

Sinkronizam društvenih konjunktura u Evropi Tko bi se čudio činjenici da ekonomija zauzima svoje mjesto u društvenom prom aknuću? Ono što nas više iznenađuje jest da, unatoč očitim nepodudaranjim a od zemlje do zemlje, društvene konjunkture, kao i banalne ekonomske konjunkture kojih pokret ove prihvaćaju ili izražavaju, teže tome da budu sinkrone diljem čitave Evrope. Na primjer, XVI. stoljeće u naponu svoje sange, recimo čak od 1470. g. do 1580. g. otprilike, po mom je mišljenju, diljem cijele Evrope, razdoblje ubrzanih društvenih promaknuća, to je, u svojoj 542


spontanosti, gotovo biološki uzlet. Buržoazija proizašla iz trgo vine, stiže sama ođ sebe na vrh tadašnjeg društva. Ekonomska živost proizvodi golema trgovačka bogatstva, katkad brzo stečena, i sva su vrata društvenog promaknuća širom otvorena. Naprotiv, posljednjih godina stoljeća, s preokretom stoljetne tendencije, ili bar s produženim međurazdobljem, društva evropskog kontinen ta ponovo će se zatvoriti. To se događa u Francuskoj, u Italiji, u Španjolskoj, kao da se, na vrhu vlasteoskog društva, nakon razdob lja široke obnove ljudi na tom položaju, nakon niza naknadnih stjecanja plemstva, vrata ili stepenice društvenog promaknuća ponovo zatvaraju sa stanovitom efikasnošću. To je istina u Burgundiji.78 To je istina u Rimu79, istina u Španjolskoj, gdje su u otvorene praznine nahrupili gradski regiclores. To je zbilja u Napulju, gdje »je proizvedeno nekoliko vojvoda i prinčeva, a što se moglo i izbjeći«.79 Dakle, to je zbivanje sveopće. I ono je dvostruko: tijekom toga dugog stoljeća jedan je dio plemstva nestajao i odmah je bivao zamijenjen, ali čim su se mjesta popunila, vrata su se za novopristiglim ponovo zatvarala. Ne bismo li dakle trebali biti skeptični prema objašnjenju Picrrea Gouberta, koji očigledno kvarenje francuskog plemstva tumači Kršćanskim savezom (Ligue) i nje govim žestokim borbama, pri čemu »utjecaj ekonomskih uvjeta, posebice onih konjunkturnih... (treba) odbaciti«?80 Dakako, ja ne osporavam značenje same Lige i njezinih katastrofa, koje se, uos talom, na izvjestan način uključuju u konjunkturnu oseku s kraja stoljeća, i koje su stanovit oblik te oseke. Čak je normalno da slična konjunktura poprima različite oblike diljem različitih evropskih društava. Objašnjenje Georgesa Hupperta, na koje ću se još vratiti, specifično je za Francusku, ono se ništa manje ne nadovezuje na ekonomski uspon nove klase, proizašle neposredno iz trgovačkog bogatstva. I taj je proces sveopći. Društvena i ekonomska ko njunktura jednaka je posvuda u XVI. stoljeću i ona je gospodar situacije. Bit će takvih i u XVIII. stoljeću, gdje će socijalno pro maknuće ponovo doći do punog izražaja u cijeloj Evropi. U Španjolskoj, satira ismijava novo plemstvo, koje je tako brojno, da više nema rijeke, sela ili polja uz koje nije vezan neki plemićki naslov.81

543


Teorija Henria Pirennea Teorija Henria Pirennea o Periodim a društvene povijesti kapitalizm a*zy koja je zadržala svoju vrijednost, stoji izvan objašnjenja konjunkturom . Ona predlaže objašnjenje s pomoću regularnog društvenog mehanizma, koje bi se provjeravalo u okviru individu alnih, ili, još prije, obiteljskih djelatnosti. Veliki belgijski povjesničar, koji mnogo pažnje poklanja pred industrijskom kapitalizmu, koji on u Evropi prepoznaje već prije renesanse, zapaža da trgovačke porodice kratko traju: dvije, naj više tri generacije. Slijedeće napuštaju taj zanat, da bi, ako je sve u redu, zauzele pozicije u kojima manje riskiraju i koje su poštovanije, da bi kupile neku službu, ili još češće neko vlasteosko imanje, ili oboje istovremeno. Dakle, nema kapitalističkih dinas tija, zaključuje Pirennc: određeno razdoblje ima svoje kapitaliste, a već slijedeće nema te iste. Čim uberu plodove doba koje je za njih bilo povoljno, poslovni se ljudi žurno odmeću, stječući, ako je moguće, plemstvo — i ne samo zbog društvene ambicije, nego i stoga što duh, koji je osigurao uspjeh njihovim očevima, njih čini nesposobnim a da se prilagode pothvatima novog vremena. To je stanovište bilo općenito prihvaćeno, jer je mnogo činjenica u njem u našlo potporu. Herm ann Kollcnbcnz83, osvr ćući se na gradove Sjeverne Njemačke, prom atra trgovačke porod ice, njihovu stvaralačku snagu, koja se iscrpljuje nakon dva ili tri naraštaja, uočava kako klize prem a m irnom rentijerskom životu, dajući otada prednost, umjesto svojih poslovnica, zcmljoposjedima, koji im om ogućuju lako polučenje plemićkih naslova. To je točno, osobito u razdoblju koje je u pitanju, to jest u XVI. i XVII. stoljeću. Ja bih samo razlučio riječ: »stvaralačka snaga« i sliku koju ona sugerira o poduzetniku. U svakom slučaju, bila to stvaralačka snaga ili ne, ti uzmaci i prelasci prisutni su u svakom razdoblju. Već u Barceloni u XV. stoljeću, članovi starih trgovačkih dinastija, jednoga dana »prelaze u V estam ent des honrats« prem da sklonost ka rentijerskom životu, zasigurno nije dom inantna u barcelonskim krugovima.84 Još je impresivnija relativna brzina kojom, kao u ponor, nestaju »čuvena imena XVI. stoljeća u Južnoj Njemačkoj, kao obitelji Fuggcr, Wclser, Hochstctter, Paumgartncr, Manlich, Haug, Hcrwart iz Augsburga; ili obitelj Tuchcr i Imhoff iz Nurnberga — i još mnogo drugih!«85J. Hcxter86 pokazuje, u vezi s onim što se naziva »mitom srednje klase u Engleskoj u vrijeme Tudora«, da svaki


povjesničar pomicanje trgovačke buržoazije prema gentry i plem stvu smatra karakterističnom pojavom »svoga« doba —onoga koje proučava — da je ta pojava uistinu svevrcmenska. J. Hextcr to dokazuje bez poteškoća za samu Englesku. A u Francuskoj, ne tuže li se »Colbert i Necker, u razmaku od jednog stoljeća, na kon stantno pomicanje bogatih ljudi prema mirnim pozicijama zemljo posjednika ili vlastelina?«87 U Rouenu, u XVIII. stoljeću trgovačke porodice nestaju, bilo da se neprimjetno i jednostavno gase, bilo da napuštaju trgovinu zbog službi sudačkog staleža, kao Gcndreovi (koji imaju lokalnu reputaciju najbogatije trgovačke obitelji u Evropi), ili obitelj Plantcrosc...88 Tako je i u Amsterdamu: »Kad bismo brojali«, kaže jedan promatrač 1778. g, »dobre kuće (u gradu), našli bismo vrlo malo onih kojih su preci bili veletrgovci u doba revolucije (1566-1648). Drevne kuće više ne postoje: one koje se trenutno najviše bave trgovinom, nove su, nedavno uteme ljene i formirane; i tako trgovina neprestano prelazi s jedne kuće na drugu; a to se dogada stoga što se trgovina prirodno prenosi na najaktivnije i najekonomičnijc ljude od svih onih koji se za nju vežu«.89 Ove primjere iznosimo između mnogo drugih. No, da li je pitanje time razriješeno? Ako se ta redovita nastajanja trgovačkih tvrtki dovode u vezu s trošenjem poduzetnog duha, treba li zaključiti da konjunktura u tome uopće nema udjela? Ili, nadalje, ako u toj pojavi vidimo p a r excellence kapitalistički, društveni aspekt, koji bi predstavljao sa mo trenutak iz života cijelog jednog roda, značilo bi to brkati pojmove trgovac i kapitalist. Jer, ako i jest svaki veliki trgovac kapitalist, uzvratni odnos nije nužno istinit. Kapitalist može davati zemlju u najam, može biti manufakturist, financijer, bankar, za kupnik, upravitelj državnih imanja... Otuda proizlazi mogućnost internih etapa: to jest da trgovac može postati bankar, bankar se može pretvoriti u financijera, jedni i drugi mogu se pretvoriti u rentijere kapitala — i tako, kao kapitalisti preživjeti kroz brojne naraštaje. Đenoveški trgovci, koji postaju bankari već prije XVI. stoljeća, nesmetano prolaze slijedeća stoljeća. Tako je i u Amster damu: prema našem svjedoku iz 1778. g, trebalo bi znati što su postale one porodice koje više nisu trgovačke, i da li su prešle u neku drugu granu kapitalističke djelatnosti, što je vrlo vjerojatno, s obzirom na kontekst holandskog spisa iz XVIII. stoljeća. I čak, kad takav kapital napušta robno poslovanje za volju zemlje ili službovanja, kad bismo mogli dovoljno dugo pratiti njegovu puta nju kroz društveno tijelo, primijetili bismo da se on ipso fa cto 545


Oproštaj u dvorištu bolandske kuće na selu. Slika Pletera de Hoogbea (oko 1675. g). (Otisak Giraudon) konačno nc isključuje iz kapitalističkog obrtanja, da ima njegovih povrataka robnom poslovanju, bankarstvu, sudioništvima, inves tiranju u pokretnine, ili nekretnine, pa čak u industriju ili rudar stvo, kadšto i u neobične pothvate, pa makar i posredstvom ženidbi i miraza »koji pokreču cirkulaciju kapitala«.90 Nije li čudno vidjeti, stoljeće nakon kolosalnog sloma obitelji Bardi, neke od njihovih izravnih baštinika među članovima banke Medici?91 Postoji još jedan problem: na planu etapa kapitalizm a, kako to usvaja Henri Pirenne, više od trgovačke porodice cijeni se (još i danas) skupina kojoj pripada, koja je podržava i koja je, ukratko, hrani. Ako uzmemo u obzir, ne samo obitelj Fugger, nego sve velike trgovce Augsburga, njihove suvremenike, i ne samo imutak porodica Thćlusson i Nccker, nego i onaj protestantske banke, vidljivo je da, periodično, ima mnogo primjera gdje jedna skupina pomaže oporavku neke druge, ali i da trajanje svake epizode 546

Društvo ili »skup skupova<

znamo nadilazi dvije ili tri generacije, što bi bila norma po Pirenneu, a naročito da su razlozi napuštanja i ponovnog uspona, ovaj put, neosporno uvjetovani konjunkturom. Jedini dokaz tome (koji je, međutim, važan) jest onaj G. Chaussinand-Nogareta na temu financijera iz Langucdoca92, o tim ljudima koji su bili sve odjednom: poduzetnici, bankari, brodo vlasnici, veletrgovci, manufakturisti i još k tome financijeri i finan cijski službenici. Gotovo svi proizlaze iz robnog poslovanja, koje su dugo godina vodili oprezno i uspješno. I svi su oni uključeni u lokalni sistem vezanih poslova i sistem rodbinski vezanih poro dica, koje se čvrsto drže jedne drugih. Ako ih promotrimo u jednoj dijecezi (administrativnoj jedinici) Langucdoca, vidjet ćemo da se smjenjuju tri formacije različite u svom sastavu, u svojim poslov nim vezama, po svojim porodičnim jedinstvima. Sve redom imaju svoj slom i ponovni uspon, obnavljanje ljudi. Prva formacija, uočljiva od 1520. g. do 1600. g, ne nadilazi konjunkturalni preok ret s kraja XVI. stoljeća: druga od 1600. g, do 1670. g, traje do prijelomnih godina od 1660 -1680; i na kraju treća se proteže od 1670. do 1780. g, to jest dulje od jednog stoljeća. To je, dakle, en groš, potvrda intuicijama Henria Pircnnca, ali jasno je da se radi o kolektivnim pokretima, a ne o individualnim sudbinama; i to o pokretima dosta duga trajanja. Napokon, društvene etape kapitala postoje samo ako društvo nudi izbor: ili dućan, ili poslovnica, službe, zemlja ili kakva druga mogućnost. Jer, neko društvo može kratko i jasno reći »ne« i zapriječiti putove. Pogledajmo neobičan, ali znakovit slučaj židov skih trgovaca i kapitalista: njima na Zapadu nije dopušten izbor između novca, zemlje i službe. Naravno, mi nismo obavezni vjero vati, zatvorenih očiju, u šest stoljeća trajanja židovske banke obite lji Norsa93, ali ona je uz mnogo sreće ostvarila apsolutni rekord dugotrajnosti. Indijski trgovci-bankari u podjednakom su polo žaju, svojom su kastom osuđeni isključivo na rukovanje novcem. Isto je tako i pristup u plemićke krugove za bogate trgovce Osake, u Japanu, jedan od najtežih. Prema tome, oni zaglibljuju u svoj zanat. Nasuprot tome, trgovačke porodice iz Kaira, prema posljed njoj knjizi Andrća Raymonda,94 traju još kraće vrijeme nego što je trajanje etapa koje je naznačio Henri Pirenne: muslimansko bi društvo, prema tome proždiralo svoje kapitaliste u njihovim mla dim godinama. Nije li bilo isto tako za vrijeme prve faze, između XVI. i XVII. stoljeća s lajpciškim trgovačkim imutkom? Ti bogati ljudi to nisu uvijek u cijelom svom životu, i njihovi se baštinici


doslovno spašavaju trkom, koliko ih noge nose, prem a utočištu vlasteoskih posjeda i m irnom životu što ga ti posjedi pružaju. Ali tada, ne postoji li, na početku uzleta, isprekidana i surova eko nomija, koja je za to odgovorna, više nego samo društvo?

gentryili

U Francuskoj, plemstvo po kalji

U svojoj cjelokupnosti, bilo koje društvo redovito ostvaruje svoju složenost baš zbog svoje dugotrajnosti. Naravno, ono se mijenjaj može se čak i posve preinačiti u jednom od svojih sektora, ali nepopustljivo zadržava svoje izbore i svoje glavne konstrukcije, ono evoluira, ali je, zapravo, uvijek dosta nalik sebi samome. Ako ga dakle pokušavamo razumjeti, ono je istovremeno sve ono što je bilo, ono što jest i ono što če biti, ono se predstavlja kao akumulacija u dugom trajanju postojanosti i iskrivljavanja koje jedna za drugom slijede. Primjer francuskog visokog društva XVI. i XVII. stoljeća, koji je vrlo kompliciran, nudi se ovdje kao potpuno valjan ogled. To je vrlo originalan slučaj, i kao takav kadar protu mačiti jednu posebnu sudbinu, ali on također donosi, na svoj način, svjedočanstva i o ostalim evropskim društvima. On povrh toga ima i prednost što je osvijetljen mnogobrojnim proučava njima, koja ponovo snažno interpretira sjajna knjiga Georgea Hupperta, The French Gentry.95 Riječ gentry označuje gornji sloj francuske buržoazije, obo gaćene trgovinom, koja nakon jedne ili dvije generacije napušta dućan ili poslovnicu, emancipira se od trgovine i njezine ljage te oslonjena u svoje bogatstvo i blagostanje eksploatira prostrane zemljoposjede, ulaže sredstva u neprekidan opticaj novca, kupuje kraljevske službe što su dio baštine opreznih, štedljivih i konzer vativnih porodica koje su sve to znale očuvati. Na tu riječ gentry, koja je očito neobična, trgnut će se svaki povjesničar, specijaliziran u francuskim realnostima tih stoljeća. Ali, otvorena diskusija na tu temu, ubrzo će se pokazati korisnom; ona, zapravo, postavlja nužan preduvjet: a to je definicija jedne klase, ili skupine, ili jedne kategorije, u njenom sporom napredovanju prem a plemstvu i prem a svom društvenom, tradicionalnom uspjehu, definicija jed ne neupadljive i komplicirane klase, koja nema ništa zajedničko s 548

DruStvo ili »skup skupova«

raskošnim plemstvom dvora, a niti s tjcskobnim siromaštvom »seoskog plemstva« to je klasa, koja se zapravo razvija prema vlastitoj zamisli o plemstvu, prema jednom umijeću življenja koje će za nju postati karakteristično. Ta klasa ili ta kategorija iziskuje u rječniku povjesničara prikladnu riječ ili izraz koji bi je lako individualizirao u nizu društvenih oblika u razdoblju između Franje I i početaka vladavine Luja XIV. Ne želite li upotrebljavati riječ gentry, nemojte govoriti ni visoka buržoazija. Riječ buržoazija (građanstvo) prati ista sudbina kao i riječ buržuj (građanin), a obje su u upotrebi od XI. stoljeća. Buržuj je povlašteni stanovnik nekog grada. Ali, ovisno o regiji i ispitivanim francuskim gradovima, širenje te riječi karakteristično je za kraj XVI. ili za kraj XVII. stoljeća; zasigurno će je uopćiti XVIII. stoljeće, a zahvaljujući revoluciji steći će svoj pravi domet. Umjesto riječi buržuj, ondje gdje bismo je očekivali i gdje se katkad pojavljivala, dugo je vremena u upotrebi bila riječ štovani čovjek. To je izraz koji ima vrijednost provjere: nepogrešivo označuje prvu stepenicu društvenog promaknuća, teško prckoračiv uspon od »položaja vezanosti uz zemlju«, onog scljakova, i položaja takozvanih slo bodnih profesija. Te su profesije ponajprije sudske, advokatske, povjercničke bilježničke službe. Medu svima njima mnogi su naučili zanat od kakvog starijeg kolege, a da nisu prošli kroz sveučilište, a i oni koji imaju fakultetsku naobrazbu, većinom su je stekli na lak način. U takvim časnim profesijama ističu se liječnici i brijači -kirurzi, a rijetki su »kirurzi iz Saint-Comca ili kirurzi u dugoj halji«, to jest oni koji su završili škole.96 Dodajte još k tome i ljekarnike, koji, kao i ostali, prenose svoje funkcije unutar iste porodice.97 Međutim, na planu »štovanih ljudi«, premda se ne bave takozvanim slobodnim profesijama, ravnopravno se pojav ljuju također trgovci, podrazumijevajući pod tim, prvenstveno (ali ne i jedino) veletrgovce. U Chateaudunu, bar naizgled, povučena je razlika između trgovca—buržuja (veletržac) i trgovca—obrtnika (kramar).98 Ali profesija sama po sebi nije dovoljna da se stvori poštovanost; povlašteni mora uz to posjedovati stanovito bogatstvo, mora imati mogućnosti za relativno lagodan život, mora živjeti dostojanstveno, kupiti određena zemljišta u okolici grada, a uvjet sine qua non je da u gradu stanuje u »vlastitoj kući, kojoj pročelje sa zabatom nad vratima gleda na ulicu«. Uočite kako nam te posljednje riječi još uvijek odzvanjaju u ušima. »Zabat, kao danas 549


u crkvama«, objašnjava Uttrć, »činio je pročelje kuće« ustanov ljujući njezinu potpunu legitimnost. Takva je šačica štovanih ljudi, koju povjesničar susreće širom cijele Francuske, čak i u malim mjestima, koja nam se, retrospektivno, čine bez naročitog značenja, po svom položaju iznad mase obrtnika, sitnih trgovaca, »ljudi koji se bave prostim poslovima« i seljaka iz okolice. Prema notarskim arhivima, moguće je rekon struirati imutak tih povlaštenih ljudi prvoga stupnja. Očito, oni nemaju ništa zajedničko sa gentry o kojoj govorimo. Da bismo do nje došli, ili da bismo je počeli zapažati, treba se uspeti na jednu dodatnu stepenicu, doseći razinu »plemenitih ljudi«. Treba preci zirati: »plemenit čovjek« nije pravno plemić, taj je naziv proizašao iz taštine i iz društvene stvarnosti. Čak ako »plemenit čovjek« i posjeduje vlastelinstva, čak i ako »živi plemenitaški, to jest ako se ne bavi nikakvim obrtom ili trgovinom«, on ne pripada »pravom plemstvu« nego »počasnom, nepravom, nesavršenom plemstvu, koje su prezrivo nazivali gradskim plemstvom, koje je zapravo buržoazija«.99 Naprotiv, ako je uz to naš »plemić« spom enut u nekom aktu ovjerovljenom kod javnog bilježnika, kao štitonoša, onda ima sve šanse da bude smatran pripadnikom plemstva. Ali ta je pripadnost više društvena nego pravna činjenica, što znači da je spontano proistekla iz neposredne prakse. Pogledajmo još malo te ustaljene uvjete za prelazak u rang plemstva. Počevši od 1520. g. ti se prelasci umnožavaju bez poteškoća na vidljiviji i širi način nego ranije. Ne uplećimo sada plemićke povelje, koje su tako rijetke i koje je kralj prodavao, niti kupnju službi kojima se postaje plemenit, ili vršenje sudačkih funkcija, koje pak implici raju plemstvo zvano de cloche — po zvonu. Preko plemićke linije moglo se prijeći naročito sudskom istragom, nakon jednostavnog saslušanja svjedoka koji su jamčili za »plemenito življenje« odre đene osobe, (to jest življenje od prihoda, bez rada vlastitim ruka ma) i da su isto tako živjeli roditelji te osobe, a također i njihovi roditelji, po onom e što se vidjelo i čulo, to jest na način primjeren plemstvu. Ti su prelasci bili lagani samo u slučaju kad sve veće bogatstvo povlaštenih omogućava njima samima život plemićkog stila, zatim u slučaju kad su te klase u usponu povezane sa sucima, koji su im vrlo često rođaci, i na kraju u slučaju, kao u XVI. stoljeću, kako smo već rekli, kad postojeće plemstvo ne steže svoje redove. U to doba, u Francuskoj nema ničega što bi moglo podsjetiti na formulaciju Petera Lasletta100 prem a kojoj bi, između plemenitih i neplemenitih, linija razgraničenja bila jednako oštra kao ona 550


između kršćanina i nevjernika. Trebalo bi govoriti o graničnim područjima, o makijama, o no m a n ’s land (ničijoj zemlji), kroz koju je moguće proći. No, ono što sve komplicira jest činjenica da se to novo plemstvo uvijek čak i ne želi stopiti s redovima tradicionalnog plemstva. Ako je Georges Huppcrt u pravu, a više je nego vjerojat no da jest, »plemenite ljude« visokog ranga ne možemo prepoz nati u »Građaninu plemiću«. Datum premijere te Moliercovc komedije ponešto kasni (1670), mi smo tada već daleko od pro ljeća XVI. stoljeća, a ta je karikatura bila načinjena da bi se dopala dvorskom plemstvu. Dakako, gospodin Jourdain nije puka izmiš ljotina, on odgovara vrlo prosječnoj buržoaziji, i netočno bi bilo u tome vidjeti naše gotovo plemenite ili one koji to već jesu, kako već od XVI. stoljeća strastveno teže jedino za pripadnošću plem stvu »kao da je to eliksir života«.101 O tome da im društvena taština nije strana nema nikakve sumnje. Ali ona ih nije kadra nagnati da dijele ukus i predrasude plemstva po maču; kod njih nema nikakva divljenja vještini mačevanja, lovu, dvobojima, naprotiv, preziru način života ljudi koje smatraju nerazboritim i bez kulture, i taj se prezir ne skanjuje izraziti, čak ni pisanom riječi. Uostalom, o tom je pitanju sva buržoazija, i visoka i srednja, jednoglasna. Dajmo riječ jednom kasnijem svjedoku, Oudardu Coquaultu102, jednostavnom rcimskom građaninu, ali dosta boga tom trgovcu. On, u svojim memoarima, pod datumom od 31. kolovoza 1650. g., piše: »Evo države, života i položaja one gospode velikaša, za koje se smatra da su plemenite krvi; velik dio plemstva nipošto ne živi naročito dobro, kadri su samo izgrditi seljaka i pojesti ono što on privrijedi na njihovu imanju. Dez usporedbe, časni gradski buržuji, kao i dobri trgovci, plemenitiji su nego oni svi zajedno: jer, umnogome su dobroćudniji nego oni, bolje žive i bolji su primjer, kuće i porodice su im bolje udešene nego sve njihove, svatko živi prem a svojim mogućnostima, zbog kojih nitko ne gunđa, plaćen je svatko tko za njih radi, a nadasve nikada neće učiniti kakvo kukavno djelo, dok većina tih malih mačonoša čini baš suprotno. Ako je do uspoređivanja, oni misle da su sve i da ih građanin mora gledati jednakim okom kako njih gledaju njihovi seljaci (...). Nijedan ugledan čovjek ih ne cijeni. Takvo je sadašnje stanje na svijetu i više ne treba tražiti kreposti u plemstva.« I nakon što je naša krupna buržoazija postala plemenita, ona i dalje vodi svoj prijašnji život koji je uravnotežen, razuman i koji se odvija unutar njihovih lijepih, gradskih kuća, dvoraca ili lada551


njslđh kuća. Njihovu radost življenja i njihov ponos čini njihova humanistička kultura. Njihov su užitak njihove biblioteke u kojima najradije provode svoje slobodno vrijeme. Kulturološka granica koja ih obavija i najbolje karakterizira jest njihova strast za latinski, grčki, za pravo, antičku i nacionalnu povijest. Njihovom su se zaslugom otvorile mnoge svjetovne škole i ne samo u gradovima, već i u malim mjestima. Jedine su zajedničke crte koje imaju s autentičnim plemstvom odbijanje rada i trgovine, sklonost ka dokolici, to jest slobodnom vremenu, što je za njih sinonim za čitanje i učene diskusije sa sebi jednakima. Takav oblik življenja uključuje blagostanje i ti novi plemići imaju više nego samo blagostanje: posjeduju solidan imutak, koji ima tri izvora: meto dički eksploatiranu zemlju, lihvarstvo, ostvarivano naročito na štetu seljaka i vlastelina; i, napokon, sudske ili financijske službe, koje su postale prenosive i nasljedne još prije uspostavljanja p ra v a nasljeđivanja položaja (paulette), 1604. g. Pa ipak, ne radi se toliko o stečenim bogatstvima, koliko o nasljedenima. To su konsolidirana, sigurna, i čak velika bogatstva, a novac doziva novac, omogućavajući im društveni uspjeh i prodor. Ali, na počet ku uključivanja u orbitu bilo je uvijek isto: gentry je proizašla iz trgovine, i to je ono što ona nastoji zataškati pred znatiželjnicima i brižljivo držati u sjeni. Nitko o tome ne smije ostad prevaren!J o u rn a ld e L ’E stoile101 nas izvještava — no tko to ne bi rekao u njegovu vremenu — da je Nicolas od Neufvilla, gospodar iz Villeroia (1542-1617), državni sekretar, držeći uzde vlade gotovo cijeli svoj život, boreći se »s masom papira104 (...), listovima pergamenta i s raznim rukopisi ma«, unuk nekog trgovca ribom, koji je kupio tri vlastelinska posjeda 1500. g, kao i službe, a potom je ženidbom naslijedio gospošdju u Villeroiu, nedaleko od Corbeila. Georges Huppert citira mnoštvo podjednakih primjera. Nitko, dakle, nije prevaren, ali evo još jedanput: u XVI. stoljeću društvo ne sprečava društveno prom aknuće, nego m u je prije sklono. I samo u takvoj atmosferi m ožemo razumjeti oblikovanje prave klase novog plemstva, koja se uopće ne uključuje, ili se uključuje tek djelimice u plemstvo koje otprije postoji, oslanjajući se na vlastitu političku moć, na svoj vlastiti sistem odnosa unutar svoje skupine. To je nenormalna pojava koja se, uostalom, neće održati. Jer, u XVII. stoljeću, sve se mijenja. Pseudoplemstvo dotad je doživjelo teške i dramatične kušnje; reformaciju, vjerske ratove, ali je kroz sve to prošlo, nije bilo ni protestantsko, ni ligaško, nego 552


Pierre Seguier (1588-1672) pripada onom novom »plemstvu«, koje je u XVI. stoljeću stvorilo solidan imutak na zemlji, u službama i lihvar stvom. I on sam će ostvariti veliku političku karijeru kao vjerni sluga monarhije. Kancelarje od 1635■ g■nemilosrdan sudac u Foaquctovu procesu, a unatoč svemu ostaje kulturan čovjek. Nije li se odlučio predstaviti s knjigom u ruci, ispred sjajne biblioteke, koju će u oporuci ostaviti opatiji Saint-Germain-des-Pres? (Zbirka Viollet) 553


»galikansko« i »političko«, slijedeći srednji put, gdje ih udarci stižu s obje strane, ali isto tako gdje je bilo očuvano pravo na manevrira nje. Nakon 1600. g. sve počinje evoluirati: društvena atmosfera, ekonomija, politika, kultura. Više se ne može postati plemićem uz pom oć nekoliko svjedoka koji bi stali pred blagonaklonog suca; treba priložiti genealoške rodoslove, podvrći se strogim istragama, a i oni koji su već postali plemićima nisu bili zaštićeni od provjera. Socijalna m obilnost koja je opskrbljivala francusku gentry ljudi ma, nije više toliko prirodna, niti dinamična kao prije. Da li se to događa stoga što ekonomija nema više one iste živosti iz prethod nog stoljeća? Monarhija, koju su restaurirali Henrik IV, Richelieu i Luj XIV, postaje tlačitcljska, zahtijeva poslušnost svojih službe nika, počevši od samih članova Parlamenta. Uz to je još kralj pritekao u pom oć dvorskom plemstvu, dopustio mu da živi, cvjeta i da zauzima prednji dio pozornice oko Kralja Sunca, oko »Kralja teatra«, kako je govorio jedan od njegovih bližih prijatelja105, ali to je bio važan teatar koji nanovo okuplja sve mogućnosti i pogod nosti moći u uzak, ali očit krug. To se dvorsko plemstvo diže protiv »halje«. A ovo ne samo što se sukobljava s tom zaprekom, već istovremeno i s monarhijom, koja mu određuje i moć i granice. Tako je cijela skupina naših quasi- plemića u dvosmislenoj pozi ciji na političkom i na socijalnom planu. I na kraju, protureformacija sipa svoj gnjev na nju, na njezine ideje i na njezinu intelektualnu poziciju. Ta je skupina unaprijed bila na strani prosvjetiteljstva, a prožeta stanovitom racionalnošću, bila je na pragu da izumi novi »znanstveni« oblik povijesti.106 Ali, sve je isprevrtano, toj skupini sve ide »naopako« i evo je kako je sada postala najbolji cilj jezuitskih napada... Zbog toga je njezina uloga postala dvoznačna i složena u vrijeme eksplozije jansenizma i u vrijeme Fronde. Na početku 1649. g. pa sve do Rueilskog mira (11. ožujka), parlamentarci koji su gospodari Pariza »ne usuđuju se išta učiniti sa svojim postignućem«.107 Usred tih teškoća i tih uzastopnih kriza, gentry postaje malo po malo ono što ćemo nazvati plemstvom po halji, plemstvo drugo po redu, koje je prvo plemstvo uvijek osporavalo i s kojim se nikada nije stopilo. Odsada će hijerarhija između dvaju plemstava biti jasna, pri čemu monarhijska igra suprotstavlja jedno dru gome, da bi lakše vladala. Zasigurno nije slučajno da se izraz »plem stvopo halji« pojavljuje baš na početku XVII. stoljeća, prema našim sadašnjim procjenam a najranije 1603. g.108 Ne treba sma trati zanemarivim to jezično svjedočanstvo. Tada je bila završena 554


jedna faza sudbine plemstva po halji. Sada je bolje definirano, manje mirno i zacijelo manje gordo nego u prethodnom stoljeću, ali ono zadržava svoju težinu kojom utječe na sudbinu Francuske. Da bi se održalo, služi se svim hijerarhijama: hijerarhijom zemIjoposjedničkom (vlasteoskom), hijerarhijom novca, hijerarhijom crkve, hijerarhijom države (sudstvom, pa i prvostepenim, par lamentima, kraljevskim savjetodavnim vijećem) i uz to hijerar hijama koje će s vremenom postati korisne, a to su kulturne. To je sve zamršeno zbog određene sporosti, stanovite težine i zbog uspjeha stečenog ustrajnošću. Georges Huppcrt smatra da je to plemstvo po halji, nakon svog postanka u XVI. stoljeću pa sve do Revolucije, bilo od presudnog značenja za sudbinu Francuske, »stvarajući svoju kulturu, upravljajući svojim bogatstvom, izumiv ši istovremeno i Naciju i Prosvjetiteljstvo, izumivši Francusku«. Mnoga su glavna imena ovdje prisutna, tako da je vrlo izazovno pristati uz taj sud. Ali ipak, s ponešto umanjenom važnošću: ta je plodna klasa izraz određene francuske civilizacije, čitava ju je Francuska na rukama nosila, platila je cijenu njezina blagostanja, njezine stabilnosti, gotovo bismo se usudili reći njezine inteligen cije? Taj materijal i kulturni kapital plemstvo po halji stvorilo je za sebe sama. Da li i na dobrobit zemlje, to je ipak drugo pitanje. Zacijelo nema zemlje u Evropi koja nije na ovaj ili onaj način upoznala to udvostručenje na svom hijerarhijskom vrhu i te suko be, bili oni latentni ili otvoreni, između klase koja je već stigla u vrh i one koja tek stiže. Knjiga Georgesa Hupperta ipak ima tu prednost što je izbliza omeđila francuske osobitosti i što je nagla sila originalnost plemstva po halji u njegovoj genezi i njegovoj političkoj ulozi. Time ona korisno privlači pažnju na jedinstven karakter svakog društvenog razvitka. Uzroci su posvuda veoma slični, ali se rješenja razlikuju.

Od. gradova do država: raskoš i razmetljiva raskoš Gotovo je, dakle, nemoguće odrediti pravilo za ono što se tiče društvene pokredjivosti ili stavova nasuprot prestižu novca, ili ugleda po rođenju i naslovu, ili prestižu moći. S tog stanovišta, društva nemaju ni istu dob, ni iste hijerarhije, niti, na kraju krajeva, iste mentalitete. 555

dem and Braudel/ Igra razmjene

Venecija, žene pod maskama. Slika Pietra Longbia (1702-1785). (Ro ger Viollet) Što se tiče Hvrope, ipak postoji vidljiva razlika između dviju velikih kategorija: na jednoj strani su gradska društva, podrazu mijevajući pod tim društva trgovačkih gradova, prijevremeno obo gaćenih, kao na prim jer u Italiji, u Nizozemskoj, čak i u Njemačkoj, a na drugoj, društva širokih područja teritorijalnih država, koje su se sporo oslobađale (i ne uvijek) srednjovjekovne prošlosti, a katkada su još do jučer nosila njezina obilježja. Nema više od jednog stoljeća otkako je Proudhon pisao: »U ekonomskom or ganizmu, kao i u realnom političkom tijelu, u pravosudnoj ad ministraciji, te u prosvjeti, feudalnost nas još uvijek guši«.109 Već smo rekli i ponovili da jasne crte rastavljaju ta dva svijeta. Mogli bismo dati još stotinjak verzija, starih ili modernih, one 556


napomene iz jednoga francuskog ljetopisa napisanog oko 1702. g: »U monarhijskim državama trgovci ne mogu dostići isti stupanj ugleda kao u državama—republikama, gdje veliki trgovci redovito vladaju«.110 Ali nećemo inzistirati na toj očevidnoj zamisli koja nikog ne iznenađuje. Pogledajmo samo pažljivije ponašanje elita, ovisno o tome gdje se nalaze, u gradu koji je godinama formiran trgovinom i novcem, ili u prostranim teritorijalnim državama gdje Dvor (na primjer onaj engleski ili francuski) daje ton čitavom društvu. »Grad (misli se na Pariz) je — govorilo se — oponašatclj Dvora«.111 Ukratko, drugačije će živjeti grad kojim upravljaju trgovci od onoga kojim upravlja vladar. Neki španjolski arbitrista (to jest neki savjetodavac, često sklon moraliziranju), Luis Ortiz, suvremenik Filipa II, kaže nam to bez okolišanja. Evo nas u 1558. g, u vrlo nemirnoj Španjolskoj; kralj Filip II nije prisutan u kra ljevstvu, jer su ga nužnosti rata i međunarodne politike prikovalo za Nizozemsku. A u Valladolidu, još samo kratko vrijeme glavnom gradu Španjolske, vidimo raskoš, razmetanje, krzna, svilu, skupe parfeme, koji su obavezni, unatoč nedaćama tog vremena i dra mama skupog života. Međutim, takve raskoši, konstatira naš Špa njolac, nema ni u Firenci, ni u Genovi, ni u Nizozemskoj, čak ni u susjednom trgovačkom Portugalu: »En Portugal, ningun viste seda«, nitko se, kaže on, ne odijeva u svilu.112. No, Lisabon je trgovački grad, on daje ton Portugalu. U gradovima-državama u Italiji, kojih su se vrlo rano doče pali trgovci (Milana 1229. g, Firence 1289. g, Venecije ako ne prije, onda 1297. g), novac je efikasan i diskretan cement društvenog ustrojstva, »čvrsto ljepilo«, kako su govorili pariški tiskari u XVIII. stoljeću.113 Da bi vladao, patricijatu nije potrebno odviše blještavila i opsjena. On u svojim rukama drži konce kad je riječ o novcu, i to mu je dovoljno. Ne možemo reći da ne zna za raskoš, ali trudi se da ta raskoš bude diskretna, štoviše prikrivena. U Veneciji plemić nosi dugu, crnu halju, koja čak nije znak njegova ranga, jer, kao što objašnjava Cesare Vecellio u komentarima svoga zbornika o »habiti antički et m o d em i d i diverse p a rti del mundo« (kraj XVI. stoljeća), toge također nose »cittadini, dotton, mercanti et altri«. Mladi plemići, dodaje on, ispod crne toge rado nose svilenu odjeću delikatnih boja, no prikrivaju je koliko je god moguće »per una certa m odestia propria di quella Republica«... Odsutnost razmetanja odjećom kod venecijskog je plemića, dakle, sasvim hotimična. Isto tako, upotreba maske nije pridržana samo za vrijeme karnevala i javnih svečanosti, već je to dobar način da 557


se čovjek izgubi u anonimnosti, da se pomiješa sa svjetinom, da se veseli bez izlaganja ruglu. Venecijanske plemkinje stavljaju masku kako bi mogle otići u kavane i na javna mjesta, koja u načelu nisu dopuštena damama njihova ranga, »Maska, oh kakva lagodnost«, govorio je Goldoni, »Pod maskom smo svi jednaki, i poglavari magistrata mogu svakodnevno (...) vidjeti vlastitim očima sve poje dinosti koje zanimaju narod (...) Tako i dužd može često pod maskom ići u šetnju«. U Veneciji je raskoš, često veličanstvena, ostavljana javnom aparatu, ili pak strogo privamom životu. U Genovi se nobili odijevaju s izvjesnom strogošću. Svečanosti se diskretno odvijaju u kućama na selu ili u unutrašnjosti gradskih ulica, no republikanska je Firenca um rla s povratkom Aleksandra Mcdicia, 1530. g, i sa stvaranjem velikog Toskanskog Vojvodstva 1567. g. Međutim, čak i u tom razdoblju, Firenca živi jednostavno, gotovo građanski, po mišljenju Španjolaca. U Amsterdamu tako đer, posljednjem evropskom polisu, m eđu ostalim, bogati su ljudi skloni skromnosti, koja zapanjuje čak i venecijanske posjetioce. Tko bi, u Amsterdamu na ulici, razlikovao holandskog G rand Pensionnairea od ostalih građana koje susreće?114 Prijeći od Amsterdama ili nekog od talijanskih gradova staro ga bogatstva na glavni grad neke m oderne države ili na neki vladarski dvor, znači potpuno promijeniti atmosferu. U potonjim skrom nost i diskretnost nisu cijenjene. Plemstvo koje drži prve društvene redove dopušta da ga zablješti veličanstvena kraljevska raskoš, ali isto tako i ono želi blistati. O no se kočoperi i razmetanje smatra za svoju dužnost. Zasjati znači nametnuti se, izdvojiti se iz mnoštva običnih smrtnika, pokazati, gotovo na obredan način, da su oni druga vrsta, i držati ostale na odstojanju. Protivno povlastici novca, koja se razumije sama po sebi, i koju čovjek drži u svojoj ruci, povlastica po rođenju i rangu vrijedi samo utoliko ukoliko je drugi priznaju. Ako je knez Radziwill, u Poljskoj, u stoljeću pro svjetiteljstva, sam sposoban (a tako je bilo 1750. g) podići cijelu vojsku i opremiti je topništvom, ako isto tako može jednoga dana početi obilno dijeliti vino u svom malom gradu Niewiczu, »očito indiferentan prem a količini koja se prolijeva i gubi u potoku«, to je, primjećuje W. Kula, način da im presionira gledaoca (vino je vrlo skup uvozni artikl u Poljskoj) i »da ih uvjeri u svoje ne ograničene moći i zadobije njihovu krotkost prema svojim htije njima. (...) Takvo je rasipništvo, dakle, racionalno djelo, u okviru određene društvene strukture.«115 Isto razmetanje nalazimo u Napulju: u vrijeme Tommasa Campancllc, revolucionara kojemu 558


U Engleskoj XVI. stoljeća, raskoš i kraljevske zabave na »Dvoru Rene sanse«: ples kraljice Elizabete i njenog miljenika, Roberta Dudleya, grofa od Leicestera, slika s jednog dvorskog bala. (Eoto National Portrait Gallery) je srce bilo obasjano Gradom Sunca (Citta del sole, 1602), običa valo se govoriti o Fabriziu Carafi, knezu od Roceelle, da je trošio svoj novac»alla napoletana«, na napuljski način »cioe in vanitd. Dok njihovi podanici doslovno umiru od gladi, napuljski velikaši troše čitava bogatstva na »pse, konje, dvorske lude, zlatne tkanine i puttane che e peggio«.116 Ti rasipnici (koji mogu raspolagati s 100.000 škuda prihoda, dok njihovi potčinjeni nemaju ni tri škude po glavi) ne mogu odoljeti, naravno, želji za užitkom, ali još manje potrebi da zabljcšte: oni igraju svoju ulogu, čine ono što se od njih 559


očekuje, čemu je narod sprem an diviti se, jednako kao i zavidjeti im, a potom ih mrziti. Ponuđeni prizor, ponovimo, način je domi nacije. To je nužnost. Ovim napuljskim plemićima je potrebito dolaziti na dvor španjolskog potkralja, zadobiti njegovu naklonost, čak i uz cijenu svoje propasti i povratka na svoju zemlju bez prebijene pare. I tako su poprimili način življenja kakvog velikog glavnog grada — jednog od najvećih u Evropi, nužno rastrošnog. 1547. g. obitelj Bisignano u gradu je dala sagraditi svoju veliku palaču Chiaia. Napustivši svoje kalabreške domove, žive ondje, kao i svi velikaši, okruženi malim dvoranima, kamo hrle, na trošak kućevlasnika, kurtizane, umjetnici, ljudi od p era.117 Koliko god bila »rentabilna« i stoga racionalna, ta hvalisava taština često ide tako daleko da postaje čak manija, da ne kažemo psihoza. Fćnelon tvrdi da Richelieu »na Sorbonni nije ostavio ni jedna vrata ni jedan stakleni pano na koji nije dao staviti svoj grb«.118 U svakom slučaju, u malom selu Richelieu, koje nosi njegovo ime, »gdje se izdiže zamak njegova oca koji se može vidjeti još i danas između Toursa i Louduna«, kardinal je dao podići grad koji je ostao napola prazan.115 To vjerno podsjeća na prinčevsku maštu Vespasiana Gonzage (um ro 1591) iz porodice vojvoda od Mantove, koji se očajnički trudio da postane nezavisnim vladarem, pa je u nedostatku boljeg, dao sagraditi čudesan mali grad Sabbionetta120, s raskošnom palačom, s galerijom slika, s vlastitom kockarnicom, teatrom (što je bila rijetkost u XVI. stoljeću), sa svojom crkvom, specijalno sagrađenom da može primiti nastupe pjevačkih zborova, održavanje instrumentalnih koncerata, zatim s m odernim utvrdama, ukratko, sa svim što čini pravi glavni grad, prem da taj gradić nedaleko rijeke Po nije imao nikakvu eko nom sku ni upravnu ulogu, nego jedva neku vojnu: nekoć je ondje bio sagrađen utvrđen zamak. Vespasiano Gonzaga živio je u Sabbionetti kao pravi vladar, sa svojim dvoranima, ali po njegovoj smrti grad je napušten i zaboravljen. Izdiže se danas kao kakav kazališni dekor, usred polja. Sažimajući sve to, postoje dva umijeća življenja i ponašanja: razmedjivost ili suzdržanost. Ondje gdje društvo utemeljeno na novcu kasni sa zauzimanjem svog mjesta, razmetljiva raskoš i stara politika nameću se vladalačkoj klasi, koja ne zna računati na šudjivu potporu novca. Naravno, razmedjivost se može uvući svuda. Ona nikada nije potpuno odsutna na mjestima gdje ljudi imaju vremena i sklonost da se gledaju, da se odmjeravaju, uspo ređuju, da jedni drugima određuju pozicije po nekoj pojedinosti, 560

Društvo ili»skup skupova<

po načinu odijevanja, načinu na koji jedu, štoviše po načinu na koji se predstavljaju ili govore. Pa čak ni trgovački gradovi pred njom ne zaključavaju svoja vrata, nego ih otvaraju i više nego što treba, a to je znak njihove dezorganiziranosti, ekonomske i druš tvene slabosti, koja ih zahvaća. Venecija je nakon 1550. g. previše bogata da bi mogla prosuditi svoje pravo stanje, koje je već tada bilo ugroženo. I u njoj se stvara raskoš, svakim je danom ustrajnija, drugačija i vidljivija nego nekoć. Sve su brojniji zakoni o ograni čavanju raskoši, koji, kao i uvijek, signaliziraju, ali ne obustavljaju raskošne troškove: veličanstvene svadbe i krštenja, bisere, tobože umjetne, kojima se prekrivaju žene, zatim njihov običaj da nose nad haljama »zuboni et altre veste da hom o de seda«. Otuda toliko prijetnji prekršiteljima i »krojačima, veziljama, crtačima«, koji podržavaju zlo. »Vjenčanje je (u bogatim obiteljima) bez sumnje predstavljalo neku vrstu javnog praznika... Memoari iz tog vremena govore samo o svečanostima, turnirima, plesovima i ukrašavanjima prilikom vjenčanja... (...), a to dokazuje da Signoria još uvijek ne misli napraviti reda. A prijelaz iz privatnog u javno znak je koji valja istaknuti.121 Ne žurimo s izjavom da se evolucija u Engleskoj odvija u suprotnom smjeru. Stvari su složenije. U XVII. stoljeću, raskoš zahvaća sve: tu je Dvor i sjaj plemstva. Kada sc Henri Berkeley, lord feldmaršal iz Gloucestershirea, »uputio u London zbog neke kratke posjete, poveo je pratnju od 150 slugu«.122 Naravno, u XVIII. stoljeću i nadasve za vrijeme duge vladavine Gcorgca III (1760-1820), engleski bogataši i moćnici voljet će raskoš udob nosti više negoli spoljašnju kićenost. Simon Voroncov, ambasador Katarine II125, navikao na izvještačenu kićenost dvora u St. Pctersburgu, uživa u slobodi ovog svijeta »gdje se živi kako tko hoće i gdje nema nikakvih formalnosti etikete u poslovima«. Ali trebat ćc još mnogo da engleski društveni poredak definiramo takvim iz javama. U stvarnosti, čim ga potanko prom otrim o primijetit ćemo da je taj poredak složen i drugačiji. Plemstvo, ili još bolje, engleska aristokracija, koja je stigla na vrh društvene hijerarhije računajući otprilike od vremena reformacije, mlada je loza. No zbog tisuću razloga, u kojima i interes ima svoj udio, ona poprima ponašanje zemljoposjedničke aristokracije. Velika engleska porodica može se zasnovati samo posjedovanjem golemog imanja kojem je u središtu, kao znak uspjeha, rezidencija, često, kraljevski veličan stvena. T aje aristokracija istovremeno, kao što smo rekli, »plutok ratska i feudalna«. Feudalna, jer ima neophodan sjaj, pomalo 561


teatralan. 1766. g. u Abingdonu se ustaljuju novi velikaši, »pozivaju na gozbu više stotina gentletnena, zakupnika, stanovnika iz oko lice. Zvona zvone iz sve snage«. Kreće konjanička povorka kojoj prethode fanfare, a navečer blješti rasvjeta...124 U toj graji, nema ničeg »buržujskog« — to je zasigurno nužna buka. Gledajući sa sociološkog stanovišta, nije li to zbog neophodnog uspostavljanja moći lokalne aristokracije? Ali ta raskošna igra ne isključuje pos lovni ukus i praksu. Već od elizabetinskog vremena, upravo visoko plemstvo, peers, najradije ulaže u trgovinu dalekog dom eta.125 U Nizozemskoj stvari su se odvijale drugačije; ondje su se gradski upravnici, oni koje bismo u Francuskoj zvali »nobles de cloche«, postavili na vrh hijerarhije. Oni su ondje buržoaska aris tokracija. U Francuskoj, slika je ista kao i u Engleskoj, dosta kompli cirana: tu se različito razvijaju glavni grad — kojim dom inira Dvor, — i veliki trgovački gradovi koji postaju svjesni svoje sve veće moći i svoje originalnosti. Raskoš bogatih velctrgovaca iz Toulousea, iz Lyona ili iz Dordeauxa nije toliko vidna. Zatvorena je u njihovim lijepim, gradskim kućama, a još više »u njihovim seoskim reziden cijama, u ladanjskim kućama koje okružuju gradove na uda ljenosti od jednog dana jahanja«.126 U Parizu, naprotiv, vrlo bogati novčari iz XVIII. stoljeća težit će oponašnju i pretjerivanju u raskoši koja ih okružuje i posudit će stil života od najvišega plemstva.

Revolucija i borbe klasa Društvena je masa, o kojoj ćemo dalje govoriti, stegnuta u mrežu ustaljenog poretka. Ako se ta masa pomakne malo više nego što treba, niti mreže se stežu i postaju jače, ili se pak izmišljaju novi načini da se m reža održi. Država je tu da spasi nejednakost, glavno svojstvo društvenog ustrojstva. Kultura i oni koji je predstavljaju, tu su vrlo često da propovijedaju rezignaciju, pokornost, mudrost, dužnost da se Cezaru da ono što m u pripada. Najbolje je još da se »organska« društvena masa m irno razvija sama od sebe, u grani cama koje ne narušavaju opću ravnotežu. Nije zabranjeno popeti se s jedne niske stepenice u hijerarhiji na neposredno višu, ali još uvijek pri dnu ljestvice. Društvena pokretljivost ne ostvaruje se samo na najvišem stupnju uspona; ona postoji također za prijelaz od seljaka na trgovca koji i sam obrađuje zemlju, ili na seoskog 562


kneza, ili od seoskog kneza na malog, lokalnog vlastelina, ili na »zakupnika nekih dažbina, na zakupnika na engleski način koji su, recimo, isto tako plodne sjemenke buržoazije«127, ili za pristup sitnog buržuja u službu i do postizanja rente. U Veneciji128 »sma tran je zadnjim pučaninom onaj čije ime nije uvršteno u registar neke bratovštine (Scuola)«. Ali ništa ga nije sprečavalo, ni njega ni neko od njegove djeca, da ude bar u neki Arte, u neku obrtničku organizaciju i time prekorači prvu stepenicu. Sve ove neznatne drame društvene »etape«, te borbe za »el serquien soy«, za to da budem ono što jesam (kao što kaže jedan lik nekog pikaresknog romana iz 1624. g)129 mogu se tumačiti kao znaci stanovite klasne svijesti. Uostalom, to nam dokazuju bez brojne pobune130 protiv ustaljenog poretka. Yves-Marie Dercć procijenio je da je u području Akvitanijc, od 1590. g. do 1715. g. bilo pet stotina ustanaka ili seljačkih pseudobuna. Od 1301. g. do 1550. g. u nekom popisu koji se odnosi na stotinjak njemačkih gradova, zabilježeno je dvije stotine okršaja, često krvavih. U Lyonu, od 1173- g. do 1530. g, u 357 godina nalazimo 126 buna (više nego jedna buna svake treče godine). Te sudare i ustanke možemo zvati bunama, napetošću, klasnim borbama, okršajima, bilo kako — u svakom slučaju neke od njih bile su tako žestoke da jedino riječ revolucija možemo smatrati prikladnom. U evrop skim razmjerima, u pet stoljeća koja obuhvaća ova knjiga, radi se o desecima tisuća događaja, i još nisu svi obilježeni kao što bi trebalo, niti su još svi izvađeni iz arhiva gdje spavaju. Do sada provedena ispitivanja ipak dopuštaju nekoliko zaključaka, i to s mogućom točnošću, kad su u pitanju seljački ustanci, ali isto tako s mnogo mogućnosti da pogriješimo kad su u pitanju radnički nemiri, izrazito gradski. Što se tiče seljačkih ustanaka, golem je posao obavljen u pogledu Francuske, počevši od revolucionarne knjige Borisa Poršneva131. No, očito je da se ne radi samo o Francuskoj, iako je ona, po mišljenju povjesničara, postala, za sada, primjerom. U svakom slučaju nema ni jedne pogreške u skupini poznatih činjenica: seoski se svijet ne prestaje boriti protiv onoga tko ga ugnjetava, protiv države, vlastelina, vanjskih okolnosti, nepogodnih stjecaja okolnosti, naoružanih četa, protiv onoga što ga ugrožava, ili bar ometa seoske zajednice, koje su uvjet njegove slobode. A sve se to u njegovu duhu stapa u jedno. Zbog toga što je jedan vlastelin oko 1530. g. poslao svoje svinje u zadružnu šumu, diglo se malo selo napuljske grofovije Nolise, da bi obranilo svoja prava na ispašu, 563

Fernand Bra u d el / Igra razm jene

Seljaci napadaju osamljenog vojnika, Jean de Wavrin. Engleska kro nika, XV. stoljeće. (Otisak B. N.)

uzvikujući: »Viva Upopolo e m ora ii signore«.132 Otuda proizlazi cijeli niz okršaja koji svjedoče o tradicionalnom mentalitetu, o osebujnom položaju scljakova života, a sve to traje do sredine XIX. stoljeća. Ako tražimo, kao što zamjećuje Ingomar Bog, ilustraciju onoga što bi moglo biti »dugo trajanje«, njegova ponavljanja, česta 564


prepričavanja, njegova monotonija, onda povijest sela donosi čitavo obilje savršenih primjera.133 Prvo čitanje te prcopsežne povijesti ostavlja dojam da sva ta nikada smirena uzbunjenost, gotovo nikad ne uspijeva postići pobjedu. Pobuniti se znači »govoriti u vjetar«134: žakerija u L’Ilc-de-France, 1358. g, ustanak engleskih radnika 1381. g, seljački rat (Bauemkrieg) 1525. g, pobuna guyennskih općina protiv po reza na sol 1548. g, žestoki ustanak Bolotnikova u Rusiji, na početku XVII. stoljeća; oružani ustanak Dozse u Madžarskoj 1614. g; veliki seljački rat koji je uzdrmao Napuljsko Kraljevstvo 1647. g. —svi ti bjesomučni napori redovito doživljavaju poraz. Isto tako i manje pobune, koje su na neki način svjesno povezane u lanac. Ukratko, ustaljeni poredak ne može trpjeti seoski nered, koji bi, s obzirom na golemu nadmoć sela, srušio čitavu konstrukciju druš tva i privrede. Protiv seljaka postoji gotovo stalan savez države, plemstva, buržoaskih posjednika, čak i Crkve, i, zasigurno, gra dova. No vatra tinja i ispod pepela. Pa ipak, poraz nije bio toliko potpun kako se čini. Seljak je uvijek bio surovo vraćen u pokornost, to je točno, ali ima i mnogo napredaka koji su stečeni na kraju tih pobuna. Nisu li sudionici žakerije, 1358. g, osigurali slobodu seljaka oko Pariza? Napuštanje, a zatim ponovno napučivanje te glavne regije možda nisu dovoljni da se potpuno objasni razvoj te nekoć stečene slobode, zatim ponovo zadobivene i na kraju očuvane. Da li je B a u em b ie g iz 1525. g. bio potpun poraz? Pobunjeni seljak između Labe i Rajne nije postao, kao seljak s one strane Labe, novi kmet; on je spasio svoju slobodu i svoja stara prava. 1548. g. Guycnnc je prega žena135, istina je, ali namet na sol je ukinut. Naime, zbog nameta na sol, monarhija je bila oslabljena i primorana otvoriti seosku ekonomiju prema vani. Reklo bi se, također, da je široka revolucija sela u jesen i tijekom zime 1789. g. na stanovit način bila poražena: jer, tko će se dočepati nacionalnih dobara? Pa ipak, ukidanje feudalnih prava nije bio beznačajan poklon. Što se tiče radničkih nemira, mi smo utoliko loše obaviješteni što su činjenice veoma raspršene, s obzirom na prirođenu nes tabilnost namještenja i redovitu propast »industrijskih« djelatnos ti. Radnički svijet biva beskrajno koncentriran, zatim rasut i potisnut prem a drugim radnim mjestima, katkada prema drugim zanimanjima, a to radnički pokret lišava postojane solidarnosti, koja je uvjet za uspjeh. Tako je prvi razvoj lionskih suknara, po uzoru na milanske ili pijemontske obrte, bio vrlo brz, obuh 565


vaćajući i do 2.000 majstora i radnika. Zatim je došlo do opadanja, štoviše do rasula, i to u doba skupoće. »Radnici tog obrta ne zarađuju niti toliko koliko bi bilo dovoljno za život u gradu, neki (...) su se povukli u Forest (Forez) i Đeaujolais i ondje rade«, ali u tako lošim uvjetima da je njihov proizvod »potpuno izgubio ugled«136. Industrija te tkanine se, zapravo, premjestila, našla novo tlo u Marseilleu i Flandriji. »Propast te tvornice«, zaključuje ljeto pis iz 1698. g. koji slijedimo »utoliko je osjetniji gubitak za Lyon, što je u njem u ostao dio radnika, posve ubogih, gotovo beskoris nih i koji su društvu na teret«. Da je postojao — što se ne zna — ma kakav pokret nadoknadnih potraživanja m eđu 2.000 lionskih suknara, ugasio bi se sam od sebe. Postoji još jedan nedostatak: koncentracija posla za radnika ostaje nesavršena utoliko što se radna snaga najčešće pojavljuje u neznatnim jedinicama (Čak i u unutrašnjosti industrijskog grada), tako da radnik putuje, ili boravi i u selu i u gradu, pa je istovremeno i seljak i nadničar. A što se tiče gradskog radnog svijeta, posvuda je podijeljen protiv sebe samoga, djclimice uhvaćen u procjep starih korporacija i oskudnih i jadnih povlastica svojih poslo davaca. Slobodan se rad polako nazire posvuda, ali ni on nije koherentan: gore su relativno povlašteni, plaćeni obrtnici, koji rade za jednog gospodara, no njihov je zadatak da raspoređuju posao pom oćnicim a i slugama, koji su više ili manje brojni (to su, zapravo, potpoduzetnici); ispod njih su oni koji u istim uvjetima mogu računati samo na porodičnu radnu snagu; i na kraju, tu je nepregledan svijet najamnih radnika, a još ispod njih su nadničari bez određene struke, nosači, radnici za grube poslove, od kojih su najsretniji oni plaćeni na dan, a najzakinutiji oni što su plaćeni po učinku. U takvim uvjetima, prirodno je, dakle, da se povijest radničkih pokreta i zahtjeva očituje nizom kratkih epizoda, koje su tek rijetko povezane, i to uz mnogo poteškoća. To je točkasta povijest. Zak ljučivati, kao što se vrlo često čini, da je tu odsutan svaki klasni mentalitet vjerojatno je pogrešno, sudeći po epizodama od kojih neke pobliže poznajemo. Istina govori da je sveukupan radnički svijet bio stiješnjen između osrednjih prihoda i prijetnje da neiz lječivo sasvim ostane bez posla. I može se osloboditi samo nasil nim putem, no on je, zapravo, razoružan, kao i bilo koji današnji radnik u kriznom razdoblju nezaposlenosti. Ima i nasilja gnjeva i mržnje, ali je točno da, na jedan uspjeh ili poluuspjeh, kao što je bio onaj u Francuskoj, uoči Revolucije, s radnicima tvornica pa 566


pira137, vrlo osebujan, imamo stotinu propalih pokušaja. Takvi sc zidovi ne uklanjaju lako.

Nekoliko primjera U Lyonu je prva138štamparija otvorena 1473. g. Godine 1539. uoči prvog velikog štrajka (nc i prvog nemira), stotinjak tiskara bilo jc u pogonu — što pretpostavlja, između naučnika, pomoćnika, (slagara, uposlenih na tisku, korektora) i majstora, tisuću radnika — koji su većinom došli iz drugih francuskih pokrajina ili iz Njemačke, Italije, švicarskih kantona, pa su dakle svi stranci u Lyonu. Sve su to bile male radionice. Majstori u pravilu posjeduju dva tijeska, a oni koji su imali više uspjeha i do šest. Uvijek jc skup materijal koji valja sakupiti: zatim, treba raspolagati određenim opticajnim kapitalom da bi sc namirivale plaće, vršila nabavka papira i slova. Pa ipak (ovo radnici nc shvaćaju) vlasnici nisu pravi predstavnici kapitala, oni su u rukama trgovaca, to jest »izdavača«, ličnosti ne malog značenja: nisu li neki od njih članovi Consulata, to jest gradske uprave? Nije potrebno dodati da je vlast na strani izdavača i da majstori, htjeli ili nc, štite te moćne ljude o kojima ovise. Za njih je jedini način da žive i povećaju svoj dobitak: smanjenje plaća i povećanje radnog vremena radnika, i u toj politici, pomoć lionskih autoriteta dragocjena jc, čak i neophodna. A što se tiče načina, ima ih nekoliko. Najprije mogu pro mijeniti način plaćanja: vi ih hranite, a cijene živežnih namirnica uporno rastu; tada ćete vi te »proždrljivce« udaljiti od svog stola i bit će plaćeni jedino novcem, osuđeni, bez i najmanje zadovoljstva, na to da se hrane po krčmama. I evo sad su vrlo razljućcni što su otjerani od majstorova stola. Drugo zaobilazno rješenje jc: po služiti se naučnicima, koje nc treba platiti, i ostaviti ih da, u slučaju potrebe, upravljaju tijeskom, što je njima, u načelu, zabranjeno. Ili još izravnije: diferencirati stalne plaće otvarajući lepezu nagra đivanja na najvišoj mogućoj razini: osam soua dnevno slagaru, dva i pol do četiri soua za upravljače strojem. I, na kraju, treba od njih zahtijevati beskonačan radni dan, od dva sata ujutro do deset sati navečer, sa četiri sata predaha za objed (je li to vjerojatno?), pri čemu je svaki od njih dužan otisnuti više od 3.000 listova dnevno! Razumljivo je da su mladi ljudi prosvjedovali i tražili bolje uvjete rada, optuživali majstore za pretjeranu dobit. Apotom, jasno je da su pribjegli štrajku, kao svom oružju. Štrajkati znači načiniti 567


»trik«139: radnici izgovaraju tu čarobnu riječ napuštajući radi onicu, kad na primjer, neki šegrt, po majstorovoj naredbi, počne upravljati strojem, ili u nekoj sličnoj prilici. To još nije sve: štraj kaši batinaju »žute«, one koje nazivaju fo u rfa n ts (po talijanskoj ri\et\furfante, što znači ncvaljalac, podlac); bacaju letke, pokreću sudske parnice, ili još bolje: napuštaju stare tiskarske bratovštine, koje su, na početku XVI. stoljeća, ujedinjavale majstore i radnike, form iraju vlastita udruženja, zvanagriffarins (po staroj francuskoj riječi, koja je značila proždrljivac), pa su za svoju propagandu, prigodom redovitih svečanosti i burlcsknih povorki dobroga gra da Lyona, stvorili groteskni lik, koji će svatko pozdraviti i prepoz nati u prolazu, naime, gospodina de la Coquillc. Ne iznenađuje nas pretjerano što su na kraju izgubili, zatim su 1572. g. ponovo izgubili, nakon što su nešto malo dobili. No, zato nas zapanjuje činjenica da sve u tom neznatnom sukobu ima izrazito m oderan karakter. Točno je da je tiskarstvo struka novijeg doba, kapitalistička, i da su se posvuda — (u Parizu istih datum a 1539. g. i 1572. g, u Žencvi oko 1560. g, a u Veneciji već, 1506. g. kod Alda Manuzia) — budući da isti uzroci proizvode iste posljedice — zapodjenuli štrajkovi i značajne pobune.140

Takvo svjedočanstvo i rana razvijenost nisu izuzetni. Nije Ii Rad, još prije nego što bi se reklo, gotovo od početka igre, m orao biti sasvim drugačije prirode nego što je Kapital? Tekstilna industrija, koja se rano pojavila, sa svojim poslodavcima i pretjeranom kon centracijom radne snage, pravo je polje za ta rana i učestala osvješćenja. To vidimo i u Leydenu, m oćnom gradu manufakture u XVII. stoljeću. To također vidimo, neizravno, 1738. g. u Sarumu, u srcu starog grada vunene industrije Wiltshirea, nedaleko Bristola. Za Leyden141 nije karakteristično samo da je u XVII. stoljeću najveći suknarski grad u Evropi (oko 1670. g. možda ima 70.000 stanovnika, od toga 45-000 radnika, 1664. g. postiže rekord, goto vo 150.000 proizvedenih komada) i da je za uspješno odvijanje svoje proizvodnje privukao tisuće radnika s juga Nizozemske i sjevera Francuske — nego da je sa m izvršavao mnoge vrste pos lova koje zahtijeva proizvodnja tog sukna, bayettes (flanel) i sayettes (tkanina od vune i svile). Ne zamišljajmo ga kao Norwich ili srednjovjekovnu Firencu, koji su gotovo posve oslonjeni na tkanje ili čak samo na predenje u svojim obližnjim selima. To su izrazito 568

DruStvo ili »skup skupova<

bogati gradovi: izvoze proizvod sa svoje zemlje na vrlo pogodno i nezasitno tržište Amsterdama. I kao što znamo, jedino siromašna sela uvelike prihvaćaju kućnu radinost. Evo, dakle, industrijskog grada, u vrijeme svoje veličine, sredinom XVII. stoljeća, osuđenog na izvođenje svih poslova, i koji zaista sve radi sam — od pranja, grebenanja i predenja vune, do tkanja, valjanja, striženja i do konačnog zgotovljcnja sukna. Međutim, to sve ne bi bilo moguće bez velikog broja radne snage. No, pojavljuje se teškoća u prona laženju pristojnog smještaja: prava radnička naselja, koja su samo zato i izgrađena, nisu dovoljna za sve radnike. Velik je broj onih koji se zbijaju u sobe unajmljene na tjedan ili mjesec dana. Žene i djeca čine znatan dio potrebne radne snage. I kako sve to još uvijek nije dovoljno, pojavljuju se strojevi: valjačica, koju pokreću konji ili vjetar, strojevi koji se nameću u velikim radionicama »za tiještenje, valjanje i sušenje« sukna. O toj relativnoj mehanizaciji posve gradske industrije vrlo jasno govore slike sačuvane u grad skom muzeju, koje su nekoć ukrašavale Lakcnhal — natkriveno suknarsko tržište. Sve je to pod očitim imperativom: dok Amsterdam proizvodi raskošne tkanine i dok sc Harlem odaje praćenju mode, Leyden se specijalizirao u proizvodnji jeftinog tekstila, počevši s vunom osrednje kvalitete. Troškove uvijek valja zbiti. Isto tako, cehovski režim, koji se zadržava, dopušta da se uz njega razvijaju nova poduzeća, radionice, i već tada, manufakture, a kućna radinost, koja je uvijek bila u znaku eksploatacije bez milosti, počinje zadobivati teren. Budući da sc grad brzo povećavao (1581. g. nije imao više od 12.000 stanovnika), nije gradio kadrove vlastitog kapitalizma, unatoč imutku pojedinih poduzetnika. Sva djelatnost Leydena završava kod amsterdamskih trgovaca, koji je čvrsto drže u svojim rukama. Takva koncentracija radnika mogla je pogodovati samo su sretanju i sukobljavanju Kapitala i Kada. Radničko stanovništvo u Leydenu previše je brojno a da ne bi bilo uznemireno i buntovno, utoliko više što gradski poduzetnici nemaju sredstava za povratak, u slučaju potrebe, na seosku radnu snagu, kojom je lakše uprav ljati. Francusko činovništvo, počevši od ambasadora koji ima sjedište u Haagu, ili od konzula koji je u Amsterdamu, budno prati ta kronična nezadovoljstva, u nadi, ponekad i ostvarenoj, da će nagovoriti ponekog radnika da napusti posao, kako bi ojačali francuske manufakture.142 Ukratko, ako u Evropi postoji pravi 569

F ernand B ra u d e l/ Igra razm jene

Gradska industrija u Leydenu: tkalački stan. Ova slika Isaaca van Swanenburgha (1538-1614) nalazi se u seriji koja ilustrira obradu vune u suknarskoj bali u Leydenu. Sve te slike predstavljaju mehani zaciju do stupnja koji je dopuštala tehnika tog doba. (Otisak A. Dingjan)

»industrijski« grad i koncentracija radnika doista gradska, onda je to ovaj. Ništa nije prirodnije nego da upravo tu izbijaju štrajkovi. Ipak, ovdje nas čeka trostruko iznenađenje; a to je da su ti štrajkovi, prem a preciznim podacima Posthumusa, vrlo malobrojni (1619, 1637, 1644, 1648, 1700. i 1701); da su epizodni i odnose se samo na ovu ili onu skupinu radnika, tkalačkih ili, na primjer, vaIjaoničkih, izuzevši pokrete iz 1644. g. i 1701. g. koji su imali oblik 570


masovnih pokreta; i treće iznenađenje je da su vrlo slabo osvijet ljeni povijesnim istraživanjem, nesumnjivo zbog dokumentacije. Treba se, dakle, vratiti onome što je očito: radnički proletari jat Leydena bio je podijeljen u funkcionalne kategorije — valjar nije prelac, nije tkalac. On jednim dijelom pripada obrtničkim organizacijama bez osobite čvrstoće, a drugim u okvire nekog slobodnog obrtništva (koji je u stvarnosti brižljivo nadgledan i držan u zaptu). U takvim uvjetima on ne uspijeva stvoriti koheziju u svoju korist, koja bi bila opasna za one koji njime upravljaju i koji ga eksploatiraju, za majstore u manufakturama, i iznad tih najbližih gospodara, za trgovce koji vode cijelu igru. Međutim, ipak postoje i prava radnička udruženja i neke vrste članarine koja puni pripomoćnu blagajnu. Ali glavno je obilježje tekstilne organizacije u Leydcnu upravo nesmiljena snaga postojećih sredstava prinude: nadzor, kažnjava nja, tamnice, pogubljenja konstantne su prijetnje. Gradski su upravljači, mahniti pristalice povlaštenih. Još k tome, manufakturisti su okupljeni u neku vrstu kartela, koji se prostire čitavom Holandijom i čak cjelinom Ujedinjenih provincija. Ne okupljaju li se svake dvije godine u generalnu »sinodu« kako bi eliminirali škodljivu konkurenciju, odredili cijene i plaće i, već prema prilici, odlučivali koje mjere će primijeniti protiv radničkih nemira, stvar nih ili mogućih? Ta m oderna organizacija navodi Posthumusa na zaključak da je na razini poslodavaca klasna borba istovremeno i svjesnija i žešća nego na nivou radništva. Ali nije li to dojam povjesničara vezan za njegovu dokumentaciju? Ako nam radnici nisu ostavili baš velikih dokaza o svojim borbama i osjećanjima, nije li to stoga što su mislili da ih situacija na to primorava? Svaka radnička organizacija kojoj bi bilo službeno namijenjeno da brani interese radničke klase, bila je zabranjena. U stalnim udruženjima, koja su postojala, radnici, dakle, nisu mogli ni djelovati ni govoriti otvoreno. Ali, reakcija gospodara sama po sebi dokazuje da njiho va šutnja zasigurno nije predstavljala ni ravnodušnost, ni nezna nje, a ni prihvaćanje.143 Posljednja epizoda koju bismo željeli promotriti, vrlo je različita od ostalih. Radi se o industriji mnogo skromnijoj, i u svojoj organizaciji, mnogo prilagodenijoj normama tog doba. Dakle, na stanovit je način reprezentativnija od čudovišnog leydenskog slu čaja. 571


U Sarum u smo, u Wiltshireu, nedaleko od Bristola, u 1738. godini. Sarum jc u središtu područja koje se od davnine bavi proizvodnjom vune, pod nadzorom tvorničara sukna, koji su bili prije trgovci nego manufakturisti, tako zvani clothiers. Izbija kratka pobuna. O pustošena su neka dobra tih clothiersa. Represija je brza, obješena su tri buntovnika i red je ponovo uspostavljen. Ali, ne radi se o beznačajnom okršaju. Prije svega, na tom engleskom jugozapadu, gdje su se zbili nemiri 1732. g, društveni red često je narušavan, bar od 1720. g. nadalje. I upravo ondje se rodila pučka pjesma, The Clothiers Delight, kojoj je Paul Mantoux posvetio značajne stranice svog klasičnog djela.144 Ona, nesumnjivo, seže do vladavine Vilima Oranskog (1688—1702). To je, dakle, relativno stara pjesma, uvijek ponovo pjevana po krčmama tijekom dugog niza godina. Predstav ljena je kao da u njoj povjerljivo govore tvorničari vune, o svojim postupcim a i junaštvima, o svojim zadovoljstvima i svojim bri gama. »Skupit ćemo blago«, pjevaju oni, »dobit ćemo golema bogatstva, po cijenu da orobim o i tlačimo siromašne. (...) Zahva ljujući njihovu radu pune se naše kese«. Lako jc bilo taj posao prem alo platiti, ili u njem u naći greške koje ne postoje i sniziti plaće »pod izlikom da trgovina loše ide, (...)a ako krene na bolje (radnici) to nikada neće primijetiti«. Zar tkanine koje oni proiz vode ne idu preko mora, u daleke zemlje i izvan njihova nadzora? Kako bi to mogli vidjeti jadnici koji rade dan i noć? A osim toga, oni m ogu birati samo između »takvog ili nikakvog posla«. Evo još jedne male, ali rječite činjenice: okršaj iz 1738. g. potakao je 1739. i 1740. g, objavljivanje pamfleta koje nisu pisali radnici, već dobri pobornici za ponovno uspostavljanje sklada. Ako sve loše krene u nekom poslu, nije li to zbog strane konkuren cije, naročito one francuske? Naravno, poslodavci bi morali iz m ijeniti svoje stavove, ali na koncu konca, ne m ožem o ih »primorati da se upropaste, kao što je bila zla sudbina mnogih m edu njima tijekom ovih nekoliko posljednjih godina«. Sve je ovo napokon vrlo jasno. Točno su ocrtane pozicije s obje strane barijere. A barijera itekako postoji, i sa sve većim nemirima XVIII. stoljeća postajat će sve očitija.

572


Red i nered No, sve su to bili lokalni nemiri, ograničeni na uske prostore. Nekoć, u Gandu već od 1280. g. ili u Firenci 1378. g. za vrijeme ustanka Ciompa, radničke su pobune bile jednako omeđene, ali grad u kojem su izbijale, bio je autonoman svijet sam po sebi. Cilj je bio na dohvat ruke. Jadikovanja lionskih tiskarskih radnika, 1539. g, naprotiv, krenula su putem pariškog Parlamenta. Treba li misliti da tada teritorijalna država, svojim prostranstvom i iner cijom koja iz njega proizlazi, izolira, unaprijed ograničava i čak zaustavlja te oružane ustanke i povremene pokrete? U svakom slučaju ta zbiljska raspršenost, istovremena u prostoru i vremenu, zamrsuje analizu tih višestrukih spletova događaja. Neće biti lako obuhvatiti ih u opća tumačenja, kojih sliku više zamišljamo nego li ustanovljujemo. Ta je slika zamišljena, jer nerad i ustaljeni red ovise o samo jednoj i uvijek istoj problematici, tako da se debata proširuje sama po sebi. Ustaljeni red znači u isto vrijeme država, društveni slojevi, kulturološki odrazi, privredne strukture, plus značenje višestruke evolucije cjeline. Peter Laslett smatra da društvo u brzom razvoju zahtijeva još stroži red nego što je uobičajeno; A. Vicrkand tvrdi da društvo u koje se unose promjene pojedincu dopušta više slobode kretanja, dakle, pogoduje eventualnim zahtjevanjima.145 Te nas opće tvrdnje ostavljaju skeptičnima: društvo kojim se strogo upravlja ne razvija se lako; društvo koje se mijenja pritišće pojedinca s deset strana istovremeno; jednu zapreku moguće je oboriti, ali druge ostaju. Međutim, izvan diskusije je da svaka slabost države — bez obzira koji joj je uzrok — otvara vrata uznemirenosti. A uzne mirenost, sama po sebi signalizira slabljenje autoriteta. Tako su u Francuskoj vrlo nemirne godine od 1687-1689. i ništa manje od 1696-1699.146Za vrijeme Luja XV i Luja XVI, dok »autoritet počinje kliziti iz ruku vlade«, svaki francuski grad, ma kako bio beznačajan, ima svoje »meteže« i »spletke«, a Pariz im je na čelu s više od šezdeset pobuna. U Lyonu, 1744. g. i 1786. g. protestni pokret izbija vrlo silovito.147 Priznajmo, međutim, da je najviše što može mo dobiti iz političkih, pa čak i ekonomskih okvira, kako u ovom tako i u drugim slučajevima, tek početak tumačenja. Da bi se osjećaji i društvene nevolje organizirale u akciju, potrebna su ideološka oblikovanja, govor, krilatice, intelektualna suradnja, što redovito nedostaje. 573


Sveukupna revolucionarna misao prosvjetiteljstva, na prim jer, okrenuta je protiv povlastica dokone vlasteoske klase, pa u ime napretka brani aktivni dio stanovništva, u kojem su i trgovci, manufakturisti, naprednjački zemljoposjednici, ali čini se da je u toj polemici zabarušena povlastica kapitala. U Francuskoj, politič ku misao i društvene stavove od XVI. do XVIII. stoljeća, potpomaže sukob autoriteta između monarhije, plemstva po maču i predstav nika parlamenata. On se nalazi u mislima toliko različitim i toliko oprečnim, kao što su misli Pasquiera, Loyseaua, Dubosa, Boulainvilliersa, Fontenellea, Montesquieua i drugih prosvjetiteljskih filo zofa. Ali čini se da je u tim raspravljanjima zaboravljena novčana buržoazija, koja je u tim stoljećima bila snaga u usponu. Nije li zanimljivo pogledati kako je izražena slika kolektivnog mentaliteta u knjigama žalbi (cahiers de doleances) iz 89. g, naime kao savršena agresivnost protiv povlastica plemstva, dok se o pitanju prevlasti kralja i kapitala gotovo potpuno šuti? Ako je za povlasticu kapitala, koja je već sasvim dobro utvrdiva u činjenicama za onoga tko s današnjim shvaćanjima prelis tava jučerašnje dokum ente, m oralo proći tako mnogo vremena da bi se očitovala kao povlastica — trebat će otprilike čekati in dustrijsku revoluciju — to nije bilo samo zato što su sami »revo lucionari« XVIII. stoljeća bili »buržuji«, nego i zato što je kapitalistička povlastica iskoristila u XVIII. stoljeću druga osvješ ćivanja i revolucionarno razotkrivanje drugih povlastica. Napa dam o li mit koji je štitio plemstvo (Doulainvilliersova maštanja o »prirodnim autoritetima« plemstva po maču, koja potječu od »nove, čiste krvi« pravih ratnika »koji su dominirali potlačenom zemljom«), napadam o mit o društvu vladalačkih redova. Najed nom se hijerarhija novca — kojoj je suprotstavljena hijerarhija po rođenju — ne ističe više kao autonom an i škodljiv red. Dokolici i beskorisnosti velikih na ovom svijetu suprotstavljamo red i dru štvenu korisnost aktivne klase. I to je, nesumnjivo, izvor iz kojeg je kapitalizam XIX. stoljeća, stigavši do punoće svoje moći, crpio svoju čistu i nepokolebljivu svijest. Ondje se unaprijed rada slika uzornog poduzetnika — on je tvorac javnog dobra, predstavnik zdravih buržoaskih običaja, rada i privređivanja, koji će naskoro početi prosvjećivati kolonizirane narode i donositi im blagostanje — kao i slika ekonomskih vrlina neupletanja, (»laissez-faire«) što automatski stvara ravnotežu i društvenu sreću. Još i danas ti su mitovi vrlo živi, prem da im činjenice svakim danom proturječe. 574

Društvo i l i »skup skupova«

Ne identificira li i sam Marx kapitalizam i ekonomski napredak — čekajući rezultate unutrašnjih opreka?

Ispod nulte točke Ono što također koči društveno kretanje, to je postojanje, u svim drevnim društvima — računajući i evropska — golemog potprolctarijata. U Kini i Indiji taj potproletarijat završava u endemič nom ropstvu, na pola puta između bijede i blagonaklonog milosrđa. To ropstvo prolazi svim golemim prostranstvom islama, da bi se našlo u Rusiji, ostane skamenjeno u južnoj Italiji; još je prisutno u Španjolskoj i Portugalu, te se širi s one strane Atlantika u Novi svijet. Evropa je najvećim dijelom pošteđena te kuge, iako na dosta prostranom području ima kmetstva, koje će u njoj dugo živjeti. Međutim, ne treba misliti da je na povlaštenom Zapadu sve najbo lje u najboljem od »slobodnih« svjetova. Izuzevši bogate i moćne, svi su tu mučno vezani za svoj radni položaj. Postoji li još uvijek velika razlika između poljskog ili ruskog kmeta i napolieara mno gih zapadnih regija?148 U Škotskoj, sve do zakona 1755. g. ili još bolje do Acta 1799. g, mnogi su rudari, vezani doživotnim ugovo rom«, »pravi kmetovi«.149Naizgled, društva na Zapadu nisu nikada bila nježna prema malom čovjeku, prema svjetini, prema »bez vrijednim ljudima«.150 Tu stalno živi golem potproletarijat bez posla, to jest u vječnoj besposlici, i upravo to je ono staro prok letstvo. Sve se na Zapadu zbivalo tako kao da je duboka podjela rada u XI. i XII. stoljeću — gradovi na jednoj, sela na drugoj strani — ostavila izvan diobe, i to konačno, golemu masu nesretnika, za koje više nije bilo nikakva uposlenja. Odgovornost će pasti na društvo, na njegovu uobičajenu nepravednost, ali također, čak još i više na ekonomiju, koja nije bila kadra ostvariti punu zaposlenost. Mnogi od tih neaktivnih ljudi životare, nalaze ovdje ili ondje po koji sat posla, kakvo privremeno skrovište. Ostali, bogalji ili starci, koji su se rodili i odrasli na ulici, vrlo teško će ući u aktivan život. Taj pakao ima stupnjeve pada, etiketirane jezikom suv remenika: sirotinja, prosjaci, skitnice. Onaj tko živi samo od svog rada, potencijalni je siromah. Dovoljno je da izgubi zdravlje ili da smrt pogodi jedno od supruga; da su djeca prekobrojna, kruh preskup, zima oštrija nego obično; 575


da ih poslodavci ne uzmu u najam ili da se snize plaće — i žrtva m ora pronaći neku pom oć kako bi preživjela do boljih vremena. Ako ga gradsko m ilosrđe uzme pod svoju zaštitu, gotovo da jc spašen: siromaštvo je još uvijek neko društveno stanje. Svaki grad ima svoju sirotinju. U Veneciji, kada bi se broj siromašnih počeo povećavati, provodili su selekciju na način da se iz grada prognaju svi koji u njem u nisu rođeni; a ostali su imali bilo dokument, bilo medalju, u n signo di San Marco, koji ih je razlikovao.151 Korak dalje u toj nesreći vodi nas do prosjačenja i skitnje, ti se najnepovoljniji položaji u kojima se protivno onom e što kažu dobri apostoli, ne živi »bezbrižno, na trošak drugih«. Zadržimo se na tom, tako čestom, razlikovanju u tekstovima iz tog doba, između sirom aha — bijednog, ali ne vrijednog prezira — i prosjaka ili skitnice, besposličara, koje čestiti ljudi ne mogu podnositi. Ou* dard Coquault, rcimski trgovac i buržuj, u veljači 1652. g. govori o velikom broju jadne sirotinje koja se upravo doselila u grad, »ne oni koji traže svoj život (nastojeći ga zavrijediti, razumna sirotinja, dostojna pomoći), već sram otna sirotinja, koja prosi, jede kruh od posija, trava, ogriske od kupusa, puževe, pse i mačke; a juhu sole vodom u kojoj se namače bakalar«.152 Evo po čemu se neosporno razlikuje dobar, »pravi sirom ah«153, od lošeg, od »prosjaka«. Dobar je sirom ah prihvaćen, svrstan u svoju skupinu, upisan u listu u uredu za siromašne, on ima pravo na društveno milosrđe, njem u jc čak dopušteno da ga zahtijeva na izlazu iz crkava bogatih četvrti, nakon mise ili pak na tržnicama, kao ona sirota iz Ulica (1788. g.) koja je naumila, kao diskretan način prošnje, nuditi na tezgama trgovcima posudu sa žeravicom na kojoj se mogu paliti lule, ili njezine kolege po siromaštvu, koji su udarali u bubanj pred lillskim kućama, gdje se znalo štogod dobiti.154 Gradske arhive rasvjetljuju položaj baš ovih »dobrih« siro maha, koji su na granici mukotrpnog, ali još uvijek prihvadjivog života. U Lyonu155 postoji golema dokumentacija koja omogućuje m jerenja i izračunavanja, za XVI. stoljeće, donje granice, »toga praga siromaštva«, ona se može izračunati prem a odnosu realne nadnice i troškova života, to jest prem a cijeni kruha. Opće je pravilo: dnevni prihod raspoloživ za troškove živežnih namirnica iznosi polovicu ukupnog (dnevnog) prihoda. Dakle, ta polovica treba biti viša od iznosa koji se troši na kruh u porodici. No, lepeza plaća vrlo je otvorena: ako uzmemo 100 kao plaću za majstora, pom oćnik će dobiti 75, nekvalificirani radnik »koji služi za sve« 50, a nadničari 25. Ove dvije posljednje kategorije dotiču najnižu 576


Skitnica na flandrijskom selu. Kasipni sin, slika J. Boscha, početak XVI. stoljeća. (Muzej Boymans-van Beuningeti de Rotterdam) 577


liniju i vrlo lako mogu pasti ispod nje. Od 1475. g. do 1599, lionski majstori i pomoćnici drže se dosta iznad ponora, ali nekvalifi cirane radnike stići će teškoće od 1525. g. do 1574. g. pa će doživjeti vrlo surov kraj stoljeća i njihov položaj će se samo pogoršavati, da bi postao katastrofalan već od 1550. g. Dolje niže, na tabeli, sažeti su ti podaci, koji potvrđuju pogoršanje na tržištu rada u tom XVI. stoljeću, gdje svaki napredak, raćunajući i cijene, kao i uvijek, obilno plaćaju radnici. U L y o n u : p r a g s ir o m a š tv a ( b r o j g o d i n a n a k o n k o j ih j e p r i j e đ e n p r a g s ir o m a š tv a )

Pomoćnici

Nekvalificirani radnici

Nadničari

1 4 7 5 -1 4 9 9

0

1

5

1 5 0 0 -1 5 2 4

0

0

12

1 5 2 5 -1 5 4 9

0

3

12

1 5 5 0 -1 5 7 4

0

4

20

1 5 7 5 -1 5 9 9

1

17

25

P r e m a R i c h a r d u C a s c o n u » E k o n o m ij a i s ir o m a š t v o u XVI. i XVII. s to lje ć u « : L y o n , p r i m j e r a n g r a d , u d j e l u M ic h e l M o lla t, Studije o povijesti siromaštva, II, 1 9 7 4 , s tr. 7 5 1 , p r a g s ir o m a š t v a d o s e g n u t j e k a d j e » d n e v n o r a s p o lo ž iv i p r i h o d p o s t a o j e d n a k t r o š k u z a k r u h . A p r a g je p r i j e đ e n k a d j e ta j p r i h o d p o s t a o n iž i o d t r o š k o v a z a k r u h « , (str. 7 4 9 ).____________________________________

Ispod tog »praga siromaštva«, dokumentacija slabo osvjet ljava pakao »skitnica« i »prosjaka«. Kod govorimo da u Engleskoj u vrijeme Stcwarta, četvrtina ili polovica stanovništva živi ispod ili vrlo blizu najniže linije156, radi se o sirotinji koja prima pomoć. Isto je tako kad se u XVIII. stoljeću tvrdi da u Kolnu157 ima 12.000 siromaha, na 50.000 stanovnika, odnosno da oni ćine 30% stanov ništva Krakova158, zatim u Lilleu, oko 1740. g. »više od 20.000 ljudi trajno prim a pom oć Općinske burze i župnog milosrđa i da je glavarina oproštena više od polovici očeva porodice zbog siro maštva«.159 U rnalim trgovištima Faucignya, situacija je ista.160 No, uz sve to postoji još povijest siromašnih u gradovima i »siromašnih u poljima«.161 Kad se radi o prosjacima i skitnicama, priča je posve druga čija, kao što su drugačiji i prizori; gužve, gomile ljudi, povorke, procesije, katkada masovne seobe »velikim seoskim putevima i 578

Društvo ili »skup skupova<•

ulicama gradića«, »povorke prosjaka koje glad i golotinja tjeraju od kuće« kako to bilježi Vauban.162 Kadšto ima i tučnjava, uvijek prijetnji, s vremena na vrijeme kakav požar, nasilje, zločin. Gra dovi su strahovali od tih čudnih posjetilaca. Tjerali su ih čim bi se pojavili. No, oni na jedna vrata izlaze, a na druga ulaze,163 odrpani, puni buha. Nekoć su prosjaci koji bi pokucali na vrata bogatih, smatrani kao da su od Doga poslani; Krist je mogao biti prerušen u nekom od njih. No, malo po malo, nestao je taj osjećaj poštovanja i sućuti. Lijeni, opasni i odvratni — to je slika razbaštinjenika, u društvu prestrašenom od vala bijednika što se penje sve više. Množe se mjere protiv javnog prosjačenja16'1i protiv skitnje, napokon smat rane deliktom. U zatvoru su skitnice bičevali »krvnik ih je šibao zavezane za kola«165, brijali su im glave, obilježavali ih užarenim željezom; prijetili im da će ih objesiti ili zatvoriti bez »ikakve sudske istrage« ili poslati na galije — i, zaista, tako su i činili.166 Pov remenim masovnim racijama hapsili su tjelesno sposobne i slali ih na rad: za njih su se otvarale nove radionice; najčešće su čistili kanale, popravljali gradske zidine, ili su ih otpremali u kolonije.167 1574. g. engleski je Parlament odlučio, ni više ni manje, nego da će ih izjednačiti s robovima.168Dvije godine kasnije te će mjere biti ukinute: naime, nije se moglo odlučiti tko će ih dobiti u posjed, država ili privatnici i prisiliti ih na rad! U svakom slučaju, ideja je postojala. Ogier Ghislain iz Busbecqa (1522-1572), osobit huma nist, ambasador Karla V kod Sulcjmana Veličanstvenog, misli slije deće: »kad bismo (...) s robljem postupali pravedno i blago, kao što su nalagali rimski zakoni, ne bi bilo potrebno vješati ni kaž njavati sve one koji, s obzirom da nemaju drugo do slobode i golog života, često zbog nužnosti postaju zločincima«169. I to je napokon rješenje koje će prevladati u XVII. stoljeću, jer, nisu li tamnice i prisilni radovi robovlasnička rješenja. Skitnice se sada posvuda stavljaju pod ključ, u Italiji u alberghi deipoveri, u Engleskoj u workhouses, u Ženevi u Discipline, u Njemačkoj u Zuchthauser, u Parizu u m aisons de force: Grand—Hopital, ot voren je za potrebu »zatvaranja siromašnih 1662. g, a zatim Bas tille, dvorac Vincennes, Saint-Lazare, Bicetre, Charenton, la Madelaine, Sainte-Pćlagie.170 Bolesti i smrt priskaču također u pomoć vlastima. Kad se hladnoća poveća ili kad nema dovoljno hrane, u bolnicama se bilježi vrlo visok mortalitet, čak bez bilo kakve epidemije. U Genovi, u travnju 1710. g. potrebno je zatvoriti sirotište gdje se gomilaju leševi; preživjele prenose u karantenu, 579


Nizozemski prosjaci, slika Bntegela Starijeg 1568. g. Ti bogalji nose na glavama kape od papira ili kakvog valjka presvučenog u platno kazula, slave karneval i organiziraju procesije u gradu. (Otisak iz Mitsees Nationaux) gdje, srećom, nema ni jednog okuženika. »Liječnici kažu... da te bolesti proizlaze iz bijede koju je sirotinja pretrpjela prošle zime i od loše hrane kojom se hranila«.171 Prošle zime, to jest 1709. Ali, ipak, ništa ne iskorjenjuje zlo, ni sm rt neprestano aktivna, ni surova zatvaranja. Uboštvo se nastavlja zbog vrlo velikog broja bijednika, koji se neprestano obnavlja. U ožujku 1545. g. najed nom ih je više od 6.000 u Veneciji; 1587. g, sredinom srpnja, ima ih 17.000 pod zidinama Pariza.172 U Lisabonu, sredinom XVIII. stoljeća, stalni broj »skitnica je 10.000... (koji) spavaju gdje se zateknu, m ornara-lutalica, raznih odmetnika, cigana, šarlatana, beskućnika, lakrdijaša, bogalja«, ukratko prosjaka i lupeža svake vrste.173 Grad, kojega se predgrađe širi u vrtove, napuštena zem ljišta i u ono što bismo mi zvali sirotinjskim četvrtima, svake je noći 580


izvrgnut dramatičnoj nesigurnosti. Povremene policijske racije nasumce šalju pohvatane prijestupnike i bijednike na prisilni rad u Gou, golemu i daleku portugalsku kaznionicu. U Parizu, u to vrijeme, u proljeće 1776. g, prema Malesherbesu, »ima otprilike devedeset i jedna tisuća ljudi koji su bez sigurnog doma, koji sc navečer povlače u neku vrstu kućeraka ili sobica, a ujutro ustaju, ne znajući gdje smoći sredstva da prežive taj dan.«174 Policija je, zapravo, nemoćna protiv te nepostojane mase, koja posvuda nalazi pomoć sebi sličnih, katkada čak (iako rijetko) pravih »lupeža«, nitkova smještenih u srcu velikih gradova, gdje osnivaju svoje male, zatvorene svjetove, sa svojim hijerarhijama, svojim »prosjačkim četvrtima«, sa svojim regrutiranjem, svojim žargonom, svojim školama vještina... San Lucar dc Barramcda, nedaleko od Seville, sastajalište španjolske ološi, nepristupačna je tvrđavica, koja pruža svoju mrežu sukrivnje sve do alguazilsa susjednog grada. Književnost joj je, u Španjolskoj, a i izvan nje, povećala ulogu; uvela je lik picaroa, to je nevaljalac par excel lence, on je njezin omiljeni junak, kadar je, igrajući se, staviti na vatru sasvim stabilno društvo, kao kad bismo bacili baklju na kakvu gizdavu lađu. Pa ipak, ne treba stvarati prevelike iluzije zbog te dične »ljevičarske« uloge. Picaro nije pravi bijednik. Unatoč ekonomskom usponu, a zbog onog demografskog koji je djelovao u suprotnom smjeru, s XVIII. stoljećem naglašava se pauperizam. Val bijednika poprima još veće razmjere. Da li je tome razlog, kao što misli J. -P. Gutton175 kad je riječ o Francuskoj, kriza seoskog svijeta, započeta krajem XVII. stoljeća nizom os kudica, gladnih godina i ostalih teškoća stvorenih koncentracijom vlasništva, što se vršila u nekoj vrsti grozničave modernizacije te stare oblasti? Tisuće seljaka bačeno je na ulicu isto onako kako se dogodilo davno prije u Engleskoj s početkom ograđivanja (enclosures). U XVIII. stoljeću, sve se skupilo u tom ljudskom glibu iz kojeg se nitko ne uspijeva otrgnuti: udovice, siročad, kljasti (kao onaj beznogi bogalj, koji se 1724. bez odjeće izlaže po ulicama Pari za176), sudruzi u bijegu iz zatočeništva, nadničari koji više ne nalaze posla, župnici bez nadarbine i stalnog prebivališta, starci, žrtve požara (osiguranje se tada tek počinje osnivati), žrtve rata, dezerteri, otpušteni vojnici, pa čak i oficiri (gordi, kao što su bili, katkad upravo zahtijevaju milostinju), zatim takozvani trgovci sit nom robom, skitnički propovjednici, sa ili bez ovlaštenja, »zatrudnjele služavke, djevojke-m ajke odasvud prognane« i djeca 581


poslana u potragu »za kruhom ili u kakvu sitnu krađu«. Ne računajući putujuće muzičare, kojima je glazba samo izlika, »te svirače kojima su zubi dugački koliko i njihove vijele, a trbusi šuplji poput basa«.177 Često im se pridruže u krađi i pljački i posade »degradiranih« brodova178 i skupine raspuštenih vojnika. Tako se dogodilo i s malom četom koju je 1615. g. otpustio vojvoda od Savoje. Još dan ranije pljačkali su sela. A evo ih kako traže »milostinju od seljaka kojima su prošle zime iz obijesti očerupali kokoši [...] A sad su soldati prazne kese postali verglaši koji pjevaju pred vratima: fa n fa r a helas! F anfara bourse plate!«11'3. Vojska je utočište, odvodni kanal potproletarijata: oštra je zima 1709. g. dala Luju XIV vojsku koja će 1712. g. spasiti zemlju kod Denaina. Ali rat ima svoj kraj, a dezerterstvo je endemično zlo koje neprestano preplavljuje ceste. U lipnju 1757. g, na početku rata koji će postati sedmogodišnji, »nevjerojatan je broj dezertera koji odbjegavaju dnevno (u Ratisbonne)«, stoji u jednom izvještaju; »većina tih ljudi svih vrsta i nacionalnosti žali se jedino na prekrutu disciplinu, ili pak da su prisilno regrutirani.«180Prebjeg iz jedne vojske u drugu, vrlo je čest slučaj. Istog tog lipnja 1757. g. austrijski vojnici koje je carica slabo plaćala »da bi se izvukli iz bijede prelaze u prusku službu«.181 Francuski zarobljenici kod Rossbacha bore se u četama Fridriha II, a grof de La Messclierc ih zaprepašten vidi kako se pomaljaju iz šum arka na granici Moravske (1758), »u odorama poitouške pukovnije, usred mnoštva ruskih, švedskih i austrijskih uniformi, a svi su odreda dezerteri.182 Gotovo četrdeset godina ranije, 1720. g, kralj je ovlastio gospodina de La Mottea da unovči regim entu francuskih dezertera u Rimu.183 Na takvoj ljestvici, najveći problem tih starih društava je društvena iskorijenjenost. Nina Assodorobraj184, dobro upućen sociolog, proučila je to na području Poljske s kraja XVIII. stoljeća, gdje je to »nestalno« pučanstvo — kmetovi u bijegu, propali plemići, osirom ašeni Židovi, gradska sirotinja svake vrste — za služno za pokušaje oko osnivanja prvih manufaktura u kraljevstvu, u potrazi za radnom snagom. Ali njihovo upošljavanje nije bilo dovoljno da se zaposli brojne odmetnike, koji se, povrh toga, ne daju lako uloviti i pripitomiti. To je prilika da ustvrdimo da oni čine neku vrstu nedruštva. »Kad je pojedinac jednom izdvojen iz svoje iskonske skupine, postaje izrazito nepostojan element, koji je nemoguće vezati uz određen posao, kuću ili gospodara. Može se čak i smjelo ustvrditi da se on svjesno otima svemu što bi ga moglo ponovo vezati i dovesti u trajnu ovisnost«. Ova opažanja 582


sežu daleko. Zapravo, moglo bi se a priori pomisliti da ovakva masa nezaposlenih neprestano opterećuje tržište rada — a tako je sigurno i bilo, bar što se tiče hitnih poljoprivrednih poslova, koji su sezonski i gdje svatko priskače u pomoć; a to važi i za brojne nekvalificirane poslove u gradovima. Ali ta je masa imala relativno manji utjecaj na ustaljeno tržište rada i na plaće nego što bi se pretpostavljalo, s obzirom da nije bila sistematski nadoknadiva. Condorecet je 1781. g. uspoređivao lijenčine s »nekom vrstom bogalja«185, nesposobnih za rad. Upravitelj Langucdoca je 1775. g. otišao još dalje u svojoj izjavi: »Taj ogroman broj beskorisnih podanika (...) poskupljuje radnu snagu, na selu kao i u gradu, odmetanjem mnogih radnika, te opterećuje narod povećanim nametima i solidarnošću za izvršenje zajedničkih poslova«.186 Kasnije će, s m odernom industrijom doći do izravnog, u svakom slučaju, brzog prelaženja iz sela ili obrta u tvornice. Neće biti vremena da se, na tako kratkom putu, izgubi sklonost ili nemar prema radu. Ono što razoružava pot—proletarijat skitnica, unatoč strahu koji izaziva, jest nepostojanje njihove povezanosti: nakon njegovih iznenadnih žestina ne slijedi ništa. To nije klasa, to je rulja. Dovo ljan je koji strijelac u zasjedi, konjica na seoskim putcvima i oni prestaju biti štetni. Ako i ima krađa i pokojeg napada na poljske težake za vrijeme radova, ili kakav podmetnuti požar, to su nez gode koje se utapaju u normalnom mnoštvu različitih svakodnevnosti. »Besposličari i skitnice« žive postrance od čestitih ljudi, koji se trude da zaborave taj »talog društva, izmet gradova, pošast republika, ukras vješala (...) a ima ih toliko i sa svih strana, da ih je nemoguće izbrojiti, i dobri su (...) samo za galiju ili da obješeni posluže kao primjer drugima«. Sažaljevati ih? Zbog čega? »Čuo sam dosta o njima i shvatio da oni koji su se navikli na takav način života, ne mogu ga više napustiti; nemaju nikakve brige, ne plaćaju ni najam ni porez, nemaju što izgubiti, nikome ne polažu račune, na suncu se griju, spavaju, ne treba im puno da se nasite, svuda su kod kuće, nebo im je pokrivač, a zemlja prostirka, to su ptice selice koje idu za ljetom i lijepim vremenom, odlaze samo u bogate krajeve gdje mogu štogod naći ili dobiti (...) svugdje su slobodni (...) i konačno, ne brinu se ni o čemu«.187 Tako je neki buržujski trgovac iz Reimsa djeci objasnio društvene probleme njihova vremena. 583


Izlaz iz pakla Može li se izaći iz pakla? Ponekad da, ali nikad sami i odmah po izlasku m ora se prihvatiti velika ovisnost čovjeka o čovjeku. Treba ponovo doseći obale društvene organizacije, kakva god ona bila, ili stvoriti neku drugu, sa svojim vlastitim zakonima, unutar kakvog kontra-društva. Organizirane bande krijumčara soli, krivotvorite lji novca, hajduci, gusari, ili one posebne grupacije i kategorije kao što su vojska i silna služinčad — to su jedina utočišta za preživjele bjegunce koji odbijaju pakao. I za prijevare i krijumčarenja mora se uspostaviti neki red, disciplina, bezbrojne solidarnosti. Razbojništvo ima svoje poglavare, sporazume, kadar, vrlo često gos podski.188 Što se tiče krstarenja i gusarstva, tu se pretpostavlja zaleđe nekog grada, u najmanju ruku. Alžir, Tripoli, Pisa, La Valetta, Senj, baze su barbarskog gusarstva, vitezova Svetog Stje pana, Malteških vitezova i uskoka, neprijatelja Venecije.1891 vojska se, uvijek obnovljena, unatoč svojoj nesmiljenoj disciplini i pre ziru190, nudi kao azil regularnog života; ona putem dezerterstva doseže pakao. I konačno tu je »livreja«, beskrajan svijet služinčadi, jedino tržište rada koje je uvijek otvoreno. Svaki demografski porast,

Brojna je posluga u ovoj španjolskoj kuhinji. Skica za tapiseriju Francisca Bayena (1736-1795)- (Foto Mas.) 584

Društvo ili uskup skupova«

svaka ekonomska kriza ovdje umnožava pridošlice. U Lyonu, u XVI. stoljeću, ovisno o četvrti, posluga predstavlja od 19 do 26% stanovništva.191 U Parizu, kako govori neki »vodič« iz 1754. g, ili, bolje reći, u cjelini pariškog aglomerata«... ima oko 12.000 kočija, gotovo milijun stanovnika medu kojima valja računati otprilike na 200.000 slugu«.192 Uistinu, čim neka obitelj, pa bila i skromna, nije prisiljena stanovati u jednoj jedinoj prostoriji, može držati po koju služavku. Čak i seljak ima svoje sluge. I sav taj niži svijet mora biti poslušan, čak i kad se gnuša gospodara. Odluka pariškog Par lamenta iz 1751. g- osuđuje nekog slugu na vratne željezne okove i tamnicu zbog uvrede gospodara.193 A gospodara jc teško birati: sluga je izabran i ako napusti svoje mjesto ili bude otpušten, a nc nađe odmah drugi posao smatra se skitnicom; djevojke bez namještenja, iznenađene na ulicama, šibaju i ošišaju, a muškarce šalju na galije.194 Krađa ili samo optužba za krađu vodi na — uže. Malouet195, budući član Ustavotvorne skupštine priča, kako je, pokraden od sluge, s užasom doznao da će ovaj, uhićen i osuđen, biti po zasluzi obješen ispred njegovih vrata. Spasio ga jc u pos ljednji čas. Zar ćemo se u takvim uvjetima začuditi ako služinčad pomogne ološi u slučaju da treba premlatiti kakvog stražara? Ili tome što je jadnom Malouetu nevaljali sluga, kojeg je spasio od vješala, veoma loše vratio uslugu. Ovdje sam pokrenuo pitanje samo francuskog društva, ali ono nije izuzetak. Posvuda kraj, država, hijerarhijsko društvo zahtijevaju poslušnost. Bijedan čovjek, na rubu prosjaštva, može birati samo između održanja ili izopćenja iz društva. Kad Sartre (u travnju 1974. g.) piše da treba razbiti hijerarhiju i zabraniti da jedan čovjek bude ovisan o drugom, on po mom mišljenju iznosi bit stvari. No, da li je to moguće? Kad kažemo društvo, čini se da smo uvijek rekli hijerarhija.196 Sve razlike, koje Marx nije izmislio, ropstvo, kmetstvo, položaj radnika, neprestano podsjećaju na lance. To što lanci nisu uvijek isti, ne mijenja mnogo na stvari. Ukinemo li jedno robovanje, pojavljuje se drugo. Jučerašnje kolo nije danas su slobodne. Sve rasprave to tvrde, ali lanci Trećeg svijeta stvaraju pakleni urnebes. Ljudi, siti i zbrinuti, veselo se prilagodavaju, u svakom slučaju lako se pomiruju s tim: »Kad siromašni ne bi imali djece«, m udro piše opet Claude Fleury 1688. g, gdje bi se uzimali radnici, vojnici i sluge za bogate?«197 »Upo treba robija u našim kolonijama«, piše Melon, »uči nas da ropstvo nije oprečno niti religiji niti moralu«.190 Charles Lion, čestiti trgo vac iz Honfleura, regrutira »dobrovoljce«, slobodne radnike za 585

Fernand. Braudel/I g r a razmjene

Santo Domingo (1674-1680) i povjerava ih nekom kapetanu bro da. Ovaj m u u zamjenu donosi om ote duhana. Ali kakvo razočare nje za jadnog trgovca: rijetki su momci koje je moguće primiti u službu, »a što je najtužnije, nakon što smo tako dugo hranili te male nesretnike, na dan polaska većina ih pobjegne«.199

586

SVEPRISUTNA DRŽAVA Država je sjedinjavanje, vrhunska prisutnost. Izvan Evrope ona već stoljećima nameće svoju nepodnošljivu težinu. A u Evropi s XV. stoljećem odlučno počinje rasti. Osnivači njezinog modcrniteta su »Sveta Tri kralja«, kako ih naziva Francis Bacon: Henrik IV Lancasterski, Luj XI, Ferdinand Katolički. Njihova moderna država jc inovacija jednaka onoj modernog naoružanja, ili kao renesansa, kao kapitalizam ili kao znanstveni racionalizam. To jc golemi pokret, započet, zapravo, još prije »Trojice kraljeva«. Nije li prva moderna država, povjesničari se tu jednoglasno slažu, bilo Kra ljevstvo Dviju Sicilija Fridrika II (1194-1250)? Ernst Curtius200 zabavljao se čak govoreći da je u tom pogledu Karlo Veliki bio veliki začetnik.

Dužnosti države Dilo kako bilo, m oderna država izobličuje ili slama predašnje formacije i institucije: provincijalne države, slobodne gradove, vlastelinstva, premale države. U rujnu 1499. g. aragonski kralj Napulja zna i osjeća da mu prijeti propast: vojska Luja XII upravo je okupirala Milano, i sada je na njemu bio red. On se zaklinje »da će postati i Židov ako treba, samo da tužno ne izgubi svoje kra ljevstvo. 1 čak se činilo da se prijetio pribjeći Turcima.«201 To su riječi onoga kome je suđeno da sve izgubi, a cijele su tada legije onih koji gube ili će izgubiti. Nova se država hrani njihovim tijelom, nošena poletom ekonomskog života koji joj pogoduje. Evolucija, međutim, ne ide do kraja: ni Španjolska Karla V, ni ona Filipa II, ni Francuska Luja XIV, koja se smatra carstvom, ne uspijevaju ponovo stvoriti i u svoju korist prigrabiti drevno jedin stvo kršćanstva. Za ovo jedinstvo »univerzalna je monarhija« plašt, koji nikako više ne odgovara potrebama. Svaki se pokušaj slama, jedan za drugim. Da li je to možda prastara igra kojom se služe politike varljivog sjaja razmetljivosti? Kucnuo je čas ekonomskom primatu, kojega prikrivena zbilja još uvijek izmiče pogledu suv remenika. Ako Karlu Vne uspijeva zauzeti Evropu, to će Antwerpen učiniti na najprirodniji mogući način. Ondje gdje je poražen Luj 587


XIV, trijumfira malena Nizozemska: ona je srce svijeta. Između stare i nove igre, Evropa izabire ovu drugu, ili, točnije, ta igra joj se nameće. Ostali se dio svijeta, naprotiv, i dalje služi starim kartama: kad je Tursko, Osmanlijsko Carstvo iskrslo s dna povijes ti, ono ponavlja ono tursko carstvo Scldžuka; Veliki Mogul smještava se u pokućstvo Delhijskog Sultanata; Kina Mandžuraca nastavlja Kinu Minga koju je surovo oborila. Jedino Evropa uvodi političke (i ne samo političke) novosti. Rekonstruirana ili čak potpuno nova država uvijek ostaje ono što je bila i prije, snop funkcija i raznih moći. Njezine se glavne dužnosti slabo mijenjaju, čak i kada joj se mijenjaju sredstva. Prva joj je dužnost: zadobiti poslušnost, monopolizirati u svoju korist potencijalnu snagu određenog društva, oduzeti mu svu žestinu, da bi na njezino mjesto stavila ono što Max Weber naziva »zakonito nasilje«.202 Druga dužnost države je: nadzirati izbliza ili iz daljine eko nomski život, organizirati na više ili manje lucidan način opticaj dobara i dočepati se, nadasve, znatnog dijela nacionalnog dohot ka, kako bi osigurala vlastite izdatke, svoju raskoš, svoju »ad ministraciju« ili rat. Ako potrebe iziskuju, vladar će u svoju korist umrviti i vrlo velik dio javnog bogatstva: sjetimo se riznica Velikog Mogula, ili golemih palača-skladišta kineskog cara u Pekingu, ili pom islim o na onih 34 milijuna dukata u zlatu i srebru, koji su nađeni u mjesecu studenom 1730. g. u sultanovu stanu, neposred no nakon njegove smrti u Istanbulu.«203 Posljednji zadatak je: sudjelovati u duhovnom životu, bez kojeg se ni jedno društvo ne može održati i crpiti još jednu dodatnu snagu, ako je moguće, služeći se moćnim religijskim vrijednostima, birajući m edu njima ili popuštajući im. Zatim, država m ora b udno i neprestano nadgledati živa kretanja kulture, koja često pobijaju tradiciju. I nikako ne smije dopustiti da je preplave zabrinjavajuće inovacije tih kretanja: kao na prim jer ona humanistička u vrijeme Lorenza Veličanstvenog, ili pak ona »filo zofska« uoči francuske revolucije.

Održavanje reda Održavati red: ali koji red? Naime, što su društva nemirnija ili u sebi razdjeljenija, utoliko više mora država, rođeni sudac, dobar ili loš žandar, pobuđivati snažniji dojam. 588


Vješala u Holandiji, gravira Borssum. (Rikjsmuseum, Amsterdam) Za državu red očito predstavlja kompromis između naklo njenih iprotivnih snaga. Kod naklonjenih: radi se o tome da mora najčešče priteći u pomoć društvenoj hijerarhiji: kako bi se inače taj sićušni svijet na gornjem položaju, tako slabašan, mogao odr žati, ako mu žandar nije uz bok? To isto vrijedi i obrnuto: nema države bez suradnje vladavinske klase: ne mogu zamisliti Filipa II, koji drži Španjolsku i ogromno španjolsko carstvo bez velikaša svog kraljevstva. U pogledu protivnih snaga: potrebno je uvijek obuzdavati najbrojnije, primoravajući ih ponovo na njihovu duž nost, to jest na rad. Dakle, kad država udara, kad prijeti da bi polučila poslušnost, ona ostvaruje svoju zadaću. Ona ima »pravo poništavati pojedinca u ime javnog dobra«.204 Ona je krvnik na usluzi, i još k tome nevin. Čak ako udara na spektakularan način, još uvijek je legitimna. A 589


svjetina koja se bolesnom radoznalošću tiska oko gubilišta i oko vješala, nikad nije na strani pogubljenika. U Palermu (8. kolovoza 1613. g ) održano je smaknuće, tko zna po koji put, na Trgu Marina, s uobičajenom procesijom Bianchia, bijelih pokajnika. Glava pogubljenog izložena je zatim, okružena s dvanaest crnih baklji. »Sve su kočije Palerma, kaže kroničar, krenule na to pogub ljenje, stiglo je toliko ljudi da se pločnik više uopće nije vidio«, che U p ia n o non p a re v a .205 U Tolcdu se 1633. g. skupilo toliko mnoštvo ljudi da prisustvuje jednom spaljivanju, bilo bi čak kame novalo osuđenike što su se približavali lomači, da nisu bili okru ženi vojnicima.206 U Lyonu je, 12. rujna 1642. g, na Trgu Torreaux, »trebalo dvojici pripadnika visokog ranga, gospodinu de Cinq Mars i gospodinu de Thou, odrubiti glave; tog se dana jedan prozor koji je gledao na trg mogao iznajmiti čak i za cijeli dublon«.207 U Parizu, smaknuća su se redovito održavala na Trgu Grćve. I bez prepuštanja jezovitoj mašti, možemo zamisliti (neki je reži ser, uostalom, 1974. g. snimio film o Trgu Republike, koji se sm atra značajnim sam po sebi, u odnosu prem a ostalom dijelu Pariza) kakav bi to film bio da je snimljen u XVIII. stoljeću u doba prosvjetiteljstva na Trgu Greve, gdje nisu prestajale mise za pogubljenike i turobne priprem e za njih. Godine 1766. narod hita na trg vidjeti smaknuće Lally—Tollendala, i kako ovaj još želi govoriti sa stratišta, m oraju mu začepiti usta.200 1780. g. predstava se održava na Trgu Dauphine, neki oholi ocoubojica glumi nehajno držanje; svjetina, lišena zadovoljstva, aplauzom će pozdraviti njegov prvi krik od boli.209 Nesumnjivo, senzibilnost je otupjela zbog učestalosti smak nuća, dosuđivanih često za ono što bismo mi danas nazvali sit nicom. Tako je, na primjer, 1586. g, dan uoči svog vjenčanja, neki Sicilijanac popustio želji za prekrasnim kaputom i ukrao ga nekoj gospodi visoka ranga. Dovučen pred potkralja, dva sata kasnije visio je na vješalima.210 U Cahorsu, prema nekom piscu uspo mena, koji je, čini se, odlučio sastaviti popis svih oblika pogublje nja, dogodilo se ovo: »u korizmi rečene godine 1559. spaljen je na lomači Carput iz Rouergue; Ramon je mučen na kolu; Arnaut kidan usijanim kliještima; Boursquet raščetvoren; Florimon obje šen; Nćgut obješen nedaleko od mosta Valandre, ispred parka Fourić; Pouriot je bio spaljen nedaleko od Roque des Arcs (četiri kilometra od sadašnjeg grada). Godine 1559, u korizmi, odrub ljena je glava Etiennu Rigalu na trgu Conque de Caors...211« Ona 590


stratišta, oni obješenici što vise na granama drveća u skupinama i kojih se male siluete ističu na nebu, kako se to vidi na mnogim starim slikama, samo su realistična pojedinost; oni su u zbilji bili dio krajolika. I Engleskoj su poznate takve surovosti. U Londonu, smrtne kazne održavale su se osam puta godišnje, vješanja su se izvodila u serijama u Tyburnu, s druge strane zidina Hyde Parka, izvan grada. Tako je neki francuski putnik 1728. g. prisustvovao na devetnaest vješanja. Tu ima i liječnika koji čekaju na tijelo osuđe nika, koje se moglo kupiti od njega samoga »plaćanjem una prijed«. I osudenikova rodbina prisustvuje izvođenju kazne, a kako su vješala bila niska, vukli su žrtve za noge da im skrate muke. Unatoč tome, prema našem je francuskom putniku Engleska bila manje nemilosrdnija od Francuske; on smatra »da pravda u En gleskoj nije dovoljno stroga. Mislim« — piše on — »da tu postoji politika da ulične lopove osuđuje samo na vješanje, da bi ih spriječili da dospiju do ubojstva, do čega rijetko dolazi«. Međutim, krađe su vrlo česte, čak, ili naročito, duž ceste brzih vozila, »letećih kočija« od Dovera do Londona. Pa zar te lopove onda ne bi trebalo mučiti i sramotno obilježavati, kao u Francuskoj? Istog trena bilo bi ih manje«.212 Izvan Evrope, Država ima isto lice, i još groznije, u Kini na primjer, ili Japanu, Sijamu, Indiji, gdje se smaknuća banalno miješaju sa svakodnevicom, no ovdje, uz opću ravnodušnost jav nosti. U islamu, pravda je vrlo hitra i sumarna. Želeći ući u kraljevsku palaču u Teheranu, neki je putnik 1807. g. morao preskakivati leševe pogubljenika. Iste godine, u Smirni, taj je putnik, brat generala Gardannea, uputivši se u posjetu mjesnom paši, na pragu njegove kuće našao jednog »obješenika i leš kojem je odrubljena glava«.213 Objavljeno 24. veljače 1772. g; bilo je u novinama: »Novi je solunski paša ponovo uspostavio mir u gradu zahvaljujući svojoj strogosti. Neposredno po dolasku dao je ugu šiti nekoliko buntovnika koji su narušavali javni red i mir, a trgovina, koja je zbog nereda bila obustavljena, sada uredno nastavlja svoju djelatnost«.214 Nije li najvažniji rezultat? To nasilje, ta čelična ruka države jamči unutrašnji mir, sigurnost na cestama, sigurnu opskrbu tržni ca i gradova, obranu protiv vanjskih neprijatelja i djelotvorno vođenje ratova koji se neprestano smjenjuju. Unutrašnji je mir dobro kojem nema ravna! Jean Juvćnal des Ursins, oko 1440. g, potkraj stogodišnjeg rata, kaže: »da je došao neki kralj kadar da ih 591


nauči pameti (Francuze), pa bio on i Saracen, svi bi mu se potčinili«.215 Mnogo kasnije, Luj XII postaje »otac naroda« jer je zahvaljujući sreći i okolnostima, uspio ponovo uvesti javni red i m ir u kraljevstvu i održati »doba jeftinog kruha«. Njemu dugu jemo, piše Claude Seysscl (1519), disciplinu koja je bila »tako kruto održavana, s kažnjavanjem malog broja najvećih prijestup nika, da su krađe bile onem ogućene (...) do te mjere da se vojnici više ne usuđuju seljaku uzeti ni jedno jaje a da ga ne plate«.216 Nije li se zahvaljujući očuvanju tih dragocjenih i narušivih dobara — to jest mira, discipline i reda — francuska m onarhija tako brzo oporavila i nakon vjerskih ratova i žestokih nemira Fronde, postala »apsolutnom«?

Troškovi nadmašuju primanja: pribjegavanje zajmu Za ispunjavanje svih tih zadataka, državi je potreban novac, i to sve više i više, kako se proširuje njezina vlast i postaje raznovrsnijom. Ne može više živjeti, kao nekoć, od vladarskih imanja: m ora staviti ruku na bogatstvo u opticaju. Tako se u krugu tržišne ekonomije istovremeno stvaraju određeni kapitalizam i određena m odernost države. Između tih dvaju kretanja ima više podudarnosti, i u oba slučaja bitna ana logija sastoji se u činjenici da se m oderna država, kao i kapitalizam, služi m onopolim a da bi se obogatila: »Portugalci imaju monopol na papar, Španjolci na srebro, Francuzi na sol, Šveđani na bakar, papa na alaun«217. Za Španjolsku treba još dodatiMestu, monopol na planinski uzgoj ovaca, a Časa de la Contratacion monopolizira veze s Novim svijetom. Ali jednako kao što kapitalizam u svom razvoju ne ukida tradicionalne djelatnosti, na koje se katkad i oslanja »kao na štake«218, tako se i država prilagođava pređašnjim političkim us trojstvima i kradom se u njih uvlači, da bi im nametnula, koliko može, svoj autoritet, svoj novac, porez, pravdu, i svoj zapovjedni jezik. Ima u tome u isto vrijeme infiltracije i nadslojavanja, osvojenja i prilagodbi. Postavši gospodarem Touraine, Filip August je 1203- g. u kraljevstvo uveo tourski denarij, koji je otada bio u opticaju uz parisis, a taj pa riški sistem nestat će tek mnogo kasnije, u vrijeme Luja XIV. Već Luj Sveti je svojom odredbom iz 1262. g. 592


cijelom kraljevstvu nametnuo kraljevsku monetu, ali time pok renuto osvojenje dovršit će se tek u XVI. stoljeću, dakle, trista godina kasnije. Što se tiče poreza, usvajanje je bilo jednako sporo: Filip Lijepi, koji prvi uvodi kraljevski porez na gospoštijske zemlje, čini to lukavo i oprezno, preporučujući 1302. g. svojim službe nicima: »Ne uzimajte ta novčana sredstva protiv volje baruna na njihovoj zemlji«; ili: »I treba da izvršite ta ubiranja novca uz što manje buke i prisile malog naroda, i nastojte naći dobroćudne i prilagodljive stražare za izvršenje tih zadataka«.221 Morat će proći gotovo cijelo stoljeće da se dobije partija pod Karlom V; dovedena u pitanje za vrijeme Karla VI, nanovo će biti dobivena za Karla VII; odredba od 2. studenog 1439. g. ponovo je predala poreze na raspolaganje kralju.222 Upravo zbog sporosti poreskog ustrojstva i nesavršene o r ganizacije financija, država živi u teškim, štoviše nemogućim uv jetima: njezini troškovi, neophodni i neizostavni svakoga dana, redovito nadilaze prihode, koji dolaze kasnije, a njihovo pristiza nje nije uvijek ni sigurno. Općenito, dakle, suveren ne shvaća državni aparat prema buržujskoj razboritosti koja se upušta u vlastite troškove ravnajući se prema prihodima, i ne troši un aprijed, da bi naknadno tražila nužne izvore. Troškovi srljaju naprijed i čovjek samo misli da će ih sustići, ali nitko, osim kakva izuzetka koji potvrđuje pravilo, u tome ne uspijeva. Nema svrhe obraćati se poreznim obveznicima, goniti ih, izmišljati nove poreze, uvoditi lutrije: deficit se otvara kao ponor. I nije moguće prijeći određenu granicu, to jest unijeti u državnu blagajnu sveukupnost monetarnih zaliha kraljevstva. Lukavštinc poreznih obveznika djelotvorne su a ponekad i njihova srdžba. Firentinac iz XIV. stoljeća, Giovanni di Pagolo Morelli, daje svojim potomcima savjete koji se tiču posla: »Čuvaj se laži kao vatre, osim kad je u pitanju porez, gdje je to dopušteno«, jer tada »ti to ne činiš da bi uzeo tuđa dobra, već da bi druge spriječio da na nedoličan način uzimaju tvoja«.223 U vrijeme Luja XIII i Luja XIV pobune i meteži u Francuskoj bili su gotovo uvijek uzrokovani prevelikim poreskim globljenjem. Nakon svega, državi ostaje samo jedno rješenje: zajam. No treba znati kako to izvesti: nije se lako služiti kreditom, a državni se dugovi na Zapadu generaliziraju kasno, u XIII. stoljeću: u Francuskoj s Filipom Lijepim (1285-1314), još ranije u Italiji, gdje se venecijanski Monte Vecchio gubi u davnim vremenima.22*1 Tu dolazi do zakašnjenja, ali ima inovacija: »Državni dug« — piše Earl 593


Poreznik, slika francuske škole, kraj XVI. stoljeća, (Pariz, Louvre, Foto Larousse) 594


j. Hamilton — »jedna je od rijetkih pojava koja ne potječe iz grčko-rimske antike«.225 Da bi Država zadovoljila forme i zahtjeve financiranja, bila je primorana izraditi čitavu politiku, koju nije lako shvatiti odjedan put, a još ju je teže voditi. Da Venecija nije izabrala rješenje prinudnog zajma, da nije prisilila bogataše na upisivanja i da na kraju nije imala, zbog rata, mnoge teškoće da vrati dugove, smat rali bismo je pretečom kapitalističke razumnosti. I zaista, ona je već u XIII. stoljeću izmislila upravo ono rješenje koje će Engleska smatrati pobjedonosnim u XVIII. stoljeću: venecijanskom zajmu, kao i engleskom, uvijek odgovara oslobađanje određenog skupa prihoda, na koji može osloniti isplatu kamata i glavnice; kao i u Engleskoj zadužbcnice su ustupive i prodaju se na tržištu, pone kad iznad, a općenito ispod stvarne vrijednosti. Zadužena je po sebna ustanova za nadzor u vođenju zajmova i za osiguranje dvogodišnjeg plaćanja kamata po stopi od 5% (dok se kod privat nih zajmova u isto vrijeme uzima 20%). Ime Monte obilježava upravo takvu instituciju u Veneciji, kao i u drugim talijanskim gradovima. NakonMonteVeccfoio, koji slabo poznajemo, 1482. g. slijedi Monte Nuovo, a još kasnije bit će osnovan Monte Nuovissimo. U Genovi podjednaka situacija ima drugačiji ishod: dok je u Veneciji država zadržala vlast nad izvorima prihoda koji garan tiraju zajam, đenoveški vjerovnici prisvajaju gotovo sve prihode republike i tako stvaraju, da bi njima upravljali u vlastitu korist, pravu državu u državi, to jest slavnu Casa d i San Giorgio (1407). Nisu sve evropske države odmah upoznale ovu razrađenu financijsku tehniku, ali koja država, uostalom, ne uzima novac u zajam, i to već od davnih vremena?226 Već prije XIV. stoljeća engleski se kraljevi obraćaju Lukežanima, a zatim dugo vremena Firentincima: dinastija Valois iz Đurgundije svojim vjernim grado vima; Karlo VII obraća se Jacquesu Coeuru, svom blagajniku, Luj XI Medičejcima, koji imaju sjedište u Lyonu; Franjo I, uvodi 1522. g. rentu Hotel-de-Villea (gradske vijećnice) u Parizu; to je neka vrsta Montea, jer je kralj prepustio Hotelu neke izvore prihoda koji garantiraju plaćanje kamata. Papa pribjegava veoma rano zajmu da bi održao ravnotežu u pontifikalnim financijama koje se ne mogu zadovoljiti samo prihodima papinske države, u trenutku kad se umanjuju ili nestaju dažbine od kršćanskog svije ta. Karlo V m orao se zadužiti razmjerno sa svojom grandioznom politikom: iznenada, on nadmašuje sve svoje suvremenike. Njegov sin Filip II nije zaostao za njim. I tako ubuduće državni zajam 595


neprestano raste. Mnogi kapitali prikupljeni u Amsterdamu, u XVIII. će se stoljeću preliti u blagajne evropskih vladara. No, radije nego tim središtem m eđunarodnog kreditiranja kojemu ćemo se još vraćati i na njem se dosta dugo zadržati, i koji je kraljevstvo vjerovnika i zajmoprimalaca, sada bismo izbliza razmotrili državni mehanizam u potrazi za novcem, na temelju slabo poznatog prim jera Kastilije i klasičnom prim jeru Engleske.

Kastilijski »juros« i »asientos

«227

U XV. stoljeću kastilijski su kraljevi osnovali rente juros, garan tirane prihodim a koji su odvojeni u tu svrhu. Juros dobivaju ime po lokalizaciji prihoda, i tako će se već prem a prilici zvati na prim jer ju ro s Časa de la Contratacion, ili od Maestrazgosa, ili od Puerto Secos, od Alm ojarizfazgo de In d ia s itd. Uložiti vlastiti novac — kaže jedan Servantesov lik228 com o quien tiene u n ju ro sobre lasyerbas de E xtrem adura, »kao onaj tko posjeduje jedan ju r o na travi (pašnjaci Maestrazgosovih) u Estremaduri«. Velika rasprostranjenost renti datira iz doba Karla V i Filipa II.Juros se tada predstavljaju u različitim oblicima: vječna renta (juro perpetuo), doživotna (de p o r vida), povratna (a l quitar). Prema kraljevskim prihodim a koji su više ili manje sigurni i koji ih jamče, ima boljih i lošijih jurosa. Postoji još jedan razlog za tu različnost, a to je kamatna stopa, koja može varirati od 5% do 14% i više. Premda ne postoji organizirano tržište vrijednosnih papira, kakvo ćemo kasnije vidjeti u Amsterdamu i Londonu, juros se prodaju i mijenjaju, a njihovo je kotiranje promjenljivo, no uglav nom je ispod nominalne vrijednosti. 18. ožujka 1577. g, u punom jeku financijske krize, istina je J u ro s su se prodavali za 55% svoje vrijednosti. Dodajmo da će postojati i ju ro s de caucićn (garantni), koji će se davati u zalog poslovnim ljudima koji, ugovorom (asientos), predujm ljuju goleme svote Filipu II. Ti asientos, koje su prven stveno davali đenoveški trgovci, počevši negdje između 1552. g. i 1557. g, ubrzo predstavljaju vrlo velik nepokriveni dug, a kastilijanska vlada u svojim uzastopnim bankrotima (1557,1560,1576, 1596, 1606, 1627. g.) postupa svaki put na isti način: dio nepok596

Drušivo ili»skup skupova< <

Jacob Fugger i njegov knjigovođa, njemački bakrorez iz XVI. stoljeća, u vrijeme kad augsburška kuća, prva na svijetu, posuđuje goleme svote novca Karlu V. Na ormaru spretincima su imena velikih evrop skih trgovačkih tržišta, (fototeka A. Colin) rivenog duga preobražava u osigurani dug, što nas ne iznenađuje. Istina je da ona u međuvremenu od 1560. do 1575- g- dopušta da jurosi koji su povjereni zajmodavcu nisu više jednostavno de caucion — naprosto jamstva, nego juros de resguardo, to jest juros koje poslovni čovjek ima pravo prodati u javnosti, ako osigurava plaćanje kupona i ako kralju vraća ostale jurose (koji bi dali iste kamate) u trenutku konačnog obračuna. Ovaj postupak objašnjava kako su denoveški kombres de negocios dobili u ruke trgovinujurosa, kupujući ih ispod cijene, a prodajući iznad cijene, mijenjajući one »koji loše stoje« s onima »koji dobro stoje«. Kao gospodari tržišta, oni mogu igrati gotovo na sigurno. Ništa ne mijenja na stvari što je najslavniji od njih, Nicolao Grimaldi, vladar Salerna, (novcem je kupio tu sjajnu napuljsku titulu), predao bilancu 1575. g, prijavljujući stečaj na kon previše riskantnih spekulacija upravo s jurosim a. Uostalom, španjolska će vlada, s vremenom, ustanoviti da bankrot, gotovo drastično sredstvo, nije jedini način kojim se može poslužiti: no, 597


mogla je ukinuti plaćanje kamata na jurose, smanjiti stopu, iz mijeniti uvjete rente. U veljači 1582. g. Filipu II bit će predložena izmjena kamata jurosa, koji se nalaze na seviljskim acabalasim a, a koji su u visini 5% do 7%. Rentijeri mogu zadržati svoje akcije po novoj stopi (koju dokum ent ne precizira) ili ih naplatiti: u tu svrhu bio bi deponiran »jedan zlatni milijun« na prvi dolazak indijske flote. Ali, Venecijanac, koji nas obavještava, smatra da će, uzevši u obzir sporost isplaćivanja, rentijeri radije prodati svoje akcije nekoj trećoj osobi, koja će se zadovoljiti novom kamatnom sto pom . Na kraju, ta se operacija nije ostvarila. Drama španjolskih financija u tome je što se uvijek mora pribjegavati novim asientosim a. U vrijeme Karla V, prve uloge za te predujm ove, koji su često zatraženi iznenada, držali su bankari Gornje Njemačke, to jest porodica Welser, a još više porodica Fugger. Ne sažaljevajmo te kraljeve novca, premda, istini za volju, imaju puno pravo na zabrinutost, jer vide svoj zveckav i punovrijedan novac kako napušta njihove kovčege. A da bi ga se ponovo domogli treba čekati, ponekad i prijetiti, dočepati se zaloga: poro dica Fugger će tako postati posjednikom Maestrazgosa (pašnjaka redova Santiago, Calatrava, i Alcantara) i eksploatatori rudnika žive Almadena. I još gore: da bi vratili posuđeni novac, treba ga preduj miti po drugi put. Praktički izvan igre asientosa, počevši od bankrota 1557. g, Fuggeri se na kraj stoljeća vraćaju njima, u nadi da će vratiti ono što je bilo nepovrativo. Oko 1557. g. počinje kraljevanje denoveških bankara, p oro dica Grimaldi, Pinelli, Lomellini, Spinola, Doria, a svi su redom bili nobili vecchi Republike Sv. Jurja. Oni za svoje operacije, koje su sve šire, organiziraju sajmove razmjene zvane besangonski sajmovi, koje će godinama, počevši od 1579. g. održavati u Piacenzi. Otada će španjolsko blago biti u njihovim rukama, kako ono državno, tako i privatno (tko im u Španjolskoj — plemići, svećen stvo, a naročito službenici — nije povjeravao vlastiti novac?) — a neizravno, i čitav ili bar pokretljivi imutak cijele Evrope. Svatko će u Italiji igrati na kartu »besangonskih sajmova« i posuđivati novac Đenovežanima, i ne znajući da postoji golem rizik da budu iz nenađeni, kao što su to bili Venecijanci španjolskim bankrotom 1596. g., koji je za njih bio poguban. Đenoveški su trgovci neophodni Katoličkom kralju stoga što neredovit dotok novca pretvaraju u neprekidnipriliv koji u Sevillu donosi američko srebro. Od 1567. g. nužno je redovito plaćanje svakog mjeseca španjolskih četa koje se bore u Nizozemskoj i koje 598


zahtijevaju da budu plaćene u zlatu, pa će njihovi zahtjevi biti ispunjavani sve do kraja vladavine Filipa II (1598). Dakle, Đcnovcžani moraju povrh svega američko srebro pretvoriti u zlato. Uspijevat će u toj dvostrukoj zadaći i služit će Katoličkom kralju sve do bankrota 1627. g. Tada napuštaju scenu. Nakon njemačkih bankara, to je drugi konj koji je pao pod španjolskim konjanikom. U godinama od 1620-1630. novi portugalski kršćani preuzimaju uzde. Grof voj voda d ’Olivares ih je uveo u posao, ali, zapravo, oni su samo posudioci imena velikim protestantskim trgovcima u Nizozem skoj. Preko njih će se Španjolska okorištavati kolanjem holandskog kredita, upravo u trenutku kad je rat 1621. g. protiv Ujedinjenih provincija ponovo započeo. Nema sumnje, u vrijeme svog sjaja Španjolska je slabo znala kako treba posuđivati, pa je dopustila da je iskoriste njezini zajmodavci. Njezini su suvereni nekoliko puta pokušali reagirati, čak se i osvećivati: Filip II. organizirao je bankrot 1575. g. kako bi se otarasio Đenovežana. No, uzalud. Svojom vlastitom voljom Đcnovežani su 1627. g. odbili obnoviti asientose. Kapitalizam na m eđu narodnoj ljestvici već je mogao djelovati kao gospodar svijeta.

Engleska financijska revolucija: 1688—1756. Engleska XVIII. stoljeća uspjela je u svojoj zajmovnoj politici, ili još bolje, kako to kaže P. G. M. Dickson229, u svojoj »financijskoj revoluciji«, Što je točan izraz s obzirom da se radi o očitoj novosti, ali diskutabilan ako se misli na sporost procesa, koji je započeo najmanje oko 1660. a razvio se nakon 1688. g. te završio početkom sedmogodišnjeg rata (1756-1763). Zahtijevao je, dakle, dugo sa zrijevanje (gotovo cijelo stoljeće), pogodne okolnosti i postojan ekonomski razvoj. Ova financijska revolucija, koja prerasta u preobrazbu držav nog zajma, bila je moguća samo zahvaljujući dubokoj i prethodnoj reorganizaciji engleskih financija, Čiji je globalni smisao jasan. G. 1640. i još 1660, engleske financije općenito, po svojoj strukturi, dosta nalikuju francuskim financijama iz tog vremena. Ni s jedne ni s druge strane La Manchea nema centraliziranih javnih financija, 599


ovisnih samo o državi. Previše je stvari bilo prepušteno privatnoj inicijativi poreznika, koji su istovremeno službeni kraljevi zajmodavci i financijeri koji imaju svoje vlastite poslove, i službenici koji ne ovise o državi jer su kupili svoje službe. Ne računamo ovdje stalno kraljevo traženje pomoći od grada Londona, kao što i francuski kralj traži od svog vjernog grada Pariza. Engleska refor ma, koja se sastojala u zbacivanju posrednika koji su živjeli kao nametnici na teret države, završila se obzirno i bez prekidanja, a da ni jedna nit vodilja nije bila zamjetljiva. Prve m jere odnose se na carine, koje su 1671. g. stavljene pod državni nadzor, a 1683. g. uveden je excise, porez na piće, po uzoru na Holandiju; medu posljednjim m jeram a nalazi se osnivanje tzv. ureda Lorda Treasurera (rizničara) 1714. g, koji donosi odluku o uvođenju B oard o f Treasury, Rizničkog savjeta, zaduženog za kontrolu prelaska prihoda u Exchequer. Današnjim jezikom rekli bismo da je iz vršena nacionalizacija financija, uključujući u taj spori proces nadzor nad Engleskom bankom (koji je organiziran tek sredinom XVIII. stoljeća, iako je banka osnovana 1694. g.), a osim toga već je 1660. g. postojala odlučna intervencija Parlamenta pri izglasava nju kredita i novih poreza. Da je ta nacionalizacija duboki birokratski preobražaj i da je prom ijenila sve društvene i institucionalne odnose državnih služ benika, m ožemo ocijeniti po uzgrednom razmatranju francuskih prom atrača, koje je nažalost vrlo kratko. Vlada Luja XTV. dva puta je poslala u Englesku Anissona, bonskog poslanika, i Fenellona, bordeauškog poslanika u Savjetu za trgovinu, da sklope trgovački ugovor koji, uostalom, neće biti zaključen. Evo što iz Londona 24. siječnja 1713. g. pišu Desmatretzu, generalnom kontroloru finan cija: »...budući da su funkcioneri ovdje, kao i svuda uostalom, vrlo zainteresirani, nadam o se da ćemo izaći na kraj s novcem, to više što se darovi koje sm o im dali ne m ogu doimati kao korupcija, s obzirom na to da je ovdje sve pod državnom upravom«.230 Da Ii bi korupcija jednog činovnika bila manje uočljiva, ako on, u načelu, predstavlja državu? To treba razmotriti. Sigurno je, me đutim, da je u očima francuskih prom atrača engleska organizacija, prilično bliska onoj birokratskoj u m odernom smislu, originalna i drugačija od one što su je oni dotad poznavali: »Ovdje je sve pod državnom upravom«. U svakom slučaju, da država nije u svoje ruke preuzela financijski aparat, Engleska ne bi mogla razviti tako djelotvoran kreditni sistem kako je to učinila, prem da su ga suvremenici dugo 600


potcjenjivali. U stvaranju tog sistema Vilim III, holandski stathouder, koji je 1689. g. postao engleskim kraljem, nema naročitu važnost. Dakako, on je odmah od početka mnogo posuđivao, na holandsku, da bi privezao uza se, iako prenaglo, velik broj držav nih rentijera. Ali engleska je vlada i dalje postupala po tradi cionalnim metodama, čak štoviše zastarjelim, u suočavanju s poteškoćama rata Augsburške lige (1689-1697), a zatim rata za španjolsku baštinu (1707-1713). Presudna novost, dugoročni za jam, sporo se ustaljuje. Vlade sporo shvaćaju da postoji moguće tržište za dugoročne posudbe, s niskom kamatnom stopom; da postoje razmjeri, gotovo unaprijed utvrđeni, između realnog op sega poreza i mogućeg opsega zajmova (a oni mogu rasti do jedne trećine totala, bez štete), zatim između zbroja kratkoročnih dugova i zbroja dugoročnih; jedina istinska opasnost do koje može doći je oslanjanje na plaćanje kamata iz nepouzdanih izvora, ili onih unaprijed pogrešno ocijenjenih. Ta će pravila, dugo pretresana, moći sebi prokrčiti put tek kada igra bude vođena lucidno i u širokim razmjerima. Malo pomalo dijalektika između kratkog i dugog roka bit će shvaćena, ali ne posve, već 1713, u godini mira u Utrechtu, kad se dugoročni zajmovi još definiraju kao »repay able or self liquidating«. Dugoročni se zajam gotovo sam od sebe pretvorio u vječni. Otada ga više ne mora naplaćivati država, koja ne mora—pretvaranjem nepokrivenog zajma u pokriveni — iscrp ljivati svoje prihode ni zajmom, ni plaćanjem u gotovini. Što se tiče zajmodavca, on može svoj kredit prenijeti na treću osobu — što je bilo dopušteno već 1692. g. —dakle povratiti ulog kad gost to hoće, u predujmljenom iznosu. To je pravo čudo: država ne naplaćuje, a zajmodavac dobiva svoj novac kad želi. Ali to čudo nije bilo besplatno: protivnici duga, uskoro čudo višnog, morali su biti poraženi u širokoj debati koja je započinjala. Takav je sistem bio osnovan na državnom »kreditu«, na povjerenju javnosti; dug je, dakle, mogao postojati samo stvaranjem prihoda, od strane Parlamenta, namijenjenih redovitom plaćanju kamata. U toj igri neki slojevi stanovništva — zemljoposjednici (koji na državni račun, sa la n d tax; uplaćuju petinu svog prihoda), potro šači ili trgovci ovog ili onog oporezovanog proizvoda — imaju dojam da naknađuju besmislene troškove nasuprot klasi parazita, spekulanata: a to su rentijeri, financijeri i veliki trgovci (čiji prihodi ne podliježu porezu), to su m oneyed m en koji se kočopere i rugaju radišnoj naciji. Zar i spekulanti nemaju interesa potpaljivati požare, budući da se izbijanjem novog rata mogu samo okoristiti, 601


jer on za državu znači nove zajmove i povišenje kamatnih stopa? Ratprotiv Španjolske (1739), prvi veliki politički prijelom stoljeća, dobrim je dijelom bio njihovo djelo. Prirodno je, dakle, da je sistem pokrivenog zajma, u kojem danas možemo raspoznati osnovnu bazu engleske stabilnosti, bio oštro napadan od suv remenika, a u ime dobrih načela zdrave ekonomije. Zapravo, bio je to samo pragmatički plod okolnosti. Uspjeh politici zajmova osigurali su krupni trgovci, zlatari, bankarske kuće, specijalisti u plasiranju zajmova, ukratko oni koji čine poslovno središte Londona, ekskluzivno i odlučno srce na cije. I stranci su tu odigrali svoju ulogu. Dvadesetih godina XVIII. stoljeća, na početku Walpoleova razdoblja, i kroz cijelo to vrijeme, holandski kapitalizam se očituje kao presudan začetnik te ope racije. 19. prosinca 1719. g. iz Londona najavljuju »nova ulaganja za više od sto tisuća livri sterlinga u naše fondove«.231 Funds je engleska riječ koja označava obveznice engleskih dugova. Pone kad se upotrebljavaju i riječi securities i annuities. Kako objasniti masovnu holandsku kupnju engleskih obvez nica? Kamatna stopa u Engleskoj često je (ne i uvijek) viša od one u Ujedinjenim pokrajinama. Engleski su državni vrijednosni pa piri za razliku od amsterdamskih anuiteta, oslobođeni poreza, što donosi stanovitu korist. S druge strane, Holandija raspolaže odre đenim pozitivnim komercijalnim saldom u Engleskoj: za holandska poduzeća koja imaju predstavništva u Londonu, engleski državni vrijednosni papiri predstavljaju lake i povoljno pokretljive investicije njihovih dobara. Amstcrdamska burza tako, negdje od sredine stoljeća, zajedno s londonskom čini blok. Spekulacija engleskim vrijednosnim papirima, u gotovini ili na određeni rok, na obje je burze aktivnija i raznolikija od one s akcijama holandskih kompanija. Uglavnom, prem da se ova kretanja ne mogu svesti na neku jednostavnu shemu, Amsterdam se služi paralelnim tržiš tem engleskih vrijednosnih papira da bi uravnotežio vlastite ope racije kratkoročnih kredita. U određenom se m om entu čak smatralo da Holanđani drže u posjedu četvrtinu ili petinu engles kih državnih vrijednosnih papira. Sto znači mnogo. »Znam«, piše Isaac de Pinto (1771), »po onom što govore mnogi londonski bankari, da inozemstvo nema više od jedne osmine udjela u nacionalnom dugu.«232 Uostalom, to nije ni toliko važno. Ne može nas ničim iz nenaditi činjenica da se engleska veličina izgrađuje na štetu drugih, bilo da su to holandski zajmodavci ili francuski, ili oni iz švicarskih 602


kantona, ili njemački. Tako u XVI. i XVII. stoljeću prihodi Firence, Napulja ili Genove ne bi bili tako znatni da kupac obveznica nije bio stranac. Navodno da su Dubrovčani oko 1600. g. posjedovali 300.000 dukata od takvih renti.233 Kapital se ne osvrće na granice, već ide na sigurno. No, da li je ipak taj sistem, takav kakav jest, bio financijska revolucija koja je osigurala englesku veličinu? Englezi su se napokon u to uvjerili. 1769. g, u sedmom izdanju Evety m an his broker (Svaki čovjek svoj burzovni mešetar), Thomas Mor timer govori o državnom kreditu kao o »standing miracle in politics, which a t once astonishes a n d overawes the states o f Europe« (osobitom političkom čudu, koje je odjednom zaprepas tilo evropske države).234 1771. g. de Pintova rasprava, koju smo često citirali, uzdiže ga do neba.235 Pinto je 1786. bio »uvjeren da na ovom pitanju nacionalnog duga počiva krepost pa Čak i nezavis nost nacije«.236 Međutim, Zimolin, ruski ambasador u Londonu, iako je i on svjestan prednosti engleskog pokrivenog duga, smatra da u tome leži razlog sve veće skupoće u Londonu, koja je već 1781. g. »golema i nadilazi sva očekivanja«.237 Kako da ne pomislimo da bi ovaj brzi uspon na ljestvici dugova i cijena imao posve drugačiji učinak da se Engleska u isto vrijeme nije dočepala prevlasti nad svijetom? Na primjer, da nije bila jača od Francuske u Sjevernoj Americi i u Indiji, u te dvije oblasti koje su bile najočitija uporišta njezina razvoja.

,

Budžeti konjunkture i nacionalni proizvod Državne financije možemo shvatiti samo ako su uključene u cjeli nu ekonomskog života neke zemlje. Ali bi nam trebale precizne brojke, jasne financije i ekonomije koje je moguće kontrolirati, a nemamo ništa od toga. Raspolažemo ipak budžetima, ili recimo radije (jer riječ budžet postiže svoj puni smisao tek u XIX. stoljeću) podacima o prihodim a i rashodima raznih vlada. Bili bismo naivni da ih ne uzmemo kao tekući novac, ali isto tako nepromišljeni da ih uopće ne uzmemo u obzir. Tako imamo venecijanske Bilanci od XIII. stoljeća pa do 1797. g,238 zatim račune porodice Valois iz Đurgundije od 1416. 603


do 1477. g.239. Mogli bismo rekonstruirati i brojke koje se odnose na Kastiliju, to jest na Španjolsku koja je najživlja u XVI. i XVII. stoljeću240: dokumentacija je u Simancasu. Imamo i dosta podrob ne brojke za Englesku, no njih još treba kritički razmotriti, dok za Francusku znamo samo red veličina.241 Za Otomansko Carstvo istraživanje je još u toku.242 Imamo brojke i za Kinu, prem da dosta nepouzdane.243 Postoje također pojedinačni podaci, zahvaljujući nekom piscu m em oara ili putniku, o prihodim a Velikog Mogula244 ili ruskoga cara.245 Odgovorni, međutim, imaju samo nejasnu predodžbu o ono me što se događa kod njihove kuće. Pojam predračunskog budžeta tako rekavši i ne postoji. Opće stanje financija, koje je 1. svibnja 1523. g. objavila francuska vlada i koje je sa stanovitim zakašnje njem predračunska slika za 1523. g, prava je rijetkost246; kao što je u XVII. stoljeću naređenje Katoličkog kralja Som m ariji247 Raču narskom dvoru u Napulju, da mu se pošalje predračunski budžet za slijedeću godinu u isto vrijeme s budžetskom rekapitulacijom za proteklu godinu. Ova racionalnost madridskih ureda objaš njava se željom da se do kraja iskoriste svi izvori Napuljskog Kraljevstva; ide se čak tako daleko da se prijeti savjetnicima Som m a n je da će im biti dokinute polovice dohotka ili čak cijeli dohodak, u slučaju da naređenja ne budu izvršena. No, ti su vijećnici u tom pothvatu naišli na znatne poteškoće: oni obrazlažu da se poreska godina ne podudara s godišnjim budžetom Napulja, jer porez na sol u regiji Abruzzi počinje 1. siječnja, dok u skladiš tima kalabreških luka počinje 15. studenog; porez na svilu napla ćuje se od 1. lipnja itd. Dakle, porez varira ovisno o lokalitetu, od jedne do druge regije kraljevstva. Posao, koji Madrid zahtijeva ne može biti izvršen bez predviđenih zakašnjenja i uzaludne su prijet nje! Zapravo, zaključni račun za 1622. g. stiže u Madrid 23. siječnja

Tabele na strani 605: 2 9 . B U D Ž E T I SL IJE D E K O N JU N K T U R U Budžet Venecije je trostruk: Grad, Terraferma, vanjski posjedi. Izostavljamo ove posljednje, za koje su podaci vrlo često čista pretpostavka. Grafikon je sastavila Gemma Miani, uglavnom na temelju B ila n c i g e n e ra li. Tri krivulje odgovaraju sveukupnosti prihoda Venecije i Terraferme: nominalni iznosi (u tekućim dukatima), iznosi u vrijednosti zlata (procijenjeni u cekinima), iznosi u vrijednosti srebra (deseci tona srebra). Brojke za Francusku, koje je ustanovio F. C. Spooner, imaju ograničenu vrijednost. Nominalni iznosi u librima iz Toursa (= 20 soua), i brojke izračunate u zlatu. Nesavršene, kao što jesu, te krivulje ipak pokazuju da postoje konjunkture budžeta vezane uz konjunkturu cijena. Fernand Braudel: Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa n,2. svezak, str. 31. izd. 1966-

604

DruStvo ili»skup skupova*

1. — Primjer Venecije m>

100

2. — Primjer Francuske 605

BUDŽET u milijunima dukata


3. — Primjer Španjolske Indeks cijena srebru, po Earl J. Hamiltonu. Budžeti su procijenjeni u milijunima kastiljanskih dukata, računskoj novčanoj jedinici, koja se nije mijenjala u razdoblju koje proučavamo. Procjena budžeta uzeta je iz neobjavljenog rada Alvara Castilla Pintada. Ovaj put, unatoč nesavršenosti proračuna prihoda, podudarnost između konjunkture cijena i kretanja poreskih ulazaka mnogo je jasnija nego u prethodnim slučajevima. Privremeni grafikoni, analogni onima koje smo predočili, mogu se lako izračunali za Siciliju i Napuljsko Kraljevstvo, pa čak i za Otomansko Carstvo, Što je skupina Omera Luifi Barkana več učinila. Fernand Braudel, Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II, izd. 1966, 2. svezak, str. 33.

1625. g; a za 1626. g. stiže u lipnju 1632. g; za 1673- g. u prosincu 1676. g. Među zaključcima do kojih dolazimo, nameće se upozore nje: nije preporučljiv opoziv zakupnika poreza i njihovo preuzi manje u državnu nadležnost, što bi bilo isto kao dati ih »in m ano d el diavolo«y u vražje ruke! Istu situaciju nalazimo u Francuskoj. Morat će se čekati edikt mjeseca lipnja 1716. g. da bi se u državne financije uvela provjera raču n a »s njihovim upisivanjem ... i dvostrukim knjigovod stvom«.248 Ali ovdje se radi o kontroli troškova, a ne o načinu da se oni unaprijed odrede. Vođenju tih budžeta nedostaje upravo predviđanje računa. Ritam trošenja može se nadgledati samo prom atranjem likvidnosti. Razina zaliha označava kritične granice i stvara pravi kalendar financijske akcije. Kada Calonne stiže u generalnu kontrolu financija (3. studenog 1783. g) u dramatičnim okolnostim a koje su nam poznate, m orat će čekati nekoliko mjeseci prije nego što upozna pravu situaciju državne blagajne. Nesavršeni budžeti kojima raspolažemo i koje možemo re konstruirati, mogu nam poslužiti najviše kao »indikatori«. 606


Otisak skulpture iz Vijećnice Jacquesa Contra u Burgesu, sredina XV. stoljeća. Predstavlja galeon J. Cceura, kraljevog blagajnika, koji sud jeluje u međunarodnoj trgovini svog doba na Levantu. (Poto Ii.Janet-Lecaisne) O n i n a m g o v o r e d a s e b u d ž e ti k o le b a ju z a v i s n o o k o n j u n k t u r i c ije n a ; en groš, d rž a v u n e p o g a đ a j u k r e ta n ja u u s p o n u ,

porasta

607


ona ih slijedi. Njoj se ne događa ono što se događa zemljo posjednicima kojih rente ostaju vezane za generalni indeks. Dakle, država nikada neće ostati stiješnjena između prihoda na jučeraš njoj razini i troškova sutrašnje visine. Prikaz na grafikonu br. 29 jasniji je na slučaju španjolskih i venecijanskih financija XVI. stoljeća, nego francuskih, u istom razdoblju. E. Le Roy Ladurie245 smatra, međutim, na bazi prim jera Languedoca, da je u XVI. stoljeću došlo do izvjesnog zakašnjenja u rastu državnih prihoda u odnosu na živi uspon cijena, do zakašnjenja koje je nadokna đeno nakon 1585. g. Ali izvan svake sumnje je porast francuskih državnih prihoda u XVII. stoljeću. Da je konjunktura vodila ovu igru, prihodi bi se morali smanjiti s opadanjem cijena. Za Richclieua (1624-1642), oni pak postaju dva do tri puta veći, kao da je država bila, u ovom razdoblju stagnacije, »jedino poduzeće u zaklonu«, sposobno da po svojoj volji povećava prihode. Kardinal u svojoj oporuci naglašava da su »nadintendanti financija samo izravnali porez na sol u Maražsu s onim u Zapadnoj Indiji špa njolskog kralja«.250 Mnoge bismo anomalije mogli objasniti vezom između poreske mase i nacionalnog proizvoda, kojega je ona samo dio. Prema proračunim a izvršenim na Veneciji251— premda treba imati na um u da je Venecija vrlo poseban slučaj — taj udio mogao bi biti na razini između 10 i 15% bruto nacionalnog proizvoda. Ako Venecija 1600. g. ima 1,200.000 dukata prihoda, mislim da bi nacionalni proizvod mogao biti na razini od .8 do 12 milijuna. Stručnjaci za venecijansku povijest, s kojima sam o tom diskutirao, nalaze da su ove brojke preniske, jer bi tada poreski pritisak bio previsok. U svakom slučaju, očito je — nc želim čitaoca uvlačiti u komplicirana računanja i diskusije — da je poreski pritisak nekog područja koje je šire od venecijanskog, a manje urbanizirano, nužno niži po rangu, pa, čini se, iznosi 5%.252 Zar rasprostiranju teritorijalne države možda nisu pogodovali poreski zahtjevi, manji od onih u gradovima-država s vrlo ograničenim tijelima? No, sve su to pretpostavke. Ali da su povjesničari pokušali izvesti ista proračunavanja za različite zemlje, možda bi bilo moguće provjeriti i dobiti ponekad pozitivan rezultat određenih provjera, da li postoji ili ne postoji način da se nazre kretanje nacionalnog proizvoda. Bez toga bi, naime, svaki pokušaj prenošenja mnogih tumačenja i razjašnjenja u prošlost, kojima se bave sadašnja istraživanja o porastu, postala iluzorna. Jer, sve se može uspoređivati i ocjenjivati samo u odnosu 608


na čitavu masu nacionalnih prihoda. Na primjer, time što je neki povjesničar nedavno istaknuo, u vezi sa zapadnom Evropom XV. stoljeća, da troškovi rata osciliraju između 5 i 15% nacionalnog dohotka, premda se o ovim postocima samo nagađa i nisu strogo mjereni, možemo vidjeti kako se rasvjetljavaju ovi stari proble mi.253 Zato jer 5% — što je najniža granica —približno predstavlja, u tim davnim vremenima, stopu redovnog budžeta; dok je 15% prekoračenje koje ne bi moglo potrajati bez katastrofe.

Porazgovarajmo 0 financijerima Dvostruka nesavršenost poreskog sistema i upravne organizacije, te učestalo posezanje za zajmom, objašnjava presudno mjesto financijera. Oni čine zaseban sektor kapitalizma, koji je čvrsto i usko vezan za državu, i stoga o njemu nismo govorili u prethod nom poglavlju. Najprije je trebalo predstaviti državu. Sam termin — financijer — nije lišen dvosmislenosti. Znamo da financijer na nekadašnjem jeziku ne znači bankar. U načelu, on se bavi državnim novcem, dok se bankar bavi vlastitim, a još više novcem svojih klijenata. Ali to se razlikovanje pokazuje kao prilično neosnovano. Jednako tako i naknadno razlikovanje dr žavnog i privatnog financijera.25,1 U stvarnosti, nijedan se finan cijer ne ograničava samo na financijske poslove: uvijek uz to radi još i nešto drugo — posebice na području bankarskih poslova, i to drugo zanimanje uklapa se u sveukupnu igru, često vrlo široku 1raznoliku. To je oduvijek bilo tako. Jacques Coeur blagajnik je Karla VII; ali istodobno je trgovac, rudarski poduzetnik i brodovlasnik; u toj ulozi, polazeći iz Aigues-Mortes, on pokreće trgovinu s Levantom, koji se želi osloboditi ovisnosti o venecijanskom m onopolu. Doku menti o njegovu procesu nude nam beskrajan popis njegovih veoma brojnih poslova i pothvata.255 Nadalje, kroz povijest finan cija francuske monarhije brojni su »traitants« i »partisans« (Finan cijeri koji su s kraljem sklopili ugovor, »traitć« koji im daje pravo na ubiranje određenih dažbina i poreza — Prev.) i »poslovni ljudi« koji su samo napola angažirani u državnim financijama; oni su često, bez nametanja naziva, bankari u kraljevoj službi, a naročito u svojoj vlastitoj. Novac, koji posuđuju drugima, moraju i oni 609


negdje uzajmiti, i tako se nužno upleću u zamršene igre kredita. To, na primjer, čine oni talijanski financijeri u Mazarinovoj službi: Serantonc, Cenami, Contarini, Airoli, Valenti, koje je kardinal postavio, ne bez razloga, bilo u Genovu ili u Lyon, a što mu dopušta neprestanu i plodnu, prem da često riskantnu, igru s mjenicama256. Isto je tako i kad je financijer zapravo »financijski činovnik«, kao što se to često događa u Francuskoj; budući da kralju posuđuje novac ubran od poreznih obveznika, on se ne zadovoljava samo zanimanjem poreskog agenta i zajmodavca. Pogledajmo primjer moćne obitelji iz Languedoca, to je porodica Castanier, u vrijeme Luja XV.257 Njihovo bogaćenje počinje ratom za španjolsku baš tinu. Jedni su primaoci poreza iz Carcassonne, a drugi su direktori Francuske istočnoindijske kompanije, njihovi sinovi ili nećaci su u Parlamentu u Toulouseu, prije nego što postanu državni mini stri. U Carcassonneu djeluju manufakture Castanier. U Parizu postoji banka Castanier. Ta je porodica također financirala neke brodovlasnike u Cždizu i Bayonneu. U vrijeme Lawova sistema, u Amsterdamu nalazimo jednu banku Castanier. Nešto kasnije, Dupleix će se, radi svoje indijske politike, zadužiti kod Castanierovih. Ima još prim jera koje Chaussinand-Nogarct naziva »trgovac — bankar — poduzetnik — brodovlasnik — financijer«, u prvoj polo vici XVIII. stoljeća; to su Gilly ili Croazat. Antoine Croazat, jedan od najvažnijih kraljevih zajmodavaca, koji je imao namjeru ob noviti Indijsku kompaniju (uz Samuela Bernarda), sudjelovao je u podizanju Kompanije Cap Nčgre, u Gvinejskoj kompaniji, u ugovoru asiento (dovođenje crnaca u španjolsku Ameriku), u Kompaniji Južnog mora. Ukratko, u svoj velikoj m eđunarodnoj trgovini Francuske 1712. dobio je trgovački m onopol u Louisiani. Ali, situacija je drugačija kada financijer prodaje svoje usluge izvan svoje zemlje, drugim vladarima ili drugim državama, umjes to da služi svojoj zemlji kojoj pripada. Da li je to onda različit zanat, viši od onog prvog? Upravo to nam potvrđuje jedan svjedok, koji 1778. iznosi holandsko gledište: »Ne treba brkati«, kaže on, umije će financijera, s onim razornim umijećem kojim »je Italija tako zlokobno obdarila Francusku; tim umijećem koje je formiralo p a rtisa n s, traitans iferm iers, u Engleskoj poznate pod imenom gens d 'expedient (okretni, probitačni ljudi), kojih je spretnost ponekad glupo hvaljena. Svaka prosvijećena vlada morala bi za braniti takvu djelatnost«.258 Taj »superiorniji« tip financijera m eđunarodne darovitosti snažno se razvija u XVIII. stoljeću, u Genovi, Ženevi, a još više u Amsterdamu. 610


U ovom posljednjem gradu259, razlika između velikih trgo vaca i bankara-financijera produbljuje se potkraj stoljeća, i jaz među njima ubrzo postaje sve veći. Odgovornost za to pada na sam broj posuđivača, koji žure na amsterdamsku burzu. Prvi od tih velikih, državnih zajmova emisijom obveznica, bio je »austrijski zajam od milijun i pol forinta od kuće Dcutz 1695 g.«260 To je poslovna oblast koja se vrlo brzo razvija, osim »kontoara« koji ugovaraju poslove naveliko, još i mnoštvom akvizitera i podzakupaca, koji plasiraju vrijednosne papire i obveznice u javnosti, uzimajući pri tom određenu proviziju. Kad je zajam »zatvoren«, vrijednosni papiri prelaze u burzu. Tada normalna igra postaje: podizanje njihove vrijednosti i likvidiranje vrijednosnih papira iznad vrijednosti, koji su često dobiveni u posebnim i povoljnim uvjetima, a zatim poduzimanje slijedeće podjednake operacije, pod uvjetom »da nema opterećenja iz posljednje posudbe«. Tako je kolosalna banka Henrya Hoppea, nasljeđujući poduzeće Smeth, kao zajmodavac Katarine II, uspjela plasirati, između 1787. i 1793. g, devetnaest ruskih zajmova po 3,000.000 forinti, to jest s konačnom vrijednošću od 57,000.000.261 Stoga, zahvaljujući upra vo holandskom novcu — piše J. G. Van Dillcn — Rusija je mogla osvojiti, na štetu Turske, veliko prostranstvo, sve do Crnog mora. Ostala poduzeća — Hogguer, Horneca i Comp., Vcrbrugge i Goli, Fizeaux, Grand i Comp., Smeth — sudjeluju u ovim plasiranjima zajmova, za koja je zainteresirana gotovo cijela politička Evropa. Te su lake igre ipak bile presijecane ponekim slomovima (ali je to rizik tog zanata): jedan austrijski zajam, na primjer, ugovoren uz šleski zalog 1736. g, propast će 1736. g, kad je Fridrik II. osvojio Šlesku; a kasnije će doći do katastrofe francuskih zajmova odob renih počevši od 1780. g. Ta financijska premoć Amsterdama, sama po sebi nije bila novost: jer, već od srednjeg vijeka uvijek je bilo, u ovoj ili onoj zemlji, dominantnih hnancijerskih skupina koje su nametale svoje usluge čitavoj Evropi. Prilično sam opsežno prikazao habsburšku Španjolsku, koja je bila pod kontrolom trgovaca Gornje Njemačke u vrijeme Fuggerovih, a zatim pod kontrolom đenoveških hombres de negocios oko 1552-1557. g; Francuska je zatim stoljećima bila žrtvom vještine talijanskih trgovaca, a Engleska XV. stoljeća u rukama je firentinskih i lukeških bankara — ponuđivača. U XVIII. stoljeću, Francuska konačno potpada pod internacionalnu protes tantsku banku, a u isto vrijeme u Njemačkoj trijumfiraju Hofjuden, 611


Plaćanje godišnje daće (detalj), Brueghel Mlađi (oko 15(5-163 7)(Gand, Musee des Beaioc-Arts, Foto Giraudon) 61 2

Društvo i l i »skup skupova<

dvorski Židovi, koji su sudjelovali u razvoju i djelovanju kra ljevskih financija često vrlo teškom, čak i za Fridrika II. Engleska se, kao što se uostalom često događa, pokazuje kao poseban slučaj. Zahvaljujući činjenici da je uspjela uzeti svoje financije u vlastite ruke, uklonila je upletanje zajmodavaca, koji su nekoć vladali kreditom, kao što je to bilo u Francuskoj. Tako je jedan dio nacionalnog kapitala bio upravljen prema poslovima, nadasve prema trgovini i banci. No, konačno državni zajam nije izbacivao iz igre nekadašnje financijske moćnike. Nema sumnje, sistem fundsa, veoma rano generaliziran, kako za kratkoročne tako i za dugoročne zajmove, obraćao se zajedništvu javnosti. Divotno proučavanje P. G. M. Dicksona daje nam i popis kategorija upisnika dionica, koji idu od vrha do dna društvene ljestvice. Međutim, autor se nije pomučio dokazivanjem činjenice da, pod tim prividnim otvaranjem, postoji uski krug trgovaca i financijera, vičnih spekulacijskim igrama, koji dominira procesom državnih zajmova, i na taj se način zapravo osvećuje. 2 Kao prvo zato jer dio brojnih, malih upisnika predstavlja samo mali dio sveukup nosti upisanih zajmova. Azatim, jer, kao u Amsterdamu, financijeri koji plasiraju zajam, ne zadovoljavaju se ulaganjem u dionice nego kupuju velike pakete mjenica, kojima se gotovo odmah i služe (ponekad i prije samog zatvaranja registara) kako bi mogli speku lirati i iskoristiti novi zajam u spekulaciji starim. Sir John Darnard, žaleći se u Parlamentu na monopol koji su prisvojili u Državnim financijama oni koje on prezrivo naziva undertakers, postiže da zajmovi od 1747. g. i 1748. g. budu otvoreni izravno javnosti, bez posredništva financijera. Ali spekulacija je vrlo lako zaobišla novi sistem upisivanja i još jedanput se potvrđuje da vlada nije mogla izbjeći te profesionalce, ako želi da neki zajam uspije.263 Tako da to — zaključuje P. G. M. Dickson — treba priznati kao osnovan protest torijevaca protiv svijeta novca, a ne u tome vidjeti naprosto neznanje i predrasudu isključenih.264

Od »traitantsa« do općeg zakupa Monarhijska Francuska nije uspjela »nacionalizirati« svoje finan cije. Možda nije dovoljno ozbiljno ni pokušala, unatoč naporima opata Terraya, Turgota i nadasve Neckera. Ali monarhija je od toga 613


najzad i umrla. Ako je revolucija od početka uspjela ostvariti financijsku reform u, to je stoga što su teškoće bile prije svega društvenog i institucionalnog karaktera.265J. F. Bosher ima pravo kad (1970) kaže da je, u dugoj povijesti monarhijskih financija, manje važna ravnoteža prihoda i rashoda, prem da je i to odigralo svoju ulogu, od same strukture sistema, u kojem je stoljećima trijumfirao privatni interes. Zapravo, Francuska nema državnih financija, niti centrali ziran sistem, dakle ni red a ni predviđanja nisu moguća. Svi su mehanizmi izvan vladine kontrole. Financije, zapravo, ovise o posrednicim a koji osiguravaju porezni prihod, godišnje daće i posuđene svote. Ti posrednici su gradovi, prije svega Pariz (rente Hotel-de-Villea, gradske vijećnice), Lyon, provincijski staleži, skupština svećenstva, financijeri koji utjeruju neizravne poreze i financijski službenici koji se bave upravom izravnih poreza. Mo žemo li i zamisliti što bi d a n a s bilo s francuskom Državnom riznicom da ona uza se nema Francusku banku, da u svojim redovima i pod svojim nadzorom nema cijeli niz ubirača, porez nika, kontrolora i čitavu administraciju — teretnu, nema sumnje, i isto tako nedostupnu tvrđavu kojoj je uporište u ulici Rivoli? Kako bi bilo da je cijela mašinerija bila u rukama privatnih ili poluprivatnih poduzeća? A m onarhija se nalazila upravo u takvoj situaciji; upotrebljavala je cijeli niz kasa, negdje oko stotinjak. Iznos u blagajni Kraljevske riznice, koja je u načelu trebala bih središnja, prelazio je najviše polovicu kraljevih prihoda.266 Ako je kralju zatrebao novac, on doznačuje određeni trošak na neku od blagaj ni; ali, kao što poslovica kaže, »ondje gdje nema ničega i kralj gubi svoja prava«. Cak i poreznici i generalni blagajnici, koji kontro liraju i koji nadziru ključne položaje izravnog poreza, službenici su koji su kupili svoje službe, i koji predujm ljuju kralju svote novca, koje će taille (Vrsta poreza, negdje je ubiran kao porez na dohodak, negdje kao porez na imovinu, a plaćalo ga je samo seljaštvo kao doprinos za vojsku. - nap. prev.) dvadesetina (le vmgtieme) (Dopunski porez na dohodak. - nap. prev.) ili glavarina vratiti u njihove kase. Oni imaju svoju nezavisnost, svoje vlastite poslove. Tako je, dakle, fi-ancuska m onarhija bila predana, do posljed njeg dana svog postojanja, iskorištavanju od strane privatnih in teresa. Žaljenja su vrijedni nemilosrdno prognani financijeri, od Jacquesa Cceura do Semblancaya, do Nicolasa Fouqueta, čak do Johna Lawa. Kako ne priznati trenutnu efikasnost pravosudnih 614

Društvo ili »skup skupova <

komora koje su osnovane da bi istražile i pripisale dio svojih nesavjesno obavljenih poslova ovom ili onom mešetaru javnim novcem? Sveukupno je bilo četrnaest takvih pravosudnih komora, osam u XVI. stoljeću, pet u XVII. stoljeću i jedna i to posljednja od 1716—1717. g. do dana nakon smrti Luja X3V. Sačuvana dokumen tacija katkada dopušta da sagledamo stanje državnih financija i osobnost tih posrednika, traitantsa (»koji se bave određenim dažbinama, porezom«) i partisansa (»koji uzimaju u zakup neki porez i ubiru ga u svoju korist, nakon što su položili određenu svotu u državni fisk«).267 Pravosudna komora od 1661. g.26a koja je suvremena s pro cesom nadintendanta Fouqucta, prilika je da izbliza pogledamo mehanizme i široku razgranatost sistema. Pred nama se nalazi 230 partisansa, ako i ne svi optuženici, a ono bar njihova glavnina. Financije Luja XIV, na tom početku njegove vladavine, predstavlja dakle tih 200 do 300 osoba, od kojih 74 najbogatijih vode cijelu igru. Kao i uvijek, radi se o manjini, o kliki. Ti su ljudi združeni, povezani sporazumima, vjenčanjima, udruženjima — to su pravi lobbyi. Uskoro ćemo vidjeti, nakon eliminiranja protivnika, kako pobjeđuje Colbertov lobby269; on će, što nas ne može ostaviti ravnodušnima, odstraniti Mazarinovu skupinu, iz koje je i sam proizašao. Ti su traitants — unatoč tome što govori javnost, koja bi u njima htjela vidjeti ljude koji su počeli od nule — ugledni ljudi: od 230 identificiranih partisansa, 176 su plemići (to jest 76,5% od ukupnosti); od 74 koji su prvi u poreskim obavezama (od kojih su tri neidentificirana), 65 su »kraljevi sekretari«. Evo, dakle, prvog iznenađenja: ti ljudi, koji su, da tako kaže mo, krenuli od nule, već su dugo vremena u redovima plemstva i isto tako dugo postupno ulaze u kraljevu službu. Dakle, tu su se formirali, a ne u trgovini. Za njih je kraljevska služba put prema uspjehu. Naravno, da ne dobivaju obavještenja »iznutra«, ne bi mogli upravljati svojim brodom. Drugo iznenađenje: novac koji traitants predujmljuju kralju, i to dobar novac, valjane težine oni primaju od velikih aristokratskih zemljoposjednika iz kraljevstva. I ako Fouquetov proces izaziva toliku zabrinutost u tom visokom društvu, to je zbog toga što se boje nadintendantovih razotkrivanja, premda će nadintendant, uostalom, šutjeti. No, mi svejedno poz najemo te vrlo bogate zajmodavce, unatoč napucima o diskreciji i šutljivosti: nije li sam Mazarin preporučio u svojoj oporuci da se ne istražuje podrijetlo njegova imutka i da se ne objelodanjuju računi i djelovanja njegovih činovnika, jer tu se radi, kako je rekao, 615


0 dobru države? Kao što vidimo ragione di stalo može biti također 1 dobar alibi. I istina je da je sva aristokracija bila umiješana u skandal kraljevskih financija. A dopustiti da do skandala izbije, značilo bi baciti ljagu na nju, kompromitirati je. Stoga, ako se ta aristokracija udružuje s obiteljima traitantsa, to se zbiva zbog njihovih društvenih odnosa: imutak tih zakup nika »usporediv je ili čak i viši od onog mnogih traitantsa o kojem javne glasine govore, ne bez pretjerivanja, da se neprestano pove ćava«. »Sklapanje braka«, zaključuje Daniel Dessert, »nije više trgovina u kojoj se vrši razmjena novca za neko drevno ime, nego mnogo prije udruživanje kapitala«. Tako je aristokracija, od po četka osobne vladavine Luja XIV, unutar poslovne igre; čak je sebi dodijelila poslove koji donose najviše koristi, kraljevske financije, koje će do kraja Starog režima biti par excellence, najplodniji sektor gdje se smještava snažan kapitalizam, iako ga mi ne ocje njujem o takvim. Sistem koji mi nazirem o 1661. g, nesumnjivo jc već dugo funkcionirao. Je r on potječe iz vrlo dalekih vremena.270 Prošlost ga tjera naprijed. Kako ga preinačiti s obzirom da se nalazi u središtu privilegiranog društva? Ako se zemljišna renta, od koje živi vladalačka klasa, spušta sa svoje visine da bi ponovo zauzela svoj položaj u životu zemlje, to se velikim dijelom može zahvaliti predujm ovim a koje su tra ita n ts davali kralju. Kako vrijeme pro lazi, sistem se sve više učvršćuje, na neki se način čak institucionali zira. Od 1669. g, s Colbertom, jasno se pojavljuje ono što bismo nazvali sindikatima (u burzovnoj terminologiji: udruženja kapita lista), a zaduženi su da utjeruju određene skupine poreza. »Pa ipak, opći zakup započinje zapravo tek s Fauconnetovom arendom, 1680. g. i okuplja porez na sol, neizravni porez, državna imanja, carinske takse i prihode«271, za realnu svotu koja je pre lazila 63 milijuna libri. Još je kasnije, u svom konačnom obliku, nakon 1726. g. bio konstituiran opći zakup. To je kasni plod, potpuno sazrio 1730. g, kad se unosni m onopol na duhan spojio sa širokim prijašnjim sektorom zakupa. Svakih šest godina zakup na ubiranje solarine bio je dodijeljen nekom posudiocu imena, »slamnatom čovjeku«, obično nekom sluzi iz komore generalnog kontrolora. Izvršenje ugovora garantiralo jc četrdeset generalnih zakupaca. Oni su polagali golem e svote kao jamstvo (i do 1,500.000 libri po osobi), na koje su uzimali kamate. Te su svote osiguravale prva unaprijedna plaćanja u fisk, i upravo zbog gole mosti tih svota neki krupni zakupnici postajali su neuklonjivi ili 616


»Financijer na selu, u jutarnjem odijelu«, Jrancuska karikatura iz XVIII. stoljeća. (Zbirka Viollet) g o to v o n e p r e m je s tiv i s a s v o je fu n k c ije . D a b i ih s e r ije š ili — š to s e p o n e k a d d o g a đ a l o — t r e b a lo im je v ra titi n jih o v u lo g , i e v o jo š je d n e p o te š k o ć e , te n a ć i n e k u d r u g u o s o b u s is to t o lik o n o v c a . O v is n o o ro k o v im a u g o v o ra , z a k u p j e u n a p r i j e d d a v a o k r a lju s v o tu p r e d v i đ e n u k a o z a k u p n i n u , š to j e z a p r a v o , b io s a m o je d a n d io g o d iš n jih p r i h o d a , k o ji p r it je č u o d m n o g o b r o j n i h p o r e z a š to s u ih u b ir a li z a k u p n ic i. K ad je o p e r a c i ja b ila z a k lju č e n a , g o le m d io b o g a tstv a z e m lje o s ta ja o j e u r u k a m a z a k u p n ik a , s te č e n u b i r a n j e m s o la r in e , p o r e z a n a d u h a n , n a ž ito , n a u v o z i iz v o z s v a k o v r s n e ro b e . N a ra v n o , d r ž a v a je p o v e č a v a la s v o je z a h tje v e o d z a k u p a d o z a k u p a : 1 7 2 6 . g. 8 0 m iliju n a ; 1 7 3 8 . g. 9 1 m iliju n ; 1 7 5 5 - g- 1 1 0 m iliju n a ; 1 7 73 . g. 1 3 8 m iliju n a . U n a to č to m e d o b it o d v iš k a o s ta ja la je g o le m a . D a k a k o , u o v a j k r u g v r lo b o g a tih f in a n c ije r a n ije m o g a o u ć i b ilo tk o . T r e b a lo je o s o b n o r a s p o la g a ti iz v a n r e d n o v e lik im b o g a t stv o m , im a ti n a k l o n o s t g e n e r a l n o g k o n tr o l o r a , b iti v rlo š to v a n , n a č in iti k a r ije r u n a p o d r u č j u fin a n c ija , z a u z im a ti m je s to in t e n d a n ti 7


ta ili sudjelovati u Indijskoj kompaniji, i, nadasve, biti prihvaćen od samog tog kruga. Generalni su zakupnici, već zbog činjenice što oni, izravno ili neizravno, postavljaju svoje ljude na brojne, odlučujuće položaje, imali m ogućnost nadzora nad prihodima m nogih ljudi i mogli su ih unaprijed priprem iti ili spriječiti da udu u taj krug. Svaka kandidatura okrunjena uspjehom, kada je mogu će slijediti je u cijelosti, otkriva spletke, nadanja, protekciju, kom prom ise i podmićivanja. U stvarnosti, opći zakup je neka vrsta obiteljskog klana u koje se brakovi i stara i nova rodbinstva u nekoliko generacija ponovo ukrštavaju. Kad bismo pristupili gene aloškom proučavanju četrdcsctorice tih samodržaca (ima ih 1789. točno 44), upravo zbog njihovih brojnih srodstava, »nije isk ljučeno da ih (takva) sučeljavanja (...) na kraju ne bi sjedinila u dvije do tri, ili čak u jednu jedinu obitelj«.272Ja u tome vidim još jedan dokaz više za ono napasno pravilo »malog broja«, te struk turalne centralizacije kapitalističke djelatnosti. Pred nama je aris tokracija novca, koja, sasvim prirodno, prekoračuje prag visokog plemstva. Veliki prosperitet općeg zakupa razvio se, otprilike, između 1726. i 1776. g, u pola stoljeća. To su bile važne godine. Opći zakup je završna točka financijskog sistema, koji je, dio po dio, sagradila m onarhija. Stvarajući kadar »činovnika«, monarhija je financijama dala bazu njihova razvoja. Stvorili su se i trajali močni i. čvrsti sistemi familijarnog podrijetla, ali s Lawovim sistemom za finan cijere tek počinje novo doba nečuvenog procvata. Nisu sretni spekulanti osnovali glavninu obogačenih »Mississipijaca«, već ak tivni financijeri. Istodobno, središte francuskog ekonomskog živo ta prelazi tada u Pariz iz Lyona. Provincijalci se premještaju u glavni grad, gdje umnožavaju korisne veze i proširuju horizont svojih interesa i djelatnosti. Tu ne nalazimo ništa osobito što već nismo vidjeli na prim jeru Languedoca. Ta provincija čini 10% stanov ništva u kraljevstvu; pa ipak, oni u Parizu formiraju, u financijskim djelatnostima u širem smislu (sve do vojnih dobavljača i računa jući i njih same), najbrojniju skupinu. Njihov je uspjeh znatan na nacionalnoj ljestvici. Ali, nije li možda francuska povijest, na svim poljima (ratovi, književnost, politika itd.) provincijsko blago koje zaredom stiže u prvi red na pozornici? Uostalom, nije slučajno što se Languedoc uvrstio u prve redove francuskih financija: njegov izvoz soli (solne močvare Peccaisa), žita, vina, platna, svile, prirodno ga je otvarao prema van. Tu je još jedna pogodnost: poslovni je svijet ovdje koliko 618


protestantski toliko i katolički. Opoziv Nanteskog cdikta samo jc prividno promijenio stanje. Protestantska strana znači inozemstvo: Genova (gdje reformirani imaju svoje uporište), Žencva, Frank furt, Amsterdam, London. Nije neobično što su poslovni ljudi — katolici ostavili po strani svoju vjersku osjetljivost: povezivanje katolika i protestanata temelji se na nužnom ekonomskom pove zivanju unutrašnjeg i vanjskog, i nameće se svim trgovačkim sloje vima kraljevstva. Ali, u toj će igri protestantska banka, na kraju, kolonizirati Francusku, smatrat će se kapitalizmom višeg reda, skupinom poslova puno širih od kruga francuskih financija, tako da je naposljetku prestiže i malo po malo, dovodi je do kratkog spoja. 1776. g. Necker stiže u generalnu kontrolu financija (iako tada nije imao titulu generalnog nadzornika), i to jc bio trenutak preokreta cijelog financijskog sistema Francuske. Necker je bio protivnik Općeg zakupa: tako se stranac diže protiv autohtonog financijera. Na nesreću, francuske se financije istodobno sve više udaljuju od svojih starih navika aktivnog investiranja; povlače se u vlastite djelatnosti i na vidljiv način gube teren, čak i u očima prosječnog Parižanina, kao što je Sćbastien Mercicr: »Tu je osebuj no to što su se financijeri htjeli osloboditi financija, jer je njihov prinos manji nego nekad; ali njihove dobiti mora da su još uvijek bile goleme, budući da se tako žustro bore za održavanje svojih operacija.«273 Opći zakup će trajati do Revolucije, koja će pripremiti tragi čan kraj njegovim članovima: 34 pogubljena u florćalu, prairialu, thermidoru II. godine (od svibnja do srpnja 1794. g). Njihov vidljivi imutak, njihove veze s visokim plemstvom i goleme finan cijske teškoće države uoči Revolucije predodređuju ih za javnu osvetu. Financijeri iz općeg zakupa nisu imali sreću mnogih veletrgovaca i provincijskih ili pariških bankara, koji su znali prikriti svoj kapital, sve dok nisu postali u datom trenutku opskrb ljivači i zajmodavci novog režima.

Politička ekonomija država: merkantilizam274 Da li je moguće govoriti ojednoj, uvijek istoj, političkoj ekonomiji evropskih država, kad je njihovo djelovanje nužno različito i njime 619


dom inira mnogo posebnih, čak protivurječnih okolnosti? Kad bismo to djelovanje zamislili pod istovrsnim aspektom i još k tome vrlo čisto definiranim, to bi značilo pridati mu povezanost koju ono nije moglo imati. Upravo to čini Sombart, u svojoj potrazi za jednom nemogučom jednadžbom merkantilizma. T. W. Hutchinson275 bez sumnje s pravom poziva povjes ničare i ekonomiste da odstrane i samu riječ merkantilizam: »to je jedna od najneprikladnijih i najneodređenijih riječi našeg rječnika koje završavaju na -izam«, kasno je form irana prem a m ercantil system protiv kojeg je Adam Smith poveo rat u svom klasičnom djelu iz 1776. g. Ipak, koliko god da je loša, ta etiketa praktično okuplja niz postupaka, stavova, planova, ideja i iskustava koja označuju prvu afirmaciju m oderne države između XV. i XVIII. stoljeća naspram konkretnih problem a s kojima se ona mora suočiti. Prem a formulaciji H. Kellenbenza276 (1965) »merkantili zam je bazični smjer političke ekonomije (i misli) u vrijeme evro pskih vladara-apsolutista«. Možda bi, umjesto vladara-apsolutista (što je nepogodna riječ) bilo bolje reći teritorijalne države ili m o d e m e države, da bismo naglasili evoluciju koja ih je sve zajed no povukla prem a njihovu modernitetu, ali različitim putevima i u različitim etapama. Tako da je neki povjesničar 1966. mogao reći bez straha da će pogriješiti: »Ima toliko merkantilizama koliko i merkantilista«277. Taj se merkantilizam nazire u XIV, možda čak i u XIII. stoljeću s čudesnim Fridrikom II Sicilijanskim278, a prisutan je još uvijek i u XVIII. stoljeću, dakle, već s obzirom na tako dugo trajanje, taj merkantilizam sigurno nije neki »sistem koji možemo definirati jedanput zauvijek, s koherentnošću koju mu pridaje Adam Smith, da bi ga lakše pobio«.279 Precizno bi ga proučavanje m oralo razlikovati po mjestu i po razdoblju. Već je Richard Hapke govorio, za razdoblje od XIII. do XVIII. stoljeća, o izvjesnom Friih, ili o Hoch (u vrijeme Colberta), a zatim, nakon Colbertove smrti (1683), o Spđtm erkantilism us«.280 A Henri H auser spominjao je »kolbertizam prije Colber ta«.281 Zapravo, merkantilizam nije drugo do uporno, sebično i žestoko stremljenje prem a m odernoj državi. »Merkantilisti su«, uvjerava Daniel Villey, »izmislili naciju«282, osim ako nacija ili pseudo—nacija u nastajanju nije izmislivši samu sebe izmislila i merkantilizam, koji se u svakom slučaju želi prikazati državnom religijom. Da bi se narugao službenim ekonomistima, knez Kaunitz, jedan od vjernih slugu Marije Terezije, bez oklijevanja se nazivao »ateistom ekonomije«.283 620

Društvo ill »skup skupova«

Jean-Baptiste Colbert, slika Cl. Lefebvre, (Versajski muzej, Zbirka Viollet) 62 i


U svakom slučaju, čim sc pojavio polet nacionalizma i obrana carinskim pravima duž granica, koja je prem a potrebi mogla biti i »nasilna«284, čim je nacionalni egoizam postao zamjetan, merkantilizam je mogao zahtijevati svoju ulogu. Kastilja je zabranila izvoz žita i stoke 1307, 1312, 1351, 1371, 1377. i 1390. g; isto tako Francuska zaustavlja izvoz žita za vrijeme Filipa Lijepog, to jest 1305- i 1307. g.285 Ili još bolje, u XIII. je stoljeću nastao aragonski Z a ko n o navigaciji, prethodnik onog engleskog; u Engleskoj je od 1355. g. bio zabranjen uvoz stranog željeza286; 1390. g. Statute o f E m ploym ent uskraćuje strancima pravo izvoza zlata ili srebra: oni m oraju pretvoriti svoju dobit u englesku robu.287 Kad bismo podrobnije ispitali trgovačku povijest talijanskih gradova, bez sum nje bismo našli mnoštvo analognih mjera. Nema, dakle, ništa novo u velikim odlukama klasičnog merkantilizma: engleski Akt o navigaciji iz 1651. g; zakon koji je nametnuo Colbert o tonaži stranih brodova (1664, 1667); ili P roduktplakat, koji 1724. g. određuje prava švedske nacionalne zastave288 i isključuje holandske brodove koji su dotada dopremali sol s Atlantika. Smanjuje se količina uvezene soli, povećava joj sc cijena, a zadani udarac konkurentim a pogodovao je razvoju švedske mornarice, koja će sc uskoro moći vidjeti na svim morima svijeta. Tako je merkantilizam, na kraju krajeva, samo politika svakoga za sebe. Montaigne i Voltaire kažu, iako prvi nije previše o tome razmišljao, govoreći općenito: »Korist jednoga može sc ostvariti samo na štetu dru goga«; a drugi, otvoreno: »Jasno je da neka zemlja ne može dobiti, a da druga ne izgubi« (1764). Je r najbolji je način dobitka, prem a merkantilističkim drža vama, privući k sebi po mogućnosti najbolji dio svjetskih zaliha plemenitih metala, a zatim onemogućiti njegovo iznošenje iz kra ljevstva. Taj aksiom, po kojem se bogatstvo neke države određuje akumulacijom plemenitih kovina upravlja, zapravo, čitavom jed nom politikom m nogostrukih posljedica i ekonomskih uključe nosti. Zadržati za sebe sirovine, obraditi ih, izvoziti gotov proizvod, zaštitnim carinama smanjiti strani uvoz, to je, kako nam se čini, politika razvoja industrijalizacijom, a zapravo je vode sasvim drugi razlozi. Već je edikt Henrika IV (prije 1603) predlagao razvoj manufaktura: »jer je to jedini način da iz zemlje ne iznosimo zlato i srebro i da ne obogaćujemo naše susjede«289. F. S. Malivsky, pravni zastupnik područja oko Đrna, poslao je caru Leopoldu I iscrpan referat u kojem kaže: »Habsburška Monarhija godišnje plaća milijune inozemstvu za stranu robu, koju bi isto tako i sama 622


mogla proizvoditi«290. Za Lc Potticra de La Hcstroya (rujan 1704) problem je više nego jednostavan: ako se višak ravnoteže izrazi u dopremi robe, »ta roba može služiti samo raskoši i mekoputnosti (stanovništva), a nikako ne može obogatiti kraljevstvo, jer se roba upotrebom uništava. Ako se, naprotiv, razmjena vrši u srebru koje se upotrebom ne troši, srebro mora ostati u kraljevstvu, pa time, povećavajući se svakim danom sve više, državu čini bogatom i moćnom«.291 Idući u korak s njim, Werner Sombart nalazi da je »od križarskih ratova pa do francuske revolucije«, između države i rudnika srebra ili riječnog ispiranja zlata, postojala tijesna veza: »drugim riječima, koliko ima srebra (kasnije zlata) toliko je snažna neka država«, so viel Silber (spater Gold), so viel Staat!l)2 Dakle, opsesija država je ne razbacivati novac. Zlato i srebro su »tirani«, govorio je Richelieu.293 LI pismu od 1. srpnja 1669. g.294, Colbert, bratić velikog Colberta, bivši intendant u Alzasu, ambasador Luja XIV u Londonu, komentira odluku engleske vla de, u kojoj ova Irskoj zabranjuje izvoz goveda, čime lišava fran cusku i njezinu mornaricu opskrbe jeftinim, soljenim mesom. Što da radimo? Da uvozimo goveda iz Švicarske ili Njemačke, »kao što sam vidio da (mesari) rade dok sam bio u Alzasu«? Možda, ali »više se isplati kupovati goveda po skupoj cijeni od kraljevih podanika, bilo za potrebe brodova, bilo za potrebe privatnika, nego kupovati ih po nižoj cijeni od stranaca. Novac koji se time troši, kao prvo ostaje u kraljevstvu i služi siromašnim podanicima Njegova Veličanstva da plate svoje godišnje dažbine, tako da se novac vraća u kraljevu blagajnu, umjesto da izlazi iz kraljevstva«. Očito, to su opća mjesta, kao što su i riječi drugog, pravog Colberta, koji je ovako sudio: »svi se (...) slažu da se prizna, da se veličina i moć neke države mjeri samo količinom novca koju posjeduje«.295 Pedeset godina prije toga, 4. kolovoza 1616. g, Don Hernando de Carrillo podsjeća Filipa III da se »sve održava samo zahvaljujući novcu... i snaga Vašeg Veličanstva, u biti, sastoji se od novca; onoea dana kada ga bude ponestalo, rat će biti izgubljen«.296 Te riječi same izlaze iz usta predsjednika Financijskog savjeta Kastilijc. I mnoge ostale, analogne, naći će se bezbroj puta pod perom suvremenika Richelieua ili Mazarina. »Vi znate, gospodine«, piše (26. listopada 1644. g.) kancelaru Sćguieru izvjestitelj Baltazar poslan u misiju u Montpellier »da zbog načina na koji se sada ratuje, posljednje zrno žita, posljednja škuda i posljednji čovjek donose pobjedu«.297 Sigurno je da je rat, svakim danom sve skuplji, važan u razvoju merkantilizma. S razvojem topništva, 623


arsenala, ratnih mornarica, stalne vojske, utvrda, troškovi m oder ne države vrtoglavo rastu. Rat znači novac i sve više novca. Novac i gomilanje plemenitih kovina postaje opsjednuće, predstavlja vrhunac m udrosti i rasuđivanja. Treba li to opsjednuće osuditi kao djetinjasto? Smatrati, u m odernoj optici, da je besmisleno, čak opasno zadržavati i nad gledati strujanje plemenitih kovina? Treba li misliti da je merkantilizam izraz tem eljne istine ili znati da su plemenite kovine stoljećima služile kao jamstvo i kao pokretač Starog režima? Samo nadm oćne ekonomije dopuštaju da m onetarna sredstva slobodno kolaju: Holandija u XVII. stoljeću, Engleska u XVIII, talijanski trgovački gradovi ranijih stoljeća (u Veneciji je zlato i srebro ulazilo bez ikakve poteškoće i izlazilo je isto tako, pod uvjetom da ga je Zecca prekovala). Da li ćemo zaključiti da je slobodno kolanje plemenitih kovina, uvijek izvanredno, bilo pametan izbor nad moćne ekonomije, to jest jedna od tajni njezine veličine? Ili, naprotiv, da je sa m o n a d m o ćn a ekonom ija m ogla sebi dopustiti raskoš takve slobode koja j e sam o z a nju m ogla biti neopasna? Povjesničar bi rekao da Holandija nije upoznala nikakav oblik mcrkantilizma.290 To je moguće, no time smo mnogo rekli. Mogu će je, jer je imala tu slobodu djelovanja koju moć daje. Mogla je imati otvorena vrata, nikoga se nije bojala, nije čak morala ni previše razmišljati o značenju svog djelovanja; ona je drugima bila predm et razmišljanja više nego samoj sebi. No, i tu smo odveć rekli, jer je prim jer ostalih politika zarazan, a duh odmazde priro dan. Holandska moć ne isključuje zabrinutost, pokoju grešku ili napetost. Nameće joj se tada merkantilistička napast: naglo će posum njati u nove i m oderne putove sagrađene 1768. g. preko austrijske Nizozemske2" , kao što će se primivši s francuskim hugenotim a i njihove industrije raskoši, truditi da ih zaštiti.300. Da li je račun razuman, u povezanosti s holandskim djelatnostima? Isaac de Pinto drži da je bilo bolje ostati vjeran »ekonomskoj trgovini«, režimu otvorenosti i primati bez skučavanja industrijske proizvode, i evropske i indijske.301 U stvarnosti, Holandija nije mogla umaći duhu svog vremena. Njezina je trgovačka sloboda samo prividna. Sva njezina djelatnost vodi do m onopola de facto , koje ona budno nadgleda. Uostalom, u svom kolonijalnom carstvu ona se ponašala kao i ostale sile, i gore od ostalih. Sve su evropske kolonije smatrane čuvanim loviš tima, podvrgnutim režimu ekskluzivnosti. Bez kršenja pravila ne može biti iskovan ni jedan čavao ni komad tkanine proizveden u 624


španjolskoj Americi, na primjer, osim ako metropola za to ne dade dopuštenje. Na njihovu sreću, kolonije su udaljene mjesecima i godinama plovidbe od Evrope. I samo ta udaljenost stvara slo bodu, bar za neke od njih: zakoni Indija, govorilo se u španjolskoj Americi, paukove su mreže: u njih se hvataju mali, a ne veliki. No, vratimo se našem pitanju: da li je merkantilizam bio obična greška u procjeni, opsjednuće neznalica koji nisu razum jeli da plemenite kovine nisu supstancija vrijednosti, te da je supstancija vrijednosti rad? Nije to toliko sigurno, jer ekonomski se život razvija na dvije razine: opticajem novca i opticajem papira, ako pod tom udobnom definicijom može doći do sjedinjavanja (kao što je bilo s Francuzima u XVIII. stoljeću u vezi s velikim skandalom Isaaca de Pintoa), svih »umjetnih« obveznica zajmova. Od tih dvaju opticaja, jedan mora biti iznad drugog. Cijela gornja razina pripada papirima. Operacije traitantsa, bankara, i velikih trgovaca izražavaju se, o onom što je bitno, tim višim jezikom. Ali na razini svakodnevnog života može se djelovati samo kovanim novcem, bio on dobar ili loš. Na tom planu, u tom prizemlju, papiri su loše primljeni, kolaju slabo. Ne možete papirom pokrenuti male prijevoznike koji 1601. g. treba da odvezu francusko topniš tvo u Savoju.302 Papirom ne možete platiti ni vojnika ni mornara. Već 1567. g, kad vojvoda od Albe stiže u Nizozemsku sa svojom vojskom, plaće i troškovi namiruju se u zlatu, obavezno u zlatu, kao što je već odavno pokazao Felipe Ruiz Martin.303 Tek od 1598. g. vojnik će, u nedostatku boljeg, prihvatiti srebro, ali čim ga je primio vreba prvu priliku da ga promijeni u zlato. Imati kod sebe vlastiti imutak, u obliku nekoliko novčića, koje lako može staviti u kesu ili pojas, za vojnika je uspjeh i nužnost. U ratu je kovani, zlatni i srebrni novac jednako neophodan kao i kruh. Kada papirni novac silom dođe u ruke malih ljudi, bez obzira na to tko su oni, mora se pretvoriti, ma koliko ih to stajalo, u kovanice od zlata, srebra ili čak bakra. Korespondencija policij skog namjesnika Argensona, djelimice sačuvana za razdoblje od 1706. do 1715. g, obavještava nas na jednolik i uporan način o sitnim prepredenjacima, o »mračnim lihvarima, koji mijenjaju papirne novčanice (što ih kraljevska vlada pušta u opticaj) za polovinu vrijednosti.«304 Ti osrednji preprodavači uvijek imaju posla, bilo kod siromašnih, bilo kod bogatih. Trgovačka pisma iz tog vremena uvjerit će nas u to da se radi o uobičajenoj praksi (koja unatoč razlikama u tečaju teži, uostalom, zasigurno, poveća nju) . U knjigovodstvu brodovlja Saint-Maloa, o kojem je ovdje već 625

Vcniand Braudel / Igra razmjene

Isplata plaća vojnicima, Callot. (Foto Bulloz) bilo govora, (str. 413 - 485) nalazimo za 1709. g. crno na bijelom: »za 1.200 livri u novčanicama (...) imajući 40% gubitka na istim (...) izdajemo vam samo 720 livri.« Zatim, iste godine: »za 16.800 livri u novčanicama (...) s 40% rabata (...) neto ostatak je 10.080 livri.«305 Moglo bi se pomisliti da je to istina za Francusku, zemlju zaostalu na području ekonomske tehnike, jer pariška javnost još u početku XIX. stoljeća šutke prima novčanice Francuske banke. A u Engles koj se papir čak u XVIII. stoljeću kadšto prima s negodovanjem. Mornari Royal Navy (Kraljevske mornarice), na primjer, koji do bivaju i do 4 livre mjesečno, plaćeni su papirnim novčanicama po povratku na kopno. Činjenica je da im se ne dopadaju te nov čanice, budući da je Thomas Guy, podmukli mjenjač novca, došao na zamisao da se time okoristi. On je, naime, u Rothcrhitheu, predgrađu Londona, pohodio gostionice u kojima su se okupljali 626

Društvo ili »skup $kupova<

mornari, otkupljivao od njih novčanice u zamjenu za kovani novac i postao jedan od najbogatijh ljudi Londona.306 Ima, dakle, zasigurno mnogo ljudi za koje je, kao što kaže D. Dessert, »metalni novac jedina prava dimenzija svih stvari«.307 U takvim ćemo uvjetima reći da se merkantilizam oblikuje prema mogućnostima djelovanja država koje se upravo stvaraju i rastu. Ekonomske ih nužnosti, u svojoj redovnoj i pretežnoj stvarnosti, primoravaju na igru i na valoriziranje plemenite kovine. Bez nje bi, naime, došlo vrlo često do paralize.

Nedovršena država nasuprot društvu i kulturi U trenutku zaključivanja ovih tumačenja, čitalac treba biti svjestan uloga u igri i treba izabrati jedno od dvaju slijedećih stanovišta. Ili je sve ovisilo o državi — modernitet Evrope i, posredno, onaj svjetski, računajući u tom modernitetu i kapitalizam, koji je zapravo njegov proizvod i pravi uzrok. To bi značilo izrugivati se tezi Wernera Sombarta i njegovim dvjema knjigama, Luxiis u n d Kapitalismus (1912) i Krieg undK apitalism us (1913), koje ener gično svode postanje kapitalizma na moć države, jer raskoš je, prije svega i tijekom stoljeća, raskoš vladarskog dvora, dakle, države u samom svom središtu; a rat, koji ne prestaje nadimati svoje efektive i svoja sredstva, mjera je snažnog i burnog rasta modernih država. To također znači rugati se općem mišljenju povjesničara — izuzeci potvrđuju pravilo308 — koji uspoređuju modernu državu s gorostasom iz bajke, s Gargantuom, Molohom, Levijatanom... Ili bismo mogli zastupati, nesumnjivo s više prava, drugu stranu predmeta, nedovršenu državu, koja se upotpunjuje koliko može, nesposobna da se posluži svim svojim pravima ni da izvrši sve svoje dužnosti, pa je zapravo prim orana obratiti se drugima snoseći posljedice. Ako joj se ta nužnost nameće u svim smjerovima, to prije svega znači da ne raspolaže dovoljnim upravnim aparatom. Fran cuska monarhija je samo jedan primjer m eđu svim ostalim. Oko 1500. g, ako je vjerovati dosta optimističnoj ocjeni nekog povjes ničara309, u njezinoj je službi bilo 12.000 ljudi uz stanovništvo od 15 do 20 milijuna žitelja. Aza tu brojku od 12.000 postoji opasnost 627


da je gornja granica: čini se da za Luja XIV nije bila premašena. Oko 1624. g. Rodrigo Vivero310 dobar promatrač, pomalo razo čaran, ističe da je Katolički kralj imenovao »70.000plazas, oficios y dignidades« u Španjolskoj koja je manje naseljena od Fran cuske, ali snabdjevena golemim carstvom. M oderna je birokracija, toliko draga srcu Maxa Webera, dakle taj uski dio stanovništva. No, radi li se o birokraciji u smislu koji ta riječ ima danas?311 Nitko ne može jamčiti za brojke od 12.000 ili 70.000 osoba u službi veoma kršćanskog ili Katoličkog kralja. Isto tako je točno da m oderna država, počevši od te baze, ne prestaje širiti krugove svojih djelatnosti, iako, uostalom, nikada nije uspjela u to uključiti cijelu naciju. Ti i mnogi drugi analogni napori već su unaprijed izgubljene bitke. U Francuskoj, intendant, koji je u svakom porez nom kotaru neposredni predstavnik središnje vlade, jedva da ima kakvog suradnika ili poddelegata. O tuda proizlazi potreba kraljeva predstavnika da podigne glas da bi ostali slušali i činili ono što on govori i da sam često posluži kao primjer. I sama je vojska nedovoljna, čak i u vrijeme rata, a pogotovu u vrijeme mira. Da bi se 1720. g. osnovao sanitetski zaštitni pojas, koji bi zemlju branio od marseilleske kuge, mobilizirana je žandarmerija i sve čete. Zemlja i granice bile su napuštene.312 Sve se te akcije gube u relativno sto puta većem prostoru nego što je današnji. Sve završa va slabljenjem i gubitkom snage. Francuska monarhija spašava svoj obraz samo stavljajući u vlastitu službu društvo ili društva i, što je najvažnije, kulturu; društvo, to jest klase koje dominiraju svojim ugledom, funkcijama, bogatstvom; kulturu, to jest milijune glasova, kao i milijune ušiju, i sve što se govori, misli ili ponavlja s jednog kraja kraljevstva na drugi. Društvene strukture mijenjaju se tako sporo da shema Georgesa Gurvitcha, zamišljena za XIII. stoljeće, može još uvijek poslu žiti kao valjan vodič. Isto tako 1789. g. pet društava se ocrtava prem a vrhu hijerarhije: kraljevi ljudi, aristokracija feudalnog ka raktera, klasa vlastele, gradovi, dobri gradovi i napokon, crkva. Sa svakim od njih m onarhija je našla kompromis, m odus vivendi. Crkva je pridobivena — možemo reći kupljena? — najmanje dva puta, i to uz visoku cijenu: Konkordatom iz 1516. g, kojim kralj stječe pravo da imenuje visoki kler (ali tada je monarhija učinila dramatičan izbor između Rima i reformacije, neizbježan možda, ali bogat posljedicama), a zatim, ponovo 1685. g, opozivom Nanteskog edikta, kojim je kraljevstvo izgubilo znatan dio svog pros 628


periteta. Za vlasteosko i visoko plemstvo ratnički je zanat izdašan u doba neprestanih ratova. A dvor i blagodat mirovine vječni su mamac. Ne bismo znali reći do koje je, uostalom, mjere, neovisno 0 ovim igrama, monarhija srasla sa svojim plemstvom ili sa svojim plemstvima. Sociolog Norbert Elias smatra da je neko društvo zauvijek obilježeno i predodređeno svojim prijašnjim stadijima i jednako tako snažno svojim ishodišnim porijeklom. Ali, monarhija je izašla iz magme feudalnosti. Francuski je kralj bio vlastelin kao 1 ostali, koji se, zatim, počeo razlikovati od drugih, uzdižući se iznad njih, služeći se njihovim govorom i njihovim načelima, kako bi ih nadmašio. Kraljevsko dostojanstvo tako ostaje označeno svojim podrijedom, »iste je biti kao i plemstvo«. Ono se bori protiv njega, ali nikada ne raskida veze s njim, zatočuje ga u sjaj dvora, ali s njime i samo postaje zatočenikom. Monarhija iskorjenjuje plemstvo, ali, naprotiv, nije ništa učinila da mu otvori vrata trgovine. I onda, najednom, uzima ga u službu. Prema gradovima, monarhija je umnožila svoje naklonosti i povlastice, da bi ih zatim podvrgla nametima i prisvojila dio njihovih prihoda. Ali gradovi su se okoristili nacionalnim tržištem koje se malo po malo oblikuje. Patricijat i gradska buržoazija imaju trgovački monopol — zar je to malo? Naposljetku, kralj »trgo vačkom staležu« prodaje dio svoje moći. Kraljevi činovnici potječu iz vjernih gradova. Kupuju svoje službe, ako žele, mogu ih ponovo prodati ili prepustiti svojim nasljednicima. Mogućnost kupovanja službi dovodi do refeudalizacije dijela buržoazije.313 Služba je dio javnog autoriteta, koji je država ustupila, kao što se nekoć zemlja davala u leno. To kupovanje je stvaranje monarhijskog društva koje se gradi i uzdiže poput piramide. Vrh te piramide zauzima plemstvo po halji, dvolično i utjecajno; ono nije bilo stvoreno nekim hirom kraljeva, već jednostavnim, istini za volju, sporim razvojem administrativne jezgre i državnih nužnosti. Kako se mogućnost kupovine službi generalizira, ojačava cijela buržoaska klasa, naročito u Francuskoj. Za nju država pred stavlja mašinu koja proizvodi bogataše. Otuda potječe znatan dio francuskog bogatstva. Mogli bismo to, uostalom, reći za većinu zemalja — bez obzira na kupovanje službi — za Englesku, za Ujedinjene provincije, katolički dio Nizozemske. U Španjolskoj kupovanje obuhvaća samo manje gradske službe, one koje imaju regidores. No, upravo ti činovnici, koji jesu plemstvo ili su to postali, plemstvo »po zvonu«, kako bi se to reklo u Francuskoj, spremaju se, na razmeđu XVI. i XVII. stoljeća, razgrabiti posjede 629

Fernand B r a u d e l/Igra razmjene

Mladi kralj Karlo IX (Foto N. D. Roger-Viollet) starijeg plemstva, dočepati se njegove zemlje i napredovati prema vrhu društva. Uostalom, tko posuđuje stranim hombres de negocios ako ne ti novi bogataši? I tko je drugi u XVII. stoljeću mogao ponovo feudalizirati i napola isprazniti kastiljansko selo? Isto tako, u gradu kao što je Venecija, kupovnost službi postoji samo na nižim stupnjevima ljestvice, a time se koriste cittadini, »buržuji«. Sudačka zvanja koja pripadaju plemstvu, obično su kratkoročna i 630


nižu se kao cursus honorum po antičkom uzoru. Ali to ne sprečava plemstvo da se neizravno bavi ubiranjem poreza za Signoriu, da se bavi trgovinom i da upravlja svojim prostranim imanjima. Taj vrlo uski dio društva, koji se smještava u državne okvire, u svojim funkcijama nalazi još jednu dodatnu snagu. Za buržoaziju je služba ono što je dvor za visoko plemstvo, udovoljenje samo ljublju i način da stignu u vrh. Taj uspjeh postižu posebice uporni rodovi. Skupine porodica uspijevaju se tako podmetnuti na mjesto države, a ako je ova jaka, podnosi to iskušenje bez veće štete. To nam sugerira i umjesno razmišljanje J. van Klavcrcna314, to jest da kupovanje službi, čak i u Francuskoj, gdje je rasprostranjenijc nego drugdje, ne povlači ipso fa cto ni korupciju ni katastrofalno umanjivanje javne vlasti. I nije to stoga što službom, koja je prenosiva, mudro upravlja savjestan otac porodice, koji pazi da se sve sačuva — nego zbog toga što monarh, kao Luj XIV službama dolazi do jednog dijela buržoaskih svojina; to je neka vrsta djelot vornog nameta; dok s druge strane, on štiti niže klase od eventual nog globljcnja. Činovnici su dosta brižno nadgledani. Nedugo nakon autoritativne vladavine Luja XIV, međutim, stvari će prilično brzo krenuti lošim putem. Počevši od sredine XVIII. stoljeća, prosvijetljeno javno mišljenje diže se protiv kupovnosti službi, koja je određeno vrijeme bila blagotvorna za monarhijski režim, a sada to više nije.315 Unatoč tome, u Holandiji se 1746. g. rasprav lja o uvođenju režima po uzoru na francuski, da bi se borili protiv oligarhije gradova i korupcije.316 Tako je dakle, monarhija u Francuskoj —i u čitavoj modernoj Evropi — cijelo društvo. Možda bismo, prije svega, morali reći visoko društvo. No, njegovim posredstvom, obuhvaćeno je svo mnoštvo podanika. Cijelo društvo, ali, također, gotovo cijela kultura. Kultura, s državnog stajališta, predstavlja znak razmetljivosti, koja donosi i koja mora donositi uspjeh. Krunidbe m onarha u Rcimsu, ozdrav ljenje od skrofula, raskošne palače317, to su divotni aduti, jamstvo uspjeha. Pokazati kralja: to je još jedan znak politike razmetljivosti, koja pobjeđuje svakim udarcem. Od 1563- do 1565. g, čitave dvije godine, Katarina de Medici, diljem cijelog kraljevstva, uporno pokazuje mladog kralja Karla IX svojim podanicima.316 A što je htjela Katalonija 1575. g?319 Pa, vidjeti lice svoga kralja, »ver el rostro a su rey«. Neka španjolska zbirka pouka koja potječe iz 1345, tvrdi da je »kralj za narod ono što je kiša za zemlju«.320 A propaganda rano nudi svoje usluge, propaganda stara kao što je 631


civilizirani svijet. U Francuskoj, ta nas tema može dovesti samo u nedoum icu zbog velikog izbora. »Mi se smatramo,« kaže neki pamfletist 1619. g.321, »sitnim mušicama naspram tom kraljevskom orlu. I samo neka zadaje muke, neka ubija i raskomadava one koji se bune na njegove zapovijedi. Pa čak i da su to naše žene, djeca ili bliža rodbina!« Tko bi to mogao bolje reči? No, svejedno ćemo se razveseliti kad čujemo da je od vremena do vremena bilo i neskladnih tonova: »Zar ne čujete, dragi čitaoče, trube, oboe i ariju koračnice našeg velikog monarha, ra-ta-ta-ta? Da, evo tog ne usporedivog i nepobjedivog, dolazi da bude okrunjen« u Reimsu, gdje živi i piše naš buržujski trgovac, Maillefer (3. lipnja 1654).322 T rebali u njem u vidjeti tipičnog buržuja, kojeg je Ernest Labrousse opisao kao otpadnika od društva?323 Buržuj, koji je naizmjence bio pristalica Lige, jansenist,324 frondist. No, sve do velikog pokreta u stoljeću prosvjetiteljstva, on najčešće gunđa iza zatvorenih vrata. Bilo bi previše stvari da se kaže na ovom djelatnosnom polju kulture i propagande. Isto kao i o obliku što ga je poprimila prosvijetljena opozicija: parlamentarna, neprijateljski raspolože na prem a kraljevskom apsolutizmu ili privilegiranosti plemstva, ali ne prem a privilegiranosti kapitala. Ali, na to ćemo se još vratiti. Mi u debatu i ne uplićemo patriotizam i nacionalizam. To su još uvijek novopridošlice, gotovo u svojoj prvoj mladosti. Oni nikako neće biti odsutni u razdoblju između XV. i XVIII. stoljeća, utoliko više što ratovi ne prestaju pogodovati njihovu razvoju i potpirivati njihov plamen. Napokon, ne požurujem o stvari. Isto tako nećemo aktivu države pripisati naciju. Kao i uvijek, realnost je dvojaka: država stvara naciju, daje joj okvir, m ogućnost da postoji. Ali istina je i obrnuto, i nacija, putem tisuću kanala, stvara državu, donosi joj svoje žive vode i svoje žestoke strasti.

Država, ekonomija, kapitalizam Mi smo usput izostavili cijeli niz zanimljivih problema, no vrijedi li truda da se na njima dugo zadržavamo? Jesam li možda trebao reći bulionizam (Bullionisme, prem a bullion, nečisto zlato. — Prev.) svaki put kad su plemeniti metali bili u prvom planu, a ne merkantilizam? S obzirom da ovaj drugi pojam nužno obuhvaća prvi, koji je, m a kakav bio privid, razlog njegova postojanja. Da li 632


je trebalo reći i ponavljati fiskalizam svaki put kad se govorilo o porezu? No, ne prati Mfiskalizam državu, ne iznevjerivši je nikada, koja je, kao što kaže Max Weber325, poduzeće, poput neke tvornice i, samim tim, primorana je da neprestano misli na svoje novčane prihode, koji pak nikada nisu dostatni, kao što smo vidjeli? Napokon i nadasve, da li je potrebno zanemariti, bez izričita odgovora, mnogo puta postavljano pitanje: je li država unaprije dila kapitalizam ili nije? Da li je poticala njegov razvoj? Čak i ako se ogradimo od zrelosti moderne države, ako svjesni prizora današnjice zauzmemo odstojanje prema njoj, ipak treba konsta tirati da se između XV. i XVIII. stoljeća država tiče svih i svega i da je jedna od novih snaga Evrope. Ali, objašnjava li ona sve, podvr gava li sve svojim zapovijedima? Ne, nipošto. Uostalom, zar uza jamnost ne igra svoju ulogu? Nema sumnje, država pomaže kapitalizam i priskače mu u pomoć. No, pokušajmo preokrenuti tu tvrdnju: država je nesklona razvoju kapitalizma koji joj može i smetati. Obje tvrdnje su točne, uzastopce ili istovremeno, s ob zirom na to da je stvarnost uvijek i predvidiva i nepredvidiva zamršenost. Dila sklona ili nesklona, m oderna je država bila jedna od stvarnosti usred kojih je kapitalizam sebi prokrčio put, katkad ometan, katkad podupiran, a vrlo često napredujući na neutral nom terenu. Kako je drugačije i moglo biti? Ako se interes države i interes nacionalne ekonomije u svojoj cjelini često podudaraju, a s obzirom da je prosperitet potčinjenih, u načelu, uvjet za dobrobit poduzeća-državc, kapitalizam se uvijek nalazi u tom usjeku ekonomije koji teži da se uključi u najživlje i najunosnije struje međunarodnih poslova. Nalazi se, dakle, na planu mnogo veće širine od one koju ima uobičajena tržišna ekonomija, kao što je već rečeno, i od one što ga zauzima država sa svojim posebnim zaokupljenostima. Stoga je prirodno da kapitalistički interesi, ju čer kao i danas, nadilaze tijesan doseg nacije. To narušava, ili bar komplicira dijalog i odnose između Kapitala i Države. U Lisabonu, koji sam izabrao kao primjer dajući mu prednost pred mnogo ostalih gradova, nitko ne vidi djelovanje, ni manifestacije postoja nja kapitalizma velikih trgovaca, poslovnih ljudi i moćnika. A razlog tome je što se njegova bit ostvaruje u Macaou, tajnim vratima otvorenim prema Kini, ili u Goi u Indiji, u Londonu koji nameće svoje zapovjedništvo i svoje zahtjeve, u dalekoj Rusiji, kad se radi o prodaji nekog dijamanta izvanredne veličine326, i u prostranom Brazilu, koji je pristaša očuvanja ropstva radnika na plantažama, tragača za zlatom igarimpeirosa (tragača za dijaman 633


tima). Kapitalizam uvijek ima Čizme od sedam milja, ili, ako više volite, beskrajno duge noge Micromegasa. A u trećem i posljed njem svesku ovog djela bavit ćemo se upravo tom dimenzijom. Zaključak koji, za sada, valja zapamtiti jest: ap a ra t moći, snaga koja prolazi i struji svim strukturama, više je nego država. Ona je zbroj hijerarhija, političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih, mnoštvo prinudnih sredstava, gdje država uvijek može pokazati svoju prisutnost i gdje je često glavni svod cijeline i gdje gotovo nikada nije jedini gospodar.327 Može joj se također dogoditi da se povuče ili skrši; ali, uvijek nanovo, ona se m ora obnoviti, a obnavlja se neminovno, kao da je to neka biološka nužnost druš tva.

634

CIVILIZACIJE NE KAŽU UVIJEK NE

Civilizacije ili kulture — to su dvije riječi koje sc ovdje miješaju bez štete — oceani su običaja, primoravanja, pristanaka, odluka, potvrđivanja, što su sve same zbiljnosti koje se svakom od nas čine osobne i spontane, premda često dolaze iz veoma daleka. Nas lijeđene su koliko i jezik kojim govorimo. Svaki put kad, u nekom društvu, pukotine i ponori prijete otvoriti se, uvijek i svagdje prisutna kultura ih popunjava, ili bar prikriva, zarobivši nas našim zadatkom. Ono što je Necker govorio o religiji (srcu i same civilizacije): ona je za siromašne »moćan okov i svakodnevna utjeha«328, može se reći o civilizaciji i za sve ljude. Kad se s XI. stoljećem život u Evropi preporadao, tržišna ekonomija i monetarna usavršenost u istoj su mjeri »skandalozne« novosti. U načelu, civilizacija, stara dama, neprijatelj je inovacija. Ona će, dakle, reći »ne« tržištu, kapitalu i dobiti. U najmanju ruku bit će sumnjičava i suzdržana. Zatim prolaze godine, a obnavljaju se zahtjevi i pritisci svakodnevice. Evropska se civilizacija nalazi u trajnom sukobu koji je razdire. I tako joj sc dogodi da i bez naklonosti daje zeleno svjetlo. A to nije samo iskustvo Zapada.

Priznati pravi udio širenja kulture: model islama Civilizacija je istodobno i postojanost i kretanje. Kad je prisutna u nekom prostoru, zadržava se u njem i ne miče se stoljećima. U isto vrijeme prihvaća određena dobra koja joj nude bliže ili dalje civilizacije, te širi vlastita izvan svog područja. Oponašanje i zaraza važni su koliko i neki unutrašnji pokušaji usmjereni protiv usta ljenog, već učinjenog, onog poznatog. Ni kapitalizam ne izmiče tim pravilima. U svakom trenutku svoje povijesti on je zbroj načina, instrumenata, prakse, ustaljenih mišljenja, što su nedvojbeno kulturna dobra, te kao takva putuju i razmjenjuju se. Kad Luča Paccioli objavljuje u Veneciji svoje djelo De Aritbm etica (1495), on sažima, u vezi s onim što se tiče 635


Trgovine u jednoj od levantskih Inka, prema minijaturi »Putovanja Marca Pola« (Zbirka Viollet) dvostrukog knjigovodstva, odavno poznata rješenja, tako u Firenci već od kraja XIII. stoljeća.329 A kad Jakob Fugger der Reiche za vrijeme svog boravka u Veneciji proučava dvostruko knjigovod stvo, on će to novo znanje u svom prtljagu odnijeti u Augsburg. Tako je ono na kraju osvojilo, ovim ili onim putem, dio trgovačke Evrope. I mjenica se nametnula šireći se iz mjesta u mjesto, počevši od talijanskih gradova. No, ne dolazi Ii ona iz mnogo udaljenijih krajeva? Za E. Ashtora330 islamska sutfaya nema ništa zajedničko s mjenicom zapadnog svijeta. Duboko se razlikuju po svom prav nom kontekstu. Pa dobro. Ali ona nesumnjivo postoji već mnogo prije nego evropska mjenica. Zar bismo mogli pretpostaviti da će talijanski trgovci, koji su vrlo rano obilazili luke i tržišta islama, biti toliko nepažljivi da će im promaknuti to sredstvo, jednostavan zapis kojim se osigurava prijenos određene svote novca na da ljinu? Mjenica (kojoj bi izumitelji imali biti Talijani) riješila je u Evropi isti problem, iako se morala, zaista, prilagoditi uvjetima koji 636


nisu bili islamski, naročito crkvenim propisima, koji su zabra njivali zajam s kamatama. Pa ipak ugledanje na Istok čini im se vjerojatnim. Isto bismo mogli reći za sve što se tiče trgovačkog udruživanja tipa commenda koje je, vrlo staro u Islamu (Prorok i njegova žena, bogata udovica, utemeljili su jednu com m endu)iil, i ondje je uobičajeni oblik trgovine na daljinu do Indije, Indonezije i Kine. Sigurno je da se spontana ili posuđena com m enda pojavila u Italiji tek u XI. i XII. stoljeću. Počela je putovati iz grada u grad, pa je bez iznenađenja ponovno susrećemo u gradovima Hanze u XIV. sto ljeću, ipak preinačenu zbog lokalnih utjecaja. U Italiji, trgovački pridruženik — onaj od ugovarača, koji ulaže svoj rad i putuje s robom — često sudjeluje u dobiti pothvata. Dok u hanzeatskoj sredini, Diener prima utvrđenu svotu od onoga tko je uložio kapital; on tako poprima karakter plaćenog namještenika.332 Ali postoje i slučajevi u kojim dobiva udio. Ponekad se, dakle, preinačava model. A u određenim sluča jevima postoji mogućnost pronalaska istog rješenja, na dva razli čita mjesta, s tim da se ne radi, uvijek i obavezno, o posudbi. Mračna stoljeća ranog srednjeg vijeka na Zapadu ovom nas prili kom lišavaju svake sigurnosti. Ali, poznavajući pume navike sred njovjekovnih trgovaca i putanje njihova saobraćaja, mora da jc postojao prijenos nekog broja, u najmanju ruku, oblika razmjene. To je ono što sugerira rječnik koji je Zapad posudio od islama: douane, magaze, mahoni, fonduk, m ohatra (prodaja na rate sa istodobnom preprodajom, što latinski tekstovi iz XIV. stoljeća koji govore o lihvi nazivaju contractus mohatrae). Ostali pokazatelji su brojni darovi Orijenta Evropi: svila, riža, šećerna trska, papir, pamuk, indijski brojevi, abak-sistem računanja, grčka znanost ponovo pronađena posredstvom Islama, barut, kompas — toliko dragocjenih dobara, koja su prenesena dalje. Prihvatiti realnost ovih pozajmica znači odreći se Zapada tradicionalnih povjesničara, koji sam sebe genijalno i potpuno samostalno stvara, zalažući se, jedini u sve snažnijem napredova nju na svim putevima tehničke i znanstvene racionalnosti. To znači oduzeti Talijanima srednjovjekovnih gradova zaslugu za otkriće instrumenata modernog trgovačkog života. To štoviše znači, iz dedukcije u dedukciju, stati protiv matične uloge Rimskog Carstva. Jer, to carstvo, toliko hvaljeno, pupak svijeta i naše vlastite povijes ti, što se pružalo svim obalama Mediterana, s ponekim kontinen talnim proširenjem, samo je dio starodrevne svjetske ekonomije, 637


mnogo šire od njega, kojoj je namijenjeno da ga stoljećima nadživi. Bilo je povezano sa širokom zonom opticaja i razmjene dobara od Gibraltara do Kine, kao Weltwirschaft, gdje će stotinama godina ljudi saobraćati cestama bez kraja, prenoseći u svojim svežnjevima dragocjenu robu, šipke plemenitih kovina, kovanice, predm ete od zlata ili srebra, papar, klinčić, đum bir, pokost, mošus, sivu ambru, brokat, pamuk, muslin, svilu, atlas protkan zlatom, mirisno drvo, boje, lak, žad, drago kamenje, bisere, kineski porculan — jer sva je ta roba putovala mnogo prije slavnih Indijskih kompanija. Upravo od tog prom eta s jednog kraja svijeta na drugi, još uvijek u svom sjaju žive Bizant i islam. Bizant, unatoč iznenadnim obnovama snage, taj preostatni svijet, zarobljen u teškoj pompi, koji želi zatraviti barbarske vladare, gospodovati nad narodima pod sobom, ne ustupajući ništa osim u zamjenu za zlato. Islam je, naprotiv, živ i sljubljen s Bliskim istokom i njemu podložnim realnostima, a ne sa starim grčko-rim skim svijetom. Zemlje poko rene muslimanskim osvajanjem imale su aktivnu ulogu u prometu Istoka i Mediterana prije pojave pridošlice; one će je ponovo preuzeti kad običaji — na trenutak uzdrmani — nanovo zadobiju svoja prava. Oba bitna sredstva muslimanske ekonomije: zlatnik, dinar; srebrnjak, dirhem — podrijetla su jedan bizantskog (dinar = = denarius), a drugi sasanidskog. Islam je naslijedio zemlje, jedne vjerne zlatu (Arabija, sjeverna Afrika), a druge vjerne srebru (Per zija, Horazan, Španjolska) i koje su to ostale, jer je taj bimetalizam s »teritorijalnim razgraničenjem« varirao tu i tamo, ali ga nalazimo još stoljećima kasnije. Ono što mi nazivamo muslimanskom eko nomijom, ostvarivanje je naslijeđenog sistema, štafetna trka među trgovcima Španjolske, Magreba, Egipta, Sirije, Mezopotamije, Ira na, Abesinije, Gudžerata, Malabarske obale, Kine, Indonezije... Život sam od sebe tu pronalazi svoja težišta, sredstva, uzastopne »polove«: Meka, Damask, Bagdad, Kairo — pri čemu se izbor Bagdad ili Kairo, nameće zavisno o tome da li put za Daleki istok ide Perzijskim zaljevom, počevši od Basre i Sarafa, ili pak Crvenim m orem , od Sueza i Džede, koja je luka Meke. Prije nego što je i postao, islam je s obzirom na svoja nasljeđa bio trgovačka civilizacija. Muslimanski su trgovci, bar kod politič kih gospodara, stekli ugled kojim če Evropa oskudijevati. I sam Prorok je navodno rekao: »Trgovac uživa blaženstvo istovremeno i na ovom i na drugom svijetu«; »Onaj tko zarađuje novac dopada se Bogu«. I to je gotovo dovoljno da se zamisli atmosfera štovanja koje se iskazuje trgovačkom životu i o kojem imamo jasne prim 638

Društvo ili»skup skupova'

jere. U svibnju 1288. g. vlada Mameluka pokušava privući u Siriju i Egipat trgovce iz doline Sind, Indije, Kine i Jemena. Pokušajmo zamisliti na Zapadu vladin dekret, koji bi u takvoj prilici govorio slijedeće: »Obraćamo se pozivom glasovitim osobama, velikim trgovcima željnim dobiti, kao i trgovcima na malo (...) Tko god stigne u našu domovinu, moći će ovdje boraviti, odlaziti i dolaziti po vlastitoj volji (...) to je uistinu Rajski vrt za one koji tu prebivaju (...) Božanski blagoslov prati put svakog onoga tko potiče dobrotvornost, zajmom i pozajmicom dovršava lijep posao«. Dva stoljeća kasnije, evo tradicionalnih savjeta otomanskom kralju (druga po lovica XV. stoljeća): »Imaj naklonosti prema trgovcima u zemlji; uvijek se brini o njima; ne dopusti nikome da ih zlostavlja, da im naređuje; jer njihovim saobraćajem zemlja postaje napredna, te zahvaljujući njihovoj robi dobra trgovina vlada svijetom«.333 Što protiv ovakvog uvažavanja tržišne ekonomije mogu vjer ske predrasude ili uznemirenosti? Islam je, međutim, kao i kršćan ski svijet, bio mučen nekom vrsti užasavanja od lihve, truljenja koje je potaknuto i uopćeno opticajem novca. Zbog potpore kraljeva, trgovci su često pobuđivali neprijateljstvo malih ljudi, naročito neprijateljstvo cehova, bratovština i vjerskih vlasti. Riječi izvorno neutralne »kao bazingun i m atrabaz, kojima službeni tekstovi označavaju trgovce, u narodnom govoru dobivaju pogr dan smisao spekulanta i lupeža«.334 Ali ta je mržnja naroda i znak bogatstva i oholosti trgovaca. I bez namjere da previše izvučemo iz jedne poredbe, čudimo se riječima koje islam pripisuje Mu hamedu: »Kad bi Bog stanovnicima Raja dopustio trgovati, oni bi prodavali tkanine i mirodije«335; dotle se u kršćanstvu poput poslovice kaže: »Trgovina mora biti slobodna, bez ograničenja, sve do pakla«. Ova slika islama prije svega je slika evolucije koju će trgo vačka Evropa tek proći. Trgovanje s udaljenim krajevima prvog evropskog kapitalizma, počevši od talijanskih gradova, ne potječe iz Rimskog Carstva. To polazi od islamskog sjaja XI—XII. stoljeća, sjaja onog islama u kojem se rodilo toliko industrija i proizvodnji za izvoz, toliko ekonomija širokog dometa. Duga krstarenja, re dovne karavane podrazumijevaju aktivan i djelotvoran kapita lizam. Posvuda u islamu, cehovi već postoje, a preobražaji koje proživljavaju (uspon majstora, kućna radinost, vangradski obrti) podsjećaju na premnoge situacije koje će Evropa kasnije upoznati, a da ekonomska logika tome ne bi bila uzrok. Druge sličnosti su: gradske ekonomije izmiču tradicionalnim vlastima, kako u Or639


m uzu ili na Malabarskoj obali, tako i na obalama Afrike (pozn slučaj Ceute) ili čak u Španjolskoj, slučaj Granade. Isto tako gradovi-države. Konačno, islam trpi od deficitarnih bilanca, plač zlatom kupovine u sm jeru Moskovske Rusije, Baltika, Indijsko; oceana, štoviše talijanskih gradova, koji su m u več odavno n raspolaganju, kao Amalfi, Venecija. Time i opet islam najavljuj budućnost trgovačke Evrope, koja će također biti oslonjena n; neku m onetarnu nadmoć. Ako u ovim uvjetima treba izabrati datum koji označava kra šegrtovanja trgovačke Evrope u školi islamskih i bizantskih gra dova, onda bi se godina 1252. — povratak Zapada na zlatni kovanice336 — mogla obraniti kao takva, ukoliko uopće neka go dina može biti predložena s obzirom na proces tako spora razvoja U svakom slučaju, ono što je u zapadnom kapitalizmu moglo bit uvezeno dobro, bez dvojbe je islamskog porijekla.

Kršćanstvo i trgovina: neslaganje oko lihvarstva Zapadna civilizacija nije poznavala početne i gotovo besplatni olakšice islamskog iskustva. Ona počinje od nulte točke povijesti Dijalog između vjere — civilizacije par exellence — i ekonomije zam etnuo se već na samom početku. No, kako put postaje sve duži jedan od sugovornika — ekonomija — ubrzava korak i oblikuje nove zahtjeve. Bio je to težak dijalog između dva gotovo nepomir ljiva svijeta: ovozemaljskog i onoga gore. Čak i u protestantskim zemljama, holandski staleži, na primjer, čekat će 1658. g. da službeno objave kako se financijska praksa, drugim riječima zajam uz kamate, tiče jedino svjetovne vlasti.337 U kršćanstvu odanom Rimu, burna reakcija dovest će papu Benedikta XIV, 1. studenoj 1745. g, do toga da ponovo potvrdi stara ograničenja u vezi sa zajmom uz kamate, u buli Vix pervenit?w A 1769. g. bankari pokrajine Angouleme izgubili su proces protiv opakih dužnika pod izlikom da »su (im) dali zajam uz kamate«.339 1777. g. odluka pariškog Parlamenta zabranjuje »bilo kakav oblik lihve (podrazu mijeva se zajam s kamatama) koji nije u skladu sa svetim kano nima«340 i francusko će zakonodavstvo to službeno prestati tretirati kao krivično djelo tek 12. listopada 1789. g. Ali, raspravljanje će se nastaviti. Zakon iz 1807. g: utvrđuje kamatnu stopu na 5% u 640


građanskim, te na 6% u trgovačkim poslovima; sve izvan toga je lihvarenjc. Na isti način i zakonski članak od 8. kolovoza 1935. g. definira lihvarstvo, zakonski kažnjivo, kao pretjerane kamatne stope.341 To je, dakle, dugotrajna drama. Ako ona, konačno, nije ništa spriječila, nije ništa manje povezana s dubokim krizama savjesti, u isto vrijeme kako je mentalitet evoluirao slijedeći zahtjeve kapita lizma. U svojoj originalnoj knjizi, Benjamin Nelson342 predlaže jed nostavnu shemu: u srcu zapadne kulture, spor oko lihvarstva značio bi trajnu valjanost, kroz dvadesetpet stoljeća drevnog pro pisa iz Ponovljenog zakona (Deuteronomija): »Ne smiješ davati zajam uz kamate svome bratu, bilo da se to odnosi na novac, hranu ili bilo što, što se može posuditi na taj način. Ako se radi o strancu, možeš to učiniti«. Taj daleki izvor lijep primjer dugovječnosti kulturnih stvarnosti, izgubljen u tami vremena, bio je začetak nepresušne rijeke. Razlika između zajma bratu i zajma strancu, zaista nije mogla zadovoljiti kršćansku crkvu, koja je željela biti sveobuhvatna. Ono što je važilo za mali židovski narod, okružen opasnim neprijateljima, više ne vrijedi za kršćanstvo: po Novom zakonu svi su ljudi braća. Dakle, zajam uz lihvarsku dobit zabra njen je svakome. Tako to objašnjava sveti Jeronim (340-420). Njegov suvremenik, sveti Ambrozije Milanski (340-397), prihvaća, međutim, lihvarstvo s neprijateljem u slučaju pravednog rata (ubi jus belli, ibi ju s usurae). Tako su se unaprijed otvorila vrata lihvarstvu u razmjenama s islamom — a to će se pitanje postaviti kasnije, u vrijeme križarskih ratova. Borba koju su vodili papinstvo i crkva, zadržala je svu svoju strogost, utoliko više što lihva nije bila izmišljeno zlo. Drugi koncil u Lateranu (1139. g.) odlučuje da će lihvar koji se ne pokaje biti lišen crkvenih sakramenata, te neće biti sahranjen u posvećenu zemlju. prepirka preskakuje od jednog učitelja do drugog: od svetog Tome Akvinskog (1225-1274), svetog Bernardina Sijenskog (1380-1444), do svetog Antonina Firentinskog (1389-1459). Crkva se razjaruje, i cio posao valja opet iznova započeti.343 Pa ipak, u XIII. stoljeću, čini se da ona dobiva začudno pojačanje. Aristotelova misao dotiče kršćanstvo oko 1240. g. a odražava se djelima svetog Tome Akvinskog. Aristotelovo stajalište je izričito: »Imamo... potpuno pravo mrziti zajam uz kamate. Time, zapravo, sam novac postaje produktivan i odvraća se od svog cilja, koji je bio olakšati razmjenu. Kamate umnožavaju novac; a upravo 641


U pozorenje lih v a rim a , d rvo re z iz XV. stoljeća, Bog o su đ u je njihova n e d je la (Library o f Congress)

to nam sugerira značenje grčke riječi (tokos) izdanak, potomak. Kao što su djeca po prirodi nalik roditeljima, tako je i kamata novac — potomak novca«.344 Ukratko, »novac ne stvara podmladak«, ili to bar ne bi trebalo biti tako, i tu će formulaciju mnogo puta ponoviti Fra Bernardino i Tridcntinski sabor 1563. g: pecunia p e cu n ia m non parit. Činjenica da ista neprijateljstva nalazimo i u ostalim druš tvima, a ne samo u židovskom, helenskom, zapadnom ili m us limanskom, utvrđuje se kao indikator. Podjednake činjenice, uistinu, postoje u Indiji, kao i u Kini. Max Weber, obično veliki relativist, ne oklijeva napisati: »... crkvena zabrana kamata... pro 642


nalazi svoje ekvivalente u gotovo svim etikama svijeta.«345 Ne dolazi Ii do takvih reagiranja zbog proboja novca — bezličnog instrumenta razmjene — u krug starih agrarnih ekonomija? To je reakcija protiv te čudne moći. Ali novac, instrument napretka, ne može nestati. I kredit je neophodan starim agrarnim ekonomija ma, izloženim slučaju koji joj nameće kalendar, katastrofama kojima se ovaj razmeće i čekanjima: orati da bismo sijali, sijati da bismo ubirali plodove, i dalje lanac iznova počinje. S naglošću monetarne ekonomije, koja nikada nema dovoljno zlatnika i srebr njaka u opticaju, bilo je neminovno, na kraju, priznati »pokude vrijednoj« lihvi pravo da djeluje pod danjim svjetlom. Za privikavanje trebalo je vremena i znatnog napora. Prvi odlučni korak prevalio je sveti Toma Akvinski, kojeg Schumpeter smatra »možda prvim čovjekom koji je imao opću viziju ekonom skog procesa«.346 Uloga ekonomske misli skolastičara, kako ša ljivo, ali ispravno kaže Karl Polanyi, usporediva je s onom Adama Smitha ili Ricarda u XIX. stoljeću.347 Osnovna načela (uz Aris totelovu pomoć) ostat će ipak nenarušena: lihva se ne odnosi, nastavlja se govoriti, na visinu kamata (što bismo mi danas pomis lili), ni na posuđivanje nekom siromahu koji je potpuno u vašoj milosti: lihvom se smatra svaki zajam —m u tu u m — koji osigurava dobit. Jedina posudba, koja se ne smatra lihvom, jest povratak u utvrđenom roku samo one svote koju je zajmodavac posudio, slijedići uputu: m u tu u m date inde nil sperantes. Inače, to znači prodavati vrijeme u kojem je novac bio ustupljen: a vrijeme pripada jedino Bogu. To što kuća donosi stanarinu, polje plodove ili dažbinu, to je u redu; ali neplodan novac mora ostati neplodan. U praksi je, uostalom, i bilo besplatnih zajmova: milost, prijate ljstvo, nesebičnost, želja da se svidi Bogu —ti su osjećaji bili važni. U pokrajini Valladolid u XVI. stoljeću, bilo je zajmova »za čast i dobra djela«tp a ra h a c erh o n ra y buena obra.iA6 Ali, skolastička je misao otvorila jedan prolaz. Njezin se ustupak sastoji iz odobravanja kamata u slučaju kad kod zajmodav ca postoji rizik (d a m n u m emergens) ili gubitak dobiti {lucrum cessans). Ove razlike otvaraju mnoga vrata. Tako je cambium, mijenjanje, prenosilac novca, a konkretizira ga mjenica, koja može putovati mirno iz mjesta u mjesto, jer dobit koju ona osigurava nije unaprijed osigurana, budući da postoji rizik. Jedino se suha promjena, s fiktivnim papirima, bez prenošenja mjenice s jednog mjesta na drugo, smatra lihvom — i to ne bez razloga, jer cambio seco služi upravo prikrivanju zajma uz kamate. Isto tako, crkva je 643


dopuštala zajmove vladaru i državi; kao i dobiti koje potječu od trgovačkih udruženja (đcnoveška com m enda, venecijanska colleganza, firentinska societas). Čak i novac pohranjen kod bankara — depositi a discrezione — koje je crkva osuđivala, postat će dopušteni, jer se kriju pod sudjelovanjem u nekom pothvatu.349 Zabraniti novcu da bude plodan u epohi u kojoj ekonomski život stremi ka vrhu, bilo je apsurdno. Poljoprivreda je netom osvojila više polja nego što je imala od neolita.350 Gradovi rasti kao nikad dotad. Trgovina jača i okrepljuje se. Kako se onda kredi: ne bi rasprostranjivao prolazeći vrlo živim krajevima Evrope Flandrijom, Brabantom, Hainautom, Artoisom, Ile-de-Franceom Lotaringijom, Champagneom, Burgundijom, Franche-Comtćom. Dauphinćom , Provansom, Engleskom, Katalonijom i Italijom?Jed no o d rješenja, ali ne konačno rješenje bilo je da lihva, tada ili nešto kasnije, bude prepuštena uglavnom Židovima, razasutim po Evropi, kojima je ostavljen samo taj oblik trgovine da novcem zarađuju za život. Ili je to možda bila neka vrsta primjene uputa iz Ponovljenog zakona, iz prava Židova da budu lihvari prem a neŽidovima, pri čemu kršćanin ovdje ima ulogu stranca. Ali, svaki put kad susretnem o lihvarsku djelatnost Židova, kao i u banehi, koje oni drže u Italiji od XV. stoljeća, u njoj ima i upletene djelatnosti kršćanskih zajmodavaca. Zapravo, lihvom se bavilo cijelo društvo, vladari, bogataši, trgovci, sirotinja, pa i sama crkva — to je društvo koje nastoji sakriti zabranjenu praksu, osuđuje ju, ali joj pribjegava, okreće se od njezinih sudionika, ali ih podnosi. »Po zajam se ide potajno kao u javnu kuću«351, ali ide se. »Da sam ja, Marino Sanudo, bio među Pregaditna (Consiglio dci pregadi — Vijeće umoljenih, analogno onom dubrovačkom — organ vlade Venecijanske Republike, sa zakonodavnim, izvršnim i sudskim funkcijama, osnovan počet kom XIII. stoljeća — nap. prev.) prošle godine, uzeo bih riječ (...) da ukazem na to da su Židovi isto toliko nužni kao i pekari«.352 To je izjava venecijanskog plemića 1519. g. Po potrebi, uostalom, Židovi imaju dobro zaleđe, jer su Lombardijci, Toskanci i Caorsinci, dakako svi redom kršćani, otvoreno prakticirali predujam uz zalog i ostale zajmove s kamatama. Uza sve to, židovski su zajmodavci znali osvojiti tržište, osobito sjeverno od Rima, počevši od XIV. stoljeća. Firentinci su ih dugo držali na odstojanju; tu se probijaju tek 1396. g. pa se ustaljuju u velikom broju za povratka Cosima Medici iz progonstva (1434), a tri godine kasnije, skupina Židova dobiva monopol zajmodavstva u gradu. Karakteristična jc 644


KapitelizXlI. stoljeća, katedrala u Antunu. Vrag predstavljen s kesom novca u ruci. (Fototeka A. Colin) pojedinost: smještaju se »u iste banke i pod istim oznakama (kao i kršćanski zajmodavci koji su im prethodili): Banco della Vacca, Banco dei quatro Pavoni...«.353 U svakom slučaju, Zidovi ili kršćani (kad se ne radi o sve ćenstvu) upotrebljavaju ista sredstva: simulirana prodaja, lažne priznanice sa sajmova, fiktivne brojke u bilježničkim opisima. Ovi postupci postaju običajem. U Firenci, gradu ranog kapitalizma, to se osjeća već u XIV. stoljeću čak u samom tonu rečenice Paola Sassettia, čovjeka od povjerenja i ortaka Medičejaca, kad 1384. g. piše, u vezi s jednim mjenjačkim poslom, da je njegova dobit bila »piu di f [iorini] quatrocento cinquarfta d ’interesse, o uxuria si voglia chiamare« više od 450 fiorina kamata, ili lihve ako to želite tako zvati. Nije li neobično vidjeti riječ k a m a ta da se pojavljuje u kontekstu koji je oslobađa pogrdnog smisla riječi lihva.35* Po gledajte također s kakvom se prirodnošću žali Philippe dc Commynes da je položivši novac u podružnicu Medici u Lyonu dobio premalo kamata: »Ta je suma prilično mršava za mene« (studeni 1489. g.).355 Pušten tom padinom, poslovni se svijet uskoro neće 645


morati ni zbog čega bojati crkvenih mjera, ili vrlo malo. Ne posu đuje li jedan firentinski mjenjač, u XIV. stoljeću, uz kamate koje se kreću oko 20%, a često sežu i mnogo više?356 Crkva je postala milostiva prem a trgovačkim nedjelima, koliko i prem a grijesima vladara. No, to ne sprečava skrupuloznost. U zadnji čas, prije nego što će stati pred božji sud, grižnja savjesti nameće povrat novca steče nog lihvom: imamo 200 napomena od samo jednog zajmodavca iz Piaccnze, nastanjenog u Nizzi.357 Prema D. Nelsonu, ta kajanja i vraćanja, koja toliko preplavljuju spise i oporuke, više se uopće ne susreću nakon 1330. g.358 Ali nešto kasnije, Jacob Welscr Stariji, zbog skrupula svoje savjesti odbija sudjelovati u monopolima koji opustošuju renesansnu Njemačku. Njegov suvremenik, Jacob Fuggcr Bogati, zabrinut savjetuje se s Johannom Eckom, budućim Lutherovim protivnikom, i financira njegov obavještajni put u Bolonju. U dva navrata, drugi put 1532. g, španjolski trgovci iz Antwcrpcna traže o istom predm etu mišljenje teologa sa Sorbonne.360 1577. g. zbog nemira savjesti, Lazaro Doria, đenoveški trgovac koji živi u Španjolskoj, povlači se iz posla, zbog čega su ga svi kasnije ogovarali.361 Ukratko, mentalitet se nije uvijek mijenjao jednako brzo kao ekonomska praksa. Dokaz je i smutnja izazvana bulom In earn, koju 1571. g. objavljuje Pio V da bi regulirao toliko osporavani predm et zamjene i ponovne zamjene (change et rcehange). Ta je bula predstavljala povratak, i bez namjere, vrlo strogom moralu: ona naprosto zabranjuje deposito, što će reći zajam od jednog do drugog sajma, s uobičajenim kamatama od 2,5%, što je bilo svakodnevno sredstvo trgovaca koji kupuju i prodaju na kredit. Porodica Buonvisi, u neprilici kao i ostali trgovci, piše iz Lyona Simćnu Ruizu, 21. travnja 1571. g: »Morate znati da je Njegova Svetost zabranila depot (zajam od jednog do drugog sajma), što je za naše poslovanje bilo vrlo praktično, no ne treba gubiti strpljenje, a za ovaj sajam nisu uopće određene kamate za takozvani depot, tako da smo se poslužili prijateljima uz velike poteškoće i trebalo je štošta prikriti. Učinili smo najbolje što smo mogli, ali odsada nadalje, budući da svi moraju biti poslušni, ni mi se ne želimo razlikovati, i trebat će mijenjati na burzama Italije, Flandrije, Burgundije.«362 Deposito je zabranjen, vratimo se na cambio, jednostavan i čist, koji je dopušten — to je, dakle, zak ljučak naših Lukežana. Jedna vrata se zatvaraju, poslužimo se drugima. Vjerujemo, što se toga tiče, P. Lainezu (1512-1565), koji slijedi nakon Ignacija de Loyole kao general jezuita: »Trgovačka 646

Društvo Ili »skup skupova«

prcpredcnost stvorila je toliko umjetnih pojmova da jedva us pijevamo otkriti bit stvari«.363 Nije XVII. stoljeće izmislilo ugovor ricorsa što podrazumijeva dugoročni zajam po sistemu zamjene i ponovne zamjene (change et rcchangc), taj običaj da mjenica putuje prilično dugo s mjesta na mjesto, da bi se iz godine u godinu povećavao iznos koji treba naplatiti — ali je razvilo njegovu upo trebu. Ta je praksa bila optuživana kao prosto i čisto lihvarstvo, sve dok se nije uplela Đenovcška Republika, i na kraju, kod pape Urbana VIII 27. rujna 1631. g postigla da je prizna kao dopuš tenu.364 Čudi li nas to nepostojanje predrasuda u crkvi? No, kako bi se ona mogla boriti protiv udruženih snaga svakodncvicc? Posljed nji skolastici, Španjolci i usred njih veliki Luis de Molina, dali su primjer liberalizma.365 »Kako bi te izjave o mijenjanju španjolskih teologa, strastveno odanih opravdavanju dobiti, razveselile Marxa, da je mogao znati za njih« — uzvikuje Pierre Vilar.366 dakako, ali smiju li teolozi žrtvovati ekonomiju bilo Scviljc, bilo l.isabona, trenutačno pripojenu onoj, prvoj od 1580. g. nadalje? Uostalom, nije crkva jedina koja je kapitulirala. Država joj slijedi ili prethodi ovisno o slučaju. 1601. g. Henrik IV pripojio je francuskom kraljevstvu Lyonskim sporazumom pokrajine Bugey, Bressc i Gcx, oduzevši ih silom vojvodi od Savojc. Te su male zemlje imale svoje povlastice i običaje, naročito u pogledu renti, kamata i lihve. Monarhijska vlada koja ih je podvrgla nadleštvu parlamenta u Dijonu, pokušava onamo uvesti svoja vlastita pravila. Otuda dolazi, gotovo od samog početka, redukcija kamata na šesnaestinu glavnice, a dotada su predstavljali dvanaestima (to jest 8,3%). Zatim se 1629. g. uvode sudski progoni lihvara, koji završa vaju kažnjavanjima. »Te su istrage utjerale strah i više se ne smiju sklapati ugovori s godišnjim kamatama«, ali 22. ožujka 1642. g, odluka kralja i njegova Vijeća ponovo uspostavlja staro zajmodavstvo iz vremena savojskih vojvoda, naime pravo da se »uglave utjerivc kamate«, kao u susjednim stranim provincijama »gdje obaveze s ugovorima vrijede«.367 Kako vrijeme prolazi, prigovori nestaju. 1771. neki oštro uman promatrač iskreno se pita: »Zar Francuskoj ne bi lombardski kreditni zalog bio koristan, s tim što bi to bio vrlo efikasan način da se doskoči očiglednom lihvarstvu koje upropaštava mnoge privatnike«?368 Uoči Revolucije, Sćbastien Mercier ukazuje na lih vu bilježnika u Parizu, koji se obogaćuju neobično brzo, kao i na ulogu »avanceursa«, pozajmljivača koji posuđuju s tjednim kama 647


tama, koji su proviđenje siromašnih, jer, na kraju krajeva, država sa mnogobrojnim zajmovima, na vlastitu korist pokreće moguć nosti kredita.368 U Engleskoj, Gornji dom, 30. svibnja 1786. g. odbacuje Bili, koji mu je ipak bio predložen, »a cilj mu je bio dopustiti kamate do 25% onima koji posuđuju uz jamstvo, na veliku štetu naroda«.369 Ipak, tada, u drugoj polovici XVIII. stoljeća, stranica je defini tivno okrenuta. Nazadnjački teolozi mogu i dalje grmjeti. No, razlika između lihve i zajma je utvrđena. »Držim, kao i vi«, piše Jcan-Baptista Roux, bogat i ćestit trgovac iz Marseillea, svom sinu (29. prosinca 1798. g.) »da se zakon o besplatnom zajmu odnosi samo na onoga tko uzima iz potrebe, te da se ne može primijeniti na trgovca koji ga uzima da bi ušao u unosne pothvate i probitačne spekulacije«.370 Ali već četvrt stoljeća prije toga, portugalski finan cijer Isaac de Pinto, izjavio je bez okolišanja: »Kamate na novac, korisne su i svima potrebne, a lihva je destruktivna i odvratna.« Brkati ta dva predm eta jednako je kao kad bismo htjeli zabraniti korisnu upotrebu vatre jer spaljuje i uništava one koji joj se približe suviše.«371

Da li je puritanizam jednak kapitalizmu ? Crkveni stav prem a lihvarstvu ima svoje mjesto u sporoj evoluciji cjelina vjerskih mentaliteta. I na kraju dolazi do prijeloma — a to je prijelom kao i mnogi drugi. A ggiom am ento II. vatikanskog koncila zacijelo nije bio prvi u dugoj povijesti. Po Augustinu Renaudetu372, S u m m a svetog Tome Akvinskog, bila je, u svoje vrijeme, prvi oblik »modernizma« koji je uspio. I humanizam je, na svoj način, također bio izvjestan aggiom am ento, ni više ni manje nego sistematski, globalni povratak u srce zapadne civili zacije cijel oggrčko-latinskog nasljeđa, od kojeg još i danas živimo. Što da kažemo, konačno, o prijelomu reformacije? Da li je pogodovala procvatu kapitalizma oslobođenog svojih zabrinutos ti, svojih kajanja i, napokon, svoje nečiste savjesti? To je otprilike teza Maxa Webera, iznijeta u maloj knjižici, objavljenoj 1904. g, P rotestantska crkva i duh kapitalizm a. Točno je da nakon XVI. stoljeća postoji očita korelacija m edu zemljama koje je zahvatila reformacija i područjim a gdje se trgovački kapitalizam, kasnije 648


industrijski, počinje širiti sa slavom Amsterdama, koja će zasjeniti londonsku. No, ne možemo u tome vidjeti jednostavnu podudar nost. Ima li, onda, Max Weber pravo? Njegovo je dokazivanje prilično zamršeno i gubi se u slože nom razglabanju. On proučava jednu protestantsku manjinu, koja bi bila nosilac posebnog mentaliteta, idealnog tipa »kapitalističkog duha«. A sve to uključuje cijeli niz pretpostavki. I sve postaje još zamršenije stoga što je to obrazloženje izvedeno retrospektivno u vremenu, idući od sadašnjosti prema prošlosti. Na početku smo u Njemačkoj oko 1900. g. Jedno statističko ispitivanje provedeno u Dadenu 1895. g, pokazuje primat protes tanata nad katolicima u pogledu bogatstva i enonomske djelatnos ti. Prihvatimo taj rezultat kao valjan. Što on može značiti na jednoj široj ljestvici? Martin Offcnbachcr, odgovoran za to ispitivanje, koji je i učenik Maxa Webera, izjavljuje bez okolišanja: »Katolik je... mirniji, nije toliko željan dobiti; više voli siguran život, makar i s manjom zaradom, negoli riskantan i uzbudljiv, koji bi mu mogao donijeti bogatstvo i počasti. Narodna izreka šaljivo kaže: ili dobro jesti ili mirno spavati. U ovom slučaju protestant više voli dobro jesti; dok će katolik radije mirno spavati.« I s ovom dosta komič nom popudbinom — protestanti su na dobroj, a katolici na lošoj strani stola i kapitalizma — Max Weber kreće prema prošlosti. I evo ga, bez povika na oprez, uz bok Denjamina Franklina, izvan rednog svjedoka, koji već 1748. g. govori: »Ne zaboravi: vrijeme je novac (...); ne zaboravi: kredit je novac. Ne zaboravi da je novac po svojoj prirodi plodan i produktivan«. Po Maxu Weberu, u Denjaminu Franklinu imamo kariku privilcgiranog lanca, kariku njegovih predaka i puritanskih prete ča. Kročeći novim, odlučnim korakom u prošlost, Max Weber nas dovodi pred Richarda Daxtera, pastora, Cromwellova suvreme nika. Sažetak brbljarija tog vrijednog čovjeka izgleda ovako: ne trošimo ni trenutak našeg ovozemaljskog postojanja; m oram o naći nagradu u bavljenju svojim zanimanjem ondje kamo nas je Dog postavio; moramo raditi ondje gdje je bila njegova volja. Dog unaprijed zna tko će biti izabran, a tko proklet, ali uspjeh u poslu znak je da smo među izabranima (pa to je čitanje Dožjih karata!). Trgovac koji stvori bogatstvo vidjet će u svom uspjehu dokaz da je od Doga izabran. Ali pazite, nastavlja Daxter, ne upotrebljavajte svoje bogatstvo za uživanje, jer će vas to odvesti ravno u prok letstvo. Svojim bogatstvom služite općem dobru, budite korisni. U isti mah a — Maxa Webera je to razveselilo — čovjek je još jedanput 649


prevaren svojim djelima; stvara asketski kapitalizam, sm jerno osu đen na maksimalizaciju dobiti, međutim, pom no se mora brinuti da obuzda koristoljubiv duh. Racionalan u posljedicama, iracio nalan u korijenju, kapitalizam bi nestao iz ovog neočekivanog susreta m odernog života i puritanskog duha. To je prebrz i loš sažetak misli bogate nijansama, koja pret jerano pojednostavljuje suptilni i zbrkani način razmišljanja, na koji sam, moram priznati, jednako alergičan kao i Lucien Febvrc. Ali time ne želimo pripisati Maxu Wcberu ono što nije rekao. Ondje gdje je on vidio samo koincidenciju, samo susret, osudili smo ga da je tvrdio da je protestantizam ishodište kapitalizma. W. Sombart je m eđu prvima proširio Wcberovo obrazloženje da bi ga lakše pobio. Protestantizam je, na početku, dokazuje on ironično, ipak pokušaj povratka evanđeoskom siromaštvu, ukratko prava opasnost za ekonomski život u njegovim strukturam a i njegovu napretku. A što se tiče pravila asketskog života, nalazimo ih več kod svetog Tome i skolastičara! Puritanizam može biti najviše škola bjesomučne škrtosti na škotski način, poduka za sitne dućandžije.373 Sve je to zaista smiješno, m oram reći, kao i mnogi pole mični argumenti. Jednako smiješno kao kad bismo htjeli izvući dokaz protiv Webcra u obrnutom smislu, iznoseći neobuzdanu raskoš Holanđana u Dataviji, u XVIII. stoljeću, ili svečanosti koje su organizirali stotinu godina ranije na Deshimi, kako bi zavarali dosadu zatočeništva na otočiću, kamo su ih prognali Japanci. Sve će biti mnogo jednostavnije ako razvoj kapitalizma bez oklijevanja povežemo s pismom Calvina o lihvarstvu iz 1545. g. U tom tekstu imali bismo turning point. To živo izlaganje problema, povezanih uz lihvarstvo, a koje je iznio strog duh, obaviješten o ekonomskim stvarnostima, jedno je od najjasnijih. Po Calvinu, teologiji treba priznati njeno mjesto, jer je neka vrsta nedodirljive moralne infrastrukture, a svoje mjesto opet ljudskim zakonima, sucu, pravniku i zakonu. Postoji dopuštena lihva (pod uvjetom da je um jerena, od 5%) m eđu trgovcima, i nedopuštena lihva, koja se ogrešuje o milosrđe. »Bog nije zabranio svaku dobit koju čovjek može stvoriti u svoju korist. Jer, što bi to onda značilo? Da bismo morali napustiti svaku trgovačku djelatnost...« Dakako, Aristote lova pouka ostaje valjana: »Priznajem ono što i djeca vide, to jest da će novac, ako ga zatvorite u škrinju biti neplodan«. Ali ako se novcem »kupi neko polje... (ovaj put) nećemo reći da novac ne proizvodi novac«. Nema smisla »zaustaviti se na riječima« treba »promatrati stvari«. Henri Hauser374, od kojeg sam uzeo ove citate, 650


tako sretno izabrane, drži, u zaključku da ekonomski razvoj protestantskih zemalja proizlazi iz niže postotne stope, za novac, pa dakle, i jeftinije. »To nam razjašnjava razvoj kredita u zemljama kao što su Holandija ili Žencva. Calvin je, i ne znajući, taj razvoj učinio mogućim«. To je još jedan način da se pridružimo tezama Maxa Webera. Da, ali 1600. g, u Gcnovi, katoličkom gradu, živom srcu kapitalizma već svjetskih razmjera, zajmovna stopa novca je 1, 2%.375 Tko je bolji? Nisku zajmovnu stopu je, možda, stvorio kapitalizam u širenju, jednako kao što je i ona stvorila njega. A zatim, Calvin, na ovom području lihve ne probija nikakva vrata. Vrata su, naime, već odavno bila otvorena.

Retrospektivna geografija objašnjava mnoge stvari Da bismo izašli iz ove diskusije, koju bi bilo beskorisno nastaviti ili onda treba uvesti čitav niz simpatičnih svadljivaca, od R. H. Tawneya do H. Luthya — mogli bismo se poslužiti nekim općim objašnjenjima, koja su jednostavnija, manje izvještačena, manje krhka od ove dosta neobične retrospektivne sociologije. To je ono što je Kurt Samuelson376 pokušao reći (1957. i 1971. g.) a ja sam to predložio 1963- g.377 Ali naši argumenti nisu isti. Neosporno je, po mom mišljenju, da je reformirana Evropa, gledajući je u cjelini, stekla prednost nad sjajnom ekonomijom Sredozemlja, koju je kapitalizam oblikovao već mnogo stoljeća — posebice mislim na Italiju. Ali, takvi su premještaji uobičajeni u povijesti: Bizant nestaje pred islamom, islam ustupa pred kršćan skom Evropom, mediteransko kršćanstvo dobiva utrku preko sedam svjetskih mora, ali čitava Evropa u devedesetim godinama XVI. stoljeća naginje ravnotežu prema protestantskom sjeveru, koji je tada u povlaštenu položaju. Do tada i možda do 1610-1620, na jugu bismo mogli govoriti o kapitalizm u, unatoč Rimu i unatoč Crkvi. Amsterdam počinje izvoditi tek svoje prve pokušaje. Uos talom, možemo primijetiti da sjever nije ništa otkrio, ni Ameriku, ni put oko Rta Dobre nade, niti daleke puteve svijeta: Portugalci prvi stižu u Indoneziju, u Kinu, u Japan; to su rekordi koje treba upisati u aktivu južne Evrope, koju rado nazivamo lijenom. Sjever ništa nije izmislio, niti sredstva kapitalizma: sva ona potječu s juga; 651


Nordijci pobjeđuju. Mali engleski i holandski jedrenjaci napadaju golemi portugalski brod u vodama Malake, 16. listopada 1602. g. J. 'Ih. de Bry, Istočna Indija, pars scptima. (foto B. N.) čak i Amstcrdamska banka reproducira model venecijanske banke na Rialtu. I upravo boreči se protiv državne snage juga — Portugala i Španjolske — stvaraju se velike trgovačke kompanije sjevera. Kad sm o to rekli, pogledajmo na karti Evrope tok Rajne i Dunava, te ako zanemarimo prolaznu, rimsku prisutnost u Engles* koj, onda on dijeli uski kontinent na dva dijela: na jednoj je strani staro područje prorađivano i poviješću i ljudima, obogaćeno njihovim radom, a na drugoj je nova Evropa, dugo vremena divlja. Kolonizacija, obrazovanje, privođenje obradbi, izgradnja gradova diljem te divlje Evrope, sve do Labe, Odre i Visle, sve do Engleske, Irske, Škotske i Skandinavije, to je pobjeda što su je ostvarila srednjovjekovna stoljeća. Riječi kolonija i kolonijalizam zah tijevale bi da budu nijansirane, ali gledajući ukrupno, radilo se upravo o kolonijalnoj Evropi, koju krote, koju eksploatira i vjeropoučava stari 1afinitet, Crkva, Rim, onako kao što će Družba Isu 652

Društvo il i »skup skupova«

sova zapovijedati i oblikovati svoje »rezervate« u Paragvaju, a u čemu, na kraju, neće uspjeti. I reformacija je za te zemlje, koje oplahuje Baltičko i Sjeverno more, bila kraj jedne kolonizacije. Tim siromašnim zemljama, unatoč pothvatima hanzeatskih gradova i m ornara Sjevernog mora, dopali su niži poslovi, ispo ruke sirovina, engleske vune, norveškog drva, raži s Baltika. U Brugesu i Antwerpenu trgovci i bankari s juga diktiraju zakon, daju ton, razdražujući velike i male. Možemo primijetiti da je rcformacijska revolucija bila žešća na morima nego na čvrstom tlu: čim je Evropa osvojila Atlantik, a to povjesničari prečesto zaboravljaju, on će postati veliko područje tih religijskih i materijalnih borbi. To što se sudbina odlučila za sjever, njegovim nižim nadničarima, njegovom uskoro nepobjedivom industrijom, njegovim jeftinim transportom, mnoštvom obalnih brodova i teretnih jedrenjaka, koji plove za malu plaću, najprije proizlazi iz materijalnih razloga koji se odnose na dugovanja i potraživanja i na konkurentne cijene. Sve se jeftinije proizvodi na sjeveru: žito, laneno platno, sukno, brodovi, drvo, itd. Pobjeda sjevera nesumnjivo je pobjeda proletera, onoga tko zarađuje malo ili onoga tko lošije jede, ako ne i manje od drugoga. Na to se nadovezuje, počevši od devedese tih godina XVI. stoljeća, preokret konjunkture, kriza koja, jučer kao i danas, pogađa najprije napredne zemlje, sa složenijom mašinerijom. U tom se slučaju na sjeveru radilo o pogodnim okolnostima, prepoznatim i prihvaćenim, koje su iskoristili pos lovni ljudi pristigli u Holandiju iz Njemačke, Francuske kao i iz Antwerpena. To dovodi do izvanrednog razvoja Amsterdama, koji za sobom povlači opći prosperitet protestantskih zemalja. Pobjeda sjevera je pobjeda konkurenata skromnijih zahtjeva — sve do dana kad će, po klasičnoj shemi, odstranivši svoje protivnike, i oni imati sve zahtjeve bogatih. A njihove će poslovne mreže, raširene u svim smjerovima, stvoriti svugdje pomalo, naravno u Njemačkoj, ali na primjer i u Bordeauxu i drugdje, protestantske skupine, koje su bogatije, odvažnije i vještije od mještana — upravo kao što su nekoć Talijani u sjevernim zemljama, u Champagni, u Lyonu, u Brugesu, u Antwerpenu, bili nenadmašni trgovci i bankari. Ovo mi se čini udarnim objašnjenjem. Na svijetu ne postoji samo duh. I ova ista priča, koja se često puta ponavljala u prošlosti, ocrtava se nanovo u XVIII. stoljeću. Da industrijska revolucija nije bila za hannoveransku Englesku neka vrsta new deala, svijet bi se bio okrenuo prema jednoj Rusiji u brzom razvoju ili još vjerojat nije prem a Sjedinjenim Državama, koje su organizirane, ne bez 653


napora, u neku vrstu republike Ujedinjenih pokrajina, s prole terskim brodovima, analognim, u istim uvjetima, onim ubogih sirom aha iz XVI. stoljeća. Ali ondje je tada postojala strojarska revolucija, proizašla iz napretka tehnike i politike, kao i iz eko nomskih pogodnosti, dok su Englezi zahvaljujući steameru, čelič nom brodu na parni pogon, ponovo osvojili Atlantik u XIX. stoljeću. Tada nestaju krhki, bostonski clippers, jer čelik je jači od drva. I još k tome sve se to događa u trenutku kad Amerika napušta m ore, da bi se okrenula osvajanju zemljišnih prostranstava na zapadu kontinenta. Znači li to da reformacija nije nikako djelovala na ponašanje i stavove poslovnih ljudi, s očitim prijenosom učinaka na sav materijalni život? Besmisleno bi bilo poricati to. Reformacija, nada sve, sjedinjuje zemlje na sjeveru. Ona ih ujedinjene diže protiv suparnika s juga. A to nije malo. Zatim, vjerski ratovi, izašavši iz okvira vjerničkih zajednica, ostavili su za sobom solidarnost p ro testantske mreže, koja je odigrala svoju ulogu u poslovima, bar do trenutka u kojem su nacionalne razmirice prevladale svako drugo stajalište. Osim toga, ako se ne varam, Crkva je, održavši se i čak ojačavši u katoličkoj Evr opi, djelovala kao cement staroga društva. Različite razine u crkvenoj hijerarhiji, sa svojim sinekurama, koje su m o neta društva, podupiru tradicionalnu arhitekturu i druge hijerar hije. One učvršćuju društveni poredak koji će, u protestantskim zemljama biti podatniji, manje siguran. Jer kapitalizam na izvjestan način zahtijeva evoluciju društva, koja bi pogodovala njegovu širenju. Dakle, kapitalistički dosje reformacije ne možemo mirno i jednostavno zatvoriti.

Da li je kapitalizam jednak razumu ? Drugo još sveobuhvatnije objašnjenje, sastoji se od napretka znan stvenog duha i racionalnosti u srcu Zapada, što su dva faktora koji će osigurati opći razvoj ekonomije u Evropi, potičući već samim svojim pokretom — kapitalizam, ili, još bolje, kapitalističku m ud rost i njezin konstruktivni proboj. I u ovom slučaju to znači priznati lavlji dio »duhu«, inovacijama poduzetnika, opravdanju kapitalizma kao napredne snage ekonomije. To je diskutabilna 654

Društvo ili »skup skupova*

teza, ako i ne uzmemo u obzir argument M. Dobba378 — po kojem je kapitalistički duh rodio kapitalizam, pa nam preostajc da objas nimo podrijetlo tog duha. A to nije posve očito, jer možemo zamisliti trajnu recipročnost između mase sredstava i duha koji ih promatra i njima upravlja. Najbučniji branilac ove teze je Werner Sombart, koji u njoj vidi još jednu priliku za vrednovanje duhovnih faktora u cjelini, na štetu ostalih. Ali istaknuti faktori sigurno nemaju dostatne težine. Jer što točno znači teatralna tvrdnja da je racionalnost (ali koja racionalnost?) duboki smisao, mnogostoljetni trend, kao što bismo danas rekli, zapadne evolucije, njezine povijesne sudbine, kao što rado kaže Otto Brunner379, i da je ta racionalnost istov remeno donijela m odernu državu, moderni grad, znanost, buržo aziju, i, napokon, kapitalizam? Ukratko, to bi značilo da su kapitalistički duh i razum jedno te isto. Razum o kojem govorimo, za Sombarta je nadasve racional nost oruđa i sredstava razmjene. On navodi Liber Abaci, knjigu abakusa iz 1202. g, Lconarda Fibonaccia iz Piše. Već taj prvi korak prilično je loše izabran, jer je abakus arapski, a Fibonacci se naučio služiti abakusom zajedno s arapskim brojevima upravo u Đugiju, u sjevernoj Africi, kamo se njegov otac doselio kao trgovac, te je tako naučio i način izračunavanja vrijednosti novca po količini plemenitog metala, zatim mjeriti geografsku dužinu i širinu, itd.380 Fibonacci bi, dakle, prije svjedočio o znanstvenoj racionalnosti Arapa! Drugi preuranjeni korak su računske knjige, od kojih je prva koja nam je poznata firentinska (1211). Ako o njoj sudimo po Handlungsbuchu, što su ga Holzschuherovi381 (1304-1307) napi sali na latinskom, onda je nužnost posjedovanja registra prodane robe na kredit mogla inspirirati to prvo računovodstvo, prije nego apstraktna želja za redom. U svakom slučaju, proći će dosta vre mena prije nego što računske knjige budu potpuno bilježile trgo vačku djelatnost. Trgovci su se često zadovoljavali time »da zabilježe svoje operacije na komadiće papira koje potom objese na zid«, sjeća se 1517. g. Matthaus Schwartz, vrlo vješt knjigovođa Fuggerovih.382A ipak znalo se da je već odavno Fra Luča di Borgo, pravim imenom Luča Pacioli, iznio u XI. poglavlju svog djela Sum m a d i arithmetica, geometria, proportioni e proportionalita (1494) potpun model dvostrukog knjigovodstva. Postoje dvije bitno važne knjige u knjigovodstvu, M anuale ili Giomale, gdje se operacije unose po svom uzastopnom redu, i glavna knjiga Quademo, gdje se svaka operacija upisuje dva puta, i u ovoj posljednjoj 655


nalazimo dvostruko knjigovodstvo, koje je novost. Zahvaljujući tom knjigovodstvu, u svakom trenutku imamo savršenu ravnotežu između dugovanja i potraživanja. Ako bilanca nije na nuli, znači da se negdje potkrala greška i treba je odm ah tražiti.3®3 Koliko je p a rtita doppia korisna razumije se samo po sebi. Sombart o tome poetično govori: »Sasvim jednostavno«, kaže on, »kapitalizam se ne može ni zamisliti bez dvostrukog knjigovodstva: odnos između jednog i drugog je poput odnosa između oblika i sadržaja«, w ie Form u n d Inhalt, Dvostruko knjigovodstvo proizašlo je iz istog duha (to ja naglašavam) iz kojeg su proizašli Galilejev i Newtonov sistem i učenja m oderne fizike i kemije. (...) I bez gledanja sasvim izbliza {obrte viel Scharfsinn,čudan slučaj) već u dvostrukom knjigovodstvu vidjet ćemo ideje o zakonu teže, kolanju krvi i očuvanju energije«.3®4 To podsjeća na Kierkegaardovu izreku: »Svaka istina je istina samo do određene granice. Ako je prijeđem o, stvar prelazi u neistinu«. A Sombart je prešao tu granicu, te će u takvom zanosu i drugi pretjerivati. Tako Spengler uzdiže Luču Paciolia do visine Kristofora Kolumba i Kopernika.385 C. A. Cooke (1950) tvrdi da se »važnost dvostrukog knjigovodstva ne nalazi u njegovoj aritmetici, već u njegovoj metafizici«.386Walter Eucken, vrstan ekonomist, ipak ne oklijeva s izjavom (1950), da Njemačka hanzeatskih gradova ne uspijeva u svom razvoju u XVI. stoljeću zato što nije primijenila doppelte B uchhaltung koje se, međutim, uvodi istodobno s prosperitetom u računske knjige augsburških trgovaca.387 Koliko prigovora bismo mogli naći protiv ovih gledišta! Evo najprije onih manjih. Ne želeći svrgnuti s prijestolja Luču Paciolia, treba napom enuti da je i on imao svoje prethodnike. Sam Sombart ukazuje na trgovačku knjigu Dubrovčanina Kotruljića, Della mercatura, koja je postala poznata u svom drugom izdanju iz 1573. g, a prvi put je objavljena 1458. g.388 Uzmimo u obzir da ovo ponovno izdanje bez promjena, nakon više od stotinu godina, pokazuje da način poslovanja nije naročito napredovao za to vrijeme, unatoč živom ekonomskom razvoju. U svakom slučaju, u XIII. poglavlju prve knjige nalazimo nekoliko stranica posvećenih prednostim a uredno vođenog knjigovodstva, koje dopušta uskla* đivanje kredita i prometa. A Federigo Melis, koji je pročitao stotine trgovačkih registara, kaže da se p a rtita doppia, u Firenci pojavila još mnogo ranije, već od kraja XIII. stoljeća u knjigama kompanije Fini i kompanije Farolfi.389 656


P opularizator dvo stru ko g knjigovodstva. O va slika J a co p a d i Hara, 1495. g, p redsta vlja fra n je vc a Luču P aciolia u tren u tku d em onstracije planim etrijsko g teorem a, je d n o m o d svojih učenika, najvjerojatnije sinu vojvode o d Urbina, Federicu d i M ontefeltre. (Poto Scala)

No, sada dolazimo na prave zamjerke. Ponajprije, čudesno dvostruko knjigovodstvo ne širi se brzo i ne pobjeđuje svugdje. U tri stoljeća koja slijede nakon knjige Luče Paciolia, ono ne izgleda kao slavodobitna revolucija. Priručnici za trgovce o njemu govore, ali trgovci ga uvijek ne primjenjuju. Neka golema poduzeća dugo će se uzdržavati od pomoći dvostrukog knjigovodstva, i ne radi se o nepoznatima; to su: Nizozemska istočnoindijska kompanija, osnovana 1602. g; zatim, Sun Fire Insurance Office iz I,ondona, koja će ga primijeniti tek 1890. g. (kažem zaista: 1890. g.)390. Povjesničari koji su se bavili nekadašnjim računovodstvom, kao K. de Roovcr, Basil S. Yamcy i Fedcrigo Melis, u dvostrukom knjigo vodstvu ne nalaze nužnu zamjenu za prethodno knjigovodstvo, smatrano neefikasnim. U vrijeme jednostrukog knjigovodstva, 657


piše R. De Roover391, »srednjovjekovni trgovci znali su prilagoditi taj nesavršen način potrebam a svog poslovanja i postići isti rezul tat, prem da zaobilaznim putem. (...) Nalazili su rješenja koja nas čude zbog svoje elastičnosti i izvanredne raznolikosti. Ništa dakle, nije tako pogrešno kao... Sombartova teza, kojom on želi pokazati da je računovodstvo srednjovjekovnih trgovaca bilo takva zbrka CWirwarr) da se u njem u nitko nije mogao snaći«. Po mišljenju Basila Yameya (1962), Sorpbart je pretjerao u ocjeni samog dometa knjigovodstva. Taj apstraktni stroj za količin sko određivanje u svakom poslu igra važnu ulogu, ali ne diktira odluke rukovodiocu poduzeća. Isto tako inventari i zaključni računi (koje dvostruko pisanje ne olakšava više od jednostavnog, i koji su rijetki u poslovnom svijetu) nisu u središtu odluka koje treba donijeti, dakle u središtu kapitalističke igre. Zaključni računi češće odgovaraju likvidaciji nekog posla nego njegovu vođenju. A teško ih je ispostaviti: što učiniti s potraživanjima koja nisu sigur na? Kako vrednovati zalihe? Budući da se radi o jednoj računskoj jedinici, kako unijeti razliku monetarnih sredstava u igru, a ta razlika, katkada, ima veliku važnost? Zaključni računi u slučaju stečaja u XVIII. stoljeću, pokazuju da te poteškoće još uvijek nisu bile prevladane. Što se tiče inventara, koji se uvijek mijenja, on ima smisla samo u odnosu na prethodni. Tako su Fuggeri 1527. g. mogli procijeniti kapital i dobit svoje tvrtke na bazi inventara iz 1511. g. Ali, između ta dva datuma, naravno, sigurno nisu vodili svoje poslove na temelju inventara iz 1511. g. Napokon, zar u registru racionalnih sredstava kapitalizma ne bi trebalo napraviti mjesta i za druga sredstva, mnogo djelotvornija od dvostrukog knjigovodstva: za mjenicu, banku, burzu, tržište, nalednicu, (*endossement), diskont, itd? No, ta se sredstva nalaze i izvan zapadnog svijeta i njegove sakrosanktne racionalnosti. Osim Što su naslijeđena, uz dugu primjenu u praksi, redoviti ih je ekonomski život snagom djelovanja, pojednostavnio i usavršio. Više nego inovatorski duh poduzetnika, utjecao je povećan opseg razmjene i prečesta nedostatnost monetarne mase, itd. Ali, u svakom slučaju, rađa li se lakoća kojom se priznaje jednakost kapitalizam — racionalnost zaista iz divljenja modernim tehnikama razmjene? Ne potječe li ona, zapravo, iz općeg osjećaja — ne govorimo o razmišljanju — koji brka kapitalizam i rast, koji kapitalizam ne smatra jednim od poticaja, već poticajem par excel lence, m otorom , odgovornim ubrzivačem napretka? Tu još jedan put dolazi do zbrke između tržišne ekonomije i kapitalizma, što je 658


Klupa denoveškog mjenjača. Iluminacija neke rukopisne knjige, kraj XIV. stoljeća. (Fototeka A. Colin) u mojim očima samovoljna ali pojmljiva tvrdnja, i ja sam se o tome već izjasnio, jer te dvije pojave koegzistiraju i razvile su se u isto vrijeme i u istom poletu, uzajamno jedna zbog druge. Otuda pripisati u aktivu kapitalizma »racionalnost«, priznatu ravnoteži tržišta, u sistemu kao takvom, korak je koji je radosno načinjen. Nema li u tome nešto protivurječno? Jer, racionalnost tržišta, što je ponovljeno već mnogo puta, jest racionalnost spontane razmje ne, kojom nitko nije upravljao, slobodne i konkurencijske, u znaku Smithove »nevidljive ruke«, ili Langeova prirodnog raču nala, koja se dakle rada iz »prirode stvari«, iz sraza kolektivne potražnje i ponude, iz prekoračenja individualnih računa. A pri ori, ovdje se ne radi o racionalnosti samog poduzetnika, koji, individualno, traži, ovisno o prilikama, najbolji put za svoju djelat nost, za maksimalizaciju dobiti. Jednako kao i država, po Smithovu mišljenju, poduzetnik se ne mora brinuti o racionalnom tijeku 659


cjeline, koji je, u načelu, automatski. Jer, »nijedna ljudska m ud rost, kao ni znanje« ne bi bilo kadro privesti uspješnom kraju takav zadatak. Možemo se složiti s činjenicom da nema kapitalizma bez racionalnosti, to jest bez neprestanog proračuna vjerojatnosti. I evo, vratili smo se na relativne definicije racionalnosti, koja se ne mijenja samo od kulture do kulture, nego i od konjunkture do konjunkture, kao i od jedne društvene skupine do druge, i to prem a njihovim ciljevima i sredstvima. Racionalnosti postoje, i čak unutar jedne jedine ekonomije. Jedna od njih je racionalnost slobodne konkurencije. Racionalnost monopola, spekulacije, m o ći je druga. Da li je Sombart, na kraju svog života (1934) bio svjestan stanovite protivurječnosti između pravila ekonomije i kapitalis tičke igre? U svakom slučaju, on čudno opisuje poduzetnika kao žrtvu borbe između ekonomske računice i spekulacije, između racionalnosti i iracionalnosti. I evo, zamalo bismo, po mojim vlastitim tumačenjima, kapitalizam jednostavno poslali natrag u »iracionalnost« spekulacije!392 No, govoreći ozbiljno, ja mislim da je razlika između tržišne ekonomije i kapitalizma ovdje bitna. Radi se o tome da kapitalizmu ne treba pripisivati vrline i »racionalnos ti« tržišne ekonomije kao takve — što su činili čak Marx i Lenjin, implicitno ili eksplicitno, pripisujući razvoj monopola neizbjež nom, ali k a sn o m razvitku kapitalizma. Za Manta, sistem kapitala je, kad slijedi nakon feudalnog sistema, civilizatorski, s obzirom na to da »pogoduje razvitku proizvodnih snaga i društvenih od nosa«, da potiče napredak i vodi do stadija razvijenosti u kojem neće postojati prisila i jedna društvena klasa neće m onopolizirati društveni razvoj (uključujući i njegove m aterijalne i intelek tualne prednosti) n a račun druge klase.393 Ako Marx drugdje ukazuje na »iluzije konkurencije«, to čini u analizi samog sistema proizvodnje XIX. stoljeća, a ne u kritici ponašanja kapitalističkih sudionika. Jer, ovi potonji crpu svoj »strogo normativan autoritet« jedino iz svojih društvenih funkcija u svojstvu proizvođača, a ne, kao u prošlosti, iz postojanja hijerarhije, koja ih je učinila »politič kim ili teokratskim gospodarima«.394 »Društvena kohezija pro izvodnje potvrđuje se kao prirodno svemoguć prirodni zakon naspram individualne samovolje«. Ja zastupam, prije XDC. i nakon XIX. stoljeća, »eksteriornost« kapitalizma. Po Lenjinu, u jednom dobro poznatom odlom ku395, kapita lizam je prom ijenio smisao (da bi postao imperijalizam u početku XX. stoljeća) »samo na određenom i dosta visokom stupnju svoga 660


razvoja, kad su se izvjesna, bitna svojstva kapitalizma počela pret varati u svoje proturječnosti... Ono što je bitno s ekonomskog stanovišta u tom procesu jest supstitucija slobodne konkurencije kapitalističkim monopolima... (to jest konkurencije koja je bila) bitno obilježje kapitalizma i trgovačke proizvodnje uopće«. Ne potrebno je reći da se s tim ne slažem. Ali, dodaje Lenjin, »monop oli zapravo ne odstranjuju potpuno slobodnu konkurenciju iz koje su proizašli: oni postoje iznad i pokraj nje«. A ovdje se savršeno slažem s njim. To bih na svoj jezik ovako preveo: »Kapita lizam (jučerašnji i današnji, podrazumijevajući faze više ili manje monopolistične) ne odstranjuje potpuno slobodnu konkurenciju tržišne ekonomije iz koje je proizašao (i od koje se hrani); on postoji iznad nje i pokraj nje«. Jer, po mom sudu, ekonomija od XV. do XVIII. stoljeća, koja je u osnovi, počevši od izvjesnih »jezgri«, razvijenih od davnine, osvajanje prostora jednom tržiš nom ekonomijom i pobjedonosnom razmjenom, također obuh vaća dvije faze, po istom vertikalnom razlikovanju koje Lenjin ostavlja za »imperijalizam« s kraja XIX. stoljeća; to su monopoli, de facto ili dc jure, i konkurencija; drugim riječima, kapitalizam, onakav kako sam ga pokušao definirati, i tržišna ekonomija u razvoju. Da imam Sombartovc sklonosti prema sistematskim objaš njenjima, iznesenim jedanput zauvijek, smatrao bih igru, speku laciju, najvažnijim elementom kapitalističkog razvoja. Vidjeli smo u izlaganjima ove knjige kako se pojavljuje ta skrivena ideja o igri, 0 riziku, o prijevari, dok osnovno pravilo nalaže protu-igru. nasuprot uobičajenim mehanizmima i instrumentima tržišta, kao 1 njihovo pokretanje na drugačiji način, ako ne i na suprotan. Mogli bismo se zabavljati sastavljajući povijest kapitalizma, umet nutu u jednu posebnu teoriju o igrama. No, to bi značilo pronaći pod prividnom jednostavnošću riječi igra konkretne zbiljnosti, različite i protivurječne, predvidivu igru, pravilnu igru, dopuštenu igru, protivnu igru i prikrivenu igru... Ništa od toga ne može lako ući u neku teoriju!

661


P a n o ra m a Firence. D eta lj s fresk e »Bogorodica o d m ilosrđa«, XIV. stoljeće. (Foto A lin a ri-G irau d o n )

Novo umijeće življenja: u Firenci XV. stoljeća Gledano danas, retrospektivno, ne možemo negirati da je zapadni kapitalizam vremenom znao stvoriti novo umijeće življenja, novi 662


mentalitet, koji se zajedno s njim razvija i koji on sam prati. Jc li to nova civilizacija? Reći to, bilo bi odviše. Civilizacija je akumu lacija u puno dužem vremenskom rasponu. Ali, napokon, ako postoji kakva promjena, otkada ona datira? Max Weber bi htio da to bude od protestantizma, dakle, ne prije XVI. stoljeća; Werner Sombart, međutim, od Firence XV. stoljeća. A Otto Hitze396 je govorio da je do jedne došlo zbog rcformacijc, a do druge zbog renesanse. Nema sumnje, po mom mišljenju, u ovom pitanju Sombart ima pravo. Firenca je, već od XIII. stoljeća, a pogotovu od XV. kapitalistički grad, bez obzira na bilo koji smisao koji dajemo toj riječi.397 Sombarta su iznenadile preuranjenost i nenormalnost prizora, što je sasvim prirodno. A ono što jc manje prirodno jc zasnivanje cijele vlastite analize na jednom jedinom gradu, Firenci (Oliver C. Cox je zastupao Veneciju XI. stoljeća, na sasvim uvjerljiv način, čemu ćemo se još vratiti), i to na osnovi jednog jedinog svjedočanstva, slavnog, dakako, onog Leona Battistc Albcrtija (1404-1472), arhitekta, kipara, humanista, nasljednika loze s ne mirnom sudbinom i moćne već odavna: Alberti su ekonomski kolonizirali Englesku XIV. stoljeća, bili su, uostalom, tako brojni da engleski dokumenti često spominju ime Albertynes kao da su, poput Hanzeata ili Lukežana, čak i Firentinaca, formirali sami za sebe naciju! I sam Leon Battista dugo je živio u progonstvu, te da bi izbjegao zanovijetanje ljudi, zaredio se. U Rimu je, oko 14331434. g. napisao prve tri Libri della Famiglia; a četvrtu je dovršio u Firenci 1441. g. Sombart u njima otkriva novu atmosferu: poh valu novca, vrijednost vremena i nužnost da se živi štedljivo, što su sve buržoaska načela u svojoj prvoj mladosti. A činjenica da jc ovaj crkveni čovjek pripadao dugom nizu pokoljenja štovanih i čestitih trgovaca, povećava dom et njegova kazivanja. Novac je »korijen svih stvari«; »a novcem (ali ja bih condenari radije preveo sa souima), moguće je imati kuću u gradu ili vilu, i svi obrti i svi obrtnici trude se kao sluge oko onoga tko posjeduje novac. A tko ga nema, nedostaje mu i sve ostalo, jer za sve stvari potreban je novac«. Evo novog stava naspram bogatstvu: a nekoć je to bila gotovo zapreka za spasenje. Isto tako prem a vremenu: nekoć se govorilo da ono samo Bogu pripada; prodavati ga (u obliku kamata) značilo je prodavati non suum , nešto što nije naše. Sada vrijeme ponovo postaje dimenzijom života, blagodat koja pripada ljudima, i koju im ne valja gubiti. Isto tako prem a raskoši: »Zapam tite ovo dobro, djeco moja, neka vaši troškovi nikada ne premaše 663

Fernand Braudel /I g ra razmjene

vaše prihode«. To je novo pravilo koje osuđuje razmctljivost plemstva. Kao što kaže Sombart, »radi se o uvođenju štedljivog duha i to ne u jadne kućne budžete skrom nih ljudi, koji jedu tako da jedva utaže glad, već u bogate kuće«.398 Dakle, tu bi već bio prisutan kapitalistički duh. Ne, odgovara Max Weber u jednoj kritičkoj bilješci svoje knjige, koja je izvanredno umna i oštra.399 Ne, Alberti samo ponav lja pouke antičke mudrosti: neke rečenice, koje je Sombart zaseb no citirao, nalaze se, gotovo istim riječima, napisane kod Cicerona. A zatim, kakav je to pokušaj da se kaže da je ovo o čemu je riječ samo upravljanje kućom, ekonom ija u etimološkom smislu riječi, a ne hrem atistika, to jest pritok bogatstva posredstvom tržišta. To bi značilo, najednom baciti Albertia u dugu Hausvaterliteratur, u literaturu savjeta namijenjenih očevima porodica, za dobro vođe nje kućanstava, kojom će se služiti mnogi njemački savjetodavci sve do kraja XVIII. stoljeća, razmećući se preporukam a, često prikladnima, ali koje se samo neizravno tiču trgovačkih obzorja. Pa ipak, Max Weber je u krivu. A da to sam shvati, bilo je dovoljno da pročita Libri della Famiglia, o kojima Sombartovi citati daju suviše skučene predodžbe. Dovoljno je bilo pozvati pred sud ostale svjedoke firentinskog života. Dajmo riječ Paolu Certaldu i stvar je riješena.400 »Ako imaš novac, nemoj stati, ne čuvaj ga mrtva u kući, jer, bolje je uzalud raditi, nego uzalud se odmarati, jer ako radeći ništa i ne zaradiš, bar ne gubiš vičnost poslovima.« Ili: »Muči se bez prestanka i trudi se da zaradiš«. Ili ovo: »Vrlo je velika stvar i veliko umijeće znati zaraditi novac, ali još je ljepša i veća odlika znati um jereno trošiti novac, i to ondje gdje treba. »Ne zaboravimo da jedan od likova iz Albertievih dijaloga kaže otprilike ovo: »Vrijeme je novac«. Ako se kapitalizam može prepoznati po »duhu« i mjeriti po težini riječi, onda Max Weber ima krivo. No, već možemo zamisliti njegov odgovor: naposljetku, ovdje i ne postoji drugo do sklonosti prema dobitku. A kapitalizam je nešto drugo, dapače sasvim suprotno: to je un utrašnja kontrola, »kočnica, umjerenost, ili bar nešto poput racio nalne umjerenosti toga iracionalnog poziva prem a dobitku«. I evo nas ponovo na našoj polaznoj točki. Neki će današnji povjesničar misliti da ova proučavanja biti imaju svoju vrijednost, svoju draž, ali da ni u kojem slučaju ne mogu biti dovoljna. I ako želimo dokučiti izvor kapitalističkog mentaliteta, treba nadvisiti začarani svijet riječi. Isto tako vidjeti 664

Društvo i li»skup skupova«

realnosti, a za to se valja otisnuti i zadržati u talijanskim gradovima srednjega vijeka. Taj nam savjet upućuje Marx.

Drugo vrijeme, druga vizija svijeta Uostalom, nitko danas ne uspijeva umaći određenom osjećaju irealnosti, prateći raspravu između Sombarta i Webcra, osjećaju da ona počiva na pogrešnom temelju i da je gotovo bezvrijedna. Možda je naše vlastito i proživljeno iskustvo ono što nam u ovom slučaju najviše smeta i što nas »distancira«? Ništa nije prirodnije nego da 1904. g. Max Weber, a 1912. g. Werner Sombart, smatraju da su, u Evropi, u neizbježivom središtu svijeta znanosti, razuma, logike. Ali mi smo izgubili to uvjerenje, taj kompleks više vrijed nosti. Zašto bi jedna civilizacija bila in a etem u m umnija i racional nija od neke druge? Max Weber je sebi postavio to pitanje, ali je nakon određenog oklijevanja, ustrajao u svom mišljenju. Svako objašnjenje kapitaliz ma, za njega kao i za Sombarta, završava uvlačenjem u spor strukturalne i neosporne superiornosti zapadnog »duha«. A i ta je superiornost {također) proizašla iz slučaja, povijesnih prisila, loše raspodjele karata na svjetskoj skali. Ne može se povijest svijeta još jednom odviti zbog potreba nekog spora, a još manje zbog jednog objašnjenja. Ali pretpostavimo na trenutak da su kineske džunke oplovile Rt Dobre nade 1419. g, usred evropske recesije, koju zovemo stogodišnjim ratom — i da se svjetska prevlast priklonila u korist te goleme daleke zemlje, s drugog pola svijeta i gusto naseljene? Adruga je perspektiva, koja osjeća obilježja svog doba: kapita lizam se Maxu Weberu čini kao konačni rezultat, otkriće obećane zemlje ekonomije, konačni procvat napretka. A nikada (osim ako moje čitanje nije bilo dovoljno pažljivo) kao krhki režim, možda i prolazan. Danas u smrti ili bar u mogućnosti lančane preobrazbe kapitalizma, ne vidimo više ništa nevjerojatno. Držimo ih na oku. U svakom slučaju, kapitalizam »nam se više ne čini kao posljednja riječ povijesnog razvitka«.401

665

KAPITALIZAM IZVAN EVROPE Kao i Evropa, i ostali dio svijeta stvaran je stoljećima, nužnošću proizvodnje, neizbježnošću razmjene, prikupljanjem novca. Da li je usred tih kombinacija besmisleno proučavati znakove koji na javljuju ili ostvaruju određeni oblik kapitalizma?Ja bih rado rekao, kao Deleuze i Guattari402, da »je kapitalizam na izvjestan način salijetao sve oblike društva, bar kapitalizam kao što ga ja poimam. Priznajmo bez okolišanja, da se konstrukcija koja je uspjela u Evropi tek nazire u Japanu, a propada (izuzeci potvrđuju pravilo) gotovo svagdje drugdje — ili bolje rečeno, drugdje se ne dovršava. O tome se mogu dati dva velika objašnjenja: jedno eko nom sko i prostorno, a drugo političko i društveno. Ta objašnjenja moguće je samo skicirati. Ali ma koliko bilo nesavršeno i, zapravo, negativno istraživanje ovog tipa spom oću podataka, koje su ev ropski i neevropski povjesničari nedovoljno razmatrali i prikupili, ti očiti neuspjesi i poluuspjesi donose nam svjedočanstva o kapita lizmu, bilo kao problem u cjeline, bilo kao posebnom problem u Evrope.

Čuda trgovine na velike udaljenosti Prethodni uvjeti za svaki oblik kapitalizma ovise o opticaju, i gotovo bismo mogli reći, na prvi pogled, samo o njemu. I što više prostora taj opticaj obuhvati, to je plodniji. Taj temeljni deter minizam djeluje posvuda. Tako nedavni rad Evelyn Sakakida Pawski pokazuje da je u Fu kienu (Fujianu) XVI. stoljeća i u Hunanu XVIII. stoljeća, priobalni dio tih dviju kineskih pokrajina, koji je u doticaju s blagodatima m ora, otvoren prem a razmjeni, napredan, naseljen, kako se čini, imućnim seljacima; dok je unutrašnjost, s istim rižištima i istim ljudima, zatvorena sama u sebe, zapravo bijedna. S jedne strane nalazimo živost, a s druge nepokretnost: a to pravilo vrijedi za sve ljestvice i sve dijelove svijeta. Ako nas ova temeljna opreka iznenađuje posebno u Kini i u Aziji tih davnih stoljeća, to je stoga što je prostor ovdje preobilan i nesrazm jerno povećava zemlje, morska prostranstva koja treba 666


Indijski trgovac i njegova žena iz Cambaye, akvarel nekog Portugalca koji je živio u Goi i unutrašnjosti Indije, u XVI. stoljeću. Biblioteka Casanatense u Rimu. (Foto F. Quilici) prijeći i polumrtva područja zaostalosti. Diskriminacija se ustaljuje na ljestvici koja nije više evropska. U odnosu na to neizmjerno prostranstvo, živa područja se čine još uža, duž linije po kojoj se kreću brodovi, trgovačka roba i ljudi. Isto tako, Japan ostaje nešto zasebno u cjelini azijskog istoka, prije svega zbog toga što ga more okružuje i olakšava mu sve veze, što je Setonaikai, japanski Medite ran, malen, ali vrlo živ. Zamislimo kod nas jedno m ore koje bi se protezalo od Lyona do Pariza! Naravno, Japan se ne može potpuno objasniti samo krepostima slanih voda, no bez njih bi povezanost i proces te neobične povijesti bili gotovo nezamislivi. Nije li tako i duž cijele južne kineske obale, obrubljene naplavinama, gdje more obuhvaća priobalno područje i zadire u njega, počevši od Fuzhoua i Amoya do Kantona? Ovdje su putovanja i morske pustolovine sukrivci izvjesnog kineskog kapitalizma, koji dobiva svoju pravu dimenziju samo kad umakne nadzoru krute i prinud ne kineske vlasti. Ta vanjska, živa Kina, čak nakon 1638. g. i nakon poluzatvaranja Japana vanjskoj trgovini, održava pristup na tržište 667

Fernand, Braudel /I g ra razmjene

bakra i srebra Japanskog arhipelaga, na isti način i još bolje od Holanđana; ta ista Kina nabavlja u Manili srebro s galeona iz Acapulca, i oduvijek baca svoje ljude i raznu robu, svoje obrtnike i trgovce, kojima nem a ravna, diljem čitave Indonezije. Kasnije če pom am a evropske trgovine prem a Kini Kanton pretvoriti u sjajno tržište, zahtjevno, sposobno da pokrene čitavu kinesku ekono miju, i to na višoj razini, kao i vještinu njezinih bankara, financijera i zajmodavaca. Co-Hong, trgovačka skupina, kojoj je pekinška vlada povjerila, u Kantonu, zadatak da se odupire Evropljanima, osnovana je 1720. g. a postojala je još 1771. g, bila je protuteža Indijskoj kompaniji, sredstvo golemih kineskih bogatstava. Naša bi zapažanja bila podjednaka kad bismo promotrili ostale vrlo žive trgovačke gradove, kao Malacca prije 1510. g, to jest godine portugalskog osvojenja; ili Achem, na otoku Sumatri, oko 1600. g.403; ili Bantam, koji je Venecija ili Bruges tropskog područja prije razornog holandskog zaposjedanja 1683. g, ili oduvijek trgovačke gradove, indijske ili islamske. U ovom slučaju sm o zaista u neprilici zbog prevelikog izbora. Ali izaberimo kao prim jer Surat, u Indiji, u zaljevu Cambaye (Khambhat). Englezi su se tu smjestili 1609. g, Holandani 1616. g, Francuzi mnogo kasnije, ali 1665. g. raskošno.404 U vrijeme te posljednje godine Surat postizava puni polet. U vanjskoj luci Suali gradi se pristanište za velike brodove, na ušču Tapte, male obalne rijeke, koja uzvodno seže do Surata, ali omogućava prolaz samo brodovima male zapremine. U Sualiju, mnoštvo potleušica pok rivenih trskom prima i posade Evropljana i ne-Evropljana. Veliki brodovi tu ne ostaju dugo zbog lošeg vremena koje je ovdje redovito opasno; stoga nije preporučljivo ostajati tu preko zime, kada ovdje možemo naći samo trgovce, koji se tada smještaju u Surat. Prema kazivanju nekog Francuza405, Surat je 1672. g. Lyon po veličini. Tu se sakupi do milijun stanovnika, što je procjena prem a kojoj bism o mogli biti skeptični. U gradu vladaju bankari, trgovci i banijanski komisionari, kojih čestitost, vještinu i bogatstvo s pravom svi hvale. »Moglo se izbrojiti do trideset onih koji su bili bogati, s posjedom do dvjesta tisuća škuda, a preko trećine ovog broja posjedovali su dva do tri milijuna.« Rekordno bogatstvo u rukam a je nekog poreskog zakupnika (30 milijuna), kao i jednog trgovca »koji je davao predujm ove s kamatama maurskim i ev ropskim trgovcima« (25 milijuna). Surat je tada, jedno od velikih prom etnih središta Indijskog oceana, između Crvenog mora, Per668


zijc i Indonezije. To su ulazna i izlazna vrata Mogulskog Carstva, gdje se stječe čitava Indija, omiljeno sastajalište brodovlasnika i pustolovnih zajmodavaca naveliko. Ovamo pritječu mjenice; tko ovamo dolazi da se ukrca na brod može biti siguran u dobru zaradu, tvrdi Tavernier.406 Upravo se ovdje Holandani opskrbljuju srebrnim rupijama koje su im potrebne za trgovinu s Bengalom.407 Još jedan znak velike trgovine je savršen etnički i vjerski koz mopolitizam. Uz banijancc (koji drže prvo mjesto kao posrednici) i uz rasprostranjeno »plemenito« zanatstvo grada i njegove oko lice, treba smjestiti, jednako ili gotovo jednako s hindusima, jedno muslimansko trgovačko društvo, koje također proteže svoje pos love od Crvenog mora do Sumatre i do ostalih dijelova Indonezije i uz to aktivnu koloniju Armenaca. Izuzevši Kineze i Japance, kaže putnik Gautier Schoutcn408, svi međunarodni putnici i »trgovci svih indijskih nacija« ovdje su prisutni. »Ovdje se vodi čudesna trgovina.« Očito, i bogatstvo Surata imat će svoje uspone i padove. Ali 1758. g, dan nakon engleske okupacije Bengala, Englez Henry Grose jednako je preneražen kao i zadivljen prizorom koji nudi Surat. Bez sumnje, on pobija pretjerivanje koje pripisuje »velikom trgovcu Abdurgafuru... trgovinu veliku poput one Engleske kom panije«, iako ističe da ovaj ipak otprema »svake godine na more dvadeset trgovačkih brodova od trista do osam stotina tona, nato varenih vrijednošću od bar dvadeset tisuća funti stcrlinga robe, a neki i do dvadesetpet«. Pomalo je zbunjen pred tim banijanskim mešetarima, koji su uz sve još pošteni i koji »za pola sata (...) i s malo riječi zaključuju poslove od trideset tisuća funti stcrlinga«. Njihovi dućani naizgled nisu naročiti, premda »nema robe koja se tu ne može naći«, a »trgovci običavaju držati svoju robu u drugim skladištima; u svojim dućanima drže samo ono što je potrebno za prodaju po uzorcima«. Indijske tkanine, posebice one s cvjetnim uzorkom, zatim neke s crvenom podlogom, koje se baš ne sviđaju našem Englezu, ali zato, uzmete li u ruku jedan kašmirski šal, kaže on, bit ćete ushićeni tom tkaninom »mekom... i tako čudesno finom, da se jedan od tih komada može provući kroz prsten«.409 Zamislimo na obalama Indije i Indonezije desetke gradova isto tako živih kao Surat, tisuće trgovaca, poduzetnika, prijevoz nika, posrednika, bankara, vlasnika manufaktura. Nema, dakle, ni kapitalista, ni kapitalizma? Ne možemo sprem no reći »ne«. Nala zimo ondje već sve karakteristične elemente tadašnje Evrope: kapitale, trgovačku robu, posrednike, trgovce, kao i banku, trgo 669


vačka sredstva, čak i obrtnički proletarijat, čak i radionice nalik na manufakture u velikim tekstilnim središtima poput Ahmedabada, kao i kučnu radinost kojom upravljaju i koju nadgledaju trgovci, a osiguravaju specijalizirani posrednici (taj mehanizam dobro je opisan u nekim člancima o engleskoj trgovini u Bengalu), i na kraju i nadasve tu je trgovina na velike udaljenosti. Ali, isto je tako točno da je ta trgovačka stvarnost visokog napona prisutna samo u određenim točkama, a odsutna u golemom prostranstvu. Je li to možda Evropa XIII. i XIV. stolječa?

Nekoliko argumenata i intuicija Normana Jacobsa Prije nego što stignemo do drugog najavljenog objašnjenja — to jest politike i društva — otvorimo jednu dugu i korisnu zagradu, koju je inspirirala knjiga Normana Jacobsa, objavljena u Hong Kongu 1958.: The Origin o f m o d e m capitalism a n d Eastern Asia. Jacobsova je namjera, naizgled, jednostavna. Na Dalekom istoku, konstatira on, dan a s je samo Japan kapitalistički. Ako kažemo da je industrijski kapitalizam tu bio samo obično oponaša nje evropske industrijalizacije, to nije dovoljno objašnjenje. Jer, u tom slučaju, zbog čega druge zemlje Dalekog istoka nisu bile i nisu sposobne, koliko je do njih stajalo, oponašati model? Vjerojatno je da su drevne strukture odgovorne za sposobnost ili nesposob nost prihvaćanja kapitalizma. Dakle, bio bi red na pretkapitalizmu da dade odgovor i da prošlost objasni polaznu točku. S tim ciljem usporedit ćemo stari Japan: 1) s Kinom, kulturno bliskom, pa ipak vrlo različitom; 2) s Evropom, koja je, što se tiče kulture, vrlo daleko od Japana, no koja možda s njim ima neke sličnosti. I ako je društvo, društvena organizacija, politički aparat — a ne kultura — ono što predstavlja tu različnost između Kine i Japana, sličnost Japana s Evropom poprim it će znakovitu dimenziju. U isto vrijeme izlažemo se mogućnosti da o kapitalizmu općenito i o njegovim društvenim izvorima u širem smislu dobijemo prilično nova objaš njenja. Zapravo, knjiga N. Jacobsa pogrešno smatra unaprijed poz natim bitna obilježja evropskog pretkapitalizma: ograničit će se, zatim, na podrobnu usporedbu, korak po korak, Kine i Japana, prihvaćajući da je slučaj Kine, s obzirom da nije kapitalistička 670


Lijepa slika u tehnici epinal: rasipni sin, Yoritomo (1147-1199), u dobi od 13 godina ubija lopove koji su ga napali. (Tsoukioga Nogin Sai Massanobou, Biografija slavnih ljudi..., B. N., Bst. DD 161, otisak Giraudon) zemlja, valjan, m utatis m utandis, i za Indiju (što je, zasigurno, diskutabilno). Nije načinjena nikakva aluzija na islam, a to je, zacijelo, važan propust. Ali, največi nedostatak svođenja na dvije riječi, koje će nam biti predložene, jest preveliko naglašavanje opreka između Kine i Japana. Tako dolazimo do diptiha: ono što je crno na jednoj strani, na drugoj je bijelo, s nasilnom opozicijom između svjetlosti i tame, kao na nekoj slici Georgcsa de la Toura. Otuda rizik da se proizvoljno pojednostavljuje. Usporedba zbog toga nije manje zanimljiva, i u cijelosti je poučna. Na obje strane vage, N. Jacobs bez oklijevanja postavlja čitave prošlosti Kine i Japana. Što ja, kao, uostalom, veoma pristran sudac, odobravam: nisam li možda učinio to isto u pogledu Ev rope, vraćajući se često do prijeloma XI. stoljeća, a ponekad i dalje od te presudne prekretnice? U Jacobsovu djelu analogno pravilo uvodi u diskusiju jednako odluku dinastije Han (III. stoljeće p. n. e.) o režimu individualnog kineskog vlasništva, kao i japanske 671


edikte iz VII. stoljeća koji oslobađaju poreza zemlju ustupljenu nekim društvenim kategorijama — što je prvi temelj japanske feudalnosti — te, također one važne pojedinosti iz razdoblja Ashikaga (1368-1573), kojima se već potvrđuje japanska sklonost prem a m oru i snažan polet gusarenja na morima Dalekog istoka, istodobno s uspjesima ekonomije u potrazi za svojom, ili još bolje, za svojim slobodama — podrazumijevajući pod slobodom nešto slično slobodi evropskog srednjeg vijeka, to jest povlastice i be dem e protiv drugih. Dakle, implicitno ili eksplicitno, Norman Jacobs svodi preduvjete kapitalizma na mnogovjekovni razvoj vrlo dugog trajanja, ostavljajući rješavanje postavljenog problem a pri kupljanju povijesnih dokaza. To sociologovo povjerenje u povijest prilična je rijetkost. Tako će on, dakle, kroz stoljeća i stoljeća, uvoditi razne jiin kcio n a ln e djelatnosti društava, ekonomija, vladavinskih poli tika, vjerskih organizama. Sve će biti predočeno: razmjene, vlas ništvo, politički autoritet, podjela rada, društveno raslojavanje i pokretljivost, rodbinstvo, sistem nasljeđivanja, uloga vjerskog ži vota — budući da je problem svaki put provjera onog Što, u svojim postojanostima, najviše nalikuje evropskoj prošlosti, pa se u nače lu, dakle, smatra nosiocem kapitalističke budućnosti. Rezultat je knjiga originalna i preopširna, koju ćemo mi rezimirati, pomalo na naš način, dodajući usput naše čitalačke bilješke i naše inter pretacije. U Kini zapreka je država, sjedinjenost njezine birokracije — ja dodajem i dugotrajnost te države, koja se, zasigurno, prekida u dugim vremenskim razmacima, ali se ponovo sazdaje uvijek nalik sebi samoj: ona je centralizator, ne manje moralizator, djeluje po konfucijskim načelima, često ponovo objelodanjivanim, no uglav nom ostaje vjerna općim načelima, koja kulturu, ideologiju i religiju stavljaju u njezinu službu. A samu državu, to jest man darine svih stupnjeva u službu općeg dobra. Javni radovi, gradnje nasipa na rijekama, cesta, kanala, sigurnost i upravljanje grado vima, borba na granicama protiv stranih ugrožavanja, sve to pripa da djelokrugu države. Isto kao i borba protiv gladi, što istodobno znači zaštita i osiguranje poljoprivredne proizvodnje, što je os nova cijele ekonomije; odobriti predujm ove seljacima, kad je potrebno, a isto tako proizvođačima svile, raznim poduzetnicima; napuniti javna spremišta da se stvori sigurnosna zaliha; i, napokon, zauzvrat ovoj sveprisutnoj intervenciji, samo državi treba priznati isključivo pravo da podanicima nameće porez. Dakako, kad bi car 672

Društvo tli »skup skupova«

postao nemoralan, nebo bi ga napustilo, i vladar bi izgubio i najmanji autoritet. Ali njegov autoritet je redovito potpun i teorij ski ima osigurana sva prava. Individualno vlasništvo zemlje potječe još iz doba dinastije Han, to je točno, ali vlada, u načelu, ostaje posjednikom cijelog tla. Ona može samovoljno premjestiti seljaka i čak zemljoposjednika s jednog kraja carstva na drugi, uvijek u ime općeg dobra i potreba agrarne kolonizacije. Osim toga, vlada pridržava pravo — kao golemi poduzetnik — na sve tlake seljaka. Istina je da je zemljoposjedničko plemstvo zasjelo na grbaču seljaka, i da ih odvlači od posla, no bez ikakva zakonskog prava i samo u mjeri, u kojoj ono prihvaća, u nekom mjestu gdje nijedan funkcioner ne provodi izravnu kontrolu, da predstavlja državu, posebice, ubiranje poreza za nju. Dakle, i samo plemstvo ovisi o dobrohotnosti države. Isto tako trgovci i vlasnici manufaktura, koje administracija sa stotinu očiju može uvijek pozivati na red, držati na uzdi i ograničavati njihove djelatnosti. U lukama mjesni mandarin nad zire brodove, po dolasku i na odlasku. Neki povjesničari smatraju čak da su veliki pothvati na moru s početka XV. stoljeća bili način države da nadzire dobitak vanjske, privatne trgovine. To je mogu će, iako nije sigurno. I svi gradovi su slično nadgledani, tovljeni u zamke, podijeljeni u četvrti, u različite ulice, koje se svake večeri zatvaraju barijerama. U takvim uvjetima ni trgovci, ni lihvari, ni mjenjači, ni vlasnici manufaktura, koje država katkad podupire, s težnjom da ih privoli da djeluju u ovom ili onom smjeru, nemaju lak život. Vlada ima pravo da iznenada oporezuje koga god želi u ime općeg dobra, koje osuđuje pretjerano izobilje pojedinaca kao nemoralnu nejednakost i kao nepravdu. Krivac sveden na prosjek ne može se žaliti: jer, osuđuje ga javni moral. Samo funkcionar, mandarin ili pojedinac kojeg ovi svemoćnici štite ne podliježe tom pravilu, ali njihova povlaštenost nikada nije zajamčena. Ne želeći pri tom pretjerivati u veličini značenja jednog pojedinačnog slu čaja, kad je Heshena, omiljenog ministra cara Qianlonga, 1799. g, nakon careve smrti, njegov nasljednik osudio na smrt i konfiscirao mu imovinu. To je bio škrt, potkupljiv i omražen čovjek, a nadasve posjedovao je prevelik imutak, m edu ostalim zbirku slika starih majstora, nekoliko kuća koje je davao u najam uz zalog, golemu zalihu zlata i nakita — ukratko, bio je prebogat, i uz sve to nije više bio u službi. Postoje još i druga ovlaštenja države: na primjer diskreciono pravo kovanja lošeg novca (teške caixas od mješavine bakra i 673


olova), koji je često bio krivotvoren (ali nije zbog toga manje kolao) i kojem je opadala vrijednost kad su se napisi na njima, koji su ih potvrđivali, izbrisali ili bili izbrisani; zatim diskreciono pravo emitiranja papirnih novčanica, kojih posjednici nisu uvijek bili sigurni da će im biti isplaćene. Trgovci, brojni lihvari, bankarimjenjači, često jedva zarađuju za mršav život ubirući namete koje podanici duguju državi, uvijek su u strahu da će ih oglobiti na prvi znak bogatstva ili da će ih potkazati neki suparnik, koji bi protiv njih želio pokrenuti moćne jednačiteljske težnje države. U takvom sistemu, akumulacija je bila moguća samo državi i državnom aparatu. Na kraju krajeva, Kina će živjeti u izvjesnom »totalitarnom« režimu (ako se tom nazivu oduzme omražen smi sao koji je nedavno poprimio). Kineski prim jer upravo u tom pogledu dosiže obilježje kojim će opravdati našu upornost u razlikovanju ekonom ije i kap ita lizm a . Jer (suprotno onom e u što Jacobs želi vjerovati, s pom oću neke vrste apriornog umovanja: nema li kapitalizma, nema ni tržišne ekonomije), Kina ima solidnu tržišnu ekonomiju, koju smo opisali u nekoliko navrata, sa svojim nizovima lokalnih trgovišta, s vrevom svojih malih obrtnika i putujućih trgovaca, s bujanjem svojih dućana i gradskih sastaja lišta. Dakle, u osnovi nalazimo živu i obilnu razmjenu, koju pot pomaže vlada za koju su ratarski uspjesi bitni; ali izn a d postoji sveprisutno skrbništvo državnog aparata — i njegovo izrazito ne prijateljstvo prem a svakom pojedincu koji bi se mogao »abnor malno« obogatiti. To ide do te mjere da su posjedi u blizini gradova (koji su u Evropi izvor prihoda i životno važnih renti za građane koji ih kupuju po visokoj cijeni) u Kini teško oporezovani kako bi se poravnala dobit koju im donosi blizina gradskim tržištima u odnosu na udaljene posjede. Dakle, nema kapitalizma, osim u n utar točno određenih skupina, za koje jamči država, koja ih nad gleda i koje su uvijek više ili manje na njezinoj milosti, kao što su trgovci solju XIII. stoljeća ili C o-H ong iz Kantona. Najviše, ako se može govoriti o nekoj buržoaziji u vrijeme dinastije Ming, kao i o određenoj vrsti kolonijalnog kapitalizma, koji se održao do danas m eđu kineskim emigrantima, posebice u Indoneziji. UJapanu, bez pretjerivanja s objašnjenjima N. Jacobsa, koma dići izvjesne kapitalističke budućnosti nabačeni su već od vremena Ashikaga (1368-1573) s pojavom ekonomskih i društvenih snaga neovisnih o državi (bilo da se radi o obrtničkim organizacijama, trgovini nadaleko, slobodnim gradovima ili skupinama trgovaca, koji Često nikome ne polažu račune). Prvi znaci ovog relativnog 674


nedostatka državnog autoriteta očituju se još ranije, već otkako se organizirao čvrst feudalni poredak. No, taj početni datum zadaje nam brige; ako kažemo da 1270. g. počinje feudalni sistem na prepoznatljiv način, značilo bi da smo odveć precizni u domeni gdje nas preciziranje izlaže opasnosti da pogriješimo, pri čemu ostavljamo u sjeni preduvjete tog razvitka i sazdavanje, na štetu carevih domena, velikih individualnih zcmljoposjeda, koji će, još prije nego što su postali pravno nasljedni, dići oružje da bi se održali i obranili svoju autonomiju. To podrazumijeva de facto stvaranje, u užem ili širem vremenskom rasponu, moćnih, gotovo neovisnih pokrajina, koje štite svoje gradove, svoje trgovce, obrte i svoje posebne interese. Ono što je možda spasilo Kinu od feudalnog režima u doba dinastije Ming (1368-1644), pa čak i kasnije, unatoč katastrofama mongolskog osvojenja, (1644-1680), jest postojanost snažne ljud ske mase, koja uključuje kontinuitet i mogućnost povratka rav noteži. I zaista, na početak nekog feudalnog sistema, sklon sam postaviti jednu nultu situaciju i slabu naseljenost, što je rezultat ili slučajnosti ili katastrofa, ili snažnih raseljavanja, ali isto tako, prema prilikama, i polaznu točku u razvitku neke još relativno nove zemlje. Prvobitni Japan je otočje s još nenaseljene tri četvrtine tla. »Dominantna činjenica«, za Michela Vića410, »jest japansko zakašnjenje u odnosu na kontinent«, u odnosu na Koreju i naro čito na Kinu. Japan, u svojim dalekim stoljećima, trči za odrazom kineske civilizacije, ali mu nedostaje brojnost. Nizanje njegovih beskrajnih i razornih ratova, u kojima male skupine teško uspije vaju upokoriti protivnika ili protivnike, održava kroničnu neraz vijenost i otočje ostaje podijeljeno u autonomne jedinice, koje prisila jedva ujedinjuje i koje će prvom prilikom ponovo krenuti slobodnim tokom svoga postojanja. Zato su tako sazdana japanska društva bila kaotična, nejednaka, odvojena jedna od drugih, iako nasuprot njihovoj rascjepkanosti stoji autoritet Tennoa (cara sa sjedištem u Kyotu), koji je više teorijska i sakralna nego svjetovna vlast; i isto tako počevši od uzastopnih prijestolnica koje traju dulje ili kraće, postojala je nasilna i osporavana vlast šoguna, neke vrste majordoma, kao kod Merovinga, konačno, šogunat će stvoriti vladavinu bakufu pa će je proširiti čitavim Japanom u vrijeme Iedoshyija, osnivača dinastije Tokugawa (1601-1868), koja će vladati sve do revolucije Meidži. Pojednostavljujući, možemo reći da je s anarhijom koja pod sjeća na onu evropsku u srednjem vijeku, sve zajedno nicalo na 675


promjenjivoj sceni Japana, kroz stoljeća svog sporog oblikovanja: središnja vlada, feudalci, gradovi, seljaci, obrtnici, trgovci. Japan sko se društvo naoružalo slobodama, nalik onima u srednjo vjekovnoj Evropi, slobodama koje su isto toliko i povlastice, iza kojih su se zaklanjali, branili i preživljavali. I ništa nije uređeno jedanput zauvijek i nigdje se ne prihvaćaju jednostrana rješenja. Ima li tu još nekog pluraliteta evropskih, »feudalnih« društava koji bi stvarao sukobe i uzrokovao kretanje? S dinastijom Tokugawa, koja stiže na kraju trke, treba zamisliti ravnotežu koja se mora neprestano iznova uspostavljati kojoj su elementi prim orani prilagodavati se jedni drugima, a ne totalitarno organiziran režim, kao što je bio kineski. Pobjeda dinastije Tokugawa, koju povjesničari često preuveličavaju, mogla je biti samo polupobjeda — stvarna, ali nepotpuna — kao što su bile i one monarhijske u Evropi. Ta je pobjeda, nesumnjivo, bila pobjeda pješadije i vatrenog oružja pristiglog iz Evrope (nadasve arkebuze, jer japansko top ništvo stvara više buke nego štete). Prije ili kasnije, daim yo su morali popustiti, prihvatiti autoritet središnje, djelotvorne vlade, koja se oslanja na snažnu vojsku, koja raspolaže širokim cestama, organiziranim poštanskim postajama koje olakšavaju uspješno nadgledanje i upletanje u događaje. Morali su prihvatiti da pro vede svaku drugu godinu u Yedu (Tokiu), u šogunovu novom i ekscentričnom glavnom gradu, ostajući ondje u nekoj vrsti nad gledanog boravišta. To je obaveza satikin. Kada ponovo zadobiju svoja lena, iza sebe ostavljaju žene i djecu kao taoce. Neki od rođaka Tennoa prebiva također u Yedu, pa i on služi kao talac. U usporedbi s time »zlatno ropstvo« francuskog plemstva u Louvreu i Versaillesu, činit će se kao izuzetna sloboda. Odnos snaga, preok renuo se, dakle, u korist šoguna. Napetost, međutim, ne postaje manje očita, a nasilje je redovita pojava. Dokaz tome jc i sceno grafija koju je šogun Iemitsu, još sasvim mlad kad je 1632. nas lijedio svoga oca, smatrao nužnom da sve uvjeri u svoj kraljevski autoritet. Saziva daimyde. Svi stižu u palaču i nađu se, kao i obično, u stražnjem predvorju. Sami su. Čekaju; iznenađuje ih velika hladnoća; nitko im ne nudi ništa za jelo; tišina je i noć se spusti na njih. Najednom, podiže se zastor i pojavljuje se šogun u svjetlosti baklji. Govori kao gospodar: »Imam namjeru postupati sa svim d a im yo im a , čak i s onim najvišima, kao sa svojim običnim poda nicima. Ima li m eđu vama onih kojima se ne sviđa ta potčinjenost, neka krenu i, ponovo zadobiju svoja lena i neka se priprem e za rat; između njih i m ene oružje će odlučiti.«411 To je onaj isti šogun 676

Društvo ili»skup skupova<

koji će 1635. g. osnovati sankin i nedugo zatim zatvoriti Japan za stranu trgovinu, osim za pokoji holandski brod i kakvu kinesku džunku. To je bio način da potčini i trgovce kao što je učinio s plemstvom. Feudalci su, dakle, bili skršeni, ali njihova lena postoje i netaknuta su. Šogun nastavlja svoje konfiskacije, ali isto tako i preraspodjele lena. I feudalne se porodice tako množe sve do danas — što je lijep primjer dugotrajnosti. Uostalom, sve ide u korist dugovječnosti rodova, posebice pravo prvorodstva, dok se u Kini nasljedstvo dijeli medu svom muškom djecom. U sjeni tih moćnih porodica (od kojih će neke vrlo slavno doživjeti početak industrijskog kapitalizma) dugo se održava štićeništvo sitnog plemstva, sam uraja, koji će također odigrati svoju ulogu u in dustrijskoj revoluciji koja će slijediti nakon revolucije Mcidži. Ali, po našem mišljenju, najvažnija pojava je kasno stvaranje ubrzo djelotvornih, slobodnih tržišta, slobodnih gradova, od kojih je prvi, 1573- g, bio luka Sakai. Moćne obrtničke organizacije, koje čine svoju mrežu od grada do grada, kao i svoje monopole i trgovačka udruženja, organizirana kao obrtnička, postoje od kraja XVII. stoljeća, a službeno su priznate 1721. g. i već tu i tamo poprimaju izgled povlaštenih trgovačkih kompanija, koje su pod jednake onima na Zapadu. I napokon, kao posljednje snažno obilježje, afirmiraju se neke trgovačke dinastije i unatoč stanovitim katastrofama, održavaju se duže od svakog trajanja koje je odredio Henri Pirenne, ponekad i stoljećima: na primjer dinastije Konoikc, Sumitono, Mitsui. Osnivač ove posljednje skupine, jo š i danas skrajnje moćne, posjedovao je »tvornicu rižinog piva (sakć), os novanu 1620. g. u pokrajini Ise«, a njegov će sin 1690. g. u Ycdu (Tokio) postati »financijski agent šoguna i kraljevske kuće istodob no«.412 Takvi su trgovci koji traju, održavaju se, eksploatiraju daimyoe i bakufu, pa čak i Tennoa; to su vješti trgovci koji će vrlo rano znati izvući korist iz rukovanja novcem, a novac je umnožitelj, neophodno sredstvo m oderne akumulacije. Kada vlada pokuša upravljati njime u vlastitu korist, umanjujući mu vrijednost, kra jem XVII. stoljeća, naići će na tako jaku opoziciju da će se morati povući nekoliko godina kasnije. A trgovci će znati iskoristiti svaku situaciju, medu ostalim, na uštrb stanovništva. Međutim, društvo ne potpomaže trgovce sistematski; ne daje im nikakav posebni društveni ugled, čak naprotiv. Prvi japanski ekonomist, Kumazawa Đanzan (1619—1691)413 ne gaji naročito 677

F ernand B ra u d e l/ Igra razm jene

J a p a n sk i s a ja m u XVIII. stoljeću. A utor Shunsho, je d a n o d učitelja H oku saia. (Foto B ulloz)

simpatije prem a trgovcima i na znakovit način kao ideal predlaže kinesko društvo. Prvi japanski kapitalizam, koji je vrlo očito en dogen i autohton, izbija sasvim sam. Nabavljanjem riže, kojom ih opskrbljuju ili daimyo ili njihove sluge, trgovci se nalaze u samom središtu japanske ekonomije, na onoj presudnoj liniji, gdje se riža (nekadašnja moneta) zaista monetizira. No cijena riže ovisi o urodu, ali isto tako i o trgovcima koji nadgledaju bitni višak proizvodnje. Oni su također gospodari presudne osovine koja se proteže između Osake, središta proizvodnje, i Yeda, središta po trošnje, golemog, parazitskog glavnog grada, koji broji više od milijun stanovnika. Trgovci su najzad i posrednici između dvaju polova: pola srebra (Osaka) i pola zlata (Yedo), pri čemu ta dva metala vode borbu jedan protiv drugoga, potiskujući stari opticaj bakra, koji je reguliran 1636. g. i bio moneta siromašnih, u prizemlju razmjene. Ovom trostrukom monetarnom toku pri družuju se mjenice, čekovi, bankovne novčanice, što su efekti 678


pravog Stock Exchanged. Napokon iskrsavaju manufakture iz golemog tradicionalnog zanatstva. Sve se usmjerava prema prvom kapitalizmu, koji ne proizlazi ni iz oponašanja inozemstva niti bilo kakvog vjerskog oblikovanja. Uloga trgovaca bila je vrlo često odstranjivanje konkurencije koja je ispočetka bila živa, kao na primjer ona budističkih samostana, za koju se, uostalom, sam šogunat potrudio da je uništi. Ukratko, sve je rezultiralo u prvoj instanci poletom tržišne ekonomije, drevne, žive, probitačne: razvijaju se tržišta, sajmovi, plovidba, razmjena (čak da se radilo samo o raspodjeli ribe u unutrašnjosti zemlje). Tu je zatim, trgovina na daljinu, također rano razvijena, posebice prema Kini, s fantastičnim dobitima (1.100% prilikom prvih putovanja u XV. stoljeću),414 Uostalom, trgovci su bili vrlo darežljivi svojim novcem prema šogunu, oko 1570. g, kad su se nadali osvojenju Filipina. Na nesreću po njih, ovaj nužan i presudan sastojak kapitalističke superstrukture — 6 79


vanjska trgovina — uskoro će nedostajati Japanu. Nakon zatvaranja 1638. g. šogunat je vanjsku trgovinu veoma ograničio, ako ne i potpuno ukinuo. Neki povjesničari zastupaju pretpostavku da je krijum čarenje ublažilo posljedice te mjere, posebice počevši od južnog otoka Kyushu, i od pustog otočića znanog Otok tišine, na putu prem a Koreji. Odveć bismo time rekli, iako postoje dokazi o aktivnom krijum čarenju trgovaca iz Nagasakia, m edu ostalim, ili o onom vlastelinu iz moćne porodice Shimatzu, gospodaru Setsume koji je, 1691. g. imao svoje dopisnike u Kini da bi bolje organizirao svoj nedopušteni prom et.415 Pa ipak, ne može se poreći da su zapreke i ograničenja, nametnuti od 1638. g. do 1868. g, tijekom više od dvaju stoljeća, kočili predvidiv ekonomski procvat. Nakon toga Japan je vrlo brzo nadoknadio svoje zakašnjenje, i to zahva ljujući nekolicini razloga, od kojih su neki konjunkturalni. No, prije svega, nesumnjivo stoga što je krenuo, sa svojim nedavnim industrijskim razvojem po uzoru na Zapad, od starog trgovačkog kapitalizma, koji je znao izgraditi, strpljivo i za sebe sama. Dugo je »žito klijalo pod snijegom«. Ovu sam sliku uzeo iz stare knjige Takekoshia (1930)416, koji također nalazi začudnu ekonomsku i društvenu sličnost između Evrope i Japana, a svaka je iznikla na svojoj strani analognim procesima, iako rezultati nisu posve isti.

,

Politika a još više društvo Zatvorimo ovu veliku zgradu i vratimo se problem u u cjelini. Upravo smo došli na dobro poznatu, običnu, ali uzbudljivu temu. Izražavajući se marksističkim terminima, rekli bismo da je feudali zam priprem io put kapitalizmu, što je poglavlje, kao što se zna, na kojem Marx nije nikada suviše inzistirao u svojoj analizi. AJacobs načinje to pitanje kako bi negirao s jedne strane da je feudalizam prethodna, nužna faza prem a kapitalizmu, a s druge strane da bi sugerirao da su »povijesni... elementi koji će razviti kapitalizam« našli u »određenim vrijednostima, koje se tiču ustaljenih prava i povlastica iz doba feudalizma, zajedno s drugim ciljevima« povo ljniju klimu za »institucionalizaciju vlastitog položaja«. Evo tako bih ja osobno postavio stvari. Osim u gradovim a koji su se rano razvili n a a u to n o m a n način, i koji su nezavisni — Venecija, Genova ili Augsburg — gdje patricijat proizašao iz trgovine zau zima visoko mjesto na društvenoj ljestvici, porodice velikih trgo vaca, na Z apadu ili u Japanu, kad ih ekonom ski i državni 680


modernitet potiče u napretku, dolaze tek na drugo mjesto. One udaraju u postavljenu granicu, kao biljka koja je naišla na zid. Ako barijera odolijeva, puštaju stabljiku i korijenje duž zida. To je sudbina buržoazija. Onog dana kad prijeđu barijeru, za pobjed ničku porodicu to je promjena statusa. U jednoj drugoj knjizi napisao sam da je buržoazija tada izdala svoj stalež. Time smo mnogo rekli. U zbilji, ona nikada ne izdaje potpuno: ona se ponovo oblikuje protiv zapreke. Te porodice zadržane, ograđene barikadama, koje rastu pre ma svjetlosti, prema pragu društvenog uspjeha, i sve dok zapreka odolijeva, osuđene su na štedljivost, računanje, na oprez, na vrline akumulacije. I još k tome, budući da je plemstvo koje je iznad njih rasipno, razmetljivo i ekonomski krhko, ono što to plemstvo napušta ili ostavlja drugima, to uzima susjedna klasa. Kao brz ali uvjerljiv primjer, pogledajte djelatnost, ili još bolje lihvarsku poli tiku francuske porodice Seguier. Bogatstvo buržoazije i plemstva po halji, ta druga buržoazija, koja se razvija već u XVI. stoljeću, ali ne samo kupnjom službi, zemlje, nekretnina ili uzdržavanjima dobivenim od kralja, ili mirazima koje su redovito zgrtali, ili zahvaljujući upravljanju mudrih očeva porodica, nego zbog cije log niza usluga (lihvarskih i drugih, ali nadasve lihvarskih) koje su činili velikanima ovog svijeta. Predsjednik Pierre Sćguier (15041580) prihvaća pologe, daje predujmove, preuzima zaloge, napla ćuje kamate. Zaključio je unosne poslove s Marie d ’ Albert, vojvotkinjom od Neversa; u trenutku sređivanja računa, ona je prodala Sćguieru »vlastelinstvo Sorcl, nedaleko od Drcuxa, koje je vrijedilo 9.000 škuda, za samo 3 600, jer mu je ostatak dugo vala«.417A to je bio samo jedan posao medu deset drugih. Isto tako predsjednik će imati odnos lihvarskog karaktera i s porodicom Montmorency, koja će se prilično dobro braniti od njega, a isto tako će biti i s raznim članovima porodice Silly. U zaključivanju tih poslova stavljena je napomena u korist Pierrea Seguiera o »haute futaye« (prastaroj šumi) u blizini Meluna, zatim o jednoj farmi u Escuryu, nedaleko od Auneaua i tako redom.418 Tu ima parazitiz ma, eksploatacije i fagocitizma. Viša klasa, plod sporo sazrio zem ljišnim bogatstvom i tradicionalnom moći, pokazuje se kao izabrana hrana, progutana s ponešto rizika, a zapravo s mnogo koristi. Isti proces vrši se u Japanu, gdje trgovac iz Osake is korištava nedaće i rastrošnost daim yda. Tu je bilo, govoreći Mancovim riječima, centralizacije na štetu jedne, a u korist druge klase. Vladalačka klasa postaje prije ili kasnije hranom vlastitih 681


potomaka, kao što su gradovi (poleis) posjeli eupatride u Ateni i drugdje. Naravno ako ta klasa ima snage da se brani i da reagira, uspon drugih prem a bogatstvu i moći bit će otežan, ili trenutno i nemoguć. I u Evropi je bilo takvih konjunktura. Ali, u svakom slućaju društvena pokretljivost nije bila dovoljna. Da bi jedna klasa mogla progutati drugu na djelotvoran način, to jest za dugo vrije me i nepovratno, potrebno je da jedna i druga imaju mogućnost akumulacije i prijenosa te akumulacije, iz pokoljenja u pokoljenje, poput grude snijega. U Kini birokratsko društvo prekriva cijelo kinesko društvo jednim jedinim višim slojem, praktički nerazderivim, koji se, ako je potrebno, obnavlja sam. Nijedna skupina, nijedna klasa ne može se približiti golemom ugledu obrazovanih mandarina. Dakako, nisu svi ti predstavnici javnog reda i m orala savršeni. Mnogi m andarini, posebice u lukama, ulažu svoj novac kod trgovaca, koji vrlo rado kupuju njihovu naklonost. Zapažanja jednog evropskog putnika u Kantonu prikazuju nam lokalne mandarine koji sud jeluju u korupciji, gotovo prirodnoj, obogaćujući se bez grižnje savjesti. Ali, što vrijedi nakupljanje određenog bogatstva koje pripada samo jednom čovjeku? Je li to doživotno sakupljanje, plod službi, viših naukovanja i otvorenog natjecanja koje omogućuje demokratičnije odabiranje?415 Ugled mandarina često zna nagnati imućne trgovačke porodice da potiču svoje sinove prem a ovim sjajnim, zavisti dostojnim položajima, i to je njihov način »izdaje«. Ali, sin m andarina često neće i sam biti mandarin. Porodični uspon ponekad može doživjeti nagli prekid. Ni bogatstvo ni moć m an darina ne može se vječno održati, bez teškoća, u rodovima vladalačkih porodica. Diljem islamskih zemalja, situacija je u korijenu drugačija, ali, rezultati su začudo jednaki. Situacija nije drugačija po tome što se viša klasa nikada ne prestaje mijenjati, nego što je ne prestaju mijenjati. Otomanski sultani nude nam tipičan primjer: mijenjaju visoko društvo svakom prilikom, kao da se radi o odjeći. Sjetimo se novačenja janjičara m eđu kršćanskom djecom. Otomanska feudalnost, o kojoj se često govori, samo je neka vrsta predfeudalnosti ljudi koji uživaju povlastice; tim a ri i sipahinici (spahiluci) povlastice su s doživotnim pravom. Sve de kraja XIV. stoljeća neće biti prave otomanske feudalnosti, a onda će se ocrtavati na kapita lističkoj liniji poboljšavanja i stvaranja nove kulture.420 Tada će aristokracija s lenima steći položaj, posebice na Balkanskom polu otoku, pa će uspjeti i da zadrži svoja imanja i vlastelinstva pod 682


porodičnom upravom vrlo dugog trajanja. Za povjesničara Nikolaja Todorova421, borba za prigrabljivanje zemljišne rente završit će se potpunom pobjedom vladalačkog sloja koji već zauzima sve visoke, upravne službe u državi. Potpuna pobjeda? Trebalo bi izbliže pogledati. Ono što je sigurno jest to da je društveni preokret uzrok i posljedica širokog preokreta, raspada stare vojne države, ratoborne i osvajačke, koja već postaje »bolesnim čovjekom«. U muslimanskoj zemlji, redovita i normalna slika je društvo čvrsto držano, uzdrmavano prema potrebama države, zauvijek otcijepIjeno od zemlje koja ga hrani. Taj je prizor posvuda isti, u Perziji, gdje kanovi imaju doživotni položaj vlastelina, kao i u Indiji Veli kog Mogula, u vrijeme njezina sjaja. U Delhiju, zaista, nema »velikih porodica« koje se dugo vječno održavaju, Francois Bernier, doktor na medicinskom fakul tetu u Montpellicru i Colbcrtov suvremenik, osjeća se otuđenim usred vojnog društva koje okružuje Velikog Mogula, i savršeno nam daje na znanje što je to što ga je zbunjivalo. Omerah i rajah nisu ništa drugo do najamnici, vlastela s doživotnim naslovom. Imenuje ih Veliki Mogul, ali ne jamči njihovim sinovima da će naslijediti očev naslov. Potrebna mu je velika vojska i svoje ljude plaća onim što ćemo mi zvati beneficij, to jest sipahinik, kao što se kaže u Turskoj, dobro koje vladar —kojem sva zem lja pripada de ju re — dodjeljuje i koju će ponovo uzeti nakon smrti nosioca naslova. Nijedno plemstvo, dakle, ne može širiti svoje korijenje u tlo koje će mu u pravilu biti oduzeto. »Sva zemlja kraljevstva«, objašnjava Bernier, »njegovo je vlasništvo (Velikog Mogula) i iz toga proizlazi da nema ni vojvodstva, ni markizata, ni bogatih zemljoposjedničkih porodica koje bi živjele od vlastitih renti i očevina.« To znači živjeti pod trajnim New Dealom, s pravilnom i automatskom ponovnom podjelom karata. Stoga su ti ratnici bez porodičnih imena koja bi se mogla usporediti s onima na Zapadu. »Oni nose samo imena dostojna ratnika: bacač groma, bacač munje, razbijač bojnog reda, vjerni velikan, savršeni, mudri, i tako redom«.422 Nema, dakle, onih sočnih imena kao na Zapadu, počev ši od geografskih denominacija, imena sela, regija itd. Na vrhu hijerarhije nalaze se samo kraljevi miljenici, pustolovi, beskućnici, stranci, »bezvrijedni ljudi«, čak nakadašnji robovi. Ovaj čudni vrh piramide, privremen i lišen korijenja, vrlo je lako bio skršen prilikom engleskih napada, što je normalno, jer je ovisio jedino o kralju pa je mogao samo propasti zajedno s njim. Međutim ono što je manje norm alno jest činjenica da je engleska prisutnost 683


sasvim iznova stvorila sve vrste velikih porodica s nasljednim baštinama. I bez namjere, Englezi su donijeli u Indiju svoje predodžbe i svoje poglede i evropske običaje. Oni ih projiciraju izvan sebe samih, što ih sprečava da shvate i uzmu za ozbiljno novu društvenu strukturu, koja je tako snažno privukla Berniera. Engle zi su pogriješili, zbog svog neznanja i korupcije zajedno, u tome što su za m in d a re (one koji ubiru poreze sa zemlje bez stalnog vlasnika) smatrali pravim vlasnicima, i iz toga su odjednom načinili hijerarhiju po uzoru na zapadne, odanu novom gospodaru, čije su porodice trajale sve do naših dana. Jedina klasa vladalačkih porodica koje je Indija poznavala — a čine je trgovci, vlasnici manufaktura i bankari, koji su, s oca na sina, upravljali istodobno ekonomijom i upravom trgovačkih gra dova, bilo da su to velike luke ili snažan grad tekstila, kao Ahm edabad — branit če se bolje i dulje, oružjem koje ona dobro poznaje: novcem. Potkupljivat če osvajača ali će isto tako dopuštati da i on potkupljuje nju. Pogledajmo što kaže lord Clive423, u svom dramatičnom govoru Donjem domu, 30. ožujka 1722. g, braneći vlastitu čast i vlastiti život pred optužbom za nesavjesno obavljanje službe, koja će ga nekoliko dana kasnije dovesti do samoubojstva. On ističe slučaj mladog Engleza koji kao pisar (mi bismo rekli kao mali činovnik) dolazi u Bengal. »Neki od tih novajlija šeta ulicama Kalkute, jer njegova m u zarada još ne dopušta da se vozi autom. Ondje vidi pisare, neke koji zasigurno nisu po službi puno stariji od njega, kako ih voze u sjajnim kočijama s prekrasnim konjima bogato okićenim, ili kako ih nose u vrlo udobnim nosiljkama. Vrati se kući i ispriča B enjam u (banijancu) kod kojeg stanuje, kako je vidio svog sudruga. — A što vas sprečava da mu budete ravni u toj divoti? — pita ga Benjarn. Ja imam dovoljno novca, vi ga trebate samo primiti i nipošto se nemojte ustručavati da ga tražite. —... Mladić prihvati bez razmišljanja: sada ima svoje konje, kočiju, nosiljku, svoj harem: i u nastojanju da stvori svoj imutak, potroši tri takva. Ali kako će B enjam nadoknaditi štetu? Pod autoritetom gospodina pisara, koji stalno napreduje po činu i velikim koracima žuri da zauzme svoje mjesto u savjetu, penje se i B enjam i izvodi brojna globljenja bez ikakve kazne, a s obzirom da je ta praksa toliko uvriježena, za njega nema nikakve bojazni. Uvjeravam vas da ne potječu iz Velike Britanije oni koji izravno vrše pritisak, nego su to Indijci koji se skrivaju pod njihovim autoritetom, kao što su spom oću novčanih obaveza sebi prokrčili put do slobode od bilo 684


Mogulski car Akbar (1542-1605) u ratnom pohodu. (Otisak B. N., Kabinet grafike) 685


kakve podložnosti. (...) Da li je (...) čudno da ljudi popuste raznim iskušenjima kojima su izvrgnuti? (...) Dođe vam Indijac i pokaže torbu punu srebra, pa vas zamoli da je primite na dar. Ako je vaša krepost na iskušenju pred tom napasti, on će sutradan doći s tom istom torbom punom zlata. Nastavi li se vaš stoicizam i dalje, on dolazi treći put, s torbom punom dijamanata. Ako u strahu da ćete biti razotkriveni i ovaj put odbijete, on pred vama odmota svežanj i pokaže svoju robu, što je zamka u koju jednostavno svaki pos lovan čovjek m ora upasti. Činovnik kupi tu robu po vrlo niskoj cijeni i pošalje je na udaljeno tržište (odmah primjećujemo odava nje počasti trgovini na daljinu), gdje zarađuje 300%. Evo, dakle, novog pljačkaša ustremljenog protiv društva«. Ovaj govor koji sam citirao prem a jednom francuskom prijevodu iz tog vremena, i koji sm atram vrlo sadržajnim, optuženikova je osobna obrana, ali slika koju nam ocrtava zasigurno nije netočna. Indijski, stari kapita lizam, vrlo živ, otima se »podređenosti« novom gospodaru i pro bija se kroz novu kožu engleske dominacije. Ne ocrtavaju Ii svi ti primjeri, iako su suviše zgusnuti i prebrzo prikazani, cjelovito objašnjenje, kojem prijeti opasnost da bude prilično točno, u mjeri u kojoj se ovi različiti slučajevi poklapaju i tako nam nude problematiku koja nas zadovoljava? Evropa je imala visoko društvo, bar dvojno, koje je, usprkos pustolovinama povijesti, moglo razviti svoja pokoljenja bez nesavladivih poteš koća, ne imajući pred sobom ni totalitarnu tiraniju, ni tiraniju samovoljnog vladara. Evropa tako pogoduje strpljivoj akumulaciji bogatstava, u društvu koje varira, razvoju snaga i mnogostrukih hijerarhija, kojih takmaštva mogu djelovati u vrlo različitim smje rovima. Što se tiče evropskog kapitalizma, društveni poredak zasnovan na moći ekonomije, nesumnjivo je iskoristio svoj polo žaj drugog plana: oprekom s društvenim poretkom osnovanim samo na povlastici po rođenju, koji je težio da ga prihvate kao da je znak mjere, m udrosti, rada i određene opravdanosti. Politička vladalačka klasa privlači pažnju kao što vrhovi privlače grom. Tako je povlastica velikaša, više nego jednom, zasjenila povlasticu trgov ca.

686

ZAKLJUČAK

Na kraju ove druge knjige — Igra razmjene — čini nam se da se razvoj kapitalizma, sagledan u svojoj cjelini, mogao odvijati samo polazeći od nekih društvenih i ekonomskih realnosti, koje su mu otvorile ili bar olakšale put: 1) Prvi očigledni uvjet: snažna tržišna ekonomija na putu napretka. U tome sudjeluje cijeli niz geografskih, demografskih, agrarnih, industrijskih i trgovačkih faktora. Jasno je da se takav razvoj odvija na svjetskoj ljestvici, pri čemu stanovništvo posvuda raste, u Evropi kao i izvan nje, preko cijelog islamskog područja, zatim u Indiji, Kini, Japanu, te do određene točke u Africi, i dakako, u Americi, gdje Evropa nanovo započinje svoju sudbinu. I posvuda nalazimo istu lančanu povezanost, istu stvaralačku evoluciju: u tvrdavnim gradovima, samostanskim gradovima, u administrativ nim gradovima, te u gradovima na raskrsnicama puteva gdje se odvija promet, zatim na obalama rijeka ili mora. Ta je sveprisut nost dokaz da je tržišna ekonomija, posvuda jednaka, tek s raz likom u kakvoj nijansi, nužna, spontana i obična baza, zapravo, u svakom društvu koje prijeđe određeni opseg. Kad se dostigne prag, samo od sebe razvija se bujanje razmjene, tržišta i trgovaca. Ali ta je tržišna ekonomija nužan, a ne dostatan uvjet za početak razvoja kapitalizma. Kina, ponovimo to, savršen je dokaz da kapita listička superstruktura ne izbija sama po sebi iz ekonomije živog ritma i svega ostalog što ona podrazumijeva. Potrebni su i ostali faktori. 2) Uz to je još potrebno sudjelovanje društva, koje će dati zeleno svjetlo i to dugo unaprijed, a da, uostalom, nije svjesno ni na trenutak u kojem procesu će se upravo angažirati, ili za koje procese ostavlja slobodan put, na stoljećima udaljenosti. Na os novi primjera koje poznajemo, društvo prihvaća prethodnike ka pitalizma kada, s hijerarhijama nastalima na ovaj ili onaj način, pogoduje dugovječnosti rodova i onoj neprekinutoj akumulaciji bez koje ništa ne bi bilo moguće. Potrebno je da se nasljedstva prenose, da se povećavaju baštine, da se zaključuju plodni brakovi na njihovo zadovoljstvo; da se društvo podijeli u skupine, jedne koje gospoduju ili se spremaju gospodovati, potom da postoje stupnjevi i ljestvice, s društvenim usponom, ako ne lakim a ono 687


bar mogućim. Sve to podrazumijeva dugo, vrlo dugo prethodno sazrijevanje. Zapravo, bezbroj je faktora m oralo djelovati, i to političkih i »historijskih« ako tako možemo reći, više nego pose bice ekonomskih i društvenih. U igri je mnogostoljetni pokret društvene cjeline. To dokazuju Japan i Evropa, svaki na svoj način. 3) Ali, na kraju krajeva, ništa ne bi bilo moguće bez naročite djelatnosti svjetskog tržišta, koja je na izvjestan način oslobodilač ka. Ne sastoji se sve u trgovini na daljinu, ali ona je obavezan prijelaz na višu razinu dobiti. U cijeloj trećoj i posljednjoj knjizi ovog djela razm atrat ćemo ulogu ekonomije-svjetova, onih za t vorenih prostora, konstituiranih svaki u svom posebnom univer zum u, na autonom nim dijelovima planete. Ti svjetovi imaju vlastitu povijest jer su se njihove granice mijenjale tijekom vreme na, i povećavali su se u isto vrijeme kad se Evropa bacila na osvajanje svijeta. S tim ekonomijama—svjetovima doći ćemo do jedne druge razine konkurencije i na jednu drugu ljestvicu prev lasti. Po pravilima, toliko često ponavljanim, moći ćemo ih nepo grešivo slijediti kroz kronološku povijest Evrope i svijeta, kroz slijed svjetskih sistema, koji su, uistinu, kronika sveukupnog kapi talizma. Tako se govorilo jučer, ali formulacija ostaje valjana i dobro izražava ono što znači: m eđunarodnu podjelu rada, i daka ko, dobiti koje će ona donositi.

NAPOMENE

Napomene uz predgovor 1.

Jacques ACCARIAS DE SĆRIONNE, Les In t i r i t s d es n a tio n s d e {’E urope developpes re la tiv e m e n t a u com m erce, 1766, 1, po

sebno str. 270.

2.

Frćdćric W. MAITLAND, D o m esd a yb o o k a n d B eyond, 2. izd. 1921, str. 9. •S im p licity is th e o u tco m e o f technical s u b tlety; it is th e g oal, n o t sta rtin g point.*

Napomene uz poglavlje 1 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 6.

9.

(Eu ures, izd. Plejade, 1965, 1, str. 1066 Ib id ., I, sir 420. Jean ROMEUF, D ic tio n n a ire d es sciences ic o n o m iq u e s, 1956-1958, za riječ »Circu lation«. (Euvres d e T urgot, izd. G. Schclle, 19131923, I. str. 29Vidite »povećanje« cirkulacije u djelu Guillaumea de GREEFA, In tr o d u c tio n d ta sociologie, 2. knjiga, 1886-1889. Gabriel ARDANT, Theorie sociolo g iq u e de l ’im p o t, 1965, str. 363. »Une production est trčs difficile k saisir cn tane que telle«. P. MOLMENTI, La vie p r iv e e d Venise, 1896, n, str. 47. Julien FREUND, izvještaj od: C.B. MACPHERSON, L a Theorie p o litiq u e d e l'in d i-

11. Slučaj nam je sačuvao nekoliko slika tr govišta u Puyloubieru, malom scocctu u Provansi, za godine 1438-1439, 14591464. Tu se prodavalo žito, ječam, vino, ovce, levantske koze (uškopljcni jarci), kože i remenje, mazga, magarac, ždrijebe, svinje, riba, povrće, ulje, vreće vapna. Us poredi Noći COULET, »Commerce ct marchands dans un village provengal du XVIe sičele. La leyde de Puyloubier«, u: Š tu d e s rurales, br. 22, 23, 24, srpanjprosinac 1966, str. 99-118; Alan EVERITT, *The M a r k e tin g o f A g r ic u ltu r a l P roduce* u: The A g ra ria n H isto ry o f E n g la n d a n d W ales, priredio M.P.R. FINBERG, IV, 1 5 0 0 -1 6 4 0 , 1967, sir. 478. 12. Paul-Louis HUVELIN, E ssa i b isto riq u e

v id u a lis m e p o s s e s s if d e H ob b es d Lockes, U: Critique, lipanj 1972, str. 556.

1897, str. 240. 13- 144 brojevima označena mjesta u Lucci, na trgu San Michele, A.d.S. Lucca, Ured iznad Grascie, 196 (1705). 14. Ćlie BRACKENHOFFER, Voyage en F ra n ce, 1 6 4 3 -1 6 4 4 , 1927, str. 47. 15- B.N., Ms. Fr., 21633, 133, u vezi tržnice kod groblja Saint-Jcan. 16. Ćdouard FOURNIER, V a rietis historiques e t litteraires, 1855-1863, V, 249 (1724). 17. B.N., Ms. Fr., 21633, 153.

Prije svega u knjizi izdanoj u suradnji s C.M. ARENSBERGOM i H.W. PEARSONOM, T r a d e a n d M a rk e t in th e E a rly

E m pires, E co n o m ics in H isto ry a n d The ory, 1957; franc, prijevod: Les Systbm es ic o n o m iq u e s d a n s I'b isto ire et d a n s la tb io rie , 1975. 10. Gaston IMBERT, D es M o u v e m e n ts d e lo n g u e d u r i e K o n d ra tie ff, 195 9-

s u r le d ro it des m a r e b is et des foires,

689

Fernand Braudel /I g r a razmjene ] 8 . V arietes..., op. cil., II, sir. 124 (1735). 19. G. v o n BELOW, P r o b le m e d e r W irtsc b a ftsg esch ich le, 1926, sir. 37320. Ćticnne BOILEAU, U v r e d e s m etiers, izd. Depping, 1837, sir. 34-35, citirao Paul CLAVAL, G e o g ra p h ic g in e r a le d e s m a r ches, 1962, sir. 115, napom ene 9 i 10; sir. 125. 21. W erner SOMĐART, D e r m o d e m e K apitalis m u s , 15. izd. 1928, II, sir. 482. 22. Ferdo GESTR1N, Le T ra fic c o m m e r c ia l e n tr e les c o n tr ie s d e s S lo v e n e s d e I ’in ter ie u r et les v ille s d u litto r a l d e I ’A d ria tiq u e d u XJII * au XVI* sićcle, 1965, sa

žetak na francuskom, str. 265. 23. P -L . HUVEL1N, op. cit., str. 18. 24. P. CHALMETTA GENDRON, •£ ! S e n o r d e l Zoco« en E sp a n a , 1973, predgovor Max ima Rodinsona, sir. XXXI, napom ena 46; referenca kod Bcm ala DIAZA DEL CASTILLOA, H is to r ia v e r d a d e r a d e la conq u is ta d e la N u e v a E sp a n a .

25. P. Jean-B aptiste LABAT, N o u v e lle R e la ti o n d e I ’A ftiq u e o e c id e n ta le , 1778, M, str. 47. 26. Simon D. MESSING, u: M a rk e ts in A frika, priredili Paul Bohannan i Georges Dallon, 3- izd. 1968, str. 384 sq. 27. Jacques SAVARY DES BRUSLONS, D ictio n n a ir e u n iv e r s e l d u c o m m erce, 1761, III, odjeljak 778. 28. D ia r ii d e lla c ilia d e P a le rm o , d a l secolo X V I a l X IX, 2, str. 61, u: B ib lio te c a sto tic a e le lle r a r ia d i S icilia, priredio G. di Maržo. 29- Marcel COUTURIER, R ech ercb es s u r les s tr u c tu r e s s o c ia le s d e C h d te a u d u n , 1 5 2 5 - 1 7 8 9 , 1069, str. 191. 30. Podatke kao Jean NAGLE, koji priprema rad o predgrađu Saint-Germain u XVII. st. 31. A. EVERITT, cit. 21., str. 486, napomena 4. 32. Alberto GROHMANN, Le F iere d e l regno d i N a p o li in e ta a ra g o n e se , 1969, str. 28. 33. The A u to b io g r a p h y o f W illia m S to u t o f L a n c a ste r, sir. 162, citirao T.S. WILLAN, A b r a h a m D e n t o f K irk b y S tephen, 1970, str. 1 2 . 34. Henri PIGEONNEAU, H is to ir e d u c o m m e rc e d e la F rance, 1889, I, sir. 197. 35- Joseph AQUILINA, A C o m p a r a tiv e D ictio n a r y o f M a lte s e P ro verb s, 1972. 36. Roger BASTIDE, Pierre VERGER, »Contri bution sociologique des m archćs Nag6 du Bas-Dahomey«, u: C a b iers d e / ’I n s ti t u t d e scie n c e ie o n o m iq u e a ppliquee, br. 95, studeni 1959, str. 33-65, posebno str. 53. 37. B.N., Ms. Fr., 21633, 49, listopada 1660. 38. Ib id ., 20. rujna 1667.

690

39. 40. 41. 42. 4344.

B.N., Ms. Fr., 21782, 191. 21633, 43, 19- rujna 1678. 21633, 44, 28. lipnja 1714. 21782, 210, 5. travnja 171921633, 46 i 67. Ambroise CONTARJNI, V oyage d e P erse... e n F a n n ie 1473, odjeljak 53, u: Voyages Ib id ., Ib id ., Ib id ., Ib id .,

fa i l s p r in c ip a le m e n t en A sie d a n s les ann i e s X/P-XHP-XIV* e t XV5 sićcle, II,

1785. 45. ATKINSON I WALKER, M a n n e rs a n d C us to m s o f th e R u ssia n s, 1803, str. 10. 46. A.N., A.E., C.P. Engleska, 122, P 52, Lon don, 14. siječnja 1677. 47. London, 28. siječnja — 7. veljače 1684, A.d.S., Firenca, Mediceo 4213. 48. Edward ROBINSON, 72>e e a r ly en g fisb Coffee H ouses, 1. izd. 1893, 2. izd. 1972, str. 176-177. 49. Jean MART1NEAU, Les H a lle s d e P aris, d es orig in es d 1789, I9 6 0 .

50. Robert CAILLET, F o ires e t m a r e b is d e C a rpentras, d u M o y a e n A ge a u d e b u t d u X IIC sićcle, Carpentras, 1953, str. 11. 51. Claude CARRČRE, B arcelone, cen tre econ o m i q u e a F e p o q u e d e s d iffic u lte s , 1 3 8 0 -1 4 6 2 , 1967, str. 498. 52. W. SOMBART, D e r M o d e m e K ap ita lism u s, op. cit., II, str. 484-485. 53- G.D. RAMSAY, The C ity o f L o n d o n , 1975,

str. 37. 54. Georges i Genevićve FRŽCHE, Le P rix d e s g r a in s , d e s v in s e t d e s leg u m es a T o u lo u se (1 4 8 6 -1 8 6 8 ), 1967, sir. 28. 55. W. SOMBART, op. cit., I, str. 231. 56. A. EVERITT, cit. 21., str. 478. i 482. 57. Pierre DEYON, A m ien s, ca p ita te p r o v in ciate. E tu d e s u r l a so ciologie u r b a in e a u XVII* sićcle, 1967, str. 181. 58. Marcel BAUDOT, »Halles, marchćs ei foi res d'Ćvreux« u: A n n u a ir e d u d ip a rie m e n t d e I'Eure, 1935, str. 3. 59- Albert HAĐEAU, L es A r t's a n s e t les dom e stiq u e s d 'a u tre fo is, 1886, str. 97. 60. Giuseppe TASS1N1, C u rio sita venexiane, 4. izd. 1887, sir. 75-76. 61. B.N., Ms. Fr., 21557, P 4 (1188). 62. J. MART1NEAU, op. cit., str. 2363. Ib id ., str. 150. 64. »Ćconomie et architecture mćdićvales. Cela aurait-il rue ceci?« u: A n n a te s E.S.C., 1952, str. 433-438. 65. J- MARTINEAU, op. cit., str. 150. Obnav ljanje Tržnice od 1543. do 1572. prema Lćonu BIOLLAYU, »Les anciennes halles de Paris«, u: M im o ire s d e la S o c ie ti de I ’b ista ire d e P a ris e t d e File—d e —France,

1877, str. 293-355. 66. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit.. Ill, odjeljak 261.

Napomene 67. J o u r n a l d u v o ya g e tie d e u x je u n e s H ot• la n d a is (MM d e Villcrs) ri P a r is en 1656—1658, priredio A.-P. FAUGfcRE, 1899, sir. 87. 68. J. A. P1GANIOL DE LA FORCE, Descrip tio n d e P aris, 1742, III, sir. 124. 69. Louis DAT1FFOL, L a vie d e P a ris so u s L o uis X III, 1932, sir. 75. 70. Dorothy DAVIS, A H isto ry o f Shopping, 1966, sir. 74-79- i 89-90. 71. V oyage en A ngleterre, 1728, Victoria and Albert Museum, 80 NN 2, P 5. 72. J. SAVARY DES BRUSLONS, HI, odjeljak 779- Za maslac, jaja, sir, Abraham du PRADEL, Le U v re c o m m o d e d es adresses de P a ris p o u r 1692, priredio E. FOURNIER, 1878, I, sir. 296 sq. 73. J.MARTINEAU, op. cit., sir. 204. 74. J . SAVARY DES BRUSLONS, IV, odjelj. 1146. 75. J. BAĐELON, D em eu res p a risie n n e s sous H e n ri IV et L ouis X III, 1965, sir. 15-18. 76. J o u r n a l d u v o y a g e d e d e u x je u n e s Hoila n d a is, op. cit., sir. 98- »L« marchd aux chevaux au bout du faubourg Saint-Vic tor«, A. du PRADEL, op. cit., I, sir. 264. 77. J o u r n a l d u citoyen, 1754., sir. 306-307. 78. AN., G7, 1511. 79. AN., G7, 1668-1670, 1707-1709, Uspo redi A n n a le s, I, sir. 304. 80. AN., G7, 1511. 81. Jean MEUVRET, u: R e v u e d 'b ista ire m o d e m e el c o n tem p o ra in e, 1956. 82. AN. G7, 1701, 222. Pariz, 4. prosinca 1713- »...depuis que la mcr est devenue libre, toutes les marchandises vienneni par Rouen k Paris dObarqucr au pon St. Nicolas...« (...otkada je more postalo slo bodno sva roba dolazi preko Rouena u Pariz i iskrcava se na pristaništu Sv. Ni colas...) 63. P. de CROUSAZ CRETET, P a ris s o u s Lo u is XIV, 1922, str. 29-31, 47-18. 84. V oyage e n Angleterre, 1728, P 36. 85. David R. RINGROSE, »Transportation and economic Stagnation in eighteenth Century Castile«, u: The J o u r n a l o f Eco n o m ic H isto ry, ožujak 1 9 6 8 . 86. . TTRSO DE MOLINA (zvan Gabriel Tellez), E l B u r ia d o r d e S evilla u: T heatre d e Tirso d e M o lin a , »Le Sćducleur de Sćville«, 1863, sir. 54. 87. Iako ih ponekad »les corsaires tures les prennent hice ž Lisbonne«, British Mu seum, Sloane, 1572. 88. Brojne reference. Tako Ad.S. Venecija, Senaco T ena 12, ožujak 1494. 89- W. HAHN, D ie V erpflegung K o n sla n tin o p e ts d u r e b s ta a tlic b e Z w a n g w ir ls c b a ft n a c b tO rkiscben V r k u n d e n a u s d e m 16. J a b r b u n d e r t, 1926. O istom predmetu:

DERSCA-BULGARU, »Quclqucs donnćes sur le ravitaillcmcnt dc Constantinople au XVle sićele«, u: Cortgržs d ’etudes balkaniqttes, Sofia, 1966. 90. Ingom ar BOG, »Das Konsumzcntrum London und seine Vcrsorgung«, u: M u nich 1965, str. 109-118. Još bolje od is tog autora, pod istom naslovom, u: M e langes Liltge, 1966, str. 141-182. 91. The E volution o f the e nglisb C o m M arket, 1915. 92. Ibid., sir. 122. A.S. USHER, The H istory o f tb e C ra in T ra d e in France, 1-100— 1710, 1913, str. 82, 84, 87. 93- Dorothy DAVIS, A H istory o f Shopping, 3. izd. 1967, str. 56. 94. 1. BOG, u: M elanges Liltge, op. cit., sir. 150. 95. Ibid., str. 147. Najbolju procjenu dao jc L. Stone. 96. Alan EVERITT, »The Food Market of the english Town«, u: M unich 1965, sir. 60. 97. Voyage en Angleterre, 1728, P* 14 i 161. 98. Za Wales i škotsku vidi primjedbe Michaela HECIITERA, In te rn a tio n a l C olonia lism , 1975, str. 82-83. 99- Daniel DEFOE, E n e x p lo r a n t T ile de C ra n d e —Bretagne, izd. iz 1974, str. 103. 100. A.EVERITT, U: The A g ra ria n H ist., op. cit., sir. 468, 470, 473. 101. Eckart SC11REMMER, D ie W iriscbaft Bay e m s , sir. 613-616. 102. Ibid., sir. 608. 103- A EVERITT, u: The A g rarian H ist., str. 469. 104. Ibid., str. 532 sq. 105. Ibid., str. 563. 106. G. von BELOW, op. cit., str. 353107. N. DELAMARE, Traite d e police, 1705, II, sir. 654. 106. Ibid., 1710, 11, str. 1059, 16. siječnja 1699- Medu zakupcima žita jedan suknar, jedan trgovac vunom, jedan apotekar, je dan trgovac, jedan liječnik, carinski za kupnik, pekar, težak... 109. M.BAUDOT, cit. dl., str. 2. 110. R. CAILLET, op. cit., str. 23-24. 111. Ista pjesma u Saint-Jean-de-Losne 1712. i 1713, Henri JACQUIN, »Lc ravitaillement de Saint-Jean-de-Losne au XVI11*«, u; A n n a le s d e B ourgogne, 1974, str. 131132. 112. Moskva, AE.A, 50/6, 474, f“ 60 i 61, 13/24 travnja 1764. 113- AN., Ms. Fr. 12683. 114. Saint-M alo, 2 9 . lipnja 1713, A.N., G7, 1701, P 120. 115. R.L. REYNOLDS, »In Search of a Business Class in thirteenth Century Genoa«, u: J. o f E conom ic H istory, 1945-

691

Fernand Braudel / Igra razmjene 116. Franck SZENURA L 'E sp a n sio n e u r b a n a d i F ire n ze n e t D u g e n to , 1975. 117. Emmanuel LE ROY LADURIE, Le Territo ire d e I ’b is to iie n , 1973, »Le mouvemeni des loycrs parisiens de la fin du Moyen Age au XVlIle sičcle«, str. 116 sq. 118. Cesena, Bibl. Malatestiana, Cassetta XVI, 165, 39. 119. V arietes, IV, sir. 105 sq. 120. J. BADELON, op. cit., str. 15-18. 121. Prem a neobjavljenom radu Jeana NAGLEA 122. Muzej Correr, P.D., C. 903, P 12, Andrea Dolfin, venecijanski am basador u Parizu uputio Andrei Tron, 13. kolovoza 1781. 123- G. HUPPERT, djelo će tek izaći iz štampe, vjerojatni naslov: V ivre n o b le m e n t, daktilogr. str., 127. 124. Wilhehn ABEL, A g r a r k r is e n u n d A grark o n ju n k tu r , 2. izd. 1966, str. 124 sq. 125- Eugenio ALBER1, R e la x io n i d e g li a m b a sc i a t o r i v e n e t i d u r a n t e ii s e c o to XVI,

1839-1863, VIII, str. 257. 126. Jean MEYER, La N o b le sse b r e to n n e a u XVIII* sićele, 1966, II, str. 897. 127. A du PRADEL, op. cit.. I, str. XXVI, II, str. 333 sq. 128. Yvonne BEZART, L a Vie r u r a le d a n s le S u d d e la re g io n p a r is ie n n e , 1 4 5 0 —1560,

1929, str. 68 sq. 129. E. SCIIREMMER, op. cit., p a s s im i naro čito sir. 219, 685130. Le C a p ita l, Ed. sociales, II, sir. 352: »...le marehć du travail qu'il Taut distinguer du marehć des eselaves«. Između ostalih pri mjera tržište robova iz Isire i Dalmacije prem a Firenci, Sieni i Bologni, Ad.S. Ve necija, Senato Mar, 6, P 136 v°, 17. ko lovoza 1459. 131. J. FREUND, izvještaj o: B e rn h a rd WILLMS, D ie A n tw o r t d e s L e v ia th a n , Th. H o b b e s p o litis e b e Theorie, u: C ritique, 1972, str. 563132. AN., A.E., B1, 598, Genova, 31. ožujka 1783.; David RICARDO, P r in c ip e s d e l'e c o n o m ie p o litiq u e , izd. iz 1970, str. 67. 1 3 3 . Eric MASCHKE, »D eutsche Stadte am Ausgang des Mittelaltere«, u: D ie S ta d t a m A u s g a n g d e s M illelaJters, priredio W. RAUSCH, posebni otisak, str. 20. 134 . A c ta b u n g a r ic a , WQV, str. 30. 135. Marcel POČTE, U ne Vie d e ciU , P a ris d e s a n a is s a n c e a n o s j o u r s , 1924, I, str. 301. 136. Robert-H enri BAUT1ER, »A propos d'une socićtć lucquoise 4 Lyon au XlUe sićele. Les contrats de travail au Moyen Age«, u: B u l l e t i n p b ilo lo g iq u e e t b is to r iq u e ( a v a n t 16 1 0 ), 1964, str. 162-164.

692

137. Antonio H. de OLIVEIRA MARQUES, D a i ly L ife in P o r tu g a l in th e la te M id d le Ages, 1971, str. 186-188. 138. Marcel DELAFOSSE, »Les vignerons d'Auxerrois (XJV'-XVP sićele)« u: A n n a le s d e B ourgogne, t. 20, br. 77, sijcč.-ožuj. 1948, str. 22 sq. 139- Ernst PITZ, U: W irtseb a filicb e u n d sozia le P ro b lem e d e r g e w e tb lic h e n E ntw ickl u n g i m 1 5 —l6 .J a b tb u n d e r te n n a c b A n sicb —N ie d e r D eu tsch en Q uellen, izdao F.

LOTGE, 1968, str. 35. Brigit FIEDLER, Die g e w e r b lic b e n E ig e n b e ttie b e d e r S ta d t H a m b u tg im S p d tm illela lter, 1974. 140. A. BAĐEAU, Les A rtisa n s et les do m estiq u e s d 'a u tre fo is, op. cit., sir. 273, napo

m ena 1, Tallcm ant des Rćaux (1619— 1692). 141. Gustav FAGNIEZ, L 'E conom ie ru ra le de la F rance so u s H e n ri IV, 1897, str. 55142. Le J o u r n a l d u sire d e C ouberville, 1692, sir. 400, usporedi zbirku A TOLLEMERA, Un S ite d e C ouberville, sir. 27 sq. 143. E. LE ROY LADURIE, op. cit., sir. 202. 144. M. BAUDOT, cit. ćl. sir. 8. 145. Vidi in fr a str. 220 u vezi podataka o OrIćansu. 146. Prema članku Renća GAUCHETA 147. B.N., Ms. Fr., 21672, P 16 v“. 148. Rolf ENGELSING »Der Arbeitsmarkt der Dienstbotcn im 17, 18. und 19- Jahrhundert«, u: W irtscb a ftsp o litik u n d A rb eits m a rk t, priredio Hermann KELLENBENZ, 1974, str. 174. 149- Op. cit., II, str. 49150. P eter LASLETT, Un M o n d e q u e n o u s a v o n s p e r d u , 1969, sir. 60. E.H. PHELPS-BROWN i S.V. HOPKINS govore samo o jednoj trećini stanovništva koji bi primao plaću, citirao Immanuel WALLERSTEIN, The M o d e m W o rld S ystem , 1974, str. 62. 151. H erbert LANGER, »Zur Rolle der Lohnarbeit im spžltmittelalterlichen Zunfthandw erk d e r H a n sestfld te . D a rg esltellt hauptsachlich am Beispicl der Hansestad t Slralsund« u: J b . f . R eg io n a lg escbicbt, 3, 1968. 152. Jeffry KAPLOW, Les N o m s des rois, 1974, str. 47-48. 153- Op. cit.. I, str. 448. 154. Vidi in fra , str. 444-448. 155. Citirao A BABEAU, op. cit., str. 40. 156. Lorenzo LOTO, L ib ro d i sp ese d iv e rse (1 5 3 8 —1556), priredio Piciro ZAMBELLI; Paolo FARINATI, G io m a le 1 5 7 3 -1 6 0 6 , priredio Lionello PUPP1, 1968, str. XL. 157. P. FARINATI, ibid., str. XL1II, napomena 116. 156. Palermo, 10. prosinca 1704. D. Francisco de Arana kardinalu Judiceu. Biblioteca

Napomene comunale, Palermo, hQq 66, P 452 sq. i P 476. 159. Benedetto COTRUGLI, D ella m e rc a tu ra e d e l m a r c a n te perfelto, Brescia, 1602, str. 50 (knjip je napisana 1458.) 160. V ida y becbos d e E stebanillo Conztilex, u: L a N o vela p ic a re sc a espanola, 1966, str. 1830. 161. 12. travnja 1679, A.N., G7, 491, 505. 162. Yves-Marie ĐERCĆ, H is to ir e d e s croq u a n ts. Š tu d e d es s o u liv e m e n ts p o p u la t e s a u XVII* siic le d a n s le S u d —Q uest d e la France, 1974, 1, str. 41. 163- Louis-Sćbastien MERCIER, T a b le a u de P aris, Vlll, 1783, sir. 343-345. 164. Y.-M. DERCĆ, op. tit., I, str. 242.

165. Aldo de MADDALENA Tjedan u Pratu, travanj 1975. 166. Bistra A- CVETKOVA, »Vie ćconomique des villes et ports balkaniques aux XV* et XVF siecles«, u: R e v u e d es e tu d e s isla m iq u e s, 1970, sir. 227-228, 280-261. 167. Stefan OLTEANU, »Les Mćticrs en Moldavie et en Valachie Q C-XV U* sićeles)« u: R e v u e r o u m a in e d 'b isloire, VII, 1968, str. 180. Ovdje je očito značenje riječi (di re i marchć jednako. 168. Y o u n g ’s T ravels in F ra n ce d u r in g the Y e a r s 1787, 1788, 1780, izd. Betham-Edwards, 1913. str. 112. 16 9 . Lazslo MAKKA1, Tjedan u Pratu, travanj 1975. 170. Michelet nam kaže: na prodaji zemlje »nul acqućreur ne se prćsentant, le paysan arrive avec sa pićce d'or«, L e Peuple, izd. 1899. str. 45. 171. Maurice AYMARD, Tjedan u Pratu, travanj 1975, u vezi Sicilije. 172. Emiliano FERNANDEZ DE PINEDO, Cretim ie n to ec o n ć m ic o y tra n sfo rm a c io n e s s o e ia le s d e l p a i s v a s c o 1 1 0 0 —1 8 5 0 , 1974, vidi naročito str. 233 sq. 173. F. Sebastian MANRIQUE, Itin e r a r io de la s M issiones, 1649, str. 59-

174. Michel MORINEAU, »A la halle Charleville: foum iture et prix des grains, ou les mćcanismes du marchć (1647-1821)«, u: 95* Congrćs national des socićtćs savantes, 1970, D, str. 159-222. 175- Marco CATTINI, »Produzione, auto-consum o e mercato dei grani a San Felice sul Panaru, 1590-1637«, u: R iv is ta sto tic a ila lia n a , 1973, str. 698-755176. Vidi su p ra , napomena 162. 177. V a r iitis , I, 369, napomena 1. 178. J o u r n a l d u v o y a g e d e d e u x je u n e s H olla n d a is d P a ris en 1 6 5 6 —1658, op. a t., str. 30. 179. E. BRACKENHOFFER, op. tit., str. 116.

180. Ignace-Franfois LIMOJON de SAINT-D1DIER, La Ville e t la rip u b liq u e de Venise, 1680, str. 68. 181. Charles CARRIČRE, N ig o cia n ts m a n tillais a u XVIIP sičcle, 1973, I, str. 165. 182. G. William SKINNER, »Marketing and so cial structure in rural China« u: J o u rn a l o f A sia n Studies, studeni 1964, str. 6. Tr govišta kasnije u Scčuanu, infra, str. 96 97. 183- Opat PRĆVOST, H istoire g in ć ra le des vo y a g es... (1750), VIII, str. 533. 184. Marcel MARION, D ic tio n n a iiv des in sti tu tio n s d e la F rance a u x X V /P ct XVII le siželes, str. 195, članak »Ćchoppc«. 185. A. EVERITT, u: The A g ra ria n History..., op. tit., str. 484. 186. Robert MARQUANT, La Vie econoinique d Lille so u s Philippe le Don, 1940, sir. 82. 187. Jedna predodžba K. MARXA, QSuvres, I, str. 9 0 2 . 188. Robert MARQUANT, op. cit., sir. 82. 189. AH. de OLIVEIRA MARQUES, op. tit., str. 201.

190. E. BRACKENHOFFER, op. tit., str. 97. 191- B.N., Ms. Fr„ 21Ć33, P* 1, 14, 18, 134. 192. A-d.S. Firenza, Mcdiceo 4709, Pariz, 27. lipnja 1718. 193. Friedrich L0TGE, D eutsche Sozial- n n d W irtschafisgescbiehte, 1966, p a ssim i str. 143 sq. 194. AN., G7, 1686, 156, Izvještaj o odličju tr govaca. 195. AN., F12, 724, 11. travnja 1788. 196. Društveni prezir u Italiji, te u luci, na mijenjen je sitnim kramarima a ne pravim trgovcima, Marino DERENGO, N o b ili e m e r c a n ti n e lla L ucca d e l Cinquccento,

1963, str. 65. 197. Alfred FRANKLIN, La Vie p r iv ie d'a u trefo is a u tem ps d e L ouis XIII, I, Les m ag a sin s d e n o u v e a u tis, 1894, sir. 22 sq. 198. P. BOISSONNADE, E ssai s u r I ’o tg a n isa tio n d u tr a v a il e n P oitou, I, sir. 287. 199- Arhivi u Krakovu, korespondencija Fcdcriga Aurelia (3. rujna 1680 — 20. ožujka 1683), Izvori Ital. 3206. 200. W. SOMBART, op. tit., dučan nekog ži dovskog sitničara, n, str. 455. i ono što slijedi, o problemu opčenito. 201. T.S. WiLlAN, A b r a h a m D en t o f K irkby Stephen, op. cit.

202. Prema T.S. W1LLANU, op. tit. 203. E. SCHREMMER, op. tit., str. 173-175204. AN., F12, 116, P 58 sq., 28. svibnja 1716. 205-AN., G7, 1688, 156 - oko 1702. 206. J o u r n a l d e vo ya g e d e d e u x je u n e s H o l la n d ers, op. tit., str. 76. 207. E. BRACKENHOFFER, op. tit., str. 117.

693

Fernand Braudel / Igra razmjene 200. J o u r n a l tie v o y a g e tie d e u x j e u n e s Hotla n d a is . op. cit.. str. 50 209. TIRSO DE MOLINA, op. cit. sir. 107. 210. Y.-M. BERCĆ, op. cit., I, str. 222. i 297. i reference za riječ »cabaret« u indeksu. 211. Miguel CAPELLA i Antonio MATILLA TASCON, L os C inco G re m io s M a y o re s d e M a d r id , 1957, str. 13. i napom ena 23. Us poredi LOPE DE VEGA, L a N u e v a Victo r ia d e D o n G o n z a lo d e C drdoba.

212. E. SCHREMMER, op. cit., str. 595. 213. A.N., A.E., C.P. Engleska, 100, P 20. 214. The C o m p lete E n g lish T r a d e s m a n , Lon don, 1745, II, str. 332. i 335. 215. V o ya g e e n A ngleterre. op. cit., P 29216. L. BATIFFOL, op. cit., str. 25-26. 217. Vidi prvu knjigu ovog djela, izd. 1967, str. 193-194. 210. W. SOMBART, op. cit., II, str. 465; M im o ir e s d e la b a r o n n e d 'O b e rk irc b , 1970, str. 340. i napom ena 1, str. 534. 219. A. FRANKLIN, L a Vie p r i v i e d 'a u tre fo is a u te m p s d e L o u is X III, I, Les M a g a sin s d e n o u v e a u tis , op. cit., p a s s im , str. 20. i 40. 220. A. de Malte, 6405, početak XVIII. si. 221. Jean-B aptiste SAY, D e 1‘A n g le te rre e t des A n g la is, 1015, sir. 23. 222. Istraživanja tek treba obaviti. Evo tek ne koliko smjernica. U Valladolidu je 1570, n a 40.000 stanovnika, bilo 1.070 trgovač kih i obrtničkih radnji, ili otprilike jedna na 20 stanovnika (Oartolomć BENNASSAR, V a lla d o lid a u sieele d ‘or, 1967, str. 160). U Rimu 1622. postoji isti omjer; 5.570 radnji na 114.000 stanovnika (Jean DELUMEAU, Vie e c o n o m iq u e e t so cia le d e R o m e d a n s la se c o n d e m o ilie d u XVI*

sićele, 1957-1959, I, str. 377. i 379). O Veneciji vidi Danielc BELTRAMI, S lo tia d e lla p o p o ta z io n e d l V e n ezia d a lla fin e d e! se c o lo X V I a lia c a d u ta d e lla R epublica, 1954, str. 219- i za Sicnu popis svih

gradskih obrta iz 1762. (A.d.S. Sienne, Ar ch ivio Spannochi B 59). Za Grenoble u 1723. vidi E. ESMONIN, Ć tu d e s s u r la P ra n c e d e s XVII* et XVlIIe sičeles, 1964, str. 461. i napom ena 00. 223. W. SOMBRAT, op. cit., II, sir. 454. 224. W i r t s c h a f t s — u n d S o z i a l g e s c b ic b te z e n tr a le u r o p d is c h e r S td d t e i n n e u e r e r Z e it, 1963, str. 103, sq. U Đlleu od XVI.

st. do kraja XVIII. st. broj trgovaca sit ničara raste za 40%, a broj ostalih obrta ostaje isti ili pokazuje tendenciju sm an jivanja. 225. C laudeu LARQUIĆU dugujem inventar d u ć a n a je d n o g a g u a r d ie n te r o , nakon njegove smrti, u Plazi Mayor, Archivo de los Protocolos, br. 10590, P* 372-516, 1667.

694

226. Ispitivanja Mauricea AYMARDA: 1540, Tri b u n a l del Real Pairimonio 137, Livelli P* 3561 i 1504; ib id ., Privilegirani, P 0. 227. Moskva, A.EA., 35/6, 390, 04, London, 7. ožujka 1700. 228. Albert SOBOUL, Les S a n s—C ulottes p a risie n s en f a n II, 1958, p a s s im i naročito str. 163, 267, 443, 445. 229- A.N. f12, 724. 230. Kanonik Francois PEDOUE, Le B ourgeois p o li, 1631. 231. Adam SMITH, R ecbercbes s u r la n a tu r e et les ca u se s d e la ricbesse d e s n a tio n s,

izd. iz 1966, I, str. 10. 232. M ed it..., I, str. 293. 233. Jean-Jacques 11ĆMARDINQUER, »La (aille, im pćt m arquć sur un baton (Landes, Pyrćnćes, Bourgogne)«, u: B u lletin p bilolo g iq u e e l b is to r iq u e (Jusqu'd, 1610), 1972, str. 507-512. 234. Lucien GERSCHEL, »L'Ogam et le nom« u: i t u d e s critiques, 1963, str. 531-532. 235. D. DEFOE, op. cit., 1, str. 356. 236. A. du PRADEL, op. cit., II, str. 60. 237. Pariški arhiv, 3 B 6 27, 26. veljače 1720. 230. Varietes, II, str. 136.

239. V a ririis, VI, str. 163. 240. A.D. Isćre, II E, 621. i 622. 241. Les M e m o ire s d e J e a n M aillefer, m a re b a n d b o u rg eo is d e R e im s (1 6 1 1 —1684),

1890, str. 16. 242. A.N., F12, 063-7, 7. listopada 1728. 243. Obavijesti pružio Traian STOIANOVICH. 244. Georges LIVET, »Les Savoyards & Stras bourg au dćbut du XVIIIe sićele«, u: Cabiers d'b isto ire, IV, 2, 1959, str. 132. 245. Josć Luis MARTIN GALINDO, »Ameros maragatos en el siglo XVIII« u: E stu d io s y D o c u m e n to s, br. 9, 1956; M id it..., 1, str. 400. 246. M. CAPELLA, A. MATILLA TASCĆN, op. cit., str. 14. i 22. 247. Marius KULCZYKOWSKI, »En Pologne au XVHI* sićele: Industrie paysanne et for mation du marehć national« u: A n n a te s E.S.C., 1969, str. 6 I - 6 9 . 248. D. DEFOE, op. cit., II, str. 300. 249- J- SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., riječ; »Forain«, odjeljak 707. 250. Maurice LOMBARD, »L'ćvolurion urbaine pendant le Haut Moyen Age«, u; A n n a te s E.S.C., XU-1957; Ćdouard PERROY, Histo irv d u M o yen Age, »Syri, c'est-4-dire jujfs et chrćticns de langue grecque«, str. 20.

251. V a rietis, III, str. 36. 252. E. Schremmer, op. cit., sir. 104. 253. Robert MANDROU, D e la c u ltu r e p o p u la ire a u x X V IP et XVHI* sićeles. La Bibliothčque bleue de Troyes, 1964, str. 56. 254. W. SOMBART, op. cit., U, str. 446.

Napomene 255. Claude NORDMANN, G r a n d e u r et liberie d e la S u ed e ( 1 6 6 0 -1 7 9 2 ), 1971, str. 36. 256. Prem a podacim a A ndrzeja WYCZANSKOG. 257. Moskva, A.E.A., 8 4/2, 420, P* 10-11, Leipzig, 6/17. listopada 1798; i 84/2, 421, P 3 v°, Leipzig, 8-10. siječnja 1799. 258. A. N. G7, 1695, P 202. Izvještaj Amelota, Pariz, 20. rujna 1710. Židovski torbari na koje su u Toulouseu (1965) ukazali Ger main MARTIN i Marcel DEZANtÔN, L'IIistoire d u credit ert F ra n ce s o u s le rćgne de L ouis XIV, 1913, str. 189; u Valogni

(njihova nedjela), arhivi Calvadosa, C 1419 (1741-1788). 259- E. FOURNIER, Le T heatre f r a n f a i s a u x X V T et XVII* sičcles, 1874, II, str. 288. 260. 71»e S c a n d in a v ia n E co n o m ic H isto ry R e view , 1966, br. 2, str. 1 9 3 . 261. A-d.S. Bologna, II-C, 148-150, 1595. 262. H einrich BECHTEL, W irtscbaftsgescbicbte D eu tsc b la n d s, II, str. 392. i napo mena 286. 263. E. BRACKENHOFFER, op. cit., str. 115. i 144. Stolno grožđe i grožđice (sušeno grožđe), vidi LTTTRĆ, pod riječ »Raisin«. 264. Jean GEORGELIN, V enise a u siic le des Lum ieres, treba izaći iz štampe, otipkani tekst, str. 213, prema svjedočanstvu Gradenigoa. 265. Guy PAUN, Lettres, IH, str. 246. 266. Jacques ACCAR1AS DE SĆRIONNE, L a Ricbesse d e la H o lla n d e , 1778, □, str. 173. 267. B.N. Ms. Fr., 14667, 131. 268. L a R esp o n se d e j e a n B o d in d M . d e M alestroit, 1588, priredio H enri HAUSER, 1932, str. XXXVIII. 2 6 9 . Ostavština dr. Moranda, Bonne-sur-M ćnoge (Haute-Savoie). 270. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., II, od jeljak 679; V, odjeljak 915-916. 271. Ostavština Morand, Joseph Perollaz svom ocu u Lucerne, 13. svibnja 1819272. G a x e tte d e F rance, Madrid, 24. svibnja 1783, str. 219. 273. Vidi II l i t r o d e i v a g a b o n d i, priredio Pi ero Cam po resi, 1973, uvod, brojne ref erence na evropsku književnost. 274. Ernst SCHULIN, H a n d e ls s ta a t E n g la n d , 196 9 , str. 117. i 195. Portugalski torbari na početku XVI. st. u Holandiji. JA. GORIS, Š tu d e s u r les colonies m a r c b a n d e s m ć r id io n a le s ... a A n v e r s 1 4 8 8 —1 567,

1925, str. 25-27. 275. David ALEXANDER, R e ta ilin g in E n g la n d d u r in g th e I n d u s tr ia l R e v o lu tio n , 1970, str. 6 3 sq. Prijedlog zakona o ukidanju torbarstva u Londonu 1780. nailazi na vr lo oštru reakciju engleskih tvorničara (vuna i pamuka) te oni u svojim petici jama Opčini točno označavaju ogromnu

masu robe koju na taj način prodaju, D. DAVIS, op. cit., str. 245-246. 276. Jean DROUILLET, Folklore d u N iv c m a is et d u M orvan, 1959; Suzanne TARDIEU, La Vie d o m estiq u e d a n s le M d co n n a is ru ra l et p r i —industriel, 1964, str. 190-

193. 277. Ostavština Morand. J.C. PcroMnz svojoj supruzi, Genova, 5. kolovoza 1834. 278. A.N., F12, 2175, Metz, 6. veljače 1813. 279- A.N., F12, 2175, Pariz, 21. kolovoza 1813. 280. Basile H. KERBLAY, Les M atches p a y sa n s e n U.R.S.S.. 1968, str. 100 sq. 281. Jcan-Paul POISSON, »De quclqucs nouvelles utilisations dcs sources noiarialcs en histoire ćconomiquc (XVU'-XX* sič cles)« u : R evue h istorique, br. 505, 1973, sir. 5-22. 282. Vidi in fra sir. 331 sq. 283. A.N., F12. 149, 77. 284. A.N., F12, 721, Pćrigucux, 11. lipnja 1783. 285. W. SOMBART, op. cit., II, sir. 566. IJcz sumnje, prednost u korist H a m b u rg er K o m m erzd ep u ta tio n , rođenom 1 6 6 3 . 286. J. GEORGELIN, op. cit., str. 86. 287. Piero BARGELL1NI, II B icen ten a tio delta C a m era d i com m ercio J io ren tin a 1770—

288. 289. 290. 291.

1970, 1970. A.N., G7, 1965, 12. A.N., F12. 683, 23. prosinca 1728. A.N., F12, 151, 195. Michael M1TTERAUER, »Jahrmitrkic in Nachfolge antiker Zentralorte« u: M itteilu n g en d e s I n s titu ti f d r 0 sterreicbiscbc

G escbicbtsforscbung, 1967, str. 237 sq. 292. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., za ri ječ »Landi«, odjeljak 506. 293. Fćlix BOURQUELOT, E tu d es s u r les foires d e Cham pagne, 1895, str. 10. 294. E. BRACKENHOFFER, op. cit., str. 105, to je saznao na putu za Lyon; on citira Eusebija, IV, pogl. 3. 295. A.N., F12, 1259 D. Livry-sur-Mcusc, Vcndćmiaire (mjesec berbe, od 22. rujna do 21. listopada), godina VIII. 296. LITTRŽ, pod riječ »Marchć«. Trgovišta i sajmovi ne mogu se osnivati bez dozvole kralja. FERRET, T ra iti d e T abus, I, 9297. A.N., K 1252. 298. Gčrard BOUCHARD, In Village im m o b i le, Sen n ely—e n —Sologne a u XVIII* sićele, 1972, str. 200. 299. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. a t., II, odjeljak 668. 300. Ib id ., odjeljak 663301. Ib id ., odjelj. 668. 302. Ib id ., odjelj. 671. 303. Jean MERLEY, L a H a u te —Loire d e la f m d e I ’A n c ie n R e g im e a u x d e b u ts d e la Troisi&me R 4publique, 1776—1886, 1974,

I, str. 146-147.

695

Fernand Braudel / Igra razmjene 304. Vidi kartu, su p ra , str. 30. 30$. Fam esiane, 668, 17. Valentano, 14. svib nja 1652. 306. R. GASCON, op. cit., 4, I, str. 241-242. 307. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., II, odjelj. 676. 308. Ernst KROKER, Ila n d e ls g e s c h is c h te tier S ta d t Leipzig, 1925, str. 85309. Cristobal ESPEJO, L a s A n tig u a s F e iia s tie M e d in a d e l C a m po, Valladolid, 1908. 310. Jean BARUZI, S a in t J e a n d e la C ro ix et le p r o b l e m e d e l ‘e x p 4 r ie n c e m is tiq u e ,

1931, str. 73. 311. H. MAUERSBERG, \V i r t s c h a f t s - u n d Soz ia lg e s c b ic b te c e n tr a l—e u ro p d isc b e r Slđd ie in n e u e r e r Z e it, op. cit., str. 184. 312. E. KROKER, op. cit., sir. 113-114. 313. Friedrich L0TGE, »D er Untergang d er NOmberger Heiliumsmesse« u: J a b rb iic b e r f t t r N a tio n a ld k o n o m ie u n d S ta tistik,

Band 178, Heft 1/3, 1SK35, str. 133314. Ruggiero NUTI, L a F iera d i P r a to a ttra v e rso i tem p i, 1939315. R. CAILLET, op. cit., str. 155 sq. 316. V ari4t4s, IV, 327. i I, 318, napom ena 2. 317. Moskva, A.E.A. 84 /1 2 , 420, 7. Leipzig, 18/19. rujna 1798. 318. F ran c isq u e MICHEL, Ć douard FOUR NIER, Le U v r e d 'o r d e s m e tie rs, H istoire d e s b o telleries, c a b a re ts, h o te ls g a m i s et ca f4 s..., Pariz, 1851, 2, 10 (1511). 319. R. CAILLET, op. cit., sir. 156. i 159320. Ib id ., str. 156. 321. A.d.S. Napulj, Vanjski poslovi, 801, Hag, 17. svibnja 1768. i 8. svibnja 1769. 322. G a z e tte d e F rance, str. 513, Firenca, 4. listopada 1720. 323- A.d.S., Fircnza, Fondo Riccardi 309. Leip zig, 18. listopada 1685, Cio. Baldi Francescu Riccardiu. 324. M ed it., I, 347, i napom ena 6. 325. P. MOLMENTI, op. cit., II, str. 6 7 , napo m ena 1. 326. In s ig n ia B o /o g n e, X-8, 1676. 327. Henry MORLEY, M e m o ir s o f B a r th o lo m e w Fair, London, 1859; J- SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., II, odjelj. 679, riječ »Foire«. 328. Citirao P.-L. HUVELIN, op. cit., str. 30, napom ena 1; referenca kod LEROUXA DE LINCIA, P rv v e rb e s, II, str. 338. 329. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., II, od jelj. 656; Đ.N., Ms. Fr., 21783, 170. 330. V o ya g e d e d e u x j e u n e s H o lla n d a is..., op. cit., str. 75. 331. A. GROHMANN, op. cit., str. 31332. R. GASCON, op. cit., I, str. 169333- Y.-M. BERCĆ, op. cit., str. 206. 334. E. KROKER, op. cit., str. 132.

696

335. Lodovico GUICCIARDINI, D escription de to u t le P a y s - B a s (1568), 3. izd. 1625, str. 108. 336. G a zette d e France, travanj 1634. 337. Oliver C. COX, The F o u n d a tio n o f C a p ita lis m , 1959. str. 27. U obrnutom smis lu, P. CHALMETTA GENDRON, op. cit, str. 105. 338. Alfred HOFFMANN, W irtscbaftsgeschiebte d es L a n d e s O b erO sten eicb , 1952, str. 139. 339- E. KROKER, op. cit., str. 83. 340. Corrado MARCIAN], L e ltre s d e ch a n g e a u x fo ir e s d e L a n c ia n o a u X V F sićclc, Pariz, 1962. 341. Louis DERMIGNY, »Les foires de Pdzenas et de M ontagnac au XVIUe sićcle«, u: Acte s d u co n g res re g io n a l d e s fe d e ra tio n s b isto riq u es d e L anguedoc, Carcassonne,

svibanj 1952, naročito str. 18-19. 342. R obert-H enri ĐAUT1ER, »Les foires de Champagne« u: R eeu eils d e la so ciete J e a n B o d in , V: L a fo ire , str. 1-51. 343. F. BOURQUELOT, E tu d es s u r les fo ire s d e C ha m p a g n e, II, op. cit., str. 301-320. 344. M 4dit..., I, str. 458. i napom ena 3345. I b i d , I, 314. 346. Josć GEN 1 1 L DA SILVA, B a n q u e el credit e n Ita lic a u XVII* sičcle, 1969, str. 55. 347. Ib id ., vidi indeks •M erva n ti d i e o n to •. 348. Domenico PERI, II N eg o tia n te, Genova, 1638-, M ed it..., I, str. 461. 349. J. GENT1L DA SILVA, op. cit., str. 55. 350. Giuseppe MIRA, »L'organizazzione fieristica nel quadro deU'economia della ‘Dassa’ Lombardia alia fine del medioevo e n e ll'e ti m oderna«, u: A rc b iv io sto tic o lo m b a rd o , knjiga 8, 1958, sir. 289-300. 351. A. GROHMANN, op. cit., sir. 62. 352. A. HOFFMANN, op. cit., str. 142-143. 353- Henri LAURENT, Un G r a n d C om m erce d 'e x p o r ta tio n a u M o yen Age: la d ra p erie d e s P a y s —B a s en F ra n ce et d a n s les p a y s m 4 d ite rra n e e n s X lF - W * sičeles, 1935,

str. 37^11. 354. A. GROHMANN, op. cit., str. 20. 355- F.BOREL, Les Foires d e G eneve a u XV* sičele, 1892, i priloženi dokumenti; JeanFranfois DERG1ER, Les Foires d e G eneve el I ’4co n o m ie i n te m a tio n a le d e la R en a i ssance, 1963. 356. R. GASCON, op. cit., I, str. 49357. A.N., Fu , 149, P 59, 27. rujna 1756. 358. TURGOT, članak »Foire« u Encyclopedic, 1757; J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., riječ »Foire«, odjeljak 647. 359. W. SOMBART, op. cit., II, str. 472. i 479. 360. A. HOFFMANN, op. cit., sir. 143; E. KRO KER, op. cit., str. 163. Obratite pažnju na čin je n ic u d a se riječ M esse (fo ire), udom aćena u F rankfurtu, prihvaća u

Napomene Leipzigu tek u drugoj polovici XVII. st. i detronizira riječi J a b rm d ritte ili M drkte, ibid., str. 71. 3 6 1. M edit..., I, 479' 362. W. SOMBART, op. c if., n, str. 473. 363. B.H. KERBLAY. op. cit., str. 85 sq. 364. Alice PifTer CANABRAVA, O C o m ć n io porlu g u es n o Rio d a P r a ia (1 5 8 0 —1640), 1964, str. 21 sq. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., V, odjelj. 1367 sq., također

vidi članak posvećan La Veri Cruz i Kar tageni. 365. Nicolis SANCHEZ ALĐORNOZ, »Un testigo del com ercio indiano: Tom4s de Mercado y Nueva Espana«, u: R evista de b isto ria d e A m erica, 1959. str. 1133 6 6 . Citirao E.W. DAHLGREN, R e la tio n s co m m e n ta te s e t m a ritim e s en lre la F rance ei les cotes de l'o c ia n P acifique, 1909.

str. 2 1 . 367. Josć GENTIL DA S1LVA, »Trafic du Nord, marchćs du 'Mezzogiomo', finances gćnoises: recherches et documents sur la conjoncture A la tin de XVIs sićclc«, u: R evu e d u N o rd , XLI, br. 162, travanj-lipanj 1959. str. 129-152, naročito str. 132. 368. Louis DERMIGNY, u: H isto ire d u L a n g u edoc, 1967, str. 414. 3 6 9 . AN., F12, 1266. Projekt neće bili prihva ćen. Trg Revolucije je današnji trg Con corde. 370. Werner SOMBART, A pogee d u eapitalism e, 1932, izd. Andrć E. Sayous, str. XXV. 371. W. SOMBART, D e r m o d e m e K apitalism u s, II, op. cit., str. 488 sq. 372. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., [II, riječ »Marchand«, odjelj. 765 sq. 373- Lii i k Ć, op. cit., riječ »Corde«, str. 808. 374. W. SOMBART, D e r m o d e m e K a p ita lism u s, II, str. 489. 375. Jean-Pierre R1CARD, L e N eg o ce d 'A m sterdam v o ir ceus ce u x

c o n testa n t to u t ce q u e d o iv e n t sales m a n b a n d s et b a n q u iers, ta n t q u i s o n t ćta b lis d A m s te r d a m que d e s p a y s S tr a n g e r s , Amsterdam

1722, str. 3-7. 376. Moskva, A Cent. 1261-1. 774, P 18. 377. W. SOMBART, op. cit., D, str. 490. 378. H isto ire d u c o m m e n e d e M arseille, II, str. 466; IV, str. 92 sq; V., str. 510, sq. 379- W. SOMBART, op. cit., II, str. 490. 380. AN., F12, 116, 36. 381. Raymond OBERLĆ, »L'ćvolution des fi nances ž Mulhouse e t le financement de ('industrialisation au XVUP sićele«, u: Com ite d es tr a v a u x b isto riq u es. B u lle tin de la sectio n d ’b isto ire m o d e m e e t e o n tem p o ra in e , br. 8, 1971, str. 93-94.

382. Kardinal F ran fo is-D ćsirć MATH1EU, L 'A n c ie n R eg im e en L o rra in e et Barrois...(1658—1789), Pariz, 1878, str. 35. 383. Jacqueline KAUFFMANN-ROCHARD, Orig iv e s d 'u n e bourgeoisie russe, XVI* et XVlle sićeles, 1969, str. 45. 384. J. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., 11, ri ječ »Entrepdl«, odjelj. 329-330. 385. AN., F12, 70, P 102, 13. kolovoza 1722. 386. R. GASCON, op. cit., t. I, sir. 158. 387. M edit..., 1, 525388. C. CARRČRE, op. cit., str. 9 . 389- Roberto CESSI i Annibale ALBERTI, R ia l to, 1934, str. 79. 390. Maurice LĆVY—LEBOYER, Les B a n q u e s europeennes et {'in d u stria lisa tio n Inter n a tio n a le d a n s la prem iere m o itte d u X f i f sićele, 1964, str. 254 sq. 391- Mateo ALEMAN, G u zm a n d e Al/aracbe, u: La N o v e la pica resca espaiiola, op. cit.,

sir. 551. 392. Viera da SILVA, Dispersos, III, 340 i IX, 807. Real Pla$a do Comercio gradit će sc tek od 1760. Informaciju sam dobio od J. GENTILA DA S1LVE. 393. Raimundo de LANTERY, M em orias, pri redio Alvaro PICARDO Y GOMEZ, Cadix, 1949, u: M elanges B raudel, članak Picrrea PONSOTA, str. 151-185. 394. R. CESSI i A ALBERTI, op. cit., str. 66. 395. Richard EHRENBURG, D a s Z e ita lte r des Fugger, 3. izd. 1922, 1, str. 70. 396. Prema informaciji Guida PAMPALONIA 397. La loggia dci Mcrcanti ai Danchi nalazi se 400 km u d aljen a od Nove ceste (Strada Nuova), a prema informaciji Giuseppea FELLONIA (pismo od 4. rujna 1975). 398. R. EHRENBERG, op. cit.. I, str. 70. 399- R. MARQUANT, op. cit., str. 61. 400. Jean LEJEUNE, La F o rm a tio n d u capitalism e m o d e m e d a n s la p r in c ip a u te d e Likge a u XVI* sićele, 1939, str. 27. 401. Claude LAVEAU, Le M onde rochelais de l ’A n cien R eg im e a u C onsulat. E ssai d'histo ir e e c o n o m iq u e e t s o c ia le (1 7 4 4 — 1800), otipkani rad, 1972, str. 146. 402. Scripta m e n a tu r a e . I, 1967, između stra

403. 404. 405. 406. 407. 408. 409. 410. 411. 412.

nica 38. i 39, bakrorez Gaspara Mehana, 1658. E. KROKER, op. cit., str. 138. AN., G7, 698. 24. D ia rii d i P alerm o, op. cit., II, str. 59Ad.S. Genova, l£tterc Consoli, 1/26-28. Charles CARRlfeRE, op. cit., I, str. 234. Moskva, A E A , 35/6, 744, 9 sq. C. CARRČRE, op. cit., str. 50. Ibid., str. 51. R. EHRENBERG, op. cit., I, str. 70. Raymond BLOCH, Jean COUSIN, R o m e et so n d estin, I960, str. 126.

697

Fernand Braudel / Igra razmjene 413. Ch. CARR1ČRE, op .cit., I, str. 232-233. 414. L.-A. BOITEUX, L a F o rtu n e tie m er, !e b e 415. 416. 417. 419.

419'

s o m d e se c u r ite e l le s d e b u ts d e /'a s s u r a n c e m a r itim e , I960, str. 165D. DEFOE, op. cit., 1, 108. J.-P. R1CARD, Le N eg o ce d 'A m s te r d a m ..., op. cit., sir. 6-7. Ib id ., scr. 6. F. BRAUDEL, su p r a , [, izd. 1967, str. 360: Gino LUZZATTO, S to tia e c o n o m ic a d i V e n e zia d a ll'X I a l X V I secolo, Venecija, 1961, str. 147 stj. Fcderigo MELIS, T ra c c e d i u n a s to r ia e c o n o m ic a d e F ire n ze e d e lla T o sca n a in g e n e r a le d a l 1 2 5 2 a l 1 550, otipkani rad, 1966-1967; Alfred DOREN, S to tia e c o n o m i c a d e l T I t a l i a n e l M e d io E vo,

1936, str. 559. 420. Adam W1SZNJEWSKI, H isto ire d e la D anq u e d e S a in t—G eorges d e G enes, Pariz, 1965. 421. E. MASCHKE, cit. £!., uzeto zasebno, str. 6. 422. M 4 d it..., II, str. 44—45. 423. Bernard SCHNAPPER, Les R e n te s a u XVI* sićele, Histoire d 'u n instrum ent dc cićdit, Pariz, 1957; R eg istres d e l'llo te l de V ille p e n d a n t la F ro n d e , p rire d io LEROUX de L1NCY i DOUET d'ARCQ, 18461847, II, str. 426. 424. R. SPRANDEL, D e r s td d tis c h e R e n le n m a r k t in N o r d w e s td e u ts c h la n d im Spdtm itte la lte r , 1971, str. 14-23. 425. A rm ando SAPORI, U n a C o m p a g n ia d i C a lim a lo a i p r i m i d e ! Trecen to , 1932, str. 185. 426. Heinrich Johann SIEVEK1NG, W irtschaftsg esch ich te, 1935, str. 87. 427. Jo h n FRANCIS, L a B o u r s e d e L o n d res, 1854, sir. 13; N.W. POSTHUMUS, »»The tulipomania in Holland in the years 1636 and 1637« u: J o u r n a l o f E c o n o m ic a n d B u s in e s s h isto ry , I, 1928-1929, str. 434466. 428. Amsterdam 1666, ponovno izdanje Ma drid 1958. 429. J.G. VAN D1LLEN, »Isaac le Maire e t le commerce des actions d e la Compagnie des In des orientates«, u: R e v u e d 'b isto ire m o d e m e , siječ.-veljača i ožuj.-svib. 1936, naročito str. 24. i 36. 430. J.G. VAN DILLEN, cit. ČL, str. 15, 19, 21. 431. A.N., K 1349, 132, P 82. 432. A.N., A.E., B1, 757. 433- A.N., K 1349, 132, f 81. 434. Isaac de PINTO, T r a iti d e la c irc u la tio n e t d u cred it, 1771, str. 311. 435. C.R. BOXER, The D u tc h S ea b o rn E m pire 1 6 0 0 - 1 8 0 0 , 1965, str. 19-

698

436. P ierre JEANNIN, L E u r o p e d u N o r d Q uest et d u N o r d a u x XVII* ct XVIIP siccles, 1969, str. 73. 437. J. de LA VEGA, op. cit., str. 322. 438. Le G u id e d 'A m s te r d a m , 1701, str. 6 5 , spominje »Cafć franôis«. Druge je na značio Joseph de LA VEGA, D ie Vierwirr u n g d e r V e rw in u n g e n , izd. Otto Pringsheim, 1919, str. 192, napomena 2, pre ma BERGU, Refugies, str. 328. 439- Michele TORCIA, S b o zzo de! c o m m etvio d i A m ste rd a m , 1782. 440. A.N., 61 AQ 4. 441. Herbert L0THY, L a B a n q u e p ro te sta n te e n F ra n ce d e la R evo ca tio n d e I'k d it de N a n te s a la R e vo lu tio n , 1959.-1961, II,

str. 515. 442. A.N. 61 AQ 4, Pariz, 2. ožujka 1780. 443. H. LOTHY, op. cit., II, pogledati u indeks. 444. A.N., 61 AQ 4. Pod »računom na 3/3« podrazumijeva sc na tri trećine, između Marceta, Picteta i Cramera. 445. A.N., 61 AQ, 77. i 8 8 . 446. J. FRANCIS, op. cit., str. 23. i 87. 447. Ibid., str. 27. 448. A.N., G7, 1699. London, 29. svibnja 1713449- J- FRANCIS, op. cit., str. 32. 450. Jean SAVANT, Te! f u t O u vra rd , 1954, str. 55. 451. Usporedi P.G.M. DICKSON, The fin a n c ia l R e v o lu tio n in E n g la n d , 1967, str. 505510; E.V. MORGAN i W.A. THOMAS, The S tock E xchange, 1962, sir. 60-61. 452. Ibid., str. 6 5 . 453. E. SCHULIN, op. cit., str. 249. i 195. 454. P.G.M. DICKSON, op. cit., str. 504. 455. E.V. MORGAN i WA. THOMAS, op. cit.. str. 506. 456. P.G.M. DICKSON, op. cit., str. 506. 457. Jakob van K1AVEREN, »Rue de Quincampoix and Exchange Alley. Die Spekulationjahre 1719 und 1720 in Frankreich und England«, u: V iertelja b rscb rift f i t r S o zia l—u n d W irtscbaftsgescbicbte, 1963, 48, 3, str. 331-359458. R obert BIGO, »Une gram m aire d e la Bourse en 1789«, u: A n n a te s d 'b isto ire 4 c o n o m iq u e e t sociale, n, 1930, str. 500. i 507. 459- Marie-Joseph Dćsirć Martin, Les Š tren n es fin a n c i e r s , 1789, str. 97, sq. 460. Ib id ., pogl. VI, »Bourse«, str. 6 8 . 461. R obert BIGO, L a C a is s e d 'E s e o m p te (1 7 7 6 —1793) e t les orig in es d e la B a n q u e d e France, Pariz, 1927, naročito str.

95-116. 462. M 4m oires d u c o m te d e Tilly, 1965, str. 242. 463. Moskva, A.EA., 93/6, 428, sir. 40. Pariz, 15- kolovoza 1765. 464. A.N., 61 AQ 4.

Napomene 465. Roland de LA PLATIČRE, E ncyclopedic m tib o d iq u e , D, str. 2, prema C. CARRlfeREU, o p .d t., I, str. 244, napomena. 466 . Maurice LĆVY-LEBOYER, op. eit., str. 420, napomena 17. 467. Jacques GERNET, L e M o n d e Cbinois, Pa riz, 1972, str. 231. 466 . Pierre GOUĐERT, B e a u v a is e t le B eauv a isis d e 1600 d 1730, Pariz, I960, str. 142. 4 69 . 1. de PINTO, op. cit., str. 69470. Brojka utvrđena za Holandiju za vrijeme krize iz 1763, A.E., Holandija, 513, str. 64. 471. M. LĆVY-LEBOYER, op. rit., str. 709; Guy THU1LLIER, »Le stock monćiaire de la France en l'an X«, u: R e v u e d 'b isto ire ic o n o m iq u e e t so ria le, 1974, str. 253Jedna anonimna engleska knjižica razli kuje trideset različitih kategorija obligačija, E. SCHULIN, op. rit., str. 287, na pomena 191. 472. A.N., G7, 1622. 473- M. TORC1A, S b o a o d e I c o m m e r d o d i A m ste rd a m , op. rit., str. 41. 474. Op. rit., I, str. 266. 475. E. MARTINEZ ESTRADA, M u e r te y tr a n s f i g u r a tio n d e M a rtin Fierro, 1948, p a s sim , i posebno I, str. 134-135. 476. Roger LETOURNEAU, F is a v a n t le p rotectorat, Casablanca, 1949, citirao P. CHAL METTA, op. rit., str. 128. 477. P. CHALMETTA, op. rit., str. 133-134, ref erenca kod al-MAQRIZI, K ita b a z —J ita t. 478. S.Y. LABIB, H e n d elg escb icb te A g yp ten s im S p d tm itte la lte r 1 1 7 1 —1517, 1965, str. 277, 290. i 323. 479. Nikita EUSSEEFF, N u r - a d - D i n , Dl, sir. 856, citirao P. CHALMETTA, str. 176. 480. Carlo A. PINELL1, Folco QUILIC1, UAlba d elV u o m o , 1974, str. 219481. Pierre GOUROU, L e fo n s d e g eographic tn p ic a le , 1971, str. 106; P o u r u n e g e o g ra p h ic b u m a in e , 1973, sir. 105. Bit in formacije u zajedničkoj knjizi M o u n t E ve rest, London 1963. 482. G.W. SKINNER, cit. čl. 483- Richard CANTILLON, E ssa i s u r la n a tu r e d u c o m m e rc e en g ć n ćra l. INED, 1952, str. 5 sq. 484. J.C. VAN LEUR, I n d o n e s ia n T ra d e a n d Society, 1955, str. 53, 60, 6 3 , ltd., i na ročito str. 135-137, 197, 200. Stav VAN LEURA preuzima Niels STEENSGAARD, The A s ia n T ra d e R e v o lu tio n o f th e s e v e n te e n th cent., 1973. Protiv tog stava, na

pomena koju mi je uputio Daniel THORNER i djelo MAP. MEILINK-ROELSFSZ, A s ia n tr a d e a n d E u ro p ea n in flu e n c e in th e I n d o n e s i a n A r c h ip e la g o b e tw e e n 1500 a n d a b o u t 1630, 1962. Ova raspra

485. 486. 487.

488.

va u samom je srcu povijesti svijeta. Vratit ču se na nju u III. knjizi ovog djela u poglavlju 5J.C. VAN LEUR, op. rit., str. 3 sq. A.N., Marine B7, 46, str. 256 sq. B.N. iz Lisabona, F.G 7970; prijevod Icvon KHACH1KIAN, »Le registre d'un marehand armćnien en Perse, en Inde ct au Tibet (1682-1693)«, u: A n n a les E.S.C., ožujak-travanj 1967. Robert MANTRAN, Ista n b u l d a n s la seco nde m o itii d u X V IF sičclc, 1962.

489- R o u ssk o —in d iic k ie o tn o c h e n ia v XVIII veke (Las relations russo-indicnncs au XVHI* sičele). Zbirka dokumenata, str. 29 sq., 56-65, 74, 82, 95 sq. 490. Ibid., str. 32, 51-55, 67. 491 M idi!..., I, str. 263; II, str. 577-578. 492. Luigi CELLI, In tro d u c tio n d D n e T ra tta li in e d iti d i Silvestro G oxxotini d a Osiino, eco n o m ista e fin a n z ie r e d el sec. XVI, To

rino 1892, str. 2-6. 493. M edit..., 11, str. 142 sq. 494. Jacques de V1LLAMONT, Les voyages d u Seig n eu r d e V illam ont, 1600, str. 102, rekto i verzo. 495- Irfan M. HAB1Đ, »Banking in Mughol In d ia « , U: C o n tribution to I n d ia n econom ic

bistory, I, Kalkuta, i 9 6 0 , str. 1-20. 496. C.R. BOXER, »Macao as religious and co mmercial entrepot in the 16th and 17th centuries«, u: A c ta asia tica , 1974, sir. 71. 497. Voyage d e H en ri H a g e n a a r a itx h id e s orientates, u: R A Constantin de RENNEVtLLE, R ecueil des voyages q u i servi a T H a b lissem en t el a u progres d e la Comp a g n ie des In d e s orientales, V, 1706, str.

294. i 296-297. 498. M idi!..., II, sir. 149499- Opat PRĆVOST, op. rit., VIII, 629; W.H. MORELAND, F rom A k b a r to A urangxeb, 1923, str. 153-158. 500. Jean-H enri GROSE, Voyage a u x In d es orientales, 1758, str. 155 sq. »Onaj veliki trgovac Abdugafour, za kojeg se kaže da je sam razvio trgovinu jednako veliku kao Sto je engleska kompanija...« 501. Jean-Baptiste TAVERNIER, Les s ix Voya ges d e J e a n —B ap tiste Tavernier... q u 'il a fa ils e n Turquie, e n P erse e t a u x Indes...,

Pariz, 1676, I, str. 192, 193. 502. Louis DERMIGNY, Les M im o ire s d e C har les d e C o n sta n t s u r le com m erce d la Cbine, 1 9 6 4 , str. 76. i 189-190. 503. Dominique et Janine SOURDEL, L a Civi lisa tio n d e I'Isla m classique, 1968, str. 584. 504. Robert BRUNSCHVIG, »Coup d'ceil sur I'histoire des foires h travers I’Islam«, u;

699

Fernand Braudel / Igra razmjene R e e u e ils d e la S o ciety J e a n B o d in , knjiga V: L a Foire, 1953, str. 44 i napom ena 1. 505. J.C. VAN LEUR, op. d t ., str. 76. 506. R. BRUNSCHVIG, cit. str. 52-53507. Ludovico d e VARTHEMA, L e t v o y a g e s d e

516. Denys LOMBARD, Le s u lta n a t d'A ljćb ai

L u d o v ic o d i V a r tb e m a o u le v ia te u r en l a p l u s g r a n d e p a r t i e d ’O rien t, Pariz,

E a s tIn d ia V o y a g e ... 1598, London, 1625 517. Francois MARTIN, D escription d u p rem t

1886, str. 21. »Nous prinsm es nostre chem in et mismes trois jours i alter š ung lieu appelć Mezeribe et & demourasmes trois jours š ce que les marchans se foum issent et acheptassent des chameaux e t tout ce qui leur estoit necessaire. Le s e ig n e u r d u d ic t M ezeribe nom m ć Zambey est seigneur de la compagnie, c'e st-ž-d ire des Arabes..., il a quarante mille chevaux et pour sa court, il a dix mille jum entz et trois cent mille chameaulx«. 508. S.Y. LABIB, H a n d e lsg e sc b ic h te A g yp ten s im S p d tm itte la lte r ..., op. a t ., str. 193194. 509- Ib id ., str. 194. 510. R. BRAUNSCHVIG, cit. il., sir. 56-57. 511. S.Y. LAB1B, op. cit., str. 197. 512. M 4 d it..., 1, str. 190; refrenca kod Henrya S1MONSFELDA, D e r F o n d a c o d e i T edes -

e r v o y a g e fa i c t a u x I n d e s O rientates p a les F ra n c o is d e S a in t—M alo, 1604, citi rao D. LOMBARD, op. cit., str. 25, nap

c h i u n d d i e d e u t s e b —v e n e t i a n i s e b e n H a n d e ls b e z ie h u n g e n , 1887; Hans HAUSHERR, W irtsc b a ftsg e sc b ic b te d e N eu xeit v o m E n d e d e s 14. b is x u r HObe d e s IP, J ., 3 . izdanje, 1954, str. 28. 513. William CROOKE, T h in g s In d ia n , 1906, str. 195 sq.

514. Za detalje koji slijede usporedi opata PRĆVOSTA, op. a t .. I, str. 414. i VID, str. 139 sq. 515- W.HEYD, H isto ire d u c o m m e r c e d u Le v a n t a u M o y e n Age, 1936, t. D, str. 662663.

te m p s d 'I s k a n d a r M u d a , 1 6 0 7 —1636

1967, str. 46; referenca kod Johna DA VISA, A b riefe rela tio n o f M a ste rJ o h n D a vis, cbiefe p ilo te to th e Z e la n d e rs in tbei

518. D. LOMBARD, op. d t. , str. 113-114; re( erenca kod Guillaumea DAMPIERA, Sup p l d n e n t d u vo y a g e a u to u r d u m onde...

1723. 519- Prema uputam a Michela CARTIERA, De nysa LOMBARDA i Ćtiennea BALAZSA 520. Ćtienne BALAZS »Les Foires en Chine« u: R eeueils d e la S o d e tć J e a n B o d in , V L a Foire, 1953, str. 77-89. 521. E n cyclo p ed ia b r ita n n ic a , 1969, XIII, str 124. 522. Louis DERMIGNY, L a C bine et TO ccident Le co m m e rc e & C a n to n a u X V IIT sićele 1964, I, str. 295, III, sir. 1151. 523. L a tra d itio n scie n tijiq u e chinoise, 1974 524. »Le marehć monćtaire au Moyen Age e au d lb u t des Temps Modeme« u: Revu< b isto riq u e, 1970, str. 28. 525. C. VERLINDEN, J. CRAEYBECKX, E SCHOLLIERS, u: »Mouvements des pru et des salaires en Belgique au XVIe sii ele«, u: A n n a te s E S C., 1955, br. 2, sir 187, napom ena 1: »U sadašnjem trenut ku istraživanja mogli bismo se zapitati ni je li za XVI. s t. karakteristično da ji veletrgovina koncentrirana u rukama ne količine«. 526. »Rue de Quincampoix und Exchange Al ley«, u: V ierteljabrsebrift..., cit. čl. 1963

Napomene uz poglavlje 2 1. 2. 3. 4.

5. 6.

7.

700

Da ne bismo rekli lois, a po savjetu Georgesa GURVTTCHA. Prije svega, mislim na arhive Sim6 n Ruiz u Valladolidu i Francesco Datini u Pratu. MA1LLEFER, op. d t . , str. 102. F. BRAUDEL i A. TENENTl, »Michiel da Lezze, m arehand vćnitien (1497-1514)«, u: M ć la n g e s F ried rich LQtge, 1956, str. 48. Ib id ., str. 64. L. DERM1GNY, L a C b in e e t l ’O c d d e n t..., □, str. 703- i napom ena 5. A.N., 62 AQ 44, Le Havre, 26. ožujka 1743.

8.

F. BRAUDEL i A. TENENTl. ari. d t., str 57. 9. M id it..., 1, str. 560 sq. 10. Ibid., I. str. 285. 1 1 . čitav donji odlomak prema dugom izvješ taju Daniela Braemsa (1687) nakon nje govog povratka iz Indije gdje je dugo za uzimao važno mjesto u Kompaniji. A.N., B1234567, 463, f 235-236, 253, 284. 12. Ib id ., F 125. 13. S u pra, I, izdanje 1967, str. 366. 14. Felipe RUIZ MARTIN, Lettres m a rv b a n d e s ie b a n g ie s en tre F lorence e t M e d in a d el Cam po, Pariz, 1965, str. 305.

Napomene 15. A.N., 62 AQ 33, 12. svibnja 1784. 1 6 . A.N., 62 AQ 33, 2?. studenog 1773. Taj Dugard jc sin Roberta Dugnrdn, osnivača velike bojadisaonicc u Darnetalu koja jc propala 176.3. 17. Ib id .. 34. 31- listopada 177518. Smisao ovog pridjeva treba razumjeli pre ma smislu riječi extin ctio n : »Čin kojim se završava jedna obaveza« (LUTIIĆ). 19. A.N., 62 AQ 34, 14. ožujka 179320. A.N., 94, AQ 1, dosje br. 6. 21. A.N., 94, AQ 1, dosje br. 6, P 35. 22. Jean CAV1CNAC, J e a n P ellet, co m m erc a n t d e groš, 169-1—1772. 1967, str. 37. 23. A.N., F12, 721, 25. veljače 1783. 24. A.N., 621 AQ 1, P 28 v°, 4. travnja 1776. 25. A.N., 94 AQ 1, dosje, 11, pismo Pontlichcrya od 1. listopada 1729. 26. Pierre DLANCARD, M a n u e l d e co m m erce d es h id e s o rien ta tes et de In Chine, 1806, str. 40—11. 27. Ferdinand TREMEL, D o s lla n d e ls b u e b d e s J u d e n b m g e r K a u fm a n n e s C lem ens

28. 29. 30. 31. 32.

K ćiber. 1 5 2 6 - 1 5 1 8 . I960. J. CAVIGNAC, op. cil., str. 152. Ibid., str. 153. Ibid., str. 154. Ibid., str. 37. Romuald S7J1AMK1EW1CZ, Les R egents et censettrs d e In B n n q u e d e F rance n o m •

m e s s o u s le C onsular e t I'Em pire, 1974. 33- Clemens BAUER, U n le n ie b m n n g i n t d Unt e m e b m u n g s fo n n e n im S p d tm itte ln lte r u n d in d e r b c g in n e n d e n N eu zeit, 1936,

34.

str. 45Raymond de ROOVER, II B a n co M edici d a lle o iig in i n i d e c lin o (1 3 9 7 —1-19-1),

(engl. izd. 1963), 1970, str. 127 sq. 35. A.N., 62 AQ 33. 36. Oni su očiio u tom poslu na pola udru ženi s Dugardom, što se u koresponden ciji piše 2/2. Isto lako jc 3/3 trećinsko udruženje između tri osobe. 37. Fcm and DRAUDEL, »Rćalitćs ćconomiques et prises de conscience: quelqucs tćmoignages sur le XVI* sićele« u: A n n a te s E.S.C., 1959, str. 735. 38. A.N., G7, 1698, 132, 12. travnja 1713. 39- O m eted o res, E.W. DAHLGREN, R e la tio n s c o m m e r c i a l s e t m n r i t i m e s e n tr e la F ra n ce et les coles d e l'o e e a n P aci/ique, op. cit.. I, str. 42. O c a rg a d o v e s John EVERAERT, D e I n te r n a tio n a le e n colonia le b a n d e ! d e r v la a m s e F ir m a ’s te C a d iz, 1 6 7 0 -1 7 1 0 , 1973, sir. 899. 40. R. GASCON, op. cit., str. 204-205. 41. Armando SAPORI, S tu d i d i s to iia econom ic a , 3- izd. 1955, II, str. 93342. Jea n -B ap tiste TAVERNIER, V o y a g e en Perse, izd. Pascal Pia, 1930, str. 69.

43- P.D. do PASSENANS, La R u ssie et 1‘esclavage, 1822, I, str. 129, napomena 1. 44. L. BRENTANO, Le o iig in i deI capitalism o. 1954, njem. izd., 1916. str. 9. 45. I lektor .AMMAN, »Die Anfflnge des Aklivhandels und der TucheinTuhr aus Nortlwesteuropa nach dem Mittclmccrgcbici« u: S tu d i in o n ore d i A m ia n d o Sapoii, 1957, l, str. 276. 46. II. PIGEONNEAU, op. cit.. I, str. 253. 47. M edit..., 1, str. 458. 48. Formula je Richnrda EIIRENUERGA, D os Z e ila ltc r d e r Fngger. C e ld k a p ita l u n d C reditverkehr ini 16. J.. 1896. 49. Pierre VIIjAR, La C atalogue d a n s l'Espag • n e m o d e m e , 1962, III, str. 484. 50. Mcsroub J. SETU, A n n c u ia n s in In d ia fr o m th e ea rlie st tim e s to th e p resen t day, 1937. 51- L. DERM1GNY, M em oiivs d e Charles de C onstant..., op. cit., str. 150, napomena 5. 52. L. KHACIIIKIAN, cit. £!., str. 239 sq. 53. L.DERM1GNY. La C hine et l O ccident .... op. cit., 1. sir. 3554. Pierre CILAUNU, Les Philippines et le Pacifique des Ibeiiques, I960, str. 23. 55- V.A. PARSAMIANA. R ela tio n s r u s s o -a r m eitienitcs, Erivan. 1953, dok. br. 44 i 48-50. 56. F. L0TGE, op. cit., str. 25357. M e d it... I, str. 264. 58. Arhivi Malte. Liber Bullarum, 423, P 230, 1. ožujka 155359. C a zxcte d e France, 30. siječnja 1649, str. 108. P. Joseph BOUGliRliL, M em oiivs p o u r s e iv ir a I'bistoire d e p lu s ic n r s bom m es illnstres d e Provence. 1752, sir. 144—

17360. Louis BERGASSE i Gaston RAMBERT, Ilisto ire d u com m erce d e M arseille, IV, 1954, str. 65. 61. Simancas, Estado Napolcs, 1097, P 107. 62. Prijevod naslova; Riznica mjera, težina, brojeva i moneta čitavog svijeta; ili poz navanje svih vrsta težina, mjera i moneta koje vladaju trgovinom čitavog svijeta, sa kupljene... brigom poniznog Lucasa de Vananda o trošku i na zahtjev gospodina Pierrca sina Xac’atura od Djulle. Štampa no zahvaljujući brizi i uz slaganje vrlo ve likog i plemenitog doktora i svetog bis kupa T hom asa de V ananda od kuće Golt'n. Godine gospodnje 1699, 16. si ječnja. U Amsterdamu. 63. Alexandre Wolowski, L a vie q u o tid ien n e en P o lo g n e a u XVII* sićele, 1972, str. 179-180. 64. L. DERMIGNY, L a C hine et VOccident, I, sir. 297.

701

Fernand Braudel / Igra razmjene 65.

66. 67. 68.

6970. 71.

72.

Paul SHAKED, A te n ta tiv e B ib lio g ra p h y o f G e n iz a D o c u m e n ts , 1964, S.D. GOITEIN, »The Cairo Ceniza as a source for the history of Muslim civilisation«, u: S ta d ia is la m ic a , III, sir. 75-91. S.Y. LAĐIB, u: J o u r n a l o f E c o n o m ic H is to ry, 1969, str. 84. H. PIGEONNEAU, op. a t ., I, str. 242-245. M ed it..., II, str. 151; Attilio MILANO, Stor ia d e g li E b rei in I ta lia , 1963, str. 218220 . H. INALCIK, u; J o u r n a l o f E c o n o m ic H is to ry , 1969, sir. 121. sq. S e p h a r d im a n d e r u n te r e n Elbe, 1958. F. Lt)TGE, op. cit., str. 379-380. i naro čito H. SCHNEE, D ie H o jfin a n z u n d d e r m o d e m e S ta a t, 3- knjiga, 1953-1955. Pierre SAVILLE, Le J u i f d e C our, b isto ire d u R e s id e n t r o y a l B e r e n d L e h m a n

( 1 6 6 1 - 1 7 3 0 ) , 1970. 73- W erner SOMBART, D ie J u d e n u n d d a s W irtsc h a ftsle b e n , 1922. 74. H. INALCIK, cit. ćl., str. 101-102. 75. Lewis HANKE, »The Portuguese in Spa nish America«, u: R ev. d e H ist, d e A m e rica , lipanj 1961, sir. 1-48; Gortzalo de REPARAZ hijo, »Os Portugueses no Peru nos seculos XVI e XVII« u; B o le tim d a S o c ie d a d e d e G e o g r a fa d e L isboa, siječ.ožuj. 1967, str. 39-55. 76. Pablo VILA, »Margarita en la colonia 1550 a 1600« u: R e v is ta n a c io n a l d e c u ltu ra , Caracas, listopaaa 1955, str. 62. 77. A.P. CANABRAVA, O C o m e r d o p o r tu g u e s n o R io d a P r a ia , op. cit., str. 36-38, i u napom eni, referenca kod L. HANKEA i drugih. 78. Ib id ., str. 116 sq; L. HANKE, cit. čl., str. 15. 79. ’ L. HANKE, ib id ., str. 27. 80. A.P. CANABRAVA, op. a t ., str. 143 sq; Em anuel SOARES d a VEIGA GARCIA, »Buenos Aires e Cadiz. Contribuigao ao estudo do comercio livre (1789-1791)«, u: R e v is ta d e b isto ria , 1970, str. 377. 81. L. HANKE, cit. čl., str. 7 82. Ib id ., str. 14. Citat Josć TOR1ĐIO MEDI NE, H is to r ia d e l T r ib u n a l d eI S a n to Oftd o d e la In q u is ic io n d e C a rta g e n a d e la s I n d ia s , Santiago de Chile, 1899, str. 221.

83.

Gonzalo de REPARAZ, »Los Camions del contrabando« u: E l C om ercio, Lima, 18. veljače 1 9 6 8 . 84. Napomenu dao Alvaro JARA, prema pro računim a Sebastiana Duartea, sačuvano u Archivio Nacional u Santiagu. 85. Jakob van KLAVEREN, E u ro p d isc b e W irts c b a fts g e s c b ic h te S p a n ie n s im 16. u n d 17. J ., I960, str. 151, napom ena 123.

702

86. Genaro GARCIA, A u to s d e Ee d e la Iitquisicidn d e M exico co n e xtra cto s d e stts causas, 1910; GUIJO, D iario, 16-18-1664, Meksiko, 2. knjiga, 1952, svakodnevna kronika koja izvješćuje o a u lo d e f e od 11. travnja 1649, I, str. 39-47, 92-93. 87. U smislu Joao Lučio de AZEVEDOA, Epac a s d o P o rtu g a l eco nom ico, csb o fo s de b isto ria , 1929; tu autor podrazumijeva

uzastopna razdoblja u kojima dominira jedna proizvodnja, šećer, kava, iul. 88. L. DERMIGNY, La C bine el l ’O ceident..., op. cit.. I, str. 77. 8 9 . MANDELSLO, V oyage a itx lu d e š on'entales, 1659, II, str. 197. 90. Balthasar Sudrez Simonu Ruizu, 13. sije čnja 1590; Simon Ruiz Juanu de Lngo, 26. kolovoza 1584; S. Ruiz Buonvisiu iz Lyona 14. srpnja 1569, Archivi Ruiz, Archivo historico provincial, Valladolid. 91. Vidi in fra , III, pogl. 4. 92. M. CAPELLA i A. MAT1LLA TASC6n , op. d t., str. 181 sq. 93. M edit..., I, 195. 94. G. AUĐIN, »ĐartolomSus Viatis. Ein nUrnberger Grosskaufmann vor dem drcissigjShrigen Kriege«, u: Vierlelj. f i i r S o zia l— u n d W irtscbaftsgeschichte, 1940, i Wer n e r SCHULTHEISS, »Dcr Vcrtrag dcr nOm bergcr Handelsgescllschaft Dartolomaus Viatis und Martin Pcller von 160915« u: Scripta m a re a tu ra e . I, 1968. 95. Arhivi Krakova, Ital. 382. 9 6 . L a N o v e la p ic a r e s c a , op. cit., Estcbaniilo Gonzalez, str. 1812, 1817, 1818. Talijan ski trgovci u Beču, u MOnchcnu, u Lcipžigu, E. KROKER, op. cit., str. 86. 97. Op. cit., str. 361. 98. E urope in th e R u ssia n m in o r . 1970, str. 21 sq. 99- D iarii, 9- studenog 1519. 100. H. SIEVEKING, op. cit., str. 76. 101. Francesco CARLETTI, R a g io n a u te n ti sop r a le cose d a lu i v e d u te n e ' su o i viaggi,

1701, str. 283. 102. F rangois DORNIC, L 'I n d u s tr ie te x tile d a n s le M a in e (1 6 5 0 -1 8 1 5 ), 1955. str. 83. 103. F. LOTGB, op. cit., str. 235. 104. G. LOHMANN VILLENA, L a s M in a s d e H u a n c a v e lic a en lo s siglos XVI y XVII,

1949. str. 159105. Gćrard SIVERY, »Les orientations actuclles de I'hisioire deonomique du Moycn Age, dans l'Europe du Nord-Ouest«, u: R evu e d u N ord, 1973, sir. 213106. Jacques SCHWARTZ, »L’Empire romain, l’Žgypie ct le commerce oriental«, u: A n n a te s E.S.C., XV (I960), str. 25. 107. A SAPORI, U na C o m p a g n ia d i C a lim a la a i p r im i d e l Trecento, op. cit., str. 99.

Napomene 108. Fedehgo MELIS, »La civilid economica nolle sue esplicazioni dalla Vcrsilia alia Maremma (secoli X-XVIII)« u: A tti de! 60. Congresso in le m a z io n a le d e lta »D ante Alighieri-, sir. 26. 109. Pierre i Huguelie CHAUNU, Seville et TA tla n tiq u e d e 1 5 0 4 d 1650 , 1959. VIII—1, sir. 717. 110. Pierre CANT1LLON, E ssa i s u r la n a tu r e d u com m erce e n general, op. cit., sir. 41. 111. F. MELIS, cit. ii., str. 26-27, i »Werner Sornban c i problemi dclla navigazione nel medio evo«, u: L 'opera d i W erner Sornbart n e l ee n te n a rio d e lla n a sc ita ,

str. 124. 112. R.GASCON, op. cit., sir. 183. 113. G.F. GEMELLI CARRERJ, V oyage a u to u r d u m o n d e, 1727, II, sir. 4. 114. Ibid., IV, sir. 4. 115. F. CARLETTJ, op. cit. str. 17-32. 116. CONDILLAC, Le c o m m erce e t te g o uvern em en t, izd. E. Daire, 1647, sir. 262. 117. Michel Morincau je bio tako ljubazan da mi dostavi mikrofilm o korespondenciji kuće Sardi iz Livoma s Bcnjaminom Burlamachiem, koja je sačuvana u Gradskim arhivima Amsterdama (Familic-papiercn 1. Archicf. Burlamachi). 118. A.N., 62 AQ 33, Amsterdam, 27. ožujka 1766. 119 Pariški arhivi, D*B6 4433, P 48. 120. Arhivi Voronsov, Moskva, 1876, knjiga 9, sir. 1-2. Venecija, 30. prosinca 1783, Si mon Aleksandru Voronsovu: »Tout est ici, hors les ćtoITes de soie, d ’une chcrtć prodigicusc.« 121. Claude MANCERON, L es v in g t A n s d u roi, 1972, sir. 471. 122. Aledit..., I, str. 471. 123. Banhć1ćmy JOLY, V o ya g e en E spagne, 1 6 0 3 -1 6 0 4 , priredio L. BARRAU DIIIIGO, 1909, sir. 17. 124. Bohrepans, London, 7. kolovoza 1686. (A.N., A.E., B1 757); Anisson, London, 7. ožujka 1714. (A.N., G 7 1699); Carlo Ottone, pros. 1670. (A.d.S. Genova, Lctierc Consoli, 1-2628); Simolin, London, 23. ožujka/3. travnja 1781, (Moskva, A.E.A. 35/6, 320, P 167); Hermann, 1791. (A.N., A.E., B', 762, P 461 v“). 125. Fynes MORYSON, A n I tin e r a r y c o n ta in in g bis te n y e e re s Iravell, 1908, VI, str. 70, citirao Antoine MACZAK, »Progress and underdevelopment in the ages of Re naissance and Baroque Man«, u: S tu d ia H isto ria e O eeo n o m ica e IX, 1974, sir. 92. 1 26.1, de PINTO, op. cit., sir. 167: »Li ou il y a plus de richesses, tout y est plus cher... C'est ce qui me fait conjecturer que I'Angleterre est plus riche que la

France.«; F rancois Q u esn a y et la p bysiocratie, izd. 1NED, 1966, II, sir. 954. 127. Voyages en France, 1931, I, sir. 137. 128. De la m o n n a ie, franc, prijev. od G.M. BOUSQUETA i J. CRJSAFULLIA, 1955, str. 89129- L6on II. DUPR1EZ, »Principcs cl problćmes d'im crprćtaiion«, u: D iffu sio n d u progres et convergence des p iix . Etudes in tem a tio n a les, 1966, str. 7. 130. Vidi infra, III, pogl. 1. i J. ACCARIAS DE SĆRJONNE, op. cit., 1766, I, sir. 270 sq. 131. TURGOT, (Euvivs, I, op. cit., sir. 378379. 132. Pierre DES MAZ1S, Le V o ca b u la irc de 1‘eeonom ie p olitique. 1965, sir. 62. 133- H. i P- C1IAUNU, Seville et lA lla n tiq u c d e 1504 a 1650. op. cit., 12. knjiga. 134. Ibid., VIII—1, str. 260, napomena 2, 293, napomena 1. 135- Felipe RUIZ MARTIN, Et Siglo d e los Ge noveses, izaći će iz štampe, Ruth PIKE, Enterprise a n d A dventure. The Genoese in Seville, 1966. 136. G a zette d e France, 14. veljače 1730, o Madridu, str. 102. 137. Ovaj važan detalj našao sam kod J.-P. BERTHEA. 138. D. DEFOE, op. cit., 1, str. 354. 139- Thomas GAGE, N o u velle R elation conten a n t les voyages d e Thom as G age d a n s la N o u velle—Espagne, 1676, 4. dio, str.

90. 140. A.F., F2, A, 21. 141. W.L. SCHURZ, The M a n ila G a lle o n , 1959, sir. 363142. Ragnar NURKSE, P roblem s o f ca p ita l f o r m a tio n in u n d e r d e v e lo p e d co u n trie s,

1958. 143- F rancois Q uesnay.... op. cit., II, str. 756. 144. P ie n v d e D oisguilbert o u la n a issa n c e le I'econom ie p olitique, izd. (NED, 1966, II, sir. 606. 145. F rancois Q uesnay... op. cit., II, sir. 664, i 954-955. 146. U smislu u kojem izraz upotrebljava Pier re Gourou. 147 .M ed it..., I, str. 409. 148. Ibid., 1, str. 233149. H. i P. CHAUNU, op. cit., V11I-J, str. 445. 150. A.N., G7 1695, 252. 151. Ibid. 152. J. SAVARY DES ĐRUSLONS, op.cit., IV, 1762, odjeljak 1023, odluke od 5- rujna 1759- i 28. listopada isie godine. Odjeljci 1022 i 1024. 153. Paul ĐAIROCH, R evo lu tio n in d u strie lle et so u s—d eveloppem ent, Pariz, 1963, str. 20 1 .

703

Fernand, Braudel /I g r a razmjene 154.

R.M. HARTWELL, T be I n d u s tr ia l R e v o lu 183. Vidi su p ra , I, izd. 1967, str. 162 tio n a n d e c o n o m ic G ro w th , 1971, sir. 184. Ib id ., str. 165.

181-182. 155- Usporedi in fr a . 111, pogl. 4. 156. Thomas SOWELL, T he S a y 's L a w s, 1972; Ch. E. L. MEUNIER, E ssa i s u r la tb eorie d e s d e b o u c h e s d e J . —B. Sa y, 1942. 157. (E u vrvs, op. cit., I, sir. 452. 158. Citirao R. NURKSE, op. cit., sir. 16. 159- Prema J. ROMEUFU, op.cit., I, str. 372. 160. Henri GU1TTON, Les F lu c tu a tio n s econom iq u e s , 1952, sir. 173161. 1. d e PINTO, op. cit., 0. 184. 162. Eli F. HECKSCHER, L a E p o c a m e r k a n tilista , 1943. str. 653. 163. D. RICARDO, op. cit., 1970, sir. 66. 164. Ib id ., poglavlje o profitu, naročito str. 88 - 8 9 .

165. »Tawney’s Century«, u; E ssa y s in E cono m ic a n d S o c ia l H is to r y o f T u d o r a n d S tu a r t E n g la n d , 1961. 166. MICHELET, Le p e u p le , 1899, str. 73-74. 167. O Cianfigliazzijima Armand SAPORI, Stud i d i s t o h a e c o n o m ic a , 3- izd. 1955, II, str. 933 stf. O obitelji Copponi registar u posjedu Armanda Saporija koji je bio tako ljubazan da mi dostavi mikrofilm. 168. Arhivi sačuvani na Univerzitetu Docconi u Milanu. 169. D. COTRUGLI, op. cit., str. 145170. U; M e la n g e s H e r m a n n A u b in 1965, I, str. 235, sq. 171. Ernst HERING, D ie Fugger, 1940, str. 23. i 27. 172. F. MEL1S, »La civiltd economic,! nolle sue explicazioni dalla Versilia alia Maremma«, cit. ČI., str. 21. i 35. 173. F. LOTGE, op. cit., str. 288. 174. F. GESTRIN, op. cit., sir. 116. 175. Hermann KELLENDENZ, >»Le front hispano—p o rtu g ais co n tre I'Inde et le rdle d 'u n e agcnce de reinseignem ents au ser vice d es m archands altem ands e t framands«, u: E s tu d ia , XI, 1963; C.R. BO XER, »Una raridade bibliografica sobre Ferndo Cron«, u: B o le tim i n te m a c io n a l d e b ib lio g r a fia lu s o —b r a s ilia n a , 1971. 176. D a s M e d e r 's c b e H a n d e ls b u c h u n d d ie W elser'scb en N a c h trd g e , 1974. 177. Johannes MULLER, »Der Umfang und die H auptrouten des nOmbergischen Handelsgebictes im M ittelalter« u: V. J a b r se b rift f i i r S .— u n d W. G escbicbte, 1908,

str. 1-38. 178. E. KROBER, op. cit., str. 71, 163. i p a s s im .

179. J.-C . PERROT, op. cit., str. 181 sq. 180. F. MAURETTE, Les G r a n d s M a rch es des m a lie r e s p re m ie re s, 1922. 181. R. GASCON, op. cit., I, str. 37. 182. Usporedi su p ra , I, str. 107—190.

704

185. Jacob BAXA I Guntwin BRUHNS, Z u c k e r im Leben d e r Vblker, 1967, str. 24-25. 186. Ib id ., str. 27. 187. Ib id ., str. 32. 188. Supra, I, izd. 1967, str. 166. 189. J. SAVARY DES BRUSLONS, IV, odjeli 827. 190. J. BAXA i G. BRUHNS, op. cit., sir. 27. 191. Ib id ., str. 40—11. i p a s s im . 192. 1759, sir. 97. 193 . P ierre d e D oisguilbert..., op. cit., II, sir. 621. 194. R. CANT1LLON, E ssai s u r la n a tu r e Hit co m m e rc e en g e n e ra l, op. cit., sir. 150. 195. Joseph SCHUMPETER, H isto ry o f econo m ic a n a ly sis, 1954, tal. izd., 1959, str. 268. 196. L. DERMIGNY, op. cit., sir. 376. 197. B.E. SUPPLE, »Currency and commerce in the early seventeenth century« u: Tbe E c o n o m ic H is to r ic a l R e v ie w , siječanj 1957, str. 239-264. 198. G. d e MANTEYER, Le liv re —j o u r n a l te n u p a r F a zy d e R a m e , 1932. str. 166-167. 199- L6on COSTELCADE, M e n ta lite g e v a ttd a n a is e a u M o yen Age, 1925, izvještaj Marca BLOCHA u: A n n a te s d 'b is to itv econo• m iq u e e t sociale, 1, 1929, str. 463. 200. Public Record Office, 30/25, Portfoglio 1, 2. studenog - 2. prosinca 1724. 201. A.d.S. Napulj, Vanjski poslovi, 796, Hag, 28. svibnja 1742. 202. Moskva, A.E.A. 50/6, 470. 203. Ib id ., 84/2, 421, P 9 v“, pismo Faciusa. 204. Opat PREVOST, H is to ir e g e n e ra te des v o y a g e s..., op. cit., III, str. 641. Putovanje Compagnona 1716. 205. A-P. CANABRAVA, O C o m etxio p o tiu g u is ..., op. cit., str. 13- Lewis HANKE, La Villa im p e ria l d e P otosi. Un ca p itu lo ined ito en la b is to r ia d e ! N u e v o M u n d o ,

1954. 206. P.V. CAfiETE y DOMINGUEZ, G u ia bisto rica, str. 57, citirao Tibor W1TTMAN, »La riqueza em pobrecc; problem as dc crisis del Alto Peru colonial en la Guia d e P.V. Cahete y Dominguez«, u: A cta b istorica, Szeged, 1967, )OCVI, str. 17. 207. Sergio BUARQUE de HOLANDA, M o n fo es, 1945. 208. J.B. TAVERNIER, op. cit., II, str. 293209. Osnivač 1844. područja nasada kakaovca Ilheora, Pedro CALMON, H isto ria social d o B ra sil, 1937, str. 190. 210. Aziza HAZAN, »En Inde aux XVle et XV1P sičeles; trćsors amćricains, monnaic d'argent et prix dans I'Empire mogol«, u: A n n a te s E.S.C., srpanj-kolovoz 1969, str. 835-859.

Napomene 211. C.R. BOXER, The G r e a t S h ip f r o m A m a co m . A n n a ls o f M a ca o a n d th e o ld J a p a n Trade, 1555—1640, Lisabon, 1959,

232. F.C. SPOONER, L'kconontie m o n d ia le et les fra p p es m o n ita ire s en France, 1493—

str. 6, napomena 1, 12. rujna 1633, pis mo Manuela da Cšmara de Noronha. 212. Antonio de ULLOA, M em oires pbilosopbi-

1680, englesko izd. prošireno 1972. 233. M. MARION, D ictionnaim .., op. cit., str. 384. 234. Jean-Fran;ois de DOURGOING, N o u ve

ques, bisloriques. physiq u es, c o n c e m a n t la d ecouverie de lA m e riq u e , 1787, 1, sir.

a u Voyage en Espagne, o u T ableau de l'ćta l actu el d e cette m o n a ivb ie, Pariz,

1788, 11, str. 87. 235. E.F. HECKSCHER, op. cit., str. 466, pri pisuje djelo Johnu HALESU, prema istra živanjima Edwarda HUGHESA (1937) i Mary DEWAR (1964), treba ga pripisati sir Thomasu SMITHU. Vidi E. SCHULIN, op. cit., str. 24. . 236. E. SCHULIN, op. cit., str. 94. 237. M.-J. D. MARTIN, op. cit., str. 105-106. 238. A.d.S. Venecija, Engleska, 76 i London, 13/34, kolovoz 1703. 239. Đ.N., Pariz, Ms. 21779. 176 v° (1713). 240. Renč GANDILHON, P o litique eeonom iqu e d e Louis XI, 1941, str. 416-417. r ie u r d e la C hine et en T a rta rie f a i t d a n s 241. N. SANCHEZ ALUORNOZ, »>Un tcstigodcl les a n n ie s 1792, 1793 e t 1974... Pariz, comcrcio indiano: Tomsis de Mercado y 1798, I, str. 431. Nueva Espana«, u: R evista d e b isto ria de 219. M edit..., I, str. 299. Vidi još članak Omera A m erica, cit. čl., str. 122. L. BARKANA »Les mouvements dcs prix en Turquie entre 1490 et 1655«, u: M e 242. TURGOT, op. cit., I, str. 378. 243. Moskva, AEA, 35/6, 765. langes B ra u d el, 1973, 1, str. 65-81. 244. Thomas MUN, A D iscourse o f T rade fr o m 220. A.N., 94 AQ 1, dosje 11, Pondichlry, 1. E n g la n d in to th e E ast Indies, 1621, str. listopada 1729. 26. 221. M. CHERIF, »Introduction dc la piastre 245. A N., G7, 1686, 53. cspagnole (»rydl«) dans la rćgcnce de 246. Renć DOUV1ER, Qticvedo, *bornm e d u diTunis au debut du XVII* sićele«, u: Les able, h o m m e d e D icti-, 1929, str. 305Cahiers d e Tunisie, 1968, br. 61-64, str. ' 306. 45-55. 247. Francuska-Piemont, A.N., G7, 1685, 108. 222. J. EON, (kao svećenik O. MATTHIAS de Sicilija-Republika Genova, Gcronimo dc SAINT-JEAN), Le C o m m erce ho n o ra b le, UZTARIZ, Theorie et p r a tiq u e d u c o m 1646, sir. 99. m erce et d e la m arine, 1753, str. 52-53. 223. Ad.S. Venecija, Senato Misti, rcg. 43, P P crzija-lndija, V o y a g e d e G a r d a n c . 162. rukopis biblioteke Lcnjin, Moskva, str. 224. Ibid., reg. 47. P 175 v°. Ova obavještenja 55. dugujem R.C. Muelleru. 246. Ad.S. Genova, Lettere Consoli, 1, 26-29225. Museo Correr, Don& dellc Rose, 26 P 2. 249- Margaret PRIESTLEY, »Anglo-French Tra 226. A.N., A.E., B111, 235, i Ch. CARR1ŽRE, op. de and the Unfavourable Controversy, cit., U, sir. 605 sq. 1660-1685«, U: The E co n o m ic H istory 227. E.F. HECKSCHER, op. cit., str. 695. R eview , 1951, sir. 37 sq. 228. S ta te P apers D o m estic, 1 6 6 0 —1661, sir. 250. AE., C.P. Engleska, 208-209. 411, citirao E. LIPSON, T he E c o n o m ic 251. AN., G7, 1699. H isto ry o f E n g la n d , 1948, III, str. 73252. Moskva A E A , 35/6, 381. 2 2 9 . G a zette d e France, 16. siječnja, str. 52; 253. E. SCHULIN, op. cit., str. 308 sq i naročito 6. ožujka, str. 135; 20. ožujka 1721, str. 319-320. 139- Analogne objave: 6. ožujka 1730, 254. Korištena je čitava korespondencija rus str. 131; 16. rujna 1751, str. 464. kog konzula u J.isabonu, J A Borchcrsa 230. Moskva, A E A , 50/6, 472, str. 26-27. od 1770. do 1794, Moskva A.EA, počam 231. Le J o u r n a l d 'b n ig r a tio n grofa d'Espinod 72/5, 217, 58. Methuenski ugovor je trajao sve do 1836, E. SCHULIN, op. cit., ehala objavio je Emst d'Hauterive 1912. str. 290. Citirani odlomak, koji je ostao neobjav ljen, nalazi se u rukopisu, Biblioteka uni 255. Moskva, A E A , 725, 226, 73 v°, 10. stu denog 1772; 273, 25 v°. verziteta iz Clerm ont-Fenanda, P 297. 270. 213. J . GERNET, L e M o n d e chinois, op. eit., sir. 423214. P. CIIAUNU, L et Philippines, op. cit., str. 268-269. 215. Na primjer oko 1570. procjena je otpri like 6 u Kini nasuprot 12 u Kastiliji; oko 1630. je 8 prema 13- Pierre CHAUNU, »Manille et Macao«, u: A n n a te s E.S.C., 1962, str. 568. 216. W.L. SCHURZ, op. cit., str. 25-27. 217. Ibid., str. 60. 218. George MACARTNEY, V oyage d a n s T in te -

70S

Fernand Braudel / Jgra razmjene 256. H.E.S. FISCHER, T h e P o r tu g a l T ra d e, 1971, sir. 38. i 35. 257. Pierre-Victor MALOUET,M ćm o ires, 1874, I, sir. 10-11. 258. Moskva, A.E.A., 72/5, 226, P 59, Lisabon, 6 . listopada 1772, Borchers Ostermannu. 259. Ib id ., 1 2 /5 , 270, P 52 i v®, 23. travnja 1782. 260. Ib id ., 72/5, 297, P 22, 13. prosinca 1791. 261. H.E.S. FISCHER, op. eit., str. 136. 262. Moskva, ib id ., 72/5, 297, P 25, 20. pro sinca 1791 • 263. O svemu Ingomar DOG, D e r A u sse n h a n d e l O s tm itte le u ro p a s, 1 4 5 0 —1650, 1971. 264. S.A. NILSSON, D eft r y s k a m a r k n a d e n , ci tirao M. 1IORCH, »Die Rolle des zentraleuropilischen Handels im Ausgleich dcr Handelsbilanz zrvischen O st-und Westeuropa, 1550-1650«, u: Ingom ar DOG op. cit., str. 5, napom ena 1: Arthur ATTMANN, The R u s s ia n a n d P o lish m a rk e ts in i n t e r n a t i o n a l T r a d e , 1 5 0 0 —1 6 0 0 ,

1973. 265. M. HROCH, cit. Č1., str. 1-27. 266. L. MAKKAI, Tjedan u Pratu, travanj 1975. 267. Ernst KROKER, op. cit., str. 87, vrlo je određen u tom smislu. 268. Krakovski arhivi, lial., 382. 269- Vidi in fra , HI, pogl. 3270. Obratite pažnju na prisutnost poljskog novca u Gruziji (R. KJERSNOWSKI, Tje dan u Pratu, travanj 1975). 1590. neki poljski prijevoznik donosi u Istanbul špa njolske reale (Tommaso ALBERT!, Viagg io a C o n sta n tin o p o li, 1 6 0 9 —1621, Bo logna, 1889; M ed ite rra n e e , I, str. 183, st7.) Poljski i moskovski trgovci stižu do Indije s njemačkim riksdalima (TAVERNI ER, op. cit., II, str. 14.). 271. Vidi in fra . III, pogl. 5. 272. A.N., G7, 1686, 99, 31. kolovoza 1701. 273. E. SCHULIN, op. cit., str. 220 274. R. GASCON, op. cit., str. 48. 275. Albert CI1AMBERLAND, »Le commerce d 'im poriation en France au milieu de XVI* sičele«, u: R e v u e d e g e o g ra p h ie, 1892-1893, str. 1-32. 276. BOISGU1LBERT, op. eit., U, str. 586, J.J. CLAMAGERAN, H is to ir e d e l 'im p o l e n F ra n ce , II, 1868, str. 147. 277. Henryk SAMSONOW1CZ, V n te rsu c b u n g e n O ber d a s d a n z ig e r B iirg e rk a p ita l in d e r z w e ite n I ld lfte d e s 15. J a b r b u n d e rts,

Weimar, 1969278. Anders CHYDENIUS, »Le Bćnćfice natio nal (1765)«, pre v ed en o sa švedskog, uvod Philippea COUTYA, u: R e v u e d ’b is to ire ic o n o m iq u e e t sociale, 1 9 6 6 , str. 439. 279- Referenca nažalost izgubljena, list porije klom iz Moskve, A.E.A.

706

280. A.N., A.E. B1, 762, P 401, pismo Hcrmanna, francuskog konzula u Londonu, 7. travnja 1971. 281. S. VAN RECHTEREN, V oyage a u x lu d e š O rientates, 1706, V, str. 124. 282. K.M. PANIKKAR, L ’A sie e t la d o m in a tio n o c c id e n ta l d u AV* sičele & nos jours, str. 68-72. 283. Ib id . 284. Ib id ., str. 95-96. 285. Frćdćric MAURO, L 'E xp a n sio n cm vp ćo n ne, 1964, str. 141. 286. William BOLTS, Š ta t civil, p o litiq u e et c o m m e rc ia l d e D engate, o u H isto ire des co n q u e te s et d e 1‘a d m in is tr a tio n d e la C o m p a g n ie a n g la ise d e ce p a y s , 1775, I,

str. XVII. 287. G. UNWIN, »Indian factories in the 18th century« u: S tu d ie s in eco n o m ic bisto ty, 1958, str. 352-373, citirao F. MAURO, op. cit., str. 141. 288. G a ze tte d e F rance, 13. ožujka 1763, o Londonu, sir. 104. 289. A.E., Azija, 12., P 6. 290. Moskva, A.EA, 50/6, 474, P 23, Amster dam, 12/33 ožujka 1764. 291. G a ze tte d e France, travanj 1777. 292- PANIKKAR, op. cit., sir. 120-121. 293- C. d'AVENEL, D eco u vertes d 'b isto iiv so • d a le , 1920, str. 13294. U F in a n za rc b iv , I, 1933, str. 46. 295. A. HANOTEAU I A LETOURNEUX, L a Kab ylie el les c o u tu m e s ka b yles, 1893; i za divljujuća knjiga Pcdra CHALMETTE, op. cit., str. 75. sq. 296. Roger DASTIDE i Pierre VERGER, cit. ČI. 297. Pierre GOUROU, Les P a y s a n s d u d e lta to n k in o is, 2. izd. 1965, sir. 540 sq. 298. Osobna putovanja 1935. 299- Dronislaw MALINOWSKI, Les A ig o n a u tc s d u P a c ifiq u e o ccid en ta l, 1963, str. 117. 300. Karl POLANYI, čitavo njegovo djelo i na ročito K. POLANYI i C. ARENSDERG, Les system « ćco n o m iq u es, 1975. 301. Vidi in fra , str. 409302. W aller C. NEALE, u: L. POLANYI i C. ARENSDERG, op. cit., str. 342. 303. Ib id ., str. 336 sq. 304. Ib id ., str. 341. 305. »Markets and O ther Allocation Systems in History: the Challenge of K. Polanyi«, u: Tbe J o u r n a l o f E u ro p ea n E co n o m ic H istory, 6, zima 1977. 306. W.C. NEALE, op. cit., str. 343. 307. Maxime ROD1NSON, u: Pedro CHALMETTA, op. cit., str. LU1 sq. 306. Ib id ., str. LV sq. 309. U: A n n a te s B.S.C., 1974, str. 1311-1312. 310. Francuski prijev., 1974. 311. I b id , str. 22.

Napomene 312.

(Euvres, (. XXII, I960, sir. 237, 286 sq.,

322 sq.

Napomene uz poglavlje 3 1. 2. 3.

4.

5. 6.

7. 8. 910. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 1920. 21. 22.

Francois PERROUX, L e C a p ita lis m e , 1962, str. 5. Herbert HEATON, »Criteria of periodization in economic history«, u: Tbe J o u r n a l o f E co n o m ic H istory, 1955, str. 267 sq. Osobito Lucien FEDVRE, »Les mots ct les choses en hisioire ćconomique«, u: A n n a le s d ’b isto irv eco n o m iq u e et sociale, II 1930, str. 231 sq. Za opširnije objašnjenje vidi jasnu i de taljnu knjigu, koju je nažalost teško kon zultirati, Bdwina DESCHEPPERA, L'H istoire d u m o t c a p ita l el derives, teza u stro jopisu, Slobodni univerzitet u Bruxcllesu, 1964. Opširno sam se njome poslužio u redovima koji slijede. Arhivi u Pratu, br. 700, Lettere P ra to — Firenze, dokument koji mi je dostavio F. MELIS. Edgar SALIN, »Kapitalbegriff und Kapitallehre von dcr Antike zu den Physiokraten« u: V ierteljabrsehrijl fik r S o zia l—u n d W irtscbaflsgescbicbte, 23, 1930, str. 424, napomena 2. R. GASCON, G r a n d C om m erce et vie urbaine. L yo n a u X V P , 1971, sir. 238. E. DESCIIEPPER, op. cit., str. 22 sq. Francois RABELAIS, P a n ta g ru e l, izd. Ple jade, str. 383. AN., A E., B1 531. 22. srpnja 1713. J. CAV1GNAC, op. cit., str. 158 (pismo Pierrea Pelleta, s M aniniquea, 26. srpnja 1726). Francois VĆRON DE FORBONNA1S, P rincipes eco n o m iq u e s, (1767), izd. Daire, 1847, sir. 174. AE., Memoari i Dokumenti, Engleska, 35, P 43, 4. svibnja 1696. TURGOT, op. cit., II, sir. 575. J. SAVARY DES BRUSLONS, D ictio n n a irv, U, 1760, odjeljak 136. AN., G 7, 1705, 121, nakon 1724. AN., G 7, 1706, 1, pismo od 6. prosinca 1722. CONDILLAC, op. cit., str. 247. J. B. SAY, C ours eo m p le t d 'ic o n o m ie p o litiq u e, I, 1828, sir. 93. SISMONDI, D e la richesse c o m m e r c ia l, 1803. Op. a t., str. 176. DU PONT DE NEMOURS, M a x im e s d u d o c te u r Q u e sn a y , izd. 1846, sir. 391, citi rao Jean ROMEUF, D ic tio n n a irv d e s sci

ences econom iques, kod riječi »kapital«, str. 19923. C. MANCERON, op. cit., str. 58924. MORELLET, P ro sp ectu s d 'u n n o u v e a u d ic tio n n a ire d e com m erce, Pariz 1764, citirao E. DESCI IEPPER, op. eit., str. 106107. 25. E. DESCI IEPPER, op. cit., str. 109. 26. Ibid., str. 124. 27. A.N., K 1349. 132. P 214 v°. 28. E. DESCIIEPPER, op. cit., str. 125. 29- Lucien FEĐVRE, »Pouvoir ct privilege«, (Louis-Philippe MAY: »L'Ancicn Regime devant Ic Mur d'Argcnt«), u; A n nalcs bist. ic. et soc., X (1938), str. 460. 30. E. DESCIIEPPER, op. cit., str. 128. 31. AN. Z 1, D 102 B. 32. A.d.S., Napulj, Vanjski poslovi, 801. 33. Picrre-Victor MALOUET, M em oiivs, 1874, I, sir. 83. 34. AE., M. i D., Engleska, 35 f°* 67 sq. 35. A.N., F 12, 731, 4. srpnja 1783. 36. Luigi DAL PANE, Storia d el la v o m in Ita lia, 2. izd., 1958, str. 116. 37. Knjiga žalbi, Treći stalež. 36. Knjif^ žalbi iz Saint-Pardouxa, Sćnechaussćc de Draguignan. 39- D. MAT111EU, L'Ancicn Regim e d a n s la p ro v in c e d e L orra in e et D atrois, 1879, sir. 324. 40. C. MANCERON. op. cit., str. 54. 41. Henry COSTON, Les F inanciers qtti men e n t le m o n d e, 1955, str. 41; 25. rujna 1790. M oniteur, t. V, str. 741. 42. M oniteur, t. XVII, sir. 484. 43. H. COSTON, op. cit., str. 41. RIVAROL, M em oires, 1824, str. 235. 44. A DAUZAT, N o u v e a u D ie lio n ita iiv etym o lo g iq u e e t bistorique, 1964, str. 132. Ali tu obavijest nisam našao u E ncyclo p ed ic. Radi li se o greški? 45. J.B. RICI IARD, Les E n ricb issem en ts d c la la n g u e fra n c a ise , str. 8 8 . 46. Louis BLANC, O rg a n isa tio n d u tra va il, 9. izd., 1850, str. 161-162, citirao E. DESCHEPPER, op. cit., str. 153. 47. J. ROMEUF D ic tio n n a ir e d e s sciences econom iques, pod riječ »capitalism e«, str. 203, i J.J. HĆMARDINQUER, u: Ann a le s E.S.C., 1967, str. 444. 48. Jean-Jacques HĆMARD1NQUER, izvještaj o knjizi Jeana DUĐOISA Le V o ca b u la itv p o litiq u e et so cia l en P rance d e 1869 a

707

Fernand Braudel /I g r a razmjene 1872, a tr o v e r s les ts u v r e s d e s ecrivains, les re v u e s el les j o u m a u x , 1963. u: A nn a le s E.S.C., 1967, str. 445-4*16. AH EN GELS će ga iskoristiti i od 1870. K apitalis m u s je pod perom njemačkog ekono

mista Alberta SchUfflea (Edmond SILDENER, A n n a le s đ 'b is to ir e so cia le, 1940, str. 133). 49. H. HEATON, cit. £1. str. 268. 50. Lucien FEDVRE, »L'ćconom ie lićgeoisc au XVI* sičele (Jean LEJEUNE: L a F o rm a

51. 52. 5354. 55.

tio n d u c a p ita lis m e m o d e m e d a n s la p r in c ip a u te d e L iege a u X V F sičele)«, u A n n a te s E.S.C., XII, str. 256 sq. A ndrew SHONFIELD, L e C a p ita lis m e d 'a u j o u r d ’h u i, 1967, str. 41-42. A n n a te s E.5.C., 1961, str. 213. Alexandre GERSCHENKRON, E u ro p e in th e R u s s ia n M irror, 1970, str. 4. K. MARX, op. cit., I, str. 1170. H is to ir e d e la c a m p a g n e fr a n f a i s e , 2. izd., 1974, str. 71 sq.

56. Citirao SALIN, cit. £1., sir. 434. 57. J. GENTIL DA SILVA, op. cit., I, str. 20. 58. J.P. CATTEAU-CALLEVILLE, T a b le a u d e la m e r D altiq u e, II, 1812, str. 238-239. 59- Ernst PITZ, »Studien zur Entstehung des Kapitalism us«, u: F e stsc h rift H e r m a n n A u b in , I, 1965, str. 19-40. 60. A.E., Moskva/A, 35/6 341/71 v°-72, Lon don, 26. svibnja — 6 . lipnja 1783. 6 1. C ours d 'e e o n o m ie p o litiq u e , 1823, I, str. 246-247. 62. A.d.S. Venecija, Noiaiorio di Collegio, 12, 128 v*. 27. srpnja 1480. 63. Alice HANSON JONES, >*La fortune privće en Pennsylvanie, New Jersey, Delaware (1774)«, u; A n n a te s E.S.C., 1969, str. 235-249, i W ea lth e stim a te s f o r th e A m e r ic a n m i d d l e c o lo n ie s , 1 7 7 4 , Chicago 1968.

64. Ovdje sam se prije svega poslužio nje govim izvještajem s kongresa u MOnchenu (1965), »Capital formation in modern economic growth and some implications for the past«, u: T ro isiem e C onferen ce int e m a t i o n a l e d 'b is to ir e ic o n o m iq u e , I, str. 16-53. 65. B ritish e c o n o m ic g r o w th , 1688-1959, 2. izd., 1967. 6 6 . S. KUZNETS, cit. £1. str. 23. 67. T b e o r ie g e n e r a le d e la p o p u la tio n , I, 1954, naročito str. 6 8 . 6 8 . QUIQUERAN DE BEAUJEU, D e la u d ib u s P ro v in c ia e , Pariz, 1551, djelo objavljeno na francuskom pod naslovom L a P r o v e n ce lo u ie , Lyon, 1614, citirao Andrć GO URDE, A g r v n o m ie e t a g r o n o m e s e n F ra n ce a u XVIII* sičele, str. 50. Također uspo redi A. PLA1SSE, L a B a r o n n ie d e Heubou rg , 1961, str. 153, koja citira Charlcsa

708

Estiennea: »II faut tant de fois labourer et relabourer que la terre soil tout en poudre si possible.« 6 9 . Jean-Pierre SOSSON, »Pour une nproche ćc o n o m iq u e et sociale tlu batim ent. L'exemple des travaux publics č Bruges aux XIV* et XV* sičeles«, u: B u lle tin d e la C o m m issio n ro ya le des M o n u m e n ts et d e s Sites, 1 . 2, 1972, str. 144. 70. Samuel H. DARON, »The Fate of the G os ti in the reign of Peter the Great. Apcndix: Gost' Afanasii Olisov's reply to the government inquiry of 1704«, u: Cabiers d u m o n d e ru sse e t sovietique, list.-pros. 1973, sir. 512. 71. Traian STOIANOVICH, Sem inar UNESCO-a o Istanbulu, list. 1973, str. 3.. 72. S. KUZNETS, cit. £l„ sir. 48. 73. R.S. LOPEZ, H A MISK1MIN. »The Econo mic depression of the Renaissance« u: The E co n o m ic h isto ry R eview , 1962, br. 3, str. 408-426. 74. Obavijesti pružio Felipe RUIZ MARTIN. 75. Tu činjenicu je spom enuo Alois MIKA. I.a G r a n d e P ro p rie ty e n B o h e m e d u Slid,

X/V*-XV]* sičeles, Sbornik historicity I, 1953, i Jo sef PETRAN, La p r o d u c tio n a g rico le e n B o h e m e d a n s la d eoxidate m o itii d u XVI* et au commencement du

XVII* sičele, 1964; (ove informacije dao mi je J. JANACEK). 76. SCHNAPPER, Les R e n te s a u XVI * sičele, Pariz, 1957, str. 109-110. 77. CAVIGNAC, op. cit., str. 212, 13. stude nog 1727. 78. J. MEYER, op. cit., str. 61979. D. MATHIEU, op. cit., str. 324. 80. Archivio di Stato Prato, Arch. Datini Filza 339, Firenza, 23. travnja 1408. 61. Prema brojnim dokumentima A.d.S. iz Ve necije o propasti ove banke, likvidacija banke još nije završena, 31. ožujka 1592, CORRER, Donč delle Rose, 2ć f5 107. 82. C. LAVEAU, op. cit., str. 340. 83. H. SOLY, »The 'Betrayal' of the Sixte enth-C entury Bourgeoisie: A Myth? Some Considerations of the Behaviour Pattern of the Merchants o f Antwerp in the Six teenth Century« u: A c ta H islo ria e Nearla n d ie a e , knjiga VIII, str. 31-3984. Robert MANDROU, Les Fugger, p ro p riita ire s fo n c ie r s en Sou a b e, 1 5 8 0 —1618,

1969. 85. Gilles CASTER, Le C o m m erce d u p a s te l e t d e I'epicerie a T oulouse, 1450—1561, 1962.

86. AN., B111, 406, dugi izvještaj od 23. sije čnja 1816. 87. G. GALA5SO, E c o n o m ia e so cietđ n ella C a la b ria d e l C inquecento, str. 76. 88. A BOURDE, op. cit., str. 1645 sq.

Napomene 89. Gćrard DELILLE, »Types de dćvcloppement dans le royaume de Naples, XVIleXVHI* sićele«, u: A n n a te s E.S.C., 1975, str. 70J-725. 90. Moskva, ostavština Dubrowski, Fr. 18—4, 1°* 86-87. 91. Laszlo MAKKA1, u: H isto ire d e la H o n • grie, Budimpešta, 1974, str. 141-142. 92. Georg GROLL, B a uer, H err u n d L a n d es• f i r s t , 1963, str. 1 sq. 93. Andrć MALRAUX, A n ti—m b n o ire s, 1967, str. 525. 94. A- BOURDE, op. cit., str. 53. 95. Wilhelm ABEL, Crises ag ra irvs en E urope ( X l l f - X X 1 siecles ), 1973, str. 182. 9 6 . Wilhelm ABEL, C escbicbte d e r d eutseben L a n d w irtsc b a fi, 1962, str. 196. 97. Paul BOIS, P a y s a n s d e l'O uest, 15X30, str. 183-184. 98. SOMBART, II, str. 1061. 99. F. GESTRIN, op. cit., usporedi sažetak na francuskom, str. 247-272. 100. A.d.S. Napulj, Sommaria Partium 565) GALASSO, op. cit., str. 139101. Elio CONTI, La F o rm a zio n e d e lla s tr u t tu r a a g r a r ia m o d e r n a n e l c o n ta d o fio r e n tin o , Rim, 1965, I, str. VU. 102. Guy FOURQUIN, Les C a m p a g n es d e la region p a r is ie n n e a la f i n d u M o yen Age,

1964, sir. 530. 103. Otto BRUNNER, N e u e W ege d e r Verfass u n g s —u n d S o zialgescbicbte, talijansko izd., 1970, sir. 138. 104. M. GONON, L a Vie f i m i l i a l e en F orez et s o n v o c a b u la ire d ’a p res les te sta m e n ts,

1961, str. 16. 105. Ib id ., str. 243. 106. E. JUILLARD, P ro b le m e s a ls a c ie n s v u s p a r u n geograpbe, 1968, str. 110. 107. Ib id ., sir. 112. 108. G. FOURQUIN, op. cit., sir. 160 sq. 109. G. GALASSO, op. cit., str. 76-77. 1 1 0 . Ib id ., str. 76. 111. Georg GROLL, op. cit., str. 30-31. 112. Evamaria ENGEL, Benedykt Z1ENTARIA, F e u d a l s t r u k t u r , L e b n b Q r g e r tu m u n d F e m b a n d e l im S p d tm it t e l a l t e r l i c b e n B ra n d e n b u rg , 1967, str. 336-338. 113. Marc BLOCH, M e la n g e s b is to r iq u e s ,

Pariz, 1963, n, str. 6 8 9 . 114. Jacques HEERS, L e C la n f a m i l i a l a u M o y e n Age, Pari2 , 1974. 115- Vital CHOMEL, »Communautćs rurales et c a s a n a e lombardes en Dauphinć (1346). C o n trib u tio n au p ro b lćm e de I’endettem ent dans les socićtćs paysannes du Sud-Est de la France au bas Moyen Age«, u: B u lle tin p b ilo lo g iq u e et b isto riq u e, 1951. i 1952, str. 245.

116. Georges L1VET, L ’ln te n d a n c e d'A lsaee so u s Louis XIV, 1 6 4 8 -1 7 1 5 , 1956, str. 833. 117. Andrć PLA1SSE, L a B a r o n n ie d e Neubourg, 1961. 118. G. DELILLE, cit. ČI., 1975. 119- Yvonne BEZARD, Une F am ille boingnign o n n e a u XVIII * sićele, Pariz, 1930. 120. J. MEYER, op. cit., str. 780. 121. VAUBAN, Le Projet d 'u n e d ix m e royale (izd. Coomacrt, 1933), str. 181, citirao J. MEYER, op. cit., str. 691, napomena 1. 122. A. PLAJSSE, op. cit., str. 61. 123-Y. BEZARD, op. cit., sir. 32. 124. Gaston ROUPNEL, La Ville e t la cam pagn e a u XVII* sićele, 1955, sir. 314, Robert FORSTER, Tbe H ouse o f S a ttlx —T avancs. 1971. 125. Albert SOBOUL, La F rance a la veillc de la R evolution, I: Š co n o m ie et Societe, str. 153. 126. A. PLAJSSE, op. cit., 1974, sir. 114. 127. Louis MERLE, La M etairie et I'evolution a g ra ire d e la G d tin ep o itevin c, 1958, str. 50 sq. 128. G. GR0LL, op. cit., str. 30-31. 129- Pierre GOUBERT, B ea u va is et le B eauvaisis, op. cit., str. 180 sq. 130. Michel CAILLARD, A tra vers la N o rm a n d ie des XVII* et XVIIle sićeles, 1963, str. 81. 131. Vital CHOMEL, »Les paysans de Tcrre-ba&se et la dime & la fin de I'Ancivn Re gime«, u: E vocations, 18. godina n.s., 4. godina, br. 4, ožujak-travanj, 1962, sir. 100.

132. Citirao L. DAL PANE, op. cit., str. 183. 133. Michel AUGE-LARIBE, L a R e v o lu tio n agricole, 1955, str. 37. 134. Giorgio DORIA, U om ini e terre d i u n borg o collinare, 1 9 6 8 . 135. Aurelio LEPRE, C o n ta d in i, b orgbesi c d o p erai n e l tra m o n to d e l fe u d a le s im o nap o leta n o , 1963, sir. 27. 136. Ibid., str. 61 -62. 137. Paul ĐUTEL, »Grands proprićtaircs ct production des vins du Mćdoc au XVUIe sićele«, u: R evu e bisto riq u e d e B o rd e a u x et d u d ep a rte m e n t d e la G ironde, 1963, str. 129-141. 138. Gaston ROUPNEL, op. cit., str. 206-207. 139- Witold KULA, T bćorie ic o n o m iq u e d u s y s te m e f i o d a l . P o u r u n m o d u le d e l'ćeo n o m ie p o lo n a ise, XVy*-XVUIe sičeles,

140.

1970. J. RUTKOWSKI, »La genćse du rćgimc de la corvće dans I’Europe centrale depuis la Fin du Moyen Age«, u: La P ologne a u VP Congrćs international des sciences h is to riq u e s , 1930, W. RUSINSKI, u:

709

Fernand Braudel /I g r a razmjene S tu d ia b is to r ia e ceco nom icae, 1974, str. 27-45. 141. L. MAKKAI, u: U islo irv d e la llo n g rie, op. cit, str. 163. 142. A. von TRANSEHE-ROSENECK, G u tsh err u n d B a u e r im 17. u n d 18. J a h r ., 1890. str. 34, napom ena.2. 143- J. ZIEKURSCH, H u n d e r t J a h r e Scblesise h e r A grargeschicbte, 1915, str. 84. 144. FJ. HAUN, B a u e r u n d G u tsh e rr in Kursa c b se n , 1692, str. 185. 145. I. WALLERSTE1N, op.cit, sir. 313. i napo mena 56. Krajem XVI. stoljeća tlake su rijetko dosizale 4 dana tjedno; u XVIII. stoljeću seljačke eksploatacije s jednakim nam etom bile su obavezne, po općem pravilu, pružili 4 do 6 dana (lake ijedno. Ove brojke odnose se na seljačke eksplo atacije s najvećim nam etom , obavezna tlaka za druge bila je manja, jer se mijen jala s obzirom na namet eksploatacije. Ali sklonost rastu obaveza, a posebno tlaka, bila je općenita pojava. Usporedi Jan RUTKOWSKI, cit. čl, str. 142. i 257. 146. Izgubljeni dokum ent. 147. C harles d'ESZLARY, »La situation des serfs en Hongrie de 1514 i 1848«, u: R e v n e d 'h i s t o i r e e c o n o m iq u e e t so cia le,

I 9 6 0 , str. 385. 148. J. LESZCZYNSK1, D e r M a s s e K a m p f d e r O b e r la u s itz e r l a u e m

in d e n J a h r e n

1 6 3 5 - 1 7 2 0 , 1964, str. 66 sq. 149- Alfred HOFFMANN, »Die C rundherrschaft als Untcrnehm en« u: Z e itsc h rift f i i r A g r a r g e s c h ic b te u n d A g r a r s o z io lo g ie ,

1958, str. 123-131. 150. W. KULA, op. cit., str. 138. 151-Jean DELUMEAU, L a c iv ilis a tio n d e la R e n a issa n c e , 1967, str. 287. 152. O kapitalističkom karakteru ili ne, vlas telinskih poduzeća, vidi spor između J. NIC1ITWEISSA i J. KUCZYNSKOG, u: Z. f i i r G e sc h ich tsw issen scb a ft, 1953- i 1954. 153- Jean de LĆRY, H isto ire d ’u n v o y a g e f a ic t e n la t e m d e B resil, priredio Paul GAFFAREL, II, 1880, str. 20-21. 154. Gilbcrto FREYRE, C a sa G r a n d e e S e n za la , 5, izd., 1946. 155- Frćdćric MAURO, L e P o r tu g a l e t 1‘A tla n tiq u e a u XVII* sićele, I960, str. 213 sq. 156. Alice PIFFER CANABRAVA, A in d u s tr ia d o a c u c a r n a s ilh a s in g le sa s e fr a n e e s a s d o m a r d a s A n tilh a s, teza u strojopisu, Sao Paolo, 1946, str. 8 sq.

157. Gabriel DED1EN, »La sucrerie Galbaud du Fort (1690-1802)«, u: N o te s d 'h isto ire co lo n ia les. I, 1941. 158. G u ild iv e rie dolazi od g u ild iv e , rakije koja se dobije od »šećernog sirupa i pjene pr vih kotlova«. T a fia , riječ sinonim, koris tili su Crnci i Indijanci. L1TTRĆ.

710

159. J. CAVIGNAC, op. cit., str. 173, napomena 160. SAVARY, citirao CAVIGNAC, op. cit., str. 49, napom ena 3 . 161. G. DEĐIEN, cit. čl, str. 67-68. 162. G. DED1EN, »A S aint-D om inguc avcc deu x jeu n e s ćconom cs de plantation (1 7 7 7 -1 7 8 8 )« , u: N o t e s d 'h i s t o i r e co loniale, VII, 1945, str. 57. Izraz »piastre gourde« ili velika piastra dolazi od špa njolskog g o rd a , velika. 163- Pierre LĆON, M a rc h a n d s et spćcttlatcurs d a u p h in o is d a n s le m o n d e a n tilla is, les D o lle e t les R a b y, 1963, str. 130. 164. Francois CROUZET, u: Charles HIGOUNET, H isto ire d e D ordeattx, t. V, 1968, str. 224; Pierre LĆON, u: ĐRAUDEL, LAĐROUSSE, H isto ire ic o n o m iq u e et so d a te d e la France, II, 1970, str. 502, si. 52. 165. Gaston RAMBERT, u: H isto ire d u c o m m erce d e M arseille, VI, str. 654-655. 166. Francois CROUZET, u: H isto ire d e B o r d e a u x , op. cit., str. 230. i napom ena 40. 167. P ie rre LĆON, M a r c h a n d s e t sp e c u la teurs.., op. cit., str. 56. 168. Marten G. DUIST, A t spes n o n f a c t a , H o p e e t Co 1 7 7 0 -1 8 1 5 , 1974, str. 20-21. 169. R.B. SHERIDAN, »The Wealth of Jamaica in the Eighteen Century«, u: E co n o m ic H isto ric a l R eview , knjiga 18, br. 2, ko lovoz 1965, str. 297. 170. Ib id ., str. 296. 171. Richard PARES, The H is to tia n 's B u sin ess a n d o th e r essays, Oxford, 1961. Id., M er c h a n ts a n d P la n ters, Economical History Review, dodatak br. 4, Cambridge, I960, citirao R.B. SHERIDAN, cit. čl. 172. R.B. SHERIDAN, cit. Č1., sir. 305. 173. Ib id ., sir. 304. 174. Ib id ., str. 306 sq. 175- Roland D ennis HUSSEY, The C a ra c a s C o m p a n y 1 7 2 8 -1 7 8 4 , 1934. 176. J. BECKMANN, B eitrd g e z ttr O ekonom ie, T ecb n o lo g ie, P o liz e i u n d C a m c ra lw issensebafi, 1779—1784, I, str. 4. O toj ze

mljišnoj raznovrsnosti Engleske usporedi Joan TH1RSK, u: A g ra ria n hist, o f E n g la n d , op. cit., p a s s im i sir. 8 sq. 177. E ncyclopedic, t. IV, 1754, odjelj. 560 sq. 178. Karl MARX, K apital, D ru štv e n a izd., 1950, l. HI, str. 163. 179. U sporedi Jea n JACQUART, L a C rise ru r a le e n H e—d e —F ra n c e 1 5 5 0 —1670,

1974. 180. Andrć BOURDE, op. cit., I, str. 59. 181. Ćmile M1REAUX, U ne P rovince fr a n fa is e a u tem p s d u G r a n d Roi, la B iie, 1956. 182. Ibid., str. 97. 183- Ibid., str. 103. 184. Ibid, str. 299. 185. I b id , str. 145 sq.

Napomene 186. V.S. LUBL1NSKY »Voltaire et la guerre des Cannes«, u: A n n a te s b isto riq u es tie la R e vo lu tio n fiv n f a i s e , 1959. str. 127-M5. 187. Pierre GOUOERT, u; BRAUDEL, LAUROUSSE, H istoire ic o n o m iq u e et soeiate tie la France, II, sir. 145. 188. Izdao Jean MISTLER, 1968, sir. 40. i 46. 189. M editerranee, op. cit., I, sir. 70 sq. 190. Jean GEORGELIN, Venise a u s l i d e des Lum ieres, 1978, sir. 232 sq. 191. Jean GEORGELIN, »Une grande proprićić en Vćnćtie au XVIII* sičele: Anguillara«, u: A n n a te s E.S.C., 1968, sir. 486, na pomena 1. 192. Ibid., sir. 487. 193. M1REAUX, op. cit., sir. 148 sq. 194. P. MOLMENTT, op. cit., sir. 138 sq. i 141. 195. Citirao Jean GEORGELIN, Venise a u siecle d es Lum ieres, op. a t., str. 758-759196. J.C. Leonard SISMONDE DD SISMOND1,

211. Jean DELUMEAU, L ’lta lie de D o tticd li d B onaparte, 1974, str. 351-352. 212. Pierre V1LLAR, La C atalogue d a n s PEsp a g n e m oderne, t. II, sir. 435. 213. Pierre GOUBERT, u: BRAUDEL, I.AUROUSSE, op. cit., str. 12. i 17. 214. Jean MEYER, La N oblesse b relo n n e a n XVIII e sićele, 1966, str. 843. 215- Ebcrhard WEISS, »Ergcbnissc cincs Vergleichs dcr grundherrschaftlichcn Struktu ren D cutschlam ls und Frnnkreichs vom 13- bis zum Ausgnng des 18. Jnhrhunderts«, u: V ieiteljabrscbrijt f i l r Sox ia t—u n d —W irtscbajlsgescbicbte, 1970, sir. 1-74. 216. E. LE ROY LADURIE, »Rćvoltcs ei con testations ruralcs en France de 1675 A 1788«, u: A n n a tes E.S.C., br. 1, siječanj-veljafa, 1974, str. 6-22. 217. Pierre de SA1NT-JACOB, Les P a ysa n s dc

N o u v e a u x P rin cip es d 'e c o n o m ie p o liti q u e a u d e la ricbesse d a n s ses rapports a v e c la p o p u la tio n (1819), 1971, sir.

d e lA n c ie n R egim e, I960, str. 427—428. 218. C ivilisation m atericlle, I, izd. 1967, str.

193. 197. A. REUMONT, D elta C a m p a g n a d i R o m a , 1842, sir. 34-35, citirao DAL PANE, op. cit., sir. 53. 198. DAL PANE, ibid., str. 104-105. (i napo mena 25); N.M. NICOLAI, M em orie, leggi e d o sse rv a x io n i su ite c a m p a g n e d i R o m a , 1803, citirao DAL PANE, ibid., str.

53. 199- Ibid., sir. 106. 200. Adam SMITH, L a R icbesse d es n a tio n s, ponovno izdanje OsnabrUk, 1966, 1, str. 8-9. 201. Olivier de SERRES, Le T h ia tr e d'a g ricu ltu r e et m e s n a g e d e s c b a m p s, 3. izd., 1605, str. 74. 202. Talijanske narodne pjesme, / d iseb i d e l Sole, Edizioni del Gallo, Milano (bez da tuma). 203- Giovanni Dl PAGOLO MORELLI, Ricordi, priredio Vittore BRANCA, 1956, str. 234. Ova osobna kronika odnosi se na godine 1395-1421. 204. Elio CONTI, La F orm azaone d e lla stru ttu r a a g ra ria m o d e m a n e t c o n ta d o fio ren lin o , 1, str. 13205. Ib id ., sir. 4. 206. Renato ZANGHEA1, »Agricoltura e sviluppo del capitalism o«, u: S tu d i sto rici, 1968, br. 34. 207. Podatke dao L. MAKKAI. 208. Rosario VILLARI, L a R iv o lta a n tis p a g n o la a N a p o li, 1967. 209. Citirao Pasquale VILLAN1, F e u d a litd , rifo r m e , c a p ita lis m o a g ra rio , 1968, str. 55. 210. Ib id ., sir. 97-98.

la B o n tg o g n e d n N o rd a u d ern ier sied e

88.

219. Ren6 P1LLORGET, »Essai d'unc lypologic des mouvemcnis insurrcciionncls rurnux survenus en Provence dc 1596 d 1715«, u: A ctes d u q u a tr e —v in g t—d o u zid in c Congres n a tio n a l des Socićtćs Savantcs.

Sekcija moderne povijesti, 1967, l. I, sir. 371-375. 220. P. CHAUNU, La C ivilisation d e FF.uropc classique, 19 6 6 , sir. 353221. Paul HAR5IN, »De quand dale Ic mol In dustrie?«, u; A n n a le s d 'b isto iiv econom iqu e el soeiate, II, 1930. 222. Hubert DOURGIN, L 'ln d u strie et le m arcbe, 1924, sir. 31. 223. Pierre LŽON, La N a issa n c e d e la g ra n d e in d u strie en D a u p b in e (fin d u XV]JV sićcle-1869), 1954, t. 1, sir. 5 6 . 224. W. SOMĐART, op. cit., II. str. 695. 225. Luigi BULFERE1TI i Claudio CONSTANTIN], In d u s lr ia e co m m crcio in Liguria n ell'etd d e l R iso rg im en to (1 7 0 0 —1861),

1966, sir. 55. 226. T.J. MARKOVnCll, »L'lndustrie fran?aisc de 1789 A 1964«, u: C ahiers d e I'ISEA, serija AF, br. 4, 1965; br. 5, 6, 7, 1966, naročito br. 7, sir. 321. 227. Federigo MELIS, Predavanja u Collćge dc France, 1970. 228. Hubert BOURGIN, op.cit., sir. 27. 229- M ćd iterra n ie, 1, sir. 396. 230. Vidi in fra , str. 287 sq. 231. W. SOMBART, op. cit., II, sir. 732. 232. Henri LAPEYRE, lin e F a m ille d e m are b a n d s, les R u iz..., 1955, sir. 586. 233- Jacques de VILLAMONT, Les Voyages d u se ig n e u r d e V illam ont, 1600, P 4 v°. 234. Hubert BOURGIN, op. cit., str. 31.

711

Fernand Braudel / Igra razmjene 235. W. SOMBART, op. cit., II, sir. 731. 236. Ortulf REUTER, D ie M a n u fa k tu r im fr a n k isc b e n R a u m , 1961. 237. Frangois COREAL, R e la tio n d e s v o ya g es d e F ra n c o is C orea! a u x I n d e s occidenta les... d e p u is 1 6 6 6 j u s q u 'e n 1 697, Bru

xelles, 1736, str. 138. 238. Olio von KOTZEBUE, E n td e e k u n g s -R e ise in d ie S u d —See u n d n a c b d e r B a ringsS tra sse..., 1821, sir. 22. 239. M. CARTIER I TENG T'O , »En Chine, du XVI* au XVIII* siecle: les mines de charbon de M en-t'ou-kou«, u: A n n a le s E. S. C , 1967, str. 54-87. 240. Louis DERMIGNY, op. cit., I, str. 6 6 ; Jac ques GERNET, op. cit., sir. 422. 241. Louis DERMIGNY op. cit., I, str. 65. 242. Ib id ., sir. 65. 243- Lord MACARTNEY, V oya g e d a n s I'in terieu r d e la C hine et e n T a rta rie... f a i t d a n s le s a n n e e s 1 7 9 2 , 1 7 9 3 e t 1 7 9 4 , Pariz, 1798, IV, str. 12; J. GERNET, op. cit., str.

422. 244. P. SONNERAT, V o ya g e a u x I n d e s o rie n ta te s e t a la C h in e f a i t p a r o r d r e d u R o i d e p u is 1 7 7 4 j u s q u ’e n 1781, 1782,1.1, sir.

103. 245. 246. 247. 248.

Ib id ., str. 104-105; gravira pi. XX. i XXII. Guy PATIN, L eltres, I, str. 2. D e I ’E sp rit d e s Lois, XXIII, sir. 15. M arc BLOCH, M e la n g e s b is to r iq u e s ,

1963, l. II, str. 796-797. 249. A.d.S. Genova, L ettere C onsoli, 1/2628. 250. C harles de RIDBE, U ne G r a n d e D a m e d a n s s o n m e n a g e a u te m p s d e L o u is XIV, d 'a p r e s le j o u r n a l d e la co m te sse d e R o c h efo rt (1 6 8 9 ), Pariz, 1889, str. 142-147. 251. Witold KULA, op. cit., str. 156, napom ena

84, Ukrajina 1 5 8 3 .- Litva 1788. AN., F12, 681, F 112. J. BECKMANN, op. cit.. Ill, str. 430-431. Jean LEJEUNE, cp. cit., sir. 143. C. i S. Sudrez Cosimu Ruizu, Firenza, 1. lip n ja 1601. Arhivi Ruiz. V alladolid, »...que todos acuden a la campafta«. 256. AN., G 7, 1706, P 1Ć7. 257. Ange GOUDAR, Les I n t e n t s d e la F rance m a t e n le n d u s , Amsterdam, 1756, t. Ill, str. 265-267, citirao Pierre DOCKES, L'es252. 253. 254. 255.

p a c e d a n s l a p e n s i e e c o n o m iq u e , op. cit.,

sir. 270. 258. Roger DION, H i s t o i n d e la v ig n e et d u v in e n F ra n c e d e s o rig in es a u XK* si&clc, 1959. sir. 33. 259- Germain MARTIN, La G r a n d e I n d u strie so u s le r ig n e d e L o u is X IV (naročito od 1660. do 1715), 1898, str. 84. 260. E. TARLĆ, L 'In d u s tr ie d a n s les c a m pagn e s d e F ra n c e d la f i n d e I'A neien Re g im e , 1910, str. 45, napom ena 3. 261. Informacije sam dobio od I. SCHČFFERA

712

262. Ortensio LANDI, P a ra d o ssi, cioe sentent ie fu o r i d e l c o m u n pa rere, n o v e lla m e n te v e n u le in luce, 1544, str. 48 recto. 263. Joan THIRSK, U: The A g ra ria n H isto ry o f E n g la n d a n d W ales, 1967, IV, str. 46. 264. Jacqueline KAUFMANN-ROCHARD, op. cit., sir. 60-61. 265. Heinrich BECHTEL, op. cit., I, str. 299. 266. Joan THJRSK, u; op. cit., IV, sir. 12 i p a s sim .

267. 268. 269. 270.

DEFOE, op. cit., I, str. 253-254. Isaac de PINTO, op. cit., str. 287. AN., G 7, 1704 P 102. MIRAĐEAU, L 'A m i d es b o m m e s o n tra itć d e la p o p u la tio n , 1756-1758. 271. P.S. DUPONT DE NEMOURS, D e { expor ta tio n e t d e I 'im p o r ta tio n d e s g ra in s,

1764, str. 90-91, citirao Pierre DOCKES, L 'space d a n s la p e n se e ic o tto m iq u e d u XVI* au XVIII* sićele, 1969, sir. 288. 272. Frangois VĆRON DE FORBONNAIS, Prirtcipes e t o b se rv a tio n s eco n o m iq u es, 1767, t. I, str. 205, citirao Pierre DOCKES, op. cit., str. 288. 273- M em o ires d e O u d a r d C o q u a n lt (1 6 4 9 — 1668), bourgeois d e R eim s, izd. 1875, II,

str. 371. 274. G a m e lte d e France, 1730, str. 22. 275. Moskva, Bibl. U njin, Fr. 1100, t°* 76-77. 276. Enrique FLORESCANO, Preeios des m a ix 277. 278. 279280. 281. 282.

y c r is is a g r ic o la s e n M e x ic o (1 7 0 8 — 1810), 1969, sir. 142. Germain MARTIN, op. cit., str. 80.

AN., F 12, 149, P 80. DEFOE, op. cit., str. 125. E. TARLŠ, op. cit., str. 43Tjedan u Pratu, travanj 1968. Dom enico SELLA E u ro p e a n in d u strie s (1 5 0 0 -1 7 0 0 ), 1970. 283. Ibid., str. 86-69. 284. »Archdologie de la fabrique; La diffusion des moulins d soie 'alia bologncsc' dans les Ćtats vćnćticns du XVI* au XVIII* sić ele«, u: L 'ln d u s lr ia lis a tio n en E urope a u X D f sićele, priredio P. LĆON, F. CROUZET, R. GASCON, 1972. 285. E. SCHULIN, op. cit., str. 220. 286. »The unmaking of the Mediterranean tra de hegemony«, u: J o u r n a l o f eco n o m ic h isto ry, 1975, sir. 515. 287. Aloys SCHULTE, »La lana come promotrice della lloridezza economica dcH'Italia nel Medio Evo«, u: A tti d e l Congresso d i sc ie n ze storicbe, vol. Ill, Rim, 1906, str. 117-122, posebno str. 119288. AN., G7, 1685, 76. (izvještaj iz 1684). 289. Louis DERMIGNY op. cit., II, str. 756, na pom ena 3. 290. Louis-Felix BOURQUELOT, E tu d e s s u r les fo ir e s d e C h am pagne, 1865, I, str. 102 .

Napomene 2^1. Pierre DARDEL, Com m erce, In d u strie et n a v ig a tio n d R o u e n et a u H a v r e a u XVIII* sićcle, 1966, sir. 108-109. 292. G a ze tte d e F rance, 1783, str. 351.

293. 5. rujna 1759, SAVARY DES BRUSLONS, IV, odjelj. 1023. 294. Genevieve ANTHONY, {.'In d u strie d e la to ile d P a u et en B e a m d e 1750 a 1850

(Ćcudes d ’ćconomie basco-bćamaisc, t. IIO, 1961, str. 41. 295. A.N., F 12, 151, 148 v®, 29- travnja 1729. 296. A.N., F 12, 682, 29- kolovoza 1726. 297. A.N., G 7, 1706, P 81, 19- siječnja 1723298. A.N., F 12, 721. 299. A.N., 62, AQ 7. 300. Varićtćs op. cit., V, sir. 345, napomena 2.

301. A.N., G 7, 1700, P 8 6 . 302. Johann BECKMANN, op. cit., UI, uvod bez označenih stranica. 303. Pierre CHAUNU, La c iv ilisa tio n d e VEurope classique, 1970, str. 332. 304. Bertrand GILLE, Les Forges fr a n fa is e s en 1772, I960, str. XII. 305. Na primjer, dopremni službenici za vino u Parizu isporučili su u šest godina (1703-1709) gotovo milijun i pol franaka i imaju problema. A.N., G 7, 1510. 306. L0TGE, op. cit., str. 205-206 i 258. 307. Hektor AMMAN, »Die Anf&nge des Aktivhandels und der Tucheinfuhr aus Nord-w esteu ro p a nach dem M ittelmeergebiet«, u: S tu d i in o n o re d i A r m a n d o Sapo ri, 1957, I, prospekt, str. 308 bis. 308. Erich MASCHKE, »Die Stellung des Reichsstadt Speyer in d er mittelalterlichen Wirtschafc Deutschland«, u: Vierteljabrseb rift fQ r S o z ia l—u n d W irtscbaflsgescbicbte, 1967, str. 435-455, posebno str.

436. 309. P a ris so u s P bilippe te B el d 'a p r is d es d o c u m e n ts o r ig in a u x ..., izdao H. GĆRARD, 1837. 310. B.N., Fr. 21557, P 9. 311- F. MELIS, A sp e tti d e lla v ita e c o n o m ica m ed ieva le, s tu d i n eU A rcb ivio D a tin i d i P ra to , I, sir. 458.

312. 313. 314. 315.

Gradski arhivi Genove, 572, P 4. Moskva, Bibl. Lenjin, Fr, 374, P 171. Ib id ., P 121.

Diego de COLMENARES, H isto ria d e la in s ig n a c iu d a d d e Segovia, 2. izd., 1640, str. 547. 316. Hermann KELLENBENZ, »Marchands capitalistes et classes sociales«, str. 14 (daktilogram). 317. Gino LUZZATTO, »Per la scoria delle costruzioni navali a Venezia nei secoli XV e XVI«, u: M iscella n ea d i s tu d i sto ric i in o n o r e d e C a m illo M a n fro n i, str. 385400.

318. Muzej Corrcr, Don& delle Rose, 160, P 53, i 53 v°. 319. Hermann KELLENBENZ, cit. čl., napome na 316. 320. Francois DORNIC, L 'In d u s tr ie te x tile d a n s le M aine. 1955. 321. Raoul de FĆL1CE, La B asse—N o n n a u d ie , 4tude de geograpbie regionale, 1907., str. 471. 322. Johann BECKMANN, op. cit., I, str. 109 sq.

323. F. DORNIC, op. cit., str. 307. 324. Moskva, Bibl. Lenjin, Fr. 374, P 160 v®. 325- London, Victoria-AIbcrt muzej, 66-1111, Box 1, bez datuma. 326. B a rcbent = parhet (tkanina). 327. Oblik rudarskog poduzeća koji dolazi iz srednjeg vijeka sve do T rid cn tin cr Bergw erkgebrducbe, iz 1206. 328. GOnther v. PROĐSZT, D ie n ied en tn g a riscben B ergstddte, 1966. 329. Antonina KECKOWA, Les S a lin es d e la re g io n d e Cracovie d u XVI* sićele au XVlIle sićele, na poljskom, 1969330. Danuta MOLENDA, Le Progres tebniqne et / ‘o rg a n isa tio n econ o m iq u e d e 1‘e x tfa c tio n d e s m e ta u x n o n fe ir e u x en P ologne d u XVI* au XVHe sićele, str. 14. Od istog autora, G o m ic tw o K n iszco w c n a tcrcnic z l o z s la s k o k r a r o w s k ic b d o P o lo w y X V I'w ieku, 1963, str. 410. 331- F.LOTGE, op. cit., str. 265. 332. Z u r G enesis d e s m o d e m e n K apitalisnuis,

1935. 333. G. LOIIMANN VILLENA, L as M in a s de H u a n ca velica en los siglos XVI y XVII,

str. 1 1 sq. 334. A. MATILLA TASCĆN, H isto iia d e la s rnin a s d e A lm a d e n , I (1958), str. 181-202. 335. F. LOTGE, op. cit., sir. 304; E ncyclopedic italienne, pod riječ »Idria«. 336. Enrique FLORESCANO, Precios d el m a iz y c r is is a g r ic o la s en M e x ic o (1 7 0 8 — 1810), 1969, str. 150, napomena 33. 337. F. LOTGE. op. cit., str. 378. 336. LA. CLARKSON, The p r e in d u s tr ia l econo m y in E n g la n d , 1971, str. 98. 339. Ibid. 340. G a zette d e F rance, 6. kolovoza 1731. str. 594. 341. A.N., F 12, 682, 9. siječnja 1727. 342. Marcel ROUFF, Les M ines d e charbon en F rance a u XVIII* sićele, 1922, str. 245, napomena 1 . 343. Germain MARTIN, La G ra n d e In d u strie en F ra n ce sous le r ig n e d e L ouis XIV,

1900, str. 184. 344. A.N., A.E., B1, 531, 18. veljače 1713. 345. A.N. F12, 515, P 4, 23. svibnja 1738. 346. Departman Ardena. Selo Illy će ilustrirati rat 12 1870.

713

Fernand Braudel/I g r a razmjene 347. A.N., F 12, 724. 348. A.N., G 7, 1692, 101. 349. J.A.-ROY, H isto ire d u p a tr o n a t d u N o rd d e la F rance, 1968, daktilogr. 330. H. SĆE »L'Ćtat ćconom ique de la Cham pagne 4 la fin du XVlle sičele, d'aprčs les mćmoircs des im en d an u de 1689 et de 1698«, u: M e m o ire s e t d o c u m e n ts p o u r s e r v ir d l'h is to ir e d u c o m m e r c e et d e F ind u strie , dir. J. Hayem, X. serija, 1966, sir. 265. 351. Guy ARBELLOT, C in q P a ro isse s d u Vallage, XV/V*-XVUle sičcles, 1970, teza u strojopisu. 352. Ortulf REUTER, op. cif., str. 14-15. 353. SAVARY DES BRUSLONS, op. cit., l. III, stupac 721. 354. F.L. NUSSBAUM, A H is to r y o f th e e co n o m ic in s titu tio n s o f M o d e m Europe, 1933, str. 216. 355. Usporedi in fra , str. 294 sq. 356. F.L. NUSSBAUM, op. eit.„ 212-213. 357. F. LOTGE op. cit., sir. 3 6 6 . 358. DEFOE, op. cit., II, str. 271-272. 359- Fedcrigo MELIS, A s p e tti d e lla v ita e co n o m ic a m e d ie v a le , 1962, str. 286, sq ., 455 sq ., i Tracce d i u n a s to r ia e c o n o m ic a d i F ire n ze e d e lla T o sc a n a , str. 249. 360. F. LOTGE, op. cit., sir. 3 6 6 . 361. Eckan SCHREMMER, D ie W irtsc b a ft B ay e m s , 1970, sir. 502. 362. Rcnć GANDILHON, op. cit., sir. 176. 363- Citirao Pierre DOCKES, V E sp a c e d a n s la p e n s e e e c o n o m iq u e d u X V F au XVIlle sičcle, sir. 108. 364. Claude PR1S, L a M a n u fa c tu r e r o y a le des g la c e s d e S a i n t —C o b a in , 1 6 6 5 —1830,

1973, teza u strojopisu u 5 knjiga, uvod. 365. A.N., G 7, 1697, 2, 3- siječnja 1712. 366. A.N., F 12, 682. 367. A.N., G 7, 1706, 126, ožujak 1723. (za čitav paragraf koji prethodi). 360. Osnovno proučavanje je M. COURTECU1SSEOVO, »La manufacture de draps fins Vanrobais aux XVII* et XVIII* sičcles«, u: M d n o ir e s d e la S o ciety d 'e m u la tio n d ‘A bb eville, t. XXV, 1920. 369. Putovanje po Engleskoj, citirani doku ment, P 4. 370. Georges RUHLMAN, Les C orp o ra tio n s, les

371. 372. 373. 374. 375. 376. 377. 378. 379-

714

m a n u fa c tu r e s e t le tr a v a il lib re a Abbe v ille a u XV1I1* sičele, 1948. F.L. NUSSBAUM, op. cit., str. 215. Ib id ., str. 213. Ib id ., str. 213. Ib id ., str. 216. L A . CLARKSON, op. d l., str. 99-

A.N., G 7, 1697, 6. Ib id .

A.N., P 12, 681, 9A.N., F 12, 516, 13.

380. Claude PRIS op. cit., daktilogr. je pružio sve podatke koji slijede. 381. Sidney HOMER, A H is to iy o f in terest ra les, 1963. 382. Pod nesavršenom točkom ja smatram n e što analogno »pokrivanju« topografskih mjerenja, kad se linije smjera ne sijeku pravilno. 383. Prema W. KULI, podatke mi je dostavio Andrej W1CZANSKY. 384. Raymond OĐERLĆ »L'ćvolution des for tunes i Mulhouse et le financcment dc l'industrialisation au XVHIe sičele«, u: Ko mitet za povijesna istraživanja, B u lletin d e s tr a v a u x bisto riq u es, 1971, str. 151. i napom ena 32, referenca u Ilis to iie doc u m e n ta ir e d e I 'in d u s tn e d e M n lb o u se a u XDC sičele, 1902, str. 287. i 698. 385. Prema neobjavljenom radu R. ZUĐERA, koji je »očistio« arhive Montgolfier (Knji žnica Sorbonne). 386. fla n d b u c b d e rD e u tsc b e n Cescbicbtc, pri redili AUBIN I ZORN, 1971, I, str. 550. 387. J.-C. PERROT, C enese d ’u n e vitle m o d e r ne: C aen a u XVIII* sičele, 1975, I, str. 372. 388. Ludwig SCHEUERMANN, D ie F ugger als M o n ta n in d u s tr ie lle in T irol u n d K d tn ten, 1929. str. 27. 389- D a ily life in P o rtu g a l in th e la te M id d le Ages, 1971, posebno sir. 198.. 390. Walther G. HOFFMANN, B ritish in d u stry, 1 7 0 0 -1 9 5 0 , 1955. 391. C a m b rid g e eco n o m ic h isto ry o f Europe, IV, 1967, sir. 484, si. 33. 392. Jean-C laude PERROT, op. cit., I, sir. 400. 393. Ib id ., str. 408. 394. Sidney POLLARD, David W. CROSSLY, The W ealth o f B rita in , 1968, str. 134 sq. 395. Obavijest dao F. RUIZ MARTIN. 396. B e a u v a is e t le B e a u va isis..., op. cit., str. 327. 397. Orazio CANCILA, »I prezzi su un mcrcaio dell'intem o della Sicilia alia metil del XVII secolo«, u: E co n o m ia e Storia, 1966, str. 186. 398. Basile KERBLAY, »Les foircs commcrciales e t le marehć intćrieur en Russie dans la premičre moitić du XIX* sičele«, u: Cabiers d u m o n d e r u sse e t sovietique, 1966, str. 424. 399- Arhivi Voronsov, 10, sir. 129- Simon VORONSOV, Southam pton, 12-24. rujna 1801. 400. CANTILLON, E ssa i s u r la n a tu r e d u c o m m erce en g en era l, izd. INED, 1952, str. 36. Kriva dilema, kaže mi Pierre Gourou. Mnogo konja znači m nogo gnoja, što znači boljih žetvi. 401. GALIAN1, D ia lo g u e s u r le co m m erce des b!4s, citirao Pierre DOCKES, str. 321.

Napomene 402. W. SOMBART, op. tit., II, sir. 357 sq. 403. A.N., G 7, 1510. 404. DUTENS, H isto ire tie la n a v ig a tio n bautu r ie r e e n F rance, 1828, citirao J.-C . TOUTAIN, Les T r a n s p o r ts en F ra n ce, 1 8 3 0 -1 9 6 5 , 1967, str. 38. 405. TOUTAIN, ib id , str. 38. 406. A.N., G 7, 1646, Orleans, 26. prosinca 1708. 407. Jacob STRIEDER, A u s A n tw erp en en N o ta riatsa rcb iven , 1930, str. XXV, napomena 4. 408. Ćmile COORNAERT, Les F ra n co is et le c o m m erce in te r n a tio n a l a A nvers, I, str. 269-270. 409- Aloys SCHULTE, C escbicbte ties m ittela lterficb en H a n d e ls u n d Verkebrs, I, str. 357 sq. 410. A.N., F 12, 721. 411. Stockalper Archiv, Brigue, Sch. 31, br. 2939. 2942, 2966. 412. A.D., Hauie-Savoie, C 138-307, P 92 v®. 413. A.N., H 3159/2. 414. W. SOMBART, II, str. 330-332. 415 . M e d ite rra n ie , I, str. 191. 416. A. EVER1T, u: op. tit., IV, str. 559417. A.N., G 7, 1510. 418. Jacques SAVARY, Le P a rfa it N e g o tia n t. 1712, I, 2. dio, str. 208-209. 419- »Rclazione«... Bernarda DIGONIA, u: Viag g ia to ri d e l '600, priredio Marziano Guglielminetii, 1967, str. 309-310. 420. SAVARY DES DRUSLONS, op. cit., IV (1762), stupac 1251. 421. SULLY, Mćmoires, III, str. 42. 422. Wilfrid BRULEZ, D e F irm a d e lla F aille en d e in te m a tio n a le H a n d e l v a n v la a m s e F irm a 's in d e 16° E euw , 1959. str. 577. 423- H. KELLENBENZ, D ie M e d e r’scbe H a n d elsbucb u n d d ie W elser'scben N acbtrdge,

1974, str. 121. 424. A.N., G 7, 1685, 77. 425. W. SOMBART, op. tit., II, sir. 334. 426. J.-P. RICARD, be N eg o ce d 'A m ste rd a m , str. 218, citirao W. SOMBART, II, sir. 338. 427. Ray Bert WESTERFIELD, M id d le m e n in E n g lish b u s in e s s , p a r tic u la r y b e tw e e n 1 6 6 0 a n d 1760, 1915. 428. W. SOMBART, op. tit., II, str. 329. 429. J.-C. TOUTAIN, op. tit., str. 14. 430. SAVARY DES BRUSLONS, op. c it., 1

(1759). stupac 429. 431. A.N., G 7, 1646. 432. A.N., G 7, 1633. 433- Svi podaci o Roanne koji slijede, uzeti su iz referata u strojopisu Denisa LUYA, Ba-

434. 435. 436. 437. 438. 439. 440. 441. 442. 443444. 445. 446.

tellerie et gen s d e riviere d R o a n n e a n d ern ier sićele d e l ’A neien Rćgim e, Univer zitet iz Lyona, 1972. A.N., H 3156 i II 2933 (posebno rasprava iz 1789. koja nastavlja povijest proble ma). Michel de ĐOISLILE, M ćm oires des Intend a n ts. I. (1881), str. 5-6. A.N., K 1352, br. 6 3 , P 1. SAVARY DES BRUSLONS, 1, stupac 430. B.N., Fr., 21702, P* 71-73. Ibid., P 120-126. A.N., G 7, 1532, kolovoz 1705A.N., F 12, 681, 60. i 44. P. DEYON, A m iens, ca pitate p rovinciate, 1967, str. 91 sq. Vidi supra, napomena 433. DEFOE, op. tit., II, str. 254-256. SAVARY DES DRUSLONS, op. tit., 1, stupac 429K. KELLENBENZ, »ĐHucrliche Unicrnchmertfligkcit im Đereich dcr Nord- und Ostsee von (lochmittelnltcr bis zum Ausgang der ncueren Zeit«, u: Vicrieljabrs e b r ift fU r S o z ia l— u n d W irtsc b a fts-

gescbicbte, ožujak 1 9 6 2 . 447. Ibid. 448. Hrid. 449- L.—A. BOITEUX, La F o rtune d e m er, le besoin d e securite et les d eb u ts d e Va s s u ra n ce m a ritim e, str. 45 sq. 450. Ibid., str. 48. 451. Ralph DAVIS, Alippo a n d D evonshire S qu are, str. 34, napomena 2. 452. A.N., K 1351. 453. SEIGNELAY, J o u r n a l d e vo ya g e en Hoila n d e, izd. 1867, str. 2 9 3 . i 297. 454. A.N., F 12, 724. 455. A.N., F 12, 724, 25- rujna 1788. 456. A.N., A.E., B1, 627, 2. kolovoza 1725. 457. A.N., Kolonije F 2 A 16. 458. Yosaburo TAKEKOSIII, The E conom ic a s p e c ts o f th e p o litic a l h isto ry o f Ja p a n ,

1930, I, str. 223-224. 459. Korištene dokumente dostavio mi jc Jean MEYER. 460. Frćdćric C. LANE, »Progrćs technology ques et productivity dans les transport maritimes de la fin du Moycn Age au dćbut des Temps modemes«, u: R evue bistorique, travanj-lipanj 1974, str. 277302. 461. Germain MARTIN, L a G ra n d e In d u strie so u s le r ig n e d e Louis XIV, str. 213-

715


Napomene uz poglavlje 4 1.

MGNENDCZ PIDAL, H isto ria d e E sparia , Hl, sir. 171-172. U: Doti. Sen ese d i S lo ria P a tn a , VI, 1935. II. P1GEONNL1AU, H isto irv d n c o m m erce en P rance, 1885, sir. 237. 4. Op. cif., str. 230. 5. Georg von BELOW, P ro b le m e d e r W'in sc b a ftsg esch ich te, 1926, sir. 381. Za čas nu zbrku između trgovaca i »posrednika sitničara« vidi također u J. ACCAIUAS DE SĆRIONNE, Les I n te r e ts d es n a tio n s d e TE urvpe. 1766, M, str. 372. 6. P. CUALMETTA, op. cit., sir. 103. i 117. 7. F. Sebastian MANRIQUE, I tin e r a tio d e la s M issio n es, 1694, str. 346. 8. O tr a d e s m a n i m e r c h a n t usporedi D. DEFOE, op. cit., 1, sir. 1-3; o m e ic a tn r a i m e tv a n z ia u sporedi COTIIUGL1, op. cit., str. 15. 9. CONDILLAC, op. cit., str. 306. 10. O Dcnovcžanima u Madridu vidi M editerra n ee, I, str. 462. i napom enu 4; o Charlcsu Lionu usporedi: Paul DECIIARME, Le 2. 3-

C o m p to ir d ’u n m a t e b a n d a n X V iF sieele d ’a p r e s u n e c o r r e s p o n d o n c e in e d ite ,

1910, str. 11. 11. Florence EDLER, »The Vanđermolcn, co mmission m erchants of Antwerpen: Tra d e with Italy 1538-1544«, u : E ssa ies in h o n o r o f J.W . T H O M S O N , 1938, str. 90, napom ena 34, Anvers, 7. prosinca 153912. D. DEFOE, op. cit.. II, str. 13513. D.N., Fr., 21702, f°‘ 14. i 40. 14. TURGOT, (E n vies, op. cit., 1, sir. 262. 15. P. RUIZ MARTfN, Lettres m a te b a n d e s..., op. cit., sir. XXXV1-XXXVII. 16. Pierre VILAR, op. cit.. Ill, p a s s im i str. 384-422. 17. Jean-C laude PERROT, op. cit., I, sir. 435437. 18. O poduzeću A Grcppia, usporedi Druno CAIZZI, In d u s tr ia , co m rn e iv io e b a n c a in L o m b a r d ia n e t X V III secolo, 1968, sir. 203, 206, 210; o firmi Tripovih usporedi P.W. KLEIN, D e T tip p cn in d e 17° E ettw, 1920. 21. 22.

1 965. sir. 4 74, sq. M id d le m e n in E n g lish b u sin e ss, 1915. C. CARIUErE, op. cit., I, str. 251. D. DEFOE, op. cit., I, sir. 102. S. POLLARD i D.W. CROSSLEY, op. cit.,

str. 169, napom ena 65. 23- Varićles, op. cit., Ill, sir. 41. i 56-57. 24. AN., G 7, 1686, P 156. 25. Claude GAKRErE, B arcelo n e, ce n tre econ o m iq u e ... 1967, I, str. 143. 26. C la u d c-F rć d ćric LĆVY, C a p ita lis te s et p o u v o ir a u siic le d es L u m ik tv s, 1969, str. 354.

716

27. Jean SAVANT, Tel f i d O u vra rd , 1954, sir. 11 sq. 28. Rcmy Bensa P.F. Delessartu, Frankfurt, 14. rujna 1763, A.N., 62 AQ 34. 29. M.G. BUIST, op. cit., str. 13. 30. (E uvres, I, str. 264. 31. 1759. str. 57. 32. DEFOE, op. cit., str. 13. 33. Ib id ., 1, str. 368. 34. Ib id ., I, str. 364. 35. Ib id ., I, sir. 358. 36. Ib id ., I, str. 46. 37. Ib id ., II, str. 10. 38. The T r a d in g w o r ld o f A sia a n d th e E n g lish E a st I n d ia C om p a n y, 1978. 39- MARX, D jela, izd. Plejade, ], str. 1099. 40. Ch. CARRiERE, op. cit., 11, str. 916-920. 41. Ch. CARRiERE, op. cit., 1, str. 88. 42. Varietes, V, str. 256. 43- R obert BIGO, »Une gram m airc d e la Bourse en 1789«. u: A n n a tes, 1930, str. 507. 44. G.Đ. CARDINALE Dl LUCA, II D o tto r Vul g a te , 1673, V, str. 29. 45. Daniel DESSERT, »Finances et socićtć au XVHe sičete: & propos de la chambrc de justice de 1661«, u: A n n a te s E.S.C., 1974, br. 4, sir. 847-885. 46. Muzej Correr, točna referenca nije nađe na. 47. C. LAVEAU, op. cit., str. 154. 48. Violet BARBOUR, C a p ita lism in A m ste r d a m in th e seven teen th c en tu ry, 1950, str. 44. 49. S. POLLARD, i D.W. CROSSLEY, op. cit., str. 149-150. 50. Isaac de PINTO, op. cit., str. 44-45, 77sq., 95-96. 51. A.N., 62 AQ, ostavština Dugard. 52. Proći bez carine, (u smislu p a s s e d e b o u tbcscarinski prolaz) znači, nesum njivo, proći bez zaustavljanja. 53. Ch. CARRJERE, op. cit., II, str. 918. 54. AP. US11ER, The E a rly h isto ry o f dep o sit b a n k in g in M e d ite rra n e a n Europe, 1943, sir. 6. 55- Federigo MELIS, »Origines de la Danca Modema«, u: M o n ed a y credito, br. 116, 1971, str. 3-18, naročito str. 4. 56. Usporedi su p ra , str. 72-7357. M. MOR1NEAU, u: A n u a r io d e b isto ria e c o n o m ica y social, 1969, sir. 289-362. 58. P.R.O. London, 30/25, 4. siječnja 1687. 59- 9. kolovoza 1613. citirao J. GENTIL DA SILVA, op. cit., str. 350, napomena 46. 60. C arlo M. CIPOLLA, »La p rć te n d u e 'R ćvolution d es prix'; razm išljanja o

Napomeni talijanskom iskustvu«, u A n n a tes E.S.C., 1955, str. 513-516. 61. Isaac dc PINTO. op. cit., str. 46. i 77-78. 62. Citirali S. POLL4RD i D.W. CROSSLEY, op. cit.. str. 16963. A.N., C 7, 1691, 35 (6. ožujka 1708). 64. A.N., A.E., B \ 331. 25. studenog 171365. A.d.S. Venecija, Consolt Genova, 6, 98, Genova, 12. studenog 1626. 66. A.G. Varšavn, ostavština Radziwitl, Nan tes, 20. ožujka 1726. 67. A.N., G 7. 1622. 68. A.N., G 7. 1Ć22, »Mćmoire sur les billets de monnoyc«, 1706 (?). 69. Marcel ROUFF, Les M ines d e c b a ib o n en F rance a n X V l l f sićele, 1922, str. 2-1370. C. CARRIČiRE, op. cit.. II. str. 917 sq. 71. B. CA1ZZI. In d ifs tiia , c o m m e n io e b a n c o in L o m b a rd ia ..., op. cit., str. 149. 206. 72. Guy CHAUSSINAND-NOGARET. Les Fi n a n c ie rs d ii L a n g u ed o c a n XVIII* siecic, 1970, str. 40. i 103-104; G ens d e fin a n c e a u XVIII c sićele, 1972, p a s s im i str. 68 sq.-, izvještaj o knjizi Yvesa DURANDA, u: A n n a te s E.S.C., 1973. sir. 804. 73. Pierre V1LAR, op. cit.. t. II, str. 482-49174. TURGOT, (Euvres. op. cit., I, str. 381. 75. L. DERMIGNY, Le C om m erce a C anton, op. cit., II, str. 774. 76. G. GLAMMAN, D u tc h a s i a t i c tr a d e , 1 6 2 0 -1 7 4 0 , 1958, str. 261. 77. LA BRUYĆRE, C aractbres..., VI, 3978. Lćon SCHICK, V n G r a n d H o m m e d 'a f fa ir e s a n d e b u t d u X V I * sidclc, Jacob Fugger, 1957, str. 416. 79- Pierre VJLAR, u: L 'ln d u s tiia lis a lio n en E urope a u XIX* sičdc, 1972, priredili LĆON, CROUZET, GASCON, str. 423. 80. J. CAV1GNAC, op. cit.. sir. 156, 12. travnja 172581. Jean MAILLEFER, op. cit., str. 17982. MADLY, (E nvies, Xlll, D u co m m e rc e d es g r a in s, str. 291-297. 83. Jean-Baptiste SAY, op. cit., I, str. 176. 84. Jacques HEER5, u; R evu e d u N o rd , siječ. 1964, str. 106-107; Peter MATHIAS, The fi r s t in d u s tr ia l n a tio n , a n eco n o m ic h is to ry o f B r ita in . 1 7 0 0 —1914, 1969, str.

18. 85. F. LOTGE, op. cit., str. 294. 86. M ed iterra n ee..., I, str. 386. 87. Pierre GOUBERT, L ouis X IV e t v in g t m il lio n s d e F rancois, 1966. 88. Enrique OTTE, »Das Genuesische Untcrnehmertum und Amerika unter den Katolischen Kdnigen«, u: J a b r b u c b /O r Geseb ieb te vo n S ta a t, W irisch a ft u n d Gese llsc b a fi L a te in —a m e rik a s, 1965, Dd 2,

sir. 30-74.

89. Maurice DOBB, Studies in th e develop m e n t o f capitalism , 4. izd.. 1950. str. 109 sq„ 191 sq. 90. A.N., G 7, 1865, 7591. II.H. MAURUSCIIAT, G e w iin e , Z u c k e r u n d S a lz ini voiin d n striellen Europa..., citirao Wilhelm ADEL, Einigc llem crknng en z u m L a n d S ta d tp io b lem e ini spdtm ilielalter, sir. 25.

92.

Baltazar Surtrcz Simćnu Ruizu. 26. veljače 1591. Valladolid. 93. E ncyclopedia b rita n n ica , 1969, XIII, sir. 524. 94. SAVARY DES DRUSLONS, V, stupac 668. 95. Moskva, Centralni arhivi, Alex. Baxter Voronsovu.... 50/6. 1788. 96. C.R. BOXER, The G reat ship f r o m A m acon, 1959. str. 15-16. 97. Opat dc DEL1ARDY, Id ee d u Commerce, D.N.. Fr.. 10759, P 310 v*. 98. G.F. GEMELLI CARERI. op. cit.. IV, str. 4. 99. Denys LOMBARD, op. cit., str. 11.3. 100. Johan ALBRECHT MANDELSLO, op. cit.. II, sir. 346. 101. F. GALIANI, D ialogues s u r le com m erce des bleds, izd. Fausto Nicolini, 1959. str. 178-180 i 252. 102. Simćn Ruiz Baltasaru Sudrezu, 24. trav nja 1591, Arhivi Ruiz, Valladolid. 103. D. DEFOE, op. cit.. II. str. 149. sq. 104. Za detalje koji slijede vidi Christian DEC, Les M a r c b a n d s e c r iv a in s d F lorence, 1 3 7 5 -1 4 3 4 , 1967, sir. 383 sq. 105. Richard EIIRENDF.RG, D a s Z e ita lte r d e r Fugger, 1922, I, sir. 273. i napomena 4. 106. J.-P. PALEWSKI, H isto n e des chefs d entreprise, 1928, str. 103 sq. 107. Ralph DAVIS, A le p p o a n d D e v o n s h ir e Square. 1967, str. 66. 108. Izdao V. von KLARWJLL, The F ug g er N ew s—Letters, 1924-1926, 2. knjiga. 109. Paolo da CERTALDO, citirao C. DEC, op. cit., str. 106. 110. A.N., A.E., D1, 623. 111. A.N., 61 AQ 4, P 19. 112. Ibid. 113- A.N., 61 AQ 2, f® 18, pismo od 18. prosin ca 1777. 114. Tekst Paola de CERTALDOA, citirao C. DEC, op. cit., str. 106. 115. A.E., C.P., Engleska 532, 1** 90-91, Beau marchais Vergennesu, 31. kolovoza 1779116. Bonvisi S. Ruizu, citirao J. GENT1L DA SILVA, op. cit., str. 559117- O toj produženoj krizi prijepiska Pomponnea, A.N., A.E., D1 Holandija, 619 (1669). 118. Jam es BOSWELL, T he L ife o f S a m u e l Jo h n so n , 8. izd., 1816, II, str. 450. 119- Riječ je autora jedne brošure iz 1846. ko ja optužuje ministra javnih radova koji je

717

Fernand Braudel /I g r a razmjene prevarom objavio dosudcnje sjevernih željeznica Banci Rothschild prihvaćajući da ona bude jedini nudilac. Citirao Henry COSTON, L es F in a n c ie rs q u i m e n e n t te m o n d e , 1955, str. 65. 120. Vidi su p ra , sir. 32 sq. 121. A.N., F 12, 681. 122. AN., G 7, 1707, str. 148. 123. A.N., G 7, 1692, sir. 34-36. 124. Ib id ., P 68. 125. A.N., F 12, 662-670, 1. veljače 1723. 126. A.N., G 7, 1692, P 211 v° (1707. ili 1708). Dolina Diesme u Argonneu. 127. AN., F 12, 515, 17. veljače 1770. 128. AN., G 7, 1685, str. 39129. AN., F 12, 681, f " 48, 97, 98, 112 i AN., G 7, 1706, br. 237. i 238. Jedno pismo od 26. prosinca 1723. aludira na vladine mjere iz 1699. ■ 1716. koje poništavaju sva prethodna tržišta kako bi se spriječilo »ovo zelenaško kupovanje« u trgovini vu ne. 130. AN., F 12, 724, br. 1376. 131. SAVARY DCS DRUSLONS, op. cit., IV, odj. 406. 132. AN., G 7, 1678, P 4 1 i P 53, stud, i pros. 1712. 133-Jean ĆON (P. Mathias de Saint-Jean), Le c o m m e rc e h o n o ra b le , op. cit., str. 8B-89134. John NICKOLLS (Plumard de Dangeul), R e m a r q u e s s u r les a v a n ta g e s et les desa v a n ta g e s d e ta F ra n c e e t d e la G ra n d e B re ta g n e , 1754, str. 525. 135. Henri P1RENNE, llis to ir e ie o n o m iq u e de I'O ccid en t m e d ie v a l, 1951, str. 45, napo

m ena 3136. Joseph I1ĆFFNER, W irtsc b a ftse tb ik u n d M o nopole, 1941, str. 58, napom ena 2. 137. H ans HAUS1IERR, W irtsch a ftsg escb icbte d e r N e u ze it, 1954, sir. 78-79. 138. Urlich d e HGTTEN, O pera, izd. 18591962, III, str. 302. i 299, citirao HOFFNER, op. cit., str. 54. 139- Violet BARBOUR, op. cit., sir. 75. 140. Ib id ., str. 89- (Objava De Witta Državnim staležima 1671. Ovo žito nije spremano samo u Amsterdamu već i u više drugih gradova Holandije.) 141. Sam uel LAMBE, S e a s o n a b le o b s e r v a ti on s..., 1658, str. 9 -1 0 , citirao V. BAR BOUR, op. cit., str. 90. 142. J. SAVARY, L e P a r fa it N e g o c ia n t, op. cit., izd. 1712, II, str. 135-136. 143. AN., A.E., B \ 619, Hag, 25. rujna 1670. 144. Hrid., 4. srpnja 1669. 145. Ib id ., 26. rujna 1 6 6 9 . 146. J. SAVARY, op. cit., II, str. 117-119. 147. AN., G 7, 1686-99148. Marteng G.ĐUIST, op. cit., str. 431 sq. 149- P.W. KLEIN, op. cit., str. 3-15, 475 sq.

718

150. Jacob van KLAVEREN, E uro p d iseb e W in scbaftsgeschichte Spa n ien s, op. cit., str. 3. »...Erstens ist es ftlr die Wirtschaft an sich von keiner Bedeutung, ob das Geld au s Silber, Gold o d e r aus P apier besteht.« 151. Marcel MARION, D ic tio n n a ire d e s in s ti tu tio n s, str. 384, 2. stupac. Louis DERMIGNY, »La France ž la fin dc l’Ancicn Regime, une carte monćtaire«, u: A n n a tes E.S.C., 1955, str. 489. 152. MALESTROIT, »Mćmoires sur le faict des m onnoyes...«, 1567, u: P a r a d o x e s in e dits, izd. L. EINAIDI, 1 9 3 7 , str. 73. i 105. 153. F.C. SPOONER, L ’E co notnie m o n d ia le et les fra p p e s m o n e ta ire s en France, 1 4 9 3 — 1680, 1956, str. 128 sq. 154. C.M. CIPOLLA S lu d i d i sto ria d e lla m o neta: i m o v im e n ti d e i c a m b i in I ta lia d a l sec. X III a l XV, 1948, i R. DE ROOVER, u: A n n a te s, 1951, str. 31-36. 155. G em iniano MONTANARI, T r a tta to d e l v a lo re d elle m o n ete, pogl. Ill, str. 7, ci tirao J. GENT1L DA SILVA, op. cit., str.

400. 156. C.M. CIPOLLA, M o u v e m e n ts m o n ć ta iiv s d e I ’E ta t d e M ila n (1 5 8 0 -1 7 0 0 ), 1952, str. 13-18. 157. Markiz d'ARGONSON, M em oires et J o u r n a l in id it, izd. 1857-1858, II, str. 56. Da bi čitalac mogao ponovno izračunati, n e ka se prisjeti da jedno zemljište vrijedi 12 dinara i da jedna para vrijedi 3 dinara. Što znači da je kovanica od 24 dinara devalvirala za 6 dinara, (j. 25%. 158. J. GENT1L DA SILVA, B a n q u e et credit en Ita lic a u XVII* sićele, I, str. 711-716. 159- Gio. Domenico PERI, II N eg o tia n te, izd. 1666, str. 32. 1Ć0. F. RU1Z MARTfN, Lettres m a re b a n d e s de Florence, op. cit., str. JOOCVUI. 161. R. GASCON, op. cit., 1, str. 251. 162. J. GENTIL DA SILVA, op. cit., str. 165. Ić 3 .jc a n ĆON, op. cit., str. 104. 164. Isaac de PINTO, op. cit., str. 90-91, na pomena 23165- E ta ts e t ta b le a u x e o n c e rn a n t les fin a n c e s d e F ra n c e d e p u is 1758 ju s q u 'e n 1787,

1788, str. 225. 166. J. BOIMER, P. FURET I M. GILLET, Le M o u v e m e n t d u p r o fit en F ra n ce a u X IX sieele, 1965, str. 269167. M.G. BUIST, op. cit., str. 520-525. i na pom ena str. 525. 168. Louis DERMIGNY, C arg a iso n s in d ic n n c s S o lie r e t Ć e, 1781-1793, I960, II, str. 144. 169. Giorgio DOR1A, u: M ela n g es B oH a n d i, 1977, str. 377 sq. 170. F. RUIZ MARTfN, E l Siglo d e los G eno veses, u štampi.

Napomene 171. J. MEYER, L 'A rm em en t n a n ta is , op. cit., str. 220 sq. 172. Ib id ., str. 219. 173. Jacob M. PRICE, F rance a n d the C hesa pea ke, 1973, I, sir. 288-289. Ove prora čune dostavio mi je J.-J. Hćmardinqucr. 174. A.N., 94 AQ 1, P 28. 175. L. DERM1CNY, C argaisons in d ien n es, op. cit., str. 141-143. 176. J. MEYER, op. eil.. sir. 290-291. 177. M. ĐOGUCKA, H a n d e l z a g r a n ie z n y G d a nske..., 1970, str. 137. 178. A.N., Kolonije, F 2 A 16. 179. Thomas MUN, A D iscourse o f tr a d e fr o m E n g la n d in to th e E a st Indies. London, 1621, sir. 55, citirao P. DOCKES, op. eil.. str. 125. 180. HACKLUYT (1805), sir. 70-71, citirao J.C. VAN LEUR, op. cit., sir. 67. 181. Jean GEORGELIN, Venise a u siecle des Lum iervs (1 6 6 9 —1791). sir. 436. daktilo-

203. Arhivi grada Pariza (A.V.P.), 3 B 6, 21. 204. J.-P. RJCARD, op. cit., str. 368. 205. Naslov IV, članak 8, citirao Ch. CARRlfcRE, op. cit., II, sir. 886. 206. Ibid., sir. 087. 207. J. SAVARY, Le P a rfa it n e g o e ia n t, izd. 1712. drugi dio, str. 15 sq. 208. Eric MASCHKE, »Deutsche Stftdtc am Ausgang des Miticlalicrs« u: D ie Sta d l a m A u sg a n g des Alittclalters, 1974, po sebni otisak, str. 8 sq. 209- Organizaciju iz Toulousea je zadivljujuće objasnio Germain S1CARD, A u.\ otigincs des soctćrćs a n onym es: les m o n lin s dc Toulouse a u M oyen Age, 1953. 210. Ibid., sir. 351, napomena 26. 211. E.F. HECKSCHER, op. cit., str. 316, 385i p a ssim . 212. A.V.P, 3 D 6, 66. 213. A.N., Z'D 102 A, P* 19 v°-20 v°. 214. Jcan-Frangois MELON, E ssa i p o litiq u e s u r le com m erce, 1734, sir. 77-78. 182. fb id ., str. 435. 215. Jean MEYER, L 'A rm em en t n a n ta is..., op. cit., sir. 275. 163. Vidi način na koji se kapitali oslobođeni napuštanjem velikih industrija ponovno 216. A.N., Z1 102 A. investiraju drugdje J.-C . PERROT, op. 217. Jean MEYER, L A n n e m c n t n a n ta is.... op. cit.. I, sir. 381 sq. cit.. sir. 113. 184. Stephan MARGLIN, u: Le N o u v e l Obser218. Ch. CARJUČRE, op. cit., II, str. 879 sq. va teu r, 9- lipnja 1975, str. 37. 219. D. DEFOE, op. cit., 1, str. 215. 185. J. KUL1SCHER, op. cit., tal. prijev. I, sir. 220. Riječ jedva da sc pojavljuje. Citirao LIT444. TRĆ: »Entrcprisc«, str. 1438. kod FENE186. Usporedi infra. 111, pogl. 2. LONA, Telem aque, XII, 1699187. J. KULISCHER, op. cit.. I, sir. 446. 221. Prema uzgrednoj misli Isaaca dc P1NTOA, 188. J. GENT1L DA SILVA, op.cit, sir. 148. op. cit., str. 335. 189. Jean MAILLEFER, op. cit., str. 64. 222. Guy ANTONETTI, Grcffulbe, fllo n lz cl C v, 190. C. DAUER, op. cit., str. 26. 1789-1793, str. 96; usporedi J. EVERA191. F- MELIS, Tracce d i u n a s to tia econom iERT, op. cit., str. 675- Njemačka poduzeća u Cadixu oko 1700. su malobrojna. ca..., op. cit., str. 29192. A.-E. SAYOUS, »Dans ('Italic, h l'inićrieur 223. George LILLO, Tbe L o n d o n m e rch a n t, des terrcs; Sicnnc dc 1221 i 1229«. u: w ith tb e tra g ica l h isto ry o f G eorge B a r n A n n a le s, 1931. sir. 189-206. well, 1731, str. 27. 193- Hermann AUD1N, Wolfgang ZORN, H a n d 224. W. SOMBART, op. cit., II, sir. 580. bueb..., op. cit., str. 351. 225. Manuel NUNES DIAS, O C a pitalism o m o194. J. KULISCHER, op. cit., njem. izd, I, sir. n a r q u ic o p o a tn g u e s (1 4 1 5 —1519) Sdo Paolo, 1957, Tcsc dc douioramcnto. 294-295. 195- A. SCHULTE, G e sc h ic b te d e r g r o s s e n 226. Charles VERL1NDEN, Les O iigincs d c la R aven sb u rg er I la n d e l s g e s e l l s c h a f t civilisa tio n a tla n tiq n e, 1966, str. 11-12. 1 3 8 0 -1 5 3 0 , 1923, 3- v. i 164. 196. H. HAUSHERR, op. cit., str. 29. 227. Louis DERMIGNY, La C hine et l'O ccident, 197. Frangoise BAYARD, »Les Donvisi marLe co m m erce a C an to n ..., op. cit., I, str. 86. chands banquiers k Lyon, 1575-1629«, u: A n n a te s E.5.C., stu d .— pros. 1971, str. 228. A.N., A.E., D1, 760, London, srpanj 1713. 1235. 229. Charles WILSON, E n g la n d 's apprentice 198. Jean MEYER, L 'A rm e m e n t n a n ta is ..., op. ship, 1 6 0 3 -1 7 1 3 , 3. izd., 1967, sir. 172a t., str. 105, napomena 8. 173. 199- Ib id ., str. 112, napomena 2. 230. Usporedi o tom predmetu ispravak (koji 200. Ib id ., str. 107-115. upućuje na široku bibliografiju) JOrgcna 201. F. MELIS, Tracce d i u n a sto ria e c o n o m i WIEGANDFA, D ie M erchants A d ven tu re r s ' C o m p a n y a n f d e m K o n tin en t z u r Z e it ca, op. cit., str. 50-51. d e T udors u n d S tuarts, 1972. 202. Jean MEYER, L 'A rm e m e n t n a n ta is..., op. 231. E.F. HECKSCHER, op. cit., sir. 310. cit., str. 107. i nap. 6.

719

Fernand Braudel/ Igra razmjene 232. Ib id ., str. 362-363. 233- M.M. POSTAN, M e d ie v a l tr a d e a n d f i n a n c e , 1973. str. 302-30*1. 234. F. LUTGE, op. cit., str. 342. 235. Prem a objašnjenjim a J.U. NEFA, K.W. TAYLORA, 1. WALLERSTEINA i Th.K. RABBA, E n lc ip iis e a n d Em pire, 1967, sir. 19 st]. 26 S(J. 236. Za Sjevernu kompaniju usporedi A.N., G 7, 1683, 1; za Kompaniju Zapadne Indije usporedi A.E., M. i D., 16. 237. E tu d e s d 'b is to iiv e c o n o m iq u e , 1971, sir. 33238. S. POLLARD i D.W. CROSSLEY, op. cit., sir. 150-151. 239. Ib id ., sir. M3, M ć, M7, 163. 240. P. JEANNIN, L ’E u ro p e d u N o r d —O u est et d u N o r d a it XVII* ct XVJI1C sideles, 1969, sir. 192. 241. S. POLIARD i D.W. CROSSLEY, op. cit., str. 149242. Pismo Pontcharirainn Tallardu (6. kolo voza 1698), usporedi A.E., CP. Ang., 208, P 115; pismo Tnllarda P ontcharirninu (21. kolovoza 1698) usporedi A.N., A.E., B", 759. 243. Op. cit., franc, izd., sir. 172. 244. Charles BOXER, The D u tc h S e a b o rn e E m p ire , 1 6 0 0 - 1 8 0 0 , 1965, sir. 43245. Maurice DOUB, S tu d ie s in th e d e v elo p m e n t o f c a p ita lis m , 4. izd., 1950, str. 191, napom ena 1. 246. A.N., G 7. 1686, P 85.

247. A.N., Marine, D 7, 230, citirao Charles FROSTIN, »Les Pontchartrain ct la pćnć(ration commcrcialc franâise en Amćrique espagnole (1690-1715)«, u: R evue b isto iiq u e , 1971, str. 311, napom ena 2. 248. A.N., K 1349, P 14 Vs i P 15. 249- Paul KAEPPELIN, La C o m p a g n ie d e s h i d e s o iie n ta le s et F ra n co is M a rtin , 1908. str. 135-136. 250. I b i d , str. 593251. A.N., G 7, 1699. 252. Charles MONTAGNE, Ifisto ire d e la C o m p a g n ie des in d e s, 1899. str. 223-224. 253. M. Ll;VY-LEBOYER, op. cit., str. 417, na pom ena 2. 254. C ivilisa tio n m a te iie lle , I, izd. 1967, str. 10-11. i 437. 255. Walter ACHILLES, »Gctreideprcisc und G e treidehandclsbeziehungen curopftischcn Raum in XVI. und XVII. Jahr.« u: Z e its c b iifi f i l r A g ra ig escb icb te, 59, str. 32-55. 256. E. MA5CHKE, cit. čl.. str. 18. 257. J.-P. RJCARD, Le N eg o ce d ’A in sterd a m , 1722, str. 59. 258. Seb iifien , 1800, I, str. 264, citirao W. SOMBART, 2, str. 500. 259. E. ZOLA, L 'A igent, izd. Fasqucllc, I960, s tr. 166, citirao P. M1QUEL, L ’A igent, 1971, str. 141-142. 260. GALIAN1, op. cit., str. 162-168, 178-180, 152.

Napomene uz poglavlje 512345678 1.

Citirao Louis DUMONT, H o m o s b icrar-

9.

ebietts, 1966, sir. 18.

2. 3.

4. 5.

6. 7. 8.

720

Pozivam sc na razgovor iz s tu d e n o g 1937. Ćmilc DURKIIEIM, (1858-1917) preuzi ma sm jenu od Augusta COMTEA, piše svoju tezu D e la d iv is io n d u tr a v a il so cial, 1893. i 1696. osniva A n n e e sociolo g iq u e. To je posljednji datum koji smo zapamtili. U: R e v u e d e sy n tb e se , 1900, str. 4. Usprkos starih eseja kao što su oni Alfreda WEBERA, K u ltu ig e sc h ic b te a ls Kultu rso zio lo g ie . 1935, ili Alfreda von MAR TINA, S o z io lo g ie d e r R e n a is s a n c e ..., 1932; ili novija, snažna sinteza Alexande rs RUSTOWA, O r ts b e s tim m u n g d e r Geg e n w a r t, 3. knjiga, 1950-1957. Op. cit., str. 9Josef SCHUMPETER, op. cit., 1, str. 23NOVALIS, E ncyclo p ed ic, 1966, str. 43.

10. 11.

12. 13. 14.

Analogne opaske kod Rcnća CLEMENSA, Raymonda ARONA, Wilhelma ROPKEA, Jaequesn ATTALIA, Joscpha KLATZMANNA, Marcela MAUSSA. E nglish S o cia l H isto iy , 1942, španjol. pri jevod, 1946. Velik broj suprotnih mišljenja. Npr. Ed ward J. NELL, »Economic relationship in the decline of feudalism: an economic in terdependence«, u: H isto ry a n d theory, 1957, str. 328: »considćrcr dnvantage les relations entre les variables que les vari ables cllcs-mcmcs«. Za Evansa PR1TCHARDA, socijalna struktura se svodi na me đuodnose grupa, prema Siegfredu Frcdcriku NADELU, La Tbeoiie d e la stru ctu re sociate, 1970, str. 30. I. WALLERSTEIN, op. cit., str. 157. Jack H. HEXTER, R ea p p ra isa ls in H isto ry, 1963, str. 72. Varietes, III, str. 312, A d v is d e G u illa u m e H o lle u x 4s H alles.

Napomene 15. V iđ e n i b isto iiq u e. 1976. 16. Karl BOSU »Hasten, Stitnde, Klasscn in mittclaltcrlichcn Dcuischland« u: ZDLG 32, 1969- Nemoguće upotrijebili riječ u točnom značenju. 17. U vezi kasta u Indiji vidi članak Claudcn MEILIASSOUXA, »Y a-l-il des castes aux Indes?«, u; Cablet's in tć )tia tio n a u .x tie sociologie, 1973, str. 5-29. 18. Lir V o ca tio n a c ln e lle tie in sociologie, 1963, I, str. 365 sq. 19. P o u r la sociologie. 197-i, str. 57. 20. PRĆVOST. op. cit.. t. 1, str. 8. 21. Van RECHTEREN, Voyages, 1928-1632, V, str. 6 9 . 22. A.N. K 910, 27 bis. 23- Arthur Boyd IHDBERT. u: P a st a n ti P re sent. 1953, br. 3, i Claude CAHEN, u: Ln Pensee, srpanj 1956, str. 95-96, smatraju da feudalizam nije negacija trgovine. Or todoksan stav. Charles PARAIN i Pierre VILAR, »Mode, dc production fćodal ct classes socialcs cn systenic precapitaliste«, 1968, Les C ahieiz tin C entre d'E tuties et R ecbeivbcs m a rx iste s. br. 59. 2-i. Najkasnije datum iz doba Restauracije, još ne u La N eotogie, L.S. MERC1ERA, 1801; u N. LANDAIS, D ic tio n n a ire g e n e r a l et g ra m m a tic a l, 193-i. U. str. 26. 25. Armando SAPORI i Cino LUZZATTO. 26. Georges GURVITC1I, D e te rm in ism e s soc ia u x et liberte b iim a in e , 2 izd., 1963, str. 261 sq. 27. Mare BLOCI I, La Societe fe o d a le , 2. knji ga, 1939-19-10. 28. Jacques I1ECRS, Le C lan f a m i l i a l a u Moy e n Age. 197-1. 29- A. TlllERS. D e la p ropriete, 18-18, sir. 9330. Jcan-Frangois MELON, op. cit., str. 126. 31. Charles W. MILLS, The P o w e r Elite, 1959. 32. D elle le tte iv tii M esse C la u d io T olom ei, Venecija, 15-17. F* 144 ^ -1 4 5 . Na ovaj odlomak upozorio me jc Sergio DERTELLI. 33. Frćdćric C. LANE, Venice, a m a n tim e R e pu b lic, 1973, str. 32-1. Također vidi K.J. DELOCH, D e v d lkeru n g sg eseh icb te Ita iiens, l. Ill, 1961. str. 21-22. 34. F.C. LANE, op. cit., str. 429-430. 35. SA1NTOLON, R e ta zio n e d e lla R epublica d i G e n o v a , 1684, Venecija, M arciana, 6045, c. 11-8. 3 6 . Gerald STRAUSS, »Protestant dogma and city governm ent. The case o f Nurem berg«, u: P a s t a n d P resent, br. 36, 1967, str. 38-58. 37. C.A.B.F. de BAERT-DUHOLAND, T a b le a u d e la G r a n d e —B reta g n e, god. Vili, IV, str. 7. 38. C.R. BOXER, The D u tc h se a b o rn e Em pire, 1 6 0 0 —1 8 0 0 , 1 9 6 5 , str. 11.

39- R. GASCON, op. cit., I, str. 407. 40. G.D. RAMSAY, Tbe City o f London. 1975, str. 12. 41. E.W. DAIILGREN, Les R elations com m crciales et n ta titim e s entre la France et les cotes dit Pacifiqite. I, 1909, str. 36-37.

napomena 2. 42. Francois DORNIC. op. cit., sir. 178. 43. Jacques TENEUR, »Les Commcrânts dunkerquois a la fin du XVIIl® sićele ct les problćm cs cconom iqucs de leur temps«, u: R evue d u N ord, 1966, sir. 21. 44. Citirao Charles CARRliiRE, op. cit.. I, sir. 215-216. 45. Ibid., sir. 26546. Referenca izgubljena. 47. Emilio NASALLI ROCCA, »II Patriziato pinccntino ncll ctA del principato. Considcrazioni di storia giuridica, socialc c statis tica«, U: S tu d i in o n ore d i Cesarc M anaresi, 1952, str. 227-257. 48. J.M. ROBERTS, u: Tbe European N obility in tb e E ighteenth C entury, izd. A. GOOD WIN, 1953, sir. 67. 49 J- GENTIL DA SILVA, op. cit., str. 3 6 9 370, napomena 92. 50. Phyllis DEANE i W.A. COLE, B ritish eco n o m ic g row th, 2. izd. 1967, str. 2 sq.-, S. POLLARD i D.W. CROSSLEY, op. cit., sir. 153 sq. 51. S. POLLARD i D.W. CROSSLEY. op. cit.. str. 16952. Andrć PARREAUX, La Societe a n g la ise de 1760 d 1810, str. 8. 53. Pierre GOUBERT, V A n eien Regim e, 1 9 6 9 . I, str. 158-159. 54. P. LEON, U: H istoire eco n o m iq u e ct sod a le de la F rance. II, 1970, sir. 607; Jean MEYER, La N oblesse b iv to u n e a n XVIIP sićele, sir. 56. 55. W. DWORZACZEK, »Permčabilitć des barrićrs socialcs dans la Pologne du XVIC sičele«, u: A cta P o lo n ia e l/is to iic a , 1971, 24, str. 30 i 39. 5ć. M.N. PEARSON, »Decline of the Moghol Empire«, u: The J o u r n a l o f A sia n Studies, veljača 1976, str. 223: 8.000 privilegira nih u Carstvu od 60 do 70 milijuna lju di... »The 8.000 men were the empire«. 57. Op. cit.. I, str. VIII. 58. Citirao Julicn FREUND, op. cit., sir. 25. 59. Lawrence STONE, »The Anatomy of the Elizabethan aristocracy«, u; Tbe E cono m ic llis to iy Review , 1948, str. 37—41. 60. H. KELLENBENZ, D er M erk a n tiiism u s in E uropa u n d d ie so zia le M obilitdt, 1965, sir. 49-50. 61. Peter LASLETT, op. cit., str. 44. 62. Pierre GOUBERT, L ’A n cien R egim e, op. cit., I, str. 105.

72 /

Fernand Braudel / Igra razmjene 63. H a n d b u c h Her d e u ts c h e n W ir ts c h a fls— u n d S o zia lg escb icb te, op. cit., sir. 371. 6 4. Za Veneciju, L a C iv illd v e n e z ia n a nell'e ld b a r o e c a , op. c it., sir. 307, veljača 1685; La C iv ih d v e n e z ia n a Hel Settecento , sir. 2 44. i 274. 65. IbiH.. sir. 244. 6 6. O Longlcaiu, usporedi N e w E n cy c lo p ed ia D tita n n ic a . 15. izd., VI, sir. 319; o Wollaion Hall, ib id ., X, sir. 729; o Durghley H ouse usporedi J. Alfred GOTC1I, A rchi te c tu r e o f th e R e n a is s a n c e in E n g la n d .

I, 189-1, sir. 1-3; o lloldenbyu, usporedi Henry SHAW, D e ta ils o f E liz a b e th a n A r ch itectu re, 1839, sir. 8 . Peter LASLE1T, op. cit., str. 166.

78.

»Lorsque s'ouvrc la XVHe sičele, les gran ds seigneurs d'auirefois (dans la campagne romaine), ćcrasćs par leurs dettes, liquident leurs biens fonciers et s'effaccnt devant unc aristocratic nouvcllc et do cile, sans passd guerricr.« 79. D.N., P. Esp., 127, oko 1610. 80. B e a u v a is e t B e a u v a isis..., s ir. 219; F. BRAUDEL, u: A n n a te s E.S.C., 1 9 6 3 , sir. 774. 81. Raymond CARR, »Spain«, u: The E urope

67. 6 8 . Usporedi l I.R. TREVOR-ROPER »The Ge 82. neral crisis of the seventeenth Century«, u: P a s t a n d P re se n t, br. 16 (sluđeni 1959), sir. 31-6-1, i raspravu o 10 m član 83. ku li.ll. KOSSMANNA, E.J. HOBSBAWMA, J. H. 1IEXTERA, R. MOUSNIERA, J.H. EL- 84. 85. LIOTIA, L. STONEA i odgovor H.R. TRE86. VOR-ROPERA, u: P a s t a n d P iv s e n l, br. 18 (studeni I960), sir. 8 —-12. Knjiga Law87. rencea STONEA, Les C auses- d e la R evo lu tio n a n g la ise , franc, prijev., 197-1; J.H. HEXTER, R ea p p ra isa ls in / iis to iy , 1963, 88. sir. 117 sq. 8969. P. UOURDIEU i J.C. PASSERON, L a Re p r o d u c tio n . E le m e n ts p o u r u n e tb eo rie d u s y s te m e d 'en se ig n e n re n t, 1970. U: llis to ir v d e la S a voie, priredio GUI-

(Durgundija): llenri DROUOT, M a yen n e e t la B o u r g o g n e , e tu d e s u r la L ig u e (1 5 8 7 -1 5 9 6 ), 1937, I, str. 45, 51; (Rim): Jean DELUMEAU, op. cit.. I, s tr. 458:

a n N o b ility in th e E ighteenth C entury, op. cit., sir. 44. Henri PIRENNE, Les P erio d es d e 1‘b isto iiv so cia le d u ca p ita lism e, Bruxelles, 1922. H. KELLENBENZ, daktilogram, op. cit.,

sir. 17. Claude CARRfcRE, op. cit., 1, str. 146. Friedrich LOTGE, op. cit., str. 312. J.H. HEXTER, op. cit., str. 8 6 sq. G. TAYLOR, »Non capitalist Wealth and the Origins of ihe French Revolution«, u: A m e ric a n H isto ric a l R eview , 1967, str. 485. Pierre DARDEL, op. cit., str. 154-155. ACCARIAS DE SĆRIONNE, La R icbesse de la llo lla n d e , op. cit., H, sir. 31. F. DORN1C, op. cit., str. Ić i. R. DE ROOVER, The M edici B a n k, 1948, str. 20, napom. 50. Guy C1IAUSS1NAND-NOGARET, Les F in a n ciers d e L a n g u e d o c a u X V U P sidcle, 1970. Paolo NORSA, »Una famiglia di banchieri, la famiglia Norsa (1350-1950)« u: Bollet-

90. 91. CHONNET, 197-1, sir. 250. 71. P a n ic le BELTRAMI, S t o r i a d e l l a 92. p o p o la z io n e d i V enezia, 195-1, sir. 71, 72, 78. Omjeri u odnosu na ukupnost sta novništva za 1581, su -1,5% plem ića i 93. 5,3% g r a đ a n a (c ittad in i), i, za 1586, tin o d e ll’A ix b iv io sto tic o d e l b a n c o d i -1,3% i 5,1%. N apoli, 1953. 72. W e rn er SCHULTllEISS, »Dic M ittclschicht Nurnbergs im Spaimittclalicr«, u: 94. Andrć RAYMOND, A r tis a n s et eontm erCants a u C a iiv a u X V U P sičele, 1973, II, S tiid tis c h e M ilte lse h ie b te n , p rire d io E. sir. 379-380. MASCI IKE i J. SYDOW, stud. 1969. 95. Prvobitni naslov knjige koji sam koristio 73. »Marchands capiialistes cl classes sociau daktilogramu, izdane 1977. pod naslo les«, dakiilogram, sir. 9; U Lti bečku su u vom: Les B o urgeois—g e n tilsb o m m e s. XV], stoljeću F e r v b đ n d te r 50 do 60 kuća 96. Guy PATIN, op. cit., II, str. 196. za grad od 25.000 stanovnika. 97. Romain BARON, »La bourgeoisie de Var1 4. V e r fa s s u n g s —u n d W irtsc h a ftsg e sc b ich te zy au XVIle sičele« u: A n n a te s d e B o u r d e s A littela lters, 1928, str. J29gogne, 1964, str. 173. 75- Th.K . RABĐ, E n te ip r is e a n d E m p ire, 98. M. COUTURIER, op. cit., str. 215-216. 1967, sir. 26 st7 . Kod kožara, na primjer, razlikujemo »gaz 76. Prema Andrću PIE ITREU, Les T iv is Ages du kožara« i »trgovca kožara«, i samo ovi d l ’eco n o m ie , 1955, str. 162, citirao Mi posljednji zvani su »časnim ljudima«. chel LUTFALLA, L 'E ta t s t a tio n n a ir e , 99. C. LOYSEAU, C inq livres d u D roict des 1964, str. 98. Offices, 1613, str. 100. 77. G. Cl IAUSSINAND-NOGARET, »Aux ori100. Op. cit., str. 43—44. gines de la Revolution: noblesse ct bour 101. G. HUPPERT, op. cit., daktilogram. geoisie«, u: A n n a te s E.S.C., 1975, str. 102. Op. cit., str. 128-129. 265-277. 70.

722

Napomene 103. Izdao L. Raymond LEFEBVRE, 1943, sir. 131-133104. Joseph NOUA1LLAC, Villeroi, S e e n ! dive
106. G. HUPPERT, L 'idee d e I'h isto ire p a ifa ite , 1970. 107. R. MANDROU, I n F ia n ce a u x XVJF cl XVIII' sičcle, 1970, sir. 130. 108. U C ayer p re se n le a n ro y p a r c e u x d u ti ers e sta l d e D au p h in e, Grenoble, 1. iz danje 1603, citirao Davis DITTON, The French N o b ility in crisis — 1560—16-1-1, 1969, sir. 9 6 . i 148, napom. 26. 109. Citirao BANCAL, P io u d b o n , I, sir. 85, br. 513. 110. A.N., G 7, 1686, 156. 111. SAINT-CYR, Le T a b le a u d u siecle. 1759. sir. 132, citirao Norbcrt ĆL1AS, La Societe d e Cour, 1974, sir. 11. 112. Manuel FERNANDEZ ALVAREZ, Econom ia , s o c ie d a d y c o m n a , 1963. sir. 384. 113. Varieles, V, 235, (1710). 114. Vidi infra, t. Ill, pogl. 3115. Witold KUIA, »On the typology of eco nomic systems«, u; The So cia l sciences. P ro b le m s a n d O rie n ta tio n s. 1968, sir. 115. 116. Tommaso CAMPANELLA, M o n a iv b ia d i Spagna, u: Ofiere, 1854, 11, sir. 148, ci tirao Carlo de PREDE, u: S tu d i in o nore d i A m iu to r e F a n fa n i, V, sir. 5-6. i 32-33. 117. Giuseppe GALASSO, op. cit.. sir. 242. 116. FĆNELON, D ialo g u es d es M oris, II, 1718, sir. 152. 119. R. PERNOUD, H isto ire d e la b ourgeoisie en F rance, II, 1962, sir. 10. 120. Paolo CARPEGG1ANI, M a n to v a , p ro ftlo d i u n a c ilia , 1976, appendice-. Sabbio n eta , sir. 127 sq. Riječ c a sin o označava (sir. 139) privatnu kuću princa i njen vri. 121. Za gornji paragraf usporedi: A. de 5. Ve necija, kao primjer: S e n a to T eira, 24, 9siječnja 1557; 32, Padova, 9. siječnja 1562.; P. MOLMENTI, op. cit., II, str. 111. 122. JOrgen KUCZJNSK1, op. cit., str. 71. 123. Arhivi VORONSOV, Vili, sir. 34, 10-29. prosinca 1796. 124. Andrć PARREAUX, La Societe a n g la ise de 1760 a 1810, 1966, str. 12. Abingdcn na Tcmzi u Bcrkshircu. 125. Između 1575. i 1630. otprilike polovica p e e rs investirala je u trgovinu, ili jedan na dvojicu, dok je omjer jedan na pede set, ako se uzme u obzir sve plemstvo i g e n try , Th. K. RADB, E nterprise a n d E m p ire, 1967, napomena 16. i str. 27. 126. R. GASCON, op. cit.. I, sir. 444.

127. Posredovanje Pierrca V1LARA, Međuna rodni kongres povijesnih znanosti, Rim, 1955. 128. P. MOLMENTI, op. cit., II, str. 75129. Jerćnimo de ALCALA, El d o n a d o r bablador, 1624, u: La N ovela p ic a iv sc a espan ota, 1966, sir. 1233. 130. Za primjere koji slijede: Y.-M. BERCfl, op. cit., II. str. 681 (Akvitanija)-, E. MASC1IKE, cil. čl., sir. 21 (njemački gradovi); Rcnć FĆDOU, »Lc cycle mćdićval des rćvoltes lyonnaiscs«, u: C ahiers d ’b istoire, 3, 1973, str. 240 (l.yon). 131. Les S o u levem enls p o p u laires en France d e 1623 d 1618, 1963. 132. Carlo de FIDE, u: M elanges F anfani, V, 1962, sir. 1-42. 133. Ingomar DOG, u; Z. f u r Agraigescbichte, 1970, sir. 185-196. 134. Varietes, VII, sir. 330, 7. lipnja 1624. 135. Y.M. BERCfi, op. cit.. sir. 300. 136. D.N., Fr., 21773, f° 31. 137. Henri GACIIET, »Conditions de vie des ouvriers papci iers en France au XV1H' sičcle«, C o m m u n ica tio n d l'/n s titu t fr a n Cais d 'b isto ire sociale, 12. lipnja 1954. 138. Čilav slijedeći odlomak prema Nathalie ZEMON DAVIS: »Strikes and salvation at Lyons«, u : A iv h iv fu r R efonnationgescbicble, LVI (1965), str. 48-64, i llcnri ILAUSER, O uvriers d u tem ps p asse. 1927. 139- H. IIAUSER, op. cit., sir. 180. i napom. 1. 140. Ibid., sir. 203. i 234, napom. 1 i A. FIRMIN-DIDOT, A ld o M a n u ee et I'hellenism e a Venise, 1875, sir. 269. 141. N.W. POSTI IUMUS, D e C esehiedenis va n d e L ied sch e la k e n in d u s tiie . 3. knjiga, 1908-1939; Ćmile COORNAERT, »Une enpilale de la lainc: Lcydc«, u: A n n a les E.S.C., 1946. 142. A.N., A.E., B‘,6 1 9 ,8 . i 29- listopada 1665. 143- Za tri gornja paragrafa usporedi: POSTHUMUS, op. cit., III, str. 721-729; 656657, 674; 691-696; 8ć9 sq., 722-724; 876-879144. PAUL MANTOUX, La R evo lu tio n ind u slrielle a u XVIII* sičcle, 1959. str. 57-59. Carlos GUILHERME MOTA, »Conflitos entre capital c irabalho; anataôes acćrca de uma agiiaâo no Sudo-cstc ingtćs cn 1738«, u: R evista d e llislo ria , S4o Paolo, 1967, ponukao me je u želji da upotri jebim niže spomenuli dogadaj. 145. Peter LASLETT, Un M o n d e q u e n o u s a v o n s p e r d u , 1969. str. 172-173; A. V1ERKAND, D ie S tetigkeit im K u ltu rw a n d el, 1908, sir. 103; »Moins l’homme csi dćveloppč, plus ii csi sujci h subir cetic for ce du modćle de la tradition et dc la sug gestion.« Citirao W. SOMBART, Le Bour-

723

Fernand Braudel/ Igra razmjene geo is, str. 27. Ali što dn objasni žestinu narodnih pokreta u Rusiji? 146. Emile COORNAERT, Les C o ip o r a tio n s en F ra n c e a v a n t 1789, 10. izd. 1941, str. 167. 147. I b i d , str. I 6 8 - I 6 9 . 148. R. ZANG11ER1, u: S la d i Sto lici, 1968, str. 538; Jćrom e IJLUM. »»The Condition of the European Peasantry on the Eve of Emancipation«, u: J. o f M o d e m llis to iy , 1974. 149- Roland MARX L a R e v o lu tio n in d n s tiie lle en G r a n d e —B iv ta g n e . 1970, sir. 19. 150. SULLY, A lem o ires..., 0/ 1. cit.. Ill, sir. 107. Ili izraz »mendians de mcndicitć publique«, V a iie te s. V, str. 129. U Španjolskoj b a n ip o n e s, J. van KLAVEREN, op. cit., str. 187, napom ena 36; u Italiji o zio si, Aurclio LEPRE, op. cit.. str. 27. 151. 21. lipnja 16 3 6 , C iv iltd V e n c zia n a , op. cit., str. 285. 152. M e n to iivs, op. cit., 1875, I. str. 215. 153. A.N., G 7, 1647, 1709154. Izvještaj u strojopisu od gdc BURIEZ, /.’Ass/s/«7wce d I j l l e a n XVIII* sieclc, Facul ty des Icttres, Lille. 155- Richard GASCON, »Economic et pauvretć au XVI* et XVHC sieclcs: Lyon, ville exemplaire et prophetique«, u: E tu d e s s tir I'h isto ire d e la p a u v r e ti, 1975, priredio M. MOLLAT, II, 1974, str. 747 sq. Uspo redi, u istom sm islu, prim jedbu Rolfa EGELS1NGA, cit. cl., str. 27. 156. P. IASLETF, op. cit., str. 54-55157. F. L o r e n , op. cit. sir. 382. 158. Prema podacima koje sam u Krakovu do bio od M. KULZCYKOWSYA i M. FRANČ1ĆA. 159- Rasprava gde I3UR1EZ, op. c it.,. U Cahorsu 1546. god. 3-400 sirom aha na 10.000 stanovnika, Maric-Julic PRIM, Neobjavlje na rasprava, Toulouse, daktilogram, str. 53; na visoravnima Causscsa, u Chanacu, 60 prosjaka na 338 porezno sposobnih, Paul MARRES, »L'Ćconomie des Cusses du Gćvaudan au XVlIIe sićele«, u: Con g re s d e M en d e, 1955, str. 167; u La Ro chelle 1776. god. 3-668 na 14.271 stanov nika, LAVEAU, op. cit., str. 72; u Avallonu siromasi predstavljaju šestinu stanovniš tva (1614), Yves DURAND, op. cit., str. 42; o H a b e n ic b tse . »sans avoir« (koji ne maju, siromasi) u Augsburgu 1500. H. BECHTEL, o p .'c it., II, str. 52, napom. 6. Od o pćeg in te re sa , O lw en HUFTON, »Towards an Understanding of the poor of th e eighteenth century France«, u: F ren ch g o v e r n m e n t a n d so c ie ty 1 5 0 0 — 1 850, priredio J.F. BOSMER, 1975, sir. 145 sq.

724

1 6 O.

B rojne rcfrencc za 1749, 1759, 1771, 1790, u okružnim arhivima 1lautc-Savoic (Gornje Savojc), C 143, f°* 29-38; C 1 3 5 , U.S.; C 142, 194, P 81; C 165, P 81 v°; 1C HI, 51, P* 40 do 47. I ć i. Jer oni su tu, ima ih previše, M. COUTU RIER, op. cit., Chateaudun, 1697; Abel POITIUNEAU, op. cit.. str. 608: »les mendiants constituant la couchc infćricurc dc route population villagcoise«. 162. VAUBAN, P rojet d u n e d im e royale, izd. Daire, 1843, str. 34. 163- Yves DURAND, u: C abiers d e dolea n ccs d e s p a r o is s e s d u b a illia g e d e Troyes p o u r les F la ts g e n e r a u x d e I 6 l j , 1966,

str. 39-40. Nikad ne treba gubiti iz vida razliku između sirom aha-prosjaka i širom aha-nezaposlenih. Jakob van KLAVEREN, »Poblacićn y ocupacion«, u: Econ ć m ie a , 1954, br. 2, s razlogom kaže da Malthus govori o sirotinji a ne o nezapos lenima. 164. U njem ačkim gradovim a 1384, 1400, 1442, 1446, 1447. 165. E. COYECQUE, »L'Assistance publique i Paris au milieu dc XVT'siccle«, u B u lletin d e la Societe d e I'h isto ire d e P a tiš e t de l ’Ile —d e —France, 1868, str. 117. 166. Ib id ., str. 129-230, 28. siječnja 1526; 500 pariških sirom aha poslano na robiju. 167. V a iie tis, VII, str. 42, napom ena 3 (1605). Slanje irskih prosjaka, koji se nalaze u Parizu, u Kanadu. Lutalice iz Seville pos lane na Magellanov tjesnac. A.d.S. Vene cija, Senato Spagna Zanc Duždu. Madrid, 30. listopada 1581. 168. C.S.L. DAVIES, »Slavery and Protccior So m erset; ihe Vagrancy Act of 1547«, u: E co n o m ic l lis to iy R eview , 1966, str. 533549. 16 9 . Ogicr Ghislain de BUSDECQ, A m b a s s a • d e s et v o y a g e s e n T u rq u ie et A n ta sie,

1748, sir. 251. 170. Usporedi Olwen H. HUFTON, H e p o o r o f tb e Ititb c e n tu iy F rance, 1974, str. 139-159171. A.N., A.E., B‘, 521, 19. travnja 1710. Us poredi AD XI, 37 (1662), Oko Dloisa, »...ii y a peu de chemins qui n c soient bordez de corps morts«. 172. A.d.S. Venecija, Senato Terra, 1 (Vene cija); DELAMARE, op. cit., 1710, sir. 1012 (Pariz). 3-000 siromaha pred Chambćryem, Francois VERMALE, Les C lasses rura les en S a v o ie a u XVIII* sićele, 1911. str. 283. 173. Suzanne CHANTAL, La Vie q u o tid ie n n e a u P o rtu g a l a p r is le tre m b le m e n t d e te r n d e U sb o n n e d e 1755, 1962, str. 16.

Brojne indikacije u prijepisci ruskog kon zula u Lisabonu i posebno u Moskvi,

Napomene A.G.A. 72/5. 260, 54, Lisnbon, 31. svibnja 1780. 174. C. MANCERON, op. cit., 1, sir. 298-299, prema 1*. GROSCLAUDEU, M alesberbes. str. 346. 175. J.-P. GU'ITON, La Societe et les p a u v iv s. L ‘e xem p te d e la g e n e ra lite d e L y o ti. 1970, sir. 162 sq. 176. J.-P. GU'ITON, »Les mcndiants dans la socićtć parisicnne au dćbut tlu XVIIIe sićcle«, u: C abiers d ’H istoiiv, XIII, 2, 1968, sir. 137. 177. Vahetčs, V, sir. 272. 178. Dva mjcsia - francuski konzulati u Am sterdamu i Gcnovi — za vraćanje »degradiranih« mornara izbačenih na kopno, nude obilnu prijepisku, posebno: A. N., A. E., B1, 971-973 (Rotlcrdam) i A. E., Đ1, 530. i pratnju za Gcnovu. Jadni ljudi, bez cipela, košulje, odrpani, medu kojima se nalazi niz avanturista, »skitnica«, u na di da će dobiti neku pomoć i biti poslani kući, B1, 971, f° 45. 31. prosinca 1757. »...plusieurs ćlaicnt couvcrts de vermine, ii a fallu les faire nctloycr. melirc leurs hardes au four.« 179- Varietes, V. str. 222. 180. A.d.S., Napulj, Vanjski poslovi, 796. 181. Ibid. 182. Grof LA MESSELIERE, V oyage d S a in t— P e tersb o m g , a n X I —1803. str. 2 6 2 -2 6 5 . 183. A.N., Marine, U1, 48, F 113. 184. Nina ASSODORODRAJ, Les O iig in es d e la ela sse o u v tie iv (na poljskom), 1966. sa žetak na francuskom, str. 321-325185. Citirao J.-C. PERROT, op. cit.. 1, str. 423, napomena 232. 186. Robert MOLIŠ, »Dc la mcndicitć cn Lan guedoc (1775-1783)«. u : R evn e d 'bist. econ. et sociale. 1974, str. 483187. J. MAILLCFER, M em oires, str. 120-122. 188. Gaston SELLER, Aspects d e la p o litiq u e f r a i i f a i s e so u s I'A n cieu R eg im e, 1964, sir. 375-385. 189. M edilerra n ee, 1, str. 425, 438, 512, itd. 190. Od LINGUETA, citirao MANCERON, op. cit., I, str. 169: »Dans l’armćc on estime bicn moins un pionnier q u u n chcval dc caisson parce quo Ic cheval dc caisson est fort chcr ct qu'on a le soldat pour hen...« Brojati bi možda bilo bolje nego opisivati, ali brojke izmiču: prema vijesti iz Frankfurta na Maini, od 9- kolovoza 1783, vojni efektivi Evrope iznose 2 mili juna ljudi, tj. malo više od 1,3% stanov ništva, pod pretpostavkom da je Evropa tada imala 150 milijuna stanovnika. G a z e tte d e F rance, str. 307. 191. R. GASCON, op. cit., 1, str. 400. 192. JEZE, J o u r n a l d u C itoyen, 1754, str. 1.

193. Izvadak iz registra pariškog Parlamenta, godine 1750-1751, F 427. Presuda od 14. kolovoza 1751. kojom se osuđuje slu ga Picrrc Pizcl. 194. M arius M1TTRE, Les D o m e s tiq u e s eu France, str. 14. Vaiietes, V, str. 253: ref erenca za Traite d e la Police, naslov 9. poglavlje 3. 195. Picrre-Victor MAl.OUET, M em o ires de M alouet, 1874, l. I, str. 48-49196. Claude VEIL, »Phćnomćnologic du tra vail«, U: L'E volution psycb ia tiiq u e. br. 4, 1957, str. 701. »Mčmc lić h la machine l'hommc n'cst pas eselave dc la machine. II n'cst jamais eselave quc d'autrcs hom ines. A cct ćgard, ct m u ta tis m u ta n d is. ii y a toujours des galeres«. 197. Opat C. FLEURY, Les D evoirs des m a itres et des dom estiques, 1688. str. 73. Jedna analogna misao, gotovo stoljeće kasnije (1771), navela je I. dc PINTOA, op. cit.. str. 257, da napiše: »Imaginons, pour un moment, un Etat ou tout Ic monde- fut richc: ii ne pourraii subsistcr sans falte venir des ćtrangers indigenes pour Ic scrvir.« Proročanska rečenica ako se misli na budućnost. Ali zar nije već prije XVIII. i u XVIII. stoljeću bilo bezbroj kompenzacijskih migracija sirotinje? 196. Op. cit., str. 58. Analogne izjave i dosta kasnije pod perom UAUDRYA DES 1.07.1. ČRESA, Voyage d la Lonisiano, 1602, str. 103 sq. 199. P. DECILARME, op. cit., str. 119. 200. L itera tu ra euixtpea y E d a d M edia, 1955. I, str. 40. 201. A.d.S. Mantova. Arhiv Gonzaga, Donalus de Drctis markizu od Mantove, B. 1438. 202. Le S a v a n t et le P olitique. 1963, str. 101. 203. G a zette d e France, str. 599204. Max WEBER, E conom ia e societd, 2, str. 991. 205. D ia iii, op. cit., 1, str. 184. i 196. 206. British Museum, Mss Sloanc, 42. 207. Ćlie BRACKENHOFFER, op. cit., str. 111. 208. Louis-Sćbasticn MERCIER, op. cit., III, str. 278. 209. Ibid., Ill, str. 279210 . D ia tii, op. cit., str. 111. 211. U v re d e m a in d e s D u P o u g et (1 5 2 2 — 1598), kritičko izd. M.J. PRIMA, D.E.S. Toulouse, 1964, daktilograni. 212. Anonimni putnik, 1728, Victoria-Albcrt Museum, 86 NN2, I01 196 sq. 213- Prema kopiji sačuvanoj u F. Fr. Biblioteke Lenjin u Moskvi, P” 5 i 54. 214. G a zette d e France, 29- veljače 1772, str. 327. 215- Fran$oise AUTRAND, P o u v o ir et societe en F rance XA^-XV* sičeles, 1974, str. 12.

725

Fernand Braudel/ Igra razmjene 216. R. GASCON, u: H isto ire e c o n o m iq u e et s o c i a l e d e l a F r a n c e , DRAUDEL-LABROUSSE izd., 1976, I, sir. 42-1; Claude SEYSSEL, Ilis to ir e s in g u lie te d u ro y Loys X II , 1558, str. 14. 217. L. STONE, A n E liza b e th a n : s ir H o ra tio P a lla v icin o , 1956, sir. 42. 218. [zraz jc MARXOV. 219. Je a n IMBERT, H is to ir e e c o n o m iq u e , 1965, str. 206. 220. Ib id ., sir. 207. i LE BLANC, T ra ile bisto r iq u e d e s m o n n o y e s d e F rance, 1692, sir. 175-176. 221. O rd o n n a n c e s d e s R o is d e F ra n ce d e la Iro isie m e race, izd. Lnuriere, 1723, t. 1, str. 371. (upute o ukazu koji sc odnosi na su b v en c iju zbog rata u Flandriji, 1302) 222. Gabriel ARDANT, I l i s t o i r e d e l'im p o t, 1971, 1, sir. 2JH. 223- C. BEC, op. cit., sir. 62. 224. G. LUZZATTO, S to n a e c o n o in ic a d i Ve n e zia , op. cit., str. 208. 225. »Origin and growth of (he national debt in Western Europe«, u: A m e r ic a n E co n o m ic R eview , br. 2, svibanj 1947, str. 118. 226. Od XII. stoljeća, II. PIRENNE, op. cit., sir. 35, napom ena 2. Prvi veliki zajam u Fran cuskoj bio bi onaj iz 1295. za pohod kod Guyennc protiv Engleske: Ch. FLOIIANGE, C n rio sites fm a n c ie r e s . 1928, str. 1. 227. Nisam želio ponavljati reference koje se lako mogu naći u L a M ed iten -a n ee, niti dali reference za djelo Felipca RUIZA, ko je treba izaći iz štampe, Ef siglo d e los G enoveses, koje sam upoznao prije n e koliko godina. 228. U L a G ita n illa , N o v e la s E je m p la iv s, izd. Nelson, str. 100. 229- P.G.M. DICKSON, The F in a n c ia l »e v o lu tio n in E n g la n d . A S tu d y in th e d e v elo p m e n t o f p u b lic cred it. 1 6 8 8 —1756, 1967. 230. A.N., G 7, 1699. 2J1. Varšava, A.G., ostavština Radziwill, 26. pros. 1719232. I. de PINTO, op. cit., str. 1, napomena 2. 233- Saopćenje Jorja TAD1ĆA. 234. Thomas MORTIMER, E very m a n b is o w n b roker, 1775, sir. 165. 235. Isaac de PINTO, op. cit., koji 1771. sam sebi laska (str. 13) da je prvi koji jc sm a trao da »que la dettc naiionnlc avail cnrichi l'A ngletcrre« (nacionalni je dug obogatio Englesku) i koji zadivljujuće ob jašnjava prednost sistema, uspoređujući ga s francuskim, i ustanovljuje kako En glezi uglavnom »ne poznaju prirodu« (»ignorent la nature«) i glupo joj se opi ru (str. 43). 236. Moskva, AEA, 35/6, 390, 114.

726

237. Moskva, AEA, 35/6, 320, 167, Pismo od Simolina, London, 23. ožujka-3. travnja 1781. 238. B ila n c i g en era li, Scria seconda, Venecija 1912. 239' Michel MOLLAT, C om ptes g e n e r a u x d e l'E ta t b o u tg u ig n o n en tre 1 4 1 6 et 1-120,

1964. 240. M ed iten -a n ee II, str. 33. i grafika. 241. Ib id ., II, str. 31. 242. Vidi prijevod S.J. S1IAWA, {The b u d g et o f O tto m a n Egypt, 1 5 9 6 -1 5 9 7 ), 1968, bu džeta otomanskog Egipta. 1 naročito ra dove u toku, Omera Lufli BARKANA. 243- MACARTNEY, op. cit., IV, str. 1 lp (1793, 66 milijuna funti; R. VIVERO, British Mu seum, Arid. 18287, P 49, 1632, 130 mili juna zlatnih škuda). 244. Opat PRĆVOST, Voyages, op. cit., X, str. 238 sq. 245. A.N., K 1352 (1720) ili A.E., Rusija M. i D., 7, P* 298-305. (oko 1779). 246. Roger DOUCET, L 'E tat d e s fin a n c e s de 1525, 1923. 247. Francesco CARACCIOLO, U regno d i N a p o li n et secoli XVI e XVII, 1966, 1, str. 106. 248. VERON DE FORDONNA1S, R ccheivbes... s u r les fin a n c e s d e F rance, 1758, str. 429 sq.

249- Emmanuel LE ROY LADURJE, Les P a ys a n s d u L angu ed o c, 1966, 1, str. 295296. 250. Kardinal RICHELIEU, T e s ta m e n t p o liti que, priredio Louis ANDRf;, 1947, str. 438. Tekst citirao (J.-F. MELON), E ssai p o litiq u e s u r la c o m m etve, 1734, str. 37. 251. Usporedi in fra , III, poglavlje 2. 252. Prema C.M. CIPOLLA, Tjedan u Pratu, svi banj 1976. 253. Philippe CONTAMINE, Tjedan u Pratu, travanj 1974. 254. Francois P1ETRI, Le F inancier, 1931, str. 2.

255. Michel MOLLAT, Les A ffa ite s d e Ja c q u e s C
knjiga, str. 56. 256. Germain MARTIN, i Marcel BESANgON, op. cit., str. 56. 257. G. CHAUSS1NAND-NOGARET, Les F in a n c ie rs d u L a n g u e d o c a u X V IIF sićele, 1970, i G ens d e fin a n c e a u X VI !F sićele, 1972. Brojne reference. Vidi: »Castanier« u indeksu. 258. Riehesse d e la llo lla n d e , op. cit., II, str. 256. 259. J.G. VAN DILLEN, M u n ich V, str. 181 sq. 260. Ib id ., str. 182. 261. Ibid., str. 184. 262. P.G.M. DICKSON, op. cit., str. 253-303. 263. Ibid., str. 289-290.

Napomene 264. Ibid., sir. 295265. J.F. DOSIIER, French Finances 17701795. From Business to Bureaucracy, 1970, sir. XI. Njegovo inzisiiranjc na re formama Ncckcrn, sir. 150 sq. 266. Ibid., sir. 304. i 17, napomena 2. 267. M. MARION, D ic tio n u a iiv , op. eit.. sir. 236. 268. Daniel DESSERT, »Finances et socićlć au XVlP sičclc a propos de la chnmbrc dc justice dc 1661«. u: A n n a te s E.5.C., br. 4, 1974. 269. Daniel DESSERT i Jean-Louis JOURNET. „Le lo b b y Colbcri: un royaume ou unc affaire de famillc?«, u: A n n a lc s E.S.C.. 1975. sir. 1303-1337. 270. Ali s nizom usputnih nezgoda: 1522. plje nidba u Scmbianqayu i udaljavanje finan cijskih službenika; zacim traženje pomoći od kapitala iz Pariza i Lyona; bankroi iz 1558. koji će krajem XVI. stoljeća ponovo uspostaviti financijsku oligarhiju, itd. Us poredi R. GASCON, u: Ilis to iiv econom iq u e et sociale d e Prance, op. eit.. I, str. 296 sq. 271. Marcel MARION, op. cit., str. 232. 272. G. Cl IAUSSINAND-NOGARET, op. cit. str. 236. 273. L.-S. MERCIER. op. eit., Ill, sir. 201. 274. O problemu odlična mala knjiga Pierrea DEYONA, Le m e rc a n tilism e . 1969. 275. U. Z. f a r N a tio n a lo k o n o m ie XVII. 276. D e r A le rk a n lilism u s, 1965, sir. 5277. Henri C11AMUIIE. »Posoškov el le mercantilisme«, u; C abiers d tt m o n d e russe, 1963, str. 358. 278. Riječ je izmakla Paulu MANSELIIU, Tje dan u Pratu, travanj 1974. 279. Adam SMITH, op. eit.. Ill, str. 1. 280. H. BECHTEL, op. eit., II, str. 58. 281. Henri HAUSER, Les D e b u ts d u capitalism e, 1931, str. 181, sq. 282. U. R e v u e d 'b isto ire e c o n o m iq u e et sociale, 1959. sir. 39-1283- F ranz von POLLACK-PARNAU, »Eine O sierrcischiche-ostcndischc H andclsCompagnie 1775-1785.«, u: V ierieja h rse b tiji f u r S o z ia l—u n d W irtschafisgeschicbte, 1927, sir. 86. 284. A.N., G 7, 1 6 9 8 , P 154, 24. lipnja 1711. 285. Werner SOMDART, op. d l., I, sir. 364. 286. J. KULISO 1ER, op. cit., njemačko izd., II, str. 203. 287. H. 11AUSHERR, op. cit., str. 89. 288. Eli F. IIECKSCHER, op. cit., str. 480. 289- ISAMDERT, R e cu eil g e n e r a l d e s ancien n e s lo is fr a ttfa is e s , 1829, XV, sir. 283. (Ukaz o osnivanju jedne manufakture za proizvodnju sukna i tkanina od zlata, sre bra i svile u Parizu, kolovoz 1603).

290. A. KLIMA. J. MACUREK, »U question dc la transition du fćodnlismc au capiialismc en Europe centrale (XVP-XVIIUsičclcs)«. U: Congres in te rn a tio n a l des sciences bi-

stotique, Stockholm, I960, IV, sir. 88. 291. A.N., G 7, 1687. 292. W. SOMUART, op. cit., I, sir. 3 6 6 . 293. Kardinal RICHELIEU, T e sta m e n t p o liti que, izd. iz 1947, str. 428. 294. A.N., A.E., B1, 754, London, 1. srpnja 1669 .

295- Ch. W, COLE, Colbert a n d a cent m y o f French m ercantilism . 1939. 1, str. 337. 296. SIMANCAS, C onsnltas y j u n ta s d e h a c i en d a , leg. 391, P 542. 297. A.D. I.UIJLINSKAYA, l.eth vs et m em oires adresses a u cbancelier Segitier (1 633— 1610), 1966, II, str. 88. 298. II. KELLENBENZ, D er A lerka n lilism u s. op. cit., sir. 65, to je mišljenje Van DILLENA. 299- A.d.S. Napulj, Vanjski poslovi, 801, Hag, 2. rujna i 15. studenog 1768. 300. Isaac dc PINTO, op. cit., sir. 247. 301. Ibid., str. 242. 302. Vidi supra, str. 310. 3 0 3 . El siglo d e los Genoveses, nažalost još ne objavljeno. 304. A.N., G 7, 1725, 121, 6. veljače 1707. 305. A.N., 94 A Q 1, 28. 30ć. John FRANCIS, La B o u rse d e Londrcs, 1854, sir. 80. 307. Daniel DESSERT, cit. čl. 308. Izuzeci koji potvrđuju pravilo, I.4VISSE. Ilis to iiv d e France. VII, 1, str. 5 sq.\ Mediteira n ee, !1, str. 34-46. 309. Roland MOUSNIER, Les XVF et XVIIC sicdes, 1961, str. 99. 310. British Museum, Add. 18287, P 24. 311. J.-F. UOS1IER, op. cit.. sir. 276, sq.\ riječ b u rca u cra tie se prvi put pojavila kod GOURNAYA, 1745, usporedi I). LESNOGORSKI, Congrčs international des sci ences historiques, Moskva, 1970. 312. A.G. Varšava, Ostavština Radziwill. 313. Ih refcudalizacija u smislu u kojem riječ koristi Giuseppe GALASSO. op. cit., str. 54, ij. određeno vraćanje prethodnom feudalizmu. 314. J. VAN KLAVEREN, »Die historisehe Erseheinung d er Korruption...«, u: Vieiielja b rse b rifi filr S o z ia l u n d W irtschaflsgeschicbte, 1957, str. 304 sq. 315. Prema MOUSN1ERU i HARTUNGU, tek je nakon rata za austrijsko nasljedstvo pod mitljivost u Francuskoj postala nepodno šljiva. C o n g ris in te r n a tio n a l des sciences h istoriques, Pariz, 1950, citirao I. WALLERSTEIN, op. cit., str. 137, napomena 3. 316. J. van KLAVEREN, cit. čl., sir. 305.

727

Fernand Braudel/I g r a razmjene 317. Vidi sjajnu sliku Rćgine PERNOUD, op. cit., U, str. 8 sq. 318. Pierre CHAMPION, C a th e rin e d e M edicis p r i s e n t e d C h a r le s I X s o n r o y a u m e 1 5 6 4 - 1 5 6 6 , 1937. 319- British Museum, Add. 28368, P 24, Ma drid, 16. lipnja 1573. 320. L. PFANDL, P h ilip p II. G e m (tid e ein es Leb e n s u n d e in e r Z e it, 1936; franc, prijcv. 1942, sir. 117. 321. V arietes, II, sir. 291. 322. Op. cit., str. 55. 323. E. LADROUSSE, L e X V H F sićcle, u: H ist, g e n e r a te d e s c iv ilis a tio n s , prire d io M. CROUZET, 1953, sir. 348. 324. Prema Pierreu GOUBERTU, B e a u v a is..., op. cit., str. 338. 325. Op. cit., II, str. 698. 326. Moskva, A.E.A., 72/5-299. 22. Lisabon, 22. veljače 1791 327. O tom dijeljenju aparata moči usporedi F. FOURQUET, op. cit., naročito str. 3637. 328. »De l'importance des idćes religieuses«, u .(E uvres c o m p le te s d e M. N ecker, obja vio njegov unuk barun d e Stadl, 1820, i. XII, str. 34, citirao Michel LUTFALLA, »Necker ou la rćvoltc de l'ćconomie po litique circonsuinciclle contre le despotišme dc$ maximes gćnćrales«, u: R evu e d 'h is to ir e e e o n o m iq u e et socia le, 1973, br. 4, str. 586. 329. F. MELIS, T ra cce d i u n a s l o n a e c o n o m i ca .., op. cit., str. 62. 330. E. AS1ITOR, Tjedan u Ptatu, travanj 1974. 331. S. LAĐIB, »Capitalism in Medieval Islam«, U: J o u r n a l o f E c o n o m ic H isto ry, ožujak 1969, str. 91332. Hans HAUSHERR, op. cit., str. 33. i Phi lippe DOLLINGER, L a H a n se , 1964, str. 207. i 509. 333. Halil INALCIK, »Capital formation in (he Ottom an Empire«, u: The J o u r n a l o f Eco n o m ic H isto ry, 1969. sir. 102. 334. Ib id ., sir. 105-106. 335. M. ROD1NSON, I s la m et c a p ita lism e , op. cit., str. 34. 336. To je datum kovanja zlatnog forinta, us poredi F. MELIS, članak »Fiorino«, u: Enc ic lo p e d ia D a n te sc a , 1971, str. 903337. H. DU PASSAGE, članak »Usure« iz Dietio n n a ir e d e tb e o lo g ie ca tb o liq u e , t. XV, 2. dio, 1950, odjeljak 2376. 338. Ib id ., odjeljci 2377-2378. 339- TURGOT, M e m o ire s u r les p r e ts d 'a rg en t, izd. Daire, 1844, str. 110, u: (E uvres, izd. Schelle, IH, str. 160-183. 340. Ch. CARRIČRE »Prćt ć intćrćt et fidćlitć religieusc«, u: P ro v e n c e b isto riq u e, 1958, str. 107.

728

341. Zakon od 3. rujna 1807. i dekret-zakon od 8. kolovoza 1935. Usporedi N o u v e a u R ep ertoire D a llo z, 1965, pod riječ »usu re«, IV, str. 945. 342. Benjamin N. NELSON, The Id e a o f u s u ty f r o m tr ib a l b r o th e r h o o d to u n iv e r s a l o tb erhood, 1949. Vidi za kompletan prob

lem, Gabriel LE BRAS i H. DU PASSAGE, člana »Usure«, u D ic tio n n a ire d e theologie catb o liq u e, l. XV, 2. dio, 1950, odjelj. 2336-2390. 343- G. LE BRAS, cit. ČI., odjelj. 2344-2346. 344. ARISTOTEL, P o litique, I—III, 23. 345- Max WEBER, L'E tbique p ro te s ta n te et Vesp r it d u ca p ita lism e, 1964, str. 76, napo mena 27. 346. SCHUMPETER, Sto ria d e ll'a n a lis i econom ica , str. 10, napom. 3. 347. Karl POLANYI, u: K. POIANYI i Conrad ARENSBERG, Les S ystem es eco n o m iq u es d a n s I'b isto ire et d a n s la tbeorie, 1975, str. 94. 348. Đ. BENNASSAR, V a lla d o lid a n siecle d ’or, str. 258. 349- R- de ROOVER, The M edici B a n k, 1948, str. 57. 350. Marc BLOCII, Les C araclcres originates d e I ’b isto ire m r a le fr a n ^ a is e , 1952,1, str. 5. 351. Lćon POLIAKOF, Les B a n cb icri ju ifs el le S a in t—Siege, d u X IIP au XVIIe sićcle, 1965, str. 8 1 . 352. D ia rii, 9. studenog 1519. citirao L. PO LIAKOF, op. cit., str. 59. napomena 5. 353. L. POLIAKOF, op. cit., str. 96. 354. C. DEC, Les M a rc b a n d s e c tiv a in s d Flo rence, 1 3 5 5 -1 4 3 4 , str. 274. 355. R. de ROOVER, op. cit., sir. 56, napom e na 85356. Charles de LA RONCIČRE, Un C h a n g cu r fJ o rv n tin d u T ivccnto..., 1973, str. 25, 97, 114, napom ena 5, 172, 197. 357. B. NELSON, »The Usurer and the Merchant Prince: Italian businessm en and th e ec clesiastica l law o f re s titu tio n , 1100-1550«, u: The Tasks o f econom ic h isto ry (dodatni broj J o u r n a l o f e co n o m ic h isto ry ) VII, str. 116. 358. Ibid., sir. 113. 359- G. von POLNITZ, J a k o b Fuggcr, 1949. I. str. 317. i B. NELSON, The Id e a o f u su ty , op. cit., sir. 25360. J.A. GOR1S, Les C o lo n ies m a r e b a n d e s m e r id io n a le s d A nvers, 1925, str. 507. 361. Pierre JEANNIN, Les M a rc b a n d s a u XVI* sićcle, 1957, sir. 169. 362. Archivio provincial Valladolid, ostavfitina Ruiz, citirao H. LAPEYRE, U ne F a m illc de m a rc b a n d s, les R uis, 1955, str. 135. i na pom ena 139.

Napomene 363.

P. LaIiNEZ, D isp n ta tio n es tiid en tiita e..., t. II. 1886, str. 228. (...sublililas mcrcntorum. duccntes cos cupiditatc... tot tcchnas, invenil ui vix facia nuđa ipsa per* špici possinl...). 364. Ciulio MANDICH, Le P a cte d e R icorsa et le m a reb e ita iie n d es ch anges a n XVU*

sićele, 1953, sir. 153365. J. llOFFNER, W iriscb a ftsctb ik n a d M o n o pole, 1941, sir. 111. i 0. NELSON, Id ea o f n s m y , sir. 61, napomena 79. 366. U jednom razgovoru. 367. Ph. COLLET. T raitedes usnres.... 1690, u »predgovoru«. 368. Isaac dc PINTO, T raite de la c ircu la tio n et d u credit, 1771, sir. 3 6 ; L.-S. MERCIER, T a b lea u d e P a n s , 1782, 111, sir. 4950. 3 6 9 . Moskva, A.E.A., 35/6, 370, sir. 76. 370. C. CARRlfeRE, cil. čl., sir. 114. 371. 1. dc PINTO, op. cit., str. 213-214. 372. A. RENAUDET, D a n te h u m a n iste , 1952, sir. 255-256. 373. Werner SOMBART, Le B ou ig eo is. 1926, str. 313. 374. I I. HAUSER, Les D eb u ts d u capitalism e, 1931, sir. 51. i 55. 375. C.M. C1POLLA, »Noic sulla storia del saggio d'inicrcssc, corso, dividendi c sconto del dividendi del Banco di S. Giorgio ncl sec. XVI«, u: E c o n o m ia in te m a z io n a le , knjiga 5, svibanj 1952, sir. 14. 376. E c o n o m ic et re lig io n , u n e c r itiq u e d e M a x Weber. Šved. izd. 1957. francusko 1971. 377. F. BRAUDEL. Le M o n d e a d u e l, 1963, sir. 394-395. 378. S tu d ies in the d e v e lo p m e n t o f c a p ita lis m e, 1946, sir. 9379. O. BRUNNER, op. cit., str. 16-17. 380. Aldo MIELI, P a n o r a m a g e n e r a l d e bisto ria d e la Ciencia, II, str. 260-265. 381. Izdanje II. PROESLERA, 1934. 382. W. SOMBART, op. cit., 11, str. 129. i na pom. 1. 383. F. MELIS, S to ria d e lla R a g io n eria . 1950, str. 633-634. 384. W. SOMBART, op. cit., II, str. 118. 385. Oswald SPENCLER, Le D eclin d e l ‘O cci d e n t, 1948, II, str. 452. 386. C.A. COOKE, C o ip o r a tio n T ru st a n d C o m pany, 1950, str. 185387. Citirao Basil S. YAMEY, »Accounting and the rise of capitalism«, u: M elanges Fanf a n i , 1962, t. VI, sir. 833-834, napomena 4. O sporosti prodora u Francusku, R. GASCON, op. cit., I, str. 314 sq. 388. W. SOMBART, op. cit., II, sir. 155. 389. F. MELIS, Tracce d i u n a sto ria econom ie a d i F iren ze e d e lla T o sc a n a d a l 1252 a l 1550, 1966, sir. 62.

390.

n.S. YAMEY. cit., ei„ str. 844. i napomena 21.

391 - R. dc ROOVER, u: A n nates d'bist. cconom iqncs et soeiale, 1937, sir. 193392. W. SOMBART, Die Z u k n n ft des Kapitalism its, 1934, sir. 8, citirao B.S. YAMEY, cit. £1., sir. 853. napomena 37. 393. K. MARX, K apital, u: (Envies. II, sir. 1457 sq. i 1486-1487. 394. Ibid., str. 1480. 395. LENJIN, (Envres. I960, t. 22. sir. 286. 396. O lio 1IINTZE, S ta a t u n d V erfassung. 1962, II, sir. 374-431: D er M o d e m e Kap ita lisin u s als bistorisches In d iv id u u m . P in K titis c h e r lie rie h t iib e r S o m b a rts Work. 397. W. SOMBART, Le Bourgeois, str. 129. 398. W. SOMBART, ibid., str. 1.32-133. 399. M. WEBER, I.'Etbique p ro te sta n te et !'e s p rit d u capitalism e. str. 56, napomena

11, sljedeće stranice. 400. C. BEC, Les M a rcb a n d s ecriva in s a Flo rence 1 3 7 5 -1 1 3 1 , str. 103-104. 401. Olio BRUNNER, op. cit., sir. 16-17. 402. Gilles DELEUZE, l!6lix GUA’ITARJ. Capi ta lism e el schizophrenic. L 'A nti—CEdipe.

1972, str. 164. 403. Denys LOMBARD, Le S u lta n a t d ’A tjeb a n tem p s d 'ls k a n d a r M u d a (1 6 0 7 —1636),

1967. 404. J. SAVARY, V, odjelj. 1217. 405. PREVOST, op. cit.. VIII, sir. 628. 406. TAVERNIER, op. cit., II. sir. 21. 407. A N., Marine, Đ 7 46. 253. Izvještaj IIolandanina Bracmsa. 1687. 408. Gautier SCI IOUTEN, Voyage... au.x h id es O rienta/es, co m m en ce en Van 1658 et f i n i en V an 1665, II. sir. 404-405. 409. Jean-1 Icnri GROSE, V oyage au.x h id e s orientates, 1758. sir. 156, 172, 184. 410. Michel VIE, llis to iie d u J a p a n des origin e s a Meiji, 1969. sir. 6. 411. DE LA MAZELIERE, llis to iie d u J a p o n , 1907, III, sir. 202-203. 412. D. i V. ELISSEEFF, La C ivilisation ja p o naise, 1974, sir. 118. 413. N. JACOBS, op. cit., str. 6 5 . 414. Y. TAKEKOS11I, The E conom ic aspects o f th e p o litic a l h is lo iy o f Ja p a n , 1930, I, sir. 226. 415. N. JACOBS, op. cit.. str. 37. 416. Y. TAKEKOSH1, op. cit., I, sir. 229417. Denis R1CIIE1, Une F am ille d e robe a P aris d u XVI* au XVIII' sićele, les Sćguier, teza u strojopisu, str. 52. 418. D. RJCHET, ibid., str. 54. Čilav niz prim jera u knjizi Georgca HUPPERTA, Les B o u rg eo is g e n tilsb o m m e s, op. cit., p o glavlje V.

729

Fernand Braudel/ Igra razmjene 419. PING-TI HO, »Social Mobility in China«, u: C o m p a r a tiv e S tu d ie s in s o c ie ty a n d h isto ry , 1, 1958-1959420. M e d ite rra n e e , II, str. 65421. Nicolai' TODOROV, »Sur quclqucs as pects du passage du fćodalisme au capitalismc dans les territoircs balkaniqucs d e ITm pire ottoman«, u: R e v n e d e s ć tti

730

d e s s u d —e st eu ro p ie n n e s, t. 1, 1963, sir.

108. 422.

Francois DERNIER, Voyages... co n te n a n t la d escrip tio n d e s t t a t s d u G r a n d Mogot,

1699, 1, str. 286-287. 423- Lord CLIVE, Govor u Donjem domu; ov dje dani izvaci su prema jednom francus kom prijevodu, Krakov, Ostavština Czartorisky.

IZDAVAČ

»August Cesarec«, Izdavač, d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57 ZA IZDAVAČA

Albert Goldstein RECENZENTI

Miroslav Brandt, Tomislav Raukar IZRADA KARATA I GRAFIKONA

Goran Bašić IZRADA FOTOGRAFIJA

Neven Kranjčec PRIJEVOD TEKSTOVA UZ KARTE, GRAFIKONE I ILUSTRACIJE

Mirjana Obuljen, Snježana Božičević LIKOVNA OPREMA

Nenad Dogan GRAFIČKI UREDNIK

Dražen Tončić KOREKTURA

Višnja Bekl, Katarina Brajković, Marilka Krajnović, Snježana Marković, Vesna Pavković, Gordon Zečić ISBN 86-393-0156-5 ISBN86-393-0159-X TISAK

Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1992.

Fernand Braudel - Materijalna Civilizacija Tom II

Recommend Documents