DNEVNIK ČITANJA A.S. PUŠKIN „ Evgenij Onjegin“
(S ruskog preveo Ivan Slamnig; priredila Magdalena Medarić)
Školska knjiga, Zagreb, 1996. godine
MENTOR: doc.dr.Azra Verlašević
Bihać, januar 2010.
Roman počinje tim sto je Evgenij pozvan da bude uz svoga strica koji je na samrti i čije će imanje naslijediti:
„Moj stric, načela uzvišenih, kad ozbiljno se razbolje, iznudi, da se njega cijeni, i smislio je najblje...“
1
Junak romana Evgenij Onjegin, mladi je plemić otprilike od 28 godina, vrlo bistar, načitan, ali donekle površan
„Znade još mlad licemjeriti, kriti nadu, ljubomorom trti, razuvjeriti, uvjeriti držat se mračno, blizu smrti, hiniti gordost i pokornost ravnodušnost ili pozornost...“
2
Živi svjetskim životom u ruskoj prijestolnici, u Peterburgu, u potrazi za zadovoljstvima i uzbuđenjem, što ga prirodno vodi u preranu zasićenost, dosadu pa i cinizam. Nakon stričeve smrti Evgenij neko vrijeme boravi na selu, na imanju što ga je nasljedio. Međutim, on nije ljubitelj seoske idile, ne uživa u prirodi ili jednostavnim zadovoljstvima ruralnog života. Jedini užitak pronalzi u susretima sa svojim susjedom Lenskim, mladim pjesnikom. Lenski se upravo vratio sa studija u Njemačkoj, pun je mladenačkih ideala i romantičnih težnji. 1
Evgenij Onjegin, A.S.Puškin, Školska knjiga, Zagreb, 1996.godina, str. 17.
2
Isto, str. 19.
„U srcu prostodušan mladić on se razgalio u nadi; svjetsko šarenilo i šum zanosilo mu mladi um...“ .... „On vjerovaše ad će druzi zbog njega čamiti u uzi...“
3
Poezija Lenskog u duhu je njemačkog romantizma – za Onjegina maglovita, čak smiješna. Ideali koje Lenski gaji Onjeginu su djetinjasti. Ipak, unatoč razlikama, njih dvojica postanu prisni prijatelji.
„Val i kamen, pjesma i proza, led i plamen, ipak, ne jako različiti sprva su jedan drugog siti zbog razlika tih ne baš brojnih; onda se složiše: i evo zajedno jašu svakodnevno i ubrzo su nerazdvojni...“
4
3
Isto, str. 51.
4
Isto, str. 53.
Povrh svega Lenski je zaljubljen, i to u Olgu Larinu, kćerku obitelji iz susjedstva. Larini su tipični izdanak ruskog seoskog plemstva (za razliku od gradske aristokracije kojoj pripada Onjegin). Oni su priprosti, dobroćudni, konzervativni i vezani za tradicionalne oblike ruske kulture.
„U djetinjstvu ga Olga zanije, kad srca bol ga još ne peče, isvjedok samo razdragan je njezine razonode drugačije...“
5
Lenski uvodi Onjegina u obitelj Larinih. Olga ima stariju sestru Tatjanu, koja se zaljubljuje u Onjegina – u njemu ona vidi junaka iz svojih djevojačkih snova. Tatjana je jednostavna i izravna djevojka i svoju prvu ljubav shvaća smrtno ozbiljno. Karakterom je jača od mlađe sestre.
„Zamišljenost je njena druga što još od kolijevke je prati. seoska dokolica duga u maštanju se tako zlati...“
6
.... „rano se dohvati romana, za sve joj zamjena je to. Zanosio je obmanama i Richardson ko i Rousseau...“ 5
Isto, str. 57.
6
Isto, str. 59.
7
Isto, str. 61.
7
... „S dosadom slušaše Tatjana naklapanja; al' potajice, a slast joj je neiskazana, mišljaše o tom nehotice, u srce miso zadubi se, i došlo doba, zaljubi se...“
8
Tajana Onjeginu piše pismo u kome mu povjerava svoje osjećaje, što je postupak neobično smion za djevojku odgojenu u patrijarhalnoj obitelji onoga doba.
„...Drugi!... Ne, nikome na svijetu ja srce svoje dala ne bih! To bijaše sud na višnjem vijeću, volja me neba dade tebi; sav život moj je bio zalog sastanka s tobom pouzdanog; poslan si meni, znam, od boga, i zaštitnik si mi do groba... U snima ti se meni stvori, neviđen, drag bi srcu mom, dok me tvoj čudni pogled mori u duši čuh tvog glasa zvon...“ 8
Isto, str. 72.
9
Isto, str. 58.
9
Evgenij ne odgovara na pismo, ali nakon dva dana dolazi im u posjet da bi odbio njenu ljubav.
„Al' nisam sazdan za blaženstvo, i dušom ostajem mu stran; zaludu vaše savršentvo: ja njega nisam dostojan. Kazat ću, savjest mene nuka, da brak bi nama bio muka, ma kako ljubio ja vas dosadilo bi mi za čas...“
10
Onjegin ocrtava sebe kao melankoličnog, gorkog i razočaranpog usamljenika, nesposobnog za duboke osjećaje i životnu privrženost. On bi, dakle, bio osoba sita životnih užitaka i nesposobna da preuzme odgovornost za očekivanja tako mlade i romantične osobe kao što je Tatjana. Uskoro, na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin – razdražen provincijskom sredinom i Tatjaninim odveć slabo prikrivenim osjećajima – iz prkosa posvećuje svu pažnju njezinoj sestri Olgi.
„...Spretni Onjegin Olgu vodi k plesu, klizeći nehjno, a vješto, nježno joj prignut šapće nešto,
10
Isto, str. 96.
madrigal neki otrcan, ruku joj steže – jači plam na licu umišljenom sijevnu...“
11
Ljubomorni Lenski izaziva ga na dvoboj i gine.
„..Udarac Lenski ne podnije; podvale ženke proklinjući zatraži konja, krenu kući upropanj. Dva pištolja, dvije kugle – i to je sve – za ten udes je njegov određen.“
12
... „...Lenski, zažmiriv okom lijevim, također cilja... al iz cijevi Onjeginove sijevnu... Zvoni sudbina posljednje trenutke: ispuša pjesnik pištolj šutke“
13
... „Nepomičan tu leži; čudan prigušen mir mu je na čelu. prostrijeljen, rana mu pod grudima,
11
Isto, str. 134.
12
Isto, str. 135.
13
Isto, str. 150.
krv teče puši se po tijelu...“
14
Olga ubrzo zaboravlja Lenskog i udaje se za konjičkog časnika
„Pozornost drugi joj privuče, i drugi patnje što je muče ljubavnom laskom zataškao, ulan očarat ju je znao, ulana ljubi, zove svojim... i evo ih pred žrtvenikom, a ona ponikla nikom i stidljivo pred vijencem stoji, u oborenu oku blijesak, na usnicama lagan smiješak“
15
Poslije Evgenijevog odlaska, Tatjana odlazi pomoću svoje dadilje u njegovu kuću i saznaje iz posebno obilježenih romana, da su sve tu ideje koje je njoj spominjao, ustvari da dolaze iz knjiga koje je čitao. . Pošto Tatjanina tuga i dalje ne prestaje, njezina majka odluči je odvesti u Moskvu, gdje se u početku ne snalazi dobro. Ali nakon nekog vremena odlazi među društvo i na jednom balu upoznaje generala za koga se ubrzo i udaje. Jednog dana, na nekoj svečanosti u Peterburgu, predstavljen je Onjegin mladoj ženi uglednoga, bogatoga kneza. U njoj prepoznaje Tatjanu. Ona se pak posve promijenila i savršeno igra ulogu svjetske dame, zatomljujući pritom svoje intimne porive za osamljeničkim i mirnim životom na seoskom imanju.
14
Isto, str. 151.
15
Isto, str. 163.
“Kneginja, evo, gleda njega... Što god joj dušu uznemiri, koliko god je bila ona žestoko potresena do dna, sve isti ostaše maniri, na njoj se ništa nije maklo. Jednako blag joj bješe naklon.”
16
“...Promatrao je natenane, ali od negdašnje Tatjane ne nađe niti slike blijede...”
17
Onoga trena se zaljubljuje u nju, kada je vidio na visokom položaju, uspio je da u njoj otkrije onu vrijednost koju u palanačkoj gospođici nije bio u stanju da vidi, tek tada se strašno i iskreno zaljubljuje u nju, ali Tatjana ostaje prema njemu hladna , što ga to tjera u očaj.
“Nedvojbeno je naš Evgenij U tatjanu zaljubljen kao dijete; danju i noću likom njenim strasne su mu misli obuzete...”
18
Poražen njenom nedostupnošću, piše joj ljubavno pismo.
“...Trenutak svaki vidjet vas, 16
Isto, str. 194.
17
Isto, str. 195.
18
Isto, str. 199.
svud slijedit – jedinom mi brigom da bude; slušati vam glas; za smiješkom usne, oka migom da oko zaljubljeno leti, pit dušom vaše savršenstvo, pred vama venuti i mrijeti, blijedjeti, gasnuti... blaženstvo!...”
19
Tatjana ostavlja pismo bez odgovora, no nakon stanovitog vremena između njih dolazi do obješnjenja. Tatjanini se osjećaji nisu promijenili, udala se po majčinoj želji za čovjeka kojeg ne voli, ali ga poštuje.
“...Onjegin! vidjeste me mlađu, rekla bih, bjeh i zgodnija, i ljubljah vas; a što li nađoh u srcu vam? Što dobih ja? Odgovor kakav? Samu strogost...” ... “...I ja se udah. Morate me vi ostaviti, to vas molim: ja znam: u srcu puni vi ste i ponosa i časti čiste. A čemu lagati? Ja vas volim, al drugome ja pripadam, 19
Isto, str. 201.
20
Isto, str. 207.
20
vjerna ću biti dok za se znam”
21
Ona još uvijek voli Onjegina, ali u skladu sa svojim čvrstim etičkim načelima, odlučuje postupiti kao časna žena i odreći se ostvarenja svoje ljubavne strasti. Tatjana ostaje uz nevoljenog muža, a Onjegin, slijedeći svoju nestretnu zvijezdu, odlazi u nova lutanja.
21
Isto, str. 210.
