Evgenije Onjegin Lik Evgenija Onjegina možemo razložiti na tri osnovne komponente.Prva je autobiografski element. element. Puškin je Onjegina smjestio u istu sreinu u kojoj je i sam živio, ao mu svoje probleme i politička ubjeđenja, a donekle i svoju sudbinu. Međutim, on se jasno ograio o pretpostavke a priča autobiografsku priču nazvavši Onjegina svo jim prijateljem prijateljem i jasno ističudi razlike među njima. Razlika između njih vojice najjasnije se oglea u njihovom onosu prema priroi. Evgenije je ravnoušan, pa čak i bježi iz priroe, ok Puškin o ouševljeno uševljeno slika pejzaže ruskih sela, šuma i poljana. Tu demo Puškina prije izjenačiti sa Lenskim, koji je, kao i Puškin, romantičar r omantičar u pravom smislu te riječi. Zanesenjak, pun vjere u ljude i prijateljstvo, koji svoj život sanja, a ne živi. Nasuprot njemu, tu je Onjegin, sumoran, maloušan, sušta personifikacija realizma i preteča svih suvišnih ljui ruske književnosti 19. vijeka. Druga komponenta u građenju lika Evgenije Onjegina je bajronovs ki, emonski junak, sumorni, razočarani lutalica, s tim što, za razliku o tipičnih romantičarskih junaka, koji svoj bijeg i spas vie u priroi, njemu ni ona ne može pomodi, zato što pokušava pobjedi o samog sebe. Treda komponenta Onjeginovog Onjeginovog lika ipak j e umjetnički najpresunija. To su osobine koje ga čine tipom, opštim likom mlaog ruskog plemida iz vaesetih goina 19. T o je trageija čovjeka koji je prozreo i vijeka, sa tipičnim problemima i subinom. To prezreo besmislenost svoje sreine i života koji ona vodi, napustio sve to, ali se nikada nije uspio osloboditi predrasuda predrasuda i podjela kojima ga je ta sredina vaspitala.
Njegov život u grau čine spletke, klevetanje, laži, licemjerje, lažni osmjesi, lažna tuga, pretvaranje zbog novca, a sjutra je isto što i juče. Sve se svoilo na heonizam, a nikaa nije zaista uživao , jer je sve vremenom postajalo dosada i čamotinja i gubilo svoju svoju kratkotrajnu raž. Evgenije je pametan, obrazovan obrazovan i načitan, kao što Puškin kaže „oštra i hlana uma“ ; dobro se snalazi u tom ruštvu, ali mu se ipak poruguje i prezire ga. Pa hajemo ona na selo, u široke ruske stepe, da se oslobodimo stega, licemjerja i fiksiranih osmjeha. Ali, ne! Onjegin ni
na selu ne pronalazi smisao, postaje i ostaje osaan čovjek u njemu osanom svijetu. Ni Tanjina ljubav, čista i neizvještačena, nije u njemu usjela probuiti žar i mlaalačku strast, koja oavno bješe zamukla. Obacio je, misledi a je njegova sloboa isto što i sreda. Pa, može li sloboa zamijeniti sredu? Da ili ne? Čini mi se
da se ovim malim riječima isuviše obija na jenoj, a gubi na rugoj strani. Kaa bi
samo postojala neka ruga, koja bi umanjila prazninu između vije suprotstavljene, moža bi Onjegin pronašao sebe u ovom teatru sjenki zvanom život. Suviše je bilo i biva slijepih putnika koji su, poput Onjegina, svoje glave željne novog, rugačijeg, nosili na ramenima, ne mogavši se nigje skrasiti . On je o onih ljui koji su ili isuviše nemarni ili isuviše lijeni a se uhvate ukoštac sami sa sobom. Evgenije vješto izbjegava sva ku odgovornost. Ostavlja je da truli tamo negje u moru učmalosti i bezvoljnosti. Zaista, iznenađujude je lako igrati svoju površnu ulogu, zavaravati sebe i ruge. Moža tu čak i ima ne kog zadovoljstva, ali prolaznog, i bezvrijenog. Ne možete ovjeka glum iti, a da vam se jednog dana ne pocijepa kostim. Pa eto, našem Onjeginu se silom prilika otrcalo oijelo. Hlano je obacio svoju, a bi na kraju polagao pravo na saa ved tuđu sredu. Zaista zanimljiva ljuska osobina. Žunja za zabranjenim vodem: „Ljui! Svi ste slika Eve, Pramatere našeg roa: Što vam ato – to ne prija Jer vas stalno mami zmija, Zabranjenog da vam ploda
S tajanstvene vodke sprema Jer bez toga raja nema.“ Zbog iste formalne časti, ega i taštine koje je prezirao, ubio je u besmislenom voboju svog najboljeg prijatelja. Stoga se namede pitanje: kako takav čovjek može uopšte nekoga a voli? Dok je Tanja bila nevino jevojče, čitala Ričarsona i ouševljavala se samom pomišlju na ljubav , on je njenu odbacio, a kad je sreo uatu ženu, otjeranu, uglenu, aleku, jenom rječju zamaskiranu kao sav svijet koji je neka navono obacio, on je zavolio. Zašto? Iako ga Puškin pokušava zaštititi o naše osue, pripisujudi mu prvo časne namjere, zatim iskrena i uboka osjedanja, ne ajte se zavarati. Onjeginov pravi problem nikaa nije bila okolina, ved promašenost sopstvene uše. On nika nije uspio nadi za sebe onu ravnotežu koju je Tanja imala i sačuvala o kraja, ponijevši je iz svoje zabačene postojbine, iz jenostavnog života, u gra i plemidku raskoš koje je potajno prezirala, ali im ipak ostala dosledna.
