KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman u stihovima VRIJEME RADNJE: Rusija MJESTO RADNJE: oko 19. st. KARAKTERIZACIJA LIKOVA: EVGENIJ ONJEGIN: opisan je već na samome početku, u kočiji kojom ide bolesnom stricu da ga njeguje, ocrtan je vlastitim upravnim govorom gdje lamentira nad gnjavažom koja ga čeka. Puškin ga već u drugoj strofi naziva obješenjakom: „To misli mladi obješenjak dok diližansa vitla prah.“ Evgenij je rođen u Petrogradu, ima neku opću naobrazbu, ali ne i radne navike. Poznaje literaturu, što se vidi iz razgovora s prijateljem Lenskim. Evgenija muči mrzovolja. Strica nalazi mrtva i tako nasljeđuje stričevo imanje. U početku ga je selo zabavljalo, no i to mu ubrzo dosadi. Evgenij nije monolitna ličnost – nehajan je do prezira prema društvu, ali zbog formalne časti hladnokrvno u dvoboju ubija prijatelja. Čak ga i Tatjana, koja ga voli, smatra zapravo „parodijom“ jer on, vidjevši Tatjanu preobraženu u damu, zaljubljuje se u nju „preko ušiju“. Lik Onjegina prethodnica je onome liku koji će biti nazvan „suvišnim čovjekom“, a javit će mu se odjek i kod nas. LENSKI: Vladimir LENSKI: Vladimir Lenski živi najprije na selu, gdje se još kao dijete poznavao s Olgom i zaljubio se u nju. On studira u Getingenu, gdje je upoznao njemačku filozofiju, Goethea i pisce njegova doba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena riječ. Prema Olgi nema čvrsta stava, ljubomoran je i ljut zbog toga što je na plesu cijelu večer plesala s Evgenijem, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne može odoljeti da ju posjeti pred dvoboj. Puškin na primjeru Lenskog, jasno, ismijava romantizam, a može se odmah spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasične uvodne epske stihove o junaku kojeg opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je, dakle, suprotstavljen Evgeniju. TATJANA: Značajan je i karakter provincijske vlastelinske kćeri Tatjane, misaone i osjećajne djevojke, koja je odgojena na Richardsonu i Rousseauu, ali ne gubi čar neposrednosti, što ga je stekla u provinciji u dodiru s pukom i svojom vjernom dadiljom. Puškinova Tatjana, još više nego Evgenij, karakterizirana je u svome razvitku promjenama koje tijekom vremena nastaju u njoj, pa se i sam njezin tvorac mora čuditi. Tatjana je „kotarska“ gospođica, uživa u čitanju, ali čini to nasumce, omiljeno joj je štivo sanjarica. Voli kontakte sa seljacima, a posebno je vezana uz svoju dadilju, kojoj se povjerava u najdelikatnijoj situaciji (radi se o dostavi ljubavnog pisma koje je Tatjana napisala Onjeginu), tako da za tu tajnu znaju samo dadilja i Onjegin (koji tada odbija Tatjanu). Tatjana ne podnosi grad, grozi se nad mišlju da mora ići u Moskvu. - Svi karakteri u romanu završavaju, usprkos autorovoj ironiji, lepršavosti i podsmijehu, tragično. Lenski ubijen, Tatjana udana za čovjeka kojeg ne voli, Onjegin nigdje neće naći smirenja. A svi ti Puškinovi karakteri svoje tragedije nose u odgoju i socijalnom porijeklu i položaju. KRATAK SADRŽAJ: Prvo poglavlje Roman započinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, dječakom, a kasnije i mladićem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i mnoge druge talente: znao je lijepo pričati, pridobiti dame, poraziti suparnike...Svi su ga pozivali na različite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Kad dođe u kazalište, dođe usred predstave, koja mu ubrzo i dosadi i stoga ode kući mnogo prije ostalih ljudi.Ured tog osamnaestogodišnjeg filozofa bio je opremljen modernim londonskim i pariškim stvarima: bilo je tu parfema u staklenim bočicama, skup porculan, pribor za manikuru, a volio se i odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela (pantalone, frak, manšete). Pripovjedač je Onjeginov prijatelj (smatra se da je to zapravo sam Puškin, iako se to negira, ali besprekidno umeće autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako da potencira realističnost zbivanja). Prava radnja započinje od trenutka kada Onjegin sjeda u kočiju i odlazi na ples. Opisuju se dame koje plešu, njihove noge. Tu pripovjedač spominje djevojku Elvinu u koju je zaljubljen i čije noge nikada nije zaboravio. Onjegin u rane jutarnje sate ide kući s plesa, umoran, spavat će do podneva. Postavlja se pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu. ''Da: čuvstva rano mu se hlade, / dosadila mu buka svjetska, / a misao na lijepe mlade, / obična nekad, sada nesta; / izgubio za društvom želju: / eto, odavna on je sit već / paštetu štrazburšku i biftek / zalijevati, šampanjca nagnut, / duhovito se izražavat / i onda kada boli glava; / a premda bješe vatren mangup, / i vatri došao svršetak, / omrznu sukob, sablja, metak.'' Postao je mrzovoljan. ''ustrijeliti se, bogu hvala, / nije mu bilo ni na umu, / al život posve omrznu mu, / ko Vitez Harold mrk i sjetan / na primanja je dolazio; / ni spletke, kartanje, ni mio / pogled, ni uzdah indiskretan, / ne može ništa dirnuti ga, / i ni za što ga nije briga.'' Odustao je i od žena, predao se ljenčarenju, ostavio je i knjige. Pripovjedač navodi kako je i on odbacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili: ''Ja ogorčen, on sumoran; / igru smo strasti znali oba; / shrvan životom bjesmo par'' . Često su se družila njih
dvojica. Pripovjedač je čeznuo da se vrati u domovinu (Rusiju), a i Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a ubrzo su mu počeli dolaziti i zajmodavci od kojih je njegov otac posuđivao novce. Onjegin nije imao volje tužiti se, pa im stoga preda sve jer nekako je slutio da bi mu bogati stric mogao brzo umrijeti pa će on naslijediti nešto. Ubrzo mu i dolazi vijest da mu sric umire i želi se s njim pozdraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze radi novaca, no kad je stigao, stric je već umro. Onjegin je sve naslijedio, no i taj mu se seoski život brzo omrznuo. Pripovjedač sada navodi kako on, za razliku od Onjegina, voli taj miran seoski život, a navodi i to da je ovaj roman započeo s 25 pjevanja, a sada je već stigao do kraja prvog poglavlja. Govori kako neće ništa ispravljati, neka ga ocijene novinari kako god žele. Drugo poglavlje Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je, dakako, to sve bilo dosadno, pa je smislio da donese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije svi smatrali čudakom i prekinuli su svaku vezu s njim. U to doba u selo dođe osamnaestogodišnji mladić po imenu Vladimir Lenski, potpuna Onjeginova suprotnost: volio je poeziju, bio je pun strasti, živahna duha, ljubazan, vjerovao je da će se jednom spojiti sa svojom srodnom dušom, da su prijatelji sveti. Bučne gozbe koje je volio Onjegin, Lenskome su bile mučne. Lenski je pozivan svuda i svi su mu nudili svoje kćeri, no Lenski se nije htio ženiti, samo je htio upoznati Onjegina. Unatoč svim razlikama među njima, njih se dvojica naposljetku složiše i ubrzo postadoše nerazdvojni. Stalno su o nečemu raspravljali. Lenski je volio pričati o sebi, pa je Onjegin tako saznao kako je Lenski od djetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjedač govori kako je i njemu Olga bila draga, no on će ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tatjani, koja je bila potpuno različita od Olge: bila je mirna, povučena, plaha, uvijek zamišljena. Tatjana nije voljela nestašne zabave, a vrlo se rano dohvatila romana (Richardson, Rousseau), kao i njezina majka. Njezina je majka bila udana za Dmitrija Larina, a nakon udaje su se preselili u njegovo selo, što se u početku njoj nije sviđalo, no ubrzo je navikla, bilo joj je svejedno. Ubrzo je otkrila kako može vladati suprugom, pa ju je to usrećilo, a njezin ju suprug voli od sveg srca i ne miješa se u njezine poslove. Suprug je prvi umro, svi ga oplakaše, čak i Tatjana. Lenski mu je posjetio grob, tužan je bio, budući da ga je pokojnik uvijek držao u naručju kao dijete, a i htio je da se Olga uda za Lenskog. Lenski mu na licu mjesta sklada madrigal. Treće poglavlje Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet želi k Larinovima (zbog Olge), a Onjegin mu prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju. Onjegina zanima koja je Tatjana, pa mu Lenski kaže, na što ga Onjegin upita: ''Zar ti ljubiš onu manju?'', a Lenski potvrdi. Onjegin zaključuje kako je Olga beživotna i da bi radije izabrao Tatjanu da je na njegovom mjestu. Lenski šuti. Svi su se susjedi zanimali za taj njihov posjet Larinovima, nagađali su tko će od njih dvojice oženiti Tatjanu. Tatjana je razmišljala o njima dvojici i shvatila je da se zaljubila u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona tražila u muškarca. Nakon toga pripovjedač ukratko navodi o čemu će govoriti dalje u romanu. Također, suosjeća s Tatjanom koju more ljubavni jadi. Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena. Moli dadilju da joj pripremi pero i papir, a Tatjana je kasnije, misleći na Onjegina, napisala pismo. Pripovjedač govori kako će se on ipak uvijek držati stihova, te kako će morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, budući da ga je ona napisala na francuskom jeziku jer je slabo znala ruski. Pismo Tatjane Onjeginu: kaže kako mu ne bi pisala pismo da ga može barem jednom tjedno sresti negdje u šetnji, no on je nedruštven i ne voli selo pa ne ide nikamo, stoga ga ona ni ne može nigdje sresti. Pita ga zašto je posjetio nju i njezinu obitelj, jer da nije, ona bi već našla nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on. On joj je poslan od Boga. Zavoljela ga je čim ga je ugledala. No želi da joj odgovori na pitanje: ''Da l anđeo si što me vodi, / ili napasnik si podli: / o daj razriješi sumnje moje.'' Na kraju mu kaže da ga čeka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no morala ga je napisati. Tatjana nije ni shvatila da je već jutro, cijelu je noć pisala pismo. Ujutro joj dadilja donese čaj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu. Prošlo je dva dana, a Onjegin ne odgovara. Lenski dođe posjetiti Olgu, pa ga Tatjana pita za Onjegina, a Lenski joj kaže da će danas navratiti, dodajući da ga je pošta valjda zadržala, na što se Tatjana posrami. Tatjana nestrpljivo čeka Onjegina sjedeći kod prozoram a kad začuje topot konja, pohrli u vrt misleći da je on stigao. U vrtu pjevaju djevojke berući bobice. Pripovjedač pritom Tatjanu uspoređuje s leptirom kojeg muči dječak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjedila je na klupi, a kada ustade i krene, eto Onjegina pred njom. No pripovjedač napominje da će o tom susretu govoriti kasnije, sada ide u šetnju pa na spavanje. Četvrto poglavlje Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste riječi, spletke, gluma. On je osam godina ljubio, a sada više
ne. ''On ne zaljubljuje se više / u ljepojke, tek se privuče; / odbiju - smjesta utješi se; / prevare bar otpočinut će. / Bez zanosa ih hoće steći, / bez suze pustit, ne pamteći / ni ljubav im ni zluradost.''Ravnodušan je prema svima. No Tatjanino ga je pismo ipak potreslo. Kad su se sreli u vrtu, Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govori da mu laska to što ona osjeća prema njemu, te da bi on, kada bi se ženio, odabrao nju za ženu. No kaže i da bi njihov brak bio muka; ona bi stalno bila tužna, on namrgođen i šutljiv. Govori joj da ju ljubi kao brat, možda i malo više, no ona je mlada, ljubit će opet, ne treba joj on. Tatjana je sve to slušala sa suzama u očima. On joj pruži ruku i zajedno se vratiše u kuću. Pripovjedač smatra da Onjegin nije bio nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi.''Ljubite samo sebe sama, / moj poštovani čitatelju! / Predmet je dostojan posvema, / i milijega od njeg nema.'' Tatjana je sada sve tužnija, dok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve više vremena provode zajedno, a kada nisu zajedno, misle jedno na drugo, pišu pjesme jedno o drugome. Dolazi zima. Onjegin dane provodi u lijenosti, igra biljar, a na večeru mu dolazi Lenski. Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina da posjeti Larinove, kaže mu da je pozvan u subotu k njima, Tatjanin je imendan. Onjegin pristane ići, a Lenski je sretan. Otkriva se kako se želi oženiti Olgom. Peto poglavlje Snijeg je pao tek u siječnju, a Tatjana je voljela rusku zimu. Jedne je noći Tatjana usnula čudan san. Hodala je po snježnoj poljani u haljini, a pratio ju je medvjed. Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga kuma da se ugrije. Ona s trijema vidi za stolom u kolibi razna čudovišta, ameđu njima Onjegin. On je bio domaćin. Kada ugledaše Tatjanu, svi ju htjedoše, no Onjegin reče da je ona njegova, pa su svi otišli. Njih dvoje ostadoše sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u njezino krilo. Dođu Lenski i Olga, što se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme nož i ubije Lenskog, kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probudi. Dođe Olga i pita ju što je sanjala, no Tatjana joj ništa ne govori, a taj ju je san još dugo mučio jer nije znala kako da ga protumači. Ali osjećala je da će se dogoditi nešto loše. Subota je, Tatjanin imendan. Već od jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku dođoše i Lenski i Onjegin na objed. Smjeste ih baš prekoputa tatjane. Tatjana se uznemirila, što je Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog čega je odlučio osvetiti se Lenskom što mu je priuštio tu neugodnost. Sada su svi krenuli čestitati, a kada dođe red na Onjegina, samo se šutke poklonio, no pogled mu je bio blag, svjesno ili nesvjesno, što je Tatjanu malo smirilo. Počeo je i ples. Onjegin, da se osveti Lenskom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin joj je konstantno šaptao nešto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Kad je htio nasamo popričati s Olgom, ona je rekla da ne može, zbog čega je on, bijesan, otišao kući po dva pištolja. Šesto poglavlje Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Došlo je vrijeme da gosti odu spavati, stoga ode i Onjegin svojoj kući. Jedino Tatjana ne spava. Nju muči ljubomora zbog svega što je Onjegin radio s Olgom. No o tome će, kaže pripovjedač, govoriti kasnije. Sada će reći nešto o čovjeku koji se zove Zarecki. Nekada obješenjak, sada pošten čovjek. Onjegin ga je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo čudno kad ga je Zarecki posjetio jednog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina izazvao na dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek spreman, nakon čega Zarecki odlazi. Onjegin razmišlja o svemu tome. Kaže da je, kao prvo, on sam kriv za dvoboj budući da se petljao između Lenskog i Olge, a drugo, Lenski je vrlo mlad (18) pa su mu dopuštene budalaštine i takvi ispadi bijesa, no Onjegin sam kaže da je trebao biti pametan pa se ne miješati ni u što. Dotle je Lenskom stigao odgovor. Nadao se pomalo da Onjegin neće prihvatiti dvoboj, no prevario se: sada su primorani doći sutra u zoru na okršaj kod mlina. Lenski je pokušavao sakriti od Olge kamo i zašto ide, no ona ga je uvečer ispitivala zašto već ide, zašto neće još malo biti s njom, a on joj i dalje nije imao snage reći što se dogodilo jučer. Bio je šutljiv i namrgođen cijelu večer, nije joj uopće rekao ništa o dvoboju, a onda je otišao kući, pregledao pištolje, a naposljetku i uzeo pero i počeo pisati ljubavnu pjesmu, no pjesmu o nesretnoj ljubavi, o tome što će biti ako on umre. Zaspao je tek pred zoru, no spavao je vrlo kratko budući da se bližilo sedam sati, za kada je dogovoren dvoboj. No Onjegin je još uvijek spavao. Kad se napokon probudio, žurno se obukao i spremio shvativši da kasni. Lenski je već čekao. Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin za sekundandta onda uzeo svog slugu Guillota. Pripremaju se pištolji. Lenski i Onjegn moraju hodati šesnaest koraka prije nego zapucaju. Obojica su nakon posljednjeg koraka naciljala jedan drugog, no Onjegin je bio brži i pogodio Lenskog posred grudi. Onjeginu je bilo žao, mučno vidjeti prijatelja mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki. Pripovjedač navodi kakva bi možda budućnost bila da je Lenski ostao živ. Spomenik je Lenskom ispod dva bora pored potoka i mnogi ljudi tuda prolaze pitajući se što je bilo s Olgom, s Tatjanom i, što je najvažnije, s
Onjeginom? No pripovjedač kaže kako će o tome izvijestiti kada dođe vrijeme, ne sada. Sada priča o tome kako mu je prošla mladost, trideseta mu je godina blizu. Pozdravlja i oprašta se od mladosti, zahvaljuje joj na svemu što mu je pružila. Sedmo poglavlje Došlo je proljeće. Pripovjedač poziva sve da se uhvate rada, osjećaja, neka odu iz grada na selo, a dotle će on zaviriti u Tatjanino susjedstvo, gdje je nekada zimovao Onjegin, a sada više ne stanuje tu. Govori kako i dalje stoji spomenik Lenskom, na kojem piše:''Vladimir Lenski u tu raku / leže, preminuv smrću hrabrih, / te i te dobi, tad i tad. / Počivaj, o poeta mlad!'' Govori kako su nekada Olga i Tatjana dolazile na grob, donijele vijenac i plakale, no sada je grob zapušten. Nema ni vijenca. Pripovjedač žali Lenskog jer je Olga već našla drugog muškarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro udala i odselila, a Tatjana je samo šutke, patnički gledala za njom jer ona sada ostaje sama. I iako ne bi trebala, još voli Onjegina. Tako je te večeri Tatjana otišla u šetnju. Nakon nekog je vremena došla do Onjeginove kuće. Pitala se je li da uđe bez obzira što njega nema. Ipak je ušla, a stara ju je Anisja provela po kući, usput govoreći što je Onjegin gdje radio. Tatjana je sve gledala s nježnošću, pa se tako i zadržala dugo u kući i bilo je vrijeme da ode. Sutradan je Tatjana opet došla u kuću. Sjela je u knjižnicu zaplakala. Privukle su ju knjige koje je našla tamo. Iako je Onjeginu knjiga davno omrznula, ipak je sačuvao neke romane, kao što je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin zapisivao svoje doživljaje djela. Opet je dugo ostala. Susjedi su stalno pričali zar joj nije vrijeme da se uda, no ona je odbila sve prosce. Stoga je njezina majka odlučila odvesti ju u Moskvu da ju tamo ožene. Tatjana je otišla u dugu šetnju, da se oprosti od svega budući da odlazi u grad gdje nema ni livada ni šuma ni ičega drugog što je ona voljela. Nakon sedam su dana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjedač opisuje Moskvu, govori kako je se uvijek rado sjeti. Larinovi su išli u Moskvu k staroj teti koja već tri godine boluje od sušice. Njih se tri (Tatjana, majka i teta) izgrle budući da se nisu jako dugo vidjele, a teta predloži neka se prvo svi odmore pa će onda nastaviti s razgovorom. Tatjanini se teta svidjela, no ne sviđa joj se novi stan, novi krevet. Svaki je dan Tatjana išla u goste rodbini, da ju svi vide nakon toliko vremena. Mlade ju rođakinje prvo odmjeravale, no kasnije su se htjele s njom družiti, no ipak ne priča toliko koliko one pričaju. Ne želi im odati tajnu u koga je zaljubljena. Svi su silom htjeli naći Tatjani nekoga da ju oženi, a naposljetku su tete uvidjele da se neki general zanima za Tatjanu, pa joj rekoše neka pogleda u njega, no po njezinu se odgovoru (''Tko to? taj debeli general?'' ) već vidi da joj se ne sviđa. No tu ćemo sada pozdraviti Tatjanu, kaže pripovjedač, i napokon pričati o onome o čemu je htio. Osmo poglavlje Pripovjedač govori o tome kako je u studentskim danima upoznao djevojku koja mu je bila muza za pisanje pjesama. Svi su joj se divili, a i sada on ljubomorno strepi nad njom među svim tim aristokratima. U svoj toj gužvi pripovjedač primijeti Onjegina. On sada ima 26 godina, ne radi, nije oženjen. Bio je nespokojan pa se morao stalno seliti, proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro dosadila kao i sve drugo, a na povratku je ravno s broda došao na ples. Onjegin ugleda jednu damu, bijaše mu poznata, odmah je pomislio da je Tatjana. Upita tada kneza tko je ona, a on mu odgovori da mu je to žena, Tatjana Larinova. Onjegin se začudi, upita koliko su dugo u braku jer je on bio Tatjanin susjed, a knez mu odgovori da se stvarno dugo (Onjegin) skrivao od svijeta, te da je s Tatjanom već dvije godine. Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uznemirila kad je Onjegin prišao, no nije to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kaže sam sebi da to nije ona Tatjana koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je sada tako ravnodušna prema njemu. On ode kući, a uskoro mu stiže poziv na večeru kod kneza, što Onjegin odmah prihvati samo da vidi Tatjanu. Kad je došao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami. On je bio vrlo uznemiren, a ona je bila spokojna. Ubrzo je došao knez i prekinuo tu neugodnu situaciju. Knez i Onjegin sada su se prisjećali starih vremena, smijali se, a ubrzo su došli i ostali gosti i počeli svoje razgovore. No Onjegin je sada razmišljao samo o Tatjani, o ovoj novoj Tatjani. Bio je zaljubljen kao dijete, a ona njega sada nije ni primjećivala. Onjegin se i razbolio, no nije htio ići u toplice kako su mu liječnici preporučili. Odlučio je sada on njoj poslati pismo. Pismo Onjegina Tatjani: Govori joj kako zna da će se ona pitati zašto joj uopće piše pismo, kad ih je prvo rastavilo to što on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila, a zatim je tu i smrt Lenskog, nakon čega je on otišao daleko od nje. No on sada pati za njom, za svakim njezinim znakom pažnje koji mu uputi. I ne može se više boriti protiv sebe, odlučuje se njoj predati pa kako bude. Nije mu odgovorila. Napisao je on još dva pisma, išao kod njih na primanja, no nju nije bilo briga za njega. Bio je utučen zbog toga. Opet je počeo čitati knjige, no dok čita, misli mu plove daleko. Prisjeća se mnogih stvari iz prošlosti, sjetio se njezinog prozora i nje kako sjedi tamo. Umalo nije sišao s uma ili postao pjesnikom. No nije.
Ubrzo je došlo proljeće, a on pojurio k Tatjani. ''Pogodili ste: tuda, tuda, / što brže svojoj bi Tatjani / moj nepreobraćeni čudak. / Ide, a sliči na mrtvaca. Uđe u hodnik, nigdje nikoga. Otvori vrata salona, a pred njim Tatjana plačući čita nekakvo pismo.''O tko joj ne bi nijemu patnju / u ovom trenu pročitao! / Tko ne bi Tanju bivšu, jadnu / u kneginji sad prepoznao!'' On joj pade do nogu. Dugo su tako šutjeli, no Tatjana razbija tišinu rekavši da mu mora objasniti kako se osjeća. Pita sjeća li se kada je on njoj držao ''propovijed'' u vrtu kada ih je spojila sudbina i kaže kako je sada na njoj red da mu kaže sve što misli. Govori mu kako ju je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zašto ju onda sada tako proganja. Kaže kako bi dala sve za onaj mirni kut gdje ga je prvi put ugledala. Govori kako se nije htjela udati ni za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se udala, te da ju on sada mora ostaviti. Kaže mu: ''Ja ljubim vas (a što da glumim?), / al drugome ja pripadam, / vjerna ću bit dok za se znam.'' I ona ode nakon toga. Onjegin ostane kao gromom ošinut. Začuje topot konja, vraća se Tatjanin suprug. Pripovjedač time završava svoj roman. Kaže kako je prošlo mnogo vremena otkad su mu se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no tada još nisu bili vješto ocrtani. No uz pomoć slušača razbistrio se lik Onjegina. I na kraju kaže: '' Blažen je, tko, dok još je rana / gozba života, napusti je / i pehar vina ne dopije / i ne dočita mu romana, / vješt rastajanju trenutnom, / ko ja s mojim Onjeginom.'' O DJELU: Puškin je na ‘’Onjeginu’’ radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa ‘’Don Juan’’, an epic satire, pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.
EVGENIJE ONJEGIN-ROMAN
Evgenija Onjegina je Puskin zapoceo dok je bio u progonstvu na jugu Rusije(Kavkaz,Krim) od 1820-1825 godine.Romaneskna prica je sasvim jednostavna.Tatjana,djevojka iz palanke,zaljubljuje se u uobrazenog Moskovljanina koji se zanosi svojim evropskim manirima.On je hladan,kao da ne primjecuje o cemu se radi.Tatjana,mlada i naivna,pise pismo Onjeginu i otkriva svoju ljubav.Onjegin joj daje na znanje da njih dvoje nisu par.Tatjana duboko pati.Ona je simbol one Rusije koja je prirodna i zdrava,nezatrovana "evropejstvom".Onjegin je covjek bez cilja i bez smisla u zivotu pa mu je,sasvim prirodno, zivot dosadan i bezvrijedan.Oko njih tece zivot,prolaze ljudi i dogadjaji,atmosfera,Rusija sa svim onim sto jeste i sto ima.Drugi susret Tatjane i Onjegina dogadja se u novim okolnostima. Ona je sada kneginja ali udata za bogatog starca.Onjegin,koji je zivjeo prazan zivot,pomisli da je sada prilika da pridje Tatjani,da joj pise.To i cini.Ali Tatjana odgovara:"Imam namjeru ostati vjerna u braku."Dok je Onjeginovo odbijanje cin naduvenosti i samozadovoljstva,Tatjanino je visokomoralan cin.
U Evgeniju Onjeginu primjenjena su dva plana prikazivanja:narativni i lirski.NARATIVNI PLAN je spoljasnji pristup vremenu,dogadjajima,licnostima i odlikuje ga objektivan ton prikazivanja.LIRSKI PLAN izrazava subjektivan ton. Lirsko je u pjesnikovom caskanju sa citaocima,u njegovim komentarima pojedinacnih postupaka junaka,u izrazavanju sopstvenih osjecanja i raspolozenja.
ONJEGIN
Onjegin je vrlo slozena licnost obiljezena brojnim i snaznim protivrjecnostima.On je,po obicaju koji je vladao u ruskom plemstvu,stekao solidno obrazovanje.Savladao je latinski i francuski jezik,upoznao anticku knjizevnost,izucavao istoriju...Kada je dosla mladost "od ucenja on dize ruke" i otiskuje se u lagodan zivot omladine bogatog plemstva(balovi,pozorista,udvaranja...}.On je inteligentan("ostar i hladan um") ostrouman i slatkorjeciv.Onjegin je vrlo protivrjecan karakter u kome uporedo egzistiraju razlicite i medjusobno iskljucive osobine . On je tipicni lik plemica sa pocetka 19. veka,koji je nezadovoljan svojom sredinom i napusta je,ali u njemu ostaju snazni tragovi te sredine u vidu vaspitanja,predrasuda i konvencija.One vladaju njime;odredjuju njegov karakter i ponasanje;odredjuju, konacno i njegovu sudbinu.Protivrjecnosti u licnosti Onjeginovoj ogledaju se i u njegovom odnosu prema Tatjani.Pri prvom susretu on ce zapaziti Tatjanu,ostavice ona na njega utisak,ali ga nece zainteresovati.Kada mu Tatjana pise,on je hladan i razocaran covjek kome nije stalo do porodicnih obaveza jer nije sposoban za osjecanje ljubavi i neznosti.Drugi susret sa Tatjanom,sada udatom zenom,damom iz visokog drustva cini preokret u svijesti i zivotu Onjeginovom:napustanje gordosti,prik lanjanje licnoj sreci i ljubavi.Ali sada se ponavlja istorija uz zamjenu figura:on je taj koji pise pismo a ona ta koja ne odgovara,i odbija njegovo udvaranje.Jednom vec porazen razocaranjem u zivot on
dozivljava konacan slom.Da bi pobjegao iz besmisla i praznine on krece na razna putovanja.Cilj u zivotu ne postoji,svrha se ne vidi.Po tome je Onjegin preteca "suvisnih ljudi" koji ce postati predmet postpuskinovske knjizevnosti.. TATJANA
Tatjana je odrastala i duhovno se razvijala u zdravoj seoskoj sredini koju karakterise patrijarhalni nacin zivota.Napajala se ljepotama ruske prirode a narodna predanja su bila prvi izvor znanja o svijetu i zivotu.To je u njoj razvilo ljubav prema ruskom selu koja je nikada nece napustiti.Ona je sanjarska priroda a samim tim osjetljiva i njezna.Tatjani su svi razgovori bili dosadni,ali se u njoj naglo pocela da budi ljubav i tu pocinje njen ljubavni roman.Ne moze da izdrzi,pise pismo Onjeginu,ogrijesivsi se o drustvene norme,obicaje i pravila ponasanja.Pismo je izraz nevine ali iskrene i tople ljubavi.Ona je svjesna razlike u drustvenom statusu ali ona i ne pomislja da je ta razlika bitna.Nakon razgovora sa Onjeginom njen svijet se srusio,njezna dusa je grubo povredjena,prva ljubav je prezrena.To je osetljivu Tatjanu dotuklo.
Tatjana se prema svojoj nesreci odnosila dostojanstveno;kasnije isto tako dostojanstveno odbija Onjeginovo udvaranje.U njenom odgovoru je visokomoralni stav:ona nije srecna,i dalje voli Onjegina ali je sada udata zena,odgovorna i stabilna licnost koja nece da blati ni sebe ni muza.Tatjana je najtopliji,najljepsi i najljudskiji lik romana:U njegovo oblikovanje Puskin je unio sve svoje pjesnicko umijece i cijelo svoje srce.
LEKTIROFOBIJA
25.08.2009. " Evgenije Onjegin" - A.S. Puskin
Zanimljivosti (biografija) -Puskin je objavio svoju prvu pjesmu sa 14 godina, kao ucenik u Carskoj gimnaziji. Tokom skolovanja je poceo da pise i svoje prvo veliko djelo, Ruslan i Ljudmila, bazirano na bajkama koje je cuo od svoje bake. -Preveo je nasu baladu Hasanaginicu - Citati: • • • •
Citanje je najbolje ucenje Tesko je voljeti, jos teze ne voljeti, a najteze je naci voljenog koji te voli. Sta je slava?- Sjajna zakrpa na trosnoj odjeci pjesnika. Sto manje zenu volimo, to joj se vise svidjamo.
Elementi romantizma -javlja se krajem 18. i pocetkom 19. stoljeca u vrijeme obiljezeno velikim revolucionarnim pokretima ( Francuska revolucija) -romantizam je teznja za slobodom, slobodnim zivotom, slobodnim izrazavanjem licnosti i slobodnim stvaranjem. -romantizam = roman, romansa, romantika -„ romanticni“ =nesto sto je nesavrseno, nepravilno, pretjerano u osjecajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici, fantaziji umjesto razumu
-romanticari su govorili da se umjetnicko djelo spontano radja iz duse i maste genija, koji sam sebi odredjuje pravila. -romanticari su stvarali nove, mjesovite oblike:romanticki ep s naglaseno lirskom inspiracijom, baladu, poemu, roman u stihovima, dramsku poemu, tragikomediju... -romanticari su svoje teme i motive podredjivali emocionalnom intenzitetu, pa su sve stvari, a narocito prirodu, bojili jakim emocionalnim bojama. -osim pjesnikove osjecajnosti romantizam je afirmirao originalnost i individualnost pjesnikove stvaralacke licnosti. -uzor im je bio Sekspir. -kult osjecanja -kontrast =stilska figura koja se najvise koristi u romantizmu -romanticari su doslovno bjezali u prirodu -covjek je postao dijelom prirode, pa je u njenim bojama i zvukovima, u njenom svjetlu i mraku, vidio i prepoznao sebe i svoju dusu. Zbivanje u prirodi postalo je izraz duse, a stanja duse su se projecirala u prirodu - crno-bijela karakterizacija likova Kompozicijska struktura romana Evgenije Onjegin je roman u stihu. Stihovi imaju 9 ili 8 stihova, u zavisnosti od toga da li se zavrsava zenskom ili muskom rimom.( Ako se rimuje jedan slog to je muska ili jednoslozna rima, npr.san-dan. Ako se rimuju 2 sloga, npr. tisina-dubina, to je zenska ili dvoslozna rima). Muske i zenske rime javljaju se naizmjenicno, da bi razbile monotoniju, a prilagodjene su okviru tzv. Onjeginske strofe. Takvu strofu stvorio je Puskin narocito za svoj roman. Onjegin je pisan u strofama od 14 stihova, sa norocitim rasporedom rima, cija je sema ababccddeffegg. Zenske rime su u stihovima obiljezenim sa a, c i e,a muske u svim ostalim. Analiza likova Onjegin i Lenski predstavljaju dva suprotna karaktera, val i kamen, stih i prozu, led i plamen. Ispocetka su jedan drugom bili strani, ali su se na jahanju kroz sume i polja bolje upoznali. Puno veceri Ognjen se radovao Lenskom i docekivao ga u svojoj kuci. Iako je Onjegin ubio Lenskog u dvoboju on je bio jedini koji ga nikad nije zaboravio, koji je istinski i duboko patio. Lenski i Olga Lenski je od djetinjstva bio vjeran Olgi. Provodili su mnogo vremena zajedno. Lenski joj je citao dijelove iz romana, i pisao pjesme posvecene njoj. Nakon njegove smrti Olga ga je brzo zaboravila i udala se za drugog. EVGENIJE ONJEGIN „Jos odmalena on je bio, I ljubomoran, nepovjerljiv,
Naizgled iskren, svima mio, Potisten tuzan i uvjerljiv, Kapriciozan i poslusan, Pazljiv i brizan, ravnodusan!“
Evgenije Onjegin je bio veoma obrazovan, pun raznovrsnih znanja. U pocetku je bio drustven i isao po raznim balovima, da bi mu sve to kasnije dosadilo, pa je postao neraspolozen, malodusan, hladan. Ni u drustvu ni u sebi nije nalazio duhovnu hranu za kojom je ceznuo. Kada mu je Tatjana poslala pismo, on ju je zbog slike banalne svakodnevnice i odbojnosti prema porodici i braku, hladno odbio. *Da li shvaca zivot na isti nacin na pocetku i na kraju romana? U prvim godinama rane mladosti njegova preokupacija su balovi, sjaj plemickih salona, ljubavne avanture i udvaranja, ali istinske, trajne vrijednosti ne postoje u svijetu koji zivi okruzen tim laznim sjajem. Ostrim, hladnim umom on se uzdize iznad svojih vrsnjaka, postaje prezasicen svjetskim zadovoljstvima, ubrzo se zamara i gubi interes za zivot. Nakon ubistva svog prijatelja odbacen je od malodusne sredine, te u svojim besciljnim putovanjima pokusava pobjeci od slika sto ga proganjaju. Kada ponovo srece Tatjanu, ali sada kao smirenu, ravnodusnu i hladnu kneginju, duboko usamljen, nesretan i bolestan, on se zaljubljuje u nju. Na kraju romana Onjegin se vise ne plasi banalnog, dosadnog porodicnog zivota, vec u pismu Tatjani priznaje svoju snaznu i iskrenu ljubav. Na kraju njegovi ideali ostaju samo zelja, jer ipak nije smogao dovoljno hrabrosti da do srece koja je „tako blizu“ predje nesigurni most i vikne „moje“ kao u Tatjaninom snu. *Koji dogadjaji mijenjaju Onjegina? Zloba i zavist, kletva i spletka, laz i licimjerje, koji su bili prisutni u drustvu u kojem se Onjegin kretao, ucinili su da mu sve to postane dosadno, te se nakon striceve smrti povlaci na selo. Posto ni tamo nije nasao duhovnu hranu za kojom je ceznuo, on postaje samo tijelo bez duha. Cak ni Tatjanino priznanje iskrene ljubavi ne uspijeva da ga vrati u zivot. Nakon ubistva Lenskog on putuje po svijetu, ali nigdje ne nalazi mir dok ponovo ne susrece Tatjanu. Onjegin tada postaje potpuno drugi covjek, jer vise ne strahuje od svakodnevnog porodicnog zivota, te u pismu Tatjani priznaje svoju duboku ljubav. Ali na neki nacin, kroz cijeli roman Onjegin ostaje isti. Nije ostvario svoje ideale, jer nikad nije imao dovoljno hrabrosti da drustvu nametne vlastite vrijednosti, vec je ostao u bezdusnom okruzenju koje su drugi nametali. TATJANA je bila potpuna suprotnost svojoj sestri, imala je smedje oci i smedju kosu, nije bila ljepuskasta, niti je imala svjeze lice. U djecijim igrama i u porodici bila je kao tudja djevojcica. Njeni su dani ispunjeni samocom i mastom. U selu gdje se Onjegin dosadjuje, Tatjana utjehu svojoj dusi nalazi u ljepoti suma, polja, potoka. Imala je cistu dusu i plemenito srce sa izrazito snaznim, iskrenim osjecajima. Zbog tog jedinstva s prirodom Tanja je moralno cistija od ostalih. Od svoje sredine Tanja se razlikuje i po tome sto mnogo cita, uglavnom ljubavne romane i u masti se poistovjecuje sa njihovim junakinjama, trazeci svoj ljubavni ideal. U stvarnosti se taj ideal iz njenih knjiga i snova pojavljuje u liku Onjegina. Ona ga voli iskreno i snazno, te mu pise ljubavno pismo. Vjerovala je u stara narodna predanja, mjeseceva predskazanja, u karte i u tumac snova. Nakon sto se odselila u Moskvu zrtvovala je ljubav da bi mirno i sigurno zivjela kao kneginja. Na kraju romana, Onjegin srece Tatjanu kao hladnu, smirenu, skromnu i skladnu zenu koja se krece u visokim slojevima drustva. Ali ona iza tog laznog sjaja nije sretna, cezne za pravom ljubavi, za svojim selima, poljima, knjigama. Tatjana je za Onjegina bila, idealna, savrsena, te na kraju ona ostaje jednaka, cista i uzvisena, jer se ona u bezdusnom okruzenju cudovista izdigla i tom drustvu nametnula svoje vrijednosti. Intepretirajte sljedece epizode iz romana
*Onjeginov odgovor na Tatjanino pismo Onjegin je zbog drustva u kojem je zivio postao ravnodusan, ali je Tatjaninim pismom ipak bio dirnut te se samo na casak razgorio prijasnji plamen.Za Onjeginja je Tanja bila savrsenstvo, te po njegovom misljenju on je nije bio dostojan. Stroga i hladna glasa odgovorio joj je da on nije spreman na porodicni zivot niti njegova dusa za blazenstvo. On zapravo tada nije bio spreman izgubiti slobodu, jer je mislio da mu mir i sloboda mogu nadoknaditi srecu. *Posljednji susret Onjegina i Tatjane Kada je dosao u Moskvu, Onjegin je zatekao Tatjanu potpuno drugaciju od mlade, nezrele djevojke sa sela. U njemu se pobudila ljubav prema Tatjani, pa joj je napisao pismo u kojem priznaje svoja osjecanja i izvinjava se za svoje postupke u proslosti. Njihov posljednji susret bio je pun izliva osjecanja, pun tuge i suza. Onjegin, nalik mrtvacu, kleci pred Tatjanom, koja lije suze dok cita njegovo pismo. Govori mu da joj je ucinio uslugu sto je hladno odbio njena osjecanja prije nekoliko godina, ali da su njena sreca i stalozenost samo maska zene koja mine za svojim knjigama, selom, poljima i sumama i jos uvijek, uprkos svemu, mine za Onjeginom, jer ga jos uvijek voli.
