ZARAZNE BOLESTI 1. IMUNITET
Imunitet je medicinski pojam kojim kojim se označava sposobnost sposobnost organizma organizma da se odupre i odbrani od infekcija, bolesti ili neke druge biološke ili hemijske opasnosti.
Imunitet funkcioniše poput mehanizma čija je uloga uspostavljanje barijera protiv patogena (virusi, bakterije, parazita), parazita), kancerogenih ćelija, štetnih molekula i otrova (npr. zmijski). Sveukupni mehanizam odbrane organizma zovemo imuni sistem.
Adaptivni imunitet se često dijeli u dvije glavna tipa, u zavisnosti od toga na koji
način je uspostavljen imunitet.
Prirodno stečeni imunitet se uspostavlja kontaktom sa izazivačem zaraze
(odnosi se na "slučajan" kontakt).
Umjetno/vještačko stečeni imunitet se stiče isključivo namjernim intervencijama, npr. putem vakcinacije.
Dalje, i ova dva tipa se mogu razvrstavati još i prema načinu sticanja imuniteta:
imunitet je stvoren u samom organizmu
imunitet je prenešen u dati organizam iz već imunog organizma Pasivni imunitet stiče se putem transfera antitijela ili aktiviranih T-ćelija ali nije dugog vijeka; ne traje duţe od nekoliko mjeseci.
Prirodnim putem ovaj imunitet se prenosi u trudnoći sa majke na fetus preko placente i preko majčinog mlijeka na novoroĎenče.
Vještačkim putem se antitijela na odreĎeni patogen ili toksin prenose iz jednog čovjeka (ili nekih ţivotinja, npr. konja) u drugog. Pasivna imunizacija se primjenjuje kad postoji visok rizik od infekcije a organizam nema dovoljno
vremena na raspolaganju da razvije odgovarajuću imunu reakciju. Aktivni imunitet se stvara u organizmu putem antigena i traje mnogo duţe, ponekad cijeli ţivot. Aktivni imunitet je i aktivan i adaptivan. Napad patogena aktivira stvaranje odreĎenih ćelija sa „memorijom“. Ponovna infekcija istim patogenom pokrenuće snaţnu reakciju, brzu proizvodnju antitijela i neutralizaciju zaraze. 2. Uzroci zaraznih bolesti Zarazne bolesti, primjerice prehlada ili upala pluća, su one koje uzrokuje neki patogeni organizam kad napadne tijelo. Najčešći uzročnici bolesti su bakterije i virusi, iako neke bolesti, kao što je upa la sluznice, mogu uzrokovati gljivice, a neke druge, poput malarije, organizmi zvani protisti. Te organizme obično uništava imunosni
sustav tijela. Protiv ostalih se često mora dijelovati lijekovima.
Bakterije
Bakterije su jednostanični mikroorganizmi . Većina bakterija nije štetna za ljude. MeĎutim, neke se u tijelu umnoţavaju i stvaraju toksine što uzrokuju bolest. Bakterijske bolesti su trbušni tifus i šarlah. Većina se moţe liječiti lijekovima antibioticima.
Virusi
Virusi su sičušne infektivne čestice koje se često neubrajaju u ţive organizme. Oni unose svoj genski materijal (DNK) u tijelesne stanice i same se umnoţavaju te tako zaraze druge stanice. Ljudske virusne infekcije jesu prehlada, ospice i HIV.
3. Crijevne zarazne bolesti
Uzročnik crijevne bolesti moţe biti bakterija (ili njeni toksini), virus, gljivica, parazit ili prion. Dakako, njihova učestalost obrnuto je proporcionalna higijenskim navikama populacije. Bakteriološki neispravna hrana ili voda najčešći su uzroci crijevnih zaraza, ali to mogu biti i loše higijenske navike. Primjerice, kolera je u povijesti bila čest uzrok crijevnih infekcija i smrti i to samo zbog nečiste vode za piće. Valja napomenuti da mnoge se osobe zaraze raznim crijevnim zarazama ukoliko putuju u daleke zemlje. Naime, često je lokalno stanovništvo naviknuto na odreĎene mikroorganizme (inače patogene) koji obitavaju u njihovoj vodi za piće i njihovoj hrani pa se kod njega ne manifestira bolest. Stoga pridošlica lako moţe zaraditi bolest zbog neotpornosti ukoliko se ne pridrţava odreĎenih pravila (ne jesti domorodačku hranu niti piti vodu koje lokalno stanovništvo pije). Neki od mikroorganizama koje napadaju probavni trakt jesu:
Campylobacter - najčešći je razlog zaraze pri putovanjima u zemlje u razvoju Vibrio cholerae - uzročnik kolere Salmonella - uzročnik gastroenteritisa i trbušnog tifusa Escherichia Coli Klebsiella pneumophila Shigella dysenteriae - uzročnik bacilarne dizenterije Yersinia enterocolitica - uzročnica gastroenterokolitisa Clostridium botulinum - uzročnik botulizma Clostridium difficile - uzročnik pseudomembranoznog kolitisa Clostridium perfringens Candida albicans Entamoeba histolytica - ameba uzročnica amebne dizenterije
Bakterije luče toksine koji uzrokuju jak proljev. Takvi toksini mogu oštetiti crijevnu stijenku, a takoĎer izazvati i jaku po ţivot opasnu dehidraciju i d isbalans elektrolita. Ulaskom toksina u krvotoknastaje stanje groznice i bolest poprima sistemska
obiljeţja. Karakteristična je pjenasta tekuća stolica neugodnog mirisa. Ukoliko je u pitanju lakši oblik crijevnih infekcija primjenjuje se strategija evakuacije toksina iz crijeva pogodnim adsorbensom (aktivni ugljen, kaolin), spriječava se dehidracija otopinama elektrolita (rehidracijska sol) i nastoji se uspostaviti normalna crijevna flora
primjenom ţivih klica mliječnih bakterija. Dakako, prije svega je bitno provesti stroge dijetetske mjere (lagana prehrana)
U teţim oblicima crijevnih infekcija slijedi hospitalizacija, primjena infuzije, te lijekova kao što su kotrimoksazol. U slučajevima crijevnih zaraza nije uputno upotrebljavati antidijaroike kao što je loperamid, jer se time blokira motilitet crijeva, toksini se duţe vrijeme zadrţavaju u crijevu i povećava se opasnost od apsorpcije toksina u krvotok.
4. Salmonele Salmonele su bakterije. One su zapravo jedan rod u porodici bakterija imenom Enterobacteriaceae. Prema svojoj strukturi razlikujemo preko 2200 vrsta salmonela koje nazivamo serotipovi. Najčešći meĎu njima su salmonela enteritidis, salmonela typhi, i salmonela typhimurium.
Salmonele su izuzetno invazivne bakterije, koje nakon što uĎu u organizam domaćina preko probavnog sustava , prodiru u površinske stanice tankog i debelog crijeva te dalje preko krvi u različite organe, gdje stvaraju upale u širokom pojasu. Neki tipovi salmonela nakon prodora kroz površinske (epitelne) stanice budu „pojedene“ od stanica obrambenog sustava - leukocita, meĎutim zbog svoje specifične graĎe na površini koja štiti od djelovanja leukocita, mogu ţivjeti u stanicama organizma domaćina dugi niz godina bez simptoma. Salmonele ulaze u naš organizam nakon što ih progutamo te nakon toga mogu uzrokovati tri tipa bolesti: Gastroenteritis
To je najčešći oblik salmonele, a doslovno bi značio upala crijeva i ţeluca. To je infekcija kratke inkubacije (vrijeme od unosa infekta do pojave simptoma), 12-24h, s mučninom, grčevima u trbuhu, povraćanjem i proljevom. Bolest uz normalno razvijeni imunosni sustav traje obič no nekoliko dana uz
simptomatsko liječenje, dakle dijetna prehrana, rehidracija i odmor, bez davanja antibiotika. Najčešći tipovi salmonele koji uzrokuju gastroenteritis su s.enteritidis i s.typhimurium. Crijevna groznica Glavni predstavnik crijevne grozni ce je trbušni tifus. To je bolest uzrokovana s.typhi. Prilikom zaraze bakterija dolazi do tankog crijeva gdje prolazi kroz
sluznicu i razmnoţava se u limfnom tkivu, tzv.Peyerovim pločama. To je limfatički sustav duţ cijelih crijeva u njihovom središnjem sloju. Nakon što biva progutan od strane leukocita, s.typhi odlazi limfom i krvlju do jetre i slezene, ali i u ostale limfne čvorove organizma. Nakon inkubacije od 7 -10 dana dolazi do bakterijemije (prodor bakterija u krv) te pojava općih znakova infekcije, uz
konstantno visoku temperaturu od 40C, te osipom na trbušnom zidu u obliku sitnih crvenih mrlja nazvanih roseola. Za vrijeme bakterijemije bakterija dospije
u više organa, ali tek kada doĎe u jetru, putem ţući se ponovno vrati u crijevo i dolazi do pojave proljeva. Tijekom bolesti mogu nastati različite komplikacije kao što su perforacije crijeva, krvarenje u crijeva, kao i gnojne infekcije mnogih organa. I neke druge salmonele osim s.typhi mogu uzrokovat crijevnu groznicu, ali uz puno blaţu kliničku slik u.
Septički sindrom
To je najgori, ali nasreću i najrjeĎi oblik salmoneloze. Uzrokuju ga salmonele visoke invazivnosti koje odmah prolaze kroz epitel crijeva u krvotok, izazivaju
opće septičke simptome i mogu izazvati sekundarne infekcije različitih organa (moţdanih ovojnica, pluća, i srca), ali se ne razmnoţavaju sekundarno kao kod gastroenteritisa, tako da ne dolazi do proljeva. Najčešći uzročnik kod ovog tipa je s.choleresuis. Kod osoba sa smanjenim imunitetom (bolesnici s AIDS-om, bolesnici s transplantiranim organom, te djeca do 1 godine ţivota) gastroenteritis lako
prelazi u sekundarnu crijevnu groznicu koja se često vrlo teško liječi i sklona je recidiviranju (ponovnom javljanju).
Nakon preboljele infekcije bilo kojeg tipa , čovjek moţe kraće ili dulj e vrijeme postati kliconoša salmonele. Ako je kliconoštvo dulje od jedne godine, nazivamo ga „trajnim“ kliconošom. Trajno kliconoštvo nakon preboljelog trbušnog tifusa se javlja u oko 3% slučajeva, a nakon drugih slamoneloza u oko 0.5%. Trajno kliconoštvo se kao takvo ne liječi, već se antibiotici koriste samo kod recidiviranja simptoma. 5. Botulizam
Botulizam je rijetka paralitična bolest koju prouzrokuje nervni otrov koji stvaraju bakterije. Postoje tri glavne vrste botulizma. -
Botulizam od hrane, koji je uzrokovan jedenjem hrane koja sadrţi botulizam otrov. Botulizam koji uzrokuje otrov iz rane koja je inficirana bakterijama botulizma.
Dječiji botulizam koji je prouzrokovan uzimanjem spora bakterija koje onda rastu na tankim crijevima i oslobaĎaju otrov.
Svi oblici botulizma mogu da budu smrtonosni i smatraju se hitnim medicinskim
slučajevima. Botulizam koji se stvara od hrane moţe da bude naročito opasan jer mnogo ljudi moţe da bude otrovano ako jedu zagaĎenu hranu. Kod botulizma uzrokovanog hranom, simptomi počinju izmeĎu šest sati i dvije sedmice (najčešće izmedju 12 i 36 sati) nakon jedenja otrovane hrane. Simptomi botulizma
obuhvataju duplo viĎenje, pomućen vid, opuštanje očnih kapaka, nerazgovjetan govor, teškoće kod gutanja, suha usta, i slabost mišića niz cijelo tijelo: prvo djeluje na ramena zatim gornje dijelove ruku, donje dijelove ruku, butine, listove nogu,
itd. Paraliza disajnih mišića moţe da kod osoba uzrokuje zaustavljanje disanja i smrt ukoliko se ne obezbijedi pomoć za disanje (mehanička ventilacija). 6. Streptokokne bolesti Streptokokne bolesti su akutne zarazne bolesti uzrokovane bakterijom Streptoccocus pyogenes. Kao neposredna posljedica infekcije streptokokom moţe nastati streptokokna upala nosa i ţdrijela, streptokokna angina, š arlah, upala bronha
i pluća, crveni vjetar, gnojne infekcije koţe i babinja groznica. Osim toga, kao komplikacija infekcije streptokokima mogu nastati upala sinusa, upala srednjeg uha, upala moţdanih ovojnica te negnojne komplikacije u obliku reumatske gro znice i glomerulonefritisa. Najčešći klinički oblik streptokokne infekcije je streptokokna angina. Nakon
kratkotrajne inkubacije od 1 do 3 dana, bolest nastupa naglo s povišenom temperaturom, zimicom i drhtavicom te jakom grloboljom, glavoboljom i bolovima u
zglobovima. Nerijetko bolest počinje povraćanjem, osobito kod djece. Ţdrijelo, resica i nepčani lukovi su jarko crveni i oštećeni, tonzile su povećane i crvene, s gnojnim točkicama ili naslagama. Limfni čvorovi na vratu su povećani i bolni. Šarlah je na jčešći u dječjoj dobi od 3. do 15. godine ţivota. Bolest počinje kao streptokokna angina, a nakon od 1 do 2 dana pojavljuje se karakterističan osip. Na zacrvenjenoj koţi nalazi se sitni, crvenkasti, točkasti osip. Koţa pokrivena osipom suha je i hrapava. Osip je najizraţeniji ispod pazuha, u donjim dijelovima trbuha i preponama. Na licu nema osipa. Obrazi su zaţareni, a oko usta izraţeno je bljedilo. U početku bolesti jezik je obloţen naslagama, a nakon nekoliko dana postaje maslinast, što je karakteristično za šarlah. Osip traje od 6 do 7 dana, nakon čega slijedi ljuštenje koţe u obliku perutanja na vratu i trupu, a na dlanovima i stopalima u krpicama. Šarlah izazivaju streptokoki koji stvaraju eritrogeni toksin. Postoje tri imunološki različita tipa eritrogenog toksina (A, B i C). Zbog toga je ponovno obolijevanje od šarlaha, iako vrlo rijetko, moguće kao rezultat infekcije streptokokom koji izlučuje drugi tip eritrogenog toksina prema kojemu oboljela osoba nije stvorila imunitet tijekom prethodne infekcije, ili češće zbog prerano primijenjene antibiotske terapije kod prvog obolijevanja koja utječe na prirodan proces stvaranja imunosti. Streptokokna upala nosa i ţdrijela je blaţa streptokokna bolest, a očituje se neznatno povišenom temperaturom, grloboljom, nazalnim govorom i crvenilom ţdrijela. Kod dojenčadi i male djece infekcija streptokokima iz nosa i ţdrijela često se proširi na srednje uho i mastoidni nastavak. Limfni čvorovi na vratu obično su povećani. Erizipel (crveni vjetar) je streptokokna infekcija koţe, koja nastaje nakon što streptokok uĎe u organizam kroz minimalne i teško vidljive ozljede koţe. Bolest počinje naglo zimicom ili drhtavicom, visokom temperaturom, glavoboljom i povraćanjem. Istodobno se na koţi pojavljuje crvenilo i otok koji se ši re, a crvenilo oboljelog dijela koţe je jasno ograničeno od zdrave koţe. Bolest je češća u starijoj ţivotnoj dobi, a najčešće je smještena na potkoljenicama, posebno s proširenim venama. Impetigo je druga manifestacija streptokokne infekcije koţe, česta kod male djece,
osobito ako postoje loši higijenski uvjeti. Na koţi se stvaraju površinski mjehurići koji brzo pucaju i šire se u okolinu te pokrivaju krastama ţućkaste boje. Impetigo je vrlo zarazan za djecu.
7. Meningokokne bolesti
Uzročnik meningokokne bolesti je bakterija Neisseria meningitidis (u daljnjem tekstu meningokok). Ta bakterija je patogena, što znači da posjeduje svojstva koja joj omogućavaju uzrokovati bolest čovjeka. Invazivna meningokokna infekcija nastaje kada meningokok prodre kroz sluzn icu nosa, odnosno ţdrijela i dospije u krvoţilni prostor. Inkubacija bolesti je kratka i iznosi 48 do 72 sata od početka kolonizacije meningokoka na sluznicama nosa i ţdrijela. Meningokokna bolest obično je teška ili vrlo teška infekcija, no ima slučajeva koji se očituju kao relativno lagano oboljenje. Najčešće kliničke manifestacije meningokokne bolesti jesu sepsa, gnojni meningitis i fulminantna meningokokna sepsa. Sepsu karakterizira prisustvo meningokoka u krvi bez naseljavanja uzročnika u druge organe; gnojni meningitis je zapravo sepsa s
naseljavanjem meningokoka u središnji ţivčani sistem, a fulminantna sepsa je teška forma sepse s razvojem šoka i zatajivanjem ţivotno vaţnih organa i sistema, primjerice pluća, bubrega, jetre, srca, mozga, sistema zgrušavanja krvi i tako dalje. 8. Gonoreja
Gonoreja, kapavac ili triper je spolna bolest koju uzrokuje bakterija Neisseria gonorrhoeae . Prenosi se vaginalnim, oralnim i analnimseksom , ponovno je učestala, posebice u adolescenata.
Gonoreja kod ţena Bolest se teţe otkriva kod ţena, a najčešći simptomi su bijelo -ţućkasti ili ţutozelenkasti vaginalni iscjedak, peckanje pri mokrenju i oštećenost stidnice. Potrebno ju je liječiti jer se u protivnom moţe proširiti na unutarnje organe, kao što su maternica, jajovodi i jajnici. Nakon što se proširi moţe doći do upale, a simptomi su bolovi u zdjelici, grčevi i povišena temperatura. Ponekad se javljaju i znaci upale potrbušnice, mučnina i povraćanje. Nakon duljeg vremena moţe doći i do začepljenja jajovoda, a samim time i do neplodnosti.
Gonoreja kod muškaraca Poslije razdoblja kratke inkubacije (1-7 dana) kod muškarca je najvaţniji simptom
ţareća bol kod mokrenja, uz pojavu gustog, ţućkastog, gnojnog iscjetka. U slučaju zapuštanja bolest se moţe proširiti na prostatu, sjemenike i pasjemenike, te takoĎer utjecati na plodnost. Gonoreja kod djece
Bolest se moţe prilikom poroda prenijeti na novoroĎenče, što moţe imati za posljedicu gonokoknu upalu očnih spojnica i vjeĎa u novoroĎenčeta, što moţe dovesti do sljepoće. Liječenje Kada se na temelju pregleda i mikrobioloških pretraga postavi dijagnoza, gonoreja se liječi antibioticima, obično penicilinom.
9. Morbili
Ospice su vrlo zarazna virusna bolest karakterizirana povišenom temperaturom, kašljem i osipom koji se širi. Uzroci, učestalost i faktori rizika
Ospice uzrokuje virus. Infekcija se širi kapljicama iz nosa, usta ili grla zaraţene osobe. Razdoblje inkubacije prije nego što se obično pojave simptomi je 7 do 14 dana. Imunitet protiv bolesti se stvara nakon cijepljenja, nakon aktivne infekcije, a
pasivni imunitet kod djeteta čija je majka imuna traje tijekom većeg dijela prve godine ţivota. Prije nego što je cijepljenje postalo široko rašireno, ospice su bile vrlo česta bolest u djetinjstvu, tako da je 90% stanovništva bilo zaraţeno do dobi od 20 godina. Broj slučajeva ospica znatno je pao pa s u ospice danas rijetka bolest i javljaju se samo sporadično. Osjetljive osobe su dojenčad u vrijeme kad se smanjuje broj antitijela dobivenih od majke, i osobe koje su odbile cijepljenje. Mladeţ i mlade odrasle osobe koje nisu primile drugo cjepivo takoĎer su osjetljivi. Simptomi
Nakon 7 do 14 dana od izloţenosti virusu obično se javlja povišena tjelesna temperatura uz bolove u mišićima, suhi kašalj zvuka poput laveţa psa i upala očne spojnice (konjunktivitis). Javlja se bol u grlu (faringitis) i iscjedak iz nosa. Nekoliko
dana nakon pojave prvih simptoma bolesti na sluznici usne šupljine javljaju se za ospice specifične Koplikove pjege. Te točkice nalikuju sitnim zrncima bijelog pijeska okruţene crvenom areolom. Dan dva nakon pojave Koplikovih pjega pojavi se specifičan osip po koţi. Osip počinje na čelu i ispod uha te na vratu. Osip je pjegast i sitnocrven i u roku od 24 do 48 sati proširi se po trupu i ekstremitetima. Temperatura moţe biti vrlo visoka (do 40 st. C). Osip u početku pjegast kasnije postaje poput malih crvenih kvrţica uz lagani svrbeţ. Kvrţice mogu i krvariti. Bolesnik moţe bit osjetljiv na svjetlo.
Razmak izmeĎu pojave prvih simptoma i pojave osipa je obično 3 do 5 dana. Znakovi i ispitivanja - diferencijalna krvna slika - leukopenija (smanjen broj leukocita) - kultura virusa (rijetko se radi) - serološko ispitivanje na ospice Liječenje
Ne postoji specifično liječenje ospica. Olakšanje simptoma moţe se postići odmorom u krevetu, uzimanje paracetamola i ovlaţivanjem zraka. Paracetamol moţe sniziti temperaturu i smanjit bolove u mišićima. Potrebno je bolesnika njegovati, dati mu dovoljno tekućine (mlaki čaj i juha), omogućiti mu odmor u lagano zamračenoj prostoriji.
Prognoza
Ukoliko ne doĎe do komplikacije ospice prolaze bez posljedica. Komplikacije
Bakterijska infekcija moţe izazvati upalu srednjeg uha, bronhitis ili upalu pluća. Encefalitis se pojavljuje kod otprilike 1 slučaja ospica na 2000 - 3.000 slučajeva. Ukoliko se javi vrlo je ozbiljna komplikacija s mogućim smrtnim ishodom. Hemoragične ospice su rijetka komplikacija i uzrokuju krvarenje. 10. Rubeola
Rubeola je zarazna bolest uzrokovana virusom Rubella . Rubeola je bolest koja se najčešće manifestira osipom i blagom kliničkom slikom, a zaraza se širi kapljičnim putem. Klinička slika bolest ovisi o tome dali je rubeola stečena postnatalno ili prenatalno:
postnatalno stečena bolest obično traje jedan do tri dana, često prolazi bez pojave simptoma (asimptomatski), mogu biti prisutni povišena tjelesna temperatura, slabost, gubitak apetita. Javlja se osip koji moţe trajati tri do pet dana, uz koji su obično udruţeni kataralni simptomi. Djeca se obično oporavljaju prije od odraslih, a komplikacije su vrlo rijetke (npr. artritis, encefalitis). prenatalna zaraza, tj. infekcija majke tijekom trudnoće, koja se transplacentrano prenese na fetus moţe imati ozbiljne posljedice intrauterino (npr. pobačaj, kongenitalne malformacije organa ili organskih sustava) i/ili nakon
roĎenja. NovoroĎenče s kongenitalnom rubeolom moţe imati razne simptome koji se mogu razvrstati u prolazne (npr. niska poroĎajna teţina), trajne (npr. gluhoća) i razvojne (npr. miopija). Najčešće manifestacije kongenitalne rubeole su gluhoća, katarakta i glaukom, kongenitalne malformacije srca i mentalna retardacija Dijagnoza se postavlja serološkim testovima kojim se otkrivaju IgM protutijela specifična za virus, uz karakterističnu kliničku sliku, naročito osip. Liječenje je simptomatsko, a prevencija bolesti se vrši cijepljenjem cjepivom koje sadrţi dva soja atenuiranog virusa.
11. Varičele
Vodene kozice su česta dječja zarazna bolest, uzrokovana virusom. Obično se bolest javlja u lakšem obliku, ali moţe se javiti i u teţem, naročito u sasvim male djece i u odraslih. Virus vodenih kozica prenosi se s osobe na osobu putem zraka ili preko
kontakta s tekućinom iz mjehurića na koţi. Počinje kao mnogobrojne malene crvene papule koje se nakon kratkog vremena razviju u vodeni mjehurić. On se zamuti ili pukne te se potom javi krasta. Mjehurić (krasta) je obično manji od 0,5 cm. Osip se javi najprije na tijelu, a onda se proširi na vrat, vlasište i lice. Na kraju budu zahvaćene ruke i noge. Osip izbija na mahove kroz pet dana.
Mjehurići se mogu javiti na sluznici usta, u oku, u uhu, na spolovilu. Dok osip izbija, mogu se javiti povišena temperatura, glavobolja i malaksalost. Dijete je dobilo varičele u kontaktu s drugim bolesnim djetetom 10 do 20 dana ranije. Osip izbija tijekom četiri do pet dana. Temperatura je obično najviša treći ili četvrti dan od izbijanja osipa. Djeca se počinju osjećati bolje i temperatura im postane normalna kada osip prestane izbijati. Varičele ne ostavljaju oţiljke, osim ako se kraste ne inficiraju ili ih dijete stalno guli. Obično treba 6 -12 mjeseci da se koţa oporavi i vrati u prijašnji izgled. Preboljele varičele ostavljaju doţivotnu zaštitu. U dječjoj dobi upala pluća te mozga i mozgovnih ovojnica uzrokovana virusom vodenih kozica iznimno je rijetka. Smrt nastupa samo u imunokompromitirane djece. 12. Serozni meningitis SEROZNI MENINGITIS je akutna upala moţdanih ovojnica, relativno blaţeg je tijeka
i obično se javlja kod djece predškolskog i školskog uzrasta. Najčešći uzročnici seroznog meningitisa su virusi. IzmeĎu 80 -90% virusnih meningitisa izazvano je enterovirusima (najčešće ECHO i Coxackie B). Znatno rijeĎe serozni meningitis mogu izazvati bakterije, rikecije, protozoe, gljivice kao i neki lijekovi i sistemske
bolesti. Serozni meningitis moţe nastati i u okviru drugih zaraznih boesti kao što su morbile, rubela, varičela, infektivna mononukleoza... ReĎi uzročnici su spirohete, rikecije, protozoe i bacil tuberkuloze. Meningitis moţe da se javi u neinfektivnim bolestima, kao što su epileptični napad, febrilne konvulzije i tumor mozga. Bolest se najčešće javlja kod dece izmeĎu prve i desete godine. Širi se preko prljavih ruku (feko – oralni put širenja). Virus ulazi u organizam preko sluzokoţe organa za varenje, zatim preko krvi dospeva u nervni sistem. Bolest nastaje 1 – 7 dana nakon prodora virusa.
Osoba je zarazna već od trećeg dana, kada j oš uvijek ne zna da je bolesna, što doprinosi širenju ove bolesti. Zaraznost osobe ovisi o uzročniku a moţe bit i i nekoliko tjedana od pojavljivanja simptoma bolesti. Terapija je obično simptomatska. Manjoj deci se daju antikonvulzivni lekovi. Ako se na po četku bolesti naĎe povećan broj neutrofila u likvoru, treba započeti terapiju kao kod bakterijskog meningitisa. Kada se na kontrolnom pregledu likvora nakon 24 – 48 časova naĎe karakterističan nalaz za serozni meningitis ukidaju se antibiotici.
13. Hepatitisi
Hepatitis je u gastroenterologiji svaka upalna bolest jetre. Klinička slika i prognoza, kao i terapija ovisi o uzroku. Hepatitis se manifestira abdominalnom boli, povišen om
tjelesnom temperaturom, hepatomegalijom (povećanje jetre) i dr. Neki se kronični oblici hepatitisa manifestiraju malim brojem znakova i simptoma i to tek kada je došlo do dugotrajne upale koja je dovela do zamjene jetrenih stanica vezivnim t kivom, odnosno kada je došlo do ciroze. Akutni hepatitis najčešće nastaje zbog infekcija virusima:
hepatitis A hepatitis B
hepatitis C hepatitis D (samo ako je prisutan i virus hepatitisa B) hepatitis E hepatitis G
No moţe biti uzrokovan i jednim od sljedećih virusa: virusima parotitisa virusima rubele citomegalovirusom Epstein-Barrovim virusom virusima herpesa Hepatitis A
Hepatitis A je enterovirus koji se prenosi fekalno-oralnim putem (npr.kontaminirana hrana). Uzrokuje akutnu vrstu hepatitisa, dok kronični ne postoji. Bolesnikov imunološki sustav stvara antitijelaprotiv hepatitisa A koja će zaštiti organizam. Kao mjera prevencije postoji cijepivo protiv hepatitisa A.
Hepatitis B Hepatitis B uzrokuje i akutni i kronični hepatitis u bolesnika koji nisu u mogućnosti ukloniti virus. Prijenos moţe biti preko zaraţene krvi (transfuzija - danas vrlo rijetko), tetovaţama (tetovaţe napravljene i amaterski i profesionalno), spolnim odnosom ili vertikalnim prijenosom (s majke na fetus). Ipak, u 50% slučajeva uzrok
infekcije ne moţe se odrediti. Kontakt krvlju moţe se ostvariti razmjenom šprica za intravensko uzimanje droge, brijaćim priborom kao npr. ţiletima, ili diranjem rana inficiranih osoba. Kao mjera prevencije. U mnogim zemljama postoji program zamjene šprica i igala. U SAD-u, 95% pacijenata se izliječi i stvori antitijela protiv virusa hepatitisa B. No, 5% bolesnika se ne izliječi te nastane kronična infekcija. Samo su te osobe pod rizikom od nastanka dugotrajnih komplikacija hepatitisa B. Bolesnici s hepatitisom B stvaraju antitijela protiv virusa hepatitisa B, ali ta antitijela nisu u dovoljo velikoj količini da suzbiju infekciju koja se smješta u DNKnapadnutih stanica jetre. Stalni nastanak virusa u kombinaciji s antitijelima, vjerojatno će stvoriti kompleksnu imuno-bolest, tipičnu za takve bolesnike. Postoji cijepivo za prevenciju
nastanka infekcije hepatitisom B. Zbog kroničnih komplikacija hepatitisa (ciroza i hepatocelularni karcinom), godišnje umire 500,000 do 1,200,000 osoba. Hepatitis B je endemičan u velikom broju juţno-istočnih Azijskih drţava, gdje su ciroza i hepatocelularni karcinomi sve češći uzroci smrti. Hepatitis C Hepatitis C (izvorno "non-A non-B hepatitis") se vjerojatno ne prenosi seksualnim
kontaktom, već samo preko krvi. Dovodi do nastanka kroničnog oblika hepatitisa, koji obično prelazi u cirozu. Moţe ostati asimptomatičan 10-20 godina. Ne postoji cijepivo za hepatitis C. Bolesnici s hepatitisom C su skloni zarazi hepatitisom A ili B. Stoga se svi bolesnici s hepatitisom C cijepe protiv hepatitisa A i hepatitisa B.
Hepatitis D i E Ostala dva poznata hepatovirusa su hepatitis D i hepatitis E. Hepatitis D se ne moţe
širiti bez prisutnosti virusa hepatitisa B, jer njegovom genomu nedostaju neki bitni geni. Klinička slika hepatitisa E je vrlo slična onoj hepatitisa A
Alkoholni hepatitis Etanol, glavni sastojak alkoholnih pića, takoĎer moţe uzrokovati hepatitis. Alkoholni hepatitis najčešće nastaj e nakon dugotrajne konzumacije alkohola. Alkoholni hepatitis se manifestira velikim brojem simptoma, neki od njih su: malaksalost,
povećanje jetre, stvaranje tekućine u abdomenu (ascites)... Alkoholni hepatitis moţe varirati od blagog do ozbiljne upale s nastankom ţutice, produljenjem protrombinskog vremena i zatajivanjem jetre. Alkohoni hepatitis ne mora dovesti do ciroze, no ciroza
je češća u bolesnika s dugotrajnim konzumiranjem alkohola. Hepatitis uzrokavan lijekovima
Veliki broj lijekova moţe uzrokovati hepatitis. Lijek za diabetes Troglitazone, 2000. je povučen iz prodaje zbog uzrokovanja hepatitisa. Os tali lijekovi koji mogu uzrovati hepatitis:
halotan (posebni anestetički plin)
metildopa (antihipertenziv) izoniazid (INH) i rifampicin (antituberkulotici)
fenitoin i valproična kiselina (antiepileptici)
zidovudin (antiretrovirotik npr. protiv AIDS-a) ketokonazol (antifungik) nifedipin (antihipertenziv) ibuprofen i indometacin (NSAID) amitriptilin (antidepresiv) amiodaron (antiaritmik) nitrofurantoin (antibiotik) Neke ljekovite biljke i nutricijski dodaci
14. Herpesi To je infekcija uzrokovana herpes simplex virusom, i karakterizirana je izbijanjem malih, obično bolnih mjehura na površini koţe i sluznica. Rijetko je uzrok ozbiljnijih infekcija drugih organa. Herpes simpleks je uobičajena virusna infekcija koja ima
svoju primarnu a potom i sekundarnu fazu kada se povremeno vraća. Postoje dva tipa Herpesa simplexa: herpes simplex tip 1 i herpes simplex tip 2 , a isto tako jedna
osoba moţe biti zaraţena s oba tipa virusa, koji mogu izazivati probleme na različitim dijelovima tijela.
Herpes simplex tip 1
Procjenjuje se da je njime zaraţeno 60% djece u dobi do 10 godina. Broj zaraţenih i nositelja virusa stalno raste i doseţe čak do 80-90% starijih od 50 godina. Ovaj tip virusa najčešće se prenosi preko usta, neposrednim kontaktom (dovoljan je poljubac ili kap sline). Zaraza moţe proći bez ikakvih simptoma ili simptomima sličnim infekciji gornjih dišnih putova. Virus se nakon prvog kontakta s domaćinom nasadi na dio ţivčanog sustava oko usana i ostaje doţivotno u tijelu, te se povremeno ili češće "budi". Najčešći razlozi koji ga aktiviraju povezani su padom imuniteta, gripom, prehladom, stresom, povišenom tjelesnom temperaturom, hladnoćom, menstruacijom. Iako je infekcija virusom herpes simplex tip 1 relativno
bezazlena, komplikacije nastaju ako se bolest proširi na druge dijelove tijela, a posebno je opasan prijelaz na oči, gdje virus moţe uzrokovati infekciju oka, uz vjeĎe, spojnicu i roţnicu i tako dovesti do oštećenja roţnice. Za vrijeme infekcije (dok postoji ranica) treba izbjegavati ljubljenje, kao i oralni seks, jer herpes simplex tip 1 moţe zahvatiti i spolne organe. Bolest nije izlječiva, već se samo ublaţava sredstvima za
olakšanje simptoma. Herpes simpex tip 2
Često ga nazivaju i genitalnim herpesom iako se procjenjuje da oko 30% slučajeva potječe od herpesa simplex tip 1, a ostalih 70% izaziva herpes simplex tip 2. Kod muškaraca se bolest (mjehurići ispunjeni tekućinom) pojavljuje na sluznici penisa i na prepuciju, a kod ţena počinje upalom stidnice, osjećajem neugode i svrbeţi, zatim se pojavljuju mjehurići na vanjskim spolnim organima. Bolest se ne moţe potpuno izliječiti, već samo ublaţiti antivirusnim lijekovima i kremama za lokalnu uporabu. 15. AIDS Osobe kojima je dijagnosticirana HIV-infekcija se još nazivaju i "HIV-pozitivne", što znači da učinjene pretrage krvi pokazuju prisutnost tipa 1 (HIV -1) virusa koji je najčešći u Europi i SAD-u, ili tipa 2 (HIV-2) virusa. Oba tipa virusa mogu uzrokovati kroničnu bolest - AIDS. Akutna HIV-infekcija moţe, ali ne mora nuţno nap redovati preko simptomatske HIV-infekcije do uznapredovale bolesti, odnosno AIDS-a. AIDS onemogućava ispravno funkcioniranje imunološkog sustava - prirodne obrane
organizma od infekcija. Bolest ga čini neučinkovitim i tijelo se sve teţe brani od raznih infekcija. Definicija AIDS-a uključuje sve HIV -pozitivne osobe koji u krvi imaju manje od 200 T4-stanica (zdravi odrasli obično imaju 1000 i više T4 -stanica). T4stanice su vrsta limfocita koji su ključni u proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcija, a HIV naseljava i uništava ove stanice. TakoĎer, definicija uključuje 26 kliničkih stanja koje pogaĎaju ljude s uznapredovalom HIV -infekcijom. Većina tih stanja obuhvaća razvoj tumora i oportunističkih infekcija (infekcije koje se kod zdravih ljudi vjerojatno ne bi nikad razvile). Te infekcije su osobito opasne kod ovih bolesnika, jer je njihov imunološki sustav ozbiljno oštećen djelovanjem HIV -a i ne moţe se boriti
protiv odreĎenih vrsta bakterija, virusa i ostalih mikroba. Na početku mnogi ljudi ne razvijaju simptome kada se zaraze HIV -om. Vrijeme koje proĎe izmeĎu zaraze i pojave simptoma izrazito varira. Neki bolesnici, meĎutim već nakon mjesec ili dva razviju simptome nalik na prehladu. Oni imaju vrućicu, glavobolju, malaksalost i povećane velike limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju unutar mjesec dana i obično se pripisuju nekoj drugoj virusnoj bolesti. Tijekom ovog razdoblja osoba je vrlo zarazna i HIV je u velikim količinama prisutan u spolnim izlučevinama. Tijekom ovog asimptomatskog razdoblja, HIV se vrlo aktivno umnaţa, napada i ubija stanice imunološkog sustava. Učinak HIV -a najbolje se vidi u opadanju broja T4-stanica. Virus uništava ove stanice bez nekih vidljivih kliničkih simptoma. Kako imunološki sustav sve više propada, počinje se javljati mnoštvo različitih komplikacija. Jedan od prvih simptoma koji bolesnici navode je st oticanje limfnih čvorova koje traje duţe od 3 mjeseca. Sljedeći znakovi i simptomi mogu upozoravati na HIV-infekciju: o o o
brz gubitak teţine suhi kašalj ponavljane vrućice i noćno preznojavanje
o o o o o o
dugotrajan, neobjašnjiv umor povećani limfni čvorovi pod pazuho m, u preponama ili na vratu proljev koje traje duţe od tjedan dana bijele mrlje ili neuobičajeno crvenilo jezika, usta ili ţdrijela upala pluća gubitak pamćenja, depresija, i/ili drugi neurološki poremećaji
Svaki od ovih simptoma moţe se povezati i s nekom drugom bolesti. Samo pretrage krvi na HIV mogu dokazati da su ovi simptomi povezani s AIDS-om.
