Veleučilište u Požegi Poljoprivredni odjel Smjer: Vinogradarstvo Vinogradarstvo – Vinarstvo – Voćarstvo
ZAVRŠNI RAD Tema: Virusi i viroze vinove loze Predmet: Fitopatologija
Student: Maja Far
Mentor: mr.sc. Brankica Svitlica
Broj indeksa: 249/02
U Požegi, svibanj, 2009. godine
3
SADRŽAJ Uvod………………………………………………...…………………………………….3 1.VIRUSI…………………….……………………….……...........................................4 1.1. Povijest virologije…………..…………………………..……………………....5 1.2. Osnovne karakteristike virusa ………………………………..…………..…..6 1.3. Građa virusa…………………………..…………..…………………………….7 virusa…………………………..…………..…………………………….7 1.3.1. Oblik virusnih čestica………………………..……………….…………….8 čestica………………………..……………….…………….8 1.3.2. Veličina virusnih čestica…………………..…………..............................8 čestica…………………..…………..............................8 1.4. Viroidi i satelitni virusi……….………...……………………………………….9 2. NAČINI NA KOJE SE PRENOSE VIRUSI……………………………….……...10 VIRUSI……………………………….……...10 2.1 Mehanički pr ijenos ijenos virusa …………...………….……….…………………..11 2.2. Prijenos virusa vegetativnim razmnožavanjem virusa……………………11 2.3. Prijenos virusa insektima……………………………….......................... insektima………………………………..............................11 ....11 2.3.1. Odnos virus – vektor ima nekoliko slučajeva…………………………..12 slučajeva…………………………..12 2.3.2. Lisne uši……………………...…………………………………………….12 2.3.3. Prijenos virusa kornjašima...….………………….….............................14 2.3.4. Prijenos virusa nematodama………………….…….......... nematodama………………….…….............................14 ...................14 2.4. Prijenos virusa gljivicama………………………….…………………………15 2.5 Prijenos virusa sjemenom…………..………………..………………………16 sjemenom…………..………………..………………………16 2.6. Prijenos virusa polenom……………..……………………………………….16 2.5. Prijenos virusa Vilinom kosicom (cuscuta spp.)………………………… spp.)…………………………... ... 16 3. OSNOVNI SIMPTOMI VIRUSNIH INFEKCIJA……….……...……………….....17 3.1. Lokalni simptomi………..………………...………..…………………………17 3.2. Sistemični Sistemični simptomi………………………… simptomi………………………………………………………......18 ……………………………......18 3.2.1. Sistemični simptomi nastali nastali zbog promjena u boji……………………..18 3.2.2. Sistemični simptomi nastali zbog histopatoloških promjena…...…..…19 3.2.3. Sistemični simptomi nastali zbog patomorfoloških promjena……..…21 4. LABORATORIJSKA LABORATORIJSKA TESTIRANJA TESTIRANJA BOLESTI VINOVE LOZE…………….…23 LOZE…………….…23 4.1. Dijgnostika na terenu…………………………………….……………..…….23 4.2. Serološka testiranja ELISA………………………..………………....………24 4.3. Molekularna testiranja PCR…………………………………...……………..26 4.4. Biološko indeksiranje…………………………….……………..…………….27 4.5. Pouzdanost laboratorijskih testiranja………………………………..……...27 4.6. Selekcija i rukovanje uzorcima……………………………………………....28 4.6.1. Upute za uzimanje uzimanje uzoraka uzoraka i testiranje na bolesti……………………..29 5.VIROZE VINOVE LOZE……………….…………..……………………...………...30 5.1. Klasifikacija virusa………………………………………………….…………31 5.2. Taksonomija virusa na vinovoj lozi (prema Walter et Martelli, 1966.)......32 5.3. Virusi infektivne degeneracije……………………………………….……....34 degeneracije……………………………………….……....34 5.3.1. Sindrom deformacije lišća – išća – lepeza lista………...…..………………...35 5.3.2. Sindrom žućkasto – žućkasto – smeđeg smeđeg mozaika vinove loze……………....…....36 loze……………....…....36 5.3.3. Virus mozaika gušarke …………………….………………...…………..36 5.4. Virus uvijenosti lista……….……………………...………………….……….37 l ista……….……………………...………………….……….37 5.5. razni tipovi ti povi naboranosti drveta vinove loze………….……………………..38 5.6. Manje važni virusi i njima slične slične parazitske bolesti…...….….…………....40 bolesti…...….….…………....40 5.6.1. Priraslice (enacije) na listovima (grapevine enation) ..........................40 5.6.2. Nekroza žilica lista (vein necrosis)……………..………………………..40 4
SADRŽAJ Uvod………………………………………………...…………………………………….3 1.VIRUSI…………………….……………………….……...........................................4 1.1. Povijest virologije…………..…………………………..……………………....5 1.2. Osnovne karakteristike virusa ………………………………..…………..…..6 1.3. Građa virusa…………………………..…………..…………………………….7 virusa…………………………..…………..…………………………….7 1.3.1. Oblik virusnih čestica………………………..……………….…………….8 čestica………………………..……………….…………….8 1.3.2. Veličina virusnih čestica…………………..…………..............................8 čestica…………………..…………..............................8 1.4. Viroidi i satelitni virusi……….………...……………………………………….9 2. NAČINI NA KOJE SE PRENOSE VIRUSI……………………………….……...10 VIRUSI……………………………….……...10 2.1 Mehanički pr ijenos ijenos virusa …………...………….……….…………………..11 2.2. Prijenos virusa vegetativnim razmnožavanjem virusa……………………11 2.3. Prijenos virusa insektima……………………………….......................... insektima………………………………..............................11 ....11 2.3.1. Odnos virus – vektor ima nekoliko slučajeva…………………………..12 slučajeva…………………………..12 2.3.2. Lisne uši……………………...…………………………………………….12 2.3.3. Prijenos virusa kornjašima...….………………….….............................14 2.3.4. Prijenos virusa nematodama………………….…….......... nematodama………………….…….............................14 ...................14 2.4. Prijenos virusa gljivicama………………………….…………………………15 2.5 Prijenos virusa sjemenom…………..………………..………………………16 sjemenom…………..………………..………………………16 2.6. Prijenos virusa polenom……………..……………………………………….16 2.5. Prijenos virusa Vilinom kosicom (cuscuta spp.)………………………… spp.)…………………………... ... 16 3. OSNOVNI SIMPTOMI VIRUSNIH INFEKCIJA……….……...……………….....17 3.1. Lokalni simptomi………..………………...………..…………………………17 3.2. Sistemični Sistemični simptomi………………………… simptomi………………………………………………………......18 ……………………………......18 3.2.1. Sistemični simptomi nastali nastali zbog promjena u boji……………………..18 3.2.2. Sistemični simptomi nastali zbog histopatoloških promjena…...…..…19 3.2.3. Sistemični simptomi nastali zbog patomorfoloških promjena……..…21 4. LABORATORIJSKA LABORATORIJSKA TESTIRANJA TESTIRANJA BOLESTI VINOVE LOZE…………….…23 LOZE…………….…23 4.1. Dijgnostika na terenu…………………………………….……………..…….23 4.2. Serološka testiranja ELISA………………………..………………....………24 4.3. Molekularna testiranja PCR…………………………………...……………..26 4.4. Biološko indeksiranje…………………………….……………..…………….27 4.5. Pouzdanost laboratorijskih testiranja………………………………..……...27 4.6. Selekcija i rukovanje uzorcima……………………………………………....28 4.6.1. Upute za uzimanje uzimanje uzoraka uzoraka i testiranje na bolesti……………………..29 5.VIROZE VINOVE LOZE……………….…………..……………………...………...30 5.1. Klasifikacija virusa………………………………………………….…………31 5.2. Taksonomija virusa na vinovoj lozi (prema Walter et Martelli, 1966.)......32 5.3. Virusi infektivne degeneracije……………………………………….……....34 degeneracije……………………………………….……....34 5.3.1. Sindrom deformacije lišća – išća – lepeza lista………...…..………………...35 5.3.2. Sindrom žućkasto – žućkasto – smeđeg smeđeg mozaika vinove loze……………....…....36 loze……………....…....36 5.3.3. Virus mozaika gušarke …………………….………………...…………..36 5.4. Virus uvijenosti lista……….……………………...………………….……….37 l ista……….……………………...………………….……….37 5.5. razni tipovi ti povi naboranosti drveta vinove loze………….……………………..38 5.6. Manje važni virusi i njima slične slične parazitske bolesti…...….….…………....40 bolesti…...….….…………....40 5.6.1. Priraslice (enacije) na listovima (grapevine enation) ..........................40 5.6.2. Nekroza žilica lista (vein necrosis)……………..………………………..40 4
5.6.3. Mozaik uz glavne žile lista (grapevine vein mosaic mosaic disease) disease) .............41 5.6.4. Šarena pjegavost pjegavost lista (grapevine fleck disease) …………….…….…41 5.7. Viroidne Viroidne bolesti bolesti vinove loze……….…………………...…………….………42 5.7.1. Žuta pjegavost (vein speckle) …………………………….….……........42 5.8. Fitoplazme Fitoplazme - infektivne žutice žutice vinove loze …………….……...….………..42 6. OSNOVNE MJERE SUZBIJANJA VIRUSNIH ZARAZA……….……………...45 6.1. Uklanjanje i izbjegavanje i zbjegavanje izvora zaraze …………………...………...….…45 6.2. Suzbijanje vektora ………………………...….…………………...…………46 6.3. Sprečavanje virusnih infekcija kultiviranjem otpornih biljaka ………....…46 6.3.1. Certifikacija…………….…………………………………………...…….. 47 6.4. Glavni termini koji se danas upotrebljavaju u označavanju označavanju otpornosti biljaka ………………..…………………………………..…………………….48 Zaključak ………………………..….....……………………………………………….49 ………………………..….....……………………………………………….49 Literatura …………………………….…..…………………………………………….50
5
Uvod Virusi uzrokuju bolesti u čovjeka, životinja i u biljaka. Bitno se razlikuju od svih parazitskih bolesti. Zahvaljujući molekularnoj biologiji otkrivene su mnoge bitne osobine virusa, ali još su uvijek velika nepoznanica. Virusi uzrokuju mnogo važnih biljnih bolesti, koji uzrokuju ogromne gubitke u prinosima, proizvodnji i kvaliteti u svim dijelovima svijeta. Do danas je je opisano više više od 700 700 biljnih biljnih virusa, virusa, od toga 60 - ak na vinovoj vinovoj lozi. Za razliku od gljivičnih oboljenja koje se uspješno suzbijaju, suzbijaju, čokoti zaraženi virusima ne mogu se izliječiti. Jednom zaražena biljka zaražena je cijeli životni vijek, vijek, time daje slabiji ili nikakav urod. Viruse nije lako otkriti u biljkama. Simptomi mogu biti više ili manje izraženi, a neki se čak mogu zamijeniti drugim bolestima. Uzrokuju razne promjene : deformacija biljnih dijelova, šarenilo listova, kržljanje biljaka te druge promjene. Mnogi bakterijski virusi mogu posve razoriti bakterijsku stanicu u kojoj paratiziraju, a na mnogim mnogim bakterijskim osobinama se temelje biotehnološki bi otehnološki procesi. Biljne viroze u modernom poljodjelstvu vrlo brzo mogu poprimiti epidemijske razmjere, i sve su prisutniji ograničavajući čimbenici u biljnoj proizvodnji. Zbog toga je kod podizanja novih nasada bitno, da je sadni materijal sanitarno zdrav. Kod vegetativno razmnožavanih nasada, kao vinove loze provode se preventivno mjere; proizvodi se cijepljeni sadni materijal materijal sa zdravstvenim statusom, koji je kompatibilan kompatibilan sa ekonomskom isplativošću. Zbog nekontrolirane domaće domaće i internacionalne trgovine (posebno poslije 2. svjetsko svj etskog g rata), sanitarno sanitarno nekontrol nekontrolirani irani sadni materija materijall je uzrokovao uzrokovao distribucij distribuciju u infektivnih bolesti i njihovih agenasa, virusa, viroida i intracelularnih prokariota po cijelom svijetu. Karantenske mjere nisu dovoljne da zaustave širenje, no moderna tehnologija je razvila učinkovite alate, alat e, za proizvodnj proizvodnju u sanitarno sanitarno poboljšan poboljšanog og sadnog materija materijala, la, otkrivanjem infektivnog agensa i uspostavljan u spostavljanjem jem učinkovite certifikacijske sheme.
6
1. VIRUSI Naziv virus dolazi od latinske riječi virus što znači otrov. Bolesti uzrokovane virusima zovemo zovemo viroze, a znanost o virusima virusima naziva se virologija. Virusi su najmanji i najjednostavniji mikroorganizmi koji nemaju staničnu građu. Nalaze se na najnižem stupnju organizacije živih sustava. Metabolički Metabolički su neaktivni i na granici su žive i nežive prirode . Virusi uzrokuju mnogo bolesti koji su od internacionalne važnosti. Uzrokuju bolesti u čovjeka, životinja i u biljaka, a napadaju i bakterije bakte rije i druge mikroorganizme. Među ljudskim i životinjskim virusima su osobito poznate: boginje, dječja paraliza, gripa, hepatitis, prehlada, bjesnoća, slinavka, slinavka, šap, žuta groznica, HIV-AIDS, SARS te mnoge druge bolesti. Definicija Definicija virusa virusa prema prema Fraenkel Fraenkel – Conrat Conrat 1988. 1988. godina (1.): Virusi su zarazni uzročnici (čestice) koji sadrže samo jedan tip nukleinske kiseline: DNA ili RNA; njihova je nukleinska kiselina umotana u proteinski omotač izgrađen od jednog ili nekoliko proteina; kod nekih virusa oko proteinskog omotača dolazi složeno građena ovojnica izgrađena od proteina, lipida i ugljikohidrata; virusi su sposobni svoju nukleinsku kiselinu prenositi od jednog do drugog domaćina; sposobni su, dalje, nametnuti stanici domaćina svoju genetičku informaciju, zbog čega se mogu koristiti enzimatskim ustrojem domaćina za svoje raz množavanje; množavanje; neki virusi mogu svoju nukleinsku kiselinu ugraditi na više ili manje reverzibilan način u DNA domaćina te tako postati latentni ili perzistentni: neki su od takvih virusa sposobni transformirati genom stanice domaćina i ometati njezin kontrolni mehanizam rasta, te uzrokovati tumore.
7
1.1. Povijest virologije 1886. je Adolf Mayer opisao mozaik duhana i uspio sokom zaraženih biljaka reproducirati simptome. 1892. ruski mikrobiolog Dimitrije Josifovič Ivanovski je proučavajući mozaičnu bolest duhana, utvrdio da se radi o česticama manjim od bakterija, i njemu se pripisuju zasluge da je otkrio viruse. 1898. mikrobiolog Martinus Williem Beijerinck je izvodeći identične pokuse, utvrdio da se radi o novom tipu infektivnog uzročnika. 1935. W. M. Stanley uspijeva izolirati virus (TMV) u čistom stanju. 1937. Bawden i Pirie otkrivaju da u građi virusa mozaika duhana (TMV), osim proteina, ima i nukleinska kiselina. 1939. promatrana je virusna čestica (TMV) pod elektronskim mikroskopom, Kausche, Pfankuch i Ruska. Nakon toga slijedi dvadesetogodišnje razdoblje brojnih drugih otkrića koji su se ticala fizičke građe biljnih virusa. Iako su virusi otkriveni krajem 19. stoljeća oni su se u prirodi javili mnogo ranije. Iz brojnih opisa bolesti koje su harale davnim civilizacijama može se zaključiti da su neke od njih bile virusne prirode. Primjerice prema sačuvanim opisima i crtežima bolesnih ljudi, vidi se da je već u 10. stoljeću prije Krista u kini postojala virusna bolest koja bi opisom odgovarala velikim boginjama. Na crtežima starih Egipćana vidi se da su ljudi u to doba bolovali od dječje paralize. I Aristotel ( 4. st . pr. Krista ) spominje bjesnoću pasa. Postoje opisi biljnih bolesti iz 8. stoljeća za koje se utvrdilo da su virusnog podrijetla. U 16. stoljeću u Nizozemskoj su na cijeni bili tulipani koji su na laticama imali bijele ili žućkaste pruge (virus šarenila cvijeta tulipana). Gotovo stotinu godina prije Ivanovskijevog otkrića engleski liječnik Jenner zapazio je da žene koje muzu krave često obolijevaju od blagog oblika boginja, koje su sa kravljeg vimena prešle na ruke žena. Ta bolest nije imala štetne posljedice za žene ali je Jenner zapazio da su te žene bile kasnije zaštićene od velikih boginja koje su pogubne za čovjeka. Dakle muzačice su bile na neki način cijepljene ili vakcinirane (lat. Vacca = krava) blagim kravljim boginjama koje su uzrokovale imunost (otpornost) organizma na prave, velike boginje. 1798. godine načinjeno je cjepivo
8
protiv velikih boginja. Isto tako je L.Pasteur (1885.) načinio cjepivo protiv bjesnoće, a i ne znajući da bolest uzrokuje virus.
1.2. osnovne karakteristike virusa: -
virusi su obligatni paraziti;
-
submikroskopske su veličine (samo se virus velikih boginja čovjeka može vidjeti dobrim svjetlosnim mikroskopom);
-
prolaze kroz bakterijski filtar
-
umnažaju se samo u živoj stanici odgovarajućeg domaćina (ne razmnožavaju se);
-
nemaju vlastiti fermentni sustav niti izmjenu tvari (metabolizam);
-
otporni su prema antibioticima.
Svi obvezatni paraziti stanične građe crpe iz žive stanice domaćina tvari , koje uključuju u svoj metabolizam i tako osiguravaju svoje životne funkcije. Budući da virusi nemaju vlastiti metabolizam ne mogu se neposredno koristiti sastojcima iz stanice domaćina, oni zato mogu preusmjeriti metabolizam domaćina prema stvaranju novih virusnih čestica. Kada virusna čestica dospije u stanicu domaćina, ona se rastavlja na sastavne dijelove (protein i nukleinsku kiselinu). Virusna nukleinska kiselina primorava da stanica domaćina svoje životne funkcije usmjerava na sintezu pojedinih dijelova virusnih čestica. Sastavljanjem tih di jelova nastaju nove virusne čestice. Virus sve što mu nedostaje za reprodukciju uzima od stanice domaćina (energiju, mnoge enzime, aminokiseline, nukleotide i dr.). Specijalizirani su patogeni tako da neki parazitiraju samo u bakterijskim stanicama (bakteriofagi), neki samo u animalnim stanicama (animalni virusi), a neki samo u biljnim stanicama (biljni virusi). Virusi nemaju staničnu građu, pa se za tijelo virusa kaže da čini česticu, odnosno virusnu elementarnu česticu. Samo ona virusna čestica koja je potpuna i može se razmnožavati odnosno koja može uzrokovati zarazu, zove se virion. Dakle virion je kompletna virusna čestica koja s može razmnožavati.
9
Dok antibiotici mogu biti vrlo efektivni protiv bolesti koje uzrokuju bakterije, nemoćni su protiv virusa. Borba protiv virusa oslanja se na cjepiva u kojima se nalaze uzgojena antitijela koja olakšavaju simptome i potiču obrambeni sustav.
1.3. Građa virusa :
slika 1 - građa: A) neovijenog i B) ovijenog tipa virusa
1. kapsida , 2. nukleinska kiselina , 3. kapsomer , 4. Nukleokapsid , 5. Virion , 6.ovojnica , 7. projekcije ili peplomere Virusnu česticu (virion, 5) čini nukleokapsida (4) koja se sastoji od nukleinske kiseline (DNA ili RNA) (2) – i sadrži nasljedne upute potrebne za umnožavanje virusa, tvori virusni genom. Za infekcioznost virusa znača jna je; Kapsida (1) – proteinska ljuska koja obavija nukleinsku kiselinu. Građena je od kapsomera (3) i nositelj je virusnih antigena. Kod složenijih virusa kapside su obavijene virusnom ovojnicom (6), osim proteina sadrži još i lipide i ugljikohidrate od kojih je ovojnica građena.
10
Iz nje strše glikoproteinski izdanci (7) kojima se virus prihvaća na stanicu primatelja. Takvi su npr. virusi gripe, bjesnoće i HIV. U kemijskom smislu biljni virusi su nukleoproteidi, sastoje se od jednog tipa nukleinske kiseline (DNA ili RNA) i bjelančevina (proteina). Dok se u staničnim organizmima nalaze uvijek obje vrste nukleinskih kiselina DNA i RNA kod virusa dolazi samo jedna od njih. Zahvaljujući istraživanju virusa doznalo se da i RNA može biti nosilac genetske informacije. Nukleinske kiseline su građene od nukleotida. Nukleotidi su građeni od purinske i pirimidinske baze, šećera; riboze u RNA i deoksirboze u DNA, i ostataka fosfatne kiseline. Jedan dio proteina izgrađuje kapsidu (građevni proteini), i određuju oblik virusa; kod poduženih oblik valjka, a kod poliedričnih oblik pravilnog poliedra. Drugi dio proteina su virusni enzimi (funkcionalni enzimi). Složeniji virusi koji sadrže ovojnicu sadrže više vrsta proteina. Najveći dio mase virusnih čestica otpada na proteine. U česticama biljnih virusa mogu se naći i anorganski i organski kationi te znatne količine vode.
1.3.1. Oblik virusnih čestica Produženi oblik - zavojit (helikalni) ili spiralni; virusi štapićastog ,nitastog oblika, kapsomeri su različitih veličina Okruglasti - izometrični (poliedrični) ili kubični; kuglasti virusi, jednaki kapsomeri.
Slika. 2 - Kuglasti virusi
slika 3 - štapićasti virusi
slika 4 - nitasti virusi
1.3.2. Veličina virusnih čestica Virusi su submikroskopskih veličina, i ne mogu se vidjeti bez elektronskog mikroskopa. Njihove dimenzije variraju od svega nekoliko desetaka nm do preko dvije tisuće nm. Nanometar (nm), je milijunti dio milimetra.
11
Viroidi i satelitni virusi Viroidi - viroidi su infektivne čestice manje od virusa. Gole su jer ne posjeduju kapsidu. To su jednolančane kružne molekule RNA koje su infektivne i uzrokuju bolesti viših biljaka. Ne upravljaju sintezom proteina jer su suviše mali. Viroidna RNA dosta je stabilna i neobično infekciozna; izračunato je da u 1g ukupne RNA, koja je izolirana iz biljke inficirane viroidom, ako se razrijediti u gotovo 2 milijuna litara vode takva otopina ostaje infekciozna. Prvi puta su otkriveni 1984, iznimno su učestali i distribuirani su širom svijeta.
Satelini virusi – virusi koji se ne mogu se razmnožavati samostalno, bez pomoći određenih drugih virusa (virus pomagač), a mogu stvarati vlastiti proteinski omotač. Virusne satelitne RNA su gole molekule RNA i ne mogu stvarati vlastiti proteinski omotač, dolaze unutar omotača virusa pomagača.
12
2. NAČINI NA KOJE SE PRENOSE VIRUSI
Neki važniji životinjski i ljudski virusi se mogu širiti preko aerosola. Virusi imaju sposobnost da uđu u životinjsku stanicu direktno, stapajući se sa staničnom membranom. Infekcija virusima ostvaruje se pasivno. Biljni virusi se ne mogu apsorbirati na površinu biljne stanice. Razlog tomu je činjenica što se na površini biljne stanice nalazi kutikula ili kutinizirani slojevi, te čvrsta stanična st jenka na kojima nema receptora za koje bi se virusne čestice mogle vezati. Isto tako, biljni virusi nisu u stanju probiti staničje biljke i ući u unutrašnjost stanice. Oni ulaze u stanicu domaćina pasivno preko rana u epidermi biljnih stanica, pa se zbog toga za biljne viruse kaže da su paraziti rane. Da bi opstali, virusi se kao obligatni paraziti moraju sa vremena na vrijeme prenositi sa zaraženih biljaka na zdrave, nezaražene biljke. Ako se virus nalazi u jednogodišnjoj ili dvogodišnjoj biljci, on će se morati češće prenositi na zdrave biljke nego ako se nalazi u nekoj višegodišnjoj biljci. Prenošenje virusa sa bolesne na zdravu biljku preko rana naziva se mehaničkim prijenosom virusa. U prirodi on se zbiva posredovanjem životinjskih ili biljnih organizama; ti organizmi probijaju staničnu epidermu radi uzimanja soka kojim se hrane. Za razliku od pseudogljiva, bakterija i nekih gljiva kojima je neophodna kap vode u početnoj fazi infekcije, virusima nije potrebna voda. Svi organizmi koji prenose viruse s jedne biljke na drugu nazivaju se vektorima. Mehanički prijenos u prir odi bez sudjelovanja vektora, to jest, neposrednim kontaktom bolesne i zdrave biljke, ograničen je samo na neke viruse.
13
2.1. Mehanički prijenos virusa U prirodi se na ovaj način virusi ne šire često. Neki se virusi mogu mehanički prenijeti s inficirane na zdravu biljku kad se listovi inficirane biljke za vrijeme vjetrovita vremena trljaju o listove susjednih zdravih biljaka. Mehanički je prijenos moguć i preko kontakta korijena zdrave biljke s korijenom zaražene biljke. Ako se u tlu nađu ostaci tkiva zaraženog ili čak same virusne čestice apsorbirane na tlo, mlade sadnice često će se inficirati tim virusom. Infekcija nastaje tako, što se korjenčići oštete za vrijeme probijanja kroz grube čestice tla. Češća je pojava da se virusi mehanički prenose za vrijeme agrotehničke obrade usjeva. Na primjer neki se virusi mogu prenijeti kontaminiranim rukama, odjećom i alatom.
2.2 Prijenos virusa vegetativnim razmnožavanjem biljaka Ljudi su najučinkovitiji prijenosnici virusnih bolesti preko premještanja i razmnožavanja reznica, cijepljenjem, lukovicama, gomoljima. Budući da većina virusa uzrokuje sistemičnu (sveobuhvatnu) infekciju, svaki biljni dio sadrži virus, i cijepljenjem se viroza prenosi na potomstvo. Na ovaj način virusi se šire ne samo lokalno nego i interkontinentalno.
2.3. Prijenos virusa insektima Među organizmima koji prenose viruse (vektori) najviše je insekata. Oko 94% vrsta pripada razredu Arthropoda (člankonošci) , a 6% razredu Nematoda (crvi); većinu artropodnih vektora (oko 99%) čine insekti. Više od 70% insekata koji prenose biljne viruse pripada redu Homoptera (jednokrilci). Tom redu pripada i porodica Aphididae (lisne uši) čiji su članovi najvažniji prenosioci biljnih virusa, no tu su još i
cvrčci, crvci, štitasti moljci, cikade, stjenice, iz reda Cloeptera (kornjaši), iz reda Acarina i porodice Eriophydae - grinje, red Thysanoptera – resičari (tripsi)
14
2.3.1. Odnos virus vektor ima nekoliko slučajeva: Veza koja se zbiva unutar usnog ustroja insekta gdje se virus apsorbira i onda oslobađa u različite biljne stanice dok se insekt hrani. Insekt gubi virus ubrzo nakon što se hranio nezaraženom biljkom. Takva veza se stoga naziva kratkotrajna. Druga veza je trajna ili cirkulativna. Virus cirkulira unutar vektora i ispušta se preko žlijezda slinovnica. Vektor se treba hraniti nekoliko sati na zaraženoj biljci dok se virus ne pr enese u vektor. Jednom kada vektor postane virulentan ostat će još neko vrijeme. U nekim slučajevima virus se razmnožava unutar vektora i takva veza se naziva propagativna.
Slika 5 - lozin zeleni cvrčak, slika 6 - šteta od cvrčka na vinovoj lozi, slika 7 - resičar ili trips
2.3.2. Lisne uši Lisne uši su najvažniji prenosioci virusa. Hrane se biljnim sokom. Sišući sok zaraženih biljaka (u prvom redu iz lista), o ne mogu prenositi biljne viruse na tri načina: na neperzistentan, semiperzistentan i perzistentan način, pa zbog toga govorimo o neperzistentnim, semiperzistnimn i perzistentnim virusima. Slika 8 - Lisna uš
15
a) Neperzistentan način prijenosa virusa — Virus ulazi u insekta za vrijeme njegova hranjenja biljnim sokom. Vrijeme „uzimanja” virusa vrlo je kratko; ono može trajati od samo nekoliko sekundi do nekoliko minuta. — Virus se može prenijeti na zdravu biljku odmah nakon što je insekt rilcem probio epidermu biljke (faza inokuliranja virusa). — Insekti razmjerno brzo nakon napuštanja inficiranih biljaka (obično unutar četiri sata) gube sposobnost daljnjeg inficiranja drugih biljaka. To se događa zato što se nerezistentni virusi zadržavaju na usnim dijelovima insekta; ti se virusi ne razmnožavaju u unutrašnjosti insekta. Smatra se da je nerezistentan način prijenosa virusa u biti pasivan proces; u njemu se virus prenosi preko usnih dijelova kukca, koji su kontaminirani virusom.
b) perzistentan način prijenosa virusa Virusi koji se prenose lisnim ušima na per zistentan ili cirkulativan način imaju ove osobine: — Faza stjecanja virusa traje dugo. Iako neke uši mogu prenijeti pojedini rezistentan virus nakon što je faza stjecanja virusa na inficiranoj biljci trajala razmjerno kratko (pr. 20 minuta), ipak prijenos je mnogo uspješniji ako vrijeme stjecanja virusa traje između šest i dvanaest sati. — Insekt ne može odmah nakon uzimanja virusa prenijeti virus na biljku; kod te vrste prijenosa postoji latentni period koji traje 12 ili više sati. U tom razdoblju insekt, iako sadrži virusne čestice, ne može ih prenijeti na zdravu biljku. — Nakon latentnog perioda insekt je sposoban u duljem razdoblju inficirati zdrave biljke. On može najmanje sedam dana biti izvor virusnih zaraza. To je vrijeme, međutim, obično znatno duže, a katkad insekt, nakon što je jednom stekao virus, može cijelog života ostati izvor zaraza. — Rezistentan virus zadržava se u insektu u svim razvojnim stadijima koji se smjenjuju u insektovom životnom ciklusu; ta je pojava poznata pod nazivom transstadijalni prijenos virusa. Rezistentni ili cirkularni virusi mogu se podijeliti u dvije kategorije: jednu kategoriju čine virusi koji se ne razmnožavaju u insektu to su nepropagativni virusi. 16
Za razliku od takvih virusa, neki se rezistentni virusi mogu razmnožavati u insektu a to su propagativni virusi. Katkada te propagativne rezistentne viruse vektori prenose preko jajašaca na svoje potomstvo. Taj se tip prijenosa virusa naziva transovarijalnim prijenosom.
c) Semiper zistentan način prijenosa virusa Ima virusa, koji se po načinu prijenosa lisnim ušima nalaze između nerezistentnih i rezistentnih virusa. To su semiperzistentni virusi. Oni su neperzistentni po tome što ne cirkuliraju unutar svojih vektora. No, njihov vektor zadržava sposobnost da ih stalno kroz tri-četiri dana prenosi. Vektor može steći virus za 30 minuta, ali je prijenos obično znatno uspješniji ako je hranjenje vektora na inficiranoj biljci trajalo nekoliko sati. Ono što je zajedničko semiperzistentnim i perzistentnim virusima jest to da jedni i drugi dolaze u floemu. Zbog toga kod oba tipa virusa vektor mora svojim rilcem probijati duboko u biljno tkivo da bi uzeo virus i da bi ga poslije na isti način prenio u druge biljke. Do pojmova nerezistentan, semirezistentan i rezistentan došlo se istraživanjem prijenosa virusa lisnim ušima.
2.3.3. Prijenos virusa kornjašima Prenose oko 45 različitih biljnih virusa, zanimljivo je to da nemaju usni ustroj za sianje već za grizenje. Do danas su poznate četiri skupine koje se prenose kornjašima : to su virusi iz rodova: Bromovirus, Comovirus, Tymovirus i Sobemovirus.
2.3.4. Prijenos virusa nematodama
Slika 9 - Nematoda : Xiphinema indeks, slika 10 - guke na korijenu vinove loze
17
Nematode su najbrojniji višestanični organizmi na zemlji. Spadaju u valjkaste crve, i paraziti su bilja, insekata i životinja. U razredu nemathelminthes klasificirano je oko 20 000 vrsta. Veličine su od 300 mikrona do preko 8 metara, no većina su veličine od 400 mikrona i 5 milimetara. U svakom cm³ tla nalazi se od 5 – 100 raznih vrsta nematoda. Nematode koje žive u zemlji važni su vektori biljnih virusa. Oni se hrane sadržajem stanica biljnog korijenja. Glavni dio njihova usnog ustroja je u obliku stileta (bodlji) kojim probijaju površinu korijena i pomoću kojeg sišu sadržaj stanice. Na tim mjestima nastaju zadebljanja - ''guke'' (slika10). Zaražene nematode se hrane od biljke do biljke i na taj način šire bolest, no šire se i preko zemlje i vode. Virusi koje prenose nematode se zovu NEPO virusi (nematode transmitted polyhedral – shaped ), pliedričnoga mnogoplošnog oblika. U tu skupinu su svrstani:
virus lepezastog lista vinove loze (GFLV), virus mozaika gušarke (ArMV), virus crnih prstenova rajčice (TBRV), virus prstenaste pjegavosti maline (RV), latentni virus prstenaste pjegavosti jagode (SRLV) i virus žućkasto smeđeg mozaika (GCMV). Kod nas su u vinogradima i voćnjacima utvrđene vrste Xiphinema indeks i Longidorus, koje su inače prenositelji virusa infektivne degeneracije vinove loze.
2.4.
Prijenos virusa gljivicama
Prijenos virusa je povezan sa stvaranjem zoospora u ciklusu gljivice. Gljivice koje prenose viruse su obligatni paraziti na korijenu biljaka. Postoje dva načina stvaranja zoospora i dva načina prijenosa virusa. U prvom slučaju; gljivica inficira stanice korijena inficiranog virusom i na njima stvara zoosporangije, u zoosporangijima se stvaraju zoospore (pokretne spore) koje posjeduju jednu ciliju za koju se virus pričvrsti. Zoospore izlaze iz biljnih stanica i plivaju kroz smjesu vode i tla i pričvršćuju se za korijen druge zdrave biljke. U drugom slučaju; gljivice se mogu pri spolnom razmnožavanju fuzionirati u parove i stvoriti zigote koje mogu ući i stanice korijena i stvoriti mirujuće spore u kojima se virus pritaji i čeka da gljivice dočekaju povoljne uvijete za klijanje, kada proklijaju stvaraju se zoospore preko kojih se virus prenosi na korijen biljke.
18
2.5.
Prijenos virusa sjemenom
Prijenos virusa sjemenom ima veliku važnost ne samo za širenje virusa nego i za kontinuirano održavanje štetnih virusnih bolesti biljaka u prirodi. Virusi se prenose sjemenom preko različitih dijelova sjemenke. Neki se prenose preko sjemene ljuske (teste); kod tih sjemenki dolazi do (površinske) kontaminacije sjemenke, pa se virus može eliminirati ako se takve sjemenke tretiraju nekim kemijskim sredstvima, pr. fosfatima. Neki se drugi virusi mogu također naći na površini nezrelih sjemenki. No, nakon pune zrelosti, kad se sjemenke dobro osuše, virus nestaje s njihove površine. Drugi način prijenosa virusa sjemenom jest prijenos preko sjemenog zametka (embrija) biljke. Takav prijenos imaju virusi koji ulaze u embrionalne stanice. Većina biljnih virusa koji se prenose sjemenom, prenose se preko embrija, pa je to najvažniji način prijenosa virusa sjemenom. Zna se da je za prijenos virusa preko embrija nužno da se matična biljka rano u svojem životu inficira virusom. Do zaraze u tom slučaju mora doći prije cvatnje i prije nego biljka stvori ženske gamete. Iz toga proizlazi da se infekcija zbiva preko ženskih gameta. U pogledu prijenosa virusa od matične biljke na zametak još je dosta nejasnoća.
2.6.
Prijenos virusa polenom
Neki se virusi mogu prenositi polenom zaraženih biljaka. Inficirani polen pri oprašivanju zdravih biljaka može zaraziti ženske gamete. Vjerojatno je da virusi koji se prenose polenom ulaze u jajnu stanicu zajedno s muškim gametama kroz peludovu cjevčicu.
2.7.
Prijenos virusa vilinom kosicom (cuscuta spp.)
To je parazitna biljka, koja svojim korjenastim prihvataljkama (haustorijama) ulazi u tkivo domaćina i povezuje sa njegovim žilnim sustavom. Ovaj način prijenosa nema gospodarko značenje.
19
3. OSNOVNI SIMPTOMI VIRUSNIH INFEKCIJA Svi simptomi jedne bolesti naziva se sindrom. Virusi uzrokuju raznolike simptome na zaraženoj biljci, od nevidljivih do smrti biljke. Mnogi virusi vinove loze uzrokuju smanjenje produktivnosti i kasnije dozrelosti. Virusi mogu inficirati vinovu lozu bez da biljka pokazuje neke očite simptome (latentni ili spavajući virusi). Jačina razvoja simptoma virusa i utjecaja na biljku ovisi o virusnoj vrsti, vrsti biljke i okolišu. Latentni virus može postati virulentan, uslijed promjena u okolišu ili razmnožavanja na različite podloge. Simptomi mogu biti slabo uočljivi pa je potrebno provesti testiranja, da bi se detektirao virus u biljci. Simptomi kao što su odbacivanje mladica, ubrzano propadanje loze, prestanak rasta, kasnije cvjetanje, kasno i slabo dozrijevanje grožđa su jasnije vidljivi. Simptomi se javljaju na lišću, grožđu, i trsu, a to su: crvenilo lišća na crvenim sortama vinove loze, kraći internodiji, šarenilo lišća, fascijacija trsa, dvostruka koljenca (internodiji), neumjeren rast iz sporednih pupova, rastresiti grozdovi sa malim i velikim bobicama, kovrčanje lišća u jesen, izbrazdanost drveta i td. Vanjski simptomi su promjene na biljci koji se vide golim okom. Razlikuju se dvije vrste vanjskih simptoma: lokalni i sistemični simptomi.
3.1 Lokalni simptomi Javljaju se na mjestu gdje je virus ušao u biljku. Na tom se mjestu javljaju klorotične (žute) ili nekrotične (smeđe) promjene koje se nazivaju lokalne lezije. Postoje tri vrste lokalnih lezija : klorotične lokalne lezije, nekrotične i prstenaste lokalne lezije. - Klorotična lokalna lezija je maleni dio tkiva koji je nešto svjetlije boje od okolnog tkiva, a nastaje zbog smanjenja količine klorofila i smanjenja broja kloroplasta u stanici. - Nekrotična lokalna lezija sastoji se od uginulih stanica pa su srebrnasto sive, sivkastosmeđe ili smeđkasto crne boje. Neke su obrubljene klorotičnom zonom, a kod nekih se nakuplja antocijan u obliku prstenastih obruba. - Prstenasta lokalna lezija se sastoji od klorotičnog ili nekrotičnog prstena unutar kojeg se nalazi normalno zeleno tkivo.
20
3.2 Sistemični simptomi Odraz su sveopće infekcije biljke, a simptomi se javljaju na mlađim, neinokuliranim listovima, dok stariji listovi ne pokazuju sistemne simptome. Ti simptomi su dosta raznoliki i svrstavaju se u tri osnovne skupine: oni koji su nastali zbog promjena u boji, oni koji su posljedica histopatoloških promjena (promjene u stanicama), i oni koji nastaju zbog patomorfoloških promjena.
3.2.1. Sistemični simptomi nastali zbog promjena u boji: Mijenja se boja lista, gubi se klorofil ta pojava naziva se kloroza. Pevladavaju crvena ili žuta boja koje potječu od pigmenata karotenoida ili naknadno sintetiziranih pigmenata antocijana. Najčešći simptomi koji se javljaju kao posljedica promjena u boji biljke su:
-
Prosvjetljenje žila, je ujedno i prvi simptom sistemične virusne infekcije, a
javlja se na najmlađim dijelovima biljke: žile na listu postaju žute ili prozirne tako da se jako ističu osobito žile drugog i trećeg reda. Kako bolest napreduje prosvjetl jenje žila ubrzo iščezava, a pojavljuju se drugi trajni sistemni simptomi;
-
Mozaik nastaje kad se mali žućkastozeleni, žuti ili čak bijeli dijelovi lista
jednolično izmjenjuju sa zelenim dijelovima lista. Mozaik je najčešći simptom virusnih zaraza biljaka, pa su po tom simptomu mnogi virusi dobili ime (virus mozaika gušarke).
-
Pjegavost čine okruglaste pjege svjetlije boje koje su nejednolično
rasprostranjene po listu; klorotične pjege nemaju oštar rub pa postupno prelaze u normalno zeleni dio plojke. Ako pjege imaju oblik prstenova, tada se pjegavost naziva prstenastom pjegavošću. Prstenaste se pjege sastoje od središnjeg normalnog dijela koji je okružen prstenastom klorotičnom ili nekrotičnom zonom.
-
Šarenilo, simptom gdje svjetlija područje zauzimaju velike dijelove lista.
-
Simptom vrpčastih žila se javlja kada se sa obje strane većih lisnih žila
javlja jednolično široka vrpca tamnije boje.
-
Žutica je simptom koji se javlja u obliku jednolične kloroze (žućenja) cijele
lisne plojke. Žutice osim virusa, mogu izazvati i razni drugi čimbenici (mikroorganizmi, poremećaji u ishrani …)
21
- Crtičavost , ovaj simptom se sastoji od klorotičnih ili nekrotičnih šara u obliku dužih ili kraćih crta.
- Šarenilo cvijeta, ploda i sjemena uzrokuju mnogi virusi, a osobito oni koji uzrokuju mozaične simptome na listu. Nastaju svjetlije šare ili pruge zbog gubitka antocijana; (virus šarenila cvijeta tulipana).
3.2.2. Sistemični simptomi nastali zbog histopatoloških promjena Morfološke promjene u tkivu pod utjecajem virusnih infekcija mogu nastati iz više razloga: Zbog poremećaja u dijeljenju stanica (histogene promjene), zbog poremećaja u rastu i oblikovanju stanica (histotrofične promjene), zbog pojave nastajanja novih tkiva (neoplazmatske promjene), zbog nastajanja posebnih patoloških izraslina (strukturne promjene i zbog uginuća stanice (nekrogene promjene)
A) Simptomi nastali zbog histogenih promjena Virusna infekcija može uzr okovati pojačanu diobu stanica (hiperplazija), a najčešće promjene su:
- Enacije,* To su izrasline slične malenim listićima, koje se obično javljaju na donjoj epidermi lista, a ponekad i na laticama. Anatomski su građene kao list, odnosno latica.
- Tumorske izrasline, Tumorska tkiva uzrokuje virus tumora rane, tumorsko tkivo se razvija na mjestu ozljede biljke koja je inficirana virusom.
-
Mesnatost biljne plojke, uzrokuje virus žutice šećerne repe. Žuti dijelovi
biljke su odebljali i krhki.
- Ispupčenja i nabranost lisne plojke, takve promjene nastaju kada pojedini dijelovi lista pojačano rastu. Ispupčenja nastaju zato jer tkivo oko njih raste normalno.
-
Zastoj u rastu , nastaju zakržljali dijelovi biljke zbog smanjene brzine
dijeljenja inficiranih stanica.
*
Enátuslat – koji je nastao koji je izrastao; ex…(e) + natus sum– izrasti iz unutrašnjiosti
22
Izobličenje biljnih dijelova. Ne samo da virusne infekcije koče ili pospješuju
diobu stanica već u nekim slučajevima potpuno zaustavljaju dijeljenje stanica. Nastaju promjene u izgledu, a tri su najčešća simptoma kao posljedica tih promjena na biljci:
Lepezavost lista, nastaje zbog izostanka stvaranja parenhimskog tkiva između glavnih žila, na rubu se stvaraju duboki urezi pa list poprima izgled lepeze. (virus lepeze lista vinove loze)
Nitavost lista, javlja se kod rajčice ili na kužnjaku koji su zaraženi virusom mozaika krastavca: prestaje se stvarati parenhimsko i drugo lisni tkivo, a od plojke ostaje samo središnje rebro s nešto malo okolnog tkiva. Zbog toga list poprima nitast oblik.
Uginuće biljke, ako abortivne promjene zahvate sve biljne organe, tada biljka ugine. Nije česta pojava.
B)Simptomi nastali zbog histotrofičnih promjena Stanice se pod utjecajem infekcije povećavaju (hipertrofija), a ponekad i smanjuju (hipotrofija). Hipertrofija nastaje u hiperplastičnih stanica u vidu lokalnih zadebljaja (enacije i tumori), do hipotrofije, smanjenja dolazi u klorotičnim dijelovima mozaičnih listova.
C)Simptomi nastali zbog neoplazmatskih promjena U inficiranim biljkama se stvaraju nova tkiva.
D)Simptomi nastali zbog metaplazmatskih promjena To su promjene kada se jedan tip tkiva preobražava u drugi tip poprimajući novu građu i funkciju. Preobrazba parenhimskog tkiva u meristemsko tkivo, stvara se
pluto. To je u biti obrambena reakcija biljke na virusnu infekciju. Svrha pluta je izolacija žarišta virusa. I tumori rane su posljedica pretvorbe floemskog parenhima u meristemske stanice koje se dijele i stvaraju tumorsko tkivo. Preobrazbom jednog tipa stanica u drugi tip mijenja se i funkcija tkiva.
- Lignizacija (odrvenjavanje) stanične stjenke parenhimnih stanica.
23
E) Simptomi nastali zbog strukturnih promjena - Tile, tiloza, su izrasline u ksilemskom tkivu. Tile urastaju u lumen traheja ili traheida i na taj način sprečavaju protok vode kroz njih. Tilozu uzrokuju virusi koji uzrokuju žutice.
F) Simptomi nastali zbog nekrogenih promjena Nekroze uzrokuju uginuće stanica. Razlikujemo lokalne i sistemne nekroze. Lokalne nekroze ili lokalne lezije. Javljaju se kod preosjetljivih ili hipersenitivnih biljaka koje reagiraju na virus tako da njene stanice odmah nakon infekcije uginu, a virus se iz mrtvih stanica ne može širiti u okolna tkiva. Sistemične nekrotične šare mogu obuhvatiti samo pojedine dijelove biljke ili pojedina tkiva. Ako se nekroza proširi u druga tkiva i pri tome zahvati vršni meristem biljka će uginuti.
3.2.3. Sistemični simptomi nastali zbog patomorfoloških promjena To su najvidljivije promjene, odnosno simptomi na virusno inficiranoj biljci, a posljedica su prethodno opisanih histopatoloških učinaka. Ove promjene zahvaćaju svaki biljni organ i mijenjaju njegov oblik, veličinu, položaj i druge osobine.
- Morfološke promjene na korijenu Smanjenje korijena, na korijenu pod utjecajem virusa tumora rane može
uzrokovati tumorske izrasline, na korijenu se može razviti veliki broj malih korjenčića; bolest bradatost korijena.
- Morfološke promjene na stablu Skraćenje internodija stabljike, a kasniji simptom zastoj u rastu. Kod virusa
lepezastog lista vinove loze internodiji mogu biti toliko blizu da izgledaju kao dvostruki, a iz takvih nodija izbijaju izdanci koji zbog abnormalnosti nodija stvaraju rozetu izbojaka. Krastavost stabla, jamičavost stabla te tumorske izrasline.
- Morfloške promjene na listu Listovi su deformirani, to je posljedica poremečaja u rastu pojedinih dijelova lista. Uvijenost lista, nitavost lista, enacije i pr ijevremeno opadanje listova.
- Morfološke promjene na cvijetu Cv jetovi mogu biti sitniji i izobličeni. 24
- Morfološke promjene na plodu Plodovi mogu biti sitniji i malobrojniji, mogu prijevremeno otpadati , neki virusi uzrokuju sterilnost i slabo zametanje plodova. Neki virusi čak razgrađuju plodnicu, odnosno plod, tako da su sjemenke izložene vanjskim utjecajima.
25
4. LABORATORIJSKA TESTIRANJA BOLESTI VINOVE LOZE
Za dijagnosticiranje problema u vinogradima, koriste se laboratorijska testiranja. Otkrivanjem zaraženog sadnog materijala pomaže se uzgajivačima da izbjegnu širenje bolesti na nove vinograde. U prošlosti detekcija virusa na vinovoj lozi je uvelike postignuta napornim i sporim biološkim testovima. Danas, mnogi od važnijih loznih virusa se mogu detektirati brzim laboratorijskim testovima. Tim testovima je moguće detektirati i bolesti koje uzrokuju gljive i bakterije. Kako se radi o virusnoj bolesti, točnu dijagnozu nije moguće odrediti na osnovi simptoma, već samo korištenjem adekvatnih seroloških ili molekularnih tehnika u laboratoriju. Tehnike
koje
je
moguće
koristiti
u
dokazivanju
biljnih
virusa
su
imunodifuzija, ELISA, hibridizacija nukleinskih kiselina i lančana reakcija polimeraze. Najpraktičnija i najčešće korištena metoda dokazivanja biljnih virusa je ELISA, Enzyme-Linked Immunosorbent Assay.
4.1 dijagnostika na terenu Dijagnosticiranje loznih bolesti može biti naporno. Simptomi u polju su rijetko jedinstveni za određenu bolest. Ponekad zaražena loza ne pokazuje nikakve simptome koji bi mogli indicirati na zdravstveni status. Dok u nekim slučajevima bolesti vinove loze pokazuju jasne simptome, pa ih je lakše otkriti na terenu. Mnogo češće, poseban skup simptoma može rezultirati većim brojem uzroka. Pr. Crveno lišće može biti najava virusne bolesti, gljivična bolest korijena, nedostatak hranjiva, fizičko oštećenje, ili oštećenje hranidbom crva, insekata, glodavaca. Slično i opeklina može biti simptom nedostatka vode, opekotina od sumpora ili šteta nastala prskanjem. Kod mnogih virusnih bolesti vinove loze dijagnostički simptomi se javljaju u određeno godišnje doba. Uvijanje lišća pr. simptom je crvenilo lišća na crvenim voćnim sortama u kasno ljeto i jesen. Pregledom tih voćaka u proljeće nećemo naći naznake bolesti.
26
Zimi za vrijeme spavanja vinove loze praktički je nemoguće dijagnosticirati virusnu bolest na terenu, a to je vrijeme rezanja loze za razmnožavanje. Vinova loza zaražena nekim agensom bolesti (posebice virusima), možda nikada ne pokaže neke očite simptome. Koncentracija agensa koji uzrokuju bolest može biti niska pa se ne razvijaju nikakvi simptomi, ili infekcija može biti na sorti koja je tolerantna na tu određenu bolest. Takve latentne infekcije se mogu otkriti samo pouzdanim metodama testiranja. Ovo je važna okolnost kada se sakuplja drvo za razmnožavanje novih sorata.
4.2. Serološka testiranja (ELISA) Serološke metode se koriste reakcijama antitijela sa agensima bolesti, obično virusima ili bakterijama. Antiserum se proizvodi tako što se najprije pročišćeni pripravak biljnog patogena virusa, ili bakterije ubrizga u životinju (obično zeca). Životinja reagira na taj strani materijal tako što stvara antitijela. Ta antitijela reagiraju samo na patogen koji se koristio za stvaranje antitijela. Antitijela se onda pročišćavaju iz krvi i dobiva se antiserum koji se dalje koristi u dijagnostičkim testiranjima. Najuobičajeniji serološki test koji se koristi je ELISA, enzimski vezana imunološka kiselina. To je metoda u kojoj se osim antitijela i virusa upotrebljavaju još i enzimi. ELISA metoda : virusna antitijela adsorbiraju se na stjenku zdenčića u kojem će se zbiti serološka reakcija, dodaje se virus koji se veže na adsorbirana protutijela, dodaje se konjugat protutijelo – enzim koji se veže na virusnu česticu (koja je već ranije reagirala s protutijelom adsorbiranim na površini zdenčića), dodaje se enzimski supstrat zbog čega se on oboji (obično u žuto). Između pojedinih faza nevezana protutijela i virus se uklanjaju ispiranjem.
27
Pozitivna reakcija
antigen (virus) se spaja s antitijelom
Antitijelo se spaja dodan je blokirajući dodan je biljni sok sa dnom zdenca agens da popuni prostor iz uzorka koji nije vezan sa antitijelom
Negativna reakcija
strelice
antitijelo se Enzimska reakcija spaja s antigenom sa supstratom reagira (virusom) žutom bojom
dodano je antitijelo dodan je supstrat sa pričvršćenim enzimom
Ako antigen nije dodano je antitijelo, dodan je supstrat ali prisutan u biljnom soku, ali nema nema prisutnog ne dolazi do spajanja antigena na koji bi enzima, boja se se vezao ne pojavljuje
označavaju ispiranje Slika 11 - ELISA metoda, pozitivna i negativna reakcija
Elisa testiranja se koriste za detektiranje bolesti vinove loze uzrokovanih virusima i bakterijama. Elisa testovi su prilično jednostavni za provođenje i mogu omogućiti rezultate u samo jedan ili dva dana. Da bi ELISA bila uspješna u laboratoriju moraju biti dostupni antiserumi za sve bolesti, a uzorci za testiranje moraju biti uzeti sa prikladnog tkiva, i u određeno doba godine, uz to moraju biti i u dobrom fizičkom stanju. Nedostatak je taj, da se nisu proizveli antiserumi za sve viruse vinove loze. Dakle ako je loza i zaražena baš tim virusom za koji ne postoji antiserum, virus neće biti otkriven. To je slučaj kod nekih virusa uvijanja lišća. Drugi problem seroloških testiranja je čistoća antiseruma. Kod nekih slučajeva antiserum može reagirati na više od jednog virusa, ili na neku drugu komponentu biljke, na primjer biljni sok koji je bio prisutan sa virusom kada se proizvodio antiserum. To može dovesti do zbunjujućih rezultata ili lažnih pozitivnih rezultata ako antiserum reagira na nešto drugo a ne na virus. Dobar laboratorij bi trebao provoditi kontrolu u svakom testu i savjetovati klijente o tome koji ELISA test na patogen je sklon tom problemu.
28
4.3. Molekularna testiranja - PCR – lančana reakcija polimeraze To je laboratorijska tehnika koja oponaša postupak prepisivanja DNA (replikaciju) koja se odvija u svakoj živoj stanici. PCR tehnologiju je zamislio Kary Mullis, a razvio tim znanstvenika Cetus Corporation. Metoda je prvi puta opisana 1985. godine i od tada se smatra jednim od najmoćnijih oruđa u molekularnoj biologiji. Za ovo revolucionarno otkriće Dr. Mullis je 1993. godine dobio Nobelovu nagradu za kemiju. PCR je patentom zaštićena tehnologija. U kliničkoj dijagnostici dovoljan je mali uzorak koji sadrži genetički materijal (DNA) čiji genski zapis se kopira u velikom broju primjeraka stvarajući dovoljnu količinu za otkrivanje prisustva pojedinog virusa, bakterije ili promijenjenog gena vlastitih stanica. Ne oslanja se na reakcije antitijela, već testira specifičan molekularni slijed koji je jedinstven za određeni patogen. PCR tehnika : izrezuje se sekvencija (gen) DNA koji se želi istražiti i umnaža nekoliko milijuna puta tako da se može opaziti na gelu. PCR postupak : izrezana se dvolančana DNA u prisutnosti oligonukleotidnih početnica (primers) zagrijava da bi se lanci odvojili. Nakon toga pripravak se hladi; na određenoj temperaturi, na svaki od odvojenih lanaca se veže svojom komplementarnom sekvencijom po jedna početnica (na suprotnim krajevima lanaca); potom na određenoj temperaturi djeluje termostabilna DNA polimeraza (enzim) koja omogućuje početnicama da kopiraju svaki od dvaju lanaca izrezane DNA; zatim slijedi ponovno zagrijavanje koje omogućava odvajanje lanaca novonastalih dvolančanih DNA. Sukcesivnim ciklusima denaturiranja i sintetiziranja novih lanaca postiže se logaritamsko umnožavanje izrezane DNA ( 2,4,8,16,32,64…). Općenito, svaki novi ciklus udvostručuje iznose DNA. PCR se može koristiti za detekciju patogena u vinovoj lozi zato što svaki virus, bakterija ili gljivica ima svoj vlastiti jedinstveni genetički kod. U prošlom desetljeću, molekularna znanost je identificirala genetičke markere za mnoge patogene. Komercijalno testiranje PCR trenutno je dostupno za mnoge virusne i bakterijske patogene vinove loze.
29
Značaj PCR metode je vrlo veliki, kako u području genetičkih eksperimenata tako i u istraživanjima na području molekularne biologije te u biotehnologijama. Među brojnim važnim područjima primjene PCR-a su: arheologija, kriminalistika, utvrđivanje očinstva, genetika, biotehnologija i klinička dijagnostika.
Slika 12 - Termocikler
4.4. Biološko indeksiranje Prije pouzdanih laboratorijskih testova za detekciju patogena koristilo se biološko indeksiranje. Indeksiranje se odvija u staklenic ima u proljeće i sastoji se od trljanja ekstrakta iz loze koja se testira, na lišče osjetljive indikator biljke. Ako je koji virus prisutan u ekstraktu test biljke, indikator biljka će razviti simptome za nekoliko tjedana. Za terensko indeksiranje potrebno je 2 godine. Indikatori su cijepovi sa pupovima od loze koja se testira. Oni su posađeni u polju i promatraju se 2 sezone . Iako je indeksiranje vrlo naporno i zahtijeva dosta vremena, još je uvijek korisna metoda za lozu koja je vrijedna i potrebna je velika sigurnost u dijagnostici.
4.5. Pouzdanost laboratorijskih testiranja Niti jedna dijagnostička metoda nije savršena. Sve ove opisane metode mogu proizvesti lažni pozitivni ili lažni negativni rezultat. Lažni pozitivni se događa kada biljka nije bolovala od određene bolesti ali rezultati pokazuju da je bolest bila prisutna. To se obično događa zbog kontaminacije ili pogrešnog obilježavanja uzoraka. Pogreške se mogu dogoditi i na terenu kada se sakupljaju uzorci ili u laboratoriju kada uzorci stignu. Kontaminacija se posebice odnosi na PCR zbog osjetljivosti testiranja. Samo nekoliko bakterija ili virusnih čestica prenesenih iz jednog uzorka na drugi može dovesti do lažnih pozitivnih ili negativnih rezultata. 30
Kod ELISA testova lažni pozitivni rezultati se događaju ako antiserum reagira na biljne komponente u aditivu. Lažni negativni rezultati su uobičajeniji nego lažni pozitivni. Lažni negativni se mogu dogoditi i zbog toga što u uzorku koji je dan na analizu nema agenasa bolesti ili se uzorkom pogrešno rukovalo, pa uzorak nije bio u dobrom stanju kada je stigao u laboratorij. Virusne infekcije su obično neravnomjerno rasprostranjene u vinogradu. Čak na samoj lozi mogu biti prisutni na samo pojedinim dijelovima. Ako je tkivo koje se šalje u laboratorij bilo sa zaražene biljke, ali sa mjesta koji nije sadržavao virus rezultat će biti lažno negativan. Lažno negativni rezultati mogu se dogoditi uslijed raznih problema u laboratoriju koji obavljaju procedure testiranja. Dobar laboratorij uključuje kontrolu njihovih testova.
4.6. Selekcija i rukovanje uzorcima Uzimanje uzoraka sa određenih dijelova biljke u određeno doba godine može uvelike povećati pouzdanost testiranja na bolesti. Na primjer kod testiranja vinove loze na lepezu lista, sakupljaju se izdanci u proljeće. Virus je toplinski osjetljiv pa je preko ljeta njegova koncentracija u lozi vrlo niska i testiranja su nepouzdana. Za pouzdanost rezultata također je bitno pravilno rukovanje i slanje uzoraka. U glavnom uzorci bi se trebali dostaviti u laboratorij što je moguće brže. Ako su uzorci bili izloženi neumjerenoj vrućini, sušenju ili su predugo čuvani neće biti moguće dobiti pouzdane rezultate. U glavnom , što je poslan veći broj uzoraka iz vinograda na testiranje, veća je pouzdanost rezultata. Treba imati na umu da u jednom vinogradu može biti više od jednog virusa, a moguće je da loza u nekim vinogradima bude zdrava iako su zaražena virusom ili više virusa. Pozitivni rezultati iz laboratorija mogu se uglavnom smatrati točnima. Lažni pozitivni nisu uobičajena pojava, osim ako nije došlo do značajnijih problema u laboratoriju. No ako se sumnja na problem, zato što su svi uzorci ispali pozitivni treba razmisliti da se ponovno provedu. Uključujući zdravi uzorak zajedno sa bolesnima. Negativni rezultati su na drugu ruku ograničene vrijednosti, i to zato što je nejednaka distribucija agenasa bolesti u vinovoj lozi, a i koncentracija se mijenja tokom godine. Lažni negativni rezultati su učestali. Treba imati na umu da negativni rezultati ne znače da loza nije zaražena sa bolesti. Ako se sumnja na bolest loze, a rezultati testiranja budu negativni ne treba odustati od postavljanja dijagnoze. 31
Treba uzeti u obzir dokaze kao što je ponašanje loze i simptomi,a onda poduzimati daljnja testiranja dok se ne otkrije uzrok. Ako koristimo laboratorijska testiranja za lozu za razmnožavanje potrebna je veća opreznost. Podloge vinove loze bi se trebale dvije godine testirati ELISA metodom i PCR testovima. Ovim testovima se ne mogu ocijeniti cjelokupno zdravlje vinove loze, oni mogu pomoči u otkrivanju da li je ili nije loza zaražena nekim od patogena na koji se testira. Testovi nisu dostupni za sve znane bolesti loze pa tako, niti jedan cijep ne može biti krajnje deklariran kao virus free. Ipak tehnologije koje se koriste u laboratoriju za dijagnosticiranje pouzdanije su nego što su bile nekada.
4.6.1. Upute za uzimanje uzoraka i testiranje na bolesti
BOLEST
KADA
UZORAK TKIVA
ELISA
PCR
Pouzdano u proljeće
Pouzdano u
TESTIRATI Žive mladice u Lepeza lista i drugi
Najbolje u proljeće,a
proljeće;odsječak
nepovirusi
može i u jesen i zimu
mladice sa trskom
proljeće, man je
za kambij u jesen i
pouzdano u jesen i
zimu
zimu
Peteljke u kasno Uvijenost lista
ljeto i jesen;
Pouzdano u kasno
Pouzdano u kasno
Kasno ljeto jesen i
odsječak mladice sa
ljeto i
ljeto, jsen i zimu
zima
trskom za kambij u
jesen
jesen i zimu Ižljebljenost drveta podloge rupestris
vitivirusi
Peteljke, lišće ili Cijelu godinu
Proljeće, jesen i
kambijski odsječci
Nije dostupno
Peteljke, lišće ili
Jedino za GVA,
kambijski odsječci
Najbolje pouzdan u
zima
Pouzdano
GVA, GVB, GVD
proljeće Mladice i mlado lišće
šarena pjegavost
Proljeće, jesen i
u proljeće,odsječak
lista
zima
mladice u jesen i
Pouzdano u proljeće
Pouzdano u proljeće, jesen i zimu
zimu
32
5. VIROZE VINOVE LOZE
Virusne i virusima slične bolesti i druge infektivne bolesti vinove loze su uzrokovane raznim intracelularnim patogenima. Bolesti su rasprostranjene po cijelom svijetu gdje god se uzgaja vinova loza. Iako se agensi virusa mogu širiti prirodno putem vektora (nematode, lisne uši, kukci…), glavni i najznačajniji način širenja ovih bolesti je preko zaraženog sadnog materijala. Virusi vinove loze veoma su rasprostranjeni. Do danas je otkriveno i opisano više od 60 različitih viroza na vinovoj lozi. Mogu uzrokovati ozbiljnije posljedice na zdravlje vinove loze, urod i kvalitetu vina. Zbog promjena koje nastaju u zaraženom trsu, neki trsovi pokazuju veću osjetljivost na niske temperature i smanjuje se urod. Virusi mogu i utjecati na kvalitetu vina uzrokujući smanjenje postotka šećera, kiselina i slabo razvijanje boje. Smanjenje uroda 5 – 10% nije neuobičajeno za viroze vinove loze, ali čak i malo štete na urodu će s vremenom porasti, uzrokujući značajnije ekonomske gubitke. Simptomi nisu uvijek očiti. Neke viroze imaju relativno karakteristične simptome pa se lako mogu prepoznati, dok drugi simptomi viroza mogu ukazivati na neke druge uzročnike koji imaju slične simptome. Teškoće u detektiranju virusnih infekcija mogu voditi do ubrzanog širenja virusno inficiranog materijala preko razmnožavanja. Ako se koriste zaražene reznice za razmnožavanje cijeli vinogradi mogu biti zaraženi. Na zaraženim podlogama ili reznicama pri proizvodnji cijepova je otežano stvaranje kalusa.
33
Klasifikacija virusa Biljni virusi se svrstavaju u virusne skupine na osnovi zajedničkih svojstava. Johnson 1927.,: Ime vi rusa se određuje narodnim imenom domaćinske biljke u kojoj je neki virus prvi put nađen i nazivom glavnog simptoma koji virus uzrokuje na toj biljci (1.).
Budući da su imena virusa u većini slučajeva prilično dugačka, virolozi ih krate; obično se uzimaju početna slova riječi koje čine ime tog virusa ali na engleskom jeziku. Tako je za engleski naziv lepeza lista vinove loze „grapevine fan leaf “ kratica GFLV. Stvaranje takvih kratica nije službeno standardizirano. Pedesetih i šezdesetih godina klasifikacijski sustav biljnih virusa se temeljio na: obliku virusne čestice, tipu i količini nukleinske kiseline, organizaciji genoma i tipu vektora. Taj je klasifikacijski sustav bio u uporabi sve do 1993. Današnja klasifikacija biljnih virusa svrstava se u redove, porodice i rodove, u obzir se uzima i oblik virusne čestice, tip i količina nukleinske kiseline, organizacija genoma i tip vektora. U klasifikaciji biljnih virusa samo je jedan dio virusa svrstan u porodice. Drugi dio je nesvrstan i izvan je postojećih porodica. Osim toga, postoje i oni virusi koji nisu klasificirani ni u rodove. Za sada je uspostavljen samo jedan red (sufiks virales) u biljnoj virologiji i to je red Mononegavirales koji obuhvaća dvije porodice (sufiks viridae) : rhabdoviridae i bunyaviridae; porodica obuhvaća srodne rodove. Naziv roda ima sufiks virus, a
obuhvaća jednu ili nekoliko srodnih virusnih vrsta. Pojam vrsta predstavlja pojedini virus koji se toliko razlikuje od sličnih virusa da se može sigurno identificirati. No virusna vrsta se ne označuje latinskom nomenklaturom, nego narodnim opisnim imenom pr. Virus mozaika duhana. Kao što vidimo u klasifikaciji iz 1966. godine virusi su se svrstavali u porodice rodove i vrstu.
34
5.2. Taksonomija virusa na vinovoj lozi (prema Walter et Martelli, 1966.) a)virusi razvrstani u porodice i rodove Porodica
Rod
Vrsta
Bromoviridae
alfamovirus
Alfa mozaic (AMV)
Cucumovirus
Cucumber mosaic virus (CMV)
Ilarvirus
Grapevine line pattern (GLPV)
1. 2.
Bunyaviridae
Tospovirus
Tomatto spotted wilt (TSWV)
3.
Comoviridae
fabavirus
Broadbean wilt (BBWV) Artichoke Italian latent (AILV) Arabis mozaic (ArMV) Blueberry leaf mottle (BBLMV) Grapevine fanleaf virus GBLV Grapevine chrom mosaic (GCMV) Grapevine fanleaf (GFLV) Grapevine Tunisian ringspot (GTRV) Peach rosette mosaic (PRMV) Raspberry ringspot (RRV) Tabacco ringspot (TRSV) Tomato ringspot (ToRSV) Tomato black ringspot (TBRV)
4.
Tombusviridae
Tombusvirus
Petunia asteroid mosaic (PAMV)
Carmovirus
Grapevine algerian latent (GALV) Carnation mottle (CarMV)
5.
Closteroviridae
Closterovirus
Grapevine leafroll – associated 1 (GLRaV- 1) Grapevine leafroll – associated 2 (GLRaV- 2) Grapevine leafroll – associated 3 (GLRaV- 3) Grapevine leafroll – associated 4 (GLRaV- 4) Grapevine leafroll – associated 5 (GLRaV- 5) Grapevine leafroll – associated 6 (GLRaV- 6) Grapevine leafroll – associated 7 (GLRaV- 7)
35
b)virusi razvrstani u rodove Porodica .
rod
vrsta
Sobemovirus
Sowbane mosaic (SoMV)
Necrovirus
Tabacco necrosisi (TNV)
Potexvirus
Potato X (PVX)
Tobamovirus
Tobbaco mosaic (TMV)
Trichovirus
Grapevine A (GVA)
.
Grapevine B (GVB) Grapevine C (GVC) Grapevine D (GVD) Grapevine berry inner necrosis (GIBNV)
.
Capillovirus
Virus bez naziva
Furovirus
Grapevine labile rod-shaped (GLRSV)
Presunto nuovo genere
Grapevine fleck (GFkV)
Nema imena
Grapevine asteroid mosaic (GAMV)
c)nerazvrstani virusi porodica
rod
vrsta Grapevine ajinashika
.
(GAV) Grapevine stunt (GSV)
.
36
5.3. VIRUSI INFEKTIVNE DEGENERACIJE Pod pojmom infektivne degeneracije podrazumijeva se niz simptoma na vinovoj lozi u čijoj etiologiji može sudjelovati nekoliko europskih NEPO virusa . To su virusi
poliedričnoga oblika koje prenose nematode ( xiphinema indeks i longidorus). Ova grupa uključuje najmanje 13 različitih bolesti koje uzrokuju viroze na vinovoj lozi. U ovu skupinu su svrstani: virus lepezastog lista vinove loze (GFLV), virus mozaika gušarke (ArMV), virus crne pjegavosti rajčice (TBRV), virus prstenaste pjegavosti maline (RV), latentni virus prstenaste pjegavosti jagode (SRLV) i virus žućkasto –smeđeg mozaika (GCMV) . Među nabrojenima posebno mjesto pripada virusu lepezastog lista (GFLV) (Grapevine fanleaf virus) , jer je proširen u gotovo svim područjima uzgoja vinove loze. U nas je čest naziv čič ak ili metlica.
Lepezatost lista vinove loze Zbog širenja po cijelom svijetu GFLV je najvažniji virus koji inficira vinovu lozu. Svi kultivari i hibridi mogu biti domaćini GFLV. Infekcija može uzrokovati ili brzo propadanje i smrt biljke ili dužu bolest sa smanjenim rastom. Simptomi variraju sa virusnom kulturom i osjetljivosti sorte vinove loze. Virus se prenosi nematodama Xiphinema index i Xiphinema longidorus. Širenje na veće udaljenosti se događa transportom inficiranih biljaka i sadnica. Simptomi koji karakteriziraju ovu bolest ovise o; vrsti virusa (GFLV), o sorti vinove loze i o uvjetima u okolišu. Znakovi bolesti očituju se u tri osnovna sindroma s nizom prijelaza:
Etiolgija grč. (aitia – uzrok, povod + logos – riječ govor), znanost o uzrocima nekog reda pojava
NEPO;nematode transmitted polyhedral – shaped
37
5.3.1. Sindrom deformacije lišća – virus lepeze lista GFLV (Grapevine fanleaf virus)
Na listovima dolazi do deformacija, asimetrični su, katkad naborani, često izraženo nazubljenih rubova. Na listovima zbog znatne otvorenosti sinusa lista u dijelu peteljke i istodobnog suženja dijela plojke između glavnih žila na listu, list poprimi izgled lepeze, po čemu je bolest dobila ime. Slične se promjene mogu uočiti pri oštećenju od herbicida (2,4D ili MCPA). Osim promjene u izgledu, mogu se pojaviti mozaične promjene ili blaga kloroza. Slika13 - Klorotična lepezatost i deformiranost
Mladice imaju kraće internodije, koji rastu cik-cak, katkada su popraćeni fascijacijama .
Slične promjene na mladicama mogu proizvesti i grinje (calepitrimerus vitis ), tripsi (drepanotrips reuteri, Anaphotrips vitis). U vir otičnih trsova su gale na listu
izazvane grinjama žute boje ,a na zdravom listu zelene. Abnormalne mladice mogu biti spljoštene s izraženim bifurkacijama , katkad i s pojavom fascijacija.
Slika14 - fascijacija cvata
i
Grozdovi su rehuljavi, bobe na grozdu ostaju male kasne u sazrijevanju. Biljke zaražene virusom često su kržljave i daju niži urod. Rehuljavost grozdova karakteristika je i za nedostatak bora, pa treba razlučiti jednu pojavu od druge.
fascijacija - nakazna promjena na biljnom organizmu,koja se najčešće pojavljuje na stabljici,a
svojstveno joj je da stabljika-mladica poprima oblik široke vrpce ili šupljeg valjka;može se pojaviti na grozdu,i cvatu,listu i vitici bifurkacije - rašljanje mladica iz jednog koljenca,rač vaste dvojne mladice
38
Slika15 - račvanje, bifurkacija
5.3.2. Sindrom žućkasto – smeđeg mozaika vinove loze (žuti krom mozaik), GCMV (Grapevine chrome mosaic virus). Zaraženi trs se najlakše uočava u proljeće. U to doba svi zeljasti organi (listovi,vitice,mladice) mogu biti svijetložute boje. Boja varira intenzitetom posebno na listovima – od svijetložute do krom žute. Promjena boje može zahvatiti cijeli list ili samo dio između žila. Ponekad se pojavljuje žuta pjegavost koja može dobiti oblik prstena ili linija. Promjeni boje mogu se pridružiti i abnormalnosti mladica spomenutih kod lepezastog lista. U ljetnim mjesecima kad se temperature podižu,simptomi virusne infekcije se smanjuju, žuti dijelovi starih listova izblijede postajući bjelkasti, i novonastali vršni listovi imaju relativno normalan izgled. Slika16 - Žuta pjegavost
5.3.3. virus mozaika gušarke - ArMV (Arabis mozaic) Treći sindrom infektivne degeneracije prouzrokuje slične simptome kao GFLV (lepeza lista vinove loze) i često dolaze zajedno. Uz pojavu kratkih internodija, dvostrukih koljenaca i oštro nazubljenih listova, listovi i cvat su potpuno žuti, a drvo mladice na jčešće crveno. Slika17 - Prosvjetljenje žila
Ostale simptome u kompleksu infektivne degeneracije karakterizira žutilo u predjelu glavnih žila koje se dif uzno širi po plojci u međužilni prostor. Unatoč promjeni u boji ne dolazi do deformacije lista. Grozdovi su mali i rehuljavi, a mogu i otpasti prije nego dozore. Istraživanja pokazuju da korovi žuta vučja stopa ( Aristolochia clematitis) i troskot, zubača (Cynodon dactylon) mogu biti zaraženi virusom lepeze lista vinove loze.
39
U cijelom svijetu , GFLV uzrokuje velike ekonomske gubitke. Osim strogih testiranja materijala za razmnožavanje, uzgajaju se otporne sorte, a učinkovita kontrola vektora je praktički nemoguća.
5.4. UVIJENOST LISTA VINOVE LOZE - GVFL (Grapevine leafroll) Uvijanje lista je vjerojatno najraširenija virusna bolest vinove loze u cijelom svijetu. Taj kompleks virusnih bolesti loze izazivaju klosterovirusi, a u svijetu ih je poznato više od deset. To su nitaste čestice dužine 2000nm. Prenose ih štitaste uši, najviše sa sadnim materijalom. Najočitiji simptomi pojavljuju se krajem ljeta i početkom jeseni , ovisno o interakciji domaćin – patogeni – okoliš. Donji listovi na trsu savijaju se od rubova prema naličju, poprimajući ukrućen izgled. Uz te pojave prisutna je tipična promjena boje na plojci lista. Na crnim sortama na plojkama dio između glavnih žila poprime nijanse crvene boje, a u bijelih sorata listovi žute, a glavne žile zadrže zelenu boju. Na osjetljivim sortama oplodnja je nepotpuna pa grozdovi ostaju rehuljavi. Bobice su manje i kasne u sazrijevanju. Sve to utječe na kvalitetu sirovine za vino. Bolest je latentna na podlogama koje vuku podrijetlo od američkih vitis vrsta, ali nakon cijepljenja simptom se manifestira na plemki. Etiologija bolesti je složena. Prema današnjim saznanjima nitasti virusi (GLRaV) označeni brojevima 1 – 8 mogu sudjelovati u njezinoj etiologiji. Klosterovirus
GLRaV–2
smatra
se
među
ostalim
važnim
agensom
inkompatibilnosti nakon cijepljenja na podlogu kober 5BB. Među nabrojenim virusima najčešći su ampelovirusi GLRaV - 1 i GLRaV – 3, a njihovi prijenosnici su štitaste uši. Virus GLRaV - 1 prenose: javorova štitasta uš; šljivina štitasta uš i lozina uš GLRaV - 1 Je grupa od najmanje 7 serološki zasebnih virusa koji se pojavljuju na vinovoj lozi, obično kao miješana infekcija. Svi uobičajeni kultivari i kor ijenjaci mogu biti domaćini virusima, ali na američkim podlogama obično se ne razvijaju simptomi. Najupečatljiviji simptomi se mogu promatrati na crvenim sortama. Područje lišća crveni sa malom zelenom linijom uz glavne vene. Lišće se uvija, a može se i pojaviti nekroza na gornjoj epidermi. Dozrijevanje kasni a akumulacija ugljikohidrata u grožđu je smanjena. Kod bijelih sorata simptomi se očituju u laganom žućenju lišća. 40
GLRaV-1 se obično prenosi cijepljenjem na zaražene podloge koje ne pokazuju simptome. Da bi se kontroliralo širenje potrebno je testirati rasadni materijal. Vektori GLRaV – 3
jesu: planococcus ficus, pseudococcus longispinus,
pseudococcus affinis, pseudoccocus viburni, pseudoccocus maritimus i vunasta lozina uš (Pulvinaria vitis). Za druge GLRa viruse vektori nisu poznati.
Slika 18 - uvijenost lista na bijeloj sorti
slika19 - uvijenost lista na crvenoj sorti
5.5 RAZNI TIPOVI NABORANOSTI DRVETA VINOVE LOZE (Rugose wood complex)
Trsovi pogođeni ovom bolešću manje su bujni, slabije napreduju, cvjetaju kasnije u proljeće, a samo nekoliko godina nakon sadnje trs može propasti. Karakteristični simptomi su redovito jasno vidljivi samo na podlozi. Rijetko, samo u nekih europskih sorata, pojavljuju se simptomi na podlozi i plemki. U
zaraženih
inkompatibiliteta,
biljaka pa
na
vinove mjestu
loze
dolazi
cijepljenja
do
nastaje
dijametralno proširenje plemke s obzirom na podlogu. Slika 20 - Ižljebljenost (izbrazdanost stabla)
41
Podloga ostaje tanja od plemke. Kora stabla trsa je zadebljana i izborana, poprimajući spužvastu strukturu. Ispod kore na površini drva nastaju dulje ili krače udubine ili fisure koje podsjećaju na žljebove. Tipični sindrom plutavosti kore koji se može zapaziti na jednogodišnjim dijelovima trsa jest zadebljanje i raspuklina na bazalnim međukoljencima mladica. Novija su istraživanja pokazala da se radi o kompleksnoj bolesti koju uzrokuje nekoliko virusa, izazivajući slične simptome. Poznati su slučajevi potpune odsutnosti simptoma u trsova za koje se pouzdano utvrdilo da su zaraženi, a tek se testiranjem utvrdila nazočnost patogena. Naboranost drva je kompleksna bolest od nekoliko uzročnika koje je moguće identificirati biološkim testom uz pomoć za to određenih drvenastih testnih indikatora. Tako ima četiri tipa, od kojih su za tri poznati uzročnici:
Plutavost kore vinove loze (CB) corky barc ; uzročnik je GVB, prenose ga uši Nabornaost drvta podloge Rupestris du lot (RSP); uzročnik je GPSPaV, a vektor nepoznat, vjerovatno se prenosi polenom
Ižljebljenost drveta podloge kober (KSG) uzročnika GVA, a prenose ga uši Ižljebljenost hibrida LN – 33 (LNSG); uzročik kao i vektor nisu poznati.
Slika 21 - klasični simptomi plutavosti kore, u uspoedbi sa zdravom rozgvom
42
5.6. MANJE VAŽNI VIRUSI I NJIMA SLIČNE PARAZITSKE BOLESTI 5.6.1. Priraslice (enacije) na listovima (Grapevine enation) Bolest čija je etiologija još uvi jek nepoznata, karakterizira
je prisutnost proliferacija na donjoj strani
mladih listova. Najupečatljiviji simptom su priraslice na naličju plojke. Glavne žile na listu postaju izražajnije, često bliže jedna drugoj zbog čega se list def ormira. Listovi s enacijama su u pravilu manji od zdravih, a uz to poprimaju lepezast izgled. Broj listova s enacijama na zaraženom trsu Slika 22 - enacije
može jako varirati.
Kad je na listovima malen broj enacija ili ako se enacije pojave samo na malom broju listova, simptomi mogu lako ostati nezapaženi. Te promjene na listovima su uz to često vezane za uočljivo kašnjenje u kretanju vegetacije. Glavna karakteristika te biljne bolesti je ciklično pojavljivanje simptoma, koji se ne pojavljuju svake godine na istoj biljci. To upućuje na više-manje dug latentni period, ovisno o biotskim i abiotskim čimbenicima koji najvjerojatnije utječu na njihovo pojavljivanje. Navedeni simptomi dosta su rijetko primijećeni na području Hrvatske.
5.6.2. Nekroza žilica lista (Vein necrosis) Ta zarazna bolest vinove loze još se smatra sličnom virusu budući da patogeni agens još uvijek nije određen. U europske vinove loze (V.vinifera) i u većine američkih vrsta i njihovih križanaca (podloge), ne uočavaju se nikakvi vanjski simptomi. Karakteristični simptomi se pojavljuju nakon cijepljenja zaražene biljke vinove loze na podlogu V.rupestris × V.berlandieri 110R i sastoje se od vrlo uočljive nekroze sekundarnih žila na listu.
proliferation franc. (proliferacija) – nicanje, bujanje, umnožavanje
43
Slika 23 - nekroza žilica na indikatoru 110 R
Nekroze su uočljive u početku na donjoj strani bazalnih listova a potom se proširuju prema gornjim listovima. Ponekad se mogu razviti koncentrične nekrotične zone raširene po rubu listova, na peteljci lista i na mladicama. Mladice na zaraženim trsovima su tanje i slabo odrvenjuju. Zaražene biljke su kržljave i teško odolijevaju niskim temperaturama. Širi se preko materijala za razmnožavanje.
5.6.3. Mozaik uz glavne žile lista (Grapevine vein mosaic disease) Zbog svoje još uvijek neodređene etiološke prirode i ta se bolest ubraja u virusima slične bolesti vinove loze V.riparia. Gloire de Montpellier je u početku zabilježena kao vrsta jako osjetljiva na infekcije, pa je korištena kao drvenasti indikator. Bolest može biti latentna u nekih europskih (V.vinifera) sorata i u pojedinih podloga. Simptomi se sastoje od blijeđenja plojke, posebno duž žilica. Ta pojava nastaje po pravilu u proljeće ili u jesen. Posebno je uočljiva na biljkama koje se nalaze u sjeni ili koje su uzgajaju u zaštićenim prostorijama. Njezino širenje je vezano za zaražene materijale za razmnožavanje.
5.6.4. Šarena pjegavost lista (Grapevine fleck disease) Na mnogim sortama europske loze
kao i podlogama simptomi se
manifestiraju, dakle ostaju latentni. To je vjerojatno i razlogom da se bolest znatno proširila. U nas je bolest dokazana. Simptomi se jasno vide na drvenastom indikatoru Vitis rupestris St. George u obliku prosvjetljavanja sekundarnih žila na plojci. Plojka lista može biti deformirana i savinuta prema licu lista. Prenosi se cijepljenjem. Slika 24 - šarena pjegavost lista
44
5.7. VIROIDNE BOLESTI VINOVE LOZE 5.7.1. Žuta pjegavost (Vein speckle) Postoje šest viroida vinove loze ali su samo dva zabilježena : viroid žute pjegavosti 1 i 2 (GYSVd – 1 i GYSVd – 2), koji su patogeni za vinovu lozu. Žuta pjegavost prema vanjskim simptomima koje pokazuje je bolest koja je dosta varljiva, a uvjetovana je klimatskim i varijabilnim faktorima. Simptomi se sastoje od nekoliko do šezdesetaka kromskih žutih točkica ili fleka raspršenih preko dijela ili cijele lisne površine, ili su sakupljene oko glavnih žila. Kasnije stanje, znano kao „pruganje žila“, je pojačano sinergičnim utjecajem popratne infekcije od GFLV (lepeze lista vinove loze) i viroida žute pjegavosti tipa 1 (GYSVd – 1). Tipična žuta pjegavost ne mora biti opasna, iako blijeđenje žila ima jako štetan utjecaj na prinos određenih sorata. Kao i sa drugim viroidima, GYSVd nema vektora, a se prenosi i širi se preko sadnog materijala. Moguć je mehanički prijenos na druge vinograde preko površinski zagađenog alata za rezidbu. Slika 25 - Žuta pjegavost
5.8. FITOPLAZME – INFEKTIVNE ŽUTICE VINOVE LOZE (Grapevine yellows) Pod nazivom infektivne žutice vinove loze podrazumijevamo nekoliko uzročnika iz skupine fitoplazma koji izazivaju slične promjene na vinovoj lozi. Među fitoplazmama koje izazivaju žutice na vinovoj lozi navode se: Flavescence doree, Bois Noire i Aster yellows.
Štete su vrlo velike jer zaraženi trsovi propadaju, a oni koji preživljavaju nekoliko godina prije nego se osuše, daju manje urode i slabiju kakvoću grožđa za preradu (manje šećera i visoke kiseline).
45
Bolest se pojavljuje periodično. Vjerojatno je pojava bolesti povezana s populacijom i pojavom vektora. Razdoblje šoka traje obično jednu do dvije godine, nakon kojih dolazi do smirivanja bolesti. Sorte vinove loze su različito osjetljive. Najosjetljivija sorta je chadonnay, zatim cabarnet sauvignon, frankovka, pinot bijeli, pinot sivi, pinot crni, traminac i td. U južnoj Hrvatskoj zaraze su primijećene na sortama plavac mali crni, pošip bijeli, grk bijeli i dr. Navedene fitoplazme uzrokuju gotovo identične simptome. Prve patološke promjene pojavljuju se oko cvatnje, ali mnogo jasniji simptomi pojavljuju se krajem lipnja pa do kraja vegetacije. Znakovi bolesti mogu se pojaviti na cijelom trsu, r jeđe samo na mladicama jednoga kraka. Biljke sa simptomima životare 2 – 3 godine nakon čega propadaju. Pojedine biljke nakon te šok faze prežive te dolazi do „samoozdravljenja“. Simptomi se pojavljuju na svim zelenim dijelovima vinove loze, ali variraju ovisno o sorti, vremenu infekcije i klimatskim prilikama. Ovisno o osjetljivosti kultivara simptomi mogu biti manje ili više izraženi. Na zaraženim mladicama svi cvatovi se posuše i tako osušeni ostaju neko vrijeme na trsu. Nakon završene cvatnje simptomi na grozdovima očituju su u gubitku turgora i venućih boba i cijelog grozda. Mladice osjetljivih sorata ako su rano zaražene ostaju Slika 26 - žućenje lišća i sušenje grozdova
tanke, slabo i nepravilno dozrijevaju, a vrlo često ostaju zeljaste do kraja vegetacije. Mladice se lako lome, a katkad dolazi do nekroze pupova.
Pri kraju vegetacije na mladicama se najbolje vide simptomi, zbog slabijeg i nejednakog odrvenjavanja mladica to je popr aćeno neujednačenom promjenom boje na njima. Katkad zakašnjele u odrvenjavanju mladica zahvati samo neke internodije. Na mladicama osjetljivih kultivara mogu se pojaviti mala crna uzdignuća poput prištića. Nedozrele mladice tijekom zime pocrne i osuše se. Na listovima koji su izloženi suncu dolazi do promjene boje.
46
U bijelih sorata u zoni glavnih žila nastaju različiti stupnjevi promjene boje, od svijetlozelenih do žutih, a uz to boja ima specifičan metalni odsjaj. Slika 27 - žućenje lišća i nekroza uz glavne žile
U crnih sorata nastaju slične promjene, svijetlog do tamnog crvenila na listovima. Uz promjenu boje katkad se pojavljuju
nekroze
na
plojci.
Istodobno
dolazi
do
karakterističnog savijanja rubova plojke prema naličju, tako da savijeni list poprimi trokutast oblik. Plojka nije savitljiva i stisnemo li ju, lako puca. U
Bois
Noire
često
se
pojavljuje
pocrnjenje
neodrvenjelih mladica, po čemu je bolest dobila ime. Ostali simptomi su manje - više isti. Slika 28 - bois noir u crnih sorata
Flavescence doree fitoplazmu prenosi cikada Scaphoideus titanus, a fitoplazmu Bois Noire cikada Hyalesthes obsoletus, Reptalus panzeri ; prijenosnik fitoplazme Aster yellows je za sad nepoznat.
Slika 29 - Cikada
slika 30 - jaja cikade položena pod koru trsa
47
6.OSNOVNE MJERE SUZBIJANJA VIRUSNIH ZARAZA Da bi se izbjegle infekcije treba saditi samo potpuno virusno testiranu lozu da se smanji rizik od unošenja virusnih bolesti u vinograd. U budućnosti bi se mogla očekivati rješenja s rezistentnim tipovima, koji su ponudili genetičari. Za sada je na selekcionerima i rasadničarima da proizvedu i stave u promet certificirani sadni materijal. Samo takav material je jamstvo sortnosti i zdravstvenog stanja cijepa i osnovna mjera zaštite. Radi suzbijanja virusa mogu se poduzimati razne mjere, a to su : preventivne i terapijske mjere. Terapijske mjere kao što je terapija povišenom temperaturom se koristi kod selekcije i sanitacije pri proizvodnji cijepova. Kemijske mjere ne daju dobre rezultate i uništavaju samu stanicu u kojoj se virus nalazi. Virusi su kao paraziti iznimno vezani za metabolizam stanice domaćina i ako se želi uništiti virus, moraju se uništiti i fiziološki procesi same stanice. I zbog toga se u suzbijanju i kontroli širenja virusa koriste preventivne mjere a to su:
6.1. Uklanjanje i izbjegavanje izvora zaraze - Uklanjanje korovnih biljaka, koji su često rezervoari virusa i izvor virusnih zaraza. Stoga korove treba iskorijeniti odgovarajućim kultivacijskim zahvatima i herbicidima (pr. Divlji sirak). - Uklanjanje inficirane loze iz vinograda, - Higijenske mjere u obradi, važno je kada su u pitanju stabilni virusi kao TMV. Treba ukloniti biljne ostatke iz tla, treba voditi računa o tome da se ne kontaminira odjeća, ruke te alat kojim se obrađuje. Dezinfekcija alata i ruku se može obaviti 3 – 10 % otopinom Na3PO4. - Uporaba bezvirusnog sadnog materijala, vinova loza se razmnožava vegetativno, a ako je izvorna biljka inficirana i ako se od nje uzima vegetativni materijal za razmnožavanje, tada će svi potomci koji potječu od te biljke biti inficirani. No u nedostatku bezvirusnog izvora, od inficiranog se klona ipak mogu metodom kulture vršnog meristema ili metodom povišene temperature uzgojiti bezvirusne biljke, koje mogu biti izvor bezvirusnog sadnog materijala. Tim se metodama mogu
48
izbjeći virusne zaraze sadnog materijala koje se danas lako i brzo šire i međukontinentalno.
6.2. Suzbijanje vektora - Kemijsko suzbijanje vektora: suzbijanje insekata, a suzbijaju se insekticidima. Time se uspješno suzbi jaju virusi koji se prenose na perzistentan način, jer je potrebno više vremena dok insekt preuzme virus i zarazi biljku. - Suzbijanje korovskih biljaka koji su domaćini virusnih vektora herbicidima. - Suzbijanje nematoda. Obrađivanje tla nematocidima, no tim se načinom ne mogu suzbiti sve nematode jer se one nalaze duboko u tlu i neke su izvan domašaja pesticida. - Suzbijanje gljivica, uništavaju se spore gljivica, osobito njihove pokretne spore (zoospore), a preko njih se prenose neki biljni virusi. Za suzbijanje se koriste različiti pripravci kojima se zadimljuje (fumigira tlo), metil bromid. Suzbijanje spora gljiva fungicidima kao izvora virusnih zaraza i vektora virusa, isplativo je samo kada se obrađuju male površine.
6.3. Sprečavanje virusnih infekci ja kultiviranjem otpornih biljaka Do otpornih (rezistentnih) sorata dolazi se selekcijom i uzgojem. Razlikuje se genetski kontrolirana (nasljedna) otpornost i stečena (inducirana) otpornost. Inducirana otpornost nije nasljedna i biljka ga stječe odgovarajućom obradom prije infekcije. Primjerice, zdrava biljka se inficira blagim sojem virusa i tako biljka razvije otpornost na agresivniju infekciju tim istim ili usko srodnim virusom. Taj se postupak zove ukrižna zaštita bilja. Inducirana se otpornost isto može postići tako da se u zaraženu biljku inokulira salicilna kiselina (aspirin), i još dodatno virus, pa će infekcija biti ograničena ili spriječena. Pronalaženje otpornih biljaka se temelji na nasljednoj otpornosti. Uporaba virusno otpornih biljaka u spr ečavanju virusnih infekcija ima prednost pred ostalim načinima suzbijanja viroza. Izbjegava se uporaba insekticida, hrana je zdravija, smanjuje se onečišćenje okoliša a smanjuje se i mogućnost da insekti steknu otpornost na insekticide. Uporabom otpornih biljnih sorata na virusne 49
infekcije, suzbijaju se neperzistentni virusi koji se drugim postupcima teško mogu suzbiti
6.3.1. certifikacija Zdravstveno poboljšanje se postiže kroz selekcije i zdravstvene mjere koje se najbolje ističu u okviru certificir anih programa. Certificirani cijepovi garantiraju: ispravnost vrste, osnovne kvalificirane značajke i sanitarni status. Takav materijal nosi oznaku VT (virus tested), što znači da nije zaražen virusima niti fitoplazmama koje izazivaju ekonomske štete i posebno je označen. Certifikacija se može definirati kao procedura gdje se kandidat majke biljke koristi kao izvorni materijal za razmnožavanje, i prolazi kroz kontrole i kad god je potrebno tretmane da se osigura čistoća i odsustvo patogena. Specificira se propisima određenim ili potvrđenim od ovlaštene vladine agencije. Testiranje je predviđeno za ove viruse vinove loze: Za sorte 1. lepezasti list vinove loze – Grapevine Fanleaf Virus (GFLV) 2. virus mozaika gušarke – Arabis Mosaic virus (ArMV) 3. virus uvijenosti lista vinove loze – Grapevine Leafroll Virus (GLRV) a) uvijenost lista pridruženi virus 1 – Grapevine Leafroll – associated virus 1 (GLRa V – 1)
b) uvijenost lista pridruženi virus 3 - Grapevine Leafroll – associated virus 3 (GLRa V – 3).
Za podloge 4. virus šarene pjegavosti lista – Grapevine Fleck Virus (GFkV) Predviđa se i testiranje i analize na prisutnost fitoplazma. 1. flavescence doree (FD) 2. Bois Noire (BN) 3. Aster yellows (AY)
50
6.4. Glavni termini koji se danas upotrebljavaju u označavanju otpornosti biljaka: -
Osjetljivost, biljka je osjetljiva ako je virus lako inficira i ako se lako razmnožava unutar nje. Suprotan pojam otpornosti je rezistentnost (otpornost).
-
Imunost , biljka je imuna na neki virus ako je taj virus ne može inficirati tj. Kad biljka nije domaćin toga virusa. Pojam imun se još upotrebljava kada virus ne može inficirati samo jednu određenu sortu neke biljne vrste dok su ostale sorte normalno osjetljive.
-
Rezistentnost, biljka je rezistentna ako je sposobna smanjiti ili spriječiti razmnožavanje virusa ili ako je sposobna spriječiti ili odgoditi pojavu prvih simptoma. Dakle rezistentna biljka ne pokazuje simptome bolesti ili pokazuje male simptome.
-
Tolerantnost, ovu osobinu pokazuju biljke koje virus može zaraziti, ali koje zbog svog genetskog ustroja, pokazuju blage ili gotovo neprimjetne simptome zaraze; u takvim biljkama se virus normalno razmnožava i širi sistemno. Tolerantnost biljke prema virusu je nasljedna otpornost biljke. Za višegodišnje biljne vrste to i nije dobro jer onda mogu biti potencijalni izvori zaraze.
-
Hipersenzitivnost ili preosjetljivost , neke biljke reagiraju na virusnu infekciju tako da tkivo, u kojem je došlo do prvotne infekcije, vrlo brzo ugine (nekrotično tkivo). Kod nekih hipersenzitivnih biljaka virus se prestaje dalje širiti kroz uginulo tkivo. Svaranje nekrotičnih lokalnih lezija je isto hipersenzitivna reakcija; virus je u leziji ograničen na inokulirane i susjedne stanice koje brzo nakon infekcije uginu. U nekim slučajevima virus je posve ograničen na mjestu lokalne lezije, a u drugim slučajevima se virus brzo širi kroz žilni sustav biljke, uzrokujući nekroze u žilama te brzo uginuće dijelova biljke ili smrt biljke. Hipersenzitivnost je nasljedna osobina pa se selekcijom mogu dobiti hipersenzitivne sorte.
51
ZAKLJUČAK Ukupni svjetski gubitci u biljnoj proizvodnji, koje uzrokuju sve biljne bolesti zajedno, iznose oko 60 milijardi američkih dolara na godinu. Glavni uzroci tih gubitaka su gljivične bolesti, a odmah nakon njih virusne bolesti Suvremeno vinogradarstvo se danas susreće sa sve većim prisustvom viroza. Štete od virusa mogu biti vrlo značajne i uzrokuju ozbiljne posljedice na zdravlje vinove loze, urod i kvalitetu vina. Urod se smanjuje 5 – 10%, a virusi mogu utjecati i na kvalitetu vina uzrokujući odgodu akumulacije šećera, slabo razvijanje kiselina, i boje. Virusi se sastoje od nukleinske kiseline i proteinskog omotača, a jedinstveni su u prirodi po tome što, za razliku od svega ostalog živog, sadrže samo jedan tip nukleinske kiseline ili samo DNA ili samo RNA. Jednom kada virus uđe u živu biljku ima sposobnost da reprogramira biljnu stanicu u svo ju korist i na taj način se razmnožava. U vinovoj lozi virusi se šire sistemično, na sve dijelove loze (korijenje i vegetativne dijelove). Jednom zaražena biljka ostaje zaražena cijeli život. Na zaraženim trsovima slabiji je porast mladica, rijetko nastupa uginuće trsa, a vidljivi simptomi mogu biti više ili manje izraženi što ovisi o virulentnosti soja i osjetljivosti sorte. Identifikacija virusa vinove loze je vrlo delikatna, a metode koje se primjenjuju (vizualna detekcija, indeksiranje na Vitis indikatore, serološke metode - ELISA, PCR metoda) se međusobno nadopunjuju. Ljudi su najučinkovitiji prijenosnici virusnih bolesti preko premještanja i razmnožavanja podloga i plemki koji su zaraženi virusom i gotovim biljem. Većina virusa ima i druge načine širenja putem sjemena, korova, peluda, gljivica. Insekti ili drugi organizmi koji šire virus zovu se vektori. Za razliku od drugih uzročnika bolesti virusi se ne mogu suzbijati, mogu se jedino primijeniti preventivne mjere. Osnovni vid borbe protiv virusa vinove loze, je osiguranje zdravog, certificiranog sadnog materijala.
52
