Spacijalnost u romanu (Stepski vuk Hermana Hessea) Sažetak
Savremene književne kritike i teorije usuglasile su se da prostor određuje umjetničko jednistvo književnog djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u književnom djelu uvijek sadrži vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Romani, kao takvi, se nameću kao dominirajući oblik proznog izraza, a fabulu pisci postižu upravo uvodeći prostor i ambijent gdje se fabula odvija. Prostor kao bitan dio romana, postao je tema mnogih književnih teoretičara, ali i kritičara. U ovom radu ć e biti prikazan roman i psihološki aspekt lika koji iznosi svoja egzistencijalistička pitanja u različitim prostorima . Književni predložak na kojem će se pokušati naznačiti međuovisnost književnosti i geografije
je roman njemačkog autora Hermena Hessea. Rad će ukazati na to da je ključ za razumijevanje književnoga djela upravo u prostoru u djelu. Oživljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogućnosti propitivanja međusobnoga interferiranja ova dva sistema – književnosti i geografije. Uvod
Različita tehnološka otkrića obilježila su različite periode svjetske povijesti, a posljedice na razvoj čovjeka kao ličnosti i njegovu psihu su mnogostruke. Čovjek se kao društveno biće i „žrtva robno-novčane privrede povodi zakonima kapitalizma, koji uništavaju njegovu bitnu osobinu – osjećaj pripadnosti kolektivu i njegovu kolektivnu svijest“ (Žmegač, 1986). Upravo ovo dovodi do metastaze čovjekove individualnosti. Uz svu tehnologiju koju posjeduje, čovjek nikada nije bio v iše usamljen. Stoga cijelu modernu literaturu trebamo shvatiti kao krik čovjeka protiv vremena u kojem živi, ali i protiv nečega što podsjeća na čovjeka. Sada nam je, nesumnjivo, jasno zbog čega su svi veliki pisci prepoznali čovjekovu degradaciju i učinili je temom svojih književnih djela. Pri ispisivanju čovjekove degradacije pisci su često koristili i koriste prostor kao metod kojim prikazuju čovjekovo nesnalaženje u valu novog vremena. Tako i Herman Hesse u romanu Stepski vuk, prikazuje individuu, čovjeka koji, iz svih navedenih razloga, pokušava pobjeći od svega što je čovječje, ispoljava svoju sasvim drugu, divlju stranu. U dvadesetom stoljeću veliku pozornost prostoru posvećivali su Max Weber, E. Durkheim, G. Simmel, M. Foucault i E. Husserl. Tačnije, povezivanje književnosti s geografijom dogodilo se 90ih godina dvadesetoga stoljeća, „pitanja prostora i geografije postale su priznate, legitimne i važne teme u mnogim područjima književnosti i kulturalnih studija“ (Thacker 2005/6). Prostor (eng. space) treba da omogući liku da se kreće, da se snalazi, da kroz prostor iskazuje neke svoje osobine, karakteristike. Tako se u romanu Stepski vuk, glavni lik Hally Heller, kreće u tri glavna prostora: soba koja je mjesto gdje se sažima sve intelektualno, kafana gdje se dešava sve ono što je svakodnevno i trivijalno, i stepenište koje na neki način predstavlja rezime prethodna dva prostora. Veza između književnosti i geografije
Mislioci dvadesetoga stoljeća kao što su Foucault, Lefebvre, Berger i Mandel upućivali su da je prostor više nego vrijeme ono što skriva stvari od nas, da je sada demistifikacija spacijalnosti i njezina prikrivena oruđa moći ključ za razumijevanje prakse, politike i teorije savremene ere. Oživljavanjem zaboravljenoga prostora i geografije, otvorile su se mogućnosti propitivanja međusobnoga interferiranja književnosti i geografije. Thacker, koji se zanima vezom geografije i književnosti, prvi je upotrijebio koncept ”tekstualnog prostora” 1993. godine, pokušavajući otkriti „kako analiza književnog teksta može biti obogaćena geografijom i njezinim idejama“ (Thacker 2005/6). Aristotel je umjetnost objasnio pojmom mimesisa, oponašanjem zbilje, stvarnoga svijeta. Međutim, prostor koji prikazuje umjetnička slika ili fotografija nikako se ne može usporediti s prostorom koji se oblikuje u književnom umjetničkom djelu, i to upravo u romanu, obliku koji je zbog svojeg ‘prostora’ idealan medij za unošenje prostora. Pišući o mapiranju modernoga grada, Daniels i Rujcroft kažu da je „kao literarna forma, roman (je) inherentno geografičan. Svijet romana je sastavljen od lokacija i okoliša, poprišta i granica, perspektiva i horizonata“ ( Daniles, Rujcroft, 1993). Upravo je roman bio glavna književna vrsta realizma, u kojem su autori poput Balzaca i Dostojevskog ispisivali prostore tadašnjega doba. Nekad je glavni prostor književnosti bila priroda i egzotični krajolici – romantizam, u realizmu ta je prednost pripala gradu. Osim što k njiževno djelo opisuje prostor, iz kojeg izrasta i koji komentira, ono stvara i svoj prostor, omeđujući granice spoznaje lika. Prostor u književnom djelu je u povijesti književnosti izučavan malo i gotovo nimalo, „proces osvajanja realnog istorijskog vremena i prostora i realnog istorijskog čoveka koji se nalazio u njima, u književnosti je tekao komplikovano i isprekidano“ (Bahtin, 1989). Bahtin, koji povezuje vrijeme i prostor i daje mu zajednički nazivnik – hronotop, zastupao je tezu da su osvajane pojedine s trane vremena i prostora, dostupne na određenom povijesnom stepenu razvoja čovječanstva, ali ne u dovoljnoj mjeri. Došlo je vrijeme
kad se na prostor u književnim djelima treba gledati kao na nešto bitno i u skladu sa vremenom jer je „značajno izražavanje neraskidivosti prostora i vremena“ (Bahtin, 1989). On smatra da su u književno – umjetničkom hronotopu „slivena prostorna i vremenska obilježja u osmišljenu i konkretnu cjelinu – vrijeme se ovdje zgušnjava, steže, postaje umjetnički vidljivo; prostor se napinje, uvlači se u kretanje vremena, sižea. Obilježja vremena „razotkrivaju se u prostoru, a prostor se osmišljava i meri vremenom“ (Bahtin, 1989). Stepski vuk ili moderni umjetnik danas
Roman govori o Harryju Halleru, usamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz životne krize. Uz pitanja identiteta i individualizma roman se bavi i kritikom malograđanštine i društva poslijeratnog r azdoblja. Stepski Vuk je Hesseov roman koji nije u potpunosti roman toka svijesti, ali je jedan njegov dio najbliži njegovoj ideji. To je dio u kojem Harry pod uticajem droga, i u kojem istražuje sve dubine i protivrječnosti svoje posebnosti, to je podsvijest u obliku pozorišta i svijet kao glavni akter, u obliku glavnog junaka. Ovdje saz najemo da je ljudska duša pravi univerzum, pun uspona i padova. Roman se sastoji od tri dijela, za nas je u ovom momentu najvažniji prvi dio jer u njemu, upravo putem prostora, saznajemo sve o glavnom liku. Kompozicija romana
Sudbina Harrya Hellera okarakterisana je i drugim likovima. Likovima koje susreće na različitim prostorima. Tu je Hermina, koju susreće u kafani, ali koja će kasnije postati presudna za njegovu sudbinu, ali tu je i Pablo, koji čini jedan dio Hallerove podsvjesti. Glavni lik je predstavnik tipičnog njemačkog intelektualca, obrazovanog na klasični način. Piščev opis Harrijeve sobe kao prostora u kojem se najviše kreće, ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka(citat str.23.). Kroz cijelo vrijeme proteže se pitanje ko je ustvari Harry Haller i koja je njegova uloga u svijetu. Odgovor nam se odnosi u trećem djelu romana, tj u Traktatu o Stepskom vuku – „pogled Stepskog vuka proniknuo je svekoliko naše vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav štreberaj, svu ispraznost, cijelu površnu igru jedne umišljene, plitke duhovnosti – ah, išao je pogled nažalost još dublje, išao je dalje nego što je tek pogled na nedostatke i beznadnost našeg vremena, naše duhovnosti, naše kulture. Išao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, možda jednoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog života uopće” (Hesse, 1996). Prostor također utječe i na sam tok romana. Prostor je taj koji korespondira s pojedincem savremenoga svijeta, posebno prostor savremenoga grada. Zadatak je i geografije i teorije književnosti da interdisciplinarno krenu izučavati predmet o kojem smo govorili. Po jednom od Ogbornovih zaključaka, „i prostori i tekstovi, kao i odnos među njima, tek će se promatrati kao pitanja izvedbe i ozakonjenja“ (Ogborn, 2005). Da je za prostor u romanu bitna sama biografija pisca, govori nam i činjenica da je pisac boravio u iznajmljenoj sobi, da je obilazio kafane i pozorišta, što je jedna od ključnih činjenica u djelu. Tako prostor postaje centralni dio ovog romana što je Bahtin okarakterisao kao sastavni dio romana – „preplitanje istorijskog i društveno – javnog sa ličnim i čak potpuno privatnim, intimnim, preplitanje privatnog života sa političkim i finansijskim, državne tajne sa tajnom ložnice, istorijskog niza sa životnim i biografskim“ (Bahtin, 1989). Spacijlanost u romanu Stepski vuk ”Većina ljudi neće da pliva prije nego nauči”
Na samom početku romana, u Nakladnikovom proslovu, Hesse svog glavnog junaka smješta u određen prostor i tim nas upoznaje sa nekim njegovim osobinama, odnosno omogućuje nam da već na startu prodremo u njegovu unutrašnjost. Riječima „Oh, tu dobro miriši“ (Hesse, 1996), Haller izaziva i privlači znatiželju drugih naspram svoje individue. Dok je nećak stanodavke sumnjičav, tetka u tim riječima ne vidi nikakvu opasnost već naprotiv vidi samo Hallerovu žudnju za lijepim jer „kod nas ovdje miriši na čistoću i red i na prijatan i pristojan život, i to mu se dopalo. On izgleda kao da na to više nije navikao i kao da mu je to nedostajalo“ (Hesse, 1996). Na kraju će se ispostaviti da je, na neki način, prorekla istinu. Prostor neće odigrati bitnu ulogu samo pri prvom susretu, već i kasnije. Stanodavaci i Haller susretali su se često na različitim lokacijama unutar kuće i upravo se tu, kroz prostor događalo postepeno upoznavanje, jer to je bio jedini način da se upoznaju, „i da nije zbog blizine naših spavaonica došlo do slučajnih susreta na stubama i u hodniku, ne bismo se valjda uopće bili upoznali“ (Hesse, 1996). Harry svojim gestama djeluje zbunjujuće, „s nekim neobičnim smiješkom, koji mi je tada također bio neugodan, promatrao je stube, zidove i prozore te stare visoke ormare na stubištu, sve mu se to izgleda sviđalo, a ipak mu se u isti mah nekako činilo smiješnim. Uopće je cijeli čovjek ostavljao dojam kao da k nama stiže iz nekog stranog svijeta, možda iz prekomorskih zemalja,
pa tu sve nalazi doduše lijepim, ali malo komičnim“ (Hesse, 1996). Tim svojim gestama Harry daje mišljenje o prostoru koji ga okružuje – čisto stubište, zidovi, ormari daju dojam ugodnog prostora za življenje, a istovremeno on se toga plaši i prezire takvo okruženje. Tri bitna prostora koja karakterišu roman – soba, stepenište, kafana Soba – skrovište intelektualnog
Soba, u kojoj je boravio Harry Haller govori mnogo o njegovom stilu života, kao i o vremenu kojeg on provodi u sobi, „ležao je uvijek dugo u krevetu, često ustajao tek oko podne i u kućnom haljetku prelazio onih nekoliko koraka od spavaće sobe do svoga dnevnog boravka“ (Hesse, 1996). Taj dnevni boravak bio je bukvar iz kojeg se moglo čitati o Halleru, „o zidove obješene slike, prikvačeni crteži, a ponekad i slike izrezane iz novina koje su se često mijenjale. Visjela je tu slika nekog južnog krajolika, fotografije iz jednog njemačkog provincijskog gradića, očito Hallerova zavičaja, među njima pak obojeni, blistavi akvareli za koje smo tek poslije doznali da ih je slikao on sam. Zatim fotografija jedne mlade žene ili mlade djevojke. Neko je vrijeme na zidu visio jedan sijamski Buda, a zamijenila ga je najprije reprodukcija Michelangelove „Noći“ te potom jedan portret Mahatme Gandhija“ (Hesse, 1996). Ono po čemu se vidi da je ova soba izvorište intelektualnog jesu knjige koje zauzimaju najveći prostor sobe: „knjige nisu ispunjavale samo vitrinu za knjige, nego su ležale posvuda po stolovima, na lijepom starom sekreteru, na divanu i po stolicama, po podu uokolo, knjige sa umetnutim ceduljama, koje su se stalno mijenjale“ (Hesse, 1996). Knjige sa „umetnutim ceduljama“ govore nam da te knjige tako tu postavljene imaju određenu ulogu, cedulje u njima su se stalno mijenjale što je navodilo da se pomisli da je „čovjek koji je u toj sobi stanovao, mogao biti učenjak“ (Hesse, 1996). Knjige su se neprestano množile, jer on nije samo donosio cijele hrpe knjiga iz knjižnice, nego je vrlo često i poštom primao pakete. Među knjigama nalazio se Novalis, Lessing, Jacobi, Lichtenberg, Dostojevski, a posebno mjesto zauzimala su Goetheova sabrana djela (najveći utjecaj na Hessea imao je upravo Goethe). Pored knjiga, u tom prostoru nalazi se i dim koji ukazuje na sve misli koje su strujale između tih zidova, a o količini misli govore i „posvud odloženi ostaci cigara i zdjelice s pepelom“ (Hesse, 1996). Ti ostaci i tragovi, ukazuju nam na tu da tu neko ipak postoji, diše, živi. On je pobjegao, ali taj bijeg ne znači da nije nastavio živjeti: „Pisci ž ive, napuštaju ili putuju specifičnim mjestima koja obilježavaju njihovu percepciju svijeta i mnogi tekstovi vrlo direktno predstavljaju određene prostore, mjesta, gradove; razmišljanje o prirodi utjecaja ovakvih okoliša na tekstove, na način na koji mogu biti dodani postojećim socijalnim i povijesnim načinima interpretacije očito je korak naprijed za kritičku književnu geografiju“ (Thacker 2005/6). Stepenište – granični neutralni prostor
„Tu sam bacio sidro, tu se moglo izdržati jedan sat, pa i dva“ Stepenište kao mjesto u ovom romanu predstavlja rezime između sobe i kafane, a ako to primijenimo na Harrija to je sinteza između njegove inteligencije i svakodnevnice. Na stepeništu Harry susreće druge likove, razmjenjuje mišljenje, spoznaje samog sebe. Tu ga susreću i procjenjuju drugi: „Tek kad smo sve troje krenuli stubama u potkrovlje, mogao sam točnije pogledati toga čovjeka“ (Hesse, 1996). Stepenište, hodnik, prag, predsoblje se pojavljuje i kod Dostojevskog, ta mjesta kod njega postaju čak glavna mjesta radnje: „mjesta na kojima se odigravaju događaji kriza, padova, uskrsnuća, obnova, prosvjetljenja, odluka koje određuju čitav život čovjeka“ (Bahtin, 1989). Možemo reći da je stepenište odigralo najbitniju ulogu i ovom romanu. Prvi pravi susret stanodavca i Hallera desio se upravo na stubama. Haller je sjedio na „odmorištu između prvog i drugog kata, sjedio je na gornjoj stepenici te se pomaknuo u stranu da me pusti proći“ (Hesse, 1996). Nakon što mu je ponuđeno da ga otprati u sobu, Haller se samo polako nasmiješio, kao da se budio iz nekakvog sna, ponudivši stanodavcu da sjedne pokraj njega. Stanodavac se zahvalio i naglasio da nema običaj „sjediti na stubama ispred stanova drugih ljudi“ (Hesse, 1996). Haller nimalo zbunjen ironijom koja je iskazana, pokazuje stanodavcu prostor pred stanom na prvom katu, gdje je stanovala jedna udovica. Na malom, parketom obloženom prostoru između stuba, prozora i staklenih vrata stajao je visoki ormar od mahagonija uza zid, sa starim kositrom na vrhu, a pred ormarom, na podu, stajale su dvije biljke u velikim loncima, jedna azaleja i jedna araukarija. Biljke su lijepo izgledale i djelovale čisto i besprijekorno održavane. „Vidite, taj mali prostor s araukarijom, to tako divno miriši, i često ne mogu ovuda proći, a da na kratko ne zastanem. I kod vaše gospođe tetke lijepo miriši i vlada red i vrhunska čistoća, ali ovo mjesto s araukarijom ovdje, to je tako blistavo čisto, tako oprašeno i ulašteno i isprano, tako nedodirljivo čisto da formalno zrači. Tu se uvijek moram dobro nadisati – ne ćutite li taj miris? Kako ovdje miris voska za pod i blagi dah terpentina skupa s mahagonijem, ispranim lišćem biljke i svime skupa proizvode jedan miris, jedan superlativ građanske č istoće, brižljivosti i točnosti, ispunjenja dužnosti i odanosti, u malome“
(Hesse, 1996). Harry ne zna ko tu stanuje, ali sluti, a ta slutnja graniči sa sigurnošću da „iza ovih staklenih vrata obitava jedan raj čistoće i oprašene građanskosti, reda i bojažljivo – dirljive predanosti malim navikama i obvezama“ (Hesse, 1996). Ne smijemo pasti u zamku i pomisliti kako Harry žudi za takvim ambijentom, on i sam isk azuje otkud oduševljenje tim prostorom, ona njemu bude sjećanja, „i moja majka je bila građanka te je uzgajala cvijeće i pazila na sobe i stube, namještaj, te se trudila da svome stanu i svome životu poda koliko je više moguće bistrine, čistoće i reda“ (Hesse, 1996). Iz ovoga možemo zaključiti da prostor ima još jednu ulogu, putem prostora glavni junak nas odvodi u svoje djetinjstvo. Da je to česta pojava u književnosti potvrđuje nam i Gaston Bachelard u svojoj Poetici prostora. On naglašava da je rodna kuća iznad svih uspomena fizički upisana u nama – „i nakon dvadeset godina izbivanja iz rodne kuće, unatoč svim bezimenim stubištima drugih kuća, ponovo ćemo pronaći refleks „prvog stubišta“ i nećemo se s potaknuti o onu malo izdignutiju stubu“ (Bachelard, 2000). Vidimo da je i Hesse uvodeći motiv stuba u roman, ostvario ulaz u djetinjstvo glavnog lika jer sve što trebamo znati da bismo shvatili ovu podvojenu ličnost jeste njegova prošlost, njegovo djetinjstvo, što bismo drugim riječima rekli „na lice mjesta“. Bachelard dalje naglašava da „kuće koje smo kasnije nastanjivali nesumnjivo su svele naše pokrete na otrcano svagdašnje“ (Bachelard, 2000). Kasnije će i Harry ići nesvjesno u potragu za onim što je imao prije, on je tu pronašao stubište, kasnije će pronaći ljubav, ali za nas je u ovom slučaju najbitnije da je lik jednog romana vlastiti smisao pronašao upravo u prostoru. Kuća, soba, tavan gdje smo bili sami i sanjarili „pružaju okvir beskonačnog sanjarenja, sanjarenje k oje bi jedino poezija, kroz neko djelo, mogla dosanjati, dovršiti, ispuniti“ (Bachelard, 2000). Zato i Harry sjedi na stepeništu i sanja nedosanjan san, sanja i gleda u taj „tihi mali vrt reda i veselim se što to još postoji. Volim to ozračje, nedvojbeno još iz vremena svog djetinjstva i moja potajna čežnja za nečim poput zavičaja navede me, beznadno, uvijek iznova na te stare staze“ (Hesse, 1996). Kafana – skladište trivijalnog
Halleru je kafana također mjesto koje služi za bijeg. Stubama, na kojima zastane da se prisjeti minulih vremena, na tim stubama „kojima se u tuđini teško penjati, tim skroz naskroz građanskim iščetkanim, čistim stubama krajnje čestite najamne kuće triju obitelji, na tavanu koje sam imao svoj pustenjački stan“, on prelazi put i odlazi u kafanu. Tako, on svoj dan ne završava kao svi normalni, kako on sam kaže, bolesni ljudi, tako što bi se uvukao u krevet, nego on tako „nezadovoljen i ogađen od svog uobičajenog dnevnog reda, ispunjen zlovoljom zavukao se u kaput te po mraku i magli krenuo u grad, „da bih u gostionici K čeličnoj kacigi pio ono što ljudi koji piju, prema jednoj staroj konvenciji, nazivaju ‘čašicom vina’“ (Hesse, 1996). Odlasci u kafanu dešavaju se noću: „poslije koncerta v idio sam ga opet na ulici i hodao za njim; zguren pod svojim k aputom koračao je nevoljko i umorno u smjeru naše četvrti, ali se zaustavio pred jednom malom staromodnom gostionicom, neodlučno pogledao na sat i zatim ušao“ (Hesse, 1996). Harry u krčmi provodi vrijeme, eto tek da ga „provodi“, ali u krčmi vrijeme kao da ne teče, sve je isto, sve je stalno „čak je i krčmarica još ona ista, a i neki od današnjih gostiju sjedili su već i onomad tu, na istome mejstu, pred istim čašama ( Hesse, 1996). Harry za gostionicu kaže da je to utočište, ali kakvo utočište? Od čega? „Bilo je to doduše samo jedno utočište kao i ono na stubištu kraj araukarije, ni tu nisam nalazio zavičaj ni zajednicu, našao sam samo tiho mjesto gledatelja, pred pozornicom na kojoj su strani ljudi igrali u stranim komadima, ali je već i to malo mjesto značilo nešto: bez gomile ljudi, bez galame, bez glazbe, tek nekoliko mirnih građana za drvenim s tolovima bez stolnjaka i pred svakim jedno večernje piće, dobro i solidno vino. …. svakoga je od njih ovamo vukla neka čežnja za domom, neko razočarenje, potreba za nadomjestkom“ (Hesse, 1996). I šta Harriju ostaje poslije kafane? On se i sam pita kamo sada? „Da je u tom trenutku raspolagao kakvom čarolijom za ispunjenje želja, bila bi mi se ukazala lijepa mala dvorana u stilu Luja Šesnaestog, gdje bi mi nekoliko dobrih glazbenika sviralo dva tri komada od Händela i Mozarta. Za to bih bio raspoložen i bio bih tu hladnu, plemenitu glazbu hlepljivo upijao kao što bogovi ispijaju nektar” (Hesse, 1996). On je izgubljen, jednostavno luta i ne pronalazi pravo utočište, svugdje on može boraviti, ali ništa i nigdje da pronađe neku stalnost, i tako mu preostaje samo da traga „tamo nasuprot, s druge strane ulice, stajao je u mraku stari, sivi kameni zid što sam ga uvijek rado gledao, stajao je tako vazda star i bezbrižan, između jedne crkvice i stare bolnice, na njegovoj se gruboj površini danju moj pogled znao često odmarati. Malo je bilo tako tihih, dobrih, šutljivih površina u središtu grada…“ (Hesse, 1996). Hoće li Harry Haller pronaći odgovor iza zida, ostaje relevanto za neku drugu temu, za nas je dovoljno da smo vidjeli da je Harry izrazito intelektualna ličnost izgubljena u vremenu, ali i u prostoru. Važno je spomenuti da pored sobe, stepeništa i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori. Tu su i ulice gdje se upravo dešava lutanje – „glumeći živost skakutao s am po ovlažnom asfaltu uske ulice… Pale su mi na pamet zaboravljene godine
mojega momaštva – kako sam tada volio takve mračne i turobne večeri u kasnu jesen i zimi, kako sam požudno i zanosno upijao ugođaje samoće i melankolije, kad sam po pola noći, zavučen u kaput, po kiši i oluji kročio kroz neprijateljsku, od lišća ogoljelu prirodu, osamljen već i tada…sad je sve to već prošlo, ta je čaša bila ispijena i više mi se nije punila“ (Hesse, 1996). I ovaj prostor omogućuje H. Halleru da s e prisjeti svoje prošlosti, a Hesseu omogućuje da detaljnije i vjerodostojnije prikaže svoga junaka i da dobije potpunu, zaokruženu cjelinu svoga djela. Zaključak
Iz prethodne analize možemo zaključiti da prostor određuje umjetničko jednistvo književnoga djela i njegov odnos prema stvarnosti. Stoga prostor u književnom djelu uvijek sadrži vrijednosni momenat, koji iz cjeline umjetničkog može biti izdvojen samo u apstraktnoj analizi. Ako izdvojimo bilo koji prostor iz romana Stepski vuk – sobu, stepenište ili kafanu, nedostajat će cjelokupni uvid, dojam i slika o glavnom junku, kao i o književnom djelu. Sve vremensko – prostorne odredbe u umjetnosti i književnosti neodvojive su jedna od druge i uvijek su emocionalno – vrijedonosno obojene, apstraktno mišljenje može zamišljati vrijeme i prostor u njihovoj razdvojenosti i odvajati se od njihovog emocionalno – vrijedonosnog momenta, ali „živ umjetnički pogled na svijet ništa ne razdvaja i ni od čega se ne odvaja. On obuhvata hronotop u svoj njegovoj cjelovitosti i punoći. Umjetnost i književnost prožeti su hronotopskim vrijednostima raznih stepena i obima. Svaki motiv, svaki izdvojiv momenat umjetničkog djela predstavlja takvu vrijednost“ (Bahtin, 1898). Možda naše teorijske formulacije i definicije nisu sasvim tačne i potpune, ali nadati se da smo započeli odiseju prostora koja će biti svakidašnja tema budućih rasprava, jer „tek nedavno je – i kod nas i u inostranstvu – otpočeo ozbiljan rad na izučavanju oblika vremena i književnosti“ (Bahtin, 1898). Smatram da je roman Hermanna Hessea najbolji primjer kako prostor u književnom djelu može imati presudnu ulogu, kako za glavnog, tako i za sporedne likove. Značenje prostora u romanu Vidjeli smo na analiziranom primjeru da književno djelo podrazumijeva određenu prostornost. Da je prostor bitan dio romana, da je postao i da će tek postati tema i meta mnogih književnih teoretičara. Da je Hesseu uspjelo da putem prostora prikaže ne samo vanjsko kretanje svoga lika nego i njegovo unutrašnje stanje H. Haller je kroz prostor oživljavao prošlost, analizirao sadašnjast i pronicao svoju budućnost. Jednostavno, prostor za H. Hallera je kompas, a jedan od kompasa kojeg ima lik u modernom književnom djelu je upravo prostor. Pored sobe, stepeništa i kafane, u romanu se pojavljaju i drugi prostori, tu su i ulice gdje se dešava lutanje i neka druga promišljanja.
Celokupno pripovedačko delo Hermana Hesea je autobiografsko, ali sa jednim posebnim obeležjem . Sam Hese je rekao da su to " biografske duše ". Doživljaji su uglavnom plod mašte ali ne u smislu proizvoljnog izmišljanja , već kao pokušaj da se duboko doživljavani duševni tokovi prikažu kao vidljiva zbivanja. Tako je Heseovo kazivanje, s jedne strane, vezano za stvarnost koja je formirana u vremenu, a s druge, za nevidljivu i neoformljenu strvarnost koja ne zna za vreme. Pisati biografiju duše znači živeti sa dva JA, jednim empirijskim koji podleže vremenu, i drugim nadlićnim, čovečanskim za koji je sve što je vremensko, pa i sopstveno JA, samo "materija" kroz koju nadlično, čovečansko JA ide korak dalje ka ostvarenju. Stepskog vuka Hese je napisao 1927. godine. U toj "biografiji duše" svaka ličnost je odraz jednog od sukoba autora sa samim sobom, kao ogledalo neprikrivenog razdora i pometnje u samopoimanju.
U najvažnijoj sceni sna,u sekvenci bezobzirnog ratnog hira (gde delo opet dobija posebnu mitsku snagu), sažeta je sva besmislenost rata. Tu se ubijanje nameće i sprovodi tako da njegov izvršilac nikad ne gubi sa lica tobožnju masku čedno-ciničke bezazlenosti, a njegov pokolj deluje kao jedina moguća apstraktna projekcija samoodbrane u njenom preventivnom postupku. Sva histerija rušenja i uništenja dovedena je do apsurda specifičnim postupkom neposredne identifikacije počinioca sa pokoljem kao automatskim i mehaničkim reagovanjem koje se samo po sebi razume.Taj cinično-apsurdan način na koji Hari sudeluje u pokolju pokazuje svu besmislenost i mehaničku slepoću ratovanja i uništavanja,slepu stihiju rušilačke strasti uopšte,te tako posredno,ne deklarativno,deluje humano. To je moderan postupak kreacije humanizma:ne uzima se stvar sa strane,posmatrački,spolja,tj.deskriptivno iz središta posmatrača,već u identifikaciji sa počiniocem,te tako,kroz prividnu identičnost sa antihumanim,samo to antihumano dovodi se do totalnog apsurda prirodnim razvijanjem u svim aspektima koji su mu imanentni i dostupni jedino iz njegovog sopstvenog jezgra.
Time je potpuno negiran klasičan postupak“prethodnog“ gađenja i užasavanja koje stvara nepremostivu distancu do antihumanog i daje ga u verziji sa njegove antipodne posmatračke tačke,ne u neposrednom zračenju iz njegovog sopstvenog središta. Tako se u haotičnom razmahu i histeričnoj bujici „bezazlenog“ubijanja i pravljenjem ubilačkih zaseda svemu i svakome sa obe strane velikog druma života,kojim svako mora da prođe,ulazi u srž ratnog haosa kao oličenog apsurda,kao oživljenog prepotopskog robot-čudovišta čija je besmislenost,automatizovana zaslepljenost ubijanja smrtonosnija od njegovih ubilačkih hitaca. Predgovor koji je napisao Zoran Gluščević za roman "Stepski vuk"
STEPSKI VUK – PRIČA O SAMOSPOZNAJI ILI KRITIKA GRAĐANSKOG DRUŠTVA Djelo Hermanna Hessea Stepski vuk možemo promatrati na dva načina. S jedne strane to bi mogla biti priča o samospoznaji izgubljenog čovjeka, pojedinca koji je zalutao, izgubio kontakt za samim sobom. Drugi pogled na djelo bila bi kritika građanskog društva, društva koje odbacuje pojedince sa vlastitim mišljenjima i stavovima i označava ih opasnim za postojeći poredak. Kroz djelo upoznajemo glavnog lika i situaciju u kojoj se on nalazi. Glavni lik Harry Haller je pedesetogodišnji intelektualac koji živi povučenim životom u jednoj pristojnoj i čestitoj građanskoj kući. Na prvi pogled možemo zaključiti da je to jedan posve običan čovjek, ali situacija nije tako jednostavna. Naime glavni lik je neka vrsta podvojene ličnosti, on je Stepski Vuk i on je Harry Haller. Stepski Vuk u njemu personificira životinjski nagon koji prezire građanstvo, prezire društvo i sredinu u kojoj živi, te ismijava uzaludne pokušaje druge ličnosti da se uklopi u građanstvo. Harry Haller s druge strane utjelovljuje plemenite, intelektualne i pošten odlike kojima pokušava obuzdati i ukrotiti drugu, životinjsku, ličnost. No pitanje ličnosti koje se nalaze u nama samima je mnogo složenije od ove podjele na čovjeka i vuka, odnosno na duh i nagon Kao što je sam Harry saznao čitajući Raspravu o stepskom vuku, u svakoj osobi postoje i čovjek i vuk, ali i stotine drugih ličnosti, stotine drugih suprotnosti koje razdiru čovjeka. Problem kod Hallera je to što njega te dvije dominantne ličnosti, čovjek i vuk, razdiru do te mjere da on više ne može podnijeti sukobe u sebi i konstantno razmišlja o samoubojstvu. Moram napomenuti da osim što Harry zazire od građanstva i društva u kojem živi, ni spomenuto društvo nije ludo za njim. Harry je pacifist poput svog tvorca Hessea i poput njega je došao u sukob sa društvom nakon objavljivanja članaka u novinama u kojima se protivi ratu, te vrijeđa i osuđuje državu kao krivce za rat. Naravno, njega to baš posebno i ne smeta, ali nakon što uviđa da i jedan intelektualac kao što je njegov prijatelj profesor osuđuje takve pacifističke stavove, Harry se slama i odlučuje si uzeti život. No na putu prema kući uviđa da se zapravo boji smrti, te pokušava izbjeći povratak kući lutajući gradom i tada susreće Herminu. Hermina je mlada djevojka koja je poput Hallera nosi u sebi sukob ličnosti, ali za razliku od njega ona je upoznata sa dijelom života o kojem Harry ništa ne zna, te ga ona polako upoznaje sa tom stranom života. Upoznaje ga s plesom, ženama, jazzom, a preko nje upoznaje Pabla koji ga uvodi u svijet opojnih droga. Harry je, kao što sam već rekao, pojedinac koji je u potpunosti izgubljen, izgubljen je unutar samoga sebe i izgubljen je u svijetu u kojem živi. Rezultat te njegove izgubljenosti je potpuna duševna rastrojenost i socijalno izgnanstvo. Nakon što upoznaju Herminu ona mu polako pomaže da uspostavi kontakt sa svijetom u kojem živi, ali sa onom stranom svijeta koja ga neće odbaciti zbog njegovih posebnosti, i pomaže mu da uspostavi ravnotežu unutar sebe, da pomiri krajnosti koje ga trgaju iznutra, ali on još nije spoznao istinu o samome sebi. Još uvijek je zaokupljen čovjekom i vukom, te nije sposoban da uvidi širu sliku. Nakon bala na kojem njegov novi društveni život doseže vrhunac Pablo mu nudi da posjeti njegovo magično kazalište. Magično je kazalište po meni neka vrsta poniranja u
sebe uz pomoć raznih opojnih droga, čija je uloga izbrisati sve moguće predodžbe o sebi, izmiriti svoje ličnosti, naučiti kako upravljati njima i u konačnici spoznati samoga sebe. Sama zamisao o tim mnogobrojnim ličnostima u čovjeku jako podsjeća na hinduizam, što ima smisla jer je Hesse neko vrijeme proveo u Indiji, naime hinduizam se zasniva na reinkarnaciji, svaki novi život proživljavamo kao nova osoba dok ne dosegnemo savršenstvo i spoznamo sebe, te time dosegnemo besmrtnost. Tako se i u ovome romanu govori o tome kako svatko od nas u sebi nosi stotine, čak i tisuće, ličnosti i mi možemo proživjeti život kao jedna ili dvije od njih, ali to nismo mi. Mi smo kombinacija, mješavina svih tih ličnosti, tih šahovskih figurica, i moramo naučiti igrati njima da bi spoznali samoga sebe. To je istina koju Harry na kraju spoznaje. On ne zna tko je on, ali je spreman otpočeti cijeli život iznova da nauči kako upravljati svim figurama. Proučavajući ovaj izuzetno kompleksan, ali također i izuzetno interesantan roman, možemo uvidjeti da, iako postoji kritika građanskog društva, ona ovdje ima ulogu produbljivanja opisa Hallerove psihe, ali u njoj ne počiva srž romana. Srž romana se nalazi u vječitoj težnji Čovjeka da spozna samoga sebe, a mogli bi reći da u se u toj težnji nalazi i sama srž Čovjekova života. Zanimljivosti [uredi]
Harry Haller ima jednake inicijale kao i sam autor (ista pojava je prisutna i u drugim Hesseovim djelima), a Hermina je ženski oblik autorovog imena. 1926., Hesse je pohađao tečajeve plesa kod Julie Laubi-Honegger, s kojom je sudjelovao na krabuljnom plesu u jednom hotelu u Zürichu. Hesseova stanodavka i stan koji je unajmio 1924 godine u Baselu su isti kao oni opisani u knjizi. Lik Pabla i doživljaj jazza su vjerojatno nastali pod utjecajem nastupa Sidneya Becheta kojima je Hesse nekoliko puta prisustvovao.
Njemački autor Hermann Hesse je 1928. godine objavio djelo pod imenom Stepski Vuk. U njemu se radi o liku koji se zove Harry Haller, liku koji se izolirao od modernog buržoazijskog društva kako bi oživio klasicističke ideje europskih velikana poput Mozarta i Goethea. Jedne noći je došao do rukopisa koji detaljno opisuje njegov vlastiti život: neprestanu unutarnju podjelu između dnevnog života običnog građanina i noćnog lutanja u potrazi za preživljavanjem modernog društva. Ovaj psihološki dualizam iz freudovske perspektive je trebao ukazati na klasičnu postmodernističku problematiku: radikalni sukob između ideala i stvarnosti. Harry susreće čudan androgeni lik po imenu Hermina, koja uvodi Harryja u noćni život jazza i provoda po restoranima i plesnim dvoranama. Isprva Harry posumnja da ga Hermina pretvara u buržoazijskog ništariju te se nalazi u praznini gdje život gubi svako više značenje. Ali kroz unutarnje samo-otkrivenje, u noveli prikazano kao "čarobni teatar", zajedno s idejama iz rukopisa, Harry shvaća da je moderno društvo natjeralo njegov um da postane defanzivan, da poriče svaki dio psihologije mase koja omogućava demokratski i populistički društveni okvir. Zato je Harry bio podijeljen između ekstremnog pobunjenog pojedinca i, istovremeno, nekoga tko se nastoji uklopiti u društvo kako bi preživio. Ono što je Hesse pokušao ovdje opisati jest osnovna dilema s kojom se naposlijetku svi ljudi koji odbace modernizam moraju suočiti: prezirati moderno društvo se znači izolirati od vrijednosti i psihologije mase, ali u isto vrijeme se moramo nositi s masom kako bismo mogli promijeniti društvo u drugom smjeru. Za Hessea je rješenje predstavljalo nadilaženje dualističkog mišljenja "mene" i "njih" te korištenja potencijala u cijelom njegovom karakteru. Harry Haller je uspio poreći neodvojivi dio sebe: on nije bio
samo stanar koji se krio od drugih ljudi i slušao Mozarta, nego i osoba koja je mogla uživati u svakodnevnim aktivnostima poput ručkova, plesanja i razgovora.
40 godina nakon što je Hesse objavio ovo djelo, internacionalno poznati rock band je izdao svoj hit single "Born to be Wild". Divlja priroda Hesseovog izolacionizma je svedena na blues modificirane rock ritmove, mekane uzdahe i hedonistički poziv za individualnu slobodu i "odbacivanje" . Da li je moderni čovjek uspio u nadilaženju pozicije izolacionizma? Da li će uskoro doći do reforme modernog društva? Upadljivi refren je izrazio iste ideje kao što su to uradili demokracija i sloboda u Francuskoj tijekom revolucije: život je bio loš i mnogi su ljudi bili potlačeni, pa su se pobunili protiv aristokracije i proglasili "slobodu". Vjerovanje u pojedinca kao u izraza visokih vrijednosti je zamijenilo vjerovanje u samog pojedinca. To je bila "istina." To je značilo biti "rođen da budeš divlji."
Jako je važno shvatiti razliku između Hesseovog i Steppenwolfovog pogleda na individualizam, jer čak i ako se i jednom i drugom može dodijeliti ista osobina, značenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog društva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasične ideale Goethea i Mozarta (čitatelji Stepskog Vuka će također primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele čak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantičarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo više emocionalno nabijeniji i kojeg je jako teško kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetnički izraz, njegov individualizam je bio onaj romantičarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego način
da pojedinac protumači moderne vrijednosti i nađe neke nove. Romantičarski "individualizam" je prema tome bio način traganja za višom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera će točno znati što ovdje želim reći. Ono s čime se Hesse suočio u svom djelu jest činjenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na našu izolaciju kao na cilj sam po sebi - ne samo zato jer je osuđen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i što će dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli laži demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i različite vrste društvenih aktivnosti, ali se sve više i više introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Društvo i njegove mane tjeraju ljude i otuđuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno društvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bića te kao takvi, većina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim može činiti skrivanje od mahnitosti oko našeg doma, povijest i zdrav razum kažu da je ovo loš potez; sranje će naposlijetku doći i do vašeg susjedstva, a onda će možda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije želio da Harry napusti svoje ideale , nego da prihvati "buržujsku" stranu osnovnog psihološkog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironično je da je Harry baš to defanzivno bio poricao.
Ali za modernistički rock band Steppenwolf, individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane "poseban" tako da prihvati konformizam koji je odbacivao društvene norme. Paradoks postaje očigledan: istina nije više izvan, nego unutar onoga što je društveno prihvatljivo, pa stoga "ideal" postaje simbol najnižeg oblika ponašanja. Vozeći motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadišla one ljude koji su se još uvijek pridržavali ograničenja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik "individualizma" s onim Hesseovim, ubrzo ćemo doći do istog zaključka: vozeći velikom brzinom na autocesti modernog društva ne znači da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na više "cool" način. Kroz ovaj sukob između romantizma i modernističkog individualizma nam se pružio praktičan uvid kako da preživimo moderno društvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni našim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Možda ste vi dovoljno pametni da vidite što se zapravo događa u vašoj zemlji, ali ako ostanete kod kuće i ako se skrivate iza vašeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole - koji god tradicionalni ideal preferirali - polako ćete postati dio problema. Usuđujem se reći da su većina nas disidenata - ako ne i svi - prošli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, proučavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate noću po šumi. Ovo je veoma važan dio vašeg života, jer tijekom ovog perioda ponovno izgrađujete vrijednosti, tražite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, moć i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vaše zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojačate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, također odbacujete moderni individualizamn, što znači da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vašeg trenutnog postojanja.
Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i društvene prihvaćenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist stoga mora težiti za životom koji ima i osobni i društveni mir. Ne možemo si priuštiti da još inteligentnih ljudi napusti društvo, jer će onda to ostaviti našu kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo težiti da nadiđemo moderni dualizam bez da ugrozimo naše ideale. Moramo prihvatiti našu osnovnu ljudsku prirodu i ne ograničiti se na ono što smatramo "sigurnošću". "Sigurnost" je laž. Naša jedina prilika da reformiramo društvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne možete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loše dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju težiti tome da se ujedine oko ovih zajedničkih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao što je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremističkim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rješenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome sebi ispred ideala. Uništite svoj ego, uništite svoju predodžbu o samome sebi, uništite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve. "Pojedinac koji je sposoban da shvati Budu, koji osjeća što ljudski život može ponuditi u smislu raja i pakla, ne bi trebao živjeti u svijetu gdje vladaju zdrav razum, demokracija i buržoazijska vlada" Stepski vuk Herman Hese je najčitaniji i najbolji pisac velike njemačke književnosti XX vijeka. Za njegovu popularnost postoji više razloga, ali jedan od najbitnijih je, svakako, bavljenje problemima modernog čovjeka, naročito intelektualca. Hese je na zadivljujući način univerzalizovao individualnost, i pokazao nam da nismo usamljeni u našimduhovnim stranputicama i bludnjama, nego da veliki broj ljudi misli slično kao i mi. Ovaj roman je najčitanije djelo ovoga pisca, a kompoziciono je vrlo specifičan. Roman prati duhovnu evoluciju Harija Halera, glavnog lika romana. Hari se doseljava kod osobe koja je pronašla njegove zabilješke, osobe kod čije je tetke iznajmio sobu sa mansardom. Ubrzo poslije toga su stigle i Harijeve stvari, pri čemu je poseban akcenat stavljen na knjige, odnosno na literaturu koju je gospodin Haler proučavao. Njegovu biblioteku su, pored djela indijske filozofije, sačinjavala djela beletristke, i to Gete, Novalis, Dostojevski i mnogi drugi. Vidimo da je glavni lik predstavnik tipičnog njemačkog intelektualca, obrazovanog na klasični način. Piščev opis Harijeve sobe ima funkciju slikanja duhovnog stanja glavnog junaka. Hari Haler citira ''pripovjedaču'' jednu misao Novalisa:''Većina ljudi neće da pliva prije nego nauči''. Čovjek je rođen da živi, a ne da misli. Onaj ko misli može da dotjera daleko, ali je ipak zamijenio tle vodom i jednom će se udaviti (tragična sudbina intelektualca). Hari je osobenjak, stepski vuk, biće koje se ni na koji način ne može uklopiti u tok svoga vremena. Za ovo postoje dva razloga: dualistički karakter njegove duše, koji je stalno drži rastrzanu između apolonizijskog i dionizijskog, ljudskog bićai životinje, čovjeka i vuka, dok drugi razlog leži u njegovom samoubilačkom karakteru, koji se često aktivira u trenucima velikih mentalnih teškoća. Hari Haler je sebe smatrao isključivom jedinkom, čas osobenjakom i nastranim pustinjakom, a čas nadprosječnom, u neku ruku izvanredno obdarenom individuom, uzvišenom nad sitnim normama svakodnevnog života. Suprotno tome, on cijeni građanski život kao sistematičan i uredan, kao život njegovog djetinjstva i mladosti. Takav život je trom, nezanimljiv i jednoličan. Hari Haler je nesumnjivo velika priroda, jer sve se takve prirode protive kalupljenju i teže originalnosti, slobodi i nezavisnosti. Individualci ne predstavljaju dobar materijal za građane (Hermina, Pablo i Marija), jer se svaka visoko razvijena individualnost ustremljuje protiv sopstvenog ja i naginje njegovom uništenju. Dogmatizam pisca je motivisan iskustvom, ali pisac uspijeva da zadrži distanciranost i objektivnost. Ljudsko ja nije jedna nedjeljiva cjelina, nego je sastavljena iz velikog broja sastavnih dijelova, kojih postajemo svjesni kada samo jedan postane veći od drugih.
Jedna od glavnih karakteristika zapadne filozofije je monizam duše, a za istočnu filozofiju je karakterističan pluralizam. Pisac, pod očitim uticajem indiske filozofije, smatra da duša nije cjelovita, nego ima više različitih karakteristika. Harijeva velika greška je u poimanju ljudske duše, koja se, po njemu, sastoji od čovjeka i vuka, a upravo ovo i predstavlja genezu njegovog problema. Haler smatra da neko treba da pobijedi- ili čovjek, ili vuk. Međutim, sama početna podjela je pogrešna, jer trebamo govoriti o bezbrojnim aspektima ljudske duše i ne gledati je kao jednu nedjeljivu cjelinu, već kao skup različitih dijelova (ličnosti). Mnogostrukost ljudske duše je činjenica koju treba prihvatiti i umnožiti, jer se samo umnožavanjem te mnogostrukosti može dostići svemir. Pisac govori da smo svi mi, ljudi, jednom bili srećni, do trenutka spajanja našeg duha sa tijelom. Ovo mnogo podsjeća na Platonovo učenje o svijetu ideja u kojem živi duša, prije njenog sjedinjenja sa tijelom, a može se predstaviti kao vječni sukob preegzistencije i egzistencije. Pravi građanin je lažni čovjek, neko ko nije spreman da na račun svoga ja sebe pretvori u više biće. Hari se pita kako je od mladića, punog poleta i idealizma, postao mrzovoljni starac, koji je došao do ogavnog pakla praznine i očajanja. Uzrok svega je otuđenje čovjeka modernog doba, jer je Hari spoznao dubinu jaza koji se krije između stvarnosti i ideala. Uzrok samoga otuđenja, temeljni uzrok, leži u razbijanju kolektivne svijesti ljudskih bića i njihovoj individualizaciji, jer nekadašnji zajednički problemi ljudske zajednice, sada postaju lični problemi bivših ljudi. Dakle, otuđenje je direktni proizvod razvoja tehnologije, kao misaonog rada ljudi, rada koji je umanjio ulogu koristoljublja koje ih je zbližavalo. Hari smatra da ''mehaničnost'' života spriječava ljude da razmišljaju o svojim životima, jer svaki dan slijedi prethodni. Borba protiv smrti i volja za život su karakteristike života izuzetnih ljudi i toga je Hari svijestan. Njegov susret sa davnim poznanikom i proučavaocem indijske mudrosti, gura ga još više na mračnu stranu. Luta gradom pokušavajući da odgodi samoubistvo, i onda prihvata ruku spasa- upoznaje Herminu, djevojku koja ga tokom romana upoznaje sa sitnim životnim radostima, stvarima koje čine sav naš ''veliki'' život. Hermina shvata da svijetom vladaju samo plitki i sitni ljudi, dok za ''prave'' ljude nema mjesta na ovom svijetu. Ljudi kao što su ona i Hari posjeduju samo čežnju za vječnošću, a način do njenog dolaska je nebitan, jer su veliki grešnici i poročni ljudi postali sveci. Herminin makijavelizam iskrivljuje fundamentalne postulate hrišćanskog učenja. Harijev prolazak kroz ''Pablovo'' magično pozorište, predstavlja konačnu i postupnu metamorfozu njegove duše. Pozorište ima mnogo prostorija, što znači da se i na ljudsku dušu može gledati iz raznih uglova. Hari je posjetio nekoliko prostorija i bio je učesnik sukoba vođenog između čovjeka i mašine, što je piščevo zapažanje da bi nam današnja tehnologija mogla doći glave. Hari je saznao kako treba rukovati sa figuricama života, te kako se ''dresira'' stepski vuk. Proživljavanjem svih ljubavi svog života, Hari shvata da će u životima svih ljudi biti uvijek trenutaka koji će izazivati žaljenje, ali i mnogo lijepih koji čine kičmu čovjekove psihe. Hari je u magičnom pozorištu vivio da se život nekada odvija kako mi to hoćemo, a nekad potpuno suprotno. Pomislio je kako život ima gorak okus, što znači da je već bio blizu prihvatanja činjenice o nepromijenljivosti života . Nameće nam se jedno sasvim
logično pitanje- zbog čega je Hari ''ubio'' Herminu? Da li je to želja čovjeka da zauvijek raskine sa prošlošću, ili divljački nagon stepskog vuka? Mislim da je oboje tačno, i da je Hari, nesvjesno, ipak našao trenutak ravnoteže, za koji je bilo potrebno ''ubistvo''. Ali to je zabluda, jer Hari ''treba da živi, da nauči da se smije, i da nauči da sluša radio-muziku života, da cijeni duh koji njome provijava, treba da se smije cijelom rusvaju u njoj''. Drugim riječima, trebamo prihvatiti surovi raskorak ideja i stvarnosti, jer to je put do istinske sreće. Glavni lik predstavlja jedan mnogo širi i dublji problem, predstavlja čitavu bolesnu svijetsku generaciju. Roman se, kao i svaka vrhunska literatura, završava optimistično. (''Jednom ću ipak naučiti da bolje igram figuricama. Jednom ću ipak naučiti da se smijem. Čekao me je Pablo. Čekao me je Mocart.'') Upravo ove karakteristike čine Hermana Hesea najvećim i najčitanijim piscem XX vijeka.
