Stepski vuk Izvor: Wikipedija Skoči na: orijentacija orijentacija,, traži Hessea , Stepski vuk (njem.: Der Steppenwolf ) je roman njemačkog književnika Hermanna Hessea, [1] objavljen 1927 1927.. godine. Govori o Harryju Halleru, osamljenom i nezadovoljnom intelektualcu u potrazi za izlazom iz životne krize u koju ga je dovela podvojenost vlastite ličnosti između ljudske i vučje prirode. Uz pitanja identiteta i individualizma, roman se bavi i kritikom malograđanštine i društvenih tendencija iz poslijeratnog razdoblja. Roman je u početku naišao na nezainteresiranost nezainteresiranost i odbijanje. U SAD SAD-u -u je, u pojedinim saveznim državama, bio zabranjen u školskim knjižnicama zbog opisivanja "seksualnih perverzija" i uporabe droga. Veliku popularnost stekao je tek 60-ih i 70-ih godina među pripadnicima hipi-pokreta hipi-pokreta,, koji su u Hesseu pronašli duhovnog vođu.
SADRŽAJ
Nastanak [uredi uredi]] Hesse je počeo pisati Stepskog vuka sredinom 20-ih godina kada je proživljavao tešku životnu krizu. Zbog neslaganja sa ženom (oženio se 1924. - drugi put) mučio ga je osjećaj osamljenosti i izoliranosti od svijeta. Istovremeno je raslo njegovo nezadovoljstvo građanskim društvom i tehničkom civilizacijom; progonile su ga i pesimistične slutnje o novom svjetskom sukobu. U očajnom raspoloženju razmišljao je o samoubojstvu, a pohađao je i terapije kod psihologa.
Radnja [uredi uredi]] Roman je podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu, Predgovor izdavaču, nećak Hallerove stanodavke upoznaje upoznaje nas s glavnim likom na način na koji ga on doživljava; Haller je nakon nekoliko mjeseci boravka napustio stan i ostavio mu svoje bilješke. Iz Zabilješki Zabilješki Harrya Hallera (uz upozorenje: "Nije za svakoga. Samo za poremećene." ) glavni lik u prvom licu iznosi svoja razmišljanja i doživljaje. U ovaj dio je uklopljen i Traktat o Stepskom vuku , knjiga u knjizi, objektivna analiza ličnosti Harryja Hallera – Stepskog Vuka.
Harry Haller je intelektualac u kasnim četrdesetim godinama, pisac novinskih članaka, eseja i knjiga, ljubitelj književnosti književnosti,, slikarstva i klasične glazbe (posebno Goethea i Mozarta koje kasnije susreće u snovima). Živi sam, a način života mu je vrlo neuredan jer se zbog svoje prirode ne može uklopiti u normalno građansko društvo. Harryjeva ličnost je podijeljena u dva suprotstavljena pola koja si međusobno smetaju: ljudski (simbol umnog, plemenitog i kulturnog) i vučji (simbol nagonskog, divljeg i surovog). Za vrijeme jedne večernje šetnje gradom i obilaska krčmi gdje traži utjehu u alkoholu alkoholu,, susreće neobičnog čovjeka koji mu daje knjižicu "Traktat o Stepskom Vuku". Knjiga je hladna psihološka analiza kojoj je predmet sam Harry Haller. Traktat mu ne donosi puno novih spoznaja, ali ga potiče na razmišljanje o vlastitom identitetu i životu; razmišlja o samoubojstvu.
Uskoro susreće mladog profesora kojeg otprije poznaje, i prihvaća njegov poziv na večeru. Ona završava potpuno neuspješno - Harry je razočaran malograđanštinom profesora i njegove žene, a nezadovoljan je i samim sobom. U sasvim očajnom stanju upućuje se u krčmu "Kod crnog orla" preporučenu od strane misterioznog čovjeka koju mu je dao "Traktat o Stepskom Vuku". Tamo upoznaje Herminu, djevojku koja ga sasvim dobro razumije i obećava mu pomoći. Hermina uči Harrya plesati i uvodi ga u potpuno novi način života. Upoznaje ga s lijepom kurtizanom, Marijom, koja mu postaja ljubavnica, i trubača Pablom zahvaljujući kojem počinje cijeniti jazz. Harry je sada sretan premda ponekad osjeća da ta sreća nije ono što on zapravo traži. Istovremeno se komplicira njegov odnos s Herminom; ona ga želi navesti da se zaljubi u nju i zatim ju ubije jer je ona zapravo slična njemu iako se ponaša na drugačiji način. Hermina ga poziva na krabuljni ples gdje se konačno zaljubljuje u nju. Po završetku plesa ostaje s njom i Pablom. Pomoću droga Pablo ga uvodi u "magično kazalište" - odraz Harryjeve psihe. Tu doživljava niz nadrealnih iskustava, s kulminacijom u razbijanju vlastitog odraza u zrcalu i ubojstvu Hermine, nakon čega slijedi razgovor s Mozartom koji osuđuje njegovo ponašanje. Harry konačno zaključuje da mora prihvatiti humor kao rješenje svoje krize, naučiti se smijati svijetu i sebi samome.
Zanimljivosti [uredi] •
•
•
•
Harry Haller ima jednake inicijale kao i sam autor (ista pojava je prisutna i u drugim Hesseovim djelima), a Hermina je ženski oblik autorovog imena. 1926., Hesse je pohađao tečajeve plesa kod Julie Laubi-Honegger, s kojom je sudjelovao na krabuljnom plesu u jednom hotelu u Zürichu. Hesseova stanodavka i stan koji je unajmio 1924 godine u Baselu su isti kao oni opisani u knjizi. Lik Pabla i doživljaj jazza su vjerojatno nastali pod utjecajem nastupa Sidneya Becheta kojima je Hesse nekoliko puta prisustvovao.
Hermann Hesse Rođenje Smrt Nacionalnost
2. srpnja 1877. Calw, Njemačka 9. kolovoza 1962. Montagnola, Švicarska Nijemac, Švicarac
Hermann Hesse (Calw, 2. srpnja 1877. - Montagnola, Švicarska 9. kolovoza 1962.), njemački književnik Svojim djelima postiže za života značajne uspjehe. Povremeno se javlja u političkom životu u duhu svojih demokratskih i pacifističkih uvjerenja. Poslije Prvoga svjetskog rata priklanja se psihoanalizi, a živo ga privlači misticizam Dalekoga Istoka. U njegovim se prvim romanima odražavaju pojedine faze autorovih unutarnjih kriza, a u kasnijim se pojavljuju općeljudski problemi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1946. godine.
Najpoznatija djela: • • • •
"Stepski vuk " "Demian" "Igra staklenih perli" "Sidarta"
Stepski Vuk Njemački autor Hermann Hesse je 1928. godine objavio djelo pod imenom Stepski Vuk. U njemu se radi o liku koji se zove Harry Haller, liku koji se izolirao od modernog buržoazijskog društva kako bi oživio klasicističke ideje europskih velikana poput Mozarta i Goethea. Je dne noći je došao do rukopisa koji detaljno opisuje njegov vlastiti život: neprestanu unutarnju podjelu između dnevnog života običnog građanina i noćnog lutanja u potrazi za preživljavanjem modernog društva. Ovaj psihološki dualizam iz freudovske perspektive je trebao ukazati na klasičnu postmodernističku problematiku: radikalni sukob između ideala i stvarnosti. Harry susreće čudan androgeni lik po imenu Hermina, koja uvodi Harryja u noćni život jazza i provoda po restoranima i plesnim dvoranama. Isprva Harry posumnja da ga Hermina pretvara u buržoazijskog ništariju te se nalazi u praznini gdje život gubi svako više značenje. Ali kroz unutarnje samo-otkrivenje, u noveli prikazano kao "čarobni teatar", zajedno s idejama iz rukopisa, Harry shvaća da je moderno društvo natjeralo njegov um da postane defanzivan, da poriče svaki dio psihologije mase koja omogućava demokratski i populistički društveni okvir. Zato je Harry bio podijeljen između ekstremnog pobunjenog pojedinca i, istovremeno, nekoga tko se nastoji uklopiti u društvo kako bi preživio. Ono što je Hesse pokušao ovdje opisati jest osnovna dilema s kojom se naposlijetku svi ljudi koji odbace modernizam moraju suočiti: prezirati moderno društvo se znači izolirati od vrijednosti i psihologije mase, ali u i sto vrijeme se moramo nositi s masom kako bismo mogli promijeniti društvo u drugom smjeru. Za Hessea je rješenje predstavljalo nadilaženje dualističkog mišljenja "mene" i "njih" te korištenja potencijala u cijelom njegovom karakteru. Harry Haller je uspio poreći neodvojivi dio sebe: on nije bio samo stanar koji se krio od drugih ljudi i slušao Mozarta, nego i osoba koja je mogla uživati u svakodnevnim aktivnostima poput ručkova, plesanja i razgovora./p> 40 godina nakon što je Hesse objavio ovo djelo, internacionalno poznati rock band je izdao svoj hit single "Born to be Wild". Divlja priroda Hesseovog izolacionizma je svedena na blues modificirane rock ritmove, mekane uzdahe i hedonistički poziv za i ndividualnu slobodu i "odbacivanje". Da li je moderni čovjek uspio u nadilaženju pozicije izolacionizma? Da li će uskoro doći do reforme modernog društva? Upadljivi refren je izrazio iste ideje kao što su to uradili demokracija i sloboda u Francuskoj tijekom revolucije: život je bio loš i mnogi su ljudi bili potlačeni, pa su se pobunili protiv aristokracije i proglasili "slobodu". Vjerovanje u pojedinca kao u izraza visokih vrijednosti je zamijenilo vjerovanje u samog pojedinca. To je bila "istina." To je značilo biti "rođen da budeš divlji." Jako je važno shvatiti razliku između Hesseovog i Steppenwolfovog pogleda na individualizam, jer čak i ako se i jednom i drugom može dodijeliti ista osobina, značenje ovih osobina je dijametralno suprotno. Prvo, Hesse je bio protiv modernog demokratskog društva. On je odbacio modernizam kao filozofiju i psihologiju mase te je umjesto toga hvalio klasične ideale Goethea i Mozarta (čitatelji Stepskog Vuka će također primijetiti da Mozart u jednom dijelu novele čak ismijava Brahmsa, koji je postao simbol romantičarskog glazbenog jezika; jezika koji je mnogo više emocionalno nabijeniji i kojeg j e jako teško kontrolirati, za razliku od rafinirane stilistike klasicizma koju je predstavljao Mozart). Iako je Hesse odbacio romantizam kao umjetnički izraz, njegov individualizam je bio onaj romantičarski: izolacija, kriza, usamljenost i ekstremizam pojedinca (Harry); on nije bio sam po sebi cilj, nego način da pojedinac protumači moderne vrijednosti i nađe neke nove. Romantičarski "individualizam" je
prema tome bio način traganja za višom istinom od one koju je masa zagovarala. Ljudi koji su upoznati sa Goetheovim djelom Jadi mladog Werthera će točno znati što ovdje želim reći. Ono s čime se Hesse suočio u svom djelu jest činjenica da mi pojedinci koji odbacimo modernizam nikad ne smijemo gledati na našu izolaciju kao na cilj sam po sebi - ne samo zato jer je osuđen na propast (koliko nam neo-Nazi klubova treba da shvatimo ovo) nego zato i što će dekonstruirati psihologiju pojedinca. Mi nismo samo disidenti. Mnogi ljudi koji su prozrijeli laži demokracije, multikulturalizma i industrijskog globalizma vole prijateljstva i različite vrste društvenih aktivnosti, ali se sve više i više introvertiraju i zapadaju u pasivnost. Društvo i njegove mane tjeraju ljude i otuđuju ih, ali ako izgubimo inteligentne disidente, tko je preostao da vlada? Mi nismo samo oni koji preziru moderno društvo, nego smo na prvom mjestu ljudska bića te kao takvi, većina nas misli i djeluje. Dok se primamljivim može činiti skrivanje od mahnitosti oko našeg doma, povijest i zdrav razum ka žu da je ovo loš potez; sranje će naposlijetku doći i do vašeg susjedstva, a onda će možda biti prekasno da ga se zaustavi. Hesse nije želio da Harry napusti svoje ideale , nego da prihvati "buržujsku" stranu osnovnog psihološkog mentaliteta te da ga prisili da iskoristi svoje potencijale; ironično je da je Harry baš to defanzivno bio poricao. Ali za modernistički rock band Steppenwolf, individualizam je bio moderni fenomen; cilj pojedinca je bio da postane "poseban" tako da prihvati konformizam koji je odbacivao društvene norme. Paradoks postaje očigledan: istina nije više izvan, nego unutar onoga što je društveno prihvatljivo, pa stoga "ideal" postaje simbol najnižeg oblika ponašanja. Vozeći motocikl pri velikoj brzini, slika pojedinca bi nadišla one ljude koji su s e još uvijek pridržavali ograničenja brzine. Ali kad usporedimo ovaj oblik "individualizma" s onim Hesseovim, ubrzo ćemo doći do istog zaključka: vozeći velikom brzinom na autocesti modernog društva ne znači da smo ga odbacili, nego da smo ga potvrdili, iako na više "cool" način. Kroz ovaj sukob između romantizma i modernističkog individualizma nam se pružio praktičan uvid kako da preživimo moderno društvo. Moramo biti radikalni, moramo biti vjerni našim idealima i ne smijemo se pokolebati, ali se ne smijemo vidjeti kao izolacioniste. Možda ste vi dovoljno pametni da vidite što se zapravo događa u vašoj zemlji, ali ako ostanete kod kuće i ako se skrivate iza vašeg Mozarta, Hitlera, Burzuma ili Evole - koji god tradicionalni ideal preferirali - polako ćete postati dio problema. Usuđujem se reći da su većina nas disidenata - ako ne i svi - prošli kroz ovaj izolacijski period, vrijeme kad odbacite sve oko sebe, proučavate veliku Indo-Europsku literaturu, uronite se u Beethovena ili Emperora, skupljate Nazi letke ili lutate noću po šumi. Ovo je veoma važan dio vašeg života, jer tijekom ovog perioda ponovno izgrađujete vrijednosti, tražite unutarnju istinu i mir u sebi, smjer, osobni prostor, moć i duhovnost da nastavite dalje-ali ne da ostanete odvojeni od vaše zajednice, nego da joj doprinosite, da je ojačate, da se borite za nju. Ako odbacite modernizam, također odbacujete moderni individualizamn, što znači da vrednujuete kolektivnu kulturu i ljude iznad vašeg trenutnog postojanja. Ovdje bi Hesseov Stepski Vuk prepao sve trendy individualiste modernog doba: prava individualna pobuna ide iznad moralnosti i društvene prihvaćenosti i promatra individualizam kao na proces sticanja dubljeg razumijevanja ovih vrijednosti. Nihilist s toga mora težiti za životom koji ima i osobni i društveni mir. Ne možemo si priuštiti da još inteligentnih ljudi napusti društvo, jer će onda to ostaviti našu kulturu u rukama morona koji su jedva sposobni glasati za stranku koju su vidjeli na TV-u. Moramo težiti da nadiđemo moderni dualizam bez da ugrozimo naše ideale. Moramo prihvatiti našu osnovnu ljudsku prirodu i ne ograničiti se na ono što smatramo "sigurnošću". "Sigurnost" je laž. Naša jedina prilika da reformiramo društvo se sastoji u tome da budemo nerazdvojivi dio njega i da ga promijenimo iznutra. Ne možete promijeniti strukturu neispravnog motocikla tako da uklonite kvalitetne dijelove i sakrijete ih u ormar, nego da uklonite loše dijelove i uklopite one dobre. Disidenti moraju težiti tome da s e ujedine oko ovih zajedničkih vrijednosti te da ih i provode, kao znak otpora modernoj bolesti koja polako ubija Europu iznutra. Morate, kao što je Nietzsche govorio, znati odnositi se s masom u svilenim rukavicama. Oni koji ostanu u malim ekstremističkim skupinama, poput neo-Nazi pokreta, sindikata ili ljudi koji grade kolibe u
divljini kako bi pobjegli industrijalizaciji nisu dio rješenja. Oni, kao svi moderni ljudi danas, stavljaju svoju materijalnu ugodnost i sliku o samome se bi ispred ideala. Uništite svoj ego, uništite svoju predodžbu o samome sebi, uništite moderni individualizam. Ostanite vjerni sebi i svojim idealima, bez obzira na sve. "Pojedinac koji je sposoban da shvati Budu, koji osjeća što ljudski život može ponuditi u smislu raja i pakla, ne bi trebao živjeti u svijetu gdje vladaju zdrav razum, demokracija i buržoazijska vlada" ~ H. Hesse WIKICITATI H. HESSE •
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
"Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje." ( Demian) "Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio." "...imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali....svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi." "I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće." ( Stepski vuk ) "Ja sam odabrao put egoista ili vjernika, pa obaveze prema vani smatram sporednima u odnosu na one koje dugujemo vlastitoj duši." "Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači sebe samog." ( Demian) "Mržnja prema samome sebi dovodi do iste stravične osamljenosti i očaja kao i pretjerani egoizam." "Nije sreća biti voljen. Svako voli sebe, ali voljeti drugog, to je sreća!" "Nikada nisam živio bez vjere i ne bih niti dana bez nje mogao, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve." "Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije negoli da pođe putem koji ga vodi njemu samome!" "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time..." "Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprečava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste." "Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome."
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
"Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti." ( Stepski vuk ) "Srećan je ko umije da voli." "Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi." "Svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samoga sebe ne shvaća ozbiljno." "Šta je stvarno živ čovjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile strijeljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode." "Što više ljubimo i darujemo se, to više naš život zadobiva smisao i vrijednost." "Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i umije. Zar to nije duhovito? Naravno da ne žele plivati! Ta rođeni su za tlo, ne za vodu. I naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, ne za mišljenje! Tako, a ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar , taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je pak tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti!" ( Stepski vuk ) "Zakon ljubavi nije zapovijed nego poziv na sreću." "Život svakog šovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije." "Heroj je onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu."
Herman Hese
(1877-1962) Njemačko-švicarski pisac, Herman Hesse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine, rodjen je 2. jula 1877 godine. Odlučivši u dobi od 13 godina da bude "pjesnik ili ništa", Hesse je u početku pisao romantične pjesme i priče. U svojim ranim novelama Peter Camenzid (1904) i Ispod točka (1906) izašao je iz kolotečine i osvojio uspjeh. Prva faza njegovog pisanja, koja je započela neoromantičnim pristupom socijalnog izgnanstva, završila je sa realističnim Rosshalde (1914). Na početku I svjetskog rata, pod uticajem pacifističkih uvjerenja i domaće krize, uplovio je u vode psihoanalize. Jungova psihologija dala je njegovom radu novu dimenziju, što se može vidjeti u Demianu (1919), Sidarti (1922) i Stepskom vuku (1927). Ujedno se u tim djelima vidi i uticaj Ničea, Dostojevskog, Spenglera i budističkog misticizma. Ove novele se baziraju na misli da je
zapadna civilizacija "prokleta" i da čovijek mora da se izrazi da bi pronašao svoju sopstvenu prirodu. Hesse nije napisao nijednu novelu poslije 1943. godine, ali je nastavio da izdaje eseje, pisma, poeme, kritike i priče. Od 1912. godine živi u Švicarskoj, gdje dobija i državljanstvo 1923 godine. Heseovi romani postaju izuzetno popularni tokom 50-tih na engleskom govornom području. Zivot u roditeljskoj kuci u Kalvu bio je prozet pijetistickom poboznoscu.Tu se od svakog pojedinca trazilo da kroz ljubav prema bliznjem usavrsava hriscanske vrline.S druge strane,u toj kuci su mnogi svjetovi ukrstali svoje zrake.Kako je Hesse opisao zivot u njoj "tu se studiralo i bavilo indijskom filozofijom,tu se znalo za Budu i Lao Cea,dolazili su gosti iz mnogih zemalja,donoseci sobom dah tudjine i zvuke stranih jezika".U njihovom sarenilu i suprotnostima djecak je uzalud pokusavao da uspostavi nekakvu harmoniju i putokaz koji bi ga uputio "kako se zivi". Hermannu Hesseu je bilo 14 godina kada je u njemu sazrela odluka da ce "biti ili pjesnik ili nista".Prema odluci roditelja trebalo je da bude svestenik,ali vec pocetkom marta 1892.godine,nepunih sest mjeseci posto ga je otac doveo,Hermann Hesse bjezi iz sjemenista u Maulbronu.
Godina 1892. bila je za mladog Hessea teska i puna potresa.Zabrinuti roditelji odveli su sina u Bad Bol kod cuvenog "iscjelitelja duse i istjerivaca demona".Poslije dva neuspjela pokusaja samoubistva,roditelji smjestaju djecaka u dusevnu bolnicu u Stetenu.Pisma koja je Hermann Hesse te godine pisao,potresni su dokumenti ocaja,protesta i nemoci.Petnaestogodisnjak se bori da bude otpusten iz "lijecilista za slaboumne i za epilepticare" u Stetenu.Po izlasku iz lijecilista u Stetenu,Hesse se upisao u gimnaziju u Kanstatu,ali i tu ne moze da izdrzi duze od godinu dana.Zatim radi kao segrt-mehanicar,da bi 1895. godine napustio ovaj posao i zaposlio se u knjizari u Tibingenu. 1904.godine Hermann Hesse se ozenio Marijom Bernuli.U to vrijeme je vec mnogocitani i mnogohvaljeni pisac,saradnik brojnih listova i casopisa.1905. rodio mu se prvi sin-Bruno,a 1909. drugi-Hajner. Oceva smrt 1915. godine i sve izrazenija bolest njegove zene i najmladjeg sina Martina dovode Hessea do ivice nervnog sloma.Tada prvi put odlazi na Jungovu kliniku i psihoanaliticku terapiju.Tu se Hesseu otvaraju neki novi nesluceni svijetovi.Njihov odraz ce od tada da se provlaci kroz sva njegova djela.
Otudjen od svojih citalaca ,pod pseudonimom Emil Sinkler objavljuje roman "Demijan"(1919.).Knjiga nailazi na veliki odjek kod razocaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata.U svakom slucaju Hesse je opet popularan pisac. Ubrzo je otkriveno da je on autor "Demijana",i Hesse vraca Fontaneovu literarnu nagradu,koja je bila dodjeljena Emilu Sinkleru.Pa ipak,1919.godina je za Hessea ispunjena mnogim nevoljama i licnim krizama.Njegov brak se raspao,a Hesse ponpvo odlazi na psihoanaliticke seanse kod Junga.Iste godine seli se iz Berna u Montanjolu.Njegovu samocu u Montanjoli zapljuskuje nepresusiva bujica prekora kojom ga obasipaju zbog antimilitaristickog stava.1922. objavljuje djelo "Sidarta".1924. zeni se Rutom Vagner i razvodi vec 1927. 1926. pruska akademija umjetnosti izabrala ga je za clana Odjeljenja za knjizevnost.1927. objavljuje roman "Stepski vuk".1931. zeni se po treci put Ninom Dolbin.Od 1933. do 1943 radi na djelu "Igra staklenih perli".Za to djelo dobija Nobelovu nagradu 1946.godine. Umro je 8. avgusta 1962. godine u Montanjoli u 85. godini zivota.Ostavio je za sobom zivotno djelo od bezmalo 40 knjiga:romana,pripovijedaka,zbirki pjesama,eseja,studija i rasprava,koje su u ukupnom tirazu od trideset miliona primjeraka rasirene po cijelom svijetu.
HESSE, Herman: Stepski vuk -svatko ima svoju sudbinu, a laka nije nijedna -Svaki znade, u nekom kutku svoje duše, vrlo dobro, kako je samoubojstvo doduše nekakav izlaz, ali ipak tek prilično bijedan i nelegitiman izlaz u nuždi, da je u biti plemenitije i ljepše dati se pobijediti od samoga života i dati se oboriti, nego to napraviti vlastitom rukom. -To „građansko", međutim, kao stalno postojeće stanje ljudskoga, nije ništa drugo doli pokušaj nagodbe,
težnja za nekom izjednačenom sredinom između nebrojenih krajnosti i pojava suprotnosti u ljudskome ponašanju. Uzmemo li bilo koji od tih parova suprotnosti za primjer, možda opreku između sveca i razvratnika, poredba će nam biti odmah razumljiva. Čovjek ima mogućnost da se posvema preda duhovnome, pokušaju približavanja božanskome, idealu svetoga. Obrnuto pak ima i mogućnost posvema se predati nagonskom životu, žudnji vlastitih čula, i usmjeriti sve na postizanje trenutna zadovoljstva. Jedan put vodi do sveca, do mučenika duha, do samopredaje Bogu. Drugi put vodi do razvratnika, do mučenika nagona, do samopredaje rasulu. Između to dvoje, u temperiranoj sredini, pokušava živjeti građanin. On se nikad ne predaje, neće se predati ni zanosu ni askezi, nikad neće biti mučenikom, nikad pristati na svoje uništenje – naprotiv, njegov ideal nije predanost nego očuvanje vlastitog ja, on ne stremi svetosti niti njezinoj suprotnosti, bezuvjetnost je nepodnošljiva za nj, on doduše želi služiti Bogu, ali i zanosu, želi doduše biti krepostan, ali i da mu na zemlji bude malo dobro i udobno. Ukratko, on se pokušava
smjestiti u sredini između krajnosti, u umjerenoj i udobnoj zoni bez snažnih oluja i nevremena, a to mu i uspijeva, ali na uštrb onog životnog i osjećajnog intenziteta što ga pruža život usmjeren na bezuvjetnost i krajnost. Intenzivno se može živjeti samo na uštrb vlastitoga ja. Građanin pak ne cijeni ništa toliko koliko svoje ja (dakako, jedno tek rudinarno razvijeno ja). Na uštrb intenziteta on dakle postiže održanje i sigurnost, umjesto opsjednutosti bogom on žanje mirnu savjest, umjesto užitka lagodnost, umjesto slobode udobnost, umjesto smrtnoga žara prijatnu temperaturu. Građanin je stoga po svojoj naravi stvorenje slabe životne pobude, bojažljiv, strahujući od bilo kakva žrtvovanja sebe samoga, te se s njim lako upravlja. Zato je na mjesto moći postavio većinu, na mjesto sile zakon, na mjesto odgovornosti postupak glasovanja. -Ispitamo li sada dušu Stepskoga vuka, pokazat će se on kao čovjek kojega je već njegov visoki stupanj individuacije odredio kao ne-građanina – jer se svaka daleko dotjerana individuacija okreće protiv vlastitoga ja, te teži njegovu uništenju. Vidimo da on u sebi nosi
snažne sklonosti, kako prema svecu tako i prema razvratniku, ali se iz nekakve slabosti ili tromosti nije mogao vinuti u slobodna, divlja svemirska prostranstva, nego je ostao prikovan za teško majčinsko zviježđe građanstva. To je njegov položaj u prostoru svijeta, to je njegova ovisnost. Većina intelektualaca, najveći broj ljudi umjetnosti pripada tom istom tipu. Samo najjači među njima probiju ozračje građanske Zemlje i dospiju u ono svemirsko, svi ostali rezigniraju ili prave kompromise, preziru građanstvo, a ipak mu pripadaju i jačaju ga i veličaju, time što na kraju krajeva moraju pristati uza nj, ne bi li još mogli živjeti. -on svejedno zatvara oči i ne želi znati da je očajničko hvatanje za svoje ja, očajničko protivljenje umiranju, zapravo najsigurniji put u vječnu smrt, dok spremnost na umiranje, na skidanje ovoja, vječito predavanje vlastitoga ja preobrazbi vodi u besmrtnost. Kad se klanja svojim miljenicima među besmrtnicima, primjerice Mozartu, on ga na kraju ipak još gleda građanskim okom i sklon je Mozartovo savršenstvo
objašnjavati gotovo kao kakav učitelj, jedino njegovom vrhunskom stručnom darovitošću umjesto veličinom njegove predanosti i spremnosti na patnju, njegovom ravnodušnošću spram građanskih ideala, te podnošenjem one iznimne usamljenosti što oko trpećega, oko onoga koji je na putu očovječenja, svako građansko ozračje prorijedi do ledenog svjetovnog etera, do usamljenosti Getsemanskih vrtova. -A da će sve to, isto kao i današnji početci radija, ljudima služiti samo za to da pobjegnu od sebe i svog cilja te se okruže sve gušćom mrežom rastresenosti i beskorisne zaokupljenosti. -svaki narod, pa i svaki pojedinac, umjesto da se uljuljkuje uz lažna politička „pitanja krivnje", mora u sebi samom istražiti koliko je sukrivac za rat i svu ostalu bijedu svijeta zbog vlastitih grešaka, propusta i zlih navika, te kako je to jedini put da se možda izbjegne sljedeći rat. (...) Jer oni su, dakako, posve nedužni: car, generali, veliki industrijalci, političari, novine – nitko nema ni najmanju stvar koju bi sebi
predbacio, nitko nema nikakve krivice! Moglo bi se pomisliti kako je sve divno na svijetu, samo što deseci milijuna ubijenih ljudi leži pod zemljom. (...) Dvije trećine mojih zemljaka čitaju tu vrst novina, svakog jutra i večeri čitaju takve glasove, svakog dana bivaju obrađivani, huškani, postaju nezadovoljni i ljutiti, a cilj i kraj svemu tome je opet rat, sljedeći rat, onaj što dolazi, koji će biti još gori nego što je bio ovaj. Sve je to jasno i jednostvano, svaki bi čovjek to mogao shvatiti, mogao bi za samo jedan jedini sat razmišljanja doći do istog zaključka. (...) Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi! -Ja nisam zadovoljan s tim da budem sretan, ja nisam za to stvoren, to nije moje određenje. (...) Nesreća koja meni treba i za kojom čeznem je drukčija; takva da me čini da s požudom patim, a da sa slašću umrem. (...) Čeznem za patnjom koja će me učiniti spremnim i voljnim da umrem.
-svi mi ljudi (...) ne bismo uopće mogli živjeti, kad osim zraka ovoga svijeta ne bi bilo još drugoga zraka za disanje, kad izvan vremena ne bi postojala još i vječnost, a ona je carstvo onog istinskog. U to spadaju Mozartova glazba i pjesme tvojih velikih pjesnika, tomu pripadaju sveci, napravljena čuda, oni koji su pretrpjeli mučeničku smrt i ljudima dali velik primjer. Vječnosti, međutim, isto tako pripada slika svakog istinskog čina, snaga svakog istinskog osjećaja, pa i kad za to nitko nikad ne zna i to ne vidi i ne zapiše i ne sačuva za potomstvo. -Vi, dakako, znate gdje se skriva taj drugi svijet, znate da je svijet što ga tražite svijet vaše vlastite duše. Samo u vašoj vlastitoj nutrini živi ona druga zbilja za kojom čeznete (u duši slika Boga -smrt-> raj; u duši slika svijeta -smrt-> pakao ? -op.ND). Ja vam ne mogu dati ništa što već ne postoji u vama samome, ne mogu vas uvesti ni u koju drugu galeriju slika doli one u vašoj duši. Ne mogu vam dati ništa, samo priliku, poticaj, ključ. Pomoći ću vam da vam vaš vlastiti svijet postane vidljiv, to je sve.
-Naučite ozbiljno shvaćati ono što vrijedi da bude ozbiljno shvaćeno, a ostalomu se smijte! Trebate se naučiti smijati, to se od vas zahtjeva. Morate shvatiti humor života. -Hoćete umrijeti, kukavico, ali ne živjeti. K vragu, ali upravo živjeti morate!
Stepski vuk – Hermann Hesse By Frki
– 25. Novembar 2010. Posted in: Download, Knjige
Roman je podijeljen na tri dijela. U prvom dijelu, Predgovor izdavaču, nećak Hallerove stanodavke upoznaje nas s glavnim likom na način na koji ga on doživljava; Haller je nakon nekoliko mjeseci boravka napustio stan i ostavio mu svoje bilješke. Iz Zabilješki Harrya Hallera (uz upozorenje: “Nije za svakoga. Samo za poremećene.”) glavni lik u prvom licu iznosi svoja razmišljanja i doživljaje. U ovaj dio je uklopljen i Traktat o Stepskom vuku, knjiga u knjizi, objektivna analiza ličnosti Harryja Hallera – Stepskog Vuka.
Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela. Harry Haller je intelektualac u kasnim četrdesetim godinama, pisac novinskih članaka, eseja i knjiga, ljubitelj književnosti, slikarstva i klasične glazbe (posebno Goethea i Mozarta koje kasnije susreće u snovima). Živi sam, a način života mu je vrlo neuredan jer se zbog svoje prirode ne može uklopiti u normalno građansko društvo. Harryjeva ličnost je podijeljena u dva suprotstavljena pola koja si međusobno smetaju: ljudski (simbol umnog, plemenitog i kulturnog) i vučji (simbol nagonskog, divljeg i surovog). Za vrijeme jedne večernje šetnje gradom i obilaska krčmi gdje traži utjehu u alkoholu, susreće neobičnog čovjeka koji mu daje knjižicu “Traktat o Stepskom Vuku”. Knjiga je hladna psihološka analiza kojoj je predmet sam Harry Haller. Traktat mu ne donosi puno novih spoznaja, ali ga potiče na razmišljanje o vlastitom identitetu i životu; razmišlja o samoubojstvu. Uskoro susreće mladog profesora kojeg otprije poznaje, i prihvaća njegov poziv na večeru. Ona završava potpuno neuspješno – Harry je razočaran malograđanštinom profesora i njegove žene, a nezadovoljan je i samim sobom. U sasvim očajnom stanju upućuje se u krčmu “Kod crnog orla” preporučenu od strane misterioznog čovjeka koju mu je dao “Traktat o Stepskom Vuku”. Tamo upoznaje Herminu, djevojku koja ga sasvim dobro razumije i obećava mu pomoći. Hermina uči Harrya plesati i uvodi ga u potpuno novi način života. Upoznaje ga s lijepom kurtizanom, Marijom, koja mu postaja ljubavnica, i trubača Pablom zahvaljujući kojem počinje cijeniti jazz. Harry je sada sretan premda ponekad osjeća da ta sreća nije ono što on zapravo traži. Istovremeno se komplicira njegov odnos s Herminom; ona ga želi navesti da se zaljubi u nju i zatim ju ubije jer je ona zapravo slična njemu iako se ponaša na drugačiji način. Hermina ga poziva na krabuljni ples gdje se konačno zaljubljuje u nju. Po završetku plesa ostaje s njom i Pablom. Pomoću droga Pablo ga uvodi u “magično kazalište” – odraz Harryjeve psihe. Tu doživljava niz nadrealnih iskustava, s kulminacijom u razbijanju vlastitog odraza u zrcalu i ubojstvu Hermine, nakon čega slijedi razgovor s Mozartom koji osuđuje njegovo ponašanje. Harry konačno zaključuje da mora prihvatiti humor kao rješenje svoje krize, naučiti se smijati svijetu i sebi samome.
