1
SKRIPTA IZ KOLEGIJA ŠKOLSKI MENADŽMENT
1
2
SKRIPTA IZ KOLEGIJA „MENADŽMENT U OBRAZOVANJU“ ODREDNICE MENADŽMENTA U OBRAZOVANJU: MENADŽMENT je umijeće koje predstavlja usklađivanje i racionalno korištenje ljudskih i materijalnih potencijala da bi se ostvarili razvojni ciljevi u suvremenom društvu.Spada među najučestalije aktivnosti u našem vremenu. Menadžment nastaje u industrijskom društvu sredinom 19.stoljeća. Tvorcem menadžmenta smatra se američki inženjer F.W.Taylor. Razvio je sustav organizacije rada pod nazivom „tejlorizam“, on je otac znanstvenog menadžmenta – nastojao je ovećati proizvodnost radnika putem znanstvenih metoda. Oblikovanje moderne teorije suvremenog menadžmenta pripisuje se francuskom industrijalcu H.Fayolu, razvio je „administrativnu doktrinu“ – odnosi se na poduzeća u kojoj menadžment igra jednu od bitnih uloga, on je autor prve klasifikacije menadžerskih funkcija. Peter Drucker jedan je od najplodnijih autora u području menadžmenta. On kaže da je menadžment ono što se nekad nazivalo humanističkim umijećem jer se bavi ljudima a zovemo ga umijećem jer je zapravo on praksa i primjena. Menadžment će sve više biti ona disciplina i ona praksa preko koje će humanističke discipline ponovo postići priznanje, učinak i relevantnost. Henry Mintzberg je autor novijih pristupa menadžmentu. Menadžment je koordinacija ljudskih i materijalnih resursa da bi se postigli određeni ciljevi. (Mitschel) Na putu svog razvitka menadžment se kretao od pretežito operativnog, preko strategijskog, do danas sve afirmiranijeg integrativnog menadžmenta. Integrativni menadžment nastoji ostvariti jedinstvo i cjelovitost poduzeća/ustanove, i ima tri dimenzije i to: normativnu, strategijsku i operativnu. MENADŽERSKE RAZINE – označavaju različite sadržaje i funkcije menadžerskog posla na različitim razinama organizacijske strukture. Razlikujemo tri: institucionalna/strategijska, organizacijska/koordinativna i operativna razina menadžmenta. Prva razina označava se razinom vrhovnog menadžmenta, druga – srednjeg i treća – nižeg menadžmenta. U praksi je više razina jer broj razina određuju tzv.visinu organizacijske strukture. MENADŽERSKE VJEŠTINE - su teorijska i praktična znanja te vještine potrebne za uspješno obavljanje menadžerskog posla, odnosno sposobnosti pretvaranja znanja u akciju. Imamo tehničke, socijalne i konceptualne (strategijske) vještine. MENADŽERSKI STIL je način ponašanja i djelovanja menadžera, njihov „modus operandi“. Imamo autokratski, paternalistički (konzultativni) i demokratski ( participativni) menadžerski stil.
2
3
RAZLIKA IZMEĐU MENADŽMENTA I VOĐENJA: Menadžment se vezuje uz pojave organizacijskog života kao planiranje, analiziranje, organiziranje, financiranje, nadzor i sl. Vođenje se odnosi na ljude, a do izražaja dolazi više osobno ponašanje, stil rada, komuniciranje, motiviranje i sl. Vodstvo je jedna od najvažnijih funkcija menadžmenta. Svaki uspješan menadžer je istovremeno je i vođa jer je – kvalitetno vodstvo bit uspješnog menadžmenta. Vođenje je skupna funkcija i vođe nastoje utjecati na ponašanje drugih ljudi.Karakteristika za menadžere je da slijede propise i poslovnu politiku nadređenih a vođe Slijede osobnu intuiciju i potiču inovacije. Menadžeri su skloni tradicionalnim rješenjima a lideri zaziru od njih. Menadžer vlada ljudima tražeći poslušnost a vođu ljudi slijede temeljem osobnog izbora. Liderstvo: nadahnuće, osnaživanje, priznanje i odobravanje, stvaranje tima, izražavanje vizije i vrijednosti, inovativni izazov, promjer, odlučnost – vode ih emocije i raspiruju emocije. Menadžment(razum): planiranje, analiza, promatranje, procjena, organizacija, nadzor. Tony Bush (2003) je poznati teoretičar obrazovnog menadžmenta i vođenja. On tvrdi da nema općeprihvaćene definicije menadžmenta, jer se njegov razvoj ostvaruje u različitim područjima, pa je razumljivo da se kao važni ističu njegovi različiti aspekti. Menadžment u obrazovanju je posebno orijentiran na utvrđivanje svrhe i ciljeva. Vođenje predstavlja utjecaj na ljude da ih se potakne na aktivnost, njihovo povezivanje oko ključnih vrijednosti i pridobivanje za ostvarenje vizije. Bolman i Deal (1997) ističu razliku i važnost menadžmenta i vodstva. MENADŽMENT SE OSTVARUJE KROZ NEKOLIKO KLJUČNIH FUNKCIJA I TO: planiranje, organiziranje, upravljanje ljudskim potencijalima, vođenje i evaluacija rezultata. KONCEPCIJA MENADŽMENTA UKLJUČUJE normativni, strategijski i operativni, kao i elemente integrativnog menadžmenta. MENADŽMENT U OBRAZOVANJU predstavlja koordinaciju ljudskih i materijalnih potencijala u području odgoja i obrazovanja da bi se postigli ciljevi utvrđeni državnom prosvjetnom politikom. TEMELJNA FUNKCIJA OBRAZOVNOG MENADŽMENTA je unošenje inovacija kojima određena organizacija postaje efikasnija u svome radu. PRIMJENA OBRAZOVNOG MENADŽMENTA operacionalizira se kroz upravljanje, rukovođenje , vođenje i razvoj u školskim sustavima i podsustavima. Unatoč malim pomacima škola je i nadalje rigorozno kontrolirana državna ustanova u kojoj ostaje malo prostora za samostalno odlučivanje i inovativno vođenje, a time i za školski menadžment. Potrebno je da država ostvari odgovornost za odgoj i obrazovanje prenese s nacionalne na lokalnu i školsku razinu.
3
4
SASTAVNICE MENADŽMENTA U OBRAZOVANJU: upravljanje školom, rukovođenje školom, vođenje zaposlenih u školi i škola kao organizacija. UPRAVLJANJE: odnosi se na usklađivanje fizičkih, financijskih i ljudskih potencijala u školskom sustavu sa svrhom da pojedini elementi tog sustava, kao i sustav u cjelini, optimalno ostvare svoje ciljeve. Po naravi upravljanje je administrativna funkcija.Uključuje državnu prosvjetnu politiku koja se kreira na razini vlade i resornog ministarstva. Operativno se ostvaruje putem različitih ustanova. Školstvom upravlja prosvjetna vlast. Upravljanje je određeno načinom ostvarivanja, participacijom institucija te koncentracijom ovlasti u odlučivanju u obrazovnoj djelatnosti.Upravljanje u odnosu na razinu : nacionalno, regionalno, lokalno i na razini odgojno-obrazovne ustanove. A po naravi uloge u školstvu upravljanje može biti administrativno (upravno) i stručno (pedagoško). RUKOVOĐENJE je izvršna funkcija upravljanja. Rukovodnu ulogu u ime vlasnika obavljaju svi oni koji se brinu za funkcioniranje institucije ( ministar prosvjete, pomoćnici, pročelnici i načelnici prosvjete, ravnatelj i zamjenici). Rukovodne funkcije su : planiranje, organiziranje, upravljanje ljudskim potencijalima, vođenje i vrednovanje rada u svojoj instituciji. Obveze i odgovornosti su također pravno regulirane.Najvažniji čimbenici uspješnosti rukovođenja su: kompetencije (sposobnosti) rukovoditelja ili ravnatelja. VOĐENJE LJUDSKOG POTENCIJALA U ŠKOLI odnosi se na usklađivanje ljudskog potencijala da bi se ostvarili ciljevi odgojno-obrazovnog procesa. To je jedna od rukovodnih funkcija( ostvaruju ih ravnatelj,zamjenik, učitelj, pedagog). Vođenje se smatra i posebnom koncepcijom. Odnosi se na socijalne odnose.Modeli vođenja su vizionarski, instrukcijski, transakcijski, transformacijski, suradnički, kulturni. Upravljanje je menadžment obrazovne djelatnosti u cjelini, rukovođenje je menadžment škole, a vođenje se odnosi na ljude. ODGOJNO – OBRAZOVNA USTANOVA KAO ORGANIZACIJA je specifična društvena ustanova koja ima svoju dinamičku strukturu i elemente: ulogu, cilj, zadatke, ljude, sredstva, procese, tehniku, te odnose među tim elementima. TEORIJE I MODELI MENADŽMENTA I VOĐENJA U OBRAZOVANJU: Obrazovni je menadžment niz aktivnosti što su usmjerene učinkovitom korištenju resursa obrazovne ustanove kako bi ona što uspješnije ostvarila svoje ciljeve. Ključna odrednica obrazovnog menadžmenta je orijentacija na ciljeve odgojno-obrazovne ustanove i njihovo definiranje. Tri ključne odrednice vođenja su:utjecaj vrijednost i vizija. ODNOS TEORIJE I PRAKSE MENADŽMENTA I VOĐENJA U OBRAZOVANJU: Vlada veliki nesklad i nepovjerenje. Očito je da ne štima u teoriji jer teorija se smatra značajnom i prihvaća ako služi objašnjenju prakse i daje menadžerima upute za akciju. Teorije obrazovnog menadžmenta i vođenja imaju tri glavne karakteristike: nastoje normirati uvjerenja i broj ustanova kao i ponašanje unutar njih, teorije teže biti u isticanju sigurnih značajki ustanova nauštrb drugih elemenata, teorije su često temeljene na promatranju(opservaciji) prakse ili podrške praksi u obrazovnim ustanovama. CILJEVI SU ishodište obrazovnog menadžmenta, a uspješno je vođenje bez njih nemoguće. Netko ističe važnost ciljeva ustanove a netko važnost individualnih ciljeva, ovisi.
4
5
Engleski teoretičar Tony Bush navodi 6 modela menadžmenta: formalni, kolegijalni, politički, subjektivni, dvoznačni i kulturološki. Uz 4 ključna kriterija: cilj, struktura, okolina i vođenje. Teorije i modeli se razlikuju po tome koliko ističu važnost organizacijskih ciljeva nasuprot individualnim ciljevima zaposlenih. FORMALNI MODELI obrazovnog menadžmenta ističu oficijelne i strukturalne elemente organizacije. neZajednička obilježja formalnih modela: jasna međusobna povezanost radnih jedinica u školi i njihova povezanost s upravom ističu formalne veze među zaposlenima a zapostavlja neformalne, zna se tko je kome nadređen, prosvjetna vlast utvrđuje ciljeve a zaposleni ih ostvaruju, rukovoditelj donosi odluke i ima autoritet i moć. Ovakvi modeli su maksimalno usmjereni prema cilju i imaju jasnu i trajnu organizacijsku strukturu. KOLEGIJALNI MODELI se temelje na stavu da se moć i odlučivanje trebaju dijeliti između članova ustanove. Postoji ograničena kolegijalnost( samo pojedini članovi odlučuju) i potpuna kolegijalnost( svi članovi). Karakteristike kolegijalnih modela su: dogovor među kolegama, demokracija, autoritet zaposlenika se stiče iz njihove profesionalnosti, postojanje vrijednosti, male grupe koje donose odluke dostupne za sve, odlučuje se putem konsenzusa. Kolegijalni modeli polaze od toga da strukture trebaju biti horizontalne kako bi sudionici imali jednaka prava u određivanju politike, te kako bi utjecali na odluke. POLITIČKI MODELI uključuju one teorije koje donošenje odluka vide kao proces pregovaranja i međusobnog pogađanja zaposlenika ustanove.Karakteristike: više su usmjereni na aktivnost pojedinih grupa nego na ustanovu u cjelini, fokusiraju je na interakciju između formalnih i neformalnih grupa, bave se interesima i interesnim grupama, ističu sukobe interesa kao značajku organizacije, polaze od toga da je normalno imati nestabilne i nejasne ciljeve pa je u tom slučaju nadmetanje sasvim normalna pojava. Odluke se donose tijekom složenih procesa i procedura pregovaranja i pogađanja, moć im je ključna značajka i osnovno sredstvo u rješavanju sukoba interesa. SUBJEKTIVNI MODELI: odlikuju ih pristupi usredotočeni na pojedince u ustanovi a manje na ustanovu u cjelini ili njezine jedinice.Karakteristike: fokus je na pojedinim i osobnim doživljajima, naglasak je na individualnim ponašanjima, organizacija se promatra s obzirom na vjerovanja koja ljudi unutar te ustanove imaju o svom ponašanju, interpretacija događaja ovisi o vjerovanjima svakog člana, ustanove postoje kako bi služile ljudskim potrebama, više se pažnje posvećuje motivaciji zaposlenika, a manje ustanovi, fokus je na ciljevima i to na individualnim ciljevima.Kao model obrazovnog menadžmenta subjektivni je model najuže povezan s postmodernim vođenjem. DVOZNAČNI MODELI: ističu neizvjesnost i nepredvidivost života i rada u organizacijama, kao posljedice nestabilnosti uvjeta i složenosti radnih procesa u njima.Karakteristike: nedostaje jasnoća organizacijskih ciljeva – što je uzrok svakako i različitim nefunkcionalnim djelovanjima, posljedica dvoznačnosti je nesigurnost u rezultate školskih odgojnih i obrazovnih ciljeva, veze između pojedinaca su nepredvidive i slabe, organizacijska struktura je problematična, sudionici organizacije se izmjenjuju, od jedne do druge prigode dolaze i odlaze, utjecaji iz okoline su sve veći – zahtjevi okruženja su promjenjivi, a dvoznačnosti procesa sve veći. Najznačajniji dvoznačni model je „model kante za otpatke“ kojeg su razvili Cohen i March(1986)-(dvosmislenost svrhe, dvosmislenost moći, iskustva i uspjeha). Dvoznačni modeli su povezani s kontingencijskim vođenjem.
5
6
KULTURALNI MODELI: više ističu važnost neformalnih nego formalnih aspekata i elemenata organizacija. Fokus je na normama i vrednotama. Karakteristike: fokus je na vrijednostima i vjerovanjima koji kreiraju stavove i ponašanje, okrenuti su dominantnoj kulturi u organizaciji, ističu razvoj zajedničkih normi i ponašanja, važnost interakcije i timskog rada, simbolizira se kultura verbalno-putem ponašanja i materijalno, pretpostavlja postojanje zasluženih pojedinaca koji ujedinjuju vrijednosti i vjerovanja, svaka obrazovna ustanova ima svoju prepoznatljivu kulturu koja je rezultat isprepletenosti vjerovanjavrijednosti-normi koje u njoj vladaju. Obilježja kulture (kultura kluba, kultura uloga, kultura zadataka, kultura pojedinca). S organizacijskom kulturom je kao model povezano moralno vođenje. Zaključujemo: Najčešće možemo prepoznati više različitih modela obrazovnog menadžmenta na jednom mjestu. Leithwood, Santzi i Steinbach (1999) Bush, Glover (2002) – su autori koji su pokušali sistematizirati modele vođenja: Modeli menadžmenta Formalni model Kolegijalni model Politički model
Modeli vođenja Menadžerski Participativni, transformacijski i interpersonalni Transakcijski
Subjektivni model
Postmoderni
Dvoznačni model
Kontingencijski
Kulturalni model
Moralni, instrukcijski
I modeli vođenja se javljaju izmiksano, ali „najčistiji“ su ipak menadžerski, instruktivni i transformacijski modeli vođenja. Menadžerski ( 60-tih i 70-tih), instrukcijsko vođenje (80tih), transformacijsko vođenje (90-tih). ZAMJERKA MENADŽERSKOM VOĐENJU JE naglašeni formalizam i tehnicizam. ZAMJERKA INSTRUKCIJSKOM VOĐENJU JE upitna kvalificiranost ravnatelja, prejaka orijentacija na nastavu a zanemarivanje ostalih područja funkcioniranja organizacije. Ovdje u ulogu ravnatelja obično dolazi nastavnik. ZAMJERKA TRANSFORMACIJSKOM VOĐENJU: postoji mogućnost da ravnatelj manipulira zaposlenima. Ovo vođenje je vezano za vizije i ideje. ZAMJERKA PARTICIPATIVNOM (timskom, sudjelujućem) VOĐENJU: zamjerka mu je moguće neracionalno trošenje vremena i sve to opet ne umanjuje odgovornost ravnatelja. ZAMJERKA INTERPERSONALNOM VOĐENJU : (vođenje uz stvaranje harmonične klime) – zamjerke su mu iste kao kod participativnog vođenja. ZAMJERKA TRANSAKCIJSKOM VOĐENJU: (razmjena između subjekata školskog života i okruženja),. Između ravnatelja i zaposlenika se raznim oblicima ugovora utvrđuju uvjeti i obveze zaposlenika radi kontrole nadređenih – što i jeste zamjerka.
6
7
ZAMJERKA POSTMODERNOM VOĐENJU: (to je noviji pristup vođenja – razvija se u okviru subjektivnih modela obrazovnog menadžmenta). Ovdje su ravnatelju važnije percepcije pojedinaca nego sama stvarnost. Fokus je na doživljaju svakog pojedinca – stoga je zamjerka to da taj model ostavlja premalo prostora za ravnateljeve osobne odluke i poteze. ZAMJERKA SITUACIJSKOM VOĐENJU: postoje različiti konteksti vođenja škole pa im je nužno prilagoditi i različite stilove vođenja zbog same složenosti škole – što je ujedno i zamjerka ovom stilu vođenja. ZAMJERKA MORALNOM VOĐENJU: ravnatelji djeluju na temelju osobnih vrednota i uvjerenja te slijedom svoje etičnosti. Budući da su vrijednosti ravnatelja uvjetovane brojnim čimbenicima (obrazovanjem, porijeklom, iskustvom) te vrijednosti se mogu znatno razlikovati od svih drugih, a moralno vođen je sa suprostavljenim vrijednostima može biti jako problematično – što je ujedno i zamjerka ovom vođenju. Zastupljenost pojedinih modela u obrazovnim ustanovama ovisi o njihovoj veličini, strukturi, vremenu što se može posvetiti menadžmentu, resursima i okruženju ustanove. Npr. Drukčiji stil vođenja dominira u malim školama a drukčiji opet u velikim školama, ovisi. U stvarnosti – beziznimno se radi o više modela koji paralelno egzistiraju i oblikuju školsku praksu. I upravo iz ovog razloga teoretičari su osmislili „pomirljive modele vođenja“. Tako su nastali INTEGRATIVNI MODELI obrazovnog menadžmenta (a uključuju dvoznačne, političke, kolegijalne i formalne modele). Oni se temelje na tezi da se obrazovni menadžment odvija kroz 4 odvojene faze. 1. UPRAVLJANJE - podsustav obrazovnog menadžmenta: odnosi se na usklađivanje ljudskih, materijalnih i drugih potencijala u obrazovnoj djelatnosti sa svrhom optimalnog postignuća ciljeva školskog sustava. Temeljeno je na pravnoj regulativi i administrativne je naravi. Ostvaruje se operativnim putem preko državno-regionalnih-lokalnih ustanova i upravnih tijela, te organa upravljanja u odgojno-obrazovnim ustanovama.Važnost upravljanja obrazovanjem je u tome što upravo o njemu ovisi funkcioniranje sustava i tu se stvaraju pretpostavke za nacionalni kulturni razvoj i gospodarski rast.Upravljanje je označeno razinama državnog ustroja stoga se običava govoriti o upravljanju na državnoj, regionalnoj, lokalnoj i na razini obrazovnih ustanova. Obzirom na participaciju institucija upravljanje se dijeli na administrativno(upravno) i stručno(pedagoško). Obzirom na koncentraciju vlasti imamo centralizirano ili decentralizirano upravljanje. Sa svim ovim elementima je određen vid upravljanja, o njima i ovisi. Ljudski je potencijal odlučujući čimbenik uspjeha u tržišnim uvjetima poslovanja svih djelatnosti. Upravljanje treba biti u funkciji razvoja a ne u funkciji kontrole odgojno-obrazovne djelatnosti. Imamo dvije grupacije ljudskog potencijala u školskom sustavu. Jedna grupacija ostvaruje ciljeve svojim pedagoškim radom, druga grupacija pomaže prvoj grupaciji osiguravanjem pretpostavki za ostvarivanje tih ciljeva (stručno-razvojnih, zakonodavnih, upravnih, financijskih i sl.) Prva grupacija djeluje u ustanovama, a druga u infrastrukturi. Razina demokratizacije društva prepoznaje se i po decentralizaciji odlučivanja. Smatra se da je decentralizacija veća, ako je pravo na donošenje odluka u većoj mjeri prenesena s nacionalne na regionalnu i lokalnu razinu. Decentralizacija upravljanja školstvom započela je 80-tih i danas je ostvarena u većini zemalja. Imamo stoga i sve veću autonomiju školstva
7
8 Ustrojstvo i terminologija upravljanja u pojedinim državama nisu sadržajno identični definicijama pojmova koji se koriste u našoj normativnoj dokumentaciji (misli se na uzorak od 8 država i to: Italija, Francuska, Njemačka, Engleska, Nizozemska, Austrija, Švedska i Slovenija). Za upravljanje školstvom u Hrvatskoj se može reći da je neusklađeno, nadležnosti pojedinih institucija su netransparentne a učinci na unapređivanje kvalitete odgoja i obrazovanja u obrazovnim ustanovama su zanemarivi. Analize potvrđuju da je u većini zemalja s razvijenim školskim sustavima, sve izraženija decentralizacija i da nju prati sve veća autonomija škola u kreiranju svoga programa i vizije razvoja. Time je uloga ravnatelja i stručnog tima sve važnija. 2. RUKOVOĐENJE – izvršna funkcija upravljanja: Rukovođenje je proces i ukupna aktivnost funkcije upravljanja. Usmjereno je na ostvarivanje politike i ciljeva, uspostavljanje i izgradnju organizacije za uspješno postignuće ciljeva i racionalnu upotrebu resursa. Operativne funkcije se obavljaju u svim institucijama, rukovođenje je određeno naravi organizacije, funkcijom i područjem rada, kao i osobnim odlikama rukovoditelja, njegovim stilom, kompetencijom, odgovornošću i stručnošću. U ovom kontekstu to bi kod nas bili ravnatelji. Rukovođenje uključuje pet funkcija: planiranje, organiziranje, skrb za ljude, vođenje i vrednovanje. Planiranje je proces definiranja ciljeva, utvrđivanje preduvjeta, izbor pravca djelovanja, sredstava, metoda i tehnika za postignuće. Organiziranje je sredstvo kojim se postiže cilj ( tu spada broj zaposlenika, moć, ovlasti i delegiranje). Skrb za ljude polazi od uvjerenja kako se organizacije mogu u svemu izjednačiti osim u ljudima, jer čovjek je najveći kapital. Vođenje je ključna funkcija rukovođenja (poticanje osoblja na ostvarivanje planiranih zamisli). Vrednovanje je najuže povezano s planiranjem (mora stalno pratiti rad i vrednovati ga). Ravnatelj je nositelj rukovodnih funkcija, planira i programira rad škole, izgrađuje „viziju“, organizira rad, formira timove i sl. Treba znati osvojiti ljude, dužnost mu je raditi s ljudima, on prati, vrednuje, prikuplja podatke, analizira, zaključuje i predlaže mjere. Ravnatelja prije svega određuje njegova rukovodna uloga. U školi se ostvaruju dvije temeljne vrste aktivnosti, i to administrativno-tehničke i razvojno-pedagoške. Prvo se odnosi na školu kao organizaciju, a drugo na rad škole. Ravnatelj je taj koji usklađuje ostvarivanje cilja, zadaća i programa škole, pa je njegova uloga dvojaka. Ravnatelj je i administrativni i pedagoški voditelj. A da bi uspješno ostvario te uloge, on mora imati odgovarajuće kompetencije (inventar znanja, sposobnosti, vještina, odlika, stavova, vrednota). Analizom kompetencijskih profila i standarda ravnatelja u drugim državama (navedenih u knjizi) te neposrednim uvidom u školsku praksu zaključili smo da je uspješnost ravnatelja određena s pet ključnih kompetencija. To su osobna, razvojna, stručna, međuljudska i akcijska kompetencija. Gledajući na te evropske države većina insistira da kandidat za ravnatelja mora biti u skladu sa stupnjem i vrstom te određene škole. Neki traže dodatna znanja za tu ulogu, u nekim državama se vodi posebna briga o ravnateljima početnicima. U svim državama kandidati za ravnatelje moraju dokazati da posjeduju radno iskustvo u nastavi. Postoje dva postupka koja se primjenjuju u Evropi kad je u pitanju izbor na funkciju školskog ravnatelja. 1.izbor putem javnog natječaja 2.ravnatelji se imenuju odlukom Ministarstva ili nekog mjesnog tijela koje je nadležno. Evropski kriteriji za ravnatelja: struktura obrazovanja, istaknutost u pedagoškom i rukovoditeljskom području, sudjelovanje na stručnim savjetovanjima i seminarima, položen ravnateljski ispit, objavljeni stručni radovi, održana stručna predavanja na skupovima za
8
9 usavršavanje nastavnika, odgovarajuće radno iskustvo i drugo. U dijelu evropskih država ravnatelji su izravno odgovorni Ministarstvu obrazovanja na razini države. Radne obveze i odgovornost se u pojedinim evropskim državama razlikuje i po količini i po kvaliteti rada. Zadaci ravnatelja i to stručno-pedagoški smatraju se u svim državama njegovim najvažnijim poslovima. Gotovo u svim državama ravnatelj je dužan da sudjeluje u javnosti. Većina zemalja ima praksu redovitog praćenja i provjeravanja rada školskog ravnatelja. Negdje to sprovodi centralna vlast za školstvo, a u svrhu kvalitetnijeg ostvarivanja svoje uloge, u većini država su ravnatelji osnovali i svoje udruge. U Hrvatskoj ravnatelj se definira kao poslovodni i stručni rukovoditelj. Bira se putem natječaja. Ravnatelja predškolskih ustanova imenuje osnivač, a osnovnih škola imenuje ga školski odbor. Trajanje mandata mu je 4 godine, s mogućnošću ponovnog izbora. U slučaju nezadovoljstva, s dužnosti ga razrješavaju oni koji su ga i imenovali. U osnovnim školama 50,6% ravnatelja ima stručnu spremu (višu školu), a 47% njih ima fakultet. Prema strukturi dodiplomskog obrazovanja najzastupljeniji su ravnatelji iz prirodoslovno-matematičkog područja. Educiranost u znanjima potrebnim za rad nije zadovoljena. I u osnovnim školama 33% ravnatelja dolazi iz prirodoslovno-matematičkog područja. Danas ( s obzirom na proces decentralizacije u našim školama) formalno obrazovanje i radno iskustvo za ulogu ravnatelja – VIŠE NISU DOSTATNI!!!!!!! Svaki ravnatelj imat će mogućnost izbora programa usavršavanja u skladu sa svojim profesionalnim potrebama. Kod nas se već radi na uvođenju programa osposobljavanja( uvjetovano je programskim zadacima, obrazovnim potrebama, nužno je biti u koraku novih znanstvenih spoznaja, uvjetovano je obrazovnim potrebama, a potrebno je usavršavanje za uloge koje ga očekuju kao ravnatelja). Stručno usavršavanje ovisi i o vrsti ustanove u kojoj će postati ravnateljem i segmentom odgojno-obrazovnog sustava (jel to škola, vrtić ..). Obrazovna djelatnost mora se temeljiti na viziji nacionalnog razvoja koja se ostvaruje administrativnim i stručnim upravljanjem. Preporuke za školski menadžment i vođenje odnose se na znanja i umijeća koja ravnatelj treba usvojiti, permanentnost osposobljavanja, postupke usvajanja znanja, razvoj sposobnosti, bavljenje problemima, korištenje izvora i jasni povjerljivi standardi kojima ravnatelj treba udovoljiti. Što se tiče profesionalizacije ravnatelja i tog iskustva, u Evropi vidimo da su sve države prihvatile isti cilj ali sukladno svojim pogledima i tradiciji. Doduše, u nekim državama se po tom pitanju radi intenzivnije, a u nekima manje. Mi smo jedni od zadnjih koji su van ovih evropskih aktivnosti. U Hrvatskoj su to bili samo pokušaji. Procedura u Hrvatskoj oko izbora ravnatelja nema većinu kriterija, traži se samo formalna prikladnost (a to je razina obrazovanja i radno iskustvo). Analize kompetencijskih standarda za ravnatelje, rezultati istraživanja, pregled programa ustanova za osposobljavanje školskih rukovoditelja omogućuju identifikaciju ključnih zadaća ravnatelja i umijeće kojima bi trebao raspolagati. Empirijska istraživanja nude model „optimalnog kompetencijskog profila“ ravnatelja (tu spada osobnarazvojna-stručna-socijalna-akcijska kompetencija). Ravnatelj bi trebao biti komunikator, vizionar, pedagog, didaktičar, motivator, voditelj. Na žalost, u praksi je daleko od takvog stanja. Kako to popraviti? Potreban je sustavniji rad na profesionalizaciji ravnatelja.
3. VOĐENJE: Razlike između vođenja i menadžmenta: Menadžment
Vođenje
9
10
stvari ciljevi administracija formalizacija organizacija kontrola standardizacija
ljudi vizija komunikacija inspiracija klima ohrabrivanje kreativnost
Watzlawickovi aksiomi komunikacije: nije moguće NE komunicirati, svaka komunikacija ima sadržajnu i odnosnu dimenziju, odnos u komunikaciji određen je opažanjem i interpretacijom ponašanja, komunikacija je verbalna i neverbalna, komunikacija je simetrična( razgovor ljudi istog ranga) ,ili komplementarna ( razgovor među različitima). Modeli komunikacije: Shannonov , Schrammov i Westley-MacLeanov model. Načela za timski rad: stručnost, kompetencije, obveze u timu se preuzimaju dobrovoljno bez nametanja, prepoznati cilj i uspjeh, materijalna i nematerijalna stimulacija za rad, obaviti posao što je bolje moguće i rekreativno se družiti i nadahnjivati, a ideje svakako trebaju biti prihvaćene od cijele škole. Pet različitih stilova M.A.Rahima koje ravnatelji i struka koriste u praksi pri rješavanju sukoba: povezivanje, izglađivanje, dominirajući stil, izbjegavanje, kompromis…. Vođenje je jedna od temeljnih funkcija rukovođenja, ali i posebna koncepcija koja ističe kvalitetu odnosa prema zaposlenima kao najvažnijem resursu organizacije. To je orijentirana aktivnost koja potencira utjecaj i suradnju s ljudima, a vezana je za ponašanje i socijalne interakcije. Zasnovano je na prihvaćanju ostalih sposobnosti kreiranja vizije, inspiriranju, poticanju, nadahnuću i postignuću spremnosti za ostvarivanje organizacijskih ciljeva. Temeljna uporišta vođenja su : komuniciranje, motiviranje, timski rad, rješavanje sukoba i stil rada. Postoji i Novoselov model komunikacije „svi rade“. Što utječe na uspjeh komunikacije? – odlike same poruke, osobine primatelja i odlike situacije u kojoj se komunicira… Bez vrsne komunikacije nije moguće rukovoditi školom. Svrha komunikacije rukovoditelja škole je da pravu poruku pošalje pravim ljudima na pravi način i u pravo vrijeme. Komunikacijska sredstva i kanali su: govor, dopisi, pisma, slike, prezentacije, planovi i izvješća, interne publikacije, e – mail, web, plakati, oglasne ploče, razglas, multimedijski zapisi, i svakako školski sastanci i sastanci vijeća so jako ključni. Motivacija je najveća dragocjena osobina kod suvremenog ravnatelja. Da bi se postigla motiviranost zaposlenih treba uzeti u obzir individualne osobine, karakteristike posla, radna situacija u školi, utjecaji što dolaze iz okruženja škole. Imamo sadržajne i procesne teorije motivacije i teorije očekivanja. Sadržajne (Maslow, Alderfer, Herzberg i McClelland).Procesne ( Vroomov kognitivni model, Porter-Lawlerov model i Adamsova teorija nejednakosti….
Svaka škola treba razviti svoj motivacijski sustav. Oblikovanje teorija što tumače fenomen stilova vođenja započinje početkom 20.stoljeća na iskustvima rukovoditelja. Sve uspješne vođe imaju jedinstvene karakterne crte.
10
11 Biheviorističke teorije smatraju da je ponašanje pojedinca od presudne važnosti za uspješno vođenje. Klasifikacija stilova s obzirom na korištenje autoriteta ( autokratski, demokratski i laissez-faire stil). Likert prvi navodi stil vođenja ( „Likertov model stila vođenja“). 40 –tih u Ohio dolazi do većih istraživanja po tom pitanju. I u Michiganu ( R.R.Blake i J.S.Mouton – „briga za ljude“ i „briga za proizvodnju“) . Među modelima vođenja što se temelje na situacijskim(kontingencijskim) teorijama najpoznatiji su : Fiedlerov model, model put-cilj i model vođa-participacija. Robert House je razvio kontingencijsku teoriju „put-cilj“. A V.H.Vroom i Ph.W.Yettom teoriju „vođa-participacija“. Osim vođa postoje i karizmatske vođe – oni nadahnjuju i inspiriraju. Timski rad se danas podrazumijeva kao pretpostavka kvalitete. Tim je mali broj ljudi s komplementarnim vještinama koji imaju zajedničku svrhu, ciljeve i pristup radu, kao i odgovornost. Razvojne faze tima su: faza orijentiranja, osporavanja, organiziranja i povezivanja. 7 kriterija koje treba uvažavati da bi iz grupe pojedinaca nastao dobar tim: cilj, jasna podjela uloga i zadataka, razumljiva i prihvatljiva podjela, dobra komunikacija, imati vođu kojeg svi prihvaćaju, razina autonomnosti u radu, potpora ustanove, doživljaj uspjeha poradi daljnje motivacije, važno je pratiti i vrednovati rad tima. Područja i zadaci timskog rada: vizija i put ka cilju, inovacije, praćenje, usavršavanje, samovrednovanje škole. U timskom radu nema nadređenih niti podređenih. Sukob je proces u kojem osoba namjerno sprečava napor druge osobe – kako ona ne bi postigla svoj cilj. Pogledi na sukobe: tradicionalni pogled na sukob kao međuljudski odnos i interakcijsko gledište. Rezultat sukoba je dvojak: ili je potisnut ili je riješen. I to sa tri moguća ishoda – „dobitnik-dobitnik“, „dobitnik-gubitnik“, „gubitnik-gubitnik“… 4. ŠKOLA KAO ORGANIZACIJA: 4 temeljna shvaćanja organizacije: univerzalno, institucionalno, instrumentalno i strukturalno shvaćanje. Univerzalno – sustav od međusobno povezanih dijelova. Institucionalno – vrsta socijalnog sustava unutar društva usmjeren nekom cilju. Instrumentalno – sustav formaliziranih pravila kojima se upravlja aktivnostima unutar poduzeća. Strukturalno - organizaciju vidi kao radno diferenciranje pojedinih dijelova poduzeća i njihovo smisleno povezivanje oko nekog cilja škole. Nas ponajprije zanima organizacija kao institucija, tj.kao socijalni/socijalno-tehnički sustav, a ne kao funkcija rukovođenja. Tipologije vrsta organizacija su različito razvrstane ovisno o cilju koji imaju njihovi pripadnici, strukturi odnosa, broju članova, uređenosti odnosa, uzroku nastanka, aktivnosti članstva i sl. Temeljne odrednice organizacija su: složenost, formalizacija i centralizacija. Složenost organizacije određuje horizontalna, vertikalna, prostorna i vremenska diferencijacija. Horizontalna predstavlja stupanj podijeljenosti organizacije na manje jedinice ovisno o zadaćama. Vertikalna diferencijacija se prepoznaje u broju hijerarhijskih razina između glavnog rukovoditelja i krajnje operative.Prostorna se odnosi na broj lokacija na kojima se ostvaruje program određene organizacije ili ustanove. Vremenska diferencijacija vidljiva je u vremenskom rasporedu odvijanja radnog procesa tijekom radnog dana, tjedna i godine.
Formalizacija se prepoznaje u stupnju unificiranosti poslova koje zaposlenici ostvaruju. Centraliziranost organizacije se odnosi na koncentraciju ovlasti u donošenju odluka.
11
12
Škola kao organizacija slijedi klasični pristup u svrstavanju zaposlenika u radne odjele u kojima se do određene mjere koordinira njihov rad. Jedan od temeljnih principa koji određuju koncepciju organizacije kao institucije jest način na koji je izvršena podjela rada. U svakoj obrazovnoj i odgojnoj organizaciji rukovoditelji imaju odgovarajuće ovlasti. Po pitanju prostora i složenosti rada postoje također velike razlike među školama. Prostorna i vremenska diferencijacija u školi su dosta izražene, one i predstavljaju složenost škole u odnosu na vertikalnu i horizontalnu diferencijaciju. Ukratko: Škola je relativno složena organizacija s usmjerenom formalizacijom rada, zaposlenog osoblja i jakom centralizacijom ovlasti rukovoditelja. Što se tiče složenosti škole možemo zaključiti da je horizontalna i vertikalna diferencijacija u školi mala, a da je prostorna i vremenska diferencijacija dosta velika. Tendencije školskog osuvremenjavanja tek se naziru i to samo u sustavima nekih razvijenih zemalja. Vođenje u školi je izravno određeno organizacijom u škole. Kultura škole: ishodište nalazi u činjenici kako ponašanje ljudi nije uvjetovano samo reakcijama na događaje nego je i potaknuto i interakcijom s nekim nevidljivim snagama što djeluju u organizaciji i njenom okružju.Kultura je sustav vrijednosti, pretpostavki, vjerovanja, očekivanja, stavova i normi zajednice. Školska kultura se stvara i formira interakcijama s ostalim vrstama kulture i općenitim promišljanjem života i svijeta. Nju čini niz normi, uvjerenja, misli, osjećaja i djelovanja zaposlenih u školi. Školsku kulturu prati i školska klima.Općenito: Klimu koriste istraživači školske učinkovitosti, kulturu istraživači unapređivanja rada škole, a riječ etos i atmosfera i ton se više koriste za opisivanje suptilnijih značajki škole. Ameri koriste termin školska klima, a Evropljani školska kultura. Odrednice školske kulture i njihove sastavnice: okvir ( norme, vrijednosti, uvjerenja), proizvod ( simboli, artefakti), izraz ( priče i mitovi), čin ( odredi i svečanosti). Škole koje njeguju kulturu razvijaju: jedinstven osjećaj-misiju, visoke standarde, osjećaj obveze i odgovornosti, zajedništvo, osjećaj zasluga i uspjeha, očekivanja i spremnost na promjene, svečane prigode na kojima promoviraju pozitivna postignuća. Kulturu ponajprije oblikuju nastavnici. Analiza povezanosti školske kulture i nastavnika uz ostalo ističe: kolegijalnost, eksperimentiranje, visoka očekivanja, pouzdanje i povjerenje, podršku nadređenih, upoznatost sa stručnim rješenjima, prepoznavanje i priznavanje vrijednosti nastavnika, humor, uključivanje nastavnika u odlučivanje o važnim školskim pitanjima, uvažavanje pozitivne tradicije, iskrena i otvorena komunikacija. Uostalom, učenici bi trebali imati ključnu ulogu u oblikovanju školske kulture. S obzirom na temeljni smisao škole. Učenici bi trebali sudjelovati neposrednim uključenjem u donošenju programa, utjecanjem na organizaciju rada, uključenjem u organizaciju i izvođenje nastave i izvan nastavnih aktivnosti. Školska kultura kao fenomen ima svoje porijeklo u organizacijskoj kulturi kao i drugi fenomeni školskog menadžmenta. Ravnatelj i nastavnik su također bitni za razvijanje školske kulture i ovisi kakve su uopće ličnosti oni sami. Veća pedagoška kultura znači odmak od prevladavajuće obrazovne funkcije škole u korist odgojne. Podjela kulture na: pedagošku, didaktičku, kulturu odnosa, specifičnu školsku kulturu i organizacijsku kulturu.
Kako bi se promijenila kultura u školi – potrebno je utvrditi na kojoj se razini nalazi. Tj. gdje je potrebno poduzeti mjere? Fenomen školske kulture je aktualan u pedagoškoj teoriji, a danas
12
13 se afirmira u školskoj praksi. Ona postaje jedan od najrelevantnijih čimbenika što otvara nove mogućnosti utjecaja na školsku stvarnost i pomake u kvaliteti odgojno-obrazovnog procesa. 1.ŠKOLA KAO INSTITUCIJA Teorija škole bavi se pitanjima- koje funkcije škola ima u društvu? Koja očekivanja od škole ima pojedinac? Koja organizacija i atmosfera u školi omogućuje ostvarivanje očekivanja koja se postavljaju školi u suvremenom društvu?Koje je značenje škole u životu pojedinca? NAJVAŽNIJE TEORIJE ŠKOLE KOJE SA RAZLIČITIH STAJALIŠTA PROMATRAJU ŠKOLU KAO DRUŠTVENU FUNKCIJU: 1.makrodruštvene teorije škole: teorija institucije(škola kao organizacija koja uči), strukturalno-funkcionalistička teorija škole, kritička teorija škole… 2. teorije škole koje promatraju školu u mikroperspektivi: psihoanalitička teorija škole, interakcionistička teorija škole, duhovnoznanstvena teorija škole… Ciljevi i zadaće škole iz strukturalno-funkcionalističke perspektive: to je u biti makrodruštvena perspektiva škole. Bavi se školom kao društvenim oblikom institucionaliziranja odgoja i obrazovanja. Temeljne postavke organizacijske teorije škole: Škola je oblik formaliziranja odgoja i obrazovanja, suvremeni školski sustav je kompleks normi visokog organizacijskog stupnja, institucionaliziranje je potreba društva, formalno organiziranje odgoja svakako je povezano i s materijalnim uvjetima, institucionaliziranje je riješeno formaliziranim odnosima uloga. Ova se obilježja konkretiziraju na tri organizacijske razine i to: škola je ustanova sa upraviteljskom organizacijom – škola je formalizirana ustanova-nastava je visoko formalizirana. Vanjska standardizacija nastavne situacije: ekonomičnost vremena (radni sati, dani..zatim..gradivo se mora razdijeliti na nastavne teme i jedinice i svaki novi razred mora biti u mogućnosti savladati to gradivo u okviru predviđenog roka), ekonomičnost prostora(prostorni uvjeti koji su neophodni za nastavu), standardizacija nastavnih sadržaja(plan i program), konkretiziranje općeg cilja preko niza zadataka nastave i programiranje sadržaja glede dobi učenika (Horst Rumpf zalaže se za pojmovna znanja i za usporavanje i produbljivanje, a Hans Aebli smatra da je razvrstavanje nastavnog sadržaja prema godinama i dalje problematično), zakonska zagarantiranost nastave(obavezna je nastava i sve ima svoja pravila i zakone),javni karakter nastavne institucije(pri formaliziranom obliku razgovora u odnosu nastavnik-učenik, postoje oblici rada i u kojima se gubi javni karakter situacije i fokus je na individualnom radu). Pojedinačna škola je sastavni dio obrazovnog sustava i dešavanju u jednoj školi podređena su pravilima i logici sustava. Izvanjski utjecaji na školu se odražavaju u društvenoj funkciji škole i funkcija pomaganja i poticanja individualnog procesa razvoja. Vrednovanje učinkovitosti škole tipično je za strukturalno-funkcionalističku teoriju škole. DRUŠTVENE FUNKCIJE ŠKOLE: kvalifikacija (pružiti mladim ljudima znanje i osposobiti ih), selekcija i alokacija (stjecanje društvenog statusa, funkcija ocjenjivanja u nastavi- nadmoćnost formalnog ocjenjivanja učenika, učenici su orijentirani na svjedodžbe i ocjene umjesto na život, dominacija ocjenjivanja u nastavi), integracija u društvo i kulturu, legitimiranje društvenih vrijednosti (vladajuće norme škola stavlja obveznim za sve).. HUMANISTIČKE FUNKCIJE ŠKOLE: koje su to sposobnosti, znanja i vještine koje pripremaju mladog čovjeka za budućnost? Koji su ciljevi i zadaće škole koji se odnose na razvoj pojedinca? Koliko je škola sposobna pripremati za novu radnu kulturu? Izazov ili permanentna kriza? CILJEVI INDIVIDUALNOG RAZVOJA u školi: poticati i razvijati otvorenost za promjene i sposobnost rješavanja problema, stvarati uvjete razvoja sposobnosti i spremnosti
13
14 za komunikaciju, poticati i razvijati samopouzdanje, stjecanje i vježbanje unutarnje samokontrole(samodisciplina, mišljenje i djelovanje prema vlastitim mjerilima), stjecanje i razvijanje socijalnih sposobnosti, stjecanje znanja i razvijanje spoznajnih sposobnosti i vještina. Zbog svega ovog ŠKOLU TREBA USPOSTAVITI KAO SOCIJALNI ORGANIZAM U KOJEM SE UČENIK OSJEĆA SIGURNIM I JEDNAKOPRAVNIM, OMOGUĆITI MU ISKUSTVO PRAVEDNOSTI, SNOŠLJIVOSTI, SLOBODE MIŠLJENJA I PONAŠANJA, ČINJENJA ZA SVOJU DOBROBIT I ZA DOBROBIT DRUGOGA, DONOŠENJA MORALNIH PROSUDBI I ODLUKA. …Ako se razvoj učenika obuhvati cjelovito( kognitivni, emocionalno-voljni i tjelesni aspekt) i ako se razvija njegova individualna, socijalna i predmetna kompetencija u uvjetima slobode i odgovornosti onda je vjerojatno da će učenik biti sposoban samostalno, odgovorno i djelatno se odnositi prema sebi, kulturi, društvu tj. svijetu u kojemu živi… PERSONALISTIČKI CILJEVI I ZADAĆE ŠKOLE: Drugim riječima, koje su to sposobnosti, znanja i vještine koje pripremaju čovjeka za budućnost?Sve ovisi o kojoj teoriji škole se radi.Duhovnoznanstvena teorija- u središtu je pojedinac i njegov razvoj. Škola ima ulogu uvođenja pojedinca u društveni život, škola uči razlikovati slobodno vrijeme i igru od učenja i rada, škola kao mjesto stvaralaštva i stvaranja nove kulture odnosa, škola nas uči objektivno promatrati stvari,. U odnosu na općeobrazovne ciljeve obje teorijske razine škole i makro i mikro perspektiva, slažu se oko sljedećih ciljeva: Treba poticati i razvijati otvorenost za promjene i sposobnost rješavanja problema, stvarati uvjete razvoja sposobnosti i spremnosti za komunikaciju, poticati i razvijati povjerenje u vlastite sposobnosti, stjecanje samodiscipline, mišljenja i djelovanja prema vlastitim vrijednosnim mjerilima, stjecanje i razvijanje socijalnih sposobnosti, stjecanje znanja i razvijanje spoznajnih sposobnosti i vještina… ŠKOLA I SVIJET RADA: oslobađanje dosadašnjih struktura (od tradicije, sad dolaze novi pogledi i postupci-ključne su individualne kompetencije), sve veće individualiziranje (mogućnost samostalnog stvaranja rada), globaliziranje perspektiva ( veća mobilnost u radu, kompetentnost u stranim jezicima, opća kultura), novi organizacijski modeli i nove komunikacijske i informacijske tehnologije (stalno stručno obrazovanje, samoodgovornost i samoorganizacija), nove mogućnosti… KLJUČNE KVALIFIKACIJE: individualna kompetencija ( autonomni i odgovorni pojedinac, otvorenost za svijet, orijentacija za rješavanje problema, samopouzdanje,mišljenje i djelovanje prema vlastitim vrijednosnim mjerilima, komunikacijska sposobnost)….socijalna kompetencija ( poštivanje drugoga, susret s drugim, odgovornost prema drugima i za druge, prosocijalno ponašanje kao altruizam-empatija-tolerancija-solidarnost-slušanje.)..metodička kompetencija (sposobnost samostalnog cjeloživotnog učenja, sposobnost učiti kako se uči, biti kreativan, djelovati kreativno)…predmetna kompetencija (znanja, informacije i sl.)
2. ŠKOLA KAO SOCIJALNI ORGANIZAM:
14
15 Organizam - pojam koji se koristi općenito za materijalne ili idejne sustave čiji se dijelovi nalaze u složenim odnosima uzajamne ovisnosti. Organizacija – svjesna djelatnost čovjeka kojom se usklađuju materijalni i nematerijalni faktori proizvodnje u organizaciji.Nastaje strukturiranjem prirodnog, tehnološkog i ekonomskog podsustava. Školu možemo promatrati kao društveni, socijalni organizam ili kao organizaciju na sliku čovjeka tj.po mjeri čovjeka. Škola kao organizam ( u središtu je čovjek, a on je duhovno/kulturno, tjelesno/materijalno, duševno/socijalno-emocionalno biće) Kako organizirati naš socijalni život kako bi se duhovni život mogao maksimalno ostvariti? – Sloboda (načelo duhovnog, misaonog, stvaralačkog života), Jednakopravnost ( načelo socijalno-pravnog života), Solidarnost ( načelo ekonomskog života)… Temeljna načela organizacije: ostvarivanje hijerarhijskih razina i radnih grupa, mehanizmi za raspodjelu zaduženja, aranžmani za koordinaciju aktivnosti i provođenje upravljanja i kontrole, centralizacija i decentralizacija aktivnosti. Duhovnim životom se označava kultura življenja, a svi mi toj kulturi doprinosimo, i u tom smislu su svi ljudi kreatori duhovnog života…Sloboda je temeljni uvjet duhovnog života… Sasvim određene potrebe čovjeka potiču na proizvodnju i na konzumiranje…Prije svega – potreba za samoodržavanjem…Kako egoizam preobraziti u solidarnost(prosocijalnost) – kako naći vagu u potrebama tako da i mislimo na potrebe drugih ljudi?.... Asocijacija: naziv za usuglašavanje potreba korisnika i proizvođača – obje strane se moraju dogovoriti za obostrane potrebe…Svaki čovjek istovremeno stoji u procesima kulturnog(duhovnog), gospodarskog i pravnog života… Socijalna umjetnost – nova umjetnost oblikovanja zajedničkog života – živimo u vremenu individualizma i samostalnih samoodgovornih pojedinaca… Školu kao socijalni organizam čine tri podsustava i to: kulturni (odgojno-obrazovne aktivnosti), socijalni podsustav ( pravno reguliranje procesa i odnosa), materijalno-tehnički podsustav( gospodarski aspekt)…. Svaki podsustav treba poštivati načelo vlastitog funkcioniranja. Centralizacija – pedagog kao službenik Decentralizacija – manja ili veća autonomija pedagoških djelatnika Mehanizmi kontrole – nadzor, apstraktne razine: obrazovni standardi, internacionalni testovi.. Nije zadaća odgoja i škole napraviti nešto od novodolazećih generacija, nego omogućiti im razvoj vlastitih mogućnosti, kako bi te nove snage oblikovale društveni život. Treba razmišljati na način: Koju mogućnost nosi ovaj čovjek i što on može razviti? Zdravi odnos između škole i društva postoji samo onda ako škola „proizvodi“ ljude koji unose novi impuls u društvo. Država i gospodarstvo treba biti primjereno čovjeku a ne čovjek njima. Samo tako će se doći do pravih rješenja, pravih škola i demokracije. Upravljanje nastavnim ustanovama, uspostavljanje nastavnog plana i programa, obrazovnih smjerova, trebaju voditi osobe koje istovremeno i podučavaju ili se inače bave kulturnim radom odnosno stvaralaštvom… ORGANI UPRAVLJANJA (hijerarhijska struktura):
15
16 Ravnatelj, stručni tim (pedagog, psiholog, logoped, knjižničar, socijalni radnik, liječnik), voditelji aktiva, tijela ( kolegij, nastavničko vijeće, administrativno-pravne službe, ekonomski servisi). Svi bi oni trebali raditi po načelima – slobode, jednakopravnosti i solidarnosti. STILOVI VODSTVA – su specifičan način ponašanja ravnatelja u radu koji utječe na rezultat rada u određenoj organizaciji. VODSTVO – funkcija menadžmenta koja se tiče međuljudskih aspekata (podrazumijeva komunikaciju, motivaciju, stilove vođenja te razumijevanje ponašanja i stavova pojedinaca i skupina). STIL VOĐENJA – poseban način ponašanja menadžera u radu koji utječe na rezultate rada u određenoj organizaciji. KLASIFIKACIJA STILOVA VOĐENJA S OBZIROM NA KORIŠTENJE AUTORITETA: autokratski, demokratski i laissez-faire stil vođenja. AUTOKRATSKI STIL: ravnatelj sve odlučuje sam i ne radi timski, i zapovijeda.Nema kreativnosti, inovacija, nema dvosmjerne komunikacije. DEMOKRATSKI STIL: ravnatelj surađuje i uvažava mišljenja drugih, timski radi, nudi pomoć, postoji dvosmjerna komunikacija.. SLOBODNI STIL ILI LAISSEZ FAIRE STIL: vođa skoro da i ne koristi svoju moć. Podređeni imaju visok stupanj neovisnosti, vođa ima pasivnu ulogu, ne pokušava usmjeriti grupu, niti vrednuje grupu, svatko je prepušten sam sebi. KONTINGENCIJSKE ILI SITUACIJSKE TEORIJE KAŽU: kako je uspješno rukovođenje uvjetovano specifičnim odnosom menadžera, zaposlenih i situacije u kojoj djeluju. IZBOR STILA OVISI O : karakteristikama vođe, silama koje dolaze od podređenih i silama koje definiraju situaciju. Danas se sve više govori o dva stila vođenja – ženskom i muškom… Tri su glavna izvora moći vođe i to: moć uloge (nagrađivanje i kažnjavanje), moć ličnosti (karizma) i moć znanja (posebne vještine, sposobnosti i znanje)..Dobro je koristiti sva tri izvora ali u određenim mjerama, ovisno o situaciji… MENADŽMENT JE proces postizanja željenih rezultata kroz efikasno korištenje ljudskih i materijalnih resursa. SUVREMENI MENADŽERI OBAVLJAJU TRI ZADATKA: usmjeravaju poslove i organizacije, upravljaju ljudima, kao i proizvodima i uslugama… FUNKCIJE MENADŽMENTA: planiranje, organiziranje, vođenja i motiviranje, kontroliranje i upravljanje ljudskim resursima. Važno je uočiti razliku između pojmova: školski menadžment ( koordinacija resursa u funkciji ostvarivanja ciljeva u odgojno-obrazovnoj djelatnosti), upravljanje (koordinacija resursa od strane vlasnika), rukovođenje ( koordinacija resursa na razini škole) i vođenje ( rad s ljudima). Rukvođenje obuhvaća 4 ključne funkcije: planiranje i programiranje, organiziranje, vođenje, praćenje i vrednovanje. Čimbenici uspješnog rukovođenja: kompetencija menadžera(ravnatelja ili pedagoga..), osobine, stil vođenja i kompetencije i osobine zaposlenih u školi.. Cilj svih menadžera je isti: stvoriti višak. ULOGE MENADŽERA: informacijska uloga (promatranje okoline, širenje informacija unutar i van poduzeća), interpersonalna uloga ( potrebna je vještina rada s ljudima, vođenje i povezivanje unutar poduzeća), uloga odlučivanja (donošenje odluka i pregovaranje)..
16
17 VJEŠTINE MENADŽERA: koncepcijske(sagledavanje ustanove da bi mogao donositi pravne odluke), vještine oblikovanja (rješavanje poslovnih problema u ustanovi), vještine rada s ljudima, tehničke vještine (specijalistička znanja – potrebna inim menadžerima koji imaju operativnu zadaću). VOĐENJE je sposobnost utjecaja na skupinu u smislu postizanja ciljeva, odnosi se na ljude i socijalne interakcije, jedna je od funkcija menadžmenta. AKTIVNOSTI VOĐENJA: motiviranje zaposlenika, vodstvo, grupni odnosi i upravljanje grupama, komuniciranje. KARAKTERISTIKE VOĐE: ovlaštenje da svoju moć podijeli s drugima, sposobnost predviđanja promjena, svjesnost vlastitih prednosti, vizija, autentičnost. MODELI VODSTVA: modeli osobina, bihevioralni modeli i kontigencijski modeli.. MODELI OSOBINA – vođe se rađaju, fizičke i personalne karakteristike vođe, traže zajednička obilježja koje posjeduju svi efektivni lideri( ambicija, energičnost, inicijativnost, žele voditi a ne biti vođeni, iskrenost i integritet, samopouzdanje, posjedovanje koncepcijskih vještina). BIHEVIORISTIČKI MODELI – orijentirani su na istraživanje različitih stilova vodstva Likertov sistem vodstva( utemeljen 1961 na empirijskim istraživanjima utvrđivanja karakteristika menadžmenta, autoritativan stil, konzultivan stil i participativan stil/sloboda odlučivanja podređenih ), Menadžerska mreža ( kreirali su je Robert R.Blake i Anne J. Mouton, utemeljena je na stilovima razumijevanja za ljude i proizvodnju, trebamo stil koji vodi visokoj orijentaciji na ljude i na zadatke). KONTINGENCIJSKI MODELI – uspješnost vodstva ovisi o faktorima radne situacije, znači da nije moguće unaprijed znati koji će nam stil u datom trenutku biti najbolje rješenje. Uspjeh vodstva ovisi i o interakciji vođe, njegovih sljedbenika i situacije u kojo vodstvo djeluje.Fiedlerov model ( razvio ga je Fred Fiedler – po njemu tri glavna situacijska čimbenika su – odnosi između vođe i pripadnika skupine, struktura zadataka i moć položaja).. Karizmatsko vođenje – ili transformacijsko vođenje: samopouzdanje, vizija, snažno uvjerenje u viziju, ponašanje izvan normalnih okvira, smatra se kreatorom promjene… KOMPETENCIJE RAVNATELJA: stručno-pedagoške kompetencije (poznavanje odgojno-obrazovnog procesa), kompetencije u području međuljudskih odnosa (rad s ljudima na ostvarivanju ciljeva škole), organizacijsko-razvojne kompetencije (poznavanje funkcioniranja odgojno-obrazovnog sustava), upravno-administrativne kompetencije(poznavanje poslovanja škole) i radno-izvršne kompetencije (ponašanje u praksi).
17
