Filozofija odgoja;Michel de Montaigne
O filozofiji odgoja:
Cilj: Njegovati i razvijati filozofske refleksije o odgoju i
obrazovanju, koje razmatraju temeljne aspekte ljudskog nastojanja da, posredstvom učenja, razvije intelektualne i emocionalne dispozicije, rekonstruira iskustva i kulturno obnovi život. U središtu pozornosti su tri aspekta filozofije odgoja; a) analitički aspekt (problematiziranje pojmova odgoja, obrazovanja, učenja i poučavanja, nastavnog autoriteta i nastavnih očekivanja); b) kritički aspekt (kritika ideologija, obrana razboritoga vrijednosnog pluralizma, spoznajni i voljni čimbenici građanskih i državljanskih kompetencija); c) preskriptivni aspekt (radikalno umno preispitivanje života, kultiviranje humaniteta u univerzalnom poštovanju moralnih osoba, narativna imaginacija koja njeguje suosjećanje i odgovornost). Studenti stječu uvide u filozofsko-povije filozofsko-povijesne sne i problemske aspekte odgojnog procesa. Sadržaj: Pojam i svrhe odgoja. Analitički, kritički i preskriptivni pris tupi filozofije odgoja.
Praktički um, odgoj i autoritet. Sokratova majeutika, koncept poučavanja bez učitelja, regenerativna snaga filozofije. Platonova paideia – metafizički, politički i duševni red. Aristotelov odgoj po navici i odgoj po pouci, vrline i dobrobit, načini ljudskog života. Stoici: pojam moralnog napretka i filantropski kozmopolitizam. kozmopolitizam. Augustinova iluminacijska teorija
učenja, istina i značenja, moralna perfekcija. Humanistički odgojni ideali. Descartes i Locke: kultiviranje uma. Rousseau: odgojna transformacija čovjeka. Dewey i progresivizam. Postmoderna razumijevanja odgoja.
Pojam odgoja:
Život je, naravno, mogud i bez ogoja. No tako je mogud samo primitivan život koji je upravljan urođenim životnim programom bez smisla i bez potrebe za
iniviualnim učenjem. Ro primitivnih bida "uči" i "pamti" prenosedi životno važne genetske informacije s "roditelja" na "djecu", ali ne i na ostale
žive članove roa. Što
je život primitivniji to mu je manje potreban ogoj, pa se primitivnost nekog b ida u bitnome prepoznaje i u (ne)razvijenosti njegove potrebe za odgojem.
Čovjeku je ogoj, naravno, potreban. Bez ogoja on ne samo da ne bi bio
čovjekom, ved ni preživjeti ne bi mogao. Stoga je za njega ogoj uvjet života, a napose onog života po kojemu se on prepoznaje čovjekom. Prisutno je to i u samom jezičnom izrazu odgoj (od-goj).
Naime, iako u jezičnoj svijesti više ne živi veza sa žiti (živjeti), te je goj poseban
leksem sa svojom leksikološkom poroicom, ipak: "Prijevoj goj prema žiti ima značenje preterita 'ono što je živjelo'". 6 (Avesta gaya - "život, žide, življenje"). To
znači a je ogoj, na neki način, oživljavanje življenog ili obnavljanje (to nije isto što i ponavljanje - opetovanje) prošlog.
Ali ljuski život nije bilokakav život. To je kulturni život. To je život kulturnog bida koje povijesno opstoji samo kultivacijom vlastita života. Ogoj i jest upravo kultivacija . Kao kulturno bide, tj. kao bide čija je istinska
priroa kultura, čovjek se, za razliku o životinje, ne rađa u svojoj prironosti, ved u ljuski neprirodnoj
primitivnosti koja je samo raspoloživa i otvorena za kulturno i ljudsko (dakle odgojiva
i kulturabilna), što de se ogojem eventualno tek ozbiljiti. Drugim riječima, čovjekova je ljudskost utemeljena u odgoju. "U svom užem, osnovnom
značenju ogoj je namjerno, plansko, svrhovito jelovanje prvenstveno na neoraslog čovjeka (ijete) rai svijesnog i aktivnog
razvijanja njegovih vrijenih ispozicija i uvođenja u kulturnu stvarnost."
Michel de Montaigne: francuski renesansni filozof i pisac,
najznačajniji esejist u povijesti.Završio filozofiju u Boreauxu gje se upučuje u stoičku filozofiju. Olaskom upoznava se sa skepticizmom. U Parizu objavljuje svoje 3 knjige eseji koje
nastaju pod utjecajem Platona i sv. Aurelija Augustina. U knjigama vodi imaginarne dijaloge sa samim sobom i sa
antičkim muracima i filozofima te razglaba o:smtri, životu, odgoja, ljubavi, seksu, prijateljstvu, politici itd...
Eseji: o odgoju djece: Pisac u eseju ima suvremene poglede na odgoj djece jer glavni cilj odgoja je formiranje i razvijanje inteligencije,a ne samo učenje napamet koje pisac smatra gubljenjem vremena,naglašava da se usvojeno znanje mora znati i primijeniti,što je vrlo važno u plemićkom životu. Pisam misli da one predmete koji su teži ili koji nisu tako zanimljivi treba učiti na zanimljiviji način kao što je i on sam učio grčki koji mu je išao slabije od latinskog.Važnost filozofije je jedna od tema kojom se pisac bavi i koju pisac obrađuje u ovom eseju jer i sam pisac zna koliko je važna filozofija u izgrađivanju mišljenja djece,ali i karaktera. Micahel de Montaigne je odgoj i obraovanje koje su mu pružili roditelji i smatrao pravilnim odgojem i obrazovanjem. Michael de Montaigne napomenuo je kako je potrebno cijeli život učiti da bismo nešto zaista znali i imali neko poseno znanje da bismo znali iskoristiti sve naše vrline. Montaigneov esej O odgoju bio je psovećen gorfici Diani de Fois(Foa),koja je očekivala dijete.Montaigne je u njemu namjeravao iznijeti svoje poglede vezane prije svega uz odgoj plemićke djece
Upozorit ćemo ga da u društvu drži oči otvorene; jer, uvjerio sam se da mjesta u prvim redovima uglavnom zauzimaju oni nesposobniji,a da je veliko bogatstvo rijetko razmjerno sposobnostima.
MeĎu slobodnim umijećima počnimo s onime koje uči tome kako biti slobodan.
Svi bismo se trebali pitati isto: Budući da sam ispunjen ambicijom, škrtošću, nepromišljenošću i predrasudama, zar da i pomislim baviti se gibanjem svemirskih tijela, dok se moram nositi s takvim neprijateljima u sebi?
Duša koju nastanjuje filozofija vlastitim svojim zdravljem ozdravljuje i tijelo. Njezina smirenost i lagoda moraju se očitovati i izvana; mora ona prema svome kalupu oblikovati i vanjski izgled i u tu svrhu snabdijeti ga umiljati ponosom, djelatnim i radosnim kretnjama, zadovoljnim i smirenim licem. Najrazvidnije obilježje mudrosti jest nepomućena radost; raspoloženje što ga ona budi nalik je
na sva obličja na Mjesecu –
O istinskoj vrlini… Njezino je oružje suzdržanost, a ne snaga. Sokrat, njezin prvi miljenik, namjerno se odrekao napora da bi se u lagodi i bezazlenosti prepustio njezinu prirodnom napredovanju. Ona je
majka hraniteljica ljudskih zadovoljstava. Čineći ih pravednima, čini ih ona sigurnima… MimoiĎe li je uobičajena količina sreće, Vrlina odmahne rukom, ili se nekako snaĎe bez nje, ili si pak sama iskuje svoju sreću koja nadalje neće biti neizvjesna i promjenjiva.
Nerijetko me silno iznenadio izvanredni Alkibijadov značaj koji mu je omogućavao da se s nevjerojatnom lakoćom preobražava na toliko različitih načina, a da to ne našteti njegovu zdravlju – jednom bi nadišao veličajnost i raskoš Perzijanaca, drugi put strogost i suzdržanost Spartanaca; bijaše on u jednakoj mjeri preobraćenik u Sparti, koliko sladostrasnik u Joniji…
(Montaigne o sebi): …bijah tako težak, trom i uspavan te me nitko nije mogao izvući iz moje lijenosti, makar bila riječ i o igri. Što sam pak bio kadar sagledati, uočio bih dobro i, unatoč teškoj naravi, gajio sam smione misli i stajališta koji su nadilazili moju dob. Duh mi je bio dokon i ne bi se pokrenuo dok
ga netko ne bi potaknuo; sporo sam razumijevao i nisam bio odveć dosjetljiv, a usto sam još i slabo pamtio… Opasnost nije bila u tome da počinim nešto loše, nego da ne uradim ništa… I još bih spomenuo jedno svoje obilježje kao djeteta: samopouzdani izražaj, lakoća govorenja i kretnji dok sam
u nekim ulogama.
