FILOZOFIJA ODGOJA ISPIT
-
Filozofija jer pitanje o bitku, svijetu i istini, a u svojim rezultatima – nazor nazor o svijetu i
ţivotu Filozofija izvorno znači ''ljubav spram mudrosti'' Znanost je skup svih metodički stečenih i sistematski sreĎenih znanja, a ujedno i djelatnost kojom stječemo takva znanja Filozofija je u Grka prvotno bila isto što i znanstvena teţnja uopće – isto – isto što i znanost, obuhvaćala obuhvaćala je bitno znanje Filozofija kao opća metodologija istraţuje opće metode znanosti i njihove prve pretpostavke Metafizika istraţuje ono što je prvo i ono što je j e posljednje Ontologija ili opća metafizika je učenje o bitku. Bitno je razlikovati pojmove biće, bit i bitak. Ti su pojmovi neraskidivo povezani, a svi proizlaze iz istog korjena – biti biti (jest) Biće jest ono što jest, sve ono o ćemu se moţe reći da jest, bez obzira na način na koji jest
Bit jest ono po čemu čemu nešto jest baš ono što jest Bitak je ono dakle ono po čemu jest jest sve što jest, tj. ono ono po čemu bića bića uopće jesu. jesu. Materijalizam uči da je bitak materijala n; materija je primarna, a duh, svijest i mišljenje su sekundarni Idealizam uči da je pravi bitak i osnova svega ideja ili misao, mšljenja, duh, svijest, volja, bog, a da su pojavna bića izvedena
-
Objektivni idealizam, utemeljuje idealni bitak kao objektivnu zbiljnost nezavisnu u
-
čovjeku i njegovoj svijesti Subjektivni idealizam uči da je naša svijest ono primarno, a zbilja je onda idejna
-
-
-
-
tvorba subjekta ili agregat osjeta Antropologija je suvremena filozofska disciplina koja nakon Hegela stupa na mjesto metafizike. Ona nastoji proučiti osebujnu osebujnu bit ljudskog ljudskog bića, bića, posebno s obzirom na
svagda isti zadatak čovjeka da u najrazličitijim prilikama ozbilji svoje ljudske mogućnosti mogućnosti i bude čovjekom Čovjek je aktovno suprostavljen svijetu. On nije naprosto u svojetu, nego naspram njega. Čovjek je dakle vlastitio djelo, slobodno, stvaralačko, samostvaralačko biće; aktivno, djelatno i samodjelatno biće Sloboda je bit čovjeka – njegovo temeljno odreĎenje. Sloboda znači stvaralaštvo, odgovornost i samoodreĎenje (autonomija). Bijeg od slobode je oblik čovjekova samouništenje, jer je čovjek čovjek samo dok je slobodan sl obodan Empirizam uči da je iskustvo izvor sveg našeg znanja. Emprizam općenito precjenjuje ulogu eksperimenta, a umanjuje spontanost subjekta, te sloţeno razrješava u jednostavnom 1
-
-
Senzualizam je krajnje empirističko gledište, koje uči da je samo osjetno iskustvo glavni izvor spoznaje Racionalizam je spoznajno gledište koje smatra da do bitnih spoznaja dolazimo čistim mišljenjem. Prava je osnova spoznaje um, razum. Prit om racionalizam ne mora odricati svaku ulogu i vrijednost iskustva i kesperimanta kao elementa spoznaje Kriticizam je koncepcija prevladavanja empirističkog, odnosno, racionalističkog dogmatizma. To je kritička sinteza empirizma i racionalizma. Objekt spoz naje daje
spoznaji njen sadrţaj, a subjekt koji spoznaje daje spoznaji njen oblik -
-
-
Antička filozofija
MILETSKA ŠKOLA: Na zapadnoj obali Male Azije u gradu Miletu djeluju prvi grčki filozofi. Njihovo osnovno pitanje se svodilo na saznavanje o pratemeljima svega. Tales ( 624 – 547 ) je ''otac grčke filozofije'', a njegovo učenje se bazira na osnovnom
promišljanju da je sve voda. Anaksimen ( 588 – 524 ) smatra da je bit svega zrak. Anaksimandar ( 650 – 546 ) smatra da je bit svega apeiron tj. nešto beskonačno, kvalitativno neodreĎeno. Oni su smatrali da je svaka stvar proţeta ţivotom. Smatra se da izraţavaju isključivo materijalističko poimanje svijeta. PITAGOREJSKA ŠKOLA: U juţnoj Italiji, u Krotonu su djelovali pitagorejci. Oni su se vodili tezom da je smisao ţivota u pročišćavanju duše i oslobaĎanju od tijela. Pitagora ( 580 – 500 ), a najviše se razvijala na čelu sa Filolajem u 5.st.pr.ne. Pitagorejci su polazili praktičkih teorijskih uvida, ponajprije matematike, glazbe i astronomije. U svim ljudskim tehnič kim djelima vide prisustvo broja, odnosno, količinskog odnosa kao bitnog te zaključuju da je broj bit svega. Heraklit ( 540 – 480 ) iz grada Efesa u Maloj Aziji. Njegovo učenje je uvelike utjecalo na razvoj buduće grčke filozofije. On navodi kretanje kao bit svega. Vatru označava kao praelement, ali mu je ona simbol vječnog kretanja - '' Sve teče ''. Po njemu, harmonija teţi k protivnosti, odnosno, sve je puno suprotnosti koje se slaţu. Svijet je harmonija i borba suprotnosti. Svijetom vlada jedinstveni svjetski zakon, red,
-
-
-
ustroj, ureĎenje, poredak ... logos, koji nuţno odreĎuje sve zbivanje. ELEJSKA ŠKOLA: U gradu Eleji u juţnoj Italiji. Izrazito racionalistička filozofska škola. Ksenofan ( 570 – 480 ) koji smatra da je sve kugla, odnosno, krug, da ništ a ne nestaje, nego da je sve vječno i nepokretno. Elejci smatraju da je vidljiv svijet, gledan kroz osjetila, varka, privid. SOFISTI: Prvi profesionalci
u poučavanju, prvi prosjetitelji Grčke. U skladu sa zahtjevima ondašnje stanja u društvu, oni vide obr azovnu vrijednost znanja i usmjereni su praktičnoodgnim ptanjima. Padutcaja sofista su prdonjeli Pitagora i Aristotel, ali oni su s rehabilitirli u 19. Stoljeću filozofijom Hegela. Sokrat ( 469 – 399 ) je bio izuzetno posvećen poučavanju, a njegova poruka je bila obrazovna. Razgovarao je sa svim ljudima o svim zbivanjima. Njegova glavna ideja je
bila dovesti sve ljude na pravi put. Bio je umjeren, nije ovisio o plači. Suprostavljao se sofističkom relativizmu, subjektivizmu te donosi učenje o apsolutnoj ist ini te se takoĎer suprostavlja sofističkom ulitarističkom moralu. Donosi svoje ideje o moralnom savršenstvu i o vrijednosti svih vrlina. On pretpostavlja odgoj i 2
obrazovanje. Smatra da je mudrost upoznavanje samoga sebe, a da je odgoj učenje puka da spozna ju sami sebe. Nakon Sokrata, odgojitelj ( učitelj ) je samosvijesni subjekt, on se trudi oko nečega i preuzima odgovornost za sve ono što čini. - Platon ( 427 – 348 ) je bio Sokratov učenik, a u svojim djelima pokazuje koliko je Sokrat utjecao na njegovu mi sao. Smatra da odgoj mora biti pod vodstvom drţave i ureĎen zakonima, odnosno, organizirana djelatnost. Odgoj zadobiva najvaćnije mjesto u društvu, bitnost gimanstike i glazbe, radi sklada tijela i duha. Po njemu, odgoj bi trebao biti za sve slobodne ljude jednak. Za više slojeve društva odgoj završava ranije, a za ratnike isti traje duţe. Platon formira i odgojni sustav: predškolski, elementarna škola, vojno gimnastička priprema ( 17 – 20 ), aritmetika, geometrija, astronomija i poručavanje muzike ( 20 – 30 ), dijalektika ( 30 – 35 ). Nakon zadnjeg stadija obrazovanja, drţavom bi trebali upravljati filozofi koji bi se nakon 6o – e godine povukli i počeli se baviti isključivo filozofijom. - Aristotel ( 384 – 322 ) je bio Platonov učenik. On smatra da temeljna svrha čovjeka nije moralno savršenstvo, on je drţao da do savršenstva moţe doći samo osoba koja je ovisna o porocima. Razbiritost, pravednost, jakost i hrabrost su 4 čiste vrline. Razlikuje tri aspekta odgoja: 1. Tjelesni, 2. Moralni i 3. Intelektualni. Odgoj je prema
njemu jedna od glavnih frţavnih obveza ( utjecaj Platona ). Navodi i periodizaciju, odnosno, razvitak čovjeka ( djetinstvo, mladost i zrela dob ). Po Aristotelu, odgoj bi se unutar obitelji trebao sadrţavati do 7. Godine ţivota, od 7 do 14 bi se trebala pohaĎati drţavna škola, a nakon toga, od 14 do 21 obrazovanje poprima znanstveni karakter. Ističe načelo odgoja u skladu sa ljudskim normama, a njegove misli se koriste i kasnije pa i danas. -
-
KAROLINŠLA ŠKOLA: Samostalne škole u Europi. Sama znanost je bila na jako niskoj razini, a samim time je bila velika nepismenost. Karlo Veliki ureĎuje sustav školstva – dovodi učitelje. Nastaju palatinske škole. Obrazovanje obuhvaća tri stupnja ( osnovni stupanj – čitanje i pisanje ( namjenjen samo višim kl asama ), srednji stupanj obrazovanja – gramatika, retorika, dijalektika, prirodne znanosti, filozofija). Cijeli svijet govori i sporazumjeva se na latinskom jeziku. Humanizam i renesansa – humanizam je razdoblje kasne srednjovjekovne povijesti
obiljeţeno teţnjom za upoznavanje i nasljedivanje klasičnih grčkih i rimskih civilizacija i knjiţevnosti. Obiljeţava ga upotreba antičke filozofije te djelovanje potonje u krščanskoj filozofiji. Idealizam humanizma jest svestran čovjek. Humanizam priprema preporod zn anosti i umjetnosti u Europi. Pojavljuje se čitava lepeza mislioca koji se bave odgojem, tako da se u ovom razdoblju pedagogija odvaja
-
-
od filozofije. U ovom vremenu se pojavljuje enciklopedija te se teţi na enciklopediskom obrazovanju, stavlja se teţište na znanje i činjenice. Vitorino de Feltre u Matovi je osnovao svoju školu, internat ( kuća radosti ). Obrazovanje se svodilo na razvitak osobnosti, estetika, tjelesni razvoj djece, uvodi nove metode pomatranja. Ludovicus Vives piše o odgoju ţena. Uvidio je vaţnost elementarne škole za svu djecu na materinskom jeziku. Isticao je induktivnu put u odgojnom radu.
3
-
Francois Rabelais se zanima za novi sustav odgoja. Navodi kako bi se u mladih
trebale razvijati sve sposobnosti. Zalaţe se za realno obrazovanje i zdrav način ţivota. -
-
-
-
-
Nastava se zasniva na promatranju prirode. Michael Mowtain piše odobito vaţno djelo
za filozofiju odgoja – ''Eseji''. U njemu navodi da je bolja praksa od teorije te da zasićenost informacijama smanjuje inteligenciju. Zalaţe se za to da je bitno poručavanje prirode i da djeca moraju imati odreĎenu slobodu, ali se takoĎer zalaţe i za veću aktivnost odgajatelja. Erazmo Rotterdamski je napisao više spisa o obrazovanju i odgoju. Thomas Morus piše svoje kapitalno djelo – ''Utopija'' ( 1516 ) te u njemu objašnjava političke i socijalne probleme koje je uzrokovala renesansa. U djelu se opisuje društveno i političko ureĎenje neke zemlje na nekom otoku – utopija. U djelu dolazi do sličnosti sa Platonovim kapitalnim djelo – ''Drţava''. U Morusovoj utopijskoj drţavi ne postoje monetarna sredstva, stratifikacija je nemoguća, sve je zajedničko. Najpoznatiji hrvatski renesansni mislioc je svakako Frane Petrić ( 1529 – 1597 ). Rodom sa Cresa, obrazovao se u Italiji u duhu Platonove filozofije. Po Petriću, svjetlo ( dobro, počelo, bog ) je izvor svega, a čitava je priroda produševljena i sve u njoj je ţivo. Empirizam i racionalizam – Empiristička filozofija je razdoblje najsloţenijeg razvoja engleske filozofije od 16. Do 18. Stoljeća. Slabljenje feudalizma, a jačanje graĎanskog staleţa. U filozofiji se postavlja pitanje drţave, društva, društvenog ugovora i suvereniteta. Racionalitzam je naziv kojim moţemo označiti osnovno spoznajno teorijsko usmjerenje koje smatra da se objetivna stvarnost moţe samo mišljenje, odnosno, da je spoznaja dana jedino našem umu, razumu i intelektu. Najveći predstavnici racionalizma su bili Francis Bacon, Rene Descartes i Baruch de Spinoza. Francis Bacon ( 1561 – 1626 ) se zal aţe
za razvoj internog kapitala, trgovine i industrije. On teţi velikoj obnovi, temeljitolj preobrazbi znanosti i ţivota uopće. Njegovo glavno djelo je ipak nedovršeno, a zove se ''Instauratio magna''. Cilj znanosti i filozofije su opskrbiti ljudski ţivot inovacijama i dobrima, ovladati prirodom, povećati čovjekovu moć nad istom, jer ''znanje je moć''. Bacon navodi kako je jedan od uvjeta za napredak znanosti pronalazak cilja. Kasnije Bacon slijedi pitanje kritike, koje takoĎer smatra relevantnim za razvoj znanosti i na kraju prevladavanje stare
logike, kojem se on surostavlja, tvrdeći kako je potrebno pronaći novi organ, novi način i nove metode za bolji razvitak znanosti. Kod Bacona je bitno spomenuti njegovu ''teoriju'' o idolima pa tako on navodi da postoje Idol plemena ( tu navodi da
čovjek griješi u samom početku usporeĎujući, odnosno, miješajući svoju prirodu sa prirodom stvari ), Idol spilje ( kod ovog pitanja navodi kratkos i zablude koje si čovjek sam pripravlja nedovoljnim odgojem, manjkavosti svo je prirode, potpadajući pod autoritete... ) Idol trga ( Bacon ovaj Idol navodi kao najneugodnije: upozorava na loš ishod meĎuljudskih odnosa nastalih zbog neprecizne upotrebe riječi i ideja ) te Idol teatra ( ovo je posljedica izmišljenih teorijai dogmi, prihvaćanje načela pojedinih znanosti i pogrešaka u dokazivanju ). TakoĎer, Bacon navodi, kako je jedina prava metoda u znanosti indukcija. Tu govori o istinskoj indukciji, a ne bezrazumnom nabrajanju. 4
-
Rene Descartes ( 1596 – 1650 ) se takoĎer bavi odreĎen em najbolje metode znanosti.
Kao Bacon, on kritizira tradicionalnu logiku i teţi ka inovativnosti. On sastavlja četiri pravila metode: Prvo načelo govori da ništa ne prihvaćamo kao istinu, osim onog što spoznajemo jasno i razgovjetno, drugo je načelo ono analitičko, odnosno, raščlamba teškoće na jednostavnije djelove, treće je načelo sinteze, tj. red i postupnos od jednostavnijeg ka sloţenijem te je posljednje načelo provjeravanja potpunosti postupka. Descartes je odlučio posumnjati i sve što je do tada '' dokazano''. Cogito – sum, u Descartesa znači da je čovjek samosvijestno biće. Analizirajući istinu mislim – jesam, on dolazi do saznanja da je čovjek misaono biće, da je njegova priroda u tome da misli, a na tome da je čovjek misaono biće se temelji čitavo njegovo racionalističko gledište. Descartes smatra da je sumnja u sve opravdana, osim sumnja u Boga, odnosno, on smatra u koliko sumnjamo u Boga da je Bog obična varalica, što on svakako nije. On ljudsko tijelo rastavlja na tijelo i duh, na misleću i proteţnu stvar. Povezanost duha i tijela, odnosno veza izmeĎu potonji se naziva epifiza. On je osnivač analitičke matematike, a velike zasluge mu se pripisuu za optiku, refleksologiju i -
psihologiju. Baruch de Spinoza ( 1632 – 1677
) je bio ţidov koji je ţivio u Nizozemskoj, koja je tada već provela mnoge reforme pa su tako ostvarene brojne graĎanske slobode, ali i veća je bila tolerancija na vjerske različitosti. Rabini su oštro reagirali na Spinozine tvrdnje oko religije. On je smatrao kako je bit religije u uvjerenju i da religijske knjige
treba shvatiti sa povijesnog aspekta. Spinozu su pokušali razuvjeriti mnogi, potiskivali su ga, ušutkavali, dok ga na koncu nisu izbacili iz ţidovske općine. Spinza se na posljetku razvija kroz političke ideje. Navodi kako čovjek kao pojedinac ima prirodno pravo na sve, ali kao kolektiv su jači. Navodi kako u korjenima drţavnosti nebi trebalo biti straha graĎana, odnosno podanika, nego da bi trebala vladati sloboda, a samim time bi se došlo i do uzajamnog poštenja. Spinoza piše ''Etiku'', on ţeli dati osnovu ljudskog, racionalnog ţivota, čovjek mu je ono bitno, a filozofija se bazira na slobodi. Ljudska sloboda sestoji u spoznaju prirode i ţivota u skladu sa njom. - Thomas Hobbes ( 1588 – 1679 ) je bio engleski filozof 17. St., a teme njegove filozofije su se vrtile oko problema čovjeka i društva onoga doba. Drţava nije boţanska tvrevina, nego je ona rezultat društvenog ugovora. Hobbes smatra da su dva čovjeka, u borbi za neki stvar, prirodno jednaki te da će se oni sukobiti u procesu dolaska do cilja, odnosno, on smatra da ljudi imaju jednako prirodno pravo. Iz ovog razloga izdaje tezu o nepovredivosti vlasti suverena, koja je koncentrirana na interese i potrebe burtţoazije koji u tom razdoblju teţe za jakom drţavnom vlašću. Smatra kako
je vlast potrebna, takoĎer potrebnom smatra zakonsku regulaciju društva, odnosno, ukoliko društvo nema predvodnika, odnosno vlast, čovjek će se sa čovjekom sukobljavati ( čovjek je čovjeku vuk ). Jedini razlog prestaka sukoba meĎu ljudima, Hobbes navodi, je smrt. Ljudi su zbog straha od smrti spremni na odricanje od svih
svojih prirodnih prava. Društvenim ugovorom ljudi svladavaju nedostatke prirodnog -
stanja. John Locke ( 1632 – 1704 ) se dosta bavio filozofijom odgoja, u njegovoj filozofiji u centru se nalazi individuum, u autonomiji razuma i osobne savjesti. Locke se s
liberalističkog gledišta suprotstavlja Hobbesovoj tezi o potrebi apsolutne vlasti. 5
Prirodno stanje odlikuje jednakost meĎu ljudima i sloboda; prirodni zakon - razum uči ljude da su jednaki i da ne smiju nanositi štetu jedan drugome. Nezgoda je toga stanja što se svatko mora sam brinuti za njegovo odrţanje, a pojedinci bi mogli biti pristrani u rješavanju svojih sporova.Taj nedostatak moţe se otkloniti društvenim ugovorom kojim se svaki pojedinac odriče onog svog prirodnog prava da sam branih i odrţava prirodno stanje.Tako se uspostavlja drţava koja treba potvrditi i odrţati razumno prirodno stanje, da jamči ţivot, slobodu i vlasništvo. Locke zagovara potrebu podjele vlasti na zakonodavnu (koja je najviša), izvršnu i federativnu (koja se odnosi na vanjsku politiku. Trajni je suveren samo narod, a suverenitet je neotuĎiv. Narod zakonodavcu privremeno povjerava zakonodavnu vlast, ali je moţe i silom uzeti natrag ako zakondavac iznevjeri povjerenje koje mu je bilo dato. Tako Locke opravdava pravo naroda na revoluciju. Individualizam je shvaćen kao princip same ljudske osobe koji je kao takav moţe dovesti do njenih najboljih rezultata. Djelo Misli o odgoju , svoju originalnost izvlači upravo iz ovog pojma o duhovnoj autonomnosti.
Prema kojoj bi naravno trebalo oblikovati dušu djeteta. Smatrao je da je vaţna vlast nad samim sobom, nad vlastitim osjećajima i nad vlastitim razumom. Silno se borio i naglašavao vaţnost rigorozne discipline. Ovu disciplinu čvrstom rukom treba provoditi i briţno je čuvati sam odgojitelj, otac ili tutor. A svrha je snaţna volja i plemeniti karakter kojeg se postiţe formiranjem radnih navika i odgojem karaktera. U tome ne bi smjelo biti propusta jer je loša navika krupna stvar. Prvi donosi razraĎenu teoriju o tjelesnom odgoju. Tjelesni odgoj bi prije svega odgajaniku trebao osigurati
vlast nad svojim tijelom, te bi ga trebali naviknuti da podnosi neizbjeţne neugodnosti i neprilike. Zato Lock daje konkretne savijete koji se tiču odrţavanja tjelesnog zdravlja i kondicije. On smatra da dijete treba što više provoditi na čistom zraku. Trebalo bi umjereno jesti i rano se ustajati. Preporučuje takoĎer jahanje plivanje mačevanje i ples. Hrana treba biti umjerena a konzumiranje mesa treba izbjegavati do druge ili
treće godine ţivota jer će dijete tako očuvati svoje zdravlje osobito zube. Objed ne mora biti u isto vrijeme ali za dobar sam djece potrebno je imati tvrdu postelju i običan pokrivač. Osobitu paţnju Lock poklanja moralnom odgoju koji bi trebao dati
djetetu karakter koji je u skladu sa zakonima kreposti i koji je na čast društvu. Sav odgoj se zapravo sastoji u formiranju dobrih moralnih navika. To se u prvom redu postiţe odgojem volje. Religiozni odgoj takoĎer treba biti sastavni dio odgoja. budući da je religija temelj moralnosti, u djetetov duh treba utisnuti ideju Boga stvoritelja svih
stvari. Odgoj takoĎer zahtijeva dobra odgojitelja, koji treba biti razuman, mudar bistar. Njegova briga treba biti pravilno obrazovanje djece i čuvanje od poroka. Djeca s druge strane trebaju poštivati odgojitelja. Odgoju je pridavao tako veliko značenje, te je tvrdio da devet desetina ljudi trebaju odgoju zahvaliti za ono što jesu. Odgoj je dakle vrlo moćan a Locke mu namjenjuje ulogu da mladog čovjeka u razvitku pripremi za ţivot. -
Prosvjetiteljstvo Voltaire ( 1694 – 1778 ) je
bio duhovni voĎa prosvjetiteljstva sa najvećim autoritetom nad ondašnjom filozofijom. Smion i uporan borac za slobodu i napreda k, a vjersku snošljivost i zdrav razum kao najviše načelo prosuĎivanja. Veliki protivnik crkve ( uništite bestidnicu ), ali navodi kako ateizam ipak nije dobar za društvo, jer da Boga 6
nema, trebalo bi ga izmisliti. On je zagovornik razumne religije – deizma, po kojem je
bog praum svijeta, pokretač svijeta, koji nakon stvaranja nema više potrebu petljanja u -
zemaljske probleme. Jean Jacques Rousseau ( 1712 – 1778 ) je bio francuski enciklopedist, propovjednik graĎanskog individualizma, filozof osjećajnosti. On donosi ideju novog graĎanskog odgoja. Posebnost Rousseauove odgojne teorije posljedica je njegovog specifičnog nazora na svijet. Imao je kritički stav prema društvu, kulturi, civilizaciji i religiji. On
se naime opredijelio za ideju da je napredak vrlo štetno djelovao na čovjekovo stanje i ţivot. Napredak je pridonio čovjekovom posvemašnjem otuĎenju od samoga sebe i stvaranju nejednakosti meĎu ljudima. Zato je nuţan povratak na prvobitno stanje, kako čovječanstvo ne bi potpuno propalo. Drţi kako bi odgoj odgojitelja koji to čine u ime nekog već postojećeg društva, bio zapravo prisila i uništavanje prirodnih energija te bi se takav odgoj trebao izbjegavati ili reformirati. Zato treba uspostaviti idealnu drţavu slobode, jednakosti i bratstva, koja će opet ut emeljiti idealan odgoj. Idealni odgoj se sastoji u tome da se dijete prepusti svom vlastitom razvoju, bez ikakvog vanjskog utjecaja. Najviše što se za svakog moţe učiniti jest ne ometati prirodni razvoj njegovih sposobnosti. Uloga odgojitelja nalazi se samo u tome da stvori pedagošku situaciju u
kojoj dijete samo stječe iskustvo. Svoje pedagoške stavove je izloţio u Emile, ili o odgoju (1762). Knjiga predstavlja svojevrstan obrat u razumijevanju odgoja i stoga joj
povjesničari ideja često puta dodjeljuju poloţaj ishodišta suvremene filozofije odgoja. - Immanuel Kant ( 1724 – 1804 ) je začetnik kriticizma. Kriticizam znači kritičko preispitivanje uma samog, nalog mozgu da preispita sam sebe i odredi svoje
mogućnosti i granice ( Kritika čistog uma, kritika praktičnog uma i kritika rasudne snage ). U spoznaji, navodi Kant, postoje subjekt i objekt, a spoznaja je sinteza
subjekta i objekta. Objekt daje sadrţaj, a subjekt oblik spoznaje. Novost svojeg spoznajno teorijskog gledišta Kant naziva kopernikanskim obratom, kako je Kopernik okrenuo tadašnju znanost, tako je Kant o krenuo odnos subjekta i objekta. Objekt je do sada imao zadatak nepomičnog središta oko kojeg kruţe subjekti, ali prema Kantu, predmet se upravlja prema svojstvima naših spoznajnih moći pa je moguće da objekt kruţi oko subjekta. Kant se dosta bavio problem atikom etike. Pa tako Kant navodi da
-
analizom moralne svijesti dolazi do pojma dobre volje, navodi da je to jedino istonsko dobro na svijetu, jer je ono dobro po sebi. Navodi slobodu kao visoko rangiranu ljudsku vrijednost, a slobodnu volju kao oblik z akona. Georg Wilhelm Friedrich Hegel ( 1770 – 1831 ) je bio Njemački filozof i sveučilišni profesor. Glavna Hegelova djela su: ''Fenomenologija duha'', ''Znanost logike'',
''Enciklopedija filozofskih znanosti'' … Hegel i Kant se često nalaze u suprostavljenom poloţaju filozofskih misli i ideja. Po Hegelu, ideja je bit svega. Ideja, -
um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. Suvremena filozofija Arthur Schopenhauer ( 1788 – 1860 ) je njemački filozof koji
pomoću iracionalizma i pesimizma izraţava početak one duhovne krize i klime graĎanskog svijeta. Po Schopenhaueru, volja je jedino ono iskonsko i pravo, volja je bit svega i pokretač svijeta, tek nakon volje dolazi intelekt. On svijet vidio kao najgore moguće, kao najdosadnije mjesto. Vidi ga gore nego što li je to pakao. Jedina stvar koja oslobaĎa od 7
svakodnevne muke jest umjetnost, ali njome se mogu koristiti samo nadareni pojedinci -
kao svojstven oblik katarze, odnosno, da se pomoću umjetnosti oslobode ''zla'' svijeta. Sören Kierkegaard ( 1813 – 1855 ) j e danski filozof. Polazni i središnji problem Kierkegaardove filozofije jest egzistencija, odnosno, egzistencije kao pojedinčeve opstojanosti. Ţivot je neponovljivo jedinstvo. Čovjek je biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu. Kierkegaard se najradikalnije suprostavlja
Hegelovim idejama. On navodi kako je egzistencija poseban način opstojnosti čovjeka, odnosno, da je ona odreĎena mogućnošću, a to znači slobodom i tjeskobom. Nadalje, on navodi kako su ţivotni problemi individualni pa je tako i vjera individualna problem, odnosno, da je to privatan odnos Boga i čovjeka. Svaki pojedinac mora pronaći svoj put, ne postoji opća shema za ţivot. Kršćanstvo smatra krajnje ridikuloznim, a crkvu optuţuje da je upravo ona kriva za takav način razmišljanja o kršćanstvu, jer je potonju prilagodila ispraznim vrijednostima ovozemaljskog svijeta. Pokušava ljude uputiti na same korijene kršćanstva i na općekršćanske vrijednosti, a ne isprazne dogme što ih je crkva zacrtala. - Friedrich Nietzsche ( 1844 – 1900 ) je bi njemački filozof. On propituje opće postojanje svega onog što nije vidljivo ( aludira se na Boga ). Smatra kako je jedino ispravno da čovjek pripada zemlji. U svom djelu ''Zaratustra'' navodi ljude da se drţe ovozemaljskog ţivota i da ne vjeruju u ono nadzemaljsko, jer je krajnje nemoguće da postoji išta toliko nerealno kao što je to Bog. Postoje tri velike Nietzscheove teme kroz njegovu filozofiju, a to su: Smrt boga, Volja za moći i Vječno vraćanje istog. A njegova najpoznatija konstatacija je: ''Bog je mrtav''. Nietzscheova eksplicitna filozofija odgoja nastaje rano (1871-1874), u vrijeme dok je bio profesor u Baselu,
kada se zbog prirode svog posla suočava s ograničenjima i kontrolom sveučilišnog rada, kao i s rastućom ulogom drţave u d efiniranju kulturno-obrazovnih prioriteta. Rano štovanje Schopenhauera označava Nietzscheov poziv na osnaţenje kulture putem promicanja individualne izvrsnosti (“kult genija”). Preduvjet revitalizacije kulture je kritika pomodne masovne kulture i njene kom ercijalne logike koja zahvaća i obrazovanje. O estetskom odgoju čovjeka razlikuje tri ljudska stupnja:1. stanje nuţde (Notstaat) ili nagona u kojemu čovjekom upravljaju strasti, pokreće ga materija, 2. stanje uma (Vernunftstaat) u kojemu čovjek uspijeva sa vladati strasti, ali tako da stvara apsolutne principe kao tabue, 3. djetinje, nevino stanje kojim vlada nagon za
-
igrom (Spieltrieb); to je stanje u kojem strasti nisu odijeljene od razuma. Ono oslobaĎa čovjeka, a moţe se dosegnuti jedino u umjetnosti. Auguste Comte ( 1798 – 1857 ) je francuski filozof koji je svoje ideje o društvu zasnivao na biološkim determinantama. ''Otac'' sociologije, koja se na početku zvala socijalna fizika. Tvorac pravca pozitivizam. Pozitivisti, ali i sam Comte, su smatrali kako je društvo, društvenu strukturu i odnose moguće objasniti jedino na način na koji to rade prirodne znanosti. Oni se tu pozivaju na metode prirodnih znanosti i smatraju
-
kako je realno moguće primijeniti iste na društvo. Karl Marx ( 1818 – 1882 ) je bio nje mački filozof, ekonomist, sociolog. Pokušao je objasniti društvene promjene tijekom industrijske revolucije. U spisima koje je obradio uviĎa se zanimanje za europski radnički pokret i socijalističke ideje. Većina njegova rada je bila usredotočena na ekonomske probleme u društvu. Za njega su 8
najvaţnije promjene u društvu one promjene koje su se vezane za razvoj kapitalizma. Kapitalizam je proizvodni sustav koji se bitno razlikuje od prijašnjih ekonomskih sustava, jer sadrţava proizvodnju dobara i potraţnju istih za razne proizvoĎače i potrošače. Marx nadalje smatra kako društvene promjene nisu moguće pod utjecajem ideja i vrijednosti, nego isključivo ekonomije, zbog koje dolazi do sukoba, a sukob je motor povijesti. Osnivatelj Marxizma, ideje koju su socijali stičke ideologije uzimale -
kao opravdan izvor svog postojanja i djelovanja. Emile Durkheim ( 1858 – 1917 ) jr bio francuski filozof i sociolog. U nekim svojim idejama se poziva na Comtea i pozitiviste, ali ipak smatra kako su mnoge njiihove ideje ostale nedorečene, pa čak i nemoguće izvedive. Pozitivisti smatraju kako je
moguće izdvojiti pojedinca iz društva i promatrati ga kao jedinku unutar društvenog konteksta, dok Durkheim smatra kako onda taj način ne moţe dovesti do ţeljenih rezultata za društvo, pa on smatra kako se društvo mora promatrati u globalu, odnosno da je potrebno proučavati društvene činjenice. Priznaje da je vrlo teško promatratrati društvene činjenice iz razloga jer su iste nevidljive. Postavlja teoriju o solidarnosti ( mehanička i organ ska) i teoriju o samoubojstvima. -
Filozofija egzistencije Jean Paul – Sartre ( 1905 – 1980 ) je bio glavni filozof egzistencijalizma. U svojem
djelu '' Bitak i ništa'' Sartre razlikuje bitak po sebi i bitak za sebe. Bitak po sebi je masivna materija, dok je bitak za sebe svijest, egzistencija, suprostavlja se bitku po sebi. Egzistencijalizam se bavio samo izoliranim problemom pojedinca, a Sartre so
odlučio na sagledavanje problema u društvenom kontekstu, uzimajući u obzir klasne borbe, te se tako priklanjajući marksizmu. Kasnije navodi da se marksizam dobrano odvojio od svoje teori je te je zaboravio ono ljudsko, zaboravio je na čovjeka, dok njegov egzistencijalizam ima u vidu zbiljnost čovjeka pa je on zato nuţna dopuna marksizmu.
Izvori:
1. Kalin, B. ( 1999. ) Povijest filozofije, Školska knjiga, Zagreb. 2. Giddens, A. ( 2007. ) Sociologija, Nakladni zavod Globus, Zagreb. 3. Gaarder, J. ( 2010. ) Sofijin svijet, Znanje d.d., Zagreb. 9
10
