André Kostolany PSIHOLOGIJA BURZE
Naslov izvornika André Kostolany, Kostolanys Börsenpsychologie ECON Verlag GmbH © ECON Verlag GmbH
Nakladnici Poslovni dnevnik MASMEDIA Urednik Slaven Andrašić Izvršna urednica Ksenija Gredelj Vargović Lektura Perina Vukša Izrada kazala Ivana Kirinić Proizvodnja Vjeran Andrašić Dizajn omota Andrija Previšić, Adverta d.o.o., Računalna priprema teksta Mario Ostojić Tisak Grafički zavod Hrvatske
André Kostolany
PSIHOLOGIJA BURZE
Prijevod
Slavica Bilić
Poslovni dnevnik MASMEDIA Zagreb
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 656365 ISBN 978-953-157-511-9
Predgovor/11 Svečano uvodno predavanje:
Nedavno sam spoznao samoga sebe / 13 Prvo predavanje:
Burza je 90 posto psihologija / 15 Drugo predavanje:
0 fascinaciji novcem / 19 Treće predavanje:
Mase ne znaju / 35 Četvrto predavanje:
Veliki slom - primjer iz kojeg se može učiti masovna psihologija / 47 Peto predavanje:
0 proricateljima, profesorima i drugim guruima / 59 Šesto predavanje:
Burza i ostatak svijeta / 69 Sedmo predavanje:
0 psihologiji Nijemaca / 77
Osmo predavanje:
Moj burzovni zoološki vrt / 83 Deveto predavanje:
Poduzetnici, kupci i drugi lukavci / 89 Deseto predavanje:
Mala burzovna psihopatologija: praznovjerje, fetišizam, ovisnost o igri / 101 Jedanaesto predavanje:
Trajna vrijednost glupih / 109 Dvanaesto predavanje:
Niti jedna burza ne sliči drugoj / 119 Završni kolokvij:
Moje tri karijere / 125 Kazalo/133
Psihologija je sve - čak i na burzi. Udarac gonga tijekom špekulacija na rast ili pad cijene, a osobito veliki slomovi na burzi, kao što se posljednji put dogodilo u listopadu 1987., dokazuju da je cirkulacija novca iznimno kaotičan proces. Kako je moguće opstati kao ulagač u tom velikom kaosu? André Kostolany, već sedamdeset godina špekulant i profesionalac na burzi, sumira u svojoj knjizi život koji je, osim svojoj velikoj ljubavi - glazbi, posvetio novcu. Preživio je najmanje petnaest burzovnih katastrofa, često bi izgubio gotovo svu svoju imovinu, a još češće bi vrlo mnogo zaradio. Kostolany: "Ono malo što znam o gospodarstvu i financijama nisam naučio na sveučilištima ili iz stručnih knjiga, nego u džungli." U ovoj knjizi riječ je o nekoliko vrhunskih špekulanata koji znaju razmišljati i reagirati u pravom trenutku, a i o mnogima koji bi rado željeli zaraditi na burzi, ali uvijek prekasno reagiraju, jer upadaju u stupicu savjeta utemeljenih na smrtnoj sigurnosti'. No onaj tko može pažljivo slijediti Kostolanyjeva predavanja za kavanskim stolom, može naučiti da se u stvarima koje se tiču kapitala može postupati pametnije nego što to čini masa. K tomu se još gratis nude duhovitost, anegdote i cjelokupan šarm ovog borca za cisti kapitalizam'. Burza je ćudljiva i neuračunljiva. Nije dovoljno samo predviđati rezultate, treba pogoditi reakciju publike...moraš biti nepovjerljiv, ciničan i malo umišljen, kako bi mogao reći: "Vi ste svi glupani!" Samo André Kostolany može izaći na kraj s tim i u stanju je servirati sve te bezobrazluke tako neodoljivo, a uz to još i postizati uspjehe, kao što pokazuje i cijeli čopor njegovih obožavatelja i čitatelja. Od sada će stari majstor nositi još jednu titulu - počasni profesor psihologije burze. André Kostolany, rođen 1906. u Budimpešti, još se od 1920-ih godina na burzama svijeta osjeća kao kod kuće i danas poučava u Parizu, Münchenu, New Yorku i na Azurnoj obali. Drži seminare i predavanja te redovito piše za ekonomski magazin 7
Capital. Izdavačka kuća ECON objavila je njegove bestselere: Kostolanys Börsenseminar, ...und was macht der Dollar? Im Irrgarten der Währungsspekulationen, kao i Kostolanys beste Geldgeschichten.
*
Izazov burze, LMN, Zagreb, 2007. (nap. prev.)
M A Š T A J E VAŽNIJA O D Z N A N J A
Albert Einstein
Predgovor Naslov prve kolumne iz Kostolanyjeva pera koja mi je 1965. došla u ruke glasio je: Bekenntnisse eines Spekulanten. U jednoj svojoj knjizi priznaje: "Ne mogu biti ministar financija, bankar ne želim biti, a burzovni špekulant - to jesam." Već 70 godina bavio se tom tajanstvenom, kapricioznom burzom u kojoj se miješaju gospodarske činjenice s maštovitim pričama i često ciljano raspršenim glasinama, poluistinama i savjetima - koje pokreću strah i pohlepa - i koje često dovode do potpuno nelogičnih, iracionalnih tečajnih kretanja. O n a je za njega ne samo područje djelovanja nego danas, više no ikad, objekt proučavanja. Nakon Prvog svjetskog rata odselio se iz svojeg zavičajnoga grada Budimpešte u Pariz. Tada je započela njegova karijera koja je bila više od zvanja, bila je to zapravo vlastita životna priča. Burzu naziva džunglom i novac koji je potrošio za školovanje pretvorio se u višestruko veću vrijednost od one koliko stoji studij na Harvardu. Od prakse se vratio natrag na teoriju i vlastitim novcem prikupio iskustva, za razliku od većine drugih koji od teorije idu k praksi i svoja iskustva stvaraju tuđim novcem. Jedno od njegovih prvih stečenih iskustava bilo je da je na burzi sve moguće - čak i ono što je logično. Za Kostolanyja nije dovoljno poznavati sve podatke na burzi. Motor špekulacije i pretpostavka uspjeha je mašta. Stoga prezire špekulante sustava i burzovna računala, jer njima nedostaje mašta. Riječ je zapravo o tome da je upravo ljudska dimenzija, ljudski čimbenik, često pokretač burzovnih kretanja, često i posve pretjerano. I to je tema ove knjige. Upravo nama Nijemcima predbacuje se da nismo dorasli zamkama novca. Kad je riječ o novcu, njemački narod romantičara, filozofa i glazbenika postaje neromantičan i gubi svaku sklonost za filozofiju i osobito maštu. Moglo bi u tome i biti nešto istinito. Kada sam 1969. prvi put sreo Kostolanyja u Münchenu, započeo sam razgovor o njegovoj izjavi da nama Nijemcima nedostaje 30 godina iskustva u ulaganjima, inače ne bismo potpali pod frku IOS-a, na što je on kao jedan od rijetkih 11
upozorio. Postavio sam mu pitanje bi li bio spreman pretočiti svoje burzovno iskustvo u zajedničku aktivnost te na taj način smanjiti burzovni deficit Nijemaca. Tako je tada počeo naš zajednički pothvat - savjetodavne usluge o investiranju i burzovni seminari - koji traje do danas. Suprotno našim prvobitnim očekivanjima, burzovni seminari bili su vrlo omiljeni i sve više posjećeni, osobito su dolazili mladi ljudi. Nastavno gradivo sadržano je u knjizi Izazov burze, objavljenoj 1986. Knjiga je postala bestseler. Mnogi koji su je pročitali i slijedili savjete, mogli su u međuvremenu ostvariti veliku dobit na burzi i bolje se zaštititi od gubitaka. I ova se knjiga ubraja u obveznu lektiru za uspješne burzovne mešetare, špekulante i ulagače kapitala. Razotkriva burzovne tajne i odgaja prema samostalnom i neovisnom mišljenju i djelovanju. Ovo nije udžbenik, to je više priča koja kaže: "Ne poučavam, pripovijedam." Kao onaj tko je duhovno, profesionalno i materijalno neovisan te može živjeti ulogu koja je pripisana njegovu tijelu. Kao antikonformist, ohrabren, angažiran i katkad strastveno uzbuđen u borbi za čisti kapitalizam, sa svojom drskošću bez premca s kojom se svakoga usuđuje nazvati varalicom ili pak još nekim pogrdnijim nazivom, za koji smatra da je ispravan. Od toga ne izuzima ni banke, štoviše, pričinjava mu enorm n o veselje kritizirati njihove pogrešne poteze upravo pred njihovim klijentima. Čitateljima ove knjige želim duhovno zadovoljstvo i materijalni uspjeh, a autoru, m o j e m brižnom i dragom prijatelju i partneru Kostolanyju, da još dugo svojim učenicima i čitateljima pokazuje put prema uspjehu na burzi, s mnogo šarma, duha, životnog veselja i neukrotiva optimizma. Gottfried Heller (Više od 20 godina partner Andréa Kostolanyja)
12
SVEČANO UVODNO PREDAVANJE
Nedavno sam spoznao samoga sebe Tijekom međunarodne bankarske konferencije u Münchenu jedne sam večeri imao prigodu u glasovitoj dvorani hotela Bayerischer Hof promatrati skup američkih visokih financijskih stručnjaka. Tada sam vidio mnoge slavne i važne političare koji se bave financijama i gospodarstvom. A u jednom kutu, malo skriven, ali sasvim očito napetih ušiju, sjedio je mlad čovjek u dobi od oko 20 godina. Bio je to André Kostolany. Naziva se špekulantom, jer se u životu ne bavi ničim drugim nego analiziranjem događaja, kako bi nakon toga mogao operirati na različitim burzama. Kada sam počeo razgovarati s njim, odgovorio mi je neljubazno: "Da, i ja sam te prepoznao. Ti si moj alter ego. Pitaš me što radim ovdje? Zar ne vidiš tko sve ovdje uokolo sjedi. Ako samo uhvatim jednu riječ, jednu informaciju, mogu od toga stvoriti cijelu imovinu." Ja: Bože, kako si loše informiran, pa informacije smatraš tako važnima. Zar ne poznaješ moju parolu 'informiran = rutiniran'? On: Zar želiš tvrditi da ova gospoda ništa ne znaju? Ja: Znaju ono najvažnije. Oni doduše poznaju sve brojke, ali čak nisu u stanju konstatirati nalazili se SAD danas u recesiji ili ne. Jedan želi povisiti svotu novca, drugi je želi sniziti. Jedan je za povišicu poreza, drugi se zaklinje u proračunski deficit. Jedan vidi najveću opasnost u deficitu platne bilance, drugome se fućka za to. Ako ne znaju ispravno procijeniti trenutačnu situaciju, kako će predvidjeti budućnost? On: Rekao sam da si ostario. Zar ne znaš da se danas koriste računalima i uslugama analitičara? Ja: Vi mislite da je to sve egzaktna znanost. Bila je zabluda održati tu konferenciju u Akademiji znanosti, jer niti nacionalna ekonomija niti znanost o financijama nisu znanosti. One su umijeće. Bilo bi bolje da je konferencija održana u minhenskoj pinakoteci. On: Zašto si takav pesimist?
13
Ja: Nisam uopće. Ali sa 70 godina iskustva postao sam kritičan. Tijekom moje karijere često sam zarađivao novac tako što sam učinio upravo suprotno od onog što je bio gorući savjet. A i odgovorne veličine gotovo uvijek kažu upravo suprotno od onoga što planiraju. Zar nije sir Stafford Cripps, britanski ministar financija, jedanput pred Parlamentom izjavio da je devalvacija funte isključena. Četrnaest dana poslije funta je devalvirala, a sam ministar financija nije se zahvalio na dužnosti - i ostao je ipak perfektni engleski džentlmen. I u Njemačkoj vlada velika zbrka u vezi s monetarnim pitanjima. Svatko tvrdi nešto suprotno, a čini se da Savezna banka Savezne Republike Njemačke trenutačno nije dorasla burzovnim igračima. Kada bi za savjetnike imala iskusne špekulante, mogla bi se s DEM-manipulantima igrati mačke i miša. Zar najbolji žandari ne nastaju od lopova? On: Dakle, ne treba uopće ništa znati! Ja: To uopće nisam mislio. Naprotiv, treba znati mnogo, ali ne brojke koje se nalaze u svim mogućim knjigama i računalima. Treba razumjeti kontekst i znati interpretirati obavijesti. Treba imati inspiraciju, iskustvo i opet iznova iskustvo, sve izmiješano s mnogo udaraca i potrebno je temeljito prostudirati mnoge knjige... I onda se može... On: Shvatio sam. O n d a možda za 60 godina mogu postati tako mudar kao ti.
14
PRVO PREDAVANJE
Burza je 90 posto psihologija Moj bratić George Katona živio je u SAD-u, ali je studirao u Njemačkoj. Bio je profesor ekonomskih znanosti i kao stručno područje specijalizirao je psihologiju gospodarstva. Njegove stručne knjige (između ostalih Der Massenkonsum, Psychological economics, Psychological analysis of economic behavior) i danas su standardna djela za taj još uvijek zanemarivan istraživački smjer. Nakon objavljivanja moje knjige Si la bourse métait contée (u njemačkom prijevodu naslov je glasio Das ist die Börse) prije gotovo trideset godina dobio sam njegovo pismo. Moju je knjigu pročitao sa zadovoljstvom i odobravanjem. Ali ne slaže sa m n o m da se psihološke reakcije burzovne publike ili pojedinačnog ulagača ne mogu procijeniti ili kalkulirati. "One su mjerljive i procjenjive", dodao je, "a to ću ti objasniti na ljeto, kada dođem u Pariz." Nažalost, umro je ubrzo nakon toga i tako mi je ostao dužan svoje objašnjenje. Nakon toga mnogo sam razmišljao o tome koji su ga to razlozi mogli potaknuti na shvaćanje da je psihologija publike nešto što se može predvidjeti. Nakon dugog promišljanja o tom, za svakoga špekulanta eminentno važnom pitanju, uvidio sam da se dublje psihološke motivacije pojedinca i mase, kao i njihove reakcije, doista otimaju predviđanju. No intenzitet zbroja pojedinačnih odluka, dakle žestina psihološke reakcije mase, kao i približno vrijeme, može se, ako imaš iskustva s burzom, katkad doista - ne 'predvidjeti', nego naslutiti ili pogoditi. Tvrdim da se uloga psihologije u događajima na burzi uopće ne smije precijeniti: kratkoročno i srednjoročno ona čini 90 posto onoga što se zbiva na burzi! Psihologija burze je 'znanost' kojom se treba baviti s mnogo tankoćutnog osjećaja, ona je gotovo umjetnost. Najčešće korištene riječi na burzi su: možda, kako se nadam, moguće, moglo bi, unatoč tomu, iako, doduše, vjerujem, mislim, ali, vjerojatno, čini mi se... Sve što se vjeruje i kaže uvjetno je i može se vidjeti i sasvim drukčije. *
Psihološka analiza ekonomskog ponašanja, Panorama, Zagreb, 1965. (nap. prev.) 15
Najslabija dionica na svim burzama svijeta danas je dionica "Logika d.d." jer njezini tečajevi uopće ne slijede trend. Oni osciliraju gore-dolje i odražavaju reakcije 100.000 histeričnih burzovnih profesionalaca i poluprofesionalaca čije se mišljenje često mijenja iz minute u minutu. Često se rado tvrdi da je burza danas potpuno netransparentna. Kada bi bila transparentna, ne bi bila burza. Burzovni igrači love u mutnoj vodi koju sami s dosta priče, koja je zapravo mlaćenje prazne slame, još više zamućuju. Mediji dalje šire takvu 'burzovnu mudrost'. I tako u izvješćima i komentarima prevladava potpuna konfuzija. Najčešće se prvo mijenjaju tečajevi i brzo pronađena obrazloženja naknadno se plasiraju. Danas se kaže: tečajevi padaju na temelju padajuće nezaposlenosti čije inflacijsko djelovanje dovodi do viših kamata. A nekoliko d a n a nakon toga zastrašuje se s rastućom nezaposlenosti kao znakom sve slabijega gospodarstva. Katkad se niži deficit trgovinske bilance interpretira kao povoljan, katkad kao negativan, jer prevelik uvoz djeluje inflacijski. Jedan d a n stabilni dolar smatra se dobrim jer se ne moraju povisivati kamate, što je slučajno i logično. Dva dana poslije dolar se označava kao negativan čimbenik i tako dalje. Ako su profesionalci loše volje, ne vrijedi ništa. Moram priznati da i ja često ne mogu pogoditi hoće li reakcija publike na određeni događaj ili neku financijsku reakciju biti negativna i samo glasina ili će biti pozitivna. I to samo zbog toga što u pravilu i sami ulagači ne znaju kako će neka određena obavijest djelovati na događaje u gospodarstvu, hoće li se ona, vezano uz njihov angažman ili burzu, vrednovati kao dobra ili loša. Burza se često ponaša poput alkoholičara; plače kada je riječ o dobrim vijestima, a smije se kada je riječ o lošima. Za ilustraciju želim navesti primjer iz špekulacije devizama. 1970-ih godina, kada je dolar morao patiti od američkih duševnih kompleksa, osnovan je sindikat arapskih zemalja koji je poslije stalno povisivao cijene nafte. Pri svakoj povišici cijena vrištali su dolarski špekulanti. Više cijene nafte djelovale su inflacijski, a to je iznimno loše za dolar. Dakle, igrali su na pad cijena, a dolar je konstantno padao. Već tada sam u svojim kolumnama u ekonomskom magazinu Capital pisao koliko je ta reakcija besmislena. Ako se cijena nafte povisuje, onda to za velike industrijske zemlje kao što su Japan, Francuska, Savezna Republika Njemačka znači da njihova potražnja za dolarima raste zbog viših naftnih računa. Dakle, potražnja za dolarima se povećala, a to bi se prije moglo nazvati motivom na rast. Umjesto toga, špekulanti su i dalje smanjivali vrijednost dolara. Nekoliko godina poslije, u 1980-ima, kada je američka valuta bila na ponovnoj silaznoj putanji, objasnio se taj razvoj potpuno suprotno, time što se s jedne strane u cijelom svijetu smanjila potrošnja nafte, a s druge strane, cijena je pala. Taj put zaključak je odgovarao istini: industrijskim zemljama trebalo je manje dolara i na taj se način smanjila potražnja za tom valutom. 16
U 1970-im godinama, kada je nastao termin 'naftni šok', mogle su se čuti i druge procjene: ako cijena nafte raste, to znači da arapske zemlje imaju na raspolaganju veće dolarske iznose s pomoću kojih mogu kupovati robu iz zapadnih industrijskih zemalja. To je dobro za konjunkturu. Opet su postali glasni oni glasovi koji su tvrdili da su e n o r m n o visoki izdaci potrošača za benzin i troškovi grijanja znatno ograničavali sredstva za druge izdatke za potrošnju te su time označavali ozbiljnije ugrožavanje gospodarskog razvoja. Kratko i jasno: objašnjenja su uvijek naknadno pristizala. Burzovni i devizni tečajevi kreću se gore-dolje, a nakon toga bezbrojni igrači, špekulanti, analitičari i savjetnici za ulaganja objašnjavaju sasvim precizno - često sasvim proturječnim argumentima - zašto je baš moralo doći do toga do čega je došlo. Tečajevi prvo stvore vijesti, onda se vijesti dalje šire - a ne čine vijesti tečajeve! Često vijesti iz Vanjskog svijeta' - kako god ih se interpretiralo - uopće nisu od bitnog značenja za kretanje tečaja. Ulagači su često pesimistični i kad za to nemaju niti jedan objektivan razlog. Njima je kao mojem starom prijatelju Grünu, bečkom izbjeglici u New Yorku, kojega je njegov kolega priupitao: "Reci, jesi li sretan u Americi?" - "Da, jesam, sretan sam", glasio je melankoličan odgovor, "ali nisam sretan." Uzrok tog pesimizma je u karakteru mnogih sudionika na burzi, jer oni su igrači i nisu oni koji mnogo razmišljaju i promišljaju vanjske događaje, nego oni koji žele nešto kupiti ili prodati, kako bi brzo ostvarili dobit i ostali u igri: ljudi koji su obuzeti strašću. Što više ti igrači posežu za burzovnim događajima, to je stanje na burzi stabilnije. O n d a u prvom planu stoje subjektivni čimbenici, primjerice pitanje u kolikoj su mjeri igrači angažirani, jesu li sav svoj novac uložili u vrijednosne papire ili čak i više od onoga što su imali. Ako određeni događaji pogode neku burzu kojom igrači dominiraju, primjerice određeni politički događaj, moći će razviti sasvim drugo djelovanje nego da su portfelji publike prazni. Vrlo je čest slučaj da burzovni tečajevi rastu, a da se istodobno ostvaruje i velik promet. Analitičari u takvim slučajevima kažu da je burza stabilna jer visok promet svjedoči o tome da je publika zainteresirana za burzu. Prema mojem uvjerenju to je sasvim pogrešno. Što je veći promet na burzi kod rastućih tečajeva, to se više papira prebacuje iz snažnih' u 'slabe' ruke, odnosno iz psihološki čvrstih u psihološki nestabilne burzovne sudionike. No ako se svi vrijednosni papiri nalaze u 'slabim' rukama, onda je sto posto sigurno da je pred vratima krah. Intenzitet psihološke reakcije publike ovisi, prema mojem uvjerenju, isključivo o tom 'tehničkom stanju' tržišta - a time već zahvaćam i u svoju prvu lekciju o 'burzovnoj psihologiji'. Sigurno će se naći netko tko će možda smatrati drskošću što ja ovdje nastupam kao 'psiholog burze i gospodarstva', kada se zna da nisam studirao ni psihologiju ni gospodarstvo. Ovo drugo rado priznajem, ali sam tim više učio u džungli dugog života 17
na burzi gdje sam morao platiti još mnogo više za učenje. Koja sreća! Tako sam stalno ostao savršeno nepristran pri objektivnoj analizi. Ali na ovo ja polažem vrijednost: promišljanje, logika i preciznost u potpunosti se ubrajaju u moj zanat. Ne volim zablude u svojem tijeku misli ako planiram neku špekulaciju, kao ni pogrešne note u glazbi. Nije slučaj da svatko cijeni rad razmišljanja poput mene. Kada sam nedavno na Tehničkom fakultetu u Darmstadtu održao predavanje pred tisuću studenata, jedan od njih je na kraju u završnoj raspravi vezanoj uz predavanje postavio zanimljivo i duhovito pitanje: "Isplati li se uopće ići na burzu ako se mora još tako mnogo misliti i promišljati?" On je zacijelo mislio da se samo redovito moraju čitati burzovna pisma kako bi se bilo uspješnim špekulantom. Profesori se često smijulje mojim izjavama i tezama, ali me ipak pozorno slušaju, a da ne govorim o tisućama zainteresiranih koji su pohađali moje seminare ili o studentima kojima sam predavao na mnogobrojnim fakultetima. Profesori su me smatrali neškolovanim šarlatanom. Koju to ulogu u mojoj dobi igra za mene? Onda bi se moglo reći da sam upravo stari šarlatan, jer radije sam neškolovan špekulant koji je svoju grbaču više od 70 godina potucao uokolo na 70 burza, nego školovani profesor gospodarstva koji još nikada nije proveo 24 sata na parketu neke burze. Sada sam izazvao na duel čak i jednog znanstvenika sa Sveučilišta Konstanz koji se bavi gospodarstvom, a koji me pred mojim studentima nazvao šarlatanom. Trebali bismo se suočiti na stručnoj debati pred publikom i vidjeti tko zna više o gospodarstvu i financijama. No do sada nije reagirao na moj izazov. Stoga sada svojim čitateljima predočujem svoja sabrana iskustva i zaključke o psihologiji ljudi i masa - kao neku vrstu kolegija uz ispijanje kave u kavani, bez pretjerane akademske strogoće, ali zato, nadam se, na zabavan način. I priče iz mojeg života, moja sjećanja na špekulante, igrače i druge lukavce, uvijek imaju veze s burzom (ona je moj život!) i ubrajaju se u zbroj životnog iskustva koji mi je omogućio da proniknem u veliku 'psihoigru' koja se zove burza i da - kako običavam reći uspješno prebrodim barem 51 od 100 slučajeva.
18
DRUGO PREDAVANJE
O fascinaciji novcem "Novac nije sve, ali mnogo novca, to je već nešto", rekao je jednom George Bernard Shaw. Uvijek su iznova filozofi strastveno objašnjavali pitanje je li nagon za novcem moralno opravdan ili ne. Nemoguć je objektivan sud. Ali zasigurno vrijedi jedno: fascinacija novcem i nagon za njim motor je koji pokreće gospodarski napredak. Teško je provesti preciznu analizu fascinacije novcem. Uvijek to ovisi o karakteru onoga tko je fasciniran: zašto je fasciniran i kojom svotom? "On je teški milijunaš", rekli su jednom Bečani, "sigurno ima 100.000 guldena." Ta izreka u to vrijeme nije čak niti bila paradoksalna, jer riječ milijunaš nije bezuvjetno značila da je spomenuti doista posjedovao milijun. 'Milijunašem' se nazivao - i zacijelo i danas naziva bogat čovjek kojemu pripada odgovarajuće poštovanje, kao kada se kaže 'Rothschild' ili 'Krez'. I m a m prijatelje koji se kada imaju sto maraka u džepu osjećaju poput milijunaša. Drugima je pak novac poput morske vode, što je više piju, bivaju žedniji (Schopenhauer). Mnogi su osobito fascinirani novcem drugih i razbijaju si glavu time koliko novca ima ovaj ili onaj. Uvijek uzdišu kada čuju za neku poznatu bogatu osobu: koliko novca taj ima?! Njihove misli o ljudima i objektima uvijek kruže oko njihove vrijednosti. Jednoga dana nazvala me novinarka koja se bavi financijama, a koja je priređivala anketu. Njezino pitanje glasilo je: "Gospodine Kostolany, vi ste profesionalac na burzi s velikim iskustvom. Kako se može objasniti činjenica da niste milijunaš?" Bio sam malo konsterniran i uzvratio sam: "Kao prvo, vaše pitanje je vrlo indiskretno, a kao drugo: kako znate da nisam milijunaš? Moram li vam podastrijeti svoj bankovni račun? Ali, nemojte se brinuti, neću od vas posuđivati." Koliko se često dogodilo da sam pitajući za zdravlje ili posao nekog znanca dobio odgovor: "Oh, on ima mnogo novca." Mnogi čak respektiraju novac koji su neki ljudi nekada imali, a sada više nemaju. Postoje i oni koji su fascinirani vlastitim novcem. 19
Miluju svoj novac i dive mu se, dopuštaju da ih hipnotizira. Jedan dobar prijatelj koji je bio pjesnik rekao mi je jednom prigodom: "Da imam mnogo novca, ostavio bih sav svoj imetak bogatima jer oni vole novac." Poznavao sam jednoga čije je omiljeno zanimanje u slobodno vrijeme bilo zbrajati brojke na svojem bankovnom računu. Rekao je da je to za njega najbolji način ubijanja dosade. Zatim postoje oni koji bi mogli kupiti mnogo toga lijepog i skupog, ali to ne čine jer se zadovoljavaju mišlju da to mogu učiniti. Osjećaju da novac zrači i već ih to čini sretnima. Dovoljna im je sama činjenica da to mogu. Imao sam prijatelja koji bi kada je izgovarao riječ novac pogladio svoj novčanik preko tkanine sakoa s osjećajem da su svi užici ovoga života kondenzirani u čekovnoj knjižici. Jednom sam ga upozorio na tu ružnu gestu koje sâm uopće nije bio svjestan. Bio mi je zahvalan na tom upozorenju i nakon toga prestao je s opscenim glađenjem novčanika. Drugi prijatelj priznao mi je da bi svaki put kada je pozitivno inkasirao osjetio libido. Za jednog drugog, naprotiv, bilo je jasno da će svaki put, kada bi burzu napuštao s velikim gubitkom, otići o d m a h u bordel. Nasreću, postoje i ljudi koji zahvaljujući svojem novcu doista žele uživati u svim veseljima života. Njima nije dovoljno da samo proučavaju jelovnik, oni ga uistinu žele i iskušati. Za mnoge je novac simbol moći i statusa: donosi im prijatelje, licemjere, zavidne osobe i komplimente te privlači parazite. Fascinirani su novcem jer znaju da njihov novac fascinira mnoge druge; ne žele samo uživati u materijalnom luksuzu, nego osjetiti moć novca i servilnost drugih. Novcem su osobito fascinirani oni koji su ga nekada imali mnogo, a moraju imati jak karakter kako bi svladali bol. Francuski markiz Boni de Castellane, najpoznatiji kavalir na prijelazu s 19. u 20. stoljeće, pisao je u svojim memoarima koliko je bio nesretan onoga dana kada više nije bio suprug američke milijunašice Anne Gould. Naravno, nije morao glodati kamenje, ali vrijeme kada se mogao razbacivati milijunima je prošlo. Njegov komentar je glasio: "Otkako sam uništen, poznajem svoje slabosti." Kod igara na sreću postoji čisto teorijska fascinacija. Kada bi se igralo za grah, a ne za novac, ne bi to više bio nikakav živčani podražaj. Za mnoge novac može biti odšteta za neke druge stvari, primjerice za mizerije poput psihičkog hendikepa, ružnoće i tako dalje. Ili se netko tko ima ambicije, a ne može ih realizirati, može utješiti svojim skromnim podrijetlom. Novac mu može nadomjestiti pretke. Glasovita novinarka Elsa Maxwell koja se u herojskim godinama američkog napretka bavila društvenim problemima napravila je sjajnu karijeru tako što je povezala novopečene američke milijunaše irskog podrijetla, koje nisu prihvaćali superfini 'Mayflower Amerikanci', s osiromašenim engleskim aristokratima. Ti su se novi milijunaši preko svojeg odnosa s Earlovima i Dukeovima o d m a h osjećali ravnopravnima s krutim američkim plemstvom koje je imalo novac, a milijuni novopečenih bogataša istodobno su fascinirali plemstvo koje više nije posjedovalo novac. 20
Mnogima novac služi da bi se njime mogli hvalisati. Neki nabacuju primjedbe kako bi na taj način proširili ili povećali legendu svojeg života. Ukratko, novac kod ljudi izaziva najrazličitije reakcije. Naravno, i u ljubavi. Novac kod žena može izazvati iskrene ljubavne osjećaje. Novac u njezinim očima simbolizira uspjeh muškarca, a uspješan muškarac je fascinira, osobito ako ona od toga još i profitira. Ona muškarca iskreno voli jer je okružuje luksuzom. S druge pak strane postoje i one koje mrze muškarca od kojega dobivaju novac, a vole onoga kojemu poklanjaju novac. Za mnoge je novac samo mjerilo uspjeha, a zapravo samim novcem nisu fascinirani. Još mi i danas odzvanja u ušima kako je Lili Darvas, nekoć poznata članica glumačke družine Maxa Rheinhardta, odmah nakon dolaska u Pariz rekla: "Sad ću se odjenuti vrlo provokativno, zatim idem prošetati bulevarom i čekat ću da mi se netko približi. Želim znati koliko mi se nudi, u protivnom ću misliti da je svaka žena uzaludno lijepa!" Htjela je doznati koliko kao žena vrijedi u gotovini. No ako je žena fascinirana samim novcem, to za njezina supruga ili momka može biti vrlo opasno. I najveći luksuz - dvorac, dragulji, krzno, automobili - ima svoje granice, i nakon određene točke nastupa prezasićenost. A bankovni račun u koji se žena zaljubi nema granica, on je poput bačve bez dna. Do koje se mjere čovjekova fascinacija novcem može pretvoriti u opsesiju trebala bi ilustrirati sljedeća anegdota: Jesi li čuo, u m r o je gospodin Meier! Oh, kako je to tužno, a što je imao? Moja procjena je oko dva milijuna. Ne mislim to, nego što mu je nedostajalo? Možda oko pola milijuna. Ti me doista ne razumiješ! Od čega je umro? A, to pitaš, stvar je sasvim jasna - od razlike!
Moraš imati gotovinu Svijet novca nije uvijek lijep svijet. Novac posjeduje radioaktivnost, može pokvariti i često na svjetlo dana iznijeti najružnije ljudske osobine. Danas je moj odnos prema novcu vrlo neutralan. Ali nije to uvijek bilo tako. Kada me otac u mojoj ranoj mladosti poslao iz osiromašene i propale Budimpešte u Pariz, kako bih ondje ušao u tajne burzovnog zanata, bio sam zahvaljujući svojim roditeljima zbrinut, imao sam novčana sredstva potrebna za život, ali činjenica je bila da sam došao u Pariz. Došao sam u grad koji je u to vrijeme bio središte svijeta. Bio
21
je to fantastičan grad, divovski lunapark. Sve je bilo prepuno robe, prepuno luksuza. Taj luksuz i volja za životom osjećali su se na svakom koraku. Pariz..."J'ai deux amours, mon pays et Paris." Imam dvije ljubavi, svoju domovinu i Pariz. Ogrlice od banana očaravajuće kćeri Antila, Josephine Baker, otkucavale su takt za tu pjesmu koja je postala moja vjeroispovijest. Pariz je značio život u luksuzu i svečanostima koje sam želio upoznati s pomoću Orient Expressa kada sam jedne večeri ušao u njega poput Balzacova junaka Rastinjaka kada se popeo u poštansku kočiju. Tada još nisam znao da je taj svijet zabranjeni raj i da će ostati blizak tome da ga dodirnem, a ipak će mi ostati nedostižan, ako ne budem posjedovao ključ koji će osigurati pristup u njega - novac. A ja nisam imao dovoljno u novčaniku, barem ne u velikoj mjeri. Bilo je fascinantno gledati predstavu, ali to nije bilo dovoljno. S tamnim naočalama poput štita i crnom kosom pojavio se Fujita na Montparnasseu - slijedila ga je Kiki, njegov omiljen model - kako bi sa svojim prijateljima Kislingom, Vertèsom i drugima popričao za drvenim stolovima lokala u blizini katedrale. Elegantne dame dopustile su da ih se otprati do Longchampa i Auteuila kako bi hodajući pokazale svoju odjeću koju je kreirao Poiret. Na njegovoj jahti u Bolougneu kreator je kao otmjeni svjetski čovjek primio svoje prijatelje iz društvene kreme i svirao im je još i u osvit zore najnovije melodije iz New Orleansa. Na Champs-Élyséesu i bulevarima ljudi su stajali u redu kako bi otkrili čari Chaplinove "Potjere za zlatom" i svijeta Orijenta u "Lopovu iz Bagdada". U romanima Francisa Carcoa mogao se upoznati jezik naroda i tako oboružan mogao si se pomiješati među ljude - jer to je bilo šik - u barovima na Pigalleu. Drugih večeri išlo se, nakon što si otpjevao najnoviji kuplet "Valentine" Mauricea Chevaliera, K Maximu pojesti juhu, ili je gospoda ostajala sama u kafiću Weber kako bi pričali o najnovijem modelu automobila ili o Mistinguettinim nogama. Englezi su ovladali površinama travnjaka Le Touqueta, a općinska uprava već je razmatrala mogućnost promjene naziva ulica i natpisa na izlozima i njihova prijevoda na engleski. Poput djeteta koje je spljosnulo nos pritišćući staklo izloga slastičarnice divio sam se tom gradu p u n o m života i zbivanja. Tu, u tom gradu, mogao si imati sve, a za to si trebao imati samo jednu jedinu stvar - novac. Tako se vrlo duboko u mojoj glavi usadila ideja: stvoriti mnogo novca, stvoriti iznimno mnogo novca! U to je vrijeme novac bio mnogo važniji za život nego što je danas, ako se primjerice misli na zdravlje. Počeo sam novac obožavati poput bogova, smatrati ga jedinim životnim sadržajem, a njegovo uvećavanje shvaćati kao jedini životni cilj. Kada se tako obožava imovina, mijenja se životno stajalište, stajalište prema svijetu. Sve drugo i sve druge vrijednosti procjenjuju se onda kao nešto što ima vrlo 22
nisku vrijednost, jer ništa nije vrijedno samo po sebi. Za novac mogu dobiti sve i u svako doba. Moraš imati gotovinu... Kada sam prvi dan bio na burzi približio mi se simpatičan stariji gospodin. "Mladi čovječe, što radite ovdje? Nisam vas još nikada vidio." (Većina se brokera međusobno poznaje iz viđenja.) "Naučnik sam u tvrtki Alexander." - "Ah," rekao je, "vaš je šef moj dobar prijatelj i stoga ću vam cijelu burzu ukratko i precizno objasniti: sasvim je svejedno što ovi ljudi ovdje pripovijedaju, savjeti i tome slično, sve ovisi o jednoj jedinoj stvari; nalazi li se ovdje više glupana nego što ima papira ili je više papira nego glupana." To geslo do dandanas za mene nije izgubilo značenje i cijela se moja burzovna filozofija temelji na ponudi i potražnji. To prvo vrijeme provedeno na burzi bilo je za mene posebno uzbudljivo. Bilo je kao u golemoj kockarnici, novac je bio u zraku. Trebao si samo imati antenu kako bi ga osjetio, kako bi ga uhvatio... Ako se moglo vjerovati mojem mentoru, to nije bilo teško. Trebalo je jedino biti rafiniran, znati plivati u struji špekuliranja na porast cijena, imati povjerenja, "i na kraju mjeseca možeš inkasirati", rekao je širokoga osmjeha i potapšao me po ramenu. Iskreno rečeno, nisam mnogo razumijevao kaos oko kojega se trudilo oko stotinu osoba. Strana imena vrijednosnih papira (čak i mnogo starih ruskih dionica) koje još nisam poznavao odzvanjala su u mojim nagluhim ušima. Nezreli mladići jurili su od skupine do skupine. S malenom ceduljicom u ruci na kojoj su bili ispisani nalozi kupaca plesali su između različitih krila zgrade polku od koje ti se zavrti u glavi, gurali su se i tiskali, prije nego što su se iznova razišli u različitim smjerovima. U sredini, na 'prstenu', stajalo je 70 muškaraca, i ljeti i zimi odjevenih u tamno; bili su to članovi društva burzovnih brokera; oslanjali su se laktovima na ogradu koja ih je dijelila od publike. Kao i drugi, vikali su u toj paklenoj buci: "Nudim, uzimam!" Činilo se da je cijeli svijet zastupljen u toj vrevi. Jedni su trčali prema telefonskim govornicama kako bi prenijeli prve rezultate. Drugi su šaputali držeći ruku ispred usta poput mikrofona, napuhani od važnosti. Neki drugi su pak grozničavo črčkali brojke u svoje male crne notese. Uopće me nije obuzela opća nervoza. Što sam više prodirao u taj novi svijet, to sam se više osjećao odbačen od te napuhane i pretjerane atmosfere. Svatko je tvrdio da ima najbolju informaciju, hvalisao se da će svaki put dobiti na burzi, da će uvijek na ispravan način savjetovati svoje kupce, dati nepogrešiv savjet i tako dalje. Onaj tko bi povjerovao u sve te glasine i laži, mogao bi misliti da je tu okružen samo genijima i prorocima. Svi su brižno izvješćivali o svojim iskustvima i uspjesima, a svaka je rečenica započinjala: "Pa rekao sam ti." Unatoč mladosti i nedostatku iskustva, već sam tada dobio dojam da nigdje na svijetu nema tako mnogo glupana i napuhanih osoba po četvornome metru kao ovdje, tipova koji su živjeli visoko iznad svojih duhovnih horizonata. To isto mislim i 23
danas; samo ta vrsta vreve i događaja na burzi više ne postoji. Danas se transakcije obavljaju iz ureda, telekomunikacijskim putem. I u Londonu i u Parizu trgovac sjedi ispred stroja s tipkovnicom i utipkava koliko i s kojeg papira te po kojoj cijeni želi kupiti ili prodati. A isto tako preko stroja od nekog drugog trgovca dobiva odgovor koliko može dobiti s odredenog papira i po kojoj cijeni. Isti način rada - doduše ne kao danas na međunarodnoj razini, nego samo u malom' - mogao sam vidjeti već 1960-ih godina u Stockholmu. Poput učenika u školskoj dvorani sjedili su brokeri s tipkovnicom ispred sebe. Za 'katedrom' je sjedio direktor koji je znao naziv svakog papira i svatko je trebao unijeti podatak koliko je želio kupiti ili prodati. Računalni stroj fiksirao je tečajeve na temelju ponude i potražnje kod kojih su završene transakcije. Tako sam postupno srastao s miljeom u kojemu su svi ljudi bili uvjereni kapitalisti. Za te su ljude savršeno nevažne bile stvari poput glazbe, slika, umjetnosti, čak i dobrog jela. Jedino čemu se doista težilo bila je imovina. A ja sam u svojoj novoj profesiji u Parizu također postao materijalistički orijentiran pristaša tog kulta novca. A budući da sam se osjećao vrlo mudrim, učinio sam nešto što su činili svi kojima je novac bio važniji od svega drugoga, čak važniji od ljudi - na burzi sam počeo špekulirati na pad cijena. Naravno, tu je bila i doza intelektualne oholosti. Moje mišljenje o tim hvalisavcima i glupanima bilo je toliko negativno da sam jednostavno, dok su oni špekulirah na rast cijena, morao raditi upravo suprotno - špekulirati na pad cijena. Slučajno se dogodilo da sam imao i uspjeha u tome. Došlo je do velike krize, depresije s naglim padanjima vrijednosti tečajeva; vrijednosti vrijednosnih papira su padale i padale. Svaki dan radio sam bilance i konstatirao kolika je moja dobit. A kako sam i dalje špekulirao na pad cijena, moja je dobit rasla iz dana u dan. Rekao sam slučajno, jer nisam iz nekih fundamentalnih uvjerenja špekulirao na pad cijena. Moje su motivacije bile osobne prirode, čisto psihološke. U ono vrijeme nisam poznavao nikakve objektivne kriterije, nisam bio ni pesimističan u odnosu na gospodarstvo; htio sam samo jedno - novac, i to pod svaku cijenu. Moralno neprihvatljiv aspekt špekulacije na pad cijena postao mi je jasan tek 1932. kod glasovitog, ozloglašenog bankrota Ivara Kreugera (usporedi Izazov burze, str. 78). Spoznao sam da se pritom može dobiti samo kada drugi gube. Ako se baš tako želi reći, onda sam dobio 'svoju moralnu lekciju', došlo je do obrata u shvaćanju; bog koji se zvao imovina pao je s trona. I čuo sam propovijed: ne smije se špekulirati na pad cijena! Jer ako u tome budem uspješan, veselit ću se samo onda kada drugima bude išlo loše, vrlo loše. Kakve koristi od sveg tog novca; što imam od toga da idem u luksuzne restorane, naručujem kavijar i šampanjac, ako pritom m o r a m misliti na ljude koji su izgubili svoj položaj i svoju egzistenciju. Smijati se kada drugi plaču - to nije dobro. Od tog trenutka odlučio sam špekulirati samo na rast cijena te na taj način ostvarivati dobit i prestati špekulirati na slom burze. Ali - naravno, bez lažne skromnosti 24
- da pritom ipak zaradim nešto više od ostalih... Taj put preobražaja vlastita shvaćanja olakšan mi je time što je svjetska konjunktura dostigla apsolutno najnižu točku i time što je sada polagano, ali sigurno sve opet krenulo uzlaznom putanjom. Tako sam bio u sretnom položaju da sam opet uskoro mogao zarađivati novac; i naravno, ne samo ja, nego i na tisuće drugih sa mnom. U veseloj atmosferi općeg prosperiteta istodobno imati i vlastiti uspjeh - to je onda ipak bilo znatno ugodnije.
"Državni neprijatelj" Kostolany Dobar špekulant mora biti umišljen, pa čak malo i prezirati publiku, kako bi ostao neovisan i kako se ne bi zarazio masovno-psihološkim raspoloženjima. To je zasigurno točno. Doduše, tu svoju aroganciju ne bi trebao previše pokazivati. Znam da se još i danas katkad ne mogu obuzdati i da se prema drugim ljudima odnosim previše ironično i cinično - ali to nije ništa u odnosu na aroganciju u mojim mladim godinama. Jednom sam zbog svoje oholosti čak zapao u ozbiljne teškoće. Ujesen 1930., dakle na početku velike krize koju sam upravo opisao, dogodio se jedan od najgorih debakla na Pariškoj burzi i uopće u povijesti burze, do sloma Oustrica. Albert Oustric nepobitno je bio jedan od financijskih kraljeva svojega vremena. U Francuskoj je bio uspješan konglomeratski financijaš koji je posvuda u igri imao svoje prste. U salonima i na burzi pričalo se o njegovim uspjesima, o njegovim mnogobrojnim vrlo složenim poslovima, onima o Peugeotu, linoleumu i cipelama, sve do bolivijskih rudnika srebra ili talijanske umjetne svile. Njegova su poduzeća bila tipičan primjer danas modernoga mješovitog koncerna. Oustric je imao znanje i iskustvo te je postupao u skladu s tim. Za svoje različite poslove osnovao je dva društva za financiranje: "Holding Française", u burzovnom žargonu nazvan "Holfra", i "L'Extension de 1' Industrie Française" (d.d. za razvoj francuske industrije). Dionice tih društava služile su mu pri njegovim burzovnim manipulacijama samo kao sredstvo za ostvarenje svrhe. Golemim kupnjama koje je ostvarivao s pomoću kredita, umjetno je povisivao tečajeve. Tako je potaknuo velik broj špekulanata, koji su s pravom pretpostavljali da su cijene bile pretjerano visoke, da s tim istim dionicama špekuliraju na pad cijena i da poduzimaju fiksne kupoprodaje. Ja sam učinio isto. Oustricovi burzovni manevri bili su utemeljeni na ideji da će velik broj malih špekulanata na pad cijena (kao što sam i sam bio) sa svojim dionicama obaviti fiksne kupoprodaje te da ih posljednjeg dana burzovnog poslovanja neće moći isporučiti jer je on već pokupovao sve dionice. Onda bi on mogao diktirati cijene prema kojima bi špekulanti na pad cijena morali realizirati svoje fiksne poslove (fiksne kupoprodaje). 25
Ali takvi manevri mogu uspjeti samo onom financijašu koji praktički raspolaže neograničenim financijskim sredstvima. No najčešći Oustricovi manevri potječu iz bankovnih kredita i od burzovnih brokera, dakle, iz nesigurnih izvora koji mogu presušiti od danas do sutra. I najmanje kreditno ograničenje moglo je srušiti Oustricovu kulu od karata. A to se onda doista dogodilo. U dubini svoje duše već sam bio špekulant na pad cijena, ali na tog prevarantskog financijaša imao sam poseban pik. Bio sam uvjeren u propast njegovih špekulacija i bio sam u pravu. Dionice "Holfre" koje sam prodao po fiksnoj cijeni 180, 170, naglo su pale i uopće više nisu mogle kotirati na burzi. Te noći nisam mogao spavati, ali ne zato što sam se brinuo. Znao sam, novac je tu, treba ga samo prigrabiti. Društvo je otišlo u stečaj, a trgovina i tečajne kotacije njegovih dionica su brisani. Mogao sam nabaviti dionice po 3 franka na 'tržištu vlažnih nogu'. Tako visoka postotna dobit rijetko se ostvaruje preko burzovnih špekulacija. Slom je, osim Oustrica, uništio i oko petnaest burzovnih tvrtki, brokere i velik broj posrednika i vjerovnika svih vrsta, kupaca, prijatelja kupaca i tajnih članova društva. Povukao je u propast i dvije stare banke koje su bile na jako dobrom glasu. Jedna banka bila je banka ribara iz Boulognea, koja je bila starija od Francuske banke (osnovane 1776.). Zbog toga se u razdoblju od četrnaest dana morao obustaviti ribolov na otvorenome moru. Lančana reakcija pogodila je i englesku valutu. Funta sterlinga pala je na različitim financijskim tržištima za nekoliko bodova jer su uznemireni francuski kreditni instituti htjeli biti pripremljeni na moguću navalu svojih kupaca i stoga su masovno prodavali funte. A ja sam trijumfirao i bio sam u nekoj vrsti opijenosti. I u toj situaciji postao sam ohol, čak arogantan. Odjenuo bih crnu kravatu kako bih pokazao da sam 'u žalosti' zbog burze. Za Alberta Oustrica cijeli je svijet bio u vatri i plamenu, a ja sam bio u pravu u odnosu na sve i svakoga i mogao sam uz svoju dobit na burzi inkasirati i dobit od oklada vezanih uz njegovu propast. Običavao sam boraviti za svojim stalnim stolom u jednom restoranu pokraj burze. O n a m o su dolazili prijatelji i suradnici brokerskih tvrtki koji su se tada u Parizu nazivali burzovni mešetari; neprekidno su donosili tečajeve i preuzimali naloge od mene. Nisam, kao i svi stranci, posjedovao burzovnu karticu, jer to nije igralo nikakvu ulogu. No jednoga se dana dogodilo da je nama nefrancuzima zabranjen pristup burzi, što je službeno obrazloženo sumnjom da stranci žele preko špekulacija uništiti Francusku, vezano uz državne mirovine. A upravo tu fiksnu patriotsku ideju iskoristio je jedan mali francuski Židov Israel. Često je sjedio za stolom pokraj mene i pun zavisti pratio luksuzan život koji sam vodio, osluškivao je moje trijumfalne pjesme i promatrao divljenje ostalih. Prijavio me. (Da je to bio upravo on, doznao sam tek mnogo poslije.) Izjavio je da ja navodno špekuliram na francuske rentne vrijednosne papire, protiv državnog kredita, protiv Francuske. 26
Jednoga dana uhitili su me u restoranu zajedno s dvojicom prijatelja. Na komesarijatu pokraj burze slijedilo je dugo saslušanje, uzeti su otisci prstiju, a sa m n o m se postupalo kao s teškim kriminalcem. Sljedećeg dana prestresli su moj studio nasuprot palači Rothschild na Parc Monceauu i slijedila je mučna kontrola moje korespondencije i svih burzovnih aviza. Već uvečer na radiju sam čuo vijest: Pretres kuće Andréa Kostolanyja, Mađara koji se sumnjiči da je špekulirao protiv državnog kredita. Istinska državna afera! Dva tjedna poslije dobio sam ponovni poziv i na Préfestureu mi se prezentirao dekret: "Gospodin Kostolany mora napustiti Francusku u roku od 48 sati", potpisao pariški policijski visoki službenik. Naravno, bio sam vrlo zabrinut zbog toga što m o r a m napustiti svoj voljeni Pariz, a istodobno mi je savjest čista. Spekulirao sam na propast Oustrica, ali nikad na francuske rentne papire. To je zapravo i iz tehničkih razloga bilo nemoguće. Moj dobar prijatelj i šef tvrtke "Agent de Change" Adrien Perquel, kojemu sam bio broker, imao je spasonosnu ideju da na najvišem mogućem mjestu zamoli za pomoć i to kod bivšeg ministra pravosuđa Anatolea de Monziea, koji je bio prijatelj njegova oca i ubrajao se u isti krug liberalnih konzervativaca. 1920-ih godina Monzie je bio briljantan, vrlo kultiviran čovjek, koji je uostalom imao osobitu simpatiju za nas Mađare, bio je senator i ponovno imenovan ministrom. On je bio taj koji je 1926. kao ministar financija u Herriotovoj vladi održao svoj prvi govor u parlamentu i započeo ga riječima: "Moja gospodo, blagajne su prazne...!" Anatole de Monzie o d m a h me primio u svojem uredu; objasnio sam mu svoj mučan položaj i uvjerio ga u svoju nevinost. Obećao je da će ispitati dosje. Sljedećeg dana već sam spakirao svoje kovčege i želio krenuti prema kolodvoru, kako bih napustio Francusku u smjeru Belgije. No u posljednjoj sekundi pozvala me tajnica: "Nemojte otputovati, gospodin de Monzie poručuje vam da je postigao odgodu od 14 dana." Ministar pravosuđa uvjerio se u neodrživost optužbi usmjerenih protiv mene. Ali za njega je bilo delikatno da pred cjelokupnom javnošću ukine odluku podređene službe, a time i grubo postupi prema visokom službeniku pariške policije, jednom od francuskih fašista koji je kolaborirao s Hitlerom. Dakle, dobio sam odgodu. Zatim odgodu na odgodu. Tako sam godinu dana živio u Parizu i dobivao papirić koji je značio prolongiranje, umjesto da sam dobio stalnu iskaznicu. A onda sam u potpunosti rehabilitiran, sumnjivi dosje je uništen, dobio sam čak burzovnu karticu koju dandanas čuvam kao stalnu opomenu na opasnost od prenapuhane oholosti. I kao što je slučaj kod svake poučne priče i ovdje postoji epilog. Nakon rata vratio sam se iz američke emigracije u Pariz, na inicijativu generala de Gaullea. Ja, nekadašnji 'državni neprijatelj', postao sam vitez francuske Legije časti. I koga sam sreo jednoga dana na burzi, na kojoj sam, naravno, cijelo vrijeme bio aktivan - svojeg denuncijanta Israela. O d m a h sam primijetio da su mu oči uprte u 27
crvenu vrpcu Legije časti na mojem reveru. To je bio jedan od francuskih Židova koji su se deklarirali kao veliki patrioti, a istodobno su njegovali specifičan židovski antisemitizam koji je bio usmjeren prema svim Židovima koji su pobjegli iz Njemačke od Hitlera ili čak iz drugih srednjoeuropskih zemalja. Očito ga je kopkalo što sam opet u Parizu i što sam k tomu vrlo popularan i tražen kao stručnjak. Ipak, nije se mogao suzdržati, a da me ne upita za savjet: "Recite, treba li sada kupovati ili prodavati?" - "Optimist sam, kao što znate. Zadržite svoje papire!", odgovorio sam i ostavio ga u nedoumici. Uostalom, iz sentimentalnih razloga posljednjih sam godina kupio nekoliko dionica "Holfre" s pomoću kojih sam u ono vrijeme postigao jedan od svojih najvećih uspješnih pothvata, kao antikvitet, po cijeni od možda deset feninga za komad. I na jednoj dražbi povijesnih vrijednosnih papira koja se nedavno održala u Frankfurtu na Majni nekolicini tih primjeraka za sjećanje, koje sam prema želji označio, podignuta je vrijednost na 200 njemačkih maraka po komadu. Toliko na temu oholosti. No jednu određenu vrstu oholosti priuštim si i danas. Burzovne tečajeve, osobito kada bi mogli biti nepovoljni za mene, nikada i ne pogledam, ne želim čuti za njih. A prilično precizno pratim događaje u svijetu diplomacije, porezne i kamatne politike, vijesti iz industrije i trgovine, čija je smiona analiza moja specijalnost. A burzovni tečajevi ne odražavaju uvijek događaje kako se to eventualno očekuje. Kratkotrajne burzovne reakcije privremeno su često pogrešne i najčešće se razvijaju nakon određenog vremena, barem se tako nadam. Ipak, ja sam neuništiv optimist: "Što manje znam, manje me boli glava." Zato za loše tečajeve uopće ne želim čuti; zvuče poput loših tonova u mojim glazbeno školovanim ušima. Ako se burzovna tendencija razvija nepovoljno za mene, okružujem se maglom i čekam s velikim optimizmom... (To ne znači da za tečajeve katkad nisam pesimističan; ali ono loše mogu na vrijeme spoznati.) Prije mnogo godina imao sam na Pariškoj burzi osobito velik angažman u francuskim dionicama na rast cijena. Svaki i najmanji pokret prema gore ili dolje značio je sasvim koketnu svotu u moju korist ili na moju štetu. Moj stari tajnik koji je desetljećima radio za mene znao je sve moje pogreške i slabosti. Svaki dan je išao na burzu kako bi zastupao moje interese. (Jer, kako sam često spominjao, stvarni špekulant koji je dostojan tog časnog zanimanja nikada se ne smije osobno pojaviti na burzi.) Moj tajnik je bio dobro uigran. Točno je znao: kod slabe burze ne samo da nije smio ometati moj popodnevni san nego niti jednom riječju nije smio spomenuti tijek te loše burzovne sjednice. I danas, nakon što prema Pariškoj burzi već dugo osjećam prijezir, pridržavam se iste taktike kod brokera s Wall Streeta. Postoji barem deset burzovnih tvrtki s kojima sam povremeno u vezi. Svima je najstrože zabranjeno da me izvješćuju o lošim tečajevima. Brokera koji bi se odvažio dojaviti mi neodgovarajuće tečajeve, zasigur28
no ne bih zatrpao narudžbama. Teško onome tko bi me izvijestio o brutalnom padu tečaja: izgubio bi me kao kupca za cijeli život. (I ako bi se ta nezgoda dogodila kada bih upravo uživao u glazbi, mogla je izazvati i ubilačke napadaje...)
"Niti riječi više o novcu i kamatama" Tijekom moje duge karijere dovoljno sam rano spoznao da u toj krvavoj areni vrijedi pecunia non olet (novac ne smrdi). No budući da imam dobar njuh, već sam dulje vrijeme osjećao da bi eventualno moglo biti drukčije. Ja, koji sam znao kako doći do novca na lak način na različitim burzama svijeta, najednom sam osjetio krivnju. Kada bih uspoređivao cijeli godišnji dohodak nekog znanstvenika ili liječnika, plod njegova dugogodišnjeg truda i studija sa svotama koje neki broker, dok si rekao keks, s pomoću jedne dosjetke ili savjeta zgrne u svoj džep, imao sam grižnju savjesti. Točno se mogu prisjetiti početka Drugog svjetskog rata u Parizu i kako se nisam dobro osjećao u svojoj koži kao neutralni stranac u zemlji koja je bila pod oružjem. Moja generacija bila je povučena, svi prijatelji bili su u vojarnama dok sam ja mirno iz svojeg naslonjača - umjesto s linije fronte - nadzirao svoje burzovne pozicije. Jer bez obzira na činjenicu što je većina brokera bila u uniformi, tečajevi na burzi još su dugo rasli. Trudio sam se enormno - imajući u vidu i loša iskustva sa svojim trijumfom nad Oustricom - da ne povrijedim osjetljivost svojih sugrađana. Tako sam najprije havansku cigaru, koja je bila na glasu kao simbol blagostanja, zamijenio demokratskom lulom, a u dobrim restoranima skromno sam se povlačio u kut, kako bih se po mogućnosti neprimjetno mogao prepustiti svojim raskošnim i odabranim jelima, odnosno užicima. U međuvremenu sam se pomirio sa svojom slavom: burza je nešto što razdražuje ljude. Što god radio, o čemu god želio govoriti - slikarstvu, dobrom jelu, glazbi i sl. ostajem 'čovjek burze' i ljudi žele sa m n o m razgovarati samo o novcu. Jedan od mojih najboljih prijatelja, Janos H. iz Budimpešte (poslije ću se još vratiti na njega), bio je opet jednom prigodom moj gost na Rivijeri. Čovjek iznimne kulture i osobito potkovan o francuskoj književnosti. Kako bih ga razveselio, pozvao sam na ručak prijatelja i susjeda, poznatoga francuskog pisca, dobitnika nagrade Goncourt, umjetničkog kritičara i profesora književnosti u Americi. Janos se oduševljeno danima pripremao na literarnu razmjenu mišljenja. No nažalost, ništa se nije moglo učiniti. Moj počasni gost bombardirao me pitanjima i tražio moje mišljenje o elektroničkim vrijednostima i vrijednostima nafte, cijeni zlata i tržištu novca. Stoga jedno upozorenje svim gostoljubivim damama - kada želite primiti pisce, umjetnike i druge ljubitelje lijepoga, nemojte me pozivati! Već sama moja nazočnost mogla bi zatrovati cijelu atmosferu...
29
Nedavno mi je u jednoj televizijskoj zabavnoj emisiji postavljeno pitanje: "Od čega se, prema vašem mišljenju, sastoji fascinacija novcem?" Morao sam odgovoriti da više uopće nisam fasciniran novcem. Za mene je nešto što vrijedi završni monolog iz poznatoga kazališnog komada "Valpone" Bena Johnsona i Stefana Zweiga. Nakon što je škrtac Valpone protjeran iz Venecije, naslijedi mudri i poletni Mosca Valponeovu kuću sa svim blagom. Divi se kući i uzdiše: "Treba otvoriti prozore i vrata. Pustiti unutra zrak, svjetlo i ljude! Još miriše po strahu, po škrtosti i pohlepi i zlim govorima. Niti riječi više o novcu! Sada želimo biti veseli, gostiti se iz Valponeovih zdjela, piti njegovo vino, smijati se svim luđacima, a najviše luđacima čija je opsesija novac...! ...Naprijed! Hrabro! Dajte glazbu! Glazbu!" Naravno, novac je nešto što je potrebno za stjecanje neovisnosti i slobode te nakon određene dobi i lagodnosti. Moj prijatelj Ernst Menzer nedavno je - iako nažalost nije više sasvim bistar - rekao nešto vrlo istinito: "Koju ulogu za mladog čovjeka igra činjenica ima li ili nema novca? Ali u starosti imovina znači veliku zadovoljštinu i sigurnost." Rasipnosti naginjem vrlo malo; imam sve što mi je potrebno. Još imam sokne koje sam prije pedeset godina kupio kod "Seymoura" na Boulevard des Capucinesu - o d m a h dva tuceta, jer nigdje drugdje nisu bile tako kvalitetne. Jedini luksuz koji si priuštim su stvari koje skupljam, omiljeni primjerci nečega, osobito vrijednih knjiga. Kod Sotheby'sa u Londonu nedavno je tiskan primjerak prve knjige o burzi, Confusión de confusiones, objavljene 1688. u Amsterdamu, ponuda koju tražim već 25 godina. U katalogu je ponuda glasila na 2.000 funta, ja sam svoju ponudu limitirao - na savjet procjenitelja - na 5.000, kako bih sigurno mogao doći do nje, a onda se dogodilo da ju je za četverostruko veći iznos kupio neki Japanac. Ubrzo nakon toga pojavio se drugi primjerak kod jednog prodavača antikviteta u Münchenu. Cijelu sam noć razmišljao i nakon toga prihvatio traženu cijenu od 30.000 njemačkih maraka, dvostruko veću od mojeg limita na londonskoj dražbi. Ali opet nisam uspio. Toliko mnogo novca za malu knjižicu koju već poznajem, to bi mnogi ljudi mogli smatrati određenom rasipnošću... Osim toga, knjige, slike i poštanske marke za pravog skupljača samo teorijski predstavljaju ulog kapitala, jer on se nikada ne odvaja od svojeg blaga. Unatoč tomu, skupljanje je najbolji ulog kapitala - doduše tek za nasljednike.
Dužnici i žicari O dobrom upravljanju novcem postoje mnoge predrasude. Dugo se vremena tvrdilo da žene ne znaju upravljati novcem. Ja poznajem mnoge žene koje izvrsno znaju gospodariti i upravljati obiteljskim budžetom. Bog je stvorio muškarca da bi zarađivao 30
novac, ženu da taj novac zadrži. Idealno je za cijelu obitelj kada je muškarac lakomislen, a žena škrtac. Moj je otac majci stalno donosio najljepše darove, a zauzvrat je dobivao prigovore da je previše rastrošan. "Zašto", odgovorio bi, "radije trošim za to nego za lijekove!" A kada je situacija suprotna- dakle kada je muškarac štedljiv, a žena njegov zarađen novac punim rukama 'baca kroz prozor' - može se dogoditi obiteljska tragedija. Za to u krugu svojih poznanika i obitelji imam mnogobrojne dokaze. I sljedeći vic potječe naravno iz starih vremena, kada žene većinom nisu bile u radnom odnosu. Gospodin Grün žali se u kavani: "Grozno je to koliko je novca potrebno mojoj ženi! Stalno hoće novac!" - "Za što joj je potrebno toliko novca?", pitao ga je netko. "Nemam pojma", odgovara Grün, "ja joj nikada ništa ne dam!" Ili žaljenje na današnju mladež koje je toliko staro koliko i svijet. Naravno da su današnji mladi ljudi manje skromni od svojih roditelja. Konačno, oni su odrasli u blagostanju koje su stvorili upravo njihovi roditelji; a mnogi su u pravilu pohlepni za novcem. Ako idu predaleko, logično je da je to negativno. A s druge strane, skromnost i štedljivost, prema mojem mišljenju, nisu najviše vrline. Mnogo veću opasnost vidim u tome što određena lagodnost i lijenost mišljenja kod mladih ljudi uzimaju maha, i to ne samo zbog toga što računalo računa i misli umjesto njih... Prevladani ideal brižnog, vjernog i štedljivog oca obitelji (odnosno kućanice) za mnoge se čini, osobito u Njemačkoj, kao nešto još vrijedeće. Stvoriti dugove - to je nešto što nije časno. Dopuštam to u samo jednom jedinom slučaju: špekulant doista ne smije stvoriti dugove, ako želi neopterećeno slijediti svoje ideje. Ali što bi bio moderni kapitalizam bez kredita? Već i sama gradnja kuće danas predstavlja rizik, a još mnogo više ulaganje u industrije budućnosti. Sama ortodoksna područja poduzeća moraju se u vremenu promjena suprotstaviti novim izazovima, modernim tehnologijama i učiniti još mnogo toga: Silicijska dolina i drugi centri visoke tehnologije prepuni su industrijskih pustolovina. A bez kredita ne može se upuštati u pustolovine. Stoga je financijsko gospodarstvo danas mnogo velikodušnije pri dodjeli kredita, a i ulagači su spremni ući u rizik. Dodjela kredita, a time i dugovi, rastu doduše neprestano, no današnji se dugovi ne mogu usporediti s onima od prije dvadeset godina, jer kupovna moć novca znatno je pala, dok je produktivnost gospodarstva iznimno porasla, a time i sposobnost dužnika za otplatu kredita. Banke neće proći kao moj stari prijatelj Grün koji je poslao svojeg knjigovođu dužniku koji kasni s otplatom. Uskoro je službenik bio opet tu. Grün: "I je li platio?" - "Moglo bi se reći da je platio", odgovorio je knjigovođa. "Što znači - moglo bi se reći...?" - "Objasnit ću vam. Dužnik ima sina koji pohađa gimnaziju. Nakon toga će doktorirati. Kao doktor oženit će bogatu ženu. A čim bude dobio miraz, dat će novac svojem ocu i on će nam platiti."
31
Ernsta Menzera poznajem cijelu vječnost. Jako ga volim i oslovljavam samo sa sir Ernest. Bio je žicar par excellence, čovjek komične figure, nizak i mršav i jednostavno ga nije bilo lijepo gledati, (poslije ga je otkrio jedan filmski redatelj i imao je malene uloge u komedijama u kojima je bio potreban upravo takav tip), a uz to je bio vrlo lukav. A njegova materijalna dobra bila su u potpunosti usmjerena na žicanje. U tome je bio gotovo genijalan kao Anton Kuh, kralj žicara, koji je jedanput od prijatelja žicao 1.000 maraka. Prijatelj mu je dao samo 500. Kuh je brzo zgrabio novac i istodobno komentirao: "Kako stojimo sada? Duguješ li ti meni sada 500 maraka ili ja tebi?" A nakon što je Hitler preuzeo vlast, otišao je u Ameriku s obrazloženjem kako su žicari svugdje potrebni. Bio je 'punokrvni arijevac' - čak i prema Hitlerovoj definiciji - ali njegovi najbolji kupci bili su bogati berlinski Židovi za kojima je otputovao. I sir Ernest stalno je žicao od mene, a kako nisam uvijek želio imati istu raspravu s njim, napokon sam mu odobrio mirovinu. No nakon tri tjedna mjesečno plaćanje već bi bilo potrošeno i on ga je založio kod mojih prijatelja. A onda bi došao k meni: "Mirovina amo, mirovina tamo, nemam novca da platim sobu." - "Bez brige prijatelju, doći će vrijeme kada ćeš moći platiti." - "Kako možete biti tako sigurni? N e m a m više ni feninga." Na ovome mjestu prvo moram reći da sam u to vrijeme rado pričao stari židovski vic koji sadržava duboku filozofsku istinu. Siromašni Kohn prije proslave Pashe odlazi svojem prijatelju, bogatom Grünu, i moli ga za pomoć. Nema novca kako bi kupio beskvasni kruh koji Židovi obvezno jedu za posta. "Imat ćeš ga", prijateljski mu obećava Grün. Vrijeme prolazi i Kohn više ništa ne čuje o prijatelju. Dva dana prije posta ponovno ide kod Grüna. "Kažem ti da ćeš imati beskvasni kruh", glasio je još jedanput odgovor. No Kohn opet nije više čuo za Grüna. Pretposljednjeg dana Kohn u svojem jadu uzima iz ladice dragulje svoje supruge i založi ih kako bi mogao kupiti beskvasni kruh. Nakon blagdana obojica se opet susreću i Kohn se žali. Nakon toga kaže Grün: "Kako to? Zašto se uzbuđuješ? Jesi li ili nisi imao beskvasni kruh?" "Pogledajte, gospodine Ernest", odgovorio sam na njegovo pitanje, "otkud ja mogu biti siguran da će moći platiti svoju sobu, zar ne poznajete priču s gospodinom Koh n o m i..." Žaleći se podignuo je ruke: "Ne, molim vas, gospodine Kostolany, nemojte opet pričati taj vic o beskvasnom kruhu, sve je u redu." Pritom je opet funkcioniralo i nije dobio otkaz. Jednom sam prigodom sasvim slučajno otkrio da je on kao progonjeni Židov koji je nosio žutu zvijezdu i uz najveće teškoće i s vrlo narušenim zdravljem izašao iz Mađarske koju su okupirali Nijemci - i nikada nije tražio ratnu odštetu od Savezne Republike Njemačke. Kada sam ga pitao za to, rekao je: "Zar vam nije poznat vic o beskvasnom kruhu? Već ću je nekada dobiti." Ali tom prilikom nije mi bilo do šale jer sam se bojao da bi on mogao propustiti rok za podnošenje zahtjeva: "Ako odmah ne prijavite svoja prava, zapriječit ću vam mirovinu." Odvukao sam ga do javnog bi32
lježnika i ondje smo sastavili zahtjev. On je bez sumnje bio među onima koji imaju pravo jer je, tako je glasila zakonska formulacija, bio dio skupine koja je pripadala 'njemačkom kulturnom krugu' jer je mađarskog podrijetla, a studirao je u Reichenbergu na tekstilnom fakultetu i izvrsno govorio njemački. Ipak zahtjev je odbijen jer je istekao rok za njegovo podnošenje. Naknadni rok mogao se odobriti samo pod jednim uvjetom: ako se moglo dokazati da termin nije propušten vlastitom krivnjom, primjerice ako si u stanju duševne konfuzije bio upućen u neku kliniku. Zajednički smo promišljali i komentirali, ali taj se put nije činio kao onaj koji vodi prema uspjehu i već sam shvatio da ću ga pomagati dok je živ ili dok sam ja živ. Poslije nekoliko mjeseci došao je u kavanu za moj stol i iz džepa izvukao potvrdu neke pariške psihijatrijske klinike: "Gospodin Menzer je neko vrijeme bio liječen kod nas zbog psihičkih smetnji." Čestitao sam mu na trudu. Poslije sam ga pozvao u stranu: "U povjerenju, kako ste došli do ovog službenog dokumenta?" - "Sasvim jednostavno - ondje sam doista bio na liječenju." A i sam sam, ne znajući, sudjelovao u tome. Mađarska kolonija često je u Parizu priređivala velike dobrotvorne balove za mađarske izbjeglice. I ja sam uvijek dobivao pozive, ali nisam rado išao onamo, jer mi ta skupina snobova nije bila draga zbog svojih ogovaranja i intriga. Dakle, jednoga sam dana svoju pozivnicu dao Ernstu Menzeru, uz uvjet da ondje inscenira neki mali skandal ili da učini nešto duhovito. Rečeno - učinjeno. Posudio je smoking, naravno nakon što je od mene nažicao novac za to, otišao je onamo i fenomenalno profitirao od hladnog bifea. No nije se pružila prigoda za mali skandal. Ali nakon dva dana temeljito je nadoknadio propušteno, što sam doznao mnogo poslije. Potražio je gospođu Tulgay, organizatoricu balova i osobu koja je najviše intrigirala ljude, u njezinu m o d n o m salonu na Rue Royaleu. Došao je kao mađarski izbjeglica - pa to je konačno i bio - i molio za pomoć. Gospođa Tulgay ga je odbila, porječkali su se te je on uzviknuo: "Prijavit ću vas jer vi u navodnom m o d n o m salonu zapravo držite bordel!" Izazvao je takvu pomutnju da je pozvana policija koja ga je otpremila na psihijatrijsku kliniku, gdje je doista proveo nekoliko mjeseci. Zahvaljujući svim tim sretnim okolnostima dobio je mjesečnu mirovinu iz Njemačke, uz to i naknadu za do sada neprimljena plaćanja, jednu - za njegove životne uvjete - golemu svotu koju sam ja za njega uložio u sigurne papire, a kojima upravlja jedna švicarska banka. I danas živi krajnje skromno, oblači se kao klošar i stanuje u namještenoj sobi. Ali imovina mu daje sigurnost; i kako nikada ništa ne podiže, u međuvremenu je s kamatama i kamatama narasla do lijepog iznosa. Na neki način, sir Ernest je potvrdio važnu vrlinu špekulanta: treba imati strpljenja u svojim angažmanima i moraš moći gotovo 'zaspati' na njima. (Doduše, pravi špekulant mora spavati otvorenih očiju poput krokodila!) Uvjeren sam da on sam ne zna koliko ima na računu. Ne znam ni ja, nikada ne radim bilancu svojih računa jer nisam nikom odgovoran. 33
Susreo sam ga prije nekoliko tjedana, postao je nažalost potpuno senilan. Zamolio me da na zahtjev njegove banke sastavim oporuku. On naime ne zna dobro pisati, čak ni mađarski, a kamoli francuski ili njemački. Dakle, napisao sam tekst koji mi je on diktirao: "U slučaju moje smrti ostavljam svu svoju imovinu dvama nećacima..." (Jedan od njih je matematičar na Harvardu, sir Ernest o njemu govori samo kao o 'drugom Einsteinu'.) On je potpisao, ja sam presavio papir i stavio ga u kuvertu te zalijepio marku. "Znate li, dragi prijatelju, što sam napisao u pismu", pitam ga, "ne?" Ispričat ću vam priču o Gianniju Schicchiju, prema libretu glasovite opere Giacoma Puccinija. Star i vrlo bogat seljak koji posjeduje mnogo zemlje leži na samrtnoj postelji, cijela se obitelj okupila oko kreveta veselo iščekujući nasljedstvo. Nakon što je starac otputovao u vječna počivališta, draga se rodbina odmah dala u potragu za oporukom. No razočarenje je golemo. Svu je svoju imovinu ostavio jednom samostanu. Bespomoćnost. "Nemojte se uzrujavati", objašnjava najmudriji medu seljacima, upravo Gianni Schicchi, "još nismo objavili smrt našeg dragog ujaka. Ja ću leći u njegov krevet i dovest ćemo svećenika i javnog bilježnika. Od svećenika ću dobiti posljednje pomazanje, a javnom bilježniku izdiktirat ću oporuku." I tako je i bilo. Izrekao ju je drhtavim glasom u nazočnosti rodbine i nabrojio nekoliko sitnica za članove obitelji. "A inače, svu svoju imovinu ostavljam svojem vjernom prijatelju i nećaku Gianniju Schicchiju." A znate li, gospodine Ernest, što sam napisao u vašem pismu? "Nakon moje smrti sva moja imovina pripada gospodinu Kostolanyju." Prepun straha odmah je otvorio kuvertu. U životu se katkad mogu doživjeti stvari koje se inače događaju samo u operama. Unatoč svim lošim stranama, ne mogu zamisliti m o d e r n o društvo koje funkcionira bez novca. Takve je snove gajio Karl Marx, a prije njega Thomas Morus. To su bile i ostale utopije. Kapitalizmu su potrebni novac, kapital i likvidnost kako bi prosperirao - kako bi i 'siromašni' koji ne postaju siromašniji, nego kao i 'bogati' postaju bogatiji - mogli sudjelovati u rastućem blagostanju. Kao što je rekla i majka Karla Marxa: "Da barem Karl može stvoriti više kapitala, a ne samo pisati o kapitalu..." No ostvarile su se mnoge od njegovih pretpostavki o pravednijem društvu - iako drukčije nego što je predviđao. Divim se Marxu jer je bilo velik mislilac svojeg vremena i zato što iznimno cijenim njegove tekstove. Njegova proza ubraja se u ono najbolje što sam pročitao na njemačkom jeziku (iako se tvrdi da je sve to pisao Friedrich Engels).
34
TREĆE PREDAVANJE
Mase ne znaju Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt nakon sloma svjetske burze u listopadu 1987. rekao je da je burza prepuna psihopata. Iako se ne slažem uvijek s tim što tvrdi Schmidt - uostalom on je školovan ekonomist - moram priznati da je njegova formulacija drastična, ali i prilično istinita. "Mase ne znaju", pisao je Gustave Le Bon u svojoj klasičnoj studiji Psihologija gomila (1895). Ali u tom leži snaga njezine tajne - koja je vrijedeća i kada se masa sastoji od osobito mudrih ljudi koji znaju misliti. Ako se na malom prostoru okupi 100 vrlo inteligentnih ljudi, onda masom ne upravlja duh, nego emocije. Burzovni profesionalac ujutro odlučuje, iz ovog ili onog razloga i nakon zrelog promišljanja, prodati sve svoje vrijednosne papire. Ulazi u burzovnu dvoranu i primjećuje da ondje prevladava vrlo optimistično raspoloženje. U trenutku mijenja mišljenje, mijenja plan i umjesto da sve proda, kupuje nove vrijednosne papire. U Americi odlučujuću ulogu ima uređaj koji automatski bilježi sve burzovne transakcije. Na stotine tisuća ljudi prati taj uređaj. Ako tečajevi rastu, mali ulagači posežu za papirima kako bi brzo, bez razmišljanja, uskočili u vlak koji je već krenuo. Uređaj koji automatski bilježi transakcije pokazuje mišljenje mase i na taj način na pojedinca vrši neodoljiv utjecaj. Taj uređaj je poput zastave na borilačkom polju: dok ona stoji visoko i uspravno, postrojbe marširaju naprijed. Ako padne, pojavljuje se strah pa je marširanje zaustavljeno; hrabrost nestaje i postrojbe bježe. Isto tako je na burzi. Stoga oni koji imaju interes za porast burzovnih cijena moraju obratiti pozornost na to da zastava ponosno vijori i prethodi svemu, a onda će se postrojbe već pokrenuti. Oni dobro upućeni rado to nazivaju 'njega tečaja'. Kako bi se barem malo procijenila reakcija publike na događaje, prema mojem mišljenju, najbolji je putokaz analiza tehničkog stanja tržišta. Kao što sam već rekao: kratkoročno i srednjoročno 90 posto burze je psihologija! A dugoročno veću ulogu imaju i fundamentalni razlozi.
35
Odlučujući čimbenik za kratkoročnu burzovnu tendenciju je, osim psihologije, tehničko stanje tržišta, to jest činjenica nalaze li se vrijednosni papiri u rukama ulagača koji imaju jake živce i jak kapital ili pak u rukama onih kojima drhte ruke. Kratkoročno gledano, gospodarski položaj uopće nema utjecaj na tečajeve, a na kamate i konjunkturu branše samo utoliko što neki špekulanti mogu izvući određene zaključke za skore termine. Zapamti: tečajevi rastu kada se kupci nalaze pod većim materijalnim i psihološkim pritiskom nego prodavači. Nije točno da događaji utječu na burzovne tečajeve, reakcija publike utječe na događaje. Odlučujući čimbenik za srednjoročnu burzovnu tendenciju je, osim psihologije, kamatna stopa. Kamata, dakle likvidnost na tržištu kapitala odlučuje o tome hoće li biti jača ponuda ili potražnja. Kamata ima izravan utjecaj na tržište obveznica: kada se stopa prihoda od uloženog kapitala obveznica smanjuje, na burzi je veći priljev tekućih sredstava. Ali taj utjecaj kamata na burzu primjećuje se tek nakon određenog vremena: srednjoročno. No za dugoročne tendencije psihologija više nije tako bitna. IBM, Siemens ili Daimler-Benz nikada ne bi postali to što jesu da nisu postojali fundamentalni razlozi za njihov uspjeh. Nije psihologija bila ta koja je toliko povisila vrijednost dionica njihovih koncerna. A tko može danas predvidjeti strahove, nade i predrasude od preksutra? ("Dugoročno smo svi mrtvi", rekao je John Maynard Keynes.) Opća konjunktura i osobito konjunktura branše odlučuju o kvaliteti i stopi prihoda od uloženog kapitala dionica. Onaj tko može predvidjeti razvoj branše na višegodišnje razdoblje, može mnogo profitirati od toga. Smatram da su za burzovnu tendenciju odlučujuća dva temeljna faktora, uostalom svi drugi faktori ulijevaju se u njih: 1. O d n o s između količine novca i novih emisija vrijednosnih papira. 2. Psihološki element, optimizam ili pesimizam, odnosno procjena budućnosti. Konačno, svi politički, gospodarski i financijski događaji, bili bitni ili nebitni, slijevaju se u te dvije navedene činjenice. Tu sam teoriju već prije izrazio matematičkom jednadžbom koja bi trebala biti temeljno načelo svake burzovne tendencije: T (tendencija) = N (novac) + P (psihologija) Pod faktorom 'novac' podrazumijevam novac koji stoji na raspolaganju na burzi. Ako se stalno nude velike emisije obveznica (zamjenjivih obveznica) po visokim kamatnim stopama, ako banke za fiksni novac plaćaju visoke kamate, onda za kupnju dionica preostaje vrlo malo. Ukratko, faktor 'novac' ovisi o dugoročnim kamatnim stopama. 36
Suprotno tomu, faktor psihologija', precizno promatrano, proizvod je velikog broja različitih podređenih faktora. Pretpostavimo da se smanje dobiti i dividende društva, da se povećaju porezi itd., dakle da se poduzmu negativne mjere. No ako publika optimistično procjenjuje budućnost, ona se miri s tim negativnim vijestima, jer je uvjerena da su spomenuti negativni utjecaji samo prolazno djelotvorni. Faktor psihologija u tom slučaju ostaje pozitivan, unatoč lošim fundamentalnim vijestima. Potvrdilo se to i kod dramatičnih političkih događaja. Često se događa da, unatoč štrajku, ne pada vrijednost dionica nekog društva, upravo zbog toga što publika štrajk smatra neopasnim. Činjenica je li riječ o ratu ili miru za burzovne brokere ne igra važnu ulogu jer je to psihološka reakcija publike na tu situaciju. I procjena omjera cijena i dobiti po dionici (u SAD-u nazvano price earning ratio) je čisto psihološke prirode. Može se dogoditi da tržište, tj. analitičari, kod iste dionice omjer cijena i dobiti po dionici 15:1 procijene niskim i time donesu presudu da je vrijednosni papir ispod cijene. U nekom drugom trenutku isti omjer kod istog vrijednosnog papira procjenjuju kao precijenjen. Želim istaknuti da analitičari u određenom trenutku nisu u pravu, ali iz te procjene ne mogu se donositi zaključci vezani uz daljnji razvoj, jer ocjena 'precijenjeno ili podcijenjeno' nije aritmetički aksiom nego relativna procjena koja je u velikoj mjeri psihološki uvjetovana. Stoga se svaki put moram smijati kada promatram kako je na stotine analitičara hipnotizirano tom relacijom cijene. Oni koji omjer cijena i dobiti po dionici smatraju abecedom burzovnog umijeća nikada ne bi smjeli kupiti dionice IBM-a, Daimler-Benza i mnoge druge, jer prema toj vrsti izračuna vrijednost tih dionica u danom bi trenutku uvijek bila previsoka. Koliko je to kruto jednostrano stajalište pogrešno najbolje se uočava u društvima koja rade s gubitkom. Prema mišljenju analitičara, ne bi uopće trebalo dirati u te vrijednosti, jer teorijski bi prema modelu omjera cijene i dobiti po dionici uvijek bile ispod nule. Najzanimljivije burzovne dobiti ostvario sam s pomoću dionica takvih društava, koja su u trenutku kada sam ih kupio radila s gubitkom. Kada su ta društva opet ostvarila dobit (na engleskom se to naziva turnaround situation), tečajevi su naglo počeli rasti. Tako je bilo u krizi početkom 1980-ih godina, kod dionica iznimno oslabljenog američkog automobilskog koncerna Chrysler. Moja špekulacija išla je u ovom smjeru: bio sam siguran da američka vlada neće dopustiti da bankrotira tradicionalna marka Chrysler. Čvrsto sam računao s općim poletom konjunkture i golemim potrebama za nadoknađivanjem pri potražnji za automobilima, a imao sam i povjerenja u novog čovjeka na čelu poduzeća - Leea Iacoccu. Sve je bilo potpomognuto dobrim sjećanjima na dotad moje najsmjelije i najuspješnije špekulacije: 1946. u Italiji sam kupio dionice oslabljene automobilske tvrtke Isotta-Fraschini, prije veliko ime, u vrlo sličnoj psihološkoj i konjunkturnoj situaciji - i deseterostruko zaradio na njima. Moja 37
vizija o Chrysleru urodila je još većim plodovima: papire koje sam kupio po pet dolara prodao sam po tečaju od 105.
Burzovna logika nije identična logici svakodnevice "Moraš razumjeti! Od jedan napravi deset, dva propusti, tri o d m a h umnogostruči, pa ćeš se obogatiti. Izgubi kod četiri! Od pet i šest, tako kaže vještica, napravi sedam i osam, i sve je riješeno: a devet je jedan i deset ništa. Tako kaže vještičina tablica množenja." J. W. Goethe, Faust
Prema mojem shvaćanju, matematika za burzu uopće nije relevantna. Tečajevi se ne mogu mjeriti nikakvim mjernim instrumentom, a razvoj na burzi ne može se predvidjeti nikakvim matematičkim izračunima. Dopuštam da na burzi vrijedi samo jedna vrsta matematike. A za objašnjenje želim ispričati sljedeću priču. Jednoga dana posjetio me moj stari prijatelj koji je bio odličan špekulant, a činilo se da je ipak vidno uznemiren. "Kako objašnjavate taj čudnovati fenomen?", pitao me. "U posljednje sam vrijeme kod svojih špekulacija na dionice, obveznice i robu otkrio čudnovat fenomen. U jednom trenutku imam možda deset različitih pozicija na burzi koje međusobno nisu nikako povezane. Špekuliram kod južnoafričkih rudnika na porast cijena, kod francuskih državnih obveznica na pad cijena, kod američkih automobilskih tvornica na porast cijena, kod engleskih banaka na pad cijena, kod kositra na porast cijena, kod zobi na pad cijena i napokon kod naftnih vrijednosti na porast te kod kakaa na pad cijena. Morate priznati da te špekulacije često nisu uopće povezane. A ipak, ili je sve povoljno za mene ili je sve protiv mene. Ili sve raste što bi trebalo padati, i sve pada što bi trebalo rasti, ili se pak događa da sve raste što rasti treba, a sve pada što treba padati. Doista bih želio znati kakva relacija postoji između dionica američkih automobilskih tvornica i kakaa, između banaka u Londonu i zobi u Winnipegu? To je da poludiš. Trenutačno su sve moje pozicije izvrnute na glavu. Kakva se tajanstvena snaga skriva iza toga koja katkad sve dobro namjerava sa m n o m , a danas se cijelom linijom urotila protiv mene?" U toj primjedbi na vidjelo izlazi praznovjerje koje je tipično za sve špekulante. "Pa", odgovorio sam, "postoji jedna dionica čiji je tečaj trenutačno loš, a na koju vi najviše računate: dionica logike." - "Pretpostavljam da se kod svojih špekulacija na dionice oslanjate na bilance, račune dobiti i gubitka, dividende itd., a kod svojih špekulacija na sirovine, na statistike o žetvenim prinosima i potrošnji na trgovačke ugovore, na unutarnju i prije svega vanjsku politiku. Trenutačno se očito nalazimo u 38
razdoblju s kojim logika ne može ići ukorak i stoga je sve usmjereno protiv vas. Strpite se malo. Dionica po imenu 'logika' opet će porasti i sve će onda biti u logičkom redu. Poznata vam je moja vjeroispovijest: dva puta dva je pet manje jedan. Ništa nije jednostavno, niti u špekulaciji, niti u životu. Cjelokupna egzistencija temelji se na toj istini. Iskustvo to pokazuje. Dolazi se na cilj, ali nikada pravocrtnom linijom." Ovdje moja 'burzovna matematika' postaje gotovo metafizika; ali i na drugim životnim područjima vrijedi taj zakon, primjerice u religiji ili umjetnosti. Osobito se glazba temelji na odstupanju; napetost i opuštanje - to je cijela tajna melodije. "Trenutačno", objasnio sam dalje svojem prijatelju, "čak se nalazimo u krivulji." - "Iz kojih razloga logika stoji tako nisko? Na to postoji tisuću i više odgovora. Ako je vaša logika doista logika, to jest ispravno strukturirana, ona će se probiti. Kada, to je pitanje postojećih nepredvidljivih čimbenika koji vaše promišljanje mogu odugovlačiti ili pak potpuno preokrenuti. O n o što je jučer bilo solidno, već danas može biti trulo. Ali ako elementi vaše špekulacijske zgrade sačuvaju svoju valjanost, onda je sve samo pitanje vremena. Situacija se mora ispravno procijeniti u tom trenutku kada nešto kreće u krivom smjeru. Nema ništa ogavnije i čak ne postoji ništa opasnije od činjenice da ne poznaješ razloge koji se suprotstavljaju logici. Treba moći spoznati simptome. Ako dijagnoza upućuje na to da je riječ o prolaznoj smetnji, treba ostati čvrst, čvrsto stisnuti uši. Ako pak nastupe temeljite promjene, rat ili mir, važne političke, gospodarske ili financijske odluke, ako se promijeni vlada i slično, moraju se odmah izvući zaključci i preko noći, ako je potrebno, odbaciti ono što ti je još do jučer bilo drago i vrijedno. U vašem slučaju želim uspostaviti sljedeću dijagnozu. Već neko vrijeme postoji velika količina kapitala, takozvani vrući novac. Ne želi biti uložen onako kako bi to učinio jedan otac obitelji, nego je stalno u potrazi za velikim špekulacijskim dobitima. Taj pokretni kapital, jednako tako kao i vaš kapital, upotrebljava se za špekulacije koje se temelje na čistoj i jednostavnoj logici. Vi dakle niste jedini. Postoje tisuće špekulanata koje golemom količinom novca slijede isti put kao i vi, u istim sektorima: kupili ste istu robu i vrijednosti i isto ste ih prodali po fiksnoj cijeni. Posljedica toga je da su tržišta u kojima špekulirate na rastuće tečajeve previše kupljena (overbought), a tržišta u kojima špekulirate na padajuće cijene previše rasprodana (oversold). Rekli ste mi da imate naftne dionice. U posljednje vrijeme je i međunarodna špekulacija također pokupovala naftne dionice i sada čeka porast cijena. U onom trenutku kada dionice počnu rasti iz fundamentalnih razloga, mnogi špekulanti žele se time brzo okoristiti i prodati ih. Zbog toga dionice rastu vrlo malo ili uopće ne rastu. Drugi špekulanti postaju nestrpljivi jer ne dolazi do očekivanog rasta cijena, pa ih također prodaju, itd. Tako se može dogoditi da tehnički razlozi neutraliziraju one fundamentalne na kojima se temelje špekulacije. Onda nastaju one situacije kada špekulant ne shvaća zašto se svi vrijedeći argumenti ne odražavaju na tečajeve. Naime, riječ je o tome da tečajevi samo u iznimnim 39
slučajevima izražavaju realnu vrijednost, oni odražavaju odnos ponude i potražnje. Svejedno odakle dolazi ponuda, kada dolazi, onda tečajevi padaju. Ova je tvrdnja jednako toliko logična kao što bi bilo logično da kod eventualno rastućih dividendi iznimno porastu. Ali u ovom slučaju logika tehničkih datosti bila je jača od logike fundamentalnih razloga, a to znači da se kupnje i prodaje ne poduzimaju samo iz fundamentalnih promišljanja. Zbog toga tečajevi osciliraju isključivo pod pritiskom ponude i potražnje. Bilo bi zanimljivo jedanput proučiti sve naloge za kupnju i prodaju u jednom burzovnom danu i uočiti koji su to razlozi potaknuli kupce i prodavače za davanje njihovih naloga. Primjerice, možda gospodin Maier prodaje svoje papire zato što sljedećih dana mora unovčiti mjenicu; neki drugi gospodin pak zbog toga što želi kupiti novi stan; treći pak zato što mu se udaje kćer i potreban mu je novac za miraz; netko četvrti prodaje svoje papire u nadi da će ih opet moći jeftinije kupiti. A zašto gospodin Schulze istoga dana kupuje papire? Zato što je upravo prodao kuću i na raspolaganju mu je tekući novac ili možda zato što je iste papire već prodao po višoj cijeni, a sada ih želi ponovno kupiti po nižoj. Ova se teza može dovesti ad absurdum. Pretpostavimo da ta vrijednost raste do razine do koje su ulagači računali. Ali time on dospijeva u zonu opasnosti. Od tog trenutka, naime, primjereni tečaj ne utječe više privlačnom snagom na špekulaciju. Postoji vrlo malo onih koji su zainteresirani za kupnju i postoje oni koji papir već imaju u posjedu te ga se pokušavaju riješiti kod sada očekivanih i nastalih visokih cijena kako bi osigurali svoju korist. To je situacija kada svi žele izaći kroz jedna te ista vrata. Pad cijena je tu, iako je došlo do očekivanih događaja ili možda upravo zbog toga. Isti proces traje i u obrnutom smislu. Uzmimo bilo koju vrijednost koja bi trebala pasti iz sasvim jasnih razloga, primjerice u ekstremnom slučaju kada se društvo nalazi u financijskim teškoćama. Vrijednost pada i približava se najnižoj razini koju bi logično morala doseći, a ipak zastaje na jednom višem tečaju, bez daljnjeg pada. I to čak jedno određeno vrijeme, unatoč lošim vijestima. Burzovnim jezikom to se naziva fait accompli, odnosno svršen čin. On nastupa jer su mnogi već prodali papire i sada se nalaze u rukama ljudi koji računaju na propast društva i time slijede druge namjere. Oni koji su špekulirali na pad cijena i već prije obavili prodaju po fiksnoj cijeni, sada svoja očekivanja vide ispunjenima i žele osigurati svoju dobit. Njihove kupnje uzrokuju rast tečajeva. U mnogim slučajevima doživio sam isti fenomen. Obveznice koje trpe, dionice trulih društava koje su prije nakratko bile pred stečajem ili su bile u njemu, držale su se još dugo na relativno visokim tečajevima, prije nego što su pale sasvim nisko. Kod kretanja tečaja fait accompli ima osobito značenje. Zamislimo situaciju da postoji ratna opasnost. Mnogi ulagači prodaju svoje vrijednosti. Ali na dan objave rata, suprotno svim očekivanjima, rastu tečajevi. Kad je 1939. izbio rat, to je bilo ti40
pično za sve burze u Americi, jednako tako i u Europi. A sve se to događalo iz ovdje objašnjenih tehničkih razloga." I sam sam u to vrijeme bio spreman na veliku financijsku katastrofu. Čvrsto sam računao na to da će se zatvoriti sve banke, naravno i burza i terminska trgovina, očekivao sam najstrože propise o devizama. Vikend je protekao u nervozi i napetosti, a u ponedjeljak je to već bilo tako daleko. Počeo je rat. Bio sam u tolikoj zbrci da sam zaboravio vlastiti telefonski broj koji sam morao reći tijekom prijave razgovora s inozemstvom. No kada sam stupio na ulicu, vidio sam, pun zaprepaštenja, da su banke bile otvorene kao da je to nešto sasvim normalno, i burza i terminska trgovina išle su dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Ali najveće iznenađenje bilo je to što se burza okrenula za 180 stupnjeva i rasla je neprekidno šest mjeseci. To je fait accompli. Kada svatko računa s naglim padom tečaja, pojavi se baš ono suprotno. U nekom smislu taj me svojevrsni fenomen asocira na tijek pokopa. Odmah s groblja žalosna skupina ljudi uputi se u neku gostionicu na dobru hranu i tako obavi karmine. Nakon nekog vremena i nekoliko pića izrazi lica više nisu tako žalosni, a i razgovori postaju glasniji i veseliji i uskoro je sve opet zaboravljeno. Možda se već određeno vrijeme očekivala smrt. Kada napokon bolesnik nakon duge patnje umre, dolazi do određenog olakšanja i utjehe: Bog dao, Bog uzeo. "Ako se pak tijekom rata vjeruje da će ubrzo nastupiti mir", nastavio sam odgovarajući na pitanje prijatelja, "i počnu se kupovati vrijednosti, onda burza raste već tijekom rata." - "Pri potpisivanju primirja može se lako dogoditi da ne dođe do očekivanog rasta cijena. Naprotiv, tečajevi padaju. I onda se govori o fenomenu fait accompli. No isto se tako može dogoditi da je tijekom rata nervozna publika već odbacila velik dio vrijednosnih papira i kada se onda najednom sasvim iznenada uspostavi mir, situacija na burzi se promijeni i tečajevi rapidno počnu rasti. Ukratko rečeno, senzacionalni i potresni događaji, prema mojem iskustvu, dovode do toga da se situacija na burzi mijenja za 180 stupnjeva. Vratimo se na naš primjer izbijanja rata 1939. godine. Da su burze mjesecima prije rata rasle, na početku rata došlo bi do velikog sloma. Umjesto onoga što nazivamo fait accompli, bilo je riječi o dramatičnoj i lošoj vijesti. Rat i mir su naravno ekstremni slučajevi. Fenomen fait accompli može se ipak promatrati i kod mnogih drugih političkih i gospodarskih događaja. To promatranje često se potvrdilo da sam ga gotovo uzdigao u pravilo. Dakle, želim izvući sljedeći zaključak: vaša se logika oslanja samo na fundamentalnosti, na statističke, gospodarske, političke ili neke druge čimbenike. A sve je to nadigrano spomenutim tehničkim čimbenicima. Jednom riječju, vaša su promišljanja bila previše teorijska i stoga ne odgovaraju prilikama prakse." Odgovor koji sam dao svojem prijatelju vezano uz njegove mnogobrojne angažmane i špekulacije na porast i pad cijena vrijednosnih papira, može se primijeniti i na opću burzovnu tendenciju. 41
S vremena na vrijeme čovjek se začuđeno pita zašto burza raste unatoč padu konjunkture i zašto dolazi do njezina pada u razdoblju snažne konjunkture. Objašnjenje za ovo je da se burzovna tendencija i k o n j u n k t u r n i trend nalaze u međusobnoj ovisnosti i da su podvrgnuti istim zakonima, ali da ne traju paralelno. Već sam prije mnogo godina skovao primjer koji se u međuvremenu često citira. Zamislite čovjeka koji šeće duž ulice sa svojim psom. Čovjek korača ujednačeno naprijed; to je gospodarstvo. Pas juri prema naprijed, skače tamo-amo, vraća se svojem gospodaru, opet trči dalje od njega i opet se vraća. Njegov put predstavlja kretanja vrijednosnih papira. Oba idu naprijed, i pas i njegov gospodar. Napokon, dolaze do cilja svoje zajedničke šetnje. Dok je čovjek prevalio jedan kilometar, pas je prevalio tri ili četiri puta više. Isto tako je i s kretanjima na burzi; ako ide naprijed i ponovno se vraća, prati je gospodarska ekspanzija. Dva bitna čimbenika, s j e d n e strane novčana i kreditna situacija, i s druge strane psihologija masa, ne djeluju istodobno s k o n j u n k t u r o m na burzu i gospodarstvo. Novčano tržište i gospodarski život stoje u uskoj vezi. Ali ono što je povoljno za poslovni svijet, često je nepovoljno za burzu. Smatram da su za opću burzovnu tendenciju, dakle ne za pojedine dionice, čimbenici poput mašte i novca mnogo odlučniji od fundamentalnih činjenica. Doduše, i tu postoje izuzeci: neka dionica može rasti i u vrlo pesimističnoj situaciji, ako za to postoje duboki i f u n d a m e n t a l n i razlozi. No to se događa vrlo sporo jer ona na neki način mora plivati protiv struje. Vrijedi i obrnuto: ako fundamentalni razlozi idu u prilog nekoj dionici u optimističnoj tendenciji, ona će rasti mnogo brže od ostalih dionica. Ili će pak neki vrijednosni papir potonuti zbog njegovih fundamentalnih razloga, iako je tržište u cjelini optimistično. Cijela burza ima dakle tendenciju i svaki pojedini papir ima svoju tendenciju iz fundamentalnih razloga. Fundamentalnosti su vrlo važne, ali ne mogu se u potpunosti probiti protiv jake struje kretanja kapitala. Vrlo često je kretanje kapitala upravo suprotno fundamentalnoj tendenciji. Gospodarska euforija donosi više kamate (kao što sam već objasnio) i lošiju likvidnost jer poduzeća trebaju sav novac koji stoji na raspolaganju za izravne investicije. Stoga se često događa da tijekom gospodarske recesije i pada kamata burza raste, iako f u n d a m e n t a l n i čimbenici, odnosno dobiti i dividende ne upućuju na to. U razdoblju gospodarskog procvata, kada se razvijaju trgovina i industrija, a raspoloživi kapital služi za ekspanziju, vlasti (emisijska banka, vlada) posežu za restriktivnim mjerama kako bi izbjegli pregrijavanje gospodarstva. Diskontna stopa se povisuje i uvode se kreditne restrikcije. Ograničava se količina novca. Banke povisuju kamate na dugovnoj strani, režu ili u krajnjem slučaju ukidaju odobrene kredite i tako dalje. Jasno je da tečajevi dionica nikada ne odgovaraju njihovoj pravoj vrijednosti. Uvijek su viši ili niži. Ima li dionica uopće mjerljivu vrijednost? Ako pak ima, onda bi se mogla navesti točna vrijednost industrijske tvrtke, a burza uopće ne bi postojala. 42
Postojala bi fiksna cijena za dionice koja bi se mogla izračunati preko računala, ali to nije moguće. I zbog toga zakazuju svi eksperimenti koji žele računalima predvidjeti burzovne tendencije. Procjene i prosudbe neke dionice ovise o pojedinačnoj osobi: i svaki pojedinac svaki dan ima drukčiji pogled na izglede i budućnost poduzeća. Mnogi čimbenici utječu na sud. Dobro ili loše raspoloženje kupca te osobni problemi također igraju važnu ulogu. A isto vrijedi kada se želi prosuditi opća burzovna tendencija. Napokon, može se reći da je raspoloženje na burzi pitanje nagodbe ili sporazuma između burzovnih sudionika. Suglasnost o pitanju je li većina sudionika raspoložena optimistično ili pesimistično. Takozvana burzovna klima koja proizlazi iz toga ima veliku važnost za kretanje tečajeva. O njoj ovisi je li za vlasnike dionica važno i potrebno prodavati vrijednosne papire, ili je za vlasnike novca potrebno kupiti dionice. Teško je reći kako nastaje neko raspoloženje jer raspoloženje nema nikakve veze s budućnošću, ono ima veze sa sadašnjošću. O optimizmu i pesimizmu odlučuju različiti povijesni, politički, gospodarski čimbenici ili primjerice povjerenje ili nepovjerenje u financijsku politiku. No ti čimbenici ne mogu se objektivno procijeniti. O n o što nazivamo raspoloženje ili klima na burzi, ne slijedi nikakvu logiku i često iznenađuje stručnjake. Zapamti: burzovna logika nije identična s logikom svakodnevice.
Ako burza raste, publika dolazi, pada li burza, publika odlazi Shvati li se doslovno, ne bi se uopće smjelo govoriti o 'psihologiji burze', jer burza zapravo jest psihologija. Confusión de confusiones naslov je prve knjige o burzi, objavljene 1688. Ciklusi plime i oseke, slijed godišnjih doba, stalna mjesečeva mijena oblikuju prirodu; a i u društvenom životu susrećemo cikluse, primjerice smjena procvata i recesije u gospodarstvu, rat i mir među narodima, smjena optimizma/inovacije i pesimizma/stagnacije u povijesti ljudskih zajednica. Na burzi je isto tako i ovdje masovna psihologija poput snažnog motora pokreće stalno kretanje. Ja sam - kako bih događaje na financijskim tržištima učinio nešto više transparentnima - nakon iskustva koje se može izraziti trajanjem od više desetljeća i promatranjem, razvio teoriju cikličkog kretanja tečaja na burzi (bilo da je riječ o dionicama, obveznicama, plemenitim metalima ili sirovinama - dakle kod svih onih tržišta na koja se špekulira) - (usporedi Izazov burze, str. 91). Ovdje svoj model želim samo ukratko referirati.
43
Svaki burzovni ciklus sastoji se od tri faze: 1. faza korekcije 2. faza usklađivanja ili popratna faza 3. faza pretjerivanja. Uzmimo za primjer uzlazno kretanje. Tijekom prve nove faze tečaj koji je pao vrlo nisko korigira se na razinu koja je u određenoj mjeri realistična i objektivna. U drugoj fazi tečaj se razvija paralelno s tekućim događajima. Ako su oni nepovoljni za tečaj, tečaj opet opravdano pada. Ako su događaji pozitivni, kotacija ih prati uzlaznim kretanjem. Na određenoj točki druge faze postoji opasnost da se, uz povoljan utjecaj drugih pozitivnih događaja, automatski prelazi u treću fazu. U toj fazi tržišnog napretka tečajevi rastu iz sata u sat. Tečajevi i raspoloženja međusobno eskaliraju. Narasli tečajevi proizvode ružičasto raspoloženje, optimizam više ne poznaje nikakve granice i pretvara se u euforiju, a ona još više tjera tečajeve u visine. Oni više nemaju nikakvo značenje, određuje ih isključivo masovna histerija. U cikličkom kretanju pada cijena niski tečajevi proizvode crni pesimizam, koji opet vrši pritisak na cijene i tečajevi padaju poput lišća ujesen. Taj val pada i rasta cijena posljednje faze traje uvijek toliko dugo dok neki psihički elektrošok iz bilo kojeg smjera ne uspije probiti taj đavolji krug. Ako se elektrošok ne pojavi, iako već postoje argumenti za suprotan smjer, onda se ta posljednja, čisto psihološka faza, odigrava polako. I jednoga se dana tržišna tendencija mijenja, a za to ne postoji nikakav prepoznatljiv povod. To uvelike uzrokuje najveće iznenađenje publike, pa čak i stručnjaka, koji na to nisu bili pripremljeni. Sada počinje cikličko kretanje u suprotnom smjeru (u našem slučaju korekcija, usklađivanje i pretjerivanje sa silaznim kretanjem). To je vječna rotacija na burzi. Kako se treba ponašati špekulant u tim trima fazama? U trećoj bi fazi trebao kupovati i ne plašiti se ako cijene opet padaju, jer kao što su rekli stari burzijanci na Budimpeštanskoj burzi pšenice: "Onaj tko nema pšenicu kada joj cijena pada, neće je imati niti kada joj cijena bude rasla." U prvoj fazi uzlaznog kretanja trebalo bi kupovati dalje, jer je najniža točka prevladana. U drugoj bi fazi zapravo trebalo biti samo gledatelj, pasivno se kretati i psihički se pripremiti za to da se u trećoj fazi opće histerije izađe iz tržišta. To znači da se u cikličkom burzovnom kretanju dvjema trećinama treba suprotstaviti kretanju, a jednom trećinom ići ukorak s njom. Naravno da je za špekulanta teško ići protiv treće faze pretjerivanja kod pada cijena, to jest postupati i kupovati protiv općeg konsenzusa, kada kolege, masovni mediji i stručnjaci savjetuju kupnju i obrnuto. Čak i onaj tko poznaje takvu teoriju i želi je slijediti, u posljednjem trenutku mijenja svoje mišljenje pod utjecajem masovne psihoze i sam sebi kaže da bi se teorijski sada morao angažirati, ali sada je situacija drukčija. Tek se poslije ispostavlja da je i taj put protucikličko djelovanje bilo ono 44
najbolje. Trebaš biti uvježban, nepovjerljiv, ciničan i u nekoj mjeri umišljen, kako bi se othrvao masovnoj histeriji i mogao reći: "Svi ste vi glupani, samo sam ja taj koji nešto zna ili u svakom slučaju zna nešto bolje!" Priznajem, to nije lijepa karakterna crta, ali je vrlo korisna za samostalno promišljanje i ona je conditio sine qua non uspjeha. Stoga na burzi uvijek samo jednoj određenoj manjini uspijeva uspješno špekuliranje. Većina je ta koja se ubraja u gubitnike. Nedavno je Johannes Gross u svojem notesu zabilježio spoznaju: "Kako bi netko pri špekuliranju doista zaradio novac, izvješćuje John Train, nije dovoljno da on poznaje situaciju - potrebno je i da svi drugi budu u krivu! Uspješni lovci na novac uvijek bi sa zadovoljstvom primjećivali kada bi se u financijskom svijetu dogodila podudarnost. Mišljenje većine je u pravilu pogrešno i uvijek otvara razlog za lov bogat plijenom." Naravno da sam se jako veselio kada sam u magazinu FAZ svoj vječni špekulantski kredo našao kod Johna Traina, čovjeka u čije se mišljenje uvijek možeš pouzdati. No vratimo se špekuliranju u tri faze. Sada se postavlja pitanje u kojoj se fazi nalazimo. Za to ne postoji nikakav udžbenik, kao što ne postoji ni savršena špekulacija. Ne postoji također ni metoda koja se može slijepo primijeniti. Moram - iz iskustva - procijeniti kakva je situacija, kako će i kojim intenzitetom reagirati publika. Kakav je tehnički ustroj burze, u kojim se rukama nalaze papiri, drže li ih u rukama psihološki čvrsti ili kolebljivi burzovni sudionici? Ne postoji znanstvena metoda za izračun kada jedna faza prelazi u drugu, a još manje postoji vjerojatnost da se kalendarski točno izračuna kada će doći do preokreta. Uzlazno kretanje može nekada trajati godinama (doživjeli smo ga posljednjih godina, unatoč prekidu tijekom listopadskog sloma 1987.) ili može trajati samo nekoliko mjeseci. Te procjene svatko treba poduzeti za sebe na temelju iskustava i simptoma. Onaj tko burzovne tendencije ili tečajeve želi prognozirati preko 'znanstvenih' metoda je šarlatan ili glupan ili možda oboje istodobno. Samo dugogodišnje iskustvo može nekome dati ono što se naziva tankoćutni osjećaj. I najiskusniji, svim mastima premazan špekulant, može se prevariti. Može se čak reći da je potrebno da se prevari više puta kako bi prikupio potrebno iskustvo. Burzovni špekulant koji u svojem životu barem dvaput nije bankrotirao, nije vrijedan tog naziva. Svi se mi nalazimo u mračnom prostoru, ali u tom prostoru zasigurno će se bolje snaći onaj tko već desetljećima boravi u toj sobi, nego onaj koji je ušao nedavno. Kod pojmova poput 'umijeća' i 'tankoćutnog osjećaja' možda bi me malo skeptično pogledao moj rođak George Katona, jer on je imao obvezu znanstvenog diskursa. No mislim da bi i on shvatio da je psihologija burze permanentna improvizacija. Događaji na burzi i reakcija publike nikada se ne mogu predvidjeti, mogu se samo pogoditi!
45
ČETVRTO PREDAVANJE
Veliki slom primjer iz kojeg se može učiti masovna psihologija Masovne psihološke reakcije su poput zaraznih bolesti; jedan počne zijevati u kazalištu i ubrzo svi zijevaju, jedan zakašlje i odmah svi počnu kašljati. Tako je i na burzi. Samo je bol nešto što je pozitivno, piše filozof Schopenhauer. Sreća je samo odsustvo patnje. I za špekulanta je bol jedino što je pozitivno: gubitak, dakle, kod burze - špekuliranje na pad cijena ili još više od toga - slom burze. Javnost postaje svjesna burze tek u onom trenutku kada novinski naslovi poput "Bankrot burze vrijedan toliko i toliko milijuna" daju na znanje da je popustio jedan kotač tog divovskog stroja. Propast burze je za zdravlje i osjećanje špekulanta realnost koju on iznimno dobro osjeća, tim više što dolazi iznenada. Špekuliranje na porast cijena raste blago, napreduje mukotrpno, korak po korak, a da se zapravo uopće ne primijeti, dok je slom burze nešto što se pojavljuje naglo i sa žestinom Božje osvete. On imovinu pretvara u prah, prvo je silinom udarca razbije, a zatim napokon potpuno samelje. Položaj na burzi je zadovoljavajuć ako je barometar postojan. Ako sve ide dobro, špekulant zadovoljno gladi svoju dobit. Činjenicu da na burzi sve ide dobro smatra potpuno normalnom, smatra da je to prirodan poredak stvari. Uopće mu ne pada na pamet da se stvari na burzi mogu kretati i loše te da se to može događati i na nasilan način: to bi bila osobna uvreda. A kada doista dođe do sloma burze, kada špekuliranje na pad cijena počne glodati svoj kapital, onda naravno bolno osjeća financijski gubitak, osjeća da je sudbina nepravedna prema njemu: jedino to je pozitivno. Dobit je samo iluzija, a jedina realnost je gubitak. Ratovi i slomovi burze važni su događaji na dugoj povijesnoj cesti. Oni su sami po sebi povijest, prožimaju povijest i dijele je na razdoblja. Povijest burze obilježena je izmjenjivanjem dobrih i loših razdoblja: nerazdvojivim razdobljima procvata i bankrota. 47
Razdoblja procvata teku u ritmu prosperiteta, prvo polagano poput mjehura, a onda najednom od toga nastane golem balon koji može puknuti ako ga bocneš iglom. Kod špekuliranja postoji zakon: ne može postojati bankrot, slom, kojemu nije prethodio procvat, a isto tako nema tog procvata koji neće završiti slomom. Za slom burze Francuzi su posudili n j e m a č k u riječ ' K r a c h jer oni izgovaraju /krack/, a to je nešto što asocira na razbijanje zrcala. Na engleskom se kaže 'crash'. To je poput nevremena koje nastaje najednom, nakon što je nebo bilo potpuno plavo, bez ijednog oblačića koji ga je mogao nagovijestiti. Još i danas ulagači u svojim kostima osjećaju slom burze koji se diljem svijeta dogodio 19. listopada 1987. Kako je došlo do te za većinu neočekivane katastrofe? U ljeto 1987. počele su polagano rasti kamate, iako za to nije postojao razlog. Optimizam je bio jači od rastućih kamata i tečajevi su i dalje rasli - kao i uvijek kada se tržište tek pokrene. A zatim je iz Saveznih rezervi američke emisijske banke još jedanput zategnut kamatni vijak u SAD-u, kao posljedica politike Njemačke savezne banke koja je pod vodstvom gospodina Schlesingera ustanovila više kamate u svrhu borbe protiv inflacije (sveta krava u Njemačkoj). To je bio ubod iglom zbog kojega je puknuo napuhani balon. Moglo se vidjeti da će zrak, s pomoću rastućih kamata, sam izaći iz balona za nekoliko mjeseci. Silazna vožnja od 25 posto, kao reakcija na visoke tečajeve i petogodišnje uzlazno kretanje nisu ništa novo, to sam već doživio 20-ak puta. Ali padanje Dow Jones indeksa za 500 bodova (22 posto) u jednom danu bilo je iznenađenje i za mene, iako su tečajevi dosegnuli svoju najvišu razinu već u srpnju/kolovozu i već lagano pali. No udar se dogodio tako naglo i žestoko zbog nekih tehničkih događaja. Prvo treba spomenuti oholost igrača na sreću u Chicagu. Ondje se sa samo jednim ulogom u iznosu od dobrih pet posto moglo sudjelovati u milijarde teškim dioničkim ugovorima - nešto potpuno nestvarno. Trgovina s indeksnim ugovorima jedna je od najsloženijih igara s kojima zavodnici mame publiku u kockarnicu u koju su pretvorili burzu. Osim institucijskih vlasnika dionica u tom tržištu veliko mjesto prije svega zauzimaju mali igrači. Indeks nije ništa drugo nego prosječna cijena. Indeksi su postojali oduvijek, ali trgovanje njima izum je čikaških brokera koji su zaradili mnogo novca u robnim terminskim ugovorima za inflacijskih godina. Kada je završila trgovina sirovinama, jer je inflacija bila uspješno suzbijena, prebacili su se na posao s indeksnim ugovorima. Indeksni ugovor sastoji se od 500 različitih dionica u iznosu od oko 170.000 dolara (stanje: srpanj 1990.). Kako bi se moglo igrati, bilo je potrebno uložiti samo 10.000 dolara. Bankarskim rječnikom, moglo bi se reći da se na kupljene vrijednosne papire odobrava kredit od 94 posto. To je perverzno. Jedan takav efekt poluge ima vrijednost rariteta (čak i na terminskim tržištima roba); nije postojao čak ni na euforičnim burzama dvadesetih godina gdje je uvijek bilo potrebno uložiti minimalno deset posto. 48
Budući da mali ugovorni igrači ne mogu sami izračunati vrijednost ugovora koji se sastoji od tečajeva 500 dionica, već neko vrijeme postoji trik za profesionalce: izmišljeni novi računalni program. Računalo iz minute u minutu pokazuje trgovcu kako stoji oko 50 do 100 od ukupno 500 dionica na burzi. Kojih 50 do 100 od 500 dionica bi trebalo odabrati, također obračunava računalo. To su takve dionice čija kretanja najbolje idu paralelno s prosjekom. Trgovac reagira ovisno o onome što računalo pokazuje. Ako primjerice indeksni ugovor istodobno stoji za samo pola posto više od tečajeva dionica, on prodaje ugovor i kupuje dionice. Ako je ugovor, naprotiv, za pola posto niži nego što bi trebao biti, on kupuje indeksne ugovore i prodaje dionice. To se onda naziva pozicijska arbitraža jer dionice se nikada ne preuzimaju i nikada ne isporučuju. Sve je postavljeno tako da se mala nesuglasja uravnotežuju u kratkom vremenu ili da se čak okrenu u suprotan smjer da primjerice po većoj vrijednosti prodani ugovor za kratko vrijeme, ako se tendencija promijeni, stoji niže, nego što bi to trebalo biti. Onda arbitar prodaje kupljene dionice i ponovno kupuje prodani indeksni ugovor. Nije riječ ni o čemu drugomu osim o obračunavanju dispariteta bez bilo kakva promišljanja ili motivacije. Kod tečajeva koji su pali zbog porasta kamate sada su igrači morali dodavati novac jer je špekuliranje na pad cijena pojelo njihovo 5-postotno pokriće. No ako sigurnosna uplata nije obavljena točno u minutu, prisilno se obavljaju nesretni angažmani. Bio je to prvi val masivnih prodaja. Drugi tehnički razlog za slom 19. listopada 1987.: vrlo mudri financijski menadžeri iz velikih institucija (tzv. zlatni momci), koji su u svojem portfelju vrijednosnih papira slobodno raspolagali milijardama dionica, uplašili su se (s pravom jer je samo u New Yorku njih 60.000 nakon sloma izgubilo svoja dobro plaćena radna mjesta, svoje luksuzne apartmane i brze sportske automobile marke Porsche) i htjeli su, kako su rekli, 'osigurati' svoje portfelje. Dakle, prodali su svoje vrijednosne papire u Chicagu za milijarde na indeksnom terminskom tržištu i time su još više snizili cijene. To osiguranje portfelja prvobitno je bilo zamišljeno kao instrument osiguranja za velike financijske institute koji su se htjeli zaštiti od moguće propasti na burzi. Oni nisu prodavali same vrijednosne papire - što bi bilo delikatno - nego upravo indekse. O n o što su činili zlatni momci bilo je lijepo osiguranje prema metodi: kuća je prodana i na taj način osigurana protiv požara! Naravno, nastala je lančana reakcija, jer što više padaju tečajevi, to se više ugovora prodaje. To što je tržište krenulo silaznom putanjom bila je posljedica povišenja kamata. Rezultat sloma je perverzna igra u Chicagu. Time je došlo do prisilnih kažnjavanja mnogih tisuća malih neoficijelnih sudionika, a istodobno je i cijelu publiku uhvatila panika. Ako publika vidi naglo pogoršanje Dow Jonesa za 500 bodova, ljudi potrče poput ovaca jedni za drugima: totalna rasprodaja dioničkog portfelja. Tog dana bio sam 49
kod jednog brokera i čuo kako su kupci nazivali u panici: "Sve prodati!" Ne jedan ili drugi papir, nego - sve! Prisilna egzekucija, rasprodaja institucionalnih portfelja, panika publike: to je povijest burzovnog kraha 1987. U općem uzbuđenju morao sam tada danima davati intervjue na radiju, televiziji i za tisak i dobivao sam bezbroj telefonskih poziva. Ja sam sam bio iznimno miran, kao što sam većinom kod velikih slomova burze. Opet sam morao misliti na dobrog starog prijatelja Eugèna Weinreba, rutinskog burzovnog lisca koji je počeo špekulirati u desetoj godini. Jednoga dana njegov je tajnik pun uzbuđenja došao k njemu: "Vrijednost papira dramatično pada!" Njegov odgovor: "Trebam li se uzrujavati? Bio sam tri godine u Auschwitzu..." Mnogi promatrači govorili su tada o 'ludilu, kaosu, panici, psihozi'; psiholozi koji su tada specijalizirali na tom području vidjeli su svoju teoriju potvrđenom, odnosno da se u tim 'crnim' burzovnim danima mrači, da se takoreći osnažuju mračne sile koje čeznu prema smrti iz podsvijesti sfere kojom inače upravlja razum. Doduše, pretjerani optimizam smatrao sam oduvijek zlom, ali imam ipak bolje mišljenje o ljudskoj prirodi. Nisu slom uzrokovale mračne sile iz dubine ljudske duše, nego ga je uzrokovala oholost. U vremenu visoke konjunkture ulagači postaju osobito oholi, oni se nalaze u velikoj euforiji i od nje ne vide da bi balon uskoro mogao puknuti. No ubod igle dolazi uvijek. To je stara priča: špekuliranje na rast cijena, špekuliranje na pad cijena, euforija i slom, ciklus poput plime i oseke - s jednom razlikom - oceanografi mogu točno u sekundu izračunati dolazak plime i oseke. I ja kao stari 'oceanograf' burze nisam mogao predvidjeti točno vrijeme i intenzitet sloma. Ipak, već u srpnju 1986. pisao sam u svojoj kolumni u Capitalu: "...Kvaliteta kupaca posljednjih mjeseci nije dobra i to bez obzira na to je li riječ o zemlji ili o inozemstvu... Milijuni dionica nalaze se sada u drhtavim rukama koje kod viših tečajeva žele prodati. Ako se ne jave novi kupci, izgubit će strpljenje i prodati i kod nižih tečajeva." U rujnu 1987. potvrdila se moja procjena tadašnjeg tehničkog stanja burze i pokazala da sam svoje njemačke dionice prodao prije 15 mjeseci i da svima mogu priopćiti da izađu iz njemačkog tržišta. Vidio sam kakva je ponuda emisije jedne za drugom i kako su banke dodatno podgrijavale histeriju. Znam kako to funkcionira: direktor velike banke nazove gospodina Jonesa u Škotskoj i kaže mu: "Gospodine Jones, sada treba ući u Siemens." Mladom čovjeku s druge strane žice naravno imponira kada mu povjerenje iskazuje direktor velike njemačke banke i on odmah kupi 50.000 papira. Tako se realizira špekuliranje na porast cijena. Pritom ti mladi menadžeri portfelja koji su netom diplomirali na London School of Economics ili na Harvardu, i iz školskih klupa odmah došli u financijsku banku, uopće ne znaju kako burza funkcionira. I njemački trgovci potpuno su precijenili dimenziju njemačkih burza. Ako svi žele prodati, nastaje glasovit efekt uskoga grla; njemačke su burze premale za te enormne iznose. 50
U mojoj listopadskoj kolumni, napisanoj mjesec dana prije 19. listopada 1987., pisalo je: "Imajući u vidu permanentan rast burze u svijetu nameće se pitanje: kako dugo to još može ići dalje, kada prijeti obrat ili barem žestok pad? Za sjećanje: početkom osamdesetih godina, usred općeg pesimizma, pisao sam da burzovni uspon može biti tim eksplozivniji što se kasnije zaustavi. Eksplozija je tu, ne samo na Wall Streetu nego posvuda, uključujući i egzotične miniburze." Moje geslo "Uvijek se bojati, nikada se ne preplašiti!" pokazalo se po ne znam koji put točnim. Iznad kolumne tamnim je slovima pisalo: "Sigurno će jednom doći do sloma burze. No dugoročno će tržište ići uzlaznom linijom - hvala Sovjetima!"
"Gorbačovljevo špekuliranje na rast cijena" To je bio trostruki pogodak ili 'hat-trick', rečeno sportskim jezikom. Slom se dogodio; no dioničko tržište je napredovalo i s punim se pravom sadašnje uzlazno kretanje može nazvati 'Gorbačovljevo špekuliranje na rast cijena'. Za izmijenjeni odnos Istok - Zapad odgovorne su dvije osobe: tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan, koji je potrošio milijarde i milijarde za naoružanje, prekomjerno naoružanje i pojačano naoružanje i time gotovo uzrokovao proračunske deficite, i Mihail Gorbačov, mudar i razuman državnik (ponavljam: ne političar, nego državnik). On je uvidio da sovjetsko gospodarstvo neće moći izdržati skupocjenu utrku u naoružanju - i to prije nego što će to biti slučaj s kapitalizmom. Tri je puta na pregovorima u Ženevi Gorbačov napuštao sjednicu i gotovo uzrokovao njezinu propast. No Ronald Reagan ostao je neumoljiv. Dakle, šef Kremlja opet je morao doći - s konstruktivnim prijedlozima. I danas europski ekonomisti zastupaju mišljenje da je 'kauboj', 'loš glumac' Reagan svojim velikim izdacima za naoružanje Ameriku doveo na rub ponora. Najbolji odgovor na to je vic iz Budimpešte, najveće kovačnice viceva u svijetu. Mudri i oprezni gospodin Grün želi uložiti 100.000 forinta. "Dopustite da mi upravljamo vašim ulogom uz dobre kamate", kaže direktor štedionice. "Ali što će se dogoditi ako vi bankrotirate?", upitao je bojažljivi Grün. "Za nas jamče nacionalna banka i mađarska vlada." - "A što će biti ako i one bankrotiraju?" - "To je nemoguće, jer za njih jamči sovjetska vlada." "Lijepo i dobro", odgovara oprezni štediša, "a što ako i ona propadne?" - "Ali, gospodine Grün, medu nama rečeno, zar to ne bi vrijedilo vaših 100.000 forinta?!" Nije li temeljna promjena svjetske klime bila vrijedna američkog proračunskog deficita? Politika Mihaila Gorbačova, politika stvaranja povjerenja i smanjenja naoružanja i otvaranje prema Zapadu koje je on inicirao imali su za posljedicu da je Washington 51
olabavio C O - C O M liste* koje zabranjuju izvoz na tisuće artikala u Sovjetski Savez i cijeli Istočni blok, da bi ih poslije čak potpuno ukinuo. Sovjeti kupuju na tisuće artikala kojima prije nisu imali pristup. U prvom redu proizvode visoke tehnologije, prije svega u SAD-u, ali i u zapadnoj Europi i Japanu. A Sovjeti su prvorazredni kupci. Sjećam se dvadesetih godina kada je mlada sovjetska republika dala divovske narudžbe njemačkoj industriji. Mnogi od mojih znanaca - najčešće su to bile ruske izbjeglice sa sjedištem u Berlinu (bogati aristokrati i njihove lijepe supruge; mnoge su postale manekenke u velikim m o d n i m kućama, otišli su u Pariz; a poslovni ljudi u Berlin) - ostvarili su sjajne poslove, često stjecali imovinu tako što su diskontirali mjenice kojima su moskovska vladina poduzeća plaćala svoje uvoze. Njemačka poduzeća plaćala su 30 posto kamata godišnje kako bi mogla financirati svoje izvoze u Sovjetski Savez. Lako je zamisliti koliki su profit morala ostvariti ta poduzeća da bi mogla inkasirati takve kamate. I nikada se nije dogodilo da je jedna jedina mjenica propala. Sovjeti su kupovali sve što su mogli dobiti. I sada kada je crna lista' ublažena ili se dokida, horribile dictu, kupovat će sve što 'im srce želi' - tako je velika potreba za nadoknađivanjem. Oni koji su oprezni pitat će: "Imaju li i dosta novca?" Odgovor je - da - zahvaljujući enormnim prirodnim bogatstvima kojima je vlasnik to veliko carstvo, a koja se do sada se nisu mogla eksploatirati u dovoljnoj mjeri. Sovjeti su i pouzdani. Imam mnogo prijatelja koji su još prije Drugog svjetskog rata imali posla s ruskim izaslanicima trgovine. Njihovo mišljenje je homogeno. S izaslanicima se moralo noćima tvrdo i žilavo pregovarati u zadimljenim hotelskim sobama sve do osvita zore, trgovati i piti votku, dok napokon nisu bili spremni potpisati ugovor. A kada su napokon potpisali, više nikada nije bilo nikakvog prigovora. A plaćali su kao da je riječ o Engleskoj banci. Moja velika nada je da se Gorbačovu neće ništa dogoditi. Njegov primjer pokazuje kako iskusan političar koji posjeduje rijetku karizmu (Ronald Reagan, iako uvijek kritiziran kao neosobit glumac također ju je imao - a jedino je to odlučujuće) može stvoriti klimu povjerenja i pouzdanja koja je za gospodarstvo vrlo važna. Jer što stoji iza svih tih vrijednosnih papira, dionica, obveznica, iza komada papira s mnogo potpisa, državnih zajmova koje su vlade izdavale, a nisu uvijek poštovale? Iza svega toga stoji povjerenje - a često i zlorabljeno nepovjerenje. Gorbačovljeva popularnost u inozemstvu je, doduše, navodno mnogo veća od njegova ugleda kod kuće. Ipak, već ga se deset puta pokapalo, a on je svaki put ponovno ustajao. On je čovjek koji uvijek ponovno ustane - kao što je slučaj i s pravim čovjekom burze. Stoga sam optimističan, jer kao što sam opisao, moja velika vizija temelji se i na politici koju on provodi. *
52
Coordinating Committee for Multilateral Export Controls osnovan je 1947. tijekom Hladnog rata s ciljem zabrane uvoza zapadnih proizvoda u zemlje Istočnog bloka. (nap. prev.)
Često me pitaju što mislim o unutarnjem tržištu Europske zajednice nakon 1992. Što se tiče institucije, pun sam nade, ali ne bezuvjetno. A termin trajanja smatram nerealističnim, ali on i nije tako važan. Zašto je to tako, ilustrira kazališni komad Julesa Romainsa koji je praizveden 1930., a koji se još i danas katkad izvodi u Comédie Française. Jedan mladi čovjek želi počiniti samoubojstvo zbog svojih neuspjeha. U posljednjem trenutku susreće starog profesora zemljopisa Le Trouhadeca koji više nije u svojoj punoj snazi jer ga je jedan protivnik razotkrio kao neozbiljnog znanstvenika u konkurenciji za člana Akademije. Rival dokazuje da tajanstvena zemlja, negdje tamo u Južnoj Americi, gdje su navodno nađena velika nalazišta zlata, a koju Le Trouhadec egzaktno opisuje u svojoj knjizi, uopće ne postoji i da je izmišljotina profesora. Kandidat za suicid odjednom se budi: "Što? Tajanstvena zemlja ne postoji? Onda ćemo je mi izmisliti." Čovjek osniva dioničko društvo za eksploataciju zlata iz tajanstvene zemlje, kontaktira bankare, financijere, tisak, i s velikom pompom izdaje dionice. Uskoro cijeli svijet priča o toj tajanstvenoj zemlji. Pustolovine, kopači zlata, propale egzistencije, svi idu do zlatnih žila koje je profesor opisao i počinju raditi. Zlato doduše ne pronalaze, ali ondje moraju organizirati svoj život, grade kolibe, od koliba nastaju kamene kuće i mali grad. U posljednjoj sceni komada ljudi se na desetu godišnjicu svojeg dolaska u Zemlju čudesa raduju što je sve divno prošlo. Dok oni još slave i otkrivaju statuu posvećenu znanstvenoj zabludi, dolazi brzojav da je profesor Le Trouhadec izabran za člana Akademije. Jednako tako bit će i u Europi gdje se u nadi vezanoj uz 1992. već sada grozničavo investira, gradi i osniva. Kako god da će izgledati burzovno tržište od 1992., pripreme stvaraju gospodarsku euforiju koja će - tek u vezi s 'Gorbačovljevim špekuliranjem na rast cijena' - samo moći služiti dobrobiti Europe. Tko će konačno najviše profitirati, trebaju analizirati ekonomisti. Sigurno je da će svi osim pesimista profitirati od zajedničkog tržišta. I tako m o r a m deseti put ponoviti - i nadati se da će se i ta prognoza ostvariti - da idemo ususret svjetskoj konjunkturi kakvu ovaj današnji naraštaj još nije doživio. Da imam 70 godina, da sam dakle još dovoljno mlad, njegovao bih nadu da ću doista trijumfirati nad profesionalnim pesimistima. Tri godine nakon 1987. bile su već mala potvrda - od toga se već moglo mnogo profitirati - ali na burzi nije dovoljno samo tri godine kako bi se stekla diploma gurua. Za to je potrebno minimalno 40 godina.
53
Mogu li računala špekulirati? Jedna legenda kaže da su nizozemski imigranti na vrhu Novog Amsterdama (danas New York ili Manhattan) sagradili zid kako bi se zaštitili od Indijanaca. Ne bi bilo loše da se na istom mjestu, koje se danas zove Wall Street, opet sagradi zid kao zaštita od milijuna histeričnih igrača koji stvaraju pomutnju na financijskim tržištima. Od propasti burze 19. listopada 1987. političari, profesori i zaposlenici burze raspravljaju o tome na koji bi se način moglo spriječiti da se ne ponove slični dramatični događaji. Nažalost, profesori i političari nemaju dovoljno iskustva za približavanje srži problema. Pritom je i ovdje ispravna dijagnoza pretpostavka potrebne terapije. Nakon dugog života koji sam proveo na burzi usuđujem se danas predložiti da se pomalo reformiraju poslovi vezani uz ročnice na indekse. Prema mojem mišljenju nepobitno je da se uzrok sloma 19. listopada nalazio u čikaškom tržištu ročnica. Prije nego što podastrem prijedlog, želim objasniti što je to program trgovanja i koju ulogu ima računalo u financijskim događajima. Thomas Watson mlađi, najveći promicatelj i pionir računala, okrenuo bi se u grobu kada bi čuo kako se danas računalo čini odgovornim za sva zla koja se događaju u financijskom svijetu. Naravno, to je besmislica, a jadno računalo potpuno je nevino. O n o što računala izvode, financijski bi menadžeri mogli učiniti i bez elektronike. Računalo je nevino kao i pribor za jelo kojim se jede neka pokvarena riba. Jedino zlo koje postoji je riba koja smrdi. Sustavi EOP-a prerađuju samo ono za što imaju podatke ili čime ih se puni: ako unutra ulazi smeće, smeće će i izaći. Računala mogu biti važno pomoćno sredstvo, primjerice kada je riječ o tome da treba prirediti podatke, kada se želi znati kako izgleda bilanca nekog poduzeća. Na najjednostavniji mogući način dobivaju se informacije koje bi se inače mogle samo dobiti dugim pretraživanjem u bibliotekama. Računalo dakle može pridonijeti tomu da se stave na raspolaganje informacije o prošlosti, o završenim poslovnim godinama. Ali ono ne može misliti u budućnost i ono ne može zamijeniti mišljenje i razmišljanje ulagača. No što je to program trgovanja i što je trulo u tome? Zapravo, riječ je o tome da se brzo upotrebljava metoda stop naloga kojom se što je brže moguće mogu ograničiti gubici tako da se odmah proda; i obrnuto, kada cijene rastu, treba brzo kupovati, prije nego što još više porastu. Metoda potječe iz euforijskih dvadesetih godina na Wall Streetu, kada je ono što danas nazivamo tržište bilo istinska džungla. Brokerima je i onda bilo iznimno stalo do provizije pa su prihvaćali samo naloge za kupnju koji su imali desetpostotno pokriće. Ipak trebali su i sigurnost: pri kupnji u vrijednosti od 100.000 dolara kupac je morao položiti 10.000 dolara i istodobno dati stop nalog kod primjerice za dva posto nižeg tečaja, jer desetpostotno pokriće može već nakon pet dana biti pojedeno s dva posto tečajnog odstupanja. Tako broker nije morao trčati za svojim kupcima kako bi dobio daljnji novac, ako bi se izgubilo pola pokrića. 54
Motivacija zlatnih momaka danas je drukčija nego što je bila 1929.; njima se fućka za pokriće ili jamstvo jer sve ide na račun njihovih velikih institucija. Oni ne znaju misliti, jer čini se da to nisu naučili na ekonomskom fakultetu. Oni unaprijed utvrđuju po kojem tečaju žele automatski kupiti ili prodati. A onda oslonac za svoje transakcije nalaze u besmislenim grafikonima kao 'formacije glava i rame' ili 'podlošci za čaše' (poslije više o teorijama grafikona). Danas su stop nalozi i stop nalozi za kupnju za financijske menadžere najvažniji instrument djelovanja na burzi. Oni postupaju prema starom geslu uspješnih burzovnih igrača: "Ono što nisko pada, mora pasti još niže; ono što raste, rast će još više." Iz toga slijedi da za njih stop nalog znači: papire prodavati samo onda kada u slobodnom padu padnu na točno određeni tečaj, ali ne ispod toga. Primjer: neka dionica ima vrijednost 100, u računalo uneseni stop nalog glasi 'prodati kod 90'. Svatko može zamisliti što se događa na tržištu ako je 10.000 igrača unijelo u računalo stop naloge kod 90 - i papir doista padne. Prodaje dalje tjeraju tečaj na vrijednost 85. Dolaze novi stop nalozi kod 85 - to tjera tečaj u smjeru 80. Novi stop nalozi zapovijedaju da se prodaje kod 80 i tako dalje. - Tako dolazi do naglog pada, a time i do panike. Uloga računala kod tog programa trgovanja je samo u tome da registrira i provede stop naloge. Ako tečajevi ili indeksi padnu za toliko i toliko posto, računalo automatski prodaje papire i indeksne ugovore - upravo onako kako su mu zapovjedili financijski menadžeri. Što više tečajevi padaju, to se više prodaje. Isto tako vrijedi i obrnuto: računalo mora kupiti toliko i toliko dionica, ali tek kada dosegnu određenu visinu, ali ne ispod toga. Priznajem da taj cijeli program trgovanja pod određenim okolnostima može iznim n o pomoći. No oni koji danas raspolažu novcem služe se računalom redovito i automatski. Dakle oni, a ne strojevi, služe za elektroničku obradu podataka, odgovorni su za panične prodaje ili pak za prodaju vrijednosnih papira ispod cijene. Stop nalozi jednoznačno su izazvali paniku u listopadskim mjesecima 1987. i 1989. Možda su trgovci bili i praznovjerni i htjeli su se riješiti papira zadnji put prije petka, 13. listopada 1989., u isto vrijeme i još tijekom posljednjeg sata rada burze. Sljedećeg su dana isti trgovci davali stop naloge za kupnju, u slučaju da tržište bude opet raslo. Da su ti nalozi bili dani nekoliko dana prije, usmeno ili pisano, posljedice bi bile iste. Program trgovanja dakle nije ništa novo i ništa revolucionarno prema igračkim metodama neke davne godine. Sve počiva na načelu mnogih burzovnih igrača: "Pustiti da dobit ide: gubitke ograničiti!" Pravilo ima nešto u sebi, no to je čisto pitanje ukusa. Nekada sam i ja vjerovao u to, ali tada sam još bio igrač. Od tada sam mnogo toga morao naučiti i sve što sam naučio stiglo je izdašno na naplatu. Danas sam špekulant i ulagač na duga razdoblja i na temelju svojeg 70-godišnjeg iskustva naginjem mišljenju da se velik novac može zaraditi samo anticikličkim ponašanjem i samo špekulirajući dugoročno. Zbog toga program trgovanja može katkad dobiti, katkad izgubiti, ali mora i bankrotirati. 55
I na vijesti financijski menadžeri reagiraju automatski, uz pomoć svojih računala. Trgovac jedne velike brokerske kuće ispričao mi je da je prije objavljivanja američkog proračunskog deficita uvijek dobivao nalog da odmah proda na tisuće dionica, ako deficit bude nešto veći nego prethodnog mjeseca. Računalni izračun postoji na tržištu obveznica već desetljećima. Osiguravajuća društva koja u posjedu imaju fiksno ukamaćene vrijednosne papire u vrijednosti mnogo milijardi, stalno preko računala pokušavaju otkriti koja obveznica donosi šesnaestposto veću dobit od uloženog kapitala nego neka druga, s ciljem da je zamijene njome, kako bi se ostvarila najveća dobit. Indeksni ugovori kojima se trguje u Chicagu prodaju se prema nekim računalnim signalima za milijunske iznose. Nitko pritom nema ni sekundu vremena za razmišljanje jer na računalu je sve automatski namješteno. Sve osim toga teče histerično, a ne nakon neprospavane noći, u kojoj se razmišlja što učiniti. Ugovori kojima se trgovalo u jednom danu odgovarali su radnom volumenu od oko 27 milijardi dolara, dok se na burzi trguje samo za oko deset milijardi dionica. Nevjerojatno je to što Wall Street ne stvara indekse, nego Chicago stvara tečajeve! Kolebanja u roku od jednog dana postaju sve veća i histeričnija, ali dugoročno za daljnje kretnje ostaju uvijek isti čimbenici utjecaja i premise - oni isti kao na prvoj organiziranoj burzi dionica (Amsterdam) u 17. stoljeću. Moj prijedlog za reformu future indeks društva sada glasi: ne bi trebalo ukinuti terminsku trgovinu za indeksne ugovore, nego bi trebalo zabraniti daljnju trgovinu tijekom rada burze u New Yorku. Trgovina bi trebala trajati samo nakon kraja radnog vremena burze i samo po fiksnom dnevnom tečaju po kojemu se realiziraju sve ponude i potražnje, kao što je slučaj na tržištu zlata u Londonu, gdje se dnevno samo dvaput kompenziraju sve narudžbe po fiksnoj cijeni. Ne bi to bilo ništa novo. Još prije Drugog svjetskog rata kladili smo se u kavani o Dow Jones završnom tečaju večeri. Trajno trgovanje, to jest trajno klađenje, dovodi do histerije i ona se zatim prosljeđuje i do Wall Streeta. Može li se tim planom ukloniti ljudska glupost doista ne znam, ali histerija bi se sa sigurnošću mogla zakočiti. Zasigurno bi na taj način brokerima otišli mnogi milijuni od provizija, ali to bi sigurno služilo općem interesu. Postoje stroge mjere protiv nikotina, iako to industriju duhana stoji milijarde. Ja ću svoj prijedlog jednom prenijeti na kongresnoj raspravi, ali ne vjerujem da će biti ozbiljno shvaćen. Brokeri, ti zli duhovi, imaju premoćan lobi protiv svega što bi moglo ugroziti njihove provizije. Trgovci računalnim programima su duhovne drvosječe koji su istrenirani na brzu kupnju i prodaju. A špekulant mora biti mislilac koji stoji daleko od ludih masa i računala. Gospodin Watson mladi, osnivač IBM-a, sigurno je imao grižnju savjesti, čak i strah da se slobodno mišljenje ljudi može otuđiti putem računala ili pak izopačiti. Zbog čega bi inače zapovjedio da se na pisaće stolove zaposlenika smjesti mali bakreni natpis s jednom jedinom riječju: "Misli!" 56
Na posljednjem CEBIT sajmu u Hannoveru došao sam i do štanda IBM-a. Direktor me prepoznao i pitao: "Gospodine Kostolany, što vam mogu pokazati, što vas osobito zanima?!" Odgovorio sam: "Računalo koje će ispljuvati burzovni tečaj koji će biti sljedećeg dana. Za sve ostalo već imam osobno računalo." Naravno, htio je znati koji sam model nabavio. "Svoju vlastitu glavu", bio je moj odgovor, "i reći ću vam kako funkcionira to računalo." A onda sam mu ispričao vic koji sam čuo od Fritza Muliara. Bilo je to nekada u prošlom stoljeću u nekom gradiću u Galiciji. Noćni čuvar obavlja svoj posao na tržnici, sjeda u čuvarsku kućicu, postavlja svoju helebardu i svjetiljku pokraj sebe i zaspi. Najednom ga probudi svjetlo. "Što je to", pita se - još zatvorenih očiju - i počinje razmišljati. Možda ulična svjetiljka? Ali gdje su u 19. stoljeću mogle postojati ulične svjetiljke u Galiciji? Možda mjesec? On računa, upravo je bio mladi mjesec. Ne, ne može biti mjesec. Ispruži svoju ruku iz stražarske kućice, povuče ju natrag. Kiša pada. Nije, dakle, moguće da ga je probudilo svjetlo zvijezda. Nakon toga on uključuje svoje 'osobno računalo' na veću brzinu, još jednom brzo prolazi pojedine misaone operacije. Nije ulična svjetiljka, nije riječ o mjesecu, nisu ni zvijezde. "Vatra!", izbaci on iz sebe. S tom pričom sam kod gospode iz IBM-a imao takav uspjeh da su me od tada često pozivali na predavanja. I svaki sam put morao ispričati Muliarov vic.
57
PETO PREDAVANJE
O proricateljima, profesorima i drugim guruima Panika publike nakon sloma 19. listopada 1987. rezultirala je bez sumnje iz usporedbe s 1929., a neprekidno i bez razmišljanja stvarali su je gurui. Da se prisjetimo 1929. Nezaposlenost, zatvorene tvornice, javne kuhinje, bankari koji su na ulici prodavali jabuke ili čistili cipele. Jesu li takve predodžbe moguće kada je nezaposlenost niska, odnosno zaposlenost velika i kada je gospodarstvo u p u n o m zamahu? Godine 1929. sve se moglo kupiti, ali nitko nije imao ni prebijene pare u džepu. Danas se najveća financijska društva trgaju oko različitih poduzeća. Ona se nadmašuju u p o n u d a m a s iznosima u milijardama. Ili još bolje, time se te milijarde mobiliziraju i unose u financijsko tržište. Tu ima više novca nego raspoloživih poduzeća, jer i u gospodarstvu nema ni najmanjih naznaka za krizu ili recesiju. Jedna daljnja razlika je da se svjetsko gospodarstvo više ne temelji na zlatnom standardu. Stoga emisijska banka može povisiti količinu novca, ako to gospodarstvo zahtijeva. Kada je 20. listopada gospodin Greenspan objasnio da Savezne rezerve stoje na raspolaganju tržištu sa svakim iznosom, za mene je opasnost bila uklonjena. A suprotno svakom očekivanju vrijednost zlata nije porasla; naprotiv, državne obveznice narasle su do velikih visina. Dokaz da je povjerenje u državu i sustav ostalo intaktno. Nepovjerenje je djelovalo samo na dionice - padnu li one, nestat će povjerenje u njih. Tko još djeluje protuciklično? Uvijek samo jedna manjina! A tko je ušao nakon sloma 1987., danas u svojim knjigama bilježi superprofite. Svaka usporedba s 1929. je zločin, pisao sam, a to bi i publika polagano trebala osjećati i konstatirati. Onda mali rast kamate ne bi priredio veliku štetu, jer najvažnije je da konačno nestaje mora iz 1929. U medijima cijelog svijeta ponavljano je da su profesionalni ekonomisti zajedno s profesorima i njihovim prognozama doživjeli potpun neuspjeh. Početkom studenog 1987. - dakle, ubrzo nakon sloma - sastalo se 33 profesora iz cijelog svijeta na simpoziju u Washingtonu i prognoziralo najmračnije
59
i najdramatičnije stvari za svjetsko gospodarstvo. Brzo sam napisao: "33 profesora, oh, lijepi moj svijetu, izgubljen si!" Na moj optimizam reagirao je jedan novinar u Effecten-Spiegelu: "Ostajem pri svojoj negativnoj ocjeni. Uostalom, ne razumijem da burzovni profesionalac kao što je André Kostolany odašilje pozitivne prognoze u svijet." Njegov me članak jako zabavio, osobito fraza o 'tobožnjem burzovnom profesionalcu'. Da je govorio o 'tobožnjem burzovnom guruu' ili 'burzovnom papi' - moglo bi se to zaboraviti. No je li 'burzovni profesionalac' tako vrijedna društvena pozicija da bi se njome moglo hvalisati? Ja bih se radije hvalio pozicijom da sam skladatelj ili pjesnik. Oscar Wilde je jednom prigodom rekao: "Dobro odijelo i po mjeri skrojena košulja mogu čak i od brokera napraviti džentlmena." Ipak tada sam dobio i pozitivnu reakciju iz tiska. Potkraj 1987. održao sam u Deutchen Museumu u Münchenu predavanje pred 2.000 slušatelja. Moj koreferent bio je gospodin Genscher. Govorio je o vanjskoj politici i o budućem razvoju gospodarstva i burze. Süddeutsche Zeitung izvijestile su opširno i napisale kako je bilo ugodno konačno čuti jednog optimista usred vremena najdubljeg pesimizma.
Pogrešna semantika: Obveznice za smeće u venture-countryju Novinar Effecten-Spiegela očito nije ovladao pravilima semantike. Ta nesposobnost - ili nepostojanje volje - da se stvari nazovu pravim imenom, često se može promatrati. Već sam opisao koja se besmislica skriva iza pojma portfelj osiguranja. Osigurava se vlastita kuća tako što se proda. Jedan drugi primjer je pojam 'bankovni trgovac'. Mogao bih prihvatiti pojam 'trgovac novcem', ali složenica od riječi banka i trgovac pokušava spojiti ono što je nespojivo. Bankar trguje novcem, trgovac konkretnom robom. Njihovi interesi nisu isti. Bankar inkasira kamate, što više tim bolje, trgovac mora platiti kamate, što su niže tim bolje za njega; prvi traži sigurnost ulaganja, a drugi maštu. Ili si jedno ili drugo; biti i jedno i drugo čisti je antagonizam. Ili primjerice pojam obveznice s najvećim rizikom, koji već nekoliko godina cirkulira u žargonu Wall Streeta. To su zapravo obveznice za otpatke ili smeće. Pojam te papire karakterizira krajnje zlobno. Obveznice s najvećim rizikom prvobitno su za Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega bile njemačke, talijanske i japanske obveznice, desetljećima i caristički ruski, kineski i mnogi drugi slični papiri kod kojih se čekanje kamatnog plaćanja činilo kao nešto potpuno beznadno. Ja sam osobno često ulazio u rizik i upravo sam tim 'autentičnim obveznicama s najvećim rizikom' zaradio velik novac, a nakon Drugog svjetskog rata njemačkim i talijanskim papirima. Prije dvije godine 60
imao sam ideju kupiti stare ruske obveznice po jedan posto. Možda se da ponoviti ondašnji uspjeh - zahvaljujući Gorbačovu. Današnje industrijske obveznice s najvećim rizikom u Americi izdaju društva koja s pomoću tog stranog kapitala žele pokupovati druga poduzeća koja su prema njihovoj predodžbi na burzi snažno podcijenjena. Te nove fiksno ukamaćene obveznice su naravno sve drugo nego visoko sigurni vrijednosni papiri. A da jesu, ne bi odbacivali 16 do 18 posto dobiti od uloženog kapitala. Kupac na sebe preuzima rizik, za to biva snažno nagrađen jer može ugrabiti osam do deset posto veće ukamaćenje nego što je to slučaj kod prvorazrednih vladinih obveznica. On se u određenoj mjeri koristi šansama transakcija, a s druge strane preuzima i rizike. To znači da preuzima rizik za sudbinu preuzetog poduzeća. Njegov rizik sastoji se u tome da priljev sredstava preuzete tvrtke nije dovoljan za plaćanje kamata - što u ekstremnom slučaju znači bankrot za izdavatelja vrijednosnih papira, osim ako vjerovnici prihvate moratorij ili smanjenje kamata. Kada društva koja izdaju obveznice s najvećim rizikom dospiju u teškoće, mogu zamijeniti obveznice za dionice. Uostalom, do danas se dogodilo da su propale samo pojedine obveznice s najvećim rizikom. U kapitalizmu nema dobiti bez rizika. Izum i uvođenje parnog stroja, automobila ili elektroničnih računalnih strojeva nikada ne bi bilo moguće realizirati bez pustolovine, bilo da je riječ o kockanju novcem ili davanju slobodnog prostora mašti. Stvari ne stoje drukčije ni u neboderima u Americi, niti u Sueskom kanalu u Egiptu ili s drugim čudima svijeta. Može se reći da je cijeli svijet pustolovina, modernistički rečeno - rizičan pothvat. Različiti ogranci: dioničko društvo, društvo s ograničenom odgovornošću i korporacije imaju zajedničko kapitalističko podrijetlo - pustolovinu. U Rimu je propovijedao Katon koji je znao mnogo o pitanjima novca i kamata te da je za funkcioniranje trgovačkih i brodarskih poduzeća potrebno osnovati skupine, odnosno društva. "Ne treba brodarsko društvo započinjati sam. Kako biste brod mogli porinuti u more, udružite se s četrdeset devet prijatelja i pokušajte vas pedeset zajedno." Izraz pustolovina za neke uši zasigurno ima malo neozbiljan i romantičan prizvuk, ali u 17. stoljeću imao je vrlo precizno pravno značenje. 'Pustolovina' je bila trgovačko poduzeće, još češće kolonijalno poduzeće koje je bilo osnovano kako bi se mogao obaviti odvažan posao ili neka ekspedicija. Osnivači društava, dioničari, nosili su službeno ime 'pustolovi'. Taj se naziv i danas nalazi u dokumentima najstarijeg dioničarskog društva, anglo-kanadskog društva Hudson Bay, osnovanog 1670. Predsjednik je tradicionalno započinjao svoj uvodni govor na godišnjoj općoj skupštini s "Gospodo pustolovi", što je ispod mahagonijskog stropa velike dvorane tijekom sjednice zvučalo časno i ozbiljno. Danas, 300 godina nakon izdavanja prvih dionica Hudson Baya, opet je postala vrlo popularna riječ rizičan pothvat. Prvo na Wall Streetu, a već nekoliko godina i 61
u Njemačkoj. To treba zahvaliti pojačanoj promidžbi u pogledu rizičnog kapitala i uvođenju novih poduzeća na burzu, što je u prvom redu činila Njemačka banka. Sada, kada je povećana rizična prodaja u Njemačkoj, imam neke sumnje. Trebate samo vidjeti oglasne stranice dotičnog dnevnog tiska kako biste naišli na upadljiva i velikodušna obećanja. Naime, u posljednjih 25 godina bilo je u investicijskoj branši mnogo morskih pasa koji su opljačkali ušteđeni kapital vrijedan milijune. Što bi moglo biti točnije nego da ista armada posrednika sada svoj nečastan posao obavlja koristeći se m o d e r n o m riječju rizičan pothvat - riječ je o istim ljudima koji su sa svojim IOS fondovima, udjelima u naftnim bušenjima, društvima za amortizaciju i sličnim 'ulaganjima' ostavili trajna sjećanja iza sebe. Zacijelo ćemo morati živjeti s tom opasnošću jer bez rizika nema napretka. Ionako je novčano ulaganje stalno pustolovina, oduvijek je bilo i uvijek će biti, što mene i druge ozbiljne kolege naravno ne priječi da strogo odijelimo žito od kukolja. "Da" za pustolovinu. "Ne" za pustolove koji privređuju samo za vlastiti džep. Ponavljam: neukusno je upotrebljavati riječ junkbonds za obveznice s najvećim rizikom. Junk znači željezo ili krpe, no te obveznice su legitimna, normalna ulaganja kapitala s uračunatim rizikom. Uostalom to više nije junk, nego je riječ o stotinama investicija rizičnog kapitala, što je danas postalo vrlo popularno. Čak je i telefonski koncern AT&T odlučio u svojim mirovinskim fondovima uhvatiti nešto manje skupih i vrijednih dionica (blue chips), a nešto više rizičnih. Vjerojatno iz razloga jer se tim rizičnim udjelima ne trguje na burzi, te se stoga ne može više vidjeti kako treba, niti koliko su vrijednosti upravo izgubili. Rizik je jasan: u slučaju gospodarske krize ili čak depresije, obveznice s najvećim rizikom dospjele bi u teškoće. Tada, naime, kupci preuzetih tvrtki ne bi mogli prodati njihovu aktivu po razumnim cijenama, što je kod kupnje najčešće čvrsto isplanirano. Pritom se nadaju da će se protuvrijednošću neke odbačene aktive moći platiti vjerovnike iz vlastita džepa. Većina transakcija vezanih uz preuzimanja zapravo su špekulacije o daljnjem povoljnom razvoju gospodarstva. Naime, preuzeta društva mogu znatno rasti u svojoj vrijednosti, dok zaduženje ostaje konstantno. Ne smije se zaboraviti ni da se pri tipičnom visokom ukamaćenju obveznica s najvećim rizikom njihovi vlasnici svakim danom nalaze u jačoj poziciji, jer otprilike za četiri godine kroz kamate i kamate na kamate u velikoj se mjeri podmiri kupoprodajna cijena. U kolikoj se mjeri financijska tržišta mogu povremeno ponašati histerično, može se vidjeti iz toga što je zbog divovskih preuzimanja cijelo tržište industrijskih obveznica pretrpjelo velik šok. Strah ulagača je u tome da će se pokupovati druga velika društva i na taj način obezvrijediti kreditna sposobnost starih obveznica. Ukratko: preuzimanja na kredit zasnovana su na pretpostavci da Savezne rezerve u Americi jednostavno neće dopustiti depresiju i da sa sredstvima koja im stoje na raspolaganju čvrstim koncima drže gospodarstvo. 62
Čitatelji, nemojte vjerovati guruu, što god obećavao! Znatan broj paničara već desetljeće proriče smak svijeta. I moj dobar prijatelj, bivši frankfurtski bankar Philipp Freiherr von Bethmann, objavljivao je stalno iznova u Frankfurter Allgemeineu oglase preko cijele stranice u kojima je upozoravao na skori gospodarski slom svijeta. Ti oglasi stajali su ga uvijek lijepu svotu, za razliku od mnogih drugih koji su sa strahom radili dobre poslove. Prije otprilike pet godina sudjelovao sam u seminaru na kojem su se okupili sve sami proricatelji smaka svijeta. Jedan za drugim svi su redom situaciju prikazivali sve mračnijim bojama; razmišljalo se o tome kako osigurati sebe i svoju imovinu, kako je smjestiti negdje na sigurno, u Ameriku - dok mi nije prekipjelo. Ustao sam i oprostio se od svoje susjede. "Već nas napuštate?", pitala je začuđeno. "Napuštam?", odgovorio sam. "Ne, ja idem." Nažalost, jedan je novinar primijetio kakvu sam averziju imao prema tom skupu i pisao je o tome u Zeitu. Stvaratelji i širitelji panike pokušavaju druge uvjeriti u to i umišljaju si da je opći slom već tu, samo smo mi oni neki koji to još ne znaju. Jednako tako kako je u svoje vrijeme rekao dr. Knock, nadriliječnik iz istoimenog komada Julesa Romainsa koji je igrao u prijeratnoj Njemačkoj s velikim uspjehom: "Svatko tko se osjeća dobro, zapravo je bolesnik, samo on to ne zna." Čitatelji, nemojte vjerovati guruu, što god obećavao! Pa bio on i profesor. Prošlo ljeto sudjelovao sam kao i uvijek na forumu u Alpbachu. Alpbach je za mene uvijek zadovoljstvo. Što nije čudo jer sam ja kao austrougarski proizvod, naravno, oduševljen tom divovskom kavanom s prekrasnom kulisom i mirisnim zrakom. U tome i leži uspjeh Alpbacha - više nego u onome što se ondje može naučiti, iako bi se, da se nalazi u Francuskoj, sigurno zvao "Na sastanku profesora". A upravo s profesorima imam teškoće. Prošlo ljeto otišao sam na piće s trojicom znanstvenika koji se bave gospodarstvom. Dvojica su radila na specijalnom području deviznoga gospodarstva. Tijekom razgovora bio sam osupnut njihovim uskim horizontom. Potpuno su im ostali nepoznati važni događaji iza kulisa međunarodne devizne trgovine. Ja sam onda ispričao neke stvari, a oni su pažljivo slušali. Jednom od njih koji predaje na sveučilištu u Innsbrucku poslao sam svoju knjigu ...und was macht der Dollar? Im Irrgarten der Währungsspekulationen, u zamjenu za jednu znanstvenu studiju iz njegova pera. Nemam ništa protiv profesora, čak sam im zahvalan što su me naučili abecedu, tablicu množenja i strane jezike - ali oni jednostavno nisu prikladni za davanje prognoza u gospodarstvu i na burzi. Kada je riječ o tome, radije poslušam astrologe ili proricatelje. Radije uzimam srcu riječi Michela de Montaignea, možda najmudrijeg čovjeka francuske književnosti. On je rekao: "Praznoj priči ex cathedra preferiram da moj sin nauči govoriti u gostionici." Jedan od 'gurua' koji skidaju zvijezde s neba bio je neko vrijeme stanoviti Robert Prechter. Kad je bio u srednjim tridesetim godinama trgovao je kao najveći 63
burzovni g u r u na b u r z a m a svijeta. U kolovozu 1987. prorekao je za 1988. Dow Jones od točno 3.686 bodova, poput meteorologa koji u siječnju prognozira egzaktnu temperaturu od 25,4°C za 15. kolovoza. Neposredno nakon sloma izračunao je Dow Jones od samo još 1.300 bodova, a nekoliko tjedana poslije to je bilo samo još 400 bodova. Burza može pasti ili narasti za 1.000 bodova, ali ovakva su proricanja čista besmislica. U kaotičnim vremenima kao što su danas gurui rastu poput gljiva poslije kiše. I onda tu još postoji mr. Robert Farrell, analitičar Merrilla Lyncha i najpopularniji vidovnjak Wall Streeta. U jednom tehničkom burzovnom komentaru naveo je jednom prigodom: "Moguće je da je burza u stanju stvoriti ciklički vrh, da bi nakon toga započela silazna putanja. Ali može se dogoditi i da uzlazno kretanje nastavi i dovede do jedne neočekivane visoke razine." To je niska razina kao da se kaže: "Kada pijetao pjeva na smetlištu, vrijeme će ostati takvo kakvo je ili će se promijeniti." To me podsjeća na riječi Johna Pierponta Morgana. Kada ga je novinar tijekom sloma na Wall Streetu 1907. pitao kako procjenjuje daljnji razvoj, odgovorio je lakonski, ali istodobno je rekao vrlo mnogo: "Burza će fluktuirati." No to je rekao u šali. Rado bih ovdje dodao riječi iz pariškoga gradskog grba: "Fluctuat nec mergitur." (Ljulja se, ali neće potonuti.) Lista svih tih opsjednutih je dugačka i zavrijedila bi novu knjigu. Zaključak: moraš biti na najvećem oprezu i suprotstaviti se svim tim proricanjima. Ali, nažalost, publika brzo zaboravlja, i što su obećanja veća, to se lakše nasjeda. Većina ljudi misli da mora nešto biti u tome. Oni žele proricatelje i od nekoga tko je jedanput ili dvaput bio točan u svojim prognozama stvore burzovnoga gurua. Prognoze ili burzovni savjeti dobro upućenih iz politike, gospodarstva ili znanosti često nisu točnije od samozvanih stručnjaka. Tridesetih godina često sam boravio u Londonu, gdje je jedan od mojih prijatelja iz mladosti od jednog drugog Mađara koji se tada zvao lord Balogh i koji je bio financijski savjetnik laburističke stranke, dobivao savjete za Londonsku burzu. Lord Balogh bio je analitičar u tvrtki Falk & Co. Tajni član tog društva bio je nitko drugi nego lord John Maynard Keynes, najveći nacionalni ekonomist našeg vremena. Paradoksalno je da niti jedan jedini burzovni savjet koji sam dobio od te tvrtke preko mojeg prijatelja nije bio točan. Lord Keynes stekao je, međutim, imovinu uspješnim špekulacijama. Špekulirao je nakon Prvog svjetskog rata u indijskim rupijama, u francuskim francima, u markama, lirama, i to uglavnom na pad cijena. Njegove su burzovne špekulacije uvijek bile uspješne - njegove burzovne transakcije vjerojatno manje uspješne - osim jedne iznimke: nakon sloma 1929. na velika je vrata ušao na Wall Street i izdržao dok nije nastupilo burno špekuliranje na porast cijena. Nedavno se pojavio novi guru, ovaj put iz američke gospodarske politike - Martin Feldstein. Ubrajao se u savjetnički tim predsjednika Ronalda Reagana sve dok ga nije otpustio. Danas se proširila vijest da je on jedan od savjetnika Georga Busha. Ja to ne vjerujem jer do danas nisam vidio nikakvih naznaka da bi to mogla biti istina. 64
Zašto ne? Prije otprilike pet godina razgovarao sam s Feldsteinom o temi kojom je on na temelju svojeg ugleda trebao vladati. Postavio sam mu pitanje kako visoko procjenjuje uvoz nafte u SAD-u. Slegnuo je ramenima i zbunjeno odgovorio da se doista ne može sjetiti! Kako je to moguće? Veliki stručnjak za probleme vanjske trgovine ne zna koliko vrijedi uvoz nafte koji predstavlja jednu četvrtinu ukupnog uvoza? I taj čovjek (i on je profesor) na sveučilištu drži predavanja o tome kako se treba sanirati dvostruki američki deficit, onaj u vanjskoj trgovini i onaj u državnom proračunu. S njegovim žestokim napadima usmjerenima na dolar koji bi prema njegovu mišljenju trebao pasti na samo još 13 groševa, kako bi se poravnao trgovački deficit, djeluje prije kao zastupnik američkog izvoznog lobija. Jer on se, razumljivo, neće umoriti u daljnjem plediranju za padanje tečaja dolara. Iskočio bih iz okvira ove knjige, ako bih dalje pokušavao opovrgnuti sve Feldsteinove argumente. Iz tog razloga želim samo navesti još nekoliko riječi. Japanski automobili (trećina ukupnog uvoza) su preskupi i tako marljivi Japanci proizvode automobile u Sjedinjenim Američkim Državama. Zbog toga su već danas svaki peti automobil u američkoj automobilskoj industriji izradili Japanci, a uskoro će to biti svaki treći. Ti se automobili stalno izvoze u inozemstvo, ali i u Japan, i taj bi izvoz mogao iznositi 30 milijardi u korist američke trgovinske bilance. I još nešto: japanska automobilska industrija je prije dvije godine prodala automobile vrijedne milijarde dolara kako bi si osigurala, doduše, ne može se reći povoljan, ali svakako prihvatljiv tečaj dolara za automobile koji još nisu naručeni, a kamoli proizvedeni. Što će se dogoditi s tim unaprijed isplaćenim novcem? To bih želio pitati gospodina Feldsteina.
Osnovat ću školu za optimiste Gurui koji su predviđali slom, računali su na padajuće tečajeve - iz gospodarskih razloga. Wall Street je na vijest o iračkoj agresiji na Kuvajt pretrpio znatne gubitke i to je nešto što ne začuđuje. Kako bi drukčije mogli reagirati špekulanti, igrači ili trgovci nego strahom i užasavanjem od munjevitog rata na Bliskom istoku. Histerične reakcije nije izazvao Saddam Hussein, nego najnovija američka statistika o nezaposlenosti. Kada je uređajima za primanje burzovnih vijesti na Wall Streetu zatreperila i ona o porastu stope nezaposlenosti s 5,2 na 5,5 posto, američki burzovni mešetari doista su se uznemirili. Još samo prije nekoliko mjeseci oni su snizili tečajeve za dionice iz sasvim drugog razloga: tada se nezaposlenost smanjila. Vidite kako se američke dionice mogu izbaciti iz kontrole i kada gospodarstvo širi optimizam. 65
Loša činjenica: profesionalci iz američkog burzovnog paketa u međuvremenu su postali robovi statistike. Jedan dan zapadaju u najdublji pesimizam, jer primjerice dobar tijek konjunkture sprečava emisijsku banku da snizi američke kamate. Sljedeći dan opet se brinu o tome kako se gospodarstvo navodno ne razvija. Vrijednosni papiri na Wall Streetu također brzo padaju. Što bi bilo da kamate padnu, a istodobno dođu samo dobre vijesti iz poduzeća. Najnovija vijest mjeseca o rastućoj nezaposlenosti u Americi dovela je brokere na Wall Streetu do panike, jer oni od sada predviđaju snažan pad konjunkture. Ostaje činjenica: još prije godinu dana predsjedajući Saveznih rezervi Alan Greenspan u javnosti je najavio svoju namjeru da smanji rast američkoga gospodarstva na 2 do 2,5 posto, kako bi na taj način rashladio konjunkturu. Upravo je u tome i uspio. I opet špekulanti nisu zadovoljni. Greenspan je nešto obećao i održao obećanje. Stopa rasta za devedesete godine procjenjuje se na 2 do 2,4 posto. A burza, ta zločesta burza, jednostavno se ne želi pokrenuti. Wall Street je uvijek jednostavno vrebao na ono što će se dogoditi sutra. Brokeri igraju na crno ili crveno, kao kod ruleta, i stvaraju svojim kupnjama i prodajama upravo one tečajeve kakve očekuju za sljedeće dane. Većina profesionalaca očito već ujutro zna želi li kupiti ili prodati. No može li se rano ujutro programirati hoće li će se navečer jesti više ili manje? Ne ovisi li odluka o teku ili možda o tome što jelovnik nudi? Stvarni profesionalci ne pridaju nikakvo značenje kratkim potezima, arapskim despotima i statistici o nezaposlenosti. Najprepredeniji ulagači ne dopuštaju da na njih utječu prikazi krivulja i oni koji ih tumače, koji se sada navodno obeshrabruju nakon uzaludnog udara Dow Jonesa indeksa na 3.000 bodova. Dow Jones je dva puta dosegnuo 2999,75 bodova. To je bilo vrijedno pamćenja za analitičare grafikona: ako indeks ne može probiti zvučni zid, onda naravno opet mora pasti. Pritom je pri glasovitom burzovnom barometru iz SAD-a zapravo riječ samo o sintetičkom broju koji ne govori ništa. Prag od 3.000 bodova stoga za burzu ima jednako tako malo značenje kao i onaj od primjerice 1.000 ili 2.000 bodova. O n o što je važnije jest da su se od 1925. mnoge male dionice osrednje kvalitete ustostručile u tečaju, a vrijedne i skupe dionice popele se se još 25 puta. Uz svu skromnost želim reći: svi gurui koji već osam godina proriču gospodarski slom do sada su bili neuspješni i stoga nestrpljivo čekaju dan kada će ponosno moći javiti: "Pa zar nisam rekao!" Moj odgovor glasi - ne - jer unatoč iračkoj krizi neće biti u pravu. Burza je sasvim nešto drugo. Naprotiv, moglo bi se čak opet dogoditi kao kada je 1939. izbio rat i kada su tečajevi najednom počeli naglo rasti (taj fenom e n fait accompli već sam prethodno opisao). Većina američkih portfeljnih menadžera promašila je uzlazno kretanje Dow Jonesa indeksa od 1900. za gotovo 3.000 bodova. Od tada su trčali za tečajevima, a oni su bježali ispred njih. Sada špekulanti s Wall Streeta žele opet ući pri nižim tečajevima. 66
Mnogi brokeri žele i niže tečajeve jer su odgovorili svoje kupce od kupnje zbog straha i poslije su im to predbacivali. Osim toga, brokeri su pesimističnog raspoloženja i trče uokolo razočaranih lica, jer s današnjim prodajama ne zarađuju za svoje troškove. Oko 150 milijuna dionica dnevno je minimalan promet - i često to ne ostvare. Onda su igrači, koji su nakon sloma od listopada 1987. predvidjeli deflaciju s depresijom kao 1929., prizvali inflaciju: zahuktalo gospodarstvo, argumentiraju, mora prizvati inflacijsku psihozu. Inflacija bi opet prisilila američku emisijsku banku na više kamate, a više kamate srušile bi tečajeve na burzi. Proricatelji su svakodnevno brzo interpretirali i najmanji događaj kao predznak skore inflacije. Nezaposlenost na najnižoj točki - loše! Mnogo novih radnih mjesta - loše! Rastući izvozi - loše, jer vruće gospodarstvo još više zagrijavaju i na taj način djeluju inflacijski. Jednostrano i kratkoročno praćenje vijesti na burzi je totalna besmislica, jer potrebno je misliti globalno i dugoročno. Ako kamate rastu, to još dugoročno ne znači da su one previsoke u odnosu na brzo rastuću dobit društva. Zato visoke kamate djeluju poput kočnice, no zakočeni tečaj ne mora završiti slomom. Uz to, već se osjećaju simptomi gospodarskog zahladnjenja jer su Savezne rezerve već godinu dana povisivale kamate, polagano i kontinuirano. One gospodarski razvoj čvrsto drže u svojim rukama. Oni koji kontinuirano podgrijavaju strahove od inflacije pitaju se nije li zlato najbolja zaštita. U mojim očima zlato ostaje mrtvi kapital. Njegov tečaj je doduše nizak, a Sovjetski Savez neprekidno prodaje žuti metal, jer danas, zahvaljujući olabavljenoj zapadnoj bojkotnoj listi, može sve više kupovati robu kojoj prije nije imao pristup. Budući da je tečaj zlata tako nizak, može se dogoditi da malo poraste, kao reakcija na nekakav politički događaj. Napad Iraka na Kuvajt bio je događaj koji je utjecao na tečaj zlata. Sovjetski Savez iskoristio je više tečajeve i još je masivnije bacio zlato na m e đ u n a r o d n o tržište. Što onda ostaje kao najbolje ulaganje u inflaciju koja se ušuljala, ali još nije počela galopirati? Prije nekoliko tjedana šetao sam po Kärtnerstraßeu u Beču i najednom mi je navrlo sjećanje iz 1919. Na određenom uglu ulice svaki je dan stajao teški ratni stradalnik, invalid na dvije štake, sa svežnjem vezica za cipele u ruci. (Bio je zaprepaštavajuće sličan Adolfu Hitleru koji je istodobno na korzu nudio svoje slike bez uspjeha; i to sam doznao tek poslije.) Invalid je neprestano uzvikujući ponavljao, čega se svaki stariji Bečanin može prisjetiti: "Nije slama, nije papir, čista mirnodopska roba." To me dovelo do rečenice za koju bih želio da se proširi kao tržišni povik: "Nije zlato, nije srebro, prava mirnodopska roba: dionice!" Zaključak: postoji pesimistična škola profesora, ekonomista, gospodarskih stručnjaka kojoj se priključuju proricatelji sloma i profesionalni pesimisti državnih bankrota, bankarskih kriza, kamatnih katastrofa i sličnih mizerija. Ja ovdje oglašavam osnivanje škole optimizma koju bi pokrenuli antistručnjaci. Kandidati su dobrodošli. 67
ŠESTO PREDAVANJE
Burza i ostatak svijeta Špekulant ne bi smio dopustiti da na njega utječe političko stajalište. Iskustvo pokazuje da su mnogi brokeri propustili sasvim velike uspjehe jer im je političko stajalište bilo previše kruto i nefleksibilno. Ipak, većina burzovnih profesionalaca - svugdje na svijetu - su a priori cijepljeni protiv toga da precjenjuju politička uvjerenja. Oni svaki događaj gledaju iz perspektive njihova burzovnog angažmana. Jedan od mojih prijatelja bio je tipičan kad je riječ o tome. Svaki novi zakon, svaku novu vladinu odluku koja je bila nepovoljna za njega ubrzo bi proglasio glupom i vrlo nemoralnom. "Vlade su najveći zločinci!" Obrnuto, kada mu je neki propis išao pod kapu, sve je bilo pametno i moralno vrlo neupitno: "Nevjerojatno je kako je vlada pametna!" Pitam se katkad smije li špekulant upravljati moralnim promišljanjima. Mislim, ovisi o tome je li riječ o moralu u humanitarnom pogledu ili o moralu vezanom uz zakonodavstvo koji mnogi špekulanti smatraju nemoralnim. To se osobito odnosi na zemlje u kojima prevladava plansko devizno gospodarstvo. Poznavao sam jednom špekulanta koji je iz Pariza došao u Beč. Prvo pitanje koje je postavio kolegi u kafiću glasilo je: "Djeco, recite mi, što je ovdje zabranjeno?" Bilo je to vrijeme kada su se najveći profiti ostvarivali s tako kompliciranim poslovima koji su mogli nadmudriti određene zakone ili propise. U humanitarnom smislu smatram robne špekulante, dakle lomljenje cijena kod važne sirovine poput pamuka ili živežnih namirnica, nemoralnima, jer takve su akcije usmjerene protiv interesa pogođenog stanovništva. A izraziti 'altruizam', ljubav prema bližnjem, na burzi poznajem samo u obliku neke vrste igre. Ako su neki špekulanti na pad cijena ili neka skupina koja je špekulirala na pad tečaja određene dionice prodali više po fiksnoj cijeni nego što uopće postoji papira, onda je altruist onaj tko posjeduje papire i 'velikodušno' ih stavlja na raspolaganje potlačenim špekulantima na pad cijena. (O tipu špekulanta na pad cijena pisat ću poslije.) 69
Prvo dolazi špekulacija, a onda glazba Bertolt Brecht je rekao: "Prvo dolazi žderanje, a onda moral." Kod mene je glazba kojoj dajem svu svoju ljubav morala vjerovati u to, a sada se želim ispovjediti. Riječ je o nedovršenoj glazbenoj zakladi, koja je postala žrtva novčane pustolovine. Nakon Drugog svjetskog rata bacio sam se kao špekulant na različite obezvrijeđene državne i komunalne papire, uvjeren da će se nakon kaosa koji je vladao tržištem opet sve normalizirati. Bilo je dužnika među državama i gradovima koji su brzo ispunili svoje obveze, a i onih koje je dugo trebalo pritiskati dok se nisu odlučili platiti svoje dugove. Među tim patničkim vrijednostima bila je i jedna obveznica francuske vlade s kojom sam već dugo koketirao. Bez ikakvog pravnog razloga vlada nije htjela honorirati te obveznice i htjela je otplatiti samo one koje su ostale u posjedu onih prvih potpisnika. Francuska vlada htjela je brokerima koji su te vrijednosne papire prodali u bescjenje uskratiti špekulativnu korist. Takvo stajalište doduše može zazvučati vrlo etično, ali je u suprotnosti s moralom burze. Na burzi kao vrlina vrijedi pokupovati one vrijednosne papire koji su pali tako nisko da su u ponoru. Kako ćemo živjeti mi špekulanti ako nas kažnjavaju samo zato što jeftino kupujemo vrijednosti i ispravno procjenjujemo budući razvoj cijene? To je, naime, ovdje bio slučaj. Dakle, vrlo jeftino kupio sam nekoliko kilograma tih obveznica. Slijedio sam pritom specijalni plan. Smislio sam sljedeće: ovaj put neću špekulirati za vlastiti džep, nego samo radi umijeća. Zatražit ću od francuske vlade punu, to znači nominalnu vrijednost njezinih obveznica. A kako bih dokazao da nisam pohlepan špekulant, cijelu ću svotu, koju bih trebao dobiti, odmah staviti na raspolaganje za neku idejnu svrhu: za zakladu koja promiče francusku glazbu. Obveznice sam kupio za mali sićušni dio nominalne vrijednosti, a puni iznos bio bi dovoljan da se njime učini nešto korisno za glazbu. Istodobno, moje bi ime negdje moglo biti ugravirano zlatnim slovima ili bih na taj način možda mogao financirati Kostolanyjevu nagradu, koja bi se zapravo financirala od kamata zaklade. Koji uzvišen osjećaj stvara i sama pomisao na to da će se možda i nakon stotinu godina neka skladba nagraditi ovom nagradom! Sasvim sam precizno razradio svoju strategiju, savjetovao se sa stručnjacima i osobama kojima se svidio moj plan. Već sam maštao o svojoj zakladi. Da, broker može postati svatko, ali ne i glazbenik. Kada je sudbina već htjela da ne budem glazbenik, onda bi barem moje ime kao ime mecene trebalo ući u povijest glazbe. Sve je to bilo divno isplanirano, ali burza je još jednom onemogućila moje planove... Dok sam u jednom uredu porezne uprave iznosio svoj plan o zakladi, u jednom drugom uglu iste zgrade filozofirala su odgovorna gospoda o kreditnom moralu, danoj riječi dužnika i tako dalje, te najednom donijeli iznenađujuću odluku: francuska će 70
vlada otplatiti sve obveznice o kojima se raspravljalo, i onim starima vlasnicima, kao i onim novim. 'Kilogram' određenih obveznica isplaćen je po punoj nominalnoj cijeni. Trebao sam samo otići na šalter. No moj smisao za kapitalizam bio je previše izražen i isplaćena svota previše bitna za moje prilike da bih onda iz vlastitog džepa darovao enormnu svotu. Ja sam zacijelo strastven ljubitelj glazbe, možda i valjan špekulant, ali zato nisam anđeo. Od moje glazbene zaklade ostale su samo tri note: do-la-re.
Politikantska burza Burza i devizna tržišta na jednoj strani, politika i gospodarstvo na drugoj - čini se da su sfere tako suprotstavljene. Doduše, očito je da su u mnogim područjima isprepleteni utjecaji, kao u sustavu komunikacijskih cijevi; ali jedno se pitanje često postavlja: tko utječe na koga, stvaraju li politika i gospodarstvo raspoloženje na burzi ili obrnuto - psihološko stanje financijskih tržišta vrši svoj utjecaj na ostatak društva? U konačnici to je pitanje u stilu - što je starije, jaje ili kokoš. Naravno, utjecaj nacionalne politike na burzu je velik. Kamatna, kreditna i porezna politika ovise o vladi. Politička strujanja (desno i lijevo) utječu na psihologiju ulagača i budućnost poduzeća. I međunarodni položaj snažno utječe na burzu. Svjetska situacija (napetost i popuštanje) utječe na psihologiju publike, međunarodni razvoji utječu na cijeli niz struka, nacionalne platne bilance, trgovačke ugovore i tako dalje. Iračka kriza aktualan je primjer. Ali, kao što sam već rekao, brokeri događaje interpretiraju ovisno o njihovim temeljnim psihološkim stajalištima koje imaju kao špekulanti na pad cijena ili kao špekulanti na rast cijena. Kratka priča koju sam jedanput čuo izvrsno ilustrira složen odnos između burze i politike. Stari burzovni lisac sjedi u ugodnom društvu nekoliko njegovih najboljih kupaca. Počinje se filozofirati i jedan iz kruga tih ljudi postavi pitanje svih pitanja: "Postoji nešto što sam oduvijek htio znati. Kako zapravo nastaje pad i rast burzovnog tečaja?" Stari broker počinje objašnjavati: "Evo, navest ću jedan primjer. Prije nekoliko desetljeća novine su proširile vijest da se lijepi i mladi škotski princ zaručio s dražesnom španjolskom princezom. Cijeli svijet bio je ganut tim lijepim parom, o njemu je znao sve više i s mnogo uživljenosti pratio daljnji razvoj njihove romanse. Taj je događaj kod publike izazvao toliko pozitivnog raspoloženja da se taj opći optimizam prenio i na europske burze. Tečajevi su rasli i rasli. Mnogi ulagači postali su imućni, mnogi su stvorili imovinu, kupovali kuće, dobra, ulagali, gospodarstvo je cvjetalo. Tako nastaje špekuliranje na porast cijena." Svi u tom krugu ljudi kimali su glavom, prisjećali se tog zlatnog vremena o kojemu su im pričali još njihovi roditelji. "Ali", nastavio je burzovni lisac u svojem objaš71
njavanju, "jednoga je dana sasvim neočekivano stigla vijest iz kneževskih kuća; zaruke su raskinute, princ i princeza rastali su se u svađi. Ta je vijest djelovala poput šoka i na burzi je izazvala velik udar, vrijednost papira počela je padati bez granica, uništene su cijele egzistencije, bilo je i samoubojstava. To je pad burzovnog tečaja." Svi su pogođeno šutjeli, a šutnju je napokon ljutito prekinuo onaj koji je postavio pitanje: "Ali kakve veze ima ženidbena politika visokog plemstva s burzom?" Na to je stari broker odgovorio: "Čudnovato. Kada sam objašnjavao rast burzovnih tečajeva, niste mi postavili to pitanje." Jednom sam izmislio m u d r u izreku: Najveća špekulacija svijeta bila bi kupiti političara po vrijednosti koju ima, a prodati ga po vrijednosti koju on misli da ima. S čestim vlastitim precjenjivanjem mnogih političara i državnika i svih onih koji su odgovorni za važne odluke u gospodarstvu i državnim financijama vjerojatno je povezana činjenica da oni nisu svjesni što kod bilo koga mogu uzrokovati s onim što kažu u senzibilnoj duši mase. Kao što je jedanput rekao François-Marie Voltaire o sebi samom: "Gospodin Voltaire je vrlo moćan, ali gospodin Svijet je još moćniji." Uz to je točno i da političari ne shvaćaju skrivene radnje m e đ u n a r o d n i h špekulanata. Ne poznaju ni njihov mentalitet niti snagu njihova djelovanja, a ipak mogu s nepromišljenim objašnjenjima i semantički pogrešnim definicijama podgrijati špekulacije. Dovoljno je da samo netko s nekog odgovornog mjesta izusti neku lakomislenu riječ i već na tisuće malih i velikih igrača juri kupiti ili prodati. I to bez ikakvog razmišljanja. A često i bez bilo kakve logike. Te špekulativne transakcije poprimile su posljednjih godina sve veće dimenzije i sve agresivnije oblike i stoga su gospodarstvu nanijele mnogo štete. One vrše jak utjecaj na masovne medije koji sa svoje strane štetu još više povećavaju, jer na kretanja cijena i trgovačka tržišta gotovo uvijek djeluju vrlo nepovoljno. Klasičan primjer je kada su u ljeto 1977. američki ministar financija Michael Blumenthal i njemački savezni kancelar Helmut Schmidt istodobno spontano izjavili - iako nitko nije postavio to pitanje - da neće intervenirati protiv gospodarski utemeljene daljnje devalvacije dolara. Time su zapravo već intervenirali i to u korist pada tečaja dolara, iako je on gospodarski bio potpuno neutemeljen. Izjava je bila dobro promišljena, jer neintervencija je zapravo načelo slobodnog kretanja'. No bilo je nepotrebno to dalje objašnjavati. Jedan takav mig odozgo za špekulante je poziv na ples, a lančana reakcija obavlja ostalo. Šteta je bila nanesena. I ondašnji ministar gospodarstva Otto Graf Lambsdorff rekao je jednom nategnuto duhovitu primjedbu o tom kako se pribojava da će dva proizvoda uskoro imati istu cijenu od 1,5 njemačkih maraka, naime, govorio je o benzinu i dolaru. Za što je to bilo dobro? Još se nije osušilo crnilo od tiskanja takvog mišljenja, a igrači već trče i žongliraju s dolarom ili mu smanjuju vrijednost. Gospoda političari morali bi poznavati mehanizam špekulacije i psihološko stajalište špekulanta. 72
No oni radije pribjegavaju tomu da odgode tečaja ili cijenu objasne s pomoću klišeja, umjesto da istražuju prave razloge. Na taj se način uredno tržište - bilo za sirovine, bilo za valute - ne može zaštiti od besmislica. Naprotiv, političari bi trebali preduhitriti špekulanta ili barem držati jezik za zubima. Opće je poznata stvar na svim tržištima i na svim burzama da kada špekulanti za neku robu, valutu ili vrijednosni papir očekuju visok ili nizak tečaj, ili se u to daju uvjeriti putem masovnih medija, kupuju ili prodaju taj objekt špekulacije tako dugo i u tolikoj mjeri, dok ne postignu cijenu koju priželjkuju. U histeriji koja vlada više nitko ne razmišlja, jer se nitko ne može othrvati masovnoj psihozi. Igrači ne samo da anticipiraju događaje nego preduhitre i žurbu onih koji im pokušavaju oduzeti robu koju žele kupiti. Keynes to naziva kumulacijom anticipacije, odnosno anticipacijom na kvadrat. A kraj tečajnih kretanja protivnih logici i gospodarskim činjenicama predstavlja slom. Igrači koji su igrali na kartu 'smrtno siguran' bivaju razočarani i kažnjeni jer, naravno, većina ih je kupila po najvišem tečaju, inače do toga ne bi bilo došlo. Igrači će, svejedno kupuju li sada ili prodaju, na kraju ionako izgubiti novac. To bi još bilo i pravedno, ali u međuvremenu su priredili mnogo štete. Što bi, dakle, odgovorni mogli poduzeti protiv tih glupih i zlih špekulanata kako bi učinili da njihove radnje ne nanose štetu? Postoje mnogobrojne metode i mogućnosti. U staroj Mađarskoj govorilo se da su od lopova postali najbolji policajci. Političari, ministri financija ili direktori emisijskih banaka trebali bi, dakle, na svojoj strani za savjetnike uvijek imati nekog bivšeg burzovnog špekulanta. On bi im često mogao pomoći.
Crveni bicikl Uspješan špekulant mora biti oštrouman politički analitičar, ali i školovan psiholog mase, jer istodobno treba odgonetnuti dvije zagonetke: političke događaje i reakciju štediša na njih. Kod političkih događaja još se u određenoj mjeri može spoznati logičko kretanje, no reakcija štediša slijedi sasvim neobične, kapriciozne zakone. Kao što sam već spomenuo: često smo doživjeli da izbijanje rata uzrokuje nagli rast tečaja, ali i suprotno, da su se cijene dionica na iste vijesti stropoštale vrlo nisko. Stara burzovna mudrost - kupiti topove kada grmi, prodati ih uz nježnu glazbu violina - danas više ne vrijedi, jer ono što svi znaju nije više mudrost na burzi. Onaj tko se upusti u tu gužvu mora biti dobro raspoložen i dobro razumjeti stvari. I sam sam prije mnogo vremena, dok sam još bio dijete, na vlastitoj koži osjetio da se na temelju dnevnih vijesti ne trebaju poduzimati nikakve špekulacije. I to: miris baruta u prvim ljetnim mjesecima 1914. izazvao je istinsku špekulacijsku groznicu. 73
Svi su prije svega navalili na robu kod koje je postojala opasnost da se više neće moći uvesti u Mađarsku. Stoga su porasli tečajevi za strane proizvode. Špekuliralo se prije svega na najrazličitiju robu - vaniliju, papar, klinčić i tako dalje. Prije svega špekuliralo se na rafiju, jer liko je nužan u mađarskom vinogradarstvu (vinogradari se koriste lišćem te biljke za proizvodnju lika). Moj brat je u to vrijeme bio volonter u jednoj velikoj banci, koja se specijalizirala za financiranje sirovina. Dobio je burzovni signal za liko. S nekoliko prijatelja u banci je na kredit kupio nekoliko ugovora vrijedne slame na ime jednog manje vrijednog igrača. Prvo se činilo da će sreća biti blagonaklona prema vlaknu lika. Izbio je rat i njegova je cijena strelovito skočila. No ratne su vijesti pomrsile račune mladim špekulantima. I to debelo. Austrougarska vojska munjevito je prodirala duboko u Srbiju, a istodobno su njemačke postrojbe dospjele na Marnu. Stari maršal Hindenburg potukao je Ruse kod Tannenberga u istočnoj Pruskoj. Izgledne pobjede na trima frontama dale su nadu u skori mir, sve će opet uskoro postati normalno. Tečajevi lika počeli su padati i račun za liko uskoro je bio u velikom dugu. Banka je zahtijevala nove uplate, ali nažalost, svi džepovi bili su prazni... Lice mojeg brata poprimalo je od jutra do večeri sve žalosniji izgled, svakim danom sve više. Jedna točka rasta burzovnog tečaja dala mu je odahnuti, no tri boda pada tečaja tim su ga više bacala u očaj. Svi smo to neprestano kretanje gore-dolje intenzivno proživljavali. Koliko god su nam bile važne vijesti s fronte, jednako su nam tako bila važna djelovanja na burzovni tečaj za liko. Mojeg brata obuzimao je strah tim više kada mu je postalo jasno da naš otac neće imati previše sluha za njegove pozive u pomoć. I majčino posredovanje nije ga učinilo velikodušnijim. Svi smo drhtali kada je moj brat, bačen u paniku zbog zahtjeva banke, čak počeo govoriti i o samoubojstvu. Sablast se nadvila nad cijelu kuću. Napokon, moj je otac postao svjestan prijeteće tragedije, spoznao je da moj brat misli ozbiljno i da je sve pitanje časti. Odobrio mu je potrebnu veliku svotu. Nakon toga u našoj se obitelji izbjegavala riječ liko, poput užeta u kući krvnika. Nije bilo tragedije, obiteljska je čast ostala netaknuta. Ali ja, ja nisam dobio crveni bicikl o kojemu sam maštao... Jedva se preživjelo to bolno stanje u kojemu se nalazio špekulant, došlo je do bitke na rijeci Marni, a s njom i do gubitaka na drugim frontama. Otopile su se nade u skoru pobjedu. Rat se bespomoćno odugovlačio. Tečajevi za liko rapidno su porasli i opet povratili sve što su izgubili. Ali sada je bilo prekasno... I za kraj priče: osobe koji su ovdje akteri, moji roditelji i moj brat, već su dugo mrtvi. Špekulacija na liko danas mi se čini tako sitna, tako jednostavna u odnosu na divovske špekulacije na svjetskim tržištima (tada očekivana dobit danas bi odgovarala protuvrijednosti jedne večere u New Yorku). Ali i danas osjećam strah u kostima: ostala mi je uspomena za cijeli život, nešto što trebam zapamtiti za svoje špekulacije. 74
Kad burza postane tema razgovora Vidjeli smo kako politički događaji mogu utjecati na sudbinu burze. I obrnuto, burzovno kretanje utječe na raspoloženje u gospodarstvu, politici i društvu. To postaje osobito jasno u vremenu prekomjerne burzovne euforije. Onda se na svim mjestima - večerama u gradu, koktel-zabavama, predvorjima parlamenta - posvuda - još samo priča o burzi. Lijepo je razmijeniti savjete, analizirati šanse jedne ili druge dionice. Broker je ugledno zanimanje. Upravo u tom trenutku, kad burza postane tema razgovora, obvezno trebaš izaći! Dobar primjer je zima 1961./62., kada je na Wall Streetu prevladavala istinska zabava, i kada je za brokere život bio lijep. Burzovna je groznica tada u Americi dosegnula svoju kulminaciju. Nije trebalo imati mnogo razuma kako bi napunio džepove, trebalo je samo danas kupiti i sutra prodati ili sutra kupiti i preksutra prodati. Ako si imao sreću ugrabiti dionicu neke nove vruće emisije, već to je bio pogodak (točno kao u prvoj polovini 1980-ih u Saveznoj Republici Njemačkoj). Većina emisija izdavala se ujutro s 10 dolara, a poslijepodne ili navečer već su vrijedile 20 ili 30 dolara. Trebalo je samo poznavati frizera menadžerove žene da bi mogao figurirati na listi onih sretnika koji su s novom emisijom dobivali svoj dio dionica. Genijalni dirigent dirigirao je orkestrom čijim su tonovima bili opčinjeni uvijek novi slojevi publike gladne dobiti i tako uvučeni u vještičino kolo. Cvjetali su konglomerati, prekrasan izum novih financijaša. Cijeli brokerski pogon radio je punom parom, oko tristo brokera sa stopostotnim kapacitetom. Većina njih uopće se nije odmicala od telefona, jer samo jedan poziv mogao je opet prodati petsto do tisuću dionica nove emisije. Naravno, sve su to bile 'vruće' emisije, pogotovo zato što su i dodatno bile podgrijavane, i to čak tako jako da su se kupci pritom opekli po prstima. No činilo se da još nema dovoljno brokera i financijaša jer su u radijskim i tiskovnim reklamama tražili daljnje suradnike. Promet s vrijednosnim papirima rastao je iz dana u dan, svatko je donosio novi rekord. Brokerske tvrtke radile su danju i noću, činilo se da je njihova glad za novim kupcima nezasitna. Ta prenapregnuta atmosfera koja me podsjećala na 1929. bila je potrebna, jer samo u jednoj takvoj euforiji publici se moglo sve prodati, svejedno, je li to Kula u zraku d.d. ili su to bile dionice Mjesečevih nekretnina. Bio je to glasovit procvat koji je u konačnici 1962. završio slomom. Psihologija i propaganda igraju osobito veliku ulogu u tim vremenima procvata. U Saveznoj Republici Njemačkoj imali smo prije nekoliko godina također jedan takav slučaj 'vruće' nove emisije. Kako bismo prodali tu novu emisiju priređena je enormna propagandna vreva u kojoj su sudjelovale i poznate osobe iz javnog života. Moglo se pretpostaviti da će se papiri višestruko naručiti unaprijed, tako da su mali ljudi trčali iz banke u banku, kako bi tu upisali 10, a tamo 10 dionica i barem dobili jedan maleni dio. Emisijski tečaj je iznosio oko 370. 75
Na burzi je zatim uveden vrijednosni papir koji je vrijedio 500, ali ni on se više nije mogao dobiti. A onda je tečaj iznosio već više od 1.000, na tržište su došle velike količine, u prvom redu iz Engleske. Najednom se situacija promijenila i moglo se kupiti dionica koliko se htjelo, a njemačka publika ih je gutala. Svatko tko je prije ostao uskraćen, želio je to sada nadoknaditi. Sve je imalo čisto psihološke razloge jer banke su već u tom trenutku odavno znale da je tvrtka izgubila svoj temeljni kapital u Americi. Unatoč tomu, savjetovah su publici daljnju kupnju. Namjera je, naravno, bila isprazniti vlastita skladišta. Stoga na svojim seminarima stalno ponavljam: ni u kojem slučaju nemojte slijediti savjete banaka. To je jednako kao i u mojem stalnom bistrou: kada mi gostioničar preporuči boeuf à la mode jer ima još pet obroka u kuhinji i želi ih se riješiti, onda ja baš ne naručim to jelo. Naravno da je onda, kao i uvijek, balon puknuo, danas dotični papir vrijedi samo još 300. Poslije sam jedanput imao prigodu predsjedniku uprave emisijske banke, gdje sam držao neko predavanje, staviti pod nos citat Richarda Wagnera "Nürnberški majstori pjevači": "...da ste vi, s tom naivnošću, najzlobniji od svih varalica!" (1. dio, III. čin, obraćao se Beckmesseru Sachsu)
76
SEDMO PREDAVANJE
0 psihologiji Nijemaca Politička vidovitost je dar koji bih rado imao - bi li mi donijela i uspjeh kod mojih financijskih angažmana, upitno je. Da sam, primjerice, početkom 1989. mogao predvidjeti pad Berlinskog zida i sve događaje u vezi s tim, ipak bih teško pogodio kako će ljudi u obje njemačke države - i burzovna publika - reagirati na to. Ne može se tvrditi da su najnovije događaje Nijemci prosudili samo euforično. I ja sam osobno dugoročno vrlo optimističan, jer nema ničega što je bolje za gospodarstvo i financijska tržišta, gledano globalno, od propasti socijalističkog planskog gospodarstva i šanse za trajan mir, kao što je to za Njemačku, proces ujedinjenja. No mnogi Nijemci nisu oduševljeni šansom da materijalno podupru ponovno ujedinjenje. A činjenica da je vrlo mnogo bjegunaca i emigranata iz Demokratske Republike Njemačke, prethodno iz Poljske i Sovjetskog Saveza, došlo u zemlju, nije svugdje naišlo na oduševljenje. To me podsjeća na to kako sam jednom - neposredno nakon rata - šetao s Ferencom Molnarom po Brodwayu, kada su prodavači novina oglasili vijest da je Mađarska ponovno otvorila svoje granice za izlazak iz zemlje. Nakon toga je Molnar počeo kukati: "Jadni Mađari, jadna moja sestra, jadni moji nećaci i nećakinje..." Tješio sam ga: Nemoj se brinuti. Sada će opet sve biti u redu. Otići će u Ameriku, jedan za drugim. - "Pa to je to", kukao je, "oni su već svi ondje." Gospodarski položaj Savezne Republike Njemačke je izvrstan, izvozni suficiti, sjajna konjunktura i neočekivano visoki porezni prihodi. Ipak, ponovno ujedinjenje sigurno će stajati dosta novca. No tu samo mogu citirati Molièra: "Vous l'avez voulu, George Dandin - Vi ste to tako htjeli!" Što se tiče monetarne unije, ona ne samo da je bila prihvatljiva za sve nego je bila i hitno potrebna; ali to je delikatno. Postoje i poučni slučajevi. Prije 1918. Austrija i Mađarska imale su monetarnu, carinsku i gospodarsku uniju, unatoč različitim parlamentima i zakonodavstvu, čak i dvjema vojskama, ali uz zajedničkog državnog poglavara koji je parafirao zakone obiju država. 77
Odlučilo se za određenu proceduru, nešto poput ho-ruk postupka. Ja bih bio ponudio drukčiji plan, iako u Njemačkoj nemam pravo glasa. Ovo rješenje je predviđalo da istočnonjemačku marku polagano pokupuju domaće i inozemne banke, te da se na taj način udvostruči njezina vrijednost. Najveća tržišta za to bili su Zürich i Beč i oba su u pogledu istočnonjemačke marke razvila živahne aktivnosti. S pomoću mojeg provizornog plana postignulo bi se da se standard u Istočnoj Njemačkoj o d m a h podigne i da se Demokratska Republika Njemačka ne rasproda špekulantima. S konačnom reformom moralo se doduše čekati do vremena nakon izbora za savezni parlament. Najbolje bi bilo dati joj, koliko je to moguće, prednost, kako se različitim demagozima ne bi dalje davala prilika da svojim šovinističkim brbljarijama priređuju zlo. Njemački nacionalizam je krajnje loš za njezin ugled u inozemstvu. I kako sada nastupaju neki političari, to nije više nešto čemu su Nijemci skloni. Svaki građanin ovoga svijeta razmišlja o događajima - bilo da je sada riječ o slomu komunizma ili o pitanju ponovnog ujedinjenja. Svatko ima plan ili ideju kako se svi ti problemi trebaju riješiti ili barem početi rješavati. Postoji toliko mnogo rješenja koliko i stalnih mjesta u lokalima. I ja sam se umiješao jer njemačko pitanje, bez obzira na to što je najvažnije, daje i vrlo važne podatke za gospodarstvo, financije, a time i za burzu. Poznate riječi ministra financija, baruna Louisa upućene njegovu kralju Louisu Philippeu još vrijede i mogu se uputiti i kancelaru Kohlu: "Napravite dobru politiku, gospodine, onda ću i ja napraviti dobre financije!"
Apeliram na gospodina Pöhla Za politiku predsjednika njemačke emisijske banke Karla Otta Pöhla u najnovije vrijeme imam osjećaj da je ispravna. Sumnjam da su u Saveznoj Republici Njemačkoj napokon otvorena vrata kako bi se unutra pustilo malo svježeg zraka, te da se više ne slijedi geslo da je nulta inflacija najviši cilj, iako njemačko gospodarstvo pati od toga. Mislim da je to do sada bio kredo zamjenika predsjednika Helmuta Schlesingera i njegove monetarističke klike. Čini mi se da se gospodin Pöhl u međuvremenu probija s fleksibilnom kamatnom i novčanom politikom, iako u konačnici samo vijeće središnje banke može odlučiti hoće li kamate rasti ili padati. Teško je zamisliti da o takvim životno važnim pitanjima za gospodarstvo ne odlučuje predsjednik Savezne banke, nego ljudi koji prema ocjeni Spiegela nisu baš ni najkvalificiraniji za to jer njihovo imenovanje često ovisi o političkim, demagoškim ili čisto osobnim motivacijama. Čak i vrlo blaga inflacija je manje zlo nego i najmanja deflacija (koje se trebalo pribojavati nakon 19. listopada 1987.). Inflacija je do određenog stupnja lagan 78
otrov - nije štetna sve dok se nalazi pod kontrolom i samo lagano stimulira gospodarstvo, kao nikotin ili alkohol čovjeka (samo nije dobro postati alkoholičar ili okorjeli pušač!). Deflacija je na sreću često prisutna samo psihološki (kada Središnja banka neće pomoći). Ona stvara socijalne nemire koji se odražavaju na rezultatima izbora. Ako nadolazeći svenjemački izbori budu vrlo loši za koaliciju, što nije nemoguće, onda neće pomoći ni visoke kamate i nizak tečaj dolara da se obuzda inflacija. Pribojavam se da će publika štediša na crveno-zeleno preuzimanje vlasti reagirati tako dramatično da se neće moći izbjeći plansko (državno) upravljanje deviznim gospodarstvom. S ispravnom financijskom politikom Karl Otto Pöhl može pomoći kancelaru Kohlu jer će mu iznimno pomoći visoka konjunktura. Naprotiv, u slučaju crveno-zelene koalicije borba protiv inflacije bila bi Sizifov posao - na veliku radost onih koji špekuliraju na inflaciju. Deflacijska politika je vrlo kratkovidan posao; uvijek završava s negativnim političkim posljedicama. Predsjednik Savezne banke izjavio je prije nekog vremena da viši tečaj dolara za njemačko gospodarstvo ne igra nikakvu ulogu. Kako? To zvuči drukčije od onoga što je nekadašnji ministar financija Stoltenberg nekoliko puta ponovio: dolar koji pada ne može imati nikakva djelovanja na Nijemce, Savezna Republika Njemačka premalo izvozi u Ameriku. Takva primjedba ministra financija zemlje koja ima izvoznu stopu od 38 posto bila je čista besmislica. Čak i ako se tečaj njemačke marke nešto pogorša kroz monetarnu i gospodarsku uniju i s time povezana opterećenja, nije to nikakva nesreća. Apeliram na gospodina Pöhla: "Ne dajte da vas više teroriziraju članovi središnjeg bankarskog vijeća! O njima ovisi i sudbina kancelara." Snaga neke zemlje ne leži niti u tečaju dolara niti u visini kamate nego u vrlinama zemlje ili u gospodarskom potencijalu njezina vodstva. Treba imati hrabrost, mislim da je predsjednik Središnje banke ima. No još je na snazi Napoleonova maksima: "Hrabri pobjeđuju!" To vrijedi i za gospodarske perspektive koje se otvaraju preko gospodarske i monetarne unije. Državni oblik, dakle hoće li i kada će jednom postojati zajednički parlament i zajednička vojska, pritom nije nešto što je bitno. Važno je samo da je pala granica. Sada će svi zapadnonjemački poduzetnici koji su već imali u vidu svoje investicije u Mađarskoj ili možda u Poljskoj, svoja sredstva uložiti u obnovu Demokratske Republike Njemačke. To je golema šansa i Demokratskoj Republici Njemačkoj bit će darovano drugo gospodarsko čudo. Danas Nijemci prema svojem gospodarstvu imaju vrlo pozitivno stajalište. To stajalište i način upravljanja njime doista odgovara klišeju o tipičnom Nijemcu. Iako ne volim tu vrstu uopćavanja, ipak vjerujem da takve osobine, kakve se često pripisuju karakteru Nijemaca, postoje i da će igrati ulogu u gospodarskom razvoju (nekadašnje) Demokratske Republike Njemačke: točnost (u isporuci), odgovornost (za 79
kvalitetu robe), a također i marljivost, iako se marljivost u Demokratskoj Republici Njemačkoj pomalo zaboravila. Međutim, možda će i stanovnici Leipziga, Dresdena, Chemnitza, kada napokon opet budu imali jasne ciljeve pred očima i kada za to budu bili pristojno plaćeni, postati marljiviji od razmaženih zapadnih Nijemaca. I sklonost prema romantici koja se pripisuje Nijemcima mogla bi za gospodarstvo biti sasvim pozitivna, iako od nje osobno nisam mnogo uočio. Nije dobro ni previše trezvenosti kada je riječ o gospodarstvu; ideje, odvažnost, mašta, sve su to stvari koje su danas tražene i trebalo bi ih mobilizirati. Na području politike ne gledam dobro na njemačku romantičnu crtu. Njemački se narod tako lako dade manipulirati. Naravno, nacionalsocijalizam se rodio iz siromaštva, mogao je uspijevati samo u gospodarskoj mizeriji, a danas položaj izgleda sasvim drukčije. Još prije godinu dana smatrao bih tu lavinu nacionalnih osjećaja u toj zadovoljnoj zemlji nečim potpuno nemogućim. Ta romantična crta više bi mi se svidjela na području gospodarstva. No romantiku, kad je riječ o novcu, do sada nikada nisam mogao pronaći kod Nijemaca, vrlo su prostodušni i ne poznaju šalu.
Svaka zemlja ima burzovne špekulante i brokere kakve zaslužuje Činjenica jest da su u Njemačkoj oni 'kojima drhte ruke' u većini. Njemački ulagači nisu toliko istrenirani u novčanim poslovima, nedostaje im rutine i oni su novi na m e đ u n a r o d n o m tržištu novca, jer Nijemci nisu preživjeli rast burzovnih poslova u prvim godinama. Za vrijeme Hitlera od 1933. nadalje prevladavalo je plansko gospodarstvo, a nakon rata je u tom pogledu sve do sredine šezdesetih godina u Njemačkoj bilo prilično tiho. Posljednjih dvadeset godina, doduše, dramatično se promijenilo njemačko stajalište prema burzi i špekulaciji. No dvadeset godina uistinu je kratko vrijeme i nije dovoljno kako bi se stvorilo iskustveno blago kakvo posjeduju druge zemlje. To je prije svega istinito za stvari koje se tiču burzovnih profesionalaca. Njemačka publika je konzervativna. Dvije razorne inflacije uplašile su njemačke štediše. Nijemci su postali umirovljenički narod koji samo želi sigurnost: fiksan novac, obveznice, dobit od uloženog. A čak i kada bi se usudili nešto napraviti, onda to mora biti popraćeno osebujnim primislima. Nedavno mi je pisao jedan mladi čovjek. Želio je znati kako može doći na burzu jer bi želio zaraditi novac na brzinu, kako bi onda što je prije moguće mogao otići u mirovinu. Upravo je imao 18 godina! I pitao me zašto se, ako sam financijski neovisan, još mrcvarim s tim, držim predavanja i pišem knjige. Zašto se radije ne sunčam negdje na jugu, na nekom otoku? Postavio sam mu protupitanje: "Jeste li već isprobali?" Kada je zanijekao, odgovorio sam: "Ja jesam." 80
Većina Nijemaca želi uložiti novac tako da nema rizika da bi mogli nešto izgubiti. Jer, kada se kupuju dionice, uvijek postoji mogućnost da njihov tečaj opet padne. I njemačka publika već iz tog razloga najviše voli oročen novac. Onda se doduše ne može ništa dogoditi, ali to je u konačnici vrlo loše, jer ako publika oroči svoj novac, ona polako može postajati sve siromašnija jer se smanjuje kupovna moć novca, a kamatne stope nisu visoke kako bi kompenzirale gubitke. Dionice su naprotiv mnogo bolje ulaganje, one su unatoč svim rizicima uvijek bolje od svakog oblika oročenog ulaganja novca. Mala statistika: od 1925. ustostručila se cijena dionica osrednje kvalitete, skupe i vrijedne dionice su od tada porasle 25 puta, dok su oročen novac i obveznice doživjeli rast s koeficijentom 12. U posljednjem stoljeću Francuzi su rekli: "Glup kao dioničar." Mudar kao dioničar, bilo bi točnije. A jedna stara mudra izreka glasi: Tko hoće dobro spavati, kupuje obveznice, a tko hoće dobro jesti, preferira dionice. A kada se Nijemci unatoč svim ograničenjima ipak usude pristupiti na burzu, žestoko drhte cijelim tijelom - možda zbog nedostatka iskustva. U drugim kapitalističkim zemljama na deset ljudi dolazi 90 zagriženih plašljivaca, u Saveznoj Republici Njemačkoj petorici zagriženih i hrabrih suprotstavljeno je 95 plašljivaca. Upravo vrline koje krase Nijemce, poput discipline i marljivosti, na burzi su više štetne nego korisne, jer špekuliranje u tom smislu nije posao, to je prije umijeće, nešto intuitivno. Nijemci nisu dorasli zamkama novca. Narod romantičara, filozofa i glazbenika u novčanim poslovima je nažalost neromantičan, gubi svaku sklonost prema filozofiji, a još više prema mašti. Poznati satiričar Karl Farkas, koji nije bezuvjetno bio prijatelj Nijemaca, skovao je izreku: "Nijemci ne samo da rade mnogo nego i vole raditi. Imaju pravo." Ali i zato sam optimističan u vezi s gospodarskom obnovom nekadašnje Demokratske Republike Njemačke.
81
O S M O PREDAVANJE
Moj burzovni zoološki vrt Postoji zabavna definicija burze: "Ona je Monte Carlo bez glazbe." Moram protestirati protiv toga. Ljeti često boravim na Rivijeri, nekoliko minuta od Monte Carla, i ako se tu i tamo zaželim burzovne atmosfere, sigurno ne trčim u Monte Carlo. Jadni Monte Carlo, žalosna slika: nekoliko stotina stare gospode i dama koji s nekoliko čipova pokušavaju dobiti svoj dnevni kolač. Žalosna slika kada pomislim na milijune dionica kojima se svakodnevno trguje na Njujorškoj burzi. Istina je da mnogi igrači na Wall Streetu postupaju sa svojim novcem kao da je burza velika kockarnica, no takvo lakomisleno stajalište ipak ne daje opravdanje da se 37 crvenih i crnih brojki na zelenom stolu za rulet zamijeni tečajnom listom burze. Igra na burzi pokreće kapital. Draž dobiti mami na milijune malih i velikih ušteđevina mikrokapitalista u nove industrije i znanstvene projekte. Što bi se dogodilo sa željeznicom 19. stoljeća, automobilima 20. stoljeća, računalima i drugim revolucionarnim pothvatima da burzovna špekulacija nije isporučila potrebne milijarde? Iako katkad divlja burzovna igra dovodi do monumentalnih slomova - iz tih ruševina uskrsne uvijek opet prekrasna nova industrija. Jednom rečenicom: špekulanti, ti paraziti gospodarstva, imaju svoju specifičnu ulogu u liberalnom kapitalizmu privatnih poduzeća. Nedavno sam mogao uživati u pitoresknom društvu burzovnih pustolova, i to ne u Monte Carlu, nego u pariškoj večeri u fraku i s lijepom dotjeranošću. Sedamsto burzovnih igrača i špekulanata bilo je pozvano na sjajan domjenak pariške sezone u Bulonjskoj šumi. Jedna od najuglednijih brokerskih tvrtki na Wall Streetu slavila je stotu godišnjicu svojeg postojanja. Stariji partner doputovao je iz New Yorka, otvorio bal, nakon što je pozdravio kremu pariških špekulanata. Uz zvuke triju orkestara plesali su brokeri obaju spolova do samog jutra. Ja sam se doista dobro zabavio. Kavijar sa žlicom i najbolji šampanjac u potocima, egzotično voće, najljepši cvjetni aranžmani. Sluge su posluživale s bijelim perikama na glavi. Sve je bilo dobro, lijepo i skupo. Kakvu ulogu igra ta mala šala kada se zna kolike provizije 83
svakodnevno brokeri trpaju u svoje džepove. Cijeli zoološki vrt okupio se ovdje: svi tipovi i sve vrste igrača koji operiraju iz dana u dan, špekulanti najvećeg formata i upravitelji najvećih investicijskih fondova. Savjeti su lepršali od stola do stola, govorilo se o burzovnim tečajevima i brojkama bilanci; izmjenjivali su se argumenti. Ovdje jedna mlada dama sa sjajnim dijamantima pokušava od susjeda za stolom doznati siguran savjet, kako bi za sljedeću zimu mogla naručiti novi nerc; debeli gospodin s cigarom s kolegom raspravlja o svojim idejama i već misli na bazen koji će si moći priuštiti s dobitkom. "Krstio sam svoju novu jahtu Boing", rekao mi je stari znanac, "jer sam je financirao od svojeg profita od Boinga. Da sam dionice prodao nekoliko mjeseci poslije, mogao sam zaraditi dvostruko." Govorili su se svi jezici, bile su zastupljene sve nacionalnosti: Anglosaksonci, Armenci, Rusi i kineski izbjeglice, koji na Wall Streetu vrijede za najoštroumnije i najuspješnije operatere. Ta je večer bila najbolji simbol mirnog suživota pod znakom dolara. Ta je večer bila zabavnija i živopisnija nego u Monte Carlu. Bila je to gotovo 'burza s glazbom'.
Medvjedi i bikovi Već sedamdeset godina živim u zoološkom vrtu najrazličitijih ljudskih vrsta. Imao sam mnogo prijatelja: starih plemića, intelektualaca, malih varalica i velikih lopova, bogataša poput Kreza i siromaha poput crkvenih miševa. A na burzi? Nije svatko tko se ondje kreće 'špekulant' (želim reći da se ovaj pojam ne treba zlorabiti). Ima ovakvih i onakvih brokera. Postoji doktor burzovnog umijeća, ali tu su i oni koji su tu od danas do sutra ili čak od sata do sata. Postoje amateri, poluamateri, postoje špekulanti koji su se pritajili u uglu i tako dalje. A onda je tu još cijela vojska tehničke armature: bankari i njihovi namještenici, brokeri, mešetari i remitenti, agenti i podagenti, savjetnici bez novca koji bi bili bolji prodavači usisavača za prašinu nego upravitelji imovine, kako se predstavljaju, i cijela vojska ljudi koji žive kroz burzu ili od burze, od posredništva, provizija i tako dalje. Ali najvažnije figure su 'nespretnjakovići koji špekuliraju na rast tečaja', supovi koji špekuliraju na pad tečaja i drugi ćukovi - oni nastanjuju svijet u kojemu se krećem već sedam desetljeća. Nakon tako dugo vremena smijem se malo šaliti i govoriti o burzovnoj zoologiji, iz koje se sam ne isključujem. S nešto sreće mladi čak mogu profitirati od toga. Burza je jedan šarolik svijet, neka vrsta džungle, gdje onaj jači proždire slabijega. Vae victis: medu profesionalcima prevladava stalna borba i jedan za to najbolje prikladan dvostranački sustav. Postoje oni koji špekuliraju na rast tečaja i oni koji špekuliraju na pad tečaja - kako to Anglosaksonci slikovito izražavaju - medvjedi i bikovi. Bik je simbol špekulanta koji juri naprijed i svojim rogovima sve baca u visinu, na prvom mjestu to su naravno tečajevi. Špekulant na pad cijena je lovac koji prodaje kr84
zno, prije nego što je ustrijelio medvjeda. Naime, može mu se naravno dogoditi da ne pogodi medvjeda i da mora ponovno kupiti prerano prodano krzno s gubitkom. Na svim burzama svijeta bikovi vole medvjede, a medvjedi ne vole bikove. Njihovi su svjetonazori u načelu tako različiti, da ne postoji gospodarski ili politički događaj o kojem bi imali isto mišljenje. Špekulant na pad tečaja svaku vijest komentira pesimistično, špekulant na rast tečaja daje istodobno optimističku interpretaciju. Nakon desetominutnog razgovora s nekim brokerom mogu procijeniti je li on špekulant na rast tečaja ili špekulant na pad tečaja - a da pritom ne progovorimo ni riječ o burzi. O d m a h se u brzom postupku aktivira moja 'burzovna psihoanaliza, jer kada se sretnu dva brokera, oni ne pitaju: "Kako ste?", nego "Kako vidite tržište?" Špekulant na pad tečaja je čudak čija se motivacija može hraniti iz najrazličitijih izvora. Tipičan zastupnik 'intelektualnog špekulanta na pad tečaja' bio je stanoviti Victor Lyon kojega su u burzovnim krugovima općenito nazivali samo 'krvopija'. Uvijek se trudio da preko tajnih informacija dozna u kojoj su visini postojali kreditni angažmani na burzi. Kada je znao da je u jednoj špekulaciji na rast cijena bilo angažirano na stotine milijuna, čak milijardi, špekulirao je, naravno, na pad burzovnog tečaja. Stalno je ponavljao: od odlučujuće je važnosti tehničko stanje tržišta; ako su svi papiri u 'slabim rukama', mora doći do kraha. I uvijek je bio u pravu. Victor Lyon je običavao reći: "U jednom danu kada tečaj pada zaradim više novca nego za trideset dana kada tečaj raste." Osim 'intelektualaca' koji se u svojim špekulacijama oslanjaju na promišljanje, postoje i psihološki špekulanti na pad tečaja. Taj tip špekulanta uopće nema pojma jesu li papiri precijenjeni ili podcijenjeni, on se uopće ne brine o tome. Njegova odluka da postane špekulant na pad tečaja ima čisto psihološke (individualne) razloge: precijenjenost novca, koji imaš kao gotovinu u novčaniku (i sâm sam prije bio primjerak te vrste, kao što sam prethodno opisao). Ili netko tko pati od želuca i stoga je uvijek loše volje. On zasigurno neće postati špekulant na rast tečaja. Moj prvi kupac kojega sam imao na burzi bio je jedan takav 'psihosomatski' špekulant na pad tečaja. Burzovni savjetnik Gustav Hofmann, dobar prijatelj mojeg oca, nazivao se doduše bankar, ali zacijelo je bio njegov jedini kupac. Hofmann je u načelu špekulirao na pad tečaja. Jednog je dana došao u posjet u Pariz, odveo sam ga na burzu, kako bih mu ponešto objasnio. Tečajevi su bili vrlo stabilni i pitao me kako stoji dionica 'Paris-Basa'. Naveo sam mu tečaj i njegov spontani odgovor je bio: "Previsok! To je uvredljiv tečaj." I u svojim materijalnim interesima bikovi i medvjedi međusobno su suprotstavljeni. Ishod borbe ipak ne ovisi o snazi obojice, nego, kako je opisano, o mnogim političkim, gospodarskim i psihološkim čimbenicima, o nepredvidljivim okolnostima najrazličitije vrste. 85
Bikovi si uopće ne mogu predočiti da tečajevi mogu i padati. Rast tečaja čini im se nečim normalnim i nečim što se samo po sebi razumije. Pad tečaja smatraju nemogućim. Ipak, nespretnjaković koji špekulira na rast tečaja prije može podnijeti gubitke kada burza pada, nego propustiti dobit kada ona raste, a on nije tu. Naprotiv, medvjed je u potrazi za bolom do granica perverzne čežnje, ali u potrazi za bolom drugih. Njega je jednom jedan burzovni pjesnik okarakterizirao sljedećom rimom: "Špekulanta na pad tečaja prezire i Bog, jer teži za novcem drugih!" To je i točno, jer on može zaraditi novac samo onda kada drugi trpe gubitke kroz pad tečaja njihovih dionica, dok špekulant na rast tečaja može profitirati od viših tečajeva zahvaljujući rastu nekog poduzeća, a da pri tome ne uzrokuju nikakvu štetu. Špekulant na pad cijena trijumfira kada drugi kukaju, jer iskustvo pokazuje da od stotinu burzovnih profesionalaca samo pet otpada na one koji špekuliraju na pad tečaja. Kada dođe do sloma na koji medvjed špekulira, on se može smijati zajedno s Wilhelmom Buschom: "To je fatalno!" - primijetio je Schlich - "Ha! Ha! Ali ne za mene." Ćukovi se, pak, opet ne brinu o tome što rade bikovi i medvjedi. Oni imaju vlastiti svijet, primjerice teorijski igrači. Takvi kupuju i prodaju, ali samo u mislima. Oni bilježe dobiti i gubitke samo u glavi, novčanik ne osjeća ništa od toga. Ali ti se igrači osjećaju sretno kada mogu pogladiti teorijsku dobit. Zatim postoje vikend-igrači koji kupuju papire samo petkom, ako je burza fiksna toga dana jer su sigurni da se publika odlučuje na kupnju u ponedjeljak, nakon optimističnog vikenda. Medu njima još nisam našao milijunaše. Zatim postoje i oni koji se bave samo dionicama društava koja su bankrotirala, a koja se u burzovnom žargonu nazivaju Vlažnim nogama. Oni misle da se još može dogoditi čudo. Događalo se tu i tamo. Ipak, te su se dionice mogle kupiti samo još za ukras. I što se tiče pitanja apetita, profesionalci su različiti. Postoje skromni i oprezni koji misle: "Sigurno je sigurno." S malim dobicima nitko nije propao, kažu, i sretni su s deset posto profita. A onda postoje i ambiciozni špekulanti koji se nadaju samo velikim dobicima i propagiraju: onaj tko previše cijeni malo, nije vrijedan velikoga. U pravu su. Kada se već upuštaš u stvari poput burze, onda se to barem treba isplatiti. Tako su već mislili ponizni Židovi: "Ako već mora biti svinjetina, onda mora kapati mast." A najčešći su srećkovići koji su uvijek bili u povoljnom položaju. Najveći dio brokera ima, nažalost, ružnu osobinu da se hvalisa uokolo ako su njihovi papiri porasli za nekoliko bodova. S dobiti se hvale, gubitak prešućuju. Sve su predvidjeli i ponavljaju: "Pa rekao sam ti!" Uvijek su kupovali po najnižem tečaju, a prodavali po najvišem, i smatraju se genijima. Ja držim da su lažovi. A mnogi su brokeri iz promidžbenih razloga hvalisavci. Žive na visokoj nozi, troše mnogo novca, suprugama kupuju odjeću kako bi cijelom svijetu mogli pokazati koliko su uspješni! No u konačnici cijeli burzovni zoološki vrt - kako sam objasnio na početku može se reducirati na dva temeljna tipa. 86
1. Pesimisti, ljudi s lihvarskom dušom, škrci, svi oni bolesnoga želuca i loše raspoloženi - rođeni su špekulanti na pad tečaja. 2. Optimisti, nasrtljivci, pustolovi, rasipnici i lakomislenici, romantičari, koji samo vide rast stabala u nebo (unatoč tomu mogu izgubiti novac) - uvijek se mogu naći među špekulantima na rast tečaja.
Sasvim posebna vrsta: špekulant Špekulanti na rast tečaja i špekulanti na pad tečaja, medvjedi i bikovi - i jedni i drugi su špekulanti. Ali taj naziv zaslužuju samo neki. Brokeri su ti koji svoju imovinu, ali i svoju propast stvaraju putem burze. Upuštaju se u pustolovine i pritom riskiraju vlastitu kožu. A špekulant doista nije građansko zanimanje: prije bi se moglo reći da je riječ o pozivu. Špekulant ima svoje gospodarsko opravdanje i stoji u službi slobodnog kapitalističkog sustava, iako ništa ne pridonosi društvenom proizvodu. On se nalazi negdje u sredini između investitora i burzovnih igrača i zapravo je kvazimješavina obojice, potrebni pokretni ulagač novca koji svoje uloge stalno usklađuje s cikličkim kolebanjima cijena ili tečajeva. Kakav je to čudan čovjek, taj homo speculator. Rađa se kao špekulant, kao što se netko rađa kao filozof, pa bio to i minifilozof. Špekulant ima više ideja od drugih ljudi, više dosjetki i vizija i neprestano prosuđuje za i protiv stvari koje susreće, izvodi iz toga zaključke i kupuje ili prodaje neku dionicu. Ako se njegovo promišljanje pokazalo ispravnim, dobit će svoju nagradu (od burze); ako je bilo pogrešno, on plaća kaznu (burzi). To je bit špekulacije. Pod vizijama razumijevam izvanrednu, nekonformističku ideju koja se, doduše, čini nevjerojatnom, koju burzovna publika ismijava, ali koja onda postaje istinitom. Špekulantu je potrebno iskustvo kako bi uvijek u pamćenju mogao prizvati analogne situacije. Veliki izumitelj Thomas Edison skovao je rečenicu: "Svaki izum sastoji se od deset posto inspiracije i devedeset posto isparavanja." Preneseno na burzu znači da je devedeset posto iskustvo koje treba steći 'znojeći se'. Špekulant zbraja, oduzima i množi već gotovo nesvjesno. On radi na svojoj ideji poput pisca koji radi na svojem romanu, ili poput glazbenika koji radi na svojoj temi. Nakon što je pronašao melodiju, stavlja je u oblik, harmonizira i instrumentalizira. I kao što to dirigent čini s gotovom simfonijom, bankar na burzi prezentira transakcije kupcu svoje špekulacije. Što špekulant treba znati o obavljanju svojeg zanata? Edouard Herriot jednom je rekao: "Kultura je ono što ostaje, kada se sve već zaboravilo." Slično je i s burzovnim znanjem. To je ono što ostaje kada je netko uspio zaboraviti pojedinosti, bilance, 87
dividende, godišnja izvješća i statistike: računalno znanje. Jedna mađarska mudra izreka koja vrijedi i za špekulante, glasi: Dobar svećenik uči do svojeg posljednjeg dana. Špekulant ne treba biti enciklopedija. On samo mora biti onaj tko može u pravom trenutku prepoznati povezanosti i djelovati na određen način. Ne mora znati mnogo, ali mora jednostavno sve razumjeti. Ukratko, mora biti mislilac. Kakvo kraljevsko zanimanje! Nema namještenika, nema šefa. Nema usiljenog osmjeha, nema postupanja u stilu sada ovako poslije onako, nema nervoznih kupaca kao kod bankara i brokera. Otmjen čovjek koji slobodno raspolaže svojim vremenom, umotan u dim svoje cigare, udobno zavaljen u naslonjaču razmišlja daleko od buke onih koji sklapaju poslove. Njegov alat: telefon, radio i novine koje, dakako, zna pročitati između redaka. No nemoj nikome reći da je takav burzovni špekulant čarobnjak i onaj koji vjeruje samo svojoj intuiciji. John Maynard Keynes koji je promaknut u lorda i zasigurno jedan od najvećih nacionalnih ekonomista našeg stoljeća, bio je pasionirani špekulant. Ispod njegova portreta u paviljonu svjetske izložbe na Expou 67 u Montrealu, gdje je odana počast najvećim sinovima Velike Britanije: Shakespeareu, sir Isaacu Newtonu, Francisu Baconu, britanska je vlada mogla staviti pohvalu: "J. M. K., onaj koji je uspio steći imovinu bez rada." Zanimanju špekulanta nije se mogao dati veći kompliment. Nije čudo da su mu svi zavidni, čak toliko da ga i mrze. Anglosaksonska vrlina špekuliranja (doduše, latinski narodi nipošto je ne preziru) još uvijek kod Nijemaca izaziva sumnju. Čak se i burza za dionice ovdje promatra kao hram špekulacije - iako burza bez špekulacije nije dostojna svojega imena. Zli jezici tvrde da je vrag izumio burzu kako bi dokazao ljudima da mogu, kao i Bog, od ničeg stvoriti nešto. Nije vrag izumio burzu. Ona je spontano nastala ispod drveta, na uglu ulice ili u kavani, sve dok se nije uselila u palaču u kojoj su utvrđena pravila i uzance burzovnih transakcija. Karijera špekulanta - kako god oni izgledali - započela je isto tako odmah. Otprilike onako kako nedužna djevojka katkad dospije u najstariji zanat na svijetu: prvo je to znatiželja, onda zadovoljstvo, čak strast, i na kraju samo još pohlepa za novcem. Ja sam, nasreću, tek u drugoj fazi. Burza je za mene još uvijek strast.
88
DEVETO PREDAVANJE
Poduzetnici, kupci i drugi lukavci Katkad pri svojim burzovnim transakcijama uzimam u obzir svoja sasvim osobna iskustva. Prvo želim izvijestiti o poučnom doživljaju s američkim telefonskim društvom AT&T, koje se tada još nazivalo A.T.T. i koje je zapravo uživalo u monopolu u SAD-u. Godine I960., nakon jednog putovanja na Istok, kamo smo mi novinari pratili predsjednika Eisenhowera, ostao sam zbog gripe ležati u New Delhiju. Tako sam se u New York vratio kasnije nego što je bilo planirano. Moja pošta nagomilala se u New Yorku. U svojem stanu našao sam nekoliko kilograma pisama i ispod njih račun telefonske kompanije, viši od 8 dolara i 31 centa, neplaćen dva mjeseca. Telefonska linija bila mi je isključena, prava katastrofa za špekulanta. Naravno, odjurio sam do sljedeće telefonske govornice kako bih nazvao mjerodavno mjesto. Prezentirao sam svoju ispriku, objasnio da sam već poslao ček i molio za hitno ponovno uključenje. U sekundi je moj govorni partner imao moj dosje ispred sebe - računala rade brzo - a nemalo sam se iznenadio kada sam čuo: " G o s podine Kostolany, ne ide to tako brzo. Nije dovoljno da platite dugove; onaj tko ne plaća redovito, izgubio je svoj kredit kod nas. Za uspostavu linije morate dati 200 dolara kao jamstvo, kako se ovakvi slučajevi više ne bi ponavljali. Osim toga morat ćete čekati 14 dana." Već sam bio dovoljno nervozan zbog svojeg zakašnjelog povratka (možda je i burza stajala loše); nije mnogo nedostajalo da eksplodiram. Sve sam to doživio kao osobnu uvredu. A što će špekulant bez telefona? Četrnaest dana činilo mi se kao prava vječnost. O d m a h sam odlučio da ću bojevati najveću bitku svojeg života, borbu Davida protiv Golijata - telefona. Dakle, naoštrio sam svoj mač, to znači svoj jezik i odgovorio najagresivnijim tonom: "Vi, dakle, radite diskriminaciju među svojim pretplatnicima. Bez točne provjere izvodite zaključke u pogledu boniteta stranke, samo zato što je on sa zakašnjenjem platio jedan jedini račun u iznosu od bijednih 8 dolara i 31 centa. Oštro me korite kao neko dijete kako biste me odgojili disciplini?" - "To su 89
naši propisi", došao je najstroži odgovor s drugog kraja žice."Dobro", odgovorio sam sada ironično, onako odozgo, a istododobno i poslušno. "Poslat ću vam 200 dolara. Zašto ne zahtijevate 500 ili 5.000 dolara? Njih bih isto morao platiti, što bih inače mogao učiniti? Vi ste jedan divovski monopol, a ja sam mali obični potrošač. Da postoji neko drugo telefonsko društvo, mogao bih lako reći, idite vi k vragu, odlazim kod konkurencije. Ali takvo društvo ne postoji, a kako se u New Yorku ne može živjeti bez telefona, moram kapitulirati i tako divovski monopol uništi maloga čovjeka. Pitat ću svojeg senatora i kongresmena što oni misle o tome." Netom tako energičan glas zazvučao je najednom vrlo mekano i rekao umirujuće: "Molimo vas, gospodine Kostolany, nemojte to uzimati tako tragično, odmah ćemo sve provjeriti. "I nakon samo jedne minute začuo sam tremolo: "Budite sigurni, gospodine, učinit ćemo sve kako biste bili zadovoljni. Ujutro će naš tehničar doći k vama kako bi opet priključio vaš uređaj. Odreći ćemo se pologa, samo vas molimo da nas ubuduće obavijestite u slučaju duljeg izbivanja." U 7 sati sljedećega jutra došao je tehničar i ponovno uspostavio moj priključak. I nakon 8 sati već sam dobio nekoliko poziva telefonskog društva s pitanjem je li sve u redu. I sljedećih godina mogao sam nekoliko puta konstatirati da društvo prema meni sada iskazuje povlašten tretman. Kao i svatko tko živi u Americi i može uložiti nekoliko dolara, oduvijek sam imao i dionice A.T.T.-a. No ne više nakon ove avanture, jer kod društva koje ja sam mogu uplašiti, rado ću ostati klijent, ali nikada ne želim biti partner.
Velika poduzeća i ja Bilo je to u Americi. U Saveznoj Republici Njemačkoj poslije sam imao sasvim drukčija iskustva s velikim poduzećima i često ne baš sasvim laskava. Što je neka tvrtka veća, uglednija i moćnija, često se tim više razotkriva kao nemilosrdna i škrta, primjerice Siemens. Jednom prilikom odjel za odnose s javnošću te tvrtke zamolio me da napišem predgovor za novi katalog BTX-a. Svoj sam rukopis trebao isporučiti u roku od 14 dana; dogovoren je honorar u iznosu od 5.000 njemačkih maraka. Ja sam svoj nalog ispunio s apsolutnom točnošću. Nakon toga nazvao me ovlašteni direktor i rekao da su vrlo zadovoljni, a ček bi trebao stići do kraja mjeseca. Nakon tjedan dana opet sam dobio poziv. Rado bi u katalogu imali moju fotografiju jer je katalog namijenjen burzovnim sudionicima koji me poznaju s televizije, radija i iz tiska. "Molim, nazovite Capital, oni imaju stotinu mojih portreta. Odaberite jedan od uspješnijih na kojemu izgledam nešto mlađe!" No Siemens je htio imati sasvim posebnu fotografiju koja je izašla u nekom drugom magazinu. Zašto su 90
toliko inzistirali, ne znam ni danas. U svakom slučaju moj odgovor je glasio: "Dobro, uzmite što želite." Nakon toga opet je slijedio prigovor: "Nažalost, fotograf zahtijeva honorar u visini od 500 njemačkih maraka. Budući da to prelazi okvire našeg proračuna, željeli bismo zamoliti za vašu suglasnost da iznos oduzmemo od vašeg honorara." - "Ma vi se šalite?", odgovorio sam, "vi se hoćete koristiti mojom fotografijom za reklamne svrhe, a zahtijevate da ja platim za to, a riječ je upravo o tome da bih ja trebao dobiti honorar. Gdje ste učili takvu poslovnu praksu? Smatram da od mene tražite nešto nemoguće; u svakom slučaju imam fantastičnu temu o kojoj ću zasigurno jednom pisati s velikim zadovoljstvom." Naravno, tu dogodovštinu nikada nisam otkrio u tisku, ali u svojoj knjizi, pa još nakon toliko godina, doista se ne mogu suzdržati. U čast mojega sedamdesetog rođendana moj prijatelj Johannes Gross organizirao je veliku večeru. Pozvao je oko četrdeset gostiju, sve mahom menadžere velikih tvrtki čiji godišnji promet iznosi mnogo milijardi. Jedan od mojih susjeda za stolom bio je direktor golemog poduzeća Dr. Oetker. Kako bismo započeli nekakvu konverzaciju, ispričao sam mu kako se još dobro sjećam reklamnih slogana kojima se u mojoj mladosti reklamirao prašak za pecivo spomenute tvrtke. Naime, taj je proizvod na početku stoljeća bio vrlo popularan u Mađarskoj. Nakon nekoliko tjedana dobio sam vrlo lijepo pismo od njega u kojemu mi je predložio da u nekom članku koji će biti objavljen u novinama tvrtke napišem nešto o svojim sjećanjima iz mladosti na tu blagoslovljenu pomoć pri pečenju. Odmah me upozorio da na raspolaganju stoji samo malen proračun i zamolio me da svoje predodžbe o honoraru prilagodim toj činjenici. Odgovorio sam mu otprilike na sljedeći način: "Trenutačno mi je vrijeme kojim raspolažem vrlo dragocjeno, tako da još ne mogu sasvim sigurno reći kada ću se pozabaviti vašom simpatičnom ponudom. No budući da ste vi očito u teškoćama glede likvidnosti, predlažem, pun razumijevanja, da me ne nagradite gotovinom, nego u naturi. Pod tim ne podrazumijevam vagon praška za pecivo. Meni je, naime, poznato da vlasnik tvrtke posjeduje najdivniji restoran na svijetu - 'Eden Roc' u Cap d' Antibesu na Azurnoj obali. Budući da ja ondje imam vilu koja je udaljena svega deset minuta, bilo bi dobro da mi moj honorar odobrite u obliku kredita, koji bih onda ondje s vremena na vrijeme mogao pojesti." Brzo sam dobio odgovor na svoj prijedlog. Ideja mu se svidjela, tim više što me i sam gospodin Oetker želio jednom pozvati na ručak u "Eden Roc". Bilo je očito da moje pismo nije shvaćeno kako treba. Smatrao sam da je bilo mudrije da uopće nisam dobio nikakav odgovor. Direktor podružnice Deutsche Banka u Wuppertalu telefonski mi je predložio da ondje održim predavanje. Nismo razgovarali o honoraru jer sam smatrao da je to nešto što se podrazumijeva i da Deutsche Bank ni od koga ne očekuje nikakve besplatne usluge. Već sam držao predavanja za druge podružnice tog najvećeg njemačkog 91
kreditnog instituta, tako da su stanovnici Wuppertala morali biti informirani o mojim uvjetima. U dogovorenu večer svečano me primio lokalni direktor i u skladu s programom održao sam svoje 'predavanje' o financijama i burzi. Tjedan dana poslije dobio sam ček na - 500 DEM! Naravno, u ono je vrijeme 500 njemačkih maraka bilo vrednije nego danas, no nije bilo vrednije od jedne večere za pet gostiju. Ljubazno sam, kako je uobičajeno za mene, zamolio banku da podmiri razliku od 2.500 DEM do mojeg tada uobičajenog honorara. Nakon toga dobio sam odgovor koji nikada neću zaboraviti - i to ne od nekog direktora, nego od pravnog odjela. To pismo nisam objavio do sada jedino iz razloga jer zapravo imam određeno poštovanje prema Deutsche Banku. Mladi pravnici pisali su mi kako su ljuti zbog moje drskosti što uopće postavljam zahtjeve, umjesto da sam počašćen što mogu referirati pred otmjenom publikom Deutsche Banka (pretpostavljam domaćice, zubari itd.) i što dodatno mogu raditi reklamu za svoju upravo objavljenu knjigu (Geld, das große Abenteuer, džepno izdanje za 9,80 DEM). Ako se ne budem distancirao od svojih zahtjeva, oni će o tome izvijestiti upravu, kako bi se u budućnosti znalo s kim se ima posla. Pismo je bilo više od drskosti, to je bila ucjena. Nisam čak ni znao kako reagirati na takvu drskost. U svojoj zbunjenosti cijelu sam priču ispričao starom dobrom prijatelju, dr. Horstu Schmitzu, tada uredniku Capitala. On se toliko uzrujao da je odlučio ispričati to tadašnjem glasnogovorniku uprave banke Deutsche Banka, dr. Christiansu. Nakon 48 sati dobio sam ček bez komentara sa spomenutom svotom. Poslije sam u Deutsche Banku držao predavanja, jednom čak i besplatno pred onima koji se obučavaju u Münchenu, što je priredio moj mladi vjerni prijatelj i učenik Peter von Quadt, koji je također na izobrazbi. Bilo mi je veliko zadovoljstvo informirati mlade ljude o svojim iskustvima s burze, mislim da su i oni bili iznimno zadovoljni i da su mnogo toga naučili. Nakon jednog seminara približio mi se jedan mladić iz stambene štedionice koja pripada Westdeutsche Landesbanku i pitao me želim li napisati lijep članak o stanovima u vlasništvu za interne reklamne novine. Te novine dijelile su se u milijun i tristo tisuća kućanstava. Rekao sam mu da ne mogu sastaviti ništa novo, ali da sam prije nekoliko mjeseci u jednom ekonomskom magazinu objavio lijep, gotovo sentimentalan članak o stanovima u vlasništvu koji mi i kada ga danas čitam natjera suze u oči. Dakle, mogao sam pretpostaviti da je tekst predstavljao prihvatljivu reklamu za taj oblik ulaganja. Oni su se jednostavno trebali potruditi oko odobrenja za naknadni tisak, a ja sam time dao svoju suglasnost. Poslije nekoliko tjedana nazvali su me iz Westdeutsche Landesbanka i rekli kako je sve je u redu, trebam samo obaviti neke sitne promjene, kako bi članak bolje odgovarao njihovim svrhama. Htjeli su imati i fotografiju; a za svoje objavljivanje, naravno, dobit ću honorar. I stigao je: 300 DEM - za članak koji je objavljen u milijunskim primjercima! 92
Vraćam ček natrag s popratnim pismom koje zasigurno nisu uokvirili: "Jesam li potonuo tako nisko da me hranite napojnicama?", glasilo je moje temeljno pitanje. Za ilustraciju sam naveo dvije anegdote. Evo jedne: moj prijatelj, glasoviti mađarski pisac Ferenc Molnâr, prije škrtac nego darežljivac, šetao je livadom u Karlsbadu. Približio mu se jedan čovjek: "Gospodine Molnâr, oprostite što vam se obraćam. Ja sam iz Mađarske, prezivam se Kovacs i u velikoj sam nevolji. Molim vas za pomoć." Ferenc Molnár je izvukao iz svojeg džepa novčanicu od dvadeset kruna i dao je žicaru. "Što", reče ovaj agresivno, "Molnár daje dvadeset kruna?" -"Ne", odgovorio je moj prijatelj mirno, "Kovacsu se daje dvadeset kruna." - Misli li Westdeutsche Landesbank da sam ja Kovacs? Druga anegdota (od mnogih koje znam): najveća zvijezda francuske klasike (Molière, Racine) napustila je dvadesetih godina Nacionalno kazalište i zamijenila ga s Folies Bergerès, glasovitim ozloglašenim revijalnim kazalištem. Kada je prvi put perima ukrašena koračala beskonačnim stubama, praćena velikim orkestrom i polagano došla dolje, okrenula se i pokazala prema stubama govoreći: "Jesam li dobro sišla?" (Mislila je od Comédie Française do Folies Bergerès.) "Pa", pisao sam u svojem pismu, "da ste mi poslali neki od vaših reklamnih darova, kemijsku olovku, priključak za ključeve ili pepeljaru, ne bih rekao ništa; ali ta uvredljiva svota od 300 DEM? Kada moji prijatelji doznaju za taj ček, ismijat će me ili će me žaliti. Uostalom, presliku ovoga pisma dobit će i gospodin Poullain, svemoćni predsjednik vaše banke." Nakon više tjedana bez odgovora stigao je dar Westdeutsche Landesbanka: vrlo lijepa stara knjiga o financijama i bankama. Očito su čuli za moju sakupljačku strast i tako se problem ipak riješio na pristojan način.
Priče o velikim industrijalcima Toliko o mojim osobnim iskustvima s velikim poduzećima. U ovom kontekstu želim ispričati još dvije-tri priče, u kojima, međutim, ne igram glavnu ulogu. Poduzeće Csepel na otoku Csepel na Dunavu kod Budimpešte osnovao je u 19. stoljeću Manfred Weiss, koji je poslije postao 'barun Weiss' i nazvan 'čovjekom tvrdim poput čelika'. Bio je genijalan industrijalac koji je proširio poduzeće od početne proizvodnje kutija za konzerve na sva metalurška područja poslovanja; a danas je to industrijski imperij. Za Prvog svjetskog rata Manfred Weiss bio je jedan od najvećih dobavljača streljiva za vojsku. Nakon rata, kada se Mađarska nalazila u nezavidnom položaju, oduzeo si je život zbog neke vrste patriotske depresije. Nadživjela su ga mnogobrojna djeca i unučad (poznavao sam ih i poznajem ih osobno), no njegov imperij je za komunističke vladavine postao državno vlasništvo.
93
Jedan od unuka i osnivača tvrtke često je iz francuskog egzila putovao u Budimpeštu i pričalo se da je ondje imao ljubavnu aferu. Na jednom od putovanja želio je posjetiti obiteljsko poduzeće. Na ulaznoj dvorani portir ga je pitao za njegov identitet, a on se predstavio kao unuk osnivača baruna Weissa. Brzo se proširila vijest da je Weissov nasljednik u posjetu tvornici. Čopori radnika znatiželjno su se sletjeli; poveo se živahan razgovor pri čemu vjerojatno nije nedostajalo agresivnih primjedbi s obiju strana. Bio je to neuspješan posjet, a kada je napustio tvornicu, jedan od radnika rekao je predsjedniku sindikata: "Zapravo bi Weissu trebalo zabraniti da dolazi ovamo." "Ne, ne", odgovorio je sindikalac, "neka samo dolazi, kako bi svi kolege mogli vidjeti kakva bi šeprtlja danas bila šef da tvornica nije prešla u državno vlasništvo!" Jedan drugi posjet tvrtki protekao je veselije za nekadašnjeg šefa. André Citroën, osnivač istoimene automobilske tvrtke, koji potječe iz siromašne židovske obitelji, bio je 1920-ih godina u Francuskoj simbol gospodarskog uspjeha, takoreći Iacocca svojega vremena. Ipak nije ga svatko poznavao osobno. Kada je jedanput putovao preko granice iz Španjolske u Francusku carinik ga je pitao za ime. "Citroën", bio je odgovor, nakon čega ga je službenik oštro ukorio: "Nisam pitao za marku vašeg automobila, nego za vaše ime!" André Citroën bio je genijalan poslovan čovjek, a i iznimno omiljen kod svojih radnika zbog ljudske topline i velikodušnosti s kojima im je izlazio ususret. Nažalost, svoje je poduzeće doslovno izgubio za zelenim stolom, u kockarnici Deauville, i umro je kao siromašan čovjek. Kako je došlo do toga, ispričat ću u jednom sljedećem poglavlju. Tridesetih godina, kada više nije imao ni prebijene u džepu, posjetio je jednom prigodom tvornicu koju je osnovao. Brzinom vjetra proširila se vijest da je gospodin André na tlu tvornice. Radnici su se sjurili na dvorište kako bi mu pružili ruku i pozdravili ga. Na gornjem katu sjedio je član obitelji Michelin koja je postala novi vlasnik tvornice. Iznenađen bukom pitao je nadzornika što se to dolje događa. "Gospodin André je došao i radnici ga pozdravljaju", glasio je odgovor. Michelin je bio ljutit i odmah je sastavio pismo koje je uputio Andréu Citroënu u kojem ga je zamolio da više ne dolazi u tvornicu jer njegova popularnost ometa rad. Jedan drugi genijalni francuski industrijalac bio je Marcel Dassault, najveći proizvođač zrakoplova u zemlji i otac tako slavnih serija kao što su Mirage, Mystère i dr. Kada je napunio devedeset godina darovao je polovicu svojega poduzeća državi, ali pod uvjetom da i dalje može raditi u svojem poduzeću. Za njega je karakteristična sljedeća priča. Gospođa Dassault bila je oteta... Otmičar je tražio otkupninu od tri milijuna maraka. Kada su ga novinari priupitali što kani učiniti, dokazao je svoju uobičajenu mirnoću: "Morat ću platiti." No cijeli je život bio srećković (njegova autobiografska knjiga nosi naslov Talisman). Njegova supruga pronađena je u kući u Fontainebleau, gdje je bila zadržana i pronađena prije dogovorene predaje novca. Ucjenjivač Casanova uhićen je ubrzo nakon toga. Gospoda Dassault zamolila je pravosudna tijela da ga ne osude prestro94
go, jer se prema njoj ponašao krajnje korektno. A njezin suprug otmičaru je na dan puštanja iz zatvora darovao svotu koja mu je omogućila početak novog života. Dassault je bio vrlo popularan i velikodušan, ali i smiješan tip. Stalno je imao novčanice od 500 franaka u džepu i dijelio ih onima kojima su bile potrebne. Unatoč tomu bio je najbogatiji čovjek u Francuskoj, osim toga srodnik u svjetonazoru, naime, oduševljeni burzovni špekulant. Bio je jedini kupac američke brokerske tvrtke u Parizu koji je dok kažeš keks mogao dati nalog da se kupi ili proda na stotine tisuća dionica. Broker je mogao dobro živjeti samo od njega samoga. Kao što sam rekao, komičan tip. Svoj ljetni o d m o r Dassault je uvijek provodio u hotelu Palace u Gstaadu u velikim luksuznim hotelskim prostorijama, a s njim je dolazilo mnoštvo suradnika i prijatelja. Više od četrdeset godina imao je istoga masera koji se jednoga dana na kraju sezone oprostio od njega. Dobio je otkaz zbog starosti. "Nećemo to dopustiti", rekao je Dassault, pozvao je direktora na razgovor i pitao zašto otpušta njegova omiljenog masera. Rekao mu je da je prestar. "Koliko star?", pitao je Dassault. "Sedamdeset dvije", odgovorio je direktor. "I to vi nazivate starim? Ja imam devedeset četiri", uzvratio je Marcel Dassault i dodao da će sa cijelom svojom pratnjom napustiti hotel ako maser dobije otkaz. Naravno, i sljedećih se godina direktor hotela nije smio odreći njegovih usluga. Dassault je bio i vlasnik velikog ilustriranog časopisa. Zamolio me da pišem stalnu kolumnu o burzi. No nije bilo ništa od toga jer magazin je ubrzo nakon toga pretvoren u modni časopis u kojemu bi se napomene pomalo gubile. Poslije mi je rečeno da mi je na čast što je on jednom prigodom dva sata 'brbljao' sa m n o m , inače se vrlo brzo počne dosađivati. Dassault je bio židovskog podrijetla i proveo je nekoliko godina u koncentracijskom logoru Buchenwald. Poslije ga je pokrstio njegov dobar prijatelj, katolički svećenik Père Riquet. Pokopan je u crkvi St. Louis des Invalides. Zadržao sam ga u svojem sjećanju ne samo kao mudrog nego i kao vrlo ugodnog starijeg gospodina.
Kupac, dakle neprijatelj Glasovita francuska mudra izreka na burzi glasi: "Le client, voilà l' ennemi" (Kupac, dakle neprijatelj). U općem poslovnom životu najčešće vrijedi: "Kupac je uvijek u pravu", ali u financijskom svijetu više vrijedi ona prva. Naravno, u životu sam stekao dosta iskustva s kupcima, u svakom pogledu. Što se tu svega može doživjeti! Pridobiti kupce veliko je umijeće i zahtijeva mnogo psihološke spretnosti i sposobnosti suosjećanja. Tijekom života na burzi imao sam posla s 600 kupaca. Kad sam bio mlad, prije nego što sam postao špekulant za vlastiti račun, bio sam broker. Među 600 kupaca bilo je i onih koji su svakodnevno sklapali poslove, a i drugih koji su samo jedanput 95
na godinu poduzeli neku transakciju. Medu njima bilo je vrlo zanimljivih i pitoresknih ličnosti, ali i potpuno nezanimljivih, neuglednih svakodnevnih ljudi. Moj krug znanaca sezao je od džepara do pripadnika kraljevskih obitelji, od vlasnika bordela sve do visokih crkvenih dostojanstvenika. U takvoj šarolikosti susreću se vrlo različiti ljudi, a neki od njih onda postaju kupci - ili su to pak oni koji ne postaju kupci, ah posreduju kupce. Jedan Mađar, koji je ubraja u ove druge, cijeli je dan bio u lovu na kupce, bilo to u plesnim lokalima, noćnim klubovima ili kockarnicama. U Parizu onoga vremena bilo je mnogo privatnih kockarnica za koje su radili takozvani sumnjivi tipovi. Mađar, primitivan, ali iskren momak, kojemu se nije imalo što prigovoriti, htio je ojačati svoj položaj u kockarnici u kojoj je radio. Budući da sam mnogo putovao po Europi, zamolio me da mu šaljem poštu iz luksuznih hotela, s napomenom "Uskoro ću doći u Pariz!" - naravno uvijek pod nekim drugim imenom. Na takvo pismo odmah je dobio predujam u iznosu 100 franaka, jer se podrazumijevalo da će svoje prijatelje animirati za kockarnicu. Šaleći se, jednom sam mu napisao pismo iz hotela Palace u St. Moritzu: "Dragi prijatelju, uskoro ću doći u Pariz i nadam se da ću vas ondje vidjeti. Nemojte zaboraviti pobrinuti se za zabavu i pronaći dobru kockarnicu. Sami znate koliko volim živčane podražaje." Ovo je pismo u njegovim rukama bilo vrlo vrijedno, sigurno 300 franaka. Mi mađarski lukavci ipak se držimo zajedno! Jedan vuče klijente u kockarnicu, drugi ih navodi na burzovne špekulacije. Iznimno velika razlika katkad ne postoji. Jednoga dana, bilo je to početkom tridesetih godina, u moj je ured došao onaj prvi. Radio sam tada u velikoj i otmjenoj brokerskoj tvrtki, jednoj od najuspješnijih na Pariškoj burzi. Izvješćivao me o tome kako za mene ima velikog kupca koji je vrlo zainteresiran za burzu. Stvar nisam shvatio sasvim ozbiljno; kakve je veze on mogao imati? Ipak obećao sam da ću vidjeti kandidata. Još se točno sjećam dana kada sam svojeg potencijalnog kupca upoznao u pariškom Grand hotelu, njegovu stalnom prebivalištu. Zvao se A. J. Vyth, imao je oko 60 godina i bio podrijetlom tamo negdje iz njemačko-nizozemskog pograničnog područja. U mladosti je živio u Londonu, radio je u tekstilnoj branši kao proizvođač i trgovac i zaradio veliku imovinu. Poslije se morao godinama hrvati s jednim procesom vezanim uz plaćanje poreza, koji je na kraju dobio, ali ga je stajao zdravlja. Nakon živčanog sloma proveo je godine u sanatoriju, a zatim se uselio u spomenuti hotel u Parizu. Moj Mađar bio je u pravu: čovjek je bio nevjerojatno bogat. U to vrijeme kada se Njujorška burza nalazila u najdubljoj krizi, njegov je portfelj još uvijek bio vrijedan nekoliko milijuna dolara, i to kod ekstremno niskih cijena. Danas bi to bilo nezamislivo mnogo. Dakle, on je za mladog brokera poput mene bio vrlo zanimljiv kupac. Razgovarali smo o politici i burzi. Vyth mi je pokazao popis svojih portfelja i od mene je očekivao prijedloge vezane uz promjene koje bi trebalo poduzeti. Mađar je ostao nijemi slušatelj našeg razgovora, no znao je da ću mu dati veći honorar nego njegova kockarnica. 96
A. J. Vyth zacijelo je bio dirnut mojim prijedlozima jer je kod moje tvrtke otvorio velik račun i ostao moj kupac sve do svoje smrti potkraj tridesetih godina. Bio je sasvim bolestan i krhak, a pritom krajnje pametan i mudar. Uvijek sam imao čudnovat dojam da ga fasciniram, ali sam istodobno imao i dojam da je nepovjerljiv, ne samo prema meni nego i prema cijelom svijetu. Budući da se nije razumio u vrijednosne papire, konstantno je prijetio oštrim kontrolama transakcija. Zacijelo je na taj način htio osigurati korektan tretman prema sebi. Naravno, to je bila šala, jer je burzovnog mešetara koji je zastupao moju tvrtku, predsjednik republike prozvao namještenikom ministarstva. Nije bilo moguće da se tim brokerima koji su donedavno slovili kao aristokracija francuskog financijskog svijeta potkrade i najmanja nekorektnost. Ipak Vyth mi je stalno govorio: "Vi, mađarski lukavce, s vašim naćuljenim ušima (u novčaniku je imao moju fotografiju), poslat ću vam u Pariz svojeg šogora Moritza Leviticusa koji će najoštrije kontrolirati sve transakcije u knjigama!" I jednoga dana Leviticus je doista došao u Pariz, obojica su me potražila u mojem uredu i 'najoštrije su prekontrolirali' sve tečajeve, a i to da nešto možda nije nestalo. Kao što sam rekao, bila je to šala. No nakon posjeta svojega šogora moj je prijatelj bio umiren. Postojao je jedan drugi kamen spoticanja u našem odnosu. On je bio star i bolestan, a ja mlad i zdrav. Morao sam, dakle, pokušati ne izazivati i ublažiti njegovu neizrečenu zavist. Svaki je dan od mene očekivao da nakon kraja radnog vremena burze pogledam kakvo je njegovo stanje i da mu ukratko referiram. U tim prigodama često sam se žalio da me boli ovo i ono ili da sam loše spavao, ukratko, kako me treba jako žaliti. To mu je pričinjavalo vidnu zadovoljštinu. Često je bio u Londonu i odsjedao je uvijek u hotelu Victoria, staroj prašnjavoj kutiji koja je, međutim, još uvijek uživala dobar ugled. Katkad sam istodobno bio u gradu i stanovao u Savoyu, ali kada me pitao za smještaj, davao bih adresu malog pansiona u Halfmoon Streetu. Da je znao za Savoy, njegova bi reakcija bila: "Naravno, za moj novac!" Moram priznati da je bio dobar kupac i pristojno sam zaradio na njegovim transakcijama. Angažirao se i oko francuskih državnih vrijednosnih papira koji su se u to vrijeme stalno emitirali. Upisivao je velike iznose kod svake emisije, ja sam svaki put dobivao jedan posto od naloga. Ali - svaki put morao sam mu potpisati pismo kojim sam mu jamčio povrat državne obveznice. U slučaju da francuska država jednoga dana ne bude u stanju ispuniti svoje obveze, morao bih ja, André Kostolany, nastupiti umjesto francuske države. A to za njega nije bila šala, mislio je to smrtno ozbiljno. Nakon nekoliko godina je umro; bio sam na svečanom posljednjem ispraćaju u Den Haagu. U svojoj oporuci lišio je nasljedstva svojih pet sestara i prepustio cijelu svoju imovinu totalnoj budali, mlađem bratu Hugou Vythu.
97
On mi je nekoliko mjeseci nakon pokopa pisao da je među dokumentima našao mnogo onih iz kojih je razvidno da ja jamčim za francusku državu. Budući da je u međuvremenu franak devalvirao, zahtijevao je od mene da nadomjestim nastalu štetu. Naravno, nisam odgovorio na pismo. Bilo mi je preglupo objašnjavati mu da se u modernim vremenima, kada je država u bankrotu, ne obustavljaju plaćanja, nego da valuta gubi vrijednost. No i danas s velikom simpatijom pomislim na svojeg kupca i prijatelja A. J. Vytha, prema kojemu sam posjedovao veći bonitet od francuske države, unatoč svim njegovim kritikama da sam mađarski lukavac. Jednoga dana u ured me nazvao nepoznat gospodin i predstavio se kao gospodin Lieber i rekao da je već čuo mnogo dobroga o mojem radu. Naravno, odmah mi je postavio stereotipno pitanje: "Kako vidite tržište?" Dao sam mu nekoliko sasvim neutralnih napomena jer izbjegavam držati predavanja o burzi nepoznatim ljudima. Prvo m o r a m znati je li on igrač, špekulant ili ulagač, m o r a m poznavati njegovu imovinu i njezin karakter, m o r a m doznati kojoj društvenoj i intelektualnoj klasi pripada, je li školovan poslovan čovjek ili samouk... Naš razgovor ipak je protekao vrlo ljubazno, a nazivao me i sljedećih tjedana, odvlačio me čak od posla, tako da sam mu napokon predložio da se i osobno sastanemo. O d m a h je bio jako oduševljen. Nekoliko dana nakon toga sjedili smo jedan nasuprot d r u g o m u u poznatom burzovnom lokalu "Au petit coin". Prvo smo, kako je uobičajeno, razgovarali o tržištu, dok mi taj banalni, bezazleni razgovor nije dosadio. Odlučio sam ga malo isprovocirati. "Imam ideju kod koje primjećujem mnogo mašte", započeo sam svoju reklamnu strategiju, "ali...konobar!" Time sam prekinuo svoju rečenicu i rekao nešto sasvim neobvezno konobaru. "Kakvu ideju?", pitao je zainteresirano gospodin Lieber. "Kako glasi vaša ideja?" - "Da, imam ideju, ali možda je malo prerano govoriti o tome..." uzvratio sam i otpio velik gutljaj vina iz svoje čaše. "Iako sam uvjeren..." Opet sam pozvao konobara. Već sam u očima čovjeka koji mi je sjedio nasuprot vidio koliko je spreman na patnju, i znao sam da moram nastaviti, jedna riječ, pa gutljaj, pa riječ, pa gutljaj...najednom je njegovu strpljenju došao kraj: "Dajte konačno recite kakva je to vaša 'ideja s maštom ili je možda još prerano za to'?" Odlučio sam da jadnika više ne gnjavim i rekao: "Dragi prijatelju, zapravo bih želio znati zašto niste moj kupac?" Time sam pogodio u sridu. "Naravno, u pravu ste. Otvorit ću račun kod vas." Rečeno, učinjeno. Sljedećega dana postao je moj kupac. Što je zapravo bila 'ideja s maštom' danas više ne znam, imao sam ih mnogo koje su mi svakodnevno nadolazile. No zasigurno nije bila loša. Jednom drugom prigodom kod mene je zazvonio telefon, osoba koja je nazvala predstavila se kao Mendelssohn. Bila je britanska državljanka, nasljednica poznate bankarske obitelji iz Berlina, a živjela je u Parizu. "Vi ste, dakle, praunuka Nathana dem Weisea!?" Lessing je svoju figuru modelirao prema uzoru Mosesa Mendelssoh98
na. "Da", rekla je ponosno, "a i rođakinja Felixa Mendelssohna-Bartholdyja, velikog skladatelja." Tako je razjašnjen njezin status. O d m a h mi je bila simpatična. Nakon rata dobila je ratnu odštetu, odnosno povrat imovine za oduzetu bankovnu kuću u Berlinu i taj je novac uložila u vrijednosne papire. Htjela mi je predočiti listu kako bih dao stručno mišljenje. Posjetio sam je u njezinu apartmanu na desetom katu bez dizala, kod St. Germain des Presa, četvrti intelektualaca. Govorila je finim njemačkim jezikom kojim govore obrazovani ljudi i ispričala mi da piše knjige o sociološkim temama. Provjerio sam njezin račun vrijednosnih papira koji je imala otvoren u jednoj velikoj banci u Saveznoj Republici Njemačkoj: cijeli niz obveznica i prvorazrednih dionica, rasutih po cijelom svijetu. Tome se nije dalo ništa prigovoriti. "A gdje plaćate poreze?" pitao sam je. "Naravno, u Saveznoj Republici Njemačkoj, konačno, novac i potječe iz Njemačke." Odgovorio sam: "Ali vi ste engleska državljanka, živite u Francuskoj. Portfelj se, doduše, nalazi u Njemačkoj, ali to vas ne obvezuje da ondje plaćate i porez. S pomoću svojeg biografsko-geografskog trokuta možete uštedjeti mnogo novca." - "Ne, ne", bio je odgovor, "direktor moje banke je moj dobar prijatelj, ne bi dopustio nikakve porezne trikove." Nakon toga ispričao sam joj jednu anegdotu. Mjesto radnje je Frankfurt, negdje oko 1800. godine. Stari Rothschild sjedi u svojem uredu i kontrolira knjige. Najednom se otvaraju vrata, ulazi pruski oficir i predstavlja se u vojničkom stavu: "Barun von Primnitz! Ađutant njegove visosti, pruskog kralja!" - "Uzmite stolac", kaže Rothschild prijateljski. Ponavljam: "Barun von Primnitz! Ađutant njegove visosti, pruskog kralja, vitez malteškog reda." -"Uzmite stolac, izvolite sjesti", kaže opet Rothschild uljudno. "Gospodine, niste me razumjeli, ja sam barun von Primnitz, ađutant njegove visosti, pruskog kralja, vitez malteškog reda i - papin rizničar" - "Molim, molim", kaže Rothschild sada već sasvim rezignirano, "sjednite na dva stolca." "Molim, molim, gospodo Mendelssohn, plaćajte tri poreza!" Prvo se srdačno nasmijala, a onda se pribrala jer nije bila samo berlinska Židovka, nego i Pruskinja, kojoj vicevi o poreznim poslovima nisu ugodni. To je vjerojatno i bio razlog zašto poslije više nikada nisam čuo nešto o njoj. Pritom je nikako nisam htio potaknuti na utaju poreza, bilo je riječi samo o tome da je potrebno odabrati najpovoljniju lokaciju. Pošten savjet koji se u njemačkom tisku neprestano propagira. Toliko o nekim doživljajima s kupcima. No moram ustvrditi tko je moj najneugodniji kupac - to sam zapravo uvijek bio i još uvijek jesam ja sam. Ne molim ni brokere ni bankare za savjete. Nikada ih ne pitam za mišljenje, tako oni prema meni nemaju nikakvu odgovornost. A i kada mi netko šapne neki savjet, ja učinim upravo suprotno, držeći se svojeg starog gesla - "Informacija je uništenje!"
99
DESETO PREDAVANJE
Mala burzovna psihopatologija: praznovjerje, fetišizam, ovisnost o igri Mnogi burzovni igrači, a i mnogi špekulanti naginju praznovjerju i fetišizmu. To može poprimiti opasne dimenzije. No postoje i relativno bezazlene varijante, primjerice da se određena dionica za neko određeno vrijeme uzdigne u modni fetiš. A špekulant je gotovo nužno praznovjeran jer često postavlja tezu koja je logična u svakom pogledu i potkrepljena najsigurnijim argumentima. Stvari se moraju razvijati tako, misli on, ali unatoč svemu tome ispostavi se da je špekulacija bila pogrešna. I onda si on kaže: imao sam peh. U trenutku kada neuspjeh opravdava pehom, već je praznovjeran. Ali praznovjerje je često povezano s intuicijom, a ona je vrlo korisna. Ako netko ima osjećaj da sa svojim burzovnim angažmanom sjedi u pogrešnom čamcu, mora iskočiti iz njega. Ali mora postojati uvjerenje da je to pogrešan čamac, a to je jedna mješavina promišljanja i intuicije. Ne smiješ si dopustiti da na tebe utječe mišljenje brokera. Ako je iza tebe neprospavana noć zbog tvojeg burzovnog angažmana, trebaš ga se odmah osloboditi! Špekulant bi određenu važnost trebao pridavati mišljenju žene. Kod žena intuicija je osobito izražena i ta kvaliteta može upotpuniti logička razmišljanja muškarca. Naime, intuicija nije ništa drugo nego neosviještena logika, koja opet predstavlja proizvod dugogodišnjeg burzovnog i životnog iskustva, pomiješanog s maštom. Ideja nastaje noću, upravo neosviještenim radom misli, i ujutro se onda naglo pojavi - i to se naziva intuicijom, inspiracijom. Pouzdati se samo na maštu, bilo bi vrlo opasno. Moram priznati da sam i ja praznovjeran. Ako na primjer na ulici ustanovim da sam kod kuće zaboravio važan predložak za sastanak, neću se vratiti - to bi mi moglo donijeti nesreću! Ako izgubim neku kovanicu, kažem sebi da će taj gubitak - kao neka vrsta kompenzacije - zasigurno donijeti veliku dobit. Ako je istina da sreća doista jednom ozbiljno misli sa mnom, onda ću iz toga izvući svoje 'zaključke'. Nedavno sam u Essenu održao predavanje društvu poreznih savjetnika. Upravo kada sam pošao do taksija da se odvezem do zračne luke u Kolnu, jedan 101
mi je sudionik ponudio da me poveze svojim automobilom. To je bio prvi slučaj sreće. U zračnoj luci više nije bilo moguće rezervirati mjesto, ali dvadeset minuta prije polaska sasvim sam slučajno ugrabio jedno u rasprodanom zrakoplovu. Sreća broj dva. A broj tri slijedio je odmah. Pokraj mene je na moje iznenađenje sjedio moj dobar prijatelj Carl Zimmerer koji je također putovao u München. Razgovarali smo o različitim stvarima i usput je spomenuo da je upravo kupio određeni vrijednosni papir. To mi je bilo dovoljno. Čim sam stigao u München i ja sam dao nalog za kupnju. I do sada sam s njim uvijek imao sreće. Katkad slijedim i sentimentalna promišljanja. Kao dijete pročitao sam roman Tunel Bernharda Kellermanna, tada europski bestseler. Bila je to znanstveno-fantastična priča o projektu gradnje tunela između Amerike i Europe. Još se sjećam koliko me fascinirala scena kada se obje strane susreću na pola puta uz veliko veselje. Sada sam kupio dionice britansko-francuskog društva za gradnju tunela - samo za spektakularan trenutak spajanja ispod La Manchea. Možda ću izgubiti 50 posto, ali možda i mnogo zaraditi te si papire mogu priuštiti iz sentimentalnih razloga i osobnog zadovoljstva. Imam i mnogo talismana i neke od njih uvijek nosim sa sobom. Moj glavni talisman je mali sveti Ante koji su blagoslovila dvojica dostojanstvenika Katoličke crkve, papa Ivan XXIII. i kardinal Lustiger, pariški nadbiskup. Kada primjerice u kavani pukne čaša, o d m a h podižem jednu krhotinu i spremim je kao nešto što će mi donijeti sreću. Do sada mi je u životu uvijek sve išlo dobro, na tome sam zahvalan Bogu. Ali koliko od toga trebam pripisati svojim talismanima? Vjera ili praznovjerje? Kod mene je riječ o jednoj mješavini. No ako svoje financijske angažmane doista staviš u ovisnost o praznovjerju, onda si samo igrač. To sam bio kao mlad čovjek; znam što znači igrati uz bol, to sam naučio. (Zapamti: onaj novac koji je zarađen špekulacijom je bolan; prvo se pojavi bol, a nakon toga dolazi novac.) Sada sam, to valjda dolazi s godinama, proračunat; mislim da si danas mogu priuštiti malo bezazlenog praznovjerja i fetišizam, oboje kao neku vrstu luksuza. Neki burzovni igrači vjeruju u magiju brojeva i u značenje kalendarskih ponavljanja. Ako petak pada na 13., većina će ljudi zacijelo nešto opreznije donositi važne odluke (iako bih sebi, kada sam doista uvjeren u neku ideju, mogao kazati: upravo sam hrabar na taj datum!). Na future indeks tržištu u Chicagu svakih se nekoliko mjeseci ponavlja određeni dan, na kojemu istodobno dospijevaju opcije s tri različita roka. Taj tzv. triple-witch vrijedi kod čikaških trgovaca kao 'dan vještica' i redovito postoji bojazan da bi se toga dana mogla dogoditi katastrofa na burzi. To je, naravno, čisto praznovjerje. Jednako bi se tako burzovna tendencija mogla odrediti prema rezultatima bejzbola ili dužini suknje u ženskoj modi. Sve postaje patološko kada igrači takve stvari ne uzimaju s lakoćom i humorom, nego su grčevito privrženi svojim fiksnim idejama i pretvaraju ih u fetiš. Fetiši se s vremenom mijenjaju, ali jedno im je zajedničko: oni razočaravaju svoje poklonike. 102
Cijena nafte i njezin navodni utjecaj na tečaj dolara bila je u sedamdesetim godinama vrlo velik fetiš, kako sam već objasnio. Onda su burzovni igrači godinama bili hipnotizirani količinom novca. Argumentacija je imala svoju logiku. Ako raste količina novca, može se pretpostaviti da će središnje banke povisiti kamate, a visoke su kamate loše za burzu. Kada je gospodarska konjunktura malo oslabjela, postojala je nada u bolju burzu, jer onda se moglo pretpostaviti da će Savezne rezerve opet sniziti kamate kako bi pokrenule gospodarstvo. Niske kamate, dakle, više likvidnosti, to je najbolji stimulans za burzu. Poslije je stopa rasta bila fetiš. Ako je taj broj porastao za dva-tri boda iza zareza, burzovni igrači kupovali su agresivno, iako rastuća stopa rasta upućuje na više kamate, što je opet negativan čimbenik za burzu i obrnuto. Najlošije u tome je što se i stopa rasta revidira svaki tjedan. Još su apsurdnije bile teze špekulanata na terminsku robu. Prije su vjerovali da između cijene srebra i cijene za soju postoji stalan razmak. Poraste li cijena srebra do određenog tečaja, mora isto tako rasti i cijena soje. Zašto? Zato što su na obje robe špekulirala braća Hunt. Ako se cijena srebra poveća za toliko i toliko, onda braći Hunt stoji na raspolaganju toliko i toliko više gotovine za kupnju soje. Na isti automatizam zaklinjali su se i igrači na plemenite metale: ako poraste cijena zlata, onda i platina mora poskupjeti za toliko i toliko. I što se dogodilo? Cijena platine smanjila se dulje vrijeme u odnosu na zlato. Isto tako bili su u krivu kod igre platine protiv paladija. Sve su te teorije, prema mojem mišljenju, čisto zaglupljivanje publike i dobre su samo za brokere, jer oni moraju nešto ponuditi svojim kupcima. Njihove se pretpostavke gotovo nikada ne ostvare, bez obzira na to što svoje mišljenje mijenjaju svaki dan. Uzaludno surađuju s mnoštvom analitičara. Ti analitičari ne vrijede ni pišljiva boba. Što su analitičari više znanstvenici, to su njihove posljedice dramatičnije. Paž Oscar u Verdijevu "Maskenbalu" pjeva: "Oscar zna, ali neće reći." Brokeri hoće reći, ali ne znaju.
Burza ili rulet - svi su igrači Alkemičara, promatrača zvijezda, proricatelja političkih događaja ima još i danas, osobito među igračima; samo su se promijenile njihove metode. Moderni alkemičari više se ne nadaju da će od bakra stvoriti zlato, nego preko svojih teorija žele izračunati razvoj cijene zlata i profitirati od toga. Drugi vidovnjaci istražuju brojke koje donose dobit na igrama na sreću, poput lota ili ruleta ili čitaju dolazeće burzovne tečajeve 'iz zvijezda', 'taloga od kave' ili (u najboljem slučaju) iz krivulja koje pokazuju kretanja burzovnih tečajeva. Pritom upotrebljavaju računala, ravnalo i šestar i rade s matematičkom preciznošću. 103
Bez obzira na to je li riječ o lotu, ruletu ili burzi, ja sve te navodne znanstvene igrače smatram - svejedno koje instrumente upotrebljavaju - opsjednutima, ako sami vjeruju u to, ili šarlatanima, ako svoje sustave još i prodaju za novac. Najčešće je zapravo riječ o opsjednutim šarlatanima. Raspravljati s njima smatram izgubljenim vremenom, jer njihovi argumenti pripadaju području okultnih znanosti. Kod publike mogu imati uspjeha barem nakratko, jer što su obećanja nevjerojatnija, to je veći broj pristaša. O n o što masa ne može pojmiti, ima privlačnu snagu: "Možda doista nešto ima u tome." I burzovni analitičari grafikona u određenoj mjeri ubrajaju se u one opsjednute. Brokeri im daju intenzivnu potporu (igra grafikonima najbolji je stroj za proviziju). Čitanje grafikona je prema mojem mišljenju znanost koja uzaludno traži što je znanje. I ja pogledam grafikone, jer već je Konfucije rekao: "Ispričaj mi prošlost, a ja ću prepoznati budućnost!" S pomoću grafikona najjasnije se vidi što je bilo jučer i što je danas, i to je to. Do danas je krivulja cijene istinita, a od sutra, kada se unaprijed nacrta, ona je dobra ili loša. Grafikon je dakle samo jedan od mnoštva kamenčića u mozaiku na kojemu se mora temeljiti neka analiza. No dati se zavesti različitim oblicima grafikona poput 'rame-glava-rame', 'bočna strana', 'tanjurić' i tomu slično znači 'smrt za novac'. Elliottova teorija valova koju propagira Robert Prechter preko burzovnih pisama i svoje knjige meni sliči gatanju iz kave. On preporučuje da se dionice prodaju po fiksnoj cijeni. Tečajevi, dakako, rastu. Ovakve preporuke ponavljao je mjesecima, tjedan za tjednom. To znači da njegovi čitatelji i pristaše mogu tjedan za tjednom izgubiti sav novac kojim raspolažu. Stanoviti gospodin Elliott je prema legendi godinama u svojoj bolesničkoj postelji proučavao kretanja burze daleko u prošlost i iz toga je izvodio 'zakonitosti'. Sve to skupa nisam razumio. I njegovi pristaše poput Roberta Prechtera nisu mi to mogli objasniti: "Nemojte pitati zašto; to je tako!", piše on logično u predgovoru svoje knjige. Njegov jedini argument glasi: "Ono što je onda bilo tako, mora biti i danas." Ne poznajem niti jednog jedinog analitičara grafikona koji bi bio uspješan na burzi: svi su bankrotirali. U starom Beču nazivali su ih 'mladi burzaši, stari žicari'. I nijedan od njih nije imao veličinu kakvu je jednom dokazao gost jedne zadivljujuće zabave dok sam prisluškivao njegov razgovor s damom. On joj je šapnuo: "Pogledajte, milostiva gospodo, onog mladog čovjeka kako užasno izgleda." - "Ah", rekla je domaćica, "to je moj sin." Nakon toga gost je dao jedini ispravan odgovor: "Milostiva gospodo, takva sramota više se ne može popraviti; odlazim." Grafikoni pojedinačnih dionica imaju određeno opravdanje jer se iz njihovih kretanja pod određenim okolnostima mogu izvesti određeni zaključci, koji inače ne bi bili mogući. Ako primjerice krivulja tečaja ide protiv opće tendencije, onda to može upozoravati na transakcije velikih dioničara. Oni znaju da je tvrtka u lošem položaju i žele se riješiti svojih dionica. 104
Grafikoni za cijelo tržište, naprotiv, imaju otprilike smisla kao kada bi liječnik koji je šef klinike izradio krivulju prosječne temperature svih bolesnika, umjesto da je izradi za svakog bolesnika.
Pobijediti se može, izgubiti se mora! Oni koji se oslanjaju na grafikone jednako su opsjednuti kao i igrači ruleta koji rade s pomoću računala. U mnogim kockarnicama postoje igrački sindikati. Jedan određuje brojke koje drugi unosi u računalo, dok treći stalno trči s izračunima između njih dvojice. Tako rade satima (nedavno sam ih promatrao sam u Deauvilleu). No nemojte pitati kako to završava! Uvečer su još napuhani, sigurni u svoju sreću i misle da su pronašli matematičku formulu. U tri sata ujutro prose za nekoliko maraka, kako bi iznova mogli početi s novim sustavom koji ne promašuje. Posjedujem više etuija za cigarete od zlata i platine koje su mi uvalili opsjednuti igrači kako bi mogli dalje igrati. Proveo sam na stotine sati u dvoranama gdje se igra rulet samo kako bih ondje mogao promatrati tipove, ali sâm nikada ne upotrijebim niti jedan jedini žeton. Taj osobiti živčani podražaj mi je stran, čak i na burzi, stoga nikada ne proučavam aktualne tečajeve. Neprekidne varijacije me ne zanimaju. Velika nesreća za opsjednute je ako dobiju odmah na početku svojeg sustava igre, jer onda postaju još više opsjednuti. U starom Beču nekada je rečeno: "Jedan Židov gubitkom posljednjih 1.000 dolara gubi i razum." Ovdje vrijedi: igrač gubi svoj razum dobivanjem prvih 1.000 dolara. Jednom mojem prijatelju javljeno je da je u kockarnici njegov sin aktivan u dvorani za rulet. "Sjedi li ili stoji?", glasilo je spontano pitanje. Ako stoji, igra samo sporadično, može izgubiti ili dobiti, ali ako sin sjedi, onda igra bez stanke i zasigurno će napustiti kockarnicu bez prebijene pare. Kako se reklo prije stotinu godina u Monte Carlu: "Niti crveno, niti crno ne dobiva, dobiva samo bijelo!" Naime, kockarnica je pripadala braći Blanc (fr. bijelo). Sigurno je točno da igrač ruleta uživa u pobjeđivanju, ali već drugi njegov užitak je gubljenje, jer njegovo je zadovoljstvo u živčanom podražaju, a ne u novcu. Stoga se među milijunašima nalaze i strastveni igrači na sreću, svejedno s kakvim svotama iskušavaju svoju sreću. A kakve posljedice može imati ovisnost o igri pokazuje zanimljiv primjer Andréa Citroëna kojeg sam već spomenuo u drugom kontekstu. Genijalni konstruktor automobila i industrijalac postao je ovisan o kocki na osobito tragičan način. Dvadesetih godina bio je zvijezda u Francuskoj. André Citroen priređivao je spektakularne automobilske relije, takozvane crne relije kroz afrički kontinent i žute relije kroz Kinu. Njegova ideja koja je doživjela veliku pozornost bila je da se Eiffelov 105
toranj ukrasi divovskim natpisom "Citroën". A upravo njegov smisao za javni rad bio je koban za njega. Deauville je u to vrijeme bio vrlo elegantno kupališno mjesto gdje se sretalo pariško društvo preko vikenda, a u središtu mondenog života nalazila se kockarnica. Citroën zapravo nije kartao, no u Deauvilleu je počeo kartati bakaru s namjerom da možda nešto malo zaradi, nešto malo izgubi - glavni događaj bio je da su novine sljedećega jutra prenijele vijest u trač-kolumni: André Citroën, glasoviti industrijalac, dao je večeri osobit sjaj i veličanstveno je igrao. Iste večeri on je zaradio i - postao ovisan. Sada je svaku večer provodio u dvorani za bakaru i gubio i gubio. Njegova supruga pokušavala ga je isključiti iz igre, no pravilo svih kockarnica u svrhu zaštite ovisnika o igri jest da samo igrači mogu zahtijevati da im se zabrani pristup. André Citroën uopće više nije mislio na to, uzimao je velike svote iz svojeg poduzeća, zaduživao se sve više kod svoje matične banke A. Spitzer und Cie. sve dok ga jednoga dana direktor banke Deauville nije posjetio i vidio da Citroën kocka kao luđak. Kraj priče: svi krediti su blokirani, Citroën je za zelenim stolom izgubio automobilsku tvornicu koju je izgradio i uspješno vodio. Kocka je poput droge i može ovisnika uništiti kao morfij ili kokain. Mnogi burzovni igrači odaju se svojoj strasti ne samo na burzi. Jedan moj dobar prijatelj bio je totalni igrač: prije podne na burzi, oko podneva je išao na konjičke utrke, poslijepodne je igrao bridž, a navečer rulet. Naravno, umro je kao siromašan čovjek. Zadovoljstvo igrača je izazov sudbine. Poznajem jednoga koji ima novca kao pljeve, ali često ne poništi svoju kartu u tramvaju. Njegova igra ide ovako: ako je poništim, a kondukter ne dođe, imao sam peh; dođe li, imam sreću. Ako ne poništim kartu i budem kontroliran, to je osobit peh, a ako ne budem kontroliran, izvukao sam veliku srećku. Najinteligentniji ljudi ostavljaju svu svoju inteligenciju u garderobi prije nego što uđu u dvoranu kockarnice - ili u burzovnu dvoranu. Jedan matematičar koji slovi kao genij u svojoj struci (u dječačkoj dobi predstavljen je caru Franji Josipu kao 'čudo od djeteta'), moj je dobar prijatelj. Kada smo jednom prigodom stajali za stolom u Monte Carlu i promatrali igrače, rekao mi je najednom: "Pogledaj, André, onu šeprtlju tamo, stalno ulaže na crno. Zar ne primjećuje da imamo crvenu seriju?" U takvom slučaju psiholozi govore o kockarskoj zabludi, oni pritom misle na tipični krivi zaključak igrača koji sreću gotovo prisiljava u statističku normalnu raspodjelu. Kao što kaže Dostojevski u svojem romanu Kockar: "Naravno da kod ruleta nitko ne igra na crveno, ako je kugla već deset puta zastala kod crvenog." Jednako tako burzovni sudionici često polaze od toga da se sada mora završiti crna serija, odnosno da neki tečaj koji im se čini previsok mora sada opet pasti. Ali u statističkom pogledu to ni u kojem slučaju nije opravdano, jer za određeni slučaj, za točno određeni dan na burzi ne može se nikada unaprijed reći hoće li tečaj porasti ili pasti jer često ima dugih crvenih ili crnih serija. 106
Ovisan o burzi I burza može čovjeka učiniti ovisnim jer na burzi vlada sasvim poseban ugođaj. Zrak koji se udiše u unutrašnjosti tog uzavrelog borilišta djeluje poput droge. Poznavao sam mnoge koji su pukim slučajem došli na burzu i nisu joj se više mogli othrvati. To najbolje ilustrira sljedeća anegdota. Nakon sloma burze 1929. u New Yorku je bilo na tisuće burzovnih profesionalaca u totalnom bankrotu i morali su naći druga zaposlenja, pa čak i manje vrijedne poslove. Susreće se dvoje nekadašnjih kolega s burze i jedan od njih pita: "Što radiš sada?" - "Prodajem četkice za zube za jednu tvrtku. A ti?" - "Reći ću ti u povjerenju, ja sam još uvijek na burzi, ali moja supruga misli da sviram glasovir u jednoj javnoj kući." (To je još uvijek bilo bolje nego baviti se burzom.) Jedan moj prijatelj bio je ovisan o burzi. Bavio se poslovima vezanima uz čelik i željezo i za Korejskog rata razvio je poslove koji su donosili milijune. Pravio se važan i pričao da je svoj novac zaradio s mnogo truda i znoja. U njegovim očima mi burzovni igrači bili smo nitkovi, lijenčine i paraziti za gospodarstvo. Zapravo, bio je u pravu, iako se ja zasigurno ne stidim što nikada nisam radio, a unatoč tomu vodio i vodim prilično ugodan i udoban život. Upozorio sam prijatelja: "I Korejski rat neće trajati vječno i jednoga ćeš dana biti sretan da možeš uložiti svoj pošteno zarađen novac u dobre dionice, jer svi su izgledi da će to biti uskoro, već bi se sada trebao malo upoznati s jednim burzovnim listom. Sljedećega dana došao je k meni. Razmišljao je o mojoj napomeni, dao mi papir i pero i ja sam trebao postaviti listu burzovnih vrijednosti koje je želio kupiti za probu. Nije razmišljao o špekulaciji, htio je samo malo pokušati. Na prvom mjestu napisao sam mu njemačke obveznice Young, francusku seriju, na drugom mjestu južnoafričke dionice De Beersa, a nakon toga još nekoliko američkih prvorazrednih vrijednosnih papira. Lista se pokazala dobrom. Youngove dionice uskoro su se ustostručile, dionice De Beersa udeseterostručile, a sve druge su također iznimno porasle. Kada su se već nakon prvih kupnji tako povoljno kretali tečajevi, moj prijatelj je nabavljao sve više i više dionica, u New Yorku, u Europi, pa čak i u Australiji. Prvo je kupovao svojom gotovinom, onda je imao sve više sredstava na raspolaganju, a na kraju je kupovao na kredit. Na vrhuncu svojega angažmana počeo je računati i otkrio da njegove burzovne diferencije iz dana u dan čine pet puta više od njegova obiteljskog budžeta. Osim toga, otkrio je da tečajevi mogu i padati. A i burza je postajala sve više sušičavom, razlike su bile sve veće, tako da živci mojeg prijatelja nisu više mogli izdržati sva ta uzbuđenja. Jednog lijepog dana tijekom sjednice na burzi (možda su dionice De Beersa upravo nakratko pale za nekoliko bodova), doživio je živčani slom i završio je u bolnici za psihičke bolesnike. U jakom uzbuđenju njegova se obitelj dogovarala što će učiniti. Donijeli su odluku da će likvidirati cijeli burzovni angažman. Prodani su svi vrijednosni papiri i cijela njegova imovina nije se više sastojala od klimavih dionica, nego od fine gotovine koja se nalazila na bankovnom računu. I što se onda dogodilo? 107
Tijekom dugih mjeseci u kojima se moj prijatelj podvrgnuo liječenju spavanjem, bankrotirala je burza. Bio je to snažan pad tečaja i žestoki slom svjetskih burza u proljeće 1962. Kada je moj prijatelj potpuno izliječen otpušten iz bolnice, tečajevi su bili na najnižoj razini. No on je bio sretan i smješkao se kao novorođenče. Liječenje spavanjem spasilo je njegovu imovinu. S njegovim na kredit kupljenim vrijednosnim papirima bez prodaje bi zasigurno potpuno propao. I moja je savjest bila potpuno čista. Doduše, ja sam taj koji ga je zaveo na burzu, ali: Sve je dobro što se dobro završi. No nije jednostavno kada se jednom zaraziš burzovnom groznicom. Ako posjeduješ papire, drhtiš i bojiš se da će pasti; ako ih nemaš, onda drhtiš da će narasti. I moj ozdravljeni prijatelj je drhtao. Kada su tečajevi počeli rasti, postao je nervozan. Kada su se dionice još više penjale u visinu, uhvatila ga je panika, špekuliranje na rast tečajeva je pred vratima, a on nije tu. Uzaludno sam ga upozoravao. Opet je počeo kupovati... Doduše, prezirem parazite na burzi, igrače koji svaki dan kupuju i prodaju, ali priznajem da bez njih burza ne bi bila burza i da bez burze kapitalistički sustav ne bi mogao egzistirati. Što je više parazita u igri, to je veći promet i veća likvidnost. A što je veća likvidnost, to je veće jamstvo za svojevrsnog ulagača da svoje dionice može uvijek prodati na likvidnom tržištu s visokim prometom. Ako bih želio cijelu priču o špekulaciji sažeti u jednoj rečenici, morao bih reći; homo ludens je rođen, on je igrao, dobivao i gubio i neće nikada umrijeti. Stoga sam uvjeren da će nakon svake burzovne depresije, kada ljude obuzima stvarno gađenje prema dionicama i burzi, opet doći vremena kada će se zaboraviti sve rane prošlosti i kada će ljudi osjećati da ih burza privlači kao komarce svjetlo. I ako to ne budu učinili iz vlastitih pobuda, onda će se visoko razvijena burzovna industrija pobrinuti za to, a u prvom redu mamac koji se zove novac. Mogao bih usporediti homo ludensa i specijalni slučaj burzaša s alkoholičarom koji nakon teškog opijanja u mamurluku sljedećeg jutra odluči da nikada više neće popiti ni kap alkohola. No već poslijepodne opet pije koktel, a onda još jedan, pa još jedan, i u ponoć je opet jednako pijan kao prethodne večeri. Dakle, svi su opsjednuti i ludi? Možda je i dobro da je tako, jer kakav bi svijet bio bez luđaka, a tek bez burze? I odakle bi dolazili dobici na burzi da nema luđaka?
108
JEDANAESTO PREDAVANJE
Trajna vrijednost glupih Knez Johannes von Thurn und Taxis s kojim se uvijek rado nađem i koji je sasvim suprotan imidžu plejboja, za što slovi u javnosti, vrlo je pametan i visoko obrazovan čovjek, a još k tomu briljantan zabavljač sa zagonetnim, katkad gotovo zločestim vicem, predložio mi je da s njim jednom napišem knjigu o ljudskoj gluposti. To bi zasigurno bila tema za mnogo svezaka! Moj i očev prijatelj, profesor Albert Hahn, stalno me upozoravao: "Ne možete dovoljno precijeniti ljudsku glupost." Nikada neću zaboraviti što je rekao jedan prijatelj burze kojega sam često sretao prije šezdeset godina i koji je tada imao već osamdeset godina. Svu svoju mudrost vezanu uz burzu sažeo je u jednoj rečenici koju mi je stalno ponavljao: "Cijela burza ovisi samo o tome ima li više dionica od idiota, ili više idiota od dionica." Hvala Bogu da na burzi ima iznimno mnogo glupana. Što bi burza bila da nema glupana? Rado idem u burzovne dvorane (svejedno u kojoj zemlji), jer nigdje na svijetu ne mogu na jednom četvornom metru sresti tako mnogo ljudi koji snažno žive iznad svojih duhovnih horizonata. Svatko tko jedanput uspije podignuti tečaj sa 100 na 110 umišlja da je genij i već obračunava novi godišnji prihod. Jadnici, još ne znaju kakve im sve pljuske prijete. No važno je i čuti ih i znati kako analiziraju događaje u svijetu i gospodarstvu kao što i dobar kartaš, osobito igrač pokera, treba poznavati tijek misli svojih protivnika. Špekulant često može više profitirati od gluposti drugih, nego od osobne mudrosti. Od glupana se može ponešto i naučiti, poglavito ono što ne trebaš činiti. Karl Farkas, poznati konferansje u bečkom kabareu Simpl došao je jednu večer na pozornicu, pogledao dolje prema publici i rekao sa svom ozbiljnošću: "Sve sami glupani!" Nakon toga začuo se grohotan smijeh. Želim doživjeti isto, da mogu jednom u svojem kabareu, burzovnoj dvorani, publici reći isto. No ta publika zasigurno se ne bi nasmijala, jer moji kolege su previše tašti i smatraju se odveć pametnima.
109
Oni koji umišljaju da su najmudriji No burzaši na nekom mjestu uvijek umišljaju da su njihovi kolege s onu stranu granica, ako ne pametniji, onda sigurno bolje informirani. Za ilustraciju želim ispričati priču iz Drugog svjetskog rata. U to su vrijeme zbog manjka deviza postojali strogi propisi o stranim valutama. Francuzi su bili obvezni da pod državnim nadzorom kao bankovni depozit polože vrijednosti koje posjeduju u inozemstvu. Na listi vrijednosnih papira koji su se trebali deponirati nisu bile navedene samo nevažne dionice i bijedne obveznice koje se nisu mogle prodati u inozemstvu i od kojih se nije moglo očekivati da donesu devize. Propisi su izuzimali samo drugorazredne i nezanimljive vrijednosti. S druge strane devizna je kontrola također dovela do strogog kontingentiranja uvoza i izvoza stranih vrijednosti. Niti jedan strani vrijednosni papir nije se mogao uvesti u Pariz ako se nije izvezao neki drugi vrijednosni papir u istom iznosu, kako bi se pribavile određene devize. Tako je gotovo automatski uspostavljena potrebna ravnoteža. U ono su vrijeme naftne vrijednosti, a osobito dionice Royal Dutcha, bile vrlo omiljene u Francuskoj. No za pribavljanje dionica Royal Dutcha bilo je potrebno uvesti neku drugu vrijednost iz inozemstva u vrijednosti toga iznosa. Određene patničke japanske obveznice nisu bile na službenoj listi. A i neplodni pregovori između francuske i japanske vlade nisu donijeli niti najmanji uspjeh. Malo je ljudi na Pariškoj burzi poznavalo te zaboravljene nazive, a još su manje bili poznati u inozemstvu. No najednom su se te japanske obveznice pojavile u Švicarskoj kao da su iskočile iz Pandorine kutije. Zaprepašteni promatrači vidjeli su kako se tržište sve više punilo njima. Nitko to nije razumio. U Parizu su se sve više širile glasine da će se kao kupci pojaviti Švicarci. Doista, neke francuske banke koje su specijalizirane za međunarodnu arbitražu neprestano su kupovale, a dobro informirani ljudi znali su da se to događalo kako bi se papiri mogli dalje prodavati u Švicarskoj. U Švicarskoj se pak onda proširio glas da je Pariz kupac; doista su Švicarci neprestano kupovali arbitražne banke, a dobro informirani ljudi znali su da se to događalo kako bi se papiri mogli dalje prodavati u Parizu. Šaputalo se sada po Parizu da su Švicarci informirani o vjerojatnoj nagodbi s Japanom, a Švicarci su pak vjerovali da Francuzi imaju povoljne vijesti o pregovorima s Tokijem. Svi su se slagali u tome da nešto ima u zraku. Mnogi su ljudi dopustili da ih ponese trend jer su bili pod d o j m o m velikih transakcija za koje se činilo da upućuju na odličnu regulativu. Oni koji su stajali malo po strani i bavili se samo sitnim poslovima postali su uznemireni, špijunirali su i pratili događaje. Tečajevi su postupno rasli sve do onoga dana kada je papir prekoračio granice razuma. 110
A na Dalekom istoku još uvijek nije bilo ničega novoga, još nije postignuta nikakva regulativa. Gdje se, dakle, nalazila istina? U čemu je bila tajna? Evo objašnjenja: budući da je francusko tržište htjelo pribaviti dionice Royal Dutcha, arbitri su kupovali vrijednosne papire na švicarskim burzama, kako bi ih mogli prodati u Parizu. Operacija je bila potpuno legalna, pod izričitim uvjetom da se moglo plaćati devizama koje je netko dobio prodajom neke druge inozemne vrijednosti, a koja je uvezena iz Pariza u Švicarsku. Morala se, dakle, u dostatnoj količini pronaći strana vrijednost koja se mogla kupiti u Parizu, a koja se bez gubitka mogla prodati u Švicarskoj. 'Japanci' su se tu fantastično uklapali. U Francuskoj se mogla kupiti bilo koja željena količina, a isto tako proizvoljna količina mogla se prodati u Švicarskoj. Zašto? Jednostavno zbog toga što su drugi arbitri kupovali japanske obveznice u Švicarskoj, slali ih na manje ili više legalan način u Francusku i prodavali ih na Pariškoj burzi. S protuvrijednošću u francuskim francima priskrbili su si na crnom tržištu strane devize kako bi mogli platiti svoje kupnje u Švicarskoj. Tako je došlo do toga da su isti papiri stalno putovali tamo-amo između Francuske i Švicarske. Velike arbitražne banke slale su 'Japance' iz Pariza u Zürich, a arbitri crnog tržišta opet su povratno slali iste papire u Pariz. Ako je šetnja između Pariza i Švicarske možda i tekla bez povrede zakonskih odredbi, onda povratno putovanje Švicarska-Pariz bez sumnje nije slijedilo sasvim valjano... Logično je da se tečaj uopće nije smio promijeniti, jer je točno jednak broj papira stajao na raspolaganju na zdjelicama vage za kupnju i prodaju. Ali oni kojima je miris pečenja ušao u nosnice i omamio ih i koji su u velikim transakcijama ugledali znakove povoljne regulacije, ometali su ravnotežu. Mala, samo vrlo mala težina, nekoliko grama više na jednoj strani vage i već vrijednost papira raste bez kraja. To je tako trajalo sve dok jednoga dana nije donesena regulativa koja je bila vrlo nepovoljna za vlasnike obveznica i koja je dovela do toga da su tečajevi pali otprilike za 50%, i to do ugovorno utvrđene razine. To je bila dobra pouka za one koji misle da njihovi kolege na drugim tržištima stalno znaju više od njih! Čovjek si uvijek umišlja da je susjedov travnjak uvijek zeleniji od njegova.
Postoje i obrazovani glupani Zašto, osobito u Saveznoj Republici Njemačkoj, ima tako mnogo mladih ljudi koji studiraju ekonomiju? Sasvim jednostavno: oni žele da na njihovoj posjetnici podebljanim slovima piše riječ diplomirani ekonomist. Velika poduzeća i banke pri zapošljavanju novih ljudi već nekoliko godina preferiraju one kandidate kojih imaju dokaz da nisu nepismeni. 111
Medu diplomama upravo je najjednostavnije doći do one za ekonomiju, sigurno mnogo jednostavnije nego do one diplomiranoga inženjera. Treba samo naučiti napamet neke knjige, ne treba mnogo razbijati glavu. I tako se proizvodi mnogo diplomiranih ekonomista. Žalim ih zbog toga što su protratili pune četiri godine svojega dragocjenog vremena i tvrdim da je ekonomska znanost zapravo jedna pseudoznanost. O n o malo što se nauči, zastarijeva iz godine u godinu. Nisam jedini koji zastupa ovo stajalište. Druga po veličini brokerska tvrtka na Pariškoj burzi (400 zaposlenika) izdvaja kandidate koji dolaze s diplomom diplomiranog ekonomista s obrazloženjem da su ograničeni, da ne znaju globalno misliti, a uz to su još i umišljeni. Kao što je već rekao Molière: "Školovana budala je veća budala nego ona neškolovana." Ako razgovaram s kolegom s burze, koliko god on bio briljantan, već nakon dvije rečenice primjećujem da je studirao ekonomiju. Njegovi argumenti i analize vrlo su stiješnjeni i on ne može izaći izvan toga. I za to mu je trebalo četiri ili pet godina studiranja? To me podsjeća na jednu anegdotu. Kada je Einstein bio zamoljen da kaže nekoliko rečenica o teoriji relativnosti, odgovorio je: "Ako mi lijepa mlada dama sjedi pola sata u krilu, čini mi se da je to samo pet minuta. No ako m o r a m samo pet minuta sjediti na vrućoj peći, čini mi se kao da je to pola sata." Nakon toga je jedan slušatelj šapnuo svojem susjedu: "I za to je dobio Nobelovu nagradu?" A koliko je bio iskren Al Smith, guverner države New York, glasovit i vrlo popularan američki državnik koji je gotovo postao predsjednik, vidimo iz njegova priznanja. Na jednom skupu netko mu je dobacio: "Gospodine guverneru, na kojem ste sveučilištu diplomirali?" -"Ja? Na ribljoj tržnici New York Cityja!" I Albert Hahn, profesor ekonomskih znanosti, koji je iza sebe ostavio imovinu od oko 40 milijuna dolara, opisao je svoje burzovne špekulacije ukratko, ali iskreno: "Ne tražim ništa za vlastite gluposti koje kao profesor izjavim!" Moj savjet za sve mlade ljude koji studiraju ekonomiju i poslije žele na burzu zbog toga glasi: "Sve što ste naučili na fakultetu trebate o d m a h i radikalno zaboraviti. To je samo opterećenje za sljedeći posao."
IOS i ja - poglavlje iz povijesti ljudske gluposti Možda je to milost kasne pogodnosti da su naši putovi više od četvrtine desetljeća upadljivo paralelno tekli. Jer Adolf Theobald, osnivač Capitala, učinio me stalnim kolumnistom magazina - što u to vrijeme uopće nisam namjeravao biti. Konačno, nikada nisam skrivao da sam špekulant - čak sam ponosan na to. Kako se poslije ispostavilo, bio je to idealan uvjet da se može promišljati o burzi i novcu. Danas sam najstariji komad namještaja u redakciji. 112
Naravno, burzovne savjete, koje su drugi htjeli čuti od mene, nikada nisam davao. Jer zapravo ne postoje pravi savjeti. Držim prije svega do jedne kineske mudre izreke: "Imaš li prijatelja, daruj mu ribu. Ako ga pak doista istinski voliš, nauči ga loviti ribe." Nisam ljude štedio 'negativnih' savjeta - upozorenja. Svoju prvu veliku borbu vodio sam šezdesetih godina protiv, zbog IOS-zbrke * ozloglašenog Bernija Cornfelda i njegovih partnera - protiv masivnih otpora sa svih strana i tada prisutne redakcije Capitala. Rečeno mi je da njemačka publika ne želi čitati moja upozorenja o maniji fondova koji su se širili i o doglednoj prijevari ulagača. Žele čuti informacije o tome na koji se način netko može obogatiti, ali mračna predviđanja o tome da postoji mogućnost da se izgubi sav novac ne dolaze u obzir. Potpuno kao kod Ericha Kästnera: gdje je ono pozitivno? No uspio sam se probiti i sljedećih mjeseci objavio sam mnogo članaka na tu temu. Kako je završila pustolovina IOS-a, to je danas već jedno poglavlje u povijesti financija i u vječnoj priči o ljudskoj gluposti. Prijašnji IOS-ovi predstavnici, koji su mi tada pisali protestna, čak prijeteća pisma o tome da ću ja oštetiti njihov posao, kažu mi danas: "Gospodine Kostolany, vaša slika uvijek visi iznad mojeg pisaćeg stola." Koliko su istinite riječi Francuza Antoinea Rivarola: "Ako si u pravu 24 sata prije ostalih, onda 24 sata sloviš kao luđak." Gotovo da sam i ja završio kod IOS-a, barem je postojala namjera da me angažiraju. Henry Buhl III. stajao je na čelu upravljanja portfeljem. Tražio je menadžere, stručnjake za novac i osvrtao se medu stručnjacima. Moj prijatelj Gaston Coblenz, prijašnji europski dopisnik New York Herald Tribunea rekao mu je da poznaje starog burzovnog lisca s velikim iskustvom i 'koji je mnogo stariji od svih nas'. Nakon toga me Henry Buhl bezuvjetno želio upoznati. No ja sam prvo bio suzdržan, jer sam već tada znao kakva je situacija s IOS-om. Iz znatiželje sam napokon prihvatio njegov poziv na sastanak u Ženevi. Za ručkom u hotelu du Rhone rekao mi je da traži trgovce koji će stalno trgovati tamo-amo, koji će stalno reagirati na promjene tečajeva, ne samo u roku od jednoga sata nego i u roku od dvije minute. Uspjeh je čarobna riječ. To je pokazalo i jedno skupo istraživanje koje je proveo: uspjeh postižu samo oni menadžeri portfelja koji se stalno okreću i postižu dobit. *
Investors Overseas Services je poduzeće za prodaju uzajamnih investicijskih fondova koje je 1955. osnovao Bernard Cornfeld. Zaposlio je 25.000 ljudi koji su od vrata do vrata diljem Europe, osobito u Njemačkoj, prodali njegovih 18 uzajamnih investicijskih fondova. No tržište je palo i zajamčene dividende trebale su se isplatiti iz glavnice tvrtke, što je osnova tzv. piramidalne sheme. IOS je bio prisiljen dati dionice na inicijalnu javnu ponudu. Obaranje cijena prodajom prisililo je mnoge investitore, IOS-ove zaposlenike i menadžere portfelja da prodaju svoje dionice. Cornfeld je u svibnju 1970. izbačen iz IOS-a, a sljedeće je godine IOS grupa propala, (nap. prev.) 113
Upozorio sam ga da razmisli o ovome: jedan je trgovac možda ulagao u dobar sektor, primjerice u industriju računala koja je u to vrijeme doživljavala velik uspon. Naravno, kod rasta tečaja od 100 na 200 ima dovoljno slobodnog prostora kako bi ponovno stalno ulazio i izlazio, to jest kod 100 kupovao, kod 105 prodavao, kod 110 opet ulazio itd. On je, doduše, sudjelovao od 100 do 200, ali u konačnici je zaradio samo 40 bodova, a ne 100. Sve što je bilo između je čisti zrak. Drugi je trgovac možda imao peh, primjerice s dionicama zrakoplovnog poduzeća koje su u to vrijeme doživjele pad od 100 na 70. On uopće nije imao šansu postići uspjeh, jer nije htio riskirati gubitke koji bi bili štetili mjesečnoj ili tjednoj 'kontroli uspjeha' njegove karijere koja je uobičajena za taj posao. Dakle, on je čekao, tečaj je pao na 90, morao je čekati dalje - i izvjesio. To je ono što odlučuje o uspjehu pojedinog trgovca, ne kratkoročan rezultat, kako je istraživanje navodno pokazalo. Henry Buhl bio je toliko pod d o j m o m da mi je unatoč mojoj fundamentalnoj kritici njegove filozofije ponudio da uđem u IOS i da odmah od početka radim s deset milijuna dolara. Na moje pitanje kako će tvrtka (koja je upravljala s oko tri milijarde maraka od njemačkih ušteđevina) spriječiti da ne kupim upravo 10.000 IBM-ovih dionica, dok neki drugi kolega (bilo je deset trgovaca) prodaje 10.000 IBM-ovih dionica, odgovor Henryja Buhla III. bio je kratak, ali je govorio mnogo. Rekao je da mu to uopće ne smeta. Ako budemo spretni, obojica možemo ostvariti profit. Moja naknada bila bi uostalom onih 20 posto od rezultata, za koji sam potukao Dow Jones indeks. O tome da Dow Jones može jednom i pasti, o tome uopće nije bilo govora. O n o što sam čuo u tom razgovoru bilo je dovoljno za mene. Nisam otišao u IOS. Umjesto toga napisao sam svoj prvi članak protiv tog prevarantskog poduzeća. Nažalost, moja kampanja razotkrivanja došla je prekasno. Tisak je godinama prikazivao djelatnost investicijskih fondova u najljepšim bojama. Uvjeren sam da su upravo najopsežnije, raskošne reportaže o sjajnom i luksuznom životu osnivača fondova i njihovih menadžera pridonijele tomu da su tisuće štediša poklonile svoje povjerenje tim pustolovima i njihovu novom kralju Midi, poznatijem kao Bernard Cornfeld. Dnevni tisak izvješćivao je opširno i neutralno o događajima u industriji off shore fondova. No on nikada nije temeljito napao fondove. Sama ta činjenica bila je najbolja propaganda. Kada se prisjetimo nametljivih, glasnih i prevarantskih obećanja prodavača fondova i kada ih se usporedi s 'uspjesima', može se samo postaviti pitanje: kako se to moglo dogoditi? Kako su odgovorna tijela u Njemačkoj tako dugo mogla pasivno promatrati tu prevarantsku djelatnost? Postavlja se pitanje zašto je industrija off shore fondova u Njemačkoj imala tako golem uspjeh, ako ne uzmemo u obzir da je reklama bila potpuno slobodna. Pronađen je novi trik, jer off shore fondovi su investicijski fondovi koji se registriraju u egzotičnoj zemlji gdje ne podliježu nikakvoj kontroli zakonodavstva ili
114
drugih nadzornih tijela. Posljedica toga je da njihovi upravitelji nikada ne mogu biti podvrgnuti kontroli, dakle, 'kradi' su vrata širom otvorena! Jesu li gospoda Cornfeld & Co geniji? Zasigurno nisu. Cijela čarolija oko fondova u ruke im je došla samo stjecajem sretnih okolnosti. Uvjeren sam da Cornfeld nije bio varalica. Bio je samo neiskusan, neobrazovan, primitivan i uopće nije znao što je to burza. Također, nije imao pojma o povijesti burze. On je doista mislio da je pronašao eksploziv. Također nije znao da se već u 17. stoljeću na Amsterdamskoj burzi jednako tako veselo špekuliralo kao danas na Wall Streetu. Budući da su tečajevi neprestano rasli nekoliko godina, postavio je tezu da vrijednosni papiri godišnje na burzi donose petnaest posto dobiti. I on je doista uvjerio publiku u tu monstruoznu laž. Vojska njegovih zaposlenika gledala ga je kao da je apostol. Njegov privatni život, luksuz kojim je bio okružen, samo je povećavao njegov ego u očima tih ljudi. Svatko je želio postati drugi Cornfeld. I mali ljudi su mislili; ako je Cornfeld sa svojim fondovima mogao steći takav imetak, onda će to moći i oni. No oni uopće nisu pomišljali na to da je Cornfeldov luksuzan život financiran njihovim novcem. Priznajem da sam i sam prema 'velikom' Cornfeldu jednom osjećao nešto što bi se moglo nazvati zavišću. Bilo je to na izložbi antikviteta u Grand Palaisu u Parizu koju rado posjećujem. Divio sam se prekrasnim komadima i odjednom pomislio: Bernie Cornfeld mogao bi si priuštiti sve što se ovdje nudi, iako se u to uopće ne razumije, mogao bi se samo nasmijati i kada je riječ o najvišim cijenama. Počela me izjedati zavist. Onda se najednom čula glazba, jedna Brahmsova simfonija koju iznimno volim. O d m a h sam bio potpuno utješen. To je nešto što ja imam, a on zasigurno ne. Njegov neočekivan uspjeh objašnjavao se s jedne strane preko nesklada između najednom eksplozivno naraslog ušteđenog kapitala i nedostatne, gotovo nepostojeće infrastrukture za upravljanje ulozima na drugoj strani. A odakle je trebala potjecati ta infrastruktura? Njemačka publika je od 1930. bila isključena iz međunarodne struje kapitala. Odakle je Njemačka, dakle, trebala uzeti prave stručnjake na području investicija, a osobito na međunarodnom području? Prema tome nije čudo da se mali njemački štediša osjećao sretno kada je sada takozvani 'investicijski savjetnik' zakucao na njegova vrata. Bio je vrlo dobrodošao i pozvan na šalicu kave u kuću. Niti u jednoj drugoj civiliziranoj zemlji nije bio dopušten taj nered u tolikoj mjeri. Stoga su off shore investicijski fondovi i fondovi za nekretnine bili usmjereni samo na to da opljačkaju njemačku publiku. Svi su nosili etiketu: "Proizvedeno za Njemačku." Menadžeri fonda žongliraju tamo-amo s najopasnijim i često bezvrijednim papirima, mislim, sve do danas. Njihova metoda je ovakva: odmah nakon što kupe dionicu, opet je odbacuju s malom koristi, prelaze na drugi papir i tako dalje, s namjerom da privuku buduće kupce fonda s uspjesima dobiti. Ako su ti menadžeri nesretnim 115
slučajem uložili u loše dionice, ostaju u gubitku. Male dobiti, veliki gubici. Niti jedan stručnjak s iskustvom ne može predvidjeti uspjeh igrača te vrste. Oni ostaju špekulanti iz prikrajka, čak i onda kada posluju milijardama. Uvijek je riječ o istim metodama i o istom mentalitetu. Performance funds nisu investicijski fondovi (kako ih razumiju europske banke), nego je riječ o sasvim vulgarnim igračkim sindikatima. Njemački štediše čak i ne znaju da se s njihovim ušteđenim feninzima često upravlja bezobzirno i neodgovorno, često preko prevarantskih papira. Osobno sam špekulant, pa prema tome znam što je to špekuliranje i u koji se rizik mora ući. Biti aktivan na burzi - da - ali s vlastitim novcem! Osim toga, obećanje godišnje dobiti od petnaest posto je obmana s apsolutno pogrešnim činjenicama. Menadžeri fonda imaju u prosjeku dvadeset pet godina i nemaju pojma o podmuklim zamkama burze. U sljedećim godinama oni će steći nekakvo iskustvo, no to će onda za vlasnike udjela biti prekasno. Menadžeri fonda imaju samo jedno iskustvo i to o tome kako se fondovi mogu najbolje približiti povjerljivim kupcima. I zašto tek sada skupljati dugogodišnje znanje o gospodarskoj politici, novcu i tržištu kapitala, kada se postupa samo prema načelu koje je formulirao još Alexandre Dumas: "Dobar posao, to je uvijek novac drugih!" Da sam tada uspio u tome da samo jednog štedišu odvratim od toga da uloži 1.000 njemačkih maraka u certifikate fonda, smatrao bih da je moja misija ispunjena. Zašto sam bio toliko pesimističan? Vođenje investicijskog fonda zahtijeva tri uvjeta: poštenje, osjećaj odgovornosti i iskustvo. O poštenju se ne želim dalje izjašnjavati, pogotovo stoga što svakoga smatram poštenim dok on ne dokaže suprotno. Što se tiče morala menadžera fonda, imam svoje osobno mišljenje. No budući da nemam uvid u knjige, ne mogu dati objektivan sud. Moje pesimistično stajalište počiva na mojem dugogodišnjem burzovnom i ljudskom iskustvu. Što se tiče njihova osjećaja, mogu bez sumnje izreći najoštriju kritiku. Uvjerilo se male ljude koji nemaju pojma o burzi i špekulaciji u to da će godišnje ugrabiti dobit od petnaest posto. Ta vrsta burzovne filozofije počiva na optičkoj zabludi, njezino je širenje jednostavno kriminal. Na burzi se može zaraditi, mnogo zaraditi, eventualno i obogatiti se, ali može se i izgubiti, mnogo izgubiti i također i totalno propasti. Ali nikada se ne može na burzi osigurati godišnji prihod koji se može izraziti u čvrstim postocima. Prodavači su doista bili rafinirani i obučeni. Jednom prigodom primio sam jednoga od njih jer sam htio upoznati reklamnu strategiju. Jedan moj prijatelj proslijedio je moju adresu s napomenom da je tu netko, ali nije poslovan čovjek, nego glazbenik ili pisac, vrlo imućan čovjek, to bi bilo nešto za IOS. (Danas se nešto takvo ne bi moglo realizirati, postao sam poznat preko medija.) Saslušao sam govor i moram reći da je doista bilo fantastično kako mi je laskavo prezentirao IOS-ov koncept. Gotovo da sam bio pobijeđen! 116
Na temu iskustvo želim ustvrditi sljedeće: menadžeri fonda su i sami vjerovali u godišnji rast od petnaest posto, a i u način na koji on treba teći na burzi; upravo to je dokaz njihova neiskustva. A budući da su bili neiskusni, postupali su i neodgovorno. Nisu slutili kakve će im sve stupice postaviti burza. Menadžeri fonda pokušali su skinuti odgovornost sa sebe zbog vlastita fijaska na burzi. Smatrali su da nisu odgovorni za to što su tečajevi pali. To je u osnovi krivo. Kao prvo, Dow Jones indeks u siječnju 1972. nije zabilježio mnogo nižu vrijednost nego što je povijesno bila njegova najniža razina. Da su menadžeri fonda s ušteđenim feninzima pokupovali prvorazredne vrijednosti, uopće ne bi nastali gubici, vlasnici certifikata čak bi ostvarili i profite. No oni su pokupovali mnogo bezvrijednih i prevarantskih papira, a često su i kupljene dionice, takozvane dionice s pismom (dionice od koji na burzi ovlašteno kotira samo malen iznos, najveći dio je blokiran) s prevarantsko visokim cijenama uvrstili u svoje bilance. Osim toga odgovorni su za to što su male ljude zaveli na te divlje burzovne špekulacije, iako su oni prethodno sa svojim štednim računima, hipotekarnim obveznicama i tako dalje, posjedovali skroman, ali siguran dohodak. Dobio sam na stotine pisama malih štediša koji su se žalili na to da se zbog fondova danas nalaze u tragičnim financijskim situacijama. Koju pouku mogu izvući iz priče o čarobnim fondovima? Za svakoga, pa i najmanjeg kapitalista koji raspolaže s dosta sredstava za izgradnju malog portfelja s relativno širokom paletom, kao dobro ulaganje ostaju vrijednosni papiri (dionice, zamjenjive obveznice i tako dalje) koje on odabire uz pomoć iskusnog stručnjaka. Za minimalnog štedišu čija sredstva nisu dovoljna za varijaciju ulaganja moguće rješenje su investicijski fondovi, ali isključivo oni koje kontroliraju europska tijela. A Bernie Cornfeld & Co? Oni još i danas žive u luksuzu, a gospodin Cornfeld hvalio se u nekom intervjuu u Hollywoodu da privatnu imovinu procjenjuje na 40 do 50 milijuna dolara. I sve to na trošak malih štediša. Začuđujuće je da se do danas nikad nije dogodio ni najmanji sukob s nekom žrtvom. Drskost te gospode iz fondova i glupost malih štediša uistinu se ne može precijeniti.
117
DVANAESTO PREDAVANJE
Niti jedna burza ne sliči drugoj Kada europske burze zatvaraju svoja vrata, New York se budi. Nekoliko sati poslije Chicago, zatim San Francisco, a u vrijeme kada je u Americi noć i Wall Street ide na počinak, burza u Tokiju na drugoj strani svijeta prima gomilu ljudi koja se svaki dan slijeva u nju. Nakon Hong Konga slijede Singapur, Sidney, Tajvan, onda Bombay, a rano ujutro smjenu preuzimaju Tel Aviv i Atena; zatim dolazi Milano, također i Madrid, a istodobno Frankfurt, Pariz i London. Nekoliko sati poslije opet dolazi Wall Street i tako se zatvara krug od 24 sata. Danas ću započeti s najnovijim rođenjem burze - Budimpeštanske burze. U povodu njezina rođenja držao sam predavanje na mađarskom jeziku gdje sam po nalogu stručnjaka pokušavao uvjeriti mlade komuniste da je burza nešto što je neizostavno za gospodarski razvoj. Salvador Dalí je tvrdio da je kolodvor iz Perpignana središte svijeta. Ne želim ići tako daleko i reći da je Budimpeštanska burza financijsko središte svijeta, iako se u tome skriva tračak istine. Burze za vrijednosne papire i burze za žitarice nalazile su se jedna pokraj druge u istoj monumentalnoj zgradi izgrađenoj u jugendstilu. Burza žitarica i njezina terminska trgovina bile su prije 1914. najvažnije u Europi, skladište zrna Austro-Ugarske Monarhije. Cijela je Mađarska špekulirala na žitarice, u prvom redu na zob - koji je za vojsku bio toliko važan kao danas benzin. Obje burze zatvorene su 1949., a posljednji sam dan i sam doživio. Nakon 40 godina zimskoga sna, zahvaljujući novom razvoju, burza vrijednosnih papira ponovno je oživljena 1988. - kao mikroburza. Sada (1990.) transformirala se u miniburzu sa samo 60 dionica, 400 obveznica, 35 banaka koje imaju udjele i brokerima koji sjede za stolom u obliku potkove i od 10 do 12 sati glasno pozivaju svaku ponudu i svaku potražnju. Miniburza s minitransakcijama, ali ipak burza u gradu u kojemu je sveučilište do 1990. nosilo ime Karla Marxa. Veliko dostignuće
119
za renesansu mikrokapitalizma ili minikapitalizma u Mađarskoj, s velikom nadom da će sitne ribe jednoga dana postati velike... Kada sam prije mnogo godina putovao po Sovjetskom Savezu, htio sam iskazati svoje poštovanje prema glasovitim 'umrlim' burzama Moskve i Peterburga (tada nisam slutio da bi one jednom mogle biti 'tobože mrtve', pa ni za nekoliko desetljeća). Niti jedan čovjek u Moskvi nije mi znao reći gdje se nalazi stara burza; većina njih nije uopće razumjela pojam burza. Napokon sam sreo starijega gospodina koji me doveo do počasne zgrade koja je u njegovo vrijeme bila skladište robne kuće Gum. U Sankt Peterburgu znao sam gdje se nalazi burza: na rijeci Nevi, nasuprot mjestu gdje je stacionirana zaštićena krstarica Aurora. Danas je u njoj smješten muzej marine. Fotografirao sam ih za uspomenu. Kad sam prije četiri godine predavao na Vestfalskom sveučilištu Wilhelm u Münsteru došla su dvojica profesora iz Moskve i rekla: "Vi ćete doživjeti i to da vas mi pozovemo da na moskovskom sveučilištu održite predavanje o burzi." Rekli su da ću se veseliti što ću moći sudjelovati i u ponovnom otvaranju starih burza u Moskvi i Peterburgu. Iz Budimpešte putujemo u smjeru sunca prema zapadu. Sljedeća stanica je Beč: danas slatka mala burza, ali s velikom tradicijom još iz vremena kada je Beč bio središte Austro-Ugarske Monarhije. Doduše, ona to više nije, no ona se prije tri-četiri godine iščahurila kao najuspješnija burza, gdje se, gledano u postotku, mogu ostvariti najveće dobiti - ali, naravno, s vrlo malim kvantitetama. Zato danas nije ništa drugo nego vrlo ponosna na svoj uspjeh. Za razliku od Beča, burza u Zürichu stoji u obrnutom odnosu prema veličini zemlje. Gust promet, velika buka, veliki špekulanti s međunarodnim čuvarima iz cijeloga svijeta. Švicarcima nije potrebno špekulirati u Americi. Ako su Europljani pod d o j m o m u ovom ili o n o m smjeru tendencije prethodne večeri na Wall Streetu, mogu odmah, bez čekanja da se otvori Njujorška burza, trgovati s američkim papirima na burzi u Zürichu. Istodobno u Milanu traje živahna trgovina u burzovnoj dvorani sa sudionicima koji su spremni ući u rizik, gdje se na galeriji kao potpora nalaze i žene. Osim toga, tu je i Venecija: miniburza na najljepšem bulevaru na svijetu - kanalu Grandeu. Pokraj crkve St. Moisea počivaju kosti Johna Lawa, najvećeg špekulanta u povijesti, koji je u m r o kao jadni prosjak. Kada dodem u Veneciju nikada ne propuštam položiti kiticu cvijeća na njegov grob. Zatim burza u Rimu: sagrađena 1821. na temelju odluke vatikanske vlade. Kada govorimo o jugu, ne smijemo zaboraviti Madrid i Lisabon. Madrid ima najljepšu burzovnu dvoranu s osobito elegantnim agentima. Publika smije besplatno na galeriju, ali to se više ne isplati. Ovdje u doslovnom smislu riječi postaje sve tiše jer se agenti sa svojim glasnim aktivnostima sve više zamjenjuju računalima u uredima. Zanimljivo je, međutim, da Francova slika još uvijek visi u jednoj kongresnoj dvorani na burzi. Španjolska je burza danas još relativno nevažna, ali može joj se proreci briljantna budućnost. 120
A prednost Barcelone jest što svatko tko plati 50 pezeta može na parket. Lisabon je postojao oduvijek, ali nakon velike euforije - uvezene iz Rija - ostao je, navodno, mrtav, iza Spinole, gdje ne samo da su sva poduzeća postala državna nego su i strogo blokirani svi ulozi u dionicama. Tijekom jednog posjeta osobno sam doživio da su u jednom danu obavljene samo tri transakcije (s državnim papirima) - manje nego na sajmu nasuprot obali Taja. Objašnjenje sam našao odmah nakon što sam pročitao imena triju ulica koje povezuju grad s burzom: Ulica srebra, Ulica zlata i Ulica skupljača starih dronjaka. Bilo mi je jasno. Publika je dolazila do burze preko prve dvije spomenute ulice, a napuštala ju je Ulicom skupljača starih dronjaka... Sada, s euforijom svjetskih burza i ulaskom Portugala u EZ, tobožnji mrtvac opet je oživio. Čak sam i ja ondje morao održati predavanje studentima i špekulantima i uvesti ih u tajne špekulacija. Paralelno radi burza u Frankfurtu i sve njemačke burze. Frankfurt - nekada posjed Rothschildovih. Sada se to snažno promijenilo. Još se i danas prepričava anegdota kada su oni pitali rabina von Fürtha kako se trebaju ponašati sljedeće godine. Odgovor je brzo došao, ali bio je dvoznačan: "Kupiti ne prodati" - bez zareza! I onaj najmudriji ne bi mogao postati mudar iz ovoga savjeta. U Frankfurtu burza je otvorena kasnije i organizirana je kruto, prema njemačkoj maniri. Berlin, nekada golem s terminskom trgovinom, opcijama i zajedno sa svim šikaniranjima (kao što je opet započelo u Frankfurtu), danas je još samo provincijska podružnica Frankfurta i Düsseldorfa. Zahvaljujući posljednjim događajima i od toga opet može postati svjetska burza. München: brončana ploča na ulazu s natpisom 'Špekulacija' otvoreno nam kaže što se događa u zgradi. Prva burza na području Demokratske Republike Njemačke mogao bi biti Leipzig. Dalje sjeverno nailazimo na burze u Bruxellesu i Amsterdamu. Burza u Bruxellesu nekada davno imala je mnogo ženske klijentele i zbog toga je bila prilično histerična. Amsterdamska burza ponosna je na svoju prošlost jer je prva burza u modernom smislu. Prije kompjutorizacije, već u 17. stoljeću, funkcionirala je poput modernih burza današnjice. Još sjevernije nalazi se Kopenhagen i najpristupačnija burza na svijetu, smještena u staroj kraljevskoj palači. Posjet stranog burzovnog igrača uvijek je dobrodošla prigoda za mnogobrojne kulinarske specijalitete. Oslo: "Svaki pristojan čovjek smije ući ovamo", piše u jednom članku. Ostaje samo da se ustvrdi što je to pristojan čovjek. Stockholm: najtiša burza - moglo bi se čuti kako iglica pada na pod - i s mnogo sjevernjačke flegmatičnosti. Već 1932. posjetio sam burzovnu dvoranu; već su se tada kotacije provodile preko električnih uređaja; nema tu "ja dajem..., ja uzimam..."; potrebno je samo pritisnuti gumb za prijavu ponude i potražnje, kvantitete i tečaja; sve ostalo obavlja računalo. 121
I kako bih mogao zaboraviti Pariz gdje sam zapravo odrastao? Najstrastvenija i najotvorenija burza za nove ideje! Sve do prije nekoliko godina tu je publika bila najbrojnija: između 5.000 i 10.000 osoba - ovisno o senzaciji dana. Danas se, nažalost, stišalo i u Parizu. Nas stotinjak susrećemo se ondje, ali samo zato kako bismo pričali anegdote. Pariška je burza do sada bila poprište za borbu sindikata. Osim toga, bila su moguća i velika kretanja tečaja - zahvaljujući podržavljenju i privatizaciji koja je slijedila nakon toga. London! Sa svojom tradicijom i etiketom to je najviše aristokratska i najviše internacionalna svjetska burza. Ali ...horrible dictu: nedavno u velikoj burzovnoj dvorani nisam mogao izbrojiti više od 20 osoba - prokletstvo računala! A zahvaljujući tim računalima mladi zlatni momci žongliraju uokolo milijardama svojih poslodavaca. Nakon sloma 1987. otpušteno ih je 60.000, jer su ostavili gubitke koji prelaze sve mjere. Špekulacija je u jednakoj mjeri aktivna na robnim burzama, od plemenitih metala do papra. Ovdje postoji sasvim osobito tržište: trgovina zlatom i srebrom. U uredu bankarske kuće Rothschild svaki dan u 10.30 sastajalo se pet vodećih brokera za plemenite metale. Ne zato kako bi zajednički popili čaj, nego da bi ustvrdili tečajeve za zlato i srebro. Iako za tu vrstu trgovine već Chicago predstavlja snažnu konkurenciju, u njihovim su knjigama obuhvaćene sve narudžbe svijeta. I Moskva je nedavno zahtijevala da bude zastupljena na tom tržištu, jer se već dulje vrijeme pojavljuje kao prodavač - nakon što je sjednica završena, za nekoliko minuta, bez bilo kakve živahnosti i vreve, tečajevi se kabelima povezuju sa svim uglovima svijeta i mogu uzrokovati mnogo buke. Nakon Europe, skoknut ću do nekih burza Južne Amerike. Buenos Aires: velika kockarnica, glasna i odvratna. Ovdje se lovi u mutnom i ulaže sve na to da voda i dalje ostane mutna. Na burzu znatno utječu unutarnjopolitički događaji koji katkad uzrokuju tečajna kolebanja od 1 do 100. Lima: sićušna burza u kojoj sam tijekom jednog posjeta prebrojio tri osobe; predsjednika koji je predsjedao, tečajnog brokera koji je uvrštavao podatke u burzovnu kotaciju i jednog sudionika koji je svaki put zatresao glavom kada bi tečaj bio unesen. Caracas: burza je počela okupljanjima u 19. stoljeću u hladu drveta; a do danas je izrasla u vrlo moderan neboder. Rio de Janeiro: imao je tu i tamo svoje sjajne dane koji su čak zarazili Lisabon. Gospoda često pregovaraju o špekulacijama s nekretninama, ali i o vrijednosnim papirima zahvaljujući galopirajućoj inflaciji. Montevideo se smješka dok drugi iz Južne Amerike stišću zube. Poslovi - osobito s devizama - cvjetaju, dok drugdje u Južnoj Americi vlada nered, i oni su retrogradni kada drugdje opet nastupi mir. U određenoj mjeri su Švicarska ovog kontinenta. Sada slijećemo na Wall Street o kojemu su objavljene mnoge knjige, članci i rasprave. I tako ne mogu reći ništa novo. Američko srce kuca prema pulsu Wall Stree122
ta. To je El Dorado velikih financijaša, od herojskih vremena do današnjeg dana. Ali savjesni državni službenici nadziru operacije i trebali bi zaštiti tako često opljačkanu publiku. Nažalost, to im ne uspijeva uvijek; grupni interesi previše su snažni i mogu spriječiti mnogo važnih, željenih mjera. Publici cijele Amerike na raspolaganju stoji moderna tehnologija. Tečajna vrpca okreće se istodobno s kotacijom i tako brokeri na Pacifiku moraju već u šest sati ujutro biti u svojim uredima. Teško zanimanje! I u najmanjem gradu u Indijani ili Novom Meksiku igrači mogu u istoj minuti sudjelovati u transakcijama koje se obavljaju u New Yorku, možda čak i bolje nego da se nalaze ondje. Ritam teleprintera naznačuje volumen operacija. Ako radi mirnije, to znači da je posao manji. A ako vrpca brzo iskače iz stroja i čak ne može registrirati operacije, to znači da se na Wall Streetu događaju velike stvari. Procvat ili panika, to se može prepoznati po zvuku teleprintera. Chicago: kraljica burza žitarica, gospodarska komora, diktira cijenu našeg kruha svagdašnjeg. No danas je to i mnogo više. Moraš promatrati i znati što se događa u toj vrevi i žamoru jer je Chicago najviše igra ruleta kad je riječ o kamatama, valutama i indeksnim špekulacijama. I s najmanjim ulogom mogu se zaraditi, ali i izgubiti milijuni. Prema toj perverznoj igri ruleta, burza vrijednosnih papira je mala partija skata. Uvijek pišem protiv toga; ali što znači moja mala riječ, ona je kao igla u plastu sijena! Dva sata poslije dolazi San Francisco, gdje se mogu zaključiti poslovi vrednujući vijesti koje zahvaljujući vremenskoj razlici tek nakon 'zatvaranja redakcije' dolaze u New York. Pređimo sada preko Velike bare: Tokio je najživahnija burza svijeta, središte atrakcija svakodnevnog života Japanaca. Oni imaju toliko mnogo novca da ne znaju u što bi ga uložili. I tako u cijelom svijetu kupuju sve što se može kupiti za novac. Zašto onda ne bi kupili i vlastite dionice, kada već sve drugo što postoji na svijetu preplaćuju? Cijeli grad priča samo o burzi, bestseleri japanskih nakladnika: knjige o špekulaciji. I vlada igra veliku ulogu za tendenciju; jer samo jedna naredba vlasti da se kupi ili proda već učvršćuje tendenciju. Mentalitet publike sasvim je drukčiji i Europljaninu sasvim nerazumljiv. Idemo li sada dalje, stići ćemo u Hong Kong. Burza - Kula babilonska - od engleskog do kineskog, od francuskog do mađarskog, od hebrejskog do ruskog, svaki je jezik zastupljen; ona je nasljednica Šangaja, ali koliko dugo? Sidney: engleska tradicija, američka koncepcija gospodarstva, glavni akteri su Europljani. Burzu su osnovale mađarske izbjeglice. I tako ona nije tržište za školsku djecu ili srčane bolesnike. Dionice se mogu lako kupiti, ali teško ih je opet prodati. Johannesburg je pak organiziran u engleskom stilu, prema modelu Londonske burze dok još nije bilo računala. Vrlo ozbiljno tržište, unatoč političkim komplikacijama, gdje se trguje rudnicima zlata u sasvim velikom stilu. 123
I Bombay sa svojom burzom postupa vrlo britanski. Glavni akteri su Perzijanci s jakim oksfordskim naglaskom. Još veće mnoštvo nego u Europi sklapa poslove na tržištu zlata koje se hrani preko uvoza na crno. Špekulira se na sve: pamuk, jutu, katkad čak i na viski; specijalni kladioničari prihvaćaju oklade o tom kako će vjerojatno izgledati završni tečaj Dow Jonesa na Wall Streetu. Mali ljudi ovdje okušavaju svoju sreću. Na putu u smjeru zapada prolazi se pokraj Tel Aviva. Koliko god to paradoksalno zvučalo, ondje je burzu vrlo teško pronaći. Prije nekoliko godina ljudi koje sam pitao za burzu uopće nisu znali da postoji nešto što se naziva burza. No u međuvremenu su djeca odrasla. Prije mnogo godina, za izraelsko-egipatskog rata, burzovni igrači pobjegli su tijekom bombaškog napada u p o d r u m kako bi se zaštitili od zračnog napada, ali čim je opasnost prošla, otrčali su natrag i burza je hrabro nastavila dalje s radom, kao da se uopće nije ništa dogodilo. Istanbulska burza smještena je u skladištima kavijara na obali Bospora; publika je šarolika: Grci, Sirijci, Armenci, Židovi, cijeli svijet, samo nema Turaka. I sada, prije nego što su prošla 24 sata, dolazimo u Atenu, u modernu, godine 1901. osnovanu burzu. Dva koraka udaljena od Sokratova drveta, gdje su se nasljednici mjenjača novca već odavno okupljali u sakoima i cilindrima. Sve te burze sve više djeluju kao komunikacijske cijevi, postaju sve ovisnije jedne o drugima. Negdje u svijetu pritisne se neko dugme, i na udaljenosti od 5.000 kilometara može se osjetiti posljedica. To je burza..., carstvo poput onoga cara Karla V., u kojemu sunce nikada ne zalazi.
124
ZAVRŠNI KOLOKVIJ
Moje tri karijere Uskoro ću napuniti 85 godina. Doduše, ostaje mi još mnogo vremena da ostarim. No povod da se opet jednom povuče bilanca uvijek postoji. Kakav je saldo? Mogu li biti zadovoljan? I da i ne! Ne - jer je vrijeme prošlo vrlo brzo. Da - jer sam imao samo jednu ambiciju postići materijalnu i intelektualnu neovisnost. To je ispunjeno i mogu uživati u tome. "Tako je dobro kada nisi ničiji gospodar i ničiji sluga!" U tome je moj uspjeh. Moji su roditelji bili dobrostojeći građani gornjeg srednjeg staleža: otac pametan, ugledan poduzetnik u Budimpešti, majka - vrlo muzikalna - istinski zaljubljenik u umjetnost, čiji talenti za pisanjem i slikanjem nisu došli do izražaja jer je cijeli život posvetila odgoju svoje djece. Kao što kaže Goethe: "Od oca sam naslijedio figuru za ozbiljno vođenje života, a od majke veselu prirodu i volju i želju za maštovitim pričama." Naravno, cjelokupna imovina izgubljena je nakon Drugog svjetskog rata. No zahvaljujući izobrazbi koju su mi dali, mogao sam se u Švicarskoj u njihovoj dubokoj starosti kraljevski brinuti za njih. Studirao sam filozofiju i povijest umjetnosti na sveučilištu u Budimpešti. Studij muzikologije nisam upisao jer sam se padobranom prizemljio na Pariškoj burzi i ondje i ostao. Poslije sam studirao u džungli financijskog svijeta u New Yorku, Londonu i Zürichu. Danas se u deset gradova osjećam kao kod kuće, govorim četiri jezika: mađarski s dragim Bogom, francuski s prijateljima, engleski s bankarima, njemački sa svojim učenicima, a sva četiri jezika s damama. Već s 35 godina - moja prva karijera je takoreći bila gotova - mogao sam s prihodima svojeg kapitala otići u mirovinu. No bez aktivnosti i briga s 50 sam postao neurotičan, čak su me mučile i depresije. U toj krizi započela je moja druga karijera kao financijskog novinara i autora knjiga - zahvaljujući jednom profesoru psihologije. Zamolio sam za savjet poznatog Leopolda Szondija koji je poučavao i radio u Zürichu. On me podvrgnuo Szondijevu testu koji se i danas posvuda primjenjuje: morao sam odabrati 48 fotografija i posložiti ih prema simpatiji i antipatiji. Szondi 125
je ponovno izmiješao karte i ja sam nekoliko puta ponavljao vježbu. Zatim je počeo kalkulirati i napokon me izravno pitao: "Tko je u vašoj obitelji bio sadist? Nemojte se plašiti, pritom mislim na nekoga tko posjeduje mnogo energije i lako eksplodira."- "Naravno, moj otac", odgovorio sam spontano, "on je znao biti strašno eksplozivan. Moja majka je bila vrlo nježna." - "Onda ste naslijedili prirodu svojega oca. Pohranili ste u sebi vrlo mnogo energije koja želi eksplodirati, ali ne nalazi ventil. Imate li katakad napadaje bijesa?" Morao sam priznati. "Eto, vidite! Budući da ste civiliziran čovjek, vaša se priroda bori protiv izljeva nakupljene energije, nastaje duševni konflikt. Da ste primitivac, savjetovao bih vam da cijepajte drva, lomite željezo, lupate kamenjem! Da ste u odgovarajućoj dobi, preporučio bih vam da studirate kirurgiju jer ćete moći rezati. Ali sada vam savjetujem: Pišite! Što vas osobito zanima?" Rekao sam mu da su glazba i burza moje dvije velike strasti pa mi je savjetovao da pišem o tome. Zahvalio sam mu i obećao da ću započeti s predloženom terapijom; i još se sjećam koliko sam se osjećao posramljen kada mi je svjetski poznat profesor nakon konzultacija uručio honorar: pedeset franaka. I tako sam osim burzovnog profesionalca (što ne troši energiju) postao i plaćeni pisac, jer ja sam velik fanatik kad je riječ o glazbi (lijepa riječ za onoga koji je opsjednut glazbom), no nisam dovoljno školovan da bi glazba bila moj posao. Moja prva knjiga, napisana na francuskom jeziku, prevedena je na sedam jezika i 1960. objavio ju je Henry Goverts pod naslovom Das ist die Börse. Ubrzo nakon toga postao sam kolumnist u Capitalu. Otada, depresije su mi nešto sasvim nepoznato. Voltaire je, doduše, rekao: "Lakše je pisati o novcu nego zaraditi ga." No kod mene je bilo obrnuto. Ja sam prvo morao steći novac, da bih onda mogao i pisati o njemu. Kada je knjiga Das ist die Börse objavljena, sada već prije 30 godina, osim mnogo pozitivnih komentara postojala je i recenzija u Weltwocheu iz Züricha koja je nosila naslov "Ispovijest jednog hohštaplera" (umjesto "Ispovijest jednog špekulanta"). U tom su me slučaju, očito, zamijenili s Felixom Krullom. Moja sestra koja je živjela u Zürichu jako se uzrujala zbog toga što su njezina brata nazvali hohštaplerom. Prijatelji su mi savjetovali da se branim pred sudom, no ja nisam pomišljao na to. Oduševljeno sam rekao samom sebi: svi radije čitaju ispovijest jednog 'hohštaplera' nego suhoparnu raspravu bilo kojeg financijskog stručnjaka. Knjiga je doživjela velik uspjeh. I u uglednom ekonomskom magazinu Trend koji izlazi u Beču, prije nekoliko godina objavljen je velik članak o meni koji je opet započinjao tom iritantnom riječju. Neke su burzijance pitali što misle o meni, a moj prijatelj, mađarski aristokrat grof Ambrozy, koji je prije odlaska u mirovinu radio na rukovodećem mjestu u jednoj bečkoj bankarskoj kući, a danas uzgaja orhideje, očitovao se na sljedeći način: "Smatram gospodina Andréa Kostolanyja, kojega inače vrlo cijenim, hohštaplerom." Dokaz: jednom sam ga pozvao na večeru i na kraju dopustio da plati kavu.
126
Naravno, to je bila njegova neslana šala, no časopis je s veseljem prihvatio njegovo mišljenje. I što se dogodilo? Upravo zbog tog članka dobio sam iz Beča mnogo prijava za moj seminar. Kako se postaje hohštapler? - To se rado htjelo naučiti. Bila je to reklama za mene. Sa seminarima o burzi, koje priređujem već 16 godina sa svojim prijateljem i partnerom Gottfriedom Hellerom, započela je moja treća karijera - kao 'profesora burze'. Već sam tada bio rado slušan gostujući referent u bankama i na sveučilištima, ali kako mi nigdje nije ponuđena službena i stalna katedra, osnovao sam - iako ne na sveučilištu, nego za kavanskim stolom - vlastiti seminar o znanosti o burzi i prognozama na burzi. Tako sam si mogao ispuniti svoju želju za vlastitom katedrom, s koje sam - dodatno uz svoju novinarsku aktivnost - mogao novim naraštajima prenositi svoje teorije i iskustva. O n o što je 1974. prvobitno započelo kao pokušaj s 30 sudionika (i s primišlju da se pridobiju kupci za individualno upravljanje portfeljom koje je osnovao Gottfried Heller) pokazalo se uskoro i kao pothvat koji donosi dobit (ono što je jeftino ništa ne vrijedi) s deseterostrukim brojem sudionika. U međuvremenu je na mojim seminarima sudjelovalo 30.000 učenika i učenica, od studenta s nekoliko groševa u džepu, sve do multimilijunaša koji su netom prodali svoja poduzeća i žele znati što učiniti s novcem, od vlasnika bordela do biskupskih upravitelja. Neki dolaze čak nekoliko puta; m o r a m pretpostaviti da postoje i oni koji su ovisni o 'malo Kostolanyja' ili u svakom slučaju 'ovisni o burzi'. Meni osobno nikada nije dosadno, naprotiv, vikendi na seminarima za mene su golema kavana i uvijek zabavni (ne bih to smio reći naglas). Političke i gospodarske situacije koje analiziram stalno se mijenjaju i moj repertoar nije malen. Alfred Biolek, čije novinarske kvalitete cijenim, rekao mi je oduševljeno na kraju talk-showa koji sam s njim priređivao na jednom sajmu: "Svaku večer postavljam vam ista pitanja, a vaši odgovori nikada ne zvuče isto." Nikada ne dajem burzovne savjete. Savjeti su stvar banaka i brokera koji se žele riješiti papira ili inkasirati provizije, to stalno ponavljam. Ali uvjeren sam da moji 'učenici' kod mene uče razmišljati, analizirati, biti izdržljivi i manje drhtati. A da su pritom i sve uspješniji, zaključujem iz zahvala koje mi šalju. Opće sam poznat kao veliki 'kavanski amater' - što nije čudo, jer kavana je idealno neformalno mjesto susreta za burzovne igrače. Imao sam susrete u kavanama u mnogim gradovima svijeta: u Parizu, naravno, sve do danas, u New Yorku, u Cannesu, također u Hamburgu, Frankfurtu ili u foajeu za goste njemačke banke u Düsseldorfu. U Münchenu postoji stalno mjesto za susrete s Kostolanyjem u podrumu Bavarskog dvora koje je osnovao moj stari prijatelj i učenik Peter Rieger. On je doduše državni službenik, no u slobodno vrijeme bavi se burzovnim špekulacijama - s mnogo strasti, ideja i originalnosti. Peter Rieger već ima učenike koji također nisu profesionalni burzaši - što ne znači da se manje razumiju u špekulacije nego brokeri i trgovci. Naprotiv! Dvojica naj127
boljih poznavatelja burze bili su primjerice optičar i graver po zanimanju, jedan od njih je čak godinama bio konobar u poznatom švicarskom gastronomskom lancu; i ja sam im zahvalan za neke vrijedne ideje. Danas su obojica vrlo uspješni financijski savjetnici i rade s velikim krugom kupaca. Prisjetimo se kako je rekao Albert Einstein: "Mašta je važnija od znanja." Na Kostolanyjevim stalnim susretima redovito se, ovisno o situaciji, optimistično ili pesimistično intenzivno raspravlja o sudbini svijeta. Novinari se često čude što tako mnogo vremena provodim u kavani. Odgovaram im: ja svoju profesiju mogu obavljati svugdje, ne samo u burzovnoj dvorani ili za pisaćim stolom. Misliti se može svugdje. Katkad se - baš meni - prišiva etiketa 'burzovni guru' - naziv koji nikada ne prihvaćam i nikada nisam zahtijevao. Gurui poput pape nepogrešivi su qua definitionem, dok se mi ostali, čak i oni s iznimnim iskustvom, možemo prevariti. 'Profesor burze' sa 70 godina iskustva, to bih eventualno prihvatio. Nedavno me jedan prijatelj šaljivo nazvao 'Reich-Ranicki burze'. Samo Marcel Reich-Ranicki naziva se i 'papom književnosti', obojica zacijelo naginjemo apodiktičnim ocjenama, propustili smo akademsku karijeru i kolege nas napadaju. Ipak Reich-Ranicki oblikovao je naraštaj književnih kritičara, a ja ne želim znati koliko je izdavača vrijednosnih papira ili njihovih špijuna sjedilo kod mene na seminarima. Možda ima nešto u ovoj usporedbi?
Moje židovsko nasljedstvo S Marcelom Reich-Ranickijem također dijelim zastrašujuće iskustvo. On o tome govori u intervju s Herlindom Koebl koji je objavljen u njezinoj knjizi Jüdische Porträts. Doživio sam nešto slično. Kada na nekom predavanju u Saveznoj Republici Njemačkoj upotrijebim određene riječi, primjerice Hitler, Židov ili osobito Auschwitz, osjećam hladnu struju zraka u prostoriji, kao da prolazi crni anđeo. U prvom trenutku imam osjećaj da sam rekao nešto vrlo glupo ili da sam povrijedio neki tabu. Te se riječi ne smiju izgovoriti. Unatoč tom neugodnom fenomenu koji zacijelo ima veze s grižnjom savjesti i neprevladanom prošlošću, imao sam nakon rata u Njemačkoj vrlo malo iskustva s otvorenim antisemitizmom. Jedan jedini put dogodio se doista neugodan ispad zbog kojeg sam čak i podnio prijavu. Bilo je to na jednoj konferenciji u Frankfurtu na Majni gdje se raspravljalo o državnom bankrotu te o za i protiv novca. Neki od nazočnih 'proroka' prognozirali su da će njemačka marka uskoro u potpunosti izgubiti vrijednosti. Ja sam prigovorio da je njemački novac izgubio vrijednost samo nakon Prvog svjetskog rata i nakon što je slomljen Hitler. Navečer sam u hotelu dobio pismo u kojemu je stajalo da će od kože s moje glave još jednom izraditi zaslone za svjetiljke. No to je bila apsolutna iznimka. 128
Često slušam filosemitske primjedbe iza mojih leda, dakle autentične su. Knez Johannes von Thurn und Taxis rekao je jednom tijekom rasprave o Bogu i novcu tiho svojoj susjedi: "Baš me zanima što će pametni stari Židov reći na to." To mi nije smetalo; kod njega ne osjećam ni najmanji dašak antisemitske srdžbe, više mi je to zazvučalo kao kompliment. Mislim da jedan dio mojega uspjeha proizlazi iz toga što imam neobično ime koje nije lako zapamtiti, potječem još iz starih vremena i kao Mađar iz Austro-Ugarske Monarhije s drugoga planeta, a svojom sam grbačom u posljednjih 70 godinama prošao svim burzama svijeta. "Taj stari Židov svjetskoga kova, od njega se vjerojatno može štošta i naučiti", mogao bi netko pomisliti. Ja uistinu volim Njemačku i Nijemce (nisu tako umišljeni kao primjerice Francuzi), a oni stalno nazadni danas se zasigurno nalaze u manjini. Doduše, određene mudre i superpatriotske izreke koje se opet sve više mogu čuti, donose sa sobom opasnost da bi u Njemačkoj opet mogao zaživjeti antisemitizam - premda je činjenica da u toj zemlji jedva još ima Židova. Više me uznemiruje mržnja prema Židovima u Poljskoj, Sovjetskom Savezu, nažalost i u Mađarskoj, gdje također jedva da još postoji navodni utjelovljeni neprijatelj. Ja sam židovskog podrijetla, ali sam kršten kao katolik; i moji su roditelji pokopani kao kršćani u Zürichu na brdu iznad grada. Nikada nisam osjećao posljedice zbog svojeg podrijetla, sve dok Hitler nije došao na vlast. Za njega sam bio Židov. Kada je počinio jezive zločine nad Židovima, osjećao sam duboku bol i bio sam jednako pogođen kao i svaki Židov. Sa židovskom religijom zapravo me ništa ne povezuje, ali kao i pariški nadbiskup, kardinal Lustiger, čija je majka umrla u Auschwitzu i koji je kao kršćanin nosio žutu zvijezdu, nikada ne niječem svoje korijene. Nakon okupacije Francuske u lipnju 1940. emigrirao sam iz Pariza preko Španjolske u Ameriku. To je uzrokovalo nekoliko problema jer je imigracijska stopa bila vrlo niska za Mađarsku, vrijeme čekanja bilo je 20 godina. Ja sam onda dobio vizu za posjet jer sam mogao dokazati da - kao kršćanin prema tadašnjem mađarskom zakonu - nisam Židov i nisam potpadao pod - tadašnje - mađarske zakone o Židovima, dakle mogao sam se u svako doba vratiti u Mađarsku. Kao Židov slovio sam tek nakon što Nijemci okupirali Mađarsku i uveli njemačke rasne zakone. Hitler je jednostavno difamirao Židove kao narod karakterizirajući ih kao špekulante, što su djelomice i bili. Razlika između kupovne i prodajne cijene i razlika između kamate koju dobivaš za uloge i one koju trebaš platiti za kredite ostala je - unatoč Hanzi i Fuggeru - stoljećima strani instrumentarij. Židovi su se bavili trgovinom novcem jer im druga zanimanja nisu bila na raspolaganju. Novi zavjet zabranjuje lihvarenje. Dakle, neko vrijeme zauzeli su gotovo monopolističko stajalište u tom sektoru, zanimanje je prelazilo s oca na sina. Poslije je u antisemitskoj propagandi još igralo ulogu da su mnogi Židovi iz određenog nagona da izađu iz dijaspore stvorili velike karijere (to je provociralo zavist drugih); ne samo u financijskim zanimanjima nego i u matematici, teorijskoj fizici ili glazbi. 129
U svakom slučaju, trgovina novcem nije urođena židovska domena. I Kinezi su u tome bili jako uspješni, također i Armenci. A na Wall Streetu danas se može naći svaka rasa, svaka nacionalnost. Ovu ozbiljnu temu (koja se sada ubraja u životno iskustvo 'kozmopolitskog starog Židova) želio bih završiti jednom utješnom pričom. Prije mnogo godina posjetio sam po tko zna koji put Veneciju. Nakon što sam već prošao bezbrojnim uličicama i prešao mnogo mostova, našao sam se na jednom zatvorenom trgu. Najednom je iz p o d r u m a izašla stara bezuba žena, ogrnuta dronjcima i pozdravila me prijateljski: "Šalom!" Bio sam u židovskom getu. Trg je siromašan i prazan. Starica mi je pokušala na talijanskom ponuditi svoje usluge da me provede kroz geto. Išli smo kroz nekoliko jadnih ulica. "Ovdje je stara, a ovdje nova sinagoga, ovdje starački dom, ondje dječji dom, talmudska škola", rekla je starica. Ali, iskreno rečeno, nije bilo zanimljivo i pitao sam iz čiste rutine: "A koliko ljudi živi ovdje u ovoj četvrti koju nazivate geto?" - "Ah, gospodine, ostalo nas je 300. Nekada nas je bilo 30.000 Židova. Vrvjelo je od ljudi, mladih i starih, trgovaca i obrtnika. Ali već je mnogo prošlo od toga." Ja sam mislio na nesreću koju su priredile Hitlerove legije. "A gdje su svi", pitao sam spreman na ono najužasnije. "Ah", rekla je starica uzdišući i melankolično, "svi su otišli daleko odavde. Oni su na Trgu svetog Marka, na kanalu Grande. Vlasnici su trgovina, bankari, milijunaši... "
Leptir-mašna ili monokl Jedanput je jedan novinar napisao da je rijetko tko učinio tako mnogo za burzu kao André Kostolany - jer sam 'zaveo' cijeli jedan naraštaj na to da se bavi burzom. Je li uistinu tako pozitivno mislio? Želim misliti da je tako. Naravno da volim suglasnost i pljesak publike. Zato pišem knjige i držim predavanja. Moje zadovoljstvo nije deset posto autorskog honorara, nego je to deseterostruki iznos koji su čitatelji bili spremni žrtvovati za moje misli. Nema sumnje da je činjenica da budeš pohvaljen veća radost od same zarade novca. No i za ugledne umjetnike naknada za njihovu sliku ostaje najvažnija potvrda njihova uspjeha. Pa i lijepa bogata žena sa zadovoljstvom će uzeti honorar kada je angažirana kao model za fotografiranje, jer on je najbolji dokaz da je doista lijepa i poželjna. Također, mnogo mi znači kontakt s mladeži. Kada me studenti pozovu na predavanja, prvo kod njih osjećam veliko poštovanje, sve dok ne primijete da sam sasvim običan čovjek koji je spreman satima razgovarati s njima. Kada sam ja započinjao na burzi, onda sam najveći dio toga što se može naučiti predajom (a ne vlastitim djelovanjem) doznao od burzovnih profesionalaca koji su bili 30-40 godina stariji od mene. Danas su moji učenici često 50-60 godina mladi od mene. 130
Neki razgovori nemaju veze s financijskim poslovima. Mladi ljudi, primjerice, od mene žele naučiti kako se odnositi prema ljudima ili kako se odjenuti. Neki me čak imitiraju u odijevanju. Ne bezuvjetno, u smislu da i oni sada nose leptir-mašnu, ali ipak imitiraju stil. Uvijek sam bio stručnjak kad je riječ o odijevanju. Jedno od mojih najboljih ulaganja bila je moja garderoba, odgovorio sam u jednom intervjuu. U mladosti sam mnogo pazio na odijevanje, možda zbog toga što sam imao komplekse zbog svojeg izgleda. Smatrao sam svoju pojavu beznačajnom, u svakom slučaju, nisam bio mlad čovjek dobrog izgleda. Zato sam se iznimno dobro odijevao. Ja sam u ono vrijeme bio nešto poput - doduše uvijek korektno odjevenog - šminkera. Kada me pitaju, uvijek savjetujem: trebalo bi se odijevati radije malo konzervativnije, nikada pretjerano po posljednjoj modi. Ako me ne pitaju, nikada ne kritiziram kako se netko odjenuo, na tom osjetljivom području ne želim nikoga povrijediti. Katkad neki modni detalj može spasiti cjelokupnu pojavu. Dobar prijatelj iz Budimpešte redovito me posjećivao na Azurnoj obali. Jedne ljetne večeri bili smo pozvani na elegantnu koktel-zabavu. Kad je riječ o garderobi, bio je na vrlo niskim granama, a ja mu nisam mogao pomoći kod njegovih metar osamdeset. Što učiniti? Došao sam naposljetku na ideju da mu pribavim monokl, to svakom daje dozu elegancije. U svom sjaju te mondene zabave doista je to njegovu figuru učinilo elegantnom. Pritom m o r a m misliti na Ferenca Molnára koji je jednom prigodom rekao: "Vrlo je elegantno nositi monokl, ali ipak se bez njega izgleda bolje."
Nije potrebno biti bogat, nego neovisan Za sve tri moje karijere vrijedi: Ne mete nova metla dobro, nego stara. Materijalna neovisnost dala je i intelektualnu neovisnost svakome koga ne volim, a poglavito svima onima koji me ne vole zato što znam citirati Goethea. Logično je da u tom slučaju postoje oni koji ti zavide. No to mi ne smeta. Draže mi je imati tisuću zavidnih nego jednoga koji me žali. Unatoč tomu, imam stotine prijatelja; najmlađi ima 15 godina, najstariji je nedavno umro sa 105 godina. Ako govorim o profesijama, ima tu učenika, profesora i multimilijunaša, u društvenoj hijerarhiji našli bi se glavari carevina i kraljevina, crkveni knezovi pa i sitni prevaranti i džepari. I što sve nisam doživio, gdje još nisam živio i špekulirao? Prije sam patio od nesanice. Nisam mogao zaspati, pa sam počeo brojiti prema jednoj staroj metodi. Nisam brojio ovčice, nego prvo moje školske prijatelje, zatim gradove i zemlje u kojima sam živio, opere koje sam posjetio i žene koje sam poznavao. No tek kada sam prošao brokere koji su imali posla sa m n o m i burze na kojima sam imao posla (u oba slučaja okrugli broj 75), smirio sam se i nakon 50. burze, mislim da je to bila ona u Lisabonu, zaspao sam. 131
Koje mi prednosti i koje nedostatke donosi starost? S dolaskom starosti mijenja se generalno psihološko stajalište i osjećaj za vrijeme. Kada sam bio mlad čovjek, činilo mi se da je potrebno vrlo brzo zaraditi novac, osjećao sam veliku privlačnost pustolovnih i riskantnih špekulacija, dakle, privlačila me igra i razmišljao sam vrlo kratkoročno. Danas životne stvari promatram opuštenije i s određenim filozofskim stajalištem. Ne znam što će biti sutra, ali znam što je danas i što je bilo jučer, a to je već mnogo. Sada razmišljam dugoročno i planiram po godinama, pritom naravno uopće ne znam hoću li sutra još biti živ. Danas mi vrijeme prolazi iznimno brzo - ne kad je riječ o novčanim stvarima, jer za to imam veliko strpljenje. No da bih mogao udovoljiti svim svojim interesima, potreban mi je dan dug 48 sati. Ne mogu naučiti nikakvu novu materiju, ništa novo što već nisam proučavao. Zato smo mi stariji sve kreativniji u svojoj struci. Svaki dan naučim nešto novo vezano uz to, svako i najmanje životno iskustvo, svaki najmanji događaj pohranjuje se u moje osobno računalo (moju glavu), važe se, suvišne informacije se odbacuju i među starim znanjem automatski se klasificira samo ono što je bitno. Zbog bezbrojnih problema na financijskom tržištu morao sam stalno biti koncentriran i tako sam osobito trenirao osobinu koja je prema mišljenju mnogih psihologa vrlo rijetka. Kada ne trebam svoju glavu, mogu se isključiti i u njoj stvoriti potpuno zamračenje; kada mi je opet potrebna da riješim neki problem, mogu uključiti 'svjetlo' i situaciju vidim tako jasno, kao da je osvijetljena reflektorima. - U mojoj radnoj sobi vlada najveći nered, uistinu prava staja, no u mojoj glavi još uvijek vlada savršen red. Jednom prigodom jedan 25-godišnjak upitao me pomalo zločesto bi li se želio mijenjati s njim? "Naravno", odgovorio sam, "pod uvjetom da u svojem kovčegu ponesem svoje iskustvo i svoje doživljaje!" On nije znao da i starost ima svoje čari. Nije također znao da mi koji smo stariji od 80 od grada Pariza dobivamo poseban dar: u podzemnoj željeznici od 9 do 17 sati možemo se s kartom drugoga razreda voziti u prvom razredu. Život počinje tek u 85. godini. Nisam li u pravu?
132
Kazalo A
Beč, 19, 67, 69, 78, 104, 105, 120, 126-127
"Agent de Change", 27
Berlin, 5 2 , 7 7 , 9 8 , 9 9 , 121
Akademija znanosti, 13
Bliski istok, 65
Alexander, tvrtka, 23
Blue chips, 62
Alpbach, 63
Blumenthal, Michael, 72
Antisemitizam, 28, 128, 129
Bombay, 119,124
A. Spitzer und Cie., 106
Boulevard des Capucines, 30
AT&T, 62,89
Brača Blanc, 105
Atena, 119,124
Braća Hunt, 103
Auschwitz, 50, 128, 129
Brecht, Bertolt 70
Austro-Ugarska Monarhija, 74, 77, 107,
Buchenwald, 95
119,120, 129
Budimpešta, 21 Budimpeštanska burza pšenice, 44, 119 Buhl III., Henry, 113-114
B
Bulonjska šuma, 83 Burza, 15-17,23
Bacon, Francis, 88
'Burzovna mudrost', 16
Baker, Josephine, 22
burzovna logika, 43
Balogh, lord, 64
burzovna matematika, 39
Balzac, 22
burzovni brokeri, 23, 25
Bankarska konferencija u Münchenu, 13
Južne Amerike, 122 netransparentnost, 16
133
u Bruxellesu, -121 u Stockholmu, 121 uloga psihologije, 15,17
V
C Čekovna knjižica, 20
Burzovna tendencija, dugoročna, 36 kratkoročna, 35-36 srednjoročna, 36
D
Bush, George, 64
Daimler-Benz, 36-37
Bayerischer Hof, 13
Daleki istok, 111 Dalí, Salvador, 119 Darvas, Lili, 21
C
Das ist die Börse, 126
Capital, magazin, 16, 50, 90, 92, 112, 113,126
De Beers dionice, 107
Carco, Francis, 22
de Gaulle, general, 27
CEBIT sajam, 57
de Montaigne, Michel, 63
Champs-Élysées, 22
de Monzie, Anatole, 27
Chemnitz, 80
Deauville, kockarnica, 94,105-106
Chevalier, Maurice, 22
dem Weis, Nathan, 98
Chicago, 48, 49, 56, 102, 119, 122, 123
Demokratska Republika Njemačka,
Christians, dr., 92
77-81, 121
Chrysler, 37-38
Den Haag, 97
Citroën, André, 94,105-106
Der Massenkonsum,
Coblenz, Gaston, 113
Deutchen Museum, 60
C O - C O M liste, 52
Deutsche Bank, 91-92
Comédie Française, 53, 93
Devalvacija, 14
Conditio sine qua non, 45
Dionice,
Confusión
Dassault, Marcel, 94-95
de confusiones, 30, 43
de Castellane, Boni, markiz, 20
15
'Paris-Basa', 85
Cornfeld, Berni, 113-117
Dolar, 16
Cripps, Staford, sir, 14
Dolarski špekulanti, 16
Csepel, otok, 93
Dostojevski, 106
Csepel, poduzeće, 93
Dow Jones indeks, 48, 49, 56, 64, 66, 114, 117, 124 Dr. Oetker, 91
134
Dresden, 80
književnost, 63
Drugi svjetski rat, 29, 52, 56, 60, 70, 110,125
tržište, 111
Dumas, Alexandre, 116
vlada, 70 Frankfurt, 28, 63, 99, 119, 121, 127, 128 Frankfurter Allgemeine, 63 Funta, 14, 26
E
Future indeks društvo, 56, 102
Edison, Thomas, 87 Effecten-Spiegel, 60 Einstein, Albert, 34, 112, 128
G
Eisenhower, 89
Galicija, 57
Elliottova teorija valova, 104
Genscher, 60
Engels, Friedrich, 34
Goethe, J. W„ 38, 125, 131
Engleska banka, 52
Gorbačov, Mihail, 5 1 , 5 2 , 6 1
Engleska, 76
'Gorbačovljevo špekuliranje
Europska zajednica, 53
na rast cijena', 51,53
Expo 67, 88
Gould, Anne, 20 Goverts, Henry, 126 Greenspan, Alan, 59, 66
F
Gross, Johannes, 45,91
Fait accompli fenomen, 41,66 Farkas, Karl, 81, 109
H
Farrell, Robert, 64
Hahn, Albert, 109,112
Fascinacija novcem, 19-34
Halfmoon Street, 97
Faust, 38
Hannover, 57
FAZ magazin, 45
Harvard, 50
Faze burzovnog ciklusa, 44
Heller, Gottfried, 127
Feldstein, Martin, 64-65
Herriot, Edouard, 87
Falk & Co., 64
Folies Bergerès, 93
Herriotova vlada, 27
Francuska banka, 26
Hindenburg, 74
Francuska,
Hitler, Adolf, 27, 28, 32, 67, 80,
glazba, 70
128-130
135
Hladni rat, 52
,
Knock, dr., 63
Hofmann, Gustav, 85
Kockar, 106
Holding Française, "Holfra", 25-26, 28
Koebl, Herlinda, 128
H o m o speculator, 87
Kohl, kancelar, 78
Hudson Bay, 61
Konfucije, 104
Hussein, Saddam, 65
Kostolany, Andre, 13, 19, 25, 27, 32, 34, 57, 60, 70, 89, 90, 97, 113, 136-128, 130 Kostolanyjeva nagrada, 70
I
Kremlj, 51
Iacocca, Lee, 37, 94
Kreuger, Ivar, 24
IBM, 36-37,56-57
'Krez', 19
Igre na sreću, 20
Krull, Felix, 126
Indeksni ugovor, 48-49
Kuh, Anton, 32
špekulant, 13
Isotta-Fraschini, 37 Israel, denuncijant, 26-27 Istočni blok, 52
L L'Extension de l' Industrie Française, 25
J
La Manche, 102
Janos H., 29
Lambsdorff, Otto Graf, 72
Japan, 16, 30, 52, 65, 110, 111, 123
Law, John, 120
Johnson, Ben, 30
Le Bon, Gustave, 35
Junk bonds, 62
Le Touquet, 22 Le Trouhadec, 53 Legija časti, 27, 28
K Karlo V., car, 124 Kärtnerstraße, 67 Kästner, Erich, 113 Katona, George, 15,45 Kellermann, Bernhard, 102 Keynes, John Maynard, 36, 64, 73, 88 136
Leipzig, 80 Lessing, 98 Leviticus, Moritz, 97 "Logika d.d.", 16 London School of Economies, 50 London, 24, 30, 38, 50, 56, 64, 96, 97, 119, 122, 125 Londonska burza, 64
"Lopov iz Bagdada", 22
New Delhi, 89
Louis Philippe, 78
New Orleans, 22
Lustiger, kardinal, 102, 129
New York Herald Tribune, 113
Lyon, Victor, 85
New York, 112, 113, 119, 123, 125, 127 Newton, Isaac, sir 88 Novi Amsterdam, 54
M Mađarska, 32, 33, 51, 73, 74, 77, 79, 91,
Nj
93, 119, 120, 129
Njemačka,
Madridska burza, 120
Manhattan, 54
Istočna, 78
Marx, Karl, 34
monetarna pitanja, 14
Maxwell, Elsa, 20
Savezna banka, 14
'Mayflower Amerikanci', 20
Njujorška burza, 83,96, 120
Mendelssohn, Moses, 98 Mendelssohn-Bartholdy, Felix, 99 Merrilla Lynch, 64
0
Michelin, obitelj, 94
Obveznice,
Menzer, Ernst, 30, 32, 33
Minhenska pinakoteka, 13
državne, 97
Molnár, Ferenc, 92,131
industrijske, 61
Monte Carlo, 83-84,105-106
japanske, 60, 110
Montparnasse, 22
ruske, 61
Morgan, John Pierpont, 64
tržište, 36, 56
Morus, Thomas, 34
Orient Express, 22
Muliar, Fritz, 57
Oscar, paž, 103
München, 13, 30, 60, 92, 102, 121, 127
Oustric, Albert, 25-27, 29
N
P
Nafta, 16
Palača Rothschild, 27
'naftni šok', 17
Pandorina kutija, 110
Nagrada Goncourt, 29
Papa Ivan XXIII., 102 137
Parc Monceau, 27
Rieger, Peter, 127
Pariška burza, 25, 28, 110-112, 122
Rimska burza, 120
slom Oustrica, 25
Riquet, Père, 95
Pariz, 15, 21-29, 33, 52, 69, 85, 95-98,
Rivarol, Antoine, 113
110-112, 115, 119, 122, 125, 127, 129,
Romains, Jules, 53, 63
132
Rothschild, 19, 27, 99, 121, 122
Parlament, 14
Royal Dutch, 111
Pecunia non olet (Novac ne smrdi), 29
Rue Royale, 33
Perquel, Adrien, 27 Pesimistični ulagači, 17 Peugeot, 25
S
Pöhl, Karl Otto, 78-79 Poiret, 22
Sachs, Beckmesser, 76
Poljska, 77, 79, 129
SAD, 1 5 , 3 7 , 4 8 , 5 1 , 5 2 , 6 5 , 6 6 , 8 9
"Potjera za zlatom", 22
San Francisco, 119, 123
Poullain, 93
Savezna banka Savezne Republike Nje-
Prechter, Robert, 63, 104
mačke, 14, 48
Pruska, istočna, 74
Savezna Republika Njemačka, 16, 32,
Prvi svjetski rat, 64, 93, 128 Psihologija gomila,
35
75, 77-79, 81,90, 99, 111, 128 Savezne rezerve američke emisijske
Psihologija masa, 42
banke, 48
Psihologija publike, 15
Savezne rezerve, 59, 66
Psychological analysis of economic beha-
Schicchi, Gianni, 34
vior, 15
Schlesinger, 48
Psychological economics,
15
Puccini, Giacomo, 34
Schmidt, Helmut, 35, 72 Schmitz, Horst, 92 Schopenhauer, 19 Schopenhauer, filozof, 47
R
Shakespeare, 88
Rastinjak, 22
Si la bourse métait contée, 15
Reagan, Ronald, 5 1 , 5 2 , 6 4
Siemens, 36, 50, 90
Reichenberg, 33
Silicijska dolina, 31
Reich-Ranicki, Marcel, 128
Simpl, bečki kabare, 109
Rheinhardt, Max, 21
Sindikat arapskih zemalja, 16
138
Shaw, George Bernard, 19
Slom burze, 1929., 59, 64, 107
T
listopad 1987., 35, 45, 48, 49, 51,
Tannenberg, 74
54, 55, 59, 67, 78
Tehnički fakultet u Darmstadtu, 18
Smith, Al, 112
Tel Aviv, 119,124
Sotheby's, 30
Iheobald, Adolf, 112
Sovjetski Savez, 52, 67, 77, 120, 129
Tokio, 110,119,123
Spiegel, 78
Train, John, 45
St. Germain des Près, 99
Trend, magazin, 126
St. Louis des Invalides, 95
'Tržište vlažnih nogu', 26
Stockholm, 24 Süddeutsche Zeitung, 61 Sustavi EOP-a, 54 Sveučilište Konstanz, 18 Szondi, Leopold, 125
V "Valpone", 30 Voltaire, François-Marie, 72, 126 von Bethmann, Philipp Freiherr, 63
V
S
von Primnitz, barun, 99
Španjolska, 94, 120, 129
von Thurn und Taxis, Johannes, knez,
Spekulacija,
109
von Quadt, Peter, 92
devizama, 16 na pad cijena, 16, 24-26, 39, 40, 47, 49, 50, 69, 71, 84, 86 na porast cijena, 2 3 , 2 4 , 4 1 , 4 7 , 50-53, 64, 71 Špekulanti, 1 7 , 1 8 , 2 5 , 2 8 bik, 84-87 medvjed, 84-87
Vyth, A. J., 96,98 Vyth, Hugo, 97
W Wall Street, 28, 51, 54, 56, 60, 61, 64-66, 75, 83, 84, 115, 119-124, 130
Špekuliranje u tri faze, 45-46
Washington, 51,59
Švicarska, 110,111,122,125
Watson mladi, 56 Weinreb, Eugène, 50 Weiss, Manfred, 93,94 Westdeutsche Landesbank, 92-93 Wilde, Oscar, 60
139
Wuppertal, 91
Zlatni standard, 59 Zürich, 78, 111, 120, 125, 126, 129 Zweig, Stefan, 30
Y Young obveznice, 107 Ženeva, 51, 113 Židovi, 26, 28, 32, 86, 99, 105, 124, 128-130 Zimmerer, Carl, 102 Zlatni momci, 49, 55
140
