Politička psihologija

POLITIČKA PSIHOLOGIJA

Što je psihologija? Ljudi obično imaju prilično neodreĎenu predodţbu o tome što je psihologija i čime se bave psiholozi. Neki smatraju da se radi o “tajanstvenoj” znanosti, da psiholozi čitaju tuĎe misli, da mogu utvrditi tko je normalan, a tko nije. Često se pojam psihologije miješa sa pojmom psihijatrija. Mnogi psihologiju identificiraju s jednim malim segmentom psihologije odnosno sa psihoanalizom. Najjednostavnija definicija psihologije jeste da je ona znanost o psihičkim procesima. MeĎutim, mnogi ne vide pravu svrhu takve znanosti budući da se radi o nečemu što je svima nama dobro poznato jer duševni ţivot je nešto što imamo svaki dan, pa stoga o njemu i bez psihologije sve znamo. Pojava “dobro poznatog” karakteristična je za čovjekov odnos prema velikom broju svakodnevnih pojava. One se prihvaćaju kao nešto što je samo po sebi razumljivo. Ljudi se ne pitaju zašto se dogaĎaju te pojave, kako nastaju i kako djeluju. Jesmo li se ikada u ţivotu zapitali zašto predmet koji ispustimo pada na zemlju? Pa naravno, pada zato jer smo ga ispustili iz ruku. -Sir Isaak Newton (1642-1727) Zakon gravitacije opisuje pojavu općeg privlačenja meĎu svim tijelima u svemiru.``Najveličanstvenijim poopćenjem koje je ikad učinio ljudski um''. Ista ona sila, koja privlači poslovičnu Newtonovu jabuku tlu, odrţava Mjesec u njegovoj putanji oko Zemlje i planete u njihovim putanjama oko Sunca. Svakodnevnica na koju smo već od djetinjstva naučili ne izaziva u nama znatiţelju da se upitamo kako i zašto neka pojava nastaje. Mi smo sami sebi “maksimalno svakodnevni” i ne dolazimo na pomisao da je naša svijest o sebi samima nešto što moţda i nije tako jednostavno. Imamo dojam da sami sebe potpuno dobro poznajemo, a time da manje ili više poznajemo i druge ljude.

Definicija Mislioce je itekako interesiralo pitanje što je to što se u nama dogaĎa, što je ono što se u svakodnevnom ţivotu obično naziva “duša” ili “duševni ţivot”. Upoznaj samog sebe! Filozofi su pokušali protumačiti pojave koje se dogaĎaju u samom čovjeku tj. njegove doţivljaje,ali nisu koristili izraz “psihologija”. - Marko Marulić (1450-1524) “Psiha” (“duša”) + “logos” (um, razum, znanje) Psihologija je znanost o duši. - Nije zadovoljavajuća definicija jer definicija mora sadrţavati jasne, poznate pojmove, a pojam “duše” je nejasan i nepoznat, filozofskoreligiozni pojam koji uopće nije jasno definiran, i ima različita značenja. Upravo nejasno shvaćanje pojma “duševnog ţivota”, kao i činjenica da je duševni ţivot nešto što se ne moţe konkretno vidjeti, opaţati ili mjeriti. 1

Početkom 20.st. američki psiholozi prestaju s proučavanjem i istraţivanjem “duše”. Smatraju da znanost treba proučavati samo ono što je vidljivo, opipljivo i koliko-toliko mjerljivo. U znanosti jedino što smijemo i moţemo istraţivati su vanjske reakcije tj. vanjski znakovi unutarnjih dogaĎanja. Strah ili radost zbog lupanja srca, brzinu i snagu nekih pokreta itd. Svi “vanjski znakovi” u eng. jeziku mogu se poistovjetiti s izrazom “behavior”. Psihologija - znanost o ponašanju. - Iz ove definicije proizlazi da je upravo ponašanje samo po sebi glavni interes psihologije, a ne ono što se krije “ispod” ponašanja, a to su doţivljaji što znači da ni ovo nije zadovoljavajuća definicija. Jedna od najprihvatljivijih definicija jeste: Psihologija je znanost o doživljajima i o ponašanju koje je odraz tih doživljaja. Doţivljaj pripada samo onome ko taj doţivljaj ima. Čuvstvo koje imamo dok slušamo glazbu, misao koja nam padne na pamet kada se sjetimo nekog dogaĎaja, ţelja da poloţimo neki ispit itd. Doţivljaji se mogu podijeliti u 3 kategorije: 1. Kognitivni doživljaji pomoću kojih spoznajemo svijet (osjeti i percepcija, pamćenje, učenje, mašta, mišljenje,govor). 2. Emocionalni ili čuvstveni doživljaji (dogaĎaje koji nam se dogaĎaju vrednujemo kao ugodne ili neugodne). 3. Motivacijski doživljaji (ako ţelimo ostvariti neki postavljeni cilj uloţit ćemo mnogo napora i truda da ga i ostvarimo). Bihevioristi - zanimaju se samo za odnos izmeĎu nekog objektivnog podraţaja (stimulusa, S) i mjerljive ili vidljive reakcije čovjeka ili ţivotinje na taj podraţaj (rekcija, R). S–R P-R Formula se dopunjuje: S-O–R P–O–R Organizam mijenja objektivne karakteristike podraţaja, stoga su i moguće neizmjerno mnoge i različite reakcije čovjeka na neku objektivnu situaciju. I u malo kompleksnijim situacijama vrlo teško točno predvidjeti kako će se podraţaj “transformirati”, pa samim tim i kako će se čovjek i ponašati. Moţe se neposredno primijeniti na pojedine političke procese, npr. u slučaju izbornih procesa. Donosioci odluke, odnosno “O” (organizam), mogu biti birači, kandidati, stranački organi. “Sa stajališta političke psihologije zainteresirani smo za karakteristike svakog takvog donosioca odluka, koje dovode direktno do akcije, ili koje djeluju na okolinu na takav način da izazovu odluku”. 2

Znanost i psihologija Moraju biti ispunjeni odreĎeni uvjeti, a glavna dva su: Znanost mora imati predmet istraţivanja i svaka znanost mora imati priznate metode istraţivanja. Predmet istraţivanja psihologije su čovjekovi doţivljaji i njegovo ponašanje. Metode koje se koriste u psihologijskim istraţivanjima su: eksperiment, anketa, opaţanje i/ili mjerenje i introspekcija (samoopaţanje). Društvena ili prirodna znanost? Današnja psihologija je znanost koja u sebi sadrţi različite pristupe pojedinim problemima: neki su problemi potpuno biološki (proučavanje uloge ţivčanog sustava), neki su društveni (npr. uloga odgoja i ostalih društvenih utjecaja na razvoj pojedinčevih sposobnosti i ličnosti). Kojim je profesijama psihologija potrebna? Neophodna je za sve one profesije u kojima se dolazi do kontakta s velikim brojem ljudi: nastavnicima, liječnicima, medicinskim sestrama, sluţbenicima na poštama i bankama, uposlenicima na šalterima, kriminalistima, policajcima, sucima, direktorima, političarima itd.

Socijalna psihologija Čini širu znanstvenu podlogu političke psihologije. Politička psihologija se velikim dijelom, mada ne isključivo, temelji na spoznajama socijalne psihologije. Definicija socijalne psihologije: Prema Allportu - nastoji razumjeti i objasniti kakav utjecaj na mišljenje, osjećanje i ponašanje pojedinca ima stvarna, predočena ili nagoviještena prisutnost drugih. Predmet socijalne psihologije Uključuje tri elementa zajednička svim aspektima socijalne psihologije. 1. socijalna psihologija do spoznaja dolazi empirijskom metodom provjere i uobličavanja teorija. 2. društveno ponašanje proučava se sa svrhom razumijevanja i predviĎanja. 3. uključuje socijalnu misao (stavovi, vrijednosti, uvjerenja, samopoštovanje, socijalna percepcija itd.) Zadatak socijalne psihologije je kod ljudi povećati mogućnost odgovorne akcije, a ne da povećava mogućnost vladavine ljudi nad drugim ljudima. Socijalna psihologija mora istraţivati i pronalaziti mogućnosti da poveća mogućnost vladavine čovjeka nad svojim vlastitim ţivotnim mogućnostima i objektivnim uvjetima. 3

Epoha graĎanskih revolucija, nagla gibanja unutar društvene zajednice, sve veća politička organiziranost društva, meĎunarodni sukobi i sl. dovela su ne samo da razvoja političke znanosti već i do sve većeg razmatranja uloge ljudske prirode u tim društvenim procesima. Lange je napisao: “Bure strasti su pogubile više ljudskih ţivota, opustošile više zemalja, nego uragani; njihova je bujica razrušila više gradova nego poplave. Zato nam je veoma čudno što čovjek ne posvećuje više napora da izuči njihov karakter i suštinu.” U početku su se traţili neki univerzalni motivi, trajne karakteristike čovjeka koje bi mogle objasniti ljudsko ponašanje. MeĎutim, s razvojem graĎanskog društva i parlamentarne demokracije rastu potrebe za razumijevanjem ljudskog ponašanja kao sastavne komponente političke akcije. Herman ukazuje na 5 temeljnih polazišta političke psihologije: 1. Usredotočenost na interakciju političkih i psiholoških pojava Kako psihološki čimbenici odreĎuju političko ponašanje i kako političke akcije utječu na psihološke varijable? Interakcija je obostrana! Percepcije, vjerovanja, motivi, mišljenja, vrijednosti, interesi, osobni stil i obrambeni mehanizmi pojedinca, neovisno radi li se o graĎanima, voĎama, članovima grupa, birokratima, teroristima ili revolucionarima, utječu na to kako će se oni ponašati i politički djelovati. Isto tako, politička kultura, politički sustav, politički pokreti i stranke, kao i meĎunarodni poredak, utječu na to kako će se ljudi formirati kao politička bića. 2. Politička je psihologija relevantna za mnoge societalne probleme Mnogi društveni problemi su izrazito politizirani. Svakodnevno smo suočeni s raznim problemima, od zaštite okoliša do meĎuetničkih sukoba. Većina se tih problema rješava na političkoj razini i ljudi suočeni sa svojim svakodnevnim potrebama ulaze u područje politike. 3. Konkretna socijalna (politička) situacija je ta koja dovodi do razlika meĎu ljudima Politička psihologija uvijek proučava pojedinca i grupe u odreĎenom vremenu i prostoru tj. u odreĎenom političkom sustavu i kulturi. 4. U političkoj psihologiji naglasak se stavlja kako na proces političkog ponašanja, tako i na sam rezultat Kako se birači opredjeljuju? Kako se mogu razriješiti politički sukobi? Kako voĎe mobiliziraju sljedbenike? Samo političko ponašanje jest rezultat niza okolnosti i psiholoških procesa koji su predmet političke psihologije.

4

5. Temelji se na različitim metodama prikupljanja podataka Potreba za različitim metodskim pristupima proizlazi iz činjenice multidisciplinarnosti predmeta političke psihologije. Metode koje se primjenjuju u istraţivanjima su: anketa, eksperiment (laboratorijski i terenski eksperiment), psihobiografska metoda i metoda analize sadrţaja. Politička psihologija je primijenjeno područje psihologije koje proučava psihologijske aspekte političkih fenomena, kao i politologijske aspekte psihologijskih fenomena. Psihologijski pristup politici moţe biti dvojak: mogu se razmatrati sve one osobine ličnosti u uţem smislu, koje su na bilo koji način povezane s političkom aktivnošćuteţište je na pojedincu; moţe se teţište staviti na političku akciju i proučavati one osobine ličnosti koje odreĎuju vrstu i pravac akcije. MeĎutim s prvim pristupom ostajemo potpuno na individualnoj psihološkoj razini- daleko od bitnih političkih zbivanja! Drugi pristup naglašava da političku akciju mogu odreĎivati samo one osobine pojedinca koje su socijalno uvjetovane. Usmjerenost na stavove, relativno trajnije strukture, nastale interakcijom pojedinca i okoline, koje predstavljaju intervenirajuću varijablu izmeĎu kompleksnosti socijalne okoline i mogućeg ponašanja pojedinca. Predmet, teorije i metode političke psihologije Predmet političke psihologije Sve varijable uvjetno svrstavamo u tri osnovne skupine, koje imaju i svoje disciplinarno značenje u okviru sociologije, političke psihologije i politologije. Prva grupa varijabli odnosi se na temeljne osobine globalnog društva: Globalne karakteristike društva (socijalno naslijeĎe, ukupnost povijesnog razvoja, ekonomske razvijenosti, političku kulturu, religijsku tradiciju itd.) Socijalno strukturiranje (razvijenost, urbanizaciju, prevladavajući način prozvodnje, tradicija, i sl.) Ţivotna situacija obuhvaća kompleks individualnog socijalnog miljea unutar šireg, zajedničkog socijalnog grupiranja (stambena situacija i sl.). Referentne grupe, čija postignuća, norme i vrijednosti sluţe kao referencija individualnih aspiracija i ţeljenog modela ponašanja. Druga grupa - intervenirajuće varijable: Koje interveniraju izmeĎu poloţaja pojedinca i društvenih grupa u socijalnoj strukturi i psiholoških sadrţaja relevantnih za političko ponašanje. 5

Motivacija – proces izazivanja i usmjeravanja ponašanja Socijalizacija – proces društvenog oblikovanja pojedinca sukladno zahtjevima društva Treća grupa varijabli odnosi se na temeljne psihološke procese: Procesi spoznaje društvenog realiteta (procjena objekata, situacija i pojava, s obzirom na naše potrebe, interese, stavove i vrijednosti). Stavovi i vrijednosti formirani socijalizacijom, koje u interakciji s potrebama, dinamično utječu na ponašanje. Javno mnijenje – neposredno reagiranje pojedinca na neki dogaĎaj. Osobine ličnosti u uţem smislu – relativno opće i trajne osobine (npr. autoritarnost, tolerantnost itd.) koje su nastale procesom socijalizacije u prilagoĎavanju nagonskim socijalnim zahtjevima i obrambenim mehanizama ličnosti na frustracijske situacije.

Tri razine analize političke psihologije su: 1. Analiza agregata Polazi od općih društvenih uvjeta unutar kojih se pojedinac socijalizira. Poznavajući osnovne prevladavajuće psihologijske osobine neke populacije, moţemo neposredno analizirati ponašanje uvjetovano osobinama konkretne situacije. Vrlo je često osnovni pristup u komparativnim istraţivanjima konflikata meĎu pojedinim narodima, npr. da pripadnici nekog naroda imaju odreĎene osobine po kojima se razlikuju od drugih. 2. Tipološka analiza Polazi od pretpostavke da postoje relativno stabilne psihološke osobine koje karakteriziraju odreĎenu skupinu i razlikuju je od drugih. Na temelju psihologijskih osobina pojedinci se mogu „svrstati‟ u odreĎene „tipove‟ koji su relevantni za razumijevanje odnosa ljudi i politike, npr. pokušava analizirati socijalne i psihološke razlike izmeĎu birača demokršćana i socijaldemokrata u Njemačkoj, odnosno birača HDZ-a, liberala ili neke lijeve opcije u Hrvatskoj. 3. Analiza pojedinca Analiziraju se izuzetni oblici ponašanja (kreativna, obrambena, patološka) izuzetnih ljudi, najčešće političkih voĎa, koji znatno utječu na političke procese. Ove tri analize omogućavaju i tri osnovna pristupa u proučavanju političke psihologije, po kojoj pojedinac ne sliči ni na koga, ppojedinac liči na neke i ppojedinac je sličan svim ostalima (Kluckohana i Murraya)

6

1. Individualna razina Na razini individualne analize zanima nas konkretan pojedinac koji ima svoj poseban razvoj i svoje osobine, distinktivne osobine. 2. Razina pripadnost nekoj grupi/tipu ličnosti Zaokupljeni smo stvaranjem odreĎene klasifikacije na osovi zajedničkih ili sličnih osobina. 3. Razina pripadnost jednoj cjelini Analizira na koji način ta cjelina sa svoje strane odreĎuje osobine svojih članova. Ove razine nisu nezavisne, nego se proţimaju i meĎusobno uvjetuju.

Teorijski pristupi psihologije značajni za političku psihologiju su: Temeljne dileme Geštalt psihologija Teorija učenja Psihoanalitička teorija Teorija uloga Metode političke psihologije 1. Anketa Temeljna metoda u empirijskom istraţivanju političkog ponašanja. Istraţivanje provedeno na većem broju ljudi izabranih strogom metodom uzorkovanja, koje se provodi u svakodnevnim ţivotnim uvjetima na temelju jasnih, standardiziranih postupaka podvrgnutih kvantitativnim mjerenjima. Tri razloga zbog kojih se primjenjuje anketa u analizi političkih procesa: moguće ju je provesti u svakom trenutku što omogućuje predviĎanje i djelovanje na političko ponašanje, vvrsta podataka i mogućnost analize. Preko nje dolazimo do bitnih psi. podataka (percepcije, stavova, motivacije), upravo na te se varijable moţe djelovati kako bi se usmjerilo političko ponašanje, i da bi se razumjelo, daje nam podatke na individualnoj razini, pomoću kojih smo u stanju uočavati promjene u zavisnim varijablama.

7

2. Eksperiment “Kraljica” svih metoda! Koliko ju je moguće primjenjivati u području kompleksnih političkih zbivanja? Umjetno izazvati pojavu, kontrolirati uvijete u kojima se dogaĎa politički proces i mjeriti istraţivanu pojavu!! Potrebno je kreativno uočiti problem i na primjeren način operacionalizirati pojedine varijable. Tri temeljne vrste eksperimentalnih istraţivanja u političkoj psihologiji su: Laboratorijski eksperiment Prilikom interpretacije rezultata dobivenih u laboratorijskim uvjetima treba se voditi računa o tome da ispitanik u takvim situacijama uvijek mora donijeti odluku, dok su u svakodnevnom ţivotu takve situacije rjeĎe, i postoji veći broj rješenja. TakoĎer, situacije s kojima je pojedinac suočen u lab. eks. veoma jednostavne, jasne i interpretabilne, što u ţivotu najčešće nije slučaj. Podaci eks.lab. istraţivanja tako su dramatični, te ih treba paţljivo analizirati. Zašto ljudi prihvaćaju grupni pritisak- problem konformizma Zašto ljudi izvršavaju nareĎenja – problem poslušnosti Terenski eksperiment Značajno je teţe operacionalizirati varijable i kontrolirati uvjete! Kombinacija metoda eksperimenta i anketnog istraţivanja, budući da se podaci skupljaju na reprezentativnom uzorku pomoću upitnika. Istraţivanje iz područja ponašanja na izborima i utjecaja načina propagandnog djelovanja Posredni eksperiment – ţivot sam stvara eksperimentalnu situaciju Zadatak istraţivača da u kompleksnosti stvarnih procesa uoči neke “eksperimentalne” karakteristike, i da pokuša interpretirati zbivanja na temelju “spontano nastalog eksperimentalnog nacrta” Prednosti eksperimentalne metode Jednoznačno ustanovljavanje uzročnosti Kontrola pojedinačnih varijabli Omogućuje istraţivanje dimenzija i parametara kompleksnih varijabli Nedostaci su: Umjetna situacija (atrificijelna) i nemogućnost uopćavanja na temelju kontroliranih bivarijantnih ili trivarijantnih nacrta istraţivanja na kompleksnost stvarnih zbivanja. Postoje problemi koje je jednostavno nemoguće eksperimentalno istraţivati

8

3. Psihobiografska metoda Psihobiografija je svaka ţivotna povijest na koju se primjenjuje neka eksplicitna teorija ličnosti. Teţi se ustanoviti je li neki postupak pojedinaca nuţno uvjetovan nekom povijesnom činjenicom, i ako jeste, moţe li se njegovo ponašanje objasniti specifičnim osobinama ličnosti pojedinca. Teorijsko polazište koje se koristi u objašnjavanju ponašanja je najčešće psihoanaliza Sigmunda Freuda, ali i Junga, Horney i Sullivanna. 4. Metoda analize sadržaja Tehnika koja na objektivan, sistematičan i kvantitativan način izraţava manifestni sadrţaj komunikacije. Usmjerena je na nositelja komunikacije i na njen sadrţaj. Obiljeţje ove metode je kvantifikacija, analiza je usmjerena na manifestni aspekt sadrţaja, ali se rezultati mogu upotrijebiti i za analizu “latentnog” sadrţaja Analizirala se rasprava sudionika iz različitih krajeva bivše Jugoslavije tijekom I. konferencije SKJ (1989). Ukupno je analizirano 4599 pojmova, iz koje se našlo 7 pojmovnih sklopova: ideologijski, kritika privredne politike, trţišno-reformski itd. U konačnoj analizi dobivene dvije meĎusobno suprotstavljene orijentacije: reformska i tradicionalna. Zastupnici reformske – delegati Slovenije i Hrvatske Zastupnici tradicionalne – delegati Srbije i Crne Gore Što se u javnosti naslućivalo i znalo, empirijski je i potvrĎeno

Stavovi U gotovo svim aspektima našeg društvenog ţivota neprestano traţimo da drugi ljudi izraze svoj stav, iznosimo drugima naše poglede, i pokušavamo promijeniti mišljenje drugih. Neslaganja s drugima oko toga što je odgovarajući ili korektan stav čine nas svjesnima njihove snaţne emotivne osnove. Stavovi su vaţni za razumijevanje stereotipa, predrasuda, namjera pri glasovanju, potrošačkog ponašanja i meĎuljudske privlačnosti itd. Dva su razloga zbog kojih su socijalni psiholozi posvetili toliku paţnju istraţivanju stavova: ciljevi socijalne psihologije su objašnjavanje i predviĎanje ponašanja, tada bi poznavanje stavova trebalo pruţiti značajan uvid u to; stavovi su relativno trajni ali se mogu promijeniti i zbog toga je vaţno otkriti uvjete i okolnosti te promjene. Socijalni psiholozi pokušali su odgovoriti na pitanje što su stavovi na dva različita načina Jedan se pristup usredotočio na strukturu stavova, a drugi na različite funkcije koje stavovi imaju za neku osobu. Nijedan pristup, sam za sebe, ne pruţa zadovoljavajući odgovor na pitanje što su stavovi - uzeti zajedno moţda mogu pruţiti taj odgovor.

9

Strukturalni pristup pruţa razumijevanje stavova osvrtanjem na vezu stavova s drugim ključnim pojmovima: uvjerenjima, vrijednostima, namjerama i ponašanjem. Odraţava trokomponentnu analizu afektivne, kognitivne i konativne komponente stavova (Katz, 1960). Kognitivna komponenta odnosi se na uvjerenja o objektu stava! Uvjerenje je znanje koje imamo o svijetu (ljudima i stvarima) i koje varira prema tome koliko nam je vaţno to znanje. Na primjer, vjerovanje neke osobe u postojanje Boga predstavlja središnje uvjerenje te osobe koje utječe na puno uvjerenja koje ta osoba ima o svijetu. Nasuprot tome, uvjerenje osobe da je sigurnije nositi sunčane naočale pri voţnji na suncu vjerojatno znatno ne utječe na druga uvjerenja te osobe. Središnja uvjerenja utječu na cijelu našu kognitivnu strukturu i odreĎuju je, a periferna uvjerenja nemaju utjecaj šireg dosega na naše promišljanje o svijetu (Rokeach, 1968). Središnja uvjerenja otpornija su na promjenu nego periferna uvjerenja. Afektivna komponenta odnosi se na evaluaciju (dobro ili loše) objekta stava!! Pozitivno ili negativno vrednujemo pojedine političke pojave, subjekte, situacije. One izazivaju odreĎena emocionalna stanja ugode ili neugode. Samo pojava nekog političara u nama izaziva ne samo “sve ono što o njemu znamo”, već i to “što znamo” (vjerujemo da znamo) praćeno je pozitivnim ili negativnim, unaprijed odreĎenim vrednovanjem, odnosno emocijama. Konativna (ponašajna) komponenta odnosi se na ponašanje s obzirom na objekt ili osobu stava. Sastoji se od tendencija da se na odreĎen način reagira u vezi s nekom pojavom. Izlazimo na izbore i dajemo svoj glas onoj političkoj stranci za koju vjerujemo da u najvećoj mjeri izraţava naše političko opredjeljenje i prema kojoj imamo pozitivne osjećaje. Definicija, koju je predloţio Newcomb (1950): "naučena sklonost reagiranju na dosljedno povoljan ili nepovoljan način s obzirom na dani objekt".

10

Funkcionalni pristup Stavovi unapreĎuju dobrobit pojedinca jer vrše četiri funkcije: 1. Funkcija prilagodbe Odnosi se na mjeru u kojoj stavovi dopuštaju nekoj osobi da postigne ţeljeni cilj i izbjegne ono što joj je neugodno. S društvenog stajališta, dogaĎa se vaţan proces identifikacije. Osoba razvija stavove slične stavovima ljudi koje voli i traţi za prijatelje one ljude kod kojih percipira slične stavove. Ukratko, ova funkcija je hedonistička u tome što sluţi svrsi povećavanja zadovoljstva ili ugode i izbjegavanja kazne ili boli. 2. Funkcija spoznaje Odnosi se na informacije koje neka osoba posjeduje o fizičkom i društvenom svijetu. Omogućava da svijet postane poznatije, predvidljivije i manje nejasno mjesto budući da se odreĎena struktura nameće ili se kao takva percipira. 3. Funkcija samoizražavanja Potreba da se drugima pričaju stvari o sebi i da oni znaju što hoćemo, tj. da budu svjesni onoga što osjećamo, vjerujemo i što nam je vrijedno. 4.Funkcija obrane ega Stavovi mogu sluţiti obrani ljudi od samih sebe i drugih ljudi. Stavovi imaju selektivnu ulogu, pojedinac o sebi i drugima saznaje odreĎene činjenice, kako bi odrţao unutarnju ravnoteţu i izbjegao konfliktne situacije. Vlastiti osjećaj inferiornosti moţe se kompenzirati negativnim stavovima prema nekim manjinskim grupama. Funkcionalni pristup ima implikacije na to kako treba postupati u promjeni stavova: Da bi se promijenilo stav neke osobe treba poznavati dvije stvari: stav koji posjeduje i funkciju koju taj stav vrši za osobu. Da bi izvršio promjenu stava, ovaj bi se pristup trebao slagati s funkcijom; Vjerojatno je da će se stav koji sluţi spoznajnoj funkciji promijeniti ako osobu izloţimo novim informacijama. S druge strane, stav koji sluţi funkciji obrane ega vjerojatno se neće promijeniti predstavljanjem novih informacija

11

Mehanizmi formiranja stavova 1936. godine, Allport je formulirao četiri temeljna mehanizma formiranja stavova: 1. Mehanizam integracije Proces s kojim mi najčešće objašnjavamo nastanak naših stavova. Pojedinac teţi, razumjeti sebe, i još više predstaviti se drugima, kao racionalno biće, koje na temelju osobnog iskustva, u svakodnevnim ţivotnim situacijama, formira svoj pozitivan ili negativan stav prema pojavama, situacijama, objektima i pojedincima s kojima se susreće. Stavovi su nastali na temelju integracije pojedinačnih iskustava tijekom našeg ţivota. 2. Mehanizam imitacije Pojedinac mnoge svoje stavove jednostavno preuzima kao dio svog socijalnog naslijeĎa. Od obitelji, preko škole i sredstava masovnih komunikacija, pojedinac je suočen s vrednovanjima koja prethode njegovom osobnom iskustvu, ali koja jednom usvojena, odreĎuju njegova buduća iskustva. Odnosi prema vlastitom identitetu, naciji, religiji, moralnim normama i sl., stečeni su davno prije nego što je pojedinac imao dovoljno znanja za samostalno odreĎenje. 3. Mehanizam traume Odnosi se na ona pojedinačna iskustva koja su, svojim intenzitetom i emocionalnom uključenošću, pojedinca dovela do stava prema nekoj pojavi ili ljudima, najčešće izrazito negativnog i teško promjenjivog. Ratovi na ovim prostorima, pojedinačne i kolektivne ţrtve i stradanja, primjer su stavova formiranih na temelju trauma koje traju desetljećima, a često se prenose s generacije na generaciju. 4. Mehanizam diferencijacije Sekundaran proces. Na temelju jednog ili više već formiranih stavova, formiramo nove prema objektima o kojima nemamo dovoljno iskustva. Negativan stav prema pripadnicima neke nacionalne skupine, pogotovo ako je formiran na temelju traumatskog iskustva, ima tendenciju da se generalizira na sve “vanjske” grupe. Teorijski pristupi stavovima Funkcionalna teorija Teorija učenja Teorije konzistencije Teorija osobnog uključenja

12

Teorije konzistencije: Zajednička im je postavka po kojoj misli, vjerovanja, stavovi i ponašanje teže da se organiziraju na smislen i svjestan način. 1. Teorija ravnoteže Interes je usmjeren na oblike u kojima ljudi vide svoj odnos s drugim ljudima i okolinom. Ako imamo pozitivan stav prema nekom čovjeku, koji u isto vrijeme iznosi negativne činjenice o nekoj drugoj osobi koja nam je takoĎer draga, remeti se ravnoteţa. Neuravnoteţeno stanje izaziva napetost i dovodi do teţnje da se ravnoteţa ponovo uspostavi. Doći će do promjene stava, ili prema jednom od prijatelja, ili, što se češće i dogaĎa, do reinterpretacije činjenica koje su iznesene. 2. Teorija kongruentnosti (podudarnosti) Usmjerena na problem promjene pravca stava. Okvir prosuĎivanja teţi ka maksimalnoj jednostavnosti, u smislu “crno-bijelo” ili “sve ili ništa”. Princip podudarnosti znači da promjena u vrednovanju ili stavu uvijek ide u pravcu povećavanja podudarnosti s prevladavajućim okvirom. Nepodudarnost postoji kada su stavovi prema izvoru činjenica i prema objektu isti (pozitivni), a iznesene činjenice negativne. 3. Teorija nesklada (kognitivne disonance) Festinger (1957) definira disonancu kao "negativno (nelagodno) nagonsko stanje koje se pojavljuje kad god pojedinac ima dvije spoznaje (ideje, uvjerenja, stavove) koje su psihološki nedosljedne". Zasniva se na činjenici da osoba ţeli stanje ravnoteţe i sklada izmeĎu uvjerenja, stavova, ponašanja. Teorija disonance ima širok raspon primjene jer spoznajni nesklad mogu uzrokovati bilo koje dvije neusklaĎene spoznaje. MeĎutim, kasnija su istraţivanja razjasnila da nisu sve spoznajne nedosljednosti jednako uznemirujuće. Pokazalo se da je nesklad najsnaţniji i najviše uznemiruje kada se ljudi ponašaju tako da ugroţavaju sliku o samima sebi. To je uznemirujuće upravo stoga jer nas prisiljava da se suočimo s neusklaĎenošću izmeĎu onoga tko mislimo da jesmo i kako smo se ponašali. Spoznajni nesklad uvijek izaziva nelagodu te stoga motivira osobu da je pokuša smanjiti, slično kao što glad i ţeĎ izazivaju nelagodu koja osobu motivira da jede ili pije. MeĎutim, za razliku od zadovoljavanja gladi ili ţeĎi jelom ili pićem, načini smanjenja nesklada nisu jednostavni. Umjesto toga, oni često dovode do zadivljujućih promjena u tome kako razmišljamo o svijetu i kako se ponašamo. Nesklad moţemo smanjiti na tri načina: Mijenjanjem ponašanja kako bismo ga uskladili s nesukladnom spoznajom; Pokušajem opravdavanja ponašanja promjenom jedne od nesukladnih spoznaja; Pokušajem opravdavanja ponašanja dodavanjem novih spoznaja.

13

Istraţivači teorije disonance posvetili su znatnu paţnju trima posebnim područjima istraţivanja: 1. Donošenje odluka PredviĎa se da će svatko tko donosi odluku u kojoj svaka alternativa ima i pozitivne i negativne aspekte doţivjeti "disonancu nakon odluke". Disonanca se doţivljava tek nakon što se odluka donijela zbog toga jer odabrana alternativa uvijek uključuje i pozitivne i negativne aspekte, a odbačene alternative imaju pozitivne osobine koje nisu prisutne u odabranoj alternativi. Disonanca se smanjuje podupiranjem izabrane alternative. Selektivno će se traţiti informacije koje će činiti da odabrana alternativa izgleda privlačnijom, a odbačena alternativa izgleda manje privlačnom. Ehrlich i sur. (1957) ustanovili su da su ljudi koji su upravo kupili novi automobil u časopisima traţili članke i oglase koji su hvalili njihov izbor. Brehm je (1956) nadalje pokazao da ljudi omalovaţavaju odbačenu alternativu i uzdiţu izabranu. U eksperimentu ţenama su pokazani različiti kućanski aparati, a trebale su procijeniti svaki od tih aparata po njihovoj privlačnosti. Nakon toga, svakoj od ţena dano je da izabere jedan od dva aparata koje je procijenila kao najprivlačnije. Ţene su zatim dobile aparat koji su izabrale i onda trebale ponovno procijeniti ta dva aparata. Brehm je pronašao da je izabrani aparat procijenjen kao poţeljniji, a odbačeni aparat kao manje poţeljan nego prije izbora. 2. Ponašanje prisilnog popuštanja Vjerojatnije je da će neka osoba promijeniti svoja uvjerenja ili stavove što je manje plaćena da uradi nešto što je protivno tim uvjerenjima i stavovima. Suprotno tome, manje je vjerojatno da će se stav neke osobe promijeniti ako je više plaćena da uradi takvo što i takvo ponašanje mora manje opravdavati sama sebi. Ovo je jedno od iznenaĎujućih predviĎanja teorije kognitivne disonance. Prvi put istraţeno klasičnim eksperimentom Festingera i Carlsmitha (1959). Dali su studentima da rade vrlo dosadan zadatak (umetanje drvenih klinova u rupice na ploči) u trajanju od jednog sata. Od studenata je zatim traţeno da sljedećem ispitaniku, kojeg je čekao isti zadatak, kaţu da je zadatak bio vrlo zanimljiv, vrijedan i zabavan, tj. od njih je traţeno da laţu. Postojale su dvije eksperimentalne situacije: Studenti, koji su trebali lagati o zadatku, plaćeni su za to ili 20 ili 1 dolar. Festingera i Carlsmitha interesirao je stav studenata prema zadatku nakon što su ispitanicima koji su čekali rekli da je zadatak bio zanimljiv. Ispitanici kojima je plaćeno 20 $ procjenjivali obavljeni zadatak kao dosadan i beznačajan, dok su ga ispitanici kojima je plaćen 1 $ procjenjivali kao zanimljiv, značajan i ugodan. Teoretičari disonance objašnjavaju rezultate iz eksperimenata prisilnog popuštanja u terminima opravdavanja.

14

Tvrdi se da kad postoji dovoljno vanjskog opravdanja (20 $) ispitanici doţivljavaju malo (moţda uopće i ne) disonancu i stoga ne trebaju promijeniti svoje stavove. Ipak, kad je vanjsko opravdanje za izgovorenu izmišljotinu nedovoljno (1 $), ispitanici doţivljavaju kognitivnu disonancu. Budući da ne mogu promijeniti svoje ponašanje (prisiljeni su popustiti eksperimentatorovim zahtjevima), njihovi stavovi se mijenjaju. Situacija male nagrade (1$) ne nudi dovoljno vanjskog opravdanja za ponašanje tako da se traga za unutrašnjim opravdanjem. Unutrašnje opravdanje je to da je zadatak ustvari zanimljiv, i stoga se disonanca smanjuje ili uklanja. 3. Ulaganje napora Primanjima u neku političku stranku, klub, bratstvo, sestrinstvo, tajno društvo itd., često prethode "obredi inicijacije" kroz koje treba proći. Teorija disonance pokazuje da ti "pristupni obredi" imaju odreĎene socijalno-psihološke funkcije. PredviĎa se da što više napora osoba uloţi u postizanje cilja, ona će taj cilj percipirati privlačnijim i vrednijim kad ga konačno postigne. Teorija disonance kaţe da bez obzira na to koliko je cilj stvarno privlačan, poţeljan, zanimljiv, itd., ono što odreĎuje njegovu vrijednost jest to što osoba mora proći da bi ostvarila taj cilj. Zašto bi osoba ovdje morala doţivjeti disonancu? Ako trebate proći "kroz pakao" da biste stekli članstvo u nekom klubu, vjerojatno ćete biti jako uzrujani ako nakon toga otkrijete da vam je taj klub ili društvo dosadno ili bezvrijedno. Disonanca se pojavljuje jer su spoznaje "Uloţio sam puno vremena i napora da bih ušao u ovaj klub" i "Klub je dosadan i bezvrijedan“ nesuglasne, budući da ljudi obično ne ulaţu puno vremena i napora u nešto beskorisno. Kako bi smanjila disonancu, osoba moţe napustiti klub ili društvo kojem se upravo pridruţila - što nije vjerojatno jer bi osoba trebala priznati činjenicu da je protratila vrijeme i uzalud uloţila napor. Festinger i Carlsmith predviĎaju da će osoba percipirati klub ili društvo kao zanimljivo i vrijedno što opravdava utrošak vremena i napora. Aronson i Mills (1959) proveli su eksperiment koji je to trebao testirati. Oni su angaţirali ţene da se pridruţe skupini koja je raspravljala o psihologiji seksa. No, prije toga im je rečeno da trebaju proći kroz selekcijski test ("inicijaciju"). Ispitanice su slučajnim izborom rasporeĎene u jednu od tri situacije "selekcijskog testa": "strogu inicijaciju", gdje su ţene u prisutnosti muškarca trebale naglas pročitati nepristojne riječi i odlomke koji jasno opisuju seksualne aktivnosti; "blagu inicijaciju", gdje su ţene naglas pročitale riječi povezane sa seksom koje nisu bile nepristojne; "bez inicijacije", gdje su ţene primljene u skupinu za raspravu bez ikakve selekcije. Sve su ispitanice slušale ono za što su mislile da je ţiva rasprava o psihologiji seksa (ustvari sve su ispitanice slušale istu vrpcu sa snimljenom raspravom), koju su eksperimentatori namjerno napravili bezvrijednom i dosadnom. Po završenom slušanju te dosadne rasprave ispitanice se pitalo kako im se svidjela, smatraju li je zanimljivom i vrijednom.

15

Aronson i Mills su ustanovili, u skladu s predviĎanjima teorije disonance da su ispitanice koje su prošle kroz "strogu inicijaciju“ smatrale raspravu zanimljivom i vrijednom. Ispitanice bez ikakve inicijacije smatrale su raspravu dosadnom, dok su ispitanice s "blagom inicijacijom“ smatrale raspravu samo donekle zanimljivom i vrijednom. Na osnovi toga te drugih sličnih istraţivanja moţe se vidjeti da će bilo koja situacija u kojoj se osoba bori kako bi bila prihvaćena, a posebice obredi inicijacije, vjerojatno rezultirati time da će se cilj smatrati poţeljnim i vrijednim kad se postigne, bez obzira na to je li on stvarno takav ili nije! Teorija osobnog uključenja Polazi od pretpostavke da način na koji pojedinac percipira i razvrstava činjenice odreĎuje utjecaj koji one imaju na njega. Stavovi o nekom problemu mogu biti poredani na kontinuumu od potpunog prihvaćanja do potpunog odbijanja. Pojedinac sebe nalazi na jednoj točki tog kontinuuma za koju smatra da najbolje odgovara njegovu mišljenju i odreĎuje područje koje je za njega prihvatljivo. Dva nova pojma: opseg prihvaćanja i opseg odbijanja Informacija se percipira kao sastavni dio jednog od ta dva procesa (izmeĎu njih se nalazi opseg neopredjeljenja). Koliki će biti opseg prihvaćanja odnosno odbijanja, ovisi uglavnom o intenzitetu kojim se pojedinac povezuje s objektom, odnosno o tome koliko se objekt stava odnosi na ego pojedinca, njegove osnovne vrijednosti i potrebe. Uporišna točka na kojoj se pojedinac nalazi, a koju sam odreĎuje, s jedne je strane posljedica, a s druge uzrok procesa selekcije. Iz ukupnosti objektivnih činjenica s kojima se suočava, pojedinac percipira samo dio koji odreĎuje stav, a što će percipirati ovisi o socijalnom kontekstu u kojem se nalazi. Jednom formiran stav djeluje selektivno na percepciju u pravcu svog odrţavanja.

16

Politički stavovi su dio vrijednosnog sistema pojedinca. Izraţavajući ih, pojedinac izraţava sebe, doţivljaj svojeg mjesta i uloge u političkom kontekstu. Politički stavovi sluţe kao sredstvo prilagodbe socijalnoj grupi, omogućavaju pojedincu da bude prihvaćen i poštovan. Imaju instrumentalnu ulogu, kao sredstvo postizanja odreĎenog cilja. Pojedinac koji se nalazi u depriviranom poloţaju imat će pozitivan stav prema političkim rješenjima koja obećavaju promjenu tog poloţaja. Politički stavovi imaju i funkciju obrambenog mehanizma ličnosti, rezultat su frustracija, a svoj izraz najčešće nalaze u predrasudama ("stav koji čini neku osobu sklonom da misli, osjeća, percipira i djeluje na povoljne ili nepovoljne načine prema nekoj grupi ili pojedinim članovima te grupe“) Politički stavovi su stečeni u interakciji pojedinca i socijalne okoline. Preuzeti su od roditelja i ostalih autoriteta u procesu socijalizacije. Politička orijentacija formira se prije nego što za pojedinca ima neko dublje značenje, klasičnim uvjetovanjem. Javlja se kao neutralan podraţaj (politički stav) zajedno s intenzivno vrednovanim podraţajem (roditelji), te se počinje vrednovati na isti način. Uče se i instrumentalnim uvjetovanjem. U obliku neposredne nagrade i kazne (reakcija roditelja na ponašanje djeteta s obzirom na pripadnike drugih rasnih, etničkih, religioznih grupa), da bi kasnije poprimilo oblik sloţenijih spoznaja oblika stjecanja ugode i izbjegavanja neugode. Struktura političkih stavova Thurston je konstruirao niz ljestvica za mjerenje raznih socijalnih stavova. Faktorskom analizom je ustanovio da postoje dva osnovna faktora : radikalizam – konzervatizam i nacionalizam – internacionalizam Radikali su za teoriju evolucije, za kontrolu raĎanja, lakši razvod braka i komunizam. Konzervativci imaju pozitivne stavove prema crkvi, Bogu kao postojećoj ličnosti, potpunoj zabrani svake aktivnosti nedjeljom i neupitno su vezani za vlastitu drţavu. Politički relevantni pristupi vrijednostima: Vrijednosni prioriteti se organiziraju na temelju tzv. individualističko–kolektivističke podjele i tradicionalno-modernističke podjele. Individualizam stavlja teţište na individualna prava i osobne teţnje nadreĎene socijalnim obavezama i kolektivnim ciljevima. Individualističke kulture gledaju na pojedinaca kao na autonomnu jedinku. Kolektivizam okrenut prema grupi. Ljudi u kolektivistički orijentiranim kulturama doţivljavaju sebe kao dio kolektiva. Vrijednosti pojedinog društva organizirane su tako da tvore ravnoteţu izmeĎu individualnih i kolektivnih interesa u društvu.

17

Prema Triandisu, oblici zajedničkog sudjelovanja i hijerarhije autoriteta naglašeniji su u kolektivističkim kulturama, dok su teţnja ka jednakosti i trţišnoj konkurenciji prisutniji u individualističkim kulturama. Dobijemo četiri teorijski moguća tipa vrijednosnih usmjerenja kojima odgovaraju i političke orijentacije, pa i čitavi poredci.

Triandisov model

Nejednakost

Jednakost

Idnividualizam

Kolektivizam

Konkurencija – liberalno društvo (SAD)

Autoritet – komunističko društvo (azijska društva- Kina, Sjeverna Koreja- Kuba)

Socijalna jednakost – socijaldemokratsko društvo (“države blagostanja”)

Zajedničko pripadanje – etnocentričko društvo (irnasko društvo)

18

Ličnost i politika Ličnost znači sveobuhvatnu cjelinu, integraciju osobina pojedinca u relativno stabilnu i jedinstvenu organizaciju koja determinira njegovu aktivnost u promjenjivoj okolini, oblikuje se i mijenja pod utjecajem te aktivnosti. Ličnost jeste individualno psihološka kategorija, ali je uvijek treba promatrati kao rezultat ukupnih društvenih zbivanja, čitave povijesti i povijesnog naslijeĎa, i konkretnog poloţaja pojedinca u društvu te neposrednog okruţenja u kome se pojedinac formirao kao odrasla, zrela ličnost, pa time i politička osoba. Socijalizacija Označava proces učenja tijekom kojega pojedinac razmjenjuje iskustva s drugima, razvijajući tako posebne oblike socijalno-relevantnog ponašanja, koji ne moraju uvijek biti u skladu s normama i vrijednostima zajednice. Proces socijalizacije je neizbjeţna osobina ljudskog društva. To nije samo proces učenja u kojem je pojedinac pasivna jedinka, u koju društvo ugraĎuje odreĎene sadrţaje, kao što ni pojedinac nije u potpunosti aktivan subjekt koji se prilagoĎava ili uči. To je proces interakcije u kojem se pojedinac socijalizira i biva socijaliziran. Političku socijalizaciju moţemo odrediti kao proces kojim se u strukturu ličnosti pojedinca inkorporiraju politički relevantni stavovi i oblici ponašanja koji su značajni za funkcioniranje političke zajednice. To je kompleksan proces kojim pojedinac postaje svjestan politike, uči političke činjenice i formira političke vrijednosti. Kao što sazrijeva biološki, čovjek sazrijeva i politički. Političko sazrijevanje je proces u kojemu je pojedinac u početku uglavnom pasivan i prima utjecaje okoline, i nema svoju “političku ličnost”, da bi kasnije i sam djelovao na okolinu, postupno usvajajući i formirajući svoju kompleksnu političku orijentaciju. Osjećaj pripadnosti jednoj političkoj zajednici, kao što je domoljublje; Osobna identifikacija s pojedinim grupama u društvu i formiranje stranačke opredijeljenosti itd. su primjeri rezultata procesa političke socijalizacije. Dvije razine političke socijalizacije Politička socijalizacija se odvija na: opće društvenom i individualnom planu. Na društvenom nivou postojeće vrijednosti se prenose na nove generacije. “Oblik” kulturne transmisije kojim društva odrţavaju sebe i svoje političke standarde uvodeći nove generacije u ustanovljene oblike mišljenja i akcije” (Dawson, Prewitt, 1969). Dijete roĎenjem ulazi u naše, američko, kinesko ili neko drugo društvo, i nalazi se u situaciji gdje su mnoge norme, ponašanja, mišljenja i vrednovanja dana u stereotipnim formama tih društava, i to je upravo ono što karakterizira ta društva, pa i njega koji to prihvaća. Politička socijalizacija na društvenoj razini prijeko je potrebna pretpostavka postojanja odreĎenih društava, kultura i cijelih civilizacija.

19

Na društvenoj razini politička socijalizacija ima tri različita zadatka: 1. U stabilnim društvima koji imaju postupni razvoj, gdje se radi o odrţavanju društva i osiguranju kontinuiteta, zadatak političke socijalizacije je uklapanje pojedinca u postojeći vrijednosni sistem. Tipičan primjer jesu društva zapadnih razvijenih zemalja. 2. U društvima gdje je došlo do nagle promjene društvenog sistema, samim tim i nagle promjene vrijednosnog sistema, normi ponašanja i političkih struktura, zadatak političke socijalizacije je da djeluje na mijenjanje ranijeg sistema vrijednosti i usvajanju novog, koji odgovara novonastalim društveno-političkim i ekonomskim odnosima. Karakteristično za zemlje u tranziciji centralne i istočne Europe. 3. U zemljama u razvoju, koje su tek započele politički ţivot, bez ikakve političke tradicije. Zadatak političke socijalizacije da uvodi nove vrijednosti i osjećaj zajedničke pripadnosti. Bila je izrazito prisutna u novo formiranim zemljama tzv. “trećeg svijeta”, nakon raspada kolonijalnih imperija. U cijelom procesu socijalizacije treba imati na umu tri elementa: Pojedinca koji je objekt ali i subjekt socijalizacije; Procese utjecaja preko kojih se usvaja odreĎeni sadrţaj; Elemente socijalne sredine koji djeluju kao nosioci tih procesa. Posredni i neposredni oblici političke socijalizacije Posredni oblici omogućavaju stjecanje nekih osobina koje same po sebi nisu političke, ali djeluju na razvoj političke ličnosti. Neposredni oblici označavaju prijenos izrazito političkih sadrţaja i orijentacija. U posrednoj političkoj socijalizaciji pojedinac prenosi usvojene oblike ponašanja i vrednovanja iz nepolitičkih u političke situacije. Prema Dawson posredna politička socijalizacija sadrţi tri procesa: 1. Prijenos, formirani stav ili odnos prema nekom nepolitičkom objektu prenosi na neki politički objekt. Autoritativan odnos u obitelji i isti takvi odnosi i u školi, djelovat će na formiranje takve ličnosti koja će se i u političkim situacijama ponašati na isti način. 2. Naukovanje, učenje nekih pravila i obrazaca ponašanja, koji se kasnije primjenjuju u politici. OdreĎena pravila igre kod djece takoĎer se kasnije mogu odraziti u političkom ponašanju; Demokratski izbor voĎe, teţnje da se pobijedi pod svaku cijenu, ili spremnost da se primi zasluţeni poraz, sastavni su i dio mnogih “igara” u političkoj sferi. 3. Generalizacija, podrazumijeva da su političke vrijednosti samo dio širih socijalnih i kulturnih vrijednosti, unutar kojih je pojedinac socijaliziran.

20

Neposredni oblici političke socijalizacije su: 1. Imitacija Svjesno ili ne, dijete preuzima veliki dio socijalnih, kulturnih i političkih vrijednosti od odraslih, u prvom redu roditelja, i prihvaća ih kao svoje. To je mehanizam koji se moţe shvatiti kao funkcija društvene prilagodbe. Pojedinac imitira ponašanje kako bi bio prihvaćen od grupe i smatran članom. 2. Anticipatorna socijalizacija Ako pojedinac teţi odreĎenom mjestu u društvu, on će prihvatiti vrijednosti i norme ponašanja prije nego što je došao na to mjesto. 3. Političko iskustvo Dolazi kao rezultat interakcije pojedinca s ljudima, činjenicama, idejama, političkim strukturama i na taj način se prilagoĎava društvu u kojem ţivi. 4. Političko obrazovanje Proces u kojem društvo daje odreĎene informacije o svojem funkcioniranju, pravima i obavezama pojedinca kao svog člana, djeluje u pravcu formiranja nekih osnovnih vrijednosti na kojima se ono zasniva. U prva tri procesa naglasak je na pojedincu. On je taj koji se socijalizira, koji imitira, anticipira i stiče iskustva. Kod posljednjeg procesa naglasak je na onome tko socijalizira, na raznim društvenim institucijama. Dob i politička socijalizacija Dijete stiče odreĎene vrijednosne okvire o svojoj zemlji, narodu, povijesti, odnosu s drugima, a da zapravo ne zna o čemu se radi. Kasnije se ti osnovni okviri pune novim znanjima i političke vrijednosti dobivaju svoje pravo značenje. Politički fenomeni postaju sve strukturaniji i pojedinac spoznaje svoje mjesto i ulogu. Pripadnost grupi dobiva odreĎeno šire, vrijednosno, političko pa i ideologijsko značenje. Vaţnost rane dobi za političku socijalizaciju očituje se u dva temeljna načela: Načelo primarnosti - ono što je prvo naučeno – najbolje je naučeno. Načelo strukturiranja – ono što je prvo naučeno strukturira kasnija znanja. Politička socijalizacija je proces, razvija se u vremenu, dobiva različita usmjerenja i sadrţaje i nije identična u svakoj ţivotnoj fazi. U prvoj fazi, rano razdoblje, dolazi do formiranja: identifikacije (politički simboli i autoriteti); lojalnosti (lojalnost prema demokraciji; formiranja temeljnih političkih uvida (BiH jest mala zemlja, ali je zato najljepša na svijetu) Formiraju se odnosi prema političkoj zajednici, političkom poretku i prema autoritetu. 21

U drugoj fazi, srednje razdoblje, dolazi do usvajanja političkih znanja o političkim strukturama i procesima i do formiranja političkih stavova i stranačkih preferencija. Procesi i iskustva u tom razdoblju najbolje objašnjavaju konkretan politički izbor, opredjeljenje prema aktualnim političkim problemima i konkretnim političkim kandidatima. U trećoj fazi dolazi do formiranja političke participacije, odnosno do konkretne motivacijske osnove političkog ponašanja, ovisno o socijalnom poloţaju i interesnoj strukturi. Ove tri faze govore o tome da su u ranoj fazi politički izbori fluidni, da bi s vremenom poprimili konkretne oblike i sadrţaje. Treba se naglasiti da konkretna politička znanja i opredjeljenja nisu konačno odreĎena ranim iskustvom, samo su pod njegovim utjecajem. U odrasloj dobi dolazi do naglih promjena u političkom opredjeljenju, uvjetovanih značajnim promjenama u poloţaju pojedinca (napredovanje, umirovljenje i sl.), odnosno promjenama u društvu (promjena poretka, krize, ratovi) Nosioci političke socijalizacije Primarni nosioci političke socijalizacije su: obitelj i grupe prijatelja. Sekundarni nosioci su: škola – školovanje. Činitelji političke socijalizacije (Dekker)

Činitelji političke socijalizacije (Dekker) Činitelji političke socijalizacije

Osobe i grupe

Institucije, organizacije, objekti

1. Primarne grupe

Djed/baka, roditelji, braća, sestre

Socijalna okolina

2. Obrazovni sustav

Nastavnici, učenici

Obrazovanje, vrsta škole, struktura učenika, nastavni program, odnosi u razredu itd.

3. Crkva

Svećenici

Vjerska služba

4. Masovni zabavljači

Spikeri, glumci

Tv, kino, radio, novine, romani, stripovi, reklame

5. Vršnjaci

Prijatelji, drugovi

Različite organizacije, sublulture, izleti

6. Struktura zaposlenja

PoslovoĎa, rukovoditelj

Samostalan rad, u poduzeću, nezaposlen itd

7. Politički faktori

Političari, suci, policajci

Stranke, društvene organizacije, izborne kampanje, služenje vojske...

22

Psihologijski aspekti političkog ponašanja mladih Svaka analiza političkih procesa obavezno uključuje i analizu mladih, njihova poloţaja, ambicija, opredjeljenja, supkulture, političkog opredjeljenja. Mladi se smatraju zrcalom društvenih odnosa i ukupnog stanja u društvu. U prvom redu dobna skupina i sve značajke mladih proizlaze iz: specifičnog procesa sazrijevanja, traţenja vlastitog identiteta i specifičnih oblika ponašanja. Razlikujemo 3 osnovna sadrţaja sazrijevanja: Intelektualno – formiranje intelektualno-mentalnih sposobnosti (razvoj sa 16, odnosno 19 godina) Socijalno- emocionalno – označava socijalizaciju u neposrednim socijalnim odnosima, prihvaćanja normi i standarda ponašanja, iskazivanja emocija i prilagoĎavanje zahtjevima okoline (dostiţe sa 20 godina) Političko – proces političke socijalizacije i formiranje homo politicusa, kao samostalnog, aktivnog subjekta političkih odnosa (formira do 25 godine) Traganje za identitetom se izraţava u tri osnovna oblika: 1. Pokušaj afirmacije vlastitih vrijednosti u sukobu s okolinom, dolazi do stvaranja tzv. supkultura mladih, ono što postoji ne prihvaća se jednostavno zbog toga jer je to “vlasništvo” odraslih. Do izraţaja dolazi “antikonformizam” mladih, s time da se kao negativna referentna grupa odreĎuju “odrasli”. 2. Spremnost na nekritičko preuzimanje novih ideja koje daju osjećaj samostalnog, neprisilnog opredjeljenja, nasuprot onim vrijednostima koje mladi osjećaju da im se nameću od starijih. 3. Najrazličitiji oblici protesta kojima se pokušava izraziti neslaganje s onim što jest, s tim da taj protest nije praćen pozitivnom razradom onog što bi mladi ţeljeli da bude. Upravo u periodu traţenja osobnog identiteta nasuprot “nametnutom” identitetu sa strane svijeta odraslih, nalazi se zahvalna osnova za manipulaciju mladima i osnova na koju se mogu nadograditi različiti socijalni pokreti. Najuočljivija psihološka osobina mladih je ekstremnost shvaćanja i ponašanja Sve što rade, rade na način koji izaziva paţnju, sva njihova opredjeljenja su krajnosti. Govor je znatno glasniji nego što je potrebno, odjeća provokativnija, najčešće su birači i aktivisti krajnjih opcija na političkoj sceni, sredine jednostavno nema! Sve ovo proizlazi iz nekoliko bitnih osobina mladih: Mladi su u procesu socijalizacije, nisu još do kraja definirali svoja opredjeljenja i shvaćanja. Ţele skrenuti paţnju na sebe, imaju potrebu za afirmacijom, za pokazivanjem svoje vrijednosti; Ţele promijeniti svijet odraslih i prilagoditi ga sebi, postati ravnopravan član, pobjeći iz podreĎenog poloţaja.

23

Mladi kao faktor društvenih promjena S jedne strane su proizvod societalne reprodukcije, a s druge su nosioci socijalnih transformacija. Reprodukcija se zasniva na procesu socijalizacije unutar odreĎenih kulturnih sadrţaja i socijalnog konteksta. Postaju sastavni dio društva usvajajući osnovne društvene vrijednosti. Transformacija ovisi o stupnju slobode u nekom društvu što se očituje u: Mogućnosti izbora vrijednosti ovisno o postojanju pluralističke ponude; Postojećim kulturnim i obrazovnim suprotnostima; Konfliktima unutar društva. U dobro strukturiranim društvima, bez latentnih konflikata, mladi procesom socijalizacije postaju nosioci societalne reprodukcije. Društva, u kojima postoje unutarnji konflikti, ne uspijevaju jednoznačno socijalizirati mlade. Najpodatnija su socijalna grupa za formiranje različitih socijalnih pokreta. Stoga mladi i jesu subjekt društvene promjene. Autoritarna ličnost Uveo u literaturu Fromm (1978). Najčešće navoĎen koncept kojim se ţeli objasniti nesklad izmeĎu društvenih zahtjeva i mogućnosti pojedinca. Autoritarna ličnost je ona koja traţi autoritet kome bi vjerovala, koji bi joj pruţio sigurnost i izvjesnost, u isto vrijeme ona je spremna da se na isti način postavi prema onima koji o njoj ovise, i inzistira na svome autoritetu i hijerarhiji. Ţiveći i socijalizirajući se u okviru autoritarnih odnosa u obitelji, religiji, drţavi, pojedinac traţi sigurnost u ocu, bogu ili vlasti. U situacijama društvene krize, nesigurnosti, gubitka perspektive, pojedinac traţi “oca domovine”, “voĎu” ili “mesiju”. Prevladavajući autoritaran karakter je zahvalno psihološko tlo za razne oblike manipulacije, a posebno za unutargrupnu homogenizaciju i za iskazivanje agresivnosti prema vanjskim grupama. Sastavni dio takvog karaktera jesu predrasude, a ovisno o vanjskim okolnostima (krizi, frustracijama) ovisi njihovo izraţavanje. Potisnuta agresivnost, koja se iz odreĎenih i širih društvenih, ali i neposredno psiholoških razloga ne moţe očitovati prema pravom izvoru frustracije, nalazi svoj izlaz u izlazu prema onima koji nisu “mi”. Ti “drugi” poprimaju sva obiljeţja ţrtvenog jarca, postaju otjelovljenje uzroka našeg neuspjeha i objekt agresije. Povijesni primjeri to zorno pokazuju! Progoni Ţidova u Engleskoj nakon rata s Francuskom. Progon Ţidova u Carskoj Rusiji 1905.nakon poraza u ratu s Japanom. Genocid nad ţidovima u Hitlerovoj Njemačkoj, racionaliziran njihovom krivicom za poraz Njemačke u I.sv.ratu i za opću ekonomsku krizu.

24

Primjeri prenesene agresivnosti nastale zbog frustracija na širem društvenom planu. OdreĎeni odnosi u obitelji formiraju autoritarne odnose i stav prema jednakosti. Jednom formirane osobine pripadnika pojedinog društva djeluju na dominantnost pojedinih idejnih orijentacija pa i društvenih poredaka. Naglasak je na odnosima u obitelji koji stvaraju psihološke pretpostavke za odreĎena politički relevantna ponašanja. Imajući u vidu odnose u obitelji, političke poretke i procese, razlikujemo 4 temeljna modela s neposrednim ideološkim implikacijama: 1. Autoritarna nejednakost U autoritarnoj obitelji sin nastavlja ţivjeti s roditeljima, ima veća prava i odgovornost od ostale braće i nasljeĎuje imovinu, ali ostaje pod autoritetom oca. Djeca uče nejednakost (izmeĎu braće) i podloţnost autoritetu (ocu). MlaĎa braća teţe ka jednakosti s najstarijim sinom. Postoji kombinacija vrijednosti poštivanja autoriteta, nejednakosti i teţnje ka jednakosti. Temelj kršćansko-demokratskih i socijalno-demokratskih stranaka (Njemačka, Austrija, Češka, MaĎarska, Slovenija, Hrvatska, Škotska, Izrael, Koreja, Japan itd.) 2. Neovisna jednakost “Nuklearna” obitelj – individualizam, neovisnost i osobna sloboda. Djeca rano napuštaju roditelje a imovina se dijeli ravnopravno. Jednakost braće, ima dvije strane: s jedne strane, bratska solidarnost, a s druge, stalna borba meĎu njima da ostanu jednaki. Rezultat “anarhizam”, a napetosti se rješavaju nasiljem . Temelj diktatorske solucije, bez izraţenog etnocentrizma (Italija, Španjolska, Grčka, Rumunjska, Poljska, C. i J. Amerika) 3. Neovisna nejednakost Nuklearna obitelj koju djeca rano napuštaju i oslobaĎaju se autoriteta oca, ali postoji temelj nejednakosti u roditeljskoj odluci o podjeli imovine. Temelj su individualizma i liberalizma (Danska, Nizozemska, Engleska, SAD, Australija, Juţna Afrika i Novi Zeland) 4. Autoritarna jednakost Zajednički ţivot i poslije ţenidbe sinova, što učvršćuje autoritet oca i poslušnost, a sinovi su jednaki u raspodijeli imovine. Temelj za totalitarne i egalitarne poretke (Rusija, Kina, Vijetnam, Finska, Srbija, Slovačka, Bugarska i Albanija)

25

Konformizam S jedne strane označava društvenu prilagodljivost, prihvaćanje zajedničkog vrijednosnog sustava i normi ponašanja. Ovako shvaćen konformizam pretpostavka je zajedničke egzistencije, meĎusobnih odnosa u društvu, uzajamnog poštivanja i tolerancije. S druge strane konformizam označava izrazito i nekritičko prihvaćanje grupnih normi bez vlastitog osmišljavanja činjenica i osobnog stava, prikrivanje vlastitih interesa i slabosti uranjanjem u bezličnost grupa. Konformist je pojedinac koji nije voljan da na sebe preuzme rizik zalaganja za nešto novo, kojem je osnovni cilj osobna sigurnost i nepovredivost, a ne promjena, stvaranje i borba. Znači, radi se o dvije kvalitativno različite pojave. U prvom slučaju riječ je potrebi prihvaćanja odreĎenih oblika ponašanja kao pretpostavke realizacije zajedničkih vrijednosti,a u drugome o samostalnosti kao pretpostavci daljnjeg razvoja. Do konformizma kao negativnog procesa dolazi i u jednom i u drugom slučaju. I onda kada pojedinac nije usvojio zajedničke osnove ponašanja i vrijednosti nuţne za sistem u cjelini, pa nekritički prihvaća utjecaj grupe, pojedinca, drţave, kao i onda kada nema hrabrosti i snage da se samostalno opredijeli i angaţira, te se nekritički uklapa u postojeće. Nonkonformističko nasuprot konformističkom ponašanju Razlikuju se u ciljevima i procesima Cilj je nezavisnog ponašanja rješavanje problema, razumijevanje i istina, kreativan odnos prema vanjskom realitetu. Kod konformističkog ponašanja pojedinac teţi postići osjećaj podrške protiv pritiska, bijeg od bojazni, osjećaj da ide “ukorak” s grupom (Crutchfield) Willis razlikuje tri osnovana tipa: 1. Normativni konformizam – razumijeva neposredni grupni pritisak, postojanje manifestni grupni normi i vrijednosti u čijem se sklopu odreĎeni oblici ponašanja nagraĎuju a drugi kaţnjavaju. Ima dva oblika izraţavanja: interesni i iskreni konformizam Budući da je opasno ne slagati se, javno se slaţe s grupom sve dokad percipira situaciju prijetnje, al se privatno u sebi ne slaţe. Pojedinac se i javno i privatno slaţe s grupom. 2. Informacijski konformizam Prisutan u situacijama koje su nejasne, ambivalentne, u kojima pojedinac nema temelj za samostalno prosuĎivanje. Pojedinac je nesiguran traţi autoritet i povodi se za odgovorima onih za koje smatra da poznaju problem. 3. „Podilazeći‟ konformizam Prisutan je kad pojedinac ţeli biti prihvaćen, kada nije prisutan grupni pritisak, već se odreĎenim ponašanjem ţeli zadobiti nečije priznanje. Prisutan u situacijama hijerarhijske strukture i ovisnosti pojedinca. 26

Psihologija grupe Svi psihički fenomeni relevantni za političku psihologiju dogaĎaju se u interakciji s drugim ljudima. Sama činjenica postojanja drugih i meĎuodnosi ljudi odreĎuju pojam grupe. OdreĎenje i osobine grupa: Čovjek je prije svega socijalno biće. Socijalna okolina, drugi ljudi, pretpostavka su formiranja čovjeka i njegove egzistencije, tako i čovjeka u punoći njegovih mogućnosti. Uopće, socijalna okolina zadovoljava dvije osnovne potrebe čovjeka: potrebu egzistencije i to od trenutka roĎenja pa sve do smrti, i potrebu za društvom tzv. gregarni motiv, pod čime se podrazumijeva univerzalna potreba čovjeka da je u interakciji sa drugima u okviru grupnog ţivota doţivi sebe i svoje ponašanje, da ima podršku, kriterije vrednovanja i osobnu vaţnost. Tri su opća razloga za istraživanje grupe: Prvo: grupe su značajan faktor formiranja pojedinca, u njima se odvija proces socijalizacije, one su svojevrstan prijenosnik ukupnosti kulture nekog društva i konkretan milje u čijem se okviru oblikuje ličnost pojedinca. Ličnost čovjeka u velikoj mjeri rezultat njegovih različitih grupnih pripadnosti. Drugo: razumijevanje psiholoških procesa u grupi, omogućava razumijevanje aktivnosti različitih grupa. O strukturi grupe i unutargrupnih odnosa, ovisi produktivnost rada, rješavanje odreĎenih problema, ili ovisnost pojedinca u grupi. Treće : unutar grupe dešavaju se specifični fenomeni koji izvan grupe nisu mogući npr., moć, društvene norme, komunikacija, interakcija, grupna dinamika, konformizam, autoritet isl. U okviru političke psihologije ako ţelimo razumjeti konkretnog političkog čovjeka i njegovo ponašanje, prijeko je potrebno analizirati njegove grupne pripadnosti OdreĎenje pojma grupe Prema Zvonareviću, različite skupine, znači veći broj ljudi, mogu se analizirati na temelju tri bitna kriterija: prostorne ili fizičke blizine, sličnosti “psihološke blizine” 1. Kriterij fizičke blizine Govorimo o agregatu, o činjenici da se na odreĎenom prostoru nalazi veći broj pojedinaca. Npr. ljudi koji se nalaze u autobusu (tramvaju), predstavljaju odreĎeni agregat, s tim da u normalnim uvjetima izmeĎu njih ne postoji nikakva interakcija.

27

2. Kriterij sličnosti Govorimo o kategoriji ili klasi. Podrazumijeva se neka odreĎena skupina ljudi koji imaju jednu ili više zajedničkih osobina. Npr. ţene/muškarci, mladi/stari 3. Kriterij “psihološka blizina” Na temelju ovog kriterija govorimo o grupi. Pojedinci se nalaze u neposrednoj ili posrednoj interakciji, gdje postoji vaţnost ostalih za pojedinca, u kojima pojedinci dijele zajedničke interese i vrijednosti, postoji odreĎena identifikacija sa skupinom, a skupina je funkcionalna za pojedinca. Za razliku od agregata i kategorije, grupe predstavljaju organizirani napor a ne samo puku skupinu pojedinaca. Svaka grupa je na odreĎeni način funkcionalna za pojedinca, bilo da mu kao obitelj daje najvaţnije i najkompletnije iskustvo socijalnog identiteta, bilo da mu kao, na primjer, politička stranka, pomaţe da postigne one ciljeve koje sam pojedinac nebi mogao da postigne. Ukupno društvo je sastavljeno od različitih vrsta grupa, a naš svakodnevni ţivot sastoji se u velikoj mjeri od akcija tih grupa. Sociolog Simmel (1950) smatra da su male grupe ogledalo onoga što se dogaĎa u društvu. Homans naglašava da male grupe nisu ono što se proučava, već mjesto gdje se proučava društvo, odnosno u malim grupama se prelamaju svi društveni procesi i oblikuje i djeluje pojedinac. Vrste grupa koje su značajne za političko formiranje i ponašanje pojedinca 1. Veličina grupe Broj pojedinaca koji čini grupu znatno utječe na grupnu strukturu i unutargrupnu dinamiku, i na samog pojedinca. Najjednostavnija i najčešća podjela je na male, srednje, i velike grupe Koliki broj pojedinaca čini malu grupu? Najčešći kriterij jeste mogućnost neposredne interakcije meĎu članovima grupe. Dolazimo do maksimalnog broja od 7-8 članova, budući da taj broj omogućava da svaki član grupe u isto vrijeme percipira ostale članove. Ovaj kriterij je blizak poznatoj magičnoj brojci sedam, kod neposrednog pamćenja. U takvoj veličini grupe pojedinac se obično nalazi i to je okvir (porodica,bliski prijatelji) koji neposredno djeluje na pojedinca i oblikuje njegove političke preference. Na primjeru političkih stranaka takvu grupu čine njihova najuţa rukovodstva. 2. Primarne i sekundarne grupe Uvodi Cooley uočavajući vaţnost tzv„ odnosa licem u lice“. Pod primarnim grupama podrazumijevamo one grupe kod kojih postoji intiman odnos licem u lice i suradnja. One su primarne u nekoliko značenja, ali prije svega zbog toga što su fundamentalne u formiranju društvene prirode pojedinca i njegovih ideala. Za razliku od primarnih grupa sekundarne grupe nemaju personalni karakter i uglavnom su odreĎene nekim ugovornim odnosom meĎu članovima. Identifikacija sa tim grupama nije cilj po sebi već sredstvo za postizanje nekog drugog cilja.

28

3. Formalne i neformalne grupe Postoje grupe kod kojih je njihova struktura odreĎena od samih članova, kao i grupe čija je struktura odreĎena nekim vanjskim faktorom. Primjer za to je grupa prijatelja gdje su odnosi potpuno neformalni, a na primjer u radnim organizacijama, političkim strankama ciljevi i aktivnosti grupe kao i sama struktura odreĎeni su nekim vanjskim uticajima. Opće osobine grupa U istraţivanju grupe uobičajena su tri osnovna pristupa: 1. Istraživanje populacije Pod populacijom se podrazumijevaju socijalne i psihološke osobine članova grupe. Osnovna pretpostavka ovog pristupa je da se pojedine grupe razlikuju po osobinama svojih članova i da su te razlike dijelom razlozi različitih aktivnosti, usmjerenja i uspjeha u postizanju ciljeva pojedinih grupa. 2. Struktura grupe Bez obzira na motive nastanka grupe unutar nje uvijek nastaju odreĎeni organizacijski oblici meĎusobnih odnosa. To je struktura grupe koja odreĎuje grupnu interakciju. Konkretno to znači da ljudi dijele odreĎene funkcije, ustanovljavaju odreĎene oblike komunikacije, osjetljivi su na izraţavanje normativnih akcija, i stvaraju osjećaj grupnog identiteta. Jedan od najvaţnijih tipova strukture je rang ili hijerarhijska pozicija koju ima pojedinac. 3. Sintalitet Pojam grupnog sintaliteta uveo je Cattell, pokušavajući njime označiti ono što je jedinstveno za svaku pojedinu grupu. Pojedine sportske ekipe mogu imati u svom sastavu pojedince istih socijalnih i psihofizičkih svojstava, mogu imati čak i istovjetnu unutarnju strukturu odnosa, a da meĎu njima ipak postoje očite razlike. Specifične osobine grupa su: 1. Homogenost grupe Odnosi se na sličnost osobina članova grupe. Sličnost meĎu pojedincima često je temelj na kojem se grupa okuplja. Stupanj homogenosti omogućava ne samo nastajanje grupe već i njeno jednostavnije djelovanje. Npr. članovi političkih stranaka su znatno homogeniji po svojim osobinama

29

2. Stupanj u kojem grupa djeluje kao cjelina Postoje grupe u kojima svi djeluju kao jedan (svi za jednog i jedan za sve) kao i grupe koje se sastoje od niza podgrupa, kilika ili frakcija. Npr. političke stranke u SAD-u. Republikanska stranka funkcionira kao čvrsta cjelina s hijerarhijskom strukturom, Demokratska stranka predstavlja svojevrsnu koaliciju niza interesnih grupa – sindikata, manjinskih etničkih i religijskih zajednica, pokreta za emancipaciju ţena... 3. Fleksibilnost Odnosi se na unutargrupne procedure i pravila ponašanja. Postoje izrazito krute grupe, pojedinac se mora pridrţavati rituala kako bi bio prihvaćen i uvaţavan. Npr. pojedine vjerske sekte, pogotovo u manjim sredinama gdje je lakše kontrolirati ponašanje članova. Grupe prijatelja najčešće su veoma fleksibilne i ne kaţnjavaju odstupanje od normi. 4. Stabilnost grupe Odnosi se na promjene u članstvu tijekom vremena. Izrazito stabilne grupe koje ne mijenjaju svoje članstvo tijekom vremena. Npr. prijateljstva koja se najčešće sklapaju u ranoj mladosti i koja prate pojedinca tijekom cijelog ţivota. Postoje i “ad hoc” grupe, koje se formiraju na godišnjem odmoru ili u nekoj drugoj situaciji kada se veći broj ljudi naĎe zajedno. 5. Otvorenost grupe Ukazuje na spremnost grupe da primi nove članove. Postoje grupe koje su izrazito isključive, teško primaju nove članove, postavljaju posebne zahtjeve i obavljaju provjere, kao i grupe koje su potpuno otvorene. Grupe prijatelja su dosta zatvorene, kao i pojedine vjerske pa i političke sekte. Treba se dokazati i zasluţiti članstvo. 6. Usredotočenost grupe Postoje grupe koje se temelje na postizanju samo jednog cilja – politička stranka ka osvajanju vlasti- ali i grupe koje su multifunkcionalne (obitelj). 7. Autonomija grupe Podrazumijeva ovisnost i neovisnost grupe o drugim grupama. Do koje mjere sekcije mladih u nekoj stranci ili izvršni ograni vlasti, ovise o stranačkom rukovodstvu? Neformalne grupe su znatno neovisnije od formalnih, jer se zasnivaju na uzajamnoj privlačnosti članova, a ne nekim izvanjskim nagradama. 8. Intimnost članova grupe MeĎusobno poznavanje članova, neposrednost interakcija jedna je od izrazito vaţnih osobina grupa koja odreĎuje mehanizme grupne dinamike. Što je grupa veća i mogućnost intimnosti članova znatno je manja. 30

9. Grupna kontrola Grupe se razlikuju u stupnju i načinu na koji kontroliraju i reguliraju ponašanje svojih članova. U seoskoj sredini znatno je veća mogućnost kontrole pojedinačnog ponašanja nego u gradu, i da odstupanje od grupne norme na selu dovodi do znatno veće osude nego u urbanoj sredini. 10. Participacija Grupe se znatno razlikuju po tome koliko vremena pojedinac provede u grupnim aktivnostima. 11. Važnost Tijekom ţivota pojedinac je član mnogih grupa (obitelji, radnog kolektiva, prijatelja, susjeda, religijskih, sportskih, političkih organizacija itd). Sve grupe su pojedincu vaţne, jer svaka zadovoljava neku od njegovih potreba. MeĎutim neke grupe su vaţnije od drugih. Za nekoga je najvaţnije što o njemu misli njegova obitelj. Za neke je stranačka pripadnost i stranačka aktivnost na prvom mjestu, dok je za druge to aktivnost crkve, humanitarna djelatnost itd. 12. Hedonistički ton Pojedinac ima i odreĎene emocije povezane sa svojim grupnim pripadanjem. Uspjeh političke stranke za koju smo se opredijelili dovodi do potrebe da istaknemo grupnu pripadnost. Postoje i slučajevi kada se grupna pripadnost prikriva ovisno o stavu javnosti prema tom grupnom djelovanju. 13. Položaj pojedinca u strukturi grupe Svaka grupa teţi uspostavi odreĎene strukture, koja se očituje u hijerarhijskim i u komunikacijskim odnosima. Pojedinac ima veći ili manji ugled i veću ili manju mogućnost odstupanja od grupnih normi. 14. Ovisnost pojedinca o grupi Grupe su pretpostavka ţivljenja i oblikovanja čovjeka. Neke su nam dane neovisno o pojedincu (obitelj), a neke su rezultat njegova izbora. U svim grupama se formiraju odreĎeni odnosi samostalnosti i ovisnosti, što je uvjetovano neophodnošću grupe za pojedinaca (materijalna podrška unutar obitelji), mogućnost kontrole i sankcija (gubitak radnog mjesta), vrijednosnom vezanošću pojedinca s grupom (u političkim pokretima) ili mogućnost promjene grupe. 15. Kohezivnost grupe Ukazuje na solidarnost i jedinstvenost grupe, a odreĎuje se kao ukupnost sila koje djeluju na pojedinca da ostane u grupi, odnosno kao stupanj u kojem se članovi podvrgavaju grupnim normama.

31

Nestrukturirane socijalne grupe Zasnivaju se na agregatu, odnosno na činjenici da se veći broj ljudi nalazi na istom mjestu u isto vrijeme. Radi se o neformalnim oblicima bez ikakvih unaprijed zadanih, propisanih i napisanih organizacijskih pravila, koja bi regulirala zajedničko ponašanje. Masa Ne postoji jednoznačno odreĎenje pojma mase. Neki autori upotrebljavaju taj pojam kao opći, koji označava veliki broj ljudi na odreĎenom prostoru. Milgram i Toch kaţu da je “generički pojam koji označava vrlo različite oblike ljudskog okupljanja: publika, gomila, skup, panika nalaze se unutar odreĎenja pojma mase. Zajedničko je tim pojavama da činjenica okupljanja ljudi utječe na ponašanje.” Objektivne osobine mase su njezina veličina i gustoća. Psihološki gledano, znatno je vaţnija gustoća od veličine mase! Činjenica da su ljudi jedni uz druge, da nemaju mogućnost slobodnog kretanja, već da se kreću kako se i kreće i sama masa, dovodi do gubljenja identiteta, što dovodi i do tri značajne pojave: 1. Pojedinac ne djeluje kao izdvojena osoba već isključivo kao dio cjeline, tako da govorimo o ponašanju cjeline; 2. Što je gustoća mase veća, to je veći i osjećaj anonimnosti; 3. Budući da je pojedinac samo jedan od mnogih koji se ponaša na odreĎeni način, i da je teško ustanoviti njegovo konkretno ponašanje, dolazi do osjećaja nekaţnjivosti. G. Le Bon je još 1899. ukazao na osobine mase i pojedinca u masi: “Tko god bili pojedinci koji se nalaze u gomili, koliko god bili slični ili različiti njihovi načini ţivota, njihova zanimanja, njihovi karakteri ili njihova inteligencija, činjenica da su transformirani u gomilu daje im neku vrstu kolektivne svijesti koja čine da osjećaju, misle i djeluju na način sasvim različit od onog na koji bi svaki pojedinac od njih osjećao, mislio ili činio kada bi bio sam. Postoje odreĎene ideje i osjećanja koja se ne mogu javiti ili pretvoriti u akciju osim u slučaju kad pojedinci formiraju gomilu.” Kod ponašanja mase dolazi do tri bitne karakteristike koje je Le Bon uočio: 1. Niveliranje individualnih razlika, pojedinci postaju sve sličniji; 2. Intelektualna inferiornost, pojedinac u masi, kao i masa u cjelini ne prihvaća činjenice; 3. Emocionalnost i ekstremnost u iskazivanju emocija, koje postaju osnovni mehanizam upravljanja ponašanja Supek ukazuje na sljedeće osobine gomile: 1.Gubitak individualnosti ili ličnih osobina 2. Povećana je sugestibilnost ili zarazno djelovanje izvana (“...svaki čin je zarazan, i pojedinac lako ţrtvuje svoj interes za zajedničku probiti”) 3.Povećan osjećaj moći 4. Opčinjenost voljom voĎe ili hipnotizera 5. Impulzivnost i sklonost agresiji 32

Oblici masovnog ponašanja su: 1. Publika - nestrukturirana i neorganizirana skupina ljudi okupljena na ograničenom prostoru, čija je pozornost usmjerena na odreĎeni objekt ili zbivanje. Razlikujemo dvije osnovne vrste publike: Namjerna – okuplja na nekom mjestu s unaprijed formiranom namjerom da prisustvuje nekom dogaĎaju Slučajna – nastaje bez namjere pojedinaca da se okupe, već je izazvana nekim iznenadnim, neplaniranim zbivanjem (npr. prometna nesreća, poţar itd.) 2. Gomila je masa u pokretu. Razlikujemo tri osnovne vrste gomile: Manifestacijska gomila Označava masu ljudi koji su se okupili na jednom mjestu da bi iskazali svoja opredjeljenja ili neslaganja sa snaţnom vrijednosnim i emocionalnim nabojem, koji dovode do potrebe da se javno iskaţe opredjeljenje. Jedan od oblika demokratskog djelovanja i sluţi u političkom sučeljavanju za: jačanje homogenizacije vlastitih pristalica, stvaranje povjerenja u odreĎenu politiku, iskazivanje snage političkim predstavnicima, a posredno i djelovanje na ostalu javnost. Agresivna gomila Da bi do njene pojave došlo, moraju postojati odreĎene pretpostavke: Veliki broj prisutnih koji stvara odreĎenu kritičnu masu Veći broj agresivnih pojedinaca koji svojim ponašanjem daju osnovni ton i usmjeravaju masu. Opravdanost napada racionalizira se odreĎenjem krivice i odgovornosti (nogometni “navijači” brane “čast” svog kluba). Osjećaj anonimnosti - da se nekaţnjivo, iskazuje svoje neprijateljstvo i agresija. Agresivna gomila moţe poprimiti tri različita oblika: 1. Rulja, nasilno ponašanje gomile koja ruši sve pred sobom, pogotovo u situaciji kada je suočena s nekom preprekom (razbijanje izloga, prevrtanje automobila i sl.). 2. Linč, specifičan oblik ponašanja agresivne gomile, kada je usmjerena na konkretnu osobu optuţujući je za neku krivnju. 3. Pogrom, agresivno ponašanje prema pripadnicima druge grupe, ne razlikujući eventualnu individualnu krivnju. Panična gomila Do panične gomile dolazi kada se situacija percipira tako da postoji opasnost za sve, a izlaz samo za neke. Npr. iznenadni poţar u zatvorenom prostoru, petarde, tučnjava i sl. u gledalištima na sportskim terenima. Za gomilu u panici karakteristično je: 1. Gomila se od nečeg brani ili bjeţi pred nečim, 2. Velika, nekorisna aktivnost, 3. Dolazi do dezorganizacije ponašanja, često suprotno normama 4. Pošto-poto pokušava se osigurati osobna sigurnost, tako da dolazi do svojevrsne borbe za izlaz. 33

Mintz (1951) proveo eksperiment. Provjerio je pretpostavku da je panika više rezultat nestanka kooperativnog ponašanja, nego percepcije opasnosti i straha. U laboratorijskoj situaciji grupa ispitanika morala je izvući iz boce aluminijske utege tako da je kroz grlić boce mogao izaći samo po jedan uteg. U normalnoj situaciji, bez neke prijetnje u slučaju neuspjeha, ispitanici su vrlo lako ostvarili suradnju i u kratkom vremenu rješavali zadatak. Kada je uvedena prijetnja kazne (lagani elektrošok), ako se u odreĎenom vremenu ne rješi zadatak, došlo je uvijek do začepljenja izlaska iz boce.

34

Psihologija nacionalnog i meĎunacionalnih odnosa Traţeći opravdanje za dominantni poloţaj i privilegije odreĎenih društvenih grupa, inzistira se na organicističko-biologističkim uzročnicima odreĎenog ponašanja, formirajući antropološkorasne teorije. Ovi pristupi u kombinaciji s tzv. “geografskom školom” u svojoj krajnjoj konsekvenci političke primjene doveli do poznate maksime “krvi i tla”, odnosno do genocida nad čitavim narodima! “Psihologija naroda” i “narodni karakter” se nekritički preuzimaju s namjerom da iskaţu posebnost pojedinih naroda, što proizlazi iz njihove etničke prirode i što je zatvoreno prema drugim utjecajima. Sedam pravila nacionalizma: Vodič kroz etničku politiku za početnike (Kaufman, 2001) 1. Ako je neko područje bilo naše 500 godina, a vaše 50 godina, treba pripasti nama – vi ste naprosto okupatori. 2. Ako je neko područje bilo vaše 500 godina, a naše 50 godina, treba pripasti nama – granice se ne smiju mijenjati. 3. Ako je neko područje bilo naše prije 500 godina, ali nikad nakon toga, treba pripasti nama – to je kolijevka naše nacije. 4. Ako većina našeg naroda tamo ţivi, mora pripasti nama – oni moraju imati pravo na samoodreĎenje. 5. Ako manjina našeg naroda tamo ţivi, mora pripasti nama – oni moraju biti zaštićeni od vaše opresije. 6. Sva se gornja pravila odnose na nas, ali ne i na vas. 7. Naš san o veličini je historijska nuţnost, vaš je fašizam.

Nacija Jedna od najuticajnijih doktrina u povijesti je da su svi ljudi podijeljeni u grupe koje se nazivaju nacije. Doktrina je sama po sebi etička i filozofska i početna je faza za stvaranje ideologije i nacionalizma. Pripadnici jedne nacije su specifični po tome što imaju zajednički identitet i gotovo uvijek zajedničko srodstvo i porijeklo u smislu nasljedstva. Nacionalni identitet podrazumijeva prepoznatljive specifičnosti odreĎene grupe kao i osobni osjećaj pripadnosti. Nacija nema rok trajanja i stara je nekoliko vjekova. Dvije osobe mogu biti podijeljene razlikama u mišljenju, vjerovanju, mjestom boravka, vremenom pa čak i govornim jezikom a da se meĎusobno smatraju i da ih i drugi smatraju, dijelom iste nacije. Nacije postoje više generacija i uključuju i preminule članove. Psihologijski aspekt nacije ponajprije je osjećaj pripadnosti, zajedništva, sistem stavova prema vlastitoj nacionalnoj grupi.

35

Bitna psihološka odrednica nacije- nacionalni osjećaj Subjektivno, psihološko stanje. “Pripadanje nekom narodu se izjavljuje a ne dokazuje, osim u rasističkim shvaćanjima” (Šagi, 1994) Nacionalni osjećaj moţe se odrediti uzimajući u obzir prvenstveno procese formiranja grupne identifikacije i procesa socijalizacije. Nacionalni osjećaj moţemo odrediti kao osjećaj pripadnosti odreĎenoj grupi- naciji, koji je stečen procesom socijalizacije kroz koji se prima jezik, tradicija i kultura odreĎene nacije i preko kojeg se pojedinac poistovjećuje s grupomnacijom, njenim vrijednostima. Prema A. Smithu (1973): “Nacionalni osjećaj je svijest o pripadnosti naciji i osjećaj solidarnosti s njenim članovima; takoĎer ţelja za jačanjem, slobodom i jedinstvom nacije.” Ipak, i pored toga što je nacionalni osjećaj subjektivna kategorija, ona u velikoj mjeri ovisi i o ponašanju drugih prema nama, o tome kako naše nacionalne ili neke druge identifikacije vrednuju drugi ljudi. U situacijama jačanja meĎunacionalnih konfrontacija i nacionalne isključivosti, dolazi do sukoba izmeĎu vlastitog samoodreĎenja i procjene drugih o našoj nacionalnoj ili nekoj drugoj grupnoj pripadnosti. Primjer – pojedinci ţidovskog podrijetla koji su se u potpunosti ne samo integrirali nego i asimilirali u druge zajednice, koji su sebe doţivljavali Nijemcima, Francuzima, Hrvatima, Srbima i sl., koji često nisu ni znali za neko svoje drugo pripadanje. Da bi na traumatski način shvatili da ih drugi vide drugačije i svrstavaju ih u druge nacionalne pripadnosti. Na temelju “povijesnog pedigrea” svrstavaju u graĎane druge vrste, s manje vrijednim osobinama, te se smatraju štetnim za većinsku zajednicu. Nacionalni osjećaj omogućava pojedincima integraciju u odreĎenim konfliktnim situacijama s vanjskim grupama. Omogućava prevladavanje unutarnjih konflikata i javlja se kao integrirajući, centripetalni mehanizam grupnog djelovanja. U sloţenom suvremenom svijetu, u kojem ne postoji samo pluralitet nacija, koje egzistiraju usporedo meĎusobnom suradnjom i latentnim ili manifestnim sukobima kao drţavne zajednice. U ogromnoj mjeri je prisutno i proţimanje na istom prostoru, u okviru istih drţavnih zajednica različitih nacionalnih skupina, nacionalni osjećaj kao pozitivan element nacionalne integracije i formiranja pojedinaca, nerijetko se pretvara u svoju patologiju, u nacionalnu isključivost, etnocentrizam, šovinizam. H. Dekker i D. Malova (1994) pristupaju problematici nacionalnog kao hijerarhijskoj strukturi Prema Guetzkow-u paralelno postoji nekoliko oblika nacionalne vezanosti

36

Postoje 4 oblika nacionalne lojalnosti: Multiplisti – lojalnost prema svojoj naciji, ali istovremeno i osjećaj vezanosti za osobe izvan svoje nacije, pokazujući višestruku lojalnost. Patrioti osjećaju zajedništvo samo s pripadnicima svoje nacije; Alijenirani nemaju osjećaj nacionalne pripadnosti; Nezadovoljni su oni kojima su bliţi pripadnici drugih nacija, nego njihove vlastite nacije.

Prema Rotu i Havelki (1972) postoji pet oblika nacionalne vezanosti: 1. Isključiva nacionalna vezanost Karakterizira je naglašavanje vezanosti za vlastitu naciju i ocjena da je ta vezanost jedino vaţna i značajna. Ovaj tip vezanosti odgovara etnocentrizmu, nacionalizmu, nacionalnom šovinizmu. 2. Istaknuta nacionalna vezanost Postoji vezanost za vlastitu naciju, ali i prihvaćanje postojanja drugih nacionalnih pripadnosti. Izraţava se u pridavanju vaţnosti nacionalnom osjećaju i nacionalnoj vezanosti i označava se kao nacionalna idealizacija ili patriotizam. 3. Višestruka nacionalna vezanost Postoji osjećaj pripadnosti vlastitoj naciji, ali i lojalnost prema meĎunacionalnoj suradnji i sporazumijevanju. Oblik internacionalizma, koji se zasniva na osjećaju vlastite nacionalne pripadnosti. 4. Istaknuta internacionalna vezanost Karakterizira je naglašavanje vezanosti za opću ljudsku zajednicu, uključujući misao da je napredak čovječanstva u prevladavanju uţih nacionalnih interesa. Označava se kao mondijalizam ili kozmopolitizam. 5. Nepostojanje nacionalne vezanosti Odsustvo vezanosti za bilo koju naciju i isticanje nepotrebnosti ili štetnosti nacionalnih osjećaja. Označava se kao anacionalizam ili individualizam. Primjeri slučajeva nacionalizma: Zapadna Europa i doseljenici, Sjeverna Irska, Jugoslavija, Kosovo i albanska nezavisnost, Cipar, Čečenija, Turska i pobuna Kurda

37

Psihologija voĎe i vodstva u politici VoĎa, potreba za voĎom, kao i njegov izbor sastavni je dio svakog socijalnog grupiranja. Suvremena znanstvena literatura odnosi se na ulogu voĎe i njegovih osobina, u okviru radne organizacije i vojske. Podjela rada i zaduţenja je jasna u takvim jednoznačno strukturiranim hijerarhijskim odnosima. Politika je znatno fluidnija, odnosi manje strukturirani, način izbora voĎe, njegovo djelovanje i odgovornost sasvim su drugačiji. Političke stranke trebaju biti organizirane kao organizacije, ali odnos članova unutar njih nije postavljen na isti način. U politici voĎa treba biti znatno više: mobilizator, animator, imati odreĎenu karizmu, snaţnu ličnost, odreĎen politički eros. Snaţno vrijednosno-emocionalno uključen Snaţno prisutna motivacija postignuća i intrinzična motivacija Personificirati program stranke Herman razlikuje pet bitnih osobina koje utječu na ponašanje voĎe 1. Politička uvjerenja Da bi se razumio odnos izmeĎu voĎe i sljedbenika moraju se znati politička uvjerenja voĎe. Jer ona odreĎuju način na koji voĎa interpretira političku okolinu, ona su svojevrsna selektivna reinterpretacija stvarnosti. Sukladno uvjerenjima voĎe odreĎuju se prioriteti političkog djelovanja. U društvima gdje postoje snaţni vrijednosni, ideološki rascjepi vaţnost uvjerenja znatno je veća nego u društvima gdje postoji vrijednosni konsenzus. 2. Politički stil Politička uvjerenja voĎe neposredno djeluju na sljedbenike, utjecaj političkog stila je posredan. Očituje se u načinu interakcije sa sljedbenicima: da li voĎa preferira odnos “licem u lice” ili se više oslanja na posrednike, proučava li probleme u detalje ili se oslanja na opću informaciju, je li više usmjeren na suradnju ili se isključivo oslanja na vlastite prosudbe, ima li smisla za dramatiku, je li proces odlučivanja pred očima javnosti, ili se drţi u tajnosti? Kotter i Lawrence razlikuju pet tipova stilova voĎe: 1. Briţljiv 2. Ceremonijalan 3. Individualistički 4. Izvršni 5. Programski

38

3. Motivacija Primitivna dominacija Neki autori smatraju da u svakom čovjeku postoji tendencija da dominira i to ne kao rezultat stečenih, već kao dio uroĎenih osobina. Ne samo kod ljudi nego i kod ţivotinja ustanovljeno je da postoji hijerarhija unutar grupe zasnovane na spolu, veličini, snazi, dobi... Osobine koje u odreĎenim situacijama omogućavaju postizanje nekih ciljeva. Moć nad drugima VoĎa je objekt prenošenja trajnih emocija ovisnosti i podreĎenosti sljedbenika. Lee (1950) kaţe: “socijalna znanost mora prihvatiti da postoje ljudi u društvu koji traţe moć, a takoĎer da i društvo treba takve ljude motivirati, uz napomenu, da društvo mora uspostaviti kontrolne mehanizme njihova ponašanja.” Potreba za statusom Motiv koji je stečen na temelju generaliziranog iskustva da je više zadovoljstva povezano s višim statusom. Što znači i više moći i više utjecaja, ali i više novaca. Viši status omogućava i socijalne kontakte s ljudima do kojih je pojedincu stalo. Potreba da se riješi problem Ljudi sa snaţnim vrijednosnim usmjerenjima, kod kojih dominira osjećaj odgovornosti prema zajednici, koji se smatraju odgovornima prema sebi da učine sve što mogu u rješavanju odreĎenog problema, često ulaze u politiku i preuzimaju ulogu voĎe. Njima politika ili poloţaj voĎe nije cilj, već sredstvo za postizanje cilja. Potreba kompenzacije Često je politički čovjek onaj koji u političkoj sferi pokušava kompenzirati neuspjehe i frustracije svog svakodnevnog ţivota (Lasswell, 1930)! Nevoljko vodstvo Postoje i situacije kada pojedinac preuzima ulogu voĎe suprotno svojim ţeljama, kada ga socijalna sredina jednostavno “prisili” da preuzme odgovornost za zajednicu. To su situacije kada grupa doţivljava pojedinca kao osobu sposobnu da riješi problem, a kod pojedinca prevlada osjećaj obaveze prema grupi.

39

4. Reakcija na stres Pozicija političkog voĎe je izrazito stresna budući da su situacije s kojima se on suočava često nejasne, uključuju veliki rizik, ovise o suradnji različitih grupa i organizacija i uključuju sukob vrijednosti. Da bi pojedinac bio uspješan političar mora se naučiti suočavati sa stresom. Analize pokazuju da u stresnim situacijama voĎe najčešće postaju rigidnije; znatno brţe dolaze do zaključaka; manje su usredotočeni na moguće posljedice svojih aktivnosti; promatraju aktualna zbivanja na temelju prošlosti; oslanjaju se isključivo na najbliţe suradnike i preuzimaju neposrednu kontrolu nad procesom odlučivanja. Sve ovo dovodi do toga da se smanjuje broj opcija koje se razmatraju, i analize se zasnivaju na manjem broju informacija. Posebno je vaţno kako se pojedinac ponaša u onim situacijama kada je on osobno ugroţen. U pitanju je samopoštovanje voĎe, njegov poloţaj voĎe u odnosu na grupu, odnosno sama politika u koju je on uloţio i vrijeme i napor. Na temelju analiza crta ličnosti voĎe bi morale imati visok stupanj integracije ličnosti i prilagodbe, uz odsutnost anksioznosti i visok stupanj samokontrole. 5. Ulazak u politiku Poznavajući način ulaska u politiku nekog voĎe, moţe se donekle razumjeti i njegovo aktualno ponašanje. Misli se na njegov prvi politički poloţaj, političko iskustvo i političku klimu u vrijeme kada se politički socijalizirao. Vrsta političkog poloţaja, način na koji je pojedinac na njega došao, kao i način na koji je obavljao prve političke zadatke, imaju neposredne posljedice na daljnje političko djelovanje. VoĎa teţi da one oblike ponašanja koji su mu ranije pomogli primjeni i na nove probleme. Upravo, prva iskustva daju temeljno obiljeţje budućem ponašanju. Psihodinamika odnosa voĎa-sljedbenici Svojevrsna interakcija i meĎuovisnost. Postoje dva temeljna motiva ljudi da slijede odreĎenog pojedinca i da mu pruţaju podršku: Pomoć u rješavanju problema i Potreba pripadanja

Tipologija voĎe i vodstva prema Gibbu 1. Patrijarh Sljedbenici osjećaju veliko divljenje, ali ga se u isto vrijeme izrazito boje! U radnim organizacijama naziva se “paternalističkim”, i označava “očinski” odnos voĎe i podreĎenih. To je “otac” kojeg djeca vole ali ga se i boje. 2. Karizmatski voĎa Označava odnos izrazitog divljenja sljedbenika, uz snaţan pozitivan odnos bez straha. Karakterističan za socijalne pokrete koji se još uvijek nisu institucionalizirali i formalizirali, tako da voĎa i nije u mogućnosti da izrekne sankcije. Isključivo ovisi o sljedbenicima.

40

3. Tiranin VoĎa se odrţava na poloţaju isključivo zahvaljujući eksplicitnom ili implicitnom nasilju i strahu podanika. Zapravo i nema sljedbenika jer su prisutne isključivo negativne emocije. 4. VoĎa organizacije U stabilnim društvima politički je voĎa u poloţaju rukovoditelja vrlo sloţene organizacije. Ljudi ga se ne boje, ali ga ni ne vole, ne postoji nikakav poseban emocionalan odnos, A voĎa je u odnosu na sljedbenike anoniman. On je organizator, ali ne i animator, stabilno društvo ne zahtjeva njegovu ulogu “oca”, a uhodani mehanizmi funkcioniranja društva svojim automatizmom zadovoljavaju potrebe članova. Stilovi vodstva 1. Autokratski stil Stil koji psihološki kontrolira grupu. VoĎa stvara potrebe unoseći u grupu nesigurnost, frustracije i strah, i na taj je način kontrolira. VoĎa je centar i nezamjenjiva osoba. Odlazak voĎe moţe uzrokovati kaos, pa čak i nestanak grupe. 2. Demokratski stil Povezan s uzajamnim odnosima poštovanja i nalaţenja zajedničkog zadovoljstva. Demokratski voĎa teţi da stvori maksimalno uključenje i sudjelovanje svakog člana u grupnim aktivnostima i u odreĎivanju ciljeva. Teţi da podijeli odgovornost, teţi ohrabriti i pojačati meĎusobne odnose i kontakte kroz grupnu strukturu i da ih jača, teţi smanjiti unutargrupne napetosti i sukobe, teţi izbjeći hijerarhijsku grupnu strukturu u kojoj su posebne privilegije i status različito odreĎene 3. Slobodni stil ili Laissez faire VoĎa moć koristi u vrlo maloj mjeri PodreĎeni imaju visok stupanj neovisnosti VoĎe svoju ulogu vide u pomaganju rada podreĎenih kroz snabdijevanje informacijama i kao veza sa vanjskim okruţenjem 4.Cezarizam Svojevrsna patologija u kojoj se gube svi više-manje prihvaćeni odnosi voĎe i sljedbenika, a u prvi plan dolaze osobne patološke osobine voĎe. U svakom potencijalnom političaru kriju se odreĎene “cezarističke” osobine. Hoće li one postati dominantan model njegova ponašanja, ovisi o ukupnom demokratskom okruţenju društva, konkretnim društvenim procesima, političkoj kulturi društva i samoj psihologiji ličnosti voĎe.

41

Fenomen cezarizma izraţava se u : 1. Osjećaj mesijanstva “cezari” najčešće nastaju u vrijeme krize, velikih strahova i velikih nada. Na temelju očekivanja sljedbenika, laskanja i vlastite sujete, gubi se osjećaj za realnost i voĎa se počinje ponašati kao “mesija”. Čvrsto je uvjeren u ispravnost svojih ideja i svog poslanja. 2. Osjećaj sveznalaštva Neupitnost odluka voĎe i nesamostalnost sljedbenika dovodi do toga da se voĎu pita za više manje sve svakodnevne probleme. Uvjerenost u ispravnost njegovog “poslanja” s vremenom se generalizira i na ostala područja ţivota. VoĎa počinje vjerovati kako je njegovo znanje neupitno i neograničeno. 3. Osjećaj nepogrešivosti Ako netko sve zna, ne moţe ni pogriješiti. Ako činjenice ne odgovaraju mišljenju voĎe, to gore po činjenice. Pojedinci koji se ne slaţu više s voĎom, smatra se da se protive istini, čiji je on jedini nepogrešivi tumač. 4. Osjećaj nezamjenljivosti Kada je voĎa uvjeren da je on inkarnacija same ideje na temelju koje je postao voĎa, da ima povijesnu zadaću voditi narod u obećani raj, da sve zna i da nikada ne griješi, logično je da nema drugoga koji to moţe ispuniti, te je nezamjenljiv!

42