Beuc Prvi Dio

IVAN BEUC

POVIJEST INSTITUCIJA DRŽAVNE VLASTI KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE ZAGREB, 1985 (PRVI DIO)

1

A) ORGANIZACIJA DRŽAVNE VLASTI KRALJEVINE HRVATSKE, SLAVONIJE I DALMACIJE

2

FEUDALNA EPOHA I DOBA PATRIMONIJALNOG KRALjEVSTA (IX --- XII st.) 1. Naseobeni prostor Hrvata Mi nemamo suvremenih povijesnih vrela iz kojih bismo mogli ustanoviti koje su područje s određenim svojim granicama na teritoriju bivše bizantske pokrajine Dalmacije naselili Hrvati kada su početkom VII st. oslobodili Slavene u toj bivšoj pokrajini od vrhovništva avarskog hagana i njegove vojne organizacije. Najstariji podaci o doseljenju Hrvata u spomenutu pokrajinu potječu iz X st., a sačuvani su u Spisu o narodima (De administrando imperio) bizantskog cara Kanstantina Porfirogeneta. Vec sama namjena tog spisa upućuje na to da su podaci o doseljenju Hrvata proizašli ne samo iz tradicije koja se sačuvala u dalmatinskim gradovima i njihovu hrvatskom zaleđu nego i shvaćanja bizantskog dvora o pripadnosti bivših bizantskih pokrajina bizantskom carstvu i nakon doseljenja južnih Slavena u te pokrajine, kao i iz potreba i značenja tadašnjih (X st.) faktičkih, strateških, ekonomskih i političkih odnosa ne samo Hrvata i hrvatske države nego i Srba i srpske države prema bizantskom carstvu.1 Vijest o doseljenju Hrvata zabilježena je u 30. i 31. poglavlju spomenutog Spisa o narodima, ali podaci o toj vijesti ne podudaraju se u nekim osnovnim detaljima, pa tako ne možemo neosporno utvrditi podatke etnogeneze hrvatskog naroda. Poglavlje 30. pisano je svakako poslije poglavlja 31, a možda i poslije smrti Konstantina Porfirogeneta.2 U poglavlju 30. govori se prije svega o tome da je u davna vremena Dalmacija sezala od Drača, odnosno Bara do istarskog gorja i Dunava. Međutim u toku izlaganja o tome kako su slavenska plemena zauzela Dalmaciju pisac navodi kao osvajače samo Avare (što se može protumačiti tako da je pisac poistovjetio Avare i Slavene kao što je to učinio i autor 29. poglavlja, a taj nije bio istovjetan onome 30. poglavlja). Za sve Avare dakle autor kaže da su nakon osvojenja Salone ovladali čitavom Dalmacijom i da su se naselili u njoj, jedino im se primorski gradići nisu pokorili 3. Baš u to vrijeme, nastavlja se u 30. poglavlju, dosli su u Dalmaciju Hrvati, tj. jedan rod (geneà), tj. petero braće i dvije sestre, te njihov narod odnosno ljudi (metà toû laoû autŏn). 4 Pošto su se odvojili od ostalih Hrvata s one strane Bagibareje, nakon ratovanja u Dalmaciji u toku stanovitog vremena ovi su Hrvati uspjeli pobijediti Avare, jedne pobiti, a preostale prinuditi na pokornost. Otada, kaže se u poglavlju 30, ovom zemljom vladaju Hrvati.5 Od Hrvata koji su došli u Dalmaciju, nastavlja se u 30. poglavlju, odvojio se 1O tim tradicijama u pogledu doseljenja Hrvata u bizantsku pokrajinu Dalmaciju vidi kod B. G r a f e n a u e r a. Prilog kritici izvještava Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, HZ, V (1952), 1-56. Sam tekst Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata vidi VIZ II 3032, 37-46. 2VIZ II 27 bilj. 71 3VIZ II 29. 4F. R a č k i, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagrabiae 1877, 270.

5Evo

kako doslovce glasi odgovarajući tekst 30. poglavlja: „Pokolju (Avari!) čitavu gradsku posadu (Salone!) i poslije toga ovladaju Dalmacijom i nasele se u njoj… U to vrijeme Hrvati stanovahu s one strane Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. A iedna porodica, odjelivši se od njih, naime petero braće … i dvije sestre… sa svojim narodom stignu u Dalmaciju i ovu zemlju zateknu pod vlašću Avara. Pošto su ovi nekoliko godina međusobno ratovali, Hrvati odnesu pobjedu i jedne od Avara pobiju, a preostale prinude na pokornost. Otada ovu zemlju

3

jedan dio i zavladao Ilirikom i Panonijom. 6 U daljnjem tekstu vidi se da na području nekadašnje Dalmacije pisac 30. poglavlja poznaje za svoga doba više Sklavinija, i to Duklju, arhontiju Trebinje, arhontiju Zahumljana, Paganiju, zemlju Hrvatsku, zemlju Srbiju, pa nabrojivši sve te Sklavinije naglašava da su spomenuti Slaveni, nakon što su se naselili, zavladali čitavim okolišem Dalmacije.7 Prema 30. poglavlju, dakle, Hrvati su došli u Dalmaciju negdje u početku VII st. i tu se naselili svladavši Avare, što znači da su naselili čitavu Dalmaciju, tj. onu Dalmaciju kojom su prije ovladali Avari, a osim toga naselili i ovladali Ilirikom i Panonijom. S obzirom na to što se pisac nadovezuje na tekst da su Hrvati ovladali tom zemljom riječima da u Hrvatskoj, tj. u doba piščevo, još ima avarskih potomaka,8 to bismo morali zaključiti da je naziv Hrvatska kasnijeg datuma kao što su to i nazivi ostalih Sklavinija koje je pisac spomenuo u daljnjem tekstu 30. poglavlja. Budući da pisac ovog poglavlja smatra sve stanovnike tih Sklavinija Slavenima, to je onda logično da u samom početku tog poglavlja ističe da su Dalmaciju osvojila slavenska plemena,9 podrazumijevajući pri tom i ona slavenska plemena koja su zajedno s Avarima osvojila Dalmaciju i Hrvate koji su svladali Avare pa onda oni zavladali Dalmacijom. Prema 31. poglavlju Dalmaciju su osvojili također prvotno Avari (koji se nazivaju u 29. poglavlju Slavenima.10 a poglavlja 29. i 31. izgleda da imaju zajedničkog autora), ali ne čitavu Dalmaciju, već samo prostor koji obuhvaćaju Hrvatska i Srbija u X st., tj. u vremenu kad je autor pisao ovo poglavlje11 isključujući Paganiju, Zahumlje, Trebinje, Konavlje i Duklju. Dalje, prema istom poglavlju Avare su istjerali Hrvati kao i prema 30. poglavlju, ali po naredbi bizantskog cara, a i naselili se »u toj zemlji Avara po naredbi istog cara, pa otuda logična daljnja tvrdnja u istom poglavlju da su spomenuti Hrvati imali svog arhonta, ali da je bio podanički potčinjen bizantskom caru.12 Kako se vidi, dakle, prema 31. poglavlju Hrvati su se naselili početkom VII st. (kao i prema 30. poglavlju) samo na području koje je kasnije obuhvaćala Hrvatska i Srbija što znači da Hrvati nisu naselili doduše čitavu bizantsku Dalmaciju, kao što to proizlazi iz 30. poglavlja, ali ipak šire područje nego što je zahvaćala Hrvatska Konstantina Porfirogeneta. Taj zaključak mogao bi se prihvatiti na drže Hrvati (VIZ II 29 - 31). Posljednja rečenica “Otada ovu zemlju drže Hrvati” trebala bi konkretno u prievodu glasiti ovako: “Otada ovom zemljom zavladaše Hrvati” jer je u vrelu upotrijebljen glagol katakrateo (uspor. grčki tekst kod F.

6VIZ II 31-32 7VIZ II 34-36. 8VIZ II 31. 9VIZ II 27.

10 Jednom prilikom oni (tj. Romani) želeći da prijeđu rijeku (tj. Dunav) i upoznaju stanovnike s one strane rijeke, prešavši nađoše „

slavenska plemena naoružana koja se zvahu i Avari.” (VIZ II 10)

11Naime u

31. poglavlju doslovce se navodi slijedeće: “Hrvati koji su sada naseljeni u krajevima Dalmacije, vode porijeklo od … Ovi Hrvati dođoše … caru Romeju Herakliju prije nego što Srbi prebjegoše istom caru Herakliju u vrijeme kada Avari ratujući potjeraše odavde Romane koje je car Dioklecijan iz Rima doveo i naselio, zbog čega su i nazvani Romani, pošto su iz Rima doseljeni u ove zemlje odnosno sada zvanu Hrvatsku i Srbiju. Ovi Romani bijahu potjerani od Avara … a njihove zemlje ostadoše puste”. (VIZ II 37-39), što znači da su Romani protjerani od Avara s područja Hrvatske i Srbije, tj. s područja koje su te dvije zemlje obuhvaćale u vrijeme Konstantina Porfirogeneta i prema tome Avari su zavladali samo tim područjima.

12VIZ II 39-40, 43.

4

osnovi dijela ostalog teksta 31. poglavlja jer se u istom poglavlju tvrdi da su Hrvati “prebjegli” bizantskom caru prije nego su Srbi “prebjegli” istom caru. Međutim, autor tvrdi u istom poglavlju i to da to područje Hrvati nastavaju još u njegovo doba,13 pa tako njegova prijašnja vijest o naseljavanju Hrvata u odnosu na područje naseljavanja postaje potpuno nejasna, to više što autor 32. poglavlja tvrdi (vjerojatno ne isti autor) da je bizantski car naselio Srbe početkom VII st. na području koje su u autorovo doba obuhvaćale Srbija, Paganija, zemlja Zahumljana, Trebinje te zemlja Konavljana14 koja se tvrdnja ponavlja u opisima Zahumljana, Trebinjana i Pagana.15 Osim ovih kontradikcija treba nadodati još i ove: prema 31. poglavlju Hrvati se nisu zaratili po svojoj volji s Avarima i naselili kao što se to tvrdi u 30. poglavlju, nego na zapovijed bizantskog cara, i konačno prema 31. poglavlju Hrvati nisu zavladali naseljenim područjem autokefalnim arhontom kao što tvrdi autor 30. poglavlja nego su živjeli pod arhontom koji je bio određen od bizantskog cara. Očito je dakle da se Spis o narodima Konstantina Porfirogeneta sastoji od zbirke ispisa, koje su pripremili carevi suradnici iz raznih povijesnih vrela16 pa stoga taj spis posjeduje kontradiktorne podatke o istom događaju, stanju ili radnji. Ipak, Spis je najstariji povijesni izvor za doseljenje ne samo Hrvata nego i većine južnih Slavena te usprkos tome što datira iz X st., nekoliko stoljeća nakon njihova doseljenja i formiranja društvenog uređenje, on označuje polaznu osnovu u historiji južnih Slavena. Međutim, ako bismo na temelju Spisa o narodima željeli izvući još neki zaključak iz ovih prvih vijesti o naseljenju Hrvata na Balkanski poluotok u vezi s društvenim uređenjem, jasno je da bi takav zaključak bio sporan baš kao i način i prostor naseljenja Hrvata i Srba. Koliko god Spis o narodima iz X st. određeno govori o Hrvatima već u VII st., ipak naziv Hrvati ili Hrvatska mi ne nalazimo ni u jednom sačuvanom povijesnom izvoru koji izvorno datira iz VII do IX st. Porfirogenetovi Hrvati (iz 30. i 31. poglavlja) i njihove zemlje nazivaju se u starijim vrelima Sclavi, Sclavi orientales,17 u jednom dijelu Liburni, Guduscani, pa onda dijelom Liburnia, Dalmatia, Pannonia inferior, u punom opsegu pak Sclavinica terra, Sclavinorum terra,18 a njihov dux: dux Guduscanorum, dux Pannoniae inferioris, dux Dalmatiae atque Liburniae, dux Sclavorum, comes Sclavorum, jednom i rex Sclavorum.19 Takve nazive susrećemo u franačkim i papinskim vrelima, kod Gottschalka i na kamenom domaćem napisu (dux Branimir!) sve do IX st. Dux Branimir je prvi za

13„Po naređenju cara Heraklija, ovi Hrvati, zarativši se i odavdke istjeravši Avare, nasele se po naređenju cara Heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj i danas stanuju” (VIZ II 39).

14 “I pošto sadašnja Srbija i Paganija i zemlja Zahumljana i Trebinja i zemlja Konavljana bijahu pod vlašću cara Romeja, a te zemlje opuste od Avara (jer iz tamošnjih zemalja oni izgnaše Romane koji sada stanuju u Dalmaciji i Draču) to car u ovim zemljama naseli iste Srbe” (VIZ II 40). U 31. poglavlju vidjeli smo da su Avari otjerali Romane samo s područja Porfirogenetove Hrvatske i Srbije, u 32 poglavlju da su Avari istjerali Romane iz Porfirogenetove Srbije, Paganije, Zahumlja, Trebinja, Kovalja, a u 35 poglavlju da su Avari porobili i Duklju (VIZ II 63). Ako uzmemo sada u obzir 30 poglavlje, onda bismo morali zaključiti da su Hrvati naselili Srbiju i Paganiju i Zahumlje i Trebinje i Kovalje i Duklju, jer su Hrvati istjerali Avare i zavladali njihovom zemljom. 15VIZ II 59, 61, 64. 16VIZ II 3. 17 F. Rački, n. dj. 301, 315, 316, 317. 333;L. K a t i ć, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira. Bogoslovska smotra, 4 (1932). 8, 9 ; J. S t i p i š i ć, i M. Š a m š a l o v i ć, Diplomatički zbornik kralje– Hrvatske, Dalmacije i Slavoniie, I, Zagreb 1967. 10, 12 18F. Rački, n. dj. 189, 315, 320, 322, 325; L. Katić, n. dj. 9. 19F. Rački, n. dj. 320, 322, 325; L. Katić, n. dj. 9; J. Stipišić i M. Šamšalović, n. dj. 10, 12 5

kojeg znamo da su ge nazivali ne samo dux Sclavorum nego i dux Croatorum. 20 Naravno ova činjenica ne dokazuje da “Hrvat” nije postojao prije prije IX st., ali svakako nije bio uobičajen u kancelarijama pape i stranih vladara. Pa ni u kancelariji bizantskog cara do Konstantina Porfirogeneta nije se rabio naziv Hrvati ili Hrvatska. Papinska kancelarija počela je upotrebljavati naziv Hrvati također u X st., i to prilikom održavanja Splitskog koncila označujući Tomislava kao kralja Hrvata21 a onda i područje kojim je on vladao zemljom “Chroatorum”. 22 Mletački kroničar Ivan Đakon (umro 1009), iako je pisao svoju mletačku kroniku krajem X st., ipak se sistematski koristio nazivima Sclavi, Sclavenia, dux Sclavorum23 za označavanje Hrvata, njihove zemlje i njihovih vladara; tek opisujući događaje iz početka X st. (912. god.) prvi put rabi naziv Hrvati (fines Chroatorum). 24 No, taj naziv izgleda nije bio još dosta dugo prihvaćen ili uobičajen pa se katkada i dalje upotrebljavao stari naziv Sclavi

25

jer su

stranci, često ne razlikujući južne Slavene, rado sve zajedno nazivali Slavenima ili su poistovjećivali pa tako i Hrvate sa Srbima, ili Bugare sa svim južnim Slavenima.26 Zanimljivo je da se čak u bizantskih pisaca početkom XII st. (Skiličin Nastavljač i Zonara) pojavljuje poistovjećivanje Hrvata sa Srbime,27 iako je već u IX. st. franački kroničar znao za Srbe (Sorbi), pa makar i nesigurno, kada je rekao da se govori da »Sorbi« drže velik dio Dalmacije (misli na antički pojam Dalmacije).28 Prema iznijetom vidi se da je nemoguće na osnovi sačuvanih vrela utvrditi točno omeđeni prostor koji su naselili Hrvati. U očima suvremenih kroničara svi su južni Slaveni od doseljenja do IX st. bili samo zbir slavenskih plemena. Danas pak uz posve moderan znanstveni aparat gotovo je nemoguće razlikovati provenijencije ostataka materijalne kulture južnoslavenskih naroda do IX st., jer pokazuju veliku sličnost. Razlike se uočavaju tek od IX st. dalje kada su formirane u nekih južnoslavenskih naroda države, a u drugih nisu što znači da su razne društvene strukture postigle razne ekonomske odnose i stupnjeve razvoja, a time i različite razvojne stupnjeve materijalne kulture. Ako bismo zaključivali prema toponimima koji potječu od imena Hrvat, onda bismo morali ustvrditi da su se Hrvati naselili najzapadnije na području Alpskih Slavena, a najdalje na jugoistoku na području Makedonskih Slavena. Najstariji toponimi koji potječu od imena Hrvat na području Alpskih Slavena datiraju iz X st.29 što je zanimljivo, jer se tada taj naziv upravo počeo upotrebljavati u vladarskim kancelarijama. Nije sasvim isključeno da se ti toponimi odnose dijelom na naselja onih Hrvata iz 30. 20Lj. K a r a m a n, Živa starina. Pedeset slika iz vremena hrvatskih narodnih vladara, Zagreb, 1943,

48-49.

21F. Rački, n. dj., 189. 22F. Rački, n. dj., 196 23F. Rački, n, dj. 319, 335, 336, 364, 366. 24F. Rački, n, dj. 388. 25F. Rački, n, dj. 427, 429, 430. 26Uspor. B. G r a f e n a u e r, Etnička struktura in zgodovinski pomen juguslovanskih narodov v srednjem veku

(II del) ZČ XXI (1967), 42-43. 27VIZ III 178, 255. 28Nesigurnost Einharda potječe vjerojatno otuda što on dobro poznaje Sorabe koji su živjeli kao susjedi Turinžana i Saksonaca. Uspor. Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829 qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi, ed. G. h. Pertzi recog. F. Kurze, Hannoverae 1895 (Scriptores rerum germanicarum in usum sholarum, Tom. 43) 61; Einhardi Vita Karoli Magni in usum scholarum (Scriptores rerum germanicarum. Tom. 5) 16. Sorabi kao Srbi uspor. Annales regni Francorum…158, 161 ili F. Rački, n. dj. 327, 328. 29F. Kos, n. dj. II, br. 401.

6

poglavlja Spisa o narodima koji su se odvojili od Hrvata i naselili Dalmaciju i Panoniju.30 U Makedoniji susrećemo toponime koji potječu od imena Hrvat kod Donje Prespe pa čak i u Grčkoj nedaleko od Mikene i u Atici. Nije isključeno da i ti toponimi potječu dijelom od onog dijela Hrvata iz spomenutog 30. poglavlja koji je naselio Ilirik.31 Na kraju, koliko god je nemoguće utvrditi granice naseobenog prostora Hrvata, toliko ipak nije nemoguće riješiti pitanje da li su Hrvati naselili i držali u svojoj vlasti zemljište oko dalmatinskih gradova te da li su naselili i otoke pred tim gradovima. Analizirajući tekst 30. poglavlja Spisa o narodima nije bez značenja konstatacija njegova autora da Avari i Slaveni, iako su zavladali “čitavom Dalmacijom” i “naselili se u njoj”, nisu zauzeli gradiće uz more, koji se nisu predali, nego su ostali u vlasti Romeja jer im je more omogućavalo da žive.32 Tako je ostalo i kasnije nakon što su Hrvati pokorili Avare u Dalmaciji te sami zavladali tom zemljom. U daljnjem tekstu autor navodi da su romanski gradovi obrađivali zemlje na otocima i živjeli od njih. Budući da su ih Neretvani stalno zarobljavali i uništavali, oni su napustili otoke želeći da se bave ratarstvom na kopnu. No, tu su ih ometali Hrvati, jer im nisu plaćali davanja. Pitanje mirnog iskorištavanja zemlje na kopnu i otocima riješilo se tek u drugoj polovici IX st. kada je bizantski car odredio da gradići moraju plaćati tribut Slavenima i da s ovima u miru žive.33 Prema 29. poglavlju Spisa o narodima proizlazi da su ostali pod bizantskom vlašću samo gradovi Kotor, Raguzij, Split, Trogir, Zadar, Rab, Krk i Osor. No, prema 30. poglavlju Kotor nije bio obvezan ni na kakav tribut. Sudeći dakle prema izloženom građani spomenutih gradića na kopnu, tj. Zadra, Trogira, Splita i Raguzija u početku nakon doseljenja Slavena nisu imali svoje zemlje oko grada, jer su ih držali Slaveni, pa su stoga pokušavali obrađivati otoke, no, to su mogli tek uz velike osobne i materijalne žrtve i štete, jer su ih ometali Neretvani, a kada su počeli obrađivati zemlju na kopnu, ometali su ih Hrvati. Očito je da ti gradići nisu do druge polovice IX st. imali svoje jurisdikcijsko područje izvan gradskih zidina te da su svoje posjede izvan grada tek u drugoj polovici IX st. legalizirali stječući time pravo iskorištavanja i raspolaganja uz uvjet da priznaju vrhovno pravo vladara Hrvatske odnosno Zahumlja i Trebinja na tom zemljištu i da snose sve obveze u davanjima od tog zemljišta sve dok ne budu postigli od vladara imunitet, oni ili koja institucija ili čitav grad. Tako su Dubrovčani legalizirali svoje vinograde u susjednom Zahumlju i Trebinju. Splićani svoje posjede u okolici grada i na otoku Šolti, Trogirani na svom otoku i susjednom kopnu, Zadrani oko grada i na otočkom arhipelagu pred gradom, a Rabljani, Krčani i Osorani na svojim istoimenim otocima. Koliko i kada su Hrvati naselili i obrađivali te i druge otoke ne može se s točnošću utvrditi, ali je sigurno da su oni veći broj otoka naselili prije X st. Konstantin Porfirogenet tvrdi u 29. poglavlju 30O tim Hrvatima uspor. S. Antoljak, Hrvati u Karantaniji … Godišen sbornik ….9 (1956), 2, 15-38; B. Grafenauer, Hrvati u Karantaniji, HZ XI-XII 1958-9, 207-231 i tamo naznačenu literaturu. 31F. Š i š i ć, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 277, V. Foretić smatra da treba pod Ilirikom u 30 poglavlju (VIZ II 31) razumjevati uglavnom područje Porfirogenetove Duklje. V. F o r e t i ć, Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku, Dubrovnik, XII (1969), BR. 4, 62. 32VIZ II 29. 33VIZ II 36.

7

Spisa o narodima da su u njegovo doba pod upravom Dalmacije bili otoci do Beneventa (grad u Italiji u visini Dubrovnika) što je u suprotnosti s drugom Konstantinovom tvrdnjom po kojoj su Neretvani u njegevo doba držali velike otoke i to Korčulu s gradom Korčulom, Mljet, Hvar i Brač osim otoka Visa, Lastova i Sušca (prema P. Skoku!).34 Osim ove kontradikcije krije se tu još jedna. Ako naime otoke Vis, Lastovo i Sušac nisu držali Neretvani, znači da ih je držao Bizant. Međutim, za Vis je očito da su ga u X st. držali Hrvati, a za Osor da su tada na njemu bili kasteli u kojima su živjeli “Slaven”. 35 Osim toga, ako na otocima Osoru, Krku i Rabu nisu bili naseljeni Hrvati i ako na njima nije bilo zemljišta u vlasništvu Hrvata, onda je nerazumljivo zašto su morali već u IX st., pa i u vrijeme Konstantina Porfirogeneta plaćati danak Hrvatima i još posebno bili obvezni na davanja u naturi od tih posjeda, koja su dapače bila veća od onih novčanih. U posljednje vrijeme postavljena je hipoteza da su bivše rimske kolonije na našoj obali i u srednjem vijeku zadržale svoj ager koji bi s gradom činio političku i crkvenu cijelinu, tj. gradski kotar. Na taj način predložena je nova slika opsega kopnenih i otočkih gradova bizantske Dalmacije.36 U tom smislu tvrdi se da se za Raguzij ne može utvrditi koliko je zadržao svoja prava nad nekadašnjim gradskim područjem porušenog Epidaura, za Split da je vjerojatno sačuvao samo manji dio salonitanskog agera (ali za to nema dokaza), za Trogir, koji nije bio rimska kolonija pa prema tome nije ni imao tehničku limitaciju svojeg agera, da se ipak proširio na otok uz grad, a na kopnu na račun salonitanskog agera (o čemu također nema dokaza), za Zadar da je sačuvao čitav ager centuriatus kao i onaj in soluto, a za gradove Rab, Krk i Osor, koji nisu bili rimske kolonije pa stoga također nisu imali tehničku limitaciju svojeg agera, da se ipak po toponomastici može zaključti da je Rab zadržao sve područje oko sebe na istoimenom otoku, jer na tom otoku nema ni jednog slavenskog toponima, grad Krk pretežni dio istoimenog otoka, dapače da se čini kao da ništa nije izgubio, jer da tako dokazuju toponimi i istraživanja narječja na otoku, a grad Osor manji dio otoka, jer na otoku Cresu prevladava slavenska toponomastika, a na otoku Lošinju romanski toponimi predstavljaju samo jezične relikte.37 Prije svega, rezultati topografskih istraživanja koliko god se mogu iskoristiti u historijskim istraživanjima ako su potvrđeni povijesnim vrelima, toliko ipak oni rezultati koji nemaju potvrde u vrelima ili na drugi način mogu dovesti do netočnih zaključaka kad ih rabi historičar, što znači, rezultati topografskih istraživanja ne moraju biti uvijek mjerodavni. Zatim, od one osnovne postavke spomenute hipoteze da je zahvaljujući topografskim istraživanjima nekadašnjih rimskih kolonija rasvijetljeno pitanje kakav je bio opseg kopnenih gradova bizantske Dalmacije ostale su za sedam dalmatinskih gradova samo tvrdnje da je Zadar bio kolonija te da je taj grad sačuvao čitav svoj ager, da je Salona bila kolonija, ali da su Salonu osvojili Hrvati pa je najveći dio njezina agera pao u njihove ruke te da je Epidaur bio rimska kolonija, ali da se za Raguzij ne zna da li je to naselje naslijedilo ager

34VIZ II 24, 65. 35Da su otok Vis držali Hrvati; usp. F. Rački, n. dj. 424, a da su Slaveni živjeli u X st. na Osoru, uspor. F. Rački, n. dj. 426. 36N. K l a i ć, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, 113. 37N. Klaić, n. dj. 113-117.

8

starog Epidaura. Tako je konačno argumentacija pomoću rezultata istraživanja bivših rimskih kolonija za spomenutu hipotezu svedena u stvari na sam grad Zadar, a o tome treba reći slijedeće:

1. činjenica da se nije sačuvala nijedna darovnica hrvatskog viadara u originalu do XI st. koja bi se odnosila na područje nekadašnjeg zadarskog agera nije dokaz da je to pripadalo grada Zadru, jar isto tako se nije sačuvala nijedna darovnica hrvatskog vladara ni u originalu ni u prijepisu za pretežni dio teritorija hrvatske države sve do XI st., a ipak nesumnjivo je da su ta područja bila teritorij hrvatske države.

2. posjedi zadarskih građana u Diklu u X st. nisu dokaz da je područje tih posjeda pripadalo zadarskom gradskom teritoriju, jer ni pravno ni faktično nije bile isključena mogućnost da biskup, crkva ili pojedinac građanin ima vlasništvo na zemlji koje je pripadalo teritoriju hrvatske države. U doba od IX do XI st. bilo je važno da se plaća na zemlju tribut (pacta) vladaru ili onom kome on to pravo ustupi, ako posjednik ili vlasnik nije bio oprošten od tih davanja, a pravno je bilo relevantno tko posjeduje određeno zemljište samo za slučaj sudskog spora,

3. povijesno vrelo na osnovi kojeg se utvrđuje da je zadarski ager iz rimskog doba još u X st. zauzimao gotovo isto prostranstvo zato što se u tom vrelu govori o limesu, a izraz limes da konkretno znači granicu između zadarskog i hrvatskog teritorija, a ne među među posjedima,38 jest sumnjivo.39 Tekst ovog vrela nalazio se u izgubljenom kartularu sv. Krševana koji je pisan u XIII st.40 a danas nam je sačuvan na dvjema pergamenama također iz XIII st. sa ne baš istim tekstom. 41 Naime, riječ je o hirografu koji je napisao opat sv. Krševana navodno 1067. god., dakle u XI st., te zabilježio neka imanja tog samostana. Tako je na prvom mjestu opisao teritorij na kojem su bili maslinici i vinogradi tog samostana, a nalazio se u mjestu Diklo, označavajući međe tog teritorija sa svih strana. Da bi potvrdio vlasništvo tog teritorija, opat donosi odmah poslije svog teksta nedatiranu ispravu kralja Krešimira, kojom je ovaj potvrdio darovnicu svog pradjeda Krešimira o tom teritoriju, ali s veoma šturo označenim granicama tog teritorija čiji se izvori ne koriste kao dokazi. Granice opata datiraju sa XI st., a tekst je bio napisan u XIII st. onda kada je kartular sv. Krševana bio sastavljen. Izrazi upotrijebljeni u hirografu jesu dakle izrazi XI st. ako taj tekst nije sastavljen tek u XIII st., u svakam slučaju u vremenu kad je prošlo oko 200 godina otkako su bili uređeni posjedovni odnosi građana izvan gradskih zidina za vrijeme bizantskog cara Bazilija. Izrazi: termini, limes per transversum, de transversa, sons i drugi u srednjovjekovnm povijesnim vrelima često su izrazi naslijeđeni iz antike, u stvari reminiscencije na antički ager i njegovu organizaciju kojeg pojmovni sadržaj međutim nije ostao isti, nego se prilagodio novim potrebama pravnih škola, posebno glosatora i postglosatora koji su tumačili klasični tekst Corpus iuris civilis iz VI st., No, pored toga baš u X st. papa traži od ninskog biskupa da prizna jurisdikciju dalmatinskih 38M. S u i ć, Ostaci limitacije naših primorskih gradova u ranom srednjem vijeku, Starohrvatska prosvjeta, Ser. III, sv. 5 (1956), 12, 16. 39N. Klaić, n. dj. 317, bilj. 140. 40V. N o v a k, Supetarski kartular, Zagreb 1952, 152; N. K I a i ć, Diplomatička analiza isprava iz dabs hrvatske narodne dinastije, I dio, HZ XVIII (1965), 167. 41J. Stipišić i M. Šamšalović, n. dj. 106-1107.

9

biskupa izvan gradskih zidina, jer biskupija ne može biti stegnuta unutar gradskih zidina već treba da se protegne kroz daleke krajeve obuhvaćajući sela, zaseoke, veleposjede, crkve i narod, 42 što očito dokazuje da je gradska i crkvena jurisdikcija bila omeđena gradskim zidinama. Zaključak dakle da je grad Zadar sačuvao svoj ager u potpunosti nakon što su doselili Avari i Slaveni, a poslije i Hrvati nema neosporne osnove, jar nema patvrde u povijesnim vrelima. Spis o narodima Koastantina Porfirogeneta o posjedovnim odnosima građana izvan grada govori o neuspjelom pokušaju građana da obrađuju zemlju na otocima i o ometanju obrađivanja na kopnu sve dotle dok to nije bilo konačno riješeno u drugoj polovici IX st. 2. Da li je postojala država Hrvata prije IX st.? Analizirajući najstariji sačuvani tekst o doseljenju Hrvata u 30. poglavlju Spisa o narodima koji govori da su Hrvati pokorivši Avare zavladali njihovom zemljom, nameće se pitanje da li su Hrvati tada formirali svoju državu.. Već početkom ovog stoljeća postavljena je tvrdnja da je hrvatski narod živio samostalnim državnim životom od 640. do 1102. god.43 U najnovije doba ponovno se predlaže hipoteza da su Hrvati čim su zauzeli zemlju Avara u Dalmaciji formirali svoju državu (koja da je pod Francima postala kneževina), jer bi na takav zaključak navodilo slijedeće: 1. ako se vlast Hrvata osjetila tek u IX st., onda odakle skučeni položaj dalmatinskih gradova do IX st.,

2. 200-godišnji život na Jadranu morao je i prije IX st., stvoriti klasnu diferencijaciju koja je iziskivala političku nezavisnost o čemu u tom razdobiju posvjedočuje bizantski izvor, 3. Konstantin Porfirogenet i nepoznati autor 30. poglavlja daju Hrvatima najvažniju ulogu pri izmjeni vlasti u VII st. Hrvati su on koji pokoravaju preostale Avare i drže nakon pobjode nad njima njihovu zemlju, a Anonim upozorava da su “i oni Hrvati” koji su zavladali jednim dijelom Ilirika i Panonije imali nezavisnog arhonta što znači da su dalmatinski Hrvati također imali nezavisnog arhonta,

4. hrvatsko-slavenski odnos u daba borbe protiv Avara morao je imati sličan karakter kao i prijašnji avarsko-slavenski savez, jer su “gospodarski dualizam” i “nomadska vojnička superiornost” i sada razdvajali Hrvate od Slavena. Narodna tradicija ne zna ništa o zajedničkoj slavensko-hrvatskoj borbi protiv Avara. U 30. i 31. poglavlju Hrvati se sami bore za Dalmaciju s Avarima, pa čak i ispravnija redakcija vijesti a doseljenju u 30. poglavlju ne zna ništa o ulozi Slavena u avarskom osvajanju Dalmacije. Stoga se na kraju postavlja pitanje: ako su Hrvati preuzeli vodstvo u borbi s Avarima, zbog čega bi se odrekli nakon pobjede nad Avarima položaja koji su stekli, i napokon,

5. trajni politički savez pod jednim plemenom mora se nazvati državom da bi se mogao razlikovati od povremenih koji su bili u toku VII st. česti u južnih Slavena.44 42F. Rački, n. dj. 196. 43F. Š i š i ć, Hrvatska povijest, Prvi dio: od najstarijih vremena do god. 1526, Zagreb, 1906, 26. 44N. Klaić, n. dj. 146-148.

10

Skučeni položaj dalmatinskih gradova do IX st. ne može se tumačiti postojanjem hrvatske državne organizacije. Svakako dalmatinski gradovi nisu uživali djelotvornu zaštitu bizantske države jer je ova nije mogla dati, a širenje građana na zemljištu izvan grada nisu dopuštali okolni Slaveni jer su sami tu zemlju uživali ili htjeli uživati. Zemlje oko gradova bile su najplodnije i odranije obrađivane pa je opravdana pretpostavka da je velik dio te zemlje pripadao bivšim slavenskim odnosno hrvatskim vojnim zapovjednicima i njihovom vođi, odnosno njegovim nasljednicima. Za zaštitu tih posjeda nije bila potrebna državna organizacija. Slaveni su pod svojim rexovima u uređenju vojne demokracije bili skupno toliko jaki da su se upuštali u osvajanje najvećih gradova tadašnjeg bizantskog carstva. Njihova snaga nije počivala na vojsci poput one u bizantskoj državi, nego na općenarodnoj vojsci. Takva je vojska čuvala sve svoje a posebno imavinu svojih vođa i drugih odličnika koji su to postali u borbi. 200-godišnji život na Jadranu mogao je, ali nije morao dovesti i prije IX st. do klasnog društva. Osim toga, postojanje klasne diferencijacije ne iziskuje političku nezavisnost. Budući da nemamo dovoljno sačuvanih suvremenih povijesnih vrela iz IX st., mi jedva možemo dokazati postojanje klasnog društva u Hrvata u IX st. Budući pak da nemamo nikakvih sačuvanih suvremenih vrela iz VII i VIII st. to ne samo da je teško dokazati nego je u stvari nemoguće dokazati ostojanje takvog društva kod Hrvata u VII i VIII st. Ako pak postoji na određenom području klasno društvo, to ne znači da to područje mora imati vlastitu državu jer ono se može uključiti u državnu organizaciju šireg područja čak etnički različite provenijencije. Teofanova vijest, pa i njegova suvremenika Nicefora o tome da su 678. god. avarski hagan i arhonti plemena koja su prebivala zapadno od njih odnosno avarski hagan i tamošnji rexovi, egzarsi i kastaldi, te prvaci tih plemena sklopili ugovor o miru s bizantskim carem45ne dokazuje također da je tada postojala hrvatska ili bilo koja država plemena koja su spemenuta u tim vrelima osim kod langobardskog naroda, jer, vidjeli smo da ni Avari nisu tada imali svoju državu, iako im je hagan bio sa svojim pravima dosta sličan monarhu Avara i Slavena nazivi rex i_egzarh također nisu pradstavljali u južnih Slavena u VII st. monarha nego samo vrhovnog vojnog zapovjednika u uređenju vojne demokracije. Teofanovi kastaldi bili su u stvari funkcionari u langobardskoj državi, ali u toku VIII st., pa je Teafan koji je živio u IX st., opisujući događaje iz VII st., vjerojatno upotrijebio taj izraz kao i onaj prvaka iz svog vremena (Nicefor koji je donio istu vijest nije rabio te izraze, nego samo avarskog hegemona i arhonta plemena). Istina je da dvije

razne

verzije

o

doseljenju

Hrvata

u

Dalmaciju

u

Spisu

o

narodima Konstantina Porfirogeneta daju najvažniju ulogu Hrvatima u borbi s Avarima, ali ne i pri izmjeni vlasti, jer 30. poglavlje govori da su Hrvati zavladali tom zemljom, a

31. poglavlje da su se

Hrvati naselili u toj zemlji po naredbi bizantskog cara.46 Istina je da se iz vijesti 30. poglavlja može zaključiti da su nakon doseljenja ne samo Hrvati u Panoniji nego i oni u Dalmaciji imali nezavisnog arhonta, ali takav zaključak nema naučno neospornu 45F. Rački, n. dj. 284, 285. 46VIZ II 30-31, 39.

11

osnovu, jer iz slijedećeg, tj. 31. poglavija Spisa o narodima proizlazi da je arhont dalmatinskih Hrvata bio zavisan od samog daseljenja pa dalje od bizantskog cara kojemu je bio podanički potčinjen. 47 Teofanov i Niceforov podatak o arhontima u zapadnim stranama u VII st. ne dokazuje nezavisnost jer su ti arhonti osigurali mir od narušavanja od strane bizantskog cara na taj način što im je taj car odobrio mir kao gospodar.48 Naravno, taj su tekst napisali ljudi prožeti idejom o velikom bizantskom carstvu i potrebi revindikacije toritorijalnih prava tog carstva, ali i Konstantin Porfirogenet u svom Spisu o narodima nije bio imun od te bolesti pa je nemoguće utvrditi istinu, to više što o istom događaju u istom Spisu postoje suprotni podaci. Je li hrvatsko-slavenski odnos u borbi s Avarima bio sličnog karaktera kao i avarsko-slavenski u borbi s Romejima u osvajanju Dalmacije teško je utvrditi. Zajednički je svakako bio interes da se neprijatelj pobijedi, ali odnos avarskog hagana i njegovih zapovjednika prema Slavenima nije nastao u toku borbe s Romejima nego gotovo pola stoljeća prije, a osim toga o karakteru tog odnosa mi znamo iz povijesnih vrela, dok o Hrvatima i njihovu odnosu proma Slavenima a samoj borbi s Avarima mi ne znamo ništa, dapače oni kao da uopće nisu postojali kako to proizlazi iz 30. i 31. poglavlja Spisa o narodima. Istina, Slaveni se ne spominju u 30. i 31. poglavlju u borbi s Avarima, ali isto tako se Slaveni ne spominju u osvajanju Dalmacije, iako su u 29. poglavlju pa čak i u 30. poglavlju izričito navedena slavenska plemena koja su osvojila Dalmaciju. Na jednom mjestu se u Spisu o narodima poistovjećuju Avari i Slaveni, a na drugom Slaveni i Hrvati. Stoga, na mjestima gdje to nije izričito učinjeno ne može se bez neospornog osnova tvrditi da Slaveni nisu sudjelovali u borbi s Avarima zato što se u borbi s Avarima ne spominju Slaveni nego Hrvati. Jesu li se Hrvati mogli odreći položaja, tj. vodstva koje su stekli kod Slavena u ratu s Avarima, pitanje je koje se može riješiti na više načina zato što nema sačuvanih dokumenata pa je slobodna spekulacija. Sigurno je da se u X st. država tih dalmatinskih Slavena naziva državom Hrvata, a ne Slavena. Do tog vremena mi nemamo ni jedno pisano nepobitno povijesno suvremeno vrelo koje bi spominjalo hrvatsko ime. Prema tome i Spis o narodima koji je također nastao u X st. može predstavljati najvećim dijelom samo tradiciju, bilo onu u dalmatinskim gradovima, bilo onu sačuvanu u zaleđu tih gradova i kao takva ona ne može pružati neosporne podatke i precizna izražavanja. U takvim odnosima postavljeno pitanje prelazi u osnovi okvir Spisa koji je imao namjenu da štiti i obnovi prava bizantskog carstva. Interni odnos Hrvata Slavena, tj. jednog dijela Slavena prema drugom dijelu Slavena u relativno kratkoj borbi s Avarima jest detalj koji nije bio zanimljiv za bizantski dvor to više što su i jedni i drugi Slaveni bili oni koji su uništili bizantsku državnu organizaciju vlasti o čemu nam ne svjedoče doduše podaci iz Spisa o narodima, ali zato bizantski suvremeni izvori iz VII st. Oslonimo li se na vijesti iz Spisa o narodima, položaj koji su stekli Hrvati kod Slavena u borbi s Avarima mogao je biti sličan onom avarsko-slavenskom, ali nije se trebao bezuvjetno preformirati u 47VIZ II 43. 48VIZ I 224.

12

državnu organizaciju kao što se nije ni onaj avarsko-slavenski. Dokazati da su Slaveni u tom odnosu predstavljali eksploatiranu klasu nemoguće je jer za to nema ne samo dovoljno nego ni jednog dokaza. Može li se govoriti o trajnom političkom savezu Hrvata i Slavena nakon doseljenja Hrvata pa sve do X st. kada se dalmatinski Slaveni nazivaju Hrvatima u situaciji u kojoj do IX st. nemamo nikakav dokumentarni materijal? lzgleda da je takvo pitanje neosnovano, jer se unaprijed zna da nema neospornog odgovora na to pitanje. Kad bismo mogli dokazati takav savez, to još ne bismo mogli označiti takav savez državom, jer savez plemena, pa i onaj trajnijeg karaktera, ne mora živjeti i egzistirati u državnom uređenju. On to može, ali ne mora. Pitanje se svodi ne na to da li je postojao savez Hrvata i Slavena i da li je taj savez bio trajne prirode, nego na to da li su Hrvati odnosno Slaveni formirali takvo slojevito društvo koje je tražilo vlastitu državnu organizaciju i da li su bili uključeni u tuđu državnu organizaciju dok nisu formirali vlastitu. Arheološki preostaci sa područja dalmatinskih Hrvata na prostoru imeđu rijeka Zrmanje i Cetine dokazuju da ti Hrvati u VII i VIII st. nisu izišli iz okvira vojne demokracije. Sudeći prema grbovima hrvatska naselja su bila mala. Jedino dokazano naslijeđe ilirsko-rimske kulture predstavljaju naselja smještena na visokim brežuljcima. No, o tipu stambene kuće i izgledu naselja ne znamo gotovo ništa. Očito je samo to da se oko naselja nalazi po pravilu voda i plodno polje. Međutim u grobovima do kraja VIII st. nalazimo samo zemljane pasude, željezne noževe, željezne pređice, kresiva i obične brončane karičice. Oružje se javlja tek krajem VIII st. i to karolinškog tipa. Jedino što je značajno da se u tim grobovima nalaze avarske pozajmice. Raskošne naušnice, bogati nakit, mačevi i ostruge pojavljuju se tek krajem VIII stoljeća i tako ostaje karakteristično do kraja XI st. Svakako antički i bizantski utjecaj je bio vrlo slab. Nakit na tom području je u osnovi sličan onom nađenom u nekropolama na području do Drave. Čak se može utvrditi da ima sličnosti onom koji je nađen u Češkoj.49 3. Formiranje države Hrvata u IX st. Prve vijesti o dalmatinskim Slavenima (koje ću unaprijed nazivati dalmatinskim Hrvatima, jer je njihov pretežni dio kasnije za vrijeme Konstantina Porfirogeneta, bio uključen u Konstantinovu Hrvatsku i Hrvate) i o panonskim Slavenima isključivši Alpske Slavene u gornjem Posavlju (koje ću nazivati panonskim Hrvatima, jer ih Hrvatima kasnije naziva također Konstantin Porfirogenet) datiraju početkom IX, ili šire, prvom polovicom IX st. Među spomente vijesti spadaju svakako i one koje doduše ne spominju poimenično Hrvate, ali koje se nesumnjivo odnose i na njih. Kada su_803. god. Avari i Slaveni priznali franačkog cara kao svog vladara, vjerojatno su među tim Slavenima bili i panonski Hrvati.50 Ako dalmatinski legati, zadarski dux i zadarski biskup 805. god. borave kod franačkog vladara s darovima a car na to izdaje odredbu o duxu Dalmacije i populusu Dalmacije,51 onda to znači da je franački vladar bio tada vladar 49D. Jelovina, Starohrvatske nekropole na području između rijeka i Cetine, Split 1976, 67-85. 50F. Rački, n. dj. 305 51F. Rački, n. dj. 310.

13

ne samo u dalmatinskim gradovima nego i u njihovu zaleđu. Suvremenik Karla Velikog u njegovu životopisu nabrajajuci zemlje kojima je vladao taj car nakon sklopljenog ugovora o miru s Bizantom, obuhvatio je između ostalog sav prostor između Drave i Jadrana osim što je izuzeo dalmatinske gradove, jer su se ovi vratili pod vrhovništvo bizantskog cara. Suvremena franačka vrela rabe samo antičke geegrafske nazive za prostorno označavanje pa tako razlikuju dvije Panonije (od kojih se na Hrvate odnosi samo Donja Panonija), Istru, Liburniju i Dalmaciju. Ako analiziramo tadašnji pojam franačkog vrhovništva, onda možemo prije svega utvrditi da se vrhovništvo tada neposredno odnosilo na bivšega avarskog vladara, a onda posredno na sve one njegove bivše podložnike koji su bili “posjednici” (possidentes).52 Samo bivši avarski vladar morao se pod zakletvom obvezati franačkom vladaru da će biti podložan Francima (subjectum Francis) što je značilo ne same vladaru nego i franačkoj organizaciji vlasti i da će biti vjeran (fidus) zauvijek. 53 “Posjednici” Slaveni i Avari nisu polagali zakletvu vjernosti, ali su podvrgnuli sebe, tj, svoju osobu i sve ono što su posjedovali dominiju vladara.54 Tim aktima bivšega avarskog vladara i bivših njegovih položnika bila je predana prema shvaćanju suvremenih franačkih vrela čitava zemlja avarskog imperija pod vrhovništvo (dicio) franačkog vladara.55 Jedan analist tih događaja, koji je živio 100 godina kasnije, nazvao je te akte potčinjavanjem Panonije s okolnim regnumima franačkom vladaru.56 Međutim taj isti izraz regnum nije upotrijebljen za iste zemlje u franačkim vrelima IX st. iako je bio tada poznat i inače rabljen u tim vrelima pa je očito da analistov “regnum” nije upotrijebijen na pravom mjestu te da je analist državnopravne odnose svog vremena neopravdano prenio u IX st. Je li franački vladar izvršio odmah neke promjene priključujući svojem starom području vladanja nove teriterije na kojem su bili njegovi novi podložnici, tj. Avari i Slaveni, nije poznato, jer o tome sačuvana vrela šute. Jedino što se može na osnovi vrela zaključiti jest da su slavenske “nationes” odnosno “gentes” postale tributarne frančakom vladaru, što znači da su morale plaćati vladaru određeni danak,57 po svoj prilici onakav kakav su plaćali prije avarskom vladaru, te da se pod “nacijom” odnosno “gensom” razumjevala šira teritorijalna slavenska zajednica koja se razlikovala od takvih drugih pripadnošću određenom teritoriju, vlastitim imenom (Abodriti, Sorabi, Timočani, Gačani i dr.) imajući vlastite duxe ili priznavajući vrhovništvo tuđih duxova.58 Prekid odnosa tog gensa prema dasadašnjem vladaru franačka vrela nazivaju odvrgnućem iz “societasa” s onim gensom čiji se dux do tada priznavao vrhovnim vladarom. Tako su se Timočani odrekli “societate Bulgarorum (F. Rački, n. dj. 320). Još za vrijeme kontroverzija koje su nastale zbog granica uslijed ugovora o miru koji je sklopljen 812. god. između franačkog i bizantskog cara razlikovali su se samo podložnici franačkog vladara: 52F. Rački, n. dj. 305. 53F. Rački, n. dj. 299. 54F. Rački, n. dj. 305. 55F. Rački, n. dj. 305. 56F. Rački, n. dj. 305. 57F. Rački, n. dj. 315. 58Zanimiljvo je da je tada gens mogao priznati nekog stranog vladara izravno, bez posredovanja vlastitog duxa.

14

Franci (bez obzira na to da li su germanskog, slavenskog ili avarskog porijekla) i podložnici bizantskog cara: Romani (također bez obzira na to da li su bili romanskog ili slavenskog porijekla) 59 Ovaj ugovor ne sedrži nijedan naziv za bilo koju eventualno bivšu državnopravnu cjelinu na području Romana i Slavena. Kada franačka vrela razlikuju u carevoj vojsci exercitus Ribuariorum, Fresionum, Saxonum i dr.,60 onda je to razlikovanje proizlazilo iz državnog uređenja, ali kada kod Slavena u Dalmaciji pri sklapanju spomenutog ugovora o miru u istim uvjetima nema spomena o organizaciji uprave, onda to znači da državna uprava tada u tom području nije bile još uređena. Izgleda da je pitanje organizacije uprave bilo riješeno prvi put dijelom na generalnom konventu 815. god. na kojem su sudjelovali svi “primores orientalium Sclavorum”,61 a dijelom kasnije. Na tom je konventu vjerojatno povjerena briga nad upravom teritorija koji su nastavali i panonski i dalmatinski Hrvati furlanskom duxu. Jedno franačko vrelo naziva furlanskog duxa princepsom tog podrucja.62 Njemu je bila povjerena dužnost da riješi pitanje granice izmedu franačkog i bizantskog carstva na osnovi ugovora o miru iz 812, god., a ne bile kojem od “prvaka” Slavena na toj granici, iako se radilo upravo o toj granici. Istina je, on se morao savjetovati s ondašnjim Slavenima jer se bez njih problem granice nije mogao riješiti, ali on je predstavljao državna vlast i zastupao interese carstva i njegovih podložnika. Prema sačuvanim podacima dakle ne može se govoriti o postojanju države ni kod panonskih ni dalmatinskih Hrvata do tog vremena, jer se o njoj nigdje ne govori u vezi s proširivanjem vladanja franačkog cara, a niti o kakvom vazalnom položaju vladara tih Hrvata, jer o njima nema ni riječi prilikom potčinjavanja franačkom caru, ali da su postojali “primores orientalium Sclavorum” 815. god., neosporno je. Dok je furlanski markgrof bio princeps istočnih Slavena, pod kojima su se veoma vjerojatno razumijevali i panonski i dalmatinski Hrvati, dotle se u franačkom vrelu spominju 818. god. Borna kao dux Gačana (Guduscanorum) i Ljudevit kao dux Donje Panonije.63 Značajno je da se Ljudevit naziva duxom ne jedne određene skupine Slavena kao Borna nego jedne određene pokrajine kao što se javlja i dux Istre ili dux Furlanije. Iz toga bi se moglo, možda, zaključiti da je Donja Panonija bila posebna administrativna jedinica već u avarskoj državi pa je takvom ostala i u franačkoj državi što bi se moglo dovesti u sklad s viješću Spisa o narodima da je jedan dio Hrvata imao u Panoniji svog nezavisnog arhonta koji je bio svojevremeno u prijateljstvu s arhontom dalmatinskih Hrvata, ako možemo dopustiti da je panonski arhont bio u stvari gotovo nezavisan od svake vlasti, iako je priznavao vrhovništvo avarskog hagana. No, ta hipoteza nema potvrde u vrelima, ali nije bez osnove. U svakom

59F. Rački, n. dj. 317. 60Uspor. F. Rački, n. dj. 296. 61F. Rački, n. dj. 316. 62F. Rački, n. dj. 317. 63Prema Račkom franačka Panonija imala je gotovo iste granice kao i za vrijeme Rimljana. Ljudevit Posavski bio je dux onog dijela Donje Panonije koji se prostirao između Save i Drave. F. Rački, n. dj. 321, bilj. 9.

15

slučaju Ljudevitova pokrajina Donja Panonija predstavljala je 818. god. organiziranu upravnu jedinicu franačke države. Borna se spominje duxom pokrajine Dalmacije tek nakon smrti furlanskog duxa i nakon što se Ljudevit pobunio protiv vladara (rebellio)64 što bi značilo da je funkcija dalmatinskog duxa osnovana nakon što je Borna dokazao vjernost franačkom vladaru time što je stao na carevu stranu u borbi protiv Ljudevita. God. 820. Borna se u toku najžešće barbe cara s Ljudevitom naziva i duxom Liburnije, 65 one iste pokrajine u kojoj je od ondašnjih stanovnika izgubio život poznati franački dux Erich, što se može pripisati povjerenju cara u Bornu i njegovu sposobnost upravljanja i ovom pokrajinom s obzirom na vojne snage kojima je raspolagao. Tako je Borna od duxa Gačana i njihove zemlje postao duxom dviju franačkih pokrajina koje su bile sjedinjene jednim zajedničkim duxom. Time je bila i franačka upravna organizacija konačno uređena i u tim krajevima. O društvenom uređenju tih pokrajina znamo veoma malo. Tko su bili “primores” iz 815. god.? Jesu li to bili samo duxovi, kao oni karantanski VIII st., ili oni koji su stajali na čelu pojedinih “plemena”, kao onih u Makedoniji VIII st. (rexovi, egzarhonti ili u početku IX st. arhonti) ili onih iz 822. god. kod Soraba (unus ex ducibus Soraborum)66 ili su bili ovi i oni koji su 803. god. prisustvovali generalnom konventu i tu sebe i sve svoje što su posjedovali potčinili dominio imperatoris,67 nemoguće je utvrditi. Nema podataka iz sačuvanih povijesnih vrela koji bi to pitanje mogli rasvijetliti. Budući da se u vrelu koje daje podatke, za 803. god. izričito napominje da su na spomenutom konventu bili “mnogi Slaveni i Avari” uz avarskog princepsa (princeps Pannoniae), to bi se moglo zaključiti da pod “multi” ne treba razumijevati same avarske i slavenske glavare (duxove) pokrajina ili “plemena” u avarskoj državi nego i one prvake koji su u tim administrativnim jedinicama bili funkcionari. “Primores” bi dakle mogli biti jedni i drugi, tj. oni na koje se franački vladar oslanjao kao na svoje organe vlasti, koji su objektivno predstavljali delegirane, a subjektivno originarne nosioce vlasti. Da li se ti niži organi franačke vlasti mogu nazivati županima koji se spominju kod Alpskih Slavena, doduše već u feudaliziranom svjetlu u VIII st., također se ne može utvrditi, ali je vjerojatno. Svakako je značajno da su ti “multi” iz 803. god. bili oni koji su mogli (tj. oni koji su bili ovlašteni) da u ime svojih predaju sebe i sve što su posjedovali carevu dominiju te da su to bili oni koji su “posjedovali” odnosno upravljali i držali u rukama zemlje i ljude. Oni su bili “populus”, a ne čitav narod (“nation”, “gens”). Oni su bili, izgleda, oni koji su 821. god. izabirali svog duxa. 68 Istina je da njihov izbor ne bi bio pravovaljan ako se ne bi car suglasio s njime, ali ipak oni su predstavljali izborne organe. To su bili vjerojatno oni koje bizantska vrela spominju kao starce župrane u vrijeme kada nisu imali vlastite arhonte.69 Da “populus” predstavljaju samo neki slojevi naroda, a ne čitav 64F. Rački, n. dj. 321, 322. 65F. Rački, n. dj. 325. 66F. Rački, n. dj. 327. 67„Multi quoque Sclavi et Hunni in eodemn conventu fuerunt, et se cum omnibus quae poseidebant imperatoris dominio subdiderunt.” (F. Rački, n. dj. 305). 68 F. Rački, n. dj. 325. 69F. Rački, n. dj. 388.

16

narod, vidimo i u ispravi iz 817. god., jer kako bismo mogli shvatiti tekst te isprave u kojoj se kaže da je u carskoj palači bio održan konvent i “generalitas populi”.70 Duxovi i posjednici su dakle bili oni koji su u franačkoj državi postali organi franačke vlasti, tj. nosioci dijela državne vlasti. Njima je tu vlast osigurala velika vojna sila Karla Velikog, a i vlastita vojna sila kojom su osobno raspolagali. Oni su činili vladajuću klasu, a ostali vladanu klasu, onako kako je bilo vjerojatno i pod avarskim haganom potkraj VIII st. kod panonskih Hrvata. Na području dalmatinskih Hrvata ti “posjednici” su tek dolaskom pod franačkog vladara postali vladajudi sloj, jer ne samo da nema potvrde o postojanju njihove vlastite državne organizacije nego ni potvrde o tome da su pripadali bizantskoj državi. Bizantska vrela izričito iznose podatak da su živjeli bez arhonta otkada nisu priznavali vrhovništvo bizantskog cara.71 Ako još jednom analiziramo pobliže status duxa panonskih i dalmatinskih Hrvata u franačkom državnom uređenju, zapažamo da je duxa konstituirao car, ali na prijedlog populusa72 što svakako upućuje na prijelazni obljk uvođenja kompletnog franačkog državnog uređenja na novostečenom području koje su nastavali Slaveni i Avari u kojem se izbor onog koji je stajao na čelu “nacije”, “gensa” ili “plemena” još uvijek veže na tradiciju i ceremonije tog izbora iz ranijeg vremena. Nadalje zapažamo da dux raspolaže svojom vojskom (exercitus Liudewiti), ali posebno svojom oružanom pratnjom (protectus suorum praetorianorum, valida manus, magnae copiae, delecta manus). 73 Oružana pratnja ne služi duxu samo kao osobna zaštita, nego i kao instrument da po potrebi određeni populus prisili na priznavanje duxove vlasti (Guduscani iterum a Borna subiguntur).74 Nadalje, zapažamo da Ljudevitova vojska nije bila malobrojna jer se Borna hvalio pred carem da je 3.000 ljudi iz Ljudevitove vojske poubijao, a 300 ili više konja uhvatio odnosno zaplijenio, pored raznog drugog plijena,75 i to u poziciji kada je Borna bio slabijji i kada je te uspjehe mogao postići samo zasjedama. Nadalje, dux panonskih Hrvata koristio se ne samo gradom (Sisak) nego i tvrđavama koje je dao popravljeti i jačati posebnim stručnjacima i zidarima.76 No, ni dux dalmatinskih Hrvata nije zaostao u posjedovanju kaštela u koja se znao zabarikadirati i u koje je po potrebi sklanjao sve svoje vojnike i

70F. Š i š i ć, Priručnik izvora hrvatske historije, I, Zagreb, 1914, 180. 71F. Rački, n. dj. 338. Interesantno je međutim da je franačko uređenje izgledalo sasvim drugačije na osvojenom području na kojem je od ranije postojala državna organizacija (npr. Istra). U lstri (koju su također naselili Hrvati) koja je došla pod vlast franačkog vladara 788 god, vidimo oko 804 god. da je franački vladar organizirao svoju vlast na ovaj način: Na čelu pokrajine stajao je herceg ili vojvoda [dux) kojeg je on postavljao. Dux-u su pripadali kao beneficij u ime naknade za vršenje svoje funkcije nekadašnja carska dobra bivših bizantskih pokrajinskih funkcionara i hipata sa svim pripadajućim servima te novčana godišnja davanja gradova i kaštela koja su bila fiksno određena. Na čelu gradova i kaštela stajali su kapetani, koji su bili izgleda vladarevi vazali. Organizaciji vlasti su pripadali i satnici poznati franački funkcioneri. Pored navčanih davanja postojala su i druga javna davanja pučanstva (naturalna i radna renta). Naturalna renta se sastojala u davanjima u naturi a radna renta u ručnoj i sprežnoj tlaci. Neobrađene zemlje su pripadale vladaru pa su stoga oduzete vlasnicima. Na njima su naseljeni kolonisti sa obavezom na godišnja davanja u korist dux-a. Šume i pašnjaci su također oduzete građanima jer su i ove pripadale vladaru. Biskupi odnosno njihove crkve bile su oslobođene od javnih davanja pa i ukonačivanja vladarevih poslanika. Biskupima je data sloboda eksploatiranja serva što su ovi odmah iskoristili pa su sarvima povisili godišnja davanja od jedne četvrtine na jednu trećinu plodova. Osim toga, biskupi su spriječili zakupnicima crkvene zemlje da postanu “vječni zakupnici” koje Crkva ne može otjerati sa zemlje. Upor. R. Udina, Placito del Risano. Appendice: Testo del Placito, Arsheografo Triestine, ser. III, vol. XVII (1932), 61-67. 72F. Rački, n. dj. 325. 73F. Rački, n. dj. 322-323. 74F. Rački, n. dj. 322. 75F. Rački, n. dj. 323. 76F. Rački, n. dj. 325, 327.

17

ostalo čime je raspolagao.77 Napokon, zapažamo da je dux panonskih Hrvata kada nije više bio podanik franačkog cara, vojnom silom nametnuo vlast na tuđem teritoriju tako što je likvidirao duxa tog teritorija, a onda podvrgnuo kako doslovce piše u vrelima “civitatem eius in suam dicionem”.78 Konkretni primjer kako je panonskohrvatski dux podvrgnuo tuđe područje pod svoju vlast predstavlja potčinjavanje jednog od duxova Soraba. Franačko vrelo izričito naglašava da je taj dux podvrgnuo sorapskog duxa pod svoju vlast, a ne vlast franačkog vladara što dokazuje da se dux panonskih Hrvata nakon što nije više priznavao vrhovništvo ne samo furlanskog markgrofa nego i franačkog cara, sam učinio i smatrao vladarem. No, jesu li time panonski Hrvati dobili svoju vlastitu državu? Ako uzmemo u obzir da su panonski Hrvati stekli neposrednim vezama i ratovima s Francima posebno povoljne uvjete da naglo ubrzaju razvoj svog starog egalitarnog društva u klasno društvo i ako uzmemo u obzir položaj duxa u organizaciji franačke države, zatim da je u Donjoj Panoniji već postojala državna organizacija, nadalje oružane pratnje duxa i napokon vlasništvo prvaka povezano s vlašću, u tom slučaju možemo osnovano zaključiti da je vladajući sloj panonskih Hrvata nakon što je prestao priznavati vrhovnišvo franačkog vladara u stvari formirao vlastitu državu ostavivši na snazi djelovanje dotadašnje državne organizacije kao svoje vlastite državne organizacije. Vijek postojanja te države panonskih Hrvata, bio je kratak jer poslije Ljudevita Posavskog duxovi panonskih Hrvata, čini se, nisu uspjeli zadržati svoju vlastitu državnu organizaciju, jer su doskora bili ponovno uključeni u franačku pa zatim u bugarsku,79 a tek u X st. djelomično u državnu organizaciju vladara Hrvata. Dalmatinski Hrvati međutim su doskora stekli mogućnost vlastitog razvitka. I oni su imali prilike da se u neposrednom susjedstvu Franaka a onda i sami pod franačkom vlašć te u borbi s Ljudevitom, duxom panonskih Hrvata naglo razviju u društvo u kojem je njegov tanji sloj stremio za zaštitom svojih interesa i položaja, u kojem je njihov vojskovođa nastojao pretvoriti se u vladara, rodovsko vijeće u dvorsko vijeće. Arheološki nalazi iz kraja VIII i početka IX st. ukazuju na iznenadnu pojavu raskošnih naušnica, bogatog nakita, iskovanih mačeva i ostruga u nekropolama na području između rijeka Zrmanje i Cetine na kojem su jedino do sada vršena sistematski arheološka iskapanja. 80 Sredinom IX st. nailazimo na istom području vladarske domene, villae sa pripadajućim servima i ancillama što očito nisu nastale upravo onda kada se nuzgredno spominju kod suvremenika Gottschalka,81 već je sigurno da su ranijeg a možda i starog porijekla. Isto tako nailazimo i prije sredine IX st. vlasnička prava na zemlji čovjeka koji se naziva vladarem Hrvata, 82 što znači da su vlasnički odnosi na zemlji bili već tada poznati i garantirani pravnim poretkom. Zarobljenici stečeni u brojnim borbama i siromašni ili osiromašeni slobodni ljudi predstavljali su izvor radne snage koja se rnogla koristiti u tadašnjem sistemu pridvornog gospodarenja u vilama i drugim gospodarskim 77F. Rački, n. dj. 322. 78F.Rački, n. dj. 327 79F. Rački, n. dj. 333, 334, 336-338; F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 322-324. 80D. Jelovina, n. dj. 67-85. 81L. Katić, Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira, Zagreb, 1932, 8-9. 82F. Rački, n. dj. 3.

18

jedinicama vladara, pojedinih vojnih zapovjednika, pojedinih rodova i obitelji. Očito je de su dalmatinski Hrvati postali tako ono slojevito društvo koje je biio zrelo za formiranje i održavanje državne organizacije. U vrelima nalazimo da su dalmatinski Hrvati do 828 godine još uvijek bili unutar svoje franačke pokrajine s vlastitim duxom koji je bio biran na tradicionalan način, ali konstituiran uz carevu suglasnast. No, posl.ije 828. god. oni su se riješili neposrednih veza s franačkom državnom organizacijom priznavajući jedino vrhovništvo franačkog cara, a ne više i nadzor furlanskog markgrofa nad sobom,83 pa su se njihov teritorij i organizacija vlasti osamostalili tako da je samo njihov dux ostao u odnosu prema franačkom vladaru, ali ne i prema franačkoj državi. Preostao je samo još vazalni odnos duxa. Tako se može razumjeti vijest Konstantina Porfirogeneta da je u doba arhonta Trpimira došao neki Martin iz Franačke, koja da se nalazi između Hrvatske i Venecije (to jest iz Furlanije) što očito znači da Hrvatska sredinom IX st. nije bila sastavni dio teritorija franačke države.84 Još 817. god. uslijed slabljenja centralne vladareve vlasti zbog nesposobnosti nasljednika Karla Velikog, a i zbog pojave novih faktora koji su nastali s razvojem feudalnih odnosa precizirao se pojam vazala. Naime, ispravom iz 817. god. sačuvana je ordinatio imperii kojom je franački car rasporedio za svog života i za slučaj smrti prava svojih sinova na vladanje u carstvu. Najstariji sin dobio je pravo na carsku krunu i krunidbu za rimskog carate na vršenje prava koja iz tog proistječu, a ostali sinovi pravo na kraljevski naslov i zemlje u kojima će kao kraljevi samostalno vladati. Najstarijem sinu pripadalo je također pravo vladanja nad jednom zemljom (regnum Italiae). Braća su bila obvezna svake godine davati caru počasne darove, vršiti vojnu službu na poziv cara, svojom vojskom smjeli su se služiti jedino u obrani od napadaja stranih naroda. 85 Te obveze bile su u stvari i jedina carska prava. Braća dakle postala su samostalni vladari, ali kao carevi vazali. Takav vazalni odnos počeo se primjenjivati i na druge samostalne vladare, koji su postali ili održavali se kao takvi pomoću i pod zaštitom franačkog ili bizantskog cara ili pak rimskog pape od kada je porastao njegov ugled i položaj uslijed odnosa između dva spomenuta cara. Tako su duxovi dalmatinskih Hrvata dok nije jedan od njih početkom X st. postao kraljem, a onda i kraljevi, u toku IX 83Funkcija markgrofa bila je naime ukinuta 828 god. Uspor. F. Rački, n. dj. 333. 84VIZ II 43 i bilj. 123. 85F. Šišić, n. dj. 317. Vazalni odnos vladara u IX st. bio je novost prema dostadašnjem shvaćanju. Vazalni odnos duxova u VIII st. predstavljao je zavisan položaj duxa prema franačkom vladaru u toj mjeri da se duxova organizacija vlasti smatrala sastavnim dijelom franačke državne organizacije, tako da su se poslovi tog duxa rješavali na generalnim konventima. Povreda vazalnog odnosa od strne duxa smatrala se crimen malestatis a tužbu znog povrede mogli su podnijeti na generalnom konventuj svi njegovi sudionici. Dux koji bi prekinuo vazalni odnos smatrao se rebellom. Ilustrativan primjer o takvom shvaćanju pruža Tessilov slučaj. U Einhardovimn Analima daje se detaljan opis osnivanja vazalnog odnosa Tessila, bavarskcg duxa. prema franačkom vladaru. Prema Einhardu Tassilo je 757. god. došao pred franačkog kralja “cum primoribus gentis suae” i na franački način (“more francico”) predao se pod zaštitu vladara kao vazal (“in vassaticum” ili “sicut vassus” u Analima franačkog kraljevstva), obećao zakletvom “fidelitatem” kako kralju tako i njegovim sinovima obvezujući se da će im ostati vjeran (fidem servaturum”) kao svojim gospodarima (“dominus suis”) dokle god bude živio. Isto tako su svi prvaci (“omnes primores ac maiores natu Baioarri”) koji su došli pred kralja zajedno sa svojim duxom Tassilom obećali kralju i njegovim sinovima da će čuvati vjernost (“fidem se regi et filii eius servatorus promiserunt”). Annales regni Francorum…et Einhardi. Ed. G. H. Pertzi recog. F. Kurze (Scriptores rerum germanicarum … sv. 43, 16-17). Kada se Tassilo 787. godine nakon neuspjelog pokušaja da se oslobodi vrhovništva franačkog kralja ponovn o predao u ruke kralja (“in minibus Regis”) kao vazal (“in vassaticum”) on je ponovno primio ducatum nad Bavarcima kao povjerenu funkciju (“ducatum sibi commissum a rege”), ali je morao ponovno položiti zakletvu vjernosti i dato taoce (“obsides”). Uspor. Annales regni Francorum…78. Međutim već slijedeće godine sudionici generalnog konventa optužili su ga zbog crimen maiestatis, tj. da je prekinuo vazalni odnos prema franačkom kralju. Uspor. Annales regni Francorum….81 Prekid vazalnog odnosa Ljudevita Posavskog franačko vrelo naziva “rebbellio”. Uspor. F. Rački, n. dj. 321.

19

do XI st. bili određeno vrijeme vazali franačkog cara, bizantskog cara, a neko vrijeme rimskog pape.86 Najpogodniji vazalni odnos ne samo za vladara dalmatinskih Hrvata nego i za sve druge evropske vladare koji su bili u takvu odnosu bio je svakako pod papom, jer ovaj nije raspolagao većom vlastitom vojnom silom koja bi bila kadra da vodi ekspanzionističku politiku kao franački, kasnije rimski, car njemačke narodnosti ili bizantski carevi, a niti je imao potrebe da vodi obrambene ratove s obzirom na to što njegov posjed dosta vremena nije bio ugrožen. Bitno je međutim za takav vazalni odnos bilo to što je vladar ostao samostalan u organiziranju vlasti te da se ta organizacija vlasti nije smatrala dijelom tuđe državne organizacije.87 Upravo iz tog razloga imamo opravdani osnov da govorimo o postojanju vlastite države ako organizacija vlasti nije počivala na gentilnom sustavu nego na klasnom društvu. 4. Državni teritorij od IX do XII st. Borna ie bio dux franačke Dalmacije i Liburnije. To su antički nazivi iz suvremenih franačkih vrela. Pojam Liburnije ne bi bio sporan u IX st. jer on zauzima područje do Istre (Tharsatica urbs Liburnorum) čije se granice uglavnom nisu mijenjale stoljećima, a da li je na jugu zahvatio čitav teritorij skradinskog konventa ili samo njegov sjeverni dio, nije bitno. Naime, nema svrhe za određivanje granica hrvatske države utvrditi koja je bila južna granica Liburnije jer ionako se Hrvatska nastavljaladalje prema jugu Dalmacije, ali dokle? Problem se naime sastoji u tome što nema izravnih dokaza niti da jest niti da nije franačka Dalmacija obuhvaćala čitavo područje antičke Dalmacije. U suvremenom opisu života Karla Velikog tvrdi se da je ovaj vladao, između ostalog, Istrom, Liburnijom i Dalmacijom osim primorskih gradova koje je zbog prijateljstva i sklopljenog ugovora prepustio bizantskom caru.88 S obzirom na to što suvremena franačka vrela znaju razlikovati Liburniju od Dalmacije, znači da su isto tako znala razlikovati Dalmaciju od Prevalitane. Stoga bi se moglo zaključiti da je franačka Dalmacija zahvaćala zaleđa dalmatinskih gradova do crte negdje gdje je počela pokrajina Prevalitana. Jesu li hrvatski vladari kao nasljednici franačkog duxa Borne i vladali u IX st. čitavim teritorijem bivše franačke Dalmacije? Već u prvoj vijesti iz tog područja iz 839. god., zabilježenoj u lvanovoj Mletačkoj kronici, napisanoj doduše gotovo dva stoljeća kasnije, spominju se na području južno od Splita dva prvaka, tj. princes Mislav i iudex Družak s kojima te godine mletački dužd sklapa ugovor o miru. 89Mletački kroničar tom prilikom razlikuje Sklaveniju (na čelu s Mislavom) od Neretvanskih otoka (na čelu s 86F. Rački, n. dj. 3, 325, 357, 362.

87O takvoj biti vazalnog odnosa hrvatskog vladara prema italskom kralju daje nam potvrdu i pismo tog kralja bizanstskom caru Baziliju 871 god. U kojem kralj naziva Hrvate „fideles nostri“, hrvatske kastre „castra nostra“, Hrvatsku „Sclavenia nostra“. No zaštita hrvatskog vladara i njegovih podložnika sastojala se konkretno u tome da je italski kralj kao senior zatražio od bizantskog cara da vrati ljude koje je njegov vojskovođa zarobio u Hrvatskoj koristeći se odsutnošću vojne sile hrvatskog vladara, jer je ovaj kao vazal italskog kralja morao priteći u pomoć svom senirou sa svojom vojskom u opsadi grada Barija u Italiji (uspor. F. Rački, n. dj. 631-362). Državna organizacija Hrvatske nije se smatrala dijelom italskog kraljevstva iako italski kralj navodi da su casta u Hrvatskoj njegova, dapače da je i sama Hrvatska njegova Naime, hrvatska državna organizacija nije se ni u čemu izmijenila kad je hrvatski vladar nekoliko godina kasnije. tj. 878. god. postao vazal bizantskog cara, a godinu dana kasniie papin vazal. 88F. Rački, n. dj. 305. 89F. Rački, n. dj. 335-336. 20

Družakom). Očito da je kroničar pod Sklavenijom razumijevao Hrvatsku, odnosn kopno na istočnoj obali Jadrana, a pod Neretvanskim otocima skupinu jadranskih otoka pred Neretvom. Nadalje je očito prema tom kroničaru da je dužd sklapao ugovor o miru s jednim i drugim prvakom odvojeno. Ako bismo analizirali vokabularij tog kroničara (koji je umro 1008. god.), onda bismo utvrdili da on rabi u označavanju vladara naziv princeps90 te izraz iudex.91 Koliko god je prema tome jasno da je kroničar smatrao princepsa Mislava jednako tako vladarem kao i iudexa Družaka, ipak takvo poistovjećivanje nije neosporno, jer se kroničar koristio izrazima iz svog vremena koji nisu morali imati isti pojmovni sadržaj i 200 godina ranije. Međutim jasno je da je dužd smatrao potrebnim da sklapa ugovore o miru s jednim i drugim prvakom odvojeno. Ako se to uzme u obzir, onda bi područje princepsova vladanja trebalo razlikovati od područja kojim je vladao iudex, a to bi značilo da franačka Dalmacija već 839. god. nije bila jedinstveno područje vladanja. Da li je to bilo već za Ladislava koji je postao 821. god. dux Dalmatiae atque Liburniae, ne može se ustanoviti. Širu mogućnost u donošenju zaključka o teritoriju hrvatske države u IX st. pružaju podaci Konstantina Porfirogeneta koji su sabrani nešto ranije od onih u Mletačkoj kronici. Prema Kanstantinu Porfirogenetu plemena Hrvati, Srbi, Neretvani, Zahumljani, Trebinjani, Konavljani i Dukljani početkom IX st. odvojila su se od bizantskog carstva, postala samostalna i nezavisna ne pokoravajući se nikome tako da nisu imala arhonte, nego svoje župane,92 no već u prvoj polovici IX st. ponovno su došla pod vrhovništvo bizantskog cara koji im je otada (pritom ne misli na Neretvane) postavljao arhonte koje su sami izabirali iz svog roda.93 Iz ovih podataka se dakle vidi da u prvoj polovici IX st.

na području bivše franačke Dalmacije uz jadransku obalu nisu bili samostalni samo Hrvati i Neretvani nego i Zahumljani, Trebinjani i Konavljani a na području Prevalitane Dukljani. Značajno je da Konstantin Porfirogenet ne spominje Neretvane u drugoj polovici IX st. da su dobili svoju arhontiju. Iz drugog pak vrela saznajemo da su Neretvani 887, god. dočekali mletačkog dužda brodovljem pred Makarskom94 što znači da su tada bili

naseljeni i na kopnu, a ne samo na susjednim otocima. No, da

li je time nastala kakva promjena na južnoj granici hrvatske države, nije sasvim jasno. Da je Hrvatska sezala u prvoj polovici IX st. do Neretve, očito je prema spomenutom mletačkom kroničaru. Arheološki podaci o nalazima franačke provenijencije95 dopuštaju mogućnost da se franačka država prostirala na jugu svakako do Neretve i prema tome da bi i vladanje Borne i njegovih nasljednika maglo sezati do Neretve. No, da li je to maglo biti i u drugoj polovici IX st., dijelom razjašnjava podatake ponovno mletačkog kroničara. Naime, on opisujući događaj iz prve polovice X st., tj. onaj u kojem je zahumski knez Mihajlo zarobio 912. god. sina mletačkog dužda, naveo slijedeće za sina: “qui dum Chroatorum fines rediens transire vellet…”96 što znači da je zahumski knez zarobio duždeva sina 90Ivan Đakon naziva Domagoja 865. god. “principes Sclavorum”, a 876. god. “dux Sclavorum” Uspor. F. Rački, n. dj. 364, 366. 91Ivan Đakon naime naziva hrvatskog vladara 997. god. .”judex Croatrorum”. Uspor. F. Rački, n. dj. 424. 92VIZ II 14, 15. 93VIZ II 16, 17. 94F. Rački, n. dj. 374-375. 95N. M i l e t i ć, Nakit i oružje IX-XII vijeka u nekropolama Bosne i Hercegovine, Glasnik ZMS XVIII 1963, 157-160. 96F. Rački, n. dj. 388.

21

upravo kada je htio prijeći na teritorij Hrvata. Taj bi podatak bio nerazumljiv kad područje između Cetine i Neretve ne bi bilo područje Hrvata. Istina je da su Neretvani oko 917. god. bili pod vlašću arhonta Srbije,97 no iz toga ne proizlazi da se njihova zemlja nije prije mogla smatrati dijelom hrvatskog teritorija. Dokle je sezala granica hrvatske države u IX st. prema unutrašnjosti ne može se utvrditi na osnovi povijesnih vrela. Ako naziv što su ga dala franačka vrela franačkoj pokrajini kojom je upravljao dux Barna treba da predstavlja restituciju prava franačkom vladaru koja mu pripadaju po njegovu mišljenju kao nasljedniku zapadnorimskog cara, onda bi hrvatski državni teritorij kao sljednik teritorija bivše franačke pokrajine morao zauzeti prostor do Donje Panonije i antičke Istre. Ako bismo uzeli u obzir podatak Spisa o narodima u kojem se spominje rat između Mihajla Borisa, arhonta Bugarske sredinom IX st. i Hrvata,98 onda bismo mogli zaključiti da je hrvatska država zaista mogla graničiti s Panonskom Hrvatskom, jer je ova bila dobrim dijelom pod arhontom Bugarske pa je stoga vjerojatno da je Dalmatinska Hrvatska u jednom dijelu graničila s njegovim područjem vladanja. 99 Ovakav logični zaključak dade se izvesti i iz podatka u papinu pismu iz 879. god., kojim papa moli hrvatskog vladara da osigura prijelaz papinskih poslanika u Bugarsku, naravno preko hrvatskog teritorija. 100 Međutim, dokle je sezala država prema istoku, teže je utvrditi. Franačka vrela iz IX st. znaju da velik dio antičke Dalmacije nastavaju Sorabi (Srbi) koji žive pod vlastitim duxovima. Za vrijeme Ljudevita Posavskog došao je pad njegovu vlast samo jedan od tih duxova. U X st. izgleda da su se dogodile samo dvije važne teritorijalne promjene. Sjeverna granica se djelomično pomaknula do Drine obuhvativši dio panonskih Hrvata, a južna granica se premjestila u drugoj polovici X st. s Neretve na Cetinu. U Spisu o narodima prilikom nabrajanja županija u Hrvatskoj ne spominje se n organizacijska jedinica na području panonskih Hrvata. To međutim ne dokazuje da tadašnja Hrvatska nije obuhvaćala i te Hrvate.101 U istom Spisu također se ne navodi nikakva organizacija na području koje se prostire sjeverno od banove Gacke, tj. za padručje današnjeg Hrvatskog primorja, istočne Istre i planinskog zaleđa oko gornje Kupe, iako se u istom Spisu tvrdi da Hrvatska dopire do grade Labina u Istri, a u planinskotn dijelu da prelazi u istarsku pokrajinu.102 Isto tako u Spisu se ne navodi nikakva organizacija za teritorij istočno od Psetske županije između Une i Sane, tj. za teritorij preko Sane bar do donje Bosne, iako je očito da se Hrvatska prostirala na tom području sudeći prema opisu Spisa o granicama tadašnje Srbije.103 97VIZ II 54. 98VIZ II 44. 99VIZ II 44 bilj. 127; F. Šišić, Povijest Hrvata …. 1925, 335. 100F. Rački, n. dj. 7; F. Šišić, n. dj. 462. 101F. Šišić, Priručnik ….395; Isti, Povijest Hrvata …. 654; M. Barada, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI st. Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku I (1928-1929), 157-174; J. B õ s e n d o r f e r, Istočna granica Tomislavove, Krešimirove i Zvonimirove Hrvatske u savskodravskom interamniju, RAD JAZU 286, 166-170. 102VIZ II 35. 103VIZ II 34-35.

22

Iz drugog pak vrela saznajemo da suvremenik krajem druge polovice X st. prvaka Neretvana ne naziva doduše kraljem kao hrvatskog prvaka ali ipak princepsom, 104 a tada je taj izraz označavao zaista vladara. Iz tog se može zaključiti da je novo područje Neretvana na kopnu (ne samo uski pojas uz more od Cetine do Neretve nego i duboko zaleđe tog pojasa) koje je zabilježeno u spomenutom Spisu,105 ostalo izvan teritorija Hrvatske. Od otoka u susjednoj regiji sada se spominje pod hrvatskim vladarem samo Vis.106 U XI st. granice su se ponovno promijenile. Južna granica je vraćena početkom druge polovice XI st. na Neretvu, a dalmatinski gradovi, koji su do tada činili bizantsku temu, ušli su definitivno u sklop teritorija kraljevstva Hrvatske i Dalmacije. Hipoteza da je područje Neretvana, koje spominje Spis o narodima između Cetine i Neretve, ostalo samostalno s vlastitom državnom organizacijom kroz čitavo XI st.107 samo je djelomično točna. Iako nomamo podataka o Neretvanima od početka do sredine XI st., nemama razloga tvrditi da je to područje izgubilo svoju samostalnost, to više što nam se sačuvao podatak iz sredine XI st. iz kojeg vidimo da je jedan strani notar nazvao suca Morjana čak kraljem, iako se sam taj neretvanski sudac nije tako potpisao kao svjedok jedne donacije.108 No, u drugoj polovici XI st. raspolažemo s nekoliko podataka iz kojih vidimo da je sudac Morjana odnosno morstik bio često u pratnji vladara iz Hrvatske i Dalmacije te dam u je taj vladar znao povjeriti određeni zadatak.109 Iz ovog možemo zaključiti da se neretvansko područje u drugoj polovici XI st. smatralo teritorijem koji je spadao pod neposrednu vlast hrvatsko-dalmatinskog vladara te prema tome da se južna granica vratila na Neretvu. Postavlja se pitanje: kada je neretvansko područje došlo u sastav hrvatsko-dalmatinskog državnog teritorija? Terminus ante quem non je 1050. god., kada se spominje iudex Marianorum koga notar naziva kraljem.110 Terminus post quem non je 1078. god. kada se neretvanski sudac pojavljuje u pratnji hrvatsko-dalmatinskog vladara kao morstik, tj. kao župan morske županije.111 Izgleda da bi se taj vremenski raspon od 1050. do 1078. mogao smanjiti na 1069. do 1074. godi. Naime, 1069. god.

104F. Rački, n. dj. 427. 105VIZ II 34-35. 106F. Rački, n. dj. 424. 107N. Klaić, Povijest Hrvata …., 474. 108J. Stipišić i M. Šamšalović, n. dj. 78. Treba podvući da se tekst ove isprave nalazi u kartularu napisanom u XIII st. i da taj tekst nije gramatički korektan a niti sadržajno uvjerljiv, Da kraIj putuje zajedno sa županima, satnikom i Morjanima do istočne obale Italije, tj. do otočića Tremita de bi bio advocator jednom redovniku i svjedok donaciji tog redovnika koja se sastojala od jedne crkvice na otoku Biševu u korist benediktinskog samostana u Tremitima za sredinu XI st. gotovo je sasvim neuvjerljiv događaj. Pojam kralja u XI st. nema ništa zajedničko s pojmom “rexa” u VIII pa i u IX st. Vjerojatno ja da je Berigoj bio samo jedan od župana. Naime to bi se moglo zaključiti čak na osnovi stilizacije same isprave, jer se u njoj ističe “rex marianorum at cum aliis iuppanis” tj. najstariji župan kome pripada pravo suđenja. Stoga je vjerojatno notar nazvao tog župana “rexom” naglasivši tako njegov izuzetan položaj. 109F. Rački, n. dj. 113, 117, 147. Istina, mogao bi se stvoriti prigovor zbog formalne neautentičnosti, ali ne može se zanijekati za sada mogućnost eksploatacije. Osim toga, aka su to falsifikati, kako to da jedan te isti detalj donose tri razna falsifikatora, detalj za koji nije zainteresiran nijedan od tih falslfikatora. Isprave su učinjene u korist triju raznih inturesenata (u Splitu i Zadru). Čudno bi bilo da su se složila sva tri falsifikatora da treba morsticusa staviti u pratnju hrvatskog kralja a bilo im je jasno da je neretvanska oblast bila oduvijek samostalan i nezavisan teritorij koji nije pripadao pod vrhovništvo hrvatskog kralja. Da je podatak o morsticusu u tim ispravama točan, potvrđuje činjenica da se morsticus spominje u pratnji hrvatskog kralja i u Supetarskom kartularu u čiju autentičnost do danas nitko nije posumnjao. Uspor. F. Rački, n. dj. 132. 110J. Stipišić i M. Šamšalović, n. dj. 78. 111V. Novak, n.dj. 224; F. Rački, n. dj. 117.

23

hrvatski vladar tvrdi da je njegovo kraljevstvo prošireno na kopnu i moru, 112 pa bi se kraljeva izreka mogla odnositi na neretvansko područje, a 1074. god. javlja se prvi put u vrelima izraz morstik.113 Iz ovog se može zaključiti da je neretvansko područje došlo u sastav hrvatskoga državnog područja negdje krajem 60-tih ili početkom 70-ih godina XI st. Dalmatinski gradovi, tj. Osor, Krk, Rab Zadar, Trogir, Split i Dubrovnik koje spominje anonimni sastavljač 30. poglavlja Spisa o narodima koji su morali plaćati slavenskim arhontima danak od vremena bizantskog cara Bazilija pa dalje, imali su u stvari samostalni razvitak pod raznim vrhovništvima.114 Sa stanovišta bizantskog cara oni su pravno bili uvijek sastavni dio bizantskog carstva pa su tako bili uključeni kao bizantska tema u razne službene popise ili titule. 115 Faktički oni su doskora, već početkom X st., ušli u užu vezu sa svojim zaleđem zahvaljujući tome što je Hrvatska tada postala značajno uporište bizantske protumađarske politike. Koncepcije na splitskim saborima iz početka X st. pod pokroviteljstvom pape o biskupskoj vlasti, o jedinstvenoj metropolitanskoj funkciji i jedinstvu crkvene organizacije na području tih gradova i njihovog zaleđa116 dokazuju da ni bizantski car ni rimski papa nisu tada imali ništa protiv da moćni kralj Tomislav drži pod svojim faktičnim vrhovništvom cijelo područje od Drave do mora uključivši i carske gradove.117 Prema Tomi Arhiđakonu ta je veza bila na bizantskom dvoru prihvaćena definitivno za kralja Držislava118 kada je u posljednjoj četvrtini X st. Hrvatska ponovno došla do važnog položaja i značenja na Balkanskom poluotoku. Medutim, koliko je vrijedila ta eventualna odluka bizantskog dvora pokazuju činjenice iz prve polovice XI st. kada ti gradovi prije svega ne čine više cjelinu jer se od te teme odvajaju južni gradovi formiranjem nove teme sa sjedištem u Dubrovniku,119 a na sjeveru prijelazom gradova Osora, Krka i Raba makar privremeno pod čvršću vlast mletačkog dužda. Hrvatskim vladarima dolaze u trajni posjed carski gradovi tek u drugoj polovici X st.,120 pa otada ostaju tu tijekom stoljeća kao neosporno pravo nosioca naslova kralja Hrvatska i Dalmacije tako da ga može i otuđiti (prodati, oporučno raspolagati). Zanimljivo je da svi ti podaci premda se nalaze u raznim kartularima i ispravama, često

112F. Rački, n. dj. 73; Upor. J. Stipišić, Diplomatička analiza Krešimirove darovnice o Maonu iz 1069 god. Pomorski zbornik, Zadar 7, (1969), 813-826 113F. Rački, n. dj. 98. 114O bizantskom vrhovništvu nad dalmatinskim gradovima vidi J. Ferluga, Vizantinska uprava u Dalmaciji, SAN. Posebna izdanja CCXCI, Vizantološki institut, 6, Beograd 1957, i tamo označenu llteraturu, str. IX - XII; o vrhovništvu hrvatskog vladara nad tim gradovima vidi V. Foretić, Dalmacija prema Hrvatskoj do 1107. god. Pomorski zbornik. Zadar, 7 (1961) i tamo označenu osnovnu literature, 758 bilj. 1. 115Tako je dalmatinska tema spomenuta 899. god. u Filotejevu Kliterologiju, u platnom spisku stratega iz vremena 908-912 god. i u Taktikonu Beneševića (921-934). Kod Konstantina Porfirogeneta ona se također spominje, ali tu se izraz tema koristi i za Istru, iako to ona nije bila ili za Dalmaciju kada to ona nije bila. O tome vidi J. Ferluga, n. dj. 79-81. Strateg se posljednji put spominje nakon prekida od sto godina u tituli zadarskog priora 1060. god. (F. Rački, n. dj. 59). 116F. Rački, n. dj. 187-197. 117V. Foretić, n. dj. 762-764. 118F. Rački, Thomas Archidiaconus Hiatoria selonitana, MSHSM vol. XXVI SS vol. III, Zagrabiae 1894, 38. 119Vidi o tome J. Ferluga, n. dj. 118. 120Iz ove činjenice ne proizlazi da se hrvatski vladari nisu i prije nazivali hrvatsko-dalmatinskim kraljevima. Po vijesti Tome Arhiđakona oni su taj naslov imali već od vremena kralja Držislava, no nije sačuvana ni jedna vladareva isprava iz vremena od Držislava do Krešimira IV pa tu vijest ne možemo potvrdlti. Međutim, prema sačuvanim vrelima od 60-ih godina dalje hrvatski vladari nisu bili samo naslovni vladari Dalmacije, nego i faktični.

24

1

ne samo formalnim nego i materijalnim falsifikatima, ipak se u svima njima hrvatski kralj naziva poslije 1060-tih godina i rexom Dalmatiae odnosno Dalmatinorum.121 Na kraju treba podvući da se granica hrvatske države u toku XI st. izmijenila jedino još na sjeveru.

ii

Već u prvoj polovici XI st. vladar Mađara otkinuo je neke predjele južno od Drave, ali ih tada nije pripojio svojoj drzavi. Tada se u tim krajevima formirala banovina (banatus ducatus Sclavoniae odnosno Sclavonia) koja je putem dinastije ostala u vezi s ostalim državnim teritorijem Hrvatske. 122 Potkraj XI st. poslije smrti kralja Zvonimira vladar Mađara, uvjeren da ima legitimno nasljedno pravo na hrvatsko-dalmatinsko prijestolje, pokušao je ući u posjed svog feudalnog prava, ali izgleda da se s tim nije suglasila većina vladajućeg sloja u Hrvatskoj pa je tako postao hrvatskim kraljem sam na području sjeverozapadnog dijela teritorija hrvatske države od Drave do Gvozda. Na tom je području počeo odmah vršiti prava hrvatskog vladara pa je tako osnovao i organizirao zagrebačku biskupiju. Kada je početkom XII st. uspio dobiti priznanje svojih legitimnih prava na ostalom dijelu hrvatske države, sjedinio je oba područja kao što je to bilo za vrijeme kralja Zvonimira.123 Istočnoistarski teritorij izgubila je hrvatska država u drugoj polovici XI st. (1060-ih godina).124 5. Društvena struktura od IX do XII st. Prije nego prijeđemo na analizu društvene strukture na području hrvatske države, neophodno je da damo kratak uvid u ekonomske uvjete na tom teritoriju uzimajući u obzir konfiguraciju tla, klimu, plodnost tla i druge činioce koji unapređuju ili usporavaju proces objedinjavanja ekonomskih i političkih interesa društvenih slojeva. Ako s tog stanovišta razmotrimo samo teritorij južno od Gvozda jer za onaj sjeverno od Gvozda to nema svrhe s obzirom na to što o organizaciji Panonske Hrvatske u sklopu hrvatske država ne znamo ništa ne samo u pogledu vlasti nego ni u pogledu društvenoekonomskih odnosa, onda moramo na tom preostalom teritoriju hrvatske države razlikovati slijedeće regije: istočnoistarsku, kvarnersku, ličku zavalu, Kordun, sjevernodalmatinsku, srednjodalmatinsku, južnodalmatinsku, dalmatinskih otoka, kraških polja (Glamoč, Livno i Duvno), i regija šuma između Grmeča i Plive. Brdovito primorje istočne Istre i kontinentski planinski niz (Snježnik, Risnjak) čine sjeverozapadno granično područje hrvatske države karakteristično po vrlo malim obradivim površinama s velikim površinama šuma. U samoj kvarnerskoj regiji glavne obradive površine ograničene su na Kastavštinu i Vinodol. S obzirom na pomanjkanje livada sitno stočarstvo moralo je imati bitno značenje. U neposrednom zaleđu gusti šumski pojas Gorskog kotara dobio je privrednu važnost tek kada su Turci došli u blizinu Senja pa je karavanski promet bio prebačen u Gorski katar s izlazom na more u Bakru i Rijeci. Dugi planinski masiv uz more, Velebit, zbog kraške prirode i male 121F. Rački, n. dj. 51, 56, 62, 65. 66, 67, 72, 74, 78, 80, 81, 87, 90, 92; T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, 9, 10, 15, 19, 22 itd. 122M. Barada, n. dj. 166-170. 123F.Šišić, Povijest Hrvata .. , 602-620. O točnijoj ubikaciji Gvozda vidi S. Antoljak, “Petar Goz” ili “Patur Gozdia”, Zadar 1971, 7-29. 124L j. H a u p t m a n n, Erlauterungen zum Historischen Atlas der osterreichischen Alpenlander, I, 4, 1929, 380-387.

25

1 n

širine pružao je neznatne mogućnosti za razvitak planinskoga stočarskog gospodarstva. Medutim Velebit s primorske strane, a gorski lanac Velike i Male Kapele te Plješivice s kopnene strane okružuju Ličku zavalu u kojoj se protežu izolirane zaravni Gackog, Ličkog i Krbavskog polja. Uloga Udbine i drugi historijski tragovi (posebno umjesto manjih županija veliki banski teritorij već u X st.) dokazuju da su Krbavsko i Ličko polje bili privredno i politički značajan prostor. Svojim širokim pašnjacima pogodovala su stočarstvu. Preko Une bilo je u susjedstvu Petrovačko polje pa su se upravo tim prostorom kretali stočari prema sjevernodalmatinskoj ravnici koja je tako predstavljala stočarski most a ujedno i vezu Panonske i Dalmatinske Hrvatske. Kroz taj koridor vršile su se prije turske vlaške migracije i prodori Turaka (Krbavska bitka). Ličko polje s prostranim svojim livadama omogućavalo je uzgoj krupne stoke, a polja s dosta vlage pogodovala su obradi zemlje. Na ovaj kraj se kasnije oslanjala i organizacija Vojne krajine. Ovaj pojas je i prometno bio najpristupačniji te bio cestama povezan za lučke centre u podvelebitskom primorju. Gacko polje je zaseban kraj koji je sa susjednim primorjem odnosno sa Senjom bio povezan bolje negoli sa susjednom Likom. To je također važan prolazni kraj između senjske luke i starih stočarskih krajeva jugoistočne Like i današnje sjeverozapadne Bosne. I taj je kraj Vojna krajina posebno vrednovala. Kao što je u Lici formirala centar Gospić tako je u Gackom polju osnovala centar Otočac. Od posebnog je značenja bio krajnji sjeverozapadni dio brinjski kraj gdje je planinska barijera najuža i niska, pa je tu vrlo rano bila uspostavljena veza između Senja i zaleđa. Na značenje tog prostora upućuju pavlinski samostan na Razvalama i stari gradovi Modruš i Brinj. Sa sjeverne strane Velike i Male Kapele oko srednje Kupe, Dobre, Mrežnice i Korane nastavlja se ravnjačko-gorski pojas Kordun koji je bio također pogodan za stočarstvo (ovce), ali s relativno malo obradive zemlje. No, budući da je zbog svojih niskih gorskih sedala lako prohodan, bio je s Ličkim, Gackim i Krbavskim poljem te sjevernom Dalmacijom od davnih vremena veoma dobro međusobno povezan. Vjerojatno je to bio onaj prostor na kojem se odigrao krajem XI st. i sukob između vojski hrvatskog i ugarskog vladara. Kordun je najvjerojatnije bio granično područje prema peripanonskom prostaru - Panonskoj Hrvatskoj. Sjevernodalmatinski pojas koji se nastavlja na Velebit i Plješivicu sa zapadne strane Dinare dopire do mora Ravnim Kotarima od kojih samo sjeverozapadni dio ima plodnije krajeve, dok u ostalima pretežu velike površine neplodnog tla, a nejvećim dijelom pašnjaci male vrijednosti. Plodno područje proteže se dolinom Zrmanje i uz more (okolica Nina, Zadra, Biogradski obalni pojas, Vranski teritorij, skradinsko-šibenska okolica) gdje je ratarstvo bilo uvijek najnaprednije. U unutrašnjosti je veće agrarne mogućnosti davalo samo Petrovo polje, Kninsko polje i Kosovo polje. Stočarstvo je značajna gospodarska grana za čitavo sjevernodalmatinsko područje, ali ono u zaleđu moralo je znatno zaostati jer nema dosta pašnjaka za ljetnu ispašu. Baš iz trokuta Nin-Šibenik-Knin koji obuhvaća i čini taj svjernodalmatinski pojas potječe velik broj historijskih vrela koja govore o zemljišno-vlasničkim odnosima u Posedarju, Ninu, Karinu, Brdima, Visočanima, Diklu, Zadru, Suovarima, Kopranju, Kokićanima, Kamenjanima, Raštanima, Tinju, Rogovi, Tokinji, Sidragi, Biogradu, Vrani, Ostrovici, Bribiru, Kninu, Skradinu i dr. Taj teritorij odigrao je važnu ulogu u formiranju niza novih hrvatskih

26

gradova (Nin, Biograd. Skradin, Šibenik, Karin, Knin), ali i u pomorskoj trgovini Nina, Zadra, Biograda, Šibenika, kao izvoznih luka svog zaleđa pored senjske luke i drugih podvelobitskih luka koje su također služile svom zaleđu Lici, Krbavi i Gackoj. Ove su luke bile veoma važne i za daljnje svoje zaleđe - ono proko Une, a u pomorskoj trgovini bile su od osobitog značenja, jer o njoj posebno govori Konstantin Porfirogenet kada tvrdi da Hrvati svojim brodovima sagunama i kondurama nisu polazili u rat nego su trgovali obilazeći luke od grada do grada, “Paganiju i zaliv Dalmacije sve do Venecije”.125 Knin je po svom smještaju morao biti važno raskršće putova i tržište stokom. Dokumenti govore da se Knin smatrao gradom, sjedištem vladara, župana i biskupa.126 Srednjodalmatinska regija sastavljena je od primorskog pojasa i Zagore, ali tako da su oba pojasa izrazito međusobno odijeljena visokim planinskim masivima. Najširi dio plodnog područja primorskog pojasa prostire se između Trogira i Splita. U Zagori se pojavljuju samo uske zone plodne zemlje, ali glavno ekonomsko značenje imaju polja uz gornju Cetinu (posebno Sinjsko polje) i Imotsko polje. Poljoprivredom se može obuhvatiti više od polovice produktivnih površina, ali od toga otpada oko 60% na slabe kraške pašnjake. Stočarstvo je u srednjodalmatinskoj regiji manje važno nego u sjevernodalmatinskoj regiji. Područje oko Splita steklo je veliku važnost već u antičko doba, jer ima lake veze sa Zagorom, preko Klisa cestovnu vezu čak s Panonijom, a preko poljičkih udolina s današnjom Bosnom, a na moru je najpristupačniji dio kopnene obale u toj regiji. Zbog ovih prednosti razvila se Salona u središte čitave bizantske Dalmacije, poslije Biaći i Klis u sjedišta hrvatskog vladara. Južnodalmatinski pojas koji je nastavak srednjodalmatinske regije ima samo jednu karakteristiku veoma uzak i isprekidan plodni obalni pojas. Osnovna karakteristika dalmatinskih otoka (Osor, Krk, Rab i dr.) jest prosječno malen pastotak obradive zemlje, a tamo gdje se pojavljuje stvaraju se naseobine tako da su im agrarne mogućnosti malene. Stočarstvo, a još više ribarstvo i trgovina bile su glavne otočke privredne grane. Duboko zaleđe srednjodalmatinskog pojasa s istočne strane Dinare, koje je također spadalo u teritorij hrvatske države, područje je kraških polja: Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, međusobno uglavnom odvojenih planinskim masivima, a spojenih jedino cestama koje se moraju penjati da bi prešle te masive. Tu je ratarstvo sporedno zanimanje, a stočarstvo, kojem pogoduju brojne livade i pašnjaci. osnovno. Dalje u unutrašnjosti do Grmeč-planine i rijeke Plive steru se guste šume a samo uz rijeke Vrbas i Plivu prostiru se uski pojasi plodne zemlje. Stočarstvo je glavna grana zanimanja, jedino je ono moglo donekle osigurati egzistencijski minimum s obzirom na to što u ranom srednjem vijeku šume u takvoj udaljenosti od more nisu mogle postati izvor privređivanja.127

125VIZ II 43. 126F. Rački, Documenta..., 118, 145, 400, 481. 127Uspor. A. M e l i k, Jugoslavija, Ljubljana 1949; I. R u b i ć, Naši otoci na Jadranu, Split 1952; J. R o g l i ć, Prilog regionalnoj podjeli Juguslavije, Geografski glasnik, 1954-1955, XVI-XVII.

27

Utvrditi razvoj klasnog društva na teritoriju hrvatske države do XII st. problem je koji se do sada različito rješavao.128 Spomenuta slika ekonomskih uvjeta pokazala je da su postojali različiti ekonomski uvjeti u raznim regijama hrvatske države pa prema tome da je i sastav i forma društvene strukture morala biti istodobno različita. Ako želimo analizirati društvo u pojedinoj regiji od IX do XII st., onda moramo zaključiti da slika tog društva nije mogla biti jedinstvena i ista u cijelom tom razdoblju, jar su razni čionici utjecali da društvo bude u stalnom razvoju. S obzirem na to što se teritorij hrvatske države mijenjao u razdoblju od IX do XII st., i to uglavnom proširivao, očito je da društvo na priključenim teritorijima ne mora imati istu sliku kao i matični teritorij, pa prema tome ni u tim slučajevima ne množemo uopćavati odnose jednog područja u određenom razdoblju na sva područja i nekoliko razdoblja. Povijesna vrela koja bi nam morala pružiti elemente i građu za snimanje određenog stupnja razvoja društva u određeno vrijeme i na određenom području veoma su deficitarna. Već je Oleg Mandić 1952. god. utvrdio da su podaci sačuvani samo za Zadar i okolicu, Split i okolicu, grad Trogir, Biograd i okolicu, otok Rab, otok Cres, grad Krk i otok Susak.129 Ako ovoj činjenici nadodamo da nije još ni danas utvrđena vjerodostojnost mnogih podataka spomenutih sačuvanih povijesnih vrela, onda možemo shvatiti razloge zbog kojih postoje razna rješenja problema razvoja društvene strukture u hrvatskoj državi od IX do XII st., to više što u ocjenjivanju podataka igra presudnu ulogu ideološki stav autora hipoteze, Istina je da je nužno primijeniti opće zakone društvenog razvoja ako manjkaju podaci za određeni teritorij ili određeno razdoblje. Ali ta sloboda primjene nosi opasnost od shematiziranja naročito ako se moraju popuniti duži periodi (300-400 god.) i pretežni dio državnog teritorija koji je sastavljen od niza ekonomsko-društvenih regija. Čini se da je u takvu slučaju uvjerljiva jedino ona teza koja naglašava svoju hipotetičnost, iako je utemeljena na općim zakonima društvenog razvoja, naročito ako se zasniva na eventualnim reliktima kasnijeg društvenog uređenja koji su sačuvani u kasnijim vremenima, jer ovi često zavode svojom vanjskom formom i izrazom, a zavaravaju svojim pojmovnim sadržajem. Fond izraza koji se odnosi na ekonomsko i društveno uređenje srednjodalmatinske regije za koju jedino imamo, kako je spomenuto, sačuvane podatke za razdoblje od IX do XII st. veoma je siromašan. Stoga je neophodno da se što bolje osvijetli početak IX st. za koji imamo vijesti i shvaćdanja koja su vladala ne samo na uskom području spomenute regije nego i u čitavoj franačkoj državi, a na sam početak IX st. baš se i neposredno nastavlja samostalni život hrvatske državne organizacije s jasnim manifestacijama klasnog društva hrvatskog naroda. Osnovna je postavka za početak IX st. da je franački vladar učinio sve patčcinjene “nations” tributarnim, što znači da su te “nacije” morale dobiti određene organizaciju i kriterije plaćanja tributa. Nema podataka ni o organizaciji ni o kriterijima, ali ima jedna vijest iz 1803. god. koja ocrtava način 128Teorije o postanku i razvoju klasnog društva kod jugoslavenskih naroda vidi kod B. G r a f e n a u e r a. Zgodnjefevdalna družbena struktura jugoslovanskih narodov in njen postanek. ZČ XVIII (1965), 1199-209: N. Klaić, n. dj, 148-164. 129O. M a n d i ć, Bratstvo u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, HZ V (1952) 1-4,229.

28

na koji su se “nationes” potčinjavale franačkom vladaru a u primjenjivanju tog načina zapažamo one koji su predstavljali “nations” i prema tome bili ovlašteni da preuzmu ohvezu plaćanja tributa. Ti su predstavnici bili “possessors”. Naime, Slaveni, tj. oni koji su zastupali Slavene, pokorili su se franačkom vladaru tako da su sebe i sve što su posjedovali podložili dominiju franačkog vladara.130 Pod izrazom “quae possidebant” razumijevalo se najvjerojatnije prvenstveno vlasništvo nad nekretninama. Suvremenik koji je baš tako zabilježio tu vijest smatrao ju je bez sumnje važnim podatkom, jer u tadašnjoj franačkoj državi samo je vladar bio vrhovni vlasnik sve zemlje, a odnos prema vladaru počivao je na osobnoj vezi, Tada je naime svaki čovjek koji je navršio 12 godina morao položiti zakletvu vjernosti franačkom vladaru.131 Uvođenje prvih oblika franačke državne organizacije kod slavenskih plemena prvenstveno preko “possessors” bilo je za sve prihvatljivo i uspješno jer im je ono učvršćivalo i zaštićivalo njihove klasne interese i uređenje. Formiranjem samostalne državne organizacije hrvatski vladar nije se mogao odreći tributa ako je htio održavati dvor i oružanu pratnju kao centar državne organizacije i osigurati zaštitu pravnog poretka koji je on nalagao kao nosilac državne vlasti. Isto tako ni moćni posjednici nisu mogli odbaciti dotadašnju organizaciju i kriterije za ubiranje tributa pa ni načelo osobne ovisnosti o vladaru, jer im je opstojnost državne organizacije bila najviši interes. Oni su svakako najviše očekivali od državne organizacije, više nego ostali, manji posjednici ili oni koji su radili na tuđim posjedima. Ove se pretpostavke ne mogu izravno dokazati, ali ako analiziramo izraze kao što su dominus, dominium, senior, fidelitas, curtis, villa, servus koji se javljaju u dokumentima koji su datirani IX st. a odnose se na srednjodalmatinsku regiju, onda ove teze postaju osnovane i argumentirane. lzraz “dominus” nalazimo već u IX st.,132 ali samo u vezi s hrvatskim vladarom. Naime, tada je izraz “dominus” bio apelativ franačkog vladara,133 pa je očito da je redovnik koji je ubilježavao imena hodočasnika, Trpimira nazvao dominusom zato što ga je smatrao samostalnim vladarom. Istina je da taj izraz nije potvrđen u vrelu s područja hrvatske države, ali je tako registriran već početkom X st. u jednom od zaključaka Splitskog sabora koji normira kaznenu sankciju za zločin ubojstva vladara.134Pojam dakle “dominusa” bio je poznat i na području hrvatske države početkom X st., a to znači da su status vladara, njegova prova i njegov odnos prema podložnicima bili pojmovno definirani po tadašnjem shvaćanju. Izraz “dominium” zabilježen je također u IX st.; jedanput u vezi s pravima koja predstavljaju vlast franačkog vladara,135 a jedanput u vezi s pravima Crkve koja predstavljaju njezinu vlast nad

130F. Rački, n. dj. 305 131G. L e pointe, Histoire des institutions et des faits sociaux, Paris Editions Montchrestien 1963, 206. 132F. Rački, n. dj. 383 133Du C a n g e, Glossarium mediae et infimae latinitatis conditium in Carolo Du Fresne, llI Niort, L. Favre imprimeur-editeur 1884. 17413: O značenju dominus i dominium u srednjovjekovnoj hrvatskoj vidi još M. B a r a d a. Starohrvatska seoska zajednica, Zagreb 1957. 161: S. A n t o I j a k, Ban Pavao Bribirski ”Croatorum dominus”. Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19 (1972), 28-32. 134F. Rački, n. dj. 383 135”Sclavi ... se cum omnibus quae possidebant imperatoris dominio subdiderunt” (F. Rački, n. dj. 305).

29

određenim nekretninama i servima što žive na tim nekretninama.136 Očito je da je u izrazu dominium dolazila do izražaja bit vlasništva kao vlasti. Na osnovi vrela ne mogu se utvrditi ograničenja te vlasti, pa čak ni sam sadržaj te vlasti. Budući da se taj izraz rabi u IX st., može se zaključiti da on proizlazeći iz pojma “dominus” odnosno njegove vlasti sadrži prava samostalnog vladanja, upravljanja i uživanja prihoda na određenim nekretninama koje je vladar ustupio i predao. Takav zaključak nije u protivnosti sa shvaćanjem u franačkoj državi IX st. u kojoj su crkvene institucije duboko prodrle u državne institucije (tako da su se crkvene odluke smatrale pravnim propisima države), a funkcije državne organizacije postale crkvene. Izgleda da vladar nije darivao zemlje na kojima su živjeli slobodni ljudi (barem tako nam se čini s obzirom na to što nemamo ni jedan podatak koji bi dokazivao protivno), te se vlast Crkve u IX st. na takvom darovanom teritoriju mogla vršiti samo nad servima, a ti se jedino i spominju na darovanim nekretninama. Prema tome, dominij je bilo vlasništvo, tj. pravna vlast nad nekretninama i servima na tim nekretninama, koja je pripadala u IX st. vladaru i Crkvi, a najvjerojatnije svima onima koji su imali nekretnine i na njoj serve. Dominij nije bilo apsolutno vlasništvo, već prvenstveno pravo zahtijevanja da se izvrše izvjesne obveze i dužnosti. To pravo dobivano od vladara zasnivalo je vlast, jer je nosilac tog prava mogao primijeniti kaznene sankcije protiv serva koji nije izvršio obvezu. Izvršenje kaznene sankcije osiguravao je pravni poredak pa je stoga logično zaključiti da je dominij značio pravo vršiti određene funkcije državne vlasti na određenoj zemlji. Dominij u IX st. u dalmatinskoj Hrvatskoj predstavlja prvi oblik vlastelinstva. Budući da se izraz dominium pojavljuje na području koje je bilo pod utjecajem franačkog državnog sistema vlasti, pa je i sam bio sastavni dio tog sistema, vjerojatnije je da podrijetlo pojma dominium treba tražiti u franačkom shvaćanju tog izraza, a ne u pojmu dominium koji je no području Dalmacije vrijedio u klasično rimsko doba. Naime, potkraj toga doba i u postklasično doba uobičajio se izraz “proprietas” tako da se izraz “dominium” za vlasništvo izgubio137. Stoga i izraz “dominium” kada se rabi u kancelariji hrvatskog vladara u IX st. jest dokaz da je ušla u hrvatsko društvo jedna strana institucija koja će s vremenom postati glavni stup feudalnog poretka. Izrazi “senior” i “"fidelitas” u spomenutim povijesnim vrelima iz IX st. također upućuju na proces formiranja feudalnog društva u hrvatskoj državi. Dok izrazi “dominus” i “dominium” izražavaju u sferi prava nove vlasničke pravne odnose na nekretninama i servima, dotle izrazi “senior” i “fidelitas” izražavaju nove pravne odnose osoba na temelju vjernosti između vladara i njegeva seniora te između vladara i njegovih podložnika. U tim vrelima IX st. senior je vladar, ali i papa hrvatskom vladaru. Fidelitas je obveza koja se zasniva zakletvom vjernosti što je podložnici polažu svom senioru odnosno vladar papi. Na toj zakletvi vjernosti zasnivale su se obveze i prava onih koji su je polagali i onih kojima se polagala. Iz poznatih vrela mi ne možemo utvrditi njihov pojmovni sadržaj, ali da su seniori zahtijevali od podložnika zakletvu vjernosti, imamo indicij. Naime papa Ivan VIII oko 880. god. javlja 136U sporu između splitskog nadbiskupa i ninskog biskupa 892. god. zbog crkve sv. Jurja u Putalju i njezinih posjeda ninski biskup je u parnici izjavio: “non ita habetur sed nostrae potius ecclesiae dominio detinetur” (F. Rački, n.dj.15). 137B. E i s n e r i M. H o r v a t, Rimsko pravo, Zagreb, 1948, 229.

30

vladaru Branimiru da će poslati svoga poslanika kojem neka “universus populus vester fidelitatem prgmittat”.138 Izrazi curtis, villa i decima u povijesnim vrelima IX st. s područja sjeverne i srednje dalmatinske regije daju ne samo sliku o organizacijskim formama zemljišnog vlasništva tog vremena u toj regiji nego i oblik eksploatacije koji se zasniva na dominiumu. lako nema vjerojatno nikakve veze struktura posjedničkih odnosa iz 1902. god. na području iste regije sa strukturom takvih odnosa u istoj regiji u IX st., ipak podaci iz 1092. gad. pokazuju jednu od mogućnosti raspodjele zemljišnog posjeda u IX st. Na području srednjodalmatinske regije postojala je 1902. god. slijedeća struktura poljoprivrednih gospodarstava: od ukupno 53.890 poljoprivrednih gospodarstava bilo je 85 gospodarstava sa 50-100 ha produktivne površine te 116 gospodarstava sa 100 i više hektara. Očito je dakle da je na području srednjodalmatinske regije postojala mogućnost egzistiranja prilično velikog broja veleposjeda. Istina je da znatan dio zemljišta otpada na pašnjake, ali i oni su bili od značenja u vođenju veleposjedničkog gospodarstva.139 Izrazi “curtis” i “villa” u IX st. označuju tehničke termine za veća poljoprivredna gospodarstva. Spominje se naime u IX st. curtis Klis i curtis sv. Martina. 140 Jedan je pripadao vladaru, a drugi crkvi sv. Martina. Da je curtis poljoprivredno dobro, očito je, jer je vladar darovao obdarenom pravo na desetinu od svega što izraste svake godine na njegavu curtisu Klis.141 Izgleda da je curtis od IX do XI st, bio uglavnom takvo poljoprivredno gospodarstvo koje je vlasnik eksploatirao prvenstveno pomoću izvanporodične radne snage (servima, kolonima, možda i zakupnicima). U jednoj ispravi iz 1042. god. kojoj doduse neki poriču autentičnosti,142 ali ne i vjerodostojnost svih podataka, daruju se tri curtisa, jedan koji se zove Vitula s crkvom, šest serva i četiri ancille, drugi curtis “Noua sella” sa dvanaest familija i treći - Batina ves sa osam familija. 143 Prvospomenuti curtis svakako nije veleposjed, jer 138J. Stipišić i M. Šamšalović, n. dj. 19.

139Detalji poljopriviredne strukture izgIedali su 1902. ovako: KotarUkupno poljoprivrednih gospodarstavaGospodarstva sa 50-100 ha produktivnih površinaGospodarstva sa 100 i više ha produktivnih površinaZadar9.9883829Benkovac5.50096Knin8.338749Šibenik6.70741Sinj7.90851Split15. 3882230 Uspor. Oesterreichischc Statistik, Bd LXXXIII. Heft 3.

140F. Rački, n. dj. 4. 335. Međutim, zanimljivo je da se u istom povijesnom vrelu iz IX st. u kojem je zabilježen izraz curtis ne nazivaju curtisom neke zemlje sa servima, iako su manijenjene samo jednom vlasniku: “detis ecciesiae beati Georgi in loco qui dicitur PutaIo omnia quae obtinet possessionum, servos quidem et ancillas…” (F. Rački, n. nj. 4). Ta nesuglasnost može se protumačiti na više načina: jedan je svakako taj da je takva stilizacija predstavljala način izražavanja pisara isprave za ono što se tada smatralo curtisom, a drugi bi mogao biti taj da sve zemlje sa svojim servima, koje su bile kupljene ili dobivene darovanjem u korist crkve sv, Jurja, nisu sačinjavale jedno gospodarstvo nego da su bile dijelovi dvaju ili više gospodarstava splitske nadbiskupije kojj je pripadala crkva sv. Jurja. Zemlje sa servima mogle su pravno pripadati jednom, a ekonomski sum ogle biti eksploatirane u raznim gospodarstvima istog vlasnika. Isto tako postojala je mogućnost da je među zemljama jednog gospodarstva bilo i takvih koje nisu pripadale tom gospodarstvu (“infra quos terminos nullius adjacet territorium”- F. Rački, n. dj. 4). U konkretnom slučaju izgleda da je pisar isprave htio posebno naglasiti da vladar potvrđuje vlasništvo crkve sv. Jurja nad svim zemljama bilo da su kupljene, bilo darovane za tu crkvu a narocito one u Lažanima i Tugarima.Ta se tendencija specificirna još više očituje u ispravi iz 892. god. Kojom vladar rješava spor zbog istih zemalja i ljudi pa se u njoj naglašava “cum omni suo introitu et exitu… cum servis et ancillis, campis et vineis, pratis et silvis, cuncta mobilia et immobilia omnia” (F. Rački, n.dj. 15). 141F. Rački, n. dj. 4. 142N. Klaic, n. dj. 333, 143F. Rački, n. dj. 46.

31

desetoro ljudi u ono doba ne može obrađivati veleposjed u današnjem smislu. Prema tome, broj radne snage na curtisu nije izgleda bio relevantan da bi se poljoprivredno dobro smatralo curtisom. U jednom pak primjeru iz XI st. vidimo da se pri kupoprodaji jednog curtisa na otoku Braču radna snage uopće ne spominje, ali se zato naglašava da se kupuje curtis sa svim obrađenim površinama (omnes agros et vineas).144 S obzirom na to, izgleda da nije neopravdano zaključiti da se pod curtisom smatralo zaista veće poljoprivredno gospodarstvo koje je vlasnik eksploatirao pomoću serva i ancilla. I u pisaca starog vijeka curtisom se označavalo jedno gospodarstvo sa zemljama, zgradama, servima, kolonima, osobama, koje su bile neophodne za vođenje tog poljoprivrednog gospodarstva.145 U srednjem vijeku pod curtisom se razumijevalo između ostalog i selo “vicus” koje je pripadalo jednog villi.146 U suvremenim vrelima IX st. za područje srednjodalmatinske regije pa i peripanonske regije nalazimo i izraz "villa". Franačko vrelo za 829. god. donosi podatak da su Bugari zapalili “quasdam villas nostrorum” koje su bile blizu Drave,147 a Gottschalk, gost vladara Trpimira sredinom IX st., inače vrlo učeni benediktinac iz Soissonske dijeceze, koji dakle poznaje značenje izraza “villa”u franačkoj državi, iznoseći ponašanje konja čiji će gospodar pobijediti u ratu, tvrdio je da su se vladar Trpimir i on nalazili u villi (villa nostra), koja je bila na samoj granici područja budućeg ratovanja. 148 Pobliže značenje izraza villa dao je izgleda sam Gottschalk u daljnjem svom tekstu kada je spomenuo nekog poznanika koji je bio prepozit “villarum” što su pripadale dominiju opata (que specialiter subiacebant abbatis dominio”).149 Villa je naime u tadašnjoj franačkoj državi predstavljala veliku domenu, tj. ekonomsku jedinicu. Jedan dio domene ostao bi neposredno pod vlasnikom ili njegovim prepozitom, pa su zemlje obrađivali servi i ancillae. Sve što je bilo potrebno za čitavu villu proizvodili su servi i ancillae u svom dijelu ville. Drugi dio zemlje obrađivale su obitelji kao svoje, pa aka su članovi obitelji bili slobodne osobe, bili su nezavisni i slobodni, a njihova se zemlja nazivala mansus ingenuilis, a ako su članovi obitelji bili servi, njihova se zemlja nazivala manus servilis. Međdutim svaki posjednik bez obzira na to da li je bio slobodna osoba iii servus bio je dužan davati određeni tribut vlasniku ville, a vlasnik je mogao biti tada vladar svaki onaj tko bi dobio villu kao naknadu za vršenje poslova državne vlasti. Treći dio ville sastojao se od šuma i pašnjaka koji su bili doduše u vlasništvu gospodara ville, ali su ih imali pravo iskorištavati svi u villi.150 Ako usporedimo pojmovne sadržaje izraza curtis i villa u IX st. lako je zapaziti sličnost, al ii razliku. Oba su se izraza rabila za označavanje organizacijske forme poljoprivredne eksploatacije 144V. Novak, n. dj. 224 (78). 145Du Cange, n.dj. 585, cortis 1 146Du Cange, n. dj. II 583. 147F. Rački, n. dj. 334. 148L. Katić, n. dj. 8-9. 149L. Katić, n. dj. 9. 150J. E l l u l, Histoire des instituions, I. Paris Presses universitaires de France. 1955, 679-680.

32

zemlje, al i curtis bi bio organiziran tako da su ga obrađivali servi i ancillae, a villu servi i slobodne osobe.151 Ako analiziramo sliku ville u splitskom zaleđu gotovo tri stoljeća kasnije (krajem XI st.), zapažamo da u villi Tugari postoje zemlje koje obrađuju slobodni ljudi. Činjenica da se u villa Tugari u IX st. nalazi nekoliko serva ne protivi se shvaćanju ni pojma ville ni podjele vlasništva u toj villi152 ni u IX ni u XI st. U IX st. u villi su mogli živjeti i slobodni i zavisni, a u XI st. imamo dokaz ne samo za tvrdnju da su u villi živjeli slobodni nego i za postavku da su u villi živjeli i servi i ancillae.153 Villae i curtis su već u IX st. postali osnov za formiranje feuda, a onda vlastelinstva. U prvoj fazi razvoja ovih institucija prava dominusa nad Ijudima koji su obrađivali zemlju i njegov odnos prema vladaru predstavljali su prvu formu vlastelinstva. Međutim postavlja se pitanje da li su institucije curtis i villa u razdoblju od IX do XI st, predstavljale jedino manje ili veće ili više seoskih zajednica ili su pored njih postojale i druge samostalne seoske zajednice kojih su članovi bili tributarni samo vladaru ili onom kome je vladar darovao tribut. Niz toponima za naseljena mjesta u srednjodalmatinskoj regiji u XI st. (Bresti, Belaj, Bilsoj, Kremena, Mirice, Nakle, Orehova, Sela, Srenjine, Žrnovica i drugi) 154 sa svojim stanovnicirna koji imaju pravnu i djelatnu sposobnost upućuje na to da formiranjem vlastelinstava izgleda nisu nestale slobodne seoske zajednice koje su se formirale u dugom procesu nakon doseljenja u VII st. uslijed promjene u načinu gospodarenja i u posjedovnim odnosima, naročito pojavom privatnog vlasništva nad zemljom, o čemu doduše nemamo podataka u vrelima, ali možemo naslutiti. Seoske zajednice nisu morale imati u XI st. sasvim zatvoreno i kontinuirano svoje područje. Tako je “sello” obuhvaćalo neko vrijeme ne samo područje koje je bilo u vlasti mještana i njihove seoske zajednice nego i zemlje splitske nadbiskupije te samostana sv. Petra. 155 Jesu li članovi tih seoskih zajednica sačinjavali ujedno i zajednicu rođaka ne možemo utvrditi iz sačuvanih povijesnih vrela. Mogu se postaviti razne hipoteze, ali nijedna ne bi bila neosporna. Izrazi servus i ancilla nalaze se u povijesnim vrelima samo za sjovernodalmatinsku i srednjodalmatinsku regiju hrvatske države. U ne još dovoljno provjerenim vrelima iz IX st. oni se spominju uz darovane zemlje,156 u provjerenim iz X uz mogućnost svoga oslobađanja te školovanja da bi postali svećenici, zatim uz pravo gospodara na disciplinarnu vlast nad njima te uz obvezu pokoravanja svom gospodaru,157 a u povijesnim vreleima iz Xl st. o njima se govori kaoo osobama

151P. Skok vidi razliku između villa i curtis u tome što villa predstavlja selo a curtis pojedinačno kmetovskp selište koje pripada jednom gospndaru. P. Skok, Curtis, Starahrvatska prosvjeta, N. S. II (1928), 111. 152Pogrešna je tvrdnja N. Klaić da se ispravom iz 852. god. svi Tugari smatraju sdervima (N. Klaić, n.dj. 479), jr se tom ispravom spomiinje samo nekoliko serva i ancilla u Tugarima (uspor. F. Rački n. dj. 4). No, isto tako nije nelogično da se Tugarani spominju u XI. st. kao slobodni ijudi, jer je među njima bilo slobodnih ljudi koji su imaloi pravnu i djelatnu sposobnost pa su mogli tužiti i svjedočiti i prema tome biti spomenuti u ispravama. 153“… devastavit totam villam meam, cepit quator servos et duas ancilias…” (F. Rački, N. DJ. 153). 154V. Novak, n. dj. 280-286. 155F. Rački, n. dj. 127. 156F. Rački, n. dj, 4, 15. 157F. Rački, n. dj. 192.

33

koje se mogu kupiti odnosno prodati na osnovi određene forme postupka, zamijeniti, ukrasti, koje ako već nisu bile servi, mogle su postati servima svojovoljno radi određene naknade, silom zbog svoje insolventnosti, odlukom svog roditelja, koje su se mogle osloboditi svog statusa serva otkupom uz suglasnost gospodara, zamjenom i oporukom gospodara, koje su mogle posjedovati svoje vinograde (najvjerojatnije samo ne tuđoj zemlji), koje su mogle ugovarati obveze sa svojim gospodarom, čiji je status serva bio tako reguliran do su otac, sin, brat mogli postati servima a da su istodobno njihov sin, otac ili brat ostali slobodne osobe.158 lz jednog teksta koji je navodno također iz XI st., ali za koji se smatra da je falsifikat, 159 mogli bismo dobiti još jedan podatak o položaju serva u XI st. u koji bismo mogli vjerovati ako je falsifikator uzeo kao svoj predložak neki autentični tekst iz XI st. da bi svoj falfifikat učinio što vjerodostojnijim. Naime, prema tom tekstu proizlazilo bi da su serve mogli naseljavati u villu njihovi gospodari, ali da su se u villu mogle naseliti svojevoljno i slobodne osobe koje su posjedovale vlastite nekretnine uz uvjet da će se pokoravati dominiju gospodara ville.160 lako mogućnost svojevoljnog naseljavanja tuđeg zemljišta po svojoj stilizaciji jako podsjeća na tekstove iz Xlll st. u vezi s hospites, ipak nije isključena mogućnost takvog svojevoljnog naseljavanja u XI st. na ovoj srednjodalmatinskoj regiji, jer ta je mogućnost postojala u shvaćanju pojma ville već u IX st. u franačkoj državi. lz teksta ne proizlazi jasno da li su se ti svojevoljni doseljenici smatrali servima i kao takvi potpadali dominiju gospodara161 ili su te osobe ostale slobodnog statusa, ali su potpadale pod dominij gospodara zemlje tako dugo dok su obrađdivale njegovu zemlju. No, ta nejasnoća nije jedina koja se odnosi na serve. Prije svega postavlja se pitanje da li zavisan status serva proizlazi iz osobne ovisnosti vezanosti za zemlju. Možemo utvrditi da su izrazi servi i ancillae u vrelima iz IX do XI st. pojmovno izjednačeni, jer kad god se ti izrazi pojavljuju u vrelima, oni se spominju zajadno ravnopravno, tako da se pri tome nikad ne navodi razlika među njima, ali mi ne možemo utvrditi da su servi bili glebae adscripti zato što su ti servi, kad god se pojavljuju u još nedovoljno kritički obrađenim vrelima, uvijek tekstualno povezani s nekretninama, doduše uvijek tako da su nekretnine, servi i ancillae svaki za sebe posebno istaknuti.162 Naime, analizirajući relevantne tekstove a vrelima stječe se dojam da je gospodar slobodno po svom nahođenju iskorštavao serve i ancillae, pa tako nalazimo serve i na zemlji koju obrađuju, No, za najveći broj serva (baš na osnovi Supetarskog kartulara) ne možemo tvrditi da su uopće radili na zemljiili da su imali čak svoje gospodarstvo kao feudalni podložnici.163 158F. Rački, n. dj. 19, 128, 134-136, 191 pod VI. 159F . Š i š i ć, Dalmacija i ugarski kralj Koloman, VHAD NS X (1909-1910) 63; N. Klaić, Diplomatična analiza isprava iz doba hrvatske narodne dinastije (I dio), HZ XVIII 146 bilj. 70; N. Klaić, Povijest Hrvata, 391. 160F. Rački, n. dj. 106. 161Dominij gospodara je izraz koji se u XI st. rabi za označavanje sfere vlasti svakog gospodara, a ne samo vladara i Crkve nad zemljištem i Ijudima koji su obrađivali tu zemlju. 162Tako 852. god.; “omnia quae obtinet possessionum servos quidem et ancillas…” (F. Rački, n. dj. 4) ili 892. god.; “dictam ecclesiam cum omni suo introitu et exitu subiugare privilegio cum servis et ancillis, campis, et vineis, pratis et silvis …” (F. Rački, n. dj. 15) ili 1104 god.; “… dedi unam curtem …cum ecclesia…et cum sex servis et quatuor ancillas et alia curte…cum duodecim familie et tercia curte… cum octo familias…” (F. Rački, n.dj. 46) ili 1076. god.; “…do.. in perpetuum ecclesiam et futuris seu in eodem territorio in posterum residere voleentibus…” (F. Rački, n. dj. 106) ili krajem XI st.: “…devastavit …villam meam cepit quator servos et duas ancillas…” (F. Rački, n.dj. 153). 163Kao što to tvrdi B. Grafenauer, Zgodnjefevdalna družbena struktura jugoslovanskih narodov .. ZČ.XIV (1960). 74.

34

Možemo utvrditi da je postojala razlika u izražavanju prisutnosti serva na feudalčevim gospodarstvima koja se spominju u ispravi iz 1042. god., tj. da se na jednom gospodarstvu nalazi pet serva i četiri ancillae, a na drugim gospodarstvima određeni broj familija, ali ne možemo sa sigurnošću utvrditi da taj izraz “familia” znači gospodarstvo feudalnog podložnika. Izrazom “familia” označuju se servi, coloni, koji prebivaju na seljačkim predijima, koji daju gospodaru predija “famulatum et servitium”,164 dakle prvenstveno radnu snagu, a onda kmetska podavanja na osnovi držanja kmetskog selišta. No, time ipak nije isključena mogućnost da servus vodi svoje gospodarstvo na dijelu zemlje koji mu je dodijelio gospodar i koji servus obrađuje samo u svoje slobodno vrijeme. Da li se “familia” u spomenutom vrelu treba baš tako tumačiti, nije sigurno. U svakom slučaju pojmovni sadržaj izraza “familia” u odnosima koji su opisani u toj ispravi nije nesumnjivo određen. Mi možemo utvrditi npr. i to da je gospodar kupio dva serva s njihovim sinovima i kćerima te njihovim vinogradima,165 ali to nam ne daje osnov za zaključak da servi vode svoje gospodarstvo kao feudalni podložnici. Servi su bili vlasnici vinograda, u stvari vinove laze na gospodarevu zemljištu, i da su ih sami obrađivali, sigurno je, ali to im nije bio osnovni rad, jer ih je gospodar sigurno kupio zato što su mu bili potrebni kao radna snaga. Status serva u XI st. nije se razlikovao od serva u klasično doba rimskog prava po tome što je mogao imati vlastite vinograde, jer je i servus tog vremena imao svoj pekulij kojim je mogao raspolagati. Isto tako ne može se tvrditi da su davanja serva od vinograda feudalna podavanja, jer je zakupnina bila svojstvena i za antičko doba. Najveći broj podataka o servima imamo zabilježen u Supetarskom kartularu, ali samo nekoliko potvrda imamo o tome da je Petar Crni nabavljao serve da bi ih koristio kao radnu snagu u samastanskom gospodarstvu (i to onda kada govori o svojoj akciji oko gradnje vicusa za njegove famule). 166 Na osnovi sačuvanih podataka neosorna je svakako osobna zavisnost serva od gosodara a i osobni karakter statusa serva. Vezanost serva uz zemlju može se samo naslutiti i pretpostaviti da je postojala, jer veivanje neposrednog obrađivača uz zemlju bilo je ne samo pravilo u susjednim gospodarskim sistemima nego i osnovni izvor bilo nastajuće, bilo sazrijevajuće feudalne eksploatacije. Osobna zavisnost serva kojih je broj na području srednjodalmatinske regije izgleda bio znatan u XI st. zbog velikog osiromašenja malih poljoprivrednih gospodarstava (o čemu nam govore cijene u prodaji serva)167 bila je, izgleda, u spomenutoj regiji prevladavajući oblik zavisnosti te jedan od osnova feudalnih odnosa koji su nastajali između vladara i vladajudeg sloja, vlasnika zemlje i onih koji su je obrađivali. lz ove analize može se još zaključiti i to da je tada prevladavalo alodijalno, a ne kmetsko gospodarstvo. Logično je da se dotad na području sjevernodalmatinske i srednjodalmatinske regije razvijala institucija serva, a ne kolonata. Čini se da je opravdana tvrdnja da se servus iz vremena od IX do XI st. nije razvio iz kolonata nego iz institucije serva. Istina, za cara Justinijana, dakle noposredno prije doseljenja Slavena u bizantsku Dalmaciju, postojala je sličnost između institucija kolona i serva. Jedni 164Du Cange, n. dj. Ill 409 ad verbum familia. 165F. Rački, n. dj. 134. 166F. Rački, n. dj. 129. 167F. Rački, n. dj. 134-136.

35

i drugi bili su vezani uz zemlju, vlasnik nije mogao prodati zemljište bez kolona ili serva na tom zemljištu. Gospodar je mogao i jedne i druge premještati i zamjenjivati drugim kolonima odnosno servima. Kolon je mogao imati svoju imovinu a i servus je mogao imati svoj pekulij, ali ni kolon nije mogao otuđiti tu imovinu bez suglasnosti gospodara (doduše sporno), gospodar je imao vlast nad kolonom te je mogao odbjeglog kolona tražiti natrag kao i serva. Kolon nije mogao tužiti gospodara osim u nekim slučajevima slično kao i servus. Dijete je postajalo kolonom ako su mu otac i majka bili koloni ili u miješanom braku kolona i serva, ako mu je majka bila kolon kao i kod serva koji je postajao rađanjem od majke.168 Međutim, usprkos takvoj sličnosti postojala je osnovna razlika izmedu kolona i serva: kolon je imao status Iibertatis, a servus status servitutis, kolon je bio zakupnik zemljišta, a servus radna snaga gospodara, status kolona bio je pravno trajno stanje pa gospodar nije mogao kolona osloboditi kolonatske veze, a status serva mogao se u svako vrijeme ukinuti pa je gospodar mogao serva na razne načine osloboditi, ali i puštanjem na slobodu servus je postao samo libertus s obvezama koje su nastale oslobađanjem, a nazivale su se pravima i obvezama patronata (bivši servus ostaje dužan na poslušnost, poštovanje, po potrebi i uzdržavanje bivšeg gospodara id r.).1169 Ako dakle analiziramo jedno i drugu instituciju, možemo sa sigurnošću zaključiti da servus iz vremena od IX do XI st. potječe iz institucije serva iz VI st. sudeći ne samo po nazivu nego i po pojmovnom sadržaju koji ima od IX st. dalje. U XI st, registrirano je čak i patronatsko pravo bivšeg gospodara (“quemque libertauimus et usque ad presbiterii honore sublimari fecimus ad eiesdem ecclesiae opus ibi illum perpetuo manere volumes”),170 što znači da je privredna situacija u XI st. bila takva da je ondašnjim prilikama odgovaralo da oslobođeni ostanu i dalje u određenoj vezi s bivšim svojim gospodarom. Gubitak pravne slobode nije morao značiti i gubitak nezavisnoga gospodarskog položaja. Razvoj pojmova curtis i villa prema nestajanju njihove razlike odrazio se take da se status mnogih serva poboljšao jer je servus počeo dobivati zemlju da na njoj vodi samostalno gospodarstvo, a status slobodnih pogoršavao jer su se kao posjednici svog gospodarstva unutar villa gospodarski gotovo izjednačili sa servima s obzirom na to sto su bili dužni na slična podavanja kao i servi. Stoga je razumljivo da je izraz servus s vremenom mijenjao svoj pojmovni sadržaj i postepeno se sve više poistovjećivao s pojmom ostalih villana stvarajući tako nevi pojam feudalnog kmeta. Nemamo sigurnih podataka o njihovim podavanjima do XII st., ali je očito da je servus bio feudalni kmet već onda kada je njegov gospodar bio ovlašten da nad njime vrši kaznene sankcije kao funkciju državne vlasti. S vremenom feudalčev zemljišni posjed nije morao biti identičan feudalčevu području vlasti, jer tom padručju vlasti mogao je pripasti ne samo teritorij njegova zemljišnog posjeda nego i teritorij izvan tog posjeda na kojem su živjeli slobodni Ijudi na svojim zemljama, ali koji su bill dužni na razna 168B. Eisner i M. Horvat, n. dj. 122 169B. Eisner i M. Horvat, n. dj. 106-114. 170F. Rački, n. dj. 134.

36

davanja u korist feudalca i koji su bili vezani uz feudalčev dvor. Na taj se način s vremenom proširio osnov za razvoj pojma vlastelinstva. Vlastelinstvo nije moralo biti teritorijalno zatvoreno područje. Ono se maglo sastojati od rasutih i ispremiješanih zemljišnih površina na širem teritoriju.171 Čak ni alodij nije morao biti zatvoreno gospodarsko područje jer su alodijalne zemije mogle biti izmiješane sa zemljama slobodnih zemljoposjednika.172 O veličini produktivnih površina pojedinih poljoprivrednih gospodarstava, vlasničkim odnosima na tim gospodarstvima, servima i ostalim villanima manjkaju nam kvantitativni podaci. Znamo samo to da su u sjevernoj i srednjodalmatinskoj regiji u XI st. prevladavali vlasnici zemlje, koji su slobodno raspolagali zemljama bez ičije suglasnosti. Samo manjj broj vlasnika otuđivao je nekretnine uz suglasnost svojih rođaka.173 Je li se u tome krio relikt kolektivnog vlasništva? Otuđivanja nekretnina u kojima otac i sin, majka i djeca te braća zajednički raspolažu nekretninom nisu dokazi o reliktima kolektivnog vlasništva, jer njihov način raspolaganja može proizlaziti iz suvlasničkih odnosa. Međutim, ako neka osoba otuđuje nekretnine uz suglasnost svojih rođaka, u tom slučaju ako se ne mogu utvrditi susjedski odnosi tih rođaka ili ako se ne može zaključiti da se radi o nepodijeljenoj imovinskoj zajednici onog koji otuđuje s rođacima od kojih se traži suglasnost, takav način otuđivanja nekretnine upućuje zaista na postojanje relikta shvaćanja kolektivnog vlasništva po kojem se time čuvaju interesi krvnih srodnika.174 Već je O. Mandić naglasio da činjenica da su grope rođaka raspolagale posjedima ne znači da su ih i zajednički obrađivale, tj. da su u drugoj polovici XI st. u dalmatinskom primorju postojale zadruge kao opći ekonomski temelj društvenog života.175 Zadruga kao proizvođačko-potrošačka jedinica, koja se sastojala od nekoliko pokoljenja jednog oca uz njihove žene, na spomenutim se regijama do XI st. ne može neosporno utvrditi. Na osnovi sačuvanih povijesnih vrela možemo zaključiti da su u sjevernodalrnatinskim i srednjodalmatinskim regijama opći ekonomski osnov društvene strukture bile po pravilu inokosne obitelji koje su držale nekretnine u privatnom vlasništvu. Da li je postojalo ponegdje u tim regijama takvo pravo raspolaganja nekretninama koje se moglo vršiti samo uz suglasnost svih živih rođaka, i to ne na osnovi suvlasništva nego kolektivnog vlasništva tih rođaka, teško je utvrditi sa sigurnošću ali je vrlo vjerojatno. Postavlja se pitanje da li je krug rođaka koji je odlučivao u otuđivanju nekretnina u stvari predstavljao takvu formu zajednice rođaka koja je bila ili nije bila proizvođačko-potrošačka zajednica 171J. Kulischer, n. dj. 63. 172J. Kulischer, n. dj. 66. 173F. Rački, n. dj. 60, 91. 92. 94, 110, 129-133, 153, 162, 173, 180. 174Neosnovano je mišljenje prema kojem tobože jedini Mandićev dokaz za utvrđivanje “ostataka zadruga” u Dalmatinskom primorju, tj. pravo prvokupa ne dolazi u obzir, jer da je prvokup univerzalna ustanova koja se rodila iz činjenice da je zemlja (sa stokom) bila tada osnovni i glavni izvor za podmirivanje nasušnih životnih potreba id a ne vrijedi samo za rođake već i za susjede (N.Klaić, n. dj. 79). Istina je da je pravo prvokupa univerzalna pravna ustanova, al8i je također istina da je taj institute, ako se ne mogu utvrditi susjedski odnosi ili nepodijeljenja zajednica dobara nakon smrti ostavitelja ipak reminiscencija na nekadašnje rodovsko zajedništvo od čega je najbitnije kolektivno vlasništvo. 175O. Mandić, n. dj. 259.

37

pa je postojala bez obzira na to gdje su i u kojoj obitelji živjeli njezini članovi. U vrelima se spominju izrazi “generation” (IX st.),176 “genea” (X st.),177 “genus” (XI st.).178 V. Mažuranić u Prinosima poistovjećuje te izraze s izrazom bratstvo odnosno pleme. 179 U vrelu, u kojem je spomenut izraz “genus” (“ex suo genere”) kao da se pod tim izrazom podrazumijevaju ne samo braća, roditelji, djedovi, pradjedovi nego i žena i ženine sestre i braća, snaha, svekrva, punica, maćeha, tetka i još neki koji nije spomenut “ex suo genere”.180 U drugom vrelu krug onih koji su zajednički odlučivali o otuđivanju nekretnine obuhvaćao je oca, sinove i “propinquos”, tj. rođake (po ocu i svojti)181 ili braću i sve “parentes” rođake.182 Ako bismo uvažili navedene primjere, u tom bismo slučaju morali zaključiti da je pleme obuhvaćalo ne samo rođake po krvnoj vezi nego i njihovu svojtu. Ako uzmemo u obzir da su parentes u jednom slučaju polagali zakletvu da će naknaditi svu štetu koju ucini njihov “consanguineus”, tj. rođak po ocu, pa kada je ovaj i prouzročio štetu, da su ovlastili oštećenog da uzme “totam hereditatem” od onih kojima pripada izvršitelj štete i imovina po njihovom ocu, onda se može utvrditi da je pleme u sjevernodalmatinskoj i srednjodalmatinskoj regiji u XI st. predstavljalo zajednicu rođaka, koja je čuvala zemljišni posjed od prijelaza u vlasništvo izvan plemena svojim pravom prvokupa i jamčila za štetu učinjenu trećim osobama svojom imovinom na osnovi pravog ili fiktivnog srodstva. Pleme u Xl st. u spomenutim regijama nije staleška organizacij, ali je jedna od formi društvenog razvoja u kojoj su se neki oblici starijeg društvenog uređenja podržavali zato što su bili za to prikladni uvjeti i razlozi postojanja (sprečavanje procesa pauperizacije članova plemena uslijed usitnjavanja zemljišnog vlasništva, nerazvijenosti obrta, trgovine i prometa, čestih darivanja u korist Crkve, a možda i uslijed fiskalnih tereta državne organizacije) s jedne strane, a onda zato da se osigura naknada za izvršene zločine i štete u korist oštećenog i državne organiz-ecije s druge strane. Neki sačuvani toponimi iz XI st. mogli bi se protumačiti tako kao da su neka plemena nastavala zatvorene zemljišne površine (Tugarani, Vučići, Kozičani, Srenjinci) pa su dali svoje ime svom naselju.183 Međutim, takva hipoteza nije neosporna, jer se naziv stanovnika mogao izvesti iz toponima (Šibenčani od Šibenika, Kotorani od Kotora ili Tugarani od Tugari, Kozičani od Kozica). Dapače treba naglasiti da su svi ostali toponimi iz XI st. u srednjodalmatinskoj regiji sačuvani u obliku koji neosporno ne predstavlja izvedenicu iz imena plemena (Belaj, Brestani, Bresti, Grebeni, GesenizaJesenica, Cillaua Niua-Kilava njiva, Cobilacz-Kobiljak, Nacle-Orechova, Pissi Rit, Podspilize, Prasizo, Sekyrica, Srenjine, Tristenic, Tugari, Urana, Sirownyze-Žrnovica i drugo).184 Stoga treba 176F. Šišić, Priručnik 182. 177F. Rački, n. dj. 270. 178F. Rački, n. dj. 110. 179V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Zagreb, 1908-1922, 84, 88, 935. 180F. Rački, n. dj. 94. 181F. Rački, n. dj. 130, 173. 182F. Rački, n. dj. 153. 183F. Rački, n. dj. 127, 129, 130, 135. 184V. Novak, n. dj. 280-286.

38

zaključiti da u XI st. (iz kojeg jedino imamo jedno povijesno vrelo kojem nitko nije do danas osporavao vjerodostojnost podataka) pleme ne predstavlja po pravilu teritorijalu zajednicu niti proizvođačko-potrošačku zajednicu nego zamišljenu zajednicu rođaka. lpak, nije isključeno da je neko pleme bilo i teritorijalno povezano, no o tome nemamo neospornih podataka u vrelima do XI st. Na kraju, izraz “decimal” koji nalazimo već sredinom IX st.185 također je od značenja jer upućuje na uvođenje crkvene desetine u prvoj polovici IX st. na području srednjodalmatinske regije hrvatske države. Hrvatski je vladar potvrdio naime 852. god. crkvi sv. Jurja pravo da godišnje dobije deseti dio od svih zemaljskih plodina, koje je vladar imao na svom curtisu u Klisu, a koje je pravo desetine podijelio istoj crkvi ranije vladarev prethodnik. Ova desetina ne može se poistovjetiti s tributom, koji je po pravilu pripadao vladaru od svakog podložnika, ako ga vladar nije od to obaveze oslobodio, ili od onog posjednika koji je živio na vladarevoj zemlji (terra regalis), 186 ili pak od onog serva koji je obrađivao vladarevu zemlju. Ispravom iz 852. god. izričito se određuje da crkvi pripada desetina od onog što naraste na vladarevu curtisu, čime se isključuje mogućnost da se pod desetinom mogu shvatiti redovna podavanja podložnika i serva od svog selišta. Osim toga, očito je da desetina u korist Crkve nije bila uobičajeno davanje, a niti da su sva vladareva imanja bile obavezna na desetinu. Desetina se tek uvodi da bi postala redovni običaj. No, njezino uvođenje odmah u početku postojanja države predstavlja značajnu mjeru vladara. Crkvena desetina još je jedan dokaz da se u novoj državi počeo uvoditi već početkom IX st. franački feudalni sistem ne samo u pogledu njegovih institucija kao što su dominus, dominium, villa, curtis nego i s obzirom na odnos prema Crkvi. Međutim, konkretan primjer darovanja desetine od hrvatskog vladara u korist Crkve već u toku IX st. od posebnog je značenja i iz drugog razloga. Uz organiziranje crkvene hijerarhije, gradnju samostana i crkvi; osiguravanje njihovog funkcioniranja dotiranjem zemljama i Ijudima koji će te zemlje obrađivati i uzdržavati poljoprivredno gospodarstvo crkve, desetina s vladareva gospodarstva predstavljala je još jedan oblik pomaganja i unapređenja Crkve u Hrvatskoj, ali i osnivanje obveza Crkve da pomaže državnu organizaciju u vršenju njezinih funkcija dajući usluge putem svoje posredničke uloge između rimske civilizacije i slavenskog svijeta nuđajući principe rimske hijerarhije, administrativne podjele, procedure u sudovanju, sistema razmjene robe, juridičkih formi u pravnim poslovima, ulazeći u suradnju u rješavanju problema iz sfere državne vlasti na svojim crkvenim koncilima, usklađujući državnu organizaciju sa svojom organizacijom. Ako napokon statistički analiziramo podatke sačuvane za područje sjevernodalmatinske i srednjodalmatinske regije iz vremena od IX do XI st., možemo zaključiti da je u njima registrirano znatno više slobodnih osoba negoli serva. Supetarski kartular najvećim je dijelom pregled pravnih poslova, većinom kupoprodaja, darovanja, zamjena, sklopljenih između slobodnih osoba. Ako izostavimo državne funkcionare, koji se tu spominju, ostaju najvećim dijelom spomenute slobodne

185F. Rački, n. dj. 4. 186F. Rački, n. dj. 132.

39

osobe koje se pojavljuju kao sitni zemljišni vlasnici. Pored njih nalazimo vrlo mali broj zemljišnih vlasnika koji su imali veće posjede na kojima su se držali servi.187 Ako sumiramo sve te podatke o društvenoj strukturi na spomenutum području od IX do XI st., zapažamo da su postojale dvije osnovne klase: vladajuća i vladana. 188 Vladajuću klasu sačinjavao je samo tanak društveni sloj slobodnih osoba koje su vršile državnu vlast kao funkcionari ili ovlaštenici vladara. Vladar je tada bio nosilac sve državne vlasti pa i one slobodnih osoba koje su s vremenom stekle pravo da vrše neke funkcije državne vlasti na svom zemljištu. Vladajuća klasa pojavljuje se u IX st. kao sloj “possessors” koji se počeo razvijati u okviru feudalnih institucija kao feudalna klasa. Ne mogu se prihvatiti teorije koje datiraju postanak plemstva prije IX st.189 bilo tako da se ono razvilo od glavara i starješina plemena (“rodovno plemstvo”),190 bilo da se ono razvilo na.taj način da su hrvati prilikom doseljavanja kao osvajači postali plemići a pokoreni starosjedioci, Slaveni i Avari njihovi podložnici,191 ili teorija koja datira postanak plemstva poslije XII st. jer da se ono do tada nije uopće razvilo.192 Rodovsko-plemenska teorija o postanku feudalne klase uzima u obzir starješinski sloj uređenja društva koje je prethodilo društvenom sistemu vojne demokracije a ne uzima u obzir postanak i razvoj vojne aristokracije za seobe, osvajanja i definitivnog zauzimanja bizantske Dalmacije, proces ekonomske i političke diferencijacije te stvaranja klasnog društva i napokon proces formiranja takvog državnog uređenja u kojem će pored vladara i njegovih funkcionara vlasnici zemlje na kojoj žive slobodne i zavisne osobe zadobiti ovlaštenja za vršenje nekih funkcija državne vlasti, dakle, ne uzima opće zakone drušvenog razvoja, a niti posebni razvoj vladajućeg sloja i utjecaj franačkog feudalizma. Teorija o društvenom dualizmu Hrvata-feudalaca i Slavena-kmetova ne uzima u obzir povijesna vrela koja govore o tome da su Hrvati nakon doseljenja živjeli u vojnodemokratskom uređenju, u besklasnom društvu koje nije bilo narušeno postojanjem serva te bogatih i siromašnih suplemenika, jer je postojao još i širok sloj slobodnih osoba koje nisu imale dominikalnu vlast, ali koje su zajednički

187F. Rački, n. dj. 34, 46, 60, 80-85, 91, 95, 98, 109, 161, 171 i dr, 188BezrazIožna je sumnja N. Klaić u tvrdnju da je hrvatsko društvo bilo već u IX st. podijeljeno u dvije osnovne klase: vladajuću i podvlašćenu (N. Klaić, n. dj. 79), to više što N. Klaić smatra da su Hrvati bili već u VII st. vladajući sloj nakon što su pobijedili Avare pa njih i Slavene potčinili. 189Izraz “plemstvo” za feudalce do XII st. nije osnovon a ni praktičan. Tadašnje društvo u sjevernodalmatiskoj i srednjdalmatinskoj regiji nije poznavalo izraz “nobilis” u značenju koje ima u XlIl st. Ono je poznavalo izraze ingénue, servi, dux, rex, banus, župani, tepčije, dvornici i druge nazive za državne funkcionare ili ukratko rex et proceres Craatorum, primates, dominus, daminium, curtis, villa, servi, ancillae, cives. Lstina, tadašnje društvo nije poznavalo isto tako izraze vladajuća i vladana klasa, feudalci, feud, feudalizam, no, mi se moramo karistiti nekim u svijetu prihvaćenim tehničkim terminima za označavanje dijelova tadašnjega klasnog društva. Izraz feudalac bolje odgovara od izraza plemić ako želimo izraziti faudalne odnose XIII st. jer izraz feudalac daje mogućnost da preciznije izrazimo sliku razvijenog feudalnog društva u kejemn su se formirali u feudalnoj klasi strogo zatvoreni slojevi, tj. staleži, među kojima plemstvo odnosno plemići čine samo jedan stalež. Tako se iz jedinstvene klase feudalaca s vremenom razvijaju podjedini slojevi u toj feudalnoj klasi: više i niže plemstvo, magnates, praelati, nobiles, tj. državni baroni, prinčevi, knezovi, grofovi, baroni, zatim crkveni velikodostojnici i napokon plemići, a tih plemića nema prije XIII. st. 190F. Rački, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII stoljeća, Rad JAZU 70, 187-190; F. Šišić, Povijest Hrvata…, 1925, 656: M. Lanović, Ustavno pravo Hrvatske narodne države, Rad JAZU 265, 190. 191V. Klaić, Hrvatska plemena od XII do XVI stoljeć, Rad JAZU 130, 15, 16; Lj. Hauptmann,Podrijetlo hrvatskog plemstva, Rad JAZU 273; l st i, Hrvatsko praplemstvo, SAZU, Razprave I 53-115. 192M. Barad a, Hrvatski vlasteoski feudalizam po vinodolskom zakonu, Djela JAZU 44 (1952): M. Kostrenčić, Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, Zagreb, 1956. 160-167; mišljenje B. Grafenauera o tim teorijama nabrojenim u ovim bilješkama br 398 i 399 izloženo je u njegovu radu: Zgodnjefevdalna družbena struktura…ZČ XIV 1960), 42-47; mišljenje pak N. Klaić vidi u n. dj. 74-80.

40

upravljale društvom onako kako u bizantskom vrelu stoji: živjeli su u demokraciji nemajući svog arhonta nego starce župane. Teorija o postanku feudaine klase poslije XI st. ne uzima u obzir feudalne odnose koji su postojali u razdoblju od IX do XII st. što dokazuju pojmovi dominus, dominium, fidelitas, curtis, villa, servi i decima iz tog razdoblja. Vladanu klasu sačinjavali su preostali široki sloj slobodnih osoba među koje treba ubrojiti građanstvo i kler koji nisu bili sudionici u vršenju državne vlasti te sloj zavisnih osoba (serva, ancilla) u gradu i izvangradskom području čiji gospodarski položaj nije bio jednak. Najgori položaj imali su oni servi i ancillae koji su radili u kućanstvu kao sluge, nešto bolji oni koji su biIi radna snaga u alodijalnom gospodarstvu, a najbolji oni koji su vodili samostalno gospodarstvo uz obavezna podavanja. Iz vladane klase počela se već u IX st. razvijati klasa feudalnih podložnika iz kojih su se s vremenom u toku X i XI st. izdvojili građani novih gradova (Nin, Knin, Biograd, i dr.), i u kojoj se formiraju različiti pravni statusi slobodnih, poluslobodnih i neslobodnih osoba. Krajem XI st. mi još uvijek imamo onu sliku društvene strukture koja je zabilježena u aktu sinoda održanog u Zadru 1095. gad., tj. ingenuus vel servus, magna vel parva persona, slobodni i neslobodni, a među slobodnima bogati i siromašni, vladajući i vladani.193 No, ta društvena struktura potvrđena je vrelima uglavnom u splitskom zaleđu, ali moglo bi se opravdano

tvrditi

da

je

bila

karakteristična

za

čitavo

područje

sjevernodalmatinske

i

sradnjodalmatinske regije. Za ostali niz regija hrvatske države koje počinju od istarskih gora, pa se nastavljaju kvarnerskom regijom, ličkom zavalom, Kordunom, područjem šuma oko Plive i Vrbasa te kraških polja (Glamoč, Livno i Duvno), južnodalmatinskom regijom te regijom dalmatinskih otoka, mi ne raspolažemo podacima pa možemo samo naslućivati. Činjenica da su vijesti iz stare hrvatske države sačuvane samo za spomenuto usko područje možda bi se mogla protumačiti u vezi s društvenim uređenjem na tom području. Vijesti su sačuvali samostani i crkve. Iz toga bi se moglo zaključiti da u ostalim regijama nisu postojali od IX do XI st. samostani i crkve, ili ako su postojali, da su kasnije propali, možda u toku tatarskih i turskih provala. Ako razmotrimo razvoj crkvene organizacije, onda vidimo da su postojale u IX st. biskupije samo unutar gradskih zidina u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Splitu, Stonu, Dubrovniku i Kotoru, a u zaleđu da je bila nadležna tek formirana ninska biskupija za stanovništvo koje je bilo upravo pokršteno (skradinska, duvanjska i sisačka biskupija bile su ispražnjene), zatim da su u X st. gradske dalmatinske biskupije proširile svoju teriterijalnu nadležnost na granice koje su imale prije doseljenja Hrvata u bizantsku Dalmaciju tako da je ninska biskupija postala suvišna pa je bila i ukinuta, to više što je splitski nadbiskup preuzeo vršenje prava ispražnjenih biskupija. Nadalje vidimo da je krajem prve polovice XI st. čitava unutrašnjost hrvatske države ponovno pripadala ne dalmatinskim biskupima nego hrvatskom biskupu (koji je boravio na dvoru a s vremenom tek dobio rezidenciju u Kninu) te da je u drugoj polovici XI st. bila ninska biskupija ponovno uspostavljena, doduše u vrlo skučenim granicama; tako je zaleđe 193F. Rački, Documenta …, 160.

41

dalmatinskih gradova ponovno doživjelo crkvenu reorganizaciju. Sve te česte promjene u unutrašnjosti države govore da organizacija Crkve u tim dijelovima države nije funkcionirala. Jedino biskupije u sjevernodalmatinskim i srednjodalmatinskim regijama imale su uglavnom stalno određena područja djelovanja. Osim toga postojao je neko vrijeme antagonizam između splitskog i ninskog biskupa zbog želje za primatom pa se time zaoštravao problem slavenskog bogoslužja čemu je pridonio svoj udio i vladar kojeg je ipak više zanimala ideja čvrstog sjedinjenja dalmatinskih gradova sa zaleđem pa je shvatljivo da je poduzimano mjere za zbIižavanje s dalmatinskim biskupima i samostanima. Ako u tom svjetlu shvatimo činjenicu da je Crkva samo u dalmatinskim gradovima sačuvala povijesna vrela za staru hrvatsku državu, onda je očito da ne možemo postaviti dilemu jesu li ili nisu postojali samostani u ostalim regijama hrvatske države. Oni su postojali, jer je to bio interes vladara i Crkve, ali je najvjerojatnije da je mreža crkvenih ustanova bila veoma rijetka, a osim toga, što je veoma važno, i utjecaj Crkve prema tome nije mogao biti velik u tim regijama. Ako tome pribrojimo da trgovina nije bila živa, a promet s morskim lukama bio slab, morali bismo zaključiti da se i društveni odnosi u tim regijama nisu razvijali onako brzo kao u primorskim regijama te da se u tim regijama morao zadržati znatan broj ostataka društvenog uređenja iz doba vojne demokracije. Sudeći prema organizacijskim formama državne vlasti u Lici, Gackoj i Krbavi koje su bile u X st. jedno upravno područje, dakle jednostavni oblik organizacije, moglo bi se zaključiti da je takva forma najviše odgovarala ekonomskoj i društvenoj strukturi tamošnjeg stanavništva, a ta je mogla biti samo stariji oblik drušstvenog uređenja u kojem su npr. Gačani u IX st. mogli priznavati kao državnu vlast jedanput Bornu, a drugi put Ljudevita Posavskog, i to u veoma kratkom razdoblju. U regijama kraških polja Glamoča, Livna i Duvna i dalje u šumskom pojasu oko rijeke Vrbas i Plive funkcionirale su u X st, županije tipa koji je bio zastupan u sjevernodalmatinskim i srednjodalmatinskim regijama što znači da je u tim regijama bila organizirana gušća administrativna mreža pa bi nas to moglo uputiti na zaključak da su to zahtijevali ekonomski i društveni interesi vladajuće klase, a to pretpostavlja veću društvenu diferencijaciju i jače klasne suprotnosti pa prema tome društvenu strukturu koja bi sličila onoj u sjevernodalmatinskim i srednjodalmatinskim regijama. Naravno, ovakvo je zaključivanje logično, ali ne i neosporno, jer nema potvrde u pevijesnim vrelima. Organizacija državne vlasti mogla je ovisiti i o drugim činiocima, a možda je očuvana u vrelima samo fragmentarna pa čak i iskrivljena slika te organizacije, Stoga nema osnove zalagati se za rješenje tog problema baš u određenom obliku. Nešto drukčija morala je biti slika društvenog razvoja u južnodalmatinskoj regiji, posebno između Cetine i Neretve, gdje je cvalo gusarenje, a isto tako je morala izgledati i društvena struktura na dalmatinskim otocima drugačijom jer su tu imali presudan utjecaj centri bizantska vlasti smješteni u gradovima kamo utjecaji s kopna nisu magli dopirati u većoj mjeri, gdje je bizantska dvorska politika štitila male pasjednike i njihov slobodni status da bi se obranila od opasnosti koju su predstavljale latifundije u stjecanju prava vršenja centralne državne vlasti. Istina, feudalni odnosi su ipak prodirali i na dalmatinske otoke o čemu nam govore zakletve vjernosti 1018. god. gradova Raba, Krka, Osora, grada Beli na otoku Osoru koju su polagali mletačkom duždu kao svom senioru obvezujući se na

42

plaćanje tributa i na vjernost,194 ali taj odnos prema senioru izgleda nije dirao u podjelu i organizaciju vršenja vlasti ni u gradovima ni u zaleđu, bar o tome -nemamo nikakvih protudokaza. Na otoku Osoru (tako su se nazivali otoci Cres i Lošinj) nalazimo u X st. niz kaštela koji su bili središta sa svojom organiziranom upravom za okolno stanovništvo, ali tako podijeljeni da su neki kašteli bili naseljeni hrvatskim, a drugi romanskim stanovništvom. 195 No, to je i jedini podatak o organizaciji izvangradskog područja na otocima koji ne možemo generalizirati tako da bismo to smatrali tipičnom slikom za sve otoke niti je možemo produžiti na duži period čak ni na samom otoku Osoru. Za druge regije nema baš nikakvih podataka pa je tako otvorena mogućnost nagađanja. 6. Državna struktura U razdoblju od početka IX do kraja XIl st. razvijala se na dijelu hrvatskog naseobenog prostora država patrimonijalnog tipa. Njena osnovna karakteristika sastojala se u tome što se državna organizacija smatrala u načelu patrimonijem vladara. Sve funkcije državne vlasti pripadale su prvenstveno vladaru. On je bio izvor vlasti. Nitko nije nmogao vršiti funkciju državne vlasti bez vladarevog ovlašstenja. U toku XI i Xll st. pojedine funkcije vlasti počele su se odvajati od vladarevog utjecaja osamostaljivati i postajati nasljednim funkcijama uzurpatorovog roda. No, te pojave nisu bile još dominantne u državnom uređenju pa se može tvrditi da je u osnovi ipak i u tim stoljećima državna vlast imala patrimonijalni, patronalni i dominikalni karakter. U načelu nikada nije u tom razdoblju vladao slobodni izborni sistem u popunjavanju praznog prijestolja. Velika većina vladara pripadala je dinastiji TrpimirovićA. Pa i kuća Arpadovića došla je na hrvatski prijesto na temelju baštinskog prava. Prema tome državna vlast se smatrala patrimonijem dinastije. Patronalni karakter odražavao se u shvaćanju da je vladar i samo on, zaštitnik pravnog poretka. Stoga svi su njemu podložni i njemu duguju vjernost. Čitava državna organizacija služi osiguranju pravnog poretka a to je organizacija vladareva. Nitko se ne pokorava toj organizaciji kao neposrodnom nosiocu vlasti već vladaru. Ta organizacija služi samo zaštiti stečenih prava a ne da zapovijeda nezavisno od vladara. Dominikalni karakter državne vlasti očitovao se u shvaćanju da je vladar vrhovni gospodar zemlje i Ijudi na toj zemiji. On ima pravo da vlada Ijudima, da sudi, da traži tribute ili poreze, da bude gost na teret podložnika. On je jedini imao pravo da podjeljuje ovlaštenja vršenja funkcije državne vlasti ili ubiranja vladarevih poreza u svoju korist. Stoga dvorsko vijeće je savjetodavni organ vladara a ne institucija iz koje proizlazi vlast. Narodne skupštine nisu organi koji odlučuju nego skupovi koji slušaju vladareve odluke ili koji služe kao svečani ambijent u kojem se proglašavaju važne odluke i odigravaju važni događaji za dinastiju i podložnike. Tim karakteristikama ne suprostavljaju se bitno odnosi koji ukazuju na ovisnost vladara od određenih sredina, dokle god te sredine nisu zaista postale nosilac i izvor državne vlasti. 194F. Rački, n. dj. 32-35. 195 F. Rački, n. dj. 35, 426

43

a) Vladar Iako nemamo podataka o osnovnom odnosu Hrvata prema svom vladaru za cijeli niz regija hrvatske države, ipak čini se opravdano tvrditi da je taj odnos počivao od IX st. dalje na feudalnoj fidelitas i plaćanju tributa vladaru.196 O državnoj organizaciji možemo utvrditi veoma malo, jer nisu sačuvana povijesna vrela koja bi pružala izdašnije podatke, a ona koja su sačuvana većinom još nisu proučena s obzirom na vjerodostojnost podataka. Ne samo što ne možemo neosporno ustanoviti organe vlasti a niti njihov djelokrug nego ne možemo ni njihov razvojni put od IX do XIl st. Možda nam je najjasniji status vladara. Naziv vladara mijenjao se tako da je u IX st. Iatinski glasio “dux”. Međutim, taj naziv nalazimo i u X i XI st. no, izgleda u slučajevima kada vladar nije bio još okrunjen. Od X st. dalje naziv okrunjenog vladara glasio je “rex”.197

196Podatak da je kralj Zvonimir dao Strezi pravo da ubire tribute na zemljama između Biaća i Solina ne upućuje na tribute koji je Zvonimiru pripadao kao vladaru već kao vlasniku zemlje. Upor. F. Rački, n. dj. 132

197Da se vladar zaista nazivao dux-om i u X I XI stoljeću dokle god nije bio okrunjen imamo više dokaza. Tako vidimo da je Toma Arhiđakon nazivao Tomislava dux-om (F. Rački, Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, MSHSM vol. XXVI, SS vol. III, Zagrabiae, 1894, 36) Na jednom kamenom spomeniku pak Stjepan Držislav naziva se magnus dux (F. Šišić, Priručnik, 126). U zavjrnici pak Zvomimira ističe se da je Zvonimir bio prije krunidbe dux Hrvatske i Dalmacije (F. Rački, Documenta,103). Kako je glasio prijevod izraza dux na hrvatskom jeziku ne znamo ali obzirom da su se prvi vladari Moravske, Češke, Poljske i Rusije nazivali u narodnim jezicima “knez” a u latinskom “dux” naši historičari počevši od F. Račkog smatraju opravdanim da se i hrvatski vladari mogu nazivati knezovima (upor. F. Rački, Nutarnje stanje, Rad 91, 126). Izraz “rex” može se sa sigurnošću prevesti sa “kralj” jer na Bašćanskoj ploči na kojoj je tekst pisan na hrvatskom jeziku Zvonimir se naziva “kralj hrvatski” (F. Rački, n. dj. 127). Međutim, značajno je da se hrvatski vladari negdje nazivaju knezovi, odnosno kraljevi Hrvata ili Hrvata i Dalmatinaca (tako 839 god.; 852 god.; 892 god.; 925 god. F. Rački, Documenta, 3, 4, 15, 87, 188; 950 god. J. Stipišić-M. Šamšalović, Diplomatički zbornik, 40; prije 970 god. F. Šišić, Priručnik, 126; 1059 god., 1062 god., 1069 god., 1070, 1072, 1075, 1076, 1077, 1076-8, 1078, 1080, 1083, 1086, 1089 god. F. Rački, Documenta, 51, 62, 74, 76, 78, 81, 87, 90. 103, 106, 11, 112, 114, 127, 128, 144 i 148) a negdje kraljevi Hrvatske ili kraljevi Hrvatske i Dalmacije (tako 1066 god., 1069, 1070, 1072, 1073, 1075, 1076, 1078, 1088/9 god. F. Rački, n. dj. 65, 66, 67, 72, 80, 85, 92, 95, 103, 108, 116, 118, 145, 147, 148) a u X st. istovremeno i na ovaj in a onaj način (npr. 1075 god. F. Rački, n. dj. 103). Toma Arhiđakon tvrdi u XIII st. da su se vladari od Držislava (X st.), dalje nazivali kraljevima Hrvatske i Dalmacije (F. Rački, Tomas Archidiaconus, Historia Salonitana, 38). Prema sačuvanim dokumentima vidimo da su se hrvatski vladari tako nazivali tek u drugoj polovici XI st. Obzirom da se naslov vladara Hrvata ili Hrvata i Dalmatinaca upotrebljavao još u XI st. očito je da se nova praksa nije još ustalila po kojoj se u vladarski naslov stavlja od X st. dalje naziv zemlje a ne naroda.

44

Da je kralj već u X st. imao krunu imamo potvrdu u vrelima. 198 No, već u IX st. okolina je nazivala vladara “rex”. Međutim u IX st. ovaj naziv ne znači kralj već vladar pa se i država nazivala “regnum”. Regnum se poistovjećivao s vladarom199 što proizlazi iz shvaćanja da je država vladarev patrimonij. Stoga je razumljivo da se Trpimir u IX st. naziva u Cividalskom evangelistaru “dominus”200 te da u IX st. vladar naziva župane “svojim županima”

201

tj. da je smatrao aparat

državne organizacije svojim vlastitim aparatom. U toku IX do XI st. hrvatski je vladar bio ponekad u vazalnom odnosu bilo prema franačkom, bilo bizantskom vladaru, bilo prema papi. Iz zavjernice hrvatskog vladara papi iz 1075. god. saznajemo obaveze vladara prema papi kao svom senioru a to su bile plažanje godišnjeg tribute, poslušnost prema senioru, čuvanje vjernosti prema senioru, vršenje vladarskih funkcija (krojenje pravde, zaštićivanje interesa Crkve, briga za siromahe, udovice i siročad, sprečavanje nedopuštenog sklapanja braka, osiguravanje interesa Crkve pri sklapanju braka, zabrana trgovine robljem i drugo).202

198Kraljevska kruna (diadema regni) spominje se prvi puta oko 998. godine. Sporno je pitanje kada je knez Hrvata postao kralj Hrvata ili Hrvatske. Prvi knez kojeg je papa nazvao kraljem bio je Tomislav (o. 910 god. ili o. 910-928 po S. Antoljaku). Toma Arhiđakon (XIII st.) tvrdi da je Stjepan Držislav (969-997 ili iza 960 godine po Antoljaku) bio prvi kralj Hrvatske i Dalmacije. Toma Arhiđakon zna čak da je taj hrvatski vladar dobio kraljevske znakove od bizantskog cara. Na nadgrobnoj ploči kraljice Jelene (+976) piše da je već vladar Mihajlo (o. 935-945 a prema Antoljaku o. 926- o. 945 god.) bio kralj. I iz isprave iz god. 950 slijedi da je Mihajlo nosio kraljevsku titulu. Treba istknuti da vladari koji u X st. imaju naslov kralja nisu samo legitimni vladari, već i nosioci kraljevske titule i časti (vidi o tome I. Beuc, rex i regnum na nadgrobnom natpisu kraljice Jelene, Starine JAZU 58, 1980, 1-8). Konstantin Porfirogenet međutim ne naziva Mihajla Krešimira kraljem već arhontom (VIZ II 43). Toma Arhiđakon isto tako ne naziva Tomislava kraljem već knezom (F. Rački, Thomas Archidiaconus, Historia Salonita na, 36). Jedino dakle papino pismo spominje baš Tomislava kao kralja (F. Rački, Documenta, 189). No, i u zaključcima Splitskog koncila iz istog vremena spominje se kralj a ne knez (F. Rački, n. dj. 190). Međutim, tekstovi papinog pisma i zaključaka Splitskog koncila sačuvani su u rukopisu iz XVI st. J. Lucius u XVII st. smatrao je pismo i zaključke falsifikatima. D. Farlati u XVIII st. smatrao je sadržaj pisma i zaključaka vjerodostojnim. Rački i drugi historičari prihvataju Farlatijevu tvrdnju. Da Konstantin Porfirogenet ne naziva hrvatske vladare kraljevima razumljivo je, jer je ovaj car smatrao hrvatske, srpske i bugarske vladare u IX i X st. arhontima, tj. takvim vladarima koji su vladali na bivšem bizantskom teritoriju koji po mišljenju cara pripada još uvijek Bizantu pa su ti vladari carevi namjesnici ili upravljači. Toma Arhiđakon očito nije imao pred sobom papina pisma i zaključke kada je pisao svoju Povijest salonitanskih i splitskih biskupa. Stoga postoji dovoljan temelj da se private Farlatijevi razlozi i argumenti kojima on priznaje autentičnost podataka iz pisama i zaključaka. Prema Korčulanskom rukopisu iz XII. St. može se dapače ustvrditi da je upravo Tomislav postao prvi hrvatski kralj jer se u tom rukopisu navodi da su Hrvati postali tributarno podložni papi upravo pod papom Ivanom X (914-928) koji je bio suvremenik Tomislava. Dakle, hrvatski vladar je postao kraljem ne onda kada se spominje krajem X st. prvi put njegova kruna već tada kada je postao vazal pape, što se u tadašnjoj Evropi povezuje s papinom predajom krune svome vazalu.

199Evo kako Gottschalk gost kneza Trpimira opisuje slušajući građane dalmatinskih gradova i Hrvate u zaleđu tih gradova kako građani poistovjećuju cara sa carstvom a Hrvati vladara s državom: “Item homines Dalmatini, perinde idem similiter hominess Latini Graecorum nihilominus imperio subjecti, regem et imperatorem communi locutione per totam Dalmatiam longissimam revera regionem regem, inquam, et imperatorem, regnum et imperium vocant. Ajunt enim: “Fuimus ad regnum” et “Stetimus ante imperium” et “Ita nobis dixit lotucum est imperium”. Sed nec istud ab illis aestimes absque auctoritate dici” (L. Katić, n. dj. 8-9).

200F. Rački, n. dj. 383, 201F. Rački, n. dj. 4, 202Zavjernica kralja Zvonimira sačuvana je u Knjizi cenzusa (Liber censuum) u kojoj je opisao Cencius (kasnije papa Honorije III) 1192 god. iz Kolekcije kanona (Collectio canonuni) kardinala Deusdedita (o. 1086-1088). U hrvatskom prijevodu zavjernica ovako glasi: “U ime svetoga i nerazdjelnog Trojstva godine 1076. Gospodnjeg utjelovljenja, indikcije 14. mjeseca listopada. Ja Dmitar koji se zovem i Zvonimir po mislosti Božjoj knez Hrvatske i Dalmacije izabran jednoglasno u sinodu po svem svećenstvu i narodu (sinodali et concordi totius cleri et populi electione) za vladanje kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca, a od Tebe, gospodine Gebizone, koji imaš vlast od gospodina našeg pape Grgura kao poslanika Apostolske stolice, opremljen i za kralja u solinskoj bazilici postavljen zastavom, mačem, žezlom i krunom. Tebi se obavezujem, obričem i obećajem da ću nepromjenjivo vršiti sve što mi njegova časna svetost nalaže, da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost prema Apostolskoj stolici, pa što god je u ovom kraljevstvu odredila ili će odrediti Apostolska stolica i njezini legati, na što ću nerazriješivo paziti, krojiti ću pravdu, braniti ću crkve, brinuti ću se za prvine, desetinu i za sve što pripada u crkvu. Starati ću se za život biskupa, svećenika, đakona i podđakona da čisto i prema propisima žive; štititi ću siromahe, udovice i siročad; ukidati ću nedopušteni brak među rođacima, odrediti ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom.

45

U XI st. moć i utjecaj pape kao seniora nisu bili bez značenja što se vidi iz slučaja Petra Krešimira IV koji se morao podvrgnuti saslušavanju papinog poslanika da bi ovaj utvrdio krivnju ili nevinost ovog kralja u umorstvu kraljeva brata pa je kralj morao položiti sa “svojim 12 županima” prisegu da on nije kriv u vezi sa izvršenim zločinom, ako se je htio osloboditi odgovornosti prema svom senioru.203 Vladarska funkcija i čast bila je nasljedna što je odgovaralo shvatanju države kao patrimonij dinastije, Knez Trpimir (o. 845-864) bio je začetnik dinastije, koje je po njemu nazvana dinastija Trpimirovića a vladala je uz kratke prekide do potkraj XI st. Nasljedni red izgleda nije bio reguliran, pa je vladarska funkcija prelazila od oca na sina ili od brata na brata ili od brata na bratova sina. Princip izbornosti izgleda da se primjenjivao samo u slučaju kada je kandidat bio bez nasljednog prava. Suvladarstvo također nije bilo isključeno.204 Posljednji Trpimirović kralj Stjepan II potkraj XI

203svećeničkim, a sklopljeni ne ću razriješiti. Protiviti ću se prodavanju ljudi, te ću se s voljom Božjom pokazati pravedan u svemu što je u skladu s pravom. Određujem posavjetovavši se sa svim svojim primatima da ću od kraljevstva što mi je dano također svake godine na Uskrs platiti sv. Petru danak od dvjesta bizantskih dukata, te naređujem, stalno određujem i potvrđujem, da to čine dovijeka i oni koji budu poslije mene kraljevali. Osim toga darujem, dajem i potvrđujem Apostolskoj stolici samostan sv. Grgura koji se zove Vrana i sve blago njegovo, tj. srebrnu posudu u kojoj se nalaze ostaci sv. Tijela istoga blaženog Grgura, dva križa, kalež i pliticu, dvije zlatne krune, draguljima ukrašene, Evanđelje srebrom okovano i sva njegova pokretna i nepokretna dobra; neka bude uvijek taj samostan svratište poslanicima sv. Petra i sasvim u vlasti njihovoj, ali s tim dodatkom da se ni u čije ruke ne preda nego da u sve vrijeme bude vlasništvo sv. Petra i da ga ja i moji nasljednici brane, pa da bude Slobodan i siguran od svakog čovjeka (hominem). A otme li čija smjelost nepromišljenom drskošću spomenutom samostanu blago što mu je dano, neka čuje onaj strašni glas sučev što će ga đavo sa svojim anđelima čuti Osim toga, jer Bogu služiti znači isto što i kraljevati, predajem se i preporučam u tvoje ruke namjesto u ruke blaženom Petru i našemugospodinu papi Grguru i njegovim nasljednicima na stolici apostolskoj. Ovu zavjernicu (fidelitatem) potvrđujem prisegom: Ja, velim, Dmitar koji se zovem i Zvonimir, po milosti Božjoj i po daru stolice apostolske kralj biti ću od ovog časa unaprijed vjeran sv. Petru i gospodinu mojemu Grguru i zakonitim nasljednicima njegovim; ne ću sudjelovati ni riječju ni djelom ako bude on sam ili buduće pape iza njega ili poslanici njihovi izgubili život ili udove ili bili zarobljeni; a naum koji bi mi povjerili ne ću nikome na štetu njihovu hotimice otkriti. Kraljevstvo pak, što mi ga tvoja ruka, opate Gebizone, predaje, čuvati ću vjerno i ne ću ono a ni vrhovnu vlast nad njim nikad ni u kakvoj namisli oteti stolici apostolskoj. Gospodina moga papu Grgura i njegove nasljednike a i poslanike, ako dođe u moju oblast (potestatem) primiti ću časno i čestito ću s njima postupati i otpraviti ih; otkle god me pozovu ja ću im iskreno kako budem mogao služiti.” (Prijevod je S. Srkulja, s nekim izmjenama, u njegovoj knjizi: Izvori za hrvatsku povijest – upor. J. Šidak, Historijska čitanka, I, Zagreb, 1952, 28-29.). V. Foretić, Korčulanski kodeks, 12. stoljeća i vijesti iz doba narodne dinastije u njemu. Starine, 46,30.

204Evo redoslijed vladara iz dinastije Trpimirović (prema F. Šišiću) Trpimir (o. 845-864) Zdeslav (878-879) Mutimir (893-910) Tomislav (o. 910-928) Trpimir II (o. 928-935) Krešimir I (o. 935-945) Miroslav (945-949) Krešimir II ((949-969) Držislav (969-997) Svetoslav (997-1000) F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1962., 128 Prema S. Antoljaku Šišićev Krešimir II nije postojao, Držislav nije bio sin Krešimira II već Krešimira I. Osim toga S. Antoljak tvrdi da se ne može dokazati da je Tomislav bio sin Mutimira (prema S. Antoljaku Muncimir). Pored toga prema S. Antoljaku Šišićev Mutimir je vladao do početka X st. te je Tomislav vladao od 900-te dalje. Njega je naslijedio oko 920-te Trpimir II a ovoga oko 926 god. Krešimir I. Njega su pak naslijedili prvo sin mu Miroslav (o. 954-958 ili 959) a onda sin Držislav (iza 960-te). Upor. S. Antoljak. Značaj I važnost isprave kralja Krešimira I za hrvatsku povijest X stoljeća. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio hist., arh. i hist. umjetnosti. God. 10, sv. X. 79, 95.

46

st. još uvijek je koristio staru formulaciju “residente paterno solio”, koja se upotrebljavala već u IX st., ali sada u nešto proširenoj formulaciji navodeći da je prijesto baština otaca, djedova i pradjedova.205 Funkcije vladara imaju nekoliko karakteristika. Državna organizacija je vladereva organizacija. Vlast je vladar. Javni interesi ne postoje pa prema tome ni jus publicum. Vladar vrši vlast jer je on najmoćniji. On je dominus i senior pa su stoga akti državne vlasti akti njegave osobne vlasti. Vladar je zaštitnik pravnog poretka pa stoga traži poslušnost a u naknadu pruža zaštitu. Poslušnost se temelji na osobnoj fidelitas koju njegovi podložnici, tj. prvaci, jamče zakletvom vjerojatno u skupštini prvaka. U XI st. vladar sigurno nema više doticaj putem zakletve sa širokim masama. U IX i X st. izgleda da su funkcije državne vlasti samo u rukama vladara i njegova aparata, a u XI st., pogotovu potkraj XI st., izgleda da se aparat osamostalio a funkcije vlasti postale ponegdje nasljedne. Funkcije vladara odražavaju se u njegovim činima zaštite čuvanja pravnog poretka i pravosuđa. Međutim vladar ne vrši svoje funkcije ako nije na to pozvan, pa ako zavađene stranke same rješavaju sporove i odlučuju o naknadi štete, vladar se ne miješa. Jedino je dužan pružati zaštitu udovicama, siročadi i siromasima kako to proizlazi iz njegove vazalske zavjernice. Vladar vrši nadalje vlast tako što ima pravo narediti i formulirati zabranu, a to se očituje u njegovu pravu zapovijedanja vojnom silom, određivanja tributa i oslobađanja od pladanja tributa. O njegovoj zakonodavnoj djelatnosti nemamo potvrde u vrelima, ali je vjerojatno postojala. Na kraju vladar je vršio akte vlasti i ubiranjem tributa i ugovaranjem sa stranim vladarima. Vladar se služio u vršenju državne vlasti svojim dvorskim i teritorijalnim aparatom. b) Herceg Naziv “dux” se javlja u povijesti hrvatske države kao izraz za označavanje neokrunjenog vladara od IX do Xl st .206 No, već u drugoj polovici XI st. taj se izraz javlja uz kralja istovremeno. Tako se “naš dux” pojavljuje najvjerojatnije kao suvladar 1066. god. uz kralja kada ovaj dodjeljuje kraljevsku slobodu jednom samostanu. U drugom pak dokumentu iz druge palovice XI st. “dux” se pojavIjuje uz kralja kao njegov namjesnik za područje između Cetine i Neretve sa susjednim otočjem207 a na Bašćanskoj ploči spominje se “dux” na hrvatskom jeziku “knez” koji upravlja čitavom Krajinom, u stvari Dalmatinskom markom, tj. područjem Kvarnera s priobalnim kopnom.

208

Očito je da je

pojmovni sadržaj izraza “dux” u navedenim primjerima različit u drugoj polovici XI st. Jednom on predstavlja neokrunjenog vladara a drugi puta vladarevog suvladara ili pak vladarevog namjesnika na određenom dijelu državnog teritorija. Stoga je opravdano da se izraz “dux” prevede na dva načina. Praksa je osnovana kada “dux-a” u smislu vladara prevodi sa “knez”, jer tako su se nazivali gotovo svi

205F. Rački, n. dj. 148. 206F. Rački, n. dj. 3, 103 207F. Rački, n. dj. 111, 113, 128. 208F. Rački, n. dj. 488.

47

slavenski vladari u najstarijem razdoblju njihovih država209 a da se “dux” u smislu suvladara i vladarevog namjesnika prevodi sa “herceg”. lzraz “herceg” doduše ne odgovara početkorn XII st., jer tada se upotrebljava za “dux” izraz “knez” iako se ne misli na vladara nego na njegovog namjesnika. Ipak, izraz “herceg” je opravdan, jer “knez” već tokom XII st. gubi svoje značenje iz poretka Xll st. a “herceg” ga upravo dobiva. U daljnjem razvoju izraz “herceg” koristi se kod nas za označavanje osobe koja je u rodu s vladarem pa vlada određenim područjem samostalno ili koja uživa visoki ugled na dvoru te dobiva određeni teritorij na upravljanje. lzraz “herceg” se održava npr. u Bosni još u XV st. 210

c) Ban Prvi puta se pojavljuje u prvoj polovici X st. Tada je ban upravljao područjem Like, Krbave i Gacke.211 Očito je dakle da je tada ban bio vladarov namjesnik za određeno padručje. Sredinom X st. banova moć je toliko narasla da je ban mogao detronizirati vladara. 212 Povjesni dokumenti omogućuju nam utvrditi gotovo kod svakog vladara ime njegovog bana, tako Pribina za vrijeme Krešimira oko 940-9, Godimir za Držislava, ban nepoznatog imena, ali se spominje njegova sestra Jelenica 1029 god., Guarda za vrijeme Svetoslava, Božeth za Krešimira i Gojslava, Stjepan Prasca za vrijeme Stjepana I, 1042 god., Gojko 1059 god., oko 1065 -1069 god., Zvonimir 1070 god. i 1073 god. za vrijeme Krešimira IV (III) i Petar oko 1074 god. za vrijeme Slavca. U XI st. u privatnim dokumentima bio je čak običaj da se karta datira spomenomn imena vladara i bana. 213 Značajna je činjenica da se banovi u XI st. uvijek spominju bez oznake zemlje kojom upravljaju, te da se uvijek nalaze u kraljevoj pratnji. U kartama se spominju na prvom mjestu čak ispred tepčice,214 što daje osnov za opravdani zaključak da je ban u stvari vršio funkciju vladarevog zamjenika te da je vršio u vladarevoj otsutnosti određene vladareve poslove. Funkcija bana bila je dakle u XI st. najviša čast u državi. Stoga je razumljivo da je dvor madžarskog vladara smatrao u XI st. bana dostojnom osobom za sklapanje braka s madžarskom kraljevnom a isto tako da je ban dostojna osoba koju se može izabrati za vladara te ga papa može okruniti za kralja.

209F. Rački, Nutarnje stanje …, Rad 91, 126. 210A. Solovjev, Odabrani spomenici

211VIZ II, 33-34. Konstantin Porfirogenet navodi da je teritorij pripadao Hrvatima (“bijaše podijeljena njihova zemlja u jedanest županija… i njihov ban drži pod vlašću Krbavu….” VIZ II, 33

212VIZ II, 45. 213F. Rački, Documenta, 62, 398. 62, 472, 38, 62, 62, 46, 62. 472, 46, 52, 53, 54, 65, 75, 80, 85, 95, 96, 98, 99, 129, te80, 85, 95, 96, 98, 99, 129 te 80, 85, 95, kao primjeri za datiranje po banu.

214F. Rački, n. dj. 52, 53, 54 i 65, 75, 98, 99. 129. 48

U vrelima do kraja XlI st. uz vladara se spominje većinom samo jedan ban. Jedino u dva dokumenta (jedan iz 1062215 i jedan iz 1069 god.216) izgleda kao da je istovremeno postojalo više banova. U vrelima koja su znatno kasnije nastala a daju podatke za razdoblje do kraja XII st. uzima se postojanje više banovina istovremeno kao redovita pojava u državnoj organizaciji.

217

U literaturi s

obzirom na to da li postoji samo jedna ili više banovina istovremeno vladaju različita mišljenja od kojih svako iznosi opravdane argumente ali i opravdane primjedbe. Jedni tvrde da je postojao u državi do XII st. samo jedan ban218 a drugi da je postojao jedan za Hrvatsku, jedan za Slavoniju, jedan za Bosnu, jedan za Srijem i dr. 219 Treći tvrde da je u prvoj fazi razvoja države postojao samo jedan ban, ali da je u XI st. postojalo vise banova istovremeno.220 Izgleda da je u načelu najvjerojatnija treća teza. Bilo je vremena u razvoju države kada je postojao samo jedan ban a i takvih vermena kada je postojalo više banova ali ali i takvih vremena kada nije postojao ni jedan ban (za vrijeme kralja Zvonimira!). U razdoblju kada nije postojao ban najvjerojatnije je bansku funkciju vršio jedan funkcionar pod drugim nazivom kao npr. vicarius regis za koga imamo i potvrdu u vrelima. 221Treba odmah napomenuti da se naziv kraljev vikar nije održao već se ponovo koristio stari naziv “ban”. Kao kraljev namjesnik ban se održao i za vrijeme nove dinastije Arpadovića i tada je zauzimao jedan od prvih položaja u državi. Bizantski pisac iz druge polovine XIl st. Cinnam tvrdi da su Madžari nazivali dostojanstvenika tog položaja banom.222 Pod Arpadovićima bilo je također razdoblja sa jednim i razdoblja sa više banova. 223 Obzirom na funkciju koju je vršio ban logično je zaključiti da je bana postavljao kralj. Sam izraz “ban” vjerojatno potječe od avarske riječi bajan “vladalac horde”. Da je izraz avarske provenijencije nije čudno. Hrvati su dugo vremena u novoj postojbini živjeli zajedno s Avarima.

215F. Rački, n. dj. 62. 216F. Rački, n. dj.72. 217Upor. Ljetopis popa Dukljanina, koji je priredio F. Šišić,1928, god., str. 307 te zabilješku u Supetarskom kartularu kao i F. Rački, n. dj. 486.

218Na pr. V. Klaić, Hrvatski bani za narodne dinastije, VZA I, 72; M. Lanović, n. dj. Rad 266, 24

219Već 1861 godine je F.Rački utvrdio da nije baš nevjerojatno da je državi bilo više banova (F. Rački, Odlomci …, 112). T. Smičiklas ne sumnja u tezu da se država dijelila u više banovina (Poviest hrvatska,I. 1882, 278); V. Mažuranić je također prihvatio tezu o više banovina kao vjerojatnu (V. Mažuranić, Prinosi, I. 22, 72, 73).

220Upor. na pr. F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, 1962, 136. 221

F. Rački, Documenta, 144.

222VIZ II, 43

223Vidi o tome V. Klaić, Hrvatski bani za Arpadovića, VZA I, 243. 49

Konstantin Porfirogenet tvrdi da se u njegovo doba (sred. X st.) u Hrvatskoj još uvijek raspoznavaju avarski potomci. 224 d) Dvorski aparat Mi posjedujemo priličan broj dokumenata koji spominju funkcionere u dvorskom aparatu. No, znatan broj tih dokumenata kritika izvora nije definitivno valorizirala s obzirom na sadržaj. Stoga ne možemo sa sigurnošću utvrditi razvoj tog aparata od IX do Xll st, a niti sadržaj pojedinih funkcija u tom aparatu kroz isto razdoblje. lz prve polovice XI st. nemamo čak ni jedan povjesni izvor iz kojeg bismo mogli crpiti bilo kakve podatke o dvorskom aparatu. Na osnovu tih dokumenata razvoj dvorskog aparata bi ovako izgledao: Sredinom IX st. pojavljuju se uz vladara kao njegov aparat župani bez naznake funkcije, i samo jedan funkcioner s oznakom komornika (camerarius) te dvojica sa oznakom prezbiter kapelan (tj. dvorski kapelan). Krajem IX st. dvorski župani su označeni uz svoju funkciju, tako župan palatin (jupanus palatinus), župan komornik – prvi, drugi i treći (jupanus camerarius primus, secundus, tertius), župan štitonoša (jupanus armiger), župan buzdovanar (jupanus macecha), župan konjušnik (jupanus cavallarius) i župan peharnik (jupanus pincernarius). Uz ove se spominju knežzev kapelan i kneginjin župan (jupanus comitissaa). U X st. pojavljuje se riksar (riccar). U XI st., ali tek u drugoj polovici tog stoljeća, javljaju se neki nazivi i neke nave funkcije, tako: dvorski župan (comes curialis) i tepčija (tepci, tepcicon, tepcica) umjesto župan palatin (jupanus palatinus), posteljnik (postelnic) umjesto župan komornik (jupanus camerarius), a onda nove funkcije kao djed (dad, ded), dvorski sudac (judex regalis curiae, causidicus regis), podrumar (clusar), ubrusar (ubrusar), dvornik, vrator i sokolar. Župan palatin kasnije tepčija U sačuvanim vrelima nema podataka o sadržaju te funkcije, ali po nazivu mogao bi se poistovjetiti s franačkim falačkim grofom u IX st. upravo kada se funkcija župana palatina javlja na dvoru hrvatskog vladara. Prema tome župan palatin bio bi dvorski župan kojem je vladar povjerio upravu i suđenje na vladarevem dvoru. Vladar mu je povjeravao vršenje i drugih državnih poslova. Ipak sebi je zadržavao rješavanje težih i važnijih sudskih sporova225 U XI st. naziv jupanus palatinus izgleda do je bio zamjenjen novim izrazom tepčija, 226 koji se prvi puta javlja 1059 god. a ostaje u upotrebi sve do

224VIZ II,31

225

H. Conrad, Deutsche Rechtsgeschichte, I, 98-99.

226F. Rački i V. Mažuranić slažu se da je tepčija ustvari novi naziv za župana palatine (F. Rački, Nutarnje stanje, Rad 91, 152; V. Mažuranić, Prinosi, 1447 Mažuranić dapače izraz tepcica u vrelima smatra da to nije tepčija već njegov zamjenik). M. Lanović smatra tepčiju svakako vladarevim pomoćnikom u suđenju, ali nije siguran u tvrdnju Račkoga I Mažuranića (M. Lanović, Ustavno pravo… Rad 265, 227).

50

kraja vladavine Trpimirovića.227 Zanimljivo je da su se presude koje je donio tepčija davale vladaru radi dobivanja suglasnosti što upućuje na sličnost djelokruga franačkog falačkog grofa u njegovoj starijoj razvojnoj fazi.228 Dvorski sudac Izraz regalis curiae iudex prvi puta se javlja 1069 god. 229 Međutim nekoliko godina kasnije (1072) javlja se u vrelima i izraz causidicus regis.230 Budući da nema podataka iz kojih bismo mogli nešto više saznati o sadržaju funkcije causidicus regis, mogli bismo upoređujuci oba latinska izraza pretpostaviti da su to dva izraza za istu funkciju. Značajno je da se regalis curiae iudex javlja istovremeno kad i comes curialis što upućuje na razlikovanje sudske nadležnosti tepčije i dvorskog suca. Najvjerojatnije će biti ako pretpostavimo da je tepčija bio zamjenik kralja u suđenju a dvorski sudac stalni sudac na dvoru za određene sporove.

Župan komornik kasnije posteljnik Komornik se spominje 852 i 892 god.231 U XI st. taj se izraz izgubio a umjesto ovoga javlja se posteljnik.232 Naziv camerarius dolazi od camera, u hrvatskom komora, a posteljnik u latinskom jeziku glasi cubicularius. Camera u franačko doba označuje carev ili kraljev fisk. I u Hrvatskoj znači isto što se vidi iz isprave iz 1076 god. (in camera ducis).233 U ostaloj Evropi camerarius-a obično još nazivaju thesaurarius iii cubicularius. Posteljnik iz vrela je u stvari prijevod latinskog izraza cubicularius. Iz samih naziva te dvorske funkcije možemo zaključiti kakav je djelokrug imao komornik odnosno posteljnik. On se sastojao u brizi o vladarevoj blagajni, prihodima i rashodima blagajne, zatim o vladarevim uresima, nakitima, postelji. Obzirom na tako velik broj poslova nije čudno što se već 892 god. spominju komornik župan i još tri komornika istovremeno. 234 Ukratko, komornici odnosno kasnije posteljnici su bili dvorski funkcioneri kojima je bilo povjereno prvenstveno vođenje vladarevih financija, tj. Upravljanje svim primicima i izdacima u korist ili na teret vladareve blagajne (fiscus). 227F. Rački, Documenta, 52, 53, 149. 228Upor.. Conrad, n. dj. I, 99. 229F. Rački, n. dj. 74. 230F. Rački, n. dj. 90.

231F. Rački, n. dj. 5, 16. 232F. Rački, n. dj. 62, 73, 82, 93, 139, 140, 151.

233F. Rački, n. dj. 102. 234F. Rački, n. dj. 16.

51

Na temelju sačuvanih dokumenata iz vremena od IX do Xll st. veoma nesigurno je utvrditi koji su bill novčani prihodi koji su pritjecali u vladarevu blagajnu. S većom vjerojatnošću možemo utvrditi prihode koji su općenito postojali, a s manjom sigurnošću koji su od ovih prihoda bili novčani. Nepobitno je da su vladari već u IX st. imali svoja imanja (villae, curtis), koja su bila svakako jedan od važnijih izvora prihoda. Na osnovu pridvornog gospodarenja u tim imanjima vladar je sticao poljoprivredne proizvede. No, u villama su često bila uključena seljačka gospodarstva pa nije isključeno da je vladar od ovih dobivao u ime svoje rente i novčani iznos. Kmetovi su davali naime terraticum ili terragium 235 a koloni census236 a ti su mogli biti u cjelosti iii djelomično u novcu. Drugi važni izvor prihoda bio je fiskalni tribut koji su marali davati vladaru svi oni koji su posjedovali zemlju kao gospodari a ne kao kmetovi ili koloni. Da su takvi posjednici morali davati taj tribut dokazuju nam dvije isprave iz druge polovice XI st. kojima vladar oslobađa dva samostana u Biogradu od davanja svakog fiskalnog tributa,237 što očito ukazuje na činjenicu da su zemljišni posjednicl bili dužni davati fiskalni tribut ako ih vladar nije oslobodio te obaveze. 238 Naravno, ako je posjednik bio oslobođen, to nije značilo da su time bili oslobođeni i kmetovi već da je taj fiskalni tribut pripadao gospodaru a ne vladaru. Oni posjednici koji nisu imali kmetove a nisu bill oslobođeni morali su sami snositi teret obaveze davanja tog tributa. Međutim iz izvora ne možemo ustanoviti da li se taj tribut davao u naravi ili u novcu ili u oba oblika. Nadalje, dugo vremena bilo je izdašni izvor prihoda vladaru obaveza davanja tributa od strane dalmatinskih gradova. Za ovaj tribut pouzdano znamo da se sastojao od novčanog iznosa i davanja u naravi. Tako znamo da je u vladarevu blagajnu pritjecalo od grada Trogira, Osora, Krka i Raba po 100 zlatnika, grada Splita 200, a grada Zadra 110 zlatnika (što ukupno iznosi 710 zlatnika).239 I Venecija je plaćala dosta dugo tribut, ali ne znamo iznos. Među izvore vladarevih prihoda treba ubrojiti i pravo vladara i njegove pratnje na konak te darove koje je dobivao prilikom posjete određenog naselja ili mogućnika. Pravo na konak mogao je vladar vjerojatno ostvariti u naravi ali i u novcu umjesto u naravi (hospitium, ius descensus). Da su vladari dobivali i darove imamo jedan primjer u vrelima. Kraljev sokolar nije dao kralju Krešimiru IV, kraljici

235F. Rački, n. dj. 31. 236F. Rački, n. dj. 101, 132. 237F. Rački, n. dj. 51, 74. 238Upor. F. Rački, Nutarnje stanje, Rad 99, 87-88, V. Klaić, Marturina, Rad 157, 145. F.Rački je međutim 1861 godine mislio drugačije. On ie smatrao da je samo kraljevska zemlja darovana pojedincima u samostanima bila podložna plaćanju fiskalnog tributa..Baštinske zemlje nisu bile podvrgnute tom davanju F. Rački, Odlomci iz državnog prava hrvatskoga za narodne dinastije, Beč, 1861, 103. Ovu tezu Račkoga prihvatio je I M. Lanović 1939 god. (M. Lanović, n. dj. Rad 266, 2-4), dokazujući da je crkva bila oproštena inače od plaćanja bilo kakvih tribute u korist vladara, pa ako vladar oslobodi crkvu znači da postoje zemlje na kojima Crkva nije bila oslobođena a te sup o Lanoviću bile upravo kraljevske zemlje. Stoga kralj u konkretnom slučaju oslobađa samostan od davanja za kraljevske zemlje. Međutim ovo se ne može prihvatiti jer kralj oslobađa samostan od svakog tribute a ne samo jednog, tj. Kraljevskih zemalja.

239F. Rački, Documenta, 372.

52

i štitonoši samo konak već i darove i to kralju konja s momkom, kraljici djevojku koja će ju služiti a štitonoši štit i sulicu. 240 Kralj je znao izričito osloboditi nekoga od obaveze davanja darova ili pak nametnuti obavezu davanja darova ako je oslobađao od obaveze davanja fiskalnog tributa.241 Globe i kazne su također bile izvor vladarevih prihoda. Naime, globe je vladar propisivao u svojim ispravama u slučaju povrede mira ili odredaba kraljeve darovnice. Kazne pak smrti, osakaćenja najčešće su se u srednjem vijeku pretvarale u novčane kazne. One su pripadale dijelom oštećeniku, dijelom vladaru (compositio, mulcta). Tako imamo primjer da je kralj Krešimir IV odredio novčanu globu zbog smetanja posjeda 100 libara zlata od čega je polovica pripadala kraljevoj blagajni. 242U drugoj prilici je također odredio globu od 100 libara zlata ali ovaj puta u korist samo svoje blagajne243 Takve globe ili kazne bile su znatni izvor prihoda, jer jedna libra zlata je težila 327,434 grama zlata.244 Na kraju, različite carine (vectigal), osobito dohodak od brodara koji bi se usidrili u lukama, predstavljale su značajna vrela vladarevih prihoda. Pomorska trgovina je tada bila živa među dalmatinskim lukama. O tome posebno govori Konstantin Porfirogenet.245 Kako se vidi, iz nabrojenih vrsti prihoda ne možemo dobrim dijelom odrediti koji su od njih ili u kojem su dijelu bili u novcu. Svakako prihodi u novcu, ulazili su u vladarevu blagajnu, vino u dvorski podrum pod nadzorom dvorskog vinotoča, hrana pod ubrusara, stoka pod volara. Tako je logično zaključiti a pretpostavka takvog tumačenja osnovana iako nemamo izvora kojima bi te pretpostavke mogli i potvrditi. Djed Hrvata Prvi puta se javlja o. 1062 god. a onda ponovo 1069, 1070, 1072, i 1070-1073 god.246 V. Mažuranić misli da djed nije dostojanstvenik vladarevog dvora već naroda a možda da je neki crkveni dostojanstvenik.247 Svakako djed se pojavljuje istovremeno kad i dvorski župan248, tepčija249 te posteljnik.250 F. Rački je iznio podatak da je kod Čeha postojao u XI st. “vilicus” tj. župan koji je

240Rački, n. dj. 162 241F. Rački, n. dj. 75. 242F. Rački, n. dj. 88. 243F. Rački, n. dj. 73.

244F. Rački, Nutarnje stanje, Rad 99, 92. 245F. Rački, Documenta, 398. 246F. Rački, n. dj. 62, 73, 80, 82, 84, 93, 96. 247V. Mažuranić, Prinosi, 245. 248F. Rački, n. dj. 73. 249

F. Rački, n. dj. 62,

250F. Rački, n. dj. 93. 53

upravljao prihodima dvorskih paljoprivrednih gospodarstava što bi prema njemu odgovaralo majordomusu u zapadnoj Evropi. Djed je u stvari prijevod latinskog izraza “ ,maiordomus”. Stoga je logično zaključiti da je djed vršio funkciju majordoma odnosno villicus-a u Hrvatskoj. 251 Ovo mišljenje izgleda da je osnovano. Naime, u franačkoj državi postojao je jedan funkcioner koji se brinuo za vladareva gospodarstva i njihove prihode u naturi jedan koji se brinuo za vladareve financije.252 Problem zašto se djed naziva “djedom Hrvata” može se riješiti tako da se to protumači kao naglašavanje da je djed dvorski funkcioner kojemu je povjerena uprava nad svim vladarevim imanjima koja se nalaze u Hrvatskoj odnosno na području Hrvata. Da li se može prihvatiti teza M. Lanovića da je djed bio nadređen posteljniku tj. onom koji se brinuo za vladareve financije teško je odgovoriti.253 Ako se uzme u obzir da se među prisutnima hrvatskog kralja prilikom darovanja u korist samostana redaju prvi djed a onda slijede posteljnik i drugi,254 u tom slučaju ta bi se teza mogla prihvatiti. No, analizirajući redoslijede svjedoka u drugim vladarskim darovnicama možemo ustanoviti da redoslijed najvećim dijelom ne odgovara našoj logici, pa prema tome Lanovićeva teza nema potvrde. Vladareva imanja prostirala su se najvjerojatnije na najplodnijim zemljama. Na temelju darovnica izdatih od strane hrvatskih vladara mi možemo ubicirati samo neka imanja kao ono u u okolici Dikla kod Zadra, Brda kod Nina, Rasohatica i Rogova kod Biograda, Jasenica i Dračani u sidraškoj županiji Vrana, Raduna, Konjuština u Smini, Bosiljina kod Trogira, Lazani kod Splita, zatim zemlje kod Solina, Klisa i Biača, Tugari u Poljicama, otoci Maon i Žir.255

Riksar Pojavljuje se svega tri puta u vrelima: jednom 950 god.,256 drugi puta 1066257 i treći puta 1080 god.258 Prvi puta se spominje među svjedocima iza bana i župana a ispred opata i kapelana, drugi puta iza štitonoše, oba puta u nazočnosti vladara, i treći puta odmah iza hercega i to kao njegov riksar a

251F. Rački, Nutarnje stanje, rad 91, 152. 252H. Conrad. n. dj. I. 97.

253M. Lanović, n dj. Rad 265, 223. 254F. Rački, Documenta, 93.

255F. Rački, Nutarnje stanje, Rad 99, 85-86. 256J. Stipišić-M. Šamšalović, Diplomatski zbornik, 41. 257F. Rački, Documenta, 67. ad 8) 258F. Rački, Documenta, 128. ad 19)

54

ispred ostallh milites. F. Rački je preveo taj izraz sa ubrusar. 259 P. Skok vidi u riksaru jednog od vojnika hercega; tumačeći da “risari” dolazi od rixarius a taj je u stvari čovjek koji dvobojem odlučuje ishod parnice zasnivajući svoju tezu uglavnom na riječi “rixa” - prepirka, svađa, rasprava. J. Stipišić slično smatra riksara dvorskim službenikom tj. osobom koja je nekoć izlazila na dvoboj s neprijateljem umjesto kralja.260 S. Antoljak tvrdi da “riccar” ne znači ni “rvač” ni “poreznik” (“riz”ratna odjeća pod. XVI st. subsidium) nego vitez tj. kraljev vitez, član njegove pratnje i dvorjanin. Taj izraz prema S. Antoljaku nije slavenskog porijekla.261 Najvjerojatnije je zaista da je riksar bio član vojne vladareve pratnje koju vrelo iz poč. IX st. naziva “praetoriani”,262 a možda je čak riksar stojao na čelu tih praetoriana.263 Od ove vladareve vojne pratnje, koja mu je služila za osiguranje njegove osobe i čitavog dvora a po potrebi i za osiguranje pravnog poretka i mira te za izvršenje njegovih presuda, treba razlikovati vojnu silu kojom je vladar raspolagao i zapovijedao radi obrane teritorija i naroda te eventualnog osvajanja susjednih oblasti. U evropskim državama u vrijeme kad feudalni odnosi nisu bili sasvim razvijeni važilo je pravilo da je svaki slobodni i za oružje sposobni muškarac bio obavezan na vojnu službu. U franačkoj državi su bili prema ediktu iz 864 god. dužni svi javiti se u vojsku ako je neprijatelj ušao na državni teritorij. U IX st. u tu vojsku počeli su ulaziti i neslobodni vazali koji su služili u konjici. Uvođenje feudalnih gospodarskih odnosa onemogućilo je većinu slobodnih ljudi da sami uzdržavaju konja i ratnu opremu konjanika pa je vladar počeo osiguravati konjicu na temelju feudalnog odnosa između seniora i vazala.264 U Hrvatskoj neko vrijeme u toku X st. opća narodna vojska sastojala se od pješaka (do 100.000) i konjanika (do 60.000).265 U vrelima se spominju satnici266 te je vjerojatno da se vojska skupljala po županijama, a unutar županija po satnijama. Unutar satnija vojnici su bili svrstani vjerojatno po rodovima što bi se moglo zaključiti po riječi “voj” i “vojska”, jer obe izvorno znače rod, čeljad.267 259F. Rački, n. dj. 67 i bilješka broj 8

260J. Stipišić, Tragom jedne bilješke Ivana Luciusa o jednoj hrvatskoj vladarskoj ispravi, Zbornik Historijskog instituta JAZU, 6, 87. 261S. Antoliak, Značaj i važnost isprave kralja Krešimira I za hrvetsku povijest X st., Radovi Filozofskog fakulteta Zadar, Razdio. Hist. arh. i hist.umjetnosti, 4 god 10, sv. 10-1971/72, 68, bilješka 118, 112. Obzirom na “riz”= porez, ratna daća upor. F. Šišić, n. dj, 249.

262F. Rački, n. dj. 322, 263F. Rački, n. dj. 128. 264H. Conrad, n.. dj. I, 110-111, 265F. Rački, n. dj. 398. 266F. Rački, Documenta, 80, 84, 90, 95. 98, 128, 131, 134, 144. 267F. Rački, Nutarnje stanje, Rad 99, 102.

55

Na čelu vojske stajao jo vladar. To vidimo već kod kneza Trpimira u IX st. u opisu benediktinca Gottschalka o borbi između Trpimirove konjice i bizantske vojske.268 Isto tako knez se spominje kao vrhovni zapovjednik vojske u ratovima protiv mletačke mornarice.269 Vladar odlučuje o sklapanju ugovora o miru. Kralj Svetoslav nuđa mir duždu Petru II Orseolu270 a kralj Zvonimir vodi vojsku protiv koruškog kneza Luitopha.271 Vladar je u slučaju rata raspolagao i pomorskom vojnom silom. U prvoj polovici X st. neko vrijeme te su se pomorske snage sastojale od 80 većih brodova sa po 40 mornara i od 100 manjih brodova s 20 i 10 mornara po pojedinom brodu272 Koliko su podaci o kopnenoj i pomorskoj vojnoj snazi točni ne može se ustanoviti, ali je sigurno da ih je zabilježio bizantski car koji je imao predodžbu o bizantskoj kopnenoj i pomorskoj sili, pa je logično da on no bi zabilježio nevjerojatne podatke. Drugi dvorjanici Osim dvorjanika koji su vršili funkcije državne vlasti na vladarevom dvoru bilo je i takvih koji su obavljali samo poslove radi ispomaganja vladaru kao osobi i poslove u vladarevom kućanstvu. Tako su jedni pomagali vladaru u nošenju štita (schitonossa),273 drugi u nošenju buzdovana (macecharius)274 treći su se brinuli za vladarevog konja (cauallarius)275 ili (volar),276 neki su služili oko stola (pincerna277 i ubrusar)278, neki su pazili na podrum (cluzar),279 vrata (uratarus),280 neki su se brinuli j nosili u lovu sokola (socolaris).281 Sadržaj rada ovih dvorjanika ne može se utvrditi na osnovu povijesnih vrela već samo logičkim zaključivanjem na temelju naziva. Najmanje vjerojatnim može se utvrditi sadržaj rada dvornika.282 Prema V. Mažuraniću dvornik je bio nosilac visokog dvorskog dostojanstva,283 a prema M. Lanoviću član vladareve svite koji je vršio pomoćne službe na dvoru te je zauzimao među dvorskim službenicima polozaj.284 Prema V. Novaku dvornik je bio seoski starješina ili seoski knez, zastupnik sela.285

268L. Katić, n. dj. 269F. Rački, Documenta, 335, 364. 270F. Rački, n. dj. 427. 271271 F. Rački, n. dj. 474. 272F. Rački, n. dj. 398. 273F. Rački, n. dj. 54, 62, 67, 79, 85 itd. 274F. Rački, n. dj. 16, 275F. Rački, n. dj. 16. 276F. Rački, n. dj. 62 277F. Rački, n. dj. 74. 278F. Rački, n. dj. 67. 279F. Rački, n. dj. 132. 280F. Rački, n. dj. 52 281F. Rački, n. dj. 82, 86, 87, 162. 282F. Rački, n. dj. 82, 96, 128, 130, 131, 144, 161. 165, 168, 171, 172. 283V. Mažuranić, Prinosi 619– 284M. Lanović, n. dj. Rad 265, 226. 285V. Novak, Supetaraski kartular, 293.

56

Dvornik se svakako pojavljuje tek u drugoj polovici XI st. čas među dvorjanicima u kraljevoj blizini kao svjedok,286 čas izvan dvora na selu također kao svjedok. 287 Među dvorjanicima spominje se uvijek na posljednjem mjestu. Izgleda da su dvornici bile osobe na kraljevim imanjima (curtis - dvor) rasutim po državi, koje su se brinule o uzdržavanju i unapređivanju poljoprivrednog gospodarstva na tim imanjima.288 Oni su bili podređeni djedu koji je stalno bivao na vladarevorn dvoru kao funkcioner. Dvorski kapelani spominju se već u IX st. Oni su u stvari predstavljali dvorsku kapelu koja je prvenstveno služila za vršenje bogoslužja na dvoru. No, po potrebi vladar se služio svojim kapelanima kao pisarima, koji su redigirali pismeno vladareve raspoložbe. Tada su postojale zbirke formula koje su pisari koristili u ispostavljanju karti noticija.289 U drugoj polovici XI st. na čelu vladareve kapele stajao je “hrvatski biskup” (chroatensis episcopus). On je prvi nosio još i naziv kancelara kraljevskog dvora (aulae regis cancellarius).290 e) Teritorijalni aparat Vladar je u načelu sam vršio državnu vlast putujući po državi naročito tamo gdje su hitno iziskivale potrebe. Najčešće su ove bili sporovi između Crkve i samostana s jedne i laika s druge strane zbog zemljišta. Ovakve sporove je morao vladar rješavati, jer je on jedini bio vrhovni gospodar svih zemljišta i jer su crkvene zemlje bile porijeklom gotovo sve vladareve, pa je on najbolje znao što je darovao Crkvi ili samostanu. U vrijeme kada vladar nije bio prisutan na određenom teritoriju bile je ipak nužno da netko vrši određene funkcije vlasti radi očuvanja pravnog poretka te pravne i vojne sigurnosti. Stoga je vladar koristio svoju teritorijalnu organizaciju vlasti a to su bile županije, koje se mogu s pravom u doba kraljeva nazvati kraljevskim županijama. U dalmatinskim gradovima postojala je bizantska organizacija vlasti, koju je hrvatski vladar našao, prihvatio i ostavio u važnosti dozvoIjavajući njezin vlastiti razvoj. No, pored ovih osnovnih teritorijalnih organizacionih formii postojale si još u X st. banovina Like, Krbave i Gacke, a u XI st. Krajina ili Dalmatinska marka na Kvarneru na čelu s knezom, Slavonska banovina ili dukat na čelu s banom ili hercegom i Primorska Krajina između Cetine i Neretve na čelu s hercegom. Županije lako su veoma oskudni podaci o teritorijalnoj organizaciji naselja, može se pak zaključiti da je na državnom teritoriju karakteristična u razdoblju od IX do XII st. obrambena organizacija pučanstva. Naime u primorju nalazimo gradove sa svojim obrambenim zidinama a u zaleđu tih gradova nalazimo

286F. Rački, n. dj. 82. 129, 132 i drugi. 287F. Rački, n. dj. 96, 130, 131 i drugi, 288Ch. Eszlary, Histoire des institutions publiques hongroises, Paris, 1959, I, 167. 289H. Conrad, n. dj. I, 137 290F. Rački, n. dj. 74

57

utvrde.291 Izgleda da i na otocima uz gradove imamo sličnu sliku. 292 Na vangradskom teritoriju nalaze se često mali gradići u stvari utvrde (kasteli). I dalje u kopnu nalazimo naselja, ali izgleda po svemu veoma rijetka. Međutim i ovdje pučanstvo ima svoje obrambene utvrde. U prostoru izmedu rijeka Save i Drave također su rijetke naseobine a i tu su karakteristične utvrde.293 Postavlja se pitanje: čije su to utvrde? Logično je zaključiti da su neke pripadale vladaru, neke pojedinim mogućnicima, a neke pojedinim naseljima. U našem slučaju nije bitno da li su utvrde koje nisu pripadale vladaru ili nekom naselju bile plemenske, rodbinske ili obiteljske. Nema sumnje da su neke bile plemenske, neke rodovske a neke inokosno obiteljske. Uz svaku utvrdu prostirale su se obradive zemlje od kojih su živjeli oni kojima je pripadala utvrda oni koji su pripadali utvrdi. Pučanstvo jo ipak većinom živjelo u selima koja su se sterala oko utvrda. Sala nisu imala upravnopolitički karakter unutar teritorijalne upravne organizacije. Sela su bila u stvari gospodarski savezi. Formiranjem države utvrde koje su pripadale vladaru, njegovom rodu i plemenu dobile su posebno značenje. One su postale središta u kojima je vršio vlast vladar ili netko drugi kojem je vladar povjerio vršenje određene funkcije vlasti. Na područjima koja su bile naseljena vladar je organizirao nekoliko takvih središta. Što je pučanstvo bilo gušće naseljeno to je i mreža vladarevih središta bila gušća. Područje i Ijudi podređeni određenom središtu sačinjavali su teritorijalnu upravno-sudsku jedinicu državne vlasti. Na čelu takvih središta stajali su župani. Vremenom se ustalio običaj da se područje podređeno županu nazivalo županijom, a od kraja XII st. dalje komitatom. One su dobile i svoje točnije nazive većinom geografskog, topografskog ili historijskog karaktera antičke provenijencije. Prve vijesti o nazivima županija potječu iz X st. a daje nam ih bizantski car u vrijeme kada je on još uvijek bio vrhovni gospadar dalmatinskih gradova. Zanimljivo je da pomenuti car izričito utvrđuje da je zemlja Hrvata podijeljena baš u jedanaest županija i da svaku zna poimenično. Značajno je također da car zna jedan teritorij države kojim ne upravljaju župani već jedan ban. Napokon, važan je podatak i to što car tvrdi da je zemlja podijeljena na županije nakon što su Hrvati pobijedili franačku vojsku i postali samostalni i nezavisni što znači da je vladar organizirao županije već u IX st.294 Sudeći prema granicama države koja opisuje pomenuti car proizlazi da banska županijska organizacija nije bile sprovedena na čitavom području države. Car tvrdi da ova organizacija postoji u Gackoj, Lici i Krbavi, zaleđu dalmatinskih gradova, u regijama kraških polja Glamoč, Livno i Duvno te u pojasu oko rijeka Vrbas i Plive. Car je izostavio područje istočne Istre i Vinodola možda zato što je Vinodol spadao u oblast Gacko, a područje istočne lstre što je predstavljalo usko pogranično područje. Međutim car je izostavio čitav teritorij sjeverno od Velike Kapele i Plješivice pa do Drave, u

291Bizantski car Konstentin Porfirogenet opisujući zemlju u kojoj tada obitavaju Hrvati ovako iznosi o kastrima:”U pokrštenoj Hrvatskoj su naseljena kastra: Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stolpon, Knin, Karin i Klavoka. (VIZ II, 44)

292Na području Slavonije spominju se kašteli Ljudevita Posavskog, dakle već u IX st. (F. Rački, n. dj. 324, 325) a istovremeno u užoj Hrvatskoj pod Bornom (F. Rački, n. dj. 322). Vrlo rijetke naseobine i utvrde spominju na području gorovite Hrvatske prvi križari u XI st. (F. Rački, n. dj. 461-462).

293VIZ II, 32-33 294VIZ II, 31-32

58

stvari srednjovjekovnu Slavoniju. Za ovaj teritorij imamo podatke o županijskoj organizaciji tek iz XII st. Ne može se tvrditi da car nije ništa znao o tom teritoriju. Dapače, on tvrdi da je tim teritorijem upravljao arhont koji je bio usko povezan s vladarom Hrvatska te mu je slao prijateljska poslanstva što nikome drugom nije činio.295 To se može tumačiti da je tadašnja Slavonija bila u sastavu hrvatske države.296 Obzirom da car ne navodi županije na tom području očito je da je hrvatski vladar ostavio sistem utvrda kakav je ranije postojao a upravljanje posebnom nosiocu državne vlasti (grčki arhont). Ako uporedimo županijske sisteme onaj iz Slavonije u XII st. i onaj iz južnih dijelova države u XI st., možemo zakIjučiti da su oni u suštini isti, jer su se oslanjali na vladareve utvrde i jer su županijama upravljali vladarevi funkcioneri. U XII st. među njima postoji razlika u tome što su slavonske županije još uvijek u vlasništvu vladara a južne hrvatske županije uglavnom u rukama nasljednih župana. Evo županije koje nabraja bizantski car: Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pesenta, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga i Nin.297 1) Livno je županija koja se prostirala na Livanjskom (prije Hlijevanskom) polju. Središte se nalazilo u utvrdi Livno (Hlivno). Prema V. Klaiću ova županija je obuhvaćala Grahovo polje,

298

a

prema F. Šišiću i Glamočko te Duvanjsko polje, pa se tako sterala na istoku do gornjeg Vrbasa i Rame.299 2) Cetina je naziv za županiju koja se prostirala porječjem Cetine. Središte županije prema F. Šišiću bilo je utvrdi Stolcu.300 U kasnijem svom radu Šišić je dokazivao da gornji tok Cetine nije spadao u ovu županiju već u Kninsku.301 3) Imotski je županija sa sjedištem u utvrdi Imotski. Prostirala se uglavnom na Imotskom polju te je na sjeveru graničila sa županijom Livno, a na jugu prema moru negdje s planinom Biokovo.302 4) Pliva se prostirala uz županiju Livno sjeverno pa do rijeke Vrbas na istoku, sa sjedištem vjerojatno u Plivskom grade (u XIV st. Sokol-grad) u porječju Plive. Kasnjje je na granici prema Bosni izgrađen grad Jajce303

5) Pesenta je naziv za županiju (u historiografiji Psetska županija) koja se prostirala prema V. Klaiću između rijeka Unca i Une na zapadu, rijeke Sane na istoku i Grmeča planine na sjeveroistoku

295B. Grafenauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljavanju Hrvata, Hz, 5 (1952), 30. 296B. Grafenauer, Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljavanju Hrvata, Hz, 5 (1952), 30. 297VIZ II, 33. 298V. Klaić, Građa za topografiju i historiju županije i grada Hlivna, VAD, n. s. XV (1928), 13. 299F. Šišić, Povijest Hrvata za vrijeme narodnih vladara, Zagreb 1925, 447. 300F. Šišić, Priručnik, 650. 301F. Šišić, Povijest Hrvata, 1925. 449. 302F. Šišić, Priručnik, 650. 303F. Šišić, n. dj. 650

59

sto znači negdje izrnedu Bihaća i Drvara. 304 Prema F. Šišiću središte županije je bilo u utvrdi Pset (danas negdje oko Petrovca) .305

6) Primorje ili Primorska ili Kliška županija306 prema F. Šišiću sezala je uz more kod Šibenika do blizu Vrulje kod Omiša307 a prema Baradi od istočnih granica trogirskog područja obuhvaćajući današnja Kaštela, Solin. Klis, Mravince, Kučine, Žrnovicu, Srinjine i Tugare u srednjim Poljicama, preko Kozjaka i Mosora do današnjeg Konjskog, Dugopolja i gornjih Poljica.308 Središte ove županije blla je utvrda Kils.

7) Bribir je naziv županije koja se sa južne strane oslanjala na Primorje a obuhvaćala je najvjerojatnije srednje i donje porjecje Krke sa sijelom u utvrdi Bribir. Sisk smatra da se ova županija prostirala samo s desne obale Krke;309 a B. Ferjančić je povukao zapadnu granicu čak do Karinskog mora.310 8) Nona je grčki naziv za županiju (u historiografiji Ninska županija) koja je obuhvaćala područje oko grada odnosno utvrde Nina gdje je bilo sjedište vlasti. Koliko je sezala teritorijalno prema jugu teško je utvrditi. Svakako Petrčani i Brda spadali su u XII st. pod jurisdikciju grada Zadra, no, u X st. kada je ta županija prvi puta spomenuta možda je obuhvaćala i ta mjesta.311

9) Knin se nazivala županija po utvrdi Knin u kojem je bilo sjedište županije. Obuhvaćala je područje oko te utvrde koja se nalazila uz rijeku Krku u njenom gornjem toku a sezala je na istoku negdje do planinskog masiva Dinare, sa juga je graničila sa županijama Cetina i Bribir, a na zapadu sa županijame Sidraga te Likom i Krbavom. 312

10) Sidraga je bila županija koja se prostirala oko Biograda na prostoru od Zadra do porječja Krke. Sijelo župana je bilo vjerojatno u Biogradu.313

11) Nina je bio grčki naziv za županiju (u historiografiji Lučka županija) koja se prema Šišiću prostirala između županija Knin, Nona, Sidraga i Bribir. U XI st. ona se nazivala županijom Luka.314

304V. Klaić, Županije Pset ( Pesenta) i pleme Kolunić, VAD, n.s. XV (1928), 1. 305F. Šišić, Priručnik 650 306F. Šišić, Povijest Hrvata ( 1925) 449. M. Barada, Hrvatski vlasteoski feudalizam, Zagreb, 23. 307F. Šišić, Priručnik, 650 308M. Barada, n. dj. Prema L. Katiću istočna granica ove županije ne bi išla preko Žrnovice (L. Katić, Naseljavanje starohrvatske Podinorske Župe, SP III/7-1960, 159) u čemu ga podržava N. Klaić ( N. Klaić , Povijest Hrvata 1971, 286 bilješka 47) što je neprihvatljivo jer granica Hrvatske prema Paganiji za Konstantina Porfirogeneta nije bilo na Žrnovici nego na Cetini. 309F. Šišić, Priručnik, 652 310VIZ II., 33 311Upor. V. Valčić, granica Ninske županije, Rad 288, 108 i I. Beuc, Statut zadarske komune iz 1305 godine, Rijeka 1954, 529, bilješka 135. 312F. Šišić, Priručnik 652 i priložena Historijska karta 313F. Šišić, Priručnik 652 314F. Šišić, Povijest Hrvata, 1925, 449

60

Nabrojene županije većim dijelom ponovo se javljaju u drugoj polovici XI st. 315 No, pored ovih koje je naveo car Konstantin Porfirogenet u X st. javljaju se i u XI st. i kasnije316 a neke u XI st. nove, koje se međutim, većim dijelom, samo jednom pojave u vrelima i onda nestanu kao da nikada nisu postojale. Vjerojatno su izmišljene. Tako se jednom svega spominju dridska 1088-9. god., 317 zatinska i zastobrska 1070 god.,318 više puta su potvrđene u vrelima samo zagorska319 i poljička županija.320 Ako su podaci o zagorskom i poljičkom županu vjerodostojni, značilo bi da se od Kliške županije (Primorje) odvojio u toku XI st. zapadni dio i tako formirala nova županija zagorska te istočni dio od kojeg je nastala poljička županija. Tako je Kliškoj županiji ostao samo središnji dio stare Kliške županije. Prema jednom dokumentu iz 1360. god. proizIazi da je potkraj XI st. postajala posebna Karinska županija. Naime prema tome dokumentu je kralj Zvonimir darovao svom zetu karinsku županiju. 321 Postavlja se pitanje: s kojom tada postojećom županijom treba poistovjetiti karinsku županiju ili od koje je susjedne županije odvojen jedan dio teritorija pa je organiziran kao posebna županija? Najvjerojatnije je da je karinska županija nastala odvajanjem dijela teritorija Lučke županije (grčki Nina). Područje za koje je Konstantin Porfirogenet tvrdio da je njime upravljao ban izgleda da se u toku XI st. dijelom organiziralo kao županije i to lička i krbavska županija. Naime 1070 god. pojavljuje se lički župan322 a 1078. god. krbavski župan.323 Na Bašćanskoj ploči iz poč. XII st. javlja se uz ličkog i krbavski župan.324 U jednom dokumentu iz 1070 god. pojavljuju se županije Bužane i Bočaci uz županiju Liku325 što bi značilo da je Lika u toku XI st. bila podjeljena na tri županije. Međutim ti

315Livanjska županija, 1076 godine, F. Rački, n. dj. 106, Cetinska:1069, 74: 1076, 106; 1078, 117:1080, 127; 1088-9; Bribirska 316Kasnije u XII st. ponovno se javljaju: Lučka 1166g. T. Smičiklas, Codex diplomaticus, II, 107, 1266 G. V, 390; Ninska se ukida 1205 i postaje teritorij grada Nina, T. Smičiklas, n. dj. III, 51-52; Sidraška 1172, II, 132; Bribirska 1245, IV, 272, 1251 g. IV, 467; Kninska spominje se čak u XVI st. (vidi V. Klaić, Hrvatska plemena, 74); Kliška 1171 g. II 129-130, 1243 g. 184; Cetinska još 1244 g. – IV, 244.

317F. Rački, n. dj. 151 318F. Rački, n. dj. 82 319F. Rački, n. dj. 132, 149. 320F. Rački, n. dj. 113, 149. 321T. Smičiklas, n. dj. XlIl, 69.

322F. Rački, n. dj. 88. 323F. Rački, n. dj. 117 324F. Rački, n. dj. 488. 325F. Rački, n. dj. 88

61

podaci nisu izgleda vjerodostojni, jer je utvrđeno da su se Bužani odvojili od Like kasnije a Bočaci od Bužana izgleda tek u XIV st. Bužani kao županija javlja se prvi puta 1179 g.326 Područje pak sjeverno od Velike Kapele do Drave pojavljuje se u dokumentima sa svojim utvrdama vladara na čelu s komesom (tj, prijevodom na latinski hrvatskog izraza župan) tek potkraj XII st.327 Ta činjenica ne dokazuje da prije kraja XII st. nije bile uopće utvrda ni vladarskih ni drugih na tom području. One su postojale baš kao i na području južno od Velike Kapele. Izraz komitat (hrvatski županija) ustaljuje se tek u prvoj polovici XIII st. Veoma su šturi podaci o funkcijama koje su vršili župani. Sudeći prema papinom pismu 880 god. hrvatskom vladaru može se zaključiti da su župani vršili u ime vladara prvenstveno sudsku funkciju (papa naime naziva župane sucima) na svom području. 328 U vrelima podaci koji se odnose na vršenje sudske funkcije tiču se vladara i bana.329 Međutim, logično je zaključiti da su i župani vršili sudsku funkciju i to u vrijeme kada vladar nije sam rješavao sporove zbog odsutnosti, a niti su sporove rješavali ni herceg, ni ban, a niti dvorski sudac u svoje ime ili u ime vladara. Sudska funkcija je svakako bila najvažnija funkcija župana, jer se ova funkcija općenito smatrala najvažnijim izrazom vršenja državne vlasti bez obzira tko ju je vršio. To svoje ovlaštenje župan je zadržao i u XII st. i na području južno od Kapele330 i na području sjeverno od Kapele do Drave nad osobame sebi podređenim.331 Često su župani predstavljali sudsko vijeće na čijem je čelu stajao ban. Njihovo sudjelovanje u vijeću imalo je vjerojatno savjetodavni karakter.332 Druga funkcija koju je morao vršiti župan je svakako funkcija zapovjednika utvrde u kojoj je stolovao. On je stoga i proglašavao vladarev poziv na vojsku te zapovijedao tako sabranom vojskom. Treća važna funkcija župana bila je veoma vjerojatno fiskalnog karaktera. On je ubirao svakovrsne daće i globe te ih slao vladarevoj blagajni. Da li je bila pod njegovim nadzorom i uprava vladarevih imanja na području županije ne može se ustanoviti, ali je vjerojatno da se brinuo i vodio nadzor nod gospodarenjem zemljišta koja su pripadala utvrdi odnosno vladaru kao vlasniku utvrde.

326V. Klaić, Građa za topografiju lično-krbavske županije, VHAD, n,s. VI, 1902, 16. Bužane kao županije javlja se prvi puta 1176 g. T. Smičiklas, n. dj. II 160.

327U toku XII st. nalazimo u povijesanim vrelima spomen o comes-u samo u Zagorju (T. Smičiklas, n. dj. lI, 193) 1185 godine; Sani 1198 ,

g. (T. Smičiklas n. dj. II 294) i u Krbavi 1193 g. ( T. Smičiklas n. dj. II, 262, međutim po N. Klaić je taj dokumenat faisifikat). Modruš i Zagorje se čak spominju izričito kao komitati, no, to su potpuno osamljeni slučajevi in e mogu se uzeti kao pravilo. Međutim u jednoj povelji iz 1181. g. navodi se podatak da je varaždinski župan postojao već za Bele II (1131-1145). Podatak najvjerojatnije nije vjerodostojan jer je iznesen samo za to da bi se njime dokazala starina Kaptolskog posjeda tj. da je Kaptol posjedovao zemlje već davno i prema tome kralj će 1181. g. učiniti samo pravednu stvar, ako Kaptolu vrati te s nepravom oduzete zemlje (T. Smičiklas n. dj. II 177). Činjenica pak da se Klokočani 1224. g. nazivaju sinovima jobagiona svetoga kralja iz Gorice (T. Smičiklas n. dj. III, 238) nije dokaz da je županija Gorica postojala već za kralja Ladislava, jer tada su postojali samo jobagioni sv. Stjepana. Međutim za sv. Stjepana Klokoč nije pripadao ugarskom vladaru. Prema tome, to je još jedan slučaj koji govori o prikazivanju pretjerane starosti individualnh prava Međutim, obzirom da otpada kombinacija povezivanja županije sa kraljem Ladislavom, to se ne može prihvatiti teza N. Klaić o prvoj županijskoj organizaciji u Slavoniji (N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976, 258).

328F. Rački, n. dj. 13 329F. Rački, n. dj. 15. 81, 129, 132. 330T. Smičiklas, II, 132. 331T. Smičiklas, Ill, 106. 332T.Smčiklas, II, 179-185, III, 9, 218.

62

Župan je bio vladarev predstavnik vlasti. Njega je postavljao vladar. Njegova ovlaštenja su ovisila od vladara. On je vršio svoju funkciju tako dugo dok je to tražio vladar. Za vršenje svojih funkcija najvjerojatnije je imao pravo na određeni dio globa i drugih fiskalnih prihoda. Nijo isključeno da je dobivao određene zemlje s Ijudima u beneficij. Slabljenjem vladareve vlasti vrlo je vjerojatno da je županska čast i funkcija postajala nasljednom. To se moglo dogoditi na temelju vladareve darovnice ali i uzurpacijam. Županije su postajale kneževine u vlasti županova roda. Taj proces pretvaranja županije u kneževine počeo je vjerojatno već u XI st. Sam izraz župan etimološki nije jedinstveno utvrđen. Prema jednima ovaj izraz je posuđenica iz avarskog a označuje avarskog funkcionera, prema drugima je praslavenskog, prema trećima gotskog porijekla, ali je najvjerojatnije avarskog kao i izraz ban.333 Na području županija spominju se u XI st. pored župana, podžupani i satnici. 334 Pojmovni sadržaj izraza podžupan i satnik ne može se rekonstruirati na osnovu sačuvanih dokumenata. U franačko doba komitati su bili razdijeljeni u vikarije odnosno centene na čelu s vikarima odnosno satnicima. Oni su u karolinško vrijeme bili pomoćni organi komesa kod mobilizacije vojske, ubiranja fiskalnih tražbina i hvatanja zločinaca te njihove justifikacije. Nema razloga da ne pretpostavimo da je slično bilo i u Hrvatskoj. Još poč. XIII st. nalazimo satnike (centuriones) koji su imali svoje podređene i svoj obavezni servicij.335 Satnici su navjerojatnije originarno vršili prvenstveno vojne funkcije unutar utvrde i vojske koju bi vladar pozvao. Prema Ljotopisu Popa Dukljanina satnici su ubirali poreze i sudili zajedno sa županima.336 Gradovi Car Konstantin Porfirogenet zna u X st. za ove gradove u Hrvatskoj; Nona (Nin), Belgradon (Biograd), Belitzin (nije još definitivno ubiciran), Skordona (Skradin), Hlebena (Livno), Stolpon (nije još definitivno ubiciran), Tenen (Knin) Kori (Karin) i Klaboka (nije još definitivno ubiciran).337 U Paganiji (tj. u zemlji između rijeka Cetine i Neretve kojoj pripadaju otoci Mljet, Korčula, Hvar i Brač), koja je u XI st. također pripadala Hrvatskoj, car je nabrojio ove naseljene gradove: Mokron (Makar), Berulija (Vrulje između Omiša i Makarske), Ostrok (Zaostrog južno od Makarske) i Slabinetza (nije još definitivno ubiciran). Na spomenutim otocima car spominje samo grad Korčulu.338 Car nije spomenuo Šibenik što dokazuje da on tada još nije postojao (prvi puta se spominje 1066. god.).

333P. Skok, Etimologijski rječnik, Zagreb III, 688.

334F. Rački, n. dj. 54, 110, 162, 163, 164, 166, 172, (podžupani) i F Rački, n. dj. 80,

82, 84, 90, 95, 98, 128, 130,131, 134 i 144 (satnici) i

T. Smičiklas, n. dj, III, 103.

335T. Smičiklas, n. dj. III, 103. 336F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, 307. 337VIZ, II, 44. 338VIZ, II,65.

63

Postavlja se pitanje: kakvo je bilo uređenje vlasti u tim gradovima. Podataka o tome nema u vrelima. Međutim, iz vrela ipak može se zaključiti da su svi ti gradovi izraženi s izrazom “kastron”339što u X st. znači utvrđeno naselje, oppidum, naselje sa utvrdom, i da je znatan broj nabrojenih gradova bio sjedište župana sudeći tako po nazivima županija. 340 Na temelju tih zaključaka može se pretpostaviti da su te utvrde pripadale vladaru i da su bile podvrgnute županijskoj organizaciji vlasti. Prilikom propadanja kraljevskih županija, koje je započelo već u XI st., kako je naprijed napomenuto, ti su gradovi stekli mogućnost da se osamostale i riješe županove vlasti te da ostvare svoje težnje za samostalnom gradskom upravom koju su uživali dalmatinski gradovi. Taj cilj su postigli samo neki gradovi, većinom su ušli u sastav novoosnovanih kneževina. U borbi za ostvarenje cilja nekima nije pomogla ni činjenica da su bili nekada biskupska sjedišta. O dalmatinskim gradovima Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Trogiru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru ne znamo ništa od doseljenja Hrvata pa do IX st. Formiranjem hrvatske države počeli su se sređivati i odnosi tih gradova prema bizantskom carstvu, tako da su prvo predstavljali zajednički, iako teritorijalno potpuno nepovezani, bizantsku pokrajinu na čelu s arhontom, a poslije pod Bazilijem i nakod sređivanja odnosa s hrvatskim i ostalim vladarima u zaleđu tih gradova (radi omogućavanja obrade zemlje građanima tih gradova na teritorijima tih vladara) postali su temom na čelu sa strategom sa sjedištem u Zadru. Organizacija tog organa uprave nije poznata na osnovi sačuvanih povijesnih vrela, ali ako je ona funkcionirala, što je nemoguće utvrditi na osnovi postojećih vrela, u tom bi se slučaju, buduć da u toj temi nema spomena o tematskim vojnim jedinicama, moglo pretpostaviti da su oficij stratega sačinjavali samo oni činovnici ili oficiji koji su spadali u strategovu pratnju (protomandator-prenosilac strategovih naredbi, mandatori-pomoćnici protomandatora, komes, domestic-o čijim funkcijama u temi gotovo ništa ne znamo i možda još koji činovnik).341 Kakav je bio razvoj teme u X st., nije poznato. Do sredine X st. spominje se doduše u Spisu De caeremoniis Dalmacija, a u službenim popisima spominje se strateg Dalmacije, ali konkretnih dokaza da je takav zaista i bio u funkciji nema. Istina krajem X st. spominje se i proconsul Dalmatiarum, ali u ispravi koja je falsificirana negdje krajem XII ili početkom XlII st. VrIo je vjerojatno da je tematska uprava slabije funkcionirala u X negoli u IX st., ako je uopće u X st. postojala. U borbi za dominij nad dalmatinskim gradovima od strane hrvatskog vladara i mletačkog dužda gradovi su najbolje prolazili, to više što su mogli i dalje održavati svoj ekonomski procvat nakon sređivanja odnosa sa zaleđem u IX st., a pogotovo nakon očitovanja želje hrvatskih vladara da dobiju dominij nad tim gradovima. U X st. započeo je proces individualiziranja gradova što znači jačanja interesa za potpuno osamostaljenje svakog grada, a s time u vezi i formiranja vlastite i nezavisne organizacije vlasti. Od sada će ta uprava odlučivati o priznavanju vrhovne državne vlasti nad svojim gradom. Ta će odluka ovisiti naravno o faktičnom odnosu vojnih snaga u blizini grada. Stoga je razumljivo da su gradske uprave mijenjale 339VIZ, II, 65 340Nin, Knin, Livno, Imotski, Pset upor. VIZ II, 44.

341J. Ferluga, n. dj. 73. 64

svoje vrhovne gospodare priznavajući uglavnom sad hrvatskog vladara, sad bizantskag cara, sad mletačkog dužda. Dok su bili pod vrhovništvom bizantskog cara, imali su panovno stratega kapetana, ali najvjerojatnije samo titularno. U vrelima nema nikakve potvrde o vršenju bilo kojeg akta vlasti stratega, kapetana, ili drugih činovnika bizantske uprave iz tog razdoblja. Međutim, izgleda da su gradovi u izvanrednim prilikama održavali zajedničke skupove, vjerojatno svojih predstavnika, na kojima su donosili zaključke o zajedničkim akcijama radi zaštite svojih interesa. No, to nisu bili conventusi iz rimskog vladanja nego samo skupovi ad hoc.342 Na kraju treba podvući da je u Dubrovniku u prvoj polovici XI st. formirano sjedište nove teme, ali o njezinu funkcioniranju ne znamo gotovo ništa. Ipak, treba naglasiti, potčinjavanje dalmatinskih gradova pod hrvatskog vladara smatralo se ne samo logičnim nego i definitivnim stanjem. To se vidi iz naslova hrvatskog vladara koji su mu davali pape priznavajući ga kraljem ne više Hrvata, nego Hrvatske i Dalmacije ili samo kraljem Dalmacije.343 Budući da ne posjedujemo povijesna vrela do XI st. ni za dalmatinske gradove ni za one na obali koji su nastali od IX st. dalje, to ne možemo neosporno utvrditi gradsku upravu u IX i X st. Iz povijesnih vrela Xl st. saznajemo da su u prvoj polovici XI st. društvenu strukturu u gradu činili uglavnom clerus i populos koji su spadali ili u magnates ili minimi 344 što bi značilo kod klera viši i niži kler, a kod populusa bogate i siromašne. No u drugoj polovici XI st. to je razlikovanje dobilo stalne izraze: nobiles et ignobiles, maiores et minores. 345 Izgleda da su u nobiles spadali gradski funkcionari, ali i oni koji su imali nekretnine sa servima346 Na čelu gradske uprave stajali su prior (katkada dvojica) i biskup koje su birali građani.347 Uz priora i biskupa spominju se suci348 koji su vršili vjerojatno ne samo sudsku nego i izvršnu vlast, “commerzarii”349 koji su se brinuli za gradske prihode i rashode, scriptor ili notarius, 350 te advocatus.351

342J. Ferluga, n. dJ. 116. 343Uspor. F. Rački, n. dj. 103. 205 Ovakvo se shvaćanje održalo i u slijedećim stoljećima tako da se u XII st. čak poistovjećivala Hrvatska s Dalmacijom, tj. s kopnenim i otočkim gradovima (S. Ljubić, L’Italia descritta nel libro del re Ruggero compilato da Edrizi. Testo arabo pubblicato conversione e note da M. Amari e C. Schiaparelli, Roma, 1883.), Rad JAZU 85, (1887) 234-236.

344F. Rački, n. dj. 43 345F. Rački, n. dj. 49, 57, 59, 64, 70, 76, 125, 157, 159. 346F. Rački, n. dj. 176

347To zaključujemo na osnovi privilegija datog gradu Trogiru. Uspor. T. Smičiklas, n. dj. II. 19, 30, 37. 37, 49-50, 338. 348F. Rački, n. dj. 40, 42, 45, 102, 155… 349F. Rački, n. dj. 155. 350F. Rački, n. dj. 42, 45, 76. 351F. Rački, n. dj. 123, 145.

65

Odluke je donosio prior katkada zajedno s plemenitim Ijudima (među koje se svakako ubrajaju biskupi i opati), ali većinom zajedno s čitavim narodom, i to tako da se odluka gradske uprave pročitala u crkvi pa je narod davao samo suglasnost riječima “fiat, fiat, fiat”.352 Potanje podatke o gradskoj upravi nemamo, ali je dovoljno jasno da je gradska uprava bila samostalna. lz jednog primjera vidimo da se u kaznenom postupku zbog izdaje primjenjivala lex romana,353 u stvari Rotarijev edikt iz 643. god.354 Kojim se pravom koristila u civilnom postupku ne može se sa sigurnošć tvrditi, ali s obzirom na analizu statusa libertatis et servitutis i zabune pisara koji je umjesto Rotarijeva edikta upotrijebio izraz lex romana, moglo bi se zaključiti da su primjenjivali u načelu rimsko pravo. Ostali teritorijalni aparat U X st. postojala je unutar teritorija hrvatske države banovina koja je obuhvaćala područje Gacke, Like i Krbave. Da li je ovom području pripadao u X st. i Vinodol ne može se utvrditi. Isto tako ne može se ustanoviti kada je ovo područje bilo organizirano u županije. U drugoj polovici XI st. i poč. XII st. pojavljuju se lički i krbavski župan.355 U X st. na čelu teritorija Gacke, Like i Krbave stajao je ban.356 Tada je zemlja bila podijeljena među utvrde, te je vjerojatno svaka utvrda imala svoju upravu, zemlje i Ijude kojima je uprava utvrde bila neposredno nadređena. Nad čitavim sistemom tih utvrda (castrorum) stajao je ban. Kada je ban postao iza kralja i hercega najviši državni dostojanstvenik tada je vjerojatno taj teritorij bio organiziran u županije. U susjedstvu banovine uz more i na kvarnerskim otocima Krk, Osor i Rab prostirala se također jedna veća teritorijalna jedinica pod nazivom Krajina (u vrelima marchia Dalmatiae). U XI st. je možda pripadao toj Krajini i Vinodol. Na čitavom teritoriju također se održala jedina i jedinstvene vlast u rukama župana koji se krajem X i poč. XII st. naziva knezom. I na tom teritoriju je bio karakterističan sistem castrorum pa je izgleda unutrašnja organizacija Krajina, te velike pogranične županije, bila identična onoj u zaleđu dalmatnskih gradova. Naime i u Krajini se spominju podžupani i satnici bez obzira da li na kopnenom i otočkom dijelu tog teritorija. U prvoj polovici XII st. Krajina je nestala kao posebna teritorijalna jedinica.357 Na jugu države prostirala se još jedna Krajina uz more između Cetine i Neretve i na susjednim otocima Mljet, Korčula, Hvar i Brač. Na čelu ove stajao je herceg (dux), koji je bio izgleda vazal hrvatskog kralja. Ova Krajina je bila organizirana u tri županije, koje su u vrelima potvrđene već u X st. Bizantski car Konstantin Porfirogenet navodi nazive ovih županija i to Rastoca (utvrda Rastok blizu 352F. Rački, n. dj. 76. 353F. Rački, n. dj. 102.

354A. Dabinović, Hrvatska država i pravna povijest , Zagreb 1940, 84. 355F.Rački,n.dj.88, 117.

356F. Rački, n. dj. 400. 357I. Beuc, Osorska komuna u pravnopovijesnom svjetlu, VAR I, 23-31 i tamo označena literature

66

Vrgorca), Mokro (Makarska) i Dalen (do danas još nije definitivno ubicirana). Prema carevom opisu dvije županije naime Rastoca i Mokro ležale su uz more te su njezini stanovnici imali brodove, a Dalen se nalazila daleko od mora pa su stanovnici živjeli od obrađivanja zemlje 358 što znači da se ta županija prostirala u zaleđu dviju prije spomenutih županija. Ovaj je dukat nestao već u XII st. U drugoj polovici XI st. postojao je još jedan dukat koji se prostirao sjeverno od Velike Kapele do Drave (Slavonski dukat). Početke ove teritorijalne jedinice izgleda da treba tražiti u Porfirogenetovom arhontu koji je upravljao tim teritorijem u X st. te bio usko povezan s hrvatskim vladarom. Županijska organizacija javljala se tek poč. XII st. te je očito da je na ovom području prije toga funkcionirao samo sistem castrorum baš kao i u banovini Like, Gacke i Krbeve.359 f) Pojedinci kao nosioci funkcija državne vlasti Osim regionalnih organa vlasti u koje sma ubrojili i gradske uprave postojali su Iokalni, ali ne kao organizacija nego pojedinačno i izolirano. Gospodari zemlje vršili su također akte državne vlasti, i to nad svojim servima, a gospodari odnosno vlastelini mogli su biti crkva, samostan i pojedini svjetovnjaci. Nesumnjiva je njihova disciplinarna vlast nad servima, ali koja je još ovlastenja sadržavala njihova funkcija državne vlasti ne može se utvrditi. Budući da nije sačuvan nijedan podatak iz kojeg bi se vidjelo da je sudsku vlast nad servima vršio kralj, ban ili župan ili bilo koji drugi funkcionar ne samo u pitanjima naknade štete nego i u posjedevnim obligacijskim sporovima, može se opravdano pretpostaviti da je takve sporove rješavao njihov vlastelin koji je vodio usmeni postupak pa stoga nije ostavio tragove sudskog postupka. No, isto tako je nesumnjiva disciplinarna i sudbena vlast glave inokosne i zadružne obitelji nad članovima obitelji ili pak glavara plemena nad pripadnicima plemena. Takvu sudbenost vladar priznaje kao legitimnu djelatnost, jer time osigurava mir u svom peretku obzirom da je takva sudbenost postojala i prije formiranja države. Osim toga vladar se oslobađao rješavanja unutarnjih sporova u obiteljima i plemenima. Vladaru je ostala sudbenost uglavnom u kaznenim stvarima i sporovima koje obitelji i plemena nisu mogla sama riješiti arbitražnim sudovanjem. Pored sudske funkcije i ubiranja vladarevog tributa moglo je postati legitimno pravo pojedinaca ako je pojedinac to pravo stekao na osnovu vladarevog privilegija, Tim pravom pojedinac ne samo da je bio oslobođen od davanja tributa već je ujedno stekao ovlaštenje da ubire na svom zemljištu tribut od svih koji su živjeli na njegovoj zemlji.

g) Dvorsko vijeće 358VIZ II, 34-35.

359M. Banda, Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI st., VAHD, 50 (1028-29), 166-170. 67

Dvorsko vijeće javlja se već u IX st. kao savjetodavni organ vladara. Istina, ono nije bilo tada organizirana stalna institucija, ali se stalno pojavljuje u prilikama kada vladar donosi određenu važnu odluku. Tako knez Trpimir tvrdi da je dao sagraditi samostan po jednoglasnom savjetu svih svojih župana,360 knez Mutimir da je donio presudu u sporu između dvaju biskupa po jednoglasnom savjetu svih svojih funkcionara i odličnika iz naroda,361 kralj Krešimir IV da je dao kraljevsku slobodu zadarskom samostanu uz odobravanje splitskog nadbiskupa te svih biskupa uz priznavanje hercega i svih komesa Hrvatske,362 zatim opet Krešimir IV da je dao zadarskom biskupu otok Maon stolujući zajedno sa svojim županima, komesima i banovima te kapelanima po pobudi i molbi dostojanstvenika čitavog kraljevstva,363 zatim, da je dao biogradskom samostanu privilegij oprosta od davanja svakog tributa pred svjedocima: svim svojim nobilima,364 zatim da je donio presudu povodom jednog spora zbog zemljišta rapske biskupije zajedno sa svojim dostojanstvenicima,365 kralj Zvonimir da je darovao splitskom samostanu određeno zemljište po savjetu svih svojih božjih sluga i svojih nobila,366 zatim da je darovao splitskom nadbiskupu cetinsku županiju pred hrvatskim biskupom i tepčijom po jednoglasnom savjetu svojih komesa i drugih nobila,367 zatim da je potvrdio zadarskom samostanu

360“… commune consiliumm meis cum omnibus zuppanis construxi monsterium” (F. Rački, n. dj. 3). No pored te konstatacije vladar ovom ispravom donosi odluku kjom se proglašava da sve ono što je splitska nadbiskupija kupila u Lažanima i Mosoru, unaprijed posjeduje na osnovu vječitog darovanja. Pored toga ladar posebno izjavljuje da daruje toj nadbiskupiji crkvu sv. Jurja u Putalju. Ovu odluku vladar je donio pred svjedocima i po volji svjedoka (“et testium notitia praesentia communi uoto et voluntate corroboratum”). Značajno je da se među svjedocima koji su prisustvovali vladarevu aktu spominje samo pet župana, jedan kamerar, dva prezbitera te šest drugih svjedoka bez naznake zanimanja (upor. F. Rački, n. dj. 5).

361“… communi consilio mei cunctis fidelibus et primatibus populi” (F. Rački, n. dj. 15) Među svjedocima (“his horam testibus consentientibus atque subscribentibus”) spominju se uz Muncimira, kneza Hrvata, jedanaest župana iz dvorskog aparata i dva župana iz teritorijalnog aparata, zatim jedan župan bez posebne oznake i napokon jedan predstojnik samostana, jedan linicin i dvije osobe bez oznake zanimanja. Među ovim prisutnima izgleda da ipak nisu bili cuncti fidelies, tj. osobe iz dvorske pratnje a niti svi primates populi među treba svakako ubrojiti župane iz teritorijalnog aparata.

362“Ego Cresimir, rex Chroaciae et Dalmacie, filius Stephani Regis, concessione Laurencii spalatensis archiepiscopi omniumque nostril regni episcoporum et laudacione nostril ducis Stephani, cesterorumque Chroacie comitum do regiam libertatem monasterio…” (F. Rački, n. dj. 66) Međutim među svjedocima nema ni hercega ni comesa Hrvatske već samo nadbiskup i biskup.

363

“Ideo ego Cresimirus… in nostro nonensi cenaculo residens una cum nostris iupanis comitibus atque banis capellanis etiam nostre regalis auele…” (F. Rački, n. dj. 72) Međutim među svjedocima nema banova i isto tako ni većeg broja teritorijalnih župana, te funkcionera iz dvorskog aparata.

364

“Ego Cresimir… testimonium facio cum omnibus nobilibus meis quod… confero…” (F. Rački, n. dj. 74) Među svjedocima su samo dva biskupa poimenično navedena i jedan ban također poimenično naveden i “mnogi drugi” (F. Rački, n. dj. 75).

365

“Ego Cresimir…insimul meis cum principibus lustitiam…” (F. Rački, n. dj. 87) Kao svjedoke izdanja privilegija spominje se “comunis curia” bez naznake tko je to bio iz dvora.

366 “Ego Suinimir… connsultu omnium serorum dei et nobilim nostrorum qui gracia dei dicte solempnitati aduenerant…” (F. Rački, n. dj. 3

113) Među svjedocima izdavanja privilegija spominju se splitski nadbiskup, tri biskupa, dva opata, tepčija i dva teritorijalna župana. I u ovom slučaju se vidi da kod izdavanja odluke ne prisustvuju svi oni koji su savjetovali vladara kao njegovo dvorsko vijeće.

367“Ego Suinimir…una cum Gregorio uenerabili Chroatorum episcopo et tečcio Dominico, meorum comitum aliorumque nobelium communi fulcitus consilio… concede” (F. Rački, n. dj. 1117). Među svjedocima spominju se kraljica, hrvatski biskup, opat samostana sv. Bartolomea, tepčija, te teritorijalni župani cetinski, morski, ninski, bribirski i krbavski te nekoliko svećenika. Izgleda da je među svjedocima bilo prisutno i onih osoba koje nisu sudjelovale u davanju savjeta vladaru.

68

privilegij kralja Krešimira uz kolaudaciju splitskog nadbiskupu, hrvatskog biskupa, opata samostana sv. Bertolameja, ninskog biskupa i drugih biskupa to komesa koji su kolaudacijom konfirmirali potvrdu,368 kralj Stjepan II da je potvrdio darovnicu kralja Zvonimira u koristi splitskog samostana po savjetu svojih nobila.369 Kako se vidi, dvorsko vijeće nije bilo organizirana ustanova. U njegov sastav nisu ulazili uvijek isti Ijudi ni po broju ni po položaju. Očito je da je vladar u stvari određivao tko će prisustvovati vijećanju. Ipak jasno je do je pozivao osobe koje su poznavale predmet o kojem treba vladar odlučti i zbog koje bi vladar htio biti obaviješten. Osim toga očito je da oni koji su vijećali nisu uvijek bill svjedoci kod samog akta o darovanju, o imunitetu, donošenju presude, potvrđivanju starog privilegija prethodnog vladara. Obično je vijećanju prisustvovalo znatno više osoba negoli samom vladarevom aktu. U IX st. vladar je pozivao na vijećanje župane koji su vršili dvorske funkcije i one koji su vršili svoje funkcije u županijama.U XI st. krug pozvanih bio je proširen, pa tako vijećanju prisustvuju povremeno kraljica, herceg, ban, a redovito pojedini članovi kraljeve pratnje (comites). U kraIjevoj pratnji redovito su bili dvorski funkcioneri, ali i opati, biskupi te splitski nadbiskup, no, oni nisu spadali medu comites, jer je njihov položaj bio viši zahvaljujući tome što su bili crkveni funkcioneri. Svi koji su prisustvovalj vijećanju nazivali su se nobilima, ali nije bilo isključeno da su se tako općenito nazivali svi državni crkveni funkcioneri. Nobili nisu svakako predstavljali posebni društveni sloj zatvorenog tipa. h) Narodne skupštine Poseban je problem pitanje narodnih skupština. U vrelima nailzimo nekoliko podataka koji upućuju na mogućnost postojanja narodne skupštine na kojima bi se vršio izbor vladara. rješavali sudski sporovi, potvrđivale odluke, raspravljala pitanja od koristi za državu i drugo. 370 Podatak iz povijesnog vrela o izboru vladara na takvoj skupštini izgleda da nije precizno interpretiran, jer u tekstu Zvonimirove zavjernice stoji da je Zvonimir u solinskoj bazilici sv. Petra sinodalnim jednodušnim izborom cijeloga klera i naroda investiran vlašću kraljevstva i konstituiran kao kralj.371 Mišljenje da se konkretno radilo o saboru ili pak o narodnoj skupštini nema neospornog osnova. Govoriti o saboru u XI st, izgleda da je preuranjeno, jer onaj koji mi poznajemo jest sabor u staleškoj državi, a taj se potpuno razvio tek u XV st. O narodnoj pak skupštini govoriti, a riječ je o sinodalnoj elekciji gdje su mogli sudjelovati samo crkveni funkcionarni (biskupi i opati) te Iaički prvaci (pro ceres), a možda u

368 “Ego Suinimir…subscribo libertatem…” kolaudirali su tom privilegiju splitski nadbiskup, hrvatski biskup, opat samostana sv. 3

Bartolomeja, ninski biskup i drugi biskupi i komesi bez oznake funkcije. (F. Rački, n. dj. 145).

369“Stephanus ego…nostrorum nobelium consilio suffulti quod… Među svjedocima spominju se splitski nadbiskup, trogirski biskup, splitski arhiđakon, splitski prezbiter, morski župan, tepčija, posteljnik, ubrusar, te teritorijalni župani bribirski, cetinski, zagorski, poljički, dridički, zaostobrinski i “drugi naši nobiles”. (F. Rački, n. dj. 148-149).

370F. Rački, n. dj. 148. 371F. Rački, n. dj. 103.

69

konkretnom slučaju i drugi laici (svakako ne u velikom broju jer je sinod bio održan u bazilici sv. Petra u Solinu) očito da nije besprijekorno osnovano. Osim toga, u XI st. utvrditi postojanje narodne skupštine u kojoj bi trebale sudjelovati široke narodne mase s teritorija čitave države, a država je patrimonijalnog, nezamislivo je. Gradovi su mogli držati masovne skupštine jer je pučanstvo bilo relativno malobrojno, a i interesi autodikije su to nalagali. Tekst pak koji govori o tome da su se “undique universa nobilitas seu exigui populi manus ac ceteri ecelesiarum cenobiorumque restores vel retroactis pro causius aut confirmationis rerum vel gratia comunis nostri regni utilitatis ad nostram ut moris est omnibus imperantibus confluere ceperunt”372 nalazi se u ispravi koje podaci nisu još kritički obrađeni. No, bez obzira na to, iz teksta se ne može zaključiti da je riječ o narodnoj skupštini, nego je riječ o dolaženju raznih interesenata pred kralja da riješe svoje probleme i probleme državne uprave. Koliko god je očito da je kralj Zvonimir bio sinodalno izabran za vladara a ne od narodne skupštine ipak je isto tako jasno da je postojao običaj (ut moris est) da vladar održava narodne skupove na kojima je sudio, rješavao razne sporove, potvrđivao povlastice i prava, rješavao pritužbe protiv državnih funkcionera i što je najvažnije, donosio odluke normativnog karaktera. Prema sačuvanom tekstu vladareve povelje iz 1088/9 god. izgleda da su tim skupovima prisustvovali dvorski i teritorijaini funkcioneri, crkveni dastojanstvenici, vazali (fideles) i ljudi skromnijeg porijekla. Ako se možemo osloniti na ovu povelju, onda bismo mogli zaključiti da su se takvi skupovi održavali 8 rujna. U konkretnom slučaju takav skup je održan kraj grada Šibenika. 373 Nova dinastija Arpadovića je takav skup naroda održala već za prvog Arpadovića na hrvatskom prijestolju kralja Kolomana kod Zadra 1107 god.374 j) Sinodi Sinodalni oblik rješavanja problema crkve i države nije bio u XI st. novost. Već u X st. održavali su se takvi sinodi na kojima su sudjelovali crkveni . i državni dostojanstvenici (splitski sinodi iz 925. i 927/28. god.). Na tim sinodima rješavala su se pitanja organizacije crkvene mreže, donosile pravne norme za kažnjavanje krivičnih djele nepoznatog i poznatog ubojice vladara, sređivali odnosi između gospodara i serva, rješavala pitanja iz bračnog prava.375 Stoga je osnovano tvrditi da su u državnu organizaciju spadali i mješoviti crkveno-državni sinodi pogotovo u vrijeme kada je hrvatski vladar bio papin vazal. I u vladarevoj zavjernici iz 1075. god. vidjeli smo obveze i prava vladara slična zaključcima splitskih sinoda iz X st. 6.

Jesu li Neretvani imali vlastitu državu u XI st.?

Nakon što je m: Barada 1932. God. Iznio tvrdnje da je neretvanska oblast bila od sredine do i drugu polovicu XI. St. Samostalna, da su morstici Jakov i Rusin te kralj Slavac bili 372F. Rački, n. dj. 148. 373F. Rački, n. dj. 148. 374F. Šišić, Priručnik, 628. 375F. Rački, n. dj. 191-192, 193, 195, 196.

70

neretvanski vladari, da je Jakov vladao krajem 70-ih i 80-ih godina, Rusin poslije njega, a Slavac poslije Rusina, i to 90-ih godina XI st. te da su neretvanskoj državi pripadali i neki predjeli na desnoj obali ušća Cetine,376 napisan je priličan broj studija u kojima su bile prihvaćene ili pobijane Baradine teze. Budući da je u najnovije vrijeme N. Klaić i posljednja prihvatila Baradine teze iz 1932. god., pa i sama pokušala razraditi onu Baradinu tezu o pripadnosti poljičkog primorja neretvanskom teritoriju,377 to je u stvari potrebno proanalizirati Baradinu argumentaciju i dokaze N. Klaić pa da se utvrdi njihova održivost. Suvisno bi bilo iznositi razna mišljenja u spomenutim situacijama, jer je to već učinila N. Klaić u svojoj studiji: Problem Slavca i Neretljanske krajine (1960).378 Treba ipak podvući da je N. Klaić ostala na Baradinoj argumentaciji iz 1932. god, (i nakon što su objelodanili: M. Barada svoju studiju Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1061-.1075) iz 1957. god.379 i Lj. Karaman O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII st. iz 1962. god380) ne samo u svojoj studiji: Historijska uloga neretvanske kneževine u stoljetnoj borbi za Jadran (1969. god.) nego i u svojoj Povijesti Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971. god.), Barada argumentira svoje teze iz 1932. god. ovako:

1. “Po kritici teksta (Sopetarskog kartulara) dade se odrediti da crkva sv. Petra nije sagrađena prije 1080, a time imamo i terminus ante quem non svih darovnica i drugih u njima zajamčenih činjenica, kao Slavca i ostalih.”381

2. Supetarski kartular sastoji se od više darovnica od kojih je prva Petra Crnog i njegove žene prigodom gradnje crkve (tekst broj 1 do broja 5 numeracije koju je dao V. Novak u svom djelu Supetarski kartular),382 druga je također Petra Crnog kada je utemeljio samostan (tekst br. 6. do broja 70 a), a onda slijede treća pa do osme darovnice (tekst br. 71 do broja 96). God. 1080. odnosi se na prvu darovnicu, a nikako na drugu. Druga potječe negdje iz 90-ih godina XI st.383 Baradina tvrdnja da crkva nije bila sagrađena prije 1080. god. ne može se prihvatiti. Prije svega treba utvrditi što predstavlja tekst koji donosi Supetarski kartular, a što godina na početku teksta.

376M. Barada, n. dj. 178-183.

377N. Klaić, Problem Slavca i Neretljanske krajine, ZČ XIV (1960), 96-136: i s t a, Historijska uloga neretvanske kneževine u stoljetnoj borbi za Jadran, Zbornik znanstvenog savjetovanja o Makarskoj i Makarskom primorju 28-30. rujna 1969, Makarska 1970, 121-167, ista. Povijest Hrvata .. , 69-71, 474-485.

378N. Klaić, Problem Slavca…. 96-107. 379M. Barada. Prilozl kronologiji hrvatske povijesti, Rad JAZU 311, 185-218. 380Lj. Karaman, O nekim pitanjima hrvatske povijesti do XIII st. HZ XV 1962, 257-269; uspor. N. Klaić, U povodu priloga Lj. Karamana: O nekim 381pitanjima hrvatske povijesti do XIII st., HZ XVII, 1964, 413-422. 382M. Barada, Dinastičko pitanje…., 180. 383V. Novak-P. Skok, Supetarski kartular…(u daljnjem tekstu: V. Novak, n. dj.)213-232

71

Tekst Supetarskog kartulara pisalo je nekoliko ruku. Tekst od broja 1 do broja 86 uključivo nepisao je jedan pisar, a od broja 87 do 97 uključivo drugi pisar. Poslije ovog slijedi tekst koji su pisali razni pisari, no ovaj ne treba analizirati jer se odnosi na vrijeme koje je irelevantno za postavljeni problem, a počinje sa 1167, god. te se nastavIja do XV st. u paleografskom pogledu. Sudeći prema pismu V. Novak datira pisanje rukopisa prvog i drugog pisara (nazvat ćemo ga osnovnim dijelom Kartulara) s XII st.384 Ne ulazeći u razna mišljenja da li je taj osnovni dio napisan u prvoj ili u drugoj polovici XII st. jer taj problem nije bitan za ovu raspravu, očito je sudeći prema izvodima karta i noticija od kojih se dobrim dijelom sastoji osnovni dio rukopisa da su pisari napisali tekst s namjerom da samostan dobije pregled i popis svih zemalja i svih prava koja im pripadaju te da se zna tko može posvjedočiti da su to zemlje i ti servi zaista samostanski. Pisari su napisali i onaj tekst koji objašnjava rezultate sporova koji su bili u vezi s pojedinim zemljama koje se nabrajaju u tomu dijelu rukopisa. Postavlja se pitanje: Odakle su pisari osnovnog dijela rukopisa crpili podatke? Prvi pisar, tj. onaj koji je napisao tekst od broja 1 do broja 86 očito je imao pred sobom fundacijsku ispravu Petra Crnog koja počinje invokacijom datacijom (1080. god., jedinom godinom u osnovnom dijelu rukopisa), a završava sankcijom (tekst br. 70 a),385 zatim karte i noticije o stjecanju zemalja i serva koji se spominju u fundacijskoj ispravi te karte o donacijama drugih osoba. Osim toga, očito je da su pisaru odnosno sastavljaču teksta date u obradu još neke karte i noticije 1) koje je opat samostana naknadno pronašno a odnosile su se na Petra Crnog, autora fundacijske isprave, 2) koje su bile ispostavljene poslije 1080. god. ili 3) koje nisu ušle zabunom u fundacijsku ispravu. Tako je na temelju karti o donacijama drugih osoba i naknadno pronađenih karti Petra Crnoga nastao tekst od broja 71 do broja 86 rukopisa Kartulara.386 Drugi je pisar zabilježio također naknadno pronađene ili još neobrađene karte 1 noticije, doduše svega nekoliko, iz kojih je uzeo osnovne podatke i sastavio izvode. Nakdnadno su pronađene noticije o kupovanju serva i nekih zemalja, koje su nebavljene vjerojatno poslije izdanja fundacijske isprave, zatim brevis recordatio nekog Petriza za koga V. Novak misli da je sam Petar Crni 387 i konačno recordatio Grgura, opata samostana o kajem je riječ. Tako je nastao tekst od broja 87 do broja 96.388 Rukopis je nastao negdje između rekordacije Grgura, koju V. Novak datira ne mnogo poslije 1105. god.389 i 1176, god. kada je druga ruka upisala ispravu iz te godine, i to diplomatičkom minuskulom koja je nesumnjivo suvremena toj ispravi.390 Vremenu nastanka rukopisa u potpunosti odgovara izbor podataka izvršen od sastavljača teksta iz karta i noticija koje su mu bile pri ruci, ako uzmemo u obzir da je morao imati u vidu interes samostana da ovaj po potrebi brani pred sudom svoja 384M. Barada, n. dj. 179, 183. 385V. Novak, n. dj. 213-222. 386V. Novak, n. dj. 222-225. 387V. Novak, n. dj. 46. 388V. Novak, n. dj. 225-228. 389V. Novak, n. dj. 206. 390V. Novak, n. dj. 132.

72

prava. Kartular sam po sebi tada nije bio dokazno sredstvo, ali je očito da je osnovni dio Kartulara sa svojim podacima morao pomoći samostanu u obrani njegovih prava na zemljama i servima, ako bi se izgubili originali karta i noticija i ako bi umrli navedeni svjedoci. Osnavni dio Kartulara služio je u vrijeme kada je bio napisan kao liber memorialis. Pojedine dijelove teksta sastavljač je spajao kronikalnim komponiranjem podataka u pripovjedačkom tonu pa otuda one formulacije: nam in primis, ibidem, insuper, post hec vero, postea, nam post itd.391 Fundacijsku ispravu pisar nije prepisao. On je građu iz fundacijske isprave obradio u memorijalnom smislu. Istaknuo je u obradi fundacijske isprave prije svega ove momente: što je fundator zadužbine dao zadužbini u zemljama i servima, koga je imenovao opatom (možda interpolacija u pogledu imena opata), koga je odredio za ktitora poslije svoje smrti i što je povjerio ktitorima poslije svoje smrti u vršenju ktitorske funkcije te koji se dan u godini treba memorirati kao dan posvećenja crkve (11. X). U obradi fundacijske isprave sastavljač je iznio i sve sporove koje je imao autor fundacijske isprave i rezultate rješavanja tih sporova pa je stoga vjerojatno da je time obrada fundacijske isprave dovela do stanovitog proširenja originalnog teksta te isprave. Datacija fundacijske isprave (1080. god.) nije datacija posvete crkve i samostana ili samo crkve, nego vremena kada je isprava izdana, 11. listopada pak, koji se spominje u tekstu pod brojem 1, 392 sudeći prema općem sadržaju osnovnog dijela kartulara ne odnosi se na 1080. god. Taj je datum ostao nepotpun bez oznake godine te predstavlja pogrešku isto tako kao što su pogreške da jedino spomenuta godina u osnovnom dijelu teksta, tj. 1080, ne odgovara indikciji VIII393 te da je u izvodu karte u tekstu pod brojem 105 uz indikciju IX navedena godina 1018, uz vladanje kralja Zvonimira, nadbiskupovanje Lovre i priorovanje Volice.394 Pa i sama 1080. god. je nepotpuno datirana, jer nema oznake mjeseca i dana. To su činjenice isto tako kao što je činjenica da u čitavom tekstu ima velik broj pogrešaka fonetsko-grafičkih, ali i stvarnih. Prvi pisar (tekst od broja 1 do broja 86) čak je jednu te istu kartu obrađivao dva puta jer je zaboravio da ju je prvi put obradio unutar teksta fundacijske isprave. Tako je izvod iz iste karte učinio pod brojem 32 i ponovno pod brojem 80. 395 I drugi je pisar tako pogriješio pa je tekst broj 101 učinio od teksta broj 92 i 98.396 Budući da nam se nije sačuvala originalna fundacijska isprava, nemoguće je provjeriti, da li je godina (1080) ili indikcija (VllI) bila ispravno prepisana iz originala ili nijedno od ovog. No, ne možemo provjeriti niti jedini izvod iz karte i noticije ne samo u osnovnom dijelu nego ni u čitavom tekstu kartulara jer nam se nije sačuvao nijedan originalni dokument397 koji se obrađivao u osnovnom dijelu koji se iznosi u cijelosti u ostalom dijelu kartulara. To su dakle činjenice koje se mogu opravdavati i možda razumjeti, ali koje se ne 391V. Novak, n. dj. 136. 392V. Novak, n. dj. 2113-214. 393V. Novak, n. dj. 213. 394V. Novak, n. dj. 231. 395V. Novak, n. dj. Uspor. 218 i 224. 396V. Novak, n. dj. Uspor. 226, 229, 230. 397V. Novak, n. dj. 157.

73

mogu mimoići ili bez uvjerljive osnove tumačiti. Za sada je jedino sigurno de je 11. listopada svake godlne bio blagdan posvete crkve. Sve što je u obradi fundacijske isprave uneseno u tekst od broja 1 do broja 70 a 398 dogodilo se u prošlosti, tj. do 1080. god. Isto se može tvrditi i za neke izvode koje je prvi pisar unio u tekst poslije obrade fundacijske isprave. Stoga je razumljivo da se ne samo radnje i događaji u izvodima iz karte ili noticije (izraženi u subjektivnoj formi) nego i ostali tekst koji je komponirao sastavljač u pripovjedačkoj formi donose u prošlom vremenu. Čitav tekst od broja 1 do 70 a međusobno je povezan jer se iznose sve zemlje i svi servi (osim četiri serva) 399 te sva prava koja zajedno s crkvom i samostanomn sv. Petra sačinjavaju osobnu zadužbinu Petra Crnog na temelju fundacijske isprave. Otuda je razumljivo da u završnoj formuli isprave u sankciji (tekst broj 70 a)400 imamo formulaciju: “omnia ista quae hic prelibata sunt uolumus in sempiternum ecclesiam habere” što znači da je ktitorova volja da sve zemlje i svi servi koji su prije spomenuti pripadnu zauvijek samostanu odnosno crkvi sv. Petra. Ecclesia u to doba označuje i samostan.401 No i u samom osnovnom tekstu očito je da se ecclesia poistovjećuje s izrazom monasterium. U izvodu broj 68 iznosi se da se svinjar predaje “in nominata ecclesia” zato što ga je opat Grgur izliječio od boginja.402 Otuda je nadalje jasno da u završnoj formuli imamo zapovijed ktitorovim sinovima, kojima je ktitor predao sva ktitorska prava poslije svoje smrti, da paze na to da se u crkvi vrši svakidašnje bogoslužje te da ne iskorištavaju zadužbinu za sobe nego da je čuvaju u korist crkve i samostana i onih koji u njemu služe. Isto tako je razumljivo da ktitor nakon nabrajanja svih zemalja i serva koji pripadaju samostanu u završnoj formi određuje tko će biti ktitor nakon njegove smrti i koja mu je dužnost u vezi s ovom zadužbinom (“regant, custodiant, conservent et ab omni perturbationis incursu defendant,)403 Proizvoljno bi bilo završnu formulu staviti na drugo mjesto u osnovnom dijelu teksta koji je napisao prvi pisar. Sastavljač i pisar ovog teksta znali su najbolje kamo ta formula spada i stoga su je stavili upravo tamo gdje i jest (tekst broj 70 a). S tom formulom oni su dali do znanja da je ono što su iznijeli prije te formule sve što pripada samostanu i da to čini jednu cjelinu. Hipoteza da ova formula pripada tekstu pod brojem 1, zato što se u tom tekstu kao i u formuli spominje ecclesia, a ne monasterium te zato što je karakteristična u ovom tekstu kao i u formuli izražavanje “uolumas”, tj. pluralna stilizacija, pa time upućuje na ktitora Petra i ženu mu Anu, a da je rečenica u toj formuli da se

398 398 398

V. Novak, n. dj. 213-222. V. Novak, n. dj. 222 (tekst br. 63, 64, 65, 68).

399V. Novak, n. dj. 222. 400Du Cange, n. dj. III 223.

401Du Cange, n. dj. III 223. 402V. Novak, n. dj. 222. 403V. Novak, n. dj. 222.

74

u crkvi ima vršiti svakodnevna služba božja uzeta iz druge listine, 404 nema uvjerljivih argumenata. Već je rečeno da ecclesia u to doba znači i monasterium, zatim, pluralna stilizacija nalazi se vrlo često i u ostalom tekstu osnovnog dijela, a misao o spomenutoj eventualnoj interpolaciji o obvezi držanja svakodnevnog bogosluženja nije prihvatljiva jer je rečenica na mjestu gdje stoji sasvim logična iza teksta koji je prethodio a u kojem se spominju ne samo crkva nego i redovnici i opat (tekst broj 6, 28, 50, 52, 60, 68).405 Osim toga kad bi završna formula pripadala samo tekstu broj 1, onda bi crkva i samostan morali posjedovati vrlo malu površinu zemlje, i to onu navedenu u tekstu broj 1,406 a sve ostale od broja 7 dalje ako nisu izričito u tekstu izvoda darovane crkvi ili samostanu, kao i servi, postali bi besmisleno uneseni u Kartular, a tako i stilizacija završne formule ne samo u pogledu održavanja svakidašnjeg bogoslužja nego i ona izreka “omnia ista que hic prelibata sunt” 407 (ovase naime ne može ni u kom slučaju stilski odnositi na tekst broj 1). Iz čitave analize osnovnog dijela teksta kartulara proizlazi dakle da je 1080. god. bila već izgrađena ne samo crkva nego i samostan te da se prema tome Baradina teza o 1080. god. ne može prihvatiti, tj. da je 1080. god. “terminus ante quem non svih darovnica i drugih u njima zajamčenih činjenica kao kralja Slavca i ostalih”.408 Stoga se ne može prihvatiti ni druga Baradina.teza da se god. 1080. odnosi na prvu darovnicu (tekst broj 1 do broja 5) kada je crkva bila sagrađena a nikako na drugu darovnicu kada je utemeljen samostan (tekst broj 6 do broja 70 a) jer da ta druga darovnica datira s negdje 90-ih godina XI st.409 Barada naime dolazi do zaključka da drugu darovnica treba datirati s 90-im godinama XI st. na slijedeći način: Prije svega treba razlikovati gradnju crkve od utemeljenja samostana, jer se samostan utemeljio kasnije.410 U tekstu od broja 1 do broja 5 govori se o crkvi i o zemljama koje su crkvi darovane. U vezi s ovom darovnicom spominje se Jakov dux marianorum kao svjedok kod jedne nagodbe. Dakle prema Baradi Jakov je živio svakako i prije gradnje crkve.411 U tekstu od broja 6 do broja 70 a govori se a samostanu, zemljama i servima darovanim tom samostanu. U ovom tekstu spominje se Rusin morstik, dakle u vrijeme kada je samostan već postojao. U istom tekstu spominje se i Slavac rex, ali tako da je očito da je Slavac živio poslije osnutka samostana i poslije Rusina.412 Budući da se god. 1080. prema Baradi odnosi na prvu darovnicu kada je crkva sagrađena a prema jednoj ispravi Jakov je fungirao u svojoj službj još 1088/89. god.; znači da su Rusin i Slavac živjeli i 404V. Novak, n. dj. 167. 405V. Novak, n. dj. 215, 218, 220, 221, 222. 406V. Novak, n. dj. 213-215. 407V. Novak, n. dj. 222. 408M. Barada, n. dj. 180. 409M. Barada, n. dj. 183. 410M. Barada, n. dj. 180. 411M. Barada, n. dj. 181. 412M. Barada, n. dj. 182.

75

fungirali poslije 1088/89.god. Budući da se oni spominju u vrijeme kada je samostan već postojao, znači da je samostan sagrađen negdje 90-ih godina XI st.413 Daljnji je zaključak prema Baradi do se sve u vezi sa samostanom, a to znači i tekst od broja 6 do broja 70 a ima vezati uz 90-te godine XI st., a ne uz vrijeme do 1080. god. Medutim, tekst broj 5 i broj 6 Barada je neosnovano razlučio, a i razlikavanje darovnica Petra Crnoga je neopravdano naglasio. Bez obzira na to što sav tekst od broja 1 do broja 70 a predstavlja jednu cjelinu, kako je to proizašlo iz prije spomenute analize te da god. 1080. nije godina sagrađenja odnosno posvećenja nego godina izdanja fundacijske isprave, Baradino tumačenje teksta broj 5 i broj 8 gdje se spominju Jakov dux i Slavac rex nije ni iz drugih razloga osnovano. Tekst od broja 1 do broja 5 ne može se odvojiti od teksta broj 6, a zatim, logično, niti od ostalog dijela teksta fundacijske isprave. U tekstu neposredno do broja 5 govori se o tom da je Petar Crni dobio nagodbom (conventio ac diffinitio) određeno zemljište (tekst broj 4).414 Protiv te nagodbe ustao je Miroslav s Mihajlovim sinovima. No, pred mnogim Splićanima i pred Jakovom duxom marianorum učinjena je nova nagodba (conventio) u pogledu spomenutog zemljišta (tekst broj 5).415 Naime Miroslav je potvrdio Petru Crnom osporavano zemljište i uz to je dodao (augmentavit) Glavicu koja leži uz Stinicu i udolinu koja počinje od Salina do Zatilja i od Zatilja do mora. No, i protiv takve respoložbe Miroslava i Mihajlovih sinova Glavicom i udolinom u korist Petra Crnog našlo se nezadovoljnika pa se spor zbog tih zemalja marao riješiti sudskim putem. Spor je riješio Slavac rex zajedno s banom Petrom i Sarubom (tekst broj 6).416 Nepobitna je dakle neposredna veza između teksta broj 5 i broj 6. Međutim, tekst broj 6 prije nego daje opis spora zbog Glavice i udoline te njegovo rješenje donosi povod sporu (pokušaj Petra Crnog da po savjetu opata i redovnika samostana počne graditi vicus za famule samostana na Glavici) i nekoliko objašnjenja o tome da se Petar Crni zavjetovao da će ako ozdravi ostrići kosu i obući benediktinski habit u crkvi koju je on sagradio što je i učinio pa i odredio svog sinovca za opata “in supra nominata ecclesia”. Odluku da će obući benediktinski habit donio je Petar Crni zato što je obolio bez nade u ozdravljenje, a obolio je “post multorum annorum curricula” (poslije duga života). 417 Frazu “post multorum annorum curricula” Barada je povezao s tekstom iz broja 5 tako da je to protumačio kao da je prošlo mnogo godina poslije nagodbe između Miroslava i Mihajlovih sinova te Petra Crnog. Takvo tumačenje nije točno jer je očito da se želi istaknuti da je Petar Crni dugo bio zdrav, ali da je ipak jednom obolio, i to teško i beznadno. Petar Crni bio je zdrav kada je sagradio crkvu odnosno samostan pa i davno prije nego što je sagradio crkvu odnosno samostan, ali nakon što ih je sagradio, oboilo je i zavjetovao se da će obući habit ako ozdravi. No, ovaj dio teksta br. 6 nije bitan za fundacijsku ispravu.

413M. Barada, n. dj. 183. 414V. Novak, n. dj. 214. 415V. Novak, n.dj. 214-215. 416V. Novak, n. dj 215. 417Riječima “Nam post multorum annoruml curricula…” započinje tekst br 6. Uspor. V. Novak, n. dj. 215.

76

Sastavljač je njime htio samo naglaslti da je Peter Crni odredio opata crkvi, tj. samostanu, i da je spor zbog zemlje na Glavici i u udolini riješen povoljno u smislu nagodbe iz teksta br. 5. Iz ove analize jasno proizlazi da je tekst br. 6 neposredno vezan s prednjim tekstom br. 5 te da ih nema rezloga odvajati velikim razmakom vremena. Prema tome, čitav tekst od br. 1 do br. 70 a čini jedinstvenu cjelinu, obrađenu fundacijsku ispravu izdatu 1080. god. Budući da je podatak o Jakovu duxu da je fungirao u pratnji hrvatskog kralja oko 1088/9.418 god. Barada uzeo iz falsifikata (prema Račkom charta suspecta, prema Baradi malo vjerodostojna, V. Novaku vjerodostojna, N. Klaić god. 1960. falsifikat, a u posljednje vrijeme, tj. 1971. vjerodostojna),419 to otpada nužnost da se Rusin morstik i Slavac rex zajedno sa samostanom datiraju kako Barada tvrdi poslije 1088/9. god. S obzirom na to što je fundacijska isprava datirana s 1080. god., to se Rusin i Slavac moraju datirati prije 1080. god., jer se njihova djelatnost u fundacijskoj ispravi spominje kao prošli događaji. Međutim, ako i uzmemo da je podatak o Jakovu iz 1088/9. god. vjerodostojan, hipoteza da je Jakov fungirao 1088/9. god. nije u protivnosti sa zaključkom da se samostan i uz njega spominjani Rusin morstik i Slavac rex datiraju prije 1080. god., jer Jakov je mogao vršiti dva puta funkciju morstika: jedanput prije Rusina i prije nego je kraljevao Slavac i drugi put poslije Rusina i poslije vladanja Slavca, tj. prvi put na kraju vladanja Krešimira IV, a drugi put za vrijeme vladanja Zvonimira. Teze da tekst od broja 70 a opisuje pravne poslove, događaje i djelatnost ljudi koji su se vršili i zbili prije 1080. god, ne mogu se pobiti ni drugim argumentima, a mogu se potvrditi podacima iz samog Kartulara. Simptomatično je da sastavljač kartulara u drugom dijelu osnovnog teksta kartulara, tj, u tekstu od br. 71 do br. 96 spominje Rusinovu donaciju, potvrdu te donacije od njegove žene i donaciju kralja Slavca prije nego što spominje presudu kralja Zvonimira u sporu zbog jedne zemlje samostana sv. Petra,420 a zna se zasigurno da je tu presudu donio kralj Zvonimir 1078, god. (naime u Zvonimirovoj pratnji pored Jakova morstika spominje se i Petar kardinal, a ovaj je bio kod Zvonirnira 1078. god.).421 Nadalje, uz Slavca se spominje ded (tekst br. 74)422 koji se u sačuvanim vrelima spominje u razdoblju 1062-1073.423 Nadalje, u potvrdi Rusinove donacije poslije njegove smrti od strane njegove žene spominje se svjedok Rusello sin Sovinje (tekst br. 73).424 Sin pak ovog Rusella spominje se u brevis recordatio nekog Petriza (tekst br. 92)425 koju sastavljač kartulara donosi poslije Zvonimirove presude 418F. Rački, n. dj. 147.

419F. Rački, n. di. 147.; M. Barada, n. dj. 196 bilj. 96; V. Novak, Zadarski kartular samostana Svete Marije, JAZU 1959, 168; N. Klaić, Problem Slavca ... 101; Ista, Povijest Hrvata .. . 491.

420V. Novak, Supetarski kartular…222-228. 421F. Rački, n. dj. 119, 121, 122, 211-212. 422V. Novak. n. dj. 223. 423F. Rački, n. dj. 62, 73, 80, 82, 84, 93, 96.

424V. Novak, n. dj. 223. 425V. Novak, n. dj. 226.

77

(tekst br. 81).426 Ako treba Rusinovu donaciju i potvrdu njegove donacije smatrati događajem 90-ih godina, zašto je onda sastavljač kartulara stavio potvrdu Rusinove donacije ispred Zvonimira, kada je mogao to učiniti tako da bi stavio sina i oca, odnosno događaje o kojima oni svjedoč, iza Zvonimira kao što je to učinio samo za sina. Kronikalna metoda je naime očito karakteristična bar u drugom dijelu kartulara, tj, od br. 71 do br. 98.427 Moglo bi se prigovoriti osnovanosti postavljene teze tako da se postavi upit: zašto u fundacijsku ispravu nisu ušle Rusinova i Slavčeva donacija,428 ako su izvršene prije 1080. god.? Oclgovor bi glasio: fundacijska isprava izlaže samo donacije Petra Crnog. Sastavljač je opravdano smatrao da se ostale donacije ne mogu uvrstiti u fundacijsku ispravu. Samo četiri izvoda o darovanju serva nisu pripadala Petru Crnom, a sastavljač ih je ipak unio u fundacijsku ispravu. 429 Da li se radi o grešci ili je postojao razlog da ih sastavljač unese (npr. stoga što su donatori u stvari to učinili iz obveze koju su imali prema Petru Crnom), ne može se ustanoviti. Od ta četiri izvoda samo u jednom se naslućuje obveza, ali ne prema Petru Crnom nego njegovu sinovcu. Naime prema tom je izvodu očito da se svinjar predao samostanu kao doživotni servus jer je na taj način htio pokazati zahvalnost prema opatu samostana ili mu je na taj način htio dati naknadu što ga je izliječio od boginja (tekst br. 68).430 Nadalje, moglo bi se prigovoriti spomenutoj tezi tako što bi se iznio slučaj koji proizlazi iz teksta br. 34, 35 i 36. Naime prema tekstu br. 34 Petar Crni je kupio jednu zemlju,431 prema tekstu br. 35 na istom je mjestu postavio mlin,432 a prema tekstu br. 36 nastao je spor zbog tog mlina “post multos annos”,433 a sve te pravne događaje treba datirati s vremenom prije 1080. god. kada je izdana fundacijska isprava. Kod pravnih čina iz broja 34 i 35 sudjelovao je kao svjedok Jakov morstik. Međutim “post multos annos” treba shvatiti tako da je Petar Crni kupio mjesto za mlin i podigao ga početkom 70-ih godina, a otada je prošlo gotovo deset godina kad je nastao spor. Ovoliko razdoblje moglo bi se poistovjetiti s izrazom “post multos annos” (V. Novak slično zaključuje za izraz “post multorum annorum curricula” u tumačenju teksta br. 5).434 Daljnji prigovor mogla bi biti tvrdnja da za vrijeme Slavca nije živio Jakov dux, jer bi inače Petar Crni pozvao njega za svjedoka pred kralja Slavca budući da je prisustvovao sklapanju nagodbe koja je postala sporna. Činjenica da Petar Crni nije pozvao Jakova nije dokaz da Jakov nije živio za vrijeme kralja Slavca. Jakov je bio samo jedan od mnogih svjedoka spomenute nagodbe (Petar Crni je naime 426V. Novak. n. dj. 224. 427V. Novak, n. dj. 222-229. 428V. Novak, n. dj 223. 429V. Novak, n. dj 222. 430V. Novak, n. dj 222.

431V. Novak, n. dj 219. 432V. Novak, n. dj 219.

433V. Novak, n. dj 219. 434V. Novak, n. dj 171, 196.

78

pozvao Jakova na ovaj način: “convocatis iterum multis Spalatinorum nobilibus inter quos etiam Jacobum marianorum ducem ...” tekst br. 5)435,pa je prema tome Petar Crni mogao izabrati bilo kojeg od tih svjedoka. Nadalje, moglo bi se prigovoriti spomenutoj tezi upitom: kako to da se spor iz teksta br. 5 rješavao pred Jakovom duxom,436 a ne pred kraljem Krešimirom ili hrvatskim banom, a tvrdi se da je taj spor rješavan prije kralja Slavca. Jakov dux nije rješavao spor nego je bio samo jedan od mnogih svjedoka sklopljene nagodbe. Prema tome, pitanje nadležnosti ne može se uopće postaviti. Nadalje, moglo bi se posumnjati u spomenutu tezu ističući da se Petrova žena spominje u tekstu samo na početku fundacijske isprave što bi trebalo značiti da poslije 1080. god. njegova žena nije živjela. Pluralska stilizacija pri stjecanju vlasništva nad zemljom i servom nije karakteristična samo za tekst br. 1 pa do br. 5 (gdje je riječ uglavnom o istim zemljama koje su spomenute u tekstu br. 1) 437 nego i za kasnije tekstove (npr. tekst br. 6 ordinavimus, cepimus, consumavimus, voluimus; tekst br. 7 comparavimus; tekstovi br. 8, 9, 10, 11 comparavimus; tekst br. 13. emimus; tekst br. 14 comparavimus; tekst br. 16 emimus; tekst br. 42 dedimus servum; tekst br. 45 emimus; tekst br. 46 dedimus i na kraju tekst br. 70 a volumus, comittimus, precipimus). 438 U tekstu br. 105, tj. u izvodu karte koja se vjerojatno kasnije našla pa je uvrštena na kraj kartulara, 439 spominju se Petar Crni i njegova žena u svojoj donaciji u korist samostana iz god, 1085 (tako je naime Rački datirao prema indikciji, vladanju Zvonimira i priorovanju Volice).440 lz ovog izvoda vidi se dakle ne samo da je 1086. god. živjela žena Petra Crnog nego i da je tada postojao samostan (dedimus monasterlo Sancti Petri). No, moglo bi se prigovoriti u vezi s ovim podatkom upitom: kako je moguće da se Petar Crni i njegova žena javljaju 1036. god. kao donatori, a iz fundacijske isprave slijedi da je Petar Crni ušao u samostan prije 1080. god. Petar Crni i njegova žena bili su ktitori bez obzira na to da li su i kada su ušli u samostan. Da je pak čovjek koji je ušao u samostan mogao posjedovati i dalje raspolagati svojom imovinom, dokazuje tekst osnovnog dijela kartulara br. 92 iz kojeg je očito da je takav čovjek nadalje imao “villam meam”, serve, nekretnine i pokretnine te da je naknada štete učinjena na njegovoj imovini pripadala njemu, a ne samostanu u kojem je živio. Isto tako je očito da je bio pravno sposoban stjecati čak i novu imovinu (dederunt mihi totam hereditatem).441 Nadalje, mogao bi se postaviti prigovor spomenutoj tezi upitom: zašto nema ni jedne donacije kralja Krešimira IV ili hrvatskog bana a tvrdi se da je Jakov bio dux i prisustvovao sklapanju nagodbe (tekst br. 5)442 za vrijeme Krešimira IV? Istina je da su u tekstu najranije zabilježene donacije one 435V. Novak, n. dj 214. 436V. Novak, n. dj 214. 437V. Novak, n. dj 213-215. 438V. Novak, n. dj 215-216, 220, 222.

439V. Novak, n. dj 231-32. 440F. Rački, n. dj 144. 441V. Novak, n. dj 226-227. 442V. Novak, n. dj 214-215.

79

Rusina i kralja Slavca, ali u vrijeme kada je Jakov dux prisustvovao sklapanju nagodbe, Petar Crni i njegova žena valjda još nisu očitovali svoju volju da će sagraditi crkvu i samostan. No, ni kralj Zvonimir nije darovao crkvi odnosno samostanu ni zemlju ni serve, iako je očito da se fundacijska isprava datira vladanjem kralja Zvonimira i da je kralj Zvonimir bio upoznat s crkvom odnosno samostanom sv. Petra u Selcu jer je rješavao jedan spor u korist Petra Crnog odnosno samostana.443 Nadalje, mogao bi se staviti prigovor tezi da sve što je unešeno ui fundacijsku ispravu predstavija prošle događaje upozoravanjem na činjenicu da se u tekstu br. 12 spominje presbiter Madius Barbazani,444 a ovog susrećemo u jednoj ispravi iz 1085. god. 445 bez obzira na to što Rački smatra ispravu iz god. 1085. sumnji– vom,446 ipak ako se uzme podatak o presbiteru Madiju de Barbazani kao vjerodo– stojan, ta vijest ne protuslovi mogućnosti da je taj prezbiter živio i prije 1080. god. Napokon, ne može se prihvatiti ni novija Baradina teza iz 1957. god. po kojoj se polazna točka za određenje kronologije kralja Slavca nalazi u tekstu kartulara od broja 1 do broja 5 447 po kojoj su zemlje navedene samo u tom tekstu prethodile posvećenju crkve 1080. god. a drugih zemalja crkva tada nije imala. Zemljište iz Rusinove i Slavčeve donacije bilo je izvan granica spomenutog prvotnog zemljišnog kompleksa zadužbine iz 1080. god. pa prema tome crkva nije imala Rusinovu i Slavčevu zemlju 1080. god. Iz toga proizlazi prema Baradi da je crkva dobila to zemljište poslije 1080. god. te da su Rusin i Slavac živjeli poslije 1080. god. S obzirom na to što je Jakov dux fungirao od 1077/78. do god. 1088, znači da su Rusin i Slavac pripadali vremenu 90-ih godina XI st. Naime, Rusin morstik Slavac kralj djelovali su poslije Jakova duxa jer je o istoj zemljišnoj jedinici bilo suđenje prvo pred Jakovom, a onda “post multorum annorum curricula” pred kraljem Slavcem. Rusin pak mogao je biti morstik samo poslije morstika Jakova, tj. poslije 1088. god. Budući da je Slavac potvrdio Rusinovu donaciju poslije Rusinove smrti, znači da je Rusin bio prije Slavca. Prema tome Rusin i Slavac vladali su negdje 90-ih godina Xl st.448 Već je Lj. Karaman zapazio da Barada u stvari donosi nov momenat u svojoj argumentaciji iz 1932. god., jedino što dokazuje da su Rusin i Slavac živjeli poslije 1079/80. god. s time da zemljište iz Rusinove i Slavčeve donacije ne spada u kompleks zemlje koju je crkva imala 1079/80. god. Lj. Karaman je pobio Baradin zaključak konstatacijom do ne stoji da darivanje zemalja mora uslijediti poslije posvete crkve jer je poznato da se vrlo često godinama i godinama skupljaju prinosi za gradnju

443V. Novak, n. dj 224. 444V. Novak, n. dj 216.

445F. Rački, n. dj 143. 446F. Rački, n. dj 141.

447V. Novak, n. dj 213-215. 448M. Barada, Prilozi kronologiji…, 202-217. 80

crkve i samostana prije same posvete crkve.449 Svakako, na takav prigovor Lj. Karamana lako je dobiti suglasnost. Baradina teza počiva na tvrdnji da je god. 1080. godina posvete crkve,450 a to ona nije, već je godina izdanja fundacijske isprave. Godina posvete je nepoznata. Zna se samo mjesec i dan kada se slavi posveta crkve. Mi nemamo u toj ispravi ni jedan datum kupnje zemljišta i serva. Sve su kupnje već izvršene kada je izdana fundacijske isprava pa je tako 1080. god. ne terminus ante quem non nego terminus post quem non za događaje i čine osoba u tekstu od broja 1 do br. 70a. Baradino redanje Jakova, Rusina i Slavca odgovara tekstu fundacijske isprave, ali ne i njihova kronologija. Na osnovi dosadašnje analize svih argumenata pro i contra spomenute teze da su svi događaji i osobe sa svojim činima u fundacijskoj ispravi prošlost prema 1080. god. postaje vrlo prihvatljiva kronologija (uz neznatne izmjene) koju predlaže Lj. Karaman.451

– 60-ih godina XI st. i kasnije do 1080. god. Peter je nabavljao zemlje i serve

– početkom 70-ih godina dao se na gradnju crkve i samostana – pošto je samostan izgrađen oko 1074/75, došao je u poljičko primorje kralj Slavac i tom prilikom riješio spor zbog Glavice te je sam obdario samostan

– 1080. god. Petar je izdao fundacijsku ispravu s odredbom o ktitorima zadužbine poslije njegove smrti. N. Klaić u svojoj Povijesti iz 1971. god. prihvaća Baradinu kronologiju Slavca, no prigovorila mu je da je težište Slavčeva problema prebacivao samo na kronologiju, tj. na pitanje kada su živjeli Jakov, Rusin i Slavac, ali da je ostavio otvorenim pitanje kako su Jakov i Slavac, koje M. Barada i N. Klaić smatraju neretvanskim vladarima, mogli presuđivati na hrvatskom teritoriju (tj. na području na kojem je Petar Crni sagradio samostan). Drugim riječima, trebalo je premo N. Klaić ispitati čiji je bio teritorij od Cetine do Žrnovice u doba kada vlada Slavac. 452 Taj je problem pokušala riješiti N. Klaić na osnovi podataka kartulara u svojoj studiji: Problem Slavca i Neretljanske krajine.453 N. Klaić tvrdi da je neprijeporno dokazala da je Slavac samo jedan od četvorice danas poznatih neretljanskih vladara u drugoj polovici XI st. i da nije riječ o neretljanskoj “oblasti”, nego o samostalnoj državi koja u doba Jakova, Rusina i Slavca ne svršava na Cetini nego na Žrnovnici, a neposredno graniči sa splitskim teritorijem.454

449Lj. K a r a m a n, Još jedan prilog diskusiji o kralju Slavcu, HZ XI-XII 1958-1959, 311. 450M. Barada, n. dj. 212. 451Lj. K a r a m a n, Još o kralju Slavcu, ZČ VI-VII 1952-1953, Kosov zbarnik, 265 bilj. 19.

452N. Klaić, Povijest Hrvata ... 70. 453N. Klaić, Problem Slavca . . 96-136. 454N. Klaić, n. dj. 125-126.

81

N. Klaić u rješavanju ovog problema proanalizirala je podatke u Supetarskom kartularu o Jakovu “marianorum dux”, Slavizo rex i Suinimir rex te zaključila 1. da je Peter Crni zamolio Jakova da prisustvuje raspravi s Miroslavom, 2. da su Tugarani pozvali Petra Crnog pred Slavca na sud, 3. da je Peter Crni išao u Šibenik pred Zvonimira da taj presudi u sporu sa Strezom i 4. da u sva tri spomenuta slučaja presuđuje ona vlast koja je na dotičnom teritoriju nadležna, dakle u poljičkom primorju neretljanski vladar, a u Solinu hrvatski kralj.455 Prvi i četvrti zaključak ne mogu se u cijelosti prihvatiti. Jakov dux nije bio jedini koga je Petar Crni zamolio da prisustvuje raspravljanju između njega i Miroslava. Jakov dux je bio samo jedan od mnogih Splićana koje je Peter Crni pazvao k raspravljanju (“unde nos conuocatis iterum multis Spalatinorum nobilibus inter quos etiam Jacobum marianorum ducem cum suis militibus ibidem interesse rogauimus”). Prema tome, Jakov dux nije uopće presudio u sporu između Petra Crnog i Miroslava nego je samo prisustvovao sklapanju nagodbe izmedu Petra Crnog i Miroslava (“ante quorum presentiam cum prefato decretauimus Miroslauo ubi et conuentionem hisdem monentibus nobilibus cum eis denuo fecimus”) isto kao što su i drugi prisustvovali pa su izričito poimenično ili općenito navedeni (“actum est ante notitiam horum testium ... et aliorum multorum”).456 Istina je da su Slavac i Zvonimir zaista presuđivali u sporovima, ali oni nisu vršili sudsku vlast u isto vrijeme ni po Baradinoj kronologiji Slavca, koju je N. Klaić prihvatila, ni po Karamanovoj. Stoga se ne valja pozivati na činjenice da je jedan sudio za spar oko nekretnine na solinskom području, a drugi za spor oko zemlje na poljičkom području. Iz ovih činjenica ne može se steći osnov za razlikovanje mjesnih nadležnosti spomenutih kraljeva, a niti prema tome dokazati da je Slavac bio neretvanski vladar. Prema tome, ne može se prihvatiti teza da je poljičko primorje odnosno područje od Žrnovnice do Cetine u doba Slavca bilo sastavni dio navodne neretvanske drzave. Dokle god se ne dokaže da taj teritorij ne pripada hrvatskoj državi (poslije sredine X st.), dotle sa on smatra integralnim dijelom teritorija te države. Da je to područje pripadalo toj državi u doba Konstantina Porfirogeneta, dokazuje Spis o narodima tog bizantskog cara.457 Ne može se prihvatiti niti ona hipoteza po kojoj bi navodno jedinstveno jurisdikcijsko područje s lijeve i desne strane rijeke Cetine u XII i XllI st. bilo dokazom da je tako bilo i u XI st. pod navodnim neretvanskim vladarima.458 Argumenti koji se daju za hipotezu da je poljičko primorje bilo u XII i Xlll st. pod “neretljanskom” vlašću ne dokazuju drugo nego da su postojale u tom području neke zemlje koje su pripadale između ostalih i Kačićima, ali ne kao vladarima nego kao vlastelinima. ldimo redom. U memorijalu iz 1176. god. (tekst br. 97) izričito se navodi da je spor koji je nastao između samostana Sv. Petra i Adrijanića zbog zemlje u poljičkom primorju riješio splitski nadbiskup, a ne “neretljanski” 455V. Novak, n. dj 214. 456VIZ II 35. 457N. Klaić, n. dj 129. 458V. Novak, n. dj 228-229.

82

vladar.459 U noticiji iz 1178. god. vidljivo je samo to da su nastali spor između Dujma i njegovih rođaka s jedne i nekih Hrvata zvanih Cucari te Berigojevih sinova s druge strane oko imanja u poljičkom Perunu presudili ducas kraljevstva Hrvatske i Dalmacije te njegov sudac, da je Plasic Adrijanić bio jedan od pristava koji su uveli ponovno u posjed Dujma i njegove rođake te da se među svjedocima tog uvoda u posjed spominju između ostalih i Sonion i njegov brat Jakov, sinovi “del conte Nicolo.460 Iz ovog dakle slijedi da je jurisdikciju na poljičkom području vršio bizantski ducas, a ne “neretljanski” vladar Nikola Kačic. Sinovi Nikole Kačića nalaze se u noticiji o uvodu u posjed samo kao svjedoci. Kada je prošlo nešto više od godinu dana, jedan od svjedoka tog uvoda u posjed Mergen Grgin počeo je smetati u posjedu spomenutog Dujma na jednom dijelu zemljišta u koji je bio uveden u posjed. Ovaj spor se riješio nagodbom prod knezom Nikolom Kačićem.461 Spor dakle nije riješio knez Nikola Kačić nego zavađene stranke pred njim kao svjedokom. Ta okolnost nije dokaz da je poljički Perun spadao u jurisdikciju Kačića kao “neretljanskog” vladara. Zašto su Dujam i Mergen došli baš pred kneza Nikolu Kačića, a ne prod bizantskog ducasa, ne može se sa sigurnošću odgovoriti. Svakako oni su izabrali kneza ili za arbitrarnog suca ili za svjedoka o nagorbi koju su mislili sklopiti. U sporu pak između splitskog nadbiskupa i više Kačića na čelu s knezom Nikolom Kačićem zbog Srinjina koji je svršio 1180. god. ubojstvom nadbiskupa ne mogu se naći argumenti da je poljičko primorje pripadalo knezu Nikoli Kačiću kao neretljanskom vladaru. Po nalogu bizantskog care spor oko Srinjina morao je riješiti ducas Hrvatske i Dalmacije.462 On spor nije riješio pa je nadbiskup bio upućen da ga riješi nagodbom s Kačićima koji su smatrali da Srinjine pripadaju njima, a ne splitskoj nadbiskupiji.463 Očito je dakle da se radilo samo o jednom naselju na teritoriju između Žrnovnice i rijeke Cetine te da su za spor bili nadležni bizantski državni organi, a ne “neretljanski” vladar. Dakle, u XII st. nije postojalo jedinstveno jurisdikcijsko područje koje bi obuhvaćalo teritorij s jedne i druge strane Cetine i spadalo pod nekog neretvanskog vladara. Da li je takvo jedinstveno područje postojalo u XIII st., ne može se s potpunom sigurnošću utvrditi, ali kad bi se i moglo utvrditi, to ne bi bio dokaz da je tako bilo i u XI st. za vrijeme kraIja Slavca. Argumenti koji se iznose u prilog postojanju takvog jedinstva u XIII st. također nisu prihvatljivi. Evo zašto. Ako hrvatski vladar 1220. naređuje “Malduco duci Kachetorum” i čitavom njegovu rodu da se uzdrže od pljačkanja na otocima i Žrnovnici,464 to no znači da su Kačići bili samostalni “neretljanski” vladari, a niti da je Žrnovnica bila granica njihovog vladanja. Ako suci splitske komune 1251. god. rješavaju spor zbog zemlje u Mutograsu u poljičkom primorju 465 onda je to dokaz ili da to područje spada pod jurisdikciju splitske komune ili da je tuženi pripadnik splitske komune. Podatak 459V. Novak, n. dj 228-229. 460T. Smičiklas, n. dj. II 156-157. 461T. Smičiklas, n. dj. II 158. 462T. Smičiklas, n. dj. II 165. 463F. Rački, Thomas Archidiaconus…75; uspor. V. Novak, n. dj. 57-59. 464T. Smičiklas, n. dj. III 187-188. 465T. Smičiklas, n. dj. IV 453.

83

pak iz presude tog suda da se knez Nikola, tuženikov djed, u svoje vrijeme odrekao pred papinim legatom zemlje u Mutograsu u korist splitske nadbiskupije nije dokaz da je i čitavo poIjičko primorje bilo u njegovu dominiju kao vlasništvo, a niti da je na tom području on bio vladar. Aka pak hrvatski vladar 1258. god. priznaje prava omiških plemića, tj. kneza Đure Radoša i čitave komune, na zemljama, kućama i njihovim vinogradima kao što su dotada imali, a posebno na baštinskim zemljama između Žrnovnice i Gozda prema Zolmuchu, onda to ne znači da su omiški knezovi bili vladari na tim zemljama, niti da je Žrnovnica bila granica porodičnih posjeda tih knezova, jer u odnosu na zemlje kuće i vinograde između Žrnovnice i Gozda u vladarevu privilegiju izričito se spominje da njegov privilegij vrijedi za to područje ako spomenute osobe imaju takvih zemalja, kuća i vinograda na tom području (si quas habent).466 Dakle, konstatacija da je ovih nekoliko podataka iz isprava XIII st. dovoljan dokaz daje ovih nekoliko podataka iz isprava XIII. st. dovoljan dokaz da se jedinstvo zemalja s jedne i s druge strane Cetine nije razbilo ni u XIII.st 467 potpuno je bez osnove pa prema tome nije uspio ni pokušaj N. Klaić da upotpuni Bardinu argumentaciju da su moristici Jakov i Rusin te kralj Slavac bili neretvanski vladari. 8. Pacta conventa iz 1102 godine Pacta conventa iz 1102 godine (ili conventio po Luciusu, appendicula po Farlatiju, memoriale po Račkome, qualiter po Baradi ili dodatak po Šišiću) je zabilješka koju nalazimo u prijepisima Povijesti salonitanskih i splitskih pontifika Tome Arhiđakona (u originalu s naslovom koji glasi: Incipit ystoria seu coronica Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum). Povijest je napisana u XllI st. a prijepisi te Povijesti u kojima nalazimo pomenutu zabilješku te sama zabilješka datiraju iz prve polovice XIV st.468 Zabilješka nije sastavni dio Tomine Povijesti nego se nalazi iza završenog teksta te Povijesti kao dodatak.469 Nepoznati autor tog dodatka očito je imao namjeru da u dodatku izloži svoje stanovište povodom izlaganja Tome Arhiđakona u glavi XVII njegove Povijesti. Ta glava inače nosi naslov: Kako su Ugri uzeli dominij Dalmacije i Hrvatske (Qualiter Hungari ceperunt dominium Dalmatiae et Chroatiae).470 Toma Arhiđakon naime u toj XVII glavi izlaže da su neki prvaci Kraljevstva Hrvata nakon smrti kralja Zvonimira, koji nije ostavio baštinika in regno Chroatorum, prisvajali dominij nad zemljom iz ambicije za vladanjem te da je jedan magnat iz Slavonije sklonio madžarskog kraIja Ladisiava da pođe 466T. Smičiklas, n. dj. V 106.

467N. Klaić, n. dj. 129. 468S. Antoljak, Pacta ili concordia od 1102. godine, Sveučilište u Zagrebu – Centar za povijesne znanosti, Odjel za hrvatsku povijest, Monografije 9, Zagreb, 1980. 236.

469S. Antoljak, n. dj. 116, 121. 470F. Rački, Thomas Archidiaconus: Historia Salonitana, MSHSM, 26, Scriptores, 3, Zagreb 1894, 56.

84

uzeti kraljevstva Hrvatske da bi ga podvrgnuo svom vladanju. U prostoru od Drave do Gvozda kralju se nitko nije opro. Tek južno od Gvozda suprotstavila su se kralju plemena Hrvatske. U borbi s njima kralj je pebijedio. No, kralj ipak nije stigao do samog primorja, jer se morao hitno vratiti u Ugarsku.471 Na ovaj tekst nepoznati autor nije imao primjedbe, ali je imao na slijedeće Tomino izlaganje: Pošto je kralj Ladislav umro, naslijedio ga je u kraljevstvu Koloman. Ovaj pak, hrabra duha, zamislio je podvrći svom dominiju čitavu zemlju do dalmatinskog mora (proposuit totam terram usque ad mare adriaticum suo dominio subjugare). Došao je s velikom vojskom i zadobio onaj dio Slavonije koji je bio Ladislavu propušten (obtinuit ceteram partem Sclavoniae qua Vladislavo fuerat paetermissa). Teko je stigao sve do mora da bi okupirao primorske gradove (Itaque ad mare usque pervenit ut civitates maritimas occuparet).472 Na ovo izlaganje nepoznati autor je zabilježio slijedeći spomenuti dodatak: Koloman, Božjom milošću, sin Vladislava kralja Ugarske stojeći u kraljevstvu na mjestu svog oca, obzirom da je bio veoma odvažan zamislio je podvrći svom dominiju čitavu Hrvatsku sve do dalmatinskog mora (proposuit totam Chrouaciam usque ad mare dalmaticum sub suo dominio subiugare). Dođe sa svojom vojskom do rijeke Drave. Hrvati pak čuvši (Chroates vero audientes) za kraljev dolazak sakupiše svoju vojsku (exercitum suum) i spremiše se na hitku. Kralj pak doznavši da su se isti sakupili (audita congregatione ipsorum) pošalje svoje poslanike hoteći s njima prijateljski pregovarati i sklopiti ugovor (pasta cum eisdem ut voluerint ordinare). Hrvati (Chroates) pošto su saslušali legaciju gospodina kralja, nakon što su vijećali (inito consilio) svi jednoglasno prihvatiše i poslaše XII razboritijih nobila iz XlI plemena Hrvatske (de XlI tribubus Chroacie) i to župana

471Toma Arhiđakon ovako detaljno opisuje (u hrvatskom prijevodu): “U to doba umre kralj Zvonimir ne ostavivši baštinika (heredem). Pošto je tako izumro sav kraljevski rod (“regalis sanguinis deficiente prosapia), nije više bilo nikoga koji bi mogao s pravom naslijediti u Kraljevstvu Hrvata (in regno Chroatorum). Tako nadtane među svima prvacima kraljevstva (regni proceres) velika nesloga. I budući tako podijeljeni, sd ovaj sad onaj prisvajao si je iz ambicije za vladanjem dominij nad zemljom, pojavile se nebrojene grabeži, umorstva i legla svih opačina. Iz dana u dan nije prestajao jedan drugog da progoni, napada, ubija. U ovo pak vrijeme bio je jedan od slavonskih magnata (ex magnatibus Sclavoniae) koga su njegovi suplemenici progonili mnogim uvredama, mnogim štetama, koji nenadajući se da bi se inače mogao oduprijeti tolikom zlu, ode u Ugarsku. Ovdje stupi pred kralja Vladislava te ga stane nagovarati sklanjajući ga da pođe uzeti kraljevstvo Hrvatske (ad capiendam Chroati regnum) podvrći ga svom vladanju (sui dominatui subjugandum) dajući mu puno pouzdanje da će to lako izvesti, jer je to kraljevstvo ostalo ispražnjeno i bez zaštite kraljevske skrbi. Ovim savjetima nagovoren kralj Vladislav bez odlaganja skupivši veliku vojsku dođe i okupira čitavu zemlju od rijeke Drave sve do planine koja se naziva Gvozd (venit et occupavit totam terram a Dauo fluvio usque ad Alpes quae dicuntur Ferree) a da mu se nitko nije opro. Poslije ovog pređe Gvozd (Alpes) i započne jurišati na utvrđenja i kastra i voditi borbu s plemenima Hrvatske (cum gentibus Chroatie). Ali budući da jedan drugom nisu pružali pomoć te bili međusobom podijeljeni, kralj je mogao iznijeti laku pobjedu. Ipak nije stigao do primorja (ad maritimas regiones), nego čuvši da je neki narod prešao granice njegovog kraljevstva on se povrati u Ugarsku”. Upor. F. Rački, n. dj. 56-57.

472U nastavku svog izlaganja Toma Arhiđakon ovako opisuje daljnje događaje: “Tada je najprije došao pod grad Split zatražio je da se dobrovoljno podvrgnu njegovom dominatu (ut sua se, sponte dominatui eius subicerent) i da ne dopuste da propadnu on ii njihovo. No Splićani zatvorivši čvrsto vrata i raštrkavši se po gradskim zidinama s oružjem u ruci ne htjedoše poslušati kralja bojeći se iskusisti vladanje nepoznata i strana naroda (metuentes dominium gentis ignote et extranaee experiri); jer nisu znali što kralj želi učiniti od njih. Tada kralj i njegovi prvaci našavši se uvrijeđeni i smatrajući se prezreni od Splićana počeše prijetiti se građanima utaborivši se nedaleko grada opustošiše polja, te stadoše plijeniti čim su mogli. Otuda se dogodi da su Splićani razljućeni odlučili radije sva zla i pogibelji ponijeti nego primiti jaram Madžara. Pošto je tako bilo neko vrijeme prošlo saznaše Splićani po glasinicima da su Madžari kršćani i da kralj želi s njima dobro se ophoditi ako se sada mirno pokore njegovoj vlasti. Nakon što su bili potom Splićani na vijećanju, pošalju nadbiskupa Krescencija kralju Kolomanu i zatraže od njega mir. Kralj ga lijepo prim ii prihvati sve uvjete koje su Splićani u ime mira zamolili. Iza toga bi sve ono što su dobrohotno uglavili napisano a kralj i njegovi prvaci prisegoše da će sve točno obdržavati. Sutra pak prisegoše Splićani, i to najprije stariji onda i mlađi i napokon sav puk, da će za sva vremena biti podrešeni i vjerni kralju Kolomanu i njegovim potomcima, te kraljevstvu Ugarske. Potom uđe kralj u grad, gdje bude od klera i naroda svečano primljen. I onaj dan nakon što su Splićani primili obilnu zadovoljštinu i pošto su im dana i potvrđena privilegija, ode dalje. Odavle pak pođe Koloman u Trogir a onda u Zadar; pošto su ga i ovi gradovi tako primili, dade i njima privilegija. Pa tako se vrati u Ugarsku godine 1103.” Upor. F. Rački, n. dj. 59-60. Hrvatski prijevod vidi F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, I, Zagreb, 1914, 564.

85

(comitem) Jurja od roda (de genera) Kačića, župana Ugrina od roda Kukara, župana Mrmonju od roda Šubića, župana Pribislava od roda Ćudomirića, župana Jurja od roda Snačića, župana Petra od roda Murića (Murithorum), župana Pavla od roda Gusića, župana Martina od roda Karinjana i od roda Lapčana, župana Pribislava od roda Poletčića, župana Obrada od roda Lačničića, župana Ivana od roda Jamometa, župana Mironega od roda Tugomira. Ovi došavši gospodinu kralju iskazaše mu dužnu počast. Gospodin pak kralj primivši ih poljupcem mira (dominus vero rex ad osculum pacis eos recipiens) te dostojanstveno s njima postupajući, došli su do takvog suglasja (ad talem concordiam deuenerunt): da će svi prijerečeni držati (quod omnes predicti teneant) svoje posjede i imovinu sa svima svojima u miru i bez smetnje (suas possessiones ac bona cum omnibus suis pacifice et quiete), da ni jedan od spomenutih rodova niti njihovi Ijudi (quod non teneatur aliqua generatio nec eorum homines) nisu dužni spomenutom kraljevskom veličanstvu davati porez (censum) ili danak (tributum), osim što su spomenuti dužni (nisi tantum teneantur predicti) gospodinu kralju kad netko navali na njegove granice (quando aliqui inuaderent sua regalia confinia), tada ako gospodin kralj pošalje po njih dužni su poći s najmanje deset oboružanih konjanika od svakog spomenutog roda (de qualibet generacione prenominata)do Drave na svoj trošak, odonud prema Ugarskoj na trošak gospodina kralja i sve dok traje vojna moraju ostati. I tako bi uređeno godine Gospodnje 1102. itd.473 Ako uporedimo tekstove Tome Arhiđakona i nepoznatog autora dodatka vidimo slijedeće razlike: Toma Arhiđakon

Nepoznati autor

1) Koloman zamislio podvrći svom

1) Koloman zamislio podvrći

dominiju čitavu zemlju do dalmatinskog mora

svom dominiju čitavu Hrvatsku sve do dalmatinskog mora

Kako se vidi, nepoznati autor dodatka objašnjava Tomin izraz “čitavu zemlju” sa “čitavu Hrvatsku”. Da je i Toma mislio pod čitavom zemljom isto što i nepoznati autor vidi se iz činjenice da je Toma nazvao zemlju kojom je vladao kralj Zvonimir “regnum Chroatorum” za koji Toma kaže da je ostao nakon Zvoniniirove smrti bez zakonitog nasljednika. 2) Koloman je došao s velikom

2) Koloman je došao sa svojom

vojskom i zadobio ...

vojskom do rijeke Drave ...

Nepoznati autor dodatka objašnjava dakle da je Koloman došao samo do Drave i da se tu zaustavio. Da je i Toma smatrao rijeku Dravu granicom Kraljevstva Hrvata prema Kraljevstvu Mađara vidimo u istoj glavi Tomine Povijesti kada iznosi da je mađarski kralj Ladislav “okupirao” čitavu zemlju od rijeke Drave pa sve do Gvozda a da se nitko nije opro. Toma još na jednom mjestu spominje Dravu kao granicu govoreći o “hrvatskom” biskupu koji da je imao svoje posjede gotovo po čitavom

473F. Rački, n. dj. 58-59. Hrvatski prijevod vidi F. Šišić, n. dj. 461-462 86

Kraljevstvu Hrvatske (per totum pene regnum Chroatie), jer da je bio kraljevski biskup i slijedio kraljevu kuriju pa se njegova jurisdikcija širila sve do rijeke Drave (usque ad Drauum fiuvium extendebatur).474 Isto tako Toma kada spominje kralja Stjepana Držislava i njegove nasljednike kaže da su na sjeveru bile granica Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske obale Dunava (ab aquilone vero a ripa Danubii) 475 3) Koloman je zadobio onaj dio Slavonije koji je bio Ladislavu propusten

3) Umjesto ovog Tominog teksta nepoznatiautor je iznio kako i kojim paktom su se Hrvati podvrgnuli Kolomanu kralju. No, u tom izlaganju nepoznati autor vidi kod Drave Hrvate a ne dvanaest plemena Hrvatske, a kod kralja vidi župane (comes) koji se

sporazumijevaju s kraljem kao izlaslanici

Hrvata. Međutim, potvrdu posjeda i oprost od plaćanja poreza dobivaju samo izaslanici i njihovi rodovi. Vojnu obavezu dobivaju također samo ti rodovi čiji su župani bili izaslanici Da li su Toma i nepoznati autor mislili na isti teritorij koji je Koloman stekao, otvoreno je pitanje. Toma svakako vidi pod izrazom Slavonija teritorij čitavog kraljevstva od od Drave do mora. Toma poznaje izraze Hrvatska i Hrvati ali kada god Toma treba spomenuti Splićane, Trogirane i druge građane ili ove razlikovati od drugih, onda sve okolne stanovnike naziva Slavenima a njihovu zemlju Slavonijom.476 Ako to uzmemo u obzir, u tom slučaju moglo bi se protumačiti Tomin stav u

474“Voluerunt etiam Chroatorum reges quasi specialem habere pontificem, petieruntque ab archiepiscopo spalatensi, et fecerunt episcopum qui Chroatenskis appelabatur, posueruntque sedem eius in campo in ecclesia sancta Marie iuxta castrum tiniense. Hic multas optinuit parochias, habuitque predia et possessions per totum pene regnum Chroatie, quia regalis erat episcopus et Regis curiam sequebatur, eratque unus ex principibus aule, et sua iurisdicto usque ad Drauum fluvium extendebatur.” F. Rački, n. dj. 45.

475“Ab isto Dirscisla(u)o ceteri successors eius reges Dalmatie et Chroatie appellati sunt…Habebant namque ex successione sue originis partum et proauorum dominium regni Dalmatie et Chroatie. Istaque fuerunt regni eorum concinia; ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, in qua est quedam ecclesia quam beatus Germanus capanus episcopus consecrauit, sicut scriptum reperitur in ea; ab occidente Carinthia; uersus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinizm Dalmatie et Istrie; ab aquiline uero a ripa Danubii usque ad mare dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu.” F. Rački, n. dj. 38-41.

476“Denique post Salone interitum in Spalato hos inuenimus antiquiores fuisse instistites; Justinus archiepiscopus extitit anno incarnationis octingentesimo quadragesimo; Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli Regis et Branimiri ducis Sclauonie…” F. Rački, n. dj. 36“Fuerat siquidem tempore domini Alexandri pape…quedam synodus omnium prelatorum Dalmatie et Chroatie multum solempniter celebrate, in qua multa fuerunt conscripta capitula. Inter que siquidem hoc firmatum est et tatutum, ut nullus de cetero in lingua sclauonica presumeret diuinamisteria celebrare… Denique cum hoc statutum sinodali fuisset…omnes sacerdotes Sclauorum mango sunt merore confesti…”. F. Rački, n. dj. 49. “Congregatis siquidem senioribus ac celebrato consilio, eundem Ulfum presbiterum cum suis munusculis Romam mittunt. Mox presbiter arrepto itinere, Romam uenit; munuscula Chroatorum cum eorum petitionibus ad pedes domini pape detulit, eumque suppliciter rogauit, ut statum ecclesiarum et clericorum in regno Sclauonico in morem pristinum reuocaret…” F. Rački, n. dj. 50. “Fecerunt etiam Jaderenses mahinas contra machinas Uenetorum, habebeantque magnas oppugnantium copias Sclauorum et Hungarorum, cum quibus, quantum poterant hostili uiolentie resistebant”. F. Rački, n. dj. 184. "Etenim cum quidbusdam Sclauis confederate Tragurienses, nunc clam, nunc palam, nostratibus offendentes cedes et predas plurimas faciebant… Econtrario Spalatensibus cuncta cedendo sinister, de die in diem ad deteriora uergebant”. F. Rački, n. dj. 193-4. “Etenim non duabus ex integro elapsis (h)ebdomandibus descendit dux Dionisius (banus totius Sclauonie et Dalmatie) cum principibus supra dictis: et coadunato exercitu copioso Hungarorum, Dalmatinorum et Sclauorum uenit et castra metatus est in Salona.” F. Rački, n. dj. 197

87

konkretnom slučaju da je Koloman proširio teritorij svog vladanja na područje južno od Kapele. Po nepoznatom autoru moglo bi se zaključiti da i on misli tako, ali ostaje otvoreno pitanje zašto su Hrvati i njihova vojska čekali Kolomana i njegovu vojsku upravo na Dravi kada je očito ova rijeka bila državna granica. Da li stoga što nisu priznavali prava Arpadovića stečena pod kraj XI st. ili zato što bi mogli i ne priznati ta prava ako im vladar ne prizna njihov pravni status quo. Što je ustvari mislio o tome nepoznati autor ostaje nejasno. Isto tako ostaje nejasno da li je nepoznati autor smatrao dvanaest plemena Hrvatske (i to samo ona nabrojena) kao legitimne prodstavnike svih posjednika (possidentes) u Hrvatskoj od Drave do mora ili samo onih od Gvozda do mora ili pak ih uopće nije smatrao reprezentantima Hrvatska već samo onim plamenima iz kojih su Hrvati ovog puta izabrali članove svog predstavništva. 4) Tako je Koloman stigao sve do mora

4) Nepoznati autor nastavlja svoj tekst sa “i.t.d.”

da bi okupirao primorske gradove Na iznijeti Tomin stav nepoznati autor nije imao primjedbe već je najvjerojatnije umjesto nastavka Tominog teksta stavio izraz “etc” što bi dakle moglo značiti da se nepoznati autor slaže s daljnjim tekstom Tomine Povijesti. Značajno je da je autor dodatka bio precizniji od Tome Arhiđakona u izražavanju odnosa Hrvata prema kralju. Dok Toma Arhiđakon daje naslov glavi XVII: Kako su Ugri uzeli dominij Dalmacije i Hrvatske, dotle autor dodatka izražava ovu misao u naslovu svog dodatka ovako: Kako i s kojim paktom se podvrgnuše Hrvati kralju Ugarske (Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae), što je pravno u potpunom skladu s tadašnjim shvaćanjima o patrimonijalnoj državi, ako uzmemo u obzir drugi dio naslova.477 Dodatak nepoznatog autora različito se valorizirao i tumačio. U starijem razdoblju historiografije ovaj su dodatak prihvaćali kao autentične podatke i hrvatski (Lucius 1666, Krčelić 1770, Mikoczi 1806, Švear 1840)478 i mađarski (Timon 1714, Pray 1763, Katona 1779-80, Majlath 1828 godine)479 i njemački historičari (Gebhardi 1778 i Fessler 1815). 480 No, otkada je ilirski pokret “Et cum rex et regina descendissent per Sclauoniam, et uenissent et considessent in oppido, quod Bichicium appellatur, miserunt Splalatenses duodecim pueros per manus archidiaconi Duimi Cassarii et Nicolai Dulmi.” F. Rački, n.dj. 211.

477F. Rački, n. d. 56-58. 478J. Lucius, De Regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, Amstelodami, 1666, 112-114; F. Šišić, n. dj. 410; S. Antoljak, n. dj. 11, bilj. 21. B. A. Kercselich, De Regnis Dalmatie, Croatiae, Sclavoniae notitiae praeliminares, Zagrabiae, s. a. 134. 136; F. Šišić, n. dj. 412; S. Antoljak, n. dj. 12.J. Mikoczi, Otiorum Froatiae liber unus, Budae, 1806, 308-311, F. Šišić, n. dj. 415; S. Antoljak, 13 I. Švear, Ogledalo Iliriuma iliti dogodovština Ilirah, Slovinah, stražnji put Horvatah zvanih od popova to jest godine sveta 1656 na četiri strane razdeljena po mukoterpnom poslu na svetlo dana, Zagreb, 1840, 339-340; S. Antoljak, n. dj. 13, bilj. 35

479S. Timon, Synopsis nova chronologica regnorum Hungariae, Croatiae, Dalmatiae a nativitate Scti Stephani incoata, I. Tyrnaviae, 1714, 22-34; F. Šipić, n. dj. 411, bilj. 2; S. Antoljak, n. dj. 11, bilj. 22. G. Pray, Annales regnum Hungariae, I. Vindobonae, 1763, 85-110; F. Šišić, n. dj. 412, S. Antoljak, n. dj. 11, bilj. 23.

480S. Katona, Historia critica regnum Hungariae stirpis Arpadianae, III, Pestini, 1779, 531-545; IV, Pestini, 1780, 12-19; F. Šišić, n. dj. 414, bilj. 3; S. Antoljak, n. dj. 12, bilj. 29.

88

postao snažan nacianalni pokret Hrvata ideja vladajućih krugova u Mađarskoj o velikoj Mađarskoj koja bi se sterala od Karpata do mora nailazila je na ozbiljne poteškoće u svom ostvarivanju. Jačanje državnosti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije je posebno smetalo nosiocima te ideje. Staga su počeli dokazivati da su Hrvatska i Dalmacija ustvari obične mađarske provincije koje je osvojio mađarski kralj. Slavoniju su smatrali mađarskom zemljom kao gotovu činjenicu. Takvo shvaćanje se pojavilo u Mađarskoj nakon što su slavonske županije 1745. g. reinkorporirane u Kraljevinu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.481Mađutim, neki izaslanici tih županija sami su dali povoda takvom shvatanju. 40-ih godina XIX st. slavonsko pitanje velikomadžari nisu uopće više isticali smatrajući da o tome ne valja raspravljati već radije o

Hrvatskoj i Dalmaciji. Tako su pokušali obezvrijediti dotadašnje

historičare koji su koristili podatke iz spomenutog dodatka dokazujući da je dodatak falsifikat. Prvi pokušaj je učinio Stjepan Horvath 1844. g. a onda su slijedili u kasnijirn godinama njegovi istomišljenici nuđajući nove podatke kojima su htjeli argumentirati svoj stav. Glavni sljedbenici S. Horvatha bili su Szalay (1852, 1861), M. Horvath (1860, 1871), Klein (1867), Pauler (1888), Karacsony (1902, 1910) i Sufflay (1915). Od drugog svjetskog rata do danas bilo je također pisaca koji su tvrdili da je dodatak falsifikat ali ne sa tendencijom da Hrvatska i Dalmacija pripadaju Mađarskoj. To su bili L. Hauptmann (1944, 1950), B. Grafenauer (1951, 1965, 1967) i N. Klaić (1955, 1956, 1957, 1958, 1959, 1960, 1961, 1967 i 1971 godine).Zanimljivo je koje su podatke karistili kao argumente S. Horvath i njegovi istomišljenici da bi dokazali da je dodatak materijalni falsifikat. S. Horvath (1844. god.) tvrdi da je sadržaj dodatka falsifikat iz ovih razloga:

1) Dodatak nije napisao Toma Arhiđakon što se vidi iz toga što je dodatak u proturječju s onim što je Toma Arhiđakon napisao u glavi XVII svoje Povijesti. Osim toga, dodatka nema u Splitskom rukopisu

2) U dodatku se navodi da su dvanaest plemena oproštena od poreza a Toma Arhiđakon tvrdi u svojoj Povijesti da je kralj Koloman imao u Splitu čovjeka koji je sakupljao porez u Hrvatskoj 3) U dodatku se spominje dvanaest plemena a Toma Arhiđakon zna u svojoj Povijesti samo za sedam do osam plemena koja su se doselila u Hrvatsku. Dodatak zna za Šubiće a oni se spominju u ispravama tek 1251 god. a onda opet 1412. godine. Autor dodatka ne zna za pleme Givića na Hvaru, niti za Mogoroviće, Vlkoviće i Toloniće ,

4)

U dodatku se spominje da comes Martinus potječe iz dva plemena što je nemoguće u muškoj

liniji

I. Majlath, Geschichte der Magyaren, I, 1828, 86, 86, 95; F. Šišić, n. dj. 416

481F. Šišić, n. dj. 416.

89

5) U dodatku se ističe da je svako pleme dužno dati pa deset vojnika što znači da bi se kralj Koloman morao zadovoljiti sa ukupno 120 momaka a jasno mu je bilo da se samo jedno pleme sastojalo od više tisuća rođaka.482 L. Szalay (1352, 1861 god.) potvrđuje da je dodatak falsifikat jer da je to dokazao S. Horvath.483 E. Klein priredivši 1867 god. prvi svezak novog izdanja Fesslerove Povijesti Ugarske također je ustvrdio da je dodatak falsifikat jer da se kralj Koloman nakon pobune Hrvata 1102 god. pomirio s Hrvatskom pa su ovi postali više saveznici negoli ugarski podanici ali da ugovor kako to tvrdi dodatak kralj Koloman nije sklopio s Hrvatima.484 J. Pauler (1888, 1893, 1899) također ostaje na stanovištu da je dodatak falsifikat, jer da je kralj Koloman već 1097. god. pobijedio i ubio hrvatskog kralja Petra i da je time bilo završeno osvajanje Hrvatske, koje je započeo mađarski kralj Ladislav još 1091 god. Obzirom pak na Slavoniju, ona je pripadala već ranije Madžarskoj, a kralj Ladislav (1077-1095) je bio prvi madžarski vladar koji ju je organizirao.485 I. Karacsonyi je 1902 god. objelodanio popis isprava za madžarsku hrvatsku povijest pa je među falsifikate unio i dodatak. God. 1910 I. Karacsonyi ponovo je ustvrdio da je dodatak falsifikat koji je učinjen u doba Mladena II Šubića (oko 1330 god.). Osim toga Karacsonyi je 1910. god. tvrdio slijedeće: 1) Dodatak pogrešno navodi da je Koloman sin Ladislava te se ne može uzeti da je to prepisivačeva pogreška jer se ta pogreška nalazi u svima trima rukopisima Tomine Povijesti 2) Dodatak spominje hrvatska plemena koja su živjela u XIV st. a ne ona iz XIl st. 3) Dodatak spominje izraz “comites” koje Hrvatska tada nije imala. 4) Dodatak spominje povlastice koje je mađarsko plemstvo steklo tek 1222 godine i to na kratki rok a pripisuje ih Hrvatima početkom XlI stoljeća,

5) Dodatak tvrdi da ne samo plemstvo nije plaćalo početkom XII st. porez već i njihovi kmetovi. 6) Dodatak navodi plemena koji se javljaju u izvorima i poslije 1166 godine, međutim treba dokazati da su ona postojala i prije 1166 godine.

482S. Horvath, Ueber Croatien ais eine durch Unterjochung erworbene ungarische Provinz und des Konigreiches Ungarn wirklicher Theil, Leipzig, 1844, 44-57; F. Šišić, n. dj. 466-468.

483L. Szalay, Magyarorszag tortenete, I, Leopzig, 1852, 1861, 190, 2121-213, 217-218, F. Šišić, n. dj. 418, bilj. 3, Isti, Zur ungarisch484I. A. Fessler – E. Klein, Geschichte von Ungarn, I. Leopzig, 1867, 178-180, 203-204: F. Šišić, n. dj. 421, bilj. 2; S. Antoljak, n. dj. 15. 485Gy. Pauler, Horvath-Dalmattorszag elfoglalasaro, Szazadok, 1888, 197-215, 320-333; Isti, A. Magyar nemzet tortenete az Arpahazi kiralyok allat, I. Budapest, 1893; F. Šišić, n. dj. Bilj. 2; S. Antoljak, n.dj. 16

90

7) Dodatak ne sadrži ni jedno ime koje bi se spominjalo u ispravama iz XI stoljeĆa.486 M.

Šufflay (1915 godine) prije kraja hrvatsko-ugarske državne zajednice

dokazivao je također da je dodatak falsifikat. On je tvrdio slijedeće: 1) Trogirski rukopis potječe iz XV stoljeća. 2) Dodatak Trogirskom rukopisu po sadržaju je iz sredine XIV stoljeća. 1) Dodatak je sastavljen na način kakav je koristio Toma Arhiđakon u svojoj Povijesti prilikomn opisivanja ugovaranja Splićana s kraljom Kolomanom i onog što iznosi Koloman u svojoj povelji u korist samostana sv. Marije 1102 godine (“nakon održanog vijećanja pošto bijah okrunjen u Kraljevskom gradu Belgradu na moru ...”). 2) Dodatak iznosi prilike iz sredine XIV stoljeća kao da su to bile početkorn XII stoljeća. 3) Dodatak je privatna bilješka te nije imala nikakvu dokaznu moć.

4) Dodatak je dio koncepta, jer završava sa “itd.”.487 Tvrdnje Horvatha i njegovih istomišljenka bile su vremonom odbačene rezultatima znanstvenih istraživanja kao neutemeljene i bespredmetne. Tvrdnju da dodatak nije napisao Toma Arhiđakon pobio je već F. Žigrović (1846 godine) ustanovivši da nitko nije to niti tvrdio, jer da je dodatak samo jedna stara nota, zapis dodan Povijesti Tame Arhiđakona.488 Šišić uzgred nadopunjuje 1914 godine da je taj dodatak unio prepisivač Tomine Povijesti nakon Tominog teksta i to u onom rukopisu koji je nazvan Trogirski rukopis. Obzirom pak na tvrdnju Karacsonyija (1912), koje je Šufflay preuzeo (1915), da Trogirski rukopis potječe iz XV stoljeća, Šišic je iznio paleografske dokaze da se radi o pismu iz XIV stoljeća, što je i S. Antoljak potvrdio svojim paleograrfskim istraživanjima (1968 g.)489 Horvathova tvrdnja da Splitski rukopis nema dodatka je također netočna, jer je činjenica da ne samo Splitski već i Vatikanski rukopis imaju dodatak. U Splitskom rukopisu je jedino značajno to što se dodatak nalazi na pergameni prišitoj Splitskom rukopisu, ali i to što je pismo također ipak iz XIV stoljeća.490 Horvathova primjedba obzirom na oslobođenje plemena od poreza da u Splitu postoji ubirač poreza također je bez osnova, jer je kralj oslobodio hrvatska plemena od plaćanja samo zemljarine pa prema tome kralju su ostali svi ostali prihodi za ubiranje (kao što su prihodi s kraljevih imanja, carine,

486I. Karacsonyi, N. Tomašić, Temelj državnog prava hrvatskog kraljevstva, Zagreb, 1910, Rec. objavjlena u Szazadok, 1910; prevedena na hrvatski po Gj. Szabo. Vjesnik hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arhiva, III, (1911), 65-75.

487M. Šufflay, Zu den altesten kroatisch-ungarischen Beziehungen, Ungarische Rundschau, IV (1915), 884-886, 894-896: S. Antoljak, n. dj. 23, bilj. 94.

488F. Žigrović, Das Verhaltniss Croatiens zu Ungarn, Eine Erlauterung des Stephan von Horvath schen Unterjochungsgeschichte Croatiens durch Ungarn, Leipzig, 1846, F. Šišić, n.dj. 468, S. Antoljak, n. dj. 13.

489S. Antoljak, Miscellanea mediaevalia jugoslavica, II, Croatica. Da li je postojala pored sačuvanih i poznatih apendikula (Appendicula, Pacta conventa, Cualiter) i još jedna zvana “Conuentio”? Godišen zbornik na Filozofskiot fakultet na Univerziot vo Skopje, 20 (1968), 122151.

490F. Šišić, n. dj. 468-471

91

globe, zalaznina). Prigovor Karacsonyija da ne može biti točna tvrdnja dodatka da su Hrvati bili oslobođeni od poreza, jer da su porez plaćali Gatanski stanovnici (Gacke u Hrvatskoj) sve do 1218 godine, također je odbačen. Kralj je oslobodio od plaćanja zemljarine ne sve stanovnike Hrvatske već samo pripadnike dvanaest plemena i njihove ljude. Osim toga, pleme Lačnića koje se spominje u dodatku živjelo je u Gackoj, ali ne postoji jedan dokumenat da su oni plaćali marturinu. Prigovor Karacsonyija da su čak i kmetovi bili prema dodatku oslobođeni od plaćanja poreza također je bio odbačen, jer postoji na primjer isprava iz 1209 godine kojom su i kmetovi bili oslobođeni od plaćanja poreza. Isto tako bio je odbačen njegov prigovor da su mađarski plemići bili oslobođeni od plaćanja poreza tek Zlatnom bulom iz 1222 godine, a da dodatak daje takvo pravo hrvatskim plemićima već početkom XII stoljeća, jer Zlatnom bulom su bili oslobođeni samo servienti, novi feudalni sloj što ne znači da ostali feudalci nisu bili oslobođeni i ranije.491 Horvathovu primjedbu protiv autentičnosti dodatka da ovaj zna za dvanaest plemena a Toma Arhiđakon samo za sedam ili osam prilikom naseljavanja odbacio ju je prvi V. Klaić, svojim znanstvenim radom: Hrvatska plemena od XII do XVI stoljeća. 492 On je ustvrdio da su vremenom nastajala nova plemena pa je tako i njihov broj rastao. Karacsonyijeve prigovore autentičnosti dodatka zato što ovaj spominje plemena koja su živjela u XIV st. a ne ona iz XII st., te da treba dokazati da su ta plemena postojala i prije, XII st. dijelom je pobio sam Karacsonyi, jer je priznao de se neka plemena pojavIjuju u vrelima u toku XII st. a osim toga, ako se ona pojavljuju u XII st. to ne znači da su tada upravo nastala. Osim toga, prije 1102 godine nalazimo u vrelima podatke da su postojala plemena Gusića, Magorovića, Karinjana i Lapčana, bribirskih Šubića i Svačića - Domaldovića. Obzirom pak na Horvathove prigovore da dodatak zna za Šubiće iz XIII st. a ne zna za Giviće, Mogoroviće, Vlkoviće i Toloniće, Šišić je dokazao da su se Šubići nazivali po svom sjedištu u Bribiru i Bribirskim plemenom koje je poznato već u XI st. a Givići, Mogorovići i Vlkovići su ogranci plemena spomenutih u dodatku. No, ti se zajedno s mnogo još drugih posebno ne spominju, jer nema za to razloga odnosno znalo se je da su oni pripadali tim plemenima. Obzirom pak na Toloniće Horvath se prevario, jer ta obitelj uopće ne spada u hrvatska plemena.493 Karacsonyijev pak prigovor da dodatak ne sadrži ni jedno ime koje bi se spominjalo u ispravama XI st. te da dodatak koristi naziv “comes” koji je bio u Hrvatskoj početkom XII st, nepoznat, Šišić je (1914) odbacio jer u Hrvatskoj postoji svega nekoliko dokumenata iz razdoblja 1089-1102. godine pa bi bila slučajnost da se nađu imena iz 1102 godine u nekoliko prethodnih godina. Međutim, u Ugarskoj postoji niz dokumenata iz tog razdoblja pa ipak se ne mogu nadć imena iz 1102 godine u ranijim dokumentima, (osim kralja, palatina i sl.). No, zbog toga nitko nije izrazio sumnju u autentičnost tih dokumenata. Obzirom pak na izraz “comes” prigovor se također nije mogao usvojiti, jer se “comes” pojavljuje već pod kraljem Zvonimirom.494 491F. Šišić, n. dj. 472-482. 492RAD JAZU, 130 (1897), 1-85. 493F. Šišić, n. dj. 482-506. 494. F. Šišić, n. dj. 507.

92

Horvathova primjedba da comes Martin potječe od dva plemena istavremeno je takoder bespredmetan jer se pleme Lapćani prije 1102. godine podijelilo: jedni su živjeli oko Lapca, a drugi oko Karina, pa su se jedni počeli nazivati Lapćanima, a drugi Karinjanima iako su oba potjecala od plemena Lapćana. Tako se moglo desiti da ista osoba bude jednom označena s Lapćanin a drugi put kao Karinjanin.495 Horvathov prigovor da je glupost i pomisliti da bi se mađarski kralj zadovoIjio samo sa 120 momaka vojske od svih dvanaest hrvatskih plemena također je odbijen. U Hrvatskoj treba razlikovati exercitus croaticus - hrvatska vojska u kojoj sudjeluje sav narod za obranu domovine od one vojske koja se skupi na poziv vladara - kraljeva vojska, obično u ofanzivnom ratu, a to je bila brojčano mala vojna sila. Takva vladareva vojska brojala je u Njemačkoj XlI st. 2.080 do 2.090 momaka od toga je otpadalo na svjetovne feudalce svega 398 do 608 momaka. Prema dodatku kralj je dobio samo od dvanaest plemena 120 momaka što predstavlja potpuno realan broj.496 Na kraju, Karacsonyijevu primjedbu da je dodatak sastavio neki pristalica Mladena II Šubića oko 1330 godine u korist bribirskih knezova, posebno Mladena Šubića odbacio je sam Karacsonyi promijenivši svoje mišljenje 1912 godine i to tako da je po njemu dodatak ustvari napisao neki “talijanski notar ili kanonik u Splitu” koji je shvatio “pokorenje” Hrvatske tako kao kad bi koji talijanski grad paktirao s kraljem. Tu Karacsonyijevu novu tezu je Šišić (1914) odbacio time što je primijetio da su tadašnji Romani u Splitu mrzili Hrvate a dodatak je napisan u prilog hrvatskih feudalaca pa pramA tome je Karacsonyijeva pretpostavka bez osnova. 497 Šufflayjeve teze protiv autentičnosti dodatka, iako su iznijete poslije objavljivanja Šišićevog Priručnika u kojem su odbačeni svi Horvathovi, Paulerovi i Karacsonyijevi argumenti još jedanput kao bespredmetni, predstavljaju daljnje podržavanje nekih Karacsonyijevih teza prvenstveno da dodatak treba datirati sa XIV st. Šufflay je toj postavci dodao samo naglasak na sadržaj dodatka što znači dodatak je ne samo paleografski već i sadržajno iz XIV stoljeća. Da bi otpale sve teze pisaca koje su ovi izgradili na temelju priznanja autentičnosti sadržaja dodatka Šufflay je dao svoj pogled o načinu na koji je sastavljen dodatak da bi ga tako obezvrijedio, a posebno o ništavosti dodatka jer da on nije imao dokazne moći. Šufflayeve hipoteze nitko nije prihvatio ni odbacio do 1918 godine, kada je Hrvatski sabor prekinuo državnu zajednicu s Ugarskom. Prvi historičar koji je ponovno zanijekao autentičnost dodatka bio je L. Hauptmann. On je 1944 godine iznia tezu da je dodatak falsifikat jer da ne odiše duhom starohrvatskog doba već naprotiv duhom oligarhijskih ambicija hrvatskih velikaša u XIV stoljeću.498 Godine 1950 Hauptmann je pobliže

495F. Šišić, n. dj. 508. 496F. Šišić, n. dj. 509-513. 497F. Šišić, n. dj. 519.

498Lj. Hauptmann, Podrijetlo hrvatskog plemstva, Rad HAZU, 273 (1942), 78-112; S. Antoljak, Pacta ili Concordia od 1102. godine, Zagreb, 1980, 26

93

obrazložio svoj stav pa je ustvrdio da je dodatak nastao na temelju povelje falsificirane negdje između 1222.-1235 u korist hrvatskih plemena. Ta povelja međutim nije nikada dobila potvrdu.499 N. Klaić složila se (1955 god.) s L. Hauptmannom da je dodatak falsifikat ali ne i s njegovim datiranjem, pa tvrdi da dodatak patječe iz XIV st. Osim toga, nije se složila s L. Hauptmannom u onom da je dodatak izvadak iz falsificirane isprave, pa tvrdi da je dodatak nastao na temelju Tomine Povijesti.500 God. 1958 N. Klaić odbacuje svoj stav iz 1955 god. da su dvanaest plemena trebala falsifikat da bi tako stekli privilegij pa sada tvrdi da je dodatak trebao da proslavi prošlost nižeg plemstva u Lučkoj županiji.501 God. 1980 ponovo naglašava da je falsifikat načinjon na ime Kolomana da bi mogao poslužiti kao sredstvo u doba Ludovika. 502 God. 1961 ističe da se dodatak može koristiti iako je falsifikat, jer da on u stvari danosi privilegije plemstva dvanaestero plemena iz XIV st. iako ih datira s kraljem Kolomanom. 503 God. 1967 dodaje da je dodatak nastao između 1350/1 i 1387/8 god. 504 God. pak 1971 ostaje na ranijim svojim zaključcima iz 1955, 1958, 1961 i 1967 god ističući da dodatak nije nikako državno-pravni ugovor ili diploma ili .slobodni povijesni sastavak.505 Na kraju, B. Grafenauer je također osporio autentičnost dodatka. Već 1951 god. usvojio je Hauptmannovu tezu iz 1950 god, da je dodatak falsifikat. 506 God. 1965 datira ga prema F. Račkom i Kršnjaviju sa god. 1387/8 a njegov predložak prema Hauptmannu sa vremenom između 1222 i 1235.507 God. 1957 utvrđuje terminus ante quem non 1268 god. a terminus post quem non 1387/8 za postanak dodatka pa smatra da se postanak ima datirati negdje oko sredine XIV st. Po njemu dodatak nema dokazne vrijednosti o događajima oko 1100 godine.508

499Lj. Hauptmann, Hrvatsko praplemstvo, Razprave razreda za zgodovinske in društvene vede SAZU, I, (1950), 108, 109, 114; S. Antoljak, n. dj. 27, bilj. 115.

500N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, I, Zagreb, 1955, 69; S. Antoljak, n. dj. 28. 501N. Klaić, Postanak plemstva “Dvanaestero plemena kraljevine Hrvatske” HZ, XI-XII (1958-1959), 161; S. Antoljak, n. dj. 30, bilj. 129. 502N. Klaić, O jednoj “naučnoj” diskusiji, HZ, XIV (1961), 267; s. Antoljak, n. dj. 32, bilj. 136. 503N. Klaić, Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do XIII stoljeća, Zagreb, 1967, 31-33, 63-65; S. Antoljak, n. dj. 37, bilj. 157.

504N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, 31-33, 73, 80; S. Antoljak, n. dj. 39. 505N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb, 1971, 31-33, 73, 80; S. Antoljak, n. dj. 39. 506B. Grafenauer, Ljudmil Hauptmann, Hrvatsko praplemstvo, SAZU, Razred za zgodovino in društvene vede, Razprave, I (1950), 83115, ZČ, V (1951) 374; S. Antoljak, n. dj. 118.

507B. Grafenauer, Pomembnejši novi rezultati v starejši zgodovini jugoslovanskih narodov, ZČ XVIII (1965), 201-204; S. Antoljak, n. dj. 34.

508 B. Grafenauer, Postscriptum, ZČ, XXI (1967), 228, 229; S. AntoIjak, n. dj. 37, bilj. 156. .

94

Uz ove pisce koji su zanijekali autentičnost dodatka treba spomenuti one koji su smatrali da je pitanje autentičnosti dodatka otvoreno. Među ove spadaju B. Šulek (1868), M. Brašnić (1873), S. Antoljak (1962) i J. Lučić (1963).509 S. Antoljak i J. Lučić su kasnije nakon izvršenih istraživanja prihvatili autentičnost dodatka. Pored pisaca koji su negirali ili osporavali autentičnost dodatka ili smatrali da pitanje autentičnosti nije još riješeno bilo je mnogo više pisaca koji su autentičnost priznavali. Takvi su bili ne samo svi pisci prije objavljivanja teza S. Horvatha god. 1844. već i mnogi poslije 1844. god. kao što su A. M. Cziraky (1851), I. Majlath (1852) E. Kvaternik (1860, 1861), I. K. Tkalčić (1861), F. Rački (1864, 1875), S. Ljubić (1864), T. Smičiklas (1882), A. Huber (1885), M. Bűdinger (1886), V. Klaić (1897), I. Kršnjavi (1900), D. Gruber (1901), F. Šišić (1903, 1907, 1914, 1925), J. Koharić (1904), L. Kovary (1907), N. Tomašić (1910), N. Radojčić (1927), P. Karlić (1931), B. Kiš (1932), J. Deer (1936), A. Dabinović (1937, 1940), M. Barada (1941, 1943), O. Mandić (1952, 1959, 1964), V. Babić (1953), M.

509B. Šulek, Naše pravice, Zagreb, 1868, XII; S. Antoljak, n. dj. Bilj. 55, M. Brašnić, Župe u hrvatskoj državi za narodne dinastije, RAD JAZU, 25 (1873), 39, 48; S. Antoljak , n. dj. 15, bilj. 55a. S. Antoljak, Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra, Radovi Instituta JAZU u Zadru, IX (1962), 57 J. Lučić, S. Antoljak, Izumiranje i nestanak hrvatskog plemstva u okolici Zadra, Radovi, Instituta JAZU u Zadru, IY, 55-115, HZ, XVI (1963) 316-318.

95

Kostrenčić (1956), F. Čulinović (1961, 1963), H. Morović (1962), V. Košćak (1963), J. Lučić (1965), V. Foretić (1969), S. AntoIjak (1980) i dr.510 Ovi su pisci različito okarakterizirali dodatak kao: sastavak Tome Arhiđakona - F. Rački (1864), S. Gunjača (1966): sastavak ili zapis iz XII st. o pregovorima J. Lučić (1965); zapis iz Xlll st. - B. Kiš (1932), O. Mandić (1959); zapis iz XIV st. - M. Šufflay (1915), F. Šišić (1925), M. Kostrenčić (1956); spis iz 1387/8 godine M. Barada (1941);

510A. M. Cziraky, Conspectus iuris publici regni Hungariae ad annum 1848, Viennae, k 851, 30-33; F. Šišić, n. dj. 417; S. Antoljak, Pacta ili Concordia od 1101 godine, Zagreb, 1980, 13 I. Mojlath, Ceschichte der Magyaren, I, Rogensburg, 1852, 92-93, 262-266; F. Šišić, n. dj. 418, bilj. 2; S. Antoljak, n. dj. 14. E. Kvaternik, Was ist Wahrheit?! Eine Erwiederung auf das Szalaysche Pamphlet, Agram, 1861, 40-72, Das historisch-diplomatische Verhahitniss des Konigreichs Kroatien zu ungarischen St. Stephans Krone, Agram, 1861, F. Šišić, n. dj. 418-419, bilj. 1; S. Antoljak, n. dj. 14, bilj. 45 I. K. Tkalčić, Povjestnica hrvatska, Zagreb, 1861, 39, 40; F. Šišić, n. dj. 419, bilj. 2; S. Antoljak, n. dj. 14, bilj. 47. F. Rački, Borba južnih Slavena za državnu neovisnost u XI vieku, Rad, JAZU, 30, (1875), 130-133, F. Šišić, n. dj. 421, 422, bilj. 1; S. Antoljak, n. dj. 15, bilj. 56. T. Smičiklas, Poviest hrvatska, I. Zagreb, 1882, 262-264; S. Antoljak, n. dj. 16, bilj. 2. A. Huber, Feschichte Osterreichs, I, Gotha, 1885. 329; S. Antoljak, n. dj. 18, bilj. 75. M. Budinger, Ein Buch ungarischer Geschichte, 1058-110, Leipzig, 1886, 128; S. Antoljak, n. dj. 19, bilj. 76. V. Klaić, Hrvatska plemena od XII do XVI stoljeća, Rad, JAZU, 130, (1897), 1, 9, 10; S. Antoljak, n. dj. 16, bilj. 65 I. Kršnjavi, Prilozi historiji salonitani Tome Arhiđakona Spljetskog, Vjestnik kr. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog Zemaljskog arhiva (u daljnjem tekstu VZA), ii, (1900), 129-169; S. Antoljak, n. dj. 18, bilj. 70 D. Gruber, Iz starije hrvatske povijesti, VZA, III, (1901), 73-103; S. Antoljak, n. dj. 18, bilj. 73. F. Šišić, Itinerari vladara hrvatskih i ugarsko-hrvatskih od najstarijih vremena do Bele IV, VZA, V, (1903), 221, 224; S. Antoljak, n. dj. 19, bilj. 78 J. Koharić, Das Ende des kroatischen Nationalkonigtums, Agram, 1904, 33, 34, 56-61: S. Antoljak, n. dj. 19 bilj. 80. F. Šišić, Kralj Koloman i Hrvati god. 1102, Hrvatska, Zagreb. Od 20. Y. 1907, br. 247; S. Antoljak, n. dj. 19. bilj. 83. L.Kovary, Mayarorszag tortenete nemzetkozi helyzetunk szemponzjabol, Budapest, 1907, 111, 112; S. AntoIjak, n. dj. 19 bilj. 81. N. Tomašić, Temelji državnog prava hrvatskog kaljevstva (Fundamenta juris publici regni Croatiae), VZA, XI (1910); S. Antoljak, n. dj. 20. D. Gruber, Primjedbe na Karacsonyijevu kritiku Tomašićeva djela, VZA XIII (1911), 76-85; S. Antoljak, n. dj,. 21 bilj.97. F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, I, Zagreb, 1914; S. Antoljak, n. dj. 22.. F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925, 636, 637-639; S. Antoljak, n. dj. 23, bilj. 97. N, Radojčić, Šišić Ferdo, Hrvatska povijest od najstarijih vremena do potkraj 1918. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925. Starohrvatska povijest, NS I. 1-3 (1927), 117; S. Antoljak, n. dj. 24. bilj. 100, P. Karlić, Od smrti posljednjega Trpimirovića Stjepana II do ugovora na Dravi 1102. VZA, V (1931). 136-137; S. Antoljak, n. dj. 24, bilj. 102. B. Kiš-Šaulovečki, Trogirski rukopis Tome Arhiđakona, Narodne Novine, Zagreb, 31. XII. 1932, br. 299; S. Antoljak, n. dj. Bilj. 103. J. Deer, Die Anfange der ungarisch-kroatischen Gemeinscheft. Ostmitteleuropaische Bibliothek, 4 (1936), 41-42; S. Antoljak, n. dj. 27, biij, 113. A. Dabinović, Prilozi za proučavanje postanka ugovora godine 1102 (pacta conventa) i trogirske apendikule. Mjesečnik, glasnik Pravničkog društva, LXIII (1937). 1-3, 38-58; S. Antoljak, n. dj. 25. bilj. 106. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest. I. Zagreb, 1940, 101, 103; S. Antoljak, n. dj. 26, bilj. 107. M. Barada, Skup splitskih povijesnih izvora, Nastavni vjesnik, XLIX (1940-1941), 1-6, 83-85, 90-92; S. AntoIjak, n. dj. 26 bilj. 108. Barada, Katić, Šidak, Hrvatska povijest, Zagreb, 1943, 70, 83; S AntoIjak, n. dj., 26. bilj. 112. O. Mandić, Bratstvo u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, HZ, V (1952): S. AntoIjak, n. dj.. 28, bilj. 119. O. Mandić, “Pacta conventa” i “dvanaest” hrvatskih bratstava, HZ, XI-XII (1952-1959), 165-172, 183-190, 196-203: S. AntoIjak, n. dj. 30 bilj. 131. O. Mandić, Uz problem Qualitera i Pacta conventa, HZ, XVII (1964), 509, 510; S. Antoljak, n. dj., 33, bilj. 140. O. Mandić, Primjedbe na neke kritike ispod teksta, ZČ, XXI (1967), 222, 224, 225: S. AntoIjak, n. dj., 36. bijl. 153. V. Babić, Propast hrvatske državne nezavisnosti, Historija naroda Jugoslavije, I, Zagreb, 1953, 217; S. Antoljak, n. dj., 28. M. Kostrenčić, Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, Zagreb, 1956, 149, 152; S. Antoljak, n. dj., 28, 29 bilj. 124. F. Čulinović, Državnoupravna historija jugoslavneskih zemalja, I, Zagreb, 1961, 30-31. F. Čulinović, Državnoupravni razvitak Jugoslavije, Zagreb, 1963, 10. H. Morović, Anonimna splitska kronika. Izdanje muzeja grada Splita, 10 (1962), 14, 15; S. Antoljak, n. dj., 33 bilj. 141. V. Košćak, Položaj Vinodola u hrvatskoj feudalnoj državi, HZ, XVI (1963), 132; S. AntoIjak, n. dj. 34 bilj. 144. J. Lučić, Dva torza o srednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti, HZ, XVIII, (1965), 285-298: S. AntoIjak, n. dj. 36. S. Gunjača, Uz rukopise djela “Incipit istoria Salonitanorum pontificum atque Spalatensium” Tome Arhiđakona Splitskog, Razprave SAZU, V (1966), 169: S. Antoljak, n. dj., 36. V. Foretić. Dalmacija prema Hrvatskoj do 1107 godine. Pomorski zbornik društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije u Zadru. 7 (1969), 801, 802, 806; S. AntoIjak, n. dj. 38 bilj. 161. S. AntoIjak, Pacta ili concordia od 1102 godine, Zagreb, 1980,

96

stara biIješka na Tominu rukopisu F. Žigrović (1846), I. Kršnjavi (1900), D. Gruber (1911), F. Šišić (1914); izvadak iz stare povelje - I. Kršnjavi (1900); noticija napisana po staroj povelji - F. Šišić (1907, 1925), B. Kiš (1932); izvadak iz jedne listine falsificirane u Xlll st. - L. Hauptmann (1950), O. Mandić (1952); zapis iz kasnijeg vremena - V. Babić (1953); izvadak iz jedne kronike- M. Barada (1943), H. Morović (1962); sastavak načinjen na temelju povelja izdanih hrvatskim plemenima i na temelju zavjernice kralja Kolomana ili pakta - N. Tomašić (1910), P. Karlić (1931); Sastavak na osnovu Tomine Povijesti i Kolomanovih isprava iz 1102 godine – F. Šišić (1914); izvadak iz povlastice koja je postojala već za Kolomana - A. Dabinović (1937); produkt kasnog srednjeg vijeka i njegovog poimanja povijesti - J. Deer (1936); Neki pisci su smatrali da je dodatak povijesni izvor za Xll st. kao npr. F. Šišić (1925), M. Barada (1944), M. Kostrenčić (1956), J. Lučić (1965), S. Gunjača (1966), O. Mandić (1967), a neki pak samo za XIV st, kao M. Šufflay (1927),511 N. Klaić (1961). Razni pisci su različito pravno identificirali dodatak pa tako kao ugovor kojim su Hrvati priznali Kolomana za hrvatskog kralja - J. Lucius (1966), S. Timon (1714), Gj. Pray (1763), B. A. Krčelić (1170). L. A. Gebhardi (1778), S. Katona (1779/80), J. Mikoczi (1806), I. A. Fessler (1815). I. Majlath (1828), I. Švear (1840), A. M. Cziraky (1851), I. Majlath (1852), E. Kvaternik (1860, 1861), I. K. Tkalčić (1861), F. Rački (1864, 1875), I. Ljubić (1864), T. Smičiklas (1882), A. Huber (1885), M. Bűdinger (1886), V. Klaić (1897), D. Gruber (1901), L. Kovary (1907), N. Tomašić (1910), F. Šišić (1925), P. Karlić (1931), B. Kiš (1932), M. Barada (1941, 1943), V. Babić (1953), F. Čulinović (1961), V. Košćak (1963), J. Lučić (1965), V. Foretić (1969), S. Antoljak (1980). ugovor kojim su dvanaest hrvatskih plemena priznali Kolomana u ime svih Hrvata za svog kralja I. Kršnjavi (1900), F. Šišić (1903, 1914), J. Koharić (1904), N. Tomašić (1910), V. Klaić (1897), N. Radojčić (1927), A. Dabinovic (1940) ugovor koji je prvi puta sklopljen 641 zatim 679 godine a kasnije potvrđen od cara Bazilija I - A. Dabinović (1937) državni ugovor-D. Gruber (1901), P. Karlić (1931) odlomak ugovora u obliku listine -T. Smičiklas (1882) nagodba izmedu Kolomana i Hrvata - V. Babić (1953) saborna kapitulacija tj. nagodba između sabora i budućeg kralja - A.Dabinović (1940) feudalni ugovor između Kolomana kao seniora i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena kao vazala - M. Kostrenčić (1956), J. Deer (1936), S. Antoljak (1980) ugovor po kojem Koloman zadobiva Hrvatsku od Drave do mora koji mu omagućava krunidbu za hrvatskog kralja - S. Antoljak (1980) Neki od ovih autora smatrali su da je ugovorom osnovana personalna unija između Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevstva Ugarske. Ti su autori E. Kvaternik (1860, 1861), I. K.

97

Tkalčić (1870). S. Ljubić (1864), F. Rački (1875), D. Gruber (1901), N. Tomašić (1910), F. Čulinović (1961). Neki pak autori izričito su se izjasnili protiv stanovišta da se ugovorom zasnovala personalna unija. To su bili F. Šišić (1914), I. Kršnjavi (1901), J. Deer (1936). Analizirajući svu argumentaciju spomenutih pisaca te proučavajući posebno Tominu Povijest i sam dodatak paleografski, diplomatički i pravnohistorijski proizlazi da je dodatak zabilješka nepoznatog autora XIV st. koji je imao jedinu namjaru da dopuni tekst Tomine Povijesti. Autorovo izlaganje ne može se danas potvrditi na osnovu prvorazrednih povijesnih vrela a niti utvrditi da Ii je ono bilo njegov osobni stav ili je ono uzeto iz nekog predloška. Dodatak nije sadržaj ugovora kojim bi se regulirao pravni poredak jednog teritorija kojim će vladati budući monarh niti je sadržaj međunarodnog ugovora, jer početkom XIl st, vladala je era patrimonijalne države u Evropi a kod ove je inkompatibilno stanovište po kojem bi vladar sklapao kakav ugovor s predstavnicinia tadašnjeg političkog naroda o svom vladanju tim narodom. Osim toga, tada matoda pismenog ugovaranja nije općenito bila uobičajena. Dodatak nije sadržaj ni takvih ugovora koji su se u toku feudalnog uređenja sklapali između seniora i vazala, jer se takvi ugovori nisu sklapali poč. XII st. u Evropi općenito pa čak ni decenijama kasnije.

511

Prema tome, sadržaj dodatka ne može biti ni izvadak ili resume neke

isprave, akta ili kronike. Dodatak ne predstavlja ni neki prikaz prava dvanaest hrvatkih plemena u XIV st., jer tada je postojala institucija plemićke organizacije XII plemena a dodatak ne ističe organizaciju kao takvu nego da su Hrvati izabrali dvanaest župana kod hrvatskih plemena. Dodatak prema svemu izložnom predstavlja određno stanoviše nepoznatog autora koje osvjetljava izlaganje Tome Arhiđakona u njegovoj Povijesti u odnosu na pitanje kako je mađarski kralj postao i hrvatskim kraljem. Svakako teoriju ugovora bilo koje vrsti treba odbaciti jer je opće poznata činjenica da evropsko dru. štvo počinje tek od druge polovine XII st. nastojati da odnose među Ijudima točnije i jasnije organizira i da oštrije utvrdi granice među klasama i slojevima. No, ta metamorfoza je do kraja izvršena tek oko godine 1200.512

511Istina je, sačuvani su tekstovi iz kojih se može zaključiti da su građani Raba, Krka, Osora i Belog na otoku Cresu već 1018 godine pismeno obećali mletačkom duždu kao svom senioru davanje određenog tribute, ali, ove promisije nisu sadržavale bilo kakva vlastita prava. Osim toga, one se nisu sačuvale u originalu, ovjeravanjem prijepisu ili unutar druge autentične isprave pa je pitanje da li su te promisije ikada pismeno izdate, a ako jesu, kada su izdate. Jedna se promisija nalazi doduše na pergameni ali s pismom iz XIV stoljeća a ostale tri su zabilježene u Codex Trevisanus s pismom iz XVI stoljeća. Vidi Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I, sakupili i obradili J. Stipančić, i M. Šamšalović, Zagreb, 1967, 55, 56, 57. 512 Potvrde sloboština dalmatinskih gradovaiz XII i početka XIII stoljeća na prvi pogled proturiječe pomenutoj postavci. Naime, Koloman .

je potvrdio godine 1107 (1108) sloboštine Trogiru, Stjepan II godine 1124 Trogiru i Splitu, Gejza II godine 1142 Splitu i Trogiru, Stjepan III godine 1167 Šibeniku a Andrija II godine 1207 Splitu i Omišu. Međutim potvrde Kolomana iz 1107 (1108) Stjepana II iz 1124, Gejze II iz 1142 Trogiru zabilježio je samo J. Lucius u svom djelu De regno… a potvrdu Gejze II Splitu iz 1142 zabilježio je tek Farlati u svom Iliyricum sacrum. Potvrda Stjepana III Šibeniku iz 1167 godine sačuvana je tek u potvrdi Andrije II iz godine 1221 i kralja Bele IV iz godine 1245 čiji original još i danas postoji. Potvrda Andrije II Splitu iz 1207 godine sačuvana je u Liber pactorum (čuva se u Dvorskom arhivu u Beču) a potvrda Omišu iz 1207 godine nalazi se u potvrdi slavonskog bana Nikole 1323 čiji je original također sačuvan (upor. N. Tomašić, n. dj. 137-142). Kako se vidi, originalni tekst povlastica nije sačuvan. Jedino se može utvrditi da su sve povlastice formulirane prema jednom predlošku. U Šibeniku umjesto biskupa stavlja se sudac (jer Šibenik 1162 godine nema biskupa). U Omišu se naprotiv vidi biskupa koji tamo uopće ne postoji, a u Splitu i Trogiru ponavlja se izreka “cum ad vos coronandus advenero” a vladar je već okrunjen. Ipak izgleda da je sadržaj jednoobrazne povlastice u osnovi autentičan te da potječe negdje iz druge polovice XII stoljeća te da se odnosi ustvari na jedan od pomenutih gradova.

98

Dodatak predstavlja doprinos istraživanjima, jer podstiče dabivanje odgovara na pitanje da Ii je autorovo stanovište bilo usamljeno ili vladajuće. Ako je bilo vladajuće, postavlja se pitanje gdje, kod koga i zbog čega.

99

II DOBA LENSKOG KRALJEVSTVA (XIII – XV st.)

100

1. Teritorijalne promjene Početkom XII st. Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske je obuhvaćalo teritorij koji se prostirao između Drave i Jadranskog mora. Zapadna granica nakon što je Meranija u XI st. otrgnuta nije se mijenjala. Ostala je na štajersko-kranjskom pograničnom gorju, odkuda se spuštala na more kod Rijeke. Na istoku je granica obuhvaćala gornji srednji Vrbas idući prema gornjoj Neretvi, a uz obalu na jugu zahvaćala je dalmatinske gradove i otoke.5 1 3 Toma Arhiđakon je tvrdio da je kraljevstvu pripadalo i Zahumlje (područje između ušća Neretve i Dubrovnika).5 1 4 Već u toku XII st. počela se mijenjati južna granica. Pojedini dalmatinski gradovi i otoci su postepeno a neki privremeno morali priznati vrhovništvo Mletačke republike. U XIII st. Arpadovići su uspjeli zadržati pod svojom vlašću samo gradove Split i Trogir.5 1 5 U drugoj polovici XII st. područje između Drave i Save istočno od Iloka do ušća Bosuta, zatim Bosna te područje uz more istočno od rijeke Krke došli su pod vlast bizantskcg cara.4 Bizantska vlast je bila kratkotrajna (13 godina), ali nakon oslobođenja od te vlasti Bosna se osamostalila kao zasebna država na čelu s banom koji je bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja. U toku XIII st. otrgnute su od kraljevstva Plivska županija (oko rječice Plive koja se kod Jajca ulijeva u Vrbas), Lučka županija (koja se je prostirala na desnoj obali Vrbasa, Jajcu na istok), i Skopljanska županija (graničila s Plivskom županijom).5 1 6 Te županije zajedno s drugim okolnim od Grmeč-planine jugoistočno do Skoplja na Vrbasu postale su zasebni teritorij bosanske države - Donji krajevi.5 1 7 Krajem XIII i početkom XIV st. uspio je hrvatski ban Pavao Šubić ponovno vladati Donjim krajevima i Bosnom, ali samo na kratko vrijeme. 5 1 8 F. Šišić je utvrdio na osnovu dubrovačkih vrela da je ban Pavao Šubić tada vladao čitavom Bosnom do Drine.5 1 9 U prvoj polovici XIV st. bosanski ban je otrgnuo kraljevstvu i Završje (Livno, Duvno, Glamoč i Imotsku županiju) te Krajinu (područje između ušća Cetine i Neretve). Ovi su teritoriji 50-tih godina XIV st. vraćeni ali su doskora opet pripojeni teritoriju pod vlašću bosanskog vladara.5 2 0 Godine 1358. Mletačka republika je morala vratiti sve dalmatinske gradove i otoke pa je ponovno uspostavljena kraljeva vlast nad tim područjem unutar kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. Dapače, tada se po prvi put spominje Dalmacija kao zasebno područje vladanja (regnum).5 2 1 To međutim nije 513F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1962, 148, 162. 514F. Rački, Thomas Archidiaconus Historia salonitana, MSHSM, XXVI, Scriptores, III, 40-41. 515V. Klaić, Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, I, Zagreb, 1899, 282. 516F. Šišić, n. dj. 172. 517V. Klaić, n. dj. I, 182, F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Horvatinič i njegovo doba, Zagreb, 1902, 4-5. 518F. Šišić, n. dj. 4. 519V. Klaić, Bribirski knezovi od plemena Šubić do 1349 godine, Zagreb, 1897, 67. 520F. Šišić, n. dj. 243, bilj. 29. 521Prema V. Klaiću ovi su krajevi ostali unutar kraljevstva i u drugoj polovici XIV st. (V. Klaić, Povjest Hrvata…II/2, 4), a prema S. Ćirkoviću 80-tih godina XIV st. ovi su krajevi došli ponovno pod vlast bosanskog vladara (S. Ćiković, Istorija srednjovjekovne bosanske države, Beograd 1964, 162)

101

predstavljalo prekid s tradicijom obzirom da nisu nastale nikakve promjene državnog uređenja. Krajem XIV st. došli na kratko vrijeme pod vlast bosanskog vladara gradovi Šibenik, Trogir i Split te otoci Brač i Hvar. Dubrovnik se poslije 1358. g. postepeno osamostataIjivao priznajući na kraju samo vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja. U XV st. Dubrovačka republika je obuhvaćala Konavlje, Župu, Rijeku Dubrovačku, Primorje od te rijeke do Neum-Kleka, poluotok Pelješac te otoke Mljet, Lastovo, Koločep, Lopud i Šipan.5 2 2 Neko vrijeme vraćen je u Dalmaciju i grad Kotor. Početkom XV st. je Dalmacija pripojena teritoriju Mletačke republike na osnovu ugovora iz 1409. godine kojima je hrvatsko-ugarski kralj prodao svoje pravo vladanja Dalmacijom Mletačkoj republici. Početkom XV st. je za kratko vrijeme zavladao jednim dijelom kraljevstva bosanski vojvoda.5 2 3 2. Državna struktura U razdoblju XIII i XIV te u prvoj polovini XV st. nosilac državne vlasti nije bio više samo vladar već i vlastelini te one jurističke osobe koje su imale vlastelinska prava.* Shvatanje da je samo vladar odnosno njegov aparat nosilac državne vlasti, da je ta vlast njegova očevina kojom može po svojoj volji raspolagati, da je on gospodar zemlje i Ijudi, da je on jedini zaštitnik pravnog poretka i prema tome da se samo njemu treba pokoravati na području kraljevstva Dalmacije i Hrvatske nitko više nije podržavao. Bila su vremena kada su vladari pokušavali obnoviti stari sadržaj kraljevske vlasti pa su donekle na nekom teritoriju i povremeno uspjevali, no patrimonijalno kraljevstvo nije se više obnovilo. Struktura institucija dravne vlasti od ranije održala se u mnogom po svojim oblicima i nazivima, ali često su ovi postali samo osnov uzurpatoru da vrši kraljevsku vlast kroz određenu funkciju, no, ne više u ime kralja već svoje vlastito ime. Dok je vladaru ostalo najčešće samo to da imenuje funkcionera, a i to većinom pod utjecajem određene sredine, dotle je imenovani često ostao na toj funkciji tako dugo dok mu ju nije oduzeo neki drugi od njega jači. Pa i oni koji su bili vjerni kralju najčešće su vršili povjerenu funkciju ne u kraljevu već svoju korist. Državna vlast međutim nije ipak bila u svakom slučaju uzurpirana. Legalno, funkciju vlasti kralj ja dodjeljivao putem privilegija. U toku XIII st. vladar često nije mogao darovati zemlju s Ijudima a morao bi da bi podržavao vjernost pojedinaca. Stoga je kralj umjesto zemlje darivao pojedina svoja kraljevska prava. Najznačajnije takvo kraljevsko pravo bilo je pravo suditi, provo sagraditi utvrdu, pravo ubirati kraljeve prihode u svoju korist i dr.5 2 4 a) Kralj U razdoblju XIII i XIV st. položaj vladara je iz osnova izmijenjen. Bela III je bio posljednji patrimonijalni vladar. Njegovi nasljednici u XIII, XIV i prvoj polovini 522F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb 1962, 241, bilj. 108. 523V. Klaić, n. dj. II/2,16. 524O karakteristikama feudalne države lenskog tipa upor. I. Beuc, Osnovni oblici evropske srednjovjekovne države, Zbornik Pravnog takulteta u Zagrebu,

102

XV st. nisu više bili jedini nosioci sveukupne državne vlasti. Bogati i utjecajni vlastelini bili su također nosioci državne vlasti tako da je kralj bio samo prvi među njima. Kraljev dvorski aparat je doduše i nadalje funkcionirao ali unutar mogućnosti koje su bile date konkretnim položajem kralja u odnosu na vlastelina. Kraljev pak teritorijalni aparat ustvari se raspao. Kraljevske županije nisu više bile vladarevi organi vlasti. Jedne su postajale nasljedno dobro pojedinih vlastelina525 a druge su postale područja na kojem su organizirana udruženja slobodnih i poluslobodnih osoba kojima je kralj omogućio da se formiraju kao privilegirani društveni sloj.526 Neki vladari su pokušali naročito u XIV i u prvoj polovici XV st, da povrate u život staru patrimonijalnu državu ali bez uspjeha. Istina, ti vladari su uspjeli da povremeno nametnu svoj odlučujući utjecaj na položaj najjačih vlasteIina pače da ih i pojedinačno unište,527 ali ti isti vladari bili su prisiljeni da stvaraju nove vlasteline, nove dinaste, da bi osigurali njihovu vjernost.528 Ti vladari su uspjeli da se njihov aparat u koji se mora ubrojiti i ban osjeti u vladanju zemljom, ali nisu uspjeli da se vlastelinima oduzme pravo vršenja državne vlasti na njihovom vlastelinstvu. Ovakva podjela vršenja državne vlasti ostala je sve do definitivnog formiranja staleške države negdje sredinom XV stoljeća.

Uzroci koji su doveli do pada kraljevske vlasti su brojni, ali najvažniji su sva- kako krajna uzurpacija ili legitimna predaja sudske vlasti u korist novih zemljo- posjednika,529 uzurpacija ili legitimni prenos prava izgradnje utvrda i utvrđenja u korist vlastelina 530 kao i držanja vlastite vojne sile.531 NIje bio bez značenja i prenos prava ubiranja raznih davanja na vlastelina;532 jer je ovim kralj gubio širinu materijalne baze svojoj vlasti. Međutim i sam 525XXXI-1981, 400-405. 526V. Klaić, n. dj. 291-292; F. Šišić, n. dj. 176-178; N. Klaić, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb, 1976, 350, 362-363. 527V. Klaić, n. dj. I, 288, II/2, Zagreb, 1901, 15; F. Šišić, n. dj. 190-192; N. Klaić, n. dj. 292-306. 528V. Klaić, n. dj. II/1, Zagreb, 1900, 3-6, 24-29, 39, II/2, 6-7: F. Šišić, n. dj. 205, 210, N. Klaić, n. dj. 506-507. 529V. Klaić, n. dj. II/2,19, III/1, Zagreb, 1911, 21; F. Šišić, n. dj. 215-217, 225; N. Klaić, n. dj. 330-339, 593-610. 530Svi kraljevski župani koji su pretvorili svoju funkciju u nasljednu u toku XII i XIII st. nisu vršili sudsku vlast u ime kralja već u svoje ime. Najčešće vladar je naknadno priznavao ovo stanje, ali često je i sam davao čitavu županiju u nasljedstvo. O tome riječito govori Zlatna bula iz 1222 g. u kojoj se izričito navodi za vladara: „Integros comitatus vel dignitates quascunque, in praedia seu possessiones non conferemus perpetuo“ (T. Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, III, 464). Iz Dekreta 1231 g. također proizlazi da je kralj znao darivati čitavu županiju pa se kralj i ovog puta obavezuje: „Integros comitatus vel dignitates in praedia vel possessiones non transferemus“ (art. 26; 1231. Vidi J. N. Kovachich Snquiciensis, Sylloge decretorum comitialium inclyti regni Hungariae, quae in vulgato Corore Juris Hungarici, hactenus aut penitus desiderabantur, aut aliqua sui parte, manca referebantur, et oblivioni postliminio, recenter erepta sunt, I. Pesthini 1813, 8). I u Dekretu iz 1291 god. Postoji slična odredba „11. Item: quod nullum comitatum regni nostri ecclesiis vel oarum praelatis baronibus vel nobilibus alicui vel aliquibus in perpetuum conferemus“ (J. N. Kovchich, n. dj. I. 16). Ove odredbe baš zbog toga što se ponavljaju ukazuju na to da je kralj protivno postupao. Ta praksa međutim značila je često ne darivanje već priznavanje uzurpiranih prava. Ponekom nije darivao čitavu županiju već samo pravo na suđenje pa je tako isključivao sudbenost svojih zastupnika u suđenju (bana i župana). Primjere takvog legalnog prijenosa sudske vlasti vidi u ispravama T. Smičiklas, n. dj. II, 106, 225, 297, III, 116, 119, 148, 155. Još 1298 god. Kralj se obara na one kojima nije htio priznati uzurpirana prava i prijeti im kaznom ako mu ne restituiraju uzurpirana prava: „Jura etiam ecclesiastica et nobilium in possessionibus, in foris, in tributis et aliis quocunque tempore et per quoscunque indebite occupata penitus restituantur…Et quicunque regalia et reginalia indebite occupata… non restituerint…aut qui de novo ad spoliandum et occupandum possessiones regales et reginales… contra haec statuta surrexerint sententiam exommunicationis…incurrant ipso facto…et praehabita satisfactione competenti, domini regis cedant iudicio poena debita punendi…“(J. N. Kovachich, n. dj. I, 29-30).

531U Dekretu iz 1298 godine stoji izričito: „1. Item: munitionese et castella de novo absque licentia domini regis … factae sine dilatione deleantu…“ (J. N. Kovachich, n. dj. I, 31), što očito ukazuje na praksu da su se neke tvrđave sagradile dozvolom kralja a neke bez njegove dozvole 532Da su već u XIII st. pojedinci raspolagali vojnom silom dokazuje odredba iz 1273 godine po kojoj su se kraljevi servijenti mogli u slučaju rata priključiti vojsci barona kojeg su izabrali po svojoj volji. „Item cum hostilis incursus vel exercitus venerit super regnum…tunc

103

gubitak sudske vlasti na mnogim

područjima u kraljevstvu nije predstavljao samo

teritorijalno smanjenje vladanja i financijsko sužavanje broja izvora prihoda već i stvaranje privilegiranog društvenog sloja koji se razvio doskora u više ili manje nezavisne, crkvene i svjetovne, velikaše te privilegirana udruženja građana u slobodnim i kraljevskim gradovima kao i u novi sloj privilegiranih stanovnika koji su formirali nove županije. Izgradnja utvrđenja i držanje vojne sile bio je gubitak i u vojnoj sferi kraljevske vlasti, jer su tom silom vlastelini mogli osigurati svoju nezavisnost od kraljevske vlasti, voditi čak ratove protiv samom kralju. Suditi i raspolagati vojnom silom bili su glavni oslonac vršenju državne vlasti. Pad kraljevske vlasti očitovao se drastično već početkom XIII st. Zlatnom bulom iz 1222. god. kralj je morao priznati jus resistendi, pravo društveno-povlaštenog sloja da se digne oružjem protiv kralja, ako ovaj vrijeđa Bulom označena prava.533 Istina, taj propis nije dugo važio,534 ali sama činjenica da je to pravo zagarantirao sam kralj očiti je dokaz koliko je pala kraljevska vlast. Ova nije više privatno vlasništvo dinastije. Prema Zlatnoj buli kralj nije više mogao darovati županije a niti bilo koju funkciju nekom strancu po svojoj volji.535 U toku XIII st, bogati vlastelini su uspjeli nametnuti kralju još i druga shvaćdanja. Zakletva kod krunidbe nije više bila samo garancija zaštite crkvenih prava već i prava privilegiranog društva.536 Sada je kralj morao usmenu zakletvu potvrditi pismeno (inauguralna diploma).537 Na kraju, velikaši su uspjeli nametnuti kralju odredbu da je dužan u svoje Kraljevsko vijeće uzimati osobe iz određenih krugova te da baš određeni Ijudi budu članovima Kraljevskog vijeća. Važilo je čak pravilo da je kralj dužan prihvatiti savjet članova svoga Vijeća, pa ako taj savjet minoiđe u važnim stvarima, njegova je odluka bila ništavna.538 Ta ograničenja kraljevske vlasti javljaju se uglavnom u XIII st., ali ona očito ukazuju da kralj i njegovi suvremenici nisu više shvaćali kraljevsku vlast kao privatno vlasništvo dinastije kojom je kralj mogao raspolagati po svojoj volji (darovati, oduzeti). Kralj je mogao samo uz izvjesne uvjete darovati nobiles regni de Sclavonia singuli et universi ire in exercitum tenebantur ita tamen quod iidem cum baronibus quibus voluerint exercituandi habebunt liberam facultatem“ (J. Kukuljević, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, II, Zagrabiae 1862, 4). U XIV st. bogati vlastelini već imaju svoje vitezove koji su vršili vojni servicij a pojavljuju se u vrelima pod nazivom predijalci (kod crkvenih vlastelina), familijarci i nobili (kod svjetovnih vlastelina) ali o njima će biti kasnije riječ.

533T. Smičiklas, n. dj. II. 47, 54; III, 35, 54, 74, 84, 98, 103, 130, 148, 150, 155, 169 i dr. 534T. Smičiklas, n. dj. III, 467.

535Ch. d'Eszlary, Histoire des institutions publiques hongroises, I, Paris 1959, 191. 536T. Smičiklas, n. dj. III, 464. 537T. Smičiklas, n. dj. III, 465.

538eisdem alienationibus hujusmodi juramentum et propterea penitus non servandum.“ (M. G. Kovachich, Vestigia comitiorum apud Hungaros ab exordio regni eorum in Pannonia usque ad hodiernam diem celebratorum. Insertis Decretis comitialibus partim sparsim hactenus editis, quae in Corpore juris hungarici vel penitus desiderantur vel textu non integro referuntur, Budae 1790, 81-82.

104

ili oduzeti. Istina postojalo je shvaćanje da osoba može odgovarati kralju zbog veleizdaje,539 no, odgovornost je postojala samo u toliko koliko su kraljeve vojne snage magle ostvariti to kraljevo pravo kažnjavanja smrću i konfiskacijom imovine zbog veieizdaje.

Karakteristično je za period od 1301. do 1526. da od trinaest vladara samo dvojica nisu bili birani.540 Još u XIII st. održala se dinastija Arpadovića na temelju svog nasljednog prava, što je jedno vrijeme važio princip seniorata (naslijeđivao brat) a jedno vrijeme princip primogeniture (nasljedivao najstariji sin).541 No poslije izumrća Arpadovića uveden je izborni sistem u zaposijedanju prijestolja pa i to ukazuje na novi položaj vladara nakon potpune zamjene patrimonijalnog državnog uređenja s lenskim uređenjem države. S obziromn na krunidbe dogodila se još jedna promjena. Arpadovići su se prestali kruniti više puta (posljednji je bio Stjepan V 1245 g.). Kruna je naime pripadala kralju a krunidba je bila ceremonija kojom je crkva dala kraljevskoj vlasti religiozni karakter i svoju potvrdu da vladara priznaje kraljem i legitimnim vladarom. Međutim, krunidba je isto tako bila svečani oblik sklapanja ugovora između kralja i Crkve u međusobnom pomaganju. Vladar koji se želio smatrati kraljem a vladao je kraIjevinama morao se kruniti.542 Tako je kralj Koloman 1102. godine kada je na osnovu nasljednog prava stekao pravo vladati kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske, iako je bio okrunjeni kralj, okrunio se u Biogradu na moru543 da bi tako očitovao volju svoju i svojih nasljednika vladati Hrvatskom i Dalmacijom kao kralj baš kao i raniji dalmatinsko-hrvatski vladari i održati tu zemlju kao zasebno kraljevstvo. Uz ovu činjenicu postoji još jedna: Kolomanovi nasljednici sve do sredine XIII st. običavali su kruniti se po dva puta, što je dovelo do zaključka da su se ti Arpadovići jednom, krunili za ugarskog a jedan puta za dalmatinsko-hrvatskog kralja.544 Po toj hipotezi nastao je problem kako protumačiti nepromijenjeni status dalmatinsko-hrvatskog kraljevstva iako je sredinom XlIl st. prestala posebna krunidba za dalmatinsko-hrvatskag kralja. Prema V. Klaiću posebna krunidba je otpala jer je kruna Sv. Stjepana dobila novo značenje po kojem je ona postala simbol državne zajednice koja se

539Čl. 41 Dekreta iz 1298 god. Ovako određuje: „1. Statimus ut perpetuo edicto stabilimus: ut dominus rex libertates regnicolarum suorum et ecclesiarum tempore coronationis suae in litteris expressas, et ea quae in praesentibus statutis exponuntur….2…plenius attendantur et firmiter observentur“ (J. N. Kovachich, n. dj. I, 40-41). 540Upor. Čl. 28 Dekreta iz 1298 god. Vidi J. N. Kovachich, n. dj. 35-36.

541Arpadovići su zasnivali svoj stav o veleizdaji na odredbi čl. 51 druge knjige dekreta kralja Stjepana po kojoj veleizdajnik nije mogao koristiti regium u crkvi a kazna mu je bila izopćenje iz Crkve (Corpus juris hungarici seu decretum generalle inclyti regni Hungariae partumque eidem annexarum – u daljnjem tekstu CJH, I, Budae, 1822, 127, 128). Kralj Karlo Robert je odredio da se veleizdaja kažnjava smrću i konciskacijom imovine te da kazna pogađa ne samo izvršioca veleizdje već i njegov rod do trećeg stupnja (M. G. Kovachich, Supplementum ad Vestigia comitiorum apud Hungaros ab exordio regni eorum in Pannonia usque ad hodiernam diem celebratorum, I. Budae 1798, 268 i slij.) No već je 1351 god. Kralj Ljudevit izmjenio tu odredbu tako što je oslobodio od kazne nevinu djecu i rođake (čl. 19; 1351, CJH I 163.).

542Ch. d Eszlary, n. dj. II, 28 543Ch. dEszlary, n. dj. I, 101-102, II, 29-40. 544I. Beuc, n. dj. 395.

105

sterala od Karpata do mora.545 N. Tomašić je vidio razlog prestanka posebne hrvatske krunidbe u promijenjenom nasljednom redu po kojem je posebna hrvatska krunidba postala sporedne faktične važnosti.546 Prema Šišiću izostanak posebne hrvatske krunidbe ukazuje na činjenicu da se je hrvatskougarska državna unija zajedničkom krunidbenom zakletvom i krunidbom transformirala u tješniji savez.547 Po V. Mažuraniću krunidba je mogla prestati iz razloga koje je iznio N. Tomašić ali možda i zbog toga što je pohod kralja u XIII st. kroz Hrvatsku bio opasan vojni pohod kao i stoga što i hrvatski velmože nisu ni htjeli posebne krunidbene ceremonije jer su ove tražile ogromne izdatke za ugošćavanje kralja i njegove ogromne pratnje. Već je kralj Koloman izričito oslobodio Trogirane obaveze za ukonačavanje njegovo i njegove pratnje za slučaj kada dođe na krunidbu što očito govori da su se Trogirani željeli svakako osloboditi velikih izdataka.548 Ako se analizira povijest krunidbe prije i poslije kralja Kolomana, može se ustvrditi da su se kraljevi znali okruniti više puta i prije i poslije kralja Kolomana. Sredinom XIII st. prestalo je ponavljanje svečane krunidbe, ali krunidba nasljednika prijestolja za života njegovog oca održala se sve do dolaska dinastije Habsburgovaca.549 Prema tome krunidba prijestolonasljednika za Arpadovića značila je samo afirmaciju njegovog statusa kao prijestolonasljednika ili mlađeg kralja ili čak kao suvladara. Kasnije, za Anžuvinaca i kraljeva iz raznih dinastija, višekratna krunidba bila je uglavnom uvjetovana činjenicom da su postojali protukraljevi. Krunidba je davala vladaru pravo da bude legitimni vladar, uživa kraljevsku čast i dostojanstvo te da se služi kraljevskim naslovom. U svom vladarskom naslovu vladar je nabrajao zemlje kojima je vladao kao kralj, kao nadvojvoda, vojvoda, knez ili kao privatni vlasnik (dominus). Kada je Arpadović naslijedio kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske svoj dotadašnji kraljevski naslov rex Ungarorum odnosno Pannoniorum odnosno Hungariae proširio je ovako: Rex Hungariae (ili Ungariae) Dalmatiae atque Chroatiae (ili Chroatiae atque Dalmatiae). Kasnije vladar je dodao svojoj tituli još da je rex Ramae (od 1137. g.) Serviae (od 1204. dalje), Galiciae et Lodomeriae (od 1206), Cumaniae (od 1206.), Bulgariae (od 1270. g.) 550 lz ovog naslova očito je da kraljevska kancelarija nije poistovjetila Ugarsku sa Hrvatskom jer bi inače u naslovu stajalo samo rex Hungariae.551 Međutim, činjenica je da su pojedini vladari obraćajući se 545O Kolomanovoj krunidbi u Biogradu na moru vidi F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske histrorije, Zagreb, 1914, 535-562. 546V. Klaić, O krunisanju ugarskih Arpadovića za kraljeve Dalmacije i Hrvatske (1092-1207), VHAD, NS III-1905, 3-7, F. Šišić, n. dj. 544; N. Klaić, n. dj. 368.

547V. Klaić, n. dj. 7. 548N. Tomašić, Temelji državnog prava kraljevstva hrvatskoga, Pacta convente, Zagreb, 1915, 110-114. 549F. Šišić, n. dj. 546. 550V. Mažuranić, Prinosi za hrvatski pravnopovjestni rječnik, Zagreb, 1908-1922, izd. Informator, I, 544. 551Ch. dEszlary, n. dj. I, 104-105

106

državnim funkcionerima Dalmacije i Hrvatske ili rješavajući neka pitanja sa područja Dalmacije ili Hrvatske koristili u svom vladarskom naslovu samo rex Hungariae.552 Isto tako dešavalo se da su kraljevi spominjući u ispravama svoje prethodnike ove oslovljavali samo kao kraljeve Ugarske.553 Papa je također obraćajući se vladaru Ugarske, Dalmacije i Hrvatske katkada koristio samo kralj Ugarske.554 Na pitanje zašto je kraljevska kancelarija običavala u kraljevskom naslovu jedanput nizati sve zemlje u kojima se vladar smatrao kraljem vladarem ili kraljem seniorom a drugi put spomenuti u kraljevskom naslovu samo Ugarsku. Očito je da treba ovako odgovoriti: kraljevska kancelarija je koristila dviie forme kraljevskoga naslova i to: svečanu i običnu. U svečanoj formi nizala je sve zemlje u kojima je vladar kraljevao odnosno vladao. U običnoj formi kraljevska kancelarija je spomenula samo onu kraljevinu koja je bila po rangu prva tj. ona zemlja kojom je vladarska kuća najprije zavladala kao kraljevinom ili koja je predstavljala najveći teritorij pa prema tome bila najjači oslonac kraljevskoj vlasti ili u kojoj se obavljala krunidba kralja, taj najvažniji akt za priznavanje kraljevske vlasti vladaru. Takva kraljevina se smatrala “caput” njegovog vladanja. Papinska kurija je koristila također povremeno običnu formu kraljevskog naslova iz istih razloga ali nije izostavila u naslovu druge zemlje kojima je kralj vladao ili se smatrao feudalnim seniorom, ako je papa bio zainteresiran da kralj obavi određene zadatke baš u tim kraljevinama u korist Crkve. Takvo tumačenje ne može pobiti niti činjenica da se u nekim kraljevskim ispravama kralj titulirao i običnim naslovom (tj. kao kralj Ugarske) te da se u istim ispravama koristi izražavanje kao “regnum meum” 555 Naime, Ugarska i taj “regnum meum” ne mogu se poistovjetiti jer taj “regnum moum” znači kraljevo vladanje a ne zemlju kojom neposredno vlada. Da se regnum u takvim slučajevima u toku srednjeg vijeka baš tako ima tumačiti proizlazi iz činjenice da se u ispravama koristi izraz “in regno banatus” 556 “in regno ducatus”557 što znači na području vladanja bana odnosno hercega. Stoga je razumijivo da se vladar u eshatokolu isprave često spominje uz trajanje regnuma (“in primo anno regni mei”). 558 Prema tome regnum se u konkretnim slučajevima ne odnosi na Ugarsku nego na kralja i njegovo vladanje. U svečanoj formi kraljevog naslova sve do 1526 godine Slavonija nije posebno spomenuta. Neki mađarski historičari su dokazivali da je teritorij između Drave i Gvozda (Kapele) bio pod vlašću mađarskog kralja već oko 900 gadina, ali da je bio politički i crkveno organiziran tek krajem XI st., međutim da je ipak logično da se taj teritorij tada smatrao mađarskom zemljom jer da je bio uključen u pojam Hungaria i da stoga nije bilo razloga da bude posebno spomenut u kraljev- skom naslovu. 559 552F. Šišić, Pregled povjesti hrvatskog naroda, Zagreb, n. dj. 1962, 241. 553T. Smičiklas, n. dj. IV, 402, 403, 485, 517; v, 109, 113, 117; VI, 71, 90 itd. 554Isti, III, 6, 116,; VI, 113, X, 104, itd. 555Isti, II, 191, 198, III, 14, 16, 32, 211, 271 itd. 556Isti, III, 101, 121, 129, V, 5, IX, 105 itd. 557Isti, III, 36, 146. 558Isti, III, 148, 369, IV, 104, V, 491. 559Isti, V, 638

107

Hrvatski historičari su dokazali neosnovanost tih tvrdnji iznoseći argumente da je madžarski kralj tek krajem XI st. bio prvi madžarski kralj koji je zavladao područjem od Drave do Gvozda (temeljeći vladanje svojim nasljednim pravom na dalmatinsko-hrvatsko prijestolje), da su nasljednici tog kralja (Ladislava) smatrali područje od Drave do mora jedinstvenim državnim područjem: Regnum Dalmatiae atque Chroatiae i prema tome da je i toritorij između Drave i Gvozda bio uključen u pojam tog kraljevstva te da je otuda jasno što Slavonija nije ušla u kraljevski naslov.560 Postavlja se pitanje zašto se u kraljevskom naslovu zasebno spominje Dalmacija i Hrvatska, ako su ove dvije zemlje bile jedinstveno državno područje. Sve do sredine XI st. Dalmacija i Hrvatska su odijeljena područja. Svaka od ovih zemalja imala je svoju organizaciju državne vlasti. Godine 1059 prvi puta se spominju te zemlje kao jedinstveno područje. Takva praksa se nastavila u ispravama kasnijih vremena (regnum Dalmatiae atque Croatiae), pa i u doba kada su te zemlje dijelom bile pod vlašću bizantskog cara, ili pod vrhovništvom Mletačke republike. Shvaćanje Dalmacije i Hrvatske jedinstvenim područjem proizašlo je iz stava vladara tih zemalja da je njegova vlast (regnum) jedina i jedinstvena za oba područja. Takav stav se održao i onda kad kralj nije neposredno vladao tim zemljama nego umjesto njega herceg ili ban (pa su se stoga tada koristili izrazi ducatus aia banatus). Međutim, te zemlje su ipak imale svaka za sebe svoju regionalnu i lokalnu organizaciju vlasti te svoju historiju postanka i razvoja kraljevske vlasti što je značilo da je vladajući sloj u Hrvatskoj imao vlastiti feudalni položaj a građani dalmatinskih gradova isto su tako svoj zasebni feudalni status te da su vladari uspjeli kraljevati u tim zemljama u razno doba i na različiti način. Stoga se u kraljevskom naslovu odvojeno pojavljuju Dalmacija i Hrvatska, iako u odnosu na ostale vladareve zemlje predstavljale jedinstveno državno područje.561 Arpadovići su počeli krajem XII st. to jedanstveno 560Tako tvrde mađarski historičari počam od 1885 g. i dalje i to: Pesty, Pauler, Thalloczy, Timon, Homan, Szekfy i Eszlary, zasnivajući svoje tvrdnje na ovim postavkama: 1. Ne postoji ni jedan ladalački akt dlmatinsko-hrvatskog vladara iz X i Xl st. koji bi se odnosio na područje između Drave i Gvozda. 2. Ni jedan pisac ne spominje Dravu kao granicu između Ugarske i Hrvatske u doba kralja Ladislava (kraj XI st.), 3. Konstantin Porfirogenet u X st, tvrdi da Hrvati graniče s Mađarima “prema planinama” te da su Hrvati Mađarima na jugu. Te “planine” mogu biti samo Gvozd, 4. Konstantin Porfirogenet tvrdi da su selišta Mađara sezala sve do rijeke Save, • 5. Kralj Ladislav osnivajući zagrebačku biskupiju krajem XI st. oslanjao se na ostrogonskog nadbiskupa i svećenstvo iz ugarskih županija a ne na splitsku nadbiskupiju ili svećenstvo kninske biskupije, 6. U ispravi iz 1235 q. tvrdi se da su vukovska i požeška županija potpali pod pečujsku županiju za vrijeme kralja Ladislava, 7, Kralj Ladislav osnivajući zagrebačku biskupiju nije imao nikakvih sporova s kninskim biskupom 8. Grčki pisci su razlikovali Dalmaciju od Panonije a Saviju su smatrali dijelom Panonije a ne Dalmacije. O stavovima mađarskih historičara Pestyja, Paulera, Thalioczyja, Homana, vidi F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb, 1914,325-369. O stavovima Timona vidi A. Timon, n. dj. 244, a Szokfyja, Homana i Eszlaryja vidi Ch. d'Eszlary, n. dj. I, 240.

561Hrvatski historičari V. Klaić i F. Šišić su odbacili kao neosnovane sve tvrdnje mađarskih historičara Pestyja, Paulera, Thalloczyja i njihovih istomišljenika dokazavši slijedeće: 1. Ne postoje vladarevi akti ni za druge krajeve Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske pa nitko nije posumnjao da su Vinodol, Modruš, Lika i drugi krajevi pripadali tom kraljevstvu. 2. Kralj Andrija II je dvaput (1217 i 1235 g.) tvrdio u ispravama da je kralj Ladislav krajem XI st, podvrgnuo Slavoniju pod svoju vlast (T. Smičiklas, n. dj. III, 147, 445). Godine 1277 kralj tvrdi da je Drava granica između Ugarske i Slavonija (T. Smičiklas, n. dj. VI, 228). Toma Arhiđakon tvrdi da se jurisdikcija hrvatskog biskupa širila do Drave, a splitskog nadbiskupa do međa Zagreba, dok se granica Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske protezala od obala Dunava do mora (F. Rački, Thomas Archidiaconus, Historia Salonitana, MSHSM, XXVI. Scriptores, III, 40-41, 45). Osim toga na Splitskom saboru iz 928 godine ninskom biskupu je ponuđena sisačka biskupija što dokazuje da je jurisdikcija splitskog nadbiskupa obuhvatala i sisačku biskupiju (F. Rački, n. dj. 40-41). Ban Zvonimir dobio je pomoć od ugarskog kralja protiv Karantanaca a ta je mogla uslijediti samo u Slavoniji jer je samo ona graničila s Karantanijam (F. Šišić, n. dj. 342-343). 3. Konstantin Porfirogenet stavlja sredlšte mađarskog naseobenog prostora oko Tise i njenih pritoka a tamo na jugu nije planina Gvozd već Papuk ili Dilj-gora (F. Šišić, n. dj. 334-338). 4. Ako su po Konstantinu Porfirogenetu Hrvati bili južno od Mađara onda je očito da je mislio na Mađare oko Drave na prostoru Papuka i DiIj-gore (F. Šišić, n. dj. 334-338). 5. Kralj Ladislav kao nasljednik na hrvatskom prijestolju osnovao je zagrebačku biskupiju za područje kojim je faktično vladao pa je logično da je uzeo Ijude iz svoje dotadašnje sredine (F. Šišić, n. dj. 349-352).

108

područje nazivati Slavonijom562 (zemljom u kojoj žive Slaveni). Taj naziv su prihvatili i Mlečani i kraljevska kurija u Napulju te papinska kurija u Rimu.563 Svi su oni naime nazivali stanovnike tog područja Slavenima (Sclaveni) pa su po njima nazvali i njihovu zemlju. Tako su Arpadovići nazvali hercega, koji je umjesto kralja upravljao tim područjem hercegom Slavonije (dux Sclauoniae ili dux totius Sclauoniae).564 Sredinom XIII st. javlja se regnum Sclauoniae565 tj. vladanje Slavonijom, lako je to područje ostalo i dalje jedinstveno u odnosu na vrhovnu vlast (kralj ili herceg) umjesto izraza Slavonija ili čitava Slavonija počeli su se povremeno u XIII st. ponovno javljati nazivi Dalmacija i Hrvatska566 a u XIV st. stalno a uz ove i Slavonija 567 označujući područje između mora i Gvozda odnosno između Gvozda i Drave. Naziv Slavonija za područje između Drave i Gvozda učvrstio se naročito u doba kada je kraljevska vlast bila jedva priznata jedino upravo na tom području (prva polovina XIV st.). Kada je kralj ovladao velmožama Hrvatska (sredinom XIV st.) tada se javlja češće samostalno i regnum Croatiae568 tj. vladanje kralja u Hrvatskoj, a kada je kralj 1358 godine ponovno

6. Kralj Ladislav je na teritoriju kojim je vladao ne same osnovao zagrebačku biskupiju već je proširio granice pečujske biskupije preko Drave i razgraničio jednu od druge (F. Šišić, n. dj. 346). 7. Logično je da nije bilo sporova između zagrebačkog i kninskog biskupa jer je papa odobrio i osnivanje i granice tih biskupija (F. Šišić, n. dj. 350). 8, Uvod u Statute zagrebačkog kaptola i uvod u Statute crkve u Nagyvaradu identični su što znači da su se oba autora služila zajedničkim izvorom ugarske provenijencije i to iz vremena poslije 1358 g. (F. Šišić, n. dj. 329-330).

562U ispravi iz 1059 god. stoji: “Imperii moderante habenas domino Comneno, Croatie Dalmatique regnum gubernante Petro” (F. Rački, Documenta, 56), pa nadalje u ispravama iz 1066 god. “Ego Cresimir rex Croacie et Dalmacie . . concessione . . archiepiscopi omniumque nostri regni episcoporum ...” (F. Rački, n. dj. 66), iz 1069 god. “Ideo ego Cresimirus . . Croatie atque Dalmatia iura gubernans atque avi mei…habenas regni retinens ... in nostro nonensi cenaculo residens ... qualiter omnipotens deus hereditarii regni michi concessa gubernacula conservaret . . (F. Rački, n. dj., 72) iz 1076 god. “Ego Demetrius ...dei gratia Croatie Daimatieque dux ... synodali et concordi totius cleri et populi olectione de Chroatorum et Dalmatinorum rergni regimine per vexillum ... et coronam investitus atque constitus rex…”(F. Rački, n. dj. 103), Kralj Koloman, je također shvatao Dalmaciju i Hrvatsku jedinstvenimn drževnim područjem kad je pisao duždu:”.. . utrum te ducem Croatie atque Dalmatie nominaverim…”(T.Smičiklas, n. dj. II, 2). Takvo shvatanje održalo se i kasnije. Toma Arhiđakon u XIII st. zna samo za regnum Dalmatiae et Croatiae pa tako piše u svojoj Historia Salonnitana: “Ab isto Dirciscao ceteri successore eius reges Damatie et Croatie appellati sunt…Habebant namque ex successione sue originis partum et pravorum dominium regni Dalmatie et Croatie”. (F. Rački n. dj., 38-39), Isto shvatanje imao je u XIV st. splitski kronist Miha Madije de “Barbazanis” pišući”… nolens tolerare tot mala quae in regno Chroatiae atque Dalmatiae per rectores et officiales ipsius bani perpetrahantur ...” (Programma dell' i.r, gimnasio saperiore in Zara alla fine dell'ann scolastico 1877-78. XXII. Zara 1878, 44) i Ivan Lucić u XVII st. prvi znanstveni povjesničar u Hrvata zna samo za regnum Dalmatiae et Croatiae libri sex” štampana u Amsterdamu 1666 god. O svim ovim podacima upor. V. Klaić. Regnum Croatiae et Dalmatiae (1059-1359) (Vjesnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arhiva, XIII-1911, 114-127).

563Oko god. 1186 dvor hrvatsko-ugarskog kralja Bele III poslao je u Paris prigodom ženidbe kralja Bele spis u kojem se izlažu prihodi kralja pa se između ostalog navodi da kralj ima “de duce Sclavonie per anum X mille marcas” (T. Smičiklas, n. dj., II, 134). Očito je da se pod “Sclavonia” razumjeva Croatia et Dalmatia.

564F. Šišić, Pregled povjesti hrvatskog naroda, 1962

3

, 241.

565Dux Sciavoniae - T- Smičiklas, n. dj.. Ill, 106 (1211 god.), ill, 341 (1231). Dux. totius Sclavoniae - T. Smičiklas, n. dj. III, 219 (1222) III, 346 (1231), V, 74 (1291), IV, 136 (1291) i dr.

566Prvi puta se regnum Sclavoniae javlja 1240 god. (T. Smičiklas, n. dj., IV, 104). kasnije i kao “totum regnum Sclavoniae” (T.Smičiklas, n. dj. IV, 402-1249 god-!), F. Šišić, misli da se izraz “regnum” počeo koristiti zbog toga što je hercegom postao naslovni galički kralj (F. Šišić, n. dj., 242). Međutim, izraz “regnum” u pomenutim slučajevima znači “vladanje” a ne “kraljevstvo”. Stoga već 1232 god. herceg naziva svoje vladanje “regnum nostrum” videlicet Sclavonia” (T. Smičiklas. n. dj. III, 369 a 1266 god. poistovjećuje regnum i ducatus Sclavoniae – “regnum seu ducatus Sclavoniae” (T. Smičiklas. n. dj„ V, 401).

567T. Smičiklas, n. dj., III, 202 1221 god.), III, 278 (1227), Ill, 326 (1229), IV, 523 (1253). VI, 42 (I273). VII, 322 (1298). 568T. Smičiklas, n. dj.XI, 591 (dux tocius Sclavoniae, Croatiae et Dalmatiae - 1350 god.). Isto 1353 god. T. Smičiklas. n. dj. XIl, 149 ili ducissa Sclavoniae, Croatiae et Dalmatiae 1354 god. te 1356 god. (T. Smičiklas, n. dj. XII, 259. 383).

109

stekao kraljevsku vlast u Dalmaciji tada se javlja posebno i regnum Dalmatiae569 tako da je herceg tog jedinstvenog državnog područja uzeo u svoj naslov sva tri “regnuma” pa je njegov naslov glasio “dux (ducissa) totius Sclauoniae, Croatiae et Dalmatiae”.570 Kralj ipak do 1527 nikada nije uzeo u svoj naslov Slavoniju iako se regnum Sclavoniae počeo spominjati u ispravama već u prvoj polovini XIII st. Kraljevska kancelarija je ostala na legitimnom i tradicionalnom naslovu jedinom poznatom u tadašnjoj Evropi a taj je sadržavao samo Hrvatsku i Dalmaciju tj. područje “ultra Dravam” ustvari od Drave do mora te područje gradova uz more ili na otocima. 2. Stvarno vršenje kraljevske vlasti u razdoblju od XIII do XV st. očituje se najvećim dijelom u izdavanju raznih darovnica, potvrđivanju raznih prava, dijeljenju povlastica i u oslobađanju od obaveze na razna davanja u korist kralja ili njegovih funkcinera. Međutim, već u toku XIII st. bitno se smanjio broj darovnica tako da je doskora taj broj bio sveden na najmanju mjeru. Kraljevska vlast se osjećala nadalje još u vršenju vrhovne sudske vlasti. U kraljevini Ugarskoj održavale su se skupštine na temelju Zlatne bule iz 1222 godine u Szekesfehervaru, a kasnije i u drugim mjestima. U drugoj polovici XIII st. one su se počele nazivati uglavnom “congregatio generalis”. Takve skupštine su se održavale i u kraljevini Hrvatskoj. Odsutnog kralja zamjenjivao je u kraljevini Ugarskoj palatin, a u kraljevini Dalmaciji i Hrvatskoj ban. Te su se skupštine održavale na osnovu odredbe Zlatne bule iz 1222 godine po kojoj je kralj bio dužan održavati takve skupštine s ciljem da tamo sluša i riješava tužbe. Tko je mogao ili morao prisustvovati tim skupštinama vidimo iz kraljevih dekreta. Prema Zlatnoj buli iz 1222 g. mogli su prisustvovati i kraljevi servijenti.571 Dekretom jz 1235 godine kralj određuje da kraljevi servijenti mogu a crkveni prelati moraju sudjelovati u takvim skupštinama. 572 U dekretu iz 1267 godine kralj određuje da svaka županija mora poslati na skupštinu dva ili tri mobila (novi naziv za kraljeve servijente),573 a dekretom iz 1291 godine kralj zahtijeva da skupštinama moraju prisustvovati svi baroni, (nadbiskupi, biskupi, palatin, ban, dvorski sudac i župani) i nobili.574 Kralj odnosno njegov namjesnik (palatin i ban) je na tim skupštinama sudeći proma Zlatnoj buli iz 1222 g. slušao i rješavao sporove (“causas audiet”).575 Karakter tih sporova možemo nazrijeti već iz dekreta iz 1231 godine. Po njemu su se te skupštine održavale radi toga da bi oni koji su bili povrijeđeni u svojim pravima mogli bez straha podnijeti tužbu protiv povreditelja.576 U dekretu pak iz

569T. Smičiklas, n. dj., za 1360 god.: Xlll, 69, 70, 80, 82, 86, 87, 88; za 1361 god.: XIII,102, 163, 188, 190; za 1362 god.: XIII, 240; za 1364 god.: XIII. 369 i dr.

570T. Smičiklas, n. dj., za 1360 god.: XIII, 69, 79, 86: za 1361 god.: XIII, 139, 163, 190; za 1362 god.: XIII, 211; za 1364 god.: XIII, 332, za 1366 god.: XIII, 516, 520 i dr.

571Vidi bilj. Br. 56 572Art. 1: 1222: Vidi T. Smičiklas, n. dj. 461. 573Art. 1 i 2: 1231: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 2. 574Art. 8: 1267: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 13 i Exord 2 istog dekreta. 575Art. 31: 1291: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 23. 576Art. 1: 1222: Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 461.

110

1267 g. izričito se navodi da se te skupštine održavaju stoga da bi nobili mogli iznijeti štete i nepravde koje su im nanesene od bilo koga.577 U dekretu iz 1291 g. ti se sporovi još više objašnjavaju pa se navodi da se u tim skupštinarna trebaju ispitati djela barona i utvrditi kako je svaki od njih postupio u vršenju svoje službe te kako je poštivao iura regni pa da istoga dana bude pravedno nagrađen ili kažnjen.578 Zlatnom bulom bilo je određeno da baroni (tada kraljevi jobagijoni) ne smiju tlačiti siromahe ili plijeniti za vrijeme svog putovanja s kraljevim dvorom ili po svojoj funkciji. Župani, ako su tlačili stanovnike svoga kastruma pa ako im se to dokaže kralj će ih skinuti s položaja i kazniti na odštetu.579 Isto tako kralj će otpustiti iz službe palatina koji je loše upravljao poslovima kralja i države te postaviti novog.580 Prema tome, kralj odnosno njegovi namjesnici - palatin i ban - su na tim skupštinama u stvari raspravljali o stanju u državi, slušali pritužbe i žalbe protiv funkcionera, potvrđivali iznova prava povrijeđenih, izdavali dokumente o pravima čitavog društvenog sloja, pojedinih društvenih zajednica pa i pojedinaca koji su bili ugroženi ili su mogli biti ugroženi u svojim pravima. Na skupštini iz 1267 g. kralj je potvrdio nobilima neka prava a neka im je proširio. 581 Na skupštini 1278 g. kralj je utvrdio prava Kumanaca582 a na skupštini iz 1291 ponovno utvrdio neka prava nobila583 dok je na skupštini 1298 g. ponovo utvrdio prava nobila a onda posebno barona.584 Svakako ovaj vid skupštine nije više odgovarao ni baronima a ni kralju pa nije čudno da je kralj Robert prekinuo praksom održavanja takvih skupština.585 Ipak te su se skupštine kasnije opet održavale ali vrlo rijetko dok se nisu pretvorile u redovite staleške skupštine (sabore). Kraljevska vlast se nadalje manifestirala u vršenju funkcije vrhovnog vojnog zapovjednika. Arpadovići su u XII st. prihvatili organizaciju vojne sile u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske onakvu kakvom su je našli. Za Trpimirovića razlikovala se opća narodna vojska (koja se dizala onda kada je neprijatelj navalio na Kraljevinu) od one vojne sile koja se stalno nalazila uz kralja (kraljeva pratnja ili družina odnosno kraljeva vojska), koja je išla u borbu tamo gdje je kralj zahtijevao. Arpadovići su opću narodnu vojsku i svoju vojsku nastojali i propisima regulirati. U opću narodnu vojsku su ulazili na poziv kralja svi muškarci sposobni nositi oružje. Ona je bila predviđena samo za obrambeni rat. Vojna obaveza ovih muškaraca je bila osobna, besplatna i opća. Iz jedne odredbe iz

577Art. 1: 1231: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 2. 578Art. 8: 1267: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 13. 579Art. 3: 1291: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 23.

580Art. 13 i 14: 1222: Vidi T. Smičiklasa, n. dj. III, 463, 464. 581Art. 3: 1231: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 2. 582Upor. J. N. Kovachich, n. dj. I, 11. 583M. G. Kovachich, n. dj. I, 36-41.

584J. N. Kovachich, n. dj. I, 15-16. 585Art. 7: 1298: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 28.

111

1298 g. saznajemo da u slučaju kada postoje dva brata samo je jedan obavezan ići u rat.586 Svaki vojni obveznik morao se sam o svom trošku brinuti za svoje oružje i ishranu u ratu. Izgleda da je ta vojska bila više sastavljena od lake konjice nego od pješadije. Vojna obaveza je bila opća jer nije bilo razlikovanja s obzirom na tu obavezu da Ii je netko bio bogat ili siromašan. Oni koji nisu htjeli izvršiti svoju vojnu obavezu bili su kažnjeni (iudicium exercitus).587 Kraljeva vojska za Arpadovića bila je sastavljena od funkcionera kraljevog aparata i njihovih vojnika, jobagiona utvrda, servijenata kralja, predijalaca i jobagiona crkvenih i svjetovnih vlastelina, vazala, vojnika gradova i privilegiranih općina te plaćenika. Funkcioneri kraljevog aparata kao što su bili palatin, ban, dvorski sudac, tavernik, župan i drugi, bili su dužni zajedno sa svojim vojnicima izvršiti vojnu obavezu, i to, ako su imali na svojim gospodarstvima emancipirane, slobodnjake od kojih su mogli primiti konje i sabrati sto zlatnika bili su dužni poslati u vojsku jednog oklopljenog vojnika na svoj račun, a ako su mogli sabrati samo četrdeset zlatnika, bili su dužni poslati jednog lako oboružanog vojnika.588 Kasnije prema Zlatnoj buli iz 1222 g. svi oni koji su imali komitat bili su dužni ići u rat i izvan granica Kraljevstva ako je kralj snosio troškove.589 Jobagioni kraljevih utvrda (jobbagiones castri) predstavljali su osnovnicu kraljeve vojske. Oni su naime živjeli na svojim imanjima oko kraljevih utvrda te su bili spremni svakog časa da uđu u borbu kao vojnici. To im je bila jedina obaveza. Jobagijone je vodio u ratu njihov župan.590 Servijenti kralja (servientes regis) dobili su vojnu obavezu 1222. g. Zlatnom bulom. Po tom kraljevom dekretu oni su bili dužni ući u borbu ako je neprijatelj navalio na Kraljevstvo. Ako je kralj htio vojsku izvesti izvan granica Kraljevstva servijenti su bili dužni slijediti kralja samo na njegov trošak.591 Dekretom iz 1231 g. servijenti su bili oprošteni od obaveze ratovati za kralja izvan granica Kraljevstva.592 Dekretom iz 1267 g. bilo je servijentima omogućeno da ratuju zajedno s kraljem izvan granica po svom nahođenju ili na trošak kralja kao plaćenici.

593

Dekretom iz 1291 je vojna obaveza servijenata unutar granica Kraljevstva

postojala ne samo za slučaj obrane od vanjskih neprijateija koji su prešli granicu nego i za slučaj ako se neki dio Kraljevstva ili provincija Kraljevstva želio odvojiti od kraljeve vlasti ili nije se želio više pokoravati kraljevoj vlasti. Istim dekretom servijenti nisu mogli odbiti ući u rat izvan granica Kraljevstva ako se kralj obavezao da će ih na svoj teret uzdržavati. 594 Na kraju, istimn dekretom 586A. Timon, n. dj. 606. bilj. 10. 587Art. 22: 1298: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 35. 588Art. 44: Prve knjige dekreta kralja Kolomana, vidi CJH I, 143. 589Art. 7: 1222: Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 462. 590A. Timon, n. dj. 276; Ch. dEszlary, n. dj. I, 134. 591Art. 7:1222, Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 462. 592Art. 15: 1231: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 5. 593Art. 7: 1267: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 13.

594Art. 10 i 11: 1291: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 23. 112

11 2

servijentima je dato pravo da bez kralja i bez novaca nemaju nikakvu vojnu obavezu ući u vojsku bilo kojeg barona bez obzira na prisilu ili poziv zbog događaja ili poslova Kraljevstva unutar ili izvan Kraljevstva.595 Kralj je ovom odredbom pokušao spriječiti servijente da vojuju pod baronima jer su baroni tada vladali gotovo kao samostalni vladari na svojim vlastelinstvima. Ipak na području Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske ta je odredba bila zamijenjena banovim privilegijem kojim se servijentima dozvoljavalo da vojuju pod zastavom barona kojega su sami izabrali.596 Crkveni i svjetovni vlastelini bili su također dužni vojevati pod kraljevim za- povjedništvom. Ako su imali svoje predijalce i jobagijone, bili su dužni i njih uvrstiti u bojne redove. Predijalci i jobagijoni su u to vrijeme bili u stvari vojnici koji su proizašli iz raznih društvenih slojeva, koji su preuzimali vojnu obavezu u korist Crkve, samostana i pojedinih svjetovnih vlastelina.597 Vazali su bili oni vlastelini koji su stekli vlastelinstvo kraljevom darovnicom uz obavezu da pružaju kralju vojnu pamoć u određenom obliku i obujmu kad to zatraži kralj. Dekretom iz 1231. god. utvrđuje se da se takva obaveza odnosi samo na one kojima je kralj koncedirao prostrane posjede.598 Gradovi i privilegirane općine bili su također dužni davati određenu vojnu pomoć kralju. Ona se sastojala ili u slanju određenog broja naoružanih vojnika ili u izradi određene količine materijala koji je bio potreban za ratovanje ili u opskrb- Ijivanju vojske hranom ili pak osiguravanjem vojnika prenoćištem. Najčešće su te obaveze bile utvrđene privilegijem kojim su osnovani ti gradovi i privilegirane općine.599 Plaćenici (stipendiarii) su bili vojnici koji su vršili vojnu službu na trošak kralja. Dekretom iz 1231 god. bili su zaduženi da ratuju uz kralja i izvan granica Kraljevstva.600 Već za vrijeme Arpadovića kralj nije uspio stvoriti jaku svoju vojsku. Pojedine kraljevske županije prešle su u ruke pojedinih vlasteoskih obitelji koje su te nekadašnje županije počele smnatrati svojim vlasništvom. I sam kralj je darivao čitave županije pojedincima u trajno vlasništvo. Isto tako kralj je darivao pojedine dijelove županija pa oni dijelovi županija koji su mu ostali na raspolaganju postali su od neznatnog značenja i po veličini teritorija kojim je kralj dalje vladao i po prihodima

uslijed

smanjenja

kraljeve

teritorijalne

nadležnosti.

Osim

toga,

kralj

je

znatan broj jobagijona uzvisio na položaj servijenata kralja pa je i tvrđavni sistem iz osnova oslabio. Propao je sistem kraljevskih županija i znatno oštećen system kraljevih utvrda a time je otpao znatan broj vojnika i zapovjednika (jobagijona i župana pa čak i samog bana koji se često osamostalio u gotovo nezavisnog vladara).

595Art. 12: 1291: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 23. 596J. Kukuljević, Jura regni, II, 8. 597T. Smičiklas, n. dj. VIII, 114-115, XI, 534. 598Art. 15: 1231: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 5. 599T. Smičiklas, n. dj. IV, 174. 600Art. 15: 1231: Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 5.

113

Anžuinci čim su naslijedili na prijestolju Arpadoviće i čim im se pokazala prilika, odmah su pokušali obnoviti vojnu silu kraljeve vojske. Stoga su pokušali obnoviti stare županije i osnovati novu vojnu organizaciju koja će se temeljiti ponovno na utvrdama sada na čelu s kaštelanima, koji bi bili odgovorni samo kralju neposredno. Isto tako su pokušali reformirati sistem prihoda uvodeći jedinstveni porez (lucrum camerae) da bi na taj način osigurali materijalnu osnovu za uzdrža- vanje kraljeve vojske. Niti su uspjeli za duže vrijeme sa sistemom kaštelanata a niti s reformom kraljevih prihoda. Anžuinac Karlo Robert nije uspio oživjeti neka- dašnje vojno značenje županijskog uređenja. Kastelanati su samo za kratko vrijeme odigrali namijenjenu ulogu a i to samo kao ostaci nekadašnjeg sistema utvrda. Uvedeni pak jedinstveni porez nije bio u Kraljevini Dalmaciji i Hrvatskoj uopće prihvaćen a osim toga tamo gdje je u Kraljevini Ugarskoj i bio prihvaćen predstavljao je nezadovoljavajuća financijska sredstva za uzdržavanje planirane kraljeve vojske.601 Kralj Karlo Robert pokušao je s još jednim sredstvom da bi ostvario svoj plan o stvaranju jake kraljevske vojske kojom bi kralj mogao raspolagati barem unutar granica svojih kraljevstava. Računao je na razvijanje taštine posebno crk- venih i svjetovnih velikaša koji su mu zadavali toliko poteškoća u ostvarivanju svog prava vladanja. Dozvolio im je da svoje Ijude vode u rat pod vlastitim vojnim znakom - zastavom koja je bila ukrašena grbom koji je kralj odobravao. Međutim, zastavu (banderium) su mogli koristiti sami oni velikaši koji su imali veći broj svojih vojnika.602 Tako s jedne strane taština a s druge strane i volja da se raspo- laže što većom vojnom silom pomogli su da je princip banderija bio prihvaćen. Kralj nije mogao izmijeniti želju velikaša da samostalno vladaju pa mu je preostalo samo da prizna takvu situaciju. Da učini pometnju među velikašima dozvolio je da svi velikaši pod određenim uvjetima, a ne samo neki, imaju pravo na svoju zastavu i na svoj vojni odred čime je htio postići takmičenje među velikašima: tko je jači i ugledniji i tako da oslabi najjače — dok bi sebi ujedno osigurao vrhovno vojno zapovjedništvo. Da bi osigurao materijalnu osnovu takvom razvoju, nasljednik Karla Roberta kralj Ljudevit je obnovio pravo na desetinu prelata i drugih crkvenih funkcionera s namjerom da im potpomogne u slučaju da ju ne uzmognu utjerati od svojih pod- ložnika a s druge strane uveo je devetinu kao opću obavezu svih podložnika koji su se bavili poljoprivredom i vinogradarstvom u korist vlastelina uz odredbu da ju vlastelin ne može ni smanjiti ni ukinuti. 603 Desetina je postala kod crkvenih a devetina je morale postati kod svjetovnih vlastelina temelj za utvrđivanje broja konjanika koje je vlastelin bio obavezan osigurati za potrebe obrane zemlje. No, u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske devetina nije bila uvedena uprkos kraljeve odredbe. Tek 1435 godine nakon što su najjači velikaši bili znatno oslabljeni što među- sobnom borbom što borbom protiv kraljevih četa i njihovih saveznika i pod pritis- kom opasnosti vanjskih neprijatelja kralj je konačno uspio ostvariti, takav bande- rijalni sistem koji je odgovarao i njemu i novoformirajućim 601A. Timon, n. dj, 766. 602A. Timon, n. dj, 767. 603Art. 6; Vidi CJH, I, 162.

114

staležima u Kraljevini Ugarskoj i Kraljevini Dalmaciji i Hrvatskoj. Istina, samim dekretom iz 1435 nije bio izgrađen u potpunosti a naročito ne u detaljima taj banderijalni sistem ali ipak tim dekretom je bio utemeljen.604 Kasnijim dekretima on je upotpunjavan pa je takav važio još stoljećima.605 Banderijalni sistem sastojao se u vojnoj sili koja je bila organizirana po banderijima i to: 1. kraljevski banderij (banderia regalia), 2. banderiji kraljevih funk- cionara (banderia officiosa), 3. banderiji prelata i crkvenih korporacija, 4. banderiji barona (domini banderiati iii barones banderiati), 5. banderiji županija (banderia comitatuum), 6. banderiji kraljevskih slobodnih gradova (banderia civitatum) i 7. banderiji privilegiranih kotara. 1. Kraljevski banderij Dužnost kraljevskih banderija (kralja i kraljice) sastojala se u obavezi da odbije invaziju i uništi neprijatelja. Kralj je mogao pozvati u pomoć druge bande- rije tek kada je bilo očito da kralj sa svojim banderijima ne može obraniti zemlju od invazije neprijatelja.606 Taj je princip ostao u važnosti i kasnije.607 Kraljevski ban derij sastojao se od jedne tisuće konjanika. Kralj je predvidio u svom planu o ban- derijalnoj vojsci iz 1433 g., ali i na osnovu dekreta iz 1498 godine može se zaključiti da kraljevski banderij obično broji jednu tisuću konjanika.608 2. Banderiji kraljevih funkcionera Oni su nastavak prakse iz vremena Arpadovića kada su palatin, ban, dvorski sudac, tavernik i župani vojevali pod kraljevim stijegom. Obzirom da su ovi vršili vlast u ime i na mjesto kralja razumljivo je da su sada banderiji tih funkcionera i nadalje vojevali zajedno s kraljem. U kraljevoj vojsci na bojnom polju desno krilo bilo je pod zapovjedništvom bana Hrvatske a lijevo erdeljskog vojvode.609 Dekretom iz 1498 g. uz erdeljskog vojvodu među “officiales banderiati” ubrajaju se još ban Hrvatske, župan Szeklyera i veliki župan temišvarske županije, kasnije i mačvanski ban te neki zapovjednici tvrđava koje je uzdržavala kraljeva blagajna. Temelj njiho- vog banderija nisu bili više njihovi posjedi nego dužnost kraljeve blagajne da ih uzdržava. Njihovi banderiji bili su sastavljeni ne samo od njihovih vojnika već i od njihovih kmetova. Tako su ti funkcioneri držali banderije ne samo

604Decretum quintum super modo exercituandi, editum anno domini 1435. Vidi CJH, I, 182-184. 605Art. 3: 1439: art. 24; 1458, art. 1; 1459, art. 18 i 19: 1492, art. 18: 1498, art. 24: 1504, art. 6: 1507, art. 20: 1539 i dr. Vidi CJH I od 192 str. dalje.

606Art. 1: 1435: Vidi CJH, I 182. 607Art. 3: 1439: art. 2; 1458, art. 1; 1459 i ostali artikli navedeni u bilj. br. 94. 608Art. 21: 1498: Vidi CJH, I, 284. 609A. Timon, n. dj., 771. 115

iz osnova svoje službe već i iz temelja svojih zemljišnih posjeda.610 Nakon bitke na Mohačkom polju svi ti banderiji su propali osim banovog. Habsburgovci su pokušali da sami određuju tko će imati banderij na teret kraljeve blagajne i koliko će jedan banderij imati konjanika. Banov banderij su predvidjeli da i dalje ostaje pa mu je dana polovica tridesetnine ubrane u Hrvatskoj i Slavoniji, a drugu polovicu je dobivao od kraljevske blagajne.611

3. Banderiji prelata, kaptola i samostana Već za vrijeme Arpadovića formirala se institucija predijalista radi zaštite crkvenih utvrda i imanja. U banderijalnom sistemu osnov banderijalne obaveze prelata, kaptola i samostana temeljio se na ubiranju desetine te na visini doho- daka kao i na broju njihovih podložnika. 612 Prema ukupnim prihodima dakle određivao se broj njihovih banderija. Svakako važno je podvući da su crkveni banderiji bili prvi po redu pozivani u pomoć kraljevom banderiju ako ovaj sam nije mogao svladati neprijatelja.613 Ako kralj pozove sve banderije u pomoć (generalis exercitos), u tom slučaju dužni su crkveni Ijudi kao i svjetovni osobno krenuti u boj.614 Kasnije je opatima bilo dozvoljeno koji nisu imali banderij te članovima kaptola i samostana da umjesto njih pođe u borbu po jedan konjanik.615 4. Banderiji barona Ovi su u stvari banderiji svjetovnih velikaša koje je kralj još prije uvođenja banderijalnog sistema odlikovao povlasticom da u ratu njihovi ratnici vojuju pod vlastitim zapovjednikom i pod vlastitom zastavom na kojoj se nalazio grb velikaša. U početnoj fazi razvoja banderijalnog sistema banderij je mogao držati svaki onaj koji je mogao dati pedeset konjanika. Dekret iz 1492 godine utvrdio je da se jedan banderij sastoji od 400 konjanika.616 U kasnijoj fazi razvoja razlika između banderijskog barona i plemića sastojala se u stvari samo u tome što je banderijalni baron vojevao sa svojim konjanicima pod svojom zastavom a plemići su vojevali pod zastavom njihove županije. 5. Banderiji županija Važilo je načelo da je svaki nobilis dužan osobno ići u rat i da prema broju svojih kmetova osigura određeni broj ratnika. Ključ po kojem se utvrđivao broj ratnika po jednom nobilisu mijenjao se. Po dekretu iz 1435. g. svaki baron, nobilis i duhovnik koji nije imao pravo na crkvenu desetinu a nisu bili banderijalni baroni bili su dužni na svaka svoja trideset i tri kmeta opremiti jednog lako oboružanog konjanika.617 Kasnije, je određeno da na svakih dvadeset kmetova treba dati jednog dobro oboružanog 610M. G. Kovachich, n. dj., II, 305.

611Art. 11: 1608, art. 28: 1609, art. 51: 1647, art. 62: 1681. Vidi CJH, I, 633, 646, II, 58. 612Art. 3, 4 i 6: 1459, art. 1: 1518 (Bacs), art. 13:1525, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 163, 243,354 613Art. 24: 1504. Vidi CJH, I, 194. 614Art. 19: 1439. Vidi CJH, I, 306.

615Art. 19: 1492, art. 42: 1523, art 32: 1525, art. 14: 1537, art. 13: 1543, art. 22: 1545. Vidi CJH, I, -

258, 333, 349, 371, 377. 616Art. 20. 1492. Vidi CJH, 1250.

617Art. 2: 1435 (I). Vidi CJH, I, 182

–

116

konjanika.618 Isto je važilo i 1492. g, te 1518.619 Otuda naziv husara za lako oboružanog konjanika (jer husz znači mađarski dvadeset).620 Tako je nastala portalna milicija (militia portalis). Od 1526 g. u portalnu miliciju mogli su ući i kmetovi pa su i oni ušli u županijski banderij i borili se zajedno s plemićima pod županijskom zastavom. Važilo je pravilo da nobili vrše konjaničku a kmetovi pješadijsku službu.621 Nobili bez kmetova u početku su samo osobno morali u borbu, 622 a kasnije njih dvadeset do trideset moralo je opremiti jednog konjanika.623 Dekretom iz 1454 g. bilo je određeno da se portalna milicija treba sastojati od dvije trećine konjanika i jedne trećine pješaka.624 No već dekretom iz 1595. g. županijski banderij bude sastavljen od konjanika i pješaka podjednako.625

6. Banderiji slobodnih kraljevskih gradova Slabodni kraljevski gradovi u banderijalnom sistemu su imali svoj banderij, ako su bili povlašteni od kralja da vojuju pod svojom zastavom i pod svojim grbom. Ako su imali na županijskom zemljištu svoje posjede s kmetovima, bili su dužni dati ratnika u žapanijski banderij prema broju kmetova kao i ostali u županiji.626 7. Banderiji privilegiranih kotara Jacizi i Kurnani, Szeklyeri i Sasi u Erdelju uživali su povlašteni položaj pa su raspolagali svojim trupama. U banderijalnom sistemu oni su po pravilu bili ovlašteni da vode svoje trupe pod svojom zastavom i svojim zapovjedništvom.627 Uvođenjem banderijalnog sistema kralj je uspio organizirati svoju vojsku za obranu zemlje, vojsku svjetovnih velikaša koji su imali pravo na vlastiti banderij i crkvenih dostojanstvenika koji su imali pravo na desetinu i opću vojnu silu (gene- rails exercitus) svid plemića i gradova pored njihove portalne miiicije. Osim toga, kralj je jedini mogao pozvati na oružje. Opća vojna sila mogla se koristiti samo unutar granica zemlje, a svi sudionici opće vojne sile (izuzevši kraljevih banderija) morali su vojevati na svoj trošak i to osobno. Povreda vojne obaveze bila je kažnjena kao izdaja, nevjera (infidelitas) i to najstrožim kaznama. 628 Na kraju treba podvući da je svaki ratnik imao pravo na ratni plijen što je kralj karistio da bi zaintaresirao svakog sudionika u ratu. Zarobljenike mogao je prodati, darovati, osim za istaknute neprijatelje koji su pripadali kralju ali uz naknadu.629

618Art. 10: 1459. Vidi J. N. Kovachich, 9. n. dj. I. 164. 619Art. 20: 1492, art. 2: 1518. Vidi CJH, I. 250, 325. 620A. Timon, n. dj., 782. 621Isto 622Art. 3: 1435. Vidi CJH, I, 182. 623Art. 16: 1498: Vidi CJH, I, 283. 624Art. 4: 1454: Vidi CJH, I, 201. 625Art. 30: 1595: Vidi CJH, I, 562. 626M. G. Kovachich, n. dj. II, 297 (art. 19). 627M. G. Kovachich, n. dj. I, 446, Art. 9, 1454 i art. 33 i 34; 159. Vidi J. N. Kovachich, n. dj. 165 i CJH, i, 201. 628Art. 13: 1454: Vidi CJH, I, 201. 629Art. 13: 1439: Vidi CJH, I, 194.

117

Poslije sklopljenog mira u Zadru 1358 g. kralj je organizirao flotu koju je već Bela IV pokušao organizirati ali bez uspjeha. Tako se javlja funkcija vrhovnag zapovjednika flote (amiratus maritimus regis).630 Obzirom da je crkva igrala veoma važnu ulogu u državi i u doba lenskog tipa, jer su njezini dostojanstvenici predstavljali veleposjednike i velikaše pa su neposredno mogli utjecati na opseg stvarne i mjesne kraljeve vlasti, to je razumljivo da je pravo kralja na vrhovno patronatstva bilo za njega od velike važnosti (jus supremi patronati). Apostolska legacija bila je osnov vrhovnog patronatskog prava. Na osnovu ovog prava kralj je bio ovlašten osnivati nadbiskupije, biskupije, samostane, ime- novati njihove starješine, davati zemljišta i razne prihode za njihova uzdržavanje, fiksirati obaveze klera i laika. Svećenstvo i imovina crkve stajali su pod kraljevom zaštitom. Crkveni sinodi su bili mješovite skupštine crkvenih i državnih dostojan- stvenika u kojima su se rješavali ne samo crkveni već i državni problemi. Sinodi su u XII st. bili ovlašteni vršiti i sudsku funkciju. Svećenici se u doba Kolomana nisu doduše smatrali nobilima, ali su bili oprošteni od poreza.631 Kralj se u XII st. odrekao prava investiture, no njegovi nasljednici nisu poštivali tu odredbu. Ipak u XIlI st. Crkva je pobijedila pa je važio izbor dostojanstvenika prema kanonskom pravu (electio canonica). Kralju je ipak ostalo pravo da ga se obavijesti prije izbora i da potvrdi izabranog.632 Ovim svojim pravima kralj je sačuvao svoj utjecaj na izbor jer je mogao odbiti dati consensus za izbor a poslije uskratiti potvrdu izbora.633 Na temelju vrhovnog patronatskog prava razvio se doskora jus spolii tj. pravo kralja da ubire prihode vakantnih biskupija. No i to pravo je nestalo krajem XIll st.634 Od kraja XII st. pape su se sve više miješale u unutrašnje stvari kraljevag vla- danja. Crkva se naime služila svojim interdiktima i ekskomanikacijama, odbijanjem izvršenja krunidbe ili izvršenjem akta krunidbe nad osobom koja nije na to imala pravo. Ovu praksu su sprovodili i nad velikašima i drugim utjecajnim osobama ako njihovi interesi nisu bili u skladu sa interesima Crkve općenito ili nekog crkvenog velikodostojnika. Osim toga, često se ponavljala praksa da je crkveni dostojanstvenik bio uz kralja, ako je ovaj bio jak, a ako je bio slab, a papa jak, bio je uz papu.635 U takvim prilikama kraljevo patronatsko pravo bilo mu je važan instrument vladanja, ali u velikim neredima i neefikasno. Tek u XV st. jačanjem kraljeve vlasti vladar je uspio uvesti placetum regium tj. svoje pravo da odobri ili ne odobri prije promulgacije papinsku bulu, dekret ili presudu.636 b) Mlađi kralj i herceg

630Ch. dEszlary, n. dj. II, 182. 631Ch. dEszlary, n. dj. I, 137-144. 632A. Timon, n. dj. 291. 633Ch. dEszlary, n. dj. I, 212. 634Art. 26; i 28: 1298, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 35. 635Ch. dEszlary, n. dj. I, 210-222. 636Ch. dEszlary, n. dj. II, 194.

118

U kraljevini Dalmacije i Hrvatske već od samog početka vladanja Arpadovića zapaža se praksa da povremeno umjesto kralja kraljevsku vlast vrši netko iz kra- Ijeve obitelji bilo kao “mlađi kralj” bilo kao herceg. Kao prvi primjer ovakve prakse moglo bi se uzeti vladanje Almoša za vrijeme kraljevanja Ladislava.637 Koloman po- stavši kraljem Dalmacije i Hrvatske posebno se dao okruniti u Biogradu.638 Međutim, njegov sin Stjepan vladao je Dalmacijom i Hrvatskom kao kralj, iako je njegov otac Koloman bio okrunjeni kralj tih zemaalja.639 Za kralja Bale lIl sin mu Emerik iako je bio dva puta okrunjen,640 on je ipak vladao Hrvatskom i Dalmacijom kao herceg Hrvatske i Dalmacije (od 1184 do 1196 god).641 Andrija II je dao okruniti starijeg sina Belu kao “mlađega kralja” a istovremeno ga je imenovao za hercega Dalmacije i Hrvatske.642 Tako je i Bela IV dao sina Stjepana okruniti za “mlađega kralja” a nešto kasnije ga je imenovao hercegom Dalmacije i Hrvatske tada pod nazivom “čitave Slavonije”.643 Poslije Stjepana Dalmacijom i Hrvatskom hercezi su vIadali neposredno samo povremeno a većinom posredno putem bana. No, treba podvući da je institucija hercega bila poznata u Kraljevini Dalmacije i Hrvatska i prije dolaska Arpadovića,644 ali ne i ustanova “mlađeg kralja”. Može se tvrditi da je u XIII st. važilo pravilo da “mlađi kralj” bude ujedno i hercegom Dalmacije i Hrvatske.645 Međutim, izgleda da je dinastija već u drugoj polovini XIII st. napustila instituciju “mlađeg kralja”.646 Institucija posebnog vladara (mlađeg kralja i hercega) u Dalmaciji i Hrvatskoj u stvari je proizašla iz ranijeg shvaćanja da je država vlasništvo vladara, shvaćanje koje je bilo karakteristično za feudalnu državu patrimonijalnog tipa. Ipak, ova se institucija održala neko vrijeme i u lenskoj državi (uglavnom samo u XIII st.) iako kralj nije bio u mogućnosti da vlada kao gospodar na svojoj zemlji i premda su

637U zadarskoj lspravi iz 1092. g. nalazi se ovaj dio teksta: “An. Inc. 1091 Kyri Alexio Constantinopoleos imerante, tempore quo Uladislau Pannoniorum rex Chroacie inuadens regnum dominum Almum suum nepotem in illo statuit regnem….F. Rački, n. dj.

638Isprava s viješću o tome ovako glasi: „Godine upućenja gospoda našega Isusa Krista 1102 ja Koloman milošću božjom, kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije nakon održana sabora pošto bijah okrunjen u kraljevskom gradu Belgradu na moru“ (F. Šišić, Priručnik, 529).

639U hvalospjevu (laudes) iz Zadra zabilježeno je u XII st. slijedeće: Paskalu papi zdravlje, život vječni: Kolomanu uzvišenom kralju Ugarske, Dalmacije i Hrvatske život i pobjeda, Stjepanu svjetlom našem kralju život i pobjedu…(F. Šišić, Priručnik 542-3).

640U ispravi iz 1194 g. stoji: “…za vladanja kralja Bele i Emerika sina njegova dva puta okrunjena koji sretno vlada Dalmacijom i Hrvatskom.” T. Smičiklas, n. dj. II, 267; F. Šišić, n. dj. 543.

641F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskog naroda, Zagreb, 1916, 358. 642Kasnije kada je Bela postao suvladar, hercegom je postao mlađi brat Koloman, inače naslovni galički kralj, F. Šišić, povijest, Pregled hrvatskog naroda, Zagreb, 19623, 183-85.

643V. Klaić, Povijest, I, 237 (1245 g.).

644Vidi opis funkcije hercega u kraljevini Dalmacije i Hrvatske u doba patrimonijalnog tipa države u ovoj radnji str. 43. 645Oba zabilježena slučaja pod kraljem Andrijom i Belom IV to potvrđuju.

646U epohi lenske države važio je poslije Arpadovića princip izbornosti. Izbor za kralja bio je preliminarni uvjet za krunidbu. Charles dEszlary, n. dj. II, 28.

119

mnogi vlastelini vladali kao da kralj nije postojao. U predjelima u kojima kralj nije stvarno vladao kralj nije mogao postavljati hercege. U prvoj polovini XIV st. kralj nije uopće vladao u Kraljevini Dalmacije i Hrvatske južno od Gvozda, jer su tu vladali Nelipići, Kurjakovići, Bribirci a u većini dalmatinskih gradova u prvoj polovini XIV st. Mletačka republika. Kralj je jedino vladao donekle knezovima Frankapanima, ali i oni su bili vazali Mletačke republike. Pa ni u Slavoniji (od Gvozda do Drave) nije kralj bio pravi gospodar jer tu su u stvari vladali knezavi Gisingovci i Babonići. 647 Tako je razumljivo da kralj u prvoj polovini XIV st. nije uopće postavljao hercega u Kraljevini. Čim su stvoreni uvjeti da se kraljeva odluka mogla barem u nekim pitanjima izvršjti kralj je postavljao hercega (tako su postojali hercezi u vremenu od 1350-1376 i to uz prekid).648 Hercezima su postajalj u pravilu kraljevi sinovi ili najbliži rođaci, samo iznimno netko izvan kraljeve dinastije.649 U XV i XVI stoljeću kraljevi nisu postavljali hercega u Kraljevini Dalmacije i Hrvatska ne samo za to što im je vlast bila nestabilna, što su sve više i za duže vrijeme dijelili vlast sa novonastalim staležima već i zbog toga što kraljevi nisu imali koga svoga postaviti za hercega. Jedint herceg u XV stoljeću, i ujedno posljednji, hercegovao je vrlo kratko vrijeme (1490-1493) ali ne za očeva života već tek iza njegove smrti vjerojatno stoga što je time dobio naknadu zato što nije bio izabran za kralja.650 Kao što je kralj koristio kraljevski naslov za Kraljevinu DaImaciju i Hrvatsku u kojem su bile označene zemlje u kojima je kraljevao, tako je i herceg po pravilu koristio takav herceški naslov u kojem su bile nabrojene zemlje u kojima je hercegovao (krajem XII st. božjom milošću herceg Dalmacije j Hrvatske ili herceg Dalmacije, Hrvatske i Huma).651 No, herceg je često koristio u svom naslovu umjesto naziva zemalja Dalmacija i Hrvatska izraz “Slavonija”652 ili “čitava Slavonija”.653 Na dvoru Arpadovića izraz “herceg Slavanije” koristio se već u drugoj polovici XII st.654 U XIV st. u vrijeme kada je kralj uspio donekle uspostaviti ponovno svoju vlast u Hrvatskoj pa i u dalmatinskim gradovima u herceški naslov su ušli pored Slavonije, kojom je jedino kralj ograničeno dotada vladao, još i Hrvatska te Dalmacija. No, sada je izraz “Slavonija” označavao samo kraj između Drave i Gvozda (tj. kraj kojim je dotada kraljevao vladar). Tako je u drugoj polovini XIV st. hercegov naslov glasio “Dei gratia totius Sclauonia, Croatia et Dalmatia dux (odnosno ducissa)”.655 Posljednji herceg u 647V. Klaić, Hrvatski hercezi i bani za Karla Roberta i Ljudevita I (1301-1382) Rad, JAZU, 142, 128. 648V. Klaić, n. dj. 129. 649V. Klaić, Povijest hrvata, I, 282; Ch. dEszlary, n. dj. I, 317. 650V. Klaić, n. dj. III/1, 7, 8.

651T. Smičiklas, n. dj. II, 293, 294, 296, 297. 652T. Smičiklas, n. dj. III, 74, 106, 245, 341; IV, 136, 145; vi, 52. 653T. Smičiklas, n. dj. III, 219, 346, IV, 74, 136, 286, 597; V, 243, 525; VI, 10, 556: VII, 214, 351 i dr. 654T. Smičiklas, n. dj. II, 134.

655T. Smičiklas, n. dj. XI, 591, 592, 601, 608, 610, 612, 614, 631, 632 (1350);XII, 149 (1353), 239, 259 (1354), 281, (1355), 383 (1356) i dr.

120

XIV st. je mijenjao svoj naslov: isprva se nazivao hercegom Slavonije656 poslije hercegom Dalmacije i Hrvatske.657 Izgleda da je taj herceg ponovno poistovjetio izraz Slavonija sa izrazom Dalmacija i Hrvatska kao što je to bio običaj u XIII st.658 Hercegova vlast je bila gotovo identična kraljevskoj vlasti. Sfera hercegovih prava nije bila nigdje točno označena. Sudeći prema vrelima izgleda da su hercegova prava darivanja zemalja bila ipak ograničena i to vjerojatno na zemlje koje su pripadale neposredno hercegu. Očito je naime da je kraljevske zemlje mogao darivati uz suglasnost kralja.659 U pogledu potvrđivanja starih privilegija i osnivanja novih izgleda da se hercegova vlast nije raziikovala bitno od kraljeve osim u odnosu na Crkvu jer taj odnos je regulirao samo kralj.660Sudska vlast hercega je sličila onoj kralja i po nadležnosti i po načinu suđenja. Zlatnom Bulom iz 1222 g. izričito je naglašeno da kralj neće ponovno suditi u slučaju koji je sudski riješio herceg a niti započeti proces ako je već herceg započeo u istoj stvari.661 Herceg se služio kao i kralj zborovima plemstva za rješavanje raznih pitanja koja su iznijeli pojedinci da im se riješe,662 donosio je presudu u sporovima koje su iznijeli pojedini mogućnici ili nejaki plemići protiv mogućnika,663 izdavao i potvrđivao pojedine privilegije.664 Hercezi su nadalje postavljali banove, potvrđivali njihove isprave o davanju privilegija,665 vodili vojsku hercegovine666 i ubirali prihode hercegovine,667 a prihode su imali na herceškim imanjima (čitava županija, pojedine utvrde sa svojim pripadajućim zemljištem i ljudima). Zemlje koje su spadale u kompetenciju hercega, ako su ostale bez muških potomaka, vraćale su se hercegu na raspolaganje.668 Hercezi su imali svoj dvor i dvorski aparat, kovali su novac.669

656T. Smičiklas, n. dj. XIV, 413 (1372). 657T. Smičiklas, n. dj. XV, 1, 15, 23, 30, 46, 54, 74, 200 (1374-1376) i dr. 658Ne bih se složio s mišljenjem V. Klaića po kojem se herceg nazivao hercegom Slavonije kada je vršio bansku funkciju za teritorij Slavonije a hercegom Dalmacije i Hrvatske kada je vršio bansku funkciju u tim zemljama (V. Klaić, Hrvatski hercezi i bani 150). Bez obzira na činjenicu da u isto vrijeme nisu postojali odgovarajući banovi ipak hercezi su po pravilu vršili kraljevska prava a banovi su bili podređeni hercezima te su vršili one funkcije vlasti koje im je herceg povjerio. Ako nije bilo bana logično je da je herceg vršio svu vlast i ubirao herceške i banske prihode.

659Već godine 1200 kralj razlikuje kraljevske zemlje od herceških zemlji. Upor. T. Smičiklas, n. dj. II, 361. 660Charles Deszlary, n. dj. I. 314. 661T. Smičiklas, n. dj. III, 464.

662T. Smičiklas, n. dj. III, 261-262, V, 517. 663Upor. T. Smičiklas, n. dj. III, 261, V, 477, 479; I. Tkalčić, Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae, I, 208.

664T. Smičiklas, xii, 149, 170, 176, 238.

665I. Kukuljević, lura regni, I, 116; V. Klaić, n. dj. 138. 666V, Klaić, n. dj. 140; T. Smičiklas, n. dj. II, 296. 667T. Smičiklas, n. dj. III, 55, 73, 85. 668T. Smičiklas, n. dj. II, 353. 669A. Timon, n. dj. 128-129.

121

Ipak odnos između kralja i hercega bio je hijerarhijski odnos. Kralj je kraljevao a herceg je ipak samo hercegovao. Kralj je mogao sinu oduzeti herceštvo u KraIjevini Dalmacije i Hrvatske i dodijeliti mu drugo herceštvo.670 Isto tako kralj je mogao osloboditi nekoga od jurisdikcije hercega. Odnos između kralja i hercega zasnivao se na feudalnoj fidelitas. Herceg je bio prema tome dužan pomoći kralju u vojni i u nevolji općenito. On nije smio izdati kralja i pristati uz kraljeve neprijatelje. Kralj je mogao smanjiti i povećati hercegova prava. Izgleda da su hercegova prava znatno smanjena potkraj postojanja te institucije.671 Položaj “mlađeg kralja” razlikovao se od položaja hercega. “Mlađi kralj” je vršio kraljevsku vlast kao prijestolonasljednik neposredno i nezavisno od kralja i to izgleda neograničeno. Svoju funkciju “mlađi kralj” sticao je na osnovu kraljeve ordinacije kojom mu priznaje pravo nasLjedstva. No, odnos između kralja i “mlađeg kralja” je bio veoma sličan onom između kralja i hercega. I tu je vladao odnos fidelitas koji se katkada i pismeno zasnivao. Ipak položaj “mlađeg kralja” je bio posve samostalan jer je međusobne razmirice između kralja i “mlađeg kralja” rješavao arbitražni sud. „Mlađi kralj” je imao vlastite funkcionere kao i kralj.672 c) Kraljev aparat Koliko god je kraljevska vlast oslabila u vremenu od XlI do XV st. jer su neke funkcije kraljevske vlasti dobili, preuzeli, uzurpirali crkveni i svjetovni veleposjednici, ipak kralj i ova malobrojna svoja prava nije vršio najvećim dijelom sam već svojim aparatom. Ako je kraljevsku vlast vršio herceg, onda je i herceg vršio svoja prava većinom ne sam osobno već svojim aparatom. Taj aparat kralja ili herceganije bio ni ugarski ni hrvatski ni erdeljski već samo kraljevski odnosno herceški. Stoga je u uniji država od kojih je jedna bila Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske a druga Kraljevstvo Ugarske organizacija državne vlasti bila zasebna za jedno kraljevstvo i zasebna za drugo kraljevstvo, ali kralj je vladao u obim državama svojim aparatom tako da je taj aparat bio sastavni dio organizacije vlasti svake države posebno. Kraljev aparat se sastojao od slijedećih kraljevih fiinkcionera: palatin, ban, sudac, personal, tavernik, rizničar i kancelar. Pored ovog kraljevskog aparata u svakoj državi te unije postojala je teritorijalna organizacjja vlasti svakog pojedinog kraljevstva. Ova se sastojala od vlastelinstava, županija i gradova. Kraljevi funkcioneri vršili su kraljevsku vlast u tim državama u onom opsegu koji je bio moguć obzirom na faktičnu vlast koju su vršili crkveni i svjetovni veleposjednici u tim kraljevstvima. Naravno namjera tih kraljevskih funkcionera bila je da tu vlast vrše za kralja u potpunosti. No, dešavalo se da u pojedinim razdobljima nisu mogli uopće vršiti svoje funkcije jer im to moćni vlastelini nisu dozvoljavali, a isto tako se dešavalo da na pojedinim područjima kraljevstva nisu mogli

670Tako je herceg Stjepan bio 1350 hercegom Dalmacije, Hrvatske. Potkraj iste godine prestao je hercegovati u toj kraljevini, a započeo u Erdelju. Godine 1353 postao je ponovno hercegom čitave Slavonije, Hrvatske i Dalmacije. V. Klaić, n. dj. 134-137.

671V. Klaić, Povijest Hrvata, III/1, 8.

672A. Timon, n. dj. 182. 122

vršiti svoje funkcije, naravno opet iz spomenutih razloga, ali se dešavalo i to da je ban vršio vlast u svoje imo a ne za kralja. Palatin Mađarski palatin nádor-ispán (od slavenskih riječi “na dvoru špan”) ustvari znači dvorski župan.162 Isprva palatin je bio upravitelj kraljevog dvora te sudac udvornika na kraljevom dvoru (do kraja XI st.). Kasnije mu je kralj povjerio sudovanje za slučaj svoje spriječenosti ili odsutnosti. U toku XII st., nakon što su, od kralja Kolomana bili ovlašteni crkveni sinodi da sude, prestali suditi, kralj je povjerio njihovo sudovanje palatinu, koji je tu sudbenost vršio u sudskim skupštinama na teritoriju kraljevskih županija.673 Prema Zlatnoj buli iz 1222 g. kralj je za slučaj svoje odsutnosti ovlastio palatina da umjesto njega održava godišnju skupštinu u Szekesfehervar-u te mu je ujedno dao pravo suditi u svim stvarima zadržavši za sebe samo donošenje presude kod koje je kazna bila smrtna ili glasila na konfiskaciju imovine.674 Nakon što je sistem stare kraljevske županije bio zamijenjen sistemom plemićke županije, kralj je i nadalje ostavio palatine da vrši sudovanje u sudskim skupštinama po županijama. Baš ta djelatnost palatina postala je osnovna njegova djelatnost sve do 1486. g. kada su bile ukinute te palatinske sudske skupštine na kojima se sudiio u kaznenim i civilnim predmetima.675 Osnovna promjena u razvoju palatinovog djelokruga dogodila se u stvari već na osnovu kraljevog dekreta iz 1439 godine. Kralj je naime palatina tada ponovno vratio na svoj dvor i tu mu povjerio suđenje u svim sporovima između kralja i državljana bez obzira kojem su kraljevstvu pripadali. Tada je palatin postao naime predsjednik kraljevskog sudišta za rješavanje takvih sporova. Novom funkcijom nije se izmijenio u osnovi karakter njegovog oficija. On je ostao kraljev službenik a nije postao ni ugarski ni hrvatski. Obzirom da je kralj bio kralj u Kraljevstvu Ugarske te kralj u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske to je i palatin vršio svoju novu funkciju prema kraljevom ovlaštenju kako za državljane Kraljevstva Ugarske tako i Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. Do 1439. g. kralj je dao palatinu djelokrug samo područje Kraljevine Ugarske a 1439 g. za područja obaju kraljevstava, ako se predmet spora odnosio na interese kralja ili povrede njegovih prava ili na sporove između kralja i državljana.676 Dvorski sudac 673A. Timon, n. dj. 184. 674Art. 8: Vidi T. Smičiklas, n. dj. 462-463, Art. I-2. 675Art. 1 i 2; 1486, Vidi CJH, I, 226..

676Art. 2; 1439, Vidi CJH, I, 192. Zanimljivi su Artikuli o funkciji palatina iz 1485. g.(vidi CJH, I, 224-225). Prema ovima je palatin imao pravo da prvi dade glas kod izbora kralja, pravo na poslušnost svih državljana za vrijeme dok je vršio dužnost skrbnika nad malodobnim kraljem, pravo na obavljanje funkcije vrhovnog vojnog zapovjednika podre- đenog samo kralju, pravo na smirivanje pobunjenika i odklanjanje nesloga među državljanima, čuvajući pri tome jedino čast i vlast kralja, pravo na rješavanje sporova kao posrednik između kralja i državljana, pravo na saslušanje izaslanika i davanje odgovora ako to odkloni kralj, pravo na obavještavanje kralja o pritužbama protiv njegovih darovanja radi ispravljanja pogreški, pravo pozivanja na sud svakog državljanina ako je predmet spora bio povreda posjedovnih prava ili akt nasilja, pravo na vršenje funkcije kraljevog namjesnika za vrijeme odsutnosti kralja i na vršenje sudske funkcije u Dalmaciji. Ovi Artikuli iz 1485 g. međutim nisu autentični propisi. Oni nisu sačuvani u originalnom tekstu kraljevskog dekreta niti imaju formulaciju dekreta, a osim toga pojedina njegova navedena prava ne mogu se potvrditi povijesnim izvorima (A. Timon, n. dj. 665).

123

Dok je još palatin bio na dvoru, dvorski sudac mu je pomagao u suđenju. Kada je palatin morao napustiti dvor i tako izišao iz kraljeve sudske kurije da bi sudio izvan dvora po županijama, njegovu funkciju u kraljevskoj kuriji kralj je povjerio dvorskom sucu.677 Prema Zlatnoj buli iz 1222 g. dvorski sudac je mogao suditi svakome i u svakoj parnici koja je započeta na tom sudištu.678 Dvorski sudac je bio stalni zastupnik kralja. On je predstavljao redovnu prisutnost kralja na sudištu (praesentia regia). U XIV st. on donosi presude u svim važnijim civilnim i kaznenim predmetima. Njegove presude mogle su glasiti i na smrt. Vremenom dvorski sudac je najvećim dijelom sudio u sporovima zbog nekretnina čiji je osnov bio defectus seminis, rješavao žalbe protiv presuda sudova bana, erdeljskog vojvoda te suda časti.679 Dvorski sudac nije bio dakle sudac mađarske države nego vršilac sudske vlasti kralja, koji je bio vladar ne samo Kraljevstva Ugarske već i Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske i kao takav imao je onoliko sudske vlasti koliko je uspio sačuvati za sebe od velikaške otimačine. Personal Bilo je sporova koje kralj nije povjerio na rješavanje dvorskom sucu već dvorskom kancelaru. To su bili sporovi osoba koje je kralj egzimirao od sudbe- nosti dvorskog suca. Tako su sporovi koji su rješavani pred dvorskim sucem označavani kao sporovi koji spadaju pod “praesentia regia” a oni sporovi koji su rješavani pred dvorskim kancelarom kao sporovi koji spadaju pod “specialis praesentia regia”. Tako je i dvorski kancelar postao predsjednik sudišta na kraljevskom dvoru za određene sporove. Ako je kralj ipak pojedine sporove baš sam osobno riješavao, mu tom slučaju se smatrala faktična klraljeva sudbenost kao «personalis presentia regis».680 Kraljevskim dekretom iz 1435 g, uvedena je novost, jer je kralj odredio da slučajevi velikog nasilja pripadaju ne same palatinu i dvorskom sucu već i njemu samome tj. “ad nostram praesentiom regiam”. Tako je ustvari kralj formirao stalnu sudsku djelatnost personalis praesentia regiam. Te predmete je kralj povjerio 1453 g, tajnom kancelaru. Već 1464 g. kralj je spojio sudske funkcije dvorskog kancelara i tajnog kancelara u jedinstvenu na čelu s tajnim kancelarom pa je tako nastalo novo sudište personalne prisutnosti a tajni kancelar treći predsjednik sudišta na kraljevam dvoru. No, on nije mogao sam vršiti zbog drugih svojih poslova tu novu funkciju pa je dobio u trećem kvartalu XV st. namjesnika koji se nazivao namjesnik personalne prisutnosti kralja na sudištu (personalis praesentiae regiae in iudiciis locum tenens) kasnije jednostavno personalis. U početku je personal bio duhovnog staleža (tajni kancelar) kasnije, početkom XVI st. tu funkciju je mogao vršiti samostalno i

677Ch. d'Eszlary, n. dj., I, 114. 678Art. 9; 1222, Vidi T. Smičiklas, n. dj., III, 444. 679Art. 9: 1351, Vidi CJH, I, 162.Tripart. I, 30, Vidi CJH, I, 16. Art. 18; 1574. Vidl CJH, I, Upor. A. Timon, n. dj. 675, Ch. d'Eszlary, n. dj., I, 114, II, 204, M. Lanović, n. dj. 62.

680A. Timon, n. dj. 676; M. Lanović, n. dj. 62; Ch. d'Eszlary, n. dj. II, 207. 124

svjetovnjak. Sporovi koji su spadali pod sudbenost personals bili su slučajevi velikog nasilja, zatim druga nasilja i sme- tanje posjeda u vrijeme rata, procesi grofova, predmeti časti, žalbe na presude palatina, dvorskog suca i tavernika.681 Značajno je da su palatin, dvorski sudac, personal i tavernik (neko vrijeme) predsjedavali u kraljevskoj kuriji uvijek u istom sastavu sa istim prisjednicima, članovima kraljevskog sudišta. Sastav sudišta je dakle bio uvijek isti same su se mijenjali predsjednici što je ovisilo o predmetu koji se rješavao. Inače članovi kraljevskog sudišta pa službenoj dužnosti bili su palatin, dvorski sudac, personal, njihovi zamjenici, protonatari, zatim prelati, baroni i nobili koje je kralj izabrao (kasnije kralj i sabor). Tavernik, ban, vojvoda Erdelja i njihovi sudski zamjenici i protenotari bili su također članovi sudišta ali nisu bili dužni prisustvovati sjedni- cama sudišta.682 Katkada je kralj ipak sam odlučivao pa je držao sudište okružen članovima kraljevskog vijeća. Kod rješavanja apelacija mogli su prisustvovati palatin, dvorski sudac, personal, njihovi protonotari, članovi sudišta kraljevske kurije ali svi bez prava na sudjelovanje u donošenju odluke.683 Ban Ban je bio također funkcioner iz kraljevog aparata. Kralj izričito ističe 1325 g. da ban vrši neke poslove umjesto kralja, da u tim slučajevima vrši kraljevsku vlast, a neke poslove da vrši na temelju nadležnosti koje mu je kralj dao, kao redovitu bansku vlast. Tako kralj ukida sve ekscepcije nobila ako se odnose na iudicium et lurisdictionem aut ius banatus pa naređuje da svi oni koji su spadali pod bana u buduće mogu tražiti ostvarenje svojih prava samo “coram bano pro tempore constitute vel eius vicejudicibus per quos volumus vice et auctorictate regia ac sui ordinaria potestate quibus libet iniuriam copiam ministrari.684 Kao što je u kraljevstvu Ugarske palatin vršio kraljevsku vlast držeći skup- štine državljana i rješavao mjesto kralja, tako je i ban vršio u Kraljevstvu Dalma- cije i Hrvatske potpuno istu djelatnost. Na području vladanja Slavonijom prva takva skupština za koju znamo održana je 1273 god. Te godine naime su servijenti kralja (nobili) i službenici kraljevih utvrda (jobbagiones castrorum) predali banu na skupštini pismeno formulirana prava moleći da ih ban primjenjuje kod suđenja i vršenja svojih banskih prava te da se ban ujedno pobrine da se tih pravila pridržavaju i suci. Ban je to pravila potvrdio jer da su se temeljila na istinitim i zakonitim razlozima. Ban je čak izdao ispravu o potvrdi prava predloženih

681A. Timon, n. dj. 678. 682. Isto. 683A. Timon, n. dj. 679.

684T. Smičiklas, n. dj. VIII, 575, IX, 28, 253. 125

na skupštini.685 Ta prava su i poslije bila potvrđena, tako 1278 g., 1279 g., 1320 g., 1331 g., 1334 i 1343 godine. Banova potvrda prava nobila i jobbagiona iz 1273. g. nije bila jedina potvrda prava koju je on izdao. Tako je 1278 potvrdio neka prava službenika zagrebačkog kastruma (Turopoljaca),686 1279 prava župana Pouse i magistra Geche kao i svih njihovih Ijudi na području križevačke županije te ih oslobodio podložnosti judicio i jurisdictioni križevačkog župana, a podredio samom banskom sudu i njegovoj jurisdikciji.687 Godine 1320 ban je dao pravo Nikoli Rakovečkom da ubire na svom zemljištu maltarinu na mostovima glavne ceste koja vodi iz Križevaca u Zagreb i to (“auctoritate regia qua fungimur in Banatu”),688 1321. ban je pravo zagrebačkog kaptola na izuzeće od plaćanja novouvedenih zagrebačkih daća dao na temelju toga što “utraque iurisdiccione videlicet delegata et ordinaria fungebamur”,689 1324 g. potvrdio magistru Jakobu pravo na posjed Čanjevo, 690 1334 g. sudski oduzete posjede dodijelio drugima,691 1334 g. ban je potvrdio “autoritate nostri bana- tus” ubiranje kraljičine tridesetnice na području Slavonije na način koji je dosada važio.692 Međutim, ban je vršio kraljevsku vlast u toku XIII i XIV st. i bez izričitog na- voda u svojoj ispravi da je na skupštini imao povod za davanje ili potvrđivanje određenih prava. Tako je već 1252 godine podijelio hospitima Križevaca privilegij slobodnoga grada,693 1255 g. potvrdio nekim hospitima prava koja uživaju jobagioni kastra a koja im je podijelio već ranije kralj Koloman.694 1315 potvrdio je jednom jobagijonu zagrebačkog kastra pod određenim uvjetima pravo da uživa neku zemlju zagrebačkog kaptola kao predijalist,695 1324 potvrdio Turopoljcima slo- boštine koje su od ranije uživali,696 1325 potvrdio privilegij koji je kralj Čakana i njegove rođake oslobodio od jobagijonata križevačkog kastra i ubrojio ih među nobile,697 1326 potvrdio Turopoljcima ranije izdani privilegij,698 1327 dao Moslavinu umjesto Steničnjaka, koji su mu predali kao “vice regie persone” kralju nevjerni sinovi Nikole Babonića,699 1328. dao hospitima u Zelini pravo na povlastice trgovišta,700 1329 podijelio povlastice stanovnicima otoka Ključ ispod kastra Ozalj,701 1333 oslobodio Zagrepčane od podavanja “lucri camere,702 1338 odredio način na koji će Koprivničani birati svog

685T. Smičiklas, VI, 25-27. 686T. Smičiklas, VI, 242. 687T. Smičiklas, VI, 317-318. 688T. Smičiklas, VIII, 57. 689T. Smičiklas, IX, 27. 690T. Smičiklas, IX, 172. 691T. Smičiklas, X, 174-175. 692T. Smičiklas, XI, 63. 693T. Smičiklas, IV, 490.

694T. Smičiklas, IV, 597. 695T. Smičiklas, VIII, 417.

126

suca,703 1340 potvrdio povlastice Zeline,704 1346 potvrdio pravo na posjedovanje imanja Vinično,705 1347 potvrdio Turopoljcima ranije izdani privilegij,706 1351 potvrdio Križevčanima ranije izdani privilegij,707 1352 po- tvrdio jobagionima kastra Veliki Kalnik pravo da uživaju povlastice nobila kraIjevstva.708 Na području vladanja Hrvatskom banovi su također održavali skupštine. No, sačuvali su se dokumenti koji spominju samo dvije takve skupštine, za jednu koja je održana 1350. i za drugu održanu 1353. godine. Na osnovu razmatranja u prvoj ban je izdao privilegijalno pismo u korist Virevića kojim im se priznaje pravo no- bila a na temelju izjava krbavskih knezova u ime svih nobila.709 U drugoj skupštini ban je izdao privilegijalno pismo u korist kninskog biskupa kojim se krbavski kne- zovi i nobili Hrvatske obavezuju plaćati biskupu desetinu na određeni način .710 Na području vladanja Dalmacijom nema tragova da su banovi držali skupštine u toku XIII, XIV i početkom XV st, što ipak ne isključuje takvu mogućnost. Obzirom da su dalmatinski gradovi već u XII st. počeli graditi svoje samostalne gradske strukture vlasti to takve skupštine sigurno nisu održavane uz prisustvo ovlaštenih iz čitave Dalmacije nego same iz određenog grada. Održavanje skpuštine na način koji se primjenio pred Zadrom početkom XII st. nije se nastavilo. U vrelima se pojavljuje misao da kralj raspravlja o stanju u gradovima samo pojedinačno sa svakim gradom posebno. Otuda ona formulacija “cum autern ad vos coronandus aut vobiscum regni negotia tractaturus advenero”.711 Tako je vrlo vjerojatno da banovi nisu održavali skupštine u Dalmaciji kao u Hrvatskoj i Slavoniji. Ipak ba- novi su vršili kraljevsku vlast povremeno i u Dalmaciji. Tako vidimo 1323 g. da je ban potvrdio Omišanima ista prava koja uživaju Splićani kao građani712 i 1357. g. da je 696T. Smičiklas, IX, 177.

697T. Smičiklas, IX, 257. 698T. Smičiklas, IX, 297. 699T. Smičiklas, IX, 359.

700T. Smičiklas, IX, 419. 701T. Smičiklas, IX, 478. 702T. Smičiklas, X, 97. 703T. Smičiklas, X, 389. 704T. Smičiklas, X, 587. 705T. Smičiklas, XI, 275.

706T. Smičiklas, XI, 347. 707T. Smičiklas, XII, 28. 708T. Smičiklas, XII, 138. 709T. Smičiklas, XI, 631. 710T. Smičiklas, XII, 197.

711T. Smičiklas, II, 18. 712T. Smičiklas, IX, 132. 127

ban sklapao mir sa šibenčanima uz priznavanje svih povlastica u ime kralja (in persona regis) koje su ranije uživali građani i šibenska komuna .713 Ovo vršenje kraljevske vlasti može se smatrati delegiranom vlašću kako ju je sam ban nazvao 1321 g.714 U delegiranu jurisdikciju osim nabrojenih banovih akata vlasti može se ubrojiti i ovlaštenje da kuje novac (ius cudendae monetae). Denarii banales spominju se prvi puta 1269 g. Slavonski ban je držao svoju kovanicu novca sve do potkraj XIV st.715 Redovna banova vlast koju je ban nazivao jurisdictio ordinaria716 sadržavala je ovlaštenja da samostalno sudi, ubire razne daće za kralja i sebe, zapovijeda vojskom sam ili uz kralja ako ovaj vodi vojsku i pomaže u vladanju kralja ili hercega. Sudska vlast bana bila je utvrđena još sa najstarijom tradicijom funkcije bana. Međutim u toku XIII i XIV st. stvarni i mjesni opseg vršenja te funkcije veoma se mijenjao. Kralj je naime često dijelio pravo suđenja pojedinim moćnim vlastelinima (crkvenim i svjetovnim) zatim pojedinim naseljima pretvarajući ih u slobodne kraljevske gradove, trgovišta s vlastitim sudstvom. S druge strane po-jedini moćni vlastelini su prisvajali sudska ovlaštenja tako da je banu ostalo znatno manje teritorija na kojem je uopće mogao vršiti sudsku funkciju ili na kojem je mogao u cjelovitosti vršiti tu funkciju. Ti slučajevi su bili karakteristični za banove koji su ostali vjerni kralju. No, u slučajevima kada su banovi samo prividno ostali vjerni kralju, sudska vlast bana postala je neograničena i bez odgovornosti u odnosu na kralja. Međutim, moćni vlastelini su svoje sporove najčešće sami međusobno rješavali i to silom, pljačkom, paljenjem protivničke imovine dok su manje sporove rješavali arbitrarno. Sporove pak sa svojim podređenim stanovnicima pa makar oni bili višeg društvenog sloja rješavali su prema svojim interesima. Tako se dešavalo da ban u čitavim oblastima povremeno ili čak stalno nije uopće mogao vršiti svoju sudsku vlast. Kralju je bilo u interesu da sačuva vlast jer je time štitio svoju vlastitu. Otuda je razumljivo da je kralj pokušavao u takvim nepogod- nim uvjetima za vršenje banske sudske vlasti učvršćivati banovu jurisdikciju što je i učinio posebno 1325 g. 1359, 1377, 1395 godine ističući u svojim ispravama da nitko pa ni kraljevo sudište na njegovom dvoru ne mogu rješavati sporove vlastelina i drugih nobila južno od Drave, 717 gdje je ban bio nadležan. Ban je sudio sam i u sudskim skupštinama. Prvi podaci o banovom sudovanju ukazuju na to da je pačetkom XIII st, na području vladanja Slavonijom ban sudio sam.718 U drugoj polovini XIII st. ban je počeo suditi zajedno sa županom i mnogimn nobilima719 ali u drugoj polovini XIV st. on ponovno sudi 713T. Smičiklas, XII, 437. 714T. Smičiklas, IX, 27.

715Denarii banales spominju se prvi puta 1269 g. (T. Smičiklas, n. dj.,V, 517). Slavonski ban je držao svoju kovnicu novca sve do potkraj XIV st. (Z. Herkov, n. dj. I, 127). 716T. Smičiklas, IX, 27. 717T. Smičiklas, IX, 253: XII. 612, XV, 259; I. Kukuljević, Jura regni, I. 164. 718T. Smičiklas, IV, 71, 97, 402, 412, 517; V, 25, 45, 391, 405.

719T. Smičiklas, V, 205, 296, 481, 604. 128

sam720 a samo povremeno zajedno sa nobilima. 721 U razdoblju od 1337-1361. g. banovo suđenje u društvu nobila naziva se sudskom skupštinom (congregatio generalis).722 Ipak, naziv congregatio generalis nije ni u to doba isključiv naziv za sudsku skupštinu jer u istom razdoblju koriste se opisni izrazi za održavanje skupštine navodeći da su suđenju prisustvovali nobili, jobagioni, predstavnici gradova, građani ili čak osobe neprivilegiranog statusa.723 Kad god je ban sudio u sudskoj skupštini po pravilu su bili prisutni plemići područja vladanja bilo Slavonije bilo Hrvatske. No, u drugoj polovici XIV st. ban je počeo suditi u sjedištima županija pa i u županijskoj skupštini i to za sporove koji su spadali u mjesnu nadležnost određene županije.724 Na području vladanja Hrvatskom ban sudi u društvu nobila već u drugoj po- lovici XII st. pa tako nastavlja sve do kraja XIV st.725 Raniji podaci govore o tome da je ban sudio sam.726 Na području vladanja Dalmacijom sačuvao nam se same jedan podatak o banovom suđenju i to iz 1358 g. kada je rješavao spor između trogirske komune i nekih građana Trogira. No, tada je ban rješavao spor kao arbitražni sudac.727 U još jednom izvoru imamo informaciju o suđenju za područje Dalmacije ali u tom suđenju sudjeluje uz bana posebni kraljev vikar koji je vršio funkciju generalnog suca. Sudilo se u sudskoj skupštini (congregatio generalis) održanoj 1396 g. u Ninu a rješavali su se sporovi između cresko-osorskog kneza i podložnih otočana, komune Zadar, Pažana, jednog Splićanina i komune Trogir.728 Banovi su rješavali sve vrste sporova ali u kaznenim predmetima koji su mogli biti rješeni kaznom smrti ili konfiskacijom imovine bili su vjerojatno ovisni o konačnoj odluci kralja kao što je tako bio ovisan i palatin u Kraljevstvu Ugarske. Protiv banove presude nezadovoljna stranka mogla je od početka druge po- Iovice XIV st. uložiti priziv na samog kralja odnosno suca na dvoru koji je bio za to ovlašten od kralja, ako kralj sam nije htio iIi mogao riješiti priziv.729 U sudskim skupštinama ban je donosio konačnu odluku koja se temeljila na mišljenjima većine prisutnih. Takvim skupštinama su prisustvovali redovito nobili a katkada i moćni knezovi. Ponekad su prisustvovale i druge osobe bez obzira na društveni položaj.730 720T. Smičiklas, V, 205, 296, 481, 604. 721T. Smičiklas, XII, 192, 280; XIV, 475, XV, 124. 722T. Smičiklas, XII, 222, 379; XVIII, 191. 723T. Smičiklas, X, 308; XI, 436, XII, 136, XIII, 661, 141.

724T. Smičiklas, X, 582, XII, 222, 379. 725T. Smičiklas, XIV, 179, 180, XV, 259, XVI, 154, 230, 251, 333, 344, XVII, 349, 560.

726T. Smičiklas, II, 180, III, 166, V, 296, VIII, 497, IX, 21, 22, 23, XII, 578, XVI, 125, I. Kukuljević, n. dj. II, 7, 8, 15. 727T. Smičiklas, XII, 506. 728I. Kukuljević, n. dj. II, 11-16.. 729T. Smičiklas, XII, 612. 730Upor. Bilješke pod brojem 209, 211.

129

Odkada je u XII st. dolaskom Arpadovića na prijesto Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske mlađi kralj odnosno herceg odnosno ban vladao i upravljao umjesto kralja tim Kraljevstvom, logično je zaključiti do su ovi umjesto kralja vršili ne samo nje- govu osnovnu funkciju čuvanja pravnog poretka već i pravo ubiranja dohodaka koji su pripadali kralju. Kralj je sam naveo 1211 g. sve mogućnosti ubiranja do- hodaka iz vremena kada je vršio funkciju hercega pa je tako nabrojio dohotke sa obrađenih i neobrađenih zemljišta, livada, gospodarstava, šuma, trgova, lovišta, vode, od prolaza za trgovce, mlinova, ribnjaka, servicija serva, jobagiona i kastren- za te razna davanja kojima su ovi običavali služiti hercega.731 Ovima servicijima treba nadodoti i davanja hospita tj. stanovnika povlaštenih općina i građana slobodnih gradova.732; Pravno izraženo ta su se davanja nazivala: . marturina - jedna vrst tributa koji se plaćao za zemlju kralju kao vrhovnom vlasniku sve zemlje u kraljevini (dominos supremus terrae). Javlja se prvenstveno na području vladanja Slavonijom te u ugarskim županijama uz Dravu koje su pripadale hercegovoj vlasti. Kralju su pripadale dvije trećine ubrane martu- rine, a jedna trećina vlastelinu. Ako je kralj oslobodio vlastelina od plaćanja marturine, onda je čitava marturina pripadala vlastelinu, jer marturinu su pla- ćali ustvari kmetovi vlastelinstva. Novčani iznos marturine se mijenjao a obuhvaćao je nešto više od 60 % ukupnog godišnjeg kmetskog novčanog zaduženja za korištenje zemljišta. Marturina se plaćala negdje do početka XVI stoljeća. Popisivači marturine po županijama nazivali su se dicatores proventuum mardu- rinalium, a ubirači collectores marturinarum. Ubirači su imali pravo na odre- đenu naknadu na teret onog od koga su ubirali marturinu.733 daće - koje su se ubirale mjesto marturine: liberi denarii (libertini denarii) tribut što ga plaćaju slobodnjaci i stanovnici povlaštenih općina (hospites)734 census regius (liberarum civitatum) tribut koji plaćaju kralju slobodni gra- dovi735 ostale daće: judicum exercitus - globa onima koji nisu pošli u boj za obranu domovine, kasnije daća onima koji su bili oslobođeni od vojne dužnosti odnosno daća za uzdržavanje vojske736

731T. Smičiklas, III, 103.

732Z. Herkov, n. dj. I, 172, II, 77. 733Art. 27; 122. Vidi T. Smičiklas, III, 466, zatim III, 84 (1209), 104 (1211), 155 (1217) XI, 529 (1349), VI, 144, (1275), 448 (1283), I. Kukuljević, n. dj. I, 242 (1499), V. Klaić, Marturina, Slavonska daća u Srednjem vijeku, Rad JAZU 157, 197, 202, V. Mažuranić, Prinosi, I, 557 (pod “kuna”), Z. Herkov, n. dj. II, 128-131.

734Z. Herkov, n. dj. II, 77. 735Z. Herkov, n. dj. I, 171. 736Z. Herkov, n. dj. II, 7-8, 578-579.

130

decim porcorum-porci regii-tributum porcorum-tribut koji daju oni koji tjeraju svinje u kraljevske šume radi žirenja737 cibriones - daća u naravi ili novcu koju daju kmetovi koji obrađuju kraljevske vinograde kasnije daju i slobodnjaci i stanovnici slobodnih gradova i povla- štenih općina (hospites), vremenom te daće postaju gospoštijska koja se plaća vlastelinu738 telonium - daća što se ubire pri prolazu od Ijudi, robe, kola, blaga, konja i slično. U XII i XIII st. ne razlikuju se daće pri uvozu robe na državni teritorij (kasnije carina) od daća koje se ubiru u unutrašnjosti države na prolazima (maltarina).739 tributum fori - tribut što se ubire od robe izložene na trgu radi prodaje, saj- mišna daća, tržna daća740 collecta ponderum (javlja se početkom XIII a nestaje tokom XIV st.) vjerojatno je otkup daća u naravi koji se daje uz marturinu741 prihodi od rudokopnog prava742 Osim ovih kraljevih tributa koje je ubirao herceg odnosne ban bilo je i takvih koji se izričito navode kao banski prihodi. To su bili osobito: collecta banovština - banska daća743 collecta septem denariorum - tribut što se plaća umjesto komorske dobiti, uveden u drugoj polovici XIII st. da bi se naknadio gubitak komorske dobiti (lucrum camerae) zbog napuštanja godišnje zamjene starog vrijednijeg novca za novi manje vrijedan i brojčano više starog za brojčano manje novog novca, a ukinut izgleda u drugoj polovici XIV stoljeća744 collecta victualium - podavanje živeža banu na osnovu njegovog prava na ugošćivanje (jus descensus). U vrelima naknada u novcu za to podavanje naziva se i zalusma, zalusina, ban elyssin745 strennae - novogodišnji počasni darovi.746 U naknadu za vršenje prava ubiranja svojih i kraljevih prihoda herceg je da- vao kralju u drugoj polovici XII st. 10.000 florena.747 Međutim, u toku XIl, XIII, XIV i prve polovine XV st. kraljevi su

737Z. Herkov, n. dj. II, 537. 738Z. Herkov, n. dj. I, 179. 739Z. Herkov, n. dj. II, 491-492.

740Z. Herkov, n. dj. II, 534. 741Z. Herkov, n. dj. I, 185. 742Z. Herkov, n. dj. I, 124. 743Z. Herkov, n. dj. I, 183. 744Z. Herkov, n. dj. I, 187. 745Z. Herkov, n. dj. I, 187, II, 591. 746Z. Herkov, n. dj. II, 427.

747T. Smičiklas, n. dj. II, 134. 131

ograničavali banove prihode darujući pravo ubi- ranja odnosno egzimirajući od obaveza plaćanja tih prihoda pojedine crkve, samo-stane i pojedince.748 Neki od ovih su ta prava uzurpirali. Svi prihodi kraljevski i banski (odnosno herceški) skupljali su se u banskoj odnosno herceškoj komori (camera banalis odnosno ducalis). Uz to ova se bavila i kovanjem novca. Ban je mogao dati poslove banske komore u godišnji zakup uz utvrđene uvjete a posebno o kovanju i zamjeni novca. 749 Na čelu komore odnosno kovnice stajao je komornik ili vrhovni tavernik (camerarius, magister tavernicorum). Prvi takav spominje se 1198. g. za vrijeme hercega Andrije II.750 Potkraj XIl st. javlja se na području srednjovjekovne Slavonije novac kovan u herceškoj kovnici, a polovicom XIII st. u banskoj kovnici. Banska kovnica je prestala djelovati u doba Ljudevita (1342-1382). 751 Međutim prestankom djelovanja banske kovnice nije prestalo kovanje novca jer je umjesto banskog novca uveden kraljevski novac kovan u Zagrebu.752 U toku XV st. banska komora prestaje svaki rad pa njen djelokrug preuzima, osim kovanja novca, kraljev rizničar (thesaurarius regius), a kasnije Dvorska ugarska komora. Kralj je naime uspio formiranjem države staleškog tipa da svoja prava ponovno preuzme u svoje ruke. Već je 1321 g. kralj upozorio bane da pravo nametanja bilo kakvog tribute pripada samo kralju. Jedino gradovima je bilo dozvoljeno da donose odredbe kazne i globe ali s važnošću samo za građane.753 U toku XV st. i kasnije staleški sabor je preuzeo pravo da propisuje tribute za potrebe kraljevine. Međutim, ne može se ustanoviti tko se brinuo oko tih poslova do početka XVI st.754 Za vrijeme Arpadovića ban je ustvari redovito zapovijedao kraljevom vojskom pa i čitavom vojskom kraljevstva, ako kralj nije sam vodio vojsku ili ako kralj nije povjerio zapovjedništvo nekom drugom. U području vladanja Hrvatskom opća vojaka nazivala se exercitus Chroaticus. 755 Pod Anžuincima je ban formalno zapo- vijedao samo svom banderiju. Tako je bilo i u XV st. ali izgleda da je tada ban zapovijedao i općom vojskom jednog tabora kraljevstva, kada kraljevske čete nisu mogle odoljeti neprijatelju pa su se morale sjediniti banderiji, vojnici prelata i župana te plemići pojedinci onog tabora koji je bio određen za obranu zajedno s kraljevim četama. 756 U XV st. međutim vlastelini su uspjeli postepeno da pored kra- ljevih četa postoje čete kraljevstva kojima je zapovijedao kapetan kraljevstva a taj funkcioner nije bio kraljev već staleža i redova.757 Kasnije će staleški sabor bana imenovati kapetanom pa će ban postati zaista vrhovni vojni zapovjednik Sla- vonije i Hrvatske.

748T. Smičiklas, n. dj. III, 84. 749T. Smičiklas, n. dj. XI, 168 81344 g.). 750T. Smičiklas, n. dj. II, 309. 751Z. Herkov, n. dj. I, 125. 752Z. Herkov, n. dj. I, 127. 753T. Smičiklas, n. dj. IX, 1. 754Z. Herkov, n. dj. II, 508. 755T. Smičiklas, n. dj. II, 262, IV, 444, V. 580, VI, 327. 756V. Klaić, Povijest Hrvata, III/1, 30. 757V. Klaić, n. dj. III/1, 30-31.

132

11

Na kraju treba istaknuti da se nisu svi banovi na području vladanja Slavonijam i Hrvatskom ponašali kao kraljevi funkcioneri. Neki su samo načelno priznavali vrhovništvo kralja (Šubići, Babonići i drugi) a ustvari su bili samostalni vladari. Tavernik Tavernik kao funkcioner kraljevog aparata javlja se u prvoj polovici XII st. Izraz tavernik potiče od slavenske riječi tovar - blago.758 U razvoju tavernikove službe zapažaju se tri razdoblja: 1. od XII do polovice XIII st, 2. od polovine XIII do 1385 i 3. od 1385 pa dalje. U prvoj fazi razvoja tavernik je na dvoru vršio službu nadzornika i čuvara kraljevske riznice te upravitelja kraljevskih prihoda i rashoda. U kraljevskoj riznici nalazila su se odijela, nakit i druge dragocjenosti koje su pripadale kralju i nje- govoj obitelji a prihodi i rashodi su se odnosili na dvor i kraljeve akcije. Prihodi su dotjecali od kraljevih domena i utvrda, raznih davanja koja su kralju pripadala sa područja izvan domena i utvrda (ustvari županija), od mijenjanja novca, od soli, prolaza, trgova, hospita, hercega Slavonije, svih župana, posebno darova kraljici i kraljevim sinovima, tridesetnica, ugošćavanja. No, krajem XII st. i u prvoj polovini XIII st. kraljevi prihodi su se znatno smanjili najviše radi toga što su mnogi bili egzimirani od obaveze raznih davanja (Crkva i svi servijenti pa Zlatnoj buli iz 1222 g.) i što su kraljevske županije pa i mnoge kraljeve domene postale privatno vla- sništvo pojedinaca.759 U drugoj fazi razvoja tavernik uz dotadašnju funkciju koja mu nije više zadavala velike brige u upravljanju dobiva novu značajnu funkciju tj. vršenje kraljeve sudbenosti nad novoosnovanim kraljevskim i slobodnim gradovima i ubiranje davanja od tih gradova na koja su bili obavezni privilegijem o osnivanju tih gradova. U sudskom pestupku tavernik je rješavao kao kraljev sudac žalbe protiv presuda gradskih sudova. U XIV st. tavernik je sudio sa istim prisjednicima kraljevskog suda kao i palatin i dvorski sudac. Početkom XV st. tavernik je počeo suditi s drugim prisjednicima, koji su proizašli iz gradova i tako predstavljali posebni taver- nikalni sud. Oni su vremenom uslijed povoljnih uvjeta i običaja razvili posebna pravila koja su nazvana tavernikalno pravo (jus tavernicale). Početkom XV st. samo građani starih gradova osnovanih u XIII st. mogli su se žaliti taverniku, dok su se građani novih gradova osnovanih u XIV st. mogli žaliti ili taverniku ili gradu čijim su pravom privilegirani. No, u oba slučaja građani su mogli uložiti priziv protiv ožalbenih rješenja tavernika odnosno spomenutog grada na sud ličnog prisustva kralja. Vremenom su pojedini gradovi bili izuzeti od tavernikove sudbenosti pa su došli pod sudbenost personala. Tako su se počeli razlikovati tavernikalni i personalni gradovi. U XVII st. Zagreb se smatrao tavernikalnim, a Varaždin, Križevci, Koprivnica i Senj personalnim gradovima.760

758A. Timon, n. dj. 190. 759A. Timon, n. dj. 190-191; M. Lanović, n. dj. 65; Z. Herkov, n. dj. II, 459: Ch. dEszlary, n. dj. I, 115.

760A. Timon, n. dj. 684; M. Lanović, n. dj. 65; Ch. d'Eszlary, n. dj., II, 133. Upor. Art. 4 i 12: 1405 (I), 11, 1405 (II), Vidi, CJH, I, 172, 174, 179. O tome koji su tavernikalni a koji personalni gradovi vidi CJH I, 95, bilj. g i h.

133

U trećoj fazi razvoja tavernikalne funkcije od 1385. godine dalje tavernikov djelokrug upravljanja kraljevskim prihodima i rashodima bude odvojen i povjeren vrhovnom rizničaru (summus thesaurarius) novom funkcioneru kraljevog aparata. Tako je od 1385. dalje tavernik vršio samo sudsku i upravnu funkciju nad taverni- kalnim gradovima. Upravna funkcija se očitovala u vršenju nadzora nad upravama gradova u skladu s interesima kralja i u pružanju zaštite od nasilnih vlastelina.761 Pravila tavernikalnog prava regulirala su sastav, kompetenciju i postupak ta- vernikalnog suda. Njihov početak datira iz vremena kraljeva Sigismuna, Matije I i Vladislava II (svi XV st.). Prema tim pravilima tavernikalni sud je mogao primati na rješavanje žalbe protiv gradskih sudskih presuda ako su predmet spora bili vlasništvo, dugovanja iznad 60 florena. Oporuke su bile isključene. Kazneni pred- meti nisu spadali u žalbenom postupku na tavernikalni sud već na druge dvorske sudove. Priziv protiv presude tavernikalnog suda bio je krajem XV st. dozvoljen samo u parnicama sa dugovanjem iznad 200 florena. Osim toga je osoba koja je želila podnijeti priziv bila dužna deponirati na tavernikalnom sudu 20 florena, u protivnom se presuda tavernikalnog suda smatrala konačnom.762 Rizničar Godine 1385. javlja se po prvi puta vrhovni rizničar (summus thesaurarius) kao samostalna dvorska funkcija. Otada pa do 1527. g. on je vodio samostalno kraljeve financije umjesto tavernika i banske komore.763 Godine 1527. formirana je u Beču Dvorska komora a slijedeće godine Kraljevska ugarska komora sa sjediš- tem u Požunu (kraj Beča), ustvari ispostava Dvorske komore u Beču, koje su pre- uzele sve agenda vrhovnog rizničara, koji je ustvari sada postao samo predsjednik kolegijalnog tijela u kojem su službovali kraljevi Ijudi.764 Kao što su ugarski velikaši i plemići u toku XIV i XV st. nastojali osigurati presudni utjecaj na trošenje kraljevih prihoda pod vodstvom vrhovnog rizničara, tako su nastojali poslije 1527. godine da Kraljevska ugarska komora bude što manje ovisna o Dvorskoj komori u Beču ili čak da bude potpuno neovisna. U svojim na mjerama nikada nisu uspjeli pa je Ugarska komora postala samo pomoćni organ kraljevske vlasti. No, treba naglasiti da je tadašnja financijska uprava bila veoma ograničena jer su Turci osvojili pretežni dio kraljevstva Dalmacije i Hrvatske pa i Kraljevstva Ugarske. Preostale su samo još neke domene, tridesetnice, gradovi i rudnici .765 Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske ipak je sačuvalo djelomičnu nezavisnost od kraljevske ugarske komore. Naime, u drugoj polovini XVI st. staleški sabor tog kraljevstva dobio je od kralja ovlaštenje

761A. Timon, n. dj. 684; M. Lanović, n. dj. 66, Ch. d'Eszlary, n. dj., II, 135. 762Jus Tavernicale, Vidi CJH. II, 182. 763A. Timon, n. dj. 687-690, Ch. d'Eszlary, n. dj. II, 134-136, Z. Herkov, n. dj. II, 508-510.

764E. C. Hellbling, Oesterreichische Verfassungs und Verwaltungsgeschichte, Wien 1972, 237, 243. 765Ch. d'Eszlary, n. dj., III, 125. 134

11

da kraljevsku kontribuciju ubire kao porez tog kraljevstva a ne više kralja pa prema tome da ubire te prihode uz ostale kraljevinske prihode (maltarinu i dr.). Stoga je sabor imenovao svog rizničara kraIjevine (thesaurarius regni) koji je izvršavao propise sabora koji su se odnosili na prihode i rashode kraljevstva. Sabor je običavao imenovati posebni saborski odbor koji je redovito pregledavao poslovanje, rad i račune rizničara kraljevstva pa je o rezultatu obavještavao sabor. Tako je ostalo do 1771 god. Međutim, drugi poslovi Kr. ugarske komore ostali su nedirnuti. 766 No, o daljnjem razvoju financija kao i uopće o financijama u kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske za vrijeme staleški organizirane države biti će kasnije riječ. Kancelar Još u XI st. kraljevi su vršili u Ugarskoj svoje akte vlasti uglavnom usmeno. Tek sredinom XII st. javljaju se prvi pismeni kraljevi dokumenti. Sastavljanje i pisanje tih dokumenata vršili su svećenici dvorske kapele. Krajem XII st. kralj je odredio da se svi pravni akti te pojedine radnje u sudskom postupku moraju pismeno obavljati pa je stoga 1185 g. organizirao stalnu pisarnicu — Kancelariju neovisnu od dvorske kapele. Na čelu Kancelarije došao je kancelar a pod njegovim vođenjem radili su notari držeći se direktiva kancelara u pogledu sadržaja akta, njegove redakcije i pečaćenja. Obzirom da je doskora uslijedio niz kraljevih darovnica i privilegija bude uveden vicekancelar. Dapače pod Belom IV vicekancelar je preuzeo svu kancelarovu nadležnost a sam kancelar je ostao samo titula, čast koja se dodjeljivala biskupima i nadbiskupima. Ipak kancelarova uloga na kraljevom dvoru bila je od velikog značenja jer je on bio kraljev savjetnik koji je stalno pratio kralja na putu. Za Arpadovića bila je samo jedna kancelarija a za kralja Roberta bude uvedena još jedna (Mala ili Tajna kancelarija). Krajem XIV st. odvaja se služba tajnog kancelara od dvorske kapele. Sredinom XV st. tajni kancelar postaje zastupnik osobne prisutnosti kralja na sudu. Za kralja Matije budu obe kancelarije privremeno opet spojene da bi se doskora opet odvojile. Poslije 1527 g. kralj se služio svojom Dvorskom kancelarijom u Beču a Tajna kancelarija postala je ispomoć sudišta. Razvoj nadležnosti kancelara i tajnog kancelara odvijao se putem stvaranja nove funkcije personala. Mlađi kraljevi i hercezi imali su takođder svoje dvorske kancelarije, a njihov djelokrug je bio gotovo identičan kraljevoj kancelariji u XIII st.767 Kraljevsko vijeće Dok Kraljevsko vijeće u Xll st. još uvijek predstavlja savjetodavni organ kralja, u XIII I XIV st. pod krinkom savjetodavne funkcije Kraljevsko vijeće je znatno ograničavalo kraljevu vlast. Sastav i kompetencija Kraljevskog vijeća nisu bili zako- nom određeni. Svakako, njegovi članovi su bili funkcioneri kraljevog aparata na dvoru i od kralja pozvani crkveni i svjetovni vlastelini. Interesi jednih i drugih nisu bili uvijek isti. Već 1231 g. kralj je morao odrediti da će smijeniti palatina ako bude loše

766Z. Herkov, n. dj.,I, 129-131, 499-516.

767A. Timon, n. dj. 191-200, 693, Ch. d'Eszlary, n. dj., I, 116-117, II, 129-131. 135

upravljao poslovima kralja i kraljevstva.768 Te godine nije doduše morao potvrditi jus resistendi zajamčeno Zlatnom bulom iz 1222 g.769 ali već 1267 g. kralj je morao naglasiti u svom dekretu da ga izdaje “habito baronum nostrorum consilio et assensu”.770 Međutim 1291 g. kralj je bio prisiljen da za palatina, tavernika, vicekancelara i dvorskog suca imenuje nekog iz gremija Kraljevskog vijeća.771 Vrhunac nemoći Arpadovića pred Kraljevskim vijećem predstavljala je kraljeva odredba iz 1298 g. po kojoj je svaki kraljev akt bio ništav ako ga kralj nije izdao uz suglasnost Kraljevskog vijeća i ako kralj nije uvrstio u Kraljevsko vijeće svaka tri mjeseca po dva biskupa određenim redom i isto toliko nobila kraIjevstva koliko će unaprijed birati uzdržavajući ih na svoj trošak. Kralj je tada očito bio prisiljen da zakonom osigura organizaciju Kraljevskog vijeća i da zajamči da će jedan dio vijećnika zauzeti mjesto u Kraljevskom vijeću na temelju designacije po zakonu i na osnovu izbora te da su kraljeve darovnice, dijeljenje časti i funkcija te drugi važni kraljevi akti punovažni tek uz dobivenu suglasnost Kraljevog vijeća. Značajno je da se u uvodu kraljevog dekreta izričito naglašava da je kralj izdao ova pravila uz pristanak barona čitavog kraljevstva čime je opet istaknuo da je vlast u kraljevstvu bila zapravo u rukama barona.772 Baroni su bili tada ustvari oligarsi a zasjedanja vijeća su im služila samo kao mjesto gdje će javno nametnuti kralju svoju volju. Anžuinci su nastojali mimoići Kraljevsko vijeće na taj način što su pozivali u Vijeće ne samo funkcionere sa kraljevog dvora već i druge vlasteline kao što su bili prelati bliski dvoru i bogati vlastelini koji su zahvaljujući kralju postali bogati i prema tome bili barem izvanjski naklonjeni vladaru. Tako je uz stalno KraIjevsko vijeće koje se sastojalo od svih predsjedatelja i članova kraljevskog sudišta nastalo i drugo vijeće u stvari veliko vijeće. Takvo prošireno Kraljevsko vijeće kralj je koristio kao savjetodavno tijelo ali ujedno kao skup osoba koje će mu pomoći da se njegovi dekreti provedu u život barem na onom teritoriju na kojem su gospodarili kao vlastelini.773 Ipak ni s ovim sastavom Kraljevskog vijeća kralj nije uspio u svojim plano- vima ukoliko su se oni protivili interesima barona i bogatih vlastelina. Kralj Karlo Robert nije izdao ni jedan dekret. Sačuvan je jedan njegov ugovor o davanju kra- Ijeve komore u zakup pod određenim uvjetima, koji se bez temelja naziva dekre- tom ali u kojem kralj nije zaboravio naglasiti da je taj sklopljen “praelatorum et baronum nostrorum voto unanimi et de consilio eorundem”. 774 Kralj Ljudevit je izdao samo jedan dekret i to onaj iz 1351 g. I on naglašava da ga je donio “de bene placita voluntate . . , reginae ac de consilio eorundem baronum nostrorum”. Ovaj dekret ukazuje na činjenicu da je kralj formalno uspio u nekim svojim namjerama jer mu je Kraljevsko vijeće dalo suglasnost izredati u dekretu odredbe o devetini, desetini, uvođenju jedinstvenog poreza (lucrum camerae), uvođenju načela da svi nobili 768Art. 3; Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 5. 769Art. 30; 1222, Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 464. 770Exord. Dekreta iz 1267. Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 11. 771Art. 9; 1291, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 18. 7726 exord i art. 23; 1298, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 28, 35, 36.

773A. Timon, n. dj. 652, Ch. dEszlary, n. dj. II, 99-104, 106-107. 7741: 1342, Vidi CJH, I, 155.

136

uživaju jednake libertates, ukidanju marturine i drugih kolekta za nobile između Drave i Save, Požege i Vukovara.775 Međutim, drugi povijesni izvori nam dokazuju da kralj nije faktično uspio i sprovesti ove odredbe, npr. na području vladanja Slavonijom. Čak ni odredba o devetini nije dugo vremena bila sprovedena u život iako je bile gospoštijska daća.776 Osim toga, dekret iz 1351 g. je doduše u osnovi bio potvrda Zlatne bule iz 1222 g.777 čime je kralj htio ojačati položaj nobila, no, takve odredbe bile su mrtvo slovo na papiru ako su baroni i prelati bili ti koji su presudno utjecali na primjenu tog dekreta. Daljnji razvoj Kraljevskog vijeća kretao se pod utjecajem dviju osnovnih ten- dencija: jedne u pogledu sastava Vijeća i druge s obzirom na djelokrug Vijeća. S obzirom na sastav Vijeća zapaža se sve veći utjecaj i udio nobila u Vijeću. Već 1386 g. na skupštini u Szekesfehervaru, na kojoj su većinu prisutnih predstav- Ijali nobili, ovi su uspjeli da unesu u kraljev dekret odredbe koje su obavezivale kralja: 1. da u Kraljevskom vijeću drži ne same prelate i barone već i nekoliko nobila, 2. da traži zakletvu od svih prelata i barona u Kraljevskom vijeću kojom će se obavezati da će u svom radu u Vijeću uzimati u obzir ne samo vlastite i kraljeve interese već i interese nobila, 3. da poštuje savjete Vijeća i 4. da izbaci iz Vijeća svakog koji bude dao savjete lažne i štetne za opće dobro.778 Koliko su se te odredbe iz 1386 g. poštivale i primjenjivale nije poznato ali pokazuju sve veću važnost nobila kao i njihovu tendenciju da se suprotstave vladanju barona.779 Ipak očito je da se sastav Vijeća u daljnjem razvoju kretao na postavci da se stalno uže Kraljevsko vijeće sastoji od članova kraljevog sudišta. Stoga su sve reorganizacije kraljevog sudišta bile ujedno reforme Kraljevskog vijeća. Obzirom da je kralj u toku XIV st. posvetio veliku pažnju održavanju kraljevog sudišta u oktavalnim rokovima, pa je kraljevo sudište postalo stalna institucija, to je i KraIjevsko vijeće dobivalo na taj način određeni sastav i određeni oblik. Prvo zakonsko reguliranje sastava kraljevog sudišta izvršeno je 1446 g. prema kojom su u sudište ulazili osim palatina i dvorskog suca dva prelate, dva barona i šest nobila.780 Novu organizaciju dobiva kraljevsko sudište 1495 g. kada uz predsjednike sudišta u nj ulaze tri prelata, tri barona i četrnaest nobila kao prisjednici (assessores).781 Godine 1498 opet je nastala pramjena pa se sada sudište sastoji od predsjedatelja, njihovih zamjenika i pomoćnika, dva prelata, dva barona i šesnaest nobila koje bira kralj i staleški saber zajedno. Otada je kralj bio dužan da od onih šesnaest nobila prisjednika stalno koristi osam u Kraljevskom vijeću i sve poslove bio dužan obaviti uz njihovu suradnju. Ti su nobili bill dužni položiti zakletvu da će kralju dati samo takve savjete koji će uzimati u obzir opće dobro i korist kraljevstva. 782 775Art. 5, 6, 11, 12; 1351. Vidi CJH, I, 161-163.

776Z. Herkov, n. dj.,I, 321. 777&9, 10, 11, 12; 1351. Vidi CJH, I, 161. 778Art. 1, 3; 1386, Vidi J. N. Kovachich, Notitiae praeliminares, 418-422. 779A. Timon, n. dj. 655, Ch. dEszlary, n. dj. II, 107. 780Art. 9; 1446, Vidi J. N. Kovachich, Sylloge decretorum comitialium, I, 112. 781Art. 8; 1495, Vidi CJH, I, 273.

782Art. 2, 7; 1498, Vidi CJH. I, 281. 137

Godine 1510 bude izvršena promjena samo utoliko što se kralju dalo pravo da imenuje četiri prelata i četiri barona.783 Tako se sada kraljevsko sudište sastojalo od 24 izabrana člana od kojih 12 su bili stalno na raspolaganju Kraljevskom vijeću. Od posebnog značenja su dvije odredbe iz 1507 g. po kojima su kraljeve odluke donesene bez vijećanja sa članovima Kraljevskog vijeća bile ništavne i po kojima su članovi bili odgovorni saboru pa ako su radili protiv slobode i općeg dobra mogli su biti i kažnjeni.784 S obzirom pak na djelokrug rada Kraljevskog vijeća treba podvući da se po- javom staleškeg sabora sredinom XV st. i djelokrug vijeća izmijenio. Praksa sa proširenim vijećem je ostala još iz vremena Anžuinaca. Za kralja Sigismunda veliko kraljevsko vijeće dobivalo je sve više u važnosti. Ono je iniciralo donošenje Sigismundovog drugog, trećeg j četvrtog dekreta.785 No, znatno važnija je bila nova funkcija tog proširenog vijeća koja se očitovala u pripremanju teksta zakona koji će poslije sabor izglasati. Ta nova funkcija je regulirana 1495 g. odredbom po kojoj je kralj bio dužan sazvati nekoliko dana prije otvaranja sabora prelate i barone kao i druge “vijećnike”, da rasprave probleme koji će se rješavati na saboru i da predlože kralju rješenja što znači eventualno i nacrte zakonskih tekstova.786 Ovom odredbom prelati i baroni stekli su ogromnu važnost u legislativi tim više što velika masa nobila i građana lakše je prihvaćala nego raspravljala o nacrtu zakona. Legislativa je bila u rukama prelata i barona. Organizacija tog vijeća nikada nije bila regulirana ali ipak ono se u vrelima javlja s nazivom “consilium (conventus) praelatorum et precerum”.787 U toku XVI st. to je vijeće postalo stalni organ sabora tako da je zakon iz 1608. g. po kojem se sabor sastoji od Gornje i Donje kuće samo logični završetak razvoja tog vijeća kada je ono ušl u sabor kao Gornja kuća.788 d) Vlastelinstva Najveći broj teritorijalnih jedinica državne vlasti sačinjavaIa su vlastelinstva. Ona su bila s pravnog gledišta zemljišni posjedi s kmetskim selištima na kojima je nosilac feudalnih vlasničkih ovlaštenja (vlastelin) imao uz pojedina stvarna prava (feudalna renta) još i pravo vršenja funkcije državne vlasti (prvenstveno suditi i ubirati poreze) na teritoriju svoga vlastelinstva. Polazeći od postavke da su u IX st. među ostalim Slavenima i oni “possidentes” iz Slavonije i Hrvatske podvrgnuli sebe i svoje nekretnine dominiju franačkog vladara te da su mu se obavezali na plaćanje tributa789 logično je zaključiti da je samo vladar mogao raspolagati zemljom (darovati i oduzeti), gospodovati Ijudima (vršiti ili dati drugome da vrši funkcije državne vlasti) i osloboditi od plaćanja tributa (poreza). Takvo shvaćanje je bilo tipično za vrijeme postojanja feudalne

783Art. 10; 1500, Vidi CJH. I. 295. 784Art. 5,7; 1507, Vidi CJH, I, 309, 310. 785&3; 1405 (II). Vidi CJH, I, 171; & 3: 1405 (III). Vidi CJH, I, 181. 786&& 3, 4, 5, 6, art. 25: 1495. Vidi CJH, I, 276. 787A. Timon, n. dj. 634, bilj. 10. 788Ch. d'Eszlary, n. dj., II. 104. 789F. Rački, Documenta, 305, 315.

138

patrimonijalne države. Obdarenici kojima je vladar dao zemljište s Ijudima uz pravo na vršenje sudske funkcije nad tim Ijudima nazivaju se vlastelinima. Sudeći prema sačuvanim povijesnim vrelima vladari su prvo darivali zemlje s Ijudima s pravom na feudalnu rentu a poslije su tek oslobađali pojedince (najprije Crkve) od plaćanja tributa nekima pak podavali privilegij suđenja koji je isključivao svako pravo suđenja hercega, bana ili župana na zemljištu privilegiranog.790 Međutim, nama nije sačuvano mnogo kraljevih darovnica tj, pismenih svjedo- čanstava o tome da su pojedinci postali kraljevi obdarenici. To sigurno ne znači da nije bilo i takvih posjednika koji su vršili ista prava, iako nam nisu sačuvane darovnice u korist tih posjednika. Vjerojatno je da je kralj nekima usmeno prećutno priznavao takva prava. O tome nas uvjeravaju brojni veliki posjedi biskupa, kaptola, samostana, pojedinih svjetovnih bogatih vlastelina i sporovi koje su imali ti posjednici sa susjedima njihovih zemalja kao i niz falsifikata o tobož- njim kraljevim darovanjima u dalekoj prošlosti. Sporovi su nastali tek u vrijeme kada su oštećeni imali veću nadu da bi im se tužbeni zahtjev mogao povoljno riješiti. Dakle vlastelinstva su nastala redovnim putem kraljevim darovnicama ali uzurpacijama tuđih prava bilo kraljevih bilo susjeda. Dokle god nije nastao spor i dokle posjednik nije izgubio vlasničko ovlaštenje dotle su bili prećutno priznati od kralja i susjeda. Kraljevi su u toku XII i XIII st. podijeljivali feudalno dobro darovnicom uz nasljedno pravo (iure hereditario) direktnim descendentima. U početku, Andrija II je podijeljivao bez posebne oznake darovanog dobra. Kasnije je dijelio uz oznaku “na vječna vremena” (donationes perpetuitatum) tako da su darovane zemlje dobile obilježje kao da su očevina (tam quam sui patrimonium). Otada dispozitivna klauzula bila je i tako formulirana da se darovnicom daje zemlja obdarenog i nje- govim nasijednicima zauvijek i neopozivo. U toku XIV i XV st. dispozitivna klauzula je razlikovala nasljeđivanje obaju spolova ali tako da su tek izumrćem muških descendenata nasljeđivali ženski descendenti ili da su nasljeđivali potomci oba spola tako da ni jedan spol nije mogao dospjelošću prisvojiti prava drugog spola, ili pak tako, da je ženska loza mogla steći darovano imanje ako ga je posjedovala 32 godine bez protivljenja ili pak da je imala pravo na naknadu od kra- Ijevskog fiska ako izumre muška loza. Na kraju klauzulom se mogao ovlastiti ob- dareni da on ili njegovi nasljednici mogu po volji raspolagati darovanim dobrom bez kraljeve suglasnosti.791 Osnovna legalna načela koja su važila u osnivanju vlastelinstva u toku XIII i XIV st. bila su slijedeća: 1. vlastelinstvo je mogao podijeliti u načelu samo kralj svojom kraljevskom darovnicom, 2. samo kralj je mogao pretvoriti kmetsko ze- mljište u vlastelinstvo, 3. kralj je mogao izdati kraIjevsku darovnicu određenoj osobi samo zbog pravih zasluga i 4. kralj nije mogao izdati kraljevsku darovnicu strancima.792

790T. Smičiklas, n. dj. II, 42, 177, 265, 297; III, 12, 35, 51, 74, 85, 89, 116, 120 i dr. Još 1198 god. zagrebački biskup nije imao pravo suditi svojim ljudima. Tek tada ga je stekao. Upor. T. Smičiklas, n. dj., II, 297

791A. Timon, n. dj. 365, Ch. d'Eszlary, n. dj., I, 292, M. Lanović, n. dj. 227-228.

792A. Timon, n. dj. 367; M. Lanović, n. dj. 227-228. Kraljevska darovnica je sadržavala slijedeće podatke: a) stvarni temelj darovanja (zasluge za kralja), b) pravni naslov prava (zemljište pripada kraljevoj utvrdi ili pripada kralju uslijed konfiksacije zbog veleizdaje posjednika ili zbog izumrća roda ili pak zemljište pripada kralju odnosno dinastiji od vjkada), c) opis međe darovane zemlje, d) potvrda u

139

Vremenom je vlastelinova vlast postala apsolutna. Ona se sastojala od kraljevih prerogativa: sudskih, vojnih, financijskih a negdje i crkvenih. Pravo suđenja obuhvaćalo je građanske sporove i manja kaznena djela. U vrijeme kada je banova vlast na području vladanja Slavonijom a posebno Hrvatskom bila onemogućena vlastelin je sudio i u većim kaznenim djelima. Ako je kralj dodijelio pravo suđenja, ono je obuhvaćalo po pravilu sve osim težih kaznenih djela.793 Prelati, crkvene korporacije i žene bili su ovlašteni da svoje pravo suđenja povjere na izvršavanje posebnim svojim službenicima: dvorskim sucima (comites curiales). Na području vladanja Hrvatskom bogati vlastelini koji su raspolagali sa više vlastelinstava u udaljenim područjima imali su svoje namjesnike - vikare koji su sudili u okviru datih im ovlaštenja. Pored sudske funkcije vlastelini su obavljali vojnu i financijsku. Oni su vojevali kao zapovjednici zajedno sa svojim vojnicima i svojim vazalima pod vlastitom zastavom. Često su obavljali i poslove mijenjanja novca: novi za stari, a redovito su obavijali financijske poslove tj. ubirali novčana i druga davanja koja su ranije pripadala kralju ili banu, ali koja im je kralj ili ban prepustio ili koja su sami uzurpirali. Za obavljanje ovih poslova držali su svoje službenike (officiales), dvornike, satnike i dr. Neki svjetovni vlastelini imali su i patronatsko pravo tj. pravo postavljati svećenike u crkvama i kapelama. 794 Raspolažući sa ve- likim zemljišnim bogatstvima, što znači sa veIikim brojem kmetova koji su im davali radnu, naturalnu i novčanu rentu, imajući svu vlast na svojim teritorijima, koristeći svoju vojnu silu, oni su u toku XIII st. postali gotovo dinasti i svoj položaj su zadržali uglavnom do XV st. U toku XIII i XIV st. odnosi između kralja i vlastelina su uređeni samo u oblasti vođenja rata (obrambenog i ofenzivnog). U ostalom vlastelini su zadržali svoju gotovo posvemašnju samostalnost i nezavisnost. Odnosi pak među vlaste- linima su naprotiv bili svestrano sređeni. Na jednoj strani su bili oni vlastelini koji su uspjeli pravno ili faktično zauzeti nadređeni položaj nad ostalim vlasteli- nima a na drugaj stranl bili su svi ostali vlastelini koji su vladali svojim vlastelin- stvima sa više ili manje ovisnosti od prvih. Prvu grupu obično se naziva velikaš- kom. U drugu grupu ušli se mnogobrojni mali pojedinci koji često nisu čak ni bili vlastelini, jar nisu imali svojih kmetova ali su bili u rodu s velikaškim porodicama ili su uspjeli održati svoju relativnu samostalnost u svojim utvrdama plaćajući tribut ili izvršavajući određeni servicij velikašima. Na taj način se kod ovih razvio faktični feudalni odnos senior - vazal. Neki od ovih su uspjeli kraljevim privilegijem postati nobili i tako steći određenu samostalnost. Neki koji nisu bili vremenom priznati kao posjednici sa statusom nobila postali su kmetovi. Druga grupa vlasteIina i slobodnih posjednika vršila je samo uvjetno i ograničeno funkciju državne vlasti. Opseg njihovih ovlaštenja ovisio je o dopuštenju, koncesiji ili prećutnoj dazvoli darovnici da je izvršen uvod u posjed i da nitko nije prigovorio, e) dispozitivna klauzula, tj. kakvo se pravo daje obdarenom i pod kojim uvjetima naročito u pogledu nasljeđivanja. Upor. M. Lanović, n. dj. 218-228. Ch. d'Eszlary, n. dj., I, 290-293.

793I uzurpatori su vršili funkcije vlasti kao da su stekli legalnim putem. Oni su naime pretvorili funkciju župana u kraljevskoj županiji u svoje nasljedno dobro a župani tih županija dok su tu funkciju vršlli u kraljevo ime imali su civilnu sudbenost nad svim pripadnicima utvrde, sudbenost u monetarnim i desetinskim stvarima čak in ad nobilima dok u kaznenim stvarima dijelili su sudbenost s kraljevim sucima. Upor. Art. 5, 8: 1222, Vidi T. Smičiklas, n. dj. II, 462-463.

794A. Timon, n. dj. 227-232, Ch. d'Eszlary, n. dj. I, 280-2844.

140

velikaša. Feudalni karakter ovih odnosa dobio je i svoju pravnu podlogu u onom času kada je kralj dodijelio pojedinim velikašima pravo da se smatraju seniorima nad svojim vazalima.795 No, međusobni odnos jakih i slabih vlastelina najčešće se odvijao u međusob- noj borbi za održanje nadređenosti odnosno za oslobođenje od podređenosti. Što su više ratovali, to su se više iscrpljivali, to je više slabila njihova nezavisnost od kraljeve vlasti. Osjećajući se vremenom ugroženi postepeno su jaki ulazili u skupštine nobila po županijama da bi tamo vršili utjecaj. Tako su zaključci tih skup- ština vezivali ne samo nobile već postepeno i bogate vIasteline koji su postali ugroženi od kraljeve vlasti. Kralj je vodio politiku stvaranja neprijateljstva među tim mogućnicima, jačao je svoje pozicije uvođenjem plaćanja vojske i reorganizacijom vojne sile nobila i bogatih vlastelina, podupirući gradove i gradsku privredu, potpomažući novčani promet, razglabajući tako temelje na kojima je počivao sistem lenske države. Županijske skupštine su na kraju u prvoj polovini XV st. postale oslonac u koji su kraljevi vjerovali da im može pomoći u borbi za vlast. Tako je i došlo do podjele vlasti između plemstva (u koje se sada ubrajaju i bogati vlastelini) i kralja te stvarao novi sistem vlasti staleške države. Vlastelinstva su bila karakteristična za područja vladanja Slavonijom i Hrvatskom. Na području dalmatinskih gradova u toku XllI i XIV st. nije se razvilo vla- stelinstvo u navedenom klasičnom smislu. U distriktima većih gradova u toku XV st. pominju se feudatari koji su bili dužni gradskoj komuni na određeni servicij (vojni ili drugi) a na feudatarevim zemljama villani ili villici tj. osobe koje daju zakupninu i osobe koje daju razna davanja u naturi “darove”, “marturinu”, radnu rentu i drugo. Međutim odnos jednih i drugih prema feudataru pogotovo villana nije tipično kmetski odnos. Radi se o feudalnom odnosu ali ne i vlastelinskom jer gospodar njihovog zemljišta nema sudsku vlast nad njima. Ako spadaju pod jurisdikciju kastelana, u tom slučaju kastelan ili njegov zamjenik vrši nad njima sudsku vlast, ali ne u svoje ime već u ime ovlaštenja gradskog kneza odnosno komune ili čak Mletačke republike. Kastelan ne vrši vlast u svoje ime kao vla- stelin a za gradsko sudstvo tada su bili svi pravno jednaki. Ipak, obzirom na da- vanje villika može se govoriti o feudalnom odnosu između beneficijara i obrađi- vača zemlje ali ne i o vlastelinstvu.796 e) Županije

.

Županije u Kraljevini Dalmacije i Hrvatske u doba lenskog tipa državne vlasti postepeno su prestajale biti kraljevske. Županije u XIII i XIV st. nisu se temeljile na poimanju da državna vlast pripada kraljevskom patrimoniju i da županije iz XIV i XV st. predstavljaju nastavak kraljevskih županija u sastavu, stvarnoj i mjesnoj nadležnosti u vršenu državne vlasti.

795T. Smičiklas, n. dj. VII, 353 (Šubići), VII, 388 (Babonjići). 796S. Antoljak, Zadarski katastik 15 stoljeća, Starine JAZU 42 (1949); Isti, Ubiranje marturine, crkvene desetine i vojšćine u zadarskom distriktu (k 435), Starine, JAZU, 44 (1959); Isti, Nekoliko primjera o posto- janju feuda u zadarskoj kopnenoj regiji iza 1409 god. Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. 16, (1976); Isti, Vransko običajno pravo, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 18 (1979).

141

U XlII i XIV st. prevladavalo je među feudalcima kraljevine stanovište da vršenje državne vlasti ne pripada samo kralju već i svima njima, a kralj je samo prvi među jednakima, županije u svom sastavu nisu bile više skup kraljevih funkcionera već skup privilegiranih ovlaštenika - nobila i jobagijona. Stvarna nadležnost tih novih županija nije obuhvaćala ovlaštenja u vršenju vojne, sudske i financijske vlasti već samo sudske i to u ograničenom opsegu. Mjesna nadležnost nije obuhvaćala teritorij i osobe određenih kraljevskih utvrda već nobile i jobagione širih regija koje nisu trebale pripadati tim utvrdama. Uređenje kraljevskih utvrda kao temelj kraljevskih županija nestajalo je postepeno a započelo je nestajati već u doba vladanja narodne dinastije te je nastavilo propadati i u toku XIII st. pod Arpadovićima na obim područjima vladanja Slavoniji i Hrvatskoj. U Dalmaciji tj. na području dalmatinakih gradova nije se nikad razvio županijski sistem već su se formirale gradske komune. Međutim, treba naglasiti da uređenje kraljevskih županija nije nestajalo istovremeno i jednako brzo. Uzroci nestajanja starih županija i formiranje novih ležali su u prelaženju mnogih kraljevih utvrda zajedno sa teritorijem u feudalno vlasništvo pojedinih crkvenih i svjetovnih vlastelina, nadalje, u osnivanju gradova i širenju gradskih distrikata na teritoriju kraljevskih županija i napokon u formiranju novog društvenog sloja (nobila), njihovom izuzimanju od nadležnosti kraljevskih županija kao i u organiziranju novih korporacija radi njihove zaštite. Na području vladanja Slavonijom kralj je rano počeo darivati feudalno vlasni- štvo: dijelove svojih županija pa i čitavu županiju čime je izgubio svoju vlast nad tim teritorijima i ujedno stvarao uvjete da se formira autarhija tih vlastelina. Jačanjem takvih vlastelina nastala je opasnost ne samo za okolne susjedne siromašne vlasteličiće nego i za samoga kralja. Siromašni vlastelini i slobodni ljudi koji nisu bili nikome podložni morali su vremenom tražiti zaštitu i to kod onih koji su ih ugrožavali tj. kod svojih susjeda bogatih vlastelina. No, ta zaštita je naj- češće završavala pretvaranjem tih Ijudi u podložne osobe, vojnike i kmetove bo- gatih vlastelina pa i u slučaju da su zaštitnici bili njihovi rođaci. Njihova imanja i utvrde uklapani su u vlastelinstvo bogatih, Autarhija bogatih je doskora pretvorena u oligarhiju despota. Kraljevim darovanjima u toku XII, XIII i XIV st. najviše je stekla Crkva. Zagrebački biskup postao je bogati vlastelin. Početkom XIII st. zagrebački biskup je imao 18 posjeda. Njegovi posjedi su bili tako veliki da je mogao organizirati na tim teritorijima četiri provincije koje je organizirao kao županije veoma slične starim kraljevskim županijama na čelu sa županom.797 I red Templara je postao bogat. Kralj je naime 1269 darovao Templarima gotovo čitavu dubičku županiju. 798 Isto tako je kralj 1205 g- darovao gotovo čitavu gorsku županiju cistercitskoj opatiji u Topuskom. 799 Pa i podgorska

797Ti posjedi su bili slijedeći: Čučerje, Vugrovec, Kamenik kod Kalnika, Buškupec kod Varaždina, Komarnica, Zdelja u Podravini, Dubrava, Posjed u Gorama i Odri, Petrovina u Podgorju pod Plješivicom, Duža, Gušće i Vaška u Podravini. Vidi L. Dobronić, Topografija zemljišnih posjeda zagrebačkih biskupa prema ispravi kralja Emerika iz 1201 godine, Upor. T. Smičiklas, n. dj. VIII, 33.

798T. Smičiklas, V, 510. 799T. Smičiklas, V, 5, 6.

142

županija je ustvari prestala postojati 1293 g. jer je kralj prvo izdvojio iz županije sve zemlje Pribića (nobilitiravši rod Pribića 1244 g.) zatim izdao privilegij vili Jastrebarsko 1257 g. a onda je 1293 g. daravao Baboniću Okić, Podgorje i druge zemlje sa utvrdama čime je podgorska županija ostala bez teritorija.800 Požeška županija je u toku XIII st. pripadala kraljici pa je ona raspolagala pravima župana kao svojim privatnim vlasništvom,801 izuzevši prostrana imanja u ovoj županiji koja je kralj 1238 darovao viteškom redu križara.802 U virovitičkoj županiji postojao je također niz posjeda koji su darovani pojedincima.803 Na području kraljevske županije Garešnica također su bile darovane mnoge zemlje pojedincima u toku XIII st.804 Početkom XIV st. sam kralj priznaje da Babonići imaju zemlje od njemačke do bosanske granice i od Save do Gvozda.805 Međutim, teritoriji kraljevskih županija smanjivali su se i na taj način što su kraljevi osnivali na tim teritorijima slobodne i kraljevske gradove te varoši. Kraljevi su naime izdavali privilegij kojim su davali sloboštine hospitima – doseljenicima koji su bili nastanjeni uz određenu kraljevsku utvrdu s pravom na vlastito sudstvo i trgovanje pod kraljevom zaštitom uz određene obaveze uglavnom na novčana davanja većinom u korist kraljeve blagajne. Ovim privilegijima kraljevi su morali otrgnuti prilične površine kraljevskih županija jer su hospitma davali prostor za smještaj gradskog naselja i prostor za gradski okoliš na kojem će se prostirati vrtovi, voćnjaci, oranice i livade građana. Kraljevi su žrtvovali svoje zemlje da bi unaprijedili privređivanje u zemlji koristeći evropski proces koloniziranja. Kraljevi su nastojali da svojim privilegijima učine svoje gradove i varoši privlačnim naročito za strance trgovce i obrtnike da bi na taj način povećali što više ekonomsku moć gradova jer jedino su tako mogli očekivati izdašnije i bogatije izvore svojih prihoda, Kraljevi, hercezi i banovi su u toku XIII st. osnovali čitav niz takvih kraljevskih slobodnih gradova i varoši (Varaždin, Perna, Petrinja, Samobor, Zagrebački Gra- dec, Križevci, Jastrebarsko i dr.).806 I u XIV st. kralj je nastavio ovom praksom pa su tako nastali slobodni kraljevski gradavi (Zelina, Gradiška, Krapina, Koprivnica).807

800E. Laszowski, Stara hrvatska županija podgorska, Rad JAZU, 138, 24-33. 801T. Smičiklas, V, 148.

802T. Smičiklas, III, 97, 201, V, 282, 302. 803Grad Virovitica osnovao je herceg, kasnije je pripao kraljici (sredina XIII st.). T. Smičiklas, n. dj., III, 346, 422, IV, 89, 374, 694. O tome još F. Šišić, Županija Virovitička u prošlosti, Osijek, 1896.

804T. Smičiklas, V, 53.

805T. Smičiklas, VII, 388. 806Upor. Za Varaždin, T. Smičiklas, n. dj. III, 81-91, 186-187, IV, 166-167, za Pernu (danas selo u Baniji) T. Smičiklas, n. dj. III, 252, Petrinju, T. Smičiklas, n. dj. IV, 123, Samobor, T. Smičiklas, n. dj. IV, 164, Zagrebački Gradec T. Smičiklas, n. dj. IV, 172-176, V, 5, 100, 202, 401-404, 424, Križevci, T. Smičiklas, n. dj. IV, 490, 538, V, 513, Jastrebarsko, T. Smičiklas, n. dj. V, 12.

807Upor. za Koprivnicu T. Smičiklas. N. dj. X, 388-389, XII, 373, Kozaru (libera villa) T. Smičiklas, n. dj. XIII, 5. Krapinu T. Smičiklas, n. dj. XI, 344-345, Zelinu T. Smičiklas, n. dj. IX, 418-419, Gradiška (libera villa) T. Smičiklas, n. dj. IX, 506.

143

Na kraju, na području vladanja Slavonijom kralj je podrivao svoju vlastitu or- ganizaciju vlasti kraljevskih županija i na taj način što je znatan broj osoba zajedno s njihovim posjedom otrgnuo od teritorija kraljevske županije i nadležnosti župana. Dva su oblika bila takvog izuzimanja od kraljevske županije: jedan se sastojao u tome da su pojedinci ili rodovi postajali servientes regis a drugi da je kralj davao pojedinim zajednicama slobodnih ili poluslobodnih ljudi (jobagiona utvrda) određene sloboštine koje su bitno smanjivale ovlaštenja kraljevskog župana. Na području vladanja Slavonijom krajem XII st. i u toku XIII st. još uvijek se sačuvao niz utvrda u kraljevom vlasništvu. Kralj je u tim svojim utvrdama oslobodio znatan broj ratnika (jobbagiones castri) od obaveze na vršenje “servicia” i od osobne potčinjenosti županu. Takvim oslobođenim osobama davao je zemlju s kmetovima ili bez kmetova ali s pravom na koloniziranje kmetova ili pak zemlju utvrde u kojoj su služili izdvajajući tu zemlju iz sastava zemljišnog vlasništva utvrde. Kralj je na taj način postepeno ukidao svoju organizaciju vlasti, ali je smatrao da istovremeno osuvremenjuje svoju vojnu silu dobivajući s tim ratnicima na temelju feudalne vjernosti, vojnike i konjanike na koje se mogao osloniti u borbama ne samo na teritoriju utvrde već i drugdje, dakle, da dobiva novu pokretnu vojsku koja će se sama uzdržavati. Ako analiziramo vrela s namjerom da ustanovimo koliko je kralj ostvarivao svoj cilj dopuštajući da oslabi svoje kraljevske županije, možemo utvrditi da na području kraljevskih županija i utvrda Križevci, Kalnik (Vel. i Mali Kalnik), Prodavić, Rovišće, Česmica, Garić, Grđevac nalazimo u XIII i XIV st. često spomen o zemljama nobila (tj. servientes regis), koje su bile tamo izmiješane sa zemljama jobagijona i drugih podložnika kraljevskih utvrda (castrenses), zatim biskupa, samostana i dr. O tome nam govore opisi međa pojedinih posjada koji su se otuđivali ili dijelili na nasljednike. Ne može se doduše utvrditi kada su spomenuti nobili stekli svoj privilegij, ali je činjenica da se oni često spominju kao međaši pa je prema tome očito da su ti nobili bili brojni. 808 Isto tako se i na područjima kraIjevskih županija i utvrda Podgorje, Gorica, Gora spominju u vrelima zemlje nobila koje su se i tu prostirale uz zemlje kastronsa, jobagijona, bogatih crkvenih i svjetovnih vlastelina.809 U zagrebačkoj pak kraljevskoj županiji nije zabilježen veliki broj nobila jer je kralj većinu zemalja u toj županiji darovao zagrebačkoj Crkvi (biskupu i kaptolu) te zagrebačkom Gradecu. 810 U varaždinskoj, zagorskoj, hvosanskoj i prema istoku u virovitičkoj, vukovskoj i srijemskoj kraljevskoj županiji takođor su veoma malobrojni podaci o nobilima, ali je sigurno da je i tu pokoji od jobagiona kraljevskih utvrda uspio ući u red kraljevskih servijenata. Isto tako nemamo podataka o nobilima u kraljevskim

808Upor. V. Klaić, Slavonija od X do XIII . stoljeća, Zagreb, 1882, 52, J. Ćuk, Podravina od Bednje do Vočinke do polovine XIV st., Vjesnika Zemaljskog arhiva u Zagrebu, XVIII, 24-33, T. Smičiklas, n. dj. III, 247, VI, 332, XII, 137.

809E. Laszowski, Stara hrvatska županija podgorska, Rad JAZU 138; Isti, Hrvatska plemenska općina Cvetkovići, Vjesnik Državnog arhiva u Zagrebu, 1926, R. Lopašić, Oko Kupe i Korane, Zagreb, 1895, 36-223, 285, 305, Isti, Bihać i bihaćka Krajina, Zagreb, 1890, 148, 158, 205, 222, 228-238, 253

810T. Smičiklas, n. dj. III, 248, VI, 242. 144

županijama na teritoriju između rijeka Une, Sane i Vrbasa (dubička, sanska i vrbaska kraljevska županija), vjerojatno zbog toga što su tu rano zagospodarili velikaši Babonići. Da bi osigurao svoje servijente odnosno nobile od župana i drugih barona, kralj je izdao nekoliko zakonskih dekreta nadajući se da će na taj način sačuvati i potaknuti vjernost nobila. Već je Zlatnom bulom iz 1222 g. kralj pokušao zaštititi svoje servijente. Županima je zabranio suditi o posjedu servijenata. Dozvolio im je suditi samo u pitanjima novca i desetine. U načelu servijentima je sudio sam kralj odnosno suci koji su zamjenjivali njegovu osobu. Ako je osuda predvidljivo bila na gubitak glave ili imovine, takva osuda mogla se donijeti samo uz suglasnost kralja.811 Kralj je ponovno garantirao servijentima njihova prava svojim dekretima iz 1231 i 1267 g. Dekretom iz 1231 g. biskupi su bili obavezni da ekskomuniciraju svakog kraljevog funkcionera ili koga drugog koji ne bi postupio u sudskom postupku protiv servijenata na temelju propisane mjesne i stvarne nadležnosti.812 Procesi protiv servijenata ako je prijetila osuda na gubitak glave ili imovine mogli su se završiti kao i po Zlatnoj buli iz 1222 g. samo uz suglasnost kralja. 813 Dekretom iz 1267 kralj se ponovo obavezao na poštivanje svih prava servijenata. Ovim dekretom su servientes regis prvi puta izričito poistovjećeni sa nobiles.814 Međutim, izgleda da odredbe kraljevih dekreta nisu bile redovito poštivane naročito u sudskom postupku, pa su nobili bili izloženi nasilju moćnih župana. Da bi prekinuo ovakvu praksu ban Slavonije je dao 1273 god. pravo nobilima da sami sebi sude u svojim sporovima time da će se sud sastojati od župana, četiri nobila i dva jobagiona. Ako ovi ne bi mogli biti na okupu, dostajati će da uz župana budu trojica ili dvojica.815 Banov privilegij iz 1273 g. prihvatio je u osnovi i kralj kada je svojim dekretom iz 1291 g. donio propis da ni jedan župan ne može suditi bez četiri sudaca nobila,816 čime se definitivno ostvario temelj za osnivanje posebnog sudišta nobila. Istim kraljevim dekretom određeno je da se župan i četiri suca nobila imaju priključiti palatinu (a isto je važilo i za bana), ako bi ovaj sudio okolne nobile. 817 Ako bi 811T. Smičiklas, n. dj. III, 464, toč. 3, 5, 8. 812Art. X; 1231, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 4. 813Art. Xviii; 1231, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 4.

814& 2 Exor; 1267, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 11, Treba napomenuti da se izraz „nobilis“ upotrebljava već u Zlatnoj buli iz 1222 godine ali tada su tako identificirani predstojnici kovnica (comites camerarii monetarum), nadzornici prodaje soli (salinarii) i nadzornici poreza (tributarii) i to kao „nobiles regni“. Upor. Art. 24, 1222. Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 465. Još na jednom mjestu u Zlatnoj buli iz 1222 g. spominju se „nobiles“ regni; „Tam eposcopi quam alii iobagiones ac nobiles regni“. Upor. & 2 art. 30; 1222. Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 464. Među jobagione u ovoj Buli ubrajaju se palatin, ban, dvorski župan kralja i kraljice. Upor. art. 30; 1222. Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 466. Iz ovog proizlazi da su pod „nobiles regni“ u Buli smatrani samo najviši kraljevi funkcioneri. Međutim godine 1267 među nobiles se ubrajaju i „servientes regis“.

815T. Smičiklas, VI, 25, 28. No, interesantno je da se među županima spominju u pogledu primjene ovih odredbi samo zagrebački i križevački župan. Drugi nisu spomenuti iako je očito u potvrdi tog privilegija da je ban znao i za druge županije. Tu okolnost treba protumačiti vjerojatno tako što su baš ta dva župana vršili funkciju vicebana u vršenju sudske funkcije, a po Zlatnoj buli iz 1222 g. nobilima je mogao suditi samo kralj i njegov zastupnik u sudovanju a to je u Slavoniji i Hrvatskoj bio samo ban odnosno viceban.

816Art. 5; 1291, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 17. 817Art. 16; 1291, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 20. 145

palatin pokušao suditi nepravedno, župan i četiri suca nobila bili su dužni palatina spriječiti.818 Prema sačuvanim vrelima proizlazi da se ta odredba primjenjivala i u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske uz jedinu izmjenu da je ovdje umjesto palatina sudio ban.819 Izraz sudac nobila prvi puta se javlja u Ugarskoj sredinom XIII st.-“iudices nobilium seu servientium”,820 ali tada sudska funkcija župana i ovih sudaca nije bila spojena. Tek na osnovi dekreta iz 1291 g. je izvršeno to spajanje. Na području vladanja Slavonijom izraz sudac nobila u smislu dekreta iz 1291 g. javlja se tek sredinom XIV st.821 što bi značilo da se sistem kraljevskih županija tek tada ugasio. Župani kraljevskih županija, tamo gdje su te županije postojale, sudili su samostalno još u prvoj polovini XIV st.822 No, u toku iste prve polovine XIV st. nalazimo već primjera da su župani sudili zajedno s nobilima ali ne s četvoricom nego sa svima nabilima svoga kraja823 što predstavlja prelaznu fazu u razvoju funkcije suca nobila. Suce nobila birali su sami nobili na svojim skupštinama a župana je postavljao kralj osiguravajući tako svoj nadzor i utjecaj. Skupštine nobila (“congregationes generales cemitatus”) pojavljuju se također sredinom XIV st. Tada su one posebno tljelo koje je formirano izgleda na temelju kraljevog dekreta iz 1351 g. po kojem je kralj naredio da se nobili imaju sakupljati u skupštinama i to sa čitavog određenog distrikta.824 Na ovaj način postojala su tri tijela: župan, suci nobila i skupština, Nadležnost je bila ograničena na sudovanje. Tek u XV st. ona će se proširiti na ekonomske i vojne poslove zahvaljujući kraljevim odredbama o banderijalnom vojnom sistemu. Sastav skupštine obuhvaćao je u pačetku pored nobila još i jobagione utvrda u koliko nisu postali u međuvremenu kmetovi. Tek sredinem XV st. u županijsku skupštinu nisu više ulazili jobagioni pa su se od tada te skupštine s pravom nazivale “universitas nobelium”.825 Prve skupštine je sazivao kralj.826 Kralj je sačuvao naziv županije (latinski “comitatus”) koristeći činjenicu da je on odredio formiranje zajednice ovlaštenika nobila i jobagiona, te što je na čelu takvoj zajednici on postavljao predsjedavajućeg tj. comes-a. Teritorijalno, te zajednice ovlaštenika u prvoj palovici XIV st. izgleda da nisu bile fiksirane pa je i ban kad je održavao svoje sudske skupštine sve do 1369 g, u stvari održavao ne za županije već za šira

818Art. 17; 1291, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 20. 819O tome svjedoči činjenica da je ban 1369 godine sudio „in congregatione generali universitatis comitatus crisiensis“. Upor. T. Smičiklas, n. dj. XIV, 179, 180. 31u A. Timan, n. dj., 216.

820A. Timon, n. dj. 216. 821T. Smičiklas, n. dj. XI, 484. 822Rovišćanski 1331— Upor. T. Smičiklas, n. dj. IX, 567, križevački 1332 — Upor. T. Smičiklas, n. dj. X, 42.

823Tako moravečki župan 1327 – Upor. T. Smičiklas, n. dj. IX, 342, križevački 1338 – upor. T. Smičiklas, n. dj. X, 435, 1340 – X, 576. 824„congregentur nobiles illius comitatus vel districtus in unum“ upor. T. Smičiklas, n. dj. XII, 51.

825A. Timon, n. dj. 696. 826T. Smičiklas, n. dj. XIII, 3 (1360), 129 (1361).

146

područja omeđena jedino Dravom i Savom827 ili Savom i Gvozdom"828 ili Lonjom i Gvozdom. 829 Tek 1369 g. ban je održao sudsku skupštinu za određenu županiju npr. za “universitas nobilium comitatus crisiensis”.830 Već početkom druge polovine XIV st. nove zajednice ovlaštenika sa svojim sucima i skupštinom imaju svoj naziv županija i teritorij svoje županije. Nove županije nisu imale sve do XV st. nikakvu sličnost s negdašnjim kra- ljevskim županijama ni po svojoj strukturi ni po svojim zadacima. To isto tako nisu bile županije ugarskog tipa (ugarske županije) već novi tip kraljeve organizacije vlasti koju je kralj iz svojih interesa za obranu i zaštitu svojih preostalih prava vladanja kraljevinama privilegirao i zaštićivao u borbi protiv moćnih dinasta i despota. Županije su bile nova kraljeva organizacija vlasti u kojoj je kralj u uvjetima države lenskog tipa uspio zadržati svoj utjecaj i nadzor nad regionalnom teritorijalnom organizacijom vlasti. Nave županaje su bile prvi znaci da se stvara država staleškog tipa. Na području vladanja Slavonijom kralj je inicirao i zaštićivao još jedan vid organizacije vlasti i to kroz zajednice ovlaštenika tj. zajednice nobila i slobodnih osoba koje su nastale tako da se od pojedinca (rodonačelnika) egzimiranog od županove vlasti vremenom razvila zadružna obitelj ovlaštenika a od ove vremenom rodovska ili plemenska zajednica ovlaštenika ili tako da se od egzimiranog roda vremenom razvila plemenska ili seoska zajednica ovlaštenika sa vlastitom sudbenošću ili pak tako da je čitav niz srodstveno nepovezanih sela bio obuhvaćen kraljevim privilegijem a vlastitom sudovanju. Ove zajednice nisu bile županije, iako nije bio isključen slučaj da je na čelu takve zajednice stajao župan. Članovi tih zajednica mogli su biti nobili i slobodnjaci kojima je kralj podijelio privilegij ili ih privilegiranim priznao. Najčešće te su zajednice bile vezane uz županije ili uz samog bana u važnijim sudskim procesima. U XIV st. i XV st. one su sačinjavale sastavni dio ljudstva novih županija. Na području križevačke kraljevske županije isticala se tako zajednica nobila Sv. Jelene (“communitas nobilium de Sancta Helena”). Oni su dobili nobilitet u XlII st. pa su bili oslobođeni jurisdikcije križevačkog župana. Zajednicu su sačinja- vali ne samo članovi jednog plemena već i članovi drugih u susjednim krajevima. Ipak većina je pripadala nobilitiranim članovima obitelji “de Coruska” pa se i mjesto gdje su oni živjeli nazivalo Koruška.831 U zagrebačkoj kraljevskoj županiji razvila se zajednica nobila u Turopolju. Već u Xlll st. spominje se u Turopolju nobiles a doskora i “universitas nobilium campi zagrebiensis”. 832 Ova zajednica ovlaštenika imala je pravo na vlastito sudstvo svoga župana (comes terrestris) i svoje vijeće koje je biralo funkcionere. Više sudstvo pripadalo je zagrebačkom županu (comes comitatus). Zajednica

827T. Smičiklas, n. dj. XII,136. 828T. Smičiklas, n. dj. XIII, 143. 829T. Smičiklas, n. dj. XIII, 65,66. 830T. Smičiklas, n. dj. XIII, 3, 129. 831T. Smičiklas, n. dj. XI, 480. 832T. Smičiklas, n. dj. III, 248.

147

ovlaštenika nije plaćala porez. Godine 1278 bila su utvrđena prava te zajednice a 1279 kralj je potvrdio te sloboštine.833 U podgorskoj kraljevskoj županiji razvile su se zajednice nobila Cvetkovića, Draganića i Domagovića. Cvetkovići su bili plemenska zajednica koja je nastavala teritorij kod Jastrebarskog. Imali su svoje sudstvo (niže), svog župana, prisežnike, fisk i lugare.834 Draganići su bili također plemenska zajednica koja je temeljila svoje sloboštine na privilegiju koji su dobili 1264 njihovi praoci braća Kreso, Kupiša i Rak. Draganići su ustvari poticali od Raka. Imali su svoje niže sudstvo, župana, vijeće koje je biralo funkcionere i sudilo zajedno sa županom.835 Domagovići su bili slična zajednica plemena koja je temeljila svoje sloboštine na privilegiju koji je dobao njihov prednik 1327 g. kada je postao kraljevski serviens. Z-ajednica nobila Domagović imala je svog suca i druge svoje oficijale. Odlučivalo se u vijeću svih članova prije otuđivanja nekretnine.836 Na području goričke županije postojala je privilegirana zajednica nobila ple- mena Koranica. Ona je spadala u sudskom pogledu pod jurisdakciju bana i zagrebačkog župana. Tako je utvrđeno 1351 g. ali se u ispravi o tome tvrdi da je tako bilo od pamtivijeka.837 Nobili u Donjoj Jamnici sačinjavali su također privilegiranu zajednicu. Ovo pleme je darovalo trećinu baštinskih posjeda u Donjoj Jamnici knezu Baboniću da bi sačuvali svoje sloboštine. Njihov odnos prema Babonićima bio je odnos podložnih prema zaštitniku.838 U gorskoj kraljevskoj županiji, a na teritoriju pod jurisdikcijom topuskog opata živjela su nobilitirana plemena u zajednicama Dolec, Radostić, Sračica, Brnovec. Zajednice Dolec i Radostić imale su pravo na izbor vlastitog suca koji je mogao suditi i za teška kaznena djela. Sudac je bio ujedno starješina zajednice članova. plemena. Obaveza prema opatu sastojala se u plaćanju određenog godišnjeg iznosa, davanju određenog broja darova i u zalaznini. Prema nagodbi sklopljenoj 1361 g. između tih zajednica i topuskog opata proizlazi da su takve zajednice nobila po- stojale i kod drugih plemena (generations).839 U gorskoj županiji poznata su u XIII st. dva plemena Jarmanića i Rastinića, dvije zajednice nobila koje su samo- stalno raspolagale svojim zemljama u Bročini i Gradecu, Da Ii su i ta plemena uživala sloboštine privilegirane zajednice nobila ne može se sa sigurnošću utvrditi, ali je vjerojatno da su uživali privilegij, jer su saobraćali 1273. g.,neposredno s banom.840 833T. Smičiklas, n. dj. VI, 242, 318. 834E. Laszowski, Hrvatska plemenska općina Cvetkovići, VDA Zagreb, 1926. 835R. Lopašić, Općina draganička, Zagreb, 1883.

836E. Laszowski, Povjesni spomenici Turopolja, I, II, IV, Zagreb, 1904, 1905 i 1908. isti, Tri hrvatske plemenske općine, Prosvjeta 1907. 837T. Smičiklas, n. dj. XII, 45-46. 838T. Smičiklas, n. dj. VI, 436-437. 839T. Smičiklas, n. dj. XII, 123.

840T. Smičiklas, n. dj. VI, 69, 98, 203. 148

Na području vladanja Hrvatskom sistem kraljevskih županija je također nestajao i to brže nego na području vladanja Slavonijom. Kralj je naime izgubio ne- posrednu vlast nad županijama kod nekih već u XII, a većinom u toku XIII st. Neke svoje županije je sam darivao, a neke su župani i vlastelini uzurpirali pretvorivši kraljevsku županiju u nasljedno dobro svoje obitelji ili su pak pojedine dijelove tih županija podredili svojoj jurisdikciji i tako stvarali samostalne kneževine. lzgleda da je kralj u takvim okolnostima naknadno potvrđivao stanje koje je našao prećutno ili usmeno ili čak pismeno samo da bi sačuvao određenu vezu s novim knezovima. Još 1182. g. ban je donio presudu na osnovu savjeta koji su mu dali prisutni župani baš na način kako je to dolikovalo županima u doba patrimonijalne države.841 Međutim već 1179 g. u doba kada je bizantska vlast u Hrvatskoj sezala do Krke, u obližnjoj bužanskoj kraljevskoj županiji nalazimo prvu potvrdu da se županska čast i vlast prenosila od oca na sina.842 Tako je ostalo i u sredini XIII st.843Izgleda da bužanski primjer nije bio osamljen. I bribirska kraljevska županija postala je u drugoj polovini XII st. nasljedna u obitelji Šubić844 i tako ostala do 1347 g. Morska županija je također postala već u XII st. omiškim kneštvom na čelu s članovima obitelji Kačića. 845 Krčki knez dobiva navodno od kralja 1193 g. Moruš, 1225 g. Vinodol, no, tek sredinom XIII st. krčki se knez naziva krčkim, modruškim i vinodolskim knezom846 dok se Modruš i Vinodol u ranijim ispravama označavaju kao comitatus iako to nisu bili.847 Primjer krčkog kneza ne dokazuje doduše kako je županska čast i vlast postala nasljednom ali ukazuje jasno kako su se uzurpirala prava vladanja no određenom teritoriju. Sličan primjer nastajanja krčkog, modruškog i vinodolskog kneštva je kneštvo u Krbavi. Iz podataka sredinom XIII st. saznajemo da postoje više loza plemena Gušića koje se mijenjaju u krbavskom kneštvu848 iako nema dokaza da su stekli to kneštvo putem privilegija. Isto tako krajem XIII st. zavladao je krbavskim kneštvom knez Kurjak a potom su ga slijedili u kneštvu njegovi nasljednici, iako se ne može utvrditi da su to činili legalno.849

841T. Smičiklas, n. dj. II, 180. 842T. Smičiklas, n. dj. II, 160-161. Istina ovoj se ispravi pridaje obilježje falsifikata, all podaci o imenima bužanskih župana mogli bi se uzeti kao vjerodostojni.

843T. Smičiklas, n. dj. 472-473. 844T. Smičiklas, n. dj. II, 99-100, 160-167, 357. 845T. Smičiklas, n. dj. II, 116, 241-242, III, 77, IV, 77, 111. 846T. Smičiklas, n. dj. V, 67. 847T. Smičiklas, n. dj. IIII, 95-96. 848T. Smičiklas, n. dj. V, 102

849Š. Ljubić, Listine o odnošaju između južnog Slavenstv a i Mletačke republike, III, 432. 149

Međutim, i sam kralj je darivao svoje zemlje u feudalno vlasništvo i tako je još više pogoršavao svoj položaj u Hrvatskoj. Tako je kralj krajem XII st. darovao Senj Templarima, 850 1210 g. cetinsku županiju Domaldu851 a 1244 Splitskoj nadbisku- piji,852 1223 god. sidrašku županiju Bribircima 853 1219 god. gacku kraljevsku županiju Templarima,854 a 1300 god. Frankopanima,855 1253 god. drežničku županiju Nelipićima856 da bi ju jedan kralj darovao 1292 god. banu Stjepanu 857 a protukralj iste godine Šubićima,858 1292 god. psetsku županiju Šubićima859 i dr. Ako izvršimo opći pregled feudalnog vlasništva u toku XIII st. na području vladanja Hrvatskom, možemo zaključiti da su Gacka uključujući Modruš, Vinodol, Drežnik i Senj bili pod krčkim knezovima, Krbava pod Gušićima a poslije pod Kurjakovićima, Lika jednim dijelom (kneštvo Bužani) pod svojim nasljednim kne- zovima, nekadašnje kraljeve županije Bribir, Sidraga, Pset pod Šubićima, županija Cetina također pod nasljednim knezovima, županija morska (područje od Splita do Neretve) te neko vrijeme otoci Brač, Hvar i Korčula pod Kačićima. Kralju na kraju ostalo nešto zemalja u Lici, te u kninskoj, kliškoj, ninskoj i lučkoj županiji.860 Istina, vlasnički odnosi na području vladanja Hrvatskom nešto su se promijenili u toku prve polovine XIV st. jer su poslije pada Šubića umjesto ovih došli Nelipići i Kurjakovići, no, u suštini kraljev položaj se nije bitno izmjenio. Njegovu vlast u Hrvatskoj su umjesto Šubića vršili Nelipići i Kurjakovići. Tako je lenska struktura državne vlasti na području vladanja Hrvatskom ostala ista. Kralj je pokušao već u XIII st. na području vladanja Hrvatskom da oduzme uzurpirane zemlje i prava vezana uz te zemlje i da ih vrati svojoj vlasti. Stoga je slao najčešće bana da na licu mjesta istraži i ustanovi utemeljenost prava i posjeda, da razluči kraljevske zemlje na kojima su živjeli jobagijoni i kastrenzi od drugih zemlji koje su pripadale baronima, nobilima i drugim slobodnim osobama te da u slučaju utvrđene uzurpacije vrati zemljišno vlasništvo u prijašnje stanje. Na taj način kralj je mislio vratiti svoju vlast u Hrvatskoj. Međutim, u toku XIII i XIV st. on to nije uspio u cjelini. Zemlje su ostale uglavnom kod prijašnjih posjednika, a kraljevska vlast se osjetila samo načelno kod velikaša a kod nobila samo u primjeni vrhovne sudske vlasti. No, i kod nobila kralj nije uspio u cjelini već samo u jednom dijelu tj. kod onih nobila koje je on uzdignuo u privilegirani položaj nobila. Nobili i slobodni Ijudi koji su morali zahvaliti svoj položaj velikašima vršeći za njih vojni i drugi servicij nisu

850T. Smičiklas, n. dj. II, 191. 851T.Smičiklas, n. dj. III, 101

852T. Smičiklas, n. dj. IV, 243 853T. Smičiklas, n. dj. III, 231 854T. Smičiklas, n. dj. III, 174-176

855V. Klaić, Krčki knezovi Frankopani, Zagreb, 1901, 116. 856T. Smičiklas, n. dj. IV, 540. 857T. Smičiklas, n. dj. VII, 76. 858T. Smičiklas, n. dj. VII, 104. 859T. Smičiklas, n. dj. VII, 104. 860T. Smičiklas, n. dj. IV,346, 469, 540; V, 146, 533 i dr.

150

došli pod jurisdikciju kralja a time pod njegov utjecaj već su ostali podložnici velikaša pa čak i pod njegovom sudbenošću. Jedino u Iičkoj, lučkoj i kninskoj kraljevskoj županiji kralj je zadržao izvjesne zemlje sa utvrdama oko kojih su se prostirale kastrenzeske, jobagionske i nobilske zemlje. No, i u tim županijama kraljev utjecaj je opao za vrijeme Šubića, jer su ovi postali 1299 god. seniori svih barona, vazala i nobila a i banovi s pravom nasljedstva pa su preuzeli kraljevu ulogu u vršenju vlasti. 861 Ova situacija nije se kralju popravila ni za sljednika Šubića Nelipića. Tek sredinom XIV st. znatnim oslabljenjem knezova Nelipića i Šubića kralju su stvoreni uvjeti da poduzme određene mjere za jačanje svoje vlasti. Nobili koji su to postali prije uzdignuća Šubića na temelju kraljevog privilegija ili kraljevog prećutnog priznanja te nobili koje su proizveli Šubići i drugi knezovi morali su se zadovoljiti za vrijeme vladanja Šubića da sudjeluju u vršenju vlasti samo prisustvovanjem i ograničenom suradnjom u sudovanju na sudskim skupštinama. Tako je bilo još neko kratko vrijeme nakon oslabljenja Šubića i Nelipića pa je ban odlučivao zajedno s nobilima u sudskim skupštinama još 1350 i 1353 god.862 Kraljeva odredba iz 1351 god, o obaveznom održavanju skupštine863 nobila mogla se dakle i u Hrvatskoj ostvariti nakon pada svemoći Šubića i Nelipića. Ubrzo su organIzirane takve skupštine i na području vladanja Slavonijom. Tako je formi- rana zajednica nobila koja je teritorijalno obuhvaćala bivše kraljevske županije Luka, Sidraga, Nin i Bribir, dakle, teritorij od srednje Krke i Zrmanje pa sve do mora i granica zadarske komune. Sjedište te zajednice nobila postala je Ostrovica kod Bribira. Druga zajednica nobila se formirala na teritoriju bivše kninske kraljevske županije obuhvaćajući i susjedno područje a sjedištem je postao Knin. Ove su skupštine nobila imale sličan djelokrug kao i one na području vladanja Slavonijom. Pojedina plemena organizirala su vlastite zajednice nobila i prema tome vlastito sudište. Tokvu zajednicu nobila imala su pleme Mogorovića, Humljana, Nebljuha i dr. Vremenom su ovi plemenski sudovi bili ukinuti a umjesto ovih su formirani kneževi sudovi. Na područjima na kojima se nobili nisu mogli udružiti zbog svog neznatnog broja ili drugih razloga a naročito zbog sile susjednog kneza formirali su se sudovi kojima su bili na čelu knezovi odnosno zapovjednici utvrda koje je knez odredio.864 Stvarna nadležnost sudbenih stolova nobila bila je jednaka 861T. Smičiklas, n. dj. VII, 104-105, (1292), 163-164 (nasljedno banstvo – 1293), VII, 353 (1299-potvrda povelje iz 1292 god.).

862T. Smičiklas, n. dj. XI, 631, XII, 197. 863T. Smičiklas, n. dj. XII, 51. 864U Krbavi, koja je u punoj vlasti Kurjakovića u toku XIV i XV st. postojao je samo jedan sud: “Sud krbavski” ali kod ovog nisu bili rotni suci članovi plemena Gušića koji su većinom nastavali ovaj kraj; Sud krbavski bio je knežev sud kao i u Modrušu gdje je djelovao “Modruški stol” u ime knezova Frankopana. Na području Like poznati je “Kraljev stol među plemenitim ljudmi Mogorovići”. Poslije pada naime bana Mladena Bribirskog Lika je došla u posjed sinova krbavskog kneza Kurjaka i ličkog kneza Petra Disislavića. Kada je vladar uspio skučiti vlast krbavskih knezova, županijsku funkciju dobio je Petar Disislavić iz plemena Mogorovića. Poslije 1382 god. Kurjakovići su obnovili svoju vlst nad Likom pa su se Disislavići morali zadovoljiti samo jednim dijelom ličke županije, no ne za dugo jer su župansku čast uskoro dobili Frankopani, a od ovih zakupom 1449. g. Mogorovići. Na području bužanskog keštva bio je osnovan “Buški stol”. Među rotnim sucima spominju se članovi plemena Poletčići koji su živjeli zajedno sa Lapčanima, Stupićima i Kršelcima. U susjedstvu Krbave i Like živjelo je pleme Humljani (između Bihaća i Ripča uz Unu). U utvrdi Ripča bilo je sijelo plemenitog Stola Humskog. Na čelu tog Stola bili su porkulabi ripački i župan humski te četiri suca humskog Stola. Južno od Humske zemlje živjelo je pleme Nebljuha. I ono je imalo neko vrijeme svoj plemenski Stol na čelu s lapačkim županom i dvojicom kastelana, kasnije samo sa rmanjskim kastelanom sa tri suca. Na teritoriju lučke županije postojao je “Lučki stol”. Jednog rotnog suca biralo je pleme Lapčana Karinjana. U kninskoj županiji nakon što su 1345 g. Nelipići prestali vladati kninskom županijom formiran je sudbeni stol u Kninu u kojem su sjedili predstavnici raznih plemena kao “rotni suci plemenitih Hrvata stola Tninskog. Vidi V. Klaić, Hrvatska plemena od XII do XVI stoljeća, Rad JAZU 130, M. Barada, Rad 151

onoj na području vladanja Slavonijom. U sudovima koji su bili pod utjecajem knezova nadležnost su određivali knezovi. Daljnji razvoj stvarne nadležnosti sudova nobila za određene zajednice nobila koje su se počele nazivati županijama kao i u Slavoniji odvijao se slično onom u Slavoniji, Međutim, kralj nije mimoišao u svojoj borbi s velikašima ni Vlahe u Hrvatskoj doseljeno romanizirano stanovništvo koje je živjelo većinom u katunima a onda i u stalnim naseobinama, po svojim običajima i uz svoje glavare (knezove i vojvode) koje su sami birali. Vlasi se spominju prvi puta 1322 godine kao vrli ratnici i to kao vjerni saveznici bana Mladena u borbi protiv njegovih protivnika.865 Godine 1356 spominju se “Vlasi gospodina našega kralja” koji su nastanjeni i žive na području vladanja u Hrvatskoj.866 Očito je da je i kralj uvidio korist u Vlasima ne samo kao stočara već i kao konjanika u ratu. Stoga je razumijivo da su i Vlasi stekli ubrzo svoj “Vlaški stol” tj. vlastiti sudbeni stol na čelu s vlastitim knezom. U sudovanju tog “Stola” sudjelovali su uz kneza još suci i pristavi Stola koje su također sami birali.867 Knez, suci, vojvoda (zapovjednik vlaških vojnika) te pristavi sudskog Stola mogli su izdavati čak isprave o davanju .”sloboštine” tj. određenih prava i ovlaštenja.868 Neki Vlasi su bili u službi velikaša pa su im ovi izdavali potvrdu vlaških “zakona” kojima su bila određena prava i obaveze Vlaha.869 Takvu jednu potvrdu imao iz 1436 godine. Kralj se u to vrijeme nije usprotivio, jer je pitanjo vojne sile velikaša upravo regulirao svojim banderijalnim sisternom. U kraljevskim utvrdama koje su ostale u kraljevom vlasništvu još u XIV st. i u kojima je zadržano staro uređenje jobagiona i kastrenza kraljevi su pokušali u toku XIV st. osnovati novi sistem - uređenje kastelanata - koji je bio izvan no- vog uredenja županija. Kraljevi su naime funkcije nekadašnje kraljevske županije koje su se odnosile na vojne i ekonomske agende povjerili zapovjednicima kastela tj. kraljevskih utvrda. Zapovjednici tih kastela dobili su i sudska ovlaštenja nad podložnicima teritorija utvrde (castellanati). U svim tim poslovima (vojnim, ekonomskim i sudskim) bili su nezavisni od župana. Na kraju vladanja Anžuinaca prestala je ta služba jer je kralj Sigismund sve te poslove povjerio županijama.870 Nove županije i kastelanati nisu ipak osigurali kralju širu mjesnu i stvarnu jurisdikciju, jer su županije obuhvatile samo uski društveni sloj svojom sudbenošću a kastelanati samo kraljeve podložnike unutar preostalih kraljevih utvrda što se osobito odnosi na područje vladanja Hrvatskom.

JAZU 300.

865J. Šidak, Historijska čitanka, Zagreb, 1952, 62.

866T. Smičiklas, n. dj. XIII, 425. 867R. Lopašić, Bihać i bihaćka krajina, Zagreb, 1890, 295. 868Isto.

869R. Lopašić, n. dj. 296-298. 870A. Timon, n. dj. 694-695.

152

Kastelanati su konačno i ubrzo ukinuti a županije su postale nosioci državne vlasti ali šire autonomije tek uXV.st. Karakteristično je dakle za Kraljevstvo Dalmacije i Hrvatske u doba lenskog uređenja da su nosioci državne vlasti bili u osnovi crkveni i svjetovni vlastelini na svojim vlastelinstvima, županije na području županija (ali samo sudske vlasti) i gradovi (tj. slobodni kraljevski gradovi i dalmatinski gradovi). Kralj je bio samo jedan od nosilaca državne vlasti. f) Gradovi Gradovi u pravnom smislu u toku XIII, XIV i XV st. bili su privilegirane zajed- nice stanovnika koje su uživale takva prava i sloboštine kojima su se bitno razlikovale od drugih zajednica stanovnika a naročito svojim pravom na vršenje državne vlasti.871 Gradovi, koliko god su predstavljali snažni oslonac kralju u borbi protiv velikaša svojim novčanim i drugim obavezama prema kralju, ipak oni nisu postajali samo zato što ih je kralj osnivao svojim privilegijem. Gradovi su nastajali iz ekonomskih osnova prvenstveno. Ekonomsku podlogu su vremenom dale kraljevske županije kao konzumenti obrtničke i druge robe, kolonizacijski razvoj u Evropi kao subjekt proizvodnje i trgovine te formiranje tržišta kao mjesto razmjene dobara. Kraljevi su samo pomogli svojom inicijativom i zaštitom da naseobine kolonista (uglavnom Nijemaca i Talijana) na području vladanja Slavonijom dobiju svoju pravnu sigurnost i pravni osnov za daljnji razvoj. Na području vladanja Hrvatskom gradovi su se ograničavali u svojoj djelatnosti uglavnom na poslove tržišta. Budući da na tom području kraljevi nisu uspjeli u to doba uspostaviti svoju vlast da bi bila djelotvorna i efikasna, to gradovi na tom teritoriju nisu nastajali kraljevom inicijativom već voljom i potrebama vlastelina. Na području vladanja Dalmacijom kralj je mogao samo podupirati razvoj gradova priznavajući im prećutno ili pismeno njihovu samostalnost i neovisnost u vršenju državne vlasti i bavljenju privrednom djelatnošću. Gradovi na području vladanja Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom zasnivali su svoj pravni poredak na osnovu privilegija kralja ili dopuštenja vlastelina. Umjesto kralja mogao je privilegij izdati i ban. Vlastelini su izdavali ispravu samo o priznavanju prava na određene sloboštine. Obzirom da se takvih isprava sačuvao neznatan broj a poznato je da je na području vladanja Hrvatskom postojao čitav niz trgovišta s privilegiranim statusom stanovništva možemo zakIjučiti da su na tom području mnoga tržišta nastala na temelju usmene i prećutne dozvole vlastelina. Postanak gradova na području vladanja Slavonijom zasnivao se na dva temelja: 1. na produženju života naseobine kao privilegirane naseobine i 2. na osnivanju nove naseobine s privilegijem. Naseobine su se zasnivale na mjestima gdje se je nalazila raskrsnica trgovačkih putova, ili stjecište trgovaca na putovanju, ili mjesto koje je uživalo od prije posebnu zaštitu vladara ili vlastelina kao tržište, ili pak sjedište biskupije, strateški važan položaj ili iz kojih drugih razloga.

871A. Timon, n. dj. 163.

153

Građanima su se smatrale samo one osobe koje su živjele u gradu i koje su imale nekretnine u gradu (kuću, zemlju).872Stoga su se stanovnici u većem gradu razlikovali: jedni su bili cives a drugi habitatores tj. jedni su bili građani a drugi samo stanovnici grada. Glavni dio stanovništva grada sačinjavali su hospites tj. stranci koji su došli u grad živjeti kao zanatlije i trgovci i koji su ustvari prilikom izdavanja privilegija bili nosioci ovlaštenja dobivenih privilegijem a manji dio stanovništva predstavljale su osobe koje su napustile vlastelina i naselile se u grad. Već 1298 g. kralj je dozvolio kmetovima i jobagionima vlastelina da slobodno napuste vlastelinstvo te da se isele kuda žele ako su izvršili svoje obveze prema vlastelinu i ako im je vlastelin dao suglasnost.873 Hospites su bili posebno zaštićeni i prije osnivanja privilegiranih naseobina. Oni su stekli posebni položaj za kralja Kolomana.874 Zlat- nom bulom iz 1222 g. kralj je ponovno odredio da se sa hospitima koje mu drago narodnosti postupa po sloboštinama koje su im prije već bile date.875 Samo iznimno bilo je privilegijem zabranjeno useljavanje kmetova u grad. 876 Bilo je međutim i takvih gradova u kojima hospites nisu bili samo zanatlije i trgovci već i posjednici zemalja koje su obrađivali i za koje su davali kmetska podavanja.877 Gradovi, koji su nastali privilegiranjem hospita zanatlija i trgovaca dobivali su zemljište ne samo za kuće i njihova dvorišta te okolne vrtove već i zemljište oko grada sa znatnim površinama da bi mogli živjeti u gradu neovisno od uvoza. Jedne i druge zemlje bile su precizno omeđene u privilegijama.878 Gradovi koji su nastali na područjima u kojima su hospites bili i zemljoposjed- nici nisu dobivali po pravilu posebne zemlje za obradu a i njihova davanja su bila kao građana u suštini slična njihovim ranijim davanjima. Oni nisu paušalno isplaćivali zemljarinu (terragium ill marturina ili collecta) već po “portama” dvorima bez obzira koliko je bilo selišta pod tim dvorom.879 Građani su mogli na svojim zemljama držati zakupnike zemlje koji bi obrađi- vali zemlju za gospodara zemlje i za sebe pod određenim uvjetima. Treba naglasiti da zemlje u periodu lenske države nisu bile u privatnom vlasništvu posjednika već su ostale u feudalnom vlasništvu kralja ili vlastelina koji je dao sloboštine. No, i sami gradovi su davali zemlje u zakup kao i crkva, samostani, bratovštine. Bila je poznata institucija nasljednog zakupa.880

872A. Timon, n. dj. 591. 873Art. 70; 1298, Vidi J. N. Kovachich, n. dj. I, 50. 874Art. 35, 80, 81; prvog dekreta kralja Kolomana, Vidi CJH, I, 142, 146. 875Art. 19; 1222, Vidi T. Smičiklas, n. dj. III, 464.

876Na pr. Križevački privilegij. Upor. T. Smičiklas, n. dj. IV, 490. 877Art. 38; 1498, Vidi CJH. I, 287.

878Na pr. Zagrebački Gradec, T. Smičiklas, n. dj. IV, 174-175. Varaždin, T. Smičiklas, n. dj. III, 90, Križevci, T. Smičiklas, n. dj. IV, 491, Samobor, T. Smičiklas, n. dj. IV, 165, Vukovar, T. Smičiklas, n.dj. III, 346 i dr. 879Na pr. Virovitica, T. Smičiklas, n. dj. IV, 374. 880U Zagrebačkom Gradecu naziva se jus perpetuum possidendi sub conditione, M. Apostolova Marševelski. O običajnom pravu zagrebačkog Gradeca (1242-1526), Zbornik Pravnog fakulteta Rijeka, III, 142.

154

lzraz kojim su se nazivali gradovi u toku Xlll - XIV st. bilI su villa, libera villa, oppidum. Tek kraljevskim dekretom iz 1405 godine neke liberae villae, oppida, bili su unapređeni u naziv civitas.881 lpak već u prvoj polovini XIV st. neki gradovi su dobili oznaku pripadnosti (“libera villa regis” ) pa tako nalazimo izraz slobodna kraljeva varoš.882 U drugoj polovini XIV st. kralj je po prvi puta razlikovao civitates regales i civitates regales capitales tj. takve svoje gradove kojima je on podijelio privilegij ali i takve kojima je podijelio znatno veći i širi privilegij. 883 Otada počinju se javljati izrazi liberae regales civitates, a nakon formiranja staleške skupštine tj. sabora u XV st. počelo je razlikovanje među gradovima na način da su viši rang imali oni gradovi koji su bili povlašteni slati svoje izaslanike na zasjedanje sabora - slobodni kraljevski gradovi (liberae et regiae civitates), a niži stepen bila su privilegi- rana trgovišta (oppida privilegiata, liberae villae) koja nisu mogla slati svoje izaslanike u sabor. Ti su se gradovi razlikovali i u opsegu svojih prava a naročito u oblasti sudovanja i u ovisnosti kod postavljanja svojih načelnika odnosno sudaca. Jedna od osnovnih karakteristika gradova u XIII i XIV st. očitovala se u postavci da su građani slobodne osobe te da su svi građani jednaki pred sudom. Prava nobila nisu važila na gradskom teritoriju. Moćni vlastelini mogli su posjedovati kuću i zemljište unutar grada odnosno na području jurisdikcije gradskih sudaca ali nisu mogli uživati u gradu nikakve pravno zajamčene prednosti. Sporovi s njima rješavali su se pred gradskim sucem i po gradskom pravu.884 Druga od osnovnih karakteristika gradova u XIII—XIV st. manifestirala se u pravu na uživanje imuniteta. Imunitet se u pravilu očitovao u tome da ban, župan ili bilo koji drugi kraljev funkcioner ne može vršiti akte vlasti na teritoriju grada što je značilo da građani imaju pravo na vlastite organe vlasti.885 Zagrebački Gradec uživao je još jedno posebno pravo: autonomiju što znači pravo regulirati svoje unutrašnje odnose uprave i sudstva te pravne odnose građana po svojoj volji (ius statuendi).886 Opća pravna regulacija statusa gradova (nakon koje je regulacija privilegijem postala uvjetna) uslijedila je u toku XV st. (drugim kraljevskim dekretom iz 1405 god.) tj. u doba formiranja novog uređenja državne vlasti i nova podjele državne vlasti. Privilegiji izdani u toku XIII-XIV st. imali su ipak zajedničkih osobina, naročito obzirom na organizaciju vlasti u gradu. U periodu do XV st. na čelu gradske uprave i sudstva stajao ja po pravilu gradski sudac (iudex) a negdje načelnik (maior villae, villicus).

881& 3 praef.: 1405. Vidi CJH. I. 171. 882T. Smičiklas, n. dj. IX, 412, 478. 883T. Smičiklas, n. dj. XII, 373. 884A. Timon, n. dj. 220, 885A. Timon, n. dj. 221. 886T. Smičiklas, n. dj. IV, 172.

155

Osnovna funkcija, a i najvažnija, gradskog suca odnosno načelnika bila je svakako njegova sudska funkcija. Opseg ovlaštenja te funkcije nije bila svagdje jednaka. Među onim sucima koji su imali šira ovlaštenja bio je svakako zagrebački sudac. On je mogao presuditi u svakom procesu i protiv svakom. Protiv njegove presude bila je dozvoljena žalba na zajednicu starih sudaca i vijećnika (maiores civitates), a ako stranka nije bila zadovoljna ni sa tom presudom mogla se žaliti kralju.887 Križevački sudac je također sudio u svim sporovima kao i zagrebački.888 I varaždinski sudac (richtard) je mogao suditi kao i zagrebački ali samo po naj- starijem privilegiju iz 1209 godine. Prema kasnijem privilegiju iz 1220 g. u sporovima između Varaždinaca i stranaca sudili su zajednički gradski sudac i sudac županije. Prema odredbi iz 1242 g. gradski sudac je izgubio čak pravo suditi sam u težim kaznenim djelima. Otada je bio ovlašten u takvim procesima suditi samo u zajednici sa županom varaždinske županije.889 Petrinjski, samoborski i jastrebarski sudac sudili su sami ali ne za dugo, jer su već u toku XIII st. njihove varoši postale sastavni dio teritorija kojima su vladali velikaši (Babonići) ili susjedna vlastela Okića i Lipovca. U Virovitici su sudili zajednički gradski načelnik (villicus) i za- prisegnuti građani (jurati cives).890 U Vukovaru je sudio gradski sudac u civilnim procesima a u kaznenim sudio je zajedno sa kaštelanom utvrde.891 U Perni sudsku vlast je vršio defensor.892 U privilegijima koje je kralj dodijeljivao u toku XIV st. uglavnom nije bilo bitnih izmjena u pogledu prava na suđenje. U Ključu kod Ozlja načelnik je mogao suditi u svim sporovima. 893 U Krapini sudio je kaštelan krapinske utvrde894 a u Koprivnici do izdavanja privilegija iz 1356 g. također je sudio kaštelan a poslije gradski sudac sa istim ovlaštenjima kao zagrebački sudac.895 Gradske suce birali su građani. Ponegdje je izbor morao potvrditi kralj. Jedino u Perni suca defensora je kralj imenovao.896 Bitna značajka gradskih prava bila je u nezavisnosti od kraljevske županije i vlastelinovog suda. Međutim ipak u toku XIII st. neki gradovi su u sudovanju bili kako smo vidjeli djelomično ovisni od župana ili kaštelana utvrde. Ovisnost se očitovala samo u kaznenim procesima jer je kazneni postupak bio glavni instrument prisile na priznavanju državne vlasti a isto tako izdašni izvor prihoda, jer su se kazne tada izricale najvećim dijelom u novcu, a i globe su bile novčane. Da Ii je u ovom periodu gradski načelnik odnosno sudac vršio još neke poslave ne može se sa sigurnošću utvrditi. Logično je zaključiti da su se gradski suci brinuli za izbore tj. tko ima pravo glasati, tko može biti izabran i tko je legitimno izabran. 887T. Smičiklas, n. dj. IV, 173. 888T. Smičiklas, n. dj. IV, 490. 889T. Smičiklas, n. dj. III, 87-91, 186, IV, 166.

890T. Smičiklas, n. dj. III, 423. 891T. Smičiklas, n. dj. III, 346. 892T. Smičiklas, n. dj. III, 252. 893T. Smičiklas, n. dj. IX, 479. 894T. Smičiklas, n. dj. XI, 344. 895T. Smičiklas, n. dj. XII, 373. 896T. Smičiklas, n. dj. III, 252.

156

Pored suca kao nosioca sudske vlasti javljaju se još stari suci (antiqui judices seniores, maiores), vljećnici (consiliarii), prisežnici (zaprisegnuti građani - cives jurati) i zajednica građana (communitas civium, universitas civium). Stari suci, vijećnici, prisežnici u XIII - XIV st. još ne predstavljaju gradsko vijeće ili magistrat. Oni imaju samo u nekim gradovima izvjesnu funkciju (npr. u Virovitici sude s gradskim sucem, 897 u Zagrebu rješavaju žalbe protiv presuda grad skog suca).898 Zajednica građana u XIII—XIV st. ovlaštena je vršiti izbore svog suca a vjerojatno i vijećnika te prisežnika. U periodu poslije donošenja kraljevskih dekreta iz 1405 g. 899 gradski sudac je vodio izbore, dao objavljivati naredbe kralja i drugih funkcionera, obavljao poslove koje su mu povjerili građani te se brinuo za izvršenje odluka magistrata (tj. grad- skog vijeća sastavljenog od gradskog suca i većinom od šest do dvanaest pri- sežnika ili vijećnika).900 Gradsko vijeće ili magistrat je vršilo poslove koje mu je država prepustila (sudski, vojni i financijski poslovi), zatim je vršilo poslove administracije gradskih poslova (izbori, rješavanje po prijedlozima, zastupanje interesa građana), donosilo razne odredbe obavezne za sve građane i one koji borave u gradu a u nekim gradovima vršio i izbor župnika.901 Zajednica građana nije ostala svagdje jedinstveno tijelo. Negdje su svi građani (tota communitas) izabirali među sobom između 50 i 100 građana (electa communitas, cives electi). Oni su vršili slijedeće poslove: 1. redovne, što znači vršiti izbore članova magistrata i vršiti nadzor nad njihovim radom i 2. izvanredne što znači rješavati sve probleme koje zatraži sudac i ostali članovi magistrate.902 Od ostalih prava koje su građani uživali već u toku XIII i XIV st. treba posebno naglasiti pravo iseljenja i useljenja (u Križevcima kmetovi nisu mogli useliti), pravo raspolaganja imovinom za života i za slučaj smrti čuvajući u principu juris- dikciju gradskog sudišta, pravo držati sajam (obični i svečani), pravo sjeći šumu ili loviti, oslobođenje od nekih davanja (npr. u Virovitici davati “pows”currus i “zalusina”).903 Obaveze grada sastojale su se prije svega od novčanog davanja (census, collecta) koje je bilo odredeno ili u paušalnom iznosu ili u iznosu po jednoj porti. Gradska uprava dijelila je paušalni iznos među svoje građane i druge stanovnike prema imovnoj snazi. Ova se mjerila po pravilu po zemljišnom ili kućnom posjedu. Ako je porez utvrđen po portama, u tom slučaju građani plaćaju po “porti” 897T. Smičiklas, n. dj. III, 423. 898T. Smičiklas, n. dj. IV, 173.

899T. Smičiklas, n. dj. Dva su kraljeva dekreta iz 1405 godine koji se odnose na reguliranje položaja gradova; tzv. Drugi dekret (vidi CJH, I, 171-174) i Treći dekret (vidi CJH, I, 177-180). 900Ch. dEszlary, n. dj. II, 256. 901Ch. d'Eszlary, n. dj., II. 257-258.

902Ch. d'Eszlary, n. dj., II. 259. 903 T. Smičiklas, n. dj., III. 423.

157

(dvornom mjestu) bez obzira koliko ima selišta unutar jedne porte. Dan plaćanja je isprva blagdan Sv. Martina a kasnije se dan plaćanja mijenjao. Formalni temelj plaćanju tog poreza smatrala se obaveza davati naknadu za dodijeljenu slobodu i kraljevu zaštitu.904 Neki gradovi su posebno plaćali porez za dodijeljenu zemlju,905 a neki za podijeljeno im sajmišno pravo: Perna dvije trećine tržnih pristojbi, 906 Križevci isto dvije trećine tih pristojbi.907 Porezi su pripadali kralju ali doskora ih je ubirao ban. Pod kraljem Matijom bio je uveden opći državni porez (tributum fisci regalia) koji se odmjerivao po portama. Iz jednog dokumenta kralja Matije moglo bi se zaključiti da su i gradovi plaćali marturinu.908 Međutim, marturina se inače nikada ranije nije spominjala kao gradski porez. Ovdje se treba pod marturinom shvatiti opći državni porez. Pored poreza gradovi su bili dužni i na druga podavanja. Najčešće bili su dužni na ugošćenje kralja, hercega i bana. Ponegdje su bili dužni osigurati konak, ali konak je ban plaćao. 909 Kralj Sigismund je nametnuo 1405 god. svim gradovima obavezu novogodišnjih darova uz koje su bili dužni nešto nadodati za kraljevog vratara i konjušara.910 No, pored ovih redovitlh davanja često su bila određena iz- vanredno posebna davanja koja je propisivala gradska uprava kao gradski namet u korist grada. Osim toga, neki gradovi su bili dužni pružati besplatno podvoz (currus, pows), hranu za vojsku, crkvenu desetinu. Zagrebački Gradec je bio dužan u prvo vrijeme ići vojevati s kraljem sa deset potpuno oboružanih vojnika na svoj trošak uz obavezu dati stoku za na put, ako kralj ushtjedne ići u rat u primorske strane ili u Korušku ili Austriju. Poslije 1258 god. umjesto ovog servicija grad je bio dužan davati redovito godišnje 200 pensa.911 Gradove su osnivali ne samo kraljevi već i pojedini bogati vlastelini. Zagre- bački biskup je osnovao više gradova, tako 1244 Novi Zagreb (villa zagrabiensis), Nova Čazma (spominje se već 1232 g.), Vugrovec (Libera villa de Ugra).912Od nabrojenih gradova najviše znamo o Vugrovcu. Po njegovom privilegiju građani su sami sebi izabirali svog načelnika (maior villae). On sudi zajedno sa “starcima” grada u građanskim sporovima a u kaznenim procesima koji nastaju zbog uboj- stva, razbojstva, krađe i paleža, ranjavanja i tučnjave za vrijeme sajmišnog dana sudili su zajedno s vugrovečkim kaštelanom. Građani su imali pravo da održavaju svake nedjelje svečani trg bez obaveze

904Upor. Povelju grada Križevci iz 1252 godine (T. Smičiklas, n. dj., IV. 490) grada Varaždina iz 1357 godine (T. Smičiklas,n. dj. XII, 417).

905T. Smičiklas, n. dj., IV. 123. 906T. Smičiklas, n. dj., III. 252. 907T. Smičiklas, n. dj., 490.

908I. K. Tkalčić, Povijestni spomenici sl. kr. grada Zagreba, Zagreb, 1894, II, 335. 909T. Smičiklas, n. dj., IV. 164.

910Art. 13; 1405/I, Vidi CJH, I, 169 911T. Smičiklas, n. dj., V. 100.

912„Villa Zagrabiensis nec non hzospites de vico Latinorum ad ipsam pertinentes“. Upor. I. K. Tkalčić, n. dj. I, 19; Nova Čazma, vidi T. Smičiklas, n. dj.369, Vugrovec, vidi T. Smičiklas, n. dj. VII, 217.

158

na plaćanje bilo kakvog tributa, nadalje, da se slobodno isele i da slobodno raspolažu imovinom. Obaveze građana sastojale su se u plaćanju godišnje triju maraka (600 denara), davanju “darova” tri puta godišnje u naravi u korist biskupa i “darova” u korist vugrovečkog kaštelana. Bili su oslobođeni podvoza i poštarske službe. Zagrebački kaptol je također osnivao privilegirane zajednice građana (npr. Nova Ves,913 Opatovina,914 i dr.). Ivanovci su također osnovali grad Čiče u Turopolju (1293). I ovdje je na čelu grada bio villicus koji je imao pravo suditi u građanskim parnicama a u kaznenim zajedno sa čičanskim preceptorom. Građani su također imali pravo iseliti i raspo- lagati imovinom oporučno uz jedini uvjet da nasljednik bude pod jurisdikcijom grada. Obaveze su se sastojale u plaćanju 40 denara ili u naravi (jedna junica) te u dužnosti na predaju “darova”.915 Svjetovni vlastelini su također osnivali gradove u toku XIII i XIV st. Obzirom da se nisa sačuvale isprave o dodjeljivanju privilegija otežano je utvrditi strukturu vlasti tih gradova, prava te obaveze njegovih građana. Međutim, ti gradovi kao i oni koji su osnovali zagrebački biskup, Templari i lvanovci nisu se razvili u zna- čajne političke faktore jer su bili čvrsto vezani uz vlastelina i njegov nadzor te bili osnovani na mjestima gdje su vlastelini željeli razviti obrt i trgovinu ali gdje nisu bili osigurani uvjeti da se ovi razviju. Svi gradovi koje su osnivali kraljevi također nisu postali razvojem značajni faktori u podjeli državne vlasti. Tako je razvoj tih gradova i doveo do razlikovanja: kraljevski slobodni gradovi i poveljena trgovišta početkom XVII st.916 Oni gradovi koji su bili u sudovanju vezani uz županiju ili kastelanat većinom su ostali neraz- vijeni a neki su čak postali i sela (Perna). U najboljem slučaju ubrajali su se u oppida privilegiata (Krapina). Jedna od najvažnijih institucija u gradovima na području vladanja Slavonijom bila je cehovska organizacija. Cehovi su bili organizirana udruženja zanatlija u određenom gradu sa određenom samoupravom. Oni su bili od velike važnosti jer su posrednim putem regulirali zanatsku proizvodnju a u kasnijem razvoju i odre- đivali cijenu zanatskih proizvoda. Osim toga oni su regulirali konkurenciju u gradu i isključivali konkurenciju zanatlija u selu. Na taj način oni su vremenom postali kočnica privrednog razvoja. Na kraju, oni su formirali cehovsku prinudu, jer je vršenje nekog zanata bilo dozvoljeno samo članovima ceha tog zanata. Cehovi su imali svoje statute koje je izdavao i potvrđivao kralj ili vlastelini. Potvrđivali su se prilikom svake izmjene vladara ili vlastelina. Često je trebala i gradska uprava dati svoju suglasnost. Iz povelje koju je izdao kralj 1466 g. a kojom je dozvolio osnivanje postolar- skog ceha u zagrebačkom Gradecu, saznajemo da su takva udruženja “pučki na- zvano ceh” već postojala ranije u drugim kraljevskim gradovima a da su se prava cehova sastojala u tome da mogu 1. postojati i da

913I. K. Tkalčić, n. dj., I. 172-173. 914I. K. Tkalčić, n. dj., II. 385. 915T. Smičiklas, n. dj., VII. 133-135. 916Art. 13; 1608 ante coronationem. Vidi CJH, I, 633-634.

159

njihova prava mora poštivati gradska uprava, 2. svake godine imenovati između sebe dekana ceha ili meštra koji će upravljati udruženjem i koji će sve sporove što izbiju u vezi s njihovim zanatom tj. u vezi sa obrtom i samim izrađenim produktima kao prvi ispitati, pretresti i riješiti, 3. da nitko ne smije zanatlije dovoditi pred sud gradskog suca i prisežnika niti pred sud drugih sudaca u bilo kojem sporu koji se tiče obrta udruženja i samih izrađenih predmeta nego samo tada kada je takve sporove prethodno raspravio i presudio meštar udruženja; 4. nitko ne može među zanatlijama iste struke postati majstor obrta i rada kojeg udruženje neće smatrati sposobnim za taj zanat i kojeg ne primi za majstora i za člana udruženja meštar udruženja te koji ne plati udruženju tri zlatne forinte a meštru i drugim majstorima jedan ručak, 5. ni jedan zanatlija koji nije član udruženja ne smije se baviti svojim zanatom u gradu; 6. ni jedan strani zanatlija ili trgovac ili preprodavalac ne smije prodavati u gradu svoje ili tuđe proizvode osim u vrijeme godišnjih sajmova.917 Na području vladanja Hrvatskom nije osnovan ni jedan kraljevski grad ali je postojao znatan broj trgovišta (varoši) čiji su građani (cives, purgari) uživali određdene sloboštine. Obično su ta trgovišta bila smještena pod utvrdama. Tu su se naselili zanatlije i trgovci koji su zahvaljujući izdatim sloboštinama vlastelina uživali neka prava koja nisu imali kmetovi. Stanovnici izvan gradskih međa (mira) nazivali su se varošani a unutar građani. Prava građana u raznim trgovištima nisu bila jednaka. Ponegdje su se njihova prava jedva razlikovala od kmetskih. Privilegirani položaj trgovišta očitovao se u osnovi tako što su ta trgovišta vršila prava koja im je vlastelin dodijelio. Budući da su mnogi takvi privilegiji dati usmeno ili prećutno, to je razumljivo da je i za ova trgovišta otežano dati pregled strukture njihove uprave i prava njihovih građana.918 U području Vinodola poznati su krajem XIII st. gradovi (utvrde) koji su imali određenu samostalnost u upravljanju. Imali su suca koji je sudio u građanskim parnicama dok je kaznene procese vodio knez. lzgleda da je knez rješavao u svim parnicama ako je tako odredio. Knez je mogao tražiti od građana govedo i brava ali je morao platiti.919 U modruškom kneštvu razvio se u XIV st. “trg” Modruš ispod frankopanove utvrde Tržan, a u XV st. spominje se kao “grad”.920

U gackom kneštvu razvio se grad Otočac.921 No na području kojim su vladali krčki knezovi najbolje nam je poznat položaj njihovog grada Senja. Prema Senjskom statutu iz 1388 g. svi građani unutar grada i oni sa izvangradskog teritorija uživali su svoju vlastitu unutrašnju upravu imajući svoje vijeće svoje suce i svoje činov- nike. Vijeće su sastavljali plemići i vijećnici. Vijeće je biralo gradske suce a knez je određivao svoje suce. Knez je imao i svoga zastupnika u vijeću - potknežina. Sudsku funkciju vršili su zajedno gradski i kneževi suci, ali kneževi suci mogli su suditi i bez gradskih sudaca. Njihov djelokrug je obuhvaćao 917I. K. Tkalčić, n. dj., II. 308-310. 918V. Mažuranić, Prinosi, 347-351. 919Vinodolski zakon, MHJSM, IV, 1890. 920V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, 42-49. 921T. Smičiklas, n. dj., VIII. 432.

160

sve građanske parnice i svaki kazneni postupak. Plemići su bili oprošteni od plaćanja poreza na nekretnine, dok su pučani bili dužni plaćati takav porez i još vršiti prevoz kneza po i izvan kneštva. Svi koji su se bavili trgovinom kupljenom robom bili su dužni plaćati knezu posebni porez trgovinu.922 Dalje prema jugu u oblastima kojima su gospodarili Bribirci, Nelipići, Kurjakovići nalazimo mnoga hrvatska plemena i njihove utvrde, ali nemamo podataka o trgovištima. Varoši koje se ističu na jugu a na području su vladanja Hrvatskom bili su Skradin, Knin i Klis, ali o njima gotovo nemamo podataka. Za Skradin znamo da je tek poč. XVI st. postigao civitet.9 2 3 Na području vladanja Dalmacijom gradovi su postojali i u pravnom i u urbanističkom smislu stoljećima prije nego su se razvili gradovi na području vladanja Slavonijom i Hrvatskom. U doba lenskog tipa feudalne države Kraljevine Dalmacije i Hrvatske ti su gradovi uživali znatno veću slobodu u upravljanju i vođenju svoje privredne politike negoli bilo koji grad Slavonije i Hrvatske. Oni su se smatrali također kraljevskim gradovima9 2 4 ali njihovu strukturu vlasti nije određivao odnosno zasnivao kralj već građani sami. Kralj im je samo potvrđivao njihovo uređenje i jamčio da će ga poštivati. Oni se nisu pojavljivali kao jedinstvena upravna zajednica već svaki kao zasebni pravni subjekt. Samo tradicija ih je vezala u jednu cjelinu - Dalmaciju, a u XIV st. u očima vladara kao posebno područje vladanja. Tada su naime gotovo svi ti gradovi zauzimali znatne dijelove pa i čitavu nekadašnju kraljevsku županiju (npr. Nin) pa su predstavljali više ili manje povezani teritorij ako ne u teritorijalnom a ono u pogledu načina vladanja u tim gradovima. Oni su pripadali kralju u pogledu prava vladanja tim gradovima a sa Hrvatskom zajedno sa Slavonijom pripadali jedinstvenom Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske. Godine 1409 kralj je prodao svoje pravo vladanja dalmatinskim gradovima Mletačkoj republici pa su oni tako bili odvojeni od jedinstvenog Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske,9 2 5 ali u kraljevskom nazivu je ostao izraz Dalmacija, jer se pod Dalmacijom počelo podrazumijevati čitavo primorje do Bakra na zapadu. Nakon što je ugarski kralj početkom XII st. postao i kralj Dalmacije i Hrvatske te zakletvom jamčio dalmatinskim gradovima njihovo dotadašnje uređenje vlasti (slobodni izbor biskupa i gradskog načelnika, samostalno i nezavisno sudstvo, primjena vlastitog prava na sudovima, sloboda iseljenja) a povrh toga smatrao ih slobodnim od plaćanja tributa uz jedinu iznimku u odnosu na lučke prihode 922F. Čulinović, Statut grada Senja, Beograd 1932, Spomenica Mauroviću (P. a). 39. 43-51, 56. 923Interesantan je razvojni put Skradina. Već Konstantin Porfirogenet spominje sredinom X st. Skradin kao naseljeni grad. U istom tom stoljeću spominje se i skradinska biskupija. U XIII st. skradinska utvrda je postala oslonac bribirskih knezova. Građani su bili prisiljeni na čuvanje straže, obradu vinograda i zemlje, donošenje vode, putovanja i na druga servicija u korist utvrde. Tek 1304 godine knezovi su sklopili ugovor s građanima, kojim su sve te obaveze zamijenili godišnjim davanjem u novcu (T. Smičiklas, n. dj., VIII, 76). Knin se također spominje sredinom X st. kao nastanjeni grad. U isto vrijeme spominje se i kninska županija. Godine 1125 pod kninsku biskupiju spadao je među ostalim i grad Knin. U XIII st. bio je pod neposrednom vlašću kralja, ali je u toku istog stoljeća došao pod bribirskog kneza. Međutim mi ne raspolažemo povijesnim vrelima koja bi dala i informaciju o bilo kakvoj samoupravi grada Knina bilo pod kraljem bilo pod Bribircima ili Nelipićima koji su naslijedili Bribirce u Kninu. KIis se kao i Skradin i Knin spominje u X st. kao naseljeni grad. Bio je tada sjedište županije. Klisom su gospodarili u početku vladari a kasnije pojedini velikaši. No, podataka o samoupravi Klisa nema objelodanjenih.

924T. Smičiklas, n. dj. 473. 925Ipak izraz „regnum Dalmatiae“ nije izbrisan u diplomatičkim izvorima jer se pod Dalmacijom počelo shvaćati i ostali dio uz more koji je još ostao u kraljevoj vlasti.

161

stranaca koje je većim dijelom zadržao za sebe (dvije trećine), 9 2 6 dalmatinski gradovi su doskora kročili putem kojim su se kretali mnogi primorski gradovi na Jadranu i Mediteranu. Način upravljanja gradom u X i XI st. a pogotovo u XI i XII st. je zastario jer nije odgovarao novom prosperitetnom ekonomskom razvoju tih gradova. Zajednice građana su bile sve manje podobne za nove prilike u kojima su izrasli ljudi s velikim bogatstvom i iskustvom i koji su tražili i postizavali veći udio u vršenju vlasti. Tome su pomogle i težnje okolnih moćnih susjeda vlastelina da se nametnu gradovima kao vrhovna vlast umjesto kralja. Razumljivo je da je u takvim uvjetima porastao i utjecaj bogatih i moćnih građana u gradskoj upravi. Struktura vlasti izgrađivala se na temeljima koje su dale pravne škole u kojima se proučavalo rimsko pravo da bi se adaptiralo za tadašnje prilike. Odatle su se prihvaćala rješenja i prenosila u gradove. Do 1409 g. dalmatinski gradovi su povremeno svi a povremeno samo neki spadali pod feudalno vrhovništvo Mletačke republike.9 2 7 U vrijeme kada su gradovi priznavali vrhovnu vlast mletačkog dužda i drugih organa odlučivanja u Mletačkoj republici, gradovi su po pravilu bili vazali a dužd senior uz uvjet da kao vazali Venecije neće ratovati protiv kralja i da se virtuelna kraljeva prava imaju sačuvati. Ipak, različiti odnosi prema vladaru i senioru, a onda posebno prema vladaru i susjednim mogućnicima, davali su različite uvjete razvoja samostalnosti i unutarnje izgradnje vlasti. Prvi vjesnik izgradnje nove._,strukture vlasti predstavljala je pojava konzula na čelu grada u drugoj polovici XII st.9 2 8 Dotada su na čelu grada bili prior ili knez i biskup a sada umjesto ovih javljaju se konzuli. Njihov broj nije bio jednak u gradovima u kojima su se javljali. Tada se gubi aktivnost biskupa u javnim poslovima. Ostaju konzuli sami sa čitavom zajednicom građana. Neki konzuli su vršili uz redovne suce sudsku funkciju.9 2 9 Svakako, konzuli se javljaju kada se formirala komuna kao samostalni nosilac državne vlasti što je također jedan od osnovnih argumenata da postoji ili da se barem rađa nova struktura državne vlasti - feudalna država lenskog tipa u oblasti gradova. Čim su vanjski utjecaji učenja pravnih škola (XIII st.) bili jači to se i brže mijenjala ne samo nomenklatura funkcionera državne vlasti već i sadržaj djelokruga pojedinih funkcionera. Konzuli su imali svoju vlast koja je proizlazila iz uvjeta sredine u kojoj su nastali a potestati se javljaju također na čelu grada bili su službenici komune. No, izraz potestas nije se održao u gradovima pod kraljevom vrhovnom vlašću. U tim,gradovima su vrhovnu vlast vršili u stvari okolni moćni susjedi - knezovi, pa 926T. Smičiklas, n. dj., II, 24, 393. 927Tako su od 1116 do 1124 godine svi gradovi priznavali mletačkog dužda kao seniora a od 1160 do 1356 g. samo gradovi Osor, Krk i Rab. Grad Zadar je dijelio njihovu sudbinu uz prekide od 1181 do 1202 g., od 1242 do 1247. od 1311 do 1313, od 1346 do 1347 kada je priznavao vrhovnu kraljevu vlast. Vrhovnu vlast Mletačke republike priznavali su još Sibenik i Trogir od 1322 do 1358, Split od 1329 do 1358, Nin od 1329 do 1358, Dubrovnik (u XII st. uglavnom pod bizantskom viašću) u toku XIII i prvoj polovInl XIV st. do 1358 godine. Od 1358 do 1409 godine svi su spomenuti gradovi uključivši i Kotor priznavali kraljevu vrhovnu vlast. U razdoblju od 1167 do 1180 svi gradovi osim Osora, Krka, Raba, Zadra, bili su u sastavu bizantskog carstva. Grad Korčula sa otokom došao je ranije pod Bizant (1143 g.) all je poslije 1180 g. bio neko vrijeme pod kraljem a onda povezan s Dubrovnikom, kasnije (iza 1268 g.) bio je više ili manie, samostalno kneštvo do 1358 godine.

928T. Smičiklas, n. dj., II 137, 152 (Zadar) V. Bogišić-C. Jireček Liber Statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272, MHJSM IX, 432 (Dubrovnik). I u Splitu i Trogiru izgleda da postoje još u prvoj polovini XIII st. Upor. T. Smičiklas, n. dj., III. 453, 226, 18.

929T. Smičiklas, n. dj., II, 318, 319.

162

se je izraz knez počeo u tim gradovima redovito koristiti za gradskog načelnika. Pod vrhovništvom mletačkog dužda izraz knez (u stvari comes) imao je značenje povjerenika vlasti Republike koji je vršio takvu funkciju obično na teret komune. Naravno, i oni gradski knezovi, kada su gradovi bili pod kraljem, vršili su također svoju funkciju na teret komune, ali oni su vršili u svoje ime ili tek formalno u ime kralja. Pod mletačkim vrhovništvom jedino je krčki knez vršio svoju funkciju s nasljednim pravom,a osorski i rapski su bili povremeno feudalni knezovi a povremeno postavljeni u mletačkom Velikom vijeću. Tako su bili postavljeni i zadarski kasnije i knezovi Hvara kao i Brača, Šibenika, Trogira, Splita i Nina. Knezovi za vrijeme kraljeve vlasti uglavnom su se brinuli za svoje prihode u gradu, a onda i za održavanje pravnog poretka dok su mletački knezovi vršili vlast osobno sa svojim povjerljivim Ijudima (obično sa nekoliko vijećnika) na temelju pismene instrukcije koju su dobili u Veneciji. Oni su bili odgovorni za svoj rad nadležnim mletačkim organima vlasti pa su morali podnositi nakon odredenog vremena i završetka svog službovanja pismeni izvještaj o svom vladanju kao i o poteškoćama koje su imali za vrijeme vladanja. Gradovi pod kraljevom vlašću imali su znatno veću slobodu djelovanja negoIi oni pod mletačkim vrhovnišvom. Jedno od svojih najvećih prava koje su gradovi stekli u toku XIII st, bio je jus statuendi - pravo donositi propise za teritorij grada. Propisi su se postepeno donosili za određene slučajeve. U toku XIII st. propisi su već bili tako brojni da je sucima bila potrebna jedna kompilacija tih propisa, što su pojedinci i učinili i tako stvorili kodeks propisa – statut grada. Statutom su se regulirali struktura vlasti i sve promjene u organizaciji te vlasti, zatim robno – novčani odnosi na bazi privatnog vlasništva. Kompilatori su u svom radu koristili učenje pravnih škola. Gradovi koji su bili došli pod mletačko vrhovništvo morali su svoje statute dati na pregled organima vlasti u Veneciji. Ona je davala suglasnost na takve kodekse nakon što su propisi bili usklađeni s interesima Mletačke republike. Drugo osnovno pravo gradova sastojalo se u uživanju imuniteta tj. privilegija po kojem ni kraljevi ni bilo kojeg vlastelina funkcioneri nisu smjeli vršiti akte državne vlasti na gradskom teritoriju. To pravo nije poštivala Mletačka republika. Treće pak osnovno pravilo gradova sastojalo se u tom da su građani mogli organizirati državnu vlast na gradskom teritoriju onako kako su htjeli. Kada su se pojavili konzuli u nekim gradovima značilo je da su građani u tim gradovima formirali zajednicu građana koja je samostalno sobom upravljala i da je prema tome formirana communitas civium, commune tj. komuna. Uslijed ekonomske diferencijacije sve manje su odlučivali svi građani a i teorija pravnih škola je učila da komune ili korporacije građana imaju svoje organe. Tako se od zajednice građana izdvojila grupa građana i formirala Veliko vijeće tj. prvo se odvojila skupina ljudi koji su svojim znanjem i iskustvom trebali pomoći zajednici građana u rješavanju probIema. Veliko vijeće je uskoro preuzelo na sebe izbor sudaca koji su od ranije već postojali kao zasebne institucije. Ono je izdavalo propise, raspoređivalo i odobravalo izdatke, podijeljivalo povlastice, darove, davalo neobrađene zemlje komune u zakup. Ono je ne samo biralo suce već i mijenjalo i opozivalo sve funkcionere u gradu, na njegovom području i u mjestima koja su bila podložna. Ukratko u Velikom vijeću bila je kako se navodi u dubrovačkom statutu, sva vlast komune.

163

U toku XIII st. svi su dalmatinski gradovi imali svoje vijeće.930 Vremenom, već u toku XIII st. formirano je i Malo vijeće (consilium parvum), koje su sačinjavali knez (podestat ili rektor) sa sucima i sa određenim brojem vijećnika. Malo vijeće je imalo onaj djelokrug koji mu je odredilo Veliko vijeće. Ipak važilo je načelo da ono što se ima izvršiti da treba najprije iznijeti pred Malo vijeće. Hitnije stvari ono je rješavalo samo a važne ono je predlagalo Velikom vijeću ili kome drugome. Malo vijeće po potrebi je sazivalo više forume da bi pretresali teža pitanja.931 Kod većine komuna stvarala su se još i druga vijeća kao Vijeće mudrih ili Vijeće umoljenih. Vijeće dvadesetorice kao stalni kolektivni organi vlasti i druga vijeća kao povremeni. Vijeće umoljenih ili mudrih (consilium rogatorum ili consilium sapientium) bili su od većeg značenja jer su ona pretresala samo najteža pitanja za koja ih je ovlastilo Veliko vijeće.932 Knez se smatrao izvršiteljem svih odluka i propisa koje je izdalo Veliko vijeće. Pod mletčkim vrhovništvom knez je obično imao socius-a, kancelara i nekoliko oboružanih vojnika koji su bili kneževa pratnja. Isto tako knez je imao po potrebi vikara koji je vršio kneževu funkciju na određenom teritoriju. Vikar je upravljao i sudio uz suce svog teritorija na način kao da tu funkciju vrši knez. Kancelar je uglavnom bio izučeni pravnik koji je davao knezu pravne savjete, ali je također vršio dužnost notara (ispostavljao imbreviaturae). Ovi su sačinjavali za- jedno s knezom savjetnicima i sucima mletački „rezimento“ na području komune.933 Suci su vršili prvenstveno sudsku funkciju ali uz to oni su obavljali i druge poslove koje im je povjerio knez ili Veliko vijeće. Davali su obavezno savjete knezu i radili su po njegovom uputstvu te obavljali poslove za komunu. Pod Venecijom bilo je sudaca koje je izabirao i postavljao knez a i onih sudaca koje je biralo Veliko vijeće komune. Broj sudaca je bio različit u raznim komunama. U većim komunama postojali su posebni suci za pojedine sporove. Suci su sudili u vijećima. Pod mletačkim vrhovništvom kaznene slučajeve sudili su uvijek suci zajedno s knezom. Veliko vijeće i suci su predstavljali komunu odnosno gradsku zajednicu. Budući da su suci bili članovi Velikog vijeća ponekad se to vijeće navodi da predstavlja čitavu komunu. U toku XIV st. Veliko vijeće se zatvara. lzglasava se u Velikom vijeću propis da članom tog vijeća može biti samo 930O velikim vijećima dalmatinskih komuna na temelju njihovih statuta upor.: I. Sindik, Komunalno uređenje Kotora od polovine XII do početka XV stoljeća, SAN Beograd 1950, 89; K. Vojnović, O državnom ustrojstvu republike Dubrovačke, Rad JAZU, 103, 46-50; A. Cvitanić, Pravno uredenje splitske komune po statutu iz 1312 godine, Split 1964, 69-70; I. Strohal, Statut i reformacija grada Trogira MHJSM 9, 11: A. Cvitanić, Srednjovjekovni statut bračke komune iz godine 1305. Supetar 1964, 39-41; I. Beuc, Statut zadarske komune iz 1305 godine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, II 1954, 511-517, 518, 520; Isti, Osorska komuna u pravnopovijesnom svijetlu, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, I, 1953, 46, 96-102. 931O instituciji Malog vijeća u dalmatinskim komunama na temelju njihovih statuta upor.: I. Sindik, n. dj. 93; K. Vojnović, n. dj.. 4045; A. Cvitanić, n, dj., (Split) 73-75; I. Strohal, n. dj., 9; I. Beuc, n. dj., (Zadar) 511; A. Cvitanić, n. dj., (Bračka komuna) 41, U osorskoj komuni nije postojalo Malo vijeće nego „rezimento“ koji je bio sastavljen od kneza i njegovih savjetnika, sudaca i kancelara. Upor. I. Beuc, Osorska komuna, 70. 932O ostalim vijećima upor.: I. Sindik, n. dj., 94; K. Vojnović, n. dj., 54. 66; A. Cvitanić, n. dj., 82, I. Strohal, n. dj., 12; I. Beuc, n. dj., (Zadar) 511; A. Cvitanić. n. dj., (Brač) 41. U osorskoj komuni nije postojalo ni jedno drugo vijeće. Upor. I. Beuc n. dj.. (Osor) 70.

933O knezu na osnovu statuta dalmatinskih komuna upor. I, Sindik, n. dj., 95-97; K. Vojnović, n. dj., 36, 38; A. Cvitanić, n. dj., 75, 81; I. Strohal, n. di., 10; I, Beuc, n. dj., 511-513; A. Cvitanić, n. dj., (Brač) 42; I. Beuc, n. dj., (Osor) 33-43, 69-90.

164

onaj čiji je otac ili otac i djed po ocu bio član Vijeća. Do zatvaranja vijeća svaki građanin mogao je postati članom vijeća. Zatvaranjem Velikog vijeća stvoren je ustvari gradski patricijat koji je tako zadržao za sebe izbor funkcionera. U nekim komunama otada sudac je mogao biti samo nobilis tj. član Velikog vijeća. Broj članova Velikog vijeća bio je različit u raznim komunama. U velikim bilo ih je i do 120 članova.934 Iako se formiralo Veliko vijeće ipak ostali građani koji nisu ušli u vijeće nisu bili još uvijek isključeni od odlučivanja. Oni su i nadalje odlučivali u donošenju statutarne odredbe ili čitavog statuta, pri sklapanju ugovora o prijateljstvu i nenapadanju s drugim gradovima i dr. Svi su građani bili još aktivni u toku XIII st., negdje više negdje manje ali njihovo učešće u vlasti po pravilu nestaje u XIV st.935 Uz suce slijedili su po važnosti funkcije egzaminatora čija se djelatnost najjače odrazila u sudovanju te pri ispostavljanju isprave o završenim pravnim poslovima. Njihov broj je također bio različit a u nekim komunama nisu bili ni uvedeni kao funkcija. Za komunu je bila važna funkcija kamerara koji su vodili brigu o prihodima i rashodima komune te rashodima komune te advokati koji su se brinuli po pravilu o interesima komune a onda i o interesu udovica i siromašnih. Niže funkcije komune bili su justicijariji (koji su vršili nadzor nad mjerama i utezima), procjenitelji šteta, placariji koji su publicirali odredbe Velikog vijeća i kneza te drugi. Niže funkcije su bile također izborne kao i više ali su se mogle izborom dodijeliti i vijećnicima koji nisu mogli biti birani za više funkcija i pučanima. Funkcije su trajale određeno vrijeme (1 mjesec, 6 mjeseci ili godinu ili drugačije kako je to statut određivao).936 Na području kneštva osorsko-creskog, krčkog i hvarsko-bračkog knez je pod mletačkim vrhovništvom vršio svoja prava na području koje je obuhvatalo više komuna. Cresko-osorski knez vršio je tako vlast nad osorskom, creskom, lubeničkom i belskom komunom. No, na čitavom otoku Cresu i Lošinju primjenjivao se jedinstveni statut. U XIII st. Osor, Beli i Lubenice imali su po dva svoja suca a Cres tri svoja suca. God. 1276 pomenuti suci se javljaju zajedno sa vijećima svojih komuna.937 U krčkom kneštvu koje je 1260 god. postalo nasljedno postojao je niz utvrda (kaštela) kao i u Vinodolu, koji se pojavljuju sa svojim sucem i satnikom a posebno grad Krk u kome je sjedište biskupa. Poč. XIV st. knez je organizirao vlast tako da uz pomenute suce i satnike on postavlja jednog 934O sucima u dalmatinskim komunama na temelju njihovih statuta upor.: I. Sindik, n. dj., 109; K. Vojnović, Sudbeno ustrojstvo republike dubrovačke, Rad JAZU 105, 4; A. Cvitanić, n. dj., 73-74; I. Strohal, n. dj., 12; I. Beuc, n. dj., 724-733: A. Cvitanić, n. dj., (Brač) 41; I. Beuc, n. dj., (Osor), 42, 107-111.

935O skupštinama građana upor.: I. Sindik, n. dj., 89; V. Bogišić-C. Jireček, Liber statutorum civitatis Ragusii, I, 1, 3, 23, II, 2 i drugi. U Zadru su skupštine građana odigrale svoju ulogu posljednji puta u vršenju vlasti prilikom sklapanja ugovora o miru s mletačkom republikom 1204 i 1247 g. Upor. I. Beuc, n. dj., (Zadar) 512-515.

936O funkcionerima u dalmatinskim komunama na temelju njihovih statuta upor.: I. Sindik, n. dj. 98-100; K. Vojnović, n. dj., 121-123, 134; A. Cvitanić, n. dj., 75 i sl.; I. Beuc, n. dj., 512-521; A. Cvitanić, n. dj., (Brač) 45-52; I. Beuc, n. dj., (Osor), 112-124.

937I. Beuc, Osorska komuna, 38, 52.

165

dvornika i jednog suca. Satnika je birao kaštel a knez je imao pravo potvrditi izbor. U samom gradu Krku knez je imao svog vikara (vicecomes) koji ga je zastupao u funkciji kneza. Uz suca komune kojeg je biralo Veliko vijeće knez je postavljao svog suca. Sporovi između ovih sudaca rješavali su se u Velikom vijeću.938 U hvarsko-bračkom kneštvu knez je bio postavljen za čitav teritorij otoka Hvara, Visa i Brača. U XIV st. bračka komuna je bila potpuno osamostaljena tako da je hvarska komuna sa Visom imala svoj statut iz 1331 a bračka komuna svoj iz 1305 g. Međutim, oba statuta imaju gotovo identičan tekst (prve tri knjige) samo su nazivi komuna različiti. Struktura vlasti je identična: knez, Veliko vijeće, Malo vijeće, suci, kancelar, kamerari, justicijari i drugi niži funkcioneri. Otok Vis je spadao u hvarsku komunu, imao je svog vlastitog suca.939 Otkada su Velika vijeća bila zatvorena pučanima posebno oni bogati tražili su učešće u vršenju vlasti. U toj borbi za vlast bratovštine su odigrale znatnu ulogu. Bratovštine su bile organizacije katoličkih vjernika za unapređenje pobožnosti, humanitarnosti i socijalne zaštite članova bratovštine. Bratovštine su imale svoj statut u kojem su bile regulirane dužnosti i prava članova. Godišnje su redovito održavali skupštine. Ove bratovštine se javljaju u toku XIII st. Njihovi sastanci su služili pučanima vremenom ne samo za unapređenje ciljeva bratovštine već i za ilegalno sastajanje i raspravljanje o odlukama nobila u Velikom vijeću.940 3. Društvena struktura Društvena struktura u Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u toku XIII i XIV st. nije bila jedinstvena. Razlikovala su se tri područja, koja su se uglavnom podudarala s područjima vladanja (Slavonijom, Hrvatskom i Dalmacijom). I unutar svakog područja razvoj društvene strukture nije bio jedinstven. I tu su postojale etape razvoja. Na području vladanja Slavonijom razlikovala su se dva perioda: prvi, u kojem su još postojale kraljevske županije ali i moćna samostalna vlastelinstva (XIII i prva polovina XIV st.) i drugi, u kojem su uz samostalna vlastelinstva postojale sve više organizirane županije nobila (druga polovina XIV i XV st.). U prvoj fazi razvoja društvena struktura se sastojala od sIijedećih slojeva: 1) vlastelini na čelu s kraljem i hercegom; 2) kraljevi servijenti kao novi povlašteni sloj; 3) slobodnjaci; 4) poluslobodnjaci i 5) servi.

938V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, I. Od najstarijih vremena do gubitka otoka Krka, Zagreb, 1901. N. KIaić, Knezovi Frankapani kao krčka vlastela, Krčki zbornik, I, Krk, 1970. Upor. S. Ljubić, Listine, I, 91-97, 114-119.

939Š. Ljubić, Statut otoka Hvara, MHJSM, 3, A. Cvitanić, Srednjevjekovni statut bračke komune iz godine 305. 940Prva pravila bratovština poznata su nam iz Gruža (Dubrovnik iz 1290 .godlne) i iz Krka (1300 g.) Upor.: T. Smičiklas, n. dj., VI, 699, VII, 363. U Zadru se pojavila u XIII st. i bratovština postolara. Prema F. Blanchi-u u Zadru se spominje prvo obrtničko udruženje već 1176 g. Upor. F. Bianchi, Zara christiana, I. 507-508. 0 bratovštinama i obrtnim udruženjima u Dubrovniku vidi K. Vojnović, Bratovštine i obrtne korporacije u republici dubrovačkoj od XIII do konca XVIII vijeka. I, II, MHJSM, 7.

166

Vlastelini su bili svjetovni ili crkveni. Kod svjetovnih vlastelina razlikovali su se baroni od ostalih vlastelina. Baroni su bili državni veIikodostojnici (jobagiones regis) tj. ban i župani te novonastali knezovi. Ti se baroni kasnije javljaju u vrelima pod nazivom magnates. U literaturi se taj izraz prevodi sa velikaši. Ostali vlastelini se već u toku XIII st. pretvaraju u kraljeve, hercegove ili velikaševe servijente, neki u slobodnjake a neki čak u poluslobodne kmetove. Crkveni vlastelini su bili biskupi, opati, prepošti i nadstojnici samostana ili reda koji su imali svoje kmetove. Oni se kasnije u vrelima javljaju pod nazivom praelati. O vlastelinima bila je riječ kod analize položaja vlastelinstva. Treba ponovo naglasiti da su vlastelini bili osnovni nosioci državne vlasti ali da ta vlast nije bila jednako raspoređena među vlastelinima. Bogati vlastelini vršili su na svojim vlastelinstvima gotovo svu državnu vlast a kralj odnosno herceg je. Bio samo prvi među jednakima. Dešavalo se da su kraljevi funkcioneri vršili u određena vremena vrlo malo vlasti a bogati vlastelini da su vršili čak presudni utjecaj na kralja i hercega u vršenju njihove vlasti. Nezavisni vlastelini su davali glavno obilježje ove države lenskog tipa. Kraljevi servijenti (naziv koji se već u XIII st. počeo zamjenjivati s izrazom nobiles da bi sredinom XIV st. u potpunosti prevladao) predstavljali su novi društveni sloj. I o njima je ranije bila riječ. To su bili ustvari novi mali vlastelini s obavezom da ratuju na svoj trošak za kralja u granicama kraljevog vladanja a preko granice na kraljev trošak. Bili su oslobođeni od bilo kojih davanja u korist kralja i uživali su kraljevu zaštitu. Oni su stajali pod sudbenošću kralja odnosno bana kao kraljevog namjesnika. Kralj im je garantirao položaj i prava Zlatnom bulom iz 1222 g. i potvrdama te bule iz 1231 g., 1291 g., 1298 g., 1351 godine. U drugoj polovini XIV st, kralj, ih je organizirao u zajednice nobila na čelu sa županom pa je tako formirao plemićke županije. Slobodnjaci su bili osobe koje nisu pripadale ni jednom vlastelinstvu (liberi). Jedni se pojavljuju sa svojim zemljama kao slobodna plemena (u ispravama kao ugovorne stranke ili svjedoci) a drugi kao pojedinci zemljoposjednici, trgovci, zanatlije, liječnici i sl. Pojedinci zanatlije i trgovci obično se naseljuju u blizini kakve utvrde gdje nastaju tržišni punktovi i tu većinom žive pod zaštitom vlastelina. Pojedinci su većinom strani doseljenici Nijemci, Talijani i Madžari, vremenom i Hrvati koji su napustili svoja kmetska selišta. Ako useljuju u grad ili ako dobiju od kralja ili vlastelina privilegij o zasnivanju slobodne općine oni postaju građani, purgari, varošani. No, o njihovim pravima bila je riječ prilikom analize pravnog statusa gradova i poveljenih trgovišta. Ako je slobodnjak uzeo vlastelinovu zemlju na obradu, on se većinom pojavljuje kao zakupnik čija su davanja veća ili manja što je ovisilo o ugovoru sklopljenom između njega i vlastelina. Davanja su mogla biti čak i veća nego Ii davanja kmetova.9 41 No, treba naglasiti da odnos slobodne osobe prema vlastelinu nije bio osobni već ugovoreni. On je bio slobodan da useli i da iseli. Kod iseljavanja morao je voditi brigu da ne prouzroči vlastelinu štetu zbog neizvršenja svojih ugovorenih obaveza.94 2 Slobodnjaci se u vrelima XIII i XIV st. 941T. Smičiklas, n. dj., III, 117 942T. Smičiklas, n. dj., III, 105.

167

pojavljuju na području vladanja Slavonijom pod nazivom hospites prije nego postanu građani, purgari ili varošani. Hospites su stekli Zlatnom bulom iz 1222 god. jamstvo kralja da će poštivati sva njihova prava koja su im od početka data.9 43 Sloj poluslobodnih formirao se oko utvrda kraljevskih županija. U XIII st. ovaj je sloj obuhvaćao jobagijone utvrde i kastrenze. Prilikom prelaska kraljevskih županija u ruke moćnih vlastelina njihov status nije se u početku izmijenio. U kasnijem razvoju oni su kao bivši jobagijoni kraljevih utvrda postajali većinom kmetovi ili se izgubili medu hospitima kao slobodne osobe. Samo poneki su postajali nobiles. U Zlatnoj buli iz 1222 god. kralj im je jamčio da će im poštivati prava koja im je dao kralj Stjepan I.94 4 Jobagijoni su mogli imati na dodijeljenoj im zemlji utvrde svoje kmetove i uzimati od njih feudalnu rentu. Bili su oslobođeni od plaćanja marturine i kolekte od sedam dinara, pa ako su imali kmetove ova davanja su njima pripadala. Isto tako bili su oprošteni od plaćanja tržne pristojbe. Jedino su bili dužni plaćati godišnje tribut na svinje i davati zalazninu županu i njegovom sucu. 94 5 Prema banovoj potvrdi privilegija servijentima i jobagijonima iz 1273 god. jobagijoni su bili dužni banu dati zalazninu ili hranu ili konačište.94 6 Obaveza jobagijona sastojala se u vršenju vojnog servicija u utvrdi i na drugom bojnom polju u korist kralja ne samo unutar područja kraljevog vladanja nego i izvan njega. Jobagijon nije mogao dodijeljenu mu zemlju otuđiti. Jobagijoni su pripadali pod županovu jurisdikciju i sudbenost zajedno sa svojim kmetovima.94 7 U doba opće nesigurnosti za život i imovinu kakvu pruža država lenskog tipa bogati vlastelini nastoje držati svoje vojnike i kanjanike koji će im pružati zaštitu imanja i osobe osobito kada budu na putovanju za kraljevski dvor. U XIV st. takvi vojnici i konjanici javljaju se najčešće pod nazivom predijalisti. Poznati su nam predijalisti zagrebačkog biskupa, kaptola, Ivanovaca. Crkvene osobe bavile su se po dužnosti poslovima i zadacima Crkve, a svjetovne poslove kao suđenje, vojevanje i drugo prepuštali su svjetovnim osobama da obavljaju umjesto njih. Predijalisti su bili svjetovnjaci koji su vršili prvenstveno vojni servicij u korist Crkve na temelju ugovora. Ovim su se određivale dužnosti i prava predijalista. Osim vojnog servicija predijalist je bio dužan na određena davanja: novčani tribut, darove, zalazninu. Prava su mu bila da ubire određeni dio marturine za sebe, naplaćuje određeni dio globe pri suđenju kmetova, uzima od kmetova darove te da koristi tlaku kmetova koji su živjeli na njegovom prediju.94 8 Predijalist je gubio predij ako nije redovito vršio svoj servicij.94 9 Pravni status predijalista biskupa i Ivanovaca bio je veoma sličan onom jobagijona kraljevskih utvrda, osim u jednom a to je bilo u oblasti sudbenosti. Jobagijoni su bili u potpunosti pod sudbenošću župana kao i

943Toč. 19 Zlatne bule iz 1222 godine, Vidi T. SmičikIas, n. dj.,III, 464. 944Isto. 945T. Smičiklas, n. dj., IV, 612. 946T. Smičiklas, n. dj., VI, 26. 947Toč. 5 Zlatne bule iz 1222 godine, Vidi T. Smičiklas, n. dj., III.464. 948T. Smičiklas, n. dj., VII, 370, VIII, 114-115, xi, 534, XII, 160. 949T. Smičiklas, n. dj., X, 568, 497, 514, XII, 159.

168

njihovi kmetovi, a predijalisti su bili pod sudbenošću vlastelina,9 50 ali njihovi kmetovi su bili pod sudbenošću predijalaca.95 1 Više sudstvo pripadalo je vlastelinu.95 2 Od ovih predijalista treba razlikovati one koji su uzeli od Crkve predij u zakup uz plaćanje zakupnine, a ta je mogla biti dijelom u naravi, novcu. Predije su uzimali u zakup građani, vlastelini pa čak i bogati vlastelini. Njihov odnos prema senioru temeljio se na zakupnom ugovoru.953 Kastrenzi .su živjeli na zemljama utvrda. Oni nisu vršili vojni servicij kao jobagijoni već su dopilnašali na uzdržavanju utvrde i ostalih obrambenih uređenja. Njihova davanja su bila u naravi, radu i novcu. Oni su bili ratari, stočari, obrtnici i radnici. Bili su vezani uz zemlju pa nisu mogli seliti niti raspolagati zemljom. Kralj ih je mogao zajedno s utvrdom nekome darovati, no, mogao je i uzvisiti ih u nobile što je bio rijedak slučaj. Svaki kastrenzes je imao točno određenu površinu i lokaciju svoje zemlje pa je mogao sudjelovati u razgraničavanju zemlje s osobama izvan utvrde. Kastrenzi su spadali pod jurisdikciju župana i njegovu sudbenost (kasnije kaštelana). No, sela kastrenza imala su svog villicus-a koji im je bio sudac u manjim sporovima. Kada su kastrenzi zajedno sa utvrdom ili sami bez utvrde bili darovani zajedno sa svojim zemljama, obdarenik je postao njihov vlastelin.954 Među poluslobodne osobe mogu se ubrojiti i kmetovi (jobagiones villae, civitatis, ecclesiae; rustici, coloni). Oni su predstavljali najširi sloj pučanstva. U XIII i dijelom u XIV st. oni ne sačinjavaju jedinstvenu drušvenu formaciju. Njihov položaj u to doba je bio različit jer je ovisio o organizaciji proizvodnje u vlastelinstvu, na čijoj su zemlji i radili o vlastelinstvu koji je propisivao oblik i količinu njihove feudalne rente, o plodnosti zemljišta koje su kmetovi obrađivali. Pored ovih uvjeta postojali su i drugi (postojanje redovitih sajmova, trgovišta, gradskih tržišta, moćnih susjeda koji podupiru samo svoje interese, nesigurnost prevoza robe na tržište, veliki broj mitnica, carinskih postaja i dr.) koji su usporavali ili ubrzavali razvoj vlastelinstva kao proizvodne organizacije te komutacije naturalne i radne rente u novčanu. Obzirom na pomenute uvjete očito je da u to doba niti su sva vlastelinstva proizvodila za tržište a niti su sva vlastelinstva izvršila pomenutu komutaciju. Upravo stoga i položaj kmetova u svim krajevima u isto doba nije bio jednak. U vlastelinstvima koja su nastojala da što više od svog alodija pretvore u kmetska selišta to je i položaj kmetova bio povoljniji. Radna renta je u takvim kmetskim selištima bila bitno smanjena, jer je smanjena alodijalna površina zemlje na kojoj je kmet vršio svoju radnu rentu. Pretvaranje alodijalnog zemljišta u kmetska selišta mnogi servi su dobili svoja kmetska selišta i tako postali kmetovi koji uz određena davanja uživaju dominium utile na tom selištu. S druge pak strane, u onim vlastelinstvima koja su se odlučila na šire pretvaranje radne i naturalne rente u 950T. Smičiklas, n. dj., VIII, 33. 951T. Smičiklas, n. dj., XII, 160 (Predijalac je dužan dati vlastelinu globe samo od presuda izrečenih na temelju delegiranog prava mača). 952T. Smičiklas, n. dj., VIII, 114. XII, 160. 953I. K. Tkajčić, Monumenta historica episcopatus zagrabiensis, II, 43-45. 954O kastrenzima upor. E. Laszowski, Stara hrvatska županija podgorska, Rad JAZU 138, 43-44.

169

novčanu ili barem djelomično pretvaranje kmetovi su sticali povoljniji položaj što je komutacija bila šira. Da bi kmet mogao udovoljiti obavezu novčane rente, morao je dobiti slobodu trgovanja i kretanja a te slobode su ga nukale da što više proizvodi jer što više bude proizvodio to će i veći biti njegov prihod. Osim toga, obzirom da je kmet ugovarao s vlastelinom novčanu rentu, to se i njegov pravni položaj poboljšao, jer je time kmet postao ugovorna strana a na zemlji koju je obrađivao zakupnik. On time istina nije još izjednačen sa slobodnim osobama ali nije bio više ni glebae adscriptus. Prve početke pretvaranja naturalne rente u novčanu nalazimo na području vladanja Slavonijom u toku XIII st.955 Međutim, marturina izgleda da se već' početkom XII st. davala u novcu a ne u naravi. 956 Svakako početkom XIII st. može se sa sigurnošću utvrditi novčana vrijednost marturine.957 Budući da su marturinu plaćali kmetovi očito je da su bili u mogućnosti sticati novac. Sredinom XII st. računa se da je bio vrhunac naseljavanja stranaca958 a to su bili uglavnom zanatlije i trgovci. Oni su stvarali širom naseljenog prostora tržišta gdje je kmet mogao prodati svoje proizvode. Niz gradova i trgovišta koje su osnivali kraljevi i Crkva pravno su sređivali pitanje naseobine i pomagali u formiranju tržišta. Istina u Zlatnoj buli iz 1222 g. kralj je branio biskupima da desetinu u naravi pretvaraju u novčana davanja.959 No, i on sam je odstupao od takvog stava i prije 1222 g. dozvoljavajući vlastelinu da mijenja ili da odredi konvenijentniji oblik davanja feudalne rente pazeći jedino da pri pretvaranju bude sačuvana stara vrijednost dohodaka i službi.960 U drugoj polovini XIII st. pa do druge polovine XIV st. uz marturinu pIaćali su kmetovi u novcu još i kolektu sedam dinara što je daljnji dokaz da su kmetovi ušli u proizvodnju za tržište. U XIV st. kmetovi se pojavljuju već i kao zakupnici vlastelinske zemlje. Ugovorom o zakupu ipak ne može se ugovarati o poslovima, plaćanju, radovima i darovima te o vjernosti i sudbenosti na način da se ukidaju odredbe javnog prava što znači da su kmetovi sa ugovorom i bez ugovora bili potpuno izjednačeni u svojim obavezama i pravima u odnosu prema vlastelinu.961 Obzirom da je bilo očito da su servi na alodijalnom zemljištu vlastelina imali znatno manji proizvodni učinak nego li kmetovi na svojim selištima, to su vlastelini osobito nakon tatarske provale u XIII pa onda u XIV st. nastojali da stvaraju kmetovima što povoljnije uvjete da bi na taj način

955T. Smičiklas, n. dj.,IV, 29, V, 75. 956Upor. toč. 27 Zlatne bule iz 1222 g. Vidi T. Smičiklas, n. dj., III, 466. U vrelima se prvi puta marturina spominje kao davanje 1199 godine. Upor. T. Smičiklas, n. dj., II. 339.

957Upor. T. Smičiklas, n. dj. III, 104, Art. 33: 1231. Vldi J. N. Kovachich, n. dj, I, 9. 958Ch. d'Esdary, n. dj. I, 177. 959Upor. toč. 20 Zlatne bule iz 1222 g. Vidi T. Smičiklas, n. dj., III, 465. 960T. Smičiklas, n. dj., V, 105, 324. 961O kolekti sedam dinara i marturini vidi kod analize funkcije bana.

170

privukli Ijude na svoja ispražnjena kmetska selišta, a na naseljenim zadržali kmetove i potakli ga da što više proizvodi. Jedno od osnovnih prava koje je kmet stekao zahvaljujući upravo tom nastojanju vlastelina da poveća svoju radnu snagu u vlastelinstvu bilo je pravo kmeta da iseli iz vlastelinstva i da se naseli u drugom vlastelinstvu po svojoj volji pa čak da se naseli tamo gdje ga je vukla volja. Već godine 1298 kmetovima je po prvi puta zakonom zajamčeno pravo iseljenja iz vlastelinstva.962 Ovaj propis su kraljevi i kasnije ponovno potvrđivali.963 Međutim u vrijeme kada vlastelinima nije odgovaralo proizvoljno iseljavanje kmetova ovi su povremeno nastojali da se ograniči ta sloboda kretanja kmetova. Pod kraljem Albertom Habsburškim i Jagelom I uspjeli su čak da se potpuno oduzme kmetovima pravo iseljenja. Kralj Matija je međutim smatrao kmeta slobodnim čovjekom pa im je ponovno vratio njihovo pravo iseljenja pod jedinim uvjetom da isplate zakupninu za zemlju. 9 64 No, poslije Dožine bune ponovno je donesen propis kojim se zabranilo kmetu iseljenje bez suglasnosti vlastelina.9 65 Međutim, Mohačka katastrofa iz 1526 g. doprinijela je da su kmetovima ponovno vratili pravo iseljenja. I sabor u Križevcima iz 1538 g. donio je odredbe o pravu kmetova na iseljenje određujući ujedno način na koji će kmet moći preći drugom vlastelinu i ujedno vlastelin platiti novčanu kaznu ako spriječi kmetu iseljenje. 9 66 Godine 1556 bilo je pravo iseljenje konačno detaljno regulirano zakonom zajedničkog hrvatsko-ugarskog sabora. Po tom zakonu vlastelin koji bi ilegalno sprečavao kmeta na iseljenje bio je osuđen na plaćanje velike novčane kazne.9 67 Kadgod su kmetovi bili lišeni svog prava iseljenja njihov je položaj bio bitno, pogoršan. Tada se naime ponovno ostvarila ideja da je kmet osoba koja je vezana uz zemlju. Razvojni put toga prava ukazuje ujedno i na velike poteškoće kmeta koje su nastale kao posljedica zabrane kretanja. Za vrijeme zabrane kmet nije mogao više ići na tržište, izgubio je redoviti izvor sticanja novca, pa je bio prisiljen da prodaje vlastelinu proizvode po cijeni koju je on odredio a to je značilo po pravilu biti stalno oštećen. Stoga je razumljivo da je kmet tražio „stare pravice“ i da se čak podigao na ustanak protiv vlastelina 1573. g. a i kasnije. Osim prava iseljenja kmet je u toku XIV i XV st. stekao pravnu samostalnost u pitanjima obitelji i raspolaganja svojom imovinom. Žena i djeca su bila podređena mužu odnosno ocu u obitelji a ne 962Upor. Cap. XIII part. II. Statuta Zagrebačkog kaptola. Vidi I. K. Tkalčić, Monumenta historica episcopatus zagrabiensis. II, Statut je sastavljen negdje između 1334 I 1356 god.

963Svaki kmat (rusticus ili iobagio nekog vlastelina) mogao je po svojoj volji iseliti se iz vlastelinstva sa svim svojim stvarima naseliti se na drugom vlastelinstvu ili bilo gdje drugdje, ako je namirio svoje obaveze uz zemlju (marturina-terragium) i ako je dobio dozvolu (licentia) svog vlastelina. Upor. art. 70: 1298. Vidi J. N. Kovachich.n.dj, I, 50.

964Art. 18: 1351. art. 6: 1405 (I), art. 14, 15 i 16: 1405 (II), art. 15: 1458, Vidi CJH, I, 163, 173, 174, 175, 205. Art. 11. 1468. WI .1. N. Kovachich, n. dj.. I, 194. Art. 16: 1471, art. 14: 1474, art. 39: 1486, art. 93: 1492. Vidi CJH, 1.214, 217, 236, 266.

965Art 39: 1486. Vidi CJH, I, 236-237. 966Art. 14: 1514. Vidi CJH, I, 314. 967F. Šišić, Hrvatski saborski spisi, MSHSM 36, II, 146.

171

vlastelinu. Kmet je mogao izabrati zanimanje iselivši se sa vlastelinstva. Mogao je raspolagati svojom pokretnom imovinom a i pravima korištenja na nekretninama za života i za slučaj smrti. Prema ugovoru iz 1374 g. koji su sklopili jedan vlastelin sa svojim kmetovima kmetovi su mogli iz nužde prodati svoje pravo na selište, zemlje, vinograde i drugu svoju imovinu uz jedini uvjet da kupac preuzme iste obaveze koje je imao kmet po spomenutom ugovoru. 9 68 Kmet prodavši svu svoju imovinu u pravima i stvarima mogao je iseliti kao slobodan čovjek. Važilo je naime načelo: tko slobodan dođe može i kao slobodan da ode.9 69 Prema statutu zagrebačkog kaptola iz prve polovine XIV st. ako je kmet umro bez djece a nije ostavio oporuku, pokretnine su pripadale kaptolu koji je bio dužan jedan dio predati udovici a drugi dio rodbini. Ako je pak kmet umro s oporukom ona se je morala poštivati osim u slučaju da ne ostavi kaptolu primjeren dar, jer u tom slučaju kaptol je mogao prodati pokretnine po svojoj diskrecionoj ocjeni.97 0 Kmet međutim nije imao nikakvo pravo u vršenju funkcije državne vlasti. Ipak, dešavalo se da su vlastelini prepuštali kmetovima vršenje sudske funkcije s ovlaštenjem da selo bira među sobom glavara (vesnicus, villicus) najčešće uz suglasnost vlastelina. Ovaj je mogao suditi u građanskim sporovima u vrijednosti do određenog iznosa ili čak u svim građanskim sporovima. U kaznenim procesima glavari bi obično mogli suditi samo za manja kaznena djela, jer je veća zadržao vlastelin za sebe ukoliko je i on sam uopće imao takvo pravo na osnovu dodjeIjenog privilegija ili dugotrajne prakse. Globe i kazne obično su pripadale dijelom vlastelinu a dijelom glavaru.97 1 Kmet je bio slobodan da odabere po svojoj volji način obrade i oblik kulture zemljišta na svom selištu. Bio je ovlašten da neobrađenu zemlju pretvori u vinograde ili da dade drugima zemlju pod zakup da na tim zemljama nasade vino-grade. Zakupnik je bio dužan redovito davati gospodaru desetinu od vina.9 72 Kmet je mogao naseliti na svoje selište druge osobe. Bez njegove dozvole nitko se nije mogao naseliti na njemu pripadajuće zemlje.9 73 Kmet je mogao podijeliti svoje selište među svoje sinove ali u tom slučaju svaki od njih je bio dužan na sva davanja kao da ima čitavo selište. Svaki takav odijeljeni dio smatrao se naime čitavim selištem što očito dokazuje da je vlastelin bio zainteresiran da se radna snaga sačuva na selištu na način koji je bio najbolji da proizvodnja bude što veća.97 4 Obaveze kmetova sastojale su se od raznih davanja u korist kralja, Crkve i vlastelina. Ako je vlastelin bio oprošten od davanja u korist vladara u tom slučaju kmet je bio dužan na takvo davanje u korist vlastelina. Davanja su u vrelima označena kao servitia, munera i tributa.9 75 968Art. 28, 1556. Vidi CJH, I, 456. 969T. Smičiklas, n. dj. XV, 18. 970Isto. 971T. Smičiklas, n. dj. XV, 18. 972Isto 973Isto 974T. Smičiklas, n. dj., XV. 19. 975T. Smičiklas, n. dj.,XII, 278.

172

Kmetski servicij sastojao se u radnoj renti koju je kmet vršio na alodijalnoj zemlji vlastelina. Ova je bila različita: ručana, vozna, poštarska i druga. Mogla je trajati pedeset dva dana godišnje467 ili manje ovisno o tome kakav je bio običaj i kako se ugovorilo. Vlastelin je koristio tlaku kod oranja, sijanja, žetve, kosidbe sijena, berbe, dovoza sijena, prijenosa pošte, prijevoza drva, plodova i dr. Ovaj servicij kmet je vršio u korist vlastelina. Nakon turskih provala već u XV st. kmet je bio dužan i na rad u korist države radi učvršćivanja obrambenih utvrđenja, izgradnje novih utvrda i dr. Kod ugovaranja zakupnog odnosa između vlastelina i kmeta radna renta mogla je biti i potpuno izostavljena.9 76 Kmetska munera - darovi sastojali su se uglavnom od davanja u naturi (obi-čno tri puta godišnje Božic, Uskrs, Velika i Mala Gospa ili za koji drugi veliki katolički blagdan). Darovi su obično bili neka manja količina kruha, jedna koka, jedno janje, jedna svinja, plećka, nekoliko jaja, po koji sir i dr. Jedan dar nije sadržavao sve te vrsti nego samo neke od nabrojenih.97 7 Prema kraljevom dekretu iz 1351 g. kmetovi su bili dužni davati devetinu od svih svojih plodova i vina. Propis se odnosio na sve kmetove na kraljevom i kraljičinom dobru, orače i vinogradare bez obzira na to da li su živjeli u slobodnim ili udvorničkim trgovima (osim u gradovima koji su bili utvrđeni zidinama). Isto tako taj se propis odnosio i na sve kmetove na vlastelinstvima barona i nobila. Prelati su imali pravo prvo uzeti svoju desetinu a onda i devetinu. Ako bi netko protivno postupio, kralj je zadržao za sebe pravo da ubere devetinu u svoju korist. 9 78 lako je ta kraljeva odredba imala i kaznenu sankciju ukoliko se nije poštivala na području vladanja Slavonijom izgleda da se nije poštivala kao ni druga kraljeva odredba o ukidanju marturine i uvođenju novog poreza lucrum camerae. Osim darova u korist vlastelina kmet je bio dužan dati u naravi desetinu u korist prelata. Spomenuto je da su biskupi više voljeli dobivati svoju desetinu u novcu. Tako se kod ubrane marturine po pojedinim selištima odvajala desetina u korist biskupa a onda se ostatak podijelio na tri dijela. Dva dijela su pripadala hercegu ili banu a jedan dio vlastelinu. Ako je vlastelin bio oprošen od plaćanja marturine pripadala su mu i druga dva dijela.979 U naravi je kmet obično plaćao i desetinu od svinja. Ako je imao manje od 10 svinja moglo se ugovoriti i jedan manji novčani iznos.9 80 Tributa ili novčana davanja bila su jedna u korist kralja: marturina, desetina za isplatu svinja u kraljevim šumama (decima porcorum), desetina za vinogradarenje na kraljevoj zemlji (cibriones), maltarina ili carina, sajmišna daća, tržna daća prilikom prevoza robe, njenoq izIaganja i prodavanja na tržištu, a druga su bila u korist hercega ili bana: tribut od 7 denara (collecta septem denariorum), zalusina. No o tim davanjima u korist kralja odnosno hercega ili bana bila je riječ pri analizi funkcije 976Isto 977T. Smičiklas, n. dj. XV, 18. 978I. K. Tkalčić, n. dj., II, R. Lopašić, Hrvatski urbari. MHJSM 5 18-19; I. K. Tkalčić, Urbar pavlinskog samostana u Strezi, Vjesnik Zemaljskog arhiva u Zagrebu. V 1903,

979Art. 6: 1351. Vidi CJH, I, 162. 980Z. Herkov, n. dj., II, 129.

173

bana. Ovdje bi trebalo samo naglasiti da svako ovo davanje pripadalo je vlastelinu ako je bio oprošten od tih davanja. Pored ovih redovitih daća postojale su povremeno i izvanredne. Ugovorom su vlastelin i kmetovi mogli i drukčije ugovoriti ukoliko je određena daća pripadala vlastelinu. Ugovorom se mogla predvidjeti npr. obaveza kmeta da dade novčanu ili drugu pomoć u slučaju da vlastelin bude zarobljen od neprijatelja ili mu se radi o glavi.98 1 Servi, kao dominantni oblik radne snage vlastelinstva dok je ono vodilo pridvorno gospodarenje, u toku XIII i XIV st. gotovo su nestali.98 2 Najveći broj serva postao je kmet. Samo u dvorovima ostali su kao posluga i u gospodarskim zgradama kao pomoćno osoblje. Rijetko su imali zemljište radi obrade, ali i kada su imali nisu bili dužni na kmetska podavanja pod uvjetom da su vršili inače službu serva. Njihov društveni položaj bio je najniži. Dešavalo se ipak da su i slobodne osobe uzimale službu serva i posjedovale zemlju. Prednost je bila u tome što nisu bili dužni na kmetska podavanja. Oni nisu plaćali ni desetinu biskupu.98 3 Servi su stajali kao i kmetovi pod vlastelinovom jurisdikcijom i sudbenošću. Društvena struktura u drugoj fazi razvoja (druga polovina XIV st. i XV st.) ovako je izgledala: 1) velikaši na čelu s kraljem; 2) nobili; 3) građani i 4) kmetovi. Među velikašima uz kralja nalazili su se u prvoj polovini XV st. na prvom mjestu kraljevi funkcioneri (palatin, ban, dvorski sudac, tavernik i dr.), a zatim su slijedili prelati, nadstojnici kaptola i samostana (u koliko su imali pravo ubirati desetinu) i na kraju: baroni tj. svjetovni velikaši koji su dobili od kralja povlasticu da vojuju pod vlastitim zapovjednikom, vlastitom zastavom i vlastitim grbom. Među nobilima tada su se ubrajali baroni koji nisu imali pravo vojevati pod vlastitim zapovjednikom i vlastitom zastavom tj. vlastelini s manjim brojem kmetskih sališta, zatim, među nobile su spadali niži crkveni dostojanstvenici koji nisu imali pravo ubirati desetinu i napokon masa nobila koji su zajedno s pomenutim baronima i duhovnicima bili zaštićeni novim županijskim sistemom. Građani također nisu predstavljali homogenu cjelinu. Postojale su znatne razlike u pravima građana što je ovisilo o privilegiju kojim su označena prava i ovlaštenja građana, te obaveze i opterećenja građana. Kada su u toku XV st. gradovi stekli određeno značenje u politici dvora i velikaša, pri vršenju državne vlasti dobili su utjecaj samo građani slobodnih i kraljevskih gradova. Kmetovi su u ovoj fazi razvoja društva predstavljali ustvari novi društveni sloj, koji je nastao izjednačavanjem feudalne rente poluslobodnih osoba i serva. Naime, jedan dio poluslobodnih (jobagiones castri) stekao je nobilitet, drugi dio postao je građaninom a treći dio ostao je na zemlji pa se doskora našao zajedno sa servima koji su dobili svoja kmetska selišta. Sredinom XIV st. njihova feudalna davanja su bila izjednačena. Samo jedan manji dio 981T. Smičiklas, n. dj. XV, 18. 982T. Smičiklas, n. dj. XV, 19. 983U vrelima se vrlo rijetko pojavIjuju već u XIII st. (jedan primjer nalazimo 1237 god. - vidi T. Smičiklas, n. dj., IV, 29). Isto tako su rijetki slučajevi da se servi spominju samostalno kao oslobođenici (libertini)! T. Smičiklas, III, 326.

174

serva sačuvao je svoj naziv ali sada s novim pojmovnim sadržajem. Ti su servi bili odsada samo posluga na dvoru i u gospodarskim zgradama. Na području vladanja Hrvatskom treba razlikovati kao i u Slavoniji dva perioda; prvi, u kojem su dominirali moćni vlastelini a samo ponegdje su životarile kraljevske županije (XIII st. i prva polovina .XIV st.) i drugi, u kojem su uz moćne vlasteline koegzistirale županije nobila (druga polovina XIV st. i XV st.). U prvom periodu društvena struktura se sastojala od ovih društvenih slojeva: 1) knezovi; 2) servijenti kralja i knezova; 3) slobodnjaci; 4) poluslobodnjaci i 5) servi. Knezovi (krčki, krbavski, bribirski, cetinski i omiški) razvili su se tako reći u samostalne vladare na svojim kneštvima. Bribirski knezovi su se smatrali neko vrijeme čak za neokrunjene vladare. Bili su to veoma bogati vlastelini koji su neko vrijeme bili gospodari Bosne i Huma. 984 No, o svim tim knezovima bila je riječ pri analizi vlastelinstava županija. Servijenti kralja i knezova imali su različiti status. Kraljevi servijenti su bili malobrojni i sačuvali su se na ostacima nekadašnjih kraljevskih županija. Njihov položaj je bio veoma sličan onom u Slavoniji. Servijenti knezova, u koliko se mogu tako uopće nazivati, imali su znatno slabiji položaj. No, svi ti servijenti (kraljevi i kneževi) pa i oni kojima je kralj podijelio povlastice slične servijentima kralja u vrelima se pojavljuju pod nazivom nobiles. Pojmovni sadržaj izraza nobilis u Hrvatskoj nije bio isti. Prije svega, sredinom XIII st. razlikovali su se ne bez razloga nobiles ultra Gvozd i nobiles de Croatia.985 No, među „nobiles de Croatia“ u isto vrijeme navode se knezovi Krbave, Like, Bužana, Gacke986 ali isto tako i nobiles Catichi, nobiles Mogorovići, nobiles de Lapat (Lapčani).987 Međutim u isto vrijeme javljaju se „nobiles regni“ (kao npr. omiški knezovi te drugi knezovi). Ti nobiles regni spominju se već početkom XIII st. i to ili kao kraljevi jobagijoni ili pak kao župani, biskupi ali i knezovi.988 Za sve te nobiles regni karakteristično je dakle da su nosioci državne ili crkvene vlasti. Za ostale nobile zajedničko je svojstvo da su ovlaštenici samo posebnih prava. Iako nobili nose isti naziv kao i servientes regis na području vladanja Slavonijom u drugoj polovici XIII st. ipak njihova ovlašenja nisu bila jednaka. Čak ni svi nobiles u Hrvatskoj nemaju isti drušveni položaj te ista ovlaštenja. Neki među njima nazivaju se „veri, primi et naturales regni Croatiae nobiles“,989neki su pak članovi XII hrvatskih plemena990 a nobili koji odlučuju o tome tko se ima smatrati na području njihove županije članom XII hrvatskih plemena ne nazivaju se takvim

984I. K. Tkalčić, n. dj., II, 26. 985S.

AntoIjak, Ban Pavao Bribirski „Croatorum dominus“, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 19, 10, 15, 32.

986T. Smičiklas, n. dj. IV, 182. 987T.

Smičiklas, n. dj. IV. 182.

988T. Smičiklas, n. dj.. IV, 391, V, 102. 989T.

Smičiklas, n. dj. II, 357, III,166, IV, 105, V, 296.

990T.

Smičiklas, n. dj. XIII, 186.

175

članovima već samo nobiles comitatus de Luca.991 Neki pak nobili smatraju se takvim samo na području određenog vlastelinstva992 a neki samo u mjestu gdje žive.993 Ako analiziramo ovlaštenja odnosno prava nobila na području vladanja Hrvatskom možemo ustanoviti da u raznim krajevima Hrvatske postoje različita prava i ovlašenja onih koji se nazivaju nobilima. Nobiles u Krku pod krčkim knezom sredinom XIII st. su određene osobe koje je knez učinio nobilima i koje se mogu taksativno nabrojiti a koje nikada nisu plaćale porez niti su bile dužne na kakva davanja krčkim knezovima.994 Slično je važilo i za nobile u Senju XIV st.995 Na području vinodolskog kneštva u drugoj polovici XIII st. kojim su vladali također krčki knezovi spominju se plemeniti ljudi.996 U Vinodolskom zakonu iz 1288 g. nema izričite odredbe da ovi ne plaćaju porez niti da su oslobođeni od svakog davanja u korist kneza. Međutim, u XV st. plemeniti u Vinodolu su se smatrali slobodnim osobama koje nisu bile dužne davati knezu bilo kakva davanja osim ako su uzeli kmetsku zemlju u obradu kao zakup.997 lz ovog se može zaključditi da su plemeniti Ijudi u tom kneštvu vjerojatno imali sličan status kao i nobili na Krku i Senju. Obzirom pak na sudovanje Vinodolski zakon izričito navodi da su i plemeniti Ijudi podvrgnuti kao i u kčkom kneštvu kneževoj sudskoj vlasti.998 Sredinom XIII st. četvorica Lapčana iz primorskog Lapca dobili su u Lici nenaseljeni posjed (Gomiljani u Bužanima) od jednog Gušića kao nagradu za službe koje su ti Lapčani izvršili njemu i njegovim prethodnicima u Krbavi uz uvjet da ostanu fideles darovatelju i njegovim nasljednicima i da vrše „fidelia servicia justa et honesta“. U ispravi o tome darovanju ti su Lapčani označeni kao „nobiles de Lapat“.999 Nekoliko godina kasnije (1263) na banov prijedlog kralj je potvrdio sva prava i sloboštine Lapčana uz dopunu da kralju pripada zalaznina.1000 Međutim, kralj nije nabrojao koja su to prava i sloboštine. lz jedne isprave iz 1324 g. saznajemo koja su to prava. Naime te godine je kralj podijelio privilegij nekima iz plemena Nebluh koje naziva „nobiles de Croatia“ dajući im ista prava i sloboštine koje uživaju „nobiles de Lapat“ pa ih taksativno nabraja ovako: 1. oni potpadaju pod sudbenost bana ili dvorskog suca, 2. na svojim imanjima mogu naseliti Ijude koji će im dati sve što im pripada kao gospodarima, 3. nitko ih ne može molestirati (što vjerojatno znači da im nitko ne može propisati obaveze davanja pa prema tome ni kralj ni ban ni bilo tko drugi), 4. oni imaju pravo izabrati barona 991T.

Smičiklas, n. dj. XI, 631, XIV, 268.

992T. Smičiklas, n. dj. XIV, 268. 993Toč. 75 Vinodolskog zakona. Vidi MHJSM, IV 994T.

Smidiklas, n. dj. XIII, 88.

995 996 997T. Smičiklas, n. dj. IV, 358. 998F. Čulinović, Senjski statut 999Točka 5, 54 i 75 Vinodolskog zakona. Vidi MHJSM. IV. 1000Dj. Šurmin, Hrvatski spomenici, I, 212.

176

pod čijom će zastavom vojevati kao „fidelis familiaris curiae regiae“.1001 lz ovog se dade zaključiti da su ti Lapčani bili a onda poslije Nebljusi servientes regis. Jedino ostaje otvoreno pitanje zašto kralj naglašava i određuje da Nebljusi mogu vršiti svoja prava na svojim posjedima. Na pitanje se može odgovoriti i tako da se mislilo vjerojatno na prava koja su vezana uz posjed a to znači pravo naseliti kmetove, ubirati feudalnu rentu a sami nobiles da su oslobođeni plaćanja poreza kralju i banu. Ipak posebno naglašavanje da se podijeljena prava mogu koristiti i da vrijede samo na posjedima obdarenog ili privilegiranog nije po svoj prilici bez pravnog značenja. Kralj naime 1360. g. odbija cetinske nobile u zahtjevu da im se prizna pripadnost XII hrvatskih plemena. On im pak priznaje nobilitet ali samo u mjestu kojem imaju osobnu rezidenciju.1002 Taj pak nobilitet može imati bitno manji privilegijalni sadriaj što očito pokazuje primjer iz 1345 g. kada kralj daje cetinskom knezu pravo da sudi i nobilima i to na svim njihovim posjedima oko utvrda Knin i Brečevo a pored toga daje mu pravo na servicij od tih nobila.1003 Postoje dakle osnovne razlike u pravima između kninskih i brečevskih nobila s jedne te nobila Lapčana i Nebljusa s druge strane. No, mi posjedujemo još jedan primjer o sticanju nobiliteta u XIII st. Oko 1273 god. kralj je oslobodio neke od plemena (generatio) Glamočana od tereta i podavanja odnosno službi i dužnosti na koje su oni do tada bili obavezni radi držanja posjeda Banjevac i Kašić. Kralj im je ujedno darovao te iste posjede u potpuno vlasnišvo, koje su oni ranije posjedovali kao jobagiones castri. Kralj ih je napokon uvrstio u konsorcij hrvatskih nobila tako da će unaprijed oni i njihovi nasljednici uživati slobodu koju uživaju „pravi, prvi i prirodni nobili“ u vladanju Hrvatskom. Ako uporedimo nobile Glamočana i nobile Lapčana u njihovim pravima, ne možemo utvrditi određene razlike. Izgleda kao najvjerojatnije da je kralj i jedne i druge uzvisio u red svojih servijenata. Ako bismo uzeli tekst „Pacta conventa“ iz 1102 kao mjerodavnu podlogu za određivanje prava pripadnicima XII hrvatskih plemena, u tom slučaju ta prava bi bila slijedeća: 1. Pravo

na

posjedovanje vlastitih nekretnina i vlastite imovine, 2. pravo na posjedovanje svega u miru i bez smetnji, 3. pravo na svojim posjedima držati svoje ljude i 4. pravo na oslobođenje plemena i njegovih ljudi od plaćanja poreza i davanja u korist kralju. Obaveza pripadnika XII hrvatskih plemena sastojala bi se u vojevanju na svoj trošak sa najmanje deset oboružanih konjanika po svakom plemenu a na trošak kralja u vojevanju preko Drave prema Ugarskoj i to tako dugo dok traje vojna. U ofanzivnom ratu plemena nemaju vojnu obavezu a u obrambenom samo ako netko navali na granice vladanja njihovog kralja.1004 Na temelju pak obavijesti podbana iz 1459 god. pripadnici XII plemena imala su svoje nasljedno pravo uzimajući u obzir vlasničke odnose koji odgovaraju odnosima u plemenu (generatio).1005

1001Točka 75 Vinodolskog zakona. Vidi MHJSM, IV. 1002T. Smičiklas, n. dj. V, 102-103. 1003T. Smičiklas, n. dj. V, 266-267. 1004T. Smičiklas, n. dj. II, 8-9. 1005F. Šišić, Priručnik, 494-495.

177

I na kraju, ako učinimo pregled prava nobila koja je kralj potvrdio svim nobilima 1351 god. u svim svojim kraljevinama, u tom slučaju možemo utvrditi slijedeća prava: 1) nobili na području vladanja Slavonijom, Hrvatskom spadaju pod banovu sudbenost; 2) nobili su bili oprošteni od plaćanja poreza tako da nisu plaćali ni onaj porez koji su morali plaćati slobodne osobe; 3) nobili su bili dužni vršiti vojni servicij u defanzivnom ratu na svoj trošak a u ofanzivnom su bili dužni vojevati ali na trošak kralja; 4) nobili imaju pravo ubirati devetinu od svojih kmetova; 5) nobili su imali svoje nasljedno pravo koje se podudara s onim od XII hrvatskih plemena da samo muškarci mogu nasljeđivati (prvo descendenti a onda muški rođaci).1006 Ako usporedimo prava nobila XII hrvatskih plemena koja se prvi puta javljaju s tom oznakom u vrelima 1350 g.1007 te prava koja je kralj dao nobilima svojim dekretom iz 1351. g. ne možemo također utvrditi bitne razlike. Jedni i drugi su oslobođeni plaćanja poreza, jedni i drugi su dužni vršiti vojni servicij pod istim uvjetima. Može se čak tvrditi da i u nasljednom pravu nema bitnih razlika. Jedino što je u kraljevom dekretu naglašeno da nekretnine koje nema tko naslijediti pripadaju kralju. Može se zaključiti da je kralj priznavajudi nobilitet pripadnicima određenih plemena u Hrvatskoj proširio u stvari privilegij kraljevskih servijenata na članove pomenutih generacija ili da je uobičajena prava i sloboštine određenih plemena u Hrvatskoj priznao kao legitimna prava članova tih plemena kao prava nobila. Interesantno je da su u tekstu Pacta conventa nabrojena upravo ona plemena koja su se pominjala u vrelima već u XII i XIII st. kao plemena čiji su članovi bili slobodni ljudi. Bitna razlika među nobilima na području vladanja Hrvatskom postojala je samo među onima koji su imali status ili sami bili servientes regis i onima koji su bili slobodni Ijudi ali obvezani na određeni servicij u korist vlastelina. Prvi su spadali pod jurisdikciju bana a drugi vlastelina. Prvi su bili dužni vršiti vojni servicij samo u korist kralja a drugi uz vojni servicij bili su dužni još i na druge servicije. Feudalni odnosi na principu feudalne piramide ostvarili su se samo pod Šubićima od 1292 do njihovog pada u prvoj polovini XIV st. kada su uz dotadašnje odnose između kralja i nobila formirani još i odnosi između seniora i vazala, bana i baruna, te nobila. Na području Hrvatske u toku XIII st. sloj slobodnih osoba je bio znatno širi nego Ii u isto vrijeme u Slavoniji. U Hrvatskoj čitava plemena su živjela slobodno. No, već u toku XIII st. kada se stvaraju bogati i moćni vlastelini kao krčki knezovi, Gušići, Kurjakovići, Šubići, Nelipići neka slobodna plemena postala su „tlačna“ tj. kmetska, neka jobagijonska ili kastrenzeska a neka su se djelomično raselila po slobodnim trgovištima ili gradovima. Mali broj tih plemena su postala nobilitetna. Slobodna plemena u XIV st. nalazimo većinom na onim područjima koja su bila udaljena od utvrda u kojima su stolovali pomenuti moćni vlastelini ili pak u onim predjelima za koje ni moćnici nisu bili posebno zainteresirani. Oni su ih najvjerojatnije uvrstili među svoje servientes, familiares, vojnike i čuvare od provala i pljački protivnika i konkurenata.10 08 1006Art. 5, 6, 11, 12: 1351 I § 11 confir. decret. Andreae II. Vidi CJH, I, 160-162. 1007T. Smičiklas, n. dj. XI, 631. 1008Sam ban Mladen 1312 godine spominje osobe „nobis servientes ac sub nostra dominatione barones constituti“. Upor. T. Smičiklas, n. dj., VIII, 309. Godine 1318 pak određuje svog familiarisa da bude pristav u njegovoj presudi. Upor. T. Smičiklas, n. dj., VIII, 498.

178

Slobodnjake nalazimo i u gradovima (Senj, Skradin) i u trgovištima (Modruš, Otočac, Tržić pod utvrdom Potorjan, Klis, vjerojatno i u Kninu te drugdje). U gradovima u XIV st. među slobodnjacima počeli su se izdvajati pojedinci koji su se nazivali „cives nobiles“ (o ovakvim nobilima u Krku, Senju i Skradinu bilo je već riječi ranije). Prava slobodnjaka općenito nisu bila svagdje jednaka, što je ovisilo o sporazumu između njih i vlastelina. Zanimljivo je da su građani Senja i Skradina u XIV st. bili opterećeni s radnom rentom. U Skradinu su građani uspjeli ugovorom zamijeniti tu radnu rentu s novčanom.1 00 9 Prava „purgara“ u trgovištima su bila zasigurno manja od onih slobodnjaka u gradovima. Točne razlike ne mogu se ustanoviti jer nisu sačuvani pisani dokumenti. Međutim, vrlo je vjerojatno da su se njihova prava sastojala od prava na izbor zanimanja, slobodu kretanja, trgovanja, posjedovanja nekretnina, prava raspolaganja tim nekretninama. No, isto tako je vjerojatno da „purgari“ nisu imali onakva prava samouprave i vršenja sudske vlasti kao što su imali građani nekih slobodnih i kraljevskih gradova u Slavoniji. Posebni društveni sloj u Hrvatskoj predstavljali su Vlasi. Njihova funkcija bila je u osnovi slična funkciji predijalaca u Slavoniji. Vlasi su živjeli na svojim selištima i katunima, što znači da su jedni bili naseljeni a drugi nenaseljeni. Naseljeni su živjeli u selišima a nenaseljeni u katunima. Katuni su bili nestalna naselja i to ljeti u ljetovalištima u brdima gdje su bila ispasišta a zimi u zimovištima većinom u dolinama. Neki Vlasi su živjeli na većim posjedima koje su dobili od kralja ili bana.1 01 0 Vlasi su se bavili prvenstveno stočarstvom a ratarstvom samo utoliko koliko je trebalo za ishranu onih koji su vršili vojni servicij. No ishrana je mogla biti organizirana i tako da je jedan dio Vlaha vlaške općine živio u katunima a drugi dio općine u dolini u svojim selištima. Takve općine ili još šire regije imale su na čelu kneza, svoj sud i svog vojnog zapovjednika (vojvoda) o čemu je već ranije bilo riječi. Vlasi su najviše bili naselili područje ličke i kninske županije te cetinsko kneštvo. Bitne razlike u položaju Vlaha pod kraljevim vrhovništvom i Vlaha pod vrhovništvom velikaša nije bilo.1011 Razlike su postojale samo obzirom da li je Vlah živio u svom selištu ili u katunu ili na posjedu koji je stekao kraljevom ili banovom darovnicom. Vlasi na svojim selištima u cetinskom kneštvu bili su dužni plaćati unču a oni koji nisu imali svoje selište bili su dužni vršiti vojni servicij na konju sa štitom i mačem ili strelicama i s mačem. Osim toga svaki pastirski stan u katunu bio je dužan davati godišnje jedanput ovcu i sir a onaj tko je imao „kljuse i 30 brav“ i tribut u novcu. Svi su Vlasi bili oslobođeni

1009T. Smičiklas, n. dj. VIII, 76. Međutim, Senjani su prema svom statutu iz 1388 godine bili dužni prevoziti kneza po moru i kopnu i spremati kneževo sijeno sa određenih zemlji, držati gradske straže. F. Čulinović, Senjski statut, Spomenica Mauroviću (P. o.), 30, 41. 1010T.

Smičiklas, n. dj. XIII, 426.

1011T.

Smičiklas, n. dj. XVI, 357-358, 480, R. Lopašić, Hrvatski urbari, 8-11.

179

daća za bavljenje trgovinom.1012 Vlasi pak koji su dobili posjed s pravom na naseljavanje kmetova bili su dužni na vršenje vojnog servicija „more armigerorum et woytanis“.1013 Kraljevski Vlasi su spadali pod kraljevu odnosno banovu sudbenost ako su izvršili veća kažnjiva djela a u ostalim kaznenim djelima i sporovima bili su ovlašteni da vrše vlastitu sudbenost.1014 Ostali Vlasi su na kneštvima vršili također vlastitu sudbenost1015 ali tko je sudio za veća kaznena djela da Ii kralj ili velikaš ne može se ustanoviti. Kralj je mogao svoje Vlahe na određenom području darovati zajedno s darovanim zemljištem, no, u tim slučajevima Vlasi nisu bili tretirani kao kmetovi već kao servijenti koji mijenjaju seniora.1016 Poluslobodnjaci (jobagijoni utvrda i castrenzi) na području Hrvatske pojavljuju se još u XIII i u prvoj polovini XIV st. i to u još preostalim kraljevskim županijama. 1017 Njihov položaj bio je vjerojatno isti kao i onih u Slavoniji.Podaci o njima su veoma oskudni pa se ne može ništa detaljnije utvrditi. Kmetovi na području vladanja Hrvatskom mogu se kao i kmetovi u Slavoniji ubrojiti među poluslobodnjake. Ipak, gotovo je nemoguće pratiti razvoj kmetskih odnosa od XIII do XV st. na osnovu publiciranih povijesnih izvora. Iz XIII st. potječe Vinodolski zakon čiji nam je tekst sačuvan (ali ne i kritički obrađen). Međutim, podaci o kmetovima u ovom Zakonu su veoma manjkavi. Na osnovu ovih podataka možemo ustanoviti samo da je kmet mogao „držati“ nekretninu, da je bio dužan „činiti vsu službu“, a da je knez imao pravo na „učeste“ te da je kmetsku zemlju mogla naslijediti i kćerka ako je kmet umro bez sinova a ne samo sin. U dodatku Vinodolskom zakonu nalazimo informaciju da se je netko mogao pojaviti pred kneževim sudom i tvrditi da je kupio vinograd, zemlju, kuću, vrt ili da tvrdi da mu je to dano, darovano, založeno ili za dušu zaviješteno, pa ako dokaže sa svjedocima da je to istina da ga se ne smije unaprijed uznemirivati te da takav posjed slobodno i mirno uživa te drži.1018 Ovaj podatak ipak još ne dokazuje da je kmet mogao imati vlasništvo na zemlji nego samo da je imao pravo raspolaganja pravima na toj zemlji. No, i to pravo se ne bi moglo dokazati na osnovu samog Zakona bez ovog dodatka. lz ovog svega ne može se utvrditi ni oblik ni veličina feudalne rente. Ako uzmemo u obzir feudalna davanja u Vinodolu u XVI st. u tom slučaju vidimo da su kmetovi bili dužni na plaćanje bira (kao naknade za uživanje zemlje, kuće, njive, vinograda), davanje sulja (odštete za travarinu: za sitnu stoku u naravi a za krupnu u novcu), potoke (u naravi od vina), ognjišćine (određene količine žita u naravi), desetine od ulova ribe ili desetine dasaka (ali ne kod svih kmetova) i desetine od Vlaha te na radnu rentu (podvoz, prevoz, prenos, popravak utvrde, mosta, cesta i dr.).1019 Istina, ovi su podaci iz XVI st. a ne iz XIV ili XV, što daje povod na sumnju da 1012R. Lopašić, n. dj., 8-11. 1013T. Smičiklas, n. dj. XVI, 426. 1014T. Smičiklas, n. dj. XVI, 357, 358, 480. 1015R. Lopašić, n. dj. 10. 1016T. Smičiklas, n. dj. XI, 250. 1017T. Smičiklas, n. dj. 1018Upor. točka 5, 17, 25, 31, 36, 50, 54, 73, 75 Vinodolskog zakona 1019D. Klan, Urbarijalni odnosi na vinodolskim posjedima Frankopana i Zrinjskih. Vjesnik arhiva u Rijeci i

Pazinu, XVII, (1972), 377.

180

Ii se mogu primijeniti barem u osnovi za XIV ili XV st., no, vjerojatno je da barem vrijednost feudalne rente približno odgovara. Da li je izvršena komutacija naturalne i radne rente u novčanu a onda opet u XV ili XVI st. u naturalnu, ne može se ustanoviti. U Modruškom urbaru iz 1486 g. „kmetska služba“ je bila različita. Samo jedno selo je davalo tlaku u naravi a sva druga sela ili su davali novčanu rentu ili su vršili neke službe u utvrdi. Sva su bila zadužena za godišnje darove.1020 lz podataka koje nam daju izvori koji se odnose na cetinski distrikt iz 1360 ostrovički iz 1361 god. ne možemo ništa detaljno utvrditi.1021 Iz ovih podataka možemo samo utvrditi da je kmet na cetinskom području bio dužan na isplatu cenzusa i na vršenje servicija a da je na ostrovičkom zemljištu bio dužan davati jednu četvrtinu od plodova i vina i drugo u ime naturalne rente (debita et prouentus) a onda i servicij (radna renta). Mnogo

šire

informacije

daju

nam

podaci

koji

se

odnose

na

vlastelinstva

Ljubač, Vrana te običajno pravo sa područja između Knina i Nina. Posjed Ljubač pripadao je poč. XIV st. kralju Ljudevitu. On ga je darovao braći De Matafaris iz Zadra. Budući da su oba brata umrli bez muškog potomka, posjed je pripao ponovo vladaru sada Mletačkoj republici. Ovu je zastupao zadarski knez. U Zadarskom katastiku zabilježena su sva prava Republike u Zadru i njegovom zaleđu. Tako su zabilježena prava i posjeda Ljubač (blizu Nina). Prema tome popisu postojale su slijedeće kmetske obaveze na tom dobru: svi oni koji su obrađivali i sijali na zemljama tog dobra bili su dužni davati godišnje jednu četvrtinu i jednu desetinu (tj. oko jedne trećine) od žetve, berbe grožđa i lana, jednu desetinu janjadi i kozlića, zatim godišnje tri dara a onda i raditi ratarske poslove na površini od četiri gonjaja zemlje (jedan gonjaj oko 2.370 m2) u ime zgona (radne rente) ali na trošak gospodara zemlje, potom su bili dužni uzgajati jedan vinograd od dva gonjaja također na trošak gospodara, dalje, bili su dužni na prijevoz žita i vina do obale, određene količine drva sve na svoj trošak, putovati na trošak gospodara u Zadar, Nin, Vranu, Novigrad i Pag. Kmetovi su bili, napokon, dužni kao i svi ostali stanovnici mjesta Ljubač, ako su htjeli prodavati meso, platiti jedan sold za svaku glavu malog zuba a dva za glavu stoke velikog zuba. Ako su se htjeli baviti trgovinom vina pa su uvozili vino, plaćali su šest solda za svaki modij vina. Sve globe koje je njihov sudac izrekao osudom pripadale su gospodaru tj. Mletačkoj republici.1022 Vlastelinstvo Vrana pripalo je također Mletačkoj republici na temelju ugovora o prodaji prava vladanja Dalmacijom iz 1409 god.1023 Prava Republike su zabilježena u kompilaciji pravnih običaja iz 1454 god. koji su se ranije primjenjivali na tom vlastelinstvu. Prema ovom popisu kmetovi su bili dužni također na davanje jedne četvrtine i desetine u naravi, zatim na 12 dana rada u korist dacijera (službenika Republike koji je ubirao od kmetova davanja koja su pripadala Republici). Kmet je bio 1020R. Lopašić, n. dj., 27-81 (Modruški urbar). 1021T. Smičiklas, n. dj., XIII, 87, 188. 1022S. Antoljak, Zadarski katastik, Starine JAZU 42, 316. 1023Već je 1413 godine Mletačka republika držala to vlastelinstvo u svojim rukama. Upor. I. Kukuljević

– Sakcinski, Priorat vranski sa

vitezi templari i hospitalci Sv. Ivana u Hrvatskoj. Rad JAZU 82. 7; S. Antoljak, n. dj., 403 bilješka 67.

181

dužan obrađivati zemlju koju je dobio (selište - sors), jer ako tu obavezu nije ispunio gubio je selište. Udovicu i nezbrinutu djecu nitko nije mogao izbaciti iz selišta, ako je obrađivala zemlju. Kmet ako nije tri godine uzgajao vinograd zbog bolesti ili siromaštva također je gubio pravo na daljnje obrađivanje. Ipak ova oduzimanja nisu se mogla sprovesti bez suglasnosti zadarskog kneza. Kmet je mogao uzeti u obradu močvarno tlo ako ovo nije bilo obrađivano kroz tri godine. Isto tako mogao je uzeti komad šumskog zemljišta u obradu ako ovo nije bilo obrađivano deset godina. Kmet je slobodno raspolagao vinovom lozom, maslinom i voćkama koje je sam zasadio ali uz uvjet da je zasadio kroz četiri godine sto maslina. Kmet se mogao iseliti i naplatiti za kuću koju je sam izgradio te za nasade u vrtu. Naturalna davanja nisu se odnosila na plodove u vrtu. Gostioničari su bili dužni na izvjesna davanja u korist suca koji je sudio kmetovima u ime feudalca. Globe su pripadale Republici.1024 lz odredaba Hrvatskog običajnog prava koje je važilo na prostoru između Knina i Nina,1025 koje je Mletačka republika također dala popisati nakon preuzimanja Dalmacije, saznajemo da je gospodar zemlje bio dužan dati kmetu selište koje je obuhvatilo 32 gonjaja zemlje uz pašnjak, šumu i vodu a posebno još po gonjaja da može napraviti vrt. Ni ovdje kmetovi nisu bili dužni na podavanja sa vrta. Na ovom području kmet je također bio dužan na vršenje radne rente (zgon). Ostale dužnosti kmeta bile su radna renta na gospodarevom vinogradu (4 dana), slaganje sijena (1 dan), posebno putovati po nalogu gospodara (2 dana). Kmetovi na pomenutom području su bili dužni kao i oni u Ljubaču na davanje od tri dana.1026 Sudeći prema Zadarskom katastiku kmet u selima novigradskog kastruma gdje je izvršen popis pomenutog Hrvatskog običajnog prava bio je dužan na jednu četvrtinu plodova sa zemlje u ime naturalne rente.1027 Ako bismo na osnovu ovih podataka htjeli općenito zaključiti, morali bismo tvrditi da su kmetovi oko Ostrovice i Cetine davali različitu rentu ali ne bismo mogli zaključiti da su vlastelini nastojali pretvarati naturalnu i radnu rentu u novčanu. Osim toga možemo zaključiti da bitnijih promjena u položaju kmeta nije bilo u toku druge polovine XIV st i u XV st. Servi, koji se u XII st. na području između Splita i Omiša tako često spominju uz slobodne vlasnike malog zemljišnog posjeda, u XIII st. kao da više ne postoje. Vjerojatno je da su postali kmetovi obližnjih knezova. U drugoj fazi razvoja društvene strukture u Hrvatskoj (druga polovina XIV st. i XV st) poluslobodni jobagijoni i kastrenzi također nestaju, vjerojatno što su neki postali nobili, neki 1024Kmetovi su bili pod sudbenošću suca kojeg je knez postavio u građanskim sporovima a u manjim kaznenim slučajevima sudili su sami u posobama. Imali su pravo žalbe na vranskog kaštelana a onda i priziv na kneza koji je konačno odlučivao. Sudac je imao pravo na izvjesna primanja na teret gostioničara. Globe su pripadale kneževoj odnosno državnoj blagajni. 0 obavezama i pravima kmetova i sudbenosti vidi M. M. Freidenberg. Vranski zakon. Radovi instituta JAZU u Zadru, XVIII, 323-341.

1025U tekstu tog prava izričlto se naglašava da su ovo pravo primjenjivali djedovi dakle u vrijeme kada se teritorij između Knina i Nina nalazio u sastavu kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. Tekst Hrvatskog običajnog prava vidi kod M. Barada, Starohrvatska seoska zajednica, Pojedina izdanja JAZU 8, 158-177.

1026M. Barada, n. dj., 161-162. 1027S. Antoljak, n. dj., 394.

182

slobodni građani u obližnjim dalmatinskim gradovima neki koji su ostali uz utvrde kmetovi. Tako su se u ovom periodu razviti ovi osnovni društveni slojevi: 1) knezovi; 2) nobili; 3) građani i 4) kmetovi. Osnovna karakteristika ovog perioda odrazila se u izrastanju nobila u posebni privilegirani društveni sloj koji je obuhvatio sve vlasteline koji nisu uspjeli postati knezovima i sve one nobile koji su bili bez kmetova. Knezovi i nobili predstavljali su vladajući sloj a građani će doskora postati privilegirani treći stalež. Na području vladanja Dalmacijom u vrijeme lensko.g uređenja Kraljevstva Dalmacije i Hrvatske treba također razlikovati dva razdoblja: 1) doba formiranja organa vlasti komune i 2) doba nakon „zatvaranja“ velikog vijeća komune. U prvom razdoblju (XIII st.) umjesto gradske uprave u kojoj sudjeluje prior, biskup, knez, konzuli i svi građani postepeno se izgrađuju kolektivni organi vlasti (veliko vijeće, malo vijeće, vijeće umoljenih, vijeće mudrih i dr.) u kojima građani samo povremeno i pojedinačno sudjeluju u odlučivanju. Već u tom je periodu društvena struktura poznavala vladajući i vladani sloj. Bilo je već tada bogatih i siromašnih građana, no, bogati su bili tek na putu da se toliko ojačaju da bi mogli ostale isključiti iz vlasti. Tada su se još uvijek razlikovali pravno samo građani i stranci. Stranci su rijetko bili pripušteni da vrše vlast jedino ako su bili potrebni da organiziraju komunu i stiliziraju pravne norme u skladu s novim učenjem pravnih škola (naročito s obzirom na obvezno pravo). U tim slučajevima oni su bili pozvani u grad te na osnovu ugovora ostali određeno vrijeme u gradu kao plaćenici. Stranci su tada još i u privatnopravnim odnosima bili manje djelatno sposobni od ostalih stanovnika grada. Oni su predstavljali u trgovini konkurenciju i nedovoljno sigurne partnere u trgovačkim i pomorskim poslovima, pa nije čudno da su građani imali prema njima posebni odnos. Međutim, osobe koje su bile pod gradskom jurisdikcijom i sudbenošću, što stranci nisu bili, bili su izjednačeni u pravima i obavezama prema organima vlasti. Njima su bili ravni i oni koji su živjeli izvan gradskih zidina. Oni se nisu posebno razlikovali od građana koji su živjeli u gradu a bavili su se poljoprivredom kao i oni izvan gradskih zidina. Gradski teritoriji su tada bili još dosta vremena skučeni uz gradske zidove ili na uski pojas gradskog zaleđa. Stoga je razumljivo da je veliki broj ratara živio u gradu a zemlje imao u okolici grada. Crkva je bila u stvari jedini veleposjednik u očima građana a te su se zemlje često nalazile izvan gradske jurisdikcije i sudbenosti. Tek jačanjem privredne moći pojedinih građana drušvena struktura iz XII st. počela se jače i više mijenjati i stvarati nove odnose među građanima pa i nove društvene slojeve u i van grada. U drugom razdoblju (XIV i XV st.) komune su potpuno razvijene jedinice vlasti. Odluke u upravi, izbore funkcionera vlasti, raspolaganje imovinom donosili i vršili su izdvojeni organi vlasti komune: vijeća, kurije, knez, suci i ostali funkcioneri komune. U donošenju odluke ne sudjeluju više svi građani već samo oni koje izabere veliko vijeće ili postavi odlučujući organ Mletačke republike. Očito je dakle da je privilegirani sloj građana potpuno razvijen. Osim toga, sve su komune proširile svoje teritorije obuhvativši široko gradsko zaleđe s brojnim selima i velikim zemljišnim površinama pa je stoga

183

razumljivo da u tom periodu nalazimo ove oblikovane društvene slojeve: 1) nobili, 2) pučani, 3) seljaci, 4) servi i 5) stranci. Nobili su bili oni građani koji su imali pravo na učešće u vršenju državne vlasti na području komune.1028 Nobili se pojavljuju onda kada i pučani (populares). Njihovi počeci sežu već u XII st. ali kao samostalni društveni sloj postaju tek tzv. zatvaranjem Velikog vijeća tj. uvođenjem zabrane da u Veliko vijeće ulaze oni muškarci čiji očevi i djedovi nisu bili članovi vijeća a katkada i oni čiji pradjedovi ili djedovi po očevoj liniji nisu bili članovi vijeća. Tako je razumljivo da se tek u XIII st. javljaju uvjeti da netko postane građanin a onda nešto kasnije član Velikog vijeća. Tada se ujedno uvela odredba da suci i drugi važni funkcioneri mogu biti samo nobili i oni koji su rođeni u gradu.1 02 9 Pučani

su

bili

oni

građani

koji

su

živjeli

u

gradu

ali

nisu

imali

po

pravilu

pravo na učešće u vlasti. To su bili uglavnom zanatlije, trgovci, pomorci, ribari i kopači koji su obrađivali svoje ili tuđe zemlje u vangradskom području. U nekim komunama su pučani uspjeli ući u Veliko vijeće i postati funkcioner ali većinom u funkcijama manje važnosti. Sudsku funkciju su vrlo rijetko dobivali i to vjerojatno u vrijeme kada se uslijed kuge znatno smanjio broj nobila.1 03 0 1028U gradu Krku susrećemo nobile sredinom XIII st. (upor. T. Smičiklas, n. dj., IV, 356-359). No, tu se nobili ističu jedino radi toga da bi se naglasilo da nobili nikada nisu bili obavezni na davanje kakvog tributa ili daće u korist kneza. U Osoru po Statutu iz 1441 g. suci su mogli biti samo nobili. U Vijeću su nobili bili u većini (upor. I. Beuc, Osorska komuna, 90-99). Prema Statutu Raba iz XIV st. sucima su mogli postati samo nobili a članovima Velikog vijeća nobili uvijek (upor. U. Inchiostri-A. G. Galzigna, Gli Statuti di Arbe, Archeografo Triestino, N. S. XXIII, 1899-1900). Prema Statutu Zadra iz 1305 godine članovi Velikog vijeća mogli su biti samo nobili. Isto tako sudsku, prokuratorsku, egzaminatorsku, kamerarsku i kancelarsku funkciju mogli su vršiti samo nobili. (upor. I. Beuc, Statut zadarske komune iz 1305 godine, 575). I prema Statutu Splita Iz 1312 godine članovi Vijeća mogli su biti samo nobili. Isto tako kao i u Zadru sve važnije funkcije mogli su vršiti opet samo nobili (L. II, 21, 30, 37). Prema Statutu Trogira iz 1322 godine članovi Vijeća mogli su biti samo nobili. Ipak, nije bila isključena mogućnost da i pučani uđu u Vijeće kao i u Zadru ali samo po svojoj molbi i zaključku da ih se prizna nobilima (L. 53. R. II, Privileg., 10, 81, 86). U Statutu Dubrovnika iz 1272 godine tek se u trećoj redakciji iz 1358-1408 godine ističe da članovi Vijeća mogu biti samo nobili rođeni u Dubrovniku (L. I, 3, „C“ rec.). U svim statutima koji su predviđali samo nobile u Vijeću komune bila je uobičajena formulacija da članovima vijeća mogu biti samo oni čiji su očevi ili djedovi bili članovi vijeća. Sudska funkcija, kako je izIoženo, bila je pridržana u svim komunama samo nobilima, a u većim komunama su i sve druge važnije funkcije (prokurator, egzaminator, kamerar, kancelar) bile određene samo za nobile. 1029nobiles“ u Zadru spominju se već krajem XII st ali tada zajedno sa „ignobiles“ (upor. T. Smičiklas, n.dj. 248) što je očito da se u ispravi koristila stara nomenklatura građana. Međutim, s druge strane treba podvući da se nobiles kao osobe privilegiranog društvenog položaja spominju izričito tek sredinom XIV st. (upor. T. Smičiklas, n. dj., XII, 43, 119, XIII, 8, 92), iako je očito da se građani Zadra koji se u vrelima počinju u toku prve polovine XIV st. spominjati sa dodatkom „de“ (upor. T. Smičiklas, n. dj., X ,32, 72) trebaju smatrati kao građani s posebnim društvenim položajem. Da Ii je taj dodatak rezultat uvođenja označavanja povlaštenog društvenog sloja od strane novog notara ili kancelara ili je to rezultat zatvaranja Velikog vijeća zadarske komune ne može se utvrditi. Svakako, onda kada se zadarski građani označuju sa „nobiles“ tada se označuju i sa dodatkom „ser“ (upor. T. Smičiklas, n. dj.. XII, 43). U Splitu i Trogiru „nobiles“ se javljaju kao povlašteni građani također u toku prve polovine XIV st. (upor. T. Smičiklas, n. dj., X. 9, 73). U Splitu je naime stranac podestat organizirao novo uređenje komune već u drugoj polovini XIII st. pa je već tada bio određen broj članova Velikog vijeća. Ovo se popunjavalo izgleda izborom među građanima. No, već Statutom iz 1312 g. već je izričito određeno da članom Velikog vijeća može biti samo „nobilis“. Statutom je dakle Vijeće bilo „zatvoreno“ što znači da je izraz „nobilis“ za članove Vijeća bio tek tada utemeljen i opravdan. U Dubrovniku se povlašteni građani javljaju pod izrazom „nobiles“ i „boni homines“. Prema jednoj odredbi iz 1235 g. spominje se „indui more nobilis domine“ (V. Bogišić - C. Jireček, Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272. MHJSM IX, LXIV). U samom Statutu iz 1272 spominju se „nobiles“ pa se misli na kneza, vikara „seu per alios nobiles viros“ tj. nadbiskupa ili njegovog vikara, biskupe, opate, kanonike, monahe, svećenike i druge klerike (Liber I, cap. II, toč. 5), zatim se navodi „si allquis nobilis homo Ragusii vel mulier moriretur“ (Lib. I, cap. XXVII. toč. 2) pa onda „aligua nobilis mulier“ (Lib. IV, cap. II), zatim se nazivaju „servitiales nobilium de Ragusio“ (Libor VIII, cap. LX, toč. 5), i napokon se spominje „nobiles Ragusii“ koji imaju svoj dlo na Stonskom ratu (Lib. VIII, cap.LXXXI).Značajno je da se odredba o izboru nadzornika nad mjerama (Lib. VIII, cap. XXVI, toč. 1) donosi tek početkom XIV st. da se ambasadori Dubrovnika spominju kao „nobiles viri“ tek 1308 g. (Lib. VIII, cap. LIX, toč. 1) a da odredba po kojoj suci, vijećnici i vikari mogu biti samo „nobiles homines nativi Ragusii“ (Lib. I, cap. III, rec. „C“ koja potječe tek iz 1358 godine). U recenziji „B“ Statuta iz vremena 1272-1358 o nobilima nema ni riječi u istoj odredbi - (vidi Lib. I, cap. III, rec. B), Izraz pak „boni homines“ koji označava „primores“(upor. B. Bogišić - C. Jiriček, n. dj., 426) javlja se u Statutu iz 1272 godine vidi( Lib. I. cap. XVI, XXV, Lib. II, cap. IV, toč. 9, Lib. II, cap, V. toč. 5, Lib. II, cap. VI, toč. 5, Lib. V, cap. VIII, Lib. VIII, cap. XXIII, XXIV, XXXI, LX, LXXV). Iz izloženog očito je da se izraz „nobiles“ kao izraz za označavanje privilegiranog građanina koristi u Dubrovniku ustvari tek u XIV st. 1030Pučani su uspjevali samo povremeno, ustvari samo izvanredno, ulaziti u Veliko vijeće komune. Jedino u rapskoj komuni već u XIV st. pučani predstavljaju sastavni dio Vijeća ali ne kao „nobiles“ već kao „populares“ (T. Smičiklas, n dj., XIV, 479). U ostalim komunama oni

184

Seljaci su bili stanovnici vangradskog područja. Seljaci nisu imali pravo sudjelovati u vršenju vlasti. Oni su postali posebni društveni sloj jer su predstavljali nakon proširenja gradskog teritorija na bliža i daljnja sela znatan a negdje i pretežan broj stanovnika komune u odnosu na broj gradskog pučanstva i jer su u gradskoj privredi postali značajan faktor proizvodnje komplementarne poljoprivre–de. Seljaci su bili slobodni Ijudi koji su u privatnopravnim odnosima bili jednaki pučanima u gradu. Onima kojima površine vlastitog zemljišta nisu dostajale za održanje svoje obitelji ili kojima je bilo očito da mogu bolje živjeti ako obrađuju uz svoju i tuđu zemlju bile su na raspolaganju gdje god relativno velike a najčešće male površine zemlje da bi ih uzeli u zakup. No, bilo je i pučana i nobila koji su uzimali u zakup zemlju samostana, bogatih građana. Oni su najčešće ostali živjeti u gradu. Neki, većinom nobili, su tu zemlju dalje davali u podzakup, tako da ju nisu sami obrađivali nego oni u podzakupu. Oni pak koji su obrađivali zemlju kao kmetovi od ranije (tj. prije nego su došli zajedno sa zemljom pod gradsku jurisdikciju) ostali su kmetovi ali sada u ugovornom odnosu. Taj su odnos mogli prekinuti ali i proslijediti dalje stvarajući tako nasljedni zakup. Međutim kmetom je mogla postati svaka slobodna osoba ako je uzela pod ugovorom zemlju u obradu uz uobičajene kmetske obaveze i ako je od ranije takva zemlja spadala pod sudbenost gospodara a ne redovite gradske vlasti.1 03 1 Kmetske obaveze su bile znatno veće od onih koje su se zasnivale na zemljištu privatnog vlasništva. Razlog je ležao u tome što je kmet po pravilu dobivao na korištenje ne samo zemljište (oranice i vrt) već i šume i pašnjak a povrh toga još i kuću a katkada i kravu i volove za oranje. No, seljaci su češće uzimali manje površine obradive zemlje a još češće samo vinograd na obradu. Ovi seljaci su ostajali pod gradskom jurisdikcijom i sudbenošću. Njihova zemlja nije bila opterećena kmetskim obavezama prije nego što su je uzeli u obradu. Neki seljaci su ugovarali pastirsku službu u predjelima koji su bili povoljni prvenstveno za držanje stoke u većem broju. Statuti pojedinih komuna a i kodifikacije običajnog prava posvetili su mnogo pažnje zakupnim odnosima i najmu pastirske radne snage. Seljaci se u vrelima najčešće nazivaju vilanima (prema villa) a u toku XIII - XV st. vrlo rijetko kolonima.10 32 Seljake i ostale obrađivače često se naziva i laboratores, laboratores vineas, laboratores sortes, laboratores terram villae, zapatores, seminatores i dr. Sredinom XVI st. sve više se javlja izraz colonus. U statutima i drugim vrelima nije postojao posebni izraz za kmetove.1 03 3 uspjevaju ući u vijeće tako da ih vijeće ubroji među nobile a kao takvi su mogli sudjelovati ne samo u vijeću nego i u svim funkcijama komune (tako u Zadru, Rabu, Osoru, Trogiru, Kotoru). U Korčuli se u XIV st. donosi čak odredba da će „nobilis“ u Vijeću platiti globu ako predloži pučanina za člana Vijeća (upor. Statut Korčule, str, 79).

1031Naime širenjem teritorija pod jurisdikcijom Mletačke i Dubrovačke republike na temelju ugovora s vlastelinima ili vladarem susjednog područja (na pr. ugovor Mletačke republike s hrvatsko-ugarskim kraljem 1409 godine o kupnji prava vladanja Dalmacijom, ugovor Dubrovačke republike s kraljem Dušanom sklopljenim 1333 godine o preuzimanju Pelješca pod svoju vlast, ugovor iste Republike s bosanskim vladarem iz 1399. g. o preuzimanju vlasti nad Stonskim Primorjem, ugovor Republike sa Sandaljem Hranićem iz 1419 g. i Radovanom Pavlovićem iz 1426 o preuzimanju vlasti nad Konavljem) došla su pod neposredno vladanje tih republika područja na kojima je bio od prije uobičajen kmetski odnos. Ni Mletačka ni Dubrovačka republika nisu taj odnos mijenjale. Vlast prijašnjeg vlastelina preuzela je Republika i odredila tko de vršiti sudsku vlast nad kmetovima. To je mogao biti knez ili posebni sudac za određeno područje.

1032Zanimljlvo je da se izraz kolon vise koristi na području Slavonije (upor. razdoblje 1361-1400: vidi T. Smičiklas, n. dj., XIII, 125, 142, 380, XIV, 487, XVI, 209, 372, XVII, 471).

185

Važilo je načelo: tko drži zemlju 30 godina bez prigovora nitko ga ne može izbaciti sa zemlje.1 03 4 To pravilo je štitilo seljaka, ali isto tako pretvaralo njegov pravni odnos prema zemlji u nasljedni tj. kolonatski odnos u polufeudalni odnos. Seljaci su ugovarali obradu tuđe zemlje kratkoročnim i dugoročnim ugovorima o zakupu. Kratkoročni zakupi glasili su na fiksnu cijenu (u naravi ili u novcu) ili pak na davanje u dio sa diobom plodova. Dugoročni zakupi glasili su na dvije, tri, pet generacija zakupčevih nasljednika a neki na 100, 500 ili čak na 1.000 godina. Takvi zakupi su bili u stvari nasljedni zakupi. Dugoročni zakupi su se ugovarali na novčanu ili naturalnu zakupninu a neki samo dijelom na naturalnu a dijelom na novčanu zakupninu. Novčanu je obično ugovarala Crkva. NaturaIna se ugovarala na polovinu, trećinu, četvrtinu ili drugi dio plodova (ovisno o vrsti: žito, vino, životinje, pčele, med itd.). Neki zakupni ugovori glasili su ujedno i na određenu radnu rentu (obavezu prevoza, obavezu rada na gospodarevoj zemlji koju je ostavio da u svojoj režiji obrađuje - zgon, carina i dr.). U nekim se zakupnim ugovorima osnivala posebna obaveza seljaka kao naknada za korištenje gospodareve kuće, tegleće i druge marve. Ove obaveze su u vrelima bile označene kao „pokloni“ u toku svake godine i u određene dane. Kmetovi su ugovarali dugoročne zakupe a razlikovali su se od ostalih zakupnika što su spadali pod sudbenost onog organa kojeg je postavio nosilac feudalnih prava i što su se negdje smatrali „nečijim ljudima“ „homines alicuius“. Njihove radne obaveze obično se u vrelima nazivaju „služba“.1035 Servi se u razdoblju od XIII do XV st. u ispravama vrlo rijetko spominju. Jedino u statutima se njima posvećuje pažnja, jer im se moraju utvrditi obaveze prema gospodarima. Oni su naime stajali pod vlašću gospodara kuće kao kućna posluga. Servi nisu bili slobodne osobe. Gospodar ih je mogao osloboditi (dare libertatem) pa onda postaju libertini. Osobe koje su dobivale gospodarev kruh za svoj rad smatrale su se osobama pod gospodarevom vlašću. Odnos serva se po pravilu zasnivao na temelju ugovora, obično zbog velikog siromaštva ili insolventnosti. Libertin je imao pravo iseliti iz gospodareve kuće. Servom se moglo postati i bez ugovora ako se osoba rodila od majke sluškinje.1036 Stranci su bile sve osobe rođene i podložne jurisdikciji izvan teritorija komune u kojoj imaju domicil. Oni su bili u ovom periodu isključeni od učešća u vlasti a u privatnopravnim odnosima su imali redovito smanjenu djelatnu sposobnost. Jedino ako je domicilna komuna imala ugovor s komunom ili vladarem pod čijom se jurisdikcijom nalazio stranac mogao je stranac imati više prava. Redovito se primjenjivao princip reciprociteta tj. domicilna jurisdikcija je primjenjivala na isti način 1033U statutima dalmatinskih komuna seljaci su se smatrali osobama slobodnog statusa a njihova obrada zemlje temeljila se na ugovorenom odnosu između gospodara zemlje i obrađivača. Obzirom da je takav zakupni odnos trajao više od 29 godina to je on postao nasljedni zakup.

1034Upor. toč. 21 Vranskih kapitula. Vidi M. M. Freidenberg, n. dj., 338. 1035O obradi tuđe zemlje upor. I. Beuc, Statut zadarske komune iz 1305 godine, 566-572, 622-625, A. Cvitanić, Pravno uređenje splitske komune po statutu iz 1312 godine, D. Roller, Agrarno-proizvodni odnosi na području Dubrovačke republike od XIII do XV stoljeća, Građa za gospodarsku povijest Hrvatske, 5, 60-128, 129-158, 169-172, 206-223, 234-236, 239-244. O pastirskoj službi upor. I. Beuc, Osorska komuna, 138-139, I. Beuc, Statut zadarske komune, 672, A. Cvitanić, n. dj. Isti, Srednjovjekovni statut bračke komune, D. Roller, n. dj., 253-258. 1036O servima upor. I. Beuc. Osorska komuna, 128, Isti, Statut zadarske komune, 562-565, A. Cvitanić, Pravno uređenje splitske komune, D. Roller, n. dj., 53-54.

186

kao i strančeva jurisdikcija. U slučaju neispunjenog dugovanja stranca podložnik domicilne komune mogao je uz dozvolu kneza provesti represalije tj. oduzeti bilo gdje neku strančevu imovinu i vratiti ju strancu tek kad ispuni obavezu u određenom roku. Ako stranac ne ispuni obavezu, vjerovnik može iz oduzete imovine namiriti svoju tražbinu.1037

1037O strancima upor. I. Beuc, Osorska komuna, 127, Isti, Statut zadarske komune, 577-579, A. Cvitanić, Pravno uređenje splitske komune, D. Roller, n. dj., 141, 251, 259, 260.

187