BITKE DRUGOG PUNSKOG RATA (prema knjizi Adrian Goldsworthy : The Punic Wars) Drugi punski rat je prvi veliki sukob u povijesti čovječanstva za kojeg se zna. Trajao je od 218 do 201 godine B.C., a vojne operacije su se vodile u Africi, Italiji, Španjolskoj, Galiji i Grčkoj. Uz Kartagu i Rim u njemu su sudjelovali boreći se uz jednu ili drugu stranu Makedonci, Grci, Numiđani, Libijci, Iberi i Keltiberi, te Gali (Kelti). Pobjednik će za manje od 2 stoljeća postati neprikosnoven vladar Sredozemlja. UZROCI RATA Kartaga se nakon poraza u Prvom punskom ratu našla u velikim problemima. Mirovnim ugovorom sa Rimom morala je napustiti Siciliju te platiti pobjedniku veliku sumu novca, a trebalo je isplatiti i plaćeničku vojsku koja je na Siciliji dočekala kraj rata neporažena pod zapovjedništvom Hamilkara Barke. Plaćenička vojska postepeno je prebačena u Afriku sa Sicilije. Umjesto da kako jedan kontingent dođe on bude isplaćen, Kartažani su odlučili da isplate cijelu vojsku odjednom. Međutim kada se cijela vojska odjednom našla u Africi, plačenici su se osjetili snažnima i počeli tražiti sve više i više. To je na kraju rezultiralo otvorenim ratom između plačenika i Kartage, a i neka libijska plemena su u ovome vidjela šansu da se oslobode Kartažana. Rat je bio krvav i pun represalija prema zarobljenicima s obje strane, a Rim je naredio svom savezniku na Siciliji Sirakuzi da opskrbljuje žitom Kartagu, te je na taj način pomogao Kartagi i Hamilkaru da naposlijetku skrše pobunu (237). Međutim kada su plačenici na Sardiniji vidjevši da će biti poraženi pozvali Rim u pomoć, Rimljani su iskoristili slabost Kartage i okupirali Sardiniju (237). Mnogi povjesničari smatraju da je upravo taj čin bio presudan za kasniju mržnju Kartage prema Rimu. Od tog momenta nadalje Kartažani su tražili osvetu. No Kartaga je ostala bez svojih glavnih posjeda, te je bila opterećena ratnom odštetom prema Rimu. Trebalo je naći sredstva za Kartažansku renesansu. Preko Gibraltara nalazila se zemlja razjedinjena plemenskim borbama.. 237. godine Hamilkar Barka je poslat sa vojskom u Španjolsku. Rudnici srebra Iberije dati će Kartagi šansu za uzvrat. U nešto manje od 20 godina koristeći vojnu silu i diplomaciju Hamilkar, njegov zet Hazdurbal , te sin Hanibal dovesti će 2/3 Iberije pod vlast Kartage. Rim se u početku nije osvrtao na Kartažane u Španjolskoj, no kako su se posjedi Kartage povećavali bili su sve zabrinutiji. 226. sa Hazdurbalom su postigli dogovor da se Kartaga neće širiti istočno od rijeke Ebro. No 221. godine Hazdurbal je poginuo, a naslijedio ga je Hamilkarov sin za kojeg legenda kaže se kao desetogodišnjak zavjetovao bogu Ballu da nikad neće biti prijatelj Rima. Ime mu je bilo Hanibal i imao je tada 26 godina. On uskoro ulazi u sukob sa Rimom pošto je osvojio grad Saguntum koji je bio rimski saveznik u Španjolskoj. Rimljani su na to odgovorili slanjem konzula Publiusa Corneliusa Scipija sa standardnom konzularnom armijom ( 2 legije plus 2 alae saveznika = 8000 legionara, 12 000 savezničkog pješaštva, 600 rimskih konjanika i 1600 savezničkih konjanika) u Iberiju, dok je na Siciliju poslata druga konzularna armija pod Tiberiusom Semproniusom Longusom s nakanom da izvrši invaziju Afrike. Svoju strategiju Rimljani su zasnivali na tome da će Kartažani kao što su i uvijek radili do tada ostati u defanzivi. Hanibal je imao druge planove. U proljeće 218. godine maršira preko Ebra sa 90000 pješaka i 12 000 konjanika. U nekoliko munjevitih pohoda u kojima nije štedio svoju vojsku osvaja cijelo područje između Ebra i Pirineja, a potom sa vojskom od 50000 pješaka i 9000 konjanika ulazi u Galiju. Dolazi do rijeke Rhone i tu se njegova konjanička izvidnica sukobljava sa
izvidnicom konzula Scipija koji je bio nekoliko dana marša južnije u Masiliji. Scipiova izvidnica u tom sukobu izlazi kao pobjednik te će taj lažni osjećaj superiornosti nad Kartaškom konjicom Rimljane poslije koštati ( u tom sukobu omjer je bio 500 naprema 300 za Rimljane, a sa druge strane su bili Numiđani koji su bili laka konjica namjenjena hit and run taktici , a ne direktnom sukobu). Scipio diže vojsku i maršira na Hanibala pokušavajući ga uhvatiti prije nego što prijeđe Rhonu, no nije uspio. Hanibal je porazio Gale koji su mu se suprostavili, te je prešao rijeku i ušao u Alpe gdje je bio pod neprestanim napadom gorštaka kojima je pljačka bila izvor dodatnih prihoda. Scipio tada donosi dalekosežnu odluku po ishod rata. Umjesto da se sa cijelom vojskom vrati u Italiju, on glavninu šalje u Španjolsku, a potom kreće prema Padskoj nizini gdje su se nalazile 2 rimske legije pod zapovjedništvima pretora. U jesen 218. godine Hanibal ulazi u Padsku nizinu. Od vojske mu je ostalo 6000 konjanika i 20000 pješaka ( 12000 Libijaca i 8000 Španjolaca). To je sve što mu je preostalo od Ebra zbog konstantnih borbi sa plemenima i izraženog dezerterstva, posebno među regrutima. No ovo što mu je preostalo bili su ratnici sa dugogodišnjim iskustvom, iznimnim moralom i vjerom u svoga mladog zapovjednika. Nikad se dotada nije tako kvalitetna neprijateljska vojska našla na rimskom tlu. Uskoro će cijena koju će platiti Rimljane uvjeriti u to. BITKA KOD TICINUSA ( studeni 218.) Hanibalova pojava na sjeveru Italije je iznenadila Rimljane, no nije dovela do panike. Vladalo je mišljenje da su legionari superiorniji Hanibalovom vojnicima. Uz to i poraz Numiđana na Rhoni davao je Rimljanima dodatni razlog za potcjenjivanje Hanibala. Uskoro će se sve promijeniti. Nakon prelaska Alpa Hanibalova vojska je bila u jadnom stanju, posebno konjica. Konji se trebali obilje hrane, kao i ljudstvo te je Hanibal započeo sa agitacijom među keltskim plemenima protiv Rima u nadi da će na taj način dobiti hranu, te pojačati svoju vojsku keltskim ratnicima. U početku nije imao znatnijeg uspjeha, te je shvatio da mu je potrebna pobjeda na rimskom vojskom kako bi pridobio Kelte. Scipio je preuzeo zapovjedništvo nad sjevernom vojskom, te se pokrenuo prema Hanibalu. U blizini današnje Pavije, kod Ticina konstruira pontonski most preko rijeke Po i prelazi preko njega sa vojskom kako bi napao Hanibala koji se nalazio na lijevoj obali rijeke. Slijedećeg dana oba zapovjednika kreću jedan prema drugome , no samo sa dijelom vojske. Hanibal je poveo većinu svojeg konjaništva, a Scipio cijelo konjaništvo i nešto velita, no brojčano je bio slabiji od Kartažana. U biti oba su zapovjednika krenula u izviđanje sa malo više vojske znajući da je neprijatelj u blizini. Kad su protivnici naletjeli jedan na drugog Scipio je mislio da će se bitka voditi po principu napada i povlačenja, tj. konjica se zaleti i baci koplja , pa se vrati i tako nekoliko puta, te će tek onda započeti bliska borba ( to je bio karakterističan način borbe u ono doba kad bi se konjice sukobile). Stoga su Rimljani postavili velite ispred konjice. Hanibal je znajući kvalitete svoje konjice i uočivši brojčanu nadmoć dao naredbu za direktan napad. Veliti su se uspaničili i počeli se povlačiti, te tako unijeli nered među rimsku konjicu koja se dala u juriš na Kartažane vidjevši što se dešava (obje konjice su imale kao opremu sedla sa 4 roga koja su jahačima davala stabilnost u borbi i bez upotrebe stremena, no konjanici nisu mogli izdržati dugotrajnu borbu poput pješaka, te se boriti u masi). U centru se razvila oštra borba u kojoj Kartažani ubrzo natjeravaju u bijeg Rimljane. Pritom je ranjen i sam Scipio, a legenda kaže da ga je u toj bitki da ne padne u ruke Kartažanima spasio njegov 17- godišnji sin istog imena kao i otac – Publius Cornelius Scipio. Taj momak će kasnije preokrenuti rat u korist Rima. Ranjeni konzul se povlači u svoj logor, te nekoliko dana kasnije naređuje povlačenje na desnu obalu rijeke Po pri čemu je uništen pontonski most kako ga Hanibal ne bio mogao slijediti. Kelti koji su se borili na strani Rimljana vidjevši rimsku slabost na
dijelu napuštaju Rimljane i pridružuju se Kartažanima (oko 200 konjanika i 2000 pješaka). Uskoro će cijeli sjever Italije zahvatiti pobuna, a Kelti će se početi masovno pridruživati Hanibalu.
BITKA KOD RIJEKE TREBIJE ( kraj prosinca 218) Vijest o dolasku Hanibala, te njegovoj pobjedi kod Ticina natjerala je Senat da sa Sicilije pokrene prema rijeci Po drugog konzula Semproniusa Longusa i njegovu vojsku. Rimski moral je bio uzdrman, no Hanibal se još nije otvoreno sukobio sa legionarima, a Rimljani i tako nikad nisu bili dobri konjanici. Longus se ujedinjuje sa vojskom Scipija i traži bitku sa Hanibalom što prije usprkos upozorenju od strane ranjenog Scipija ( Longus je znao da je uskoro reizbor konzula, te je htio svu slavu pobjede za sebe). Kod Trebije su se vojske ulogorile jedna nasuprot drugoj (dijelila ih je rijeka). Priča kaže da je danima prije bitke Hanibal sa svojim časnicima jahao po okolici proučavajući teren ( Napoleon je obilazio Pratzenske visove 1805. godine pred bitku kod Austerliza oponašajući Hanibala). Uočava da je na budućem lijevom rimskom krilu šumoviti teren, te odlučuje tu sakriti svoga brata Magoa sa izabranih 1000 pješaka i 1000 numidskih lakih konjanika. Idući dan izaziva Rimljane u bitku šaljući u napad svoje konjaništvo preko rijeke Trebije sa naredbom da izbjegavaju direktnu bitku, već da borbu svode samo na čarkanje, te se povuku preko rijeke. Mago se već nalazio u šumi došavši u nju sa druge strane neprimjećen od Rimljana. Na Hanibalovu konjicu Longus jedva čekajući bitku šalje cjelokupnu vojsku. Tada Hanibal šalje svojoj konjici kao pomoć 8000 lakih pješaka, te počinje formirati iza konjice svoje teško pješaštvo u borbeni poredak. Rimljani gone Hanibalovu konjicu preko rijeke ( sve skupa 4 – 5 milja su prešli prije nego što se naletjeli na Hanibalovu glavninu, te su se pritom poprilično umorili, posebno konjaništvo). Hanibal u centar postavlja 8000 Gala, te svoje cjelokupno teško pješaštvo, na krila je došla konjica. Između krila i centra bili su slonovi preostali nakon prelaska Alpa. Longus svoju vojsku slaže tradicionalno rimski: u centru 4 legije sa 16 –18 tisuća vojnika, lijevo i desno od centra savezničke alae sa ukupno 20 000 vojnika ( tu su se na strani Rimljana borili ratnici keltskog plemena Cenomani koji su posljednji ostali vjerni Rimu), a na krilima konjica (4000 konjanika). Kao što je bilo i za pretpostaviti prvi su stradali rimski konjanici, te Kartažani obuhvaćaju rimsko pješaštvo na krilima. Potom se iz šume pojavljuje Mago, te napada sa leđa rimski centar. Samo se 10000 rimskih legionara uspijeva probiti kroz centar jer Hanibal nije imao rezerve da ih zaustavi, te se oni ne vraćajući se u bitku povlače prema gradu Placentiji. Ostatak rimske vojske je nastradao. U početku je ovaj poraz Longus prikazao Senatu kao neodlučnu bitku sve dok senatori nisu shvatili pravo stanje. Iduće godine Senat za konzule bira Cnaeusa Serviliusa Geminusa i Caiusa Flaminiusa. Obojica dobivaju strandardne konzularne armije, no dodatno pojačane konjicom (Geminus je sam imao oko 4000 konjanika). Flaminius je bio iskusan vojnik i slavio je 223 trijumf protiv galskih Insubra. Senat je znao da Hanibal zbog Apenina može na jug iz Padske nizine koristeći samo dva pravca. Uz jadransku obalu šalju Geminusa, a uz zapadnu obalu Italije Flaminiusa. U proljeće 217. godine Hanibal kreće na jug čim je imao mogućnost pljačke usjeva protivnika, jer je ishrana njegove armije ovisila isključivo o tome. Opet je napravio nešto što Rimljani nisu očekivali. U plodnu Etruriju prešavši Apenine ulazi preko močvara u okolici rijeke Arno došavši Flaminiusu iza leđa te počinje pustošiti Etruriju znajući da će ga konzul slijediti na jug pošto je nekažnjeno pustošio rimskim zemljama, a većina rimskih vojnika su upravo bili seljaci. A onda će Hanibal pripremiti zamku za konzula.
BITKA KOD JEZERA TRAZIMENA ( 21.lipanj 217) Konzul je baš kako je Hanibal i htio slijedio Kartažane bez odgovarajućeg izviđanja, te Hanibal odlučuje da uhvati Rimljane u zamku na obalama jezera Trazimena. Uz jezero su bila brda formirajući uski prolaz uz jezero gdje vojska može proći. Na kraju tog prolaza Hanibal je postavio svoj logor. Kada Rimljani vide kartažanski logor sa druge strane prolaza pohitati će prema njemu. No Kartažani neće biti u logoru već na brdima iznad rimske vojske. Hanibal postavlja svoje konjaništvo na ulazu u prolaz, zatim na brdima postavlja Kelte, a pri kraju prolaza Španjolce i Libijce, te praćkaše sa Baleara. Flaminius je zagrizao mamac i odlučuje napasti logor Kartažana u zoru 21. lipnja. Formira svoju vojsku u 3 kolone spreman da čim mu zemljište dozvoli pređe u poredak triplex acies, te ulazi u prostor između brda i jezera. Kartažani su na svojim položajima. Navodno je jutarnja magla također smanjivala vidljivost Rimljana. Kad je rimska vojska ušla u prolaz, kartažanska konjica napada rimsku zalaznicu i zatvara prolaz, a potom Hanibalovo pješaštvo napada iznenađene Rimljane sa boka. Samo se 10000 Rimljana od 25 000 uspijelo izvući kroz kraj prolaza. Flaminius hrabro gine pokušavajući uvesti red među rimsku vojsku vodeći skupinu legionara da pomogne gdje god bi izbila kriza. Ubili su ga Insubri u sastavu Hanibalove vojske osvetivši mu se tako za poraz koji im je nanio 223. godine (navodno su ga prepoznali po keltskom skalpu koji je nosio na svojoj kacigi – toliko o rimskoj uljuđenosti ! ). Gali su mu htjeli odsjeći glavu no u tome su ih spriječili triari koji su spasili konzulovo tijelo. Nekoliko dana kasnije nastradalo je 4000 rimskih konjanika koje je pod zapovjedništvom Gaiusa Centeniusa konzul Geminus poslao kao pojačanje Flaminiusu . Centenius nije znao za Flaminiusov poraz. Hanibal ih je iznenada napao, te potom okružio na jednom brdu i oni su se uskoro predali. Ovaj poraz izazvao je pravi šok u Rimu. Gradski pretor Marcus Pomponius popeo se na govorničku platformu na Forumu objavivši jednostavno gradu : «Pugna magna victi sumus». Livije tada priča dramatične slike o uplakanim ženama koje su na rimskim vratima tražile sinove i muževe među preživjelima. Rimski se senat odlučuje poslužiti drastičnim mjerama. Izabran je diktator u liku 58- godišnjeg Fabiusa Maksimusa koji će poslije dobiti naziv Cunctator - Oklijevalo jer je izbjegavao bitku sa Hanibalom. U svom životu je 5 puta bio konzul, od toga tri puta za vrijeme rata sa Hanibalom. Posprdno su ga pošto je stalno slijedio Hanibala izbjegavajući bitku zvali Hanibalovim pedagogusom (rob koji slijedi učenika u školu). Kartažani su ga zvali oblak jer se stalno pred Hanibalom sklanjao u brda. No navodno je Hanibal jednom na te sprdnje svojim časnicima rekao: «Neće biti dobro kad se jednom taj oblak odluči spustiti u ravnicu». Fabije će uz mladog Scipija postati istinski junak rata jer će Rimu dati vrijeme da se oporavi. Svoju taktiku je zasnivao na onemogućivanju Hanibala u skupljanju hrane («udariti neprijatelja po stomaku»), te gerilskom ratovanju koje bi sa vremenom iscrpilo Hanibala. Nažalost po Rimljane, novi su se konzuli birali svake godine, a sa njima su dolazile i nove strategije borbe protiv Hanibala. Za Fabiusovog pomoćnika kao magister equitum izabran je Marcus Minucius Rufus (Dictator je po starom zakonu bio zapovjednik pješaštva i nije smio jahati – s vremenom se taj zakon promijenio, dok je magister equitum bio zapovjednik konjaništva). Fabije skuplja vojsku od 40000 vojnika i počinje slijediti Hanibala po Italiji pažljivo izviđajući pokrete Kartažana, te izbjegavajući bitku koju mu je Hanibal nekoliko puta nudio. Pritom je očito Fabije bio vrlo vješt kada je mogao slijediti Hanibala, a da pritom ne upadne u klopku ili da nije prisiljen na bitku. Gonjen od Fabija Hanibal je ušao u Falernsku ravnicu u Kampaniji koja je bila okružena brdima i Fabije zauzima sve prolaze prema vani. Hanibal se našao u zatvoru, no smislit će genijalan plan za izlazak vani.Po noći odlučuje proći kroz jedan prolaz kojeg je čuvalo 4000 Rimljana. Naprijed je pred svojom vojskom poslao
volove kojima je na rogove pričvrstio baklje, a iza stoke je išla njegova vojska. Kad su vidjeli te baklje Rimljani su se sručili na ono za što su vjerovali da je Hanibalova vojska, no kad su shvatili što se događa već su bili iznenađeni od Kartažana. Fabije je bio u blizini, no odbio je pokrenuti vojsku čuvajući se Hanibalove varke,a i njegova vojska je bila neiskusna, posebno za borbu po noći. Hanibal se izvukao i na taj način ponizio Fabija koji je smijenjen sa položaja diktatora i postao konzul skupa sa Minucijem, te je sa njim podijelio vojsku. Kao što se moglo i predvidjeti pošto je izvojevao pobjedu u većem čarkanju sa Kartažanima kraj grada Geruniuma Minucije je upao u Hanibalovu zamku iz koje ga je spasila intervencija Fabiusove vojske. Potom je Minucius dragovoljno postao podređeni Fabiju proglasivši Fabija ocem ( u Rimljana je otac jaka figura sa moći života i smrti nad svojom djecom), a svaki Minucijev vojnik morao je uzeti jednog Fabijevog vojnika za patrona. Početkom 216. godine istekla je Fabijeva diktatura i za konzule su izabrani Caius Terentius Varro i Lucius Aemilius Paullus. Rim se ponovo osjetio dovoljno snažnim da se u bitki suprostavi Hanibalu skupivši 8 legija plus savezničke trupe što je bilo zajedno 80 000 vojnika. Ta će bitka postati predmet izučavanja u svim vojnim školama. I biti će to najteži poraz u povijesti Rima. BITKA KOD CANNAE ( 2. kolovoz 216.) Rim je odlučio da 216. godina mora biti godina preokreta. Uz vojsku koja se nalazila na Siciliji i u Španjolskoj, podiže 10 legija pojedinačne snage 5000 pješaka i 300 konjanika. 2 legije pod zapovjedništvom Luciusa Postumiusa Albinusa krenule su prema Cisalpinskoj Galiji (Padska nizina) da pokušaju ugušiti pobunu među keltskim plemenima. Glavnina vojske koja se sastojala od 8 legija i istog broja alae pod zapovjedništvom konzula Caiusa Terentiusa Varra i Luciusa Aemiliusa Paullusa izazvat će Hanibala. Nikad do tada Rim nije skupio toliku vojsku za jednu bitku : oko 80 000 pješaka i 6000 konjanika. Hanibal je imao svega 40 000 pješaka (od čega su samo polovicu činili njegovi prekaljeni ratnici, a ostatak unovačeni Kelti) i 10 000 konjanika. Od rimske vojske 4 legije su bile relativno dobro istrenirane, dok su se preostale 4 legije sastojale od regruta. Hanibal je novu 216. godinu dočekao u Geruniumu u Apuliji. Svoju vojsku je stavio u pokret čim je ocjenio da su usjevi protivnika spremni za pljačku (od toga se Hanibalova vojska prehranjivala). Rimljani su ga slijedili. Krajem srpnja dvije vojske su se utaborile na nekoliko milja jedna od druge blizu mjesta Cannae. Hanibal je pažljivo odabrao buduće bojno polje. Oko Cannae se nalazila ravnica koja će pogodovati njegovoj konjici. Također se pobrinuo da zauzme gradić u kojem se nalazio rimski opskrbni centar, te je tako dodatno otežao Rimljanima ishranu tako velike vojske. U biti su se oba suparnika našla u istom problemu – falilo im je hrane. Rimljanima zbog gubitka opskrbnog centra i teškoća u transportu poradi mogućeg napada Kartažanske konjice, a Kartažanima zato što su živjeli od zemlje pa su se morali stalno kretati u potrazi za hranom. Rimljani su se nadalje součili sa problemom morala. Njihova je vojska bila željna bitke. Ukoliko bi se povukli iz ravnice pred Hanibalom, moral bi vjerojatno bio uništen (tko se još vidio povlačit kada smo brojniji 2:1 ! ). I samo povlačenje je bilo rizično jer bi u tom slučaju mogli biti izvrgnuti napadima Hanibalove konjice. I nedostatak hrane je kod Kartažana doveo do pada morala, pa se čak spominju i sumnje u ishod bitke (jedan od Hanibalovih časnika po imenu Gisgo naglas je komentirao na sastanku ratnog vijeća rimsku brojčanu nadmoć na što mu je Hanibal odgovorio : «Da, mnogo je Rimljana, a među njima nema ni jednog koji se zove Gisgo»).
Rimljanima se nije nimalo sviđala bitka pod tako idealnim uvjetima za Hanibalovu konjicu. Već su se nekoliko puta žestoko opekli. No zbog prije navedenih problema nisu mogli dugo oklijevati, već je trebalo donijeti odluku. Svaki dan je drugi konzul preuzimao zapovjedništvo nad cjelokupnom vojskom ističući crveni vexilium ispred svoga šatora. Ujutro 2. kolovoza vexilium je bio pred Varovim šatorom i on izdaje zapovijed za bitku. On vojsku slaže na slijedeći način: u centar stavlja 55 000 pješaka ispred kojih se nalazilo 15 000 velita pod zapovjedništvom Serviliusa Geminusa, na desnom krilu je bio Paulus sa 2400 rimskih konjanika, a na lijevom krilu Varro sa 3600 savezničke konjice. Ostatak rimske vojske čuvao je logor. Iz rasporeda je vidljivo koliko su krila bila bitna Rimljanima. Trebalo je izdržati na krilima dok rimski centar ne samelje kartažansko pješaštvo pred sobom. Zato su zapovjedništva nad krilima i preuzeli konzuli. Samo rimsko pješaštvo se nalazilo u običajenom poretku triplex acies s time da su manipuli postavljeni bliže jedan drugom, tj. bili su uži , ali dublji. Dubina manipula je bila 50 – 70 vojnika , a širina 5 vojnika. Tako se cijeli rimski centar sabio na manje od milje po dužini fronte. Kako se polovica rimske vojske sastojala od regruta, ovakav poredak u dubinu je omogućavao bolje držanje formacije i brže kretanje. Nadalje omogućavao je strahovit i kontinuiran pritisak na protivničku liniju, a vojnici su imali osjećaj sigurnosti okruženi sa toliko puno svojih drugova. Također, onemogućeno je dezertiranje iz prostog razloga što vojnici iz prednjih redova nisu mogli pobjeći nazad preko svojih gusto poredanih drugova. No ovakav poredak je imao i jednu veliku manu – gubitak fleksibilnosti, tj. nemogućnost da se promjeni formacija u slučaju da napad dođe iz nekog drugog smjera. Upravo će Hanibal kao veliki general ovu rimsku slabost iskoristiti sa nevjerovatnom efikasnošću. Hanibal je spremio Rimljanima zamku, no trebaju se poklopiti neke stvari. U centar će u obliku klina prema rimskoj pješadiji postaviti Kelte i Španjolce. Bilo je bitno da centar što duže drži formaciju, te se lagano povija pod rimskim udarom prema nazad. Stoga je sam Hanibal zapovijedao centrom. Iza svog centra sa svake strane nevidljivo za Rimljane je postavio po 5000 svojih najboljih pješaka – Libijaca. Na lijevom krilu se nalazio Hasdurbal sa udarnom keltskom i španjolskom konjicom, dok se na desnom krilu nalazio Maharbal sa lakom numidskom konjicom. I tako se na 5 – 6 kvadratnih milja našlo u bitki 125 000 pješaka i 16 000 konjanika. Nakon početnog čarkanja između lake pješadije u centru, na krilu Hasdurbal napada Paulusa i potiskuje njegovu rimsku konjicu koja se daje u bijeg. U centru Rimljani snažno pritišću, no kartažanski centar ne puca kako su se konzuli nadali već se povija prema nazad. Izgleda da je Hanibal namjerno između Kelta u centar postavio svoje Španjolce kako bi pomoću tih iskusnih ratnika održao borbenu liniju (Kelti su poznati kao izvrsni ratnici, no ako bitka traje brzo se umaraju i gube disciplinu). U svakom slučaju iznenađujuće po Rimljane Kelti se izvrsno drže potpomognuti Španjolcima. Za to vrijeme Numiđani napadaju Varra i njegove konjanike po principu «hit and run», no Varro stoji na mjestu braneći rimsko lijevo krilo. Međutim, iznenada se iza savezničke konjice pojavljuje Hasdurbal i uskoro nema više ni rimskog lijevog krila. Otprilike u isto vrijeme rimska pješadija u centru je natjerala Kartažane da promjene borbeni poredak iz konveksnog u konkavni. Tada se iznenada na rimskim bokovima pojavljuju sveži Libijci. Rimljani više ne mogu promijeniti borbeni poredak. Na kraju kartažanska konjica zatvara vreću. Rimljani bivaju sabijeni na sve uži prostor (slično se dogodilo i kod Hadrianopola 378. godine A.D.), te se bitka sve više pretvara u klanje. Hanibal na kraju dana broji 4000 mrtvih Gala, 1500 Španjolaca i Libijaca, te 200 konjanika, što je 11.5 % od njegove ukupne vojske (veliki gubici za pobjednika po tadašnjim standardima). S druge strane 45 000 mrtvih rimskih pješaka i 2700 konjanika, te oko 20 000 zarobljenika. U jednom danu
Rimljani su izgubili 70 000 ljudi. Među mrtvima je i Paulus. Varro uspijeva sakupiti oko 10 000 vojnika, Među preživjelima su i 19 – godišnji tribun Publius Scipio, te sin Fabiusa Maximusa. Oni zaklinju preživjele da ne prepuste Rim Kartažanima. No Hanibal će im olakšati posao. Premda su ga njegovi časnici nagovarali da krene na sam Rim, on odbija. Od Cannae do Rima je 250 milja, a na tom putu mu opskrba nije osigurana. Rim još uvijek ima vojsku dovoljnu za obranu grada koji ima zidine. Sam Hanibal ne može izdržati dugotrajnu opsadu pošto mu opskrba ovisi o pljački usjeva pa se mora stalno kretati. Hanibal se odlučuje na drugu strategiju. Privući će sebi nekadašnje rimske saveznike koji su se počeli kolebati, te na taj način pokušati skršiti Rim. Od tada do kraja rata u Italiji voditi će se uglavnom borbe za kontrolu pojedinih gradova od kojih je najbitniji bio Tarentum. Rim će izgubiti neke saveznike, no ubrzo će snaga rimskog mača iste ponovo podvrći svojoj vlasti. Hanibal će do kraja rata ostati neporažen u otvorenoj bitki, no na kraju će biti tek medvjed sabijen u svoj brlog. Rat neće biti rješen u Italiji, već u dalekoj Španjolskoj. Tamo će uskoro zasjati zvijezda Publiusa Corneliusa Scipija. ŠPANJOLSKA Dok je Hanibal haračio po Italiji, u Španjolskoj se situacija razvijala povoljno po Rimljane. Kao što sam već u poglavlju UZROCI RATA naveo, pošto mu je na Rhoni Hanibal pobjegao konzul Publius Scipio je krenuo u Padsku nizinu da se suprostavi Hanibalu, no glavninu svoje standardne konzularne armije poslao je za Španjolsku. Vojskom je zapovijedao sposobni Cneus Scipio, konzulov brat. On je pod zapovjedništvom imao oko 25 000 vojnika. Prvo što je napravio po iskrcavanju u Španjolskoj je bila neutralizacija kartažanske vojske koju je vodio Hanno (10 000 vojnika) sjeverno od rijeke Ebro u bitki kod Cisse, blizu današnje Tarragone. Potom je započeo sa intenzivnom diplomatskom aktivnošću u svrhu pridobivanja keltiberskih plemena na rimsku stranu. Vrhovni kartažanski zapovjednik za Španjolsku, Hanibalov brat Hazdurbal pokušao mu je omesti planove provalivši 217 sjeverno od Ebra sa manjom vojskom, no morao se povući bez većeg uspjeha. Iste godine Cneusu se pridružuje i oporavljeni Publius sa pojačanjem od 8000 vojnika, te oba brata dobivaju prokunzularni imperium u Španjolskoj. Osnovna ideja je bila spriječiti da pojačanje bilo kakve vrste iz Španjolske krene prema Hanibalu. U to vrijeme Kartažani su bili u silnim problemima u Španjolskoj. Na nekoliko mjesta izbile su pobune lokalnog stanovništva, Rimljani su bili sve jači, a Hanibal je urgirao da mu se pošalje popuna. 215. godine Hazdrubal je napokon sakupio dovoljno vojske kako bi krenuo prema Italiji. Braća su mu prepriječila put kod Ilipe te su izvojevali veliku pobjedu za Rimljane. Obje su vojske bile podjednake snage, s time da je kao i u svim budućim bitkama u Španjolskoj pješaštvo, a ne konjaništvo, odlučivalo pobjednika. Kartažani su u centru postavili Španjolce koji su bili lošeg morala jer nisu navikli na dugotrajno marširanje, a na krila Punske i Libijske trupe. Prvi se slomio kartažanski centar, što je rimska rezerva u centru iskoristila zaokrečući lijevo i desno, te udarajući kartažanske krilne jedinice u bokove. Rimljani su potom opljačkali neprijateljski kamp. Ovaj poraz je nagnao Kartagu da pošalje više vojske u Španjolsku, između ostalog i trupe pod zapovjedništvom Maga Barke koji je originalno trebao ići za Italiju. Počeli su također intinzivirati svoju diplomatsku aktivnost preko mreže rodbinskih veza (često su se međusobno vjenčavali sa pripadnicima keltiberskih i ostalih plemena u Španjolskoj kako bi potvrdili sporazume). S druge strane Rimljani su imali problema sa opskrbom zbog korumpiranosti među tvrtkama kojima je Senat dodijelio koncesije za opskrbu (firme su potkradale državu i vojsku). S vremenom se to očitovalo na moral trupa. Vidjevši
da raste moć Kartage, braća su se odlučila za veliku ofenzivu 211. godine. Svojoj vojsci pridodali su oko 20 000 keltiberskih saveznika. Hazdurbal Gisgo i Mago Barka su ujedinili svoje vojske na vijest o rimskom pokretu, dok je Hazdurbal Barka ostao odvojen od kartažanske glavnine sa svojom vojskom. Na vijesti o rasporedu Kartažana braća donose sudbonosnu odluku o podijeli vojske: 2/3 vojske pod Publijem ići će na Gisga i Maga, dok će 1/3 po vodstvom Cneusa kreniti na Hazdurbala. Uskoro su uvidjeli moć kartažanske diplomacije jer pred samu bitku sa Hazdurbalom Cneusa napuštaju Keltiberi. Prisiljen je povući se. U to vrijeme Publius je već doživio katastrofu. Njegova vojska izložena je stalnim «hit and run»napadima numidske konjice pod mladim princem Massinisom, a potom su uhvaćeni u klopku između Numiđana i kartažanske glavnine, te uništeni. Publius je poginuo pogođen kopljem kao pravi rimski general jašući među svojom vojskom i hrabreći ih. Cneus je također izložen napadu Numiđana , te je opkoljen na jednom brdu sa svojom vojskom. Brdo je bilo kamenito te Rimljani nisu mogli sagraditi opkope i drvene zidove, već su umjesto njih koristili vlastitu prtljagu. No neprijatelja je bilo previše, Cneus pogiba i u samo mjesec dana Kartažani su skršili Rimljane u Španjolskoj. Šačica preživjelih okuplja se sjeverno od Ebra pod zapovjedništvom Luciusa Marciusa u nadi da će uspjeti sačuvati barem mali rimski mostobran. No Kartažani ovdje čine grešku. Umjesto da se obračunaju sa ovim očajnicima, tri zapovjednika kreću svaki sa svojom vojskom u gušenje pobuna među plemenima. Rimljanima su se ponovo osmjehnuli bogovi. Iduće godine rimska je vojska pojačana sa 3000 na 15000 vojnika, a krajem 210. godine neoubičajeno Senat isuviše mladom Publiusu Corneliusu Scipiju daje prokonzularni imperium u Španjolskoj. Izgleda da se jednostavno nitko nije htio javiti za zapovjedništvo u Španjolskoj pa se braneći čast svog poginulog oca i strica javio mladi Scipio. No možda je i razlog bio u tome da je Rim trebao sve sposobne zapovjednike u Italiji protiv Hanibala, a Španjolska je trebala i tako biti tek veća rimska diverzija. Uz to među častohlepnim pripadnicima Senata zapovjedništvo u Španjolskoj nije davalo nade za uspjeh protiv 90 000 Kartažana raspoređenih u 3 vojske. No Scipio nije mislio tako. Doveo je sa sobom još pojačanja , te je 209. godine imao 28 000 pješaka i 3000 konjanika. Scipio će drsko napasti tamo gdje bi Kartažane moglo najviše boliti. Krenut će na centar kartažanske moći u Španjolskoj – grad Novu Kartagu. Godine 210. B.C. nakon poraza braće Scipio cijela je Španjolska u rukama Kartažana. Cijela? Pa i ne baš , jer Rimljani održavaju mostobran oko grada Emporiona (a nisu imali čarobni napitak) blizu današnje francuske granice. 210. godine prokonzul za Španjolsku postaje mladi Scipio. On želi osvetiti svoga oca i strica, te preokrenuti rat u korist Rima. Da li će mu to poći za rukom? E pa ako vas zanima nema druge nego da krenemo....... NOVA KARTAGA Scipio je na grad Novu Kartagu, centar kartažanske moći u Španjolskoj, krenuo sa vojskom od 25000 pješaka i 2500 konjanika 209. godine B.C. Svom prijatelju Gaiusu Laeliusu naredio je da flotom blokira grad sa mora. Raspored kartažanskih armija u to vrijeme bio je slijedeći: Hasdurbal Barca bio je u okolici Toleda u kampanji protiv Karpetana, Mago je bio u blizini Herkulovih stupova (Gibraltar), dok je Hazdurbal Gisgo bio kod Lusitanaca. Svaka od ovih vojski bila je snažna kao Scipiova. Scipio je razmišljao o tome da li da prvo napadne neku od ovih armija (Hasdurbal Barka je bio najbliži), no uvidio je da će teško neprijatelja prisiliti na bitku što onda sa sobom povlači mogućnosti da se istovremeno na njega okome sve kartažanske armije, a
takvo što je želio izbjeći po svaku cijenu. Garnizon koji je branio Novu Kartagu bio je malobrojan, no kako se grad nalazio na poluotoku (sa jedne strane okružen morem, a sa druge lagunom) dovoljan za obranu od napada sa kopna i sa mora. Sastojao se od 1000 plaćenika, te oko 2000 naoružanih građana pod zapovjedništvom nekog Magoa. Ono što Kartažani koji su branili grad nisu znali je bilo to da je Scipio od lokalnih ribara saznao slabu točku obrane. Naime, u određenim dijelovima godine za vrijeme oseke laguna je bila prohodna. Branitelji grada bili su puni pouzdanja. U to vrijeme obrana je u slučaju dobro utvrđenog grada bila u prednosti pred napadačima. Napadač je mogao birati između tri solucije: direktan napad na zidine koji sa sobom povlači velike gubitke te pad morala nakon određenog vremena, te držanje grada u blokadi čekajući da grad potroši svoje zalihe hrane i vode, te se sam preda. Treća solucija je bila izdaja od strane nekog u gradu. Napadači su se najčešće koristili solucijama 2 i 3, a u slučaju Nove Kartage Scipio nije mogao računati na nijednu od njih. Neprijateljske vojske su se nalazile svega 10 dana marša od grada (po Polibiju), te će mu uskoro priteći u pomoć. S druge strane grad je bio centar kartažanske moći u Španjolskoj i njena kolonija, pa građanima nije padalo na pamet da izdaju grad neprijatelju. Rimljanima je trebala munjevita pobjeda. Rimljani su se iznenada pojavili pred gradom. Podigli su logor, te se Scipio potom obratio vojnicima tvrdeći im da mu je plan za zauzimanje grada u snu poslao sam Neptun. Sutradan su napali. Ubrzo nakon napada, branitelji prelaze u protunapad te izlaze iz grada. U to vrijeme je bio običaj da branitelji, barem u početku opsade vrše protunapade kako bi podigli svoj moral i potkopali protivnički, te usput uništili eventualne opsadne sprave. Građani su se dobro borili no Scipio je stalno ubacivao nove snage, te je otpor branitelja nakon duge i žestoke borbe slomljen i oni se povlače u grad. Scipio šalje za njima vojsku u pokušaju da odmah zauzme grad, no biva odbijen uz znatne gubitke. Nakon ovakvog napada običaj je bio da napadač uzme nekoliko dana da pripremi novi napad. No Rimljani su napali sutra ponovo sa još većim snagama. Jurišni odredi sa ljestvama trčali su prema zidinama, dok je sa mora Laeliusu napao sa svojom flotom i marincima. Napad je bio strahovit, ugrožene su južne i istočne zidine, te Mago šalje svu vojsku što ima da održi obranu. Za to vrijeme odred od 500 vojnika čekao je kod lagune znak za napad. Scipio je upravo odabrao dan kada je laguna prijelazna, te su legionari prepješačili lagunu, došli do sjevernih zidina grada, te se neometano popeli u grad. Uskoro se na iznenađenje branitelja pojavljuju kod glavnih gradskih vrata koje otvaraju za svoje drugove izvan zidova. Postojala je još šansa za branitelje u slučaju da su se mogli reorganizirati te pokušati ponovo osvojiti vrata. No iznenađenje je bilo preveliko. Grad pada, a rimski vojnici provode ocupatio bellica. Onaj tko je zatečen na ulici, ubijen je. No nakon pljačke od oko 10000 zarobljenika većina građana je puštena. Zanatlije su postali javni robovi uz obećanje da će nakon rata biti pušteni, dok su od robova odabrani najjači za službu na galijama. No pravi dragulj među zarobljenicima za Scipija su predstavljali istaknuti pripadnici španjolskih plemena koji su se našli u gradu. Preko njih je sada mogao vršiti pritisak na plemena da mu se pridruže. Više priča govori o Scipijovom viteškom ponašanju prema zarobljenicima. Kada su mu vojnici doveli posebno lijepu djevojku kao poklon on im se zahvalio, a potom se pobrinuo da je vrati ocu netaknutu. Vjerojatno se radi o romantičnim pričama (velika sličnosti s ponašanjem Aleksandra prema ženama iz perzijske kraljevske familije) koje su se rojile oko Scipiove karizmatične figure. Odmah po padu grada Scipio šalje Laeliusa da odnese dobre vijesti u Rim, dok on podvrgava svoju vojsku rigoroznom treningu. Pad Nove Kartage je bio strahovit udarac za Kartažane. Situacija u Španjolskoj se počela mijenjati u rimsku korist.
POČETAK KRAJA Nakon zauzimanja Nove Kartage Scipio se okrenuo diplomatskim aktivnostima vezanim za pridobivanje španjolskih plemena. Uskoro saznaje da Hasdurbal Barka priprema ekspediciju u Italiju kako bi se pridružio bratu Hanibalu. Po nekim autorima Hazdurbal je želio izazvati Scipija na bitku kako bi ga uništio, dok mu je odlazak u Italiju bila samo rezervna varijanta u slučaju poraza. Vjerojatnije je da je ekspedicija za Italiju pripremana već duže vrijeme, odmah nakon poraza braće Scipio, no nemiri među španjolskim plemenima, te kasniji Scipiov dolazak sa pojačanjima za rimsku vojsku su je odgodili. Scipio je odlučio zaustaviti Hasdurbala ili barem oslabiti njegovu vojsku. U proljeće 208. godine B.C. nalazi Hasdurbala kod Baecule, najvjerojatnije današnji grad Bailen. Okolica grada u to vrijeme bila je poznata po rudnicima srebra. Na istom području je 1808. godine prisiljen na predaju španjolskoj vojsci Napolenov general Dupont. Hasdurbal je postavio svoj kamp na uzvisini, u pozadini je imao rijeku kao zaštitu, dok su mu krila bila zaštićena stjenovitim brežuljcima. S obzirom na poziciju koju je izabrao za kamp očito je da je želio biti u defanzivi, možda čekajući Magovu vojsku i vojsku Hanibala Gisga da zajedno unište Rimljane. Dva dana je Scipio promatrao Hasdurbalove položaje, a onda je odlučio da mora napasti u strahu od mogućeg dolaska drugih kartažanskih vojski. Šalje svoje velite podržane dijelom teškog pješaštva uzbrdo da se sukobe sa kartažanskom prethodnicom. Rimljani su napali sa velikim žarom, te su uspjeli potisnuti neprijateljsku prethodnicu. Livije čak navodi da su podršku napredujućoj vojsci davali i armijski robovi colones koji su kamenjem gađali Kartažane. Vidjevši povlačenje svog lakog pješaštva, Hasdurbal naređuje da njegova vojska formira borbenu liniju na vrhu brda kako bi se suprostavila glavnom rimskom napadu. Upravo je to Scipio čekao. On dijeli ostatak svoje vojske na 2 dijela i šalje ih na krila; lijevim krilom je zapovijedao on, a desnim Laelius. Sad su se pokazali mjeseci mukotrpnog treninga. Rimska vojska se penje uzbrdo lijevo i desno te doseže vrhove stjenovitih brežuljaka i formira se u borbenu liniju koja ugrožava Hasdurbalove bokove prije nego što su Kartažani formirali svoju vojsku. Za izvođenje ovakve operacije očito im je trebala iznimna kondicija i izvježbanost. Hasdurbal nije imao vremena da promijeni naredbu i okrene dio svoje vojske da dočeka prijetnju na krilima. Čim su rimska krila napala, Kartažani su se brzo dali u povlačenje. Kartažani su izgubili između 8 – 12 tisuća vojnika. Polibije i Livije obojica tvrde da je Hasdurbal za svoje slonove i prtljagu već u početku bitke naredio povlačenje. Nakon bitke skupivši ostatak vojske Hasdurbal se pokreće prema sjeveru i dolini rijeke Tagus, te započinje svoj marš prema Italiji. Slijedio je isti put kao i njegov brat 10 godina prije izbjegavajući borbu sa lokalnim plemenima. U tome su vjerojatno pomogle i velike količine zlata koje je davao lokalnim poglavicama za regrutiranje galskih plaćenika u svoju vojsku. Rimljani su preko svojeg saveznika Masilije saznali za pokret kartažanske vojske. Hasdurbal se u proljeće 207. godine pojavljuje u Padskoj nizini brže nego su Rimljani mislili. Vijest o njegovom dolasku izazvala je paniku u Rimu, jer eto sad se još jedan Barka okomio na i ovako ratom istrošenu Republiku. Rim šalje konzula Marcusa Liviusa Salinatora sa vojskom protiv Hasdurbala. Na sjeveru su već nalazile dvije rimske vojske. Svaka se sastojala od 2 nepotpune legije: Lucius Porcius Licinus uz jadransku obalu u Arminiumu, te u Etruriji Varo. Te su vojske čuvale prolaze u centar Italije. Hasdurbal je pokušao osvojiti grad Placentiu, no ubrzo odustaje zbog snažne obrane grada. Tada šalje 6 konjanika, 2 Numiđana i 4 Gala sa istovjetnom porukom svom bratu koji je bio na jugu u blizu Tarentuma – nađemo se u Umbriji. Rimljani su uspjeli presresti neke od
njih i saznati planove neprijatelja. Situacija je bila drugčija nego 218. godine. Rim je bio znatno pripremljeniji. Drugi konzul, Cius Claudius Nero koji je nekoliko mjeseci prije mladog Scipija zapovijedao u Španjolskoj, bio je poznat po svojoj odvažnosti, ali i ishitrenosti odluka. On se sa drugom konzularnom vojskom nalazio na jugu u blizini Canusiuma u akciji zadržavanje Hanibalove vojske. Kada je primio obavijest o Hasdurbalovim planovima bira 6000 pješaka i 1000 konjanika iz svoje vojske i noću neprimjetno kreće na sjever kako bi se pridružio Salinatoru. Prethodno je proširio vijest da namjerava napasti obližnji grad u Hanibalovim rukama kako bi zavarao Kartažane. Uputstva su poslata svim naseobinama na putu da pripreme hranu i opskrbu za napredujuću vojsku. Također su trebali pripremiti i kola tegljena mazgama koja bi mogla povesti umorne vojnike. Ne zna se koliko je trebalo Neru da prijeđe 250 milja do Salinatora, ali se zna da je istu udaljenost u povratku njegova vojska prešla još brže nego u polasku, za samo 6 dana (odsutnost Nera Hanibal nije primjetio). Nero se pridružuje Salinatoru i Licinusu, a da Hasdurbal ništa nije posumnjao. Nagovara ih da ponude bitku Hasdurbalu već slijedeći dan vjerujući u efekt iznenađenja. Navodno je Hasdurbal gotovo već bio nasjeo svrstavajući svoju vojsku za bitku kada je među Rimljanima primjetio vojnike sa starim štitovima koje dotad nije viđao, a općenito je imao dojam o povećanju broja neprijateljskih vojnika. Zabrinut, izbjegava bitku. Kasnije je osluškujući rimske trubače jasno zaključio da se protiv njega nalaze oba konzula pošto je u konzulovom kampu začuo dva puta fanfare, umjesto uobičajenog jednog puta. Odlučuje se pod okriljem noći povući prema rijeci Metaurus očito brojčano znatno inferiorniji neprijatelju. Rimljani ga slijede: Nero vodi konjicu, Licinius ga je slijedio sa velitima, dok je glavninu vodio Salinator pod čijim će se zapovjedništvom i voditi predstojeća bitka. Kartažani stižu do rijeke i Hasdurbal vidjevši umor svojih ljudi naređuje gradnju kampa na uzvisini pored rijeke. Nije ni znao koliko su Rimljani blizu. Uskoro se pojavljuju legije i počinju svrstavati u bojni poredak. Kartažani su prisiljeni prekinuti gradnju kampa, te se suprotstaviti Rimljanima. Teren je bio valovit sa malo otvrenog prostora. Nero je zapovijedao desnim krilom tj. pješaštvom i konjaništvom koje je doveo sa sobom; Licinus je vodio centar, a Salinator lijevo krilo na kojem je bila glavnina rimske konjice. Hasdurbal je svojih 10 – 15 slonova stavio ispred svog centra kojeg su činili Ligurci, dok je svoje najbolje trupe – Španjolce stavio da svoje desno krilo, a Gale na lijevo krilo. Kartažani nisu imali znatniju konjicu. Gali su se nalazili na izvrsno obranjivom položaju (brežuljak), dok je kartažanski centar bio postavljen sa velikom dubinom znajući da Rimljani u svom napadu najčešće vrše pritisak na centar. Bitka je započela napadom Španjolaca pod Hasdurbalom na Salinatora. Nakon toga u centru su slonovi izazvali određenu pomutnju među hastatima, ali su se ubrzo uspaničili te više nisu birali na koju će stranu (česti problem sa upotrebom slonova bio je u tome da su mogli uzrokovati znatnu štetu i svojoj strani ukoliko se uspaniče; to će Scipio sjajno iskoristiti kod Zame 202.godine). Za to vrijeme Nero nije mogao ništa protiv Gala no donosi hrabru odluku. Vidjevši da kod Salinatora bitka stoji neodlučeno on uzima dio ljudi sa svog krila, provlači ih iza rimskih redova i iznenada se pojavljuje bočno od Hasdurbala. Uskoro punski centar i desno krilo pucaju, a Hasdurbal vidjevši da je bitka izgubljena umire herojskom smrću u borbi ili se po nekim drugim izvorima sam ubija. Nakon toga cijela rimska vojska se okomljuje na Gale istjerujući ih s brda, te potom osvaja punski logor. Poginulo je 10 000 Hasdurbalovih vojnika, te 2000 Rimljana. Šest slonova je ubijeno, a ostali su zarobljeni. Ovo je bila velika rimska pobjeda koja je pokazala koliko je rimska vojska
napredovala u fleksibilnosti i efikasnosti u zadnjih 10 godina. Salinator je dobio pravo na trijumf, dok je Nero, kojeg su mnogi smatrali glavnim arhitektom pobjede što su mu i pokazali klicajući više njemu nego Salinatoru, dobio manju čast – pravo na ovacije. KRAJ U ŠPANJOLSKOJ
Tijekom 207. godine B.C. Scipio je bio manje aktivan. Rimljani su uspjeli iznenaditi nekog punskog časnika po imenu Hanno koji je sakupljao vojsku među Keltiberima. Kada je Hasdurbal Gisgo kod Baetice, u blizini Gadesa, demonstrirao silu sa svojom vojskom, Scipio je koncentrirao svoje snage i krenuo na njega. Čuvši da Scipio stiže, Hasdurbal Gisgo razbija svoju vojsku u garnizone odbijajući na taj način bitku. Kako je imao problema sa opskrbom Scipio se povlači na sjever prema Tarracu, ostavljajući svojeg brata Luciusa sa nešto vojske da zauzme grad Orongis. Iduće godine Kartažani su odlučili uložiti maksimalne napore kako bi potukli Scipija. Po Polibiju sakupljaju 70 000 pješaka, 4000 konjanika i 32 slona, dok Livije spominje 50 000 pješaka i 4500 konjanika. Vojskom je zapovijedao Hasdurbal Gisgo. Kartažani su se utaborili kod grada Ilipe, u blizini današnje Sevilje. Logor su postavili na uzvisini sa otvorenom ravnicom ispred nje. Ovo je bila jasna poruka Rimljanima da se Kartažani žele boriti. Scipio prema njima pokreće vojsku od 45 000 pješaka i 3000 konjanika. Nešto više od polovice njegove vojske činili su Rimljani, dok se ostatak sastojao od španjolskih plemena – savezničkih trupa. Rimljani postavljaju svoj logor na brežuljcima nasuprot kartažanskom logoru. Dok je logor bio u gradnji, Mago je želio iskoristiti situaciju i unijeti pomutnju među neprijatelja. On predvodi punsku konjicu u iznenadni napad nadajući se da će Rimljani biti nepripremljeni. No podcijenio je rimskog generala. Scipio je naredio da su uz uobičajene predstraže kod gradnje logora iza brežuljaka postavi spremna rimska konjica. Očito je predvidio punski napad (ili je možda bio informiran od nekog špijuna). U svakom slučaju, kada su punski konjanici, predvođeni Numiđanima kojima je zapovijedao tada mladi Masinissa napali rimske predstraže, iznenada su im se po bokovima pojavili rimski konjanici. Ovo je dalo vremena Rimljanima da pojačaju svoje predstraže novim trupama, pa su se uskoro Kartažani dali u bijeg. Ovaj početni uspjeh podigao je rimski moral. Slijedeći nekoliko dana vojske su uglavnom motrile jedna drugu, te su se vodili manji sukobi između suparničkog lakog pješaštva i konjice. Nekoliko dana su se Kartažani prvi svrstavali u bojni poredak za bitku, a potom bi im Rimljani odgovorili istom mjerom. No do bitke nije dolazilo. Hasdurbal je svoj bojni poredak zamislio na slijedeći način: njegovo najbolje pješaštvo – Libijci činili su centar; bočno od njih bili su Španjolci, a na krilima slonovi i konjica. Na taj raspored Scipio bi odgovarao na standardan rimski način: u centru su bile legije; sa svakog boka legija po jedna alae; prema krilima od alae španjolski saveznici; na krilima konjica. I tako je to išlo sve dok jedne večeri Scipio nije okupio svoje tribune u consilium kako bi im izdao naredbe za sutradan. Odlučio je uhvatiti protivnika na krivu nogu. Sutra će se Rimljani prvi svrstati za bitku i krenuti u napad. Pritom će izvesti složeni manevar na krilima. Uz to raspored će biti promijenjen: centar će se sastojati od španjolskih saveznika; bočno od njih će biti legija + alae; na krilima konjica. Rimljani ujutro u potpunosti iznenađuju Kartažane u toj mjeri da neprijatelj ne stiže ni doručkovati (a zna se da vojnik teško dobiva bitku prazanog stomaka). Čim je
svanulo, rimska konjica i veliti kreću u napad kako bi se što više približili neprijateljskom logoru, no ujedno i kako bi neprijatelj zabavljen rimskom konjicom i velitima što kasnije primjetio promjenu u rimskom poredku. Iza svoje prethodnice Scipio počinje formirati glavninu. Hasdurbal formira svoju vojsku i uspijeva potisnuti velite, no tek sada vidi da je rimski poredak promijenjen. Kako je rimska vojska svega pola milje od njega ne može promijeniti svoj poredak, a da ne riskira rimski napad u tom delikatnom trenutku. Scipio opoziva svoje velite i šalje ih na krila, te započinje opći pokret prema Kartažanima. Španjolskim saveznicima je dato naređenje da se u centru kreću nešto sporije nego rimska krila. Desnim rimskim krilom zapovijeda sam Scipio, dok lijevo krilo vode Marcus Junius Silanus i Lucius Marcius, equestrian koje je Scipio jako cijenio i poštovao (Lucius bio zapovjednik koji je nakon poraza Scipiovog oca i strica uspio održati rimski mostobran u Španjolskoj). Legija + alae na svakom boku svrstale su se u triplex acies stajajući u liniji paralelno prema Kartažanima. Tada je započeo komplicirani rimski manevar. Svaka linija okreće se pod kutem od 90 stupnjeva prema Kartažanima stvarajući kolonu (vojnici u koloni kreću se uvijek brže nego kad su u liniji pošto im teren manje škodi u pokretu, a i časnicima je lakše upravljati vojnicima jer je manja potreba za ponovnim formiranjem redova). Tako su rimske kolone napredovale sve dok nisu stigle pred kartažanske Španjolce, te su onda opet zaokrenule za 90 stupnjeva kako bi frontalno napale neprijatelja. Rimski manevar izveden je veoma brzo, za manje od sata. Samo je zahvaljujući treningu i disciplini Scipio mogao izvesti ovakav manevar. Kartažni su mogli samo gledati kako se rimske kolone arogantno ustremljuju na njih. Hasdurbal nije ništa učinio na ovaj rimski manevar iz prostog razloga što nije niti mogao; ako bi svoje Libijce poslao da napadnu s boka rimske kolone, njih bi onda bočno napali rimski saveznici koji su bili u centru. U svakom slučaju bilo kakav pokušaj promjene u bojnom poretku unio bi nered u kartažanske redove. Na krilima su Rimljani napali sa velikim entuzijazmom; konjica je napala kartažansku konjicu, dok su veliti bombardirali sulicama slonove. Legije i alae snažno su napale kartažanske Španjolce koji su u početku pružili žestok otpor. No s vremenom je glad oslabila odlučnost Španjolaca koji se lagano pod borbom počinju povlačiti. U centru je borba počela kasnije nego na krilima zbog naređenja rimskim saveznicima da sporije napreduju u centru. Rimljani na krilima uspijevaju razbiti kartažanske Španjolce, te potom udaraju po Kartažanima u centru. Uskoro se cijela punska vojska dala u bijeg. Pokušali su se reformirati ispred svog logora, no novi rimski napad ih je ponovo natjerao na povlačenje. Iznenadni prolom oblaka zaustavio je bitku i na taj način spriječio Rimljane da zauzmu protivnički logor. Tijekom noći Hasdurbala napuštaju njegovi španjolski saveznici, te on naređuje povlačenje. Hasdurbal i Masinissa uspijevaju se dočepati obale gdje love brod za Afriku. Mago je pobjegao u Gades. Rimska vojska se dijeli kako bi poduzela više kažnjeničkih ekspedicija protiv onih plemena koja se nisu podložila Rimljanima. Negdje u to vrijeme Scipio se ozbiljno razbolio što dovodi do nekih pobuna u vojsci vezanih uz plaće koje nisu primili dugo vremena (vojnici su više vjerovali generalu da će se založiti za njih nego državi, pa su na vijest o tome da bi mogao umrijeti tako reagirali), a neki su već više od 10 godina služili daleko od kuće. I neka španjolska plemena pod vodstvom Indibilisa su se pobunila. Premda ga Scipio nakon što je ozdravio pobjeđuje u bitki, s Indibilisom će i Scipiovi naslijednici u Španjolskoj imati problema (velike su pobune španjolskih plemena izbile odmah pošto je Scipio napustio Španjolsku – vjernost plemena bila je vezana za Scipija, a ne za rimsku državu). Mago je na vijest o pobuni španjolskih plemena odgovorio poduzimanjem nove
ekspedicije u Italiju 205.godine B.C. Čim je Mago napustio Gades, grad se predao.Višestoljetna prisutnost Kartage na španjolskom tlu bila je završena. Mago se iskrcao kod Genoe sa 2000 konjanika i 12000 pješaka. Od te vojske poslao je 7 slonova, 800 konjanika i 6000 pješaka sa novcem da regrutiraju vojnike među Ligurcima. Njegova ekspedicija bila je bez prave osnove. Nije se ni pokušao pridružiti svom bratu Hanibalu na jugu Italije. Čini se kako je otišao u Italiju samo da bi se rat vodio. 203. godine poražen je u bitki na teritoriju Insubra od strane pretora Pubilusa Quinctilusa Varusa i prokonzula Marcusa Corneliusa Cethegusa. Ranjen u samoj bitki (što je navodno i uzrokovalo poraz njegove armije) daje naredbu preživjelima da se vrate u Kartagu kako bi je branili od Rimljana, a potom umire od zadobivenih rana. Iste godine za Afriku se ukrcava u luci Croton i Hanibal sa svojom vojskom neporažen tijekom 15 godina u Italiji. Morao se vratiti u Afriku pošto su se rimska vojska iskrcala ondje. Rimsku je vojsku vodio Scipio. Došlo je vrijeme da se ogledaju dva najveća generala rata.
