Zagorka, Marija Jurić - Gordana 01

MARIJA JURIĆ ZAGORKA

-1''Proročanstvo na kamenitim vratima'' 0

PROROČANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA

LOZINKA Preko gričke tvrđave zavirilo je sunce na otvoreno okno kraljevske odaje. Mlaz svjetla obasiplje ljepoticu. Stisla se uza stijenu prozora. Zlatna joj se mreţa na vranokosoj glavi iskri, a tanine se oči na bjeloputom licu mrače. Njoj nasuprot priljubio se k zidu mladić juţnjačkih očiju, crne bradice. Stoje povučeni, ukočeno, svatko na svojoj strani, kao da je uzani prostor između njih rub ponora. Samo zjenice im se sastaju kao bljeskovi munja u mraku oblaka. I riječi im se spleću kao prigušeni mrmor dolazeće oluje. Mladić sijevne vrebajući m pogledom, šapat se njegov šulja poput zasjede. - "Kartagu treba razoriti" maknuti princa sa svijeta.

doña

Isabella,

- Luduješ, Enrico, što će na to kraljica ako makneš princa? - Gle, iskrivljuješ smisao kraljičine lozinke. Isabella, kraljica Beatrice dva puta je naglasila razorenje Kartage i poslala me za tobom da od tebe primim njen nalog. Beatrice dobro zna onaj tko čeka oklijeva i gubi.

~1~


- Ali, -šapće Isabella- Kvinto je oklijevanjem pobijedio Hanibala i oslobodio Rim. - Princ Ivan nije Rim, on je Beatrice ţeli gledati razorenu. Očito i ti, Isabella, svi koji kraljicu. Brzo odluči, jer ovdje čeka...

Kartaga koju I ja to vidim. nismo izdali u mojoj odaji

- Tko? - Usud princa Ivana! - Bez mojeg znanja nema nitko pravo da bilo što čini, jer... Rečenicu prekide gromki glas. U tren oka oboje se bace k zidu. Pritajeni, stisnuti uza zid stoje ukočeno, samo kretnjama glava navješćuju, jedno drugome opasnost, nenadanu, blizu. Uprli su poglede kroz ravni otvor razgrnutih grimiznih zastora što ih dijeli od dvorane i otvara vidik na hrastova vrata. Zatvorena su, ali se kroz njih dvoranom lavlji glas muškarca:

razlijeţe

- Radulo! Zatvori sve izlaze iz dvora, ni ţiva duša ne smije u moje odaje. - Kraljevsko veličanstvo, vrijedi li ta odredba za grofa Enrica i vojvotkinju doñu Isabellu? ~2~


Ona se, dok nema kraljice na dvoru , smatra njenom zamjenicom. - Za njih više nego za sve ostale, jedino princu Ivanu slobodno je prolaziti. Drhtavom hitrom kretnjom sastavi Isabella razmaknuti grimizni zastor iza svojih i Enricovih leđa. Oboje se ustremilo, zatajilo, zadrţavajući dah. Njihov vid i sluh budno straţare. S one strane zastora zaškripe vrata, teški muškarčevi koraci odzvanjaju podom, zašušte sagom svaki korak nevidljivog prolaznika osjeća Isabella u sljepoočicama. Trza se i ne diše. Tamo ponovno zaškripe vrata. Tišinom odaje vibriraju posljednji odjeci odlazećeg i gube se hodnikom. U kutu kod prozora njih se dvoje maknulo. Isabella prigne glavu Enricu. U njenom je licu i šaptu zaprepaštenje: - Enrico, jesi li čuo? Svi izlazi iz dvora zatvoreni. Mi smo zarobljeni, ugroţeni, kralj je ušao u trag! - Nije mogao ući u trag ničemu šapće on. - Netko je od kraljevih pristaša otkrio tvoje namjere s princom?! ~3~


- Velim ti nemoguće! - Ništa nije nemoguće na tome dvoru gdje je svaka osoba kraljev ili kraljičin doušnik. Enrico, reci što spremaš princu? Reci, ne vitlaj našim sudbinama, što kaniš učiniti? Ţurno reci dok nas ovdje ne otkriju. No, što je? Spremio si princu otrov, bodeţ, baš ti? - Ja? Baš ništa, ali drugi. - Svejedno, odgovarat ćeš ti, ja, kraljica i svi njeni pristaše. - Odgovarat će samo Alfonso Borgia o kojem cijela Italija zna da svoj mač ne vuče iz korica, nego iz otrova: mala ogrebotina i protivnik pada u svemirski san! Prepast joj se odrazi na licu, a šapat dršće: - Zabranjujem, Enrico, zabranjujem u ime kraljice! - Ti štitiš prinčev ţivot? Priznaj, ljubiš ga?! - Zašto me tako gledaš? Zašto blijediš? pita ga ona osorno, ali paţljivo pogledava njegove ruke što su grčevito spremne gušiti. - To je dakle taj plan! Zato je tebe kraljica poslala u društvu princa prije nego ona dođe?! ~4~


- Tiše, Enrico, groznica trese tvojim razborom. - Jao tebi, Isabella, pokušaš li zaštititi prinčev ţivot! Enricove čeljusti zadršću. Lice mu je zeleno. Isabella ukočeno zuri u mladića: - Ti si bjesomučan -i korakne prema zastoru, ali je on uhvati za ramena. Isabella se otimlje. On je vuče natrag, uhvati njene ruke i ona klone na pod. Sagnuo se k njoj, mač mu strugne podom pa zazvckne. I prijetnja i zveket oruţja preneraziše Isabellu. Rumen joj iščezne s lica. Uprla se bez daha. U očima joj strah. Zuri u grimizni zastor iza kojeg osjeća pogibelj. Iznenadni udarac s one strane vrata zaprepasti oboje. - Otkriveni smo! Štropot koraka s one strane. Netko hitro prilazi ravno k njihovu zaklonu. Na rub zastora što dijeli prozor s dvoranom zabijeli se ruka, grimiz se giblje. Na otvoru dvije zjenice, dvije munje. Gusta duga ţutoplava nakostrušena kosa obrubljuje lavu sličnu glavu, kao da se iz grmlja pojavio kralj prašume. Debele velike usne ispod dugog ~5~


jakog nosa, šire se u podrugljivi smiješak, prebojadisan ljubaznošću: - Mnogo ste sagriješili, doña Isabella, kad na koljenima molite oproštenje! - Kralj, kralj - šapće ona gledajući s izraţajem bijesa Enrica. Tek ova riječ vrati mladom grofu svijest. Sad i on zamijeti kraljevo podrugljivo lice i pusti njene ruke. Brzo se pridigla, blijeda, ustrašena, a kralj se nastavi rugati: - Da je Zeus tako malo obziran na svojem dvoru prema lijepim boţicama kao ja prema vama, doña Isabella, ne bi Bogovi imali potomstvo! - Kraljevsko veličanstvo, došla sam samo pogledati kako su uredili odaju za doček kraljice. Spotakla sam se... - To vas je moralo zadesiti preko u kraljičinom dijelu palače gdje ste preuzeli zadaću urediti svaku stvarcu prema ţelji vaše sestre, kraljice! - Upravo sam htjela onamo! - I kao nekim čudom zalutala je u moje odajepodruguje se kralj i najširom kavalirskom ~6~


gestom razmakne pred Isabellom zastor. Ona se pokloni i pođe prema vratima u hodnik. - Ne ovuda, doña Isabella, na trijem ne smije nitko do večeri. Viteškom gestom otvori joj kralj vrata u široku odaju. Enrico pode za njom. Kralj ih slijedi smiješeći se. Kad je ostao nasamu smiješak se pretvori u kletvu koja je pala s njegovih usana tino, oprezno. Onda se vrati u dvoranu iz koje je izišao. Tamo stoji jak čovjek, pristar, u dugoj nabranoj doluni i svijetlim očima gleda kralja. On ga zovne povjerljivo: - Radulo, potrči za njima i pripazi. Dvoranin hitro iziđe.

~7~


BIANCA SFORZA Polaganim koracima kralj prilazi prozoru. Zagledao se u daljinu po kojoj je Sava našarala nepravilne široke zavoje. Misli kraljeve očito ne slijede njegov pogled, sijevaju tanine oči, nemirno trepću nečim što je oko njega, pokraj njega, u njemu samome. Široke uzdignute grudi diţu se i spuštaju kao da se u njima sukobljavaju i svladavaju velike ustalasale snage. I prolaze časovi, štropot koraka prekine njegove misli, obazre se. Pred njim opet stoji dvoranin. - Jesu li ono dvoje otišli u novu palaču? - Zaustavili su se u blagovaonici i nešto se svađali. - Zbog čega? - Govorili su tako tiho da nisam čuo drugo nego samo usklik doñe Isabelle: "Zabranjujem!" - Dakle, Napuljci nešto nisu sloţni? To je dobro! Jesu li zatim otišli? - Kad su htjeli krenuti dalje, dođe im u susret grof Alfonso Borgia. Tada se Enrico pokloni

~8~


đoni Isabelli i s rimskim plemićem otiđe u svoju odaju. - A doña Isabella? - Ĉini se da je htjela za njima, ali je spazila mene i ljutito ode u novu palaču. - Nešto se između Napuljaca ruši. Pazi, Radulo, kad otvaraš dolje vrata u dvor, pomno razgledaj da nikoga ne bude na trijemu. Osobito doña Isabella i Enrico. Nitko od njih ne smije vidjeti tko će doći. Kralj pođe odajom nekoliko koraka i upilji oči u okruglu pozlaćenu kovnu ploču na zidu. Šiljasta šipka pokazuje satove. - Strahovito se vuče vrijeme, teško čekam, Radulo! - Doći će, veličanstvo. Još prije nego što se nadate ublaţuje starac svog nestrpljivog gospodara. - Idi i pazi! Radulo otvori vrata, ali se odmah vrati. - Kraljevsko veličanstvo, biskup Filipec. - Napokon, barem on. -I kralj pođe u susret plavokosom muškarcu što ulazi u sobu. ~9~


Dugoljasto lice puno je sunčanih pjega, ali ovo ne smanjuje prijatnost izraţaja nepravilnih mu crta. Nos mali, usne tanke, oči modrikaste, nasmiješene, gotovo vesele. Vedrina podaje nešto vjerno i iskreno njegovoj dosta čvrstoj pojavi. - Što je, Filipec? Tomo Bakač nije s vama? - Upravo se pozdravlja vani s princem. Ali što to znači: sva vrata čuvaju oklopnici. Svi su izlazi zatvoreni. - Onog koga čekam ne smiju vidjeti kraljičini dvoranici. Ţurite se, Bakač- okrene se kralj. Danas se vrijeme i ljudi jednako polako vukureče mrko, pogledavši prema novom došljaku koji je sagnuo svoju okruglu čvrsto utisnutu glavu u ţilavi kratki vrat. Svjeţi rumeni zdravi obrazi odaju snaţnu muţevnu dob. Sive oči su mirne, gotovo bezizraţajne. Napadno se ističe njegov nos, na vršku debeo i zavrnut prema gore. U prvi čas pobuđuje smiješnost, ali iz njegove kratke ugojene šije, velike glave i s vrška nosa ispoljava se neka opasnost. Pogled navješćuje da je sav u vlasti svoje volje. Kralj stoji, šuti kao pred nečim velikim i vaţnim. Njegova je lavlja glava nagnuta nešto naprijed i pogledom probija grudi svojih ~ 10 ~


pouzdanika. Tada učini rukom kretnju oštru, jaku kao da presijeca neku odluku: - Filipec, jeste U obavijestili Bakača o našoj sudbonosnoj odluci? - Kraljevsko veličanstvo me nije odriješilo šutnje. Trzaj kraljevih ţutih obrva pokazuje zadovoljstvo nad odgovorom. Okrene se k Tomi Bakaču. - Vas, uz Filipca i Varadija, smatram trećim stupom svojih najvaţnijih odluka. Da vas do sada nisam obavijestio o velikoj i vaţnoj mojoj osnovi uzrok je što ste za vrijeme mog ratovanja u Bosni bili u Budimu. Tako sam s Filipcem i Varadijem izvršio velik i vaţan čin za daljnju budućnost moga kraljevstva. Recite mi, ima li ovo kraljevstvo mnogo uzroka ţeljeti da na prijestolju i dalje sjede potomci slavnog Sibinjanina Janka? - Puk ga je ovjenčao pjesmama, sva Europa slavom, a vaše veličanstvo uvećalo je slavu svoga oca pobjedom mača i duha. Nema dostojnije krvi da vlada na prijestolju ovoga kraljevstva.

~ 11 ~


- A ja nemam zakonitog potomka. Moj brak s napuljskom princezom, koja je umna, učena i obdarena, ostao je neplodan. Ali krv mojeg oca i moja teče u ţilama nezakonitog mojeg sina princa Ivana. Moj otac bio je junak, ja sam se okrunio pobjednikom nad trojicom najvećih vladara, učvrstio ovo kraljevstvo, a sada je moj ţivotni san da moj sin ustali moj rod na prijestolju. Dao sam mu svjetsku naobrazbu. On je grof Hunyadi, vojvođa Liptave, gospodar nad šest šleskih vojvodina. Obdario sam ga bogatstvom kojemu nema premca u čitavom kraljevstvu, a posjeduje i ljubav svih koji ga poznaju. Je li tako? - Da, veličanstvo- potvrde Filipec i Bakač istodobno. Jedina sjenka leţi u tom što je nezakonit. Ali zar bezbrojni vladari današnjeg doba ne potiču iz nezakonitih veza? Evo, moj moćni tast, kralj napuljski, nezakonit je sin. Milanska vladarska obitelj imala je nezakonitog osnivača dinastije, a temelje francuske burbonske dinastije poloţio je nezakonit princ. Zašto, dakle, da velikaši ne prihvate potomka slavnoga roda mojega? - O tome su već davno načistu svi prijatelji vašeg veličanstva reče Filipec. ~ 12 ~


- A protivnici? Oni šute kad ja govorim o princu nasljedniku. Ipak, kralj Matija hoće da progovore. Hoću da oni viču i klikću mome sinu. A kliktat će kad uz mog sina ugledaju ţenu moćnu iz moćne vladarske porodice. Znate li, Bakač, koju sam odabrao? Sestru sada vladajućeg kneza Ludovika Milanskog. - Bianca Sforza! Ovo je velebna zamisao!usklikne Bakač. Jest. Ova će ţenidba učvrstiti prestolonasljedstvo mojem sinu. Pred vlašću vezama koje one donosi sa čitavim jugom i samom papinskom stolicom pokleknut će naši gizdavi oligarhi, jer osim svega toga donijela bi zaručnica i zlata koje više vrijedi oligarsima od bojne slave moje i mojeg oca. - Samo onima- primijeti Filipec- koji su sami ţeljeli da uzmu ţezlo u svoje nedostojne ruke. - Zato sam, eto, s bojnog polja poslao svojeg kancelara Varadija da ide na prosidbu u Milano. - To je bilo mudro- primijeti Bakač. - Sudbina ovoga prijestolja ima se riješiti danas, jer prosac milanske princeze pribliţava se Griču. ~ 13 ~


Ovaj odgovor uzbudi oba kancelara. Ustanu. Nisu mogli prikriti uzbuđenje kao ni sam kralj. - Odgovor milanskog vojvode rješava sudbinu mojeg djela reče kralj. Moram priznati da kraljica nije sklona toj ţenidbi. - Nije sklona?- začudi se Bakač. - Kad sam bio u Bosni, kraljica mi je iz Budima na bojno polje javila da nikako ne pristaje na tu ţenidbu, neka sve to odgodim dok se mi ne sastanemo. Javio sam joj da ću bezuvjetno odgoditi, ali sam odmah poslao Varadija tajno u Milano; sumnjam da je i ona nekoga poslala, isto tako tajno, u Milano. - Veličanstvo- primijeti Bakač -ako je kraljica tako opasni protivnik vaših osnova s ovom ţenidbom, zašto niste spriječili ili barem odgodili njen dolazak u Zagreb? Kralj se nasmije malo ironično i rezigniranim će smiješkom: - Vaše riječi dokazuju da nemate zakonitih ţena. Kako da zabranim i čime da opravdam zabranu kraljici koja me nakon osmomjesečnog odsustva ţeli posjetiti da mi čestita na pobjedama, padne u zagrljaj, kako ~ 14 ~


mi piše? Još nisam ni znao kada ću stići u Zagreb, već je kraljica poslala ovamo svoje firentinske graditelje da prošire palaču. Vidite, sam Firentinac Cellini pretekao je i đavla napuljskog, graditelja Cartellinija, a ţurbom izgradio po najnovijim nacrtima jedan dio palače. Kad sam ja stigao, već sam ovdje našao sve pokućstvo, gotovo sve namješteno, tu dakle nema odgode. Biskupi zaokruţe dvoranu pogledom. Teško, bogato rezbareno pokućstvo, skupocjeni uresi, debeli sagovi bili su dokaz kraljevih riječi. Bakačeve mirne, bezbojne oči zaustave se u dubini dvorane gdje ispred purpurnog saga stoji mramorno poprsje ţene u čijim se crtama takmiči ljepota s duhovnom snagom. - Poslala mi je svoju bistu na poklonbezbojnim će glasom kralj. - Mnogo je dirljive njeţnosti u tome darupohvali kancelar Filipec. - I promišljene opomene koju ovaj put neću poslušati. Moja je odluka jaka i nepokolebiva povisi kralj glas kao da se brani upliva što struji iz mramornog kipa. Kraljica je poslala ovamo i doñu Isabellu, očito da uhodi pregovaram li s Milanom. ~ 15 ~


- To više trebalo bi za kraljičina boravka odgoditi prinčeve zaruke bude li odgovor iz Milana povoljan- primijeti Bakač. - Strpljivost je valjana mudrost. Dosta sam se njome koristio. Danas ne odgađam ništa. Hoću da još za ţivota vidim unuka i umrem s uvjerenjem da ostavljam slavno ime moje obitelji na prijestolju moga kraljevstva. Kraljeve riječi prekine Radulo koji najavi: - Kancelar Petar Varadi. Sva se trojica trgnu. Kralj pođe u sredinu sobe, nestrpljivo prati polagane korake muškarca koji ulazi u plemićkom odijelu s unakrst prebačenim plaštem. Da sakrije pitanje koje mu gori na usnama, kralj počne govoriti. - Dobro ste se odjenuli, Varadi. I Bakač i Filipec usjekoše oči u ozbiljno lice prosijedog Varadija. Iz kraljevih očiju suklja i strepnja i nada, kao da riječ tog čovjeka odlučuje o njegovu ţivotu i ne mogavši izdrţati, naglasi: - Govorite, Petre, što kraće. Suhonjava svjetskom

pojava odijelu.

potpuno odgovara Nemirne crte lica, ~ 16 ~


svjetlucave tamne oči i otvoreno čelo pokazuju čovjeka koji nema dara da se svlada. Ţestoki mu glas prodire dvoranom, kao da s nekim oštro raspravlja. - Kratkoća je u mojoj poruci jedino prirodna. Vojvoda Ludoviko primio me sa svim počastima koje dolikuju poštovanju spram vašeg veličanstva. Ja sam mu razloţio da će princa Ivana prema ţeljama naroda zapasti prijestolje ovog kraljevstva. Makar je kraljica još mlada, a vi u snaţnoj dobi, očito ne moţete očekivati potomstvo jer je priroda njezino veličanstvo lišila majčinske sreće. - Kako je vojvoda primio tu izjavu? - Poţalio je svoju rođakinju, veličanstvo kraljicu Beatricu.

njezino

- A kad ste izrekli prosidbu? - Odmah se zanimao što bi bilo s princom Ivanom u slučaju da kraljica ipak rodi sina. Filipec i Bakač šute gledajući kralja. On uzdigne obrve i navuče kotu čela da mu se kosa nadigla. Kancelar nastavlja: - Ja sam tada izjavio da će mladi princ u tom slučaju biti okrunjen kraljem Bosne, zatim će dobiti čast bana hrvatskih zemalja koja čast ~ 17 ~


nije daleka od kraljevske časti; napokon da mu ostaju još i zemlje koje je osvojilo vaše veličanstvo od Friedricha III. No, rekoh ja, porod se od kraljice ne moţe očekivati nikako, unatoč znanosti svih kraljičinih liječnika. Konačno, nakon devet godina braka nije se rodilo nijedno dijete, nema dakle nade. - Ne trošite vrijeme opomene kralj.

suvišnim

stvarima-

- Na to je vojvoda Ludoviko sazvao vijeće svih članova obitelji Sforza, štoviše i kardinala Ascagnija kojem je vaše veličanstvo darovalo opatiju u svom kraljevstvu. Sutradan su me opet pozvali, a vojvoda mi svečano izjavi... Kralj se ustremi i trgne obrvama. - Vojvoda izjavi da se smatra počašćenim vašom ponudom i vrlo rado Biancu Sforza daje za ţenu princu Ivanu. Kao da je sunce sasulo na kralja sve svoje svjetlo tako mu se lice razvedri. Uzdigao je ruke stisnutim pesnicama kao da je ovog časa nekoga potukao: - Pobijedio sam! - Ludoviko Sforza- nastavi Varadi - primio je zaručni prsten koji je poslalo vaše veličanstvo ~ 18 ~


u ime princa Ivana i predao mi prsten Biance Sforza za princa. Osim toga šalje vam Ludoviko na dar 60 rifa najfinijeg firentinskog zlatnog brokata i poručuje vam da je Leonardu da Vinciju naredio neka odmah izrađuje sliku madone za vaše veličanstvo. Šalje i sliku mlade vjerenice. Izvadio je iz velike kutije dragim kamenjem obrubljeni portret i dragocjeni prsten. Kralj znatiţeljno gleda prsten, a biskup sliku. - Ovaj nakit koji vjerenica ima na glavi i na pletenicama neprocjenjiva je vrijednost. Na vratu nosi najskuplji kamen, a sama haljina vezena je od čistog zlata i dragulja -objašnjava Petar. - Kako je s mirazom? upita kralj svojeg kancelara. - Rekao sam vojvodi da princ posjeduje četrdeset i osam imanja u Hrvatskoj i Ugarskoj i šest vojvodina u Šleskoj, na što je vojvoda Ludoviko odredio Bianci miraz od sto tisuća forinti u zlatu, šezdeset tisuća u opremi, a četrdeset tisuća u dragocjenostima. - Moj sin dobit će najbogatiju vjerenicu Evrope- klikne kralj.- Petre, vi ste mi današnji ~ 19 ~


dan pretvorili u svečanost. savjetnici, mi smo dakle djelo...

Dragi

moji

U taj čas uleti u sobu Radulo blijed i zaprepašten: - Veličanstvo, princ Ivan tuče se na mač s Alfonsom Borgiom! Varadi naglo vikne: - Veličanstvo, smjesta zabranite princu dvoboj, jer sam u Italiji čuo strašne glasove o dvobojima nećaka kardinala Borgie. On vuče svoj mač iz otrovnih korica. Kralj malo oklijeva, ali strah u kancelarovim očima stvori u njemu brz u odluku. Hitio izađe iz sobe, pohiti hodnikom, pa krene prema vratima koja vode u dvorište. Osjeti najednom da se njegovo prijestolje lomi i sva sreća koju je malo čas osjetio u svojim grudima, pretvara se u crni oblak kroz koji vidi bljesak mačeva, čuje njihov zveket. Strese se od uţasa, digne ruke kao lavlje šape i gromko vikne: - Nijednog udarca više! Istodobno spuste borci mačeve pred kraljem. Jednom je lice vedro, ponosito, drugome išarano krvlju. Kralj se podupre rukama o ~ 20 ~


pojas i pribliţi protivnicima. Mlađeg pogleda letimično, a pred starijim okrvavljenim se zaustavi: - S kime se vi to bijete, grofe Alfonso? Začuđen zbog ovog pitanja, mladić okrene glavu prema kralju. Lice mu je obraslo tamnocrvenkastom, lijepo njegovanom bradom. - Bijem se s princem! - S mojim sinom pod mojim krovom! U ovoj zemlji i na Griču smatra se sablaţnjivom povredom svetih običaja ako gost trgne mač na kućegospodara ili njegovu svojtu. Dakle, kardinal, kad mu to javim, neće naći pohvale za vaš postupak. - Bio sam neprijateljski izazvan. - Tko vas je izazvao? - Princ Ivan! Kuštrava se kraljeva glava okrene mlađahnom princu vitka i snaţna tijela u skupocjenoj svilenoj odori talijanskog kroja. - Ivane, kako si smio pozvati gosta na oruţje pod svojim krovom? ~ 21 ~


- Ne bih to učinio, moj oče, ali kad gost teško vrijeđa... Okruglo obrijano rumenilom:

kraljevo

lice

plane

- Vrijeđati kućedomaćina nije dopušteno ne samo u ovoj zemlji i gradu nego mislim i drugdje. Je li tako, grofe Alfonso? - Nisam uvrijedio princa... - Kad on to tvrdi? - Uvrijedio sam ţenu. - Ţenu- prihvati riječ princ- o kojoj sam ja sa svojim tajnikom govorio. - Dakle, uvrijedili ste mene. Začuđeni, nešto malo vrebajući izraţaj kraljeva pogleda padne na princa i ostane na njemu nekoliko sekunda. Onda kralj reče polagano: - Da, naravno, tukli ste se bez oklopa, bez vizira. Ovako se doista bije mladeţ za onu za kojom im vri krv. Koju to ţenu, Alfonso, tako ljubite da ste se za nju pobili? Mladi plemić ne daje odgovora, - Ivane! Koja je ţena bila uzrok sukobu? ~ 22 ~


I princ i njegov protivnik šute. - Dakle, veţe vas riječ? Dobro.- Kralj zaokruţi pogledom. Iza mladog princa spazi trećeg mladića što još uvijek stoji s golim mačem i sluša. Očito je stariji od mladog princa, viši, čvršći, neobično crna i gusta kosa pada mu u prirodnim valovima na vrat. Crne njegove oči mirnim sjajem izdrţavaju kraljev izazov. Kralj mu dobaci upit tonom zapovijedi: - Damire! Tko je ţena radi koje su se tukli? Mladić pristupi bliţe kralju, pogleda svjeţim mladenačkim pogledom:

ga

- Onaj kojeg je preslavni mač vašeg veličanstva posvetio vitezom ne moţe da posiječe zadanu riječ da će čuvati časno ime ţene. Odgovor je izrekao čvrsto, odlučno, s metalnim zvukom glasa. Nešto je zatitralo u kraljevim očima, ali ih je odmah skrenuo s mladića svojim drţavnicima: - Oglasite mladoj gospodi na dvoru, ovim ovdje i onima koji će doći s kraljicom da zabranjujem svaki oruţani sukob. Neka građani Zagreba ne misle da se mlada ~ 23 ~


gospoda na mojem dvoru razbijaju poput sredovječnih trubadura! Neka ne misle da ih kralj ne zna pametnije zaposliti. Nakon tih riječi opet se okrene prema mlađim protivnicima: - Spremite mačeve u korice, izvucite iz knjiţnice umne knjige da naoruţate svoje mozgove znanjem. A vi, gospodine Alfonso, znajte: neću štedjeti ni svojeg sina najoštrijim ukorom zbog dvoboja. Alfonso se nakloni i pođe u dvor dok je kralj ostao sa svojim drţavnicima u tihom razgovoru. Princ uhvati ruku mladića što je netom kralju uskratio odgovor: - Hvala ti, Damire, što nisi kralju otkrio ime. - Znao sam da bi planuo gnjevom protiv one za koju ste izloţili svoj ţivot. Obojica se najednom trgnu osjetivši na sebi kraljev pogled. Trenutak, i kralj pokaţe Filipcu Damira: - Ovaj mladi moj vitez koji umije mudro izmicati odgovor svojem kralju neka odsele vrši sluţbu na kojoj pograničnoj tvrđavi. Bit će mu od koristi ako nauči zapovijedati posadi. Sutra u zoru putuj, mladi viteţe. ~ 24 ~


S ovim riječima kralj krene natrag u palaču. Slomljeno, gotovo očajno, zuri princ u Damira kako slomljen ostavlja dvorište. ***** U dvorani za vijećanje čekao je valočki biskup Petar Varadi kralja. - Varadi- reče kralj- tu na stolu leţi zaručni prsten i slika lijepe vjerenice, a princ se bije za neku meni neznanu ţenu koja moţe razoriti sve moje osnove. Moram je pronaći i uništiti! - Neće biti opasno- umiruje Bakač kraljevu zabrinutost- Očito je bila tek viteška duţnost da se bije. - Hoćete li to ustvrditi i onda ako ta ţena pripada kraljičinim dvorankama? - Veličanstvo, nijedna nije tako neobično lijepa da bi mogla biti opasna. - Ali je svaka od njih duhovna kći kraljice, prodahnuta novim preporodnim odgojem petnaestog stoljeća. Takve su ţene opasnost za muţa. Nesvjesno preleti kraljev pogled preko mramornog kraljičinog kipa. Biskupi se ~ 25 ~


potajice pogledaju, primijeti:

na

što

Filipec

tiho

- Kad bismo mogli doznati ime te ţene, odmah bismo mogli prosuditi njene opasnosti. - Kako doznati ime?- upita Bakač. Petar Varadi odvraća: - Princ i njegov dvoranin Damir odrţat će riječ, Alfonso Borgia svakako bi tajnu prodao, naravno uz trostruku cijenu. Nekoliko puta prošao je kralj dvoranom i zamrmljao: - Da mi se tu uplete jedna ţena? Ne. Otkrit ću je. Ako se nalazi u kraljičinom dvoranstvu, neka ide na pokoru u samostan! - To je dobra misao, veličanstvo- pohvali Filipec- jer ako princa zahvati ljubav, izgubit će prijestolje! Na posljednje riječi kralj se obazre: - Što vi to pričate? Kakva ljubav? Ludorija. Viteštvo su sanjarije mladosti! Sad je tu prsten. Tu je vjerenica, a moj će sin slijediti svojeg oca. Petar se upre u stol: ~ 26 ~


- Velikoj vašoj osnovi, veličanstvo, ne prijeti teškom opasnosti nikakva druga ţena osim kraljice. - Kraljičin otpor sada više ne moţe nauditi mojoj osnovi. Bit će moţda neugodnih dana za moj kućni mir, ali nikako opasnih po moje kraljevstvo. Ali što ste mi vi, Petre, rekli? Kad su mi najavili dvoboj, govorili ste upravo o nekoj novoj, vaţnoj zapreki- i pritom pogleda suhonjavog kancelara kao da se već sada zbog ove njegove objave na nj ljuti. Varadija ne smete prigovor i odmah prihvati riječ: - Dopustite, veličanstvo, da podsjetim na ovo: mi smo uglavili da će ova ţenidba s bogatom nećakinjom toliko moćnog Ludovika osigurati vašem sinu prijestolje. Ustanovili smo da će samo ovo rješenje prestolonasljedstva biti na sreću kraljevstva. A kad se taj ne bi izvršiobilo bi vašem sinu prijestolje ugroţeno - Zašto opetujete što smo već davno utvrdili? - Jer hoću da pitam vaše veličanstvo: što onda ako netko uistinu spriječi ovaj brak? Sva je kraljeva pozornost skrenula k Petru. - Vi nekoga okrivljujete veleizdajom? ~ 27 ~


- Ne, veličanstvo, samo utvrđujem da će kraljica ovo vjenčanje spriječiti. Kralj se tako oštro okrene da mu je mač zveknuo udarivši o pod. Bakač i Filipec stadoše prosvjedovati: - To kraljica neće učiniti Kako to smijete spominjati? A kralj oštro vikne: - Petre, vi nemate uporišta za ovu tvrdnju! - Veličanstvo, imam! Kralj i njegova dva savjetnika stoje naprotiv Petru. U očima Filipca leţi pitanje, u Bakačevim Ljubopitnost, u kraljevim sumnja, ali on zapovjedi: - Razjasnite! - Veličanstvo, prije nego sam krenuo u Milano, naloţili ste mi neka pođem kraljici u Budim i uvjerim je da ste odgodili ovu prosidbu dok se s njome ne sastanete. Tada je ona izrekla ove riječi: "Dok sam ja ţiva, ovo se vjenčanje neće obaviti." Ţmireći, zagleda se kralj u mramorni kraljičin kip. Bakač i Filipec kao da nijemo dojavljuju nešto što samo oni razumiju. Petar Varadi gleda ravno u kraljevo naoblačeno lice. ~ 28 ~


U tišini se čuje samo pritajeno teško disanje kraljevih širokih prsiju. Samo nakon nekoliko trenutaka Varadi je nanovo započeo. - Upozoravam da kraljica nije ţena koja izriče isprazne prijetnje. U svoje odluke ulaţe sve, a u ovu čak i svoj ţivot. Još više zaţmire kraljeve oči, sve dublje roneći u sablasnu sumnju koja obavija kraljičin mramorni kip. Filipec mahne Varadiju da šuti, Bakač povuče prste po debelom vršku nosa kao da mu je onamo sjela muha, dok Varadi tvrdokorno i ţestoko nastavlja optuţbu: - Kako, dakle, kraljica svoj ţivot stavlja zaprijekom ovoj ţenidbi o kojoj ovisi samostalnost i sreća drţave, bjelodano je da njezino veličanstvo nuka na to neki veliki moćni razlog koji je isto tako opasan kao što bi bilo opasno izvođenje njezine prijetnje! - Razlog? -opetuje Matija vješto svladavajući valovlje svoje ţestoke ćudi, a Varadi drugi put ponavlja. - Razlog da taj ne moţe da se sakriva u prirodnom neprijateljstvu što ga kraljica kao

~ 29 ~


maćeha osjeća prema sinu neke druge ţene koju iz prošlosti smatra svojom suparnicom. - O tome ni riječi! -prekine kralj mrko govornika. No ovaj nastavi svoju prvu misao: - Ne moţe biti razlog ni taj da bi kraljica imala drugu vjerenicu, jer radi nje ne bi ona mogla izreći onako izravno povišeno i strano one velike sudbonosne riječi: "Dok ja ţivim, ova ţenidba neće se obaviti." Taj je razlog, velim, goleme vaţnosti, i to ne samo za nju. Kraljica će dakle u interesu svojeg razloga izvršiti prijetnju i spriječiti vašu osnovu. - Ne moţe ona sama protiv svih nas!- naglasi kralj. - Veličanstvo ako kraljica nije sama? Varadijev upit sijevne kao iskra. Kraljeve nosnice se rašire. - Tko bi je mogao pomagati protiv mene, recite, Petre?! - Domaći vaši neprijatelji! - Što je to? Ovo zvuči kao urota? -zaoštri kralj svoj glas i opet stegnu koţu niskog čela, a kosa mu se nakostriješi kao u lava koji osjeća pogibelj. Ova kretnja čela, vazda siguran znak teške kraljeve uzbuđenosti, činila se sada ~ 30 ~


opasnom. Bakač i Filipec šute i slušaju, a Matija pita: - Petre, opet vas pitam: čime opravdavate nečuveno smjele optuţbe? - Dokazima! Nešto ledeno preleti kraljevim tijelom. Stresao se kao od hladnog zapuha. - Ovamo dokaze! Govorite! - Govorit ću. Ponajprije, njezino vas je veličanstvo običavalo slijediti na ratište. Prava je sreća što je ovaj put kraljicu spriječila bolest da na pobjedonosnom putu prati vaše veličanstvo, pa su u vašoj odsutnosti iz Budima dolazili kraljici neprestano u posjete vaši zakleti protivnici ... Ţestokom kretnjom i glasom javi se sada Tomo Bakač: - Petre, vi okrivljujete kraljicu da šuruje s kraljevim protivnicima? - Ne- otkreše Petar Varadi a lice mu je preliveno vatrom- ja odlučno tvrdim ovo: kraljevi su neprijatelji doznali da se kraljica protivi ţenidbi princa s Biancom Sforza. I baš zato su se pribliţili k njoj da je u tom nezadovoljstvu i otporu huškaju ne bi li ~ 31 ~


kraljici pomogli spriječiti ţenidbu koja ima osigurati prijestolje princu Ivanu, sinu kraljevom! - Vaša vrela ćud moţda vas je zavela na krive zaključke- delikatnim glasom pokuša sada Filipec.- Ne mogu vjerovati da bi se kraljevi protivnici uopće usudili pribliţiti kraljici i ponuditi joj usluge protiv njezinog uzvišenog muţa. A kad bi se usudili, ona ih ne bi ni primila Ovaj dijalog pratio je Matija s napetom pozornošću, paţljiva Promatrajući lica svojih savjetnika. - Jest, krivi je zaključak- pomogne Bakač, a Petar još oštrije nego dosada naglasi: - Nema krivog zaključka gdje je jasna riječ. - Koja riječ?- trgne se kralj - Riječ oligarhijskog velikaša Banffyja! - Što je rekao? Kome je rekao? Izjasnite se, smjesta! - Hvala veličanstvo, da ste me na to pozvali. Kad sam bio prije polaska za Milano u Budimu, susretnem na trijemu mramornih stupova Banfyja. On mi je tada rekao ovo: "Učinili biste veliku uslugu kralju kad biste ga ~ 32 ~


odvratili od namjeravane vjeridbe s Biancom". Ja sam na to odgovorio: "Učinit ću to ako mi priopćite razlog koji vas i kraljicu vodi protiv ove ţenidbe". Banfy mi odgovori vrlo značajno i poluglasno: "Razlog ćete saznati ako se priključite kraljičinoj stranci i njenoj osnovi". Dakle, veličanstvo, ovdje iz ovih riječi jasno je: kraljica i oni, to je skupina, stranka, tabor, jedno posebno stanovište u ovom kraljevstvu, a ja evo, tvrdim: ovo njihovo stanovište je onaj vaţan razlog što nuka kraljicu da se opire toj ţenidbi, u koju vaše veličanstvo stavlja zajedno sa svojim prijateljima sve nade za buduću slobodu ove drţave. Bakač i Filipec gotovo su skamenjeni, šute i gledaju kralja. I on šuti. Okruglo lice kao da se nabralo. Nakon mučnih časova šutnje kralj pogleda svojeg kancelara Varadija. U tom pogledu leţi nešto duboko kao sakrivena strepnja pred istinom. - Ali tko, tko -nestrpljivo će kralj - tko su oni? - Svi oni koji su htjeli da obore vaše veličanstvo i dovedu na vaše prijestolje češkog kralja Vladislava. Vi poznajete sve! Svi oni koji su prigodom sklapanja mira s Vladislavom ~ 33 ~


iskazivali mu naročita prijateljstva, obasipali ga toboţe kao gosta pretjeranom ljubaznošću. Naslonjač u kojem je sjedio kralj zastruţe podom. Gurnuo ga je naglo listajući, onda stresao svojom lavljom glavom. Njegovo svladavanje bilo je očito na granici mogućnosti. Ipak ne reče ništa, nego pođe u drugu odaju kao da ţeli svoje raspoloţenje oteti njihovim pogledima. A kraljevi savjetnici ostali su sami. Bakač se sagne preko stola kancelaru Petru: - Vi uvijek nastojite nekim velikim otkrićima o pogibeljima pokazivati kralju svoju osobnu vjernost! Nadate se, moţda, kardinalskom klobuku? - Gospodine, mene je kralj podigao od gladna i bosonoga mladića do svojeg kancelara. I, znajte, moj put od bosonogog siromaha do biskupa bio je nekoć mnogo kraći nego što bi bio danas od biskupa do kardinala. Govorio sam kao pošten čovjek i ne spadam u red onih kraljevih pristaša koji mu dokazuju svoju vjernost time da istinu taje! - Imenujte -razbjesni se Bakač- koga mislite? - Nije od potrebe kad se sami javljaju! ~ 34 ~


- Tiho. Kralj se vraća- upozori Filipec. Iz druge odaje čuju se kraljevi koraci. Ulazio je pognute glave, zamišljen. Zaustavio se ravno pred Varadijem i pogleda ga prodorno: - Jeste li svjesni koliki ste poţar zapalili? - Kraljevsko veličanstvo, vi ste moj sudac. Moj ţivot pripada vama, a moja savjest meni! Prema vama i prema njoj izvršio sam, eto, svoju duţnost. - Ništa ne povlačite!? - Ni jedne riječi. - I promislili ste o posljedicama? - Jesam: kraljica će sve saznati, a ja ću odgovarati njoj i vama. Ţivot je veliki dar, a ja ga dajem za jednu jedinu misao: da ovim kraljevstvom zavlada vaš sin Ivan Korvin. Kao da je ovaj odgovor kralja ublaţio, ali ga nije smirio. Pribliţivši se korak svojim pouzdanicima, neobično tihim glasom započne: - Nakon svega ovoga vjeridba mojega sina treba da ostane i dalje tajna kao da se ništa nije dogodilo. Spremajte se na svečan doček kraljice. A kad bude u Zagrebu, saznat ću koji ~ 35 ~


je razlog vodi protiv prinčeva vjenčanja i, jesu li je nahuškali protivnici. Nadam se da će kraljica uvaţiti moje osnove i svoje bilo kakve razloge podvrći dobrobiti drţave. Svi su šutjeli. Kao da nitko od njih, pa ni sam kralj, ne vjeruje toj nadi. Odmah nakon toga kralj počne poslovno: - Sada, Petre, pozovite s Medvedgrada milanskog poslanika da mu priopćimo zaruke mojeg sina s Biancom. Valja reći dan vjenčanja, a onda očekujem vas, gospodo, k večeri. Vi, Petre, preodjenite se i nastupite odmah u svoju sluţbu. Treba da dademo odgovor poslanicima Venecije koji ovdje čekaju već dva tjedna. Osim toga svakako još treba da spremimo poslove za hrvatski sabor. Sva se trojica udalje iz sobe. Kralj je pozvao svojeg dvoranina i, naloţi mu: - Radulo, dozovi mi ovamo princa! Hitno! ***** U naslonjaču na baršunastom jastuku sjedi princ Ivan. Pred njime leţi otvorena knjiga sa šareno obojadisanim i zlatom obrubljenim slovima. Tamne mladićeve oči uprte su iznad knjige nekud u neizvjesnu točku široke odaje. ~ 36 ~


Njegovo ovalno lice izraţava dušu vječno budnu, ushitnu i svijetlu. Samo što tu svjetlost sada prikriva ţalost poput prozirne koprene, a princ kao da jedva čeka odbaciti je i naći negdje oduška, Modri se zastori rastvorili. U sobu uđe mladić u odori dvoranina. Njegov je haljetak kratak do ispod bedara i otkriva vitkost pojave. Princ mu skoči u susret i uhvati mu ruku: - Damire! Ti ćeš uistinu sutra otići? - Kralj je odredio! - Zašto? Nisi ništa tako strašno skrivio da bi mi smio oteti tebe kojeg mi je u djetinjstvu odredio drugom u igri! S tobom me pustio odrasti, dakle zna naše gotovo bratske veze. - Da, bili smo vezani lijepim vezama i osjećajima- reče mladi dvoranin turobno. - Bili smo jedna misao- klikne princ ogorčeno -jedna radost, jedna tuga. Sad da ostanem potpuno sam? - Ostaju vam kraljevi prijatelji! - Svi oni ne mogu nadomjestiti tebe. S tobom sam jedinim smio govoriti kao sam sa sobom. Osjećaš li što to znači? ~ 37 ~


- A što gubim ja kad me dijele od vas? - Ne, Damire. Ne moţeš ti osjetiti isto što ja, ne moţeš, ti imaš majku, moţeš sklonuti svoju glavu na njezina koljena, moţeš joj reći sve. A meni su je oteli, ja sam posve sam. - Ostavite ove tuţne misli danas. - Danas. Baš danas. Nikad nisam s takvim osjećajem straha mislio o svojoj majci kao ovaj čas kad sam saznao da ću izgubiti tebe. Sad mi se čini kao da mi ponovno otkidaju majku. Gledaš me, Damire, kao da ne razumiješ!? - Kako ne bih razumio. Ta ţivjeli smo kao braća. - Više, Damire, mnogo više! Među braćom moţe vladati mrţnja, ali ono što nas veţe ne moţe biti bez duboke sklonosti. Ali ti ne znaš dati ime onome što nas je vezalo od djetinjstva do danas. Gledaj, čitaj, neka kaţe ova knjiga starog mudraca. Ĉitaj što mudri Lelije priča starcu Scevoli. Moraš to čuti da budeš na čistu. Slušaj. ''Više je od roda prijateljstvo. Prijateljstvo je sklad svega boţanskog i čovječanskog s odanošću i ljubavi. Osim mudrosti ~ 38 ~


prijateljstvo je najveće dobro što su ga besmrtni bogovi dali ljudima. Ništa nije divnije nego međusobno uzvraćanje odanosti. Što je slađe nego imati nekoga s kime smiješ govoriti kao sam sa sobom? Kako bi strahovito bilo podnositi nesreću kad ne bi čovjek imao onoga tko trpi tvoju nesreću više od tebe samoga..." Princ je čitao ganuto i onda pogleda svojeg druga: - Ĉuješ li to, Damire? To je vezalo naše prijateljstvo, čisto i veliko. Mogao sam govoriti s tobom kao sam sa sobom kad mi je srce stisla bol i samoća za prognanom majkom. Ti si smio da pričaš meni svoje radosti kad si se vraćao iz zagrljaja svoje majke. Ti meni radost, a ja tebi tugu. Kliktao sam s tobom u tvojoj sreći, a ti si plakao sa mnom nad mojom boli. Ti znaš što je milota majčine drage ruke. Ti si jedini imao srca plakati sa mnom, nada mnom, pastorkom kraljice, ţene oca mojega! To je bilo tvoje prijateljstvo. Crnokosi mladić pogleda princa raznjeţenim pogledom svojih poput ugljena crnih očiju i odvrati: - Prinče, ja sam to znao već odavno! ~ 39 ~


- Ti si znao? Da, ti si stariji, mudriji, mirniji od mene, više misliš. No, zašto mi nisi o tom govorio? - Mislio sam: ne smijem govoriti o prijateljstvu princu! - Rekoh: nema razlike roda tamo gdje su srce i duh jednaki- usklikne Ivan s punim uvjerenjem. - Tako vele stari mudraci, i rimski i grčki, koji su nas učili, a mi ih slijedimo nesvjesno. Jer naše je prijateljstvo nastalo u jednakosti srca i duha. O, boţe, što je to učinio moj otac? Kakva će biti pustinja moj ţivot kad nitko neće sa mnom plakati, nitko neće u daljinu sa mnom traţiti i oplakivati moju majčicu. - Plakat ću vama i daleko od vas. - Ĉuj, Damire kad sunce odmakne od zemlje, zrake joj ohlade ... - Ali sunce nema dušu da je ostavi zemlji kao što ja ostavljam dušu svoju vama! Princ skoči k svojem drugu pa ga uhvati za ramena: - Ostat ćeš mi prijatelj? - Do smrti. Zaklinjem se na svoju majku. ~ 40 ~


- Damire, i ja se mogu zakleti tebi na svoju majku da ću ostati s tobom u vječnom prijateljstvu - Gledaju se okom u oči. U pogledima njihovim leţe duboke uspomene zajedničkih dana od djetinjstva, lijepe mirne radosti pune sunčanih i bezoblačnih dana. Oba prijatelja pruţe ruke. - Vjera je tvrda, Damire! - I vječna, prinče! - Prijateljem hoću da me zoveš i samo imenom, kao ja tebe, - Vaš otac je kralj, - Ali moja majka nije kraljica, štoviše nije ni plemkinja, ali mi je majka, a to je više od plemkinje i kraljice. Htio bih još s tobom govoriti o svojoj majci. Kad odeš, nitko neće više imati odvaţnosti da sluša boli sina. Jedva doreče princ, kad Radulo otvori vrata i najavi: - Kraljevsko princom.

veličanstvo

ţeli

govoriti

- Moj me otac zove. Ĉekaj me, Damire, ovdje! ~ 41 ~

s


Kralj Matija stoji pred kipom kraljice Beatrice I gleda nijemo neobično lijepo visoko čelo, visoko urezane obrve, lijep ravan nos čini se ukočen snagom volje. Bradica čvrsta, jaka i kruta. Usne pune, nešto izbočene, s crtom krajnje dosljednosti. Kralj Matija promatra mramorni kip kao da u njemu nešto istraţuje. - Kraljevski moj oče, vi ste me zvali? Na taj se glas kralj obazre. Ne kaţe ništa, samo promatra svojeg sina, uspomenu svoje nekadašnje mladosti, dvojnika njegove vlastite pojave, ali mnogo uljepšane. Kose prinčeve nisu ţute, nego tamnosmeđe, crte lica ublaţene, gotovo mile Nasuprot kraljevim oštrim crtama. Kos i usne umanjene, oči tamnije, a po gled topliji, svjetliji i pun vjere. Pogled proţet slavenskom blagošću. - Da, pristao si, Ivane. Dapače, lijep. Samo ova blagost na tvojem licu, ova tvoja slavenska blagost jako me zabrinjava. - Kraljevski moj oče, ovu slavensku blagost imam sigurno od svoje majke. Naglasio je neobično ove dvije posljednje riječi, ali bez obzira što ga je očito htio ~ 42 ~


izazvati, kao da kralj nije čuo ili se činilo da ne čuje, nego slijedi nastavljajući neprekinutu misao: - Ne dao bog da se u toj blagosti skriva podatljivost. - To je svojstvo glupih i slabih ljudi, moj oče, ja u sebi ne znam ni za jedno ni za drugo. - Znam da je tako, jer slabost i podatljivost ne bi mogao baštiniti od oca svojeg, ni od djeda. - Ni od majke! - Međutim- nastavlja kralj prelazeći preko prinčeve primjedbe -zasluţio si ukor. Sin kralja Matije neka sprema mač svoj za Turčina, a ne za kakve svoje ljubovce. - Kralju, molim vas da poštujete ţensko biće za koje je vaš sin imao vitešku duţnost trgnuti oruţje. - Ne krije li se pod viteškom duţnošću i nagon srca? - Varate se, oče. - Ako je tako, onda te to ne moţe spriječiti da svojem ocu kao poslušan sin kaţeš ime te ţene. ~ 43 ~


- Svakoj ću zapovijedi udovoljiti, samo ovoj ne mogu. - Viteštvo te resi! Da, to mi se doista sviđa, sine. To dokazuje da posjeduješ moje sposobnosti! Ali, Ivane, zašto mi tajiš tu ţenu? Obećavam ti da joj neću učiniti ništa naţao. - Jeste li vi, oče moj, u svojoj mladosti čuvali ime ţene za koju ste osjetili toliko poštovanje da ste je morali zaštititi od pogrda drugih? - Moj ţivot bio je rat i borba, a nikad ţena. - Valjda ste ljubili moju majku? Kralj ne trepne okom, samo hladnim glasom nastavi: - U tvojem licu, Ivane, čitam kao da mi dovikuješ: čemu, oče, lutamo po ţenskom logoru, kad si me sigurno zvao radi vaţnijih poslova. I pogodio si. Sjedni i slušaj. Princ nije sjeo. - Trideset godina gradio sam kraljevstvo mačem i umom. Slavom i sjajem okruţio sam svoje prijestolje. Ostaje mi još jedno djelo: da osiguram prijestolje tebi. Mladi princ sagne glavu. ~ 44 ~


- Digni je, sine, visoko je digni, ponosno gledaj na prijestolje koje sam ti naumio ostaviti. A da ga osiguram, ja sam te sine, vjerio. U prinčevim očima kao da se budi neko iznenađenje. - Da, sine moj, ljepotica Bianca Sforza, najbogatija vjerenica Evrope, bit će tvoja ţena. Vojvoda Ludoviko šalje ti prsten i njenu sliku. Danas je tvoj i moj dan! Iznenađenje u mladićevim očima prelazi u plahu zbunjenost. - Moj ţivot, moja starost i moja smrt vezani su s ovim brakom. On me lišava najveće brige i pruţa mir. Od ovog časa si vjerenik! - Da, oče moj. - I ne klikćeš od radosti? Dakle je ipak neka zadrla u tvoje srce? Opominjem te, budno se čuvaj. Princ ne odvrati. Zjenice mu se smanjuju. - Što je? Toneš u nekoj, dalekoj zamisli? - Ne znam. Do malo prije bio sam slobodan mladić, a sad na putu u brak. Mnogo je to, oče, mojoj bezbriţnoj mladosti. ~ 45 ~


- U tebi nema laţi, govoriš istinu, ali tko zna što se skriva na dnu tvojeg srca? Polako spusti princ glavu, ali je opet digne i pogleda kralja otvorenim pogledom. - Nisam nikad istraţivao svoje srce. - Nisi? Znaj, kad trgnemo mač za ţenu, onda moţe biti samo dvoje: ili tu ţenu posjedujemo mi, ili ona posjeduje nas! - Ništa od svega, oče. - Pazi, sine, ţene nas posjeduju, a da mi to i ne mislimo. Zapanjenost se pojavi u Ivanovim očima. - Kaţem ti, Ivane, danas ovo: jao ţenama koje bi stale na put mojoj volji, mojoj osnovi. Ti si vjerenik Biance Sforze i time je sve svršeno. Samo o tome još sada ne zna nitko od trojice mojih savjetnika. I pred kraljicom to ostaje tajna jer ona nije sklona Bianci. A sad pričekaj tamo u odaji dok te opet zovnem. Polagano se udaljavao princ u drugu odaju. Kralj izda nalog svojem dvoraninu da dovede Alfonsa Borgiu. Ĉekajući, stao je k prozoru i zagledao se preko gričke utvrde.

~ 46 ~


Radulo uvede visokog Alfonsa Borgiu. Glava mu je povezana svilenim rupcem. - Vaša je sreća, grofe, da sam poslanike na svojem dvoru smjestio na Medvedgradu. Tako nisu vidjeli kako se nećak kardinala Borgie, papinskog kancelara, bije s prestolonasljednikom. No, mladi moj prijatelju, u znak oproštaja izdao sam nalog da nitko ne govori o sukobu, nego da ste se objesni ogledali na mačeve s princom, naprosto ogledali u igri! Mladenačko nadmetanje i ništa drugo. To ćete lakše podnijeti nego gnjevni kardinalov ukor. Ja sam, naime, odlučio da o tome ništa ne javim kardinalu, pa ni kraljici. Jeste li zadovoljni? - Hvala, kraljevsko veličanstvo. - Ovo je potrebno i radi nje. - Radi nje? To naređuje veličanstvo? - Lijepu ţenu duţan je štititi i kralj. - Dakle je lijepa? - To vi pitate mene? -nasmije se kralj suspregnuvši svoje čuđenje- Dobro se pretvarate kad se činite kao da ne znate kako izgleda ţena čija vas je ljepota prisilila da se za nju bijete. ~ 47 ~


- Veličanstvo, uistinu ne znam kako izgleda. - Moţete mi to sasvim točno razjasniti. - Bio sam s Enricom u njegovoj odaji i tamo smo razgovarali. Odviše je bilo sparno. Ne znajući vaših zapovijedi da nitko ne smije iz palače, izašao sam na dvorište gdje je šetao princ sa svojim pratiocem. Pošao sam prema njima i naišao na njih dvoje u razgovoru. Tog časa princ je upravo Damiru izgovorio: "Ni u kreposti njoj nema ravne", a ja, onako po običaju naših plemića u Rimu, dobacim: "Tako mi časti, ja bih je već u prvom mraku odvabio u svoju loţnicu!" Princ plane i trgne mač, za njim i njegov plemić. Nisam imao kada ni da se izjasnim, ispričam zbog primjedbe, i već smo nasrnuli jedan na drugoga. - Dakle, sad mi je jasno, grofe. Da ste slutili o kakvoj su visokoj ličnosti govorili uistinu ne biste bili ono primijetili, nego duboko pokleknuli. - Veličanstvo!? Ja sam dakle uvrijedio visoku gospođu? Uistinu sam zasluţio da me prognate! - Da, počinili ste veliko zlo. Ipak, uvaţujem da niste znali o kojoj se gospođi govori, a to još ~ 48 ~


više iziskuje da nitko ne sazna o dvoboju, osobito kraljica, jer njen sud ne bi bio tako obziran. Gotovo prestrašeno grof stade moliti: - Kraljevsko veličanstvo, moja je obijest teško kaţnjena. Molim oproštenje i milost da moje uvredljive riječi ne budu ni pred kime spomenute. Kralj poprimi vrlo strogi izraţaj, ali ga ublaţi milostivim tonom: - Ne bojte se, odviše poštujem kardinala Borgiu, prijatelja kraljičine obitelji. Dakle: nije se ništa dogodilo! Pričekajte čas. Pođe k vratima, otvori ih i zovne princa. Ovaj uđe. Kralj zapovijedi: - Pruţite jedan drugome ruku. Nešto oklijevajući, princ Ivan posluša očevu zapovijed. - Sad je sve u redu! Grofe Alfonso, moţete sada otići kamo vas volja. Moja zapovijed da se nitko ne makne ispod krova opozvana je! Alfonso s dubokim poklonom ostavi kralja sa sinom nasamu. ~ 49 ~


- Njegova su usta čestito zabravljena- nasmije se kralj -dakle ništa nije bilo, već samo bojna igra. Oh, o kakvim glupostima često ovise velike osnove drţavi! A sad, Ivane, ţelim da na dvoru bude veselo. Ne ţelim tvoje zamišljeno lice! - Ne moţe meni biti veselja, oče, dok ne oprostite Damiru. - Smion si danas. Darivam te prijestoljem i najbogatijom vjerenicom, a ti svemu pretpostavljaš nekog plemića iz Turopolja?! - On mi je vjeran prijatelj! - Ciceron je rekao: "Koliko imaš ovaca toliko prijatelja." - Jer Ciceron nije imao osjećaja, nije mogao drugo nego primati ovce. - Ĉitao si stare mudrace. - I našao istinu! - Moţda za druge. Moja je duţnost, sine, da ti predočim tešku tragediju moji obitelji: nitko od mojeg plemena nije imao vjernog prijatelja. Ova sudbina čeka i tebe, Ivane. Zato, ne vjeruj nikome! - Damiru vjerujem kao sebi! ~ 50 ~


- Hoćeš li dokaza da si zaslijepljen!? - Hoću da se uvjerite o protivnom. Odmah pozove kralj Radula i naloţi neka dovede Damira. - A ti, Ivane, iziđi u drugu odaju. Ostavi vrata otvorena, a zastor povuci i pomno slušaj što će se desiti. Princ se sakrije iza debelog zastora susjedne dvorane. Kad je ušao Damir, sa zanimanjem, promotri kralj mladićevu pojavu. - Lijep vidik ţenskim očima- reče kralj. Moţda bi koja od njih pošla s tobom u tvrđavu? - Veličanstvo, ne poznajem nijednu koja bi me slijedila ni u kneţevske dvore! - A ipak si za volju ţene uskratio pokornost kralju? - Štititi čast ţene i pokornost kralju jednako su duţnost poštenog mladića. - Pošto si izvršio duţnost prema časti ţene da nisi izrekao njezino ime pred svima u dvorištu, izvrši sada drugu duţnost. Reci kralju okom u oko: tko je ţena za koju je sin ~ 51 ~


moj trgnuo mač? Za nagradu oprostit ću ti da ideš u tvrđavu. - Veličanstvo, idem u tvrđavu! Nešto je dugo kralj šutio gledajući mladića, a onda pošao bliţe k njemu: - Ovako lijep mladić zaslijepio bi na dvoru najljepše ţeno kad bi mu kralj zamijenio jednostavni plemićki grb grofovskim. - Da sluţim vjemu kralju i princu svojem dosta mi je pošteno srce i čvrsta desnica! Odgovori su Damirovi padali mirno, odsječno, uvjerljivo, a njegov metalni glas snaţnom se prijatnošću razlijegao dvoranom. Kralj časak gleda mladića, a onda pita: - Dakle, ti se ne pokoravaš, jer ti je to naredio princ Ivan? Misliš da prijateljstvo ispričava izdajstvo prema kralju? Moţeš li na ovo odgovoriti, mladiću? - Veličanstvo: Tiberije Grakho imao je vjernog prijatelja Kvinta Tuberona. Kad su Kvinta upitali: bi li on zapalio Kapitol da to zaţeli njegov prijatelj, Kvinto, odgovori: "Grakho ne bi to nikada od mene traţio!" Ja odgovaram isto! ~ 52 ~


- Princ to nikad ne bi meni zapovjedio! - A tamnica i smrt koja ti prijeti? - Kad ne bih mogao dati ţivot za princa, ne bih odlazio sutra u tvrđavu. Njegov tamni glas bio je pun uvjerljive odlučnosti. Kraljevo se lice zarumeni, a glas mu zagrmi: - I ne, nećeš poći u tvrđavu. Razumiješ? - Kraljevsko veličanstvo, zahvaljujem iz sve duše. Nakon stanke kralj upita nešto blaţe: - Tvoj je otac poštenjačina, a tvoj pradjed bio je knez Ivan Okićki? - Da, veličanstvo. I on je bio pošten do srţi! - Nevjerojatno ste pošteni vi Hrvati! No, a sad mi reci: što misliš, zbog čega sam te htio poslati u tvrđavu? - Jer nisam odao ime one ţene. - Luđače! Zar kralj da bude manje vitez od svojeg podanika? Nije to uzrok. Htio sam te odvojiti od mojeg sina jer s tobom govori o ţenama, a ja to neću! Dakle, slušaj: oprostio

~ 53 ~


sam te tvrđave, ali još nisam dopustio da ostaneš uz princa. To treba zasluţiti. - Ĉime? - Obećaj mi da nećeš s princom govoriti o ţenama na ovom dvoru, zapravo da nećeš govoriti o onoj za koju je trgnuo mač. Obećaješ li? - Ako princ ne zaţeli govoriti o njoj, obećajem! - Bit će pametnije da s princom čitaš Solona, Katona i druge umnike. Ostat ćeš tu. Moţeš se vratiti u svoju odaju! Damir je gotovo istrčao iz dvorane, a kralj trgne zastor. - Sine, ti si sretnji od mene! Sretniji od svih nas u obitelji. Ne znam prijatelja koji bi odabrao tvrđavu kad bi mu netko za izdajstvo ponudio čast. Zadrţi svojeg prijatelja. On će ti biti oslonac kad ga budeš najviše trebao. Nakon časa šutnje kralj se obazre mramornom kipu kraljice, pogleda Ivana i promrmlja: - Zašto ne posjeduješ i njeno prijateljstvo? - Jer mi nije majka. - Damir ti nije brat, ipak te voli jer si ti nastojao da ga osvojiš. ~ 54 ~


- Nisam oče. Prijateljstvo se razvija samo od sebe u krijeposti veli grčki mudrac. - Ĉuj mudraca Matijaša: umiljavaj se kraljici! - Ne znam se pretvarati. - Tko se ne zna pretvarati ne zna vladati, a ti ćeš biti kralj. Princ Ivan pogleda svojeg oca, ali on mu nije odgovorio na njegovo nijemo pitanje, već ponovno naglasi: - Treba da stečeš kraljičino srce! - Moţe li se to, oče? Kralj ne odgovori. Obojica gledaju kip i čini im se da iz mramornog visokog čela prijeti nešto sablasno, kao da se uvlači oko njih i razapinje crne mreţe. - Što je? Još nisi zadovoljan? Imaš sve: čak sam ti vratio prijatelja Damira, što još ţeliš? - Bilo bi mi lice vedro kad bih znao, oče, gdje je moja majka. - Zlovoljna kraljeva kretnja upozori srna na opasnost ovog pitanja. I on pokuša da ispravi čin blagim molećivim glasom:

~ 55 ~


- Razveselit ću vas veoma, svu ću paţnju posvetiti kraljici, samo kad bih znao gdje mi je majka. Ispitljivim pogledom okrene se kralj svojem sinu: - Otkad smo u ovom gradu, neprestano govoriš o njoj! Zašto? čini mi se kao da je svuda osjećam. Tu u ovom gradu, u dvoru lebde njene sjene. Oče moj, recite mi gdje mi je majka da mi srce bude mirno. - Na jednom otoku u Italiji! - Na kojem? - Dosta je -odsiječe kralj oštro.- Dobro joj je i ţivi tamo gdje je sama odabrala. Ovim riječima nas smo dvojica zauvijek završili te vrsti razgovor. Zapovijedajući odlučni kraljev glas, napola ljutit, odaje Ivanu više od samih riječi. Jedva što je Matijaš dovršio rečenicu, naćuli uši i svu pozornost prebaci k vratima, u drugu odaju. Mahnuo je princu da se ne miče, a on se oprezno po sagu došulja k vratima i naglo ih otvori. Pred noge mu se prosule svjeţe smokve. Na pragu stoji starica s praznom zlatnom ~ 56 ~


zdjelom. Na sijedoj joj kosi crna kapica. Od nabora u licu jedva joj se razabiru male očice. - O o Dio mio vaše kraljevsko veličanstvo o o o! - Što radiš tu, Nardella? - Per tutti santi nosim smokve. Divne su svjeţe, iz mile domovine moje. Vaša milost smokve voli o o, kakva nesreća! I zamahuje glavom i uzdiše gledajući pred sobom smokve što su se razasule kad je kralj otvorio vrata. - Njoj je nesreća što je razasula smokve! slegne kralj ramenima, a onda se naljuti na unišlog Radula: - Zar nisam zabranio da bilo tko dolazi ovamo kad ja vijećam? - Vaše veličanstvo -ispričava dvorani su je pustili da prođe.

se

Radulo

- Praznovjerna čeljad veli da je "zlonoša" pa je se boji i pušta je svuda prolaziti da joj se ne zamjeri. Od nje nema straha da bi prisluškivala; njena pamet ionako je potamnjela.

~ 57 ~


- Ĉini se da je potamnjela pamet mojih dvorana kad ovakvu ludu puštaju okolo. - Ne ljutite se, oče- pokušava Ivan miriti kraljevu ljutinu.- Lako se tome dade pomoći. Zabranite Nardelli da slobodno prolazi dvorom. - Teško je to. Kraljica je vrlo osjetljiva kad se radi o nje noj staroj dadilji. Poštuje je kao majku i dopušta joj sve. - A starica kupi rasute smokve i nerazumljivo šapće sama sa sobom. U dvorištu kardinalov nećak promatra netom dovršenu gradnju novog dijela palače. Na trijemu između stupova, vade sluge iz velikih škrinja zlatne i srebrne ukrase i unose ih u zgradu. Alfonso ih promatra, ali kao da ne misli na ono što gleda. Uza nj stoji Galeotti, mali debeli muškarac u odori talijanskog kroja. U mesnatim crtama lica leţi zadovoljstvo. Na glavi mu je ţutozelena kapa. Ţivo priča Alfonsu: -Vaša milost vidjela je veće raskoši u Rimu, u Napulju, u rođenom domu kraljice. Vidjeli ste vi sjaja i u domu vojvotkinje Eleonore od Ferrare, kraljičine sestre. No, i ovo je lijepo, ~ 58 ~


tek u manjem okviru. Cellini je to lijepo izgradio, ali odviše brzo. Kraljica je poţurivala. Napokon, neće biti ovi zidovi za vjekove. Glavno je da kraljica moţe ovdje ţivjeti i kroz ljeto. - Idemo. Vi ste već dugo ovdje?- upita Alfonso rastreseno uspinjući se stubama. - Već šest godina. Kralj Matijaš primio je lutajućeg talijanskog učenjaka vrlo lijepo. Uvijek mi govori: Galeotti, potrebni ste mi kao i moj mač. On mi dobavlja slavu i vlast, a vi kao historičar to objavljujete za vjekove. Stigli su u prvi kat. Sve su odaje otvorene. Zidovi urešeni freskama ili presvučeni brokatom. Podovi potpuno prekriveni sagovima. Skupocjeno pokućstvo, svuda vaze, kipovi od kovine i mramora, rezbarene stolice, svileni debeli jastuci i razni drugi ukrasi. Sa srebrnih stalaka pršte uvis mali vodoskoci i slijevaju se opet u mramorne posude u obuku bazena. Sve to putuje s kraljicom iz grada u grad. Iza jednog zastora na vratima pojavi se Enrico. Alfonso odmah ostavi svojeg pratioca i krene k njemu, pa se obojica povuku u kut ~ 59 ~


dvorane. Enrico mrko pogleda kardinalova nećaka i pita ljutito: - "Kartaga" je, dakle, ostala čitava? što ste to uradili, Alfonso, da ga niste ubili? - Dojavili su kralju dvoboj prije nego što sam dospio da mu probodem srce. - Morali ste dvoboj ureći negdje izvan dvora, a ne tu. - Princ mi nije dao ni dahnuti. Traţio je bitku na licu mjesta. To nisam slutio. - Prokleti barbarin, potcjenio sam njegovu snagu, naročito vještinu. - Skupo ste to platili. Sad imate dvije rane: jednu na čelu, a drugu u mošnji. Morate izručiti dukate kardinalu Francescu. Alfonso namršti svoj. zavinuti nos i šapne: - Nije to sve. Nahrupio sam u neki razgovor o ţeni. O tom se ne smije govoriti pred kraljicom ; ni pred kim. Ispričat ću vam sve kako sam princa izazvao na dvoboj i što je bilo dalje s kraljem. Trebam vaš savjet Alfonso stade pričati. Enrico učini nestrpljivu kretnju: ~ 60 ~


- Kako? Princ je govorio o kraljičinoj kreposti? To veli kralj? - Nije izričito rekao da je kraljica samo mi je natuknuo... - Moj gospodine, tako mi časti, princ niti bi govorio, a još bi se manju tukao za kraljičinu krepost. Kralj hoće zbog nekog razloga zatajiti dvoboj. Vješto vas je zaveo, smotao vas je oko prsta. Međutim, ipak ćemo glasno govoriti o tom dvoboju! Upamtite! - Da kralj nije zabranio dvoboj, tako mi časti, dvoboj bih obnovio i zadrţao kardinalove dukate. - Mogli biste ih ipak zadrţati ako je istina što govore o čarolijama vrška vašeg mača... - Priče. Ipak bih htio znati što vam ruje po glavi? - Ako je vršak vašeg mača smrtonosan, onda moţete opet "igrati na mačeve". Neka bude prava igra, jer za dočeka kraljice priređujemo bojne igre. Ja i Galeotti imamo upravljati igrama. Vi se smiješite, dakle shvaćate? Alfonso mu radosno pruţi ruku.Obojica pogledaju kroz dvoja otvorena vrata u treću ~ 61 ~


odaju gdje stoje kralj i princ u vrlo ljubaznom razgovoru s Isabellom. - Kako je kralj njeţan prema Beatrici, eto, sam namješta mramorne vaze. - A dotle princ gleda u oči vašoj vjerenici! - Idemo k njima, Alfonso. Pošli su i stali u pozadinu. Princ je nešto govorio Isabelli. Enrico se činio da ne sluša, makar je hvatao svaku riječ. Ĉinilo mu se da i kralj prisluškuje razgovor. -"Govore o kraljici- pomisli Enrico a tko zna o čemu misle. Nećeš dobiti princa, Isabella, kunem se!" Jedan glasnik pojavi se na vratima sav zaprašen i zadahtan. - Otkud ti?- upita ga kralj tiho. Glasnik nešto odvrati isto tako tiho, na što se Matija okrene k gostima i glasno najavi: - Prekosutra u zoru stiţe kraljica! Sve ruke u dvorani uţurbale su se. Začas našli su se Enrico i Alfonso na dvorištu.

~ 62 ~


- Trebam vaš istinski odgovor, Alfonso! Da li "čarolija" na vršku vašeg mača moţe izgubiti snagu? - Nikada! Dao mi ju je Španjolac iz laboratorija mojeg ujaka, a Borgia Roderigo ima tamo umjetnike da... - U čemu se sastoji? Moram to znati, ako mi vjerujete. - Odgovarate mi svojom glavom za ovu tajnu. - Moţete mi je skinuti kad vas je volja. - Dobro. Moja čarolija nije vračarija. Zamočim šiljak mača u tekućinu... otrovnu. Osuši se na gvozdu i noţem je ne moţeš ostrugati. Ĉim šiljak mača samo malo zareţe u koţu, protivnik je zauvijek moj. - Odmah pada? - Najprije u vrućicu koja ga nakon nekoliko dana ispeče, upravo za svečani ulaz u kraljevske dvorane pakla. - Dakle, princ će nestati prirodnom smrću? - Tako prirodnom da će na to priseći ne samo zemaljski liječnici nego i svi sveci na nebesima. I pošli su prema izlazu iz palače. ~ 63 ~


- Dakle, bojne igre bit će u nedjelju. - Dobro, bit ću na mjestu. - U igri doigrat ćemo igru s princem, a onda... Ušutio je.

~ 64 ~


MRAMORNA KRALJICA Građani očekuju kraljicu. Zagreb, na brdu Gradec, potomci onih građana što su prije dva i po vijeka zaštitili kralja Belu IV i zato dobili prava i naslov slobodnog kraljevskog grada. I onda su sagradili oko svojih kuća teške, jake utvrde da ga zaštite od svih osvajača. I domaća gospoda velikaši ne mogu graditi palaču u toj tvrđavi o čemu odlučuje građansko vijeće, a potvrđuje ban i kralj. Naredili su im danas da imaju svi dočekati kraljicu. I čekaju da je pozdrave. Ali ne od srca. Ona im je odavna nemila kraljica. Ĉuli su o njoj samo loše. Stotine beskrajnih povorka kola koja su dovozila za njezin boravak u tom gradu bajoslovnu raskoš samo je povećalo neraspoloţenje njihovih srca prema njoj. Ne zovu je ni kraljicom, već samo "Talijankom" koja nije mogla ni za devet godina braka dati njihovom dragom kralju Matijašu nasljednika prijestolja. A ona još i mrzi kraljevog nezakonitog sina kojega građani smatraju svojim.

~ 65 ~


I stotine Gričana zuri u sjajnu povorku što se pribliţava njihovoj ponosnoj tvrđavi. Diţu uvis podijeljene im zastavice, ali usta su im stisnuta, a duše im osjećaju u njezinoj sjajem okruţenoj ljepoti samo nemilu tuđinku. Blistava povorka ulazi u kraljevski dvor na Dvercu. U velikoj dvorani nazvanoj palača čekaju da se poklone kraljici svi velikaši, inozemni gosti, razni poslanici Italije, kraljičini rođaci i Ĉitavo dvoranstvo. Na uzvisini stoje dva naslonjača. Na njima se spušta kraljevski baldahin od crvenog i zlatnog brokata. Desno baldahinu stoji dvadeset dvorskih gospođa. Kroj njihovih haljina i crta lica pokazuju porijeklo s juga. Samo dvije mlađahne ţene razlikuju se od njih. Stoje zajedno povučene, postrance i uporno šute. Smeđokosa ljepotica bademastih očiju i mala njeţna plava pokazuju slavensko porijeklo. Njima nasuprot s druge strane stoje muški kraljičini dvorani. Enrico je ustupio počasno mjesto grofu Alfonsu. U očekivanju kraljice čitavom dvoranom prelazi šapat ţenskih i muških uzvanika. Enrico, stojeći uz Alfonsa, šapće: ~ 66 ~


-Vi neprestano dvoranke.

pogledavate

kraljičine

-Premalo su lijepe, ali gledam ono tamo neviđeno ţensko stvorenje. Tko je ona? -Mislite onu bademastih očiju. To je Gordana. -Ĉudno ime, a ljepota još čudesnija. Kakvi gusti pramovi svijetlosmeđe kose, s nekim posebnim brončanim sjajem, što se ţari u svjetlosti! Enrico, poštenja mi, ţiv oganj plamti iz ovih kosa. -A pogled bademastih očiju? -pita Enrico pomalo podrugljivo. -Da, imate pravo. Pogled joj je odviše mudar i pokazuje kao da u njenom srcu nema iskre. Pogodili ste. Nikome ne uskraćuje ljubazan pogled. -Da, namiguša! Do vraga, to me draţi. Ali upokorit ću je ja, tako mi imena kneza Borgie. -Tiše. Ne oduševljavajte se na dvoru odviše, jer ona nije u volji kralju. -Moţda je obratno, ne vjerujem da kraljica podnosi tu ljepotu. -Baš dva puta obratno. Dakle naglavce, dragi grofe Alfonso. Kod nas je sve tako: dva puta ~ 67 ~


naglavce. Kraljica vrlo voli ovu djevojku, ali kralj nikako. Kraljica je odgojila Gordanu, a kralj je nikako ne podnosi. Ona je, naime, nećakinja bivšeg hrvatskog urotnika. -I još je drţe na dvoru? -To je opet ono naglavce- obrnuto: kraljica je našla tu djevojčicu na dvoru i odgojila ju u strogom današnjem duhu. Ona je Amazonka, kao knez grada Milana, umna kao Leonida. -Nastavite li tako, moj Enrico, izgorjet ću od ljubavne čeţnje pa će na ovom mjestu ostati samo moja odjeća. Vjere mi, takvu traţim otkad sam se osjetio muško. -A je li to istina što ste rekli da je ova ljepotica ognjene kose uistinu slavenskog roda? -Da, rođena je Hrvatica i štićenica čuvenog pjesnika Ivana Panoniusa. -A kako ste rekli da se zove? -Svi je zovu Gordana. -Što? Kakva je to svetica? -Što ćete, ovdje u Zagrebu i čitavoj zemlji muţevi i ţene nose uz svetačka i nekakva čudna druga imena, kao na primjer onaj ~ 68 ~


prinčev tajnik Damir. Dakle, vidite, ovdje nisu imena svetaca. -To više se nadam da Gordana nema u sebi baš ništa svetačko. -To posvjedočuju njene oči. One hvataju poput kliješta. Vi toliko zurite u nju, čini se iznevjerili ste se svojoj rasi. -Ne, nisam. Ova ljepotica ima mjesto očiju dva badema od baršuna. Lice joj je bijelo kao napuljska svila, usne su joj crvene kao firentinski ljiljani. Dakle, ostao sam vjeran svojoj Italiji. A tko je ona mala plavuša uz nju? -To je kći Bernardina Frankopana. Ona je u rodu s vladarima od Este. Dapače, oţenio se kraljičinom bratučedom. Dakle ova lijepa plavojka ima u svojim ţilama i aragonske krvi. -Ali drţim da se je u njoj razvodnila. Plahi pogled nije naruţio nijednu Aragonku. -Ali bogatstvo njeno sluţilo bi na čast svakoj princezi -Ovo joj diţe vrijednost. Ipak prepuštam je drugome. Za sebe uzimam bademe. -Ah, sad me pogledala! ~ 69 ~


-Gleda ona i druge, moj gospodine. -To me ushićuje jer se moram boriti protiv svih. -Ako je odvedete s ovog dvora, kralj bi vas bogato nagradio. -Dakle, moj izbor upravlja boţica Fortuna. Svi su Borgie imali s njom intimne odnose, vjerujte mi, Enrico. Hoćemo li još dugo čekati kraljicu? -Kad uđu njena braća, napuljski prinčevi, onda će ona sigurno slijediti nakon jednog sata- podrugljivo odgovori Enrico. -Ĉekanje ljepotica.

mi

zaslađuje

moja

oboţavana

I on je pogleda ispod ruba svojeg perjem ukrašenog klobuka. S desne strane stoji kraljevo dvoranstvo. Na čelu prvi kraljevi dvoranici: Nikša Orban i Mladen Berislavić, obojica snaţni ljudi, drţeći desnice na vršku mačeva. Njihove odore su raskošne, mirnih boja, starog kroja i znatno se razlikuju od odora kraljičina dvoranstva. -Ban! -upozori Orbana Mladen i pođoše da bana odvedu do njegova mjesta pokraj kraljevskog baldahina. Iza bana dolazi biskup ~ 70 ~


zagrebački Oswald Tuz s visokim svećenstvom Kaptola. Iz dna dvorane ulazi čitava povorka kraljičinih rođakinja na čelu s donom Isabellom. Enrico dočeka mladu djevojku prijetećim pogledom, ali ona prođe kraj njega smiješeći se. Onda slijede kraljičina braća: mladi kardinal Francesco i princ napuljski Giovannni. Jedva su se smjestili, kad se s druge strane otvore vrata. Princ Ivan ulazi sa svojim tajnicima i komornicima. Visoka njegova mlada pojava i široke prsi baštinjene od oca privlače sve poglede na sebe. Njegova odora od ruţičasto-zlatnog brokata posve se priljubila uz tijelo. Dolazak princa uznemiri svačiji pogled. Nešto je ušlo u dvoranu s obiju strana: na kraljevoj strani uzbuđenje na kraljičinoj mrţnja. Prinčeva pojava još više ih razdvaja. Dva protivna osjećaja titraju u njihovim očima, licima i kretnjama. Kraljevi dvorani šute, kraljičini kao da ne uvaţavaju prinčevu prisutnost i čavrljaju. Orban ih pokušava ušutkati strijelama svojih pogleda. Prinčevo je lice nešto blijedo, ipak ţive i sjajne oči vedre su i blage. Tek kriomice preleti mu ~ 71 ~


pogled po dvoranima na kraljičinoj strani. Alfonso ispod oboda šešira šapne: -Enrico! Princ izravno gleda gospođe. -Vaše je oko nevjerojatno bistro. Recite mi: koju od njih gleda? -Ĉini mi se Isabellu! čekajte, do đavola, mislim ipak onu plavokosu Frankopanku! -Tko bi to ustanovio kad su sve tri zajedno: moja Gordana, vaša Isabella i dosad ničija Frankopanka, ako nije prinčeva? Vidiš, plavojka Frankopanka se rumeni, to je sigurno, pilji u princa, utaplja ga u moru plavetnila svojih očiju. Prinčeve zjenice nešto dršću. Vidite, obrve mu se trzaju, nešto se tu zbiva što mi ne vidimo. -Ruši se "Kartaga"- promrsi Enrico. -Mene izdaju jao njima! Onda opet šapne Alfonso: -Ĉujte, Enrico, Gordana ne gleda nikoga, baš nikoga. -Onda ste slijepi. Ona gleda svakoga. Ali barem čini to otvoreno. Isabella... -Sad će doći kraljica, bez pratnje dvorana da što više istakne se! Više djeluje kad je sama. ~ 72 ~


Dragi moj Alfonso, Beatrice je savršeni kompozitor i redatelj svojih nastupa. Cezar je prema njoj bio diletant. Ĉetiri paţa otvorila su vrata. Preko praga prelazi kralj vodeći kraljicu. On se gubi s vida kao da se rasplinuo. Beatrice Napuljska je ušla, pogledala i prikovala ih sve uza zid. Nitko se ne miče pod sugestijom te pojave. Bijelo joj je lice poput mramora. Tamne kose, oči zapovijedaju. Obrve tanke, visoko urezane. U ravno isklesanom nosu nešto neumoljivo. Bradicu čvrsta, kruta. Na tamnoj plavoj kosi počiva mreţa od bisera. I tamnoplava kosa i lice, i biser sve se čini kao isklesano od mramora. Ţivot označuje samo sušanj zelenog brokata protkanog zlatom što se spušta niz stasito joj tijelo. U drţanju i svakom koraku otmjenost. Odsijeva kraljevstvo u svakom pokretu njene pojave. Svi su sanijemili. Utukla ih je neka teška ledena snaga kraljevske ţene što u svojem visokom čelu nosi ţeljeznu zapovijed: pokori se!

~ 73 ~


Klanjaju se. Ĉuje se šuštanje svile i zveket oruţja u pokornosti ljudi što se sagiblju. A kraljeve oči upere su ravno u princa, kao da mu nešto kroz tišinu preko glava dvorana dojavljuju... mole... Beatrice stoji nasred dvorane. Tamne oči ispod kosih vjeđa nešto traţe, čekaju. I polaganim, nešto nesigurnim koracima izlazi princ. Blijed, nemirnih zjenica. Nekoliko stopa podalje od kraljice spusti se na koljeno. Pozdravljam, vaše veličanstvo, u ovom novom domu, od srca... Kralj Matija, Bakač, Filipec i Varadi, svaki čovjek u ovoj dvorani upija svaku prinčevu riječ s mladog mu umiljatog i blijedog lica i široko rastvorene oči upiru u Beatricein profil. A princ kleči gledajući u ledeno kraljičino čelo. Njene se usne otvore. Tek vršci zuba zabijele, na usne pade smiješak kao da je na led pala zraka hladnog zimskog sunca. Pruţila je ruku i podigla ga. -Sine moj! Sine naš! Da si mi zdravo! Radujem se što te vidim. ~ 74 ~


Njene ruke oviju se oko prinčeva vrata. Nijema zapanjenost ukoči načas slike dvora. Na kraljeve oči spustile se vjeđe kao od straha da bi mu tko pročitao misao. Varadijevo lice zarumenilo se. Bakač i Filipec zaboravljaju da su im se pogledi odviše napadno stopili. Alfonso bulji začuđen u Enrica. a on prijeteći u Isabellu. Svatko se tog časa osjeća ugroţen. Isabella se zadovoljno smije, njeţna plavokosa Beci Frankopanka čvrsto se stisla svojoj drugarici bademastih očiju koja mirno i sabrano koketno nakrivljene glave gleda preda se. Damir stoji u stavu dvoranina ukočen, samo mu u crnim očima nešto iskri. S prinčevih ramena kraljica skine svoje bijele ruke. On ih poljubi i pokloni se. Smetenost, laka rumen i vedri pogled povećavaju prijatnost čitavog mu bića. I dok je sve još utopljeno u zapanjenosti kraljičina pozdrava, ona se uspinje s kraljem stepenicama k baldahinu. Sjedoše u naslonjač. Kraljica prima poklone bana, velikaša, dostojanstvenika i poslanika. Sva svečana poklonstva gube u očima dvorana čar. U svakoj glavi kraljevskog ~ 75 ~


dvorana vrzu se pitanja, odgovori, nagađanja oko princa i kraljice. Ništa nije sada tako vaţno u tom kraljevstvu kao smiješak i zagrljaj kojima je kraljica primila princa. I teško su dočekali svršetak primanja. Kraljica se digne i pozove sve na svečani ručak pa se opet okrene k princu i ponuka ga da je prati. Uhvativši ovaj čas, dobaci kralj pogled Varadiju što stoji s Bakačem i Filipcem. Polako im se pribliţi i jedva čujno promrmlja: -Kako razjašnjavate taj nenadani preokret kraljičina srca prema mojem sinu? -Da se kraljica napokon predomislila i odlučila princu pokloniti majčinsku ljubavodvraća Bakač, a Filipec odmah doda: -Milanska je ţenidba osigurana! -A što velite vi, Varadi?- upita kralj. -Velim da prinčeva sudbina nikad nije bila u većoj opasnosti! Kralj nije odavao ni trenom oka kakav im odgovor. -Prema tome su i optuţbe protiv kraljice neistinite- doda Tomo Bakač Varadi će ţestoko: ~ 76 ~


-U tom slučaju, moja je glava izlišna! Neka mi je veličanstvo mirno skine. -S osobitim uţitkom- reče kralj, bez osobita naglaska pa krene za kraljicom. Bakač prišapne Varadiju na uho: -Obi ;t: ite svoje strastveno progonstvo protiv kraljice. Niste joj dorasli, a kralj je slab prema njenim čarima. -Ali jak u odluci da ostavi prijestolje svojemu sinu. Orban je davao znakove kojim redom treba da idu. -Što znači ljubaznost kraljičina prema princu? -upita Alfonso Enrica dok su čekali da na njih dođe red. -Ništa drugo nego da trošite kardinalove dukate na moj račun! U velikoj blagovaonici prostrta su tri stola bijelim francuskim platnom izvezenim srebrom i svilom, četvrti, kraljevski, u sredini. Svi stolovi puni su kristala, srebra i zlata. Nasred stola veliki srebrni ukras: kip konja. U njegovu zlatnom sedlu vise s obiju strvna zdjele juţnog svjeţeg voća. Navrh glave ukras od srebrnih pera koji sačinjavaju vazu punu ~ 77 ~


mirisava cvijeća. Na pročelju sjedi kralj. Njemu zdesna kraljica, slijeva princ, do njega Palatin, do kraljice ban, zatim kraljičina braća, sestra i poslanici. Uz drugi stol obični uzvanici, a uz treći dvoranke i dvorani. Ulaze četiri paţa u napuljskim odorama. Iza njih četiri baruna u svečanim crvenomodrim haljinama. Oni nose na pladnju jelo za kraljevski stol. Ostale posluţuju dvorani i sluge. Glazbenici u kutu između otvorenih prozora završili su neku napuljsku pjesmu pa se čuje samo kraljičin glas koji nastavlja raspravu s milanskim poslanikom. Njegovo lice izvanredne ljepote okrenuto je prema vladarici koja govori: -Varate se, gospodine poslaniče! Ako ljepota ţene nije udruţena s umom, onda je kao zlato bez sjaja. -Veličanstvo, govorio sam o ljepoti duše. -Tu ljepotu sačinjava um. -Moţda i nepokolebljiva Stalnost... , -Stalnost? Virgil veli da su ţene promjenjive. -A što veli kraljica?- upita Matija ~ 78 ~


-S Virgilom se ne mogu upuštati u raspravu, ali on je ipak zaboravio da se promjenljivost ţene razvija uporedo promjenjivošću njene okoline i prilika.

s

-Konzekvencija je ludost kod muškaraca, dakle i kod ţena. Kralj je otvorio usta da nešto kaţe, no ona naglasi, kao da to nije opazila, pogledavši princa Ivana: -Nije uputno da ovom raspravom o nestalnosti ţene razbijemo ideale prinčeva srca. Kad se ljubi, onda se i vjeruje u postojanost svoje odabranice. Hitno je kralj htio nešto primijetiti, opet ona ne dopusti, već odlučno povisi glas gledajući princa: -Princ tako vjeruje u postojanost svoje odabranice da je ispunjen vatrom ovog uvjerenja trgnuo mač za nju. Mirno izrečene kraljičine riječi ošinule su munjevitom snagom sve slušaoce oko stolova. U kraljevoj zjenici zatitralo je bjesnilo, a u očima milanskog poslanika začuđeno pitanje. Samo Beatrice ništa ne vidi, ne opaţa, ili se samo tako pričinja. ~ 79 ~


Princ se očito snašao i htio nešto odgovoriti, no kralj ga spriječi pogledom i upita kraljicu vrlo glasno: -Vaše veličanstvo je netko posve izvijestio. Princ nije imao nikakav

krivo

dvoboj. Očito je netko krivo shvatio bojnu igru koju je princ imao s najznamenitijim mačevaocem Alfonsom. Htjeli su da okušaju svoje snage, a kako je na dvoru dosta besposlenih ljudi koji ne znaju što da počnu s vremenom, jamačno su odlučili da običnoj igri podmetnu romantične priče. Je li tako, grofe Alfonso? -Duše mi, tako je. Ogledao sam se s princem na pokus, jer ćemo u nedjelju na bojnim igrama nas dvojica nastupiti u zajedničkoj borbi na mačeve. -Eto, veličanstvo reče kralj bio je pokus za nedjelju. No htio bih znati tko se usudio da donese iskrivljene vijesti vašem veličanstvu. -Kad je tako, onda nikako ne ţelim da na prvom koraku svojeg dolaska u ovaj grad prouzročite nekom nesretniku vaš gnjev, kralju. Kaznit ću ga sama. Nasmiješivši se odmah preokrene razgovor. ~ 80 ~


Kad je svršio objed, kralj i kraljica odlaze u svoje odaje. U tom trenutku opazi lijepi mladi milanski poslanik da mu pristupa sestra kraljice doña Isabella i on čuje njezin tihi šapat: -Gospodine grofe, danas, poslije večere kad vas zamolim glasno da mi donesete moj ogrtač čeka vas kraljica u grimiznoj sobi na tajni sastanak. -Sagnuo je glavu na poklon osjećajući da mu je sva vrela mlada krv navalila u lice, u divljoj strasti njegove zatajivane ljubavi što mu već pola godine otimlje dane i noći u tajnim nadgirm probuđenih pogledima mramorne kraljice.

~ 81 ~


OPASAN OGRTAČ DOÑE ISABELLE Topla je večer. Unutar zidina kraljevske palače svršila je kraljevska večera. Oko iskićenih stolova sjedi kraljevski par s banom, poslanicima i dvoranima. Do sto svjetiljaka poredanih uokolo dvorišta pretvaraju tminu u dan. Blistaju se na stolovima ukrasi, drago kamenje na odorama gospode i nakit na glavama ljepotica. Njihove su haljine zagasite boje da se još jače istakne zlatnoruţičasti brokat kraljičine hajine, što se priljubljuje uz njen savršen stas. Na glavi se podmuklo iskri mreţasta kapa od suhog zlata i dragulja. Ustala je i pošla oko nimfe u sredini dvorišta. Ispod trepavica zirnula je prema stolu gdje sjedi Isabella uz lijepog milanskog poslanika. Polako prolazi kraljica dvorištem u razgovoru sa svojim rođakinjama a dvoranke je slijede. Tada se zaustavi. Uzme za ruku djevojku bademastih očiju. Prešla je dvorište pa se izgubila ispod stupova trijema. Grof Marcello drhtavim glasom priča Isabelli o Milanu i njegovim umjetninama. Tada ona odjednom strese ramenima: ~ 82 ~


-Meni je hladno. Ne biste li mi donijeli, grofe, ogrtač? -Zanijemio je. Ustao je i polagano se uputio prema palači. Gotovo u magli prođe ispred stupova u staru palaču. Na hodniku bane mu u susret sjedokosa starica sa crnom kapicom na glavi. Drugog nikog nema u hodniku pa oslovi nju: -Njena visost doña Isabella ţeli ogrtač. Ona je samo kimnula promrmljala, pošla ravno otvorila vrata.

glavom, nešto ispred njega i

Našao se u dvorani presvučenoj grimizom. Na skupocjenom ormariću u svijećnjaku gore dvije svijeće. U naslonjaču sjedi Beatrice. Bijelom golom rukom poduprla je glavu što u polusvjetlu nalikuje mramornoj glavi u dubini sobe. Dugo gleda poslanika ne rekavši ništa. Mnogo duţe nego što bi on mogao da podnese. Polumrak u sobi u kojoj je sam s njom daleko od dru u potpuno ga smete. Teško diše, nasloni se, krv mu udari u čelo. Ona se makne, čudno, tiho i zamišljeno prozbori: ~ 83 ~


-Već dugo, u Budimu, opazila sam grofe, da niste sretni na mojem dvoru. -Veličanstvo- i odmah zapne kao da je tog časa za sva vremena zanijemio. Njene tamne oči ispod kosih vjeđa upravile su se u njega: -Grofe, znam vaše patnje. Osjećao se poklopljen, prikovan. Ĉas obori oči. Ĉas ih opet nagne k njoj. Neočekivane njene riječi smutile ga potpuno. -Kruto se varate, gospodine grofe, ako mislite da ne opaţam svaku sjenku uvašim očima. Ovo priznanje da se ona bavi njime uveća njegovu klonulost. -Nijedan trzaj u vašem licu nije mi danas izbjegao. Kad sam govorila o prinčevu dvoboju koji je bio, naravno, samo igra, vi ste se baš neobično trgnuli. Da, da upravo onda kad sam rekla da je princ trgnuo mač radi neke ţene... što je bilo uzrok da ste se tako trgnuli? -Iznenađenje. -Ne, vi ste se prenerazili što se princ bije za ţenu koju vi ljubite. ~ 84 ~


On problijedi -Je li tako? -Nije. -Zašto poričete? -Jer princ nikada ne bi mogao ljubiti onu za čiji bih potfed ja dao ţivot. -A ona ga nije traţila? -Nije. -Dakle: ili ga ne treba, ili ga smatra odviše velikom vrednotom a da bi htjela primiti tu ţrtvu. Obasut njenim riječima počeo je da dršće kao čovjek kojeg je snašla oluja u pustinji, a on nema pomoći i zaklona. -Sjećate li se moţda još, gospodine poslaniče, onog događaja prije četiri mjeseca u Budimu? One večeri vaše su oči bile uprte u nju. Tada vam je rekla: Grofe, vaši su pogledi odviše čitljiva pisma. Ima mađarskih velikaša koji umiju i čitati. A njihova mrţnja prema meni predubok je jaz, preko njega nema puta do mene. Tako je rekla ona. ~ 85 ~


-Da, tako ste rekli. -I onda je dodala: Pođite na jug, u onaj hrvatski grad Zagreb, gdje će sastati čitav dvor i čekajte. Tamo zidine moţda neće imati oči i uši. Recite, grofe, otvoreno kao da je ona obična ţena: što ste očekivali od njenih riječi? -Sve za čim čezne muţ kad gori plamenom divljeg oboţavanja. Usne mu dršću, a ona ga gleda kao što kraljica gleda roba, svjesna da mu je suvereni gospodar. -Ako ona zatraţi jamstvo da je svoju sklonost pruţila vrijednome? -Nema ničega što ne bih mogao smatrati neizvršivim, nemogućim. -Znajte, ona je vrlo nesretna i zato traţi vjernog saveznika u svim bolima i borbama.... On klone na koljena. Usne mu dršću i šapću: -Rob sluša zapovijedi i predaje se čitav. Besvjesno zuri u nju, a ona potpuno mirno reče: -Njena ţivotna sudbina vezana je za jedan plan: da se princ Ivan ne oţeni Biancom ~ 86 ~


Sforza. Tko mi u tome pomogne dokazat će da je zavrijedio nagradu. Osjećao se kao da na nj sa stropa pada vreo mlaz. U njegovim grudima gone se krikovi: izdajico! Izdajico svojeg milanskog vladara! Šuti, ne izdaj svojeg vojvodul -Nemate odgovora, spočitnuvši mu da uskliknuo:

grofe? upita je prestrašen

ona tiho

-Kralj Matija i Ludoviko već su vjerili princa s Biancom! Trgnula se i uspravila. Prevarena sam! Izgubljena, izdana- pođe po sobi, a on skoči i ispruţi za njome ruke. Ona se naglo obazre. -Što to velite, veličanstvo? -Izgubljena sam. -Zašto veličanstvo? -Danas vam još ne mogu odgovoriti, još ne, vi ćete prvi saznati kad bude vrijeme, ali princ Ivan ne smije se vjenčati s Biancom.

~ 87 ~


-Onda ovaj brak neće ugroziti vaš ţivot i sreću! Pošla je polagano k njemu i pogledala ga dubokim, dugim pogledom. -Javite u Milano Bianci da princ ovdje ljubi neku drugu djevojku, da se bije za nju, da se ruga Bianci, da je šepav, nakaza, slaboumnik i pijanica. Javite da ga ovdje mrze jer je nezakonito dijete sluţavki: djevojčure i nikad ga neće izabrati kraljem. -Već sutra od jurt će moj brzoteča u Milano. Bianca će mu vratiti prsten. U njenim tamnim očima bljesne plamen. Vatra u tim očima spali i posljednji trag njegove savjesti koja ga je još malo prije zapekla pri pomisli da se iznevjerio svojem vladaru. -Dakle, sutra u zoru, Marcello. -U zoru moj kurir putuje. -Kraljica obori oči da sakrije bljesak pobjede sagne se i stade prisluškivati. -Netko je na vratima. Ugasite svijeće. I dok se ona tiho odšulja po sagu, on zgrabi svijećnjak i udari njime o zid. U sobi je duboka tama. ~ 88 ~


U pokrajnjoj odaji štropot, pribliţavaju se koraci, jaki, čvrsti, dolaze hitro. -Tko je? Kraljevo gromko pitanje odjekne tminom. -Marcellu se jeka toga glasa provlači ţilama. Bulji u mrak, u onu točku gdje je vidio njenu brokatnu haljinu. Tamo negdje ravno su vrata na hodnik. -Radulo! Radulo! Svjetla da obasjamo tajno skrovište! Sluge, svjetla! Viče kralj iz sveg glasa u odaju iza sebe. A tu se nešto stropošta na pod i c liekiR tminom. Marcello pohita za stropotom kao da ţeli pomoći kraljici uteći. Ispruţenim rukama zahvati u zraku ţensko tijelo. Strast i slast stope se u bezumnost i dršću mu ruke. Ĉvrsto privine ţenu svojim prsima. Pričinja mu se da je ţena ciknula u tminu i otima mu se. Kroz razmaknute zastore padne svjetlo. Marcella hvata nesvijest, ţensko mu se tijelo otme, on ga sam gura prema vratima na hodnik. -Veličanstvo, ja, ja drznik, usudio sam se nasilno prodrijeti u dvoranu... ~ 89 ~


Grohotan smijeh trese dvoranom. Marcella hvata nesvijest. Kralj se smije, hihoće. Grofove misli skaču mozgom: "Da, kralj je poludio, kralj je šenuo. Strahotna nevjera ţene smutila mu je svijest." A kralj se i dalje grohotom smije. -Lijepi, krasni, divni ljubimče krasotica na sastanku sa starom Nardellom! Pogled na pritvorena vrata na hodnik i na srušeni stalak s peharima potpuno osvijesti Marcella. Shvatio je, naslućivao je: luda Nardella čuvala je vrata svoje gospodarice koja je, srušivši stalak, u štropotu izišla i gurnula staricu u sobu. Poloţaj mu se činio vrlo smiješan, ali spasonosan. I već zadobije vlast nad sobom. Stao se smijati s kraljem. -Veličanstvo, doña Isabella me poslala po ogrtač. Vidio sam kako u odaju ulazi ţena. Nosila je svijećnjak. Mislio sam da je neka draţesna koja mi već dugo upada u oči, potrčao sam onako za njom i zagrlio je. Svijećnjak je pao, ugasio se. Kad sam čuo glas, naravno da sam se pritajio. Sam se počeo smijati. ~ 90 ~


-Molim, vaše veličanstvo, ne izdajte me, čitav bi se dvor valjao u homerskom smijehu. -Slikara amo da vas ovjekovječim, grofe smijao se i dalje kralj. -Veličanstvo, kad me zadesila sreća da smo se tako sretno susreli, dopustite da vam saopćim: sutra treba da pošaljem u Milano glasnika. Moj vladar očekuje vijesti o povratku vašeg kancelara Varadija s prstenom. Što da javim u Milano? -Suštu istinu: da je princ cjelivao Biancinu sliku i od sreće poskakivao što će dobiti tako divnu ţenu! Ĉuli ste Alfonsa, ona priča o dvoboju je laţna, kraljicu su krivo izvijestili. -Njezino veličanstvo ne zna ništa o zarukama? -Utanačio sam s vojvodom Ludovikom da zaruke drţim u tajnosti iz posve neobičnih razloga. Dakle, njenom veličanstvu ostat će zaruke još sakrivene. Za četiri mjeseca ima se obaviti vjenčanje. To javite Ludoviku. Već sutra će početi pripreme za taj čin. Dakle, to je tajna. Tko je prekrši taj je izdajica. -Da, veličanstvo! ~ 91 ~


Grof je izlazio iz dvorane s osjećajem da ostavlja grimiznu dvoranu kao izdajica, ali uz cijenu neizmjernih časova sreće što ga čekaju. Uzeo je Isabellin ogrtač i ponio ga hitno u dvorište. Kralj je izlazio polagano. Pod stupovima na izlazu čekao ga je kancelar Varadi i gledao ispitivački. -Pravo ste rekli, Petre reče kralj. Milanski poslanik ima neke veze ili ihkani sklopiti s nekom ţenskom na mojem dvoru, ali je stradao. Našao sam ga u takvom poloţaju da bi se i mučenici bili nasmijali. Mjesto ljepotice za koju ste vi rekli da ću naći s njime bila je Nardella... i opet se nasmije. -Ali nešto me stalno podgriza. Eto, vidite: osjećam da tu sjedi ţena za koju se bije moj sin, koja ugroţava njegov mir i moje drţavne osnove, a ne znam koja je ta. Niti ima nade da ću doznati. Tolike sramote nisam doţivio. -Pogledajte, vaše veličanstvo. Princ sjedi u društvu gospode i njegov pogled ne luta za gospođama. Nikad to nisam opaţao. Nemajte straha od ţene za koju se bije princ. Ali ~ 92 ~


dopustite da vas zapitam: je veličanstvo govorilo s kraljicom?

li

vaše

-Da je mučim tek što je došla s puta? Ne. čekam da ona sama progovori. -Njezino veličanstvo upravo se vraća s Gordanom -upozori Varadi i pomakne se natrag promatrajući kralja. Ali u njegovu licu nije otkrio ni sjenke sumnje. Kao da ga je zaokupila neka druga misao, oštro mahne rukom i okrene se svojem pouzdaniku: -Petre! Pala mi je na um divna misao. Pomoću Gordane otkrit ću tu ţensku. Neće ni slutiti da je oruţje u mojim rukama. Varadi, ostanite iza stupa dok se ne vratim, ovo će biti psihološka zamka kojoj će nasjesti moj sin. Prešao je ispod stupova gdje su bile kraljičine dvoranke i oslovi Gordanu: -Ne bacaj i toliko pogleda na onu mušku skupinu, jer tamo je princ, a lijepa dama radi koje je trgnuo mač mogla bi vas lišiti vaših uvojaka. Ona ga široko pogleda svojim baršunastim očima: -A tko je ona, veličanstvo? ~ 93 ~


-Pođite princu Ivanu i upitajte ga, kako to vi već znate, hitro, oštro i nenadano: "Visosti, za koju ste ţenu izloţili svoj ţivot?" -A on će mi kazati? I da vam donesem njegov odgovor? -Vi ste sazdani od samog vjetra. Nije potrebno da mi do nesete njegov odgovor jer nije lud da vam odgovori. Samo ţelim da upitate princa točno kako sam rekao. I ona se hitro udalji prema mjestu gdje je stajao princ u razgovoru s gospode a kralj se vratio k Varadiju. -Varadi dobro motrite na prinčev pogled. -To ću učiniti i ja. Netko od nas dvojice mora opaziti kamo će pasti prinčev nesvjestan pogled kad ga Gordana upita za koju je ţenu izloţio ţivot I ostali su sakriveni budno pazeći. Gordana je prišla princu: -Vaša visosti, molim samo čas, imam vam izručiti nešto vaţno. Princ izađe iz skupine i pribliţi se djevojci. -Visosti, dobro me slušajte: ne gledajte ni lijevo, ni desno, ni preda se. Kad vas nešto ~ 94 ~


upitam, smjesta oborite pogled i gledajte u zemlju. Dakle, pazite: "Visosti, tko je ona dama za koju ste izloţili ţivot?" Ivan obori oči. Dugo je gledao u zemlju. -Vrlo dobro. Niste je ničim odali. -Zašto me to pitate? -Samo sam izvršavala nalog. Oprostite mojoj drskosti- ona pođe dalje kriomice bacivši pogled iza stupa. Tu su se skrivali kralj i Varadi i ljutili se. Kralj mrmlja: -Nije pogledao nijednu. Oborio je oči kao djevojčica. Nisam li ja postiđen, posramljen od neke ţene koju bi trebalo da smjesta bacim s dvora. Vojskovođa, pobjednik nad Turcima, stojim ovdje kao prava budala, a neka neznanka ruga mi se i podsmjehuje. Ovakvu zamku moţe izmudriti samo napuljska princeza. -I ja mislim, veličanstvo, to je igra kraljice. Dotle je kraljica u razgovoru sa svojim bratom Francescom lakim pokretom očiju pozvala Gordanu. -Što ti je govorio kralj? ~ 95 ~


-Njegovo veličanstvo mi je reklo da sam namiguša, -To on uvijek govori sasvim neopravdano; poslao te k princu? -Da, rekao je neka zamijenim bolesnu dvorsku ludu i pričom protjeram neke nepotrebne misli. -Nisi uspjela? -Princ je uvjeren da nisam sposobna ni za dvorsku budalu; I tako sam otpuštena i iz ove sluţbe. Vaše veličanstvo, jedini ste na dvoru koji me ne mrzite. -A ja jedini koji vas ljubim upadne mladi napuljski kardinal Francesco sagnuvši markantnu glavu prema Gordani -Zabranjujem ti, Francesco, ovako govoriti djevojci koja je pod mojim okriljem. Kraljičin se brat pokorno povuče, ali ne skine pogleda s Gordane. -Sad moţeš otići, Gordana, a kad odem, slijedi me u moju odaju. Ona se vrati k ostalim dvorankama. Morala je proći mimo Varadija koji je sada stajao sam s Damirom. Mladić joj se pokloni: ~ 96 ~


-Plemenita gospođice, smijem li vas napokon i ja pozdraviti? -Ako vam nije jako neprilično? Ne protestirate protiv toga? -upita Varadi Damira -Bilo bi uzalud. Nitko se ne moţe pohvaliti da bi ga plemenita gospođica. Gordana smatrala dostojnim ozbiljnih riječi. -Kad pričam ludosti, kaţu da sam ozbiljna; kad govorim ozbiljno, kaţu da se prikazujem onim Što nisam. I opet vam velim, gospodine Damire, pozdravite me ako vam to nije neprilično. -Uistinu to ne razumijem. -I maloprije me netko nije razumio, a ipak sam ga oslobodila vješte duhovne stupice. Da sam muškarac divno bih ţivjela kao dvorska luda. Ovako me svi ponizuju. Varadi namršti obrve: -Recite mi, Gordana, na putu ovamo primila je kraljica glasnika koji je donio vijest o prinčevu dvoboju?

~ 97 ~


Djevojka je trgnula glavom da su joj uresi zadrhtali. Njene bademaste oči čine se kao dva mramorna kamena. -Gospodine Varadi, vi divno pitate opasne stvari. Ali, iza vas je kralj ... -Iza vas je kraljica. -Iza mene urotnik koji leţi u tamnici. Njegovu glavu nosim na svojim ustima -Vaš je skrbnik utekao iz tamnice- šapne Varadi. -Ona sklopi oči. I Varadi i Damir gledali su njene guste duge trepavice što se privile uz njenu put blistave prozirne bjeline. Nekoliko trenutaka stajala je ovako kao da zaboravlja gdje se nalazi. Onda podigne vjeđe. Oči joj se krijese. Rumenim, savršeno rezanim usnama prhne smiješak. Vaše lice potpuno se promijenilo reče Varadi. Ovog ste časa bili prelijepi. Stresla je glavom kao da se probudila. I opet reče bezazleno kao da se ničega ne sjeća: -Šteta što nisam dvorska luda. On smije biti i ozbiljan, dapače i zahvalan pa da odgovori na ~ 98 ~


ono što ste zapitali. Ali kad bi vam on i odgovorio ne bi vam koristilo, jer glasnici nikad ne putuju s natpisom na prsima čiji su i tko ih šalje. Samo dođu, najave se i vrate. Gospodo, zaţeljela sam malo gledanja. Vragolasto zaokruţi očima, ali opet trgne glavu natrag. Varadi i Damir istodobno se osvrnu da vide od koga se to Gordana odvraća. Alfor i Enrico uporno gledaju djevojku. -Mladi grof Alfonso progoni pogledima upozori Varadi.

vas

vrelim

-Nisam ih opazila. -Ni kod objeda? Neprestano je buljio u vas. Vrlo ste točno pratili. -Kad ste tako vješt promatrač, barem mi recite tko je taj kićeni gospođi -To će vam reći on sam. Eto, dolazi a mi se smjerno povlačimo- i povuče Damira pod stupove. Enrico predstavi Gordani Alfonsa i nakon nekoliko rijeci spretno se udalji. Bez ikakva uvoda Alfonso reče:

~ 99 ~


-Dugo sam čeznuo govoriti s vama, najljepša ţeno svijeta. -Zar ne poznajete kraljicu? Ondje sjedi s poslanicima. Rekla je to s toliko bezazlenosti da se mladi grof osupnuo: Govorim o vama, gospođice, ja ljubim vas... " -A ja nikoga! -Dakle, otvoreni su mi putovi da steknem vaše srce? -Ĉitavo? -Ton vašeg pitanja gotovo je nepodnosivo uvredljiv? Ipak vas ljubim. Niste li to opazili već za vrijeme objeda? . -Dakle, u Rimu se mlada gospoda za punim stolom klanjaju Amoru? -Gospođice, igrate se plamenom. -A vi britkim mačem. -Nišanite na dvoboj, naime, na moju igru s princom? -Igra za ljepoticu očito je nov običaj? Ali vrlo prost, ponizuje... -Ljubomorni ste, moţda? Na koga? ~ 100 ~


-Na onu tajanstvenu ljepoticu za koju ste trgli mač. -Tako mi časti, ne znam tko je. Princ nije htio da kaţe kralju. Vjerujete li sada da ljubim samo vas? -Moja vjera nije tako munjevita kao vaša ljubav. -Razumijem. Da mi uzmognete vjerovati, traţite dokaza o mojoj ljubavi. Recite: kakav dokaz da vam poloţim pred noge. -Moja glava nije tako hitra za domišljanje. Ako se strpite dan-dva, moţda ću smisliti. -Poludjet ću za vama. -Ja sam krotiteljica kraljevih lavova. Zar niste vidjeli njegov kavez? To ću vam pokazati sutra. Kralj uvijek sobom vodi svoje divne lavove i lavicu. Ona je divna i ukroćuje lava. Ali, eto, dolaze dvorski učenjaci. -Ostanite, molim vas. -Zaboga, u pogibelji je moj dobar glas. Koketno naherivši lijepu glavu, otprhnula je k ostalim dvorskim gospođama. Debeli Galeotti prilazio je s tankim, nešto višim gospodinom Alfonsu. ~ 101 ~


-Ovo je moj drug Bonfini. Uţiva sreću što ga je uvela na dvor kraljica. A vi ste, grofe, zle volje? Izgledate kao da su vas skinuli s raţnja. -Nešto slično i pogleda prema Gordani. Zamamna je, ali ne moţeš s njom nakraj. -Rekao vam je Enrico: ohladit ćete se čim s njom progovorite. -Naprotiv! Gorim kao Neronova ţiva baklja; ali recite mi, gospodine Bonfini, ili obojica: kako vam se čini ova divna ognjena djevojka? -Kao lijepa knjiga ispisana nečitljivim slovima. Nasmijala su se sva trojica. A kralj Matija dugo je promatrao svojeg sina. Najposlije ga pokretom očiju zovne k sebi -Ivane, što je to bilo danas kod stola? Kraljica je govorila o odabranici tvog srca? -Ništa ne znam, moj oče. -Ĉini se da je kraljica bolje upućena u ljubavne tajne mojeg sina. Moţda si čak sporazuman s njom? -Nisam zasluţio toliko sumnje, moj oče. . Onda mi reci ime te ţene! ~ 102 ~


-Ni da me prognate njeno ime neću izustiti. -Tvoja tvrdoglava šutnja ţiv je dokaz da je ljubiš. -Ne znam što je ljubav. -Nisi znao, ali ovih dana dobro te promatram. Svakog časa spoznajem sve više što počiva na dnu tvojeg srca. Ivane, uletio si u razapetu mreţu. -Nisam oče, jer nije razvila mreţu. -Ivane, vjenčat ćeš se s Biancom. -Da, oče moj! -I pazi: tko se usprotivi toj ţenidbi ili je pokuša spriječiti, smatrat ću ga veleizdajnikom. A shvaćaš li dalekoseţnost te riječi? -Shvaćam. I nemam nikakva razloga da se opirem vašoj volji. -To reci i njoj. -Nemam nikakva prava da kome govorim. -To bolje po tebe. Kralj promrmlja neku kletvu i onda će tiho: -Prozirem u tajne turskog logora, u spletke Friedricha III, u krivu igru Vladislava Ĉeškog, ~ 103 ~


a tu na mojem dvoru vidovitost moju navlači za uši i nos, ţena. Niti izdaju ne bih tako okrutno kaznio kao ovu moju sramotu. Sin i otac duboko se pogledaše. -Ivane, ako ti je draga, bjeţi od nje. Dvorski meštar Mladenčić najavi: -Veličanstvo, polazak gradom. Njezino veličanstvo će jahati. Ţeli da se pokaţe narodu. -Vrlo lijepo. Dakle, idemo.

~ 104 ~


KRALJIČINA PALMA Beatrice čeka kralja. Brokatna svila u dubokim naborima šušuri oko nje. Iz širokih prerezanih rukava, što se spuštaju do poda, bijele se njene gole ruke ispruţene i spremne na zagrljaj. Kralj je ušao i stao. -Napokon smo sami, Matija, dođi k meni. Davno nismo sjedili jedno kraj drugoga. I povuče nabore svoje haljine da mu na uskom sjedalu ostavi mjesta. Polagano se spusti k njoj. -Jesi li zadovoljna, Beatrice, s dočekom? -Tako zadovoljna da sam posve razbuđena. Ne bih mogla usnuti. Davno se nismo vidjeli, dragi supruţe moj. Nisi li zaboravio taj dragi naziv? -Nisam, Beatrice. Glas mu zvuči mirno. Oko mu je pozorno. -Ipak, u ratu si zaboravljao, ali ovdje podsjećalo te moje mramorno poprsje na to da je Beatrice ponosna što je ţena kralja čija slava seţe daleko preko granica. ~ 105 ~


Gledala ga je s izraţajem udivljenja kojemu nije mogao odoljeti. Smješkao se. Hvala i priznanje čine ga slabim. -Donosim ti svoje srce, puno ljubavi i ponosa, moj slavni supruţe. -Hvala, Beatrice odvrati mirno, makar mu njen hvalospjev oduzima sigurnost. -Još sam nešto donijela. Matija! Ona ustane, pođe k ormariću i izvadi zelenu palmu. A on je gleda kako lakim dostojanstvenim korakom ide prema svojem mramornom poprsju, kako uzdiţe lijepu bijelu ruku. Ĉas mu se pogled zaustavi na lijepoj bijeloj puti i trepti. Ali se odmah smiri zaokupljen je njenom kretnjom. Beatrice poloţi na bijele mra morne prsi kipa zelenu palmu. Njen ţivi profil stapa se s kame nom. Ĉudiš se nešto, Matija. Dakle, ne shvaćaš? -Palma znači slavu, trijumf. -I mir! Mir među nama, Matija! -Između tebe i mene? -Između nas troje. ~ 106 ~


-Misliš na Ivana? -Dakako. Stajala je na tamnom sagu u svijetlećem sjaju, što je prekrio njenu ljepotu. Tamnoplava kosa sputana nakitom obasjana je svjetlom s venecijanskog lustera. Malo razbarušeni uvojci pod zrakama svijeća izgledaju kao neka aureola. Stoji dostojanstveno, mirno, ne miče se, kao da zna koliko njena dostojanstvena ljepota djeluje u tom poloţaju. -Pol godine, i više, ţivjela sam udaljena od tebe. Odviše za rastanak, a upravo dovoljno za razmišljanje. Više puta manje se doţivljaje u kretnji ţivota nego u kretnjama naših misli. Za ovih šest mjeseci mnogo sam doţivljavala, misaono. Njen glas zvuči kao neko daleko zvono. Još uvijek stoji na istom mjestu kao da osluškuje svoj glas. svoje riječi, a ispod bijelih kosih vjeđa upire tamno oko u kraljevo lice što je okrenuto prema njoj, puno napete pozornosti i iščekivanja. -Zagledala sam u sebe, Matija. I pošto mi je sve bilo jasno, pogledala oko sebe. ~ 107 ~


Tu si bio ti, samo ti, a daleko iza tebe u magli spazila sam Ivana blijeda i ţalosna. Da, mrzila sam ga. -A zašto? -Na to pitanje mogu odgovoriti tek danas pošto sam sve doţivjela u mislima. Sad znam i priznat ću. Njegove zjenice su nepomične. Promišljenom pozornošću upile su se u nju. -Nikad nisam slutila koliko sam poniţavala samu sebe mrzeći njega. Sad mi je jasno da sam u njemu mrzila toboţnju suparnicu. -Prošlost, davna prošlost! -Ne smatram to ni prošlošću. Matija, to nije tvoja prošlost. Nije ništa. Muškarci, pa bili oni i kraljevi, uzimaju bilo kakve djevojke, a da o tom ne vode računa ni oni ni te djevojke. Kod tebe je bio slučaj da se rodilo dijete. A kako si plemenita srca, nisi ga dao nekakvom barunu. Nesvjesno sam se poniţavala ljubomorom na jedno stvorenje koje ne doseţe ni do mojeg podnoška. Moţda sam tvojeg sina mrzila baš zato što je bio povod mome samoponiţenju. Ali ovo vrijeme što sam ga provela sama u Budimu izvela sam sebe na ~ 108 ~


pravi put: izbrisala tragove poniţenja. Zapravo, tvoj sin tvoja je krv. Dakle, ţelim mu biti dobra skrbnica. Vidiš, Matija, zato sam donijela palmu. Odsad neka ne bude nikakva povoda razmiricama pod našim kraljevskim krovom. Kralj polako ustane i pođe prema njoj korak po korak kao da na tom putu razmišlja, nagađa i nastoji prozreti. Gleda joj u oči. Ona mu dolazi u susret ispruţenim rukama. -Beatrice, ovo je dostojno tvojeg uma i srca reče kralj toplo. Bijelu golu ruku poloţi mu na rame i posve izbliza zagleda mu se u oči. Učinio je malu kretnju kao da je ţeli povesti do sjedala, ali ga ona spriječi poloţivši mu na rame drugu ruku: -Tvoj ţivot je borba i slava. Da ti borba bude lakša, slava slađa, evo, okitila sam se paunom. -To je moj najljepši dan! rekao je mirno, toplo, ne mičući se, kao da još uvijek na pola puta oklijeva jer istraţuje. -Još će doţivjeti, Matija, ljepših dana. Tvoj sin je tvoja krv. Brinut ću se za nj kao da ga je ~ 109 ~


rodila jedna od kraljica iz tvojih dvaju prvih brakova. Hoću da ti pomognem da momka usrećiš. -Sad razumijem srdačnost kojom si ga danas privinula na svoje grudi. -Ĉini se kao da je u suprotnosti s tim što sam danas spomenula onaj događaj s Alfonsom Borgia. Učinila sam to zato da čitavom dvoru i svim gostima dokaţem kako sam se promijenila Prema njemu, kako ću mu biti dobra, čak da neću osuditi ni dvoboj što bi ga on poduzeo za ţenu koju ljubi. Naprotiv, baš ću ja zagovarati njegovu ljubav, jer djevojka je njega dostojna. Posljednje njene riječi ustalasale su u njemu radost da će doznati što dosad nije uspio: -Misliš dakle, Beatrice, kraljevskog sina?

da

je

dostojna

-Kći je vojvode i sestra tvoje ţene, dakle dostojna! -Isabella! -Kako? Ti ne znaš? -Ali ona je zadala riječ Enricu.

~ 110 ~


-Da, rekla mi je da si je zatekao kad joj je htio iznuditi prisegu da neće poći za Ivana. Pomahnitao je saznavši da se Ivan kani tući s Alfonsom radi nje. Ivan tvoja krv plane ţestoko. Kao da gledam tebe. Znam da bi za Beatricu sasjekao svakoga. Oboje kao da su napeli sve svoje snage prikrivajući svaki svoju misao. -Tvoj sin bit će sretan s Isabellom, uvjeravam te, jer ga ona iz sve duše ljubi. I baš to je bio povod što sam te molila da napustiš svaku drugu ţenidbenu osnovu s Ivanom. Nevidljive iskre frcaju između njih, ali ih oni gase svojim mirom: -Šteta što mi nije prije govorila reče kralj ovako sada ne bismo imali dvije zapreke... -Koje? -Ponajprije, Enrico će u ljubomornom ludilu počiniti sablazni. -Ako pisne, vratit ću ga u Napulj. Preko te smo, dakle, zapreke prešli. A druga? Vojvoda Ludoviko već zna moju namjeru da Biancu vjenčam za Ivana. Kao da su iskre zasvjetlucale u njenom oku, pretvorile se u munje i prijete ~ 111 ~


gromovima. -Tko je o tome govorio Ludoviku? Grof Marcello nije mogao čekati i poslao je vojvodi obavijest da ću poslati prosce. -Moj otac odabrao je Biancu Sforza za vjerenicu mojem bratu, a kako je on očev nasljednik na prijestolju, vojvoda Ludoviko radije će vjenčati Biancu za princa napuljskog koji će je učiniti kraljicom nego za Ivana. On je, doduše, bogat ali čitav ţivot ostaje samo liptavski vojvoda. Jedva nekoliko časaka ostaje među njima napeta teška stanka. Ona ga gleda meko i toplo, a kralj joj uzvraća mirom u kojemu odsijeva pozadina njegove osnove: -Ivanovi astrolozi prorekli su da će on postati vladar. A danas tako šapću i naši staleţi. -Ivan? Tvoj nasljednik? -To je ţelja svih staleţa i velikaša. Dakle, potrebno je da Ivan uzme i kćerku vladara, a Ludoviko je moćan i odlučan, Biaka bogata. Spustila je bijele vjeđe. Crna crta visokih obrva kao da se još više povisila i jače aokmfib. J ~ 112 ~


-Ne, ti se šališ. -Kako? -Kad bi ti uistinu htio da svojeg sina učiniš nasljednikom, onda bi zacijelo najprije pomišljao na ţenidbu koja bi tebe još uţe vezala sa mnom i s napuljskim kraljem. U tom slučaju sigurno bi zatraţio za Ivana samo moju mlađu sestru. -S tvojim slavnim ocem i njegovom obitelji veţu me najljepše i najmilije veze po tebi, a s tobom me ne moţe vezati ništa više i jače nego srce. Zato je potrebno da potraţimo na jugu još više saveznika i prijatelja. Pol;! i, vrlo polagano ona se okrene i polazi jedva čujnim korakom kraj lustera, pa se tamo zaustavi i okrene. A kralj pozorno pazi gotovo vrebajući svaku kretnju njenog i ti glave. Kad se obazrela, pogled mu je opet miran i staloţen. -Ti si, Beatrice, u Budimu sigurno čula osnove s Ivanom -započne sad on, jer je ona šutjela. -Da bude tvoj nasljednik? O toj :”, ._” a i S:L_ALm sigurno govorili. ~ 113 ~


-Ni riječi nikad nisam čula da bi tko uopće pomišljao na Ivana. -Baš nitko? -Ni tvoji najvjerniji pristaše. -A protivnici? upadne on naglo kao mačka i uhvati je pogledom. Ravnodušnim mirom izdrţala je tu navalu. -S tvojim protivnicima Beatrice ne raspravlja o drţavnim poslovima. -Krivo si me shvatila. Nikad mi ne bi palo na um da moji protivnici, bivši urotnici, raspravljaju o mojim kraljevskim činima s kraljicom koja mi je draga ţena i suvladarica. -Zašto si, dakle, mene upitao što misle tvoji protivnici? -Pri tom ga pogleda otvorenim očima, glas joj zvuči mirno, iskreno. -Jer su u Budimu u mojem odsustvu dolazili k tebi i Banfy i oni drugi. Njena nepomičnost načas nalikuje na mramorni kip pored nje. Ništa ne odaje dojam kraljevih riječi. I on isto tako nepo mično gleda , znak zaprepaštenja. Mjesto toga ona mirno zapita: -Varadi te izvijestio? ~ 114 ~


-Zapitao sam ga s kim je govorio na dvoru i tako je spomenuo Banfija. -Biskup Petar uistinu je tvoj zao duh, Matija. -Beatrice, zna da sam vazda bio gospodar sebe i svoje volje. -Znam da ne podlijeţeš ničijem utjecaju, ali prirodno moraš podleći krivom izvještaju. -Dakle, biskup je lagao? Banfijevci nisu bili na dvoru? -Bili su, i to upravo kod mene. Opet je nekoliko trenutaka prošlo u teškoj Šutnji. On je čekao. -Iskoristili su tvoju odsutnost da me zamole milost, a molitelje moram primiti. Zamolili su me da im pomognem kako bi im kralj opet poklonio svoju milost, zaboravio sve ono što su u svojoj zaslijepljenosti skrivili protiv njega. -A ti si ih odbila? -Dva tri puta nisam ih primila i uzalud su dolazili na dvor. Napokon sam obećala posredovati. Uvjerila sam se da misle iskreno. Pa to je i prirodno. Tvoje slavne trijumfalne pobjede na bojnom polju baš sada u Bosni, pa ~ 115 ~


i one nad Friedrichom i Vladislavom Ĉeškim tako su velike da su tvoji urotnici uvidjeli kako će učiniti vrlo mudro pokore li se i zamole te za oproštenje. Doslovce ovako rekao sam biskupu Varadiju. Unaprijed sam znao da se tako zbilo, a Varadi mi je to potvrdio... -Jer je jedino prirodno. Međutim, mi smo se udaljili s puta na kojem se nismo sporazumjeli. Opet pođe bliţe i zagleda se u njega prodornim, duboko povrijeđenim izraţajem. -Iskreno sam odlučila da Ivanu budem dobra i briţljiva. Dapače toliko da zagovaram i njegovu ljubav prema Isabelli i zato, Matija, ţelim da mi odgovoriš na jedno pitanje, posve iskreno. Uistinu misliš Ivana učiniti nasljednikom svojeg prijestolja? -Zar to nije prirodno? -Spustila je glavu kao da ju je netko udario u potiljak. -Nisam slutila. Dakle, toliko ljubiš dijete neke druge da zaboravljaš... i ne spominješ... -Što? ~ 116 ~


-Da imaš ţenu, mladu, zdravu koja ti moţe dati zakonita sina. -Beatrice... -U njegovu je spočitavanje.

glasu

nešto

od

ukornog

-Šest mjeseci ţivjela sam samo za tu jednu misao. Pozvala sam iz Italije najpametnije liječnike koji su svu znanost svijeta iskoristili da se izvrši jedina moja ţelja, kao što se ispunila jednom ţelja vojvotkinje Sforza nakon dvanaestogodišnjeg braka. -Što mi to govoriš, Beatrice? -Stidim se što govorim. Još više se stidim što se nadam, što sam se nadala da ćeš kliknuti od radosti kad ti objavim da je najveći talijanski liječnik Bartolomeus, pošto me pet mjeseci liječio, najzad izjavio kako nema više nikakvih prirodnih zapreka da rodim. -To je rekao Bartolomeus? -I napisao ti u pismu koje ti šalje po meni. l firentinski astrolozi poslali su mi svoje mišljenje: za godinu dana meni će se roditi sin. -On stoji još uvijek ukočen, ali se u njemu sva snaga zaljuljala. ~ 117 ~


-Nisam slutila, Matija, da ti i ne misliš da sam tu ja. I kako te sada gledam, moram se postidjeli jer da se to dogodi, naš sin bio bi tvojemu na putu! -Beatrice! Prihvatio je njene ruke i skinuo ih s njenih očiju. -Ubio si mi radost u nadu koja me svu proţela. Nadu, tebi dati sina nasljednika, zakonitog nasljednika. Tebi ga ne treba, jer ti imaš nasljednika. Njegove su obrve drhtale i usne mu se stezale. Ona mu otme ruke i ustane. -Odviše je bolan ovaj čas, Matija. Moj dolazak u ovaj grad znači: smrtni udarac! Tvoje srce posjeduje sin neke druge. -Beatrice, ništa više nisam ţelio nego nasljednika iz našeg braka. Tek kad sam izgubio nadu da ću ostaviti zakonitu krv na prijestolje latio sam se osnove s Ivanom. Beatrice, kad bi se ispunilo što mi veliš, bio bih vrlo sretan. -U tebi sam vidjela preneraţenje, a ne sreću. Opet je pokrila lice rukama i zajecala. Kralj se sagne k njoj i sklopi ruke oko njenih ramena. ~ 118 ~


-Smiri se, Beatrice, kad bi to bilo... -Tvoje osnove s Ivanovom ţenidbom dokazuju da ne ţeliš sina od napuljske, princeze. Dobro, neka ga ne bude, neka se ostvare tvoje osnova s ovim sinom. -Beatrice, vjeruj mi, kad bi se to dogodilo, napustio bih sve osnove s Ivanom. -Ne, ne, svršeno je. Ti si rekao svoju. Ne vjerujem više ni u šta. Ti ne ţeliš sina u braku. Ustala je i pošla. -Kao dokaz tome da ga ţelim, evo, odgodit ću sve svoje osnove, sve svoje namjere. -Odgoditi? Što to znači? -Kad bi nam se rodilo dijete i bio bi sin, sve su osnove s Ivanom razbijene, ali kad bi nam se rodila djevojčica, i opet bi moja ţelja da na prijestolju ostavim svoju krv leţala samo u Ivanu. Ti ne znaš što sam mislio, Beatrice, kad sam izrekao: odgodit ću. Ţelim to u vrućoj nadi i ţelji da se ispuni što si mi obećala. -Ti sam znaš koliko svoje čine upravljaš prema nalazima astrologa, a oni su rekli godinu dana. ~ 119 ~


-Rok ne stavljam, Beatrice, to je u rukama providnosti... ja, ja odgađam. -Da ti vjerujem? -Vjeruj! Volja pobjedonosnog vojskovođe samovoljnog kralja pala je usporedo s njegovom glavom na bijele mramorne ţenske grudi, a na njenim usnama lebdi ledeni smiješak promišljenog probjednika...

~ 120 ~


VLADAREVA VLADARICA Drugog jutra uđe kralj u svoje odaje. Njegov stari pouzdanik dvoranin Radulo već je sjedio za poslom i uređivao knjige na stolu, čun su paţevi otvorili vrata, ustane. Male starčeve prijatne oči upravile se u kralja tako indiskretno da je uzeo sa stola neki papir i kao da se u nj zadubio. Najposlije počne šetati po sobi, ali Radulo osjeti da mu gospodar kao obično ţeđa povjerljivog razgovora i pokuša ga pogledom ohrabriti. Ne mogavši odoljeti tom izazovu, Matija upita gledajući u zemlju: -Ti nisi nikad imao ţenu? -Hvala budi dobroti ţenskog gospodstva.

boţjoj,

poštedio

me

-Zašto veliš gospodstva? -Uvijek one gospodare muškarcem, bio on prosjak ili kralj! -Moj starce! Pravo veliš. Ţene vladaju i nad kraljevima, ali one posjeduju dva ţezla: suze i ljepotu. -I lukavost... Odgovor je izrečen jednostavno bez ikakva prizvuka i kralj nešto dublje spusti glavu, ~ 121 ~


zamisli se i kad je htio da nešto kaţe, uđe kancelar Varadi. Neprijatnom šutnjom sreo se kralj sa svojim kancelarom, šutnjom i pogledom što je bilo značajnije i jače od svake riječi. Kraljeva šutnja prisili Varadija da se nijemo pokloni i sjedne uz posao. Kralj odredi da mu dozovu milanskog poslanika. -Otpratio je njeno veličanstvo primijeti Varadi, a kralj kimne.

u

crkvu

Uđoše kraljevi tajnici Bakač i Filipec. I oni su očekivali da će im kralj saopćiti nešto vaţno. No, započeo je govoriti o drţavničkim poslovima kao da se od kraljičina dolaska nije očekivalo ništa što bi bilo u vezi s drţavničkim pitanjima. Onda najaviše milanskog poslanika grofa Marcella koji je upravo dopratio kraljicu iz crkve. Njegovo je lice bilo neobično vedro, oči su mu sjale pritajenom srećom, unatoč tome što ga je Varadi nekoliko puta drsko pogledao. Sjedeći nasuprot kralju, slušao je pomno njegove riječi. - Odlučio sam grofe, da vojvodi od Milana napišem pismo. Makar sam Friedricha istjerao iz Beča i dobro se tamo učvrstio, on se sprema da me uznemiruje. Moglo bi doći ~ 122 ~


do novog rata, a to me nuka da prinčevo vjenčanje odgodim na kratko vrijeme vrlo kratko vrijeme. Šest mjeseci, moţda osam... Kraljevi su pouzdanici odloţili pera. Varadi digne svoje male oči prema kralju, ali on izbjegne taj pogled i upusti se s poslanikom u razgovor. Filipec i Bakač pogledali su se kao da jedan drugome dojavljuju: "To smo i očekivali." Još poslanik nije ni izašao, kad uđe, princ Ivan. -Došao sam, moj kraljevski oče, da vam zaţelim dobro - Lijepo. Što nisi pratio kraljicu u crkvu? Treba da joj ugađaš, poklonila ti je svoje srce. Neka u naš dom uđu mir i spokojstvo. Princ je šutio. Ĉulo se ţestoko škripanje Varadijeva pera po papiru. Ivan je bio neobično brzo otpušten. Odmah zatim kralj nastavi drţavničke poslove da Varadi ne bi štogod prigovarao ili pitao. Tada uđoše u dvoranu dvorski meštar, Mađar Orban i Hrvat Stjepan Mladenčić i oba komornika Ladislav i Mihajlo.

~ 123 ~


-Što je? zapita ih kralj. deputacija? Orban se pokloni

Kakva

je

to

-Veličanstvo, grof Enrico izdaje đvoranstvu odredbe koje nikako ne spadaju u njegov djelokrug. Prelazi preko svih mojih odredaba, dapače me tako kruto uvrijedio da bih morao povući mač da vaše veličanstvo nije zabranilo... -Što je opet? Zar će opet započeti stare kavge? Dosta mi je toga. Neću dopustiti da se oba dvoranstva kolju. Neka nastane mir i ljubav među dvoranima, a vi imate prednjačiti. -Veličanstvo, nikad nisu tako drsko nastupali protiv mene kao danas od rana jutra. -Dobro, dobro, reći ću im. A vi budite strpljivi. Idite! Nezadovoljni, izašli su na trijem: - Zašto se ljutite primijeti Stjepan Mlađenčić. Sad je ona tu, dakle kralj je sluţavka. Mihajlo i Ladislav od Srednjice zaustavljaju se: -Takav junak, a ona ga oblači u suknju! -Kad bi ga samo vidjeli Turci! ~ 124 ~


I otišli su oboreni i glava tiho i zamišljeno kao da ih pritište mora. Kraljičini dvorani, naprotiv, prolaze pored njih drsko izazivajući. Dva su dvoranstva jedni spram drugih: sa starim prezirom i povećanom mrţnjom. Kralj Matija obarao, je oči kao da se boji sastati s pogledima svojih pristaša. Najednom najave da je u biskupski dvor stigao papinski poslanik iz Rima. Na kraljevu ţelju odoše Bakač i Filipec na Kaptol da doprate papinskog poslanika. Varadi je ostao sam s kraljem. ustane i pokloni se. - Veličanstvo, molim da me otpustite iz svoje sluţbe. -što vam se to poraelo u glavi? Pazite, za vaše riječi iz ove Odaje put vodi u tamnicu. -Kako vaše veličanstvo ţeli... -Uistinu, vaša drskost ne poznaje granica. -Ako su iskrenost i vjernost sestre, onda vaše veličanstvo nije pogriješilo u sudu. -U vjernosti se svojoj revoltirate protiv mene? -Revoltiram samo protiv toga da vaše veličanstvo razruši kraljevstvo kojemu je dalo slavu i snagu. Veličanstvo odgađa prinčevo ~ 125 ~


vjenčanje, kraljevstva.

dakle

ugroţava

sigurnost

-Osudili ste me na ranu smrt. Zar mislite da se kanim maknuti sa svijeta prije nego ostavim nasljednika prijestolju? Muţ od četrdeset osam godina ima još vremena. -Prije tri dana vaše je veličanstvo naglašavalo da nema vremena i najavilo da se vjenčanje ima obaviti za četiri mjeseca. Tko bi se usudio da tu ţenidbu odgađa ili spriječi smatrat će ga veleizdajnikom. -što biste vi rekli da mi se rodi sin? U malim biskupovim očima zatitra nešto podrugljivo: -Prije tri dana kad sam izvještavao vaše veličanstvo u ovoj odaji, vi ste mi doviknuli da ne trošim riječi za nemoguće stvari. -Prije tri dana situacija je bila drugačija. - To Je istina. - Do đavola, što hoćete, Petre? -Da me zatvorite u tamnicu, ondje moja savjest mora ušutjeti. -Što je grize na slobodi? ~ 126 ~


-Odgovornost kad bi šutnjom odobravao vaše čine. Kralj srdito udari šakom po stolu: -Za moje čine odgovaram ja. -Dobro, veličanstvo. Onda molim barem da se riješi ono što se tiče samo mene, kancelara. Obećali ste pitati kraljicu razlog koji je nuka da je protiv ţenidbe koju ste, evo, i odgodili. Razlog je pravedan. Kraljica je zdrava i mlada i moţe mi još dati zakonitog sina. -Je li o tome njezino veličanstvo raspravljalo i s vašim urotnicima? -Ne, o tome nije raspravljala- razbjesni se kralj. -Oni su zamolili kraljicu posredovati da im poklonim milost. -I vaše veličanstvo to vjeruje? Kralj skoči: - Vaša mrţnja prema kraljici dovest će vas na stratište! -A slabost vašeg veličanstva prema kraljici dovest će kraljevstvo u propast. Spreman sam za ove riječi poloţiti glavu. Veličanstvo neka ~ 127 ~


ne misli da govorim u svoje ime. Svi vaši pristaše i poslanici koji vas vjerno ljube, koji su odani ovom kraljevstvu ţele umirenje da je pitanje nasljedstva već jednom riješeno. O tome ovisi mir i opstanak ovoga kraljevstva. Veličanstvo najbolje zna da kad bi umrlo nenadanom smrti, u sadašnjem stanju, ovo kraljevstvo bik pozornica borbi za krunu. Mjesto da kralj plane, šuteći se obazre oko sebe kao da je osjetio podmuklu slabost što se šulja oko njega. Varadi iskoristi čas: -Moţe li, veličanstvo zamisliti da će Banfy i njegovi prijatelji moljakati vašu milost? Ako je to istina, zašto već nisu poslali svoje molitelje. Ĉetiri mjeseca bila su dovoljna. Zašto nisu poslali svoje čete na bojno polje u znak pokornosti vašem veličanstvu. Zašto nisu došli i oni, kao što su došli Hrvati, da se biju protiv Turčina? Dok je govorio kralj je gledao preda se. Pogled mu padne na brokatni zastor koji se lako ljuljao. Onda tiho pođe bliţe i odgurne ga. S one strane stoji starica s crnom kapicom na sijedoj kosi, u ruci joj srebrna zdjela sa smokvama.

~ 128 ~


-Evo, kraljevsko dostojanstvo, svjeţe smokve iz moje domovine, molim uzmite. -Ne uznemiruj me, idi!- rasrdi se on i dok je staricu uputio u druge odaje ponese zdjelu i stavi je na stol. -Veličanstvo -primijeti Varadi značajno naglašavajući svaku riječ- bilo bi dobro kad ne biste tako voljeli smokve... -Da me njima tko moţda ne otruje? -To ne velim, ali nešto mi kazuje da će smokve odlučiti sudbinom ovog kraljevstva. -I hoće, jer kralj i njegov kancelar, evo, jedu iz jedne zdjele i ponudi biskupa, a sam uzme i zagrize. To uistinu, osvjeţuje. Danas ih je donio kurir iz Italije! -Bude li vaše veličanstvo i dalje rado jelo smokve, iz ove će zdjele blagovati trijumfirajući vaši neprijatelji. -Ne biste li moţda savjetovali da se rastavim sa ţenom, da pregazim njeno tijelo. -Veličanstvo, jučer uveče ste mi rekli: "Tko pokuša osujetiti moje osnove,- udarit, će o pećinu", a danas, vidim, o pećinu su udarile vaše osnove. ~ 129 ~


Kralj srdito baci na stol smokvu: -Upamtite, Varadi, svakog drugog čovjeka koji bi sa mnom ovako govorio bacio bih u tamnicu. No poznajem vašu vjernost i poznajem vaš zao jezik! Odgodio sam vjenčanje i ostajem pri tome dok se potpuno ne uvjerim hoće li se ispuniti navještanje znamenitog liječnika Bartolomeusa i firentinskih astrologa. Uvjeren sam da biste vi bili najsretniji da mi se uistinu rodi zakoniti sin! To bi uistinu bilo sretno rješenjel

~ 130 ~


SUDBONOSNA BOJNA IGRA -Hoćemo princa Ivana, princa! ţivio princ Ivan! -Neka nastupi princ!- viču gledaoci što vrve poljanom ispod Griča. -Nećemo ove komedije! -prosvjeduju iz svega grla dok pred njima u sredini okruga biju bojnu igru četiri borca. Na njihovim oklopima lepršaju ţute, crvene, zelene i modre tkanine. S visoka šljema leprša šareno perje. Konjima sa sedla pada tkanina u naborima sve do zemlje kao povlaka. Samo konjske glave vire iz tih haljina. A ljudi se rugaju: -Gospodari i konji nose suknje. Neka nastupi princ. Hoćemo princa Ivana. Na tribini pod plavim baldahinom sjede kraljica, kralj i niz kraljičinih rođakinja i dvoranika. A iza tribine, na čistini, posve sam stoji Alfonso. Na oklop odjenuo crveno-bijelu tuniku. Sa šljema mu pada šuma perja. Neprestano pogledava prema ogradi gdje je otvoren izlaz s tribina. Odanle se odjednom došuljao Enrico u svečanoj haljini preţivača bojnih igara. ~ 131 ~


-Jeste li spremni, Alfonso? -Kao nikada. A princ? -Tamo je u svojem kraljevskom šatoru. Ništa ne sluteći čeka. -Dočekat će... -Recite, Alfonso, hoće li dugo trajati vaša igra s njim. -Dok mu ne probušim rukavicu ili ga zahvatim negdje ispod vrata, čim osjetim da je moj mač našao njegovu koţu, počet ću malaksati, gubiti snagu i princ će me pobijediti. Ali kakva je to graja, Enrico? ţivi poklici s ove strane bojišta povukoše obojicu do ograde tribina. Opazili su kako je sredinom okruga bojnih igara ujahalo dvadesetak konjanika. Na čelu im na plemenitom konju sjedi muţ u crvenoj, zlatom vezenoj dolami sa tri reda dukata oko vrata. Mač je okovan draguljima, kalpak urešen zlatom i biserima. Ispod njega pada tamna kosa. Iz lica snaţnih muţevnih crta provejava neka plemenitost. Brci su mu puni. Samosvjesna snaga izlazi iz čitave pojave koja zna da nad njim lebdi aureola junaka.

~ 132 ~


Tako mi Ĉasti, ovaj nalikuje na rimskog imperatora zapanji se Alfonso. Ovi dukati su kraljevski. -To je vojvoda Lovro Iločki, sin bosanskog kralja Nikole koji je pao u ratu s Turcima. -Sin bosanskog kralja? Zašto nisam to ja! Svi ti dukati i sve zlato što je na njemu bilo bi moje! -Mnogo više, moj grofe, ima on dukata koliko vi vlasi na glavi, a njegovi dvori uistinu su vojvodski. Slovi junakom i, eto, vidite kako ga svijet pozdravlja. -I lijep je i jak kao gora. I kako mu kralj prijateljski pruţa ruku! -Voli ga i štuje, jer mu je u boju desna ruka. Nazivaju ga "kraljevim mačem''.. Alfonso se zablenuo u Lovru koji je sišao s konja, pošao kralju i kraljici pa im se poklonio duboko, ali dostojanstveno. Matija mu radosno pruţi ruke i pozdravi ga: -Junače moj, dobro mi došao! Gledaj, kraljice, to je moj junački Lovro Iločki prikaţe ga kralj Beatrici. Bio je ranjen na bojnom polju i zato nije mogao prije stići k nama na Grič. ~ 133 ~


I tada se Lovro sagne kraljici. Ona ga ljubazno ispituje dok mu kralj ne odredi mjesto pokraj bana. Alfonso prišapne: Enrico moram otići. Odmah će se nastaviti igra. Do veselog viđenja! Dvorski meštar Mlađenčić najavljuje: -Dvoranka njezinog veličanstva Gordana plemenita česmički ogledat će se na mačeve s plemenitim gospodinom Gerebom. -Nemir obuzima ljude. Gordana je sa svojim suborcem ujahala pod kraljevsku tribinu. Snaţnim zamahom mača pozdravlja kraljevski par. Tamnozelenu odoru pokriva gvozdeni oklop. Na glavi joj šljem sa crvenim perom. Bademaste oči mirno zaokruţuju svečanu skup i niz kraljevskih odličnika dvorana i dvoranki, Svima se smiješi, svakog pogleda i svakom šalje veseli, vedri, bezbriţni pozdrav. Lijepa je, samosvjesna i nasmijana. -Kremene li djevojke!- ushićeno usklikne Lovro Iločki. Kao da je sestra svetog Jurja, a kći vile! -Tiše –šapne ban- kralj je ne voli!

~ 134 ~


-Ovo boţanstveno čedo nije mu po volji? začudi se on, ali nije dalje govorio, jer se kralj namrgodio. -Beatrice, zašto si joj dopustila da ovdje nastupi? -reče Matija prijekorno, -U Italiji je to svagdašnja pojava da se ţene na turniru biju. U Budimpešti je prije dva mjeseca izvojstila pobjedu. Ţelim još jednom iskušati njeno umijeće. -Ako i sad uspije, prikazat ću je u Beču. Vaše Veličanstvo priredilo nam je veliku radost- primjeti Lovro Iločki- da vidimo njenu vještinu. Kad ste vi tako oduševljeni reče kralj što mogu ja. -Dakle, da vidimo to strašilo! Tamo u okrugu svjetina se giblje. Zatrubili su znak za početak. Ljubopitna pozornost svraćena je na Gordanu. Njenog protivnika kao da ne vide. Sve oči slijede njen mač, ali mnoštvo gledalaca prati smješeći se. -Pušta protivnika da je napada- opazi kralj ona se samo brani.

~ 135 ~


-Lagano, paţljivo i vazda spremno -doda kraljica. -Očito kani protivnika umoriti svojini krivudanjem. -Prava ţenska taktika opet- će kralj. I muški je dvoranku.

slijede-

brani

kraljica

svoju

-Njezino veličanstvo pravo veli -doda Lovro potpuno se slaţem s kraljicom. . -Valjda nećeš, Lovro, i ti na stranu ove muškarače? -Moram jer divno barata s mačem. -A oni tamo, eto, smiju se- primijeti kralj. -Ništa ne razumiju- srdi se kraljica. Svjetina je nestrpljiva. Plemići prezrivo slijeţu ramenima. Plemkinja s mačem u ruci. Gdje joj je vezivo? Međutim, Gordana je izmijenila taktiku. Poput mačke iz zasjede najuri na svog protivnika i lukavo i smjelo natjera ga -na uzmak i onda promišljeno saspe udarce hitro, ţestoko, gotovo bez daha. Mačevi zvekeću, protivnik uzmiče, sve više nedorastao tolikoj brzini. Nešto je bravurozno u njenoj ruci. ~ 136 ~


Njena snaţna munjevita protivnika i on je pobijeđen.

navala

natjera

S kraljeve tribine poklici. Lovro se ushićuje, kraljica odobrava. Kraljičine dvoranke rumena lica udaraju o dlanove. Plemići u okrugu neprijatno šute. Po koji muški građanin ne moţe zatajiti priznanje. Ţene su zbunjene. Njima je pred očima suknja. Pa ipak, ona slavodobitno prilazi tribini. Zadovoljna sam tobom- pohvali je kraljica. -Uzet ću je sa sobom na Turčina -doda kralj ironično -pa da onda vidimo. -I ne bi vam bila, veličanstvo, na sramotu reče Lovro glasno. -Gordana se obazre k njemu toplim zahvalnim pogledom.Ponovno Mladenčić izlazi na čistinu i najavi: -Njegova visost princ Ivan. Zaglušno klicanje prekide dvorskog meštra u pola izreke. I građani, i plemstvo, i puk kao da iz jednog grla pozdravljaju: -Ţivio princ Ivan, unuk Sibinjanin Janka! ~ 137 ~


Povici padaju kao kiša nad kraljevskom tribinom i po bijelom mramornom kraljičinom licu. A tamo dolje kraljevski dvorski Meštar Mladenčić maše rukom i dovrši objavu: -Molim da saslušate dokraja: njegova visost princ Ivan ogledat će se u maču s najslavnijim mačevaocem s juga nećakom njegove uzoritosti kardinala Borgie, grofom Alfonsom! Ali ljudi ne slušaju taj veliki naslov, već viču: -Ţivio princ Ivan! Princ je rinuo vizir gore, pa iz okvira njegova viri nasmijano lice, vedre oči pune duboke dobrote. Okreće s k malom plemstvu i građanstvu. U njihovu klicanju i prinčevu pogledu kao da je neki tajnovit i nesvjesni sporazum. Kao da nešto kazuje što im ie zajedničko. Ivan obilazi okrug, pozdravlja i odzdravlja. Grički građani, kaptolski puk i plemstvo bacaju prema njemu klobuke i kliču. I nitko ne vidi Alfonsa što je ujahao u napadno lijepom gipkom oklopu. Enrico mu prišapne: -Neka vas ne zbuni to urlikanje prostaka. Nisu ni pozdravili. ~ 138 ~


-Upravo me to draţi. Mene i ne vide. Ipak, presjeći ću im sve nade. Divan je to osjećaj pri pomisli da ću šiljak mača zadrti ne samo pod prinčevu koţu nego svoj toj stoci. Nema veće radosti nego drugima zadavati boli. Da, drugima zadavati boli to je ţivot! Ĉekam taj čas baš kao i posjed Gordanine ljepote! -Pođite pred pozdravite.

kraljevu

tribinu,

treba

da

Alfonso odjaše do tribine. I princ je stigao. Skrivenim ponosom kralj promatra svoga sina. Napadno ljubazno domahuje mu kraljica. -Ţelim ti pobjedu, Ivane! Truba zatrubi. Borci pojure u sredinu. Paţevi pritrče. Enrico određuje polja okruga za boj, a onda oštrim pogledom hvata Alfonsa. Obojica se spajaju uizraţaju dubokog zadovoljstva. -Princ se smiješi -šapne Alfonso Enricu ne sluti uţitak radosti što drugome sprema boli, pa ţmiri prema gledaocima, dodirne pogledom princa i na usnama mu se potkrade ironičan smiješak. Ivan izvuče mač čvrsto, hitrom i ţivom kretnjom burne samosvjesne mladosti. ~ 139 ~


Prosvjed gledalaca skrenu Enricovu pozornost. Okrene se na onu stranu odakle je dolazio. Gordana je ušla u bojni krug i krenula k Alfonsu. Svjetina viče: -Što hoće opet ova ţena! Alfonso zapanjeno bulji u Gordanu koja mu se pribliţila. -Gospodine grofe, imam jednu molbu. Dajte mi svoj mač. -što vam pada na um? -Hoću da se ogledam s princem, a sami znate da moj mač ne odgovara snazi njegovoga. Dakle, uzajmite mi svoj. -Ali, zaboga, gospođice Gordana, sada ja nastupam s princem. -U to dojure kraljevi dvorski meštri. Orban i Mladenčić: -Kralj je silno ljut i zapovijeda da otiđete odavle. -To je protiv propisno. Pobjednici ostaju u bojnom okrugu dok ih je volja. -Ne oteţavajte mi poloţaj, Gordana- moli Alfonso. ~ 140 ~


Kralj zapovijeda da odmah započnete bojnu igru- najavi Orban. Enrico dotrči sav usplahiren. -Gordana, njegovo veličanstvo vas pozivlje. Buka među svjetinom raste. Ljutiti obrazi se okreću prema njoj i zaglušna vika dopire do nje. -Potjerajte je! -Dajte joj korito s tijestom! -Pustite me nasamu s grofom i odmah ću otići. Enrico i kraljevi dvorani odlaze princu koji nešto zbunjen, mičući se sa svog mjesta, ispituje što to Gordana hoće. A ona je pogledala Alfonsa pogledom od kojeg mu se smrači. -Zadali ste riječ da ćete mi pruţiti jamstvo ljubavi kad god zatraţim i što god zatraţim. -A vi traţite? -Prvu pobjedu nad princem! -Ako on uskrati? -Ne moţe počiniti toliku neuljudnost. -Što mi obećavate zauzvrat? ~ 141 ~


-Što ţelite? -Vas svu! Dakle? Šuteći je dala odgovor pogledom. -Mogu li vjerovati vašim očima? -Je li prva pobjeda moja? -Vaša! -Onda mi moţete izručiti mač. I on ga pruţi. Gordana ga uhvati, svjetina prosvjeduje. Enrico povuče Alfonsa. -Što ste učinili? Zašto ste joj dali mač!? , -Za kraljevsku ucjenu. -A vi nećete da se bijete s princem? -Poslije nje opet je mač moj i sve će biti onako kako smo ugovorili. Ne moţe se ništa desiti, osim da ona princa nehotice ogrebe umjesto mene. -Da, to bi bilo zanimljivo, ali odugovlači. -Ne bojte se, princ neće odustati od borbe sa mnom ni u kom slučaju. To bi ga obiljeţilo kukavicom. Neka ga izvrgne ruglu, to me zabavlja.

~ 142 ~


Tamo stoji princ. Blijed je i smeten. Gleda Gordanu i čeka. Ona mu dovikuje: -Visosti, grof mi je prepustio prvu borbu. Ţelim se ogledati s miljenikom svjetine. Princ je gleda čudno i nešto zapanjeno. -Dakle, i vama je, visosti, sramotno ogledati se sa ţenom! -Ne -reče on i trgne glavom. -Prihvaćam. Vrati se na mjesto i zauzme stav za borbu, a svjetina rasplamsala prosvjeduje i hoće da provali u bojište. Prosvjed svjetine gotovo se prometne u urlik. Lice kraljevo obasulo je rumenilo srdţbe. Francesco uzbuđeno traţi pogledom Enrica. Kraljica samo gleda šuteći. Tada se kralj uzbuđeno digne i dovikne Damiru. Mladić priskoči k njemu, prima razbješnjeli kraljev nalog i okrene se kraljici. -Zabrani joj to, Beatrice! Zapravo nije ništa pogriješila protiv propisa. Svaki pobjednik ima pravo traţiti da se bije s kim god ţeli. -Ali njoj to neću dopustiti! ~ 143 ~


Svi su dvorani ispruţili glave. S pritajenim strahom promatraju kraljevski par, pa opet bojište. Ivan stoji nepomičan, spreman za borbu. S kraljevske tribine dohiti Damir. -Što to činite? Navukli ste na Sebe kraljev bijes. -Ja ću ga snositi. -Kralj mi je zapovjedio da vas maknem odavle. -A ja se ne dam. -Dajte mi mač! -Nije vaš! -Kralj to ţeli. -Princ prihvaća borbu. -Zaboga, Gordana, ne opirite se kralju. -Nije vas briga što činim -odvraća ona drţeći mač čvrsto i stoji nasuprot princu spremna na borbu Urlik svjetine okreće se protiv nje. Sva grla stapaju se u jednodušni val bijesa koji zasiplje mladu djevojku što stoji s mačem, kao pećina hladnog neslomivog prkosa protiv oluje njihova prosvjeda. A princ gleda nijem i ~ 144 ~


nepomičan. Damir pohiti k njemu. Kraljev pouzdanik Orban ponovo se vratio Gordani. -Njihova veličanstva zapovijedaju da odmah odstupite. -Ja sam propisno dobila od Alfonsa prvu borbu, a princ je prihvatio. -Vi ste uistinu sišli s uma, Gordana, vratite brzo mač Alfonsu. -Da se pred svim ovim ljudima ponizim i posramljena izađem iz ovog kruga? -Nikad! -Gordana, još vas jednom opominjem: vratite Alfonsu mač! -Ako neću da vratim? Ona pođe hitro, kao da ide k Alfonsu. Najednom pogne mač k zemlji, stane na šiljak, svine ga, zaokrene nekom ţonglerskom kretnjom i u času se mač slomi. Učinila je to za nekoliko sekunda, tako spretno, gotovo čarobnjački. Gledalište obuzme neka omamljenost. Raskolačene oči, otvorene usne i preneraţena lica zure u nju. Tolika vještina u tren oka ohladi bijes i premetne ga u časovito udivljenje. ~ 145 ~


Alfonso i Enrico nisu dospjeli ni da učine korak, a mač je već bio slomljen. Ona otrči Damiru i ne pazeći na zbunjenog princa povikne: -Gospodine, dajte Alfonsu svoj mač! -Što ste to učinili? Ne mogu dati svoj mač. -Dajte Alfonsu svoj mač! -zapovijedi ona bijesno, a on zajedno s princom zuri u nju. Razljućena, zahvati drţak Damirova mača, izvuče ga iz korica i preda Alfonsu što je stajao uz blijedog Enrica. Obojica ne govore, ali pogledi im odraţavaju bjesomučnost. Gordana pak pokupi obje polovice prelomljenog mača i ponese ih s bojišta. -Zašto ste to učinili?- upitao je Orban. -Imam na to pravo. Volim slomiti mač nego ga vratiti. To biste i vi učinili kad bi vam se na ovako sramotan način oduzelo vaše pravo. Recito to njegovom veličanstvu. Neka me kasni kako ga volja. Ne dam se ismjehivati ni poniţavati. I princ i Damu i Alfonso i Enrico zbunjeni su. -Kralj zapovijeda da počnete- povikne Orban.

~ 146 ~


Drhtavom rukom Enrico daje znak. Kunući Alfonso uzima Damirov mač i nastupa. Svi zaboravljaju tek viđeni uzbudljivi prizor i svi prate svaki dodir mača. I borci su istisnuli iz svojih misli događaj. Alfonso sada stvara odluku da se za svoj tajni poraz osveti pobjedom, da ne razočara sve one koji su mu prije klicali. I snaţan je u navali, princ vješt u obrani, još vještiji u izazivanju protivnika. Razjarenost u doraslosti protivnika produţuje borbu, što dalje, to gledaoci bivaju tiši, kao da ih steţe u grlu. Svakim svojim dahom sudjeluju u borbi. Svaki jači prinčev udarac zahvaća ih nadom u njegovu pobjedu. Bez daha upiru se njihove ţelje o prinčevu oštricu. Još bješnje navaljuje Alfonso, gonjen ţeđi da princu nanese sramotu pobijeđenog. Princ je miran, ruka mu je čvrsta, sigurna. Alfonsova krv kipi, oči sijevaju, mišice popuštaju. Osjeća umor. Napregne još posljednju snagu. Ivan ga dočeka mladenačkom hitrinom i paţljivim okom. Proklinjući osjeća Alfonso da mu mač dršće, a ruka ga izdaje. Ukočio se, ne moţe se odrţati. Prinčeva snaga kao da tek sada raste, hranjena nekom tajanstvenom snagom što mu je podaje nevidljiva sila. Alfonso je ostao pobijeđen. ~ 147 ~


Svjetinom prokipi radost. Njezini usklici uzdiţu se pod vedro nebo kao plameni krijes. Grmljavina puka najavljuje kralju pobjedu njegova sina. Skrivajući svoju radost, kralj ostaje miran. Ni oči mu ne odaju treptaja nad orkanskim slavljem što se prosiplje nad Ivanom. Pobjednik i pobijeđeni dolaze kralju i kraljici. Ona ne po kazuje ništa do prijaznosti kojom čestita princu. Njezina ruka čvrstom sigurnom kretnjom uzima lovorov vijenac i pokrije Ivanovu glavu. Prvi mu čestitaju ban i Lovro. Svi poslanici i dostojanstvenici, dvorani, sve što je na tribini hrli princu. On je središte pozornosti i prijatelja i protivnika. Popeo se na vrhunac izbrisavši kraljicu. Ali ona brzo učini kraj toj situaciji. Začas se nađe u središtu. Uzela je princa Ivana pod ruku, a s druge strane svojeg brata Giovannnia i pođe s njima pješke u sredinu bojišta. Povukla ie tako sebe i svojeg brata u slavu, namijenjenu Ivanu. Ipak duše i srca ljudi ne otkidaju ništa od svojeg oduševljenja, ne darivaju Beatrici ni njenom bratu. Svi klobuci, ruke, štitovi, mačevi uzdignuti su uvis, u čast prinčevu. ~ 148 ~


~ 149 ~


GORDANINA KRIVNJA Sve su kraljevske dvorane otvorene. Kroz njfli se pruţa vidik na trijemove i dvorište. Prostrti su stolovi u dvoranama i na trijemovima, u popločenom dvorištu. Svjetlucaju lusteri. Šarene svjetiljke u obliku tulipana rasvjetljuju dvorište. Gomila kraljevskih gostiju slika su blistave otmjenosti. Odore domaćih velikaša, venecijanskih, milanskih, napuljskih i čeških poslanika, biskupske ljubičaste svile, svih krojeva, svih boja, dragocjenosti omamljuju, umaraju pozornost. Malo i visoko plemstvo pozvano je kraljevskom stolu da proslave princa, pobjednika bojnih igara. Dvoranom prolazi kralj u odori od crvenog baršuna, urešenom zlatnim brokatom. Na licu mu je zadovoljstvo. Prati ga njegov kancelar Varadi. Na putu kroz trijemove kralj se načas zaustavi. -Petre, što je to htjela Gordana? -Ne znam veličanstvo. -Kad svrši večera, dovedite Gordanu u moju radnu sobu. Neka dođe i Ivan od Srednjice. Dok je trajala večera, Gordana je sjedila među dvoranstvom. ~ 150 ~


Uzalud su je ispitivali kako se mogla osmjeliti i počiniti onaj čin na bojištu. Ona je samo slijegala ramenima i smiješila se. S drugih stolova, iz svih dvorana odakle se moglo vidjeti u dvorište padali su po njoj pogledi. Enrico je gledao ubojito, Alfonso strasno, kralj ljuto, velikaši omalovaţavajuće, mali plemići srditim prezirom, samo Lovro Iločki nije tajio duboko udivljenje. Princ nijednog časa nije svrnuo svoj pogled k njoj, dok je Damir sjedio kod stola muških dvorana leđima okrenut prema stolu dvoranki. Koliko god su gosti veselo raspravljali i slušali glazbu, svatko, pa bilo samo iz ljubopitnosti, nastojao je pogledati izbliza djevojku koja je imala smjelosti da naočigled kraljevskog para, dvoranstva i sve svjetine izvede čin koji nitko nije doţivio. Nad njom je lebdjelo pitanje bez odgovora i osuda bez suda. Kad je kraljica dopustila da započne ples, pribliţi se Gordani varadi s Ivanom od Srednjice i saopći joj kraljevu poruku. Hitro je pošla ne obazirući se ni na koga. Varadi je uvede u kraljevu radnu sobu. Našla je na okupu kraljicu, princa Ivana, Damira, Alfonsa, Enrica i oba dvorska meštra. Ĉinilo se, Gordana je imala biti stavljena pred ~ 151 ~


kraljevski sud pa su odmah pozvali i svjedoke. Svi su bili na okupu, samo princ i njegov dvoranin Damir povukli su se nešto u dubinu dvorane, dok je kraljica s kraljem zauzela mjesto kraj stola. U Gordaninu lijepom licu leţi neka djetinja radoznalost dok je kralj mrko oslovi: -Vi ste danas na bojnim igrama počinili sramotnu sablazan koja ima da bude kaţnjena. -Svaki pobjednik ima pravo traţiti da se bije s kim god hoće. Dakle, učinila sam ono što mi dopuštaju propisi. -Ne pletite se, vi ste ţena. Dakle nemate pravo sluţiti se pravima muških boraca. -Veličanstvo, nisam se rodila s mačem u ruci. Dali su mi ga tek na vašem dvoru i naučili me o pravima boraca. -Gordana! -vikne kralj- Što vas je ponukalo da zatraţite borbu s princom? -Osveta! Ova riječ proizvede jak dojam na sve. Princ i Damir s jednakom pozornošću slušaju. -Kakva osveta? -poviče kralj. ~ 152 ~


-Veličanstvo, osvetu protiv plemića i svjetine, jer ja sam stekla pobjedu nad Gerebom, a svi su mi se smijali i izrugivali. A princ? Još nije ni trgnuo mačem, već su mu svi klicali. I tada sam planula i mislila: osvetit ću im se za uvredu koju su meni nanijeli i pobijedit ću onoga kojeg- oboţavaju, naime njegovu visost princa. -Ali vi ste ţena. Ako vam je njezino veličanstvo dopustilo da se ogledate, nije vam dopustilo da pred svima zovete na megdan princa. Htjeli ste ga poniziti. -Nikada, veličanstvo. -Kraljevski moj oče, Gordana je imala pravo da me izazove -uplete se princ. -Ne mogu ti braniti da budeš prema ţeni vitez, ali ja sam kralj i traţim da zamolite princa za oproštenje. Princ digne ruku u znak prosvjeda: -Time biste, moj oče, ponizili mene. Nemam Gordani što oprostiti, naprotiv, imam je moliti za oproštenje da prihvaćenu borbu nisam izveo. Kralj se obazre Beatrici: -Što kaţe kraljica? ~ 153 ~


-Potpuno odobravam Ivanovo shvaćanje. Ipak, vaše veličanstvo ima se pravo ljutiti na Gordanu utoliko što ovo nije Napulj gdje svjetina slavljem pozdravlja ţenske borce pa su ljudi morali smatrati njen izazov poniţenjem. Najviše je kriv grof Alfonso što joj je odstupio borbu i predao mač. Kardinalov nećak poţuri se obraniti: -Kako da se oduprem zapovijedi ţene koja je stekla pobjed u bojnoj igri? Talijanski pjesnici ispjevali su svoje najljepše pjesme muţevnoj hrabrosti i umu ţene. Kralj se nasmije: -Kod nas na sjeveru još dugo neće slaviti ţenu s mačem u ruci, a glede uma, vjerujte, u čitavoj Italiji nema pjesnika koji bi u Gordaninoj glavi mogao pronaći ni dva zrna za svojeg pegaza. Zapravo, svemu je kriva Gordana i nikad više neće smjeti da nastupa u bojnim igrama. Slušajući kraljevu odredbu, upravi ona k njemu molećiv pogled svojih bademastih očiju:

~ 154 ~


-Veličanstvo! Ĉemu sam, dakle, s vašim pristankom učila ravnati mačem? Molim vas uzmite me barem sa sobom na Turčina. -Vi ste ludi! -Veličanstvo, kad Turčin ugleda ovu "dvorsku ludu" i prstom pokaţe na sebe pobjeći će i, tako ću vam barem biti od neke koristi. Svi su se pomalo smiješili, samo Enrico i Alfonso izmjenjivali su poglede. -Šteta je trošiti riječi reče kralj. Idite! Molim vas idite! I ona je pošla smijući se kao da je primila veliko odlikovanje. I kralj i kraljica su ustali i pošli gostima. Sva se pozornost usredotočila na njih. Svi su izašli na trijem. Vani svira glazba, gospoda prazne vrčeve i udvaraju se ţenama. Daleko iza kraljičinih leđa stoje dvoranke. Gordana nešto kriomice istraţuje pogledom dvorište, a onda prišapne njeţnoj Frankopanki: -Moram otići. Zlo mi je. Recite to njezinom veličanstvu ako pita za mene, moram leći. Polagano se izvlačila iz grupe dvoranki i odabrala najskrovitiji put uza zidine kojima je ~ 155 ~


obzidano dvorište. Dok prolazi, grof Alfonso stao je posve blizu ulaza u dvor. Prošla je pored njega pogledavši ga tek postrance i nestala. Sad se on paţljivo obazre po dvorištu i onda se polagano uputi za Gordanom. Ušavši u palaču, pohita njenim tragom. Nađe je u odaji kraj dvorane za primanje, gdje sjedi poduprta rukom o naslon. - Vi ste me lišili pobjede nad princem reče on vrlo mrko bez ikakva uvoda. -Jesam li ja ravnala vašim mačem? -Dali ste mi tuđi mač, a moj slomili. -Ne biste li vi učinili isto kad bi vam zapovjedili onako sramotno povući se i vratiti mač. Zar ne bi svjetina urlala od radosti da sam morala vratiti mač? -Ne poričem, ali upamtite; taj ćete dan skupo platiti. -Ĉime se prijetite? -Poljupcima, vrućim kao oganj. Recite: kada, kako, gdje da se sastanemo nasamu? Vi pripadate meni. -Otkada? -Od danas! ~ 156 ~


-Tko me dao vama? -Vi sami. -Ja? začudi se ona. -Gordana, pazite, kupio sam vas za svoj mač. -Vaše blagorođe, govorit ćemo sutra kad prespavate učinak kraljevskog ciparskog vina. I ona ustane. -Ne puštam vas odavle dok vam ne dokaţem da se sa mnom ne moţe nitko poigravati. Vi ste mi obećali za mač sebe. -Kojim riječima? -Pogledom. -Zar sam ja kriva što ne znate čitati poglede. -Jao vama. Gordana! -Gospodine, vaše je lice kao onaj vodoskok u dvorištu; neprestano mijenja boje. Idite! -Ostajem dok ne izvršim prijetnju. -Ĉime prijetite? -Svojim pravom: uzet ću vas silom! -Silom! Zaboravljate da ja nisam slabašna djevojčica. Mene su odgojili spartanski i ako me ne pustite proći... ~ 157 ~


On joj zakrči put: - Zaboravit ću gdje se nalazimo. - Podsjetit ću vas već ja ako se drznete... Gordana, vi ste me prevarili! - Ne. Zatraţila sam da mi prepustite prvu borbu i mač, a ja nisam kriva što mi kralj nije dopustio boriti se. - Znali ste da vam neće dopustiti. To je sad jasno... -Da sam znala, ne bih se izvrgla rugalicama svjetine. A kad se nisam htjela poniziti da mač predam, slomila sam ga. Traţite li moţda naplatu za mač? Vrlo bi mi bilo krivo jer nemam novaca da vam nadomjestim štetu. Ipak sam pokupila slomljene dijelove! - I sačuvali ih!- usklikne on radosno. - Dakle, ipak vam je samo do mača, do njegova dragocjenog drška! - Kamo ste stavili prelomljeni mač? - Ĉula sam već da ste pohlepni za novcem i zato sam ga pokupila. Bila bih donijela obje polovice da me svjetina nije tako gurala pa sam gotovo stradala... -Kako stradali? ~ 158 ~


-Zamalo nisam bila probodena tim vašim mačem. -Kako, zašto? -Nosila sam obje polovice: ljudi su me gurali, pa mi se šiljak mača urinuo u tijelo. -U vaše tijelo? -Naravno, u moje, ali neznatno. -Ranio vas je? -Ubola sam se, ali, velim, neznatno. -Gdje? -Nije spomena vrijedno. Tek mali ubod u prsa. A sad me pustite da idem. Osjećam vrtoglavicu. On se zablene, ali se brzo sabere i stade nervozno tapkati po unutrašnjosti haljetka. -Vrtoglavica. To je zlo. Znak groznice. Nećete moći s nama u lov, Gordana. -To bi mi bilo uistinu vrlo ţao. -I oči su vam grozničave - reče on, neprestano traţeći po unutrašnjosti haljetka. Evo, tu imam neki lijek protiv vrtoglavice, dapače protiv groznice. Uzmite! ~ 159 ~


-Gle! Odjednom vaša se milost brine za moje zdravlje? -Gordana, molim vas uzmite lijek. Ne bih htio da izostanete iz lova. Ne mogu ţivjeti ako vas ne vidim. Ona se nasmije. -Gospođice Gordana, uzmite samo četiri kapi u vodi, pođite hitro gore, uzmite, bit će vam odmah bolje. -Što je vama odjednom, grofe? Prije tako drski, a sada zabrinuti? -Gordana, ne zaboravite, ja vas ljubim. --Idite, uzmite evo, tako mi duše bojim se za vas. -Tko ljubi istinski, ne prijeti se djevojci da će je uzeti silom. -Rekao sam to u ljubavnoj groznici, oprostite, idite, uzmite lijek, obećajem vam svako poštovanje, Gordana. Samo da se ne razbolite. Uzmite! I on joj pruţi malenu srebrnu bočicu. -Kad ste odbijati.

odjednom

tako

~ 160 ~

uljudni,

neću


-Samo četiri kapi ali ne kazujte to nikome, okruţili bi vas bestidnim sumnjama što od mene primate lijekove. -Vidite, grofe, ovako mi se više sviđate! Dakle, uzet ću lijek, ali s njim i vaše obećanje! Otišla je hitro u dvoranu za primanje, a on gleda za njom. Jedva da je prošla pola dvorane, kad joj stupi u susret princ Ivan. Alfonso je u prvi čas htio poći za Gordanom, no opet se suspregne, zaţmiri i kroz duge trepavice promatra kako je princ stao i nešto joj govori. Vrlo je blijed, mrk, a onda se pokloni i pođe u dvorište. Ne obazrevši se, Gordana ide brzo dalje i nestaje iza vrata. -Koga to ubadate, grofe? Alfonso se obazre i ugleda Enrica. Korakne k njemu i prišapne: -Pala je u zamku koju sam postavio princu. Ubola se prelomljenim šiljkom mača. -I pravo joj budi. -Ali meni nije pravo, jer ovo lijepo tijelo pripada meni. -Umjesto vas, cjelivat će ga crvi.

~ 161 ~


-Dao sam joj siguran lijek i kad to ispije, nema joj pogibelji. -Sišli ste s uma, Alfonso! Pripovijedat će da ste je liječili protiv uboda. Pa za ime Boţje, pobudit ćete sumnju prema vašem maču. -Nisam tako lud da joj kaţem što je. Uputio sam je da je to lijek protiv vrtoglavice i groznice. Ne bojte se, u tom nema straha. -Da ste je radije pustili da umre. -Zar ne vidite da mi je potpuno zavrtjela glavom? -Vidio bi to i slijepac, moj gospodine. Zapleli ste sebe i mene u grdnu opasnost. Ako ona progovori? -Ponajprije, Gordana će šutjeti da je ne bi osumnjičili sa mnom. To je u njenom interesu, a kad bi što i rekla, tko bi mogao sumnjati ako sam joj dao lijek protiv vrtoglavice na koju se tuţila? U tom, dakle, nema pogibelji.

~ 162 ~


SABLASNI PONORI Princ Ivan gotovo juri u svoje odaje i odbaci svečani kratki plašt. Iza njega ulazi Damir -Što se dogodilo, Ivane? Ta kazuj mi već jednom! A princ neće da govori. Usne mu se stegnule. Kad je Damir htio djelovati na princa, prilazio bi njeţno i oslovio ga kao brata. -Nikad te nisam vidio takva, prijatelju moj. Nešto te strahovito zadesilo. Otkrij mi svoje srce. Što te potreslo? Ivan se uhvati za glavu: -Udario, udario sam glavom o gvoţđe. Sto zvijezda zasvjetlucalo je i ja sam se probudio. Probudio se, Damire, i spoznao na javi strahovitu sablast. Damir njeţno uhvati princa za ramena: -Smiri se, prijatelju, prisloni svoju bol na prijateljsko srce. Princ udahne zrak. Lice mu se trza, oči su pune grozničave vrelosti. Kao da je ugledao neku strahotu koja mu još i sada lebdi pred očima. ~ 163 ~


Damire, pogledaj me ravno u oči. Reci, jesi li kadgod opazio neke neobične pojave u meni? -Boţe moj, kakve neobične pojave? Nikakve! -Ne, ne, nisam se dobro izrazio, čekaj, što da kaţem? Kako da počnem? Reci, nisi li opazio da se u mojoj duši nešto stvara, nešto događa, nešto rađa? -Uistinu nisam. -Ta sjeti se, promisli, čuj, zar se ja pretvaram? Ne, prema tebi nikada. Slušaj. Gledaj mi u oči: nisi li u ovim mojim očima vidio nekakve nove titraje, odraze nekog tajnog plamena? -Nisam. -Ni onda kad sam gledao i kad sam s njom govorio, kad sam s tobom govorio o njoj, kad smo raspravljali o njenoj ćudi, o njenom ponašanju, sjećaš li se onog dana tamo u dvorištu kad je Alfonso pristupio k nama, a mi smo govorili o njenom dolasku Ljubopitni kakva će biti, kako govoriti, na koji će se način izraţavati. Tada je pristupio Alfonso i izrekao onu uvredljivu primjedbu. Ja sam trgnuo mač. Sjećaš li se? Nisam li bio uzvitlan, zaţaren? Govori, reci što si onda opazio? ~ 164 ~


-Samo to da si stao na vitešku obranu djevojke koju poštuješ kao i ja. -Damire, ne poštujem je samo onoliko koliko ti. Ne. Reci: nisi mi prodro u dno duše. Zašto me gledaš kao da me ne razumiješ? -Ovaj put uistinu ne. -Onda je moj otac jedini vidio u dno mojega srca. Znaš što je rekao toga dana: Ivane, ako se bijemo za ţene, ili je posjedujemo ml, ili ona posjeduje nas! Kad sam ja to poricao, otac naglasi: pazi Ivane, ţena nas posjeduje, a da mi to i ne slutimo. Damire, moj otac poznaje ljudsko srce. Istina je, nisam znao da moje srce pripada njoj. -Ivane! što to govoriš? -Istinu! -Ti ljubiš Gordanu? ! -I ja sam se isto tako zaprepašteno pitao -Prevario si se, Ivane! -Da je barem tako! -Kralj je bacio u tvoje srce utvaru. -Slušaj. Kad me otac ispitivao za koju sam se ţenu bio, neprestano me podsjećajući da me ~ 165 ~


nije na to prisilila viteška duţnost, već nešto više... Onda sam vidio u daljini samo nju. Kad mi je onda objavio vjeridbu s Biancom Sforza... -Vjeridbu?- zapanji se Damir Nisam smio da ti o tom govorim, ali ne mogu prešutjeti. Kad sam je opazio pred Gričem s kraljicom, sapelo me u grlu. Kad je Beatrice spomenula kod objeda da sam trgnuo mač za svoju odabranicu, sve to vrijeme vidio sam samo nju! U meni je drhtala čitava duša. Navečer kad je Gordana pristupila k meni, rekla mi je: Oborite oči kad vas nešto zapitam, onda me upitala: Tko je ţena radi koje ste izloţili svoj ţivot? Ja sam oborio oči, ne zato što mi je ona to naredila, već zato što joj nisam mogao gledati u oči. Nisam mogao, jer bih joj morao reći: Izloţio sam ţivot za onu koja me posjeduje, a to ste vi, Gordana. A danas? Boţe moj, taj strahoviti dan, sudbonosni današnji dan! Damire! Kad je uzela mač da sa mnom izvede bojnu igru, ruka mi je drhtala. Srce mi je udaralo. Prihvatio sam igru. Bio bih prihvatio da su me posuli masom porugljivog smijeha. Ništa nisam čuo što ljudi viču oko nas. Stajao sam u zaglušnoj buci. Bio sam smeten dok nisi ~ 166 ~


pristupio ti i rekao mi: Alfonso ti izlazi na megdan. Pobijedi, prijatelju, da budemo ponosni svi koji te ljubimo. Damire, onog časa nisam mislio na tebe ni na druge prijatelje. Mislio sam na nju. Ona neka me vidi. Njoj bijem ovu bitku! Njoj pobjedu! Samo s jednim pitanjem: što kaţe ona? Gleda li me jednim pogledom: što kaţe ona, gleda li me? Prinčevo je lice blijedo, oči vlaţne, razgorene, glas sniţen. Riječi plamene, zaprepaštene, upola očajne. - Uvečer, danas uvečer kad je vani kliktao Grič, a u dvoru se slavilo slavlje, kad je ona bila pozvana pred kraljev sud, ugledao sam njene oči, slušao njen glas, upijao njene odgovore. Bilo mi je da uskliknem kralju: Ne mučite je, jer ona posjeduje vašeg sina! Uistinu je tako, Damire. Mladić zastane i pogleda prema prozoru: -Damire! Dođi bliţe. Iziđi iz tog mračnog kuta. čini mi se da govorim u praznu bezdan po kojem se šuljaju nevidljiva blijeda bića. Iz tamnog kuta prozora polagano izlazi crnokosi mladić. Svjetlo sa svijeća na stolu rasvijetli njegov profil. Princ mu pruţi obje ruke. ~ 167 ~


-Sjedni, Damire, i slušaj. Tek sada dolazi udarac koji me pogodio posred čela. I on sjedne poduprijevši glavu o ruke, licem okrenut k princu, što je nastavljao stojeći pred njim. -Koliko me ona posjeduje pokazao mi je Alfonso. Da, on. Nisam gledao Gordanu čitave večeri, nisam imao snage, ali sam ipak opazio kako se ona polako šulja i uzmiče prema ulazu u novu palaču. Nisi li vidio? - Vidio sam, slučajno. -Jesi li vidio da je na ulazu stajao Alfonso? -Da, bio je. -Onda se on ogledao poput tata ne gleda li ga tko i nestao u palači. Tada sam osjetio kako mi srce strahovito tuče. Muka me snašla. Kako? Što? Zašto se ona odšuljala? Zašto on sa njom? Stid me oblijeva kad to priznajem. Pošao sam u staru palaču. Odande sam pohitao dvoranama i hodnicima da prijeđem u novu. Drhtao sam. Put kroz sve te odaje činio mi se odviše dalek. Svuda su me zadrţavali. Napokon se nađem u dvorani za primanje. Vrata naredne sobe bila su ~ 168 ~


otvorena. Vidio sam tamo nju i Alfonsa. Shvaćaš li? Tebe je steglo u srcu? -Ĉuj: ona je stajala, a on nešto traţio u unutrašnjoj strani haljetka, govorio joj nekako čudno, zabrinuto, pruţao joj nešto. Nisam mogao razabrati što je to bilo. Samo se nešto svijetlilo. Još me i sad guši. Kao da se nećkala primiti. On se sagnuo posve blizu njenom licu, drsko blizu i govorio joj izobličenim licem pruţajući joj neku malu svijetlu stvarcu, kao neku dragocjenost. -Zašto si sustao, Ivane? -Nestaje mi daha, Damire, čuj. Ona je to primila od njega. -Moţda dragocjenost nije bila njegova, moţda je ona nešto izgubila? -Onda se ne bi najprije kratila primiti, a najposlije joj je narinvo, a ona uzela. Rekla mu je nešto prijazno, suviše prijazno, tako da bih bio kriknuo od bola, i začas je ušla u dvoranu. Izišao sam ispod zastora kao da upravo ulazim. ~ 169 ~


-Ona me pogleda i stane. -Je li ti što rekla? -Oslovila me: "Visosti, molim vas oprostite mi današnji moj čin." -"Nemam što oprostiti", odgovorio sam. Mislim da mi je glas drhtao. A ona opet zapita: -"Ne mislite li zlo o meni?" -"Ne", rekoh, ali dalje nisam mogao izdrţati. Htio sam otići, ona mi nekako čudno odgovori: -"Vi ste vrlo blijedi. Ovdje je vrućina. Moţda vam je pozlilo, visosti?" Samo sam se naslonio i pošao na trijem, ali sam vidio kako je Alfonso gledao za njom s izraţajem zabrinutosti. Osjetim neku ludu ţelju da Alfonsa rasiječem na komade. Nikad u ţivotu nisam ţelio ubiti, njega bih tog časa s uţitkom lišio ţivota. Više nisam čuo ni vidio. Vukao sam se kroz redove gostiju kao u magli dok mi nisi ti, Damire, prišao i zapitao što mi je. Šutnja leţi u sobi, duboka, teška. Ivan se baci u naslonjač. Glava mu počiva na

~ 170 ~


uzglavlju. Crni dojam čovjeka kojeg su skinuli s mučila. -Nikad se tome ne bih nadao- prekine šutnju Damir. Ivan se trgne. -Reci: kako je moguće da nisam osjetio prije, da ti nisi nikad opazio kako mi se ona ušuljala u srce. Koliko smo puta govorili o njoj? -Zanimala nas je njena neobična pojava, njena osebujnost, njen način govora, hrabrost. Kad si o njoj govorio, mislio sam da je to samo teoretsko raspravljanje o ţenskom karakteru. -Boţe moj! Kad su je okrivljavali da je namiguša, koliko smo puta govorili da se ona samo tako prikazuje, da se pričinja luckastom. Traţili smo uzrok tome, a nismo ga mogli pronaći. U njenim riječima uvijek smo nazirali neku pozadinu, neki drugi smisao. I ti si bio istog mnjenja kao i ja. Ili je to moţda bio samo obzir prema meni. -Bilo je to moje uvjerenje. -Dakle, nikad nisi razabrao da mi je draţa od drugih?

~ 171 ~


-Da ti je draţa od drugih, ne, ali drţao sam to udivljenjem prema djevojci koja se od svih drugih toliko razlikuje i moţda čovječanska samilost prema njoj koja nema nikoga svoga na dvoru. -Ti si tako osjećao, a i ja sam mislio da tako osjećam. Pa ipak mnogo sam dana gledao tamo među dvorankama. često i nehotice moj je pogled zalutao među dvoranke. Nisi li to opazio? -Da, opazio sam, ali sam bio uvjeren da gledaš lijepu Beci Frankopanku, jer je i ona gledala tebe. Princ je ustao i nemirno prolazio sobom kao da ga je probudilo neko novo otkriće. Kad se vratio k stolu, Damirova se ruka odmakne i svjetlost mu padne u lice. Crne mladićeve oči. tuţno gledaju princa. Ivan mu poloţi ruku na rame. -Vidim, osjećaš sa mnom moju bol. I ja bih strahovito patio da si ti tako nesretan, Damire, ne bih ţelio da tebe ikada snađe samo sjenka onoga što mojom dušom harači. Znaj, Damire, otkad sam je vidio s Alfonsom, ne prepoznajem se. Izgubio sam se, stranac sam u svojoj nutrini, netko je drugi ušao u ~ 172 ~


mene, a taj drugi je zao, pun osvete. Leţim bespomoćno kao ranjen u nekoj oluji koja nada mnom vitla. Šutjeli su gledajući preda se. Damirovo blijedo, lijepo lice odraţavalo je duboku zabrinutost. Pogledao je princa. Njegove su oči bile izgubljene, a lice pokazivalo tragove duševnih trzaja. Damir mu priđe, uzme mu ruke i tiho upita: -Treba da razmislimo: što sad? -Što? Alfonso ne moţe ostati zajedno sa mnom pod ovim krovom. -Moj Ivane, druga te briga ne mori? -Samo jedna jedina: da Gordana ne bi ljubila Alfonsa! -A kad bi ljubila tebe? Damir osjeti kako mu je Ivan čvrsto stisnuo ruku. -To bi bilo odviše sreće. -A ti si vjerenik druge? -Sve bih stresao sa sebe za nju, sve bih veze rastrgnuo, pregazio, samo nikad zakletvu mojem prijatelju. ~ 173 ~


I pogleda toplo u Damirove vjerne oči, a on ga upozori: -Ne diraj, Ivane, u Alfonsa, to bi moglo ugroziti, odati tvoju ljubav. Naslonio se na njegova ramena i ostao malo razmišljati. Onda kao da se trgnuo od neke misli što mu je zadrla novom strahotom u mladu i ranjenu dušu. -Jest, Damire! Odao bi me. A znaš li što mi je rekao kralj? U svojoj sumnji predosjećao je što se u meni zbiva i nekoliko me puta opominjao: "Pazi, sine, ako koja ţena stane na put tvojoj ţenidbi s Biancom, smatrat ću to veleizdajstvom. Ako je ljubiš, bjeţi od nje. Jao onoj koja bi pomutila tvoj mir." Kraljeve su prijetnje bile tako strahovite da mi je načas zastao dah. Razmišljajući Damir je gledao preda se. -Kralj je mrzi. To sam se sjetio onog časa kad me na dvorištu poslije onog dvoboja pitao: "Tko je ţena za koju si se ti pobio?" I nisam je odao. Što bi bio s njome učinio da si mu onda rekao, Damire? -A što bi tek danas učinio da dozna kako je ti ljubiš? Što bi učinio da u ~ 174 ~


nesretnom trenutku izdaš svoj osjećaj, Ivane? Nekoliko sekunda mladić bulji u tminu prozora kao da je tamo u odaju zavirila neka strahota. -Zar sam osuden da dovijeka šutim? -Ĉini se, Ivane, osuda je pala. -Prepustiti Gordanu drugome? Damire! Ti ne moţeš osjetiti što to znači. -Što, dakle, namjeravaš? -Prepustiti je drugome neću, ne mogu. To bi me ubilo, razorilo moj ţivot. U ovom je uskliku zadrhtao strašni očaj. -Što to znaci, Damire? Zašto šutiš? Zašto nemaš riječi da me savjetuješ? -Još ne znam ništa spasonosno čime bih te smio savjetovati. Moja šutnja je odraz velike boli što mi zadaje tvoja ispovijest, jer ona je i moja bol i moja nesreća. S tobom sam snosio sinovske boli za tvojom majkom, s tobom nosim i bol tvoje ljubavi. Ova je bol tolika da su mi misli obnemogle i ne mogu ništa naći čime bih te utješio. Mladi princ padne mu na prsa. Oni se zagrle. Noć je tonula. Ukočena tišina leţi u odaji. Dva ~ 175 ~


prijatelja, dvije vrele mladosti obe pognutih glava, ukočenih pogleda kao da su se pred njima otvorili sablasni ponori. Sutradan dopodne čitav dvor na čelu s kraljicom krenuo je put Medvedgrada. Kralj je otpratio kraljicu do Poljskih vrata i obećao da će naveče stići na Medvedgrad, kad svrši svoje drţav ničke poslove. Vrativši se u dvor, nađe pred ulazom svoga pouzdanika Radula koji mu na rumunjskom jeziku saopći: -Veličanstvo, uhvaćen je glasnik koji je uporno traţio kraljicu. Obećao sam mu da ću ga predvesti kraljičinom dvorskom meštru Enricu čim se vrati. -Dobro si učinio, Radulo. Kraljičin dvorski meštar ovaj put ću biti ja. Dovedi ga u moju radnu sobu. Ušli su u dvor. Radulo pohita do glasnika i šapne mu: -Odvest ću vas kraljičinom dvorskom meštru, upravo je stigao. I ovaj pođe za njim. Radulo otvori vrata kraljeve radne sobe. Glasnik je stajao čekajući. Prošlo je tek malo vremena kad kralj

~ 176 ~


uđe u dvoranu. Glasnik problijedi, usne mu dršću. Gotovo se zaboravi pokloniti. -Donosiš vijesti iz Budima? Glasnik ne odgovara. Njegovo blijedo lice odavalo je strah i zaprepaštenje. -Daj, amo što nosiš! -Ništa nisam donio. -Laţeš. Znam da si glasnik iz Budima. Znam tko si i otkuda dolaziš. Daj amo pismo, odmah, ili ćeš mi ga izručiti na strašnim mukama na koje ću te staviti. Sad biraj. Glasnik zadrhti od uţasa pri pomisli na mučila i otkopča široku vunenu podvezicu a onda oprezno prereze podstavu. Duţ podvezice u bezbrojnim pregibima leţi duguljasto sloţen komad papira. Matija ga uzme, pohita k prozoru. Trebalo je dugo da ga razmota. Pogleda pismo i upita glasnika: -Tko je to pisao? , -To ne znam. -A tko te poslao? -Dao mi je neki komornik velikaša Gerloczija.

~ 177 ~


-Pismo si nosio kraljici. Drţite ga čvrsto zapovjedi kralj, okrene se k prozoru i stade čitati snaţnom rukom napisane riječi: "Svi smo jednodušni. Svi uz vašu osnovu kraljice. Ĉekamo hitne naloge i vijesti. Je li s Milanom prekinuto? Samo djela mogu razoriti Kartagu. Do vaših nogu polaţemo imanja i ţivote svoje." Dugo bulji kralj u pismo što mu dršće u ruci? Slova mu skaču. -Radulo! Dvoranin priskoči kralju njegovo lice prepadne se.

i

pogledavši

u

-Veličanstvo, zar je kakvo zlo? Ovog čovjeka treba odmah zatvoriti. Nitko ga ne smije vidjeti, nitko ne smije znati s kim sam ovdje govorio. Nitko ne smije znati gdje se nalazi. -Da ga stavim u tamnicu ovog dvora? -Nije to kazna glasniku, nego zato da nitko ne sazna što se s njim dogodilo. Dakle, treba mu dati i jela i pića, ali nikakve mogućnosti da pobjegne ili da kraljica dozna. -Razumijem, visosti! ~ 178 ~


Ti ćeš ostati ovdje u palači da paziš na njega. Upita li te tko je li došao kakav glasnik, reći ćeš da nije. Odgovoran si mi za njega. Pazit ću na nj kao na svoje oči! Radulo dade odvesti glasnika iz sobe, a kralj je ponovno čitao pismo i razmišljao, čelo mu je puno nabora. Katkad sijevne u očima plamen i opet utrne. Na koncu sloţi pismo, zatvori ga u svoj ormar, uzme ključ i pođe u spavaću sobu. Radulo ga je našao već odjevena za polazak na Medvedgrad. -Veličanstvo, sve je izvršeno po vašem nalogu. -Dobro, moj stari prijatelju. Što se ovdje zbilo to je naša tajna. Svakog glasnika koji bi dolazio bilo otkuda kraljici ti ćeš uhvatiti i spremiti u kavez da nitko za nj ne dozna. Bude li što vaţno, pošalji mi pouzdanog čovjeka. Ako ne, bit ću svakako u srijedu ovdje. Reci princu i Damiru neka me slijede.

~ 179 ~


NA MEDVEDGRADU Sunce natapa toplom svjetlošću Zagrebačku goru. Šuma je gusta, a put uzan. Kraljevska povorka kreće ispod krošnatih stabala prema brdu. Na njegovu vrhuncu počivaju medvedgradske kule. Ţamor ljudskih glasova prodire kroz mirisnu svjeţu šumu. Odzvanjaju trublje. Enrico trubljom određuje smjer nepreglednom nizu jahača. Svi su se redovi raspršili. Oko kraljice sabiru se poslanici što su joj stigli s Medvedgrada u susret i jašu uz nju uzbrdo. Gordana leţerno sjedi na svom sedlu, udiše hladan zrak i čavrlja s mlađahnom prijateljicom. Ona se neprestano ogledava, a Gordana je upozori: -Uzalud se upinju vaše oči, princ dolazi tek podvečer. -Istina je, ali vidim tamo nekog drugog. Dolazi neki fratar, gledajte, Gordana. -U toj pustoši još ima ţivih stvorova. -Tu dolje pod Zagrebačkom gorom je samostan. Po svoj prilici fratar je odande. Dovela ga je očito ljubopitnost da vidi kraljicu. ~ 180 ~


Jašu usporedo a pred njima i za njima muški dvorjani. Pribliţava im se Enrico kao da očekuje nekog dvorana straga u povorci. Fratar dolazi koso iz šume ravno prema njima. Nekoliko koračaja pred Gordanom ispruţi ruku kao da moli milostinju. -Kakva neprilika! Nemam novaca reče tiho svojoj prijateljici. Taj jadnik ne zna da siromašna dvoranka ne raspolaţe novcem. -Ţelite ga darivati? -upade Enrico. -Dopustite. -On izvadi novac i pruţi ga Gordani. Pri tom je tako manevrirao da je Beci Frankopanku razdvojio od Gordane. Gordana je već upravila konja s puta prema fratru i pruţila mu novac. -Poslan sam od Ĉesmičkog! -šapće fratar. Izraţaj iznenađenja pomiješan odrazi se u Gordaninu licu. vidjevši Enrica u razgovoru s skrene konja još bliţe k fratru njemu:

sa strahom Obazre se i malom Beci, i sagne se k

- On vas šalje, časni oče? Gdje je? -U remetskom samostanu. Ţeli s vama govoriti o vrlo vaţnoj stvari. Htio bi se osloboditi teškog poloţaja, on boluje.

~ 181 ~


-Svakako ću doći, ali ne znam puta u samostan! -Tamo gdje su podignute tribine za sutrašnji lov, zdesna ravno teče šumski potočić. Treba da se spuštate neprestano uz potok u nizinu sve dotle dok ne ugledate mene. Ĉekat ću vas s nekoliko naoruţanih samostanskih slugu da vam put bude siguran. -Prihvaćam. Sad uzmite taj dar da ne bude napadno. Zbogom! -Bog vas pratio! Fratar krene polagano šumom, a uzbrdo je Enrico još uvijek zabavljao Beci. Kad se Gordana vratila, on će joj ljubazno i šaljivo: -Vaša milost nije zacijele dugo ispovijedala svoje grijehe? -Kad biste se vi, grofe, odvaţili na ispovijed, morali biste zamoliti tri dana dopusta. -Bilo bi me stid da završim za tri dana. Pozdravio je i zaostao dok je ona krenula dalje sa svojom prijateljicom. Uspinjali su se. Zapadno sunce kupa medvedgradske kule rumenilom. Sa zidina odzvanja trublja što naviješta dolazak kraljice i njezine pratnje. ~ 182 ~


***** Voljko se naslonila Beatrice u naslonjač i preko blistavog prostrtog stola promatrala veselo odlično društvo poslanika, velikaša i dostojanstvenika. Oko njih stoje dvorani, snaţni, rumeni, i na zlatnim štapovima drţe crvene, modre i ruţičaste svjetiljke. A gore nad njom noćno nebo osuto zvijezdama. Zupčasti obrambeni zid dvora povlači tamni okrug na nebeskom svodu, dvije crne siluete šiljastih kula strše u noć kao dva golema koplja. Kraljičin pogled počiva tamo gdje se rub zida sastaje s nebom. Pod bijelim čelom komešaju se misli. Napuljski princ kardinal Franco : se sagne k njoj: -Uţivaš li Beatrice, ili smišljaš? - I jedno i drugo. Divan je osjećaj ovako visoko navrh brda, pod otvorenim nebom, gdje znaš da sve ono dolje daleko i široko, i gore, i polja, i more, sve je to carstvo tvoje volje, tvoje vlasti. Odavle, s ovog dvora, na vrh brda gradim most sve do juga po kojem će se prošetati Beatrice Aragonska do Napulja da na sve ove poljane dovede rod svoj. -Da ostane tu za sva vremena! -Dok bude našeg roda napuljskog! ~ 183 ~


-Divna si, Beatrice, kad smišljaš svoje osnove. Gle, neprestano te promatra milanski poslanik Marcello. Na ruţnoj duši svojeg lijepog tijela on ima neku tešku ranu, a oči mu svjedoče da si mu je zadala ti, sestro! -Ţena ranjava i liječi, a Beatrice pušta da se umre. -Jesi li tome naučila i Gordanu? -Ti baš nikad spomeneš. -Da nije tvoja ljubavnica.

ne

propuštaš

štićenica,

da

bila

bi

je

ne

moja

-Tvojem ukusu nema prigovora, ali ne dajem ti ovlaštenja ni na što. -Što zapravo gojenicom?

namjeravaš

sa

svojom

-Odredila sam joj vaţnu ulogu u mojoj osnovi! Vrlo vaţnu! -To je novo! Zapanjuje me! Reci što si nakanila? -Beatrice ne običava svoje namjere raspravljati ni s tobom dok nisu dozrele. -Kad to nastupi, sama ću te pozvati da čuješ. ~ 184 ~


Dolazi kralj! -upozori Francesco. Svi su oko stola ustali i s dubokim počitanjem pozdravili. Matija dolazi ravno kraljici, pozdravi je njeţno, srdačno, srdačnije nego ikad. -Neki je glasnik došao iz Budima! -rekavši to gleda je posve leţerno, a ona isto tako pita: -Jamačno si primio vaţnih vijesti? -Neka budala rekla je glasniku da tebe nema na Griču i glasnik je otišao neznamo kuda. U njezinu drţanju ne opaţa se ni sjenka promjene. -Bit će zabuna. Iz Budima ne očekujem nikakve vijesti, ali iz Napulja. -Onda je glasnik sigurno pitao za nas oboje. Međutim, uputili su ga ovamo pa ćemo vidjeti što je. Ali to nije tako vaţno. Imam za tebe veselo iznenađenje, Beatrice -nastavi on vedro. Primaknuo se nešto bliţe k njoj pa stavivši ruku na njezin naslonjač, kaţe: Putem za Medvedgrad ispitivao sam Ivana i opazio da je njegovo srce uistinu predano na milost i nemilost Isabellli. I sve do ovih gradskih vrata razmišljao sam o tome. Konačno sam stvorio sud i dokraja promijenio ~ 185 ~


svoje osnove o njegovoj budućnosti. Ako se uvjerim, Beatrice, da se njih dvoje ljube, privoljet ću na taj brak. -Kad oko nas ne bi bilo tolikih gledalaca, nagradila bih te zagrljajem. -Zasluţio sam ga, Beatrice- reče on tako iskreno kao da mu to ide iz dna srca jer znaj, još nisam ispričao sve svoje novosti. - Uistinu me iznenađuješ. Dakle? -Bio sam u proročice na Kamenitim vratima! -Kod one neprijatne crne pojave? -Da, i znaš što mi je prorekla -kaţe on gledajući joj u oči zaljubljenim pogledom rekla mi je: još prije nego mine godina dana dobit ćemo sina! Njegovo lice poprimi toliko iskreno ushićenje da joj je nehotice zaigrala zjenica. Pokazujući ispod rumenih usana nekoliko bijelih zuba, ona se nasmiješi: -Dakle, vjeruješ li sada? -Vjerovao sam ti one večeri, ali danas je moja vjera nerazrušiva pećina.

~ 186 ~


Blijedeći promatrao je grof Marcello kako se kralj i odviše intimno prislonio kraljici, kako je obasiplje zaljubljenim pogledima pa okrene glavu. Beatrice preko stola dobaci pogled Isabelli čime joj javlja da se rješava njezina tajna ţelja. Svi kraljičini rođaci pratili su to kraljevo javno udvaranje kraljici s novim nadama u interesu koje im taj odnos moţe ispuniti. Najednom kralj ustane. -Dopusti, Beatrice, idem da malo porazgovorim s Varadijem. Hoću da odmah piše u Napulj tvojem ocu o našim osnovama s tvojom sestrom Isabellom i mojim sinom Ivanom. I Francesco, i Isabella, i mladi Giovannno, i Enrico svi su se tog časa sastali svojim pogledima na kraljičinu licu kroz čiju mramornu hladnoću prosijava radost. Kao da svi osjećaju što se događa i njihova se lica vedre. I dok razgovaraju sa svojim susjedima, neprestano svraćaju poglede gore na pročelje kraljici da se napiju njene vedrine koja im obećava više nego što bi oni mogli ţeljeti. Princ Ivan ne vidi što se oko njega zbiva. Sjedeći uz vojvodu Lovru Iločkog, sluša njegove bojne priče, makar su mu misli očito daleko, dolje kod onog stola gdje sjedi ~ 187 ~


Gordana. Kralj je pozvao Varadija i stao s njime podalje od kraljevskog stola, okrenut leđima prema kraljici. Varadi, vaše je lice okrenuto prema pročelju stola. Oprezno mi saopćite što se tamo događa, što radi kraljica? Upravo daje neki nalog mladom Brodariću, a mali sada odlazi.

paţu

Tada kralj počne gestikulirati kao da Varadiju govori nešto vrlo vaţno. Kancelar ispitljivo promatra ovu kraljevu glumu. -A što sada? Kamo ide paţ? -Pristupio je Enricu. -To sam i očekivao! Enrico sada prilazi kraljici? -Da, veličanstvo. Kako ste pogodili? Enrico je sagnuo glavu a njezino veličanstvo mu nešto šapće. - Pazite dalje, oprezno. -Sad je Enrico otišao. Ne vidim ga više. -I ne treba! Vidim ga ja. Radi se o nekom daru koji kraljica kani da meni tajno nabavi. Ali ja bih to htio spriječiti jer je dar skup kao čitava Hrvatska, Slovenija i Dalmacija. Pođite vrlo ~ 188 ~


oprezno za Enricom i pazite kakve će dati odredbe svojim dvorjanima. Ja, naime, mislim da će poslati jednog svog čovjeka izvan dvora na straţu da vani čeka onoga koji bi imao da donese taj dar! Ako Enrico uistinu pošalje nekoga pred gradska vrata, onda se vratite i skrstite ruke na prsima. To neka je znak da sam pogodio. Međutim, sutra nakon lova nećete se više vratiti na Medvedgrad, nego pođite ravno na Grič. Uvečer da ste već u palači i da tamo spremite sve poslove koje smo ostavili. Ja ću u srijedu dopodne također biti na Griču. Imam vaţnih odredaba! Varadi okrene u dubinu dvorišta, a kralj se vrati kraljici. Za kratko vrijeme vrati se Varadi i skrsti ruke na prsima gledajući kralja. On se nasmijao tako veselo da se Varadiju činilo kao da je kralj saznao neku veselu vijest. Gore na zidinama grada pjevaju pjevači. Njihova pjesma razlijeţe se visoko pod zvijezde nad tamnom gorom i dolje prema gričkoj utvrdi. Iz vreve gostiju i blistave svjetlosti izmakla je Gordana vodeći sa sobom svoju mladu drugaricu. Pošle su prema pročelju dvora. -Iskaţite mi dobrotu, molim vas dođite odmah k meni. Moram, naime, ispraviti nešto što se ~ 189 ~


dogodilo na bojnim igrama. Nekoga sam jako uvrijedila. Dakle, hoćete li mi iskazati uslugu? Vrlo rado, Gordana, pazit ću, zamjerili bi vam da vas nađu u razgovoru s dvoraninom. Mlada djevojka okrene se prema svjetlu odakle se otvorio vidik na mjesto gdje je sjedio princ, a tada opazi da je najednom nestao. Gordana pohiti s druge strane stuba. U polumraku stajao je Damir. -Evo me- reče Gordana jednostavno. -Oprostite mi što sam vas zamolio da dođete na ovo skrovito mjesto. Reći ću vam brzo o čemu se radi. Kad ste danas odlazili s Griča, njegovoj visosti princu učinilo se da mu ţelite nešto reći? -Kad mu se tako činilo, zašto ne dolazi sam? Zbunjen tim pitanjem, Damir zirne nekud gore prema kuli u tminu i odozgo -Princ ne zna bili vam to bilo pravo. -Tako? Prije nego što smo stigli iz Budima na Grič nije mi običavao slati poslanike kad je htio sa mnom razgovarati. -Od tada se dogodilo mnogo toga što bi vas moglo ugroziti ako bi princ govorio s vama. ~ 190 ~


-Mene? Zašto? -Nisam ovlašten da vam na to dadem odgovor. -Dakle, kad je pogibelj tako velika, isporučite princu da ga ţelim okom u oko nešto zapitati sutra u lovu! -Isporučit ću- i on se nakloni. - Imam nešto i vama da kaţem. -Slušam zaustavi se on. -Ponajprije, ako vas tko slučajno ovdje zatekne, reći ću da ste me zamolili za oproštenje što ste na bojnim igrama bili prema meni neuljudni. -Ne znam što sam počinio. -Niste me poslušati kad sam rekla: pruţite Alfonsu svoj mač -Da s mojim mačem pobijedi mojeg princa? -Bilo je obratno. No, meni se ţuri. Molim vas okrenite se prema svjetlu. Okrenuo se. Svjetiljke na ulazu u dvor razotkrilo su njegovo blijedo lice i crne oči u kojima leţi začuđeno pitanje.

~ 191 ~


-Tako! Hoću da vam vidim lice. A sad čujte, gospodine dvoraninu. Ono što vam ţelim reći moglo bi se shrvati na mene. -Kad me drţite nedostojnim, onda neću ni slušati- odvrati uvrijeđeno. -Kad bih vas drţala nedostojnim, ne bih ni započela. Uvjerena sam da govorim s vitezom koji zna što mu je činiti s onim što mu kanim povjeriti. -Ĉemu onda prijašnji sumnjičavi uvod? -Nije bila sumnja, već samo upozorenje da svojem poštenju dodate i opreznost. Vi ste iskreno odani princu? -Više nego sebi. -Pouzdajem se dakle u vašu odanost prema njemu i povjeravam vam nešto o čemu princ ne smije saznati. -Princu ne mogu zatajiti ništa. -Zar vi nemate nikakvih svojih posve ličnih tajni koje ne odajete nikome, pa ni princu? -Posve lične koje zasijecaju samo u moj ţivot, to je drugo. -Zadaća koju vam zadajem posve je vaša lična. Odmah ćete razumjeti zašto. Još ~ 192 ~


jednom naglašavam: povjeravam se samo vama u potpunoj vjeri da iskreno i odano ljubite princa. Damir šuti i bez daha sluša. -Pazite da se princ bilo s kim ne pobije. Rašireni njegov pogled izraţava zapanjeno pitanje. -Gospođice Gordana, osim na Alfonsa Borgiju nije princ ni na koga trgao mač. -Od ovog čas nikad više neka ne pođe s njim u bilo kakvu borbu na mač. -Nema za to ni pogibelji, jer je kralj zabranio dvoboj. -Zabraniti znači izazivati! A lako se moţe desiti da će ga grof Alfonso izazvati. -Zar grof Alfonso ima povoda izazivati princa? -Nisam upućena u bitnost grofove ćudi. -Sumnjam. -Što vi to, gospodine sumnjate?- podigne ona glas i glavu izazovno. -Sumnjam da ga ne prezirete, jer to vam pruţa dovoljno prilike za vaš razgovor s njime. ~ 193 ~


-Moj razgovor? Ako ste muţ, izrecite potpuno svoju misao. Kaţem: potpuno, dokraja. Kretanja njegove glave pokazuje da je u njemu izazvala smjelost. -Izreći ću sve. Kad ste na bojnim igrama izazvali princa pred čitavim svijetom govorili ste s Alfonsom nešto odviše povjerljivo, a pri tome je njegovo lice rumenjelo i blijedjelo. -Jesam li ga ja obojadisala rumeno ili blijedo? -upita ona ironično. -Jučer uveče vi ste od njega primili dar. Ona ljutito trgne kovrčastom glavom. -Što primam i što dajem o tome polaţem računa samo sebi! -O tome nema sumnje, ja sam tek odazivajući se vašoj ţelji razjasnio što mislim pod "razgovor s nećakom kardinala Borgie" i o vašim samotnim razgovorima koji dokazuju da ste ga ipak imali prilike prozrijeti i upoznati nešto više. -Dakle, na ovom dvoru uhađaju već i mene? -Nipošto niste uhađani, ali moţda nekome na dvoru ovi razgovori zadaju boli.

~ 194 ~


Podignuvši glavu zime mu ona čvrsto u oči i upita oštro: -O kome vi to govorite? -Oprostite, rekao sam više nego što sam smio. -Bili biste učinili vrlo dobro da ste se drţali određene granice. Ako nekome zadaju boli moji razgovori s grofom, nema ipak nitko prava da zadaje meni uvrede. Pokunjen obori glavu. -Počinio sam veliku nepravdu, teško sam skrivio, molim oprostite! Ona prezirno prečuje njegovu prošnju i oštrim zahvatom promijeni tok razgovora. -Ţelim dovršiti ono što je vaţno za mene. Ne dopustite, dakle, da se princ bije bilo s kim ni u zbilji ni u bojnoj igri! -Ni u bojnoj igri?- zapanjeno opetuje Damir. -Upamtite što rekoh! -Odvratiti ga od bojnih igara nije lako. -Zato ste ovdje vi, vaš upliv i vaša dosjetljivost, gospodine! Dakle, morate budno paziti da se to ne dogodi, a svaki namjeravam oruţani sukob spriječiti po ~ 195 ~


svaku cijenu! Pristupila mu je posve blizu nastavivši: -Moţe li mi to obećati vaša odanost prema princu? Baršunaste oči uprla je u nj prodorno pitajući i čekajući, a pod njegovim čelom kao da prolaze krilate misli. Obrve mu zadršću. -Kunem vam se na svoju čast i prijateljstvo prema princu. -Hvala vam! -Oko njegovih usana pojavi se neka sjenka, prhne mu obrazia i sakrije se u crnini njegovih očiju. -Shvaćate li sad zašto je ova tajna zadaća posve vaša lična? A sad se poţurite da vas ne nađu. -Sutra, dakle, ţelite govoriti s princem? -Da, recite njegovoj visosti da ga molim! -Poklonio se i hitro izgubio s druge strane u tminu dvorišta. Gordana je pošla k svojoj drugarici. Obje su rukom o ruku izašle prema svjetlosti gdje su kraljevski gosti bučili, razigrani vinom i pjesmom. ~ 196 ~


Tamnim tjesnacem između zidina dvora i obrambenog zida ţuri se Damir i uspinje uskim stubama na kulu sa zupčastim ravnim krovom. Gore u tami čeka Ivan, uhvati Damira za ruku i povuče ga k sebi: -Što je bilo? Ruka ti dršće! -Uvrijedio sam je, jako se naljutila na mene! Gotovo je bila gruba! -Govori! Tu nas mogu čuti samo zvijezde. Što je rekla? Zašto si je uvrijedio? -Spomenuo sam joj razgovor s Alfonsom, ono kako je primila dar, a ona je planula na mene vrlo ţestoko. Zamolio sam je za oproštenje, ali me nije udostojala oproštenja jer je govorila... -O čemu, Damire? -O tebi, Ivane. -O meni? Damire. što? Reci. -Nikad ne bih to slutio, nikad se nisi mogao nadati kako ti je sklona. -Po čemu to zaključuješ? što je rekla? -ţalila se što je sam nisi pitao što ti ima saopćiti.

~ 197 ~


-Da me otac vidi da s njom govorim! Ta ne usuđujem se ni pogledati je od straha. Znam da mi otac neprestano uhađa poglede, dapače i Varadi. Jesi li čuo kako me otac putem na Medvedgrad ispitivao tko je ta ţena za koju sam se pobio? Bila bi to tragedija da otac samo posumnja. -Ali kralj je ustvrdio čudnim glasom da valjda ljubiš Isabellu? . -Uhode me, to vidim. I kad bi kralj samo naslutio, potjerao bi Gordanu s dvora. -O svemu tome ne smije ona znati ništa. -Malo sam joj natuknuo da ima nešto zbog čega ne moţeš kao u Budimu s njom lako razgovarati. -Ĉuj, Damire, vi ste dugo razgovarali, vrlo dugo, o čemu? Ispričaj mi sve, riječ po riječ. -To se ne da iskazati tako riječ po riječ. Govorili smo mnogo o Alfonsu. -O njemu? Misliš da ga ljubi? -Ne mislim. Baš obratno, uvjerio sam se da njena duboka sklonost pripada tebi.

~ 198 ~


-Uvjeravaš me, a ne moţeš ni dokazati razlozima, ta govorili ste tako dugo, vidim tajiš mi što ste govorili! -Obratno, hoću da ti sve kaţem, a ti me prekidaš. Gordana je vrlo zabrinuta za tebe. -Kako zabrinuta? -Evo kako: pripovijedala je kako se silno prestrašila kad je dočula da si se pobio s Alfonsom. Ona, dakako ne vjeruje u igru kao nitko na dvoru -poznaje njegovu mačevalačku vještinu i zato se silno radovala što si ga ranio, a na bojnim igrama pobijedio. Ne moţe se iz njenih riječi sastaviti priznanje: "ja ljubim princa", ali po svemu iz njene zabrinutosti, njenog straha za tebe, njenog glasa, po stanovitim stankama iz svega toga čuo sam glas njenog srca. Uostalom, sutra ćeš od nje saznati više. Gordana ţeli s tobom govoriti u lovu, a to je sutra. -Zašto sutra? -Izričito je to rekla. Naglasila je da ţeli s tobom govoriti i poručuje da će te osloviti. -Što li mi kani reći? Kako mi srca udara! ~ 199 ~


Sakriveni iza zupčastog ugla kule gledaju dolje u osvijetljeno dvorište gdje se oko kraljevskog stola ljeskaju šarolike odore, dragulji na glavi, vratu i odijelu kraljice, a oko njih vijenac odličnika, dvorana i paţeva. Sa visine promatraju veselu vedru raskošnu sliku. -Tko je taj što sad govori s Gordanom?- pita Ivan. -Lovro Iločki! Prepoznao sam ga po dolami, makar stoji u sjeni. Da! To je on- uzdahne Ivan. Sin bosanskog kralja o kojem su govorili plemići na Griču. Lijep je, snaţan, što li joj tako uporno priča? Kako je nepomično gleda. -Uzalud joj on govori. Uvjeren sam da njeno srce pripada tebi. -Kad bi to bilo moguće! -što bi onda bilo? -Uzeo bih je i ponio tamo daleko iza onih gora gdje je moja majka. -A kraljevstvo? A prijestolje? A vjerenica? Princ digne glavu i zagleda se u daleku noć.

~ 200 ~


Damire, vidim pustoš, tminu, strahovito daleku i neizvjesnu, a u njoj svijetli samo njen lik. Što će to biti ne znam. Poniknuo je. Damir gleda iza kule gdje se u zaleđu Medvedgrada diţe gora puna tajne šutnje.

~ 201 ~


LOV NA DJEVOJAČKU LJEPOTU Rogovi, graja divljači i trublje ispunjuju šumu. Ĉistina prepuna ljudi. Na okrajku šume diţu se crvene tribine prepune dvorskih učesnika lova. U šumi Medvednice postavljena je tribina za lov. Svijet iz obliţnjih sela, pa čak i goniči zure u to čudovište usred šume, jer takvo raskošno izvođenje neviđenih igara u lovovima juga propisna je parada, bez koje lova uopće ne moţe biti. Kraljica, kći napuljskog kralja, uvela je sve juţnjačke običaje kod nas na sjeveru i domaći velikaši i plemići zapanjeno stoje u okrugu kao da su u nekoj areni, usred grada, gdje se odrţavaju borbe s bikovima i divljim zvijerima. Sve je oko njih usred ove šume ukrašeno zlatom i brokatima, a ţene u svijetlim raskošnim odijelima. Naokolo pak Medvednica kao da zablenuto zuri što je to sjelo u njenu kotlinu. U središtu je kraljica. Sjedi kao da je u svečanoj dvorani kraljevske palače. Haljina je od baršuna njene najmilije boje za lov boje bademova cvijeta. Sva ushićena promatra kraljica srnu što su je goniči natjerali u širok okrug ograđen ~ 202 ~


čvrstom ogradom od dasaka. Očajna ţivotinja puna strelica juri na ogradu, vraća se opet i udara glavom o daske kao pomamna u smrtnoj stravi za svoj jadni ţivot, dok sa svih tribina padaju po njoj nove strelice. Dvorski meštar Orban sukobio se s Enricom iza tribina. Ovaj ga grubo zaustavi: -Gdje je kralj? -Odjašio je s princem i velikašima loviti u šumu, po našem običaju! –naglasio je ove dvije riječi osobito ţučljivo, a Enrico mu odgovara istim tonom: -Ako vam se ovaj lov ovdje ne sviđa, zapovjedite kraljici da ne lovi po svojem napuljskom običaju. -Ne podmećite mi takve nepodopštine, grofe! -Samo pogađam vaše skrovite gospodine kraljevski dvorski meštre.

misli,

-Za ovu objedu potuţit ću se kralju! -Moţete se tuţiti od Griča do Napulja, a sad mi recite gdje je dvoranka Gordana? -Nama je dobro poznato da je kraljica Gordani dopustila učestvovati u lovu po našem običaju! ~ 203 ~


-Dopustila je barbarici da se malo nauţije svojeg divljačkog običaja. -Gospodine, barbari su pristojni, pošteni i uljudni ljudi! i okrene mu leđa. Ali ga Enrico zaustavi: -Kojim je smjerom pošla Gordana? -To je previše, gospodine. Maknite mi se s puta! -Udarit ću vas- zaprijeti Enrico. -Raskolit ću vam glavu! Obojica se late mačeva. Iza tribna dotrči Stjepan Mladenčić i povikne: -Kraljica vas zove, grofe Enrico! Što će reći Hrvati! U tok mačeve. Kraljica vas hitno treba, gospodine grofe! Kuneči ode Enrico ispred tribina. Orban je za njim kleo: -Neće taj dobro proći. Dugo se neću moći uzdrţati budu li kraljičini ljudi toliko izazivali. Drskiji su nego što su ikad bili.Što je kralj ljubazniji prema kraljici, to su oni izazovniji protiv nas. Jedva čekam da svrši ovo mučenje zvijeri s ovim strelicama. Strahota, kakav je to ~ 204 ~


način lova! No, sad će valjda završiti, moramo izdati naredbu za blagovanje. A tamo iza ograde stoji svijet iz okolnih sela, proteţe vratove, bulji, mrmlja i prigovara. -To je lov! Zatjeraju ţivotinju u ogradu, kao mi svoje prasence u dvorište, i polagano joj šalju strelice! -Srna je pala! Olakšanje obuze svijet. Skupili se u grupe, raspravljali i prigovorali. Zatrubi trublja. Na tribinu dolaze dvorani i paţevi u svečanim lovačkim odorama od zelene i crvene tkanine, urešenim zlatom i srebrom i posluţuju okrepom. Dvorski meštri Orban i Mladenčić određuju. Pred kraljicom je sagnuo glavu Enrico i sluša njena pitanja: -Do sada nema traga glasniku iz Budima? -Ĉitavu noć čekao je moj glasnik pred gradskim vratima uzalud. Ostavio sam ga gore i sada. Ne vjerujem, veličanstvo, da bi iz Budima poslali kakve vaţne vijesti ovako neoprezno.

~ 205 ~


I djeca su opreznija od mađarske gospode. Svakako budi na oprezu. Kralj zna da je stigao, ali su mu rekli da nisam na Griču. -Moţda je budala otišao natrag u Budim? -To mu ne bih nikada oprostila, ima mi donijeti vaţnih vijesti! Enrico, opominjem te, budi pametan. Isabella se tuţi da je progoniš. -Veličanstvo, ne mogu podnositi neprestano hvata prinčeve poglede!

što

-Sad svrši ono što ti ja određujem, no o tom drugi put Gdje su moje dvoranke? -S one strane tribina kod jela. Samo Gordana nije tamo. -Dopustila sam joj da se nauţije barbarskog lova. -Samo da ne zaluta u šumi. -Naći će ona puta, ne bojim se. Reci milanskom poslaniku neka dođe k meni. Stavi mu uza me stolicu. Pošto je izvršio nalog, mladi grof Marcello sjedne pokraj kraljice jedva suzdrţavajući ushićenje zbog ove velike počasti. Beatrice mu je okrenula lice, pogledala i započela tihi razgovor. Enrico se prišuljao k Alfonsu. ~ 206 ~


-Otišla je u lov. Kad okrene sunce na zapad, onda moţete ići. -Kad svrši blagovanje i goniči natjeraju drugu srnu, svi će zaboraviti na nas. Gordana je lovila šumom s dvojicom lovaca. Namjerno se od njih razdvojila i ostala sama. Uspne se na konja pa odjuri, ali se brzo zaustavi pokraj tri ogromna stabla što leţe na zemlju. Tu skoči sa sedla, zaveţe konja pa sjedne na povaljeni panj. Na lijepoj glavi koketno počiva gotovo muški klobučić. Smeđa suknja joj je kratka, čizme od crvene koţe, visoke. Katkad pogleda gore uz mali puteljak pa se opet zamisli. Začuje topot konja i škripanje granja. Gleda mirno gore odakle se spušta princ Ivan. Pozdravlja je. -Morao sam zapravo doći prvi na ovaj sastanak, ali nisam se mogao nikako ukrasti očevoj pratnji. -Na meni je da se ispričam. Ne zamjerite što sam vas molila da dođete unatoč čudnim odredbama što su u najnovije doba pale na dvoru. Nisam slutila da je potrebno prijeći tolike zapreke da se govori sa mnom.

~ 207 ~


-Ne s vama. Kralj mi ne dopušta govoriti ni s jednom djevojkom na dvoru. Vi ste to morali opaziti. Ne pribliţujem se nijednoj gospođi. -To je doista tajanstveno! -Teško mi je, Gordana, što vam ne smijem ništa o tome reći, jer me veţe časna riječ. -Potpuno shvaćam, visosti. Napokon, nije ni potrebno da mi što kaţete. Htjela sam tek nekoliko riječi govoriti s vama i odmah ću vas osloboditi neprijatnog poloţaja. -Zar se opet vraćate k vašem načinu govora? -Naprotiv, ovo je novo, posve novo, visosti! I molim vas da moj postupak ne shvatite krivo. Bila sam primorana pozvati vas na ovo samotno mjesto jer mi gospodin Damir reče neka vas nikako ne oslovim pred drugima na kraljevskoj tribini. Pri morana sam bila, kaţem, jer ne mogu dopustiti da nosite grdnu sumnju. -Kakvu sumnju? -Sumnju protiv mene! -Što vas je sklonulo na takvu pomisao? - Vaše drţanje u nedjelju navečer. ~ 208 ~


Malo se zastidio sjetivši se kako ju je promatrao u razgovoru s Alfonsom. -Ja sam slučajno bio u dvorani kad ste izlazili, zar sam vas povrijedio? -Pred kraljem ste me, zbog mojeg čina na bojnim igrama viteški obranili, a tamo u dvorani za onog susreta stekla sam uvjerenje da ste mi ipak jako zamjerili. -Uvjeravam vas da su moje riječi i moji osjećaji bili pred kraljem u skladu. -Pa, dobro i to je moguće, ali ste očito poslije čuli nešto što mora da baca grdnu ljagu na mene. Ja sam duţna sebi, da se opravdam. I zbog toga sam ţeljela govoriti s vama. Prije nego što je mogao izreći svoje čuđenje, ona pristupi korak bliţe. -Visosti, izgledalo je na bojnim igrama kao da sam htjela prikazati vas smiješnim pred ovdašnjim svijetom koji se smijao mojem mačevanju i moj izazov smatrao omalovaţavanjem vaše visosti. Ali ja to nisam htjela. Pred kraljem sam naglasila da me ponukao na onaj istup ponos, taština ili kako hoćete, da one koji su mi se smijali porazim, ali ono što govore dvorani, visosti, to ~ 209 ~


nije istina! Nisam došla da vas izazovem na bojnu igru po nalogu kraljice. Vjerujte: da me poslala, znala bih se tome spretno oteti. -Gordana, nikad ne bih mogao to vjerovati. Ne, ne bih mogao vjerovati da ste vi kraljičino oruţje protiv mene. -Visosti, vi ste me one večeri vrlo mrko gledali i gotovo neprijazno ostavili u dvorani za primanje. -Ako sam to učinio, bilo je moţda stoga što sam bio vrlo loše raspoloţen. Ne ni to nije opravdanje! Učinio sam to... oprostite! -Vi niste vjerovali, kao što vjeruju Varadi i naši, da sam bila protiv vas poslana? -Nikada to ne bih mogao vjerovati. -Samo sam to htjela čuti iz vaših usta. Hvala vam, sad moram ići. -S uzvisine dojaha k njima crnokosi mladić. -Zašto tako juriš, Damire? zapita ga princ. -Alfonso i Enrico dolaze, upravo ovim smjerom. Opazili su me, a ja sam se poţurio k vama. Uzjašite, krenimo. - Ne, odsiječe princ. Ne kanim se skrivati od njih! Svoj sam! ~ 210 ~


- To vam pristaje, visosti! - potvrdi Gordana. Damir je sišao s konja. -Nekoliko trenutaka kao da su mladići osjećali neku zabunu pa ne znaju naći nit razgovora. U Damirovim očima pojavila se zabrinutost. Odozgo je jurio Alfonso, a iza njega Enrico. Jašući prema njima, Alfonso se već izdaleka grohotom smijao. Svi troje gledaju čemu se smije. Zaustavio se upravo pred njima smijući se. -Ĉasti mi, ovo je divna lovina! -Što velite, grofe?- zavikne princ tako prijetećim glasom da su se Gordana i Damir trgnuli i pogledali. Ali se već Damir baci među njih stojeći pokraj Alfonsa. -Visosti, grof nije mislio ništa zlo. Samo je htio naglasiti... Sarkastičnim smijehom i pogledom prekine mu riječ Alfonso: -Da, mislio sam da je ovo divna lovina, naći na sastanku ljepoticu s princem, a treći gore čuva straţu! Ivan problijedi, uspravi se i zaviče: ~ 211 ~


-Da ne sjedite na konju, obračunao bih s vama kao s deranom! On se pokloni na sedlu i učini široku gestu. -A ja ću vam pruţiti priliku da obračunate sa mnom kao s vitezom. -Sutra ujutro, na ovom istom mjestu! odlučno povikne princ. -Oprostite- nasmija se Alfonso -ujutro ću jamačno biti umoran. Noćas imam njeţnih obaveza. Ali sutra u isto doba, na ovom mjestu! I princ i Alfonso tako su hitro izmijenili ove riječi da ni Gordana ni Damir nisu mogli ubaciti ni jednu jedinu riječ. Oboje gledaju ukočeno kao da su nadovezali svoje misli na svoj razgovor jučer iza stuba medvedgradskog dvora. Gordana mu je dobacila pogled pun strepnje, a on joj priđe i šapne: -Gordana, vašu ţelju i svoju duţnost ja ću ispuniti. -A sad Damiru.

otpratimo

gospođicu

reče

princ

Gordana se već popela na konja, odlučno i spretno poput momka. Uspinjali su se prateći djevojku. Alfonso i Enrico također su krenuli, ~ 212 ~


ali drugim smjerom. Ubrzo se pojave dva lovca na povratku. Gordana zamoli svoje pratioce: -Molim da me sada ostavite, s ovom ću gospodom nastaviti lov. -Ako je to vaša ţelja? upita princ. -Da, visosti, to je moja ţelja!- odgovori ona i odjaha s obojicom gospode protivnim smjerom. Neko je vrijeme s njima razgovarala o lovu, a onda zapita: -S koje strane teče ovdje neki potok? -Upravo ravno ispred nas, neće biti daleko odavle. -Dobro. Tamo sam odlučila da udarim svoj lovački stan. Molim da me ne pratite. I ostavi začuđene ljude pa pojuri označenim smjerom. Pokatkad bi zatrubili lovački rogovi i ona bi zastala da po jačini glasa raspozna daljinu iz koje dolaze. Odjeci su bivali sve češći, ali su se sve više udaljavali. Budnom pozornošću ogleda se ona i zaustavi konja, osluškuje ne bi li čula ţuborenje potočića. I odjednom njena pozornost bude zadovoljena. Negdje iz guštare sprijeda dopre bučni šum ~ 213 ~


vode. Ĉvrsto nategne uzde. Stigla je do potoka, pogleda gore, pa onda dolje u nizinu. Kroz gusto granje što se spušta do zemlje ne dopire ni tračak sunca. Stabla sa široko rastvorenim krošnjama nad njome su zeleni svod. Spušta se u nizinu, neprestano uz šumski potok. U ravnini gdje se korito proširilo ugleda u sedlima neke ljude. Zaustavi se. Opazi fratra koji je izašao iz guštare. Dolazi joj u susret i domahuje. Kad je došla blizu, pozdravi ga i upita: -Ĉekate li dugo, oče! -Ne odviše. - Što mi poručuje moj dragi skrbnik? -Vrlo vas teško očekuje i treba da se ţurimo. Samo prije toga moram vas upozoriti na neke vrlo opasne okolnosti. -Zar kakva zapreka? -Samostanski propisi ne dopuštaju da njihov prag prekorači ţena. Prior je to riješio tako da ćete ući u dvorište, a vaš skrbnik dočekat će vas u Korvinovoj kuli. -Korvinova kula? Gdje je to? ~ 214 ~


-U zidinama koje okruţuju samostan. Tamo je kralj Matija dao podići kulu da zaštiti samostance, a oni su kulu prozvali njegovim imenom. Evo, tamo vas čeka časni otac Ĉesmički. -On ne mora ostaviti samostan, a ja neću prekoračiti praga zgrade? -Pogađate. Međutim, ni unutar zidina nije shodno da vratar vidi ţenu ulaziti u samostan. Nastala bi tiha sablazan. -Razumijem, trebala bih se preodjenuti. Gdje da uzmem muške odore? -Prior vam je poslao muški plašt i šljem s vizurom. -Hitno mi dajte taj plašt. Znam, to nije samo zbog strogosti vašega reda. Bilo bi vrlo opasno kad bi netko putem vidio Gordanu, štićenicu urotnika Ĉesmičkog, kako jaše prema samostanu. Svatko bi posumnjao da se ondje krije moj skrbnik. -Nisu me tako točno uputili, ali bit će da je i to razlog. Plaštom je pokrila čitavu svoju pojavu, skinula lovački šeširić, spremila ga u sedlo, natakla šljem i vizirom pokrila lice. Fratar zadovoljno kimne. ~ 215 ~


-Nitko ne bi slutio da se pod plaštom i vizurom krije ţena. Sad ću i ja sjesti na konja, pa neka nam dobri Bog bude u pomoći. Krenuli su. Gore na vršcima stabala zarumenjelo lišće pokazivalo je da se sunce već spušta na zapad. Zaklonjeni gustim granjem i praćeni četvoricom konjanika pojahali su šumom. Polagano biva oko njih sve tamnije. Samo još čas gore na vršcima prodiru bijele sjene. Onda bude posve tamno. Šuma je tiha. Oni se šuljaju tamnim prohodima. Katkad Gordana nešto upita fratra, pa opet jaše dalje zaronjena u misli. Gore s brda odjednom saspu se k njima oštri jaki zvukovi rogova. Sve jači i bučniji kao da nekoga dozivaju, za nekim viču. Gordana se zaustavi: -To zovu mene. -Dakle opazili su da vas nema! -Misle da sam zalutala, pa čekaju moj odziv. Zvuk je vrlo oštar i bliz. -To je samo jeka na ovom mjestu. -Što bismo učinili da nas zateknu na ovom mjestu?

~ 216 ~


-Vi biste brzo skinuli svoj vizir, neka ne misle da ste se skrivali, pa biste potvrdili njihove sumnje da ste zalutali i dodali da sam vas ja našao i poveo. -Opet vrlo oštro dopire do nas zvuk rogova. -Ipak, znam da su daleko. -Nekako osjećam da bih se morala odazvati. -Zašto? -Zar ovim putem u samostan ne otkrivam kralju skrovište svojeg skrbnika? Ova me misao neprestano zaustavlja. -Ponajprije neće vam uhvatiti trag. A kad bi došli sve do samostana, ne bi ga mogli pronaći. Vrlo je dobro sakriven. Pouzdaj te se u mene. Ni za ţivu glavu ne bih htio da nas zateknu i slijede. Uzet ću od pratilaca plašt i vizir. Neka nitko ne vidi fratra. Tako ste svaku sumnju skrenuli od samostana. -Odjahao je naprijed i vratio se zamotan u plašt i vizu . Kroz tamnu i mračnu guštaru šuljaju se oprezno, dok se s brda odzivlje rog. Jeka je načas tako blizu da Gordana okreće glavu gore, onda opet bude tiho, kao da tamo ~ 217 ~


čekaju odziv. A ona uzmiče sve brţe u nizinu dok lovački rog zove kao u stravi

~ 218 ~


UROTNICI Visoke su zidine opasale samostan u Remetama. Onkraj zidina iza zatvorenih kapaka prozora dvije svijeće osvjetljavaju muška lica. četvorica su: Ivan od Srednjice, prior samostana, vojvoda Lovro Iločki i Varadi. Kraljev kancelar uţarena lica, razmahanih ruku obrazlaţe: -Ono što je kralj sada počinio to je sigurni slom ugarskog i hrvatskog kraljevstva. Kraljica je postala vladarem kralja, a ta vladarica ima samo jednu osnovu: da i Ugarsku i Hrvatsku utopi u napuljsko more. To joj ne smijemo dozvoliti. Iz vaših lica čitam odgovor. -Znao je kralj prignječiti i domaće i strane neprijatelje. A eto, pred tom ţenom savija svoju volju i sve svoje osnove pa i one koje su temelj mira i opstanka hrvatskog i ugarskog kraljevstva. -Na bojnom polju bio je svoj i naš- primijeti Lovro Iločki, a Varadi potvrdi: -Tako je, vojvodo, bio je svoj i naš, a čim se ona pojavila, opet svu svoju politiku udešava u duhu i ţeljama Napulja. Sve samo za ~ 219 ~


Beatriceine rođake, poplavili su nas i oni i njihovi dvorani. Grabe sluţbe i plaće koje pripadaju našim ljudima. I nama Mađarima, i vama Hrvatima. Lakomo gutaju naše plodove, a progutat će i nas. Upamtite: Napulj je bacio sve svoje zasjede. Napulj čeka da nas proguta. Beatricein otac, taj raskvašeni bog mesa, sjedi tamo u svojem napuljskom kaštelu i čeka otvorenih ralja da mu Beatrice dobaci više hrvatskog mesa, vašu Dalmaciju, Hrvatsku, a onda Ugarsku do Karpata. -Jest, Napulj je naša zla kob, naš sudnji dan. To sam uvijek govorio ne samo prijateljima nego i kralju- uzme riječ Lovro Iločki. -To ste rekli i vi, Ivane od Srednjice, kralju! -I on sam osjeća da ga Napulj ispija, ali nema snage oteti se kraljičinim čarima pa ţrtvuje sebe i nas Napulju. -Napulju, da- bijesno ubaci Varadi. -Ne samo da se jede, pije i odijeva na napuljski način, da se govori njegovim jezikom, da nije ništa dobro što nije iz Napulja, ništa pametno što nije rekao Napulj, nego je Napulj namjestio svoje ţdrijelo da mi uljeznemo u nj! Mi smo ovdje samo za to da tovimo napuljskog zmaja. ~ 220 ~


Izginut ćemo na dnu njegove utrobe budemo li sami dobrovoljno u nj ulazili. -Beatncin muški um, pod ţenskim čelom, plete oko nas opasnu mreţu. -Plete opasnu mreţu brat njezin kardinal Francesco, taj napuljski kancelar u našem kraljevstvu, i mali Giovannni naprasitom svojom drskošću svuda se isprsuje i pomaţe kraljici u tom njenom pletenju napuljske mreţe. -Slab je kralj prema Beatrici odvrati tiho tamnobradi prior samostanski i tako njezine ţelje pobjeđuju. -Nije njezina pobjeda u njegovoj slabosti, nego u njenoj nadmoći -odvrati Ivan od Srednjice. -A što je kralj stariji, to je prema njoj slabiji, a ona sve moćnija. I sada, prijatelji moji, sad ga je čak uhvatila postavljajući mu stupicu da će dobiti sina. Na licu im iznenađenje.

se

odrazuje

podrugljivo

-Time je polučila da je kralj u času kad je htio Ivanu osigurati prijestolje ţenidbom s milanskom princezom sve svoje namjere naprosto napustio! Prijatelji moji, mi visimo ~ 221 ~


nad strahovitim ponorom koji se zove Napulj! Naše će kraljevine nestati u dnu Napulja ako silovito ne presiječemo mreţe kraljice Beatrice! Vi, Hrvati, moţete jednim poklikom spasiti čitavo kraljevstvo! Lovro nasloni svoju smeđu glavu na ruke i osmjehne se: -Mi, Hrvati, uvijek smo spašavali kraljevstvo kad je trebalo, pa i danas. Tko čuva Budim, čitav sjever i zapad od Turaka nego mi? Ali protiv Turčina moţeš se braniti buzdovanom i topom, ali kako da se branimo protiv proţdrljivosti Napulja i kraljičinih mreţa? Mi smo u boju smioni i spremni, ali smo u zasjedi napuljskih morskih pasa nemoćni! -Idućeg mjeseca odrţat će se ovdje sabor. Proglasite na saboru princa Ivana prestolonasljednikom! Sva trojica gledaju u Varadija začuđeno. Lovro Iločki malo se zamisli i odgovori: -To, dakako, ne bi bilo teško kad ionako sve hrvatsko malo plemstvo, građanstvo i sav narod pristaje uz princa i od njega se nada najboljemu. A šta ćete onda vi, Ugri?

~ 222 ~


-I naše malo plemstvo većim je dijelom uz princa Ivana. Oligarsi će biti protiv njega. Ali kad ustane vaš sabor, vi. Hrvati, koji uistinu drţite Turčina na uzdi, morat će i oni popustiti jer, zapravo, danas ste vi gospodari poloţaja! -Mislite da proglasimo princa bez kraljevog znanja? -Da mu je tko ovo predloţio prije nekoliko dana, smatrao bi ga najvećim prijateljem. Danas oklijeva, upravo kukavno oklijeva. Ipak, kad bismo ga iznenadili, uvjeren sam da bi napokon došao k svijesti. Ivan od Srednjice pogladi svoju dugu bradu: -Prijatelji moji, to izgleda kao da mi snujemo prema kralju neku urotu, a zapravo smo najvjerniji kraljevi pristaše. Vjernost Hrvata prema kralju Matijašu nije samo vjernost njegovoj osobi nego vjernost domovini. Kad bi Matija nenadano umro, tri će vladara posegnuti za našom zemljom i nastao bi strahoviti boj. Bila bi to najveća usluga što bismo je ikad mogli učiniti domovini Hrvatskoj i Ugarskoj kad bismo Ivana proglasili prestolonasljednikom. Ali ne smijemo zaboraviti da takav čin ne bismo ~ 223 ~


smjeli izvršiti, a da o tome ne obavijestimo kralja. -I opet se kolebate. Opet razmišljate i govorite, a ja vam kaţem- oštro će Varadi -provedite to i ne pitajte kralja. Ne zaboravite da nad nama lebdi napuljski bodeţ koji nas je sada zavadio čak i s papom, jer se tako prohtjelo Beatriceinu ocu. Više se uopće kod nas neće vladati drukčije nego kako to bude išlo u korist napuljskom kralju! Dakle, jedino vam preostaje to da na saboru Hrvati učine prevrat! -Urota protiv kralja, a za kralja i njegova sina reče Ivan od Srednjice. Takav slučaj uistinu ne poznaje historija. čudnovato, toliko korisno. Ipak još uvijek kaţem: treba o tomu govoriti kralju. - A ja kaţem ne! - oštro će Varadi -Ja sam ratnik oglasi se Lovro- nemam mnogo drţavnih sposobnosti. Bio bih svakako uz Varadija kad ne bih smatrao da bi to izgledalo kao neka urota. -Trebalo bi o tom razmisliti. Varadi se razljuti: ~ 224 ~


-Zato vam ide tako, gospodo Hrvati, što uvijek predugo razmišljate i premnogo oklijevate. Zahvatite oštro, zasijecite, ponovo predlaţem. Zovite svoje ljude i odlučite. Unatoč vašem prigovoru mi ćemo razmisliti i govoriti s našim ljudima. Moţda se kralj ipak još otrijezni od Beatriceinih cjelova koje obećava milanskom poslaniku- izlane Varadi. Vi me prekoravate, Ivane od Srednjice, pogledom. Neka. Što velim to vidim, sad se moram vratiti na Grič. Kralj mi je strogo naredio da budem još noćas u palači. Kako me uvijek sumnjiči, bio bi uvjeren da sam došao buniti vas protiv njegove slabosti. Mukla buka i udarci zatutnje samostana. Oni se zgledaše.

tišinom

-Što to znači? Prior ode k vratima pa iziđe. Mračnim lukovima hodnika prodire tutnjava od udaranja o vrata tamo na samostanskim zidinama. -Mora da je drzak ili moćan tko ovako udara. Dvorištem odjekne trublja! -Kraljevska trublja? ~ 225 ~


Njihovi se pogledi susretnu pitajući. Prior se nagne nad trijem. Dolje ispod lukova razizemlja pojavi se malo svjetlo. -Oče, vratare, idite i pitajte tko je -naloţi prior dolje u dvorište. A oni su čekali u tmini i nagađali. Zamalo se malo vratarevo svjetlo opet vraća kroz dvorište i zaustavi pod trijemom. -Oče priore, kraljevski lovci. Grof Alfonso Borgia, nećak papinog kardinala, kraljevski gost. Zalutao je šumom i traţi da ga pustite prenoćiti u samostanu. Oko priora tiho šaputanje i ţustre kretnje. -Što sad? -Ivan od Srednjice moj je česti gost. Dakle, tu nema straha. I vi, vojvodo Iločki. Vi ste kralju najavili da poslije lova dolazite k meni na konak, ali Varadija ne bi smio vidjeti Alfonso. -Ne mogu krenuti na Grič dok Alfonso ne zaspi. -Najbolje je da sakrijete Varadija- predloţi Lovro. -To ću i učiniti -prihvati prior pa se nagne dolje vrataru što stoji ispod trijema. ~ 226 ~


- Jeste li dobro pogledali kroz okance? -Jesam, oče priore, kraljevska ga pratnja prati s grbovima i znakovima. -Otvorite i recite grofu da ga prior čeka raskriljenih ruku. Mala se svjetiljka ponovo udalji dvorištem tamo prema zidanoj ogradi samostana, a prior se okrene svojim gostima. -Najbolje je da nikoga ovdje ne nađe. I vas dvojica otiđite na počinak, a Varadija ću odmah skloniti na sigurno mjesto. -Što ako se Borgiu prohtije pogledati čitav samostan? -upita Ivan od Srednjice. -To me neće ustrašiti. Sakrit ću Varadija tako da ga neće pronaći. Ali ne bojim se da bi taj mladi grof bio znatiţeljan kako ţive samostanci. Dakle, Varadi, dođite. Prior ga odvede, a Lovro Iločki i Ivan od Srednjice odoše u svoje sobe. Dvorištem plamte baklje. U njihovu svjetlu razabire se konjanička pratnja od petnaestak ljudi. Pred ulazom u zgradu Alfonso siđe s konja. Prior ga dočeka na stubama. Grof smjerno pozdravi i onda razjasni svoj dolazak. -Oče priore, zalutali smo ja i moji ljudi koji su stranci. Ne moţemo naći puta na Grič i ~ 227 ~


slučajno smo naišli na ovaj samostan, pa vas molim da mi dadete prenoćište. -Posluţit ću vašoj milosti vrlo rado ako se zadovoljite mojom pustinjačkom posteljom. -Boţe sačuvaj, ne bih htio da bunim vaš mir i vaše drevne običaje. Nego, kralj mi je kazivao da ovdje ima čvrsta kula koju je on sagradio i zove se njegovim imenom. -Da, to je istina. Kula je s one strane zida. -To je bolje, barem neću biti na smetnji ni ja ni moji momci. U toj ću kuli ove noći udariti konačište. -Ali kula je obrambena, tamo nema nikakva leţaja. -Molim vas da mi ondje namjestite leţaj. Nipošto ne ţelim buniti vaš samostanski mir. -Razgovarajući ušli su u praznu sobu. -Smijem li vas moţda ponuditi skromnom večerom? -Hvala, nisam gladan, ali ţeđ me mori. -Odmah ću naloţiti da donesu vina. Doduše, nije tako dobro kao vaše juţnjačko.

~ 228 ~


-Uz kraljev stol privikao sam i na sjeverna vina. Ne opaljuju kao juţna, ali ipak, bolje je od vode. Prior je izdavao nalog prizvanom fratru da donese vina. -Oče priore, još je jedna skupina zalutalih kraljevih lovaca koje očekujemo ovamo. Kad smo zalutali, razdijelili smo put u dvije skupine, pa tko prije nađe zaklonište taj će one druge pozvati rogom koji im pokazuje put. -Rado ću ih primiti -reče prior.- Moţda je netko od kraljevih dvorana s njima, ili koji od kraljevih gostiju. -Nemajte brige, samo su momci i moj paţ. -Moţda bi paţu prijala večera ili vrč vina? -Hvala, oče priore, vrlo ste gostoljubivi. Sve to nije potrebno jedino molim leţaj. . -Onda molim vašu milost da malo pričeka. Treba da iznesemo naše stvari da bude mjesta za leţaj. Fratar je donio vino, a prior mu naloţi: -Uredite odmah Korvinovu kulu. Iznesite što je tamo pa onda priredite dobar leţaj. Najbolje ~ 229 ~


što imamo, da njegovoj visosti bude ugodna noć pod našim krovom. -Nadam se da će mi ova noć biti ugodna. Upravo sam ţeljan počinka.- Alfonso nagne vrč, a onda dovikne za fratrom. -Molim vas, časni oče, čim uredite leţaj, pošaljite mi vijest Ne bih htio da odveć dugo zadrţavam oca priora. Neka vratar dolje pričeka, doći će moj paţ kojeg očekujem. Fratar se pokloni i poţuri izvršiti nalog. -Još nikad nisam spavao ovako sam u kuli. To će biti zapravo trubadurska noć. Prior ga začuđeno pogleda. -Naravno, u pjesničkom smislu- nasmija se on. -Tamne sjene, mukla tišina, leţaj na zemlji, doista zanimljivo. Do sada sam noćio samo u kulama u kojima se blistalo zlato, brokat i šuštala svila oko ţenskog tijela. Danas ću spavati među golim stijenama s paţem. Baš čudna pustolovina. Prior ga pogleda i promatra. Alfonsovo lice gori, oči i usta mu se smiju kao da je odviše pio. Da ispuni vrijeme čekanja, Alfonso stade pričati o svom ujaku i o Rimu. Prior je

~ 230 ~


zaprepašten slušao njegove često drske i za samostanske zidine neprijatne riječi *****

Sva dolina je zaspala. Mir je u gustoj šumi. U mraku se ogledaju zvijezde. Gordani se učini kao da nikada neće iz te tmine i šume, pa sve brţe tjera konja. Tada je zaustave. Pred njom se uzdignuo tamni okrug. -To je samostanski zid šapne joj fratar. -Hvala Bogu, sad smo na cilju. -I on vas teško očekuje. -Gdje je kula? -Eno, tamo zdesna. -Ĉini se kao neka crna aţdaja. -Udaljena od fratarske zgrade. U toj osami doista izgleda neprijatno. -Hoće li nas pustiti unutra? -Vaš skrbnik već je tako udesio. Vratar nas očekuje. –I on lako udari na vrata samostanskih zidina. -Otvorite kraljevskim zaostalim lovcima. Vrata se odmah otvore. U tmini se čuo samo vratarev tihi glas koji pozdravlja onoga što ~ 231 ~


vodi Gordanu. Prihvatio je uzde i povukao konja: -Samo se drţite mene, polazimo ravno u kulu. -Što je to gore. Kroz pukotinu vidim- svjetlo šapće ona jašući uza zid. -To braća čekaju mene. Pribliţili su se kuli. Gordana skoči s konja. Jahači iza njih također su sjahali. U dvorištu je tamno. Samo se iza crkve nešto giblje. -što je tamo iza crkve? Ĉujem rzanje konja upita ona tiho. -To naši samostanski konji pasu. -čujem zvek orme. -To su se braća vratila s Griča. Bili su danas na večeri kod biskupa- odvrati fratar i pođe k malim vratima- Idem prvi da vas vodim. Ušli su u malo prizemlje. Mala svjetiljka stoji na zemlji. -Svjetiljka je tu, dakle, on je već gore- reče fratar. Gordana pogleda male uzane stepenice što iz prizemlja vode u okrugu u prvi kat. -Doveo sam vas dovle, dalje nemam pravo da pođem. Izvršio sam svoju duţnost. Vama je ~ 232 ~


slobodno da se s njime porazgovarate po njegovoj i vašoj volji. Uspnite se onim stepenicama. -Hvala, oče! Fratar izađe iz kule kroz ista vrata kroz koja su ušli. Gordana brzo pokupi svoj plašt da joj ne smeta pri usponu i pohiti stepenicama, tako uzanim da se morala upirati o zid. Na posljednjoj stubi su jaka hrastova vrata. Zasun je izvučen. Ona otvori. U četverokutnom prostoru na podu stoji svijeća. U kutu fratar smješta leţaj od tamnih dugih jastuka. Ona pozdravi. -Fratar se obazre i odzdravi. A Gordana mu priđe i upita tiho i povjerljivo: -Još nije ovdje? - Odmah ću javiti, samo da namjestim leţaj. -Zar je tako bolestan da mora leţati? Fratar pogleda malo začuđeno pa odgovori: -Bolestan? Kako bi bio bolestan? Nije mu ništa! -Hvala budi Bogu! Malo je promatrala kako on rasprostire mek, lijep sukneni pokrivač. ~ 233 ~


-Što će mu onda ovaj leţaj ako nije bolestan? Fratar se još više začudi: -Da prospava noć. -Ovdje će spavati? -On i vi! Ali vama nemam što rasprostrijeti. Moţda će on podijeliti leţaj s vama, ako nije odviše gizdav. -Gizdav? Kako čudno sudite o časnom starcu! -Starcu! Oprostite, kao da se mi razumijemo. Niste li vi pitali za njegovu

ne

milost? -Koju njegovu milost? -Vašeg gospodara? -Mojeg gospodara? Molim vas, oče, o kome vi to govorite? Još više začuđen od odvraća: -O njegovoj milosti nećaku kardinala Borgie. Zagleda se u nj na trenutak i napeto zapita: -Što vi znate o grofu? -Oprostite, niste li vi paţ grofa Borgie? -Ja ne razumijem vas. ~ 234 ~


-Uistinu ni ja vas: grof je zalutao u šumi nakon kraljevskog lova i naišao na ovaj samostan. -On se nalazi ovdje? -Tamo je kod priora. Zatraţio je da mu ovdje namjestim leţaj. -Ovdje u kuli? -Da. I rekao je da će doći njegov paţ. Mislio sam da ste vi. -Paţ? Njegov paţ? -Zar niste to vi? -Fratar je postavio svjećnjak u malu arkadicu na kojoj stoji kip sveca, pa je onda zapanjeno upro pogled u Gordanin vizir. -Što je vama, mladiću, zašto ste se prepali? -Molim vas, tko vam veli da sam ja njegov paţ? -Grof je rekao da očekuje paţa koji će doći u kulu. -Molim vas, oče, kaţite mi podrobnije koga to očekuje grof u toj kuli? -Rekao je da je zalutao on i dio njegove pratnje. Zatraţio je da mu ovdje namjestimo ~ 235 ~


leţaj i da će tu prenoćiti sa svojim paţem. Eto, to je sve. -Kome je to kazao? -Prioru i meni i izdao nalog da vas vratar pričeka i otvori Djevojka podigne uvis vizir i njeno lice iskoči iz limenog okvira. -Ĉasni oče, zar otac Ĉesmički noćas ne čeka u ovoj kuli svoju štićenicu? -Ĉesmički? Tko vam je to rekao? -Vaš brat, fratar kojeg je Ĉesmički poslao iz vašeg samostana. -Niti je Ĉesmički ovdje niti je tko od nas izlazio izvan samostana. -Ni oni koji su bili pošli biskupu na večeru? -Nitko nije pošao biskupu, svi smo čitav dan na okupu. -Dakle, tamo kod crkve su grofovi konji? Zatrčala mu se u susret i zadrţala: -Oče, stanite! Ja sam prevarena! On je pogleda od vrha vizira do poda. Ona riširi plašt. Fratar ugleda ţensku haljinu čiji uzani kroj ispoljava njene forme. ~ 236 ~


-Ja sam djevojka! Strah obuzme fratra. Objema rukama pokrije lice govoreći: -Ţena u samostanu od đavla poslana! -Od đavla namamljena ovamo! Htio je da joj izmakne, ali se ona sva polegla na vrata. -Od đavlanećaka.

nastavi

ona

-od

kardinalova

-Kako ste mogli prekoračiti prag samostana? upita je fratar gledajući je sa strane. -Doveo me fratar vašeg samostana, -Taj nikad nije vidio našeg samostana. -Oče! Ako sluţite Bogu, pomozite mi! Prevareni ste vi i ja. Spletkar me doveo ovamo dobro smišljenom varkom.. -Tko ste vi? -Kraljičina dvoranka. Neki fratar me oslovio jučer na putu u Medvedgrad i rekao da tu u kuli čeka moj skrbnik Ĉesmički. Grof mi je jednom prijetio da će me silom oteti. Upala sam u zamku, molim vas, pomozite mi, izvedite me odavde. ~ 237 ~


Razmišljao je o tome što mu je rekla, a onda joj pogleda u lice. -Razumijem! On vas je, dakle, prevario, vas, i priora, i sve nas. Moja je duţnost da sve to kaţem prioru. -Vi ne znate tko je taj Alfonso! Najprije treba da me sakrijete i onda pođite gore pa recite da je paţ pobjegao. Tada će on pojuriti iz samostana da me uhvati, a ja ću ostati iza vaših zidina. -U samostan vas zabranjuje naš red.

ne

mogu

uvesti,

to

-Ni po cijenu da obranite čast djevojke? Oklijevao je. -Ne, ne mogu vas prevesti preko praga. Ako to učini prior, dobro. Ja ne smijem. -Za ime Boţje, ne razmišljajte toliko. Iziđimo odavle. -Neće doći dok mu ja ne velim. -Vratar nas je vidio ući. Ako on javi, ne časite. Hajdemo. -Dakle, hitro! -Djevojka otvori vrata, ali se on trgne natrag. ~ 238 ~


-Svršeno je- veli fratar. Ĉujem dolje na vratima kule njegov glas. -Postoji li drugi izlaz odavle? -Samo ovaj dolje. -Da vičem u pomoć? -Ne bi vam pomoglo! On ima svoju pratnju. Evo, uspinje se stepenicama. Ona se okrene, ogleda vrata i svom snagom izvuče ključ i rine ga u ruke fratru. Sakrijte ga i recite da kula nema ključa, ako zapita. -Dobro, idem. -Ostanite ovdje, oče. -Potjerat će me. -Neka, samo da dobijem vremena, da se saberem. -Bogorodica remetska neka vam bude na pomoći!- šapće fratar krsteći se. Gordana potrči k protivnom zidu, tik kraj leţaja kamo ne dopire svjetlo svijeće. Zamotavši se u plašt, povuče vizir na lice i stoji u tami. ~ 239 ~


Izvana se odrinula vrata. Na pragu stoji Alfonso, upravo okom u oko fratru. -Što je? Što radite ovdje? Niste mi javili da je leţaj gotov. Vratar kaţe da je moj paţ stigao, gdje je? -Eno ga tamo, stoji kraj leţaja. Do sada je čekao dolje u prizemlju. Ovaj čas sam ga doveo gore. Neka začuđenost leţi u Alfonsovu drţanju. Gleda u sjenu gdje stoji Gordana. Ĉini joj se da je nešto iznenađen. Onda se okrene fratru: -Dobro, oče, hvala vam, sada moţete ići. Fratar ode i tiho prisloni za sobom vrata da ne podsjeti grofa na bravu. Iz okvira tamne brade rumeni se Alfonsovo lice. Oči mu svjetlucaju kao da će potrčati k njoj, ali ga zaustavi mirnoća i ukoče nost njene pojave. U času zaokruţi pogledom prazan prostor kule ne bi li vidio što uhvaćenoj djevojci u tom poloţaju pruţa toliki mir. Ali prostor je prazan, nikakva zakutka. Zašto je tako nevjerojatno mirna? Zašto mu ništa ne kazuje, zašto se pred fratrom ne odaje, ne čini ništa što bi je moglo spasiti. Da prikrije svoju smetenost, podboči se i promatra je sumnjivo. Gordana kao da ~ 240 ~


osjeća potrebu da spriječi njegove sumnje i njen zvonki obojeni glas provali ispod vizira: -Nije Gordana pod noţ namamljena ovca! Ne vičem u pomoć! Koga da zovem? Jadne fratre koji bi sigurno zadrhtali pred snagom vašeg imena. Misao mu sune u glavu. Pođe k vratima. Zasuna nema. Ogleda bravu, ključ manjka. -Ne bojte se, neću bjeţati. Ĉemu? Vani su vaţi ljudi, a fratri nemaju čime da mi dođu u pomoć, moţda bi i sagnuli koljena pred imenom koje nosite. -Govorili ste s fratrom? -Jesam. -što ste mu rekli? -Da traţim svog skrbnika. -A on vam je odgovorio? -Rekao je: doći će odmah vaš gospodar, sjedi kod priora. I tog časa ste došli vi. Znala sam odmah sve, ali nisam kriknula. -To je vrlo mudro, Gordana. Uistinu nema vam izlaza. Da ste rekli štogod fratru, bilo bi uzalud. Moji bi ljudi oruţanom silom zadrţali tu fratarsku gamad. ~ 241 ~


-Tako govori o fratrima nećak kardinala Borgie? -Tako govori sam kardinal, ja samo opetujem. -Uistinu, grofe Alfonso Borgia, dostojni ste svojeg imena. -Očito ne mislite da ću s vama raspravljati o svojem moralu i nasmije se. -Ako je vaš moral močvara, zar u njoj morate potopiti i svoju vitešku čast? -čime je viteška čast okaljana? -Time što ste učinili podlu prijevaru. -Prijevare nema. Na bojnim igrama vi ste mi obećali, sebe. -Nisam obećala nijednom riječi, a da i jesam, ne bi vrijedilo jer uvjet nije ispunjen. -Baš u tome i jest s vaše strane prijevara što ste mi dali uvjet za koji ste znali da ga nećete moći ispuniti. -Ako ste u to uvjereni, onda je pogreška na vašoj strani što ste primili pogodbu. -I opet me zavlačite u raspravljanje. Nismo grčki filozofi da razmatramo ljudske probleme.

~ 242 ~


Vi najbolje znate da nismo ovalno došli raspravljati. - Što hoćete od mene?- upita ona izazovno - Ljubim vas, Gordana-i priđe korak bliţe. - Rekla sam već: traţim dokaze! - Nisam li ih dao? - Cime? Kada? Gdje? - Brigom za vaše zdravlje. Niste li to osjetili na Griču one -Pruţili ste mi neki lijek protiv groznice, je li tako? -Nećete, Gordana, uspjeti da me namamite u raspravu, makar vaš glas zvoni divno. Tada on promijeni svoj glas i korakne bliţe. Ona nije uzmicala. Baš ga to zaustavi. Kao da od nečega preza i jer je neodlučan, upita: -Zašto me ne ljubite, djevojko? -Jer niste vrijedni! Dok je na to odgovarala, digne vizir, a pri tom je izašla na svjetlo što se uprlo u njeno lice. . -Ne govorite istinu, Gordana! -Što vas ovlašćuje nadati se u moju ljubav ~ 243 ~


-Oči su vam kao oganj dok me gledate. I opet on učini korak, a ona zapovijedi pokazujući na leţaj: -Sjednimo tamo! Hoću da se razjasnimo. Dok ja neću, ne smijete mi se pribliţiti! Potpuno uvjeren da mu ne moţe uteći, sjedne na jastuk i podboči ruke na koljenima dok ona stoji umotana u plašt kao kip sveca iza njenih leđa. -Volja vas je da navlačite moju ţelju, Gordana? To gore po vas, ili moţda slasnije! -Vi me, dakle, ljubite? -Strasno, Gordana- i učini kretnju da joj se primakne. -Ostanite! Hoću da čujem sve. -Dakle, što hoćete da čujete? -Zar niste nikad pomislili da bih vam uzvraćala ljubav da me niste prijevarom namamili ovamo? -Gordano, ne tratite vrijeme. -Odgovorite mi ako ste vitez. -Zrake svjetla titrale su po njenom licu i plaštu. ~ 244 ~


-Gordano, vaše oči plamte, sjednite do mene. Dođi, đavle, zmijo, omotaj se oko mene, udari me... u naručju svome. Tvoje usne obećavaju pakao i raj. I on pruţi ruke da dosegne njen tamni plašt što mu je nado hvat. Odmaknula se, a pogled joj pun čekanja padne na vrata. Gordanin uzmak raspali mladića, plamen zasuklja u njemu. Poduprijevši se rukom, on klekne na koljeno i ispruţi ruku za njom. -Ona je uzmičući dostigla do vrata, ali se okrene k njemu s uzdignutom rukom. U njoj nešto sijeva. Njen glas snaţno ječi: Ĉuvajte se, ovo je oštrica vašeg polomljenog mača! Ostao je zablenut klečeći na koljenima kao da ga je poplavila bujica vlastite krvi. Tog časa pala je ledena prijetnja oštrice. Osjećao se istodobno poliven kipućim i ledenim mlazom. Srce mu bije, a u glavi mu kucaju sve ţile, a ona tamo govori brzo kao da ga bujicom svojih riječi kani zadrţati u tom poloţaju: -Sakrila sam oštricu mača koju ste uzalud traţili natrag, otupila mu obode i opremila mu tok i, eto, ponijela sam ga na Medvedgrad u ~ 245 ~


lov da iskušam njime vašu ljubav, ali vi ste me prije toga dali namamiti. Kao iz daljine čuje on glas, samo su mu dvije riječi ostale jasne: -Iskušati oštricu? -Oštricu. Trebala mi je dokazati kolika je vaša ljubav. Ova oštrica krije sudbinu, nosi u sebi ţivote. -Sto vi znate? -zavikne on grubo, ali ispod zvuka njegova glasa izbija strah. -Ne mičite se! Umijem odbijati nasrtaj mača, umijem gađati. Ako se pribliţite, zarinut ću vam oštricu posred lica. Njen pun metalni glas, ova prodorna snaga zadrţi ga, a njegov je mir više čuđenje, udivljenje nad jalom, neočekivanim nastupom negoli strah. -Pazite, Alfonso! Moje je tijelo spartanski očeličeno, moja je ruka sigurna. Mirujte i odgovarajte. Glas joj se smirio: -Zašto niste čekali dok vam ja ne dam svoje srce, dok se moje usne ne privinu k vašima. ~ 246 ~


Ne mičite se! Ne ustajte, ne koraknite u svoj grob! U prijetećoj pozi, sa šljemom na glavi i plastom spuštenim niz njenu pojavu, široko otvorenih očiju, plamtećeg lica, gorda i neustrašiva, čini se kao gorostas snage. Herojska ljepota raspaljuje ga, iskušava i čini plijenom nečega što dršće u zraku, što izlazi iz nje, što je u njoj i prosiplje se oko nje, ispunjajući čitav prostor. Kao da ga je neka velika ţeljezna ruka prikovala o pod i sve mu snage slomila. Vlastita mu je krv razbuktala more što lama tijelom oslabljenim u orkanskom njenom zamahu. Blistaju mu oči, nalik je na zvijer što je ispruţila glavu prema vrelu, ali su joj noge prelomljene. Ukočene zjenice uprle se u nju, kao da u plamenu njene prosvjedne prijetnje nalazi vrhunac uţitka. -Raskošno si zamamna, ti đavle, ispija me oganj, poţar. Riječi su ti ţeravica, slika tvoja uţarena baklja. Drţeći u ruci komad oštrice, Gordana zapaţa svoju nemoć. Ubistvo ne moţe počiniti. Tu je mladić, razbuktan svojom strašću, a vani njegova brojna pratnja. Preostaje samo jedno. ~ 247 ~


On skoči kao zvijer uhvativši joj ruku koja drţi šiljak. Oštrica padne na pod. On se sagne, a kad se brzo pridigao, Gordane nema. Alfonso bulji u prazninu. Krv u ušima zagušila je štropot kad se Gordana bacila k vratima, nestala i izvana zarinula zasun što ga je opazila kod ulaza. Spustila se stepenicama kao da ih nogama nije doticala. Alfonso se ljulja u omaglici. Ţelje su mu prevarene, prezrene, slomljene. U vrtoglavici hvata sliku praznine koja mu se najednom prikazala na vratima i ona ga dozove k svijesti. Ne vidi ništa osim zatvorenih vrata. Skoči da otvori, ali su zabravijena. Prevaren, je i zatvoren u kuli. Zavikne iz sveg grla, lupa i zove u pomoć svoju pratnju. Pomaman juri i trči da razbije vrata, ali ne nalazi ništa do jastuka. I vrati se opet na vrata, svom snagom lupa i viče. Muklo odjeknu pustom kulom njegovi bijesni udarci po teškim hrastovim vratima. Dolje na vratima kule Gordana oprezno prisluškuje. Izvana se ne čuje ništa. Odškrine i pogleda. Mjesec je izašao i upro kose zrake u dvorište. Jasno razabire tamnu zidanu ogradu samostana, a tamo s onkraj zidova svetište crkve. U zaleđu se ljeska orma ~ 248 ~


konja. Na travi leţe ljudi Alfonsove pratnje. Skinula je vizir da je ne zahvati mjesečina, šulja se nečujno iz kule, tiho prislanja vrata dvorišta, čitav teren zahvatila je istraţujućim pogledom. Nečujno otrči u sjenu zida, polagano, korak po korak, odmiče uza zid zaklanjajući se u sjenu, a oko je upravljeno onamo iza crkve i budno gleda spavajuću pratnju. Lupnjava iz kule od časa do časa prodire u tišinu noći. Alfonsova vika nadjačava štropot udaraca. Sluh joj je u kuli, a oko za crkvom, misli stvaraju osnovu što hitrijeg bijega. Primaknuvši se dosta blizu zgradi, preleti preko mjesečeve svjetlosti u tminu ispod stabala. Domogne se zgrade. Duboka tamna sjena zidina sigurno su joj zaklonište. Samo grmlje katkad zaškripi pod njenim nogama. Pred sobom ima još velik put da stigne do samostanskih vrata, a ona vode u blizinu crkve. Smanjuje korake da stiša šum u grmlju. Iza crkve zaškripi gvoţđe, pa onda glas, kao da se netko budi. Ona se prisloni zidu. Ĉeka. Buka s kule biva sve jača. Tamo za crkvom dva muškarca skočila su u mjesečinu. Ljeskaju im se šljemovi. Utisnuta u grmlje Gordana čeka u sjeni računajući da ~ 249 ~


mjesečeva svjetlost zabljesne muškarcima oči, a njena tamna pojava rasplinjuje se s mrakom sjene uza zidine. Ĉuje tamo gdje jedan drugome dovikuju: -Što je to? Tko to tamo viče? -Netko lupa na vrata. -Cura se otimlje! -Nešto joj nije pravo. -Ĉekaj, to je muški glas. -Kao da nemaš krivo, pođimo bliţe. -Zabranjeno nam je da se pribliţujemo kuli. -Ali to je njegov glas. -Hej, ustanite! Ĉujete li? -I dvanaest do petnaest muških pojava izlazi u bijelu mjesečevu svjetlost, oruţje im se svjetluca, zvekeću tokovi noţeva uz njihova bedra. Skupili se pa slušaju, zure u kulu i opet se poluglasno sporazumijevaju. -Tako mi duše, to viče grof! -Treba da idemo onamo, makar je zabranio. -Idite, vi ste njegov prvi dvoranin, na vama je red. ~ 250 ~


I visok tanak muškarac poleti prema kuli. Govore talijanski. Gordana dobro razumije. I njihove kretnje dovoljno joj razjašnjavaju što je. Smišlja, odlučuje. Ako se makne, sušanj će privući pozornost. Gore u samostanu ništa se ne miče. Zid na koji se oslanja kao da je grobnica. Ĉovjek je već ušao u kulu, ona se propne, čeka, lupnjava i vika utihnu. Sva njena svijest ispunjena je uvjerenjem da između nje i onih tamo započinje borba za posljednji čas njene slobode. Ţeđ za spasenjem napne joj mišice tijela i svu snagu. Usjekavši oči u one tamo, prati njihovo napeto čekanje. Nije prošla ni sekunda i tijelo joj ropski posluša njenu misao. Odvine se od zida, oprezno spusti na travu i puzi. -Pazeći samo na Alfonsovu pratnju, zahvati rukom u suho lišće. Tiho šuštanje proizvede jak šum. -Što je to tamo? Tamo kraj samostanskih zidina -čuje ona njihov upit na mjesečini i nečiji odgovor: -Ne vidim ništa! Riječ po riječ sluša Gordana i baci sve na jednu kocku: ili ću dospjeti puzeći oko zida do samostanskih vrata, ili u njihove ruke. ~ 251 ~


Mirnoća duha, spoznaja opasnosti i brzina odluke vladaju njenim kretnjama. Ukloni lišće i puzi dalje. Iz kule istrči muškarac i vikne drugovima: -Utekla je iz kule. Hvatajte je! Mora da je tu u dvorištu! To navještenje uđe u djevojčinu spoznaju kao kobni signal potpune izgubljenosti poloţaja. Ali borbu ne napušta. U sjeni drveća njeno se tijelo u travi giblje. -Tamo! Tamo nešto šušti čuje se nečiji povik. Muškarci potrče pod drveće, ogledaju se, traţe. Nagli prijelaz iz svjetla u tminu zasjenjuje im u prvi čas vid i ne zapaţaju Gordanu. Sagiblju se grmlju. Leţeći u travi, ona čeka da joj okrenu leđa i u tren skoči i nagne bjeţati uza zid samostana. -Drţite je, momci! U očajnom trku Gordana osjeća kako jure za njom. Hitre joj misli stvaraju mnoge odluke: baciti se na vrata samostana, vikati... -Dospije do ugla, utrči u otvorena vrata. Na stubama prior, fratri. Ispred njih

~ 252 ~


trči snaţan muškarac s golim mačem u ruci i zagleda Gordanine progonitelje. Sune između njih, presiječe im put. Ljevicom gurne djevojku iza sebe, a desnicom uzvine mačem pa zagrmi prijeteći: -Natrag, ja sam vojvoda Lovro Iločki, tko će blizu rasjeći ću ga! Ova prijetnja zaustavi Alfonsovu pratnju. Da ih nije zaustavio strah, a ono bi poštovanje pred sinom bosanskog kralja. Na plemenitog kraljevskog sina sluga ne smije podići mač, ali iz kule se čula Alfonsova zapovijed: -Udrite, kukavice! Lupeţi! Jedan čovjek, a vas četa! Gospodareva riječ tjera ih u smrt. Mačevi bijesnu. Ogromna visoka ljudeskara zamahnuta je nad njima tolikim zamahom da su se prvi prestrašeno povukli. Samo su četvorica ostala, ali pred strahotom zamaha mača u Lovrinim rukama nazaduju. Lovro ih slijedi. -Tko se to usuđuje suprotstaviti meni, nećaku kardinala Borgie viče Alfonso. -Sin bosanskog kralja Lovro Iločki. Hoćete li da vaše glave ponesem na vrh svojega mača? ~ 253 ~


upita Lovro dok oštricom udara po grofovim ljudima. Trojica se sruše ranjeni u travu. Alfonso je shvatio situaciju: izgubit će svoju pratnju pod divljim Lovrinim mačem, uz to je kralj ovoga vojvodu toliko častio na dvoru da bi ga mogao uspješno optuţiti. Sabere se pa viče nad svojom pratnjom: -Stanite, lupeţi! Kako se usuđujete navaliti na tako uzvišenu osobu! Na koljena. Sasjekao bih vas na komade! Pseta! Na koljena! I poklekoše moleći milost. Lovro Iločki stavi mač u tok i stane pred Alfonsom: -Gospodine grofe, traţim razjašnjenje. -Vrlo rado, o čemu god zaţeli vaša milost. Lovro namjerice pođe dalje u mjesečinu da pruţi prigodu fratrima sklonuti Gordanu i oštro pogleda u oči mladom grofu: -Vi ste ovamo namamili Gordanu? -Ja? Ne! Jedan fratar ovog samostana doveo je kraljičinu dvoranku. -Sigurno toboţnji fratar, po vašem nalogu! -Pa kad bi to bilo, ja se uistinu ne bih ţacao priznati - i drsko se nasmije. ~ 254 ~


-Ali baš je obratno. Ona je mene navabila ovamo. -Ne dopuštam da se dotaknete najmanjom ljagom časti ove djevojke –zaprijeti LovroRazjasnite riječima ili ću ja oštricom. -Krivo ste me shvatili, vojvodo, sve ću vam objasniti. Samo loša igra riječi koju sam upotrijebio. Dopustite da najprije izvršim svoju duţnost radi koje sam došao ovamo. -Neću dopustiti ni o čemu drugom riječ dok ne saznam smijem li uopće dalje govoriti s vama. Sto ste htjeli s djevojkom? Zatečen je ţestinom njegova pitanja. Alfonsa obuzme ljubomora: -Vaše gospodstvo ima kakvo pravo da traţi razjašnjenje o Gordani? -I pravo i duţnost! Odgovarajte: zašto ste doveli djevojku? Alfonso je prečuo osoran Lovrin glas pa povjerljivo ali ravnodušno odgovori; -Vojvoda zaboravlja da je djevojka zaogrnuta muškim plaštem, a glavu je pokrila šljemom. Otkud bih dakle znao da se pod njima skriva Gordana. I kad sam u šumi opazio nekoliko ~ 255 ~


ljudi i prepoznao na jednom od njih plašt i šljem onoga kojeg traţim otkad sam u ovoj zemlji, šuljao sam se za njima i doznao !z njihova razgovora da idu u ovaj samostan. Pohitam daleko naprijed. Tako sam došao u ovaj samostan i dočekao ljude s kojima je bila Gordana. Moja je namjera bila da uhvatim urotnika kojeg traţim, i ništa drugo. -U ovom samostanu? -Da, vojvodo! -Ovdje Lovro.

nema

nikakvih

urotnika

-odvraća

-Jest, u ovom je samostanu sakriven Međutim, ţelim govoriti s priorom i tada ćete saznati sve. Lovro Iločki kriomice pogleda prema ulazu u zgradu. Ondje je bilo tamno. Nikoga nije zamijetio. To mu pruţi sigurnost da je Gordana već dobro sklonjena. I polagano krene uz Alfonsa. Uspjeli su se tamnim stubama praćeni dvojicom Alfonsovih ljudi. Ne progovorivši ništa Lovro pokuca na vrata samostanske blagovaonice u kojoj je vidio svjetlo. Odmah se oglasio prior. To je Lovru ~ 256 ~


upućivalo da su oni već očekivali taj posjet. Kao da se ništa nije desilo, prior je molio pred svetom slikom s Ivanom od Srednjice i dvojicom fratara. Jedan Lovrin pogled u njihova lica uvjeri ga da Gordana nije u pogibelji. Ipak je osjećao, kao i oni drugi, da će mladi Borgia pitati za nju. On se prioru neobično uljudno pokloni: -Vaša mi časnost mora oprostiti što sam se prije posluţio potrebnom varkom da sam zalutao i da očekujem svojeg paţa. Morao sam to učiniti, jer me u ovaj samostan vodi duţnost. -Kakvu duţnost ima vaša milost u ovom samostanu? upita prior. - Izvršiti vaţan nalog! -Nalog? začudi se prior- čiji? -Kardinala Borgie, prvog kancelara njegove svetlosti- polagano naglašuje Alfonso. Shvaćali su nezrečeni sadrţaj i zato su još s većom napetošću čekali što to Alfonso kani. -Kako glasi nalog njegove uzoritosti kardinala?- upita prior dok su oni drugi nepomično šutjeli. ~ 257 ~


-Gospodine priore, najprije treba da upoznate povod. Prije godinu dana utekao je iz Rima jedan kardinalov utamničenik, doznali smo da se nalazi u ovoj zemlji, u ovom gradu, u ovom samostanu. Prepoznao sam njegov plašt i šljem na putu ovamo, sad vam je jasna ova moja varka. Moram naglasiti da mi je kardinal Borgia zapovijedio, kad sam dolazio u ovu zemlju i u ovaj grad, neka pazim na urotnika i jednoga dana u zgodnom času pretraţim vaš samostan. Ja, kardinalov nećak ne vršim nalog svojeg ujaka, nego papinskog kancelara. Svi osjete kamo on nišani. Prior mirno digne glavu: -Zar bi vaša milost mogla predmnijevati da ću ja skrivati one koji su kardinalu-kancelaru griješili? Na svoju dušu se kunem da se taj urotnik ne nalazi ovdje. -Ovome ja dodajem svoju časnu riječ odlučno će Lovro. Shvativši pogledom izrečenu prijetnju, Alfonso se pokloni Lovri: -I zakletva i vaša riječ dostaje mi. Vojvodo, Bog mi je svjedok koliko poštujem vašu riječ i priorovu zakletvu. Tvrdite da urotnik mojeg ~ 258 ~


ujaka kardinala Borgie nije ovdje. Vi ste u to uvjereni jer ga niste vidjeli. On je ipak ovdje. -Nikako u samostan ne bi mogao ući stranac reče prior - da ne bismo za to znali. -Vjerujem svakoj vašoj riječi, ali on je ulazio u samostan s pratnjom u kojoj je bila Gordana. Ĉun je bio unutar samostana i saznao da sam ja ovdje, nestao je netragom. Iz toga slijedi da se negdje sakrio u dvorištu. Ali pošto smo već pretraţili čitavo dvorište, to se sigurno uvukao u zgradu. Prior odlučno odbije. -Nemoguće je da uđe u samostansku zgradu. -Vidjet ćemo, vaša prečasnosti, kad je pretraţimo. Nećak kardinala-kancelara mora to učiniti. Ne kanim se zamjeriti kardinalu koji će jednom zasjesti na papinsku stolicu. Naglašavao je svaku riječ pa je jasno odzvanjala njegova lukava prijetnja. Prior je osjećao da Alfonso nišani na posljedice koje bi imao samostan ako se usprotivi. -Ne mogu vam uskratiti da izvršite svoj nalog samo vas upozoravam, gospodine grofe, da je ~ 259 ~


kralj sagradio ovaj samostan i on je njegov gospodar. -Upravo će zato njegovo veličanstvo odobriti što sam odmah izvršio ono što je u korist kardinalu Borgii kojemu je kralj prijatelj i poštovalac i darovatelj jedne svoje opatije. Neka mi gospodin prior dozvoli da izdam nalog svojim ljudima i pobjedonosno izađe na trijem zatvorivši za sobom vrata. Lovro tiho korakne k prioru: -U kojoj je odaji Gordana? Propisi mi nisu dopustili da je sakrijem u ovoj zgradi. -U takvoj pogibelji vi ste je ostavili. Gdje je? -Na sigurnijem mjestu nego što je samostansko tlo. Zaključao sam je u crkvu. Vojvoda Iločki odahne i obriše znoj sa čela. -Lukavac, izmislio je kardinalova urotnika samo tako da pred kraljem opravda provalu u samostanske odaje. -Shvatio sam -odvraća tiho prior- pred nama se ne bi toliko ispričavao, ali vaša prisutnost prisilila ga je da pripravi opravdanje pred kraljem. ~ 260 ~


-Neće uspjeti- prijeti se Lovro. U to se Lovro trgne. -A Varadi? Kad bi njega ovdje pronašao? -Ne bojte se za nj. Vitez od Srednjice pokaţe na vrata i stavi prst u usta. Vani s trijema čuli su korake i započeli drugi razgovor. Sa desetoricom naoruţanih talijanskih dvorana uđe Alfonso i pokloni se prioru: Molim da mi dadete pratioca koji će mi otvoriti sve odaje. -Sam ću voditi vašu milost - pripravno će prior i uzme ključeve. Lovro, Ivan od Srednjice i dva fratra polako su išli za njima.

~ 261 ~


U MEDVEDGRADSKOM DVORCU Smijeh prodre blistavim medvedgradskim dvorištem. Na pozornici prislonjenoj uz obrambene zidine glumi se. Kraljevski glumci izvode veselu igru. Smiju se svi. Samo princ Ivan skriva se u sjeni stabla odakle promatra igru kraljevskih glumaca. Nemirno se okreće k Damiru i šapne: -Smiju se, a ja trnem! Još nikakva glasa o Gordani! Cijelo popodne i večer dozivali su je uzaludno lovački rogovi. -Moţda će glasnik donijeti vijest da se nalazi na Griču. -Zašto je otišla? Zašto se glasnik tako dugo ne vraća? Koga si slao dolje? -Svojeg čovjeka, pametan je i vjeran. I kraljica je poslala svoje ljude da je traţe. -Zašto je Alfonso zatraţio od kraljice dozvolu da ide na Grič, a istodobno nestaje Gordana? -Ti sumnjaš, Ivane? -Nije to sumnja, samo neki strah od ove neraţjašnjive veze između njenog i njegova odsustva. Ne mogu to izdrţati Idem kralju neka mi dopusti da je sam traţim. ~ 262 ~


Učinivši nestrpljivu kretnju da izvrši svoj naum, osjeti čvrstu Damirovu ruku: -Hoćeš li kralju na dlanu pruţiti priznanje da je Gordana ona koju od onog dvoboja sumnjičavo istraţuje i tvrdi da je tebe omamila? Učiniš li to, sutra će Gordana naći svoje stvari spremljene u kovčegu i odredbu da ide u svijet. A kamo bi ona pošla? Gdje bi se sklonila? Raspolaţeš li danas svojim velikim imetkom da joj pruţiš krov nad glavom, a tko zna bi li to ona prihvatila? Ja kaţem: ne! To manje što te ljubi. Shvaćam tvoj strah, ali ne zaboravi ni jednog časa: odaš li svoj osjećaj prema Gordani, njoj će preostati da bude sluţavka! -Sjeti me na to, Damire, kad god u mojem srcu prekipi ljubav! -Jedino ti preostaje čekati. -Očajno je to! Misli mi neprestano lutaju šumom, predodţbe stvaraju pogibelji koje joj prijete. Obojica su zašutjeli, a onda Ivan opet tiho nastavi: -Idem u kulu da barem malo zagledam u šumu u kojoj je nestala. ~ 263 ~


Otišli su u mrak i popeli se na terasu kule. Pred njima leţe bujni obronci, šuma se ljeska. Po njoj je pala mreţa mjesečevih srebrnih niti. Pun mjesec stvara gotovo danju svjetlost. -Damire! Dolje u šumi viri zvonik! Vidiš li? -Crkva remetskog samostana! -Zar nije mogla zalutali do samostana? -O tome baš i ja razmišljam. skrenuti put koji vodi na Grič. Da dopustio, već bih znao gdje je. odlučio da se ukradem iz dvora na i da je traţim. Što ti kaţeš?

Morala bi mi je kralj Ipak sam neki način

-Damire, bi li to mogao učiniti? - Ţivot ću svoj dati, Ivane, za tebe i one koje ti ljubiš. -Zašto sam princ koji nema slobode da da slijedi svoju mušku duţnost? Lanci su to. Ne znam hoću li moći izdrţati. -Pamet u glavu. Svaki tvoj čin i korak za Gordanu njena je propast. To ne zaboravi nikada! A sad siđimo. Igra počinje. Dolje je sve bilo spremno da otpočne nova gluma, kad truba sa zidina oglasi da je netko pod gradom. Ivan i Damir stisli su ruke ~ 264 ~


očekujući. I kraljica i kralj podigoše glave da čuju tiho dvoranovo Priopćenje. -Sluge su se vratile iz gore i kaţu da nigdje nisu našli Gordanu. - A s Griča? - I odanle je stigla vijest da gospođica Gordana nije na Griču. ... Kralj slegne ramenima. Kraljica ne reče ništa, ali napuljski princ kardinal Francesco sagne se k sestri: - Ova stvar biva sumnjiva. Alfonso traţi otpust, a Gordana nestaje. -Ne bojim se za Gordanu. Ona bi mogla provesti noć u medvjeđoj spilji. -Ali bi mogla pasti u šape rimskom medvjedu. -Ludost! Nisam opazila da joj posvećuje kakvu paţnju. -Ali sam ja opazio... Ova izjava pokrene kraljičinu pozornost -Govoriš li ozbiljno? -Još više nego to! Bojim se! ~ 265 ~


Beatrice se malo zamisli. -Ako se Alfonso pomamio za njom, onda mi je tvoj strah opomena. I pošalje paţa po Enrica. Ovaj je pristupio i smjerno saslušao kraljičin nalog. -Enrico, odmah šaljite četu ljudi koji poznaju goru i neka se ne vrate bez Gordane! -Veličanstvo, moţda se sklonula u remetski samostan- umiješa se odjednom Damir. Grof Enrico ga ošine: -Nije dopušteno prisuškivati veličanstvo -grubo će on. -Vaše veličanstvo, nisam kriv slučajno čuo vaše uzvišene riječi.

njezino što

sam

-Pravo kaţe mladić. Šaljite nekoga k fratrima, Enrico. -Vaše veličanstvo, već sam odaslao -snađe se Enrico- no još se nisu vratili. -Šaljite ljude u goru -opet će kraljica. Neka se upale baklje i zatrube svi rogovi i pretraţi sve. Gordana se mora naći prije nego legnemo na počinak.

~ 266 ~


Grof Enrico se pokloni i pođe ravno u dvor. Damir se opet vrati k Ivanu i saopći mu da je Enrico dobio nalog da pođe u potragu. Ivan mu stisne ruku: -Ledena ti je kao usred zime. Glumci su tog časa započeli glumu. Medvednicom su se orili rogovi dozivajući Gordanu. Baklje su davale znak da je traţe. Ali nema odaziva. Kraljica je zabrinuto čekala, ali ne dočeka nikakvih vijesti. Poslije pola noći sve je pošlo na počinak. U dvorcu je tiho i tamno. Sve spava. Princ Ivan i Damir bdiju. -Hoće li te pustiti iz dvora? -Nadmudrit ću kaštelana i sve njih. A ti se čini kao da te ništa ne zanima, čim nešto saznam o Gordani, javit ću ti, ali ne miči se s Medvedgrada, jer ću ti neprestano slati glasnike. Ĉekat ću ih kao svoje spasenje, ali podvečer idem da čekam Alfonsa. -Podvečer ću biti točno na mjestu dvoboja. Ne dolazi nikako prije. Hoću da budem prisutan kad se biješ. Dakle, podvečer u šest sati. ~ 267 ~


-Bit ću na mjestu i ja i moj mač! Ne dao bog da bih Alfonsa morao kazniti za Gordanu! Zbogom, dragi moj prijatelju- i zagrli ga. -Opraštaš se kao da se rastajemo zauvijek. -Nesretan sam, slomljen, pa mi je teško. -Jako si blijed, Damire. -Izmučen sam ovom nesrećom. Sad legni. Nad tobom bdi prijatelj koji za tebe daje sebe. Damir iziđe iz prinčeve odaje, pođe dugim uskim hodnikom i pokuca na vrata dvorskog meštra Mladena Berislavića koji se već spremao na počinak. Bez uvoda zapita on svojeg zemljaka: -Bi li se mogao sada izvući iz dvora? -Nikako. Kralj je zabranio da bilo tko izlazi noću jer gospodu hoće spriječiti da izlaze u grad i sela pa da zbijaju sablazni! Nikako ne! -A sutra zorom? -To vam mogu dopustiti. Reći ću nadgledniku straţe da vas pusti iz grada u zoru. - Hvala vam! Laku noć!

~ 268 ~


Brzo se udalji i tiho pođe čitavim trijemom. Kad je ušao u svoju sobu, nađe slugu gdje ga čeka. -Pavle, trebam da mi tajno dobaviš jedno prinčevo odijelo, njegov šljem s vizirom i njegov zeleni plašt. -Zatraţit ću od komornika njegove visosti -To ne smiješ učiniti, čitava mi šala propada ako tko o tome što dozna. Izuj se, uvuci se u spremište kraljevskih odora i uzmi što sam rekao. Sluga izuje obuću, nečujno prođe hodnikom i uputi se k odajama gdje se nalazi spremište odijela. -Damir sjedne na postelju i rukama pokrije rusu glavu. Ovako ga nađe sluga kad se vratio noseći čitav sveţanj haljina. Obojica su sloţili sve prinčeve stvari u jedan omot. Kad su to dovršili, Damir sjedne: -Upamti, Pavle: kad sutra u zoru odem, poći ćeš sa mnom, ali samo do prvog zaokreta. Tamo ćeš ostati i čekati rimskog plemića grofa Alfonsa Borgiju . Kad bude prolazio, zaustavi ga i saopći mu ovu poruku: njegova visost Ivan poručuje vam da ne moţe doći podvečer ~ 269 ~


na urečeni sastanak. Princ moli rimskog grofa Alfonsa neka bi se odmah potrudio na određeno mjesto. Znaj ova je poruka vrlo vaţna i moraš je saopćiti u prinčevo, a nikako u moje ime. -Ako grofa ne bude? -Onda je to znak da sam ga našao na Griču i sam mu isporučio prinčevu poruku. Tvoja je duţnost da ostaneš na mjestu do četiri sata popodne- i tek onda moţeš otići. Ako netko drugi prolazi, skloni se i nikome o tom ne smiješ pisnuti jer bi upropastio svog gospodara. Okladio sam se za čitavu imovinu da ću provesti tu šalu. -Gospodaru, nisam li ja uvijek dobro i pošteno izvršavao vaše zapovijedi? -Onda izvrši i ovu. A sad ću leći.

~ 270 ~


CRNA NOĆ U BIJELOM SAMOSTANU Alfonso s naoruţanim ljudima obilazio je sve prostorije samostana traţeći Gordanu. Prate ga prior, dva fratra i Lovro Iločki. Na ulazu u svaku odaju Alfonso bi ih promatrao, ali nijedan od njih ne pokazuje zabrinutost. Lovrina posvemašnja ravnodušnost objašnjava mladom grofu da Gordanu neće pronaći. Ova okolnost raspaljuje Alfonsovu ćud. Sve brţe obilazi odaje na katu, a onda se uputi na tavan, ispremeće sve što je bilo gore, uzaludno. Šuti, ali pogled mu kune. Sišavši na kraju u prizemlje, iznenada će Alfonso prioru: -Molim ključ od podruma. -Ovdje je u mene odvrati on mirno i pruţi mu ga. -Trojica mojih ljudi idu dolje, a ja ću s ostalima pregledavati prizemne odaje. -Kako god ţeli vaša milost. -Gdje je ulaz u podrum? -Odmah, gospodine grofe -reče prior pokazat će ga časni otac a zatim se obazre k Lovri:

~ 271 ~


-Pođite, molim vas, i vi s njima da ljudi ne bi dirali u bačve s vinom i pljačkali. Tu se Alfonsova pratnja razdijeli. Lovro pođe s trojicom u podrum, a prior je s fratrima vodio Alfonsa u prizemne prostorije. Odsutnost Lovre Iločkog kao da je razvezala dosadašnju Alfonsovu suzdrţijivost. Razdraţen, bahat, osor, potisne priora i njegove fratre natrag, dok su njegovi momci počeli nemilosrdno razbacivati samostansku imovinu. Uvjerenje da su Gordanu sakrili, prevarena strast i povrijeđena taština jednako su ţeljne oduška. Mora je naći, povesti sa sobom. Još danas, ovog časa on će je otkriti. Bit će njegova, makar razrušio samostan. U tom traţenju sve više zaboravlja na duţnu uljudnost i poštovanje. Grozničava strast razodijeva ga svih društvenih pristojnosti. Počinje lamati, kleti, razbijati čega se dotiče. Priorove opomene samo još potpaljuju plamen neobuzdanog divljaštva. Njegovi momci slijede mu zapovijedi. -Ĉini se da samostanom prolazi četa Turakašapne prior fratrima. ~ 272 ~


-Kao da je pripit -odvraća ustrašeni vratar. -Pijan od strasti- mrko će prior. To ću sutra priopćiti kralju. -Ne našavši ništa, okrene se k prioru. -Idem k onima u podrum. Traţit ću do sudnjeg dana jer onaj koga traţim nalazi se kod vas. -Neka vaša milost radi kako hoće, samo vas molim da štedite našu sirotinju. Ne pazeći na priorove riječi, zovne on svoje momke pa im reče tiho na talijanskom, da fratri ne bi razumjeli: -Pazite, idemo dalje. Kad vam zapovijedim, navalite na onog viteza, ranite ga i sveţite, a kad uperim mač u prsi, govorit će. I pošli su za njim u hodnik. Odjednom se Alfonso zaustavi, stade nešto ogledavati po zidu l vikne: -Ĉekajte, čekajte! Kamo hrlite, gospodine priore? Ovaj se zaustavi pogledavši Alfonsa koji ga upita: -Kakva su to vrata? ~ 273 ~


-Svijeće u rukama dvojice fratara zadršću. Jedan od njih polako pogleda priora. Stanka između pitanja i priorova odgovora probudi u Alfonsu pozornost. -Što je iza ovih vrata? -Crkva, gospodine grofe. U njemu se pokrene instinkt Obuzme ga nešto nevidljivo,bezimeno. Teška hrastova vrata sada su cilj Alfonsovih nada i gotovo vikne: -Otvarajte! -Rekoh: to je crkva. -A ja rekoh: otvorite. -Crkva je svetište. Priorov otpor raspali ga. -Fratri će učiti mene što je crkva, mene, kardinalova nećaka? Otvorite! -Vaša milost odgovarat će Bogu i kralju za taj čin. -Prvoga i drugoga prepustite mojoj brizi, još jednom velim: otvorite! -Pokoravam se sili. Otvorit ću, samo da uzmem ključ. ~ 274 ~


-Otpratit ću vašu prečasnost da ga što prije nađe reče podrugljivo i povuče jednog od svojih momaka pa mu naloţi: Brzo k podrumskim vratima i zabravi ih da vojvoda ne moţe izaći. Hitro je Alfonso slijedio priora, dok su oni drugi ostali čuvajući vrata. ****** U crkvi na klupi smjestila se Gordana. Kad ju je prior sklonuo uputi je, ako bi joj i tu zaprijetila opasnost, da se skloni u grobnicu. Njeni ţivci polako su se smirivali. Sklopila je ruke, a usne stisnula. Ĉitavim tijelom i dušom provlačio se mir i sigurnost, jer osjeća spokojnost zaštićenosti. Vrijeme se odmaklo, ali ipak ne brine što je tako dugo ostavljaju ovdje. Od prepaćenih napora gotovo je svlada san. Prenu je glasovi s onkraj vrata kroz koja ju je prior uveo U crkvu. Prepozna Alfonsov glas. -Otvorite! -Digne se i sluša razgovor između Alfonsa i priora. Srce joj se uznemiri. -Otvorit ću, samo moram uzeti ključ.

~ 275 ~


Te riječi razvitlaju njene misli. Hitna pitanja i odgovori lete joj mozgom, a onda se tamo iza onih vrata polagano udaljuju prior i Alfonso, Još razabire odjek njegove ironije i bahatih koraka. Onda iza vrata nastane mir. -Što sad? Hoće li prior otvoriti? Ili je pronašao kakvu iz liku? Slika s onkraj vrata je jasna: nemoćni prior i hrabri snaţni Lovro, ali njima nasuprot čitava četa Alfonsove pratnje. Ako Alfonso uđe, posluţit će se gotovo neprimjetnim vratašcima iza oltara što vode u grobnicu na koju ju je već uputio prior. Tog trenutka vani zagrmi Alfonsova prijetnja: -Momci! Prior ne moţe naći ključ. Razbijte vrata. Komešanje, guranje i ţestoki udarci po hrastovu drvu. Gordanin pogled i hitra misao prema zatvorenim vratima iza oltara upravljaju joj korake. Otvara ih. Pred njom tamni valoviti oniski strop što se strmo spušta niz uzane stepenice u dubinu. Toliko razabire u odrazu svjetla s kandila. Ni časka ne razmišlja, ulazi, povuče za sobom vrata. Oko nje tamno. Zadrţavajući sliku strmih ~ 276 ~


stepenica u mislima, upire se o zid i silazi. Opipom upravlja svoje spuštanje oprezno, ali hitro. Odjednom osjeti da je stubama kraj, a ona korača po ravnom tlu. Gluhoća je okruţuje, čuje kucaj svojeg srca i svoj dah. Ipak je zaklonjena od Alfonsa samo da nije tako strahovito neproziran mrak i tako jezovito mrtvilo ove tišine. Odlučno kreće u crnu tamu punu mrtve šutnje. Odjednom daleko u dubini opazi iskru svjetla. "Zar tamo, u tmini, vidim mutnu iskru? Je li to utvara? Da pokušam." I zatvori oči da ih odmori, pa podigne vjeđe. "Da, negdje daleko u tmini klije neka mala iskra, mutna kao zamiruća zjenica''. Uporno je promatra. Sad joj se čini kao da je ţiva ţeravica, pa se u crnini mraka ljulja, ostavlja svijetli trag kao krijesnica kad se odroni, sa zvjezdanog neba. "To nije utvara!" I tvrdokorno ostaje na mjestu promatrajući točku svjetla utopljenu u bezdanom mraku. Ova mala iskra rasplamti njenu odluku. Odvaţnije pođe prema njoj. Pod nogama osjeti kamen, onda udari o nešto čvrsto što je u toj nepomičnoj tišini zaštropotalo jakim odjekom. ~ 277 ~


Gordana se sagne, tapka i zahvati mrzlu ruku. "Mrtvi uporište ţivima" pomisli ona ali jedva što dovrši misao, pogled joj ponovo skrene pozornost iskri. "Što li moţe biti tamo?" I nastavi put. Osjećajući se u grobnici potpuno sigurna, pođe onamo. Od gusto poloţenih lijesova teško se pomiče. Svjetlo biva veće, zrake mu se rasplinjuju po mraku u blijedu maglu koja se provlači kroz nepomičnu crninu i otkriva obrise lukova duboke grobnice. Prolazeći između drvenih lijesova, čini joj se da prolazi između drvenih kućica dalekog mrtvog sela. "Kako su svi u tom selu dobri! U ţivotu su jedan drugome s tolikim uţitkom ogorčavali ţivot. Sad su tihi, upokoreni.'' Pomakne se naprijed i pohiti prema svjetlu koje se pred njom sve više produljuje. Iza luka nađe se pred odrom. Gori samo jedna svijeća. Ispod mrtvačkog pokrivala s bijelim kriţem odrazuju se sa blasni obrisi ukočenog mrtvog tijela. Obuhvati pogledom odar. Nesavladivi nagon rađa čudnu odluku da mu pristupi bliţe. Zuri ~ 278 ~


u nepomično lice, strese je uţas: "Zar mi se pomjerio um, pa to je lik kancelara Varadija? Gleda ga u oči. Trepavice mu dršću, ispod njih viri zjenica; potmuli krik izlazi iz usta: "Varadi, Varadi!" Sva se skameni. Mrtvac sjeda i šapće: Gordana, vi ovdje, među mrtvacima-pruţi ruke prema njoj- priberite se, ja sam ţiv, odgovorite: što vas goni ovamo? Hvata se njegova glasa koji je vraća k svijesti. Zaboravlja mrtve, odar, osjeća da je tu ţiv čovjek koji joj moţe pomoći. Svladava drhtanje pred tom uţasnom slikom i šapće mu kao da se boji da ne čuju i u oni u lijesovima: -Progoni me ţivi đavo Alfonso Borgia, razbija po samostanu, traţi mene. -Zato su i mene sklonuli ovamo da traţeći vas ne naiđe na mene. Varadi siđe s odra, a ona mu ukratko ispripovijedi kako je namamljena i prevarena od Alfonsa da će se tu sastati sa svojim skrbnikom.

~ 279 ~


-Spletka, opasna spletka se razotkrila, hvala budi Alfonsovoj strasti spram vas, on zna za skrovište... -Moj skrbnik je ipak tu Varadi, recite!-vikne Gordana. -Da, on je ovdje. -Zašto mi niste povjerili njegovo boravište? -Kralj ga još uvijek drţi opasnim urotnikom i kad bi znao da je iz budimske tamnice pobjegao u zagrebački samostan Remete, davno bi ga vratio u tamnicu. A sada, kad smo ovdje zaštićeni mrtvacima, mogu s vama govoriti kako ne bih nikada govorio među ţivima. -Govorite, Sto biste ţeljeli? -Ponajprije da otkrijem svoje sumnje. Svi vas oduvijek drţe namigušom, a kralj vas čak smatra i smušenjakom koji ništa ne misli, već samo leti kao muha zrakom. Ĉinilo mi se da to nije vaša prava priroda. U vašim sam očima zamjećivao vrlo duboke poglede, ne u muška lica, nego na događaje. Vaš čin na bojnim igrama dokazao je da znate tajnu Alfonsova mača.

~ 280 ~


-Već davno znam da ste vi često i na svoju štetu zagovornik sreće ovoga kraljevstva, i vama mogu kazati da sam znala... -Otkuda? -Oponašam Nardellino uho i tako sam jedne noći osluhnula razgovor Alfonsa i Enrica da Ivan ne moţe izaći iz bojne igre, a da na svojoj koţi ne odnese sjeme smrti. -Pa onda ste vi odlučili? -Ne na bojnim igrama. Imala sam ranije pripremljen plan kako se domoći Alfonsova mača. -A da vam ga nije uručio? -Bila sam spremna na sve. A što bih učinila ne znam, jedino sam sigurna da uvijek u zadnji čas izvučem neku dosjetku, a ni moje mišice nisu slabije od Alfonsovih. -Djevojko, vama ovo kraljevstvo zahvaljuje da se nije dogodila nesreća. Vama će zahvaliti ako mi kaţete: je li kraljica poslala Alfonsa da makne princa u igri? -O tome ne znam ništa. -Branite kraljicu? ~ 281 ~


-Moja šutnja je obrana od tajnih urotnika na njegov ţivot i nasljedstvo prijestolja, jer od toga očekuje svoj mir i sreću moja domovina i vaša domovina Ugarska. -Priznajem vrijednost vaše diplomacije. Vješti ste prikrivanju kao Bakač, lukavi u osnovama kao Filipec, savršeni u glumljenju kao kralj Matija, moţda još više jer ste toga kralja i cijeli dvor uvjerili da je Gordana namiguša koja se ne brine ni za šta drugo već za poglede lijepih dvorana. -To saznanje zadrţite za sebe. -Da, to će biti moja tajna, ali vas moram upozoriti na svoje slutnje i opaţanja. Princ ljubi vas! -Vi ste ludi! -Pazite, djevojko, ovaj čas odlučuje o vašoj sudbini. Još istog dana kad se princ pobio, kralj je rekao da će ţenu koju on ljubi otjerati ne samo s dvora nego će je izagnati iz kraljevstva. -Zna li to princ Ivan? -I te kako zna! Kralj mu je mnogo puta rekao: ako je ljubiš, uklanjaj joj se, jer jao njoj ... ~ 282 ~


-Kakav razlog vodi kralja da se tako boji one koju ljubi Ivan? -Strah da se Ivan ne odrekne prijestolja. -Nije li kralj odgodio osnovu da njega učini nasljednikom? To zaustavi Varadiju dah. -Gdje je taj prozor kroz koji vi gledate u drţavne tajne poslove? Odgovorite mi, Gordana! -Ćeretanje tajnama?

dvorana

vi

nazivate

drţavnim

Vama je poznato više nego svima nama, Gordana. Vaša je duţnost izići pred kralja i sve mu saopćiti. Najavit ću kralju da su vam poznate urote protiv princa... -A ja ću sve poreći. -Svojom šutnjom kanite upropastiti Ivana? -Za njega nema pogibelji. -Zapravo, istina je... vi ga ljubite i... -Onda zaboravite sve što ste ovdje čuli i time je naš pakt završen. -Samo jedno: zamislite odgovornost nosim budem li zašutio kralju. ~ 283 ~

koju


- Ĉujte me, gospodine kancelaru, uzmimo da se kralju sve saopći. Sto ćete polučiti? -Ponajprije razotkrit ću kraljičin zločin. -A ona će pozvati u pomoć sve da dokaţe svoju nevinost, ier uistinu nije ni u kakvoj vezi s Alfonsom, a ja ne mogu dokazati ništa. Jedini mogući dokaz oduzeo mi je Alfonso u Korvinovoj kuli. -Oštricu? -Dakle, dokaza nema! -Ali sumnja će kralja odvratiti od Beatrice? -Dva-tri dana! A onda će nasloniti glavu na lijepe bijele njezine grudi, a mi ćemo biti klevetnici, kraljičini urotnici! Vas će baciti u tamnicu, mene moţda samo izagnati, a sve naše ljude otjerati s dvora. Ţelite otvoriti širom vrata Napulju koji jedva čeka da nas proguta? Nije li, dakle, pametno i razborito: šutjeti, pritajiti se i čekati dokaze? -Ali princ je u opasnosti! -Prepuštate ga mojoj pasci? -Potpuno kad ne bi bilo pogibelji za vas, kad mu se pribliţite. ~ 284 ~


-Uvjeravam vas: bit ću još dalje od njega, ali ću još budnije bdjeti nad njime. -Gordana, vi ste moćnija od kralja, kraljice, od svih nas. U vašim je rukama sudbina kraljevstva! -Ako je to istina, onda se pouzdajem u sreću kraljevstva. -Vi ste div, a ne ţena, makar vas je odgojila Beatrice. -I ona je div, samo što ću ja njena divna svojstva uloţiti u dobro. Ali upamtite: o našem razgovoru ne smije saznati nitko ni riječi, ni moj skrbnik. -Neću da ga u progonstvu more brige za mene. Budite oprezni. -Evo moje riječi, kraljevski drţavniče! -Moj savezniče, potrebno je da naučite samo jedno. -A to je? -Da u drţavnim poslovima, kad ustreba, legnete ovako na odar kao malo prije. To je mnogo korisnije nego se postaviti na govornicu i kazati što mislite. -I vi mi spočitavate što i moji prijatelji? ~ 285 ~


-Dakle, imam pravo. Na odar s vašim vrelim riječima: to je sada naša lozinka! Kralja vodi vlastita ţena, mene djevojka, koja nikad neće biti moja nasmije se on i pruţi joj ruku. Tamnom grobnicom pomiče se baklja. Iza nje dolazi Lovro. Diţući ruke, daje umirujuće znakove, a iza otvorenih vrata čuje se gromka zapovijed: -U ime kralja neka grof Alfonso sa svojom četom ostavi ove samostanske zidine i dođe na Grič! -Traţim ovdje kraljevskog urotnika! -vikne Alfonso. -To je moj posao, grofe. I molim da poslušate kraljevu zapovijed da ne moram pribjeći sili. Bijesna kletva, koraci, struganje mačeva jasno pokazuju Alfonsov poraz i njegov odlazak sa četom iz samostana, a Gordana prišapne Varadiju: To je dokaz da ne zna o prisustvu mog skrbnika ovdje, jer bi se time sjajno mogao posluţiti. Znači, samo me s njegovim imenom namamio u ovaj samostan. Put vam je slobodan, ostavite ovo nemilo mjesto nasmiješi se Lovro. ~ 286 ~


Izašli su iz grobnice u crkvu, pa onda sakristijom u dvorište. Sunce zabljesne Gordanine oči. -Već je zora? -Poodmakla, plemenita gospođice. Uzdigla je oči suzne od svjetla i zagledala se u visokog, snaţnog vojvodu. Blijedo joj lice izraţava divljenje. Ali samo načas i ona pristupi k njemu: -Vi ste ovu noć ţivot izloţili za mene? -Htio bih ga poloţiti pred vaše noge! Gledao ju je prostodušnim pogledom ne skrivajući ushićenje.

otvorenim

-ţelim se odmah oduţiti- odvrati ona prelazeći preko njegove izjave. Vi se kanite pobiti s Alfonsom? -Sutra će ga zadesiti čast i nevolja! -Vojvodo, uzmite sa sobom svjedoke koji će odrediti da se Alfonso ne bije svojim mačem. Neka mu jedan od vaših prijatelja dade svoj. -Zašto mi to savjetujete?

~ 287 ~


-Pitajte gospodina biskupa Varadi ja što je u Milanu čuo o Alfonsovim dvobojima - i značajno pogleda kraljevog kancelara. -Zločinac truje oštricu i ako samo ogrebe, ubija. -Do moje koţe dalek je put nasmije se Lovro. -Ne odbijte mi ovu jedinu molbu, vojvodoponovi ona toplo. -Za ovu prošnju vrijedilo bi umrijeti. -Ali još više ţivjeti -upadne Varadi i pogleda značajno hrabrog Lovru. -Moţda vas je usud odabrao za zaštitnika Gordani. -Onda bih čitav dragocjenom daru.

ţivot

hvalio

na

tom

-Junak nikad neće dopustiti da ga zaskoče zasjedom. Tko mi jamči da moju molbu nećete zaboraviti. Zatim se ona obazre i upita: -Gdje je Alfonso? -Otišao je na Grič. - Njemu ne valja nikad vjerovati, a vi, vojvodo, što kanite o svemu tome reći kralju? -Istinu! ~ 288 ~


-Istina mu se ne smije reći, jer bi saznao zbog čega sam namamljena ovamo. Najbolje je čekati da vidimo što će Alfonso. A vi gospodine kancelaru, poţurite na Grič da dočekate kralja. -Ako ne bude prekasno- zabrine se Varadi jučer je kralj rekao da se s Medvedgrada vraća ujutro. -Promijenio je odluku u noći. Kraljica je vrlo zabrinuta za Gordanu pa je zamolila kralja neka ostane dok se ne razjasni Što se dogodilo s njom. -Otkuda vam taj glas, vojvodo? začudi se Gordana. -Rekao mi je Damir. -Kada? -Malo prije u dvorištu. -On je, dakle, doveo kraljevu četu koja nas je oslobodila Alfonsa? -Ne, četa je došla s Griča. Ĉim je Alfonso počeo da premeće samostan, otišao je jedan fratar na Grič da zatraţi pomoć. -A Damir? ~ 289 ~


-Navratio je u samostan idući s Medvedgrada ne bi li što doznao o vama. -Još je ovdje? -Odjahao je. -S Alfonsom? -Prije njega. Rekao je da će pohititi na Medvedgrad da obavijesti kraljicu gdje se nalazite. -Zna li Damir što je učinio Alfonso? -Govorio je u dvorištu s fratrima. Nije mi poznato što su mu rekli, ali je bio prisutan seljak koji tamo stoji. -To je Đuro, dvoranin prinčeve majke?- začudi se Varadi i zovne ga. -Đuro, kako si došao ovamo, iako ti je naređeno da ostaneš u Brezovici? -Vukla me je ţelja da vidim princa. Na Griču sam čuo da je na Medvedgradu pa sam sa četom, koja je pošla da oslobodi samostan Alfonsova bjesnila, došao ovamo da čujem što je, jer se spominjalo i prinčevo ime. -Mora da ga jako volite?- zapita Gordana.

~ 290 ~


-Nosio sam ga na svojim rukama, vaša milosti- razjašnjava on Gordani. Nikome njegova majka nije povjerila dječaka kad bi pošao u šetnju, samo meni. Ni rođeni sin ne bi mi bio draţi. -Ako ga tako ljubiš, ne smiješ na Medvedgradreče Varadi. -Zašto gospodine kancelaru? -Jer bi te mogao prepoznati. Ivan neprestano uzdiše za majkom. Moglo bi se desiti da te nasluti, spazi i prepozna. -Neće, časni gospodine. Je li me prepoznao gospodin Damir kad je prije bio tu u dvorištu? A ja sam stajao posve blizu njega, tako blizu da sam se gotovo dotaknuo njegove haljine. Naturio sam ovaj široki klobuk tako duboko na glavu da me potpuno sakrio. Neće me prepoznati. -Kad si bio tako blizu njih jesi li čuo što su govorili? Ako moţeš, ponovi nam točno. -Znam svaku riječ. Kad je Borgia došao na dvorište, gledao je kao bijesno pseto. Spazivši Damira pođe k njemu i srdito mu reče: "Vi ste me uhodili, vi ste doveli kraljevu četu?" Na to je gospodin Damir ~ 291 ~


odgovorio jako mrko: "Ţalim što se ne mogu podičiti ovim djelom . Onda je grof nešto promrmljao, a Damir mu glasno reče: "Nosim vam poruku od princa. Predvečer ne moţe doći na sastanak, nego će o podne krenuti na urečeno mjesto." -O podne? To je rekao? upita Gordana. -Da, vaša milosti. I još je rekao da će ga princ tamo -čekati posve sam, bez svjedoka. -Vjerojatno znate o čemu se radi, Gordanaupita zabrinuto Varadi. Ona potvrdi i nastavi ispitivati Đuru. -A vi ste čuli odgovor rimskog plemića? -Odgovorio je da će doći, ali prije mora na Grič kralju. -Dakle, Damir mu je donio ovu poruku. To znači da je nešto pronašao kako da spriječi princa da se podvečer bije. -Opet se bije s Alfonsom?- prepadne se Varadi. -To se ne smije dopustiti prosvjeduje Đuro. -Nemajte straha, Ivanov je ţivot u Damirovim rukama, a tamo je sigurniji nego pod okriljem kralja. ~ 292 ~


-Onda ne bi Alfonsu isporučio poruku... -Uvjerena sam da je ova Damirova poruka dobro smišljen plan. -Posve ste mirni, Gordana? upita Varadi. -Posvema. Damir mi se kleo da se princ neće pobiti s Alfonsom. Gledala sam mu u oči kad je to govorio i ponavljam: Damir će iskupiti svoju riječ. Prepustimo to njemu. Đuro nastavi odlučno prosvjedovati. -Nije dobro prepustiti sve njemu. Šteta je tog poštenog mladića. Njegova bi majka sišla s uma od boli! A što bi tek Ivan bez njega? Ne, nikako. -Ali Damira ne moţe zadesiti nikakvo zlo. On zna kako će spriječiti dvoboj s Alfonsomuvjerava Gordana Đuru. -Vjerujem, a ipak vidim pogibelj- nastavi on, a Varadi primijeti: -Svakako, dvoboj se mora spriječiti na bilo koji način. Naravno, tome se suprotstavljaju razni viteški propisi, ali čin se moţe izbjeći, a da se ne povrijede. -Ponajprije, Alfonso ne spada među viteze niti ljude časti -mrko će Đuro.- On je savršen ~ 293 ~


lupeţ, o čemu ste se uvjerili i ove noći. Ali moram otići, imam još obaviti vaţnih poslova. Pristupi im prior s vojvodom i pozove ih na okrepu koja će im dobro doći nakon uzbudljive noći. Imam s one strane prostoriju koja je otvorena svima, pa i ţenama. -Prečasni, smijem li nešto pitati i moliti?zapita Gordana. -Znam unaprijed vašu ţelju. Ispunit ću je nakon okrepe. Vidjet ćete svog skrbnika i s njim govoriti. Nakon okrepe prior povede Gordanu. Vojvoda Iločki izjavi da će je čekati. Posve na dnu dvorišta u maloj skrivenoj sobi sjedi muškarac pedesetih godina u fratarskoj odori, visok, mršav, plemenita lica i velikih mudrih očiju. Oko njega police pune knjiga, na stolu čitava hrpa ispisana papira. Odjednom odbaci pero jer začuje lagane brze korake, a uho mu uhvati riječi: "Izvolite, gospođice Gordano, ovamo." Gordana pokuca na oniska vrata na kojima se ukaza lik skrbnika. Ganuće i slabost izmučena tijela baci je u njegov naručaj. ~ 294 ~


-Dijete, milo moje dijete! Prigrlio je njenu glavu oko koje se rasula bujna kosa brončanog sjaja. Njene su oči vlaţne, ali lice natopljeno njeţnošću. Kao da to nje ono isto lice što su ga gledali dvorani iza kraljičinog naslonjača. -Kako vas dugo nisam vidjela, odviše dugo! Nikoga nisam smjela pitati za vas, vaše ime nije smio nitko spomenuti, a ako ga je tko i spomenuo, onda je to bilo vaše slavljeno pjesničko ime Ivan Panonius. -Moje ime razastire nad tobom nesreću, jadno moje dijete. Njen glas se smiri, ne drhti, kao da je silom progutala jecaj što se razbudio u mladim grudima. Privine se k njemu s bolnim uzdahom i još bolnijim pitanjem: -Dragi skrbniče, nikad nisam mogla doznati što ste skrivili da su vas iz dvorca bacili u tamnicu. -Ponajprije, skrivio sam i tebi i sebi što me zavela taština ... -Vas taština? -Prekratak je čas tako dugoj priči koja je između kralja i mene iskopala jaz. Kralj ~ 295 ~


Matija pozvao me vrlo laskavim pismom na svoj dvor. Ţeli imati čovjeka znanja i nauke koji će mu biti savjetnik. Uskoro sam vidio da kralj koji je stvorio veliko moćno kraljevstvo ima divnih kreposti, ali i strašnih poroka, od kojih je mojoj domovini mnogo puta zaprijetila nesreća. Nisam mogao šutjeti, nemam svojstva ulizice i pokornog oboţavatelja, a to mi je donijelo kraljevu mrţnju. Strašan je kralj Matija u svojoj nemilosti. -Da, učinio je velika djela. Lišio je oligarhe mogućnosti da pljačkaju puk, ali je opet taj puk vodio u nepotrebne ratove koji su sluţili samo njegovoj slavohlepnosti. Nije trebalo osvajati Njemačku i Ĉešku, jer su Turci gospodarili u Bosni, Srijemu sve do Zemuna. Ustao sam da ga opomenem neka baci neprijatelja iz naše zemlje, a ostavi sjever. Planuo je na mene, zamrzio me. Tada sam pozvao naše vođe i junake da oni podsjete kralja na duţnost neka brani našu domovinu, a ne da osvaja tuđe. To je smatrao urotom i sve nas je bacio u tamnicu. Ja sam uspio pobjeći. Dugo sam lutao dok nisam našao sigurno utočište u svojoj domovini. -Kad bi kralj saznao da ste ovdje? ~ 296 ~


Smjesta bi me bacio u tamnicu ili odveo na stratište. -Opasnost je da bi vas kralj mogao pronaći ovdje. -Ne bojim se. Promijenio sam ime, a i moj izgled nije onakav kakav je bio za mog boravka u dvoru. A, konačno, za moj boravak znaju samo najpouzdaniji. -Ipak, moţda je to poznato i kome drugome. Ĉuli ste kako sam dospjela ovamo? -Da, poznato mi je, ali nema samostana u ovoj zemlji u kojem me kralj nije dao traţiti, jer su mnogi spominjali kao moje utočište i Alfonso Borgia se posluţio tom pretpostavkom. Ali, govorimo o tebi, jer tvoj poloţaj na dvoru nije bez opasnosti. Dijete moje, kako trpim zbog toga, ali nemam nigdje nikoga kamo bih te mogao sklonuti, osim da te preporučim u koji samostan. Kad sam to spomenuo Varadiju, on je gotovo planuo na mene rekavši: "Ĉesmički, vaša je duţnost prema domovini Gordanu ostaviti na dvoru. U njenoj je ruci sreća kraljevstva. Kad na dvoru dođe do otvorenog rata između napuljskog i našeg prestiţa, jedina će Gordana posluţiti kao ~ 297 ~


glasnik, pouzdanik, naše oruţje, što god hoćete, jer je u velikoj milosti Beatrice, a princ Ivan je ljubi". Kad sam to čuo, veoma sam se zabrinuo. Beatrice je briţljiva samo prema onima koje treba bilo u koju svrhu. Za kraljicu je vaţno samo ono što njoj donosi korist. Budi oprezna, vrlo oprezna, jer ova đavolska ţena bezuvjetno ima s tobom neke namjere. Slušala je pozorno svojeg skrbnika, svaku njegovu riječ i duboko se zamislila. To ga ponuka da je umiri. -Razabirem, dijete moje, da sam te zabrinuo. Ne bojim se nikakvog napada na mladost, na tvoj ţivot Htio sam te opomenuti da budeš još opreznija, da promatraš kraljicu, odnosno da budeš pripravna ako bi ona pokušala uvesti u tvoj ţivot nešto nemilo, da te moţda uda protiv tvoje volje ili na koji drugi način zgrabi u tvoj lični ţivot. -Istina, dragi skrbniče, i mala Beci mi je jednom zgodom rekla: "Ĉudno je da kraljica svagdje zaštićuje i ističe upravo vas, a nijednu drugu dvoranku. -Znači, ipak nešto čudesno privlači ovu himbenu kraljicu je tebi. Dakle, budi još ~ 298 ~


opreznija nego što si bila do sada, jer Varadi te promatra izdaleka i sve mi o tebi uvijek priča. -Danas sam se s njim susrela u samostanskoj grobnici i tu smo sklopili savez. -Napokon, to je dobro i korisno i za njega i za tebe. Sada treba da ideš. Vrlo si blijeda, potreban ti je odmor, jer te ova noć izmučila. -Skrivila sam sve sama kad sam se dala onako prevariti. Gordana ustane, poljubi ruke skrbniku i naglasi: -Mislit ću o svemu što ste mi govorili i doći ću opet. Neka mi remetska Bogorodica oprosti što ću je uzimati posrednicom za moje posjete k vama. Zašto smo tako okrutno rastavljeni? -Okrutnost i umnost preporodnog doba.

su

dva

gospodara

Izašla je iz njegove sobe i sretne Đuru. -Što je? začudi se ona. Niste otišli? Šalje li vas vojvoda po mene? -Ne. On strpljivo čeka, ali ja idem pjesniku Ĉesmičkom. Mi smo stari prijatelji i izvršavam mnoge njegove savjete i upute. ~ 299 ~


Nestane iza njegovih vrata, a Gordana poţuri k vojvodi koji je čekao s osedlanim konjima za polazak na Grič.

~ 300 ~


SMRTONOSNI GLASNIK Uz potok Medvešćak jaše kralj Matija. Iza njega, u dostatnoj udaljenosti njegova pratnja. Na čelu su joj oba dvorska meštra: Orban i Mladen Berislavić. Kraljev prvi dvorski meštar koji se nakon izvršene misije na milanskom dvoru vratio i preuzeo duţnost od Mladenčića. Obojica promatraju kraljevu pojavu, nešto pognutu, spuštene glave. -Što mu je danas? Jaše kao starac- prišapne Orban svojem mlađem drugu. -Ĉitavo vrijeme ga promatram. Jučer uveče hihotao se s glumcima na Medvedgradu a danas je mračan kao da ga obilaze aveti. -I obećao je kraljici da će ostati do podne, a onda mi zapovijedi da krenemo hitno dok se ona ne probudi. Ţurilo mu se, a čim smo izjahali iz dvora pod brdo, jaše korakom. Da se nije posvadio s kraljicom? -Onda bi bio ljutit, a on je utučen. Nešto je teško, sumorno u njemu. Takva ga još nisam vidio. Ni riječi nije progovorio čitavim putem, dok se inače uvijek šali ili priča. -Zašute, slijedeći svojeg gospodara uz potok. Gore na obzorja su se oblaci i s ~ 301 ~


vremena na vrijeme pokrivali sunce. Pred njima na brdu stoji gricka utvrda. Iza obrambenih sivih zidina vire tornjevi i kule. Stari kraljev pouzdanik Radulo istrčao je na dvorište gričke kraljeve palače da dočeka gospodara. Matija je sjahao i pošao ravno u svoju poslovnu odaju. Nešto mrk i nezadovoljan, zaustavi se kod prozora. Zagleda se dolje u savsku dolinu gdje se rijeka razdvojila stvarajući otoke. Radulo osjeća da mu gospodareva duša nije mirna, ali čeka dok ga on oslovi. Tek nakon duge šutnje kralj se obazre njemu: -Što je s budimskim glasnikom? Dobro je spremljen, čekam nalog vašeg veličanstva da ga otpremim na Medvedgrad. -Ali tek onda kad kraljica stigne dolje. Da li se desilo što novo? -Grof Enrico poslao je jučer s Medvedgrada poruku nije li stigao kakav glasnik. Rekao sam da nije bilo nikoga. -Dakle ipak ga traţe. Matija se duboko zamisli, onda iznenada digne glavu, naćuli uši i upre prstom u vrata. Tiho im se pribliţi i naglo odgurne zastor. ~ 302 ~


Odjekne prestrašeni mukli krik ţene. Pred vratima zastrašena kleči starica drţeći srebrnu zdjelu punu smokava. Kralj plane, istrgne joj zdjelu, a nju odgurne tolikom snagom da se srušila. -Van s tom starom ludom! Van! Bacite sve smokve s dvora na smetište. Neću da ih vidim više na dvoru! Van! Dotrče paţevi i dvorani, odvuku staricu, a kralj zalupi vratima. Kad se smirio, pogleda svojeg pouzdanika: -Luđakinja, uhoda? Prisluškivala je. Više nego očito, pritvorila je vrata i klečala da bolje čuje. Dvoranima zapovijedi da joj ne dopuste ni blizu mojih odaja. Reći ću kraljici da me uznemiruje. -Netko naglo otvori vrata. Kralj se trgne. -Vi ste to, Varadi? -Ja, veličanstvo- reče hladno. Kad je vani čuo da se kralj nalazi na Griču, prepao se i bio uvjeren da će se nad njim prolomiti oblak. Pozdravivši kralja, čekao je na ispitivanje i grube prijekore. Ali kao da je kralj zaboravio da ga Varadi nije dočekao. ~ 303 ~


Upita ga tonom tako sniţenim da se kancelar iznenadi: -Zašto ste tako blijedi, Varadi? Moţda su vas noću mučili zli sni? -"Ovo je navještaj bure koja će se prolomiti nada mnome pomisli Varadi. Ne čekajući odgovora, kralj naloţi: -Radulo, neka pođu na Medvedgrad, ţelim da princ odmah dođe kući. I ostali su sami kralj i njegov kancelar. -Još nikakva glasa o Gordani?- upita kralj. Zašto jučer niste poslali glasnika? -Mislio sam, nestašna djevojka, očito je zalutala. I tako nisam slao nikoga- izvlači se Varadi. -Kraljica se teško zabrinula. No, meni je uistinu svejedno što je s njom. Opet šutnja. Varadi je čekao što će slijediti. Posljedica kraljevih šutnji bila je uvijek kakva provala. Kad je kralj k njemu okrenuo svoju ţutoplavu glavu, osjeti da je sad postao nišan strijelcu: -Što je s papinskim poslanikom? ~ 304 ~


Od tog nenadanog pitanja biskup se lecne i veselo odvrati: -Još uvijek je na Kaptolu. Biskup Oswald mi reče da se poslanik zadrţao od nenadane bolesti. -Izmislili su to, ništa drugo. Biskup Oswald ne moţe pregorjeti gubitak Medvedgrada. Ja imam pravo da zadrţim za sebe utvrde koje hoću. Bude li Oswald poslanika huškao protiv mene, mogao bih ga lišiti biskupske stolice! Da, čujete, ţelim da se venecijanski poslanici otprave. Zar ću svakog dana gostiti uhode kod svojeg stola? -Veličanstvo, to je i moje mišljenje, ali od vas venecijanska "sinjorija" očekuje odgovor na svoju ponudu da vam bude saveznica protiv Turaka. -Nude mi savez ne bi li saznali moje osnove da ih priopće Turcima. Kad god sam se okrunio kakvom pobjedom, Venecija je tajno šurovala s Turčinom protiv mene, a zadavala mi riječ da pomaţe meni. Napišite pismo "sinjorijie da sada nema nikakvih osnova i da je moje prijateljstvo prema Veneciji uvijek jednako! Mene neće nadmudriti! ~ 305 ~


Varadi odmah sjedne k stolu i stade pisati. Katkad je kralj kazivao po koju u pero, pogledavao na vrata kao da nešto čeka. Neumorna kraljeva šetnja po sobi nije smirila Varadijevu savjest. Nikako nije mogao stvoriti zaključak da li je kralju štogod poznato o njegovu izbivanju ove noći. Prošao je čitav sat dok su sastavili pismo, jer je kralj u stalnoj rastresenosti neprestano mijenjao tekst. Svaki pokret u hodniku zbuni ga. Tada kancelar opazi u kraljevu licu napetost koja se još pojačala kad uđe Radulo. -Što je? Tko je vani? -zapita ne prikrivajući nemir. -Veličanstvo, vojvoda Lovro Iločki. -On je? što ţeli? -Doveo je plemenitu dvoranku Gordanu. -Neka je uvede. Varadijeve oči zirnuše u napisani papir. Pokušao je dalje pisati, ali mu ruka nije odolijevala neprijatnim trzajima od onoga sto izazivlje Gordanin dolazak. -Vodeći je za ruku, ulazi Lovro Iločki. ~ 306 ~


-Kralj skrsti ruke na prsima i nabora čelo. Ova kretnja činila se Varadiju i Lovri opasnom. U njihovim licima briga, u kraljevim prijetnja. Samo na njezinu visokom čelu odrazuje se vedrina, u licu bezbriga, u očima pustopašni koketni smiješak. -Kralj je gotovo probode pogledom. -Provodite noć izvan kuće! Sramite se! -Da, veličanstvo, u svojoj rođenoj domovini zalutati uistinu je sramota. -Zalutali ste? S rimskim mladićem? -On mi se baš ni najmanje ne sviđa nasmija se djetinjastim smijehom, dok su Varadi i Lovro zapanjeno slušali. -Nije istina! Vi ste iz lova otišli s njim. -Ali, poštenu riječ, veličanstvo, prostodušno od vrati ona.

nisam!

-Kako se samo usuđujete i pomisliti da ću vjerovati. Poštena riječ vrijedi u muškim ustima zavikne kralj. Ona upadne umiljato.

uvjerljivo,

ljupko,

gotovo

-Veličanstvo se samo ljuti na mene, ali ja znam, da po svojem naprednom ~ 307 ~


uvjerenju, ipak ţeni priznaje jednaka prava. -Šutite! Ne moţeš joj zaustaviti riječi. Lovro i Varadi su zamijetili da kralj svojom vikom zaglušuje ono što ga postojano odvraća od stvari o kojoj govori. Neprestano mu se pogled svraća na vrata, a misli kao da lete. Teške slutnje nabirale su kraljevo čelo. Kako nije mogao da ih kome saopći, nastojao ih je prikriti vikom na Gordanu. -Gdje ste bili? -Veličanstvo, nabasala sam na samostan u Remetama. Evo, vojvoda će posvjedočiti. -Istina je, veličanstvo bila je u samostanu. -Nesretni fratri! Što su morali doţivjeti! Varadi, znali ste da je nestala, poslali smo jučer glasnika za Grič. Zašto je niste traţili u samostanu? -Veličanstvo, oprostite, uistinu je nisam traţio jer sam drţao da... -Dosta o njoj! Kaznu ću toj gospođici odrediti u sporazumu s kraljicom. Lovro istupi pred kralja:

~ 308 ~


-Molim vaše veličanstvo da plemenitoj gospođici oprostite. Uistinu nije kriva. Jamčim za to svojom riječi. Načas kralj prisluhne na vrata. Svaki korak dvorana hodnikom odraţava se u njegovim očima. Lavlja mu se glava naherila, okrenula, i dok je mislima bio na hodniku, dovikne djevojci: -Doveli ste odmah sa sobom čestitog fiškala. -On je doveo mene, veličanstvo. -Dosta je drskog brbljanja. Upamtit ćete kad ste uznemirili siromašne fratre.-posljednje riječi izreče posve nesabrano upirući pogled u vrata. Svaki korak u hodniku pokolebao je njegovu pozornost prema Gordaninom nestanku. A ona se suzdrţala osjećajući nadmoć i razabirući da je on u vlasti nečeg drugog.Što je duţe trajalo razjašnjavanje, to je jasnije prozirala da se taj hrabri ratnik, moćni gospodar kraljevstva, sudac sudbina milijuna podanika valja u prahu nemoći. -Tko je to vani?- zavikne kralj glasom što odaje da dršće. Svi se zagledaše. Lovro pohiti da otvori vrata i navijesti: ~ 309 ~


-Radulo se nateţe s nekim lovcem. -Što traţi lovac? -Veličanstvo, kralju, nosim vijest... -Vijest? Vijest opetuje kralj tiho, a Gordana opazi kako se stresao i jedva smogao odvaţnosti da lovcu odvrati : -Uniđi! Ĉovjek u lovačkom odijelu nesigurno prijeđe preko praga. Mukla tišina drhti dvoranom, kao da je unišla smrt. Strava se uvlači u duše, jedva zamjetljivi drhtaji prolaze srca. Blijedo lovačko lice čini se kao nadgrobna ploča ispisana jezovitim riječima. Svi šute. I Kraljeve velike usne stisnute se. Nema snage da ih otvori. U lovčevu licu čita vijest koju se ne usudi pitati. A taj čovjek stoji i čeka pitanje. Varadi ne moţe izdrţati neprijatnost da priđe kralju: -Smijem li upitati, veličanstvo, kakvu vijest donosi taj čovjek? Ukočene Matijine oči dadoše nijemi znak pristanka. -Dakle, govori ponuka ga Varadi. ~ 310 ~


-Kralju, veličanstvo, jahao sam šumom, onim pravcem od potoka gdje smo lovili. Tamo su tri ogromna stabla, veliki poloţeni panj, srneći jarak ga zovu... Gordana učini kretnju, njena haljina zašušti. Sva se pretvara u nijemi upit. -I tamo sam opazio čovjeka na zemlji... -Ĉovjeka? šapne Gordana nesvjesno. -Govori? -što zapinješ izazivlje Varadi i upre optuţujući pogled u Gordanu. -Siđem, trgnem ga za rukav, mrtav! -Tko? zaviče kralj Lovac dršće i pada na koljena. -Veličanstvo, kralju- i zagrca kao dijete. -Tko je? -zagrmi kraljev glas potresujući zidine i ljude. -Tko je mrtav?- strese Lovro čovjeka. -Princ Ivan ... -Odgovor se čini kao lomljava. Gordana pokrije lice. Lovro problijedi. Varadi jaukne. Kralj se ljulja i padne na ruke kojima se upro o stol. Ţuto mu je lice kao kosa. Pretvorio se u ţuti voštani kip. ~ 311 ~


-Kako mrtav? -uzvikne Lovro. Zar je pao s konja, ili.. -Proboden! Poput lava digne kralj glavu: -Moj sin proboden! Strahoviti lavlji urlik potrese zidine kraljevske palače. Izgovara nerazumljive riječi kao da je u nastupu ludila. Krik i plač dvorana. Pred vratima uţas i trepet svega što je ţivo u palači. Lovro posjedne kralja u naslonjač. Umukao je i činilo se da nikad više neće progovoriti. Ukočene su mu oči kao ugasle svijeće. Usred vike, jauka njegovih vjernih dvorana, kralj se rine uvis i zaurla: -Konja! Konja!- pa izjuri iz dvorane. A Gordana potrči k lovcu, uhvati ga za ramena: -Tko je uz princa? -Nitko. -Moţda u blizini? -Nije bilo nikoga. -Moţda ipak? -Ni ţive duše. ~ 312 ~


-Ni Damir? -Ni on. -Jao meni!- i pokrije lice rukama. A Varadi se nagne nad nju zadrhtala lica. -Što ste učinili? Zašto ste se pouzdali u Damira? -Prevaru nije počinio to je nemoguće. -Krivnja je vaša, vaša. -Još me i bijete u tom jadu. -O kakvoj to krivnji govorite?- upita Lovro zapanjen razgovorom što ga čuje. -Gordana će vas točnije izvijestiti. Trebali ste poslati Lovru... -Što to znači, Gordana? -Idem gore, vojvodo, molim vas! Povedite me, putem ću vam ispričati. Nastojala je da zadrţi mir, samo su joj drhtale usne. -Dobro. Dođite! Idemo svi s kraljem. Potrčali su svi u dvorište. Stravom dršću svi ljudi. Tamo je već stajao Orban s oklopnicima koji su dopratili kralja s Medvedgrada. I ~ 313 ~


zadršću srca i stijene palače od bezumnog kraljeva krika: -Konja! Oklopnici, sa mnom! Strahotom uzvitlani, bacaju se u sedla pa jure za kraljem duţ ulice pune zaprepaštenih građana od strahovite vijesti što ju je prosuo nad gradom kraljevski lovac i pokosio sve njihove nade. Jezovita vijest leti gradom kao glas mrtvačke trublje i skamenjuje ih uţasom.

~ 314 ~


"KARTAGA JE PALA" Divlje goni kralj svojeg konja pod Zagrebačku goru. Preskakuje potočiće i grmlje bez daha. Slijede ga Lovro, Varadi i Gordana. Prvi je uz kralja Berislavić. Ulaze u šumu. Od gustoće stabala moraju usporiti trku. To raspiruje kraljevu nestrpljivost. Hoće da obara stabla. Prodiru guštarom na podnoţju obronka. Kroz granje između drveća spazi kraljevo oko jahača i svu pozornost svrati k njemu. Tog časa svakog ţivog stvora u šumi smatra ubojicom svojeg sina. I skrene konja prema njemu. Ali jahač se prepao, zaokrene konja i divljim trkom skrenuo s puta. Kralj zavikne: -Berislaviću! Sto je to! Dvoranin bjeţi preda mnom! Sumnja provali bjeguncem.

u

orkanskom

kriku

za

-Stoj! Stoj! Kraljev glas grmi šumom, onaj tamo juri, skriva se, gubi se u guštari. -Za njim, Berislaviću!

~ 315 ~


-Ĉuvši to, Lovro podbode konja i s dvorskim meštrom nasrne na jahača. -Stani jer ću te zaustaviti zauvijek! viče Lovro. -Još se ne zaustavlja. -Lovro Iločki zatjera mamuze konju u rebra, sagne se na sedlu kao tatarski jahač da sklone glavu od granja, Berislavić krene slijeva, on zdesna. U bijegu jahač opazi da je izgubljen, odbaci uzde, diţući ruke uvis. Mladen Berislavić pograbi uzde njegova konja: -Kralj te zaustavlia, lopove, a, ti bjeţiš. Ĉovjek sjedi na konju smrtno blijed. -Natrag! Kralju! I povedu ga putem otkud su došli. Doveli su ga kralju. Zakrvavljene njegove oči probadaju ga: -Kamo si pošao? Zašto? Govori da ti ne otvorim gubicu mačem. -Zašto si utekao? Dvoranin šuti. -Milost, kralju! Nisam kriv! -Kamo si pošao? -Biskupu Oswaldu! I nastade mala šutnja ~ 316 ~


-Tko te šalje? -Gospodin Enrico. -Zašto si mi išao s puta ako je istina što veliš? -Naloţio mi je da izbjegnem svakome s dvora. -Da izbjegneš? Onda si krenuo po krivičnom poslu! -Nije nikakvo zlo, samo nosim pismo. -Kakvo pismo? -Ne znam, veličanstvo! -Ovamo ga daj! Momak izvadi hartiju, a kraljeva je ruka zadrhtala kad je pismo uzeo i razmetao. Bulji dugo u tri riječi što su hitno napisane. "Kartaga je pala!" Slova se pretvaraju u modrikaste plamićke. Stabla pred njim jure. Zatvara oči. Lovro mu priskoči. Matija progleda, probudi se od omaglice i opet zuri u tri crne riječi. Onda hrapavo promrmlja: -Berislaviću! Mladi dvorski meštar priđe. ~ 317 ~


-Ovog glasnika šaljite s pouzdanim pratiocem dalje neka ga predaju Radulu s porukom da ga dobro čuva: on već zna. A sad, dalje! Berislavić odmah odabere pouzdanu dvojicu oklopnika, preda im jahača, pa onda pohiti za kraljem. Prešli su potok i spuštali se nizbrdo. Zbog gustog granja sporo napreduju. Uz Gordanu je Lovro. Kad su jahali korakom, upita je tiho: -Sad mi recite, što znate, Gordana. Neka vas ne bude strah, branit ću vas i da ste krivi. Znam, hotimično niste učinili ništa zla. Blijedo joj se lice okrene k njemu -Alfonso se danas imao pobiti s princem. - I vi ste to znali. -Znala sam i pouzdala se u Damira, da će spriječiti. -Zašto to niste meni otkrili u samostanu? Zašto? -Vojvodo, vi biste to javili kralju, a princ mi to nikad ne bi oprostio. -A sad Ivanu neće oprostiti kralj. -Ĉekajte da čujete kako je bilo. ~ 318 ~


Prekine je kraljev glas: -Pratnja neka ostane. Neću da me oklopnici gledaju u mojoj nesreći. Berislavić zaustavi pratnju, a on, Varadi, Lovro i Gordana pođu s kraljem. Ona se upela u sedlu gledajući. Tek dvadesetak koračaja dalje uz povaljeno stablo leţi tijelo odjeveno u kraljevski plašt s grbom. Glavu pokriva šljem. Gordana tolikom silom potegne konja da se zaustavio. I Lovro stane: -Taj plašt nosio je princ u lovu- drhtavim će glasom. -Ne mogu dalje tiho će ona i zaklopi oči. Ostajem uz vas. -Ne, ne, idite! -Ţelite li sići, Gordana? -Da, da! Skočio je s konja i uzme je sa sedla: -Hrabro se drţite, opazit će vašu muku. Grozno bi bflo kad bi slutio da ste znali.

~ 319 ~


Opomena je pridigne. Prislonila se k stablu i ostala nepomično. -Idite dolje, ja ne mogu. Strašno je to mjesto! Tamo se desilo ono zbog čega su se pobili. Idite! Ostajem tu! Ne mogu gledati! -Ovdje leţe sve naše nade- doda Lovro sve uzdanje naše. Što će biti od nas? Oborene glave pošao je dolje. Zabrinut za Gordanu, obazre se nekoliko puta k njoj. Kralj je klonuo na panj, slomio se, zgurio, zgnječila ga spoznaja bespomoćnosti. Varadi, Orban i Berislavić potrče bliţe uhvate mrtvacu ruke, opipavajući mu tijelo. -Mrtav! Već su mu ruke ledene, -Na zelenom plaštu svjetluca se zlatni grb sa dva gavrana. Usirena krv išarala je okolo zemlju. Pod Lovrinim koracima puca granje. Kraljev mutni pogled upre se u Varadija. On šuti. Svi šute. Samo duše im viču. Bol i jeza na ruševinama njihovih nada zaustavljaju im sve misli, sve Bezglavost ih je pritisla k zemlji. ~ 320 ~

kretnje.


-Mrtvo kraljevstvo, mrtvo zauvijek- šapće Varadi sklopljenih ruku i moli: -Zašto si to dopustio, Boţe! Kralj nema riječi, ali s lica mu viče osveta. Berislavić dade znak Lovri. On pristupi kralju. Ne čuje on, ne vidi. Sjedi tu kao klupko obamrlog čovjeka. Orban i Lovro nijemo se sporazume i priđu mrtvacu. Lovro klekne, hoće da digne vizir, ali vizir čvrsto pokriva lice. Oko podbratka vizir je svezan remenjem. Uzevši glavu u ruke, šapne Orbanu. -Odriješite remenje! Suze mu padaju po prinčevu haljetku dok ruke otkopčavaju remenje. Teško je popuštalo pa Lovro nestrpljivo zapovjedi: -Odredite hitro da mu glavu oslobodimo šljema. Teškim naporom vuče s glave šljem o koji je pričvršćen vizir. Muški krikovi prodru zrakom. Zapanjenost je ukočila šumu, vjetar, kralja... Snebiveni bulje u mrtvaca. Svi su od toga pogleda zamrli, izgubljeni, zatrpani u zemlju, obmanjeni ~ 321 ~


priviđenjima koja im oduzimaju mogućnost da što kaţu. Poput sablasti diţe se kralj, hvata rukama prazninu, u borbi sa sviješću što mu izmiče iz mozga. Pod nogama se ljulja tlo i vuče ga k zemlji, a on, otimljući se nesvjestici, lomi se, pada... Varadi pritrči kralju, pridrţava ga: Mir, mir kralju! Hrabrosti!- Šapće Lovro. Kraljevstvo je uskrsnulo javlja Varadi. -U ovom lešu je naše spasenje. -Spasenje? opetuje kralj i traţi smisao ovih riječi. -Jer to nije mrtav princ- zavikne Orban u kraljevo uho, a njegov povik ponese vjetar Gordani. Prešao je njenim tijelom i otisnuo je od stabla. Posrćući nađe se pred mrtvim i pokrije lice. Visoko izbečene snaţne kraljeve grudi diţu se i padaju poput vala. Velika usta raširila se, zubi iscerili, poluludi smijeh iskrivi mu lice. Prestrašeni muškarci prilaze, bodre ga, dozivajući umirujućim riječima njegovu svijest. ~ 322 ~


-Veličanstvo, gdje je vaša divovska volja? Suspregnite se! I to mu uzdigne pokolebanu razmlohavljelu volju. Polagano se vraća k sebi, pogledava svoje prijatelje da u njihovim licima dobije potvrdu onoga što mu ima otvoriti grob već pokopanih nada. -Nije princ? -Bog s vama reče biskup Varadi. -Nije on, samo odora je njegova, i plašt i šljem. -Dobro, dobro, pustite. Malo me smotalo. Zagleda se u mrtvaca, najprije izdaleka, ne miče se sa svoga mjesta, ne pouzdajući se u stabilnost svojih nogu. Gleda mrtvog i ne opaţajući Gordanu što kleči kraj njega s rukama na licu, bez kretnje i riječi. Jedan korak pomakne se kralj, pa opet korak, oči mu se šire, usne otvaraju, neiskazane mu misle jure glavom i ukazuju se u zjenicama. Korak za korakom biva brţi, hitriji. I kad je već stao kraj glave mrtvoga usklikne: -On? On? Skupljaju mu se bore na čelu, glava mu se spušta, a pogled ostaje prikovan uz mrtvaca. Nakon duge šutnje tiho zapita: ~ 323 ~


-Što to znači? -Umro je za njega- šapne Lovro Varadiju. Ovaj pogleda Gordanu, ali kralj koji ništa ne čuje pita dalje: -U prinčevu odijelu? Zašto to? Ĉujete li? što je to bilo? Kako? Svi šute. Gordana se prene iz mrtvila, ustaje hitro pa se udalji, prije nego što je na nju pala kraljeva pozornost. Lovro opazi kako se udaljila, sakrila lice da nitko u nj ne zagleda. -Zašto je na njemu prinčeva haljina? -Ne znam, vojvodo. -Ĉudna se zagonetka krije tu. -Ostat će neriješena- primijeti Orban.- Ponio ju je sa sobom. Kralj još uvijek ne uzmiče. Lovro priđe Gordani, a ona mu šapne: -Da ja riješim tajnu? -Survat će se na vas. -Vojvodo, ostanite bude li trebalo govoriti. -Vaše lice odveć jasno govori. -Sabrat ću se, stanite preda me da me sada ne ugleda kralj. ~ 324 ~


I okrene se leđima prema njoj, a snaţna široka ramena zakrilila je poput bojnog štita. Onda odjednom čuje strepeće kraljevo pitanje: -Gdje je princ? Nisi li, Orbane, slao gore na Medvedgrad? -Jesam, ali mi smo prije otišli nego što bi mogao stići na Grič. -Da, nije još mogao stići umiruje Lovro. -Što da radimo Berislavić.

sada,

veličanstvo?

pita

-Još čekaj, još.- A male mu tamne oči skaču pokretane munjevitim mislima. -I slijepac bi morao razabrati. On je primio u svoja prsa oštricu koja je bila namijenjena mojem sinu?! -Ĉini se ... -Kartaga je pala. “Zalutao je Rim u noći i jurišao na drugi grad! -Tako je, veličanstvo potvrdi Varadi. -Tko vam to reče? -Slutim kao i vi. -Moram saznati još danas. O tome ovise sve moje odlike. Tko je ubojica? ~ 325 ~


-Mrtvi ne govore- primijeti Berislavić. -Zar nitko ţiv ne zna što je bilo? Onaj koji je ovome zadao smrt ubojica je mojeg sina! Dođite na Grič. Ispremetat ću sve savjesti i razapeti sva tijela na mučila dok ne otvorim usta ţivih kad su zatvorena ovome jadniku. Gordana povuče Lovru za ruku. - Vojvodo, moţete li prije nego kralj govori s Alfonsom poslati u samostan vijest da se moj štićenik skloni? -To je moja briga. Ĉim stignem na Grič, poslat ću poruku. -Onda moram govoriti, moram! Veličanstvo, ja znam tko je krivac! - Branit ću vas u svako doba, rekli što mu drago. Morate govoriti, Gordana, to je vaša duţnost, jer time zasvagda zaštićujete princa. Digao je glavu kao zaskočena zvijer: -Vi? Vi znate? i pogledom svojim usiječe je do dna duše. -Znam, kralju! -Dakle, govorite! -zavikne on i obaspe je munjama sumnje. ~ 326 ~


-Bilo je jučer u lovu. Ja sam tjerala srnu, sa mnom i gospodin Damir. Onda nam srnu odagnaše psi. Umorni sišli smo s konja, sjeli na panj i raspravljali o našoj lovini. Tada nas nađe princ i pozove Damira da ga prati. Ja odlučim da se vratim kraljici. Damir je još sjedio sa mnom na ovom panju kad dojaše Alfonso Borgia. -Alfonso Borgia? opetuje kralj i zaţmiri. -Mjesto da princa pozdravi, on se ironično nasmije i reče: "Ah, princ nema ljepšeg posla nego da čuva straţu, dok dvorska gospođa dolazi na sastanak s njegovim dvoraninom." Nastojala je da ničim ne oda kako je uza se mjesto princa stavila Damira. -Princ pozove Alfonsa da povuče svoju uvredu. Riječi se zapravo ne sjećam, samo sam čula da je Alfonso izazvao princa uvredama, a on primi izazov i pozove Alfonsa na ovo mjesto danas navečer na dvoboj. -Na dvoboj? zadršće kralj i pogleda mrtvoga dolje. -Ja sam to čula, slušala, i kad je princ pošao naprijed, Damir mi reče da ne

~ 327 ~


kaţem ništa kralju jer bi on dvoboj zabranio, a to bi ponizilo princa u očima Alfonsovim. Ujedno se on zakune da se taj dvoboj neće odrţati. Rekao je: "Ja ću dvoboj spriječiti, a da princa ne ponizim u očima toga bahatog luđaka." Znajući koliko je Damir vjeran princu i vašem veličanstvu, bila sam posve uvjerena da do dvoboja neće doći. -Urekli su dvoboj podvečer, a sad je tek koji sat iza podne. Dakle, moj sin još uvijek lebdi u smrtnoj pogibelji. -Kako to, veličanstvo? -Kad Alfonso sazna da se Ivan nije s njime pobio, izazvat će ga opet Ili se moţda tuku negdje drugdje? ! Svi su se zabrinuli. -Veličanstvo, idem na Medvedgrad predloţi Lovro. -Idemo. Još jedno. Gordana: je li Alfonso bio sam kad su se svađali? -Pratio ga je Enrico. -Enrico! Dakle, na Medvedgrad! Ali tek što su se odmakli od mrtvaca, zaustavi ih topot konj što je odozgo nosio jahača. ~ 328 ~


-Princ! -usklikne netko. Kraljeve oči zaigraju, no brzo se dosjeti i zapovijedi: -Ne smije vidjeti mrtvoga. Zaustavite ga. Berislavić potrči princu u susret, domahuje mu da stane. Uzalud je zaustavljao, princ jaše ravno prema ostalima. -Brzo! zapovijedi kralj i sagne se k mrtvacu. -Pokrijte mu lice. Brzo!- pa i sam dohvati rub plašta i navuče ga mrtvome na glavu. -Princ ga ne smije vidjeti. Jedva su dospjeli da izvrše kraljevu odredbu, već se jahač pribliţio. Na prvi pogled se razabiralo da nije neupućen o njihovoj prisutnosti. Ivan zaustavi konja, gleda ih redom, pa čovjeka pokrivena njegovim plaštem na zemlji. -Mrtav čovjek u mojoj odori? Nastradao lovac odvrati tiho kralj koji se posluţio tvojim plaštem. To nije vaţno. Idemo! Kobno naslućivanje zasjeni vedro lice. Tople mu oči traţe u pogledima sebe objavu onoga što krije njegov svi spuštaju pred njim vjeđe. ~ 329 ~

prinčevo uprtim u plašt, ali Natjeran


predosjećajem da je tamo netko tko mu je vrlo drag, on skokne k mrtvome da ga otkrije. -Zapovijedam ti da ga ne otkrivaš. Taj mrtvac moji su poslovi. Smjesta se digni i dođi sa mnom!- vikne kralj. Ova zapovijed razjari mladićev otpor, zatjera mu krv u glavu, rasturi mišicama snagu i objema rukama zgrabi plašt otkidajući ga ocu. Bjesnilo mlade jakosti strgne plašt s mrtvačeva lica. I lice mu se stegne, plašt mu drhti u rukama. Baci se na mrtvo tijelo očajnim krikom boli. -Moj... dragi moj ... dragi -jeca princ nad mrtvim tijelom. Bijesno stišće kralj usne i još bješnje kori one okolo što mu nisu pomogli zapriječiti da princ otkrije mrtvaca. Ali oni su izgubili snagu poslušnosti. Spuštenih glava stoje kraljevi najbliţi pouzdanici. U njihovim pogledima, u izrazu lica i nepomičnosti očituje se sva teţina što leţi nad ovim mrtvacom. I njima se čini da kralj osjeća kako su mu noge ukopane u šumsku zemlju, a nevidljiva ruka hvata ga i vuče k mrtvome. -Moj Đuro, moja draga stara dadiljo! ~ 330 ~


Gordana je gledala postrance, skrivajući se iza Lovre. -Ustaj, Ivane! Idemo! -zovne ga kralj. -Kako smo se to susreli, moj dobri prijateljujadikuje mladić ne slušajući kraljev poziv. Prva bol još nije našla smirenje u prinčevim suzama, već se on trgne i podigne oči: -Oče! što je to bilo? Kako je umro ovdje dvoranin moje majke? -i gleda kralja gotovo okrivljujući ga. On slegne ramenima, ali ova kretnja raspiruje prinčevu dušu sumnjama. -Donio je vijest od moje majke? Tko ga je umorio? Tko? -Ne znam- odvraća kralj mrko. To ću istraţiti odmah. Valja pitati Damira! -Damira? On ništa ne sluti. Oče, netko ga je umorio zato da mi ne javi gdje je majka?! -Damira potraţite- nastoji kralj odvratiti princa da govori o majci. Damir zna sve, gdje je? -Ostavio sam ga kod oklopnika jer su mi rekli da se vi nalazite ovdje. ~ 331 ~


-Zovnite Damira! -I Berislavić uzjaše. Kralj se udalji s Varadijem od princa da ne sluša njegova pitanja i jadanja. Brzo se ukaza Damir. Dolazio je pješke, pokunjen, poput krivca. Ĉim spazi čovjeka što leţi na tratini, usklikne poklikom čuda i ţalosti. Ali kralj nije uvaţavao njegove osjećaje. -Damire, ti moraš sve razjasniti, Gordana mi je rekla da se Alfonso imao pobiti s princom i da si joj ti rekao da ćeš to spriječiti. Sada trebaš reći što si učinio da to spriječiš i kako je taj čovjek dospio u ovo ruho. Istinu hoću. -Nasamo reći ću sve veličanstvu. -Hoću da čujem ovdje pred svima. Oborivši oči, poluglasno, razjašnjava zagonetku.

stideći

se

-Znao sam. Uvrijedio bih prinčev ponos da vama, veličanstvo, sve otkrijem pa da spriječite sukob. Zato sam odlučio da idem na dvoboj ja. -Ti? Kako? -Uzeo sam prinčevu odoru, šljem i vizir i ponio sa sobom. Najprije sam htio na Griču ~ 332 ~


potraţiti Alfonsa da ga zavaram neka dođe u četiri sata poslije podne. Putem sam se navratio u Remete jer je njezino veličanstvo jučer naglasilo da je Gordana moţda onamo zalutala. -To nije vaţno prekine ga kralj. -Ali, veličanstvo, baš sam se u samostanu sreo s Alfonsom. -Dakle, ipak!- I kralj pogleda Gordanu. -O tome ću izvijestiti veličanstvo ja -poţuri se Lovro, ali ga kralj prekine i pozove Damira da nastavi -Susrevši rimskog plemića, odlučio sam da ga đovučem u šumu još prije podne i rekoh mu: "Princ ne moţe doći podvečer, ali kad odzvoni podne, princ će doći i čekati, ili pričekajte princa vi." Tako sam htio da ga đovučem i da se pobijem u prinčevoj odori i pod njegovim vizirom. Onda sam iz samostana odjahao hitno prema Medvedgradu da javim... Tu zapne, zaprepašten što spomenuo princa i brzo nastavi:

je

gotovo

...da javim,njezinom veličanstvu gdje se nalazi njena dvoranka i što je s njom. ~ 333 ~


Pošto sam u sedlu imao prinčevu odoru, činilo mi se opasno uzeti je sobom na Medvedgrad. Dakle, sveţanj sam odnio na mjesto gdje bi se imali pobiti i sakrio u grmlje uz ovaj panj a onda pojurim gore. Bilo je još rano. Pred dvorskim zidinama našao sam princa gdje sjedi u travi, a uza nj osedlan konj. To me začudilo i uznemirilo pa sam ga zamolio, neka ide da odnese vijest kraljici o Gordani, a ja ću na Grič. Ali princ nije htio da ide kraljici, nego pošalje mene. Kad sam htio da odem, nije se princ dao nagovoriti da ostane na dvoru. -Zašto? -Govorio mi je da će dolje sa mnom, jer... I porumeni, sjetivši se da je princ htio dolje da dočekaju Gordanu, ali ipak hitno ubaci Damir laţ: -Jer ga muče zle slutnje. I princ uzme svojeg konja i pođe sa mnom. Odjahali smo u prvu lovačku kuću gdje smo proveli dopodne. Bojao sam se da bismo se mogli susresti s Alfonsom kad će dolaziti na dvoboj i zato mu predloţim da odjašemo do remetskog samostana. Nadao sam se da ću tamo naći vojvodu koji će ostati s Ivanom, a ja ću poći na dvoboj. Kad smo krenuli dolje, susreli smo dvorane s Griča koji ~ 334 ~


su se zbunili i stali dovikivati da se tu nalazi kralj. -A ovaj čovjek ovdje? upita kralj. Kako je taj dospio na vaše mjesto, Damire? -Ne znam, veličanstvo. -Govori, jesi li ovdje u blizini vidio koga? -Da, da, sjećam se, tek kad sam došao da sakrijem odijelo i krenuo na Medvedgrad, puteljkom i prošao neki čovjek u seljačkom ruhu. U ţurbi, pun misli, nisam se ni osvrtao na nj, a još manje pomislio da bi dospio u ovu guštaru i našao prinčeve haljine. -Baš ovamo kamo ne vodi nikakav naročiti put? -I meni je to nerazumljivo. -Zašto je on uzeo prinčevu odoru? -Oče- upadne princ ţestoko- našao je odoru i uzeo je da tako lakše dopre do mene, da uđe u palaču s porukom majke. -Vjerojatnije je da se pobije s Alfonsom. -Onda bi morao znati da će tu biti dvoboj, ili ga je slučaj doveo?

~ 335 ~


-Zašto se on ne bi javio Alfonsu, otkrio da je navukao njegovu odoru? Damir pokuša razjasniti: -Moţda Alfonso nije čekao borbe? Videći da ja nisam prisutan, nije imao svjedoka. - Ti si, Damire, htio pristupiti Alfonsu kao da si ti princ? Reci zar to ne bi jače ponizilo mojeg sina? Zar ne bi dokazivalo Alfonsu da je on tebe slao? -Ja bih sigurno pao od Alfonsova mača, a tu je pismo koje sam spremio uvečer čim smo se vratili iz lova. I preda svoje oproštajno pismo Pročitavši, Matija pogleda Damira:

kralju.

-Otkud si ti znao da Alfonsov mač nije pošten? To pitanje zaprepasti princa, ali još više Gordanu. No, Varadi hitno priteče u pomoć: -Ja sam Damiru jednom zgodom pričao što se govori u Milanu o Alfonsovu oruţju. Nakon toga kralj zapadne promatrajući Damira. Zatim reče:

u

misli

-Gospodo! Ovaj mladić htio je da umre za mojeg sina! Mladiću, ti si moj posinak! ~ 336 ~


Damir klekne i poljubi kraljevu ruku, a princ suznim očima gleda dragog prijatelja, sada pobratima. -A sada- reče kralj i zamahne rukom- jao ubojicama! Kao što je Dante gonio svoje neprijatelje paklom, tako ću ja njih goniti zemljom. Zaigrat ću im paklenu komediju, Ivane! Evo, uzmi "Orbanov vizir i plašt. Dobro se pokri! Na glavu stavi i vizir. Ne makni se od mene, sinko, ne prozbori riječi ni sa kim i slijedi me. Oklopnicima neka zapovijedi Orban šutnju o tom da je princ ţiv pod gubitkom glave! Metnite opet mrtvom spasitelju na glavu prinčev šljem i sveţite vizir remenjem kako je bilo. -Što kani veličanstvo? zapita Lovro. -Rekoh: zaigrat ću Danteovu komediju, ali ne u stihovima. Matijaševa komedija odigrava se u tamnicama i na vješalima. Gledali su ga u čudu. Tada ih je pozvao bliţe i poput lije šaptao: -Ĉujte, svi! Princ ostaje mrtav! Razumijete? On je mrtav dok ga ne uskrsnem ja! U kraljevu licu zaigraju zlobne osvetničke namjere. ~ 337 ~


-Gordana! Dođite ovamo! Djevojka pristupi. Vaša je duţnost da budete kraljici odani i vjerni. Ono što vam zapovijedi kralj ne prelazi ovu duţnost. Upamtite: ako kraljica ili tko drugi prije sazna da je princ ţiv, vas čeka vječna tamnica, a uhvatim li ikad vašeg skrbnika podići ću ga na vješala. -Veličanstvo, ne strah pred tamnicom, nego duţnost prema kralju, u čijim je rukama ţivot mojeg skrbnika zavezat će moja usta nerazrješivim sponama. -Ĉuli ste što je rekla. A sad poţurite s pokojnikom. Nosite ga baš tako kao da je princ. Igrajte komediju. Varadi, dođite! Orban je pomogao princu da se odjene u njegovu opremu. Iskoristivši ovaj čas, Gordana priđe Damiru. Oboje se sklonuše za stablo: -Treba da umirite princa. Đuro nije nosio njene poruke. Ja sam ga našla u samostanu. -Došao je iz Italije? -Da, jadnik. -Ali kako se ipak to desilo da je on... ~ 338 ~


-Pričala sam Đuri o dvoboju i vašem naumu da ga spriječite. Tada mi reče kako je stajao u samostanu u seljačkom ruhu blizu vas. -O, Boţe, mili, bio je netko sa širokim klobukom, ali ja sam toliko bio zaokupljen drugim brigama... -Vjerujem. On je čuo kako ste isporučili toboţnju prinčevu poruku.

Alfonsu

-Znala sam da je to vaša zamka. Bila sam mirna. Ali Đuro nije mogao da se smiri i prije nego što sam otišla- naglasi svoj strah,unatoč tome što sam se ja pouzdala u vas, Đuro ponudi da će otići gore i kad princ dođe tamo, on će mu najaviti da ga majka čeka u Remetama, neka dvoboj odgodi. Ako pak ne bi poslušao, Đuro se zakleo da će udariti Alfonsa mačem, bilo to princu pravo ili ne. Ja sam tada, smirena, s vojvodom otišla, jer je prinčev ţivot u vašim i Đurinim rukama. -Sad mi je jasno. Onaj seljak bio je Đuro. Kad sam spremao zamotak s odorom u grmlje, vidio sam ga da prolazi, ali moja je duša bila toliku uzbuđena od onoga što ima doći da nisam posvetio nikakvu paţnju tom seljaku, prolazniku. Sigurno se on i šuljao za mnom, ~ 339 ~


jer je u duši nosio odluku da spasi i Ivana i mene. -Razumljivo je da je nakon moga odlaska pošao vidjeti što ja to skrivam. Kad je vidio odoru i mač, njegova je odluka našla rješenje. -Kakva plemenita ljudska duša. Ide svjesno u smrt za Ivana i za vas. Zasluţio je doista spomenik. A sada idite i pobrinite se oko otpreme njegova tijela. -Vašu ću ţelju ispuniti. -Da, tako ste rekli kad sam vas molila da spriječite dvoboj -reče ona gledajući u njegove velike čudno neprozirne tugaljive oči. -Već tada ste donijeli odluku da sebe izloţite za prinčev ţivot. Sebe dati za prijatelja to moţe samo velika ljudska krepost i prava odanost. Sačuvajte je princu do smrti. -To ću izvršiti, plemenita gospođice. -Glas mu je bio odlučan, a tugaljivi pogled miran. -Đuro je spasio kraljevstvo! -I mnoga srca od očajne tuge. Ţrtvovao svoj ţivot za princa, za njegovu majku, vašu majku i za vas. Kakva velika plemenitost. A vas je ~ 340 ~


sudbina odredila da bdijete nad prinčevim ţivotom, o čemu ovisi sreća naše domovine. -Toj ću sudbini sluţiti do smrti. -Dakle, ostajemo saveznici i prijatelji za princa i domovinu. Upamtite još ovo: rekla sam kralju da je Alfonso našao nas dvoje zajedno, a princ je došao nakon toga. Reče li Alfonso da je našao princa sa mnom, potvrdit ćete moje riječi? -Sto vi kaţete to je istina. -Ova je opreznost potrebna, zbog mene. Znam da kralj budno motri kome princ poklanja i najneznatniju paţnju. -Pouzdajte se u mene. -Pouzdala sam se u vas kad još nisam imala bjelodanih dokaza vaše vjernosti princu. Od danas moja vjera u vas nema granica. -Ni moja ţelja da izvršavam vaše naloge! Nije odgovorila. Začudio ju je pogled njegovih očiju, crnih i neprozirnih, kao duboki mrak u grobnici u kojoj je provela noć. -Princ dolazi- upozori ona i okrene se. Zaboravljajući sve drugo oko sebe, princ je ~ 341 ~


sada mislio samo O onom što se desilo Gordani. -Grozno je nedjelo počinio Alfonso prema vama u samostanu, Gordana. Damir je pohitao gore da mi sam dojavi što je bilo. -I to je spasilo njegov ţivot- reče ona. Zaboravite, dakle bol koju vam je zadala ova nesreća odabraviši drugu vama -dragu ţrtvu. Moram poći, visosti. Kralj vas očekuje. -Gordana, još jedno pitanje: zar niste čuli rogove kojima smo vas zvali i Damir i ja? Koliko smo vas dozivali. -To je već historija, visosti. -Meni je sadašnjost, Gordana! -Onda mi iskaţite svoju naklonost i pođite. Kralj nas odviše promatra. -Dobro, idem zbog vas, Gordana! Ali bio gdje mu drago, poslat ću vam Damira s porukom. -U redu, visosti, a sad: zahvalite se za svoj ţivot mrtvome i Damiru. -Ona pođe k vojvodi. -Pun boli promatrao je princ kako kraljevski ljudi nose onoga čije su grudi primile smrtni ubod mjesto njegovih, mlađih, poletnih. I ~ 342 ~


pobjeţe pred tim pogledom kralju koji je naređivao Orbanu: -Kad stigneš na Medvedgrad, najprije ispitaj je li Enrico razglasio prinčevu smrt. Ako nije, onda ne treba da se to priopći poslanicima i drugim našim gostima. Samo najavi kraljici i dodaj da je svim srcem očekujem na Griču. Neka dođe dolje čitav njen i moj dvor, osim gostiju, poslanika i posluge koja im je potrebna. Očajnički očekujem kraljicu, raskriljenim rukama. To reci do slovce. Kralj sjedne na konja, a dotle su mrtvoga na nosiljkama spletenim, od granja privezali na dva konja i krenuli na Grič.

~ 343 ~


"IMAM TE, KATILINA!'' -Zatvarajte sva vrata! Oklopnici, na pragove moje! Sve uši koje se pribliţe mojim vratima odsijecite! Kraljeva zapovijed grmi dvoranom poput lavlje rike u šumskoj guštari. Ĉim je stigao iz Medvednice u palaču, zatvori se s Varadijem u svoju radnu sobu i poluglasno gnjevno prozbori: -Kartaga! Moj sin njihova Kartaga. A oni su Rim, pravedni Rim koji ima pravo razarati gramzljivu Kartagu! Ĉekajte, ubojice! Rim sam ja, senat sam ja, i odmazda sam ja! Jest, Kartaga je pala, jer Kartaga su oni! Sva krv jurne u kraljevo lice. -Veličanstvo! Smirite se moli Varadi! Nesreća vas je mimoišla. -Udarac je pao! Udarac bodeţa uperen u grudi mojega sina, nasljednika mojeg prijestolja, pogodio je drugog. Ali udarac je pao, ja ću ga uzvratiti. I taj neće promašiti. Tako mi krune i ţivota, neće! Njegove široke i izbočene grudi, nalik na oklop, diţu se i spuštaju. Korača po sobi kao ~ 344 ~


da gazi po glavama neprijatelja. Sve se u njemu talasa, a misli mu jure pod naboranim čelom hitrinom razgorenih munja. Odjednom se nasmije, velike mu se usne nakrive i ruke uzdignu kao da nekoga hvata: -Imam te, Katilina! Varadijev pogled zadrţi se na njemu. -Veličanstvo, neka mi dopusti, ne shvaćam to. Mi znamo da je Katilina bio rimski građanin koji se urotio protiv svojeg grada, svoje drţave. -Jasno je- zlokobno se podsmjehuje kralj. -I da ga je konzul Ciceron raskrinkao... -Da, raskrinkao. -I dokazao mu urotu protiv drţave pisanim pločama i pečatima kojim je Katilina izdao Rim tuđinu. -Jest, jest, dokazima! -Ima li vaše veličanstvo dokaze takvoj uroti za Alfooza? -Alfonsa? Ne mislim njega! -Dakle, nekog drugog nazivlje veličanstvo Katilinom? ~ 345 ~


-Nekog drugog, tako je. -Uistinu, još manje razumijem -nastavi kancelar iznuđujući kraljevo priznanje dok mu je čitava unutrašnjost drhtala radosnom slutnjom da je to kraljica. Kralj je posegao u unutrašnji haljetak. Tišinom zašušte pergamene. Kancelarov pogled upio se u zamotak što ga je kralj izvukao ispod haljetka -Ĉujte me, Varadi, paţljivo. Upravo prije kraljičinog dolaska digli ste strahovitu optuţbu protiv nje da podrţava vezu s mojim urotnicima, s Banfijem i drugovima. -Jesam, veličanstvo. -Znači li to urota protiv moje drţave ili ne? -Da, samo dokazi!? -Dakle, evo! Tu je Katilina! Tu su dokazi. Nisu voskom ispisane ploče starog Rima niti rimska tinta koja se mogla oprati. To je papir pisan crnilom što upija. I baci na stol dva pisma. -Vaša optuţba, Varadi, obistinila se. Ĉitajte! Varadi uzme obje hartije i ogleda ih, a kralj razjasni: ~ 346 ~


-Ovu prvu uhvatio sam predvečer prije lova kad mi je pao u šake glasnik iz Budima. Toga čuva Radulo u zatvoru. Ovu drugu poslao je Enrico danas biskupu Oswaldu. I vi ste ga vidjeli. I njega čuva Radulo. Ĉitajući, Varadi je jedva prikrivao radost. Ovo otkriće smatrao je preokretom svega zla protiv kojeg se borio javno u lice kralju i tajno s prognanikom Ĉesmičkim. Kad je pročitao, pogleda u oči kralju: -Da, veličanstvo! Uhvatili ste svojeg Katilinu! Sad više ne strepim za sreću vašeg veličanstva i sigurnost našeg kraljevstva. -Sad ću ja sam progoniti Katilinu, istim oprezom kao Ciceron, ali ga neću kazniti istom kaznom. On je svojeg Katilinu dao pogubiti, ja ću svoga zarobiti, mučiti, igrati se s njim, kao što se jastreb igra s piletom. Ĉujte sada: Bakač i Filipec otišli su pred sina ferarskog vojvode i ne mogu nam biti od pomoći. -To bolje. -Zašto?

~ 347 ~


-Mislim da je uvijek bolje ako se velike tajne povjeravaju što manjem broju ljudi. -To nije loše. Dakle, čujte: zavjeru ću kazniti, a vi izvršite što naloţim. -Vjerujte, hoću! -Zaposjednite sve putove u Napulj. Još večeras. Nijedan glasnik ne smije ući na Kaptol ni na Grič da ga ne uhvatite. Nijedan glasnik ne smije ostaviti ovaj grad da ga ne pretraţite. Sve vijesti treba pohvatati. Sve, pa bile one od samog palatina, mojih rođaka, mojih najvjernijih! -Ovu sam odredbu teško čekao, veličanstvo! -Nadalje, sutra u zoru neka je čitav dvor opremljen za put. -Veličanstvo, malo je teško tako hitro, ali bit će spremno. -Ubijenog Đuru valja odmah poloţiti u lijes, čvrsto zabiti i poloţiti u istočnu kulu. Neka ga čuva jaka straţa. Nitko ne smije otvarati lijes ni onda kao bi to zatraţila kraljica. -Ne vjerujem da će je spopasti ta ţelja -Moj sin neka ostane za sve mrtav! Varadijev upitni pogled zuri u kralja. ~ 348 ~


-Odveo sam ga gore u zapadnu kulu. On je, dakle, mrtav. -Još ne mogu shvatiti što hoće veličanstvo s tom odredbom. Ţelim kraljicu maknuti s Griča. Odmah, a za to mi pruţa povod samo prinčeva smrt! Razumijete? -A kamo će princ Ivan? -On ostaje ovdje na gričkom dvoru nevidljiv. Da mu ne bude uskraćeno svako kretanje, moţe izlaziti noću u odori oklopnika. Zato će svi oklopnici nositi spuštene vizire. Princa će čuvati Hrvati: Lovro Iločki, Damir i Berislavić. Vi polazite sa mnom i s kraljicom u Višegrad. -Zašto ţelite onamo?

njezino

veličanstvo

povesti

-Jer Katilinu hoću dobiti u šake. Ĉujte i pazite sada što kaţem: čim uđemo u grad, hiljadu oklopnika, još više, dvije hiljade tajno će opkoliti Višegrad s kopna i s Dunava! Vi ste zapovjednik te opsade. -A vi, veličanstvo? -Kad svi uđu u Višegrad, ja ću se jednostavno izgubiti, ostati izvan grada. Saopćit ćete ~ 349 ~


kraljici da se otkrila zavjera protiv nje pa je morate čuvati. -Razumijete li? -Da, veličanstvo. -Ne ţelim da mi kasnije napuljski kralj štogod spočitne, a nikad se ne zna kada ću i gdje trebati njegovu sklonost. -Samo što kraljica neće vjerovati. -Odviše je pronicava, a da ne bi znala koliko je mrze u čitavom kraljevstvu. Svejedno, vjerovala ili ne, ona će biti opsjedana pod tom izlikom da nitko ne dozna kako je kralj Matija zatočio napuljsku princezu. Dakle, ona ima da bude zarobljena, odrezana od svojih saveznika, a mojih mađarskih neprijatelja. Međutim, danas, i sve dotle dok ne stignemo u Višegrad, ja sam bolima uništeni otac i njezin njeţni suprug! I ne sumnjam, niti što istraţujem. -To je stupica! -Tako je. Međutim, kad u Višegradu kraljici saopćite zašto je opsjedana, predat ćete opsadu u ruke Orbanu. U nj se mogu pouzdati kao i u vas. Tada me slijedite. Obojica idemo na Grič. Odavle ću vas poslati ~ 350 ~


s Lovrom Iločkim najbrţim putem u Milano da ondje zastupate princa na vjenčanju s Biancom, a dotle pripravljam ovdje staleţe da princa proglase prestolonasljednikom. -Hrvatski sabor to ţeli- poţuri se kancelar odvaţno spomenuti plan koji su skovali u remetskom samostanu, pa još dodaje: -Poznato mi je da je to vruća ţelja hrvatskog malog plemstva i građanstva. -Hvala vam, Varadi, na toj vijesti! I on ga uhvati za ruku. Gledajući svojeg kralja, preleti mu mozgom misao: -"Ova ista tvoja ruka ove bi me noći bila bacila u tamnicu da si mogao čuti tajni dogovor u Remetama. Kako se brzo lome niti kraljevih odluka koje upravljaju historijom. -Što još razmišljate? -O Alfonsu. Kad prijeđe prag ove palače, dovedite ga k meni. Dakle, sad idite. Ili, čekajte još! Obišao je sobu razmišljajući. Kod drugog zaokreta pogleda Varadija.

~ 351 ~


-Onaj tamo, mrtvi, ne moţe mi ništa reći, a ipak njegova prisutnost u mojem kraljevstvu govori... govori zagonetno! -Od tolikih događaja nisam još dospio da mislim o toj zagonetki. -Putem na Grič pokušavao sam riješiti. zašto je došao u ovu zemlju? što kaţete vi? -Veličanstvo drţi da je Đuro poslan da vidi princa. Moguće je njezina milost, njegova majka, u Napulju poţeljela saznati kako joj ţivi sin? -Bi li Đuro gospodaricu?

tako

lako

ostavljao

svoju

Kancelaru bude u prvoj polovici trenutka ledeno u duši, a već u narednoj polovici rastopi ledeni strah osjećaj trijumfa. Sve se, eto, promijenilo! Kraljica je skinuta s upliva i vlasti. Kraljica urotnica! Ona Katilina! I kancelar prihvati spremno kraljevu misao, to spremnije što kraljev glas i oči nisu pokazivale očekivani bijes kad je spominjao Đurinu gospodaricu. -Da, veličanstvo. Nije lako riješiti zagonetku Đurina povratka. ~ 352 ~


-Ferrante "nju" ne bi puštao iz svoje zemlje. Prema tome, mogla je samo uteći, unatoč golemoj zapreki! -Kaţu da majčino srce ne poznaje nikakvih zapreka. -Zadao sam kraljevsku riječ da se nikad neće vratiti- i tu kralj grubo podigne glas:- Tko bi pregazio kraljevu riječ, taj vrijeđa veličanstvo. -Veličanstvo ima pravo, pa očito zagonetku nismo riješili ispravno. Znam samo to da majka princa Ivana ne bi prešla preko vaše zadane riječi. -Kako je onda taj Đuro dospio ovamo? Njegov trag vodi me u sumnju -ponavlja Matija. -Sumnje su opravdane, a kad bi i imale najmanju sjenku mogućnosti razjašnjenja, čemu sada time mučiti svoju snagu kad ionako niste više vezani nikakvim obavezama prema Katilini! -Ali svojem ugledu pred svijetom i ugledu svojeg sina to sam duţan- naglasi oštro. Ne ţelim ljude podsjećati da budući kralj ima majku građanskog porijekla. ~ 353 ~


-Uzvišena gospođa sigurno ne bi nikad pruţila povoda da to sjećanje oţivi, niconda kad bi se pribliţila granicama vašeg Kraljevstva! -Ona za to nema sredstva, a kralj Ferrante nije lud da joj posudi zlatnu kočiju i napuni kesu dukatima! Ako se ona ipak pribliţila mojoj drţavi, onda bi je u tom samo mogli poduprijeti urotnici. Izdajice moje, izdajice kralja i kraljevstva. Razumijete li? Razumio je i osjetio da je ova stvar odviše opasna tema, jer je kraljevo mišljenje o tome ograđeno nerazrušivim zidom. I zato odluči da promijeni razgovor. To mu je brzo pošlo za rukom jer je pogledom na prozore odmah skrenuo kraljevu pozornost na ulicu. -što je? Kakva je buka vani? upita Matija. I obojica pođoše k prozoru što se otvara na Dverce. Svjetina se okuplja pred palačom, ţene plaču, a muški viču raspaljenim bijesom: -Ubojicu nam dajte! Ubojicu hoćemo! -Ubojica ostaje u mojoj osveti -tiho će kralj pa ode od prozora. -Veličanstvo, narod sve više grne. Tamo dolaze plemići iz, jučerašnjeg lova. Strahovito su zaprepaštena lica. ~ 354 ~


-To bolje po Ivana. Dignut će ga do neba kad doznaju da je ţiv. Uistinu, nema vjernijeg naroda od Hrvata. -Osjećaju dobrotu i plemenitost Ivanovu i zato su mu potpuno odani, rekao mi je jednom Ĉesmički. Ova opasna izjava nije ovog časa proizvela nikakav dojam. Ni bijes ni znak milosti. Varadi nije imao odvaţnosti da nastavi. Kraljeve misli okupljalo je nešto drugo, pa kancelar zatvori prozor. Kralj ga zaustavi nenadanim pitanjem: -Zašto se Nikola Brezovački tako dugo ne vraća s puta? -Da, dugo ga nema, bit će da su putovi loši. Ali, veličanstvo, hitim izvršiti vaše zapovijedi prekine kancelar nabačenu temu, pa iziđe. Kralj je ostao sam. Bacio se na stolicu, podupro laktove, ruke mu zahvatile bujnu kosu: -Nevjero! Nevjero! -šapću mu usne iskrivljene gorčinom. ***** Gore u kuli gričke palače naslonio se o zid Damir. Princ sjedi na stolici spuštene glave. ~ 355 ~


-Nikad Đuro ne bi došao na Grič da ga nije poslala moja majka. -I ja sam u to uvjeren potvrdi Damir. -Jedan ubod u njegova prsa bacio je u grob njezinu poruku. Za male stanke mladi se princ uznemireno digne. -Otkad sam na Griču, osjećao sam njenu blizinu. U tim zidovima, u ovim savskim poljanama, tamo u vršcima stabala i u tebi, Damire! Potresen ganućem, ovije ruke oko vrata svojeg dragog prijatelja. -Slutim da će se ova vrata otvoriti i pojaviti moja majka. Ona bi umrla za mene. I ti si umro za mene, ti si umro, makar je oštrica probola Đuru. On je spasio od smrti dvojicu: tebe i mene! Koliko u srcu imam zahvalnosti za tebe. -Zgriješio bih tebi i prijateljstvu da tvoju zahvalnost primim sam. Još je netko pridodao mojoj odanosti svoju. I rekao je: "Zadajte mi riječ da ćete spriječiti taj dvoboj po svaku cijenu!" - Tko? ~ 356 ~


- Drhtaj tvojeg glasa odaje tvoju slutnju... Gordana! Princ obujmi Damirova ramena i usklikne: -Gordana je tako govorila? -I pri tom sam joj u očima vidio strepnju za tvoj ţivot. -Veliki Boţe! Ona, dakle, ipak... -Ljubi te. -Ona ljubi mene! Mene! Ne, neću da kaţnjavam Alfonsa. On mi je otkrio preveliku sreću. Danas je veliki dan, najveći dan mojeg ţivota! Blago meni! Netko se uspinje stepenicama upozori Damir. Ušutjeli su. Netko oprezno zakuca. -Otvorite! -Kralj je.- Damir otvori vrata, pokloni se i izađe da ih ostavi same. Ĉim je on izašao, kraljeve ruke posegnuše za Ivanovom glavom i privinu je k sebi, ali nije rekao ništa. Princ iskoristi kraljevo ganuće: - Đuro me spasio smrti, oče! - Dobro, dobro. -Je li ga poslala moja majka? ~ 357 ~


-To zna samo on. -Oče moj, obećaj mi da ću vidjeti majku! -Kako da ti obećam što ne mogu ispuniti. Daleko je. -Zar nije ovdje? -Ne. Nije. Ne moţe biti, ali pusti to. Brige me more, velike brige. Trebam mira, sad je opet sve dobro. Bit će sve dobro! Sutra odlazimo, kraljica i ja svi! Zakuni mi se da nećeš izići iz dvora dok se ne vratimo. -Slušat ću, oče. -Goriš. Ţega je tu velika! -Kralj poloţi ruke na prinčevu glavu. Neka ti donesu svjeţe vode. Neka te posluţuju Radulo i Damir. Opet je sjeo kraj sina i ponovno ga upućivao kako se ima vladati i čekati dok se on ne vrati na Grič. Onda se Damir vratio noseći oklopničke odore i koplja. -Tako. Ovako moţeš sići u noći, a danju moţeš spavati. neću moći da se s tobom oprostim jer bi naslutili da se netko nalazi u kuli. Ne otvarajte nikome osim Radulu i ~ 358 ~


vojvodi Iločkome. Zbogom, sine! -Zagrli ga. Onda pođe vratima. Tu stane i okrene se: -Ne smetni s uma moje ţelje. Damir zabravi za kraljem vrata i šapne: -Ĉini mi se duboko je ganut. -Prvi put nije bio grub kad sam spomenuo majku. I zagrlio me kao nikad dosad. Danas je veliki dan. Duša mi se širi kao da se sprema primiti veliku sreću. -Već je donosim. Gordana te pozdravlja! Vrelom kretnjom zahvati Damirovu ruku: -Govorio si s njom? Sada? Dolje? -Dočekala me i zamolila neka ti isporučim njen pozdrav i molbu da ne ispituješ kralja o Đuri -Da ne ispitujem? Zašto to poručuje? -Rekla mi je ovako: "Ima pitanja koja bivaju optuţba." -Kome? -I ja sam tako pitao, a ona odgovori: "Gospodine Damire, Đurina smrt ne smije ugroziti sigurnost one kojoj je sluţio."

~ 359 ~


Princ s tolikom strašću skoči uvis da se pod njim stropoštala stolica. -Gordana zna! Ona zna! Damire, reci joj, na koljenima je molim samo za jednu riječ utjehe. Samo riječ gdje se nalazi moja majka. Znam da je blizu. Gordana će imati smilovanja sa mnom. -Upitat ću je.

~ 360 ~


GLUMA NA POZORNICI ŽIVOTA A dolje u dvoru uţurbano se spremaju za putovanje. Dvorski meštri Orban i Berislavić uzlaze i silaze stepenicama, nadgledaju i određuju. Varadi prolazi trijemom i očekuje kraljičin dolazak s Medvedgrada. Preko zidina dopire u dvorište vika gričkih građana što traţe ubojicu svojeg princa. Odjednom vani bude tiho. Varadi naćuli uši. Straţa s gradskih zidina zatrubi u znak da se kraljica pribliţava. Kancelar se poţuri trijemom, uđe u hodnik i otvori vrata kraljeve odaje. Nađe ga gdje sjedi uz stol nagnuvši glavu nad srebrni tanjurić s tučenim paprom. -Veličanstvo! Što radite?- usklikne Varadi. -Pravim suze! Tako rade moji glumci iza zastora kad treba da izađu pred nas zaplakani! I udišući ljutinu papra, kraljevim se nosom kliţu suze. -Njezino veličanstvo već je stiglo. -Ĉuo sam trublju. Buka građana je zanijemila. To je loš znak za Katilinu! Je li? ~ 361 ~


Šutnja ima orkanski urlik. Radulo, ovaj papar spremi u kesu, trebat će mi još mnogo suza do Višegrada, moj starče! Dvoranin otrči. Varadi pogleda kraljeve crvene oči, ali se povuče u pozadinu. -Vani se čulo Beatriceino uzdisanje. Kralj spusti glavu na stol i reče: -Predstava počinje! Na vrata koja je otvorio Orban uđe kraljica. Plavi joj šešir ne pokriva lice. U pozi skamenjenosti gleda ona kralja i vikne napola očajno: -Boţe! Zar je istina to, Matija? -Grozna istina! Izrekao je to klonuvši. Ona mu pritrča i ogrli ga. -Za ime Boţje, to je kao propast svijeta. Ne! Ne vjerujem! Ne mogu vjerovati da je Ivan... i pokrije lice jecajući. Varadi stoji stisnut o zid, zapanjen od njezina plača. Ona opet podigne glavu. Oči su joj pune suza. ~ 362 ~


-''Kao da i ona nosi sa sobom papar?" pomisli Varadi. Kralj joj okrene ţalosno lice. -Moj supruţe! -zajeca ona Njegove ruke obaviju se oko njezina struka. -Beatrice! Ne ostavljaj me! Nikad mi nisi bila potrebnija... -Ostajem uza te, moj nesretni supruţe. Zaklanjao je spuštenu glavu na njene grudi, a ona mu gladi kosu. Onda se opet otvore vrata. Vani su stajali kardinal Francesco, njegov brat Giovannni, Isabella, milanski poslanik Marcello i Galeotti. Upropaštena i blijeda utrči Isabella. -Beatrice, je li moguće da... on... -Isabella, sirota moja! Idi! Suspregni suze, neka nitko ne ulazi. Ni braća moja, nitko. Odviše je bola. Ţelimo biti sami -Mlada djevojka zadahtana plačem odlazi i zatvori vrata, a kraljica zalomi rukama. -Boţe, kakvu si mi nanio nesreću. Sad kad sam ga prigrlila kao majka, kad sam ga htjela učiniti muţem svoje sestre, sad si mi ga oteo! ~ 363 ~


Onda podvikne ogorčeno: -Varadi! Uhvatite Alfonsa. Taj nitkov platit će pa da je sto puta kardinalov nećak! Neka bude prokleti! -"Ova nosi sa sobom i riku topova" pomisli Varadi i pokloni se pitajući: -Ima li, veličanstvo, još kakav nalog? -Tko da još sada misli- odvrati jecajući. što da vam naloţim ? -Njegovo veličanstvo odredilo je da se sutra o podne krene s uzvišenim pokojnikom u Višegrad. -Što je kralj odredio, to je dobro. -Smijem li narediti da se oprema vašeg veličanstva spremi u sanduke? -Da, odredite -i pokrije lice rukama pa se spusti na stolac. -Beatrice moja! uzdigne kralj glavu, a lice mu je iskrivljeno očajem. -Budi jaka barem ti! Idi! Određuj neka je za sutra sve spremno. U Višegradu ćemo ga poloţiti na počinak, a krivcu suditi! -Neka mu se sudi kao zločincu! -klikne ona. ~ 364 ~


-Zasluţuje to. Idi, Beatrice, uzmi u svoje jake ruke sve. Zapovijedaj, određuj, ja ne mogu! Varadi neka svrši započeta pisma. Idi, sve prepuštam tebi. -Opet ga zagrli, pa onda plačući napusti sobu. Varadi stoji uza zid i ne usudi se maknuti. Kralj se obazre k njemu. -Dakle, tko je od nas dvoje bolji glumac? -To se zbilja ne da prosuditi veličanstvo! -Svakako kao glumac pobrao bih više pljeska nego kao kralj. A što kaţete, nije li to divna zamka? Odmah je pristala na put u Višegrad. -Sad već ţeli blizinu svojih saveznika. -Vrlo dobro. Još treba da glumim do Višegrada. Dotle moram vraški da se izmučim. Danas moram izdrţati sve do noći. -Sunce već ide na zapad. -Recite stolniku neka se prostre večera za svu kraljičinu pratnju i sve njene rođake. Moji gosti, moja pratnja neka jedu posebno. Neću da se cerim pred mojim prijateljima. Lovri i vama treba dati kriomice večeru u vašoj sobi. Pred njima ne biste smjeli u toj ţalosti ni ~ 365 ~


dotaći jela, a da ne posumnjaju u vašu odanost prema meni. -A milanski poslanik? Vidio sam ga čas prije u hodniku. . -Taj nam nije trebao ovdje. Sad moram s njim govoriti, Primiti njegovu sućut i još ga moljakati da ne šalje vijesti u Milano dok mu ne dadem svoje pismo. -Grof Marcello posjeduje venecijsku lukavost Stoga mu ne recite ništa, veličanstvo. Neka šalje slobodno vijesti u Milano. Njegov glasnik neće ostaviti Grič, zato sam se dobro pobrinuo. -Ako mi jamčite, onda neka je na vašu. Dakle, kod večere samo kraljičini ljudi. To će biti krasne karmine. Neka nikoga ne puštaju k meni, osim moje mile ţene. Neću da svoju glumačku vještinu trošim bilo za koga. Kancelar izađe. Kralj se zaključa u svoju sobu. A Beatrice je prošla hodnicima, dvoranama, trijemovima, neka svi vide njene zaplakane oči. Njeno mramorno čelo ne pokazuje nijednog napora, samo su joj obrve nabrane. Stupa dostojanstveno, polako.

~ 366 ~


Ljudima se čini da se preko lešine uspinje na vrhunac. Svi dvorani, njena braća i milanski poslanik, gledaju njenu bol i šute povučeni, nepomični. Kad je ušla u svoju udaju, briše suze i dade pozvati brata Francesca. Ušao je i stao pred njom, delikatan u drţanju i u šutnji. On da ga tiho upite: -Jesi li ti znao, Francesco? - Što to misliš, sestro? . .. -Da se Alfonso bije s Ivanom? " - Nisam znao. - Skidajući svoje visoke rukavice, odbaci ih: - Strašna glupost! -Da je Ivan pao? -Moţda i to. -Ţališ? začudi se kardinal upiljivši u nju značajan pogled. -Vidio si kako su nas dočekali grički građani na ulici, čak i plemići. U svakom njihovom pogledu, leţi optuţba. - A u kraljevu? ~ 367 ~


- Neiskazano pouzdanje i ljubav. - Onda, čega se bojiš? Mramorno bijelo lice izbrisalo je svaki trag tuge.Pogledom istraţuje crnoputo lice svojeg brata: -Imam li se uopće čega bojati? -Sama si naglasila sumnju ovih ljudi. -Francesco, treba da smo nacistu: kakve su tvoje veze s Alfonsovim činom? -Sestro, ovo pitanje nema opravdanja. -Moţda ipak. Jednom sam ti govorila o svojoj osnovi s ovim kraljevstvom. Kad si me opomenuo da diplomacijom neću maknuti Ivana i ostvariti svoje napuljske osnove, onda sam ti rekla: Radi što drţiš da je najbolje!" Samo ţelim znati: je li dosadašnji događaj posljedica mojih riječi? -Uistinu, Beatrice, ne shvaćam tvoju zabrinutost. Ti ništa ne znaš niti si znala. Princ je izazvao Alfonsa na dvoboj i pao je u borbi. -Onda je sve dobro: samo sam to htjela čuti! Gdje je Alfonso? ~ 368 ~


-Ne znam. - Dala sam nalog neka ga uhite. Isporuči mu da je to samo naoko. Sutra putujemo u Višegrad. Ja ću već od kralja ishoditi da ga odmah puste na slobodu. Moram naoko da ga proklinjem i kaznim, baš ja! A sad treba da idete kralju. -Zašto nas nisi pustila unići odmah? -Da iskušam je li kraljeva prijaznost prema meni samo zbog vaše prisutnosti. No, kad smo ostali nasamu, bio je sav predan meni. Ĉak mi je prepustio sve odredbe, svu vlasti. Znat ću je iskoristiti! Giovannnu reci neka se kralju baci pred noge, neka se ne miče od njega i neka plače. Razumiješ? Isabella će ionako plakati. -Lijevat će suze kao iz prelomljenog oblaka. -Francesco! Ovo je kraljevstvo naše! I oni se zagrle. Francesco je njeţno poljubi. Ona se ipak brzo ispravi iz zagrljaja: -Još me nešto uznemiruje. Grof Marcello čudno je zamišljen, promatra me neobično, kao da nešto sumnjiči. -Opazio sam i ja... ~ 369 ~


-Pošalji mi ga. Vrlo je vaţno kakve će vijesti poslati. Naši neprijatelji u Milanu su na sumnjama. -Odmah ću dovesti Marcella. Beatrice pođe k zrcalu. Otare s lica rumenilo i naliči ga bjelilom. Pod oči metne tamne boje. Komorkinja donese dugi rubac od crnih čipaka. Njime pokrije svoju kestenjastu kosu i spusti nešto crnih čipaka na mramorno bijelo čelo, samo toliko da se ne dotiču obrva. I onda se zagleda u zrcalo istraţujući izraţaj svojeg lica. Umirena i zadovoljna sjedne u naslonjač. -Ĉekala je. Ispred vrata čula je bratov glas: -Smije li ući grof Marcello? Tihim glasom je odgovorila. Grof Marcello uđe sam. Neka znatiţeljnost lebdi mu na licu. I drţanje mu je povučeno, plaho, nesigurno. Gledajući Beatricu, blijedu s tamnim podočnjacima, crnim čipkama na blijedom čelu, zastao je pred njenom tugujućom ljepotom, ţalosnim je pogledom zaokruţila njegovu pojavu: -Marcello!

~ 370 ~


Protrnuo je od vlastitog imena što s njenih usana zvuči gotovo moleći. I prišao je bliţe. -Kraljice moja! -Strašan udarac. Odviše strašan, za mene dvostruko koban. -Za vaše veličanstvo? U njegovu upitu bilo je mnogo nehotično priznate sumnje. -Pristupite bliţe! Dršćući stao je posvema uz njen naslonjač. A ona je spustila oči k, zemlji i započela turobnim glasom: -Onu večer, vi znate, kad nas je kralj tako nesretno zatekao u grimiznoj dvorani, razotkrila sam vam svoju dušu. Priznala sam da moj ţivot ovisi o razvrgnuću prinčeve vjeridbe s Biancom. Je li bilo tako? -Da, veličanstvo- odgovori on plaho. -Tada ste me pitali: zašto moj ţivot ovisi o razvrgnuću ove vjeridbe? Nisam vam htjela priznati, a sad vas pitam: slutite li zašto sam strepila zbog te vjeridbe? -Ne veličanstvo. ~ 371 ~


-Zbog princa! Da, zbog njega! A znate zašto sam princa počela ljubiti kao sina? Ni to ne znam, veličanstvo... -Jer mi je pristupio kao rođenoj majci, bacio se preda me na koljena i zaklinjao neka sklonem kralja da mu dade doñu Isabelu. Poslanikove lice se vedri, sumnje se kolebaju. -Da, učinio je to prije nego što se dao na put u ovaj grad. Njih dvoje, princ i Isabella, zakleli su se: ili će biti svoji, ili polaze zajedno u smrt Da, da, moj Marcello! Strepila sam od pomisli da kralja zateče strahoviti udarac, da mu sin sam digne ruku na svoj ţivot! Ali neću da se činim boljom nego što jesam. Strepila sam isto tako, moţda i više, za Isabellu, svoju polusestru. Vi znate kako se naša aragonska dinastija u svoj obitelji iskreno ljubi. Umrla bih da je Isabella bila ţrtva ljubavi. Zato sam ţeljela da se vjeridba razori. Njen glas zvuči poput tugaljive pjesme i uvlači mu se u dušu kao sunčana zraka u tmini, raspršujući tajnu sumnju što ga je zaokupljala od časa kad je saznao za nenadanu prinčevu smrt -Shvaćate li sada, Marcello, kakva je nesreća za mene ovaj grozni događaj? U ~ 372 ~


prvom času sam mislila da je počinio samoubojstvo, ali odmah su mi rekli istinu. Osjećam ţelju da Alfonsa maknem. Razbio je sreću moje Isabelle. Razorio moju nadu da ću u princu, kad uzme Isabellu, posjedovati dragog sina. Shvaćate li to, Marcello? -Kraljice moja, nitko ne shvaća kao ja, ali vi to morate objasniti čitavom svijetu. Svima, neka istina potamni sumnju izreče on svim ţarom svoje ţelje da je zaštiti. -Tako? Sumnje? Kakve sumnje? i pogleda ga namještenim iznenađenjem. Prestrašen zbog svojih riječi, smetenim pogledom traţio je čime da izbriše učinak svojeg nepaţljivog otkrića. -Kraljice moja, ima ljudi koji misle da vam je drago što je princa zadesila takva nesreća, ali tu sumnju valja izbrisati. -Dakle, moji neprijatelji pronašli su neku sumnju? Hvala vam! Ja ću danas kralju otkriti nesretnu ljubav njegova sina i moju veliku brigu da ga spasim samoubojstva i usrećim njega i moju Isabellu. A sada, Marcello, moramo se rastati.

~ 373 ~


-Dakle, sni vašeg roba leţe s princom na odru? -Još i vas da izgubim? -upita ona naglaskom koji je u njemu budio nade. -Kraljice! Ĉekam još uvijek i čekat ću... -I doći ćete kad vas ja zovnem? To pitanje baci ga na koljena. Zaboravio je na smrt, na sebe i dvor i sloţi se pred njom kao rob na galijama pa strasnim usnama upije put njene bijele ruke. -Suspregnite se, štedite me! Jedini prijatelju moj, upozori ga tiho pa brzo ustane šapćući mu: -Svojim ću neprijateljima još danas baciti oruţje. Neka saznaju istinu. Tu zastane, pa zabrinuto pogleda poslanika. -Istinu će saznati moji prijatelji ovdje. Ali oni tamo? Oko Napulja? U Milanu me ne vole. Tamo će me obasuti najcrnijim objedama. Moţda će pričati i to da sam zaplesala na glas prinčeve smrti. -Ne! usklikne Marcello svim ţarom. Njima ću ja reći istinu. Rob će braniti svoju kraljicu do zadnjeg daha! Izvijestit ću u Milanu sve što ~ 374 ~


ste mi rekli, i svi poslanici neka iz mojih usta saznaju istinu. Izbrisat ću iz njihova mozga sumnjičave misli. Osjetivši da je pobijedila, nadari ga toplim pogledom i još toplijim riječima: -Sad vidim da me uistinu ljubite. Koraknuo je prema njoj raširivši nehotice ruke, ali ga ona zadrţi kretnjom i tihim povikom: -Oprez, Marcello!- On se povuče. -Smirite se. Naš ćas će doći, Marcello, do viđenja! -I skupivši skutove svoje tamne haljine, ona brzo izađe u pokrajnju sobu. Poslanik poravna kosu. Obriše znoj sa čela i poţuri se iz sobe što je sva mirisala jakim mirisom ljubica. Gotovo je istrčao na trijem. Tu ga dočeka njegov mlađi nećak Strozzi. Marcello ga uhvati ispod ruke i povede u dvorište. -Ona je nevina. Svi je sumnjiče. Gotovo i ja, ali ona nije kriva prinčevoj smrti. Obratno. Nikoga Alfonso nije toliko zavio u crno kao njenu boţansku glavu. Da si je vidio: prava boţica tuge. U onoj crnini i tuzi ispjevao bi besmrtne sonete. ~ 375 ~


-Poštenja mi, ujače, nisam slutio da je ljubav tako strahovito ludilo, ali kad vas ugledam, sve me strah, -Ludilo? Moţda imaš pravo. Ljubav je ludilo, inače muţ ne bi mogao da počini ovo, pa i najgore. - Najgore? začudi se mladić. Načas uskrsne u dnu duše mladog poslanika griţnja savjesti zbog njegovih čina kojima je izdao svojeg milanskog vladara radeći protiv prinčeve ţenidbe. Ali ubrzo zanijemi njegova savjest od zvukova njenih riječi i topline njezina pogleda što ih je ponio iz kraljičine odaje. -Sad je sve riješila smrt. Pa ipak, šteta je za mladićev ţivot! šteta je najviše zbog kraljice i njenih osnova. -Vi ste danas ovdje jedini čovjek koji ne okrivljuje Beatricu. Vjerujte, kad za ovu smrt dozna ovo kraljevstvo i sva Italija, neće biti čovjeka koji nju neće smatrati nevidljivim ubicom. -Ne moţe! Ne smije! Dođi! Odmah ću otposlati u Milano svojeg glasnika da tamo zatrubi ~ 376 ~


čitavom svijetu svu istinu. Dođi, pisat ćeš izvještaj. Kazivat ću ti u pero. Po dvorištu su pale sjene predvečerja. S kule na Dvercu tugaljivo romore zvukovi malog zvona. -I noć se zavukla u kraljevsku odaju i u kraljevo srce. Tmine mu je trebalo, potpune tmine da sakrije osvetu kojom je siktalo čitavo njegovo biće. Osvetu, odmazdu za onaj jedan jedini čas kad su mu donijeli vijest o smrti sina i kad je morao gledati razvaline svih svojih snova. I tek sad razabire kako bi bio jadan, bespomoćan i goloruk da sada ne leţi tamo u lijesu onaj koji je primio udarac namijenjen njegovu sinu. A sve to skrivala je ona. Dakle, u tom je bila skrivena ta njena nagla promjena prema Ivanu, njena nova ljubav tako vješto hinjena. Kako je one večeri zelenu palmu stavila na svoje mramorno poprsje. Jednom je rukom drţala palmu, a drugom je skrivala bodeţ. I sve tako dobro uvjerljivo prikazano. Htjela je sinu mojem biti majka! A meni! Zar je bio laţan svaki dodir njenih bijelih oblih lakata što ih je savijala oko mojeg vrata? Zašto to? ~ 377 ~


Zar laţ? Laţ za krunu? Zar uistinu nisam bio toj ţeni ništa drugo nego kralj čiju je vlast ljubila? A muţ? što je bio muţ? Nosilac krune čiji je sjaj hvatala svojim mramornim ramenima, pod čiji je sjaj sklanjala svoju lijepu glavu. Ima li srca u toj mramornoj ţeni? Što sam ja bio njoj? Zašto se danas to pitam, zašto tek danas?" Odgovora nije našao, nije htio da ga traţi ili nije mogao jer je opet gledao sliku blijedog lovca s crnom viješću. -Kakav bi bio jadnik da sam ostao bez nasljednika? Zašto ona hoće da nema nasljednika? Ĉemu se bori protiv njega? Zašto ga ona ţeli skinuti s prijestolja? Zar zato što se ona nada dati nasljednika? Zar bi to moglo biti moguće nakon deset godina braka? I zar je potrebno da ga makne iz ţivota ako bi njezine nade bile oţivotvorene? Skriva li se tu nešto drugo? I na to kralj sebi ne moţe odgovoriti. -"Kartaga mora pasti! Kartaga je pala!... Nije!" –usklikne poluglasno. I pokriven crnom tminom prepusti se rasplamsalim osvetničkim namjerama. Slaţe ~ 378 ~


ih, sređuje jednu do druge, spaja i gradi. Tiho kucanje na vratima prene ga: -Tko je? -Radulo! -starac unese svijeću. -Tmine mi treba, a ne svijetla! -Veličanstvo, vrijeme je večeri. Kraljica vas moli da okrijepite. -Jesu li već svi na okupu? -U blagovaonci čekaju i plaču. -Platit će mi svoju himbenu ţalost! Slušaj: zapovjedi da kuhar nikome od njih ne dade ništa okusiti u njihove sobe, a sve što ostane kod stola neka se smjesta razdijeli četama. Princu i Damiru odnesi jelo u kulu, a meni spremi krišom u moju spavaću sobu pečenja, kolača i vina. U takvoj ţalosti ne smijemo jesti kod stola. I pazi: kad unesu posljednje jelo, dođi i zovni me. Reci da je stigao Alfonso. Ovo ime spriječit će kraljicu da me prati. Sada moj papar! Eh, zapaprit ću ja njima. Kad je ušao u obiteljsku blagovaonicu, kraljica je sjedila u crnini. Francesco i ~ 379 ~


Giovannni stoje uz njen naslonjač i tješe je. Pogledavši je, kralj pomisli: -"Moji glumci morali bi zavidjeti na tom slikovitom prizoru." I onda pristupi bliţe kraljici i pogleda je očima koje je ljutost papra napunila suzama. Mlađahni Giovannni baci se pred njegove noge, obujmi ih i zarida: -Mili moj poočime! -"Prokleto štene!" pomisli kralj dok je mladića njeţno pridizao i glasno primijetio: -Sinko, tvoje dobro srce moja je utjeha. Milanski poslanik priđe bliţe kralju i duboko se pokloni: -Nemam riječi, veličanstvo, koje bi mogle prikazati moju ţalost. -Još nisam priseban da bih mogao govoriti s vama, poslaniče -promuca kralj i nastavi svoj put k Beatrici. Ustala je i prislonila glavu na njegove grudi: -Umrla bih rado da mogu njega oţivjeti. -Tek sada prepoznajem tvoju dušu, Beatrice reče on tiho. ~ 380 ~


-Svi ostali kraljičini dvorani stoje u pozadini, na čelu im grof Enrico. Isabella je prva iza kraljice. Nabuhla je od plača i samo mu se poklonila. Ostale kraljičine rođakinje šute i obaraju oči kao da se boje da bi kralj mogao zaviriti u njihove zjenice i procvati radost. Dvorski meštar dade znak dvoraninu stolniku da unesu večeru. Malo zatim svi su šuteći sjeli oko stola. Gledaju u tanjure. Lica su im poprimila ţalosni izraţaj. Enrico je najdublje pognuo glavu da sakrije trzanje usana i radosni plamen očiju. -Dvorani i sluge nose jelo. Kralj stavi na tanjur svoj dio. Drugi slijede. Nitko ne dira zalogaj, čekaju da počne kralj, a mirisna ih jarebica dozivlje. Svi su nepomični, samo ispod oka pogledavaju kralja kad će uzeti viljušku. Šutnja i tišina. Jelo divno miriše, draţi ljude što su stigli s Medvedgrada izgladnjeli. Svijeće s lustera obasjavaju tuţna lica i sagnute glave. Matija sjedi nepomičan, ne dotiče se jela, a oni drugi čekaju. Ĉekaju... -Molim te, kralju- šapne mu kraljica samo malo uzmi okrepe. ~ 381 ~


-Oh, Beatrice, zar bih u ţalosti mogao osjetiti glad? Ne! Ne mogu. Bol ušutkava sve tjelesne ţelje. -Znam, ipak uzmi za volju nas koji te ljubimo i strepimo za tebe. -Ljubljena moja, ţalost je prevelika da bih mogao okusiti i mrvicu jela ili kap pića i obje ruke digne na lice, pa ostane miran i nepomičan. -"Nadate se, lupeţi, da ću vam dati jela! Gladovat ćete, urotnici, do Višegrada!" Onda kralj pogleda ostale, radostan u duši nad inkvizicijom gladi kojoj je podvrgnuo kraljicu, njene rođake i dvorane. A pogledi dvorana kradu se očajnim izraţajem prema Beatrici, Francesco i Enrico u teškoj su muci, jedva prikrivaju glad. Mladi Giovannni neprestano liţe pune usne, kraljičine rođakinje kašljucaju i naslanjaju svoje glave o ruke. U očima im dršće pitanje: zar će nas ostaviti gladne? Jedina je Isabella ravnodušna prema jelu i prema Enricu iz čijih je očiju katkad osine po koja strelica. Grof Marcello gleda svoju

~ 382 ~


oboţavanu Beatricu, a njegov nećak pod stolom piše neku pjesmu u koţnu biljeţnicu. -Kraljica umije najbolje da tragovima bola prikrije glad. Šutnja i mir sve su neprijatniji. Kralj spusti ruke da padnu i dade znak da uzmu ispred njega jelo. Učinivši se da nikoga ne vidi, ponovo pokrije lice rukama. I nose druga jela, pa nude kraljicu, kralja, dvorane. Ponadali su se da će ovo drugo jelo ovladati kraljevu ţalost, ali on ga se ne dotiče, a oni ne smiju jer je takav propis dvora. Dvorani opet uzimaju ispred očajnih gladnih Napuljaca pune tanjure i donose novo jelo. Uzalud kraljica zaklinje svojeg bračnog druga da bar nešto okusi kako bi omogućila sebi i svojim ljudima da večeraju. Sve uzbuđenije pogledavaju u kraljevu ruku koja neće da se lati viljuške, makar kraljica stalno moli i za klinje! -Vidiš, Beatrice- odvrati kralj- ove ovdje oko stola. Ni oni ne mogu ništa okusiti od ţalosti, pa kako bih ja mogao biti gladan! Ta vidiš: ni ti ne moţeš ništa okusiti! Ne! Ne! Nisam kadar- brani se i daje znak svom dvoraninu: ~ 383 ~


-Nosite! Vidite da nitko ne moţe jesti! Sva su srca ispunjena tugom. Nosite! Ne moţemo podnositi ni pogleda na jelo. Nosite! Kao da ih je polio hladnom vodom. Svi su se zgurili. Kralj ustane. Večera je svršena, a da je uopće nije bilo. Sluge nose zdjele i tanjure, a gladna kraljičina braća i dvorani sagibaju poglede da vide mirisno jelo koje im se odnosi ispred očiju. Enrico se nestrpljivo pokloni kraljici: -Vaše veličanstvo, ima li kakav nalog za mene? -Da sutra u zoru bude sve spremno za put! -Već su sanduci natovareni u dvorištuodvraća on pa ostavlja dvoranu praćen kraljevim zlobnim mislima. -"Nada se, lupeţ, da će vani dobiti jela! Gladovat ćeš kao i svi ostali!" Enrica je gonila ţelja da nađe zalogaj. I pohiti trijemom. Trijumfirao je potpuno svjestan da će sada Isabella, izgubivši nadu u princa, opet biti njegova Kad je naloţio sluzi da mu donesu jela, ovaj mu odgovori da je sve razdijeljeno četama. Kunući, uputi se u svoju odaju. Međutim, kralj je stao k prozoru blagovaonice, ~ 384 ~


udisao svjeţ večernji zrak i prisluškivao tihe primjedbe kraljice i onih iza njega. U to se javi Radulo i navijesti da je stigao Alfonso. Sad se Matija obazre: -Beatrice, oprosti što te ostavljam, Alfonso je stigao! -Budi neumoljiv, Matija! Sve kazne ovoga svijeta nisu dovoljne za toga zločinca odgovori kraljica. Marcello je pratio njenu lijepu pojavu i upijao u sebe dostojanstvene kretnje njenog stasa. Toliko se zaboravio da ga je njegov nećak lako gurnuo dok se kraljica opraštala s Matijom i upitala: -Smijem li doći kasnije? Ţelim s tobom govoriti! -Tvoja blizina mi je sve na svijetu! -odvrati on i pogledavši je ţalosno i njeţno polagano izađe iz blagovaonice pa onda pohiti prema odajama. A kad nije bilo nikoga gotovo utrči u svoju spavaću sobu. -Jesti, Radulo! Od ţelje za mirisnim pečenjem na stolu gotovo mi se smučilo!

~ 385 ~


Dvoranin zaključa spavaću sobu, otkrije zdjele s pečenjem i kolačima i zlatni vrč s vinom. Kralj posegne za kopunovim batkom i zagrize: -Naši velikaši u Budimu kaţu da gladi ne treba viljuška. Sad se uistinu i meni čini tako! Neki opet tvrde da su ljudi bili zdraviji kad su jeli prstima jer su mogli više pojesti -i pri tom se grohotom nasmije. -Da ti je bilo, Radulo, vidjeti napuljsku čeljad! Da ti je bilo čuti kako su im ţeluci svirali! Mnogo glasnije od mojih glazbenika. Enricov je ţeludac predvodio melodiju! Nosnice su mu drhtale kao u gladnog psa. A Giovannni je izgledao kao mladi ris svezan pred volovskom butinom! Ĉekajte, gladna čeljad! Ispostit ću vas ja! Tako mi krune, do Višegrada nitko neće jesti, makar popadali svi napola mrtvi! Bit će to gladne karmine. Onda popije polovicu vrča, pa opet stade jesti, ali začas se zabrinuto zaustavi. -Jesi li princu odnio večeru, Radulo? Evo je ovdje. Ĉekao sam vaše veličanstvo. Sad ću je ponijeti.

~ 386 ~


-Pozdravi mi sina i pitaj ga ţeli li još štogod. A gdje je Varadi? -Otišao je gore. On, vojvoda Iločki i Berislavić da tamo kriomice večeraju. -Kao i tvoj kralj! Eto, hranim se kao kuharev šegrt kad uspije nešto ukrasti. A što govore dvorani? -Kunu ubojicu i strahovito plaču za princem. -Dobro je to. Ovako ćemo barem vidjeti tko je moj pravi prijatelj. -Veličanstvo, i neprijatelji plaču. -Raspoznajem ja prave suze od paprenih. -Ali naši su jako zaprepašteni zbog toga što je veličanstvo pozvalo k svojem stolu samo kraljičine dvoranke. -Kad bi ih oni vidjeli kako cvile. -Da, veličanstvo, ali naši misle- nastavi Radulo -da će odsad biti napuljska vlast još jača nego što je bila. -Kako napuljska? Uvijek je bila moja vlast i ostat će! -Uvijek nije baš bila vaša.

~ 387 ~


-Gle ti drznika kako pogani svojeg kralja! Zapravo nemaš krivo, Radulo. Ja sam uistinu tek danas stupio na prijestolje. -Samo da veličanstvo ne bi opet sišlo. Za to je vrijeme kralj upravo prao ruke. -Pazi da ti ne bacim ovu zdjelu u glavu. Kad sam ja silazio sa svojeg prijestolja? -Moţda baš niste silazili, nego onako, mimoilazili kad je uz vas koračalo njezino veličanstvo. -Odsad će koračati uza me samo princ! Kralj se vrati u svoju radnu sobu i sjedne u naslonjač. Bilo mu je lagodno, jer se osjetio jakim. Otkrio je zamke što su mu navalili na njegove putove, preskočio ih spretno, uklonio i sad će uzeti u ţeljezne ruke uzde i brzim gasom juriti k svojem cilju. Da, ništa ga više ne moţe zaskočiti na tom putu što nije predvidio i unaprijed onemogućio. To ga smiruje. Kraljica će biti prisiljena da planduje po raskošnim visećim vrtovima Višegrada, otrgnuta od svojih pristaša u Ugarskoj i od Napulja a on će provesti vjenčanje, sazivati sabore i svojem prijestolju sačuvati ~ 388 ~


nasljednika. Jasni plan daje mu toliku snagu da je odagnao nemirna pitanja supruga i ostao samo na liniji kralja koji ima pred sobom uspjeh svojeg cilja. Uzeo je iza pojasa kesicu s paprom da mu bude pri ruci i stavio je u haljetak. Jedva to učini kad uđe u odaju ljepušan paţ otprilike četrnaest godina. Lice mu je crveno od plača, kestenjasta kosa raskuštrana. Zablenuo se u kralja, očito začuđen od njegove vedrosti. To Matija odmah opazi i duboko uzdahne: -Moj Stjepko! Teška nas bije nesreća. Ti moţeš plakati! Svi plaču. Samo ja nemam suza da sebi olakšam! A što si došao? -Veličanstvo, vani je neka ţena. -Neka ide do đavola. Ne primam nikakvih saţalnica ni od koga. Neću da vidim ljude! No, što čekaš! Otpošalji je! -Već sam htio, ali je rekla da ima nešto saopćiti kralju o današnjoj nesreći -i dječak zajeca. -O nesreći? Dakle, još ima nešto što ne znam! Razmišljao je: Kako izgleda ta ţena?

~ 389 ~


-Visoka je, u crnini, lica pokrivenog gustom crnom koprenom. -Tako! Pa reci neka uđe. Paţ je odlazio gotovo posrćući u boli za svojim mladim gospodarem. Zamišljeno gleda kralj za dječakom. "Tu se nešto krije, još nešto o čemu ne slutim. Ţene uvijek više saznaju! Dakle, novo otkriće? Vidjet ćemo" -reče sam sebi poluglasno. Gotovo Ljubopitno okrene glavu vratima iščekujući neku vijest koja ga stade draţiti. Da nije uistinu vaţno što mu ima saopćiti ne bi se usudila doći ravno u palaču, izravno k njemu. Napetom znatiţeljom podigne kralj glavu i oči k unišloj ţeni. Lice mu odraţava iščekivanje nečega što će mu razgrnuti neku tajnu i pruţiti mu dublji pogled iza zidina urotnika. Ţena pritvori vrata i ostane stojeći nešto podalje, vrlo se smjerno pokloni malim nesigurnim nagibom. Duga nabrana crna haljina nešto je preširoka za njeţno tijelo. Ostala je u tom poloţaju čekajući kraljevu dozvolu da govori. Zaokruţio je njenu tamnu pojavu. Mirna je i gotovo ukočena. Ĉudna neprijatnost obuzimlje kralja od te nepomičnosti. Neizdrţiva šutnja zalije kralja ~ 390 ~


ljutinom. Njegovim licem preleti mrka sjena, a glas mu je strog, gotovo uvrijeđen: -Prije nego zapitam što ţelite reći sklonite veo! Kralj ne govori s onima koji mu ne pokazuju svoje lice. Njeţno se tijelo uspravlja. Tanke bijele ruke diţu se k crnoj kopreni. On skrsti ruke na prsima i sa zanimanjem prati njene kretnje. Suštanje širokih rukava ispunja dvoranu i raspiruje razdraţenost kraljevu. Veo se pomakne s lica. Kraljeve ruke padnu kao obamrle, zjenica mu zatritra... Skoči sa stolice kao da se u nj zabola smrtna oštrica. Obrazi mu problijede, usne se ukočiše. Crni klobuk s udovičkim šiljcima i dugim crnim velom uokruţuje blijedo sitno lice, puno patnje i blagosti. Velike plave oči prestravljenim očajem upravljene su u kralja. -Ti!- izmakne se njegovim usnama. Nešto kao nada bljesne prozirnom puti ţene i modrilom očiju. Tanke ruke sklope se u molitvu, usne dršću i ne mogu potisnuti riječ što se upire o njih. Brzo disanje crninom razasutih grudi odaje zagušeno jecanje. ~ 391 ~


Stisnuta strahom i jadom sad će kriknuti i zaridati. Od straha pred tom provalom začas se kralj snađe.Sjene mu padoše na svjetlucave oči i siplju bjesnilo: -Vi se usuđujete doći ovamo? Od tog ledenog upita zatrepti joj tijelo. Na plave se oči spuštaju tamne trepavice na čijim vršcima dršću krupne suze. Usne trepću, preko njih prelazi glas, tihi, mekani kao dah umornog lahora. -Veličanstvo, nikad ne bih došla, ali majka mora vidjeti svoje mrtvo dijete! Matija dodirne sljepoočicu. Osjetio je udarac kao od metka. Krv mu zašumi u glavi. Da se sabere pođe po sobi traţeći čime i kako da odbije ovaj udarac, da ga odvali od sebe, da se oslobodi! Prisutnost ove ţene stavlja ga u isto uzbuđenje kao pred podne crna vijest o sinovljevoj smrti. Ţenu osjeća kao prolom, kao vihor koji ga zahvaća i kotrlja u raspuknuti jaz. Dršćućim bjesnilom ide prema njoj i hrapavim šapatom zavitla nad njom svoj gnjev: -Idite! Idite! Smjesta! ~ 392 ~


Ova grubost nije postigla što je očekivao. Ţena se nije plaho povukla i pošla. Naprotiv. Ona pristupi bliţe nepoznatom smjelošću. Majčino pravo u času očaja pokornu ţenu učini buntovnikom. -Ni prosjakinji, ni zločinki ne bi se uskratilo da vidi mrtvog sina! Ja moram vidjeti svog sina! Pogled joj traţi, očekuje, izazivlje. -"Sto je to? Zar je to ona? Ili se koja druga posluţila njenim obličjem? Ona koja je uvijek i svagda bila samo jedan odgovor: "Kako ţeli vaše veličanstvo!" Ta tvrdoglavost sada ga ponuka da bude još grublji: -Gospođo! Vi ste prevršili mjeru. Pozivljem vas: odlazite! Odlazite, jer... Nedorečena prijetnja bila je i odviše glasna. Pa ipak, ţena ne uzmiče. Zapanjen zuri u pojavu. Samo njene kretnje dokazuju da gusti nabori tamne haljine pokrivaju tijelo, jedva zamjetljivo, krhko, a u njemu se rasplamsalo pravo majke što u očaju krši sve, razara i prelazi preko same sebe.

~ 393 ~


-Veličanstvo, dala sam razderati svoje srce i otkinuti se od ţivog sina, ali sad je moj sin mrtav! Sad je moj! Moram ga vidjeti -povisi ona glas, a on zadršće pogledavši na vrata. -Umukni te! Zanijemite! -Umuknut ću! stade ona šaputati. Veličanstvo, nitko u tom dvoru ne zna niti će znati da sam obeščastila vaš prag svojim prisustvom. Samo mi dajte da vidim mrtvog srna, da pomilujem njegovu dragu glavu i padnem na koljena. -Ustajte! Idite! -Neću vas poslušati! -Ţeno, saberi se, otiđi, to je njegova propast! -Gore, pred Bogom, nitko ne pita kakvog ti je roda majka, je li bila vjenčana ili nije. Nema za njega više pogibelji. Sve mu se više jeţi kosa od strahote što zijeva u nj iz ove ţene. Ţelio bi je rinuti, baciti iz dvora preko utvrda da se oslobodi ove opasnosti u crnini, pa ponovo izlane: -Propast prijeti meni, kraljevstvu. Zagleda se u nj. Njeţno tijelo se podiglo. Crna suknja oko nje šušti kao klepet mrtvih krila. ~ 394 ~


Pozirna joj se put steţe, kroz nju prozire neštu kao duboka uvreda. Ni tračak poniznosti, pokornosti i poslušnosti. Ĉelo joj sijeva odlukom. -Od mene prijeti propast vama i kraljevstvu? Od mene? -Od vaše prisutnosti! -Odlazim ako ... -Ne poznajem uvjeta- uleti on u riječ. -Veličanstvo, ovdje ne stoji majka nasljednika prijestolja, ovdje je samo mati mrtvog djeteta. Dajte mi na trenutak vidjeti sina. -Ne dopuštam. -Veličanstvo, za taj jedan jedini trenutak predajem se vašoj vlasti. Bacite me u još strašniju tamnicu od one u kojoj ste nae drţali ovih deset godina ... -Deset godina ţivjeli ste mirno i pristojno, a sad vam se prohtjelo na više grubo će on. -Niţe, niţe u tamnicu. -O kakvoj vi to buncate tamnici?

~ 395 ~


-O onoj u koju je vaše veličanstvo zatvorilo neku nepoćudnu ţenu, koja je majka mrtvome sinu. -Vi niste prisebni! -Sina mi dajte! -Vi ste poludjeli! -Mogla sam lako skrenuti umom u onoj strahovitoj pustoši. -Tko vas je naučio da se posluţite izmišljotinama o tanmnici, pustoši, a ţivjeli ste kraljevski! -Jednom je veličanstvo govorilo: "Ako svi laţu, iz tvojih usta nikad nije pala laţ!" Ova uspomena ga razbjesni: -Zaboravljate da stojite pred kraljem! -Veličanstvo, kralju, tamničaru moj, smilujte se sad majci! Riječ "tamničar" razbudi još više njegovu sumnju i grubo navali: -Vi me zovete tamničarom zato što sam vas tako lijepo opskrbio? Bili ste gostoljubivo primljeni od napuljskog kralja i tamo ţivjeli u odličnom poloţaju. ~ 396 ~


-Onda me opet vratite na taj odlični poloţaj, još me zakujte u one vlaţne zidine tamnice, sve što hoćete, ali sina ţelim vidjeti. -Vlaţne zidine? prekine joj riječ gledajući je ispitljivo. Tko vas je naputio da me ovako optuţujete? Govorite: tko vas je od mojih neprijatelja poslao da me obijedite? -Još i to?- prošapće ona. Pod crnom tkaninom prodrhti njeţno slabašno tijelo. Sitno lijepo lišće učinile su patnje još sitnijim i podale mu mlađahni, gotovo djetinjasti izgled. U njemu je i sad ljupka mila podatnost, ali njene riječi, njen otpor je kralju nepoznat, stran, udahnut od nekoga tko je neprijatelj, urotnik. -Koja vas izdajica dovodi ovamo? Koji vas urotnik šalje s vašom optuţbom? -I sad još traţite urotnike tamo gdje su samo ljubav i odanost. To je vaša sudbina. Mene nećete zastrašiti jer hoću da vidim sina! -To nije ona, to nije njezina riječ, njezin otpor. Ne, to su iza nje urotnici! I osjeti ţelju da udara. Ipak se svlada i snizi glas do šaptanja: ~ 397 ~


-Ne izazivajte me da se posluţim krajnjim sredstvom. Ni riječi više o sinu. Govorite: tko vas je uputio ovamo? -Majčino srce! -Da me optuţite tamničarem? -Dakle, moj ţivot na otoku ne smatrate još dovoljno groznom tamnicom, zar ne? -Što? Na otoku? Bajka! Ili si nečije oruđe ili luđa. Kakav otok? Ţeno, govori: jesi li luda ili pomaţeš mojim neprijateljima? Plave bolne oči spuštaju svoj pogled i traţe, razgrću. Iz malih usana, blijedih i mokrih od suza, dopre mu u dušu glas koji ga razara: -Vjerujete li vi svojim riječima? I čini mu se da gubi snagu i mora reći "ne", ali mjesto toga on se zaogrne bjesnilom: -Kakav otok? Reci, kakav? -Veličanstvo, vi dobro znate otok gdje je Ferranteov dvorac. -No, dakle dvor! A dvor nije tamnica? -U podzemlju dvora, u vlaţnoj izbici, ledenoj i vlaţnoj, ţivjela sam deset godina! Dva straţara pazila su na mene i hranila me ~ 398 ~


otpacima sa svojeg stola da sasvim ne umrem od gladi i ţalosti. Strastvena, lako uzbudljiva kraljeva ćud u ovom času stropošta se negdje u tajni davno zakopani, zatrpani kut duše. Tišina mu je u prsima. Ne nalazi bijesa, ni gordosti, ni okrutnosti da se njom ponovno zaogrne. šuti udaren, pogođen, izdan od samog sebe. Zabola mu se u mozak slika o ledenoj vlaţnoj sobici, o otpacima jela kojim se hrani mati njegova sina. Riječi s ovih usana što su nekad bile slast njegove mladosti prodiru sebi put do njegove unutrašnjosti. I protiv svoje volje upita tiho, napola blago: -Zašto bi vas Ferrante drţao u toj tamnici? -Na ţelju vašeg veličanstva! -To je laţ!- uzvikne. -Onda laţe napuljski kralj! Zabezeknuo se nad tim saznanjem što ga je posulo sramotnom ljagom nečovječnosti i prostaštvom prema ţeni koja mu je trinaest godina davala svu sebe i poklonila mu jedinog sina. Osjetio se posramljen, smrvljen pod nogama ţene kojoj mora zahvaliti jedine sretne časove svojeg ţivota. Ali protiv ovog ~ 399 ~


umovanja kojim je pokušao opravdati svoju slabost odnekle iz daleke daljine diţe se sjena prošlih dana. Matija odmah razabere opasnost. Udari rukom po svojem koljenu kao da time hoće utući sve i otjerati što bi ga moglo oslabiti, pokolebati u njegovoj tvrdoj odluci da ostane neumoljiv. Ne moţe joj dati mrtvog sina kad ţivi. I onda joj se obrati hladno, strano, ali ne više grubo: -Vjerujem da govorite istinu. Ţalim što se netko posluţio mojim imenom. Bio sam uvjeren da vam je dobro. Sve ću to istraţiti, već zbog sebe, ali treba da shvatite. Vaša prisutnost gazi moju kraljevsku zadanu riječ. Svojim dolaskom pregazili ste moju riječ, a to je dovoljno da me zahvati bijes i sumnja kad sam vas ugledao ovdje. Trebali ste poštovati moju časnu riječ. -Kakvu časnu riječ? -Pisao sam vam jednom o zadanoj riječi da nikad nećete prijeći granicu moje zemlje. -Nikad nisam primila veličanstva. Nikad! ~ 400 ~

pisma

vašeg


-Opet mu je bilo kao da ga netko udara u lice i sramoti njegovo čelo. Dakle, osuđen je da bude dokraja poniţen pred ovom ţenom čiju je nesebičnu ljubav uţivao. Doviknuo je: - Onda su učinili krivo meni kad su ovako postupali. Ali sad nije čas daljnjeg razjašnjavanja. Sve ću popraviti i pobrinuti se da odsad ţivite u miru i obilju. -Ne! zamahne ona glavom, a plave oči upru se u njega podatnom boli. Sad mi ne treba više ničega! Slomljenom srcu majke dajte samo jednu zraku za cijeli ţivot, jednu jedinu koja će mi svijetliti na putu u grob: da zagrlim Ivana barem u smrti kad su mi ga uskratili ţiva. Ĉujete li? Mrtvog mi dajte samo na trenutak da mrtvi cjelov ponese u svijet nesretna majka. Samo to, jedino to. Molim!- I klekne. Krupne prezrene suze padaju iz očiju što ih je on nekoć toliko cjelivao. I stresao je glavom kao da se silom otimlje nečemu što dolazi izdaleka, prijeteći mu da stisne srce, pokoleba snagu i prebaci u prošlost. I bjeţi pred tim, a za sobom u bijegu hoće da baca zapreke. Grubost i gordost su obrana onom što dolazi i širi ruke prema njemu. I ledeno se okrene od nje: ~ 401 ~


-Ustanite! Nije moguće. Idite! -Veličanstvo, ja sam podanica, robinja, uznica, ali i majka. U ţivotu je Ivan bio samo vaš, u smrti je moj. -Ne slušam vas više. Nećete ga razbjesni se opet.- Poslušajte, jer...

vidjeti-

-Ne, ne veličanstvo. U ovom jedinom času neću vas po slušati. I ostala je na koljenima. -Silom ću vas odstraniti. Sve moţete što hoćete, ali slomljeno srce majke ne moţete sklonuti da se odrekne svojeg prava na posljednji cjelov sinu. Nikada, nizašto! I zahvati ga drhtavica. Krv mu se razlila, uskipjela. Sopće pod golemim teretom što se svalio na njega. -Pozvati sluge, izbaciti je? Ne suspreţe se pred ničim kad vrši svoju volju. Ali ona će vikati, dozvati sve dvoranstvo. Kako da se oslobodi? Kako? - Još jednom: idite, jer ću vam dati svezati usta i... - Prije ću umrijeti. ~ 402 ~


Hvata ga strava i zgrabi slamku, posljednju, jedinu. Sapčući, priđe joj: -Borka, molim te, u ime mrtvog sina idi, molim te. Njegova, dobra, topla molba sruši o tlo ţenu, razdire bolnu ranu, presiječe srce, odbačene, odrinute, prezrene, zaboravljene, izmučene tamnovanjem, samoćom, pregorenim čeznućem. Dotakao se nezarasle rane. Otvorila se i potokom proteče desetogodišnja bol -Matija, sjećaj se, smiluj, samo jedan pogled mrtvome sinu, svu ljubav, čitavu dušu, sav svoj ţivot moj. Matija!- I smota se pred njegove noge.- Zar nije to zasluţila moja ljubav? Oblijeva ga ledeni znoj. Guši ga od bespomoćnosti, neznanja, od jada i prijetnje koju ne moţe izvesti. Od straha opasnosti. Hvata rukama glavu, pred njim puca jaz slabosti da u nj strovali sve kraljevske osnove. Ne i ne viče mu mozak i on stisne zube i pesti i zaleti se k vratima. Ova se otvore, a kancelar uđe: -Varadi! Varadi! -zahripi iz kraljeva grla. ~ 403 ~


Kancelar zatvori za sobom vrata: -Odredili ste da dođem veličanstvo. -Evo, evo! Više nije mogao izreći već rukom upre na ţenu n pođu. U mozgu ga steţe. Varadi razabire sve jednim pogledom. -Odvedite je, Varadi! I sagnuvši se na poklon pred onom što kleči, Varadi ne moţe da odmah kaţe riječ. -Vodite je! -drhtavo zapovjedi kralj. -Sina hoću da zagrlim! Biskupe! Ako ste pravedni kršćanin, recite: imam li pravo na ovu posljednju utjehu? -Uzvišena gospođo, u ovom času još nije moguće, pridignite se. -Što sam skrivila da mi otimljete mrtvo dijete? Što? -i njezine oči zaplamte ognjem koji ustukne i kancelara i kralja. -Zar moja prisutnost moţe poniziti mrtvoga? Gdje to piše biskupe? U kojem svetom pismu? U kojoj nauci kršćanskoj? Govorite biskupe, vi.

~ 404 ~


Obojica osjetiše udarce buzdovanom posred čela. Kralj ga pokuša odbiti oruţjem koje mu nosi strelovita misao: -Danas čitavu noć grade odar. Sutra će prinčevo tijelo biti poloţeno na nj da ga ljudi mogu vidjeti. Iza podne, kad ne bude tamo nikoga, vi ćete moći uza nj ostati makar čitav sat. Dođite, dakle, o podne u dvor. Evo, Varadi će vas sam povesti k njemu. -Sutra iza podne reče on još jednom. A sada pokrijte lice. Varadi, otpratite je. A sutra učinite kako sam vam naloţio. -Izvršit ću, veličanstvo. Ovaj odgovor biskupa-kancelara potpuno je uvjeri da su biskupove riječi smekšale prijašnji kraljev otpor. Ona obori glavu, sagne se nijemim poklonom i crni veo pokrije bol i suze u plavim očima. Bila je opet nevidljiva. Kralj odahne kao da se gromada s njegovih leđa skotrljala daleko. I pođe prema svojoj odaji. Varadi pođe za gospođom. U to vrata s hodnika otvoriše paţevi. Kralj pogleda onamo. Ulazi Beatrice s crnim čipkama iznad bijelog čela. ~ 405 ~


-Dugo čekam na tebe, Malija moj! Prešla je prag i zastala sučelice onoj u crnini. Kao da nitko Od njih ne diše. -Ni kralj, ni Varadi, ni ona u plaštu crne koprene. A kraljičin glas zareţe dvoranom. -Tko je ova ţena -Udovica jednog plemića odvrati kralj. -Što hoće? -Moli da joj povratim neko imanje. -U to doba nije čas primanja. -Muţ njen bio je mi je svojedobno najvjerniji prijatelj pa sam učinio iznimku i onda se obrazre k crnoj pojavi: -No, sad pođite, kako rekoh, sutra će se vaša molba riješiti po vašoj pravednoj ţelji. Prinčeva majka pokrivena velom stoji poniţena, odbačena, zaboravljena, kao crna točka prošlosti. Spoznaje da se pred ovom divnom ţenom mramornog lica pretvara u ništa. Sagne glavu na poklon i odlazi kao u zrak bačena pahulja.

~ 406 ~


Ipak, iza nje ostaje nešto što uzbuđuje kralja, i nju, i Varadija. -Idite, Varadi, otpratite je. -Ne, ne, ostanite Varadi. Kako je našla put ovamo naći će ga i na izlasku upadne kraljica i načas odloţi masku. Ţelim Malija, ispričati što moţe čuti i Varadi. -Dobro, Beatrice, samo da mi Varadi ponese pismo venecijanskim poslanicima na potpis. Onda smo obojica tvoji. -Kako? Zar poslanici neće sudjelovati sprovodu našem Ivanu? -zapita pola

u

bolno, pola začuđeno. -Hoće, veličanstvo odgovori Varadi, ali onda putuju hitno kući, a veličanstvo ne ţeli da bude u Višegradu smetano poslovima. -Mislim da biste ipak mogli kasnije svršiti poslove. -Neka bude po ţelji vašeg veličanstva, samo da uzmem pismo. Ostavio sam ga u sobi kopista. Da tko pročita, ne bi bilo u korist vašim veličanstvima.

~ 407 ~


Nastojanje da zadrţi Varadija uznemiri kralja, a izmotavanje Varadijevo i kraljevo izazove u njoj sumnju. -Tko je bio muţ ove udovice? -upita iznenada i pogleda Varadija koji se udalji k vratima. Mjesto njega priđe joj kralj i uzme za ruku: -Vrlo otmjen velikaš, vuče nekadašnjih knezova Okićkih. -Dakle, rođak Damirov? vratima.

lozu

od

-i okrene se k

-Gospodine kancelaru, još malo. Što je s Alfonsom? -O tome ja ću izvijestiti kraljicu -odgovori kralj. I da spriječi Beatricu da ponovo ne zadrţi Varadija, on je zagrli. Za ovog zagrljaja Varadi se iskrade iz sobe.

~ 408 ~


PRIJEVARA Ukočene duše izašla je majka princa Ivana u hodnik. Ali slika kraljice još uvijek je pred njom. Još je gleda hladnu poput mramora, a njena osjetljiva duša zamjećuje laţni prizvuk kraljičine ţalosti. I taj joj se prizvuk zahode u srce kao bodeţ koji je ponijela sa sobom iz one dvorane. Prolazi hodnikom, a pred njom lebdi kraljičino lice, visoko čelo, nad kojim lepršaju crne čipke dajući nekome daleko znak ushićenja nad smrću onoga za kojim je svoju glavu laţno zamotala u crninu. Ali majka brzo zaboravi suparnicu koja je stupila na njeno mjesto. Srce ţene je umuknulo ustupivši mjesto majci. Beatrice je ovog časa samo zapreka preko koje majka nije mogla do svojeg sina i ništa više. U tom uvjerenju pojuri hodnikom da se otrese mramornog lika, koji joj je pao na grudi, a nad ovim se teretom ucviljeno majčino srce savija u grču muka. Začas se nađe u dvorištu, pred palačom, u tmini i gotovo nasrne na neka kola. Prislonila se, sklopivši oči da se svlada i dočeka Varadija. Ali buka i glasovi u dvorištu tako su glasni da je opet otvorila oči i ~ 409 ~


pogledala oko sebe. U tmini se ţare svjetiljke i baklje. U njihovu odrazu jasno se razabire niz teretnih kola, oko njih sluge nose sanduke, tovare, dovikuju, pozivaju, upućuju u palaču, pa se opet vraćaju. -Tik pred sobom spazi slugu koji je upravo dignuo svjetiljku da posvijetli dvojici što nose veliki teški sanduk. -No, što je? -čuje se reski glas dvorana.- Zašto ste zastali? -Neka je gospođa ovdje. Ne ćemo valjda na nju tovariti odgovori sluga. Razabrala je da je nekome na putu, pa se odmakne. I dok su sluge vršile svoj posao, neki dvoranin trči okolo upravljajući utovarom. Kraljevi sanduci ovamo, a kraljičini onamo, na ona kola. -Ovo je sanduk prečasnog Varadija. Kamo njime?

gospodina

-Straga gdje je Orbanova prtljaga. Momci, ţurite se! Povučena u tamu gdje nije dopiralo svjetlo baklje, ona sluša i gleda.

~ 410 ~


U smućenom mozgu osjeti kao neki udar kojim su joj probili glavu, a sve su joj misli zaustavile u stravi. Gleda ljude i sluša zapovijedajući glas dvorana. Rukom se tapka po čelu kao da bi htjela probuditi zamrli mozak da joj dojavi što je to ovdje, što se tu radi i zašto? -Ţurno, ţurno, momci!- podjaruje opet glas dvorana.- Nećete na počinak, dok sve ne bude spremno. Sutra rano valja uraniti! Nova zapovijed je potrese, razbudi i njenim mozgom zavitlaju misli: -"Puna kola, ukrcavaju kraljeve sanduke!" Kobna slutnja oslobodi joj svijest kraljičine slike. Sva se prenese u ova kola, u ove sanduke, u ovu ţurbu koja tako jasno govori. I još ništa ne zaključuje. Instinkt je povuče prvim kolima na koja se ranije naslonila i zapita slugu koji je drţao svjetlo: -Ĉemu tovarite kovčege? - Jer putuju. -Tko putuje? -Kralj, kraljica i čitav dvor na pogreb našega dragog princa, a da ga nismo ni vidjeli. ~ 411 ~


-Sutra ćete ga vidjeti kad ga poloţe na odar. - Neće ga polagati na odar, već su ga zakovali u lijes. I mi putujemo s pokojnikom! -Kamo? -U Višegrad! -Kada? -Sutra u zoru. Noge joj klecnu, ruke zahvate slugm lakat. -Sutra uveče, je li? -Ne, gospođo, u zoru, u ranu zoru. Krivo ste čuli, valjda prekosutra u zoru, jer sutra će ga izloţiti na odar. -Kako prekosutra kad moramo sve završiti do pola noći, a čim sunce svane, putujemo u Višegrad. Takva je zapovijed. Oko nje se zavrti čitavo dvorište, i baklje, i kola. U glavi joj vri, misli jure, u ušima odjekuje kraljevo obećanje: "Sutra u podne moţeš vidjeti svojeg sina"... O podne? A u zoru putuju! Lijes su zakovali. U duši njenoj diţe se grmovit prosvjed. U grudima stotinu glasova viče: ~ 412 ~


-"Prevara! Prevara!" I ništa drugo ne čuje do ove jedine riječi: A ona ostavljena, izbačena, odgurnula na neki daleki otok u bijedu i samoću, prevarena, lišena mrtvoga sina. Sve joj je jasno. Kralj je kani prevariti da ne vidi mrtvog sina. -Smilujte se, vodite me- šapće ona. -Kamo da vas vodim? -Samo čas tamo gdje leţi moj mrtvi sin. Sluga se trgne: -Ĉujte, što ona veli? U prevarenoj, odbačenoj i izgubljenoj ţeni pade i posljednja zraka ţivota. Baklje bivaju sitne kao svjećice uz nečiji odar. Ona klone... -Momci, ovamo, ţena se onesvijestila. S i su se uskomešali, ostavili posao i dotrčali bliţe. Svjetla sagnuše k zemlji gdje leţi nepomično gospođa u crnini. -Sto je to? Tko je to? čuju se muška pitanja. -Ne znam. Rekla je: hoće da vidi mrtvoga sina -odgovara sluga s kojim je govorila. Ovaj odgovor načas zapanji sve, pa se nitko i ne miče, osjećaju... ~ 413 ~


-Uto istrči iz palače Varadi. -Što je? -Hoće da vidi mrtvog sina odvraća opet sluga. -Da,- sabere se Varadi. -To je neka sirota što je izgubila sina i moli kralja za milost Brzo je dignite i prenesite za mnom, na Dverce. -Sluge se sagnuše, a Varadi osjeti udarac. Netko ga je rinuo od onesviještene ţene tolikom snagom da je posrnuo. -Oklopniče! Sto ste uradili dovikne mu glas dvorana zar ste poludjeli? -I potrči u pomoć Varadiju. Ali oklopnik ne sluša, jurne među njih i baci se dolje. Trgne veo i gleda beţivotno ukočeno njeţno lice. Njegov očajni, prestravljeni krik, oduzme dah i slugama i dvoranima. -Majko! Majko moja! krikne oklopnik i drma njenim tijelom. -Prinčev glas?! -zaprepaste se svi. -Poludjeli ste padne nečija primjedba. Nikad njegova glasa nećemo čuti. -Pomozite! Moja majka! To je moja majka!

~ 414 ~


-Prinčev glas snebiveno šapću ljudi.- Neki čovjek trgne oklopniku s glave šljem i vizir. Svjetlost baklje dršće nad skamenjenim ljudima, a dolje na zemlji kleči Ivan u odori oklopnika, a u rukama mu bešćutno tijelo. Budi ga krikom očajne sinovljeve ljubavi. -Sin tvoj ţivi, majko, ti moraš ţivjeti. Ovog časa svi su zaboravili na ţenu kao da je i ne nema. -Princ ţivi? Princ nije mrtav!- šapću ljudi kao omamljeni, trče okolo i ponavljaju te riječi u radosti. Varadi se podigne, lice mu je od pada zakrvavljeno i puno strave. A iz palače grnu dvorani, paţevi kao da se sve potreslo i palača i dvorište. Svi su izgubili svijest, guraju se, lamataju rutama, a princ kleči na zemlji, ništa ne čuje, ništa ne vidi, ne osjeća, do beţivotnog tijela majke u naručju. -Majko moja, jedina! Osvijesti se, probudi se! Ona se ne odazivlje. -Sto je? _ vikne on pogledavši ljude. Zar ne vidite? Pomozite, zovite liječnika! ~ 415 ~


Tek na ovu zapovijed oni se trgnu i trče ne znajući što da učine i kako da pomognu, jer u njima nema ništa u tom času do nevjerojatnog događaja. Sa strepnjom istraţuje princ ukočeno lice majke, pa je onda digne sa zemlje i s dragim teretom krene prema palači. -Varadi ţuri za bespomoćnost.

njim

i

odaje

potpunu

U kraljevskoj odaji burnim se štropotom rastvore vrata. U sobu upadne plavokosi paţ Stjepko i sune pred kralja i Beatricu vičući i lamatajući rukama: -Princ Ivan ţivi! I kralj i kraljica klonuše kao da se nad njima prolomio strop. Paţ nastavlja viku da sve odzvanjaju zidine kraljevske palače. -Princ je oklopnik! Princ je ţiv! Mjesto krika radosti kralj zareţi kao pobjesnjeli lav. Pesnice je stisnuo i uzdigao kao da će paţa utuci. Njegove snaţne grudi još se više uzdignu i opet spuste poput vala. Beatrice zuri u dječaka, a usklik pun straha izmakne joj s blijedih usana. -Ţiv, ţiv? ~ 416 ~


U tom času oba supruţnika osjetiše da su im s lica pale maske. U njezinom uţas, u njegovom bjesnilo. U tom su času jedno prema drugome razotkriveni. Ali tek što su to opazili, nastoje razderane maske brzo skrpiti i navući na obraze. -Kralj uhvati paţa i strese ga. -Moj sin ţiv? Stjepko, ti si lud, ti si od ţalosti pomjerio umom. -Istina je, veličanstvo. Eno, tamo, odjurio je u oklopničkoj odori. Ne znam otkuda, ali ţiv je! -Za ime boţje, dječače, on je mrtav u lijesu. -Ne, ne. u oklopu je. Ţiv! -Ne razumijem to, Matija -reče kraljica i prigne se Stjepku. -Sto ti je dječače? - Veličanstvo, dođite vidjeti princa, - Gdje? -Na dvorištu! Kroz vrata ulazi Orban, ali njegovo lice nije veselo. On je blijed, zaprepašten i smućeno gleda kralja: - Veličanstvo! -ali zapne. ~ 417 ~


Kralj mu pomogne: -Je li istina, Orbane, ovaj dječak govori da je princ ţiv? -Jest, veličanstvo, svi su ga na dvorištu vidjeli licem u lice. -Mrači mi se pred očima- krikne kralj. Već je potpuno zadobio vlast nad sobom i glumeći dalje upro se u Orbana. Beatrice stoji blijeda drţeći se naslonjača i uporno šuteći. -Orbane opet će kralj, toboţe iznemoglo. Za ime Boţje, ta donijeli su mi sina mrtva? -Da, veličanstvo, donijeli su. Onaj mrtvi potpuno je odjeven prinčevu odoru, na glavi mu je prinčev šljem i vizir, tako su rekli lovci koji su ga donijeli. Sada se kraljica uspravi i upita: -A gdje je taj mrtvi? -Tamo gore u kuli -odvrati kralj.- Beatrice, idi molim te reci neka odmah otvore lijes, neka ga donesu. Ne mogu vjerovati. Jedva dočekavši to, Beatrice izađe iz sobe da bude što dalje od kralja, njegovih prijatelja i njegovih pogleda, pred kojima vise ne bi mogla skrivati bjesnilo svojeg razočaranja. ~ 418 ~


Nikad u ţivotu nije toliko zaboravila kraljevsko dostojanstvo kao ovoga časa kad je zatvorila vrata kraljeve odaje i potrčala kao obična ţena u malu blagovaonicu, pa sve onamo u sobu svojeg brata i zadahtana pala mu oko vrata: -Prevara! On ţivi! -Tko? zapita Francesco. -Ivan! I braća se gledaju kao da je pod njima puklo tlo i čekaju čas kad će se strovaliti u dubinu. A kralj, osjetivši da je kraljica otišla, zabode ruke u svoju kuštravu gustu kosu tolikom snagom da se Orbanu činilo da će je iščupati. Njegove su se debele velike usne stezale. -Što ste učinili, prokletnici?- promrsi. -Ne znam, veličanstvo, došao sam kad je već bilo svršeno. -Što? Što je bilo svršeno. Što? To da je gospođa prinčeva majka leţala u dvorištu na zemlji, a on klečao kraj nje. -On je klečao kraj nje? Kako? Zašto? -Ne znam, veličanstvo, vidio sam ga u oklopničkom odijelu, gologlava, a dvorani su ~ 419 ~


počeli vikati: "Princ je ţiv, ţiv", i na ovu viku sam istrčao. Kralj zaškripi zubima trčeći po sobi poput razdraţene zvijeri. -Kakvo je prokletstvo sasuo Bog nada mnom? -Ne znam kako je princ dospio u oklopničku odoru primijeti Orban. -Ja sam tako odredio. Gdje je Varadi? Varadi neka dođe! Razderat ću ga! Netko široko otvori vrata. -Ivan bane u sobu, gologlav, noseći u naručju svoju majku. Kralj je stajao u dub i sobe. Sva krv pojuri mu u lice. Svjetlucave oči sada su ţiva ţeravica. Nakostriješena ţuta kosa strši uvis: griska svoje velike usne od čega Orbanu zastaje dah. Kraljevi pogledi bičuju. Prinčeva je svijest zaokupljena samo njegovom majkom. Ne opazivši nikoga, poloţi je na leđa vičući: -Liječnika! Pomoć, moja majka umire. I kleknuvši do nje, prisluškuje zamrle grudi, zaviruje joj u lice i silom otvara oči: ~ 420 ~


-Majčice draga! Htjeli su me tebi još jednom oteti. Proglasili su me mr... -Umukni! -promrsi kralj kroz zube što su provirili ispod nabreklih usana. To još više razjari prinčevo očajno srce i on bijesno odvrati: -Htio si da ostanem mrtavl -Šuti! Zapovijedam ti! -Oče, ušao sam ti u trag. Zato hoćeš da budem mrtav da mi je otmeš zauvijek?! -Kralja zahvati val bijesa. -Ni riječi -zapovijeda kralj. - Kraljica! Ona zapovijeda! -Ivane! Posljednji put velim ti: zanijemi! -Vikat ću, vikati dok mi dostaje grla. Kralju, gdje vam je srce? Tu leţi ona koja vam je dala svoj ţivot, ljubav, sina. -Sina koji je pregazio kraljeve muke za prijestolje! -Marim ja za prijestolje sada kad moja majka umire. Liječnike amo!- viče mladić kao van sebe i skoči prema vratima gdje ulaze dva kraljeva liječnika, uhvati ih i odvede k majci. ~ 421 ~


Dok su se oni prihvatili posla, on se strepeći naginje nad njom: -Što je? Zar je mrtva? Duboka tišina spustila se u dvoranu. I oni koji stoje na hodniku, ne mareći da bi zatvorili vrata, i oni koji su u dvorani svu svoju pozornost usredotočuju u čekanju odgovora na prinčevo pitanje. I sam Matija, makar je okrenuo leđa mjestu gdje leţi prinčeva majka, napeto čeka odgovor svojih liječnika. I prođe čas-dva, kad jedan od njih napokon dade ţeljeno razjašnjenje: -Nesvijest je vrlo duboka. -Hoće li se probuditi? -To zasad ne moţemo znati. -Smilujte se, nebesa, vratite mi majku!usklikne princ sklopljenim rukama zureći u voštano lice. Na pragu opazi kralj Varadija gdje stoji poput osuđenika što čeka svoju sudbinu. Matija u dva koraka zakorači k njemu, oštrom ga kretnjom ruke pozove da uđe i zatvori vrata. Povukli su se u dno dvorane, posve u kut. ~ 422 ~


Varadi je osjetio na sebi kraljev pogled kao udarac sjekire: -Smaknut ću vas, Varadi! -Zasluţio sam, veličanstvo, jer sam poslušao vašu zapovijed da gospođi ne kaţemo istinu! -Mene okrivljujete? Što ste radili vani? To odgovorite. -Nisam mogao ništa uraditi protiv nesreće jer niste zapriječili kraljicu da me onako očito zadrţava. Ona je instinktivno nešto slutila. Trebali ste zapovjediti da odmah odem, a ovako sam zakasnio, samo čas-dva! -Iz čas-dva razrušena je sva moja zamka! -I pola svijeta moţe razrušiti čas-dva. Eto, gospođa je vidjela putna kola, imala je vremena sve čuti, a princ po vašoj dozvoli šeta u odori oklopnika. Desio se tamo među njima, čuo je i svršeno. Kralj stisne oči, zgrčenom pesnicom udara se po čelu, pa onda muklo odgovara: -U tamnicu sam ga trebao zatvoriti! -Trebali ste samo dopustiti da rečem istinu i ona bi sretna otišla. ~ 423 ~


-Nije li vam jasno- bijesno šapće kralj- da je dolazak ove ţene u moje kraljevstvo, na ovaj dvor veća opasnost mojem sinu nego li Beatrice? Nisam li morao da joj zauvijek zakrčim put do svojega sina? Ona otkriva svima da nije stvoren za kralja jer mu je mati pučanka. -Veličanstvo, za ono nekoliko časaka što sam je vidio ovdje nije mi moglo pasti na um da mislim na susret koji bi se mogao desiti u dvorištu, ali da sam slutio, ja se vašoj zapovijedi ne bih pokorio i otkrio bih istinu. Kralj je stajao načas šuteći kao na razvalinama svih svojih nada, Varadi ga uzme za ruku: -Dođite, veličanstvo, što je propalo, propalo je! -Da, tako je. Izgubili smo prve naše utvrde, treba sada da zaštitimo svoj zamak, da se prikrije varka pred kraljicom. Ona se ne smije dosjetiti. I začas je kralj bio spreman i sabran i odmah izdavao naloge. -Valja lijes odnijeti na dvorište i pred svima pokazati mrtvoga, neka svi vide zabunu. Beatrice je brzo otrčala da lijes otvore. Svojim ~ 424 ~


usklikom, kad je čula da je ţiv, potpuno se razotkrila, ali mene ne smiju razotkriti, ne smiju posumnjati u zamku. -Veličanstvo, pobrinut ću se za sve ako ne budete tako tvrdokorni prema mojim savjetima. Prečuo je kancelarov prijekor i šapnuo mu: -Idite i recite princu neka ne kazuje kraljici tko je ta ţena, ai za ţivu glavu. -Bit će prekasno, veličanstvo. -Zašto? - Vikao je vani u sav glas: "Majko moja", dakle tajiti značilo bi doista izazvati sumnju. -Dakle, svi su čuli- opetuje kralj pa se ugrize za usne. Ĉujte, Varadi. Ne ţelim da kraljica ovu ţenu vidi ovdje. -Bojite se, veličanstvo, Katiline? -Hoću samo da sačuvam zamku koja mi preostaje.

još

posljednju

Iz drugog kraja sobe prenu ih prinčev poklik. Varadi pođe bliţe, ali se odmah vrati i šapne: -Veličanstvo, ona se budi. -Još i to. ~ 425 ~


Ukorni Varadijev pogled zaustavio kraljeve odluke:

ni

načas

nije

-Valja je odmah odstraniti s dvora, a ljudima reći da... Što da se kaţe? Da je ova građanka mati prestolonasljednika? Ĉije me to prokletstvo razdire? Prinčeva se majka maknula i otvorila oči. -Majko moja, vidiš li me? čuo se prinčev glas. Ali se njene oči opet sklope. -Još nije prisebna, ali znak ţivota je tu umiruje liječnik princa. -Visosti, nemojte je uznemiravati dozivanjem, pričekajte! -Pokorit ću se. Sva trojica princ i liječnici stajali su ispred leţaja leđima okrenuti dvorani, zakrivajući svojim tijelima onesviještenu ţenu. Vani iz hodnika dopire ujednom ţivo komešanje, bučni glasovi i poklici iznenađenja. -Ĉujete li? -upozori kralj kancelara- već su vidjeli mrtvog. Kraljica se poţurila da ga pogleda. -Bilo bi dobro, veličanstvo, da pođete kraljici da vas ne iznenadi ovdje. ~ 426 ~


-Ostanite i recite princu da je u korist njegove majke ako je što prije otpremi. -Prekasno je, veličanstvo, paţevi otvaraju vrata, ulazi kraljica. -Odvest ću je ravno u svoju spavaću sobu. Kroz širom otvorena vrata ulazi Beatrice. Kralj joj pođe u susret, tako da je ostala leđima okrenuta prema princu i liječnicima. Ĉinilo se da je Beatrice došla samo zato da popravi malo prije nehotični usklik pun razočaranja. Lice joj je promijenilo masku, baci se kralju oko vrata: -Bog nas je blagoslovio, Matija. Vidjela sam mrtvoga. Neki nepoznati čovjek, nije li to čudo? Posve nepoznati čovjek ide na dvoboj za princa, u njegovoj odori! -Kako je to moguće? zapanji se kralj i odmah doda: Dođi, Beatrice! Ona ga ne slijedi, nego nastoji gledati ravno u njegovo lice. -Kako mu nisu prepoznali lice kad su ga našli? Nije li to zagonetka Matija? Vizir je bio čvrsto svezan remenjem tako da su ga jedva otkopčali. Očito, svezao je vizir zato da mu u boju ne bi moţda odskočio uvis i da ga taj ~ 427 ~


lupeţ Alfonso ne prepozna. Sve je to Boţje djelo. Samo. tko je taj čovjek? I zašto je pošao u boj za princa. To bi trebalo ustanoviti. -Istraţit ćemo, Beatrice, samo dok se oporavim od tolikih potresa. Dođi sa mnom u moju odaju da se porazgovorimo. -A gdje je Ivan? -upita ne mičući se Beatrice. Videći da je ne moţe odvesti iz sobe, Matija rukom pokaţe na drugu stranu dvorane: -Eno ga, tamo! -Kako? Ivan me ne vidi i ne čuje. A što je ono tamo? Što rade liječnici? -Brinu se oko onesviještene ţene. Dok svrši, mi bismo mogli istraţivati tko je onaj nepoznati mrtvac. Ni sad nije slijedila njegov poziv, već obratno, pođe nekoliko koraka prema leţaju i primijeti. -Ivan se i ne okreće prema meni! Kralj nije odgovorio a ona ode postrance leţaju da vidi tko tamo. I Varadi i kralj promatrali su Beatriceino lice. Njene visoke uzdignute obrve ~ 428 ~


lako se trgnule. Polako okrene svoje mramorno lice kralju i zapita nešto izazovno i glasno: -Opet ova ţena? -Da, onesvijestila se! -Zašto joj iskazuju toliku čast? Na ovaj glasni upit princ se okrene od leţaja i odvrati prkosnim glasom: -Jer to pripada mojoj majci! Mramor Beatrićina lica pretvorio se u meso. Bijelu put zalije krv. Mišice se rasteţu. U očima zaplamti. -Dakle, nije udovica plemića kako izvoljevalo izvijestiti vaše veličanstvo?

me

Pitala je glasom tuţitelja, suca, svjesnog da je optuţenog uhvatio na djelu. Varadi je slegnuo ramenima, pogleda kralja i opazi da je vrlo miran, dapače vješto namješta masku strogosti i odgovori: -Kako si čula, Beatrice, nije udova plemića. -Uistinu, Matija, nisi trebao da se posluţiš ovako malo duhovitim isprikama.

~ 429 ~


-Pošto nije bilo isprike, nije ni trebala da bude duhovita- odvrati on i onda oštro naglasi: Naprosto sam zatajio istinu dok mi ti, Beatrice, ne razjasniš zašto se danas ova ţena nalazi ovdje? -Ja? Posve apsurdno pitanje! -Posve prirodno. Odgovori: zašto mi napuljski kralj šalje ovu ţenu? Da, Beatrice, s kojeg razloga?- nastavi kralj još tiše- Zašto je šalje kad je među nama bilo ugovoreno da ona ne smije prijeći granicu mog kraljevstva? I on navuče masku suca, sada jačeg od nje, pa nastavlja ojađeno: -Ozbiljno ću zatraţiti od napuljskog kralja razjašnjenje. Samo moj najveći neprijatej mogao bi izvršiti ovakav napad na mene. Nadvladana optuţbom, ipak ne odaje poraz, a ne moţe da nađe drugi odgovor osim isprike: -Moj otac sigurno ništa ne zna. Uvjerena sam o tome! -Da ti nisi o vjerovati, ali napuljski kralj manjka jedna

tom ništa znala to se moţe potpuno je nemoguće da ne bi opazio kako mu s dvora dvoranka. Moţe li iz našeg ~ 430 ~


dvora nestati član dvoranstva, a da to ne bi opazili naši dvorski meštri i nama javili? Beatrice razabere da joj kralj nameće sumnju, kao da je ona s ocem skrivila taj dolazak. Samo što ovog časa ne ţeli razjašnjavanje u prisutnosti prinčeve majke. Nju uzbuđuje okolnost da ovdje na kraljevu leţaju u njegovoj odaji, leţi ţena koja je majka njegovu sinu. Odrazi tog uzbuđenja i povreda njene taštine probijaju mramornu hladnoću njenog lica. Kralj shvaća što se rađa pod njenim visokim ćelom i pristupi joj posve blizu: -Nije ovdje mjesto da o tom raspravljamo. Dođi, to ćemo razjasniti među sobom. I uzevši njenu ruku, niti se ne obazre tamo gdje se princ s liječnicima trudi oko svoje majke. Beatrice povuče ruku. -Prije nego odemo, ima se riješiti nešto vaţnoi podigne glas jače, očito sa ţeljom da princ čuje svaku njenu riječ: -Ona tamo ne moţe ni časa ostati pod ovim krovom! -Već sam prije tvog dolaska ovamo Varadiju naloţio da je otpremi. ~ 431 ~


Povišenim glasom okrene se ona kancelaru: -Dakle, biskupe, izvršite kraljevu zapovijed. Otpremite ovu ţenu iz dvora. Pri prvim kraljičinim riječima Varadi je razabrao Beatriceinu ţelju da izazove princa protiv njegova vlastitog oca. Njena se ţelja ispuni. Ĉuvši princ te ledene riječi, skoči od leţaja, pohiti nekoliko koraka prema sredini dvorane, pa se izazovno okrene kraljici: -O kojoj to "ţeni" govori vaše veličanstvo? -O onoj što leţi tamo. -Ona uzvišena ţena je moja majka! Nju neće nitko otpremiti ispod ovog krova! -Valjda se ne kaniš suprotstaviti kraljevoj odredbi? naglasi ona. -Oče, kralju! Vi to određujete? Vi? -Da, ja! -Vi ţelite da se moja majka baci na ulicu? -To nisam rekao. Ima na Griču naših prijatelja plemića, oni će je primiti u njegu. -Oče!- poče princ moleći. Ta ona je više mrtva nego ţiva. Ni umirućeg slugu ne biste istjerali ispod svojeg krova. ~ 432 ~


-Zapovijed kraljeva neka se izvrši- upadne Beatrice. -Ako je to kraljeva zapovijed, ja joj se neću pokoriti! -Ivan stane pred kraljevski par zaţarenih očiju. -Onda neka bude na tvoju- nakloni se Beatrice. Pred onom tamo uzmaknut će tvoja kraljica. A Ivan vikne pun bijesa i očaja: -Moja kraljica je moja majka! -Ivane, bulazniš -zagrmi kralj. -Bunim se protiv okrutnosti, bezdušnosti, ja ne dam svoju majku, ne dam! I stane pred leţaj sav dršćući. -Varadi, odredite da mi odmah osedlaju mojeg konja- zapovjedi kraljica. -Odlazim na Medvedgrad! Kancelar se sagne. Šuteći, čeka kraljevu riječ. Pun gnjeva na sina i na ţenu koja tamo leţi i koju smatra uzrokom razaranja svoje zamke zaviče: -Izvršite zapovijed Varadi.

~ 433 ~


I Varadi se polako pomiče k vratima kao da još uvijek oklijieva. Razabravši da kancelar ide pozvati sluge Ivan povikne punim plućima: -Nitko se neće pribliţiti mojoj majci. Ničija ruka osim moje neće dotaći tog svetog tijela! Matija zaprijeti. -Ivane, ovdje stoji kralj! -A do majke stoji sin! -Sin je duţan poslušnost kralju. -A ovoj uzvišenoj ţeni duţan sam ljubav iznad svih ostalih ljudi. -Varadi, zovnite dvorane! -Kamo da otpremim gospođu? -upita Varadi -K barunu Kraljiću. -Dobro oče, ali onda idemo zajedno! -Sto veliš? -Idem zajedno s njom, idemo oboje s dvora: mati i sin. -A ima i pravo- poţuri se Beatrice- oni pripadaju jedno drugome. Neka Ivan ide s njom, to je najjednostavnije i najprirodnije. ~ 434 ~


Kraljeve se oči krijese, kroz njegove ţile zakola nova sumnja. U kraljičinu prijedlogu nalazi novu zamku i razjaren korakne prema princu: -Ostat ćeš ovdje! -A moja majka? -Odlazi! Liječnici, dignite ţenu i nosite je! Princ se poput lava zaleti k leţaju. Grozničav pogled zarine se u kralja: -Veţite me! Bacite me u tamnicu. Moja majka meni je sveta! S njom ću u progonstvo, u zatočenje, svuda. I digne na ruke nepomično tijelo, stane na sredinu dvorane vičući kao izvan sebe: -Tko se usudi pribliţiti, uzeti mi iz ruke majku koja me rodila, ubit ću ga. Mene su istrgli iz njenog naručja, ali nju nikad nitko neće istrgnuti iz mojeg. Nitko! Ni kralj! S pritajenim zadovoljstvom gleda kraljica razdor između oca i sina i šuti. -Ali, visosti- opomene ga Varadizaboravite da ste prijestolonasljednik!

ne

Ova riječ pogodi kraljicu tolikom snagom da je izgubila svoj mir. Ubojitim pogledom ošine kancelara, a princ se okrene k Varadiju: ~ 435 ~


-Kakav prestolonasljednik! Ja sam samo nesretan sin, nesretne majke! Bacite nas na ulicu, kralju! Zajedno ću s majkom, odbačenom i prezrenom, zajedno svuda! I u smrt! Stoje zablenuti, zastrašeni njegovim ispadom, što je nalikovao urlanju razbjesnjele zvijeri. Samo je Beatrice zadovoljna. Varadi osjeti da je došao njegov čas i pristupi kralju: -Veličanstvo, da nije bilo sreće, sad bi vaš sin leţao tamo u lijesu. Vidio sam vaš i kraljičin strahoviti očaj kad ste ga smatrali mrtvim. U zahvalu onome koji je umro za vašeg princa poslušajte sada moj savjet. Shvatite njegovo srce, dopustite da svoju umiruću majku zadrţi danas uza se. Tko zna hoće li ona dočekati sutrašnji dan. Veličanstvo, to nije samo moj prijedlog. Evo, razabirem to u plemenitom ganuću njezinog veličanstva, u njenom oku koje nijemo moli da budete milostivi. Princ nije kriv što su mu poslali majku da se s njime sastane u ovom strahovitom času, nije princ kriv. Tolika himbenost natjera u oči kraljici svu mrţnju što se u njoj gomilala protiv kancelara Varadija. Plamen suklja iz njenih zjenica. Kralj je shvatio Vardijevu osnovu i prije nego ~ 436 ~


što bi kraljica mogla da naočigled ove zamke nešto odgovori, on joj se pribliţi. -Razumijem te, Beatrice, shvaćam što hoćeš da kaţeš. Pošto je uistinu samo napuljski kralj skrivio ovaj događaj, određujemo, kraljica i ja, da princ zadrţi majku do sutra u svojim odajama. Više ni riječi o tome. I prije nego bi tko mogao što primijetiti, gotovo pojuri k vratima i otvori ih: -Beatrice, dođi reče on vrlo njeţno. Prešla je šušteći preko praga. Za njom je zadrhtala prisega, prisega smrtne osvete Varadiju. A liječnici priskoče da prinčevu majku odnesu u njegove odaje. On je ne da iz ruke. Prisloni je svojim grudima, lagano i njeţno ponese je gore u prvi kat. Svi mu se s poštovanjem ugiblju. Damir, uvučen u kut trijema, priskoči da mu pomogne. Unišli su u sobu i poloţili ţenu na postelju. Damir pozove sluţavku da ju razodjene dok su liječnici spremali lijekove i u ocat namakali bijele ručnike. -Što će biti s njom? -drhtavo upita princ. -Samo sveznajući moţe na to odgovoriti! ~ 437 ~


-Spasite je, spasite- šaptao je blijedim usnama. Sve ono što je od časa kad je ugledao majku prešlo preko njegove mlade duše, potrese mu sad tijelo i on klone na stolicu Trese ga groznica, a glava ga boli. Damir mu poloţi ledenu ruku na vrelu glavu. -Suspregni se, Ivane, ti trebaš snage za svoju majku. -Dakle, ostat će ţiva? -Nadam se, a i oni se nadaju! Ali glas mu ne odaje povjerenja. -Damire, tamo da ona ostane na ţivotu, vidjet ćeš što ću učiniti. Ĉuo si kralja, Damire. Groza me spopada. Zar sam ja sin tako okrutnog oca? -Ĉuo sam sve. -Strahovito je okrutan, okrutan kao Asirac! Nikad to nisam slutio. I pokrije lice rukama pa umoran nasloni laktove na koljena. Zatim otkrije obraz i upre pogled u Damira. -Dakle, vidiš zašto sam morao ostati mrtav. Kad je vidio Đuru, slutio je ili je znao da se ona mora nalaziti u blizini. Htio ju je ~ 438 ~


odstraniti i pokopati za sva vremena. A ja sam već od onog dana kad smo stigli osjećao njezinu blizinu. Svuda sam vidio to lijepo plemenito lice. Kad su me prvi put od nje otkinuli, ona je zamrla. I danas kad sam je našao, opet je zamrla. Ako se ne probudi, ne znam što će biti. Ivan htjede poći k postelji, ali ga liječnik zadrţi. -Za nju bi bilo koristi da se povučete, visosti, u drugu odaju. -Ni koraka se ne mičem od svoje majke! Opet me kane prevariti. Ne, to im više ne moţe uspjeti. Ostajem tu i čuvam je, makar s mačem u ruci. -Onda se barem povucite daleko od postelje, ne smije vas odmah ugledati kad se probudi. -Probudi! Po liječnikovoj ţelji Damir povede princa u kut sobe, s druge strane postelje. Tu su sjeli oboje. Damir pogleda prema vratima odakle dolazi paţ Stjepko i dade mu znak da iziđe. Na hodniku nađe Gordanu. Bez ikakva uvoda ona ga zapita: -Kako je s njome? ~ 439 ~


-Još uvijek jednako. Ne budi se. Ali srce još bije. Vi ste očito, znali da je ona na Griču? -Nisam ništa znala niti znam. Samo vas molim: ako prinčevoj majci treba ţenske pomoći, onda me zovnite. -Princ to neće dopustiti, jer bi kralj planuo na vas. Ĉini se, kralj mrzi ovu nesretnu ţenu. -Mrzi? Moţe li se mrziti onaj kojeg smo nekad ljubili? -Mislim da ne bi ni tada kad se ljubi beznadno i prezreno. -Da! Ali kraljevi imaju samo jedno srce, a to je prijestolje. Idem opet k maloj Beci. Za nekoliko časaka se oporavila saznavši da je princ ţiv. I hitno se udalji.

~ 440 ~


KRALJICA I NUSKRALJICA Beatrice se pretvorila u val gnjeva. Osjetivši da je kralj slijedi, zadrţala se u dvorani za primanje. I kao da je ta soba bila cilj njenog zakloništa, spusti se na stolicu i podupre glavu o bijelu čvrstu ruku. Kralj ulazi. Ona ga ne gleda, ali osjeti da ţeli s njom govoriti. čini joj se da ide za njom kao za plijenom, vrebajući nešto čega se ona boji pa je htjela najprije potrčati svome bratu da mu iskaţe što se dogodilo s prinčevom majkom. Matija hoda gore-dolje, spuštene glave, čekao je da ona progovori. A kad je ostala nijema, on je mrmljao. -Umjesto da se predamo radosti nad Ivanovim uskrsnućem, takav grdni sukob. Gotovo sam ga udario zbog njegove tvrdokornosti. Ali, napokon, njega vodi prirodni osjećaj, najprirodniji. On ljubi majku, a to mu ne mogu zabraniti. Ne znajući kamo on cilja, Beatrice hladno odvrati: -Ti si okrenuo leđa svojoj majci kad se ona počela buniti protiv mene. A tvoja

~ 441 ~


majka bila je odlična, plemenita ţena, Štoviše, ti samo njoj i njenoj hrabrosti zahvaljuješ svoje prijestolje. Ova uspomena i u ovom času izazove neugodan osjećaj. Od stida pomiješanog s ljutinom, što je u svojoj sinovljevoj ljubavi bio labav i nedostojan, zabaci glavu, poravna razbarušenu bujnu ţutu kosu, pa odgovori neodređeno: -Ivan ima svoje posebne nagone. To se ne moţe popraviti. I opet su šutjeli, čekali jedno drugo. Najposlije kralj zastane pred ţenom: -Nakon svega toga bilo bi dobro da legneš, Beatrice. - Ne smatraš da je nečasno za napuljsku princezu ostati pod jednim krovom s nekom palom djevojkom? -Dobro, Beatrice, to ćemo odmah razjasniti. Prisutnost Ivanove majke ovdje očito je dokazana urota mojih protivnika. Oni koji su nju poslali ovamo htjeli su da umanje ugled mojem sinu. Ona nepomično gleda preda se i odvrati: ~ 442 ~


-Onda je među tvojim protivnicima i Varadi. On tako malo cijeni princa da mu se upravo narugao. -Narugao? -Zar to nije bezdušna poruga kad Ivana, koji na rukama drţi palu djevojku i nazivlje je svojom majkom, oslovljava prestolonasljednikom? Tolike zlobe ne bih predmijevala u Varadiju. Kralj zaţmiri kao da su mu sasuli prah u oči, ne prihvati izazov i ozbiljno primijeti: -Da se vratimo, Beatrice, na ono što ţelimo raščistiti. Tvoj otac javio mi je da je toj ţeni dao sasvim dolično mjesto na svojem dvoru. Tvojem ocu slao sam s tvojom privolom svake godine novac za uzdrţavanje te ţene. Zdrav razum ne moţe dokučiti kako bi se ona vratila da to ne zna tvoj otac. Tu se nešto dogodilo iza mojih leđa. -Uistinu, bilo bi mi veliko olakšanje da ti mogu razjasniti. Iz Napulja mi već dosta dugo ne dolazi nikakav glas. Ona ustane i pođe prema izlazu: -A sada mi dopusti da se preodjenem i napustim palaču. ~ 443 ~


-Zašto, Beatrice? -Napuljska princeza ima duţnost da zaštiti svoj ugled. -Tvoj ugled je moja čast. Putovat ćemo zajedno u Višegrad. -Nema više nikakve potrebe putovati tamo. Ţelim biti bliţe mojem ocu da mogu što brţe dobiti odgovor na pismo što ću ga danas poslati napuljskom kralju. Zato ću ostati na Griču. -Dakle, ostajemo li ovdje, ili putujemo zajedno na Medvedgrad? -Zar se kraljica i kralj moraju maknuti s dvora nekoj paloj djevojci? Neki prosvjed zatitra u njegovim očima, ali se odmah smiri: -Dopustio sam Ivanu da do sutra zadrţi majku. Po drţanju liječnika mogli smo razabrati da jutro neće dočekati ţiva. A tvojem pismu za napuljskog kralja priloţit ću pitanje i ja. Hoću da budem načistu tko je izvršio napad na mir mojeg sina, njegov ugled i moje kraljevske osobe. Netko će strahovito stradati. Ĉini mi se da je napuljski kralj nasjeo mojim urotnicima. ~ 444 ~


I otišao je ne čekajući njen odgovor. ***** U svojoj sobi kraljičin brat Francesco stisnutim pesnicama lupa po koljenu. Glava, puna čvrste valovite crne kose, podmuklo je spuštena. Griska izbočene usne. Nad njim se sagnuto Enricovo lice, sasvim zeleno, kao da mu se ţuč prolila na tamnu put. Još se niţe sagiblje kardinalu i šapće mu u uho: -Poslao sam čas prije na Kaptol. -Što me se to tiče! -Na Kaptolu sam sakrio Alfonsa. Mora mi reći kako se dogodila zamjena u dvoboju. Francescova bijesna kretnja odraţava prezir. -Kako se dogodila zamjena? Kojeg me vraga to zanima! Sad je svršeno. Zamjene nije smjelo biti. Toliko buke, galame, priprema, a zašto? Proţdro bih sam sebe. - Ja se proţdirem od časa kad sam čuo prinčev krik na dvorištu i ipak visosti- po svemu što smo vidjeli moţemo zaključiti da kralj ništa ne sumnja. Bio je tako ljubazan s kraljicom i sa svima nama. A kako on ne sumnja, pobrinut ću se da ni ubuduće ne posumnja da je dvoboj imao biti njegova smrt. ~ 445 ~


-A što meljete, grofe? Što hoćete? -Da još uvijek nisu nestali svi uvjeti da svoju nakanu izvedemo ponovno. Kardinal ustane i srdito mahne rukama. -Idite do vraga! Ni u što više ne vjerujem. U ovoj prokletoj slavenskoj zemlji izgubili smo i mi Napuljci snagu svoje drskosti. Kakva okolišanja! Kakav oprez! Pa strah, spremanje, šaputanje, naprezanje, je li to muški? Da smo tako radili kod kuće u Napulju, danas bi aragonska dinastija sjedila na dnu galije, a ne na prijestolju. -Što ćete, visosti, ovdje je tako. Ne da se drugačije. -Vi ste, Enrico, pogriješili. Jest, velim vam to otvoreno u lice! Vas nije vodio sveti interes ideje, napuljske dinastije, nego ljubomora na Isabelline osjećaje prema princu. -Moja ljubomora bila je u sluţbi Napulja, vaša uzoritosti, ali ne biste učinili krivo da ispitate Isabellu nije li ona moţda izvor ove kobne zamjene jer, netko je tu bio. -Enrico, ovo je odveć teška objeda. -Pripazite na Isabellu, to je moj savjet! ~ 446 ~


-Vama nije dobro, grofe- reče Francesco i odmjeri ga. -Svima nama nije dobro jer nismo mislili na treću osobu kojoj je mnogo stalo do princa i poslala je zamjenika. Kome je ţivotni interes da princ ţivi? Isabelli! Velim vam, uzoritosti, mi imamo neprijatelja u našem krugu. Dalje nije dospio da razlaţe. Protiv svojeg običaja, dohitala je Beatrice u sobu svojeg brata i pošla ravno prema njemu. -Ţelim s tobom govoriti nasamu. To ponuka Enrica da se odmah udalji. Francesco je ustao, njeţno uhvatio za ruku svoju sestru i posadi je u naslonjač. -Govori, sestro! -Prinčevo uskrsnuće grom je iz vedra neba. -Varaš se. Nebo je bilo puno munjevitih oblaka, samo mi to nismo zamijetili. Sada ti moram priznati da sam znao o tom dvoboju, ali ti nisam htio namjerice saopćiti. Tebe se i ne tiče što se princ i Alfonso mrze. Kad je danas pukao glas da je on pao u dvoboju, nisam htio da tvoje plemenito srce osjeti i najmanju sjenku krivnje. Ali sad moraš saznati sve. Netko je ~ 447 ~


znao za taj dvoboj i taj netko je spriječio da princ dođe pod mač Alfonzu. Ova je osoba prinčev uhoda, protiv nas! Jest, postoji neka osoba koja će nas uvijek i svagda izvrgavati u korist njegovu. -Misliš da je neka treća osoba podmetnula zamjenika princu? -Da, Beatrice. Na to me upozorio Enrico, a zapravo jedino je to moglo spasiti princa. -Sumnja li moţda Enrico na koga? -Na Isabellu! -Budala! Aragonka svoju dinastiju.

nikad

neće

zaboraviti

-Isabella ljubi princa. -Njena ljubav proistječe samo iz interesa da se uda za kraljeva sina. Međutim, Beatrice se fpak zamisli. -Francesco! Enrica.

Naredi

da

pozovu

Isabellu

i

Kardinal otvori vrata pa izvrši nalog i onda se vrati i sjedne uz kraljicu. -Zabrinula te ova sumnja, Beatnce?

~ 448 ~


-Na drugo mislim, moj Francesco! Danas u noći u kraljevskom dvoru nalazi se jedna kraljica i jedna nuskraljica! -Zar ćeš podnijeti tu uvredu? -Najprije sam se najoštrije usprotivila. Međutim, zbog prisutnosti ove ţene kralj poziva na red našeg oca! -Taj komedijaš! -Da, čini se kao da komedijaši, ali nije sasvim nemoguće da je tu ţenetinu poslao ovamo naš otac. -Pa to bilo sasvim neobično. -Ne bi! Prisutnost ove gradske djevojčure mora podsjetiti sve plemstvo i sve kraljeve i prinčeve pristaše na građansko, nezakonito porijeklo njihova dragog kandidata za prijestolje. -Kako si se tome domislila? -Sam kralj me na to uputio. Gotovo je izvan sebe što mu prisutnost ove ţene krnji ugled sinu. I kad sam malo prije o tom razmišljala, čini mi se da bi samo naš otac mogao izmudriti ovako odličnu zamku. Ĉitav dvor i sve plemstvo govorit će o prinčevoj majci. Svatko će se pitati tko je ona i sjetiti se da je ~ 449 ~


građanka, djevojčura, bivša ljubovca. Sutra će o tome govoriti svi oni koji su na Medvedgradu i još ne slute današnje događaje. Poslanici Venecije, grof Marcello i svi drugi imat će prigode da jave u Italiju tko se nalazi u dvoru, a Bianci Sforza prisjest će da uzme takvu svekrvu! Usred razgovora uđe Isabella, vedra, gotovo vesela. -Ĉuj me, sestrice -zapita Beatrice- zašto mi nisi priopćila da se princ bije s Alfonsom? Crnokosa princeza začuđeno usklikne: -Da sam to slutila, ne bih mogla o tom šutjeti tebi, Beatrice, kad si mi princa namijenila muţem. Zar da budem sudio nik smrtnoj pogibelji svom budućem muţu? -Da, to je prirodno, dakle, rekla sam. -Tko me optuţuje? Očito, Enrico! Beatrice, njegovih progona više ne podnosim. -On misli da si znala! -Onda bih djevojka.

i

zapriječila!-

~ 450 ~

oštro

naglasi


-Vjerujem- trebala bi samo natuknuti kralju. Međutim, sad idi! Obračunat ću s Enricom. Gdje je Nardella? - U svojoj sobi. Jako je uvrijeđena. Matija zamalo da ju je tukao. Prostački joj je istrgao zdjelu sa smokvama, bacio ih kroz prozor i vikao na nju. Ĉak je zapovjedio da je ne puste u blizinu njegovih odaja. -Divljak. Reci Nardelli da joj kraljica podjeljuje slobodu. Kad idem na počinak, neka dođe k meni! A sad idi! Evo Enrica. Isabella posluša i srdito pogleda Enrica. Njegov pogled slijedio je njene korake. -Kad su ostali sami, kraljica upre pogled u svojeg dvorskog meštra. Kad nije bila s njim zadovoljna, oslovljavala ga je hladno i strano. -Vaša sumnja, Enrico, potpuno je bez temelja. Ĉak drska. Ali o tome dosta. Recite mi: tko je osim vas znao za dvoboj? -Gospodin Damir! -I nitko drugi osim njega? -Da, znala je za to i Gordana! . -Gordana? -začude se kraljica i Francesco. - Kako to? upita kraljica ponovno. ~ 451 ~


-U njenoj prisutnosti pozvao je princ Alfonsa na oruţani obračun -Kako? U njezinoj prisutnosti? -Jer su se zbog nje porječkali. -Zbog Gordane? -Da, zbog nje -odvrati Enrico. -I kraljica i Francesco jednako se uznemirili. -Beatrice, to bi trebalo odmah ispitati- naglasi kardinal. -A vi, Enrico, ne sumnjičite Gordanu? -Ona nema nikakva princa, dok Isabella...

razloga

da

spašava

-Dosta o tom- ušutka ga kraljica.- Još jednu riječ o Isabelli i brzo ćemo svršiti. Idite i zovnite Gordanu. Ako je legla, neka odmah ustane. -Ne vjerujem da je tko u ovom dvoru osjetio potrebu počinka –primijeti Francesco. -Zbog Gordane, dakle?- glasno će Beatrice. -Nisam li ti već jučer na Medvedgradu rekao da se Alfonso zagledao u Gordanu. Opetujem, Beatrice, nije puki slučaj da se njom sastao u samostanu. ~ 452 ~


-Ona ga nije slijedila, o tome sam uvjerena. -Molim te, Beatrice, ispitaj to pa zaprijeti Alfonsu. -To je sada sporedna i neopasna stvar. -Zar nije dosta jasno što Alfonso kani s Gordanom? -Do Gordane su putovi dugi i strmi. Suspregni svoj plamen, moj Francesco. Danas imamo vaţnih razgovora. I nastavljaju raspravljali, kad se otvore vrata. Gordana ulazi. Prošla neprospavana noć utisnula je odveć jake tragove u lijepo lice. Ipak je sačuvala prostodušnu vedrinu, poklonila se kraljici i kardinalu. Enrico je došao iza nje i stao podalje. Istraţujući, pogleda Beatrice mladu djevojku. -Gordana, prvi put saznajem da svojoj kraljici nisi iskrena. Ona se vedro nasmiješi i odvrati: : -Veličanstvo, moja savjest mi ništa spočitava, a vrlo je stroga i čangrizava!

ne

-Ipak te nije grizla kad si propustila duţnost -Uistinu, veličanstvo, ne mogu se sjetiti da sam nešto propustila. ~ 453 ~


- Mogla si spriječiti sve ono što smo danas pretrpjeli. -Ja, veličanstvo? -začudi se ona vrlo ozbiljno gledajući kraljicu. -Da, ti si znala da se princ morao pobiti s Alfonsom. -Jesam, veličanstvo. -Princ i Alfonso Borgia urekli su dvoboj u tvojoj prisutnosti? -Jest, veličanstvo, -A nisi osjetila duţnost da obavijestiš svoju kraljicu. -Osjećala sam. -Ipak nisi začuđeno.

učinila?

-naglo

će

kraljica

-Da, veličanstvo, nisam to učinila. -Zašto? -upita smrknuto.

strogo

promatrajući

je

-Veličanstvo, izazov na dvoboj pao je u šumi jučer, u lovu. Nakon toga još sam neko vrijeme bila s princom i gospodinom Damirom. Onda sam ih ostavila, zalutala u šumi i stigla u Remete. Noć sam provela ~ 454 ~


tamo, a kad sam danas stigla s vojvodom Iločkim u dvor, već ju bilo sve svršeno. -Eto, vidiš, nije imala prigode- reče Francesco svojoj sestri. -Dobro, a kad si bila u samostanu, srela si ondje vojvodu Iločkog. Zar mu nisi saopćila što se danas sprema? -Veličanstvo, u samostanu sam bila odviše zauzeta svojom nezgodom, a vojvoda Iločki čitavu noć branio je mene. -Od Alfonsa?- upita Francesco. -Da visosti! -Dakle je istina što mi je jutros javio Damir? -Ne znam, veličanstvo, što je javio gospodin Damir . No, bilo je čestitih okršaja s Alfonsom. Nešto sam se malo branila i sama, a sve drugo učinio je vojvoda Iločki. -Što je učinio Alfonso? zapita Francesco. Pričajte nam sve potanko. Molim, veličanstvo, odriješite me neprijatnosti da o tom govorim pred gospodom.

~ 455 ~


-Odrješujem te. Sada ionako imamo drugih stvari. Nego. Alfonso se bije s princem zbog tebe. Što to znači, Gordana? -O tome vas je obavijestio netko tko me strašno uzvisuje! -Kako? Princ se nije pobio zbog tebe? -Ţalim što moram sama sebe lišiti te velike časti da se za mene biju prinčevi! Pričat ću veličanstvu kako je bilo. U lovu sam se upravo našla s gospodinom Damirom. Odmarali smo se kad je naišao princ. Gospodin Alfonso dojahao je do nas i obijedio princa da straţari Damirov ljubavni sastanak. Princ se naljutio zbog te objede, branio sebe i svojeg prijatelja nasmije se ona. Meni, uistinu, ne pripada ova slava! Govorila je ponizujući samu sebe kao da čitav dvoboj i sve što se dogodilo baš nimalo nema veze s njom. Enrico upadne u riječ: -Ne, gospođice, Gordana, princ se pobio zbog vas. Smiješeći okrene se ona prema njemu. -Gospodin grof Enrico hoće da me silom uzvisi, ali to ne mogu primiti. Gospodin Enrico je došao poslije Alfonsa, dakle ~ 456 ~


prekasno, pa nije mogao čuti što se govorilo. Budite sigurni, rado bih se podičila kad ne bih time počinila nedopustivu laţ. Francesco ispruţi svoju obraslu glavu i upita:

bujnom

kosom

-Vi ste, Gordana, vrlo ţalosni što se princ nije pobio zbog vas? -Ali ţalost je vrlo kratkotrajna, jer već imam zamjenu. Dapače, vrlo slavnu. Vojvoda Iločki bio je prvi vitez koji se je za moju čast borio sa čitavom Alfonsovom pratnjom i natjerao ga u uzmak. -Ĉini se da te ovo nešto jako ushićuje? -Veličanstvo, molim, priuštite mi ovo malo veselja! -Ako je samo to, prosto ti bilo- nasmiješi se zadovoljno Beatrice, ali mladi kardinal proslijedi gledajući Gordanu u oči: -Ako se vaš ushit pretvori u ljubav? -Oh, moje srce još leti zrakom kao slavujica kojoj još nijedan slavuj nije zapjevao pravu pjesmu da mu se odazove. -A zapjeva li?... -Začepit ću uši. ~ 457 ~


-To je prava riječ- nasmije se kraljica s osebujnim zadovoljstvom. Dakle, ova je stvar riješena naglasi vrlo zadovoljna. Idi, Gordana, gore. Sutra polazim na Medvedgrad. Ti ćeš ostati ovdje da budeš na pomoć prinčevoj majci. -Veličanstvo me ne ţeli sa sobom? -Ne boj se, ovdje te neće smetati Alfonso. Dakle, sad idi gore i ako je od potrebe, ostani uz prinčevu majku, Ako bi joj bilo vrlo zlo, javi mi. Koji je od liječnika kod nje? -Mislim Pietro i Gabrijele Skuttari. -Oni su vrlo spretni. premca. Dakle, idi!

Napuljcima

nema

Sagnula je glavu, smjerno poljubila kraljičinu ruku, pozdravila kardinala i laganim koracima izišla. Kraljica uzme u oko svojeg dvorskog meštra koji čeka naloge. -Enrico, recite Alfonsu: ako se ne okani Gordane morat će ostaviti moj dvor. Okrenula se od njega i Enrico osjeti da se mora povući jer mu kraljica danas nije sklona. Brat i sestra su ostali sami. ~ 458 ~


-Dakle, vidiš Francesco, Gordana je izvan svake sumnje, Odmah sam to osjetila. Valja nam, dakle, traţiti onoga tko je izveo ovu zamjenu. -Za dvoboj je znao samo još Damir. -Svaka sumnja prema njemu bila bi nelogična. Damir je Hrvat, do kosti naivan u svojoj odanosti, a do srţi ponosan na svoju hrabrost. On bi sigurno sam pokušao da se bije za princa. Prije bi umro nego bi poslao nekog drugog. Dakle, iza naših leđa stoji netko tko vodi borbu protiv nas, a da ga mi ne zamjećujemo. Moţda će Nardella nanjušiti našeg neviđenog neprijatelja. -Sva borba, sve natezanje, sve uzbuđenje pretvorilo se u ništa- uzdahne Francesco. -Imam davno plan. Još malo pa ću te pozvati, brate moj, da to izvršimo nas dvoje, čekaj, Francesco! -Beatrice -i on joj obujmi struk- govori, razotkrij mi. -Ĉas još nije tu, ali blizu je. Strpi se. -Pokoravam se, draga moja sestro, ali reci mi barem kako ćeš se drţati sutra, prekosutra prema svemu što se zbilo? ~ 459 ~


-Iza svojih šančeva posve sam mirna, čekam i budno pazim neprijateljeve kretnje. Moja taktika ovisi o njemu, čekam potpuno spremna za svaku mogućnost i kad me neprijatelj napadne, zaskočit ću ga zamkom u koju se mora strovaliti da nikad više ne podigne glavu. Pripravna sam za nove borbe.

~ 460 ~


LJUBAV SINA BDI Kralj se zaključao s kancelarom Varadijem u radnoj sobi. Skrstivši ruke na prsima, naslonio se o zid. Glavu nadigao, a gusta ţuta kosa pada mu po čelu i zaokruţuje obraze. Jaka prsa brzo se uzdiţu i spuštaju. Nalikuje na ranjenog lava. -Iza oluje što je sa mnom lamatala čitav dan sad sam eto nalik na nasukani brod. -To je još uvijek bolje nego da je brod udario o hrid i razbio se. Veličanstvo, vaš je brod jurio ravno k hridi. Ako se, dakle, brod nasukao, ne čini ništa, jer će se lako popraviti i rinuti na pučinu. -I hoće- uspravi se kralj, uzdahne i pođe prema stolu.- Ipak, tko mi je nasukao brod? Moj vlastiti sin. Eto, on pomaţe mojim neprijateljima. -Da je slutio zašto veličanstvo ţeli da bude još uvijek mrtav, ne bi tako uradio. Trebali ste ga uputiti. -Bilo bi svejedno, on bi i onda po dvorištu vikao za svojom majkom. Vidjeli ste ga! Ĉim je

~ 461 ~


ugledao nju, zaboravio je duţnost prema meni. -Ne ţelim da još jednom veličanstvu spomenem zašto smo ovako zaskočeni. Ni uzvišena gospođa ne bi ostala ovdje na vašu smetnju. Kad je vidjela da se sprema na put, ispitala je slugu i doznala da se putuje u zoru. Prevara ju je tako slomila da je pala u nesvijest. -Otkuda se najednom pojavila na dvoru? Otkuda? Zar je bila na Griču? -Svakako, kad je odmah doznala za prinčevu smrt. Ne vjerujem da bi se pribliţila da princa nije smatrala mrtvim. -Recite: kako je s otoka Ischije dospjela ovamo? -Veličanstvo, zar nije bila u Napulju? začudi se Varadi kao da mu ništa nije poznato. Napuljski kralj drţao ju je zatočenu na otoku u neosvojivom dvoru. Veli da je gladovala. -Veličanstvo je slalo dostatnu svotu napuljskom kralju za njeno uzdrţavanje.

~ 462 ~


-Napuljsko veličanstvo ne boluje od novčane oskudice. Od proţdrljivosti, i ništa drugo. Sutra ću o tom razmisliti i poslati kralju glasnika. Ni riječi više o tom. Da nije bilo te ţene, sutra bismo putovali i Katilina bi bila u mojoj ruci. -Prema tome, ne putujemo? -Dakako da ne putujemo. -Zar ne biste mogli baš zbog prisutnosti prinčeve majke kraljicu nagovoriti da ipak pođe u vašu zamku u Višegrad? -Odbila je. Hoće da ostane ovdje da bude bliţe Napulju. Moja je zamka potpuno razrušena! -Ako je za Višegrad, ono nije za Medvedgrad. -Da je tamo zatočim? Namjeravali ste ostati na Griču još četiri mjeseca. Zar ne bi bilo zgodno da je zatočite na Medvedgradu ili moţda u Krapini? Tamošnji je dvor u lijepom stanju, dobro je uređen, a u ovoj zemlji kraljica nema saveznika. Svi su Hrvati na prinčevoj strani. -Ovo vam valja! Svakako će biti bolja Krapina, jer medvedgradski dvor pun je mojih gostiju. ~ 463 ~


-Dakle, Krapina? -Priznajem, Varadi, današnji gromovi ostavili su vaš mozak netaknut. Da, to je dobro, tako ću uraditi. A što ćemo s onom nesretnicom gore? -Ako ostane na ţivotu, predloţio bih da je veličanstvo otpremi kojem od svojih prijatelja izvan Griča. - Dobro, pričekajmo sutrašnji dan pa ću onda odlučiti. A sada bismo morali objaviti plemićima i dvoranima kako je Đuro dospio pod Alfonsov mač i sve što je bilo s princem. -Isto bi to trebalo javiti i Gričanima. -Gdje je vojvoda Iločki? -Mislim: u lovu za Alfonsom. Moţda se već vratio. -Pogledajte. Ako je tu, neka odmah dođe k meni. Otključavši vrata pođe Varadi u dvorište. Našao je guste skupine što raspravljaju o velikom čudu Ivanova uskrsnuća. Kraljevi dvorski meštri upravo su razgovarali s vojvodom.

~ 464 ~


Varadi ga pozove k sebi, uzme ga pod ruku, povede pod trijem i prinese usta k Lovrinom uhu: -Dakle, što je? -Odjurio sam u Remete. Stigao sam tek prije nekoliko časaka. Je li kralj pitao za mene? -Da, upravo vas očekuje. Rekoh da ste pošli traţiti Alfonsa. -Vrlo dobro. A što je s prinčevom majkom? -Kralj je dopustio da je princ zadrţi do sutra. -Svojim je dolaskom zapravo spasila Beatricu. -Predloţio sam kralju da Katilinu zatvori u krapinski dvorac. Brzo, kralj čeka. Našli su ga sjedeći kod stola strahovito namrštena. -Jeste li našli Alfonsa?- zapita vojvodu. -Nisam, veličanstvo, ali naći ću ga. Nešto mi kljuje u duši. Kako nije osjetio da se s njim ne bije princ? Očito su morali izmijeniti nekoliko riječi. A kad ga je probo, kako nije pogledao probodenog je li samo ranjen, zašto nije ništa javio na Medvedgrad? Sve dokazuje da to obračunavanje nije bilo pošteno, nego ~ 465 ~


prosto razbojstvo. -Tog lupeţa morate po svaku cijenu pronaći i dovesti. Ali građanima i gostima potrebno je smjesta objasniti ovaj događaj. Dakle, čujte: treba da svima kaţete ovako: princ i Alfonso urekli su dvoboj. Alfonso je svima pričao gdje se dvoboj ima odrţati i kada. Za to je doznao jedan vjerni dvoranin našega princa koji se pobojao za Ivanov ţivot, ukrao je njegove haljine, šljem i mač i pozvao Alfonsa, predstavljajući se za princa, da se pobiju o podne umjesto navečer. On je dočekao Alfonsa, pobio se s njim i pao u dvoboju. Kad su naišli lovci i ugledali truplo u prinčevu bojnom ruhu, zaprepastili su se, zbunili tako da uopće nisu skidali vizir i provjeravali, već stali vikati da je princ mrtav. Jedan je od njih odjurio na dvor i javio da je princ mrtav. Vizir se nitko nije usudio skinuti dok ne dođe dvorski meštar. Svi su čekali a vijest o njegovoj smrti prenosila se dalje. Princ je, međutim, do kasne večeri -to dobro upamtitevojvodo, princ je do kasne večeri čekao Alfonsa u šumi, a kad ga nije dočekao, vratio se na Grič. Putem je sreo oklopnika koji mu reče šta se dogodilo. Ivanu se prohtjelo promatrati tko za njim tuguje i uzeo je ~ 466 ~


oklopničko ruho. Ovako ćemo najbolje pred svakim, a osobito pred kraljicom, izbrisati sumnju da sam ja imao kakvih namjera. A zatim ćete kazati: kad se princ otkrio tek onda smo mrtvom skinuli vizir i razabrali što je učinio vjerni prinčev dvoranin. Nakon toga morate proglasiti moju zapovijed da će svakoga tko bi izazvao ili pokušao da se bije zadesiti smrt na kazna. Još morate dodati da je jadni dvoranin platio ljubav prema gospodaru, a nije trebao to činti jer svi znaju prinčevu vještinu na maču, pa bi on Alfonsa svladao kao što je to učinio i na bojnim igrama. Je li tako dobro? -Vrlo dobro, vaše veličanstvo. Pouzdajte se u mene, ja ću to prikazati kako vi ţelite. -Mislim da će ovakav prikaz razoriti svake daljnje kombinacije. -Time smo, dakle, spriječili govorkanje. Kraljici ću sam ovako razjasniti stvar. -Imam veliku molbu na kralja -reče Lovro. Molim, dopustite mi da se sutra pobijem s Alfonsom, urekli smo. - Ţelite da vas dadem smaknuti? ~ 467 ~


-Veličanstvo! Ja... -Svršeno. Zabranjujem! Idite! Vojvoda se uputi u dvorište da izvrši prvi dio kraljeve zapovijedi. A Varadi je ostao s vladarem. Dugo nije rekao ništa, samo je hodao po sobi. Kancelar ga nije smetao. Napokon Malija progovori: -Ĉujte, Varadi! Kad sam kraljici spočitnuo da je napuljski kralj skrivio dolazak prinčeve majke to sam učinio samo zato da šiljak koji je ona htjela uperiti u mene okrenem prema njoj. Ali sada zaista sumnjam u toga lupeţa. -Moţda mu ne činite krivo. -On mi je to skuhao. Ako tu ţenu nije poslao sam, svakako je u tome sudjelovao. -Ako je ona pobjegla, Ferrante joj je omogućio bijeg lukavo i podmuklo da naškodi Ivanovu ugledu. -Saznat ćemo kako je uzvišena gospođa prešla granicu ako ozdravi... -Ako ozdravi? Opetujući Varadijeve riječi, zamislio se i namrštio. Onda doda posve hladno: ~ 468 ~


-I za nju i za sina bilo bi bolje da umre. Neugodno dirnut, Varadi ne reče ništa, dok kralj nakon male stanke nastavi: -Od časa kad sam uhvatio pisma koja mojeg sina označuju Kartagom, neprestano se pitam: zašto je baš sada Beatrice razvila toliku snagu da spriječi Ivanu pravo na prijestolje? Danas, ponavljam to pitanje. Što vi velite, Varadi? -Moţda i u tome Napulj ima svojih osnova. -Proţdrljivost napuljskog kralja. Krivo mu je što Ivan nasljeđuje sav moj imetak pa se boji da će Beatrici ostati manje. Da, to moţe biti jedini odgovor. Jedini, a sad pođite i vi na počinak, Varadi. -Veličanstvo, prije toga dopustite da vas podsjetim na vrlo vaţnu okolnost. Knez Bernardin Frankopan već je s malim ferarskim vojvodom Hippolitom stupio na tlo vašeg kraljevstva. Poslali ste mu u susret Bakača i Filipca. -Pa što onda? -Za koji dan oni će prispjeti i dovesti dječaka koji bi po odredbi vašeg veličanstva imao da zasjedne na stolicu ugarskog primaša. Hoće li ~ 469 ~


veličanstvo sada odustati da dijete postavi na to uzvišeno mjesto? -Kad sam popustio Beatriceinoj molbi da njezinog nećaka postavim na to mjesto, makar je dijete, učinio sam da Beatrici dokaţem da ću opskrbiti sve njene rođake. Međutim, otkad sam dobio u ruke ona pisma i nakon ovoga što smo danas doţivjeli, velim: ne! Malog ferrarskog vojvodu ću k Beatrici u Krapinu da je zabavlja u njezinom zatočenju. -To je mudra odluka. -Sutra uranite. Varadi! Kralj pođe u spavaću sobu sam. Radulo ga je dočekao i stao svlačiti. -Veličanstvo, gore je vrlo zlo... -Gdje gore? otresito će kralj. Što buncaš? -Prinčeva majka leţi u vrućici, bez svijesti... -Nisam te ništa pitao. Slomljen i umoran legne kralj na počinak, Ali osjeti da neće usnuti. Budnim očima zuri u strop. *****

~ 470 ~


U prvom katu bdi princ uz postelju svoje majke. Lice joj gori, plave oči se otvaraju, kruţe okolo, a usne neprestano dozivi ju sina. On se sagiblje k njoj, odazivlje, ali ona ne čuje i ne prepoznaje nikoga. Sa strepnjom gleda Ivan liječnika i pita opetovano: -Što je to, za ime Boţje? Zašto me ne prepoznaje? -Vrućica je to... -Molim vas, ne maknite se odavde, bogato ću vas nagraditi. -Ostat ću ako me vaša visost posluša i pođe u drugu sobu da se odmori. -Da, treba da ideš -oglasi se Damir. -Ja bdjeti uz nju. -Ne mogu je ostaviti. -Zar se ne pouzdaješ u mene, Ivane? -Bolje mi je kad sam ovdje. Mirniji sam. Ne bih mogao počinuti. Kako da mi tijelo počiva kad mi duša strepi! Vrata su se polagano otvorila i ţenska suknja zašušti. Obazreli su se i spazili Gordanu. Prišla je tiho k postelji, Ivan je začuđeno gleda. ~ 471 ~


-Kraljica me šalje da vam budem od pomoćireče Gordana dana značajno gledajući princa. -Pođimo malo u pokrajnu sobu predloţi Damir - Ostavit ćemo vrata otvorena. -Nerado Ivan posluša prijedlog. U drugoj sobi našli su se svi troje. -Što znači kraljičino zanimanje za tvoju majku? -zapita tiho Damir gledajući Gordanu. -Ne bih vam mogla razjasniti. Pozvala me k sebi i naloţila mi ono što sam vam prije priopćila. Ipak, ja sam se već prije ponudila Damiru. Dopustit ćete, prinče, da ostanem ovu noć uz vašu majku? -Ne, Gordana. Probdjeli ste prošlu noć i namučili ste se. Ne mogu to dopustiti. -Ako vas molim? -Ni onda. Ţelim da legnete. Vrlo ste blijedi, Gordana. -Pravo veli Ivan -reče Damir. Treba da legnete. Mi ćemo obojica bdjeti uz nju. Kad se odmorite, znam da će princu biti vrlo drago ako dođete. -Zar me kanite otjerati ako malo ostanem? -Nipošto, Gordana! ~ 472 ~


Na otvorena vrata spavaće sobe dopru do njih teški uzdasi iz bolesničkih usta. -Kralju, sina hoću da vidim... moje mrtvo dijete... -Majko moja, kad bi barem znala da sam ţiv... Kad bi to osjetila da se barem načas osvijesti, da me prepozna, bilo bi joj lakše. Gordana naglo ustane i pođe u drugu sobu. Povukla je liječnika za ruku i šapne mu: -Što velite? Meni moţete reći istinu! -Kad bih je ja znao! -Barem pribliţno, molim vas! -Vrlo je slaba, zabrinjava.

neobično

slaba,

to

me

-Liječit ćete je po svojoj najdubljoj savjesti, gospodine? Nešto začuđen liječnikov pogled zaustavi se u Gordaninim očima. -Što hoćete time reći? -Moţete li ovu gospođu liječiti kao da je kraljica? Smijete li je liječiti svim sredstvima vaše znanosti? -Svim sredstvima? I opet čudno zvuči... ~ 473 ~


-Dakle, recite: imate li kakav nalog od koga? - Ja? Ne razumijem vas. Nisam se ni maknuo od nje. - Molim vas, nisam vas ništa pitala, ništa. Ali zaduţit ćete princa, prestolonasljednika, ako je spasite a ja znam da će kralju biti vrlo milo ako ona ozdravi. -Sutra u zoru moći ću vam reći nešto jasnije o njenom stanju. Sada bi bilo preuranjeno. Vratila se opet k princu i Damiru i sjela kraj njih šuteći. -Gordana -prozbori Ivan uzevši njenu ruku znali ste da je moja majka na Griču? -Da je na Griču? Ne. O tom ništa nisam znala -odgovori ne pogledavši ni Damira ni princa. Napokon imate svoju majku za kojom ste toliko čeznuli. -I nitko mi je više neće oduzeti! Nitko! Na to sam se zakleo. -Idite, Gordana, i legnite -zamoli Damir. -Pa dobro, kad me toliko tjerate, idem da vidim svoju bolesnicu. ~ 474 ~


-Malu Beci- doda Damir. -Da, vijest o prinčevoj smrti teško je shrvala njeţno djevojačko srce, ali sad je već bolje. Jadno siroče koliko je pretrpjelo. -Pođite na počinak- zamoli Damir. -Ako me trebate, smjesta me zovnite. I onda se malo zadrţala na vratima spavaće sobe. -Zašto ona prijatelju.

govori

o

Beci?

-šapne

Ivan

-I meni je pričala koliko ju je potresla vijest o tvojoj smrti. Bit će da te djevojče ljubi. -Ne dao Bog. U mojem srcu ima mjesta samo za moju majku, Gordanu i tebe! Opet su se čuli uzdasi iz druge sobe. Ivan pohiti k postelji na kojoj je leţalo slabašno tijelo, sitno plemenito lice zarumenilo se vatrom od koje je strepilo njegovo srce. Gordana uhvati Damirovu ledenu ruku i pogleda mu čvrsto u oči: -Ako bi moţda kraljica pozvala k sebi liječnika, odmah me obavijestite. Odmah, i šutite pred njim. ~ 475 ~


-Vi se nešto bojite? -Rekoh: pazite!- i odjuri hodnikom. Mladić uđe u spavaću sobu gdje je bolesnica uzdisala. -Dajte mi sina... kralju... okrutni ste... -Razumiješ li to, Damire? Kralj joj je uskratio da me vidi. I noć je padala sve dublje. Princ sjedi uz bolesničku postelju i priča Damiru. - Otkinuli su me s njenih grudi. Bilo je tako davno tome, a ipak njen dragi lik ostao je duboko utisnut u mojoj duši. Odmah sam je prepoznao. Ĉuo sam njen glas kad je molila: "Odvedite me da vidim sina". Slutnja se začas pretvorila u vjerovanje. Kleknuo sam, zavirio u drago lice i znao: to je ona! Draga, jedina majka! Boţe, nemoj mi je uzeti! Noć je pala u dubok san, a ljubav sina bdi. ***** Ulice grada utonuše u gustoj tmini. Hitno koračanje i zvečanje oruţja odjekne cestom. Poluglasno pitanje padne iz tame: -Jeste li vi, Alfonso? ~ 476 ~


-Da ja sam, gospodine Enrico. -Ĉekam vas ovdje već dugo. -Onaj prokleti vratar na Kamenitim vratima morao me svega ogledati dok me pustio unići u grad. -Neka vaši pratioci pođu u dvor, a mi ćemo se porazgovoriti ovdje. -Zar moţda nije mrtav? -Recite, Alfonso, što se zbilo tamo u šumi? Netko je bio u blizini? -Nije. Ĉemu dakle to ispitivanje? Ta valjda niste sada okrenuli. -Za ime Boţje, pričekajte dok dorečem? Koga ste našli tamo na urečenom mjestu sastanka? -Princa! -Samo njega? -Da, samo njega. -Što ste s njim govorili? -Govorio sam gotovo samo mačem. -Ništa mu niste rekli?

~ 477 ~


-Kad sam došao, već je tamo stajao. Zvao sam ga jednostavno da skine vizir, jer ja nisam imao vizira -A on? -Nije me udostojao nijednom riječju. - A to vam nije bilo čudno? -Više kukavno. Rekao sam princu da je očito došao samo zato da ne vide drugi kako se boji za svoje lijepo lice pa ga zaštitio vizirom. -A on? -Do đavola, što me to ispitujete? -Što je rekao, Alfonso? -Zauzeo je bojni stav i nije rekao ni riječi. -I niste ga nastojali prisiliti da govori? -Do vraga, pa nisam ga zvao onamo na domjenak, nego da mu što prije zarinem mač u prsi. I navalio sam. On je odbijao, vrlo mlitavo kao da ga je ostavila vještina koju je pokazivao na bojnim igrama. -To vjerujem! -Pa recite ispitivanje?

mi

već

jednom

~ 478 ~

čemu

ovo


-Tiše, i tmina bi mogla imati uši, ostanimo u šaputanju. Đavle kako je dugo trajala bitka? -Ni spomena o njoj. Probo sam ga u dva-tri udarca, makar bi dostajalo da sam se dotakao njegova tijela samo vrškom - I niste mu skidali vizir? -Ĉemu? Znao sam da mu nema spasa. Poţurio sam k vama na Medvedgrad da vam to javim, a onda sam se ţurio dalje na Kaptol biskupu da ne stupim pred kralja prije nego ga mine prvo uzbuđenje. -Alfonso, moţda i nije bilo okršaja? Niste li ga zaskočili, najurili i proboli bez borbe? -Ĉujte, grofe, ne odgovaram više nijedne riječi. Sumnjičite me kao da niste naručili taj dvoboj i izbrojili za nj cekine. -Sad ću vam razjasniti zašto vas sve to pitam. Pod prinčevom odorom i vizirom bio je netko drugi! Mukli glas zapanjenja prodre iz Alfonsovih grudi. Ruka mu zgrabi Enricov lakat, a on šapće još tiše: -Da, tako je Alfonso. Tek kasno uvečer otkrilo se u kraljevoj palači da je princ ţiv i zdrav, a jedan dvoranin mjesto njega leţi mrtav. ~ 479 ~


Nekoliko trenutaka je tiho, onda Alfonso promrsi tešku kletvu i sagne se Enricu: -Kakva kukavica, platio je nekome da ide za njega u smrt. Sad mi je jasno zašto mi je Damir donio poruku da dođem na obračun u podne. Ovo su učinili da mogu podmetnuti plaćenika! -Mogli bi to učiniti i navečer. -Ali onda biste bili vi sa mnom, Enrico, kao što smo se dogovorili. Vi biste otkrili zamjenika, a to su htjeli izbjeći. -A niste ga mogli prepoznati po stasu? -Njegov stas potpuno je odgovarao prinčevu. Pa tko bi uopće i sanjao da je netko drugi pod njegovom odorom grbom, plastom i šljemom na mjestu na kojem smo urekli dvoboj? A kad čovjek ne sluti, i ne istraţuje sitnice. Ovu će mi lukavštinu princ skupo platiti. -Na ţalost, sumnje.

moram

ga

obraniti

od

vaše

-Obraniti? Što vi, dakle, mislite? -Da nije princ mjesto sebe poslao zamjenika, nego treća osoba u dogovoru s Damirom. -Treća osoba? To je nečuveno. ~ 480 ~


-Zar za dvoboj ne bi mogla doznati Isabella? -Isabella? Od koga? -Lako je mogla naslućivati, prisluškivati. Isabella ima mnogo uzroka da princa poštedi vašeg mača. Objema rukama zahvati Alfonso Enricova ramena i gotovo ga potrese. -Što vam je, zaboga, Alfonso? -Vi ste ludi. Isabella nije kriva. Ja znam tko je poslao zamjenika. - Tko? -Gordana! -Što vam pada na um? šapće Enrico.Gordani nije do princa. Ona nije ni proplakala za njim, a Isabella je isplakala čitavu rijeku suza. -Vaša je ljubav, Enrico, potopila čitav vaš razum. Ĉujte: Isabella je morala plakati, jer je princa drţala mrtvim, a Goirdana nije trebala da plače jer je znala da sam probo drugog. -Vaša strast, Alfonso, potopila je vaš mozak. Ĉujte: Gordana čuva milost svoje kraljice, a drugo, svi znamo da je namiguša i nikoga nije ljubila niti ljubi. ~ 481 ~


-Jučer bih vam to vjerovao, Enrico, no nakon prošle noći u samostanu velim i prisiţem: Gordana ljubi princa. Za to imam dokaze. -Kakve? I on počne tiho i uzbuđeno šaptati u Enricovo uho: -Gordana je razbila moju bojnu igru s princem, ona je prelomila mač, sačuvala oštricu, stavila je u tok, nosila oko pojasa u lov i tamo se oštricom branila protiv mojeg zagrljaja. -Nije znala tajnu te oštrice. -Ona zna sve. -Zna? Otkud bi to mogla saznati? -Svakako, gospodin Bog nije poslao anđela da joj navijesti što smo nas dvojica ugovorili, dakle mogla je doznati samo prislonivši uho negdje u našoj blizini kad smo se mi dogovarali. -Moţda se ipak varate! -Kako bih se varao kad mi je prošle noći govorila o tajni oštrice mojeg mača? -Onda sam otkrio uhodu kojeg traţim! Jest. Osjetio sam da se tu krije neka treća osoba. ~ 482 ~


Spomenuo sam to i kardinalu Francescu. Gordana, dakle, uhodari protiv nas za princa. Inače nas ne bi prisluškivala i sve to učinila. -I ona ljubi princa. -U tome se varate. Gordana računa i ništa drugo. Računa ne bi li svoju lijepu glavu uresila dijademom princeze, a moţda čak i kraljevskom krunom. To svakako ide meni u prilog. -Vi biste tome za volju kraljici zatajili koga ima uza se? -A vi biste Gordanu optuţili? -To je jedini put koji Gordanu vodi u moj naručaj. -Kraljica bi vas protjerala da joj dolazite optuţivati Gordanu. Malo prije sam joj spomenuo da je Gordana znala za dvoboj, a čim je djevojka došla pred kraljicu, sve se svršilo njoj u prilog. -Kad ja stupim pred kraljicu, svršit će se meni u prilog. -Slabe su vam nade. Malo prije rekla mi je kraljica neka vam kaţem ako Gordanu ne ostavite na miru, morat ćete ostaviti dvor. No, ~ 483 ~


imate li još sada odvaţnosti optuţiti je pred kraljicom? -A vi ćete dopustiti da i dalje radi protiv kraljice za princa? -To baš neću. Zato sam upravo radostan što sam se s vama razumio. Otkrili smo neprijatelja koji nam iza leđa nevidljivo potkapa svaki naš pokušaj. Sad je na nama, Alfonso, da joj budemo uvijek za petama, da nađemo samo jedan dokaz, nedvoumni; jaki dokaz, i kraljičina sklonost prevrnut će se u neprijateljstvo i mrţnju. Onda je s njom svršeno. -Recite mi, Enrico, čime je Gordana stekla toliku kraljičinu naklonost? -Kad bih znao uzrok, lako bi bilo otkriti posljedice i omraziti Beatrici njenu štićenicu. -Nije li moţda Beatrice skrbnika, Ĉesmičkog?

ljubila

njenog

-Alfonso, kakve su to misli. Beatrice je dobila nadimak "mramorne kraljice" zbog toga što je njeno srce od mramora. Nije ona ljubila nikoga, moţda čak ni onog paţa Ramira na dvoru svojeg oca što su ga našli probodena u njenoj djevojačkoj loţnici. ~ 484 ~


-Ĉuo sam o tome govoriti u Napulju i neki rekoše da je paţ ipak ranjen i ostao na ţivotu. -Nikad ga ne bi pogledala, čak ga ne bi htjela ni poznati. -A čuo sam govoriti o kralju Vladislavu Ĉeškom... -Priče, kralj Matija sklapao je s njime mir. A Beatrice je namamila mladog češkog kralja da pristane na Matijine uvjete i tako još više podjarmi svoga muţa svojoj volji. Račun je bio odličan. Uvjeren sam da Beatrice ne poklanja svoju sklonost ni Gonrdani bez računa. -Ne razumijem to. -Naprosto, Beatrice Ima s njom svojih namjera. Kakvih, to dakako ne bi mogao pronaći ni sam đavo. -Rekli su mi da je Gordanu uzela na dvor još u njeţnoj dobi? -Da, istina je. Ali ja sam na kraljičinu dvoru već pet godina i, vjerujte, Beatriceina sklonost prema Gordani razvila se tek posljednje dvije godine s tolikom briţljivošću da je upravo čudo. Dala je da ju podučavaju prvi učenjaci kao princezu. Ne prorokujem ništa, samo ~ 485 ~


znam da Beatrice ne trepne okom, a da pri tome nema osnova i tajnih računa. -Prema tome, imam protiv sebe kraljicu i dva suparnika: Princa Ivana, a od sinoć i vojvodu Iločkog. -Bit će tih suparnika još više, ali sad je potrebno da vam priopćim i drugu kraljičinu ţelju: treba da sutra pođete kralju i molite za oproštenje. -Što se nisam pobio s njegovim sinom?ironički će Alfonso. -što veli Beatrice o tom svršetku dvoboja? -Što sad veli ne znam, ali za princem je plakala i grlila se s kraljem kao da su se jučer uzeli. -Aragonci su umjetnici! Međutim, prije nego pođem kralju, moram se pobiti s vojvodom Iločkim. On me sam izazvao. -Neće biti ništa od toga. Kralj je udario smrtnu kaznu na svakoga tko bi se pobio ili izazivao. -Hoće, dakle, da zaštiti kraljevskom vlašću?

princa

svojom

-Da i po treći put ne zasiječe mimo njega! Sad pođite sa mnom u dvor, kasno je. ~ 486 ~


Oko njih potpuna tišina. Odjednom Enrico uzme Alfonsovu ruku: -Uistinu nema nikakvog sredstva da razorimo prokletu Kartagu? -Sredstva ima dosta, ali odvaţnosti premalo. Svi ste vi kukavice. -Priznajem. Ovdje nema nitko odvaţnosti da uradi ono što bi učinili u Napulju, ali kad bi se to moglo izvesti nekako nevidljivo, čemu nitko ne bi ušao u trag, a da princ Ivan ipak nestane sa svijeta. -Zašto se ne bi moglo? -Kako? -Ima prašak koji se moţe sipati u vodu, jelo ili se moţe posipati na list knjige koju protivnik rado čita, ili na bilo kakvu stvar koju on uzima u ruke. Taj prašak ne ubija, nego podgriza ţivot, toči ga kao crv jabuku iz dana u dan i za više sedmica vodi ga ravnim putem polagano i sigurno u grob. -Zašto mi to niste već rekli? -Kako bih vam govorio o tome kad ste se tako ţurili?

~ 487 ~


-A ovo putovanje iz dana u dan potpuno je prirodno? -Potpuno! A što je najvaţnije, razblaţuje dušu uţitkom kako upravljaš sudbinom svojeg protivnika protiv ljudske i Boţje volje. -A protivnik se ne moţe nigdje i nikako obraniti da se gdjegod ne susretne s tim praškom. -Vidite, to je divno jer je prirodna smrt, kojoj ne moţeš uteći, ali za to je potrebna anđeoska strpljivost i čekanje dugo čekanje. -Makar trajalo mjesec! Iza njihovih leđa zalaje pseto. Trgli su se i pošli hitno dalje. -Sad pođimo u dvor -šapne Enrico- tamo nećemo govoriti ni riječi o tome. Noć je polegla na grički kraljevski dvor. Tišina kao da plazi prisluškujući kraljevskim odajama u kojima svatko snuje svoje snove za navalu.

~ 488 ~


IZA BOJNIH UTVRDA Pri jutarnjem zalogaju u kraljevskoj dvorani svatko je nosio na licu tragove uzbuđenja prošle noći. Razgovor je zapinjao. Samo katkad bi kralj nešto primijetio Beatrici vrlo udvorno, učtivo i ljubazno. A ona bi uzvraćala istim raspoloţenjem. Ipak se u njihovu saobraćanju razabiralo da se oboje ogradilo jakom utvrdom i svatko od njih mirno čeka navalu zamku drugoga. I kralj i kraljica nisu u svome razgovoru ni jednom riječi dotakli događaje. Nijedno se nije pribliţilo drugome, samo se onako preko utvrda razgovaraju o najobičnijim stvarima čuvajući se da onaj drugi ne bi zapazio što misli i što sprema. Princ se nije pokazao. Njegovo je mjesto u blagovaonici prazno. Gordana je došla s ljepušnom Beci čije se lice nadahnuto rumenilom i oči osvjeţile blistavom radosti. Ali nitko se nije obazreo na mladu djevojku u čijem je srcu nevidljivo plamtjela ljubav prema onome oko kojega se sva dvorska

~ 489 ~


čeljad, počev od kralja, natezala u divljoj borbi. Alfonso se nije pojavio u blagovaonici, dok je čitava kraljičina rodbina sjedila oko stola s jedva zamjetljivim znakom mrzovolje. Kraljevi dvorani pokazivali su i odveć vidno radost jučerašnjeg udarca kraljičinoj stranci. Kad je završen zajutrak, kralj i kraljica ustadoše. Matija oslovi Lovru: -Vojvodo Iločki, pođite sada na Medvedgrad i izvršite što sam rekao. -Slušam, vaše veličanstvo- pokloni se on kraljevskom paru i zaustavi na Gordani pogled pun njeţnosti i upozorenja da ţeli s njom govoriti. Vani je pričekao dok dvorani izađu. S njima je izašla i Gordana. Pošao je ravno k njoj. -Jeste li se odmorili, Gordana? -Potpuno. -Alfonso je u dvoru. Ĉujem da će poći kralju. Znam da će biti govora o događaju u samostanu, no ja ću se poţuriti s Medvedgrada.

~ 490 ~


-Alfonso ne moţe optuţiti, a da ne optuţi sam sebe. -On je lupeţ, a lupeţima je lako učiniti sve jer im je na izbom svako zlo i svaka podlost. -Vidjet ćemo kako je smislio svoju obranu. -Rekao što mu drago, ja sam uz vas, Gordana. -Znam to, vojvodo i pogleda ga zahvalno i toplo. -A kako je prinčevoj majci? -Još uvijek isto. Samo manje bunca, princ je uz nju postojano. -Ne znam što bi bilo bolje: da se to dogodilo ili da se nije dogodilo. -Pokazat će budući dani, ali ne smijemo čekati skrštenih ruku. -I to je istina. Ja ih uistinu neću skrstiti. -Ni ja, do viđenja, vojvodo! Dok je pošla hodnikom, gledao je za njom i onda krene u dvorište da uzjaše konja. U blagovaonici je kraljica razgovarala milanskim poslanikom. Njen brat

~ 491 ~

s


Francesco stoji postrance i čeka Beatricu. Pri tom promatra kralja koji nešto tiho nalaţe Orbanu. -A sad na posao reče kralj glasno i pođe prema svojoj ţeni čekajući da ona izreče koju ţelju s obzirom na jučerašnje događaje. Ona ne reče ništa. Oprezno je čekala da kralj počne prvi. -Uzalud je čekala. -Do objeda ću biti vrlo zaposlen, Beatrice. Dakle, doviđenja! I brzo pođe iz dvorane. Ona dobaci bratu razočaran pogled. Pošla je u njegovoj pratnji iz blagovaonice i prišapnula mu: -Nijednom riječi nije spomenuo jučerašnje događaje, čak nije ni pitao što ću raditi do ručka. To još nikada nije učinio. -Njegova je šutnja nepriličnija od svakog njegova urlika. -Ništa zato- odvrati Beatrice.- S moje strane neće pasti nijedna riječ koja bi mogla izazvati buku. Ja čekam. A u kraljevoj odaji čekao je Varadi. Njegovo prostodušno lice ne moţe da prikrije uzbuđenje koje ga tjera da velikim i hitrim ~ 492 ~


koracima šeće od prozora do vrata i natrag. Sive mu oči titraju od neke odviše vidljive radosti. Kraj vrata se zaustavi, sluša, pa opet ode k prozoru i ţuri se k vratima. Napokon se vrata otvore. Između zastora se pojavi kralj uzdignute glave i značajnog izraţaja lica i pribliţi se Varadiju. I ne odgovorivši na njegov pozdrav, šapne: -Protivnik miruje i šuti! -Dakle, sprema se na odlučnu borbu. -A mi smo uzeli istu taktiku. Da vidimo od koga će pasti prvi metak. -Svakako od nas, veličanstvo. -Kad bih vama prepustio vodstvo, naravno, vi ne biste mogli mirovati, a naročito šutjeti. No, kralj Matija izvojevao je najbolje svoje diplomatske bitke šutnjom i mirovanjem. -Pođe k stolu i sjedne. -Rekao sam kraljici: "A sad na Zapravo nemam još pravog posla.

posao!"

-U tom bih vašem veličanstvu mogao pomoći ja. -Kako? ~ 493 ~


-Da vam nađem posao. On malo zaţmiri pa ispruţi vrat prema kancelaru: -Vidi, vidi, nešto vam igra u očima! Izgledate kao mačka kad uhvati miša. -Prepustit ću vašem veličanstvu da se njime pogosti. Kralj se udobno ispruţi u naslonjač. -Dakle, kanite me uposliti gozbom miševa. Naprijed! -Veličanstvo je jučer odredilo da se svi glasnici pohvataju kako ne bi nitko ništa mogao javiti u Italiju o prinčevoj toboţnjoj smrti. Kralj stade ţmirkati očima: -Ovaj uvod obećaje posla. -Uhvatili smo, veličanstvo, dva glasnika. -Otkuda? -Prvi je poslan s Griča u Milano. -Tko ga je poslao? -Sam poslanik grof Marcello. -To nije ni čudo. Ali nije ni lijepo što nije pitao moje mišljenje. ~ 494 ~


-Vaše mišljenje ne bi pristajalo uz njegov izvještaj. -Govorite jasnije, zagonetke vam ne pristaju. -Uhvatio sam izvještaj milanskog poslanika i pruţi kralju zapečaćeno pismo. -Pročitali ste bez mene? -Veličanstvo je još spavalo, a sa ovakvim se stvarima ne moţe čekati. Matija se zadubi u pismo. Nisko mu se čelo stalo borati, usne rastezati. Kad je dočitao, upre pogled u Varadija. -Kakva je to priča? -Luda, nevjerojatna Gledajući u pismo kralj mrmlja. -... Moj sin se bacio kraljici pred noge i zakleo da će se ubiti ako ne sklone mene pristati na ţenidbu s Isabellom. Ona je ta ţena zbog koje se princ pobio s Alfonsom na dvorištu. Vidi što se zbiva iza mojih leđa! Zar da je uistinu Isabella ona zbog koje se pobio princ? Nju da Ivan ljubi? A kad sam ga baš za nju pitao, tako mi je iskreno pogledao u oči i rekao: "Ne". A zašto bi mi zatajivao ~ 495 ~


Isabellu? Ali, recimo, da je tako. Tko bi sve to rekao Marcellu? -To uistinu ne bih znao primijeti Varadi stišćući usne da sam sebi zabrani izlanuti svoje sumnje. -Kako vas se dojmilo ovo pismo, Varadi? -Bilo bi mi milije kad bi vaše veličanstvo ostalo sa svojim vlastitim utiskom. -Svakog ste dana sve lukaviji. Svaka vam čast, dakle, ostat ću kod svojeg mnjenja. Ĉitavo pismo kojim Marcello javlja u Milano prinčevu smrt samo je vrlo dobro napisana obrana kojom se milanskog vojvodu ţeli uvjeriti da nikome na svijetu ova smrt nije donijela toliko nesreće koliko kraljici! Varadijeve oči opet stadoše titrati, odviše prozirnom radošću. -To je vrlo plemenit čin grofa Marcella nastavi kralj. On je dakle nastojao da izbriše svaku sumnju, ali pravi Milanac uradio bi baš obratno. Natovario bi na kraljicu što više sumnja da tako zadovolji neprijateljske osjećaje milanskog vojvode protiv kralja Ferrante i njegove obitelji! Da, to je tako, ~ 496 ~


nedvojbeno, a, opet, grof je učinio obratno. Ovo biva zanimljivo i bez dvojbe pruţa dosta posla. Ponajprije ćemo doznati od Ivana je li uistinu kada klečao pred kraljicom proseći od nje Isabellu, a onda ćemo pozvati grofa Marcella da nam priča od koga je to čuo. Vrlo je lijepo što on brani čast mojeg dvora, to mu se svakako mora ubiljeţiti u račun, a ako ga ipak upitam od koga je to saznao, ne znači sumnjati. Imam li pravo? -Da, veličanstvo. -Kako je s Ivanom? -Uzvišena gospođa još uvijek leţi u teškoj besvjestici i bulazni. -Pa dobro, imamo vremena da Ivana ispitamo, nije tako vaţno. S princem se sada ne moţe govoriti. -Uistinu bi bilo dobro da ga pustite dok se ne riješi sudbina njegove majke. -Prema tome, zaposlite.

ipak

niste

uspjeli

da

me

-Kad nastavim, vaše se veličanstvo neće moći potuţiti na mene. -Još niste gotovi? -upita kralj. ~ 497 ~


-Tek kanim započeti. -Zapanjujete me i gotovo postajem dobre volje. -Ne znam kako će biti s raspoloţenjem vašeg veličanstva, ali znam kako je s mojim. -Zamalo ćete prasnuti od radosti. Dakle, što je? -Veličanstvo, kad smo postavili lovce na glasnike, uhvaćen je napuljski glasnik. Varadi izvadi drugo pismo i zapečaćeno preda kralju. -Ovo niste pročitali? -Ne bih se drznuo raskinuti pečat napuljskog kralja ali sam uvjeren da nosi vaţne vijesti, jer je glasnik bio brzoteča, a pismo glasi na njezino veličanstvo i glasnik ga nije htio predati Silom smo ga oduzeli. -Dakle, kralj ne bi smio otvoriti ovo pismo primijeti Matija a istodobno oprezno raskine omot. Kraljevo lice odjednom postane tamnocrveno i on udari po stolu: -To je odviše! To je luđački! Nevjerojatno drsko! Giovanni! Giovanni! –baci Varadiju pismo. ~ 498 ~


Ovaj polepno zagnjuri u nj oči. Morao se suspregnuti da kralj ne opazi kako mu ruke dršću, a kralj je poluglasno siktao: -Giovanni, napuljski princ Giovanni ima da naslijedi kraljevstvo kralja Matije. Napuljski kralj nije priseban! Trebalo bi ga politi ledenom vodom. Onda je pošao po sobi, a iz usta mu suklja plamen gnjeva: -Dakle, Napulj je Rim, a moj sin Kartaga. I valja razoriti Kartagu da Napulj zauzme moje prijestolje. Što se to oko mene događa? Zar mi je na očima narasla mrena da to nisam vidio? Ali kako bi čovjek zdrava razuma mogao naslućivati da se napuljskom kralju prohtjelo posaditi na moje prijestolje svojeg sina, na prijestolje oko kojeg stoje narodi i staleţi, što biraju kralja po ustavu i zakonu? Tako mi poštenja, Napulj je opsjednut ludilom! Iz glave napuljskog kralja iscurio je mozak. A za svog ortaka bira on moju vlastitu ţenu! -Veličanstvo je jučer reklo da se uzalud pita: zašto se kraljica toliko bori protiv nasljedstva princa Ivana. -Eto strahovitog bezumnog, bjesomučnog, grozovitog odgovora! Dakle, zato sam ja morao ~ 499 ~


posiniti Giovannia, zato ga drţim na dvoru, njega i sve njih, da svi ti crvi uđu u moje prijestolje i da ga zajedno rastoče. -I u tu svrhu svezali su se s domaćim neprijateljima vašeg veličanstva. Kad sam onda pred vama optuţivao kraljicu, znao sam čin, danas sazna saznajem i svrhu tog čina. Na ove se riječi kralj trgne i pristupi prijeteći Varadiju: -Ne vjerujem, Varadi, da i tu svrhu niste znali već tada. -Znati je isto toliko koliko i dokazati, ili barem vidjeti te dokaze. -Slutili ste, to vam čitam na licu. -Istina je, slutio sam. -I nikad mi niste priopćili tu slutnju. To je gotovo izdajstvo, moj kancelaru! Razumijete li? Jer da se nije desio jučerašnji događaj s princom ne bih danas imao u ruci ovo pismo i ne bih moţda nikada saznao. Vi ste me zapravo izdali! -Ako odgovorim istinu, veličanstvo će se još više razbjesnjeti.

~ 500 ~


-Ako ste muţ, ništa vas neće spriječiti da snosite moj pravedni gnjev na vašu krivnju. Hoćete li, dakle? -Hoću. Evo što je bilo. Kad sam nakon dolaska iz Milana vašem veličanstvu priopćio da kraljica raspravlja s vašim neprijateljima, bili ste teški, povrijeđeni. Bakač i Filipec navalili su na mene da mrzim kraljicu i tako sam odlučio čekati dok vaše veličanstvo ne upita kraljicu zašto se ona protivi vjeridbi s Biancom. Drugog dana nakon kraljičina dolaska čekao sam, potpuno uvjeren da ćete mi poslije razgovora s kraljicom dati povoda kako bih svome kralju priopćio sumnju. Bilo je protivno. Njezinom veličanstvu pošlo je za rukom uvjeriti vas da su liječnici i proročanstvo astrologa prorekli zakonitog nasljednika, i... Kralj učini bijesnu kretnju što ga sada sjeća njegove slabosti pa udari po stolu: - Ne izvlačite ono što je bilo. Niste se htjeli zamjeriti kraljici. -Naprotiv, vidio sam da je vaše veličanstvo potpuno u vlasti kraljice ...

~ 501 ~


-Zabranjujem vam o tome govoriti. Ja nisam ni u čijoj vlasti. Naprotiv, sve je u mojoj vlasti, sve, i moja volja i moje prosuđivanje! Kralj je mjerio sobu ţestokim koracima i puhao. Kad je opet stao pred svojim kancelarom, kao da ga nije ničim okrivio, započne povjerljivo: Naredite Orbanu neka smjesta pošalje jednog od naših pouzdanika u Krapinu da tamo priredi sve što je potrebno za doček kraljice. Vi čete ostati na Griču i dok se ja vratim, treba da skupite najodličnije plemiće. Za osam dana polazite na put u Milano sa svadbenom pratnjom. Zastupat ćete princa na vjenčanju. Odredit ću bogate darove za nevjestu. U roku šest mjeseci spremit ćemo vjenčanje u Budimu. -Izvršit ću veličanstva.

najtočnije

prema

ţelji

vašeg

Onda se kralj ponovno prošeta po sobi i usklikne: -Giovanni! To štene moj nasljednik, kralj Ugarske i Hrvatske! Nijedna budala ovoga svijeta nije mogla izmisliti grdniju porugu. I opet je dugo šutio, hodajući gore-dolje. ~ 502 ~


-U Varadijevoj ruci šuštala je hartija. To skrene kraljevu pozornost. -Ĉujte, Varadi, nijednom riječi kralj Ferrante ne spominje da je prinčeva majka pobjegla? -Ali spominje nešto drugo što očito niste pročitali. -Potamnio mi je vid čitajući gdje upućuje svoju kćerku da Giovannia podmetne mojem srcu i prijestolju. Što još piše? -Evo veličanstvo: "Dok mi je još pero u ruci, stiže mi brzoteča iz Rima i javlja da je papa Inocent VIII poslije večere iznenada pao i umro. Stoga ti šaljem ovo pismo brzotečom. Ti znaš koliko je ova smrt važna za našu obitelj i njene dinastičke ciljeve..." -Inocent umro! Umro! ponovi kralj Matija. Zabrinutost mu se ispoljila na čelu, u očima i glasu. Zjenice mu se smanjile. -Ĉujte, Varadi, sve se bojim da ću Inocenta još oplakivati. -Zbog njegova nasljednika? -Nema dvojbe da će se Roderigo Borgia opet kandidirati za papinsku vlast. Prije šest ~ 503 ~


godina pobijedio ga je Inocent. To je pojačalo njegovu strast za vlašću. -Ali i smanjilo njegov ugled u čitavom Rimu. Borgiu onda nisu htjeli birati zbog njegova razvratnog i nemoralnog ţivota, a za ovih šest godina iznenađivao je i najveće razvratnike Rima svojim nedostojnostima. -Ipak ga je kancelara.

Inocent

odabrao

za

svojeg

-Iz straha od njegovih podvala i spletki. -Moţda će ga zbog istih razloga izabrati za papu, a onda? Napuljski kralj i Beatrice dobivaju moćnu potporu, a moji velikaši protivnici saveznika. -A tome se i nadaju! -primijeti Varadi. -Nadaju? Nastavite, nastavite čitati -poţuri kralj napeto nazeći što će slijediti. Kancelar proslijedi čitati pismo napuljskog kralja Ferrantea: ''Čim stigne pismo neka se Francesco spremi na put u Rim!'' -Ah- ustukne Matija i stupi bliţe. "...Kardinal Roderigo već šest godina skuplja zlato da njime sagradi stepenice na papinsku ~ 504 ~


stolicu. Ovaj put moramo nategnuti sve snage da mu pomognemo. Beatrice, Borgie su bili odgojitelji, prijatelji i štićenici naše obitelji. Jedva sam dočekao taj sretan čas da Roderigo Borgia bude papa. On će dići na noge i pakao i nebo da našeg Giovannia digne na prijestolje Ugarske i Hrvatske. Inocent VIII maknuo se u pravi čas. Budi mu hvala! Neka, dakle, Francesco odmah putuje da u pripravama za izbor pape radi za našeg Roderiga. Tebi, draga Beatrice, ponosna moja kćeri, već unaprijed čestitam na vlasti koja te čeka uz Giovannia! Zapravo, vladat ćeš ti, mudri aleme naše dinastije, zavladat ćeš uz pomoć Borgia, a vladati po mojem savjetu. Čvrsto sam uvjeren da je Bog zapisao u baštinu aragonskoj dinastiji kraljevstva kralja Matije. I tebe će Beatrice, zapasti čast da zastavu napuljskog kralja istakneš na bedemima Ugarske i hrvatskih zemalja." Tog časa kralj udari velikom snagom po stolu. Ćelo mu se skupilo, a kosa nakostriješila. -Na mojem kraljevstvu. vješaju oni napuljsku zastavu! A ja? Gdje sam ja? Preko mene su prešli kao da me nema. Nestao sam. Kraljevstvo kralja Matije predalo se Napulju ne pitajući mene. Gdje sam? Što sam? ~ 505 ~


Napuljsko debelo veličanstvo zavilo je svoju pamet u salo i gazi preko mene kao da sam pokopan prije sto godina. O, gospode Boţe! Poslao si mi Turčina, i Friedricha Pruskog i Vladislava Ĉeškog, i opet Turčina. Zašto mi nisi poslao sve njih još stotinu puta i poštedio me da ne dovedem u svoje kraljevstvo kćerku napuljskog kralja! Lamatajući rukama usklikne: -Moj trojanski konj bila je lijepa i mlada ţena. Što li sam to učinio? Zašto sam je doveo? Šuteći čekao je Varadi da kralja mine prva navala bijesa. Trčao je gore-dolje po sobi kao lav kavezom. -Na mojem Budimu, na mojem Višegradu, na osvojenom Beču, svuda napuljska zastava. Leprša zrakom i sve pred njom pada ničice. Varadi, zamislite: Grič, ovaj grad ovdje, ovi ljudi što vole zidine svojeg grada više nego ptice svoje gnijezdo, više nego sunce, jer su uvjereni da ne sjaji nigdje nego samo nad njegovim gradom! Tu da Napulj izvjesi svoju zastavu i nad onim morem što oplakuje bedem, hrvatskih knezova i vojvoda? Tu da izvjese napuljsku zastavu! Sama misao već je ~ 506 ~


uvreda, pljuska, prostački udarac posred čela. Onda se dršćući od bijesa zaustavi usred sobe: -Na ovu uvredu bio bi najpodliji odgovor odviše pošten! Ne! Tu valja udariti, pljunuti im u lice. I ja ću to učiniti. Stupio je k stolu i udario po njemu kao da siječe mačem. A Varadi se poţuri da ga smiri: -Veličanstvo, strahota je to, ali štedite svoje zdravlje. Od jučer je vaše srce odviše pretrpjelo. -Da, suspregnut ću dušu da mi tijelo bude jače. Udarit ću lijevo pa desno bez milosrđa, bešćutno, okrutno. Podsjetit ću ih nemilo kako se briše s lica zemlje kralj Matija. Onda je sjeo, obrisao znoj sa čela i stao govoriti tiho, makar mu je glas drhtao: -Mirno treba promisliti, posve mirno. Dakle: napuljska princeza, moja vlastita ţena, svezala se s mojim domaćim neprijateljima. A ima ih mnogo. Svi su oni velikaši, bogati i moćni Urotili su se protiv mene, voljeli bi više tuđinca ~ 507 ~


Vladislava Ĉegškog nego mene. Prihvatit će Giovannia i đavla protiv mene! Napulj ski kralj, dakle, ima u mojoj drţavi jake bedeme. -A sad im dolazi još u pomoć Borgia. -I zato treba da se poţurimo, Varadi. Raditi nam valja hitno, bez odmora, ali vrlo oprezno. Ĉujte, napuljski kralj prvi je poslao tu vijest svojoj kćeri. Iz Rima su sigurno poslali vijest u Budim i u sve biskupije u svojem kraljevstvu. Njihovi glasnici stići će mnogo kasnije od brzoteče napuljskog kralja. -Veličanstvo dakle ţeli da zadrţimo glasnike koji budu dolazili iz Rima?

sve

-Po čitavoj drţavi. A najprije tu na Griču i Kaptolu koji su nam sad najbliţi. Nijedan glasnik ne smije prodrijeti do Kaptola. Za Kaptol i Grič Inocent nije umro! On još ţivi. I ţivjet će dok ne izvršim svoj posao. Kraljicu ću povesti u Krapinu sutra ujutro. Neka je čuva pet stotina oklopnika. -A ovo pismo kralja napuljskog? -Nećemo ga predati kraljici -sloţi pismo i stavi ga u njedra. Tada dade dozvati Orbana pa mu izda naloge. Mirno, skladno, hladno i pomno izreče redom ~ 508 ~


što i kako se ima raditi. Kad je ovaj opet izišao iz dvorane, uđe Mladen Berislavić. -Što je? zapita kralj. -Veličanstvo, objasnio sam građanima, kako ste ţeljeli, jučerašnji događaj s princem. -Pa što kaţu? -Sve je ludo od radosti, sve je na nogama i sve grne pred dvor. I plemići i građani traţe da princ izjaše kroz grad da ga vide. -Neka princu osedlaju konja. Pođi gore pa mu isporuči zapovijed da ide pred narod. Berislavić pohiti da izvrši nalog, a kralj ostane s Varadijem. -Sad ću kraljicu pozvati na put u Krapinu. Vi ćete ostati na Griču i pripraviti što sam vam već naloţio. Sutra uvečer ja sam opet natrag. I ponovno su slagali svoje planove za šest mjeseci unaprijed. Onda najave kralju da su s Medvedgrada prispjeli gosti i ţele čestitati na sreći što je princa minula pogibelj. -Dobro neka samo pričekaju u dvorani. Varadi, pođite i recite im da sam vrlo zaposlen, rješavam nešto vaţno ali ću odmah doći~ 509 ~


Međutim se Mladen Berislavić vrati i ostane čekajući kraj vrata. -Zašto ne pratiš princa? Što stojiš tu? - reče kralj nestrpljivo. -Veličanstvo, princ neće da ide. Ovaj odgovor razbjesni kralja. Porumenio je kao makov cvijet. -Moj vlastiti sin protiv mene! Varadi, pođite gore i recite mu što ţelim. Ja idem kraljici. Kancelar se uputi u prvi kat. Za njim Berislavić. Kucali su na vrata. Nitko im ne odgovori. Nakon ponovnog kucanja princ izađe na trijem. Varadi se prepao njegova blijedila pa započne blago: -Vaša visosti, kralj vas moli da izađete pred narod. -Ne ostavljam svoju majku! -Visosti, narod vas ţeli vidjeti. Na blage prinčeve oči iskoči neprijateljstvo i on povikne:

gnjev

i

-Neću se pokoriti, neću se maknuti od njezine postelje. Ĉuvat ću je do zadnjeg daha . -Visosti, uvrijedit ćete ljubav naroda. ~ 510 ~


-To je samo izlika da mi je moţete opet oteti. Neću ići. Svejedno mi je što kaţe kralj. Ni za šta se ne brinem i nitko neka se ne brine za mene. Ja ostajem uz svoju majku. To recite kralju. I on htjede otići, ali opazi kralja kako se brzo uspinje stepenicama. Njegove oči ljeskaju. Strogo ukori princa: -Ĉitav je dvor pun gostiju, a ti vičeš da me oblijeva stid. To ne dolikuje kraljevu sinu. -Ja sam sin majke koja umire. Otac i sin sreli su se pogledima. Kraljev pogled zapovijeda, sinov mu najavljuje neposluh. -Ivane, narod te ţeli pozdraviti! -Nije od potrebe da pozdravljaju sina izopćene majke. Kralj mu se pribliţi i kroza zube promrsi zapovijedajući: -Hoću da smjesta ideš! -Ne idem. Varadi osjeti da se među ocem i sinom jaz produbljuje pa pokuša priskočiti: ~ 511 ~


-Veličanstvo, princ oklijeva jer se boji da će mu, ako ode, odstraniti majku s dvora. Ako ga uvjerite da je nitko neće dirati... Ali princ vikne pogledavši kralja: -Po drugi put me nećete prevariti! -Kome si to rekao? -upita Matija sijevajući očima. Dolazi kraljica! -upadne Varadi da razbije napetost i svrne Ivanovu pozornost na drugo. I nije odgovorio na kraljevo pitanje. Beatrice se hitro pribliţavala princu. -Smiri se, Ivane, tvoja vika nije odviše umjesna. Doduše, kralj hoće da ti makne majku s dvora, ali ipak se smiri. Svi se lecnuše. Matija htjede da prosvjeduje, ali se ipak suzdrţi puštajući Beatricu da nastavi. -Ja neću dopustiti da se bolesna ţena makne iz tvojih odaja. To bi bilo okrutno i nečovječno, bezdušno. Molim te, Matija, pusti ga u miru. Neka mu majka ostane na dvoru dok ne ozdravi. Sin pripada svojoj majci i po srcu i po duţnosti.

~ 512 ~


Varadi obori oči. a kralj će odjednom mirno i prijazno. -Varaš se, Beatrice. Htio sam samo da Ivan pođe dolje, da se pokaţe narodu koji ga ţeli vidjeti. -Kako sam čula iz Ivanovih preglasnih riječi, on gaji sumnju, moţda i opravdanu, da bi za njegova odsustva odstranili majku. Pusti ga, dakle, da radi kako on ţeli. To je njegovo pravo, sad mu je majka prije svega. Na stubama je zazvečalo oruţje i zamalo se pred njima pojavi snaţni vojvoda Iločki. -Visosti, sve nestrpljivo viče za vama. -Vojvodo, ne mičem se od svoje majke. To je moja posljednja. Pokloni se kralju i kraljici i udalji u svoju sobu. Beatrice se obazre Lovri Iločkome: -Strahota je to, vojvodo. Potpun razdor između oca i sina. Pokušajte ih izmiriti. Ispod oka zagledaše se kralj i Varadi kao da su jedan drugome nešto dojavili. -Veličanstvo- nakloni se Lovro dopustite da govorim s princem. ~ 513 ~


Kralj odobri, uzme vrlo njeţno Beatriceinu ruku i povede je trijemom dolje. Lovro uđe u prinčeve odaje. -Visosti, vjerujete li mojoj časti i mojoj riječi? -Da, vojvodo! -Onda, evo: zalaţem i čast i riječ da ću ostati uz vašu majku i ničija je ruka neće dirnuti. Ali vas molim da pođete samo načas pred narod da vas pozdravi. Učinite to za ljubav vaših prijatelja, onih plemića i građana koji vas ljube. Svoju majku naći ćete ovdje kao što ste je i ostavili. -U vas se, vojvodo, pouzdajem. Damir neka ostane, i Gordana je uz nju. Neka nitko ne dođe blizu, a vi, vojvodo, spomenite se: kraljica je od jučer promijenila svoj gnjev u prijaznost prema mojoj majci. Ljudi kaţu njena ljubaznost su korice u koje. sakriva bodeţ! I pohitao je dolje. ***** Kavalirskom gestom doveo je kralj Matija svoju ţenu u njene odaje. Tu je sjeo uz nju i kao da se gore na trijemu nije desilo ništa reče joj vrlo vedro: ~ 514 ~


-Naši će se gosti dugočasiti kad smo prekinuli lov. Valja da nastavimo. -Vrlo ispravno -prihvati ona. -Nastavimo, samo mi se čini da u ovim šumama nema dosta divljači ili su goniči neuki. -Goniči su većinom naši uvjeţbani lovci, ali divljači je malo. Sad mi pada na um misao! Kako se nisam prije dosjetio. Ima vrlo blizu divan brdovit kraj, šume su bujne guste, divljači kao mravlja u polju. -Dakle, pođimo tamo, ponijet ćemo šatore ako nema drugog, zakloništa. Naprotiv, tamo na brdu leţi velik prostran dvorac. Udobno je uređen, ima dovoljno mjesta za naše goste. Ništa jednostavnije nego poći onamo. Tebi će se naročito sviđati. Mogli bismo ondje provesti nekoliko dana. -Dakle, kad polazimo? -Ako hoćeš, sutra u zoru. Vrijeme je povoljno, a sam put vodi kao kroz neki ogromni perivoj. -Dobro, sutra u zoru. -A sad idemo saslušati goste i poslanike. -I ja ću s tobom, Matija! -Dođi, Beatrice i njeţno je uhvati za ruku. ~ 515 ~


-Ni riječi nije spomenula o princu i njegovoj majci. Ništa šta bi bilo vezano s jučerašnjim događajem ili s olujom čas prije na trijemu. Mirna je kao površina jezera u zatišju. Njezin pogled je vedar kao da nema nikakve misli koju bi morala sakriti. Unišli su u dvoranu za primanje. ***** A vani na Dvercu izjahao je Ivan. Kad ga spaziše, urlik radosti prolomi se zrakom. Jedni digoše klobuke, drugi otkinuše grane i stadoše mahati zrakom vičući punim grudima: -Ţivio naš princ, neka ţivi princ Ivan! Ivan je vidio zaţarena lica, suze u očima, ljubav građana i plemića. Vode ga u trijumfu, a stotinu grla viče: -Neka ţivi naš nasljednik prijestolja! Projahao je ulicama, a onda se vratio na Dverce. Kad su se otvorila vrata, ujahao je u dvorište, a za njim svjetina kliče: -Neka ţivi nasljednik kralja Matijaša! Poklici se uvlače kroz trijemove u dvoranu u kojoj kralj Beatrice čavrljaju s banom, palatinom, velikašima, poslanicima i ostalim ~ 516 ~


gostima. Beatrice upravo razgovara s venecijanskim poslanicima što se čitavo vrijeme nisu od nje maknuli nastojeći da budu ispred poslanika Milana i Napulja. Gledala ih je ispod kosih vjeđa tamnom zjenicom u čijoj se dubini skrivaju neprozrive njene osnove. Ona završava svoje pričanje: -I tako je princ bio spašen, a k tome još i sretan. Vijest o njegovoj smrti donijela mu je tu sreću. U dvor se uvukla neka građanska djevojka. U njoj je prepoznao svoju majku. Sirotu građanku svladalo je uzbuđenje i pade u nesvijest. Kralj je htio da je odstrani... -I nisu je odstranili?- začude se venecijanski poslanici. -Doduše, djevojka je niskog roda, ali je mati njegova, ne bi bilo čovječno. -Veličanstvo, kako to: princ, sin građanske djevojke? Nije najprikladnije... -Njemu ne treba ugleda. Bogat je, ţivjet će na svojim dvorima, oţeniti kakvu plemkinju i nitko neće imati uzroka da ga pita za porijeklo majke- kaţe ona.

~ 517 ~


-Vaše veličanstvo, sin građanke ne moţe stupiti na prijestolje! -Kako vam je na um mogla pasti takva misao?- začudi se Beatrice. -Tako govorkaju ovdje priprosti ljudi. -Uistinu nedostojna priča! Strahovite građanske glave u tom gradu!

su

Omalovaţavajući stegne usne i pozove bliţe grofa Marcella. -Prema tome, poslaniče, vidjet ćemo se sutra u lovu i narednih dana. Shvatio je skrivenu misao tih riječi i odvrati pogledom koji je samo ona razumjela. Na koncu su gospoda ostavila dvor. Poslije ručka kralj se povukao u svoju radnu odaju i tamo izdavao neprestano tajne naloge. Katkad bi se zlurado smijao što mu sve tako glatko polazi za rukom i što je Beatrice tako hitno pristala ne sluteći da je kralj zove u lov na njenu slobodu. Međutim, Alfonso Borgia je poručio kralju da mu se ţeli baciti pred noge i zamoliti za oproštenje. Matija mu pošalje Varadija s porukom neka dođe sutra s ostalim gostima u ~ 518 ~


lov gdje će imati dosta vremena. Onda kralj pozove vojvodu Iločkoga i upita ga: -Što radi princ? -. -Sjedi uz postelju svoje majke. -Vojvodo, sutra ću u lov, a vi ostajete. Vama predajem svojeg sina do večeri. No o tom ni riječi njemu niti kome drugome. Ne pitajte me danas ništa. Sutra prednoć evo me opet. Ivana ne pustite s oka. Vama se on povjerava. -Pouzdajte se u mene, kralju!

~ 519 ~


RODERIGO BORGIA Ĉitavo popodne vladala je u dvoru tišina. Kraljica se zavukla u svoje odaje. Ni njena braća nisu se pojavila nigdje. Dvorani su tiho spremali sanduke za polazak u Krapinu. Iz kraljevih odaja izlazili su oprezno, nečujno, njegovi ljudi. Nigdje se nije čuo nikakav glas. Kao da je sve umorno klonulo od jučerašnjih uzbuđenja. U prinčevoj spavaćoj sobi je polumrak. Gordani je pošlo za rukom sklonuti Ivana da u drugoj sobi malo prilegne, dok je ona s Damirom ostala uz bolesnicu. A ona je utihnula. Ne bulazni, leţi mirno u dubokom snu. Gordana prati njeno disanje, a Damir se uvukao u sebe i sjedi u kutu sobe. Vrijeme prolazi. Gordana opazi da je uporno, nepomično gledaju dva plava oka. Polagano se pridigne i pristupi k uzglavlju. Bolesničin pogled još jače upire u njeno lice, ona se ne usudi prozboriti, šuti i čeka. Bolesnica polako zaokruţi pogledom po sobi i opet se zaustavi na Gordani. Blijede se usne rastvore kao da će nešto reći. Gordana se nasmiješi da je ohrabri. Damir se digao. Ona mu dade znak da ostane miran. ~ 520 ~


Šapat bolesnice ponuka Gordanu da se sagne bliţe k njenim usnama što pitaju plaho, začuđeno: -Tko ste vi? -Ja sam Gordana. Plave se oči bude. Plahost nestaje, toplina prelije blijedo lice prinčeve majke. -Gordana! -šapne ona i sklopi oči. -Djevojka hitro priđe k Damiru. - Pođite brzo k princu. Ne puštajte ga u sobu. On je posluša. Jedva se udaljio, opet se digoše vjeđe s plavih očiju i nešto traţe. Gordana priđe posve blizu: -Je li vam bolje, gospođo? -Bolje?- opetuje ona pa svrne pogled k njoj. . Bili ste jako bolesni. -Bolesna?! Opazilo se kako se bolesnica napinje da misli. -Gdje sam? -U Brezovici. Teško ste se razboljeli, imali ste strašnih priviđenja, grdnih snova. ~ 521 ~


Odjednom ona pokuša da se pridigne, pogled joj bude plašljiv, ali Gordana je njeţno potisne na jastuke i hitro reče: -Budite mirni! Sve što ste vidjeli u vrućici nije nego utvara bolesti. Sve je bilo u vrućici. Ništa se zla nije desilo, hvala bogu, vaš sin je ţiv i zdrav! Široko rastvorene oči upile se u Gordanino lice, a ona osjeća kako zamrla svijest uskrikuje. Da predusretne sjećanje na jučerašnje uzbuđivanje, Gordana će odvaţno: -Bulaznili ste da je princ Ivan mrtav, a on je tamo u drugoj sobi pohitio je k vama, bdio uz vas i sada tamo spava. -Spava. Ivan spava -opetuju njene usne, a kroz zamrlu svijest prodire tračak svjetla. -Imali ste samo priviđenja. -Samo priviđenja!- i ona nabra čelo. -Ne mučite se mislima, rekoh, u vrućici ste vidjeli sina mrtvog, a on je uistinu ţiv. -Ţiv, ţiv- opetuje ona opajajući se zvukom ovih riječi. I tada digne ruku i dotakne se Gordanina lica. -Gordana, u vrućici sam mislila da je mrtav. ~ 522 ~


Djevojka je bila uvjerena da će je ova varka riješiti novog udarca pa je nastojala da joj učvrsti vjeru u predodţbi prije nego što se posve osvijesti. -Hoćete li da zovem vašeg sina? Trepavice su joj počele drhtati i ona otvori vrata druge sobe: -Visosti, dođite! Mladić poleti kao van sebe k postelji, padne na koljena, ruke mu obujmiše dragu glavu: -Majko, majčice moja! A majka gleda dugo, uporno kao da svojom sviješću ne moţe shvatiti njegovu prisutnost. -Majčice, ne poznaješ svoga sina? Suzni smiješak zadršće u očima. Njezine male njeţne ruke dotaknu se njegove glave i opet klonu. -Vidite, gospođo -reče Gordana- bilo je samo priviđenje u vrućici. Vaš sin je uz vas. -Sin... moj... sin uz majku svoju. Njezine se ruke podignu k njegovoj kosi i ponovo sklopi oči.

~ 523 ~


Nekoliko je časaka ovako leţala u tihoj omami da je sve ono što joj je dolazilo u svijest bio san u vrućici. Ivan je klečao kraj nje ljubeći joj vruću ruku, dršćući je gledao u oči koje se sklapaju kao da očajno pita: "Zar će se sklopiti zauvijek.?" I ponovno usklikne glasom u kojem je drhtao - Majko! -Moj sin, moje oteto dijete... Princ, Gordana i Damir stajali su pokraj nje obuzeti pitanjem je li obmana o prikazama dosta jaka ili će joj svijest brzo dojaviti istinske slike jučerašnjeg dana? Od njih bi slabo tijelo mogla smrviti nova nesvijest iz koje se moţda nikad neće probuditi. Tek su očima dojavljivali svoju bojazan i nalagali što im je činiti. Damir pohita po liječnika, Gordana pristupi bliţe k bolesnici, a princ se povuče iza nje. Teško čekanje puno straha. Bolesnica nije više progovorila. Usne joj se ne otvaraju. Vjeđe joj se priljubile uz oči. Ne diţe ih, samo diše brzo i kratko. Napokon je ušao liječnik s Damirom.

~ 524 ~


Posve tiho, liječniku:

zapovijedajući,

reče

Gordana

-Gospodine, ona ne smije saznati da je u kraljevskom dvoru. Ne govorite s njom ništa osim o bolesti. Kao da je povrijeđen njezinim zapovijedima, odgovori: -Znat ću svoju duţnost. -O tome ne sumnjam. I molim vas da nam kaţete kako je sada s njome. Osvijestila se i govorila s nama, a sad opet kao da nije prisebna. Spazivši princa, liječnik odmah zaboravi svoju povrijeđenost i priđe k bolesnici. Ivan i Damir odu u pokrajnju sobu, a Gordana je ostala da prisustvuje pregledu. Kad je liječnik završio, ona ga zovne u drugu sobu i u ime prinčevo zatraţi njegovo mišljenje. -Visost ţeli znati kako je s njegovom majkom upita liječnika okrenuvši se k mladiću. To pitanje potrese Ivana. Samo je mahnuo glavom, a Gordana naglasi: -Ĉistu istinu! ~ 525 ~


-Gospođa je potpuno iznemogla, vrućica se opet vraća i ne znam što će biti. Iz blijedog Ivanova lica kaplje znoj. Gordanina se zjenica smrkla. Princ je gledao bespomoćno. I ona pogleda liječnika a onda će čvrsto i odlučno: -Gospodine, duţnost mi je priopćiti poruku njezinog veličanstva. Liječnik se pokloni, a princ pozorno posluhhe: -Kraljica traţi od vas da svim sredstvima koja vam znanost pruţa priteknete u pomoć bolesnici. Njezino veličanstvo ţeli da uzvišena majka njegove visosti bude spašena. - Zapovijed njezinog veličanstva nastojat ću izvršiti. Ova će noć riješiti neizvjesnost -reče napuljski liječnik i ponovno ode u bolesničku sobu. Princ je gledao Gordanu pitajući: -Jučer ju je kraljica htjela izbaciti na ulicu, bila bi najradije da je mrtva, a danas moli kralja da je ostavi na dvoru i zapovijeda da je spase. Gordana, zaklinjem vas, što vi zaključujete iz svega toga? Recite mi, smirite me, pripravite me na najveće zlo, samo ne puštajte da budem u neizvjesnosti -pri tom ~ 526 ~


uhvati drhtavim rukama njen bijeli lakat i zagleda se u njene bademaste oči povjerljivo moleći. Tog je časa samo strepnja za majkom ispunjala njegovu dušu i ravnala njegovom rukom. I ona se pustila da je drţi čvrsto. Gledajući njegovo blijedo, sinovljevom ljubavi natopljeno lice, odvrati vrlo tiho: -Ne pitajmo ono na što nemamo odgovor, nego prihvatimo sretnu promjenu koja vam daje sve uvjete da spasite majku od smrti i poniţenja. -Ne, Gordana, vaš pogled vidi dublje od svih nas, on prodire i kroz mramor. -Ni sunce ne prodire kroza nj! Ne, čemu raspravljati što ona time hoće? Glavno je da hoće ono što je sada vaš jedini cilj: zadrţati je u ţivotu. -Samo nju zadrţati u ţivotu, Gordana, eto me punog snage, odvaţnosti, otpornosti i borbe da njoj dadem zadovoljštinu za deset propaćenih godina, da nju posadim na mjesto koje joj pripada. Protiv svih i svakoga tko bi mi se usprotivio. Vjerujete li u to, Gordana? -Znam. ~ 527 ~


-Znate? -U vama vidim plamteće sunce sinovljeve ljubavi. -Još je jedno sunce u mojem srcu. Vidite li ovo, Gordana? -U dva sunca se ne moţe gledati. Odviše zasljepljuje vid. Ali, visosti, prije nego tkogod dođe, treba da vas upozorim. Kad se vaša majka ponovno osvijesti, ne smije doznati da se nalazi pod krovom onog kojeg je toliko ljubila. -Pod krovom mojeg oca okrutnika. -I pod krovom one koja je zauzela njeno mjesto u kraljevskom srcu. Bio bi to strahoviti udarac za srce vaše majke. Ne recite joj ništa dok ne ozdravi! -Kako vam je duša duboka i topla. U njoj je našla mjesta sva bijedna sudbina moje majke. Kako ste mi blizu, Gordana. Nikad nijedno ţensko biće na tom svijetu neće pristupiti tako blizu mojem srcu kao vi... I on ponovno prihvati njenu ruku i lako je prisloni na prsa. Osjetila je jako udaranje srca i povuče ruku. Smeđe bademasto oči ispod tamnih trepavica gledaju ga mirno, ozbiljno: ~ 528 ~


-Danas postoji samo jedno: vašoj majci spasiti ţivot! Ovim riječima prizvala je njegova dušu k bolesničkoj postelji na kojoj se ove noći imala riješiti sva njegova bol i sva njegova čeţnja. Gordana pođe prema drugoj sobi, pozove Damira pa mu pogleda u mirne oči: - Treba da mi odgovorite istinu, gospodine Damire. - Drugo nikad niste čuli iz mojih usta! - Imate li kakvih vijesti od svojih roditelja? - Ĉuo sam od svojeg sluge da se majka vraća s puta. - A otac? On je pošao po kraljevskim poslovima i kralj ga svakog časa očekuje. Po glasu i izraţaju njegova lica stekla je uvjerenje da on ne zna što su njegovi roditelji učinili prinčevoj majci. -Gospodine Damire, ja sam samo onako u brzini rekla uzvišenoj gospođi da se nalazi u Brezovici. U toj vjeri morate je i dalje podrţavati ako ostane na ţivotu- šapne ona vrlo tiho gledajući beznadno u drugu sobu. ~ 529 ~


-Bit će kako zapovijedate. -Zapovijedam da mi ove noći prepustite brigu u bolesničkoj sobi -naglasi ona pogledavši princa i da mi se obojica pokoravate. -Vrlo rado!- uzdahne princ, a njegov pogled saspe po njoj niz ljubavnih neizrečenih riječi. Otišla je iz sobe na trijem prvoga kata. Naslonila se na zidnu ogradu i zagledala dolje u pusto prazno dvorište. Sunce baca kose zrake na vodoskok što pršti iz zlatne nimfne školjke. Iza nimfe na klupi prislonio se paţ i u nešto se zadubio. Kad je pošla dalje, dječak zirne gore, lecne se nešto, hitno sakrije i pohiti prema stepenicama. Začas se stvori pred njom pa stade šaptati: -Nemojte silaziti, vaša milosti. Dolje je ona zvijer, Alfonso. -Što radi? -Hoće kralju, ali ga nije primio. Baš mu je pravo. -Nisi vidio vojvodu Iločkog? -On drţi na oku rimskog plemića. Svi ga mi pazimo-s ponosom će paţ dok je desnu ruku neprestano drţao straga. ~ 530 ~


-Što to skrivaš, Stjepko? Njegove tamne bistre oči gledaju djevojku. -Ĉitaš nedopuštenu knjigu? -Ne, ja samo onako... Zapleo se i nemoćno spustio ruku. Gordana posegne za papirom što je stiskao. -Talijanske riječi? Učiš talijanski? -Da, tako. Učim. Da mogu razumjeti što Napuljci govore o vama!- i zaţari se gledajući je kao neko boţanstvo. Kako si dobar, Stjepko! Hvala ti!- i pogladi mu duge uvojke. Od njene pohvale i ljubaznosti zasjale mu oči, lice mu se upalilo. -Idi, reci vojvodi Iločkom neka dođe gore, ţelim s njim govoriti, ali oprezno. Mlađahni je paţ hitro otišao, a vojvoda Iločki poţurio se k njoj na trijem. -Stjepko mi je rekao da ste me počastili svojim pozivom. -Mnogo vam imam reći, a malo je vremena. Treba dakle da govorim kratko i hitro. -Zar se što dogodilo? ~ 531 ~


-Ove noći rješava se sudbina prinčeve majke. To me zabrinjuje. -Znam, Gordana, i meni su liječnici rekli da neće preţivjeti. -A ja ne vjerujem da oni govore po propisu znanosti. -Što mislite, za ime Boţje? -Kad se ovdje nekome ţeli ţivot, onda smrt ima hitre noge! Kad se tu nekoga grli, onda blistaju bodeţi. Napulj je to! Gledali su se, ali njegov pogled pripadao je više njoj nego onome što je rekla. -Moţda mislim krivo, ali ne bih imala pravo da se pouzdam... -Što sumnjate, Gordana? -Ili su ţelje da joj spase ţivot samo utvrda za kakve osnove, ili su ţelje inkvizitora zadrţati ţrtvu u ţivotu da produţi njene muke, ili moţda muke onih koji ljube mučenika! Ţivot ili smrt mogu biti jednako velika zamka. Vojvodo, u vašim je rukama moj skrbnik. -A u vašim moja sudbina! Gordana znajte to. Zadivljeno je pogleda, ali ona naglo skrene razgovor: ~ 532 ~


-Tko se u ovim teškim časovima brine za pokojnog Đuru? Jedino Ivan i Damir zamolili su me da ga časno pokopam. Nijhovu ću ţelju izvršiti. -A kralj zaboravlja da mu je on spasio sina? -Zaokupljen je nekim vrlo vaţnim poslovima pa već ne misli na ono što je bilo jučer. -To znači da se oko njega događa nešto novo, ali ne kanim ispričavati vašu šutljivost. Samo spominjem onako kao dokaz mojem predosjećaju da se nešto zbiva, ili će se zbiti nešto veliko i jako što će sve potresti. Ţivot ni u seoskoj kolibici ne drijema. Na kraljevskom dvoru vazda se baš luđački razmahuje. Dobro poznajem taj dvorski ţivot i osjećam kad se sprema kakav osobiti udar. Sva su se vrata zatvorila, svatko se zavukao u četiri zida i odveć je tiho. Tako izgleda na bojnom polju kad neprijatelji podmuklo spremaju da jedan drugome tresnu o glavu. -Moţda i nemate krivo. -Uvjerena sam o tom. Kad, na primjer, čujem bučni kraljev glas, znam da je oluja provalila, a kad ga nije čuti, tad se nešto sprema ...

~ 533 ~


-Razumijem vas, Gordana, slušao bih vas čitav ţivot. -Moţda bi bilo ipak predugo -nasmiješi se ona. -No, sad mi je poći. Pouzdajem se u vas, vojvodo. -U svojem pouzdanju nikad se nećete prevariti.- Kao da je htio još nešto kazati, ali nije dospio, jer ga ona upita: -Kralj i kraljica polaze sutra u lov? -Da, u Krapinu, ali mene kralj ostavlja ovdje. A vi? -I meni je kraljica odredila da ostanem bdjeti uz prinčevu majku. Dolje duboko u lukovima trijema pričuje im se neki šum. Oboje se obazru. -Eno male Beciviđenja vojvodo!

primijeti

Gordana.

-Do

Pošla je hitro, dok se mala njeţna djevojka pribliţavala oprezno ogledavajući se na sve strane. Prozirna put njenog lica odaje ljubopitnost i neko tiho uzbuđenje. -Što je Beci? -zapita je Gordana. -Ĉekala sam vas dok ste govorili s vojvodom. Htjela bih čuti kako je majci njegove visosti. ~ 534 ~


-Još uvijek jednako. -Na njeţnim usnama djevojke drhtalo je još jedno pitanje koje se nije usudila izreći. Gordana se sagne k njoj: -Pogađam što bi htjela znati. Princ je vrlo ţalostan. -I sigurno neće izaći iz svojih odaja, dok majka ne ozdravi, je li?- i pri tom se sva zarumeni. -Moţda ćeš ga ipak skoro vidjeti, mala moja, ali zar nas kraljica ne treba? -Otpustila nas je sve i povukla se u svoje odaje s kardinalom Francescom. Isabella se ţestoko svađala s grofom Enricom. Ĉula sam samo da su govorili o princu. Dvoranke kaţu da je Enrico ljubomoran, jer Isabella odviše misli na princa. Dvorske gospođe govore kako kraljica nastoji da princ uzme Isabellu. I zato sam došla do vas da vas pitam je li to moguće? -Dijete moje, ti si sama jedne noći saopćila da će princ biti prestolonasljednik. -Tako mi je rekao otac. -Prema tome, princ će biti prisiljen uzeti onu koju mu odrede. ~ 535 ~


- Da, tako sam i ja mislila -odvrati ona tiho i sjetna pogleda skrene u dvorište. Ali opet pogleda Gordanu šapćući: -Da, tako će biti i onda ako on ljubi drugu, je li, Gordana? -I onda ako ljubi drugu. -I cijeli će svoj ţivot misliti na onu drugu i tiho ţaliti za njom. Gordanin je pogled traţio nešto određeno u njenom njeţnom sjetnom licu, ali ne našavši što je ţeljela, primijeti: -Govoriš kao da znaš koju ljubi princ. -Jedne noći sam vam rekla kako je prinčev pogled uvijek padao onamo iza kraljice gdje smo stajale Isabella, vi i ja uvijek sam opazila da princ gleda mene. -Sjećam se, bit će da si dobro opazila, i bit će teško princu uzeti drugu, ali ona koja ga ljubi mora se ţrtvovati, moja mala Beci, ţrtvovati za kraljevstvo. -Samo ako princ bude prijestolonasljednik i naš kralj, bit će osiguran ţivot i imovina svih drţavljana. -I onda ne smije uzeti onu koju ljubi? ~ 536 ~


-Ne, dijete moje, njega će sigurno vjenčati s kakvom moćnom vladarskom kćeri koja će mu donijeti moć i prijateljstvo strane drţave i ogromni imetak. Tko ga, dakle, uistinu ljubi ne smije prilaziti u susret njegovoj ljubavi, ne smije raspirivati njegove osjećaje jer čitavo kraljevstvo čeka na njega. Bilo bi strahovito da tko drugi zavlada našom domovinom. -Tako je rekao i moj otac. -Da, moja Beci, tako kaţu svi naši i tako treba da bude. -Sjetno je oborila oči i prošaptala: -Uvijek sam mislila da će tako biti. -Dobro si mislila, a drugi put ćemo govoriti o tom. Sad mi je poći da po kraljičinoj zapovijedi bdijem kraj njegove majke. Doći ću podvečer k tebi da pripovijedamo. Gordana joj uhvati malu ruku i prijateljski stisne pa se uputi prema prinčevim odajama. A tamo u dnu stajao je još uvijek vojvoda gledajući za Gordanom. Šum njene haljine još ga i sada omamljuje. Dah njezina bića ispunja zrak koji udiše i pogled smeđih očiju lebdi pred njim. Ni sam nije znao kako već dugo stoji na tom trijemu. ~ 537 ~


***** U prizemlju, u sobi kraljičina dvorskog meštra Enrica zavalio se na leţaj Alfonso. Ali ne spava. Poduprt o ruku, bulji u Enrica koji se sprema popodnevnom počinku. -Zar nećete zijevajući.

i

vi

spavati?

-upita

Enrico

-U ovom raspoloţenju da spavam? I s vaše strane nije odviše paţljivo da lješkarite. Enrico se lijeno uspravi na postelji: -Meni nešto spočitavate? -Ne moţe se sa mnom tako, gospodine Enrico! Odjednom ne razumijete ništa-razdraţeno će Alfonso i ţalim ako vas moram podsjetiti: nisam li kralja traţio da me primi da mu razjasnim i da mu se ispričam, a njegovo veličanstvo jednostavno je odbilo svojeg gosta?! -Ovo me najviše ljuti, ali kralj Matija je baš svojim neučtivim postupkom stekao najviše neprijatelja. -Dobro, on je barbarin, ali njezino veličanstvo napuljska princeza, ţena koja se svojim manirima proslavila po čitavoj Italiji, koju čak u Francuskoj smatraju uzorom otmjenosti i ~ 538 ~


učtivosti učinila je isto kad sam je danas zamolio da me primi, se ispričala da je boli glava? Svaka budala već zna tu izliku. -Treba da shvatite njen poloţaj. Ako vas primi pošto vas je kralj odbio, obasut će je sumnjama. Nakon svega onoga što se dogodilo mora biti oprezna. -Ja, Alfonso Borgia, nećak kardinala Roderiga Borgie, nijednog trenutka više ne podnosim takav postupak. Što sam učinio? Izazvan na dvoboj učinio sam svoju vitešku duţnost, a sad stojim tu kao neki osuđenik, moram se skrivati, jesti po kutovima kao zločinac, a ove slavenske gubice bleje u mene kao da. sam ţigosan. Nećaku kardinala Borgie pripada sve poštovanje i časno mjesto na ovom dvoru, ili ću ga sam uzeti. -Što kanite učinti? Izazvati sablazan kakvu još niste ovdje čuli. -Došli ste na dvor s molbom da se kardinal Francesco zaloţi za izbor vašeg ujaka na papinsku stolicu. Rekli ste da Inocent VIII pobolijeva. Mogao bi brzo umrijeti i onda će vam biti krivo ako se zamjerite kraljici.

~ 539 ~


-Koliko je meni stalo da moj ujak bude papa, toliko je do toga i napuljskom kralju. On čezne za premoći napuljskog prijestolja nad Milanom i Firenzom. Ja nisam došao kao molitelj, nego kao saveznik i kao takav osjećam se poniţenim, odbačenim. Tako mi časti, razvikat ću se, a vi znate da imam što vikati. -Prijetnja zaplaši Enrica. -Svaka vaša riječ moţe upropastiti samo mene. Ĉujte, gospodine Alfonso, i ja sam od jučer zapostavljen od kraljice. Ništa mi ne povjerava, ne govori sa mnom povjerljivo, čak mi govori "vi gospodine". Upravo napadno hoće pokazati da nema sa mnom. nikakvih povjerljivih veza. Ĉitav je dan zatvorena s bratom Francescom, sve nešto snuje, a meni ne kazuje. Vidite, gospodine, prije godinu dana kraljica je pristala da Isabella pođe za mene, a sad se predomislila. -Ĉujte, Enrico, svezani smo svojim tajnama i sudbinama. Hajde da zajedno radimo jedan za drugoga kao što smo započeli. -Napokon, prava riječ. Sudbine su nam jednake: uskraćuju nam milost kralj i kraljica i naše djevojke. ~ 540 ~


-Dakle, budimo saveznici i pomozimo jedan drugome. Recite, zar se Gordana sakriva da je nisam vidio? -Ne, kraljica joj je naloţila da bude uz postelju prinčeve majke. -Ona boravi u njegovim ljubomorno uzvikne Alfonso.

odajama?-

-Tako je. -Razotkriti valja kraljici: Gordana je vara, pristaje uz princa jer ga ljubi, i onda je neće štititi. -Pokušajte vi, meni kraljica ne bi vjerovala. Jučer uvečer Beatrice je odmah povjerovala Gordani da se niste s princem zavadili zbog nje. Beatrice je odviše zaštićuje da bismo mogli štogod postići. -Ali kralj je mrzi. -Kad bi bilo po njegovoj volji, Gordana već odavna ne bi bila na dvoru. -E, pa dobro neće biti! Moji đavli su me načas ostavili, valjda je moj ujak kardinal započeo krepostan ţivot. Ali neće dugo izdrţati, moji će đavli opet doći. -Ĉini se da ih već mirišite? ~ 541 ~


-Sve miriše na tom dvoru na njihov dolazak. Zaudara na sumpor, a to je miris pakla. -Dočekajmo ih pripravni. Ĉujte. Petrovaradinska opatija pripada vašem ujaku kardinalu Borgia. Obojica ćemo se skloniti onamo, dakako u društvu ljepotica. -S našim djevojkama? -Tako je. Otet ću Isabellu, odmamiti je na sastanak s princem, a vi nastojte da Gordana bude protjerana. Tako ćemo obje uhvatiti i s njima pobjeći u vašu opatiju. -Enrico, vi ste anđeoski đavo! Evo moje ruke, ja pomaţem vama, vi meni, a đavli obojici. ***** Uz otvoreni prozor stoji kralj. Sunce zapada. Rumeni odsjaj natapa savsku dolinu, gričku palaču i kraljevo lice. Njegove oči sijevaju kao dva ognja. Zlatom izvezeni haljetak iskri se na širokim grudima. U njima je sve tiho, staloţeno, mirno. Ĉitavim tijelom naslonjen je na prozor, slika potpunog sklada njegove volje sa svim onim što je oko njega i izvan njega. Ĉini se kao čovjek koji je bacio uzde događajima i ljudima, pritegnuo ih pod svoju vlast pa s pobjedničke tribine zadovoljno ~ 542 ~


gleda pobijeđene. Onda se Matija okrene od prozora, pogleda Varadija, protegne ruke pa će s nekim uţitkom. -Ovako je morao biti zadovoljan Dante kad je dovršio svoju Boţanstvenu komediju. Ja svoju komediju nisam dovršio, ali sam skladno postavio čitavu radnju, točno preračunao svaku kretnju, svako gibanje, povukao sam crtu kojom će ići događaji. Nakon jučerašnjeg preokreta skrenuo sam sve po mojem planu i moja komedija svršit će pobjedom glavnog junaka kralja Matije. Govorio je uţivajući u svojim riječima. -A mi ćemo, veličanstvo, burno pljeskatiprimijeti Varadi. -Pobijeđeni neće pljeskati- zadovoljno se nasmije Matija i skrsti ruke na snaţnim prsima. -Napulj sam potpuno zatvorio, moja je opsada nepobjediva. Sad moţete mirno otključati vrata ove radne odaje. -Vaš je oprez suvišan otkad ste prestali jesti smokve. -Ah, tako! Mislite da je samo Nardellino uho bilo pogibeljno?

~ 543 ~


-Nijedno nije dolazilo tako blizu vašim vratima kao njeno. -Napulj je na ovom dvoru doznao sve što se ovdje zbiva. Svaka sitnica saznala se odmah u kraljičinim odajama, samo preko Nardelle. -Da, Nardella je uistinu vrlo pametna luda. -Ova pohvala pripada više onima koji su je uputili. Kralj digne ruke i sloţi ih nad glavom pa se zagleda u strop i tiho usklikne s nekim patosom: -O, Katilino, dugo si svojim spletkama gospodarila mojom drţavom. Kako će pravedna biti propast tvojih izdajničkih osnova. Otišao je od prozora u sjenu i prošao po sagu radne odaje. Na velikim mu usnama leţi smiješak kao sjajni odraz sunca u njegovoj duši, -Upravo sam homerske volje, neka mi donesu čestita vina. Pozvani dvoranin donese kralju vino, on slasno popije pola vrča. Zatim pozove dvorskog meštra Berislavića. Pristupi k njemu, uhvati ga za rukav i ţmirne u obraz: ~ 544 ~


-A što se radi preko u novoj palači? Što radi Napulj? -Veličanstvo, sve je tiho. Poslijepodne vidio sam samo Alfonsa kad je s Enricom ulazio u njegovu odaju. -No, sutra ću istisnuti i taj otrov koji se upio u moju koţu. Riješit ću se tog plemića kojeg je Napulj odabrao mojim krvnikom. Onda se opet osvrne Berislaviću: -Sad idi i malo se prošeći trijemom. Dvorski meštar mora da posluje, nadgleda. Uzmi u ruke zdjelu smokava pa malo oponašaj Nardellu. -Veličanstvo, oponašat ću je i bez smokava. -A sutra čim svane sunce, kraljica i ja putujemo. Bit će divan put. Vrijeme prekrasno. Paţ najavi grofa Enrica. - Hajde da pokrijem svoje zadovoljno lice maskom hladnog dostojanstva. I u tren oka kraljeve crte potpuno se promijene. Izbrisao je s lica zadovoljstvo, uzeo u ruke spise kao da je zadubljen. Mladi grof ~ 545 ~


Enrico uđe u sobu rumen od popodnevnog sna. Poklonio se: -Vaše veličanstvo, kraljica me šalje. -Što ţeli njezino veličanstvo?- upita kralj i ustane u znak poštovanja prema svojoj kraljevskoj supruzi. -Njezino veličanstvo ţeljelo bi da u hladu malo izjaše ako bi vaše veličanstvo ţeljelo da je prati. -S najvećim veseljem. Uistinu će mi prijati svjeţ zrak! Naredite da nam odmah osedlaju konje. Enrico se pokloni. -I vi ćete nas pratiti, Varadi, zrak će osvjeţiti vašu glavu prepunu mojih naloga. Otposlao je i Berislavića da sastavi pratnju, a onda je stao usred dvorane, zarinuo ruke za pojas i nasmijao se: -Bit će da je moja Katilina čitavo popodne slagala izdajničke osnove pa je sada zaţeljela zraka. Ali ovaj put sve su njene osnove dim na vjetru. Napulj je opsjednut tako čvrsto da mu nitko ne moţe pomoći. A sad, spremite se za šetnju, Varadi. I pošao je gipko, radosno u spavaću sobu da se preodjene. ~ 546 ~


***** U svemiru je leţao olovni mir. Posljednji odrazi sunca obojadisali su modrilo ruţičastim sjenama. Kraljevska povorka sišla je niz brdo i pošla onkraj obale Medveščaka. Lagani vjetrić nosi u sebi predvečernji miris. Kralj jaše uz kraljicu. Ĉavrljaju o vremenu i o jučerašnjem putu u lov. Njihov je razgovor srdačan. Jedno i drugo se prikriva. Kralj se čini kao da ga drugo ništa ne zanima do vidika na Kaptol i Lašku Ves. Krenuli su putem ispod Griča u dolinu. Slijede ih Varadi, Lovro Iločki, Orban i Berislavić. Svi šute, zabavljeni sutrašnjim danom. Makar ne znaju drugo osim kraljevih odredaba, čini im se da njihova tajnost sadrţava nešto dublje, sudbonosnije. Varadijevo prostodušno lice odrazuje snagu koju mu podaje sigurnost da je njegova dugotrajna borba protiv kraljice napokon donijela plod dobrobiti kraljevstva. Cestom prema Griču uzdizala se prašina. Još je posve vidno pa se razabire kočija s pratnjom. Pozornost uzgiba sve u povorci. Kralj i kraljica zaustavili su konje. -Da vidimo tko je- primijeti kralj. -Ĉini se kao neki glasnik- reče Beatrice. ~ 547 ~


Ova primjedba skrene kraljev pogled prema Varadiju i dvorskim meštrima. -Ne izgleda tako -odvrati Varadi -glasnik se ne vozi u kočiji. Bit će neki odličan gost. -Moj vid je bolji od vašega. Kočija i pratnja nose moj kraljevski grb! - Pravo ste rekli, veličanstvo naglasi Varadi. -Opazili su nas- upozori kraljica. Za malo vremena kočija se zaustavila. Iz nje iziđe povisok čovjek zaogrnut sivim plaštom i pođe prema kraljevskoj povorci. -Što to znači? -Tomo Bakač? -čudi se Beatrice. -Uistinu ne razumijem -nastavi kralj i pogleda Varadija. -Matija, nešto se moralo dogoditi- usplahiri se kraljica. -Moj dragi nećak je putem obolio. Nešto se strašno dogodilo. Otišli su pred Hipolita, zajedno Bakač i Filipec, a sad se vraća sam Bakač. Strepim, Matija- i skrene konja u susret Bakaču. Svi je slijede. Tomo Bakač našao se u okrugu kraljevskog para, kancelara Varadija i čitave kraljevske pratnje. ~ 548 ~


-Zar je Hipolit bolestan? Odgovorite, ne tajite, hoću odmah sve znati, što je s njim? upita Beatrice. U glasu joj je drhtao majčinski strah i zabrinutost, gotovo strepnja. -Neka se vaše veličanstvo ne zabrinjava, njegova visost mali vojvoda od Ferrare zdrav je i čil -odgovori Bakač. -Hvala ti, Boţe! usklikne Beatrice.- Ali gdje je? Zašto ga niste doveli? Gdje ste ga ostavili! Zašto? -Vaše veličanstvo, knez Bernardin bio je mišljenja da se mali vojvoda ne moţe voditi ravno na Grič pa ga je odveo u Bihać. Bilo je potrebno da se dijete odmori. Tako su nas već putem obavijestili na kneţevim majurima. -Kako je onda moguće da se vraćate bez vojvode? -Veličanstvo, nosim hitnu svetost Inocent VIII je umro!

vijest.

Njegova

-Umro?! -uzvikne kraljica kao da je u toj smrti sadrţana sva sreća njenog ţivota. Sivi je sumrak pao i zastro im lica. Nitko nije mogao razabrati da su Bakačeve hitro ~ 549 ~


izgovorene riječi pogodile kralja kao meci iz turskih topova. Nitko osim Varadija nije slutio da je ovog časa Tomo Bakač lagunima podrovao jaku i čvrsto sagrađenu kraljevu opsadu Napulja. Kralj je tako čvrsto nategnuo uzde da se konj stao propinjati. Matija je osjećao ţelju da natjera konja na Bakača i da ga zgazi, ţelio je podići grmljavinu koja bi zaglušila kraljičine uši i rikom gromova zanijemila posljednji titraj zvuka riječi koje su pale iz Bakačevih usta. Nije mogao govoriti. Ĉini mu se da mu netko razbija prsa i silovito udara gvoţđem po tjemenu. Varadi je vidio metke što su iz Bakačevih usta ţvignuli kralju usred čela. Val ţuči digao se u njegovim očima i pljusnuo o Tomu Bakača, dok se kralj brzo sabere i potpuno mirno reče: -Ali, Bakaču, što vam pada na um! Da je Inocent umro prvi bi o tom doznao kralj i njezino veličanstvo bi već o tome dobilo vijest iz Rima i Napulja. To nije moguće. -Zacijelo vas je netko nalagao ili se našalio pomogne Varadi kralju.

~ 550 ~


Međutim, Bakač nije shvatio smisao tih riječi i nije prihvatio zgodu koju mu je pruţio kralj da povuče ili ogradi ovu vijest prijeporom. Naprotiv, mrţnja i zavist što je nosi prema Varadiju rasplamti Bakača i on ponosno i pobjednički zovne: -Molim, časni gospodine glasniče! Iziđite! Iz kočije izlazi fratar. -Otkuda je glasnik? upita kraljica. -Veličanstvo, ravno iz Rima od uzoritosti kardinala Roderiga Borgie.

njegove

-Od Borgie? -naglasi kraljica glasom u kojemu je tiho kliktalo. A Bakač s uţitkom pripovijeda: -Na putu smo sreli dva glasnika koji su nam rekli što se dogodilo. Tada smo Filipec i ja ugovorili da ja krenem odmah natrag, a on da pođe sam u Bihać i doprati vojvodu od Ferare na Grič. -Gdje je drugi glasnik? upita kraljica. -U Laškoj Vesi je sišao s kočije i pošao s viješću o smrti svetog oca biskupu Oswaldu na Kaptol. ~ 551 ~


-A nitko vas putem nije zaustavio? -zapita Varadi.

uznemirivao,

Samo kraljevski oklopnici. Ali kad su vidjeli mene, odmah su nas pustili dalje. Pristupi fratar iz Rima. -Evo glasnika- prikaţe Bakač slavodobitno, dok su kroz predvečernje sjene po njemu padale ognjene kraljeve kletve. On ţestoko povuče uzde i konj poskoči, gotovo nasrne na Bakača koji se jedva skloni. S pobjedničkom radosti obrati se Beatrice kralju: -Ovo je veliki, golemi događaj, Matija. Historija počinje svoje novo poglavlje. Sigurno nećeš nastaviti šetnju? -Odredit ću da tebe dalje Beatrice -njeţno će kralj.

prate,

draga

-Uoči tako velikog događaja ne mogu ni ja nastaviti šetnju. Vraćam se s tobom-uzvrati ona isto tako njeţno. Vratili su se. Beatrice okrene svoje mramorno lice kralju: -Sad će napokon prijatelj mog oca Roderigo Borgia zasjesti na papinsku stolicu. To je prava blagodat i za nas Matija. Nema sumnje, ~ 552 ~


moj otac mi je slao glasnika brzoteču. Morao bi već stići. -Vrlo vjerojatno. Straga je slušao Varadi osjećajući kolike su nade i osnove procvale u Beatriceinoj duši saznavši za smrt pape Inocenta VIII. Vraćali su se Kamenitim vratima i prolazili gradom prema Dvercima u magli sivog sumraka. Kad su ušli u dvorište palače, Enrico i Alfonso su stajali pod stupovima. Kralj digne Beatricu s konja. Spazivši Enrica, ona mu mirno i hladno naloţi: - Sutra se ne polazi U lov. Stupamo u korotu. Papa Inocent je mrtav! Alfonso se uspravi kao da je porastao do stropa. Kralj uhvati Beatriceinu ruku i povede je u novu palaču. Onda se vrati dvorištem i ode u svoju radnu sobu. Za njim je ulazio Varadi kao prebijeno pseto. Nije se usudio prozboriti ni pogledati kraljevo lice. Bilo je posuto zelenkastim sjenama. Oči su mu oborene, pesti stisnute i sloţene na leđima. Prislonio se na otvoren prozor kao prije o zapadu sunca.

~ 553 ~


Varadi se naslonio na stol. Obojica pruţaju sliku nijeme zapanjenosti nad neočekivanim preokretom. Kralj nije govorio jer bi morao urlikati. Ĉekao je da se razbuktala, rastalasala pučina razurliče između stijena njegovih prsiju, visoko uzdignutih i snaţnih. Gorko razočaran jer je bio potpuno uvjeren da ga nitko ne moţe svladati, nitko oboriti njegove osnove, stiskao je pesnice, grizao usne. -Tek čas prije stajala je moja utvrda tako jaka, nedostiţiva! Napulj je bio potpuno opkoljen, zaokruţen, opsjednut. I dolazi mu, eto, u pomoć Roderigo Borgia! Dolazi u pomoć Beatrici i Napulju da posjednu na moj prijestolje Giovannia! Dok je govorio, pesnica mu je drobila neku hartiju. Stajao je kao pobijeđeni div koji sakuplja ostatke snage da u zadnjem trenutku udari neprijatelja u čelo. -Veličanstvo, juţina je to, juţina- reče Varadi. - Dignut ću protivni vjetar sa sjevera, dignut ću ga. Ĉujte! Sloţite Ferranteovo pismo da se ne vidi raskinut pečat. Predajte ga poslije večere kraljici. Recite: donio ga je brzoteča iz Napulja. ~ 554 ~


-Veličanstvo kani pismo izručiti? -Zatajiti ga značilo bi optuţiti sebe. -Vi optuţiti sebe Katilini? -Ne prekidajte. Svim neprijateljima u mojem kraljevstvu koji šuruju s kraljicom za Giovannnia podijelit ću naslove, imanja i časti. Ĉujete li? Varadi se upro o stol rukama koje dršću. Njegove sive oči široko gledaju kralja. Lice mu je problijedjelo kao da je ovog časa pao u nemilost. -Svoje urotnike milostima?

kani

veličanstvo

obasuti

-Nije mi uspjelo da ih izbičujem, dakle ja ću ih milovati. Nije mi uspjelo da ih zatvorim, ja ću ih pustiti k sebi zdesna. Zaslijepiti ih sjajem i gušiti ih obiljem. Inocent je umro. Borgia dolazi. Moji protivnici pojurit će u naručaj Roderigu Borgii. Bacit ću im na put zapreke: milost, čast, zlato. Moja se bojna osnova mijenja. Što velite na to, Varadi? Što velite? Evo, ovim rukama punim milosti, časti i zlata jurišat ću na svojeg neprijatelja. Tko je još vidio takav boj? ~ 555 ~


Onda kralj klone, Varadi mu priskoči: -Veličanstvo, tresete se. -Trideset godina tresao sam ja, zašto ne bi malo tresli i mene! -Odviše ste se uzbudili. -Ţivot je pelivan, prosti pelivan, bez morala i cilja. Igra se ljudima za svoju razonodu. Zar sam se mogao nadati da će mi se pod utvrdu ušuljati i otvoriti vrata Napulju Roderigo Borgia? Ova noć prije sutrašnjeg dana? Da je barem pričekao ovu noć! -To je zapravo učinio Bakač! -Bakač! Taj luđak -zavikne kralj. Gdje je ta luda? Zovnite ga odmah. I brzo su ga dozvali. Iznenađeno, gledao je Tomo Bakač kako ga kralj strijelja očima. -Tko vam je dopustio da se vratite, Bakaču? Tko vam je prišapnuo tu misao?-kralj nije vikao, ali mu je glas imao zvuk rezanja. -Veličanstvo, bio sam uvjeren da ćete me u takvim časovima trebati. -Kralj izdaje naloge, a vi ste ovdje da ih vršite! Trebali ste i vi ostati u Bihaću! ~ 556 ~


-Ali ovakav sudbonosni događaj, veličanstvo! -Sudbonosni događaj- a čeljust se kraljeva tresla što nije mogao da izbaci u Bakača ono što mu je bilo na usnama, a pesnica mu se stezala što ga ne moţe udariti posred lica. -Mislio sam vašem veličanstvu ugoditi... -Kad vam padne na um da kralju ugađate, sveţite oko vrata uţe prije nego mu pokušate ugađati!- I pođe iz dvorane. -Što ima to da znači, Varadi?- upita Bakač kad su ostali sami. -Ono što vam je kralj rekao. -Smisao njegovih riječi ne mogu shvatiti, iako ne oskudijevam s pronicavosti. -Oskudijevate nečim drugim što bi morao posjedovati svaki kraljev prijatelj. Tomo Bakač sloţi ruke na prsima i podigne glavu. Njegov zavinuti nos izgleda kao prijetnja. Oko stisnutih usana dršće nešto pritajeno. Male oči ţmire. -Što ste mi to skuhali za moje odsutnosti? Ĉime ste me omrazili pred kraljem? -U mojoj prirodi nije podmuklo potkapati. Što osjećam to i činim. ~ 557 ~


-Varadi, opominjem vas posljednji put: ne sijte u kraljeva srcu mrţnju prema meni, jer bi vas to moglo jako zaboljeti. -A ja vas opominjem: budite pronicavi pa ćete vidjeti razlog!

malo

više

-Ĉuvajte se, Varadi!- dobaci mu Bakač pa izjuri iz sobe. Na gričkom kraljevu dvoru odrazila se sva golema promjena koiu je prouzročila Bakačeva objava. Za vrijeme večere ispoljila se nova slika u kojoj je bila središte kraljica. Svjetlost svijeća drhti u njenom poput mramora krutom licu i u tamnim očima u kojima se zrcali zjenica što ne moţe prikriti radosti njene duše. Francescovo se lice širi. Mladi Giovanni samosvjesno diţe glavu. Njegov oštri, dugi i tanki nos izraţava oholost. Sva je kraljičina napuljska čeljad razigrana, vedra, svi su oni pod dojmom osjećaja da je Bakačeva vijest skrenula njihov brod u luku. Samo kralj i Varadi osjećaju što se zapravo dogodilo. Kancelar ne moţe da se pretvara i šibao bi sve one koji se vesele. Naprotiv, kralj Matija iskazuje kraljici i svima njeţnost, prikazuje se vedrim, bezbriţnim i kad kraljica ~ 558 ~


spominje Inocentovu smrt, on joj nasmiješeno šapne: -Tako mi se maknuo da ne moram svoje čete slati protiv njega na pomoć tvom ocu. Umjesto toga moţda ćemo poslati počasnu četu na pozdrav novom papi. -Sumnjaš li da će taj biti Roderigo Borgia? -Baš zato govorim o počasnoj četi jer ne sumnjam. A kako je s tobom, Francesco? Kaniš li putovati? -obrati se kralj šurjaku. -Zasad čekam glasnika iz Napulja. -Nadam se da će stići. Nakon večere, kad se kralj povukao u svoje odaje, predao je Varadi kraljici pismo njenog oca. Varadi se pri tom poklonio s velikim počitanjem, ali se nije odmah udaljio, već je ostao kao da čeka naloge. Kraljica nije otvorila pismo niti ga udostojala pogledati, već je pozvala svojeg dvorskog meštra: -Enrico, neka dođe glasnik iz Napulja. Makar je bilo nedvoumno da tim nalogom Beatrice ponizuje Varadijevu prisutnost, on se poţuri rarjasniti:

~ 559 ~


-Veličanstvo, kako je glasnik umoran, dopustio sam mu da ide na počinak. Dotakla ga je pogledom postrance ispod kosih vjeđa i upitala omalovaţavajući: -Otkada se vi brinete za moje glasnike? Neka mi vaše veličanstvo dopusti ispričati ovaj iznimni slučaj. Ţelja je obaju veličanstva da se razjasni zagonetka kako je onaj stranac, što je jučer pokopan, dospio mjesto princa u njegovoj odori na dvoboj s Alfonsom Borgia. Kako je više nego očito da je taj čovjek ima negdje nekog ortaka, to su oklopnici primili zapovijed da nepoznate strance uhvate i privedu. -I zaustavili su glasnika napuljskog kralja?! -Oklopnički kapetan ne razumije talijanski, a glasnik je svjetovnjak pa su mu uzeli pismo i doveli ga u dvor gdje smo odmah razabrali zabunu. Tako sam vašem veličanstvu imao čast uručiti pismo. Ako veličanstvo ţeli, glasnik će odmah biti ovdje. -Ţelim da se ne brinete za poslove svoje kraljice! On se šuteći nakloni i povuče. ~ 560 ~


Dok je izlazio, kraljica se okrene svojem bratu Francescu. -Taj lupeţ svršit će na vješalima. Međutim, već su bijeli, pomno njegovani prsti otvorili pismo kralja napuljskog. -Pročitavši, pruţi ga Francescu, dok ona priđe Giovanniu, ogrli ga i njeţno poljubi. -Moj brate, veliki dani sviću za nas oboje. Ja i ti upravljat ćemo smjer novoj historiji. -Ja, dakle, moram putovati Beatrice?- upita Francesco nešto nevoljko. Putovat ćeš, ali nije tako hitno. Do tvojeg odlaska imamo svršiti još mnogo vaţnih stvari. Inocent je odabrao najbolji čas da umre, gotovo izgleda kao da je umro iz puke osvete prema kralju Matiji. -I vrlo plemenito oslobodio ratovanja s papinskom stolicom.

našeg

oca

-Reci mi, Francesco, kako shvaćaš kraljevo raspoloţenje nakon ovog preokreta? -Pričinja se kao da se nije dogodilo ništa neugodno.. -Odlično se pretvara. ~ 561 ~


-Misliš da se boji Borgie? -On vrlo jasno razabire da uspon kardinala Borgie na papinsku stolicu znači potpuni slom njegovih osnova da svojem sinu ostavi prijestolje. -A ti, Beatrice, hoćeš li i nadalje čekati iza svojih utvrda? Ili kaniš izaći na bojište? -Kad me izazove, već ću mu sutra poslati troje svojih saveznika da mu podruju sve putove. -Troje saveznika? -Prvi je prinčeva majka. Njena prisutnost znači isto toliko kao da se sa mnom svezala. -Ako umre? -Moj vjerni Napuljac spasit će je, a prisutnost ove ţene bit će prava sablazan. - Drugi saveznik? Tko je taj? -Sam princ. -Ne shvaćam. -Onda prisluhni kako ću sutra kad se riješi kriza bolesnice s njim govoriti. -Još je netko treći? -Kardinal Roderigo Borgia, budući papa, brate moj. ~ 562 ~


Sa strane odgrnuli su se grimizni zastori. Starica u crnoj haljini s bijelom kapicom na glavi gleda malim ţalosnim očima kraljicu. -Što je, Nardella? -Prazna zdjela, veličanstvo. Kralj više ne jede smokve. -Bila si očito neoprezna, moja draga stara. Da me nisi njihala na rukama, kruto bih te ukorila. - Dobrota vašeg srca velika je kao napuljsko more. Uza sve to tako sam nesretna. Nema posla. Nikad više kralj neće jesti smokve. -Svakog tjedna dolazi brzoteča s juga sa svjeţim juţnim voćem. Dakle, ne kloni, draga moja. Naslaţi na zdjelu i nosi. Kao što mu je odvratan sir, tako su mu drage smokve, a kralj će ih opet zaţeljeli. -Teţak mi je ţivot kad ne mogu sluţiti vašem veličanstvu. -Evo posla. Dođi bliţe: na dvoru ima netko tko sluţi kraljevu sinu. Taj je poslao Alfonsu na dvoboj zamjenika. Produţi uši, Nardella. Tuţi se na oslabljen sluh, a čitav dvor neka je ispunjen tvojim sluhom. ~ 563 ~


-Ne puštaju me kraljevi "gavrani" u svoju palaču. -Od sutra bit će drugačije. Roderigo će postati papa. -Roderigo Borgia!- usklikne starica pa se baci na koljena i sa strašću sklopi ruke: "Boţe, ti si sad nad Napuljem otvorio nebesa." -Pazi, izgleda da je nevidljiv prinčev zaštitnik moţda ţena koja ga ljubi. Kao ţeni lakše ti je prolaziti. Produţi uši, velim ti. -Uhvatit ću je, veličanstvo, tako mi duše. -Eto, dolaze, idi sad. Starica iščezne da iza zastora, Gordana i kraljičin liječnik.

Ušli

su

-Francesco, zabavi malo Gordanu dok ja svršim s njime -prišapne kraljica svom bratu. Kardinal pođe Gordani koja je ostala u blizini vrata, a kraljica pozove liječnika. -Ima li nade? -Ako preţivi ovu noć, odrţat će se na ţivotu, naravno uz veliku njegu i paţnju.

~ 564 ~


-U Napulju ste svojom znanošću stekli krilaticu da se smrt boji vaše znanosti. Htjela bih da mi to ove noći dokaţete. -Skupit ću sve svoje znanje ako veličanstvo tako ţeli. -Ja zapovijedam. -Spremit ću lijek koji me dosad nije prevario. -Nagrada vam neće uzmanjkati, moj dragi prijatelju. Taj mi je ţivot vrlo potreban, razumijete li. A što govori princ? -Sumnja da ţelite spasiti njegovoj majci ţivot. -Dakle, dokaţite protivno. -Moram se potuţiti, veličanstvo, na vašu štićenicu Gordanu. Nekako me čudno ispitivala hoću li za bolesnicu upotrijebiti sva sredstva znanosti da ostane na ţivotu i bila je prema meni gruba. -Gordana! - okrene kraljica lice k vratima. Pozvana djevojka pristupi kraljici. -Opet optuţbe na tebe. Liječnik veli da sumnjaš u njegovu znanost i da si s njim bila gruba.

~ 565 ~


Djevojka se nasmije, pogleda liječnika, pa opet kraljicu, i napola ironično, napola koketno odgovori: -Pogledajte ga, veličanstvo. Tako je star i tako ruţan pa kako da mu još udvaram? Ovo kraljicu liječniku.

udobrovolji

i

nasmiješi

se

-Obojadišite, gospodine, svoju bradu pa će moţda biti ljubaznija. -Recite mu, veličanstvo, neka ne zaboravi poglačati i svoje nabore. Ovoj primjedbi nasmije se i Francesco i kraljica. -Kako se moţete ljutiti zbog njenih riječiprimijeti Francesco liječniku. -Lako je vama, uzoritosti. Vi ste mladi i lijepi. -Dosta o tome- prekine kraljica razgovornadam se da će prinčeva majka ostati na ţivotu. Gordana, reci Ivanu da sutra prije podne ţelim s njime govoriti, a vi, gospodine liječnice, učinite sve. Odredite što god bude bilo potrebno za njegu bolesnice. Gordana i liječnik ostavili su kraljicu. ~ 566 ~


-Ĉudno je to, Francesco, svi naši Napuljci mrze Gordanu. -Ja sam i u ljubavi prema Gordani s tobom, Beatrice. I kad bi ti bila osobito njeţna prema meni, onda bih djevojku... -Znam što hoćeš da kaţeš i zato ne dopuštam dovršiti rečenicu. Evo, čekaju me dvorski krojači. Moram odrediti korotne haljine za nas i čitav dvor. Još nikad nisam tako veselo stupila u ţalost! Vrativši se u sobu bolesnice, Gordana je našla princa Ivana I njegova prijatelja Damira. -Zašto je kraljica zvala liječnika? zapita Ivan. -Da mu zapovjedi neka dokaţe kako je zavrijedio krilaticu da se smrt boji njegove znanosti. Odlučno mu je zapovjedila neka pokuša sve da gospođa ostane na ţivotu. -Zar je to moguće? -upita Damir. -Ĉula sam kad su govorili, posve tiho, dakle nema nikakve sumnje u iskrenost kraljičine ţelje. -A što je rekla vama, Gordana? -Ponajprije da sutra prije podne dođete k njoj jer bi ţeljela govoriti s vašom visosti. ~ 567 ~


-Što sve to znači? -Znači, moţemo se nadati da se ovu noć neće desiti ono čega smo se bojali. -Ĉega se ste vi bojali, Gordana? -Da bi vrućica mogla pojačati. -Ipak me još uvijek podilazi strah od liječnika. -Krivo činite, visosti, kraljica je izričito rekla da joj je ţivot vaše majke potreban. -Što ona hoće s njenim ţivotom. . -Visosti, ako vaša majka ozdravi, onda ćete moći njen ţivot sačuvati samo za sebe! -Izrekli ste, Gordana, vrlo veliku riječ. Da, njen ţivot sačuvat ću samo za sebe. Na to se kunem ovdje pred njenom posteljom. A onda je unišao liječnik donoseći neki novi lijek. Ulio ga je u bolesničina usta. Gordana, princ i Damir promatrali su kako bolesna ţena nesvjesno guta tekućinu iz liječnikove ruke. Sve troje osjete zebnju. Prolazila je noć, a oni su troje pazili na svaki kret bolesnice, prisluškivali svaki njen dah. Udubljeni u misli, sjedili su tiho, ukočeni strepnjom. Od časa do časa ustao bi Ivan, dotakao se uznojene vruće bolesničine ruke i ~ 568 ~


kriomice brisao suze. Osjećao se kao dijete što zavučeno u kutu drhti pred nevidljivom smrću koja jednom koštunjavom rukom hvata za njegovom majkom a drugom se šulja k njegovom srcu. Dok je već davno u novoj palači sve spavalo, gorjela su sva svjetla u kraljevoj odaji. Matija se zaključao u svoje sobe i spuštene glave, napola ţmireći, istraţivao svoje podrovane utvrde i stvarao osnove kako da ih opet podigne.

~ 569 ~


DAN JURIŠA Neobično rano našao se kralj u svojoj radnoj odaji. Još nije bilo nikoga. Stari Radulo tapkao okolo redajući po stolu crnila, pera i papir očekujući da će mu gospodar po običaju zaţeljeli povjerljiv razgovor. Dugo je Matija šetao sloţivši ruke na pojasu opšivenom draguljima. Najposlije stade govoriti gledajući preda se - Koliko svijet zavidi kralju! Kakve su sve predodţbe svijeta o blaţenstvu koje uţiva u svojim bogatim odajama kralj Matijaš. Da, moj dragi stari, kralj moţe zapovjedati, bičevati, suditi, odrubljivati glave, gospodariti, oduzimati, davati, snovati, određivati svoje putove, paliti utvrde, voditi bojeve. A sreća? Njoj ne moţe zapovijedati, ni suditi, ni njome upravljati. Odrediš, zapovijedaš, smisliš, staviš svaku osnovu kamo te volja, a onda začas netko jači sve to poruši, pokosi. Ljudi ne slute da se kralj Matijaš u svojim bogatim odajama svakog dana, svakog časa nateţe, hrva zubima i noktima u vječitoj borbi s izdajicom kojoj je prisegao vjernost pred oltarom. Tko sluti da neprestano bijem boj i onda kad se ~ 570 ~


smiješim i kad sjedim uz bogati kraljevski stol? Ni časa mira, ni časa! -Bilo je mira, bilo je i sreće, to ipak morate priznati. -Kada? Ja ne znam o tome ništa. -Kad je bila na dvoru ona tamo. -O kome ti to govoriš? -grubo će -O majci njegove visosti koja je tamo gore. Načas se kralj zaustavi: -Gore? Kako gore? -U prvom katu htjedoh reći. -Kako je njoj? -Probdjeli su uz njenu postelju cijelu noć. Ujutro mi reče gospodin Damir da joj je bolje. -Dakle neće umrijeti? -Gospodin Damir veli da je napuljski liječnik potpuno uvjeren u to. Pri tom je Radulo pogledao kralju u oči, no on se okrene od njega i nastavi šetnju. Stari dvoranin nešto je spremao zaustavljajući se u sobi, ali kako kralj nije više kanio govoriti, započne on: ~ 571 ~


-Ipak je njezino veličanstvo dobra srca, vrlo dobra srca. Ona se tako mnogo brine za ţivot i zdravlje prinčeve majke. -Ona se brine?- zastane kralj. -I te kako. Veličanstvo je zapovjedilo svojem napuljskom liječniku da ne dopusti majci našeg princa umrijeti i da je briţno njeguje! Dao joj je neki poseban lijek. Obje kraljeve ruke izvukle su se iz pojasa i spustile na stol. -Plemenitost je to -stade uveličavati Radulo. Uistinu plemenitost. -Plemenitost iz koje Napulj kuje bodeţ meni promrsi kralj i zagleda se u stol. Onda podigne glavu i naloţi Radulu: -Odmah zovni Varadija. Kad je kancelar ušao, kralj ga odmah zapita: -Gdje je Bakač? - Ne usuđuje se stupiti pred vaše veličanstvo. -I bolje je tako jer nas dvojica imamo još vaţnih osnova.

~ 572 ~


Upamtite, Varadi, ni Bakač ni Filipec ne smiju doznati da sam kraljicu kanio zarobiti. To ostaje naša tajna. Nikad nitko ne smije to naslutiti. -I u grob ću je ponijeti. Tog časa uđe paţ Stjepko i javi kralju: -Veličanstvo, vani čeka grički krojač i moli da ga odmah primite jer ima nešto vaţno saopćiti o princu Ivanu. U kralju se sve kovitla od uzbuđenja poslije ovih događaja i hvata se nade da će mu ova vijest otkriti nešto sudbonosno te odmah dade nalog Stjepku da ga uvede. Paţ širom otvori vrata. Grički krojač uđe i s počitanjem se pokloni. -Dakle, što imate da mi kaţete? -izravno pita kralj i pođe prema njemu da ga ohrabri. . . -Vaše veličanstvo, milostivi kralju i naš gospodaru -glas mu je drhtao, a klobuk u ruci bio je već posve zguţvan -da bi i vaše veličanstvo moglovjerovati ono što sam doznao dopustite da objasnim kakvim sam slučajem došao do ovog saznanja. -Govori, reci sve što ţeliš nutka ga kralj. ~ 573 ~


-Veličanstvo, zbog velike vrućine izašao sam noćas iz kuće i legao u svom vrtu u travu kraj ulične ograde. Prošlo je dosta vremena kad čujem korake. Zaustave se nasred ulice, jer jedan reče da će tu moći razgovarati bez ikakve bojazni da bi tko prisluškivao. Nisam se usudio pomaknuti da ne bih bio otkriven, jer sam čuo gdje se spominje princ Ivan. -O mojem sinu su govorili? Opetuj mi svaku riječ! -Ĉuo sam gdje šapću kako ima neki prašak koji se moţe nasipati u piće, jelo, u knjigu ili na svaku stvar koja se uzima u ruke i od toga polagano čovjek gine i umre baš kao da mu je tako bilo suđeno. Pa kad ga nisu mogli maknuti sa svijeta u dvoboju, maknut će ga praškom. -A znate li tko su bili ti ljudi? zapita kralj. -Pošto sam morao ostati miran da me ne otkriju nisam mogao gledati preko ograde, ali su sigurno bili Lahi, Napuljci jer su govorili njihovim jezikom. Ja sam bio u Veneciji i upoznao taj jezik, a poznao sam po glasu da su to dvorani koje sam vodio jednom proročici i bio im tumač. -Znadeš li im imena? ~ 574 ~


-Ne znam, veličanstvo. Jedan ima tamnu šiljastu bradicu. Kad bih ih vidio, prepoznao bih ih odmah. Osjećao sam da to moram javiti vašem veličanstvu, pa bilo sad što mu drago. -I dobro si učinio. Varadi, isplatit ćete mu pedeset dukata! -Vaše veličanstvo, ja sam siromašan krojač, a vi ste kralj, ali nemojte me tako uvrijediti. Zavukao bih se u crnu zemlju da primim dar. Od srama ne bih više mogao gledati sunce. Matijino lice poprimi ganutljiv izraz. Naglo pristupi krojaču, uzme mu obje ruke i čvrsto ih stisne. -Za koji dan pozvat ću te u dvor da sašiješ mojem sinu skupocijena odijela. -Ovako časnu nagradu primam. Kralj mu postavi još neka pitanja, a zatim se srdačno oprosti. Ĉim su se za njim zatvorila vrata, kralj ih zaključa, pa se nasloni na zid. -Blijedim licem gleda Varadija. Njegovo šaptanje provlači se dvoranom kao hroptanje: -Prašak, prašak! Protiv mene bojovnika gvozdenih grudiju, ţeljezne ruke praškom! Protiv mojeg mača okrvavljenog turskom krvlju, protiv slavodobitnog pobjednika ~ 575 ~


ovjenčanog lovorom idu oni s praškom. Prijestolje moje što sam ga gradio, pozlatio, usjekao mu korijen u dno zemlje oni će razoriti praškom! Poniknute glave sluša Varadi kraljev šapat i šuti. Matija zaokruţi pogledom dvoranu. -Mojeg sina pod mojim krovom obilazi smrt! Ne od mača, ne od bodeţa ni od nevidljivog stvarnog otrova što bi ga ubojica mogao uliti u jelo! Prašak nevidljiv, nezamjetljiv, prašak po podu po stolu, knjizi, na uzglavlju, po njegovu odijelu, po svemu čega se dotakne njegova ruka. Prašak što se igra u zraci sunca kad dolazi na prozore i taj moţe biti prašak smrti. -Veličanstvo, otjerajte s dvora svu napuljsku čeljad- predloţi Varadi. -U pravi čas! Otjerati Francesca, Giovannnia, kraljicu? Navući na sebe neprijateljstvo Napulja, Rima, Ferare, Ĉitave Italije? Svi oni tajni i javni neprijatelji međusobno bi se zdruţili protiv mene. A kako da opravdam takav čin. Viješću koju sam čuo od jednog krojača? Otjerati kraljicu? Ludi ste, Varadi, ludi. Nepromišljeni u svojoj naglosti. I Matijaš plane, ali se brzo ohladi, jer ne gubi pamet kao vi svoju. ~ 576 ~


-Jučer ste, veličanstvo, odlučili jurišati punom šakom časti i zlata. To se moţe samo protiv vaših domaćih protivnika velikaša koji su pohlepni za čašću i proţdrljivi na imanja. Napulj grabi za prijestoljem. I dok ga vi budete milovali, on će sipati nevidljivi prašak. Tu obrane nema, osim... -Sve protjerati! Ako vaš drţavnički mozak ne moţe predloţiti drugo, onda barem svoje umne savjete sakrijte preda mnom. Dugo je kralj hodao po sobi ne osvrćući se više na svojeg savjetnika. Onda stade šaptati kao za sebe: -Otrovu moţeš naći protuotrov, a prašku? Na to pitanje Varadi ne odgovori. Sive oči pune su mu briga. U tišini Matija prošapće: -Da sam mogao naslutiti kakve me borbe čekaju da jedinca sinu osiguram prijestolje, da sam to slutio... -Bili biste poslušali moj savjet i vjenčali se njegovom majkom odvaţno će Varadi. -Makar i to...

~ 577 ~


Nastupila je duga šutnja. Za to vrijeme Varadi kriomice pogleda kraljevo naborano čelo. -Prionite uz posao. Ja ću se vratiti- i pođe u spavaću sobu. Drţavni kancelar nije mogao raditi. Pohitio je u knjiţnicu starcu Ivanu, vitezu od Srednjice, i prišapnuo mu: -Svi smo uhvaćeni, svi privezani nevidljivim okovima. Nad ovim dvorom lebdi smrt u prašku. Kad mu je saopćio što je čuo od krojača, Ivan od Srednjice spusti glavu na dlanove: -Iz ove nesreće ima samo jedan spas. Neka kralj odmah izbaci s dvora Alfonsa i Enrica. -Kralj me nazvao ludom kad sam mu slično savjetovao. Upamtite. Matijaš je u Beatriceinim pandţama i onda kad vodi boj protiv nje. Ona mu je u krvi, u duši. Otrovan je njenim čarima, ne moţe protiv nje naći protuotrova. Nikada! Uvijek u njemu vidim ovu panteru. Onda Varadi ostavi starog prijatelja i pohiti u kraljevu radnu sobu. Tu je našao Orbana koji najavi: ~ 578 ~


-Prečasni, došao Brezovica.

je

gospodin

Nikola

pl.

-Napokon! Brzo ga uvedite. Stasit visok i snaţan muškarac prosijede brade i guste polusijede kose uđe u kraljevu radnu dvoranu. Varadi mu pruţi ruku. - Sami ste? upita došljak. -Na sreću! Mnogo se toga dogodilo o čemu vas moram izvijestiti prije nego što se sastanete s kraljem- i pokaţe na vrata na koja je izišao kralj. -Dakle, govorimo tiho. -A ja imam da vam saopćim neugodnu vijest: vrativši se s puta, pošao sam najprije u Brezovicu. Kad tamo snađe me teški udarac. Prinčeva majka ostavila je moju kuću. -Baš sam vas o tome htio izvijestiti: ona je na dvoru već dva dana. Jedne večeri pojavila se kao ispod zemlje. -Prije dva dana? Nema je u Brezovici dvije sedmice. -Dakle skrivala se negdje na Griču. Zato je iste večeri mogla doznati o prinčevoj smrti. -Što velite? ~ 579 ~


-Sve je u redu! Princ je zdrav i ţiv. Poslije ću vam sve razjasniti. -Ako kralj sazna, da sam je primio. -Nema straha. Rekla je kralju da se sklonula u nekom obliţnjem selu, ali nije htjela reći u kojem. Vaţno je da ste obaviješteni i spremni ako vam kralj što govori o tome. Slušali su. S one strane čulo se škripanje vrata i kralj se pojavi. Spazivši starog plemića, malo se razvedri. -Vi ste to, Nikola! Dugo se nismo vidjeli. No, kako je? -Hvala veličanstvo, vrlo dobro. -Napokon je nekome dobro! Rastali smo se na bojištu, a sreli opet na bojištu. Ne shvaćajući smisao ove primjedbe, plemić je šutio. -Da, moj dragi Nikola. Samo što je na turskom bojištu bilo lako pobijediti neprijatelja. Ali sad ţelim čuti što mi donosite. -Obišao sam po vašoj ţelji sve plemićke dvorove i svuda sam dobio jednak odgovor: "Ništa ne ţelimo drugo nego da sin našeg pravednog i junačkog kralja bude njegov ~ 580 ~


nasljednik." Kad sam im rekao da se dio bogatih i moćnih velikaša buni protiv toga, plemići su usplamtjeli i prisegli: "Ako bude potrebno, udarit ćemo na izdajice oruţanom silom." Evo, veličanstvo, donosim vam pismene prisege našeg plemstva da će za kralja birati vašeg sina. Kralj primi od plemića pisma, pogleda ih i onda preda Varadiju. -Sjednite, Nikola! Učinili ste veliko dobro za moje kraljevstvo. Neću vam to zaboraviti. Sad učinite još jednu uslugu svome kralju. Prinčeva mati je ovdje. Plemić jedva svlada uzbuđenje. -Napuljski kralj poslao mi je tu ţenu da upropasti ugled mojem sinu. Dakle, mora odavde što prije i što dalje. Ţelim da ide nekamo k moru, na koji otok gdje nitko neće znati otkuda je i što je. Ovdje je sve puno stranih poslanika i velikaša. Prisutnost te ţene podsjetit će na građansko porijeklo majke mojeg sina. Ţelio bih da je vi otpratite. -Vaše veličanstvo, spreman sam na svaku sluţbu. Kad moram putovati? Varadi se zaprepasti. ~ 581 ~


-Veličanstvo, tek je udahnula prvi dah ţivota, još je nemoćna. -Ne bude li mogla sjediti u kočiji, neka je nose. Vi ćete, Nikola, pripaziti. Treba joj na putu pruţiti svu udobnost. -Veličanstvo, ako je uzvišena gospođa bolesna, mogli bismo je prenijeti u moj dvor dok se ojača za tako daleki put. -Nizašto! Ona mora daleko. Neka iščezne s puta mojem prijestolju! To upamtite svi vi koji se nazivate vjernim podanicima svojeg kralja! Ona mora iščeznuti što prije. Iščeznuti! Vi ćete, Varadi, u najvećoj tajnosti pripremiti taj put. -Ako se princ bude protivio? -Njega ću zatvoriti i stvar je riješena. A sada. Nikola, pođite. Znam, ţeljni ste vidjeti sina, svojeg Damira. Znajte da sam ga posinio. -Takvo otac.

odlikovanje,

veličanstvo!

-usklikne

-Spasio je ţivot mojem jedincu. Damir je vrijedan svojeg oca! Idite i nikome o tome ni riječi. -Veličanstvo, duţnost mi je šutjeti.- Kad je starac otišao, kralj se uspravi:. ~ 582 ~


-Sad hitno zovnite napuljskog krvnika Alfonsa Borgiu, nećaka najgnusnije drolje Italije! Varadi zovne Berislavića pa mu izda kraljev nalog, a onda se opet povuče u sobu i ostane posve neprimjetljiv uz radni stol. Kralj Matija vrlo ljubazno dočeka Alfonsa. Ovaj se odjenuo u ruho od crvene tkanine s našicima od ţute svile. Sav je naduvan, ponosan, slavodobitan. Kao da to ne opaţa, kralj ga prijazno oslovi. -Dakle, moj mladi prijatelju, jučer sam vam isporučio da ću se danas s vama porazgovoriti u lovu. Lov smo morali otkazati zbog korote. Ipak, eto, drţim riječ. Sjednite, gospodine grofe. Naš će razgovor trajati poduţe. Mladić nije uzeo ponuđenu stolicu već se smjerno pokloni: -Veličanstvo, dopustite da vam razjasnim što se dogodilo. Mene je princ izazvao, a ja sam morao izvršiti vitešku duţnost. -Vi ste je doista čestito i izvršili. Međutim, kralj Matijaš se ne ţaca zatraţiti oproštenje bilo od kojeg plemića ili građanina ako vam je tko od mojih najbliţih nanio kakvu uvredu. ~ 583 ~


-Meni? -malo se začudi Alfonso, a Matija ga prekine. -U viteškom je smislu svakako nepravda koja vas je dostigla preko mojeg sina. Molim da primite preko mene njegovu ispriku što nije imao čast pristupiti dvoboju. Ali taj nesporazum skrivio sam ja. -Vi, veličanstvo? -Zabranio sam oruţane sukobe, a kad sam doznao za vas, naloţim Damiru neka se dvoboj izvrši o podne. Za ovo je čuo grički luđak koji je bolovao od utvare da je princ Ivan. -Luđak? zabezekne se Aifonzo. -Došao je Radulu, prikazao se lovcem i rekao da ga šalje princ neka mu izruči njegovo odijelo. On je to i učinio ne znajući s kim govori. I tako se on pobio s vama. Ali o tom nije vrijedno gubiti riječi. S viteškog gledišta ţalim da se niste pobili s princom, a s humanitarnog mora mi biti drago jer da ste se pobili s mojim sinom, mladiću moj, prošli biste zlo i ja ne bih mogao da vas odlikujem vaţnom misijom.

~ 584 ~


Prodoran Aifonzo pogled nije mogao ni časa omesti kraljev ljubazan izraz lica i ton pun najiskrenijeg uvaţavanja. -Kako smo jučer čuli, Inocent VIII je umro. U tom času moje su ţelje uperene samo u vašeg ujaka i moja je vruća ţelja da nam sjedi na papinskoj stolici. -Veličanstvo, moj ujak ima i neprijatelja. -Baš vam o tome kanim govoriti. Jedan od njegovih najopasnijih protivnika u mojim je rukama, a vi ćete biti moj poslanik. Dakle, stvar je vaţna; Spise koje posjedujem ne bih mogao izručiti drugome, osim krvnom rođaku njegove uzoritosti, jer da zaluta ju u tuđe ruke, izgu bi smo sigurnu nadu u uspjeh Roderiga Borgie. -Moj će vam zahvalnost.

ujak

dovijeka

iskazati

-A ja ću mu u mojem kraljevstvu podijeliti još jednu opatiju, i to najbogatiju s prihodima... Alfonsovo lice ponovo zasja, a bezbriţno potapše po ramenima:

kralj

ga

-Sad još jedno: nećete putovati sami. Ţelim, naime, da s budućim papom sklopim unaprijed najuţi savez. Branit ću ga protiv ~ 585 ~


svakoga, branit ću ga oruţanom silom. Za sklapanje toga saveza šaljem u Rim svojega sina. Uza sav Alfonsov napor da zadrţi potpuni mir, njegove oči načas sijevnuše. -Putovat će s vama. Neka mi sin pogleda malo juţni dio svijeta, a vi ćete mu biti ljubazan vodič, -Osjećam se počašćenim, veličanstvo- odvrati plemić. -Dakle, kad moţete na put? -Za dva-tri dana potpuno sam spreman. Međutim, veličanstvo mi iskazuje toliko dobrote i povjerenja dok sam ja u mladenačkoj strasti počinio sablazan u remetskom samostanu. -To su budalaštine. -Na koje me zavela gospođica Gordana. -Gordana? -I molim kralja da me sluša jer je postupila prema meni vrlo nepravedno. -Dajem vam kraljevsku riječ da će ispaštati svaku krivicu. Iskaţite mi sve. ~ 586 ~


-U samostanu sam počinio izgred, raspaljen Gordaninira ponašanjem, a još više po pravu koje posjedujem na nju. -Dakle i vas je smotala? Slutio sam to. -Ne samo što su me njene oči hvatale raspaljujući moju mladu krv nego još više. Gordana se izravno, otvoreno i jasno obećala meni! -Za ţenu? -Uprosio je nisam- nasmiješi se Alfonso -već zatraţio da bude moja. Ĉast svoju zalaţem za ove riječi i kunem se na svoj mač da nikad ne bi došlo do ugovorenog dvoboja s princem, da me na to nije nagnala Gordana. U kraljevu oku zatitraju prve sjene gnjeva: -Ĉime vas je nagnala na dvoboj? Očekujem od vas istinu. -Pokoravam se vašoj zapovijedi. Kad je Gordana već sve redom na dvoru namamilasvojim očijukanjem, onda je bacila oko na princa. -Nastavite -naglo će kralj svladavajući ljutinu. -Kao svaki zaljubljeni mladić, tako sam i ja za njom uhodario. U lovu opazim kako se šulja ~ 587 ~


za princem i nađem ih gdje povjerljivo sjede zajedno u šumi. Razvitlan ljubomorom, dojurim k njima i spočitnem joj ponašanje, na što je princ pozvao mene na oruţani dvoboj. -Zar sumnjate da Gordana ljubi princa?nasmiješi se kralj, toboţe ravnodušno, a ipak napeto očekujući odgovor. -Ne vjerujem da ljubi, ali se za njim otimlje. -S kojeg razloga? -Mnogo puta su dvoranke pokušale zaplesti u ljubavne mreţe kraljeve sinove da steknu naslov princeze. Kralj više nije mogao ostati na mjestu. Ustane i pođe po sobi. Nastojao je da se sjeti svega što mu je Gordana govorila kad su stajali kraj probodenog Đure u šumi, što mu je govorila ovdje u ovoj dvorani kad je nakon remetske noći opravdavala svoj izostanak. I povezujući to s Alfonsovim pričanjem, kralj opazi nesuglasice koje su u njemu pobuđivale sumnje. Od onog časa kad je kralj bacio u tamnicu Gordanina zaštitnika Ivana Ĉesmičkog, prešla je njegova mrţnja na Gordanu. Vazda je u njoj vidio duh čovjeka kojega smatra svojim urotnikom, buntovnikom i neprijateljem. Ovog časa taj je ~ 588 ~


osjećaj buknuo novim plamenom, pa je u svemu što je sada rekao Alfonso nalazio urotničku nit koja svjesno ili nesvjesno povezuje Gordanine čine s urotničkim osjećajima njenog zaštitnika. Ovo je bio novi val na početku oluje. Uzbuđenje što se u njemu danas uzbibalo krojačevim otkrićem razvezalo je njegovu naglu ćud. Tjeran silovitom navalom svoje antipatije prema Gordani. oštro otvori vrata i vikne paţu: -Neka odmah dođe Gordana! U predvorju svoje radne sobe spazio je Lovru Iločkog, ali mu tek odmahne rukom i opet zatvori vrata. Zaustavi se pred Varadijem koji je sve vrijeme radio uza stol, toboţe zadubljen u posao. -Dakle, Varadi, sve ono što se dogodilo ovih dana: strahovita vijest koja me udarila zbog princa, sve muke koje sam onda pretrpio i sve što je nakon toga došlo, sve je to skrivila Gordana! Neka dvoranka, neko ţensko čeljade odraslo u dobru i obilju, neko luckasto nevjerojatno stvorenje igra se s nama. Svojim očijukanjem diţe mi dvor u plamen u kojem plešemo svi mi kao njeni robovi. Kralj ţestoko udari po stolu. ~ 589 ~


-Toga se razoritelja mojega mira treba odmah osloboditi. Dok je govorio gledajući Varadija, Alfonso ustane i povuče se u pozadinu. Znajući da bi samo raspirio kraljev bijes kad bi pokušao braniti Gordanu, Varadi je samo kimao kao da se snebiva nad onim što je čuo. Sve više raste kraljev bijes, sve mu se jasnije prikazuju sumnje u stvarnom obliku... -''Ona'' -bijesni kralj u svojoj duši- ''ona sluţi kraljici. Ona mami Ivana po ţelji kraljice, po Beatricinoj ţelji izazvala je Gordana sablazan na bojnim igrama da osramoti mojeg sina. Ona oko njega plete mreţu. Kad Beatrice nije mogla uspjeti s Isabellom, poslala je na juriš Gordanu. To je jasno kao što je jasno da je krv ove djevojke urotnička. Duh njenog štićenika..." Vrata se otvore i Gordana uđe. Poklonila se gledajući otvoreno kralju u lice. U njemu sijeva. I kad kralj otvori usta, nad njom zagrmi: -Laţljivice! -Mirno je izdrţala taj teški udarac i još mirnije odvrati: ~ 590 ~


-Veličanstvo, nikad nisam učinila ništa što bih morala pokriti laţju. -Princ i gospodin Alfonso posvadili su se zbog vas. A ona se jednostavno nasmiješi i odvrati saţalno: -Šteta što se time ne mogu podičiti! -Šteta! Jeste li čuli? -vikne kralj. -Dakle priznaje svoje namjere. -Moram priznati, veličanstvo, koliko bih vrijedila na dvoru da se tako odlične ličnosti svađaju zbog mene. -Recite joj u lice, gospodine Alfonso. Ja bih je morao smrviti da produţim razgovor s njom. Pristupivši Gordanu.

bliţe,

upilji

Alfonso

pogled

u

-Našao sam vas s princem u povjerljivom razgovoru dok je gospodin Damir bio na straţi. -Da je uistinu bilo tako ne bih tajila, već bih se time pohvalila. Trenutak su ostali bez riječi, a onda se Alfonso poţuri da obrani svoju tvrdnju. ~ 591 ~


-Nije lako dijeliti boj s vašom dosjetljivošću, ali ja opet kaţem: našao sam vas s princem u povjerljivom razgovoru. Ne znam što vas nuka da tajite sastanak s njim? -Ali znam ja -plane kralj. -Onda, vaše veličanstvo, zna više nego što je bilo. -A bilo je onako kao što sam ja rekao. Dajem ponovno svoju časnu riječ primijeti Alfonso. -A ja dajem samo ono što imam: istinsku riječ odvrati Gordana. Neka vaše veličanstvo izvoli pozvati njegovu visost i gospodina Damira, jer oni posjeduju časnu riječ koja vrijedi. -Za dvoranku neću da zovem na svjedočanstvo svojeg sina i čestitog plemića. -Moj ţivot moţete uzeti svakog časa, ali svoju čast branit ću od svakoga -odlučno izjavi Gordana. -Brani se! -i pokaţe Alfonsa. Evo ti ţivog svjedoka. -Da sam se ja ogriješila o svoju djevojačku čast? -Bestidno si mu obećala sebe! -Moţete li to poreći, Gordana? -zapita Alfonso. ~ 592 ~


-I dokazati. -Da čujemo -reče kralj. -Na bojnim igrama kad je Alfonso nastupio da se bije s princem. rekla sam mu: prepustite mi prvu bitku njegovom visosti i bit ćete nagrađeni. -Eto, veličanstvo, priznaje. -Istinu ste rekli. Alfonso potvrdi kralj. -Ali sam unaprijed znala da mi veličanstvo neće dopustiti mačevanje s princem i tako prva bitka ne moţe biti moja! Prema tome, svjesno sam prevarila gospodina Alfonsa. Nisam kriva što je tako malo duhovit. Međutim, kralja više nije zanimala prevara, već sam Gordanin čin i zapita je: -Htjeli ste samo osramotiti princa? To ste htjeli? -Nisam, već sam ţeljela dobiti u ruke mač gospodina Alfonsa. -Mogli ste za bitku uzeti čiji drugi. -Htjela sam baš njegov. -Zašto ste traţili baš Alfonsov mač?

~ 593 ~


-Gordana otvori usta... Na rubu tih rumenih usana Alfonso osjeti riječ "htjela sam njegov mač jer je bio otrovan". Da za krči put optuţbi, Alfonso oštro pogleda Gordanu i zapita naglasivši: -Moţda ste htjeli moj mač zbog onoga koga ste traţili u samostanu. Oboje se zagledaše. Alfonso osjeća kako stoje jedno uz drugo na rubu ponora, samo jedan nezamjetni kret, jedan dah, laki dodir i strovalit će se. Gordana razabire kako uz nju stoji čovjek sijede brade, staračkog blijedog lica, punog patnje i pregaranja, lice onog što je skriven u remetskom samostanu i nevidljivo i neznano upravlja sudbinom čitavog kraljevstva. A čim Alfonso izreče njegovo ime, ţivot i sloboda njenog dobročinitelja leţe na dnu crne dubine. Slegne ramenima i nasmiješi se: -Ĉitav mi se svijet na bojnim igrama smijao kad sam nastupala u borbi s mladim Gerebom. Htjela sam im pokazati da me junaci kao što je gospodin Alfonso uvaţavaju i pruţaju mi svoj mač. Iako sam bila uvjerena da mi neće biti dopušteno da se bijem s princem, imala ipak zadovoljstvo da mi je ~ 594 ~


junak, vitez nudio svoj mač, i to mi je bilo dovoljno. -I meni je dosta! -udari kralj po stolu.- Dosta mi je toga čeljadeta, dosta bestidnosti, dosta nemira što ste prouzrokovali na mojem dvoru! -Sve uzbuđenije viče kralj. Uzroci koji su razbuktali mrţnju prema Gordani, sve sumnje koje su nastale u njemu i uzbuđenje koje ga je zateklo zbog današnjeg otkrića gričkog građana, sve se tu slilo, stopilo u val razjarenosti. Našao je nekoga nad kim moţe da se razviče, razmahuje svojim bjesomučnim jadom i njegov glas saspe se nad Gordanom. -Bestidna razornice mojeg mira, besramna namiguša koja se obećava kao kakva djevojčura. -To ne smijete reći, veličanstvo- vikne ona. -Smjesta se pokupite s dvora! Još danas da vas ne zateče noć pod mojim krovom. Nikad mi više ne prekoračite prag. Ona je ponosno dignula glavu i viknula: -Krivicu mi činite, veličanstvo! -Tebi krivicu -vikne kralj i podavši se potpuno svojem razmahanom gnjevu zgrabi sa stolca limeno ravnalo. ~ 595 ~


Gordana razabere njegovu namjeru, ali mjesto da se udalji, uvrijeđenim ponosom sklopi ruke na prsima i ostane stajati poput kipa blijeda i odlučna. Izazvan još više tim gestom, kralj svom snagom zamahni prema Gordani. -Jedna ruka dohva ravnalo i otkloni od Gordane udarac. Matija spazi da je to ruka Lovre Iločkoga, a iza njega još su otvorena vrata na koja je dohitio u sobu. Varadi stoji zaprepašteno, Alfonso se zlurado smješka, dok se kralj zadrţan da izvrši svoju namjeru bijesno okosi na vojvodu: -Što ste uradili? -Obranio sam vaše veličanstvo da ne udari ţenul -To nije ţena, to je nedostojnica. -Tko je optuţuje? -Sve je priznala! -Nije mogla pnznati ništa zbog čeg bi je veličanstvo moralo tako kaţnjavati. Ljutit zbog vojvodine obrane naočigled Gordani i njen pogled pun ponosa i odvaţnosti još više raspali kralja. Ne mogavši da je udari, rikne: ~ 596 ~


-Napolje! Pogled mu je šibao Gordanu, a ruka pokazivala vrata. Odlazeći, nije gledala ni kralja, ni vojvodu, ni Varadija, samo ispod trepavica zaţmiri prema Alfonsu. -Ĉinilo mu se da ga taj pogled bičuje. -Niste je smjeli obraniti. Ne znate što je bilo i kako. -Znam, veličanstvo, i baš zato je branim. -Ni riječi više o tom. Gordana mora s mojeg dvora. -Kamo? -upita vojvoda. -Nije me briga. Neću da je vidim. Smiješak zadovoljstva titra u očima, licu i svega ga proţima.

Alfonsovim

"To sam baš ţelio." -Vi ste, Alfonso, dobili svoju zadovoljštinu reče kralj i pruţi mu ruku. Do viđenja! Snebivajući se okretao se vojvoda za Alfonsom, a onda za kraljem koji je hodao gore-dolje. Lovro i Varadi izmijenili su poglede. Nisu se usudili ni progovoriti.

~ 597 ~


U kraljevoj predodţbi Gordanina krivnja bila je potpuno jasna. Smatrao ju je svojim urotnikom, kraljičinim poslanikom, začetnikom svega što se dogodilo. Sve je svalio na nju. činilo mu se kao da će sve zlo nestati čim mu s vida nestane Gordana. Kad se naglo usplamćeni plamen opet stišao, kralj pogleda vojvodu koji to jedva dočeka: -Veličanstvo, na uspomenu mojeg oca kojeg ste toliko ljubili dopustite mi još samo jednu riječ. -Mora da vam se nešto duboko zasjeklo u srce kad se pozivljete na uspomenu svojega oca. -Moţda ste pogodili, veličanstvo. -Dakle, što ţelite? -zapita posve blago, kao da je zaboravio na ono što je bilo. -Kralja, za kojeg ću dati ţivot u svakom času, molim da ne vjeruje Alfonsu. Zlobno je optuţio Gordanu. -Radi nje vi se pozivljete na uspomenu svog oca? To je oskvrnuće! Vojvodo, sišli ste s uma! -Kad bi vaše veličanstvo znalo koliko vas je Alfonso nalagao... -Pustite Alfonsa. ~ 598 ~


-Veličanstvo, on je u samostanu na moje oči počinio podlosti, izgovorio toliko laţi da ne bih smio nikada s njime pod jednim krovom popiti ni čašu vode! Kralj mu priđe: -Inocent je umro. Roderigo Borgia dolazi na papinsku stolicu. Vojvodo, vi ste poštenjak, junak, otvorena duša. Vi ne znate što znači diplomacija. Alfonso će ostati nekaţnjen i onda iako je uistinu svaka njegova riječ bila laţ. -Ja sam gledao tu neman divljaštva prema djevojci.

u

nastupu

-Ona je kriva! -Veličanstvo, ako je diplomacija Alfonsa odriješila kazne neka odriješi i Gordanu njegove objede. -Vojvodo, ona mora s dvoral -Nema nikoga na tom svijetu i nema čime ni da se prehrani! -Neka ide u pastirice! -Veličanstvo! -Ako vam nije pravo, uzmite je vi u sluţbu. ~ 599 ~


-Veličanstvo, uzet ću je za ţenu, molim njenu ruku! -Vojvodo, vi ste ozbiljan čovjek, muţ. -Pa, ja sam je progledao. Kao što je njena ljepota blistava tako su blistavi njezin um i čast. Molim da mi je dadete za ţenu. -Na ovu prosidbu morao bih odgovoriti da je smjesta bace na ulicu. -A ja bih je pokupio, odveo u crkvu i u svoje dvore. -Je li to vaša ozbiljna riječ? -Riječ časnog viteza. Kralj baci na stol prihvaćeni vrč iz kojeg je htio piti, zabode ruke za pojas i pogleda Varadija. -Sad samo čekam da vi zaprosite njenu ruku, biskupe! Vojvodo, kad biste vi Gordanu htjeli uzeti za ţenu, ja bih vam to zabranio. -Ako bi Gordana primila moju ponudu? Onda biste imali odabrati između dvije stvari: moj gnjev ili njenu naklonost. Vojvoda nije dospio odgovoriti, jer je kralj prekinuo razgovor okrenuvši se Varadiju: ~ 600 ~


-Do sutra navečer ima da bude sve spremno. Damirov otac krenut će s njom na put-i pri tom pogleda na strop da time označi prinčevu majku, a da ne mora izreći njeno ime. Varadi se nijemo pokloni. Kralj priđe vojvodi: -Lovro, sutra uvečer pomoći ćete Damirovu ocu da onu gore otpremi kamo sam odredio. -Uzvišenu gospođu, prinčevu majku? -Nisam li rekao dosta jasno? -razljuti se kralj. -Veličanstvo, to ne mogu učiniti. Pogledao je vojvodu kroz svijetloţute trepavice kao da ne vjeruje sam sebi. -Vi ste to izrekli? -Dao sam Ivanu riječ, a vaše veličanstvo ne bi moglo podnijeti da vaš podanik gazi zadanu riječ. -Dakle, i vi ste protiv mene! Svi protiv mene! Svi sipljete prašak. Dobro, ako ne moţete, a vi izađite da Varadiju mogu dati naloge. Lovro hitro izađe ostavivši Varadija i kralja. -Sutra kad zamrači, pozvat ću princa na razgovor ovamo u ovu dvoranu, s oba kraja vrata treba da su zaključana. Dok on bude ~ 601 ~


kod mene, neka sluge uđu u sobu, uzmu ţenu i hitro je iznesu. -Trijemom na dvorište? -Makar kroz prozor, svejedno, neka kola čekaju vani na Dvercu da princ silazeći s prvog kata ništa ne opazi. Moja je briga da ga zadrţim dok ne bude sve gotovo. I. upamtite, Varadi: Lovro ne smije o tome saznati ništa potanje. -Šutnja je moja sluţba, veličanstvo. -Koju vi nikad niste vršili osobito zdušno. -Veličanstvo govori sa mnom kao sa svojim neprijateljem. -Ne govorim s vama, nego s vašim jezikom. On je bio uvijek neprijatelj i moj i vaš. Suzdrţite ga malo. Htio je upraviti kralju pitanja koja su mu gorjela na usnama, ali se suzdrţao. Na to ga je ponukala i okolnost što se kralj, ne osvrćući se više, udaljio iz sobe. ***** Tiho i oprezno šuljala se Nardella iz kraljičine odaje, spustila ruke i glavu pa korača lagano prema trijemu staroga dvora. Katkad bi ~ 602 ~


ţmirnula ispod oka u dvorište i dolje duţ trijema. Ide kao podmukla mačka njuškajući izdaleka plijen. U dvorištu stoje na straţi oklopnici. Ne obaziru se na nju. A na trijemu nema nikoga. Samo na stubištu stoji paţ. -Hej? Kamo? -vikne on za njom. Ne odgovorivši, ona iznenada zaokrene na jedan ulaz. Našla se u kraljevskoj blagovaonici, zatvorila vrata kao da je gone, za čas se nađe na drugim vratima i već uđe u grimiznu dvoranu. Pri sluškuje, ogledava se. Nigdje nikoga. Male mačje oči hvataju nišanom teške grimizne zastore. Iza njih se dolazi u kraljevu radnu odaju. Hitro procapka starica sagom ravno onamo gdje su joj se usredotočile sve misli i svi njeni ciljevi. Uhvati zastor i zavuče se iza njega. S one strane dopire do nje neki mukli glas. Polagano se spušta i oprezno legne. Između poda i vrata palac otvora. Ona podnese svoje uho kao pseto njušku kad iza vrata osjeća plijen Ukoči se. S onoga kraja razabire Varadijev glas. -Uđite samo, vojvodo, kralj je već otišao. A nakon toga slijedi odgovor teškog muškog glasa: ~ 603 ~


-Kralj je, dakle, povjerovao Alfonsu koji mu ugroţava sina? Što se to događa na ovom dvoru? -Napulju dolazi u pomoć Rim. Nas tjeraju da plešemo na uzici, a kralj predvodi. -Trebali biste sa mnom povjerljivije razgovarati da budem obaviješten o svemu. -Kralj bi mogao svaki čas natrag. Dakle, ukratko: kralj šalje Alfonsa u Rim, a s njim zajedno princa Ivana. -Princa šalje u Rim? Kralj ide u svoju propast! -Upravo naglavce! -A što to kani s prinčevom majkom? -Ivana će dozvati u svoju odaju, a dotle mu oteti majku i odvesti je nekamo daleko na more. -Strahovito je slušati što mi govorite. -Kakva je tek strahota izvršavati njegove naloge? -Moţda ipak ne misli izvršiti što je rekao? Moţda prikriva pravu istinu?

~ 604 ~


-Nikad zapravo ne znam što je istina: ono što kralj misli, što govori, ili što radi danas kao da nijedno nije istina... -Moţda se neće tako brzo vratiti. Razjasnite mi podrobno što je s tim putem u Rim? Iza njegovih leđa čuli su štropot, pa se obojica trgnu i prekinu razgovor. Iz hodnika uđe paţ Stjepko i ţestoko domahuje rukama. -Što hoćeš, Stjepko? upita Varadi i pođe k njemu. Dječak stavi prst na usta i onda pokaţe na suprotna vrata s grimiznim zastorom pa šapne: -Ona je tamo! -Tko? -Nardella prisluškuje! -Za ime Boţje, što smo govorili, vojvodo? -Ako nas je čula, imat će što da izvijesti kraljici. -Sudbinom kraljevstva ravna Nardellino uho. Kralj ţeljezne ruke ne moţe izbaciti s dvora ovu babetinu- ljuti se tiho Varadi. Stjepko poput mladog psa pilji u vrata. ~ 605 ~


-Tako mi časti, ubit ću je -razgnjevi se vojvoda. Varadi ga uhvati za ruku. -Polagano da je iznenadimo... I pošli su po sagu, naglo otvorili vrata i gotovo zgazili Nardellino tijelo. Leţala je sklopljenih očiju nepomično, kao mrtva. -Ustaj stara ludo!- vikne Varadi. Ali ona se ne miče i kao da ne diše. -Ĉini se Bog me oslobodio duţnosti da joj stanem na vrat reče vojvoda i sagne se k njoj. -Stjepko je nepomično.

gurne

nogom,

ali

ona

leţi

-Zar nas je uistinu dragi Bog oslobodio? reče Varadi i prodrma je. Njezine ruke klonuše. - Neka gospoda ne govore latinski- prišapne im Stjepko. Velim vam, ništa joj nije, samo se pretvara ne biste li štogod kazali da moţe otrčati preko i sve izlajati. -Dječak ima pravo. Bit će da se pretvara potvrdi vojvoda. - Komedijašica, zaboravila je ovaj put smokve! -Što da uradimo s njom?

~ 606 ~


-Vaša milosti, prepustite je samo meni -reče Stjepko, ţmirne jednim okom i pohiti na vrata pa zaviče na hodnik. -Dođite, njezina milost kraljičina dadilja leţi onesviještena. I sluge uđoše. Stjepko im naredi da je podignu, a sam pođe ispred njih dajući im rukom pravac. Sišu su niz stube u dvorište slijedeći paţa. Zaustavio se tek pred vodoskokom što je štrcao iz zlatne nimfne školjke. I Stjepko će tiho slugama hrvatski: -Jedan neka je uhvati za ramena, drugi za noge i da niste pustili iz ruku tu staru zmiju. Ljudi su shvatili paţevu namjeru. On skokne na klupu, zaokrene vijak i potpuno otvori vodoskok. Pljusak vode udari po Nardelli. Stresla se, otvorila oči i stala lamatati rukama. I dok je po njoj pljuštala voda a ona se otimala, sluge su je s uţitkom okretale pod vodoskokom kao da je na raţnju. Nardella lamata rukama, viče nešto nerazumljivo. Na trijem starog dvora istrče dvorani i dvoranke. Grohotan smijeh ori se

~ 607 ~


dvorištem. Svi osjećaju naročiti uţitak u Nardellinoj nezgodi. -Barbari! Barbari! -viče ona. Tada iz nove palače istrče neki Napuljci. Enrico prvi pohita prema vodoskoku vičući: -Lupeţi, pustite je. No oni se ne mogu oteti uţitku koji im pruţa pogled na Nardellu uz čije se tijelo prilijepila haljina pa je i dalje veselo okreću pod vodoskokom. -Mačem ću vam odsjeći ruke ako je ne pustite -zaprijeti se kraljičin dvorski meštar. -Ova groţnja prinuka sluge promočenu Nardellu na zemlju.

da

poloţe

-Prokleti barbari, sinovi đavla!- kune ih ona, ustaje i trči prema novoj palači. -Tko je to učinio? pita Enrico. Stjepko priđe, duboko se pokloni: -Vaša milosti, ja sam joj spasio ţivot. Našao sam je leţati onesviještenu i da sirotica ne umre, dao sam je brzo poškropiti vodom. Tako radi liječnik njezinog veličanstva. ~ 608 ~


Enrico mrmljajući prokune, vrati se opet u novu palaču dok je Stjepko otišao u stari dvor i potrčao Varadiju: -Prečasni biskupe! Ja sam je pokrstio. Neće se više onesvijestiti. -Ne bi čovjek ni slutio da si tako domišljat! I ubuduće je vazda drţi na oku. -Ščepat ću je zavukla se kamo mu dragognjevno će mladić. -Dakle i tebi je već omrznula? -Mrzi gospođicu Gordanu, pa kako da mi ne bi omrznula? Dječak osjeti da je previše rekao i porumeni. Varadi se okrene k vojvodi: -To je vaš najmlađi suparnik. -A ja ću ga moţda još danas zaviti u crno ako Gordana pristane. - Da se vjenčate još danas? -Ĉuli ste što sam rekao kralju. -Bila bi to i ţelja česmićkog, ali ne vjerujem da biste mogli od jutra do večeri priredili svatove. -Ako Gordana pristane, kralj je moţe istjerati samo do oltara gdje je čekam ja. ~ 609 ~


-Sve mi se čini da će ona riješiti svoju sudbinu i još se pobrinuti za nas, a ne da mi pomaţemo njoj. Kad je stajala pred kraljem dok ju je optuţivao Alfonso, govorila je domišljato i lukavo kao venecijanski poslanik. -Htio bih govoriti s njom. Dozvali su Stjepka, ali on ih izvijesti da je Gordana pošla kraljici. -Je li već dugo tamo? -zapita Varadi. -Kad je izašla iz kraljeve odaje, krenula je ravno kraljici i još se nalazi kod nje. -Zaboravili smo da Gordana ima zaštitnicu u kraljici. -Ali nakon onoga što je danas bilo Beatrice neće moći ublaţiti kraljev bijes prema Gordani. Kralj je upravo teško čekao da nađe nešto čime bi se oslobodio Gordane. U njoj uvijek gleda Ĉesmičkog. -Kad bi jadnik znao što se događa ovdje. -Duţnost mi je izvijestiti ga, ali kako vidite, odjednom izgubih kraljevo povjerenje. Radi na svoju ruku, a to je znak da opet sumnja u mene.

~ 610 ~


-Njegova sumnjičavost neprijatelj!

najveći

mu

je

-Kad bi barem sumnjičio onoga koji je zavrijedio! Danas se ne mogu maknuti s dvora. Pazit će na mene, a to bi moglo otkriti trag Ĉesmičkog. Slobodni ste, vojvodo, moţete poći u Remete. Još danas popodne. -Kako mogu ostaviti Gordanu? -Ne brinite se, Gordana će sebi pomoći sama, a kraljevstvo ne moţe da sebi pomogne, ono treba nas. Dakle idite, saopćite mu što je bilo i pitajte ga za savjet. Do večeri se poţurite natrag. Reći ću kralju da ste izjahali. -A vi, biskupe? -Ja ću skrstiti ruke u krilu, čekati dok me opet ne digne kakav vjetar. Naš mi se dvor pričinja kao more nad kojim se svakog časa promijeni smjer vjetra. Ĉovjek mora biti spreman da svakog časa udari o hrid, skrha vrat ili potone. -Ovom bi brodu bio potreban kormilar lukaviji od svih vjetrova. Do viđenja! *****

~ 611 ~


Stasita napuljska djevojka kleči pred kraljicom i bojadiše njene nokte, dok Francesco stoji do prozora namrštena čela: -Kralj je jedva dočekao da nađe uzroka i protjera Gordanu. a Alfonso mu dolazi u pomoć. -Nisam slutila da bi se Matija mogao toliko zaboraviti da udari ţenu. -Vojvoda Iločki opet je imao priliku da je obrani. Zamalo ona će ga ljubiti! -A ti se bojiš? -Mislim da nisam nikad tajio koliko me tvoja dvoranka osvaja i da je na moje... -Dosta, dosta- prekine ga kraljica.- Nije Gordana najvaţnija. Kakva je to buka vani? Sluţavka je svršila svoj posao i otišla. Beatrice ogleda nokte i opet prisluhne. -A što je to vani? Nardella viče. -Dakle, uhvatili su je! -Prema tome neću doznati što se zbiva u staroj palači. Nakon Inocentove smrti mora da je tamo vanredno ţivo. -Svaka vijest vrijedila bi nam zlata. ~ 612 ~


S hodnika se čuo plač i jaukanje. Kraljica pođe vratima i otvori ih. Na hodniku spazi Nardellu. -Bogorodice napuljska, smiluj se! Htjeli su me utopiti, barbari -tuţi se kraljici. Unatoč tome što voda curi s njenog odijela, rine se na vrata u kraljičinu sobu sva dršćući ali ne od zime, nego od ţelje da što prije saopći svojoj kraljici. -Veličanstvo, srušila sam se i stavila uho baš na otvor vrata. -Dakle? O čemu raspravlja kralj? -Ĉula sam glas njegovog đavla Varadija i onoga golijata vojvode. -Što su govorili? -Malo i mnogo! Varadi i vojvoda ljute se što kralj hoće da otme princu njegovu majku. Ivana će dozvati k sebi, a ona gore otprhnut će nekud daleko. -Dakle, kralj hoće da je odstrani s dvora? -Da, kralj. A njegov đavo u biskupskoj haljini je protiv toga i tuţi se na kralja da drugo radi, a drugo misli, pa ide u propast. Vojvoda je povlađivao. ~ 613 ~


-I što još? -I onaj golijat strašno se ljutio što kralj hoće da princa šalje u Rim. -Nemoguće. Nisi dobro razumjela. Princa ne šalje u Rim. -Tako mi ljubavi Boţje i napuljske Bogorodice, razumjela sam, govorili su latinski. Kralj šalje Alfonsa u Rim, a s njim ima da pođe princ Ivan. I baš je zato vojvoda rekao da kralj ide u propast. -Kralj nije dolazio k njima u odaju? -Ne znam, jer su me pred vratima otkrili i Stjepko me dao odnijeti pod vodu. -Pođi sada i preodjeni se, sva si promočena. -Da je đavolski gorući sumpor pretrpjela bih za moje veli čanstvo. -Dobro stara moja, idi. I Beatrice njeţno pogladi staricu pa je izgura na vrata. Francesco je stao u sredinu sobe zapanjen: -Matija šalje Ivana u Rim, pa još u društvu s Alfonsoml

~ 614 ~


-Rim je varka, poslat će ga u Milano na vjenčanje s Biancom. -Ako ga šalje s Alfonsom, nikad on neće stići do cilja. Uvjeren sam. -Ja nisam. Princa štiti neka viša sila. Alfonso nema sreće. Dolaze. Bit će princ. Kad sam ga jučer pozvala, nisam slutila kakvo će mi oruţje donijeti Nardella. Idi u drugu sobu, Francesco. Poslušao je. Beatrice poravna nabore modre haljine, pogladi kestenjastu kosu pa se udobno smjesti u grimiznom naslonjaču. -Vaše veličanstvo ţeljelo je sa mnom govoriti? -Da, Ivane. Hoću da raščistimo moj najnoviji odnos prema tebi. Moje ponašanje prema tvojoj majci ugasnulo je i posljednju mogućnost da zadobijem tvoje povjerenje. Planula sam opazivši ţenu koju je kralj nekad ljubio. Budeš li ikada imao prava osjetiti ljubomoru, shvatit ćeš me. Međutim, pokajala sam se zbog toga i ţelim ispraviti. Ponajprije, naloţila sam liječniku da tvojoj majci spasi ţivot. Rekao mi je da joj više ne prijeti smrt. Brzo će ozdraviti.

~ 615 ~


-Hvala -odvrati zahvalno.

Ivan

više

udvorno

nego

-A sad još nešto. Mislim da se sjećaš onog dana nakon mog dolaska kad sam ti obećala potporu u tvojoj ljubavi. Nisi, doduše, htio priznati ni meni ni kralju njeno ime. Ipak, htjela bih da budem načistu, jer neki šapću da ljubiš Isabellu. -Ne- odvrati on kratko. -Dakle, druga? Ivan ne odgovori. -Pa dobro, ne pitam te više o njoj. Svejedno je tko je ona. Tvoje mlado srce svakako čezne za srećom u njenom naručju. -Moţda ... -Prema tome je kaniš uzeti? -Daleko od toga. -Kralj ti je moţda namijenio drugu. To još ništa ne znači. Ljubav je moć, a kralj sila! Međutim, ako se snazi tvoje ljubavi pridruţi i pomoć s moje strane? Tvoj pogled pun je sumnje. I opet te razumijem! Ipak, čuj ponovo: budeš li odvaţan u ljubavi, ja ću ti pomoći do braka s onom koju ljubiš, kao što ~ 616 ~


ti ovaj čas pomaţem da ponovno ne izgubiš majku. Bio je paţljiv dok je govorila o njegovoj ljubavi, ali čuvši posljednju riječ, digne glavu. -Da ponovo izgubim svoju majku? -Da, Ivane! Kralj je ţeli poslati nekamo daleko. -Nikad mu to neće uspjeti. -Pazi da se ne uvjeriš u istinitost mojih riječi kad bude prekasno. Napola sumnjičav gleda Ivan u Beatriceino hladno lice. -Ne moţeš shvatiti zašto ti to otkrivam? Reći ću ti istinu. Nalazim u tome i svoju korist. Hoću da bude jednom mir između mene, kralja i tebe. I zato ti nudim savez. Učinit ću sve da tvoja majka ostane na dvoru dok ozdravi, a ti pazi da te kralj od nje ne odmami. Zaključaj dobro svoja vrata, a kad tvoja majka ozdravi, što ćeš učiniti onda? -Dopustite da na to ne odgovorim. -Nije potrebno. Davno sam pogodila. I, evo, moj prijedlog i tvoja odluka podudaraju se: ljubiš djevojku, kojoj ime ne znam, povuci se s majkom u jedan od tvojih udaljenih dvoraca ~ 617 ~


i vjenčaj se onda tajno pa ćeš ţivjeti samo za svoju ljubav i majku. Ovo posljednje dat će meni sigurnost da kralj više nikad neće vidjeti tvoju majku. Onda će moja ljubomora zamuknuti. Evo, dakle, to je uzrok zbog kojeg ti nudim pomoć da stekneš svoju majku i svoju ljubav. Mene će to umiriti, a tebe usrećiti. Razumi ješ li sada zašto ti nudim pomoć? -Razumijem, veličanstvo. -I pogodila sam tvoje ţelje? -Posvema. -Dakle, naš savez donosi meni mir a tebi ispunjenje snova. Mislim da ćeš mi barem sada vjerovati kad sam ti otkrila svoje interese. Sad mi reci koju si odabrao da uzmognem zamisliti plan za tvoje tajno venčanje s njom. -Dok s njom ne govorim, nemam prava da je prokaţem. -Još se niste sporazumjeli? -Ne. -Ipak, ne sumnjaš valjda o tvojem uspjehu? -Nada nije sigurnost. ~ 618 ~


-Dakle, zatraţi odgovor, a ja ti dajem riječ: bit će tvoja! Onog časa kad ti zaţeliš, vjenčat ću vas. -Dobro, veličanstvo, primam! Kraljičino razjašnjenje da je njen interes ako se Ivan povuče s majkom na koji od svojih dvoraca uvjeri mladića da su njeni iskazi posve istinski. I on se oprosti. Kad se popeo u prvi kat, našao je u svojoj odaji Damira zamišljena. -Kralj hoće da mi otme majku, Damire! -Dakle i nju? -To znači da mi otimlje još nekoga? -Alfonso je opravdao pred kraljem svoju sablazan u samostanu optuţivši Gordanu, a kralj mu je povjerovao i Gordani naloţio da ide s dvora. -Borgia će odsad gospodariti na ovom dvoru, a ja ću se vjenčati Gordanom. -Kralj će to spriječiti. -A Beatrice izvesti. Ona mi nudi pomoći -Ti njoj, Ivane, vjeruješ? -Njoj ne, ali njenom koristoljublju. ~ 619 ~


-Dakle, nudi ti savez? To je opasno. -Svejedno, Damire. Idi, potraţi Gordanu. Kucnuo je moj čas. Uprosit ću Gordanu i ţivjeti u jednom od svojih dvoraca do smrti za moju majku i ljubav prema Gordani. I gotovo sa zanosom pohita u spavaću sobu k svojoj majci. A Damir se ne miče. Njegove oči pune su nečega zagonetna što mu je ostavila u baštinu kneginja Tajana Okićka. Već je posve blizu njega šuštala haljina kad se mladić prene: -Daleko putuju vaše misli, gospodine Damire. -Oprostite, Gordana, nisam vas opazio. No, baš dobro dolazite. -Upravo je čudo da nekome na ovom dvoru dolazim u horu. -Ova šala ne gađa, jer vas netko teško očekuje. -Vi ne. To sam malo prije razabrala. -Jer vas nisam opazio, a baš sam bio na putu da vas potraţim. Princ ţeli s vama govoriti. -Po svoj prilici ţeli kralja moliti milost za mene. Zapovijedam vam da ga odvratite od ~ 620 ~


takvog nauma u moju korist. Pogledat ću kako je uzvišenoj gospođi. -Molim vas, pričekajte Ivana ovdje nasamu. -Ĉemu? Govorit ću s njim tamo. -I ne slutite, Gordana, o čemu kani s vama govoriti. -Ja to znam. -Ne vjerujem. -Ĉula sam. -Što? -Prinčeve posljednje riječi, čas prije nego je izašao odavde. Zagledao se časak u njene oči i oštro naglasio: -Kad znate, to više biste trebali da ga čekate. -To manje. -Gordana, vi zborite tako? -Očekivali ste nešto drugo? -Imao sam pravo očekivati nešto drugo. -Po čemu? -Po vašoj brizi, po vašim očima, po svemu što ste radili, govorili i činili za princa. ~ 621 ~


-Vršila sam duţnost -Koju vam nalaţe srce. -Odviše drsko dirate moje lične osjećaje. -Molim oproštenje. -Gospodine Damire, jesmo li saveznici za dobrobit prinčevu? -Jesmo. -Dakle, Ivanu ćete saopćiti ovo: Gordana kaţe da je danas i sutra u kraljičinoj sluţbi i ne moţe doći. -A prekosutra? -Ne znam što nose budući dani - i ona hitro ostavi mladića vrativši se istim putem kojim je i došla na trijem.

U MREŽI BEATRICE Kad je Ivan ostavio kraljicu, ušao je Francesco iz pokrajnje sobe. Sestra ga pogleda nasmiješeno. -Ne razumiješ zašto sam tako govorila s Ivanom? -Znam jedino da si svojim riječima zapriječila kralju da ga šalje u Rim. ~ 622 ~


-Uvjerena sam da je Matija skovao zavjeru kako bi Ivana vjenčao s Biancom. -Zaboravljaš da u društvu s Alfonsom Ivan ne bi stigao u Rim? -Ponajprije, ne kanim se predati u ruke ni jednom Borgii, dakle njegovu pomoć isključujem potpuno, a onda: čemu da se laćam tako opasnog sredstva kad mogu Ivana skinuti s prijestolja na vrlo lak način. -Ne vidim tu lakoću. -Njegova ljubav prema majci i prema nekoj djevojci stepenice su kojima će on sam sići s prijestolja i spriječiti Matiju da ga proglasi prestolonasljednikom. -A častohleplje? -Ni zrna častohleplja nema u njegovoj duši. Vjenčat ću ga s djevojkom koju tajno ljubi, bila tko mu drago. I kad to izvršim, Giovanni više nema suparnika za prijestolje. Ova je stvar, dakle, riješena. Sad još treba da razgovaram s Alfonsom. Ostavi me s njim nasamu. Francesco se ponovo povuče, a dvorski meštar grof Enrico najavi Alfonsa Borgiu. Ušao je u svojem svečanom napadnom odijelu ~ 623 ~


i dok se klanjao, Beatrice promotri njegovo lice. Alfonso je očekivao da će najprije spomenuti dvoboj, međutim mjesto toga zaskoči ga iznenadno pitanje: -Vi ste zaljubljeni u Gordanu? -Veličanstvo, neka mi to oprosti. Moja je krivnja moţda u tome što sam se odviše pouzdavao u nade na koje me ovlastila Gordana. -Smatrate grijehom pruţati nade muţu koji nas privlači. Gordana mi povjerava sve što se s njom događa. I tako mi je priznala da je čitava vaša pojava osvaja. Samo što ste se vi poţurili da svojim ponašanjem u samostanu i nasiljem one noći uvrijedite njene osjećaje, a danas pred kraljem razrušite u prah i pepeo. Sasvim zbunjen nije mogao ništa primijetiti. Promatrajući ga hladnim, ali paţljivim pogledom, Beatrice se udobno nasloni i nastavi: -Uistinu, Alfonso, počinili ste grubu budalaštinu prema samom sebi. Dakako, nadali ste se sasvim drugom rezultatu. Moţda ste mislili: ako je kralj protjera, neće naći drugog izlaza nego u vaše naručje. Ali djevojka Gordanina kova u prvom je redu ~ 624 ~


ponosna i prije će se udati za bilo koga negoli odabrati put k vama nakon onoga što ste učinili. A ja odobravam njenu odluku. -Udat će se? -Nemoćna sam prema strahovitom kraljevom gnjevu koji ste izazvali u tolikoj mjeri da ju je gotovo udario. Udat ću je. Prosaca za takvu djevojku uvijek je dosta. Prevarili ste se. Očito ste mislili da ću je ja napustiti? -Iznenađen tim preokretom, Alfonso je buljio u sag. -Tako ste, dakle, izgubili i djevojačko srce i miraz koji sam joj namijenila- naglasi ona. Gotovo mi je ţao. Djevojka mi se činila kao stvorena za vas. -Veličanstvo mi je još jučer isporučilo da se okanim Gordane ili da ostavim dvor- izreče on čvrstim naglaskom gledajući je gotovo izazovno. -Da, to sam vam poručila po Enricu jednostavno zato što ste prema mojoj štićenici nastupili nasilno, kao prema kakvoj djevojčuri. Da je vaš postupak bio viteški, bila bih rado pristala da vam bude ţena. To bi bilo prirodno s moje strane s obzirom na ~ 625 ~


prijateljstvo koje našu napuljsku dinastiju veţe s obitelji Borgia. Od tolikog iznenađenja domišljati i lukavi Alfonso nije pronašao ni jedne riječi da opravda svoj nasilni čin u samostanu, to više što nikad nije ni pomislio na ţenidbu niti je slutio da bi kraljica s tolikom paţnjom pratila sudbinu svoje dvoranke. -Uviđate svoju nezahvalnost i prema meni. Sklonost naše dinastije prema obitelji Borgia velika je. Evo. Ĉim je Inocent zaklopio oči, šalje mi otac glasnika i piše da će razviti sav upliv da kardinala Borgiu izaberu za papu, dapače, zbog toga zove kući moga brata Francesca, a vi, Alfonso, spremate meni tolike neprilike. -Vašem veličanstvu?- zaprepasti se Alfonso. -Preuzela sam brigu za Gordanu, a vi je optuţujete pred kraljem da je on tjera s dvora. Ovo mi sada, U času papine smrti, zadaje suvišnih briga. -Neka mi veličanstvo oprosti! -Vrlo se ljutim na vas zbog toga i još više bih se ljutila ne bi bilo bjelodano da ste najviše kaznili sebe. Danas ste potpuno izgubili ~ 626 ~


Gordanu, a ona je bila na putu da vas ljubi. vas se postupak ne da opravdati. -Veličanstvo, najerala me na to ljubomora. -Ljubomora? Na koga ste ljubomorni? -Na princa Ivana! U njenim očima čvrsto upiljenim u njega zatitra sumnja. Malo je zaţmirila kao da gleda unatrag, istraţuje, raščinja, smišlja. Onda zaniječe glavom: -Nikad nisam opazila da joj Ivan iskazuje kakvu naročitu paţnju, a kamoli sklonost. - Ni ja nisam to opazio. -No, dakle? - Ali Gordana se odviše brine za princa. -Ĉime to kanite dokazati? - Njenom bojazni za njegov ţivot. Pod moj mač poslala je zamjenika. -Kad bi to i bilo, učinila je samo uslugu kralju i meni. Naglasila je te riječi hladno, čvrsto i istakla njihovo skrovito značenje. A to je njega ljutilo i poniţavalo i odvrati nešto ironično: ~ 627 ~


-Znam, veličanstvo, kako bi vas rascvililo da je princ bio na mjestu njegova zamjenika. Ipak, ova okolnost dokazuje da je Gordana... -Dokazuje da vam je sva krv ušla u mozak i zamutila rasuđivanje. Otkud bi Gordana mogla poslati toga zamjenika kad ste je one noći i onog jutra vi drţali zarobljenu u samostanu, a tek pred podne vratila se s vojvodom Iločkim. Vi ste izgubili logiku, moj Alfonso! Kako vidite, fizički je bilo nemoguće da Gordana sudjeluje u nastupu onog nepoznatog čovjeka. Međutim, vaše se prosuđivanje pomutilo i u duševnom pogledu. Princ ne posjeduje onu muţevnu snagu i odvaţnost koja osvaja ţene kakva je Gordana. Naprotiv, vi ste prije svoje pustolovine u samostanu posjedovali sve što je Gordanu sklonulo da mi prizna koliku moć razvijate nad njom. A da vas je izbjegavala to je posve u skladu s njenom prirodom. Rekla mi je već prvih dana: "Ovog plemića moram izbjegavati, toliko je opasan mojem srcu." Alfonso se pretvorio u glazbalo po kojemu kraljica prebire po miloj volji. Saznanje da mu je put do Gordane bio otvoren uzvitla u njemu svu krv, probudi ~ 628 ~


strast i ţelju za tom djevojkom koja ga je osvojila u prvom času susreta. I u njegovim očima zaplamti i na njegove zjenice proviri plamen mladenačke strasti. -Vidim, Alfonso, omamljeni ste Gordanom kao ciparskim vinom. -Nikad me nijedna ţena nije toliko ovladala. -Ako ne laţete, opravdajte je pred kraljem. Takav viteški čin neće promašiti učin u Gordaninoj duši. Ugasli plamen koji uvijek ostavlja ţeravicu ponovno će se razgorjeti. -Poći ću kralju i priznati da sam je krivo optuţio: zbog osvete što je nisam mogao doseći. -Samo time moţete opet steći moje oproštenje. - Zamolit ću kralja da Gordani dade zadovoljštinu i da je pozove da ostane na dvoru. - Ne- mahne ona rukom- ovoj molbi neće udovoljiti. Svoju odluku ne bi mogao izmijeniti nikome za volju- i nasmiješi semoţda bi to učinio jedino za volju svojem rođaku, turskom princu. -Dţemu, vidio sam ga u Rimu! ~ 629 ~


-Nabacila sam Dţema tek onako, a zapravo taj Turčin vama uistinu dolazi u pomoć da kralj promijeni svoju odluku. -Veličanstvo, kakve veze ima kralj Matija s turskim princom? -Ogromne. Turski car Murat II zarobio je nekad rođakinju kralja Matije i njome se oţenio. Potomci su njihovi Bajazit, današnji turski vladar, i princ Dţem. Između njih dvojice nastala je borba za vlast. Bajazit je pobijedio, a Dţem je morao u progonstvo. Sada se nalazi u Rimu pod strogom paskom papinih četa. Matijin je ţivotni plan da Dţema dobije u svoje ruke, navali na Turčina, svrgne Bajazita i Dţema postavi za cara, jer bi se tako osigurao protiv stalnih turskih provala. Kad vaš ujak zasjedne na papinsku stolicu, izručit će princa Dţema Matiji na zahtjev Napulja, a vi biste sad mogli iskoristiti Dţema u korist svog srca. -Veličanstvo, uistinu ne znam kako. -Moţete li oponašati pismo svog ujaka? -Vrlo lako. -Sjednite, dakle, ovamo i pišite. Ja ću vam kazivati u pero. ~ 630 ~


-Slušam, veličanstvo! "Dragi Alfonso! Udarac koji nas je zatekao nenadanom smrću Inocenta VIII dopušta mi samo nekoliko trenutaka da ti javim taj sudbonosni događaj. Nadam se da si svojim ponašanjem stekao milost njegova veličanstva kralja Matije i njezina veličanstva kraljice Beatrice. Molim da izručiš njezinom veličanstvu moje duboke poklone i želju da nas budućnost što jače sveže. Ja ću sam raditi na tome svim silama i ako me izaberu za papu, iskazat ću svoju zahvalnost dinastiji napuljskog kralja tako da njezinom veličanstvu pošaljem princa Džema. S time ćemo njegovom veličanstvu kralju Matiji pružiti mogućnost da se oslobodi brige prijesto-lonasljedstva, o čemu sam već jednom raspravljao s njegovim veličanstvom napuljskim kraljem. Molim te, saopći njezinom veličanstvu izraz mojeg poklonstva." Dovršivši izreku, Alfonso digne glavu, pogleda Beatricu i reče: -Vaše veličanstvo, dodajte još i ovo: "Nikako ne želim da se vratiš u Rim dok te ne zovem."

~ 631 ~


-Razumijem, htjeli biste ostati! Pa dobro, dodajte još i to, a onda spretno potpišite svojeg ujaka. -Nisam to izvršio prvi put, vaše veličanstvonasmiješi se Alfonso. Beatrice pročita pismo, osuši i sloţi. -Kazat ćete kralju da ste ga primili po glasniku koji je donio vijesti na Kaptol. Pođite stoga tamo pa s glasnikom dogovorite tu varku za svaki slučaj. -A pismo? -Ostaje kod mene. Vi ste mi ga predali. Kad se vratite s Kaptola, pokazat ću pismo kralju. A vi ćete priznati da ste Gordanu krivo optuţili u nazočnosti drugih. Kralj će se toliko obradovati princu Dţemu da će opozvati sve, čak i Gordanino progonstvo. Tako, eto. Dţem posreduje u vašoj ljubavi, Alfonso! -A on i ne sluti! -Upamtite, Alfonso, učinila sam danas za vas ogromno djelo i dugujete mi beskrajnu zahvalnost. -Nikad neću veličanstvo.

moći

da

~ 632 ~

isplatim

taj

dug,


-A prema Gordani se ponesite, pametno, oprezno, nipošto nasilno. Poţurite se na Kaptol, a onda čekajte da vam javim koji bi čas bio najshodniji da idete pred kralja. Napola omamljen, istrči Alfonso iz odaje i pohiti u svoju sobu. Tu ga je čekao Enrico. -Izgledate, Alfonso, kao da ste primljeni u milosti. -Toliko milosti da sam od nje pijan. Enrico, Gordana je ljubila mene. Ne princa, nego mene! A ja to nisam zamijetio. Skrenuo sam s puta koji je vodio do nje. Razumijete li? -Svi učenjaci našeg dvora neće to razumjeti. Ali tko vas je uvjerio u to da vas Gordana ljubi? -Kraljica! A Gordana joj je sama priznala! Enrico, one bademaste oči kriomice su traţile mene. Ono stasito tijelo što stupa kraljevskim koracima ţeljelo je biti moje, samo nije htjelo biti uzeto silom. Sad se sjećam kako mi je one noći u Korvinovoj kuli govorila: "Zašto niste čekali dok moje usne oţedne za vašim." To se podudara s onim što mi je kraljica čas prije otkrila. Ne moţe da je omami taj njeţni princ. On ne moţe, ali iz mene struji snaga, hvata se oko nje, zamata je ocjelnim uzetima i vuče k ~ 633 ~


meni. Pokidao sam ih danas pred kraljem, ali ću ih opet uhvatiti, zauzdati tolikom snagom da ih nikad više ni sam ne bih mogao razvezati. -Da niste izašli od Beatrice, prisegao bih da ste bili u Gordaninu zagrljaju-nasmije se Enrico. -Svaka kraljičina riječ kojom mi je spominjala Gordanino priznanje bila je zagrljaj! -Vaša se ţelja za tom djevojkom pretvorila u ljubav! -Što ja znam u što se pretvorila! Ţedan sam napitka, a Gordana je moj napitak. Tako mi časti, iskapit ću ga do dna. -Beatrice će vam ga pruţiti? -Ona! -Za uzdarje zatraţila je od vas Ivanovu glavu? -Naprotiv, odbija od mene tu uslugu. To je dosta čvrsto naglasila kad sam joj govorio da je Gordana poslala zamjenika pod moj mač. -Beatrice će naglasiti: ne ubij ga, ali će vam u ruke dati bodeţ. - Nisam još posve izgubio pamet. Ona ne traţi Ivana. ~ 634 ~


-Ako ga ne traţi ona, traţim ga ja! To ste u svojoj opojenosti zaboravili? -Nisam zaboravio. Ispunit ću obećanje, ali sad mi je hitno nešto drugo. Moram na Kaptol -i ne osvrćući se više na Enrica istrči iz odaje. Toga dana u blagovaonici je za vrijeme objeda bilo mirno raspoloţenje. Gordana nije dolazila k stolu. Kraljica kao da to nije opazila. Razgovor je ispunjavao kralj svojim primjedbama o papi Inocentu i o koroti koja će se uvesti na dvoru. Nakon ručka razišli su se koje kuda. Uvečer, po Beatriceinu običaju što ga je donijela iz Napulja, večerao je čitav dvor sa svim svojim gostima na trijemu, pod lukovima nove palače. Prisustvovali su svi dostojanstvenici: ban, palatin, kraljevi rođaci, Gerebi i sve što je bilo na dvoru. Poslije jela sjedne kralj na klupu ispod nimfe da se rashladi u blizini vodoskoka, članovi kraljevske obitelji i gosti razdijelili su se u skupine. Po kraljičinoj zapovijedi Gordana je sišla i sjela u krugu dvoranki. Beatrice se uputila kralju i sjela kraj njega, dok se dvoranke, s njima doña Isabella i ostale kraljičine rođakinje, okupile njoj zdesna. S lijeve strane, ~ 635 ~


najbliţi kralju, stajali su Lovro Iločki, Varadi i dvorski meštri Orban i Berislavić. Odjednom priđe Alfonso i pokloni se kralju: -Veličanstvo, smjerno molim da mi dopustite nekoliko riječi. -Što ţeli moj odlični gost?- ljubazno upita kralj. -Viteštvo traţi od mene da izvršim duţnost koja će me u očima vašeg veličanstva prikazati u lošem svjetlu. -Što buncate, dragi mladiću? -nasmije se kralj, ali njegove su oči pozorno promatrale pokajničke drţanje rimskog plemića. -Ljubav je isto što i vino. Srkneš odviše i smuti se pamet pa učiniš ono čega se poslije moraš odreći. -Ako to nije ţena, nema nikakve neprilikenasmiješi se Kralj. Što ste počinili u vinu? -Ne u vinu, veličanstvo, nego u ljubavi. Kad sam prije podne stajao pred vašim veličanstvom, bio sam smućen osvetom i optuţio dvoranku njezinog veličanstva Gordanu.

~ 636 ~


-O njoj ni riječi- zaprijeti kralj, ali pogled Beatricin ohrabri Alfonsa i on se nije dao smesti: - Sve što sam rekao protiv Gordane učinio sam opojen stra šću koju je ona odbila. Veličanstvo, molim da me kaznite, počinio sam Gordani nepravdu. U prvom je času kralj šutio. Osjećao je da je lišen oduška davne mrţnje prema štićenici svojeg urotnika. -Ne prihvaćam vašu ţrtvu, mladiću, ne dopuštam da na sebe preuzimate njezinu krivnju. -Obratno, uzimam svoju krivnju koju sam bacio na nju. Ništa nije istina što sam rekao jutros. To će posvjedočiti i vojvoda Iločki. Njemu veličanstvo mora vjerovati. -Pravedni kralju, Alfonso je doista sada rekao istinu- javi se Lovro. Kraljeve usne se osmjehnuše, ali Varadi osjeti da ispod smiješka vrcaju kletve. Međutim, kralj upita: -Gdje je Gordana?

~ 637 ~


-Eno je iza njezinog veličanstva- upozori vojvoda, pođe k djevojci i dovede je pred kralja. Njene bademaste oči uprle se u njegovo lice. Savršene usne ostale su zatvorene. Alfonso osjeti da je kucnuo čas u kojem treba da pred Gordanom pokaţe svoje viteštvo. -Plemenita gospođice, u prisustvu njihovih veličanstava, vojvode i gospodina biskupa Varadija, molim vas za oproštenje. Optuţio sam vas pred kraljem zbog osvete i nanio vam ruţnu nepravdu. Njene oči krenuše prema Alfonsu. Samo nekoliko trenutaka zadrţala je pogled na njegovu licu što je blijedjelo od straha da će mu dobaciti uvredu. Ali je šutjela. Tada kralj prihvati riječ: -Pošto je Alfonso izveo tako plemeniti viteški čin i priznao nepravdu, pravedni kralj Matija ne moţe da bude sudionikom nepravde. Gordana! Zadovoljština ti je pruţena i neka bude sve zaboravljeno. Ti ostaješ uz njezino veličanstvo. Govorio je lagano, a istodobno je s prezirom kleo Alfonsovu slabost. Gordana se nakloni i povuče iza kraljice. Pratio ju je čeznutljivi ~ 638 ~


pogled Lovre Iločkog. Kralj ustane i priđe Varadiju: -Tko je Alfonsa sklonuo na ovu komediju? -Veličanstvo valjda nećete posumnjati da sam prešao u napuljski tabor –šaptao je Varadi, ali kralj se već okrenuo prema Berislaviću i tiho zapitao: -Da vidim koliko ste spretniji od Nardelle. Je li danas Alfonso bio kod kraljice? -Jest, bio je. -Onda je jasno. -Veličanstvo, i princ Ivan je bio pozvan kraljici. -Princ?- začudi se kralj, digne glavu i pogleda gore na trijem. Ali kako mu je Lovro Iločki došao u susret, ţmirne na njega: -Primio sam Alfonsovu ispriku samo zato, da vam spriječim oţeniti se Gordanom. -To moţe onemogućiti samo ona. -Ja ću ipak pri tom pomoći- odgovori kralj i pođe gostima. Beatrice je pošla k stolu ispod lukova nove palače i očima pozvala Alfonsa: ~ 639 ~


-Vidite kako je sve dobro prošlo. Je li glasnik na Kaptolu upućen u vezi s onim pismom? -Svakog časa spreman je potvrditi da mu je kardinal predao pismo za mene. -Onda smo dovoljno zaštićeni za sumnje. A vi budite mudri. Ja ću biti

slučaj

vaš odvjetnik kod Gordane i obavijestiti vas o svemu. Dotle strpljivo čekajte. Beatriceina briţljivost obraduje Alfonsa i on slavodobitno pogleda vojvodu Iločkog i ostalu gospodu Što su svoje poglede utapljali u Gordaninim očima. Onda se Beatrice okrene svojoj rođakinji doñi Isabelli: -Pođi kralju i reci mu neka me pričeka u grimiznoj dvorani. Imam mu nešto vrlo vaţno priopćiti i neću da govorim s njim ovdje gdje nas drugi gledaju. Mlada se djevojka uputi da izvrši kraljičin nalog. ***** Duboko zamišljen sjedio je u naslonjaču kralj promatrajući grimizom obloţene stijene. ~ 640 ~


Beatrice je ušla, pristupili mu i poloţila ruku na glavu: -Moj suprug zle je volje. Duţnost mi nalaze da ga razvedrim. -Neće ti uspjeti, Beatrice odvrati on i prihvati njenu ruku. -Ne bih te pozvala na ovaj sastanak kad ne bih bila sigurna da ti nosim radost. -Dakle, gdje je ta moja radost? -U mojim njedrima- i posegne u šiljasti ugao izrezane odjeće. -Dragocjeno je kad ga tako njeţno skrivašreče on. -Glasnik koji je jučer stigao s Bakačem i pošao ravno na Kaptol nosio je jedno pismo za Alfonsa i tek danas popodne ga predao. Kako se u njemu nalazilo nešto za mene, zamolio me da ga uzmem. -Tko mu piše? -Kardinal Borgia. -I to pismo nosi radost meni?- zapita s nekom skrivenom gorkom ironijom. -Tebi, dakle i meni. Ĉitaj, Matija! ~ 641 ~


I preda mu pismo što ga je dopodne kazivala u pero Alfonsu. Primio je pismo i stao čitati, dok su njene tamne oči pratile svaku ţilicu na njegovu okruglom licu. Isprva je vidjela mirnu ravnodušnost, a onda su mu zatreptale obrve, usne se toliko raširile da su svi zubi ispod njih iskočili. Ona primijeti da je ovako nasmijan mnogo ruţniji nego kad je strog i mrk. Onda kralj spusti pismo u krilo i zagleda se u nju. -Radost te skamenjuje, Matija? -Jer mi se čini da snivam. -San tvoj pretvara se u zbilju. Znala sam oduvijek da ćeš Dţema dobiti preko mene -i sjedne do njega pa prisloni svoju lijepu ruku na njegovo rame. -Dţema na mojem dvoru, u mojoj vlastipromrmlja on. -Beatrice, čitav svijet pripada meni! Turčina.

Oslobodit

ću

Evropu

od

Opajajući se tom predodţbom, njegovo lice zasja zanositom vatrom. Sav se uspravi ponosno uzdigavši glavu pa onda ovije ruke oko njenog struka: -Bit ćeš ţena najslavnijeg kralja, Beatrice! ~ 642 ~


-Već davno se ponosim tim ukrasom. Dţem će tvoju slavu proširiti čitavim svijetom, a moj otac neće ţaliti svojeg zlata da Borgia bude izabran za papu. A on će pregaziti spletke i tebi izručiti Dţema. -To će biti najveći dan mojeg ţivota, Beatrice. -Danas je predvečerje toga dana. Promatrao je pismo, ponovo ga za sebe čitao i gledajući u papir reče: -Ĉini se kao da Borgia s predajom Dţema spaja neki svoj prijedlog u vezi s nasljedstvom prijestolja? To čak zvuči kao uvjet. -Daj da vidim. -Ona primi pismo i duboko se nad njim zamisli. -Ĉini se tako. No prijedlog ne mora vazda biti i uvjet. -Poredak riječi ove izreke otkriva da je već o tome govorio s napuljskim kraljem. -Da. I to Napulju.

prigodom

kardinalova

-Ti već znaš?

~ 643 ~

posjeta


-Pisao mi je o tom moj otac u Budim kad si bio na bojištu. -Nije lijepo da mi o tom nisi ništa reklanjeţno spočitne on. Kad si stigla na Grič, morala si mi to priopćiti. -Smatrala sam tu stvar posve nemogućom s obzirom na tvoje namjere o prijestolonasljedstvu s Ivanom, a i s obzirom na moje nade da mi se rodi sin. Dakle, nije bilo nikakva povoda da ti saopćim kardinalov prijedlog. -Moţda si učinila dobro! Onda bih se jamačno bio silno razljutio zbog toga i protivio, ali danas, danas se mnogo promijenilo. -Promijenilo? U kojem pogledu? -Dolazak ţene koju Ivan naziva svojom majkom mijenja moje sadašnje osnove. U prvom uzbuđenju okrivio sam i tvojeg oca zbog dolaska Ivanove majke. -Uvjeravam te da moj otac ništa nije znao jer ni u pismu koje sam primila ne spominje tu ţenu. - Sad je ionako svejedno tko joj je pomogao da dođe. Posljedice dolaska tako su velike da su uzroci izgubili vaţnost. ~ 644 ~


-O kakvim to govoriš posljedicama? -Evo kakvim. Prisutnost ove ţene razotkrila je preda mnom Ivana. Dosad ga nisam poznavao. Ovi dani razbili su sve moje nade u njega. Vidjela si što je radio s tom ţenom i kako se ponio. Zar je to snaga koju očekujem od nasljednika prijestolja? Što je on zapravo? Dijete koje ljubi majku i ništa više. Zbog nje gazi svoj i moj ugled. Više mu je do majke nego do prijestolja. Razabrao sam groznu činjenicu da je mekušac. Mnogo srca, malo razuma. I konačno, razabrao sam bolnu istinu; on ne bi nikad bio odlučan, čak i neumoljiv kralj kojeg treba ovo kraljevstvo. Na ovom prijestolju moţe se odrţati samo snaga ţeljezne ruke. Moj nasljednik mora posjedovati sve preduvjete da udahne u sebe moju snagu i moju moć. Njena bijela put bivala je još bjelja, zjenice u njenim očima uvlačile su se u dubinu. Slušala je kako on nastavlja gledajući u sag. -Izgubio sam vjeru u njega. Moj san se raspršio, a ja stojim smrvljen u prevarenim nadama. I ako se, Beatrice, ne bi ispunile tvoje nade u sina, onda na moje prijestolje dobivaju pravo pruski i češki kraljevi, a ja hoću da im to oduzmem. Kako? To me pitanje ~ 645 ~


muči od časa kad sam razabrao da Ivan nije pozvan kraljevati. Sad, dakle, razumiješ da ću svaki prijedlog koji bi mi došao od tvojeg oca ili budućeg pape mimo saslušati. Tko zna neću li naći povoda da ga moţda i prihvatim. Dakle, iskaţi mirno što oni to misle? Makar je bila mirna kao kip, njene su se usne otvorile da izreknu veliku riječ: -Moj otac pisao mi je još u Budim da ga je posjetio kardinal Roderigo, na kojega čeka papinska stolica. Za slučaj ako ne bismo imali sina predloţio je da ti učiniš nasljednikom princa kojeg bi mogao potpuno odgojiti na svoju. Princa koji je član moćne, ugledne i bogate dinastije! Njemu bi taj princ bio osobito u volji, a on bi tebi opet za protuuslugu predao Dţema. -Bit će da Roderigo Borgia ţeli preporuči jednog talijanskog princa?

da

mi

-Pogodio si. -A tko je taj princ? -Moj brat Giovanni! Ramena mramorne kraljice zadršću, grud joj se zatalasala čekajući usklik otpora, grubu ~ 646 ~


gestu, borbu. Ne maknuvši se kralj potpuno mirno odgovori: -Da, Giovannno, taj se potpuno podaje mojem odgoju. On je sin moćnog i bogatog kralja. I njegov značaj bio bi dostojan nosilac mojeg duha. Taj prijedlog mogao bih prihvatiti. U njenim hladnim očima usplamte zjenice kao dva svjetionika na dalekom moru. -Danas mi taj prijedlog dolazi kao jedini spas naglasi on i pomiluje joj ruku. Time si me oslobodila najteţeg bremena pod kojim sam se ovih dana mučio. Uistinu, Beatrice, donijela si mi radost: Giovanni i Dţem! I on je ustao. -Osjećam se oslobođen svih muka. Da nije bilo te ţene gore što je upala u naš dvor kao avet, ne bih moţda nikad opazio Ivanove slabosti. Kao da je samo sin majke, a nikako moj. Ali sad je svršeno. Htio sam ga poslati u Rim s Alfonsom kao svojeg poslanika, no vidim da je sve to suvišno. Njega treba da se odrečem. Jesmo li sporazumni, Beatrice: Giovannia za Dţema? -Potpuno, dragi navalu radosti.

moj-

~ 647 ~

reče

suzdrţavajući


-Dakle, kad se vratim u Budim, sazvat ću najmoćnije velikaše i predloţiti im svoju odluku. Sina napuljskog kralja drago voljno će primiti, to više što ga preporučuje papa. -Zaboravio si da će Varadi i njegovi ljudi raditi protiv Giovannia? -Do zadnjeg časa Varadi o tom ne smije ništa saznati. -Moţda bi bolje zaštitio svoju osnovu da ga odmah otpustiš. Jer Varadi ne čuva odviše tvoje tajne. Brblja ih drugima, prigovara svemu što činiš. On je pogleda i primijeti: -Moje tajne pripovijeda drugima? Kome? Reci kome je što rekao i odmah ću ga izbaciti iz svoje sluţbe. Tko će posvjedočiti? Ni časa se nije predomišljala. Nardellu nikako nije mogla razotkriti pa jednostavno odgovori: -Kad budem imala svjedoka koji će to moći potvrditi, dovest ću ga. Danas to nije moguće. -Dobro, čekam. Pročistit ću dvor od svih ljudi Varadijeve vrsti. A sad budimo s Ivanom dobri kao i dosad. Neka ne osjeti ni on ni itko drugi da sam krenuo drugim putem. ~ 648 ~


-Bilo bi najbolje kad bi Ivana pustio s majkom u koji od dvoraca što si mu ih darovao. -I to je dobar prijedlog, Beatrice. -A njegova ţenidba s Biancom? -Ona nikad ne bi uzela princa koji nema prijestolje. Neka radi što ga volja. Dakle, Beatrice, odsad smatramo Giovanna nasljednikom prijestolja, ti, ja i Francesco! Drugi ne smiju o tom saznati da ne potkopaju naš plan. Opet je pošao po sobi i kao da sam sobom govori: -Ĉesto sam onako kriomice uspoređivao Ivana s Giovannijem. Makar sam Ivana više volio, osjećao sam uvijek da ga Giovanni nakriljuje u svakoj vladalačkoj sposobnosti. Sad je svršeno! Ne bude li zakonitog sina, uzet ćemo svojim sinom i nasljednikom tvoju krv, Giovannija! Ona ga zagrli. Izišli su gostima oboje jednako blistavi od sreće. Na dolazak kraljevskog para sve se propisno okrenulo k njima. Tu formalost izvršili su nešto napadno. Svi su zagledali jaku svjetlost u njihovim licima, što je u svakom pojedincu ove svečane dvorske ~ 649 ~


skupine rađalo pitanja. U Napuljcima radosna, u kraljevu dvoranstvu tjeskobna. Kraljevska lica su dva svjetionika što najavljuju novi preokret. To osjećaju Beatriceini rođaci i sluţbenici. Između oba tabora zgusnuo se oblak koji ih je vazda dijelio. Prolazeći s kraljicom, glazbenicima i pjevačima:

Matija

naloţi

-Napuljske pjesme ţelim! Najljepše što umijete! –onda se okrene Giovannu, uzme ga za ruku napadno ljubazno: -Sjedni uza me, viteško dijete, viteškog oca! Još gušći mrak pao je na obraze kraljevih prijatelja. Glazbenici sviraju, pjevači pjevaju. Varadi i Lovro Iločki stoje u sjeni dvorskih zidina. -Biskupe, što ga je spopalo? Ovako uzdići čast Giovanniju? -Moţda zato što se Giovannijev nos mjeri duţinom kraljeva nosa? -Gledajte, kraljevi se obrazi sjaje kao da je po drugi put ušao u Beč sa svojom vojskom. Beatriceine oči gore kao baklje. Bit će da su ~ 650 ~


večeras prosvijetlile kralju kad je ulazio u njenu zamku. -Mislite li da je nešto izvela? -upita vojvoda. -Kad god se Beatriceine oči ţare, onda je đavo svojoj ţrtvi upalio svijeću. Kraljevi prijatelji sve se više povlače u pozadinu. Potkraj večeri Orban i Mladen Berislavić prilaze plahim pogledima Varadiju i Lovri: -Svoju dvorsku sluţbu obavljate po kutovima? -upita Varadi zlobno. -Kralj je pozvao Enrica da mu bude uz bok, nas dvojicu nije ni pogledao. Morali smo se maknuti. Što to znači? -Boli nas u kostima, puše juţina- odgovori Varadi, a onda se s Lovrom Iločkim još dublje povuče u tminu. Nijednog časa nije se Beatrice zaustavljala uz svoju braću Francesca i Giovannija, samo njeni pogledi puni sjaja govorili su napuljskom mladom kardinalu da se nešto zbiva što njegovu sestru obasjava zadovoljstvom. Bio je odviše oprezan da joj se pribliţi kakvim pitanjem pa je čitavu večer ostao povučen. Pobjedonosni izraţaj što je ~ 651 ~


proizlazio iz čitave Beatriceine pojave zaokupio je najviše Gordanu. Nekako se činila kao da nema nikakve druge brige nego odvraćati muškim pogledima koje su čitavu večer hvatale njene zamamljive oči što su gledale duhovito i lukavo i ljupko, a neprestano pratile kraljičine kretnje, razgovore i poglede. Tada Beatrice najednom okrene glavu prema Gordani i zovne je pa se s njom udalji od ostale pratnje: -Jesi li, Gordana, razmišljala o Alfonsovu viteškom činu? -Jesam, veličanstvo. -Kakav si sud stvorila o tome? -Njegov se čin ne da poreći, ali viteštvo poričem. -Zbog kojeg razloga? -Nije opozvao sam po sebi, nego po ţelji vašeg veličanstva što je tako odredilo u svojoj velikoj dobroti prema meni. -Pogađaš doslovce. -I zahvaljujem vašem veličanstvu na tolikoj milosti. ~ 652 ~


-Nadam se tvojem posluhu, Gordana. -Zapovijedajte, veličanstvo! -Budi mudra, nije shodno zadrţati Alfonsovo neprijateljstvo. Mahnita za tobom, pruţi mu malo nade. To te ni na što ne obavezuje. -Razumijem, veličanstvo, ali on bi to mogao ponovno iskoristiti. -Tu sam ja, djevojko. Alfonso sada zna da te ja štitim. Za pravo, ne smiješ poreći moje izjave. -Vaše veličanstvo dalo mu je neke izjave? -U tvoje ime, ali nipošto obavezne. Rekoh mu: bila si na putu da ga ljubiš on je svojim nasiljem opet sve razorio i treba da gradi iznova. Spustivši pogled k zemlji, Gordana se zamisli tek na kratak čas i brzo podigne oči k Beatrici. Veseli, nasmijani izraţaj osvijetli joj lice i primijeti: -Oh, to će biti vrlo zabavno. -Zabavljaj se do mile volje, samo pazi da Alfonso ne nasluti varku. Da mu nisam dala nade, ne bi se dao sklonuti da opozove. ~ 653 ~


-Neka se veličanstvo pouzda u snagu ţenske lukavosti. -Lukavost je kancelar naše ljepote. To upamti. Gordana- nasmijavši se svojoj dvoranki, vrati se Beatrice u društvo.

~ 654 ~


NAPULJ NA SAVI Svjetla u dvorištu su ugašena. Oblačna noć leţi nad dvorom. Na trijemu se oslonio Lovro i čeka. Ispod lukova u tami zadršće ţiţak. Lovro spazi Stjepka da nosi srebrni svijećnjak i svijetli Gordani. Maknuo se i mač mu zvekne udarivši o zid trijema. Djevojka se zaustavi. -Pogledaj, Stjepko, tko je tamo! -Ja sam- odgovori Lovro i pribliţi se. Stjepko se povuče dublje pod lukove i ostane čekajući. -Dolazite od uzvišene gospođe?- zapita Lovro. Kako joj je? - Svakog časa sve bolje! -A princ? -Ne odlazi od nje. Danas podvečer stigla je Damirova majka i sad su oboje uz bolesnicu. Mene su poslali na počinak. Vojvoda joj se pribliţi i značajno upita: -Je li vas mnogo dirnulo Alfonsovo viteštvo? -Koliko je njegov čin viteški toliko je i moje ganuće. Doista se brzo promijenila moja ~ 655 ~


sudbina. Ĉas prije bila sam siroče na ulici, bez krova i kruha. -Nijednog časa niste osjetili da vas na ulici čekam ja? -Još uvijek nisam iscrpla svoju snagu i da sam izgnana, osovila bih se vlastitim silama. -Ţalosti me vaša izjava, Gordana! Ĉvrsto sam vjerovao da ću vas povesti, sklonuti. -Nema zakloništa gdje me ne bi pronašla kraljeva mrţnja. -Ima. Gordana, ima. Tamo nad Dunavom, na brdu leţi pusti dvorac. Trinaest kula čuva njegove zidine. Velike su njegove dvorane, široke, bogate. Grimiz i zlato sjaji se u njima kad pada sunce na njegove prozore. Ali dvorac je pust. Tišina je jedini njegov stanovnik. Gospodar, samac, prolazi katkad tom pustoši i čeka da dođe ona koja bi mu dala svjetlost svojih očiju, romon svojeg glasa, sušanj svojih haljina i ljubav svojeg srca. Njeţno zvuče prošaptane riječi u mraku. -Tamo sam mislio povesti vas, Gordana, bilo prognanu, bilo u časti i slavi, kad biste prihvatili ruku koju vam pruţam! ~ 656 ~


U mraku nije mogao vidjeti njeno lice, ali osjeća da ga kroz tminu gleda i pričinja mu se kao da se pribliţuje i šapće posve blizu njegovu uhu: -Onaj koji je vaš vođa odredio mi je veliki zadatak. Dok ga ne izvršim, ne mogu i ne smijem misliti na sebe! To ne smetnite s uma! Pokoravam se odredbi. Ipak, dopustite samo ovo pitanje: kad izvršite svoju zadaću, hoće li onda pustoš iločkog dvorca zasjati svjetlošću vaših očiju? -Bude li moje srce poslušalo moje ţelje! Malo je šutio, ali brzo prozbori: -I to mi je drago, Gordana, jer mi pokazuje štovanje i prijateljsku sklonost. -Iz dna duše, vojvodo! -Hvala -prošapće on ganut. -I ne zaboravite nikad da vam vojvoda Iločki kleči do nogu čitavim svojim ţivotom, pa bilo što mu drago. -Molit ću Boga da zavrijedim vašu plemenitu dušu. Zbogom, vojvodo, laku noć! ***** U dvoru su svi legli na počinak. Francesco i Giovanno još su budni. Odjednom Beatrice ~ 657 ~


uđe u njihovu odaju, zaključa vrata, baci se pred Giovannom na koljena i obujmivši ga strastveno u klikne: -Giovanni! Brate! Kralju Hrvatske pozdravljam te!

Ugarske!

Kralju

Zapanjen Francesco skoči: -Zaboga, što ti je Beatrice? Ona tek pokaţe na Giovanna gestom punog ponosa. -Pozdravi prijestolonasljednika! -Ništa ne shvaćam, Beatrice. Ruke su ti ledene, oči plamene, udaraš me gromovima. -Razorena Kartaga leţi pod našim nogama izreče opojena zanosom punim patosa. -Kartaga razorena? Tko je to učinio? -Turski princ Dţem! -Sjedni do mene, razjasni mi -i Francesco je paţljivo povuče na sjedalo dok je princ Giovanni buljio u Beatricu. -Zar ono pismo koje si danas kazivala u pero Alfonsu zbog Gordane? -Samo naoko zbog Gordane da mu bacim prah u oči. Neka misli da pismo krivotvori za ~ 658 ~


sebe, ne za mene. Nisam ga ni trebala za Gordanu. Znala sam kad Alfonso pred svima prizna, Matija mora sačuvati svoj dobar glas pravednosti. -Zar si Alfonsu govorila o Gordaninoj ljubavi? -Trebalo je raspaliti Alfonsovu strast nadom da bi mogao posjedovati djevojku. -Ti si Gordanu ipak gotovo obećala Alfonsu? -Obećanje nije zakon, ali zakon moţe biti obećanje. -A Alfonso će zatraţiti svoje pravo. - Kraljica daje pravo, a što daje moţe i oduzeti. -A Gordanino priznanje o kojem si govorila? - Napuljski prinče! U času kad stupamo na prijestolje, ti buncaš o Gordani! Giovanno je sad sva naša briga. On je nasljednik, budući kralj. -Ne obmanjuješ se, Beatrice? -Francesco, to je ţiva zbilja! Matija je htio poslati Ivana u Milano a ne u Rim. To slutim. I odlučih da izvedem provalu iz svojih utvrda! Pobijedila sam. Zatekla sam Matiju skršenih nada u svojeg sina! Njegova majka tamo gore, ~ 659 ~


rekoh ti, moj je saveznik! Njen dolazak razotkrio je kralju Ivanove nesposobnosti, a u času kad je pročitao pismo o Dţemu, bilo je sve svršeno. Znala sam davno da je Dţem Matijina Ahilova peta i ja ga, eto, pogodih. -Ako budući papa ne bi izvršio što si obećala u njegovo ime? -Obećala sam ono što sam predloţila Roderigu Borgii. Dopisivala sam se s njim kad je Matija bio u Bosni i ja sam mu stavila u usta taj prijedlog. Sjednite, mili, i slušajte sve što ću vam reći. Izbuljili su u nju oči Francesco i Giovanno, srkali su s njenih usana svaku riječ. A kad je dovršila, mladi Giovanni, crven kao mak zapita: -Od sutra, dakle, ja nastupam na mjesto Ivana? -Od ovog časa, mili moj, ali pričini se da ništa ne znaš, ništa ne slutiš.Jedini Francesco zna i s njim će kralj o tom govoriti. Ponašaj se prema kralju, kao uvijek, srdačno i milo. Tebe će proglasiti nasljednikom ovog kraljevstva.

~ 660 ~


-Beatrice, nadmudrila si Matiju, Borgiu i Veneciju. Ti, genije talijanski!-usklikne Francesco grleći svoju sestru. Sjela je nasuprot Giovanniju i sloţila ruke u krilo. -A Varadi, neće li on potkopati kraljevu volju? -upita Francesco. -Već sam pokušala jurišati na njega. Varadi će svoju mitru poloţiti pod krvnikovim mačem. Samo strpljivosti. A sada, naša je lozinka: mir. Neka Matija osjeti blagodat svoje odluke. To ću odmah odrediti. I dade pozvati svojeg dvorskog meštra. Kad je stupio u odaju, nađe troje radosnih. -Ĉuj, Enrico- oslovi ga kraljica vrlo prijaznoŢelim da napuljsko dvoranstvo ni u čemu ne započne ni najmanje svađe s kraljevim dvoranstvom. Ne dopuštam nikakvih primjedaba, nikakvih kavga, hoću potpun mir i snošljivost! -I nakon onoga što je taj Stjepko učinio s Nardellom? -Baš nakon toga. Nardelline su uši Noina arka u kojoj smo se prevezli na bogato kopno ovoga kraljevstva. ~ 661 ~


-Što to veli, vaše veličanstvo? -Kaţem ono što sam naloţila. Više ni riječi nećeš saznati. Nardellu ću nagraditi jednim imanjem u ovom kraju, ti ćeš dobiti dva budeš li točno izvršio moje zapovijedi. Dakle, traţim mir i prijaznost, naročito prema princu Ivanu. -Dakle, Kartaga ne smije biti razorena? -Razorena je i preorana. Izgubila je sramotno svoju moć i nikome više ne moţe zaprijetiti. Dakle, nitko ne smije dirati u nemoć. Što ti je? Mjesto radosti tvoje je lice crno kao napuljska tamnica. -Zapovijedate mir prema princu. Zar ste ga vjerili s Isabellom? -upita oštro Enrico. -Svojom ljubomorom kaniš potkopati napuljsku moć u ovoj zemlji? Ĉuj, Enrico, Isabella nije vjerena s njime, ali moţe biti s tobom budeš li se slijepo pokoravao mojim odredbama. Blijed i mrk stoji pred kraljicom i zuri u pod. -Jeste li shvatili, Enrico, zapovijedi svoje kraljice?- Upita oštro kardinal France-sko. -Pokoravam se! ~ 662 ~


I poklonivši se izađe iz sobe. -Ovog ću drţati na uzdi s Isabellom- šapne kraljica kad je izašao. Doduše, ona je sva ushićena ţeljom da postane supruga princa Ivana. Ipak, mi ţene aragonske dinastije vazda smo svladavale sebe za moć i slavu svoje dinastije. I onda se nasloni na prozor, pogleda svojeg mlađeg brata i privuče njegovu glavu na svoje grudi: -Prijestolonasljednik! Prestolonasljednik! Glazba je u toj riječi, najljepša glazba što je ikad zabrujala s napuljskih gitara. Ti vladar, a moj nećak Hippolit ugarski herceg primaš. Vlast je moja- šapće i pogleda na otvoreno okno prozora. Kroz prozirne oblačiće sipa mjesec srebrne trake po savskoj dolini. -Dođite, mili moji- šapne ona, privuče obojicu k sebi i obujmi ih. Stajali su pokraj nje šuteći. Beatrice je gledala dolje u rasvijetljenu rijeku i šaptala u zanosu: Napulj jedri k nama! Napulj baca svoje sidro tamo dolje na onoj rijeci Savi, ispod ove gričke

~ 663 ~


utvrde. Taj grad bliţe je Napulju od Budima. Tu na ovim utvrdama zalepršat će zastava. Da ovu rijeku napuljskim morem!

prva napuljska mogu spojiti s

I sve troje zagrljeni u zanosu stoje uz prozor gričke palače, a dolje daleko ljeskaju se široki rukavi Save.

~ 664 ~


NAPULJSKI VJETAR VITLA Zelenom dolinom ispod Medvedgrada jaše mala povorka slijedeći troje jahača. Lovro Iločki i Varadi prate Gordanu. Konje upravljaju kasom da mogu izmjenjivati mišljenja o jučerašnjem događaju. -Sve je kao na rubu ponora- veli Lovro, a Gordana upada: -Ako se s ovoga ruba skotrljamo, onda naša domovina prestaje biti naša, mi smo napuljske sluge. Svaka mogućnost da se oslobodimo ovog ropstva rasplinut će se u rukama Beatrice i njezine aragonske dinastije. Hrvatskom narodu otkucat će posljednji čas, ali vi to ne smijete dopustiti. -Ovog časa sve je beznadno, ali već idućeg trenutka moţe nastupiti promjena. Doţivjeli smo teţak poraz. Ipak, nada se ne smije napustiti. Zato sam ţelio govoriti s Ivanom Ĉesmičkim i predloţio kraljici da odete u hodočašće remetskoj Bogorodici. Vaš skrbnik odlikuje me svojim savjetnikom. -Kad bi to slutio kralj Matija, naše bi glave pale, a i skrbnikova. Ni moju ne bi poštedioprimijeti s ironijom Gordana. ~ 665 ~


-Tko bi mogao slutiti takvu provalu napuljskog vulkana na putovima kojima smo koračali puni nade? -zabrinuto će Lovro. -Na našem dvoru događaju se upravo nemoguće stvari. Ako jutro osvane vedro, a već jedan sat kasnije zaprijeti vihor. Uvijek moraš biti spreman da podneseš udarce. Ovaj najnoviji prolom oblaka teško je snositi jer se čini kao da ne kani promijeniti -Onda načinite neko čudo, gospodo moja. Treba zaštititi naš brod od napuljskog orkana. -Zato smo krenuli u Remete- šapne Lovro, dok momci zazvone na vratima samostana. Sam samcat sjedi prognanik Ivan Ĉesmički u svojoj sobi. Duboko se zamislio nad knjigom. Kucanje ga prene. Podigne glavu i pogleda na vrata. -Gordana! -usklikne i ustane. A djevojka raskrili ruke i ovije ih oko njegova vrata. -Kako si smjela doći, Gordana? -upita je njeţno gladeći njene uvojke. -Izmolila sam kraljicu da mi dopusti poći k remetskoj gospi i zahvaliti joj za pomoć koju mi je pruţila protiv Alfonsa one noći. ~ 666 ~


On promatra skladnu, ponosnu, lijepu pojavu u zelenoj jahaćoj haljini. Pojas od ţute koţe ukrašen kamenjem i velikom kopčom obavija struk lagano kao da se ne usudi sapeti gipku mladost lijepog tijela, odrešita drţanja. U ruci joj bič, kao u vladarice ţezlo. -Sama si, Gordana? -Vojvoda me dopratio, a s njim je i Varadi. -Varadi? Što se to na dvoru zbilo da ste sve troje ovdje? -Vihor je zavitlao našim brodom i prijeti da ga najuri na hrid. Varadijeva ţestina moţe oluju još podjariti i zato sam ga prisilila da dođe sa mnom k vama. -Zazvat ću ih. Otvorila je vrata i zazvala u hodnik. Odmah se pojaviše Lovro i Varadi. Pozdrave Ĉesmičkog nijemim stiskom ruke, na što on upita gledajući Varadija: -Što čujem? Prijeti nam neka nevolja? -Kuga! Napuljska kuga hara našim dvorom. -Objasnite podrobnije. -Od one večeri kad je Alfonso opozvao svoju optuţbu protiv Gordane nešto se zbilo između ~ 667 ~


kralja i kraljice što ih je svezalo ponovo. I onda je nad nama zavitlao silni napuljski vjetar. -Ali kralj mu se očito ne podaje?- upita Ĉesmički. -Savija se pod njim kao staro napuljsko jedro. Od one večeri brine se samo za kraljicu i Giovannija, svuda mu daje prvo mjesto, posjeda ga uza se za stol, na šetnji, u gozbi, u crkvi, Alfonsa Borgiu obasiplje milošću. Darovao mu je jedan dvor, a njegovu ujaku imanje u Petrovaradinu. Nardelli, staroj napuljskoj dadilji, dariva plemićko dobro kraj Kriţevaca. -Sve to za ovih šest dana? -Ne šest dana, već samo za šest sati prosipao je kralj po Napuljcima svoje blago. -Darivanje Alfonsu i Roderigu Borgii lako je shvatiti. Kralj Matijaš moţda računa da će Borgia postati papa, a kako su oni aragonskom dinastijom u prisnom prijateljstvu... -Zar je Borgia toliko vrijedan koliko ovo kraljevstvo? Koliko kraljevski sin? -Zašto naglašujete sin? ~ 668 ~


-Jer kralj Matija od one večeri više nema sina! Da, nema ga! Ne brine se za nj. Ne pita za nj. Ne spominje ga nigdje i nikada. Ne zapaţa da je na mjesto svojeg sina posadio Giovannija. Kao da nikad nije imao sina! -Ĉudno -zamisli se Ĉesmički- vi ste kraljev prvi savjetnik, s vama obavlja drţavne poslove, ipak nešto spominje, ili ga valjda pitate? -Od one večeri kad je s Beatricom izašao u dvorište, a njene su oči sjale poput baklje, osjećao sam da je naloţila đavlu neka zapali svijeću i meni. Ĉim je kralj izašao, nije me više po gledao i tako ne znam jesam li se za ovih šest dana samo jednom sreo s njegovim pogledom. Dolazim u njegovu radnu sobu, obavljam poslove, ali nikad nisam s njim nasamu. Drugog jutra našao sam u kraljevoj odaji Bakača, a dan ranije kralj ga nije htio primiti. Tog jutra zvao ga je i govorio s njim kao da se među njima nikad ništa nije dogodilo. Ni časa ne pusti Bakača iz dvora ne ako sam ja prisutan. Neće da ostane sa mnom nasamu ni jednog jedinog trenutka. Kad govori sa mnom, ne gleda mi u oči. Uvijek lista po nekim spisima. Ako se nehotice ~ 669 ~


pogledom dotakne mene, odmah skrene glavu, izbjegava me. Što vi kaţete o tome? -I odviše je jasno da kralj ima novu osnovu. Beatrice ga je opet odvratila od Ivana. Kaţete da ne pita za sina? A za njegovu majku? -Tog istog jutra naloţio je Damirovu ocu neka je drugog dana silom odvede daleko na primorsko otočje; Slijedećeg jutra niti je zapovijed obnovio niti o njoj što pitao. Kad ga je Nikola od Brezovice zatraţio upute kako da to učini, kralj mahne rukom i reče: "Ništa nije potrebno, sasvim ništa!" A što to znači? -Da on uopće ne mari za sinovljev ugled zbog kojega je gotovo podivljao kad je spazio prinčevu majku, uzvišenu gospođu Borku u svojoj odaji. Kao da ne ţivi više među nama, ne vidi nas, ne zapaţa. Napuljci su mu ušli u srce! Alfonso, kojeg je htio poslati u Rim po svoj prilici zato da ga se oslobodi, odjednom je mirno ostao na dvoru, razvaganio se, kao da je njegov ujak već sada izabran za papu. Gordana i Lovro slušali su Varadijeve riječi ne uplećući se i pomno pazeći kako se Ĉesmičkoga dojmilo njegovo pričanje. On je posve miran, ali vrlo zamišljen sluša, pa opet pita: ~ 670 ~


-Onog istog dana poručili ste mi po vojvodi o nekom ubojitom prašku za koji je kralju otkrio grički krojač Petar. Kralj je sumnjao na Alfonsa i Enrica. Je li tako? -Da, tako je. I zato ga je očito htio poslati u Rim, obećao mu da će poduprijeti njegova ujaka da bude izabran za papu. Ali najavio je da će s njim poći i princ Ivan. To me zapanjilo. -Oprostite što se uplećem- reče Gordana- to sve moţe biti smišljena varka da Ivana zaštiti, ali ono što je kasnije slijedilo to je već zagonetka! Kralj je uistinu presjekao niti između sebe i sina! Upravo napadno nazivlje Giovannija svojim sinom. Točno sam o svemu obaviještena i znam da kralj ni jednom zgodom nije pitao je li Ivan uopće još na dvoru. -Dakle, ti Gordana misliš da je kralj zabacio osnovu da svog sina učini prijestolonasljednikom? -Imam za to dokaze. Princ je bio pozvan kraljici i ona mu je obećala potporu da se tajno vjenča i ţivi za majku i za onu koju ljubi. ~ 671 ~


Ĉesmički se uspravi i prikuje svoj pogled za Gordanu. I Varadi i on ne skidaju s nje oka. -A što je rekla ona koju Ivan ljubi? -upita Ĉesmički. -Nije se odazvala pozivu da govori s princem o njegovoj nakani. To je smatrala jednim od sredstava što će ih iskoristiti da princa odvrati od njegove odluke, a moţda i potpuno izliječi od njegove ljubavi. -Jeste li čuli, Ĉesmički? Beatrice podjaruje prinčevu ljubav prema Gordani- upozori Varadidok kralj napadno uzvisuje Giovannija, napadno se ne brine za sina kojemu kraljica obećaje da će ga tajno vjenčati. Tu nema više borbe između kralja i kraljice, tu oni rade zajednički. Iz svega toga mora se stvoriti zaključak da je kralj Matija odustao od nakane da za nasljednika prijestolja postavi svoga sina. Recite: što ga je moglo sklonuti na to, kako je mogao tako brzo promijeniti svoje osjećaje prema sinu? -Vaše pitanje dokazuje da ni do danas ne poznajete svojeg gospodara- odvrati Ĉesmički. -Kralj Matija ne poznaje ljubavi, a ne poznaje ni mrţnje. Zna samo ~ 672 ~


jedno, a to je koristoljublje i častohleplje. Svuda traţi korist, slavu i ništa više. Dok je Ivan bio dijete, kralj se za njega nije mnogo brinuo, jer je čekao sina od Beatrice. Tek kad je uvidio da uzalud čeka nasljednika, sjetio se svoga sina Ivana. Dotle je dječaka pustio samog i on je svu svoju mladost proveo u vječitom sanjarenju za majkom, mjesto da je otac čeličio njegovu snagu i u njemu razvijao vrline potrebne da upravlja ţezlom. Dakle, poznajem kralja Matijaša. Ljubav će lako prenijeti na drugoga jer ta ljubav nije drugo nego koristoljublje. Vi znate koliko je potrošio snage i novaca za Dţema. Rasipao je za nj zlato, ali ne zato što mu je rođak, nego što je po kraljevu uvjerenju pećina na kojoj bi sebi mogao sagraditi vječni spomenik slave. Ima u njemu nešto od Julija Cezara i nešto od Nerona, a ponešto i od Antonija. Samo što je naša Kleopatra na Griču više muška snaga nego ţenska podatljivost, zamamnost i ljupkost koju je posjedovala egipatska Kleopatra! Njen se um skrivao u mirisavom mesu i krvi. Ova naša samo je um u mramoru i zato nas je sve stavila pred račun kojemu ne moţemo sagledati ni početka ni svršetka. Protiv ovog udarca ne valja ni časa oklijevati, nego udariti svom snagom. ~ 673 ~


Tome se protivim ja, dok se u tome slaţu Varadi i vojvoda- naglasi Gordana i okrene se prema Lovri Iločkome koji je stajao u pozadini i šutio. A Varadi će ţestoko: -Ĉujte me, Ĉesmički. Moja je osnova ova: skupiti sve što je naše pod oruţje, a princa Ivana odvesti u Lovrin dvor na Dunavu i tamo ga jednostavno proglasiti kraljem! -Sina protukraljem ocu! To je već učinio sin Bele IV. ţelite slijediti primjer tovarnika Joakima koji je u 13. stoljeću Stjepanova sina Ladislava Kumanskog htio učiniti protukraljem svojem ocu? Je li vam poznato kako je teško stradao zbog toga? -Ja znam- naglasi Gordana- da princ Ivan nikad neće nastupiti protiv svojeg oca. To bi bilo protivno njegovoj prirodi i njegovim načelima. -Sasvim se slaţem s tobom, Gordana- potvrdi Ĉesmički što uspiri Varadija. -Ĉesmički, evo moje posljednje riječi: sutra podvečer dolazi na Grič onaj deran Hippolit, vojvoda od Ferrare, što je po kralju postao prvi dostojanstvenik i poglavar svećenstva u ovom kraljevstvu. Zapovjedio je da svi plemići u okolici i iz čitavog Zagreba dođu sa sjajnim ~ 674 ~


pratnjama na svečani doček. A ja sam odlučio da iste noći princa Ivana s bolesnom majkom maknem iz gričke palače i odvedem u Lovrin dvor na Ilok, a da mu ne saopćim što hoćemo s njim. Samo jedna riječ vašem hrvatskom plemstvu, što tako čvrsto stoji uz Ivana, bit će dostatna da nas slijedi. Ako ne prihvatite ovu osnovu, još ću danas poloţiti svoju sluţbu kralju. Njegova odlučna riječ gorjela je u tišini ćelije poput krijesa. Ĉesmički se zagleda u nj mirnim pogledom. Vojvoda Iločki vidno je pristao uza nj, dok je Gordana stupila naprijed: -Kad mi je Varadi to saopćio rekla sam mu da ne smije ostaviti sluţbu u kralja jer mu to zabranjuje domovina! -I dobro si rekla, dijete drago- naglasi Ĉesmički. -Prijatelju moj, Varadi, vaše ţestoko srce često je na putu vašem umu. -Uvijek mi to govorite, a ja velim: kralj ističe Giovanna. On ima namjere s tim Napuljcem, a ja ni jednog časa neću sluţiti Napuljcu a ni Matiji ako nam ruši kraljevstvo. -Ni mi. Nitko neće da sluţi za zator domovini i baš zato treba razmisliti. Vaš prijedlog nije ~ 675 ~


loš, ali s njim odviše ţurite, a treba da bude nanišanjen metak iz topa koji gađa sigurno. Vaš se plan ne moţe izvesti već sutra niti smijete istupiti iz sluţbe danas. Naprotiv, pokušajte steći kraljevo povjerenje. -To je nemoguće! -Sve je moguće kad se hoće- naglasi Gordana. -Ĉujete li što kaţe ona? I tako je pravo. Valja provaliti do kralja, razoriti zid koji je oko njega podigla Beatrice i razvidjeti tajnu kraljevu osnovu. Onda moţemo stati svi otvoreno uz kraljeva sina. Sad nam samo preostaje da mislimo kako provesti provalu u tajnu koja je kralja odvratila od njegova sina. -Moţda ću vam u tom pomoći ja- reče Gordana. Kao da je ova ponuda uzbudila Lovru. Prišao je Ĉesmičkome. -Ne smijete prihvatiti Gordaninu pomoć. Ako je istina ono što sam danas prvi put čuo da princ ljubi nju... -O tom nema dvojbe reče Varadi. -Dakle, princ kojeg ţelim za kralja moj je suparnik? ~ 676 ~


-Ako vas to moţe smesti u vašoj borbi da ga postavite na prijestolje, onda odstupitenaglasi Ĉesmički. -Ne. Nikad! Ali Gordanu ne bismo smjeli upletati u naše poslove, baš zbog toga. -Obratno, baš zbog toga ona je naša najjača utvrda reče Ĉesmički. Pametno, mudro i promišljeno skretala je naše osnove našim ciljevima i nastavit će. -A pogibelj koja joj prijeti? -spomene Lovro. -Ne poznam pogibelji- naglasi Gordana. -Ni za vaše srce? Ona ga mirno pogleda. Ovaj pogled tako je nalik na promišljeni pogled njenog skrbnika da je Ĉesmićki osjetio ponos, a Lovro smirenje. -Ne poznajem pogibelji ni za srce -reče ona. -Samo vaša ljepota jedina je vaša pogibeljnaglasi Varadi. Omamila je odviše muških srdaca. -Varate se -upadne Ĉesmički mnogo ima ljepote koje nikad nisu zavladale. U Gordane je moć jake neslomive snage koja izlazi iz nje i gospodari muškim srcima. To je moć ţene u ~ 677 ~


kojoj se zdruţila ljepota s umom, mudrošću i junačnom odvaţnošću. -Moram se crvenjeti, moj skrbniče, od vaše pretjerane hvale- prekine ga Gordana- a vojvodi moram naglasiti da bi me uvrijedilo kad bi još jednom spomenuo pogibelj za moje srce. Još ga nisam obećala nikome. Ako ţelim da ga steče onaj kojeg drţim najvrednijim ...- i ponovo se zagleda u vojvodu. Ova izjava pobudi u njemu nadu. -Samo bih još jednom htio spomenuti: kad je Gordana čas prije rekla da je kraljica zasnovala da Ivana vjenča s onom koju ljubi, nešto mi je sinulo. Nitko zapravo ne zna što je kraljicu ponukalo da tako iskreno štiti Gordanu. Nije. moţda, Beatrice zamijetila prinčevu ljubav i zato Gordanu obasiplje svojim milostima jer se nada da će joj ona pomoći u njenoj osnovi da Ivana liši prijestolja? -Kraljica ne sluti na koga je princ bacio okonaglasi Lovro. -Sasvim je, dakle, isključeno- upadne Varadida je to vodilja Beatriceine brige za Gordanu. Mislim da je u samoj Gordani povod sklonosti koju kraljica osjeća prema njoj. Ona joj je ~ 678 ~


ravna duhom, a Beatricu privlači bistrina uma. Upamtite: koliko kraljica svoje umne vrline iskorišćuje za zlo, toliko Gordana iste vrline iskorišćuje u dobro. I promišljenost, čak i lukavost koju je moţda preuzela od Beatrice učinile su Gordanu slugom dobra. -Sve sam ja to rekao Gordani- doda Ĉesmičkiali sada me stalno progoni sumnja da ta velika Beatriceina sklonost prema Gordani skriva u sebi nevidljivu opasnost za nju. -Kakvu opasnost? -zabrinuto će Lovro. -Ne mogu naslutiti, ali zato vas upozoravam: budite na oprezu da svakog časa moţete spriječiti tu opasnost. Vrijeme je rastanku. Molim vas pripazite na Matiju jer kod njega u času plane iskra koja bi mogla razotkriti ovu njegovu najnoviju osnovu na koju ga je navela Beatrice. Oprostili su se i krenuli na Grič.

~ 679 ~


PRAŠAK SMRTI Tmina se okitila vijencem luči od Kamenitih vrata sve do Laške Vesi. Svjetlucaju u crnoj noći kao gorući đerdani i natapaju čistinu ispod Kaptola poput danje svjetlosti. Blista sve: oruţje plemstva, odore dvoranstva opšivene zlatom i draguljima, ljubičasta biskupska svila. Rasvijetljena su znatiţeljna lica Gričana i Kaptolaca. Kralj sjedi na vrancu, kraljica na bijelcu. Bijeli klobuk na mreţi od biserja razotkriva Beatriceino radosno lice. Kao da je po mramoru pao sunčani popodnevni ţar. Dolazi vojvodska povorka. Vodi je knez Bernardin Frankopan, mlade muţevne dobi, u raskošnoj kneţevskoj odori. Robovi s juga u fantastičnim haljinama nose pozlaćenu nosiljku s grimiznim zavjesama. Na jastucima od brokata sjedi dječak. Crnoputo lice i crne oči odaju nešto gospodujuće, drsko. Očito shvaća počast svojeg poloţaja i visoko drţi glavu. Raskošno vojvodsko odijelo od svijetlomodre i ruţičaste svile sapinju u guste nabore tanano dječakovo tijelo. Uza nj na nosiljci sjedi ţena, punana, s kapom dadilje na glavi ~ 680 ~

omašna,


-Gospode!- šapću Gričani.- Herceg primaš ima dadilju. -Dojkinju- zlobno primijeti krojač Petar.- Još mu mlijeko curi iz usta. -Od dojenčeta eto primaša. Hoće li svijet propasti kad talijansku djecu krune mitrom! Zinuše svi u čudo neviđeno. Smućuje ih, ljuti i vrijeđa. Robovi stave nosiljku na zemlju. Ugojena dadilja skine dječaka s nosiljke. Kraljica je sjahala i pruţa ruke prema svojem nećaku. Iza nje kralj, uza nj Giovanni, onda Francesco. Beatrice prilazi dječaku, dadilja okreće dijete prema kraljici, ali je njegov pogled zapeo u biskupske mitre. Tu stoje Varadi, iza njega Bakač, zagrebački biskup Oswald Tuz i kraljev savjetnik Filipec koji je malom vojvodi pošao u susret do Bihaća. Svjetlost baklja titra po vršcima mitara. Mališan se neuljudno opire dadilji i skrene glavu k biskupu Varadiju koji je prvi nadohvat i drsko mu pruţa ruku na poljubac. Kraljev kancelar stoji uspravno, ne miče se. Teška kobna stanka. Bakač i Tuz se klanjaju. Varadijevo lice odaje otpor. ~ 681 ~


-Ja sam herceg primaš!- vikne i drţi ruku uzalud. Zapanjenost, pomiješana s bjesnilom, zatitra u očima malog vojvode. A Giovanni, sjedeći na konju, pocrveni od ljutine i probada Varadija očima: -Mora mu poljubiti ruku -promrmlja Giovanni okrenuvši se Francescu. Neprijatnost toga prizora prelazi na sve u okolini. Dječak udara nogom o zemlju,dadilja ga drţi o struku i šapće: -Vaša visosti, tamo je njezino veličanstvo! Pozdravite kraljicu! -Hoću da mi poljubi ruku ovaj! U svom zanosu hotice ili nehotice, prekine prizor Beatrice pristupivši malom vojvodi i privinuvši ga na grudi. -Sinko! Kumče moje! Sunce moje! I čude se ljudi, gledaju zablenuto pitajući se: otkud ovim mramornim grudima ljubavi, ushita, njeţnosti. Otkud toliko topline u ovom licu sto u njihovim dušama sije zebnju. -To je moj veliki dan, Hippolite, drago dijete moje!- Šapne mu kraljica. ~ 682 ~


-Ljubim te kao da sam te nosila pod srcem. Dječak ne odvraća ni zagrljaj ni njeţnosti. To mu grljenje traje predugo. Iskopa se s njezinih grudi, digne glavu pa gleda oko sebe s uţitkom spoznaje svojega poloţaja. Zabavljaju ga svečane odore hrvatskih plemića, zanima oruţje okovano draguljima, ali zastrašuju snaţne visoke pojave. Kao da bi se htio sakriti k dadilji, ali ga suzdrţava svečanost časa o kojemu mu dadilja šapće. I dok sve to promatra mirno se prepušta da ga grle: kralj, Giovanno, Francesco, Isabella i svi ostali rođaci Podnosi njihovo milovanje s nekom nevoljkosti jer mu zagrljaji zakrčuju vid na svečanu svitu kojoj hoće da se po svaku cijenu pokaţe. Zna da je to radi njega i za njega i ţeli biti dostojanstven. Odjednom upita obazirući se: -A gdje je sjajna palača? Zar nije tu kao u Ferrari? -Sad ćemo u kraljevski dvor- odgovara Beatrice.- Nije tako velik i raskošan kao u Ferari i Napulju, ali u Budimu i Višegradu su ljepši. U Ostrogonu je tvoj veliki dvor. -Hoću da idem odmah tamo. Majka mi je rekla da ću biti gospodar, da će svi biti moji ~ 683 ~


robovi, sluge i dvorani. Imat ću mnogo konja i kočija? -Sve te to čeka, dijete moje- primijeti nasmiješeno Beatrice- ali sad ostaješ kod mene. -A je li lijepo i bogato kod vas?- upita dječak. -Da nije, ne bi tvoja tetka Beatrice mogla tu stanovati. To objašnjenje ga umiri i opet sjedne uz dadilju na nosiljku, a sluge ih ponesu. Kroz vijenac svjetla i zastava s grbovima, okruţen paţevima i plemstvom, svećenstvom i dostojanstvenicima, uđe mali vojvoda Hippolit od Ferrare na Grič u kraljevsku palaču na Dvercu. Skupivši se u svečano rasvijetljenoj dvorani za primanje, mali vojvoda zaţeli da vidi sve sobe. Kraljica ga uzme za ruku i pokazuje me redom sve. Nigdje se mališan nije htio zadrţati vukući kraljicu da ide dalje, kao da nešto traţi. Slijede ih kralj, Francesco i Giovanni. U dvorani za svečano kraljevsko primanje dječak se najednom zaustavi, istrgne se iz kraljičnih ruku, potrči k prijestolju, uspne se i sjedne: ~ 684 ~


-Ovo je moje prijestolje!- zaviče on oštro. Kralj se nasmije i ţmirne Beatrici: -Naravno da je tvoje! Dječak se nasloni i pogleda oko sebe: - Gdje su dvorani? Neka svi dođu da im zapovijedam! -Taj je odrješit- opet se nasmije kralj. -Zašto se smijete? -razljuti se mali vojvoda.Meni je majka rekla da ću ovdje biti tako čašćen kao moj stariji brat Alfonso koji će nakon tatine smrti biti vladar u Ferrari. Hoću svoje sluge i paţeve!- i stade udarati nogama po naslonjaču.- Ne bih došao da mi mama nije to obećala! Dječakovo bjesnilo zbuni Beatricu, dok se kralj stao smijati: -Bravo, vaša visosti! U vama je prava kraljevska krv. To mi se sviđa. Ali sad vas molim: večera je pripravna vama u čast. Odmah će doći pratnja. I dade znak paţu. Začas stupi u sobu dvorski meštar Orban s pratnjom i okruţi prijestolje. Tek sada Hippolit se uspravi i pruţi ruku kraljici koja ga povede u blagovaonicu. ~ 685 ~


-Taj je dječak uistinu uţitak. zapovijedati -govori kralj Beatrici.

Znat

će

Kako je vani bilo toga dana oblačno, prostrli su stolove u dvije dvorane. U kraljevoj blagovaonici sjeli su kraljevski par, ban, palatin, kneţevi, knez Bernardin Frankopan, vojvoda Lovro i biskupi, u drugoj dvorani prostrli su za ostale dostojanstvenike, plemiće i dvorane. Gordana sjedi s dvorankama, a mala Beci uz svoga oca za kraljevskim stolom. Kraljici zdesna smjestili su Hippolita, Giovannija zdesna kralju na mjestu princa Ivana. Mala je Beci neprestano gledala onamo gdje je prije uvijek sjedio princ. Sad bi mu s ovog počasnog mjesta bila tako blizu. Oči su joj pune pitanja koja nije mogla razjasniti. Svakog bi se časa ogledavala hoće li moţda ipak doći princ Ivan. Niti je došao, niti je itko spomenuo njegovo ime. Za vrijeme večere mali je vojvoda drsko i samovoljno nastojao svu pozornost privući na sebe. Neprestano je pitao, izricao svoje ponizujuće mnijenje o dvoru, ali ga svlada umor i naočigled svih usne dubokim snom. Gojna dadilja uzme hercega primaša na ruke i odnese ga iz dvorane u postelju. ~ 686 ~


Nakon dovršene večere pošli su svi na igre. Glumci i pjevači izvodili su simboličnu glumu u počast vojvodi hercegu primašu. Vojvodu Hippolita od Ferrare prikazali su u ulozi pastirčeta što svojim njeţnim umnim nastupom učini dobrim i poboţnim raspojasano, bezboţno stado. Nakon prve slike kraljevski par je ustao da pođe dvoranom. Slijede ostali dostojanstvenici. Gusta skupina prolazila je oprezno prema otvorenim vratima. Tu Giovanni sretne Varadija kako promatra otmjenu guţvu. U mladiću uskipi povrijeđeni ponos što se Varadi nije pokorio njegovu bratiću Hippolitu. Prolazeći pored njega hotimično ga gurne laktom i onda drsko reče prema milanskom poslaniku gledajući ravno u Varadijevo lice: -Ovaj vol ne pripada ovamo. Varadi će u tren oka: -Vol i tele nalaze se u istoj staji. Giovanni zastane, a krv mu šikne u lice: -Što ste rekli? Upotpunio visosti.

sam

duhovitu

~ 687 ~

dosjetku

vaše


Silovitom kretnjom protisne se Giovanni u blagovaonicu gdje stoji kraljica okruţena gospodom i gospođama, a u pozadini skupile se dvoranke. Prva sprijeda stoji Gordana. Dobro je vidjela da se između Varadija i Giovannija nešto zbilo. Spazivši kako Giovanni crven od jada prilazi kralju koji je upravo govorio s palatinom i banom, pomakne se bliţe da čuje što će mu reći Giovanni. Napuljski princ gnjevno se potuţi: -Veličanstvo, uvrijedili su me! -Što je, moj sinko? Kako to izgledaš, što se desilo? -upita ga kralj i okrene se tako da princa zakloni svojim tijelom i rastavi od bana i palatina kako ga oni ne bi čuli: -Tko te uvrijedio? -Vaš prvi savjetnik, Varadi. Rekao mi je da sam tele! -Giovanni, jesi li dobro čuo? - To vam moţe potvrditi milanski poslanik. On je čuo. -Smiri se, dijete moje. Sutra će Varadi primiti svoju putnicu u samostan. -Još me podrugljivo gleda! Uvjerite veličanstvo, ja ću ostaviti dvoranu. ~ 688 ~

se,


-Ti ćeš ostati ovdje, a on će se povući niz sve gričke utvrde. Još danas, ovoga časa! Kralj dade znak dvorskom meštru Orbanu da mu se pribliţi: -Neka Varadi ode u moju radnu sobu i tamo me pričeka. Gordana je čula sve i vidjela kako se Varadi udaljio. Obazre se onamo gdje se isticala snaţna pojava Lovre Iločkoga u crvenoj, zlatom izvezenoj odori. I ona mu se primakne: -Varadiju je kucnuo posljednji čas. Kralj će ga izbaciti iz sluţbe. Giovanni ga je optuţiošapće ona. -Moramo mu pomoći, Gordana. -Iziđite i čekajte u predsoblju. Doći ću. I ona se pomakne na svoje mjesto. U velikoj guţvi nitko nije opazio njihov dogovor. Gordana zadrţi kralja na oku i prati svaki njegov pokret. Tad pokrije rukom čelo i nagne glavu. Kraljičina dvorska gospođa što je stajala iza nje zapita: -Što vam je? -Vrtoglavica, vrućina i guţva... ~ 689 ~


Još uvijek kralj govori s palatinom, banom i drugim dostojanstvenicima i poslanicima. Giovanni stoji pokraj njega, crven, u očekivanju da će kralj izvršiti obećanje. Kralj mu prijazno domahne i krene iz dvorane. -Moram izaći -šapne Gordana gospođi -jer ću se srušiti.

dvorskoj

-Idite -i sama joj učini mjesta da se moţe protisnuti kroz skupinu dvorskih gospođa. Varadi čeka u kraljevoj sobi i osluškuje svaki korak iz sporedne odaje odakle ima doći kralj. Osjeća da su mu časovi odbrojeni. U njemu kipi, a studen ga obilazi, čelo mu je oznojeno. Iz ove sobe ide u nepovrat. I zato čeka kralja kao osuđenik krvnika. Sam sebe kori što nije mogao prešutjeti Giovannijevu primjedbu. Obećao je Ĉesmičkom da će se svladavati. Sad je svršeno. Ovu je misao izrekao u času kad je pred sobom ugledao kraljevo lice s kojeg po njemu padaju ognjene strijele. Smrknut kakvog još nikad nije vidio, kralj zasikće na Varadija u pola glasa: -Vaša je tamnica otvorena! Ravno dolje! Idite! -Veličanstvo, primam kaznu, jer nikad neću cjelivati ruku djeteta. ~ 690 ~


-Vojvodu od Ferrare postavio sam ja na uzvišenu čast, a Giovanni, princ napuljski, moj je šurjak. Vi ste ga nazvali teletom gospodine biskupe! -Neka veličanstvo pita milanskog biskupa kako je bilo. -Jeste li pijani ili ste podivljali? -Veličanstvo, njegova visost Giovanni gurnuo me i rekao: "Ovaj vol ne pripada ovamo'' a ja sam upotpunio dosjetku: "Vol i tele su u istoj staji'' - Ĉujete li? U tamnicu! Ovamo, oklopnici! Sveţite ga!- kralj jurne i otvori vrata na hodnik. Na pragu stoji Gordana. Iznenađen njezinim prisustvom, zuri u djevojku koja hitro bez straha ulazi u dvoranu nešto blijeda: -Veličanstvo, oprostite što nenajavljeno, nosim vrlo vaţnu vijest.

ulazim

-Kraljica me zove? -Ne, njezino veličanstvo još ništa ne zna o tome. Doletjela sam ravno k vašem veličanstvu. -Doletjeli ste kao budala! Što hoćete tu? ~ 691 ~


-Molim, veličanstvo, budite mirni i oprezni... -Budalo, što pletete? -Njegova visost princ... -Princ? Zar on nema drugog poslanika da mi nešto javi? -Pozlilo mu je. Pošla sam na zrak i srela gospodina Damira, a on mi saopći sve... -Sve? Što je to sve? Govorite, smušeno čeljade- a glas mu prijeti. -Njegova visost princ Ivan se razbolio. -Razbolio? Još prije podne bio je na trijemu. -Da, čitao je ondje neku knjigu i... -Ĉitao knjigu? -uplaši se kralj i nabra čelo. -Bila je vrlo prašna i od toga praha princa uhvati kašalj. Kraljeva se ruka upre o stol. Misli mu se bude, a lice poprima duboke brazde. -Gospodin Damir- nastavi Gordana saopćio mi je da je princ kašljao, osjećao jaku glavobolju, a sada... -Što sada?- izdere se kralj sagnuvši glavu. -Sada princ leţi u vrućici ~ 692 ~


Kao da ga je netko potjerao bičem poleti na vrata, otvori ih, no odmah se zaustavi. -Gdje leţi princ? -U sobi svoje majke. Kralj stoji nepomično dva-tri časa pa onda zalupi vratima i pođe natrag k stolu. Gordana opazi da mu na oči pada magla, sumorna, neprozirna. Pošao je prema naslonjaču polagano, noge mu zaostaju kao da se spotiče, a onda sjedne i pokrije rukom čelo. Varadi je gledao gotovo ukočeno. Kralj je sjedio leđima okrenut prema njemu pa on iskoristi priliku, okrene se Gordani prestrašena pogleda, a ona stavi prst na usta u znak da šuti. Ispod kraljeve ruke potiskuje se šapat: -Prašak... prašak... Gordanin pogled čvrsto uhvati kraljevu pojavu i šuti. Varadi stoji bez daha. Ali kralj se naglo okrene i vikne Gordani: -Što tu stojite? Idite! Neka odmah princa iznesu dolje u moje odaje! Zovite liječnika, čujete li? Ona iz sobe hitro izađe, a iza kraljevih leđa ostao je Varadi. Ĉini mu se da stoji osamljen ~ 693 ~


na rubu hridi, a oko njega pljuskaju bijesni valovi i vuku ga u dubinu. Kraljeve se prsi nadimlju. Varadi ostaje nepomičan da ne upozori kralja na svoju prisutnost. Kroz teška hrastova vrata dopire ţamor kraljevskih gostiju. Uskoro Gordana ponovo uđe. S njom je Damir. Kralj šuti, samo uţasnuti pogled pita mladog dvoranina. Mjesto njega odgovara Gordana: -Veličanstvo, njegova visost neće nipošto da ostavi sobu svoje majke. Kralj ne odgovori, nego upita Damira: -Knjiga je bila posipana praškom? Kao što su knjige prasne kad dugo leţe na polici. Prah ne donosi vrućicu. -Smrt! Smrt!... šapće kralj i zagleda se nekud daleko pa onda bijesno izleti na vrata u hodnik. Bez riječi pohite za njim Gordana i Damir. Jedva su ga stizali stepenicama. Otvorio je vrata prinčeve sobe. U njoj je tamno. Samo malo svjetlo sa skupocjenog kandila baca mutne zrake na zastore postelje i suprotni leţaj na kojem napola odjeven leţi princ Ivan. ~ 694 ~


I gotovo u dva koraka priđe k njemu, sagne se i poloţi mu ruku na čelo. Blage prinčeve oči gledaju. U njima nema ni iznenađenja ni pitanja, samo neki bolni izraţaj. -Sine, što ti je? -upita ga otac tiho kao da se boji da bi tkogod mogao osluhnuti zabrinutost što mu lebdi u glasu. -Ništa mi nije, samo prehlada- odvraća Ivan. Damir stoji iza kralja, a Gordana je ostala na trijemu pa kroz otvorena vrata viri u sobu i sluša. Kralj nijemo promatra Ivana kojemu su obrazi zaţareni. Na kraljevu licu nešto je ukočeno i pusto. Damir ne zna je li to maska pod kojom nešto skriva, ili istinski izraz zebnje. -Zovni liječnika, Damire! -naloţi kralj. -Već je bio ovdje. -Napuljac? -Ne. Pozvao sam liječnika vašeg veličanstva. -Tiše da se majka ne probudi- opomene princ podigavši glavu paţljivo gledajući k postelji. Otac slijedi njegove poglede. Između zastora razabire se glava puna plavih pramenova. ~ 695 ~


To blijedo sitno lice upalo od bolesti čini se kao lice djevojčice ostarjelo od bijede. Vjeđe su spuštene. Grudi joj se odmjereno diţu i spuštaju u dubokom snu. Ruke se kraljeve zabole o pojas. Pogled mu leţi na onom licu. što izazovno nameće slike davne prošlosti probuđene silom. Princ, Damir i Gordana nijemi su učesnici juriša što ga uspomene prošlosti proizvode na kralja. Glava na jastuku stala se micati. Nemir preleti kraljevim licem, obrve mu se skupe, hitro se okrene i još brţe nego što je ušao u sobu poţuri se na trijem i zatvori vrata. Pohitao je niz stepenice ravno u svoju odaju gdje je još uvijek čekao Varadi. Ne obazirući se na njega, sjedne u naslonjač. -Uzalud! Sve je uzalud! -protisne i glava mu klone na ruke. Varadiju se čini da se kralj ukočio zauvijek. Onda prozbori teški kraljev glas: -Uzalud je bilo sve! Milost sam razasuo nad njima, a oni je posuše praškom. Ĉujete li, Varadi? Sve je bilo uzalud! A zašto kad sam Alfonsu dao više nego što je traţio? Govorio je tiho, povjerljivo kao da nije prošlo punih šest dana, a da ga nije udostojao ~ 696 ~


nijedne povjerljive riječi i kao da ga čas prije nije tjerao u tamnicu. Kancelar prihvati tu promjenu, pa odgovori onako kao što je govorio prije šest dana: -Ako je Alfonso što počinio, onda ga je na to nagnala namjera da vaše prijestolje isprazni drugome. -Zar im nisam dao drugog? -Moţda nisu vjerovali da ste ga uistinu dali. -Kako da ne vjeruju kad sam kraljici tako uvjerljivo razloţio da Ivan nije pozvan za vladalačke duţnosti a Giovanni je stvoren. Varadijeve trepavice zadrhtale su čuvši te riječi. Nastojao je mirno podnijeti to otkriće mučno se svladavajući, dok je kralj govorio poluglasno, monotono, buljeći u sag kao da bunca: -Dţema su mi obećali za Giovannija! I ja sam ga primio. Kako da to odbijem! Borgia će mi dati Dţema! Ostvarit ću svoj san, ubrati lovore čitavog svijeta. Kralj ušuti, a Varadi se nije usudio prekinuti njegovu šutnju. Učinio je to liječnik koji upravo otvori vrata i stade pred kralja. ~ 697 ~


-Recite, što je mojem sinu? -Nije ništa opasno, veličanstvo, mala vrućica od prehlade. -Vi to zovete prehladom? -Uistinu je tako, veličanstvo! Liječnikova ravnodušnost usplamti ga i on prodrma čovjeka da je gotovo problijedio. -Do vraga, vaša znanost! Neka je đavo nosi! Ništa ne znate, ništa ne umijete. Moj sin je otrovan! -Veličanstvo- prestraši se liječnikmoguće, pojavljivali bi se drugi znaci.

nije

-I vi biste ga u tom slučaju mogli izliječiti? -Na to ne bih znao odgovoriti jer... - Ništa ne umijete svi vi, ništa, ja vam kaţem. Mojem sinu prijeti smrt. Idite, dobro ga pregledajte! Ispitujte, i ako mu spasite ţivot, nagrada će biti velika, ali vam zapovijedam šutnju. Preneraţen, liječnik hitro izađe iz sobe. Kraljeva potištenost ne popušta. Pred njim stoji njegov savjetnik kojega je čas prije htio zatvoriti u tamnicu. To je sada izginulo iz ~ 698 ~


kraljeve svijesti. Beznadni očaj utisnuo mu se u oči i lice. -Prokleto im bilo deveto koljeno! Dao sam im sve što su htjeli! -Šteta je, veličanstvo- usudi se primijetiti Varadi- da Alfonsa ipak niste otposlali u Rim. -Prepustio sam mu na volju sve što god hoće. Dao sam im Giovannija i čvrsto vjerovao da nemaju nikakva povoda sipati prašak na ţivot mojeg sina. Mislio sam: prah će raznijeli vjetar kad Napulju otvorim vrata! -Znao je Napulj da Giovanna neće prihvatiti staleţi. -Kad ga preporuči papa, sam papa Borgia? -Moţda je i Napulju bilo teško vjerovati da vaše veličanstvo kani na prijestolje posjesti tuđinca. Ova riječ trgne kralja iz potištenosti. Osjetio je pred sobom kancelara čije mu riječi otkrivaju ţeljezni otpor. Odjednom se uspravi: -Što sam odredio to će i biti! Giovannija za Dţema! To upamtite i o tome nema dvojbe. -Drugo nam neće ni preostati, veličanstvo, kad vam sin umre. ~ 699 ~


Kralj se strese. -Umre? Dakle, on će umrijeti? -Ako su ga otrovali, nema mu pomoći. To sam predviđao. Raspaljen, korakne kralj prema Varadiju: -Predviđali ste i šutjeli? -Veličanstvo mi nije dalo prigode da govorim. -Jer ste govorili kad ste morali šutjeti: brbljali ste, prigovarali mojim činima, objeđivali me da kraljevstvo vodim u propast. -Razumijem, spomenuo sam vojvodi Lovri nezadovoljstvo da veličanstvo šalje princa s Alfonsom u Rim, a tamo na pragu leţala je Nardella hineći nesvijest. -Kada? Kada je to bilo? -Onog istog dana kad ste Alfonsu preda mnom govorili da ide u Rim s princem Ivanom i otišli iz dvorane. Slutio sam da je Nardella čula. Vojvoda Iločki moţe posvjedočiti što smo govorili i vidjeli. -Nardella! Zato kraljica nije htjela da mi prokaţe onoga koji je čuo Varadijeve prigovore- govorio je sam sa sobom i onda osorno nastavi. ~ 700 ~


-Kad ste predviđali, morali ste provaliti k meni da me upozorite. Znate li da ste svojom šutnjom pomogli ubiti moga sina? -Ako šutim, činim zločin, ako govorim, opet zločin. Osjećao sam da je vaše veličanstvo potpuno napustilo sina a sada mi to veličanstvo potvrđuje odlukom da svojim nasljednikom učini Giovannija. Razjareni kralj zgrabi Varadija za ramena i prodrma ga tako da je posrtao: -Ja sam napustio Ivana? Vi ste poludjeli! Obećao sam Giovannija za Dţema! Da, privremeno Giovanni ima biti prijestolonasljednik. Privremeno dok kardinal Borgia ne bude izabran za papu i dok mi ne izruči Dţema. A onda ću Giovannija predloţiti staleţima. Jest, predloţit ću ga! Tako će biti. Što mogu ako staleţi ne prihvate Giovannija? Što mi moţe Napulj ako oni ne budu htjeli? A papa Borgia? Neka traţi natrag Dţema ako misli da sam tako lud pa da ga vratim. Razumijete li? -Razumijem, veličanstvo, i ţalim što mi to niste kazali prije šest dana! -Nisam htio govoriti s vama jer ne znate pregristi jezičinu. ~ 701 ~


-Bio bih ipak vašem veličanstvu savjetovao da je ta pogodba, iako vrlo lukava, ipak jako opasna uoči tolikih neprijateljstava u vašem kraljevstvu i pohlepnosti njemačkog i češkog kralja za vašim prijestoljem. Makar i privremeno spremati Giovanniju prijestolje u pogodbi s papom moţe zasaditi klicu prava Napulju da traţi Giovannija na vaše prijestolje. -U slučaju moje smrti! Ali ja još ne kanim umrijeti! Razumijete li? Još dugo ne kanim umrijeti! -I kad bi veličanstvu sve to uspjelo, koga je odredio za svojeg nasljednika? -Svojeg sina Ivana! -Ali dok Borgia bude izabran za papu, učvrstit će se Napulj na vašoj pogodbi, a tamo gdje se za Giovannija gradi prijestolje, nestaje tla pod nogama vašem sinu. -O tome ja vodim brigu! -Ako princ danas umre? -Zovete smrt iz puke osvete što sam vas izlučio iz svojih tajna? -Bog se buni nad vašim riječima, veličanstvo, jer on jedini zna da sam svoj ţivot, rad i glavu ~ 702 ~


zaloţio za jedan jedini cilj: da vašeg sina postavimo na prijestolje. -Svoja ste predviđanja zatajili, pomagali ste ga ubijati. Ako on umre, vi ste sukrivac! -Njegova smrt bit će i moja! Ušutjeli su. Varadi je slušao teško kraljevo disanje i gledao kako njegove oči gube sjaj i opet na njih pada magla, znak potištenosti i lomljave. -Idite gore i recite liječniku da ću ga smaknuti ako ne pronađe lijek! - Kad bi veličanstvo pozvalo Alfonsa, ispitalo kakav se otrov nalazi u tom prašku, zaprijetilo mu? -Napokon Alfonsa!

jedna

pametna

riječ.

Zovnite

I Varadi pođe prema vratima. -Recite njezinom veličanstvu neka nastave igre; mene zadrţava vaţan posao. -Ako me njeno veličanstvo neće slušati zbog Giovannija? -Tek sada sjeti Giovannijem:

se

~ 703 ~

kralj

sukoba

sa


-Varadi, vaša je ćud prokleta. Vi ste kao munja koju ne moţe zadrţati ni nebo. Još jednom vam kaţem: svladajte se! -Priznajem, veličanstvo, da sam pogriješio, ali nije mi bilo moguće primiti od Giovannija toga vola. -Trebali ste toga vola zaklati, a ne izvlačiti iz staje još i tele! Izravnat ću to ovaj put, a vama stavljam na srce: iskazuj te Giovanniju svaku čast! To morate činiti jer ja se ne odričem Dţema ni za šta na svijetu. Svaki vaš ispad protiv Giovannija bio bi napad na moju pogodbu s Napuljem i Borgiom, bio bi izdajstvo svoga kralja. Kad bi vaše veličanstvo meni poklonilo ono povjerenje koje zasluţuje moje poštenje i odanost vašem veličanstvu! -Ne poklanjam vjeru samo vašem jeziku i vašoj ćudi. Sad idite i vratite se kad izađe Alfonso. Kad je Alfonso ulazio, kraljevo lice postalo je vedro i vesela Upravo se nevjerojatno ljubazno smiješio: -Dragi moj Alfonso. ovog sam se časa sjetio da ste sigurno u Italiji čuli da postoji neki prašak ~ 704 ~


koji se moţe nasipati u knjigu što je netko čita. I kad čitalac udahne taj prašak, oboli i umre? Alfonsa obuzme strava. -Ĉuo sam o tome- jedva odgovori. -Kakav otrov sadrţi taj prašak? -upita Matija. -To su neke afričke biljke. Tako sam barem čuo, ali točno ne znam. -Ne znate! Šteta pri tom ga još jače pogleda. Saznao sam da netko na mojem dvoru posjeduje takav prašak. Alfonso gleda kralja ali na njegovu licu ne primijeti nikakvu optuţbu. -Povjerit ću vam tajnu, moj prijatelju, već stoga što ća nas budućnost vrlo usko vezati. Vi ste, doduše, odbili moju ponudu da pođete u Rim, ali spise o kojima sam vam govorio odlučio sam poslati kardinalu Borgiji po mojem najvjernijem poslaniku. Dakle, kako sam rekao, nas veţe budućnost pa vas zato smatram prijateljem. -Veličanstvo, duboko zahvaljujem na tolikom odlikovanju.

~ 705 ~


-Rekao sam da vam kanim nešto povjeriti. Netko na dvoru posjeduje taj prašak a namijenio ga je ličnosti koja mi je bliza. Kaţem vam zato jer je taj čovjek prašak donio iz Italije. Pune Alfonsove usne pomaknu se. -Postavio sam sve straţe da uhvatim tog neznanog deliju i molim vas pripazite: moţda biste ga među našim Talijanima zamijetili lakše nego tko od mojih ljudi kojima nije poznat talijanski jezik. On ima i ortaka s kojim se o tom dogovarao jedne noći nasred ceste. Govorio je sjedeći na stolu i sagnuvši se k Alfonsu kojemu je ponudio stolac kraj sebe i povjerljivo mu se nasmiješio: -Kad biste mi pomogli u potrazi za tim lupeţima, iskazao bih vam mnogo zahvalnosti. -Skupit ću sve svoje sposobnosti da budem na uslugu vašem veličanstvu. -Ĉeka vas veliki dar, Alfonso. Ako se toj ličnosti uistinu nešto desi, ako oboli i umre, tako mi kraljevske časti, objesit ću obojicu pa da su mi rođena braća ili okrunjene glave! ~ 706 ~


Kralj dopusti svojoj osveti da mu se odrazi na licu i u očima. Ipak je uhvatio znak Alfonsova straha koji je problijedio. Zato hitro posegne za njegovom rukom, čvrsto je stisne, a drugom ga potapša po ramenu: -Povjeravam se u vas, Alfonso. Moji ljudi budno paze, ali mogli bi mi baš vaše oštro oko i vaša odanost pomoći da uhvatimo zločinca ili bar da spriječimo čin. Mislio sam naprije da vi poznajete taj otrov i da ćete mi moći savjetovati kojim bi se protuotrovom moglo spriječiti da ne nastupi smrt. Ali kako vidim, ni vi niste u tom upućeni. A sad pođite gostima i budite veseli. Ja ću odmah za vama. Kralj je gledao za njim i bilo mu je odviše jasno da Alfonso teško vuče noge preko praga. Matija skrsti ruke i bespomoćno gleda preda se. Odmah poslije Alfonsa vrati se Varadi i najavi: -Isporučio sam njezinom veličanstvu poruku, ali me ona nije ni pogledala. -Hoćete li da i dalje ostanete u mojoj sluţbi, slijedite moje naloge i kraljica će se promijeniti prema vama. A sad, čujte: uhvatio sam ga, Alfonso je krivac! Ako je što učinio i ~ 707 ~


ako moţe pomoći, vjerujte, izvršit će. Od moje prijetnje problijedio je. -Ako uteče? -Postavite odmah straţe, ne smiju ga pustiti iz dvora. A sad idite gore, izvijestite me kako je princu. Ja idem! Kad se vratio gostima, igra je svršila. Svi su ustali i pošli u blagovaonicu gdje su sluge nudile zlatne vrčeve sa slatkim i jakim vinom i raznim jelima. Matija pristupi milanskom poslaniku: -Vi ćete mi pomoći da izgladim sukob između Varadija i Giovanna. -Ĉuj, Giovanni, oštro sam ukorio Varadija. Bio je uvjeren da si izrekao dosjetku pa ti je odgovorio nišaneći na sebe. Htio je reći da je on u mladosti bio tele, a u starosti, je postao vol uvijek u istoj staji. Ti ga nisi shvatio. Je li tako zvučila dosjetka, gospodine poslanice? -Sasvim tako- odvrati milanski poslanik. -Ali on me mora moliti za oproštenje, -Misliš li, Giovanni, da bih ja prihvatio njegovu ispriku kad te ne bi molio za ~ 708 ~


oproštenje? Dakle, primi tu molbu i prijeđi preko toga. Ti si princ, a on je podanik. "Kojemu ću ja odsjeći glavu kad stupim na prijestolje"-doda u mislima Giovanni. Odmah nakon toga kralj se pribliţi Beatrici: -Upravo sam Giovanniju uručio molbu oproštenja koju mi je podastro Varadi. Valjda znaš za taj sukob? -Giovanni mi je priopćio i čudim se što si mi poslao Varadija. -Ostanimo mudri i lukavi, Beatrice. Prema Ivanovim pristašama moramo naoko zadrţati prijaznost i povjerenje. To je u našem planu. Skrenemo li s ove taktike, imat ćemo suvišnih borbi. Ionako to neće trajati dugo, samo dotle dok se vratimo u Budim. Kad bih Varadija maknuo, uzbunili bi se svi oni koji su uz Ivana. Pustimo te jadnike na Griču neka sanjare o njemu. Uvjeravam te, Varadija sam tako temeljito isprašio da će odsad biti vrlo ponizan. -Ako ti to drţiš shodnim, ja pristajem. On njeţno stisne njenu ruku i pogleda je tako zaljubljeno da je milanski poslanik okrenuo ~ 709 ~


glavu prema svom nećaku Strozziju i šapnuo mu: -Bude li ova novouskrsla ljubav potrajala duţe čekat ću uzalud svoj čas. Onda radije ostavljam dvor. Zabava se nastavljala. Vani se razvedrilo, pa su sluge iznijele baklje i šarolika svjetla u hladovito dvorište puno juţnog bilja i cvijeća. Grupe dostojanstvenika i gospode prolazile su udišući svjeţ noćni zrak. Od prvog časa kad se kralj vratio u društvo, traţio je očima Alfonsa i Enrica. Ali nijednog od njih nije bilo. I dok je smiješeći se zbijao šale sa svojim gostima, njegovo je oko budno pazilo odakle će se oni pojaviti. Nisu bili ni u dvorištu. Napokon spazi Alfonsa kako sam silazi ispod trijema nove palače. Odmah krene k Alfonsu, stavi mu ruku na rame i povuče ga za sobom. -Upravo taj čas saznajem da je ličnost kojoj je bio namijenjen prašak oboljela. -Što velite veličanstvo? -Dakle, prašak je prosut. -Je li moguće? -začudi se Alfonso.

~ 710 ~


-Kad doznam tko su zločinci, tako mi kraljevske časti oprostit ću im i kraljevski ih nadariti ako mi nađu protuotrov. U skupini talijanskih dvorana Alfonso opazi Enrica pa šapne kralju: -Tko od ovih ljudi moţe posjedovati tako opasnu smrt? -Imat ću ga još ove noći!- naglasi kralj prijeteći. -Na tragu ste, veličanstvo? -Sad su mi upravo moji ljudi javili siguran trag. Ne mogu od gostiju čuti kamo vodi. Moj mi je pouzdanik rekao da će me iznenaditi. Nitko ne moţe iz dvora dok ne uhvatimo krivca. Prisilit ću da bolesnika izliječi. Ako to ne učini, vješat ću ga, pa da za nj moram zaratiti sa svim drţavama Italije sa svima. Za svaki slučaj budite na oprezu, pođite Talijanima pa malo prisluhnite - stisne mu ruku i pođe ravno svojim gostima, dok je Borgia krenuo Napuljcima. Kad god bi Matija prošao pored njih, zapazio bi tešku zabrinutost u blijedim licima Enrica i Alfonsa. Do kasne noći potrajala je zabava, a onda su se gosti razišli. Kralj je pošao u svoju odaju i ~ 711 ~


bacio se odjeven na leţaj. Na svaki štropot digne glavu. Konačno uđe Varadi: -Veličanstvo, Alfonso nije pokušao izići iz dvora. -Je li što učinio? Je li se moţda najavio meni? Ili princu? -Nisam mogao ništa saznati. -Morate saznati! Zovite Damira! -Pošao sam trijemom prvog kata i stao pred prinčevim vratima. Ali tamo kao da je sve mrtvo. Kraljevi se prsti digoše kao podmukli nijemi val. Nijedna riječ ne izlazi mu iz usta, ali iz očiju mu sijeva: -Veličanstvo, ne okolišajte. Pograbite Alfonsa za grkljan, dobacite mu u lice krivnju, sveţite ga. -A Dţem? Dţem će mi izmaknuti iz ruku! Zamjerit ću se nećaku budućeg pape. Ne, ni za što. -Veličanstvo, Dţem je samo slava vaše krune, a vaš sin ţivot ovog kraljevstva.

~ 712 ~


-Onda idite i učinite na svoju ruku što bih ja morao učiniti. Ništa ne znam o tome. Uradite s njim sve, sve. -A njezino veličanstvo zatraţit će da me bace u tamnicu? -Na osvetu sam uvijek spreman, a nikada na povredu pravednosti. Kad vas ja šaljem, nema kazne. I Varadi je opet ostavio kralja. Uzbuđen, nestrpljiv, pun straha hoda kralj po svojoj odaji, a uza zid prislonjen stoji Radulo i sluša kraljeve tuţaljke: -Svakog dana, svake noći, svakog sata i časa otkine se po koji kamen s moga prijestolja i pada mi na vrh glave! Radulo! Teško sam gradio, još teţe čuvam zgradu. Kotrljaju se oko mene bodeţi, obilaze me zmije, sikću u mene zmajevi! Kad će tome biti kraj? Kad ću steći časak mira? Ĉini mi se da neprestano stojim na bojištu, bez daha i odmora. Odbijam udarce mačem bez kraja i konca, na stotine njih ja sam samcat protiv svih. Mnogo je to i odviše. Kad će prestati to rvanje. Vjerni mu pouzdanik nije znao odgovoriti Nije ni shvatio sto se zbiva i šutio je. ~ 713 ~


Kruto odjekuju kraljevi koraci gluhom noći zaspalog dvora. Katkad stane, prisloni uho na vrata, i onda još teţim korakom nastavi noćnu šetnju. Tad škrinu vrata, Varadi se vrati: -Veličanstvo, kucao sam dugo na Alfonsova vrata. -Što je rekao? -Nisam ga našao u njegovoj postelji, a nije izašao iz dvora. Uzalud ga čekam. Poći ću ponovno. Samo sam došao da javim neka veličanstvo legne s pouzdanjem u mene. Prolazit ću dvorom kao sablast, izvući ću ga iz tmine na svjetlost i s bodeţom u ruci prisiliti da popravi svoj zločin. Legnite, veličanstvo, sna vam treba za sutra da... -Sutra? Što će mi donijeti sutrašnji dan? Nije dobio odgovora. Varadi je već izašao, a Radulo strpljivo šuti. I kralj nastavi šetnju svojom raskošnom odajom u očajnoj besanoj noći. ***** -Nesreća! Nesreća, Radulo!- vikne kralj i skoči s leţaja. ~ 714 ~


-Ništa, veličanstvo, sanjali.

samo

ste

nešto

loše

-Dakle, ništa, ništa...- Teško je disao gledajući svojeg pouzdanika krvavim snenim očima. Dakle, sam snivao loše. Ne znam što, ali bilo je strašno. Opasni su sni, moj Radulo! -Ţeli li veličanstvo ustati? - Zar je kasno? -Već je sunce jako visoko i vrijeme doručku je prošlo. -A tamo gore? Tamo gore, što je tamo? Kako je princu? -Ništa ne kazuju, nitko ne silazi. -Varadi, gdje je on? Zar nije bio tu? - Bio je u dva, tri navrata, ali kad je vidio da veličanstvo spava, nije dopustio da vas budim. I već je kralj rukom dohvatio odijelo. -Priredio sam svečano, danas je nedjelja i treba da idete na svečanu misu. -Svejedno mi je što, samo da se brzo obučem. -I kupelj, vaše veličanstvo, već vas dugo čeka. Osvjeţit će vas. ~ 715 ~


-Tko zna što me danas sve čeka? Za četvrt sata bio je potpuno spremljen. Dvorski vlasuljar češljao je njegovu gustu kosu, ali je kralj bio odviše nestrpljiv. -Pusti, moje kose ne daju se sputati od toga češlja. Dok je Radulo zakopčavao posljednju zlatnu kopču njegova grimiznog haljetka sa širokim rukavima, već je kralj koračao prema vratima i ţurio se u svoju radnu sobu. S praga počeo je go voriti sa svojim kancelarom: -Varadi, vi ste? S druge strane stola opazi Bakača i začas zaustavi riječ pa tek onda proslijedi: -Vi ste doista zasluţili da vas ukorim, ali kasnije. Okrene se Bakaču: -Gdje je Filipec? -Veličanstvo, bolestan je. Već jučer kad je stigao s vojvodom Hippolitom nije mu bilo dobro, a danas leţi. -Vrlo sam zabrinut zbog njega. Molim vas, Bakaču, idite k njemu, pogledajte da li što treba. Poţurite se. ~ 716 ~


Jedva čekajući da Bakač iziđe, kralj uhvati Varadija za rame; -Traţili ste me? Sto je s princem? -Uvijek jednako. -Jeste li od Alfonsa dobili lijek? -Veličanstvo, ni smrti se ne plaši, uporno taji da zna bila što o kakvom prašku i razumljivo je da neće priznati. Udarivši srdito po stolu, kralj zapita: -Je li Alfonso pokušao uteći iz dvora? -Ni to. Jutros sam ga otkrio u Giovannijevoj sobi. Ne pitajući dalje, kralj se ushodao dvoranom. Onda dvorski meštar Orban najavi da je vrijeme misi. -Dajte mi da nešto zaloţim i recite kraljici da mi je jutros pozlilo pa sam zato zakasnio. -Što da rečem Bakaču?- upita Varadi- kad se vrati s porukom o Filipcu? -Đavo neka nosi njega i Filipca! Recite što vam drago- nestrpljivo će on, pa onda promijeni glas:

~ 717 ~


-Na vama je da me pratite u crkvu, Varadi. Ono s Giovanijem sam izgladio. Poklon mu se osobito duboko, to će goditi njemu i kraljici. Zašto se mrštite? Ĉujte, ako mi uskratite poslušnost, nikad više nećete gledati okom u oko svojem kralju. I ostavi ga samog.

NI ŽIV- NI MRTAV Nakon mise kralj se vraća u svoju radnu sobu duboko zamišljen. Teška briga zbog svih događaja odraţava mu se na licu. Brzim koracima ulazi da se skloni u tišinu, a tamo ga dočeka, Radulo i vrlo uzbuđeno najavi: -Veličanstvo, tajnik našeg poslanika na papinskom dvoru stigao je s vrlo vaţnom porukom. -Uvedi ga i pozovi Varadija! Radulo otvori vrata pokrajne sobe, odakle u putnom odijelu ulazi poslanikov tajnik sav zaprašen. -U ovako vaţno vrijeme vi ostavljate papinski dvor. Bit će da su još vaţniji događaji razlog vašem dolasku? ~ 718 ~


-Uistinu, veličanstvo, vrlo vaţni. Šalje me princ Dţem. Dţem? -Uzvikne pripovijedajte zašto!

kralj.

-Sjednite,

-Veličanstvo, princ Dţem je toliko nesretan da je bliza samoubojstvu. -Što mu je palo u ludu glavu? Kakav ga razlog nuka na tako nečuvenu misao? -Dţemov poloţaj je očajan. Odmah ću razjasniti. Venecija je u neprestanom ţivom dogovoru, ne samo s Bajazitom nego i s papinskim dvorom. Venecija je predloţila pakleni plan: Bajazit ima za nj isplatiti deset tisuća zlatnih dukata, a papa će Dţema predati njegovu bratu. I zato vam Dţem poručuje: ako ga ne oslobodite, on će počiniti samoubojstvo prije nego ga papa Inocent preda turskom vladaru koji bi ga odmah smaknuo. -Inocent osmi? -Da, veličanstvo. -Vi ste poludjeli, ta on je mrtav. -Veličanstvo je dobilo vijest da je Inocent umro? Popustite da razjasnim. Papa Inocent je pobolijevao i kako je star, očekivala se ~ 719 ~


njegova smrt. Jednog dana bila je svečana večera na kojoj su bili svi inozemni poslanici i njihovi prvi tajnici. Još smo bili za stolom kad je papi Inocentu pozlilo i on je pošao u svoju daju. Tamo se iznenada srušio. Leţao je nepomičan. Strčalo se sve, izgubilo glavu, neki su dotrčali u blagovaonicu gdje smo bili mi i potraţili među nama liječnika. On je odmah pošao k papi i zamalo javio da je sveti otac ispustio dušu. Mi poslanici natisnuli smo se k vratima dvorane gdje je leţao papa i vidjeli smo kako oko njega stoje kardinali i mole. Najednom, usred tišine prođe nas jeza. Njegove se oči polako otvorile i glava mu se digne pa onda sjedne na leţaj i smiješeći se reče: "Svemogući Bog poslao me natrag na ovaj svijet." -Natrag!- uzvikne Varadi radosno, a kralj zuri u poslanika preneraţen. -Buncate li vi, gospodine? -Priseban sam, veličanstvo. Vidio sam kardinala Borgiju kako je ukočeno zurio u papu i blijedio. Vidio sam kako se Inocent smiješi, a lice mu poprima prirodni izraţaj. Smrtno bljedilo nestaje i on sam naloţi da se pogase svijeće. Bio je tako miran i spokojan kao da se ništa nije dogodilo. Drugog jutra ~ 720 ~


čitav je Rim, sve do podne, ostao pod vedrim nebom i govorio o čudu. Međutim, čuda nije bilo. Papa je obamro, a mladi iskusni liječnik kojeg su u prvom času uhvatili pogrešno je ustanovio smrt. Drugog dana papa je već bio u crkvi sv. Petra i prisustvovao misi. Trećeg dana ja sam po ţelji princa Dţema otputovao iz Rima. Kralj spusti ruke u krilo i podigne glavu. Kao da ga je netko udario po šiji. Začuđen, poslanik promatra njegovu potištenost, a onda upravi pogled u Varadija čije se radosne oči ljeskaju. Nakon male stanke kralj mrko pogleda glasnika: -Pa dobro. Ali kako je moguće, ako je to trajalo samo kratko vrijeme, kako je Roderigo Borgia dospio da u tom uzbuđenju piše pismo svom nećaku Alfonsu da mu javi papinu smrt i odmah izdaje naloge, o tim stvarima koje mu onog časa nisu bile najvaţnije. Kako je dospio to pismo predati glasniku i poslati ga na Grič? - To je sasvim isključeno, veličanstvo. Ĉitavo sam vrijeme bio prisutan i znam da se kardinal Borgia nije udaljio ispred mojih očiju. Ništa nije pisao, samo je izdavao odredbe. Nije mogao pisati među nama, a nije ni izašao. ~ 721 ~


-Njegovo pismo stiglo je na Alfonsa istog dana kad je javljao za smrt. -Mogao bih priseći da je to nemoguće. Ako je pismo stiglo, Borgia ga nije pisao one večeri niti javljao o smrti. To je sve trajalo sat-dva, a za to se vrijeme Borgia nije udaljio. -Pismo je ovdje. -Moţda bi mi, veličanstvo, moglo pokazati to pismo? -Na ţalost nije u mene. -Je li hartija bila svijetlozelena? -Posve bijela. -Kardinal piše samo na svijetlozelenom papiru koji ima zlatni grb obitelji Borgia i gore dvije prekrštene palme. -Svega toga nije bilo na tom pismu- reče kralj, a Varadi okrene glavu da sakrije smijeh. Kralj zaţmiri pa tiho promrsi. -Dakle, Alfonso je krivotvorio pismo. -U koju svrhu, veličanstvo, smijem li saznati? -Ništa, ništa. Nije vaţno. Samo sam htio doznati. Malenkost! A vi velite da je Inocent sada ozdravio? ~ 722 ~


-To ne mogu ustvrditi. Kad sam odlazio, kako rekoh, bio je na misi. Nekoliko puta kralj prođe polaganim korakom po sobi i opet se vrati. -A što je sa Dţemom? -Kako rekoh. Zaklinjao me neka uzmem bilo kakvu izliku da putujem na liječenje i odnesem vašem veličanstvu njegov prijedlog. Zasnovao je naime, bijeg iz Rima. -Bijeg? Moţe li se to izvesti? -Mogla bi se podmititi njegova straţa. -Ako je Inocent ipak umro? Svakako neću štedjeti, ali porazgovorit ćemo kasnije. Valja pričekati. Napuljski poslanik koji je poslao glasnika s viješću o smrti sigurno je slao i drugog glasnika s malo nepriličnijom viješću. Treba sačekati da vidimo sto će biti s Inoccntom, je li se smrt zaista našalila s nama ili je odlučila da ga još pusti na ţivotu. Ne pokazujte se nikome i kad vam pošaljem dvorskog meštra Berislavića, ući ćete i najavljivati vješto kao da se još nismo vidjeli. Kralj dade dozvati Radula i preda mu poslanika da ga skloni. Kralj je dugo stajao kraj prozora razmišljajući, dok je Varadi ~ 723 ~


šuteći čekao. Najzad se kralj vrati k stolu i mrko primijeti: -Inocent se na putu u drugi svijet sjetio da je sa mnom u zavadi pa se vratio. -I donio veličanstvu sreću. -U vašoj glavi nije sve u redu kad to nazivate srećom. -Zar veličanstvo nije oslobođeno pogodbe s Napuljem zbog Giovannija? -Kraljica je već javila u Napulj, a Inocent bi mogao već ovog časa leţati na odru. Dakle, sve ostaje kako je bilo. Nije se ništa promijenilo, osim što sam izgubio Dţema, a moţda ću izgubiti i sina. -Nadam se da ćemo ipak biti pošteđeni od toga. -Kako mu je? Zašto ne dolazi liječnik da me izvijesti. Idite odmah gore pa mi javite. Varadi pođe da izvrši zapovijed. Gordana. je upravo silazila trijemom kad joj u susret dođe Varadi. Sav usplahiren, šapne joj: -Gordana, Inocent je uskrsnuo.

~ 724 ~


Pogledala ga je kao da sumnja u njegovu prisebnost, a on joj s malo riječi ispripovijedi vijest rimskog poslanika. Ona samo sklopi oči pa onda pogleda u nebo. -Gordana, sad je dosta te igre. Kralj me šalje da mu doneseni vijest o princu. Treba da ga umirim. -Nipošto. Neka ga strepnja posvema vrati k sinu. -Ako počne podrobnije ispitivati o toj prinčevoj knjizi, što onda? Damir neće potvrdili da je bilo tako. -Damir moţe zadati riječ da je knjiga bila posipana praškom, jer sam je ja nasipala prahom za lice. -Vi ste đavo, Gordana. -Među đavlima treba uzeti đavolsko ruho. -Ali kako vam je palo na um da svoju zamisao zaigrate baš u času kad me kralj htio baciti u tamnicu? -Jednostavno zato što imam dobre uši kao Nardella. Ĉula sam što kralj kani s vama i pomislih: zašto da čekam sa svojom varkom do sutra kad mi se sad pruţa prilika da ~ 725 ~


jednim udarcem pogodim kralja u srce i spasim tamnice vas. I kako vidim, uspjelo je. -A princ ne zna kako smo prestrašili kralja. -I ne sluti. Damir mu nije rekao ništa. Prinčeva hunjavica upravo nam je divno posluţila. -Samo kad ne bi bilo što gore. -Vrućica je već posve minula, osjeća se dobro. Zato i nisam pustila liječnika da pođe dolje. -Kralj hoće da zna kako mu je. -A vi recite: jednako: Ako Inocent ţivi, danas ćemo se riješiti Alfonsa. - Prevarili ste se. S tom varkom nismo postigli ništa drugo nego da kralj nije mene bacio u tamnicu. - I onda još samo to da se kralj sjetio sina. Zadrhtao je za njegov ţivot, zamrzio još više Alfonsa, otkrio vam svoje planove i sad znamo kako nam valja jurišati na kraljeve osnove. Mislim da je to i odviše uspjeha od ove naprašene knjige. Da nisam jučer zaigrala tu komediju kojoj ste se vi toliko protivili, danas bi nas Inocentovo uskrsnuće zateklo u potpunoj tami. Sad napokon znamo da kralj ipak nije posve napustio princa Ivana. ~ 726 ~


-Da, ali kralj mi reče da ostaje sve kako je bilo. -Jer neće priznati da je sve posve drugačije i da već sve ide našim smjerom. Sad samo malo izdrţljivosti i strpljenja. -Nevjerojatna je vaša strpljivost -Vi biste htjeli da vam kralj smjesta prizna svoj poraz i odmah zaplovi vašim strujama? Vrlo sam zadovoljna. A sad mi se ţuri kraljici. -Šteta što niste muško! -Moţda je bolje ovako- i otprhne radosna niza stepenice. ***** Za objeda kralj je bio raspoloţen kao i svakog dana: veseo, šaljiv i razgovorljiv. I čitavo popodne radio je u svojoj odaji, zatim je izjahivao s kraljicom, njezinom braćom i Hippolitom u šetnju. Ni kod večere ništa, se nije promijenilo u njegovu drţanju. Kad su ustali od stola i podali se čavrljanju kralj značajno pogleda svojeg dvorskog rneštra Berislavića koji se uskoro udalji. A dok su svi bili u najţivljem razgovoru, paţ najavi rimskog glasnika. ~ 727 ~


-Gle- začudi se kralj- kardinal Borgia šalje nam očito vaţne vijesti!- i pritom toplo pogleda kraljicu pa joj stisne ruku. Rimski poslanik, ušao je u putnoj odori i duboko se poklonio pred kraljevskim parom. -Što nam nosite tako vaţna?- zapita kralj. -Veličanstvo, nosim vaţnu poruku i vijest. Osim toga moram izvijestiti vaše veličanstvo o zabludi. Neki su poslanici odviše rano poslali glasnike iz Rima. Papa Inocent samo je zamro. -Što govorite? -upita kralj toliko zapanjen da se rimski glasnik zbunio i nije znao bi li nastavio ili ne. No kralj ga ponuka: -Razjasnite točno. Umrijeti ne znači zamrijeti. Kraljičin pogled preleti od Francesca Giovanniju. U njemu se krijesi crna slutnja. -Rimski poslanik stade pričati navlas isto što je govorio kralju. Kad je njegova priča bila pri svršetku, kraljičino je lice bivalo ukočenije, ledenije i na kraju je ostala samo mramorna maska. -Inocent ţivi- dovršio je poslanik. U tili čas opet padne nevidljiva ograda i razdijeli čitav dvor u dva stara tabora. ~ 728 ~


U licima kraljevih i Ivanovih pristaša kao da je sijevnula munja i zabljesnula im oči. Napuljsku stranu pokrio je oblak jada i prepasti. U dvorani je sve zanijemilo. Ĉuje se samo tihi zveket mačeva o koje su se dotakle muške ruke i zvrndanje ţenskih đerdana. Iz Alfonsovih očiju odraţava se strah. Bljedilo mu se ospe licem što je okrenuto kraljičinom. A kralj sjedi nepomičan promatrajući s uţitkom nevidljivu manifestaciju tajnih tragedija i nečujnih psalma svečanosti u dva tabora svojeg dvora. I kruţi mirnim pogledom od lica do lica kao da broji svoje pristaše i neprijatelje čije su duše ovog trenutka sijevnule u njihovim obrazima u svoj svojoj golotinji ne mogavši steći vremena da se zataje. A kad je sve pogledao, upita rimskog poslanika: -Nije li kardinal Borgia poslao meni ili kraljici neko pismo? -Veličanstvo, odviše je bio potresen i zaokupljen da bi mogao misliti na što drugo nego na svetog oca. Nije se maknuo od njega. Kraljev pogled kao nehotice dotakne Alfonsa. To je bilo do voljno da razabere kako je sav protrnuo i kako su mu usne zadrhtale. ~ 729 ~


-Sad znam dosta- reče kralj još uvijek gledajući Alfonsa. Onda naloţi dvorskom meštru da poslanika podvori i spremi na počinak. Ne izrekavši nikakav sud o onom što su upravo čuli, kralj nastavi razgovor ondje gdje je prestao prije nego je ušao poslanik. Kad se društvo probudilo od iznenađenja, kralj uzme Beatricu za ruku i povede je. -Beatrice, Inocent se povratio meni za inat! Ali moţda to neće potrajati dugo. Već se često dogodilo da je netko zamro pa se probudio ali nikad nije dugo uţivao radost svojeg uskrsnuća. Smrt se nije dala prevariti i brzo je odnijela svoju pobjeglu ţrtvu. -I ja sam to čula! -Mene to nimalo ne uzbuđuje. Prijedlog Roderiga Borgie i plan koji smo stvorili ti i ja samo je odgođen. Nikad ne moţe biti razrušen. Zagledala se u njegove svijetle oči što su se smiješile tako iskreno i povjerljivo da je laka rumen ugodnog iznenađenja prodrla kroz bijelu mramornu kraljičinu put.

~ 730 ~


-Što god ti odrediš, Matija to je dobro- zahvali ona njeţno, gotovo ganuto. -A sad prijeđimo preko toga i čekajmo što će nam donijeti glasnik tvojeg oca. Od njega ćemo točno saznati je li Inocent ţiv ili mrtav. -O tom sam potpuno uvjerena. Ĉim je otac dobio protivnu vijest, nesumnjivo je otposlao novog brzoteču. moţda nekoliko sati nakon njega. - Ĉujmo, dakle. Ali bilo što mu drago, Beatrice, tvoju riieč Giovanniju ne povlačim! Ovo je tako smiri da se vratila u društvo oporavljena i nasmiješena. I nastavila se zabava. Kralj je u krugu svojih najbliţih izrekao nekoliko dosjetki o Inocentovu uskrsnuću. Kad je opazio Varadija. neopaţeno mu se primakne i upita: -Kako je princu? -Uvijek jednako veličanstvo. Ništa se nije promijenilo. -Na našem se dvoru neprestano sve mijenja i baš tamo gore da nema promjena? To je da poludiš. Danas je Alfonso osjetio da ga imam u šakama. Prašak mu ne mogu dokazati, ali krivotvoreno pismo mogu. ~ 731 ~


-Sve je uzalud dok ga ne potjerate s dvora. -Kad bih znao da se Inocent ne kani duţe zadrţavati na ovome svijetu? Moram čekati i budno paziti na princa. Dugo je kralj bdio neprestano zamišljen. Svaki sušanj, svaki korak duţ hodnika trgnuo bi ga. Najposlije pođe u novu palaču gdje su ga čekali na okupu kraljica, njena braća i pozdravili ga puni nade osokoljeni kraljevini obećanjem Beatrici. ***** Sutradan je kralj ustao vrlo rano. -Radulo, kako je princu? upita dvoranina kad je ušao u spavaonicu. -Biskup Varadi nije mi htio ništa reći, samo je vrlo ţalostan. Radulo poţali svoje riječi opazivši da je kralj ostao nepomično sjediti. -Strah me je, strah me je, Radulo, pokosit će me ova nesreća. -Veličanstvo, dakle, ipak mari za svog sina? Kralj ga ljutilo pogleda pa se okosi: -Tko ti je rekao da ne marim? ~ 732 ~


-Gospodaru, kralju, svi su mislili... -Po čemu su to mislili, kako su mogli misliti? -Jer veličanstvo nije ništa pitalo za njega i samo je milovalo Giovannija. -I ti se usuđuješ prigovarati? -Ne prigovaram, samo mislim... -Tko nema pameti ne treba ni misliti. Sve što se misli glupo je. Još nikad Radulo nije tako brzo odjenuo svojeg gospodara kao ovaj put. Ni vlasuljara nije htio čekati, već onako napola počešljan uleti u svoju radnu odaju gdje su Bakač i Varadi već prionuli k poslu. - Kako je Filipcu? -upita kralj Bakača. -Veličanstvo, mnogo bolje. -Svejedno, bojim se za njega. Dugo putovanje mu je naškodilo. Molim vas, pođite k njemu i najavite mu da ću ga posjetiti. -Bakač se digne i pogleda sumnjičavo što ga kralj neprestano šalje Filipcu da bude sam s Varadijem. A kralj nestrpljivo čeka da se za njim zatvore vrata, pa onda gleda u kancelara s izraţajem strepnje: ~ 733 ~


-Dakle?- upita, ali ne spomene na što očekuje odgovor. Varadi digne glavu: -Ne znam, veličanstvo, što ţelite. -Dosta, dosta, ne recite mi ništa. Moţda bih u ovom času podigao sto oluja. I kancelar opazi da kralj blijedi i sjeda u naslonjač. -Neka mi veličanstvo oprosti, ali ja ne znam na što nišanite. -Kakvu to komediju igrate sa mnom? Govorite muţevno! Što je s princem? -Veličanstvo, nemajte brige, princu je dobro. -Kako to mislite "dobro"? - a glas mu se snizio. -Vrućica je nestala, čini se da je uistinu bila samo hunjavica. Nije se maknuo niti što rekao. Vjeđe su mu pale na oči, pa se Varadiju pričinja da drijema. S pritajenom radošću sada razabire da je probijen led što je pokrivao kraljevo srce. Bojeći se da bi njegova riječ narušila ili zaustavila probuđene kraljeve osjećaje, šutio je i čekao da se u kralju dovrši proces koji je naslućivao i ţelio. ~ 734 ~


A kad su se kraljeve vjeđe podigle, oči su mu bile bistre, mirne i odlučne. Ustao je čvrsto, preporođen, pa onda dao dozvati paţa Stjepka naloţivši mu da odmah potraţi vojvodu Iločkog. Taj nalog izazove u Varadiju napetost, to više što mu kralj ništa ne kazuje već sve vrijeme šuteći hoda po sobi. Učinilo mu se da je prošlo pola vječnosti dok je čvrsti hod vojvode Iločkog odjeknuo dvoranom. Varadi i vojvoda tek su se pogledali pitajući, obojica jednako u neizvjesnosti, što se ima dogoditi. I gotovo su zatajili dah kad je kralj digao glavu što je ovog časa napadno nalikovala na lava. Nepočešljana ţuta kosa strši mu oko okruglog lica, male oči svjetlucaju, a usta otvaraju se: -Dođite bliţe, vojvodo, posve blizu. Ono što vam imam reći ne smije doprijeti ni do ovih zidina. I vi, Varadi, pristupite. Vojvodo! Zadajte mi riječ da nikome nećete odati ono Što ću vam sada povjeriti. -Zalaţem svoju čast! -A vi, Varadi, zakunite se! -Zaklinjem se! -reče on i poloţi ruke na prsi koje su drhtale od neizvjesnosti straha i svečanog kraljeva drţanja. ~ 735 ~


-Vojvodo! Znam da je kratak rok koji postavljam, ali htio bih do četvrtka, najkasnije do subote, opremiti svečanu pratnju od pet stotina ljudi, od kojih će barem dvije stotine sačinjavati hrvatski plemići, a ostale odaberite iz moje oklopničke čete. Neka to budu najbolji momci. -Nadam se, veličanstvo, da će do četvrtka vaša zapovijed biti izvršena. - Velikaše koji se imaju pridruţiti vama, vojvodo, odabrat ću posljednjeg časa! Vojvoda kimne glavom kao da je razumio, ali njegov pogled bio je pun pitanja. - Svi neka ponesu svoje najsvečanije odore. Saberite ih sve na dvoru Nikole pl. Brezovice. Ovdje ne smije nitko ništa zapaziti. - Drţat ću veličanstva.

se

strogo

zapovijedi

vašeg

-S tom ćete pratnjom ponijeti bogate darove... Varadijeve zjenice su se proširile. -U najvećoj tajnosti otputovat ćete ravno u Milano. Varadi i vojvoda Lovro Iločki jedva pritaje svoju uzbuđenost. ~ 736 ~


-Ponijet ćete sobom bračni ugovor. Kazivat ću ga u pero Varadiju, a vi ćete, vojvodo, kao zastupnik princa Ivana sklopiti u njegovo ime brak s Biancom Sforza. -Obojica su zadrhtala. I dok se kralj činio da ne vidi zatajenu radost svojih pouzdanika: -Dok brak ne bude sklopljen, nitko ni ovdje ni u Italiji ne smije o tome ništa naslutiti! Zapovijed ću vjerno odrţati- svečano izjavi Lovro. -Osim vas dvojice znat će o tome samo milanski poslanik. -Veličanstvo- usklikne Varadi- moţda bi bilo bolje da mu ništa ne kazujete. -Valjda ne sumnjate da bi milanski poslanik radio protiv Ludovika Sforze, svojeg vladara? -Niti ne sumjam, niti mu posve vjerujem! -Zbog onog pisma što smo ga uhvatili? To znači da je s kraljice htio odvratiti sumnju da je štogod učinila protiv Ivanova ţivota. Uostalom, ispitat ću ga a vi, vojvodo oprostit ćete se prije odlaska s kraljicom i sa svima pod izlikom da vas zovu vaţni poslovi u Ilok. -To je lako, veličanstvo. ~ 737 ~


Ne znam je li vam baš lako otići, osim ako je vaša prosidba za Gordaninu ruku bila samo viteški čin? -Ne, veličanstvo, bila je izraz ţelje mojeg srca. -To više budite oprezni kad se opraštate s Gordanom! -Ništa me ne moţe pokolebati u zadanoj riječi vašem veličanstvu. I Matija mu pruţi ruku. -U to čvrste vjerujem. A za Bakača i Filipca neka zasad bude još tajna. Vjerujem u njih, ali ne ţelim Varadiju dati priliku da o toj stvari bilo s kim raspravlja. A sad pođite na posao i onda me izvijestite što ste uradili. Predat ću vam svadbene darove, bračni ugovor i punomoć princa Ivana da ga zastupate na vjenčanju. Do viđenja! Dobacivši pogled pun zadovoljstva Varadiju, vojvoda se pokloni. Kad je otvorio dvoranu, kralj ponovo stade šetati. Najposlije sjedne i podboči glavu rukom: -Dakle, Alfonso ipak nije prosuo onaj prašak. Ili je moţda uspio prokrijumčariti kakav lijek da niste opazili? ~ 738 ~


-Mislim, veličanstvo, da smo se prevarili. Još nije izvršio svoju zločinačku namjeru. -Svu je tu uzbunu podigla budalasta Gordana. I nje treba da se što prije riješim! -Veličanstvo, Damir joj je pričao kako je započela prinčeva bolest, a ona je priopćila vama ne sluteći što veličanstvo mo ţe zaključiti o toj prašnoj knjizi. Bilo je sve tako, jer je Damir sam bio prisutan. -Prošlo je, prošlo, ali moram naći izliku da Alfonsa u najvećoj milosti maknem s dvora. Sad neka dršće jer zna da sam ga progledao, a princ ne smije ostaviti svoje odaje. Postavite mu posebnu straţu koja neka bdi nad svakim zalogajem i vrčem što se nosi gore. Sad da vidimo gdje je milanski poslanik. Jučer uvečer rekao sam mu neka se danas potrudi k meni. Paţevi su otišli da potraţe milanskog poslanika. Dočekao ga je vrlo ljubazno i ponudio mu da sjedne. -Imam nešto vaţno da vas pitam- uzme kralj riječ. -Onog dana kad se prenijela vijest o prinčevoj smrti, vi ste poslali u Milano izvještaj, gospodine poslaniče? -Da, veličanstvo, poslao sam! ~ 739 ~


Priznanje je povjerenje.

vidno

učvrstilo

kraljevo

-Kad se otkrila zabuna, slao sam brzoteče da vratim sve glasnike. Nisam htio da se svijet uzbuni, a moji neprijatelji izvan drţave prije reda urliču od radosti. Tako mi je dospio u ruke i vaš izvještaj. Evo, tu je i on pruţi poslaniku vrlo briţno zatvoreno pismo. Grof Marcello nije ni jednim trenom pokazao zabrinutost. -Ne znam što ste javili vašem vladaru, ali mi smo u predvečerje rodbinskih veza, pa ne bi smjeli međusobno ništa tajiti. Kako ste razjasnili vladaru taj događaj? Grof Marcello osjeti da se nalazi u opasnosti pobuditi kraljevu sumnju. -Rado bih, vaše veličanstvo, zamolio da to pismo pročita, ali tu se radi o tajni koja se odnosi na odličnu ličnost. -Ličnost se nalazi u mojem dvoru? -Baš je to, veličanstvo. -I ta je ličnost u vezi s našim ţenidbenim planom? -Jeste, veličanstvo. ~ 740 ~


-Dakle, princ? -Tako je, veličanstvo. -Nemajte brige, ova mi je tajna poznata. Ne moţete mi ništa odati što ne znam! -Prema tome, izvolite pročitati. Kralj uzme pismo što ga je predao poslaniku i stade ga čitati vrlo pomno kao da ga nikad nije imao u ruci. Onda zakima i pogleda poslanika. -Prevario sam se. To što vi pišete nije ono što znam ja. -Oh uznemiri se poslanik. -Pouzdajte se u moju šutnju kao da nisam saznao ništa. Međutim, vrlo čudno zvuči: princ ljubi Isabellu? Da je kleknuo pred kraljicom i zaprijetio se samoubojstvom ako mu ne da svoju sestru? Uistinu, o tom nisam nikada ništa čuo! Zablenut i smeten, Marcello pogleda kralja koji odmah nastavlja: -To su vam mogle povjeriti samo dvije osobe: princ ili kraljica.

~ 741 ~


Grof Marcello se našao u neprilici. Znao je da ne moţe potvrditi da mu je to saopćio princ, a nije htio da spomene kraljicu. -Ovlašćujem vas, gospodine poslaniče, dapače zahtijevam od vas, da se lično interesirate kod princa neka vam na svoju časnu riječ izjavi: Je li uistinu tako. Neću da Bianca stupi u brak s princem ako on ljubi Isabellu. Hoćete li ga zapitati? -Hoću, veličanstvo. -S time smo sada nacistu. Ako princ izjavi da to nije istina, poslali bismo odmali svatove u Milano. Pošto ne ţelim da se o tom na dvoru sazna, mi ćemo šutjeti. Prisutni Varadi je prisegao, a mi međusobno - vi i ja- zajedno muţevnu riječi -i pruţi mu ruku. I Marcello poloţi ruku na zadrhtao pri pomisli na svoje da će ovu ţenidbu spriječiti kraljev korak. U ovoj situaciji drugo već dade riječ i ruku.

kraljevu, ali je obećanje kraljici i priopćiti svaki nije mogao ništa

-Princ je nešto nahlađen, ali uza sve to moţete k njemu- primijeti kralj -i zapitajte ga otvoreno i jasno, a onda ćemo odrediti hoće li naši svatovi poći u Milano ili će ostati kod kuće. ~ 742 ~


-Moj vladar bit će vrlo obradovan ako dođunaglasi Marcello pa se oprosti s kraljem. Vrativši se k stolu Matija udahne zrak kao da mu je odlanulo. -Poslanikova iskrenost je dokazana. Dalje kralj nije raspredao okolnost da je Marcella sama kraljica uputila ovako izvijestiti Milano. A Varadiju je bilo jasno da kralj Matija i dalje ţeli ostati obziran prema kraljici, čak i u njegovu prisustvu. Makar je to kancelara ljutilo, svladao se prepun radosti nad kraljevom odlukom da provede vjenčanje Ivana s Biancom Sforza. -A sad, Varadi, sjednite da sastavimo bračni ugovor. Kralj je govorio svojem kancelaru u pero. I što dalje kralj diktira, to više mu se smješkaju oči i vedriji biva glas. Kad su završili pismo, kralj Matija uzme drugi papir. -A sad punomoć Lovri Iločkome. Kraljev kancelar ponovno se sagne i stade pisati: "Mi, princ Ivan, knez Hunjadi, vojvoda od Šleske, sin njegova veličanstva Matije kralja Ugarske, Hrvatske, češke i vojvode Donje ~ 743 ~


Austrije dajemo ovim svoju punomoć vojvodi Lovri Iločkome, sinu kralja Bosne, da nas zastupa na vjenčanju naše vjerenice njene visosti Biance Sforza i u naše ime potpiše bračni ugovor. Potvrđujemo pečatom...''

to

vlastoručnim

potpisom

i

Kralj zadovoljno ispruţi ruke i protegne se: -Sad još potpis mojeg sina! Molim vas, Varadi, pođite k njemu i recite mu neka dođe k meni. Imam nešto vaţno s njime govoriti. I dok je Varadi odlazio, kralj zadovoljno splete prste i stade trljati dlanove.

~ 744 ~


KRALJEVA LJUBAV Veseo i razdragan razgovara princ Ivan s Damirom u svojoj knjiţnici. -Nikad nisam slutio da ću dočekati dan kad će moja majka ustati iz bolesničke postelje! -Sretan si, Ivane! -Neizrecivo! Samo, što misliš: opaţa li majka da se nalazi na kraljevskom dvoru? -One večeri kad je kralj bio u tvojoj odaji čudno je gledala na vrata kroz koja je kralj pobjegao i često je od te večeri promatrala stijene, slike i pokućstvo. Uostalom, njoj je svejedno gdje se nalazi kad si uz nju ti, Ivane. Ali princ je već mislio o drugome! -Zašto je moj otac tako pobjegao? -Bojao se da ga ne svlada slabost. -Ne vjerujem! Nema slabosti u tome čovjeku, samo okrutnosti kao u Asirca. U razgovoru ih prekine dvorska sluţavka i najavi: -Vaša visosti, uzvišena gospođa je ustala i čeka vas. ~ 745 ~


Princ skokne u drugu sobu. U velikom naslonjaču sjedi njeţna, slabunjava ţena u crnoj haljini. Lice joj je puno topline, modre oči zamišljene. Ispod kape od crnog baršuna lako učešljana plava kosa. Ĉini se kao da je sišla s neke prastare slike u kojoj je umjetnički kist utjelovio njeţnost i tihu bol. -Majko, kako si lijepa! Kako si krasna! Njezine se male usne rastegnule u smješak da rasprše gorkost što joj navaljuje iz duše. On sjedne kraj nje i uzme joj prozirne tanke ruke. -Ne dijeliš moju radost, majko? Vidim, u tebe je tuga udahnula svoj sumorni dah. On opazi kako njene plave oči kruţe po sobi, zaustavljaju se na vrh baldahina postelje nad kojima je srebrni urezan kraljevski grb. Dok je leţala ispod ovog baldahina, nije to opazila, ali sad. Bojaţljivom smjelošću sagne se Ivan k njoj: -O čemu misliš, majko? -U Brezovici nema takvih grboval I on se osmjehne: -Bila si jako bolesna, majko. Gordana je zajedno s nama drhtala za tebe. I da ti ~ 746 ~


prištedi uzbuđenje, govorila je o Brezovici, a mi smo svi to prihvatili da tebi sačuvamo mir. -Ja sam, dakle, na dvoru? -Da, majčice, u mojim odajama. U njoj se nešto trgne. Otpor čitave njene duše odrazio se u nekoliko riječi: -Još danas moram odavde! -Dok si tako slaba, ne puštam te! -Nikada neću ojačati pod ovim krovom. Tu moje snage ginu. Ivan se spusti na koljena i sklopi ruke: -Gledaj mi, majko, u oči, gledaj samo mene! Zaboravi sve ostalo, zaboravi da u ovim zidinama ţivi ţena koja je zapremila tvoje mjesto. Ona ga brzo ispravi: -U ovim zidinama ţivi kralj koji je nekad bio moj muţ, nezakoniti muţ, jedina ljubav moja. Ne! Ne mogu ostati ovdje, Pod zidinama ove palače plaze k meni uspomene, kroz njih prodiru k meni glasovi koji mi paraju dušu. Ĉula sam ih ove noći. -Znala si gdje se nalaziš? ~ 747 ~


-Slutila sam, nisam snivala san, bila je istina, zamijetila sam na vratima njegovu glavu. -Da, bio je ovdje! -Dakle, ipak se sjetio sina u bolesti! -To je bila samo izlika da moţe vidjeti tebe! Ona ţalosno zaniječe glavom: -Tvoja mila varka ne moţe naći odraza u mojoj duši. Nije me ţelio vidjeti. Volio bi da sam mrtva nego što sam prešla prag ove kuće. -Nemoguće, on te ipak ljubio. -Nekad, davno! -Kad je to bilo, majko? -Neka miruje mrtva prošlost! -Tko zna majko jeli mrtva? Moţda pod krutim kamenom još nešto klija? Tako bih rado zavirio u onu prošlost kad si ti bila sretna. Rado bih barem načas proţivio tvoje lijepe dane da ih naslaţem u svoju dušu i kad god bih se u njih zagledavao, radovao bih se! -Malo bi našao radosti, premalo, sine moj. -Ipak, molim te, ţelim upoznati sav tvoj ţivot, zagledati se u nj da znam tko je bilo to biće koje je moja majka, kakav ju je usud pratio? ~ 748 ~


-Njeţne male ruke priljubile se njegovoj tamnoj kosi dok mu je glava počivala na njezinom krilu. -Da, ti imaš pravo znati, a meni je duţnost da skinem crni veo s moje tuge. -Moţda ipak nije bilo tako crno. Govori, majko, slušam. -Na Griču se često pojavljivao kralj. Zvali su ga samo Matijaš. Gričani su jednom u njegovu čast priredili svečanost, a mene su odredili da mu po starom hrvatskom običaju pruţim kruh, sol i ključeve Kamenitih vrata. Cijelu večer nije se kralj udaljio od mene niti mi dopustio da odem. Ispitivao me mnogo i poklanjao mi toliku paţnju da sam bila sva zbunjena. Kad smo se vraćali kući, reče mi moj otac zabrinuto: ''Borka, čitav je svijet bio zapanjen što ti kralj posvećuje toliku paţnju. Ĉuvaj se, Borka. Kraljevske paţnje prema tako lijepim, mladim djevojkama pretvaraju se u nesreću.'' Umirila sam oca i priopćila mu cijeli razgovor s kraljem, ali ja nisam bila mirna. Kralj se zadrţao tri mjeseca u gradu, priređivao je mnoge gozbe, obasipao milošću moga oca i svaki puta me oslovio. Cijelo ~ 749 ~


vrijeme osjećala sam da njegove oči počivaju na meni. Onda jednoga dana projaše onkraj naše kuće i skrene k nama. Moj otac nije znao kamo bi. A kako mi je majka vrlo rano umrla, sam je izdavao naloge kakao da se pogosti ovako visoki gost. Bilo je proljetno doba i sve u cvatu. Izvršavajući očeve naloge, istrčala sam iz gospodarske zgrade i prošla ispod bijelih cvatućih krošanja. Spazim pred sobom kralja. Zaustavio me, pogledao i prodro do dna duše. ''Borka, ne plašite se, ne govori s vama kralj. Tu je samo muţ koji je ovdje prvi puta osjetio da na svijetu osim bojne slave, kraljevskog sjaja i veličine prijestolja ima još- i čeţnja srca.'' Svu me prošla munja, šutjela sam. ''Vi me ne razumijete'' reče on. ''Bit ću jasniji. Ne ţelim otići odavde bez vas, Borka.'' Prepala sam se, ustuknula, čitav svijet je propao oko mene. Šutjela sam, drhtala, nisam znala od čega. On je nastavljao riječ po riječ: ''Kralj mora da uzima princeze, ali ne mora uzeti nikoga ako je našao svoju ljubav. A ja sam je našao.'' Prestrašena, jedva sam promucala: ''Veličanstvo, milost, milost!''. Ipak je ostao čvrst, uzeo moju ruku i pogledao mi u oči. Nikad neću zaboraviti taj kobni usudni ~ 750 ~


pogled. ''Borka, ako vam se zakunem da vas nikada neću ostaviti, dogodilo se što mu drago, morao se pokoriti i duţnostima, srce će moje pripadati vama! Pred Bogom bit ćete mi ţena ako ne moţete biti pred ljudima...'' Pala sam na koljena, sklopila ruke, suze su mi tekle bez kraja i konca, a moje usne su molile: ''Milost, milost!'' Razumio je moju molbu i bez riječi se vratio u dvor. Te večeri odlučila sam da se sklonim u samostan, svo moje srce pripadalo je njemu, ali nisam htjela da mu pripadnem ja. Od straha pred njim, moţda više pred svojom slabošću, spremim se potajno na bijeg u samostansku tišinu. Ostavila sam pismo ocu, pa u pratnji vjernog sluge nevidljivo odjahala. I jašući cestom već daleko od mojega doma, iznenada izjuri pred mene-On! Bio je sam samcat. Njegovi su se ljudi povukli u gusto šikarje. ''Straţarili su tvoju kuću i javili mi'', reče on trgnuvši uzde mojem konju i povede me daleko od mojeg pratioca. Skinuo me sa sedla, uzeo moje ruke pitajući: ''Kamo ste pošli, Borka?'' ''Smilujte se, veličanstvo'' zamolim ga ja iz sve duše ''pustite me da pođem svojim putem''. Dok sam to govorila, on je drţao moje ruke, gledao me pogledom koji je rušio sve ~ 751 ~


ograde, razarao sve, zaustavio svaki otpor. Pogled onih tamnih očiju što su mojem srcu dale sunce i noć, sreću i očaj, ţivot i umirenje. Taj pogled bio je njegova snaga. ''Poći ćeš samnom, Borka'' reče on ''u moje dvore. Sakrit ću te pred svijetom samo- sebi i za sebe''. Moje su oči valjda dale odgovor jer ga nije ni čekao. Dignuo me k sebi na konja i odveo. Moj otac se pokorio ţelji-kraljevoj i mojoj. Otišla sam daleko, vrlo daleko od svih koji su mi bili mili i dragi, jer mi je on bio draţi od njih. Otišla sam sama s muţem koji je bio kralj, a kome ja nisam mogla biti ţena. U širokim dvorima jednog dijela budimskog dvora sjalo mi je sunce njegove ljubavi. To sam sunce osjećala u sebi, oko sebe, svuda. Nisam više marila što me nije odveo pred oltar, čak nisam ni mislila o tome. Skrovito sam se povukla u te dvorane ţiveći samo za taj jedan čas kad je on otvorio vrata, sjeo kraj mene, gledao me, obasipao me njeţnošću. Tako su prošle četiri godine kad osjetih da ću biti majka, majka njegova djeteta. Bio je vrlo sretan. Ljubav i ponos učinili su ga blagim, neizrecivo blagim prema svima. I od toga je dana moja sreća bila tako velika da sam se smatrala cijelim svemirom. I zemlja i nebo bili ~ 752 ~


su mi premaleni da pokriju moju radost i sreću. Bio je na bojištu kad si se ti rodio. Kako sam dočekala čas kada će ugledati svoje čedo! Dojurio je jednog dana s bojišta. Zagledao se u zipku, nešto je odviše gledao svoga sina, odviše dugo. Zamislio se. Kad sam nekoliko mjeseci nakon toga govorila sa Ivanom Ĉesmičkim, rekao mi je: ''Kralj je mnogo puta zamišljen, mnogo puta me pita: što mislite oče da svoga sina pozakonim?'' -A ti nisi ništa rekla, majko? -Ni riječi. Moja šutnja ili pogled na tebe, ili moţda što drugo kao da je uskrslo njegovu ljubav. Bila sam sretna uza nj i uza te. Kad sam doznala da se zaručio s jednom princezom, zahvatio me grč bola, ali sam ga progutala, a on je odgađao svoju ţenidbu. U tom odgađanju prošle su dvije godine. Tada mi jednog dana saopći Ĉesmički da je kralj poslao sjajnu pratnju po Beatricu. Šutjela sam. U noći sam plakala drţeći te na prsima. Već ti je bilo šest godina. Plakao si sa mnom, na mojim grudima prolijevao si suze kao da sam osjećaš što smo izgubili. -A on više nije došao k tebi? ~ 753 ~


-Nije. Poslao je Ĉesmičkog s porukom da će me doţivotno opskrbiti i da me nikad neće zaboraviti, ali kraljevstvo traţi od njega da uzme princezu. Onda su me pitali kamo ţelim poći. Bilo mi je svejedno, samo da je uza me moj sin. A onda me stigne najveći udarac, nacrniji dan što ih je ikad vidjela ova zemlja. Rekoše mi da sina moram ostaviti kralju. Velika je snaga u nama kad preko nje moţe projuriti toliko more jada i boli koliko je prošlo preko mene kad sam se morala rastati s tobom. -Znam, majko, sjećam se onog dana kad su me oduzeli od tebe, sjećam se, vikao sam u očaju! I zaplakali su oboje kao onog dana kad su Borki iz naručja uzeli dijete. -A kamo si onda pošla, majko? -pita Ivan brišući joj suze. -Kroz ţalost provlačili su se moji dani u Napulju. - U Napulju? -Tako su mi odredili. -Ali kod koga si bila? Kako si ţivjela? ~ 754 ~


-Napuljski kralj dao mi je kuću da u njoj ţivim pod uvjetom da se nikada tebi ne javim. -I bilo ti je dobro, nisi ničega stradala? -Samo tebe, tvoje ljubavi, od toga sam stradala kao što strada izgubljeni jadnik usred pustinje. U mislima sam te traţila vječno- bespomoćno rekla je to oborivši oči bojeći se da će mu morati otkriti grozovitu istinu njenog stradanja. -Koliko sam puta stajao na budimskoj kuli i traţio pogledom širokim poljanama, šumama, po dalekom svemiru tebe, svuda samo tebe. A kad sam stigao u gričku palaču, među ove ljude koji su mi tako blizu po tvojoj krvi, majko, neprestano sam osjećao tvoj dah kao da su zidine disale tvojim imenom, kao da je tvoj duh oblijetao oko mene, tvoj mili lik gledao sam svuda i na svakom mjestu. Tko bi znao kakve to nebeske tajnovite prirodne sile obilaze oko nas i dojavljuju nam ono što mi nazivamo slutnjom? Majko, ako zvijezde zaista imaju utjecaj na naš ţivot, onda je moja zvijezda sva ispunjena tobom. Ĉuj me, one večeri kad su ovdje razglasili moju smrt, sišao sam po kraljevoj ţelji u odori oklopnika s vizirom na licu dolje u dvorište. ~ 755 ~


Vidio sam u svjetlu baklje crnu ţenu, nešto me vuklo bliţe. I kad sam čuo tvoje riječi osjetio sam: to je ona, moja majka. Skinuo sam ti koprenu i zagledao se u tvoje lice. Ĉinilo mi se da me moja zvijezda rinula k tebi da te nađem i nikad više ne ostavim. -Pa ipak će nas ponovo rastaviti. -Ne, majko, kunem ti se. -Ne kuni se. Tebe čekaju velike zadaće. -Kunem se, ne tebi, već sebi samome. Više te ne bih mogao preboljeti nikada. Ti si moje pravo! -Budući kralj ne moţe priznati majkom kćerku građanina . . .

svojom

-Kralj moţe sve i smije sve. Ali reci, majko, zašto nikad nijedan glas tvojeg oca, Gričanina, sada kad sam ovdje, nije dopro do mene ili do bilo koga od tvoje rodbine? -Rodbine nemam, a moj otac je umro dok sam još bila na dvoru. Molim te da ne govoriš kralju o tome ništa. Ja sam građanka i to ostajem. Naći ću sklonište sama. -Prepusti to, majko, meni. Moja osnova je dovršena. ~ 756 ~


-O kakvoj to osnovi govoriš, sine? Tog časa otvore se vrata, a Damir zovne Ivana: -Varadi ţeli govoriti s princem. -Odmah ću se vratiti, majko. Dok je Ivan otišao da primi Varadija, Damir ostane uz njegovu majku, a ona ga oslovi: -Damire, molim te javi svojoj majci da bih ţeljela s njom govoriti. Sutra moram odavle, moram sklonuti Ivana da popusti mojoj ţelji. -Javit ću joj. Jutros je otišla u Brezovicu. -A gdje je Đuro da ne dolazi k meni? -Bit će da je tamo u Brezovici. Što bi on radio na dvoru- brzo slaţe Damir Dalje nisu govorili, jer se Ivan vratio usplahiren i zarumenjen. Nije rekao što je govorio s Varadijem. Damir je po Ivanovu uzrujanom licu opazio da njihov razgovor nije bio pomirljive naravi, pa se povukao u drugu odaju i ostavio prijatelja i majku nasamo. -Kako je lijepo kraj tebe majko! -Šapne joj on.Kako će tek biti lijepo uza te kad s onog drugog kraja na tvoje rame prisloni svoju čarobnu glavu ona... ~ 757 ~


-Ona? U tvojem srcu je procvala ljubav? -Procvala, a da nisam dugo zamijetio njen miris. Ah previše bi to bilo, majko, za tebe. Umorna si. Treba da opet legneš. Hoću da što prije ozdraviš da mi budeš jaka, snaţna, da podneseš sreću koju ti spremam! I on obujmi njene ruke i obaspe ih cjelovima.

~ 758 ~


OTAC I SIN Ĉekajući sina, kralj je pregledao sva vrata koja su čuvali paţevi i ponovo im naloţi da ne puste blizu ni Nardellu ni koga drugog, pa onda sjedne u naslonjač. Varadi se odmah vratio toliko uznemiren da je kralj razabrao nešto neprijatno. -Dolazite sami? -Njegova visost neće da siđe. -Zar još s njim da vodim borbu? - Molio sam ga opetovano, ali uzalud. - Kako je obrazloţio svoj postupak? -Njegova visost mi je odgovorila: "Znam pouzdano da me kralj hoće domamiti k sebi u svoju odaju kako bi u mojem odsustvu njegovi ljudi odnijeli majku iz dvora daleko na morsko otočje." -Što se to događa? Ove sam riječi doslovce pred vama rekao Damirovu ocu. Posve je isključeno da bi on nešto odao Ivanu A vi? -Kako da počinim nešto što je protiv našeg cilja? Znam da je prisustvo uzvišene

~ 759 ~


gospođe, koliko god je štujem, na štetu našoj osnovi- odgovori Varadi. -Kako je, dakle, princ to saznao? -Veličanstvo, ja sam o tome govorio s vojvodom upravo onog dana i časa kad je Nardella leţala pred vratima vašeg veličanstva. -Nardella! To biva sve ljepše! Kralj je nekoliko časaka razmišljao, a onda upita: -Je li vojvoda Iločki već ostavio dvor? -Vidio sam ovog časa njegova osedlanog konja na dvorištu. -Neka Stjepko potrči k njemu i dovede ga ovamo. Ali kancelar sam pohiti za vojvodom i nađe ga upravo u času kad je htio odjahati. Zaustavi ga i povede kralju. On mu reče bez naročitog uvoda: -Kako je na ovom dvoru sve obrnuto, naglavce, kako to veli vaš Galeotti, naravno da moj sin vjeruje više vama nego svojem ocu, kralju! Dakle, pokorio sam se njemu. Molim vas, vojvodo, pođite gore, ostanite kod majke dok on dođe k meni! Uvjeravam vas: ne kanim ~ 760 ~


ovog časa provesti svoju zapovijed da je odvedu k moru. Moţete mirne duše princu zadati sto časnih riječi da se njegovoj majci neće dogoditi ništa. Sklonite ga da siđe k meni. -Pouzdajte se u mene, veličanstvo. Kad je ostao s prijašnju temu:

Varadijem

kralj

nastavi

-Kaţete da je Nardella zacijelo čula što kanim s prinčevom majkom? -Da, veličanstvo. -Prema tome, moj bi sin imao veze s tom ţenom? -S njom nikako, ali s kraljicom. -Moj sin? -Veličanstvo, duţan sam vam otkriti tajnu koju sam dosad bio prisiljen čuvati. -Vi umijete čuvati tajne koje vam nisam povjerio ja! -Ako sam ţestok u odgovorima, nikad nisam izdao tajne vašeg veličanstva neprijateljima. Neka mi bude dopušteno da sve iskaţem. -Uistinu sam znatiţeljan. ~ 761 ~


Ono što je Nardella čula pred ovim vratima kad sam govorio s vojvodom, zacijelo je odmah saopćila njezinom veličanstvu. Dakle, princ je mogao saznati vašu nakanu s njegovom majkom samo od kraljice, jer je toga dana bio pozvan u njene odaje. -Uistinu. To mi je iste večeri saopćio dvorski meštar Berislavić, ali to još ne dokazuje ništa. -Moţda ovo drugo. Naime, njezino je veličanstvo princa sokolilo da ostane uz majku i da je ne pušta ni časa samu. -Ne biste mogli priseći da je kraljici toliko stalo do prinčeve majke. -Naprotiv, mogao bih priseći da je kraljica svojem liječniku obećala darove ako uzvišenoj gospođi spasi ţivot. -I vjerujete u to? -Vjerujem to više što je kraljica princa sokolila u njegovoj tajnoj ljubavi... -Ah!- usklikne kralj i upre pozorni pogled u kancelara koji nastavi pričati: -Znam i to da je kraljica princu savjetovala neka se povuče s majkom u jedan njegov udaljeni grad i neka tamo ţivi za nju i za onu koju ljubi. ~ 762 ~


-Kakva spletka! -Još više. Kraljica je princu ponudila svoju pomoć: da ga s njegovom ljubavi tajno vjenča! -Tko vam je to rekao?- povikne kralj. Varadi obori pogled kao da se boji da bi u njegovim zjenicama mogao pročitati Gordanino ime. -Smatrat ću klevetom ako ne prokaţete onoga tko vam je to saopćio. -Veličanstvo, i ja imam Nardelline uši! -Leţali ste moţda pred kraljičinim vratima u nesvijesti? -Samo jedno molim: ne pitajte me otkud znam. Neka se vaše veličanstvo samo uvjeri, smjesta, ovog časa dok bude razgovaralo s princem. Sa svojim duhom veličanstvo će navesti sina na priznanje. Spustivši ruke na stol, kralj se jako smrkne. -S jedne strane ugroţavaju ţivot mojeg sina, s druge njegovu poslušnost prema ocu. -Zamislite, veličanstvo, što bi uslijedilo da kraljica tajno vjenča princa... Kralj ţestoko zamahne rukom kao da je nekoga udario i ode k prozoru. Ali se odmah vrati. ~ 763 ~


-Idite, čujem kako dolazi. Stjepko otvori vrata Ivanu, a Varadi se povuče iz sobe. Princ Ivan ostane stajati u blizini vrata i pokloni se ne rekavši ništa. Kralj ga promatra. -Dođi i sjedni, Ivane! Ipak je ostao stajati na istom mjestu. -Vojvoda Lovro čuva tvoju majku. Dakle, nemaj brige. Ni sada princ ne reče ništa. Zar nemaš ni toliko vjere u mene da priđeš bliţe? Tvoje drţanje prema ocu, sinko moj, mnogo se promijenilo. -I očevo prema meni. -Što sam mogao uraditi? Prepustio sam te osjećaju prema majci i ostavio te s njom na miru. To mi spočitavaš? -Na tom vam zahvaljujem. -Ipak u tvojim očima ima nešto drugo, nešto strano, hladno, gotovo odmetničko. Princ Ivan spusti vjeđe. -Skrivaš mi pogled. Još nedavno obojica smo jedan drugome otvoreno gledali u oči. Kad ~ 764 ~


ovako stojiš preda mnom, razabiram između mene i tebe prokop. Tko ga je iskopao? -Ja nisam. -Onda ja? Mladić šuti i gleda u pod. -Tvoja mladost ispričava tvoju zabludu. Rekli su ti da sam na tvoje mjesto posadio Giovannija. Mnogo se toga čini naoko, a zapravo nam je to vrlo daleko. Radi shodnosti. To ćeš jednom i ti iskušati. Nisam ni časa prestao misliti o tebi i za tebe. U mojem srcu Ţivi samo jedan cilj: da te usrećim, posjednem na moje mjesto. Evo ti dokaza. I pruţi mu punomoć Lovri Iločkome da ga zastupa na vjenčanju. -Ovo je prva stepenica na putu do prijestolja. Sjedni i potpiši. Sam uzima pero sa stola i pruţi mu ga. Ali Ivan ne prihvati. Pero mu je palo iz ruke, a izbuljene oči oštro se upriješe u sina: -Što to znači? -Da nikad neću uzeti Biancu. Kraljev glas poprimi tamnu boju ali je ostao suzdrţljiv. ~ 765 ~


-Kraljica te kani tajno vjenčati s drugom? Te riječi tako su naglo pale da mladi princ nije mogao suzdrţati zapanjenje koje se u njegovu licu odrazilo i potvrdilo kraljev upit. -Dakle, to ste skovali meni za leđa? Ti primaš kraljičinu pomoć protiv mene? -Ne trebam ničije pomoći da izvedem ono što mi ţeli sva duša i čitavo srce... -O srcu zboriš ti koji si zvan na prijestolje? -Dakle i sami razabirete da u meni nema sposobnosti za prijestolje. -To ti je u dušu ucijepila kraljica. Ne prosvjeduj. Iste ove riječi izrekao sam pred njom prije tjedan dana. -Ne, oče, o tom mi ona nije govorila, već samo o onom što ste sami malo prije naglasili. -Da će te tajno vjenčati? -Samo to. Ovu drugu odluku stekao sam ja. One večeri kad ste moju majku htjeli baciti na ulicu viknuo sam Varadiju jer me nazvao prijestolonasljednikom: "Nisam prijestolonasljednik i neću da budem." Nisam to rekao u srdţbi. Ova je riječ izišla iz mog srca i duše. Ona je nikla u meni i sad vam opetujem. ~ 766 ~


Hvala! Ne ţelim kraljevati, ne ţelim vladati, ţelim biti sretan. Neću da budem tako jadan kao što ste vi, da ginem u vječnoj borbi s neprijateljima, zavjerenicima, spletkarima koji opkoljuju vaše prijestolje. Ne ţelim sjaj pod kojim se skriva bijeda nad bijedama. Sreću hoću! Mir koji vi nemate ni u snu ni na javi. Majčina grud i srce ljubljene ţene to je prijestolje za kojim čeznem i za koji hoću da se borim. Oče, ako ste ikad ljubili svojeg sina, dijete ljubavi vaše mladosti, dopustite da odem na jedan dvorac udaljen od svijeta i da tamo ţivim za majku i moju ljubav. Kraljeve usne dršću. Bujica prinčevih riječi poklopila ga je. -Moj sin? Moj sin govori kao neuki građanin. Zar ništa nema u tebi od moje sposobnosti koju sam baštinio od svojeg slavnog oca? Ne osjećaš li koliko tvoje riječi ponizuju moje dostojanstvo? -Ja sam samo čovjek. -Lijepo je ovako filozofirati u knjiţnici, među učenjacima, ali na prijestolju nema filozofiranja, nema učenjaštva. Tu je gola istina pred kojom stoji svaki vladar u naše doba. Vlast danas traţi čitav naš ţivot, sve što ~ 767 ~


je s njim u vezi, a najprije naše osjećaje. Sine, zar ćeš zaboraviti duţnosti koje te veţu uz prijestolje, uz slavu koju ti donosi -Od slave do taštine kratak je put, a u meni nema ni taštine ni njene sestre častohleplja! -Braniti kraljevstvo, braniti domovinu neprijatelja, od a ti zoveš taštinom?

od

-Ne, to je duţnost koju mogu ispunjavati savjesno i bez kraljevske krune. -Predaleko si pošao u svojim humanističkim načelima, prešao si preko svih granica koje ti nameće duţnost prema ocu i kraljevstvu. Tvoja odluka gotovo je izdajstvo. -Izdajstvom majci?

nazivate

moju

ljubav

prema

-Ne, nije samo ljubav prema majci koja te udaljuje od prijestolja. To je ljubav prema onoj nepoznatoj koju si mi tajio od prvog dana kad sam te našao s Alfonsom na megdanu u dvorištu ove palače. Ona je pomagala kraljici da te osokoli izići ravno protiv mene. Ali, kaţem ti sine, jao njoj! Mišići prinčeva podrhtavaju.

blijedog

-Tko je ona?- upita kralj. ~ 768 ~

lica

malo


-Znate, oče, da vam neću odgovoriti. -Odgovorit ću, dakle, ja. Ţena za koju si se pobio s Alfonsom i radi nje se s njim zavadio u lovu ţena je koju ljubiš. -U lovu sam se zavadio s Alfonsom jer je uvrijedio mene, vašeg sina. To mi morate vjerovati. -Vjerovat ću ako prokaţeš ime one zbog koje si se s Alfonsom pobio u dvorištu ove palače; dakle? - Prokazat ću je! -Tko je? -Bila je moja majka! - Tvoja majka? Kraljevo lice ne odaje da vjeruje princu. I kralj pljesne rukama. Ušao je paţ Stjepko. -Neka dođe Damir. Ova zapovijed uznemiri princa i on podboči glavu da bi prikrio nemir. Kralj šuti i hoda gore-dolje. Od njegovih koraka prinčevo srce trne. Sve vrijeme dok su čekali na Damira ne prozbori ni jedne riječi. Kad je mladić ulazio, princ ga značajno pogleda, ali kralj povuče k sebi Damira tako blizu da je Ivan ostao iza ~ 769 ~


njegovih leđa. -Mladiću! Posinio sam te. Pazi da svojem poočimu ne iskaţeš ništa što ne bi bilo istinito. -Govorit ću istinu. -Zbog koje se ţene princ zavadio s Alfonsom onog dana su kad su se pobili na dvorištu ove palače? -Šutnja. Kralj pilji u crne velike Damirove oči., -Veličanstvoodgovori napokon Damirjednom sam rekao da nikad neću izdati princa. -Nema više govora o izdajstvu. Ĉas prije princ je sam prokazao njeno ime, a sad hoću da čujem koliko moj posinak Damir ljubi istinu! -Svaku kraljevu riječ mladić osjeća kao udarac biča. Njegove široke mlade grudi i razvijena jaka ramena uspravila se pred kraljem. Lijepe oči skrenuše ustranu pa učini kretnju da se osvrne Ivanu. Ali kralj ga uhvati za ramena, zaustavi i opet okrene k sebi. -Mene gledaj, ravno u oči, i odgovaraj! U nastaloj šutnji dršću srca dvojice prijatelja. Kad bih se barem mogli pogledom ~ 770 ~


sporazumjeti! Ali kralj čvrsto drţi na oku prinčeva druga, a iza njegovih leđa Ivan se podupro o stol i pogledom pritajene strepnje osjeća Damirove muke i čeka njegov odgovor. Obojici je jasno da je ovog časa pred kraljem stavljena na kocku Gordanina sudbina. Damirovo lice odaje više odlučnost, a prinčevo beznadnost. Kralj objema rukama čvrsto drţi Damirova ramena. U tom poloţaju njegova je pojava prijeteća, izazovna, a lice mu odaje tvrdokornu neslomivu volju da snagom ličnosti i duhovne torture izvuče iz prinčeva prijatelja ono što nije mogao doznati od sina. I malo zaţmirivši usjekne u Damira pogled pun kraljevske strogosti: -Rekao sam: princ je sam priznao! Crne, nešto tuţne Damirove oči uhvaćene su kraljevim ubojitim pogledom. Usne se ipak ne otvaraju. Ne skidajući pogleda s prinčeva druga, kralj gordim glasom zapovijeda: -Ivane, ostani gdje jesi i reci jesi li priznao! -Jesam. -Ovaj odgovor pogodi Damira poput munje. Njegovo ukočeno tijelo se makne, ali opet zaustavi. Mladićev stav pokazuje da je razapet na mukama. ~ 771 ~


-Ĉuo si, dakle- opominje kralj prodornim glasom. -On je priznao. Tvoja sudbina ovog časa ovisi o tvome odgovoru. Posljednji put te pitam: o kojoj ste ţeni govorili na dvorištu ove palače kad se pribliţio Alfonso i dobacio one grube riječi zbog kojih je princ s njim na mjestu obračunao. Sekundu-dvije Damir nije odgovorio, a Ivanu se čini da se provukla čitava vječnost. Tada mu dopre do ušiju prijateljev glas: -Bila je to ... -Ne moţeš izreći njeno ime? Ĉuvaj se, Damirel Tko je bio? zavikne kralj. -Beci Frankopanka! Ivanu se učini kao da ga je netko odvukao s ruba ponora u času pada. Damirovo visoko lijepo čelo orosi se znojem, A kralj korakne i oštro pogleda sina: -Zaklonio si svoju ljubav majčinim imenom. Nije lijepo, ali je razumljivo. No, sad je riješena i ova zagonetka. Kako si sam čuo, Ivane, Damir nije kriv što sam tako dobro udesio stvar da je njegovo priznanje bilo izazvano tvojom voljom. Sad moţeš otići, Damire. ~ 772 ~


Mladić se okrene blijed, znojna čela i prođe pokraj princa. Ivan mu odvrati blagim pogledom. Damir je izašao iz sobe s uvjerenjem da je njegov prijatelj zadovoljan. Otac pristupi sinu, spusti ruke na stol i tiho započne: -Beci Frankopanka? Takvo dijete! Nje se uistinu ne trebam bojati! Ona nije od one vrste djevojaka koje su pogibeljne da se trajno uvuku u dušul Ona je jedna od onih njeţnih koje su nekoć osvajale muškarce. Beci neće dugo stanovati u tvom srcu! I knez Frankopan ne bi ti je nikad dao. On zna da samo kći moćnog i bogatog vladara moţe podići tvoj ugled! Nju moţeš smatrati izgubljenom za sebe jer ona ti nikad ne bi pruţila ruku na tajnom vjenčanju! Ivan je mirno slušao očevo razlaganje misleći samo na Damira koji je tako vješto izbjegao da izda Gordanu. Kralj poloţi obje ruke na sinovljevu glavu, sagne se k njegovu licu i reče gotovo moleći: -Sinko, sve sam prebrodio. Ne zaustavljaj me na putu na kojem sam mnogo toga oborio u teškoj borbi. Uzmi punomoć i potpiši. ~ 773 ~


Blago pogledavši oca, mirno odgovori: -Neću potpisati! -Ne podnosim riječ "neću" ni od koga -reče kralj prijeteći, uzme pero i silom mu ga utisne u ruku. No ruka ne prihvati pero i ono ponovo padne pred njim na pod. Kralj stade gristi usne, dok mu se čelo naboralo, a kosa nakostriješila. Od toga znaka njegove srdţbe svi bi protrnuli. Mladić je ipak stajao posve miran, gotovo sjetan ne brinući se što će slijediti. -Ivane, pogledaj mi u oči! I dignuo je svoj blagi pogled k njemu. -Znaš što mi je bio Ivan Ĉesmički Pannonius? -Znam, oče: vaš najvjerniji privrţenik. -I njega sam, kad me izdao, bacio u tamnicu. Da nije pobjegao, pogubio bih ga. Znaš li tko je bio Mihalj Galoczy? Moj najbolji prijatelj. Ali kad mi je činom protuslovio, dao sam ga smaknuti. A znaš li tko je bio Mihajlo Szilagy? -Vaš ujak, brat vaše majke.

~ 774 ~


-On me postavio na prijestolje, ali jer se protivio mojoj odredbi, lišio sam ga svih časti i bacio u tamnicu. Prinčevo lice je počelo rumenjeti, oči svijetliti, dok se kralj rasplamtio. -Ne poznajem nikakvih veza koje bi me mogle spriječiti da nad onim koji ide protiv moje volje saspem svu snagu svoje vlasti. -Znam, oče, što me čeka! Niste štedjeli ni prijatelje, ni svoje vjerne, ni svoju krv. I svoju majku kojoj zahvaljujete krunu odagnali ste s dvora, i moju majku koja vam je dala sina. Sve ste vi odagnali jer u vama nema drugog do krutosti koja nadilazi okrutnost asirskog vojnika. U svemu sam se pokoravao dok sam vjerovao da u vašem srcu ima tračak osjećaja. Mislio sam da ste samo nesretni, od sudbine progonjeni i zato vam je riječ tako tvrda, a vaši čini tako okrutni. Ali ovih dana sva je moja nada raspršena. Ugledao sam svoga oca koji ima sve vrline svijeta, samo mu manjka osjećaj! I zato ne marim, činite sa mnom što god hoćete. Odbacite me, protjerajte, izopćite, zatvorite u tamnicu, uzmite ţivot sinu, kad ste već okrunili svoju okrutnost bezdušjem prema njegovoj majci. ~ 775 ~


Govorio je raspaljen, uvrijeđen i odlučan da brani pravo na ljubav. A na kraljevu licu mjesto još veće gordosti i prijetnje pojavljuje se gorčina, bol. Šuteći sjedne, pokrije lice rukama čiji su laktovi uprti u stol. Grudi mu se brzo spuštaju i diţu. Sin je razabirao koliki je orkan uzvitlao u duši kralja, oca. Dugo je stajao iza njegovih leđa, onda polagano pođe prema vratima. Kralj se trgne: -Ĉekaj! Ivan se okrene i ugleda promjenu na kraljevu licu punom bola. Još ga nikad nije vidio ovakva. Kralj se polagano digne i pokaţe rukom naslonjač. -Sjedni, slušaj me! Neko je vrijeme buljio u stol, pa onda udahne. -Rekao si da me rese sve vrline, samo mi manjka osjećaj. Moţda je tako. A znaš li što je sve gazilo po ovom srcu od rane mladosti! što se sve valjalo u ovim grudima? Koliko je tereta prošlo preko njih. A ja sam slušao kako pucaju! I svakog časa oboren, polumrtav, digao sam se grčeći se u samrtnoj borbi da najuren ljudskom zloćom svladam sve, dignem se i obranim. Reći ću ti sve pa onda ~ 776 ~


sudi, sine, mojem srcu. Onda shvati kako ti diktira razum i odluči Što ćeš uraditi, kamo skrenuti svoje i moje putove i svih koji ovise o tebi!

~ 777 ~


OD STRATIŠTA DO PRIJESTOLJA Nekoliko puta prošao je kralj gore-dolje po sobi u mrtvoj tišini. Koraci po debelom sagu ne zamjećuju se. Ivan gleda za njim osjećajući da su ove široke uzdignute grudi pune i sad će ih razotkriti do dna. Skrstivši ruke na leđima, kralj započne: -Moj otac Ivan Hunjadi polovicu je svoga ţivota proveo na bojnom polju bijući se protiv Turaka, a narod ga je opjevao kao svoga najvećeg junaka i nazvao ga Sibinjanin Janko. Da nije bilo njega, ne bi bilo nas ni cijelog sjevera. Sve što vidiš zaposjeli bi Turci. Ali baš ta njegova slava i ljubav koju je posjedovao u narodu izazvala je protiv njega bjesnilo zavisti knezova i velikaša. Da ga unište, skovali su zavjeru. Vođe zavjere bili su Ulrih Celjski i njegov prijatelj Gorjanski. I razmaha se borba protiv mojeg oca. Zavjerenici su prikazali kralju da moj otac, opijen čašću i slavom, snuje protiv njega urotu, da ga ţeli skinuti s prijestolja i sebe proglasiti vladarem kraljevstva. Mladi slabi kralj prikloni vjeru njima. Bude odlučeno da kralj pošalje mojeg oca na bojište i tamo da ga dade ubiti. Moj otac tjerao je Turčina iz ~ 778 ~


Beograda i slavno ga pobijedio. Nakon pobjede mladi kralj posjeti tvrđavu i objavi da je mojeg oca našao mrtvog. Moj stariji brat Ladislav Hunjadi preuzme očev mač. Znao je za urotu koju je zasnovao Ulrih Celjski i pozove ga na odgovornost. On uvrijedi mog brata sasuvši mu u oči da je on zajedno s našim ocem radio o glavi kralja Ladislava. U dvorani tvrđave oni se pobiše. Moj brat zadobije dvije rane, a Ulrih Celjski padne pod njegovim mačem. Bila je to viteška borba bez prigovora. Ali pristaše Ulrihovi Gorjanski, Oswald, Rajmond Rozgon i kraljev prisni prijatelj Ulrihov zamjenih Hölzler poveli su tajnu urotničku borbu protiv mojeg starijeg brata Ladislava, mene i naše majke udovice. Kralj Ladislav Posthum poslušao je njihov savjet i pod maskom prijatelja s velikom pratnjom dođe u posjet mojoj majci. U dubokoj crnini izašli smo preda nj. Sedamnaestgodišnji kralj odigrao je najcrnju komediju koju je ikada zabiljeţila historija. Kad nas je vidio u crnini, pristupio je našoj majci i uzeo njenu ruku rekavši: "Zašto se odijevate u crno za velikim junakom? On se preselio u vječnost da ubire nagradu za svoje velike hrabrosti. Crnina je ~ 779 ~


gotovo uvreda slavi kojom se okrunio na zemlju Skinite crninu, jer mi slavimo njegov ţivot." Kralj pođe u dvor i dariva majku i nas dvojicu grimiznim haljinama. Da udovolji njegovoj ţelji i da zaštiti svoje sinove bojeći se kraljeve osvete zbog smrti Ulriha Celjskog, moja majka popusti. I dok su naša srca krvarila, mi smo ih morali odjenuti grimizom. A kralj Ladislav se smiješio, iskazivao mojoj majci i nama najveća prijateljstva. Kralj pozove majku i čitav dvor u crkvu. Pred cijelim svijetom tu se zakune da nikog od našeg roda neće stići kazna ili osveta zbog smrti Ulriha Celjskog. I dok je to prisizao, dok je mog brata Ladislava hvalio i darivao mu velike počasti, dotle je u svojoj duši već zasnovao zločinačku izdaju. Mog brata Ladislava, okrunjenog tolikim častima pozvao je na svoj dvor, a s njime i mene. I stigli smo na dvor. Onda se desi ono strahovito, jezovito. Znam kao danas, upravo trinaesti po datumu. Na dvoru je priređena velika svečanost. Uz kralja su bili moj brat, ja i naši vjerni: Ivan vitez od Srednjice, Gašpar Bodo, biskup Petrovaradinski i još nekoliko naših prijatelja. U kraljevoj pozadini stajali su ~ 780 ~


Ulrihovi prijatelji. Na čelu im Gorjanski, Hölzler i Rozgon. Usred svečanosti odjednom pristupe mojem bratu i meni i zaviknu: "Po nalogu njegova veličanstva od ovog ste časa naši uznici.." . Još i ne doreče kad mojem bratu i meni staviše na ruke okove i s našim prijateljima odvedoše nas u dubinu tamnice. Sva su zvona u dvoru zazvonila u znak našeg utamničenja. Ĉitav je narod osjetio da se dogodilo nešto veliko. Papin poslanik na kraljevu dvoru odmah dojavi svetom ocu da su sinovi branitelja kršćanstva bačeni u tamnicu nevini. Saznavši, a s njim i kralj da će nas dvojicu zaštititi papa, naši izdajnici sjeli su odmah da nam sude. I prijatelji Ulriha Celjskog optuţiše mojeg brata Ladislava da je htio provesti urotu koju je zasnovao naš otac Ivan Hunjadi. Ladislav da je odlučio ubiti kralja, a kraljem proglasiti sebe. Kralj prihvati ovu laţnu optuţbu i obojicu nas -mojeg brata i mene -osude na smrt. Izrekavši ovu riječ, Matija ušuti i pogleda svojeg sina. Ivan je blijed, potresen. -Na smrt? Vas oče?

~ 781 ~


-Nikad nisam drugima dopustio da pročitaju ove stranice mojeg ţivota. Ti treba da znaš da je tvoj otac sa petnaest godina čamio okovan u tamnici, a nad njim je lebdjela osuda smrti. U hladnoj tamnici, mračnoj, kamo nije dopirale ni sunce ni zrak, o kruhu i vodi, sjećao sam se prisege koju je kralj poloţio nasmiješenih usta i primao pozdrave naroda zato što je sinove Sibinjanin Janka prigrlio kao svoje prijatelje. Nestalo je moje mladosti onih dana. Nestale je ideala. Osjećao sam se muţem u kojem je ugaslo sve vedro, toplo i plemenito. Nakon proplakanih noći i dana, između kojih u toj tmini nije bilo razlike, uginulo je u meni sve što ljudi nazivaju čuvstvom. Gušilo se u mraku tamnice pod zveketom okova, A tamo gore na dvoru ţurili su se naši neprijatelji da što prije uzmu naše ţivote. Poţurili su zavidnici i kralj sa svojom osvetom. Poţurila se i Katarina, njegova majka, koja nije mogla pregorjeli smrt svog velikog prijatelja Ulriha Celjskog. Jednog dana poveli su nas na statište. -I tebe, moj oče? -usklikne Ivan preneraţeno. -I mene! Opkoljen vojskom, u društvu krvnika stoje sinovi Sibinjanin Janka, opjevana ~ 782 ~


junaka, zato što im je otac stekao slavu i ljubav naroda. U budimskom dvoru, unutar zidina, na maloj čistini bilo je stratište. Pogledao sam oko sebe. Tu su stajali Ulrihovi prijatelji, osvetnici i suci u istoj osobi. Okolo vojnici himbenog kralja Ladislava, tamo na trijemu dvora stoji on sam. Usne koje su se nekad smiješile još se i sad smiješe. Kako me palio taj smiješak! Sva su Iica oko nas bila nasmijana, kao da polaze na pir. Moj brat i ja stojimo nijemi drţeći se za ruku. Njegova ruka nije drhtala kad je drţala moju čvrsto stišćući, kao da mi ulijeva hrabrost. Nad nama gore sjalo je majsko sunce, okolo je cvalo proljeće što zove u ţivot, a nas dvojica čekamo smrt, mladi... Mojem bratu bilo je tek dvadeset šest godina. I onda pristupi krvnikl Još i sad vidim onu sjekiru kako se svjetluca na suncu. Pokazali su nam sjekiru koja će odrubiti naše mlađahne glave. Kruto mi je bilo u duši kao da se pretvorila u kamen. Pozvaše mojega brata Ladislava. Zagrlio me, ali nije rekao ništa. Pošao je, odrešuje haljetak i skida ovratnik. Stisnuo sam zube. Sjekira je pala na njegov vrat! Pala je, a nije ga presjekla. Samo se malo krvi prolilo po ~ 783 ~


košulji. I drugi put sjekira padne na njegov vrat, nije ga presjekla! Ja dršćem stišćući zube da ne vičem, ne kunem, ne pobjesnim, ne riknem... Brat moj, dva puta zasječen sjekirom, digne se, pruţi uvis ruke pa zavikne gromkim glasom: "Ljudi! Kršćani! Razbojniku zakon poklanja ţivot kad ga sjekira dva puta zasiječe, a ne odrubi mu glavu. Pravo je moje po zakonu ţivjeti..." Gledam tu strahotu. Gledam kako on pruţa ruke. slušam njegov glas što bi kamen pretvorio u srce. A moje oči vide kako se kraljevi prijatelji upiru i moje uši slušaju kako razjareno viču gore na trijem kralju: "Glavu njegovu hoćemo, glavu za Ulriha Celjskog!" Okrutni kralj, kojemu je samo sedamnaest godina, mirno odmahuje rukom. Nema milosti... Blijed, dršćući krvnik opet hvata sjekiru. A vojnici se bacili na mojeg brata i povukli ga natrag. On još jednom uzvikne: "Pravo što ga ima razbojnik uskraćuje se sinu najvećeg junaka ovog kraljevstva!" I treći put padne sjekira, a moj brat opet digne glavu, hoće da nešto kaţe. Ĉetvrti put zahvati krvnik i glava se mojeg brata skotrlja. Stotinu kletva, stotinu krikova jecalo je u mojoj duši od strahovitog pogleda. Ĉekao sam ~ 784 ~


skamenjen, zapiljio se u sjekiru iz koje je curila krv... Onda me netko uhvati za ruku i povede sa stratišta! Našao sam se opet u tamnici. Nekoliko dana i noći bez sna, zguren u tmini na leţaju od slame, gledao sam bez kraja i konca jezovitu smrt dok me utamničeni prijatelji ne probude i razjasne da su se velikaši prestrašili videći mene. Znali su da pred narodom i papom neće moći dokazati da sam ja, dječak, sudjelovao u toj uroti. Kralj odluči da me ne pogubi i zadrţi me dalje u tamnici. Nisu znali što će sa mnom. Bunilo se malo plemstvo, građanstvo, puk, da su pogubili sina velikog junaka. A kralj se zaprijeti da će svatko, tko samo spomene ime pogubljenog ili njegovog oca ili brata biti obješen. Onda me jednog dana izvedu u kraljevsku dvoranu. Vidio sam papinskog poslanika. Donio je prosvjed pape što se sinovi branitelja kršćanstva vode na stratište. Moj brat već je bio davno mrtav. Skinuše mi okove i proglase me zarobljenikom. Onda su me odveli u Ĉešku i predali me kralju Jurju Podjebradskom da me čuva. U toj tuđoj zemlji oko mene sami nepoznati ljudi, ono nekoliko prijatelja što su ~ 785 ~


me slijedili nisu smjeli sa mnom govoriti. Sjedio sam za stolom kraljevskog dvora među slugama. Ni prijatelja, nikoga oko mene kome bih se mogao ili smio izjadati. Tvrd je bio krušac zarobljenika, grozan poloţaj brata smaknutog urotnika na čiju su uspomenu preda mnom pljuvali. I tada osjetih da ću se moći odrţati samo ako se branim . . oruţjem: himbom, osvetom, okrutnom osvetom, jezovitom bezobzirnošću protiv svih zloća što ih je izmudrilo zlo našeg doba. Naprezao sam se da budem himben, da se pretvaram, jer je oko mene bila samo himba i pokvarenost. Upijao sam u sebe samo laţ, izdajstvo i čeznuo sam za osvetom. Dogodilo se čudo! Mladi kralj Ladislav stigne na dvor Podjebradskog. Jedva se zadrţi tu koji dan, iznenada mu pozli i umre. Ţivio je samo godinu dana nakon smrtne osude mojeg brata! Okrivljavali su moje prijatelje koji su sa mnom bili u zarobljeništvu da su oni otrovali kralja. Sam Podjebradski, koji se dan prije toga meni izrugivao, sada me stade braniti i dokazivati da moji prijatelji nisu mogli nikako doći u kraljevu blizinu. On potpuno promijeni prema meni drţanje. Posjeo me kod stola bliţe k sebi i ponudio mi svoju kćer Katarinu za ~ 786 ~


ţenu. Bilo mi je tek šesnaest godina, ali sam osjećao da o tome ovisi moja sloboda i zadao sam mu riječ. Računao sam! Na to su me naučili svi udarci kroz koje je prolazila moja mladost, udarci što su se nanizali kao dvored bodeţa. Tada stigne poslanstvo velikaša iz Ugarske i Hrvatske. Svečano mi navijeste da su staleţi mene izabrali za kralja. Onog časa osjetio sam da počinje svitati dan moje osvete. Vraćao sam se u svoju domovinu. Stupio sam mlađahan na prijestolje. Uza me su bili moja junakinja, majka i njen brat Szilagy. Moja majka se zaklela: "Volim radije vidjeti sina mrtvog negoli bez krune!" Tu sam saznao kako je moja majka mudro svladala Ulrihove prijatelje, naročito Gorjanskog. Obavezala se da ću ja uzeti za ţenu njegovu kćerku. Odlučno sam izjavio: ne. Nikad neću povesti pred oltar kćerku ubojice mojeg brata! Moja čvrsta odluka razbila je preko majke sklopljeno prijateljstvo, a naši neprijatelji počeše novu borbu protiv mene. Palatin Gorjanski s pristašama stvara osnovu da mene svrgne i da postane kralj. Traţio je pravo na prijestolje na temelju toga što je nekad kralj Sigismund bio njegov ujak. Pošli ~ 787 ~


su da huškaju njemačkog Friedricha i Podjebradskog, ali ja sam se vjenčao s njegovom kćerkom Katarinom i zato je češki kralj ostao uza me. Još nije prošla godina dana a Katarina umre u preranom porođaju. Njena smrt koja me ostavila bez potomka svali na mene nove neprijatelje. Tek sada su se otvorile paklene borbe. Podjebradski, moj bivši tast, svezao se s njemačkim carem protiv mene, a oni obojica s domaćim neprijateljima Gorjanskim i njegovim pristašama. Kao gladni psi navališe na mene, sa svih strana usred moje drţave koja je razrušena, rastrovana, osiromašena i poharana turskim provalama. Za mojim razrušenim kraljevstvom i jedva stečenim prijestoljem poseţu: Friedrich, Podjebradski, poljski kralj, bizantski car i Venecija! A sva zemlja oko mene ranjavo tijelo, razderani prosjak, na kojem vise same krpetine. Vojske nema, kruha nema. Slavlje kojim su me izabrali za kralja zanijemilo je. Sva srca se zatvore kad je kralju trebalo vojske i kruha. Gorčina koja je ispunila svu moju dušu do ovog časa sada i još nakapana razočarenjem mojih pristaša koji su me birali. Razočaran ~ 788 ~


svima onima koji su me oduševljeno dignuli na prijestolje, stojim sam, ne slušam majku ni njenog brata koji mi ponovo spočitavaju tvrdokornost što neću da se vjenčam s kćerkom Gorjanskog, ali ja se zakleh: prije ću razrušiti prijestolje, izdahnuti pod njegovim ruševinama nego se svojim usnama đotaći kćeri onoga koji je pogubio mojeg brata. Radio sam kao muţ. Skinuo sam Gorjanskog s palatinske časti, a on digne protiv mene sve. I nizale se urota za urotom. Izvana neprijatelji, a u zemlji urote. U meni je niknula čvrsta odluka da sve to prebrodim, skršim. I u toj odluci krenem naprijed, uništavam što god je protiv moje volje i mojeg cilja koji sam donio na prijestolje da sagradim jaku i veliku drţavu. U toj borbi i rvanju sišao sam k narodu. On je u većini! On sačinjava domovinu. Dao sam sloboštine puku- građanima i malom plemstvu i stekao sam u njima prijatelje. Oni su pošli sa mnom u boj. Digao sam narod i plemstvo i građane protiv velikaških oligarha. Sputao sam njihovu snagu u lance, učinio ih svojim neprijateljima, ali sam zadobio puk- građanstvo i malo ~ 789 ~


plemstvo i kraljevstvo.

s

njima

u

savezu

podigao

Nesmiljeno sam bacao u tamnice, odrubljivao glave, kaţnjavao gubitkom dvoraca, čistio sam ovu strahovitu staju po kojoj su se rvale ţivine. Stjecao sam bojnu slavu, zauzdao urotnike i neprijatelje. U toj divljoj borbi moje srce ostalo je kameno, mrtvo, hladno. Svakog sam dana sklapao nova prijateljstva, nove saveze. I dok sam s jednim jučer prijateljevao, sutradan sam ga napustio i bacao u tamnicu onako kako je iziskivala potreba mojeg cilja. Bez obzira na sve, radio sam neumoljivo ne pitajući nikad srce, a uvijek hladni razbor. Glumio sam svaki put onu ulogu koju je trebalo, obećavao i kršio obećanja, svrgavao i postavljao opet u časti, dijelio, oduzimao, milovao i kaţnjavao. Traţio sam prijateljstva gdje mi je trebalo, pa i od najvećih neprijatelja, a rušio sam veze kad su mi bile na teret. Bio sam silovit, oprezan, oklijevajući kad je to trebalo mojim osnovama, sluţio sam se himbom prema vladaocima i prema samom papi. Nikome nisam vjerovao, nikome se nisam povjeravao, a sve sam uzde drţao u svojoj ruci! Ĉitav moj ţivot bio je rvanje, borba na smrt. Mačem i umom vazda ~ 790 ~


sam stajao na megdanu i ne znam jesam li ikad uvečer legao na počinak, a da me sutradan nije čekalo novo bojište, bilo s poslanicima raznih drţava, bilo na čelu moje vojske. Moje kraljevanje je beskrajna bitka na bojištu mudrovanja i oruţja. Kraljev glas zvoni, lice mu gori. Ivan sluša čitavom svojom dušom i pazi na svaku riječ. -Tako sam bijući se od svojeg mladenaštva do danas sagradio ovo veliko jako kraljevstvo. Od prosjačke drţave, razrovane, rastrovane, stvorio sam snaţno i bogato prijestolje, s jakom i velikom vojskom. Podigao sam kraljevsko dostojanstvo na vrhunac moći i snage koja zadivljuje i zastrašuje sav svijet. Ušutjevši, odjednom kralj ustane, pođe prema princu snaţno naglašujući: -Svu tu borbu, sve te muke, sve napore okrunjene uspjehom slave i moći zar ti, moj jedinac, jedina moja nada da sve to pregaziš? Da ti, moj sin, krv moje krvi ustaneš na bedeme koje sam ja sagradio i upraviš topove protiv mojeg kraljevstva? Ostaviti ovo kraljevstvo drugome značilo bi da sve moje topove i svu moju vojsku povedeš na zgradu kojoj sam ja dao čitav svoj ţivot! ~ 791 ~


Princ obori glavu, a kralj još jače uzdigne glas: -Tebe ne čekaju borbe koje sam prošao ja. Tebi dajem veliko i jako kraljevstvo, učvršćeno prijestolje, snaţnu i jaku vojsku, ponosnu drţavu. Treba samo da uzmeš ţezlo i njime upravljaš mudro da se uzdrţi i ne sruši. Kralj načas ušuti. Lice mu je gorjelo rumenilom, oči sijevale od uspomena što su mu uzavrele krv. Lagano poloţi ruku na glavu svog sina: -Ivane, zavuci se u samoću i razmisli o svemu što sam ti govorio. Razmišljaj. Ne posadim li tebe na prijestolje, sve će se srušiti u bezdan. I puk, i malo plemstvo, i građanstvo past će opet pod jaram velikaša. Onog časa kad ja zaklopim oči čitavo ovo kraljevstvo bit će krvavo bojište. Sjeti se: Friedrich III traţi moje kraljevstvo, jer su ga jednom moji urotnici proglasili meni protukraljem! On, dakle, ima pravo drţati taj naslov. I ja sam mu dao jedno pravo: kad su me pritisli domaći urotnici i Turčin, ja sam s njim sklopio savez obećavši mu: ako ne budem imao muškog potomka, on će postati moj nasljednik. Onda sam bio više nego ~ 792 ~


siguran da potomka.

neću

umrijeti

bez

muškog

Sjeti se: češki kralj Vladislav traţi pravo na ovo kraljevstvu po rodbini. Poljski kralj pruţa ruku za njime, također po svojem rodbinstvu, a domaći velikaši -među njima i Zapolja- prvi će ustati da zasjednu na ovo prijestolje. I ono što sam ja gradio trideset godina razrušit će, razgrabiti u divljoj borbi za moju ostavštinu. Idi, sine, povuci se u svoju samoću i razmisli sve što sam ti sada rekao. Moj si sin! Pametan si! Zovi u pomoć samo razbor i pitaj ga: smijem li dopustiti takvo strahovito razaranje svega onoga što je stvorio moj otac. Ne odgovori mi dotle dok nisi potpuno mirno razmislio. Idi i ostani sam s onim što ti je duša primila. Idi, sine, zatvori se u sobu i razmišljaj, i onda mi odgovori! Princ polagano ustane i spuštene glave izlazi iz sobe, a otac prati njegove korake. Kad se za njim vrata zatvore, digne ruke poloţi ih na tjeme kao da osjeća bol. Tako je ostao u dubokim mislima. Tada, kao da ga je podbola neka nova misao brzo prođe sobom, zazove Radula i naloţi mu da pozove Varadija. Kraljev savjetnik pozorno je promatrao njegovo lice kad mu je stao nasuprot. Ne ~ 793 ~


rekavši ništa, punomoć.

kralj

mu

pruţi

vjenčanu

-Nije potpisana? -zapanji se Varadl. -Uskratio je potpis. -Veličanstvo nije nastojalo da ga skloni? - Učinio sam prvi juriš. Ako mi to ne uspije, imam još jednu navalu. Sad idite gore, Varadi, k njoj. -Veličanstvo me šalje k uzvišenoj gospodi? -Da, idite k njegovoj majci i recite joj: ako ljubi sina neka iskoristi sav svoj upliv da joj sin bude kralj. -Isporučit ću, veličanstvo. -Još nešto. Pitajte je kako je iz Napulja dospjela ovamo. To bi mi danas bilo vrlo vaţno saznanje. -Nastojat ću doznati. Nego, smijem li upitati, veličanstvo, čime princ opravdava uskratu potpisa? -Budalaštinom! Ljubi. Zamislite koga? Samo je slegnuo ramenima, očekivao što će reci kralj. -Ljubi malu Beci. Da se nasmiješ! ~ 794 ~

ali

pozorno


Varadi se nasmije. Ne zbog toga što mu se to činilo smiješnim, nego od radosti što je vidio kralja u zabludi. -Već sam počeo sumnjati da tu Gordana nije razapela svoje mreţe- primijeti kralj. -Alfonso mi je govorio da je bacila oko na princa. -Istog je dana sve opozvao! -Svakako, po ţelji kraljice. Nije bilo baš lako uspiriti moju sumnju kad znam da Gordana ne štedi svojim pogledima nikoga. Sad sam miran. Beci nije jedna od onih koje su pogibeljne kao Gordana. Poţurite se, pa mi onda javite što vam je prinčeva majka rekla o svojem nestanku iz Napulja. Kad Varadi uhvati vrata, kralj ga još jednom zaustavi: -Obrazloţite prinčevoj majci da je u korist njenog sina ako ga sklone na potpis i ako mi iskreno kaţe kako je dospjela ovamo, čijom pomoći? Napolju je Varadi poveo sa sobom paţa Stjepka Brodarića i kad su bili daleko od kraljevih vrata, zaustavi ga: -Stjepko, gdje je Gordana? -Malo prije otišla je gore u svoju sobu. ~ 795 ~


-Potrči za njom i reci neka samo načas iziđe. Ĉekam je pred njenim vratima. Stjepko otrči, a Varadi se uspne stubama i oprezno se ogledavajući stade ispod luka na trijemu. Suprotna se vrata otvorila, Gordana izađe i pristupi kraljevu kancelaru. -Gordana, došao sam vas obavijestiti. U kraljevoj se odaji kroji sudbina kraljevstva i naša. Djevojka prisloni uho, dok je on tiho govorio i promatrao njeno lice na kojem nije bilo znaka da bi je dojmile njegove riječi i kraljeve odredbe. Svršivši, upita je: - Što velite na to, Gordana? - Recite prinčevoj majci neka me zovne k sebi. - To je čitav vaš odgovor? - Ovdje na trijemu nije mjesto raspravi. Moţe nas netko vidjeti. - Dobro, ne zaboravite što vam je rekao Ĉesmički: u vašim je rukama sudbina kraljevstva. ~ 796 ~


-Precjenjujete me vi i moj skrbnik. Ali neka me uzvišena gospođa zove k sebi. Kimnuo je, pohitao praznim trijemom i najavio se majci princa Ivana. Našao je uz nju Lovru Iločkog. Pošto je pozdravio bolesnicu koja je sjedila u naslonjaču, osjeti da je njen pogled uperen u njega s izraţajem spočitanja. -Napokon mi je sve jasno. Vojvoda je bio tako dobar pa mi je ispričao sve što se dogodilo one noći kad sam ušla u taj dvor. Dobro je učinio. Dosta sam jaka da sve podnesem. Đuro je dao svoj ţivot za ţivot mojeg sina! Nikad neću zaboraviti njegovu vjernost. Svakog dana posvetit ću mu spomen duboke zahvalnosti. Međutim, Varadi upita: -Kako ste one večeri doznali vijest o prinčevoj smrti? Ovo me začuđuje. Zar ste boravili na Griču? -Bit će dobro da o tome više ne mislimo! Vjerujete mi: da me nije zatekla ova crna vijest, nikad ne bih prešla prag ovog dvora. Molim vas, biskupe, javite to Ĉesmičkom. On mi sigurno jako spočitava što sam tu. -Samo se boji za vas -naglasi Varadi. -A kako ste se vi usudili doći k meni? ~ 797 ~


-Šalje me njegovo veličanstvo. Crne trepavice spuste se na plave oči, a njene još blijede usne prošapću: -Otići ću odavle. Neka se ne boji, već sam zatraţila od Ivana da me pusti iz dvora. -Njegovo veličanstvo to ne traţi. -Vi ne običavate lagati, a ja ipak ne mogu vjerovati. -Vama su poznati naši planovi da princa Ivana vjenčamo sa Biancom Sforza jer će mu tom ţenidbom porasti ugled u cijeloj Evropi i u očima svih velikaša i onih koji te protive da on naslijedi prijestolje. Princ se nećka da potpiše vojvodi Iločkome punomoć kojom bi ga zastupao na vjenčanju. -Dakle, nije potpisao?- zaprepasti se vojvoda. -Nije! I zato njegovo veličanstvo moli uzvišenu gospođu da iskoristi svoj upliv i skloni sina na ţenidbu koja nosi u sebi uvjet sreće kraljevstva. -Zašto Ivan ne ţeli stupiti u brak?- upita ona. -Jer ljubi Gordanu. -Gordanu?- opetuje ona šapćući. šteta. Bio bi s njom sretan. A ona? ~ 798 ~

-Kolika


-Ne znate ništa o tome biskupe?- Pogledavši Lovru Iločkog, odvrati: -Ĉini mi se da je njeno srce još slobodno. Znam da biste ga vi htjeli vidjeti sretnanastavi moleći -ali Ĉesmički očekuje od vas da ćete svoga sina dati kraljevstvu da ga sačuva razaranja. -Recite njegovu veličanstvu da će majka učiniti što moţe i umije. -Uzvišena gospođo, uputite princa neka govori s Gordanom i zovnite je sama u ove odaje. -Dobro, zovnite mi sina, a onda zamolite Gordanu da me posjeti. -Još nešto, uzvišena gospođo. Njegovo veličanstvo vas moli da mi kaţete čijom ste pomoći stigli ovamo s otoka Ischia. - Nitko mi nije pomogao osim Đure. Negdje su zidari radili na dvoru navrh otoka, ispod njega usidrili su svoje lađice za prijevoz građevnih potrepština. Jadni, vjerni Đuro smislio je varku. Preodjenuo me u zidara i u mraku smo se spustili dolje, ukrcali na lađu i sretno stigli na obalu. Nije li vam to rekao Ĉesmički? - Ipak sam morao saznati od uzvišene gospođe ako bi kralj traţio od mene časnu ~ 799 ~


riječ ili čak prisegu da sam to čuo iz vaših usta. A sad hvala i ţelim vam, uzvišena gospođo, da se brzo oporavite. A vi, vojvodo, ostanite još ovdje! - Ostanite, vojvodo, negdje u blizini- zamoli ona- moţda bi vas moj sin trebao. Ostala je sama i zagledala se kroz otvoreni prozor u daleki svemir. Suze su se zacaklile u plavim očima. Omara tihog popodneva leţala je u sobi i tamo daleko iza utvrda. Njeno se lice počelo stezati i bol nađe oduška u tihom plaču. Lagani mlađahni koraci i škripa zaustaviše njene suze. Ivan je ušao u sobu. Vojvoda Iločki nije ovdje?nezadovoljno, ali ga ona smiri.

upita

- Vani je na trijemu. Sama sam zaţeljela da izađe. Dijete moje- ona uhvati njegovu ruku i zagleda mu se u lice- mutne su sjene pale po tvom obrazu, - Ne pitaj me, majko! - Sinko, sjedi k meni i reci: zašto te zvao kralj? - Pripovjedat ću ti, majko, kad budeš jaka. ~ 800 ~


- Naprotiv, sad treba da mi kaţeš. Osjećam se vrlo snaţnom, sasvim mi je dobro. Odgovori mi ako tvoja majka smije pitati što si govorio s ocem? - Sve ti smiješ, majko. Kad ţeliš, reći ću ti: kralj hoće da potpišem punomoć Lovri Iločkome da me vjenča s milanskom princezom. -A ti? -Ne mogu ... -Jer ljubiš?! -Rekao sam ti prije nego što sam sišao! -Je li te vrijedna, sinko moj? -Da li sam vrijedan Gordane? To pitaj, majko. -Kralj to zna? -zabrine se ona. -Moja je nesreća što ne smijem stupiti pred kralja i s ponosom spomenuti njeno ime. Ali ti, majčice, ti koja si sama ljubila shvatit ćeš, razumijeti da se ne mogu pokoriti kraljevoj ţelji. -Ako to od tebe traţe tvoji prijatelji i narodi koji te ţele na prijestolje?

~ 801 ~


-Rob sam svoga srca i nemam snage koja bi me mogla osloboditi robovanja. Ti, majko, koja si mi dala ovo vjerno i postojano srce razumjet ćeš. Gordana je moj usud kao što je moj otac bio tvoj. Ona upravlja mojim ţivotom, shvaćaš li to? -Lako je kimnula i zamišljeno gledala preda se. -A što će biti od toga, dijete moje? -Bjeţimo, majko, daleko odavle da ţivimo u sreći s njom -ti i ja! -Gordana ti je dala obećanje? -Htio sam govoriti s njom, ali već sedmicu dana ne nalazi vremena da se odazove mojem pozivu. Uvijek je zaokupljena kraljicom. -Ipak, ti se nadaš da te ljubi? -Znam samo to što mi je Damir rekao. On mi je više nego brat. Majčice, on je prijatelj. Posjedujem čitavo njegovo srce i baš on tako budno pazi svaki Gordanin kret, svaku njenu riječ. - Pa što zaključujete? - Kaţe da je Gordana strepila za moj ţivot i da njeno srce pripada meni. ~ 802 ~


- Prema tome, Gordanom?

Damir

je

tvoja

veza

s

- Da. Za njega se kralj ne brine i ne pazi govori li s njom ili ne. Ja se moram drţati u pozadini. - Savjetujem ti, Ivane, da upitaš Gordanu. -Ovo mi je bila prva misao kad sam malo prije ostavio kraljevu sobu. No, kako da je nađem nasamu? -Ona će doći k meni, svakog je časa očekujem. Pričekaj u drugoj odaji, poslat ću je k tebi. On se digne ispred koljena svoje majke uskliknuvši: -Kad ona prekorači ovaj prag, riješit će se moj ţivot! -Ĉuješ li korake? -Ĉujem njen kraljevski korak trijemom, tako lagan, i ipak tako odvaţan. Od njega dršće moje srce. -Poţuri se, Ivane, idi! -Idem u susret svojoj sreći i tvojoj, majko. I za njim se zatvorila vrata. ~ 803 ~


-Sreći, sreći- šapću majčine usne, a zabrinuti pogled zuri u daleki modri svemir. Odmah zatim vrata na trijemu se otvore. Sa smiješkom na usnama pribliţi se Gordana prinčevoj majci: -Kako se radujem! Vi ste ustali i vaše lice svjedoči da ćete doskora biti potpuno zdravi Izvoljeli ste me pozvati? -Da, zvala sam vas. Reći ću vam otvoreno i iskreno što je uzrok mojem pozivu. -Tamo, u onoj odaji je moj sin i ţeli s vama govoriti, a ja upravljam na vas prošnju da mu to ne uskratite. Uzalud je čekao sedmicu dana taj čas. Potrebno je da ga saslušate. -Izvršit ću time i svoju ţelju. -Dakle pođite i... -Zapela je i oborila oči. -Što ste htjeli reći? -Ono što ne smijem. Ali, idite, Gordana. I pošla je. Oči pune majčinog straha gledaju kako prelazi prag iza kojeg čeka njen sin.

~ 804 ~


ONKRAJ PRAGA Gordana je prešla prag. Mir leţi na njenom licu, u očima, u čitavom biću, mir koji ne kazuje ništa, ne odaje ništa, samo potcrtava snagu duše i ljepotu njene spoljašnosti. Valovita kosa pokrivena je uresom od zelenih nizova što pojačava sjaj brončanog ţara njene smeđe kose. Oči su pune ozbiljne spoznaje velikog časa pred kojim se nalazi. Uz njeno tijelo, savršenih djevojačkih oblika, spušta se zelenkasta haljina u širokim naborima i lagano šušti dok se pribliţava Ivanu. Uspravio se, poklonio i lako protrnuo. Sam ne zna da li od njenog mira, od snage, blizine ili od onoga što mu se pribliţava njenim dolaskom. - Ţeljeli ste sa mnom govoriti, visosti? - Već davno čekam. - Slušam vas. Načas nije mogao otvoriti usta, pa je oborio oči. Tada se opet - Gordana, sjećate li se onog lova kad ste mi govorili o mojoj majci? - Sjećam! ~ 805 ~


- Rekao sam vam tada koliko ste mi blizu. - Razumljivo je to, visosti. Od mene ste čuli o svojoj majci više nego od ikog drugog na ovom dvoru. Onda nismo slutili da ćete uskoro imati svoju majku. - Moja sreća još uvijek nije potpuna. - Tko od sreće traţi više nego što mu ona sama podijeli, mogao bi izgubiti i ono što mu je dobrovoljno podijelila. - Ne traţim od nje više nego što posjeduje. - To ne znam. - Ne slutite? - Mogla bih u slutnji zalutati. - Povest ću vas pravim putem. Ne traţim ništa drugo nego ono čime usud dariva i najneznatnijeg stvora na zemlji. Traţim tihu sreću! - Na prijestoljima je vrlo malo tišine. Sreće moţe biti ako se kraljevi brinu za dobro naroda. - Zar samo to? - Moţe li biti nešto više? - A sreća za ljubljenu ţenu? ~ 806 ~


- Veliki i dobri vladari postavljaju ono na posljednje mjesto, čak se toga odriču. - Ja nisam vladar. - Ali ćete to biti. - Nikad, Gordana! - Vas ţele svi! - Ali ja ne ţelim i neću. - Ne vjerujem da je u vašoj visosti toliko sebičnog koristoljublja. - Vi to nazivate sebičnim koristo-ljubljem? - Po svom uvjerenju. - Gordana, to odviše boli. - Boli vas jer sami osjećate krivicu što je ovom odlukom nanosite narodima. - Veću bih krivicu nanio narodu da zavladam jer u mene nema vladalačkih vrlina, nema snage. - Onda sami sebe varate! - Varao se ili ne varao, svejedno je- naglasi odlučno i nešto nestrpljivo.

~ 807 ~


- Zar bi se vaša plemenita duša mogla ovako poigravati kraljevstvom koje vam je domovina? - Moja domovina je ljubav prema majci i prema... - Ne, neću da slušam- presiječe mu ona riječneću da slušam kako nasljednik prijestolja preda mnom izdaje čitavo kraljevstvo! - Rekoh vam, Gordana, nisam nasljednik i neću da budem! Polagano, kao neki sudac, pristupi mu ona bliţe drţeći ga čvrsto na oku. Nešto sugestivno sja s njenog lica i odrazuje se u njenom glasu: - Još uvijek ne vjerujem da biste mogli pribaviti toliko razočaranje narodu i meni. - Vama? Gordana! - Da, i meni... - Vi ne osjećate što pokreće čitavo moje biće? Vi niste slutili da mi je srce jedinu sreću našlo u vama! - U meni? - Samo u vama! ~ 808 ~


- Ne recite to još jednom, prinče. - Sto puta ću ponoviti: samo u vama je moj ţivot! - Onda me narodi ovog kraljevstva imaju pravo izvući na stratište. Sama bih podmetnula glavu pod krvnikov mač da se kaznim što sam upropastila kraljevstvo i njegov jadan narod! Lice joj se zarumenjelo dok je naglašavala svaku pojedinu riječ. A on osjeti navalu krvi, teški pritisak u prsima i pomanjkanje daha. Oči su mu široko rastvorene, a ispod njih upire se u nju pitanje puno zaprepaštenja. Glas mu je natopljen razočaranjem: - Vi, Gordana, ovako govorite meni? Vaša su usta to izrekla? - Na moja usta progovaraju narodi svega kraljevstva! - Ne pitam što hoće narodi! Ja pitam vas! - I ja sam dio toga naroda. - Onda pitam vaše srce što veli ono na moju prosidbu? - Nema odgovora! ~ 809 ~


Ustremljen je, ukočen, a glas mu se gubi u šapat: - Nemate riječi na ovo? - Tako je. Slomio se kao da su ga pokopali kameni bregovi. Ona obori oči da ne gleda ruševine njegovih nada. Nešto malo bljedila prosulo se njenim licem. A njemu se čini kao da je obamro. Ne osjeća ništa stvarno. Kao da je bezdan od velike i krute boli što se poput nemani smotala oko njega. Od muke otetura k stolici i strovali se u jastuke. Samo laki uzdisaji poput tihog jauka izvinu se iz njegovih grudi. - Gluha je tišina u odaji kao da se sve u toj sobi skamenilo nad njenim odgovorom. U dugoj šutnji povlači se njegov uzdah: - On! on me uvjeravao... -Tko? -upita ona. - Damir! - O čemu vas je uvjeravao? - Da ste strepili za moj ţivot, za mene. - Rekao je istinu. ~ 810 ~


- Nije mogućel - Jest, strepila sam za vaš ţivot. - Strepili? -opetuje on i okrene se k njoj. Zašto ste strepili za taj moj ţivot? - Da vas ne izgubi kraljevstvo jadnog naroda. - A vi? - Rekla sam: strepila sam za kraljevstvo, a to je moja domovina. Dakle, i ja vas ne ţelim izgubiti. Smućenim pogledom gleda u njeno lice. Trgne se sa stolca, uspravi i naglasi tolikom snagom da je ona ostala ukočena: - Onda znajte, Gordana. Kraljevstvo za koje vi dršćete ja neću! Nikad ga neću primiti! Od ovog časa ja ga mrzim više od svega. Prezirem prijestolje koje vi toliko ljubite, odbacujem ga zasad i zauvijek! - Suspregnite časovitu navalu bijesa. - Velim vam: odbacujem ga. Povući ću se s majkom i u samoći čekati dok me smrt izvuče iz ruševine mojeg ţivota. A vi dalje ljubite to kraljevstvo i prijestolje. Ljubite ga i strepite za narod. ~ 811 ~


Svaka riječ kipi strašću prevarenih nada, strašću kakvu nikad nitko nij primijetio u njega. Njena se glava digne i povišenim glasom reče: - Ove riječi nisu dostojne Ivana Korvina! - Dostojne ili ne, ja ih ponavljam, ja se na njih... - Ne kunite se!- uzvikne Gordana. - Jest, i deset puta ja se na ove riječi... Ona naglo korakne k njemu i poloţi svoju ruku na njegove usne da zaustavi riječi. Dodir njene ruke spriječio je zakletvu, ali i potamnio misli, razbor, prisebnost. On čvrsto zgrabi njenu ruku i svom je snagom pritisne na svoje usne. Jednim jedinim cjelovom na bijelu ruku odaje sve svoje srce, sve svoje čeţnje. Ne misli o uzrocima koji su mu tu ruku poloţili na usne, odaje se treptanju čitavog bića što je na svojim usnama osjećalo ljubljenu ruku. Ona se malo zbuni i pokuša je oteti, ali njegove su se usne upile, kao što se upila pčela u slatki cvijet. Zbunjena stoji pred mladićem izgubljenim u opojnosti koju mu je pruţila, u jednoj jedinoj ţelji da zaustavi njegovu zakletvu. ~ 812 ~


Licem mu provijava neko svjetlo kao da je po ruševinama njegovih nada pala zraka, a on upija tu zraka ţeđom mladog ţivota. - Visosti, čujte me! - Ali on ne čuje. Ne vidi. Samo osjeća njenu ruku na svojim usnama i tone... - Imam nešto da vam kaţem, visosti. Ne princu, nego prijatelju. On otvori oči. Bile su sanjive kao u djeteta što se probudilo iza sna, a pred sobom gleda na javi sliku svojih čarobnih snova, ţivu, utjelovljenu, makar ozbiljnu i nešto hladnu. - Gordana izreče on čeznutljivim glasom kakvim ga nikad nije čula govoriti. Polagano i njeţno otkine Ivan usne s njezine ruke, ali je za drţi u dlanovima. - Bilo je moţda drsko od mene -ispriča se onaali ne ţelim.. - Gordana! Kao da su mu iz mozga ispale sve druge riječi ovoga svijeta i ostalo mu samo njeno ime. Drţeći njenu ruku u svojoj, gledao je kao da čeka što će njegovu sreću uzdići do neba.

~ 813 ~


- Dopustite da sjednem -reče ona i spusti se na stolac. Ova kretnja oslobodi joj ruku koja mu je čas prije pruţala toliko sreće. Mehanički sjedne do nje i gleda je traţeći u njenoj zjenici svoje nade. - Htjeli ste, prinče, zakleti se na nešto što bi mene uistinu lišilo ţivota. - Vas? Tko vam to reče? - Samo čas. Dopustite da vam mirno razloţim i razumjet ćete sve: do vas ne dopiru uzdasi straha i trepeta onih koje obuzima jeza pri pomisli što bi se dogodilo s njima i s ovim kraljev stvom ako kralj, vaš otac, umre, a vi se odrečete prijestolja. Još je u muţevnoj dobi, ali nikome nisu dokučive odredbe sudbine. Oni o kojima vam sada govorim s uţasom gledaju na budućnost koja ih moţe lišiti mira, kuće i kućišta, domovine, jezika, imanja, ţivota, ako prijestolje ostane pusto. A onda, zasjest će ga tuđinac, vječno, zauvijek. - Ne govorite mi to, Gordana, neću da s vaših usana čujem riječi svojeg oca. - Ja sam dijete domovine kojoj prijeti ova nesreća i osjećam svu strahotu toga časa koji bi mogao meni i svima onima koji su mi dragi, ~ 814 ~


bliţnji, koji su braća moja i vaša, sve nas smrvila bi tuđinska grabeţljivost. Duša mi je ispunjena strepnjom da budemo sigurni u tom kraljevstvu, sigurni. Osjećate li što to znači u sadašnje vrijeme? A tu sigurnost steći ćemo samo kad nam kralj ostavi nasljednika u vama! U vama je jamstvo da tuđin neće ovdje naći saveznika da zauzme prijestolje. U vama je jamstvo da ćemo kod kuće uţivati plemenitu vlast koja uvaţava ţivot i malog plemstva, i građana, i puka. Ĉujte me!- pri tom ustane i zagleda mu se ravno u zjenice. -Ako sam vam uistinu toliko vrijedna da me vaše srce počastilo svojim osjećajima, dokaţite to. Odazovite se duţnosti prema domovini i prema svima nama i prema sebi! Iz dna duše ulazi nešto svjetla u njegove oči. On pruţi obje ruke prema njoj: - Odazvat ću se ako mi vi, Gordana, moţete obećati ruku pred oltarom. - Zaboravljate da ţena s kojom stupate pred oltar mora biti vama ravna? - Jest! Vi meni niste ravni, jer me nadvisujete!- usklikne

~ 815 ~


- Shvaćanje kojim me počašćujete daleko je od ljudi, odviše daleko u visinama. - Ovdje dolje, na zemlji, sve vam nameće neophodnu duţnost da uzmete za ţenu kćerku kraljevskog roda i kraljevskog bogatstva. - Ovo su misli kraljevskog savjetnika, a ja kaţem: hoće li mene za svog kralja, neka dadu slobodu mojem srcu. - To bi učinili i prijatelji i vjerni pristaše. Protivnici kraljevstva vani i kod kuće pokorit će se samo ako uzmete za ţenu Biancu Sforza, jer je ona najmoćnija i najbogatija princeza i molim vas ustrajte ovu ţenidbu. - Gordana, tko to ţeli: kraljevstvo ili vi? - Sigurnost domovine. - Još jednom pitam: promislite što ćete mi odgovoriti? Što veli vaše srce? To hoću ćuti. - Dakle, čujte: što god bi reklo moje srce: prosvjedovalo, jadrlo se, cvililo, on bi u svakom slučaju moralo zanijemiti pred sudbinom milijuna naroda. - Da nešto osjećate za mene, ne biste mogli ovako... ~ 816 ~


- Sve se moţe jakom voljom! - Sve se moţe- sve, samo nikad svladati svoje srce, ugušiti ljubav, gledati kako vi pripadate drugome! - Ako ne pripadne... nikome? - Zašto, Gordana? - Moţda zato što je u meni već davno stvorena odluka da u samoći prijeđem put, od rođenja pa do groba. A moţda i zato što odviše ljubim onoga koji dršće nad ovim kraljevstvom. - Tko je to, Gordana? - Postoji ime koje mi je sveto kao što je vama ime vaše majke. Molim vas da me ne pitate. - Gordana, pitam vas još ovo: vi biste mogli uza me gledati drugu, Biancu Sforza? - Da, visosti! - Ja sam vam, dakle, ravnodušan, posve stran? Ona ne odgovori. Gleda u sag i šuti. Strovalile su se sve njegove nade. - Moj udes je riješen! Oprostite, Gordana, što sam se u svojoj taštini nadao- i pođe prema odaji svoje majke polagano, ~ 817 ~


polagano kao da se nada da bi ga Gordana mogla zaustaviti. Ali ona šuti spuštenih vjeđa gledajući u sag. On zatvori vrata i baci se u majčin naručaj. - Majčice, ti si mi ostala, samo ti! Ovila mu ruke oko glave i osjetila da tiho jeca. - Ĉekaj, neka se smiri- šapne ona tiho! Princ trgne glavu s njenih koljena: - S kim to govoriš, majko? - Tamo u kutu je Damir. - Kao ošinut, princ ustane i pogleda prijatelja: - Kruto si se prevario, Damire! Odviše kruto! Nisam joj ništa, ništa! - Rekla ti je? -Još više: ona bi mirno mogla gledati uza me drugu ţenu. Ona ljubi kraljevstvo, ljubi prijestolje na koje me ţele podići. - Ona se ţrtvuje, Ivane! - Ali zašto ljubi kraljevstvo? Zašto ga toliko ljubi? - Moţda se nada spasiti ţivot svome skrbniku kojeg ljubi kao oca- reče tiho majka. ~ 818 ~


- Ĉesmičkoga? - Da, njega. - Dakle, to je ono ime koje je sveto i nije mi dopustila da je pitam za nj? Zbunjen sam, smućen, u magli sam. - Moţda mu je ona i obećala spasiti kraljevstvo nad kojim taj veliki čovjek strepi više nego nad svojim ţivotom! - Ti znaš o tome, majko? - Da sinko. - Otkuda? - Vidiš, dijete moje, i mene veţe zakletva pa ti ne mogu odgovoriti. - Sad mi sviće. Sve ono što ona veli to su riječi muţa koji ne zna što je srce. - Moţda mu činiš krivo, Ivane! Iz one sobe doprle su do mene Gordanine riječi što ih je tebi izrekla da neće "pripadati nikome"! Ne slutiš li što se krije pod tim riječima? - Krije se opsjena da me svlada, obmami, ali neće uspjeti. Ostajem pri svojoj odluci!

~ 819 ~


- A ja uz svoju tvrdnju da Gordana ljubi tebenaglasi Damir. -Gledao sam strepnju u njenim očima, ja znam još mnogo više. - Što znaš? -Govori potrči Ivan k Damiru i uhvati ga za ramena. - Ona je poslala Đuru! Da, ona! - Ona? -uskliknu istodobno i sin i majka. - Da, ona, za domovinu i za skrbnika čini sve. Govorio sam s njom mnogo puta i kao da je iz svake njene riječi izbijalo priznanje. - Ne, ne mogu vjerovati. Damire, kako smo bili sretni tamo gore, u onoj kuli Medvedgrada dok je u meni još ţivjela nada. Ali Damir je šutio i ostavio sina s majkom. Mladić se spustio do njenih nogu i šapće: - Sve je izgubljeno. Jednako smo nesretni, jednako bijedni u svojoj ljubavi. - Nismo jednako ... - Da, ti si preboljela! Ona obori pogled i zaniječe glavom. - Ne da se to preboljeti. - Još uvijek ljubiš oca, majko? ~ 820 ~


- I baš zato nismo jednaki, sine moj. Gordana kojoj si predao svoje srce moţda te ipak ljubi i samo se ţrtvuje. Ova spoznaja skriva u sebi veliku sreću, bolnu, ali ipak sreću koja nikad tvoj ţivot ne moţe pretvoriti u pustinju, ali meni je oduzeto i to. Njegovo me srce potpuno zaboravilo. I znam da nije ništa ţrtvovao kad me ostavio. Ništa više nema u njegovu srcu za mene, čak ni ljudskog smilovanja. Njen glas pretvori se u plač. Sva je njena bol izbila i razotkrila se sinu. Glava joj padne na njegovu. Suze su rosile njegovu kosu i spuštale se niz njegove obraze. Svaka kap što pada s te kose na njegovo lice dopire mu do srca i pobuđuje u njemu goruće rane. Peku ga te suze kao ţive ţeravice. On makne glavu pa uhvati majku u naručaj. - A ako u njegovu srcu ima još skrivenog osjećaja za tebe? - Kad bi tako bilo! - Onda? - Zapad mojeg ţivota bio bi posut blagom sunčanom toplinom. - To bi tebe, majko, moglo utješiti? - Učiniti malo sretnom. ~ 821 ~


- Ah, majko- on ustane, u očima se razabire kako mu mozgom jure misli. - Vratit ću se, majko, samo malo pričekaj! - Kamo ideš? -zapita ga ona i uhvati za ruke. - Saznat ćeš odmah i potrči na vrata. Vani je još uvijek stajao vojvoda čekajući zapovijedi. - Ostanite uz moju majku, vojvodo, dok se ne vratim. - Kamo idete visosti? - Saznat ćete i ode niz trijem. ***** Damir stupi u prinčevu knjiţnicu. Gordana još uvijek sjedi na istoj stolici zadubljena u misli. Na dolazak mladog plemića digne glavu. Crne mirne Damirove oči upru se u nju. Pribliţio se i započne vrlo tuţnim, potištenim glasom: - Smijem li vas nešto upitati? - Ne, gospodine. Vi nemate prava da me pitate. - Imam! - Malo ste odviše drski, gospodine Damire! ~ 822 ~


- Prijateljska duţnost prema Ivanu nalaţe mi da pitam. - Prijateljska vam odgovarate meni!

duţnost

nalaţe

da

- I to! - i on se nakloni u znak pristanka. - Vi ste u Ivanu probudili neke nade u moju sklonost? - Priznajem! - Tko vas je na to ovlastio? - Vi! - Vaša smjelost prelazi poštovanja prema meni.

granice

duţnog

- Samo vas Ivan poštuje više od mene! - Iz pukog poštovanja prikazujete me slabom ţenom? - Gospodine, sve su sjedinjene u ljubavima!

slabosti

ljudske

- Sve snage. - Otkud vama pravo ovako suvereno izricati sud o ljubavi? Njegove crne oči pune iskrenog turobnog mira gledaju djevojku otvoreno, snaţno, ne trepteći. ~ 823 ~


- Njene bademaste oči pune strogosti uperene su u njega. - Nemate odgovora? - Vas neće zanimati moje lične stvari. - Ali lične moje stvari zanimaju vas. Baš ste oko njih razvili veliku briţljivost. - To sam učinio za prijatelja. - I obmanuli ga. - Nikako. - To je nasilje u moju unutrašnjost - Progledavanje! - Umišljate sebi da... - Ne. Ogledavam... - S mojeg lica? - Da, gospođice Gordana! - Dakle da čujem: kada!? - Kad sam govorio s vama na Medvedgradu, vaše oči, vas glas, vaša briga oko prinčeva ţivota i sigurnost odavale su sve! - To "sve" vidjela sam i ja u vašim očima, glasu, brizi za prinčev ţivot. Još više. Htjeli ste za njega umrijeti. ~ 824 ~


- Prijatelj umire za prijatelja! - Zar ja nemam prava da vršim iste duţnosti prijatelja? - Vi ste ţena! - Trebali ste se roditi prije sto godina s ovim načelom! Danas, vi ste, gospodine, anakronizam! - Primam ukor, a ostajem pri svojoj tvrdnji. - I ja ostajem pri svojim riječima: svojeg ste prijatelja otrovali nadama koje su posve neopravdane. Gordana ne ljubi. I pouzdajem se u nju da neće počiniti takve ludosti!naglasi ona ponosno. On se sagne k njoj i prošapće: -To vele vaša usta i misao? - To velim ja! - Vaša ţrtva nije postigla svrhe. Princ neće stupiti na prijestolje. - Onda bih poštovanje.

mu

morala

uskratiti

svoje

- Njegov ţivot razarate zauvijek. Ne činite to, molim vas! U njegovu glasu dršće vjerna molba. ~ 825 ~


- Zar biste tako molili i za sebe? - Nikad! - Zašto, dakle, molite za Ivana? Ne osjećate li poniţenje kojem ga izlaţete? - Za njega ću sagnuti i koljeno- i pri tom klekne. -Ne razočarajte sreću njegovu, Gordana, vi ljubite Ivana! Priznajte to, podajte mu jedinu utjehu. - Laţnu utjehu hoćete za nj? - Ničim me ne moţete razuvjeriti. Vaše poricanje samo je ţrtva koju pridonosite svojoj domovini. -Ĉujte, Damire, kad bi vaša tvrdnja bila ispravna, i onda bi vaša duţnost bila da radite ono što vam ja kaţem. - Moja je duţnost raditi za prinčevu sreću. - Ova izjava nije dostojna ni muţa ni sina naše domovine. - Ali odanog prijatelja. - Nikad se niste zamislili nad nesrećom koja će stići samog princa ako na prijestolje zasjedne tuđinac? Kad umre kralj Matija, doći će na prijestolje Napuljac! ~ 826 ~


- Napuljac? Otkud znate to? - Velim vam: to je svršeno. Ugovoreno! A kad ne bi bio Napuljac, onda bi došao Nijemac ili koji drugi. Prvi posao tuđinca bit će da princa liši svih njegovih dvorova, da ga baci u tamnicu, a moţda i smakne, kao što je kralj Vladislav Posthumus smaknuo kraljeva brata jer mu je bio opasni takmac za prijestolje. Princ Ivan, kojemu se priklanja sve malo plemstvo i građanstvo ovoga kraljevstva, bio bi opasni takmac novom kralju, ni časa mu ne bi dao ţivjeti! Razmislite to, gospodine Damire, i onda se upitajte: ne traţi li moja ljubav prema domovini da u prinčevu srcu ubijem ljubav prema djevojci koja bi bila zapreka da on zauzme prijestolje? Pitajte se: nisu li vaši pokušaji da njih dvoje svedete u brak izdajstvo prema onome kojemu sam spremna dati ţivot? Vi niste samo pošten, odan prijatelj, vi ste ozbiljan, pametan mladić. I zato vaš um i savjet moraju jednako odgovoriti: da ljubeći princa, činite nehotično izdajstvo! Gospodine Damire, ne samo prinčevo blagostanje, nego njegov ţivot ţrtvujete da mu iskaţete prijateljstvo tamo gdje ga vaša ljubav, usluge, mogu dovesti do

~ 827 ~


stratišta! Nikad nitko ne moţe princa ljubiti više Je li a njegove majke, pa, eto, ona zna koga ljubi njezin sin, a je li ga ohrabrivala da se opre kralju i preda svojoj ljubavi? Nije li moţda nastojala da mene sklone pruţiti princu ruku? Nije! Jer dršće nad njegovim ţivotom i zna kakva strahovita sudbina lebdi nad glavom njenog sina ako ovo prijestolje padne pod tuđinca. Pitajte je, gospodine Damire, povjerljivo kad princ ne bude prisutan. Ĉut ćete što kaţe majčino srce i spoznati da je vaše nastojanje da usrećite princa samo njegova smrtna osuda... Ona opazi kako su mu crne oči pune uţasa, pa se poţuri: - Ali ja znam: kad biste mu predočili svu tu opasnost u koju bi on zapao, ne biste postigli ništa. U njemu nema mjesta strahu. I zato učinite drugo. Treba da opasnost prevrnete na mene. Prikaţite mu to s gledišta moje sudbine! Recite: "Kad bi Gordana bila tvoja ţena, ne bi ti sjedio na prijestolju nego tuđinac, a taj bi tebe smaknuo i posegao za ~ 828 ~


Gordanom, oduzeo joj sve, bacio tebe u tamnicu, a moţda bi i njoj oduzeo ţivot!'' - Boţe moj! -usklikne Damir. To je strahovita vjerojatnost ... - ... koja će princa trgnuti, dati mu snage, mir i uvjerenje da stupajući na prijestolje spašava i mene ako me zaboravi, napusti svaku misao o meni. Pokušajte mu dakle sve to govoriti vi, pokušajte ga tako izliječiti od te ljubavi. - I već se našla kraj vrata. Zastor se zaljulja i njen lik nestane. Damir je ostao izbezumljen.

~ 829 ~


SLIKE PROŠLOSTI Ivan stoji u kraljevoj radnoj sobi i gleda preda se. Dršću mu i srce i duša. Peku ga majčine suze. Na licu su mu ostavile uţarene pjege. Odbijen od Gordane, prevaren u nadama, natopljen majčinim suzama, osjeća kao da su mu suze zakolale krvlju. Drhtave misli jure mu mozgom. Od njih mu podrhtavaju ruke. Mlado mu je tijelo sapeto u modri haljetak. O širokom pojasu od crvene koţe punom dragulja visi lagani kućni mač u toku, presvučen zlatom vezenim grimizom. Gusta tamna kosa pada mu na lice. Ulazi kralj. Stao je na pragu i pozorno ga promatra traţeći u izraţaju lica ono što očekuje od njega. Ali mu to lice ne pruţa nade. Kralj se uozbilji i pribliţi mu se. - Kakav mi odgovor nosiš, sine? - Nosim pitanje! - Pitanje? - Oče moj, vi ne ţelite da ostavim ovu dvoranu kao vaš izgubljeni sin? - To je uvod tvojem pitanju? - Da, oče moj -odvrati Ivan. ~ 830 ~


- Ţelim da ne ostaviš ovu odaju prije nego što se sa svojim ocem ne zdruţiš zauvijek. - To je u vašim rukama. - Kakvo mi nosiš pitanje? - Kralju, oče moj, jedan dio vašeg ţivota prekrili ste mi šutnjom. - A to bi bilo? - Vaš odnos prema mojoj majci! Nikad mi niste dopustili da o tome govorim, da vas pitam. Zabranili ste mi i ovdje na Griču da vas ispitujem. Danas ste mi razotkrili sve, samo ste zašutjeli ono što ţeli znati sinovljevo srce. Moram saznati, oče moj, moram, na to me goni čitava duša. Matija nije pokazivao nikakav otpor. Naprotiv, sjedne i pokaţe sinu stolicu. - Očekivao sam dan kad će sin od oca zatraţiti to razjašnjenje. Neka dakle i ovo prijeđe preko mene! Iskopat ću i ovaj dio svoje prošlosti. - Istinu, čitavu istinu, oče- moli Ivan. - Nema razloga da prikrivam. Ovaj čas morao je doći. Slušaj! ~ 831 ~


Ni sama prinčeva majka ne bi s većim uzbuđenjem čekala to otkriće. - Razgrnuo sam zastor, ti si zavirio na pozornicu divljih borbi i oluja koje su po meni sipale sve strijele neba i pakla! U toj oluji jednog dana ugledam velike modre oči pune krotkosti, topline. Ĉudno su me zaokupile te oči. U njima sam naslućivao netaknutu istinu. One večeri kad sam legao, nisam mogao zaspati. Prvi put u ţivotu osjetio sam da je pod oklopom bojovnika koji se rve s neprijateljima i usudom negdje duboko zakopano srce! Probudile su ga modre tople oči! Bilo mi je dvadeset osam godina. Stao sam razmišljati što ću od ove jadnice. Poloţio sam sebi račun. Ali osjetim da ne mogu ţivjeti bez nje. Pošao sam u njen skromni dom. Onog dana spoznao sam da nisam više sasvim svoj, da sam privezan i ako se silom otmem, boljet će me. Zaţelio sam topline, istine, onoga što zovu ljubav! Ja sam joj to rekao. Padala je preda mnom na koljena i molila da je ne učinim svojom ljubavnicom. Imala je pravo! Otišao sam iz kuće, ali nisam je mogao napustiti. Kad je ona htjela da se sklone, zaskočio sam je, ~ 832 ~


pouzdavajući se u njenu ljubav. I ona ostavi sve i pođe sa mnom! Tu kralj zastane gledajući preda se. Ivan ga ponuka: - A tada? Ti si je ljubio? Bila je tiha, mila, uvijek jednaka, neiscrpna u svojoj ljubaznosti. Odlazio sam nadugo i vraćao se. Vazda isto: njeţnost, ljubav. Nikad nije pitala za moje poslove, nije traţila računa o mojem izbivanju, nikad ţeljela nešto, a to je bila njena tragedija! Jednolična sreća uljuljavala me u san! Umoran od borbe sklanjao sam se k njoj. U skrajnjem dijelu dvora u njenim odajama bilo je sve skladno, toplo, uvijek je bila vedra. Tad. bih sjeo, a ona se primakla k meni na svojem malom stolcu i gledala me svojim modrim očima u kojima je bilo sve čisto, vjerno i toplo. Pomilovao bih njezinu plavu kosu gledajući te oči, modre kao svemir za proljetne zore. Bilo mi je dobro. Zaboravio sam cijeli svijet. Ti časovi bili su jedina istina mojeg ţivota. U mojim drţavnim poslovima neţestvo mi je često izvrsno posluţilo. Nudio sam svoju ruku svim kraljevskim vladarima za njihove kćeri da ih sklonem na primirje ako smo ratovali ili da ih prisilim na saveze i pomoć protiv neprijatelja. ~ 833 ~


Borka, tvoja mati, nikad se nije na to tuţila, nikad spomenula riječ o tome što će biti s njom. Ni tada kad si ti došao na svijet. Ti su dani u meni probudili velik osjećaj. Htio sam da se s njom vjenčam. Ali moji savjetnici prikazali su mi da bi taj korak digao snagu neprijatelja. Obuzdao sam se. Ĉesmički i vitez Ivan od Srednjice često su me sjetili opasnosti, ali i duţnosti, samo ona nikad nije pokušala da me jednom riječi ili lukavstvom, koketerijom privede k oltaru. Nikad nije bilo u nje ni trunka najneduţnije prepredenosti, a ja sam mislio: Ima još vremena. Lakše ću odlučiti kad savladam neprijatelje. Tako su prošle godine. Zaratio sam tada sa poljskim kraljem. Da ga sklonem na mir, ponudim svoju ruku za njegovu kćerku kao što sam to prividno učinio u drugim slučajevima. Za to me poljski kralj htjede poniziti pa mi isporuči da mi uskraćuje ruku svoje kćeri! To je odlučilo mojom sudbinom. Osvetničkom odlukom zaprosim jednu od dviju zakonitih kćeri uglednog, bogatog kralja Napulja. Najprije mi ponudi ruku starije kćeri Eleonore. Pokazali su mi sliku i vidjeh da nije lijepa. Odustao sam a ona se udala za vojvodu od Ferrare i rodila mu dva sina! Napuljski kralj ponudi mi mlađu Beatrice, lijepu i ~ 834 ~


mladu. Zaprosim je da naljutim poljske poslanike koji su samnom pregovarali o miru. Dadem rasvijetliti čitav Budim i okolicu kao usred bijela dana. Ivan sluša, oči mu pune suza: - Ta je rasvjeta ţivot moje majke zavila u vječnu noć! Oče, što si onda osjećao? - Kralj nije osjećao ništa, nego inat poljskom vladaru. - A moja majka? Što je rekla kad ste se vjerili? -Ništa! Njezino lice bilo je blijedo, ali usne nijeme. Vjenčanje s Beatrice odgađao sam pune dvije godine. Nisam se mogao odreći Borke. - A onda ste ipak mogli napustiti moju majku? - Kći napuljskog kralja imala je uvećati ugled moje drţave. Taj ugled bio mi je potreban. Mislio sam da sinu koji mi se rodi od kćeri silnog napuljskog kralja, tasta i rođaka vojvode od Milana, vojvode od Ferrare, saveznika moćnih Medicija i prijatelja tadašnjeg pape, da tome sinu ne mogu nauditi ni njemački, ni poljski ni češki zahtjevi na ovo kraljevstvo. Račun je bio ~ 835 ~


valjan, a lagodnim.

šutnja

tvoje

majke

učini

ga

- I ostavio si je... - Nikada nisam pomislio da je ostavim. Sklonuo sam ju u potpunu tišinu, ali napuljski kralj je saznao kakve me veze sputavaju uz jednu drugu. Ĉuo je da imam sina i napuljski kralj Ferrante zatraţi kao uvjet da tvoju majku pošaljem na talijanski poluotok, jer će to biti jamstvo da se neću vratiti k njoj. Pristao sam... - Mogao si? - Došla je Beatrice, lijepa i mlađahna. Jaka duhom. Zagonetna, nedokučiva, nepristupačna, a ipak puna čara. A tvoja majka uvijek jednaka, tiha, podatna. Uvijek sam znao što će reći, što će učiniti. Ili na sve šutjeti. U Beatrice čar vječne neizvjesnosti koja te vazda drţi budnim, snaga koja te sputava i kad se ţeliš osloboditi... Hladni srsi prođu mladića- I zaboravio si moju majku sasvim, posvema izbrisao iz srca? To te pitam, oče? - Ona je bila jedini, najčišći, najljepši moj osjećaj u cijelom ţivotu. Svi su oko mene ~ 836 ~


lagali, pretvarali se a i ja s njima. Ona je bila jedina istina, jedina čistoća, jedina svjetlost u toj tmini. - I ugasnula je? Posve ugasnula, oče? To reci! - U naručju dvadeset godina mlađe ljepotice, muţ zaboravlja onu s kojom je proveo dvanaest godina mirnih, jednoličnih, lijepih časova. Zaboravlja uz ţenu koja blista kao kruna i opaja se ljepotom što je kao predivni pehar pun ciparskog vina. - Ljubio si Beatrice? - Ona je znala osvajati čarima ljepote i snagom duha i gospodovanja. Zablistala je ukusom, naobrazbom novog doba, sjajem kraljevskog nastupa, raskoši kojoj su se divili svi moji neprijatelji. S njom je u moj dvor ušla četa učenjaka, pjesnika, slikara i kipara, pisaca. U meni davno ţiva ţelja za učenjem i znanjem, za umjetnosti našla je i uzela osvjeţujući napitak. Ona je uveličala moj dvor, uzdigla ga nad sve ostale, mojih susjeda i neprijatelja. Bio sam ponosan na nju, na svoj izbor, na umjetničku slavu mojeg dvora koju mi je dala ona. ~ 837 ~


Taj sjaj dugo me očaravao, zanosio. Počeo sam se uznemiravati tek onda kad sam opazio da uzalud čekam nasljednika. I stanem stvarati osnove da tebe učinim prijestolonasljednikom. Onog dana sam te okruţio učiteljima koji su imali da te priprave za nasljednika, raspalila se Beatricina mrţnja protiv tebe. Ali samo naoko, čini se da je zbog nasljedstva. Ne, ona nije imala nade u porod, nije imala ni plan sa Giovannijem. Nije nasljedstvo glavni povod njezine borbe i mrţnje prema tebi. - Nije? - Nikako sinko! Prozreo sam glavni uzrok. - Koji je to? - Prošlost... - Vaša prošlost, oče? - Da! Njena borba protiv tebe nije nasljedstvo samo po sebi nego ţiva istina da ti oţivljavaš moju prošlost koja ugroţava nju! - Vaša prošlost, ugroţava kraljicu? - Moja prošlost, tvoja majka... - Zar da Beatrice bude ljubomorna na moju majku koja je u vašem srcu davno umrla? ~ 838 ~


- Nije to ljubomora srca... - Nego što? - Mnogo više, Beatrici mnogo dragocjenije. Onog dana kad tebe proglasim prijestolonasljednikom, kraljica Beatrice gubi poloţaj svoje vlasti. Gubi prvo mjesto pored budućeg kralja, gubi sve jer na njeno mjesto stupa tvoja majka! Princ osjeti kako mu lupa srce, a kralj ne prestaje govoriti. - Uz tebe, prijestolonasljednika, Beatrice gubi poloţaj kraljice majke, gubi svjetlost svojeg prvenstva i onda ako sam ja još ovdje. Kad ja umrem, a ti preuzmeš krunu, posve je prirodno da bi ti na svojem dvoru uzdigao svoju majku. Beatrice strepi od toga. Ova ju je strepnja najednom navela da te ponuka na tajno vjenčanje s onom, meni nepoznatom, koja je zarobila tvoje srce. Beatrice te hoće svezati s njom da tebi onemogući prijestolje uz koje bi tvoja majka zauzela prvo, njezino mjesto. Beatrice ţeli da zadrţi to mjesto po svaku cijenu i svim sredstvima. U toj plamenoj taštini nije oklijevala da tvojoj majci priredi strahovito stradanje. ~ 839 ~


Kraljev glas se spusti a princ se trgne pitajući bez daha: - Kakvo stradanje? - Majka ti nije rekla ništa? - Ni riječi... - Po šutnji je prepoznajem. - Što mi je prešutjela? - Strahovitu nepravdu koju su joj nanijeli. - Hoću da znam- uskipi Ivan pocrvenjevši. - Je li ti majka kazivala gdje je ţivjela ovih deset godina mojeg braka? - U Napulju. - A kako joj je bilo? - Ona reče: dobro. - Još uvijek ista plemenita šutnja! Dakle, ne znaš ništa? - Ne znam, oče moj. Ako ste me ikad ljubili, kaţite mi? - Obećaj mi da kraljicu nikad zbog toga nećeš pozivati na račun. Ţelja da dozna jade svoje majke iznudi mu obećanje: ~ 840 ~


- Šutjet ću. - I pričinjati se da ništa ne znaš o tome? - Da, da, obećajem!- naglo će Ivan nestrpljivo iščekujući! - Pristao sam da tvoju majku pošaljem u Italiju. To je u Beatrice traţio kralj Ferrante da bude potpuno siguran u prekid moje ljubavi s Borkom. Oni su, naime, mislili: dvanaest godina zajedničkog ţivota i sin, to se ne moţe zaboraviti. Valja postaviti čvršću ogradu. - I što su učinili? Kralj nasloni glavu Izmijenjenim glasom:

na

ruke

pa

počne

- Napuljski kralj zatraţi, dakle, da za volju Beatriceinog mira pošaljem tvoju majku u Napulj. On, kralj Ferrante smjestit će je dolično na svojem dvoru. Ako bi odbila, stanovat će u odlično uređenoj kući u Napulju. Jedino bih joj morao uskratiti da se vrati u domovinu. Traţio je od mene riječ da joj nikad neću pomoći da prijeđe granice mojeg kraljevstva. - Vi ste, oče, na to pristali? ~ 841 ~


- Pristao sam. Odredio sam lijepu svotu koja se redovito svake godine slala za odlično uzdrţavanje majci mojeg sina. O tome imaš pismo i ţive svjedoke. Sve bliţe priklanja se Ivanova glava ocu, pogled mu ispija svaku riječ, treptanje tamnih trepavica odraz je drhtanja njegove duše. A otac pripovijeda ne pogledavši Ivana: - Preko napuljskog dvorskog meštra javljeno mi je da se Borka, tvoja mati, nalazi posve dobro, smireno, na vrlo odličnom mjestu dvora. Nisam imao razloga da u to sumnjam. - A što je bilo? -nestrpljivo poţuruje Ivan kad je Matija časak sustao. - Moţda nikad ne bih saznao, kako su postupali s njom da nije bilo onog strašnog dana na Griču kada su mi javili da ti, sine, leţiš u šumi mrtav! - Tek si onoga dana saznao? - Onu večer. Tvoja majka ušla je one večeri u ovu moju odaju. Nisam vjerovao očima, potpuno uvjeren u to da se nalazi u Napulju. Malo kasnije, sinko, nisam vjerovao ni svojim ušima! - Što je to otkrila moja majka? ~ 842 ~


- Bio sam odviše tvrd prema njoj. Zadana riječ napuljskome kralju pogaţena je, poniţena u očima cijeloga svijeta. - Što ti je rekla? - Ţestoko sam zapitao Borku, tvoju majkuispravi se kralj- zašto je ostavila Napulj unatoč mojoj zadanoj riječi što sam joj javio pismom. - Javio si joj? - Ona ipak ne zna ništa o tome, ni o pismu! Ona nije ni ţivjela u Napulju! - Boţe moj!- sa strepnjom usklikne Ivan. - Spočitavala mi je svoje tamnovanje. - Kakvo tamnovanje? - Kako se nisam osjećao krivim, zatraţim od nje da mi odmah iskaţe na što. nišani. Unatoč tome što sam zbog njenog dolaska i mojih osnova bio ljut, ono što mi je rekla pogodilo me vrlo teško. - Što su joj učinili, oče? - Napuljski kralj me prevario. Tvoju majku dao je odvesti na samotni otok. - Na otok? ~ 843 ~


- Tamo je stavio pod pasku nekih zbog zločina optuţenih ljudi. - Jao! -mladićevo lice problijedi. - Ţivjela je u vlaţnom podzemlju, u dronjcima, izvrgnuta bijedi i gladi! Mladić skoči, a usne mu dršću. - Novac koji sam slao za tvoju majku, o čemu ti moţe pruţiti dokaze Varadi, napuljsko je veličanstvo zadrţavalo za svoj dvor, a ona je gladovala, odijeljena od svijeta dok napokon sa Đurom nije pobjegla iz tamnice koju su joj Napuljci odredili za dosmrtni stan. - Odviše, odviše je to, oče! Ali zašto su je poslali onamo? Zašto? - Da ti, sine, ne bi mogao naći svoju majku kad bi postao kralj, da je ne bi posadio uza se. Htjeli su da na otoku izgine od bijede, da časno mjesto kraljice majke nakon moje smrti zauzme kraljica Beatrice. Jer- obnovi MatijaBeatrice je računala: kad umre kralj Matija, a zavlada njegov sin, prvo mjesto na dvoru pripast će njegovoj majci. - Mojoj majci? Računali su posve prirodno, da će tvoj prvi zadatak biti da potraţiš majku, pruţiš joj ~ 844 ~


zadovoljštinu i osvetiš se zbog nepravde koju sam joj nanio ja. Zato ti je, sine moj, kraljica ponudila tajno vjenčanje da potkopa moćnu ţenidbu koja bi tebi osigurala prijestolje. Beatrice, navikla vladati i zapovijedati, strepi samo od jedne jedine misli: da nikad ne doţivi dan kad bi na njeno mjesto uza te sjela tvoja majka. To mjesto Beatrice hoće da zadrţi samo za sebe! - Za to mjesto htjeli su ubiti moju majku? - Za mjesto uz mojeg sina na prijestolju! Princ nije odgovorio ono što je kralj očekivao. Ispunjen gorčinom, spočitne mu: - Za tu groznu ţenu kamena srca vi ste napustili, zaboravili to drago, toplo, milo stvorenje, one modre oči, posve izbrisali iz svojeg srca, oče moj?! - Napustio sam je, zaboravio! Izbrisati se ipak nije moglo! - Oče? Je li to istina? -usklikne Ivan, klekne do njega, uhvati mu ruke.- Je li to istina? - Još više nego to! - Još više? Recite! - Došao je čas ţalbe~ 845 ~


- Vi ţalite, oče moj? - Ţalim što sam poljskom kralju inatio, vrlo ţalim! - Dragi oče moj- i on obujmi kraljeva ramena. - Ne bi bilo strahovitih muka u borbi da očuvam kraljevstvo strahovitog krvoprolića koje će nastati onog dana kad nestanem ne ostavim nasljednika. Da se nisam inatio, ne bi bilo napuljskog sjaja na mojem dvoru, ali u mojim odajama bili bi mir i spokojnost! - Sreća, sreća! - Moţda! - Zaklinjem vas: ima li još u vašem srcu iskra koja tinja za moju majku? - Katkad bljesne kao krijesnica u majskoj noći! - Priznajete li to, oče moj, istinski? - Ima li razloga lagati? - Ima!- i on klečeći zavapi. -Moja je majka gladovala, moja draga, nesretna majkausklikne suznim očima. Matija gleda u sina kao da očekuje osudu. Mladićeve obraze zaliju suze što su ga pekle ~ 846 ~


kao ţiva ţeravica. A tamo iza blagog majčinog lica pojavi se Gordanin lik, hladan i miran, i glas govori kruto: "Ništa, ništa nema njeno srce da kaţe na ţenidbu s Biancom". Puca mu grud, ne osjeća srce, kao da se rastopilo u vreloj boli. Sve, sve nestaje, samo odmazda je tu, osveta Napulju! Osveta za majku. Ivan odviše dugo šuti. Otac čeka osjećajući da mu se sin ovog časa oprašta sa snovima mladosti! Mlađahne blage crte hladne su, stisnute kao da je u njih zadrla odluka, okrutna i prikazuje ga starijim, muţevno prijetećim. Strogi pogled, kakav kralj nikad nije vidio u njegovim crtama, upire se u nj: - Oče, kralju, jedno jedino pitanje. - Pitaj sine. - Kad bi nasljednik prijestolja zatraţio da njegova majka bude u njegovoj blizini što biste odgovorili? - Nasljednik prijestolja ima svoja prava koja mu kralj ne moţe osporiti! - Kad bi nasljednik prijestolja ţelio da mu mati bude na dvoru? ~ 847 ~


- Gdje god nasljednik prijestolja ţeli tamo će biti njegova majka. - Oče, moja majka bit će osvećena! - Sjedit će uz mladog kralja Ivana Korvina? Reci, sine? - Sjedit će, oče moj! Hoće! Kao val probuđenog mora diţu se kraljeve grudi od teške pobjede. - Dajte, oče, punomoć za moje vjenčanje. Ivan priđe k stolu. Tamni prsti lagano dršću. Kralj mu pruţi pero namočeno u crnilo. Jakim potezima ispiše Ivan svoje ime na papir kojim opunomoćuje Lovri Iločkoga da ga zastupa u Milanu na vjenčanju s Biancom, nećakinjom vojvode Ludovika Sforze Moro i kćeri vojvode Galeotta. - Sine moj, spasio si kraljevstvo i kruto osvetio svoju majku za sebe a i za mene! - Hvala vam, oče za ovu riječi Izvan sebe primi sin kraljevu ruku i obaspe je cjelovima. Tog časa kralj ovije ruku oko Ivanove glave i poljubi mu kosu po kojoj su sat prije padale suze ţene što je kralj nazvao jedinom istinom svojeg ţivota. ~ 848 ~


Obojica šute kao utučeni nakon velikog napora svih svojih duhovnih snaga koje su im istrošile i tjelesne sile. Kralj se po duproo stol, a princ o naslonjač. Svaki od njih zagledao se u novu situaciju što su je sada stvorili, potvrdili i učvrstili; Napokon će kralj: - Odredit ću da odaje pored tvojih urede za tvoju majku. Neka tebi i njoj bude udobnije! - Hvala, oče! - Još nešto, sine. Odsad ne smije među nama dvojicom biti skrovitih misli i čina. Pomozi mi, sine, da ne ţivim u vječnoj strepnji. Treba da znaš: ima na dvoru ljudi koji bi ţeljeli da te nema! Mladić gleda kralja i sluša. - Ĉuvaj se! Ne dolazi u blizinu onih iz Italije dok ne odstranimo Alfonsa. I molim te, ne čudi se ako sam odviše ljubazan s Giovannijem, Hippolitom i drugima. Na to me nukaju vaţne osnove. - Nisam ljubomoran na njih. - Ĉuvaj se Nardellinih ušiju jer ona se samo pričinja slabo umnom. ~ 849 ~


- Uvijek sam to slutio. Ne tjeraj oklopnike koji stoje po trijemovima. Nisu postavljeni tamo da ti otimlju majku, nego zbog tvoje sigurnosti! Silazi samo okruţen oklopnicima. Nikad i nigdje ne upuštaj se u razgovor s Alfonsom ni s Enricom. Ako Inocent poţivi, bit će lako s Alfonsom. Umre li, naslijedit će ga Borgia, a to je uzrok zbog kojeg moram igrati komediju. Sa mnom igra tu komedija i Varadi. - Koji je htio da mi majku one večeri prevarom odvede? - Po mojem nalogu. Ali taj čovjek najjači je oslon mojih osnova da tebe okrunimo kraljem. Samo je odviše strastven u svojem govoru, ali za tebe daje i glavu. A sad te molim: izjaši svakog dana malo na zrak i sunce, potpuno okruţen oklopnicima. u pratnji mojoj i Damirovoj. - Nećete pokušati da maknete moju majku? - Zadajem ti riječ: ona će ostati na dvoru dok budete htjeli ti i ona. - Dakle, do njene i moje smrti! - Jesi li zadovoljan? - Da, oče.- izjavi Ivan odlučno. ~ 850 ~


- Onda doviđenja, sine! Rastali su se zbliieni. Princ hitno pođe u sobu svoje majke, pristupi joj i zagrli je: - Majko, nosim ti sreću za kojom si čeznula! - Kad bi mogao donijeti sreću, ne bi tvoje lice bilo natopljeno tugom. - Umor je to, ne tuga! Slušaj, majko! Kralj, moj otac, napustio te je, ali izbrisati te iz svojeg srca nije mogao. Velike modre oči s bolnom rezignacijom upru se u sina: - Uzalud tješiš, sine. - Sam mi je priznao. On kojeg sam smatrao okrutnijim od Asirca. Dolje, posve na dnu njegova srca još ţivi tvoja slika, slika jedine istine njegova ţivota. Samo mi je to rekao! Da, majko, on! Jesi li sad sretnija? U modrini njenih očiju bude svijetlo... - Da je to istina, svitalo bi mi sunce u sumraku ţivota. - Istina je, vjeruj svom sinu. I ostat ćeš sa mnom majko i sad i kad budem kraljem. - Potpisao si punomoć? ~ 851 ~


- Jesam, majko. - Od svoje volje? - Da, majko, od svoje! - Neka sreća ide tvojim putovima, a sad te molim pođi odmori se, vrlo si blijed, izmučen. - Jak sam, jak da ramenima najurim tri Napulja! Na njenu ponovnu molbu osjeti potrebu za samoćom i mirom, pa se uputi u svoju knjiţnicu. - Tu nađe Damira koji je ostao nakon razgovora s Gordanom i sjedi sagnut, izgubljen u mislima. Ivan mu se baci u naručaj! - Svršeno je, Damire! Svršeno! Ruke mladog plemića čvrsto obujme prinčevo klonulo tijelo. - Za nekoliko tjedana, Damire, bit ću vjenčan s Biancom! - Ivane, zašto si to učinio, što si uradio? Kaznio sam Napulj da obdarim srećom i čašću svoju izmučenu majku. Da si znao što je ~ 852 ~


propatila, rekao bi: odreci se ljubavi i raspni mučitelje svoje majke. Gordana me prezrela! - Jao njoj kad se njen razbor sastane sa srcem. - Dobri moj Damire, za mene je sreća izgubljena. - Zar je to neopozivo?- pita Damir i pogleda ga odanom boli. - Sjećaš se, Damire, kad smo se u ovoj sobi zakleli jedan drugome na sreću svojih majki? - Kao da je bilo danas! - Hoćeš li uvijek ostati uza me i nikad me nećeš ostaviti? - Dok budeš vjerovao u moju vjernost, borit ću se za tebe, uza te i s tobom! - Gdje prestaje vjera, umire prijateljstvo, umire ljubav prijateljstva. A ona će ţivjeti do moje smrti, Damire. Trebam te danas više nego ikad prije. Nikome, ni majci ne smijem pokazati rane svojeg srca. Bole me, jako me bole, Damire. - Boljet će i Gordanu. - Varaš se, Gordana je gotovo muškarac. Njoj je kraljevstvo sve, a ipak će se jednom udati. ~ 853 ~


Ova misao grči mi vrat poput ţeljezne ruke Damire! Ĉovjeka kome ona pripada smrtno ću zamrziti. I toga se bojim! - Nije li obećala da neće pripasti nikome? - Obećala? Ne! Stavila je pitanje kao ucjenu očekujući da joj obećam pokoriti se i pristati na ţenidbu koja znači: primiti krunu! Progledao sam to. Ne dam se ucijeniti od svoje ljubavi. Ne dam! Nisam tako slab kako ona misli. Ne! Odbio sam tu pogodbu! - Ipak si potpisao! - Da osvetim svoju majku! Osvetit ću se, tako mi ţivota! Razorit ću Beatriceine napuljske utvrde u ovim zemljama da osvetim majku i usrećim kraljevstvo. A Gordana neka bude sretna. Ne! Nije istina što velim! Nikad nisam toliko čeznuo za njom kao danas kad sam potpisao. Nisam dovoljno plemenit, ne mogu je ni u mislima prepustiti drugome, što će biti od moje ljubavi, Damire? Ona je moja najveća pogibelj. Spoznao sam to u času kad sam na onu punomoć stavio svoj potpis! - Ja ne gubim nade, Ivane. Gordana se mora slomiti.

~ 854 ~


- Uzalud tvoje riječi. Ništa me ne moţe utješiti, svi ste preslabi da stišate oluju u mojoj duši. Riječ je zadana Bianci, Milanu! Svršeno je, svršeno! I klone u naslonjač. Pun boli i straha za svojeg druga Damir se zagleda u nešto neizvjesno i njegovo lice odaje izlišnost svake borbe, izraţava strepnju za budućnost prijatelja. U tom teškom času paţ Stjepko otvori vrata ispred milanskog poslanika. Grof Marcello ušao je vrlo ozbiljan i nešto uznemiren. Damir i princ se trgnu. Ivan dočeka poslanika nešto rastreseno. - Visosti reče Marcello dolazim s dozvolom i na ţelju njegova veličanstva. - Što ţelite, gospodine poslaniče?- upita i ponudi mu i stolicu. - Dopustite, visosti, da se udaljim -reče Damir opazivši da poslanik ne ţeli govoriti pred njim. - Vašu visost molim da moj upit ne bi smatrali kao ultimatum ili moţda nepovlasno uplitanje u vaše osjećaje.

~ 855 ~


- Svoje osjećaje smatrat ću uvijek svojom ličnom slobodom- odgovori Ivan odlučno, ali prijateljski. - Njegovo veličanstvo me ponukalo da vas pitam... ako visosti ipak ne ţelite? - Naprotiv, izvolite pitati. - Pročulo se da je vaša visost negdje i nekome prijetila samoubojstvom ako ne dobije za ţenu doñu Isabellu. - Doñu Isabellu? usklikne princ začuđeno.Gospodine poslaniče, to je vrlo loša šala dvorana. Da sam se ja prijetio samoubojstvom? Gotovo bih se morao nasmijati. - Visost, dakle, nikad nije zaprosilo doñu Isabellu? Ni u koga? - Nikada! Nema nikakvih razloga da je zaprosim. Prema njoj sam vazda bio usluţan i srdačan. Ona je krasna djevojka, ali nikad nismo prešli granicu prijateljstva niti sam ikad bilo pred kim spomenuo kakvu prosidbu. Na to vam zadajem svoju vitešku riječ. - Riječ vaše visosti dostatna je i da me njegovo veličanstvo nije uputilo! ~ 856 ~


- Moj otac očito je ţelio da rasprši neku spletku, jer ovo je doista obična spletka Vjerujte: da ljubim Isabellu, ni časa ne bih oklijevao da to iskreno kaţem. I nitko ne bi stavljao zapreke toj ţenidbi. - I ne bi nikako došlo nećakinjom mojeg vladara.

do

vjeridbe

s

- Sasvim jasno i točno. - Onda molim vašu visost neka izbriše iz svojeg sjećanja moje pitanje. I neizmjerno se radujem da ništa više ne zakrčuje put rodbinskoj vezi između uzvišene dinastije njegovog veličanstva Matije i mojeg vladara Ludovika Sforze. - Ne, ništa ne moţe zakrčiti taj put odgovori princ. Poslanik se oprosti. Na izlazu iz dvora sretne tri jahača u ruhu napuljskog kroja. - Zar dolazite iz Napulja?- zapita ih grof Marcello. - Ravno odanle. Brzoteča sam njegova veličanstva napuljskog kralja Ferranteaizvijesti prvi jahač. ~ 857 ~


Grof Marcello pođe niz Dverce. A Napuljci ujašu u dvor. Kralj i Varadi još su uvijek u radnoj sobi raspravljali o prinčevoj svadbi. Varadi je s ushićenjem promatrao punomoć, što ju je princ potpisao. Uto dvorski meštar saopći kralju da je stigao glasnik iz Napulja s pismom njegovog veličanstva. I Varadi i kralj upitno su se pogledali. - Veličanstvo, što da radimo s glasnikom?zapita dvorski meštar. - Odvedite ga ravno kraljici! Kad je dvorski meštar izišao Varadi se zagledao nešto spočitavajući svojem vladaru: - Veličanstvo, ovaj put nećete otvoriti pismo? Nije više potrebno hvatati glasnike, a ni uputno. Kraljica nema razloga da preda mnom krije napuljske osnove. Ta ja sam ih prihvatio. Idem k njoj da čujem kakve su vijesti. Beatrice je ušla u dvoranu svoje braće. Giovanni se zabavljao udarajući u gitaru prateći Francesca koji je pjevuckao neku napuljsku pjesmicu. - Gdje je Hippolit? -upita iznenadno kraljica. ~ 858 ~


- Vani je s dadiljom u dvorištu. - Razmaţenko mali, ni sa čime nije zadovoljan. Pravo dijete napuljske raskoši. - Prava aragonska krv. Sve traţi više, ljepše i sjajnije doda Francesco. - Mislila sam da će svojim ponašanjem odvratiti kralja, a on se upravo zabavlja Hippolitovom neobuzdanošću. - Jer se pribliţuje kraljevoj ćudi. - Moţda. Ali, djeco moja, čujte zanimljive vijesti iz stare palače. - Nardella je opet bila na poslu? - Nije mogla ni u blizini. Sva su vrata zaposjeli oklopnici i dolje i gore na prinčevu trijemu. - Zašto to? - Ne znam, ali ipak smo nešto doznali. Naši su dvorani vidjeli princa Ivana dva puta silaziti kralju i svaki put je bio dugo u kraljevskoj radnoj sobi. Kad se vraćao, Enrico ga je vidio i opazio kako je princ bio jako uzbuđen. - Radosno! - Očajno! - Onda nema pogibelji. ~ 859 ~


- Premda je Matija savršen glumac, vjerujem da se posve odrekao Ivana. Inocent ne moţe dugo ţivjeti, dakle nema drugog izlaza, nego da se kralj pripravi za Borgiu. Ciceron veli: uvijek valja gledati daleko u budućnost. - Ĉudim se, Beatrice, da toliko oboţavaš Cicerona. On je više govorio nego radio. - Govorio je da prikrije svoje lukave čine, a lukavost je jače oruţje od čitave vojske. - Prema tome, ti si jača od svih 200.000 kraljevih oklopnika. - Nije dospjela odgovoriti, jer dvorski meštar Enrico najavi kraljev dolazak. Iz pokrajne dvorane paţevi su otvorili vrata. Kraljica i njena braća izmijenile poglede. Svi ustanu da ga dočekaju. Matija se prijazno pribliţi Beatrici i poljubi je njeţno u čelo pa tiho upita: - Nisi osjetila moj cjelov ujutro kad sam odlazio? - Odviše sam duboko spavala. Sad tek znam zašto sam se probudila tako vesela. To je učinio tvoj cjelov.

~ 860 ~


- Neobično si lijepa danas, izvanredno! Opaţaš li to Francesco?- i okrene se k mladom kardinalu. - Što je sunce danu, to je vedrina ljepoti. Vedrina je uljepšala Beatriceinu draţest. - Neka tvoja vedrina bude kao i sunce vječnareče kralj tolikom usrdnošću da nitko ne bi mogao razabrati je li namještena ili je uistinu očaran Beatriceinom ljepotom. - Sva moja vedrina posvećena je tebi, Matija. - To me usrećuje, Beatrice! Danas sam morao čitava dva sata gledati prinčevo mrko i ţalosno lice. - Zar je nezadovoljan? - Nakon današnjeg razgovora sa mnom uistinu nema razloga zadovoljstvu. S njim je stvar zaključena! Sad sam posve miran! Neka svoju sreću nađe tamo kamo ga vuče srce. Ne bismo li danas na Medvedgrad? - Upravo sam htjela to predloţiti, ali imam ti nešto saopćiti. Moj otac mi šalje glasnika. - Što javlja moj dragi tast? - Inocent se uistinu vratio u ţivot, ali nema nikakve nade da će drugi njegov ţivot biti ~ 861 ~


dugotrajan. Svakog časa moţe opet na drugi svijet. - Nadam se da će ga ovaj put zadrţati tamo. - O tom liječnici ne sumnjaju. Onda, još mi otac javlja o skorim svatovima. Pozvat će nas oboje na tu veliku svečanost. Njegovi su izaslanici odaslani drugog dana nakon brzoteče. - Velika hvala njegovom veličanstvu na toj paţnji. Vjeruj mi, neizmjerno bi se ponosio da s tobom mogu projahati napuljskom obalom, ali kad bi Turčin saznao za moju odsutnost, prekršio bi primirje, a Fricdrich bi se bacio preko granice kao gladni vuk. Shvaćaš li? - Na to sam odmah pomislila. - Vjeruj mi. bilo bi mi vrlo teško lišiti se tvoje blizine, ali kad bih ipak ti svakako ţeljela poći... - Da stupim na napuljsko tlo bez svojeg slavnog kralja? To bi bilo kao da sam stigla u Napulj u oskudnoj haljini prosjakinje. On raširi usne na osmijeh pun sreće: - Očekivao sam takav odgovor. Uostalom, do svadbe ima još vremena. Moţda se dogodi ~ 862 ~


čudo i moje neprijatelje odnesu đavli. A drugo ništa ne javlja njegovo veličanstvo? - Naširoko opisuje sjaj koji će razviti na svojim svatovima. Samo o tome piše. Pun je svatovskog zanosa kao kakav mladić. A mi, iako nećemo prisustvovati, moramo se pobrinuti za te svatove. - Razumljivo. Još danas ćemo odlučiti o darovima našem mladoţenji. Darovi treba da dostojno zastupaju sjaj našeg dvora. - Kako si paţljiv, Matija!- pomiluje ga ona. I započeli su raspravljali o darovima. Kralj govori o tome s tolikom vaţnosti i ţivosti kao da nema pceče brige od svadbenog poklona napuljskom vladaru. Onda ostavi kraljicu s braćom vrlo veseo i raspoloţen, dok je u svojoj duši nosio gusti mrak svoje prošlosti koju je danas iskopao pred sinom. U radnoj dvorani našao je Bakača i Filipca. S velikim ushitom pruţi ruku Filipcu. - Boljetica vaša bila je samo putni umor. Sad smo opet sva četvorica na okupu. Posla ima previše. Moja časna gospodo, prionite dok se ne vratim. ~ 863 ~


I zatvori se u svoju privatnu odaju iz koje vodi tajni ulaz u kulu. Odavle Radulu pošalje po Varadija, ali ga uputi da ne kaţe ništa tko ga zove. Varadi je odmah stigao u kulu. Kralj se smiješio i tiho veli: - Napuljski kralj se ţeni! Njegovi su ljudi na putu k nama. U četvrtak Lovro Iločki mora putovati i neka pazi da se ne sretne s Napuljcima. Sad mi dozovite rimskog tajnika. Valja mu dati novaca da potkupi Dţemovu straţu. Dogovorit ćemo čitavu osnovu, pa neka što prije otputuje u Rim. - Vaše veličanstvo ne kani na svadbu? - Htjeli ste reći njezino veličanstvo! Uistinu, ona ne kani. Mi ćemo danas izjahati na Medvedgrad, a princ neka u našoj odsutnosti izađe na zrak. Recite mu, ako bi liječnik dopustio, moţe iznijeti na trijem svoju majku. Mi ćemo ostati na Medvedgradu do sutra. Kraljica je vrlo vedra. - Razumijem, veličanstvo. Popodne sunce se sakrilo za oblake i nastala je hladovina.

~ 864 ~


Ĉitav je dvor odjahao na Medvedgrad. Samo princ i Damir ostali su na Griču. S njima i Varadi. Popodne Ivan je izveo na trijem majku. Stigla je i Damirova majka. Obje su ţene osjećale tihu sreću uz svoje sinove. ***** Bio je četvrtak o podne. Knez Iločki stigao je u dvor. Kralj se s njime povukao u svoju radnu odaju. Tom je sastanku prisustvovao samo Varadi. - Jesu li vrata osigurana od Nardellinih ušiju?- upita kralj svojeg kancelara. - Da, veličanstvo. Nitko se ne pušta u blizinu vaših odaja. Sad ona obilazi dvorom kao mjesečar, sve nešto trabunja i čini se gluhom. - To veći razlog da govorimo kao u ispovjedaonici -odredi kralj, pa onda tiho nastavi: - Varadi, vas ne mogu poslati u Milano, a netko od mojih savjetnika mora potpisati bračni ugovor. Odlučio sam poslati Filipca. Idite i recite mu neka se odmah spremi i pođe s vojvodom. Kamo, to će mu Lovro reći putem. Filipec neka sazna smjer puta tek onda kad budete već daleko, vojvodo. ~ 865 ~


- Razumijem, veličanstvo. -Ne sumnjam u svoje savjetnike, ali opreznost nikad nikome nije naudila Dakle, Varadi, pođite i činite se kao da ni vi ne znate kamo ima poći. - Izvršit ću nalog veličanstvo. I Varadi se po i iz dvorane, a vojvoda izvijesti svojeg vladara: - Veličanstvo u Brezovici čeka dvjesta hrvatskih plemića da ih vodim kamo god ţelim, a ugarske plemiće odredit ćete vi. - Hvala, vojvodo!- | potapša ga po ramenima. -U vas se pouzdajem kao u sebe. Damirovu ocu recite neka ostane ovdje. Njega trebam na hrvatskom saboru da predsjeda saborskom sudu koji će suditi optuţenim velikašima. Već sam rekao knezu Bernardinu Frankopanu da vam se pridruţi. I on ne zna kamo polazi. - Istina, jedva se vratio s Filipcem iz Ferrare, ali on je čvrst. Nije mu teško pridonijeti ovu ţrtvu svojem kralju. Knez će vas pričekati sa svojom pratnjom ispred grada Ozlja a darove za nevjestu ponijet će za vama u Brezovicu moji brzoteče. Evo vam i spise. Tu je moja izjava kojom javljamo u Milano što moj sin ~ 866 ~


donosi u brak, a ovdje prinčeva punomoć. Ĉuvajte to! - Više od svojih ţivota! - Zato sam i odabrao za ovu misiju vas, vojvodo. A jeste li se oprostili s kraljicom. -Rekao sam da polazim u Ilok. Ona me vrlo milostivo otpustila. - Prema tome, sad moţemo pozvati milanskog poslanika da vam on dade popratna pisma za svojeg vladara. - Samo još jedno molim, veličanstvo. Dopustite mi da se oprostim s Gordanom. - Neka bude. Ali oprezno- i kralj uzme sa stola srebrno zvono. - Ušao je paţ kojem kralj naloţi da pozove dvorskog meštra Orbana. Ovaj dovede milanskog poslanika grofa Marcella. Pregledali sa sva pisma, udarili pečate, a onda ih predali Lovri. Poslanik zaţeli Lovri sretan put u Milano pa se s njim izrukuje. -Putujte sretno! reče kralj. - Veličanstvo, moj ţivot i čast zalaţem u časnu zadaću koju ste mi povjerili. ~ 867 ~


- Ĉim obavite vjenčanje, šaljite brzoteče, ali najpouzdanije! Pišite samo znakovima koje smo ugovorili. Očekujem da ćete osvjetlati svoje lice, vojvodo! - Ili ću donijeti vjenčani list, ili ostaviti tamo svoju glavu! - Očekujem vjenčani list!- nasmiješi se kralj. Sam kralj posmatrao je s male kule odlazak vojvode Iločkog njegova pratioca Filipca uţivajući u tom gledanju sve dotle dok se jahači nisu izgubili među gričkim kućama. Tada kralj siđe u radnu dvoranu gdje ga čeka Varadi. Obojica osjećaju lagodnost. - Biskupe, jeste li spremni da me poslušate? - Uvijek se pokoravam veličanstvu. - Onda nemate sasvim svjeţe sjećanje- odvrati kralj smiješeći se.- No, pustimo što je bilo! Uspjeh našeg plana ovisi o vašem drţanju. Sad nastaje mir, potpun mir. Sve naše oruţje valja odloţiti, posakriti i uzeti u ruke palmu. Prema kraljici i čitavom njenom rodu iskazujte najveće poštovanje i prijaznost Pokaţite kako ste se upokorili. Znam, vama je

~ 868 ~


pokornost teško hiniti, ali neka je na mojem dvoru napokon jednom mir! - Neću ga narušiti! - Ni ja. A sad siđimo. Uskoro nakon tog razgovora u kraljevskoj odaji okupili su se njegovi dvorski meštri, stolnici, posteljnici, tovarnici, konjušnici, upravljači lova i svi dvorani koji su imali razne duţnosti oko uzdrţavanja i upravljanja dvora. Kad su se poredali, kralj oslovi svoje dvorske meštre. Orbana i Mladena Berislavića. - Sutra ţelim sa čitavim dvorom i svim gostima poći na Medvedgrad i ondje ostati barem tjedan dana. Za to vrijeme neka se prirede predstave, glazbene zabave, naročito veliki lov u počast hercega Hippolita. - Veličanstvo, za sve goste neće biti dovoljno mjesta u dvoru- upozori Berislavić. - Koliko je naših gostiju računajući zajedno moje rođake Gerebe, kneza Zapolju i palatina? - Zajedno s poslanicima Milana, Napulja, češke, Venecije i Rima sada još dostojanstvenici iz vojvodine Ferrare, zatim s ~ 869 ~


domaćim velikašima i dostojanstvenicima vašeg veličanstva -ukupno pedeset odličnih gostiju. - Tako malo? A pratnja? - Ako računam samo plemiće u pratnji, onda se broj povećava na dvije tisuće ljudi. - Tako mnogo? - Samo plemićka pratnja njegove visosti Hippolita broji dvije stotine plemića i tri stotine vojnika. - Koliko osoba broji moj dvor ne računajući članove moje obitelji? - Pet stotina osoba i dvije tisuće vojnika. - Nije odviše! Ali čini se, moj dragi, svu ovu čeljad moram ja svakog dana nahraniti i napojiti? - Da, veličanstvo.- On se nasmije. - Gričani se ne mogu potuţiti na mene. A gdje ste ukonačili ovoliko ljudi? - Svaki Gričanin i Kaptolac ima u svojoj kući po jednog i više stanara, a biskupski dvor, plemićke palače, kanoničke kurije, medvedgradski dvor i Popov toranj sve je krcato gostima. ~ 870 ~


- Dobro, ali ako na Medvedgradu nema dovoljno mjesta ko načistu, onda podignite moje kraljevske šatore. Zatim je još izdao neke naloge, a najposlije otpošalje sve iz dvorane, a zadrţi samo dvorske meštre Orbana i Berislavića. - Alfonsa Borgiu smjestite svakako gore u Medvedgrad, i to u blizinu kancelara Varadija. O tome ću vam izdati posebne naloge. Ĉim su izašli, Varadi upozori kralja: - Alfonso jamačno nosi svoj prašak uza se. - Zato ću isporučiti princu neka hini nahladu i ostane na Griču. Alfonsa ću zadrţati na Medvedgradu dok nam ne stignu kakve vijesti o Inocentovu ozdravljenju. Ĉim primite takav glas, Alfonso će putovati. Nadalje, tajnik mojeg rimskog poslanika danas putuje. Dajte mu sve potrebno. Ako princ Dţem uspije pobjeći, onda ne trebam milosti Roderiga Borgie. A sad smo svršili. Idem kraljici da joj saopćim svečanost u Hippolitovu čast.

~ 871 ~


SVE NA JEDNU KOCKU Ĉitav dvor boravi na Medvedgradu. Kralj se posvećuje kraljici, njenoj braći, Hippolitu i svojim gostima. Svakog dana priređuje kraljica svečanosti i lovove da se obraduje njen nećak s kojim se ne moţe ni časa rastati ispunjavajući svaku njegovu ţelju. I kraljičini dvorani teškim naporom udovoljavaju prkosnim dječakovim hirovima, a ovi sve više raspiruju staru mrţnju kraljevih dvorana prema napuljskom dvoranstvu kraljice, brojno povećanom pratnjom dječaka primaša. Kralj se predao odmoru zabavljajući se s brojnim gostima, rođacima Gerebima, palatinom, hrvatskim banom, knezom Zapoljom, poslanicima, velikašima. Svi vide kralja raspoloţena, pristupačna svakoj šali, veselim raspravama, zabavama što ih pripravljaju dvorski glumci, pjevači i glazbenici. Ĉini se da kralj uţiva u bezbrizi i veselju, uţitku sjaja i raskoši svojeg dvora. Samo njegovi pouzdanici znaju da se kralj svake večeri prije nego što ulazi u svoju bračnu loţnicu navraća u sjevernu kulu ~ 872 ~


medvedgradskog dvorca privremeni kabinet.

gdje

je

uredio

Tamo ga čekaju dvorski meštri i Varadi s kojima povjerljivo raspravlja. ***** Lov traje već dva dana. Sav dvor s gostima podao se lovačkim uţicima. Na podnoţju šume, u dolini, po širokoj livadi prosulo se čitavo malo selo kraljevskih šatora za odmaralište. Starci koji nisu lovili i oni koji su se umorili sjedoše uz drvene stolove u šatorima i veselo se podaju jelu i piću. Kraljevski sluge neprestano trče s punim vrčevima. Poljanom ispod Zagrebačke gore projuri nekoliko jahača s kraljicom Beatricom. Enrico i Francesco vode malu povorku i zaustave je tik pred kraljevskim modrim šatorom. - Veličanstvo se ţeli odmoriti? -upita Enrico. - Naprotiv! Potraţi među gospodom mojeg liječnika. Neka mu smjesta osedlaju konja. I on odjaše prema šatorima kraljevske pratnje. Napuljski princ kardinal Francesco pun zabrinutosti upita: - Beatrice, tebi nije dobro? ~ 873 ~


- Ne boj se! - Blijeda si. - Ne dolazi bljedilo samo od tjelesne boljetice. - Odgovor me zabrinjuje. Razjasni, sestro! - Idem na Grič. - Vraćaš se? - U tvojoj pratnji! - A kralj? - On će do kasne večeri loviti. - Ţeliš otići da on ne zna? - I to vrlo hitno! - Zašto, Beatrice? - Ne pitaj me do Griča nijedne riječi. - Tvoj glas dršće. - Samo nadzemaljsko biće moglo bi ostati mirno. - Uznemiruješ se? Nešto se dogodilo? - Rekoh: ni riječi do Griča. Idi grofu Marcellu i pozovi ga da nas prati. Ne reci mu kamo idemo.

~ 874 ~


Kardinal se uputi milanskom poslaniku koji je sjedio u sedlu posljednji u kraljičinoj pratnji. Beatrice zovne svojeg starijeg napuljskog pouzdanika bliţe. Pristali Napuljac primakne konja kraljici: - Ostat ćeš ovdje na toj poljani i čekati kralja. Razumiješ? - Vaše veličanstvo, potpuno sam razumio. - Kralj će se vratiti predvečer iz lova. Pođi k njemu i predaj mu ovu poruku: "Njezino veličanstvo pozdravlja vaše veličanstvo. Iznenada joj je pozlilo a liječnik naredio da mora u postelju. Pošto je put na Grič odavde kraći negoli na Medvedgrad i mnogo lagodniji, njezino veličanstvo se uputilo onamo i moli kralja da se ne uzrujava." Jesi li upamtio. Mario? - Upamtio sam svaku riječ. Dotle se Enrico vrati s nipuljskim liječnikom koji je već uzjahao. - Mario! -okrene se kraljica svojem dvoraninu. -Kad dođe Gordana, pokaţi joj put kojim smo pošli. Povedi je, a kad spaziš moju pratnju, reci neka me slijedi. ~ 875 ~


- Veličanstvo izvršit ću vaše zapovijedi! - A sad, naprijed! I ona prva skrene s poljane obilaznim putem da nitko ne opazi njen dolazak na Grič. Francesco, grof Marcello, Enrico i napuljski liječnik slijedili su kraljicu. Nije prošlo ni četvrt sata kad je na poljanu dojahala Gordana u lovačkom ruhu. Odmah je Mario zaustavi, isporuči kraljičinu zapovijed i poprati istim putem kojim je odjahala kraljica s pratnjom. ***** U najvećem nemiru Francesco je slijedio svoju sestru Beatricu kad je ulazila u svoje gričke odaje. Nemir koji ga je pratio čitavim putem od Medvedgrada povećao se onog časa kad je ušao za njom u sobu i opazio da je rukavice bijesno bacila na stol. Nije se usudio ništa pitati, jer je ona skidala jahaći klobuk pa ga isto tako bacila, a onda pritisnula ruke na čelo pa izrekla: - Podla prevara! - Gdje, od koga?

~ 876 ~


- Jesi li vidio kad je u šumi pristupio k meni neki lovac? - Da, nešto ti je govorio. - Ĉim sam ga opazila, znala sam da mi glavni kaptolski biskup javlja nešto neprijatno. Ali tako strašno nisam očekivala. - Strašnu vijest? Odakle? - Doţivjela sam već svašta u braku s Matijom, ali to je vrhunac, vrhunac svih njegovih himba i prevaral - Zar Matija moţe u čemu prevariti tvoju opreznost? - S kakvim mi je uvjerenjem razlagao uzroke zbog kojih napušta Ivana a prima za prijestolonasljednika Giovanna. Ni časa nisam mogla posumnjati u to. - Valjda nije odustao od pogodbe? - Odustao? Mnogo više. Poslao je u Milano svatove! - To ne moţe biti! Krivo su te izvijestili! - Ne! Biskupov glasnik mi je rekao: vojvoda Iločki odveo je povorku od više stotina ljudi u Milano i tamo će zastupati princa na vjenčanju s Biancom. S njim je pošao i ~ 877 ~


Filipec; Skupili se i otputovali kriomice, negdje iz nekog dvorca u okolici. - Nije li vojvoda Iločki rekao da polazi u Ilok? - Lagao mi je po nalogu kralja! - To bi bio zločin poniţenja i podlosti. - Ovo je sve kralj izvršio nada mnom. Tu pred svima nama neprestano ističe Giovannija, govori o njegovim sposobnostima kako će ga odgojiti za prijestolje. Svake večeri kad smo lijegali na počinak, on bi mi dočaravao budućnost koja je otvorena Giovanniju i meni! Obmanjivao me kako ću zadrţati prvenstvo na dvoru svojeg brata kralja. A tamo daleko iza Griča spremao je svatove i slao u Milano! Moţe li se zamisliti gnusnija himba! - Kralj je igrao komediju? - Najdrskiju, komedija!

najogavniju

od

svih

svojih

- A princ mu je bio glumački drug? - Princ?! Ni svojim timom ni glumačkim sposobnostima nije dosegao oca. Od njega ću najprije sve doznati. - Neka ga Enrico zovne dolje! ~ 878 ~


- Neće ostaviti samu svoju djevojčuru majku! Ona uzme ogrtač. - Valjda nećeš ti k njemu u posjet? - U takvom poloţaju ne bira se mnogo- i iziđe. Uspela se na trijem prvog kata stare palače, ali se odmah zaustavi. Ĉitav je trijem prepun paţeva i straţa koji čuvaju prilaz prinčevim sobama. I prvom paţu zapovijedi: - Reci njegovoj visosti da ga kraljica zove i ovdje čeka. Pošla je dalje od prvih redova paţeva i promatrajući vodoskok u dvorištu sabire misli od kojih joj tamne visoko uzdignute obrve časomice podrhtavaju. Uskoro princ pođe prema njoj, pozdravi smjerno i zamoli da uđe u njegovu knjiţnicu. - Ne preostaje mi mnogo vremena. Imam ti nešto vaţno kazati. - Slušam, vaše veličanstvo- reče on, začuđeno njezinim dolaskom i ţeljom da s njom govori. - Mi smo sklopili savez. Tome nije dugo. - Da, veličanstvo!

~ 879 ~


- Obećala sam staviti na kocku sve da te usrećim, a sebe umirim. Znaš što smo urekli? Obećala sam da ću te vjenčati s tvojom djevojkom. Šuteći je oborio oči pozornost i sumnju.

što

u

nje

izazove

- Svejedno, Ivane, bila ona tko mu drago, zadanu ću riječ iskupiti. I ona se primakne k njegovu licu šapčući: - Nikad zgodnije prigode! Kralj neće nekoliko dana na Grič. Pošteni otvoreni pogled mirno gleda kraljicu. Sluša je ovog puta, gotovo ljubopitno. Beatrice ga upita: - Tvoja ljubav boravi na dvoru? - Da, veličanstvo! "Kako je to moglo izbjeći mojem pogledu", ukori sama sebe u mislima dok je ţivo nastavila: - Ivane! Prigoda je tu. Smjesta ću poslati u lov zapovijed da ona dođe na Grič. Istodobno ću poslati po biskupa Oswalda na Kaptol. U mojim odajama on će te s njome vjenčati, a onda uzmi svoju majku i nevjestu pa bjeţi s ~ 880 ~


ovog dvora. Sve to moţeš izvršiti još danas prije zalaska sunca. Evo, put k sreći otvoren je tebi i tvojoj majci. Njegove su blage oči sijevnule ljutinom. Ovog časa spoznao je , kobnu istinitost kraljičinih spletaka. Vjerovao je još čvršće da ga Beatrice mami na vjenčanje, da mu pruţa ruku pomoćnicu ljubavi kako bi zauvijek zadrţala prvenstvo na dvoru, a lišila tog mjesta njegovu majku. Ţena mramorne ljepote pričini mu se kao neman što se uspinje da dohvati njegovu majku i zasjedne na njeno mjesto koje joj je on namijenio kad je potpisao punomoć Lovri Iločkome. I ova ga spoznaja učini hladnim i mudrim, pa odgovori sabrano: - Hvala njeţnoj brizi vašeg veličanstval - Ti odbijaš ono što si prihvatio? - Jer me odbila ona! - Tko ona? - Moja Ljubav! - Odbila je vjenčanje? - Srce i moju ruku! Stisnula je vjeđe što su počele treptati. Kroz njene zjenice probode ga sumnja. ~ 881 ~


Odveć odbijenoga.

hladno

prihvaćaš

sudbinu

- Ponos muškaraca sprečava me da kukam. - Ponos je samo štit kojim muškarac zaklanja svoje osjećaje! Napokon, imaš posve pravo. Ako na dvoru postoji djevojka koja te odbija, pravo si učinio što si je zamijenio drugom, bogatijom, moćnijom. - To je još daleko! - Prema tome, sasvim si se raskrstio sa svojom ljubavi? - Da, veličanstvo, - I promijenio osnovu ţivota? - Moj ţivot bit će vazda posvećen mojoj majci. - I pravo je tako- prihvati ona ţivo - a ostalo će doći samo po sebi. Prvu ljubav zamijenit će druga. Takav je ţivot. Htjela sam samo iskupiti zadanu riječ. - Još jednom hvalim vašem veličanstvu! - Ostani samo uz svoju majku! Pogled pun mrţnje spusti se za njom kad je silazila niza stube i vratila se n svoje odaje, pa reče Francescu: ~ 882 ~


- Nema sumnje, odrekao se prijestolje. To je kraljevo djelo!

ljubavi

za

- Ništa ti nije priznao? - Sav je promijenjen. Odgovarao je lukavo i namješteno i kao da sam u njegovom pogledu čitala nešto podrugljivo kad sam mu nudila tajno vjenčanje. Prema tome, dokaz više da vijest odgovara istini. - Beatrice! Nisi se pitala tko je biskupu Oswaldu mogao javiti tako dobro izmišljenu i provedenu kraljevu prevaru? Nije vjerojatno da bi Matija to povjerio kome drugome na dvoru osim Varadiju, Bakaču i Filipcu. - Ne znam tko mu je javio, ali osjećam da ga nije obmanuo. Kod posljednje svečanosti na dvoru prišapnuo mi je biskup Oswald: "Vaše veličanstvo ima na kraljevu dvoru nepoznatog tajnog pristašu". Ime je zatajio jer ga "veţe prisega". Ako su za svadbeni put znala samo trojica, onda toga, pristašu valja traţiti između ove dvojice. - Ne znam i sad ne pitam. Sva grozota leţi u toj okolnosti da su svatovi odaslani. Odaslani. Razumiješ li? Svakim korakom vuku u ponor moj cilj. ~ 883 ~


- Ako je kralj kadar to učiniti? - Sve moţeš očekivati od kralja Matije, samo ne istinu! Ali sad mi preostaje jedino da izmamim potvrdu te vijesti. - Od koga? - Od četvrte osobe koja bi morala biti upućena. - Milanski poslanik? - Da! Jedino mi se čini nevjerojatno da bi se Marcello iznevjerio svojoj riječi! Načas me ova nada suzdrţava da se posve ne rasplinem u očaju. - Ţeliš s njime govoriti? - Zato sam ga i pozvala. Ostani Francesco tamo iza onih vrata da budeš spreman bude li mi trebalo pomoći. - Pomoći? - Ĉuj, ako se srebrno zvonce na mojem stolu oglasi, onda hitno uđi ovamo, brzo! - Razumiješ li? - Spremaš se na nešto opasno?

~ 884 ~


- Bacit ću sve na jednu kocku! Budi spreman. A sad ga pozovi k meni, neka ne sluti da si ti u blizini. - Kraljica pođe u svoju odjevaonicu i stade se preodjevati. Najposlije nešto narumeni izblijedjele usne i lice. Ogledavši se još jednom u zrcalu, vrati se u prijašnju odaju. Grof Marcello već je čekao. Dugo se nije zanimala za najljepšeg Talijana na svojem dvoru. I kad je stupila u sobu, pođe prema njemu, ali u sredini sobe zastane. Grofovo drţanje nije joj ulijevalo nade. - Stojite tamo kao paţ- primijeti ona tiho. Stupivši nekoliko koraka bliţe, opet se zaustavi. Zar od toga iznenadnog sastanka s njom ili smućen njezinom blizinom, kraljevski dostojanstvenom, a ţenstveno zamamnom? Svijetlozelena haljina kao da je bila namjerice skrojena da ga zamami. Široki rukavi s rasporkom otkrivaju njene nadlaktice, i izrez oko vrata spušta se šiljasto i razotkriva njegovim očima mramornu bjeloću njenih grudi. Tamne kose urešene draguljima, a oči kao da sa ţeljom promatraju lijepog milanskog poslanika. Njene pune, rumene, malo otvorene usne pojačavaju bjeloću zuba S ~ 885 ~


tako rastvorenim usnama čini se gotovo pohotnom i Marcello učini kretnju da joj se baci pred noge. Ipak se povuče i stoji ured njom potišten kao da osjeća osudu. - Ne čudite se mojem bijegu iz lova? - Bijegu? Zašto? - Kralj će loviti do večeri, a ja sam naloţila da mu ništa ne kaţu o mojem polasku na Grič! On ne odgovara, a pogled mu je gotovo preplašen. - A na taj bijeg povela sam sa sobom vas. Mišići njegovih čeljusti stadoše drhtati. - Ne shvaćate? -pita ona. Prsi mu se nadim!ju. - Vi propadate, Marcello, svakog dana. Ne mogu duţe podnositi vašu bol. Morala sam govoriti s vama. Zato sam bjeţala. Tek sada priđe korak bliţe, ali se ona odmakne prema širokom sjedalu punom jastuka i polagano sjedne nastavljajući: - Pobjegla sam iz lova da mogu s vama govoriti. - Otjerati me s dvora? ~ 886 ~


- Spočitavanje nije drugo nego provokacija priznanja koje ţelimo i naslućujemo. Je li tako? - Prošli dani nisu bili skloni mojim čeţnjama. - Jer nisam imala nijednog slobodnog dana, koji bih smjela dati sebi i vama! - Nemam prava da se tuţim na ljubaznost kojom je vaše veličanstvo bilo obasuto od kralja. Ipak, uzvraćanje? - Vjerujete da to uzvraćam svim zanosom svoje mladosti, da tonem u toj sreći, da u dnu srca ne ţelim ljubavi meni ravna, mlada, lijepa muškarca koji me ljubi? - Vjerujem samo svojoj zdvojnosti koju je prouzročila ljubljena moja ne udostojavši me ni jednim jedinim skrovitim pogledom. Još prije dva tjedna ispunjavala me ona tim pogledima prevelikom srećom, nadom i napajala moju čeţnju. Ovo posljednje doba nisam bio ni opaţen! - Baš zato ţeljen! - Suvišno je u meni buditi neopravdane nade, jer ako je srce stalo vjerovati, razbor mi jasno prikazuje moju bijedu. ~ 887 ~


- Ne! Razbor nije kriv vašim dvojbama. Uzroci dvojbama samo su posljedica vaše nemirne savjesti! - Moja savjest uznemiruje.

nema

uzroka

da

me

- To dokazuje da ste zaboravili obećanje. - Obećanje? Veličanstvo, koje? Osjeća opasnost, iako ne zna na što kraljica nišani. - Moj vjerni prijatelj Marcello zadao mi je jedne večeri obećanje da će spriječiti ţenidbu princa Ivana s Biancom Sforza! - Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći. Unatoč toj isprici njen pogled ga zaplaši. Očito je da se pod tim bijelim čelom na njega sprema navala. - Vjerujem, put svatova u Milano niste mogli spriječiti?! On se ukoči. Izgubili ste govor od čuda što mi je poznata ova velika tajna? -smješka se ona blago, gotovo ljupko.

~ 888 ~


Njen smiješak i mir silno ga preplaše, jer ispod toga smiješka proviruje njegov pravi poraz. Kakav? Nije mu jasno, samo osjeća drhtanje u mišicama. Istog trena stvara odluku da čuva svoju čast i ništa joj ne prizna. Onda ga obavije melodija njenog glasa. - Neka se vaša svijest umiri. Odriješila sam vas obećanja, a to vam moram razjasniti. Naime, nije mi više danas do braka između Ivana i Isabelle. Ova dva imena donose Marcellu snagu. Sjeća se prinčeve zadane riječi da nikad nije ljubio Isabellu i poslanik se hvata te okolnosti da ne padne u napast. Toliko se ohrabri da je našao odvaţnosti i upitao je: - Dakle, princ Ivan više ne ljubi Isabellu? Pitanje nimalo ne zbuni Beatricu. Ne sluteći da je poslanik s Ivanom prečistio tu stvar, ona naglasi: - Prinčeva mladost koja je pala preda mnom na koljena i prijetila samoubojstvom brzo se dala zaslijepiti bogatstvom miraza Biance Sforza!

~ 889 ~


Poslanik je tog časa više vjerovao časnoj riječi princa Ivana i bude mu jasno da je kraljica onda kad se pročula vijest o prinčevoj smrti izmudrila priču te ljubavi u strahu da joj ne natovare sukrivnju za tu smrt. I osmjelivši se, ponovo upita kraljicu: - Što na to kaţe doña Isabella? - Vaša je pozornost odviše priklonjena mojoj sestri, ova briga je dirljiva. Prizvuk tih riječi odaje da ona prikriva ironiju kojom je ispunjena i posve mirno, gotovo ravnodušno proslijedi: - Kako vidite, danas me brak princa i Biance veseli jer će biti potreban budućem kralju. Budući kralj ovog kraljevstva moţe od Biance i Ivana crpsti koristi. Zašto me tako zapanjeno gledate, Marcello? - Veličanstvo govori kao da "budući kralj" i princ nisu jedna te ista osoba? - Zaboravljam da je kralj Matija od vas bez dvojbe zatraţio u zalog časnu riječ da o tome nikome ništa ne priznate. Govorit ću posve neovisno i ne trebate mi povlađivati niti priznati. Samo vam ţelim pokazati da se ne

~ 890 ~


ljutim što niste zapriječili polazak, svatova u Milano. Namjestivši se koketno, nastavi: - Dakle, Ivanova ţenidba s Biancom danas više nije vezana za sudbinu mojeg ţivota kao onog dana kad sam od vas traţila da je spriječite. Isabella se odrekla, ona je Aragonka i zna da princ Ivan mora dovesti na naš dvor najbogatiju vjerenicu Evrope. To će, kako rekoh, biti od koristi budućem kralju! Biancino bogatstvo bit će vrlo vaţno za njegov dvor, a osim toga, moć vojvode Ludovika Sforze bit će tom ţenidbom u ovom kraljevstvu znatno podređena Napulju! Poslanik bulji u kraljicu kao da sumnja u njenu prisebnost. Toliko umna ţena otkriva njemu, poslaniku milanskog vojvode, da ie prinčeva ţenidba osnova uperena protiv njegova vladara. Posljednje riječi: "podređena Napulju" podsjeti poslanika na duţnosti prema milanskom vojvodi Ludoviku Sforza i usklikne: - Moć mojeg vladara podređena Napulju? - Sasvim dobru vršite svoju ulogu, moj prijatelju! Zadana riječ kralju Matiji obvezuje ~ 891 ~


vas da se snebivate i prikazujete neupućenost U ovu osnovu, - U koju osnovu? -upita on, a Beatrice to jedva dočeka. - U osnovu da se Matijinim nasljednikom proglasi moj brat Giovanni! Marcello problijedi, a kraljica se pričinja kao da ništa ne opaţa i nastavlja smiješeći se: - Sve je to već davno uređeno s kardinalom Borgiom. Ako se Inocent probudio, to ništa ne čini. Prema najnovijoj vijesti što mi je stigla iz Rima, Inocent je već treći dan nakon uskrsnuća pao u samrtnu postelju. Dakle, još malo i naš će se zajednički plan oţivotvoriti. Malo je odahnula, a kad on ne reče ništa, započne uvjerljivo: -Ne vjerujete da sam potpuno smirena zbog svatova koji su pošli u Milano? Traţite većih dokaza? Bio je sve više zapanjen i nije smogao riječi, a ona nije prekidala govor: - Evo, dokazai ću vam. Ovdje je kopija pisma mojem ocu- i lati se male

~ 892 ~


Okrugle torbice od zlatnog veziva prikopčane o srebrni pojas zelene haljine. -Pred vama, moj prijatelju, nemam tajne! Ĉitajte pismo! I ne brinući se za njegovo uzbuđenje, gurne mu u ruke sastavak svojeg pisma napuljskom kralju u kojem mu javlja kako se Matija odlučio za princa Giovannija, na prijedlog kardinala Borgie koji će mu zauzvrat izručiti turskog princa Dţema. Dok poslanik čita, Beatrice kriomice istraţuje njegovo lice i opaţa kako mijenja boju, a ruke dršću. Pročitavši, on se digne i promuklim glasom reče svečano: - Veličanstvo, zavirio sam u strahovitu tajnu koju moram prešutjeti svojem vladaru zbog vas. Ne preostaje mi drugo, nego otići u dobrovoljno progonstvo. - Što to velite? Zar je moguće da vi sve to niste znali? -pretvara se ona. - Zar bih mogao ostati na ovom dvoru da sam znao? - Ali, Marcello, što to znači? Sve sam vam ispričala s uvjerenjem da ste vi na sve pristali, a kralj vam je obećao trajno mjesto na ovom

~ 893 ~


dvoru ako to prešutite svojem vladaru. Vi ste zbog mene... - Da, veličanstvo! Vi ste to smjeli o meni predmnijevati. Ja sam već jednom bio izdajica svojeg vladara kad sam na dvor u Milano poslao glasnika s nalogom neka priča da je princ Ivan, tjelesna i duhovna nakaza. Ali ovaj put -on ne doreče. - Zar su me osjećaji prema vama zaveli u bludnju? - Veličanstvo, ovu izreku ne shvaćam. - Drţala sam da ste pristali na sve to uzevši za nagradu odlično mjesto na našem dvoru, samo zbog toga da moţete ostati u mojoj blizini? - Kralj mi nijednom riječi nije spomenuo Giovannija! Kunem se! Dobro namješteno hvata se za sljepoočice i okrene se od njega: - Što sam učinila, nesretnica! Govorila sam s vama kao s prijateljem, uvjerena da ste zatajili svojeg vladara radi mene. Sad, eto, tu stoji samo poslanik milanskog vojvode i nitko drugi! ~ 894 ~


Spuštene glave on ne reče ništa. Ona mu se pribliţi: - Shvaćam svu grozotu vašeg poloţaja kao poslanika svojeg vladara, ali rješavam vas svih duţnosti prema meni, Marcello! Odviše mnogo osjećam za vas i evo što velim: ako vas veţu duţnosti prema svojem vladaru, onda vas pozivljem da ih ne ţrtvujete meni. Vi moţete, smijete, morate sve iskazati svojem vladaru. Jedno jedino molim: štedite me kod kralja, mojeg supruga! - Odlazim dobrovoljno u progonstvo! Evo, to činim za vaše veličanstvo! Još mu se bliţe primakne gledajući ga zamamno: - Jednom u Budimu rekla sam vam: "Idite dolje u Zagreb, čekajte me u tom gradu gdje nema vrebajućih pogleda ugarskih velikaša. Tamo, u tom gradu, dat ću odgovor vašim strastima". To sam rekla! - Slušao sam vaše riječi i svoje srce! - A ja, evo, čitavu sedmicu hinim pred dvorom kao da vas ne opaţam da moj neprijatelj Varadi, koji vreba moje poglede, bude razoruţan! Hinim, eto, čitavo to vrijeme i ne ~ 895 ~


dajem vam ni jednog jedinog pogleda da mogu ukloniti sve sumnje i po koji put praćena samo mojim bratom pobjeći s lova na Grič ili s Griča na Medvedgrad i povesti sobom vas! Blizina njenog lica, dah, obećanje koje skriva u svojim riječima raspale njegovu strast i potisnu u zaborav teţak poloţaj o kojem je čas prije odlučio da bjeţi u svijet. Ona se dotakne njegova ramena šapćući: - I danas sam otišla s lova! Kralj misli da sam na Medvedgradu, a ja sam ovdje s vama da budemo sami do sutra. Posve sami! Napola zatvorene oči obećavaju mu sve za čim je ţudio još Budimu. - A sada sam ja razbila sreću koju sam htjela ove noći uzeti. Njegova vrela priroda pregazi poslaničku savjest i on padne do njenih nogu, sav u njenoj vlasti i plameno šapne: - Kraljice, boţanska moja, rob vaš čeka zapovijed. Uzimam na sebe i zločin izdajice za jedan čas sreće! _ Ne, Marcello. Beatrice ne uzima ono što ne bi mogla zadrţati za sebe. Razumijte me dobro! ~ 896 ~


I sad svu snagu ulije u naglasak ovih riječi: - Prije nego usnama dodirnem vaše... On zadršće kao da već osjeća cjelov, a ona mu se primakne posve blizu. - Prije nego se bacim u vaš naručaj moram pojedovati sigurnost da ste moj, neopozivo moj, bezuvjetno i danas, sutra i zauvijek! - Vječno, boţanska mojagroznici.

promuca on u

- To moţe biti samo onda ako niste zbog mene počinili izdajstvo na svojem vladaru. Ĉujte me! Moj brat Giovanni bit će kralj, na to su u tajnosti već pristali svi staleţi. Ovo vaš vojvoda više ne moţe spriječiti. Stoga ne činim ništa protiv svojih vlastitih kraljevskih interesa ako vam dopustim da izvršite svoje poslaničke duţnosti. Ne shvaćajući bulji u nju, a upija samo njenu blizinu. - Tu, uza me vi ćete svom vladaru javiti što ste čuli iz mojih usta! - Ne, ne- šapće on.

~ 897 ~


- Ja vam zapovijedam! To vam nalaţe ţena koja ţeli da njen ljubavnik bude čista obraza, neokaljene muške časti! - Ljubljena! - Samo ovako moţete steći povjerenje svog vladara da vas on trajno ostavi na mojem dvoru! - Ali kralj Matija? - On nikada neće naslutiti tko je vojvodi otkrio njegov plan. Rekoh vam: ovo otkriće vašem vladaru ne moţe više ništa izmijeniti. Niti osnovi da Giovanni bude kralj ništa nauditi. Veličanstvopromuca Marcellozaboravljate, ako se posluţim vašim veledušjem, da će vojvoda Ludoviko odustati od prinčeve ţenidba s Biancom. - Ţrtvujem ovaj probitak! Izgubit ćemo samo Biancino bogatstvo. Ovaj dvor ionako je bogat. Tu ţrtvu moram pridonijeti miru svoga srca! Miru naše buduće sreće, Marcello! Trajnosti njenoj. Zateturao je k njoj. Zamaglile mu se zjenice i on trgne njene ruke pa ih ljubi strašću kojom ~ 898 ~


bi cjelivao njene usne što su mu sada navijestile svanuće velikog časa. - Ustanite, dragi moj! -tiho će ona- sjednite tamo k mojem stolu. Pisat ćemo zajedno. Dođite! U tom pismu je moje jamstvo da vas uzimam zauvijek! Kao pijan pođe za njom, omamljen, ne samo njenom blizinom nego i ţrtvom što je pridonosi skidajući s njega izdajstvo vladaru. U tom nazrijeva njenu predanost i jamstvo njenih osjećaja. To ga obezumljuje i prepušta se potpuno njenom vodstvu. Ide k stolu kao mjesečar. Gestom najnjeţnije ljubavnice ponudi mu ona stolicu i odmah mu dade papir i crnilo. On uzima sve kako mu dodaje; osjeća samo njenu blizinu i počne pisati. Ona mu kazuje stojeći posve blizu pokraj njegove lijeve ruke sagibajući se nad njim. Govori tiho kao da se njemu umiljava, a ne da mu kazuje u pero pismo: "Premilostivi moj vladaru i vojvodo! Po svojoj privrženosti i dužnosti vama, veliki vladaru, ušao sam u trag zapečaćenoj osnovi koja je uperena protiv vaše časti. Po toj osnovi ugovoreno je s napuljskim kraljem i ~ 899 ~


kardinalom Borgiom da na prijestolje kralja Matije ima stupiti princ Giovanni. U tajnosti pristali su na to svi staleži. Princ Ivan, kojeg otac ne smatra dosta jakim za vlast, imao bi se vjenčati s njezinom visosti Biancom Sforza samo zbog njenog ogromnog miraza. Uvjeravanja veličanstva kralja Matije da će postati vladar samo je izlika da moj premilostivi vladar pristane na ženidbu koja bi njegovom dvoru donijela ogroman imetak. Vidio sam svojim očima koncept ugovora i savje-tujem premilostivom vojvodi da svatove koji su poslani u Milano odbije i poštedi svoje moćno prijestolje od ovakve prevare... Nadam se da će moj vladar biti sa mnom zadovoljan i ostaviti me na ovom dvoru da trajno pratim događaje i zaštićujem moć i slavu mojeg vladara"... Pisao je hitro kako mu je kazivala. Svršivši, providi pismo svojim potpisom, na što ona milo zvučno primijeti: - Oh, dragi, zaboravila sam, ovo će pismo stići prekasno. Pogleda je iznenađen. Tek sad mu bude jasno da će Lovro stići prije pisma. ~ 900 ~


- Izgubljeno reče on- napola ravnodušno, jer mu se tog časa čini izlišno sve osim njene blizine. - Trebali smo napisati posve drugačije pismo, na drugu adresu- i prinese mu posve blizu svoje pune usne. - Zapovijedajte rob-u šapće on i strasno uhvati njenu ruku koja mu se prislonila na rame. Od toga mu riječ zapinje. Osjećajući njen dah u blizini svojeg lica i njene grudi na svojim ramenima sve su mu misli svijeta udaljene. Osjeća samo nju i blizinu časa od kojeg mu se smućuje svijest... Dakle, pokušajte pisati pismom svojeg vladara. Moţete li? - Sve mogu što vi ţelite! šapne on u ekstazi. - Kako vas nazivlje vaš vladar? - Samo mojim imenom. - Dakle, pisat ćemo drugo pismo i slati ga po naročitom mojem glasniku koji je vrlo lukav i hitar. Odjurit će za svatovima, a kad ih stigne, spretno će predati ovo pismo Lovri Iločkome. Kad ga on pročita, svatovi će se vratiti. ~ 901 ~


Negdje iz dna duše pomoli se u njemu savjest, moţda strah, pa se trgne i upita: - A kad se vrati? Što onda? - Ništa! Kad vojvoda milanski primi vaš izvještaj, ionako bi svatove odbio. Zaustavite ih vi i vaša... I dok to govori, poloţi mu ruke na rame, sasvim blizu njegova vrata. Od tog dodira zaboravi sve protimbe savjesti. Mozak mu potpuno zataji. Duţnost utone u strast što vlada njime i on uzme pero, a ona mu kazuje i sve se više pribliţava njegovu licu: "Dragi Marcello! S razloga koje nije potrebno da navodim odustao sam od ženidbe sina kralja Matije, Ivana, s Biancom i tražim od vas da to odmah priopćite njegovom veličanstvu kralju Matiji..." -Sad još samo vojvodin potpis- šapne Beatrice umiljato. Kad je trebalo da potpiše svog vladara Ludovika Sforzu, njegova je ruka klonula. Ali Beatrice se već sagne k njemu, obujmi mu vrat i prisloni svoje lice k njegovom. On osjeti dodir njene mramorne puti... ~ 902 ~


- Samo mirno, odabraniče moj!- šapće ona. Njegova svijest potamni, ruka mu čvrsto zgrči pero i stvara se potpis milanskog vladara... Pero se zaustavi. Njeno se lice čvrsto priljubi uz njegovo: - Nije sasvim pravo, ali mi imamo pravo da uţivamo svoju ljubav! To je jamstvo našoj sreći, Marcello, sreći što započinje danas, ţeljeni ljubavniče! Sve mu misli potamne u plamenu strastvene ţelje. Osjećajući je tako blizu, usplamti u njemu plamen. Njegove se ruke raskrile i obuhvate njeno tijelo u naručaj, a usne mu traţe njene. - Suspregni se, dragi, kasnije iza večere čekam te u svojoj odaji. Ali on ne čuje ništa. Beatrice se okreće tako da je leđima dosegla stol, naslonila se na nj, dok je on mahnito grli i traţi usne što mu ih ona otimlje. To ga obezumljuje, pa je cjeliva u vrat, lice. Njezina ruka traţi zvonce. On ne vidi ništa, ne zna ništa, samo osjeća ţeljeno tijelo u svojem zagrljaju... Ruka joj dosegne zvonce i potrese. ~ 903 ~


U dnu se otvore vrata. Francesco preskoči prag i spazivši prizor, potrči. Njegovi koraci zaštropću. Marcello još uvijek ne čuje. - Ostavite kraljicu!- vikne Francesco prijeteći. Taj glas trgne Marcella. Spusti ruke s kraljičina struka i ustukne. Prestravljen, smrtno blijed, zuri u stol. - Beatrice je pošla lakim korakom prema svojem bratu: - Smiri se, Francesco, nije ništa, šala! Te riječi povukoše poslanikov pogled za Beatricom što primicala k bratu. On spazi zvonce čvrsto u njezinoj ruci. To zvono prorijedi strastvenu maglu u Marcellovu mozgu. To mu zvonce otkriva nešto od čega mu se stegne srce. Osjeća udarce u sljepoočicama, udarce nekog velikog zvona, čini mu se da mu puca lubanja. Modri plamičci titraju pred očima. Beatrice pristupi posve blizu k svojem bratu. Tad hitro povuče ruku. Zvonce nestane. Marcello opazi da brat i sestra nešto šapću. On ne čuje. Odmah nakon toga prozbori Beatricein glas: ~ 904 ~


- Od tvoje bratske ljubavi, Francesco, traţim da zaboraviš što si vidio. Mladi kardinal ne odgovori i stupi dva koraka naprijed, oštro gledajući Marcella: - Gospodine poslaniče, očekujem da ćete se udaljiti. Kao da se po njemu prolio ledeni slap. Pogleda Beatricu, ali mu je okrenula leđa. - Udovoljit ću ţelji vaše uzoritosti- odsiječe Marcello čudnim, oštrim glasom. I mjesto da ide k vratima, pribliţi se k stolu na kojem leţe pisma što ih je upravo napisao. Marcello uhvati sa stola svoj rukopis. Šušanj uznemiri Beatricu. Obazre se, potrči k stolu, zagleda se u Marcella uloţivši u svoj pogled svu snagu i sav čar zamamljivosti: - Ostavite, Marcello! -šapne mu nečujno. Poslije večere čekam te, dragi i pruţi ruku za pismima. Ali on sloţi pisma, gurne ih u dţep, duboko se pokloni kraljici i kardinalu, pa ode i zatvori vrata .Kraljica bijesno baci svoju zlatnu torbicu na stol. ••”• Promašeno! ~ 905 ~


- Bila si neoprezna. - Ne, ja sam dobro proračunala, ali ti si prestrogo, glupo istupio. - Nisi li mi došapnula da ga pošaljem iz sobe? - Ne tako oštro, uvredljivo! - Najvolio bih ga udariti kad sam ugledao njegove ruke oko tebe. - To sam izazvala ja! - Ti si ga navela na to? - Nisam li ti rekla: bacit ću sve na jednu kocku. Tvoj me dolazak imao samo osloboditi posljednjeg ispada njegove strasti. - Varaš se, sestro, ja nisam kriv. Njegove su oči bile uperene u tvoju ruku u kojoj si stiskala zvonce. - Zar sam sišla s uma? - Pratio sam njegov pogled, zurio je u tvoje ruke i osvijestio se. - Svejedno, on je u mojim rukama klupko tanane svile koju ću opet smotati kako mene bude volja. Za danas uveče zvala sa ga k sebi. - Ne smiješ to učiniti, Beatrice. - Za Napulj se moţe i smije sve! Sve! ~ 906 ~


- To veliš ti, Beatrice, čije tijelo nije ogrlila muška ruka osim tvojeg muţa i moţda... - Ĉeškog kralja Vladislava? Zar i ti sumnjaš? - Ne, ja sam mislio Ramira! - Daleka prošlost. Nju sam pregazila. Ali sad moram nastojati da od Marcella dobijem pismo koje sam tako teško stekla. Sivi sumrak uvukao se u kraljičinu spavaonicu, a ona leţi pod svilenim baldahinom. Ispod širokih rukava bijele košulje od holandskog platna; svilenim grbovima bijele se njene ruke, poloţene na grimiznom pokrivalu. Kraj nje stoji liječnik Napuljac. - Dođe li kralj ili ne- naglašuje Beatrice razloţite mu moju bol u glavi i ţelucu. Naglasite da mi treba mira. Neka me nitko ne buni i nitko sa mnom ne govori! Umirite ga da ču do sutra biti zdrava. I nastojte da kralj opet ode. To je vaša duţnost prema kraljici i Napulju! - Izvršit ću, veličanstvo -reče liječnik naklonivši se i ostavi kraljičinu odaju. Ĉim je izišao, Beatrice odredi da pozovu Gordanu. ~ 907 ~


Ova je odmah stigla i pristupila svojoj vladarici zabrinuto promatrajući njeno lice. - Ne boj se, draga moja, nije opasno. Liječnik veli da ću sutra biti zdrava i čila. Sjedni do mene, pričaj mi štogod da mi prođe vrijeme. Kako je s tvojim oboţavateljem Alfonsom? - Pribliţio mi se jučer u lovu. Razgovarala sam s njime samo čas. - Je li te zamolio za oproštenje? - Jest, veličanstvo. A ja sam mu oprostila i brzo skrenula opet k vama da ne dam prigode suvišnim razgovorima. - Pametno radiš, djevojko! A Lovro Iločki? Kako ti se on sviđa? - Bio mi je vitez u samostanu, a to se ne zaboravlja. - A zbog toga se i ljubi! - Veličanstvo! Od zahvalnosti do ljubavi je daleko. - On očito nije tako ravnodušan. Je li se oprostio s tobom? - Da, veličanstvo. - I rekao ti je kamo odlazi? ~ 908 ~


- Jest: U Ilok! - I da će se skoro vratiti? - Da, rekao je da će se skoro vratiti. - Ne pitaš svojeg viteza zašto putuje? - Ljubopitnost nije moja krepost, veličanstvo! - Ako je pošao da dovede mladu? - Za sebe? - Drugome očito neće traţiti djevojke. - Veličanstvo misli da se on ţeni? - Moţda si naoko hladna, provirujem u tvoje srce.

ali

ja

ipak

- Onda se moram braniti! - Da ga ne ljubiš? - Ne, veličanstvo. - Bogat je i kraljevskog roda, a barem deset godina stariji od tebe. Kad se ovakvi zapletu, ne iskopaju se do smrti! - Veličanstvo me kani udati za Lovru? spočitavajući pita Gordana. - Samo ispitujem, ali ne ţelim, makar bi bilo dobro zadrţati njegovu naklonost. A jesi li ~ 909 ~


vidjela milanskog poslanika? upita prekinuvši nit razgovora. - Sjedila sam vani u hladovini kad je uzjahao i sa svojim nećakom ostavio dvor. - Nisu ništa govorili? - Ni riječi. Poslanik je bio silno blijed, bojala sam se da će se srušiti sa sedla. Valjda mu je pozlilo. - I ne znaš kamo je otišao? - Ĉula sam upit njegova momka kamo da krene. Spomenuo je Kaptol. Mislim da je nastanjen kod kanonika. - Ostavio je Medvedgrad, jer neće da bude zajedno s venecijskim poslanicima. Dodijavaju mu svojom razmetljivošću. - Vjerujem. Svuda se guraju na prvo mjesto. I jučer u lovu i na svakoj gozbi guraju se naprijed, protiv svih odredaba dvorskih meštara. - Gordana, zovni mi Francesca, a ti ostani u blizini. Ako čuješ da je došao kralj, bezodvlačno uđi u sobu k meni i sjedni kraj moje postelje. Neka te kralj nađe uza me.

~ 910 ~


Gordana se uputi da potraţi napuljskog kardinala. Beatriceina glava počiva na jastuku. Skupljene obrve odraz su hitrih misli. Pod bijelim čelom snuje se nešto teško. Onda polagano osvjetljuje njene crte zamisao kojom je zagrijana. Pune se usne rastvore u smiješak. Ovako je nađe brat Francesco. - Našla sam zamjenu za nevjernog Marcella. - Nevjeran?! - Otišao je s dvora na Kaptol. Dakle, ne odazvlje se. Svatovi ne smiju doprijeti do Milana! - Kako ih zadrţati? - Ako dođe kralj odmah iziđi. Onda ga nastoj sklonuti da se vrati na Medvedgrad gostima. Bio bi mi na putu. A sad slušaj što sam naumila. - Netko dolazi -upozori on. Vrata se naglo otvore i uđe Gordana. - Vaše veličanstvo, dolazi kralj! - Sjedni pokraj mene, a ti se, Francesco, udalji. Zabrinuta lica uđe Matija i uhvati ruku svoje ţene. ~ 911 ~


- Porazila me ova crna vijest. Isto tako ljubaznu i njeţno odvrati mu kraljica; - Tvoj dolazak moje je zdravlje! Slutila sam da ćeš me pogledati. Hvala ti na paţnji. - Zapitao sam liječnika, a on tvrdi da nije ništa opasno -i pri tom poloţi ruku na njeno hladno i ledeno čelo. - Nemam vrućice, samo neka muka, glavobolja, zapravo hvatala me nesvjestica. Prestrašena time, po savjetu liječnika otišla sam na Grič. Ne bih se mogla popeti na Medvedgrad. Sad se osjećam dobro, samo mi još u glavi bruji. - Liječnik mi je zapovjedio da te ostavim na miru, a ja ne znam koga da slušam: ili njega, ili svoje srce! - Danas pokloni poslušnost liječniku, a sutra srcu. - Kako si mudra, Beatrice. Ipak mi je teško da te ostavim čitavu noć. - Bolje je da se vratiš u lov. Gosti će biti uznemireni i misliti da sam napola mrtva. Budem li uistinu sutra ujutro potpuno čila, dolazim opet k tebi. ~ 912 ~


I ona nakloni glavu na stranu kao da je umorna. - Predugo sam te zadrţavao. Uistinu, mir će te opet izliječiti. - To i sama osjećam i molim te vrati se. Svi će izgubiti glavu od straha bez tvojih zapovijedi. Njeţno je poljubi i pođe u staru palaču. Gordana je stajala do Beatriceinih nogu, a da se kralj na nju nije ni osvrnuo. Neko je vrijeme kraljica leţala zamišljena, sve dok je ne zbuni štropot vrata. Tamo se pokazalo staračko lice s malim očima. Poput lije došulja se Nardella. - Podjeljujem ti sada slobodu, Gordana primijeti Beatrice -ako te ne zovem, ne trebaš danas više doći. Kraljica joj mahne rukom, djevojka se duboko pokloni. Beatrice i njena dadilja ostale su same. Intimno uzme ona staričinu ruku, a Nardella se sagne sasvim blizu. - Kralj je nešto zamišljen izišao od vas, veličanstvo. Onda je pošao u svoju radnu sobu. Lupeţi na njegovim vratima nisu me pustili blizu. Poslije je kralj izišao s Radulom. Stajala sam skrivena za stupom na trijemu. ~ 913 ~


- Što su govorili? - Ĉule su se samo posljednje kraljeve riječi: naloţio je Radulu da odmah pošalje na Medvedgrad ako opazi nešto sumnjivo i odjahao. - Dakle, sad smo same. Daj mi brzo haljinu. Kraljica ustane s kreveta. Nardella joj navuče ruţičaste čarape od tanke svile, sveţe zlatnom podvezicom, a na noge navuče svilene papuče i onda doda bijelu kućnu haljinu sa širokim rukavima do poda. Oko struka zakopča pojas od venecijanskog stakla. Nestrpljivo je pomagala rukama svoje dadilje.

Beatrice

sporim

- A sad zovni Enrica. Ovaj je brzo stigao. Uz isti onaj stol uz koji je Beatrice kazivala u pero grofa Marcellu sjeo je Enrico spreman da piše. Beatrice sjedne pokraj njega drţeći u ruci ispisani papir i šapće: - Dobro promotri, Enrico, svaku crtu, svako slovo i onda pokušaj oponašati pismo kralja Matije. Vidiš, ovo je vrlo dobro. Još malo i bit će potpuno slično. Uostalom, glavno je da potpis bude sasvim istovjetan. A to nije teško. ~ 914 ~


- Pogodit ću, veličanstvo. Ne bojim se toga. Moje je pero okretno. Ĉitav je sat vjeţbao pojedina slova da pismo što bolje primijeni uzorku. Tada ga Beatrice zaustavi: - Gotovo savršeno. Dakle, moţemo početi. I sagnuvši se na stol, ona mu kazuje u pero: "Dragi moj vojvoda Iločki! Nešto se dogodilo zbog čega ne želim da proslijedite put u Milano. Odmah se vratite. To vam zapovijeda vaš kralj –Matija'' Sigurnim potpis.

potezima

ispiše

Enrico

kraljev

- Vrlo dobro! Vojvoda ne moţe ni časka posumnjati. - I dok je kraljica pismo stavljala u omot, Enrico upita: - Veličanstvo, a kraljev pečat? To je vrlo vaţno! - Naredila sam Nardelli da ga donese. Dok ona dođe, piši naslov na Lovru Iločkoga. Polagano se otvaraju vrata na koja ulazi Nardela. ~ 915 ~


- Evo, veličanstvo, ukrala sam ga! reče ona izvadivši iz staračkih njedara pečat s drškom od zlata, obrubljen draguljima. Pošto su pismo za Lovru snabdjeli najjačim kraljevskim znakom, njegovim pečatom, kraljica naloţi Nardelli: - Stavi sve opet na isto mjesto kako je i bilo. Je li Antonio spreman za put?- upita Enrica. - Ĉeka na osedlanom konju, veličanstvo. - Podaj mu ovu kesu novaca neka izmjenjuje konje na kraljevskim stanicama. Pismo s kraljevskim pečatom dostatno je jamstvo da putuje u kraljevo ime. Ti, Enrico, izvedi Antonija sam s Griča i prati ga s nekoliko momaka tako dugo dok ne bude izvan dohvata ovog grada. Reci mu da ga čeka velika nagrada ako stigne vojvodu. - Antonio bi pošao u pakao za svoju kraljicu. - Ovo je nešto slično paklu. Odnesi mu moj blagoslov. - Beatrice pokupi papir na kojem se vjeţbao Enrico u kraljevu pismu, primakne ga svijeći i spali. Onda sjedne u naslonjač i podupre glavu. Dugo je ovako razmišljala, sve dotle ~ 916 ~


dok u sobu tiho i oprezno ne uđe mladi kardinal. - Dakle, svršeno?- zapita on. - Da, moj Francesco? Prevaru za prevaru! A što će biti kad se vojvoda vrati? Ruka joj padne u krilo, a pogled upre u bratove crne oči koje su plamtjele. - Kad se vojvoda vrati, kralj Matija će biti pred mojim koljenima. - Velika si, Beatrice! Mogla bi zavladati čitavim svijetom. - Kad ne bih morala trošiti snagu u borbi s himbenom prevarom svoga muţa. - Oprosti, Beatrice, što se usuđujem upozoriti tvoju mudrost da opet ne bi zaboravila u ruci kakvo zvonce- a ispod kardinalovih usana pokaţu se jaki bijeli zubi. - Kralju Matiji povući ću sva zvona na Griču i Kaptolu, a on će slušati njihovo brujanje s ushićenjem. -Razapinješ moju ljubopitnost? Ona ga promotri i reče nasmiješeno:

~ 917 ~


- Nestrpljiv si. To je od slutnje da te nešto osobito čeka. - Mene, Beatrice? - Da, tebe moj brate! - Zar kakva ţrtva? - Ţrtva koja je ujedno dar. Ali više ni riječi. Za danas je bilo dosta. Dođi k večeri. Ispod Kamenitih vrata izjahali su Enrico, kraljičin brzoteča i tri momka. Iza njih je ostala tamna tvrđava. S lijeve strane na Kaptolu zasvjetlucalo je samo koje okno. Pred njima gusta tmina. Silaze uz potok Medveščak sve niţe dolje ispod grada. Napokon dohvate cestu. Dobar komad puta jahali su brzim kasom u dolinu. Tu se Enrico zaustavi. - Nema više nikakvih pogibelji. Sad, Antonio, juri! U tvojoj odvaţnosti je pobjeda Napulja! - Ništa i nitko me neće zaustaviti. Pouzdajte se u mene. - Njezino veličanstvo te blagoslivlja. I oni pruţe ruke. Glasnik jurne u noć. Enrico još prisluhne topot konja i krene natrag. ~ 918 ~

časak


Odjednom iz tmine padne upit: - Tko je tu? - Dvorski meštar njezinog veličanstva- oglasi se Enrico. - Tko pita? - Milanski poslanik- odgovori glas iz tmine.Zamalo da se nismo sukobili. - Vaša milost luta u tmini bez baklje? -čudi se Enrico. - Otpratio sam njegovo veličanstvo do lovišta, a vraćajući se nisam uzeo baklje. - Smijem li vas otpratiti u dvor? -upita Enrico. - Hvala, ostajem ovdje. Moj kućedomaćin kanonik čeka me s večerom. Laku noć! Našao je kraljicu upravo za večerom, posve samu s Francescom. - Dakle,- upita kraljica. - Antonio je već sigurno prevalio koju miljukaţe Enrico. - Hvala Bogu, sjedni i večeraj s nama. Dvorski meštar zauzme svoje mjesto.

~ 919 ~


- Veličanstvo, na Kaptolu u tmini sukobio sam se s milanskim poslanikom. Ona ga pogleda iznenađeno. - Kaţe da je otpratio njegovo veličanstvo u lov i polazi k svojem domaćinu. Zvao sam ga u dvor, ali nije htio doći. - I ne treba! Ni danas ni sutra. Bit će dobro da se ne brineš za nj! Jesi li danas vidio princa?upita kraljica nakon duţe šutnje. - Uopće nije izlazio. - Nardella mi kaţe da se njegova majka već dobro oporavila. Princ ju je izveo na šetnju u dvorište. To mi upravo dolazi u prilog- doda kraljica i pogleda Francesca. -Kao da si vrlo zabrinut, brate moj? - Razmišljam što bi se moglo dogoditi ako Inocent zaista poţivi? - U novom preokretu naših interesa zapravo ne određuje više Inocent. To dokazuje što nas je kralj sa svojim prijedlogom o Giovanniju zavaravao i otposlao svadbeno odaslanstvo u Milano. Dakle, naša je situacija sasvim nova a uvjeravam te i jaka! - Ne mogu prosuditi dok mi ne otkriješ planove. ~ 920 ~


- Ne ţelim Francesco.

ti

danas

ugrabiti

san,

moj

- Zar će me tvoj plan tako duboko potresli? - Razbudit će čitavo tvoje biće, a ja ţelim da te što duţe zadrţim mirna. To je moj posljednji, moj najjači plan- naglasi kraljica tolikom samosviješću da se Francesco duboko zagledao u njene oči što su gledale gotovo pobjedonosno.

~ 921 ~


TAJANSTVENA PLOČA Slijedećeg jutra, kad je Zagrebačka gora odjekivala lovačkim rogovima, vikom goniča i veselom trkom lovaca koji su se više predali plandovanju, jelu i piću negoli lovu, iznenada se pojavi kraljica sa svojom pratnjom. Na velikoj čistini ističe se kraljevski šator. Dvorani istrče u susret kraljici. Njeno lice ne odaje tragove bolesti. Svi velikaši, biskupi i drugi uzvanici došli su da je pozdrave. Oko dva sata popodne pod dugim šatorom koji je sluţio kao blagovaonica pruţili su se prostrti stolovi. Na njima blistaju tanjuri, pribor, stolni ukrasi i cvijeće u vazama. Raskoš lovačkog stola ne razlikuje se od bogatog prostiranja na Medvedgradu. Kraljevski par sjedi vrh stola. Upravo u času kad kralj dovrši neku dosjetku, gospoda se smiju, a njegove svevidne oči zaustave se dolje u dnu šatora gdje se glazbenici spremaju započeti novu svirku. Kralj promatra čovjeka što stoji ukočeno. On ustade i pođe od gosta do gosta, svakog potapka po ramenu, dobaci mu koju veselu duhovitu primjedbu i nastavlja redom svoje domaćinske posjete. Kad je već dobrano odmakao od kraljice, ~ 922 ~


pogleda dvorskog meštra Mladena Berislavića što stoji u sredini šatora i upravlja posluţivanjem dvorana. Berislavić pristupi kralju. On mu poluglasno reče; - Tamo dolje iza glazbenika stoji Radulov sin i značajno gleda u mene. Otac ga nije slao badava. Oprezno idi i pitaj što ţeli. Ako nosi kakvu poruku, neka ti je kaţe. Kralj nastavi svoju šetnju oko gostiju kad opazi da se Berislavić vraća i dovikne mu: - Meni svjeţeg vina! Berislavić uhvati vrč, posve se pribliţi i šapne: - Veličanstvo, Radulo vas moli da se odmah, potrudite na Grič. - Moţeš li izvesti konje da nas nitko ne vidi da uzjašemo i odemo? - Vrlo lako, veličanstvo. Tko će vas pratiti? - Ponajprije ti. Orban neka ostane ovdje, za ostalu pratnju odaberi samo naše najpouzdanije. - I već ide kralj dalje šaleći se. Prikazivao se kao da neprestano pijucka. Tada se vrati kraljici i šapne joj: ~ 923 ~


- Beatrice, moja je glava kao bačva u berbi, puna i kipuća. Ne bih htio da ovakav krenem u lov. Zastupaj me, sjedni ovamo na moje mjesto, a ja ću se uvući u šator i malo prospavati. - Zastupat ću te u svemu, samo ne u hitrom ispraţnjavanju vrčeva. Nasmijali se oboje tako veselo i odano da su obliţnji gosti puni udivljenja od sklada i ljubavi kraljevskog para. S osobitim ponosom i uţitkom zauzme kraljica kraljevsko mjesto. A tamo iza šume bacio se kralj na konja. ***** Sav znojan od brzog jahanja, siđe Matija s konja u dvorište gričke palače. Tu ga čeka Radulo. U njegovu licu kralj pročita da se desilo nešto ozbiljno. Šuteći pođe u staru palaču u svoju radnu sobu. Pred vratima opazi paţeve. Bilo je očito da ih je tamo postavio Radulo na obranu od Nardellinih ušiju. Kad se vrata zatvore, kralj Matija nijemo pogleda svojeg starog pouzdanika.

~ 924 ~


- Veličanstvo, kad sam jutros ušao u ovu dvoranu, opazio sam nešto čudno, neobično. - Govori, govori nestrpljivo će kralj. - Jučer kasno u noć našao sam vaš ormar otvoren, a kad sam pogledao pečat, na njemu je bilo voska iako je bio posve čist kad sam ga spremio. Evo, neka veličanstvo pogleda. Uzevši pečat u ruke, ponovo pogleda starca. - Netko ga je upotrijebio u mojoj odsutnosti. Kako je to moguće, Radulo? Zar moja radna soba nije povjerena tebi? - Veličanstvo je jučer posjetilo kraljicu i opet krenulo u lov. Ja sam tada pošao gore princu, a kad sam se vratio, našao sam pečat na podu, a ormar otvoren. Uznemireno se kralj obazre po odaji, a Radulo nastavi pričati: - U pretincu gdje vašem veličanstvu spremam pisaći pribor našao sam ovu ploču. Mučio sam se dok sam odgonetnuo svaku riječ, a kad sam shvatio sadrţaj, bilo mi je jasno da mi je duţnost vaše veličanstvo odmah pozvati na Grič. - Dakle, da vidimo. ~ 925 ~


- Kralj uzme ploču, ponese je na svjetlo i pročita: "Kraljičin glasnik... vratit će odaslanstvo koje je poslano u Milano!" Kralj je razlagati:

ostao

zapanjen.

Radulo

stade

- Ni u snu ne bih mogao pogoditi tko je tu ploču donio ovamo. Ali onaj koji ju je tamo postavio, vrlo dobro zna da veličanstvo ne moţe početi posao, a da najprije ne otvori ovaj pretinac. Ĉini se da kralj ne sluša ovo razlaganje ili tek napola priklanja uho njegovu tumačenju, čitav njegov mozak uposlen je drugdje. Trepte mu trepavice, a oči kao da mu upadaju. Guste obrve čas se skupljaju, čas opet spuštaju. Onda najednom stegne lice. Plamen bijesa zahvati kralj toliko da je podigao pesnicu, udario po stolu i viknuo: - Dvorani! Paţevi! Ovamo! Prestrašeni Stjepko, a s njime i njegovi drugovi utrče u dvoranu. - Neka dođe Berislavić!- vikne kralj lavljim glasom da se potresoše zidine. ~ 926 ~


Starcu Radulu bilo je jasno zašto se kraljeve grudi tako naglo diţu i spuštaju, zašto mu se čelo toliko nabralo, zašto su mu oči napola ukočene, a glas divlji. Nekoliko časaka je proteklo a sa dvorišta dobiti mladi dvorski meštar Berislavić koji je dopratio kralja. Prepao se kraljeva gnjeva i čeka. - Mladene! -reče Matija- tvoj kralj traţi od tebe djelo koje bi mogao da ti bogato naplati. - Za kralja dajem sve, a ne uzimam ništa. Neka veličanstvo zapovijeda! - Pogledaj ovu ploču. Izreka je kratka i jasna: neki je kraljičin glasnik na putu da zaustavi Lovru Iločkoga. Ako je istina što mi javlja ova rečenica, moţe biti dvoje: ili je glasnik već stigao Lovru i oni se vraćaju, ili ga glasnik još nije stigao, ali juri za njim. Ako se vraćaju, dat ćeš Lovri moju zapovijed da smjesta krene natrag, a glasnika koji je vojvodu zaustavio ščepaj i dovedi. Ako stigneš glasnika samog, pograbi ga, sveţi i ţivoga dopremi ovamo. Moţeš li to izvršiti? - Samo slabić ne bi izveo tako jednostavno djelo! I ruka kraljeva udari Berislavića po ramenu. ~ 927 ~


- To sam se nadao. Sad se preodjeni u ruho po kojemu te nitko neće poznati da pripadaš mojem dvoru. - Razumijem, veličanstvo. - Uzmi sobom u pratnju najhitrije jahače. - Ne treba mi više od dva momka. - Učini kako znaš. Sve prepuštam tebi, ali mi glasnika dovedi. Prije nego što s njim uđeš na Grič šalji mi glas jer neću da bilo koji Napuljac opazi ovu lovinu! Idi. Svaki je čas dragocjen. - Poznajem poprečne putove, zaskočit ću glasnika baš okom u oko. I već je jurio niz gričke utvrde. Kralj skrsti ruke i zagleda se u rečenicu na ploči. - Ĉija je ruka izbadala ova slova? Ne moţe se to spoznati?- zapita ljubopitno Radulo. - Nije to kao da pišeš crnilom po papiru. Baš zato je netko odabrao ovo staro rimsko pismo da sakrije svoju ruku. Kralj se okrene od ploče. - Nevjerojatno je to, nevjerojatno! Vratiti moje odaslanstvo u Milano?! Otkud njoj tolike smjelosti? To graniči s ludošću. Ako se Lovro ~ 928 ~


Iločki vrati po njenom nalogu, što je mislila? Što ću ja? Tu mi zastaje pamet. Ali ova rečenica viče. Svako slovo je trublja koja zove upomoć! Ja sam je otposlao. Što će biti sada. Što će biti onda! - Veličanstvo, po ovim slovima ne moţe se nikako naslutiti čija je ruka utisnula ovu opomenu u vosak? - Ne, nikako, ali jasno je da je osoba bila upućena, vješta i učena. - Takvu strahovitu stvar zacijelo kraljica nije izrekla pred više svojih ljudi. - Pa da i jest, nitko od Napuljaca ne bi izdao kraljicu. Oni su stopljeni međusobno, ukopčani kao karike na lancu. - Onda ruka koja je to napisala pripada prijateljima vašeg veličanstva? - Kad bi moj pristaša doznao takvu osnovu, ne bi mu trebalo da se muči s ovim starim rimskim pismima. Sva moja ratna mudrost nedostaje da naslutim s kojeg mi kraja dolazi ova nevjerojatna vijest. Moţda je ploča bila u pretincu već jučer i prekjučer! - Nije, veličanstvo, svakog dana od puke dosade kad nema mojeg vladara neprestano ~ 929 ~


prekapam i spremam vaše stvari. Jučer popodne ploče nije bilo. Našao sam je tek danas, baš onda kad je zvono svetog Marka zazvonilo podne. - Onda kraljičin glasnik nije pošao za Lovrom prije više dana. Moţda čak jučer? - Kad se kraljica razboljela? - Razboljela? Moţda samo izlika, zagonetka? Nerazumljiva. Ah dosta o tome. Otvori pretinac. Zaključaj ovu ploču. Pojurit ću natrag. Kraljica ne smije saznati da sam bio na Griču, a ti se čini kao da nije ništa i dobro pazi tko obilazi moja vrata. Ĉitavu noć neka ovdje u sobi straţare. - Bdjet ću i paziti, veličanstvo, i danju i noću. Ali kralj se vrati pa upita tiho: - Što radi moj sin? - Svake večeri izlazi u dvorište, ali me nije oslovio. - A njegova se majka oporavlja? - Uzvišena gospođa je vrlo svjeţa. - Pobrini se da im gore ništa ne uzmanjka.

~ 930 ~


Ovim riječima ostavi svoju radnu dvoranu, baci se u sedlo i krene natrag.

~ 931 ~


ZAKONITI SIN U jednom dahu juri Mladen Berislavić kroz sela, šume, pokošene livade, uskim puteljcima kraj potoka, preskakuje jaruge, sve poprečnim putovima, neprestano pazeći smjer. Kao sin ovih krajeva poznaje najbliţe putove i zna kako treba upravljati konja, koliko vremena treba jahač vijugavom cestom, a koliko vremena ušteđuje sjekući zavoje. Od jučer popodne kad je krenuo s Griča, projahao je čitavu noć, a sad ga je jutro našlo usred sela. Tu siđe sa svojim momcima, potraţi kruha i mlijeka, nahrani konje, a onda gotovo pjevajući sjedne u sedlo i nastavi potjeru. Njegove su oči neprestano kruţile i traţile sunce, a misli stvarale sliku ceste što vodi na jug i sravnjivale s njom obilazni put. Da obiđe neprijatelja, ni časa se nije zaustavljao. Kad je sunce bilo visoko, zaustavi Berislavić konja i odredi svojim momcima: - Sad ćemo ravnim smjerom prema cesti. I potjera konje preskakujući grabe.

~ 932 ~


Izišli su na cestu. Jednim pogledom snađe se mladić u tom kraju i krene natrag prema sjeveru. - Tu je odmah neka krčma gdje odsjedaju putnici. Tamo ćemo nešto zaloţiti. Prešli su zavoj oko malog brda i stigli pred krčmu. Mladi muškarac dugih brkova u hlačama i lanenoj košulji izađe i pokloni se. - Je li ovuda ovih dana prošla kakva velika povorka plemića? - zapita Berislavić. - Jest, ali prije tjedan dana ili moţda više. Bilo ih je mnogo stotina. - Dobro, a je li kasnije iza njih ovuda projahao neki brzoteča? - Vaša milosti, iza povorke što je išla na jug ovuda još nitko nije projahao niti se provezao. - Moţda se nije zaustavio? - Kod mene se zaustavi svaki putnik, kupi nešto hljeba, sira i napoji i nahrani konje. - Moţda je projahao noću? - U ovoj samoći i tišini čuje se konjsko kopito kao da bi pucali na Turčina.

~ 933 ~


- Dakle, dobro. Daj nam nešto jesti i hranu za naše konje. I Mladen Berislavić siđe, a momci povedoše konje iza kuće. Plemić je sjeo pod krošnjato drvo i ţurio se jesti neprestano promatrajući daleku cestu. - Vratit ćemo se opet na zaobilazni put reče on momcima kad su pristupili k njemu. Ţurite se pojesti. Kad su dovršili, sjedoše u sedla. Mladen opazi oblak prašine cestom sa sjevera. - Gle! Taj strelovito juri primijeti on tiho. Hitro da ga dočekamo. Izašli su na cestu i pričekali. - Brzi jahač doskora se pojavi u magli prašine. Berislavić zaklonjen vizirom dade mu znak da stane, ali on još brţe potjera konja. To pobudi opravdanu sumnju pa zapovijedi momcima. - Naprijed, za njim! Jurili su kao pomamni. Berislavić ga doskora dostigne i zgrabi za šiju, onda uhvati uzde, zaustavi konja i pogleda uhvaćenog jahača.

~ 934 ~


- Prepoznao sam te odmah, Antonio!- reče mu Berislavić latinski -Ne otimlji se jer ćeš izgubiti glavu. Momci priskoče, razoruţaju ga i svezu. Berislavić skrene s ceste na zaobilazne putove pa se vraća budno pazeći na svog zarobljenika. ***** Kiša je zaustavila lov. Dok su se kraljevski gosti povukli na Medvedgrad, kralj i kraljica s dvoranstvom vratili su se na Grič. Prozor na kraljevoj radnoj sobi je otvoren. Pljuskom rashlađeni zrak struji unutra. Kralj raspravlja s kancelarom Varadijem i savjetnikom Bakačem rješavajući drţavničke poslove. - Ĉujem neku strku vani reče kralj- dragi Bakaču, pogledajte što je. Nešto namršten izađe Bakač iz sobe uvrijeđen što ga šalje u takve svrhe, a kralj namigne Varadiju: - Htio sam ga samo maknuti iz sobe, a nije mi ništa drugo palo na um. - Ipak, veličanstvo, niste mu dali njegovu zvanju dolični nalog. ~ 935 ~


- Hoće li se on tako zauzeti za vas kad vam odredim ovakvu sluţbu? Nemiran sam. Nijedan mi posao ne ide od ruke. Neprestano razmišljam koja me je to nevidljiva ruka obavijestila da će kraljica vratiti vojvodu. - Osjećam, veličanstvo, da smo čitavo vrijeme zabavljeni istom zagonetkom. - Ni ja ne nalazim odgonetke. - Isto je tako vaţno tko je kraljicu upozorio da sam ja vojvodu slao u Milano. - Ovo ćemo lakše odgonetnuti ako Mladen Berislavić uhvati glasnika. - Ne sumnjam ni časa o tome. Samo se radi o vremenu u kojem će to učiniti, jer mu se putem moţe desiti kakva neprilika. Bakač se vrati i najavi: - Veličanstvo, upravo je u dvorište ušla povorka koju je poslalo njegovo veličanstvo napuljski kralj. - Tako! Napuljci uvijek diţu buku. Nastavili su posao kad uđe dvorski meštar Enrico i najavi kraljicu. Kralj ustade i dade znak svojim savjetnicima da se udalje a sam pođe k vratima grimizne dvorane i otvori ih. ~ 936 ~


Beatrice je ušla nasmiješena. - Ovog časa primila sam pouzdanika mojeg oca. Ţele svečano predati poziv mojeg oca, njegova veličanstva napuljskog kralja, kojim poziva u svatove. - Moja Beatrice, kako znaš, meni je posve nemoguće samo i jedan jedini dan ostaviti kraljevstvo. - A ja sam rekla da bez tebe ne bih mogla otići ni ja! - Lijepo zvuče ove riječi iz tvojih usta. Prije objeda primit ćemo izaslanstvo njegova veličanstva napuljskog kralja u svečanoj dvorani. Tamo ću im dati odgovor i odmah se pobrinuti da moji dvorski meštri nađu doličan konak za izaslanstvo. - Predbjeţno sam ih smjestila u novu palaču, prokisli su do kosti. Međutim, odlučila sam primijeti ona da pošaljem na svadbu Francesca, doña Isabellu i moje nećakinje Piju i Margaretu. Naravno, s odličnom pratnjom i dvorskim gospođama. - Prepuštam to tebi, Beatrice. - Izaslanik mojeg oca neće ovdje boraviti dugo. Za nekoliko dana mora se vratiti. Dakle, ~ 937 ~


polazim odmah da izdam naloge. Odlučila sam doñi Isabelli pridijeliti u pratnju moju dvoranku Gordanu! - Upravo si mi ugodila, barem ću se riješiti te djevojke. - Znala sam tvoj odgovor i baš zato sam odabrala nju. Samo jedno ţelim: da o tome ne sazna Alfonso, jer bi je slijedio i smetao mirno putovanje mojem bratu i sestri. - Potpuno se slaţem s tobom. - Poslanika mojeg oca pozvat ćemo k našem stolu. - Samo se po sebi razumije! A njegovu pratnju valja odlično pogostiti. O tome ću odmah izdati nalog. Sklad i toplina što je izbijala iz njihovog razgovora raspršila se u kraljevu licu čim je paţ iza Beatrice zatvorio vrata. Pod večer, kad je. kralj boravio u svojoj knjiţnici, najave mu da Mladen Berislavić vodi glasnika. S teškim uzbuđenjem očekuje kralj razjašnjenje zagonetke koja mu se čini luđačkom. U mraku, tiho i neopaţeno, uvede Mladen Berislavić u sobu Napuljca Antonija. Drhtao je. ~ 938 ~


- Ima li sa sobom kakvo pismo? -zapita kralj. - Da, veličanstvo! Putem sam ga pretraţio i oduzeo mu ovo. I preda kralju zamotak iz kojega izvadi pismo. Bilo je zapečaćeno njegovim pečatom. Razmotavši, kralj se nešto zbuni, prinese pismo k svjetlu, pogleda potpis i pokaţe kancelaru: - Što velite, Varadi? Moj potpis? - Vrlo dobro patvoren. - Dakle da vidimo što pišem vojvodi Iločkome! I poluglasnu pročita: "Dragi moj vojvodo Iločki! Nešto se dogodilo zbog čega ne želim da proslijedite put u Milano. Odmah se vratite. To vam zapovijeda vaš kralj- Matija". Sadrţaj zapanji i kralja i Varadija. Gledali su se širokim pogledima punim zgraţanja. Kralj teško i brzo diše, a Berislavić i Varadi suspreţu negodovanje zbog smjelosti koja se drznula ovim dokumentom prkositi kraljevoj volji. Sto neizrečenih kletva prolazi preko nijemih kraljevih usana. Tada kralj baci pismo na stol, korakne prema svezanom glasniku i zapita ga: ~ 939 ~


- Kad si odlazio? - U ponedjeljak uvečer. - Dakle onog dana kad je kraljica krenula na Grič i ovdje noćila. Tko te slao? Glasnik šuti. - Tko te slao? -vikne kralj i digne šaku nad njim. - Dvorski meštar, grof Enricol - Tako! Berislaviću, zovi Enrica! Ovoga sakrij u drugu odaju da ga Enrico ne vidi. Kralj skrsti ruke na prsima, duboko udahne i pritisne ruke na grudi kao da ga bole. Korača polagano, popostaje. Onda priđe k stolu, uzme pismo i gurne ga u haljetak. Kad je čuo Enricove korake, pokuša se smiješiti. Dvorski meštar gipkim korakom uđe duboko se poklonivši. - Vaše veličanstvo zapovijeda? - Kojeg si dana slao kraljičinog glasnika za Lovrom Iločkim? Sva krv iščezne iz Enricova lica, ali riječ mu je bila odlučna i mirna:

~ 940 ~


- Veličanstvo su krivo uputili, nisam slao nikoga! - Nisi? - Ne, veličanstvo! - Zakuni se na svoju čast! - Kunem se na svoju čast! Nosnice širokog kraljevog nosa zadršću, a usne se rašire. Brzom gestom kralj posegne u haljetak, izvadi pismo i stavi ga pred Enricove oči: - Tko je to pisao? Enrica zahvati omaglica i zatetura. - Tko je pisao? - Ja! - A tko ti je kazivao u pero? Enrico ne dade odgovora. - Hoćeš li odgovoriti? - Ne smijem! - Dakle, stvar je jasna! Kralj spremi pismo i zapovijedi: - Dovedite glasnika i zovite oklopnike. ~ 941 ~


Opet uvedoše Antonija. Napuljac je pao na koljena, Enrico se sav zgrčio. - Huljo! vikne kralj. Sad poreci! Kraljičin dvorski meštar šuti i dršće blijed, upalih očiju. - Zadao si časnu riječ, patvorio si pismo svog kralja. Platit ćeš to izdajstvo. Oklopnici uđoše, a kralj vikne: - U tamnicu s ovim. U okove! - Milost, Enrico.

veličanstvo-

promuca

drhtavo

- Sutra u zoru na vješala! Klecajući izlazi Enrico iz kraljeve odaje. - Varadi!- vikne kralj prijeteći- sutra u zoru ovaj Napuljac ne smije više ţivjeti! - Zapovijed vašeg veličanstva izvršit će se. - A sad, kraljica! Sad dolazi na red ona- kaţe Matija takvim glasom da su Varadi i Berislavić ustuknuli. Nekoliko puta prođe dvoranom i onda pošalje paţa Stjepka kraljici da najavi njegov posjet. Ĉim su Varadi i Berislavić ostali sami, ovaj se ozbiljno zaprepasti: ~ 942 ~


- Gospodine biskupe, pođite, kralj bi mogao u jadu zadaviti kraljicu! - Kad bih znao da će to učiniti, ne bih se maknuo s mjesta. Kralj je pošao trijemom u novu palaču. Beatrice se upravo odijevala za večeru. Dvoranka je kitila njenu kosu biserom. Ĉekao je dok završi. A onda je sjeo. - Što ţeli moj mili suprug?- upita ona. Prodirljivim pogledom obujmi njenu lijepu glavu, promatra njeno visoko čelo i njenu pojavu što se u svijetlozelenoj haljini ističe kraljevskim dostojanstvom. - U očima mojeg supruga razabirem neko udivljenje! - Pravo veliš! Divim se, Beatrice! - Mojoj ljepoti ili mojem umu? - Tvojoj bezgraničnoj smjelosti! - Samo snaga posjeduje smjelosti - I samoobmana! Kad netko sam sebe obmanjuje, onda je smion. Mnogi to zovu i drskošću.

~ 943 ~


Njeno je lice ostalo mirno, samo vjeđe su se malo spustile. Trepavice zakloniše njenu misao. - Već dugo nisam slušala iz tvojih usta ukorne riječi. Do vrha si ispunjen gorčinom. Što je tako preobrazilo tvoje dobro raspoloţenje? - Ne sjećaš se? - Nisam svevidna, makar kaţem da sam mudra! - Ne nalaziš uzrok mojoj gorčini u samoj sebi? - Nikako. - Tvoja je savjest potpuno mirna? - Potpuno. - Moţda je ne posjeduješ? - To zvuči kao uvreda. Što se zbiva s tobom? Njenim licem preletje mračna sjena. - Ĉemu ova istraga? Navikla sam od tebe otvorenijoj riječi. - Ţalim što se ti nisi sluţila ovom kreposti. Ona pođe do naslonjača i sjedne. - Ne kanim poći na večeru dok se ne izjasniš. ~ 944 ~


- To je i moja odluka. - Dakle, što mi spočitavaš? Naslonila je glavu na naslonjač čineći se potpuno mirna, makar instinktivno osjeća da će ispod onih visoko uzdignutih snaţnih kraljevih prsiju provaliti orkan. Njegove male, tamne oči čine se kao dvije krijesnice koje prijete u tmini. - Znam, Beatrice, da te nije odgojila majka jer si je prerano izgubila. Sa četrnaest godina ti si već bila potpuno samostalna. Zapovijedala si u očevu domu svojim dvorom kao njegov vrhovni gospodar. Privikla si upravljati, određivati, voditi i zapovijedati. U mojem dvoru prepustio sam ti svu vlast onako kako si je posjedovala u svom očinskom domu. I još više: proširio sam tvoju moć čak i u mnoge moje kraljevske poslove. Priznajem, dao sam ti udjela u mnogim mojim diplomatskim bojevima s poslanicima raznih drţava. - Jesam li kada što učinila protiv tebe? Naprotiv, pomogla si mi svojom dosjetijivošću, lukivošću i mudrošću. U sve sam ti otvorio uvid i svuda si imala svoju riječ

~ 945 ~


dok jednog dana nisi prevršila mjeru i sišla s pravog puta. - Ako me optuţuješ, onda je na tebi da mi moj grijeh i predočiš. - Razumijem- osmjehnuo se on -gorko čekaš da ti kaţem, jer se sama ne kaniš istrčati.. - Neću podnositi ovo sudsko istraţivanje. - Brzo ću skratiti tvoje muke, Beatrice. Kraljica moţe koješta, ali ima stvari i odredaba u koje ni ti nemaš prava da diraš, da ih gaziš i svoje podanike vodiš da čine izdajstva. Uvrijeđeno se digne i isprsi: - Napuljska princeza, kći kralja Ferrantea, neće podnositi uvredu ovakvog postupka. Ovaj izazovni nastup nimalo se ne kosne kralja. Ne maknuvši se s mjesta, nastavi: - Naviještam ti, Beatrice, da će sutra tvoj dvorski meštar Enrico poloţiti glavu na stratištu. Ona zanijemi. Bjelinu njenog lica pospe nešto rumenila. I kose vjeđe spustile se na tamne oči. Ĉitavo njeno uspravljeno tijelo ostalo je nepomično. ~ 946 ~


Jedna njena riječ prijeđe preko njenih usana, više zbog opreza, negoli od straha: - Zašto? - Ovo je pitanje neumjesno i suvišno kad ionako znaš što si učinila. Beatrice tvrdokorno šuti. - Vidim ne kaniš govoriti. Pa dobro! Evo- i izvuče krivotvoreno pismo i razmota ga. - Znaš li kako bih kaznio svaku drugu osobu na ovom dvoru koja bi se usudila posluţiti mojim pečatom, mojim imenom, mojom vlašću i mojim potpisom? - Vašem veličanstvu je slobodno činiti što ga je volja! Odgovorila je ravnodušno.

monotono,

hladno,

gotovo

- Enrica ću smaknuti! - Enrico je radio po mojoj zapovijedi! On se ima pokoriti meni. - Što hoćeš time reći? - Kriva sam ja. I samo ja odgovaram za taj čin. - Napuljska princeza zna da je kralj Matija odviše vitez da se posluţi ~ 947 ~


srednjovjekovnim sredstvom prema svojoj ţeni. A moţda je i odviše zaokupljen osjećajem prema njoj. - Ništa drugo, nego obzirnošću prema samom sebi - reče ona ironično. -Princezu Napulja, princezu Italije, branio bi čitav jug. To je jedino što suspreţe vaše veličanstvo da me u okovima ne bacite u tamnicu! On ustane sav rumen i povrijeđen. - Dokazat ću da nisam zasluţio ove pogrde primijeti on. Ona samo slegne ramenima. - Samo Italija sprečava vaše veličanstvo da nije sa mnom, već davno obračunalo, rastalo se zbog neplodnosti našeg braka. Pogled pun ogorčenja pogodi Beatricu, glas pun spočitavanja i neke prikrivene boli zagrmi po odaji: - Dok je na meni da tebe pozivam na red, ti optuţuješ mene znajući da mi činiš krivo. Ali dosta je toga. Moţeš misliti o meni što te volja! Pitam te, Beatrice, kako si se smjela posluţiti patvorinom mojeg imena i moje vlasti da vratiš Lovru Iločkoga s puta kamo ga je poslao kralj? ~ 948 ~


- Sve ono što sam dosad slušala navodi me na jedan odgovor: šutjet ću i čekati kaznu! - S tobom ne govori kralj, nego muţ! - Muţ Beatrice drugačije!

Aragonske

govorio

bi

- Skupio sam svu obzirnost što je posjeduje ovaj vitez koji se zove tvojim muţem. - Onda je ta obzirnost vrlo manjkava. - Zar da još i zamolim za oproštenje što sam se usudio uhvatiti tvojeg glasnika? - Kad bi muţ znao povod zbog kojeg sam htjela zaustaviti kraljevo odaslanstvo bi bio blag i pun ljubavi! - Ljubio muţ koliko mu drago, njega veţe odgovornost prema kralju i njemu odgovara za čine svoje ţene! - I mogao bi odgovarati kralju vedra lica kad bi muţa zanimali uzroci zbog kojih je njegova ţena počinila ono zbog čega je optuţuje kralj. - Uzroci su mi davno poznati. - Dopustite, veličanstvo, da ja pitam svojeg muţa: zašto si poslao svadbeno odaslanstvo u Milano? ~ 949 ~


- Da Ivana vjenčam s djevojkom koja će mu osigurati prijestolje ako staleţi odbiju Giovannija. - Kako vidim, nemaš mnogo nade da staleţi prihvate Giovanna? - Vrlo malo! - Ja velim mnogo više: potpuno sam napustila plan s Giovannijem. Nešto je široko pogledao Beatricu i upitao s potpunim nepovjerenjem: - Napustila? - Velim: potpuno i traţim od tebe da i ti napustiš plan sa Ivanom. - A da prijestolje ostavim tuđincima? - Prijestolje će imati nasljednika! - Koga si mi odredila za nasljednika? - Našeg sina! Riječ je zazvučala u kraljevim ušima kao prasak groma. Ustobočen zuri u nju. Njezin je pogled pun njeţnosti, lice puno topline, na usnama leprša lagani smiješak, smiješak ţene iz koje zrači sreća.

~ 950 ~


- Napusti te doskočice, Beatrice!- reče on i s negodovanjem se okrene. - Kad sam stigla na Grič, sjećaš se, one večeri, rekla sam ti da mi je čuveni talijanski liječnik prorekao potomstvo. To si zaboravio? - Jer je mala vjerojatnost da nakon toliko godina braka.. - Tvoja dvojba dokazuje da bi oklijevao našeg sina učiniti svojim nasljednikom. - Veća sreća ne bi me mogla zadesiti nego zakoniti sin! - Dakle, ovako prima moj muţ, kralj, navještaj potomstva?- reče ona plačno. - Za ime Boţje, to se ne moţe vjerovati... To ne... - Dakle, odgodi svoje vjerovanje do rođenja našeg sina! Neka prozirna magla zasjeni njegove oči a kroz tu maglu kao da se u njemu bore nepovjerenje sa ţeljom i nadom. - Beatrice! Znaš li što si rekla? Ona se uspravi:

~ 951 ~


- Da nisam potpuno sigurna u ono što velim, zar bih našla smjelosti patvoriti tvoje pismo, potpis i vratiti svatove? U koju bih to svrhu učinila? - To je rješenje tvojem zagonetnom činu? - Sve drugo bila bi ludost, jer ne bi imalo svrhe. Bila bi očajna luđačka igra kojom bih proigrala svoje štovanje. Osjećala je njegovu borbu vjerovanja s nepovjerenjem. Izrekavši posljednju izreku, čekala je sigurne i logične posljedice što ih moraju izazvati ove riječi: - Zakonitog sina! Zakonitog? Kojem nema zapreke na prijestolje?- kolebajući govori on skrstivši ruke i gledajući preda se. - Nisam li mlada, zdrava? Bilo bi neprirodno da se uistinu nikad ne pojavi ţeljno očekivani sin. Ali se on još uvijek ne pribliţuje. Gleda u neodređenu, točku i šuti. - Očekivala sam nešto više radosti -veli ona i pristupi bliţe. - Ima tako velikih osjećaja da im je put u srce preuzak- i on uhvati njenu ledenu ruku. -Ako je istina što sada veliš, zašto mi to nisi rekla ~ 952 ~


prije? Ne bi se trebala ogriješiti o moju kraljevsku vlast, ne bi trebala svojeg dvorana navesti na takav čin? - Kad sam saznala da si odaslao svatove... - Kako si doznala? - Razumije se, to neću kazati! Ali odlučila sam zaustaviti svatove da steknem vremena i potpuno se uvjerim o mojem stanju i porazgovoriti se s liječnicima i astrolozima. Jučer sam odrţala sa svojim liječnicima temeljitu raspravu, a oni... - Šta oni? - Jamče da se nisam prevarila. One večeri kad sam otišla iznenada na Grič pozlilo mi je. Bila je to posljedica mojeg stanja. Tako vele liječnici. On prihvati njenu ruku i privuče je na svoje prsi. - Ako se to obistini, Beatrice, većeg sretnika nije rodila zemlja. - A nikad neće roditi sretnija kraljica! - Obasut ću te svim darovima! - Pokloni mi samo jedan. ~ 953 ~


- A to bi bilo? - Pošalji za Lovrom Iločkim glasnika neka se vrati. - Još danas ću poslati brzoteču! - Ona mu se pribliţi svom svojom zavodljivosti i zagrli ga šapćući: - Napokon neka bude mir i sreća među nama - To jedino ţelim- odvrati on. - A moja je ţelja da prije nego krenem na večeru ispitaš liječnike. Hoću da budeš potpuno uvjeren. - Hoću, ali dozvoli mi jednu molbu. Tko je osim tebe i Enrica znao što si učinila? - Francesco. - Nitko treći? - Tvojem pitanju dopusti da logično nadodam svoje: tko ti je javio što sam ja učinila? - Pukim slučajem uhvatili su tvojeg glasnika negdje putem misleći da je turski uhoda. - Jedino molim da oprostiš Enricu. Nije kriv jer se pokorio meni. - Taj preokret spašava ga. A sad idem da pošaljem za Lovrom Iločkim brzoteču. ~ 954 ~


Njeţno poljubi Beatricu i ostavi odaju. Zavukao se u naslonjač svoje radne odaje, gotovo se zgurio u nj i spustio glavu na ruku. Muklo tutnje njegovom dušom dvojbe u sukobu s vjerom u ono što je čuo. Dozivao je hladan razbor koji mu donosi uvijek jedan te isti odgovor: "Nije istina! A onda opet slijedi pitanje: zašto bi ona to tvrdila kad bi bila laţ? To mora jednom doći na vidjelo. Laţ bi se morala pokazati za koji mjesec. A što onda? čime bi mogla opravdati ovu laţ? Kakvu bi imala svrhu zaustaviti svatove koje mogu sutra opet poslati natrag? Ne. Odviše je mudra da bi navijestila potomstvo, a za nekoliko mjeseci morala bi priznati laţ. Pa ipak, je li to moguće? Koliki su liječnici ustvrdili da mu Beatrice neće darovati nasljednika. akva je sad nastupila promjena? Ĉekao je nestrpljivo liječnike koje je dao dozvati. Dva Napuljca ušla su u kraljeve odaje ozbiljna lica. - Njezino veličanstvo je zaţeljelo da s vama govorim- reče kralj. I postavi im pitanje, a oni odgovaraju opširno, spremno tumače i obrazlaţu. ~ 955 ~


- Zar je to moguće nakon toliko godina?upita kralj. - Njezino veličanstvo pozvalo je u Budim čuvenog rimskog liječnika koji je vješt u svome poslu i svojim savjetima posluţio je mnogoj talijanskoj vladarici da ostvari ţelju za potomstvom nakon niza godina. Kad su Napuljci otišli, zovne kralj svojeg ličnog najvjernijeg liječnika. Obrazloţi mu sve i zatraţi njegovo istinsko mišljenje. Govorite samo u granicama svojeg znanja i ne prelazite nijednom mišlju u krug mojih ţelja naglasi kralj. - Nemoguće nije ništa -odgovori on -makar izgleda nevjerojatno. Tu valja pričekati, veličanstvo, da se moţe izreći potpun istinski sud. - Dakle, ne smatrate to nemogućim? - Kako rekoh, ne. Ali kako mi je veličanstvo to priopćilo, morao bih kao učenjak kraljicu stalno promatrati. Takva se stvar očituje na licu, u očima, promjena koja nastaje odraţava se svakog dana.

~ 956 ~


- Dakle, nalaţem vam da posve mirno i povučeno promatrate kraljicu a da je ništa ne ispitujete. Poslije liječnika zvao je kraljevske astrologe. Proricali su mu sina. Mirno i potpuno odvaţno bez mnogo razmišljanja. Kad je i njih otpustio, pozove Varadija. - Vi ne vjerujete u astrologe, biskupe? - Ne, veličanstvo! - Dakako, to je potpuno u skladu s vašim biskupskim zvanjem. Ima dana kad i ja ne vjerujem, a ima opet dana u kojima se divim njihovu: ispravnom pogađanju. I onda se udubljujem u tajnu prirode i nalazim potvrdu svojem vjerovanju. Ako sunce, zrak i svjetlo djeluju na nas i upravljaju ţivotom čitavoga svijeta, onda je lako vjerovati da i zvijezde imaju upliv na naš ţivot. - Moţda bih se i ja podao tome uvjerenju, veličanstvo, kad naši astrolozi ne bi bili članovi dvora i ne bi znali što vaše veličanstvo ţeli?! - Kad sam dobio vijest o smrti svojeg sina, astrolog mi je prorekao crnu vijest malo prije

~ 957 ~


nego što je stigla. A nije mogao smatrati da je to moja ţelja. - Moţda katkad čine iznimku?! - Bit će bolje da ne raspravljam s vama o tome. Imam za vas vaţan nalog. - Slušam, veličanstvo. - I potpuno povjerljiv. Dođite blizu i slušajte. I stao je tik uz kralja sagnuvši k njemu glavu. - Poslat ćete za Lovrom Iločkim glasnika koji ga ima vratiti ... Sagnuta Varadijeva glava gotovo da nije udarila u kraljevu: - Veličanstvo, što to znači? - Glasnik ima poći kao brzoteča, a njegova glavna briga jest da Lovru Iločkoga ne dostigne! - Ne razumijem! - Obećao sam poslati glasnika za svatovima, ali ih neću vratiti! S nerazumijevanjem promatra kancelar svojeg kralja osjećajući da se nešto zbiva. - Kraljica i liječnici jamče da ćemo imati zakonitog prijestolonasljednika! Što velite vi? ~ 958 ~


- Bojim se da vam svemogući neće dopustiti da ovako sretno prijeđemo preko jaza koji se prokopao ispod vašeg prijestolja! - Htio sam samo vidjeti koliko ste objektivni, l mene hvata dvojba, a opet moj vlastiti liječnik veli da nije nemoguće. - Sva sreća da se to mora dokazati za nekoliko mjeseci. - Napokon se slaţemo! Kraljica je zaustavila svatove ne računajući više s Giovannijem i traţila da ja ne računam s Ivanom. - Veličanstvo, još jednu okolnost valja uvaţiti: ako se obistini nada u potomstvo, moţe biti i ţensko. - Astrolozi su prorekli sina. - Mnogom su zlu na kraljevskim dvorovima krivi astrolozi. - Nema svrhe o tome raspravljati! Lovro će vjenčati Ivana s Biancom. U svojoj izjavi naveo sam milanskom vojvodi: ako mi se rodi sin, Ivana ću okruniti bosanskim kraljem i dati mu vlast u osvojenim dijelovima mojeg kraljevstva. To je već riješeno, šaljimo, dakle, na put nekoga tko je vrlo povjerljiv i koji neće dostići Lovru!. ~ 959 ~


- Neka se veličanstvo pouzda da će se ovaj nalog uistinu izvršiti najsavjesnije. - Ali neka mi veličanstvo navijestim novi događaj.

dopusti

da

- Opet nešto novo? - Stigla su tri jahača i navijestila poslanstvo iz Milana. - Iz Milana? To ne sluti na dobro! - I mene zabrinjuje. - Ĉemu zapravo dolaze? Vi ste isprosili Biancu i vjerili je, a na meni je bilo da šaljem svatove. Milanski vojvoda nema nikakva uzroka da šalje poslanstvo, a nema sumnje da su ljudi odaslani nakon vjeridbe. -Slaţem se potpuno. - Kad će stići? - Glasnici misle ako vrijeme bude povoljno, mogli bi stići sutra podvečer. - Da pozovemo milanskog poslanika? - Nije potrebno, veličanstvo, on je sam došao s glasnicima i zamolio da ga veličanstvo nakon večere primi.

~ 960 ~


- Ovo miriše na pokvarenu čorbu. Dakle, posrkat ću je podvečer. I kralj trgne zlatni drţak svoga zvonca i dade unišlom paţu nalog da pozove milanskog poslanika. - Da se udaljim, veličanstvo? - Bolje je da ostanete. Raspravljajući sveudilj o izaslanstvu milanskog vojvode, dočekali su dolazak grofa Marcella. - Dakle, što ima kazati saveznik? -prijazno će kralj.

moj

prijatelj

i

- Vaše veličanstvo, osjećam da mi se vraća moja davna boljetica. - Neka krasotica na mojem dvoru izranila je vaše srce? - Ni izdaleka, veličanstvo! - To je bila vaša trajna boljetica u Italiji! - Samo krilatica mojih zlobnih prijatelja. Moja je bol posve fizička, i to u prsima. - Dakle, ipak nešto blizu srca. - Prije deset godina, veličanstvo, stalno su me boljela prsa bio sam potpuno propao. Ali onda ~ 961 ~


sam otišao iz Milana na jug. na otočje, l ozdravio! Osjećam da mi se ta bolest vraća. Ovdje je zrak preoštar za mene i htio bih da prije nego obolim dostignem otočje na kojem sam stekao zdravlje. Šuteći zatakne kralj ruke u pojas. Tom je kretnjom uvijek potcrtavao neki jači, iznenadni osjećaj ili raspoloţenje. Zagleda se u vatrene oči lijepi i poslanika: - Prema tome, ţelite otići iz mog dvora? - Samo dok ne steknem zdravlje. - Da. Nešto ste blijedi, ali vaša snaţna ramena prkose vašim tuţbama. - Bolest nije vidljiva. I odlučio sam poći. - Vaša je odluka vrlo kratkog vijeka. Prije tri dana bili ste još svjeţi i jurili ste sa mnom u lovu! - Skrhalo me preko noći! Pozornost kojom kralj promatra poslanika kao da ga je smela pa je u jednoj sekundi nekoliko puta oborio oči i opet ih upro u kralja. - Vi znate da iz Milana dolazi izaslanstvo?iznenada će kralj. - Navijestili su mi. ~ 962 ~


- I ne slutite kakve bi mi vijesti mogao slati vojvoda? - Uistinu ne -odvrati poslanik, ali u njegovu se licu odrazio unutrašnji nemir. - Dobro. Razgovarat ćemo o vašoj prošnji kad stignu vojvodini izaslanici. - Ako se njihov dolazak otegne, moja bi bolest napredovala. - Kako? ţelite otputovati prije nego što dođu pouzdanici vašeg vladara? - Mislio sam da ću se na putu s njima sresti. - Vaša ţurba pretjerana je. Poslat ću vam liječnike. Uostalom, sutra podvečer vaši su zemljaci već na Griču. Ĉini se da ste se prestrašili svoje bolesti. Moj prijatelju, to je doduše razumljivo, ali nije u skladu s vašom poznatom hrabrošću. Ostanite još samo časak- nadoveţe se kralj kad je poslanik htio ustati. - Nas trojica: ja, vi i Varadi zadali smo časnu riječ da ni pred kim nećemo odati polazak naših svatova u Milano. Nas smo trojica bezuvjetno šutjeli. Ipak, na ovom je dvoru netko saznao našu tajnu. ~ 963 ~


Dok je kralj govorio, Varadi je iza njegovih leđa pruţio glavu kao pas njušku vrebajući poslanikove lice. Ali njegovo bljedilo ne odaje ništa. I vatrene su oči mirne. Upravo taj mir iznenadi Varadija, a ponešto i kralja. - Vi se tome ne čudite, gospodine poslaniče? - Jer je posve nevjerojatno! - Tajnu je doznala kraljica! - Veličanstvo, moţda je netko javio njezinom veličanstvu iz redova poslanog izaslanstva. - Ta pretpostavka nije bez temelja -primijeti tiho kralj- Dakle, na sve strane svezana mreţa. Ali i tu- naglasi ţivo kralj Matija- jedna nevidljiva ruka javila je opet meni kraljičin čin. Sve to sluša poslanik gledajući otvorenim pogledom u kralja. Međutim, Varadi se uputi k ladici i stavi pred poslanikove oči ispisanu pločicu. Kralj ga pogleda ukoravajući, no Varadi se ne da smesti. Poslanik pročita rečenicu u vosku i zakima. - Veličanstvo to drţi mogućim? Kralj mirno slegne ramenima: ~ 964 ~


-U borbi ljudi se hvataju oruţja koje im je pri ruci. Je li tako, Varadi? - A u ovom se slučaju Napulj bori za svoju premoć u našem kraljevstvu koju bi mogao izgubiti tom ţenidbom -kaţe Varadi. Makar je vaša grofovska milost oboljela, napustiti borbu značilo bi ojačati Napulj. - Tko vam je dopustio ovako govoriti, gospodine biskupe? -ukori kralj svojeg kancelara. - Oproštenje, veličanstvo, duţnost mi nalaţe da poslaniku kaţem svoje mnjenje. - Sa svih strana Napulj bori se da onemogući vojvodi milanskome vjenčanje vašeg sina s vojvotkinjom Biancom pa su već ugrozili i ţivot prinčev. - Zabranjujem proslijediti ovim tonom- okrene se kralj Varadiju. - Htio sam samo sklonuti gospodina poslanika da ne ostavi dvor. Ako sam prešao granice, molim da mi veličanstvo oprosti. - Najbolje je pričekati poslanstvo milanskog vojvode da čujemo kakve nam šalje glase. U tom razgovoru grof Marcello nije sudjelovao nijednom riječi, ali izraţaj njegova lica odavao ~ 965 ~


je unutrašnji poraz, slom koji se odrazio samo u časovitom očaju. - Pruţit ću vam, gospodine poslaniče, svaku udobnost. Što god ţelite i liječnike koje traţite, a sada vas molim da pođete u svoje konačište i legnete. - Veličanstvo, molim da me oslobodite duţnosti da dođem k vašem kraljevskom stolu. - Samo se po sebi razumije. Grof Marcello ustane i zahvaljujući se kraljevoj milosti iziđe. Kad je izišao, kralj više nije korio Varadija, već ga mirno zapita? - Zašto ste mu pokazali onu ploču? - Zar nije on prvi saveznik vašeg veličanstva i zastupnik vojvode milanskog na vašem dvoru? Njegova je duţnost boriti se sa svojeg vladara, a pravo da znade sve... - Kad sam vas jednom pitao da li sumnjate u poslanika, odgovorili ste: niti sumnjam niti mu vjerujem. - A što kaţe vaše veličanstvo sada? - Vi mene stavljate pod istragu? Eto, otvoreno vam odgovaram. Sumnjam samo u poslani~ 966 ~


kovu bolest. Pobjednik ţena očito je ovdje pobijeđen i to ga je učinilo bolesnim. A što se tiče njegove vjernosti prema vojvodi milanskome ni časa ne mogu posumnjati. Vojvoda Ludoviko odviše je lukav da bi se mogao prevariti u izboru svojeg zastupnika na dvoru kraljevstva s kojim ţeli sklopiti rodbinstvo. Na ove riječi Varadi obori pogled kao da se zamislio. - Zašto je htio otputovati prije nego stigne milansko poslanstvo? - Odluka nije prirodna. U tom se slaţem, ali kad se ovakvi proslavljeni vitezi zaljube, gube glavu. Ĉekat ćemo dakle sutrašnji dan. Vi učinite ono što sam vam prije naloţio. Sad idem da moj kuhar predugo ne očajava čekajući s večerom.

~ 967 ~


POČETAK VELIKE IGRE Sutradan nakon doručka kraljica odluči da u pratnji svoga brata izjaše. Sam kralj digne je na sedlo i naloţi joj da jaše polagano, a Francescu stavi na srce da budno pazi na izvršenje naloga. Nakon kišnog dana vrijeme je bilo hladovito i ugodno. Krenuli su prema Zagrebačkoj gori da se zaustave i objeduju pod lovačkim šatorima što su još uvijek podignuti za nastavak lova. Kad stigoše do šatora, kardinal Francesco skine kraljicu sa sedla. Ĉitavu pratnju kraljica otpusti da se prođe šumom dok su paţevi čuvali kraljevske konje. Sluge su iznijeli iz šatora stolice i kraljica je s Francescom sjela u hladovinu. Nasuprot njoj u daljini sunča se Grička utvrda, a tamo iza leđa Medvedgrad. Netko su vrijeme sjedili šuteći, a onda će kraljica: - Htjela sam da budemo sami. - Nas dvoje?

~ 968 ~


- Da, Francesco! Oko nas je čistina, šuma i nebo. Nema zidina koje bi mogle upiti ono veliko što kanim sada reći. - Neobično svečani uvod, sestro moja! - Premalo svečan za tako veliki čas mojega ţivota. Gotovu zapanjen, napuljski princ Francesco gleda svoju sestru. - Veliki dah, veliki čas, odlučni početak velike igre u kojoj tebi dajem glavnu ulogu. - Meni? Sve više me zapanjuješ. - Prištedi nešto za svršetak. Namjesti stolicu nasuprot nje, upre se na naslon pruţivši glavu naprijed. - Moram priznati, Beatrice, da mi srce biva nemirno. - To je od nesvjesne slutnje. - Ĉega, Beatrice? - Ne mogu početi sa svršetkom. -Suspregnut ću se i slušati strpljivo. Skinula je klobuk i bacila ga kraj sebe na travu, a lijepu glavu naslonila na naslon. Potpun mir odraţava se u čitavom njenom ~ 969 ~


biću. Mir promišljenosti udruţen s hladnim računom razbora. A onda počne govoriti: - Jedne večeri kad sam došla u taj hrvatski grad slušao si moje očajno pitanje nepravednoj prirodi: zašto ja nemam djeteta? Zašto se sve oko mene mnoţi, i ljudi, i ţivotinje, i drveće, i cvijeće, i trava pod mojim nogama, samo je meni priroda oduzela svoj prirodni dar. Meni je uskratila ono što posjeduje svaki zemaljski crv. Pitala sam prirodu i klela je, ne samo onog dana na Griču. Ĉim su minule prve dvije godine u braku bez potomstva, već me obilazio strah. Gomilaju se pitanja iza kojih je vazda slijedila tišina bez odgovora. I onda su padale kletve, očajne, zdvojne, dok ih opet koji lukavi dvorski astrolog ne bi smirio probuđenjem novih nada. I tako je to prolazilo iz godine u godinu. Što sam više osjećala ispraznost nada, to sam jače snagom svojih ţenskih čari zahvaćala kralja. Ĉvrsto sam gurnula vlast u svoje ruke da budem barem blizu onoj vladarskoj moći i vlasti koja mi je za budućnost bez potomka izmicala! Svim sredstvima, svim svojim snagama bacila sam se za njom drţeći je čvrsto dok je u mojem mozgu gorjela samo jedna jedina misao: kako ~ 970 ~


tu vlast zadrţati do kraja svojega ţivota ne budem li imala sina po kojem bih mogla ostati kraljica ovoga kraljevstva nakon smrti mojeg muţa. Kraljeva mati Elizabeta, udovica slavnog junaka, isprva me obasipala svom njeţnošću očekujući od mene potomka prijestolju. Ali što su godine više prolazile, njena nada je gasnula i ova me je ţena mrzila sve više. Da svoju mrţnju jače iskaţe, svom se majčinskom brigom zauzela za kraljeva nezakonitog sina Ivana. Svuda ga je isticala da narine kralju misao da njega postavi za nasljednika. I sav je svoj golemi imetak, sve neviđene dragocjenosti, velike divne dvorove knezova Hunjadi sve je to ostavila Ivanu! I dok je u mojem mozgu plamtjela jedina misao: zadrţati sebi prvo mjesto pored kralja koje će doći nakon smrti Matije, dok sam se protiskivala kroz mrţnju upravljenu protiv mene od kraljevih privrţenika drţeći budnu i zarobljenu Matijinu ljubav, dotle je nepotrebni ţivot jednoga nezakonitog bića. sin neke pokupljene djevojčure, prijetio mojem planu i mojem pravu. Tako je Ivan postao moja Kartaga i nišan sve moje mrţnje i borbe. Nisam to učinila zato da štitim sebe. Ivanova ~ 971 ~


naprasita smrt bila bi moţda porušila sve mostove između mene i kralja. Iscrpljivala sam, dakle, sva sredstva lukavosti, zasjede, smjelosti i ţenske čari da se probijem i odrţim svoje mjesto za budućnost. U tom je bio jedini spasonosni plan: postaviti na prijestolje Giovannija. Uza nj bih ostala ja prva uz kralja. Ostala bih suveren vlasti i zastavnik naše kraljevske napuljske dinastije. To sam ugovorila s mojim ocem već davno prije. I zato je Giovanni prije pet godina poslan od mojeg oca na ovaj dvor. I kraj njega još uvijek nisam gubila svu nadu. Još sam se nadala u pravednost prirode i mislila da će se sjetiti kako sam i ja njeno čedo. Ali ostala sam njen pastorak! Svi moji vapaji, sve moje kletve, svi bijesovi moje duše nisu mogli da je ganu. Ostala je kruta, bezdušna, infamna! - Beatrice- prekine je brat- rumenilo na tvojem licu pokazuje da se previše uzrujavaš zbog onog što se ne da promijeniti. - Što priroda nije htjela da promijeni učinit ću ja! - Uistinu ne razumijem. - Podlost prevaroml

se

izbija ~ 972 ~

podlošću!

Prevara


- Još uvijek ne razumijem. - Osim Giovanna, imala sam još jedan plan. Taj plan bio je duboko skriven u meni, vrlo pomno razrađen, hladnim razborom. Zabavljala sam se s njim kao što se zaljubljena djevica zabavlja sanjarijama svoje budućnosti. Mladi kardinal postaje sve znatiţeljniji. - Prozirala sam ga, razmatrala sa svih strana, uzimala u ruke istraţivajući ga do srţi i odlučila da čeka do časa kad sve drugo propadne! - A vodi li sigurnim putem do uspjeha? - Isto je tako siguran kao što je strahovito opasan. I baš ova opasnost ponukala me da ga odgodim dok sve ostalo ne iskušam. Moja lična udobnost i lagodnost hvatala se osnove s Giovannijem. Makar je njega teţe progurati na prijestolje protiv tolikih pristaša tog prokletog sina kraljeve bivše djevojčure, pa i protiv samoga kralja, ali je bilo manje opasno po mene samu. I zato sam pretpostavila dugotrajnu i ustrajnu borbu za Giovannija osnovi koja je silno pogibeljna.

~ 973 ~


I zar si uvjerena da kralj ne misli ozbiljno Giovanna predloţiti staleţima za prijestolonasljednika? - Da se Inocent nije probudio i da je Borgia nastupio na papinsku stolicu, provela bih bila Giovanna u zamjenu za Dţema. Ali ti znaš kako vijesti iz Rima javljaju da se Inocent oporavlja i ne kani tako brzo otići s ovoga svijeta. Ta okolnost temelj je svih kraljevih crna. On to zna, šalje svatove u Milano i napušta Giovannija. Kralj je zdrav i čil, ali moţe naglo umrijeti i baš ga to tjera da se ţuri osigurati Ivanu prijestolje. Vidjeli smo da je moj plan s Giovannijem pao. Sad mi preostaje samo još da se uhvatim svojeg posljednjeg plana i bacim sve na ovu jednu osnovu. Ţenidba našeg oca kao da je baš poslana da ovu osnovu provedem, i to s vrlo malo opasnosti Francesco još više pribliţi svoju glavu k sestri i sluša je očima, ušima i napola otvorenim usnama. - Mnogo si me puta pitao i pokušao od mene doznati što me nuka da se toliko briţno zanimam za Gordanu i njezin odgoj. ~ 974 ~


- To su pitali svi i danas se još pitaju- odvrati napuljski princ. - Gordana je nadarena svim darovima prirode. Plemenitom ljepotom tijela, jakim duhom, u nje ima nešto muţevno! Sve te vrline uzdigle su Gordanu na visinu na kojoj bi mogla ţivjeti uz okrunjenog vladara. Dakle, ona je stvorena za velike ciljeve; I ja sam stvorila odluku da Gordanu namijenim velikom cilju? - A taj je? - Moj plan i moja posljednja, najjača i jedina osnova! - Teško očekujem to otkriće. Sad i ona primakne bliţe glavu. Brat i sestra gledaju se prodirljivo. - Što misliš, Francesco, kad bi se ta djevojka udala, kakav li će potomak niknuti u tom sjajnom biću? On otvori usta u čudu. Ona ga ponovo oslovi: - Tvoje se misli ne usredotočuju u bitnost mojeg pitanja. Mislim naime, da bi ova ţena mogla dati potomka dostojna prijestolju. - Ti je kaniš udati za Giovannija? ~ 975 ~


- Prepast u tvom glasu odviše je sebična. Odgovori na ono što sam prije rekla. Imam li pravo ili ne? - Da, ovo čudo od djevojke sastavljeno je od svega onoga što daje poziv rađati kraljeve. - A ja sam davno s time nacistu... Ali zaboga, Beatrice, uzalud bi je udala za Giovannija kad on ne moţe na prijestolje. - To je jasno. - U kakvoj je onda vezi Gordana s tvojim planom? - U tako uskoj kao što je uska veza između mojeg sestrinstva i tvojeg bratinstva. - Što dalje govoriš manje razumijem... - Rekla sam ti često da sam Gordanu nekom i nečemu namijenila. - Time si uvijek ušutkavala moju strast prema Gordani. - Branila sam svoju osnovu. - Prema tome, ipak Gordanu kaniš udati za nekoga kojeg si joj odabrala ti? - Ja kanim samo dati nasljednika prijestolju. ~ 976 ~


- Koji bi potekao od nje i muţa kojeg si joj namijenila? - Ĉitaš u mojem mozgu doslovce. - Postavit ćeš na prijestolje sina... - Kojem će Gordana biti mati... - A otac? - Ti! U prvom je času osjetio golemi udarac u sljepoočicu. Sav zadršće i šapne: - To je tvoj konačni plan, Beatrice? - Da! To je moj plan! Onaj o kojem sam ti rekla neku večer da je ujedno tebi dar! - Sestro, ne razumijem, ne shvaćam!usklikne Francesco plamtećim očima. - Jer nisi ţena, ne vidiš ništa! - Kako bi ti mogla njezino dijete... -Sve je točno proračunato, bit će točno i izvedeno... -Smeten sam, Beatrice, govori jasnije! - I da nisam opazila tvoje strasti za Gordanom, bila bih ti ovo predloţila. Mogla sam uzeti i kakvo drugo dijete, ali ja hoću da ~ 977 ~


bude mene dostojno svim svojim duhom i svim umnim darovima. To dijete ţivi u mojoj predodţbi stvarno, potpuno. To divno čedo moj je prijestolonasljednik. Bit će dijete tvoje strastvene ljubavi, čitavo biće našeg aragonskog duha, sve njegove vrline i sva njegova snaga usredotočit će se u tome djetetu. I sada skupi hladni razbor, sveţi lancima svoju strast i slušaj pozorno. Nastojao je da suspregne uzbuđenje što je projurilo njegovim ţilama u času kad mu je sestra razotkrila ulogu koja ga čeka. - Kad sam stigla na Grič, uspjela sam u kralju probuditi nadu da bih mu mogla ipak dati zakonitog nasljednika. Tako sam već onda pripravila temelje za ovaj plan ne uspije li mi posaditi na prijestolje Giovanna. Kad sam saznala da je Matija poslao svatove, uvidjela sam da je Giovanni propao. I uzela sam davno smišljenu zamisao i saopćila kralju da sam se drznula zaustaviti svatove jer očekujem zakonitog sina. - To si mu rekla, Beatrice? - Zašto te to plaši? Zar ne vidiš vezu? - Da, nešto razabirem, ali... ~ 978 ~


Najavila sam kralju da se nalazim u stanju koje će prijestolju dati nasljednika... - I on vjeruje? - Gdje je taj mudri Salamon koji neće vjerovati ţeni kad mu naviješta da će dobiti nasljednika? Ako ne bi povjerovala njegova mudrost, vjerovat će njegova kraljevska ţelja za nasljednikom! - Ako pita liječnike? - Moji napuljski liječnici nisu upućeni, ali ja sam ih uvjerila da je tako i oni tvrde ono što ja ţelim. Napuljskom astrologu bilo je lako sugerirati što hoću, a napokon, tvoj će nasljednik ipak pravovremeno stići... - Zaboga, Beatrice, kako? - Baš to hoću da ti razjasnim. Naš otac je javio da šalje svoje odaslanike koji će pozvati kralja i mene na svadbu. Dakako, mi nećemo poći, ali šaljem tebe i Isabellu. Njoj ću dati u pratnju tri dvoranke. Jedna od njih bit će Gordanal - Ah, kakva misao! - Da nije bilo svadbe, našla bih već razloga da vas pošaljem u Napulj. Ovako stvar izlazi upravo divno. Kad stigneš u Napulj, uputit ~ 979 ~


ćeš oca o tome, pa čim minu svadbene svečanosti, Gordana je tvoja. Otac i ti morate urediti da Gordana s tobom neviđeno izgine u naš osamljeni dvor na samotnom otoku Ischii. Tu ćeš provesti s njom, htjela ona ili ne htjela, dane za kojima si toliko ţudio. On uhvati njene ruke i ţestoko ih stisne, ali Beatrice kao da i nije opazila njegovu zahvalnost ţivo govori dalje: - Kad se moje nade u potomstvo ispune, kad se ona osjeti majkom, poslat ćeš mi svojega najpouzdanijeg čovjeka da me o tom obavijesti. Ujedno treba da mi napišeš pismo u kojem javljaš da moj otac leţi na samrti i ţeli bezuvjetno vidjeti mene. Na takvo pismo kralj me mora pustiti da putujem u Napulj? - Doći ćeš u Napulj? - Razumije se. Ja i moji liječnici pripravit ćemo Matiju da se ne plaši zbog mojeg stanja i uvjeriti ga da mi neće škoditi. Matija me neće pratiti, jer nijedan dan ne moţe ostaviti kraljevstvo, a da u drţavi ne dignu protiv njega bunu. Tako ću lako stići u Napulj obećavši mu da ću ostati samo mjesec dana. Međutim, napuljski liječnici će naći razloga da me ne puštaju kući. Ostat ću niz mjeseci ~ 980 ~


toboţe bolesna i skrivena očima ljudi sve dok Gordana ne rodi dijete. A kad se budem vraćala u ovo kraljevstvo, donijet ću sobom prijestolonasljednika! -A kad bi bila kći? - Poslala sam Gordanine podatke rođenja već prije pola godine u Firencu. Glasoviti astrolog koji ne poznaje niti uopće moţe znati kako me Gordana zanima, taj prvi astrološki učenjak, prorekao je Gordani sina nezakonitog! Ĉuješ li? Nezakonitog! - I za to si se već pobrinula? - Ne rekoh li da sam sa svih strana spremila svoj plan. Djevojka kao što je Gordana moţe rađati samo sinove! - Sad mi je jasno zašto kralj Matija toliko mrzi Gordanu! Ta mrţnja je nagonska, jer će ona skriviti skinuće Ivanovo. - Meni je to bilo već davno jasno. - Tek sada shvaćam tvoju veliku sklonost prema Gordani. Ipak zar si od početka mislila o tome? - Kad sam je primila kao djevojčicu na dvor, bila mi je samo razonoda. Njena prisutnost podrţavala je moje nade u potomstvo. Kratila ~ 981 ~


mi je vrijeme u tomteškom očekivanju. Počela sam gubiti vjeru u nasljednika. Tada se u meni rađa misao da prevarim i kralja, i prirodu i da od usuda iznudim sina. Ĉesto sam razmišljala koju bih ţenu u Napulju odabrala za tu čast, ali nijedna nije bila dostojna da dade ţivot mojem sinu. Jednoga dana na dvoru Višegrada spazim Gordanu gdje vjeţba mačevanje, u haljini koja je odraţavala sve ljepote tijela, njezine divne kretnje, pobudila je svu moju pozornost. Promatrala sam to tijelo: zdravo, svjeţe puno ljepote, u kojem sam već ranije upoznala neobičan duh neku kraljevsku mušku snagu i volju. Od tada sam svoju zamisao svraćala sve bliţe k njoj. A kad mi je Ĉesmički u Budimu u razgovoru natuknuo da njeno porijeklo nadmašuje kneţevsko . . . - Nije li ti rekao čija je? - Nastojala sam saznati nešto više. Promatrajući je, počela sam razmišljati o njoj i uvidjeh da je samo ona za majku mojem prijestolonasljedniku. A kad si došao ti na moj dvor, razabrala sam koliko te Gordana privlači i tada svojem planu dodah točku.

~ 982 ~


- Bilo je za mene svršeno: ne pobijedim li s Giovannijem, iznudit ću pobjedu s Gordaninim sinom! - Ti si je dakle namijenila... - Da ona digne Napulj na vlast u Hrvatskoj i Ugarskoj i u svim zemljama u kojima vlada kralj Matija. A sad budi na oprezu i ničim ne odaj nestrpljivost svoje strasti ni ovdje, ni na putu. A k stignete u Napulj, onda su ti putovi do nje otvoreni. Kad rodi sina i kad se nauţiješ njene slasti, ona mora nestati. - Zaboravila si sestro, Aflonza. - Nisam zaboravila. Uklonit ću ga s dvora i neće saznati kamo je Gordana otišla. Sve sam zamislila po točnom računu. - Ako te kralj ne bi htio pustiti u Napulj? - Ne boj se. S njim ću lako izaći na kraj. Sad znaš sve. Spremaj se već sada na put jer čim stignu oni iz Napulja, morate krenuti prije nego se vrati Lovro Iločki. - Kralj je dakle pristao da ga pozove natrag? - Ništa mu drugo ne preostaje kad čeka zakonitog sina. A sad se moţemo vratiti na Grič. ~ 983 ~


- Nisam slutio da će moj povratak biti tako sretan, draga Beatrice! Tebi nema ravne ţene pod suncem- i joj zahvalno poljubi ruku. Nakon toga vratili se u gričku palaču

~ 984 ~


PORUKA BIANCE SFORZA Predvečer toga dana najavili su kralju dolazak poslanstva vojvode Ludovika Sforze. U svečanoj odori, punoj dragulja, dočekao je kralj poslanika Maffea. Sa svom ljubaznošću i dostojanstvom primi kralj pouzdanika milanskog vladara, posjedne ga u naslonjač, ispita za zdravlje svojeg budućeg rođaka i vjerenice princa Ivana. Svoja pitanja izricao je kralj s velikim uţivanjem, a najposlije navijesti milanskom gostu: - Da ne duljim, poslao sam premilostivom vašem vladaru svatove i pouzdanika koji će princa zastupati na vjenčanju. Na ovo Maffeo nije odgovorio ništa i činilo se kao da je nešto zamišljen. - Mislim da ste na putu morali sresti moje poslanike?- upita Matija. - Sreli smo veliku povorku, kojoj se očito ţurilo gotovo su projurili pored nas. - To su bili oni. Moja je radost velika, a nadam se da će i milanski dvor biti obradovan kad svatovi stignu.

~ 985 ~


- Ne mogu opisati vašem veličanstvu koliko je moj vladar bio ponosan na ovu vezu i koliko se njezina visost Bianca radovala, sve dok neki glasovi nisu to pomutili. - Zar glasine?- začudi se kralj prikrivši svoju zabrinutost. - Mislim da nema nikakve svrhe otezati Najbolje je da muški izrečem poruku, - Vaš dolazak ne sprema veselje? - upita kralj a njegove se oči smrknu. - Njezina visost Bianca odlučila je poći u samostan. - Ovo je porazna vijest, gospodine poslaniče! - Moj je vladar istog mnjenja. - Što je moglo sklonuti lijepu, mlađahnu vojvotkinju na takvu odluku? Ta ona je vjerenica mojeg sina. - Baš zato, veličanstvo! - To je oštro! Lijepa, mlada vjerenica, neće odjednom da postane kraljica mojega kraljevstva. Zašto? Na ovo ste mi duţni odgovor, gospodine poslaniče. - Zbog toga me moj premilostiti vladar šalje vašem veličanstvu. ~ 986 ~


Mračne sjene neprijatnih slutnja pokrivaju kraljevo lice, ali njegovo ponosno drţanje ne gubi ništa od svoga dostojanstva. - Mlađahna vojvotkinja s neizmjernom je radošću primila prsten vašeg sina, veličanstvo, ali onda stigne u Milano glas koji je mlađahnu i lijepu Biancu zaprepastio. - O mojem sinu i mojem dvoru moţe svatko donijeti u Milano samo dobre glasove. - Vjerujem da je princ dobar i moţda vrlo dobar, ali veličanstvo, mladost traţi neke izvjesne tjelesne prednosti i neku duhovnu svjeţinu i bistrinu. - To očekuje i Bianca od mog sina. Je li tako? - Vaše veličanstvo olakšava mi teški odgovor. Dakle, kad je Bianca saznala u kolikoj mjeri sve to manjka uzvišenom sinu vašeg veličanstva - Njemu manjka duhovne svjeţine, bistrine i lijepe spoljašnosti? -upita kralj sada već nasmijan. - Tako je pričao čovjek kojeg na milanskom dvoru smatraju pouzdanim. Kralj se prestane smijati. ~ 987 ~


- Gospodine poslanice, onda taj čovjek ili nije vidio mog sina, ili je samo ţrtva šale. Smijem li saznati tko je taj delija? - Ne smijem na to odgovoriti vašem veličanstvu. Jednom je bio na vašem dvoru. - I vidio i čuo mojeg sina? - I jedno i drugo. - A on ga je pronašao takvim strašilom da je zbog toga mlađahna vojvotkinja odlučila poći u samostan? - Pošto je moj vladar izjavio da mora poći za sina vašeg veličanstva jer je već obećala, ona je odlučno izjavila da će radije uzeti samostansko ruho. - Nasjeli ste spletki! Milanski poslanik začuđeno gleda kralja. - Gospodine poslaniče, vi ste moj gost i pozivam vas sutra da svečani objed. Tu ću vam prikazati svojeg sina pred čitavim dvorom i dostojanstvenicim, pa se uvjerite sami na svoje oči. - Neka mi oprosti, vaše veličanstvo, ja sam posve zbunjen. ~ 988 ~


- Dakle glasovi o rugobi i umnoj manjkavosti moga sina dospjeli su na milanski dvor s vrlo ozbiljne strane? Dopustite da pozovem grofa Marcella, poslanika vašeg vladara na mojem dvoru. - Veličanstvo bio sam uvjeren da će me dočekati. Međutim rekoše mi da leţi bolestan. - Da, zaboravio sam. On boluje. Moţda će ipak sutra ozdraviti. Vaše vijesti mirišu na Napulj. Naravno, mojem uzvišenom tastu, napuljskom kralju, kojeg vrlo cijenim, nije sasvim po volji ova ţenidba a vi ćete se sutra na svoje oči i uši uvjeriti da je moj sin pristao momak, a njegove duhovne sposobnosti zadivljuju svakoga tko je imao prigode da s njim raspravlja. - Zar je moguće da bi netko smio utvrditi kako je princ tjelesna nakaza, a duhovno idiot? Makar je u kralju kipio bijes, nasmijao se pa onda reče: - Uputu bih vas na vaše zemljake, historičare Bonfinija i Galeottija. Ĉitave dane nemaju posla. Odredit ću ih u vašu pratnju, s njima moţete razgovarati, a sutra za objedom imat ćete prigode da sami prozrete istinu. Vaša ~ 989 ~


pratnja bit će ukonačena na dvoru jednog odličnog plemića, a za vas osobno određeno je konačište u mome dvoru. - Zahvaljujem veličanstvo i molim da mi dopusti mali odmor. Brzi me put umorio. Kralj je odmah pozvao dvorske meštre da otprate poslanika u odaje. Nakon ovog posjeta kralj je razgolio sav svoj bijes pred svojim kancelarom Varadijem. - To je učinio napuljski kralj. Nitko drugi nego on! Spletke na sve strane, na svakom koraku, ali skršit ću ih, slomiti! - Veličanstvo - reče Varadi -Maffea poznajem od tada kad sam boravio u Milanu. Vrlo je lukav. Moţda mu i neće biti tako drago kad se uvjeri o pristalosti i umnosti princa Ivana? - Mislite da on pristaje uz spletkare? - Ne znam, ali u Milanu su mi reku ovo: koliko je uman i ugledan, toliko je pohlepan za novcem. A ja opet upozoravam da napuljski kralj ne štedi kad je njegova volja u opasnosti Matija se zamisli. - Vi ste, dakle, o njemu čuli loše? ~ 990 ~


- Kad smo u Milanu ustanovili da se vjerdiba mora drţati tajnom, vrlo se zanimao za uzroke te tajnosti. Moj stari znanac milanski biskup Benedikt prišapnuo mi: "čuvajte se Maffea, jer bi mogao isto tako oduševljeno govoriti protiv ove ţenidbe ako mu netko ponudi vreću dukata". Naravno, onda nisam ni slutio da bi se to moglo dogoditi. - Dobro da ste me na to upozorili. Pripazit ćemo na njega. Osim toga, valja za Lovrom poslati brzoteču, makar do Milana da ga na sve upozori. A grof Marcello uistinu boluje? - Neka vaše veličanstvo ispita svojeg liječnika. - On tvrdi da ne nalazi nikakve boljetice, samo hini bolest - Tako tvrdi vaš liječnik, veličanstvo? - Kao da sve na tom dvoru hini. Svi su u zasjedi protiv mene. Pod mojim vlastitim krovom utaborili su se moji neprijatelji. Varadi malo nakrivi usne: - Sve to radi Napulj! I Kralj se baci u naslonjač. - Dokle će to trajati, kad će jednom nastati mir? Počinjem gubiti strpljivost. ~ 991 ~


- Kako vidimo, veličanstvo, neprijatelj vas obilazi i zatvara vam putove. - Meni?- bijesno će kralj skočivši i udarivši rukom po stolu. Mene zatvoriti sa svih strana? Vi se to usuđujete izreći? - Na oruţju veličanstvo bilo je lako... - U nadmudrivanju kao da sam pobijeđen? - Od muškarca nikada! Ovaj odgovor udari ga posred čela. Planuo je, ali svoj bijes svladava. - Idite! Neću da o tome raspravljam, jer me sili da vičem i kunem! - Kad je ostao sam, klone u naslonjač. - Ona! Svuda ona!... Ona me nadmudruje, svladava, opkoljuje mreţom svoji spletki. A ja? Zar sam slab? Nemam li snage ja, okrutni kralj, ţeljezne ruke da ne rastrgnem mreţu u koju me sapinje ona? Ne! Neću se više u nju bacati! Hoću prolaz! Rastrgat ću mreţu, moram! Ako je ne rastrgnem, ugušit ću se u njoj i ja i moj sin i čitavo moje kraljevstvo. Dugo je trebalo dok se smirio. Onda pozove Orbana i Berislavića. Prišao im je vrlo blizu i osjetili su da će izdati vaţan nalog. ~ 992 ~


- Ţelim da svuda u blizini milanskog poslanika Maffea postavite straţu, ali ne tako da opazi. Obucite paţeve u najsvečanije odore i poredajte ih svuda oko njega i po njegovu trijemu kao počasnu svitu. Duţnost im je nadzirati svaki korak našega gosta. - A onda izvijestiti vaše veličanstvo? - Hoću znati s kim govori. Ako nema zaplotnjačkih namjera, neće ga paţevi smetati. Bude li prigovarao, znak je da ga sprečavaju da se sastane s nekim na ovom dvoru- i kralj oštro pogleda oba dvorska meštra pa tiho naglasi:- Bude li moţda pokušavao silaziti u kraljičine odaje, svi paţevi neka nagrnu za njim. Ni časa ga ne smiju ostaviti, makar ih i tjerao. Neka kaţu: zapovijed je kraljeva da tako visokog gosta nigdje ne puštamo samog. - Razumijemo, veličanstvo. - Nastojat će govoriti s kraljicom neviđen, a to ne smije biti! Upamtite! - Veličanstvo- reče Berislavić- sam ću se brinuti oko toga.

~ 993 ~


Poslije ovog naloga kralj izda još jednom odredbe za sutrašnji svečani objed i onda ode kraljici. ***** Stijene kraljičine spavaće sobe uresio je napuljski slikar krajobrazom njenog rodnog grada. Postelja je sva od modrog brokata, izrezbarena. Sjedeći u naslonjaču promatra sliku plavog mora iz kojeg se diţe brdo urešeno napuljskim kućama i palačama. Francesco šuteći gleda malog ferrarskog vojvodu Hippolita kako dere neku skupocjenu knjigu. - Francesco, uzmi Hippolita i pođi- reče ona. Skoro će Matija. Treba da ga dočekam sama. Napuljski kardinal se udalji uzevši sobom dijete. Beatrice je otišla u odjevaonicu. Kad je opet izašla, njeno lice bilo je blijedo, nešto izmučeno, a ispod očiju stvarale su se tamne sjene učinjene rukom vješte komorkinje. U svojoj zamamnoj bijeloj haljini sjela je k malom stoliću. Sluga unese u sobu ciparskog vina i stavi na stol. Beatrice je upirala oči u vrata s nekom mirnom ljubopitnošću. Matija Uđe. ~ 994 ~


Njegovo lice je vedro kao da mu je svaki dah duše ispunjen srećom. Pristupio je k njoj i zagrlio je isto tako njeţno, kao što je ona njeţno uzvratila. - Danas je iz Milana prispio Sforzin poslanik Maffeo- reče on sasvim ravnodušno uzevši u ruku kristalni kaleţ s vinom. - U koju svrhu?- zapita ona isto tako ravnodušno. - Ne znam. Nije mi saopćio. Zamolio me da se moţe odmoriti, jer je slomljen od puta. Vidjet ću, što će mi kazati sutra. Budi ljubazna prema njemu, Beatrice. On to zasluţuje! - Zašto? - Jer će u Milano nositi crnu vijest da sam odustao od ţenidbe. Neka mu svečanosti na dvoru budu utjeha. Valja biti ljubazan i dobar prema onom kojeg kanimo prevariti! Da ne nasluti ništa, odredio sam za sutra svečani objed. Obasut ćemo ga svim častima, a onog dana kad bude odlazio reći ću mu svoju odluku. Govoreći to, njezin izgled pobudi kraljevu pozornost. Opazio je bljedoću lica i nešto tamne podočnjake kao da je njome ~ 995 ~


provejavala neka promjena, slabost, nešto što dosad nikad nije razabrao i osjeti lak udar u grudima. - Zar bi to morala biti promjena o kojoj je govorio moj po uzdani liječnik? Da, ona danas izgleda drukčije nego inače. Sasvim u skladu s liječnikovim opaskama. Zar bi se ipak moglo dogoditi to čudo da se meni rodi zakoniti sin koji će lagodno, bez ikakvih borbi, koraknuti na moje prijestolje? - O čemu razmišljaš, Matija? -upita ona njeţno stavivši mu ruku na ramena. - Upravo sam htio ispiti čašu u tvoje zdravlje. - Ne, htio si ispiti čašu u pozdrav nasljedniku kojeg očekujem ... - Neka bude pozdravljen!- reče Matija napola ironično, napola u nadi... ***** - Ĉitavu su noć kraljevi firentinski umjetnici upravljali uređivanjem dvorana za sutrašnju svečanost u počast odličnom pouzdaniku milanskog vojvode. U dvorane se unosilo najljepše pokućstvo a stijene su još više uresili znamenitim slikama. Sa strane su postavili sjedala presvučena ~ 996 ~


brokatom. Podovi su pokriveni teškim sagovima. Pred jutro dvorane su pruţale sliku raskošne kraljeve udobnosti. Stolovi su pokriti finim damastom s izvezenim grbovima kralja Matije i napuljskog kralja. Od sukna su izrezali grb milanskog vojvode i poloţili na stolnjak uz mjesto određeno za milanskog gosta. Ujutro je u dvoranu ušao kralj da sam sve razgleda. Još je odredio da se neke dragocjenosti postave na vidljivije mjesto, a onda se uputio u svoju radnu sobu. Najprije pošalje Berislavića princu Ivanu s porukom da ga očekuje na svečani objed s uputom kakve haljine princ ima odjenuti. - Kralj odijene grimizno odijelo sa hermelinom, draguljima i zlatnim kopčama pa se opet vrati u radnu sobu da dočeka sina. - Ivan je stupio pred oca u odori od zlatnog brokata sa širokim pojasom opšitim draguljima i mačem čiji drţak sačinjava bogatstvo. Prinčeve pomno očešljane bujne tamne kose spuštaju se sve do ramena. Topla blagost njegovih očiju podaje blijedom licu neku tihu tugaljivost.

~ 997 ~


- Zadovoljan sam s tobom, sinko! Pristao si, samo odviše blijed. To nije prirodno kod tebe. Znam, nije tako lako pregaziti mladenačke sanje i on mu priđe pa mu objema rukama čvrsto natare obraze. To izazove u princa čuđenje, a kralj se samo nasmiješi. -Vidiš sad si rumen. Takva te hoću. Kad uđeš u dvoranu, budi vedar i veseo. - A kako je tvojoj majci? - Hvala, oče, na tom pitanju. Dobro joj je. Svakog dana dobija više snage. - Tome se radujem zbog tebe. Dakle, budi veseo i vedarl - Obećajem vam! Onda povede sa sinom razgovor o svečanosti na kojoj se ima prikazati Milanu kraljevski sjaj i uglađenost kraljevskog dvora. Dok su govorili, kralj s ponosom promatra Ivana. Onda dade pozvati čitav niz paţeva i dvorana. Svi su u baršunu urešenom srebrom i zlatom, s oplećcima od zlatnog brokata. Na prsima im dragocjeni vez porodičnog grba. - Ovu sam pratnju spremio za tebe, a sad idem po kraljicu. Ti ćeš unići tek iza nas kad ~ 998 ~


to odredi Berislavić, Pričekaj, sine, dok te zovnem. Upun se dostojanstvenim koracima u novu palaču kraljici. Kad je već stajao na stubištu, opazio je da za njim hita Varadi i pričeka ga. - Vi ste jako zapuhani. Što nosite? - Veličanstvo- Šapne- dolazim upravo od uzvišene gospođe. - Prinčeve majke? - Da, veličanstvo! - Vi i tamo vršite sluţbu? - Bio sam pozvan gore. - Zbog čega? - Vaše je veličanstvo pozvalo gospođu na svečani objed? - Kakva je to šala? - Veličanstvo je s pozivom poslalo gospođi i svečane haljine. - Ja?- začudi se kralj.- Ludosti - Gore je donio dvoranin vašeg veličanstva haljine s porukom da siđe u dvoranu za primanje. ~ 999 ~


- A ona? - Pozvala me neka zamolim vaše veličanstvo da je toga odriješi. Kralj malo zaškripi zubima i namršti obrve. - To je učinila kraljica da pred milanskim poslanikom pokaţe njegovu majku. - Zašto to čini kad joj Ivan više ne stoji na putu? A Maffeo nije s njom govorio? - Nije ni izašao iz spavaonice. - Kralj siđe sa stubišta i vrati se u dvorište. Prođe oko vodoskoka spuštene glave. Varadi ga slijedi. - Ĉujte- reče kralj -ovo je teški napad! Kraljica je naumila da tu nesretnu ţenu iskoristi protiv mene i princa. - A nije joj potrebno da se bori protiv princa kad očekuje svojeg sina. - Moţda joj je do toga da izazove moju mrţnju protiv one gore- i pogleda na pusti trijem ispred prinčevih odaja. - Moţda i to. - Sve to pobuđuje sumnju da je taj Maffeo ipak našao veze s kraljicom. ~ 1000 ~


- Ni u tom slučaju nema svrhe da njezino veličanstvo bilo na koji način proslijedi borbu protiv princa. - Nardella nije mogla prisloniti uho na vrata? - Samo ako je mogla uči kroza zid. - Gledajte kako se šulja trijemom! - Opet nosi smokve vašem veličanstvu. Gleda je kako u razizemlju prolazi trijemom mumljajući kao da nešto moli. Ĉim je stigla do vrata kraljeve dvorane, zaustavi je paţ Stjepko i vrati natrag. - Odstranite je silom i zatvorite. Za vrijeme ručka ta ţena ne smije izići u hodnik. Ţelim slobodan prolaz. Pazite: kad Berislavić pristupi k meni za vrijeme objeda, odmah ostavite dvoranu i čekajte me pred vratima. Do viđenja! U svečanoj dvorani za primanje na okupu su dvor i uzvanici kraljevskog para s Medvedgrada. Kaptola i Griča. Na prijestolju sjede kralj i kraljica. Uza kralja, dvije stube niţe, poredani su: ban, palatin, a do njega je prazan stolac za hercega primaša Hippolita čije je nemirno ponašanje prisililo kraljicu da ga s dadiljom pošalje iz dvorane. ~ 1001 ~


Poslanik milanskog vladara sjedi s lijeve strane kraljici, a njegova skupocjena odora s grbom Ludovika Sforze i odore njegove pratnje gotovo viču o raskoši milanskog vladara. Kralj je okom dao znak i Berislavić izađe. Dok je kraljevski par čavrljao s gostom i dostojanstvenicima, uniđe princ Ivan u sjaju odore i pratnje. Blaga ljepušna lica i vedra pogleda promatra kralja kao da mu ţeli reći: "Evo, ispunio sam tvoju ţelju, smiješim se." Kralj podrugljivo promatra iznenađeno lice milanskog dostojanstvenika i čitave pratnje. Snebiven i nešto u neprilici Maffeo se pokloni princu. - Govorite s njim što vas je volja- reče kralj, pa onda prikaţe sina izaslaniku milanskog vojvode. Naoko ravnodušno Beatrice promatra ceremoniju. Odmah zatim, krenuli su u blagovaonicu. Dvorski meštar Enrico, po svojoj duţnosti, stupa iza kraljice. Ona ga pita tiho ne osvrćući se: - A njegova mati? - Dvoranin kaţe da je otklonila. - Zašto bi to učinila? ~ 1002 ~


- Nije ništa rekla, osim da ne moţe doći. - Ova je djevojčura još i ohola! namršti se. Beatrice kriomice promatra neobično začuđenog milanskog izaslanika dok je promatrao princa i slušao njegove duhovite odgovore na kraljeva pitanja, što ih je namjerice postavljao radi milanskog poslanika. Mjesto grofa Marcella, koji se ispričao bolešću, zapremio je ovaj put Alfonso ne promijenivši drţanje koje je zauzeo od dana kad ga je Beatrice savjetovala da će Gordanu osvojiti mirom i skromnim drţanjem. Ipak je svakog časa pogledavao preko kraljevskog stola gdje sjede dvorani i dvoranke. Promatrao je Gordaninu mladost, ljepotu, istaknutu svečanom odorom od ruţičaste svile. Uz nju sjedi Beci Frankopanka i s ushitom pogledava k princu čiji se zlatni brokat svjetluca i mami njene poglede. Odjednom se nagne Gordani i šapne: - Kralj me mrko pogledao. Moţda je zamijetio da gledam princa? - A vi suspregnite svoje lijepe očice, mala uputi je Gordana. - Kralj bi zamrzio svakog ~ 1003 ~


tko gleda princa. Opazila sam: kralj upravo pazi na vas. - Ali zašto baš na mene? -prepadne se Beci. - Ĉuva srce svojeg sina za princezu i boji se pogibelji - Ipak, princ katkad kriomice gleda ovamo i onda su mu oči pune bola, a kad smo došli na Grič, gledao je vedro, sretno. Te su riječi nešto snuţdile Gordanu pa je oborila pogled pred malom Beci, a ona će tiho: - Princ osjeća da se mora odreći svoje ljubavi. Vidim mu to u očima. To me dvostruko boli. Pa ipak, veselim se kad ga mogu vidjeti. - Svladajte se i ne gledajte ga. Ĉuli ste od svog oca da on ima postati kralj i uvijek mislite na to, dobra moja djevojčice. - Poslušat ću vas, Gordana. Vi umijete tako lijepo tješiti. Berislavić pristupi kralju i nešto mu tiho rekne. Nitko nije opazio kako se Varadi digao i neopaţen se umiješao među dvorane. Sada i Matija ustane i reče Beatrici:

~ 1004 ~


- Zamijeni me, draga. Prispio je glasnik turskog vojskovođe. Ne bih mogao jesti dok ne čujem što je i digne se od stola pa iziđe. Sve je začuđeno gledalo za njim. Nitko ne moţe shvatiti kakvu je to vaţnu vijest primio zbog koje ostavlja stol u pola objeda.

~ 1005 ~


NEDOHVATNA I NEPOVRATNA PROŠLOST Vani kralja čeka Varadi i hitno mu se pribliţi: - Nardella je u pritvoru. Ne moţe izaći dok vaše veličanstvo ne dopusti. Dakle, sad je zrak čist. Idite gore k prinčevoj majci. - Što da joj kaţem?- upita kad je kralj prekinuvši rečenicu zašutio. - Najavite joj da dolazim k njoj. Kancelar bulji u kralja, a on ponovi: - Najavite me. Otjerajte sve s trijema. Nitko osim vas ne smije vidjeti kamo idem. I dok je kralj polagano hodao trijemom, kancelar pošalje paţeve, a onda se uspne gore. I pošalje sve dvorane u prizemlje. Brzo je ušao u odaje prinčeve majke. Digavši pogled s knjige ona se začudi: - Gospodine biskupe! Što mi nosite? - Poruku njegova veličanstva. Treba da je mirno saslušate.

~ 1006 ~


Baš ovaj uvod izazove u njezinu licu neki strah. - Kralj dolazi gore? Ivan nije u svojim odajama..; -Dolazi k vama. Knjiga joj padne u krilo. Trepavice joj dršću. . Dočekajte ga sabrani! - Zar sam što skrivila, biskupe? upita ona uznemireno. - Otkad vas poznajem nikome ništa niste skrivili. Moram se poţuriti. Kralj me čeka dolje. Samo sam došao da vam najavim njegov dolazak. I opet brzo izađe. A mala glava klone. Ruke dršću. Jedva ustaje upirući se o naslonjač. Drhtavo gleda u vrata. Vrativši se, Varadi šapne kralju: - Uzvišena gospođa čeka. Posve je sama. Nitko nije u blizini moţete je sada posjetiti. - Molim vas, ostanite na trijemu na straţi. - Veličanstvo, pođite sasvim bez brige. Prošao je kroz dvije odaje. U trećoj se zaustavi. ~ 1007 ~


Nasred sobe ugleda njeţnu ţenu u crnini. Sitno lice, puno milote, blijedo i prestrašeno. Velike oči plave se kao nebo pred sumrak. Tamne uske obrve nabiru se. U kraljevu drţanju očituje se tvrdokorna volja, hladan mir. Strogost kraljeva nastupa i hladnoća pogleda poraze je pa se čini kao janje što bez otpora čeka noţ koji mu prinose. Ili ga je ganula ova slika, ili se predomislio. Pođe bliţe i oslovi je polaganu kao da bi htio reći nešto drugo, ali ipak ne moţe više zaustaviti rečenicu koju je započeo: - Ponajprije sam došao da se zahvalim! Mala njeţna glava se podigne. U očima joj dršće zabuna. - Veličanstvo, oprostite, na meni je da se zahvalim za dobrotu. Nije joj dopustio da dovrši rečenicu nego upadne u riječ: - Tko je donio poruku i haljinu? - Veličanstvo, vaš dvoranin. - Ĉim je princ otišao? - Odmah nakon toga. ~ 1008 ~


Promatra je šuteći. Nešto promišlja. Najposlije suho reče: - Ja nisam poslao ni poziva ni haljine! To priznanje u njenom licu ne odrazi ni najmanje razočaranje ni bol, već strah i čuđenje: - Oprostite, veličanstvo, onda ja ne znam. Prekinula je rečenicu a on je gleda kao da joj prozire u dno duše. - Dobro je da ste me upozorili i poslali Varadija. - Nisam slutila da veličanstvo ne zna. Opet kralj promatra njene obraze u kojima se odraţava sva tjeskoba njeţne duše. - Nas smo dvoje jedno drugom u prošlosti privikli govoriti istinu. Pođimo dakle i sada istim putem. Ne shvaćajući njegove riječi, još vise e zbuni On joj makne naslonjač, a sebi uzme malu stolicu: - Sjednimo! - Smjerna, puna bojaţljivosti, ispunjena neodlučnošću, spusti se na sjedalo gotovo nezamjetljivo tiho i skromno kao da nikad nije sjedila u kraljevskom naslonjaču ~ 1009 ~


nasuprot ovom kralju, hladna i tvrda pogleda. Naslonivši ruke na koljena, sagne se prema njoj, ali pogled mu je upravljen u vršak kopče na cipeli i započne kao da se razgovara sa svojim kancelarom: - Ivanovi neprijatelji posluţili su se mojim imenom da njegovu majku dovedu dolje pred milanskog gosta u ţelji da Milanu pokaţu kako Ivan nije kraljevskog roda po majci. - Boţe moj!- uzdahne ona tiho. Nikakvu bol ni poniţenje nisu pobudile kraljeve riječi. Ništa drugo nije se odrazilo u tom tihom uskliku do iskrene i duboke zaplašenosti zbog čina koji su poduzeli neprijatelji o kojima ona ništa ne zna. I kralj podigne oči k njoj! Nakon duge šutnje prozbori tiho i muklo kao da govori sam sa sobom: - Svaka druga ţena u ovom poloţaju prihvatila bi poziv da obuče svečane haljine i sišla. - Ne bi -tiho ubaci ona. - Zašto ne? - Jer zna da joj tamo nema mjesta. ~ 1010 ~


- Borka je ostala ista kakva je i bila! Ĉuvši iz njegovih usana svoje ime, ona lako protrne i ne reče ništa, samo spusti glavu. On nastavi istim muklim glasom: - I za to vam dugujem hvalu! . Kralj se uspravi na stolici gledajući joj u lice nešto orumenjeno uzbuđenjem od nečega što hoće da kaţe, a ipak je zaustavlja bojazan, smetnja, što li? - Moţeš mi sada reći sve što ti je na dušiponuka je on. I obuzme je osjećaj da se oko nje omotala gusta magla iz koje dolazi njegov glas i prikazuje priviđenje njegova obličja, njoj toliko dragog, pa mu odgovara raskidanom rečenicom kao da se boji da govori u prazno. - Htjela sam već prije otići. Ivan me ne pušta. Molim ga uzalud! Ponovo se kralj zagleda u kopču na cipeli pa tek onda odgovara: - Još danas ţalim što one večeri kad si tako nenadano došla, nisam govorio s tobom istinski, kao uvijek. Bio sam uvjeren da su te ~ 1011 ~


iz Napulja maknuli moji neprijatelji naškode mojoj osnovi s Ivanom.

da

- Veličanstvo zna da se ja nikad ne bih usudila- odvrati ona tiho oborena pogleda suspreţući navalu jecanja koje joj ispuni grudi zbog ove njegove sumnje. - Sad sam o tome uvjeren! Tada sam mislio da si se promijenila, a imalo je što i da te promijeni! Ipak, ostala si ista. - Molim oproštenje što iznevjerila samu sebe.

sam

one

večeri

- Traţila si svoje pravo na sina. Znam, shvaćam. Misao da je mrtav pobunila je majčino srce. Ni ja nisam to shvatio onog časa. Da nisam one večeri posumnjao u tebe, rekao bih ti da Ivan ţivi i prištedio bih ti mnoge nevolje i sebi! To se više ne da popraviti. Ali se moţe ukloniti pogibelj od Ivana. - On je u pogibelji? -i pogleda ga velikim plavim očima punim majčinog straha. - S tobom moram govoriti otvoreno, Borka! -I ponovni spomen njenog imena iz njegovih usta svu je smuti i čini joj se kao da je pomilovao lice. ~ 1012 ~


- Ti znaš da Ivana ţelim učiniti kraljem. Znaš da ima mnogo protivnika toj mojoj osnovi. To si očito razabrala iz Varadijevih usta kad sam ti slao poruku da Ivana skloneš neka potpiše punomoć. - Jesam- potvrdi tiho. - A sad znaj i to da neprijatelji upravljaju protiv moje osnove sve što im dolazi pod ruku. Naravno, tvojim dolaskom nastoje izvući iz zaborava porijeklo majke onoga kojega ţelim posjesti na prijestolje. Porijeklo, doduše, čestito i pošteno, ali nije kraljevsko. Razabireš li to sama? - To je istina -odvrati ona mirno i uvjerljivo. - Sada razumiješ zašto su ti poslali moj toboţnji poziv i haljine. Htjeli su d siđeš pred poslanika milanskog vladara. Znali su: kad jednom budeš u dvorani, ne mogu i neću učiniti ništa. U njenom licu odraţava se potpuno razumijevanje, bez ikakve lične povrede, kao da ona ne postoji, a tu je samo on, kralj, i njegov sin. - Htjeli su očito da te njemu prikaţu i tako ugroze Ivanovo vjenčanje s vjerenicom koja bi ~ 1013 ~


mu mogla donijeti kraljevski ugled i bogatstvo i osigurati prijestolje. - To su uistinu htjeli! - Shvaćaš? - Potpuno! Izgovorili su ovaj posljednji dijalog gledajući jedno drugom u oči, s jednostavnim uzajamnim brigama za sina. - Tvoja skromnost odbila je ovaj napadaj. Za to ti. Borka opet zahvaljujem. - A ja Bogu -doda ona tiho oborivši oči. - On se sad uspravi i poprimi prijašnji hladni izraţaj. - A sad, jedan prijedlog. Od te posljednje riječi ona se zguri naslonjaču kao da čeka teški udarac.

u

- Obećao sam Ivanu da ćeš ostati uza nj gdje god hoće, dapače i na dvoru. Ostala je zgurena i jedva zamjetljivo zaniječe glavom. - Ne! Na dvoru ne mogu... - Ivan te neizmjerno ljubi. ~ 1014 ~


Podigla je oči prema slici svojeg sina što visi na zidu, a u očima se pomole suze i prikriju plavetnilo. - Njegovo srce neću rastuţiti, a niti ţelim pogaziti riječ zadanu sinu. Sve polaganije nizale su se njegove riječi kao da oteţe da što kasnije iskaţe ono što je naumio. I dok je časak zastao, okrene se ona k njemu i naglasi mirno i odlučno: - Ja ću otići! Ukočeno pogleda njene velike tople modre oči. Kao da mu je ruka nehotice krenula k njenoj maloj, toploj ruci i zadrţavši je časak u svojoj naglasi: - Borka! Ti..- ali ne dovrši. Povuče ruku i promijeni glas: - Neću da ti laţem. To sam te htio zamoliti! - Znam svoju duţnost. I prema Ivanu i prema kralju! Dok je to govorila, uspravi se i gleda mu otvoreno u lice. - Znam koliku pridonosiš ţrtvu. - Ne, nikakvu ţrtvu, ja ionako moram otići. ~ 1015 ~


Ĉinilo se da je razumio što je goni ispod ovog krova. Ali odmah nakon toga ona reče: - Smijem li vaše veličanstvo nešto upitati? Već sam naglasio da ti je slobodno reći sve što hoćeš. - Moram li otići vrlo daleko? Tog časa njihove su se oči srele. - U njoj je skrivena strava majčinog srca, u njegovoj ukočeno granje. Ĉuđenje. - Što ćeš odabrati? Koje mjesto? - Ono što odredi veličanstvo. On nije odgovorio. - Od te šutnje podilazi je jezovitost, a bi jedilo njezina lica prelili u lake zelenkaste sjene što su odraz duševne strave. - Moram li poći u Napulj? -Njezin glas lomio se u drhtanju. - Kad bih to zatraţio? - Za Ivana ću poći! -odgovori kao da je netko guši. A on kao da mu ovaj glas prolazi ţilama, odvrati: ~ 1016 ~


-Moja okrutnost nije tako golema! Obrve joj zadrhću, a čitavo se tijelo ispravi kao da je odahnula. - Ne traţim od majke mojeg sina da ide u patnju, u poniţenje. On bi to morao smatrati prevarom. Sve što bih ja traţio bila bi prevara. Samo te molim za pomoć protiv njegovih neprijatelja. - Spremna sam na sve! Napetost se očituje u gotovo ukočenom tijelu što sada čeka njegovu odluku. I sad on moţe promatrati njeţnu pojavu koju je nekad milovao, ljubio i smatrao svojom. Kad je počeo govoriti, trznula se kao da će planuti osuda. - Moj prijedlog je prihvatljiv -reče, zastane i doda: - Nikako te ne ţelim lišiti majčinske sreće. I zatim nastavi: - Ne traţim od tebe da pođeš daleko. Pođi u Brezovicu k Damirovu ocu. Brinut ću se da ti ništa ne uzmanjka. Samo neka nitko ne sazna za tvoj boravak. A kad milanski poslanik ~ 1017 ~


otputuje, Ivan te smije posjećivati koliko hoćeš. Pouzdaj se u mene i vjeruj mi. - Hvala, veličanstvo! Nastupila je stanka. Ona gleda preda se. On ponovno promatra kopču na svojoj cipeli kad ona prekinu šutnju: - Kako da idem, a da Ivan ne zamijeti? On me neće pustiti. To ga pitanje razvedri i kao da mu je olakšalo ono o čemu je sam razmišljao. - To me sklonulo da dođem k tebi u Ivanovoj odsutnosti. Ti ćeš moći nesmetano i neviđeno ostaviti dvor dok traje gozba. Zadrţat ću Ivana do večeri. - Spremit ću se odmah- reče ona. Ustala je. Poslat ću biskupa Varadija da sve pripremi Nitko neće biti na dvorištu osim straţe. - Naprotiv, to je potrebno. Ostavi mu pismo. Spomeni mu istinu. Njegovi neprijatelji htjeli su da te u moje ime od mame dolje. - Da, to je dobro, pisat ću odmah. Bilo je očito da on čeka to pismo i ona pođe k stolu. Njemu se čini da ne korača, samo se pomiču gusti crni nabori njene crne haljine. ~ 1018 ~


Sjela je i piše. Promatra je slušajući škripanje pera. - Crna haljina- pomišlja kralj -zašto crna? Nikad nije nosila crno. Grozila se od crnine. A sad? Zašto ova duboka crnina. Nose je udovice što ţale za muţem. - Ona ţali? Za mnom? Crnina, zar je to odraz njezina srca? Moţe li se još ţaliti za nevjernim ljubavnikom nakon tolikih okrutnosti? Kako su neprozirna ţenska srca! Tišina u sobi činila mu se prijatna. Ovako je bilo tiho u njenoj odaji kad je on dolazio k njoj, u istom ovom dvoru. Kad se zadrţavao na Griču, uvijek je bila s njim. Isto je bilo tako tiho, jer je ona ţeljela da ga ništa ne buni u časovima njegova odmora. Nad njim se sagibalo to njeţno tanano tijelo u kojemu kao da nema ništa do duše, srca, topline i njeţnosti. Posljednjih deset godina prolazile su preko ovog tijela samo patnje. Ispijale ga, pa ipak još nisu ispile dušu i srce. Sjedio je gledajući tanani struk sapet u crnoj haljini i plave kose što proviruju ispod crne kape.

~ 1019 ~


Škripanje pera utihne. Ona se makne. Ustane lagano, nečujno. I on ustade. Obazrela se drţeći u ruci pismo, ne znajući što da učini. On pođe prema njoj, ispruţi ruku za pismom. Ĉitao je dugo, odviše dugo, a ona se zabrine: - Nije li dobro? - Nisi mu odala da sam te ja nagnao na taj korak? - Jer nije bilo tako! - Kakva, je dobrota u tebi, Borka! Nešto je topline u njegovim riječima, a ona, kao da je prečula, uzme opet pismo: - Spremit ću se odmah! Turobni majčin pogled tog se časa sukobi s pogledom sina što je gledao sa slike na zidu isto tako blago, toplo, kao i ona. - Vidjet ćeš ga, vjeruj mi- naglasi kralj- bez tebe ne bih mogao Ivana zadrţati u miru. A kad bude kralj iskupit će sve što ti je učinjeno krivo! Stajao je posve blizu nje i opazio laki trzaj njezina njeţnog tijela što mu je nekad bilo toliko drago. I odmakne se od nje. ~ 1020 ~


- A sad, još nešto! Stisnula je usne da zaustavi pitanje što joj se potkrale iz duše kao da je htjela reći: zar još uvijek nisu iscrpljene boli koje mi nanosi usud? - Da -reče on- još jedno sam htio da ti kaţem prije nego što se rastanemo. Riječ rastanemo odjekne u čitavoj njenoj duši i odrazi se u prozirnoj puti. Njegovo oklijevanje da nastavi ponovo u njoj probudi strah. Kralj se napokon odluči govoriti: - Mnogo si pretrpjela ovih deset godina, ali vjeruj mi, nisam znao kako ti je! Nisam slutio. Uza sve to sukrivac sam tvojih patnja. A ona stoji kao da se san rastapa i gleda predodţbu. -Okrutnost moja prema tebi kad si one večeri došla bila je samo posljedica brige za ugled mojeg sina. Vidiš, i ove moje liječi okrutne su: ali pred tobom govorim što mislim! Njene usne se trzaju, ali ostaju nijeme. - Dakle, oprosti, Borka, sve mi oprosti. Mala se glava sagnula. Dršće ukočeno stojeći pred njim. A on kao da gleda nešto daleko, u ~ 1021 ~


davninu, riječima.

u

prošlost

što

se

odrazuje

u

- Promašena prošlost nosi u sebi klicu sve nesreće koja se razapinje nad nama čitav ţivot. Moja promašena prošlost moj je zao usud. Ja to znam, zato sam često okrutan prema svima koji su mi blizu i Borka, ne zaboravi to kad prosuđuješ moje čine! I pode k vratima hitro kao da se boji njenog odgovora. Ali ga nije izrekla. Lice joj problijedi. Omaglica pokrije njene oči. Tijelo se nagne prema stolu. Štropot ga ponuka da se obazre. Vidio ju je kako pada. Pohiti natrag, uhvati je oko struka i zadrţi. - Borka umiri se! Osjećao je kako u njoj drhti zatomljeni jauk odbačenog ljubećeg srca. Svaki drhtaj upire se o zid okrutnosti kojim je opasana njegova unutrašnjost. Po njemu pale su ovog časa suze što ih je isplakala svih deset godina. I dok mu razbor zapovijeda da je pusti njegove ruke nisu slijedile zapovijed. Drţi slomljenu ţenu, a usne mu šapću:

~ 1022 ~


- Smiri se. Borka, molim te! Nećeš više patiti Ne! Neću to dopustiti! Sna je nestalo. Ona osjeća široko uzdignute prsi i sluša šapat, onaj od davnine koji ju je nekad uspavljivao u san u njegova naručju. Ĉuje, sluša, osjeća, gubi se, zaboravlja jer nestaje sve. Deset godina je izbrisano! I u toj obmani njena glava pada na njegove grudi i osjeća da se njegova ruka spustila na plavu, nekad tako milovanu kosu. Gorde kraljeve crte rastopile se. U očima mu bol kao da je pomiješana s kletvama na sudbinu, na sebe, na sve što ga je dijelilo sa ţivotom prije deset godina! I šapće kao da tiho opetuje svoje skrovite misli: - Da sam mogao slutiti što će slijediti! Kakve će se teške borbe survati nada mnom. Da sam slutio što me čeka, Borka, moj sin ne bi ostao nezakonit! Da sam znao cijeniti tvoje srce, ne bi bilo mojih patnja. Kruto to ispaštam. Iz njenih očiju prosule se po kraljevskom hermelinu suze. Zahvaćen njenom boli, drţi je u naručju puštajući da Borkine suze padaju po njegovim prsima. Tog časa čini joj da se more njene ţalosti razlijeva u njegovo srce. ~ 1023 ~


Uto se on lecne. Digne njezinu glavu i reče mirno i ozbiljno: - Saberi se. Borka, za sreću, za budućnost našeg sina! Ona brzo digne glavu i odmakne se od njega brišući suze: - Oprosti! Ti nemaš za što od mene traţiti oproštenje! Ti ne, ali ja! I dok je šuteći oborene glave stajala podalje od njega, još jednom se njegov pogled sretne s njezinim suznim očima. Oštrim trzajem kralj se okrene k vratima i iziđe. Na trijemu spazi Varadija. On začuđeno pogleda kraljevo blijedo lice dok mu kralj šapće: - Pođite k njoj. Ona odlazi. Budite puni paţnje, dajte joj pratnju i udobna kola. Kad ode, dođite u dvoranu. Dajte mi znak, uzmite sa stola vrč, to će mi dojaviti da je otišla. Ne dočekavši da mu Varadi odgovori, kralj gotovo potrči niz trijem, spusti se u prizemlje, uđe u dvoranu pa sjedne na svoje mjesto. Princ Ivan pogleda svojeg oca i opazi na hermelinu rosne kapljice. Nije slutio da su to suze njegove majke isplakane na kraljevim grudima. ~ 1024 ~


Dvorani su nudili voće i slastice kad se Varadi pojavi u dvorani i uzme vrč. Kralj spusti pogled k tanjuru na kojem stoji nedirnuto jelo. Nakon gozbe kralj se povuče s izaslanikom Maffeom u svoju radnu odaju, posjedne ga uza se i upita s ponosom: - Što sad kaţete o mojem sinu? - Veličanstvo, nakon vijesti koje smo primili o princu teško će u Milanu vjerovati da je tako lijep, uman i naobraţen. - Ako svi vaši pokušaji ne poluče uspjeh? - Uistinu ne znam što bih u tom slučaju učinio kako bih Biancu zadrţao da ne pođe u samostan. - Pokazat ćete joj ovo- i uzme sa stola skupocjeni svijećnjak i vazu urešenu dragim kamenjem, stavi pred poslanika i saspe na stol hrpu dukata. - Vidite, ovi darovi pripadaju vama! Pokazat ćete ih mladoj vojvotkinji i reći joj: "Visosti, ono što sam ja pisao vojvodi, svojem milostivom vladaru, ţiva je istina!"

~ 1025 ~


Maffeo se načas zagleda u prazan papir što leţi pred njim između darova. Osjećajući da je stavljen pred gotov čin, on stade pisati Uz njegovu desnicu stoji kralj, indiskretno sa sagiblje k njemu čitajući kako pouzdanik Ludovika Sforze u zvijezde kuje fizičku i duhovnu ljepotu Ivana, njegovu mladost, ljupkost i grdno osuđuje one koji su u Milano pisali protiv Ivana. Poslanik je pisao polagano kao da mu je neprilično. Ipak dovrši pismo i osuši ga. Tada ga smota i upravo u času kad ga je htio spremiti, kralj posegne za njim i reče: -Prepustite to meni, sam ću ga poslati u Milano. Zablenut i preneraţen Maffeo gleda oduzeto pismo i kraljevu kretnju kad ga je stavio u ormar. - Vaše veličanstvo, mogao bih ga sam poslati. Ionako... Matija je prečuo. To je njegova metoda. Odmah se obazre k svom gostu i ljubazno ga potapša po ramenima: - Vi ste mi ušli u volju, moj prijatelju! Povest ću vas sa sobom da vam pokaţem vrlo lijep ~ 1026 ~


dvorac sa zemljištem. Tim imanjem ţelim zapečatiti naše lično prijateljstvo, gospodine Maffeo! To imanje donosi godišnje toliki dohodak da bi vam mogao pozavidjeti kardinal Borgia. Kad se dobro odmorite, poći ćemo da vam predam darovnicu u prisutnosti Kaptola! - Vaše veličanstvo, mnogo sam ćuo o viteškom kralju Matiji koji na sjeveru po juţnjačkom običaju punom pregršti dijeli darove svojim prijateljima. Od ovog časa moći ću to kazati čitavom svijetu. Raskošna dareţljivost vašeg veličanstva ne moţe se ni mjeriti s dareţljivost u juţnih vladara. - Mi se na sjeveru moramo bolje grijati nego oni na jugu -reče kralj malo ironično, ali veoma ljubazno. -Vi ste stekli moju sklonost mudrošću i odlučnom pojavom- tim ga riječima isprati do vrata. Vani su ga dočekali paţevi i dvorski meštri pazeći na svaki njegov korak. I kad je pošao da posjeti bolesnog Marcella, kraljeva je pratnja pošla s njim. Nakon odlaska milanskog gosta kralj dade odnijeti darove u njegovu odaju, a on ostane u svojoj radnoj dvorani sam. ~ 1027 ~


- U kraljevu oku zjenica je potamnjela. Pogled mu se gubi u daljinu gdje mu se prikazuje slika s bojišta njegova ţivota, u kreševu divljih borbi, zasjeda i natezanja sudbinom. A kroz sve te magle s usudom lebdi eterični lik njeţne plavokose glave velikih modrih očiju poput neba vedrih kao sunčani sjaj. Nepomično ga gledaju oči što ih je on deset godina osudio na beznadni plač. S kraljeva lica gubi se gordost, u predodţbama prošlosti, nedohvatnih, nepovratnih časova. - Veličanstvo, njegova visost princ Ivan! - Njega sam čekao! -odvrati kralj i pođe od prozora da dočeka sina. Sav zaprepašten, blijed, uđe Ivan u kraljevu sobu. U ruci mu pismo. - Ne vjerujem, sinko -odvrati on i uzme pismo pa se dugo zagleda u crte ispisane njeţnom toplom rukom. -Ipak, istina je, ali otišla je samo na Brezovicu. - Tko je to skrivio? -ogorčeno će princ. - Nitko! Ne shvaćaš li, sine, da je njoj boravak pod ovim krovom preteška ţrtva? Tu, u ovoj palači, ona je prije četrnaest godina boravila sa mnom! ~ 1028 ~


- Nije mi to rekla! I vi ste poricali kad sam vam to jednom spomenuo. - Poricao sam, pa ipak neopaţena, neviđena i povučena ona me uvijek pratila u Zagreb i ţivjela uza me. - Tu je, dakle, boravila moja majka svoje sretne dane! Kad sam došao ovamo, ja sam je osjećao. Odasvud me okruţivala ona. Prvog trena kad sam prešao svoj prag, znao sam da je blizu. Tu je ostao njezin dragi duh! Osjećate li to i vi, oče? - Prekasno! - Moj dragi oče, vi priznajete? Kralj obujmi sina i privine ga na prsi na kojima je počivala glava njegove majke. - Rekao sam: tvoja majka bila je jedina istina u mom ţivotu. - Zar da ţivimo bez te istine, oče? - Sve je u ţivotu moguće, samo jedno nije: vratiti prošlost: Ona je izgubljena. Jedina moja nada leţi u tebi. Molim te, ne razbijaj je sumnjama. Vjeruj svome ocu. Nas dvojica moramo biti jednodušni ţelim li izvesti cilj svojeg ţivota. Kad tebi bude prijestolje ~ 1029 ~


osigurano, ništa neće priječiti da na ovaj dvor opet uđe istina! - Moja majka? - Da primi iz tvoje ruke zadovoljštinu za sve njene boli. - Kako si danas dobar! - Danas! -ponovi kralj, okrene se i pođe po sobi. -Da se smiriš, pošalji u Brezovicu Damira neka ti donese vijest da se tvoja majka nalazi tamo. - Hvala vam, oče- i poljubi mu ruku. Kralj dade pozvati Damira. Razjasnivši mu o čemu se radi, on uzme Damirovu ruku i povuče ga k sebi: - Momče, namijenio sam ti vaţnu zadaću! I princ i Damir čekali su ljubopitno što će slijediti. Ovdje imamo vaţno pismo- i izvadi iz pretinca Maffeovo pismo pa ga stade zamatati i pečatiti. Kad je to završio, preda ga Damiru: - Uputit ću te u tajnu koju ne smije nitko saznati! - Vaše veličanstvo, zapovijedate.

bit

~ 1030 ~

će

onako

kako


- Vojvoda Iločki pošao je s velikom svitom plemića U Milano. Znam da neće putem otezati. Ipak, ovako brojno odaslanstvo ne moţe putovati brzo. Putem treba hrane i odmora. Do danas su mogli stići tek u blizinu granice, brzoteča ga moţe lako dostići bilo gdje. Ovo pismo mora Lovro Iločki dobiti u ruke prije nego stigne u Milano. Ivan gleda kralja pa opet Damira. - Razumijem tvoj pogled, Ivane. Malo ćeš prepustiti tvojeg druga meni. Ovo je pismo vrlo vaţno i smijem ga povjeriti samo najvjernijim i najpouzdanijim rukama. Mladena Berislavića ne mogu poslati, drugi su moji pouzdanici prestari da ovako naporno jašu dan i noć. Stoga mi preostaje baš Damir koji je mlad, hitar, domišljat i divlji jahač, a po vjernosti među prvima. A sad, valja. Ti znati: u ovom pismu nosiš opovrgnuće kleveta koje su pale na tvoga druga i gospodara princa Ivana. Lovro Iločki pošao je u Milano gdje će zastupati Ivana na vjenčanju. On mora dobiti ovo pismo prije i kaţi mu da su to vaţna svjedočanstva za Ivana koja ima predati vladaru Milana. To saznanje neka bude tvoj gonič. Dakle, tvoja je zadaća da unatoč svim spletkama koje bi mogle biti poslane nakon ~ 1031 ~


tebe, ideš ravno za vojvodom. Putuj sutra u zoru i pazi: nitko te ne smije vidjeti. - Veličanstvo znam vašu zapovijed. Nitko me i ništa ne moţe smesti. Izvršit ću vašu zapovijed. - Potpuno sam miran i uvjeren da sam odabrao pravog za tako povjerljivu zadaću. - Uistinu, oče moj- naglasi Ivan -Damir će dokazati da je vrijedan vaše milosti. ***** U isto vrijeme u odajama Beatrice izdaju se nalozi za putovanje u Napulj. Otpustivši dvoranke i dvorane kraljica je ostala sama s Francescom. - Što se smiješiš? -pita Beatrice brata. - Tvojoj briţnoj odredbi za Gordanine svečane haljine, iako Gordana neće sudjelovati na vjenčanoj slavi. - Obratno, ona svud mora sudjelovati kako nitko ne bi posumnjao u naš plan. Sada mi zovni Alfonsa da ga maknem kako ne bi smetao Gordaninom odlasku. Francesco posluša sestru i pošalje joj grofa Alfonsa. Beatrice skupi svu svoju ~ 1032 ~


ljubaznost i pristupi intimnije k njemu: - Moj mladi prijatelju, pozvala sam vas k sebi nakon duţeg vremena da vam dokaţem koliko se brinem za vašu sudbinu. - Neizmjerno zahvaljujem vašem veličanstvu. - Ne znam da li će mi i vaš ujak kardinal biti tako zahvalan kao vi. Radi se o Gordani. Učinio je pokret ljubopitnosti.

pun

uzbuđenja

i

- Gordana mi je priznala da je vaš čin, kad ste pred kraljem opozvali svoje optuţbe, proizveo u njoj veliki preokret, a vaše skromno drţanje za ovo vrijeme osvaja je, ali i pobuđuje bojazan da je ne biste prestali ljubiti. Priznala mi je da se već dugo bori s osjećajem koji je protiv njene volje vuče k vama. - Veličanstvo, zar uistinu? - Vaše su oči lomača, moj mladiću. Ali to još nije sve. Traţim od vas ozbiljan odgovor. Ponajprije, Gordana je vrlo naobraţena i umna po prirodi i vrijednog roda. Miraz i opremu kakva joj dolikuje odredit ću sama, ali muţ je ne smije odvesti iz mog dvora. Ne mogu se pouzdati ni u jednu dvoranku kao u ~ 1033 ~


nju. Prema tome, sada vas pitam: primate li te uvjete i ţelite li uzeti Gordanu? - Da, veličanstvo! Ţelim! - U redu. A sad, da sam ja Alfonso Borgia, otputovala bih smjesta u Petrovaradin, uredila odaje što bih najbolje mogla i onda se vratila svojoj kraljici da iz njezine ruke primim vjerenicu. - Veličanstvo, Alfonso čini ono što bi učinilo vaše veličanstvo da je na njegovu mjestu. Jedino molim vaše veličanstvo za dozvolu da prozborim nekoliko riječi s Gordanom. - Ne. Neizvjesnost je najbolji posrednik ljubavi. Kad se za dva tjedna vratite, vjerujte, bit će toliko ushićena da će vam sama pasti u naručaj! Da se ipak uvjerite u istinitost mojih riječi, zapitajte je jednostavno: "Smijem li vjerovati u ono što mi je saopćila kraljica?" Ona će znati što to znači i o njenom odgovoru ovisi sve ostalo. Bude li taj odgovor povoljan, putujte sutra u zoru. - Veličanstvo, hvalim!

kraljice,

neizmjerno

vam

Ona primi zahvalu, a da nijedna sjenka njenog lica nije odavala prevaru. Kad su ~ 1034 ~


paţevi za Alfonsom zatvorili vrata, kraljica pođe u spavaonicu gdje je zamišljena sjedila Gordana. Djevojka odmah ustane. Kraljica uhvati njenu ruku i nasmiješi se: - Dugo si me čekala, to će veća biti radost koju ti nosim. - Iz ruke vašeg veličanstva uvijek primam samo radosti. - Ali ova nadilazi sve. Gordana, mnogo sam brige uloţila u tvoj odgoj. - Nikad neću biti dovoljno zahvalna vašem veličanstvu. Kraljica stade promatrati lijepo stasito djevojačko tijelo i u njenoj glavi sijevne misao: "Priroda ju je obdarila tolikom snagom i zdravljem da uzmogne dati ono dijete što ga je meni uskratila!" Ne sluteći s kakvim je mislima promatra kraljica, Gordana se ljupko nasmiješi: - Vaše veličanstvo nije zadovoljno s mojom haljinom? - Moţda i nisam, ali ovog časa razmišljam kako da ti saopćim radost koju sam ti namijenila. Dođi bliţe. ~ 1035 ~


Pošla je nekoliko koraka prema vladarici čije su oči sada bile uprte u njeno čelo. - Tvoj um uresio se svim znanjem kao tvoje tijelo ljepotama. Tvoje su misli isto tako gipke i smjele kao i tvoje tijelo kad uzme u ruke mač, veslo ili kad plivaš Dunavom. Ništa ti ne manjka do jednoga. Gordanin je pogled bivao sve pozorniji. - Nisi vidjela svijeta i zato sam odlučila da te šaljem u Napulj. - Hvala veličanstvu na tolikoj paţnji, ipak bih voljela sluţiti svojoj kraljici ovdje. - Nikad ti nisam odredila tako časnu sluţbu kao ovaj put u Napulju. Gordana prikriva pozornije sluša.

nezadovoljstvo,

ali

još

- Ţelim da budeš uz moju zastupnicu doñu Isabellu, da u Napulju pokaţeš umijeće na maču i bojnim igrama. Neka Napuljci vide da njihova Beatrice ne ţivi među divljim narodima na sjeveru! Sva naša pratnja i naši darovi treba da pokaţu u Napulju bogatstvo, moć, preporodnu novu naobrazbu mojeg dvora. Ti ćeš biti najdragocjenije zrcalo u ~ 1036 ~


kojem će oni gledati ono što im ţelim pokazati. - Vaše me Veličanstvo mnogo precjenjuje. Nemam sposobnosti da ispunim nade vašeg veličanstva! Voljela bih primati milost vašeg veličanstva u vašoj blizini! - A ja ti milost namećem zapovijedajući u Napulju. - Svaku zapovijed vašeg veličanstva ja ću izvršiti- reče Gorana spustivši glavu. - Giedat ceš putem neviđenih divnih predjela, gradova, vidjet ćeš moj Napulj. Ruka koja ga je stvarala i okitila raskošima vrhunac je ukusa i ljepote. I sunce nije nigdje tako sjajno kao u Napulju ni nebo tako modro kao tamo. Vidjet ćeš i uţivati u sjaju i raskoši kakve nisi mogla nikad sanjati. - Hoću li ostati dugo tamo? - Dok minu svadbene svečanosti. Isabella ostaje u Napulju, a ti se vraćaš. Donijet ćeš mi mnogo svojih zapaţanja iz moje domovine Znaš li kako se ljubi domovina? - Znam, veličanstvo- odgovori ona značajnomoţda me i zato hvata bol pri pomisli da odlazim. Smijem li zamoliti veličanstvo, prije ~ 1037 ~


nego otputujemo, Remete?

za

jedno

hodočašće

u

- Dopuštam, pa izmoli da budeš na čast svojoj kraljici u Napulju. Misleći da je Beatrice otpušta, Gordana se pokloni, ali je ona zadrţi. - Nisi ni pomislila da bi te Alfonso mogao slijediti? - Od nekog mi se vremena ne pribliţuje. - Pritajava se jer sam mu to savjetovala. Ali te još više ţeli nego prije. Zbog toga da polaziš u Napulj nitko ne smije saznati, najmanje on. - Vidjet će me kad budemo odlazili. - Sklonula sam ga da sutra u zoru putuje u Petrovaradin. Zamisli kakve neprilike da te on slijedi u Napulj! - Uistinu, veličanstvo, dugujem vam veliku zahvalnost. - Ali mu nisam mogla uskratiti da s tobom govori. - Ne mogu mu odgovoriti drugo nego što je već mnogo puta čuo.

~ 1038 ~


- To me veseli, Gordana, i baš zato ti savjetujem: budi oprezna u odgovorima. Ako ga izravno odbiješ, razbudit ćeš u njemu tvrdokornost, on neće otići, a ti znaš: on je nećak budućeg pape, u uskom prijateljstvu s mojim ocem, dakle vezana sam prema svom ocu. On će te pitati jesu li moji navodi istiniti jer sam mu govorila kao da bi mogao postići tvoju sklonost ako bi uvijek ostao smjeran prema tebi. A ti mu odgovori da je istina i ne upusti se njim u razgovor. - Poslušat ću, vaše veličanstvo. Osjetivši da je kraljica napokon dovršila sve što je imala reći, zahvali još jednom na podijeljenoj milosti i pođe. Tek što je izišla na trijem, opazi Stjepka kako se ţalostan naslonio na stup. Opazivši je smjesta skoči k njoj: -Što radiš u novoj palači?- upita Gordana. - Ĉekam vas. Evo taj Borgia vas opet vreba. - Pođi zamnom i ne miči se. Kad je zaokrenula s paţem, Alfonso joj stane na put vrlo pokorno i smjerno se pokloni: - Molim vas, Gordana, da me načas saslušate. ~ 1039 ~


- Upravo sam na putu po poslu njezinog veličanstva. Ipak, jedan čas vam mogu dopustiti. Stao je ispred paţa da mu ovaj ne vidi lice. - Od one večeri kad sam opozvao kralju svoje optuţbe, nisam se usudio stupiti k vama da vas upitam jeste li mi oprostili. - Opozivom ste iskupili svoj grijeh! - Još više patnjama i samoukorom. - Samoukor najviše kaţnjava i najsigurnije popravlja. Izrekla je to s blagom ozbiljnošću u ţelji da mu pokaţe prednost njegova doličnog vladanja. U njemu su, naprotiv, usplamsale nade, zvuk njezinog glasa ovlasti ga da je upita: - Jeli istina što mi reče kraljica? - Kraljica ne moţe govoriti neistinu. - Gordana, ushitili ste me! Ona samo mahne glavom i poţuri dalje. Stjepko je prati. Grof Alfonso krene ravno u odaje. Naloţi da mu spreme putnu odoru i sve što je potrebno za sutrašnji rani odlazak. U to uđe kraljičin dvorski meštar Enrico: ~ 1040 ~


- Nekud se spremate? Ĉini mi se da vas to naročito veseli? - Moje lice je, dakle, zrcalo?- nasmije se Alfonso. - Još više otvoren prozor kroz koji sam opazio da ne polazite sami! - Prozor ipak nije sasvim otvoren- smije se dalje Alfonso- jer ovoga puta idem sam. Ali kad se vratim na Grič, onda idem u opatiju svojeg ujaka- udvoje! - S Gordanom? - Da. Sama kraljica obećala mi je njezinu ruku! - Savjetujem vam da upitate Gordanu okom u oko. - Upravo ovoga časa predusreo sam vaš savjet i dobio odgovor koji me sada tjera u ujakovu opatiju da pripravim gnijezdo. Enrico se zablenuo u rimskog plemića, a ovaj naglasi: - Moj ujak Roderigo Borgia opet se obratio paklu otkad su anđeli Inocenta probudili od mrtvih. - Uistinu se ne šalite, Alfonso? ~ 1041 ~


- Ĉasti mi, sve je kako rekoh. Zar bi se inače spremao na put? Enrica zahvaća nemoćan bijes jer nije potpuno upoznat sa kraljičinim odredbama. I ne sluti Gordanin odlazak u Napulj. Osjeća se goloruk jer nema mogućnosti nastaviti s Alfonsom započete podvale i spletke. Ljutito ostavi sobu svojeg saveznika. ***** Prvi ţar zore prosuo se nad probuđenim Gričem. Svjetlost s istoka ispuni trijemove kraljevske palače. Damir je izašao iz svoje sobe, naoruţan i opremljen u putno ruho. Prošavši pokraj prinčevih vrata, zaustavi se. Prisluškuje. Lice mu je ţalosno. Svjeţu mlađahnu put probija rume. Turobnost očiju zadobila je dublje značenje. Zadrţao se načas na vratima, a onda pošao dalje. - Zbogom, Damire! Do viđenja, Damire! Mladić se obazre. Na trijemu spazi Ivana. Blijedo mu je lice nešto mirnije. Damir pohiti k njemu. - Zašto si ustao tako rano? ~ 1042 ~


- Da te još jednom vidim i zagrlim! Prijatelji padoše u zagrljaj, a zatim Damir ţustro pohita niza stube u dvorište. Lagano skoči u sedlo. Uza nj sjede na konjima dvije sluge sa putnim naprtnjačama. Konji su snaţni, nemirni, jedva čekaju da pojure. Ispod lukova stare palače sagiblje se Ivan. Damir digne klobuk u zrak dobacivši posljednji pozdrav svojem drugu.

~ 1043 ~


U SUSRET NEPOZNATOM Istog popodneva ušla je Beatrice u odaje svojeg brata Francesca i sjela do njega. - Svršeno je!- reče nešto izmučena- Uredila sam do posljednje stvarce za Gordanu. Haljine, ogrtače, klobučiće. Kakve haljine! Bijela sa zelenozlatnim vezom i modri brokat sa srebrnim vezivom. Kakvi smaragdi! Kakvi biseri! A haljina za mačevanje? Nikad takve nisi vidio, sve zlatni brokat s blistavim draguljima! Divno će biti, Francesco! Da mi je vidjeti kako će je gledati oni tamo u Napulju! Ispod debelih vjeđa kraljicu gledaju tamne Francescove oči pune začuđenja: - Ni o čemu ne zboriš ovih dana nego o Gordaninim haljinama! Kao da je to jedina tvoja briga. - Jedina, divna, slatka! Ne shvaćam tvoje ushićenje. Kao da vodiš svoju kćerku na ogled muškoj mladeţi. - Ti ne shvaćaš, ti ne razumiješ! Hoću da bude lijepa, divna, da sve zadivi, sve očara, da bude slavljena!

~ 1044 ~


- Tko bi te čuo vjerovao bi da je Gordana tvoja mezimica. - Mezimica, odabranica, majka mojemu sinu, slavnom unuku napuljskog kralja Alfonsa I, nasljedniku ovog prijestolja. Osjećam ţelju da je uzvisim do najvećeg vrhunca slave i časti. Moj sin ne moţe imati majku koja nije nad svim drugim ţenama, od svih najljepša, najslavnija, najneobičnija, najviđenija. Njoj daje prednost pred svim bićima ţenskog roda. Njoj dajem sve čime moţe privući na sebe sve poglede. Moj sin mora biti rođen od ţene kojoj se svi dive, koju svi oboţavaju. Ti ne shvaćaš to, Francesco, tebe ispunja samo ţelja za njenim tijelom. Ali ja hoću da tvoj zagrljaj bude ushićenje, zanos, udivljenje, oboţavanje. To neka bude melodija uskrsnuću mojih nada u nasljednika na ovo moje prijestolje! - Tvoje oči sijevaju. Tvoj glas je plamen kao u ljubavnika u očekivanju cjelova. - Još više, mnogo više, uzvišenije! Ja sam dio onog lijepog tijela što ima da dade ţivot posvećen meni. Ja sam dio Gordane, njenog duha, njene krvi. Sva sam se pretvorila u nju. Njeno je tijelo meni amanet u kojem je moja vlast! Moja buduća slava! Amanet se čuva, pazi, dršće se nad njime, uokviruje najljepšim ~ 1045 ~


okvirom. Amanetu naših ţelja, nada i sreće dajemo najljepše mjesto u našoj kući, u našem srcu, razumiješ? - Počinjem te shvaćati - I treba da me shvatiš, da osjetiš koliko si duţan paţnje toj djevojci što je odabrana za majku mojeg nasljednika. Francesco, ja to dijete vidim pred sobom ţivo, divno, zdravo, umno. Vidim ga, slavim, ushićeno ga nosim u svojem naručaju, pritišćem na grudi, na njegovu glavu prisiţem zavjet, jer to dijete pruţa meni vlast, ono je moje ţezlo na cijelom ovom sjeveru! - Sestro, govoriš kao da nisi prisebna. - I nisam. U meni sve drhti, trepti, klikće, kao da osjećam znakove ţivota koji meni daju krunu. I ne zaboravi, Francesco, budi prema njoj vrelo sunce. Opoji je slatkim vinom, probudi njenu mladost. U samoći na otoku, daleko od svijeta, tvoja njeţnost i vrelost tvoje mladosti mora mi dati prijestolje. Upamti i ovo: kad nakon svečanosti bude odlazila toboţe na put da se vrati k meni, zaustavi je na velikim vratima našeg napuljskog dvora neka dugo gleda prizor uklesan u reljef, prizor ~ 1046 ~


trijumfa našeg djeda Alfonsa. Dugo i dugo neka gleda. - Zašto to, Beatrice? - Neka upije u sebe slavlje Alfonsa, našeg slavnog djeda. Neka udahne u dušu, upije u krv slavu junaka. Neka njegovu sliku, njegov duh ponese sa sobom na otok da se njegov lik i duh utjelove u sinu kojemu će dati ţivot za mene. Sve nevjeste prije vjenčanja upijaju pogledom, mislima, uspomenu junaka kojemu bi htjele da im je sličan njihov budući sin. Zbog toga svaka prije vjenčanja dugo gleda u lik ili sliku takvog junaka. To sam čula od ţena u Napulju. - I onda bi moj i Gordanin sin bio nalik na djeda Alfonsa I. - I po duhu, i po hrabrosti i po snazi tijela i njegovoj moći i vlasti. - Neću to zaboraviti! - Kad bude polazila na put, čekaj je pred vratima, toboţe se oprostiti s njom i onda je upozori na prizor onog reljefa. To je vaţno, vrlo vaţno. Beatrice ušuti. Drţala je bratovu glavu u svojem naručju, Zatim šapne majčinski: ~ 1047 ~


- Ĉekam sina! Ţezlo, moć! Slavu i vlast! Nisam ni slutila da će me to čekanje toliko razbuditi! - Danas si liječnikom?

dugo

razgovarala

sa

svojim

- Pri tom sam navela razgovor na Gordanu i rekla mu: "Ova djevojka ne bi tako dugo morala čekati potomka kao što sam ga ja čekala", a on odgovori: "Nju je priroda stvorila da bude majka!" Ovaj odgovor probudi u meni nov ţivot. - A što ti je rekao zbog tvojeg prividnog stanja? - Napuljac je sretan što će mi se roditi sin i vjeruje više u to nego u svoju postojanost. Grof Enrico prekine njihov razgovor i najavi Gordanu. Kad se Gordana poklonila kraljici, opazi neobičnu njeţnost kraljičinog inače hladnog pogleda. - Vraćaš se iz samostana?- upita je. - Da, veličanstvo! Zahvaljujem ponovo što ste mi dopustili i vraćam se opet u sluţbu. - Jesi li molila da se ispune ţelje s kojima te šaljem u Napulj ?

~ 1048 ~


- Molila sam, iako ne poznam ţelje vašeg veličanstva. - Moja je ţelja da budeš na diku, a naročito na radost tvojoj kraljici koja te odgajala kao da si mi sestra. - Nijednog časa neću zaboraviti da vašem veličanstvu zauzvrat dugujem odanost koja će me upućivati da uvijek budem na radost svojoj dobročiniteljici. Mimo i toplo zvuči njen glas. Ali Beatrice toliko ne sluša, već više promatra njen vitki plemeniti struk i pristupa joj srdačno je uhvativši za ruku: - Tvoje riječi glasnik su radosti što ih očekujem od tebe, Gordana. Jesi li pogledala svoju opremu? - Prelijepa veličanstvo!

je,

preraskošna

za

mene,

- Ali nije za kraljicu Hrvatske i Ugarske, kraljicu Ĉeške i Austrije, čiji se dvor mora odraziti u tebi i svim ostalima. Vidjet ćeš kako je kralj opremio svoje dvorane. Sjedni, poučit ću te u sve propise napuljskog dvora. Kad stigneš tamo, neće ti biti od potrebe primati posebnih uputa. ~ 1049 ~


Djevojka se lagano spusti na ponuđenu joj stolicu, presvučenu brokatom. Bijele tanke ruke sloţi u krilo i stade pozorno slušati Beatriceino tumačenje. Francesco sjedi u pozadini, lista po knjizi i katkad ispod gustih trepavica promatra plemenite linije mladog Gordanina tijela koje će doskora pripadati njemu. Beatrice govori polagano, opetuje više puta jednu te istu stvar, razjašnjava neobičnom obzirnošću, samo da Gordanu što duţe zadrţi na oku svojem bratu, da je on što vrelije poţeli. I kraljica osjeća potrebu da promatra oblike njenog tijela, čas se zagleda u njen savršeno lijepi vrat, mlađahna ramena, njeţne djevojačke grudi, vitkost njenog struka, visoki stas, čitavo tijelo što joj se čini pupoljkom čije se latice još nisu ni počele rastvarati. U tom promatranju nalazi uţitak skladajući u svojoj razbuđenoj mašti lik sina kojeg od nje očekuje, a Gordana i ne sluti da je ţrtva zločina. Beatrice govori mnogo i dugo, pa se Francesco zagledao u sestru svom pozornošću nalazeći u njoj nešto novo, neviđeno. Očito je i Gordana opazila neviđenu promjenu u čitavom njenom biću, a njene bademaste oči široko su rastvorene, začuđene. ~ 1050 ~


Beatrice se posve izgubila u vlastitim osjećajima ne opaţajući ništa do tjelesnih ljepota buduće majke svojem nasljedniku. Svršivši tumačenje dvorskih običaja, započne djevojci prikazivati Napulj i njegove ljepote. Bujnim riječima, slikovitim prispodobama riše plastične slike svojeg rođenog grada, plavetnilo mora, obale i junačkim ţarom slavi svojeg djeda Alfonsa I, vladalačku mudrost, junaštvo oca i hrabrost svoje majke, ocrtava napuljsku kraljevsku palaču čije kule u temeljima silaze u morsku dubinu, predočuje joj sjajne odaje, mramorne stupove, zidove isklesane i oslikane rukama čuvenih umjetnika. -Sve će to gledati tvoje oči, Gordana! priča Beatrice. Opajat ćeš se ljepotama, tvoj duh i tvoje srce, čitavo tvoje biće gubit će se kao u priči što je stvara razbuđena mašta. Kad ulaziš u palaču i kad izlaziš, nikad ne zaboravi pogledati na velika divna vrata. Na vratima ćeš vidjeti prizore u reljefu pobjedonosnog zauzimanja napuljskog kraljevstva. To je prizor kad je moj djed Alfonso I ulazio u Napulj, poput rimskog trijumfatora. Velika umjetnina glasovitog

~ 1051 ~


kipara učinila sadašnjošću.

je

tu

veličajnu

prošlost

Kraljica je načas zašutjela, a u Gordaninim bademastim očima kao da se pojavila neka tamna misao. Samo čas trajala je stanka u kojoj se Gordanina pozornost još poveća. Ali Beatrice brzo prekine: -U mojem djevojaštvu promatrala sam svakog dana sliku trijumfatorskog zauzimanja prijestolja. Moj djed zauzeo je prijestolje mudrošću, smjelošću i hrabrošću. I ja sam upijala njegov duh kad su mi oči gledale taj velebni prizor. Kraljica pogleda Francesca. Njegov je pogled počivao na Gordaninu bijelom vratu. Načas se braća zagledaju. Njihove zjenice bile su ispisane nerazumnim mislima što su obavijale Gordanino mlado tijelo, a s njim sudbinu njenog ţivota, a ona sjedi između brata i sestre kao ţrtva dvoje krvnika. Pogledi braće susretali se na njenom vratu, struku, grudima. Slušajući Beatricu Gordana gleda u kraljicu pogledom punim nesvjesnog pitanja. -Još ti imam nešto kazati, Gordana, Moj brat Francesco i Isabella ostaju duţe u Napulju, a ti... ~ 1052 ~


Djevojka pokrene glavom i ramenima kao da joj je nelagodno. -Nije ti draga ova vijest? -Obećali ste mi, veličanstvo, brzi povratak. - Slaţem se s tobom -prihvati ona ţivo- i zato ţelim da se vratiš odmah čim završe svečanosti. Francesco će ti odrediti dovoljnu jaku pratnju. Svakako, i kralj Matija ţeli da se njegovi dvorani što brţe vrate. Ti ćeš, dakle, na put nakon svršenih svečanosti. I kad posljednji put izađeš s napuljske svečanosti, zagledaj se čevrti put u trijumfatorski ulaz Alfonsa I Aragonskoga! Udahni u sebe lik velikog slavnog junaka i mudrog vladara na trijumfatorskim kolima da mi doneseš svjeţe utiske zanosa, da ih preliješ u moju dušu! Očito shvaćaš moje oboţavanje djeda i njegove slave i snage! -Potpuno shvaćam, veličanstvo! -U svemu smo se sporazumjele. Gordana se lagano digne. Kraljica joj priđe, obuhvati jo oko struka i gotovo privuče k sebi: -Sad te još više volim jer odlaziš -reče da se djevojci nekako ispriča zbog ljubaznosti.- Idi i preodjeni se za večeru. ~ 1053 ~


Gordana pođe. Brat i sestra gledali su za njom istini izraţajem, istim mislima. Ĉim je zatvorila vrata, pođu jedno prema drugome. -Divna je- šapne Beatrice. -Nisam li sjajno susprezao svoje drhtanje? pohvali se Francesco. -Dobro si se ponio. Ovako moraš ostati na putovanju! -Nijednim treptajem oka neću se pribliţiti prije reda daru koji si mi namijenila, sestro. -Vjerujem u mudru suzdrţljivost našega roda. - Bit ćeš sretna, Beatrice! -Jedva čekam da ovom barbarinu Matiji doviknem: tu je sin, kraljevstvo je moje! -Svoj bih ţivot dao za ovu tvoju sreću -reče on uzevši ruku sestre i prinese je k svojem uţarenom licu. Izašavši iz kraljičinih odaja, Gprdana je pošla ispod trijemu iz nove palače u staru. Ogledala se. Osim paţeva i oklopnika nije bilo nikoga. Stjepko pođe odmah prema njoj i upita: - Ţelite li štogod? - Nisi vidio Nardellu? ~ 1054 ~


- Malo prije smo je otjerali. Svakog dana gonimo staru lisica kao goniči! - Gdje je kralj? - Gore kod princa. - Reci Varadiju da bih htjela s njim govoriti. Dječak potrči u palaču dok se Gordana pribliţi stupovima čekajući. Kraljev kancelar izađe, ogleda se i pristupi Gordani. Ona upita: - Dakle, što veli kraljev liječnik? - Ne vjeruje u potomka i smatra ovu kraljičinu tvrdnju pogreškom koja ide u prilog našoj stvari. Nešto ste zamišljeni? - Počinjem sumnjati u ono što mislite vi i Ĉesmički... - Da neće biti potomka? - Ĉini se bit će. Sreća koja proţima kraljicu nije neprirodna. Dakle, očekuje, to sam razabrala čas prije. - Vješto glumi! - Varate se, biskupe. Zanos koji sam gledala u tim hladnim očima, duboka radost što izvire iz njenog čitavog bića nije hinjena. Rumenilo kojim je zalivena njezina mramorna put ţar je ~ 1055 ~


krvi. ugrijane, uzavrele. Ona nije više mramorna ţena. Vidjela sam ţar u očima, toplinu u pogledu, svjetlost u svakoj ţilici lica, prizvuk slatke nade u glasu. Velim vam: nešto se veliko događa s kraljicom. Ona se nada. - O čemu je govorila s vama? - O Napulju. Ali ja sam razabrala da zanos i sreća nisu u vezi s riječima. Beatricein duh, neprestano je bio zaokupljen nečim što je uzročnik te sreće. Ţena koju sam sada vidjela i slušala nije više Beatrice! - Priznajem, nekoliko dana i ja opaţam promjenu. I kralj mi je naglasio, ali sam ga uvjeravao da se ona tako ponaša proračunato. - Ne! Nikako. Preda mnom ne bi trebala glumiti sreću. Ona ne sluti da je meni poznato što je najavila kralju. Bili smo posve sami: ona, Francesco i ja. Blistavost njene sreće neobuzdano proizlazi iz svake kretnje, iz čitave te ţene struji sigurna nada u ispunjenje ţelja. Sjedeći joj nasuprot, osjećala sam neku tajnu, nerazumljivu jezu u duši. Njezina sreća me smućivala, moţda i plašila. - Ono što bi princ dobio kad bi se rodio Beatricein sin bilo bi za njegovo srce veća ~ 1056 ~


sreća od krune i prijestolja. Vi ste mu vredniji od svega. -A on je za mene vredniji kraljevstvu od svih zakonskih prinčeva. I zato me kraljičina sreća poraţava, moţda čak u meni raspiruje osjećaj koji riječ "zlovolja" označuje preblago, "ljutina" to je preoštro. Svaka drhtava zraka sreće u njenim zjenicama probija mi dušu poput nevidljive tanke bodljike. -Vaši osjećaji mogli bi uzdrmati moje uvjerenje da kraljica neće imati potomka. -Kad bi kraljica uistinu dala muškog potomka, biste li se vi tako lagodno odrekli princa Ivana? -Savjetovao bih kralju da za slučaj svoje smrti prije punoljetnosti svojeg zakonitog sina odredi princa Ivana regentom. A to bi se lakše postiglo nego kruna. Tako bi dobri upliv princa Ivana bio jaki oslonac kraljevu zakonitom sinu! -Kraljevu zakonitom sinu! To zvuči sablasno! -A baš bi vas to dovelo k sreći. -Ja imam još jedan jedini put k sreći: da na prijestolju sjedi kralj naše krvi- naglasi ona, a on je brzo zapita: ~ 1057 ~


-Dugo ostajete u Napulju? -Kraljica ţeli da se vratim odmah nakon svečanosti, a to mi olakšava odlazak. I Gordana ostavi trijem. ***** Svanuo je dan oproštaja. U dvorištu kraljevske palače stoji opremljena povorka. Kralj obilazi kola, ogledava opremu od šest bijelaca što ponosno uzdiţu plemenite glave da u Napulju budu svjedoci bogatstva svojega gospodara. U kočiji presvučenoj smeđim suknom na mekim jastucima sjedi Isabella. Kraljica se uputi Francescovim kolima i uhvativši mu ruka gleda ga dugo, a onda prinese usne njegovu uhu: - Sretna sam, Francesco! - A ja i ponosan! Ţarke mu zjenice sijevnule prema kolima u kojima sjedi Gordana: - Već ovog časa počinje ţivjeti moj nasljednik prijestolja- šapće kraljica svojem bratu gotovo strastveno. - Do viđenja u Napulju, sestro moja!- šapće joj on. ~ 1058 ~


- Svakog ću dana brojiti časove dok mi ne stigne vijest od tebe! Gore na trijemu prvog kata stoji princ Ivan. Duboko bljedilo njegova lica i umorni pogled očiju zapaţa Gordana. Laki pokret lijepe glave i miran pogled to je sve što mu je dala na oproštaju. Dubokim poklonom uzvrati taj jedini, mali znak paţnje. Sa zidina se oglasi trublja, ţestoko i opetovano, a njezin zvuk prodire kroz Ivanovo tijelo kao bolno cvilenje. Kočije krenu. Ivanu se čini da su kotači prešli preko njegova tijela. Vrati se u svoje odaje. Osjeća bol. Iz svakog kuta, sa svakog mjesta gdje je nekad vidio Gordanu kao da mu netko šapće: "Nikad se više neće vratiti"! Povorka prema Napulju izlazi iz Griča na Kamenita vrata.

~ 1059 ~


OTOK STRAVE Na kraljevskoj lađi, pod krovom od crvenog grimiza sa zlatnim resama, u sjeni počiva Gordana. Smeđe oči lutaju po dalekom moru, glatkom poput stakla. Kroz vrelu maglicu sunčanog ţara proviruju obrisi kopna, a tamo s desne strane pučina, nepregledna i široka. Djevojčino lice mirno je kao i more oko nje. U očima joj odraz dalekih misli koje prekine paţ Stjepko. - Zar te šalje Isabella?- upita Gordana. - Došao sam da vas pitam treba li vam štogod. Moţda vode, danas je vruće. - Ne treba mi ništa. Veseliš se što je kraj plovidbi morem? - Bojao sam se ovih valova kad smo se tamo na sjeveru ukrcali u lađu, ali vi ste me umirili i nije me bilo strah. -Vidiš, pravo sam govorila. Osim toga, ovo je jedan od najsigurnijih brodova jer na njemu plove samo napuljski kralj i njegova obitelj. - Francesco kaţe da ćemo do zapada sunca stići u Napulj. ~ 1060 ~


- Tome se radujem, ali ti si baš čestito pocrnio. - A vi ništa. I doña Isabella i Francesco primijetili su da ni ţar sunca ni vjetar nisu dotakli vaše lice. Još su primijetili da ste vrlo zamišljeni. - Moţda! Zapravo ni sama ne znam: što bliţe dolazimo ovom gradu, to mi jače pada na dušu neka teţina. - Moţda vas Francesca?

plaše

pogledi

kardinala

- Pogledi? Što ti to buncaš? Moram priznati da nisam opazila drugo nego da se kardinal Francesco prema meni ponaša vrlo uljudno i s velikim poštovanjem. - Još bi trebalo da bude i neuljudan odgovori on gotovo prijeteći. Ali, eto, svi izlaze na palubu! Stjepko i djevojka ušute promatrajući iza zavjese kraljevsku braću. - Eno ga! Ischia!- reče Francesco i zagleda se u otok. Na ovu riječ Gordana digne glavu. - Prestrašili ste se gospođice Gordana? -tiho će Stjepko. ~ 1061 ~


- Samo me neprijatno iznenadilo ime tog otoka. - Zar je taj otok nešto strašno? - Sjeća me jedne majke koja je otkinuta od svog sina niz godina čamila na toj klisuri. Nakon male šutnje paţ ponovo primijeti: - Vidim: to vas je jako ganulo, vaše su oči ţalosne. - Pred tobom čovjek ne moţe ništa sakriti. Uistinu si bistro momče! Pocrvenivši od te pohvale, dječak se makne jer palubom k njima dolazi pristari gospodin u plemićkoj odori i upita Gordanu: - Moj Stjepko vam dosađuje? - Ne, gospodine Brodariću, naprotiv, on mi krati vrijeme. To je velika zasluga! Vi već nestrpljivo čekate kopno? - Moram vam priznati da sam se upravo zasitio prevrtljive vode. Volim putovati kopnom pa bilo to po najgadnijim šikarama i najlošijim putovima. Vi niste istog mnjenja? - Ja rado putujem kopnom, ali udobnost na tom brodu zaista je kraljevska. Zapravo, kad se nalazite u unutrašnjosti lađe, osjećate se ~ 1062 ~


kao u kakvom dvorcu. Naravno, ako je more mirno. - Uza sve to ţeljan sam kopna. Ali htio sam vam još nešto reći, gospođice Gordana- i snaţni se vođa kraljevske pratnje sagne k djevojci i šapne: - Gospodin Varadi mi je naročito naloţio da se brinem oko vas. Ako vam treba štogod, izvolite zapovijedati ako trebate pratnju u Napulju? - Hvala, Gospodine Brodariću, drţim da Varadi nema razloga bojati se za mene. S druge strane broda Francesco i Isabella pođu prednjim dijelom broda uz pozlaćenu ogradu, bogato izrezbarenu. Ova njihova kretnja pobudi Gordaninu pozornost. - "Što toliko gledaju? Bit će nešto vaţno", pomisli Gordana pa ustane. Francesco se obazre k njoj: - Dođite, gospođice i pokaţe rukom prema udaljenom otoku. Razabirete li onaj dvorac na pećini? - Kao da lebde kule u zraku- odvrati Gordana. Kad priviknete oko, razabrat ćete na klisuri dvorac. ~ 1063 ~


Šuteći promatraju označeno mjesto, Gordana spazi sivocrvenkastu klisuru što strši iz plavog mora visoko, okomito kao vrh kamenog šiljka, a podnoţje mu se potopilo u neviđenim dubinama. Gore na vrhu klisure sunča se dvorac. Sjedi navrh brda kao orao na vrleti. Jedva primjetljiva strava zadršće u Gordaninim očima Francesco postrance.

veselo

upozori

gledajući

je

- To je dvorac njegova veličanstva napuljskog kralja, mojeg oca. Nije li lijep? - Lijep! Ali samo izdaleka- odgovori Gordana. Začuđen ovim odgovorom, okrene joj svoje crnoputno lice. Pokušava svladati strasni drhtaj, uzrokovan slikom koju mu dočarava otok i Gordanina blizina. U tom času prenio je sebe i Gordanu gore na vrh klisure pa nastavi: - Još je ljepše gore u samotnom velikom dvorcu gdje se otvara vidik na more, na obalu, nadaleko i široko, i za mjesečine, i za sunčanog jutra! Pravo divno gnijezdo za dvoje zaljubljenih.

~ 1064 ~


- Moţda i za njih dvoje nešto odviše daleko od svijeta- odvrati Gordana. - I ja se slaţem s tobom, djevojko- nadoveţe doña Isabella, a Francesco gleda Gordani otvoreno u oči: - Vi ne biste s odabranikom svojeg srca htjeli proţivjeti u samoći? - Ţalim što ne mogu udovoljiti znatiţelji vaše visosti jer uistinu ne znam kakve bi me snašle ţelje kad bih imala odabranika. Dok je govorila, njene se usne smiješe, a oči gledaju Isabellu. Mlada princeza se nasmije: - Poţuri, Gordana! Mladost juri brţe od svega. - Visosti, nevolja kao što je odabranik srca uvijek dolazi prerano. Sve troje se nasmiju. Gordanin smiješak brzo zamre. Njen se pogled upiljio u daleki osamljeni otok. Nešto se značajno odrazuje u tom njenom pogledu. Francesco primijeti: - Ĉini se da vas ipak taj dvorac na vrhu klisure privlači? - Jer je nešto sasvim neviđeno, nešto čudno, neslućeno kad onako iz mora šikne uvis ~ 1065 ~


grdna okomita stijena, a na vrhu samotna kuća! - Ĉarobno je to! - Rekla bih prije: jezovito! - Ne razumijem što bi u tome bilo jezovitoizaziva Francesco da čuje što sada Gordani priča tajnovita klisura. - Kad bi nekoga osudili da čitav ţivot provede tamo gore sam samcat, morao bi se osjećati kao da je sam na svijetu. Ta klisura izgleda kao da je otkinuti komadić kopna, bačen na pučinu da umre. U prvom času mislila sam da je to neka tamnica. - Pravi sjevernjački pojam. Mi, na jugu, nazivamo takav dvor "gnijezdom ljubavi". Izrekavši to, nadoveţe u mislima: "U kojem ću ja s tobom proţivjeti strasne časove." Sve jače hvata se Gordanin pogled osamljene klisure u moru i dvorca na vrhu. Sve brţe kola Francescova krv, njegove misli vraćaju se na sjever, na Grič, svojoj sestri Beatrici. - "Beatrice moja! Naš čas se pribliţuje! Tvoj i moj čas!"

~ 1066 ~


Osjetivši da je predugo šutio i ţeleći da rasprši sumnju kakve aluzije, odmah nastavi posve ravnodušno: - Svakako, samac bi ondje mogao izgubiti pamet. Ali u društvu, u obitelji, ţivot je tamo prekrasan. Dvorac je sagradio moj otac već odavno. Otok je neosvojiv i tko se sklone onamo, nitko ga ne moţe doseći! - Nitko ga ne moţe doseći!- ponovi Gordana neobično tiho. Ušutjeli su. Kad je sunce zaplovilo zapadu, kraljevska lađa ulazi u napuljsku luku. Gordana promatra crvenim zrakama ozareni grad što joj ga je s tolikim ushitom oslikala Beatrice. Zapaţa obrise palača na brdu, a tamo s lijeva na obali još se raskošnije širi kraljevski dvor. Silaze s lađe na kopno, prolaze dvoredom svjetine. Kraljevski dostojanstvenici pozdravljaju dubokim naklonom napuljskog princa Francesca i njegovu polusestru Isabellu. Prolaze gradom prepunim ljudstva što znatiţeljno hvata pogledima nadošle kraljevske putnike. Stigli su pred palaču. Nehotice, instinktivno, zahvaća Gordanin pogled prekrasna vrata i ~ 1067 ~


zagleda se u reljefe umjetničke ruke što prikazuju prizore trijumfalnog zauzeća Napulja. Vrata se otvore. Iza njih se pomole paţevi u zlatnom brokatu. Otvara se vidik na sjajne mramorne stube. Na njima purpurni sag. Balustrada od čistog mramora nosi pozlaćenu ogradu. Mramorni kipovi visoko uzdiţu zlatne svijećnjake. Šarena povorka svrstava se i po stanovitom propisu kreće određenim smjerom. Kardinal Francesco vodi svoju sestru uza stube. Za njima ulazi Gordana s ostalim dvorankama i dvoranima kralja Matije. Pod visokim stupovima i raskošnim stropom redaju se grupe dostojanstvenika i dvorana. Kraljevski dostojanstvenik opasan širokim crvenim pojasom određuje dvoranima. Ovi se umiješaju među dvorane iz Zagreba da ih vode. Ljepušna crnomanjasta djevojka pristupa Gordani, oslovljuje je latinskim jezikom i vodi koridorom od mramora i kipova. Onda se pred njom otvore vrata. Uđe u odaju. Iza njih dolaze tri Gordanine druţice koje sačinjavaju Isabellinu pratnju. Odaja je visoka i prostrana, a okolo su spremljene počivaljke i postelje.

~ 1068 ~


- Ovdje ćete konačiti -primijeti napuljska dvorjanka -u blizini njezine visosti doñe Isabelle da joj budete na pomoć kad vas ustreba. - Hvala vam- reče Gordana i pogleda na vrata zastrta teškim zastorima. - Ondje preko stanovat će njena visost. Sluge su donijele kovčege. Gordana sa svojim pratiteljicama prione poslu. Napuljska dvoranka udvorno im pomaţe. Spremaju odijela u široke ormare. - Sad izvolite na kupanje!- pozove ih napuljska djevojka i povede malim hodnikom u prostoriju. Stijene su od čistog mramora. U sredini se blista rimski bazen. - Okupajte se i preodjenite za večeru na velikoj terasi u vrtu. Treba da obučete svijetle haljine s nakitom na glavi. Ne odviše svečano, jer prave svečanosti započinju tek prekosutra. Doći ću po vas kad bude vrijeme. Kod nas večera počinje kasno, jer mi lijeţemo tek oko dva sata poslije ponoći, a spava se do pred podne -upućuje dvoranka, pa onda iziđe i pusti djevojke same. 427 ~ 1069 ~


Okupana i osvjeţena u lijepim raskošnim odajama Gordana se osjeća smirenije i vedro je čavrljala sa svojim druţicama sve dok nije stigla napuljska dvoranka i vodila ih niza stube u vrt. Gordani zablistaju oči od stotinu svjetiljaka što terasu pretvaraju u neko čarobno carstvo gdje su za večeru opremljeni veliki kraljevski stolovi. Ispred terase poredali se dugi prostrti stolovi za dvoranstvo. Između palma i lovorovih stabljika čeka dvoranstvo napuljskog kralja. Gordana ne moţe pregledati šarenu sliku. Raznolikost haljina, krojeva i boja igra joj pred očima. S druge strane opazi muško dvoranstvo kralja Matije. Sprijeda su se poredali paţevi, na čelu im Stjepko. Napuljska dvoranka dovede k njima Gordanu. Njene druţice postave se iza nje. Stjepko u crvenom odijelu od baršuna isprsio se ponosno gledajući Gordanu. Sagne se k njoj i reče joj poluglasno: - Kako Napuljci bulje u vas, gospođice Gordana! Nema među njima nijedne djevojke koja bi vam bila ravna. Svi napuljski pogledi uprti su u smeđokosu stranu ljepoticu bademastih očiju. I muški i ţenski dvorani zure u nju i nešto šapću. ~ 1070 ~


Niz bijele stube dobiti mlad, visok mladić u posve bijeloj odori paţa. Niz ramena spušta se kratka crvena pelerina. Na prsima mu grb napuljskog kralja od dragulja. Nešto je rekao napuljskom dvoranstvu. Ovi brzo ušute i usprave glave, ali oči su im još okrenute prema Gordani. Mladić okrene pravcem kojim su ga upućivali ti pogledi i zaustavi oči na Gordani. Stajao je sam na prostoru između oba dvoranstva. Gordana gleda tamnoputno lice, lijepo i mlađahno. U velikim očima dršće plamen mladosti. Nekoliko trenutaka on ostaje zagledan u nepoznatu djevojku, a onda trkne na stube. Ljubopitno gleda Gordana napuljske dostojastvenike u skupocjenim odorama. U stanovitom redu prolaze između dvorana. Ĉitavu povorku nepoznatih odličnika slijede gospođe i mladi muškarci u odorama koje svjedoče da su prinčevi. Iza njih doña Isabella i Francesco. Odmah za njima izađe ţena, nimalo lijepa i vrlo širokog obujma tijela. Vodi je muţ pred kojim svi duboko sagibaju glave. - Napuljski kralj -šapću grički dvorani. Gordanina duša zadrhti. To je onaj čije je zločine opisivao njen skrbnik u remetskom samostanu. To je otac kraljice Beatrice! ~ 1071 ~


Znameniti Ferrante! Jednim pogledom obuhvati djevojka kraljevsku pojavu. Osrednjeg je stasa, snaţan i jako debeo. Odora od zelene svile utkana zlatnim lišćem kao da će se na njemu raspuknuti. Napadno velika glava na mesnatom vratu kao ogromna groteskna maska. Meso na licu i podbratku visi pa se čini kao da ima tri podbratka. Crnoputna put ljeska se od vrućine. Obrve od sljepoočica malko uzlaze u šiljak iznad nosa koji je nešto zavinut kao tupi kljun ptice, ali gotovo iščezava u nabreklom mesu. Ispod vjeđa tamne oči, pune prezirnog ponosa i gorde samosvijesti, gledaju gospodujuće i zapovjedajuće. Usne su čvrsto stisnute. Između donje usne i jako istaknute zavinute bradice dubok ţlijeb, što pojačava okrutni izraţaj. Spazio je dvoranstvo kralja Matije i plemiće u zlatom i krznom obrubljenim odorama. Malo se zaustavi i obreda ih pogledom. - To su dvorani moje Beatrice- reče gospođi koju vodi za ruku. -Snaţni ljudi! -Neobično odjeveni! -primijeti ona.- Ali drţanje im je gordo. ~ 1072 ~


Uto kralj pogleda paţeve istraţujući pogledom, procjenjuje njihova odijela. Tada zaustavi pogled na Gordani. Mirne stisnute kraljeve usne još se jače stisnu. Pogledom prolazi čitavu njenu vitku pojavu, krene dalje i uspne se stubama na terasu. Tu sjedne u središte stola. S jedne strane ţena koju je vodio, s druge Isabella, do nje Francesco, mlade djevojke, a dalje se smještaju odličnici. Gordana ih ne pušta s vida dok se k njima ne pribliţi mladić u bijeloj odori s crvenom pelerinom i pozove ih k stolovima ispod terase. Svi sjede kako su ih poredali napuljski dvorani. Na uzvisini usred vrata sviraju glazbenici, zaglušujući razgovor na terasi. Gordana je nasuprot terasi i gleda ravno u lice kraljevske obitelji i čitavog niza dostojanstvenika. Uz nju zdesna sjedi vođa dvorana kralja Matije, plemeniti Brodarić, a slijeva starac u crnoj haljini od baršuna. Sijeda glava pokrivena je crnim učenjnčkim klobukom. Starčevo blijedo dugoljasto lice nalik je na pergamenu punu tamnih poteza. On se obazre Gordani: ~ 1073 ~


- Oprostite neuljudnosti napuljskog dvora što je mene starca posjelo uz vašu ljepotu! - Ako su vaš klobuk i odora u skladu s vašim poloţajem, onda mu moram zahvaliti.. - U potpunom skladu! Učenjak sam, astronom, a uz to astrolog. Ali nikad među svojim zvijezdama nisam pronašao nijednu čiji bi se sjaj mogao takmičiti sa sjajem vaše ljepote. - Učenjaci gospodine!

ne

običavaju

samo

laskati,

- Jest. Govore samo svoja pronašašća! Vaša ljepota zbunila je sve napuljske muške oči pa i samog kralja šapne joj on. Ona skrene pogled gore i tiho odvrati: - Njegovo veličanstvo, čini se, ne bi moglo ništa zbuniti. - Osim ţenske ljepote. - Oko njega sjede doista samo ljepotice. Biste li me uputili tko su? - Zakonite i nezakonite kćeri i snahe. Vidite Eleonoru koju je kralj vodio? - To je Eleonora, vojvotkinja od Ferrare, sestra kraljice Beatrice? ~ 1074 ~


- Jest, to je ona. Morala je doći na vjenčanje, makar je blizu čas da obdari vojvodu trećim potomkom. Ferrante je ovu princezu ponudio vašem kralju Matiji, ali je on odbio. Tek nakon nekoliko godina zaprosio je lijepu Beatricu. Da je uzeo Eleonoru, već bi imao čopor prinčeva. Očito Gordana ne ţeli proslijediti taj razgovor i upita: - A tko su oni mladi odličnici uz kralja? ; - Prestolonasljednik Alfonso, onaj škiljavi, a onaj drugi je Federigo, nezakoniti kraljev sin. Tamo su kraljeve nezakonite kćeri. Ona plavušasta djevojka slijeva to je kći kraljeve sestre, udovice Marzano. Pri tom se imenu Gordanine ruke spustile u krilo. Bojeći se da će joj starac govoriti o Marzanu, ona upita: - Vi ste, gospodine, također Napuljac? - Ne, ljepotice, ja sam Firentinac. Na dvoru sam slavnih Medicija i poslan na vjenčanje da priredim horoskop napuljskom kralju i njegovoj mladoj nevjesti koja stiţe prekosutra. Prispio sam zajedno s pjesnicima Baccaderom i Escole Strozzijem. To je brat pjesnika što se ~ 1075 ~


nalazi na vašem dvoru kao tajnik svojeg ujaka, grofa Marcella. A taj lijepi Marcello svezan je zlatnim lancima ljubavi na vašem ledenom sjeveru? - Nisam upućena u poslove njegova srca! - Posumnjao bih da se zagledao u vas kad u Milanu ne bi šaputali da mu je pustopašno srce zarobila kraljica. - Sasvim neistinita priča- odgovori Gordana. Njezino veličanstvo ljubi kralja. - Vjerujem da kraljica ne uzvraća ljubav Marcellu. Međutim, nitko vam ne bi vjerovao da ona ljubi kralja ili bilo koga! Moţda nije ljubila ni Ramira. Osjećajući se neprijatno u tom razgovoru, ona pokuša da se okrene k Brodariću, ali starac prinese svoje usne Gordaninu uhu: - Ramiro je bio njezin paţ, ljubimac, a kad se zaručila s vašim kraljem, našli su ga probodena u njenoj loţnici. - Kod nas nitko nikad ne bi spomenuo takve priče. - Ĉime bi se ovdje gosti zabavljali da ne prenose kraljevske zgodice? ~ 1076 ~


- Vašem zvanju to ne pristaje! - Bit će da su vaši običaji drugačiji. Kod nas su takve stvari poslastice zabave i za umne goste. - Onda se takvih poslastica odričem. - Vi ste veoma kreposna dvoranka? - Samo ispravna- odlučno će ona i upita: Napuljski kralj nema svojih astrologa? - Ima, ali je pozvao mene jer se njegovi ne bi usudili da mu kaţu ako horoskop pokazuje nešto nepovoljno. Jeste li ikada čuli za ime Dominico Aversa? - Jesam. Kraljica je često govorila da je on najglasovitiji astrolog u Italiji. - I vrlo je sretan što su ga zvijezde dovele u vašu blizinu. Moli vas da mu dopustite da vam pokloni horoskop. Recite godinu, mjesec, dan i čas vašeg rođenja i za koji dan izradit ću vam svu prošlost i budućnost. Sluge su donijele zdjele s jelom i ponudili prvu od dvoranki Gordanu. Mladić u bijeloj odori iznenadno se pojavi i pregleda čitav stol pa ostane stajati nasupot djevojci. Stari se Brodarić nagne k njoj: ~ 1077 ~


- Toga mladića baš mnogo privlače vaše bademaste oči, Gordana. - Da vam to nije rekao vaš nećak Stjepko? nasmiješi se ona i pogledavši preko stola napuljskog mladića reče: Kao da sam to lice negdje vidjela, i ipak to je gotovo nemoguće. Mladi napuljski dvoranin baci dugi pogled Brodariću, onda opet Gordani. Sad je već gledala gore prema terasi i sretne se s kraljevim zapovijedajućim gordim pogledima. Od toga je prođe zima. Kad je svršila večera, kralj ustane i prošeće sa svojom obitelji vrtom. Stjepko priđe Gordani: - Jeste li primijetili kako vas je gledao onaj mladi dvoranin? - I mi smo gledali njega. - Ali on vas je gledao drsko. O tom su govorili i napuljski dvorani. Razumio sam sve. Znam ja dosta talijanski - Što su govorili o njemu? - Kad vas toliko zanima taj drznik, onda znajte: rekli su da je Simono, tako se on zove, kraljev ljubimac. Vrlo drzak, trči za svakom ţenom i jao vama pomami li se za vašom ljepotom! ~ 1078 ~


- Pretjeravaš, mali moj viteţe! - Pogledajte ga! Sad šiba bezobraznim pogledima.

mene

svojim

Ali Gordana nije gledala mladog napuljskog dvoranina. Kralj se pribliţavao u zelenoj svilenoj haljini. Djevojka se skloni u grupu svojih dvorana koji su slušali pjevače. Oko njih provijava lagani vjetrić iz luke. More miriše. Palme lagano šušte. Svjetla u mramornim stalcima bojadišu čitav vrt šarenim refleksima. Gore nad vrtom uzdiţe se brdo. Nad njime trepere zvijezde. - Razumijem zašto kraljica toliko uzdiše za svojim gradom- primijeti Gordana Brodariću. Toga časa velika se kraljeva glava na mesnatom vratu obazre. Stjepko osjeti kao da ga njegov pogled prodire. Nesigurno se priključi ujaku Brodariću. Kraljev pogled poziva k sebi dvoranina u bijeloj svili. Pohitio je k njemu i sagnuo se. Kraljev dugi pogled i debeli kaţiprst pozivlje ga bliţe. Ne promijenivši svoj zapovijedajući mrki pogled, zapita dvoranina: - Tko je ona ljepotica tamo?

~ 1079 ~


- Dvoranka Beatrice.

njezinog

veličanstva

kraljice

- Gdje je ukonačena djevojka? - Kraj odaje njezine visosti doñe Isabelle s ostalim dvorankama. - Premjesti je gore u drugi kat, ali sasvim samu! - Još danas? - Dakako, ključ njezine odaje donesi meni. - Vaše veličanstvo, bit će kako ţelite. - Pripazi da joj se ne pribliţi nijedan od naših raskalašenjaka. - To mi je naloţila njegova visost! - Koja visost? - Princ Francesco. - Gdje, kada? - Kad su stigli u dvor, pozvao me princ u svoju odaju. - I što je rekao? - Da zna kako sam vjeran sluga vašeg veličanstva i naloţi mi neka se brinem oko ove dvoranke, neka joj svuda iskaţem počasti ~ 1080 ~


pred svima našim i strancima sa sjevera i neka je zaštitim od udvarača. - A ti si doista izvršio zapovijedi sa svom paţnjom? - Misleći da zapovijed dolazi s voljom mojeg kralja. Veličanstvo zapovijeda da postupam drugačije? - Za danas ono što si čuo. Samo prije ispitaj ima li ljubavnika ili roda među dvoranima. Onda se kralj uspravi i zovne Francesca: - Ti si izdao neke naročite zapovijedi Simonu u vezi i nekom dvorankom? -upita ga kraljevski otac. - Izvijestit ću vas, oče i kralju, o tome čim dopustite da govorim s vama nasamu duţe vremena. - O ţenama se ne troše riječi. Imam drugih vaţnih dogovora s tobom! Dakle, dođi! I uspnu se mramornim stepenicama u dvor.

~ 1081 ~


U VLASTI ARAGONACA Kralj Ferrante ušao je u raskošnu dvoranu sa svojim sinom Franceskom. Luster je upaljen. Obasjane su slike na zidovima i na stupovima, široka staklena vrata otvorena su i vode na kamenitu terasu. S mora unosi vjetrić prijatnu hladovinu. Kralj se zaustavi uz počivaljku pokrivenu grimiznim pokrivalom, smjesti svoje debelo tijelo i čvrstim šakama upre se o jastuke. Francesco stoji pred njim smjerno. Kraljeve oči uprte su u nj s izraţajem koji sina drţi u podaničkoj udaljenosti. Svjestan toga stoji i čeka dok ga otac ne oslovi. - Ne ţelim pred drugima govoriti o toj stvari. Kakve mi vijesti nosiš od Beatrice? Što je sa Giovannijem? Je li kralj Malija dao dokaza da će ozbiljno učiniti Giovanna nasljednikom? - Dokazi su da nas je ozbiljno prevario. Kraljevo lice se smrači, bljesak očiju ugasne. - Barbar sa sjevera prevario je moju Beatricu? I niste mi javili? - Na kraljevskom dvoru na Griču događaji su jurili strahovitom brzinom, kao da ih je sam ~ 1082 ~


đavo gonio. Kralj komedijaš svijeta.

Matija

najsavršeniji

je

- Pod sjevernim suncem moţda, ali pod juţnim suncem ne. Tu sam prvi ja. A što je dalje? Govori! - Kralj Matija zbori drugo, misli treće, određuje četvrto, čini peto, a poslije nešto deseto podmeće. Nikad ne znaš što je smijeh, što bijes. Istina i laţ kod njega su jedne boje. - Odviše ga veličaš, sine aragonski! To nije dostojno nas! Protiv nas je nemoćan, mi smo prvaci na ovoj pozornici. Ako to ne potvrdiš, morao bih izopćiti svoju Beatricu i tebe iz roda Aragonaca. Reci: u čemu vas je htio prevariti. - Nešto smeten, uplašen od očeva pogleda, Francesco nastavi: - Matija je podatnošću i razlozima uvjerio Beatricu da napušta svog sina Ivana i jedino ţeli postaviti za nasljednika Giovannija. Zadao je riječ, a istodobno slao svatove u Milano. Sva tri kraljeva podbratka dignu se ovratnika, a oči osinu sina i zaustave riječ:

s

- Beatrice? A što ona? Što je učinila moja mudra kći? ~ 1083 ~


- Oče, Beatrice je zamislila veličanstvenu osnovu koja će uspjeti, samo ako vi dadete pomoć. - Govori, brzo govori!- uzvikne kralj. I sada Francesco potanko ispriča ocu cijelu osnovu koju je zamislila Beatrice i započela izvoditi u Zagrebu, a glavni čin ove osnove ima se izvršiti na otoku Ischiji. - To je divna, veličanstvena, kraljevska zamisao! Dostojna moje Beatrice. Svu svoju vlast i moć ulaţem u izvršenje te osnove. - Još nešto, oče. Beatrice je odredila da među vašim dvoranicima nađem lijepog, pouzdanog momka koji se mora izloţiti za Gordanu pred svima, svuda je mora pratiti i tako povući ogradu između nje i mladih vitezova koji bi joj udvarali. Kad Gordana nestane na otok, mora nestati i taj mladić iz Napulja, a tada valja razglasiti da je Gordana pobjegla s njim. - Mojeg je Simona mati rodila samo za to da izvrši ove Beatriceine odredbe!- reče kralj i zazvoni srebrnim zvonom. Nadošlom paţu naloţi: - Zovni ovamo Simona i javi visostima da ću odmah sići u vrt. ~ 1084 ~

njihovim


Vitki mladić u bijeloj svili uđe u dvoranu i pokloni se duboko. Kralj ga oslovi dostojanstveno: - Simono! Zapovijed koju sam ti dao nećeš izvršiti. Njegova visost mi reče da je slavenska ljepotica štićenica kraljice. Dakle, evo druge zapovijedi: pazi da joj nitko ne udvara. Njezino veličanstvo ima za nju odličnog muţa i ne ţeli da bude ovdje podvrgnuta udvaranju. Određujem da i dalje vršiš nalog mog sina. Pazi da uz nju ne sjedaju drski mladići. Osim toga, još određujem da budeš uvijek u njezinoj blizini, da je dvoriš i za nju se brineš ti, osobno. Na ovim svečanostima tvoja je glavna briga ona. Traţim za ovu štićenicu moje kćeri počasti i velika poštovanja. - Veličanstvo, zapovijed će biti izvršena! Simono se dubokim poklonom povuče iz dvorane. - U njega se moţeš pouzdati, Francesco- uputi kralj svojeg sina.- Vjeran je kao pseto, okrutan u izvršavanju mojih zapovijedi, a nijem kao riba. - I lijep je. Neće biti teško uvjeriti svijet da je Gordana s njime utekla bez traga. ~ 1085 ~


- Djevojka nema među dvoranima kralja Matije nikakva roda ili moţda oboţavatelja? - Roda nema, a oboţavatelja smo se riješili već na Griču. Alfonso Borgia poludio je za njom. - Alfonso? On nije opasan. Divlja za svakom u koju se zagleda. A naš otok je nedokučiv neprijatelju. Odanle se ne moţe nego u valove. Govoreći sve to, on se veselo smije i udara svojim mesnatim rukama po Francescovim ramenima. - Ova je djevojka aragonsko blago. Dođi da ispijemo prvu čašu mojem budućem unuku, budućem kralju Matijina kraljevstva koje će biti naše! - Prvu čašu ispio je sam kralj Matija s Beatricom kad mu je najavila sina! Dvorana se zaori grohotnim kraljevim smijehom. Kraljevskim vrtom u Napulju prenosi se sonorni glas glumaca, a tamo daleko, u aleji, sjedi starac astrolog i u čudu promatra Gordanu. - Ĉemu se čudite, gospodine? U vašim očima vidim neku sumnju. Što vas toliko iznenađuje u podacima mojeg rođenja? ~ 1086 ~


- Otprilike prije godinu dana imao sam izraditi horoskop po ţelji jedne ličnosti. Svi su podaci navlas isti s vašima. Ma navlas isti! - A tko je zatraţio taj horoskop?- pita Gordana. - Nisu mi naredili šutnju i nemam obaveze. Glasnika koji mi je donio podatke poslala je kraljica Beatrice. Gordanin pogled skrene u dubinu nekoliko trenutaka kao da traţi odgonetku starčevih riječi. Ali je on u tome pretekne: - Njezino veličanstvo, vaša kraljica, mnogo se zanima za vas? - Njezina je milost prema meni neiscrpno dobra. - Onda je prirodno što je htjela znati vašu budućnost. Posve prirodno. Beatrice je uvijek bila takva. Kad je nekom poklonila sklonost, brinula se za nj. Sad mi je razumljivo zašto je slala sa sjevera glasnika k meni. Htjela je da potraţim zvijezde i da joj priopćim im koliko su vam sklone. - Ipak, ovolika briga, to je previše! Dakle, kraljica je htjela zaviriti u ono što me čeka? ~ 1087 ~


- Kad sam sastavio horoskop koji je traţila kraljica Beatrice, pobudio je sve moje zanimanje. Pokazivao je sasvim izvanrednu prirodu, neki neobični jaki muški značaj u ţenskom tijelu. A to mi je dalo povoda da sam se mnogo puta ponovno udubljivao u zvijezde. Svaki put jako se ispoljavalo protuslovlje značaja. - U čemu je to protuslovlje? - Vaša ličnost stajala je preda mnom kao snaga volje, samosvladavanje i gospodstvo nad sobom, a tome je nasuprot izbijala okolnost koja je moguća samo u slabih ţena. - Koja je to okolnost? - Upamtio sam baš zato što me zanimalo to protuslovlje između samosvladajuće snage i slabosti. - U kakvoj se prognozi očitovala ta slabost? - Zvijezde su za budućnost pokazivale djevojci nezakonitog sina. Naglo je ustala s klupe i ostala ustremljena. Pred njim stoji poput kipa u koji je uklesan ţestoki prosvjed čitavog bića. - Gospodine, vaše su zvijezde slijepe! ~ 1088 ~


- Do danas su uvijek bile vidne. - Ovaj put su vas zlobno zavele! - To bih iskreno ţelio, jer vidim da su vam nanijele uvredu. - A vama potpun poraz! - Bio bi to prvi, Znam da sam posvetio svu svoju znanost izradi horoskopa. Moţda ljepotica čiji je horoskop traţila Beatrice niste vi! - Nikako nisam! - Dakle prevario sam se u osobi! - Kruto prevarili. - Da se uvjerimo, priredit ću vam za koji dan novi horoskop. - A ja vas molim da se ne trudite! - Pokoravam se vašoj ţelji samo imam nešto primijetiti: astrološko mnjenje moţe biti upozorenje jakim dušama da se uzmognu boriti sa svojim usudom. - Ono što ste meni prorekli ne moţe biti upozorenje. Protiv takve slabosti ne trebam se boriti, jer me nikad ne bi mogla zahvatiti.

~ 1089 ~


- Ţalim duboko prijaznost.

što

sam

izgubio

vašu

- Kako sam ja sama izazvala vašu izjavu, nema mjesta nikakvoj neprijatnosti i nadam se da ćete ovaj razgovor predati potpunom zaboravu. - Vaše mudro stanovište raduje me, ali me obvezuje na zahvalnost i šutnju. Vi ste čitav muškarac, mlada gospođice. Sve svoje poštovanje polaţem pred vaše noge i molim da ga ne odbijete. - Primam ga vrlo rado -i ona se obazre gore na brdo nad kojim se pomolio mjesec i osrebrio bijele palače i dvorove grada. - Kako će dugo trajati vjenčane svečanosti? upita ona. - Svakako dva tjedna. Ostajete dugo ovdje? - Nakon svečanosti vraćam se u domovinu. Neprestano mislim na moje lijepe brdine i široke ravnice u Hrvatskoj. - Znam ljepotu vaše zemlje iz pjesama svojeg prijatelja pjesnika koji ju je opjevao. To je Ivan Pannonius! - Moj skrbnik!- usklikne Gordana. ~ 1090 ~


- Pannonius je vaš skrbnik? Taj čuveni pjesnik? Kakva radost! i pruţi joj obje ruke. Pojavi se napuljski dvoranin u bijeloj svili i crvenoj pelerini, nasloni se na mramorni kip i upravi pogled u njih dvoje. - Da, Ivan Pannonius je moj skrbnik. Očito ste s njim prijateljevali kad je boravio u Italiji? - Jest. Bili smo mladi, veseli i sretni. Bio je divan mladić. Sve su ga ţene ljubile i on je ljubio njih. Onda je bio slobodni svjetovnjak. Ja sam se već tada bavio astrološkom znanošću. Bili smo vezani uskim prijateljstvom. Da, Ivan je svojim pjesmama stekao veliku neumrlu slavu. Kako mu je sada? Gdje se nalazi? - Za sada ne znam gdje je- odvrati ona zatajivši boravak Ivana Ĉesmičkog. Dakle, njegova je slava velika? - Ogromna. Svi naši vladari osjećali su se počašćeni kad su ga mogli primati na svojim dvorovima. Kako je umio govoriti! Nitko u Italiji nije znao tako raspravljati kao Ivan Pannonius. I slavili su ga, nazivali zlatoustim. Vazda vedar, veseo, pustopašan, najednom se promijenio. Zanijemio, blijedio. Očito ga ~ 1091 ~


je snašla tajna bol i nitko nije mogao prodrijeti u njegovu dušu. Ni najpouzdaniji prijatelj. Moţda je onda nekoga duboko ljubio. Nismo to doznali. Nestao je iz Italije. Pričat ću vam mnogo o njemu ako ţelite. - Molim vas. Ali sada ne. Eno, gledajte, tamo čeka napuljski dvoranin, očito me traţi. Moram se vratiti svojem dvorjanstvu. - Otpratit ću vas. Stupao je pored nje sve do grupe gričkog dvoranstva. On se povuče, a ona priđe Brodariću. Ovaj primijeti: - Predugo ste raspravljali s učenjakom. Izmorio vas je svojim zvijezdama. Dolazi kralj s Francescom. Silazeći niza stube u vrt, Ferrante spazi Dominica Aversu, zovne ga k sebi i tiho veli: - Njezino veličanstvo kraljica Beatrice poslala vam je iz svojeg kraljevstva u Firencu glasnika i zatraţila horoskop za neku djevoku? - Da, veličanstvo. - Htio bih pogledati taj horoskop. - Na ţalost, nalazi se u Firenci. - Moţda biste se mogli štogod sjetiti? ~ 1092 ~


- Teško je to kraj tolikih horoskopa. - Ali mi znamo da ste toj djevojci prorekli sina izvan braka. - Ako jesam, onda sam i to pronašao. - Beatrice je odlučila da je što prije uda i postidi vašu znanost. - Ţalim da njenom veličanstvu neće uspjeti da obori u prah znanost! - Nju će to usrećiti! Kraljevi se podbratci spuste na ovratnik, oči mu se nasmiju. Francescovim licem preleti radost. Instinktivno gleda Gordana svu trojicu s osjećajem nejasne tjeskobe. I Brodarić ih gleda pa primijeti Gordani: - Oni su s učenjakom zadovoljniji od vas, Gordana. Nije odgovorila. Njenu plemenitu ljepotu pokrije sjenka. Probuđenim instinktom osjeti neprijaznost što joj dolazi s one strane gdje stoje kralj i njegov sin. I okrene glavu, a pogled joj se izgubi u nenadanoj sjeni što je pala s nebeskog svoda. Bijeli prozirni oblačić zastre mjesec kao zavjesa od čipkastog vela. Ĉitavu je večer ~ 1093 ~


ostala Gordana povučena u sebe. Kraljevski se gosti predali zabavi glazbe, pjesme, glume i pića.

~ 1094 ~


DVA ZLOČINCA Mlad plemić sav u crvenom baršunu zabacio je crnokosu glavu i promatra visoki strop dvorane, umjetničke reljefe, šarene, zlatne plastične ukrase, pa onda spušta pogled na niz okruglih mramornih stupova. Uza nj sjedi stariji vitez i zabavlja se promatranjem ţena i raskošno odjevenih muškaraca. Tada se obazre k mladiću i ironično primijeti: - Escole Strozzi ulaguje se napuljskom kralju, što će na to Firenca? Mladić trgne rusu glavu i namršti čelo prema vitezu napadno crvena lica. - Što mi to spočitava milanski grof? Zar plemenita vitka boţica Firence da se dodvorava "bogu mesa"? - Ipak promatrate Ferranteovu rasipnu raskoš, a ničim mu se ne moţeš više ulaskati nego uvaţavanjem njegova bizantskog ukusaodvraća otmjeni velikaš podrugljivo. - Onda se bacam u naručaj Maffea naočigled kralja i svih odličnika da vidim kako mi napuljska svečanost dosađuje. A kako da se ne dosađujem? Tjedan dana gledam tustu kraljevu masku, svakog dana u drugoj odori. ~ 1095 ~


Kao da samo zato pripravlja tolike svečanosti da moţe pokazivati svoju napuljsku svilu. Svoje salo učinio je trgovačkim izlogom za napuljske tkaonice. - Tako je ova mast barem nečemu korisnanasmije se milanski velikaš. - Vaš vojvoda u Milanu odviše ne ljubi svojeg rođaka u Napulju? - Ĉinite se nevjesti. Svima je poznato da je Ferrante pokušao sklonuti Friedricha Njemačkog ne bi li njegovu sinu Federigu dao svoju kćer i svezao se s njime da istrgnu vojvodi Ludoviku milansko prijestolje. A za koga? Za Federiga? Escole Strozzi se nasmije: - A vojvoda Ludoviko se pričinja da ništa ne zna! Baš je lukavac, čak šalje čestitare i darove svojem urotniku. To je zato što se ne zna čas i sat kada će papa Inocent odstupiti stolicu Borgii. A onda će Ferrante i Borgia razdijeliti pola Italije među svoje i kardinalove sinove, a Inocentovih sedam sinova sluţit će kao vratari! - I slavna palača Strozzi usred Firence sluţit će Ferranteu kao stanica za brzoteče, a ~ 1096 ~


Milano- palača de Medici bit će samo prenoćište za napuljske dvorane. Slavni Medici pjevat će kao uličnjaci ditirambe što ih je Lorenzo de Medici ispjevao Beatrici dok je još bila napuljska princeza. - Talijanski poluotok ne moţe svoj okrenuti s juga k sjeveru, moj grofe!

rep

- Moţda se kralj i kardinal ondje gore naslađuju tom nadom? Gledajte, stisnuli su glave. - Ne izgleda li Ferrante kao Borgiina dvorska luda? - Trajnost njihova prijateljstva zastrašuje i pakao. Stade se pribliţavati učenjak Aversa, a njegova pojava kao da je skrenula misli drugamo. - Promatrajmo radije hrvatsku ljepoticu tamo uz princezu Isabellu. Da joj dođem u blizinu, ispjevao bih joj svoj najbolji sonet. - Rekao bih da su vam srce ranile bademaste oči?- doda starac pristupivši k pjesniku. Vaše su zvijezde ispovjednici. Vi znate sve! ~ 1097 ~

indiskretne

kao


- Ĉak i to da lijepa doña iz hrvatske zemlje poznaje vašeg brata! - Zagrlio bih vas za ovu vijest. Vi ste moj provodadţija. Sad imate izliku da me povedete k njoj. Vjerujte za ovu ljepoticu učinio bih i nešto najpodlije! Opjevao bih napuljsku svilu i usporedio je s firentinskom. Za njih bih ustvrdio da je Dante bio čisti Aragonac, Virgil njihov pradjed, da je Michelangelo ukrasio ovu dvoranu. Averso, evo vam moje palače ako me privedete k svojoj prijateljici. - Onda bi trebao moliti za dozvolu mladog Simonanaruga se milanski velikaš Filomarino. -Ne pušta nikoga u blizinu djevojke. Kad je u dvorani ili u vrtu, povlači oko nje zid od napuljskih paţeva, a na mačevalačkoj vjeţbi ogradio je vjeţbalište vojnicima. Zašto? Recite, Aversa. Zašto čuvaju djevojku kao kakvog uznika i za koga? Pitajte to svoje zvijezde. Milanski dostojanstvenik odmah upadne: - Ja ću i bez vaših zvijezda pogoditi. - Dakle, hitro -poţuruje Escole ţivahnom kretnjom.

~ 1098 ~


- Ĉitav ovaj tjedan što traju svečanosti Ferrante nijednom prigodom nije svrnuo pogled na ljepoticu. Prve večeri kad je stigla izbuljio je u nju oči. Već znate što u njega znači taj pogled. Sad je ne gleda. Ali joj Simono svuda određuje prvo mjesto, svuda prvenstvo, čuva je poput zmaja, a Ferrante toboţe ne vidi djevicu. Što znači kad Ferrante nekoga naročito odlikuje? - Sudbinu namijenio.

Marzana

i

drugova

nije

joj

- Moţda ulogu muţa vlastite sestre? Marzana i sina je častio, grlio, a onda utamničio da moţe zalaziti k svojoj sestri kad ga volja i kao ljubavnik. - Pogani jezici! -prigovori starac. - Bili pogani koliko hoćete, ovu će djevojku Ferrante uzeti za sebe, baš zato što je toboţe ne opaţa! Ili smatrate prirodnim da je on nijednom ne bi pogledao? - Vašoj psihologiji nema premca, grofe Filomarino- reče Strozzi. -Aversa, učinite mi ljubaznost i recite djevojci da ţelim s njom govoriti o mojem bratu, ili ću poći sam, makar do kralja da ga zamolim. Reći ću kad mi se pruţi zgoda. Hoću, tako mi svih mojih soneta. ~ 1099 ~


Stari učenjak šuti, a grof se sagne k mladom pjesniku. - Ima još jedan put. Niste li uz ljepoticu primijetili stranog paţa? - Onaj dječak tamo u zlatnom brokatu? Da, on je uvijek uz nju. Milanska domišljatost provodadţija je firentinskom pjesniku. - Kojemu su bademaste oči oduzele i ono malo razbora- rasmije se Milanac. - Sto mu đavola! Italija ima ljepotica koliko Averso zvijezda! Pa ipak, ova je djevojka kao s nekog drugog svijeta. Valjda nije odbjegla s Olimpa? Sav muški Napulj u ovoj dvorani bulji u nju. Svi govore o njoj kao da je ona jedina ţena na zemlji. - Zagonetku je lako riješiti- primijeti stari učenjak i pogleda na balustradu gdje uz kraljevski raskošni stol nešto dalje od Isabelle razabire Gordanu. Smeđa kosa ukrašena je vjenčićem od bisernih ruţica. Plemenite crte lica su mirne. Oči kao dva badema mirno gledaju dvoranom. Starac počne tumačiti: .. . - Pogledajte, gospodo, licem ove djevojke prosijava duh. U crtama kroz put na oči ~ 1100 ~


odsijeva jaka snaţna plemenita snaga, umna ljepota. To njenoj ljepoti daje ono što sunce daje nebu. Bilo kako lijepo i modro, nebo bez sunca bilo bi pusto. Mladi pjesnik usklikne: - Jao firentinskoj mladosti kad je ljepotu uči shvaćati starac! A ipak on ima pravo. U tom je tajna. Da, njena je ljepota samo zrcalo one snage što zarobljuje muška srca. Neka bogovi budu milostivi onome kome ona otvori svoje srce. Leţat će okovan do njezinih nogu do smrti. - Ako je Ferrante ne okuje uza svoje salo ljutito će milanski poslanik. –Sam bih mu je oteo, tako mi časti. Aversa ne skida oči s Gordane i sluša šuteći razgovor plemića. - Pazite, Strozzi, kako Borgia svakog časa ţmirka na nju. Da mi je djevojka kći, uputio bih je da razbije prijateljstvo dvojice zločinaca Ferrantea i Borgie. Tako bi meni Italija morala podići spomenik! Escole Strozzi spusti pogled na pod prekriven sagom.

~ 1101 ~


- Dok se mi ovdje gostimo, tko zna čije sve kletve odjekuju ispod ovih podova. Kaţu da su dolje Ferranteove tamnice bolje posjećene od ovih dvorana. Pune su! - Nikako ţivih ljudi, nego kostura. Ne da se on izjesti od svojih suţnjeva -naglasi Milanac. -Osjećam zadah lješina dragocjenih sagova.

ispod

šara

ovih

- Ogavnost me spopada od predodţbe. - Vi se ne zgraţate, Aversa? -upita Escole Strozzi. - Hvalim bogovima što su Firenci dali toliko pjesnika. - Ovaj odgovor pao je negdje sa zvijezda jer nije odgovor. - Dokazat ću protivno. Nije li papa Hadrijan IV protjerao sa svojeg dvora pjesnike jer ih je smatrao bezboţnicima? A tada? Što je nastalo u Rimu? Kuga. Dakle, pjesnici čuvaju grad od kuge. Firenca ima mnogo pjesnika koji je čuvaju od kuge svake vrsti. Zato u Firenci ima najmanje zločina na prijestolju! - To priznanje pjesnicima ovlašćuje me da vas opet zamolim: prokrčite mi put do one ~ 1102 ~


hrvatske ljepotice. Obogatit ću pjesmama kakve nije ispjevao ni Virgil.

svijet

Milanski grof Tomas Filomarino zagledao se gore u kraljevski stol: - Da mi se pretvoriti u muhu što je sjela na Ferranteov nos i prisluhnuti što sada govori s kardinalom Borgiom. - Nekome rade o glavi. Ĉitavu večer osjećam zadah lješine- reče pjesnik. I Aversa pogleda gore k stolu. Svi prinčevi i princeze povukli su se daleko od pročelja kraljevskog stola. Ferrante s kardinalom Borgiom tiho raspravlja, a napuljski kralj dovrši razlaganje: - I tako, moj prijatelju, što nije učinio Friedrich Njemački, na to će pristati njegov sin. Friedrichovi su dani ţivota izbrojeni. Mladi Maksimilijan imat će prijestolje, ali prazne dţepove. Dakle, primit će moju ponudu. Uzet će moju nezakonitu kćer doña Mariju za ţenu s mirazom kakvog nije dobio ni Matija Korvin ni vojvoda od Ferare. Moj sin Federigo zaprosit će ponovo Maksimilijanovu sestru. I vlast Ludovika Sforze pada u ruke mojem Federigu. Prignječit ćemo njegovu ponosnu lupešku visost vi, ja i Maksimilijan. ~ 1103 ~


- Ako ne dobije pomoć od sina kralja Matije, Bianca je s njime vjerena. - Smijem se tome. Neka se vjenčaju. Moja će krv zavladati u Matijinu kraljevstvu još prije nego što se nadaju. Nadam se u zvijezde. Zdruţit ćemo sve vojske sjevera da Ludovika okupam u napuljskum moru. Podijelit ćemo Italiju napola kad vaša uzroritost zasjedne na papinsku stolicu. - A ja se nadam da će Inocenta pozvati gorereče Borgia.- Davni naš san, veličanstvo, mora se pretvoriti u ţivot. - Da je Beatrice imala sina, Matijino bi kraljevstvo već bilo sigurni jamac mojim osnovama. - Zadao sam vam riječ da će Giovannijevo nasljedstvo biti prvi moj čin na papinskoj stolici. - Ja još ne gubim nadu u Beatricu, moj prijatelju. Najslavniji talijanski liječnik nije badava boravio pola godine u Budimu. On nam je pobudio nade. - Bile uslišane vaše i moje ţelje!- usklikne kardinal Borgia.

~ 1104 ~


- I zvijezde su Beatrici prorekle sina. Pa zar bi to bila čudo? Nije li mlada, zdrava? Koliko se puta redio sin i nakon više od deset godina braka. - O tome nema sumnje, veličanstvo, čudna čarolija što tako zdrava mlada ţena nema potomka. Ako se ipak ne bi ispunile nade, lako će mi biti kralja Matiju prisiliti za Giovannija. - Bilo ovako ili onako, Matijino kraljevstvo pripada Aragoncima. To je već svršena stvar. Plavim Jadranom, za kojim tako davno ţeđa Venecija i sva Italija, zaplovit će aragonska kraljevska zastava. - Dalmacija! Kakav lijep zalogaj! Jadransko more! Baš odličan gutljaj. - Kad se u Napulju zaţari sunce, otplovit ću u Split i nastaniti se u hladovini Dioklecijanove palače -veselo će kralj. - Veličanstvo, domovina Ivana Pannoniusa bit će divan dodatak napuljskom kraljevstvu od koje neće ni papi uzmanjkati - osmjehne se Borgia.

~ 1105 ~


-Odabirat ćete biskupije za sebe i svoje sinove koliko zaţelite. Kralj Matija se nije stidio da vam dobaci samo jednu opatiju! - Nastojao sam da mi podijeli čast i dobra ugarskog hercega primaša, ali uzalud. - Silom je to mjesto narinuo Beatriceinu nećaku ne bi li popustila svojom borbom protiv njegova sina Ivana. Ali kad zasjedne na papinsku stolicu, jedan od vaših sinova zauzet će mjesto ugarskog primaša. Ako ţelite, Cezare! Međutim, mi smo već jednom odlučili da naš savez i staro prijateljstvo zapečatimo ţenidbom naše djece. - Veličanstvo, to mi je vruća ţelja! - Moj otac Alfonso aragonski zadovoljno mi se smiješi s onog svijeta. - Jer ga sin natkriljuje. - Na ovo imam svoj odgovor: moj otac ostavio mi je dva amaneta: napuljsku krunu i prijateljstvo Borgie. Dakle u zdravlje budućeg pape, mojeg prijatelja i saveznika- i uzdigne kristalnu čašu prema kardinalu. - U slavu aragonske vladavine u Italiji i na Jadranskom moru!- reče kardinal. ~ 1106 ~


Ferranteovo lice široko se nasmiješi. Borgijinim punim usnama zatitra sporazumni smijeh. Obojica ispiju do dna. - Sad bi trebalo da otpočinemo. Sutra nam valja dočekati moju nevjestu, a vjenčane svečanosti umorit će nas -reče kralj i digne se. Borgia pogleda niza stol i primijeti: - Princeza Isabella dvoranku. Odakle je?

ima

neobično

lijepu

- Bolje da i ne pitate. Štićenica je moje kćeri Beatrice- odvrati Ferrante, naglasivši naročito svaku riječ i krene. Kraljevski prinčevi i princeze pođoše dvoje po dvoje. Gordana je slijedila Isabellu. Gosti ih pozdravljaju. Ferrante se smiješi, obrazi mu se svijetle kao prţeno salo.. Malo zatim kralj Ferrante uđe u svoju spavaću sobu. Za njim dolazi Francesco pa ostane stajati pred ocem. - Sine, za svadbu neću imati prigode da o tome govorim. Vjenčane svečanosti trajat će još tjedan dana. Toliko vremena treba da budeš posve ravnodušan i miran. Budi oprezan. Ovo je najopasnije naše djelo. Ova ~ 1107 ~


djevojka poslana je Aragoncima da bude temelj naše nove vlasti i slave. - Simono je u sve upućen? - Još ne. Tek dan prije njezina odlaska na otok Ischiju. Htio sam ti navijestiti da sam na otok poslao sve udobnosti što moţe zasladiti ţivot s ljepoticom. Sad, laku noć!

~ 1108 ~


NA ARAGONSKOJ SVADBI Ĉitav Napulj stoji na Piaza dell'' Incoronata. Glava do glave. Trg se čini kao ogromna ploča mozaika, šarenila i zlata. Na sredini je uzdignuta tribina pokrivena crvenim sagovima. Stotine velikaša i odličnika poredali se okolo kao ţiva ograda. U sredini na pozlaćenim stupovima leţi krov od grimiza. Pod njim se uspravila pojava kralja Ferrantea. Debelo tijelo sapinje odora od zlatnog brokata. Po njoj blistaju vezeni ljiljani od dijamanata. Na glavi sjaju dragulji kraljevske krune. Plašt od grimiza posut je dragim kamenjem. Mlada nevjesta u raskošnoj svadbenoj odori stoji uza nj. Kardinal Roderigo Borgia u sjaju kardinalske opreme i uz asistenciju četrdeset biskupa vjenčava napuljskog udovca. Tisuću očiju upija sjaj i raskoš sa zavišću i mrţnjom. Ceremonija je svršena. Kardinal Borgia kruni kraljicu Napulja. Zvonjava utihne. Svjetina šuti. Nešto je tjeskobno u tom bezglasnom času. Pitanje leţi u svim očima. Nešto čekaju. Biskupi se razdvoje u dva krila. Kardinal stupi pred kralja i sonornim glasom ~ 1109 ~


progovara. Velikim riječima slavi Borgia junaštvo, beskrajnu plemenitost i krepost kralja Ferrantea Aragonskog. A on vrebajućim pogledom istraţuje lica svojih podanika. U njihovim očima sakrila se podrugljivost, zatajene mrţnje. Gleda plemiće ispred tribina, a njegov pogled im poručuje: "Vlast je moja! Vaša mrţnja samo brusi njenu oštricu!" Njihove oči odgovaraju: "Zločinstvo tvoje samovlasti pretvara podanike u bodeţe!" Roderigo Borgia dovrši svoj panegirik. Velikaši i odličnici na tribini zaore gromki pozdrav. Zvona zabruje. Kralj vodi svoju nevjestu niza stube tribine. Uspinju se na konje. Sedla su pokrivena plaštevima od grimiza, zlata i dragulja. Kao da su svi dragulji svijeta sakupljeni u Napulju. Zasljepljuju jače od sunca. Povorka kraljevskog para prolazi ulicama. Iza kralja slijede dostojanstvenici, uzvanici, poslanici talijanskih drţava. Slijeva Isabelli jaše Gordana. Zelena haljina, izvezena biserom, resi ljepotu njenog tijela. Glava ukrašena mreţom od bisera okreće se svakog časa k svjetini. Slijede je dvorani kralja Matije. Paţevi vode četrnaest plemenitih konja. Svaki je pokriven plaštem, nakrcan vezivom od dragulja, grimiza i ~ 1110 ~


zlatnim resama. Osam divnih bijelih konja, koji su vezani uporedo, nose ogromnu srebrnu škrinju punu stolnih ukrasa od zlata i srebra. Zastava s grbom kralja Matije pokazuje svjetini da je to njegov vjenčani dar. Tada slijedi pozlaćena kočija. Vozi je šest čistih bijelaca koji se gube u pokrivalima od modrog brokata, dar kraljice Beatrice. Sve te darove voze na uţitak ljudstvu ţeljnom da barem očima dočara slast raskoši. U masi mješavina porugljivosti, mrţnje, pohlepe. Usta Šute. Katkad se čuju poklici kralju mlaki, kratki. Gordana spazi pred sobom u zraku debelu kraljevu šaku. Svjetina se s obje strane uzgibala i čeka. Šaka se rastvori. Iz nje se zaiskre dukati, rasprše se nad glavama ljudi. Bacio je među ljude zlatnike. Ljudska se tijela sukobljuju poput valova, diţu, padaju, sikću i grabe. I opet se svi usprave pojure za konjem i viču zaglušeno: "Eviva kralj Ferrante! Eviva!" Ruka se opet spušta k sedlu, počiva i njemu dugo, raspaljuje ţeđ za novcem, kad je konačno izvuče, zadršču tijela, zaigraju oči, a usklici se ore: "Eviva Ferrante!'' Ruka se rastvara, novac leti zrakom kao pljeva. Krika, ~ 1111 ~


vrisak, trka, jagma. Ljudi se stopili u masu, po zemlji se valja zgrčeno klupko, razrogačenih očiju a lica se cere bjesomučnom pohotom za prosutim zlatom. Gordana pogleda Isabellu: - Visosti, bit će od toga zla! - Ne boj se, kad se iskrvare, ići će nam s puta! - To prosipanje novca u svjetinu ponizuje čovjeka. - Oni baš to čekaju. Kad ne bismo sipali zlato, prolazile bi kraljevske povorke kao sprovod. Zlato otvara usta, oduševljava. Moj otac je dao kovati nekoliko škrinja novca za današnji dan. Zasut će ih! Neka vrište, ţivotinje! Dok svjetina urla i klikće kralju, plemići tvrdoglavo šute. Sve bučnije odjekuje napuljska ulica. Na zaokretu kralj izbaci dvije šake zlatnika. Jedan val najuri pred sobom kordon plemića, razbije liniju i uvali se u povorku pred Isabellom. Ona potjera konja preko njih. Gordana zaustavi svojeg sivca. Pred njom hrpe tjelesa, urinutih, smotanih poput pijavica, grizu se, razdiru, krvare u prahu nad hrpom raspršenog zlata.

~ 1112 ~


- Preskočite ih, lijepa doña!- viče netko straga Gordani. Ne! To ona neće učiniti, ona ţeli ljude zaobići. Ali se besvjesna hrpa u krajnjem naporu gura pod noge njenom konju. Ovaj se propne. Gordana nategne uzde da ga zadrţi od divlje trke. U vlasti snaţne ruke prestravljeno konj se vrti, skače, zahvaćen stravom. Videći da ne moţe zadrţati konja u povorci, skrene ga ustranu. Svjetina se razdvaja bjeţeći od prestrašene ţivotinje. Vrisak ga još više nadraţuje. Sve se obazire za djevojkom što tolikom vještinom i snagom vodi borbu sa svojim konjem. Neki jahači kušaju prodrijeti kroz svjetinu i pomoći, ali dok su se progurali, Gordana je već iščezla. Skrenula je uzbrdo. Najednom netko zahvati poplašenu ţivotinju i zaustavi je. Od uspona i pomoći što je dolazila od nečije ruke konj stane. Drhće, Gordana mu gladi grivu, miluje ga, a on kao da shvaća govor njezine ruke i smiruje se. Djevojka pogleda u lice jahaču koji je tolikom ustrajnošću dojurio u pomoć. Skladne crte, rimski nos, ţive tamne oči, a u njima poštovanje proizvodi prijatan dojam. ~ 1113 ~


Odijelo je strančevo svečano, sastavljeno od ruţičastih boja i svih zagasitih šara. Dugmad od dragulja pokazuje imućnog plemića. Duboko je skinuo klobuk: - Lijepa doña, molim za oproštenje što sam se usudio lišiti vas uţitka da sami zaustavite konja. Ali svjetina bi me nazvala kukavicom da nisam pojurio za vama. -Daleko je od mene taština, gospodine. Vi ste pridonijeli svoj dio i hvala vam. - Prije nego učinim svoju duţnost i pokaţem vam put natrag, dopustite mi da prikaţem sretnika što vas je smio pozdraviti. Iz Firence sam. Ime mi je Escole Strozzi. - Brat pjesnika koji je na našem dvoru u Zagrebu. Drago mi je da se vama moram zahvaliti na toj usluzi. Ali, moram se vratiti u povorku. - Taj vas je vranac odnio predaleko i ne biste više mogli kroz gomilu stići na svoje mjesto. - Onda mi ne preostaje drugo nego da se vratim u Castello dell' Uovo. - Taj je bliţe. - Dakle, pokaţite mi put k dvoru. ~ 1114 ~


- I krenuše. Gordana nije upravila mladiću nijedno pitanje i tako su stigli pred ulaz u dvor. Sluge istrče niz mramorne stube da joj pomognu sići. - Plemenita gospođice, smijem li se nadati ispunjenju velike molbe koju sada polaţem pred vaše noge? - Da čujem, gospodine. - Molim, poklonite mi nekoliko časaka, bilo danas, sutra, ili kad god odredite. Htio bih mnogo toga doznati o svojem bratu. - O, rado!Već iz pukog egoizma što mi se pruţa prilika govoriti o mojoj domovini. Na svečanosti priđite k meni kad vidite da nisam potrebna princezi Isabelli. - Mnogo sam puta pokušavao, ali kraljevski dvoranin Simono nije dopustio. - Nije dopustio? Zacijelo je zabuna. - Koliki su vam se zaţeljeli prikazati, ali Simono nikoga ne pušta u vašu blizinu. - Bit će da napuljski dvorski propisi ne dopuštaju dvorankama razgovor? - Takvih propisa ne poznajem. - Povezat će me s vama učenjak Aversa. ~ 1115 ~


- Dovijeka ću vam biti zahvalan. Gordana ne dopusti da joj tko pomogne s konja. Gipko i spretno uhvati haljine pa se spusti sa sedla i uzvrati prijazno smjerni pozdrav firentinskog plemića. On odjuri ispred dvora. Djevojka obiđe ulaz u dvor i krene u kraljevski vrt. Uspne se na terasu i odavde pogleda dolje na Piazzu dell' Incoronata. Još uvijek svjetina stoji okolo promatrajući odličnike koji na tribini čekaju povratak kraljevske povorke. Među svjetinom opazi Stjepka kako korača uz nekog jahača. Vidi postrance jahačevu modru odoru, vitku pojavu, ali glava mu je okrenuta pa mu se ne vidi lice. Tada su zašli za drveće aleje što vodi k dvoru, a svjetina ponovo zaokupi njenu pozornost svojim povicima. Nagnula se na ogradu prve terase da što bolje čuje. Slušajući napuljske primjedbe, odjednom iza svojih leđa čuje trku i povik. Obazre se nasmijana:

i

opazi

Stjepka

zadihana

i

- Napokon, tu ste. Potrčao sam za vama, ali nisam mogao tako brzo. Dospio sam u guţvu svjetine i naišao na jahača. Znate tko je? -i ~ 1116 ~


dječak pruţi obje ruke onamo odakle dolazi plemić u odori od modrog baršuna. - Gospodin Damir? -začudi se, ona. - Eto, on je!- poskoči Stjepko od velike radosti. Dok je čekala, njezino se čelo smrkne od zabrinutih pitanja što vire iz njenih očiju. - Kako? Zašto? Otkud vi ovamo, gospodine Damire? Što znači to iznenađenje? - Mnogo, gospođice Gordana. - Stjepko, idi, pripazi neka me nitko ne buni uputi ona paţa. Dječak se brzo udalji prema palači. - Sad govorite što se dogodilo. - Najprije vas moram izvijestiti da sam stigao već prije tri dana, ali me nisu pustili na dvor. - Nisu pustili? Zbog čega? - Moţda je vama bolje poznato. Ja sam, naime, traţio da govorim s vama, pa mi rekoše da s dvorankom kraljice Beatrice ne moţe govoriti nitko jer je neprestano u sluţbi. - Lagali su. Isabella neprestano okuplja oko sebe napuljske dvoranke, ali sad je vaţnije što vas je dovelo ovamo. ~ 1117 ~


- Poslan sam. - Od koga? U koju svrhu? - Od princa Ivana da budem uz vas. Kralj me slao s vaţnim pismom da stignem Lovru Iločkoga. One noći pred moj odlazak princ mi je naloţio kad izvršim kraljevu zapovijed, neka se ne vratim u Zagreb, nego da krenem u Napulj. - Ĉemu? -upita zabrinuta pogleda. - Kraljičina odredba da pratite Isabellu u Napulj pobudila je u princa zle slutnje. - Slutnje ne padaju iz vedra neba. Nešto im je dalo povoda na zemlji. - Princ se ozbiljno zabrinuo- nastavi Damir- i kasno u noć, kad je kralj otišao, zamolio me, kad izvršim kraljevu zapovijed, neka proslijedim u Napulj. - Posve nepotrebno. To više što će vaš dolazak pobuditi pozornost kardinala Francesca i doñe Isabelle. Pitat će: čemu je došao prijatelj princa Ivana? - Neka pitaju koliko ih volja. Dosjetiti se neće nikada.

~ 1118 ~


- Promislite malo: da sada nisu svi na svadbenoj svečanosti, ne biste ni ovog puta mogli govoriti sa mnom. Ĉas prije čula sam neku sličnu vijest u tom smjeru pa mislim da bi bilo dobro da se ne pokazujete na dvoru dok ne saznam što ima značiti da me skrivaju. - Prijedlog neću prihvatiti. Ţalim budem li smetao vašim uţicima. - Ova je primjedba više nego neumjesna. Jeste li došli da me nadzirete? - Princ ne kani da preko mene nadzire vaše oči i srce. Njegova je zabrinutost plemenita. Obećao sam da ću ostati sve dok ste ovdje i pratiti vas u domovinu. Zapravo, i sam vojvoda Iločki, kad sam mu ispričao da su vas poslali u Napulj, vrlo se zabrinuo i potakao me u odluci da vas slijedim. - Sasvim nepotrebna bojazan. Ali dugujete mi odgovor na moja pitanja: otkud dolazite, u kojem ste mjestu stigli vojvodu Iločkog? - Još prije Milana, a onda sam pošao s njim. - Ĉut ću dakle zanimljive događaje. Govorite, gospodine Damire. Je li vjenčanje obavljeno?

~ 1119 ~


- S koliko radosnog očekivanja pitate to, Gordana! - Jer čitavom dušom ţelim to vjenčanje. - Ĉitavom dušom, ali ne i srcem. - Ne ţelim nastaviti raspravljanje koje sam s vama dokrajčila u Zagrebu. Dakle, što je bilo u Milanu? - Vojvoda Iločki, knez Frankopan i kraljev savjetnik Filipec pošli su odmah nakon dolaska u Milanu na Ludovikov dvor. Lovro je predao milanskom vojvodi pismo koje sam mu ja donio, a sutradan su pošli onamo u svečanim odorama. Pozvali su i mene. - I pošli ste? - Jesam da kaţem Bianci neka ne uzima princa, jer neće s njim biti sretna pošto on ljubi drugu. Ali kad sam stupio u dvoranu, vrlo veliku i punu plemića, vidio sam kako ispred vojvodina prijestolja stoji mlada djevojka, uz nju Lovro Iločki i drţi je za ruku. Vojvoda Iločki upravo je izgovarao da u ime princa Ivana uzima vojvotkinju Bianku za ţenu. I onda sam čuo njezin glas da pristaje. Zatim je s prijestolja ustao Ludoviko Sforza i glasno objavio svima prijateljima i gostima da ~ 1120 ~


je njegova nećakinja, vojvotkinja Bianca, vjenčana s princom Ivanom, sinom kralja Matije, vladara Ugarske, Hrvatske, Austrije. Po uzdignutim rukama plemića razabrao sam da kliču. Sklopivši usklikne:

ruke

na

grudima,

- Dakle, vjenčan, vjenčan Domovina je spašena!

s

Gordana Biancom!

- Gordana, zar je to sve što imate kazati na ovu vijest? - Još nešto imam reći: narodi su spašeni od ovih krvnika. - Okrutni ste, bešćutni. - Vi uopće niste muškarac. Trgnuo se kao da ga je udarila po licu. Zarumenio se do čela. Ruke mu se spuštaju niz bokove i ostaje tako nepomičan. A ona ljutito povisi glas: - Vitez ne bi tako nijemo snosio prezir, povredu svog muškog ponosa. Nastojao bi da popravi i pokaţe, kako mu je u prvom času samo do sreće naroda.

~ 1121 ~


Opazila je da teško diše u naporu nekog svladavanja, ali nikako ne razabire je li to bol ili ljutina. - Napokon smo izvojevali pobjedu u Milanu, pobjedu našoj domovini. Razmislite dobro o tome, jer sve što biste učinili, svaka vaša riječ princu i svako vaše nastojanje da mu došaptavate nade smatrat ću izdajstvom domovine. Upamtite! Iza Gordane pojavi se napuljski dvoranin Simono i prekine razgovor. Napuljac se smjerno pokloni djevojci: - Plemenita gospođice, molim da otpustite svog brata. - Brata? Mislite li ovog gospodina? Tko vam to reče? - Vaš paţ Stjepko. Htio sam odstraniti gospodina da vam ne dosađuje, a paţ me odlučno zaustavi tvrdeći da vam je ovaj gospodin brat. Gordana se ponovo nasmije, a Damir pozorno slušajući i gotovo neprijateljski gleda napuljskog dvoranina.

~ 1122 ~


- Što ima to da znači?! -pita Damir. -Ovdje se dakle uistinu ne moţe s vama govoriti? Ĉak je Stjepko morao lagati. Gordana Simonu.

ne

odgovori,

već

se

okrene

k

- Ne smijete zamjeriti paţu ovu malu laţ. On bi za mene učinio sve. Znao je da ţelim nasamu govoriti s dvoraninom moje kraljice. Uostalom, najavit ću ga princezi Isabelli. - Nemoguće! Evo, stiţu svatovi. Gospodina ću moliti da pođe tamo gdje su ukonačeni ostali dvorani njezinog veličanstva Beatrice. - Hvala! Već imam stan- kratko će Damir. Simono se obrati Gordani: - Molim gospođicu da se uputi u svečanu dvoranu gdje su sabrani ostali gosti. - Ţelim da pozovete i ovog plemića. On je odličan prijatelj našeg princa, dakle ima pravo prisustvovati svečanosti. Ponovno se Simono nakloni Gordani: - Gospođica ima potpuno pravo. Molim gospodina neka se pridruţi ostalom muškom dvoranstvu kraljice Beatrice.

~ 1123 ~


- Preodjenut ću se i doći -odvrati Damir i ostavi terasu. Gordana ide s Napuljcem koji je slijedi u maloj udaljenosti.

~ 1124 ~


GLASNIK S GRIČA Već je kasno popodne, a svadbeni ručak još nije dovršen. Sa svog mjesta Gordana promatra zamamnu sliku napuljske raskoši. Sve je blistavo. Strop oslikan bojevnim prizorima, išaran reljefima ukrasima, zlatnim girlandama. Po zidovima je umjetnički kist ovjekovječio svoju pjesničku maštu, a kiparsko dlijeto uklesalo stotine mitoloških, bojovnih, kraljevskih likova i ukrasio ih, plastičnim obojadisanim i pozlaćenim uzorcima. S blistavilom zidova i stupova u skladu su stolovi s dragocjenim ukrasima. Tanjuri od porculana, noţevi, viljuške od čistog zlata, čaše od kristala vrhunac su raskoši što je Gordana ikad vidjela. Šarene odore napuljskih velikaša i odličnika, bajoslovne haljine crnoputih ljepotica i nakiti što sjaju u crnokosim glavama sve to Gordana jedva moţe pregledati. Blista raskoš, sjaje se oči, a zaglušnom glazbom ispunjena je čitava dvorana. Ulazi povorka dvorjana odjevenih u skupocjenu svilu i brokat. Poredani su jedan uz drugoga. Svaki ogromni zlatni pladanj nose po četiri dvorjana. Na pladnjevima su umjetnine od šećera koje prikazuju vrtove pune cvijeća, ~ 1125 ~


terase pune ruţa, kule, dvorove, sve sloţeno od šećera kao da je sve sagradila vješta ruka graditelja. Tada se pojave pladnjevi s grbovima kraljevske aragonske kuće kao da su izrezbareni od kovine. Povorka se razdijeli u dva reda i zaokruţi sve stolove. Jedva što su se makli sa sredine, pojavi se na vratima nešto što privlači divljenje pjesnika i historičara. Ogroman pladanj kao čitava terasa visećih vrtova na zlatnim nosiljkama drţi dvanaest sluga. Na pladnju zeleno brdo, po njemu rastu palme, lovori, naranče kao da su ih pokidali sa stabla. Vitezovi na konjima okruţili su brdo. A čitavo brdo i svaki od tih šećernih vitezova bajoslovna su umjetnina slastičara kipara. Nose to brdo u sredinu dvorane i spuste ga na pod. Sve su oči uprte u neviđenu tvorevinu. Vrh brda stade se micati i pretvarati u tulipan. Iz njega iziđe ţivi mladić u odori od modre svile, sa zlatnom čašom u ruci i digne je uvis. Sva se dvorana uskomeša. Mladić sonornim glasom izreče u čast kralju i kraljici spjevani panegirik. Bučni poklici izazivlju njegove riječi. I onda sluge opet dignu čudo od brda da ga ponesu na ulicu grada. ~ 1126 ~


- Ĉuda su to neviđena- primijeti Gordana zdesna svojem susjedu starcu Aversi. - Kad to ispričam dvorskom slastičaru u Firenci, vjerujte, on će sagraditi od šećera crkvu sv. Petra, a dozna li to slastičar Ludovika Sforze u Milanu, on će čitav Rim sagraditi od šećera makar u to uloţio svu svoju imovinu. - Utakmica slastičara kod vas je tako velika? - Vladari i pjesnici i umjetnici, svi se takmiče u današnje doba da jedan drugoga natkrile bilo u čemu, pa makar i u zlu. - A u kreposti ne takmiči se u ovoj naprednoj zemlji nitko? - Ta biljka ne uspijeva na našem tlu- prišapne tiho učenjak. Malo je nagnula glavu nad svoj tanjur i zamislila se. - Umaram vas, ljepotice, znam, ali što ćete. Vas su osudili da dva tjedna ostanete u tamnici između dvije kule: vašega dvorana koji već stari i mene gotova starca. Jer ne puštaju k vama sve te mlade plemiće i pjesnike koji sa svih strana puni čeţnje pogledavaju k vama. Dopustite da vas ~ 1127 ~


zapitam: ne čini li vam se nešto čudno u tome? - Mislila sam da je ovdje takav red za dvoranku. - Već i strani gosti opaţaju da je netko između vas i mladih vitezova postavio čuvara Simona! - Tko bi to bio? - Središtem ove zagonetke spominju ljudi samoga kralja. Rekao sam vam to moţda zato što se bojim da je tako. To otkriće odrazi u njenom licu sjenu nekog zabrinutog pitanja koje odmah izrazi pogledavši starca u oči: - Po čemu bi se to moglo zaključiti da je ovo kraljeva naročita odredba. - Po tome što svi poznaju kraljev način. Ništa se na njegovu dvoru ne odredi i ne učini, a da nema uzroka. - Molim vas, budite jasniji. - Drage volje. Dakle, kralj Ferrante ima dva načina: kad nekog muškarca grli i obasiplje častima, onda svi smatraju izgubljenim njegov ţivot, slobodu ili imetak. No kad se prema ţeni ljepotici pokazuje kao da je ne vidi, a ne ~ 1128 ~


pušta joj u blizinu nijednog drugog muškarca, smatraju izgubljenom njenu čast. - Ĉini se da je vaše mnjenje o napuljskom kralju vrlo loše? - Još uvijek nešto bolje nego mnjenje njegovih podanika. Onda se pridigne k njoj i reče joj posve tiho: ~ - Staro prijateljstvo prema Ivanu Panoniusu, vašem skrbniku, zapovijeda mi da vam iskaţem svoju zabrinutost. Smijem li vam reći sve što znam? Oslonite se samosvladavanje.

na

moju

šutnju

i

-Kralj Ferrante ispitivao me o horoskopu koji je traţila kraljica Beatrice za neku djevojku. Kako mu rekoh da se ne sjećam, zapitao me jesam li uistinu prorekao toj djevojci nezakonitog sina? Bez riječi gleda ona u njega. - Nisam vam to rekao zato da u vašu dušu posijem sumnju, nego da pobudim pozornost na sve što se oko vas događa. - Neka mi gospodin oprosti, ali na napuljskom dvoru nije običaj da se ovako tiho šapće i ovako blizu sagiblje odličnim dvorankama. ~ 1129 ~


Opomena je pala straga. Aversa i Gordana se obazru. Iza njih Stoji Simono. U starčevim očima pojavi se podrugljiv smiješak koji je popratio njegov odgovor: - Neka mi gospodin oprosti. U čitavoj Italiji nije običaj da ovakav mladac podjeljuje pouke starcu učenjaku. Postiđen, dvoranin samo obori oči i onda se malo okrene prema kraljevu stolu. Gordana je slijedila taj pogled koji je dosegao kralja i kao da je bio od njega odvraćen. Simono se polagano udalji, a starac učenjak izmijeni pogled s Gordanom, - Ima riječi koje govore glasnije od svakog krika. Pogled što je bacio kralj svojem pouzdaniku opomena je, gospođice, za vas. Nakon kratke šutnje Gordana će zamišljeno: - Ne znam, ne vjerujem. A opet, nešto se u meni uzbunilo što nije sumnja ni strah, a ipak nije mir. - Da sam vaš skrbnik, ne bih vas pustio u Napulj. - Obratno, sigurno biste me pustili u Napulj da ste moj skrbnik, jer biste bili svjedok ~ 1130 ~


naročite paţnje i brige koju mi je posvetila kraljica od mojeg djetinjstva. - Ne mislim na Beatricu. Ona se moţda nije sjetila da će vaša pojava, tako neobična i neviđena u ovim krajevima, zamagliti oči starom grešniku. Ona sluša, gleda goste oko stolova i zaustavi svoj pogled na Damiru. Ustao je kao da će ostaviti mjesto, ali ga na pola puta zaustavi Simono. I stari učenjak pridruţi se Gordaninu promatranju pa su razabrali da se između oba mladića nešto zbiva. Damirove crne oči mrko šibaju napuljskog dvoranina i kad je zakorak nio kao da kani krenuti prema Gordani. Simono ga zaustavi. - Jasno je što se dogodilo. Vaš dvoranin htio je k vama. - Zašto bi njemu kratio da mi dođe u blizinu? On je prijatelj našeg princa. - Pa ipak ga ne pušta. To mojim sumnjama podaje još više hrane. Gledajte, vaš dvoranin vraća se na mjesto blijed, gotovo zelen! - Rastvorili ste mi zavjesu nečega što se iza nje skriva, a ja ću je potpuno razgrnuti da vidim što je tamo. ~ 1131 ~


- Smatrao sam duţnošću prema svojem prijatelju koji je vaš skrbnik da upozorim na pogibelj koja na vas vreba. Gozba je svršila i kralj i mlada kraljica ustanu. Svi gosti ih slijede i sve se povuče u odaje na odmor da se spreme za večernju gozbu. Dvije Gordanine druţice uzalud su nastojale saznati zbog čega je tako zamišljena, dok napokon nije ustala i pošla u sobu doñe Isabelle. - Mlada princeza leţala je na počivaljci odmarajući se od napora vjenčane svečanosti. Do nje sjedi Francesco. Makar je Gordana razabrala da nije došla u zgodan čas, ne vrati se i upozori braću na svoju prisutnost rekavši glasno: - Smijem li zamoliti doñu Isabellu nekoliko riječi? Napuljski princ se obazre i ustane. - Morao bih, dakle, izaći? - Visosti, nemam nikakvih tajna, naprotiv, molim da me čujete. - Što ţelite, Gordana? -upita doña Isabella. ~ 1132 ~


- Njezino veličanstvo reklo mi je u Zagrebu kako me šalje u Napulj s naročitom ţeljom da vidim njegove ljepote, da upoznam svijet i da preko mene prikaţe u Napulju napredan duh svojeg ţenskog dvorjanstva. S nerazumijevanjem i čuđenjem uprle se princezine tamne oči u Gordanu, dok Francesco skrene pogled. Osjeti se neprijatno. - Ovdje sam, međutim, naišla na sasvim drugi postupak. - Kako to? -začudi se Isabella. - Sprečavaju me na svakom koraku da štogod vidim ili čujem, da upoznam ljude, čak i u tome da razgledam grad. Sloboda koja je dodijeljena mojim druţicama meni je oduzeta. - Što vi to kaţete? -namješteno se začudi Francesco. - Sjećate li se, visosti, kad mi je kraljica govorila u vašoj prisutnosti o uzrocima zbog kojih me šalje u Napulj? Ĉuli ste kako mi je kraljica sve divno oslikala, a ovdje nisam upoznala nikoga osim starog učenjaka niti sam smjela poći u grad što je bilo dopušteno mojim draţicama. Dvoranin Smiono

~ 1133 ~


neprestano me zaustavlja i zapravo se osjećam zatočenom.

zapostavlja,

- Onda je to krivnja Simonova- odvrati Francesco, a Isabella, ne sluteći o čemu se radi, potvrdi Gordanine prigovore: - Uistinu, Gordana ima pravo da se tuţi. I ja sam opazila da je potisnuta u pozadinu. Sasvim su joj oduzeli slobodu, a onda i nema s kim da govori do onog starca, našeg Brodarica i paţa Stjepka. Baš nimalo zabavno društvo. Smješkajući se pokuša Francesco raspršiti neugodnost svojeg poloţaja i obrati se Gordani: - Kad to opaţa Isabella, bit će da je tako. Pobrinut ću se da ispitam kako se Simono usudio da vam se nametne. No, već sada bih mogao naslutiti da je štićenici kraljice Beatrice htio naročito iskazati počasti i osloboditi je prevelike znatiţelje napuljske mladeţi. - Dobro, visosti, ali ima još nešto. Prema ţelji moje kraljice imala sam sutra nastupiti na bojnim igrama, a čas prije rekoše mi da je to promijenjeno, pa ja neću sudjelovati na ~ 1134 ~


bojnim igrama. Sve me to začuđuje pobuđuje u meni stanovite sumnje.

i

- Kakve sumnje? -zapita Isabella iskreno iznenađena. Pozorno motreći Francesca, Gordana zamijeti njegovu smetnju i ohrabrena time odgovori: - Mene se kani zapostaviti. U tom slučaju molim princezu da me otpusti iz svoje pratnje. - Što ti pada na um, Gordana?! - Njegova visost slušala je sve što mi je njezino veličanstvo jednog dana prije odlaska govorilo. A baš je ovdje sve obratno nego što mi je obećala kraljica. Osjećam se povređenom i zapostavljenom, stoga molim vašu visost da mi dopusti da se smjesta vratim u domovinu. Odlučan glas kojim je izrekla nenadanu odluku zapanji Isabellu, a na Francescovu licu izmami protiv volje tamne sjene ljutnje. - Zar ćeš sama krenuti kući?- upita je Isabella. - Vaša je visost vidjela ovdje dvoranina Damira. On će me pratiti i ako još otpustite kojeg od naših dvorana. ~ 1135 ~


- Moţda je Damir pobudio u vama sumnju da vas se zapostavlja?- izlane Francesco. - Visosti, ne treba mi ničijih savjeta, pa ni njegovih. Zapravo, on je tek stigao, dok sam ja već više od tjedan dana ovdje prezrena i suvišna. Zato idem kući. - Vi ste u zabludi, Gordana- nastavi sada Francesco pomirljivo. - Vaša visost to ne moţe prosuditi. Ostajem nepokolebivo pri svojoj riječi i molim princezu Isabellu da me otpusti kući. - Njezino veličanstvo je odredilo da ostanete do kraja svečanosti- ubaci Francesco. - Ali njezino veličanstvo bi mi sada dalo pravo kad bi znalo kako se ovdje sa mnom postupa. Doña Isabella, molim da me otpustite. Princeza koja nije upućena u stvar nije se jače opirala pa odgovori: - Ako se ne bojiš da će te kraljica ukoriti, s moje strane moţeš otići, jer uistinu je čudno... Gordana opazi kako je Francesco pošao po sobi, a onda se okrene i mirnim glasom reče sestri:

~ 1136 ~


- Do tebe je da o tom izrečeš svoju odluku, ali ipak treba to navijestiti kralju, našem ocu. Gordana upadne glasnim i odlučnim riječima: - Otkad se kraljevi brinu za neprilike svojih dvoranki? - Ali vi ste štićenica njegove najmilije kćeri. - Baš to u Napulju nisam osjetila. Doña Isabella, vi ste mi dopustili da idem? - Na svoju odgovornost moţeš ići. - Hvala vam, visosti, preuzimam odgovornost na sebe. I okrenuvši se, iziđe iz sobe. Francesco mrko pogleda svoju sestru: - Kako si smjela to učiniti bez kraljeva znanja? - Pravo ti je odgovorila Gordana. Zar se naš otac brine za dvoranke? Pa još na svoj vjenčani dan kad su svi naši kašteli puni gostiju? Ima djevojka pravo. Zapostavljena je i dosađuje se, a Beatrice joj je doista napunila glavu kako će ovdje biti slavljena, kako će tu slaviti Beatricein dvor. Gordana hoće slave, to joj je utuvila u glavu Beatrice. ~ 1137 ~


Ne odvrativši ni riječi, Francesco ostavi svoju sestru.

~ 1138 ~


ZAMKA NAPULJSKOG KRALJA Tisuće svijeća sa zlatnih i srebrnih lustera i svijećnjaka natapa vrelim svjetlom mramorne pozlaćene zidove, blistavi baršun i dragulje na svilenim odorama kraljevskih gostiju. U naslonjačima sjedi kraljevska obitelj. Kraljevski glumci prikazuju svečane igre. Pozornica je pretvorena u raj s dalekom pozadinom kulisa oslikanih umjetničkim kistom. U raju je radost i veselje. Sa zemlje je stigla vijest da aragonska dinastija slavi novo slavlje. Slavni potomak Alfonsa I uzima ţivotnu druţicu i svi anđeli i svi sveci spremaju se na okup da pođu gospodaru neba i da ga zamole neka taj brak blagoslovi sinovima, jer aragonska dinastija je na zemlji drugo sunce koje svojim zrakama kreposti natapa čitav jug. Ali sveci i anđeli još nisu zadovoljni pa hoće da se aragonski prinčevi razgrane čitavim svijetom, da sav svijet bude dionik njihovih bezgraničnih plemenština duha i srca. Zrake aragonskog sunca osjećaju se posvuda u Napulju. Jedna od tih zraka zunca jest princ Francesco, odabran da kao kardinal ogrijeva ljudske duše darovima svoje duhovne ~ 1139 ~


čistoće. Mlada njeţna zraka princa Giovannija još čeka na svoju zadaću, a svijetla zraka s obličja sunca kreposti, što se zove Ferrante, njegova kći Eleonora, rasprostire svoje blagotvorne zrake kao vojvotkinja od Ferrare. Tamo gore, na sjeveru, blista najjača zraka što se pretvorila u zvijezdu jutarnjicu, preporođuje sjever, daje ledenim srcima toplinu, raskošno rasipa nad njima svoj um, blistave darove svoje vladalačke veličanstvenosti. To je Beatrice. Ĉitavo se nebo skupilo da slavi i moli kralja rajskih visina neka razgrana aragonsku dinastiju na sve četiri strane svijeta! Dvoranom zaori pjev anđela i svetaca, a onda se zastori zatvore i čitava dvorana ori se od poklika i odobravanja. Gordanin pogled prodire sve do dna dvorane. Ona promatra i sluša klicanje. Prezirući odredbe Simona, sjela je kraj pjesnika Escole Strozzija. I dok dvoranom odjekuju poklici, ona tiho primijeti: - Vrlo zanimljiv pjesmotvor! - Nije potpun, zaboravili su Ferrantea nazvati bogom mesa. ~ 1140 ~


- Nazvali su ga suncem. - Sasvim točno. Kralju je u njegovu salu isto tako vruće kao suncu u njegovoj materiji. - I oni koji mu tako oduševljeno kliču? - Kliču oni tako silno zato da kralj ne bi čuo njihov prezir i kletve. Ja nisam klicao jer ionako zna da ga mi u drţavi Milano preziremo a samo mu pred svijetom iskazujemo počast. - Zašto vas je onda zvao? - Ţeli nam pruţiti priliku da mu zavidimo. - Ĉujete li? Opet kliču? Zar to nije izraz pravog oduševljenja? - Na to ću vam odgovoriti rimski: imao jedan Rimljanin prekrasnu lađu i stotinu robova koji su veslali. Kad bi smalaksali, nadzornici su ih tukli do krvi. A kad je imperator došao da ih sam vidi, svi su klicali i vikali pozdravljajući svojeg gospodara krikom koji su Rimljani nazvali oduševljenjem, a zapravo je to bio samo krik boli od biča. Klicanje Napuljaca je isto. Gordana nije imala kad odgovoriti, jer se zastori ponovo razgrnuše. Na pozornici se pojavi boţica ljepote a ime joj je Beatrice. Bog ~ 1141 ~


joj je dao tri pratioca da joj krče putove po sjevernom kraljevstvu: ljepotu, poštenje i boga Apolona. Ljepota slavi visoko čelo, rumenilo njenih lica, snjeţne zube i rumene usne čija je svaka riječ glazba, slavi mudrost i milošću svojom obasiplje podanike koji su tako sretni da joj mogu sluţiti. Ljepota kliče: "Dan kad se ona rodila ispunio je srećom sunce, mjesec, zvijezde i sve nebeske planete. Zvijezde su izgubile sjaj pred sjajem njezine ljepote, jer nema na zemlji ţene koja bi joj bila ravna! Onda nastupa poštenje i slavi Beatriceine kreposti, veće od kreposti Judite, veće od svih ţena na svijetu. Boţica Diana više ne moţe prolaziti gorom i dolom, jer su doline i gore i vrela ispunjeni Beatriceinom slavom. Ni jedna djevica nije tako čista da bi pred Beatricom smjela nositi partu. Apolon veli: sišao je s neba da slavi ljepotu Beatrice aragonske, kraljice Ugarske, Hrvatske, Ĉeške, Austrije i našao da su zemlja i nebo puni odjeka njene slave i kreposti, sjaja njene krune. I Apolon joj pada pred noge jer se pred njom pretvara u prah i pepeo svako boţanstvo. Sad s brda silazi Zeus, kralj Olimpa. Skida krunu i stavlja je

~ 1142 ~


pred Beatriceine krunu

noge

uskliknuvši:

"Ovu

skidam sam sa svoje glave jer je više nisam dostojan. Samo se jedan smije nazvati kraljem zemlje i kraljem Olimpa: tvoj otac, napuljski kralj Ferrante!" I Zeus pada do Beatriceinih nogu i daje joj krunu za napuljskog kralja. Zastor se ponovo spušta i zaglušno klicanje odjekuje dvoranom. - Tko je napisao ove pjesmotvore?- upita Gordana pjesnika Strozzija. - Slavni Fontano, Jacopo Sannazaro. Ima i drugih koji kralju napuljskome, naročito Beatrici, znadu ugoditi. Ali što bi ti jadni pjesnici da nema kraljeva? Kome bi se rugali svojim pjesničkim umotvorima? - Vi ste baš neprijatno zagriţljivi. Sva sreća što odlazim iz Napulja. - Odlazite? Kada? - Sutra o podne. - Neću se maknuti ispred dvora dok vas još jednom ne vidim. Nije imala kad odgovoriti, jer njezinu pozornost privuče prizor pred kraljem. Pošla ~ 1143 ~


je naprijed da bude bliţe. Razabire kako je Francesco pozvao Damira, kako se ovaj duboko naklonio stojeći pred napuljskim vladarem i kako su iz mesnatog lica u mladića ţmirkale kraljeve oči. - Vi, jamačno, dolazite kao brzoteča njezina veličanstva kraljice Beatrice, ili moţda njegova veličanstva kralja Matije? - Veličanstvo pravo veli. Došao sam po zapovijedi svojeg gospodara princa Ivana. - Naš divni princ šalje vas u Napulj? Očito po vaţnom poslu? - Ţeli da mu u Napulju nabavim neka vaţna znanstvena djela. - Ja ću princu sam ponuditi iz svoje knjiţnice što god zaţeli, čuo sam o njegovim velikim umnim sposobnostima. Trebali ste se odmah javiti čim ste došli. - Nisam smio buniti vaše veličanstvo. - Vi,- dakle, niste stigli s ostalim dvoranima? - Ne, veličanstvo, ja dolazim iz Milana. " - I tamo ste nabavljali djela za njegovu visost? - Veličanstvo, tamo svečanom vjenčanju. ~ 1144 ~

sam

prisustvovao


- Vjenčanju? Ĉijem? - Vjenčanju princa Ivana s njezinom visosti Biancom Sforza! Odgovor padne poput groma. Kralj ţmirne u kardinala Borgiu. Pogled nije izmakao ni Damirovoj ni Gordaninoj pozornosti. Ali kralj se odmah obazre i spazi poslanika milanskog kneza, nasmiješi mu se i reče ljubazno: - Kneţe, poslaniče, niste nam javili radosni događaj u Milanu? Knez se pokloni odvrativši: - Nisam znao, veličanstvo. - Pouzdanik ste milanskog vladara, a ne znate? - Vladarski su pouzdanici više puta samo zato na svijetu da ima netko tko ne saznaje vladarske tajne. Kralj Ferrante se zadovoljno nasmije pa iznenada poloţi ruku na Damirovo rame: - Vrlo ste me obradovali. Ničemu se tako ne radujem koliko ovom braku. Moj dragi rođak vojvoda Ludoviko osvijetlio je svoju vladalačku mudrost kao nikad do sada! ~ 1145 ~


- "To znači da mu je spremio nešto gadno", pomisli u sebi milanski poslanik. Kralj Ferrante ostavi prisutne i pođe s kardinalom Francescom u blagovaonicu da započne novu večernju gozbu. Kasno u noći nakon gozbe našla se Gordana opet sa svojim druţicamu u odaji. Tad je doña Isabella dade pozvati k sebi. Djevojka stupi k postelji gdje je komorkinja svlačila Isabellu, - Imam ti javiti dvije radosne vijesti. Francesco se prituţio kralju zbog postupaka napuljskih dvorana s tobom. Kralj je odredio da ćeš sutra nastupiti na bojnim igrama. - Zahvaljujem na milosti njegovu veličanstvu, ali ja bih voljela sutra putovati. - Evo i druge radosti koju ti donosim. Moju je odluku kralj potvrdio. Neće te zadrţavati kad si odlučila poći. Pratit će te Damir, kako si sama odabrala, a moţeš odabrati još četvoricu. - Svakako ţelim Stjepka, ako ga vaša visost ne treba. - Nikako ga ne trebam. Kraljevska će te lađa opet odvesti u Genovu. ~ 1146 ~


- To je previše, milosti. - Sve to čini kralj za volju Beatrice. Vidjela si i danas koliko je ljubi i časti. Onaj panegirik dao je napisati samo njoj u počast. A sad lezi, meni se spava. Sutra ću ti dati pismo za Beatricu. Ušavši u svoju sobu, Gordana se potpuno smiri. Okolnost da su joj dopustili da se vrati kući razbila je sve njene sumnje pa mirno legne na počinak. U Francescovoj sobi kralj Ferrante prigušeno se smije: Ludoviko Sforza osvijetlit će svoju vladalačku mudrost pred čitavim svijetom. To sam rekao milanskom knezu. Kako me budalasto gledao. Teško sam se suzdrţao da ne prasnem u smijeh. A smijat će se sa mnom sva Italija kad napuljska zvona navijeste da je Beatrice dala kraljevstvu Ugarske i Hrvatske prijestolonasljednika. Što će na to Ludovico? To bih htio vidjeti. Glupan, pojagmio se za sjevernim kraljevstvom. Hoće mu se ploviti Jadranskim morem u Beč- nasmije se grohotom. - Vi, dakle, smatrate, oče, shodnim da Gordana sutra putuje? ~ 1147 ~


- Sinko moj- veselo će Ferrante- ima li divnijeg rješenja? Ona sama ţeli poći iznenada dok još traju svečanosti a ja, naravno, poštujem ţelju štićenice svoje kćeri i, eto, stavljam joj na raspolaganje lađu. Dopuštam joj da bira svoje pratioce. I ona će otputovati, a s njom i Simono. Svečanosti još neće biti svršene, a kraljevska lađa će se vratiti i najaviti da se lijepa dvoranka moje kćeri iskrcala u kojoj obliţnoj luci i nije se više vratila na lađu. S njom je nestao i Simono. Razglasit ćemo to pred svim dvoranima kralja Matije. I anđeo na nebesima morao bi to vjerovati. Divna djevojka, sama nam dolazi u pomoć. A Simono će je odvesti na otok da dočeka tebe. - A dvoranin Damir kojeg je odabrala da je prati? - I njega i druge koje odabere, kako sam to naloţio Isabelli, pozvat ću preda se da ih naročito počastim svojim nalozima kako se imaju vladati prema štićenici moje kćeri. Bogato ću ih nagraditi, na spomen mojeg vjenčanja, izručit ću Damiru pismo za Beatricu i zadrţati ga tako dugo u svojoj dvorani dok Gordana ne ode na lađu. Njoj Simono ima najaviti da je oni već tamo ~ 1148 ~


čekaju. To su sve malenkosti da nije vrijedno o tome govoriti, moj sine. - Nije mi drago da će Gordana ostati sama na otoku dok sam ja ovdje. - Ne boj se, Simono će na nju paziti. A s njim ću poslati i svoje krvnike Alberta i Bartola. Straţarit će pred njenim vratima kao tigrovi. Pouzdaj se u mene. Znam kome povjeravam zavjetnu škrinju aragonskog plemena. Ljepotica bademastih očiju najdragocjenije je blago napuljskog kralja. Nju mi više nitko ne moţe istrgnuti iz ruke. - Bojim se jedino Damira. Ĉini se kao da je on u Gordani pobudio sumnje, jer čim je došao, ona se najednom promijenila i zatraţila povratak kući. - Rekoh ti da ću ga pozvati preda se i zadrţati dok se lađa ne otisne. - Neće se on time zadovoljiti. - Kako neće? Sad sam ja njegov gospodar. A što bi mogao učiniti taj deran? - Moţda bi iznajmio drugu lađu i slijedio Gordanu. Kralj se nasmije kimajući: ~ 1149 ~


- Pokvario si se na sjeveru do srţi. Misliš da bi taj mladac daleko dopro mojim morem da ide za Gordanom? Da je i sam kardinal Borgia kojeg trebam za svoje osnove, i njega bih gurnuo na morsko dno, na gozbu morskim psima. Moja vlast ima dva saveznika: tamnicu i krvnika. Smrt je vjekovna metla svakoj moći i do danas još nije otrcana. Upamti: tko samo jednim korakom korakne na put koji ovu djevojku vodi na otok, gubi glavu. Moji krvnici vrlo su blizu. Mirno spavaj. Matijino kraljevstvo već danas smatram svojim. Ah sad se moram pobrinuti i za svoju mladu ţenu.

~ 1150 ~


NAPULJCI SLAVE GORDANU Zvijezde od zlata pale su po modrom suknu kraljevske tribine. Dolje pod njom sja stotinu raskošnih odora odličnika, velikaša i njihovih ţena. Napuljski vojnici stvaraju ogradu između praznog prostora i puka što je nagnuto na Piazza dell' Incoronata da gledaju bojne igre. Pred tribinom se biju dva viteza. Njihovi konji pokriti su svilom ţarkih šarenih boja što se spušta do zemlje u gustim naborima kao povlaka. Odora boraca još je šarenija, ţarča. Oklopi im se svjetlucaju. Na glavama šljemovi puni perja i vrpca. Vješto udaraju lakim mačevima. Njihova borba nalikuje više na igru nego na megdan. Dolje na trgu glava do glave upinje se uvis. ţednom znatiţeljom ispunjena su sva zarumenjela, oznojena lica. Borci su obustavili igru. Pobjednik pojuri pred tribinu i spusti mač. Viku puka raznosi vjetar. Napetost se slegla. Klicanje se raspline u ţamor. Onda se opet sve utihne. Ljubopitnost ponovo nadvladava svaki drugi osjećaj. Dvije mlade i vitke ţene dojahale su u borbeni okrug. Poklone se kraljevskom ~ 1151 ~


paru i započnu borbu. I njihove su grudi pokrivene oklopima, a glave šljemovima. Oči muškaraca odavaju ţivo zanimanje. Više promatraju struk i noge ţena odjevenih u uske hlače negoli borbu. Ferrante se sagnuo malo naprijed. Uza nj mlada kraljica. Borba potraje dugo dok pobjednica ne spusti mač pred kraljem i odjuri. Za njom padaju poklici. Glave se miču, uspinju. Ţamor raste. Ţenska borba pojačava nasladu gledalaca. U borbeni okrug ujure novi borci. Snaţan čvrst muškarac u skupocjenom oklopu i ţena visoka i vitka. Gornji dio tijela sapinje joj pozlaćeni oklop, čvrsto joj se privio uz plemenite linije. Od struka pada nabrana kratka suknja, a ispod nje vire hlače od modrog baršuna. Na nogama joj uske čizme od crvene koţe. Glavu joj pokriva zlatni šljem, a navrh njega crni gavran. Tisuće očiju gleda njeno vitko tijelo s udivljenjem, ţeljom i nasladom. Plemenito drţanje tijela i savršene linije razbuđuju sve. Lice pokriveno vizirom plijen je svih pogleda. Nekoliko puta projuri ona na konju borbenim prostorom pa se zaustavi pred kraljem, spusti mač u znak pozdrava. ~ 1152 ~


Onda se okrene u središtu. Najvještiji borac Napulja nastupa joj kao protivnik. Već im se mačevi ljeskaju na suncu. Sve se stišava. I sve se upinje. Sva je pozornost usredotočena na nepoznatu ţenu, što ima da bije borbu na mačeve sa slavnim napuljskim vitezom. Lako, sigurno i odlučno odbija ona udarce protivnika. Nešto je lukavo, nešto ironično u načinu kako se brani i predusreće ţivom nastojanju viteza da natkrili vještinu mača u ţenskoj ruci. Glave se giblju. Lagano se zatalasala svjetina. Tisuće očiju prati njezin mač. Svi su udubljeni u borbu što neprestano raste, biva ţiva i jača ljubopitnost svjetine. Na kraljevskoj tribini sve se naginje naprijed kao da ih ţena povlači k sebi snagom čarolije. Francescove oči plamte, a kraljev pogled skrene k njemu kao da bi htio reći: "Kakav li će biti junak njen sin! Najednom se sva svjetina zanjihala, razgibala. Borba se okrenula. Sad djevojka navaljuje iznenadno, odlučno. Napuljac se brani čvrsto, sigurno i snaţno. Njena je obrana razmahanija, ţešća, navala ţustrija, samosvjesnija kao da je svaki udarac navlas izmjerila, proračunala, unaprijed vagnula i ~ 1153 ~


previdjela njegov učinak. Napuljac iskorišćuje svoju vještinu kao da je u taj mač ulio sav svoj muški ponos da ne bude svladan vještinom ţene. Ali sve jači i uzdrţljiviji biva njen mač. Ova ţenska ruka puna je čarolija, a tamo dolje masa raste puna divljenja, zaprepaštenja, razbuđena slikom lijepog tijela kojemu je priroda dala neviđenu sposobnost da se poigrava mačem. Što ţešća biva navala mača u ţenskoj ruci, to se bučnije talasa svijet, šire se oči, sjaju zjenice, plamsaju lica. ţivi se talasi razbiše u posljednjem udarcu pobjede. Pljusak udivljenja provali i dopre do tribine kao grmljavina. Pobjednica spusti mač pred kraljevskim parom. Sve na tribini pojuri k njoj. More svjetine udara o zid napuljskih vojnika urlajući: - Dolje vizir! junakinje!

Dolje!

Hoćemo

vidjeti

lice

I pokolebala se ograda naoruţanih vojnika. Razdragani val svjetine upro je u nju svoju snagu. ~ 1154 ~


- Hoćemo je vidjeti! - Što je to tamo? upita kralj. - Bit će zla. Vojnici se ne mogu osloboditi svjetine. - Hoće da vide njezino lice- reče kardinal Borgia. - Pa neka skine vizir- odredi Ferrante nešto neprijatno gledajući razdraţenu svjetinu što prijeti kao bujica. Dvorski meštar priđe Gordani. - Skinite vizir. Narod hoće da vas vidi. Samo brzo jer će rastrgati redove. Gordana skine šljem s vizirom i potjera konja k svjetini. Svi pogledi upilje se u nju i sve ruke posegle za njom. S ispruţenim mačem sjedi Gordana u sedlu. Što dalje kruţi okrugom, to bučniji biva zanos razbuđen njenom vještinom, potaknut njenom ljepotom. I opet se vraća istim putem dok za njom pada pljusak iskrenih juţnjačkih ushita. Tada ponovo stane pred kraljem, spusti mač na poklon i sa svojim takmičarom izlazi iz kruga. Nastavljaju s bojnim igrama, ali čini se da je svima ponestalo ţelje da prate borce. U ~ 1155 ~


bučnom ţamoru što se pronosi čitavim trgom ljude zaokuplja vještina neviđene ljepotice smeđe kose i bademastih očiju u kojima leţi ponosni muškarački mir. Gordana je stigla pod šator. Iza Gordane slijede Escole Strozzi i čitava skupina mladih plemića u odorama svojih kraljeva. Sišla je sama, lagano kao pero. Sva plemićka mladeţ zaokruţila je poput obruča. Svatko joj ţeli nešto reći, prikazati svoje ime. Ona se smješka i prima poklonstva dostojanstveno sa smiješkom pobjednice. Tad je opazila crni baršun na sijedoj kosi starca učenjaka i pođe prema njemu, a on joj uhvati ruku: - Kao što je vaš skrbnik Ivan Ĉesmički osvojio ovu zemlju pjesmom, tako ste je vi osvojili vještinom mača i ljepotom svojeg tijela. - Takva prispodoba s velikanom pjesme nije na mjestu- reče ona. - Hoćete li sutra nastupiti? -pita je mladeţ. - Ne. Ovo je bilo dovoljno za oproštaj. - O kakvom to oproštaju zborite? -upita starac. Ona ga povuče dalje od drugih i odgovori: ~ 1156 ~


- Ono što ste pobudili u meni toliko je poraslo da sam zatraţila neka me odmah otpuste kući. - A što su rekli? - Princeza Isabella dopustila je da idem, a kralj je potvrdio njenu odluku, Učenjakov pogled neizvjesnost.

zapinje

se

nekud

u

- Kao da niste s tim zadovoljni? - Nisam. Ne mogu biti zadovoljan. - I ja sam ovog časa poţalila svoju odluku. Ĉim sam se potuţila, svemu su udovoljili. Eto, slobodna sam i mogu činiti što me volja. Mogu govoriti s kim mu drago. Kako vidite, ni Simono nije u blizini. - To bi bilo prirodno, moja ljepotice, da je tako bilo od početka. A još bi bilo prirodnije da vam nisu dopustili poći. - U vama je čitav ponor sumnja? - Ponor koji je iskopao Ferrante svim svojim djelima. Mi ga svi znamo i ne bi me mučila briga što on čini da se ne radi o vama. - Vaša sumnja nema stvarnih temelja. ~ 1157 ~


- Ima. Vrlo stvarnih. - Dakle, izjasnite se. To je za mene vaţno. - Ĉitavo kraljevo drţanje prema vama, svi oni pogledi što sam ih promatrao između kralja i Simona pokazuju da se nešto iza brda valja, a to bi moglo biti svima nama poznata kraljeva pohota za svakom lijepom ţenom. Svaki je muškarac ovdje utvrdio da nije vidio ljepotice koja bi ih toliko zapanjila kao vi. Pa da njegove mesnate rupe iz kojih škilje oči nisu vidjele vas. O to sam govorio s vašim znancem koji je jučer stigao. - S Damirom! I rekli ste mu svoje sumnje! - Kao i vama. Opazio sam da vam mladić vjerno sluţi. - I zato sam ga odabrala da me prati u domovinu. - Mislite da vas istinski puštaju putovati? - Rekoh vam: pristali su na sve što sam zaţeljela. U to se pribliţi Damir u razgovoru s pjesnikom Escole Strozzijem. Pjesnik pristupi Gordani:

~ 1158 ~


- Potamnjet će sunce u Napulju. Ĉujem da odlazite, a ipak neću da vjerujem. - Sad je svršeno. - Moţda ipak ţalite svoju odluku? Eto, čitav Napulj je do vaših nogu. - Obični pjesnički nakit riječi- nasmiješi se ona. - Putujete kopnom, ili... - Ne. Kralj je kraljevskoj lađi

odredio

da

putujem

na

- Tko će vas još pratiti osim ovog plemića? - Još četiri moja dvorana i paţ Stjepko. - A ostali na brodu bit će kraljevi ljudi? - Ĉudno pitanje- reče ona. - Razumijem ga -oglasi se Escole Strozzi. I onda se okrene k neobičnim naglaskom:

Damiru

i

naglasi

- Ne puštajte s oka ljepoticu ni jednog jedinog časa. - Znam što mi je činiti. Hvalim na upozorenju. Ona pogleda pjesnika, pa opet učenjaka i gotovo spočitavajući upita: ~ 1159 ~

starog


- Što zapravo znače sve te vaše primjedbe? Gotovo nisu umjesne. Kralj je eto na moju tuţbu odmah odstranio sve što me vrijeđalo i kad sam zatraţila da me otpusti, pristao je. što mi se, dakle, moţe dogoditi? Nekoliko trenutaka su šutjeli. Onda se stari učenjak primakne Gordani i mirno naglašavajući svaku riječ odgovori: - Moţe vam se dogoditi da ne stignete u domovinu, barem ne ovakvi... Damir korakne bliţe upijajući starčeve riječi. Ona se nešto lecne i pogleda starog učenjaka: - Kakva ne bih stigla u domovinu? -Moţe vas zadrţati tkogod ovdje, u kojem kraljevskom kaštelu. - Naočigled svih? - Ferrante uţiva u sablaznima. - U ovu je palaču ušlo mnogo ljudi koji više nikad nisu izišli iz nje- reče stari učenjak. - Znam za dvojicuMarzano i Piocinini.

primijeti

- Napulj ih zna na stotine! - Pa dobro. A što sam skrivila? ~ 1160 ~

Gordana-


- Lijepi ste! - Ne zaboravite da sam štićenica kraljice Beatrice! To je nemoguće. Escole Strozzi naglasi svaku riječ: - Sve je moguće jer što ne bi bilo moguće izvršiti Talijanima to izvede Napulj. Bojne igre su svršile. S trga Piazza dell” Incoronata pribliţava se buka. Narod vrvi prema dvoru prateći kraljevski par i njegovu blistavu pratnju. U promatranju naroda zateče je Damir. - Ugrabio sam ovaj čas da vas nešto upitam. - Pitajte. - Jeste li razmišljali o svemu što ovi Firentinci govore? - Baš to razmišljanje potaknulo me da zatraţim Isabellu neka me otpusti kući. - Gordana, imam vam mnogo toga reći što mi je na duši, osjećam da ovi ljudi ne govore u vjetar. - Znam tko je Ferrante. Ipak, čini mi se da ovi Firentinci pretjeruju.

~ 1161 ~


- Evo, već dolazi vaš uzničar -i skrene poglede odakle dolazi Simono ravno prema Gordani. - Opet mi taj Napuljac ţuri spriječiti razgovor s vama. To je očito. Neće sa mnom dobro proći. Simono se pribliţi i nakloni: - Gospođice, molim, princeza Isabella ţeli da dođete k njoj. - Mladi gospodine, vi s njom niste ni govorili nasmiješi se Gordana. - Onda ne bih mogao primiti princezinu zapovijed. - Eto, vidite, tek sada dolazi kraljevska povorka s trga. - Još mi je na tribini njena visost naloţila. - Samo još čas. Ţelim se posavjetovati o putu s dvoraninom moje kraljice i pokaţe prema Damiru. - Gospođica će otputovati tek podvečer, dakle preostaje vam vremena kod svečanog objeda da izdate gospodinu svoje naloge, a ja vas molim da odmah dođete. Dok to govori, Damirov pogled probada Napuljca. Ĉini se da će iz njega provaliti ~ 1162 ~


gnjev. Da nasmiješi:

spriječi

sukob,

Gordana

se

- Pravo velite, gospodine Simono- i onda zovne Damira: - Dođite, gospodine! Princeza je odredila da se prije odlaska najavite u njenoj odaji. Ova lukava primjedba razoruţa Simona i pokorno pođe za Gordanom i Damirom. Unatoč umirljivim riječima što ih je Gordana izrekla Damiru i upozoravanju starca Averse i firentinskog pjesnika ona nije smirena. One večeri kad je starac govorio o djevojci čiji je horoskop traţila Beatrice, osjetila se kao za jesenske magle kad bi uzalud nastojala prodrijeti vlaţne sive naslage što bi joj zastirale vidik i uvlačile u dušu sumorna pitanja bez odgovora. Porazna mišljenja obojice Firentinaca o kralju Ferranteu slušala je i u remetskom samostanu kad joj je govorio Ivan Ĉesmički. Kad je ušla u svoju odaju, opetovala je opomene kojima su je oba Talijana upozoravala na grdne mogućnosti i uspoređivala ih s opaţanjima jučerašnjeg dana. Napokon, činjenica da nisu htjeli k njoj ~ 1163 ~


pustiti Damira u ovom času nije joj se činila tek sitnicom. Sve to sabirala je u jednu cjelinu i osjećala se kao u magli kroz koju ne moţe prodrijeti, a ipak tamo iza nje nešto jest od čega bi trebala zadrhtati. Uza sva nastojanja da rasprši logičnim za ključcima svaku sumnju, osjeti nesigurnost u duši koja joj navještava opasnost. Kao da se počela kolebati u odluci da putuje prije nego što će se vraćati ostali dvorani kralja Matije. Koliko god je smatrala primjedbe učenjaka Averse i njegova zemljaka pjesnika izljevom neprijateljstva što ih uţiva kralj Ferrante, neprestano se u njene misli navraćaju njihove riječi. I što je vrijeme više odmicalo, to je upliv njihova mišljenja u njenoj duši nalazio više odjeka. Sve polaganije spremala je haljine za put. Dvije druţice pomagale su joj. A kad je posao bio dovršen, uredile su se za svečani ručak. Pozornije nego ikad pazila je Gordana za vrijeme objeda na na sve što se zbivalo oko nje. Krišom bi promatrala kod stola kralja, Francesca, Isabellu, slijedila svaki korak Simona kad bi odlazio gore Francescu ili kralju, pa se opet vraćao. ~ 1164 ~


Danas nije opazila ništa što bi moglo utjecati da još više sumnja ili da se veseli povratku u domovinu. - Danas ste vrlo šutljivi- primijeti učenjak sjedeći kraj nje. - To isto smjela bih i vama spočitnuti. - Priznajem, vrlo ţalim što odlazite, a moţda ste i sami poţalili. - Ne mogu reći "da" ni "ne". Sasvim ste me zbunili svojim nagovještajima. - Htio sam vam koristiti. - Recite zapravo pošteno i otvoreno: jesu li vaše primjedbe samo posljedice lošeg glasa koji uţiva kralj Ferrante, ili ste duboko uvjereni da bih morala imati razloga da se osjećam nesigurno? - Zar vam se ne čini neobičnim da kralj stavlja na raspolaganje svoju lađu dvoranki, bila ona koliko mu drago štićenica njegove kćeri, samo zbog toga što joj je palo na um putovati prije drugih? To bi učinio samo rođenoj kćeri. Napokon, nakon razmišljanja, odvrati polagano kao da sama traţi izlaz koji bi odgovarao njezinu raspoloţenju: ~ 1165 ~


- O tom nisam razmišljala. Ali sada vidim da sam precjenjivala kad mi se to činilo prirodnim. Odviše je milosti. Dvoranka sam, makar me kraljica odlikuje svojom sklonosti, ipak sam samo sluga. I ništa više. U njezinim vazda vedrim smeđim očima nešto se zamuti, a trzaj tankih obrva odaje hitre misli što su skrenule drugim smjerom. I ona se okrene k svom susjedu plemenitom Brodariću: - Vi mi još niste rekli mišljenje o mojem odlasku? - Nije vam kraljica naloţila da se vratite odmah? - Da, ali zajedno s vama. - Onda ne bih nikako odlazio prije. Ako ste bili povrijeđeni sada ste dobili zadovoljštinu. Varadi mi je naloţio da pazim na vas, a vi mi oduzimate mogućnost da izvršim obećanje. - Razmislit ću -zamišljeno će ona. Tog časa pristupi Simono i uljudno je zapita ţeli li još poslastica. Ona se zahvali. Mladić ode nekoliko koraka dalje, pa se opet vrati. Dugo je hodao gore dolje kao da nadzire posluţivanje kod stola. Onda opet pođe ~ 1166 ~


drugom stranom stola i promatra njeno drţanje. Ali Gordana opazi Damira kako krišom pogledava s dna stola mladog Napuljca. U njegovim očima pročitala je stotinu sumnja. Dugo nije mogla govoriti ni s kim od svojih susjeda, a da je ne bi čuo dvoranin, pa se njihov razgovor doticao samo običnih sitnica. Napokon se Simono prišapne Gordani:

udalji,

a

učenjak

- Sad će poći k Francescu. Opazio sam kako ga je pogledom pozvao k sebi pa se onda pogledao s kraljem. - Sve to moţe, ali i ne mora biti u vezi sa mnom! - Ja imam jedan savjet: ne putujte! - Ako odustanem, moram naći izgovor. Dogovorit ću se s mlađim dvoraninom kojeg sam odabrala da me prati. Taj bi mi razlog mogao pruţiti on. Promatrali su kralja kako je ustao od stola i povukao Simona daleko od drugih i nešto mu govori, okrenut leđima čitavoj dvorani. Onda kralj opet sjedne. Simono pođe dvoranom ne ~ 1167 ~


pogledavši Gordanu. Ipak, njoj se učini da se u Simonovu licu odrazuje smetenost. Svečana gozba nije trajala odviše dugo. Kralj ustane neobično rano od stola i povede kraljicu dok su drugi gosti polagano ustajali razgovarajući u grupama i odlazeći iz dvorane. Gordana dade Damiru znak da joj se pribliţi. Ogledavši se i uvjerivši se da ih nitko neće čuti, ona mu šapne: - Sad će čitava kraljevska obitelj leći. I gosti i dvorani povlače se u svoje odaje. Htjela bih s vama govoriti, a da nas ne vide. - Gdje ţelite? - Pođite ravno s terase prema izlazu iz vrtova i krenite lijevo. Ondje su dvije aleje s gustim lovorom, naći ćete kip Apolona. Tamo me čekajte. Ondje vas ne moţe opaziti nitko s terase. Lovor je gust, ni sunce ne dopire u aleju. - Kad ćete doći? - Ĉim me doña Isabella otpusti. Samo moram paziti da me ne vidi Simono. Budite, dakle, strpljivi! I ona ga ostavi, spazivši da se napuljski dvoranin pribliţuje. ~ 1168 ~


Stari Brodarić vodio je dvorane kralja Matije u grad gdje su bili ukonačeni. Damir i Stjepko pođu s njim, Damir je zaostajao koračajući uz Brodarića koji primijeti: - Ne znam što je palo na um Gordani da najednom putuje. - Ne moţe se zaviriti u njenu dušu. Što misli i što osjeća to nitko ne zna. - Upamtite, gospodine Damire, prije nego što odete na lađu, pozvani ste pred kralja, vi, ona četvorica što idu s vama i Stjepko. - Znam, rekli su mi Napuljci. - Poţurite, gospodine Damire, zaostali smo. - To sam učinio namjerice. Gordana ţeli sa mnom govoriti. Moram je čekati. - Taj mladi Napuljac stoji gore na terasi i promatra nas. Kao da ćemo nešto ukrasti. Iziđimo što prije odavle. Damir je opazio da Simono prati njihove korake pa su izašli ispred palače pod drveće što je dijelilo dvor od ograde perivoja. Tu se Damir povuče iza stabla i obazre. Napuljac je već ulazio u dvor. - Sad pođite, a ja ću ostati- šapne Damir. ~ 1169 ~


Brodarić iziđe za ostalim dvoranima, a Damir skriven grmljem ide uza zid izgubivši se u guštiku da potraţi aleju koju je označila Gordana.

~ 1170 ~


U MRAKU Ĉim je Gordana stigla u svoju sobu, pozovu je u odaje princeze Isabelle. - Imamo mnogo poruka za Beatricu- reče ona. Napisat ću joj pismo. Pričekaj dok svršim. Ĉekala je. Oči su joj pune neodlučnih i neizvjesnih misli. Ne čuje škripanje Isabellina pera. Ne čuje ni štropot vrata iza njenih leđa. Zuri nekud daleko, u maglu, što je pokrila sve putove pred njom. - Pišeš pismo Beatrici? -začuje Gordana Francescov glas i pomakne se prema vratima. Mladi kardinal pristupi svojoj sestri. - Da -odgovori Isabella -zamalo ću svršiti. Kao da se nije mogao svladati, okrene se prema Gordani. Iz njegovih crnih očiju ošine je uţareni pogled, čini joj se: to je njena osuda. - Ţalimo, Gordana, što odlazite, ali kad je to vaša ţelja, neka bude. Zamolit ću vas da i s moje strane ponesete kraljici pismo. Bez riječi primi ona pismo i samo se nijemo pokloni. ~ 1171 ~


- Radujete se putu u Zagreb? -upita on i čini dojam kao da je mnogo pio pa je nesiguran u govoru i drţanju. Djevojka odvrati nešto manje odlučno nego što je bio njen običaj: - Svatko se raduje kad ide u susret svojoj domovini. - Vrijeme je prelijepo. Bit će vam ugodan put na lađi. - Visosti, neću putovati lađom. - Što kaţete? - Ne smijem prihvatiti toliku milost njegova veličanstva. Putovat ću kopnom. - Naprotiv, moj otac zna što je duţan ljubimici svoje kćeri. - Visosti, ja sam samo siromašna dvoranka. Ni sva milost njezina veličanstva ne moţe me toliko uzvisiti da bi se mogla opravdati tolika počast. Putovat ću radije kopnom. Ova ga izjava smete. Bilo mu je kao da je Gordana tog časa poletjela nekud daleko i nestala iz njegove vlasti. Ne samo da izjava ugroţava ţivotni plan njegove sestre Beatrice nego podjaruje njegovu dugo zatajivanu strast ~ 1172 ~


prema djevojci do koje bi mu ovako bio zatvoren najkraći put. Jednom izjavom ona prelazi kraljevske odredbe i nade njegove strasti. Zjenice mu sijevnuše. Pune usne kao da su mu se osušile. Nije ih mogao otvoriti da nešto kaţe. Samo guta pogledom ljepotu koju je već potpuno smatrao svojom. Isabella ne sluša njihov razgovor, već mirno piše dalje. Nesvjesni osjećaj kao da je Gordanu povukao natrag i ona se nehotice pribliţi vratima. Ova kretnja upozori Francesca da bi mu pogled mogao biti izdajica njegovih misli, pa reče ozbiljno: - To se više ne moţe promijeniti. Dareţljivost i plemenitost njegova veličanstva ne smiju se odbiti. To bi značilo uvredu. - Nije uvreda ako se smatraM nedostojnom tolike briţljivosti - Putovi kopnom su opasni, četiri sluge, jedan plemić i jedan dječak, paţ, ne mogu vas obraniti od napada razbojnika i raskalašenih ljudi. Vaša se odluka ne smije ni saopćiti njegovu veličanstvu, jer bi ga to uvrijedilo.

~ 1173 ~


Te njegove riječi izazovu pozornost Isabelle i kad je razabrala o čemu se radi, pozove Gordanu bliţe: - Što je tebi najedanput, Gordana? Nisam naučena ovakvom ponašanju. Pokazuješ se nezahvalnom. Svaka druga bila bi presretna kad bi joj kralj iskazao počast koja zaista pripada samo princezi. - Baš sam to i naglasila... kad je htjela nastaviti, upadne joj u riječ Francesco značajno i odlučno. - Što kralj odluči to se više ne moţe promijeniti. I brzo kao da ne ţeli dočekati njezin odgovor, iziđe. Snebivajući se nad Gordaninim drţanjem. Isabella nastoji da djevojku uvjeri u nedoličnost njenih izjava, a ona sluša ne odgovorivši ništa. Uzela je pismo za kraljicu, oprostila se i poklonila; Isabella je zadrţi: - Kad budeš odlazila sigurno ću još spavati. Dakle, pozdravi mi kraljicu i reci da ću ostati kako je odredila, mjesec dana, a Francesco odlazi nakon svečanosti u Ferraru. - Isporučit ću njezinom veličanstvu. ~ 1174 ~


Zatvorila je vrata princezine odaje i našla se među svojim druţicama koje su čavrljale. - Nećete leći? zapita ih Gordana. - Nikad nismo popodne spavale. Kakav je to običaj. Noću se bdije, a danju spava. - Takvo je podneblje. Ovdje dani umarajuodvrati Gordana i onda sjedne na svoj sanduk. - Baš niste veseli, Gordana -primijeti jedna od dvoranki. - Princezi Isabelli nešto nije pravo pa me izgrdila. No, sad idem. Ako tko pita za mene, recite da sam otišla na kupanje. Pri tom otvori sanduk i poloţi u nj pisma za kraljicu. Dok se time bavila, uniđe mali napuljski paţ i reče Gordani: - Neka dvoranke siđu da prime naloge za večeras, a vi, gospođice izvolite pričekati dok bude vrijeme odlasku. Obje se djevojke hitro dignu i iziđu s paţem. Gordanin pogled, leţi na sanduku u koji je spremila sve svoje haljine i nakite. Dvojba i neodlučnost odraţava se u licu, očima i kretnji. Onda kao da je jaka volja ~ 1175 ~


pokrenula njenu hrabru i odlučnu dušu, najednom se uspravi i čvrsto odluči da pođe na sastanak s Damirom. Učini dva koraka po sagu, ali je nešto zaustavi. Vrata sobe se otvaraju čudesno polagano. Ostane mali otvor između vrata i vratnica. Kao da je neki tat malo odškrinuo da zirne u odaju, i ako ne opazi nikoga, što će biti? Hoće li netko ući? S kakvim namjerama? i ona se povuče k zidu. Visoka vrata od tamnog rezbarenog drva još se uvijek ne rastvaraju. Nečija laka kretnja odaje da s one strane netko stoji. Zaviruje i čeka. Ona stoji mirno. Ne moţe vidjeti ništa, ali ne ţeli neznanca otjerati i ostane nepomična. Sve to traje samo dvije-tri sekunde. Iza tamnih vrata pojavi se bijela ruka do pola lakta, jaka muška ruka stisnutih pesti. Zar počinje igra koju su proricali Aversa i Strozzi? Prsti ruke se rašire, nešto bijelo zašušti i padne na pod. U istom se času ruka strelimice povuče iza vrata i zatvori ih. Trenutačna igra zadrţi je načas nepomičnu i neodlučnu da li da otvori vrata i pogleda u ~ 1176 ~


hodnik ili... Ne, bolje je pogledati što je nevidljiva ruka bacila. Začas digne ono što je palo. Komad papira ispisan hitrom rukom. Slova su nešto zaprljana kao da pisac nije mogao dočekati da se osuši. Rasprostre papirom pročita latinska iskrivljena slova. - "Ne stupite na palubu lađe! Putem k lađi poplašite konje, odjurite u grad. Bjeţite! Spalite pismo!" Poleti k vratima, otvori ih. Vani u hodniku mramorne ograde oko duboke koridore, ne čuje se ni sušanj kakvog koraka. A ipak stoji i gleda prikovana za prag. Osjeća da je netko promatra. Iz njene se duše digne osjećaj saznanja koji joj dojavljuje da je negdje neka neman pošla prema njoj. Neman što ju je čekala sve ove dane. Prilazi u njenu blizinu i sigurno čeka. Gordana se povuče u sobu. Hvata je osjećaj sigurne opasnosti. Ali gdje će se pojaviti? I kako da joj uteče? Samo mir i opreznost mogu pomoći jer ovdje nema nikoga na koga bi se oslonila. Osjetila je udarac u sljepoočicama. Zapovjedi sama sebi mir i čvrstom voljom umiruje ţivce. Brzim tempom svog razbora ~ 1177 ~


nanizala je posljednje događaje kao nastavak upozorenja Firentinaca: Ĉuvali su je preko Simona, zagradili je od svakog dodira s drugima. Dopustili su joj da otputuje. Dali su joj čitavu lađu. Odbila je to pred Francescom. Njegovo čudno gledanje, njegova smetnja i naglašavanje da se ne moţe ništa promijeniti. Firentinci, dakle, nisu imali krivo. Netko nešto sprema. Taj, tko posjeduje vlast. Kralj! Moţe li tko spriječiti njegovu svemoćnu vlast, njegove vlašću utvrđene zasjede? Tko moţe? Ali čija je ruka to pisala? Ĉija je ruka zavirila tamo iza tamnih vrata? Firentinci? Jedino bi oni to mogli učiniti. Sumnjali su, opominjali i dobacili joj posljednju slamku da se za nju uhvati, čudno. Dvoranke je paţ pozvao dolje, a onda se pojavila ruka. Svejedno, čija je bila, nek je blagoslovljena! I brzo ide k svijeći, uzme kremen i zapali. Papir brzo izgori. Dok je plamen gutao pismo, Gordanino se čelo nabralo od napora da skupi osnove i hladno stvori odluku. I potpun mir osjeti u duši kao da je zaustavila sve osjećaje straha, samo u mozgu ostaje jurnjava. Predočila je sve mogućnosti što je čekaju vani ispred ove palače, pa sve do lađe i što bi sve ~ 1178 ~


moglo slijediti. A onda pohiti vratima, zaključa ih, pođe svome sanduku, izvadi odijelo što ga je jutros nosila na bojnim igrama, skine putnu haljinu i navuče bojnu odoru: kratke hlače i kratku suknjicu, mekani haljetak, koţni pojas š kratkim bodeţom. Na to obuče modru haljinu, nabranu i dugu do poda, a tada uzme široki, ogrtač. Ovaj je potpuno pokrivao sve, da nitko ne opazi što se nalazi pod haljinom. Sve ostalo opet sloţi u sanduk i zatvori. Stala je naslonjena o naslonjač crtajući pred sobom grad, njegovu obalu, kuće i pravac svojeg bijega. Negdje na zgodnom, mjestu odbacit će haljine i juriti, juriti, tko zna kamo Sad joj se pričini da je neka čudna sila ravnala usudom kad je u princu Ivanu pobudila sumnje koje su dovele Damira u Napulj. Njegova prisutnost pruţa njenom bijegu mogućnost. Plan je u mislima gotov, ali kako da se udalji? Otključa vrata jer je čula korake. Vratile su se obje dvoranke. - Kako će sutra biti lijepih svečanosti! Vatromet na moru i rasvjeta čitavog grada. Zar ti Gordana nije ţao da to ne vidiš? - priča jedna od njih, a druga začuđeno odmjeri pogledom Gordanu i usklikne: ~ 1179 ~


- Gle, što to znači? Gordana je svukla putnu haljinu i odjenula najljepšu haljinu za posjete. - Hoću da na lađi budem lijepa. Eto, zato sam je odjenula. - Moţda će s tobom putovati Simono? - Zašto on? - Ne čini se nevješta, Gordana. Svatko vidi kako stoji stvar s njime. - A kako stoji sa mnom? Tko to moţe znati? nasmije se ona ne bi li izazvala što više njihovih opaţanja. - I moţe se znati i ne moţe. Ali on ne skriva ništa. Kad te prvi put ugledao, bio je tako zapanjen kao i kralj Ferrante. Svi su se napuljski dvorani gurkali i šaptali. - Uistinu? Znate li što su govorili? - Rekli su: "On je bacio na nju oko, nema joj spasa!" - Simono? Valjda nije ovdje svemoćan? Na ovom dvoru ništa nije jasno. - Ovo tvoje svečano odijelo koje ti tako lijepo pristaje izdaje te potpuno. Nećeš putovati na toj lađi sama. Netko te mora pratiti tko je moćan i lijep. ~ 1180 ~


- Tko ti je to rekao? Kaţi mi. - Znaš ionako da ne znam talijanski, ali gdje god je pala koja latinska riječ, svaka je bila uperena na tebe i Simona. Jedni misle da on tebe čuva za kralja, drugi opet da mu kralj kani darivati tebe za njegovu vjernu sluţbu. - Zar sam ja privjesak koji se dariva? Krivo ste razumjele- odvrati samo toliko da nešto reče, jer su njihova opaţanja pojačala njenu odluku da učini ono što je nepoznata ruka napisala na spaljenom papiru. Potpuno neviđen i neopaţen prošao je Damir kraljevskim vrtom. Skrivao se iza grmovitog čempresa i stabala i ušao u aleju s lovorom. Ogledao se. S jedne i druge strane nije bilo nikoga. Potpuna tišina u čitavom vrtu. Polazio je od kipa do kipa. Napokon nađe kip Apolona, bijeli i snjeţan na širokom podnoţju. Pred njim je kamena klupa. Sjedne i čeka pazeći duţ aleje prema kraljevskom dvoru. Uvjeren da mu je Gordana zakazala sastanak zbog vaţne stvari, čeka strpljivo. Glasovi što su dolazili iz vrta dignu ga s klupe. Povukao se iza kipa provirujući odanle sve do dna aleje. Glasovi bivaju bučniji, kao neke zapovijedi, odredbe, čas bi umukli, onda bi se ~ 1181 ~


opet čuli. Ova okolnost ponuka ga da se još više povuče iza velikog širokog stalka. S jedne strane zaštićivao ga je kamen, a s druge lovorovo grmlje. Osluškuje svaki korak što bi dolazio odanle. Izvuče glavu. Gordani ni traga. Odluči ostati iza podnoţja kipa, sjedne na zemlju i odgrnuvši malo lovorove grane pazi na puteljak. Popodnevna tišina leţi nad vrtom, samo vjetrić katkad zašušti lišćem. Dok je pazio prema palači, s protivne strane aleje čuju se koraci. Pogleda kroz lišće. S gornjega kraja polagano dolazi hladovinom kralj, drţi Francescovu ruku što korača uza nj i nešto mu uzbuđeno pripovijeda. Osjetivši se u stupici, Damir pogleda kamo da uteče. Odao bi ga sušanj grmlja pa se zguri i pritaji. Ovako ga ne mogu nikako opaziti. Tamo na početku aleje kralj sluša Francescovo pričanje o svom razgovoru s Gordanom u odaji princeze Isabelle. - Sad najednom ona nije dostojna kraljevske lađe. Hoće da putuje kopnom. Oče, ona sumnja. - Otkud? Kako? Ludost je to? A ako uistinu sumnja, iz mojeg obruča ne moţe. Zagrađena ~ 1182 ~


je. Od njene odaje do lađe pratit će je Simono i naši dvorani. Putem su svuda moji vojnici. Ne smatram uostalom nikakvim znakom njenih sumnja što je rekla da će putovati kopnom. Sasvim običan ţenski hir. Ali ja imam svoj hir. - Vi je ne poznate. Pričinja se često luckasta, ali vrlo dobro zna gdje i kada treba namjestiti svoje riječi. Prodirljiva je i lukava. - Mojoj se zamci ne moţe dosjetiti. - Pričinilo mi se da je htjela ostati- opet će Francesco- ali joj nisam dao prigode da se izjasni. Krajnje je vrijeme da ide. Vidjeli ste što se danas dogodilo. Ĉitavu je svečanost posvećenu vama objema rukama zgrabila i povukla k sebi. Učinila se središtem i zasjenila kraljevsku tribinu, i vas, i kraljicu, i kardinala, sve! - Zamjerio bih joj to iz dna duše da tog časa nisam imao sam jednu misao: Kakav će biti sin kojeg će nam ona dati: snaga, jakost, sila koja će jednim zamahom uhvatiti za šiju Matijino kraljevstvo, postaviti most između Hrvatske i Napulja! - Ne bi trebalo odugovlačiti ~ 1183 ~


- Prepusti sve samo meni. Moj plan je točan. U mojim je rukama, a baš zato neću da itko od dvorana ili naših svečanih gostiju posumnja. Znaš da ne uţivam glas kreposti i pri tom se nasmije. Nijedna ljepotica nije mogla proći mimo mene, a da je nisam zaustavio. To znaju svi i zato ću stvar jednom u ţivotu izvršiti u potpuno pristojnoj kreposnoj formi. Na to me nuka plemenitost cilja što ga ţelimo postići. Dok je tako tiho šaptao, bili su još daleko od Apolonova kipa, tako da skriveni Damir nije čuo razgovor. Ţelio je da što prije prođu ispred njega i da se udalje iz aleje kojom bi imala doći Gordana. Tada se začuju koraci i kraljev usklik: - Evo Simona! - Damirove oči traţe kroz lišće na sve strane i spazi mladog dvoranina kako dolazi sa strane kraljevskog dvora. Smeđe odijelo s plaštem. pojasom od koţe, s kojeg visi tok za bodeţ, pokazuje da je spreman za put. Osjećajući svoj neprijatni poloţaj, Damir ostane nepomičan. Razabirući opasnost u koju se bacio, odluči ovako ostati u nadi da će kralj ipak otići iz aleje i opasnost neprijatnog ~ 1184 ~


poloţaja brzo će minuti. Znao je da se pribliţuju kipu: kralj i Francesco s gornje, a s donje dolazi Simono. Nije ih vidio, tek je naslućivao po štropotu koraka. - Dvorani će se svakako začuditi što nas dvojica nismo legli. Pa neka misle da iskazujemo toj stranoj ljepotici štićenici moje kćeri, naročito poštovanje. Damir protegne vrat i napne sluh. Govore o Gordani. To je shvatio. Ali kralj nastavi: - Ti ćeš ostati pred palačom i nadzirati njezin odlazak, a ja ću gore raspravljati s tim mladim dvoranima i pisati pismo kraljici sve dok se lađa ne otisne. Damir se lako trgne. Od onoga što je čuo steglo ga je u duši u kojoj mu se obnavljaju riječi što ih je čuo. Ĉvrsto se upro u mramor da nađe oslona i da se ne makne, a njegov budan sluh hvata svaki glas i svaki odjek koraka s one strane, čini se kao da je Simono stao i nešto rekao, ali tiho i nečujno. Onda slijedi kraljev poluglasni upit: - Potpuno je spremna? - Da, veličanstvo. U svojoj je odaji- odvrati Simono. ~ 1185 ~


- Oprostila se s Isabellom? - Bit će tako jer njezina visost već spava. - Naloţi straţama neka putem na pristanište nikoga ne posta u njezinu blizinu. - Učinit ću, veličanstvo! - Jesu li spremni Bartolo i Alberto? - Već čekaju pred dvorom da se pridruţe pratnji gospođice. - A dvorani koje je odabrala za pratnju? - Ĉekaju vaše veličanstvo u predsoblju, samo onaj mlađi što je jučer stigao još manjka. - Kako, Damir nije tamo? -zapita FrancescoZašto? - Vaša visosti, jasno sam naredio da ima s ostalima doći k njegovu veličanstvu, ali još ga nema. - Ona ga je sama odabrala da je prati, zar se nećka poći s njome? -Primijeti kralj. - Kad sam mu rekao da će pratiti gospođicu, on je vrlo pripravno prihvatio razjasni Simono. Moţda su ga putem zadrţali Aversa i Strozzi. S njima je danas mnogo drugovao.

~ 1186 ~


- Ako ne stigne na vrijeme u dvor, ti učini sve da ne dođe na pristanište. Nitko ţiv! Ni od njenih zemljaka ni naših ljudi. A gdje su ostali sa sjevera? - U svojem konačištu! Naloţeno im je da se do predvečer ne pojave na dvoru. - Dobro. Sad pogledaj gdje je taj Damir i odvedi ga gore u moju radnu sobu da čeka s ostalima. Kad ti pošaljem glas, odvedi djevojku na lađu. Upamti što sam ti rekao. Ako joj se štogod desi pri iskrcavanju, platit ćeš glavom. Da je niste ničim, povrijedili. A bude li se branila, oprezno je odnesite na otok. Ne veţite joj usta da se ne uguši. Vikati moţe koliko je volja. More je bučno, a nebo gluho. Ostat ćeš s njom na otoku dok ne stigne princ Francesco. On će ti donijeti ostale moje zapovijedi. Pazi dobro na svoju glavu, Simono! Sad se poţuri. Najprije makni toga Damira, a onda ćeš javiti djevojci da pođe na lađu. Ako zapita za svoje dvorane, reci joj da čekaju na brodu. Razumiješ? - Potpuno sam razumio, vaše veličanstvo! i Simono pohiti prema palači. Ĉitavo se Damirovo tijelo upelo u kameno podnoţje boga Apolona. Nepomičan je kao ~ 1187 ~


kip. Suspreţe dah, sluša kako se kralj i Francesco polagano udaljuju putem kojim je otišao Simono. Otac i sin prevalili su dio aleje u poluglasnom razgovoru. - Odakle da promatram njezin odlazak? -upita Francesco. Kralj okrene desno uskim puteljkom što presijeca aleju i vodi prema terasama: - Tamo s one terase sakriven među drvećem moţeš sve vidjeti, a da te nitko ne opazi. Obojica su udarili smjerom postrance Apolonova kipa u udaljenosti stotinu stopa. Između puteljka kojim prolaze i kipa prostire se grmoviti lovor. Kad su zašli još dublje u potihom razgovoru, kralj se najednom zaustavi nasuprot Francescu i zagleda mu se u lice: - Sine moj, ti si neobično uzbuđen? - Zar to nije razumljivo? - Nimalo. Djevojka je doduše sasvim neobično stvorenje, ali Aragonci nikad nisu dopustili da im ţena uznemiri srce. A ti, čini se... Kraljeva riječ zapne, a zjenice mu se rašire. - Vama se čini, oče, da sam se u nju zagledao? ~ 1188 ~


- Ne okreći se! Ostani miran! Kraljev glas prijeđe u šaputanje: Dok sam te gledao, oklizne mi se pogled u lovorovo grmlje. Tamo se netko nalazi. - Iza mojih leđa?- šapatom upita Francesco. - Jest, ali daleko, ispod Apolona, iza podnoţja. Gle, gle! Netko se tamo stisnuo uz mramor. Očito se skriva. Francesco ostani miran, tako da mogu promatrati, a da ne osjeti moj pogled. - Tko je? upita Francesco. - Ne vidim mu lice, samo zatiljak. Okrenuo je glavu prema, aleji. Odora mu je modra, a na klobuku veliko ţuto pero. -To je Damirova odora! - On? Ne zamjetljivo.

miči

se-

mrmlja

kralj

jedva

- Moţda je tamo zaspao? - Naprotiv! Vreba u aleju! Traţi nas, jesmo li otišli. Stojeći nasuprot Francescu kralj iskorišćuje njegovu glavu za zaklon svojem istraţivačkom pogledu. ~ 1189 ~


- Ostani tako samo dotle dok mu ne ugledam lice. Ako se okrene, baš će mi biti nasuprot. Zašto se tu sakrio? - Mislite da je što čuo? - Ako nije začepio uši! Sad se okreće. Budi miran. Da. On je. Spazio nas je! Prepao se, zgurio se kao pseto. Ĉuo je sve. - Sve što smo govorili pred kipom? Kralj se veselo nasmije kao da mu je sin rekao neku šalu, uzme ga ispod ruke i reče glasno: - Vrijeme je da idemo! Zacijelo će Simon naći toga mladog klipana. Pošli su ravno prema terasi, onda zaokrenuti pravcem k dvoru. - Ostavljate ga s onim što je čuo? -upita tiho Francesco. - Neka ne posumnja da sam ga opazio. Neka vjeruje da je ostao nezapaţen. - Poţurit će se da sve dojavi Gordani. - Rekao sam ti: tko pokuša zakoračiti na put koji djevojku vodi na otok, gubi glavu. Poţurimo. - On će vam pobjeći iz vrta. ~ 1190 ~


- U svakom slučaju ulazi u moju stupicu. Izišli su na prostor ispred ulaza u dvor. Tu su stajala dvojica starijih počasnih ljudi, odjevenih u odijela napuljskih dvorana. - Bartolo i Alberto čekaju. U dobar čas. Kretnjom ruke kralj ih pozove k sebi. Obojica pohite k njemu. - Bartolo- tiho će kralj -reci straţi da nikog ne puste izaći iz vrta, pa bio i najodličniji gost, a onda se odmah vrati k meni. Stariji otrči k izlazu vrta. Onom drugom zapovjedi Ferrante posve tiho i povjerljivo: - Ti ćeš, Alberto, s Bartolom krenuti u palaču, ali ostati iza vrata da te nitko iz vrta ne moţe opaziti. - Razumijem, vaše veličanstvo. - Odanle, pazi pomno: iz lovorove aleje izaći će mladić u modroj odori, sa ţutim perom na klobuku. Ili će krenuti iz vrta, ili prema palači. U svakom se slučaju poţuri k njemu. Moraš se učiniti kao da si ga traţio, razumiješ? - Potpuno, kraljevsko veličanstvo? ~ 1191 ~


- Reci mu da te poslala gospođica Gordana. To je ona ljepotica što je došla s princezom Isabellom. Znaš? - Baš je prije kratkog vremena sišla stubama. - Kamo? - Htjela je u vrt, ali sam je zaustavio. Rekoh joj da tamo šeću kralj i princ Francesco. - Što je tada učinila? - Vratila se gore. - Ferrante pogleda svog srna Franceska: - Dakle nju je čekao!- ponovo se obrati svom pomoćniku šapne mu još tiše: - Reci tom mladiću sa ţutim perom da ti je Gordana naloţila neka ga potraţiš u vrtu. - Neka se veličanstvo Shvaćam sve!

pouzda

u

mene.

Uto se vrati drugi dvoranin i stade uz svojeg druga. Kralj nastavi: - Kad mu objaviš njezinu poruku, ti ćeš ga voditi. On naravno, ne poznaje druge odaje, osim svečane dvorane za goste. Moraš ga, dakle, povesti. To je prirodno, znaš u blizini dvorane... ~ 1192 ~


- Znam primijeti dvoranin kao da je već bezbroj puta primao od kralja takve naloge. - A ti, Bartolo- okrene se kralj drugom dvoraninu -poći ćeš za njima, dakako udaljenosti kao da te se oni ne tiču. Ti, Alberto, dovedite mladića na drugi kat. - U koju odaju? - U dvoranu mojih prijatelja. Ostalo znaš naglasi kralj značajno. - Razumijem sve- odgovori i kimne u znak povjerljivog sporazuma sa svojim gospodarom. - Kralj povuče svog sina za sobom prema ulazu u dvor. - Bit će bolje, Francesco, da sada odeš gore u svoje odaje. Kasnije se vrati da promatraš njezin odlazak. Ponajprije joj moram očistiti put zaprekama. - Zašto je htjela da s tim mladićem govori tajno, u perivoju, kad ga je ionako odabrala za pratioca? Mogla je predmijevati da će s njim razgovarati na lađi. Nije li tako?- razlaţe Francesco koračajući uz kralja. - Ako nam umakne?

~ 1193 ~


Kralj se zaustavi i pogleda mu u lice pa zakima: - Kakvo je to pitanje? Kao da ne mogu lako obračunati s njom. Sve prepusti meni. - Niste li pomislili da bi mogla sići baš u času kad Alberto bude vodio Damira gore? - Onim stubama kojima će njega voditi ona ne moţe silaziti, ali ne brini se ti za to. Treba da idemo. Dok smo mi ovdje, mladić neće ispod lovora na sunce. I uđoše u palaču. Bartolo i Alberto nešto su se tiho spora zumjeli, a onda se obojica povuku iza ulaza. Uz kameno podnoţje, zaklonjen lovorovim grmljem, stisnuo se Damir i opazi da kralj i Francesco odlaze. Ne mičući se, vreba na njih prisluškujući njihove korake što se gube prema dvoru. Oko njega nastane tišina. Sjedeći poduprt o ruke, bulji u lovorovo lišće, a sluh mu traţi kakav glas ili kretnju. No, sve ostaje tiho. Ogleda se na sve strane. Polagano i oprezno se digne i jednim korakom zađe za drugi poprečni puteljak suprotan onome kojim su otišli kralj i Francesco. Paţljivo se primiče i ~ 1194 ~


obazire na sve strane. Stoji i misli. Lice mu je smrtno blijedo. U očima uţas. Ĉasak se zadrţava kao da stvara odluku, pa onda krene lijevo, zaokruţi aleju hitrim koracima, oprezno pazeći, izađe na prostor ispred palače. Tu stane i zaokruţi pogledom razizemlje. -Odanle istrči Alberto i kao da ga ne opaţa ogledava se baš protivnim smjerom pa krene prema aleji. Ali kao da je čuo korake, obazre se prema Damiru, stade ga promatrati od glave do pete i krene k njemu. Mladić ga opazi i uspori korak neodlučno kao da bi ga htio nešto upitati. - Plemeniti gospodine, sudeći po opisu vašeg odijela, vi pripadate dvoranstvu njezine visosti princeze Isabelle i priča Franceska. -Pogodili ste! - Prva dvoranka njezine visosti, ona smeđa ljepotica, naloţila mi je da pođem u vrt i potraţim mladog dvoranina sa ţutim perom na klobuku. Rekla mi je ime, ali nisam upamtio. - To sam svakako ja! - Dakle, molim, neka vaša milost izvoli poći sa mnom. ~ 1195 ~


- Nekoliko je časaka stajao neodlučan kao da razmišlja, a onda ţivo upita. - Ona vas šalje? - Mene su odredili da je pratim na lađu pa mi je naloţila da vas potraţim. - Imate li kakvu poruku za mene? -Da, gospodine. Moli vas da dođete k njoj jer će odmah krenuti na put. - Putujemo tek podvečer. - Gospođica ţeli ići odmah. - Lađa još nije spremljena. -Naprotiv, sve je spremno. Izvolite, gospođica čeka. - Kamo da idem? - Ĉeka vas gore na drugom katu. Povest ču vas k njoj. - Gdje se nalazi? - Kod princeze Isabelle. - Idem odmah -odvrati Damir i pođe prema palači. Alberto ga slijedi. - Gospodin Damir! Gospodin Damir! ~ 1196 ~


Povici zaustave mladića pa se obazre pun iznenađenja prema vratima vrta. Tamo stoji glasnik u prašnoj odori. Na prsima je crni gavran, osebujni znak kralja Matije. Ne brinući se za Alberta, Damir potrča k vratima gdje stoji mladić s grbom. - Princ te šalje? -zapita Damir . - Da, on. Nosim vam pismo, ali me ne puštaju unići. Damir oslovi straţu: - Ovo je glasnik njezinog veličanstva kraljice Beatrice. Vojnici na straţi malo su se pogledali kao da se nijemo do govaraju što da učine, no Alberto se odmah dosjeti: - Nitko ne smije uči do predvečer. Tako je odredilo njegovo veličanstvo napuljski kralj. Ipak to ne smete Damira glasnikom govoriti hrvatski:

i

započne

s

- Daj mi pismo. A ti se propitaj gdje su ukonačeni naši dvorani pa onda reci Brodariću da krišom pripravi dva konja. Trebat će nam. Ĉekajte nas na pristaništu. Reci Brodariću da je dvoranka, neću spomenuti njeno ime, ti znaš koju mislim, u pogibelji. Daj hitro pismo i... ~ 1197 ~


Alberto prekine razgovor: - Ako ne kanite poći gospođici, recite? - Kako ne! Evo me. Damir brzo otvori pismo i pođe za dvoraninom. Hitro je koračao i još hitrije čitao retke princa Ivana. Ali ovog časa to pismo nije proizvelo na Damira nikakav dojam. Izraţaj njegovih očiju i treptaj pokazuju da drhti pod udarcem što ga je primio otkrićem kraj podnoška Apolonova kipa. - U odaju dvoranka polazi se s one straneopomene ga Alberto pa skrene uz terasu palače. Damir ga slijedi. Obišli su istočni dio zgrade i prešli iza ugla smjerom prema moru. U blizini kule što se strmo spušta u more Damir spazi uska vrata širom otvorena. Alberto pođe prvi kamenim stubama. Našli su se u hodniku. Stijene su bogato urešene, a pod od šarenog sitnog kamenja. Zdesna se uspinju kamene stube u katove s ogradom od mramora. Napokon su stigli u dugi nepregledni hodnik. - Ovdje su odaje naših dvoranki, a s ove strane nastanjene su dvoranke mlade kraljice

~ 1198 ~


i vojvotkinje od Ferrare i vaše - prijazno tumači Alberto Damiru. - Takav je kod nas propis. Ţensko dvorjanstvo odijeljeno je od muškog. Ali danju smiju primati posjete. U nas se mnogo pazi na dobar glas dvoranka. Sve to Damir ne sluša. Alberto otvori vrata i uđe prvi. Damir gotovo utrči u sobu. Slijeva ga zbune neki visoki zastori što se pruţaju kroz čitavu veliku dvoranu i dijele je na dvoje. - Pođite samo dalje! -ponuka ga Alberto desno gospodine. On krene smjerom koji mu je označen. Krv mu bije u sljepoočicama noseći sa sobom strašno saznanje o opasnosti koja prijeti Gordani. Učinio je nekoliko koraka ne videći pred sobom ništa.. Slijedećih nekoliko trenutaka mladić stane kao da ga je netko udario. U svijetlu što mu zabljesne pred očima prikaţe mu se jako debelo tijelo i velika glava, sa širokim tustim licem. Ne snalazi se. Ne shvaća i ne prozrijeva situaciju. Pogled mu traţi Gordanin lik. Stoji, zuri, traţeći onu koju je čitavim putem sve do ove odaje nosio u predodţbi, uvjeren da ga čeka. A sad najednom vidi drugu sliku: široke mesnate ~ 1199 ~


prsi s maskom kraljeva lica, s tri podbratka. I to mu se lice smiješi porugljivo i zlobno. Zar je to mašta probuđena grdnim otkrićem pred Apolonovim kipom izbila pred oči ovu utvaru? Svladajući se ide bliţe da se uvjeri u toj nadi, ali opet ustukne. Jest! To je Ferrante! - Vaše se gospodstvo ipak udostojalo odazvati mojem pozivu?- upita kralj. Ispod mesnatih vjeđa pogodi ga podrugljivi kraljev pogled i trgne glas pun zluradosti: -Vaše gospodstvo, vidim, nije naviklo odazvati se kraljevoj zapovijedi. Bili ste s ostalim dvoranima pozvani k meni. - Neka mi zakasnio.

veličanstvo

oprosti

što

sam

- Moţda ste bili na sastanku s kojom ljepoticom? - Ne poznajem ovdje ljepotice s kojom bih uricao sastanke n času kad moram ispuniti duţnost da pratim na putu štićenicu njezinog veličanstva kraljice Beatrice. - Toliku paţnju prema mojoj kćeri kraljici uistinu treba pohvaliti i nagraditi!- nastavi kralj sve podrugljivije. ~ 1200 ~


- Izvršena duţnost ne zasluţuje nikakve nagrade. Molim vaše veličanstvo neka mi dopusti potraţiti dvoranku njenog veličanstva. - Ţelite joj nešto saopćiti? - Da, veličanstvo. - Vrlo vaţno? - Duţnost je uvijek vaţna. - Govorit ćete s njom na lađi. Sad ste moj gost. - Veličanstvo, ja je ne mogu pratiti i ta me okolnost nuka da joj odmah predam vaţne poruke. - Vi ne putujete! Tako! Nadam se da ćete mi pokloniti povjerenje i dopustiti da budem u tom slučaju vaš glasnik. Kakva je to poruka? Damir sve više osjeća neprijatnost gledajući kralja, raskoračena, podbočena o kukove, podrugljivo nasmijana, a ispod te ironije, iz smiješka proviruje strašna zasjeda. Damir vješto prikriva neugodni osjećaj i naglasi: - Vaše veličanstvo, moja je duţnost izvršiti posao dvoranstva mojeg kralja. A kad to uredim, odmah ću se vratiti- i on se pokloni i ~ 1201 ~


pođe k vratima. Tu stoje Napuljci Alberto i Bartolo i zakrče mu put. - Ni koraka! -rekoše obojica istog časa s naperenim bodeţima u mladićeve prsi. Ovo ga prenerazi i upita kralja: - Veličanstvo, smijem li pitati što to znači? - Znači da se u Napulju smatra neuljudnim šuljati se u kraljevskim perivojima i osluškivati kraljevske razgovore. Damirov se pogled spusti, ali se odmah digne. Iz zjenica sijevne ubojiti mladoliki pogled u kralja. Ovaj se smije radošću lovca koji je ispravno nišanio. - Vidite, moj mladiću, vama bi dolikovala smionost. Mjesto toga vi ste nevjerojatno nesmotreni. Dok se nas dvojica ovdje zabavljamo, vaša dvoranka putuje bez vas. -Veličanstvo!- usklikne Damir - uklonite nesreću od ove djevojke, a ja se kunem da ću ono što sam čuo ponijeti u grob. - Gle gle! Vrlo ste plemeniti! - Opozovite svoju strahovitu namjeru. Kralju, učinite to jer će vas stići strahovita odmazda. ~ 1202 ~


- Gle, gle! Napuljski kralj bi morao strepiti- i on se nasmije. -Ĉasti mi, zamalo da se ne rasprsnem. - Veličanstvo, ako vam je do svoje časti, do imena, vratite djevojku s lađe. Ne slutite što vas čeka ako joj se dogodi zlo. - Moţda rat s barbarima vaše zemlje? - U mojoj domovini nema barbara, ali u Napulju ima zločinac koji će biti strahovito kaţnjen. Ferrante se uozbilji i vikne: - Moj plemeniti mladiću! Ţelite spasiti od propasti mene i moje prijestolje? Zato sam odlučio da vas dignem na čast mojih prijatelja. Hajde, Alberto i Bartolo! Ţelim svojeg najmlađeg prijatelja prikazati onim drugima. Neka vidi koliko cijenim njegove prijateljske usluge. Od te izjave iz koje proviruje sarkazam Damir osjeti laku strepnju. Bartolo i Alberto prilaze k crvenim grimiznim zastorima što su sada skrivali drugu polovicu dvorane i povukli ih. Karike škripe po mjedenoj sipki. Damir osjeća kako mu netko struţe po kostima. Pred

~ 1203 ~


njegovim očima ukaţe se nejasna, kao utvara u magli.

slika,

isprvice

U naslonjačima sjede muške pojave u odorama napuljskih velikaša i plemića. Tijela su im nepomična kao da su od drva ili kamena. Glave nepokretne. Ispod klobuka vire lica neviđena, upala, grdna, plosnata, osušena. Izbočene oči su mrtve, kao od stakla. Jezovite. Zubi im grozno cere. Sjede u naslonjačima, čini se da su lutke, odjevene u ljudske raskošne odore. Damira trese zebnja. - Što je to? Kakve su to prikaze po kojima pada samo malo svjetla s visokog prozora s rešetkama? Kosturi ubijenih! - No, što kaţete mladiću? Nisu li divni moji prijatelji! -usklikne gordo kralj. Mladiću se pričinja da je ovaj čovjek što ga nazivaju kraljem luđak koji je ovdje poredao kosture u velikaškim odorama. - Ĉudite se? Odmah ću razjasniti vašoj gospodskoj milosti! Eto, vidite! Ovo je moj šurjak i prijatelj Marzano. Onaj u crnom i zlatnom brokatu. Ovaj drugi pored njega, mladi je plemić Carbo, vođa mojih podanika, koji ţele moje prijestolje dati Francuzima. Anţuvincima. ~ 1204 ~


Onaj tamo..., ali što to govorim? Vi poznajete historiju mojeg kraljevstva. To su lešine koječuvam za uspomenu. - Veličanstvo! klikne Damir. Idem iz ove dvorane -i segne u tok da izvuče mač i prokrči put. Još prije nego što je kralj dao znak, već su se oba Napuljca bacila na mladića i uhvatila ga za laktove. On se bori svom snagom svoje mladosti Nateţu se s njim, dok ga ne svladaju i sveţu jakim konopcem. Damir shvati pripremljenu zasjedu iz koje mu nema izlaza pa vikne: -

Što hoćete sa mnom?

- Da vam prikaţem svoje prijatelje- nakloni se kralj gotovo ushićeno.- Svi su mi oni iskazivali veliko prijateljstvo. Jedni su namještali protiv mene urote da me sruše s prijestolja, drugi su se opet bunili, jer sam im oduzeo imanja. Ima ih koji su se šuljali i prisluškivali moje razgovore. Svaki je pokušao napasti moju kraljevsku vlast. Dakle, sve sami dragi, vjerni, odabrani prijatelji! Da, mladiću, odabrani prijatelji.

~ 1205 ~


Ukočeno stoji vezani mladić zureći u jezovite pojave u naslonjačima, a kralj se razmahao gestama i stao govoriti naglašavajući riječ po riječ kao da mu svaka pripravlja uţitak. - Vidite, moj mladiću, rekli ste da sam zločinac. To su rekli i oni. A vele to i mnogi drugi koji još nisu ovdje. Vele ljudi da sam svoje prijatelje pobacao dolje u tamnicu gdje jauču od gladi, zime i ţeđe. To je kleveta. Sad vidite kako mi čine strahovitu nepravdu. Istina, ima još dolje nekoliko uznika što trpe pravednu kaznu, ali to su moji neprijatelji. Zar da ih tetošim na svojim grudima? Ali, ovi tu, to su moji prijatelji. Kralj čvrsto upre pogled u Damira i pribliţi mu se pa će vrlo povjerljivo: - Vidite, mladi čovječe. Kad su me oni izdali, pozvao sam ih u svoj dvor da im vratim milo za drago. Posjeo sam ih u naslonjače od brokata, a vjerujte, brokat je skupocjena tkanina. Ferrante se još više pribliţi Damiru i kao da nešto naročito očekuje od njega, gleda mu u lice, pa se smiješi. Usne mu podrhtavaju, a oči sijevaju: ~ 1206 ~


- Nisam štedio. Uistinu nisam. I sami vidite da je njihova tkanina skupocjena, jer za prijatelje dajem sve, sve. Moja plemenitost ne poznaje granica. Sve sam ih ljubio, toliko ljubio da se nisam mogao od njih rastati. Htio sam da ostanu uza me, pod mojim krovom, da ih imam tu, da ih gledam, s njima čavrljam, posjećujem ih, drţim im govore, nazdravljam, da ih pitam kako im je. A oni su tako sretni da i ne ţele ostaviti ovu dvoranu. Sve moje prijatelje toliko ljubim da ih ne puštam više ispod mojeg krova. I u toj mojoj velikoj ljubavi ja sam njihova mrtva tijela dao balzamirati, još više. Odlikovao sam ih i kao da su najplemenitije ptice dao sam ispuniti njihove utrobe, njihove grudi, obukao ih i, evo, tu sjede, moji mili i dragi. Nije li to vrhunac humanizma? - Neman jezovita! -vikne Damir dok kralj nastavlja s naročitom sladostrašću: - Iskazao si mi veliko prijateljstvo kad si osluškivao, lijepi mladiću, a pošto ja cijenim i primam svako prijateljstvo, ne mogu biti baš prema tebi nezahvalan. Uvrstit ću te među svoje najdraţe prijatelje. - Zvjerska nemani! ~ 1207 ~


- Eto, tako vraćaš moju plemenitu namjeru, nezahvalniče! Ali ja sam humanista. Opraštam i dijelim dobro za zlo. Vidiš, onaj prazni naslonjač tamo lijep je, dragocjen, tamo ću posaditi tebe, najmlađi moj prijatelju. Zebnja preleti Damirovim tijelom. Pogled mu počiva na praznoj stolici i čini mu se groznijom od otvorenog lijesa. - Neću da truneš, sinko, ne bih mogao ţivjeti da sam svoje prijatelje predao pohoti crva. A ti si odviše lijep da budeš njihova hrana! Ti ćeš sjesti na ovaj najljepši naslonjač. Da ostaneš uvijek uza me kao naročita uspomena moje pobjede. - Svršite! Samo brzo, brzo! Zvijeri! -viče Damir. - Tvoja nezahvalnost bit će kaţnjena! Svojeg dobrotvora nazivlješ zvijerju. Bartolo, skini mu klobuk i plašt. I Bartolo učini po kraljevoj ţelji. Damiru se učini kao da mu uzimaju ţivot. Tako reče Ferrante, pa uzme Damirov plašt i raširi ga po naslonu naslonjača. Onda uzme klobuk, postavi ga na vrh i pri tome gleda u Damirovo lice iskrivljeno jezom. ~ 1208 ~


- Hoću da ti osiguram stolac. Neka nitko drugi ne sjedne ovamo. Ovo čeka tebe, mladi moj prijane. Prije nego te zadavimo hoću da uzmogneš sebi predočiti kako ćeš izgledati na toj stolici. Lijepo? Zar ne? - Ubijte me, ali vratite Gordanu, jer će njeno prokletstvo pasti na vas! Osveta naroda raţjurit će vaše prokleto tijelo. Osveta kraljici, vašoj kćeri! Upamtite! Osveta njegova... - A tko bi mu dojavio u čijem se naručaju nalazi djevojka? Ti nisi htio putovati, nego si ostao uza me u dvorani mojih prijatelja. Tko bi, dakle, mogao javiti? -pita kralj. -Javit će mu onaj koji zna što znam i ja. - Što zbori taj lupeţ? -vikne kralj i pogleda Alberta. S kim je govorio? - S nekim čovjekom, glasnikom s gavranom na grbu koji je odmah otišao. - Ti si dopustio da netko uđe u palaču i opet izađe? Straţe su pustile? Objesit ću vas sve! - Nikoga nismo pustili, ali glasnik je zvao ovoga tu vidjevši kad je izišao iz lovorove aleje. Govorili su svojim jezikom. Nisam razumio, ali sam prekinuo razgovor. ~ 1209 ~


- Smjesta juri za tim glasnikom, hitro ga zagnjuri u grob. - Njemu nisam rekao što sam čuo, samo sam govorio o pismu- veli Damir. - O kakvom pismu? - Donio mu je i predao neko pismo- reče sada Alberto. - Ovamo pismo! -i pretraţe svezanog Damiru Vidjevši da ga ne moţe pročitati jer je pisano hrvatski kralj ga spremi i zaurla nad Damirom: - Govori! Kome si rekao što si čuo? - Nedaleko od Apolonova podnoţja sakrio se još netko tko sada zna da nešto spremate Gordani. Svi su vaši gosti opazili kako djevojku čuvate da joj se nitko ne pribliţi. Svi šapću. Crven, zapuhan bjesnilom, Ferrante uzviknu; - Gdje je taj drugi? - Popeo se na zid perivoja i skočio dolje da dovede pomoć. - Pomoć? Protiv mene? U Napulju, u mojem kraljevstvu? Jao njemu! Tko je? ~ 1210 ~


- Ništa me neće prisiliti da kaţem! Kralj se zaleti na njega bodeţom: - Reci: tko još zna i gdje je taj? - Zarinite bodeţ, moţda iz mojih prstiju vrcne njegovo ime. Zvjerski reţeći, utisne Ferrante bodeţ u Damirovo meso, samo toliko da ga prestraši i vikne: - Tko je? Kaţi! - Kad budem mrtav. Razjareni kralj baci bodeţ i okrene se svojim pouzdanicima: - Vodite ga dolje. Glad i ţeđ najstrašnija su mučila. Bude li priznao, podijelit ću mu milost. Neka ţivi. Nećeš dobiti ni kapi vode ni mrve kruha. A sad, donesite mi ţeravice, ţive ţeravice. Ledeni znoj pošikne Damirovo čelo. - Nahranit ću te. Silom ću ti rastvoriti gubicu i nasipati goruće komadiće. Hranit ću te ognjenim šećernim kuglicama ako ne kaţeš kome si rekao što si čuo. Ostat će ti grlo i jezik za sva vremena isprţeni brazgotinama. Neću te ubiti, ~ 1211 ~


ispeći ću ti grkljan, lijepi gospodičiću, ognjenim poslasticama. Govori, tko zna moju tajnu? -viče kralj. Damirove oči bulje preda se. Usne su otvorene, bijele, nepomične. Mladić ničim ne odaje da čuje kraljev poziv. - Do svoje starosti čamit ćeš dolje na dnu ovog dvora s razvaljenom gubicom, nemoćan da ikad progovoriš riječ, vidiš svjetlo. Sablasno, ukočeno stoji Damir i čini se da su mu grozote mrtvaca u naslonjačima i mučila kraljevih prijetnji smutile pamet. - Donesite ţeravicu! krikne Ferrante. Od Damira ni treptaja, ni drhtaja, nijednog znaka da zna i čuje. .... - Taj se obezumio!- reče Bartolo. - Ili mu je uţas oduzeo govor. - Probudit ću ga ţeravicom. Alberto, donesi ognja!- reče kralj. Sluga potrči prema vratima i nestane. Razjareni kralj stade hodati gore-dolje dvoranom, od časa do časa sune pogledom kao bodeţom u nepomičnog Damira. Njegovo je lice izobličeno kao da su ga izvukli iz groba. ~ 1212 ~


- Veličanstvo! Ovaj je uistinu izgubio pamet! primijeti Bartolo. -Moţda bismo ga dozvali k svijesti obećanjem da ćete djevojku ostaviti na miru. - Ţivi oganj budi lude i lupeţe. Ţeravicu hoću! Sav zadihan, uleti Alberto, skoči kralju, nešto šapće, od čega se cijela kraljevska masa potresla. Diţe ruke, tihi krikovi padaju mu s debelih usana. Trkne k vratima, ali se opet vrati i zapovjedi: . - Brzo, bacite ga dolje u tammcu! Smjesta! - Što da činimo nakon toga? - Dođite za mnom! Brzo, u moju radnu odaju. Odmah!- i odjuri na vrata. Oba se Napuljca ustrčala. Alberto uzima svijeću sa stola mrtvih kraljevih prijatelja. Bartolo pohiti k malim ţeljeznim vratima, zaokrene ključem i otvori. Iz otvora zuri grobni mrak. Poput kamenog kipa stoji Damir svezanih ruku kao da se sve to njega ne tiče. Napuljci ga uhvate za uţe i povuku sa sobom. Kad su se vratili gore, zatvore ţeljezna vrata i potrče dvoranom prema odajama kojima je čas prije izišao kralj. ~ 1213 ~


U KAVEZU Gordana je pošla u perivoj k Apolonovu kipu, ali je zaustave kraljevi pouzdanici. Saznavši od njih da vrtom šeće kralj sa svojim sinom, djevojka se vratila gore. I sada sjedi sa svojim drugaricama koje čavrljaju o sitnicama dok je njena duša zabavljena razmišljanjem o onome što joj je dojavilo pismo nepoznate ruke. Osjetila je teţinu u svim udovima kao da je poklapaju i strop i zidine. Konačno se odluči da opet siđe iz odaje. U predvorju su napuljski paţevi. Odlučno pristupi k prvome i upita: - Moţe li se odavle kojim drugim stubama sići u perivoj? - Moţe ako prijeđete lijevim hodnikom. Tamo su stube koje vode uz terasu. Zahvali mu prijazno i pođe vrlo oprezno. Nađe stube onkraj velike terase ispred dvora. Zaokrenute je ravno u perivoj. Poţuri smjerom prema Apolonovu kipu, ali ne nađe nikoga. Zagledala lijevo i desno. Uzalud. Razabire: Damir nije mogao da pričeka na zakazanom mjestu, jer su kralj i Francesco šetali vrtom. Sjetila se terase što se diţe uza zid s kojeg je ~ 1214 ~


gledala jučer na trg. Ali ni tu ne nađe nikoga. Gonjena nemirom i ţeljom da vidi ljude i nađe bilo kakav dodir sa svijetom, zagleda se na trg kojim prolaze ljudi njoj strani i nepoznati. Sad joj se učini kao da je čula izreći svoje ime. Obazre se. U kraljevu vrtu nema nikoga. Ponovno joj dopre do ušiju glas koji izgovara njeno ime. Dolje s desne strane uza zid opazi starca Aversu s mladim Firentincem Strozzijem. Obojica je opaze na vrh zida pa hite k njoj. Gotovo je viknula od radosti. Prvi je dohitio Escole Strozzi. - Dolazim s pristaništa reče on- ali tamo nisam našao vaših dvorana, a ipak su već dignuli jedra. Zar ne kanite putovati? - Ne mogu vam odavle govoriti. Previsoko je. Ĉuli bi me. Uđite, molim vas, u dvor. I vi, gospodin Aversa. - Uzalud! Već smo htjeli, ali nas ne puštaju. U tom odgovoru našla je novu potvrdu nečeg jezovitog. Još se jače nagne na zid i zaokruţi usta rukama, vikne dolje niz zidine: - Gospodine Aversa, naći ćete već neku izliku da vas puste. - Zar se što dogodilo?- pita starac. ~ 1215 ~


- Moralo bi se dogoditi ono na što ste me jučer i danas upozoravali. - Dobro, znam već što- reče starac i odmah pođe uza zid. Svaki njegov korak kojim se pribliţavao vratima dvora smatrala je spasenjem. Onda siđe s terase i uputi se prema palači I sada je na vratima našla straţu kako ţivo raspravlja s učenjakom Aversom. On vadi neki papir i pokazuje vojnicima. Ali oni slijeţu ramenima. - Jao vama ako me zadrţite! Kralj me zove! Oni gledaju u palaču kao da tamo traţe nekoga tko bi im savjetovao. Međutim, stari učenjak iskoristi ovu njihovu neodlučnost, prijeđe prag oštro prosvjedujući: - Tko će spriječiti starom učenjaku koji je kraljev gost i ljubimac vladara? I već se našao onkraj zidina i krenuo prema ulazu u palaču. Gordana je stigla na stube i prividno se zagledala u dragocjena vrata ukrašena plastično uklesanim prizorima trijumfalnog ulaza Alfonsa I Aragonca. Navlas se nije maknula sve dok učenjak nije došao do nje, a onda mu šapne: - Lebdim u stupici! Imam dokaza. ~ 1216 ~


- Od koga vam dolazi? - Od nepoznate ruke. Savjetuje mi da ne polazim na lađu. Put do lađe prevalit ćemo konjem, zato mi neznanac savjetuje da prividno preplašim konja i pobjegnem. Da mogu pronaći Damira, znala bih se izvući iz procijepa. - Da ga potraţim u konačištu? - Molim vas. I recite mu neka spremi konje. - Dakle, bijeg? - Ako mi to ne uspije, zacijelo sam izgubljena. - Ako ne nađem vašeg dvoranina, jamčim da će vam ovu uslugu učiniti mladi firentinski pjesnik. Dok su govorili, ona je neprestano gledala u umjetninu na na vratima i svatko tko bi ih ugledao morao bi biti uvjeren da raspravljaju o reljefu. - Moglo bi se desiti da ne uspijete. Znate da vas na svakom koraku slijedi Simono, a danas uvečer pozvani su svi učesnici na gozbu, a poslije će biti vatromet. - Znam, samo ne znam što će dotle biti sa mnom. ~ 1217 ~


- Zadajem vam riječ: učinit ću sve što se moţe. Sve ću Firentince i Milance uzbuditi da pitaju za vas. - Kad bih mogla slutiti čija mi je ruka otkrila zasjedu, bilo bi lakše boriti se. - Zacijelo su vaša ljepota i plemenitost ganule nečije srce, a u tom slučaju, vjerujte, ova će ruka i dalje bdjeti nad vama. - Strahovito je stajati na pragu dvora, na suncu i zraku, posred bijela dana, predana na milost i nemilost okrunjenog razbojnika. - Podići ćemo na noge čitav Napulj. - Za neznatni stranu djevojku koja im nije ništa? Nitko se neće maknuti. Zašto ne dolazi Damir? Izašao nije, ili da pitate straţu? Pitajte za plemića u modroj odori sa ţutim perom. I starac pođe prema straţi i zapita mrko: - Njegovo veličanstvo pozvalo je preda se mladog stranog dvoranina u modroj odori sa ţutim perom na klobuku. Zar još nije stigao? - Nije ni izišao iz dvora- odgovori prvi od straţara. - Dakle u palači je? ~ 1218 ~


- Već je dosta dugo što je iz lovorove aleje krenuo u dvor. Aversa se uputi natrag. Ne znajući ništa drugo nego da ne puste nikoga izaći ni unići straţa nije nikako tumačila ponašanje starca učenjaka i vršila je dalje svoju sluţbu zaustavljajući svakoga. - Vaš je dvoranin u palači- šapne Aversa Gordani. - Bio je pozvan kralju sa Stjepkom i onom četvoricom koje sam odabrala za pratnju. - Prema tome, nalazi se moţda baš u kraljevskoj odaji. - Ostat ću ovdje i čekati, a vas molim: ne ostavljajte me. - Neću se maknuti dok me vi sami ne pošaljete. Ni sluge ni dvorani ne pojavljuju se niotkuda. Sve je tiho kao u pola noći. Samo njih dvoje stoje pred vratima, zure u kiparske umjetnine i od časa do časa opetuju šapatom osnove kako bi Gordana mogla uteći iz dvora. Ali. sve odmah razbije saznanje kraljevske moći koja u po bijela dana, usred grada, stvara od ~ 1219 ~


djevojke bespomoćnog suţnja crnih kraljevih namjera. - Da se utečete doñi Isabelli? - Vjerojatno ona ništa ne sluti što sprema kralj, ali ona je Aragonka. Ĉvrsto vjerujem da mi je sada jedino uporište ako se činim nevještom i ne pokaţem nikakve sumnje. S desne strane terase začuju se koraci - Pogledajte tko je? šapne Gordana. Nekoliko trenutaka šutnje, a onda učenjak šapne ne pogledavši Gordanu: - Francesco! - Kamo ide? - Prema vrtu. - Nerazumljivo. Danas popodne nitko od njih nije pošao spavati. - Najbolji znak da ih nešto neobično drţi budne. - Koraci su se zaustavili- dahne Gordana. - Spazio nas je! Ĉas čekanja, onda novi štropot u pijesku. - Prilazi nam- šapne Gordana. -Sad oprez, mir i hrabrost ~ 1220 ~


Uzdignuvši bijelu ruku, stade ona pokazivati umjetnine na vratima kao da razjašnjava stranom kraljevskom gostu: -Da, zamisao je ovih prizora iz slavnog ţivota Alfonsa I zaista djelo mojeg zemljaka Franje Laurane. Njegova su djela ures dvora mojega kralja i kraljice. -Sudjelovao je sa svojim idejama u tom djelu i Leon Battista Alberti, a pomagao je Laurani Isaija Dapissa i Andrea dell' Aquilla- veli glasno Aversa. - Vjerojatno je tako. No oprostite što ja dajem prednost svojem zemljaku. Njega su ipak smatrali prvim kiparom ovoga dvora. Njezino veličanstvo Bcatrica pričala mi je da se ova umjetnina takmiči s rimskim slavolukom Setimus Severus i Constantinus, a izrađen je po tom uzoru. Gledajte kako je divno- tumači Gordana, a duša joj trepti sasvim drugim - Gospođica Gordana je uistinu oduševljena ovom umjetninom? -oglasi se straga Francesco. Ona se obazre i pokloni. I učenjak se okrene k princu, učini dva koraka natrag da mu dade prostora. ~ 1221 ~


- Visost se očito sjeća da mi je kraljica naloţila neka dobro promatram ove divne isklesane prizore njezina djeda. Zato ne mogu nijednog dana propustiti, a da ne gledam ovu ljepotu. - Sjećam se- odvrati Francesco- kraljica je naglasila da se naročito prije odlaska svom dušom zagledate u trijumfatora Alfonsa. - Visosti, izvršit ću vjerno ţelju moje kraljice, osobito onog dana kad budem putovala. Izrekla je to veselim, gotovo prpošnim glasom gledajući mu ravno u oči. - Onog dana kad putujete? Zar to nije danas? upita Francesco. - Ne, visosti. Nije danas. - Oprostili ste se s princezom Isabellom, uzeli njezino i moje pismo? -čudi se Francesco. Djevojka sabere svu glumačku snagu. - Istina je. Uzela sam. Ali vrlo nerado. Priznajem da sam se prenaglila. Uvrijeđena jer su me zapostavljali, htjela sam otići. Ali sad, nakon mojeg današnjeg slavlja na Piazza dell' Incoronata, pokolebala sam se i bila bih odmah ~ 1222 ~


rekla princezi Isabelli da mi je teško otići, ali me bilo stid priznati da opozivljem odluku. Uistinu, visosti, nadala sam se da će me princeza zadrţati. Dala sam tome i povoda moleći da putujem kopnom. Mišljah: ona će se zbog moje mušičavosti razljutiti i odrediti da čekam dok budu putovali i ostali. Pošto to nisam uspjela postići, priznajem poraz. Učenjak sa začuđenjem sluša prpošni način kako Gordana obrazlaţe svoje motive, a pri tome pomno promatra prinčevo lice. U njemu nailazi odraz skrivene ljutine i nešto podmuklo. - Dvoranki nisu dopuštene takve prokšenosti, gospođice Gordana- naglasi Francesco, a stari učenjak hitno nadoda: - Štićenici njezinog veličanstva kraljice Beatrice dopušteno je ipak mnogo više nego ostalima? - U ovom slučaju moja prokšenost odgovara ţeljama princeze Isabelle. Njoj nije bilo drago što odlazim, dapače prigovorila je tome. Ona će se radovati što izvršavam ţelju kraljice i ostajem do kraja svečanosti. ~ 1223 ~


- O tome će odlučiti sam kralj. - Ali njegovu veličanstvu je svejedno, ono ima vaţnijih briga nego što je putovanje neke dvoranke -nasmiješi se Gordana. - Ne znam. Ĉut ćete što misli njegovo veličanstvo- primijeti Francesco, korakne na stube i upita učenjaka: -Vi niste pošli na počinak, dragi naš učenjače? - Visosti, pronašao sam neke nove pojave u zvijezdama njegova veličanstva i dohitio da mu to objavim. - Sad veličanstvo spava. - Pričekat ću pred palačom- odgovori smjerno starac pa se okrene Gordani. - Hoću li danas na gozbi uvečer imati sreću da budem opet vaš susjed kod stola? - Sasvim sigurno -odvrati ona. -A sad, ne biste li samnom nastavili raspravu? -Ako ţelite, vrlo rado! Francesco uđe u palaču, a ovo dvoje opazi kako se vrlo brzo uspinje stubama. Djevojka i učenjak povuku se niza stube ispred vrata i pogledaju se značajno. On šapće drţeći se posve nehajno: ~ 1224 ~


- Nije mu pravo. To sam jasno razabrao unatoč aragonskoj lukavosti. Bojim se da će vas prisiliti na put. - A zašto? Ĉime da me prisile ako ja neću. Kad se princeza Isabella probudi, lako će mi biti da je pridobijem. - Ali Francesco je naglašavao da o tome odlučuje kralj. - Varate se, o tome odlučuje moja lukavost. Pričinit ću se bolesnom i leći. Doduše, već vrlo otrcana izlika, ali uvijek uspješna. Ostanite sa mnom dok ne dođu moji dvorani. Zacijelo će s njima i Damir. Ako meni ne bi bilo moguće da mu štogod nasamu rečem, molim vas, povedite ga sobom i uputite u sve. - Moja je jedina briga da vam pomognem iz aragonske stupice. Jadni Strozzi ne moţe u dvor i čeka. Pošli su ispred palače šetajući se u tihom razgovoru i čekajući dvorane koji su imali pratiti Gordahu i Damira. Ĉim je Francesco ušao na prvi kat, pođe u kraljeve odaje i upita tajnika: - Gdje je kralj? - Njegovo je veličanstvo na drugom katu! ~ 1225 ~


- Pohitite odmah k njemu! - U predsoblju su dvorani kralja Matijeodgovori tajnik- koji će pratiti dvoranku njezinog veličanstva kraljice Beatrice. Kralj mi je naloţio da ih ne ostavim same i ne puštam izići dok veličanstvo ne odredi. - Preuzet ću vašu sluţbu. Idite hitno gore i recite kralju da je hirovita dvoranka promijenila odluku. Neka odmah siđe. Kraljev se sekretar uputio u drugi kat da traţi kralja. Izlazio je iz odaje u odaju. Na hodniku sretne Alberta kako trči da kralju donese zatraţene ţeravice. - Alberto, gdje je njegovo veličanstvo? - Sad se ne moţe s njim govoriti, jer upravo s nekim povjerljivo vijeća -odgovori kraljev pouzdanik lukavo. - Ipak mu javi poruku njegove visosti princa Francesca da smjesta mora s njim govoriti jer hirovita dvoranka ne kani otputovati i da je u društvu astrologa... Alberto se vrati kralju i šapne mu Francescovu poruku. To ga ponuka da ljutilo ostavi Damira i siđe u prvi kat u svoju radnu odaju gdje mu uzbuđeni Francesco najavi: ~ 1226 ~


- Našao sam Gordanu pred vratima Alfonsa. I. Raspravljala je s Aversom o umjetničkim reljefima i rekla da neće putovati, nego čekati dok putuju drugi jer tako ţeli Beatrice. Još je naglasila da će na večerašnjoj gozbi sjediti uz Aversu. Ferrante smrknuto upita: - Kako se taj Firentinac mogao naći na dvoru kad sam odredio da gosti imaju izići i da se nitko ne smije pustiti do podvečer u palaču? - Aversa veli da je našao nove pojave u vašim zvijezdama. Kako je unišao ne znam, samo sam ga našao s Gordanom. Kad sam otišao ostali su zajedno. Kralj uhvati srebrno zvonce. Njegov tajnik uđe. - Bartolo i Alberto su ovdje? - Ĉekaju zapovijedi vašeg veličanstva. Simono moli da ga veličanstvo primi.

I

- Neka uđu sva trojica. Dok su ulazili, Francesco je paţljivo promatrao svojeg oca čije lice nalikuje oblaku iz kojeg će ovog časa zagrmjeti.

~ 1227 ~


- Veličanstvo- najavi Simono- mladog dvoranina iz pratnje princeze Isabelle nisam našao. Kao da ga je zemlja progutala. - Dobro, dobro, ne trebaš ga dalje traţitiprekine kralj njegov izvještaj. Gdje je princeza Isabella? - Još nije izašla iz odaje. - Ako spava, probudi je i reci da je smjesta čekam. Simono izađe, pouzdanika:

a

kralj

pogleda

svojeg

- Alberto, čim uđe princeza Isabella k meni, siđi dolje. Na vratima ćeš naći stranu smeđu ljepoticu. Ako je pošla u vrt, potraţi je i reci: njezina visost Isabella ţeli s vama govorili. - Razumijem, kraljevsko veličanstvo. - Kad pođe, prati je kako ti već znaš, reci joj da se Isabella nalazi u odajama vojvotkinje od Ferrare, pa ćeš je lijepo odvesti gore u drugi kat, u raskošne odaje mojih "odličnih gostiju". - Da, veličanstvo, ali zar da je tamo ostavim? - Otvori joj vrata, ostalo je moj posao. Ako je ne nađeš, odmah mi javi! - A ja, veličanstvo? -upita Bartolo. ~ 1228 ~


- Na tebi je red da dvoranima sa sjevera isporučiš neka pođu u svoje konačište. Nakon toga čekaj me u predsoblju. Idite. Još dok su izazili, kralj se protegne i zijevne: - Moj popodnevni san najveća je ţrtva što je pridonosim svojem budućem unuku. Dok kralj pokazuje ravnodušje, Francesco se uznemiri: - Što ste nakanili s Gordanom? - Još ove noći poslat ću je na otok. - Da ipak pričekate dok svrše svečanosti? Ona će se protiviti da ide, a dvor je prepun gostiju. Neće se moći zatajiti da ste je silom odveli, a to Beatrici moţe pokvariti tajnu ili pobuditi sumnje u Matiji. - Hvala na "genijalnim uputama"! -posprdno će kralj. Ne brini i čekaj dok bude sve gotovo. Ipak, Francesco i dalje pita: - A Damir? Je li sve čuo? - Posve jasno, ali on je već na pravom mjestu. Samo dok još saznam tko je to s njim bio u perivoju i svršeno. - Još jedna osoba zna našu tajnu? ~ 1229 ~


- Tako tvrdi taj lupeţ Damir. Da mi nije do te osobe koja je bila s njim, Damir više ne bi bio ţiv. Ali, ime toga trećega ispeći su s njegova jezika, ali ova prokleta cura najednom neće da putuje. Kako se drţi? Kako? - Prpošno, vedro, nasmijano kao u Zagrebu. - Ako nešto sluti, onda se divno pretvara. - Nikad nisam opazio da bi bila lukava. - Vidjet ćemo što ju je potaklo da ostane. - Oče, nema straha da bi se naša osnova izjalovila? Ferrante nikad nije promašio i najnemogućije osnove! A ovo je prava igra. Damir je dolje, još danas ću ga poslati u poslanstvo lupeţu Marzanu, a ona će sutra dočekati izlaz sunca na otoku. Kralj se polagano ponovno zijevne. - Ĉini se Francesco.

da

spusti

Isabella

u

naslonjač

dolazi

i

-upozori

- To bolje. Ne odgovaraj ništa ako što zapita. Međutim, Isabella je bila još snena i nije pokazala zanimanje ni za što. Jedva se ~ 1230 ~


poklonila ocu, upita što ţeli, a on joj ljubazno obrazloţi. - Morao sam te probuditi, drago dijete. Sjetio sam se u posljednji čas da pošaljem Beatrici neki nakit iz naše riznice. Idi tamo pa odaberi. Pretraţi sve kutije. Kad se odlučiš, donesi mi ovamo, predat ćemo tvojoj dvoranki da ponese kući. Isabella se poslušno udalji u sobu pokraj kraljeve. Ĉim je zatvorila vrata, kralj ustane, uđe u predsoblje i tiho zovne: - Simono, je li Alberto otišao dolje u perivoj? - Ovog časa. - Ĉekaj me ovdje dok se ne vratim i ne miči se. Ne osvrnuvši se više na Francesca, kralj se uspne u drugi kat - Slijedeći kraljevu zapovijed Bartolo je sišao i našavši Gordanu pred dvorom u razgovoru s Aversom, naklonio se i rekao: - Princeza Isabella ţeli s vama govoriti. - Njezina visost ne spava?

~ 1231 ~


- Probudili su je. Vojvotkinji od Ferrare nije dobro, pa je morala poći gore -razjasni Bartolo. - Do viđenja, gospodine Aversa, na večernjoj gozbi -reče djevojka starcu i uđe u palaču. Kad su se uspeli na drugi kat, Bartolo otvori Gordani vrata: - Odvest ću vas k njezinoj visosti. Raskoš velike sobe pokazivala je da tu doista stanuje odlična ličnost. Ali nije bilo nikoga. Bartolo odmah pokaţe druga vrata i reče: - Neka gospođica izvoli ovamo. Gordana se uputi, otvori druga vrata i nađe se u velikoj dvorani sa šarenim prozorima, ali mjesto Isabelle spazi u naslonjaču, kralja. Obuzme je prepast. Ipak se duboko nakloni i mirno reče: - Oprostite, veličanstvo. Krivo su me uputili da me ovdje čeka princeza Isabella. - Dobro su vas uputili. Princeza je kod vojvotkinje od Ferrare i moram je čekati jer se vojvotkinja ne osjeća dobro. Ĉekajte, dakle. Ona ne odgovori. Ostala je stajati okrenuta prema zastora koji pokazuje da se ~ 1232 ~


tamo nalazi neka treća odaja, ali se odanle ne čuje nikakav glas. Kralj ustane, ode k vratima i ravnodušnim izraţajem lica pogleda djevojku. Glas mu je bio isto tako ravnodušan. - Princ Francesco saopćio je Isabelli vašu najnoviju odluku -oslovi je Ferrante. Odgovorila je poklonom. Osjetivši kao da su je namamili u kavez, učini korak natrag. Kralj joj zakrči put. Ona se povuče dalje od njega. - Valjda gospođica sebi ne utvara da je ugroţena od napuljskog kralja? - Neka mi veličanstvo oprosti, htjela bih do princeze. - Princeza je kod vojvotkinje, rekao sam, a vi treba da čekate. Ponašate se ovdje u Napulju kao da ste u svojoj kući. Određujete, odlučujete što se ne bi usudila učiniti ni moja kći! Najednom ste povrijeđeni u svojoj taštini i odlazite, a onda opet opozivljete. Moja vas je kći razmazila, ali na mojem dvoru neću dopustiti takvih hirova ni svojim kćerima. Iskorištavali ste milost kojom vas dariva kraljica Beatrice i samoodređivanjem prekršili svako duţno poštovanje običajima našeg ~ 1233 ~


dvora. Sišli ste, ne pitajući nikoga, u perivoj u doba kad je ondje šetao kralj s princem. - Veličanstvo, oprostite, nisam znala. Posve sam neupućena. - Znali ste! Rekao vam je moj dvoranin, a vi ste nakon toga ušli u vrt. Znam to. Tamo ste urekli sastanak sa svojim dvoraninom kao kakva nedostojna djevojka. Taj dvoranin zatečen je u prisluškivanju kraljevih razgovora. Na nedoličan način htjeli ste saznati kraljevske razgovore. - Veličanstvo, nikad nisam takvo šta ni pomislila, a on me ne bi ni poslušao. - Ipak vam je pričao sve što je čuo? - Ne znam što misli veličanstvo. - Uzalud je tajiti. Sve mi je priznao. Dakle, što velite? - Njegove stvari nisu moje -reče ona. Osjetila je da se nešto dogodilo što ona ne zna, pa je smatrala da će biti najbolje ako ne potvrdi a niti ne poriče. Kralj je nastavio da čuje koliko ona zna.

~ 1234 ~


- Nabrajao vam je ludorije što ih je u neznanju latinskog jezika krivo razumio i spleo do besmislica. Moţete li to opravdati? - Veličanstvo, Damir nije dvoranin njezinog veličanstva kraljice Beatrice, dakle nemam s njim nikakvih veza. - Bili ste u vrtu bez dozvole. Prema propisima mojega dvora za takve prestupe mojih odredbi ja svoje dvorane kaţnjavam. A kako ne mogu dopustiti da dvorani moje kćeri čine iznimku, to sam Damiru odredio kaznu napuljskih dvorana. Do sutra pred zapad sunca ne smije ostaviti određenu odaju. A to vrijedi i za vas. Trepavice joj drhte, ali stoji nepomično. - Moji dvorani lišeni su dvadeset četiri sata ne samo slobode nego i hrane. Kod vas ću učiniti iznimku jer ste ljubimica moje kćeri. Donijet će vam jelo i pilo, a sutra u to doba najavite se princezi Isabelli. Pri posljednjim riječima bio je već na poluotvorenim vratima. Kad je izrekao posljednju riječ, odmah je zatvorio vrata. Nastup i sadrţaj kraljevih riječi imali su prizvuk gorkog prijekora i ništa više. Ta spoznaja ipak ne izbriše Gordanine sumnje da ~ 1235 ~


se iza svega toga skriva nešto teţe nego ovaj jednodnevni kućni zatvor. To joj opravdava i okolnost što je bila pozvana k Isabelli, a mjesto nje dočekao ju je kralj. "Što su naumili s njom? Što je to Damir čuo a kralj tvrdi da je njoj saopćio. Damir se posluţio moţda ovom tvrdnjom u svoju obranu? Ili je kralj htio da od nje izmami svjedočanstvo protiv njega? Ili je svojom odlukom da ne odlazi na lađu uistinu omela kakve kraljeve osnove? Pritvor? Do sutra? Ovdje! Što je to? Ogleda se po sobi. Tu je podij s raskošnom posteljom i ţutim zastorima. Dalje po sobi naslonjači, stol, sagovi, sve to mnogo raskošnije nego u sobi gdje je bila dosad. Zašto baš u ovoj odaji ima provesti današnju večer, noć i sutradan? Pritvor u ovoj raskoši? Odšuljala se do vrata kroz koja je izišao kralj i prisluhnula. Ni glasa iz druge odaje. Uhvati za kvaku. Vrata se ne otvaraju. Povuče snaţno. Ne popuštaju. Zatvorena? Ogleda se još jednom po velikoj dvorani, ali nigdje traga vratima. Ipak, tamo na limenoj šipki visi sag. ~ 1236 ~


Brzim koracima pribliţi se, odgurne sag. Iza njega slika. Odmah spazi da su to oslikana vrata. Traţi bravu, kvaku. Nigdje ništa. Polagano se vraća u sredinu sobe. Stoji, gleda. Na ţuto modrim prozorima leţi posljednji odraz sunca što je odmaklo iza palače. Bademaste oči ţmirkaju kroz guste trepavice. Pogled joj se šulja od jednog do drugog predmeta u dvorani i zaustavlja na zaključanim vratima. U mirnoj, nešto zapanjenoj zjenici, kobna slutnja. "Zatvorena! Zašto?" Naviru joj misli, odmjereno, sabrano.

polagano,

sređeno,

Kad je Kralj Ferrante izašao iz odaje u kojoj je ostala Gordana, on polagano povuče srebrom okovani zasun i pođe hitro po sagu druge odaje, pa na hodnik. Dočekao ga je Alberto. On mu naloţi: Ostani ovdje na hodniku. Ako bi djevojka moţda lupala na vrata i vikala, smjesta mi javi. Bude li mirna ti čekaj dok ne dođe Simono. Pomoći ćeš mu donijeti večeru. Onda mu kralj zadovoljno namigne pa siđe niza ~ 1237 ~


stube. U svojoj radnoj Francesca vrlo uzbuđena.

odaji

našao

je

- Dugo ste izostali, oče moj? - Bojiš se da te ne preteknem- izruguje se kralj, a onda zovne iz predsoblja Simona: - Sad me čuj, mladiću. Kad bude vrijeme večere, naloţi sluzi neka donese gore u drugi kat jelo i pribor za jednu osobu. Uz to i slatkog vina. Evo ti prašak. Kralj izvadi iz ladice malu kutiju. - Daj ga Albertu. On zna koliko valja zasuti u jelo za koje znaš da ga ona voli. - Poslastice najviše voli. Pije i ciparsko vino. - Vrlo dobro. Nitko u dvoru ne smije znati gdje se ona nalazi. Zato ne smije u sobu unijeti jelo sluga, nego ti, ali sa svom smjernošću kojom si je susretao dosad. Nastoj s njom započeti razgovor u kojem ćeš joj onako nenapadno reći kako sam strog prema dvoranima. Reci da su i moji miljenici već bili tamo gore u pritvoru. Ĉak i ti. To je potrebno da je umiriš pa će bezbriţno jesti. Moţda će ipak prkositi, ali gladan, ţeludac dobiva sve bitke. - Treba li da budem s njom ili da odem? ~ 1238 ~


- Ostavit ćeš je kako se dolikuje, samu, i ostati u drugoj odaji. Vrata zasuni, prisluhni i pazi. Ĉim osjetiš da je tamo kod nje potpun mir i tišina, uđi. Spaziš li da spava, potraţi Alberta. Neka mi on to javi, pa makar bili usred najveće gozbe. Kad mine svečanost, onda će Bartolo i Alberto zamotati uspavanu ljepoticu u plašteve i odnijeti je neviđeno na lađu. - Dakle spavajući! -usklikne Francesco koji je dosad mirno slušao. - O tome se i radi. Ušutkana dubokim snom nestat će s dvora i stići na otok. Spoznat će da sam lukaviji od nje. A sad idi Simono, i ne pokazuj se nigdje. Sutradan ću razglasiti da je pobjegla s tobom. Evo, to je tvoja zadaća. Vidiš imam dvije ruke, u jednoj kraljevski dar, u drugoj tvoju glavu. - Veličanstvo, ne sluţim daru ni svojoj glavi, već kralju. - Tako valja, momče. Pravo mi je pisao tvoj ujak Antonio: Simono je sazdan od vjernosti. Evo ti prašak. Idi i neka dođe Bartolo. Uzevši od kralja kutijicu od slonove kosti, Simono se pokloni i iziđe, a kralj oslovi Francesca: ~ 1239 ~


- Pokušao sam saznati nije li joj Damir rekao naš razgovor kod Apolonovog kipa. - Što si razabrao? - Izbjegavala je odgovoru vješto i lukavo i baš je time po tvrdila moje sumje. - Ona zna što smo nakanili? - Pa onda? Na otoku moţe govoriti samo valovima. - A Damir? - Upravo idem da svršim s njim da spokojno večeram, jer nemam mira dok našu tajnu ne vidim u Damirovoj glavi mrtvu. Vrata se naglo otvore. Starija gospođa uđe sva blijeda i usplahirena. - No? Govorite! - Vrlo je zlo i primalja kaţe da ćete za kratko vrijeme dobiti unuče. Ferrante radosno klikne: - Francesco! Isabella! i potrči prema riznici. Kćeri moja! Hitro, ustaj! Dođite djeco da budemo u blizini. Rađa se novi Aragonac! Kao u groznici kralj pohiti dugačkim hodnikom u zapadno krilo dvora. Isabella se ~ 1240 ~


odmah vrati iz riznice i slijedi kralja s Francescom. Ušli su u veliku udobnu kraljevskim sjajem namještenu dvoranu. Tu su našli četiri liječnika u tihom razgovoru: - Kako je? Hoće li biti sretno? -upita Ferrante pun brige. - Nadamo se, veličanstvo, najboljemu. Sve je kako treba, samo što vojvotkinja mnogo pati. - Nagradit će joj aragonske boţanstvo patnje bude li sin- baci se na počivaljku i usklikne: Svadbenim svečanostima pridruţuje se svečanost krštenja. Odmah će u Ferraru brzoteča da javi vojvodi. Dok brzoteča i liječnici čekaju, kralj se kao u groznici krsti. Sve u dvorani pogledava plaho, smjerno, diskretno. Očekuju na svijet novog Aragonca, U tišini odmiču časovi. S visokih obojadisanih prozora nestaje sunce. Predvečerje je. Vrata dvorane širom se otvore. Prosijeda, otmjena gospođa u tamnoj svili iziđe. Polagano prolazi po sagu i stane pred nepomičnim kraljem: - Kraljevsko veličanstvo, ovog časa ugledao je svijetlost svijeta divni unuk! ~ 1241 ~


Ošinut munjom tih riječi, kralj Ferrante uspravi glavu, isprsi grudi i uzvikne: - Sin! Sin! Nova zvijezda vlasti aragonskog roda. Francesco, sin! To je tvoja zvijezda prethodnica! Nitko ne shvaća što znači taj povik mladom princu. Kralj se uzvikao, zarumenjela lica i zaţarena pogleda: - Brzoteča neka juri u Ferraru! Na kulu šaljite trubače. Na bedeme vojnike. Neka nad Napuljom zagrme topovi! Svi gosti na okup! Napuljski kralj stoji na balkonu otvorenom prema gradu i gleda u svijet što grne pred dvor dozvan trubama s kula i topovima s bedema. Kralj objavljuje podanicima da je na dan svojih svadbenih svečanosti postao djed novoj nadi velike i slavne aragonske kraljevske porodice. Govori povišenim glasom, svaka mu je riječ ponos, a narod osjeća kao da ga gađaju strijele. Iza kralja stoje mlada kraljica, prestolonasljednik Alfonso, prinčevi Federigo, Francesco, Isabella i druge kćeri. Vrvi narod, vojnici jedva prokrčuju put kraljevskim gostima što iz svojih stanova hitaju u dvor. ~ 1242 ~


- Rodio se glasnik onoga koji će doći! uzvikuje napuljski kralj zadihan od sreće. Tada kraljevska obitelj polazi u svoje odaje da uzme svečane odore. - Kralj oblači odoru od zlatnog brokata i kliče Francescu: - Ovo nenadano rođenje predznak je, Francesco. Gordana ţivi samo zato da bude majka naše slave i moći na sjeveru. Ludovanje kraljeve sreće rastavilo ga ovaj čas od svake druge misli. Zaboravlja na Damira u tamnici i svoju namjeru koja ga je proţimala čas prije nego što su navijestili porođaj sina njegove kćeri. Ide u dvoranu što je već ispunjena gostima. Započela je gozba. - Neka puk pije! zapovijedi kralj. Ove noći neka Napulj pliva u vinu i svjetlu.

~ 1243 ~


VEČERA S PRASKOM A gore u raskošnom zatvoru sjedi Gordana. Trublje i topovi pobude njenu pozornost. Uzdigla je glavu i sluša. Pošla je k prozoru. Ponovni zvuci trublje odmame joj misli i pogleda prema kuli što se izbočila nad more. Na zavoju napuljske obale opazi trku naroda prema dvoru. Uzalud smišlja što bi mogli biti uzrok buci i trci, trubljama i topovima. Kao da je nešto iz druge odaje zašuštilo, zaštropotalo. Gordana se stisne k zidu. Osjeća da nije zaboravljena. Ispred odaje u kojoj je zatvorena stoje Alberto i Bartolo u tihom razgovoru. Tad se pojavi Simono noseći pladanj s jelom i pozlaćeni svijećnjak s gorućim svijećama. Simono unese jelo u prvu odaju i tiho reče Albertu. - Evo, tu je i prašak. Kralj ţeli da pospete poslasticu i vino neka djevojka zaspi do sutra u podne. - Znam. Princ Francesco bio je ovdje i naročito me upozorio da djevojku ne bih otrovao. Kao da ja ne znam svoj posao. - Moţe li se otrovati ovim praškom?- upita Simono. ~ 1244 ~


- Samo uspavati. Moţda bi se moglo i otrovati kad bi se usulo mnogo, ali znam što radim. - Veličanstvo mi je naredilo da s djevojkom govorim o kućnom zatvoru naših dvorana kako bi se smirila i što slasnije progutala večeru- smješka se mladi kraljev pouzdanik. A baš mi nije do toga da za vrijeme ovakve velike svečanosti zabavljam neku dvoranku. Bartolo otvori vrata Simonu koji uđe ravno k stolu, ogleda.se po dvorani i kad spazi Gordanu, duboko se pokloni i reče joj uljudno: - Plemenita gospođice, nosim vam večeru. Nadam se da će vam prijati Ona ne odgovori, a Simono primijeti: - Znam, nije vam ovdje baš veselo. Svi smo mi već iskusili ovakav zatvor i pođe k vratima gdje stoji Bartolo, ţmirne na njega, i onda zatvori vrata. Uputio se opet k stolu, stao uzimati s pladnja tanjure i zdjele i uređivati djevojci stol za večeru. Ona stoji postrance promatrajući. - Sigurno ste ogladnjeli, plemenita gospođice? Ohladit će vam se jelo. - Nisam gladna, ali ţeđam. ~ 1245 ~


- Evo, ima tu i vina. Posluţit ću vas. Neka vaša milost izvoli pristupiti k stolu. Gordana promatra mladića pazeći na svaku njegovu kretnju. Pribliţava se s druge strane i ostane nasuprot Simonu. Onda pruţi ruku za vrčem. - U tom trenutku Simono zgrabi vrč i povuče ga k sebi. Njegov smućeni pogled sretne se s njezinim, začuđenim, pitajućim. On se sagne preko stola, pogleda k vratima i opet nju. Najednom se mladićevo lice promijeni. Mjesto latinske riječi, Gordana čuje šaptanje na hrvatskom jeziku. - Ne izrecite ni riječ, ne čudite se što vas oslovljavam hrvatski. Njezine usne ostale su malo otvorene kao uvijek kad je zateklo nešto neočekivano. Gleda mladićeve tamne oči što vrebajućom pozornosti zirkaju na vrata. Tada se on još više nagne k njoj: - Vaša je domovina i moja, vaš kralj je i moj kralj. Ona zapanjena šuti. ~ 1246 ~


- Ja sam nećak Antonija ispovjednika kraljice Beatrice.

Zadarskog,

Njezin se pogled upre u mladićevo lice. - Kad sam vas prvi put ovdje ugledala, spomenula sam Brodariću da sam ovo lice već negdje vidjela. Vaša sličnoj s fra Antoniom velika je. Sjećam se. Kraljica je kazivala jednom u pero svojem kopisti pismo kralju da uzme u sluţbu nećaka svojeg ispovjednika. - Iz Zadra ujak me poslao napuljskom kralju. - I dobro vam je? - Kako je meni u ovom groznom svijetu to samo znam ja. Moj ujak ne sluti u kakvu je bezboţnu sluţbu dao svojeg nećaka. Ne smijem mu pisati pisma koja bi mu to dojavila, jer bi dospjela u nepozvane ruke bilo ovdje, bilo tamo. Kad sam vas prvi put ugledao one večeri, čuo sam vašu primjedbu što ste je rekli starom dvoraninu Brodariću. - Zašto ste me slijedili, opominjali, kad sam govorila s učenjakom? Zašto ste mi kratili slobodu? - Po kraljevskoj zapovijedi i sluţeći kralju. Slutio sam zlo pa ipak nisam imao snage da ~ 1247 ~


vam slutnju povjerim, ali danas moja vam je ruka ubacila u sobu pismo. - Dakle, vi? - Kad sam doznao što se kani, pozvao sam vaše druţice iz odaje da budete sami, jer me teško pritisla savjest gledajući kako djevojku mojeg roda, moje domovine kane upropastiti. - Upropastiti? Kako? - Spleli su vam strahovitu zamku. - Dakle, moj boravak u toj odaji ne znači kaznu? - Ova je odaja vaš put na otok Ischiju. Od tog imena preleti Gordanu strepnja kao onog dana na lađi kad je Francesco slavio "gnijezdo ljubavi!" - Mene zatvoriti tamo? Zašto? - S lađe sam vas imao odvesti gore. Gordani je lice problijedjelo, a oči joj sijevaju. - Svoju sam glavu izloţio, uvjeren da me nećete odati. - Razumijem vaš poloţaj i neću zlorabiti vašu plemenitost. Vi ste me zadrţali da ne odem na ~ 1248 ~


lađu. A to je moja sreća. A što kane sada sa mnom ovdje? Simono pogleda prema vratima. - Tamo stoje dva Napuljca. Dopustite mi da vam dođem bliţe. U ovom vinu i u ovim poslasticama ima nešto što vas moţe uspavati. A onda vas ja i ona dvojica moramo odnijeti na lađu i pratiti na otok. Pogledala je u zdjele pune jela i pehar što ga još i sada mladić drţi u ruci. Toliko otkriće gotovo je smete i pobudi sumnje u mladićevu iskrenost. - Govorite li vi istinu? - Zašto bih lagao? - To, dakako, ne mogu prozrijeti, ali vi ste me naveli i nudili s večerom. - Da vas domamim od onih vrata k stolu jer tamo u drugoj odaji čekaju ona dvojica pa bi mogli čuti da sam prišao k vama, a vi sad sami ocijenite. - Kakva me na otoku čeka sudbina? - Sramotna! - Kralj? Ne, Francesco! ~ 1249 ~


- On? - Da. Tamo mi je naloţeno ostati dok na otok ne dođe on. Zapanjeno gleda mladića čije su oči uprte u zatvorena vrata. - Ima li iz ove dvorane izlaza? - Ne moţete izaći, a da vas ne bi vidjeli i uhvatili ona dvojica vani. - Kralj mi reče da je zatvoren u naš dvoraninreče Gordana. - Bit će tako. - Gdje je? - To ne znam. Onoj dvojici je više poznato nego meni. Mislim da je mladić već osuđen ili usmrćen. - To je uţasan zločin. - Ja sam jedino mogao spriječiti da zaloţite slastice i pijete vino, dakle vas ove noći ne moţemo odnijeti na otok. - Ali Francesco bi mogao da to i ne dočeka. Ništa ga ne moţe spriječiti da provali ovamo. Nije li tako? -upita Gordana.

~ 1250 ~


- Očito je kralju mnogo do toga da nitko na dvorištu ništa ne posumnja. Odlučio je proglasiti da ste vi pobjegli sa mnom. Baš su mene odabrali jer sam vaš zemljak, kako bi to svijetu izgledalo vjerojatnije. Ona pokaţe prozore. - Da nisu zakovani, smjesta bih se bacila dolje i tako pokušala spasiti. -Ova raskošna odaja nema ni vrata ni prozora kroz koja biste mogli naći izlaz. Sa zebnjom čitavog bića razabire da joj nema spasa. - Pokušajte čekati. Danas je kralj mahnit od sreće zbog rođenja unuka. Pije dvostruko, opit će se i do sutra zaboraviti što je odlučeno s vama. - A ona dvojica vani kakve imaju zapovijedi. - Da vas odnesu na lađu. Moram javiti kralju da ste zaspali, ali to neću moći izvršiti. - Što će vas spriječiti? - Jer ću umjesto vas zaspati ja! - Vi? Zašto?

~ 1251 ~


- Da spasim glavu, uzet ću nekoliko kolačića i vina, a kad se sutra probudim, reći ću kralju da ste vi posumnjali da u jelu ima praška. Da vas razuvjerim, morao sam pojesti nekoliko kolačića i piti vina. Naravno, onda sam zaspao. To je moja sigurna obrana. - Moţete li poći dolje, barem toliko da obavijestite mojeg prijatelja Aversu? - Ne pouzdajem se u ove vani. Pokušat ću obavijestiti vašeg paţa Stjepka. - Kad bih barem mogla sići u moju odaju? - Ovim putem ne moţete. Kako rekoh, tamo straţare ona dvojica. - A s ove strane? Što je tamo? - Ne znam. Nikada me kralj nije poveo ovamo, ali onu dvojicu vidio sam katkad kako onamo vode neke goste koji nikad više nisu odanle izišli. - Ovdje su vrata, ali nemaju kvake ni zasuna. Ogledavala sam. - Onda je tamo sigurno nevidljivi mehanizam za otvaranje. - Potraţit ću ga, svijetlite mi! - Oni mogu ući da vide što tako dugo radim. ~ 1252 ~


- Dakle, sama ću. - Ĉekajte, prije se moram udaljiti iz ove sobe, da one napolju zabavim. On se ogleda k vratima i sagne se k njoj šapćući: - Moţda bi se dalo ispitati kod one dvojice ima li odavle puta do odaje vaših dvoranki. Ona ga promatra. Njegova pripravnost da joj pomogne opet joj se učini sumnjivom, što on traţi za nagradu? Ova okolnost pokrene njeno pitanje: - Što vas je nagnalo da činite za mene tako veliku ţrtvu? Slegne ramenima i gleda joj otvoreno u oči: - Ĉim sam dobio nalog od Francesca, pa onda od kralja da bdim nad vama i da nikog ne puštam u vašu blizinu, osjetio sam da se obojica, sin i otac, očito za vama otimlju. No, kasnije vas je kralj odstupio sinu i sada su sve odredbe suglasne. - Niste mi odgovorili na moje pitanje. - Kad sam vidio vašu neobičnu ljepotu koja je pobudila pozornost čitavog Napulja, saţalilo mi se što će tako lijepi cvijet biti strahovito ~ 1253 ~


zgaţen. A kad sam vas čuo progovoriti hrvatski, osjetio sam kao ubod noţa u svoje srce. Bio je to prvi glas moje domovine otkad sam ovdje. Prva zraka domovinskog sunca. One noći nisam usnuo. Osjetio sam između vas i sebe put koji me zvao da vas izbavim. Strah za svoju glavu bio je jači negoli moja nakana da vam pomognem. Stvarao sam razne osnove, ali nikako nisam mogao da se za bilo koju odlučim. Danas, kad su odlučili da vas vode na otok, moja savjest to nije mogla podnijeti. Učinio sam radije izdaju, jer ne mogu podnijeti da se izvrši takav zločin nad kćerkom moje domovine. - Kako da vam to uzvratim? - Zauzvrat molim jedno: mojeg ujaka obavijestite kako me prepustio napuljskoj močvari i neka me odavde uzme ako neće da postanem lupeţ ili samoubojica. Mladićeve se oči orosiše. Gordana poloţi svoju bijelu mekanu ruku na njegovo rame: - Ugledam li ikad ponovo svoju domovinu, zadajem vam riječ: bit ćete oslobođeni! - Hvala vam plemenita gospođice- reče i poklekne ljubeći skut njenog ogrtača. ~ 1254 ~


- Sad moram poći primijeti on da vidim što je vani. Vratit ću se da vas obavijestim a vi sjednite k stolu kao da kanite večerati, barem zaprljajte tanjur. Ona priđe k stolu, a mladić pođe k vratima i nađe se u sobi s Bartolom i Albertom. Jedva što je zatvorio vrata, na svoje zaprepaštenje opazi princa Francesca. Pokušao je da se zakloni u sjenu kako bi sakrio uzbuđenje. - Dakle? tiho -upita Francesco Simona. -Je li večerala? - Preda mnom nije okusila ništa. Kad sam izlazio, poŠla je k stolu. Francesco učini dva koraka prema vratima, a Simono će hitro: - Visosti, počeo sam joj pričati koliko sam puta bio pritvoren, dapače i najpouzdanija dvoranka vojvotkinje od Ferrare. Mislim da bi bilo najbolje kad biste je sada pustili na miru večerati. Ĉim djevojka zaspi, odmah ću javiti kralju reče Simono. - Ne kralju, nego meni, izravno meni- naloţi Francesco. -Dođi odmah čim usne- opetuje on, još uvijek u vlasti svoje krvi što ga svom snagom odvraća da čeka otok. ~ 1255 ~


Kad je pošao dalje, još jednom se okrene Simonu. - Ravno k meni jer mi je kralj prepustio da se brinem za sve, a vi -okrene se Bartolu i Albertu -da se niste udaljili odavle. - Visosti reče Simono- da se udaljimo jedan po jedan na večeru? - Ne, odredit ću da vam jelo pošalju gore. I ostavi ih. Simono se klanjao za Francescom sve dok nije sišao niza stube. Onda zatvori vrata, sjedne na malu stolicu, pa naoko ravnodušno stane promatrati Alberta i Bartola. Nešto međusobno potiho razgovaraju. Očito ne ţele da ih Simono čuje. Bio je privikao da razgovaraju pred njim tiho i nikad se nije obazirao znajući da njih dvojica kao prvi kraljevi pouzdanici imaju mnogo toga tajiti pred njime jer njemu kralj nije povjeravao svoje skrovite čine niti ga uvodio u odaje svojeg dvora. Onamo su osim kralja imali pristup samo ova dvojica. Simono se nije mnogo brinuo za njihov posao ni za kraljeve korake, sve do onog časa kad je osjetio koliko bi mogao koristiti Gordani da je bolje upućen u odaje i prostorije koje ~ 1256 ~


su se nizale iza sobe u kojoj je čamila djevojka. Nije prošlo mnogo vremena kad se pojave sluge noseći obilnu večeru. - Dolje svi gosti piju, čitav Napulj pliva u vinu- kaţe Simono- a nama nisu dali ni vrč vina. - Pravo velite, mladi gospodine povlađuje Bartolo i naloţi sluzi: - Donesi još dva puna vrča juţnjačkog vina. - I meni jedan- naglasi Simono. Najednom se on digne i počne prisluškivati na vratima u Gordaninu odaju. - Zar ste što načuli?- upita Alberto i pozorno gleda onamo. - Gotovo sam zaboravio svoju duţnost da prisluškujem što ona tamo radi i prisloni uho na vrata. Ništa ne čujem. Ni traga kakvom zveketu posuđa. - Ova gospođica otmjeno jede i ne lupa kao njeni dvorani sa sjevera –reče Alberto ţvačući pečenje. Simono se polagano vraća, opet prisluškuje, a onda se vrati k stolu. ~ 1257 ~

stane,


Njegove su oči još uvijek bile uperene u Gordanina vrata. - Što vas, dovraga, uznemiruje? upita Bartolo. Neprestano mi se čini kao da ona s nekim razgovara -odgovori Simono. - Taj netko bit će jedino ona sama. - Nekako me snalazi neprestana sumnja da bi se mogla sastati s onim svojim dvoraninom u modroj odori sa ţutim perom na klobuku. Bartolo pogleda Alberta, nasmije se i primijeti: - Neće on više nositi pero na klobuku. - Zar ste ga odjenuli u napuljsko ruho? - Dovijeka će nositi purpurnu odoru našeg plemića- naglasi Alberto i pogleda Bartola. - Gle- sjeti se sada Alberto -gdje je pismo što smo ga našli kod njega? - Uzeo ga je kralj- i okrenuvši se k Simonu nastavi. -Zar vam veličanstvo nije dalo da prevedete neko pismo s vašeg jezika? - Kad me zvao, upravo je najavljen porođaj sina vojvotkinje od Ferrare. - Do đavola- naljuti se Bartolo -da je taj ferrarski vojvoda pričekao, da je došao na ~ 1258 ~


svijet sutra, sad bismo nas trojica plivali u vinu kao oni tamo dolje. - I već bi bilo sve svršeno. - Samo da ona tamo zaloţi večeru, bit će i tome kraj- umiruje Alberto. To ponuka Simona da ponovo ustane i pođe k vratima. Njegovo lice odaje pozornost što obojicu kraljevih pouzdanika navodi da pitaju: - Ĉujete li zveket suda? - Naprotiv, grobna je tišina. I onda se vrati k njima pa počne šaputati: - A što bi bilo da ona izađe iz one odaje? Dvorani se nasmiju, a Bartolo podrugljivo primijeti: - Morala bi se provući kroza zid. - Iza zastora su vrata, to znam -primijeti Simono. - Ne bojte se, mladiću, ona vrata ne bi ona nikad otvorila. - To je pitanje. Ţenska glava zna se svemu dosjetiti.

~ 1259 ~


- Ali firentinskoj kvačici na vratima neće se dosjetiti nikada. Takvih zatvarača ne poznaje ni čitava Italija, a kamoli na sjeveru. Naš kralj kupio je tu tajnu za suho zlato od nekog odbjeglog pouzdanika dvorskog bravara Lorenza de Medici. - O tome nikada nisam ništa čuo- mirno nastavlja Simono. - Nije ni potrebno da čujete -reče Bartolo i srkne vino. - Dosta mi je da znam da ne moţe otići. Sad mogu mirno nastaviti -veli Simono. Ravnodušno sjedne k stolu pa nastavi jesti započevši razgovor o gozbi u donjem katu kao da ga ništa drugo ne zanima. Nakon obilne večere Bartolo i Alberto legnu na počivaljke. Simono ustane. - I vrijeme je- naglasi Alberto. -Ako je zaspala, bit će našoj straţi kraj. Naš posao preuzet će princ Francesco- i pri tom se dvolično nasmije. Svom pozornošću i opreznošću dvoranina koji izvršava zapovijedi svoga gospodara, Simono pođe prema Gordaninoj odaji, prisluhne, onda otvori vrata i uđe. ~ 1260 ~


Plaho pogleda oko sebe. Djevojku ugleda ispred zastora koji je visio na mjedenoj šipki. Potrči po sagu k njoj i šapne: - Francesco je bio tu. - Što je rekao? -napeto će djevojka. - Naloţio je neka mu javim čim usnete, samo njemu, nipošto kralju. Osjećam: on kani ući ovamo. Ĉini se da mu je dodijalo čekati da vas odvedemo na otok. Ona pokaţe pogledom na zastor i primijeti: - Tamo nisam našla nikakav trag kako se otvaraju vrata. Oni vani spomenuli su neku firentinsku kvačicu. Blijedo Gordanino lice se razvedri: - Kraljica Beatrice ima takav zatvarač u svojoj odaji u Višegradu. - Treba ga znati otvoriti. - Uputila me Beatrice kako se otvara da mogu svakog časa k njoj. Ako je to, onda bih mogla... - Onda biste ipak moţda našli put u prvi sprat. ~ 1261 ~


- Nešto moram naći onkraj vrata! Hodnik ili bilo što mu drago. Mislim da biste vi trebali izaći i paziti da nitko ne uđe. - Ako ne nađem izlaz, pokucat ću i traţiti vodu. Vi nešto smislite. Uspavajte Napuljce koji s vama straţe pred vratima. Samo poţurite. Svakog trenutka vas i mene čeka katastrofa. Moramo raditi brzo. On potrči na vrata. Kad je ušao u sobu k Napuljcima, Alberto zapita: - Zar spava? - Sumnjičava je- odgovori Simono. -Počela je griskati kolačiće tek kad sam ja prvi počeo jesti. Baš njih sam dobro posipao šapne Alberto i ponovno se protegne na počivaljci dok Bartolo ustane. Nema tu sada drijemanja. Valja ostati na straţi. Kolači će je brzo uspavati.

♣Doña

~ 1262 ~

Zagorka, Marija Jurić - Gordana 01

Recommend Documents