M. JURIĆ ZAGORKA GORDANA IX MARIJA JURIĆ ZAGORKA GORDANA Za izdavača Petar Majstorović Glavni urednik Marijan Sinković Likovna oprema Per do Bis STVARNOSTZAGREB Tisak: Štamparski zavod "Ognjen Prica" - Zagreb
NA BOJIŠTU Na obližnjoj bosanskoj visoravni pritajila se hrvatska vojska. Na Čelu joj ban Berislavić. Njegov dvorac šator od kože, ležaj hrpa lišća, pokrivena plastom. Stol i stolice stari panjevi, sabrani šumom. Stoji na izlazu Šatora u bojnoj opremi. Zabrinutost mu odaju tamne oči, plemenite crte izražavaju patnje, stradanja i oskudijevanja svake udobnosti. Pogled mu kruži Šumom gdje se posakrila njegova vojska da neprijatelj sa suprotnog brda ne bi mogao zapaziti snage ni broja. Oko banova šatora sjede vojvode, knezovi, velikaši, plemići. Razgovori su prigušeni, puni uzbuđenja. I pogledi nemirno lutaju, tražeći nešlo u daljini. Ban se približi svojim bojnim drugovima: - Kome pripada vaša zabrinutost? Vojvoda Iločki ustane i pogleda dolje u Šumu: - Damir. Podilazi me strah /a njegov život. - Nadam se da je naša bojazan neopravdana. - Ne bojim se ničega - primijeti netko od gospode- promišljen je. pozna dobro ovaj kraj. A kad se lako dugo ne vraća, može slutiti i na dobro. - Da nam barem pošalje kakvog glasnika - primijeti ban Petar. - Svijetli bane. baš to nas zabrinjava. Mogao bi javiti, poslati kakav glas. tako smo urekli. - Nigdje se ništa ne vidi. Sva je visočina u miru i lišini, a dolje na podnožju brda neprijatelj koji misli da će nas ovdje izgladnjeli. I/a naših leda diže se zapreka. S one strane neprijatelj ne može do nas. - Ali mi ne možemo sići onim opasnim, neprohodnim krajem. - O tome će nas uputili Damir kad se vrati sa svojeg istraživanja. Da nije samo zalutao i pao u kakav ponor? Rekoh: promišljen je i pažljiv. Mnogo je puta ratovao ovdje, a za banovanja Ivaniša Korvina spasiojei tvrda vicu Jajce. Valja se pouzdati u Damirovu vještinu. Ipak bi već bilo krajnje vrijeme da se vrati. Tri dana o njemu ni Iraga. Čekanje ubija - tiho će vojvoda. - Ništa nije u borbi iako ubitačno kao čekanje. A onda su svi utihnuli. Straga u Šumi Čuju se glasovi. Svi su se okrenuli onamo. Jedar momak
dohita i javlja: - S onog kraja gdje su ponori i klanci netko se vere. PoSli su sa momkom. U mraku šume opaze da netko puzi uz strminu. - Damir! usklikne vojvoda Iločki. Promatraju ga kako se uspinje strminom hitro i spretno hvatajući se grmlja. Prate svaku mu kretnju. Dok su stigli, on se prebaci na čistinu. Svima je lakše. - Napokon te vidimo živa i zdrava. Bili smo već u brizi. A gdje su tvoj četovoda i momak? - Ostavio sam ih na straži. Ako bi se neprijatelj tamo pojavio, neka nas odmah obavijeste. Straža može s visoke strmine pregledali čilav taj prohod, a kako je sasvim zarašten, morali bi sasjeći i grmlje i trnje da uzmognu provesti konje zdravih nogu. To bi odmah i moja straža zamijetila. Razjasni nam kako zamišljaš naš prodor - ponuka ga Lovro Iločki. Čekajte, vojvodo - nasmiješi se ban. - Nahranile ga i napojite. Izmučen je i blijed, sigurno gladan i žedan. Svijetli ban mi čita iz želuca. Sve što sam imao jela i pića. ostavio sam momcima da ne gladuju i ne žedaju navrh sirmine. Banov sluga ideda donese okrepe, a oni su zajedno sjeli, očekujući što će im Damir saopćiti. - Kad vam potanko sve razjasnim, vidjet ćete: prodor je vrlo opasan, ali i siguran, budemo li lukavi. Samo taj uski prohod neprijatelj ne smije pronaći. Zato moramo požurili. Ja preuzimam vodstvo čitave vojske, samo ja znam laj put. Možeš li na sebe preuzeti odgovornost? - upita ga vojvoda Iločki. Onaj koji vodi nosi na sebi uspjeh ili poraz. Nosi živote Čitave vojske. Ako nas tamo zateće neprijatelj, smlavljeni smo. Sve ja to znam. A ipak ću preuzeti na svoju dušu sve. Poznajem svaki puleljak, svaki zavoj, svaki ponor i svaki klanac u ovom kraju. Cijela sam ova dva dana istraživao. - 1 tvrdiš da ćemo se probiti? - Hoćemo, razjasnit ću sve točno banu i svima vama. - Jedva čekamo da neprijatelju umaknemo i nađemo se jednom s njim mačem o mač. Doniješe mu jela i pića. On posegne za vrčem. Svi se skupčjaju oko njega i slušaju kako im opisuje okolinu kojom je prošao sa svojim momcima. U Vrbasu nebo ogleda svoje modro lice. Ponestalo mu je sunčanog smiješka, sakrilo se iza razbijenih visočina. Počivaju brdine umorne od toplih zagrljaja zlatnih zraka,
Hladovila svježina struji sumrakom. Nevidljivo sipi večernji dašak lišćem, pružajući mu napitak noćne rose. Tišina se uvlači u granje. Suma se sprema na počinak. Na rubu sc valjaju dva ljudska tijela, ležeći na mekoj mahovini. Glave su im sagnute nad dubinom kojom se brdo spušia strmoglavce u klanac, uzak. mračan. Večernji mrak zavio je ljude u tamne haljine, samo šaputanje, udisanje i micanje tijela, označuje da su tu. - Jura, čuješ li? Nemoj zaspati. - San me grabi za vrat kao lukavačka živina moju pravednu braću. Gdje je moje ravno Turopolje? - Uzdiši za njim, to je dobro, inače ćeš se survali ni? strminu ako te prevari san. - Gospodine Tomo, razgovarajmo nešto, inače ću zaspali. - O čemu? Govorim li o kući. rasplakat ćeš se, ako pak šutim. zaspat ćeš. - A ne biste li vi zaplakali kad mislite na svoje Zagorje kao što ja mislim na daleko Turopolje, na kuću. na majku, na sestru, braću i oca”-1 Ni sam gospodin Damir ne može ostati tvrd kad spominje svoju kuću. A sigurno on svakog dana razgovara o svojoj Brezovici s vojvodom i drugima. Je li tako. gospodine? Vi ste s njim svakog dana. - Baš nije lako. Više Damir misli o svojoj kući nego Što govori. Cesto on ostavlja plemiće i odlazi u svoj šator, leži i gleda tko bi znao kamo i što vidi tamo kamo se zagledava. - A zašto ne Šalje glasnika u Hrvatsku? - recite gospodine Pisačiću. - Zašto? Baš si kratke pameli. Valjda znaš zašto. - Da ga neprijatelji ne bi putem uhvatili i mukama iznudili da mu otkrije naše bojne snage. Je li tako? - Što pitaš kad znaš. - Pitam samo tako da možemo razgovarali da me ne uhvati san na straži. Baš bih se strahovito skotrljao dolje u dno tog klanca. Lijepa je ta Bosna, samo nije ravna kao moje Turopolje. - Lijepa je, ali daleko od mojeg Zagorja - šapne liho zagorski plemić. - Svi smo mi ovdje kao na kraj svijela, puiovi u Hrvatsku do naših kuća i domova zaposjednuti su neprijateljem. A kako je to i zašlo, kad su naši vojskovođe tako vješti bojevanju?
- Mlad si još, Jura. i ne treba da baš sve doznaš. - Ako mi ne kažele. opet te me san. Pripovijedajle da se ne strovalim. - Pa dobro. Zapali smo ovako u nevolju jer nam nije u pravi čas siigla Čela od pet stotina momaka Što ih je imao dovesti neki plemić. Bilo je sve ugovoreno kada i samo moraju stići. - A zašto nije stigao? Možda ga putem neprijatelj zadržao ili se dogodilo što drugo. Ne zna lo ni moj voda Damir, a ni sam ban. - A (ko je taj šio je imao doći”.” - Plemeniti gospodin Slavimir Draženić. ako ga poznaješ. - Kakova ne bih znao ja. turopoljski sin. Slobodnjak. Vidio sam ga kad god bi dojahao k nama na gizdavom vrancu. lijep je. mlad. a kakva mu je haljina! Da ste vidjeli, gospodine Tomo. Ni naš biskup nema takve. Kažu daje bogai i srce je izgubio za županovom kćeri Vilenom. A nije to ni teško. Što ga Jelenko KuŠević progoni i mrzi. Čitavo Turopolje 7na da Jelenko živi i umire za Vilenu. kako bi čovjek rekao, srastao se s njom još dok su bili djeca. Draženić mi se ne čini baš dobrom zamjenom za našeg Kuševića. Pogledića ili kojeg drugog. One njegove haljine ne dopadaju mi se. Hrabar vitez, vele. a na njemu haljeiak izrezuckan kao kakva košuljica namiguje. To mu je rekao više puta Jelenko. Eto vidite, gospodine Tomo. nije stigao na vrijeme u pomoć, i to mi se ne sviđa. - Ni meni ni njima. Naši vojskovođe često o tome govore, a nišla ne mogu znati kad su im putovi u Hrvatsku zatvoreni. Ako se probijemo. odmah temo poslali glasnika i sve ćemo saznati, Mrak. tišina. Onda ćasak tišina ... Jedno tijelo se nešto ukočilo. - Momče, nelko dolje škripi. Ne saginji se tamo nad strminu. Malo prisluškuje. Iz dubine kroz mračnu tišinu dopre do njih udaranje sjekira. - Sijeku šikaru i drveće. - Pazi sad. Nije li to Škripao kotač? - Da. kola su. - To se neprijatelj šulja? - Hoće da nam padne u leda kako ne bismo mogli s ovog brda. - Moramo što brže dojaviti vojskovođi. - Zar sada po mraku?
- Moramo. Jura. do sutra bi nam Turci presjekli mogućnosi da se probijemo. Hajdemo. Njihove crne tamne pojave stopljene su s mrakom noći. Oprezni koraci jedva se zamjećuju u mekoj mahovini. Nebo je osuto zvijezdama, a čitava visočina bojovnicima. Polegli su zaklonjeni šumom i tiho pričaju. Sjećaju se svojih domova, svojih najbližih. Daleko od svojih ognjišla. svatko ima punu dušu sličica iz svakodnevnog života. Čak i sitnih, neznatnih koje su prije sačinjavale 10 redoviti lok svakidašnjosfi. neznatne, silne, beznačajne, sada. daleko od svojeg doma. svaki onaj čas i svaki irenuiak onog života prikazuje im se važnim događajem, velikim doživljajem, nečim osebujnim, o čemu je vrijedno mislili i pripovijedati drugovima. I neugodni časovi, i svađe, i neprilike, sve im se lo sada čini tako lijepo, milo i drago. 1 sve je živo pred njihovim očima i osjećaju potrebu sve to drugovima oslikali, ispripovijedali. U Časovima pripovjedanja žive pod krovom svoje kuće. govore svojima, gledaju ih pred sobom, iživljavaju se svojim domaćim kućnim životom. Pričama o kući liječe svoje prigušene boli za domom. Nitko od njih ne poklanja pažnje neprijatelju nasuprot, na onom brdu gdje u noći na neprijateljskim ognjištima bukti vatra. Ne slušaju noćnu svirku što je donosi noćni lahor s brda nasuprot. Ne zanima ih ni udaranje u”bubnjeve i talambase. a ni ples neprijatelja oko ognja. Ne brinu se ni kako će izići iz stupice na brdu. Brigu prepuštaju vođama koji su na kraju logora u šatoru bana Berislavića. Šator je široko rastvoren. Ni ban ni vode ne poklanjaju pažnju i vijećaju. Banje u sredini. Blijedo lice kaoda je još bijede, mršava pojava još mršavija. Katkad zaluta po koja zraka svjetlosli u njegove oči i otkriva brigu kojom je ispunjena njegova duša. Hrvatski knezovi i vojvode dovršili su važnu raspravu. Dogovoreno je sve točno kako se banova vojska ima probili kroz neprijateljske redove. Riječi biskupa bana Berislavića su mirne, prodorne. Svi su skupili glave i slušaju. A onda će vojvoda Iločki: - Šio mislite, svijetli bane. nije li došao čas provale da se oslobodimo neprijatelja, da se probijemo? - Ne, svijetli bane. ne možemo dugo ovako. Neprijatelj je zaigrao igru lamo prijeko i misli da će nas žedna prevesti preko vode. Računa da smo u čekanju oslabili. Zna. čekanje troši snagu, mlohavi tijelo, uspavljuje
duh i zamire hrabrosl jer i borbenost valja vježbati. Zna neprijatelj zašto nas lako dugo ostavlja čekali. Damir se žesloko trgne. Na njegovu dušu pale ove riječi kao vatra na suho drvo. - Prevarit će se naš neprijatelj, ljuto prevariti. Svi ćemo na okup. probit ćemo se iz zagrljaja kopalja i mačeva. Nisu snaga, borbenost i hrabrost u nama zamrle, ni sloga. Samo riječ treba da kažete, vojskovođo naš. i svi ćemo dignuti mač. Dajte. bane. već jednom znak. pa što bilo da bilo. Taj znak nije iako lako dati, moj Damire. Osjećam odgovornost za svaki život Hrvata. Svaki nam je poireban - naglasi ban. - Ako mi sami hoćemo da idemo, mi sami dajemo živote, mi hoćemo da nosimo glavu u torbi, odredite, izrecite. naprijed na neprijatelja i eto nas. Životi su nam terei u ropstvu. Ili živjeli ili se riješiti ropstva, a mi to hoćemo. JoS jednom ih kani iskušati prije nego Šio se odluči na sudbonosni korak. 1 još se prikazuje kao da oklijeva: - Stajati na jednom mjestu i čekati kalkad znači poći naprijed. A često znači natrag. Ne kanim sada razglabati o lome. već vas piiam: jeste li 11 spremni na sve šio nas može stići, ako se dignemo na noge i prisegnemo: više ni Časa ne čekamo, u borbu ćemo da obračunamo s dušmaninom. Šio velite na to? Promislile dobro. - Naprijed želimo, svijetli bane. 1 ne plašimo se ničega. Ban gleda. Svi opetuju istu misao, isti osjećaj. - Kako vidim, svi ste spremni dati i život. Samo u takvom slučaju vojskovođa može reći: hajdemo. 1 kad gledam u vaše oči i slušam vaše riječi, onda mogu mirne duše pozvati vas da me slijedile. Dakle, velim: idemo, dosta je čekanja. Moramo se probiti na slobodu iz ovog obruča. Zanosnim riječima pozdravljaju oni banovu odluku i javljaju mu da su svi već opremili svoje čete i svi su pod oružjem. Jedva čekaju banovu zapovijed da se dignu. - Vaše bi ih riječi još više ohrabrile, svijetli bane. Sulra pred /oru sabrai ćemo vojsku da joj izrečete nekoliko platnenih riječi. - Učinit ću to - odgovori ban - ali više bi ih ohrabrilo nekoliko
slotina momaka koji bi nam došli u pomoć da neprijatelju udare u leda. - To smo očekivali od Draženića uzalud, Prošli su tjedni i više nema mnogo nade da bi nas mogao iznenaditi. - Ipak je čudno što je moglo zaustaviti loga Draženića na pulu k nama - oglasi se vojvoda. - Možda ne po/mije putove pa je zalutao i pao neprijatelju u ruke ili kakvoj razbojničkoj četi kakvih ima svuda u pozadini bojišta. - A. ako su ga zarobili Turci? - A možda i ljubav. Žestoko zamahne ban svojom blijedom rukom: Svaka vam može vrijediti, svaka, samo ova ne. Daje ostao kod kuće zbog ljubavi, Vilena bi ga prezrela zauvijek. Nikad kći jednog Berislavića ne bi uzela kukavca. Nikad ljubav nije skrivila što nije stigao. Nikad, naravno, ako još ljubi Vilenu. Čudom se čudim što nam od njega nije sligao ni jedan glasnik. - Svijetli ban poručio je županu da ne šalje glasnika, a da su ga i slali, ne bi znao kamo da dođe. 1 neprijatelj bi ga smjesla uhvatio. Ali Draženii: očito ne zna kamo doći. - Poslali smo Draženiću glas gdje da čeka našu vojsku. - Ako su glasniku presjekli putove neprijatelji”.” - Onda još nisu naši putovi bili zaposjednuti, morao je stići na mjesto. Međutim, nišia nije nemoguće, osim jednog: moja nećakinja. Vilena nikad nije mogla skrivili Sto nema Draženića. Banovoj izjavi svi vjeruju. - Da nije obećao dovesti pomoć, ne bismo tako daleko i hitro prodirali za neprijateljem. I ne bi nam mogao zatvorili put. Čemu nagađati, kad od toga nikakve koristi, Čim se probijemo iz ove stupice, posla! temo glasnike i sve doznati. - Već bi nam bile potrebne vijesti Što se događa u Hrvatskoj veli vojvoda. l/vana se čuje živo kretanje. Damir se uputi prvi iz Šatora. Naišao je na stražu koja javlja: - Vaš četovoda Tomo Pisačić stigao je s Jurom Pintarićem. Nose važnu vijest. - Brzo ih dovedi u banov šalor. On se vraća i navijesti dolazak svoje straže. U šator ulazi zagorski plavokosi plemić Tomo Pisačie i smedokosi mlađahni Turopoljac Jura. Zagorski plemić, voda Damirove čete. najavljuje: - Neprijateljske sjekire počele su sjeći šikaru u onom prohodu
između dvije visočine. Ćuli smo kako kotači škripe. Zacijelo Turci kane ući u taj đavolski tjesnac. Skočili su žestinom boraca koje zove truba. 1 klicu prigušeno: - U crni tjesnac ulaze? - To je zasjeda. - Možda se varale. Pisačiću. - Ne, ne. Ćuli smo obojica. Jedan je kotač zaškripao i upozorio me. a onda smo obojica osluškivali kako sijeku. - Kane nas prevarili. - Zato na onom brdu slave i udaraju u lalambase da ne bismo čuli ni naslutili! Pravo je rekao gospodin ban: "Večernja svirka budi sumnje u duši"... - Kane nas opkolili. To je sve. Svi grnu k izlazu. Ban ih zaustavi: Stanite, braćo. Neprijatelj se šulja izdajnički. Ne valja ga preplašili bukom. Hajdemo u susret napadaču, također putem zasjede i onda ćemo mi njega zaskočiti, a ne on nas. Vrlo dobro, svijetli bane. samo Šio nije moguće tolike Čete vodili nizbrdo u susret dušmana. a da on ne bi zamijetio. - Da. vojvodo Iločki, loje istina i baš zato šio bi neprijatelja trebalo udariti iz zasjede koju sprema nama. ne možemo na laj pothvat voditi velik broj boraca. Sada je oko devei sali uvečer. U to doba neprijatelj može ući u tjesnac, a kada će izići? To ćeš li znati. Damire. - Ako su počeli sjeći u sumrak, a prije nisu mogli da ih ne bismo opazili, oni će. dakle, sa svojom čelom ulazili u tjesnac poslije pola noći i dospjeli do izlaza oko svitanja. Dakle, neka gore naša ognjišta kao svake večeri. Dok oni tamo slave, udaraju, sviraju i viču. moiamo čele slati dolje na izlaz iz tjesnaca, polagano, sve u malim skupinama. Mali broj ljudi lakše se prošulja kroz Šumu bez glasa i šušnja. Dakle, razdijelil ćemo plemiće i njihove momke na mnogo malih čelica. Svaka od njih ima se zaustavili na svojem mjestu, sa svojim vodom. Kad neprijatelj već bude u blizini izlaza crnog tjesnaca, navalii će najprije prve dvije čete sa dvije strane desno i lijevo, u središlu ima stajati ireća da odbije neprijatelja ili priskoči u pomoć ako bi se neprijatelj pokušao probili između one dvije prve. S\i banderiji moraju se postavili iako sa svake strane da neprijateljski vojnici nalele u klijeslsi. - Čitava noć ireba Turcima da se proveru kroz tjesnac. S obje sirane strmina je lolika da im nema drugog puia nego ravno uskim
hodnikom kao šio je Irijem gospodskog dvorca. Naše čele moraju, dakte. bili pred zoru dolje na svojim mjestima. Četa koja ide prva mora krenuli šio prije i mora silazni bezglasno i nečujno, druga će krenuli sal kasnije, a žalim one druge. - Ja idem. svijetli bane. prvi sa s\ojom čelom - ponudi Damir ionako \as moijim sve vodili kad samo ja poznajem pui. - Dobro. li. dakle, idi prvi i razdijeli svoj" ljude na blažu iz tjesnaca s dva kraja. - Ja ću drugi - navijesn Lovio Iločki - i dolazim u središte. - Vrlo dobro - prihvati ban. Svi se natječu najavljujući dolazak, a ban određuje i ra?ređuje. Na sivoj pergameni nacriao im je Damir položaj ijesnaca. a han određuje ločno posiavku i svakom određuje mjesto, A lađa su s^i izaJli iz Šatora u noć. Ban se zagleda u neprijaleljski labor na drugom vrhu i upozori vojskovođe: - Čujete li kako su se razigrali, buka im je baš neprirodno glasna Svelo čine žalo kako bi nas zavarali da bezbrižno slave i da ne bismo mogli ni u snu sanjali šio nam spremaju. - Baš ćemo ih ?alo čestito iznenadili kad. ništa ne sluteći, stignu na irlaz \? ijesnaca. - Pazi. Damire. nemoj se prenaglili, sakrij svoju čelu dobro, neka neprijatelj ne nanjuši. Na tebi je. sinkomoj.da ne navališ na neprijatelja ni prerano ni prekasno. Upamti: prerano bi bilo išlo lako opasno kao i prekasno. - Pouzdajte se u mene. svijetli bane. Čekat ću sakriven i dobro zaklonjen i budno ču pazili, bil ću duhom, sluhom i vidom na straži. Zadajem riječ: udari! ću u pravi Čas. ni prerano ni prekasno. Dok drugi slušaju banove sav jele. Damir se žuri dolje u šumu k svojoj četi. Već se približio, kad iza stabla i grmlja čuje da razgovaraju o svojim domovima, o kući i kućištu, o svojoj djeci. I malo se zaustavi da oca ne prekine u času njegova užitka kad govori o sinu: - Da znale kako je moj jedinae pametan. Bistar je. velim vam. kao da je izišao iz knjige. Da nije takav, ne bi ga gospodarica Gordana /vala u dvorac. Šleia bi bila dječaka da padnem, ali morao sam ga ostaviti A ne bi
mi bilo ni toliko žao da padnem, samo da sam svojem sinu mogao oMa\ ili kod kuće slobodnjački krov. da ima svoju kućicu i njivicu. Nikad to neću doživjeti... Damira je nešto prikovalo na mjestu i sluša kako netko drugi u tami veli: - Ako tvoj sin odlazi na igru s gospodarovim jedincem Damirom. onda si lako mogao poslići da te gospodin Damir oslobodi kmetovanja. - 1 već bih davno postigao, ali tu je Mladenčić. Mr/i me kao vrag. - On te mrzi? Onda. naravno, ne možeš poslati slobodnjak. - A zašto? Što si mu skrivio? - pita nelko Ireći. - Vražja je to stvar, dragi moj. ali ne mogu glavom U plot. Nesreća je h i je I a da ja bijedni opazim kako Mladenčić pogledava za svojom lijepom gospodaricom. U mraku pod krošnjama Damir protrne, zaustavi dah i sluša. - Što to veliš? Za njom gleda kaštelan Mladenčić? - Ne samo to. Jednom je čekao ženu u zasjedi kad je sama izjahala do moje kuće. Vidio sam ga kako se sakrio. Kako sam mu već uhvatio grešne poglede, odem za njim. Kad je gospodarici htio izjahati na put, evo mene na konju i stvorim se pred gospodaricom. Ona me lijepo oslovi i povede sa sobom. A Mladenčić me strahovito izgrdio i kleo me da ga ne uhodim i gotovo me istukao. Jednom sam ga opomenuo neka ne gleda tako za njom. Ako to opazi ona ili gospodar, otjera! će ga. A on meni mjesto hvale mržnju. Pa tako me nikad neće preporučili gospodinu Da miru da me oslobodi od kmetovanja. Tko bi meni kmetu vjerovao kad optužujem kaštelana, i ovdje, na bojištu, opomenuo sam Mladenčića neka se okani ludovanja za gospodaricom, a on mi reče: meni je gospodar povjerio da čuvam gospodaricu. Ako pisneš. bit ćeš pred njim lažac. I Šio mi preostaje drugo nego da šutim. - A gospodar to nikad nije opazio? - Kako bi opazio. Postupa s njim kao s prijateljem i vjeruje u njega. Nešto je prislonilo Damira-na stablo i Čvrstoga pritislo na taj oslon. Zaigralo mu u sljepoočicama kao da mu se tamo skupila sva krv. Sluh mu je jasan, čist i nepomućen i pamet na pravom mjestu. Onaj lamo uistinu pripovijeda svojim drugovima što je vidio, stoje bilo, a nikako ne izmišlja. I zašto bi. Ne može dalje slušati taj razgovor i krene prema svojim ljudima. Čuli
su korake, a pripovjedač ušuti. Prvi je nadohvat Damini taj koji je pripovijedao. U tami mu ne raspoznaje lica. ali pristupa k momcima i poluglasno određuje: - Listajte, valja nam proći kroz Šumu posve tiho, neka neprijatelj ne zamijeti sušanj naših koraka. Razdijelite se po desetorica i petorica da uzmognete prolaziti što tiše. Prve ću voditi ja. a žalim Tomo. a onda ti Što stojiš tu kraj mene. Okrenuo se k čovjeku koji je svojim pričanjem uzburkao njegovu dušu i pita: -- Kako ti je ime? - Mato Vojković. - Dobro, ti ćeš poći s ove strane sa desetoricom. Ja idem prvi. ugnite se svakom grmu da ne bude nikakva škripanja i šuštanja. Gospodarovu su zapovijed brzo shvatili i začas je sve bilo spremno. Prolaze mrakom Šume. obilaze svako drvo. svaki grmić, oprezno koračajući nizbrdo mekom mahovinom. Damir ih vodi. Kad bi začuo kakav Šum, stao bi i oni iza njega bi se zaustavljali da opet zakorače čim bi on pošao dalje. Privikao se gustom mraku i dobro razabire sve oko sebe. Katkad svrne pogled k zvijezdama koje su mu putokaz u noći. Bezglasno se šulja četa. Sati prolaze. Damir se nade sa svojim ljudima na čistini ispod brda. Uskoro će mu prve sjene ljetnog jutra pokazati ulaz u tjesnac. Sitiji i čeka. U misli mu se protisnu riječi što ih je čuo iz usta svojeg kmeta: "Mladenčić je hvatao grešnim pogledima gospodaricu Brezovice." Tako je nešto rekao Mato. "Mladenčić ljubi Gordanu?" 14 To mu se pitanje krade dušom, dok ogledava nebo na kojem polako gasnu zvijezde. Silazeći šumom, odbijao je od sebe svaku uspomenu na Maline riječi. Svu je pažnju trebalo primijeniti [ihom i opre/nom kretanju ćete. Dok ovih nekoliko časaka stoji, neprestano mu sc navraćaju misli na ono što je čuo visoko gore na brdu. Neće da o tom misli. Ne smije. Sva mu briga mora biti usredotočena na onaj tjesnac gdje mora izvršiti veliku zadaću. Valja prisluhnulida li oni gore silaze isto (ako tiho i nečujno kao Sto silazi njegova četa. Gore je sve tiho. samo povjetarac šušli granjem. To je dobro. U šušnju vjetra neprijatelj neće ništa razabrati.
Okrenuo se k četi. šapnuo nekoliko riječi pa ide naprijed. Nastupa čas budne napetosti. Vid. sluh i misao u službi su njegove dužnosti. Sve druge misli silom otjera. Polagano i oprezno četa korača naprijed. Najposlije je Damir zauslavi. Dva brda stoje nasuprot, između njih crni tamni tjesnac kao daje neka viša sila čudesnim oružjem odsjekla dvije strmine. Jedva mogu proći tim prostorom po jedna kola. Pošao je u tjesnac i zavirio. Zar se neprijatelj uisiinu šulja ovom tminom? Sve je tiho. Ipak još nije mogao prevaliti tako dug put do izla/a. ali morao bi uskoro biti na cilju. Ra/dijelio je čete, jedan dio ostavio s lijeve, drugi s desne strane, tiho određuje i skriva borce iza krošnje drveća i grmlja. S brda zablista oružje. Damir razabire Šuljanje Lovre Iločkoga i njegovih momaka. Uskoro i on stigne u blizinu i postavi se prema banovoj odredbi u središte. Ljudi su se sakrili iza visoke trave i grmlja. Sve se to obavlja tiho i nečujno, bez riječi. Lovro i Damir razgledaju još jednom je li sve dobro skriveno, a onda se vojvoda povuče k svojoj Četi. Damir ostane u zakloništu. nasuprot i/lazu iz tjesnaca. U loj dubini još uvijek nema dana. samo se svjello odražava s visine. Ćete miruju. U lom mirovanju i čekanju ustaju nemirne Damirove misli i ponovo mu donose slike što su mu se usjekle u dušu, slušajući riječi svoga kmeta. "Zarje sveto moguće? Mladenčie? Onaj u kojega je slijepo vjerovao i povjerio mu da prali Gordanu kući. daje sliti, brani? Baš njemu. Zar sc sa mnom poigrala nevolja? Narugala se mojem srcu? Njemu sam povjerio nju. svoje najdraže, najdragocjenije blago slećeno patnjama, suzama moje prve mladosti. Njemu sam dao pismo za Gordanu. ako... ako joj se više ne vratim . Mladcnčić ne bi dao Gordani pismo, zatajio bi. možda bi na mjesto Lovre Iločkog istakao sebe.. .<* Nešlo je zaškripalo podalje u Šumi. Trgnuo se iz misli, dignuo glavu. Sva mu je pažnja usmjerena u one koji dolaze. To su njegovi. Nova četica dolazi s brda i on joj ide u susret da pomogne vodi. On jedini poznaje čitav ovaj kraj, već je u prijašnjim bojevima upoznao i brda i doline i neprohodne klance. Svi ga slušaju i primaju njegove upute. 16 ¦1 ova je čela smještena. Već je jutarnja zora zasvijetlila nebom. Damir se ponovo vraća u zaklonište i gleda u ijesnac da svojim pogledom prvi dočeka neprijatelja i prvi skoči preda nj na borbenu dobrodošlicu. On mora otvorili boj. Ni prerano ni prekasno. Mora navaliti u pravi čas. Pazi
I će budno. Damir gleda ravno u tjesnac. Gleda nepomično. Vid. sluh i misao čekaju na straži. I neće da misli ni na Sta drugo. Neće. Časovi prolaze. U mraku tjesnaca nešto se zabijeli. Pogled mu je ukočen. Tamo lebdi lik žene bademastih očiju. Iza nje se pojavio muškarac, blijeda lica. obrašlena tamnom bradom: Mladenčić. Prepoznaje ga. Iza njega puca dolina, dvorac s tornjevi ma, oko dvorca vodeni opkopi. Brezovica. Njegov dvorac. Gordana je na bedemima. Mladenčićeve oči vrelim pogledom skreću za Gordanom. skutovi njene haljine Šušte bedemima, puna je duša šušnja. a ona trči, trči. hvala se mača. Mladenčić hita za njom. zapovijeda slugama i siražama na bedemu. I već dolaze straga, napadaju, oduzimaju Gordani oružje. Mladenčić je za čas uz nju, zagrli je i privija k sebi. Damirovo čelo polije ledeni znoj. Gordanine su ruke uzdignute, a dolje opkopi kao vodeni pojas preko kojeg nema izlaza. Zazebe ga od te predodžbe Što mu se prikazuje baš u času kad svu pažnju mora posvetiti neprijatelju. "Otale vi strahovita priviđenja! Neću vas. Neću. Ja prisluškujem neprijatelja, moram ga čuli prije nego što se približi izlazu, moram navalili u pravi čas. Snažno trgne remen kao da je zbacio ovog časa s leda neki neugodan teret, strese glavom i pazi na tjesnac, osluškuje. Neko gibanje? Ili su to ljudski koraci? Kao da netko korača kamenom, trči... trči... koraci odjekuju u njegovim ušima... nešto šušti... Haljina ... bedem. Brezovica ... trči Gordana u svoj svojoj ljepoti, s raspuštenom kosom, dižući ruke visoko. Mladenčić gospodar dvorca... Strava mu hvata srce. čovjek blijeda lica. obrastao bradom. Mladenčić. tuježiv. Ništa više nije pred njegovim očima, samo Mladenčić. Ogleda se na svoju četu. Svaki čovjek ima lice obraslo bradom. Odvraća pogled oci momka i gleda u šumu. Sve nosi lik toga čovjeka i stabla, i grane, i grmlje... Nema više tjesnaca, ni četa. ni neprijatelja, ni brdina. ni Šume, sve je oko njega samo Brezovica, bedem po kojem trči Gordana i brani se od Čovjeka koji je salijeće grešnom ljubavi, brani se mačem u ruci. brani. Odjednom Mladenčić uhvati Gordanu i nosi je u naručaj. Sve pada u mrak.,. Gospodine Damire! Zar ste zadrijemali? Neprijatelj. Prestrašio se. Nad njim Tomo Pisačić i drma ga. Damir bulji u njega. - Što je. Tomo? - Neprijatelj već dolazi. Zar ćele ga pustili da iziđe? Rekli ste da ... Damir ne sluša. Probudio se. U tjesnacu je svjetlost, u njoj se pomalja neprijatelj. Bljesne mu pred očima, krv mu šikne u glavu, srce će probili grudi, užas ga razapinje... ! GORDANA l\
“ "Prekasno, prekasno sam opazio. Prekasno, prekasno!" Ta mu riječ hora dušom, srcem i mozgom. Očajno posegne 7a mačem i kao be?umnik u Otvoreni ponor juri U tjesnac, u susrel neprijatelju sam samcat. Zaboravio je pozvali čete. Prestrašeni ljudi skočeizsvogzakloniŠia.aTomo vikne za Da mirom: Stanite, ne srljajte, gospodine Damiie. sam. Stanite, čekajte. zapovijedajte nama. Ne čuje nišu"! Jedna jedina riječ: "prekasno" bičuje mu dušu i goni ga u neprijateljske redove. Divlje se baca u tjesnac na prve redove neprijatelja. Prencrazili se ljudi, videči kako se sam samca! bije. siječe lijevo, desno, kao mahnit, na uskom izlazu i/ tjesnaca. A oni iza njega skaču iz grmlja i šikare ispod stabala i krošanja. Neprijatelju se čini da skaču da\li. pravi đavli i vitlaju mačevima i kopljima. Zahvaćeni <.u. smućeni, nazaduju, ali oni straga ti turskoj četi zadržali su prisebnosl i krikom bodre prve redove i zapovijedaju - Ne dajte se preplašili. Naprijed, ako ne kanite umrijeii u klancu! Čuvši lo. Damir napada, siječe kao d;i je u njemu sto snaga. Stani. Da mire! Zapovijedaj ljudima! Ne srljaj! - viče Lovro. Čini mu se da mu se rugaju jer on mora naprijed da nadoknadi šio je prekasno zapazio neprijatelja. Bije se Damir i više mu nišia nije na pameii. samo neprijatelj i zadano obećanje da će voditi borbu, zaustavili neprijatelja. Sudara se gvožđe i sudaraju se prsa. stisnute su grudi o grudi da bi se probile. Damirova snaga uprla se luđačkim porivom i zarinula između neprijateljskih tijela. Njegov mač. kao pobješnjela zvijer, obara Ijudeistvaraokosebehrpe neprijatelj.skih vojnika, dahte mu ^rudi, sljepoočice biju. duša trepti. Oni iza njega trče. bacaju se k njemu. Neprijateljski vojnik sakno se iza hipe ljudi pa neprestano kopljem uda i a u vrli Dami rove kacige dok drugi vreba i čeka da rnu je zbaci s glave. U žestokom zamahu Damir ne osjeća kako mu klizi s glave, dok ne padne na zemlju. Urlikom radosii neprijateljsko koplje zabode se u njegov zatiljak. Kao da se nešiosurvalo oko njega. Mrak muje na očima, gusti mrak. sve se spušta u zaborav. Pao je. a preko njega prelazi neprijatelj u divljoj trci da nade prolaz kroz britke mačeve hrvatskih boraca. Vratolomna Damirova smjelost zadržala je neprijaiel ja baš dotle dok su se sve tri hrvatske čete stopile u kliješta i i/laz zatvorile svojim prsima i mačevima.
A u zaleđu bitke neki visoki snažni čovjek u modroj odori nosi tijelo junaka šio je snagom diva zadržao prve redove neprijatelja. Potrčao je k njemu u klanac, maćem piokrčioput donesreinika po kojemu gaze i digne ga. nosi u pozadinu, U gustom grmlju položi ga na zemlju. Klekne i promatra blijedo lice. Nepomično leži junak, a kraj njega uzdiše Mato Vojković. "Bože. smiluj se! Bio mi je dobar gospodar. Smiluj se mojoj dobroj gospodarici, ne daj mu umrijeti!" Mato Vojković opazi da nitko ne dolazi pa sam raskinesvoju košulju i poveže kr\a\u. strahovitu ranu. onda viče. dozhlje. Oni straga obaziru se, dohitaju k njemu i opet se trkom vraćaju u bitku. Pred izlazom klanca bitka se brzo smirila. Izlaz neprijatelju je zatvoren, samo još slraže čekaju ako bi se opet pomolio. Malo dozivlje. kad dotrči visoka plećala pojava Lovre Iločkoga, I samo prestravljeno viče: Diimirc. Damire, zašto se moralo !o dogodili? Uvijek je bio točan, nepogrešiv, Nešlo je moralo bili s njim. Najprije je zakasnio, a onda pojurio sam kao bezuman. Ali krv mu teče. gospodine vojvodo, vidite koliko krvi- podsjeli Malo. Vojvoda se spusti k njemu, klekne i osluškuje grudi, dršću mu ruke i viče: - Dajle vrača ovamo, možda nije kasno. Začas se skupljaju ljudi, a njihovi očajni, /dvojni poklici dopiru sve bliže onih na slraž.i. Svi su zdvojni. Svi redom osluškuju diše li. kuca li mu srce. Ali dižu glavu s njegovih grudi pa se ražaIjuju: - Srce kao da je ipak mrtvo. I dolazi vrač S\i se hvataju posla da bi svojeg vođu spasili i dozvali u život. Tada se iz doline pojavi jahač, mašući klobukom. Onda se zauslavi pred vojvodom: Svijelli ban poručuje da je sretno sa svojom vojskom obišao nepnjalelja. Na slobodi smo. Sad se možemo ogledati s neprijateljem na ot\orenom polju. Više ne treba čuvati tjesnac i moli da se svi vratile k banu. - Zar smo ovu pobjedu plalili tako dragocjenom Žrtvom kao stoje Damir? Očajno se ljudi vrzu oko junaka koji leži na zemlji, ispružen, smrtno blijed, nepomičan. Lovro Iločki okrene se od njega. Zdvojnost mu obuzima dušu. "Ne. ne. To ne smije biti" - strepeći dovikuje i pohita k svojem drugu i ponovo se sagne. Hlio bi silom da iz njegovih grudi izvuče uzdah. Htio bi Damirove grudi prisilili da dišu i srce da bije. U LUKAVCU
Dugo u noći pratila je Gordana bojištem svoga muža u mislima, a pridaje usnula. Svakog je časa vidjela drugu sliku, ali nijedna joj nije ostala jasna. Kad se ujulro probudila, sjećala se svega u magli. Posljednjih deset dana stalno su joj se javljale slike, obavijene tamom. Prikazivale su joj bojište i donosile joj slulnju da se tamo zbilo nešlo teško. I kad se 19 probudila, oslovi gospodu Tomislavu KuŠević da joj saopći svoju najskrovitiju misao: - Upravo je jedanaesti dan šio me neprestano muče slike s bojišta. - Dok vi ovdje. Gordana. mučile muku s nama svima i vodile borbu na svojem bojištu, možda se (amo već davno olkrojila vaša sudbina. Nije dobro da vam lo \elim. ali morale bili spremni na sve. - Ostat ću mirna i spremna na sve. Jednog se dana naši moraju probili. Ako su zapali u stupicu, postat će nam glasnika. Sad se moram spremili za današnji dan. Od jučer je pod ovim krovom velika opasnost. Draženić je dobio pojačanje od Molinu topova kad je stigao ujak Verbeci. Gordana teško uzdahne, osjetivši da je lek sada čeka leska borba. Danas mora sa/nali šio je zapravo skrenu lo Dr a ženica na povralak. Hoće li otputovati i kamo? Mora saznati zna li Draženić Si ogodo kraljeviću, jeli MladenČić odao Ivanovo boravište. Mora skinuti plaši s tajne koja je sapinje poput okova. Ustala je. odjenula se i uredila pa otišla u drugu sobu da smišlja. Malo zatim dođe k njoj Pelar Pan i saopći da Verbeci još uvijek spava i neće prisustvovali doručku, a Draženić se pojavio kod kralja i prosvjeduje proliv toga da bi Gordana bila pozvana u blagovaonicu k objedu kojemu će prisustvovali njegov ujak. - Želim biti kodsiola višenego ikad - odlučno će ona- povestću razgovoro kraljeviću, možda saznam zašlo se Draženić vratio. Iz njihovih odgovora, bili ma kako lažni, znal ću barem naslutiti šio kane i kakvu sudbinu namijeniše meni. jednom riječi: nastojte da budem lamo. - Vašoj će se želji udovoljiti - - odgovori lakrdijaš i brzo se vrati kralju. SAVJEST Teški san muči Mladenčića na ležaju. Gone ga neke utvare kroz klanac, crni. mračni, progone ga kroz Irnoviio grmlje, svaki čas posrće. za njim sušii grmlje, mrmore glasovi. Ćuje smijeh, buku nekih neljudskih
bića. Ogledao se načas: gone ga jezovite, grdne prikaze, iscerene čeljusti, i/nakaženi oblici šio bi imalo bili lice. Pun sirave. bježeći posrće. opet pada. krv ga oblijeva. Čini mu se da je negdje oslavio svoje ruke i noge i samo njegovo truplo nose davli u svojem krilu i smiju mu se. Odasvud neki glasovi. Poznaje ili. To su glasovi njegovih znanaca, glasovi Damira i vojvode Iločkog, glasovi koji viču: "Izdajica." Odjednom se nade pred jednom rupom, iz koje suklja dim i guši ga. Sirahovile prikaze pojave se u oblacima dima i prijele mu. Osjeća se malen kao mrav. a nemani goleme. Zemlja puca. a on pada ... a glasovi Damira i vojvode Iločkog dozivlju ga: "Izdajica!" I stade vikali. Iz njegovih prsiju i/laze zmije i sikću oko njega, strava mu smućuje pamet, počne urlikali divlje kao zvijer i /vati u pomoć. A 20 glasovi vojvode Iločkog i Damira još strahovilije odjekuju: "Proklet bio. izdajico!" 1 on plače. jeca. obu?ima ga kajanje. Osjeća da mu je u prsima rana iz koje curi krv. Kad samo toga ne bi bilo. kad ne bi znao za sebe. kad bi mogao tresnuti sobom u pećinu i zauvijek zaboraviti. Ne može podnijet i bol. nemo/e podnijeti kajanje, muku. ne može gledati krv i ne može slušati buku koja ga zaglušuje. Slika se začas promijeni. Našao se usred Damtrova dvorca u Brezovici, na dvorištu i kleči na zemlji, a nad njim se nadvio mač. Drži ga Damiri s pogledom punim osvete zuri u njega: "Huljo, izdao si lajnu koju sam li povjerio, izdajico, umri!" Ne osjeća stravu od mača i diže ruke prema njemu i viče: "Ubijte me. ubijte me. zaslužio sam. Izdao sam. proklet sam!" I sruši se na zemlju. Čini mu se da je pao u rijeku vlastiie krvi. Trgnuo se i otvorio oči. Još živi? Gleda u strop i čeka kad će napokon umrijeti. Glas dopire do njega. Prenuo se. Ne. to je sanjao. Sve je to sanjao. Prepoznao je oko sebe ležaj i stijene u sobi grada Lukavca. U Čemu se to kupa njegovo tijelo? Začas mu je sve jasno: sav je u znoju i prsa ga bole. Slišče ga nešto u grlu. a lice je mokro. Zar je uistinu plakao u sini? Digne ruku, opipa se i uvjeri se.da jeziv i ranjen leži na ležaju. Očito gaje spopala v ručica u kojoj su se prokazale lako strahovite slike. Sve je neslalo. samo je ostala u prsima bol. a u ušima odjek Damirova glasa, one jedne jedine riječi: "Izdajico!" Digne glavu i sjedne na postelju. Osjeća neko olakšanje u čitavom tijelu. Rana ga ne boli. Vrućica je posve popustila. Nišla ga ne boli. a znoj se cijedi. Sve Što je bilo u njemu bolesno kao da je nestalo iz iijela znojem. Što je sve lo bilo s njim? Zašto je on izdajica? Polagano mu se sjećanje dojavljuje sve redom. Tamo na onoj klupi
sjcdioje barun Peneinger. snjim polkastelan. Govorili su o Gordani kako se umitjuje kralju, kako pola/i snjim. kako će je on posjećivati u Brezovici, a njega će odvesti kanoniku. Nesloga je strahovito spopalo. "Šio sam mu sve rekao? Ja sam sve iskazao Pencingeru? Zar uistinu izdajica?" Što duže razmišlja, sve mu je jasnije. I prođe ga strava. U prsima još uvijek ona bol koju je osjetio u snu Trnci ga obila/e. Pokuša ustati. Ne osjeća bol u rani ni slabost u tijelu Neka snaga ulazi u nj i počinje se odijevati. Zove. dozivlje. Nikoga nema u blizini. Od velike slabosti klone na postelju i sklopi oči. Kao svakog dana. Stjepko se uputi u prizemlje da pogleda Mladenčića. Našao je poikastelana na trijemu prizemlja kako nadzire spremanje momaka za put. Konji su već osedlani i natovareni svim Stoje potrebno za daleko pulovanje. Potkastelan mu se smjerno pokloni i dođe mu u susret. Mladi svećenik pokaže na povorku. Valjda to ne putuje gospodin Verbeci? Tek je jučer stigao, a još ga nismo ni vidjeli. - Ne. Časni gospodine, gospodin Draženić putuje... - Očito u Veneciju? Zar neće prije objedovali? - Da. objedovat će. a onda krenuli. - Došao sam da posjetim ranjenika. - Čitavu mu je noć bilo vrlo zlo. Ne vjerujem da će preživjeti današnji dan. Kao svakoga dana. prati potkastelan Stjepka k Mladenčiću. Kad su sligli u sobu, Stjcpko pristupi k ležaju i pita: - Kako vam je. gospodine Mladenčiću? Polako otvori oči. Ugledavši pred sobom svećenikovo blago lice. ne odgovori nišla, ali ga dugo promatra. Onda Šapne jedva čujnim glasom: - Hlio bih se. Časni oče i spo vi jedi ti. - Rado ću to učiniti. S one strane ležaja stoji potkastelan. Stjepko mu dobaci pogled i dade mu znak da ode. Ali se on pomakne samo prema sredini i ne odlazi. Mladenčićsa svog ležaja prali ga pogledom koji Stjcpku jasno otkriva da mu nije po volji potkastelanova prisulnost. I Stjepko se okrene potkastelanu riječima: - Nitko ne smije prisustvovali ispovijedi, nilko živ. Izidiie. brzo će biti gotovo. Potkaslelan zna propise, mora ostavili umirućega i povuče se iz sobe na trijem. Mladenčićev pogled prali ga do pragu, a onda uhvati Sljepkovu ruku: - Moja ispovijest, časni oče. vrlo je kralka i teška.
- Recite sve što vam je na duši. čovječe, a meni se čini da vas tišli veliki teret. Skinite ga. - Da. časni oče. moj je teret preležak. izmučio me u snu. Opravdao bih rado svoj grijeh, vrućica, muka. ljubomora, slušao sam kako barun priča, pripovijeda svom pouzdaniku da se moja gospodarica priklonila kralju, smije se gore i zabavlja s njim. svi su mi davli pobunili dušu. zaboravio sam da čuvam tajnu koja pripada domovini. Sve sam zaboravio, palio me oganj, bolesna mije mašta zalutala, izdao sam tajnu, izdajica sam ... - Vi ste izdali tajnu barunu Pencingcru. o boravku kraljevića? - I/dao sam. Draženić će otići u Oravu. Recite Gordani da je barunu sve iskazala moja grešna strast, sve. dapače i Io7inku. - Kada ste to učinili? - Kada? Mislim prekjučer uvečer, sam ne znam više razabrati dan i noć. - Dakle, ?bog toga se vralio Draženić? Zar je barun još iste noći poslao za njim brzotecu? - Nema sumnje, loje učinio. Ali čujte me. časni oče. Htio sam se oporaviti. Ugledao sam pred sobom ponor srama i propasti. Ponor izdajstva. Neću da budem sličan Dra?eniću. Još bi se moglo popraviti, trebao bi netko otići prije Draženića. To sam jedino htio. već sam htio ustali da idem k vama. ali sile su me ostavile. Gonila me tjeskoba. Ipak nisam odao sve. Barun me najposlije pitao što Hrvati kane s kraljevićem, a ja rekoh: ne znam. Kad mi je postavio to pitanje, savjest mi je zadala udarac spoznaje, to sam zatajio, ali kraljevića izdao. Onda me vrućica spopala i ništa više nisam znao. Htio bih popravili. Da kažem barunu da sam sve lagao? 22 - Ne bi vam vjerovao, nego bijoš prije požurio u Oravu. Znao bi da ste mu rekli istinu, bolje da Šutite. Idem Gordani. - Što će ona na lo? Popravili smo utoliko što smo doznali vaš grijeh. Još dok je tu Draženić. hitam gore. a vi se pričinite kao da sle bez svijesti. Ne odgovarajte nikome.
Mladenčić klone, sklopi oči. lice mu je blijedo, upalo, usta suha. a prsa mu se nadimlju i spušlaju pod težinom strahovite patnje. Stjepko nade poikastelana i saopći mu daje ispovijed dovršena. Još je ostao razgovarati s njim samo da Pendngerov pouzdanik vidi kako nišla nije važno čuo na ispovijedi. Onda se polagano uspinjao i neopažen otišao Gordani. Dok je ulazio. Gordana razabere da se nešto desilo i brzo ustane. On joj prilazi i šapne: - Gordana. sirašna vaša slutnja obistinila se. Mladenčić je izdao kraljevića, a Dni/enić putuje u Oravu nakon objeda. 1 pripovijeda joj Mladenčićevu ispovijest. Bez riječi prima ona vijest. Samo sklapa oči. trepavice joj dršću kao pred udarcem koji je pogodio usred čela. Šuti skamenjena. Udarac je velik i Gordana ne nalazi riječi kojom bi mogla označiti svoje osjećaje. Polagano se vraća k naslonjaču i spušta na sjedalo. Ruke joj klonu na naslon, lijepa kovrča\a glava spušta se na prsa. Sljepko osjeti beznadnosti šapće: Dakle, uzalud je bilo. Gordana, sve što ste prepatili. uzalud sve borbe. s\e vaše muke ovdje u zaločenju. Kraljević je izdan. Ona digne glavu, raširi oči i zagleda se u nj: Uzalud? Ne. Ne može to bili. Sljepko. Svaka borba pravedniku, svaki uzdah, suza i kaplja krvi pravednika, sve je io sjeme dobrote i nilko ga ne može zadržali da ne proklije. Nije sve bilo uzalud. Ali tko se bori. mora biti spreman na poraze. Nisam klonula, samo zastala da se pri berem od teškog udarca. Našla sam se bačena od neprijatelja na zemlju, ali dignu! ću se i nastavili borbu. Samo da se snađem. - Gdje da poćnemo? Draženić je spreman za put. samo Čeka da se Verbeci probudi. - Moramo spriječili Draženićev put. ali neka me zovu u blagovaonicu na objed. Premalo je mogućnosti da ga zaustavimo, jedino kad bi se dogodilo nešlo teže. - Samo da odgodimo njegov put jedan dan. a onda ćeš li pohitati k našim prijateljima i odredili neka brzo putuju da Ivana odvedu u drugi dvorac. - To bi moglo koristili ako on odgodi put z.a čitav dan da naši mogu imati isto takvu prednost pred Draženićem. Ali vi ćele ostali ovdje bez zaštite. - Sad se radi o našem cilju, a ne o meni. Moram šio brže naći vezu s onima vani. Oni sigurno ne gledaju moje ropstvo skrštenih ruku i traže pula kako bi došli do mene. Nemoguće da miruju, samo kamo ih vode puio\i? Kamo su krenule njihove namjere?
MEĐU TIRANIMA Draženić nije uspio spriječiti kralja da Gordanu pozove u blagovaonicu. Pelar Pan došao je k njoj u podne i javio: - Gospodin Verbeci [ek je sada ustao i upravo se oblači, dakle, nije još ni riječi razgovarao s Dražcnićem o lome možete li prisustvovati ili ne. U blagovaonici već borave markgrol Danijel i Ferenci. Odmah će i kralj. On vas pozdravlja i moli da dođete jer vas nitko ne smije odstraniti. Dakle, požurite se. . To je teško dočekala. Odmah dade dozvati Stjepka da idu zajedno. Obuzelo ju je čuvstvo d;i ide u susret nečemu stoje veliko i važno, gdje se ima riješiti njena sudbina i sudbina onih koje brani i za koje se bori. Kao da ide na bojište da se probija kroz redove neprijatelja, kao da ide pred i/laz nekog tjesnaca gdje bi morala zaustavili neprijateljsku najezdu. S tim osjećajem, u pratnji Stjepka Brodarica, ulazi u blagovaonicu. Samo poklonom po/draveje okupljena gospoda, ali su ostali stajati u pozadini. Nitko od njih zapravo ne zna što će joj reći Verbeci i gotovo se boje. Jasno prozrijeva njihovu lukavštinu i oslanja se samo na Vladislava. Uskoro ulazi on u pratnji Benedikta i Petra Pana. S počitovanjem i ljubaznim smiješkom obraća se kralj Gordani, ide k njoj, pozdravlja je i započne razgovor, Ali ona se hvala opet oružja svoje moći. gleda zaljubljenika pogledom koji ga baca pred njom na koljena, Dok govori s Vladislavom. njene su misli uz neprijatelja koji ima doći preko ovog praga i nad njom zavitlati silu svojeg oružja. Kralj je sjeo k slolu. a oni drugi ga slijede. Onda dolazi paž i javlja: - Uzvišeni i velemožni gospodin Stjepan Verbeci. Pelar Pan živo udari dlanom o dlan i duboko se klanja sve do poda: - Dolazi, eto, pravi kralj. Pozor Vladislaviću. dječače moj. ide kralj. Ulaze Draženić i Verbeci. Draženić se povuče u stranu. Na ugojenu Verbccijevu tijelu gotovo puca skupocjeni zeleni prsluk vezen zlatom. Kaput mu se zaljuljao prebačen niz desnicu. S klobuka na glavi zabijelilo se široko pero. Lice mu je punano. okruglo, brada obrijana, gusti brci vise niz usne. kosa mu je prosijeda i spušta se do zatiljka. Oštre male oči zaokruže oko stola pogledom čovjeka koji se osjeća gospodarem nad svima. Prišao je kralju i poklonio se. nedovoljno duboko, ali on je vrlo zahvalan i na toj pažnji pa ljubazno pruža ruku i još ljubaznije pozdravlja, naglašavajući kako ne može dovoljno zahvalili sreći što ga je iznenadio svojim dolaskom. Najmoćniji gospodin kraljevstva
prima lo s visoka i spočitava kralju više naglaskom nego riječima: Vaše veličanstvo nestalo je kao pod zemlju. U Pećuhu su vas uzalud tražili. Teškom mukom saznali smo da kralj ide na jug. Bilo je jasno: srce vas vuček vašem dragom nećaku Brandenburgu.ali odviše sle nam daleko otišli \7 Budima, dok se događaju važne sivari. - Važni događaji? Kakvi? - Stigle su važne vijesti o namjerama Turaka da navale na Ugarsku preko Drave, pa smo odlučili potražiti kraljevskog bjegunca koji je nestao 24 u takvim važnim časovima. I sada moramo ovdje sakupiti vojsku koja će branili naše granice. Bit ću prisutan pri okupljanju vojske, a tada ću odvesli svojeg kralja opet u Budim. Vaša je prisutnost tamo vrlo potrebna. Posljednje izreke padoše kao osuda, dok Draženić i F-erenici nisu skrivali zadovoljan smiješak. - Samo sam se malo odmarao kod svojeg nećaka. Bioje bolestan i zaželio sam ga vidjeti i Što dalje pobjeći pred Hipolitom, a kad skupite vojsku, onda ću, naravno, s vama natrag. Teško izvlači svaku riječ. U neprilici je Što Verbeci i ne gleda Gordanu. ali ga pozove da sjedne k njemu s desne strane. Ni riječju ni pogledom ne poka/uje uzvišeni gospodar da zamjećuje Gordanu. I kad je već htio sjesti, ula/i u dvoranu Pencinger. Budimski velikaš povuče se s njim u arkadu prozora i tiho mu veli: Odstranite ovu ženu. Kako je zarobljenica smjela sjesti za kraljevski stol? - Uzvišeni gospodine, kralj je lako htio. ljepotica ga je sasvim zaokupila, ali kad vi kažete... Sa svog mjesta Verbeci pogleda prema Gordani. Zapanjen je njenom ljepotom. I uhvati Pencingent za ruku: - Čekajte, vitešlvo nam ipak ne dopušta da je otjeramo, ali više ne smije doći k slolu, to upamtile. Pošaljite joj večeru u njenu sobu i javite: odsad se ima smatrali samo zarobljenicom. Postoje lo odredio, vraća se k stolu i tek sada lakim naklonom glave pozdravi Gordanu i sjeda pa se osmjehne kralju: - Veličanstvo. prinee/aOliva i Hipolil čekaju vas negdje u Budimu i proklinju svoju nevolju. - Još me Čekaju tamo. a vi me kanite vratili? loje užasno. Istjerajte ih iz grada, prije se ne vraćam. Njih dvoje se navodno kriju. Nitko ih ne može naslutiti, jer ih ljudi
ne poznaju, samo vele da on nosi gustu bradu, a ona je lijepa i mlada. Kralj upo/ori Verbecija na rimskog poslanika Stjepka i saopći mu zbog čega ovaj putuje iz Rima i kako se zaustavio u Lukavcu i prišapne mu: - On je preuzeo skrbništvo nad ovom ljepoticom i ostaje ovdje do njenog oslobođenja, Cimje budimski državnik čuo s kim sjedi kod stola i zastoje Stjepko stigao, odmah promijeni držanje prema njemu i upusti se s njim u razgovor. Sluge nose jelo, gospoda raspravljaju i slasno jedu rumeno pečenje. Gordana neprestano gleda u svoj srebrni tanjur i jede priborom kako je nekad naučila od kraljice Beatrice. Kralj. knez. Kerenci. Draženić i Pencinger slušaju spočitanjem moćnog čovjeka kako sv ispričava Stjepku. - Govorit ćemo o svemu potanko u mojoj sobi i odmah veselo doda: - Uistinu je sreća što ne morale putovali u Budim. U ovo doba teško se putuje uz močvare što se steru obalama Drave. Vodiči su strahovito nepouzdani tako da je mene zadesila nezgoda. - Nezgoda? pitaju svi. - Što? - prividno se zabrinjava kralj. - Jedne sam noti morao prospavali čitavu noć pod vedrim nebom. Čim smo se podvečer približili močvarama na obali, moja pralnja nije htjela ni za živu glavu naprijed, a s one sirane močvare bila je putna postaja gdje sam htio prenoćiti. Ali oni su izjavili da ne" nikako uz močvaru i morao sam se povući i spavali na ledini do sutradan. - A zašto nisu htjeli uz močvaru? - Boje se močvare. Tvrde da u mraku u močvari nešto svjetluca, a od toga strepe. Otišao sam. na strah i trepet svih. u društvu mojeg pouzdanika baš prema močvari. - A jeste li što vidjeli, ujače? Vjerovali ili ne. vidio sam u močvari dva svjetla, kao dvije svijeće ili dva oka. Zar je to moguće? - ćudi se Vladislav i već unaprijed se sirasi putovanja. - Jest. veličanstvo, na svoje sam oči vidio. - Opaziti su to već mnogi dok su prolazili uz močvaru - ustvrdi Pencinger. - Što bi to moglo biti? - pila Vladislav zabrinuto. - Ne znam. Otkud bili to mogao znati, ali iako je. - Istina je- potvrdi Drazenić. - Moji momci, koje sam pokupio u
Bistri, s užasom su pripovijedali da u močvari svjetluca kao da su neke ognjene kuglice pale s neba u močvarni šaš. Ništa ne može prisilili momke da prođu pokraj močvare kad se spusti predvečerje ili mrak. Razgovor zanima .sve kod stola. Kralj se okrene Gordani i odluči je uplesti u razgovor. 10 više Šio je uvjeren da ona zna više od svih oko stola, - VaŠjedvorac. plemenita gospodo, u blizini Turopolja, možda ste kadgod čuli o (ome svjetlucanju? Znate li štogod o lome? - zapita je Vladislav. I drugi su uvjereni daje ona upućena i čekaju razjašnjenje. Skromno i povučeno sjedi i odgovara s poči tanjem: - Veličanstvo, čula sam ljude da govore o tome kako se nitko ne usuđuje ni pogledati u noći prema močvarama. I straže na mojim kulama u Brezovici tvrde da u daljini zapažaju svjellucanje. Budimski državnik pokazuje naročito zanimanje /a Gordanine riječi. Dok je njoj samo do toga. da njegovu pozornost svrati na sebe. Kralj je opet ispituje, a ona jezoviio prikazuje svjetlueanje u močvarama. Verbeci sluša svepo2ormje.To prikazivanje ispunja i druge napetom radoznalošću. Živeći stalno u nepokolebivom praznovjerju, ta ih pojava uzbuđuje. Svaki od njih izvrgnut je putovanjima i svaki se boji i najneobičnije pojave koju ne može sebi razjasnili. I sam Drazenić, stalno podrugljiv, osjeća neprijatnost takvog susrela s nekim svjetlucanjem u močvarama i pomno sluša. Kralj sve više ispituje Gordanu. bojeći se putovanje preko Drave, a ona napadno mnogo pripovijeda, ali svoj interes ipak vješto prikriva. Gordana se uhvatila nade da će Draženića zahvatili sirah od puta pa će barem danas odgoditi odlazak jer zna da baš predvečer mora slici do velike turopoljske močvare. Ako pak ne puluje 26 danas. Stjepko može izaći iz dvorca i već poslije podne izvijestiti prijatelje da se požure u Slovačku. I zato ona mora iskoristiti svu svoju lantaziju da im dočara strahotu svjetla u močvarama. Najposlijeju Verbeci upila: - A što to može biti? Kako to narod razjašnjava? - Uistinu, ne bih znala što narod govori, ali ima ovdje jedna stara plemkinja koja umije razjasniti to čudesno svjeilucanje u močvari. Ona je to ćula od djeda. - Kako razjašnjava? - pita Verbed s najvećim zanimanjem. -
Recite nam. možda ćemo lakše prolazili kraj močvare na povratku u Budim. - Da, recite nam - moleći opetuje kralj. - Dobro je to znali. - Vrlo bih vam rado kazala, ali od drugih sam do/nala da ta plemkinja zna kakva su to tajna svjetla u močvarama, aii, ne znam ništa potanje. - Koja šteta? - veli Verbeci. - Bilo bi vrlo važno do/nali kako to stari ljudi tumače. Ah ako je ona u ovom kraju, mogli bismo odjahati do njenog dvorca kao pulnici. - Ona se nalazi u ovom dvorcu - požuri se Gordana. - Zarobljena je i teško optužena - upadne Drazenić To bolje klikne ujak na nećakove riječi, a Gordana mirno nastavi: - Čuvena je baš zbog loga što zna razjašnjavati mnoge lajnovite pojave. Ako želite, sama ću je dovesti. Mladi Drazenić prosvjeduje, ali ga ušutkava njegov ujak. primijetivši ponovo koliko mu je slalo da čuje što se govori o toj pojavi. To svjetlueanje smatrao je odmah lošim znakom da mu nešto neće uspjeli i zamolio je Gordanu neka odmah dovede staricu kako bi zadovoljio svoje praznovjerje. Svilena Gordanina haljina zašušti dvoranom i povuče za sobom sve poglede. Sam Verbeci zadivljeno promatra doslojanslvenu ljepoticu. Nastavili su razgovor sve dotle dok paž nije otvorio vrata, a obje žene ulaze u blagovaonicu. Uz ljepoticu u svijetloj svilenoj haljini korača starica u crnini. Na glavi joj crna kapa. nalik na krunu. Blijeda je. ah mirna, sabrana. Gordana primijeti kako Sijcpko upire u nju poglede. Uvjerenje da Gordana ima već svoj plan i zato se nije upletao i ničim pokušao obarati njihovo praznovjerje. Sve više opaža da je njoj do loga da Šio više pobudi sirah jer zna da Drazenić ne može nijednim drugim putem ostaviti Turopolje nego uz močvaru. - Evo plemenite gospode - navijesti Gordana, pokazujući na Kuševićku koja se zaustavila u sredini sobe. Uspravno, suho tijelo u crnini, blijedo lice i tamne oči. nekako djeluju na njih neprijatno, mistično. Drazenić je i ne gleda, jer ga podsjeća Vilenine obrane, a ova mu je razotkrila da nema više nikakve nade za njegovo srce, I ostao je leđima okrenut prema njoj. dok njegov ujak promatra slaru plemkinju. pun očekivanja, da će mu raspršiti sirah koji mu je natjerala Gordana. prikazujući svjetlucavost močvarepreko Drave.
Verbeci napokon upila Kuševićku: - Čuli smo da vi. gospodo, umijete razjasniti kakva je to svjetlost u močvari. - Znam - odgovori ona mirno, a velikaš nastavi s pitanjima: Njegovo veličanstvo vrlo zanima Stoje lo i otkuda sle doznali”.” - Pričao mi je stari djed. - Dakle, pričajte nam. Slanca ne gleda nikoga, tamne oči upire ii neku daleku sliku. Glas joj je snažan, dubok, gotovo muški. - U davnini slolovao je neki kralj na vrhu brda u kraju gdje nikad brdine nisu vidjele dola ni plodnog polja, ni oranica. U kraljevskim hambarima nije bilo dovoljno žita za njegove dvorske trabante ni hrane za blago u njegovim stajama, nije bilo dovoljno bogatstva ni zlala. ni dragog kamenja u njegovu dvorcu. Zagledao se s vrha brda. iz svojeg dvorca i opazio divnu plodnu zemlju. K njemu se prišuljao davao i reče mu: "Što Ima tvoje oko tako preko brda u onu plodnu zemlju? Sedlaj konja i hajde onamo kamo li oko lula!" "Čimeda grabim lude”?"- pita kralj. "Uzmi sa sobom: obraz bez časli. mač bez pravednosti, a povrh svega podmukle lukavosti i još nešto u/mi u duši duboko skriveno, a loje najvažnije", "A Stoje lo”.”" - pila kralj. "Tiransivo! Rođen si tiranin. Idi. bit ću tvoj vojskovođa, prvi upravljač tvojeg kraljevstva. Evo.ja sam tu. đavo. uzmi me sa sobom. Mi pripadamo jedan drugome. Ali prije nego ideš onamo, u tu plodnu zemlju, uzmi blagi smješak i natrpaj ušla lažima o svojim dobrim kreposlima.Oni, kojima te vodim, lakovjerni su i vjerovat će ti. a ti ćeš ih osvojiti lažnim smješkom. lažima i zagrljajem." I posluša kralj. 1 lako ide sa svojim dvoranima. Ide dugo. preko rijeka, brda. polja i opet rijeka, dok ne stigne u našu zemlju. Vidjevši plodnosi. pol rese ga groznica gramzljivosti. Zubimucvokoću od želje. Ide selom i gradom. Hrvati ga dočekaše klicanjem, jer svuda oko sebe širi svjetlost lažnog smiješka sa svojih usana. Svuda prosipa plamene riječi dobrote, bratstva, ljubavi. A ljudi se sretni smiješe dobroti i ljubavi kao djeca crvenim jabukama i puštaju ga da ide sve dalje i dalje. A kad je već dopro do Zagrebačke gore. razapeo je kožne Šatore, a irabante porazmjeslio na počinak. Sutradan njegovi trabanti pretvorili su se u strahovile spodobe: pola
ljudi, pola životinje. Svaki od njih ima glavu nekog krvoloka, a mjesto ruke imaju pandže. Te grozne nemani opkoliše zapanjeni narod i zapovijedaju: "Nosite kamenje, mramor, opeke i gradite palaču svojem gospodaru, Nosite svoje blazine da ogrijeie njegovo tijelo, svucite haljine da ga odjenete. Zlaio, srebro i hljeb nosile na njegov stol. Tko ne posluša, dignut ćemo ga na stablo da resi krošnje." Prevareni svijet s užasom u duSi /uri u le spodobe, što su došli kao ljudi puni dobrote i ljubavi, a sada se pretvorili u jezovite krvoloke. Opkoljeni, goloruki svijet, prignječen o zemlju, sluša i šuli i vuče na brdo opeke, kamenje, i mramor. Gradi kralju palače, jednu do druge i sagradili mu veliki grad pun sjaja i bogalsiva. Dolinama, poljanama idu ljudi i nose na leđima dan i noć svoju imovinu kralju na vrh brda i njegovim krvolocima za hranu. Znoj se prolijeva, suze. uzdasi i molitve. 28 Jednog dana nekoliko gromova baci pravednost na njega i kralj pade. a krvoloke razbiše ljudi. Ali tiranin nije umro. tiranin ne može umrijeti, tiraninu je suđeno da luta strahovitim pulovima. posijanim najširahovitijim patnjama, tiranin mora plaćati svaku kap nevine krvi Što ju je prolio. a bezbroj je kapljica krvi u ljudskom tijelu. Tiranin mora platiti svaki dah nepravedno progonjenih, a koliko dahova dahne kroz jednojedino pravedno biće. Tiranin mora platili svaku suzu. isplakanu od mučenika čovjeka, a koliko je suza isplakano. Strahovito on plaća svoje grijehe počinjene u životu. Pravednost tiranina baci u močvaru da lamo ispašlazlodjela.akadpadnemrak.očimu se žare kao dva ognja. Spasili bi se mogao i/ močvare samo onda ako u predvečerje zalula u blizinu močvare koji tiranin, nasilnik, ili bilo kakav zao vlastodržaeidaga uhvati i uguši. Žalo on lamo svakog dana u predvečerje i u noći i/la/i iz kala, vreba užarenim očima i čeka da mu dopadne šaka zao ljudski stvor [iranske duše kako bi ga mogao zadavili i sebe oslobodili. Pričanje je zamuknulo. Odjek posljednjih riječi odzvanja lišinom sobe. Gospoda oko stola sjede nepomično i šute. Nijedan od njih nije ni jednom riječi upadao ili prekinuo pripovijedanje. Svakome leži u duši praznovjerje kojemu je la priča dala i razmahala predodžbe. I kralju i njegovom prvom državniku i nećaku nešto je nevoljko i tjeskobno. Ni Draženić. ni kralj.ni Verbeci ne smatraju se tiranima, a ipak im je lako kao da su udahnuli leški zagušljiv i /rak. Ali Draženić lo želi prikrili pa se stade smijati. Ali smijeh mu je neprirodan, neiskren. I ne može pronaći poruglicu kojom bi oborio priču. Zato se okrene i vikne: - Što je? Gdje je Petar Pan”.” Evo mu dovoljno prilike da iskaže svoju duhovitost. Gdje si Petar Pan?
U dnu dvorane leži lakrdijaš i čv rsto spava. Tako se barem čini jer se ne miče ni na ponovni poziv Međutim, oglasi se rimski poslanik izakima glavom: - Vama je lo. gospodine Draženiću, očito smiješno. Ipak je narod lu priču skladao, ali očilo ne žalo što bi mu nešto bilo smiješno. Uzvišeni gospodin Verbeci sigurno ne bi bio otišao pogledali močvaru daje znao ra tu priču. Stjepko se smješka budimskom državniku, a on odgovori također nasmiješeno: - Moram priznali: ne bih. - Aipak vasduh tiranina nijeuhvalio veli Draženić -makarste došli u blizinu močvare. - Ne vjerujem da se uzvišeni gospodin baš jako približio močvari. Je li lako? - okrete se prija/no Stjepko kao da mu je samo do šale. - Pogodili ste. Cim sam vidio lo svjellucanje izdaleka, odmah sam se okrenuo. S neprijateljem prsa o prsa lako se borili i mačem o mač pobiti, ali odjahali u susrei nekom duhu? Ne. to ne bih učinio. I najveći junak ne može se s duhom ogledali na megdanu. - Tako je - veli Gordana i zahvalno pogleda Sljepka koji je sve razumio i pomogao raspredali razgovor. Biva joj jasno. Priča je polučila uspjeh i kod Draženića koji je ona željela. Onda upozori Verbecija na staricu plemkinju usred sobe. - Hvala vam. gospodo, što ste nam to ispričali - veli on. a Gordanajoj dade znak pogledom da ode bez riječi, jer je htjela raspredati laj razgovor na široko. Dok je Kuševićka odlazila, Gordana naglašava: - Eio vidite, gospodo, zato se nitko ne usuđuje u blizinu močvare, pa ni junaci, kako je primijetio umni gospodin Verbeci. - Otkud narod može izmisliti takvu priču? - pita Draženić, - Otkud"? - začudi se Gordana. - Narod živi medu tiranima. Mladić prihvati izjavu da razgovor s priče skrene i upita: - Na koga vi to nišanite? - Na tirane - veli ona mirno. Ali na koje?
- Na one koji su izdali prisegu i zakon. To narod zna i osjeća, a tko zna Sto sve ima oko nas i tko je narodu objavio sud nad tiraninom. Nijedna narodna priča nije mogla nastati ni iz Čega. narod poznaje tiranine. ima za njih više poslovica. Jedna veli: "Tko ubije tiranina, narodni je svetac". Ali Čini se da svi (i narodni sveci ne mogu osloboditi zemlju te đavolske zloće što se zove tiranslvo. - Valjda ne mislite priču te starice protegnuti na neke ličnosti? Recite: u kojoj se zemlji rodio taj tiranin o kojem je ona govorila? - Tiranska sila nema domovine. Putuje svuda. Sili idu jednako u tek mušica i vol. Draženić se sve više uzrujava. Hlio bi prikazati da Gordana svoje riječi primjenjuje na njegova ujaka, na kralja, na vlast a još bi htio razgovor otegnuti, pa je ponovo izaziva: Kad ste lako dobro upućeni u rodoslovlje tiranina, recite tko su? Koga lo mislite? Mislim one koji drže slobodu u okovima, istinu u tamnici, a pravednost odvlače na vješala. - Ovako se izražavaju buntovnici srdito će on. A vi ujače. to mirno slušate? Još prije nego što bi Verbeci mogao odgovoriti. Gordana se začudi: - Vi govorite, gospodine, o nekim buntovnicima. Recite, dakle, sada vi: na koga nišanite? - Na vas. I na sve vaše zemljake. Valjda nećete poreći da ste buntovnica i da su buntovnici vaSi Hrvati. Bunili se znači nositi svoju slobodu i glavu na nišan sili. a tko to čini i/ zabave ili od radosti? Na to se odvažuje čovjek samo u obrani svoje glave, časti i pravice. - Nema tu nikakve obrane, vi se bunite protiv kraljevstva. - Mi se samo bunimo protiv prevare. A tko vas je prevario? - Oni koji su prisegli na naše zakone da će ih čuvati kad smo se mi po vlastitoj volji povezali s njima u jedno kraljevstvo. Ako je to istina, zašlo ste se dali prevariti? Tko vam je kriv da su vaši zemljaci tako slabi državnici. Pošteni su. gospodine. Samo pošleni. I znajte: hrvatsko pošlenje široka je rijeka po kojoj lako plove grabežljivi gusari i robe naš narod. plovii će tako dugo dok jednom gusarski brodovi ne nalutaju na samrtni greben. Draženić se posprdno nasmije A što će biti taj greben o kojem vi govorile? - To ćete već jednom vidjeti.
- Upokorit ćemo vas mi. - Upokoriti? Nemoguće. Zarobili, silom udariti pod svoju vlast, vezali u okove i voditi na vješala, ali nikad upokorili. Onaj koji se dade mučiti i vješati, taj se nije upokorio, on i u smrt nosi svoj prosvjed. A oni koji ostaju iza njega nose laj prosvjed u svojoj duši i njega uvijek sila ima protiv sebe. A ništa nije lako opasno sili tiranskoj negoli mržnja zarobljenika, mržnja. Ona je krtica koja ruje. ne može je nikako doseći. Mržnja je najstrahovitije oružje jer je nevidljivo, jer nije šivamo, nije oružje od kovine koje se može udarili slomili ili rastopiti, to je oružje koje nosi narod u duši. 1 šio ga dulje nosi. to je briikije. Mržnja ugnjetenog naroda sigurna je smri lirana. Mogu je samo odgađati, vremenski otkloniti, ali nikad umaknuli. Kad dođe čas. bit će svršeno. Lice joj se lako zarumeni od unutrašnjeg uzbuđenja. Draženić misli da je postigao svrhu i otkrio nešto novo svojem ujaku i kralju pa uzvikne: - Sad sie čuli i znate zašlo je držim zarobljenu, znate zašto sam rekao i velim opet: zaslužila je da sjedi u tamnici, a ne ovdje. Iz nje govore s\i zemljaci njezini, buntovnici. - Ako je obrana bunlovništvo. onda ćemo se buniti sve dotle dok god se budemo morali bilo od koga ili bilo od Čega braniti. Svi ostali Šuteći slušaju. Kralj i ne pazi na smisao njenih riječi, on samu uživa u njenoj ljepoti koja je tog Časa zasjala kraljevskim dostojanstvom. Verbeci hvata sluhom svaku riječ da bi u njoj otkrio mnjenje Hrvata od kojih upravo želi dobiti vojsku za obranu Ugarske od Turaka. 1 zato se nimalo ne uzrujava, slalo mu je da što više čuje i dozna. I sam se okrene k njoj i oslovi je: Plemenita gospoda govori o nekoj obrani? Ne bih znao od čega biste se trebali branili vi Hrvati, ali ako biste imali razloga, onda su za obranu poirebni oružje i vojska. ¦ Razumijem šio misli velemožni gospodin. Ali latiti se oružja u obranu naših sloboda i pravica nije potrebno. Naša je vojska hrvatski sabor, a oružje je naše zakon i pravica naša. - Lako je to razoriti - vikne Draženić u želji da opet Gordanu izazove. - Razoriti hrvatski sabor? - naglašava ona povišenim Ionom.
- To bih ja učinio prije svega. - Ni najljućim našim neprijateljima, ni današnjim, ni budućim, ne bi mogla pasti na um lakva misao. A vi. kojemu je otac bio Hrvat, vi se usuđujete dirnuti i mišlju svojom najveći, najjači naš bedem: hrvatski sabor? Znajte: to je naša tvrđava, naša snaga, hram gdje se služi obred svetoj našoj slobodi. Hrvatski je sabor naše bivstvo za prošlost, sadašnjost, budućnost. Nikad se nitko neće usudili počiniti takvo svetogrđe i navaliti na tu našu tvrđavu jer bi ga raznijeli na komade. 30 To moj nećak samo nabacuje - veli Verbeci - ne misli on to ozbiljno, jer pravo velite; nikome to ne bi moglo pasli na um. - Jesle li čuli što misli sam Verbeci. vaš ujak? - Da. čuo sam. Ni ja ni budimska vlast neće se nikad usuditi dirnuli u taj vaš hrvatski sabor. Ali ako ja nađem medu vašim zemljacima takvih, koji bi sami odlučili da se hrvatski sabor ukine i pripoji budimskom saboru? Sto biste vi na lo. gospodo, rekli? - Evo što bih rekla: Hrvati bez svog sabora bili bi samo truplo koje se ne može micati ni naprijed ni natrag. A možete li ustvrditi da bi netko sam sebi odrezao ruke i noge? To bi mogao samo netko učiniti u ludilu. Recite, velemožni gospodine Verbeci. imam li pravo. - Sasvim se slažem s vama. plemenita gospodo. - Eto vidile. gospodine Dražcniću. Vaš ujak je tudinac - započne sada Gordana hrvatskim jezikom da ne bi razumjeli i drugi. - I on. tudinac. ne bi mogao naići na lakvu misao, a vi ste nabacili takvu jezovitu misao. Da. gospodine, vi ste izrod, krv vam je otrovana, a vaš um zarobljen od zloće ili bjesomučnog ludila. Neće vam uspjeti vaša spletka. Htjeli ste svojim riječima uhvatiti mojeg ujaka, jer je slab za Ijepoiu žene. ali ja sam tu da čuvam njegovu slabost od vaših navala. Razolkrili ste svoje buntovne misli. Ako je ovog Časa začaran vašom ljepotom, sutra će opet biti samo državnik i vaš sudac.
Verbeci se odmah uzvrpolji i prosvjeduje: - Govorite latinski da svi razumijemo. Uostalom, imam nešto saopćiti plemenitoj gospodi - i okrene se Gordani. - Po svemu, naime, vidim da pred vama vaši muškarci ne taje državne poslove. Očito imate mnogo utjecaja na svoje muške zemljake. Vidite, gospodo. Turci se spremaju s druge strane da prijeđu preko Drave u Ugarsku i treba nam hrabre vojske za obranu. Vama zacijelo ne bi mogli odoljeti kad biste posredovali kod vaših prijatelja u Hrvatskoj da sakupe što više vojske za obranu kraljevstva. Pogledala je načas oštro u oči Verbeciju pa se onda okrenula kralju koji sve vrijeme nema što primijetili, već samo sluša jer mu je lako udobnije, a ni do čega mu ovog časa nije nego do ljepotice. Tako Vladislav ne razumije njezin pogled, već samo uživa i lako se nasmiješi. Ona opći okrene glavu k moćnom državniku. Ovaj se nešto začudi zbog njene šutnje: - Ne odgovarate mi. lijepa gospodo”.” - Nečuveno je vaše pitanje, uzvišeni gospodine. Namamili su me ovamo prevareni. Protiv svih prava i zakona držite me zarobljenom i još tražite od mene da vam nasiojim pribavili vojsku da brani vas. Nakon svega onoga šio sam ovdje rekla smalrate da će zarobljeni podanik pružiti pomoć tamničaru kako bi ga mogao dalje držati u tamnici i udarali svojom nepravdom? Vaši ljudi ovdje u ovom kraju harače, robe. kradu i pljačkaju jadne turopoljske plemiće i kmetove i još biste htjeli da idu u obranu, da brane svoje zulumćare? Ne mogu shvatili toliku podrugljivost, toliki cinizam. Dopustile lijepa gospodo, nisam dovršio svoj prijedlog. Ako preda mnom napišele pismo svojim ljudima i prijateljima da mi skupe \ojnike. puslil ću vas na slobodu. Draženić se posprdno smije i dobaci svojem ujaku: Nikad nisam loliko uživao koliko danas za ovog objeda. Sad sic imali priliku, ujače. progledati ovu Ženu koja misli i govori kao i svi Hrvati. Zar vas još uvijek nije ostavila strpljivost kad tako mirno raspravljale s njome? U to se Gordana digne i odlučno se okrene kralju: - Veličanstvo, dopustite mi da prosvjedujem ovdje okom u oko vama i zamolim da vi odlučile o mojoj sudbini. - U tamnicu s njome. To je zaslužila - veli Draženić. Veličanstvo, taj mladić je skrivio da sam ovamo domamljena i zbog loga će uzvišeni gospodin Verbeci odgovarali. Ali on je ovamo domamio staricu majku jednog plemića i bičevao je, domamio je kćerku
odličnog plemića i nitko ne zna Što će bili s njima. Mene možete bacili u tamnicu jer sam rekla što mislim, ali one nisu ništa skrivile vlasti. Pitam, veličanstvo, vas: kako ovaj mladi gospodin smije dr/.ali ovdje staricu i županovu kćer koju je, osim toga. još i bacio medu služavke. Njemu se Čini kao da ga polijevaju vrućom vodom. To ga pitanje sasvim smućuje i on se okrene k Verbeciju da od njega zatraži odgovor. - Ja zapravo mislim... razgovarat ću s uzvišenim gospodinom Verbecijem - muca Vladislav. Sad se javi Stjepko. lako pokloni i mirno progovori: - Dopustite, veličanstvo, i vi, uzvišeni gospodine. Smatram da je plemenita gospođa sasvim nepravedno zadržavana u ovom dvorcu, a isto tako i one druge dvije gospode. I Sljepko stade razlagali kako je Gordana domamljena i stoje sve on zapazio u tom dvorcu. Draženić ne upada i ne misli daje njegova povorka spremna za putovanje i samo čeka njega, a on sjedi ovdje. Čitavo je vrijeme izazivao Gordanu ne bi li time sam odgodio svoje putovanje. Priča o sablasti sjela mu je na dušu i nema hrabrosti da ode jer zna da bi baš podvečer morao prolazili pokraj turopoljske močvare. I sluša Stjepka vrlo pozorno dok on razlaže i dokaruje nepravde i nepodopštine Što su ih zarobljene žene doživjele u dvorcu. Pripovjedač s islom namjerom produžuje govor, kad odjednom ulazi paž i najavi vratara s ulazne kule. - Na opkope je stigao neki glasnik, veli da je S juga i nosi važne vijesti knezu, kraljevu nećaku. S njim su još dva konjanika. Svi su odjeveni u čudna odijela, po svemu se vidi da su stranci. Stranci? - pomisli Gordana i pogleda Stjepka. Napokon je spriječila Draženićev odlazak. Ako su stigli neki stranci, onda bi opel mogli odgodili Dražcnićev put. - Sigurno dolazi netko iz Budima veli knez. a Verbeci odredi da se glasnik pusli u dvorac. Nestrpljivom Ijubopitnošću očekuju Sljepko i Gordana nepoznatog glasnika. Nije prošlo dugo vremena kad u dvoranu ude čovjek crne puti, crnih č i kose. obrastao bradom. Njegovo je odijelo južnjačkog kroja, a ponašanje i vladanje pokazuje da je stranac plemićkog roda. Duboko se pokloni gospodi i na kastelanov upit, šio želi, on smjesta odgovori:
- Njegova eminencija kardinal Ronaldo putuje iz Rima u Budim kralju Vladislavu. Zaustavio se na zagrebačkom Kaptolu da se odmori. Svi slušaju glasnika koji obrazlaže: - Kardinal je saznao od prečasoe gospode kanonika da se poslanik vrhovnog kardinala, koji nosi u Budim vijest o parnici kralja Vladislava. nalazi u ovom dvorcu na odmoru kod nećaka njegova Veličanstva. Gordana osjeća kako joj trepti duša. Ne zna ništa o lome kardinalu niti zna tko je taj čovjek što ondje govori, ali se nada daće došljak odgoditi Draženićevo putovanje i na sutrašnji dan. Stjepko je miran i pažljn Razabirc da je glasnik s juga. O tome svjedoči njegova čitava pojava i latinski govor pa odgovori glasniku: Da. ja sam se ovdje dulje zadržao, a prečasni gospodin kanonik Benko sreo me pri dolasku u dvorac. Što želi njegova eminencija? Da dođem k njemu”.” - Njegova eminencija želi lično govoriti s uzvišenim nećakom njegova veličanstva knezom. Već je na putu u dvorac pa moli časnog oca da mu javi. može li se nadati prijaznom primilku pod krov kneza Brandcnburga. Knez pogleda svojeg ujaka kralja Vladislava. Verbeci se uzvrpolji. Izmijeni pogled s nećakom Draženićem dok kaštelan Pencinger čeka odredbe svojih gospodara. Stjepko gleda izravno glasnika, pitajući: - Njegova eminencija, dakle, želi govoriti s nećakom njegova veličanstva lično? - Da. časni gospodine, htio bi već unaprijed doznati kakav će dojam proizvesti preokret šio je nastao u parnici koju je vojvoda od Ferare Hipolil podigao protiv njegova veličanstva i protiv budimske gospode. - Zar je nastao neki preokret? - zapita Stjepko začuđeno. Jest i zato Želi govoriti s knezom i s vama. Časni gospodine, pa mu je vrlo drago Što vas je našao na pola puta. - A vi. plemeniti gospodine, ne znate, kakav je to preokret? Na dobro ili zlo? - Ne. to mi nije poznalo. To zna samo njegova eminencija. Prema lome, molim gospodina kneza neka dade odgovor glasniku kardinala Ronalda - moli Stjepko. Knez bespomoćno gleda Verbecija. jer se sam ne usuđuje ništa odrediti, ali uzvišeni gospodar najspremnije se odazove: - Samo se po sebi razumije. Dočekat ćemo njegovu eminenciju sa svim počastima koje mu pripadaju i pružiti mu sve udobnosti koje mu pripadaju u ovom dvorcu gdje je i mladi rimski poslanik našao odmor i konak. Vladislav se ne može sasvim snaći i ne usuđuje se unaprijed govoriti. Strah ga je od preokreta, ali potvrdi Verbecijeve riječi.
Glasnik očito ne zna daje medu gospodom sam kralj jer je pristupio bliže k stolu i. poklonivši se. primijeti: Smijem li pitati ikoje ovdje knez jer moram njegovoj eminenciji 34 jamčiti da sam primio poziv od kneza. Mladi Brundenburg ustane i naglasi: - Ja sam knez. Recite njegovoj eminenciji daje velika počasi mojem dvorcu šio mi dolazi u goste. - A kada će prispjeti? pita Pencinger. - Morao bi stići za dva sala. Većje prešao preko Save. Smijem li se udaljiti i odnijeti inu vijest? - Da, najavite njegovoj eminenciji da ga ovdje čekaju potpuno gostoljubivo sa svim počastima - odgovori Verbeci. Glasnik je brzo otišao iz dvorane, a Verbeci se zabrinuto obrati Sljepku: - Što znači ovaj preokret u Hipolilovoj tužbi? - Ne bih se mogao dosjetiti. Svakako se nešto desilo. Možda je vojvoda Hipolit pokrenuo kakvu novu tužbu ili je postavio kakve nove uvjete, jer njegova eminencija nije pošla na put bez važnih razloga. Sve mi se Čini da iz Vatikana donose neke prijedloge. Možda je to u vezi s provalom Turaka u Bosni. Verbeci se nagne Stjepku i upita: - Očito nam nude da ukinemo proces, a za uzvrat traže da protjeramo nekrštenog neprijatelja. Stjepko nakrivi glavu i slegne ramenima. - Možda! Ali time je meni skraćen put. Moći ću se vratiti odavle ravno u Rim da ne gubim dragocjeno vrijeme. Nauka me moja zove kojoj sam se posvetio i s\e slutim da ću se već za koji dan vratiti kući. Pri lom je gledao Gordanu pa onda Verbecija. naglasivši: - Nadam se. uzvišeni gospodine, da će plemenita gospoda ovih dana bili puštena na slobodu jer sam joj zadao riječ da ću je zaštititi i prije svog povratka otpratili u njezin dvorac. - Mi ćemo o lome potanko razgovarati. Sad čekam vijesti koje nosi kardinal iz Rima. - A što će bili sa mnom. ujaćc? - pita sada Draženić. Svakako bih morao dočekali kardinala da vidimo o čemu se radi. a moja je pratnja već otpremljena za put. - Utrošio si vrijeme u žučljivim razgovorima. Sad je ionako prekasno odlaziti na put. a možda će biti potrebno Ferencija poslati
u Budim ako taj kardinal donosi neke nove prijedloge. - Što zapravo nosi laj kardinal? - pita Verbeci, a Stjepko mu odgovori: - Želio bih da vam donese trajno rješenje koje bi vam uštedjelo onu ogromnu svotu što je traže kardinal Hipolit i princeza Oliva. - Iz duše mi govorite, časni gospodine, iz dna duše. Svi su obuzeti kardinalovim dolaskom. Svi sa svoga stanovišta očekuju neki preokret na bolje. Verbeci smjesta određuje kaštelanu grada Lukavca da spremi ponajbolja jela, da se pobrine za ukonačenje kardinalove prainje. a napokon da za njega samoga osobno odabere najbolje odaje. Kaštelan primijeti da najbolje dvije odaje zaprema sada rimski poslanik, a tamo dalje uza nj Gordana. Stjepko smjesta ponudi da 35 će se zadovoljili najskromnijom odajom, ali neka Gordanu oslave. a on predaje svoje sobe kardinalu. Brzo su se o svemu sporazumjeli. Gordana je ustala, nijemo se poklonila kralju i ostavila sobu. Više se nitko ne bavi njome, razgovor se kreće samo oko posjeta. Sljepko živo raspravlja s njima i ne slijedi Gordanu sve dotle dok se kralj ne uputi u .svoju spavaonicu da se svečano odjene. Žalim se i Sljepko oprosti s Verbecijem. izjavivši da će spremili svoje stvari i ustupili konačišle uzvišenom gostu. Ali umjesto da pode u svoju sobu. neopaženo ude Gordani. Oboje se slalo nijemo jedno prema drugome i gledaju se islinski preneraženi. Šio to znači? - Poznaješ ii kardinala Ronalda? - upila ona. - Naravno, poznajem ga vrlo dobro. - Ako te on razotkrije? - Nema razotkrili drugo nego da sam uislinu poslan iz Rima banu i kralju Vladislavu zbog rala i zbog parnice. - Zašlo onda dolazi kad su slali tebe”.” - Bil će da je vojvoda Hipolil smislio nešto drugo, a on ima medu odličnicima u Rimu prijatelja i dolazi da posreduje u njegovo ime. Bilo kako. nama kardinal dobro dola/i. Smjesta idi prečasnome. Odnijet ćeš mu moju poruku. - Ali prije moram dočekali kardinala, možda mi on još i pomogne da što prije uzmognem otići. Ona mu objašnjava što sve ima kazati kanoniku. Međutim, izašla je gospoda Kušević iz spavaonice i prišla k njima. Gordana joj poljubi ruku. - Zahvalna sam vam. Vaša priča prestrašila je i Draženića. Oslaojc
u dvorcu, a kako dolazi iz Rima kardinal, možda neće ni sutra otputovati. To sam htjela postići. Svi su se štrcali. Sluge se žure amo-tamo da sve urede, nose Sljcpkove stvari iz njegovih odaja u obli/nju malu sobu u kojoj je još nedavno bio Gordanin kaštelan Mladenčić. U toj maloj sobi Stjepko se odjenuo svečanije za doček kardinala. Žalim je otišao na Irijem da promatra priprave. Čitav dvor oprema se za doček odličnog gosta. Već je bio na izmaku drugi sat čekanja, kad trublja, s kule najavi dolazak. Peneingcr stoji na vrh kule i promatra dugu svečanu povorku. S njim je i Draženić. - Bas su krasno odjeveni ovi momci. Tako oblače svoje momke samo knezovi u Italiji. Ima tu i nekoliko plemića. Divne odore. Kako su šarolike. Koliko je mjeseci krojač morao rezuckali te sitne umetke? - Hajde, gospodine Draženiću. nemate drugih briga nego promatrati haljine. Ovakve lijepe haljine vrlo su korisne mladom čovjeku koji se sviđa ljepoticama. Gle. tamo je kardinal. Divno je odjeven. Kakav li mu je to klobuk? Bit će odlična roda. Još je mlad i pristao čovjek. -16 - Hajde da dočekamo goste. Vrzo su sišli u dvorište. Vratari širom otvaraju vežu. Povorka ulazi preko opkopa. Škripi most. gizdavi konji dižu štropol. Čitavo je dvorište ispunjeno bukom. Ulaze konjanici na konjima, bogalo urešenim, bogato izvezenim sedlima i pokriveni pokrivačima od svile i sukna. Silaze momci i dolaze plemići: njih četvorica. Svisucrnepuli. Na glavi im kacige s podignutim vizirima. LjubopilDost im leži na licima i neki izražaj mladenačke pustopašnosti, veselja i bezbrižnosti. Sad ulazi kardinal. Svjetovna odora od plavog je sukna iskićena crvenim nakitom. Preko ramena prebacio je grimiznu ogrlicu, jedini znak uzvišenog gospodina. Na glavi mu je klobuk, pun raznobojnog perja, prikopčanog iglom, od svjetlucavog dragog kamenja. Nit desnoj ruci sjaji prstenje, a na prsima mu lanac od zlata s križem od smaragda. Kardinalovo lice je crne puli. obrijano i svježe, zdravo i rumeno, oči gledaju vrlo ozbiljno. Pojava lijepa i stasita. Kaštelan barun Pencinger. Verbeci. Ferenci. knez Brandenburg. markgroi Danijel - svi ga čekaju, pozdravljaju i prikazuju se. Kardinal izrekne nekoliko riječi radosli Što su ga tako ljubazno primili pa se onda okrene knezu: Imam naročitu molbu, uzvišeni gospodine i pri tom se kardinal okrene prema veži. odakle dolaze grdne prikaze, sjedeći na konjima. Dvije
opatice odjevene u crne haljine, gustih teških nabora, sablasne peče s tuljcima na tjemenu, a lica su pokrivena velom. Kardinal pokaže obje žene i navijesti: - Vodim sobom dvije nadslojnice samostana otoka Sicilije. Obje su opatice kneževskog roda i putuju i/ravno u Njemačku caru Maksimilijanu koji ih je pozvao da tamo osnuju strogi red za plemenile udovice i djevojke. Preuzeo sam dužnost da ih ovaj dio puta provedem sobom. Ono je tamo njihova pratnja koja će ih povesti preko granice. Molim uzvišeni kneže. da biste ih u odaje smjestili prema njihovu rodu kojem se ne mogu približili muškarci. Knez je u neprilici, ali mora udovoljiti kardinalovoj želji i odgovori: Pokušat ću naći lakvu sobu kojoj se muškarac ne smije približili. Izdat ću nalog svima da niiko ne dolazi u blizinu. - Toje potrebno samo za danas do večeri i preko noći. Suira uzoru one putuju sa svojom pratnjom dalje, dakle, neće vam smetali. Oslat će samo preko noći. Vaša eminencijo, vašoj će želji bili udovoljeno. Časnim opaticama plemenita roda odredit ću dostojnu odaju. Stjepko je stao pred kardinala, duboko se pokloni, pa se odmah prikaže. Kardinal ga pažljivo pogleda i nasmiješi se: - Vrhovni kardinal rekao mije da ste mladi, ali vrloodvažni i umni. Drago mije što smo se ovdje sreli. Tako ćemo moći zajedno putovati u Budim kralju. - Vaša eminencijo, to neće biti potrebno - naglasi Stjepko. Nikome nije poznato, a meni je dopušteno najavili da se njegovo veličanstvo nalazi u ovom dvorcu, u gostima kod svog nećaka. Ta vijest vidno obraduje kardinala i on uzvikne sa\ sretan: - Vaša me vijest raduje. Teško mije putovati ovim krajem gdje su nam putovi nepoznati. Barem ne moramo dalje u Budim. Čuo sam: Dalek je lo put. isprekidan svakojakim teškoćama. Uzvišeni kneže. molim vas povedite me da se poklonim njegovom veličanstvu. - Kralj vas očekuje, eminencijo, i želi vam pod ovim krovom ugodan boravak i odmor. - Moj mladi rimski poslanik neka se najprije pobrine za opatice. One su u teškoj neprilici od toliko muških glava. Da se sklonemo. kako bi one mogle sići. Smjesta se gospoda maknuše. a Stjepko najavi knezu: - Odvest ću ih u odaje gospode Gordane. Ona će se povući u spavaonicu, a druga odaja oslai će njima. Knez pristane, ne brinući se mnogo za opatice. Svu pažnju htio je posvetiti kardinalu. Visoki gost očito nosi u svojim rukama sudbinu kraljeve parnice i njegove časti. S\ i su otišli s kardinalom, samo se Stjepko zadržao dok opatice
silaze sa sedla, spuštajući se same. bez muške pomoći, polagano i oprezno, ali spremno. Pozdravio ih jc svećeničkim pozdravom. Stjepko pozove dvije služavke neka odvedu opatice u Gordaninu sobu. a sam je pošao naprijed. Sva družina u dvorcu i sluge zapanjeno promatraju crne pojave što stupaju dvorištem. Niz njihova tijela spušia se crna suknja u gustim naborima i dotiče se zemlje. Straga im se s glave spušta lagana tkanina u gustim crnim nanorima s kape. čiji šiljak na tjemenu sablasno strši uvis. Gusti nabori sprijeda od teškog sukna gotovo se i ne pomiču. Ljude obuzima slrepnja od crnih rupa iza kojih ne vide oči. Oko pasa im visi uže na kojemu jc teško čislo s velikim križem. Ruke su saknle u rukave od sukna i složile u prsima. Sablasne pojave iščezavaju iz dvorišta i polagano se uspinju stubama. Služavke ih vode ravno Gordani. Pokucaju. Vrata se otvore. Uspravljena. skamenjena od neke slutnje, sioji ona nasred sobe i zuri u dvije crne mračne opatičke pojave. Crne su se glave okrenule prema služavkama. Gordana shvati da bi htjele biti same s njome. Odmah je učinila po volji i djevojke poslala iz sobe. Kuci su ostale same. okrene se Gordana k opaticama i očekuje njihove želje: Jedan glas ispod crnog sukna zamoli: - Zasunile vrata, gospodo. Gordana posluša i opet se vrati k njima. - Je li tamo netko u drugoj sobi? - upita opel glas ispod sukna. - Jest. jedna plemenita gospoda. - Ni ona ne smije doći ovamo. Želim, naime, govoriti samo s vama. Gordana hita u sobu staroj Kuševićki pa joj hitro saopći dolazak nepoznatih opatica i njihovu želju. Slarica obeća da će ostati u spavaonici dok Gordana ne odredi drukčije. Tada se Gordana vrati i reče: - Nitko nam neće smetati. Ispod crnog sukna pojavile su se bijele tanke ruke, posegnule za pokrivalom na licu i prebacile ga preko čela do crnog sablasnog šiljka. Iznenađeno Gordana gleda u nepoznatu ženu. Crne su joj oči velike i plamene, obrve nešio kose. uvinute prema gore. Lice plemenito, lijepo. usne pune. kosa nije vidljiva ispod kape. Gordana tiho klikne. Slika i prilika kraljice Beatrice. Ili je lo obmana? Prila/i joj bliže. Ne može skinuti oka s nje. - Ne znam ikosle.ali poznavala sam vašu sliku i priliku, pa ipak. vi ste opatica? - Pogledajte me bolje, plemenita gospodo. - Za ime božje, valjda nisle...
- Jest. ja sam princeza Oliva. Bila sam još malo dijele kad je umrla Bea trica. - A ovo? - i pokaže drugu opaticu. - To je moja komorkinja. Digni. Rozalio, sukno s lica. 1 već se ispod crnog sukna pojav i prijazno i rumenkasto lice priproste žene. - Stigli ste. princezo, iz Budima? - Razjasnit ću vam sve redom i onda ćete shvatiti da je moj dolazak od velike važnosti i za vas. U prsima osjeti jak udarac, stotine misli proleti joj mozgom. Zastoje njezin dolazak od tolike važnosti za nju”.1 Princeza slade otkopčavati lažnu haljinu. Htjela bih se osloboditi ovog teškog odijela. Gordana joj odve/e uže oko pojasa. Nemam nikakve naročite haljine ispod ove halje. rekoše mi da ne smijem ničim dati povoda da posumnjaju. - Gorim od znatiželje, princezo, šio mi imale kazati. - Čujte, plemenita gospodo, kako sam čudnim slučajem naišla na nekog vašeg zemljaka kojemu ni danas ne znam ime. ali ne bih znala reći ni gdje stoluje. Samo znam da je posred Šume neki stari dvorac. Kad sam izašla odanle, on nas je vodio nekim putovima i više nikad ne bih našla put onamo. Slušajte. I stade pripovijedati sve redom kako je krenula s bratom u Lukavac jer su saznali da se kralj nalazi ovdje i sve događaje koji su ih doveli u vezu s gospodarem Šumskog dvorca u Paklenom lugu, - Kako su vas. princezo, odjenuli u odijelo opatice sicilijanskog reda? - Ovoje odijelo dao sašiti vaš kanonik Benkoi tojera/logdanisam mogla već prije stići kako smo naumili, nego je trebalo čekati dok sve bude gotovo i potpuno spremno. Vaš je zemljak odlučio s kanonikom da dođemo kao opatice, a znate li zašto? Teško dišući. Gordana hoće nešto kazati, ali ne može. samo je trz? neka slutnja. - Zato. plemenita gospodo, da vi možete izići u toj istoj haljini iz ovog dvorca, a uzela sam sobom komorkinju da pod njezinom haljinom izađe iz dvorca još jedna plemenita žena koja se nalazi ovdje s vama zarobljena. Sva dršće od blizine oslobođenja, a ipak se sjeti: - Ovdje su sada dvije zarobljenice. Dvije! - Doznali smo u posljednji Čas da se ovdje nalazi i majka jednog od
plemića koji su preuzeli dužnost da me prate ovamo. Jedni će ostati u dvorcu, a drugi će vas dočekati s one strane opkopa. Ali ja imam samo jednu pratilicu koja može samnom ostati ovdje, dakle, moći ćete povesti samo jednu od njih. - Princezo, recite kako je sve (o zamišljeno i Što vi kaniti”.1 - Ostat ću s vama danas i ovu noć. Suira u zoru treba da krenemo u Njemačku sa svojom pratnjom od desei momaka. Svi su oni vaši zemljaci koje smo sve iako opremili da ih nitko ne prepozna. A svi su odabrani iz redova onih koje nilko u ovome dvorcu nije vidio. Sve je vrlo pomno ugovoreno i spremljeno. - Suira u zoru treba da krenem pod ovom haljinom i? dvorca?pila Gordana. - Da. plemenita gospodo. Morate bili oprezni i ne smijete ništa prozborili. Sicilijanske opatice ne govore ni skini, uostalom, uputit ću vas u sve. ali najprije bih se okrijepila, umirem od gladi. - Smjesta ću odrediti služavkama neka spreme večeru, a dotle se sklonite u spavaonicu. Tamo je slara gospoda, majka jednog mog zemljaka. - Lijepog Jelenka Kuševića. On mi se vrlo sviđa, a još mi je draži sin onog plemića, smedokosi i stasiii mladić. I njegov drug je pristao, sva su trojica došla s nama da vas spašavaju, - Jelenko Kušcvić nalazi se u vašoj prainji”.”Recite mi sve. princezo, ikoje tu i šio sve kane. Moram doznali svaku silnicu. - Naravno, svecu vam kazali, idemo, dakle, udrugu sobu dok vine naručite jelo i piče. Požurila se odvesti princezu Olivu i njezinu komorkinju Kuševićki i pošto ih je međusobno prikazala, požuri se pozvati slugu le mu naruči da služavke donesu okrepu. Žalim se opet vrati u spavaonicu. Našla je Olivu kako ogledava lijepu odaju i Ćudi se: Uisiinu jeovo krasan dvorac i lijepo je uređen. Sve će to pripasti meni kad budem kraljica. Rekoše mi veću Napulju daje Budim prekrasno građen, raskošan dvorac. - Da. ali je kralj pravi prosjak. - To sam čula. Napunili smo mošnje već u Napulju. Slari luđak neka pase svoje oči u sjaju dukaia koje smo ponijeli. I moja pratnja donijela je dragocjenosti, zlata i bisera. Sve ćemo to donijeli na pladnju glupom starcu. Zar ne. on je starac?
- Ne. nijesiarac. sad mu je 45 godina, bolest gaje uništila pa izgleda petnaest godina stariji, - Svejedno mije kako izgleda. Kruna na mojoj glavi bit će od zlata i dragulja i prisiajat će mi dobro i plaši od grimiza. i gospodstvo. Znat ću ja gospodariti, makar naoko izgledam mlada. Meni je vlast isio Što i lijepa haljina: kad je odjenem. pristaje mi. skrojena za mene, žezlom znam ravnati kao uzdama konja. Ali vas zanima više osnova koja me donijela ovamo. Samo molim, princezo, sasvim tiho. da oni ne bi čuli kako opatice imaju vedri, veseli, pustopašni glas. Tiho se nasmijala i stala šaplali. U svečanoj dvorani dočekao je kralj rimskog kardinala, iskićen i urešen. Suhonjavo i upalo lice nasmiješilo se. velika usta raširila se gotovo do uha. Male pospane oči čudom se otvorile, zapanjeno gledajući lijepog kardinala kojemu su jedva 32 godine. Kardinal se pokloni kralju koliko mu dopušta njegov visoki položaj. Kralj mu ponudi sjedalo, a pralnja se poredala oko njih. Uz kralja je Verbeci. njegov nećak Draženić, knez Brandenburg i markgrof Danijel. Posljednji je kaštelan Pcncinger koji čeka zapovijedi. Uz kardinala stoje četiri uspravna stasiia mladića. Dvojica su obrasla crnom bradom, a dvojica obrijana. Crni brci uvijeni su im na južnjački. Jednome od njih. kao da su oči svijetle, u čudnoj opreci s obrvama, napadno crnim brcima i kosom. I put im je lamna. Onaj drugi uza nj je smedokos. tamne puti, sa smeđim malim brčićima. Obojica su odjevena u napuljsko plemićko odijelo. Prvi su do kardinala kao njegova počasna stra/a. Kralj ispituje kardinala o putu. a on mu pripovijeda svoje doživljaje od Rima pa sve do dana kad se nije sklonuo na zagrebački Kaptol i dodaje: Kad sam pričao prečasnoj gospodi kamo idem i zbog Čega. približio mi se jedan kanonik i saopćio mi da je u dvorcu kneza Brandenburga već duže mladi rimski poslanik kojeg je on sreo na opkopima kad je svojedobno dolazio knezu. Odmah sam znao da je to mladi svećenik kojeg smo poslali kralju s vijestima. Ovdje su mi saopćili da se vaše veličanstvo nalazi u dvorcu. Mladi kardinal nastavi živahno pripovijedali kralju svoje doživljaje i dojmove o njegov u kraljevstvu, gostoljubivosti naroda i plemića s kojima se susretao. Jos uvijek kardinal ne govori o uzrocima svojeg dolaska. Najposlije je Verbeci morao njegovu eminenciju po/vati da se malo
okrijepi, što on spremno prihvati. 1 krenuše k slolu na kojem blista zlatno i srebrno posude što ga je nekoć kralj Malija poklonio svojem sinu Ivanu Korvinu. I Sljepka su po/.vali k stolu pa on pomno prali razgovor. Očiio je bilo da neće čuti ništa uižno jer kardinal i/rićilo naglašava da bi želio s njegovim veličanstvom poslije jela razgovarali nasamu. Draženić i svi ostali leško očekuju kardinalov razgovor s kraljem, pa jedva čekaju da što prije svrši s jelom i prikazuje se lobože zlovoljan, što mora čekali s putovanjem do sutradan, ali ga Fercnci tješi: - Svejedno je, dva dana prije ili poslije, nitko nam ne može oteti dječaka. Mladenčić će valjda svršiti do suira. Već je sasvim bez svijesti. Tiho izgovorene riječi Stjepko je ipak uhvatio. Stvara osnove i pripravlja se za sve mogućnosti koje bi se mogle desiti. Svi su nestrpljivi kad će kardinal već jednom započeli razgovor o Hipolitovoj parnici. Najviše Verbeci koji dršće za svoj novac. Ali kardinal se ne žuri. Naprotiv, slao je govorili o opalicama koje su mu povjerene i mora ih poslali preko granice caru Maksimilijanu. Raspreda o velikoj sirogosti njihova reda i o slrasnoj oskudici kojoj su izvrgnute. 40 Ali zar nikad ne skidaju s lica ono teško sukno? - pita knez Brandcnburgkoji bi ipak hlio sa/nati jesu li stare ili mlade, lijepe ili ru/nc. - Ne - odgovara mu kardinal. - Svoje lice smiju pokazati samo svojoj nadstojnici i nikome drugome. Ni jedna se drugoj ne pokazuju. Stanuju u ćelijama, spavaju na tvrdoj dasci i hrane se samo biljem i mlijekom. - Užasno je to - primijeti knez. - Žive su se zakopale. Činilo mi se kao da su pokrile lice pokrovom lijesa. I jest tako - naglasi kardinal. - Stanuju ne obali Sicilije. Neka veHLaSica u njemačkom carstvu, očilo vrlo nesretna u životu, zamolila je Maksimilijana neka joj dopusti osnovati takav red. Poslala je zlata 2a troškove puta da se dovedu dvije takve opatice koje bi tamo poslužile toj njemačkoj velikašici uputama i savjetima. - Ne vjerujem da će se mnoge javiti u taj samostan - posumnja knez. - Zašto ne? - veli Stjepko. - Poznajem djevojku u ovom kraju koja bi objeručke prihvatila da se sklone od Čitavog svijeta. Draženić dobaci pogled mladom rimskom poslaniku. Uvjeren je da misli na Vilenu, ali ne veli nišia. Kardinal nastavlja pričanje 0 opatičkom redu. ali. osim kneza, nitko se ne zanima za opatice. Onda se
kardinala okrene kralju i zamoli: Veličanstvo, suira. još prije nego izađe sunce, one moraju krenuti na put. Žele stići do večeri u neki dvorac u Štajersku gdje ih čekaju da prenoće. Već sam poslao glasnika koji će obavijestiti vlasteline o njihovu dolasku. Neka putuju kako žele - veli kralj - nitko im neće smetati. Ali družina je uvijek u dvorcu pustopašna pa bi mi se mogla rugati ili ih ismijavali, a njima nije dopušteno razgovarati sa svjefovnjacima j zato bih molio vaše veličanstvo da odredi neka se opaiicama iskaže dužno poštovanje. Svako zadirkivanje straže ili koga drugoga značilo bi uvredu njihovu redu. Velim zato šio sam opazio pri dolasku da se družina rugala njihovu odijelu. - Gospodine kaštelane veli kralj barunu Pcncingeru naložite ljudima neka opatice nitko ne oslovi i svatko se ima držati daleko od njih. Čim svane, neka im spuste most. - Na zapovijed, vaše veličanstvo - odgovori Pencinger - odmah ću naložiti potkaslelanu. On ustane pa iziđe na trijem i saopći kraljev nalog, a tada se vrati u blagovaonicu. Ijubopiino očekujući kad će kardinal govoriti s kraljem. Ovako visokog gosta iz Rima još nisu imali pod ovim krovom i sam Pencinger s najvećim zanimanjem sluša svaku njegovu riječ. Ra/govor se produljio unedogled. Svi su već izgubili strpljivost. Napokon kardinal zamoli kralja da ga sasluša nasamu. Svi su brzo izašli i/ dvorane. Kardinal sjedne nasuprot Vladislavu i tiho. polagano razlaže: - Vojvoda od Ferare Hipolit i njegova sestrična princeza Oliva poslali su mi svojeg pouzdanika i javili da bi bilo najbolje kad bi se ta parnica riješila u potpunom skladu i miru. - Da, to bih želio i ja. kao i gospoda u Budimu - odgovori kralj. Ali kako? - Vaše veličanslvo. oni su u pravu, to se ne može poreći. Međutim, oni bi se odrekli svojeg prava uz uvjete koje bi vaše veličanslvo moralo prihvatiti. - Ali ja nisam ništa kriv. nego gospoda koja su iznudila novac od pokojne Beatrice. - Naravno, o tome nema sumnje, ali vi snosite odgovornost. Mene su odredili da posredujem u toj teškoj stvari koja sigurno kralju ne može
biti osobito ugodna. - Toliko me muči ta parnica, eminencijo. Ne da mi spavati. Sve ću prihvatiti, samo kad bijednom tome bio kraj. Hipoht me neposredno tuži kod drugih dvorova i baca svu krivnju na mene. - Da. veličanstvo, on to čini zato šio misli da će vas time prisiliti da platite onu golemu svotu. Kad bi na dvorovima optuživao državnike, ne bi ih mnogo boljela glava, ali vama. veličanstvo, ovakve optužbe nisu od koristi. On vas pred drugim kraljevima prikazuje u lošem svjetlu jer zna da imate sina kojemu će trebati princeza iz uglednog dvorca pa i iz bogalog. dakle. Hipolit iskonšćuje situaciju. Dakako, nije lijepo, ali Hipolit zna: bogata nevjesta vašem sinu učvrstit će prijestolje. Slaba kraljeva diplomacija otkriva gostu najosjetljiviju stranu pa uzdiše: - Tako je. ali što da učinim? Kakav mi uvjet stavlja Hipolit? - Odmah ću vam kazati, veličanstvo. Ima u Italiji princeza, unuka milanskog vojvode. Neizmjerno je bogata, ni njezin tutor ne može prosuditi koliko je njeno blago u zlatu, biserju, dragom kamenju svake vrste. Ona posjeduje najveću zbirku zlatnih nakita na čitavom svijetu. S tom bi se princezom mogao vjenčali vaš sin. Njezin tutor vojvoda milanski bio bi spreman na taj brak jer je vaše kraljevstvo prostrano. - Da. to bi bilo divno. Moj bi sin imao bogatu kraljicu - uzdahne Vladislav. - Ali uvjet? - Evo uvjeta. Vašem sinu pribavit ćemo prvu prinee/u za ženu. a vi. veličanstvo, vi ste još u odličnoj dobi. Nisam ni slutio da ću ovdje naći tako svježeg stasitog kralja. Čini se. eminencija je bila upućena kako ima govoriti s Vladislavom. Te ga riječi probudiš" i odmah pomisli na Gordanu. Zbog nje želi biti mlad i žali što ona ne sluša te pohvale. Kardinal se nasloni na stol i predloži: - Vaše bi se veličanslvo imalo vjenčati s princezom Olivom, a u zamjenu Hipolil bi odustao od svoje parnice, štoviše sam će putovati na sve dvorove kamo je poslao tužbu protiv vas i svima će kazati da je bio krivo upućen jer Bcatrici nikad niste izmamili novac vi. nego gospoda Ugri i velikaši Budima. Tako će Hipolil oprali vašu casi pred svima. Uvjet Vladislav smatra udarcem. Pred tom princezom on bježi čak ovamo u Lukavac, a sad mu ovaj kardinal donosi taj prijedlog kad je već bio uvjeren da će napokon oživotvoriti svoju čežnju za Gordanom.
Spustio je vjede kao da razmišlja o prijedlogu. Njegov ga gost promatra neko vrijeme, šuti i Čeka. Onda opet uzima riječ. Al - Uvjet nije ležak. Vi ste još svježi i puni života, a s Olivom dobit ćete i bogal miraz, stoje uz mladu, lijepu ženu vrlo ugodno. Zakima glavom i onda počinje nekako teško izmučeno, oklijevajući: - Da. lijepo, to priznajem, eminencijo, samo nisam bas tako svjež i zdrav, Moje lice neka vas ne zavede, tek sam se izvukao iz dugolrajne bolesti. Bila me svojedobno udarila kap. Vrlo bih bio sretan da- mogu okruniti svojom krunom tako lijepu i uglednu princezu. Vrlo bih rado pristao, ali ne bi bilo lijepo jer nisam dorastao braku. Kardinal se nasmiješi i njegovi bijeli zubi izmile ispod crvenih usana, a crne oči upru se prijazno u kralja. Veličanstvo umanjuje svoju vrijednost. Razumijem, bojite se mlade žene. Recimo da je lako kako vi velite, pa što onda. Princeza je mlada i željna kraljevanja, bit će zadovoljna s krunom. Vi sic očito čuli da je Hipolit časlohlepan, to mu je prirođeno još po djedu, napuljskom kralju, Želi biti kraljev šurjak i za tu svoju častohlepnu želju spremanje žrtvovali svoj dio baštine koju mu dugujete vi i budimska gospoda. To je jedini uvjet. Kako vidite, silno mu je stalo da postane vaš šurjak i pribavit će najbogatiju princezu svijeta vašem sinu. Prema tome. dobivate dvostruko: ponajprije miraz svoje mlade žene. a onda dobiva vaš sin ogromno blago. Vjenčanje vašeg sinčića može se provesti odmah. Čim se vi vjenčale s Olivom. i na vašem će stolu zablistati dvostruki miraz. Hipolit vjeruje da ćete pristati. On mi reče: kraljevstva su njegova veličanstva velika i prostrana, ali mošnja uska i pusia. Razložio sam ono što mi je rekao. Ja sam odlučio posredovali jer sam Hipolitov prijatelj, a donekle i rođak. To je razlog što sam doputovao ravno k vama. Vladislavu bije u sljepoočicama. Čini mu se da gaje taj čovjek zasuo zlatom teškim kao olovo. Guši se od blaga. Zvekeće mu u ušima. Ne vidi drugo do dragog kamenja, bisera, nakiia. dukata i sklopi oči. Slika ga opaja. Nikad nije vidio toliko bogatstva na javi koliko mu je sada u predodžbi nakrcao ovaj kardinal. Kad je otvorio oči. nestade sjaja, bogatstva i blaga. Tu je samo kardinal sa svojim uvjetom, prijedlogom i nekom ljepoticom koju mu nudi za ženu. Ne zna što bi odgovorio. Oklijeva, ne može odlučiti. 1 Čemu”.” Treba mu vremena da razmisli. I dosjeti se odgovoru. - Eminencijo, u mojem kraljevstvu zapravo ne odlučujem ja ni o
svojoj ženidbi. Moram pitati državnike. Ovdje je uprago nazočan jedan od njih. Neka mi eminencija dopusti da se s njim posavjetujem. Svakako moram prije govorili s njim nego što vam dadem odgovor. Molim vašu eminenciju neka se strpi do sutra. - Naravno, sasvim naravno - prislane kardinal. - Spreman sam do suira čekati odgovor. Ionako sam umoran od puta pa se mogu, ako veličanstvo dopusti, do suira odmarati. Ovaj odgovor obodri Vladislava. Samo da ne mora smjesta odlučiti. Odlanulo mu je. Glavno mu je da se odgodila nesretna odluka da bira između bogatstva i svoje strasne sklonosti prema Gordani. I s njom želi govorili. Tomu je bilo prvo na pameti. Bogatstvo, ali što mu je do blaga i bogatstva kad je u Gordane toliki um i tako Čarobna ljepota. Konačno sam u sebi reče: "Odlučit će Gordana." Tako će biti najbolje. Ako i Verbeci prislane na uvjet, ne može me prisilili. Sve mi mogu oduzeti, ali mi ne mogu nametnuli princezu ako ja neću. Sve ću ih prevariti ako me Gordana uputi kako treba da odgovorim i što da činim. Pronaći će već Gordana kako da činim da izigra ovu gospodu državnike, a njega izvuće i/Škripca. Neće to bili očito lako. ali ona zna sve. Nikad joj nije u/manjkala dosjetljivost. Sve je njoj lako. Nadmudri! će sve. 1 dok tako razmišlja, sluša kardinala koji mu pripovijeda o ljepoti princeze Olive. o dražesli male djevojčice, unuke milanskog vojvode koja bi imala biti žena njegova sina. Sluša i upire oči u kardinala i samo kima glavom kao da je tobože posvetio svu svoju pažnju njegovim riječima. Najposlije se kardinal oprosli. moleći kralja da mu dopusti odmoriti se nakon pula. Ostavio je Vladislava u najvećem uzbuđenju i polagano se uputi u odaju kamo ga vodi kraljev paž. Ušavši u sobu. pomno zatvori vrata. U kutu u dnu sobe pokrenulo se nekoliko mladih muškaraca i znatiželjno se približavaju kardinalu. On vragolasto žmirne crnim očima i šapatom im reče: - Zablistalo mu je zlato pred očima. - Ali očilo i ljepotica Oliva - primijeti tiho jedan od plemića. To ne bih mogao ustvrditi. Činilo mi se da se plaši braka ili mu je nešlo drugo u glavi. Odgovor je odgodio da se sporazumije s Verbecijem. Tada se kardinal okrene smeđokosom mladiću u pozadini: - Što je. gospodine Vojko? Zašlo ste tako žalosni? Kao da svojim mislima niste prisutni? - Ne. vojvodo, varate se, samo sam zabrinul da ne bi otkrili kako
niste kardinal, nego vojvoda od Ferare. - Ne bojle se. jedino mladi rimski poslanik poznaje kardinala Ronalda. Ali kako je uman i prodirljiv. nije se nimalo začudio ni spomenuo kad sam ga dolje u dvorišta oslovio i ponašao se kao da smo stari znanci. A jeste li vi našli mogućnost da govorile s njim? Privukao sam se u njegovu blizinu i šapnuo mu samo uglavnom što je potrebno. On mi je odgovorio neka ga obavijestim podrobnije o našim osnovama. Nisam mogao s njim dulje govoriti da ne bi tkogod zamijelio. Bil će sigurno danas još prigode da se s njim sastanem. Onda mu recite neka o svemu točno upuli Gordanu jer moja Oliva je odviše pustopašnaza ozbiljne pothvate. Vrlo mi je stalo da točno izvršim obećanje vašem ocu koji je (ako divno smislio moj ulazak u dvorac. - Meni zadaje veliku brigu sutrašnji dan - veli Vojko - i zato morale i vi, vojvodo, biti spremni ako tkogod postavi kakve zapreke odlasku opatica. Samo se po sebi razumije. To mi je sad najvažnije. Čim gospoda Gordana izađe i/ ovog dvorca, onda smo gospodari Oliva i ja. Sad ću se. tobože, odmarati, a vi budno pazile Što se događa, I nipošto se ne približile ni mladom svećeniku ni Gordani dok nisle sasvim sigurni da vas niiko ne gleda. Ne dao bog da sam morao badava žrtvovati svoju lijepu gustu bradu. 44 U blagovaonici sjedi kralj i gotovo očajno pripovijeda gospodinu Verbeciju šio mu je predložio kardinal Bonaldo. Mađarski velikaš pomno ga sluša pa primijeti lukavo: - Glavno je da ne moramo platiti Hipolitu tu ogromnu hrpu dukata, a vama. veličanstvo, ne može bili krivo da napunite svoje prazne mošnje. Tko jamči da prince2a Oliva uistinu nosi lako boga! miraz? - Ne bojle se. ZalraŽit ćemo prije da izbroje !o blaeo negoli bismo vas vezali s princezom. A ona mala vojvotkinja u Milanu posjeduje bajoslovno bogatstvo, to zna čitav svijet. Spreman sam da vas vjenčamo. - Ali nisam ja. gospodine Verbeci. Zašto nisle spremni? - i on ga pogleda oštro da se kralj smeo i u neprilici stao tražiti odgovor. - Danas, u ovoj dobi, slupati u brak? - Kad sam vas vidio, iznenadio sam se koliko ste življi, pokretniji. Sasvim sle se pomladili. Onom kralju u Budimu ni traga, si sad najednom sami sebe omalovažavale? Da niste možda darovali svoje srce drugoj?
I pilanje i pogled još ga više smućuju. Da bi zalajio svoje misli i osjećaje, jednostavno odgovori: - Nisam u dobi kad se srce samo lako daruje, nego strepim opel od Aragonke. Svaku drugu smjesta bih uzeo. Ali ostavimo to. uzvišeni gospodine, do sutra da se malo uživim i priviknem toj misli. Nija ne kanim odmah prihvatili ponudu i dobro sle učinili što sle odgodili odgovor. Razmislit ću i ja jer i meni se baš odviše ne sviđa da opei zakraljuje ovdje Aragon ka. Gospodin kardinal strpit će se do sutra. Preko noći možda nađem kakvu dobru zamisao. Uistinu, veličanstvo, čim sam vas opazio ovako svježa i čila. pala mi je na um misao da vas ipak još jednom vjenčamo. Mogli biste imali još sinova, a to bi sigurno i vama bilo draže zbog dinastije. Očilo državnik naglašava kako njegov sin neće imati potomka, stoje njemu i svima jasno već odavno. I zaio kad je Vladislav ovdje zatekao Gordanu. u njemu su se obnovili stari osjećaji, neprestano mu lebdi pred očima slika zdravog i lijepog dječaka kojeg bi mu ona darovala. Verbeci je upravo hlio otići, kad kaštelan najavi da si) s rališta stigla dva budimska pouzdanika na putu u Budim. - Ne slule da su ovdje kralj i gospodin Verbeci. Što da im kažem? - Samo recite da smo ovdje i smjesta ih dovedite. Sigurno nam nose važne vijesti. Kaštelan se udalji. Što će donijeti glasnici? Nekako je pun nade i započne sa svojim državnikom razgovor - Svakako nam glasnici donose vijest, jesu li se Hrvali probili ili su doživjeli teški poraz. A tko zna tko je sve u toj bitki pao. Velikaš začuđeno pogleda kralja čije riječi pokazuju da mu je važnije saznali imena palih negoli kako stoji ratna situacija. Kralj ustaje i korača po sobi, polazi prozoru i vraća se. Sve to pobuđuje u Verbeciju ispravnu sumnju da bi Vladislavu bilo drago kad bi 46 provala Turaka učinila Gordanu udovicom. Počinje ga ispitivati, ali se Vladislav odmah dosjetio njegovoj namjeri i svojim odgovorima zabašurio istinu. U Gordaninoj spavaonici sjedi Oliva sa starom Kuševićkom i svojom lijepom domaćicom i pripovijeda joj o svojem životu u Paklenom lugu, o lijepoj mlađahnoj Jasenki koja joj se toliko svidjela, ali nikako nije mogla naći njezinu naklonost. Pripovijeda o Jelenku o kojem živo ispituje gospoda Kuševićka. Nelko pokuca na vrata. Gordana se odazove i zamijeti s one strane glas Stjepka Brodarica. Hitno je ostavila gospode i izasla u drugu sobu. Tu stoji sam sameai Stjepko. Gordana mu prilazi i
pila ga; - Zašto si tako blijed? Zar su otkrili tko se skriva pod haljinama opatica? Ili su možda prepoznali Hipolita? - Ni jedno ni drugo. - Ali tvoje mi lice odaje da se dogodilo nešio teško. On šuti da se sabere, dok nju nešto steže u prsima. - Ne okolišaj Stjepko. što te tako potreslo? - Vrlo mi je teško, ali sam morao doći da vam javim. Malo prije bio je kod mene Petar Pan i donio vijest... - Kakvu vijest? Reei već jednom. - Kralju i Verbeciju stigli su glasnici s bojnog polja. U grudima joj bude ledeno. U čitavom tijelu osjeti klonulost. Stjepkovo držanje i taj uvod osjeća kao predznak neke crne vijesti. - Što se dogodilo na bojištu? Zar poraz? - pita ona. iako osjeća da Će bili još nešto gore. Poniknuoje pogledom, ne može joj gledati u oči dok joj saopćuje: - Glasnici su donijeli vijesti da su naši sišli s visočine nekim tajnim putem. Ban je sa čitavom vojskom izašao \t obruča neprijatelja. - Bez bitke? Dakle, nisu prolili krvi? ¦ Bijeg vojske iz neprijateljskog obruča branili su naši... - Tko? Sigurno Damir? Vojvoda Iločki i Damir, a on je preuzeo na sebe da zakrči neprijatelju put kad je ovaj htio zaobići naše. Riječ joj je slala u grlu. nije se više usudila pitali, slutnja joj se pretvara u gotov čin. Naslonila se na slol i čeka šio će joj kazali Sljepko. čeka posljednji i strahoviti udarac. Čini joj se da netko dolazi s buzdovanom i ona mu ne može uteći i čeka udarac koji je mora smlavili i bacili o tlo. Stjepko osjeća Što se događa u njenoj duši i još više problijedi. a glas mu dršće; - Moram vam to reći ja da ne saznate od drugih. Hoću da steknete hrabrosti jer vas čeka teška zadaća. Ako vas tuga slomi, pogriješit ćete i osujetiti sama svoje oslobođenje. - Dosta, dosta priprave, udari be; milosrđa... Ali on mora pripraviti njeno srce na taj udarac da ga ne usmrti i nastavlja: 47 - Potrebna vam je snaga i za vašeg sina. Za sina koji vas očekuje koji sad ima samo vas. Zgrabila je objema rukama glavu, sklopila oči, dahnula jedva čujno:
- Moj sin. moje dijete... Tek se sad usudio Stjepko pogledali u lice ljepotice. Blijedo je i gotovo iskrivljeno pod samrtnim udarcem njegove vijesti. Bademaste oči gasnu i nestaju pod trepavicama. Nijedna suza ne dolazi joj na oči dok se iz njenih grudi probija muklo stenjanje kao od fizičke boli. Srušila se na stolicu, poduprla glavu rukom. Nalik je na rascvalu ružu koju je netko ovog časa zdrobio, rastrgao. Nekoliko časaka mrtva tišina, samo ona stenje. tiho i prigušeno. Stjepko osjeti da mora šutjeti i prepustiti je bolima. Čeka dok ona progovori. Strahovito mu je u duši, zaplakao bi nad tom ženom čija se duša previja u lijepom tijelu u jezovitoj borbi s golemom nesrećom. Mračno joj je pred očima, čini joj se da leži na dnu ponora u koji ju je survala tako nenadana bol i zla kob i leži napola mrtva, bespomoćno. Ali gore na rubu ponora gdje je svijet i život, odanle dolazi glas njezina sina i dozivlje je. dozivlje, zove. Taj glas budi zamrlo tijelo. Ona tapka i traži oko sebe rukama, traži nešto u što bi se uprla, što bi dohvatila da se podigne i pokuša uspeti se iz loga mraka k njemu. Glas sina biva sve jači. sve prodorniji, čuje g;i. Njegov zov prolazi joj žilama i dušom i srcem. Usne joj Šapću kao u nekom snu: "Doći ću. doći ću k tebi. sad imaš samo mene." Mračni pogled, strahovito očajan upre u Stjepka. On opazi njene suze. Sretan je jer se nada da će joj to olakšati groznu bol. Debele kapi znoja roni niz lice. sljepoočice joj biju. srce udara. Nakon nekoliko časaka upita sasvim tiho: - Sijepko. zar uistinu? - Glasnik je saopćio kralju kako se Damir zaletio u tjesnac 7.a neprijateljem i strahovito ga izbio, ali se toliko zanio u svojoj smjelosti da nije ni osjetio kad su mu kopljem zbacili s glave kacigu, raskopčala se i otkrila neprijateljevu koplju njegov vrat. Kmet Vojković kasnije ga je našao jer su bojovnici prešli preko njega, 1 opet je stisnula glavu i zatvorila oči i muklo zastenjala. A on pripovijeda. - Zvali su i vrača, i ljude i pokušali ga dovesti k svijesti, ali uzalud. Prošlo je vremena dok je smogla pitati: - Pokopali su ga na bojnom polju? Gdje? - Pitao sam o tom budimske glasnike. Nakon prodora po svoj pri lici stići će glasnici bana Bcrislavića, ako nisu već na Kaptolu ili na Griču.
Samo je mahnula rukom Stjepku da je ostavi samu. Ali on se nije mogao udaljiti. Bio je posrednik njene i Damirove ljubavi kad je kao paž na dvoru bana Ivaniša vodio Damira k njoj, u kuću Lovre Iločkoga, na zagrebačkoj tvrđavi. Svojom je dječačkom dosjetljivošću razoikrio zabludu Damirove sumnje i svim zanosom svoje sklonosti prema Gordani razjasnio zagonetku o porijeklu njenog sina. On je izgradio put na kojem su se njih dvoje sreli i sad joj je morao donijeti tu vijest. Ali s pravom (e prošlosti ne ostavlja sobu. već se zadržava na vratima. Očito nije primijetila da se ne pokorava njenoj želji. Spustila je glavu na ruke i predala se neizmjernoj žalosti. Čini joj se da plače nad grobom svoje ljubavi, mladosti, nad grobom kojim je pokopan sav njezin budući život. Ali nad tim grobom stoji sin. dijete njene ljubavi, mali junak koji mora naslijediti svojeg oca. U ušima joj neprestano odjekuje njegov glas. 1 dok joj pucaju grudi i cvili srce. usne njene liho šapću: "Doći ću. doći i uzet ću le za ruku i voditi." Ne zna Gordana koliko je prošlo vremena od onog časa kad je potamnjelo sunce pod crnim oblakom Stjepkove vijesti. Opazila je da joj se nekadašnji paž približio i nešto joj govori. Ne može odmah shvatiti njegove riječi, ali spazi na vratima i Petra Pana. To je podsjeti da je zarobljena u Lukavcu i da joj javljaju nešto što bi moralo biti važno za njeno oslobođenje. Sad mora izići iz ovog dvorca. Mora. sin nema nikoga, osim nje. iako osjeća golemu težinu u čitavom tijelu i duši. mora saslušali zbog čega su došli i Petar Pan i Stjepko. 1 što traže od nje. Treba skupiti snagu i misli, ireba se probiti kroz obruč neprijatelja jer gore sloji dječak čije lice nosi Damirove crte i njene bademaste oči. I hvala se u borbu s mukom svojeg srca. žilavo se hvata snažnog oružja, svoje nevolje. I upre se c nju kao kljasii bogalj o Štap. Pridiže se i pogleda Stjepka pa onda Petra Pana upita: - Što ste došli? - Kralj želi govoriti s vama. - Kralj? Što ima da mi kaže? Ne /nam Što vam trna reći. ali poslao me neka vas zamolim da bisic se potrudili k njemu u blagovaonicu. Čeka vas tamo. - 1 Draženić i Verbeci svi oni hoće da se naslađuju mojom nesrećom. - Ne. Vladislavje sasvim sam - veli Petar Pan. Naložio mi je neka nitko s trijema ne ude u sobu. - A o Čemu bi kralj imao sad još govoriti sa mnom nakon svega loga? - To ne znam jer me hitno otposlao. očito vam kani nešlo
saopćiti. Spustila je glavu i razmišljala. Stjepko joj blago savjetuje: S kraljem je govorio kardinal i bioje vrlo dugo kod njega. Nakon toga je došao Verbeci. a onda glasnici. Mislim da morale otići kralju jer je svaka riječ danas u ovom dvorcu vrlo važna za vaše oslobođenje. - Svaka riječ je važna - opetuje Gordana. - Imaš pravo Stjepko. još malo prije svaku sam riječ teško izvlačila iz princeze Olive i svaku sam riječ smatrala događajem, putokazom za sutrašnji dan. Važnost onoga što vam ima reći kralj nije se umanjila, možda čak i povećala. - istina je. Samo me malo pustile još umiru. Ne smijem proći ovim trijemom, hodnikom i odajama ovog dvorca pognule glave. Na mojem licu ne smije zalitrali nikakav znak velike nesreće. Treba malo vremena da "redim svoju dušu i zapovjedim svojem srcu neka je mirno. Um moj ima golemu zadaću. Moram ga osloboditi same sebe. (iORDASA IX 49 - Dakle, mogu javili kralju da ćele doći1.” - Da. javite mu Petar Pan. Zna li on daje meni saopćena vijest s bojišta? - Rekao sam mu da vam je javio rimski poslanik. Stjepko se zamisli i onda primijeti: - Tko zna nije li kralj, nakon te crne vijesti, spreman zauzeti se za vas i protiv volje svih da vas puste iz dvorca? Ona slegne ramenima i zakima glavom: Premalo poznaješ bešćutnost o\ih ljudi kad tako misliš. Sad idite obojica. Bit ću brzo spremna. Vladislavov lakrdijaš stoji pred vratima blagovaonice. Gordana. je stigla do njega. Blijeda je. Ali glavu je visoko uzdigla i volja je jaka da se održi hrabro i sahrano. Kralj mi je naložio da nikoga ne puštam u sobu. ostat ću dakle tu veli Petar Pan. Vladislav neprestano gleda u hrastova vrata kad će se jednom otvoriti. U teškom uzbuđenju, svakog časa ustaje i prilazi, osluškuje i opet se vraća. Napokon je Gordana prešla prag. U prvi čas Vladislav joj ne veli ništa. Ali ne od ganuća, nego od Ijubopitnosti kako se lijepe žene
dojmila vijest s bojišta. Razabire da je blijeda, bademaste oči su maglene. ali držanje uspravno, mirno, sabrano. Ne vidi traga suzama, a on je uvjeren da bi ona morala plakati ako ju je vijest teško pogodila. Očekivao je da će zajecan kad dođe u sobu i nešto mu reći. ali ona Šuti. ne uzdiše, ne tuži se. Od toga ga zahvaća nada. "Možda ona i ne”žali za mužem. Možda zbog mene ne žali?" U toj Šutnji pokaže joj stolicu kraj sebe. Gordana ne sjeda, već pita monotono: Veličanstvo je željelo sa mnom govoriti? - Oprostite mi. Gordana. morao sam vas pozvati tako brzo pošto ste doznali ono. ali ne mogu odgoditi, jer ono što vam imam reći. vrlo je važno. - Slušam, veličanstvo. - Molim vas sjednite. Ne mogu vas gledati stojeći. Bez riječi je sjela. On ne zna kako bi započeo. Njezin naslup i miran govor sve ga više uznemiravaju. Zar možda ipak la vijesi nije udarila njeno srce”.1 To je lako moguće. "Zar mi jučer nije iskazivala toliko sklonosti? ! gledala me tako zamamno? Željela je da idem s njom u njezin dvorac. A sad kad je doznala za tu nesreću, zar ne bi morala bili očajna?" Sve više se ohrabruje i prilazi joj. Onda. gledajući bademaste oči. primijeti: Već sam molio 7a oproštenje da vas moram nešto pitati. Taj kardinal donio mi je jedan uvjet kako hi Hipolit odustao od parnice. Nas dvoje jednom smo o tom govorili prvih dana kad sam došao u dvorac. - Znam, veličanstvo, rekla sam vam svoje mišljenje. - I kardinal je obrazložio, baš kao i vi. da bi ova parnica škodila mojem sinu. Znale što mi kardinal donosi kao uvjet? Da uzmem za ženu princezu Olivu. I nudi mi neku bogatu princezu iz Milana za sina. Najbogatiju vjerenicu. Ali moram se vjenčali s Olivotn. Nisam nišia odgovorio jer nikada to neću prihvatiti. Misli su joj daleko i ne čuje što on govori pa je samo slegnula ramenima. To ga iznenadi i dođe joj korak bliže: - Vi ništa ne velite kad vas pilam? To je razbudi. Zove je da nešlo odluči, a možda tu leži i korist njene domovine. I malo pridigne glavu. - Veličanstvo traži od mene savjet? - Ne samo savjet, nego odlučnu riječ. - Nemam prava izreći nikakvu odlučnu riječ. - Ali. Gordana. kako vi to odjednom danas govorite? Ja tražim da mi pomognete da se izvučem i? ove zamke. - Zašto bi se veličanstvo irebalo izvući? To nije zamka, nego dobra ponuda.
- Alija ne mogu prihvatiti tu ponudu, vi znate... Pogledala ga je i opet spustila pogled k zemlji. Šuti dugo dok najposlije ne reče: - Možda Oliva nije najsretniji izbor, ali opet ima blaga i bogatstva, bez kojega danas vladar ne može zapovijedati. Bilo kako. Beatričina sestra ne pruža mnogo nade za dobro. - Sretan sam da lako mislite. Jošjc sva slomljena od udarca bodežom u srce i teško joj je rješavati tako opasno državno pitanje. Po svemu Što je doznala od Olive o onom prosijedom sivom oklopniku u starom dvorcu Paklenog luga nije mogla razabrati tko je, ali pošto se princezi zatajio, znači da je jedan od hrvatskih vođa. Još joj se nije pružila mogućnost da se nade sa svojim zemljacima koji su dopratili Olivu i kardinala. Ipak joj se čini da su Olivi i njenom bratiću nešto obećali, ali su s njom sklopili neku osnovu. Ta joj činjenica nameće dužnosl da još ne da odlučni odgovor. Neznani voda u starom dvorcu gaji možda neke posebne osnove s Olivom i njenim bratićem. Kroz. lamu muke njenog srca svijetli joj svjetlost razbora i budi pažljivost da ne savjetuje kralju nešto što bi bilo protiv nepoznatih osnova onoga koji tamo iz šumske gušlare plete neke osnove. Dakle, njezini odgovori kralju moraju biti neodlučni i neodređeni. Valja joj pregaziti svoju nesreću i opet bili samo diplomat. - Veličanstvo, želim samo spomenuti dobre i loše strane te ponude, jer ona nudi blago, miraz i još ste nešto rekli za sina? Nisam to odmah razumjela. Uistinu, nije slušala, ali sad se sjeti da je nešto bilo govora o nekoj princezi za sina. - Kakvu to princezu nude vašem sinu? 51 - Vrlo bogatu, najbogatiju vjerenicu svijeta. Malo su joj obrve Irepnule i ona brzo upita: - Koliko je godina toj princezi? Ravno šest godina, a mojem sinu osam. Kardinal želi da se vjenčaju već sada. Strah me kad ga samo vide. Što će reći. Možda ipak nije tako bogala pa će ga uza sve tjelesne mane uzeti. - Milanski vojvoda želi imati potomke od svoje unučice. Znate li
to? To su naglasili sto pula milanski poslanici na mojem dvoru. "Milansku princezu!" - klikne Gordana u sebi. - "Ne. ne, to ne smije biti. neće biti" - i reče glasno: - Veličanstvo, ne želim vam ubili sve nade. Naš rimski poslanik pričao mije da vojvoda od Milana svakog dana prima najslavnije vračejer želi svoj život produžili da bi mogao vidjeli potomke svoje unučice koji hi morali uzeti njegovo ime, uz ime svojeg budućeg oca. Donijeli su vojvodi već slike svih prinčeva svijeta i djece i odraslijih, ali nijedan mu nije dovoljno lijep i pristao. Vašeg sina ne bi primio za vjerenika svoje unučice. Rimski poslanik upravo se nalazio na milanskom dvoru kad je vojvoda odabirao slike pojedinih dječaka kraljevskog roda. Razumijem, dakle, vašu brigu, ali kardinal ne bi smio povezati la dva uvjeta. Vaš će sin sebi naći vjerenicu. Kraljevslvoje veliko i loje najveća preporuka, ali milanski vojvoda baš traži krasnog dječaka za svoju unučicu. - Da /.nate kako on izgleda jadno, kržljavo i nezgrapno. Tijelo mu je sasvim nakazno, lice još nekako. Dao sam ga naslikati lijepim, naravno bez ikakve mane. To čine i drugi, ali kad ga vide... Gordana. od toga strepim. - Naći čete princezu kojoj neće naumice tražiti kakvu mušku ljepotu. Sve više mu je govorila o želji milanskog vojvode da svoju unučicu uda. ne samo za odličnog princa, nego traži da taj bude lijep i stasit jer želi da mu potomci budu zdravi i snažni. Dok je sluša, razvija se u njemu uvjerenje da je ona proti v njegove ženidbe sOlivom. A to ga raduje i oslovi je: - Jasno mije da neću dobiti bogatu snahu, aii što velite. Gordana, na moju ženidbu s Olivom? Vaše je pravo odbiti ili prihvatili, ali najbolje bi bilo da odgodite odgovor. - Kardinal traži odgovor za sutra. - Nađite razlog da se što vise produži rok. Ima stotinu izlika kojima biste se mogli poslužili. Njezino nastojanje da ga odvrati od ponude učvršćuje u njemu uvjerenje da to čini zbog sebe sad pristupi k njoj. sagne se. pa veli ponizno i tiho:
- Gordano. odbit ću Olivu i njezin miraz. Ne treba mi svega blaga. Želim uzeti žezlo u ruke. Zasitio sam se da budem sluga svojih državnika. Ako mi vi pomognete, vi koja ste mi najveće blago na svijetu. - Okom u oko mojoj tuzi nije lijepo da tako govorite. - Već sam vas zamolio da mi oprostile, ali moram to riješiti, ne da se odgodili. Kardinal traži odgovor. Savjelujie mi. 52 - Ne smijem u tako odlučnoj stvari savjetovati drugo nego da odgodite dogovor. - Gordana. \i odlučujete o sudbini svih nas, o svojoj i o svojima. Ta riječ "svojima" trgne je. Pokuša se izvući ispod tereta svoje boli da jasno pogleda u oči onome što od nje traži dužnost. Kralj opet navaljuje: - Gordana. tražim odgovor o kojemu ovisi sve. Moje osjećaje znate... Da - odgovori ona izmučeno kao pod nekim teretom. - Ima samo jedan pulu rješenju moje sudbine. Odgovorite mi: jeste li voljni primiti moju ruku pred oltarom onda kad vi to budete htjeli i odredili? - Ne. Prelazile granicu, kralju, dužni ste poštovanje mojem mužu koji je pao na bojnom polju. - Imate pravo, dužan sam lo. Ali Verbeci me sili na odgovor. - Veličanstvo i. ne pitajući svojeg gospodara, stavljate meni svoje ponude? Osjeća se zatečenim, ali se ipak dosjeti kako je sam sebi obrazložio svoju ponudu prije nego što je saopćio Gordani i prisna joj iskreno: Mislio sam jednostavno: ako vi privolite, onda ne moram misliti kako ćemo izvršiti vašu i moju volju. Posve sam se na to oslonio jer vi jedini možete izigrati Verbecija. Gordana nastoji sačuvati njegovo prijateljstvo, samo dotle dok se nala/i pod ovim krovom i zato ga blago kori: - Moram priznali: vrlo me boli što ste tako malo obzirni prema Beni u ovom teškom Času. "Kakav je to težak čas kad ne plače? Oči su joj suhe. 1 držanje joj je tako ponosno. Ne vidim tragove žalosti!" Nikako ne vjeruje u njenu žalost. Govorila je protiv uvjeta vojvode Hipolila. odlučno se protivila da bi svojeg sina vjenčao s tom milanskom princezom, dakle, protiv je njegova vjenčanja s princezom Olivom. Uzrok ne može
zatajiti. Gordana bi htjela što prije izaći da može razgovarati sa Stjepkom i naći vezu s hrvatskim plemićima koji su dopratili vojvodu Hipolita i veli: Nastojte odgodili sve lo dok se ne bude moglo ozbiljno o tome raspravljati i razmisliti. Sagnuo se k njoj. gleda joj u oči pa će tiho i toplo: - Učinit ću po vašoj želji. A ja se nadam i vjerujem da mi nećete uskratili svoju ruku kad je zaprosim. Svaki je zaokupljen svojim mislima. Ni jedno ne opaža da su se u pozadini otvorila vrata. Sag, koji visi od vratnica do poda, malo se zaljuljao, i očito tamo neiko stoji. Gordana razmišlja o svojem odgovoru, a Vladislav nikako ne može mirovati i ponovo se obraća k njoj, moleći: Čujte, Gordana, zar ne bi bilo lijepo i vama drago kad biste bili kraljica Hrvata? - Veličanstvo, duboko žalim što niste ni toliko jaki da barem prividno iskažete počuanje mojoj nevolji. Ne smije se tako govoriti ženi ni onda da joj je bojištu pali muž bio najveći neprijatelj. - Stalno me korite zbog toga i stalno razabirem da ste u pravu, ali moram znati hoćete li prihvatiti moju ruku kad vam lo ponovno ponudim. Ne mučite me - sutra ću vam na to odgovoriti. Sutra! Sirpjet ću se. dakle, do suira! Čim je Gordana izašla iz blagovaonice, upuli je Petar Pan. koji je stalno stajao na straži pred vratima, da odmah ide Sljepku jer je tamo čeka važna vijest. Našla je u Stjepkovoj sohi visokog smedeg plemića Davorova sina Vojka. Tu se pred njom razotkrila čitava zagonetka Davorova plana koji je zasnovan s Olivom i Hipolitom. Pomagan im je u dvor samo zato da uzmogne nju osloboditi. - Znam vašeg oca. vrlo dobro ga znam - veli ona Vojku. - Čas prije sam izašla od kralja koji oko mene kuje nove verige. Samo da mogu šio prije ispod ovog krova - iz ove najstrašnije tamnice šio sam je ikada mogla /:\misliti. Imam još jedno važno pitanje: recile. mladi plemiću, zar gospodin Davor kani uistinu Olivu udati za kralja? - Svejedno mu je štos njom učini Vladislav. Vi znate kakve osnove imaju moj otac, vaL muž i Lovro Iločki. Kako rekoh, otac je htio iskoristiti ovu divnu priliku da vas oslobodi. I to će se dogoditi sutra. - Još sam uvijek ovdje. Ali možda ne znate da je Hipotit ponudio kralju ruku male milanske princeze za njegova sina. a lu bogatu
haštinicu smo mi kanili iskoristili za naše planove s kraljevićem Ivanom. Osjećao sam uvijek da će laj vojvoda nešto podmetnuti. Poslužio se time jer zna da bi mu to pomoglo pridobili kralja da se oženi Olivom. Stjepko umiruje Gordanu i Vojka: Predobro poznam starog milanskog vojvodu. Nikad neće svoju unučicu dali onom jadnom kljastom dječaku. - Govorila sam kralju d<\ si ti bio upravo u Milanu kad su vojvodi donijeli slike raznih kraljevskih dječaka. Treba mu lo za večerom dobro utuvili u glavu. - Sada je najvažnije, plemenita gospodo - veli Vojko -- da nam suda nilko ništa ne pokvari. Sve sam rekao Časnom gospodinu i on će vas točno uputiti, a ja se žurim, da opet spretno izidem iz sohe. Nitko ne smije slutiti da sam vaš. Izašao je iz sobe na hodnik i pošao prema sobi vojvode Hipoliia. Našao je na okupu njegova dva plemića iz Italije i Mladena, viie/a od Srednjtce. Svi su okrenuli glave k njemu, a vojvoda ga upita tiho: - Jeste li mogli govoriti s rimskim poslanikom? - Upravo dolazim od njega, stigla je gospoda Gordana i sada će je uputiti u sve Sto ima sutra učinili. - Svi sie dužni već u ranu zoru biti na nogama. Za večerom morate zamoliti da vas pustim sutra rano u lov na veprove - ja ću se malo nećkati. ali napokon izreći dozvolu. Ovako neće biti napadno da tak" rano uslajete. Ako Gordana sretno izađe iz dvorca, vi ćete se uspeti na konje da idete u lov. a ja ću odrediti da vam ne dopuste i/ići, tobože bojim se da vas ne bi veprovi razderali. Otiđite rano nakon večere spavali jer morale uslati čim zadani. - Za sve ću vodili brigu sam - umiruje Vojko Hipolita. Vojvoda hoda gore-dolje pa se onda opet zaustavi i poluglasno primijeti plemićima: - Kad bi se dogodila kakva neprilika, ne bi bilo na korist ni meni ni Olivi! Raspravljali su liho.šapćući. Vojvoda ih po nekoliko puta upozorava na sve sitnice, a naposljetku se okrene k Vojku: - Strano je u ovom dvoru - tamo u onom starom, usred šume. bilo je mnogo ljepše! Vojko ne veli nišla i zadovolji se kretnjom ravnodušnosti, dok su se
oni drugi povukli u dno sobe i sjeli k slolu da vrijeme prikrate bacanjem kocke. Hipolit sada prišapne Vojku: - Moje srce ostalo je u Paklenom lugu o tom više ne sumnjam! Osuđen sam možda i mnogo dana ostali ovdje, bez prekida. Ne znam kako ću izdržati, a da ne vidim Jasenku. Ne znam ni broja ženama koje sam ljubio, ali lako mi se nije nikada uvukla u dušu ni jedna druga. Zar nije razumljivo? Nije li divna? - Doista je lijepa, to se mora priznati. - Čujte, gospodine Vojko. poslat ću vas koji putu Pakleni lug da joj odnesele moje pozdrave i poruke. Napokon imam pravo svoju pratnju poslati kud me volja. Glavno je da sutra prođe sve dobro- a prekosutra već bisie mogli otići. Bit će mi lakše, ako mi Jasenka pošalje pozdrav. - Sigurno se teško raslajala s vama. vojvodo? - pila mladić naoko miran. - Oh. da mi je bilo zaviriti u ono srce! Samo me je gledala svojim nevinim crnim očima, a stoje pri lom mislila? Kako da to odgonetnem? - Po riječima koje vam je rekla... - Zaželjela mije na pulu u Lukavac sreću, dobar boravak... Ima li u tim riječima kakvo značenje? Prema tome. kako je naglasila koju riječ i kako vas je pogledala. - Ništa nisam mogao razabrati. - Očiio ste bili odviše uzbuđeni i niste mogli prosuđivati o njenom pogledu i naglašavanju riječi. Uzalud je Vojko nastojao prozrijeti kakav je bio rastanak između vojvode i Jasenke, pa nastavi neizravno ispitivali: - Morali sie. gospodine vojvodo, prije odlaska zatražili odlučni odgovor od Jasenke. - Pokušao sam. ali je ona odviše stidljiva. Međutim, ipak mi je rekla nešiouiješljivo. naime, neka pričekam, dok će govoriti s majkom i bratom i sama sebe ispitati. Dakle, nije me odbila! - U lom slučaju možete se nadati najboljemu. Poslat ću joj odlučnu poruku i tražili odgovor. Vi ćete lo samipreuzeti, a osim loga. odnijeti vašem ocu vijesti koje sam mu obećao. -¦¦ Učinit ću kako idile. Razgovor je završio i Vojko ode k svojim drugovima u dno sobe gdje se razvila igra. Pristupio je k Mladenu i poravnao mu kosu. - Princeza Oliva te je upravo krasno obojila, izgledao bi kao
pravi južnjak - da li oči nisu modre! - VojvodajegovoriooJasenki - naćulio sam dobro ući. I baš lebe šalje kao svog glasnika k njoj! - Ako je uprosi tako odličan čovjek, ona dakako, neće odbiti, - Lice (i je zrcalo muke što si je pretrpio za vrijeme razgovora s vojvodom. Svladaj se, ne bi bilo dobro kad bi on lo opazio. Njegova ljubomora ne bi nam sada bila na korist, a tek što bi Oliva koja te odabrala za sebe! Ovo je od jučer bjelodano! - I neka me odabere! Možda ću baš lako zagušiti osjećaje prema Jasenki. - Tvoj otac zna šio radi, zato nije nikako dopustio da Jelenko ide s nama, nego baš ti. odabranik buduće kraljice. Lakše će dobivati s dvora vijesti, a princeza neće ništa pred tobom tajili, čak ni ono Što bi zalajivao Hipolit. Ali ostavimo to tebi je neugodan taj razgovor. Reci. radije, jesi li gdje vidio županovu kćer? Ona se sakriva, negdje u nekoj sobici, samo Gordana zalazi knjoj. donosi vijesti i brine se za nju. - Ona joj je sigurno kazala da sutra u zoru može izaći. - Šio će biti s majkom Jelenka Kuševića”.” Zar će ona ostati? - Da smo barem mogli naći treću opaticu! - Koja bi žena ovdje htjela obući opatičko ruho i ostati u Lukavcu? Takve ne bi našao nadaleko i široko. - Sve me je strah sutrašnjeg dana - ako Gordanu otkriju na bijegu, onda smo svi razotkriveni. - Nije dobro dozivati nevolju! Dakle, ne mislimo o lome. Iz kraljevih odaja oprezno se izvlači Draženić i brzo se upuli ujaku Verbeciju. Našao ga je kako počiva na ležaju. Gospodin Verbeci se začuđeno digne: - Što se dogodilo da si tako usplahiren? - Uhvatio sam Vladislava kako Gordani nudi svoju ruku i krunu! - Valjda nije poludio? A ona tek stoje saznala tla joj je muž pao na bojištu, već s njime razgovara o ženidbi! - Čuo sam na svoje vlaslite uši. - I naravno, objeručke je zgrabila krunu. Ali neće je dugo držati, izbit ću joj je jednim udarcem iz ruke. - Nije odmah rekla da - ali nije rekla ne... - Lukava žena. htjela se prikazati kreposnom - kao da žali za mužem. Draženić mu ispripovijedi stoje sve bilo pred kraljem i kako je on
zaprosio Gordaninu ruku. - Ali, ujače, htjedoh vam nešto reći. a vi mi možete pružiti pomoć. - Kakvu pomoć tražiš od mene? - Nišla naročilo. Jednostavno ćete poslati mene u Gordaninu sobu s porukom da kralj želi govoriti s njome. A kad ona izađe iz sobe na trijem, dočekalćeje iza stupa moji ljudi, zavezati usia i sve će biti svršeno. Odvest ću je dolje, u tamnicu. Tko zna kakve će nam sve tajne dolje razotkriti, 56 - Ne može se reći da je to viteški, ali ništa se ne može smatrati nedostojnim kad je u pogibelji viast koju držimo u ruci i želimo je zadržati. Sam ću nagovorili kralja da je zovne i sve će bili udešeno kako ireba. Samo da nam račun ne bi pokvario taj rimski poslanik koji je loliko zaštićuje. - 1 njega ću stjerati u škripac, ni blizu mi neće, postavit ću straže pred njegova vrata. Samo vi ne smijete nekako drukčije odlučiti, ne dajte sebi od tog mladog popa napunili uši prijetnjama. Sada je on izgubio svoju moć. tu je kardinal i on odlučuje, a njega se Gordana nimalo ne tiče. Dakle, ovu noć prepuštate meni. ujače. slobodne ruke: da radim kako ja hoću. - Da. samo budi hitar da ne prouzročiš buku. - Sve će biti tiho i neopaženo. TEŠKA NOĆ Gordana se sklonula sa ženama u spavaonicu. Princeza, njezina pratilica i gospoda Kušević tiho raspravljaju, tako tihu da jedva jedna drugoj ra/abire riječi. U drugoj sobi netko pokuca na vratima. Gordana ustaje i odlazi u blagovaonicu. Pita tko je na trijemu. Javlja se služavka, donosi večeru. Gordana povuče /asun. djevojka postavi jelo na stol. na što joj Gordana naloži: - Idi. dozovi županovu kćer, ali neka ide drugim trijemom ovamo gore. da ne bi srela Draženića. Gordana Čeka dok služavka odlazi. Otvorila je malo vrata i osluškuje u mrak. Htjela bi dočekati Vilenu. Trijemom čuje korake Pelra Pana. Polako dolazi bliže Gordani: - Dugo se već verem ovuda, a vi niste otvarali vrata, gospodo? - Neću nikom otvarali vrata, ali što ima novo? Verbeci se nešto dogovara s Draženićem. Kralj se boji za vas. - Sutra, nadam se. bit ću već preko opkopa.
Približila se Vilena. Ulazi u sobu. Lakrdijaš ode. a Gordana zatvori i rine teški zasun. - Kako vam je. gospođice? Da li su vam rane već zacijelile? - Kad bi barem iako brzo cijelile rane moje duše! - Ostavimo to sad. Vi leno, sad su na redu teže stvari. Zar se opet nešto dogodilo? Neću moći izaći iz ovog dvorca? To ovisi o vama, gospođice Vilena. Morate ozbiljno razmislili... Zabrinuti pogled upire u lijepu ženu i očekuje sa strahom što će joj kazali. Gordana se nasloni na stol. primakne glavu Vileni i gleda joj ozbiljno u oči. - Slušajte, gospođice: sulra u zoru imale bi izaći iz ovog dvorca dvije opatice. Samo dvije. Onaj koji je poslao pomoć uputio je dvije opaticu u dvorac, računajući da će spasiti vas i mene. 57 - Ah. dakle, to je ono što su mi pripovijedali. Tako su došle one dvije žene. Nikako nisu mogli naći još jednu da bi bile tri opatice, jer princeza koja se skriva pod tim opatičkim ruhom nema druge pratnje do jedne žene. a nema u Turopolju žene koja bi htjela ostati u ovom dvorcu zamjenom za bilo koga. Dakle, umjesto princeze idem odavle ja. a umjesto njene dvori kinje, vi ili stara gospoda. Ako odem. KuSevićka bi morala ostali ovdje? Da staricu ostavimo na osvetu Draženiću? Štose može drugo očekivati kadje sivi oklopnik računao samo na vas i na mene? Tek je prije dva dana saznao da je u dvorcu Jelenkova majka. A nije se moglo više Čekati s dolaskom u dvorac. To sam vam hljela kazati. Vi ćete oslali danas sa mnom da možele u zoru odjevena izaći u opatičkom ruhu. Gordana počne rediti po stolu sude i pripremali večeru. Vilena se zamislila. Spustila je lice na ruke. Čitavo vrijeme šuti. Najzad ustane i uhvati Gordaninu ruku: Gospodo, odlučila sam. Meni ne prijete vješala, niti mi se Draženić kani osvetiti zbog Jelenka Kuševića. on hoće samo da me prisili da postanem njegova žena. Ali ako mu ne pode za rukom uhvatiti Jelenka. što mu je jedina želja, on će mučili njegovu majku. To je sasvim sigurno. Svemu je dorastao. - Da. gospođice, lo je više nego vjerojatno, ali čim izađem na slobodu, odmah ću se pobrinuti da nekako nađem puta osloboditi njegovu majku. Već sam našla laj put! Kako i gdje? Mirno gleda Vilena u oči Gordani: - Gospoda Kušević neka sutra ode s \ama. - Gospođice Vileno. lo je vaša ozbiljna odluka? - Najozbiljnija. - Razmislile još malo. gospođice, da kasnije ne biste požalili.
- Sasvim mi je svejedno šio se događa sa mnom. Ne može me snaći ništa gore od onoga Šio sam proživjela. - Kanite se žrtvovati /a siaricu? Nije lo žrtva, gospodo. Sasvim jednostavna odluka koja me nije stajala nikakve patnje niii borbe. Njoj prijeti bezuvjetno smrt. meni nikako. Draženić me neće ubiti. To je vjerojatno, ali promislile. Vileno: on bi mogao ispuniti svoju prijetnju i predati vas vojnicima. - Sad se više ne bojim ni toga. - Zašto se više ne bojile1.1 Jer sam našla odluku: ako se le sramote ne oslobodim, onda ću sebi u posljednjem Času oduzeti život. Gordana razmišlja nekoliko časaka. Zatim povuče Vilenu k sebi i šapne joj: - Još jednom vas pilam: je li vaša odluka čvrsta? Vi ćete prepustili svoje mjcsio majci Jelenka Kuševića? - To je moja najodlučnija riječ. Gordana ode u drugu sobu. ali se brzo vrati. U ruci je kožnaia rnošnja. Otkopča je. izvuče mak srebrnaste korice, čvrsto ?atvorene. i pokaže Vileni: - U ovim je koricama neko oružje, sitno. malo. ali može smaknuti bezbroj ljudi. Iznenađeno promatra kako je Gordana oivorila gornji dio korica i pokazala joj srebrnasli držak malog bodeža. Tako je silan da se može sakrili u dlan. Gordana oprezno izvuče malo srebrnasto oružje, držeći ga daleko od Vilene: - Evo. gledajte kako bodež, izgleda. - Time se može smaknuti čovjeka? - pita djevojka. - I obraniti od stotinu vojnika! - Kako je to moguće? - Slušajte me. Vileno. Vazda nosim u/a se ovu mošnju u kojoj su skrivene ove male korice s bodežom. To sam ponijela na put kad sam praiila muža u Bosnu, jer na povratku bi nas lako mogli napasti razbojnici. Kad sam se vratila kući i tamo ne nadoh sina. u onom očaju ležala sam čitavu noć u istoj haljini, s istom lom mojom mošnjom. Tada su mi došli javiti da mije sina napao vepar i nalazi se ranjen u ovom dvorcu. Potrčala sam odmah i sjela na konja i. eto. mošnja je ostala privezana oko mog pojasa. Kao da su slutili da je u mene opasno oružje čime bih mogla obraniti sina, svezali su me lancima i preda mnom bičevali dijete. Da
me nisu svezali, bila bih posegla za bodežom. Uvijek sam imala pred očima da bih se u skrajnjem slučaju lalila log oružja koje neopozivo ubija. Ali samo onda ako opasnost opravdava takav čin. - A Mladenčić nije umro? Njega sam udarila bodežom kojim se može raniti, ali ne mora ubiti. Od Mladenčića sam se htjela samo obraniti. Ovaj mali bodež ubija. Ima u sebi smrt. sigurnu i neopozivu. Tu sam smrl primila u aragonskih ruku. Na dvoru kraljice Beatrice upo/nala sam je. Nije viteški, čak je sramotno borili se takvim oružjem, ali kad nemaš drugog i/laza, onda je to posljednji i jedini spas. - A što je u tom bodežu? - Otrov! Aragonski olrov. - Ah. bodež je otrovan... - I elo, U tim malim srebrnim koricama stalno je bodež u otrovu, zato su korice Iako čvrste, od kovine i presvučene srebrnastom tkaninom da izgleda kao neki ures. - Sad razumijem, sve razumijem! - Vidite, bodež koji je ovdje bio bi moja posljednja obrana u skrajnjem času. dajem, evo, vama. Predajem vam ga da se branile ako bi Draženić htio počinili kakvu grozotu. Ali pazite, laćajte se tog oružja samo onda kad opazite da nema više nigdje nikakva izlaza i nikakve pomoći. Upamtite: onaj koga se dotakne šiljak log bodeža, mora za nekoliko časaka biti mrtav! Djevojka je uzdahnula. Kao da joj je odlanulo. Pružila je ruku za malim srebrnastim koricama. Čini joj se da prima iz Gordaninih ruku svoju slobodu, stil i obranu morala, po tom oružju, sama u grob - ili će onamo drugi. Valja ga spremiti duboko u njedra. Korice su od vrlo čvrste kovine, možete ih nositi i nikad se bodež ne može dotaći vašeg tijela. Iskoristite ga. bude li vam potrebno. - Neizmjerna vam hvala, plemenita gospodo. - Dužnost mi je brinuti se-za vas jer ste plemenite duše. - Hvala vam. Sad se tek osjećam čvrsta, jaka. ne bojim se više nikoga. Gospodo, vi ste mi dali više nego što sam ikad mogla željeti.
- I opet vam velim, upotrijebite ga samo u krajnjoj nuždi. Maleno oružje Vilena sakrije u svoja njedra i podigne glavu. Čini joj se daje svoje tijelo opkolila stilom i nitko je više ne može dotaći. U nju ulazi samosvijest, sigurnost, neustrašivost. Kao da su se u njenoj krvi probudili stari Berislavići - junaci. BaS o lome razmišlja Gordana. gledajući djevojku. Pozna Berislaviće već odavno, naročito i? borbe Ivaniša bana protiv kralja Vladislava. Njihova neustrašivost i borbenost ostala joj je živo u srcu i u duši. Gordana gleda pred sobom odvjetak jedne plemenite i odvažne obitelji, odvjetak junaka koji su bili dragocjena grana jednog roda. Ganuta pristupa k njoj i uzima joj obje ruke; - Vi ste hrabra i plemenita djevojka. Neću nikada zaboraviti što sam doživjela s vama. Čujte me, Vileno - pružila sam vam obranu za krajnji čas. Ali imam pružili još nešlo drugo Šio će vam biti od velike koristi. Još malo Gordana oklijeva, ali se ipak odluči: Štogod se dogodilo ovdje, kralj je još uvijek u mojoj vlasti. I onda kadja i/adem, još uvijek ću vladati njime. Možete se jednog dana poslužiti tom okolnošću - naravno, samo onda. budem li se nalazila u svojem dvorcu. - Da. plemenita gospodo, ali kako da kraljevu sklonost prema vama iskoristim za sebe? Razjasnit ću vam potanje. Ostanile ove noći u mojoj sobi, ionako ne vjerujem da ću spavati, odviše sam uzbuđena uoči odlaska. Zahvalno primam vaš poziv, jer je Draženić danas mnogo puta prošao pokraj mojih vrata i čula sam kako uzbuđeno i Ijulito raspravlja s Lučićem. Ali nije ni slutio da sam ja u blizini. - Velite da je bio uzbuđen? Slo je govorio? - Nisam razumjela, .ili glas mu se neprestano nekome prijeti. - To me zabrinjava, ali sad - moram pozvati princezu k večeri. Otišla je u spavaonicu. Zamalo se opet vrati u prvu sobu t dovede Olivu. Županova kći ugleda ljepoticu, crnokosu i crnooku i pokloni se. Mlada princeza začuđeno promatra plavušu i tiho pita Gordanu: - To je ona djevojka o kojoj ste mi govorili? - Da. princezo, loje ona. Progoni je Verbecijev nećak Draženić. Vi ćete i njega upoznati i molim vas pobrinite se za gospođicu. Kći je vrlo hrabre obitelji, otac joj je odličan muž, župan ovoga kraja. Princeza se približi Vileni i prijazno joj kimne: Pouzdajte se u mene. gospođice. Ako vam tko učini bilo kakvo zlo. u leci te se k meni. - Hvala, princezo, samo ne znam hoće li me pustiti do vas. Moj
bivši vjerenik učinio me je ovdje služavkom. - Čula sam, ali se ne bojte, pobrinut ću se da budete što bliže meni. - Sad, Vileno, moram pozvati i gospodu Kušević k večeri. Znam bit će vam neugodno sjedili s njom zajedno. - Vrlo teško, plemenita gospođo, i molim, ne recite joj ništa o meni. Želim se povući. Već sam dobila svoju večeru i mogu otići u spavaonicu. - Dobro, neka bude kako želite. Gordana pozove gospodu Kušević i princezu pratilicu pa su sve zajedno sjele k stolu. Govorile su samo Šapćući. Tomislava Kušević nije \ idjela Vilenu jer se ona sakrila iza vrata i polom se ušuljala u spavaonicu. Kad su svršile s večerom, na vratima netko žestoko zakuca. Pitajući, pogleda princeza Gordanu. onda joj mahne rukom da šuti i tada strogo upita: - Tko je? - Njegovo veličanstvo želi govoriti s vama. - To jeDraženićcv glas - šapne ona i/nenadeno.-Što hoćete od mene? Čas razmišlja, ustane, ide k vratima i odgovara, ne otvarajući: - Časne sestre ne dopuštaju da se u ovo doba otvaraju vrata odajama gdje one spavaju... Neko vrijeme nema odgovora, a ne čuje se ni da bi itko odlazio. Zatim se ponovo okosi izvana glas: - Odvedite opatice u spavaonicu, a vi dođite smjesta kralju. Želi s vama govoriti. - Gospodine, pod ovim krovom spavaju gosti i časne osobe samostana, a ne vjerujem da ih kralj buni u to doba. - Vi se smatrate ovdje gospodaricom? Prisjest će vam - promrmlja Draženić. i začas zazveče mamuze njegovih čizama i koraci se gube trijemom. Gordana prisloni uho na vrata i osluškuje. Čuje se neko rječkanje. Neki mirni glas nešto spočitava. Prepoznaje Stjcpka. Draženić mu odgovara ljutilo, žestoko i onda obojica odlaze nekud trijemom. Više se ne čuje ništa. - Kakvog li neotesanog mladića? - primijeti princeza Oliva. - On. vi ćete, princezo, još doživjeti od njega i nedostojnijeg ponašanja. Nećete moći s njime na kraj. Vladislav se boji njegova ujaka koji je također sada na dvoru. To je taj Verbeci. - Ah. to je onaj koji ima platiti tri stotine tisuća? Divno je to. Ne bojte se. plemenita gospođo, poigrat ću se s njime. Krv će im se zalediti u
žilama. Ćula sam da je pohlepan za novcem i škrt. Dobro ste čuli. princezo, i zatražite tri stotine tisuća dukata da vam ih smjesta plati na dlan. Pasi će pred vas kao pogano pseto. - Priredit ću ja sve to, jamčim vam. samo da sam prodrla do kralja. Taj Verbeci mi je došao kao naručen. Htjela bih da vidite, plemenita gospodo, kako ću im se prikazati. 61 Koliko god sam sretna što i/la/im i/ ovog dvorca, uživala bih da prisustvujem lom divnom prizoru. Ali vjerujte - kad izađem iz ove odaje, bit će mi kao da sam i/ašla iz tamnice na sunčani dan. - A ja umjesto vas ulazim u tamnicu - da budem tamničar vašim (amničarima. - Divno je čuti ove riječi, princezo. Plemenita gospodo, kad budem kraljica, vi ćele doći na dvor. svuda ću vam iskazati počasti. Najveća počast bit će sloboda koju ću steći po vama, ako sutra izađem ispod ovog krova. Opel su se izvana čuti koraci, čvrsti, žestoki, neko gibanje, oštre riječi, koračanje oko čitava trijema. One osluškuju. - Čudno je lo veli Gordana. - Zašto su se svi sirČali? Zabrinjava me taj lupež Draženić. Kad biste bili već izvan dvorca, lađa bih lako zauzdala drskog mladića. - Čuvajte se. princezo, on je lijep... - Tako? Dakle, lijep”.” Uostalom, već sam odabrala svojeg dvoranina, nekog mladića kojeg mi je dao u pratnju gospodar onog šumskog dvorca. Taj mi se osobito sviđa. Bit će mi prvi savjetnik i tajnik. Čudno mu je ime, jedva mogu izgovoriti: - Vojko. Smeđokos je. ima lijepe oči. a uvijek je zamišljen i tužan. Nije mi htio kazati uzroke svojoj žalosti. Naslućujem: opasnomu se sviđam - i ona se smiješi, ne brineći se za opasnost sutrašnjeg dana koji bi mogao razrušiti čitav njen plan. Gordana je upozori na to: - Princezo, valja nam bili na oprezu, da nam taj mladić vani ne pokvari račune. Eto, Čujte - opet ide trijemom kao razjarena životinja. Bojim se da će nam stati na put. Kad bih samo mogla to dojaviti bratiću! Napokon, taj kardinal morao bi zaštititi časne sestre opalice, zar ne”.”
- Sjest ćemo ovamo, princezo i osluškivali. A vi. plemenita gospodo? - pita ona gospodu KuŠević. Čitavo to vrijeme sjedi starica kod stola i bulji preda se. ne upleće se nijednom riječju u razgovor mladih ljepotica. Gordana je podsjeti na počinak, pa ide u spavaonicu da javi Vileni. Htjela bi djevojku i staricu privesti bliže. Ali Vilena otklanja sastanak s Tomislavom Kušević. Odlučna je izići u drugu sobu. mirno pozdraviti, ali nikako neće ostali s njome sama u spavaonici. Starica i ne zna da ste \i imali izaći sa mnom - neka bi to doznala. NizaSto! Molim vas - ne nastojte nas dovesti zajedno. Morala je odustati od svog nauma i povela je Vilenu u prvu odaju. Ona se nakloni šuteći. Majka Jelenka KuŠevića ne okreće se k njoj niti je oslovi. Gordana joj ponudi leći. ali starica nije odmah otišla. Nešto je muči. ruje u njoj, čini je nesigurnom. Ustane, kao da se teško od nečega otkinula i vrlo polagano ide u spavaonicu. Kad su se vrata za njom zatvorila. Gordana dade znak Vileni i zovne je k sebi: - Nešto je starici teško u duši. Sve bih rekla - hijcla vam je nešto kazati. - Bolje da mine kaže nišla. plemenita gospodo. Sve Sto bi mi rekla, značilo bi nož u moje srce. - Vaš glas dršće? - Ne znam zašto mi glas dršće. ali znam zastoje nemirno moje srce. Tek sada znam... - Što znate, djevojko? - Da sam prekasno saznala što leži u mom srcu... Zašto je život lako pun tajni? Zašto čovjek sam sebe ne prepoznaje i ne zna što osjeća, kako osjeća, zašto”1 (li je zato Što površni ljudi ne znaju gledati u druge, a još manje u sebe? S ganućem promatra je Gordana. privuče je k sebi bliže i pita tiho: - Ne biste li možda htjeli da mi kažete ono što ste prekasno doznali? - Ne. ne nikako. Što je prekasno, prekasno je. Nakon smrti nema više života. Princeza prilazi bliže i promalra plavokosu ljepoticu. - Kako su vam kose plavušaste! 1 oči modre kao naše južnjačko nebo! Mora da vas jako ljubi vaš vitez? Sigurno ljubite drugog, kada odbijate Verbecijevog nećaka.
Na vratima slade netko lupati. Prepale su se. Opet im Gordana dade znak neka šute. Neće se odazvali. Valjda ne kane razbiti vrata, lo bi probudilo čitav dvor. Oliva upozori žene: - Ah. čujem glas mojeg bratića, taj će razbojnika umiriti... Došuljale se k \ralima i tiho, jedva čujno položile uho na vrata pa slušaju. Izvana se razabire duboki glas: - Gospodine, molim vas. ostavile ova vrata. Obeščašćujete i grubo vrijeđale gostoljublje koje je kralj pružio opaticama. - Njima ne kanim učiniti ništa, ali zahtijevam da iz ove odaje izađe zarobljenica njegova veličanstva koja je počinila izdaju i član je urotničke družine. Ona mora ostaviti odaju. - To možete sve izvesti sutra! Dok su kod nje časne opatice, neću dopustili da ulazile ili je Zovete na trijem. Uostalom, idem do kralja. Takvu sablazan nisam očekivao pod ovim krovom. Gordana je razabrala kako s vojvodom od herare ide i Stjepko. Žene slušaju odjek njihovih koraka šio se gube trijemom. Mcđulim izašao je Petar Pan. a kardinal ga zaustavi i zamoli neka ga odmah najavi kod kralja. Smjesta primi Vladislav tako uvaženog gosta. Neka mi veličanstvo oprosti, tamo se događa sablazan. Da sam znao za vladanje mladih plemića na ovom dvoru ne bih nikada doveo pod taj krov opatice. Molim vaše veličanstvo- zaštitite ih. Neki mladi plemić stalno udara na vrata i traži neku zarobljenicu o kojoj ništa ne znam. Vi ste mi obećali da ni jedan muškarac neće proći onim trijemom gdje spavaju pobožne žene. - Kraljevskom riječi jamčim: odmah će biti mir. Petar Pan stoji uz Hipolita. a dvorani se okupili oko kardinala koji traži zadovoljštinu. Vladislava obuze Ijutina i dade odmah pozvali Draženića u svoju spavaonicu. 63 Zapovijedam li da smjesta odeš u svoje odaje. Hoćeš li navalili na moju glavu gnjev njegove eminencije”.” Vašem veličanstvu je malo do loga šio ja smetam opatice, više vam je krivo što uznemirujem Gordanu. Kralj plane i vikne svojem tajniku Benedcku: - Smjesta idi i pozovi gospodina Vcrbecija. Draženić je pijan. Ali gospodin Verbeci čuje sve i već se sam uputio kralju, saznavši što se događa. Kralj ga znakom ruke pozove k sebi: Mi ćemo platiti šesto tisuća dukata bude li se Drazenić ponašao na
laj način. Taj će nas kardinal tako opisati u Rimu da nas nitko ne može spasili. Što mu je? Zašto ga ne držite na uzdama? Opio se! - Ne znam što da mislim o njemu. Očito bi se htio našaliti s tim opaticama. Mladi ljudi uživaju izazvati u noći buku i zastrašivati žene pokušava se izvući Verbeci. - Ne, nije (o. on traži Gordanu. A zašlo? Što hoćeš njom sad usred noći! To neću dopustiti. Uostalom, u ovome dvoru je gospodar moj nećak Brandenburg. loje njegovo vlasništvo, samo on ima pravo primati pod kro\ koga hoće. a isto tako istjerati onog tko smeta njegova ujaka i njegove gosle. Verbeci se zapanjio od tolike kraljeve odvažnosti. Pomisli u sebi: "Taj je očito potpuno zaluđen u Gordanu. Strast gaje učinila odvažnim. Drugo ne može biti. Pravo veli moj Draženić: tu ženu valja odstraniti jer ćejejoš i oženiti!" Dok mu polagano prolaze glavom takve misli, traži odgovor kojim bi umirio kralja i nasloji mu odobravati: - Da, da, imate pravo veličanstvo, posve pravo. Ja ću mu zapovijediti da se makne odande. Ali to Vladislavu nije dosta. Njegovi osjećaji prema Gordani nisu zadovoljeni ovim obećanjem. Ti ga osjećaji navode na sumnju da se tu nešto događa i da je ona u pogibelji. Smjesta pozove tajnika i zapovijedi mu glasno: Benedek. pozvat ćeš moje lične momke, njih Šestoricu. Imaju se postaviti na početak trijema i nikome ne smiješ dopustiti proći ispred vrata gdje spavaju opatice. I suira ujuiro neka budu na straži. Ne dopuštam vrijeđali gostoljubivosi mojeg nećaka. Eminencijo, kako vidite, učinio sam sve što je potrebno da se nećete imati razloga potužiti. . - Hvala veličanstvo, i moram priznati: nikada nisam nešto slična doživio pod krovom viteza i odličnika. Neće biti na čast ovom dvoru kad se one potuže caru Maksimilijanu. Napokon su svi ostavili kraljevu sobu i razišli se u svoje odate. Verbeci je pozvao sa sobom svog nećaka i žestoko ga ukorio: Ne možeš čekali do sutra, kad vidiš kako je Vladislav izgubio glavu! Ne diži mi buku usred noći! Taj će nas kardinal ocrniti u Rimu i svuda kamo stigne. Pio si nešto vina. a to li baš nije trebalo. - Znam, ujače. nikad to još nisam počinio - ali čujte šio velim: Petar Pan mije nalijevao u vrč vina kao da je voda. a ja sam. žedan, čestito srknuo. Nikad se ne opijem i zato optužujem lakrdijaša. Nešlo u meni kopa i Šapće mi da se porazgovaram s tom gizdavom Ijepoticom još ove noći.
Dugo su još vremena raspravljali njih dvoje, a pri tome je Verbeci svakog časa ispraznio pokoji vrč vina. To ponuka i Draženića da opet posegne m vrčem. - Žedan sam. ujače. ne znam što je bilo u tom jelu. da me žed tako muči. Ne marim, i onako ću leći. pa jednom mogu i ja da ispijem koji vrč. - Ali ne galami dvorom da ne probudiš kardinala, jer će biti zlo. Kralj je gnjevan, kako ga još nisam nikad vidio. Lud je za Gordanom i ništa drugo. Već je krajnje vrijeme da mu otmemo taj slasni zalogaj. - To se može provesli u zoru kad odu opatice. Ujak i nećak Uho šapću o svojim planovima. U čitavom dvoru je mir i mrak. Nešto malo svjetla gori na trijemu i samo blijedim zrakama osvjetljuje stražu na onoj strani gdje se nalazi Gordanina odaja. Tamo je potpun mir. Čitav dvor spava. Gordana. princeza Oliva i Kuševićka bdiju u spavaonici. Onda se počnu odijevati. Ciordana se sagne. izvadi neko odijelo ispod pokrova Škrinje. Princeza klikne u čudu. - Molim, visosti, ni glasa - odat ćete me. - Da, da, znam pustopašna sam. Za malo vremena Gordana stoji odjevena u dugu halju. punu nabora od crnog sukna. Kose je sve/ala na glavu i pokrila opatičkom kapom sa crnim šiljkom što sablasno pilji u zrak. Preko obraza spustila je gusto naborano sukno i počela koracali polagano. Ruke skriva u duge ruka\ e i spušta ih niz tijelo. - Vrlo dobro - vrlo dobro - veselo će princeza. - Koračale kako ireba, još bolje nego Što sam ja. Cesto sam se goiovo zabunila, bilo mf je teško hodali mirno, ali vi, vi ste lo pogodili izvrsno. A sada da vidim kako ide stara gospoda. Okrenula se KuŠevićki i stade je odijevali. Brzo su žene stajale potpuno zastrte u halji, punoj nabora, koja se polagano ljulja oko njihovih tijela. Pokus je ispao vrlo dobro. Onda su digle crne zastore i sjele da još jednom sve točno ugovore. Princeza je. međutim, oblačila Gordaninu haljinu, uživajući šio joj tako dobro pristaje. - Nešto sam niža od vas, ali vrlo malo, i haljina mije preduga, ali to nišla ne smeta - veli ona i ogledava se u srebrnom zrcalu. Njezina vedrina i pustopašni razgovor u velikoj je opreci s uzbuđenjem koje prožima Gordanu.
Noć joj je strahovito duga. Čini se: nikad joj neće biti kraja, a Gordanine su misli hudne. zabrinute. Neprestano lijetaju dvorom, istražuju, zalijeću se u budućnost koju Gordana očekuje čim zabijeli dan. Što će biti? Kako? Hoće li sve proći neopažcno,.mirno? Ili će la neman zakoračiti kao đavolska zapreka na put njenom oslobođenju? Svagdje na ovom dvoru, kad je uzela put svojem oslobođenju, pao je Draženić na njezine namjere. Kad je pobijedila neprijatelja, slomila ga, bacila o (lo. prešla preko njega i već bila gotovo na pragu svoje slobode, uvijek je tu bila izdajica i zakrčila joj izlaz. 5 CilRDANA Srsi je prolaze kod pomisli da će ga u zoru sresti negdje lamo na trijemu, ili dolje u dvorištu, ili će joj možda pristupiti, učiniti neku geslu. nešto odrediti, zakoraknuti u posljednjem času. I dok ona bude prela/tl.i preko praga, u veži dvora, on će slomiti mosl kad ga budu spustili preko opkopa. Hoće li joj zapriječiti da dosegne onkraj obale vodenih utvrda”.” Sada se sjeti onog bodeža Šio ga je dala Vileni. Možda ga je trebalo zadržati i. ako joj se približi, udariti ga. Časak oklijeva: da ga uzme djevojci natrag? To ne bi bilo lijepo. "Ja ću ipak možda izaći, a Vileni je bodež potreban ovdje, pod ovim krovom, kao jedina obrana koja joj ostaje. Istina, princeza će je štititi, ali ona je tako lakoumna i površna. Može li se čovjek pouzdali u ovu ljepoticu, toliko nerazboritu, nepromišljenu”.”" Nemirno odlazi Gordana u drugu sobu. Djevojka je spavala, slomljena od muke i bola. Neko vrijeme čeka i onda je probudi. - Plemenita gospodo - prenerazi se ona - neće vas nitko prepoznati, sasvim je nemoguće. - Pa ipak. Vileno. što onda, ako me laj razbojnik zadrži? Ne bojte se. gospodo, ja ću izaći s opalicama. neka se samo makne upotrijebit ću vaš bodež. Još uvijek je mrak. ali doskora će jutro. Blizina svanuća sve više uzbuđuje Gordanu. Osjeća da ne može svladati treptanje svake žilice. Kad god je trebalo prijeći preko najvećih opasnosti, bila je mirna i hladna. Zašto sada dršće1.” Jest. tijelo je oslabilo. Možda su je besane noći tako omlohavile ili je luga za mužem ispila njenu snagu i bol za sinom i briga od Draženića koji negdje lamo stražari da joj zapriječi izlazak. Kroz pukotinu pojavi se sivi trak... Sviće!... Da - sviće!... Gordana se tiho uputi u drugu sobu. Nijemo pruža ruku princezi, onda je Kuševićka slijedi. Izlaze u drugu sobu.
- Princezo, čim mi izađemo na trijem, smjesta zasunite vrata /.a nama. Ako vas ovdje zamijete prije nego što smo mi izašle, onda je sve svršeno. Nikako ne otvarajte. Ne bojte se. nisam luda da otvaram. Moj bralić će mi po Vojku poslati vijest kad imam izaći. Gordana zagrli Vilenu: - Želim da se nađemo na slobodi! Vilena potvrdi, šuteći i povuče se u pozadinu da ne bi morala pozdravili Tomislavu Kušević. Stara gospoda polako dolazi, ogleda se, ali ne vidi nikoga, osim Gordane, princeze i njene komorkinje. Vilena se tvrdokorno sakriva u duboku arkadu pro/ora. Žene su pune tjeskobe, opreza, straha. Šuljaju se. šapuću, opet ušute. Hoće li sve proći mirno? - pita se Gordana. Neće li na taj put opet navaliti zapreku? Samo to joj je na pameti. Treba čekati dok nam se javi Stjepko određuje Gordana. Stoje kraj vrata. Kuševićka i ona čekaju. Bijeli se dan. Čuju se koraci, mirni, polagani. To je Stjepko - on koraca tako tiho, sređeno. Zamalo zakucaše na vratima znakovi kojim je Sljepko uvijek kucao Gordani. Oprezno i tiho otisne Gordana vrata i pogleda na trijem. U sivom juiru stoji Stjepko. - Sve je puslo i tiho! Dođite! Udahnula je zrak, prešla prag, za njom starica Kušević... Još tren i vrata se zatvore. Princeza iznutra rine zasun. Ostala je sama s Vilenom i s komorkinjom. Vilena klone na stolicu. Polaganim koracima stupaju obje žene trijemom. Tamo na uglu stoji straža koju je odredio kralj. Sljepko je zovne - neka slijedi obje opatice. - Ne pusiite nikoga u blizinu časnih opatica. Gordana sila/i niz stube. Silazi korak po korak, tiho. kao da se boji probudili *!e duhove. Starica je slijedi. Stupile su u dvorište. 1 pratnja od deset momaka spremna je. Stjepko prali crne opatice. Gordana u momcima prepoznaje nekoliko znanaca. Sluge podmetnu klupicu ženama u crnini da se uspnu u sedlo. Iz sobe prizemlja izlazi Pencineerov potkasielan u dvorište, stoji i gleda kako se sirana povorka sprema na odlazak. Iznenada izlazi ispod veže drugog dvorišta Draženićev kaštelan Lučić. Za njim Draženićeva četa, spremna na daleki pul. Sa sluha zazveče mamuze. Odjeknu koraci niz trijem. U dvorište izlazi
Draženić. Kroz rupe crnog sukna gleda Gordana kako se okupljaju kao zvijeri u ranu zoru na traženje plijena. "Njuše, osjećaju da sam ja pod ovom crninom!" Draženićeva četa stoji opremljena. To je uznemiruje mnogo više nego njegova prisutnost. Znak - on ide u Oravu. Od te spoznaje Gordanu obu/ima dvostruka snaga odlučila je boriti se do krajnosti. Lučić pristupi k Draženiću i javlja: - Užarena su kliješta spremna i kovač čeka. - Dobro, šalji gore momke, neka pokucaju na Gordanina vrata i reknu da je opatica moli neka side. htjela bi joj nešto kazali. Čim side na stube, neka je svezu! Vidjet će kroz prozor da su već otišle - odgovori Lučić i pokaže crne žene pred kojim je voda pratnje upravo krenuo. Sva povorka i opatice ?a njima polaganim koracima odmiču prema veži. Stanite, vi tamo! zaustavlja Draženić opatičku pratnju. Stani viče za njima. Gordana se lagano okrene, a crno joj sukno na licu malo se zaljulja. Čini joj se, neš"todršče u /raku, lomi se. 1 nehotice pogleda kroz rupe gore na prvi kat. na prozor, hoće li tamo vidjeti Vilenu. Bodež bi sad trebala, ali prozor je pust. Djevojci ni traga. Valja računati hladno: između njih i kopna s one strane opkopa još je komad dvorišta - vrata na izlazu iz dvora - most! Je li već spušten? Kad bi to znalal Sačuvat će potpuni mir i hladnokrvnost. Žene pod ovim suknom ne 67 smiju se ničim odali da su zabrinute. Kuševićkin konj Stoji sasvim bli/u nje i ona je upućuje nečujno i neopaženo. A tamo pokraj Draženiea Stjepko prigovara: Kralj i uzvišeni gospodin Verbeci obećali su kardinalu da opalice mogu olići nesmetano. - Ne kanim ih zaustavljali ni ja - ali je Gordana ovog časa isporučila da bi hljela sići i nešto još reći opaticama. Baš bih htio vidjeti što se nada od njih i zato ih zaustavljam. To je drugo - veli Stjepko i već se žuri to priopćili opaticama mirnim i sigurnim glasom. 1 one i mladi svećenik sasvim to dobro shvaćaju. Draženić je nešto zasnovao, ali što? Gordana odluči čekati i zaustavi konja. Sluga se vratio odozgo i javi Draženiću: - Kucao sam. a!i se ne javljaju ni mlada ni stara. - Dakle, i tu mi prkosi! - A u sebi promisli: nesvjesno sluti na kakvu je svečanost zovem - zato ne dolazi!
Samo naprijed - određuje Stjepko Gordaninoj povorci. - Odlaze daleko, pa im se žuri. Veliku pažnju posvećujete opaiicama. Ne bi li još i njegova eminencija sišla da ih pozdravi? Bilo bi vrlo prirodno. A vi još niste ni oka stisli. Krvave su vam očnice? Što ste radili čitavu noć? Proučavao sam neke kazne za neposlušne podanike ovog dvora - koje ću kazniti mučilima. - Nije lijepo uživali u mučenju ljudi! - Kad su glupi, zašto da im ne potpalim? - Idem gore, opatice već odlaze - prekine Stjepko razgovor. - Upravo ih gledam kako se na sedlu drže! Imena mi - vraški spretno sjedi ona opatica lamo na onom sedlu, kao da nije vična drugome nego upravljati konjem. - Mora znati upravljati konja, kad je prošla put od Rima do nas. - Đavo bi je znao onako ne može sjediti opatica! Primjedba užasava Sljepka pa ne odgovara, nego ide za Gordaninom povorkom. Izašli su već u vežu. U tom trenutku uhvati Draženića neka strašna želja da priđe k opaticama i strgne onoj jednoj s lica crno sukno. Eh, do đavola, tko mi može zabraniti da zavirim u obraze tih opatica? Stjepko uhvati mladića za ruku; Nitko neće iako skupo platiti komadić crnog sukna kao što ćete vi ako ga strgnete s lica opaticama! Kardinal će vas lijepo prika/ali u Rimu. Čekaj, vrataru! - zapovijedi Draženić čovjeku koji je otvorio vežu. U lom času čuje se kako vani Škripi most i zveče lanoi pod kolačima što se okreću. Most se spušta. Vratar čeka. Gordana sjedi u sedlu i kroz rupe na crnom suknu promatra što se događa oko nje. Stjepku dršće srce: zar će sad sve survati u vodene opkope? Odluči se boriti do posljednjeg daha za Gordanu i naglasi: Pustite opatice da izađu, probudit ću eminenciju! 68 - Časni otac se razgoropadio. baš zato što želim zagledali pod ono sukno - baš zato! - prkosi on kao da nije priseban. Stjepko mu zakrči put. - Ako se dotaknete ovih opatica, kardinal će smjesta ostaviti dvor i poslati u Rim vijest koju nikad više neće moći ispraviti ni vaš ujak niti
kralj. Svim silama nastoji Stjepko zakrčiti Draženiću put i glasnom vikom upozoriti Hipolita da siđe. To mu je uspjelo. Vojvoda je promatrao odlazak s prozora i, videći što se događa, odmah je sišao dolje i nade se pred Draženićem. Najradije bi mu dobacio u lice kletvu, Mrko pogleda došljaka i tiho prokune, ali se ne može uzdržati, nešto mu ne da mira, mora izazvati časovilu sablazan, pa dogodilo se što mu drago. Kao da mu je vino od prošle noći razlilo dušom zloću - sve zle snage zavitlavaju njime i on istupi pred kardinala: Tu sam ja gospodar! Ove opalice neće izaći ispod ovog krova dok ne dignu to crno sukno da im vidim lice. Ovako vješto ne sjedi na konju redovnica. To nije istina. Jučer ih nisam dobro pogledao, ali sad tek opažam. - Mladi gospodine, ako učinite korak, bit ću prisiljen da vas bacim natrag. Nemojte se pouzdavali umojuhalju pod njom su čvrste mišice. Kardinalova prijetnja još ga više izaziva. - Meni se usuđujete suprotstaviti svojim mišicama? Meni se hvaliti? Pokazat ću vam koliko vrijedi udarac moje desnice! U iren oka Hipolit uzme mač momku koji se nalazio u pratnji opatica i zakrči pul Draženiću. Slali su časak jedan prema drugome, okom u oko. Obje žene sjede na konjima nepomično - kao da ništa ne razumiju. Međutim, Draženićeva je ruka vrlo nesigurna, glava mu je mutna od vina. Lučić mu Šapće: - Gospodaru, nije dobro Što ste nakanili, ljudi će vas koriti! Draženić osjeća: nije priseban, i povuče se. Kardinal se okrene i odlučnim glasom zapovijedi: - Njegovo veličanstvo zapovijeda da se časne redovnice puste mirno olići iz njegova dvora, jeste li čuli? Straža se pokloni pred kardinalom. Most padne na dugu stranu vodenih utvrda. Gordana skrene konja ispred jednog momka, on se povuče. Pod njome zalopoče potkova na tvrdoj daski mosta. Mukli Štropol zvuči joj u ušima kao blistavi zvuk trublje šio navještava svečanost slobode... Zaiutnji joj duša, - krv poteče Žilama - srce kuca - sva duša klikće... Most škripi pod konjima njene povorke savija se gotovo do površine vode. Svejedno joj je, neka pukne, preplival će vodu. Zna, tamo u šumi čekaju.., Strahovito je dug taj most, kao duga cesta. Onda šlro-pot utihne. Što je to? - pila se. Konj je zakoračio na ledinu. Sva povorka pohiti za njom. Poražen, posliđen, Draženić zuri za odlazećima, sve dok povorka nije izašla na ledinu. Onda odjednom
pograbi za ruku Lučića i vikne: - Opatice ne odlaze cestom! Skreću u Šumu! Lučiću, zašto nisu išle cestom? - Ne znam. gospodaru, odviše se žure! - Daj konja! Četu zovni za njima! Viče i dozivlje, a momci iz drugog dvorišta zure se i uspinju u sedla. - Hitro za opaticama! Nekoliko je momaka stalo odvezivati svežnje ve spremljene za putovanje. Nestrpljivi Draženić dohvali nož i prereze užeta da što prije oslobodi konje od putnih tereta. Lučić pomaže. Zamalo baci se Draženić na konja i zove za sobom četu. I Lučić ga slijedi. Projahali su preko mosta i trkom slijede povorku koja se gubi između slabala. ali oni ju dobro zapažaju slijedeći im trag. Eno ih tamo. okreću baš u guštaru. Što se tu moralo dogoditi? Lučiću, ovo nije čist posao! 1 upravlja konja i bije ga. Momci i kaštelan jure. Vidiš, skrivaju se. sklanjaju, opazili su nas - skreću prema jugu. Tu se nešlo valja. Naprijedo. momci! Ali tek šio je to rekao, iz guštare kao ispod zemlje bane pred njih Četa. Plava zastava leprša u ruci prvog jahača. Draženić se prenerazi. Đavoli pakleni! Sa zastavom dolaze u obranu opalica! Prevaraje lo. Gospodaru, tu je nešlo namješteno, spremljeno. Udrimo! TrgoŠe mačeve da dočekaju četu što upravo juri na njih. - Jelcnko Kušević! On je to! Gledaj ga. Lučiću! Eh, sad mi više neće živ ispod mača! - Udri Lukavčana! Udrite. braćo! - zaori šumom glas zastavnika Jeienka Kuševića. Pred očima Draženića izmilila lica. Sve ih redom poznaje. Sve su to prijatelji koji su ga nekoć slavili, koje je nekoć zavaravao svojim lažnim liecm. lažnim poštenjem, da može uhoditi njihove ciljeve. O, crne hulje, dolazite mi pod oštricu! - vikne on. Bijes osvete razlijeva mu se prsima. Sjccite bez milosrđa - zapovijeda on. Samo vodu sa zastavom ostavite meni! On je moj! Gospodaru, zar ste slijepi? - povikne Lučić. - Ne vidite koliko ih je i s\e su odabrani, snažni momci. Povucite se natrag! - Ne vrijeđaj me. Lučiću, jer ću te prvog probosti usred grudi. Ne može čekati, potjera konja naprijed prema modroj zastavi što leti zrakom u susret njemu i leprši od radosti Sto je zapazila neprijatelja kojemu duguje odmazdu.
Tu si. nemani neljudska! Tu si. Draženiću! - vikne mu Jelenko s nekim užitkom i udari u Draženićev mač. Sudarili su se kao dvije munje u mraku crnih oblaka. Dvije se čete uhvatile u boj. Rska gvožde, kreše, zvekeće. povici, dahtanje, dozivanje ljudi. Smiješalo se sve u kaos buke. Sva šuma ječi bukom ljudi koji kao da su dočekali svoj čas - kao gladni koru hljeba, kao žedni čašu vode. Biju se sa slašću. Ali Draženić osjeti: nije dorastao Jelenku. Lučiću je jasno - njegov gospodar malakse i pohiti mu u pomoć. Sam se stavi kraj njega i gurne ga natrag od Jeienka u času kad je ovaj bio spreman da naleti. - Bježite, gospodaru s momcima u Lukavac! Tu se ne da nišla učiniti. Još više turopoljskih mladića dolazi. - Ostavi me - sasjeći ću ga! - Past ćele u ropstvo, gospodaru! - Hoćete li da vam reže jezik? To ga prenerazi. Slika kratke borbe pokazuje mu sudbinu. I povuče se iza svojih momaka, ali im zapovijeda: - Udrite buntovnika! - Kukavica sinja! Zvao si me da ti dođem okom u oko. a sada bježiš! Plašljivac sramotni! - dovikuje mu Jelenko. Doći ćeš li meni u šake. Živom ću ti svlačiti s tijela kožu! - Izađi mi sada na megdan. Draženiću. kad si me lako zvao - viče mu Jelenko, navaljujući na njegove vojnike koji zaštićuju gospodara. Momci razabiru svoju propasl. Nemaju volje da se predaju turopoljskim plemićima. I Draženić je već svjestan: mora pasti u ropstvo Jeienka. Od užasa pred tim potjera konja i odjuri nalrag. Trebalo mu je samo tri stotine koračaja da stigne do mosta. Spazivši momci gospodara, nagnu za njim. I Lučić bježi od Kuševićeva mača. Jelenko s momcima nagne u potjeru za bjeguncima. Na rubu šume zaustavi ih: - Stanite! Braćo, zar da gonimo zeca što bježi bez obzira, u sirahu za kukavni život. Ne dolikuje junacima tjerati kukavice! - A valja nam se pobrinuti za Gordanu i Vilenu! - spomene sada Pogledić, uvjeren daje ona u opatičkom ruhu. No. Jelenko ne odvraća ništa već stoji na rubu šume i baca za Draženieem porugljive povike. Onda se stadoše smijati. Smijeh djeluje na Draženića kao izazov. Sve u njemu uskipi. Povrijeđena mu. taština, gromko se buni i on stade vikati onkraj opkopa, ispod veže ulazne kule:
Prisjest će vam smijeh! Čekajte dok se Draženić pojavi u Turopolju! Ili zar mislite da je junaštvo natjerati u bijeg Šačicu momaka tolikoj Četi kao Što je vaša? I opel mu odgovara burni smijeh. Jelenko dovikne: - Dovedi svojih pet stotina momaka s kojima ideš na bojno polje, junače! Idi, dovedi ih koliko god hoćeš! Hajde, čekam, da se ogledamo u ravnopravnom boju. Ovamo dođi. Jelenko. ako si junak! Ovamo - imaš li odvažnosti? - Huljo! Zoveš me u zamku? - Kad nećeš, eto javljam li: Jelenko Kušević, ako si junak i pošten sin majke svoje, dođi! Evo. kunem se. tvoja mati pod ovim je krovom! Na njoj ću iskalili svoju osvetu ako ne dođeš! Jelenko zadršće. ali se svlada i nasmije: - Moja mati pod tvojim krovom? Misliš da sam lud da povjerujem takvoj glupoj stupici? Ne vjeruješ da je tu? Dovest ću je ovamo da je vidiš i razapeti na 71 vješala da gledaš svojim očima osvetu moju. Dovedite staru nevolju, momci! Brzo! zapovijeda Draženić. Jelenka profete srsi. Drugovi u času zbunjeno šapću, dogovaraju se. - Što to govorite? Što vam je. kakvu tajnu imale preda mnom? pita on nemirno. - Ostavi ga, Jelenko, idemo, glupo je što govori. - Čemu još i sad tajile pred njime? - klikne Cvjelko Šimunić. Blijed i preneražen, okrene se Jelenko k njima, pa ih pozove da mu objasne. Oprosti, Jelenko, nismo ti smjeli kazali, zabranio nam je gospodin Davor. Da si znao, ne bi nikako dopustio da Vojko ide u dvor s vojvodom od Ferare. Majka je ivoja doista bila po njemu zarobljena, ali danas, baš sada i/ašla je s Gordanom. Kad je Gordana projahala sad pokraj mene, rekla mi je da vodi tvoju majku sobom. Jelenka oblijeva znoj. ne može vjerovati što mu govori prijatelj. A tamo je spušten most. Nešto ga sili i on bi se požurio i bacio na svog neprijatelja, ostao živ ili ne. Ako mi ne kažele istinu, smjesta ću preletjeti most prijeti on. Šimunić zapovijedi da ga svi opkole i ne puste izaći. - Ne luduj, prijatelju. Majka ti je spašena. Gordana mi je doviknula: recile Jelenku vodim mu majku. - Morao bih to Ćuti i ja! Jelenko, ne smiješ dvojiti o mojim riječima. Možeš li lo potvrditi na časnu riječ? Ako ne, onda ću se mačem probiti kroz vaše redove, razumijete li?
Čast zalažem. Gospodin Davor odredio je da princezu prati njena komorkinja kako bi mogla da pod pečom izađe Vilena iz dvora i... Govorio si o mojoj majci! - prekine ga Jelenko. - Imala je doći Vilena, i ne znam kako i zašto ipak Gordana mije doviknula daje tvoja majka pod onim velom. Dok oni razgovaraju, tamo preko opkopa nema više traga Draženiću. Ne znaju kamo je nestao. Šimunić je pogledom pratio njegove kreinjc i opazio da se odjednom brzo udaljio. 1 kad preko opkopa zaškripi most, Jelenko se obazre blijed, sav u znoju. Most je već visoko... Oni su ga zato opkolili da ne bi opazio i čuo kako će tamo dizati most. Htjeli su spriječiti da se baci u ždrijelo ovog dvorca, u šake izdajice. - Jao vama. braćo, ako ste me zaveli! Naprijed, sada brzo u dvorac gospodinu Davom. Hoću da /nam stoje. I podbode konja i potjera ga šumskom stazom daleko ispred svih. A u dvorištu dvora Lukavea Draženić skoči sa sedla. Odbacio je uzde, gurne ruke u pojas i stade razmišljati. - Jelenko je banuo s onom četom na nas da brani opatice! Kako. 72 zašto baš on? Tko su one da ih on brani? Otkud je doznao da će izaći”.” Lučiću, tu je netko nešto skuhao. Pa/i. nešto se iza brda valja. - Možda je došao zato Što ste ga jednog dana zvali neka dođe. Opet razmišlja o riječima svojeg pouzdanika. - 1 to je vjerojatno ali onda bi odlazak opatica samo slučajno pao baš u taj čas? Hulja! Kako me je poružio! Kako me postidio, nazvavši me kukavicom, strašivicom. Eh, čekaj, platit će mi to tvoja stara mati. Dođi, Lučiću, idemo brzo gore, razapet ću staru na vješala posred obrambene kule. neka je gleda iz šume vlastitim očima. 1 već ga hvata žeđa za osvetom i preskakuje stube. Neka dvojba u duši sve ga brže tjera i još brže potrči u prvi kat i zaokrene trijemom prema Gordaninim sobama. Sav izgara od želje i od straha da neće moći izvršiti osvetu. I od neke slutnje da tamo neće naći staricu. Pokuca na vrata žestoko, dvatri puta. - Otvorite! Njegovo veličanstvo želi govoriti s gospodaricom Brezovice. Niti se tko javlja, niti se Čuje kakav sušanj ili kretnja što bi mu pokazalo da se s one strane vrata netko nalazi. Sto bi moglo biti?
- Hajde da pošaljemo nekog drugog - šapne on Lučiću i polagano se udalje. Krdom ruke zovne potkastelana koji je stajao u? stube i gledao što se događa. - Idi, pokucaj i kaži da kralj zove gospodu Gordanu. Potkastelan. se požuri, kuca i javlja da njegovo veličanstvo želi govorili s gospodaricom Brezovice. Osluškuje, čeka - nema odgovora. Opet se vrati stubama. - Zašto barem ne odgovore? Lučiću, đavo mi šapće: nešto su zaigrali. Smjesta sidi dolje, uzmi momčad i pohitaj u potjeru. - Ne možemo protiv njih, gospodaru. Znam, ne možeš se upustiti u bitku, želim samo da vidiš Što je, kamo su krenule one crne davolice. Ako Jelenko nije bio u šumi zbog njih. one su morale poći svojim putem i onda im možeš lako naći trag. Vjetra nema i pucketanje grana lako će ti odali kamo su pošle. A ja ću ovdje vršiti svoje. Opet Lueić spusti most i prelazi onkraj opkopa ravno u šumu. Prolazio je oprezno, najprije osluškujući, a žalim uzme jahati puicljkom. Između stabala ima samo jedan jedini put koji omogućuje konjima slobodan prolaz. Premda je lo opasno, mora poslušati gospodara. A Draženić nastavlja udarati po vratima Goraaninih odaja. Žestoko udara o hrastovo drvo i viče: - Otvarajte! Smjesta otvarajte! Ali nema odgovora. Prisloni uho i sluša. Nikakve kretnje, a ipak su vrata iznutra zasunuta. Dakle su se zatvorile i Gordana i starica. I opet udara i opet se nitko ne javlja. U misHima stvori mu se slika crnih pojava što su pojurile u Šumu. Zašto su iako bježale i zašto su se baš onda stvorili 73 Turopoljci? Zar je sve bilo namješteno”.” Čemu? Stoje moglo ponukati le opatice da bježe? Zar su se bojale njega da će im otkriti lice? - Hej, otvorite, u ime kraljevo - otvorite! - udara na vrata sve jače. Jeka njegovih udaraca odzvanja čitavim dvorištem. Stjepko se pojavi na svojini vratima i pita ga zašto ne pusti u miru spavati Gordanu i slaricu Kuševićku. - Kralj želi govoriti s gospodaricom Brezovice. - Ali, gospodine Draženiću. kralj još spava. - Kralj još spava, ali ja bdim i moj ujak. Kralj nas je odredio daje saslušamo u nekoj važnoj stvari. I nalaže potkastelanu: - Idi dolje, zovi sluge, neka donesu sjekire. Razbil ćemo vrata. I ostavi Stjepka pa ide za potkastelanom i šeće se s druge strane trijema, pogledavajući na suprotna vrata. Nije prošlo dugo vremena, a stubama se uspinju momci, noseći sjekire.
Stjepko se vrati u svoju sobu i zamalo se opet pojavi s Hipolitom. Stali su upravo ispred momaka koji nose britke sjekire. Spa/.ivši Draženić odličnog Čovjeka, smjesta dotrči i zamoli kardinala neka dopusli proći njegovim momcima. Ovaj ozbiljno pogleda mladog čovjeka i reče: - Čujte, mladi plemiću, stigao sam ovamo da riješim parnicu koja uznemiruje kralja i njegove budimske državnike. Pošlo sam vidio prizore kakve vi ovdje odigravate, prepuštam sudbinu te parnice tužitelju vojvodi od Ferare. Sve se trza u Draženićevu licu - bijes i strah od mogućnosti da će njegov ujak bili prisiljen posegnuti u mošnju da plati baSlinicima njihovo pravo. Bori se u njemu pohlepa za novcem i strast za osvetom. - Ako vi ne želite javiti kralju što rekoh, idem ja! - naglasi Hipolil. Zakima glavom, slisne zube, pa se uputi u sobu svojem ujaku, koji tvrdo spava. Prodrma ga. probudi i br/o mu ispripovijedi što se dogodilo. Državnik,još snen, sluša površno, ali ono stoje Hipolit izrekao sasvim ga prekine od sna i on skoči: - Što se (o događa? Zašto se svi tako brinete za opatice? Koji ti je đavo? Ostavi ih! Što onda ako su bježale? Bilo ih je strah da im ne bi dignuo peče s obraza. Zar to nije razumljivo? - Ujače, to nije razumljivo - nešlo se tu zakuhalo. Ne znam što, ali vam velim: zapovjedite Gordani i Kuševićki da otvore vrata. Slaru želim vidjeli na kuli Jelenku na veselje! - Valjda nećeš natezati staru babu? Radije raskoli glavu njenom sinu. - Jeste li kad vidjeli onu Žilavu mrcinu? Da ste se vi borili s Kuševićem. ne bisle svojeg nećaka tjerali neka se još jednom uhvati s njime! To nije čovjek, to je životinja kojoj bi mogao slomiti kosti i još bi mogla da obori deset Draženića. S tim se nilkovom ne može upuštali u pošteni boj. Njega mogu samo uhvatili zasjedom, jer kad on počne sijeci, svi moji momci se dadu u bijeg. Stavili smo ga van zakona. A nilko ga neće predati. Odredite da otvore vrata. Čim mu pokažem staricu - Jelenko će pojuriti u dvorac! 74 - Neću silom otvarati Gordanina vrata, nego ću probuditi kralja i zatražiti od njega neka /ovne k sebi Gordanu. I tako će se vrata
otvoriti u miru. Sam ću k njoj i ne boj se, samo nekoliko riječi i ona će se pokoriti. Verbeci se stade odijevati. Sluga mu javi da kardinal želi s njim govoriti. Spremio se odmah, a zatim pohitao najprije kralju. Prijazno prima kralj gospodina Verbecija i nudi mu stolicu. - Veličanstvo. Čini mi se. kardinal iraži odgovor, zato me i zove. - Neka uzme kraljevski dvor i sve što imam. ali princezu neću nikad uzeti za ženu. Nikad nju... Dakle, vaše veličanstvo smjera neku drugu? Kralj i Verbeci pogledali su se, Vladislavu se čini da ga lukavi državnik prozrijeva u dušu i osjeća se u neprilici pa slegne ramenima i nekako omalovažavajući odgovori. - Ostavile me. molim vas, sa ženidbom. Nije mi do toga. Ali eto, već ide kardinal. To bolje, razgovarat ćemo u vašoj prisutnosti. Tom se čovjeku strahovito žuri. Čas prije navijestio je i meni sastanak. Kralj je htio nešto reći. ali nije dospio. Ozbiljna lica ulazi kardinal i pokloni se kralju. Ovaj mu ponudi sjedalo. Ne čekajući kraljeva pitanja, kardinal počne: Veličanstvo, pod ovim krovom nema mi više opstanka. Mladi plemić ne znam mu ni ime. ali očito je vrlo uvažena ličnost na vašem dvoru - počinio je danas prigodom odlaska pobožnih žena takvu sabla/an da sam morao u vaše ime zabraniti da zadirkuje u redovnice. - Dobro ste učinili, eminencijo, da ste u moje ime to zabranili. - A sada hoće da sjekirama razbije vrata u mojoj blizini. Kaže da su tamo neke dvije gospode. Ne znam tko se nalazi u dvoru, ali takvi prizori mogu se vidjeti samo u krčmama gdje su pijani momci - na dvorovima takve stvari nisam doživio. Stoga odustajem od svakog posredovanja da se u miru riješi vaša parnica i prepuštam je sudu pred kojim je vojvoda Hipolit i^nio svoju optužbu. Sud je istražio sve, pročitao podneske i izjave gospodina Verbecija, Bakača i vašeg veličanstva, ah sud je spreman dali pravo Hipolituisvotu koju traže bašlinici utjerati zapljenom dobara. Rim će to potvrdili, a francuski kralj i njemački car poduprijet će Hipolita, jer on smjesta kreće onamo čim se ja vratim. Time se opraštam- vaše veličanstvo.
Ovo je prijemja. Verbeciju i kralju bude tjeskobno. Prvi dršće za novcem, a drugi /.a ugledom. Drugo što nema izgubiti, jer ništa ne posjeduje, jedino želi ugled sačuvati sinu - prijestolonasljedniku. Kralj je uslao. To prenerazi obojicu. Kralj pogleda očajno Verbecija, Ovaj se nakloni kardinalu i moli ga da opet sjedne: - Vaša eminencijo, valjda nećete uistinu otići zato što je jadni plemić počinio nepristojnosti. Ja ću ga kazniti. Taj mladić zapravo je moj nećak, nikad ne pije, a, eto, jučer kao da ga je sam nečastivi napastovao. Popio je nekoliko vrčeva i još danas ne zna što radi. Molim, oprostite! Zatvorit ću ga da se prespava, upravo je nečuveno koliko mi je prou zročio neugodnosti. Molim, eminencijo, oproštenje - niste, sigurno, opazili daje pio! 75 Ali njegova eminencija je mrka, ne da se tako brzo smekšati. Kao da je njegova odluka neopoziva. I dalje stoji, samo malo slijega ramenima, kao da nema ništa na to kazati. Kralj se požuri pomoći svojem državniku i moli kardinala: Vaša eminencijo, ja vas molim - zaboravite to. Svi smo mi jednom bili mladi - ali taj mladić je inače najpristojniji od svih. Uvijek je mio. ljubazan, uljudan i sređen. Samo gaje vino moglo načiniti takvim. Molim vas promijenile svoju odluku - i oprostite. Mogu li se nadati da taj mladić neće više prouzrokovati prizore koje ni ja po svom svećeničkom zvanju, kao ni mladi rimski poslanik, ne smijem dopustiti? - Zadajem vam riječ! - veli Verbeci. Moj nećak, zapravo, za koji sat odlazi iz ovog dvorca na daleki put. Njegova eminencija milostivo prihvati jamstvo i na ponovnu molbu kraljevu i Vcrbecijevu sjedne da s njima vijeća. Međutim, prva njegova izreka pri dolasku već je porazila kralja i Verbecija. Ponovo naglašava kardinal da je sud odlučio riješiti parnicu u Hipolilovu korist, a taj je sud sastavljen od visokih ličnosti raznih država u Rimu. Obojica stoje pred ja/om preko kojega nema mosta. Ili se moraju zadržati sjedne ili s druge strane odlučiti se zajedno ili drugo. Njegova eminencija nimalo se ne žuri da počne o tome govoriti. Čeka njihove prijedloge koje su jučer obećali.
Kralj je odlučio pustiti da Verbeci vodi raspravu. Ugarski državnik u tom času nema ništa drugo pred očima do svoje mošnje u koju bi htio zagrabiti vojvoda od Ferare i njegova sestrična princeza Oliva. A ništa ga ne ispunjava tolikom grozotom kao pomisao da bi morao platili polovicu od tristo tisuća dukata. A Bakač”.” On će svoje bogate riznice sto puta zakopati u morsku dubinu prije nego dopusti da netko posegne u njegovu mošnju, makar samo s dva prsta. Da plati on sam tu golemu svotu? Ne, nikada! Verbeci je odlučan. Neće dopusiiti da taj sud stranih država odlučuje o njegovoj imovini koju je on tako teško stekao, robeći blagajnu kraljevstva koju su podanici napunili žuljevima, mukama i suzama. To je dragocjen novac. On ga ne da. I odluka je stvorena. Započne: - Vaša eminencijo, razmišljao sam čitavu noć i raspravljao s njegovim veličanstvom do kasna o svemu što ste rekli. Vladislav ga pogleda. Takav uvod prouzroči mu drhtanje. Nikako nije s njim raspravljao, ni časa. i kao da već vidi svoju sudbinu - gotovo ukočen gleda u državnika koji izriče nad njim sud i dah mu se stisne u grudima. Vaša eminencijo, njegovo veličanstvo i ja odlučili smo da ponudu vojvode od Ferare prihvatimo... Kralja zazebe. Koža mu se naježi, glava kao da mu je zašla među ramena. Male oči izgubile se u očnjacima i kolobari oko njih raširili se. potamnjeli. Tanke i velike usne stisnule se i za polovicu se stanjile. Strahovito je jadan - gotovo smiješan. Hipolit primijeti što se događa s kraljem i grohotom se smije u sebi svojoj pobjedi. Verbeci gazi preko kralja i nastavlja svoj govor- a svaka riječ kralju se čini kao ostruga njegove čizme kojom prelazi preko njegova - Njegovo veličanstvo spremno je da uzme za ženu princezu Olivu. to više što je kralj sada izvanredno zdrava tijela, a i u tako snažnim godinama da mu ne bi pristajalo i dalje ostati udovac. Mi. dakle, prihvaćamo taj prijedlog kojim bi se imala svršiti ta parnica u miru i priialeljslvu. Njegova eminencija poka/uje potpuno ravnodušnost i nakon nekoliko trenutaka stoje o tome razmišljao veli sasvim mirno: - Dobro. Ako ste lako odlučili, menije pravo. Prema tome, stvar bi bila riješena na ovaj način. Ostao bih još nekoliko dana na ovom dvoru, ako vaše veličanstvo dopušta - i onda sve javio u Rim. - Molim vas i pozivam da se odmarate kako god dugo je vašoj eminenciji po volji.
- Zahvaljujem, veličanstvo. A mladog bih svećenika poslao u Rim s pismom vašeg veličanstva i vašeg prvog državnika - kao i s mojim pismom kojim javljam da vaše veličanstvo prosi ruku princeze Oiive. Mladi rimski poslanik inače je rođak vojvode od Ferare. On je mlad. pojurit će šio brže i tako će ova stvar biti brzo uređena. - Spremni smo na to - veli Verbeci. - Evo, veličanstvo će napisati pismo - samo njegov prvi državnik je sada u Budimu i trebalo bi... - No, to ne smeta, na upros ionako pristaje samo kraljev potpis. A ja ću pisati vojvodi od Ferarc i javili mu kako se stvar riješila. - Molio bih sada vašu eminenciju da izvoli na doručak - odluči Verbeci. - Već je vrijeme, sigurno ste ogladnili. a uz pun stol možemo dalje raspravljati o našoj osnovi. - Kad vaše veličanstvo namjerava održati svadbu? - pita kardinal. - Da znam i to javiti vojvodi od Ferare. Stravično pogleda kralj Verbecija i čeka njegovu odluku koja mu se pričinja kao smrtna osuda. Državnik veli: - Najzgodnije će biti početkom jeseni. Proljeće je minulo, zalazimo u ljeto. Upravo će nam irebati ova tri mjeseca da se spremimo za taj svečani čin. - Javit ću vojvodi od Ferare kako ste odlučili - veli kardinal. Bit će. sigurno, zadovoljan. Na početku jeseni još su vrlo lijepa vremena pa će mu bili lako putovati i dovesti princezu na budimski dvor. - Mi ćemo, svakako, poslali po nju svoje svatove, po izbor odlične plemiće i velikaše - naglasi Verbeci. - A kralj će poslati svojoj vjerenici svadbeni dar - kako je to običaj. To će veličanstvo najbolje urediti pismeno s vojvodom od Ferare - jer u potankosti ja se ne pačam. Meni je bila zadaća da podnesem prijedlog i po svojem glasniku Šaljem vjerodostojno jamstvo da sam mirnim putem riješio ovu parnicu na zadovoljstvo svih kojima je slalo da se ta stvar ne iznosti pred svijet i pred razne dvorove i ne sramoti ugled ovog kraljevstva i nasljednika vašeg veličanstva. Pa i vojvodi od Ferare bit će to drago jer on je još uvijek posjednik ostrogonske tvrđave u Ugarskoj i 77 bere odanle dosta lijepe dohotke. Dakle imat će rođakinju kraljicu.
- Princeza je očito lijepa, zar ne? - pita Vcrbeci. - Na žalost, ne mogu vam o lome ništa reći - ne poznajem princezu, nikad je nisam vidio, ali čuo sam govoriti daje mlada i lijepa. Svakako, bil će lijepa, jer je čitava obitelj vojvode od Ferare. a i pokojnog napuljskog kralja Feranlea. bila na glasu sa svoje ljepote. Naročito žene Time bismo onda ov u stvar završili. I sad se smijemo predali odmaranju. Ako vaše veličanstvo dopusti da malo izjašemo u okolicu, zanimalo bi me kako izgledaju ovi krajevi. - Kakonehih! Bil će lome mnogo prilika. Već odavno želim sjesti u sedlo i malo projahati šumom -• veli kralj. Razgovor mu u mislima dočarava Gordanin lik i smjesta se pojavi želja da ostvari prijedlog njegove eminencije i nekako zgodno predloži da bi sa sobom poveli Gordanu. I dok Verbeci s eminencijom razgovara i spremaju se na doručak, kopa mu po glavi la predodžba i raste. Zamišlja kako bi jednom ipak ostvario sliku koju mu je naslikala Gordana tako čarobnim riječima 0 polasku u šumu- njih dvoje u sedlu, jedno uz drugo čavrljajući, a tamo daleko se prostire grad Brezovica. Preko vodenih opkopa vodi most. Oni prelaze u dvor gdje je neka odaja sva u modrilu. Titra mu pred očima. Sav si: gubi u zamamnim predodžbama, Dok misli o Gordani i zamišlja s njome ljubavne časove, a prisutnost kardinala sjeća ga na princezu koju bi imao oženili. I čini mu se da je oko uiL-sji.1 zavitlao dim kao da jaši cestom u gustoj prašini od koje ne vidi ni lijevo ni desno, a oči mu pune praha i sam ne zna kamo ide. Dvorani su otvorili vrata i javili kralju da je doručak spremljen. Dolaze knez i Danijel i vode njegovu eminenciju iz sobe u blagovaonicu. Verbeci je namjerno zaostao i dao kralju znak neka pričeka. Kad su se ostali udaljili, reče državnik: - Izgledale kao da vas vučemo na pogreb. Budile \cseli! Smiješite se kad se govori o princezi! - Još da se i smiješim kad mi stežete u?e oko vrata? Šio sie to učinili? Zašlo ste prihvatili? - Veličanstvo, ionako ste se bavili mišlju o ženidbi... - Ali ne s princezom! Neću je uzeli! Nikada!
Jasno je Vcrbeeiju kamo kralj smjera i veli mu odlučno: Veličanstvo. Gordanu nećete uzeti, a za utjehu ne trebate vjenčan ni princezu. - Kako? Rekli ste da prihvaćamo? - Što sam rekao, mogu i poreći - glavno je da on riješi našu parnicu, a vi ćete se u jesen razboljeti i odgađati lo vjenčanje kao šio smo nekoć odgađali s Bealrieom. Nespominjitemi Bealricu.jer me h\aia groza. Kad sle prihvatili, činilo mi se da odasvud reži na me neko mlado lice nalik Beairici i ceri mi se 1 smije kako me je uhvatila u mrežu. - Ostavimo lo. veličanstvo. Obećali smo - da... - I dah smo riječ. Pa onda? Riječ se može uvijek uzeli natrag, ali novci kad ih jednom isplatimo - nikad više! To će potvrditi i Bakač. A sada pođimo! Verbeci je otpratio kralja do blagovaonice, a onda se uputio izravno trijemom prema Gordaninoj sobi. Tu pokuca na vrata i vrlo uljudnim glasom moli: - Plemenita gospodo, lijepo vas molim da bislo izvoljeli k doručku. Njegova eminencija lo želi, i kralj! Čekao je nekoliko časaka. uvjeren da će na svoj uljudni poziv dobili Gordanin odgovor. Umjesto loga. čuje s one strane vrala sasvim drugi glas: Plemcnila gospoda leži u spavaonici, vrlo joj je zlo, ne može izaći niti koga primili. - A tko sie vi, plemenita gospodo koja mi nosite odgovor? - Bivša zaručnica gospodina Draženića koju je plemenita gospoda uzela u zaštitu, Sve lo mu ne ide u račun. Mora svakako Gordanu izvući iz lili soba. ali kako? Na koji način? Čime bi je izmamio? Brzo se odluči i vrati u blagovaonicu na doručak. Nakon doručka on će upotrijebili drugo sredstvo. Kardinala će poslali s kraljem da jaši u okolici, a tada će silom otvorili vralu. S\i li događaji progutali su mnogo vremena i lako su sjeli k doručku vrlo kasno. Kralju zdesna sjeo je kardinal, a lijevo Verbeci. zatim kne? Brandenburg. a najposlije četiri plemića u pratnji dva talijanska kardinala koji su došli iz Ferare s Hipoliiom. Kraj njih je Vojko i Mladen, obojica prikazani kao plemići iz Italije. Talijanska odora im pristaje, a izvrsna lalinšiina polpuno prikriva njihovo podrijeilo. Kad su sluge natočile gospodi u vrčeve vino, ustala je njegova eminencija i započela govor. Kralj i Verbeci /gledali se šio li će
sada laj reći. I njegova eminencija mirno i hladno javlja gospodi: Vaše veličanstvo, od svega srca zahvaljujemo se na vašem gosloprimslvu i dopustile da vam prvi česli(am na vašem novom braku s princezom Olivom od Ferare. Želim vam dug život i zdravo potomstvo. Radujem se šio ću prvi javili vojvodi od Ferare po njegovu rođaku, evo, prisutnom poslaniku, radosnu vijest o svečanim svalovima. koje je vaše veličanstvo odredilo za jesen, S\i su oko stola raskolačili oči. Zaboravljaju prihvatili vrčeve da nazdrave kralju. Knez Brandenburg glupo zirne u svog ujaka. Vladislav sjedi u naslonjaču na pročelju stola kao na žeravici. Čini mu sestrop se srušio i poklapa ga. Prvi se priheru plemići u pralnji njegove eminencije - dignu vrčeve i kliknu kralju To ponuka i ostale da mu čestiiaju. Toliko je preneraženje da razgovor gotovo zapinje. Ali njegova eminencija sa svečanim mirom pripovijeda što je sve čuo o Olivi, o njezinom rodu i njezinom mirazu. Čudi se što gospodin Verbeci i ne zna o slavi njc/mih bisera kojima ona kiti svoj vrat i o draguljima o kojima pripovijeda čitava Italija - o suhom zlatu i nakilu šio je od tolike vrijednosti da bi se moglo za nj kupili dva kraljevska dvora. 78 - Ako je uistinu i lako lijepa- veli njegova eminencija kaoštoje bogaia. onda će vam. veličanstvo, zavidjeti i najmlađi ženiti na svim dvorovima svijeta. - Ako je lako bogaia - upadne Verbeci - onda su sigurno sa svih sirana navalili prosci? Nema u llaliji vladara čiji se sin već nije pojavio kod nje. a nasljednici prijestolja drugih država slali su već davno svoje poslanike. No. princeza, kažu nešlo je mušičava i izbirljiva. Njoj se hoće veliko kraljevstvo, ne malih država u Italiji. Ona zamišlja daje kraljevstvo vašeg veličanstva ogromno, a očito i jest tako. Tri kraljevstva zajedno - češko, ugarsko i hrvatsko! To je mladoj princezi - tako mi je barem pričao 11 ipolit -- zavrtjelo glavom. A čula je engleskog poslanika pričali o vašem veličanstvu i tako je ona odlučila pružili ruku vašem veličanstvu. Vrlo sam počašćen i - radostan - i/muca kralj, ali svatko kod stola zaustavi svoj pogled na njegovim usnama koje se stežu kao da je nešlo gorko pojeo. Kardinalova objava neizmjerno je obradovala Draženića. Sad je. napokon, riješeno! Njegov ujak ne mora posegnuti u svoju mošnju. a njemu, bašliniku. oslal će više imovine. Pohlepa za novcem njegova je najjača vrlina, baštinio je to od ujaka i od majke. Ispunjava ga zadovoljstvo, pa ustane, približi se ujaku i nešto mu
Šapne. Ovaj kimne. Dia/eniL- se upuli iz dvorane. Pošao je trijemom. Pozove kovača te mu naredi neka sve spremi da bi silom olvorio vrata Gordanine sobe. KadJe stigao pred njene odaje, iznenadi ga neki čovjek iz kardinalove pratnje. Čini mu se. nešto je liho rekao ili kucao. Svakako je bio u nekom dodiru s onima koji su iza vrata. Mladić pozdravi Draženića pa ide dalje. On pokuca pomno na vrata. Iznutra mu netko vikne da može ući. Zapanjio se: što to. dakle, može biti”.”Otvori oprezno vrata kao da se boji neke zamke ili zasjede. U dnu sobe sjede dvije žene. Jedna mlada, lijepa. \ i tka. a druga nešlo manja, isto visoka, kao i ona mlada. Čini mu se - ima priviđenje. Kakve su to žene”.” I on pozdravi. Lijepa crnka nasmiješi mu se i Odzdravi samo kretnjom glave. Oprostile - veli on - ne znam s kime imam čast, ali tražim ovdje zarobljenicu gospodu Gordanu od Brezovice. - Ovogčasasmosligleu tu sobu i zaista ne znamo koga vi to tražite, gospodine - primijeti mlada i lijepa crnka. Ne može shvatiti. Ogledava se, ali Gordani ni traga I ne pitajući dalje, ide na druga vrata i pogleda spavaonicu. Ne. tamo nema nikoga. Što lo znači? Obuzima ga neka čudna, mračna sumnja. Vrali se u prvu sobu i. ne pazeći na žene. pohita na trijem. Spusti se strelimice niz stube, pograbi dolje potkaslelana za rame i strese ga: - Tko je sada dolazio U dvor? Kakve su to žene sliglc? - Nisam vidio nikakvih žena. Nilko nijedola/io u dvor. Otkako je Lučić otišao s momcima u potjeru po vašem nalogu, nismo most nikome Spuštali. Ni muškom ni ženskom. - Ali lamo. u Gorda ni noj sobi. neke su dvije sirane žene. a njoj ni naga. Dođi ovamo! Potkastelan potrči za Draženićem. Pitaju Stražu na stubama. Nilko nije \idio ulaziti dvije žene. Trče na trijem i pitaju paževe i sluge. Nitko ništa ne zna. - Stoje meni? Zar sam poludio? Jesam li ja pijan ili ne prepoznajem vi5e Gordanu1” To je da svisneš! Dođi sa mnom! Posumnja da mu je vino pobrkalo misli, vid i sluh. Nikad nije bio pijan i ne /na je li to zbilja učinak onih nekoliko v rčeva ili što drugo. Polkaslelan otvara vrata Gordanine sobe. pogleda u odaju, povuče glavu i zuivori za sobom vrata pa glupo gleda u Draženića. - Gospodaru, to se neke sirane žene. nitko ih nije pustio u dvor. Ne domišljate se što bi lo moglo biti? Draženić ga pograbi tako čvrsto da je gotovo viknuo od bola;
- Čovječe, jeste li svi vi ludi ili ja? One dvije opatice! Ona druga kako je sjedila na konju? Što se to dogodilo. - Jest gospodaru, sjedila je na konju i pojurila. Znate li vi koga smo gledali s ove kule ujasiti na konju prije osam tjedana? Sjećate li se? Samo Gordana umije tako sjediti na konju. Draženić udari rukom po glavi. Htio bi lupati o zid. Bjesnilo vitla njegovom dušom i tijelom, htio bi da viče. tuče. razbija, smrvi potkaslelana i one žene lamo. Malo mu se od jučerašnjeg v ina razbistrilo i polako mu se ukazuje slika neke igre što su je pleli u Gordaninim odajama. Žene! Dvije žene ulaze u crnom suknu, pod opatičkim ruhom, i upravo se ukonače tamo k njoj. A ona uzima opatičke haljine i danas u zoru izlazi! - A stara, gdje je stara”.” - Kako je ona mogla izići, sigurno je i staru povela sa sobom. - A Vilena. gdje je Vilena? Smjesta je dovedi ovamo. Hoću da je vidim. Ako je i ona izašla, svi ćete ležati mrtvi! Ta umirite se. gospodine. Vilena vam je manje potrebna nego Mara. Ako Vilenu razmrcvarite na komadiće - što se lo tiče Jelenka? Ali stara ona nije trebala izići... - Sramota! Crna sramota. Ta žena pljunula mi je usred obraza. Razumiješ. prevarila me je smrtno. - Prevarila je i druge, a ne samo vas - Čitav dvor - sve ih je izvarala, i vašeg ujaka, i kneza, i samog kralja! - Oh. kralj! Njega može prevariti i kočijaš i svinjar, ali mene mene. Draženića! Moje osnove, moje domišljaje. moje dosjcike. moju lukavost, svi su to hvalili i slavili u Budimu. i sam Bakač. i moj ujak. i sva gospoda. A sad, eto. ova Žena pod ovim krovom, u mojoj vlasti, no. kako ću to priopćili ujaku. Tko je kriv nego on? Zašto vam nije dopustio daje izvučete iz te proklete sobe. pa bilo stolinu kardinala na dvoru. - Istina je! On je kriv- i Draženić pohita kroz irijem. Otvori vrata blagovaonice i pogleda ujaka, a onda mu pošalje paža da ga brzo/ovne na Irijem. Verbeci je opazio smućeno nećakovo lice i sam je ustao i odmah krenuo da čuje i vidi stoje. - Sad. ujaee. možete ispjevali hvalospjev svojoj dalekovidnosti! Sprečavali sle me. odvraćali: "Nediži buku. ostavi ovu proklelu ženu"! A
¦ CORDANA IX sad iz\olite pogledali lamo u sobu - eno. neke druge dvije žene. a njoj ni iraga! Odjašila je vašom krivnjom, dakle, pod vašom zasutom! Verbeci gleda nećaka kao daje sišao s uma. a onda bez riječi odlazi otvori vrata, gleda dvije žene i ne veli nišla. Ona mlada se nasmije i primijeti svojoj drugarici: - A Šio je to na ovom dvoru”.” Čini se. mi smo ovdje izložene kao pelivanke na ogled veselim gostima. Što oni dola/e gledati? Zar to nije čudo? - Do sto đavola, šio je to? - ljuti se Verbeci i zapila: - Tko ste \i. plemenita gospodo, i otkud dolazite? Mlada povrijeđena ustane i promjeri ga: - Kakva je to prostota lako napadali odlične gospode?! Zatvorite vrata i maknite se odavle. Verbeci zatvori vrata i pogleda nećaka: Meni je zastala pamet. Po odijelu sudeći, ove su gospode visokog roda! Ali kako su došle ovamo i zašto? 1 još me ova mlada prezirno izgrdila?! - Ujače. izigrani smo. Gordana je pobjegla, a ove su žene to morale znali. One su bile s njom u nekoj vezi. - Čekaj, opatice su došle s kardinalom, on mora znali za njih i odgovarati. Hajdemo k njemu! 1 već žure u blagovaonicu. Znoj im curi sčela od uzbuđenja i trčanja. Čim je Verbeci ušao u sobu. stane do kardinala i veli mu da kralj ne čuje: - Vaša eminencijo, opatice su danas ujutro otišle pod vašim pokroviteljstvom? - Da, ja sam ili čak morao branili od znatiželje onog mladića odgovara kardinala mirno i hladnokrvno. - Ali. eminencijo, opatice su u odajama gdje su bile zatvorene i konačile dvije urotnice, izdajnice. A sad ih nema u dvoru. Zapanjeno okrene se njegova eminencija Verbeciju: - Ne. to je nemoguće! Valjda su se negdje skrilc? - Ne, vaša eminencijo, nema ih u dvoru ali su tu dvije druge žene koje mi ne poznajemo, a vladaju se kao da su ovdje kod kuće. Njegova eminencija učini geslu silnog iznenađenja i pogleda plemiće i? svoje pratnje: Sto je to. gospodo? Bili sle prisutni kad su opatice odlazile? Umjesto ostalih. Vojko odgovara vrlo spremno: Vaša eminencijo, bili smo prisutni, poklonili se časnim Sestrama i pomogli im na sedla. To je sve! Vi ste im pomogli? Molim vas. Što ste primijetili?
- Nišla neobično. Obukle su svoje duge halje. na glavi one šiljaste kape. lica pokrivena kao ono čitavim pulem od Rima do ovog dvora. - Ne razumijem, uzvišeni gospodine - okrene se Verbeci. Nikako ne razumijem. Preuzeo sam dužnost dovesti dvije opatice visokog kneževskog roda da ih putem ne uznemiravaju razbojnici ili pustopašni i nedostojni ljudi. Jedna je od njih nadslojnica samostana, a druga je pratilica. Lica im. svakako, nisam vidio, jer to nije bilo dopušteno, a nije mi ni na kraj pameli da saznam kakve su. Znam njihova svjetovna imena, kao i njihova samostanska. Jedna je sicilijanska kneginja iz obitelji Karavalo. a druga iz obitelji nekog baruna iz Milana. Tamo sjede dvije svjetovne žene! Jedna je lijepa i mlada, druga stanja. - Onda su morale pasti s neba na ovaj dvor! - A kad su izlazile, vidjeli sle ih? Vidio sam dvije opatice koje su izišle u istim odorama, s istim kapama, istog stasa, kao i one koje sam ja doveo. Drugo ne /nam nišla. Kad su me pozdravile pobožnim po?dravom. glas je bio isti. Drugo ne znam nišla. Izvolite pitati svoje ljude, plemiće u ovom dvoru, možda je tko od njih u ovom dvorcu pomogao vašoj zarobljenici pobjeći. Ako je tako lijepa kao što sam čuo. zar bi bilo čudo da bi se tko našao na ovom dvoru da joj pomogne pobjeći? Možda ćak od nekoga koji su najmoćniji? Sve to sluša krah i blijedi kaci pomisli da ga je Gordana ostavila, prevarila i pobjegla. Čini mu se sasvim vjerojatno: mogla je uzeli haljine jedne opatice i pobjeći. Ali ne zna to dovesli u sklad. Pred njegovim se očima odigrava neka gluma, a kao da je skladao Petar Pan. Ništa ne razumije, samo je jedno jasno: Gordanenema više na dvoru! 1 toga se tako prepao da su mu oči zažmirile, lice se ukočilo. Ali kad je kardinal spomenuo da joj je mogla pomoći jedna od najmoćnijih ličnosti na dvoru, svi su pogledi u istom času skrenuli k njemu. S užasom opazi sve te oči. uperene u sebe. Svaka mu zjenica govori: "Ti si. ti. Ti si je dao izvesli iz dvora!" Ne može naći izreku kojom bi se upleo u razgovor. Ne zna baš ništa primijetiti, a lo povećava sumnju. - Vaša eminencijo, kako bi bilo da dovedemo te dvije žene ovamo, pa da ih \idite? - pila Verbeci. - Uzvišeni gospodine, ja nisam nikada vidio lica onih opatica, a znam da sam ih otpravio. Ako baš želite, dobro, neka dođu ovamo da ih vidim. Nemam nišla protiv. Štoviše, bil će vrlo dobro ako ih dovedete. možda iko drugi kod ovog stola zna razjasniti tko su one. odakle i kako dola/e u dvor.
Svi su razbuđeni Ijubopitnošću u očekivanju žena koje su iznenada pale u dvor. a nitko ne zna odakle. Svatko sumnja da su opatice dale svoje haljine Gordant i Kuševički. ali kako su te žene mogle biti s njima, u kakvoj \ezi? Knez. Danijel. Draženić. svi su uzbuđeni. Kralj je blijed, prolazi ga zima. U glavi mu je vrzino kolo predodžbi, misli, ludih, nerazumljivih. Kraljevi dvorani, nećaci, kaštelan, barun Pencinger. ustali su. 1 pratnja njegove eminencije je izvan sebe od čuđenja. Svi su ustali, samo kralj sjedi. Noge ga ne bi mogle držali. Nepokretan je. a njegovo je držanje sve sumnjivije, sve više izaziva objede njegovih nećaka, i Danijela, i kneza Đure. Povukli su se malo u siranu da izmijene sumnje: Samo on je to mogao učiniti!- veli Đuro Brandenburg. a Danijel mu šapne: Ali po njenoj zamisli. Otkud bi on to smislio? - Sasvim krivo predmijevate - veli Pencinger. prišavši k njima. Kako bi kralj mogao doznali da će kardinal do\es(i neke opatice? Sve je to Zagonetka kojoj nema rješenja dok te fene ne iskažu što je na st\ari. Draženić je smjesta krenuo k ženama da im javi želju njegova veličanstva i kardinala neka bi došle u dvoranu. Zamalo se vrati i saopći: Nepoznate su gospode izja\ ile da će odmah slici, samo žele urediti svoja odijela. - Gle! One su spremne doći! - ?ačudeno će njegova eminencija. - No. dakle, gospodo moja. budite smireni, stvar će se odmah razjasnili. S\ ima se čini da se vrijeme strahovito vuče. Pogledavaju s\akogčasa k vratima i kad bi sluga ulazio, noseći vino. svatko očekuje neznane žene koje moraju riješiti nečuvenu zagonetku. Nestrpljivost je još veća jer se Petar Pan danas nije pojavio. Povukao se u sobu jer ga navodno boli želudac. Znao je što će biti pa se povukao da ne izazove sumnju i gnjev gospodara. Sad više ne treba Gordani njegove pomoći pa se lijepo odmara. Gospode su dosta dugo razapinjali: njihovu Ijubopitnosi. Paž tek nakon pola sala javi da gospode dolaze. Zašutjeli su svi. nilko više nema riječi, svatko upire pogled k vralima na kojima će se pojaviti neznane žene. Kao na dani znak. poluglasnim klicanjem pozdnnljaju gospoda dola/ak gospoda. Kroz vrala ula/i ljepotica, crnokosa. s divnim velikim očima, odjevena u modru svečanu haljinu. Svi su tu haljinu vidjeli na Gordani. Ta ih okolnost prenerazi. Na glavi crnokose ljepotice blista ogromni dijadem. kao da jedan dragulj želi zasjenili blještavilo drugog - blistavijeg. Nadmeće se drago kamenje kao za okladu. Toliko blješlavila nisu još vidjele njihove oči... S uha vise velike naušnice i sjaju kao dva sunca. Oko vrala omotala je ljepotica i sve
do pojasa spustila nekoliko nizeva bisera silnih i velikih, i ogrlicu od smaragda i dijamanata. Čini se da su njezine grudi riznica na koju je položio netko svoje blago, a ona ga sad nosi na ogled. Ruka\i njene haljine dosežu samo do lakta, a na podlakticama narukvica /a narukvicom. Ljepotica je gotovo okovala svoje ruke zlatom na kome dršće dragocjeno kamenje. Ruke je lako prekrstila sprijeda ispred pojasa, kao da je izložila svoje sjajno prslenje da hi gospoda imala mogućnosl opajati pohlepne oči blagom, sjajem i bogatstvom. Iza nje je žena u haljini Tomislave Kušević. skromnoj, ali nosi oko vrata isto takvu ogrlicu od nizova dragulja. Očito je crnokosa ljepotica svojoj komorkinji natovarila ono što nije mogla sama ponijeli na svojim grudima. Spazivši to. kardinal usklikne. polazeći joj ususrel: Sveti bože. tko je to. i olkud ste vi? Tko ste vi? Ljepotica ga gleda šuieći. a pogled njenih lijepih očiju mirno počiva na njegovom licu. - Plemenita gospodo, vaše odijelo i vaš lik svjedoče mi da ste plemenita roda. ali nakit koji nosite kao daje talijanskog porijekla. Što lo 2naČi? Molim vas. kažite mi tko ste? Smješak se pojavi u kutevima njenih lijepih usana. - Vaša eminencijo, razjasnit ću vam. Ali dopustile, prije svega, da pozdravim njegovo veličanstvo - jer sam čula da je ovdje. U pročelju može sjediti samo gospodar kuće ili kralj! Polagano izriče svaku riječ i pokloni se Vladislavu. Njegove se oči rastvorile, male se zjenice raširile i /uru u nju kao u prikazu. Ni riječi ne može progovoriti. 1 svi drugi kao da su skamenjeni. Kakva je to igra. kak\a gluma?- pitaju se svi i zure nestrpljivo u prelijepa usta ljepotice da izvuku iz njih rješenje zagonetke. Ona okrene pogled natrag eminenciji i pokloni se. Dok se sagibala, zaneekalo ie drago kamenje na njenim grudima kao tihi poziv svim pohlepnima. - Vaša eminencijo, ponajprije molim oproŠtenje za grijeh koji sam učinila prema vama. A Hipolit se Čini kao da se snebiva i ne zna što bi s tom ženom, pa veli usplahireno: - Vi ste protiv mene učinili grijeh? Ne ra/umijem. nikako ne razumijem. Molim vas. razjasnite mi to već jednom. - Vaša eminencijo, molim ne uzrujavajte se - i suspregnite svoje ogorčenje. Vi ne znate tko stoji pred vama! Oprostite što sam malo oštro izrekao ovo nekoliko riječi -- ali. plemenila gospodo, ovo je sve odviše nečuveno. - Vjerujem i očito će vas još više snebiti kad vaša eminencija do/na
sve... Priznajem, nije lijepo što sam učinila, ali sam bila prisiljena iskoristili vaše ime. vašu dobrotu... - To je odviše - uznemiruje se tobože eminencija i okreće se kra lju i Verbeciju. tražeći u njih sažaljenje za svoj teški položaj. I dok oni dijele njegovu zabrinutost, ona razlaže: - Vaša eminencijo, u Rimu vas je zamolila nadsiojnica jednog samostana da preuzmete dvije opatice - koje puluju njemačkom caru Maksimilijanu da lamo osnuju red časnih seslara sicilijanki? Je li tako”.” - Da. to je istina, ja sam nadstojnici, koju dobro poznajem učinio tu uslugu. - Da. eminencijo, učinili ste joj uslugu i. ne sluteći - da ste malo prevareni... Svi su se zapanjili, pogledali jedan drugog, skrenuli poglede nesretnom kardinalu koji je izvan sebe. Onda svi opet zure u ljepoticu. A mlada, lijepa crnokosa djevojka opet nešto zvecka svojim biserima, prebirući ih tankim bijelim prstićima i opiužuje sebe. - Vaša eminencijo, nadstojnica samostana, koja vam je preporučila dvije opatice, vrijedna je žena. ali morala se pokoriti želji jedne visoke ličnosti i olud prevara koja vam je podmetnuta... - Ali u čemu, u čemu jela prevara?- pila eminencija, uzrujavajući se vještinom glumca. - Eto. u čemu. eminencijo. Ta vrijedna nadstojnica moja je prijateljica... Ja sam odjenula sebe i svoju komorkinju u odore reda časnih sicilijanskih opatica. Odabrala sam laj red da mogu pokriti lice. a to mi omogućuje pulo\aii u društvu vaše pratnje, a da me nitko ne vidi i ne sazna tko sam. Kardinal i njegovi plemići upravo se snebivaju, što više kao da ne vjeruju da djevojka govori istinu, ne dopuštaju da bi bili prevareni, bilo oni. bilo kardinal. 1 nastaje nešto oštrije riječkanje između njih i ljepotice 84 koja opetovano tvrdi da ih je sve prevarila. Ah se u/buđuju domaći, a najviše Draženić i Verbeci. Naposljetku će kardinal: - Nije lijepo što ste to učinili, niti je časno. Ja bih vam to oproslio da
niste time mene doveli u vrlo neugodan položaj prema njegovom veličanstvu, kao i gospodarima ovog dvora. Tako sam sada varao ljude bez svojeg znanja. - Znam. lako je bik), ali je moralo biti. - Ali je moralo biti? Tko ste i zašlo ste htjeli putovati sa mnom. a da nitko ne zagleda u vaše lice? - To ću odmah razjasniti - ali prije svega, moram se opravdali pred njegovim veličanstvom i pred gospodarem ovog dvora. Jučer, onako umorne, ukonačili su nas u vrlo udobne prostorije gdje sam našla neku ljepoticu s nekom slarom gospodom. U razgovoru do/nala sam da je zarobljenica krivo optužena zbog neke izdaje. Nije krivo optužena! - upada Draženić. osjećajući šio će slijedili, a ljepotica ga i ne gleda već nastavlja: Zaklela mi se na svojeg sina i ja sam vjerovala. Tada mi je predložila da joj uzajmim svoje opatičko ruho i dopustim da mjesto mene i moje komorkinje iziđe ona sa staricom. Svi su se uzgibali. Draženić plamti, Verbeci porumeni, kralj gleda u nepoznatu ljepoticu i kao da joj njegov pogled zahvaljuje. U istom času sinemudajezapravoGordana spašena. Smaira da je njegov san o pulu u Brezovicu već ispunjen. Ljepotica zirne samo iz prikrajka ispod dugih trepavica na kralja, pa onda nastavlja ispričavati se njegovoj eminenciji: Ljepotica je povela sobom i staru gospodu. Ja sam na to sasvim mirne duše pristala - uvjerena da sam učinila dobro djelo! - Ali. lijepa gospodo, to nisle smjeli učiniti - upada njegova eminencija. - Vi ste se slavili u neugodan položaj, nasuprol gospodara ovog dvora. To je bilo odveć smjelo - a možda i nešto više... - Ne uzrujavajte se. vaša eminencijo, bilo to smjelo ili ne. ja sam privikla da radim Sto me je volja i da prosuđujem po svojoj glavi. Smatrala sam svojom dužnošću ljepotici, koja ima sina i tuguje za mužem, otvoriti put iz ovog dvorca - i posudila joj haljine moje i moje komorkinje! - A ona će vam poslati haljine natrag da možete nastaviti pui? Mislila sam da ću lo učiniti, ali neće trebati jer sam u zadnji čas saznala da se ličnost zbog koje dolazim nalazi pod ovim krovom. Eminencija se ogleda nervozno oko stola, pogleda svakog od gospode, pilajući - samo nikako ne gleda kralja. Dakle. tako. ljepotice? Vi imale poznanstva u krugu prislalih plemića na ovom dvoru?- I pogleda najprije Draženića. onda markgrofa Danijela, zatim kneza Brandenburga. smješka se i nastavlja: - Ovdje se nalazi srelnik zbog kojeg ste putovali tako daleko i prevarili mene. Naravno, polažem oružje, ne smijem vam zamjerili.
Srce vas je vuklo ovamo. I pogleda opet tri velikaša, a oni se zbunjuju. Nijedan ne/na tko je laj /boj; kojeg je došla lako divna i mlada djevojka. A ona se ne smješka, već ozbiljno odgovori: - Da. eminencijo, pod ovim krovom se nalazi onaj zhog kojeg dolazim.•• Htjela sam vidjeli kako izgleda moj budući suprug! Kao da je svima slao dah. Eminencija prilazi bliže ljepotici i. tobože, preplašeno pita: - Za ime božje, tko sto vi, plemenita gospodo? - Ja sam princeza Oliva aragonska! Kao daje pao grom iz vedrog neba. riječi su zatutnjale u kraljevim ušima. Zatvorio je oči od straha i buke koja je nastala, u njegovim ušima. A oni drugi uzgibali se. izmijenili šapćući primjedbe prcneraženja koje ih sve obu/ima. Samo njegova eminencija se sabrala. Duboko se pokloni: - Oprostile, visosli. ja sam izvan sebe - nisam slutio s kime govorim. Molim za oproštenjc zbog oštrine svojih riječi... Ona mu se nasmiješi i priđe bliže. Dragulji na njezinim grudima zazvecakaju tako glasno kao da pozivaju kraljeve oči i Verbecijevu pohlepnosl. I ljupko počne govorili: - Vaša eminencijo, opraštam vam jer ste me doveli ovamo iako ljubazno i s tolikim žrtvama. Molim - oprostite mi lu prevaru. Hipolit ne zna to jer bi me sigurno spriječio, ali ja sam nesiašna i svojeglava. Htjela sam vidjeti budućeg vjerenika - uvjerena unaprijed da će on prislali na sve što mu Hipolil predlaže. Čula sam loliko lijepog o njemu - pa sam htjela vidjeti je li njegovo lice uistinu tako plemenito, njegove oči blage, njegov pogled pun beskrajne, lihe dobrote, kao Šio su mi lo o njemu govorili. I zahvaljujem vam, eminencijo! Ja sam se uvjerila daje tako - i sretna sam što ću imali muža takve plemenitosti, koji će svojim zrelim godinama malo zauzdali moju mušičavu tvrdoglavost. Gospodo, ja vas pozdravljam, budite uvjereni: bit ću vam milostiva kraljica... Nisu se mogli snaći. Toliko namelljivosli ne bi mogli očekivati ni od koga. Ovaje princeza pala na njihove putove. Donijela je samu sebe. svoje blago, bogatstvo, svoju riječ i ljepotu. I kao da im javlja: "Tu sam i neću otići! Sada ste vi pobijeđeni - zarobljeni!" Kardinal pode kralju i napola se ispričava a napola kao da mu čestita: - Veličanstvo, kako ste vidjeli, nisam ni slutio koga vodim
sa sobom. Ni u snu ne bih mogao naslutiti princezinu prevaru. ali sad je. naravno, svršeno. Uistinu, nisam pogriješio kad sam malo prije vašem veličanstvu od srca čestitao! - Hvala - odgovori kralj. - Usrdna hvala! I čini mu se da mora ustati i pozdraviti svoju vjerenicu, ali ga uistinu hvata bjesnilo. Kako je bježao pred tom ženom da ga ne bi negdje našla! Bježao je preci njom iz Budima. a sada gaje stigla ovdje. Ali mora pristupiti k njoj i pozdraviti je. Suhom rukom prihvati njenu bijelu, nježnu, punu prstenja. - Vaša visost je bila u Budimu? Ulio bih znati kako je iz Budima stigla ovamo i doputovala s njegovom eminencijom. Ona se nasmije i odgovori: - Ne, vaše veličanstvo, nisam bila u Budimu. nego sam onamo poslala neku ljepoticu s njenim bratom i dala nalog da se javi vašem veličanstvu u dvoru, kao da sam to ja. Htjela sam da mi ona donese vijest je li vaše veličanstvo plemenito i dobro i tako pristalo kao što su mi rekli. Ali ona mi je javila da niste bili u kraljevskom dvoru i lako se vratila neobavljena posla. Tada sam odlučila iskoristili zgodu kad je njegova eminencija posla na put: da se priključim k njemu -jer ako mi se vaše veličanstvo ne bi svidjelo, tada bih opet otišla kao opatica u onom crnom ruhu. Tek se sada kralj sjeti da joj ponudi mjeslo. Oko stola nastade napetost. Uz kralja sjedi sad princeza u kojoj svatko mora poštovali buduću kraljicu. Svi nastoje da se prema tome vladaju. Vojko i Mladen čitavo su vrijeme dijelili uzbuđenju i iznenađenje s ostalim, a sada sjede povučeni i posve šutljivi, na svojim mjestima. Samo katkada zapažaju da sijevajući pogled lijepe princeze zaluta k Vojku. zahvati ga strasnom žudnjom i dojavi mu čežnje vrele kćeri juga. On je samo tiho u/dahnuo. Ni jedan od njih ne usuđuje se bilo što primijetiti. Čekali su dok se nadu nasamu - da onda izmijene misli. Vladislav se osjeća kao nekad u Budimu kad ga je pozivala k sebi Beatrica da ga omami. zaludi i pridobije za sebe. dok je on već davno ljubio Gordanu i otkinuo se uplivu lijepe Aragonke. Zar se opet opetuje ono stoje bilo prije deset godina? Zar opet dolazi Aragonka da mu stane na put željama što su sada ponovo uskrsle pri prvom susretu s Gordanom? Zar će opet /bog Aragonke izgubiti Gordanu”.1 Ona je ljubila Damira. a bila bi pošla za njega samo zato da pribavi vlast u kraljevstvu Hrvatima. Sama mu je to rekla. Kad se on vjenčao lako iznenada s
Beatricom. ona je bila presretna, noseći u svojem srcu Damirovu sliku. Ali sada je Damir mrtav. Sad je sklona njemu. 0 lome mu je dala nebrojeno puta doka/e. Da nije lako. zar bi mu dočaravala lijepu sliku u Brezovici? Zar bi mu pričala kako će jahati Šumom, čavrljajući ulaziti u njen dvor. prijeći preko praga odaje što je divno modra kao tamno nebo u vedroj noći? Čini mu se da Aragonka sjedi pokraj njega kao neki demon koji je netko poslao da mu otme užiiak o kojem je sanjao sGordanom. Gordana je nekoć u njemu probudila sve snage, učinila od njega čovjeka slrasti. a sada na izmaku njegove muževne dobi. opet je njena prisulnosl uskrsla čežnju muškarca. S lim se mislima bori kralj dok uz njega čavrlja lijepa Aragonka. a on se osjeća kao janje koje su namijenili vuku. - Vcrbceiju je situacija potpuno jasna. Tu se ne može više natrag. Napokon, njemu je ionako svejedno. Neka kralj uzme Aragonku. vlast će ionako ostati u rukama njegovim i Bakačevim, a ostat će i novac, io je ipak njemu glavno. Bit će još i bogatog miraza od lijepe princeze. Još malo prije mislio je pomoći kralju, odgodili ženidbu i prevarili Hipolita. Oćilo je znao Sto radi. "Upozorio nas je misli u sebi Vcrbeci - kad je Bcalrica polazila za kralja Vladislava. Znao je da smo voljni obećati, ali nismo voljni ništa ispunili. Tako je sigurno on sam poslao ovamo svoju sestričnu i natovario je ovoj eminenciji". Dugo se ne zadržava pri tim mislima. Sivar je svršena. Neka kralj oženi lijepu, mladu i bogatu ženu i neka bude sretan, Bit će izobilja u kraljevskom dvoru - pa što hoće još više”.” Ipak ga nešto zabrinjava. I pogleda uznemirenog nećaka i dade mu znak. Draženić zajedno s ujakom pode u Verbecijevu odaju. - Vidiš sto se dogodilo. Sad si čuo. - Znao sam. ujaće: žena koja sjedi na onom konju mora biti ona. AH eminencija me je u kraljevo ime pozivala da ostavim opatice. Jesi. kralj je imao pri tome prste! - Ludo govoriš! Nisu se imali vremena sporazumjeli. Međutim, činjenica je leška: Gordana nam je utekla. Sada ćeš juriti kao strijela u Slovačku da uhvatiš kraljevića. - Zašto juriti”.” Budalo! Gordana je na slobodi - prvo će joj biti da prenese kraljevića bilo kamo i što bolje ga sakrije. - Ona. doduše, zna da sam saznao za njegovo skrovišle, ali ipak, pravo velite - moram putovati. - Idi u Oravu i tamo izigravaj Damirova saveznika. Ionako uživaš
pretvarali se. igrali se plemenitosti! Zapravo si čudan, sine moj. - Ne znam kakav sam i zašlo sam takav, ali ništa mi ne pruža više užitka nego lagali, pretvarati se, ljupko govorili, prikazati se vjernim prijateljem, plemenitim, dobrim uzvišenim. Uživam kad svi oko mene vjeruju i rastapaju se nad mojim velikim plemenitim krijepostima. To me draži, ujače. lo me podstrekava i mogao bih onda počinili čuda! - A sad pođi u Slovačku i javi da je Damir pao, a tebe je opunovlastio da uzmeš kraljevića i odvedeš ga na sigurno mjesto pred osvetom Verbecija i Bakača. Zuri se. tko zna ne kani li Gordana nekoga poslati u Oravu? - Pobrinut ću se da nitko ne prijeđe Savu. osim mene i moje pratnje. Idem, ujače. ovog časa. Moja četa je spremna na daleki put. Smjesta ću privezati prtljagu. Neka sa mnom dođe i Ferenci. - Evo ti novaca. Neće io doslajali. Može nam se dogoditi da putem moramo kupiti mazge. Teško je ići gore na brdo. a možda ćemo imati i kakvih drugih izdala ka. - Nezasitan si kao... - Kao moj ujak - dragi, ljubljeni.., Verbeci mu pruži i drugu kesu. poljubi i zagrli ga. Tek što je Draženić htio otići, ula/i potkastelan Peneinger. Videći da Draženić odlazi na put. zabrinuto zakima: - Gospodin Draženić i gospodin Ferenci imali su danas otići i zafo sam pozvao s Medvedgrada kapelana Kosakija i Borotvu da mi budu na pomoći. Dvorska se smočnica čestito ispraznila. Treba nam telećeg i prasećeg mesa. peradi i brašna. Puna je kuća gostiju. - Kako? - začudi se Verbeci. - - Zar ovdašnji stanovnici ne podavaju kneževskom dvoru određene daće i desetine, blago, krmetinu i sve šio je potrebno? 89 - Imali bi podavali. Morali bi, ali eto, bune se i uskraćuju desetinu i prilog u novcu, blagu i živežu. Svaki put kad trebamo napuniti naše izbe, moramo naoružati momke i natezati se s tim prokletim plemićima. Kako - plemići”.” Javili ste da ćete spalili sve povelje i učiniti ih kmetovima. Nisle lo već učinili? - Pokušali smo - evo, pitajte vašeg nećaka Draženića stoje sve učinio da se dokopamo tih povelja. A kad je baš htio navaliti na
općinu, u kojoj negdje leži zakopana škrinja puna povelja plemenite općine i pojedinih plemića, ladaje naišao plemić Jelenko Kušević s nekim sivim oklopnikom i nekom velikom četom. - Kako? Moj nećak se nije mogao hraniti? - Vraga bili se branio, ujaće. kad su imali ognjeno oružje. Imaju puške, kao da su ih kovali negdje u Italiji. - I jesu! Tamo su ih kovali možda i u Francuskoj. Bjegunci, koji su morali pobjeći zbog svojih urotničkih djela, otišli su u Italiju i sigurno dopremili odanle to oružje. A velite: neki sivi oklopnik? Jeste li ga vidjeli kako izgleda? Draženić prokune. mahne rukom i okosi se: Vidjeli smo sivi oklop i sivi vizir! Nikom se nije htio pokazati -čak ni plemićima Turopolja, nego samo sucima. Otišli su u općinu i ondje im se prikazao. Nilko ne zna kako mu je ime. Verbeci zazviždi, lako se udari po čelu i sumnjičavo usklikne: Nije se htio pokazati ni svojima?! Pazi. nećače, bit će jedan od onih koji se ne usuđuju na sunce sa svojim obrazom. Vratio se koji od izbjeglica. - Zar ih ima toliko u stranim zemljama? Bit će ih nekih desetorica o kojima ne znam gdje su, ali glavni i najopasniji bio je Davor Antolković. Taj se glasno i jasno isprsivao u Budimii protiv nas kad je već kralj Vladislav sjedio na prijestolju. Govorio je u budimskom saboru da bi Hrvatska morala razriješili svoje ugovore s Ugarskom, sve veze rastrgati i potražiti drugog saveznika negdje u stranim zemljama. Stajao sam mu okom u oko kad seje lupao o prsa i govorili da smo izdajice, da smo pogazili svoju riječ, da gazimo zakone i sloboštine hrvatske. 1 sve se prijetio kako će Hrvatska jednog dana kazati "došla" i s nama se rastati. Pazile. Pencingeru, taj je sigurno poslao nekog svog čovjeka ovamo. Antolković je uvijek imao uske veze s Lovrom Iločkim i sDamirom Brczovačkim. Ilok je doduše, daleko, ali je Brezovica blizu. Lako je moguće da laj urotnik stanuje u onom dvorcu i da je donio kakve vijesti od Davora. - A možda je on sam sakrio svoje lice pod vizir, a svoje grudi pod onaj oklop. Sto mislite ujače? - Trebao si ga razotkriti i sad bismo znali. Sav je porumenio od Ijlitine. Povrijeđen u svojoj taštini, okosi se na ujaka: - Dođite sa mnom i stanite nasuprot cijevi iz koje vam šalje ravno u srce ognjić, i vi ste svršili! Protiv toga nema mača. - Ali ima pušaka - odgovori Verbeci. - Kojih nema u Lukavcu! Sto se. dakle, može?
-- Pribavit ću ih. - Ali ostavimo to - upadne Peneinger. - Trebalo bi izići u Turopolje da se nabavi živeža za goste, irebalo bi odnijeti koješta i na Medvedgrad. Medvedgradski dvor nema gdje plijeniti. Čim se samo pojavi tko od njih u Dedićima. u Kraljevcu ili Gračanima. smjesta se stvore zagrebački građani, naoružani do grla i potjeraju naše ljude. - Dobro, gospodine kaštelane, a koliko imale ljudi? Ako moj nećak uzme sa sobom odabranu četu što mu je potrebno za tako daleki pul, koliko će ovdje ostali momaka? Upravo sada dolazi, uzvišeni gospodine, kapetan Borotva i dovodi mi petnaest vojnika. One subote zarobio je neznani sivi oklopnik sve naše vojnike i od\eo daleko izvan Turopolja. Pričaju da im je kazao: ako se vrate u Turopolje ili Lukavac, da će ih sasjeći na komade. Zatim su pobjegli u Rakovac i Vrbovec i lamo su se jedno vrijeme skrivali. Onda su se nekako prošuljali na Medvedgrad. Borotva ne zna što bi s njima učinio pa ih je doveo sve ovamo u Lukavac da ih mi hranimo. - U dobar čas mu bilo! - veli Draženić. - To su oni vojnici s kojima je progonio pristaše sivog oklopnika. ali sada ih je mnogo više sakriveno izvan Turopolja. - Da - potvrdi Peneinger. -- Kapetan mi veli da ih ima vrlo mnogo u tamošnjoj okolici. Svi se skrivaju, polako kradu i razbojnikuju. Međutim, ovi šio su stigli pričaju da tamo ima vrlo mnogo mladih momaka po selu - čvrstih i jakih, a sve je siromašno. Bilo bi dobro poslati nekoga onamo i sve ih unovačiti u naše čete - da možemo na turopoljske povelje. Jednom zauvijek sam rekao - dok ne povedemo pravu vojnu na Turopolje, nećemo svladali ovu hordu. Sa svih krajeva valja nam na njih udariti i zato vam stavljam na dušu, gospodine kaštelane: dok seja vratim, neka me čeka vojska momaka, a onda ću ih ja poučiti i vodili na turopoljske plemiće. Njima ću pusliti krv, a s poveljama naložiti krušnu peć. Obećao sam počinili čuda kakvih nije nilko vidio. Samo dok se vratim. Odmah su odlučili da se prispjeli vojnici naoružaju i odvedu odmah u Turopolje da nabave jela i pila za dvor. Samo čekam, ujače, dok se vrati Lučić. On je otišao da nade trag kojim su pobjegle dvije tobožnje opatice. Pa ćemo saznali da li su krenule u Brezovicu ili su se sklonile negdje drugdje. Možda se ude u trag
Kuše viceva skloništa. - Gdje bi se skrivao taj mladi plemić? - pita Verbeci. - Uzvišeni gospodine, kad bih ja lo mogao znati, taj ne bi više ugledao sunca. U Paklenom lugu - veli Draženić. - Tamo je negdje udario svoj logor, ali trebalo bi barem dvije stotine momaka da prelražiš taj strahoviti lug. Kad tamo baneš, kao da si ušao u pakao! - 1 to će doći na red. Ali kamo ćemo s toliko ljudi? - zabrinjava se Peneinger. Eno, tamo šumski dvorac. Ako treba, lako vam je tamo ukonačiii i pedeset i šezdesel ljudi, a la gamad ionako spava pod vedrim nebom. 91 Došla će biti nekoliko stupova, a gore krov. Za hranu će se pobrinuti Turopoljci. Evo, osiavljam vam Lučića. Svakog dana može otići u koje drugo selo i uzeti blaga i žita i svega što treba. Ali. upamtile: hoću da imam vojsku! Bit će mrtvih u Turopolju kao što ima žira u Šumi. Samo da se sretno vratite s kraljevićem - za drugo, neka vas ne mori briga. - Ostat ću ovdje - objavi Verbeci nećaku - tako dugo dok se ti ne vratiš da uzmemo dječaka sa sobom u Budim. I vrati se Što prije da ovdje svršimo borbusTuropoljdma.a žalim mi valja sakupiti vojsku za obranu Ugarske od Turčina. Još su se sporazumjeli o nekim potankostima pa se Draženić konačno spusii niz stube u pratnji kaštelana Pcncingera i svojeg druga Franje Fcrencija. Dolje su. međutim čekali na povratak Lučića. NA SLOBODI Odlučna, hladna i spremna na sve, upravlja Gordana konja. Ali ne može odviše brzo u/micali jer stara gospoda ne bi mogla nikako s njome slijediti trku. Često se mora zaustaviti i pričekali je. Katkad se ogledava na ono nekoliko momaka koji je slijede. Svi su momci odjeveni u odore južnjačkog kroja. Lica im nisu južnjačka, ali im je put tamna. Onaj koji ih vodi požuruje, ali Gordana upozorava na staru gospodu, pa se moraju svi strpjeti. - A kamo nas to vodite? - Samo da bismo dospjeli, plemenita gospodo, do Šikare u Pakleni lug. Tamo nas čekaju i lako se sakrili. - Zacijelo će poslati za nama potjeru jer je taj Draženić sumnjao u nas - upozorava ona. - Ne bojle se, plemenita gospodo, Jclcnko je s našom četom spreman da mu spriječi put. Napokon su stigli u šikaru koja je izrasla lako visoko da poipuno
sakriva jahače. Nekoliko je momaka sišlo i razdvojilo grmlje da su mogli prolazili konji i ljudi. Onkraj šikare nema puta, ali je zakloniš te sigurno. Gordana se smjesta baci s konja, skine s glave opalieku peču, otkopča crnu naboranu haljinu i spusti je na zemlju. Ostala je pred njima u muškoj odori od crnog sukna, sa crvenim prslukom, izvezenim zlatom i modrom mondurom. opšivenom skupocjenim krznom. Na nogama čizme visoko preko koljena. - Čovjek ne bi mogao ni slutiti da je pod tolikim opatičkim naborima muška odora. Samo. to je opasno, po toj odori mogli bi vas Lukavčani prepoznati. - Ne bojte se! Ovo odijelo ne pripada nikome od današnje gospode u dvoru. Tamo gore u kuli dvora ima Škrinja puna haljina pokojnog Ivaniša bana. Nitko lu škrinju nije otvarao otkako je knez Brandenburg bašlinio laj dvorac. Ja sam znala za le škrinje - potražila odoru i odabrala najjednostavniju. Uvijek sam se nadala da će mi biti u bijegu potrebno, danas mi je došlo u pravi čas. Samo još trebam plaši i klobuk. Hoćemo li ovdje dugo Čekati? - Samo dotle dok nam jave da više nema pogibelji od potjere. Jelenko i njegovi prijatelji, njih tridesetorica. pošto su potjerali Draženića, povukli su se u šumu. Neko su vrijeme jahali puteljkom. Nakon nekog vremena Jelenko ih zaustavi: - Sad mi kažite sve ločno šio je to bilo s mojom majkom. Ne mogu to dalje nositi u sebi. Zašto ste mi tajili, ako je to sve istina? Pogledić uzme zadaću da mu sve ispripovjedi: kako su dobili tamo u zapuštenom dvorcu Paklenog luga vijest da je Draženić iz osvete uhvatio njegovu majku, kako ju je namamio, ali je Davor Antolković svima zabranio o lome govoriti jer ne bi mogao mirno ispuniti svoju zadaću koju mu je on namijenio. Užas koji se pojavio u Jelenkoviin očima otkriva njegovim prijateljima što osjeća sin pri pomisli da mu je mati bila u vlasti one nemani i što je sve mogao s njome učinili da se osveti. 1 opetovano ih upiia je li istina da je ona izašla, a oni ga uvjeravaju i tvrde ponovo da je sasvim sigurno njegova majka u Gordaninoj pratnji. Nitko se ne usuđuje spomenuti Vilenu. makar svaki od njih misli samo o nesretnoj djevojci koja je ostala iza onih opkopa pod udarcem Draženićeve osvete. Premda Pogledić ljubi Vilenu. ne osjeća ni najmanje ljubomore i odluči se na opasno pitanje: - Slo misliš. Jelenko. sad imamo veze s Lukavcem. Vojko i Mladen će nas izvještavati kad bude potrebno. Ne biste li mogli i Vilenu osloboditi?
Čim mu je spomenuo lo ime, Jelenko žestoko odgovori: - Pitaj gospodina Davora, on će sve odrediti i smisliti ako je moguće. To ne spada na mene. Cvjetko Šimunić se obazre k Poglediću: Već je gospodin Aniolkovjć razgovarao s Vojkom. Svakako će nešto pokušati, ali neće bili tako brzo jer bijeg gospode Gordane i gospode Kušević držat će stalno Lukavčane u sumnji i svakoga će dobro prije pogledali nego Što ga puste iz dvora. Treba! će nešto dobro izmisliti. Gospodin Davor se nada da će gospoda Gordana naći nekakvu zamisao. Jelenku je razgovor neugodan i on skrene na drugo: - Ne mogu nikako vjerovali da će Draženić ostati na miru. Izazvao sam ga uvredama, a napokon je sasvim sigurno da će izaći u potjeru. Ne znam što se sve događa lamo iza opkopa, ali kad je odmah udario za opaiicama.ondaje toznakdasu nešto posumnjali. 1 sada oni tamo negdje istražuju. Znam ločno: princeza se ne smije pokazali lako dugo dok joj vojvoda od Fcrare ne pošalje vijest da izađe. A to smije učiniti tek onda kad mu je jasno da je Gordana utekla. Oštar Jelenkov pogled zamijeti jahače i upozori drugove. Glasnici koje je tamo ostavio žestoko su pojahali. Očito nose vijest. Mladići su digli glave i ruke položili na drške mačeva. 1 podu u susrel. 93 - Što je? - pita Jelenko. a prvi mu plemić odmah odgovara: - Spustili su most od Lukavca i na čelu od dvadesetak momaka pojavio se Lučić na mostu. Smjesta smo krenuli da vam to javimo. - A kamo idu? Na koju siranu? - U šumu. ravno za nama. - Bit će. dakle, sukoba, hajde da ih dočekamo. Ako pohitrimo za progoniteljima, mogli bismo ih otkriti. Sakrili su se s obje strane puta. u grmlje, i pod krošnje stabala da ih što lakše zaskoče. Kad se Lučić već približio, oni ispadoše na šumski pul. širok jedva toliko da mogu usporedo prolazili dva jahača. Lučić zaustavi: jasno mu je- čekali su ga. Bjegunci su. dakle, pošlitim putem, inače ga ne bi zaustavili. I smišlja- bil će najbolje ako se povuče i nade drugi puteljak koji također vodi na jug. Ali se prevario u računu. S obih sirana su opkoljeni. Udrite. momci! zapovijedi svojim ljudima. i udare jedni na druge. Kreševo se opetuje. Ah prostor je preuzak da bi se mogla razvili bitka. Lučić se prestrašio Jelenkova mača i malo povukao, puštajući četovođu i druge momke naprijed. Jelenko mu se glasno naruga:
- Vidi se kakav gospodar, takav i sluga. Kukavica jedan, kukavica i drugi. - Samo pazile, gospodine Kuševiću, da ne bi jednom i vama pala ova riječ. Kada čovjek dođe u stisku, onda malo tko želi umrijeti. - Nećeš ti mene učiti kako se vlada čovjek kad mu je smrt za vratom. Ali si to mogao naučiti od svog gospodara. I Jelenko zapovijedi drugovima: Da ih nisie ni dotakli! S kukavicama se ne bijemo. Moj bi se mač sam okrenuo protiv mene. pao bi mi u obraz od srama Sto ga nosim u ruci. I sami plemići uvidješe da ne mogu razviti bilku na tako uskom prosioru.a momci, zajedno s vodom, tako su kukavni daje prava sramota udarili na njih. Njima je slalo samo do loga da zaustave potjeru dok gospoda Kušević i Gordana stignu u Pakleni lug gdje se mogu čestilo sakriti i pričekati da ih odvedu u šumski dvorac. Jelenku dodija držali ih iako opkoljene. I nestrpljiv je da vidi majku. Odmah stvara odluku pa oslovi Lučića: Odaberi. Draženićev kaštelane! Dvoje ti stoji na izbor: ili se povuci i smjesta vrati u Lukavac, ili ćeš se i dalje sakrivati iza leda svojih momaka tako dugo dok mi njih sve ne složimo na zemlju i konačno dosegnemo do lebe. Mislim: odahral ćeš ono prvo. Strahovito peku Lučića Jelenkove riječi. Ali je opkoljen. Probiti se ne može. I Lučić se ponizno povlači sa svojima, uzalud tražeći kako bi negdje našao Irag bjeguncima. Ali mu Jelenko i njegovi drugovi ne puštaju ni maknuli se. Slijede ga s obih sirana i vode s njegovim momcima sve do ruba šume. nasuprot Lukavcu gradu. Zaustavili su se baš na ledini, nekih pedeset koraka od opkopa. Trubom dade Lučić znak da spusle most. Malo /atim brzo uleče u dvor. Na dvorištu stoji Draženić sa svojim drugom f-erencijem i s Pencingerom. Već su opremili i naoružali vojnike što ih je doveo medvedgradski kapelan i pridružili se Draženićevim momcima. Lučić javi gospodaru: - Jelenko nas je dočekao i opkolio nas. Još jedan put ih ima toliko koliko nas. i to sami plemići i mladi snažni ljudi. Svi oni koji su nekoć bili s nama. gospodine Draženiću. Tamo su Pogledić. Šimunić. Mrnjavčić. Modcc. Galeković. Lckiorić - jednom riječju svi. Svi pod plavom zaslavom i svaki na svome klobuku nosi plavo pero. Izgledaju kao plavi paunovi usred šume. - Odsjeći ću ja paunima repove! - bijesno prijeti Dražcnić.- A Šio je bilo? Kako? Jesi li govorio s njima? Najviše ga zanima kojim su putem uiekle Gordana i Kuševićka.
Nikud nisu mogle uteći nego onim jedinim putem krozlšumu - dakle? Na koju siranu? - Rekoh vam već. gospodaru, opkolio nas je Jelenko i nisam mogao dalje u poljeru. Draženić se oba/rc k Pencingeru i svojem drugu: - Rekoh, sve su oni ugovorili s tom princezom. Ali gdje su se sastali, to bi trebalo saznali od nje. Kako se ona srela s njima i sve to ugovorila? - Ne /.anovjelaj neprestano! Osveta je moja isto šio i boj Lukavca i Budima protiv Hrvata. Tojesveisio. Osveiim li se Jelenku i raskomadam li ga. tko će od toga crpsti korisli? Ja ću biti namiren, ali korist te imali Budim. Čemu. dakle, neprestano prigovaraš? Idem. razumije se. idem, a ti. Lučiću, hajde sada. pridruži se. otpratil ćeš nas do Save. Treba da budemo spremni jer taj crni đavo mogao bi nam opet spriječiti put. - Da. gospodaru, pratit ću vas. I ja idem s vama - ponudi se Pencinger. - Usput ću navratiti u koje selo da uzmem nešto junica, teladi i krmadi. Valja nahraniti svu tu Čeljad! Jelenko sa svojim plemićima povuče se u šumu podaleko od dvora Lukavca. Bilo muje vjerojatno da ni Draženić ni Lučić neće sada pokušali poljeru. ali mu je Davor Antolković naložio ostati makar do večeri da budno pazi na kretanje u dvorcu. Dva momka osiala su na rubu Šume na straži da jave ako bi tko izlazio iz dvorca, a Jelenko se sad napokon uputi s dvojicom svojih drugova prema Šikari gdje su se imale sklonili hjegunice. Stigavši onamo, baci se s konja i prodre onkraj grmlja. Našao se pred svojom staricom majkom. Sav je protrnuo. Dakle istina! Ona je bila zarobljena, a on lo nije ni slutio?! U ganuću sagne se k njenoj ruci i slade je ljubili. Staričinim licem kližu suze. Nijemo obujmi sina i privine ga na prsa. Osjetila je kako mu srce burno udara i kako mu prsa dršću u predodžbi užasa kojima je bila izvrgnuta. Nakon nekoliko časaka mogao je prozborili: 95 - Zatajili su mi nevolju što se dogodilo s vama. Vaše je oslobođenje djelo gospodina Davora. samo njegovo! - Još nečije - primijeti Gordana. Jelenko se okrene k njoj. - Znain i vaše - naglasi začuđeno, promatrajući mušku odoru.
- Odviše sam dobra primio od vas, plemenita gospodo. Još vam dugujem zahvalnost za vaš zagovor prije dva mjeseca dok smo se ono vraćali iz hrvatskog tabora, kad sambiopogrden. Vi zna te... - lice mu se smrkne, a u očima mu se odražava gnjev. U ovom trenutku sjetio se kako ga je Vilena obružila pred velikašicamakadsu se odmara lena povratku kući. Gordana očekuje da će starica spomenuli Vilenu, ali ona ne reče ništa, samo grli sina. Čekala je dok se oboje smire, pa da ih onda sjeti djevojke, ali nije bilo ni časa vremena jer se već javi glasnik iz šume: Preko opkopa u Lukavcu gradu spustio se mosl. a iz dvorca izašla velika četa spremna na put. Na čelu JOJ jaše Draženić, Ferenri, Pencingeri Lučić. - Onda iciu u Turopolje! - Opremljeni su prtljagom. Izgleda da kreću na daleki put. - Kamo? - pila Gordana uzbuđeno. Kojim smjerom”.” - Krenuli su prema Kurilovcu, dakle, idu prema sjeveru. Prema sjeveru? - opetuje ona skupivši obrve. Briga se pojavi u čitavom joj biću. - Zašto vas to zabrinjava, plemenita gospodo? - pita Jelenko. - Morala bih vam to tek razjasniti. Ako polaze na sjever, onda mi je jasno kamo su krenuli. Ne smijem dozvoliti da stignu prije mene. - Vi kanite za njima? Gospodin Davor Antolković mije naložio da vas dovedem u dvorac u Pakleni lug. - Ali on ne zna da ima nešto preče. - Vaš sin je tamo. plemenita gospodo! Sklopila je na čas oči i stisnula usne da zatomi bolni krik. Sada bi sastanak sa sinom bio strahovit, a opet srccćezne da zagrli dijete. Što će reći ako ga obaspe suzama? Kakvo bi mu dala razjašnjenje ako pita za oca? Svlada se i obrati Jelenku: - Uzajmite mi plašt da prikrijem stas i dajte mi kacigu s vizirom. Jelenko odredi Velislavu Arbanasiću da Gordani dade što želi - on ionako odlazi u dvorac Davoru Antolkoviću i nije mu potrebna ni kaciga ni plašt. Ipak se zabrine zbog Gordane i naglasi joj: - Plemenita gospodo, morao bih ispuniti zapovijed svojeg, zaštitnika i poslali vas u dvorac. - Ali mene veže jedna druga zapovijed i vi ste oslobođeni svake odgovornosti. Moram za Draženićem koji odlazi prema sjeveru. - Dobro, vi ćete. plemenita gospodo, s nama. jer i ja kanim iz daljine pratiti Draženića. On svakako neće mirno proći kroz Turopolje. - Dakle, hajdemo - požuruje Gordana. Oprostila se s gospodom Kušević. Stavila je kacigu na glavu, spustila
vizir, omotala se i sjela na konja. 96 Brzo su odjahali prema šumi gdje čekaju Jelenkovi drugovi. Dvojica su se uspeli na visoka slabla i odanle promatraju kretanje Draženićeve čete. Saopćili su da povorka kreće Kurilovcem prema sjeveru. Onda su odlučili držali se stalno u zakloništu šikare, grmlja i drveća, da ne izazovu Draženićcvu pratnju. Jelenko Čvrsto odluči neopaženo slijediti neprijatelja i onda se baciti na njega. 1 pošli su šumom, odlučivši da ih u daljini slijede, prikrivajući se. Jahali su kasom i već prešli Kurilovac. ¦ Meduumje Draženić hitao naprijed. Ali kad su prelazili preko nekog potoka. Draženić pozove k sebi Lučića. - Čuj me. reci nema li u Turopolju netko mazge? Tamo gdje idemo, trebat će mi. - Mazge? Kako ne! Eto. neki plemić kraj Velike Mlake ima dvije mazge. Zašlo vam to? - Idem u brda i tamo će mi trebati. Ujak mije. doduše, dao novaca da ih kupim, ali zašto da trošim - ako tu ima mazga? - Zaustavit će vas to, jer plemić neće dati dobrovoljno. - Naravno da neće dati dobrovoljno, ali udari ga dva-tri puta po tikvi, pa je svršeno. Prešli su preko peloka i zaustavili se na kraju Kurilovea. Nekoliko plemićkih kuća dižu se usred voćnjaka. Lučić ulazi u neko dvorište i zapovijedi da se mazge predaju njegovu gospodaru. Štrcali su se ukućani i susjedi i zaprepašćeno promatraju kako se plemiću Lektoricu oduzimaju mazge. - Gle. tu ima divnog blaga - spomene Pencinger. - Na povratku uzet ćemo ga sa sobom. Ujednom se diže vika. Iz svih kuća istrčali muškarci s molikama i vilama, a plemići s mačevima u ruci. Draženić se stade smijati. - Gdje vam je pamei? Kanile se suprotstavili tako ogromnoj vojsci - vi. gamad jedna! Pregazil ćemo vas kao mrave! - Nemani gaze i životinje i ljude! - vikne plemić koji je upravo dohitio i/ svoje kuće. Draženić se razbijesni i slane zapovijedali: - Udarile po njima! Blago sledile, a ljude koljile! I momci poskakali sa sedla i s kopljima u ruci potrčali dvorištem. Žene u smrtnom strahu, vrišteći trče u kuće, u staje, zavlače se u sijeno i skrivaju pred poludivljim ljudima, šio kao bijesna pseia glavinjaju dvorištem, tražeći oštricom koplja njihova tijela. Udriie!Sveudrite. Bio 10 gospodski ili seljački plemić - nabodite ga na koplje! Sada ćemo barem imali pečenja - oglasi se Pencinger. Neću miali brigu na povratku. Vi koji nemate posla, ovamo u staje, izvucite napolje
sve Šio je marve zapovijeda preostaloj pratnji. Pencingerov četovoda Stanislav poveo je dio momaka prema dvorcu Plemića Modcca i Lektorica. Bacili su se na dvorište kao bijesna pseta pa hvataju sve do čega su došli. 97 Ali ukućani se negdje posakrili. Samo jedna djevojka zaostala je. htijući se zakopati u sijeno u staji. Momci je izvukli napolje i stali > nje trgali odijelo. Svukavšijedogola. uhvatili su je za kosu i vuku nesrelnicu u sredinu dvorišta. Grohotom se smiju momci i navlače djevojku, dok oni drugi vode volove i krave i gone (ovijene svinje. Plač i lelek ide od kurije do kurije, od jednog plemićkog dvorca do drugog. A lamo na cesti sloji Draženic sa svojom gospodom. Iz voćnjaka vuku LukavČani nekog čovjeka. Olimljcim se. grize ih, a oni ga udaraju u lice. I poteče mu krv. Čovjek se baci na zemlju. Nećeš ovako! Uhvati ga za grkljan - vuci ga. kad hoće da baš plazi po zemlji kao živinče. Vuku ga po grmlju i irnju. Čovjek seopel uspravi, voli ići nego da mu deru kožu. vukući mu tijelo po zemlji. Jadnik je kuStrav, krvav, sakriva lice. Već su ga doveli pred Dražen tća. Tko je taj? pna on. Plemenili gospodine, našli smo ga sakrivena u šljiviku iza Modecova dvorca. Pogledajte samo - veli Stanislav. Vidne tko te taj delija”.” I uhvati ga oko vrata daje stao hroptati i digne mu glavu. Draženić golovo zakriješti od radosti: - Žarko! Ti si 10. crni sine! Đavolsko smeće! Otkud ti! Govoii! Ali mladi kmet mu ne odgovara. - Otkuda je dolazio”.” Kamo je htio? Ništa neznani, gospodaru, neće nam odgovoriti- A znali smo: bit će vam drago ako ga dovedemo. Zavrijedio si nagradu, Slanislave - pohvali ga Draženić, a lice mu se zarumeni, oči nadahnuSe vatrom. Sve mu grudi plamte od sreće i zadovoljstva. Sad je dobio u ruke Žarka, pouzdanika jelenka Kuševića. njegova najmilijeg momka i četo vod u. - Nemam Jelenka, ali njegova slugu imam u šakama - a to znači da ću imati i gospodara za koji čas! i odluči pričekati. Što znači jedan sat”.” NiSta! I zapovijeda: Hajde, uzmi bič. Stanislave! Tako - a sad izbit ćeš mu sve zube. ako neće otvorili gubicu. - Gdje ti je gospodar? - pita ga Lučić. Gdje se nala/i? - Ne znam. plemeniti gospodine, gdje on stoluje, - Lažeš. razbojnice! Znaj - za svaku laž izbit ću ti po jedan zub.
1 ako mi sve najednom izbijete - ne znam gdje se nala/i gospodar. Čekaj, Stanislave. nebijga! Pseto bi moglo w gubi I i svijest, a onda ne bih ništa do/nao. Potrči - možda ima lamo u kojoj kući ognja! Idile po užarena kliješta pa da mu njima jezik izvučem. Onda će mu bili lakše. Donesile mu pred oči kliješta, pa da zine! Dva momka potrče da izvrše zapovijed, a Slanislav s dvojicom stoji uz Žarka. Uzeli su mu ruke. skrenuli ih natrag i svezali. Slanislav drži u ruci bič. 98 Dakle, sada kaži. lupežu, zašto si dolazio pod većei u dvorac eg gospodara? - Dolazio sam. plemeniti gospodine, spavali, bio sam umoran i gladan. - A ujutro? Kamo si odlazio? - Idem okolo, nemam posla i iražim svojeg gospodara. Ne znam kamo je. a bez njega mi nema života. Žestokim zamahom udati Stanislav mladog slugu po leđima. On se trgne, sav se sirese i od boli uho zasienje. - Nije ti dosia? Hoćeš li sada kazali kamo si nosio pune vreće u dvorca tvojeg gospodara i što si nosio? - Nosio sam - istinu govoreći - nosio sam - nije lijepo, ali nosio sam živeža i brašna i koješta. Baš nije lijepo!... - Kamo si nosio? Zašto nije lijepo, lopove1! - Nosio sam tamo u svoje selo. Imam staru majku i oca i braće. Pa kad nema gospodara, nema tko ni da jede. ni da mijesi, i zato velim: nije lijepo što sam uzeo i nosio. Svjetlucavim očima promatra Draženić čovjeka. Govori li istinu? Krao je i nosio kući? To baš ne može bili nevjerojatno, a opet, možda ga vara i optužuje sebe. samo da ga ne hičuju? Stoveliie vi nalo? - okrene se on Pencingeru i Ferenciju. pitajući ih lutimki. - Može li lo bili islina? Ili je to samo izlika? Može bili i jedno i drugo - veli Pcncinger Baš ste mi mnogo savjetovali, gospodine kaštelane! Budala ja šio pilani vas - i okrene se opet k Žarku. Momak sloji. Peče ga u prsima, u glavi mu zuji. u ušima šumi od straha i sirepnje. Više se boji da će progovorili i odali svojeg gospodara negoli udaraca bičem. Ne pouzdajesesam u sebe i volio bi odmah umrijeti nego li odali pul do Paklenog luga. onaj put koji vodi do njegova gospodara i mlade mu gospodarice. Ne! Ne! Jasenkin mili lik. njeno prpošno zapovijedanje i njena strogost kad ga izgrdi zbog nespretnosti, sve mu je iako b!i?u. iako milo i drago. II no bi tresnuti sa sobom o zemlju, od sira ha pred
mukama koje bi mu imale otvorili ušla i otvorili vrata nemani do njegove gospodarice i do Jelenka koji mu je kao otac. Pusti mu malo krv! - zapovijedi Draženić, Stanislav opet udari Žarka. Muka mu je. strahoviti udarac ga pogodi, čini mu se da mu je popucala koža na tijelu i zalila ga krvlju. Klone na koljena, više se ne može držati na nogama. Ah je zuhe zario u usne. Sivo muje pred očima i stenje sve jače. Draženić misli daje \eć sada dozrio za priznanje. Svece li rane zacijeliti, poslat ću te u Lukavac k ranarniku i dobit ćeš slo dukata na ruku ako kažeš istinu: gdje se nalazi sivi oklopnik? - Oh, plemeniti gospodine, zastoja 10 ne /nam?! Ne/nam - nilko mi ništa nije rekao - ostavili me jadnika samog... Tri puta si već bio u dvorcu svojeg gospodara - tri puta si iznio iz dvorca punu vreću na svojim leđima i konja si imao negdje pripravljenog i uzjahao si i neslao u šumi. 99 - Istina ju! Islina - nosio sam u šumu. - I neiko te je slijedio. 7nam sve! - Jest, slijedio me i bojao sam se da su u KuScvićevom dvorcu opazili kako sam pokrao svog gospodara i nisam se više usudio doći da još šiogod ponesem. - A gdje si bio danas? Tako - mislio sam pogledali da li se već u dvorcu opazilo da sam nešto ukrao. To sam hlio čuti i vidjeli, jer ako su opazili moju kradu, neću više natrag. - Laže, laže pseto! -- vikne nelko i potrči bliže. - Ja sam ga uhodio, plemeniti gospodine. Nije on krao, jer tat se ne bi usudio izići na sunce čim zabijeli dan. Tal se drugačije vlada nego on. Išao je u Šumu prema Paklenom lugu... - Čuo si - veli Draženić. Sada li više nema pomoći. Govori gdje se nalazi Jclenko Kušević, njegova sestra i njegov zašliinik. sivi oklopnik! Ostavljam ti još samo čas. a onda ću le živa rezali na komade. Strahovito zadršće Žarko pod užasnom prijetnjom. Živa rezan na komade! To će on učiniti! Kako ne bi! Neman može sve! A on neće izdržati!
Baci se na zemlju, usnama zahvali pijesak. Sam sije začepio usta da ne bi mogao odati gospodara. Htio bi da čeljusti ispuni kamenjem, da mu ni jedna riječ ne može i/ grla. - Gle. što to radi? Digni mu glavu, pogledaj - i trgoše ga natrag. Sav je zaprljan od krvi i praha na cesti. Stanislav mu silom otvori usta. - Gle. gospodaru šio on radi. Htio bi začepili gubicu da ne može govoriti! Eto vidite! Zna zašto to radi! - Hej. dostaje loga! Pograbite ga! Tamo do onog drva. Objesile ga! Ali ne o vrat - nego za noge - neka tako \isi! Dajte užarena kliješta! Možda nam sad kaže. Objesile ga kao/aklanog vepra kad mu paraš trbuh! Najprije ga objesite! I vuku nesretnika, izmučena, potpuno klonula. Kr\ i blato mu je lice. a li jelo smjesa strave. Prsi mu rastrgane, osjeća kao da se pretvorio u kamen i srce mu više ne bije. Vrišti Žarko, užas ga h\aia. plače, stenje- ali ne odaje gospodara. - Hoćeš li govorili”.1 - Čekajte, skinite me... - Nema loga! Prije reci što le pilamo. onda ćemo 1c skinuti. Kamo se sakrio tvoj gospodar, gdje je? - U Paklenom lugu. - Na kojem mjestu? Snaga ga izdaje. Ništa više nema u njemu do samrtne strave i užasa. Ništa više ne osjeća do želje da se spasi, uteče- da ga skinu s ovih muka. Pred očima mu nešto sijevne nešto mu se vrelo približi šio ima slrahoviio velike užarene oči i vruć zadah kao paklena neman. Iznjegcmh prsi provali hropol Čovjeka u posljednjim trzajima. Na usnama mu je strahouti krik groze, ali ne zna je li lo viknuo on ili iko drugi. Dakle, sad pazi. Stanislave. ako mu ne izvučeš iz gubice riječ priznanja, onda mu izvadi jezik užarenim klneštima... 100 Urliče, hropće, trese glavom - ništa više nije ljudsko u njemu. - Čekaj. Čekaj, reći ću... - Dakle, šio je? Gdje? Kamo? Kamo se sakrio Jclenko? Opisi sve... Sienje. dršće od muke, usne mu se suše - a oko njega čekaju pohlepnim ušima što će kazali. - Sada ćemo imali njegova gospodara. Sad će bili u mojim rukama Jelenko Kušević! Dakle - u Paklenom lugu? To znamo odavna, ali gdje je? To reci. kamo se sakrio. Žarko pokušava govoriti - a čini mu se da ne/na više ništa. Nikako mu
ne dola/i na pamet što bi potvrdio i kako. U mozgu mu je izblijedilo sjećanje na govor i nišla ne zna. samo osjeća vrućinu, samo žar. Čini mu se da umire. Tamo šljivikom ispod stabala knka, -vika lukavačkih momaka. Kao da bježe pred nekim. Slo je? Zar su navalili na moje momke? - okrene se Pencingeru. I Draženič gleda onamo. Njegovi Lukavčani s kopljima u ruci bježe! Šio se dogodilo? Nema ni časa razmišljanja. Svako se slabio u Šljiviku pretvorilo u jahača, neke ljudske pojave sikću na Lukavčane - zaskočile ih i gone, a oni, prcsiravljeni. iznenađeni, iz zasjede pogođeni, udare u bijeg. Prasak za piaskom... - Koji je to da\o? - vikne Draženić. - Prasak! To je od ognjenog oružja! I gle lamo iza dvorca, zaplavi se neki jahač, a za njime trideset i više plavih momaka, - Draženiću, to je Jelenko s plemićima - preplašeno vikne Fercnci. - Brzo odavde! - odredi kasielan Pencinger. - Čim nas spaze, pojuri! će prema nama. - Oh. prokleti đavo! Dakle, nam je bio /a peiama! Jao njemu! Ne buncaj. Draženiću! Naprijed, hitro naprijed! 1 Fercnci podbode konja i skoči preko grabe na cestu pa tjera kao pomaman. Za njim Draženić i Pencinger. Oni drugi pod \odst\om Lučića zausiavili se i biju se sa čeiom. Bjesnilo obuzima Lučića, htio bi barem da kojeg plemića svojim mamu zbaci s konja. 1 zove momke i zapovijeda im. Biju se jedni i drugi dok odjednom nad njiho\om glavom ne zahuji prasak. Strava ih obuzme od toga. Hoće da bježe, ali Jelenko Kušević već im le /agradio prola/. S jedne strane Lektorićev dvorac i s druge opkoljeno dvorišle. - Predajte se! Oružje dolje -- ili želite svi u vječnost?! zapovijeda Jelenko. Videći da su predani na milosl i nemilosl. odbace oružje. Iz obruča pomoli se vitez na konju, zamotan u plaši, na glavi mu kaciga, na licu vizir. - Tko sie vi momci? Otkuda sic? - pila lamni glas ispod vizira odviše mi-kan za muškarca. Jedan od uhvaćenih Lukavčana se javlja: 101 Ima nas lu iz Bislre i još iz ra/nih drugih mjesta. Pokupio nas je gospodar Draženič.
- 1 Sto vam je rekao? - Da ćemo na bojno polje, banu Berislaviću i - mi smo pošh. - A sada dižete oružje na svoju braću, na svoje vlastite ljude, bijete se. za izdajicu, za tudinca. za neman?! Ljudi Šute. sliježu ramenima. Nisu bili toga svjesni pa odgovaraju onome koji im govori ispod vizira: Ne znamo mi. gospodine! Tako su nam odredili i tako činimo! Evo. ljudi. Šio činile! ObešČastili ste svoj obra? i svoju dušu ogriješili, dižući oružje na vlastitu krv. Vratile se kućama. Vratile se jer služite razbojniku svoje vlastite domovine, onome koji ispija krv našoj braći, koji ždere muku vaših žuljeva. Služile onima u Lukavcu koji nisu nišia drugo nego četo vode budimskih razbojnika! Slušaju ljudi. Nikad nisu čuli takvih riječi. A čini im se: sve je onako kako im ovaj govori. Idite kućama i ne ostavljajte svoj krov. Samo skitnice i ništarijene znaju cijeniti svoj krov i dom i bacaju se u službu silnicima proliv svoje braće i proliv samih sebe. Zar nemale kod kuće blago koje ste teško stekli? Zar nemale kod kuće perad koju ste leško othranili? A nemale li svojih domara? Nemale li Žene i sestre? Šio biste učinili da vam dođu ovi razbojnici i odvuku sve Šio je vaše i da vam svlače vaše žene i kćeri i majke1.” A vi ste to učinili ovdje onima koji su krv vaše krvi! Neki su zadrhtali, neki zure preda se i ništa ne shvaćaju. Nisu nacistu ni sa sobom ni s onim što im govori onaj u piašlu i pod vizirom. Ali osjećaju da bi ipak trebali otići kući jer će ipak lako bili bolje, ljepše, poštenije. I ljudi kreću i pomažu onima koji su ranjeni. Drugi mole da bi uzjahati konje koje su im dali Lukavčani pa da nestanu, .lelenko zapovijeda, određuje i dopušta im da odvežu u dvorištu konje pa da idu kući. Njegovi momci pokupe oružje Šio su ovi odbacili. Lučić se pak bije tamo daleko s jednim dijelom Jelenkove čete, ali ne za dugo. Još neu vježbana momčad nije privikla oružju i ne može odolijevati izvježbanoj vještini Jelenkovih drugova. 1 Lučić naposljetku osiavi sve i pohiti za Draženićem i njegovim drugovima prema Lukavcu. Netko strahovito krikne. - Šio se dogodilo? Tko je kriknuo? - Dodile. Jelenko! Šapne mu Gordana. Fno. lamo na stablu visi čovjek. I podbode konja i pojuri prema stablu na drugoj sirani sela. Pnbliživši se Jelenko jedva prepozna Žarka. Obuzima ga užas. Baci se s konja, digne mu glavu i određuje drugovima da prerezu uže kojim su svezane Ž”arkove noge o krošnju. Bivo su ga skinuli i položili na ?emlju. Gordana naredi da se donese \ ode Jedan od njih odere komad platna svoje košulje, a ona stade
ispirati strahovito izobličeno lice. prljavo od blata i krvi. 1 pjena mu izlazi na usta. i krv. Leži bez svijesti. - Moj Žarko, moj Žarko! - uzdiše Jelenko. dršćući i zabrinulo se aadvije nad njega. Iz kuće plemića Modeca donijeli su žestokog pića i žene ponudile neke masti da ga natrljaju. Oko njega se sakupilo čilavo mjesto. Strahovito izmučen, iznakažen. isprebijan Čovjek kao da će umrijeti. - Nosile ga u kuću - odredi Gordana. - Pomoći ćemo mu ako udarci nisu smrlonosni. Odmah se prihvati da pomogne čovjeku. Zna viđali rane i budili od nesvjesti. Plemići i Jelenko skupili se oko nje. Napokon Žarko pogleda. Svijest mu se vraća, ali mu je tijelo izmučeno, uništeno. Rane ga peku. Duša mu je ucviljena, od muke i bola teku mu suze. Jelenko jedva čeka da uzmogne progovoriti. Čini mu se: pogađa zašto su čovjeka tako izmučili. - Što je bilo. Žarko? Šio su učinili s tobom? - Ona je neman htjela doznati gdje ste vi - Jasenka - sivi oklopnik... - Jesi li im rekao? Priznaj: ako nisi mogao izdržati, nišm li neću reći. samo ćemo se mi odmah odanle povući na drugo mjesto. - Nisam rekao. Već sam bio blizu, već sam htio kazati - ali nisam znao više govoriti. Nestao mi je govor, a u pameti mi je bilo sve pusto. Gotovo da nisam rekao. Ne da se to. kao Što ni krasti! To mi ne možemo. Dakle, nisi mu rekao? Ali ja bih ti oprostio jer znam da ne bi bio mogao izdržati. Ne. ne. gospodaru, nisam. Ali. možda, da niste stigli u pravi čas. ne bih mogao više izdržati! Kad nije rekao, onda nema pogibelji, a njemu mogu mirne duše vjerovali. I sada se ne boj. mi ćemo te izliječiti. Oslai ćeš ovdje kod plemenitog gospodina Modeca. - Ne. ne! Molim vas. evo, ja ću moći hodati, samo dok se malo okrijepim. Ja ću u dvorac, ne mogu ostati gdje niste vi i gdje nije gospodarice. Moći ću ja tamo. I počinje se pridizali. makar mu znoj curi ni? lice od velike muke i zadobivenih rana. Gospodarica kuće plemenita gospoda Modee donijela mu je jela, a njezin sin ponudi Žarku svoje odijelo jer je njegovo sasvim rastrgano. ¦ Samo jedno vas molim, gospodaru - da mi dopustite otići! Odjahat ćuja sigurno odjahati u onaj slari dvorac. Ne bih mogao ostati ovdje! - Pa dobro, kad se vraćamo, ti ćeš s nama. Povest ćemo te.
Gordana osiavi Žarka 1 tiho oslovi Jelcnka: Sada ga možemo ostaviti njezi ukućana, a vas molim da me saslušate. Povuče se sa Cvjetkom Šimunićem. Darkom Mrnjavčićem i Jelenkom Kuševićem u dno sobe. Tu im razlaže: - Draženića i njegove ljude natjerala je vaša četa u bijeg, i to smjerom prema Lukavcu. - Vi ste tako željeli da ih natjeramo prema Lukavcu. 103 - Da, gospodine Jelenko. Zamolila sam vas ako je moguće, a za to ima mnogo razloga. Time ste spriječili Dra/cnića da Čitav jedan dan putuje prem;i sjeveru. Njegov put strahovito ugrožava osnove svih nas koji nismo voljni trpjeti bu. “tisku silu. On je. dakle, morao opet otići u Lukavac, loje sasvim sigurno y:r mu je čela razbijena na sve sirane, a neke sam nagovorila da se vrate kako st eto i čuli. Time je njegov a pratnja smanjena. Treba mu. dakle, sakupiti novih ljudi i ponovo ih naoružati. U najboljem slučaju može putovati tek sutra u zoru. Stekla sam vremena da se spremim na put? - Vi kanile nekud otići? - Gospodine Jelenko. sada nije vrijeme dao lome raspravljamo. Još dok sam bila u Lukavcu, poduzela sam da izađem iz dvorca u muškom odijelu - da mogu odmah za Draženićem ako on puluje. pa makar motala sama samcaia. Nisam slulila da ću naići na vas i vaše drugove. A pogotovu nisam slulila da ste vi okupljeni u Četu i da vam je voda Davor Antolković. Sada. kad to znam. sama mogu svoj put pripraviti kako ireba. - Izvolite zapovijedati, plemenita gospodo - veli Jelenko. Rekoh: mnogo vam dugujem i nikada vam io neću moći vratiti, pa učinio Što mu drago /a vas. - Niste vi moj dužnik, ali primit ću vašu pomoć ako bude poirebno. Izašli su iz dvorca i pošli čitavim mjestom. Na cesti, u dvorištima i u šlji\ icima siojc čopori blaga i svježnjevi s brašnom i drugim živežom što su .sve Lukavčani pokupili i spremili da otjeraju i odnesu u kneževski dvorac. Eto. vidite, mladi naši junaci, koliko ste
nam učinili dobro - veli slari plemić, dolazeći iz kurije. - Bili su zaskoćeni. sve su ostavili i pobjegli. Gordana stoji pred njim pokrivena vizirom. Oko njih se okupljaju ljudi, i stari i mladi i žene i gledaju u sinove svojega kraja, spasitelje njihovih domova. A Gordana ispod vizira oslovi ljude: Dosta ima mladih momaka u vašem selu. i plemića i kmetova. Neka se svi okupe u čete. naoružaju bilo čime i neka svi paze. Čim se netko makne iz Lukavca, treba kroz čitavo Turopolje poslati brzoteče i svima javiti da se dignu na noge. - Sve bi to moglo biti - da - odgovara slari plemić - samo oružja, oružja nemamo! Imamo oruđa za naše oranice, ali oružja za biike nam nije trebalo dok se nisu ovi ludinci doklatili u našu domovinu da žderu naše blago i hrane se našim žuljevima. Sad bismo trebali motiku i lopaiu zamijenili mačem i buzdovanom kojim su se borili naši stari. - A vi ih zamijenile - veli Gordana. - Drukčije se ne može istrijebiti gamad, valja je zatući. Svi povlađuju, kadli se javi stari plemeniti seljak Galeković: Vi. mladi viieže, koji krijele svoje lice. dobro govorite. A šio biste vi rekli kad bih vam kazao veliku novost? Jučer pred općinom odjednom elo kneževskog bubnjara iz Lukavca. Sucima u našu općinu nosi poruku. Kažu. knez Brandenburg javlja: Turci su odlučili preko Drave navaliti na Ugre. a mi treba da šaljemo svoje momke u vojnu, pa da idu braniti Ugre od Turaka! Ne da mi branimo svoju zemlju od Turčina koji ide preko Save I IM i dola/i iz Bosne, nego da mi idemo onamo preko Drave i branimo njih” - Znam, poznato mi je lo - naglasi Gordana. - Zovu vas da branite svoje silnike od neprijatelja, da vas mogu silnici kasnije lakše ugnjetavati, derali vam kožu i oplijenili vaše kuće. Ljudi, onoga tko vam zapovijedi takvu sramotu, udarile u obraz! Ne dajte da vam pljuje u lice! Zar da vi idete branili svoje silnike, svoje zulumćare, one koji vas kradu, plijene, koji vam oduzimaju slobodu, koji bi vas htjeli podjarmiti, upregnuti u svoja kola kao marvu da njima služite? Njih da idete spašavati? Za njih da se idele borili? Onda ne bisle bili drugo nego smeće, sluge, kukavice, nitkovi! Ne dajle svoje sinove! Ne dajte, žene, s\oje
muževe! Ne dajte svoju braću! Ljuia bi bila. krvava sramota i kukavština dignuti svoju desnicu u obranu razbojnika koji vam olimlje imovinu, živoi, čast. Ništa nije tako nisko na tom svijetu Što bi se moglo prispodobiti s onima koji bi branili svoje neprijatelje. Na Čitavom svijetu nema ljućih neprijatelja nama, otrovnih zmija, do onih koji su se omotali oko tvog srca kao tvoji saveznici i prijatelji, kao braća. Omotali su se samo žalo da te mogu jesti i otrovali. Neka ih uništi njihov neprijatelj! Neka ih razbije i pokida na komadiće. Šio god neprijatelj učinio zla njima, sve je lo u našu korist. Svaki udarac koji padne na njih. jedan je udarac manje na našu glavu. Ne dajte, žene. svoje sinove - braću - muževe. Radije neka se razbježe po gorama i dolinama nego da se odazovu pozivu budimske vlasti. - Nećemo, nećemo ih dati! - viču žene. - Pravo velite, vitezu, čije lice ne vidimo, ali čujemo pametnu i poštenu riječ. Nećemo ih dati i nećemo ići, ostat ćemo ovdje i braniti svoj krov, svoj kruh, svoje blago i svoju imovinu. Tako je, ostanite, branite svoje, a ne one proliv kojih se moramo boriti svakog dana za svoj život za komad krušca. Samo onaj koji zna i usuđuje se dignuti protiv sile - samo laj je zavrijedio da bude slobodan. Samo laj je zavrijedio da nosi čestiti obraz pošlena čovjeka. Sve drugo je kukavština, sve drugo je samo izlika strašivice, mekušca. nitkova, koji nema hrabrosti ni ćasli! Kao munje djeluju riječi, izgovorene ispod vizira, na ljude, uvlače se u njihove duše, u njihove mišice. Kao da je tajna snaga ispod vizira sišla na njih i zapalila im krv, učvrslila im žile. Svatko osjeća u sebi snagu kao da se napio svježe vode za teške omare. I kliču: - Neka nam opet dođe vitez s vizirom - da nas svojom riječi utjesi i da nas pouči kako nam je činiti! Mladi su plemići zapanjeni. Drhtave duše su im kao strune na kojima su Gordanine riječi zaigrale neku uzvišenu melodiju što im ispunjava Čitava bića. 1 kao da su se u tom času predali nečemu velikom, nadljudskom. Svi gledaju pred sobom sliku svog života, svojih patnja i zuluma Što su se bacile na njih. kao neka aždaja na nevine Žrtve. Puni su zanosa mladi ljudi, opojeni nekim višim čuvstvom, nekim višim
osjećajem, kojeg nisu dosad bili svjesni jer je duboko počivao u njiho\im srcima. Tako nam slobode, upamti! ćemo šio smo sada čuli! - vikne Darko Mrnjavčić. - Upamti! ćemo i slijediti! - A sada moramo otići šio prije oda\lc - opomene Gordana Jelenka. Neka oslanu ovdje vaši drugovi, i samo jedan ili dvojica neka idu sa mnom da me odvedu Da\oru Antolkoviću, a vi budile na straži Učinit ću po vašoj želji. Moji drugovi te ostali ovdje dok se ljudi malo umire i pomognu im što je moguće, a vas ćemo pratili Cvjeiko Šimunić. Darko Mrnjavčić. Modee. Galeković i ja. Neće biti opasno otići lamo u to doba. a šio manje ide jahača, loje lakše prolazili našim lajnim pulovima. 1 razdijelili se oni po kućama da ljudima pomognu i da izvrše Gordaninu želju. Otišla je sa svojom prainjom kroz šljivik. između grmlja, visokog poraslog Šaša. irave i krošnjalih slabala. Čas se mijenja put: ide kroz šumu pa opel izbija na polje dok se ne izgubi u gušlaii. U SRCU GORDAMNA SINA Nejasan nemir progoni malog Damira u starom dvorcu. Nepreslano hoda dvorištem. Nigdje ne nalazi mira. Ni mačevanje mu ne ide od ruke. ni na slreljačkim vježbama ne nišani dobro. Slalno ga nešio uznemiruje, sve nešto odvraća njegovu pažnju od onog čime je zaposlen. Već je sinoć vidio kako odlaze iz dvorca i vojvoda i prince/a ičeliri mlada plemića. Sve je to praiio pomno i osluškivao, ali su svi samo šapulali. Gledao je dvije crne pojave u drugim crnim haljinama. Sve gaje lo uzbuđivalo. Ispitivao je. Rekli su mu da će pokušati otići u Lukavac, ali ne znaju hoće li im uspjeti. Ako idu u dvoiac. možda će vidjeti njegovu majku! Ako je budu vidjeli, morali bi izručili njegove po/drave. I princezu je oslovio i pieporučio joj svoju majku, a lako i vojvodi od Ferare. Ipak. nitko mu nije hlio ka/ali istinu. Davor se bojao: ako mu ne uspije osnova, djelovai će to na dječaka teško, bolje je. da mšia ne kaže. Kad su otišli. našao je Jasenku vrlo zamišljenu, jedva gaje čula kad ju je treći put oslovio. Šio je zapravo njoj1.” 1 ta ga misao muči. Zavolio je lijepu i milu djevojku koja se lako brine za njega. Danas cijelo prije podne odlazi on u kuhinju i promatra je i pila zašlo je lako zamišljena. Ona samo slijega ramenima i odgovara mu: "Imam brige i posla!" Ne ide lo u dječakovu glavu. Imala je išlo takve brige i posla prije, a uvijek je bila lako vesela, vedra. Zadirkivala je u plemiće, rugala im se i sve je bilo lako vedro i veselo. A od nedavna ona se promijenila. Njemu je vrlo dugočasno otkako je ona ušuljela.
Jučer su otišli svi iz dvorca, on je ostao sam s Jasenkom, nekoliko momaka i Davorom. Damir ide gore-dolje po ja u sloj iravi dvorišla i razmišlja. Svakog Časa ga nešio irgne. svaki sušanj onkraj visoke trnovite ograde budi njegovu pažnju. Ne može izdržali sam i pohiti u kuhinju. Jasenka nešio mijesi. - Zar će lo bili kolač? - pila je dječak. - Da. kolač. Ti \olis kolače. Do danas nisle pekli lako mnogo kolača. Čini se tla je vrlo velik i vrlo sladak. Zakoga lo pečeic.Jasenka? Za koga”1 7a sve nas. i za njih! - Zar će se s\i vratiti, samo vojvoda i princeza se neće vralili i još nekolicina, a drugi... Malo razmišlja, nikako mu ne ide u glavu, nešto se naročito sprema. - A zašlo pečeie danas i perad1.” - - Kako si znatiželjan! Nekoga očekujete? Sigurno! Nećele me prevarili! Ja znam: nekoga čekale... 1 dok lo govori, srce mu jako kuca. obu/ima gu neka potajna radost. A ne zna zašlo. Htio bi pitali, ne očekuje li. možda. Jasenka njegovu majku, ali se ne usuđuje. Previše bi lo bilo radosli /a njegovo malo srce. Previše. 1 neće pitali. Jer kad bi rekla da ne čeka njegovu majku, onda hi možda plakao, a baš neće plakati. Velik je - odrastao, da plače kao kakav mali dječak? Ne. To neće. I bude mu tužno u duši i gubi svu nadu i odlazi i?, kuhinje. Ide dvorištem sam samcat. Sve se skriva da ga ne bi vidio Davor. Pogled mu luia lamo na vrh trnovite visoke ograde. Ne zna zašto, ali uvijek mora gledati tamo i uvijek mu je tamo sluh. Neka tajna sila stalno ga drži u uzbuđenosn. Ide okolo, misli, ra/glaba o svemu što je jučer vidio. Zašlo su one dvije žene. i princeza i njezina komorkinja. obukle one crne haljine. Čemu? Mašta mu radi. došaptava. dočarava neke slike, neizvjesne. Ništa ne može pravo i jasno da zahvali svojim mislima, a ipak - očekuje nešio veliko i snažno. Šio dulje odmiče vrijeme, to mu srce burnije kuca. misli hitrije lete. a duša mu se sve više nada. Naposljeiku opa/i kako je Davor sišao i poslao neke momke na stražu. 1 kao da i sam nešto čeka. Sakriva se Damir za grmlje i odanle promalra svojeg zaštitnika Antolkovića kako ide. korača, spušta prosijedu glavu i blijedo plemenito lice. obraslo napola sijedom bradom.
O čemu on razmišlja? Da. da nešto čeka... Onda je ogledao dvorištem. Zacijelo traži njega. Ali Damir se ne javlja i ne pokazuje. Bolje mu je tako samome - bar može mislili kad mu ionako neće nitko ništa razjašnjavati. Najednom Davor digne glavu. Zar nešto sluša? Pažljivo prali dječak njegove kretnje. Obazre se sada prema ogradi. Što hoće lamo? Dječakovo srce zakuca burnije... Tamo su vrata... Tamo je izlaz! Zašto je tako pohilao? Ispruži vrat i zuri za njim. Jest! netko dolazi! Čuje lićuk. Zebnja prolazi dječakovim tijelom. Nikada ga zvižduk nije tako uzbuđivao kao sada. Davor skine lanac s ulaznih vrata. Sam on to čini. a dosele su lo momci radili. Tko to dolazi? Netko koga kuće gospodar poštuje, inače ne bi sam oivarao vrata. Ulazi jahač. Damir prepoznaje Velisiava Arbanasića. Za njim još dva plemića. Sve ih poznaje. Žena u crnoj haljini! Oh - tko je ona? Zebe ga u duši i skoči iz grmlja pa gleda. Žena skine s lica crno sukno! Neka stara gospoda... I bude mu bolno u srcu. Duboko razočaranje ga zahvaća. Još nekoliko momaka i vrata se zatvaraju... Damir se vraća u svoje sklonište, stisne se tamo iza grma. pokrije lice rukama, da bi sam pred sobom sakrio suze. Zašto se nadao? Dakle, ipak je Jasenka očekivala nekoga i tomu nije htjela reći? A zašlo? Tko je ta stara gospođa za koju ona pravi kolače i pečenje? Htio bi poći gore da vidi i da Čuje, ali ne može. Oblijevaju ga su/e. Trgnušega krikovi uzbuđenja, Jasenkini krikovi. On se digne, pa i/a visokog stabla promatra Šio se tamo zbiva. Davor je pozvao Jasenku. Izašla je. raskrilila ruke i sva sretna krikom se bacila u naručaj svojoj majci. Uvjerena je da ona dolazi iz Zagreba, od svoje sestre. Ispituje je kako je došla, otkuda i zašto. 1 obraća se Antolkoviću i obasipava ga pitanjima, a on joj ne odgovara, već razjašnjava staroj gospodi: - Plemenita gospodo, nisam ni riječi rekao Jasenki što je bilo s vama. a ni Jelenku. Bilo je tako bolje - prištedio sam vašoj djeci mnogo boli. Slutim već, gospodine, vi ste zaštitnik mojeg sina, a sada evo i mojoj kćeri i moj izbavitelj! Hvala vam! - Kako izbavitelj? Otkud vas je izbavio, majko? - Dijete, sve ćeš doznati- ali najveća mije radost da te opet vidim. Sve ću li ispripovijedati. Hajdemo gore. Mnogo sam prepatila straha i zebnje... Svi se popeše u dvorac. Samo Damir stoji iza grma i plače. I ljuti se
na svoje suze, a ne može ih zaustaviti. Ljuti se ovog časa na Antolkovića i na sve oko sebe... Eto. Jasenka ima majku! A on ne zna kako je njegovoj majci, on je ovdje sam i ne može joj pomoći. "Nisam smio poslušati Petra Pana - nisam smio ući u onu vreću u kojoj me je nosio! To su oni mene prevarili! I majka i taj lakrdijaš, samo da me izbavi! A ljepše mi je bilo zarobljenom s majkom nego bez nje... Prevarili su me zato da me ne bi onaj bradati kaštelan tukao! Majčica je moja tako htjela. Boljelo je nju kad je tukao mene... Oh. znam, zato je od mene tražila riječ da ću učiniti sve što mi lakrdijaš veli. I zato mije rekla da će već isti dana poslije podne ili najkasnije drugi dan biti kod mene. Da. nju je boljelo kad je mene tukao. Vidio sam to dobro na njenom licu... Nisam biodosia hrabar! Valjda je ona opazila kako me boli. Sigurno sam se tresao kad me je udarao bićem. Nisam to smio učiniti! A kako bi bilo kad bih otišao u dvorac kroz lu gustu šumu? Ne mogu dulje biti bez nje! Ne /nam šio je s njome - kako joj je - što rade oni zli ljudi? Da. rekla mi je. to su silnici koji nas progone, jer smo Hrvati. Oh, kad bih samo bio velik da mogu uzeti mač i postaviti se njima okom u oko!" I žalostan stade računati svoje godine. "Kad ću već jednom odrasti? Uvijek mi govore: - kad budeš velik! Zašto to traje tako dugo? Sad bi morao biti velik i osloboditi svoju majku. Kako je bilo lijepo kad su jučer mladi turopoljski plemići odlazili na konjima, opasali mačeve i oklope privezali na grudi! Išli su da brane Turopolje od zulumćara. Kako mije bilo tužno u duši jer nisam smio s njima. Kad ću već jednom i ja tako sjediti u sedlu -oklopljen. naoružan, odlučan i hrabar? Kako će to još dugo trajati?... Gore iz dvorca čuje kako ga dozivaju. Traže ga. Baš se neće odazvati. Ne može se javiti, osjeća da ne bi mogao gledali kako Jasenka grli svoju majku, a on nema svoje da joj se baci na grudi. I opet ga zovu. "Neću se pokazati! Hoću da budem sam. Kad nemam majke, neću nikoga. Otišli su jučer popodne svi plemići i nitko nije spomenuo moju majku. Ne znaju oni kakva je ona junakinja. Ne znaju, naravno! Nisu je vidjeli, kao što sam jeja vidio! Kako je bila krasna, hrabra, ondje, u onoj kuli svezana lancima! Strašno ružni su bili oni lanci, a ona tako lijepa i iako ponosna. 1 ništa se nije bojala - onda su joj ipak zatreptale obrve! Da. da. onda se bojala za mene! Ne. ne. nisam bio dosta hrabar! Nisam smio ni trepnuti kad me je udario." Iz dvorca nije više nitko dozivao Damira. A lo mu je drago. Sad se može podavati svojini mislima. Glava mu gori od tih misli štosu kao iskre s ognjišta i već mu je puna duša i srce nejasnih osjećaja. Zagledao se u gusto šikarje. Mašta ga vodi kroz gustu šumu, onu istu kojom je dolazio ovamo u taj dvorac. Mrak. visoka trava i grmlje. Nepro/imo gusto granje kao svod... Dakako, vrlo je daleko do utvrda
iza kojih leži Lukavac. Majka je njegova tamo. 1 gleda je u duhu, jasno - kao da stoji pred njime u onoj mračnoj odaji. Sjedi uz prozor u naslonjaču i čita mu knjigu i tumači mu: "Zarobljeni smo i zašto smo zarobljeni? Neprijateljska ruka posiže za nama. hoće da nas podjarme, hoće da nam otmu naš krov i sve što je naše - i tu zemlju i poljane i krasnu šumu i daleka polja." "Tko zna kako izgleda ta zemlja daleko dolje, do neke velike vode koju je majčica nazvala morem- a ono je plavo kao i nebo gore. Sigurno je lamo divno. Svakako - a kad je lako lijepo, onda je razumljivo da pohlepnici posižu /a tim i hoće sve to oteti! Zato moramo svoje svi braniti! 1 ja ću braniti kad odrastem. Ali. kad će to već jednom biti?" Leži nau/nak u travi, sav se predao mislima o svemu Što je čuo od majke. Svaka njena riječ zvoni mu u duhu i njemu sećiniropeljeslušai kao da mu govori kroz daljinu... Njen je glas tako zvučan, jasan i odzvanja u njemu i riječ i misao njena. "Što radi moja majka? Što su s njome učinili da je još uvijek nema?..." To ga pitanje digne i on se nasloni na stablo obraslo bršljanom. Jecaj mu prodire iz grudi. Svom ga silom zagušuje. "Nije junački plakati! A zašto se ove suze ipak kli/u niz lice? Zašto, kad hoću bili junak? Idem! Idem kroz šumu - povući ću se kroz ogradu. Idem tražili majku." Nema više strpljivosti da ovdje sjedi. Tko zna kako je dugo proveo za grmljem. Sada ga nešto diže - diže ga na noge i on se šulja duž ograde, okolo, naokolo, prisluškuje. Mora otići, uteći, potražiti majku... Onda 109 prisloni glavu na dasku ograde: Stoje to tamo? Škripa nešto kao da mnogo konjskih kopita odjekuje Šumom i puca granje. Ustane se i sluša. "Tko hi lo mogao dolaziti? Sigurno se vraćaju oni drugi plemići koji nisu stigli s onom starom gospodom" žalostno razjašnjava sam sebi. I opet ide dalje uz ogradu, ali ga opet nešto prisili da osluškuje i pohiti sve do vrata ograde. Povukao se hitro natrag. Iz dvorca silaze. Trkom! Ne može dočekati plemiće. Ne može ni s kim govoriti, niti kome pogledati u lice. 1 opet Davor An(olko\ić žuri dolje i ide prema ogradi. Zar opet nekog očekuje? Možda se princeza vraća? Dječak se sakrio iza grma i čeka. Otvorili su vrata. Ulazi jahač. Odmah ga prepoznaje. To je KuSević. Onda ulazi drugi. I tog prepoznaje.
A tko je... Damir protrne... jahač - zamotan u plašt - pokriven vizirom? Dah mu zapne u prsima. Pogledom zahvatijahača. a duša mu zadriće od nečeg što bi se mogla nazvati nadom. Sav je u pogledu kojim prali svaku kretnju nepoznatog konjanika, Plašt se nešto spustio oko struka jahaču. Damira prolaze srsi. Taj struk! Nekako mu je poznato gipko držanje tog jahača. Sjećanje mu ulazi u mozak... Takvo držanje ostalo mu je u duši utisnuto. Prepoznao bi to držanje medu stotinama jahača. Zatrepti mu srce. u grlu ga steže... Htio bi nešto viknuti, a ne može. Pohiti naprijed, trči dvorištem za onim koji se zaustavio pred dvorcem, odbacio uzde i gipko skočio na tlo. Damir je stao kao izbezumljen - nijem, blijed, stisnuo pesnice od silnog uzbuđenja. Gordana gaje odmah spa/.ila i be? riječi potrčala k njemu. Osjetio je kako ga privijaju dvije čvrste drhtave ruke i primaju u zagrljaj... Zna čije su to ruke. ali od prevelikog uzbuđenja ne može prozboriti ni riječi, samo se spušta na te grudi i dršće kao prutić u bujiei. Moj Damire! Ti si me prepoznao?! - Kako ne bih prepoznao svoju majčicu! - I pod vizirom si me prepoznao? Samo moja majka se tako lijepo drži u sedlu. Aii ja sam nešto slutio nešto sam vidio - nijemi bilo mira ni pokoja... Majčice, vi ste mi iz daleka poslali vijest da dolazite. Sada to stalno znam. "Damo sam ležao iza onog stabla i slušao sam vas! I vidio! To ste mi vi poslali svoje pozdrave! Tek sada digne Gordana vizir. Dječak joj se zagleda u lice. gleda je svojim bistrim očima! - Zastoje majčica tako blijeda? Vrlo blijeda! Sigurno su vas tamo mučili? Ne. sine moj, nisu me mučili - od prevelikog uzbuđenja i dugog jahanja sam blijeda. 1 još smo bili tamo u selu gdje su Lukavćani otimali blago i živež. Sve sam to vidjela i od toga sam blijeda. Opaja se njenim glasom. Sad je ona tu uz. njega. 10 - Ne. majčice, sad mi više nećete iz ruke! Sad vas više ne puštam. Sad ću vas ja branili! Kad biste znali kako ja sada umijem mačeva ti?! Naučio sam neke nove udarce. A kako nišanim?! O da, ja već sada znam baratati ognjenim oružjem. Pitajte gospodina Davora. nišanim sasvim ločno. Sve to sam učio ovdje jer - da tako... No. šio? Zašto mi ne kazuješ? - Pa ništa. tako. morao sam čitave dane mačevati i niSaniti. da ne
mislim kako je vama teško i šio rade s vama i da im se svima osvelim. Recite, majko, jesam li već došla velik? Nisam li poraslao ovo vrijeme šio me niste vidjeli? - Da, sine. porastao si. i još ćeš mnogo porasti! 1 došli su oni drugi koji su pratili Gordanu. Ovog časa Damir ili promjeri od pete do glave silnom zavisti, sav se smrkne i pita majku: - Kako je dugo trebalo dok su oni postali lako veliki i jaki”.1 Nasmiješila se i privinula ga k sebi. - To izgleda, dušo moja. vrlo dugo. ali proći će brzo. vrlo brzo prebrzo!... On posegne za njenom kacigom: - Skinile to. majčice. Ovo me sjeća boja. a sad vi opet pripadate meni. Hoću da vidim vašu kosu. majčice, onu lijepu kosu. Hoćete li skinuli kacigu? - Da. sinko, evo skidam je kad me ti želiš vidjeti... I skinula je kacigu, a kuštrava. kovrčasta smeđa kosa odsijeva na suncu žarom bronce. - Kako je lo lijepa kosa! Otac je uvijek rekao da sjaji kao da je posuta nekim iskricama. Sjećate li se? Odvratila je glavu od njega i teškom mukom zatomila jecaj. - Da. dušo sjećam se- ali sada moram gore. Eto. vidiš, gospodin Davor nas čeka. imam mnogo s njime govorili. - A sa mnom? I sa mnom imate mnogo govoriti! A ja lek s vama! Slrahovilo je to bilo dugo - vrlo dugo. Sav je blijed i. i kao da će se rasplakati lu pred svima, ali se svladava i zato mu je glas opor i neprirodan kao da ga silom hoće sniziti i omuževiti ga. A kad ga je odviše stislo u grlu, potrči uza Mube kao da želi navijestiti ukućanima, ili kani majku voditi gore. a zapravo trči kako bi negdje sakrio svoje lice I sklonio se u sobu gdje je spavao zajedno s Davorom. Zna. sad tamo nikog nema. I potrči k ležaju i /agnjuri glavu da se naplače od radosti šio opei ima svoju majku. Antolković povede Gordanu u blagovaonicu. Htjela je s njime govorili i odredila da ih nitko ne smeta. Nekoliko trenutaka nije smogla riječi. Dršću joj čeljusti od zatajena plača: Što vam je, plemcniia eospodo? Vaše uzbuđenje sluti na veliko zlo. Da. gospodine. U dvorac Lukavac stigao je neki glasnik i donio slrahovilo crnu vijest. - Crnu vijest? To bi značilo - pora/” III Ne, probili SU se - probili su se kroz redove neprijatelja i
pobjedonosno zauzeli bojni stav i gone neprijatelja, ali uz strašne žrtve... I obori oči. Davor se ne usuđuje pitati, slutnja mu odgovara mjesto nje i on samo šapće: - Budimski glasnik nije sasvim pouzdan. Štoviše, ne bih mu vjerovao! Bademaste oči okupane su suzama: Mislite li da bih se smjela nadali u nepouzdanost toga glasnika? Gospodo, nikada nisu glasnici i/ Budima donosili naše radosne vijesti. Svaku su našu pobjedu zasjenjivali. pokrivali maglom, oblacima I LI/I ma. Vi to znate. Oni se boje ići na ratište, ne dola/e nam upomoć, a kad mi obranimo sebe i njih. onda daju maha svojoj kukavšlini. iako naše pobjede pritajuju i izvrću. Ne vjeruje, a opet riječi ovog ozbiljnog, pametnog čovjeka. dalekovidnog, sređenog, djeluju na njenu bol kao blaga kiša na izgoreno lio. - Laži bih glasnikove pozlatila, ako su laži. Rekoše: Damir je vodio prodor, bacio se odveć duboko u neki klanac gdje je neprijatelj htio uteći i baš zato su ga zahvatili konji, a on je ostao bez duše ležati. Uzalud su ga dozivali k svijesti. - Bas zato stoje tu vijest donio neki prijatelj naših državnika, baš ne vjerujem. - Ne mogu prihvatiti vaše mnjenje, gospodine, jer moje su prsi ispunjene teškom žalosti. I sada, dopustite, da vam još nešto kažem. Dogodilo se u Lukavcu koješta. Htjela sam pobjeći iz svog zatočenja. U tu svrhu uskrisila sam nekadanje Vladislavove osjećaje prema meni. To mi je bilo jedino oružje u krajnosti. Nije bilo teško kralja osvojili i vućsam ga navela da me poveden šetnju, a onda me ne bi više nitko mogao uhvatiti Pobjegla bih i najbržem jahaču, to znate. Ali sinja kukavica, izrod Dražen ić, sve mije pokvario. U poslednjem Času padoše u dvor kardinal i one dvije opatice. To ste učinili vi. Plemenita gospodo, otkad sam čuo da ste vi zarobljeni, bila mi je jedina misao kako i na koji način prodrijeti u dvorac i doprijeti do vas. - Ali nisam još završila. Vladislav je bio tako nepristojan i bezdušan i nije se žacao nakon nekoliko sati, pošto je glasnik donio crnu vijest s bojišta, ponuditi mu svoju ruku! Davor ne reče ništa, a Gordana nastavi, nešto gorčim glasom: - Dva mjeseca sam bila u Lukavcu, malo će ih vjerovati da sam izašla kreposna iz tog dvorca i zato vam kanim kazali sve da biste
znali braniti me. Naši zemljaci boluju na sumnjama i za moju muku koju sam prepalila možda će se još nabaciti na mene kamenom. Ali moje dijete mora znali da se njegova majka branila svim sredstvima, Štogod mi je pruž.to moj um, a na koncu čak i moja ljepota bila mije zaštita jer su je iskoristili da zavodim muževe pa su svi pazili jedan na drugoga. Ali gospodo, vi govorile kao da pišete oporuku? Možda i jest tako. ali sve ću vam razjasniti. I sjela mu je nasuprot i slala mu razlagati i pričali kako je bila domamljena u dvorac, kako se tamo branila, slekla saveznike i kako je Spletkama s\oje tamničare razbila, kako je prodirala u njihove najtajnije osnove, uz pomoć Peira Pana taktizirala lijevo-desno. na sve strane, samo da se uzdrži, da joj se nitko ne približi ni kao ženi. ni kao braniocu tajne koju su htjeli od nje i/.vući svim sredstvima. Antolković sluša, promatrajući svojim ozbiljnim tamnim očima ženu koja pred njima rastvara veliku ispisanu knjigu borbe u /.uobljenišivu. jasno mu prikazuje slike najljućih muka i najtežih napora da se zarobljena zadrži na visini. Kad je sve iskazala, prelazi na Mladenčića. Razlaže mu njegovu ljubavnu strast prema njoj i pogibelji koja je prijetila od njega da oda Ivanovo boravište i kako je nastojala da ga uzdrži u nadi. - Plemeniti gospodine, kako vidite, moja ljepota bila mi je u mnogome na koristi, ali u ovom slučaju na Šietu. Kad sam tog čovjeka udarila bodežom, bilo mi je jasno da sam učinila zlo. Ali u tolikoj muci, u ml ikom s\ lađa vanju svega, u neprestanom odbijanju na me. počinila sam tu pogrešku i on je. eto. Pencingeni odao gdje se nalazi kraljević... Samo jedna kretnja bila je dovoljni izraz kako je la vijest strahovito djelovala na Davoia Anlolkovića. Bila sam očajna zbog toga - ali laj čovjek se pokajao, priznao Sijcpku što je učinio. Bilo je već prekasno. Ništa se više nije dalo popraviti. Tada siigne vaš glasnik i najavi kardinala. To je bila sreća, ali sam opet drhtala, jer se Draženić spremao na put. Zar je Mladenčić odao i lozinku? - pita on. Jest. zato je Draženić danas krenuo prema sjeveru pun prtljage, no zadržao se u Kunlovcu i navalio na plemiće. Jelenko i vaši borci bacili su se na njega i potjerali ga natrag u Lukavac. Prema tome sam stekla vremena da ne krene na sjever prije mene, - Vi kanile lično oliči tamo? Ne! To vam neću dopustiti.
- Žalim što vam se ne mogu pokorili. Samo ja lično mogu još spasiti našeg kraljevića. Vi znate kako dobro poznajem putove do njega. Dakle, samo bih ja mogla još preleći Draženića da ne otme Kana. Time ću popravili ono što sam skrivila... Oikud ste vi skrivili, plemenita gospodo? Nili sie krivi niti dužni šio se Mladenić pomamio za vama. Ostavile - ja tu krivnju osjećam i ja je želim popravili i žalo vas, elo. molim da mi zadržite sina. Vama ga predajem, jer znam: samo pod vašom pa/njom će dijete biti sigurno. Molim vas, odvedite ga u moj dvorac koji prepuštam vama. Naravno, zamolit ću vas da mi dadete sa sobom nekoliko vaših hrabrih mladih prijatelja koji će me pratiti na tom dalekom putu. Razmišljao je neko vrijeme i obećao učinili po volji. Gospodine Anlolkoviću. već sutra u zoru moram krenuti, Takn ću imati pred sobom Čitav jedan dan. do kasne večeri mogu slici na pulnu postaju. Točno znam koliko mi treba vremena donle. isto lako znam put za drugi i ireći dan i sve dalje. Došla sam s mužem pulovala grolu i grofici na Oravu. Ovog se puta ne bojim. Jedini strah je taj izrod Draženić. S njime se moram na putu takmičiti. Njega moram obići, predusresti. preteći. 112 * "<1RUANA IX 113 Antolković sjedne k njoj i stadoše raspravljali. Konačno on sam razabire da nitko od njegovih mladih prijatelja ne bi mogao pogodili put. ni on sam ga ne zna. Nitko-do nje. I prikloni se njenoj namjeri i sve su dogovorili potanko. Samo vas upozoravam, gospodo. Damir je bio vrlo nestrpljiv. On neće podnijeti ponovni rastanak! - Prepustile (o meni. Govorit ću s njime. Ali još nešto: vi sle očito htjeli oslobodili i županovu kćer”“ - Da, gospodo. Međutim, u posljednji čas saznao sam da je uhvaćena Kuševićeva majka. Nije bilo više pomoći. Nismo mogli više odgađati, a gdje da uzmemo ženu koja bi ostala na dvoru zajedno s princezom! To je mogla samo njena komorkinja. Pokušali smo i muškarca obući u žensko ruho. ali se na prvom koraku razbralo da je pod haljinom
muškarac i morali smo od toga odustati. Tako sam sve prepustio vašoj odluci. - Županova kći je odlučila da iziđe Jelenkoui majka. Ali princeza mi je obećala brinuti se za nju, a kako Draženić ide na put. naći ćete neki izlaz da se i ona oslobodi. To sam vas htjela zamolili djevojka je. uistinu, sažaljenja vrijedna. Njezine su patnje velike. Njoj ima samo jedan put - u samostan. To jedino Želi i obećala sam joj oslobođenje kako bi se mogla skloniti u samostanski mir. Nukon razgovora pozvao je Davor Antolković u blagovaonicu gospodu Tomislavu Kušević. Jasenku. Jelenka i Damira i sve one koji su dopratili Gordanu. Razvijao se razgovor o svim događajima. 0 svemu što je bilo primijećeno i o onome Što bi se još moglo desiti u budućnosti. Ali Gordana i Davor ne spominju pred dječakom njezin put. A Damirove su oči uprte u majku. Čini mu se: svi su ljudi daleko dolje, pod njenim nogama, svi iščezavaju prednjom - i svojom pojavom, i svojim mislima, i riječima, i svojim prijedlozima, i svojim umom. Svi su ništa, a ona nad svima najveća, naj uzvišen ija, Prije nego je pao mrak. nastade buka u dvorištu. Vraćaju se borci mlade hrvatske obrane s bojišta. Dršćući od napetosti, čeka Gordana vijesti o Draženiću. Mladi joj plemići javljaju: - Otišli smo do Lukavca i skriveni u šumi čekali. Ali Draženić očito nije ni kanio nastaviti put nakon onog poraza. U dvorcu se digao most. - Zar je sa Čitavom četom otišao u Lukavac? Da. plemenita gospodo, svi su se vratili koji su bili s njime. Polovica njegove čete koju ste pobunili protiv njega vratila se svojini kućama. Tako. eto. nije imao dovoljno ljudi da nastavi put i vratio se. NeSto neobično promatra Damir svoju majku. U njenom napetom očekivanju tih vijesti dijete naslućuje opasnost za sebe. ali ne smije pitali. Njemu je Šutjeli, dok svi oni drugi, stariji i odrasliji razgovaraju. Kad su dovršili večeru, uslane Gordana i pozove Jelenka. Mrnjavčića. Velislava Arbanasića i Vojkovića da slijede u drugu sobu Antolkovića. I ona je pošla. Damir se ogledao za njima. Dugo. vrlo dugo. gleda u ta vrata što su s,e za njima zatvorila 114 Što oni sada tamo raspravljaju? O Čemu? Opet mu se čini kao da oni nešto ugovaraju s njegovom majkom, a to bi značilo opasnost za njega. Pun je slutnje i nemira. Teško očekuje čas kad će s majkom na počinak. A lamo u drugoj sobi Davor objavljuje mladim prijateljima zbog čega mora Gordana otputovati i što mora zapriječiti Draženiću.
- Na lako velik i težak put i tia lako veliku zadaću pratit ćeš plemenitu gospodu li. Jelenko! U tebe se pouzdajern. Isto tako i u tvoje drugove. Gospoda Gordana ne želi uzeli veliku pratnju jer to otežava put. Ti. Jelenko, s Mrnjavčićcm. Arbanasićem i Vojkovićem sačinjavate Četvoricu, a osim toga. treba još deset momaka. - Zahvaljujem vam. moj zaštitnice, što ste me lako obradovali. Jurit ću kao strijela da preleknem Draženića. 1 vama. plemenita gospodo. hvala šio sle dopustili da vas pratim! Samo tko će. umjesto mene. voditi moje čeie u obranu Turopolja? Znam. Pencinger neće mirovati. - Cvjetko Šimunić preuze! će tvoju službu, a.kalkad i ja sam lično. Mičemo vodi ti našu malu hrabru vojsku da čuvamo i branimo naše simne od lukavačkih razbojnika. Odmah je Gordana predložila šio sve treba spremili ?a put, a onda se sa svima oprostila. Jasenka povede Gordanu u sobu gdje je spavala prineeza Oliva. Damir je dopratio svoju majku, Ove noći spavati će s njom! Ostali su sami. To je Damir očekivao. 1 spustio se na stolćić i naslonio na krilo svojoj majci i gledao je i pitao o svačemu, a najviše kako joj je bilo u dvorcu, je li mislila na njega i osjećala kako je on svakog dana i noći mislio o njoj i slao JOJ u daljinu svoje misli. Teškoje bilo majci prekinuti dijele. Napokon se odluči. Posjedne gak sebi. ovije mu ruku oko vrata i gleda mu ravno u oči: - Čula sam od gospodina Antolkovića. pravi si junak! Nisi uzalud trošio \rijeme. MaCevao si. nišanio. Upravo uživam! Baš ćeš bili junak kad odrasteš! Ali. eio. već si i sada. Kad mislim na tebe, nikad ne vidim dječaka, uvijek samo junaka kakav si bio onda kad te je Pencinger bicevao. Da. sine. ti si junak! Ni odrasli nisu tako hrabri kao li. Usne mu se nasmiješile, a oči zasjale. Sreća ga obuzima, osjeća se velikim i jakim kao Jelenko. Gordana ustaje pa mu opet gleda ravno u oči: Da si junak, dokazuje i lo Što si se spremao na borbu dok si bio ovdje. Mnogo junaštva sine. tražim od tebe. vrlo mnogo. I on je ustao. Isprsio se. čini mu se da je visok do stropa. Pričala sam li u dvorcu kako nas neprijatelj kani uništiti, podjarmiti, zarobiti, da ne bismo bili više svoji, nego da dademo njemu sve što je naše. Oh. majčice, da barem mogu i ja stupili u borbu protiv tog neprijatelja kojeg mrzile vi. ali i ja - Želiš li i li stupili u borbu u/ bok ovim borcima ovdje?
Sav se zažario. Oči mu svjetlucaju, nosnice mu dršću, usne trepću. - Hoću. majko. Molim vas. dopustite mi da budem kao oni: junak i borac. Čuj me. sine. Rekla sam li još u Lukavcu: ima mač koji će posjeći silu i razbiti našeg neprijatelja i osloboditi nas njegovih zuluma. 115 Da. rekli ste mi majko: mačje Ivan! - Da. sine. kraljević Ivan je laj mač! Ali čuj šio se dogodilo. On je gleda s nekom teškom slutnjom kao da mu prijeti neko zlo.
- Taj nam mač žele oteti? Da. dijele moje. ali mi ne smijemo to dopustiti. Svi plemići u ovom dvorcu odlaze da ga oslobode. Međutim, nitko ne ?na gdje se nalazi. - A tko zna gdje je Ivan1.” - Ja. dijele moje - jedino ja! Nešio ga potrese u duši i stisne u srcu. A Gordima slijedi svoj plan - Ivana moramo osloboditi. Damire - sakrili ga da ga ne otmu. - Da. majko, moramo ga spasiti! - Samo ti lo možeš, sinko! - Ja? Kako ja. majčice? Nisam li \eć rekla u dvorcu Lukavcu”.” U ivojim je rukama naša sudbina jer je u ivojim rukama sudbina Kanova! Recite mi kako”.” Moram li u dvorac da me luku? Ne. dijete! Tvoja majka mora krenuli najbržim Irkom preko Drave ujedan dvorac navrh brda da prelete onog izdajničkog izroda koji je pohitio da otme hana. Tvoja majka jedina zna put do Ivana i zato od tebe traži da junački kažeš: "Dobro, majčice, a vi putujte. Ja ću dotle dalje mačevali i dalje nišanin - i ako mi dođe pod ruku neprijatelj, znat ću se borili i /nal ću ga pobijediti." Zanijemio je. Ne odgovara. Srce kao da mu je prestalo udarali. Dva se bića zahvalila u njegovim prsima u borbu. Jedan je junak, koji stoji pred majkom visoka čela i suhih očiju. Drugi je sin - koji pruža ruke za njom. čezne za njenim zagrljajem, za njenom blizinom. I strava hvata mlado biće strava da ne bi junaka pobijedio onaj koji pruža ruke za majkom i roni suze. Guta. sve guta suze i grčeviti plač koji mu navireugrlo... Gutai trese glavom kao da lom gestom zapovijeda osjećajima neka Šute. zatome suze - da se može isprsiti junak i mirno podali svojoj hrabrosli. Ja moram, sinko, moj junače. diko moja - moram sutra u zoru odjahati! Sa mnom će Jelenko i oni koje si vidio s Davorom otići u drugu sobu nakon današnje večere. Oni će me pratiti. Idemo uzeti Ivana, a ja cu ga dovesti ovamo k tebi! - I onda ćemo ga čuvati, majko! Čuvati - odvesti ga u Brezovicu da odrasle zajedno sa mnom i bude biitki mač neprijatelju, je li majčice1” Govor mu je isprekidan. Za svaku riječ mora uzeli dah da nadvlada grč koji ga steže od pomisli da majka opet odlazi. Vrani ću se opet k tebi. dovesti Kana i onda ćemo se svi spremili za buduću borbu koju ćete vodili Ivan i li! I počne ga spremati na počinak. Šutjeli su. Gordana nije mogla više govoriti, a da ne bi odala svoje muke. Najednom će Damir: Majčice, velite da sam hrabar. A znate kako umijem mačeva ti i nišanili! Kako bi bilo - vidite- da idem s vama osloboditi Ivana? Bio bih hrabar i odvažan.
Islina je. ali. vidiš ne bi mogao izdržati tako dugo jahanje. Kako ne bih mogao?!čitav dan i noć i/držao bih na sedlu i bio bih vam od velike pomoći. Kad bi se oni drugi umorili da vas brane od napadača, ja bih UŽCO oružje. Tada biste vidjeli ikoje Damir. Zar ne? To bi bilo divno! Ne smije ga odbili s motivima koji su tako jasni i ona mu odgovara kao odraslom čovjeku: Sigurno bi mi tvoja junačka desnica i tvoje prodorno oko bili od potrebe. Ne može se to nikako poreći, ali nešto ću ti sad odati: vidiš. gospodin Davor Antolković mije kazao ovo: "Damir je siekao od svojeg oca toliko znanja u mačevanju da sam odlučio neka poučava moje momke. Želim da svaki momak bude maČevalac, a nitko od plemića nema vremena - jer će oni svakog dana izlazili u Turopolje. Prema tome. moram Damiru predati čitavu malu četu svojih momaka!" Pristala sam i li ćeš bili učitelj i kapetan! - Zar uistinu, majko? - Da. dijete moje. sada će Lukavćani divlje napadali u osvete što sam ja utekla iz dvorca. Mladi plemići moraju svakog dana čekali razbojnike i braniti narod koji nije kriv što samja utekla. I vidiš, osvetit ćeš majku svoju baš lime ako svakog dana od jutra pa do mraka vježbaš Davorove momke. Onda će oni steći vještinu i dvostrukom snagom navalili na Lukavćane. Njihova vještina bit će tvoja osveta za majku. - Ah. to je. majčice, isti na! Ja ću ih vježbali! Jest. čusli mi moje! Znat će oni i braniti se i sjeći glave lim lupežima. A kad se vratimo, dočekat će moj junak svoju majku i pokazati svoju čelu koju je on stvorio, izvježbao i očeličio u borbi. Bii ćelo zapravo tvoja četa! To je znak da si već - odrastao junak! Srce mu kuca od radosti. Sad će se moći osvetiti za ono šio su njegovu majku vezali lancima. Je li. majko, za ono ću se osvetili, za one lance, za onaj bič!1.” Da, junače moj za ono i- za mnogo još loga. vrlo mnogo loga. Gordana ne može zaspali. Bademaste oči pune su suza. zatajenih, sakrivenih. Napokon, umor i njoj olima svijest i ne zna više ništa. I smile su muke i suze se osušile na dugim tamnim trepavicama . . . Utihnuli su. Polagano svladava ih san. NA PUTU U ORAVU Četiri plemića i deset momaka prate Gordanu na njenom pulu na sjever. Ona je opet odjenula muško odijelo takvog kroja po kojemu ne bi nitko mogao nazrijevaii da se pod odijelom krije žena. I oklop je privezala na grudi. Jelenko, Darko Mrnjavčić. Velislav Arbanasić i četvrti. zagrebački plemić Vojković svi oni privezati su oklope, kacige i vizire. Ni jedan prolaznik ne može slutili tko to juri prema sjeveru
tolikom brzinom. 116 i n Žure na obalu Save da bi stigli prevozni brod. Pred njima, daleko, diže se tamna Zagrebačka gora u guslom jednoličnom zelenilu. Samo na jednom ogranku gore strše uvis kule Medvedgrada, a tamo dolje, ispod brda. na brežuljku, diže se zagrebačka tvrđava, opasana jakim bedemima na sedam kula. Ispod bedema šumovita dolina po kojoj se razlijeva Sava u nekoliko korita i stvara otoke s malim kućama, oranicama i poljima. Gordana misli na sina s kojim se lako srdačno oprostila i koji je tako hrabro progutao suze rastanka ... U tim mislima stigli su na obalu. Ali brod se ne vraća. Čekaju uzalud. Tamo Stoje ljudi. Dva momka koji primaju užeta kad se splav približi. - Zašto ne dolazi prevozni brod? Što to znači? pita ih Jelenko. - Gospodo vitezovi, brod se neće danas vraćali ovamo. - Tko vam lo veli? Mora se vratili - veli Jelenko. - Morao se svakako, ali Lukavčani su brod.zauzeli još tokom ove noći. Zau/eli brod koji je vlasništvo grada Zagreba? To oni ne mogu! Otkupili su ga za cijeli dan. Još noćas, prije nego Stoje zabijelila zora. ukrcala su se dva. plemića s nekom čelom i prevezli preko. Lukavčani će držali brod tamo na onoj sirani sve do večeri. Vijest prenerazi Gordanu. Gospodine Jelenko. to je učinio Draženić. Dakle, zna, ili sluti da je Mladcnčić priznao svoj grijeh Stjepku i sad je uvjeren: naši će pohitati u Slovačku da sakriju Ivana. Šio sad? Zar da i/gubimo čitav dan? A nigdje nadaleko i široko nema nikakve splavi. Javlja se Velislav Arbanasić s prijedlogom: - Znam mjesto gdje je Sava došla plitka, ali tamo dolazimo lek na Crni oiok a s otoka imaju splav kojom stanovnici prelaze na drugu stranu prema Čmomercu. Vodite nas. gospodine Arbanasiću - veli Gordana bez riječi i bez straha zatjera konja u vodu. Jelenkoje opominje na opreznost, ali nju goni naprijed cilj za kojim je pošla. Draženić zna zašlo je to učinio. Njemu je do toga da samo nekoliko sati stigne prije nje - to će mu dostajali. Ako siigne nekoliko Časa prije. njezin će put bili uzaludan. I tjera konja, i napokon stigne na Crni olok. Ljudi na otoku skupili
se oko njih. Jelenko se s njima pogodi da ih prcvezu na splavi na drugu stranu rijeke. Ali nisu mogli svi zajedno. Splav je mala i prima samo po tri konja i jahača. Svejedno prebrodi! će i tu zapreku. Trebalo je splav okrenuti nekoliko puta natrag. Napokon se svi iskrcali onkraj glavnog korita. Gordana bodri svoje pratioce: Bezbroj sam puta ovuda projahala dok sam bila na dvoru kralja Mali je. kad su ovdje u zagrebačkoj tvrđavi bora vi I i poslanici čitavog juga i poslanici Maksimilijana i Francuske i Njemačke. I svi oni su voljeli izjahati u okolinu tvrđave. Tako sam ovdje upoznala čilav kraj. Tako im pripovijeda, dok moraju korakom prolaziti preko zapreka. Priča im sve (o samo da zaboravi kako je uzbuđuje strah Što je morala izgubiti čitav dan. Napokon su stigli na ceslu. - Draženić je daleko pred nama. Ne možemo slici do večeri u dvorac gdje sam mislila prenoćili, dakle, valja paziti da nas noć ne siigne na otvorenoj pustoši. Moral ćemo se još prije večeri zaustaviti u nekom selu. - Vodite nas. gospodo, vi znate: drugo ne preostaje nego se pouzdati u sreću! Prije večeri stigoše u selo. Tu je Gordana boravila za svojeg djevojaštva. Tuda je projahala kraljevska povorka kralja Matije kad je odlazio u Varaždin. Odmah je znala naći i konačišle. Seljaci su im spremili jelo i ležaj na slami. Sama samcata. našla seje opel u maloj izbi seljačke kućice i klonula na ležaj. Misli joj kruže daleko na bojište po izvjesnoj tami gdje leži njezina ljubav preko koje prelaze Turci i kola i konji . . ¦ Sva leži u dubokoj tmini, tihoj, nepokretnoj. Onda joj misli skreću opel u iamni dvorac usred šume Paklenog luga gdje hrabri junacić isprsuje svoje mlade grudi i svojom desnicom uči priproste momke mačevanju. U svaki udarac ulijeva sav žar mlade duše koja osvećuje majku, osvećuje zarobljenu slobodu, svoj narod. Naposljetku teški napor baca mlado zdravo tijelo u duboki san. Sutradan su nastavili put brže nego prvog dana. Gordana pronalazi neki kraći puteljak. Sjeća se novih putova koji se kroz šume spajaju s glavnom cestom i.vode sve bliže prema Dravi. Podvecer stigli su u neku krčmu ispod brda. Gordana se sjeća: lu se nekoć odmarala čitava povorka kralja Matije i kraljice Bealrice. Zna: tu mora prenoćiti. Sišla je. dala spremili konje pod sušu i našla malu izbicu. Krčmar je plemićima donio suhog mesa i sira. a Gordani kuhanog mlijeka. Malo mu
se činilo čudno što lijepi mladić traži mlijeka - ali se smirio kad su naručili i vina. Kad je donio vrčeve na stol, Gordana ga slade ispitivali, vrlo oprezno: - Čini se, malo ste točili ovog vina. nema mnogo putnika? Baš nema mnogo, ali opel se nade. Evo, jutros su već dosta popila za doručak otmjena gospoda. - Danas ste imali putnike? Jest. jutros su projahali i čestito doručkovali. - Tko su lo bili ti putnici? - Ne znam, ali bit će vrlo otmjeni plemići. Gordana ga ispituje. Opisao ih je. Gordana značajno pogleda Jdenka. Jasno je - bio je to Dražetić s herencijem i njegovom četom. "Dakle, on je Iri četvrtine dana preda mnom. Kako ću to prebroditi? Kojim bi putem mogla otići da ih stignem?" Razmišlja, a kad je oslala sama s čelom, predlaže: - Kako bi bilo da se odlučimo jahati čitavu noć? Istina, mogli bi nas napasti razbojnici, ali naći ćemo negdje toliko ljudi da nas prate kroz. tu jednu noć. Platil ću im šio god zatreba i tako bismo ipak mogli preteći Draženiča. 119 Prihvatili su prijedlog, a Gordana odluči svoju misao ostvariti Sto prije. U ranu zoru već je Gordana bila na sedlu. Juri najbržim trkom dalje do svojeg cilja. Trećeg dana napokon stigli su u gradić, najmili momčad i svu noć projahali da bi tako dobili na vremenu koje su izgubili na prijevozu kod Save. Kad se zabijelio dan. nastavili su pui bez odmora i bez odana. Pri tome bi se zaustavljali kod svake krčme, pitajući za dva mlada viteza koji puiiiju s čelom na sjever. Svagdje su dobili podatke koliko je prošlo vremena od časa kad su plemići nastavili put i kojim su smjerom krenuli. - Želimo ih. naime, dostići - razjašnjava Jelenko, - Naši su prijatelji. Ljudi su rado davali upute. Napokon je Gordana razabrala da su udaljeni jedni od drugih samo nekoliko sati. Ali u brdovitom kraju nisu mogli nigdje zamijetili jahače. - Mislim da nas dijeli još malo puta - upozori Gordana. - I zato moramo biti na oprezu. Sad ćemo stići u dolinu. Tu bi oni mogli opaziti
nas, ali i mi njih. Sidimo. dakle, na cestu onkraj potoka, lamo je došla drveća koje će nas zakloniti. Brižno su pazili preda se. Jelenko odredi Velislavu Arbanasiću: Imaš dalekovidno oko. na tebi je da paziš. Dakle, hajde prvi. Odazvao se odredbi i pojahao naprijed. Nakon dva sata jahanja stigli su u dolinu. Velislav najednom okrene konja i stigne Gordanu i Jelenka: Eno. gledajte, tamo u/ ono malo brdo. cesta se i ne vidi, ali prašina se bijeli u dugoj crti kao magla. Vidite tamo? Da. vidim - klikne Gordana. Takvu maglu dižu samo jahači. I ci su oni. Sad nam valja skrenuti u šumu. Rijetka je- bit će lako potjerati konje, a opet nas može zakloniti da nas ne spaze. Valja ih obići - predlaže Jelenko. Kad iziđu ispod ovog brda. slijedit će potok, a zatim opet malo brdo i šume ra/la/e Gordana. - Sad možemo udariti prijekim putem, dakako, uz najveće napore. 1 oni se dadoše na put. stalno motreći pred sobom bijelu maglu što lebdi u zraku i pokazuje smjer kojim juri Draženić da otme skrivenog kraljevića Ivana. ispod malog brda prašnom cestom trkom tjera Draženić svoju povorku. Kupaju se u znoju, Jedva dišu - umor im je \eć u kostima, ali Draženić ne popušta. Sluti: Gordana će poslali svoje zemljake da kraljevića Ivana od\edu sOrave i sakriju negdje drugdje. U loje siguran. Od časa. kad je doznao daje rimski poslanik ispovijedio Mladenčića i da je istjerao stražu iz sobe. bilo mu je jasno što se moralo dogoditi. A rimski poslanik je to sigurno priopćio Gordani. morao joj je saopćiti daje šiiii. 1 čim je ona pobjegla, prva joj jc misao bila da zaštiti kraljevića čiju je tajnu čuvala u lom dvorcu tako tvrdokorno i uzdržljivo do posljednjeg časa. gazeći preko svojih nevolja kojima su je progonili onkraj vodenih opkopa dvora lukavca. Poslao je dva momka naprijed, a dvojicu straga da mu smjesta jave čim opaze kakvu povorku. Ali nitko se nije nigdje pojavio. Tjera konja, držeći se na sedlu, dok su inu misli još uvijek u Lukavcu. Što dalje odila/iti. to ga sve više obuzimaju misli o Vileni. Tašt i tvrdokorno vjeruje da je Iako lijep i poželjan da mu se ona mora predati. Baš nju želi. onu jedinu koja ga odbija. Nju želi prisiliti na dobrovoljnu predaju. Gdje god je bio. kud god je pošao svijetom, svuda su mu žene slak” pozdrave svojih pogleda i svojih čežnja. Svi su ti pogledi nijemo slavili njegovu ljepotu. Svi su mu li pogledi jasno rekli neka samo posegne, ispruži ruku. Jedino Vilena. čije je tijelo tako bijelo, a oči lako čudesno modre ona jedina ga prezire, mrzi. odbija, gnuša se od njega.
Udaraju mu misli u glavu. Biju mu slrasi neulaženu i povrijeđenu - i jače goni konja i ostrugama ga udara u slabine. "Neće ona pobjeći iz Lukavca! Pencingeru sam stavio nož /.a vrat. a ujaku bodež pod grlo. Zaprijetio sam se: kraljevića ću predali Hrvatima ako lamo ne nađem djevojku! Pozna mene moj ujak. zna mene Pencinger. Neću im prije donijeli kraljevića dok nju ne vidim pod onim krovom!" "Samo da log kraljevića čim prije dobijem u ruke. Br?o ću se vratili". - Onda se ogleda. "Nitko se ne javlja od glasnika nijedan ne dolazi, niii od onih sprijeda, niti od onih straga. Dakle. Hrvati me nisu preiekli.Očiio su daleko za nama. Ne znaju oni puta i lutaju . . .!" Opazi da se Ferenci počinje ogledavati. To ga zbuni u mislima i obazrese. Nešto je sigurno pobudilo Ferencijevu pažnju. Ferenci mu dade znak da zaustavi konja. Čitava povorka stane. Što je”.” Zašto si nas ?auslavio? - Eno. vidim brzoteču straga, divlje goni konja. Pričekajmo. - Valjda nije nekoga opazio? Nešto je sigurno važno. 1 pričekali su. Br?oieča je dugo trebao dok ih konačno dostigne. Plemeniii gospodine javlja Draženiću tamo s onog kraja poljana ispod drveća vidio sam nekolika jahača. - Gdje? Pokaži! i pokazuje na poljanu po kojoj je poraslo drveće. - Ništa ne vidim, baš nišla! - tvrdi Draženić. Da. gospodine, ne vidite, ali ja vidim. Jahači se zaklanjaju između drveća. Vidite s onog kraja gdje je potok? Slijeva nadesno drveće, pa oni visoki jablanovi, pa opet niska stabla- ¦ sada su nestali, ali čekajte - izaći će opei. Napokon i Ferenei i Draženić opaze konjanike u daljini. - Ako idu istim putem kao i mi. zašto bi prelazili onom poljanom? Tamo se put produljuje. Svakako su plemići, lo se vidi. a i momaka ima. - Možda su Hrvati, a možda i nisu - veli Ferenci. Ne mogu vjerovali da su looni - naglašava Draženić. - Zar idu oko brdina kroz. šume? To produljuje put. dakle, to ne mogu bili oni. Onim krajem neće stići na Oravu ni /a pet dana. 121 Ako je tako. tada uistinu nije nitko od onih koji bi htjeli kraljevića. - Bilo kako. naprijed! Ako su oni, sreino im bilo. doći će šest dana kasnije nego mi ...
- Pazile, gospodaru, možda se varate. Bit će da mi idemo daljim putem - upozorava voda pratnje. Valjda znam kamo vas vodim. S ovim sam krajem sasvim nacistu. Mi režemo pul ravno, a oni obilaze. Naprijed, samo naprijed, neće nam oteti kraljevića, morao bi ih sve pobac.it i niz pećine dolje. Razbili bi se svi kao stari vrčevi. Kad sam gore, jao njima, ako se popnu za mnom! Naprijed. 1 potjeraju konje. Konjska kopita lopoću cestom i dižu se oblaci prašine. LJUBAV U CVIJETU PROLJEĆA Slomljena sjedi Vilena u gradu Lukavcu, u sobi kamo ju je sakrio Petar Pan. Očekuje svoje oslobođenje. Ne /na otkud će doći i kada. ali smireno čeka jer zna da je iz dvorca i/išao Draženić i dugo se neće vratili. Sama je i prepušta se razmišljanjima. Prenosi se u daleku prošlost, luta dvorcem Tomislave Kušević i vrlom punim cvijeća. Još je mala djevojka . . . Svi je maze. Sjedi s Jasenkom i Jelenkom do nogu gospode i sluša njene priče, one koje su joj sačinjavale najljepši dio djetinjstva. Priče 0 slavnim junacima koji su pobjeđivali u borbi za oslobođenje nevinih i zarobljenih, za oslobođenje doma i njegove slobode. Svi su li junaci u dječjoj duši ostali kao živi ljudi s kojima je boravila danju i u noći. promatrala ih. slušala njihove rijeci i gledala njihova velika djela o kojima je govorila gospoda Kušević. L njenoj dječjoj duši su živjeli i s njom odrasli ti junaci u slavi i sjaju. I kad bi često nakon svršene priče skrenula svoj pogled k Jelenku.Ćvrslom i jakom dječaku, mnogo starijem od nje, znala bi pilati: "1 ti ćeš biti takav junak”.” Žar ne - hoćeš!" A njegove crne oči. blistave, usplamtjele su i gledale svoju malu plavokosu modrooku prijateljicu, pa bi znao uskliknuli: "Bit ću još veći junak da li budeš ponosna sa mnome. Često bi je Jasenka i Jelenko posjeli na klupu, okitili grančicama, cvijećem i prozivali je svojom kraljicom. A Jelenko bi se isprsio, uzeo štap umjesto mača. slao pred njome i govorio joj; "Zapovijedajte, kraljice, da razbijem vašeg neprijatelja, zapovijedajte da se borim /a časl i slavu i eio mene na megdan!" I dječja bi igra trajala do večeri. Zaboravili bi da sunce već zapada i županova je sesira već davno došla da odvede kući djevojčicu pa se zapričala s gospodom Kušević. Tako se iz dana u dan igraju djeca, a Vilena je uvijek središte svega. Ona određuje, zapovijeda, njoj donose najljepše voće. najljepše komade kolača - sve - sve njoj. Kako je to bilo lijepo! "A sad je sve svršeno. Zgazila sam svoju sreću, odbacila ljubav. Zašlo nisam nikad prislonila uho na grudi da čujem šio šapće moje
srce”.” Zbog čega jecaju moje prsi i tko je taj zbog kojeg je razmaženo djevojćc proplakalo prve suze . , ." "Zar čovjek sam sebe ne zna? Možda nije to lako lako znali?!" "Oh. Dražcnić je imao pravo: nisam mu dopustila cjelo v a. jei je bio na straži u mojem srcu - Jelenko!" Pucaju joj grudi i suze joj teku niz lice. A ona ih i ne zaustavlja. Godi joj plakali. Odjeća kao da kleči, sva zavijena u crninu nad grobom Jelenka Kuševića. Sve je mrtvo oko nje. sve mrtvo i tiho i pusto i daleko. Samo jedna ju još misao oblijeće svakog časa: da izađe i/ dvorca i pobjegne glavom bez obzira, u samostan, i nikad više ne čuje i ne sazna ni o kome. Kad bi samo već bila tako daleko da ne bi više ništa znala o Jelenku! Samo da ne bi nikad saznala koju će on povesti u dvorac kao družicu svog života - u onaj dvorac gdje je ona kraljevala Jelenku. gdje ju je mazila starica njegova majka, a Jasenka joj bila vjerna dvorjanka. Sad će druga uživali svu tu ljubav koju je ona odbacila od sebe. Tajuje misao stala razapinjati.Od te misli plače joj sva duša i želi Sto prije nestati iz ovog kraja daleko, u mrak samostana, kamo ne dopire ni zraka sunca, ni vijest, ni kakav glas iz svijeta. Da može poleijeti i sakriti se svima . . . Na vratima neiko pokuca i ona se prene od misli. Petar Pan je/ovne i ponuka neka mu otvori vrata. Lakrdijaš saopći Vileni da s njom želi govorili sin prijatelja njenog oca Vojko. koji je došao ovamo u pratnji princeze Olive. Odmah je pristala. Možda joj on nosi željeno spasenje u samostan. Petar Pan otvori vrata i već ulazi Vojko Antolković. prikaže joj se i saopći da je sin onog sivog oklopnika čije se ime ne smije izreći ni pred kim u tom dvorcu. Razloži joj kako je njegov otac odlučio izvesti je iz dvorca uz pomoć princeze, ali je Vilena prepustila svoje oslobođenje majci Jelenka Kuševića. Sve on to zna i sada dola/i k njoj jer ga vojvoda šalje u šumski dvorac s nekom viješću. Pita je ima li kakvu poruku zu Gordanu. ili prijedlog ili želju. Moja hi poruka jedino bila: kad ću moći iz ovog dvorca? - Plemenita gospođice, isporučilću to ocu. Draženić je na odlasku strogo zaprijetio ujaku Vcrbeeiju da vas ne pusti iz dvorca, Ipak mi ćemo naći nekakav izlaz. Moj će olac sigurno nesio smislili, a mladi svećenik Stjepko ostat će još u dvorcu samo da vas /ašlili.
- 1 princeza mije obećala zaštitu, ali malo za lo haje. nije se ni sjetila mene. Da. gospođice, ona ima puna usta obećanja i lijepih riječi, ali brine se samo za sebe. Ljubomorno siražan kralja. - Hoće li je uistinu oženiti? - Ne zna se. gospođice, što on kani. a što ne. Moja je nevoljna dužnost da budem ovdje jer me je princeza odabrala za svojeg dvoranina. - Još ćete ostati dugo ovdje? - Tako dugo dok saznam sve što se kani učiniti protiv našib 123 hrvatskih plemića. Mojim će se obavijestima koristiti olae. a isto lako i Jelenko Kušcvić, vođa naše obrane. Obrane? Kakve obrane? pita djevojka. Plemenita gospođice, Jelenko KuŠević je na Čelu male vojske plemića koja se /ove "obrana". On vodi plemiće na obranu čitavog ovog kraja, a moj otac upravlja njime, savjetuje njega i sve nas. - Nisam lo znala - odgovori tiho. - Možda želite što poručiti svojem ocu. gospodinu županu”.1 Poruku će moji drugovi odnijeli u njegov dvor. - Neka mu kažu da se ne žalosti - snosim mirno ovu nepravdu, ali moja nevolja još uvijek nije tako velika kao što on misli. Vjerojatno će mu gospoda kazati Šio je dosele bilo sa mnom. - Drugome nikome nemale ništa isporučiti? - Osim gospođe Gordane, nikome, a kad bih nekoga i naslada mu pošaijem poruku, ne bije primili. - Tko bi mogao odbiti vašu poruku? Oni koji me mi/e i preziru. Alija sam sve to zaslužila. Samu jedno vas molim: isporueitejoš mojem ocu - kad se odavle oslobodim, neću se vratiti kući. nego ću otići u samoslan. Neka bi mi sve moje stvari otpremio već unaprijed - on već zna kamo! Gospođice, ne gubite nadu. moj će otac nešto novo poduzeti za vas. Gordana je sigurno već našla kakvu zamisao. Na odlasku mi je gospoda Gordana ostavila uputu i naglasila da će mi isporučili kad mogu pokušali. Recite joj: nestrpljivo čekam. Učinil ću kako ste rekli. Čim se Vojko neopaženo udaljio, ude Pelsir Pan i upita: Dakle, šio je? Hoće li vam donijeti vijest od Gordane? - Da. zamolila sam ga neka je pila. - Mislim da će iako biti najbolje. Kralja stalno obmanjujem da će mu jednog dana stići Gordanina poruka. Upravo je strahovito zlovoljan /bog ove prinee/e. Imam pune ruke posla da njegovu nevolju smirujem
novim izmišljotinama i nadama kako ga Gordana očekuje u Brezovici Kad se vraii plemić šio je maločas prije i/išao i donese mi poruku od Gordane. pokušat ćemo prodrijeti do kralja. Lako bi to bilo da nije tih većih rana. Ne možete se takva uputiti na toliki napor. - Za dva do iri dana ozdravit ću. Onda ćemo vidjeli kako bi se dala provesti Gordanina zamisao. - Valja nam poslali točnu obavijest gospodinu županu da vas dočeka na određenom mjestu i onda brzo preko Save. Tko će posredovali u lom dogovoru između mene i oca? Gospodin Vojko. Sve ću ja to s njime ugovorili. On još ne/na šio mi je Gordana predložila. Nisam mu ništa rekla. - Baš sad idem s njim na Ujni sastanak U sobi rimskog poslanika Sijepka. Peiar Pan se uputi Stjepku. NaSao je tamo Vojka. Raspravljali su tiho i dugo. Onda su obojica ostavili mladog svećenik;!. Petar Pan se uputi kralju, a Vojko siđe u dvorište. Tu ga čeka osedlani konj. Kancelar Pencinger nekako sumnjičavo promatra mladog čovjeka kojemu je dopušteno izlazili lako jednostavno i/ dvorca. Vojko je lahjanski oslovio jednog plemića vojvode Hipolita.ali Pentmger zamalo prekine njihov razgovor i pila Vojka: Kamo vas šalje njegova eminencija? Odgovorit ću vam ako njegova eminencija dopusti da vi nad/neie njegove odredbe. Pencinger očito osjeća da nije smio ispitivati kardinalovu prainju i ne veli ništa više. Odredi da se Vojku spusti most. Tako je mladić sa dvojicom momaka bez zapreke prešao most i opkope i skrenuo prema Turopolju da zavara straže i uhode koji bi mogli s kule praiiti smjer njegova puta. TAJNA JASENK1NE ŠUTNJE Uzalud čekaju borei u šumskom dvorcu da će ih glasnici pozvati u Turopolje da brane ljude od napadaja kneževih ljudi. Dva dana se već nitko nije pojavljivao. Svatko u dvorcu bavi se svojim poslom. Cvjetko Šinumić uvježbava s plemićima navalu i obranu. Davor ih promatra i upućuje. Jasenka u svojem položaju gospodarice ima pune ruke posla i jedva dolazi na oči mladim ljudima. Damir je od svih najbučniji i naj/aposleniji. Hrabro se odupire svakog dana svojoj Čežnji za majkom, sav je zadahtan i predan divnoj zadaći koju mu je povjerio Davor. Još prije svog odlaska zamolila je Gordana Davora Aniolkovića neka mu povjeri momke, neka ih nauči mačevanju da lako nade odaha boli i zaborav svojim čežnjama za majkom. Vjerno je izvršio Davor Gordaninu želju. Najozbiljnije je pozvao dječaka i povjerio mu četitu momaka. Nikad u životu nije se Damir
osjećao tako ponosan i odrastao kao sada. Čini mu se da raste od ćtisa do časa. od sata u sat. od jutra do večeri i od večeri do jutra neprestano rasici već je tako visok, jak i snažan da momci gledaju gore k njemu kaok mladom vitezu. Tumači im. pokazuje, s njima okušava mačevanje, a momci se dive. ne mogu vjerovali otkud dječaku toliko vještine i snage. Sav je /ažaren. oči mu sijevaju i prsa mu se šire. pune su zanosa koji mu je ostavila majka. U loj zadaći, u loj vještini koju on daje mačevima momaka u lome je njegova osveta Lukavćanima! U tome bit će njegova odmazda. Svaki udarac mačem koji je naučio momke, bit će njegov udarac. U tome nalazi svoj životni cilj. I hrabri se kad ga napadne bol za majkom i govori sam sebi: "Samo neka majka ide! Samo neka putuje! Kad se vrati, dočekat ću je s četom kao pravi voda! Neka ostane dugo jer onda će moja četa bili još vještija! Neka samo ostane." Sam sebi govori tako da bi zaglušio, zagnjurio u svoju dušu strah koji ga hvala pri pomisli da mu majka negdje daleko putuje i neće li joj se desiti kakvo zlo. 125 Katkad ga snalazi trepet u duši - onda žestoko hvala mač, jače se isprsi i življe viče momcima, a tiše zbori SVOJOJ duši: "Neće biti zlo hrabroj majci! Neka ona samo putuje- neka samo ide i neka ostane dokle bude potrebno! Spasit će Ivana i dovesti ga! Kako će on gledati kad mene vidi na čelu momaka!”Baš će bili veselo!" 1 sve se tako dječak bori sa svojim čuvstvima, upijajući u sebe majčinu hrabrost i samoprijegor. Dok se tako zabavljao svojim poslom, uzima Davorza rukuCvjetka Šimunića i vodi ga pod gusto Široko razgranjeno stablo da ih druiii ne gledaju i upozori ga na trijem dvorca: Promatrajte malo Jasenku, a onda ću vas nešto upitati. Zagorski plemić pogleda prema trijemu. Tamo se naslonila Jasenka i zagledala nekud daleko. Oči su joj lužne. Šimunić stalno prati njene korake i Čitav njen život na dvorcu i osjeća. Cvjelko još uvijek ne može izbrisati iz duše sliku lijepe djevojke, makar razabire da se ona ne brine ni za njega ni za Arbanasića. ali ni za druge plemiće. Uvijek je promatra kad ona to ne zna, ne bi li u njezinom licu pročitao šio se zbiva u toj duši.! sad pomno prati njen pogled što se zaustavio, tko bi znao gdje. Napokon Davor tiho pita: Nije li se naša Jasenka sasvim promijenila? Nestalo je vedrine s njenih usana, odletio smiješak i ne vraća se. Sto to mora bili. gospodine Simuniću? Vi je bolje poznate od mene. pa bih htio čuti vaše mnjenje. - Neprestano razbijam glavu što bi moglo biti uzrok njenoj
promjeni, ali ne mogu ništa pronaći. - Čuo sam: vi ste je jednom ljubili - dakle - zamislite se u prošlost. Dolazio sam u njihov dvorac i nadao se da mi je Jasenka sklona. Ali kad se desilo ono s Jelenkom. naravno, povukao sam se. Ona mi je spočitnula izdaju i rekla mi neka joj idem s puta i nikad se više ne vratim. - Možda bi sada htjela da se ipak vratile - i otud njena mračna šutnja? - Plemeniti gospodine, od srca bih se rado vratio - ali ne vjerujem da ona to želi. Naprotiv, bojim se da nije vojvoda od Ferare našao put u njeno srce... - Možda je vojvoda samo odmazda? - Kome odmazda? Vama ili kome drugome od naših plemića. Ne može se prodrijeti u tu tajnu, gospodine Antolkoviću. Promatrali su je neko vrijeme i šutjeli. Cas su pratili Jascnkin pogled, čas opet gledali plemiće. Svakog časa po koji od njih krišom pogledava gore na ogradu gdje se uz stup naslonilo pupoljslo žensko tijelo u ružičastoj haljinici. Iza ograde joj viri tamnokosa glava. Pletenice se spuštaju ni/ nježne grudi. Mlađahno joj čelo namršteno. Tamne oči pune su dubokih tajni, mrkih, nedostižnih. I kao da svaki od plemića nijemo pita sebe kamo je nestalo vedrine s tog Čela? Kamo su smiješak i veseli pogledi, često i vragoljasti? Kamo je sve to nestalo s djevojačkog lica -koje je svima ovdje sačinjavalo zraku sunca u mraku starog dvorca, usred guste Šume? Jasenka ne opaža ništa. Ne zna da su sada oni u dvorištu zabavljeni njome i sve se oči svraćaju k njoj. Nepomično zuri izgubljena u neke misli, šimunić šapne Davoru: Ako mislile da je vojvoda samo odmazda - onda bi stvar mogla dobiti pravo značenje. Eto. gospodine, mnogo puta mi se činilo da se Jasenkino oko zaustavilo na Mladenu, vitezu od Srednjice. Taj plavokosi mladić kao da joj se osobito sviđao, ali od nekog doba nije ni njega gledala, j znate otkad? Baš odonda kad je u dvorac stigla princeza Oliva. Od onog dana nesta djevojčine veselosti i vedrine. Jer čim je stigla princeza, njene su oči prestale gledali Mladena plavokosog i modrookog. A prije, dok princeze Olive nije bilo u dvorcu, vazda je Mladen zabavljao Jasenku. - Jest, Olivaje lukava, pažnju je posvetila Mladenu, dok je upravo luda za mojim Vojkom. - Prema lome. bude li Oliva kraljica, uzet će Vojka na dvor i odredili mu uplivnu službu. Nikad ga neću tamo pustili. I kad bi Vladislav saznao za njegovo inu-
, bacio bi ga u tamnicu. Vi ne znale koliko me mrze Verbeci i Bakač. Kad sam nesiao u inozemstvu, dali su me tražiti, poslali k meni razne svoje uhode da me ubiju, ali im nije uspjelo. - Plemeniti gospodine, zašto oni tako nišane na vas? Zašto? Zato što misle da u inozemstvu kujem uroiu - tražim saveznike Lovri lločkome i njegovim pristašama, Oni smatraju da sam lamo u inozemstvu iražio veze kako bih pomogao srušili budućeg prijeslolonasljednika Ljudevita i žalo. kad bih im došao na oči, objesili bi me. - Zašto su vojvodu Iločkoga pozvali kući? - Jer trebaju njegov junački mač da ih brani od Turčina. Trebaju Lovru, njegovo bogatstvo koje mu omogućuje voditi na bojište i hiljadu momaka. - A zašto se niste i vi vratili kad se Lovro mirio s kraljem? - Vratio sam se. ali u Budimu. na saboru prigodom jedne prepirke s Ugnma. predlagao sam da se oleijepimo od Ugarske. Rekao sam svima u obraz: dosta nam je bratskog zagrljaja u kojemu nikad nisi siguran da te brat neće zagušiti. Ne treba nam ovog saveznika, potražimo drugog. Bilo je onda velike gužve, krike i vike i svi suusplamtjeli protiv mene. Režali su kao bijesni psi - pa su mi htjeli sudili, ali sam otišao u inozemstvo. Eto vidite, čim bi oni saznali za moje boravište, ra/derali bi me kao gladni vuci. I mojeg sina ne bi štedjeli. Zato sam i vojvodi od Ferare rekao krivo ime. a ne pravo. - Nisle se smjeli vratiti kad ste stalno u opasnosti, gospodine Davore. Vratio sam se na malo vremena. Pozvali su me Damir i Lovro Iločki da ugovorimo nešto važno zbog malog Ivana Korvina. A kad smo o lome raspravljali, provališe Turci i mi moradosmo prekinuti sva naša vijećanja. Oni su otišli u boj. a mene je Damir sakrio ovamo u taj dvorac da tu čekam dok se oni vrate. Tako sam jednog dana našao u ovoj šumi ojađenog i nesretnog Jelenka. Lutao je osramoćen od Vilene i uvrijeđen. Da ga nisam našao, on bi danas još slovio kao izdajica, a Draženić bi danas bio vjenčan s Vilenom i sve nas podmuklo varao. 126
127 Najednom su se trgnuli. Stanoviti po/nali fićuk objavio im da se približava netko od njihovih ljudi. Pohitili su odmah da otvore. Straže dovedoše u dvorište Vojka. Svi se skupili oko njega i pitaju ga o svemu, a on razlaže, priča što se događa na dvoru. Napokon veli ocu: Dražtnićje otputovao s hereneijem na Oravuda uzme kraljevića Ivana. Na Savi je silom zadržao na drugoj strani splav da ne bi možda tko od nas putovao u Oravu i prije odveo Ivana nego Što se pojavi on. - A sto je s Mlađcneićem? - pita Davor. Ozdravljuje svoje rane. Svakog dana ide k njemu svećenik Stjepko Brodarić. i on mi reče da je Mladcnčićevo kajanje duboko. Ali osim boravka kraljevićeva, nije ništa odao. Na to se zakleo. Htio se samo osvetiti Gordani da dokaže kralju kako je lagala. - A šio veli kralj na Gordanin bijeg”.” Petar Pan mu je utuvio u glavu da mu je Gordana ostavila poruku kakoje prihvatila priliku/a bijeg, ali još uvijek očekuje u Brezovici njegov posjet. Naravno, kralj se ne može maknuti. Verbeci ga ne pušta s oka. Vi znale valjda i zašto. Gordana vam je sigurno rekla. - Ne znam o čemu se radi. - Kad je kralj ponudio Gordani svoju ruku. baš u tom času ulazio je u dvoranu Draženić i sve čuo pa se sada gospoda odličnici boje da Vladislav uislinu ne vjenča Gordanu. A zašlo se vi svi zgražate nad tim”.” pila Davor plemiće koji stoje oko njega. Kako samu može i pomisliti da bi ona pošla za njega? bune se mladi ljudi. Da. da, djeco moja, razumijem vas - a opet zar mi znamo što će donijeli budućnost? Ništa ne bih želio više nego da je vijest o Damirovoj smrti lažna. I ja se tome nadam - ali - evo. nema nikakvih vijesti koje bi me obradovalo. Zar bi se ikad moglo pomisliti da Gordana pode za kralja? - Nije lijepo ni plemenito što ću sada reći - veli Davor - ali mi moramo jurišati na neprijatelja, makar i po najvećoj žrtvi koju je ikada žrtvovala žena. - Valjda ne mislile gospodu Gordanu uistinu prisilili da pruži ruku lome kralju? Ne bih lo nikada želio doživjeti. Ali mogli bismo se laliii i tog oružja. Da. po snazi Gordaninoj mogli bismo slati za vrat Vcrbeciju i Bakaču
i čitavoj toj hordi. Jedan Damir vrijedi sto puta više nego ruka kralja Vladislava i njegova vlast i njegova kruna. - Jednom se Gordana već gotovo žrtvovala za obranu naše domovine kad smo strepili od Beatrice aragonske. To vi ne znale, djeco moja”.1 Onda je u njoj plamtjela plemenita ljubav prema Damiru. - Možda ga danas još više ljubi nego onda ... - Da.istinaje.danasbi ta žrtva bila još teža- znatno teža. Ali neću sada o tome mislili. Još uvijek se nadam da će glasnik kojeg očekujem od Lovrc Iločkoga donijeli ipak druge vijesti. 128 - Vojvoda me je zamolio neka vam javim: stalno misli na vas i ne može vas zaboravili. To je lijepo, vrlo mije drago šio me ne može zaboravili. 1 Šio mi još poručuje”.” - Moli vas da mu pošaljete odgovor na njegovu prosidbu ... - Nestrpljiv je. A meni se baš hoće malo šutjeli da još više čezne za mnom. Kako \i to umijete postupali s muškarcima, gospođice Jasenko! - Vojvoda je lijep mladić - i... Vojvoda baš nije mladić - već je davno prešao tridesetu. - Svejedno, pristao je i zreo muž. a šio je glavno, on me ljubi. Možda su vas još više ljubili drugi, ali ih nisie htjeli ni čuli ni opazili. Nitko me nije ljubio do njega - baš nitko. I zato mu kažite da .. Jasenka malo razmišlja, dok on očekuje njezin odgovor, šuteći i upirući u nju smrknuti pogled. Recite mu da ga ne kanim odbili... - Tako?! Vi sie odlučili... Vi... - Da! Recite mu još i 10: moja majka i moj brai imaju odlučiti. Dok oni ne kažu. ne mogu mu dati riječ -- premda sam sa svoje strane pripravna. Imale li još što poručiti? - Ne. loje sve šio on želi znati, - Dakle, kažite mu što sam rekla! Da - još i to. Jclenko nije ovdje, treba pričekali dok se vrati. To neće biti tako brzo. a možda i hoće - ne znam. ne znam da li će majka htjeti odlučili prije bratova povratka. Sve mu 10 govori lagano, naglašavajući, odlučno, spremno, kao da je \eć davno o svemu lome nacistu. Onda promijeni glas i pila: A sada recite mi. gospodine, kako je Vileni? Što je s njome”.”
Saopćio joj je sve Što je znao. - I nije nišla poručila meni? Baš ništa? Rekla je da nema nikome ništa poručili, a oni kojima bi htjela Što javiti ne bi to primili jer je mrze i preziru. - Da. znam na koga misli. Brata, majku i mene. Ipak mije nje žao. maka; je brata smrtno uvrijedila. Zar je se ipak ne bi moglo osloboditi? O.da! Mi ćemo to pokušati! A sada. dopustile mi gospođice da se oprostim. - A što radi gospodin Mladen? Lijepo mu je biti tajnik buduće kraljice”.” Bit će njezin ljubimac?! sada je? Baš me zanima kako^: to Živi na dvoru. Sigurno ću i yd tamo kad budem vojvotkinja! Mladi Anlolković se iznenada oslobodi i reče: Ja>enko. lo nije za vas! Oikud vi znaleda nije 7a mene? Nisam li došla plemenita i dosta umna ili otmjena da budem uz princezu? - Kako ne biste bili, ali zar ćete vi poći za nekog tudinca? Zašto niste odabrali kojeg domaćeg plemića? Kad je moj brai Jelenko živio pod udarom sumnje, svi koji su rekli da me ljube - pobjegli su. Ostale smo same - moja majka i ja. bez ičije pomoći. - Nitko vam nije ponudio svoju pomoć? - Jedan plemić ponudio mije svoju pomoć - ah mi je odmah rekao da me ne bi smio uzeti jei na mom bratu leži sumnja izdajstva. - Sumnja izdajstva teški je grijeh! - Vi biste, dakle, ostavili djevojku /bog loga”.” - Onu koju ljubim nikad ne bih ostavio ni daje njezin brat ubojica. Njegov pogled izražava istinski osjećajne riječi, a ona će na to: Ali oni koji su govorili da me ljube, svi su se maknuli. 1 ne marim, neka su, barem sad znam da mi nije bilo ni do koga od njih. Sve sam ih onda u svojoj duši otjerala - ni o kome neću ništa više čuti nj vidjeti. - Ali za vojvodu ne smijete poći! - Tko mi to brani? Vi? Kojim pravom? - Ne. ja nemam nikakvih prava, ali Jelenko vam to neće dopusliti. Velika je naša zemij i rodila je po i/bor junake i plemiće - naći će se sretnik da mu vi pružile ruku. - Naravno, ima ih. ali - ja neću. Želim da me netko ljubi tako kao vojvoda.
- I vi ljubite njega? Zar bih se udavala bez ljubavi kad je želim primiti? Više ne može podnijeti razgovor i mora pobjeći: - Isporuči! ću vojvodi vaš odgovor. On pohiti dolje niz siubc. Našao je oca medu plemićima i zamolio da ga otprati sam k izlazu iz dvorua. Dolje se Vojko zaustavi: - Oče. moram ti reći u/rok svom dolasku ... - Nisi došao da mi javiš o Draženićevu odlasku? Vojvoda me poslao da čuje Jasenkin odgovor. On je ozbiljno prosi neprestano govori sa mnom o Jasenki. poludio je za njome. Vjerojatno je, tko ne bi poludio za tako dragim stvorenjem. Ali on je južnjačke prirode, brzo će mu se vratiti pamet! - Dobro. oče. ali on me poslao da mu Jasenka odgovori hoće li poslati njegova žena. - Ona sama ne odlučuje. Tu su majka i brai. Zacijelo se nasmijala toj pmsidbi? - Nije! Sve mi se čini. oče - pridobio ju je taj čovjek, a možda još \iše njegova Čast. Trebali biste Jasenki izbiti iz glave... Stoje poručila vojvodi? Da ga ne kani odbili, ali čeka braia. dok on odluči zajedno s majkom. - No. lo znači da se još može predomislili. ¦ Ne. ne. Njoj se sviđa vojvoda, rekla je da je lijep, pameian - i šta ja sve znam ... - A nije pitala za Mladena? - Jest. i nekako žučljivo ... Moja se sumnja obistinjuje. Ona je očito bacila oko na Mladena. - Mla-de-na?! - zapanjuje se Vojko. - Zašlo se tome čudiš? - Ne čudim se. naprotiv, vrlo je vjerojatno... 131 kraljica, ali Pencingeru se Draženić zaprijetio: ako Vilenu ne nade u Lukavcu, neće predali Ivana. Još je veliko pitanje hoće li on uopće dobiti u ruke kraljevića. A sada idi i dođi opet kad bude važnih vijesti. Ili šalji Mladena ako on to zaželi... - Dobro, učinit ću. Ali, recite, kad svršimo borbu, kanile ]i ostati ovdje? Ne znam. sinko, to ovisi o Lovri Iločkome i o vijestima koje nam imaju poslati o Damiru s bojišta. Također ovisi i o sudbini
kraljevića. Velike su naše osnove i ciljevi. Hno bih da odem što dalje iz tog kraja i da nikad više ne vidim Jasenku... I zato ću poslali Mladena kad nešto bude potrebno, ako on bude htio doći. Oprostio se s ocem i izašao iza ograde. Vani iza šikare čeka ga straža. Uzjahao je konja i krenuo u gustu šumu "Paklenog luga". Sad osjeti da mu je duša još žalosnija nego kad je dolazio. Vratio se u Lukavac i saopćio vojvodi od Ferare Jasenkin odgovor. Dok mu je opetovao Jasenkine riječi, bilo mu je kao da su mu razderali živo srce. Vojvoda sluša sav blažen. Sad će napokon sieći to lijepo djevojće i ostati na kraljevskom dvoru. A život u Lukavcu vrlo je udoban. Raspravlja revno s kraljem i Verbecijem o ženidbi Olive, unatoč što razabire kako obojica jedva čekaju da on već jednom najavi svoj odlazak. Njemu to nije ni na kraj pameti. Stalno pripovijedao silnom umoru nakon dugotrajnog putovanja iz Rima do Lukavca, - stalno leži ili spava, samo dolazi u blagovaonicu k jelu i na razgovor kralju i Verbeciju. Poruku koju mu je ovog časa javio Vojko ponuka ga da upita mladića; Hoćete li me sutra povesti u vaš dvorac u šumi? Htio bih vidjeli Jasenku. To prepadne Vojka i odlučno odgovori: Moj otacjezabranio da se pokazujemo kod njega - osim. bude li važnih vijesti, ali ni onda ne smijemo u šumski dvorac, nego samo na ugovoreno mjesto. Onda ču vas pratiti do log mjesta. Ne možele mi zabraniti da dođem \idjcli svoju ljubav. Napokon, svi se moraju veseliti ako djevojku učinim vojvotkinjom. Gospodine vojvodo, moj otac je naslutio da ćete zaželjeli vidjeti Jasenku i zato vam poručuje: ne pokušajte dolaziti iako dugo dok nisu vaši računi namireni. Njega, ipak. ne smiie nitko naslutili u šumskom dvorcu, baš kao ni vas u odori kardinala Rolanda. Usirpile se. dakle, još sedmicu dana. - Namećete mi odviše veliku žrtvu. Neću to izdržali. Svaki vaš pokušaj da dopreie do mojeg oca mogao bi neprijatelju razotkriti njegovo boravište i vašu varku. Znači li lo prijetnju da bi me vaš otac mogao raskrinkati kralju”.” Ne. gospodine vojvodo. Nema prijetnje, Obje ličnosti, vaša i očeva, usko su povezane. Kad bisie sad otišli iz Lukavca, svi bi vas uhodili i otkrili vas put, a onda je razotkrivena i vaša varka da ste kardinal Roland, kao i osnova mojeg oca. Da, da. imate pravo. Ali ipak bih htio vidjeli ono djevojče. strepim za njom ...
- Pošaljite sutra mojeg druga pa će vam donijeti vijest gdje biste se mogli s njome sresti. - Oh. \ idite, lo je misao. Sutra neka ide. Prijedlog se svidio vojvodi, a Vojko ode kako bi odmah o tome obavijestio Sljepka. Našao ga je u prizemlju kod Mladenčića. Rana Gordaninog kaštelana već zaejeljuje. ali rana u dusi svakog dana sve vik peče. Ne može dosta prežalili što se u groznici ijelesnih boli dao zavesti ljubomorom i odao lajnu povjerenu mu od Damira i Lovre Iločkoga. Muči ga savjest, to vise. što gaje Sljepko uvjerio kako se barun Pencingcr poslužio lažima o Gordaninim odnosima s Danijelom, a onda s kraljem. I tako svakog dana dolazi mladi svećenik da bodri očajnog čovjeka. Vojko pozove Stjepka iz Mladenčićcve izbe. Tajili su pred njim sve Sto *e dogodilo u dvorcu, ne pouzdavajući se više u izdajicu i zato su izašli na dvorište. Vojko brzo ispriča Stjepku kako bi vojvoda htio iz Lukavca u Šumski dvorac zbog Jasenke. - Vojvodina nesmotrenost može nas sve otkriti. Neka sutra gospodin vite/ Mladen ode. ali ujedno odnesite vijest da su Jasenku s majkom otpravili u Zagreb. I pazite na vojvodu, mogao bi sutra u zoru izaći, a da ga ne biste ni vidjeli. Ne mičiie se od njega. Poslušat ću vas. Uistinu bi mogao pobjeći, premda neće naći put u dvorac. Vojko se br/o upuli svojem drugu koji je s vojvodinom pratnjom bacao kocke. Vojko čeka da se smiri. Prsi mu se nadimlju kao daje trčao uzbrdo. Uzbuđenje ga obu/ima. hoće li Mladen prihvatiti sreću koja mu se nudi? "Zašlo mi se sudbina tuko ruga? Baš ja moram posredovati za vojvodu i nuditi Jasenku Mladenu?" Grč mu sapinje grlo i čini mu se: nema snage Mladenu otkriti saću koju mu nosi. Ali ovaj, pun očekivanja, ostavi Talijane pa se približi Vojku: - Što nosiš iz naš" spilje? Mnogo. Moj otac i svi - a i majka Jasenkina neće dopustiti da ona ide za - vojvodu. - A Jelenko? - Otišao je s Gordanom. Opširno mu pripovijeda kako je Gordana pohitala za Draženićem. Ali kao da je lo manje važno, odmah skrene razgovor na Jasenku: - Vojvodi moramo oteti Jasenku. - Ona ga hoće?
Pa tako- valjda ju je zaslijepila visoka čast - i sada moj otac želi da bi je uzeo nelko drugi. Možda ti”.” Mladen hulji u njega zablenuto. promatra ga čas-dva i veli: 135 pohlepan za novcem, a Verbeci ništa manje. Morat ćete platiti ujaku i nećaku. A što onda ako i princeza zatraži odštetu što polazi za drugoga, a ne za kralja? Što onda? Kralj se zamisli, a Petar Pan nastavlja: - Još je daleko do slobode jer, veličanstvo. Što onda ako princeza odlučno zatraži daje vi okrunite za kraljicu dok će Draženića ljubiti? - Misliš, uzet će mene za muža, a njega za ljubavnika? - Hvala bogu da ste se tome dosjetili. I vi ćete sve to još i platiti! Znajte, kne/ova ima u Italiji dosta, a ona ipak hoće kralja! Dakle. Verbeci je izradio ražanj. ali pečenka još nije pronađena, a kamoli zaklana. Dugo su o tom raspravljali, dok kralj najposlijc ne svede razgovor na Gordanu. - Rekao si da će mi poslali vijest, a dosele još ništa. Ne misliš li da me je ipak varala? - Što vam pada na um. veličanstvo! Pobjegla je jer joj se pružila prilika, a radije bi bila bježala s vama da nije bilo Draženića. Zar ne bismo danas svi lijepo živjeli kod nje u Brezovici! Zamislite kako bi bilo lijepo da nije pao na put taj prokleti drski mladić. To je vaš usud! Čini mi se. bit će vam nuzljub i kod princeze. - Neću da je uzmem. Razumiješ? Nikada. Ni onda. ako Gordana ne bi htjela. A ja ipak mislim: ona me varala - nisam joj s voljom - ne. ne! - A ja \elim: vi ste se prenaglili kad ste joj ponudili ruku tek stoje saznala za sudbinu svojeg muža. Trebali ste pričekati dok preboli - i tada biste dobili odmah penoljan odgovor. - Petre Pane.ja sam izvan sebe stoje ne vidim. Kao da je pomrčina nastala oko mene. Ništa mi ne prija. I zdravlje mi se pogoršalo. Nemam
volje baš ni /a što. - To je ljubav, veličanstvo. Sve to mora čovjek pretrpjeti kad je zaljubljen. Uvjeren sam da će jednog dana doći od nje glas. bilo na koji način ... Zakleo bih se na to. - Petre Pane. što onda ako njezina glasnika neće pustili u dvor? Sigurno ga neće pustiti k meni. - Prepustite to samo njoj. Mudra je i lukava i vama baš od srca sklona. Poslat će ona vijest, makar zrakom! Uvečer je kralju bilo jasno zašto ta poruka ne dola/i. Lučić je donio vijest iz Turopolja da su iz Brezovice došli tražiti Gordanu. - Ako je traži njen po t kaštelan, onda nije stigla ni u dvorac. Ali gdje je? To se pitaju svi, osim Vojka, Mladena i Stjepka. koji su tek danas saznali kamo se ona uputila. A to je značilo - da i Vilena ne može iz dvorca dok se Gordana ne vrati. ORLOVO GNIJEZDO Vijuga put između brdina, visokih, obraslih drvećem, a na vrhuncu crnogorica. Gordanu, Jelenka i njegove drugove okružuju brdine. Već su zašli duboko u gorje i već se daleko pred njima bijeli toranj na vrhu šiljata brda. Doskora (ie biti na cilju. Izdaleka opazili su neko seoce ispod razbujane visočine. Gordana zaustavi povorku i naloži: Samo jedan neka ide ispitati ljude, a mi ćemo se sakriti i poći kroz šumu. Ne smije nitko slutiti da nas ima više. Jeienko se uputi preko potoka do pilomih kućica. Gordana povede ostale s druge strane dublje u Šumu da pričekaju. Brzo se Jeienko vrati i saopći Gordani: - Kažu ljudi da nisu vidjeli nikoga projahati ovuda. - Nikakvu povorku? - Ne. plemenita gospodo, ni pojedinca, ni povorke. Onda smo ih ipak prelekli! Vidite, gospodine Jeienko. oni su posli cestom a ja sam ih obišla. 1 ne slute da mi idemo drugim putem. Dakle, smo pred njima! To bi bila velika sreća. - Brzo sad kroz ovu šumu. Jer kad oni dođu ovamo, u selu će im ka/atida su vidjeli samo jednog jahača. -Jedan ne znači ništa. Draženić zna: jedan jahač ne bi pošao u potjeru za njima da otme kraljevića. Ta koće biti siguran da nitko nije pred njim. To je sad najvažnije. 1 krenuše šumom da se uklone selu. a zatim opet pohitaše dalje
najbržim trkom. Nigdje se nisu zaustavljali. Visoke gore sakrile su sunce i hladni zrak brije im u lice. Stigli su u uzan prostor između brdina. Sa svih strana visočine obrasle crnogoricom. Poširokim klancem teče rijeka brzim tokom u dubokom koritu. Iznad rijeke okomito se diže pećina, a na vrhu dvorac od kamena. Sa svih strana strmina obrasla zelenilom. Jahači su stali na podnožje pečine. U Šumskoj osami pričinja im se dvorac u tim nebeskim visinama kao orlovo gnijezdo. Tamo gore može se samo uzletjeti. nikako uspinjali. Tko može gore. plemenita gospodo? - pitaju plemići. Ne bojte se. povest ću vas. Vlasnik dvorca već je u početku gradio uspon, ali preko njega raste visoka živica i drač. Naći ćemo jednu uvalu gdje su gospodari ostavljali svoje konje, kad bi ulazili. Povela ih je Šumom i doskora su se našli u uvali u blizini rijeke. Suša od dasaka pokazuje da su ovdje ljudi ostavljali konje. Sišli su svi redom. Momci skinuše s konja svežnjeve sa sijenom da ih nahrane. Gordana ih uputi kako će konje napajali moraju paziti da ih ne bi tkogod zapaxio. Odredila je da Modec i Galeković ostanu s momcima i stala tumačiti znakove kojima bi se imali sporazumjeti s o\ og mjesta s njome gore na vrhu dvorca. Nadalje ih uputi u sve mogući opasnosti koje hi ih mogle zadesiti, a naposljetku pozove Jelenka i Arbanasića neka je prate u dvorac. 138 NEPRIJATELJ DOLAZI Čitavim putem sve više obuzima Draženića uvjerenje da su Hrvati svakako nekoga poslali da mu spriječi oteti kraljevića Ivana. Ako su to učinili, hrvatska je povorka otišla duljim putem i negdje zalutala. To uvjerenje pojačava činjenica da od onog potoka u daljini nisu vidjeli nikakvih jahača. Ne može slutiti tko je u toj povorci. Svakako je Gordana odabrala hitre jahače i pouzdane ljude i, makar ih je dobro uputila, ipak ne/naju točno putove kuji vode u slovačke brdine. Nije mu ni na kraj pameti pomisao da se ona nije sakrila u Brezovici i sama pošla na put. Zaustavlja se u selima ili krčmama koje služe plemićkim putnicima, u najviše trgovcima, kao putne postaje, da hrane konje, spavaju i odmaraju se. Svuda ispituje krčmare, ali oni nisu vidjeli nikog projahati. dakle, pogibelji nema. Napokon dolazi Draženić u blizinu visočina. divljih i bujno obraslih, i već izdaleka opaža kao sitnu crticu toranj grada Orave. Još brže potjera konje, ne bi li možda stigao do večeri gore u
dvorac. Svakog se Časa ogledava Draženić unatrag onima koje je. po svojem uvjerenju, prestigao. Međutim, dolje na horizontu juga nebo polamnjuje i upozori Fereneija: Što bi to bilo? Valjda nisu oblaci prašine koju diže nečija povorka? Obojica promatraju, a onda Fercnci konstatira: - To su oblaci. Po svoj prilici će nas do večeri stići oluja. - Onda moramo naprijed Što brže. Hoćemo li još prije mraka u dvorac? - pita Fervnci. - Bilo bi strašno da nas oluja zatekne u toj pustoši. Putem je još neko selo gdje možemo prenoćiti ako ne stignemo za dana. Ne vjerujem da bismo se mogli uspeti do mraka, a ne bi nas ni pustih u dvorac usred noći. Pokušao je ubrzati trku čitave povorke, ali”SU konji odviše umorni. Konačno se uvjeri da mu je uzalud mučiti životinje. Ionako se ne može popeti na vrh brda, pa popusti uzde. Kad se sunce spuštalo na zapad, zabijelile su se pred njima kućice. - Eto, vidiš, Ferenci. to je selo. Tu ćemo odsjesti. Kad sam bio dječak dolazio sam s ujakom nekadašnjem vlasniku Orave. U tom smo se seocu zaustavili i hranili konje. Zaustavili su se i spremili konje i momke u krčmu. Odmah su slali ispitivali krčmara: - Ima li tu kakvih putnika? - Ne. gospodine, baš nikoga. Trgovci ovuda malo put uju jer se boje razbojnika. - Nisu li ovdje projahali kakvi plemići? - Ne. gospodine, nikoga nije bilo već nekoliko sedmica. Samo danas je ovdje bio jedan čovjek. 142 Jedan jedini? To je nemoguće! Tko će putovati sam samcul? - Tojeinama bilo čudno. Valjda se izgubio od svojih drugova jer je pitao, nije li ovuda projahala kakva povorka momaka i plemića. -- Tako? A kako je izgledao? - Odijelo mi je bilo plemićkog kroja - dakle, je plemić. - 1 nije kod vas hranio konja? - Ne. gospodine, odmah je odjašio dalje. Meni se čini; bio je to razbojnik koji ovako ispituje kad uzalud čeka plijen. Ferenci i Draženić su se pogledali i otišli selom. - Čudno je to - raspravljaju oni. - Ako se ovom šumom može k Oravi. znači da nas je netko pretekao. Ovaj čovjek nije bio sam u šumi. netko ga je morao Čekali. Da ipak nisu oni? - Nemoguće da bi netko bolje poznao ove putove od mene naglasi Draženić. - Ako ima tamo puia. onda bi oni morali obići
čitavo brdo. Mi smo uvijek išli glavnom cestom. A tko ide onom Šumom, taj obilazi, dakle, ide duljim putem. - Dobro. Draženiću ali ipak. recimo, da su to bili Hrvati. Onda su oni po! dana pred nama pa bi mogli stići u dvorac prije nas. Što bi to značilo? - Da neće pustiti u dvorac nas dvojicu, unatoč lome što nosimo pismo i znamo lozinku. Međutim, da se lo dogodi, mi bismo sišh s brda, sakrili se i čekali. Dovijeka neće sjediti gore. Navalit ćemo na njih i oteti kraljevića. U toj pustoši to neće biti teško. Ima tu stotinu zasjeda. A u pomoć im ne može nitko priteći. U tom razgovoru stigoše pred jednokatnicu. - Ovo je župni dvor. Bio sam tu sa svojim ujakom, ali to je bilo da\no. Po svoj prilici bit će ovdje i drugi župnik. Uspinju se po nekoliko stuba i udare na vrata. Čovjek srednjeg rasta u svećeničkoj haljini, plavokos, svijetlih očiju, otvara im vrata. Odmah se obojica prikažu: - Časni oče. dva plemića putuju ovim krajem i mole vas, ako je moguće, da im pružite konak. Ako pak ne možete, onda ćemo se morati zadovoljiti sjenikom u krčmi. Župnik ih gostoljubivo podove u svoju sobu. Plemićki kroj njihova odijela, dragocjeni mačevi, draguljima optočene korice, skupocjeni pojasevi. izvezeni i opši veni dragim kamenjem, sve je to jasno pokazivalo župniku da su doista plemići. Njihova odijela i oprema oružja jamče da su vrlo otmjena gospoda. Neka plemenita gospoda samo udu. Imam. doduše, dva gosta, ali oni su skromni, pa će se povuci. Ne bismo htjeli smetati - naglasi Draženić vrlo prijaznim tonom. a župnik odgovori: - Nimalo im nećete smetati, nego. možda, oni vama - jer to su samo skromni fratri. - Fratri? - začudi se Draženić i nastavi svojim umiljatim nastupom steći župnikovo povjerenje. Župnika osvaja njegova ljepota, izražaj poštenja i dobrote. Što sve zna Draženić tako vješto poprimili kad mu je potrebno. 143 ličnost, usuđujem se spomenuli kraljevića. Budući da ste i? Orave. onda vam smijem dati i dokaze tko smo. što smo i po što smo došli. Fratri nisu prozborili ni riječi, već samo kimali. Očilo su vrlo
oprezni. To je Draženiću jasno. 1 sada se on naoruža svom vještinom da izvojšiiza svoju priču potpuno povjerenje. - Jedan lupež koji se uvukao u redove Hrvata poslužio se njihovim povjerenjem i saznao da Hrvati imaju stanovite namjere s kraljevićem hanom, nezakonitim sinom pokojnog bana haniša Korvina. i odao to samom Verbeciju koji se nalazi u Turopolju, u Hrvatskoj, kod kneza Brundenburga. Ova izdajica im je sve to razotkrila, ali u dvorcu kneza Brandcnburga našao se i jedan Hrvat koji je lamo silom doveden i zarobljen. On je saznao da će Verhcci poslali svoje ljude u Oravu da dovedu kraljevića. Zarobljeni Hrvat dojavio je u Brezovicu ženi Damini Brezovačkog, ali nju nije našao. Ona je. kako je svima poznato, hrabra žena, muški odgojena, otpratila svog muža na bojište i ostala lamo. Tako je, ovo, do/nao za Verbecijeve namjere Damirov kaštelan gospodin Mlacknčić koji je teško bolestan. On je pozvao nas dvojicu koji smo saveznici i pristaše Damira i vojvode Iločkog i zatražio da mu pomognemo. Odredio je neka smjesta otputujemo u Oravu i obavijestimo časne oce da će doći Vcrbecijevi ljudi, tko zna pod kakvom izlikom, da uzmu kraljevića. Mladenčić nam je naložio neka dječaka smjesta dovedemo natrag. On će ga sakriti u Zagrebu najsigurnije. Fratri opet ništa ne kazuju i čekaju Što će biti dalje. Draženić osjeća da su fratri oprezni. Dakle, tu je čas da svoje i/jave potvrdi. Izvadi iz prsluka pismo i preda ga Iralnma s izjavom: Evo. ovo pismo imam vama izručiti s lozinkom: "Sloboda Hrvatima!" Na te riječi fratarska se lica razvedre, U njima se odrazi daje svaka sumnja raspršena i glasnik je stekao povjerenje. Vijprije su pogledah pečat, žalim otvorili pismo, pogledali potpis. Jasno im je- to je pismo svojom rukom pisao Gordanin kaštelan. Čitaju od početka do kraja, a zatim slože pergamenu i prijazno pogledaju Draženića i herencija. - Čudan je to slučaj da smo se ovdje sreli. Sutra će mlada gospoda doći s nama gore i mi ćemo vam predati Ivana. A kako je mogao saznati Verbeci. Gotovo je nevjerojalno - Čudi se Mariji fratar. Draženić namješta lice. uzima masku bijesa pa stade pričali o lupežu i nitkovu koji im je iznudio povjerenje i oslušk iva njem doznao tajnu. - Jer znajte naglašava on - Verbeci je potkupio jednog
takvog nitkova i poslao ga da uhodi Hrvate. Međutim, moramo opomenuti časne oce da smo zadali poštenu riječ ni pred kim o tome govoriti, osim pred vama. Stoga kad ude gospodin župnik, nećemo spomenuti o lome ni riječi. Naravno.naravno, lose razumije- potvrđuju Iratri. On nam je vrlo dobar i učinio nam je plemcnnih usluga, ali ne smije saznali tajnu za koju mi snosimo poipunu odgovornost. Zato više ni riječi o tome. a suira ranom zorom krećemo u dvorac da bismo stigli prije nego što sunce dopre u one gorske klance! 145 Fercnci je bio zadovoljan. Draženić je svojom pojavom i svojim naslupom izazvao lako iskreno povjerenje poštenih fratara da više nije bilo nikakve sumnje: oni te ih povesti sobom u Oravu. Već je ulazio župnikov sluga, noseći vrčeve i suhog mesa i sira da podvori goste. 1 već su govorili o sasvim običnim stvarima. Kad je župnik došao u sobu, prionuše večerati. Popilo se nekoliko vrčeva vina i raspravljaloo svemu koje zanimalo župnika, a onda su putnici rano legli da sutra krenu u zoru. Ferenciju i Dražcniću župnik je odredio malu čislu odaju za noćiSte Čim su unišli pod niski strop s debelim drvenim trijemovima. zadovoljno -u Misnuli ruke. - Bila je prava sreća da smo ih sreli. Samo pazi: ako su Hrvati stigli prije nas, susrest ćemo se s njima u dvoru, a to za nas neće biti dobro! - Ne bojim se! Smislit ću za svaki slučaj nešto ali nije vjerojatno da su pred nama. - Onaj jahač koji je pitao za neku povorku - taj mi ne ide iz glave. - Hajde, ležimo. Prevarit će ih Draženić - kunem ti se. Sluga je još po običaju za njima donio vina da im san bude sladi. NAVRH PEĆINE A gore. na vrhu pećine, u blagovaonici dvora, sjedi Gordana u svom plemićkom odijelu. Skinula je kacigu. Njene kovrčaste bujne kose u čudnoj su opreci s muškim odijelom. Ipak. plemići to i ne zapažaju. Jelenko i Arbanasić raspravljaju s njome o važnim i sudbonosnim stvarima pa zaboravljaju da pred njima sjedi žena u muškoj odori s oklopom na prsima. Dok su se posve predali skladanju svoje putne osnove za povratak u Hrvatsku, otvore se \rata. Na pragu se pojavi dječak od nekih 10 do 12 godina, lanak, visok, umiljata lica i bistra oka. Zavikao je od sreće, spazi všiGordanu i
potrčao k njoj - sagnuo se i nekoliko pula poljubio bijelu ruku. Onda upre u nju svijetlosmede oči s mnogo odanosti i pouzdanja, a pogled mu bude vlažan. Kako sam želio da vas opet jednom vidim! Nisam znao kako bi se lo moglo dogoditi, samo sam to želio. Ona ga pomiluje po svijcllosmedoj kosi i pita ga ljupko: - Zar nisi zadovoljan ovdje Ivane? Nije li lijepo? - Lijepo mi baš nije jer ovdje nema Damira. U Brezovici je bilo ljepše, tamo smo zajedno mačevali i jašili. a ovdje čitav dan samo učim i samujem. Nema nikoga da malo ogledam mač. desnica će mi omlohavili! 1 lako je liho ovdje gore. a lamo u Brezovici smo vikali i kliktali i bilo je slugu i momaka i posada - svega je lamo bilo. A lamo sie bili - i vi!... Dječakove trepavice slale treplaii i obrve drhtati. 146 Ivane, valjda neeeš zaplakati?. To ne dolikuje tako velikom i odraslom dječaku! Ali vidiš, morali smo te ovamo poslali da le ne nadu. - A tko me traži i zašlo? To me uvijek muči! Zar sam kome učinio šio na zao? - Dijele moje, ne pitaj me. Razjasnit ću li kad bude vrijeme za to. Pogledao je čas Gordanu. čas opet plemiće koji su sjedili podalje od njih. - Ipak bih htio znati zašto me lako skrivate kad bi bilo lako lijepo kod vas. Sjedim gore na vrhu kule i učim. a svakog me časa nešto zaboli u srcu. Gledam dolje u dubinu - slrahota je lo: kakve strmine i tišina oko mene. Više put mislim da sam ptica koja se sakrila visoko gore navrh stabla da je ne bi pronašao u lijetu lovac sa svojim sokolom. Znam sigurno ?nam. plemenita moja pomajko- nešioje tajno i ružno oko mene kad moram živjeti lako daleko od svojih ljudi. Vidim, dijete, puno lije srce. Samo reci sve. bit ćeli lakše. Zašto si tako ogorčen, žalostan? - Uvijek mislim kakojeDamir sretan. On smije bili u Brezovici, on ima majku i oca, a ja - nikoga!... Ne može ga slušati i Gordana ustane i pode k prozoru. Odanle se pruža vrtoglav vidik u dubinu koja se s ovog mjesta čini kao da nema dna. U prvi čas osjeti kao da joj se zavrtjelo u glavi- a onda promalra dolje rijeku Šio se cakli u polumraku. Ivanove riječi pogodile su je kao bodež u srce. Šute svi. Dječak se prepao. Zar je
nešto loše učinio? Plahim očima gleda za Gordanom koja se udaljuje opel k prozoru. Plemići su ustali i pošli za njom: - Zar možda Što opažate, plemenita gospodo? - Mrak pada nad klancem i nad rijekom. Nišla se ne može vidjeti, čudno je to u lakvoj gorskoj zabiti. I kakva je lo gluha lišina. han brzo prihvali da se mo/c uplesti u razgovor: Ah. plemenita moja pomajko, kad zapuše vjetar, onda nije lako liho. Sve me srsi prolaze lijelom kad zazviždi vjeiar oko naše slrmine. Više pula Čekam da će me zahvatili u postelji i ponijeli gore k oblacima. A oblaci se Česlo spušlaju tako nisko da nas sasvim prekrile. Čudno je to i neprijatno. - A na šio misliš kad lako zazviž.di vjeiar oko kuće? -- pita Gordana. - Uvijek mislim na onu divnu dolinu ispod grada Griča. stare zagrebačke tvrđave. Tamo je lako lijepa ravnica. Kad ću opel lo jednom vidjeti, majko? "Siromašno dijele - pomisli Gordana. - Boluje za domom!" - Čuj. Ivane, nešto ću ti reći. Došla sam da te u/mem odavle! Krv mu je udarila u lice i oči mu se napunile suzama. Ona se okrenula Kuševiću i liho mu primijeti: Nesreća koja mu prijeti, spašava ga iz ovog dvorca. Siromašno dijele, nismo ni slutili da je tako srasao s Damirom. sa mnom i sa mojim domom! - Uistinu, cijepa se Čovjeku srce. slušajući njegovu žalost veli Jelenko. 147 Prava je sreća da ga oni tako uporno traže, inače bi sigurno ovdje ostao - reče Arbanasić. Sasvim sigurno, barem koju godinu dana. Nisam nikad slutila da će biti tako žalostan. Osjećam se krivom zbog toga. Opet se okrene dječaku i upita ga: - Reci. Ivane, zašto mi nisi rekao da te tako boli Sto se rastaješ s nama”.” On samo slegne ramenima i uzdahne le je pogleda bistrim pogledom. Pokoravao sam se vašoj želji, a nisam baš ni znao cia ću se lako Žalostiti. Da sam to znao. onda bih bio sigurno sklopio ruke i molio da me ne pošaljete. Gordana osjeti potrebu da se opravda: Ali vidiš, dijete moje. prijetila je pogibelj da te neprijatelj tvog oca ne pronađe, zato sam le morala poslati ovamo.
- Neprijatelj moga oca? Tko su oni? Zašto su mu neprijatelji? Ne može razolkriti namjere koje su povezali s njime Damir i njihovi pristaše i odgovori: - Mnogo pitaš ujedan mah dječače moj. Neprijatelji tvojeg oca htjeli bi se njemu osvetiti na lebi.a vidiš mi tezašiićujemo. Eto. to je sve što ti danas mogu kazati. Tako? Na meni se žele osvetiti? A što sam im ja učinio? Nisam mogao učiniti ništa zlo. Naprotiv, ••amo dobro. Ali oni su zli i od puke zloće hoće da te uhvate. A što bi onda učinili sa mnom? - Što. to se ne može znati. Svakako ništa dobro. Spusti pogled k zemlji, smišlja. Davno ga već muči tajna koju naslućuje oko sebe. Od rane ga mladosti skrivaju, paze na njega, a to sve pada na njegovu dušu kao teški terci. Osjeća se nesiguran, ugrožen. Prema svakom čovjeku je plah. ni u koga ne nalazi povjerenje, boji se i tih fratara koji su ovdje s njim na vrhu pećine u pustom starom velikom dvorcu. Nespretan je. nevoljan. Tko su oni koji ga progone? Zebe ga u duši i koliko puta proplače noć od neke boli koja mu nesvjesno pokazuje nevolju pustog života? Od toga je blijed, mršav i šutljiv, stalno nujan i žalostan. Iznenadni dola/a k Gordane potrese ga u dno duše. Htio bi zatajiti koliko mu je teško živjeli na toj strmini, u grobnoj samoći, ali se nije mogao suzdržati. Kad je priopćila da će ga povesli. tek tada se raslapa njegova žalost. I upita, gotovo ne vjerujući: Zar me uistinu kanite povesti? Zar možda kući? - Odvest ćemo te opel u Brezovicu. Na (e riječi zadršću mu usne i čitavo se lice slade trzati. Više se ne može savladati. Zaplakao je. Ona shvaća koliku mu je zadala bol kad ga je poslala u tu samoću. Vidiš. Ivane tvoj skrbnik morao je u ral. I Lovro i svi su morah otići, a neprijatelji tvog oca mogli su doznati dasi u Brezovici i navalili na dvorac s vojskom. Zato sam te sklonula gdje te ne može nitko naći. UK - A sad ćete me povesti i ostal ću s vama. zar ne? - Da, ostat, ćeš s nama. lako je najbolje. To tek sad vidim. Svi su ganuti dječakovom sudbinom. Onda je stigao i fratar. Zapalili su svjetla i nastavili razgovor. Ivan sluša, ispija riječi, a svaka mu je kao neko otkriće. Pa ipak,
ne može razabrati iz njihova razgovora pravi uzrok zašto ga progone i tko su njegovi progonitelji. A baš ga to zanima. Puna mu je duša tajanstvenosti njegove sudbine. Sve je to pred njim u nekoj magli kao prikaze u tmini, nigdje ne bljesne po koja mala svijetla zraka, sve je tama i daljina, nepoznata, neprozirna. Dvostrukom pažnjom sluša sada sve šio se govori, ali svi oni biraju riječi pomno i suzdržavaju se izjava koje bi mogle Ivanu otvoriti vidik u njegovu sudbinu. Večerali su. a zatim Gordana opomene dječaka: - Vrijeme je. Ivane, za počinak. Bit ću u onoj sobi pokraj tebe. SLI ma sam lamo došla proboravila u gostima kod grofice. Bit ću blizu tebe. Pristupio je k njoj. poljubio joj ruku i Šapnuo tiho: - Ove ću noći krasno spavali i prekrasno sanjati... Kad ste vi tu. onda mi se čini da ovo više nije dvorac na vrhu pećine, nego Brezovica i mislim: Ditnur će svakog časa dotrčali u sobu. trgnuli mač i vikali i pozivati me da se s njim bijem ili da idemo jašiti. Da. baš tako mi se čini. Nasmiješila mu se i odgovorila: Doskora će. to biti! Idi i lezi! Dugo još nije mogao usnuli. Duša mu je treptala od uzbuđenja. Tu je njegova pomajka koja ga je othranila i odnjegovala. S njom je u ovaj dvorac pala čitava Brezovica, sa svom onom bukom i ljepotama i veseljem što ga je tamo proživio. Polako silazi mu na oči san. a u dušu mir i sreća od nade u povratak. Oni u dvorani tek sada su mogli razvijati pravi razgovor o svemu, a najviše o dolasku Draženića i Fereneija. - U noći se nikako ne mogu uspeli - primijeti Iralar. - To bi bilo odviše opasno. A možda su, plemenita gospodo, ostali negdje dolje u šumi prespavali. Koliko vremena treba do onog sela kamo su otišli časni oci? Barem tri sala s najboljim konjima, a s lošijim i umornijim oko čeiiri. Onda ih je već davno moraia stići na putu noć. To bi moglo biti po njih opasno. - U ovoj šumskoj zbili ne borave razbojnici, ne bi imali ovdje od čega živjeti. Trgovci ne putuju ovim pulevima. Nikad nilko ne zaluta ovamo. Ondasusesklonuli negdje u kakvu guslaru. Hajde, da pogledamo malo gore na kulu. Baklje su imali, to smo vidjeli na polasku. Uspeli su se gore na kulu i pogledali u mrak. ali nigdje se ne pojavljaju nikakav tračak svjetla na zemlji. Samo gore. na nebu, trepere zvijezde tako blizu kao da će ih dohvatiti. Tišina je upravo
tjeskobna. Gordani je čudno u duši. Nikad nije osjetila težinu kao u ovom času, u ovoj mrtvačkoj tišini. Bolno se osjeća danas u strahovitoj visini nad kojom se nadvio svod nebeski kao komad krova. Tek sada shvati Gordana strahovitu pustoš koju je moralo osjetiti dječakovo srce u tom dvorcu. Nigdje ne vidim nišla. Sidinio - predloži ona. ne mogavši više izdržati tjeskobu na toj visini. I sišli su u blagovaonicu, raspravljajući Šio im je činiti. Odlučili su čekati dok pu( bude slobodan. Jelenko, međutim, moli Gordanu: Ako dođu gore Draženić i Ferenci - a to je nedvojbeno - ja tu izaći sa slugama iz dvorca i pobiti se s njima tamo pred željeznim vratima. Gordana najodlučnije odbije taj prijedlog, a časni se otac slaže s njome: Mladi gospodine, tu je strmo pa ne možete ni s kim ovdje vodili horhu. Jedan iii drugi borac mora se stropštati nizbrdo, a to valjda ne želite. - Želio bih da se on sunovrati! - odgovara Kušcvić, a Vclislavse s njime slaže. Odlučno Gordana odbaci tu misao i naloži: Nitko od vas ne smije ništa učinili bez mene i moje dozvole. Zapamtite 10 obojica! Onda se oprosti s njima i krene na počinak. Otišla je u sobu grofice u kojoj je nekoć spavala. JoS je sve onako kakoje bilo onda kad je dolazila u posjet na vrh ovog brda. Muči je umor i žalost i. ležeći u postelji, ne može zaspali. Slike joj lete pred očima, slike koje mame suze bola. Tu. u ovoj samoći, barem se može ispiakali. U mislima i suzama raspravlja sama sa sobom. Konačno umor donosi bolnoj duši i slomljenom tijelu zaborav sna. Kad se probudila, bilo je oko nje gusti mrak. Neka se strahovita lomljava čuje dvorcem. Tresu se vrala i pro/or. Čini joj se dvorac se rasklimao, nešto ga diže s pećine i sad će poletjeti sve u zrak i stropoštati se u dolinu. Oluja lomaia nad dvorcem. Ra/abire pljusak. Kao da su oblaci puni vode polegli na krov. Katkad tresne zrakom munja, pa se Čini da je udarila posred sobe. Na trenutak zasvijetli kao bijeli dan i brzo se opel stvori tmina i opet se čuje urlikanje vjetra. Strahovitom tutnjavom udaraju gromovi. I zidine su pune jeze. Gordana se digla, ne može ležali, odviše je strahovita buka. urlanje, zviždanje i lomljava na vrhu pećine. Otvori vrata i ulazi u sobu svojeg štićenika. Zapalio je svijeću i sjedi u postelji. Blijed je. prestrašen. Prišla je k njemu i sjela na postelju. Ruke su mu ledene. Utješila je svojom blizinom i riječima dječakovu dušu. Dugo su tako
čekali i pripovijedali. Oluja pomalo popušta kao da valovi zraka odlaze nekud daleko. Ne mogavši demoni prodrijeti zidine, opet odlijetaju u mračne visine - i mrmor i grmljavina i bljesak sve se to lagano gubi u dalekom svemiru. Opel nastaje mir i tišina. Dječaka shrva san. Gordana ga pokrije i oslavlja njegovu malu sobicu. Nakon zaglušne buke mrtva tišina. Još se samo čini da trepte zidine, a onda bude sve nepomično. Samo u grobu može biti tako tiho i mračno i ukočeno. Napokon i ona usne. Duboki joj san pruži zaborav. Kad je ujutro Gordana odmorena i ispavana ušla u blagovaonicu -i L”lovskog dvorca, već su je dočekali Jelenko, Arbanasić i fratar, as njima i mali Ivan. I zajutrak je već na stolu. Pozdravili se. a onda zajedno sjeli k jelu. Ra>pravljalo se o oluji, a zatim su skrenuli razgovor na Draženića i Ferencija i na fratre koji bi imali stići danas poslijepodne. Slvaraju osnove, nagađaju i razmišljaju. Sto onda ako Draženić ne povjeruje vrataru da nema nikoga pa nas dočeka dolje negdje u zasjedi? Mi bismo morali provesti mnogo dana ovdje u dvorcu dok se on opet udalji. Ali Jelenko odmah pritrči svojom objavom: Utanačili smo kako ćemo se sprorazumjeli s našim drugovima koji su ostali sakriveni dolje u uvali. Izvjesi! ćemo na tornju zastavu znak da je neprijatelj blizu i da im je navaliti. Oni će biti na oprezu i potražiti Draženića. Ako navale na njega ognjenim oružjem, njegova će četa odmah bježatr. Zato su ponijeli sobom iri puško. - Vrlo dohro. gospodine Jelenko. to će nam pomoći. Ali Što onda ako se Draženić dolje pod brdom sretne s fratrima? Fratar se toga ne boji jer će Draženić odmah ujutro krenuli na Oravu. a njegova braća se ne kane tako žuriti. Osim toga. Čvrsio se pouzdajc da će Draženić vjerovati vrataru kad mu kaže da su fratri s kraljevićem otišli i da nikoga više nema ovdje. Gordana ipak osjeća da se Draženić nizašto ne bi vratio be/ kraljevića, dok se njoj naročito žuri da što prije stigne svome sinu. Na ulaznoj kuli sjedi vratar i drijema. Najednom ga trgne iznenadni sušanj grmlja ispod kule. Skoči i pogleda dolje. - Ali gle! - upozori momka koji je drijemao pokraj njega. -Naši časni oci dolaze. S njima su dva momka i prate njihove knjige i spise. Baš je to Čudno, zašto oni cijeli svoj život bulje u knjige? Što lamo nalaze da im ne dosadi”.” I sve više donose takve pergamene i pisane papire u dvor! Hajde. sidi dolje i otvori časnim očima vrata! Momak zijevne. gleda kako se fratri uspinju duboko sagiblju svoje lijtilo i glave pokrivene kukuljicama. Strmina je takva da se i
rukama hvataju grmlja i kamenja da se uzdrže na usponu. Jedan od njih dovikuje vrataru: - Hajde. Franjo, otvori, žuri se. umorni smo! - Časni oče, već je dolje momak, smjesta će vam otvoriti. A niste puicm nikoga sreli, časni oče? 15! - A koga bismo sreli u loj pustoši? - Rekoše nam da će netko doći. - Naravno da će doći, eto nas. Fratar se uspinje sve do vrata i slane. Škripi ključ u bravi. Momak otvara. Fratri ulaze. Za njima dva momka. Tek što su ušli u vežu, bace tobožnji momci svežnjeve na pod. pograbe onog koji je otvorio vrata, a ovaj. sav iznenađen, pusta se i misli: oni se šale. Ali već su mu svezali usta. Svezu mu ruke. a fratri se povukli u tminu ispod veže. "Stoje to?" - pomisli momak, a ne može ni pisnuti niti se snaći. Gore na kuli vratar zine: "Stoji” to? Iz grmlja izmilili neki vrazi". Zar sanja ili je tako smućen da mu se grmlje pretvara u ljude. Kako bi mogla ispod zida izmiljili ljudska stvorenja? Dakle, su se dovukli ovamo gore još u noći? Dok on, zapanjen, sam sebe ispituje, ulaze oni ravno”u dvorac. Prestravio se. da, to su neki momci. I sada mu sine u pameti nalog koji mu je jučer dao fratar. Ali časni oci su stigli i s njima je govorio, a kako nisu oni opazili pod zidom u grmlju skmene ljude? Sve mu se to zavrti u glavi i smjesta potrči ni/ kulu u prvo dvorište. Još nikoga ne vidi ulaziti ovamo. Zar su se utaborili ispod veže? Prva mu je misao da to brzo javi fralru i potrči u drugo dvorište. Ali već netko trči za njim i zove ga. Sve mu je to sumnjivo - osjeća iza svojih leda pogibelj. I jasno mu biva: u dvorac je ušao netko tko ne bi smio doći ni blizu. Instinkt ga goni i on trči leden od straha. Cim je ušao. smjesta zasune vrata za sobom, potrči ravno hodnikom i bane u dvoranu: Časni occ. fratri su stigli, ali s njima i neki ljudi. - Nikako da ih ne puštaš unutra, reci im... - Što da rečem - za ime božje već su ušli. najprije fratri. - Naši časni oci? - Dakako, oni. dozivali su me. govorili sa mnom i momak im je Otvorio vrata, a kad tamo. iz grmlja ispod zida izmiljuju neki ljudi pod kacigama i ulaze... Skočili su svi. i plemići, i Gordana i mali Ivan.
To je zasjeda! Sto ste učinili? pila Gordana. Ništa, plemenita gospodo nisam kriv. Na vratima lupnjava. Vratar saopći: - Zasunuo sam vrata jer mi se učinilo da su neprijatelji u dvorcu. 1 \eć potrči u dno hodnika i proviri na mali uski prozorčić pa se prekrsti. Svi idu za njim. Gordana prva za njom plemići i fratri. Kroz prozorčić razabiru sve. Vani se fratri razmahuju rukama, a fratar u dvorani zna da to nisu kretnje njegove braće. Jedan tamo vani daje neke naloge i pri tom mu padne s glave kukuljica. Tiho krikne Gordariii: Draženić! On je glavom- Sto ste učinili, vrataru? - Ne znam. fratri su dolje dolazili i mene zvali po imenu... - A ni jedan nije od njih naš časni otac! - zaviče fratar. 152 - Ni jedan? - preneraženo će vratar. - Oni su ih sreli negdje na putu, oteli im haljine i preobukli se veli Gordana. - Eto. sad smo u njihovim rukama! Oni su to i njihovi momci, Jelenko Kušević hvata se za mač: Plemenita gospodo, nema druge. Drazenić je sada tu! Došao mije na obračun. Moj drug i ja navalit ćemo. Ona se povuče od prozora i digne ruku: - Gospodine Jelenko. vi ćele se pokoravatai meni. tako sle se obavezali. I-erenci i Drazenić vani su u dvorišlu. vidjeli sle njihove momke - koliko ih ima ne ?nam - ali barem desetoricu smo vidjeli. - Izvjesile zastavu na toranj - predlaže Jelenko. - Brzo učinite io! A sad. časni oče, sad nam je najprije mislili na dječaka. Njega treba sakriti, a mi ćemo potražiti put kako bismo se probili. Dok naši stignu gore. moramo zadržati ove u dvorištu na bilo koji način. To bi bilo uzaludno, plemenita gospodo - veli fratar. - Razbit će oni sjekirama sva vrata da dopru do vas, a onda? Doile vaši ne mogu stići, ne poznaju dobro put kojim ste vi došli. - Sto. dakle? - pita Gordana. - Mislim da ovdje ima 2aklonište u podrumu. Da, plemenita gospodo, povest ću vas dolje. Čujete li gospodo? opomene Gordana svoje pratioce. - Dođite, pokazat ću vam točno i razjasnili kamo nam je poći. Samo hitro. Neka dođu i gospoda i vi. gospodo.
Odmah se odluči pa uzme xa ruku dječaka, dok fratar određuje svima: Neka svaki uzme svoje oružje. - Evo. već smo spremni. Nama je lako opet se vratiti bilo kakvim putem gore? - Sve ću vam razjasniti. Žurile se. gospodo. Ivanu su brzo turili na glavu klobuk, omotali mu oko tijela pelerinu, a. fralar ih povede iz sobe. Butno se razliježe hodnikom odjek udaraca sjekirom o drvena vrata. - Zaboga, već pucaju hrastove daske - šapne Gordana. Plemenita gospodo, zar da bježim pred lim lupežom? To vi tražite od mene? - prosvjeduje Jelenko i zaostane. - Ja ne mogu s vama. - Zar ćete me ostaviti zajedno s kraljevićem, bez pomoći”1 I ud si. Jelenko. u svojoj osveti zaboravljaš dužnosi. Gospodine Kuševiću. idite naprijed, uzmiie kraljevića i slijedite fratra. To je sada vaša dužnost, a obračun sDraženićem slijedit će kad vas viSe ništa ne bude vez.alo. Pokorio se i br/o je pošao za fratrom kojih ih vodi uskim hodnikom u kulu. - Tu se pećina strmoglavce spušta prema rijeci? - zapanjuje se Gordana. - Što ćemo ovdje? Samo se pouzdajte u mene. Izvolite pogledati. Fratar digne četverokutni pod od dasaka. Pred njima zijevne rupa. a dolje kamenite stepenice. 153 Evo, sidile svi za mnom - zove ih on i prvi slupa dolje polagano i oprezno. Jelenko s kraljevićem ga slijedi. Gordima ide za njima, posljednji dolazi Arbanasić. Sila/c u mrak kao u grob. Vlažne stijene u pećini uske su kao neki hodnik. Dolje se razabire neko malo svjetlo. Šio je to? Gdje je to? Fratar im razjašnjava: Tu je pećina probusena da može dopirali malo zraka i danjeg svjetla. Sad ćemo lako. Vidite, plemenita gospodo, gradilelj je izdubao pećinu i lako stvorio mali otvor. - U toj pećini nije mogao probušili toliki hodnik koji bi vodio s\e do dolje”.” To nije moguće. Kuda to idemo? Plemenita gospodo, laj hodnik vodi kroz veliki dio brda i dobro pogađale: taje pećina posve prirodna- A gdje se svršava? - Pokazal ću vam čim stignemo. Silazili su u dubinu pećine u uskom prostoru. Kroz rupe. tu i lamo. ulazi svjetlo i zrak. Taj dio pećine strmo pada u rijeku i nema
pogibelji da bi se ljudski stvor mogao s vanjske sirane uspinjali gore i zaviriti u pećinu. To je Gordani jasno pa smirena silazi. Vlaga im pada na Ikv. s pećine kaplje voda. ali oni se spuštaju dalje. ne misleći više ni na što drugo, samo da umaknu neprijatelju. Pa ipak ih katkad hvata neka tjeskoba. Čini se: više nikad neće izići iz ove beskrajne kamene rupe. Vrijeme prolazi, a oni se spuštaju polako i oprezno. Najednom se nadu u velikoj pećinskoj šupljini. Široka rupa otvara se pred njima i svjetlost im bljesne u oči. Odahnuli su. Napokon ulazi svježina i bijeli dan. Elo. to je spilja u pećini razjašnjava im fratar i tu je ulaz Pogledajlc. plemenita gospodo, ali pazile: strmo je. Još ima dugi put do rijeke i vrlo je tegoban. Gordana se pomakne otvoru pažljivo, oprezno i pogleda dolje niz rub otvora. Pred njom leži rijeka. Tu se pećina spušta u rijeku”.” Dakle, s ove sirane je taj i/laz”.” Mi ćemo sada dolje”“ - Da. gospodo, kroz ovaj otvor - razjašnjava fratar. - Evo. tu je i/laz na i/bočini. Tu se. kako vidite, pećina neprestano izbočujc i pruža dovoljno mogućnosti da se oprezan i vješt Čovjek spusli sve do rijeke. A dalje? - zapila Gordana. - Dalje? Ili valja obići brdo ili preplivali rijeku, dakako, samo onome Iko zna dobro plivati. Gordana se okrene Jclenku: Evo vidite, Hi bismo mogli dospjeti do naših ljudi, sjesti na konje i odjahati. Ako nas Draženić i drugovi odozgo opaze, dok stignu dolje, mi smo već prevalili daleki put. a vratit ćemo se opet onim prečacem kroz Šumo. Razmislili su o svemu i dogovorili se s Fratrom. 154 - Da. loje lako reći - dosjeti se Gordana - ali Ivan se neće moći vam spustili tom pećinom. Hoću. kako ne bih mogao? - javlja se dječak. Ali Jelenko Kušević uhvati ga za ruku. Prepustile ga meni.ja ću ga odnijeli dolje. Objesit ćeš mi se na leda pa ću se spuštati. - Ne. neću. sam idem. nisam dijete. No. no - ublažuje ga časni oiac - ne stidi se. nilko te ne kani ponizili. Mogao bi i sam. to je razumljivo, ali ne lako brzo kao Što
je potrebno. - Jučer za vrijeme bure odlučio sam da ću vam danas predložili za svaki slučaj ovaj put. Ali nisam ni u snu mislio da bi vaš neprijatelj uopće mogao u dvorac. Sigurno su negdje ostavili našu bratu s\ez_anu i ne moćnu. Kad stignete dolje, jedino vas molim: potražile ih. negdje biste ih mogli naći da jadnici ne stradaju. A ja se vraćam. Kad ostadoše sami. Gordana. Jelenko. Ivan i Arbanasić pogledaju još jednom iz visine put kojim će se spuštati. U taj čas odozgo s ulaza u spilju začuje se stropot. Jelenko br?o ugura Ivana i Gordanu u dno tamne pećine. Naloži Arbanasiću da ostane kraj njih. a sam pode nekoliko koraka uskim prolazom prema stropom s ulaza da vidi iko dolazi. Začas slabo svjetlo s podalekog izlaza iz pećine osvjelli došljaka. Svijelleće oći i uzrujano dahtanje progonitelja, a lad zraka svjetla i u uskom prolazu, nekoliko koraka jedan od drugog, stoji Jelenko Kušević nasuprot Draženiću. Ni koraka dalje. Draženiću! Izvuci s\oj mač da le ne ubijem kao psa! Budalo! Tko u o\om uskom prostoru može još baratati mačem? Tu nema poštene borbe. - S tobom poštena borba? Smije li pošten čovjek s tobom početi poštenu borbu, a da ne oblaii poštenje? - Plemić koji nosi mač neće se dati na umorstvo nego na poštenu borbu! Ili ako nećeš pošleno. a ono odredi barem borbu od koje neće porumenjeti ivoje lice, Jelenko. Tvoje zacijelo još nikada nije porumenjelo, gospodine Draženiću, jer srama ne poznaješ! - Nisam cura da se sramim! Velim ti. Draženiću. makni se. inače bili mogao zaboravili da nisi pseto! Ne vrijeđaj me! Nisam sam! Trebam samo \iknuii. pozvati - s\i će moji biti za mnom! Sve lo \7 mraka sluša Gordana. sli se ne smije maknuli ni ona ni Arbanasić. Čuvaju Ivana. Dječak ukočeno sluša i zna: sve je 10 zbog njega. Zastrašuje* me. kukavico? Vazda se zaštićuješ svojim razbojnicima, vojnicima, je li lako0 Ali ovamo le neće slijedili. 1 ako dođu, moj mač može poleći na zemlju i desei (ešina! A li ćeš bili prva! 155 Strah obilazi Draženića. Nilko ne dolazi iza njega. Da se bije”.”Ovdje u ovom uskom prostoru gdje ne može baratati mačem? Tu se
ne može voditi borba. Tu mogu jedan drugoga umorili, ubiti iz zasjede, bez borbe. Razmišlja čas-dva pa oprezno segne za mačem da probode neprijatelja. "Kako bih samo načas mogao odvratiti njegovu pažnju?" - Pogledaj iza mene, Kuševiću. u mrak. Zar ne čuješ da već dolaze moji vojnici? To upozorenje učini Jelenka još pažljivijim jer mu je stalno pogled uperen u prolivnikovu desnicu: hoće li trgnuti mač da ga probode iz zasjede? I Jelenko se nasloni na držak svog mača. zabodenog u tlo pred nogama i čeka Što će bili. Povukao se korak natrag i samo trenutačno na njegov poziv zirnuo prema ulazu hodnika, ali već opazi da se Draženićeva ruka dosuljala do drška mača i pokušava ga izvući. Jelenko va napeta pažnja je na straži, on digne oružje na tlo. Jelenko zakorači naprijed i stane čizmom na njegov mač. Ra/bojniče! Iz zasjede si me htio ubili? Sad znaj - u mojoj si ruci! Mogu te probosti, rasporiti... Draženićse povuče, htio bi uteći, ali mu Jelenko zakrči put. Ne smije ga pustiti u taj rov od pećinu, mogao bi dozvati one druge i spriječili izlaz. I baci mač iza sebe. Nisam ubojica, nisam razbojnik kao li! Hajde. Na šake ćemo! Tko koga pobijedi! 1 uhvati ga Šakama u namjeri da ga svali na zemlju. Draženić se 0 ti mije, ali razabirc mora pristati na takvu borbu. Obojica se rvu. stojeći uspravno. Draženić nastoji Jelenka svaliti poda se premda osjeća da su njegove ruke jake kao Šape zvijeri. Osjetio je to i pred turopoljskom općinom. Uvijekjebioustrahuda bi se još jednom sastao s njim ovako na šake. Taj mu strah u ovom času podgriza jakost koju mu pružaju mladost i okret nosi. DaŠću obojica, reže kao pseta kad se zahvaćaju zubima u borbi. Mržnja sikće kao zmija koja je podigla glavu, osjećajući daje negdje u blizini žrlva na kojoj bi mogla iskaliti svoj otrov. Bijesnilo obuzima Jelenka. DrŠće i blijedi i stišće pesti, hlio bi drobiti na sitne mrvice omraženog čovjeka. Htio bi s njega oderali kožu. živa ga sasjeći na komade. Zube je stisnuo da ne prekipi od bijesa i od žudnje ispuniti osvetu. Čini mu se: sve Stoje oko njega, sve to sada plamti, trepti, sve ga poziva da ubije tu neman koja je sve svoje podlosti nakrcala na njegovu dušu. Mržnja Jelenkova je kao kriješ što se ra/gorio da navijesti svemu svijetu patnju koju je Draženić svalio u njegovo srce. Osvetiti se onome koji mu je razorio život, onome koji je krivac da ga je Vilena jednog dana udarila posred obraza nezaboravnim i neizbrisivim udarcem! Poprskala mu lice. čast, čistoću njegove ljubavi i njegovih namjera.
Prsi mu dašću u sk raj nj oj napetost). Povalio je Draženića poda se. čvrsto ga stisnuo i kleknuo mu na grudi. 156 - Ha! Tu si. Po drugi put! Sto sad. lupežu? Sada bih te mogao ovdje zadaviti! Ali ja sam častan plemić i pošten protivnik! Znaj. Draženiću. drugi pul u Životu ti si mi došao u šake. Tu. u ovoj pećini ne mogu se s tobom pobiti. Tu bih te mogao samo podlo umorili. A to Jelenko neće! Jelenko hoće da te pobijedi, unišii. slomi, baci u kaljužu iz koje si nikao, u poštenoj borbi pred licem svijeta. A ne tu u ovoj samoći! Sad si moj čitav i radim s tobom šio me volja. A Draženić je nemoćan, slati od borbe i napola omamljen. Protivnik mu kleći na grudima, posegnuo je za njegovim pojasom, otkopčao ga i svezao mu ruke. Sad otkopčava vlastiti pojas pa mu ornata oko nogu i šapne ga. On je kao mrtav dok Jelenko skine svoj prsluk i njime zaveže Di;iž.eniću usta da ne može vikali. Kad to izvrši, okrene čitavo protivnikovo tijelo licem prema zemlji. Tako. A sada ću te postaviti na rub ove pećine. Makneš li se samo malo, skotrljat ćeš se niz pećinu. Dakle, ne miči se jer ćeš ni/ pećinu. Draženić osjeća jezu nalik na onu kad mu je Jelenko htio izrezali jezik. Sad razumije! Neće ga Jelenko ubijati, ali će ga mučili. Licem ga je položio na zemlju i ne vidi ništa. Jelenko potrči u dno pećine. Znao je da su Gordana i Arbanasić ostali tihi i nepomični da Draženić ne dozna i ne zamijeti njihovu prisutnost. Došavši do njih. Šapne im u mrak: Sada br/o. On neće vidjeli kraljevića ni vas. Prvi silazi Arbanasić, a Jelenko mu dodaje Ivana. Dječak se uhvati za njegov vrat i visi mu na leđima. Onda silazi Gordana. Jelenko pazi kraj izlaza i/ hodnika pećine golim mačem da spriječi svakoga iko bi htio ući u spilju. Još je časak čekao dok je sišla Gordana. zatim se ogleda na Draženića koji bijesno hropće svezan. Strahovito steže Jelenka želja da ga probode, ali plemićki ponos svladava osvetu na podli način. Pun gnjeva oslovi neprijatelja: Draženiću.sadmečuj! Ne dao Bogda i treći put dođeš meni okom u oko i to na otvorenom prostoru pod božjim nebom, naočigled svijeta: Ne želi lo nikada. Neću te ubili odmah na mjestu. Britvom ću išarati tvoju kožu. sjeći ću te komad po komad. Znaj: u d\;i mjeseca u nekoj zabiti naučio sam takvih strahota svojim mačem da ćeš hripati i rikati kaomarva na tvotne putu u pakao. To upamti ako li je do života. A sad se vraćam gore hodnikom kojim sam sišao nehotice jer sam neupućen u tajne ovog dvorca. Sam ću gore i kako koga na putu stignem lako će mi svatko pasti pod noge. Onda odedva-tri koraka onim smjerom kojim se ulazi u hodnik da bi ga
tako zavarao. Stigavši do ruba. ulaza u hodnik, tiho se vrati, izlazi iz spilje i spušta se za Gordanom. Draženić leži u mraku i ne usuđuje se maknuti. Da barem lice može okrenuti gore i vidjeti gdje je. Jelenko mu je utuvio u glavu da leži na rubu otvora spilje i strava ga hvaia da se ne strovali. Ostat će. dakle, ovako tko zna kako dugo. Nije li ga đavo naljcrao da potrči u kulu i side. Još kao dječak, dok je bio u ovom dvorcu, silazio je s djecom vlasnika ovim hodnikom u dječjoj igri u želji za pustolovinom. I sada mu je prvo palo na um da bi fratar mogao lamo sakriti kraljevića. Jelenko je ovdje, a oni drugi s kraljevićem gdje su? Sve razmišlja, sve ga to muči. a najviše njegov položaj. Ipak se nada: doći ĆC Ferenci i njegovi vojnici u potrazi za njime i napokon će ga naći. Valjda neće ovdje uginuti od užasa i gladi. Osluškuje. Tiho je. Nitko se ne javlja. Ta gaje hulja ovdje ostavila. Što li će sada bili od njega? Htio bi plakati, vikati. Uzalud. Svezana su mu ušla, a ne usuđuje se maknuti. Taj ga je lupe/ stavio na rub Otvora.da se skotrlja niz pećinu. Znoj ga oblijeva i strava ga hvata baš kao ono pred općinom kad je zablistao nož u ruci općinskog ranarnika da mu izreže jezik. Zar su pakleni davli stvorili Jelenka KuSevića da ga progoni u životu i stavlja na takve jezovite, đavolske muke? "Na koju bi stranu pao? Na kojoj je strani ta rupa u pećini?" - pita se. - "Desno, ili me položio glavom pored otvora? Otvor je širok baš toliko koliko je on sam dug, dakle, skotrljao bi se kao kamenčić ni? jezovitu strminu, a još je sigurno daleko od rijeke. Ne može se sjetiti kako ovdje izgleda. Bio je još dječak kad se ovuda verao s djecom vlastelina. Tomcjc valjda više od deset godina. Ne može se nikako sjetiti koliko je do rupe i kako je duboko do rijeke. Ako padne dolje, sigurno će se razmrskati". I zato se ne usuđuje maknuti s mjesta. Ne može više ni disati, zraka mu nestaje, kupa se u znoju. U kostima mu je sirava i već ga ostavlja svijest. Onda mu se Čini kao da čuje nekakvu lomnjavu. kao da se sve ruši. a zatim neki glas. Čini mu se da je Ferenci. ili mu to donosi samo predodžbu u času umiranja? Niz pećinu spuštaju se polagano Arbanasić s Ivanom, zatim Gordana. a posljednji Jelenko. Jedan drugoga upozorava na pogibelj. Teško su sligli na pola puta do podnožja. Ivan se spusti s Arbanasićevih leda i stane na izbočinu pećine. Gdjegdje je izrastao koji grm crnogorice i lako mu se hvatati i silaziti. Gordana pazi na njegove stope, ali silaženje je već mnogo lakše i nema opasnosti da se skotrljaju. Jelenko se neprestano ogledava gore na rub pećine, nije li iko provirio ili se spušta za njima. Držak mača mu je u ustima da ga može dohvatiti ako bi se tkogod
odozgo spuštao /a njima i branit će prolaz sve dok Ivan s Gordanom i Arbanasićem ne iščeznu. Gordana ga opominje na tu pogibelj. Samo siđite, plemenita gospodo, i ostavite me ovdje. Ako vas tko slijedi, brzo će se skotrljati niz pećinu. - Sasvim je nepotrebno da ostanete ovdje, mi vas trebamo. Ako bi nas tko slijedio, još uvijek se možete zaustaviti. Sada nam valja smisliti na koji ćemo način stići do naših. - Da. već razmišljam o tome - veli Jelenko - čitavo vrijeme, dok silazim, samo mi je to u pameti. Ali gore s ruba pećine nitko se ne spušta, a oni su već vrlo blizu podnožja uz koje teče Šumna rijeka. Konačno su sretno stigli. Gordana odahne. - Ali sad moramo preko rijeke - veli ona. - Mi nismo plivači, kao vi. gospodo Gordana. moramo obići brdo. a to možemo učiniti već zato Što neprijatelj nije opazio kamo smo nestali. Draženić će dugo ležati dok ga ne pronađu! - Imajedan put da prijeđemo rijeku. Vidite. Jelenko. ono povaljeno dehlo suho je i široko. Tko zna otkad tu leži. Otkotrljal ćemo ga u rijeku i sjesti na nj. a ja ću upravljati kao da smo u čamcu i eto nas na drugoj obali. - Ako se skotrljamo u vodu - pita Arbanasić - hoće li Ivan preplivali? - Sasvim sigurno. - Dakle. brzo. - Samo da nas deblo ne bi odnijelo daleko koritom rijeke. - To nam ne može biti na Štetu. Ivan je pogledao gore prema pećini s koje su se spustili i zaprepašteno vikne: Draženić! Jao, vidite, tamo su! Svi su okrenuli glave gore. S ruba otvora gledaju neki ljudi. To je Draženićeva njuška, a ono kraj njega je Ferenci. - 1 još je netko gore. Njihovi vojnici. Brzo skotrljajte deblo na rub obale. Dok je rijeka plitka, gazit ćemo vodu. a onda ćemo uzjahati na deblo i potjerati rijekom. Ivane, budi miran i lijepo slušaj. Držat ćeš se između Arbanasića i Jelenka. a ja ću upravljali. Dali su se hitro na posao. Grozničavom brzinom kotrljaju s traline debelo stablo, okreću ga i smješiaju lako da mu mogu odmah dati pravac kojim žele zaploviti, Već su pregazili pličinu. Dno rijeke se spušla. redom su uzjahali na
deblo. Otisnuli su se kao u čamcu. Jelenko se ogledava na pećinu; - Spuštaju se kao vuci iz rupe - javlja on Gordani. - Već su na pola puta. - A mi smo već nasred rijeke. Nastoji ploveće stablo upravljati prema desnoj obali gdje bi se morali skrivati njihovi momci s konjima. Voda ih Ijera naprijed bučno Šumeći, Sve većom mukom pokušava Gordana skrenuti slabio iz naglog loka rijeke prema obali gdje je voda mirnija i staloženija. Kanda je neki vir zahvatio stablo, gurnuo ga ravno naprijed i nosi ga divljim lokom. Bespomoćni su. Ne mogu ga zaustaviti. Gordana određuje: Čvrsto se držite, ne saginjite se ni lijevo ni desno. Slušaju Gordanine zapovijedi i slijede ih svom pažnjom. Čvrsto suše uhvatili za kvrge stabla da se ne otkotrljaju. A voda ih nosi divljom brzinom. 158 159 Dok oni ovako plove. Gordana opazi pred sobom strahovitu smrtnu zapreku. Slap! Voda se spušta udubinu preko neke brane. Zebnja je hvata čitavim tijelom. Zar je moguće da bi tu mogli smnno stradati? Odjednom bude posve mirna kao uvijek kad je dolazila u najveću pogibelj. U njeno tijelo ulazi neki hladni razbor, krut i čvrst i neka ledena nevjerojatna snaga. Čini joj se da je od željeza. I opet zahvali drvo kojim je prije upravljala prema lijeuij obali rijeke. Gurne gačvrslo do dna rijeke. Nada joj sine u duši. Jasno; rijeka je tu dosta plitka i ruši se strmoglave prema slapu. Ne. tu mora pobijediti. I spušta drvo koje joj služi kao veslo, zarine u dno rijeke pa upravlja da bi zaustavila deblo koje deruća voda nosi ravno prema slapu. No. preslabe su joj ruke i zapovijeda Jelenku koji ima u pripremi još jedno drvo. Poslušao je njenu zapovijed, a ona. kao da kormilari čameem. upravlja deblom. Samo da skrenu izvan derućeg toka rijeke. Hvala je vrtoglavica. Sve brže se približavaju slapu. - Desno! - vikne Jelenku i on učini sve što mu ona određuje. Uz Jelenkovu pomoć skrenuli su izvan zahvata slruje. Stablo je zaplovilo mirnijom površinom. Sad smo izvan pogibelji. Dno rijeke vidi se sve jasnije, valja
skretati sve više prema obali. Teškim naporom stigli su u pličinu. onda su hitro skočili u rijeku. Arbanasić digne Ivana na leda. dok oni gaze vodu do preko koljena i hitaju na obalu. Stigoše na suho. Prva im je misao okrenuli se prema dvorcu i pogledali gdje su neprijalelji. Potrčali su obalom, zaklonivši se za grmlje. Tu su opazili da se Draženićcvi ljudi vraćaju u spilju. Dakle, ne kane ih progonili. - Gdje bi Draženiću palo na um da sjedne na slabio kao gospoda Gordana! Za to treba odvažnosti - veli Jelenko. Ili on ima bolju zamisao nego da nas progoni? - dodaje Gordana. - Popet će se gore u dvorac i spustiti nizbrdo, a kako su samo dva puta kojima možemo bježati, vidjet će nas odmah odozgo. Nema druge, sad brže da potražimo naše. Trčali su trkom preko klanca. Za pol sata stigoše u uvalu. Prvi je lamo bio Jelenko. Našao je svoje momke i dvojicu plemića, skrivene u zaklonišiu. u suši. koja je potpuno nevidljiva, zaklonjena uvalom. 1 odmah zapovjedi da se krene. Skočili su svi. začas privezali sedla na konje i izveli ih iz uvale u šumu. Jelenko uzme po Gordaninoj zapovijedi preda se Ivana. Tek što su izjabali, krenuše divljim trkom. * * * A gore je mađarski plemić Ferenci iražio u dvorcu Draženića i naišao je na razbijena vrata kule. Tu opazi otvorene stube, a sluge mu rekoše da se Draženić spustio stubama. Pošao je za njim i našao ga u tmini gdje sve/un usn leži i odmah ga oslobodio. Za njim stigoše vojnici. Premda još slomljen od straha i-užasa, Draženić je smogao toliko snage da proviri kroz otvor i opazi bjegunce s dječakom kako se spremaju na bijeg na podnožju brda. Brzo su se savjetovali. Kad opazišedu su oni dolje sjeli na stablo i zaplo\ ili rijekom. Draženić odredi: - Natrag, smjesta natrag, dostići ćemo ih. ali ni časa ni časili! Svi su nagrnuli dugim hodnikom u središtu pećine i žurili se u dvorac. Izašavši opet na ista vrala. skupi Draženić svoje vojnike koji su se razletjeti, tražeći dječaka i odredi da se odmah krene iz dvorca. Slali su se spuštali nizbrdo, hvatajući se za grmlje crnogorice Šio je poraslo strminom. Momci sjedaju na travu i kližu se kako bi šio prije stigli na rub brda gdje su ostavili ostale momke i konje. Tu leže i li atri kojima su pred pola/ak na brdo oteli halje i navukli ih na sebe. a njih svezali i osla vili. Draženić i Ferenci ostavili su sada fratarske odore gore u dvorcu i tako fratri leže još od jutra napola odjeveni. I sada odluče da će ih
ostavili u istom položaju da im ne bi nanijeli kakvu nepriliku. Odvezani mogli bi im lakše naškodili nego svezani. Ne brinući se više za njih. krenuli su. Uzalud časni oci mole da im skinu spone. Draženić poljera brže naprijed i ne osvrćući se. S brda je stigao posljednji momak kojega su ostavili da pazi kamo kreće Gordana. - To je taj pul kojim su krenuli. Vidio sam točno s brda. Žesloko su potjerali konje. - Nisi pogriješio? - Nisam, a drugim putem nisu mogli jer bismo ih sigurno zamijetili. Eto pol milje ide ova cesta, dakle, bjegunci nisu tamo. - Pouzdajem se u svoju sreću - odluči Draženić i potjera. Gordani i njenim pratiocima bilo je jasno da će Draženić za njima u potjeru. Nakon jednog sata jahanja bila je Gordana uvjerena da ih potjera neće slici. Ali dok su jahali pravcem između brda. preneražena opazi iza sebe potjeru. "Oni su nam na tragu!" - i smjesta dovikne Jelenku: Brzo uzmite s Ivanom drugi smjer. Tamo iza onog zavoja nestanite u šumi. a mi ćemo im ostati na vidiku. Juril će za nama. ne znajući da ste sakrili dječaka. - Ako vas uhvate? - Ivana neće dobili, a to je najvažnije. - Ne. neće ga dobili, lako mi imena i časti - viknu Jelenko. Sakrit ću ga. Nikad im neću predati kraljevića. Brzo su zašli u šumu da bi Jelenko mogao neviđen izmaći u gušlaru. S druge sirane je Šuma rijetku i Gordana opazi daleku i prostranu poljanu. Šio sad - zabrine se Jelenko - poljana je opasna, vidjel će me. Prclcljeteemo onu poljanu preko poloka. Tamo su tri usporedna klanca pa neće znali kojim smo otišli. Tako bismo se mogli sklonuti. Bez riječi Jelenko i Arbanasić prihvate prijedlog. 161 Poprijeko su projahali rijetku šumu i sligli na poljanu. CORDASA IX Nije trebalo ni nekoliko časaka i već prelaze preko potoka i zalaze u guštaru. - Sad pazite. Jelenko. otiđite lijevim klancem, a ja idem s Arbanasićcm srednjim. Stijene klanca nisu visoke, lako ćemo se dozivati, trubeći u rog.
Krenuli su novim smjerom po novoj osnovi. Već odavna Draženić opaža u daljini bjegunce, žuri za njima i budno pazi njihovo kretanje. - Sad se sklanjaju u šumu. Za njima - bodri on pratnju. - Bit će zlo u šumi - upozorava Ferenci - tamo ili nećemo pronaći. - Obratno, vrlo će nam lako pasti u ruke. Šum grmlja dovest će nas na trag. 1 šuma je rijetka. Draženić je brzo otkrio Gordanine namjere, i on poznaje ona tri klanca, dakle, ne može mu umaći. Sakrijte se iza drveća da vidim kojim je klancem krenula. Obići ću poljane i stići joj baš u susret. To će biti divno iznenađenje kad joj potjera bane u susret, umjesto iza leda. Pazite! Razdijeliti su se. Kušević nosi na sedlu dječaka lijevim klancem, ona ide sredinom. Sad za mnom svi! - zapovijeda Draženić. - Mi prolazimo kroz šikaru na malo brdo i odanle se spuštamo baš usred klanca na put Gordani. Jedva su se malo uspeli, opaze pred sobom jahače: Gospodaru, tu su. pred nama. Dola/e nam u stupicu. Draženić zaustavi povorku i pomno promatra one pred sobom: Kako bi mogli nama u susret? Otkuda? Kroz gušio granje drveća ne može razabrali jahače, samo vidi konjske noge dok ljude zaklanja granje. Dadoše se na kratak put kojim bi sišli. a kad tamo zalutali. Tko ni to mogao dola/ili ovdje u loj šumi” Putnici nikako, samo bjegunci. Voda ide malo naprijed, a Ferenci ga zaustavlja. - Čekaj. Draženiću. prije valja vidjeti tko su. - Nisu to bjegunci, nego lovci - veli voda vojnika. - Štela. Već sam se poradovao. Dok se sporazumijevaju, izguštare projaše mala četa na Čistinu. Nisu odjeveni lovački. Odore su im kojekakve. Oružje opasno. Zaokruže Draženićeve i upere u njih oružje. Osupnuli su se i zbunili. Stoj! Odložile sve sto imale blaga ako vam je do života. - Što sad? - pita Ferenci. Ra/bojnici nas neće zaustaviti - plane Draženić. -- Vojnici, naprijed, kopljima na njih. Probodite ih. Nas je više nego njih. Udarite! Blago nam svoje dajte - viče voda razbojnika. Ima ih oko petnaest oboružanih sjekirama i kopljima, mačevima. Očito su sva (a oružja negdje oteli kao i odijela, jer po kroju sudeći, nekoć MI te odore odijevale plemiće. - Naprijed, vojnici! zapovijeda Draženić. - Za svakoga
razbojnika po jedan cekin! obećava im on i sređuje svoje u napadajući stav, dok ostalim momcima, što ih je svojedobno skupio za bojište, određuje da čuvaju njega i Ferencija. Vojnici namjeste koplja za navalu. U to razbojnički voda vikne: - On vam nudi cekin /.t svaku našu glavu, a ja vam nudim mnogo više. Lupežu, hlio bi kupiti moje vojnike”.” Udarile ga po gubici, vojnici moji. dajte mu odgovor. Pristupite k meni - pozove voda razbojnika vojnike. - Predajte gospodarevo blago šio ga ima uza se i polovica je vaša. Ako hoćete. možete ostati sa mnom. Bit će velikih lovina ovih dana jer budimska gospoda kreću na jug. Draženić se grohotom smije razbojniku i samosvjesno zapovijeda: - Kvrcnite ga, moji junaci, da zanijemi! Nešto se čudno događa. Draženićevi vojnici spušlaju koplja, zaokruže Dražcnića i Ferencija i njegov tovar. - Stoje to?- ogleda se Draženić. Jeste li čuli. pseta? Udarile na razbojnike. Vojnici više ne slušaju Draženićeve zapovijedi nego vele razbojničkom vodi: Ako pol blaga, što nosi naš gospodar, dadeš nama. pristat ćemo uz vas. Inače si mrtav ti. i svi. Nas je više. - Rekoh: polovicu vama. Dakle, pogodba je goiova. - Možeš li obećati na riječ? - Da. na riječ. Budale. Ra/bojnik ne drži riječ - vikne Draženić vojnicima, a voda njegovih odgovara: Razbojnik drži riječ, ali vi je gospodine, niste nikad održali. Blijed sjedi Draženić na konju i zuri u Ferencija. Ovaj. dršćući diže ruke i vikne: - Evo vam sve šio imamo, samo nam živote ostavite. - Što će nam vaši pasji životi. Blaga nam dajte. Da se niste hranili, Sv ući ćemo vas do gola do uzmemo svaki kamenčić s vaših pojasa, svaki dragulj s korica vaših mačeva i svaki dukat koji ste sakrili u njedra. Nema izlaza. Vojnici su prešli k razbojnicima. Draženiću i Ferenciju ostuloje samo nešto moma ka, nenaviknutih oružju, ali ni da su vješti, ne hi im pomogli. Nijedan se ne miče da ih zaštiii. Evo. uzmite sve, pretražite nas - nude plemići. Pogledali su se. Draženić u sebi kune i proklinje. Vojnici koje je poveo iz Lukavca izdali su ga. - Prokletnici, Pokupio sam ih iz tamnica. Bili su zločinci i
ubojice, taii i razbojnici, a sada nas ostavljaju. Niiko mu ne pomaže. Vojnici su složni s razbojnicima, a momci koje je sabrao po selima nisu ni pokušali stavili se u obranu svojeg vode. Učiirili su to namjerno. Draženića mrze. Vidjeli su kako je vezao Iratra. svlačio ih. 163 i grubo s njima posiupao i oslavio ležati. Shvaćali su da imjc gospodar zao i nisu mogli dići ruke s njegovu obranu. Svejedno im je Što će se dogoditi, mirno promatraju gospodara blijeda i zelena od straha, onog istog gospodara koji se nad njima goropadi, razmahuje, prijeti i bije ih. Draženić mora bili sretan ako spasi život. Dvojica razbojnika prilaze mu. raskopčaju odijelo, skidaju haljetak sve do gola tijela, a on im predaje novac, draguljima okovani pojas, skupocjene korice mača i dukaie uši vene u podstavu. I mač mu uzimaju jer je držak vrijedan Čitavo imanje. Očajno pogledava Draženić za blagom što nestaje u razbojničkim rukama. Uzeli sumu i vezeni haljelak iostaojesamou hlačama. I Ferenci je morao predati sve šio je imao. Nikako ne može shvatiti kako su razbojniei naletjeli baš na njih. I dok oni pljačkaju i robe. odluči da ih upita zašto se nisu bacili na Gordanu: Ovuda je projahalo i nekoliko drugih jahača. Zašto niste navalili na njih1.1 - Žalo što smo Čekali vašu milosl. Tko vam je mogao reći da mi dolazimo”.” Oni pred nama koji su bježali sa čitavim tovarom zlata? Tovar zlata nosili ste vi. a oni što su proletjeli poljanom bili su samo gore u dvorcu da uzmu učenika i odvedu ga roditeljima. Vi ste gore u dvorcu orobili sve šio je bilo dragocjeno. Znamo mi sve. Mladi plemići su zapanjeni i ne mogu se uzdržati od novog pitanja: Olkud bisle vi mogli nešto o nama doznati ovdje u toj zabiti? -pila Ferenci, a Draženić brzo upadne: - Bjegunci"su se poslužili lažima, prevarili vaši odnijeli vam ispred nosa čitavo blago. Kad ste već nas orobili, onda pohitajte za njima. Oni nose u svojim sedlima dragulje i kraljevske bisere. Za njima potjerajle! Ferenci opetuje Draženićevu izmišljotinu. Razbojnički harambaša sluša, lice mu odaje da pažljivo sluša le riječi. Počinje se ogledavati unatrag i tamo u posljednjem redu oslovi neke muškaree:
- Ćujclo li što vele ovi plemići? Tek sada opazi Draženić na sedlu na pola svučene fratre. Našli smo ovu dvojicu pod brdom svezane. Tko su oni? - pita jedan razbojnik. - To su fratri iz Oravc. Naš ih je gospodar doveo od župnika i na podnožju brda svezao, oteo im haljine i s bodežom u ruci prisilio da mu kažu ime vratara dvorca i način kako s njime govore. Onda su fratre ostavili dolje s nama gdje smo čuvali konje dok se on uspinjao s Ferencijem i desetoricom nas vojnika gore. Usred noći po onoj oluji mogli smo ncopaženi do straže unići jer ljudi ne stražare na gradskim zidinama za takve oluje. I danas ih je gospodar oslavio tamo svezane. - A mi smo ih našli - objasni ra/bojnik vojniku - pa smo ih odmah ispitali tko ih je sve/ao i zašto. Rekoše nam da ih je napao jedan odličnik. Odmah smo osjetili da će tu biti dobre lovine. Uzesmo fratre da nam pokažu loga odličnika i lađa smo prešli našim skrovitim putovima i došli baš gospodi sučelice. 164 - Ovuda je morala projahati povorka koju je naš gospodin Draženić hvatao s dječakom? - I jest. ali fratri rekoše da oni vode dječaka kući i ne nose nikakvo blago. Zaista. I oružje i odijela lo su potvrđivala. Fratri su se kleli da ovi drugi koji dolaze imaju blaga, a bas nisu ludi lagati od straha pred ntfšom osvetom. - I nisu lagali. Dakle, laže onaj koji nas zove da idemo u potjeru za onim dječakom? - Zove vas? To je zamka, varka, ne slušajte ga, sve ću vam kazati kako je to s onim dječakom. Vojnik im sve saopći Što je znao. a loje bilo dovoljno da se razbojnik uvjeri kako ga Draženić vara i odgovori mu: - Nije mi ni na kraj pameti vjerovati vašoj laži, ali za plaću svući ću vam čizme pa onda putujte. Razbojnici su vrlo zadovoljni i sa sve većom pohlepom i radošću promatraju blistavo drago kamenje, dukaie i drugi novac, ugrabljen plemenitoj gospodi. Vojnici pomažu razbojnicima pljačkati s loliko ravnodušnosti kao daje samo po sebi razumljivo da ostave gospodara i pomažu napadačima. Ne boje se nikakvih prijetnji koje plamte u
Draženićevim očima. Što im on sada može? Započeli su sami pregledavati sedla na kojima sjede Draženić i njegov drug jer im je dobro poznalo da su i tamo sakrili novaca. Odanle izvukoše dvije kese što ihje Draženić primio od škrtog ujaka. Ogorčenim jadom uzvikne on prijetnju vojnicima: Doći ćete vj još u tamnicu odakle sam vas izvukao. - I opel ćete nas odande izvući. Bez nas ne možete izvodili svoja razbojništva po Hrvatskoj, gospodaru! Bil će opel dana kad ćemo vam trebati. Odgovor vode vojnika grize Draženića kao i razbojstvo ovih ljudi koji su ga. ne samo opljačkali, nego su mu spriječili da uhvati Gordanu. Nema više nikakve nade da bi mogao slici bjegunca. Već dva sata pretražuju razbojniei svoje uhićenike. Najposlije su ih ostavili na pola gole i sasvim bose. a zatim s vojnicima olišli u goru. Razbojnici su im osiavili samo konje. Pratnja im se smanjila na polovicu, a momci su potpuno ravnodušni i ne boje se svojih gospodara. Draženić bijesno dci/ivlje u pomoć pakao i đavle, ali sve uzalud. Najposlije uzima jednom momku haljelak. drugome opet klobuk, jer su mu kacigu s vizirom odnijeli, da se barem nekako odjene. I Ferenci nije prošao bolje pa pita Draženića: - Sto sada? Reci li koji si uvijek dosjetljiv i znaš se izvući. Primjedba razljuti Draženića. Smatra je podrugivanjem, bijesno pogleda druga i odgovara: - Jedina bi nam bila pomoć da krenemo drugim putem. Negdje sigurno ima kakav vlastelinski dvorac pa bismo mogli uzajmili novaca i dobiti odijelo da se nastavi pul. - A tko će nam vjerovati da smo uistinu plemići? 165 Draženić razmišlja. Ne može se dosjetili. Odveć je davno bio u ovome kraju. Da navrate u ono selo gdje ih je župnik lako lijepo primio, bilo bi uzalud. Župnik nema novaca, a tko/na. nisu li iz Oravc već otišli k njemu i javili Šio se dogodilo. Nakon dugog raspravljanja Draženiću padne na um zamisao. Sjeća se: ujak mu je često odsjedao putem uOravu u nekom grofovskom dvorcu, čitav dan udaljenom od ovog kraja. I oni skrenu natrag da uzmognu naći pui kojim su stigli. Našli su se napokon na cesti i jahali u neizvjesnost. Kad su stigli do krčme gdje je prošle noći prespavala njegova pratnja, pošalje Ferencija pitali za put do grofovskog dvorca. Doznali su kojim putem treba krenuli. To obraduje Draženića: Sad moramo letjeti da do večeri stignemo u dvorac. Vlastelin nam mora
unajmiti novaca, sutra uzoru poslaiću dvojicu brzoteća u Hrvatsku da obavijeste Pcncingera i mojeg ujaka o svemu šio se dogodilo. - Malo to koristi. Lud si. Zatvoril će oni sve putove i prolaze koji vode prema Brezovici, prema Zagrebu i Turopolju i na prijevozu preko Save. Ako Kušević stigne lamo s kraljevićem, moraju ga zaustavili, oteli ga i sve ih pohvatali. Još ništa nije izgubljeno. - O lome nisam ni mislio. Neće bili teško brzotečama prestići bjegunce. Oni poznaju najkraće putove, samo im treba dosta novaca da mogu putem izmijenili viSc konja i dobio ili nahraniti. Osim loga. moramo im dali dobrog vodu. - Od ovih momaka ne možemo nikoga poslali. Izdajnička pseta, objesi! ću ih kad se vratim kući. - Zaslužili su. Ali hoće li nam onaj vlastelin dati svoje brzoteče”.” Dobro poznaje mojeg ujaka, a sudeći po imenu koje nam je rekao krčmar, bit će lo grol čiji je neć;ik Bakačev tajnik. - To bi bila golema sreća. Tako raspravljaju /a vrijeme uspona na jedno brdo. Cim su stigli do vrha. spustili su se dolje i udarili preko oranica i polja i brda dok im se nije olvorio vidik na dvorac. Sii^li su gore još/a bijela dana. Draženićeva se nada ispunila. Našao je grola čiji je nećak lajnik državnog kancelara Bakača. Čim "e Ferenei prikazao kao Bakačev nećak, a Dra/cnić naglasio svojeg ujaka, otvorili su mladim ljudima sva vrata i mošnje. Uzajmili im novaca, dali im vlastite brzoteče da ih sutradan u zoru šalju prema jugu, TREBA VOJSKE PROTIV TURAKA U Lukavcu raspravljaju Verbeci. knez Brandcnburg i kaštelan Pencinger. kako da skupe nove vojnike medu Hrvatima za obranu Ugarske od Turčina. - Gospodine kaštelane reče Verbeci. - Znam da su Hrvali dali borce i iskusne bojovnike pod vodsivom bana za borbu protiv Turčina u Bosni, ali mi trebamo još vojnika, još boraca. Zar ovdje u Turopolju nema mladeži dorasle oružju”.” Zar se ne bi moglo skupiti barem tisuću boraca medu tim mladim ljudima? - Kako se ne bi moglo, uzvišeni gospodine! oglasi se knez. Ima tu mladih ljudi, sasvim mladih koji još nisu povedeni u boj. Olišli su zreliji muževi, a mladež, su ostavili jer kažu oni: valja čuvati mladost dok sazri za mač i za bojovanje. Meni su dovoljno sazreli - nasmije se Verbeci. - Ali. kneže. ponajprije treba proći ovim krajevima gdje vi posjedujete tolika
imanja. Vi sle ovdje strah i trepet, sve od Turopolja do Medvedgradu pa do krapinskog dvorca. Čitavim Zagorjem vi možete ljude natjerati i domamiti silom i milom u tor mojih vojnika. - Lako je s kmetovima, njih ćemo brzo pokupiti, ali s plemićima? Oni sve nešto trabunjaju o svojim sloboštinama i pravicama. Evo. gledajte. Pencinger je već davno obećao da će zapalili na lomači sve povelje turopoljskih plemića, a tu su. uzvišeni gospodine, i seljaci plemeniii. Čitav laj kraj. koliko je dug i širok, sve to ima neke povelje sloboština. - Što sle radili, gospodine barune? - pita Verbeci. - Zašlo njihovim poveljama niste zapalili oganj? To neka uzvišeni gospodin pila kneza, a ne mene. Vi Me poludjeli. Zar sam ja kaštelan? Zar sam ja kapelan vojnika i mojih momaka? - okosi se knez. Ne mislim tako. uzvišeni kneže, ali po vašoj kmnji bio sam ovdje čitava dva mjeseca samo igračka spletki one žene koja je napokon utekla, ali ne po meni. nego samo po vašoj popustljivosti i po izdaji Petra Pana. On se rolio i pristao uz Gordanu i pomogao je najprije spasili njenog dječaka, a zatim nju. a \i ste lo gledali skršlenih ruku. To je razljutilo državnika Verbecija. - Jao nama. gospodine kaštelane, ako vas u državničkim poslovima i u bojevima proiiv hrvatskih plemića može zadržati jedna jedina žena. Koji vas đavo ovdje smućuje? Ne stidite se priznati da vam je pod ovim krovom jedna zarobljena žena sprečavala provodili moje zapovijedi ili zapovijedi kneževe? Pencinger je gotovo zaškripio zubima od bijesa i sramole i dosjeiiose obrani: Tim je spletkama podleglo i njegovo veličanstvo. Upravo kad je kralj došao na ovaj dvorac, onda je tek Gordana zagospodarila, lek je onda mogla razviti sve svoje spletke i kretala se čilav im dvorcem kao da je kraljica. - Ostavile lo. gospodine barune, sad ne kanim raspravljali o pogreškama koje je učinilo njegovo veličanstvo. Napokon, i on je čov jek. a ljepota ove žene već je i prije deset godina sprečavala njegove odluke i čine Gordana je utekla, sad je to svršeno. Mi ćemo kraljevića dobili i bez nje i neka sada jednom preslane vječiti razgovor o toj ženi. Svi vi. ovdje u dvorcu, neprestano mislile samo o njoj. o njenim ćinima. o njenim spletkama, o svemu šio je ona ovdje radila ili govorila. NesnoŠljivi sle! Sjednem li k stolu s knezom, govori mi o njoj. pođem li kralju u njegovu
167 odaju, neprestano govori onjoj. I Danijel i Petar Pan i svi vi govorile samo o loj Ženi kao da je ona vlasi i strah i irepel vaša. Vrijeme je da zaboravile na nju. Opetujem: kraljevića ćemo dobiti u šake i protiv njene volje i be? njene pomoći. "Alija neću dobiti banovanje be? njene pomoći" - pomisli u sebi kne7 i pri lom uzdahne. Ne sluteći zbog čega je uzdahnuo. Verbeci se grohotom nasmije: - UzdiŠete za njom? Onda nije čudo da vas je mogla dva mjeseca vući na lancu i s vama raditi što je htjela. Ali i odviše govorimo o njoj. Dakle, kako ste zamislili, gospodine barune, naš pohod na okupljanje vojske? Hoće li bili kakvih zapreka1.” Teško ćemo okupili mladež ovdje u Turopolju. Čuo sam: sve šio je mladih plemića- seljačkih i gospodskih, svi su nestali, čak i banderij turopoljski je prorijeđen, Nestali su i skrivaju se. ne znam gdje A kad se u Turopolju pojavi Lučić, tražeći Jelenka Kuševića. padaju ovi plemići kaos neba s nekim modrim zastavicama na kacigama i klobucima, bacaju se na njega i tjeraju ga. Tako su naoružani i vješli da se Lučić tri puta morao sklonuti u Lukavac. Dok se ne v rali Draženih s vojnicima, bii će bolje otići u Zagorje gdje još nisu lako nahuškani na nas. A zatim neka medvedgradski kapelan i kaštelan odu u okolicu Zagreba. Tamo još neće bili proliv nas lakav otpor. Vijeće je prihvatilo Pencingeroui osnovu. Pokupili su sve što su imali ljudi u Lukavcu i u šumskom kneževskom dvorcu i odlučili krenuli u Zagorje. Knez Brandenburg otišao je na Čelu. Lukavčana sa svojim bratićem markgrolom Danijelom i barunom Pencingerom dok je gospodin Verbeci oslao u dvorcu da čeka uspjeh skupljanja momaka u vojsku. O njihovu kidanju odmah je doznao Davor Aniolkovič u svojem Šumskom za kloniš tu. Obaujeslili su ga o lome Arbanasićev mladi brat Petar. Franjo Galeko\ići Valeniić koji su stalno bili u Turopolju u zasjedi i pazili svaku kretnju oko Lukavca. Čim su doznali da se sprema pohod na Zagorje, smjesta su obavijestili Davora Antolkovića na što se digoše zagorski plemići Cvjetko Šimunić. Pisaćić i njihovi prijatelji Darko Mrnjavčić te Vojkovići požurili se u Zagorje da Lukavčanima spriječe zle namjere., Sve stoje mlado i može nosili mač po čitavom Turopolju razdijelilo se u dvije vojske. Jedni su ostali uz Davora da zašlile Turopolje ako bi Lučić navaljivao, a drugi su otišli u Zagorje da lamo dignu na otpor plemiće, kmete i seljačke slobodnjake. Šimunić pozna svaki puteljak i svaku zagorsku dolinicu. Svako slabio, svaka šuma. u\ala graba, svaki potočić. sve \c lo njegova kuća. njegov dom. 1 razaslao je na sve sirane poruke. Domalo su opustjeli plemićki dvorci na vrh malih brda i visokih brdina. Iz sela i kurija nestali su mladi ljudi, svi su
otišli da spremno dočekaju kne/a i njegove ljude. Da ne dolaze s dobi im nakanama, to su već saznali. Knez je razaslao na sve sirane svoje glasnike da obznane ljudima neka šalju svoju mladež, doraslu bojovanju. da spašava domovinu od Turaka Ali već su Šimunić i Pisačići. plemić Lovrečki i svi redom znali kakva je lo domovina koju neba branili i spašavali i lako obilaze selima, dvorima i gradovima i svuda navješćuju da se Verbeci sprema proliv svakog prava i pravice i proliv do/vole hrvatskog bana da okuplja pomoć, ne da brane hrvatsku domovinu, nego da idu preko Drave i da brane one koji ili ugnjetavaju. 1 gdje god se pojavljuju Verbeeijevi ljudi i knez.evi glasnici. svuda nailaze na tihi otpor. Tako odlaze iz sela. dvoraca i gradova praznih ruku. Ljudi se ne odazivaju, samo sluge na kneževskim imanjima prisiljene su pokorili se. U Krapini pak kne Brandenburg slavi orgije na divnom krapinskom dvorcu, U dvoranama što ih je raskošno uredio ban Kaniš pije se dan i noć. luduje, zabavlja, vrišle pijani glasovi. Kneževi gosli. žene i mladići. Šio su u lom dvorcu samoiovali dva mjeseca, sada su se raspojasali da nadoknade što su propustili jer be/ kneza Dure nema ludovanja ni pijančevanja ni orgijanja. Kad mu donose vijesl da se na zapovijedi gospodina Vcrbecija i kralja Hrvali ne odazivaju, luđački knežev glas prijeti, kune. sve se ori od njegovih psovki kojima izražava gnjev. Luduje se. pleše u pijanom vrtlogu, gube ljudi pamet, razum i prisebnosl. Čitav je dvorac divlja pijanka. Kad se Đuro Brandenburg svega nasitio. vratili su se Pencinger i njegovi ljudi s potpunim neuspjehom. Knez krene pun prijetnja prema Zagrebu. Zaustavljao se putem sa svojima, pokušavajući prodrijeti do Šimunićeva dvorca, ali nije uspio. Tako jednog popodneva stigne knez na Medvedgrad sa čitavom svojom povorkom. Sa svoje kulena vrh ivrdog grada zagledao se u dolinu po kojoj se razlijeva Sava. S onkraj obale, na daleko i široko, širi se Turopolje, plodno i bogato. Otvorio je pro/or. Obuzelo ga bjesnilo, oko debele mu usne izlazi pjena dok viče pijan od ispijenih vrčeva. - Gledajte tamo lo prokleto brdo na kojem se koči gizdava tvrđava. Onamo bih htio prodrijeti, preko onih bedema. Tamo. kneže. ne mogu vas povesti - odgovori mu Pencinger. - Ne puštaju zagrebački građani u grad ni kraljeva nećaka. - Kakav je lo kralj kad građani, kramari na onome brdu ne dopušiaju unići njegova rođena nećaka? Što je to? Zar je laj Zagreb
kraljevstvo u državi? - Uzalud razbijale sebi glavu i trošite žuč. Sasvim u/alud! Zagrebačka vam je tvrđava slobodni kraljevski grad. a nama baš isto kao hrvatski sabor ili banska stolica. Ne da se osvojili nikakvom vojskom jer ima svoja prava! Eto. \i ste knez. kraljev rođak, gospodin Verbeci je s Bakačem vladar ovog kraljevstva, a ono vam se opire neki mladi plemić ih slobodnjak, čak i kmei kojega plemića, a on se krati da ide u boj za gospodina Verbeeija i za kraljevstvo Ugarsko. - Kako ću. dakle, bili ban ove zemlje? Na to vam nikada ne bih znao odgovoriti. A nisi li mi obećavao na sve moguće načine da ćeš mi pribavili bansku stolicu? 168 169 ¦ Kneže, to je bilo prije dva mjeseca, a loje vrlo davno. Otada je Gordana već porušila mostove i pulove koje sam ja sagradio do hanskc stolice, a vi ste joj pomogli. Knez pograbi vrč i udari njime po stolu da se razbio, a vino razlilo. - Kao šio ste vi sada učinili sovim vrčem, tako je Gordana učinila s kraljem i svakim koji joj je došao u blizinu. - 1 opet ona. samo ona. Pravo veli Vcrbcci. Svi mi samo bulaznimo o njoj. Šio je ona. tko je ona? Zar vlast, zar mač. zar je kruna? - Mnogo više. kneže. ona je snaga svojeg naroda. Gospodstvo je njezino uništilo sve naše i Verbecijevc osnove. Zar mi znamo dokle sve ide njezin uljecaj? Nije li taj neuspjeh u sabiranju vojske također samo njezin utjecaj. Jesi. Ona je snaga koja nas je međusobno u/drmala i oslabila. Vi ste izgubili prema meni povjerenje preko nje. a da niste, bio bih ja gospodar. Ona je zagospodarila, a to su posljedice. Vraćamo se Verbeciju praznih ruku. - Čekaj, idem u Turopolje. Tamo sam ja gospodin bog. Čitav je kraj moj vazal, svi su oni moji kmetovi. - Još nisu. kneže, ali nastojai ću da io poslanu, samo kad stigne Draženić. Samo on može upokoriti čitavo Turopolje i nitko drugi. Valja dakle, čekali. f čekali su nekoliko dana. Poslali su u obližnja sela ispod
zagrebačke tvrđave svoje ljude da zovu momke u vojsku. Ali nisu dospjeli ni da oglase svoj poziv, jer tek što su počeli oglašavali, pojavile su se čele zagrebačke tvrđave i rastjerale Lukavčane i Medvedgradane sa svog posjeda. "Nema prava knez Brandcnburg da zakorači na zemljište sela koja pripadaju zagrebačkoj tvrđavi." Tako odgovaraju građani i biju ih i tjeraju oružjem, a seljani pomažu i kneževe ljude zajedno natjeraše u bijeg. U jadu knez ispija vrčeve, a dok kune i pije. zalrubi na vrh kule l rublja. Dolazi nepoznaii glasnik. Knez ga primi, a s njim su kaštelani i kapetani njegovih dobara. Ulazi čovjek i predaje knezu pismenu poruku. Zablenulo bulji u pismo i pruži ga barunu. Dodaju ga jedan drugome i sva se lica iskrivila od čuda i razočaranja. Pa onda viče kao da su ga uhvaliii na ra/anj: - Što jo znači? Zar su se đavli i pakao urotili proiiv nas? Draženić i Perenci vraćaju se bez kraljevića, čujete li. ljudi, bez kraljevića. Hrvali su ga ugrabili i odveli s dvorca Orave. Knez opetuje nekoliko puta tu strašnu vijest i kune pomamno. a Pencingcr skače sa stolice, juri dvoranom sav raspaljen. Onda uzima pismo u ruke. čita i klikne: - Čekajte, kneže. Još nije sve izgubljeno! Niste pismo dočitali. Čekajte, ne vičite. već radije prionite raditi umjesto da se prijetite i kunete. ŠtojoŠpiše”.”Štojcna kraju pisma?- pita Brandenburg. nemajući strpljivosti da sam čita. - Evo. javlja Draženić: Hrvati su poveli dječaka, prepoznao je dva plemića: Jelenka Kuševića i Arbanasića. S njima je bila Gordana u muškom odijelu. Čujete li? Pobjegli su s kraljevićem u Hrvatsku. Čujete li" 170 Draženit: nas opominje neka zatvorimo sve putove kako bismo uhvatili otimače. F.vo kako će nam kraljević ipak dopasli šaka. Hilro! Knez se trgne i zaviće: - Ako ga dobijem u šake, Pencingeru, onda ćeš li dobiti grofovsku titulu. Razumiješ li? Ali ga meni moraš donijeli, ja ću ga predati kralju. Ja. "Kako je beskrajno glup" - pomisli u sebi Pencinger. Već zaboravlja da kraljevića traži gospodin Verbcci za sebe i zaboravlja da me nekoć okrivio da sam ga hlio otrovati, da mije okrenuo leda s najvećim prezirom i nepovjerenjem. Pijanci su ipak kratke pameti. Čekaj,
kraljevića će ipak dobili Verbeci. 1 barun pozove kaštelane i kapelane kneževih dobara da se dogovore kako će i gdje će sve poslaviti straže. Trebamo, kneže, mnogo vaših momaka da ih postavimo na sve strane. Vaša će se pratnja znatno smanjiti, a Zagrepčani su sigurno bijesni što ste pokušali kupili momke u njihovim selima, dakle, krenimo smjesta u Lukavac. Inače vam neće doslajati obrane na putu ako vas napadnu. Smjesta moramo razaslati momčad da zatvori putove Gordani i KuŠeviću. - Spreman sam uzjahati konja odmah. - A sada moramo smjesta poslati glasnika u Lukavac gospodinu Verbeciju i tamo zatvoriti sve putove koji vode u Turopolje. Za jedan sat već su se spuštali nizbrdo Zagrebačkom gorom da krenu prema Savi. Pencinger je odredio najprije nekoliko manjih skupina momaka da čuvaju pojedine putove i puleljke koji vode u zagrebačku tvrđavu da Gordana ne bi možda s Kuševićcm kraljevića dovela ravno gore na Grič. Ostavivši dobru Mrazu, krenuli su prema Turopolju. Na obali, na prijevozu ostavi Pencinger nekoliko momaka sa spretnim čelovodom da se sakriju i čekaju dola/ak Jelenka Kuševića s lako dragocjenim bjeguncem. Žalim su se prebacili na drugu obalu i pojurili prema Lukavcu. Na prvom koraku u dvorac doznali suda je drugi glasnik većsligao i obavijestio o bijegu kraljevića Ivana. Sa/nali su još i mnogo više. Glasnik im je priopćio kako su Draženića i herencija napali razbojnici i tako im je izmakla Gordana s dječakom. Verbeci odmah odredi nekoliko ljudi i dade sazvali lugare da se svi posia\e na razne pulove i puleljke kojima bi mogla proći Gordana sa svojim Šlićenikom. A onda se Verbeci povuče s knezom i barunom na vijećanje. Kralju ne smijemo nišla reći o lome. Bil će još nesnosniji. Ionako je upravo neprispodobivo Čangrizav. - Uzvišeni gospodine, nije ni čudo brani se tobože barun. -Njegova ljubljena Gordana mu je umakla, a umjesto nje, ostala mu je prinee/a Oliva, Dopustile, loje ipak vrlo neprilična zamjena. A rekao bih da je više nesretan zbog Gordanina bijega negoli zbog dolaska ove princeze. Slit mislile, uzvišeni gospodine? Kako će dugo ovdje svi služiti i klanjali se njezinoj ljepoti? Gospodine barune, sve lo ovisi samo o kraljevićevu dolasku. Kad njega jednom imamo pod ovim krovom, onda će se moći sve brže riješiti. A moramo pričekati i povratak mojeg nećaka. Zamislite: opljačkali su ga i. umjesto da dovede kraljevića, on mi nosi još čitavu hrpu dugova što ih je počinio kod vlastelina u Slovačkoj. Molio bih vas, uzvišeni gospodine - veli barun - da riješite ujedno i
ovu stvar s našim gostima. Dokle će još laj kardinal sjediti pod ovim krovom? Neće mu se odavle. I ne spominje da hi se vraćao u Rim. Odviše ima u (om dvorcu pečenja svake vrsti i divljači. - Ovo obilje neće tako brzo otjerali ni kardinala ni rimskog poslanika. A princezu Olivu već ćemo pod nekom izlikom otpremiti u Italiju. Dok je ona tu, kralj mora bolovali. Neće da s njom govori i da dolazi u blagovaonicu. A on je u loj samoći upravo nepodnošljiv. Samo se strpite. Sada je najvažnije dočekali kraljevića. Uzbuđuje me to i ru/bješnjuje kao i vaš neuspjeh u skupljanju vojnika. Umirite se. uzvišeni gospodine, priredit ću pohod na Turopolje i zarobiti koju stotinu plemića, slobodnjaka i kmetova, ali vodstvo moramo predati Draženiću. Nitko ne umije postupati tako gordo i okrutno kao on. I u Zagorju bismo naišli na drugi uspjeh da je on mogao predvodili. Moj će nećak doista postići najveću čaši u ovome kraljevstvu. Dorastao je svemu. Sila u njegovoj ruci biva aždaja pred kojom će i pakao pokleknuti. Taj je doista rođen da mi bude nasljednik. Pendnger ne škrtari pohvalama i uzvisivanjem Verbecijeva nećaka, znajući koliko time ugađa njegovu ujaku. - Nitko mu nije doraslao. uzvišeni gospodine, kako je god mlad. njegove su zamisli zrelije od /itmisli najzrelijih muževa. Njega bi trebalo postaviti za bana jer on je zapravo ipak rođeni Hrvat pa se oni neće moći pozivati na zakon kao Sto bi se pozivali da kralj predloži za bana Brandenburga. - To je davno moja odluka Draženića posjesti na bansku stolicu, a vi. gospodine barune, budile mu i nadalje vjeran zaštitnik da ne bi u svojoj smjelosti počinio ludorije koje su skrivile da se dao razotkriti. - Ljubav je tome kriva, slrast njegova. Zato. vaša milosti, bilo bi najbolje kad biste maknuli iz dvorca tu njegovu bivšu zaručnicu. Ja se ne usuđujem, ali vi biste mogli. - Varale se. raspalio bi se na mene pa bi bio kadar počiniti najveće ludosti i protiv mojih odluka. - Ali pazite, uzvišeni gospodine, da se i kralj ne bi u to umiješao. Već je govorio u prilog djevojci daje pustimo izaći. Kralj veli da će tražili od nas računa hrvatski plemići i velmože. a može to učinili i hnalski sabor.
Onda ću se pričiniti da o otmici djevojke nišia ne znam i obeća li da ću nećaka ka/nili. I sivar je svršena. Ali još vas jednom upozoravam: ne dirajie županovu kćerku, neka je Draženić nade u dvorcu. Onda su opet skrenuli razgovor na kraljevića. Verbeci je pun briga. Pono\o pozivlje preda se kapetane dvorca, poikastelana, a konačno i samog Lučića pa ga ispituje: Ti znaš sve puiove ovog kraja. Upuli gospodina baruna, nije li možda koji pul ostao slobodan da ne bi bjegunci ncopaženi prošli, bilo o\dje. bilo oko zagrebačke tvrđave. 172 - Ne. uzvišeni gospodine, znam sve gdje bi se moglo prijeći preko Save do Brezovice. Gorduna će sigurno kraljevića odvesti, ili u tvrđavu zagrebačku, ili u Brezovicu. Samo lamo bil će potpuno siguran U Turopolje ga neće dovesti nikako, bilo bi ludo. 1 kamo? Svejedno, i ovdje Ireba zabrtviti svaku rupu kroz koju bi se Gordana mogla provući. Lučić nabraja sve otvorene puiove preko polja, oranica, oko močvara, a barun slalno odgovara da je već svuda postavljena siraža od toliko ljudi da im bjegunci ne mogu umaknuti. - Čitav kraj oko Zagreba zaposjeli su naši ljudi još putem dok smo se vraćali s Medvedgrada. Tamo. dakle, nema pogibelji da nam izbjegnu - javlja barun. - Još moram javili uzvišenom gospodinu - primijeti Lučić najtoplija želja mojeg gospodara jesi dobili u ruke Jelenka KuŠc\ića. Njegova mi je sesira baš Čestito zapela za oko i neću mirovati dok je ne dobijem. Dakle, nema puta ni prijelaza kojim bi se Jelenko mogao provući, a da mi ne padne u stupicu. Po njemu znal ću sebi prokrćili pul do njegove sestre. Verbeci mahne rukom: - Ako je iako. onda mogu mirno spavati. Ti. đavle, nećeš ništa propustiti. Sad mogu mirno spavali, neće nam umaknuli ni kraljević ni Gordana. Upravo su se krasno složili da nam udu u stupicu s\o troje. Upamti Lučiću: Draženić bi te živa ispržio da li ova divna lovina uieče. - Znam što me čeka ako promašim i žalo sam se pobrinuo za sve Šio je važno. Neka se uzvišeni gospodin ni o čemu ne brine. Ipak. Verbeci ne može ni o čemu drugome misliti, već samo one/godi svojega nećaka i o Gordaninoj sreći da je otela kraljevića. Uvijek se navraća na isti razgovor, spominje sad ove. sad one okolnosti i mogućnosti da im plijen umakne. No. Lučić je čvrsto uvjeren da se to ne može dogoditi.
- Sve je dobro razmješteno po čitavom kraju. Povukli smo od Zagreba pa do Lukavca živi zid lukavačkih ljudi koji čekaju u zasjedi danju i noću na Gordanu i njezine pratioce. Od svih ljudi u Lukavcu najviše je zaposlen Petar Pan. Njega zapada zadaća zabavljali i gospodare i svakog gosla. Dok je knez bio s Pencingerom u Zagorju, morao je Petar Pan posvetiti svu svoju lakrdijašku duhovitosi da naroćilo zabavi gospodina Verbecija. Nije to učinio samo po dužnosti, nego i u želji da uzvišenom gospodinu što više ude u volju. Iza sebe ima Petar Pan mnošlvo grijeha koje su dobro zapisali i Peneinger i Draženić i Ferenci. Dobro zna: Čim oni izvrše sve svoje važne poslove, sjetit će se svega za što okrivljuju Petra Pana. Pogotovu ako ne uspiju uhvatiti kraljevića. A Petar Pan se nada da će oni doživjeli poraz. Zna sve Sto se govori i dogovara. Gdje nije prisutan on. tu su prisutne njegove uši. Dio je njegove službe osluškivati, sve znati kako bi to mogao iskoristili protiv gospodara, protiv svih onih koji upravljaju kraljevstvom. Kad je Gordani razotkrio svoju dušu, otkrio joj je čitavu istinu. Kraljevska i državna vlasi kralja Feranlearagonskogu Napulju uništila je njegovu obitelj: oca. majku i braću i otada nosi u sebi samo jednu svrhu 173 života: osvetu. Izigravati i mrsili račune svakom državniku i svakoj vladi koja čini zlo. pa bili to ljudi koje mu drago zemlje, kojeg mu drago kraljevstva ako opazi da, upravljajući, bičuju svoje podanike. Smatra svrhom svog života lomiti njihov bič, udarati ih po desnici da bi barem katkada bič ispao iz njihove ruke. Gordanina sudbina osvojila ga je još više nego želja za osvetom. Vodilo ga je u lome veliko divljenje nad krepostima te žene. divljenje njenom umu. izdržljivosti i divovskoj borbi koju je razvila onako zarobljena i bespomoćna. Udivljenje se razvilo u duboku odanost pa više nije prezao ni pred čime da joj spasi sina. Probdio je noći da pronađe komediju i Damira iznese iz dvorca u vreći. Uživao je u cilju pomagali njoj. Sav se predao njenim upulama i postao svestrano oruđe njenih spletki koje su ga zapunjivale i oduševljavale. Nije više pazio na vlastitu sigurnost, jer svaki put, kad bi ometao račune silnicima, budio se u njemu sin koji se osvećivao za svojeg oca i za majku, za razoreni dom. Petar Pan osjetio je da mora osvojiti uzvišenog gospodina Verbecija kako bi zaštitio najprije svoju glavu, a zatim stekao Verbecijevo povjerenje. Hlio se učiniti nenadoknadivim. Tim će se oružjem moći obraniti kad se vrati Dražcnić, jer tajce izdajica odmah njega okrivili i za svoj neuspjeh kad je baš on provodio sve Gordanine planove-
A imao je Petar Pan izvršiti još jednu zadaću: iskupiti obećanje zadano Gordani da se brine za Vilcnu. Treba mu. dakle, osvojiti Mađara, Nikada nije Petar Pan izmislio toliko ludorija i duhovi tih lakrdijaš! va kao u ovo vrijeme stoje proboravio gospodin Verbeci u gradu Lukavcu za Dražen ićeve odsutnosti. A uzvišeni velmoža i gospodar svih kraljevskih možnja provodio je dane u Lukavcu, vedro i veselo. Mastio je bradu najfinijim pečenjem turopoljskih žuljeva, mara i rada i opajao se vinom iz bačava turopoljskih, a sve je lo začinjao Petar Pan neodoljivim i neprispodobivim Šalama, natjeravši gospodina Vcrbcdja u smijeh koji mu je povećavao želju za još više pečenja i kolača. Nije mogao živjeti bez Pelra Pana. Tako je on svagdje pribivao svakom razgovora, svakom vijećanju i saznao sve što se kani zasada i ubuduće. Vojvoda od Ferare. koji još uvijek živi pod imenom kardinala Rolanda. i princeza Oliva. obasipali su lakoder Petra Pana sklonostima i hvalama. Ostajali bi čitavo poslije podne zajedno u blagovaonici, naslađujući se lakrdijaševim šalama. Kad je kralju napokon dojadila prisutnost aragonske ljepotice, izjavio se bolesnim i nije izlazio iz svojih odaja. I k njemu je odlazio Petar Pan da ga nasmije. Vladislav nije nikada osjetio toliku potrebu /a njegovim društvom kao sada. u progonstvu, tobožnje bolesti. Kad se Pencingcr vratio s puta \7 Krapine i Medvedgrada, našao je novu situaciju. Ugledao je Pelra Pana na čvrstom bedemu Vci becijeve sklonosti. Nije se mogao ni usuditi da ga optužuje za Gordanina ortaka. Čim bi počeo nešto govorili o njegovu sudjelovanju u Gordaninim spletkama, već bi Vcrbeci mahnuo rukom i ušutkao ga riječima: - Ostavite, dragi barune, mojeg lakrdijaša. Sve se to vama samo čini. Njegov je zanat stjeeali prijateljstva i sklonosti, pa se valjda ulagivao i ljepotici, a napokon i on je muškarac i ne može ostati ravnodušan prema takvoj kraljevskoj ljepoti. Ali. da bi ortačio s njom o lome nema govora. On govori sad u prilog ovome, sad onome, čas brani jednog, čas drugog, ako mu se pri tome pruži prilika skladali kakvu dosjetku. Tko će od lakrdijaša tražiti kakvu značajnu sklonost, a naročito u ovoj stvari. - Vidim, uzvišeni gospodine, mnogo ste slušali njegove brbljarije. Zna se on svuda uvući, a zaslužio je vješala. - Kakve su vas to napale misli? Upamtite: Petar Pan je lakrdijaš
kome nema para. Bez njega bismo umrli od dosade. A sve one događaje on je razjasnio menije lo sve iako razumljivo. Vi ste ovdje bili neprestano pod udavom Gordaninih mudrolija i smatrali svakoga njenim ortakom. To je mnjenje hladnog starca. Svi smo mi još mnogo mladi od vas i razumijemo što znaci stajati okom u oko ženi koja je opasno lijepa. Đavolska je to stvar, moj barune. Ostavite vi meni Pelra Pana na miru. 1 tako je Pencinger morao ušutjeti i okanili se daljnjeg zabadanja u lakrdijaša jer je znao da će Draženić učiniti svoje kad se vrati. Barun ne može zaboraviti sve one nevolje i sumnje kojima se taj napuljski lakrdijaš nabacivao na nj i kojima mu je brkao račune, pa mirno čeka čas kad će ga moći zgrabili i zadaviti. U ovomje času morao položiti oružje. Petar Pan bio je središte života u dvorcu i ljubimac najodličnijeg čovjeka vlasti. Kretao se čitavim dvorcem u lolikoj slobodi kao nikada dotada. A nitko mu nije zavirivao ispod maske s kojom bi nastupio, niiko nije uhodio njegove korake, niti pazio njegove eiljeve. 1 tako je lak rdijašu bilo moguće da se upravo majčinski brine za plavu ljepoticu koju je brižno čuvao u skrajnjem krilu dvorea, u sobi koju je sam odabrao. I služavka, koja bi dolazila posluživati Vilenu i donositi joj jelo i brinuli se za nju. dobivala je naloge od njega. Svaslužinčad vidjela je novu lakrdijaševu moć kakve nije nikada dosad posjedovao u ovom dvorcu. Dok su gospoda pred podne još duboko spavala, odšuljao bi se k Vileni da s njome porazgovara, tješi je i ulijeva joj nade u oslobođenje. Vileni je njc/in položaj potpuno jasan. Zna da je spuiana sa svih sirana kao u najdubljoj tamnici zazidana, gdje nema ni tračka svjetla, čak ni vrata na tamnici koja bi joj pružila nadu da će se jednom otvoriti. Ta spo/naja učini je gotovo apatičnom. Salima sjedi sama samcala u toj sobi kneževa dvorca i čini joj se daje svezana lancima, nema zraka ni svjetla i tu mora Čekati sudbinu koja joj se prikazuje crnijom od noći. Ružičasto lice kao da je pogladila ruka smrti. Blijedo je. bezbojno, divno modrilo njenih očiju i/gubilo je sjaj, mutno je i prikriveno maglom. Plava bujna kosa spletena u pletenice kao da vene. Samo misli su uvijek budne i. poput ptiea, stalno lete daleko u prošlost i kruže po vrtovima njenog doma i Kuševićeva dvorea. Ali i
te uspomene više ne izazivaju ganuće. Promatra ih i/ daljine kao davno umrle časove, pokopane zauvijek. Petar Pan svakog dana zapaža da laj cvijet gine i nestaje i uzalud joj ulijeva nade. Ona sluša mirno, sliježe ramenima, svejedno joj je šio se 174 događa. Nijedna njegova riječ ne nalazi odaziv u njenom srcu. Živi od dana u dan nijemo i bošćuino. gledajući preda ¦-e. Kad bije u noći svladao san. muče je snovi i umaraju. Pftar Pan došao je danas Vi leni i navijestio da su se v ral ili Pcncinger i kne/ nezadovoljni, neobavljena posla i kako očekuju Draženića koji je otišao da dovede nezakonitog sina Ivana Korvina kojeg traži gospodin Verbeci. Svejojjeto već razjasnio, a sada joj priča oGordaninu povralku i o zasjedi koju su joj postavili gospodin Verbeci. Pencinger i Lučić. Ta vijest pobudila je njeno zanimanje. Digla je glavu: - Zasjedu su im postavili1” Kakvu zasjedu? Gdje. zašto”.” - Zatvorili su sve putove kojima se ima vraiiti Gordana s k ra Ijev ićem. - Tako? Gordana s kraljevićem? A njezina pratnja? Da, svi oni. To je jasno, svima je postav limu zasjeda da ih uhvate. - Tako? Rekli sle mi tko prali Gordanu. dakle, zasjeda je namijenjena i Kuševiću? - Očito njemu najviše. Dra/enić je poslao nalog po glasniku da Jclcnka svezu u lance i ostave u tamnici dok se on ne vrati. Želi dobili Kuševića živa u ruke. Modre oči provirile su ispod magle i 2asvjellucale. - A gdje će ga zatvoriti, u koju tamnicu? Zar ovdje u Lukavcu? - Mislim ovdje. Nešto sam nanjušio dolje. Stalno nešto spremam u piizemlju. silaze dolje u mračne dubine dvorca. Ona malo šuti. misli i tada će odjednom s najvećim zanimanjem: - Ne biste li mogli 01 ići i izvidjeti što to rade dolje? - Kako ne bih mogao. Sve mogu otkad sam ljubimac gospodina Verbecija. - Vi sle njegov ljubimac? - Da. gospođice Vileno. Čovjek najlakše postane ljubimac silnika, valja mu laskali, glupo povlađivati, duhovito lagati i pametno mu šišali njegove zloće. To je posebna umjetnost. Nitko ne može lako brzo i lako postati ljubimac vladara okrunjenog i neokrunjenog kao dvorska
budala. - Ali vi me ne slušate? Vaše su misli drugdje? Recite otvoreno što želite. Vidim nešio biste htjeli. Kako bi bilo da ipak odem dolje medu služavke? Sada nema Draženića. a kao služavka mogu zavirili kojekuda. Htjela bih vidjeti što spremaju u tamnici. Samo da vidim. - Zašto bih vam lo uskratio. Pencingerje upravo odjahao u Šumski dvorac, a drugi vas nilko neće ni opazili. Zvat ću služavku koja vas dvori, možeies njom otići. Alija ću ostali u dvorištu za svaki slučaj da vas tkogod ne dira. - Hvala vam. gospodine. I ona ustane. Njemu se čini kao da se probudila u život i smjesta joj učini po volji. Ubrzo je došla prizvana služavka i Vilena izlazi s njome trijemom, spušta se niza stube i odlazi u drugo dvorište medu služavke. Ispituje ih o svemu što se događa dolje. Djevojke joj mogu kazan samo ono što im je poznalo: - Gospodin Lučić neprestano pazi dolje na ona mala vrata gdje ljudi nešto nabijaju. Tamo su tamnice. Okrenula se i pogledala, ali nikoga nema u blizini. Samo Petar Pan stoji u veži koja dijeli dvorište od drugoga i promatra šio će ona učinili Olišla je polagano i prišla k malim vratima sa željeznim prečkama koja su sada otvorena i zaviri dolje. Mrak je. ali ipak kao da u crnoj tmini ljeska neko svjetlo. Okrenula se prema Petru Panu i dozvala ga znakom ruke. Oboje silaze mokrim malim stubama koje kao da su polivene vodom. Petar Pan side prvi. Zrak je kaljuža, stijene se cijede od vlage. U sredini je zataknuta baklja i osvjetljuje dva muškarca koji nešto rade. dogovaraju se i ne opažaju u tmini Petra Pana ni Vilenu. Njih dvoje čekaju da bi mogli vidjeti što li ljudi tamo rade. Obojica neiio mjere, onda nešlo premještaju, uzimaju Željezne debele čavle i zabijaju. Lanci! Pričvrstili su karike i ostavili ih visjeti na zidu. Ispod njih opet zabijaju i ponovo vješaju lance. Kad su svršili. Petar Pan se približi baklji. Oni se okrenu i spaze lakrdijaša. - No. dakle? Jeste li već svršili posao?- pila on kao da zna očemu se radi.
- Još nismo sasvim, milostivi gospodine. Žurimo se. ali nije to tako lako. Sve se mora točno izmjerili gdje će biti svezane ruke. a gdje noge. Petar Pan pristupi bliže i slane ogledavali strućnjačkim pogledom. - To je za lijevu ruku. a ovo za desnu, je li? Svaku će ruka biti posebno svezana lancima, zar ne? - Da. gospodine, tako će bili. - A zašto su ovi lanci svezani tamo od one druge izbe. Zbog čega”.” - To je zato. milostivi gospodine, jer će lamo u onoj izbi biti straža i svakog će časa povlačiti lance da zarobljeni ne može ni časa spavali. Evo. ovako to ide. I on potrči u tminu, otvori malo vrala i začas se lanci stadoše tresti i potezati. Onaj drugi čovjek obrazlaže dvorskom lakrdijašu: - Ovako će mu neprestano potezali ruke i drmali ga da ne može spavati. - A to je također kazna, je li?- pila Petar Pan kao da nikad nijeo lome čuo. - Naravno, milostivi gospodine. Koga se priveže ovako na lance. laj mora stajali ravno i ne može se maknuti, a ovim ga lancima neprestano natežu da oslane budan lako da ni časa ne usne i ne zaboravi na svoju nevolju. Tu će stajati kao razapet, ruke ovamo, noge sove M rane. a svaka noga bil će opet okovana i svezana za zid. - Do đavola, baš mu neće bili ugodno. - Nije to nikada ni jednome bilo ugodno. Obični sekažnjenik okuje i baci u tamnicu, polegne na mokru zemlju i može barem spavati. Ali 177 ovome se baš zlo piše. Taj će biti razapet na stijenu i ni Časa mu neće bili mira. Strašno su se oborili na njega. Onaj drugi vraća se opel iz male bbe pa nadoveže: Kad bi lo bilo sve. Ali još moramo kovali debele željezne rešetke. Užarit će ih u ovome koti u i onda mu podmetnuti pod gole noge. Kad više ne bude mogao visjeli na ovim lancima, noge mora spustiti, hoće neće. na užarenu rešetku. Bit će mu čestito vruće. Sve lo Petar Pan ogledava, promatra i onda se upušla u raspravu: Nijelo baš lako napravili takvo mučilo i fini mi se da baš niste sve dobro izmjerili. Toče bili preširoko. Čovjek je širokih leda i krupan”.”Je li?
Varale se. milostivi gospodine, nije on krupan. Visok je i vitak. Znamo mi dobro KuŠevića. Napokon je Petar Pan lukavo izmamio od njih za koga lo spremaju. A da zabašuri pred njima svoju nakanu, primijeti: Meni se barem učinilo daje krupan kad sam ga posljednji put vidio. - Ne. ne. gospodine, znamo mi dobro koliko je visok i koliko je Širok, i lo smo dobro ovdje izmjerili. - Baš ste po njegovu tijelu izmjerili? - Gdje bismo po njegovu lijelu kad ga još nisu uhvatili. Ali ga Čekaju. Do večeri i!i najkasnije sulra bil će već ovdje zatvoren. Gospodin Lučić nam je zapovijedio da se požurimo jer ga već ima u stupici. Još je nekoliko primjedaba izrekao Petar Pan. a zatim se vratio u tminu kamo ne dopire svjetlo bakije. Tu je našao Vilenu koja ga je čekala i slušala, Uspeli su se bez riječi stubama. Vani se Vilena naslonila na ?id. On priskoči brzok njoj daje prid rži. Činilo mu se da će ovog Časa pasti mrlva. Lice joj je prozirno, zjenice ukočene, a usne lako čudno otvorene kao daje htjela vikati ili nešlo reći. Glas joj ne može 1/ grla. Strašno je 10 - veli on - saberiie se i mene je spopala je?a. Ona ne odgovara i sloji kao da su je pribili o zid. Nekoliko časaka je trajalo dok se snašla. Povukla je peču na oči i prošaptala: - Ostavite me ovdje, neću više gore. - Gospođice. Što vam je palo na um! Ne možele ostali dolje. Draženić bi mogao sići svakog časa. Zar mu kanite opel pasti u Šake? - Ja njemu”1 Ne. ali on mora pasti u Šake meni. - Ne izvrgavajte se pogibelji. Slo možete vi proliv njega. Ni sam njegov ujak nema moći zadržati ga kad se njemu nešto hoće. Samo je kimnula glavom i šuljela. - Zašlo kanite o"tati ovdje? - pita je Petar Pan. - Ne mogu vam reći. ali ostavite me. Neću to nikada učinili jer sam obećao Gordani brinuli se za vas. Diikle. dodiie. Draženić vas ne smije ovdje vidjeli. I kao da se predomislila, ide lagano dvorišlem. S\e se nešto ogledava i traži. Onda joj nešto sinulo u mozgu, okrene se lakrdijašu i upita: - Gospodine, ako želite ispunili Gordanino obećanje, pribavile mi 1 7S kak\o drugo ruho ako mi bude trebalo. Možda odoru kakva vojnika ili sluge u dvorcu. - Čemu vam to treba? I opel vam ne mogu odgovorili. Ako mi pribavile ono što tražim, onda ću se vratiti gore.
- Učinit ću. a napokon-, morate zatražiti moju pomoć, uradili Šio mu drago. - Ponajprije moram razmislili - veli ona. - Dobro! Vi razmislite, a ja vam pomažem, jer znam. da su vam namjere plemenite. Tog časa, kroz oivorena vrala tamnice, dopre do njih udaranje kladivom o zid. Vilena je začepila uši i pobilala iz dvorišta da ne sluša zveket. Petar Pan je slijedi. Opel su se našli u njenoj sobi. Golovo jc pala u naslonjač. On je promatra, čini mu se osiavil će je svijesl i čeka da joj pruži pomoć. Zima l rese Vi lenu i sira v a joj prolazi dušom. Svaka žilica u njoj trepli. Očaj je hvata i groza sapinje srce. Petar Pan čeka šio li će to bili s njom. Odjednom ona uslane i uhvati lakrdijaša za ruke: - Gospodine, vi sle prijatelj gospode Gordanc. vi zalazite k rimskom poslaniku i ljubimac ste gospodina Verbecija. Pomozite mi. - Kako bih vam pomogao? Razjasnile. Ne dajte da sKuše vicem učine onu sira holu. Ne dajte, molim vas. Sva dršće. a na oči joj navru suze. - Umirile se. poduzel ću šio god je moguće. Odmah idem k rimskom poslaniku, žalim kardinalu i Verbcciju. Svima ću govorili, ali unaprijed naslućujem da mladi svećenik ne može ništa zapriječili jer Verbeci ne da nikom dirali u odredbe svojeg nećaka. - Dakle, uzalud bi bilo govorili. - Pok ušal ću. ali vjerujte kad sam dolje ispilivao i čuo da se oni lanci spremaju za KuŠevića. odlučio sam otići kralju i svima redom, samo ne mogu jamčiti za uspjeh. Polagano se vraća k naslonjaču, sjedne i pogleda Pelra Pana: Ako se ne može ništa postići kod njih. morale mi nabavili odoru sluge ih vojnika, što god. svejedno je, ali Šio brže. - Obećao sam i donijet ću. ali u koju svrhu? - Slajatćudoljena siraži. Služavku bi otjerali, momak može kud ga volja. Uvući ću se u tamnieu i lamo čekali dok ga ne dovedu. - Time nećete pomoći Kušcviću. Povjerite mi. gospođice što kanite. - Ja ga moram osloboditi lih muka. razumijele li? - Ne možete to poslići, gospođice Vileno. Ako on padne u ruke Lučiću, onda je toisio kao da ga je uhvatio Draženić. Svczat će ga za one lance i ostaviti po svoj prilici dok ne dođe Draženić. - A on će ga sam mučiti. To mi ne treba nitko reći jer mi kazuje srce.
- Srce? Onda osjećate za KuŠevića nešlo više. osim samilosli za druga iz djetinjstva? Ne pitajte za lakve si vari. gospodine, već znajte: moram ga spasili makar, preko stounu lešina. 174 - Lešina? O kakvim vi 10 govorile lešinama? Smutila vam se već pamet od one strahote Sto ste je tamo samo naslućivali. Odjednom se ona uspravi i oštro mu pogleda u oči: - Zar tako izgleda netko tko je i/gubio parne!, gospodine? Znam šio velim kad govorim o lešinama. 1 sad vas pitam: hoćeie li mi pomoći ili ne? Začudio se nad iznenadnim nastupom, dosad sasvim potištene djevojke, koja se vladala kao da ravnodušno teka sudbinu. - Drugo i ne želim, gospođice, nego da vam pomognem - veli on i promatra je po/orno. - Onda mi pribavile muško odijelo koje tražim od vas, - Ako bisie htjeli otići u tamnicu da vas nitko ne zaustavlja, uzmite odijelo kojeg dvoranina, a ne sluge. Da vam dademo možda haljine gospodina markgrola? On ih ima dosta, neće ni opazili ako mu jedna uzmanjka. Da. loje dobro, vrlo dobro. Menije samo do toga daše uvučeni u tamnicu kad ga-dovedu i slignu njegovi mučitelji. - Ako se tamo nađete s Draženićem? - Na lo vam opcl neću odgovoriti, učinile mi što tražim, ili zar oklijevate? - Sve ću izvršiti što tražite, samo ne zaboravite, gospođice, da izlažete sebe najstrahovitijoj osveti. - Čijoj osveti? Druženićevoj? Nemajle brige. - Izlažele živol ako ne i svoju djevojačku čast. Vi znale na kakvu vas je kaznu osudio. - Da me preda najprljavijem, najnižem od svih svojih razbojnika i vojnika? Znam. Prije bih pretrpjela to negoli da izvedu ono šio su namijenili Jclenku. Razmišlja Petar Pan šio bi učinio, kako bi joj pomogao i kako bi od nje sa/nao šio kani dolje u tamnici. - Vjerujte, sve šio Sam doživjela do danas sve mi se to čini kao neki ružan san. Tek ovo šio sam vidjela u tamnici, strahovita je /bilja. Još osjećam i čujem ono nabijanje, još čujem onaj zveket lanaca. JON mi blista u očima strahovito svjello baklje posred crne grobne tmine. Ne mogu gledali lu sliku, a da me ne uhvaii strava. Gospodine! Molim vas.
budile stalno na straži... Ako ga dovedu, smjesta mi javite. Pamtile: ako ima u vas duše. a to sam se uvjerila, smjesla ćete mi saopćiti da su ga doveli. To moram doznali odmah. Moram u tamnicu prije nego njegovi mučitelji. Dočekati ih moram tamo. Ne pitajte me zašlo jer to nećete nikada dozna ti. ne smijete do/nati. U modrim očima gori neka crna prijetnja. Petar Pan ne može nikako shvatiti šio djevojka zamišlja, a ipak u lim zjenicama blista neka odluka. Nešto jezivo reži u njenim modrim očima. Još prije malo časaka sjedila je u ovom naslonjaču kao čovjek koji mirno i podatno čeka smrl i nikoga ne ostavlja za sobom, a sad stoji lu kao živa prijetnja, kao plamen odmazde, ognjena odluka pred kojom Petar Pan saginje glavu i predaje se: - Evo moja riječ, gospođice Vileno. šio god zaželite, učinii ću. Kao da joj je lakše. Uzdahnula je i pružila mu ruku. - Hvala vam. to je više nego da ste mi spasili živol. Idile i donesite šio želim. Onšao je trijemom, razmišljajući i spustio se niza stube pa se kroz vežu opei uspeo na obrambenu kulu. Tamo ljudi dan i noć stoje na slraži. pazeći na daleko i široko kad će se tko približili dvorcu. Lakrdijaš se približi do Pendngerovih pouzdanika i slade ih zabavljati i šalili se s njima. Petar Pan je poslao lakrdijaš vratara i vojnika. A kad je šalama stekao njihovo povjerenje, veli im: - Bit će skoro posla. Zamalo dovest će ovamo neke bjegunce. Došao sam po nalogu kralja da vidim hoće li skoro doći ili sujoš daleko. A ne vidim nigdje nikoga. - Još im nema traga, gospodine, ali gospodin Lučić će ih dovući, rekao nam je neka budno pazimo. Cim on zavitla bijelim rupcem, smjesta nam valja spuštali most kako bi hitno dospio u dvorac jer bi ih Turopoljci mogli goniti da mu otmu zarobljenike. - Bit će to dragocjeni ljudi kad su odvukli sve što nosi oružje u Lukavcu i šumskom dvorcu da ih dočekaju - priča dalje ključar. - Možda ih neće uhvatili - zabrinjava se lakrdijaš. - Postavili su im straže na sve strane. - Znam ja to - opel će Petar Pan a opet tko zna. - Baš se veselim, malo tu se odmoriti kad oni dođu. sva će se pažnja svrnuti k njima. Samo je pitanje hoće li ih već jednom uhvatiti.
- Nije lako uhvatili Jelenka Kuševića. Prije ćemo slaviti soli na rep vepru negoli naći Kuševiću traga. Ne zna se hoće li stići bas prijevozom na Savi ili će se možda negdje prošuljali kakvim čamcem, a možda i krene u tvrđavu zagrebačku, tko to zna? - Kako Lučić ne bi znao- nasmije se Petar Pan. - Zna Lučić kuda će on. nema za to straha. - Kad bi on to znao. ne bi lako jurio okolo i ne bi lako kleo. Ali ne zna. To je ono. - Baš zato što ne zna. zabrtvio je sve rupe da ne mogu uteći. U stupici su. Još malo i Petar Pan skreće razgovor na drugo, dobaci im kao mrvice od kruha nekoliko šala. pa onda odlazi da tobože javi kralju. Sad se napokon uvjerio da još nilkood njih nije upućen s koje sirane dolaze i kada. To pitanje i njega teško uzbuđuje i ni o čemu ne misli nego o sukobu koji se sprema. Vilena se u sobi probudila u nov život. Pred njom je jedan jedini cilj: spasili Jelenka strahovitih muka kojima ga kani unišliti Draženić. Puna joj je glava misli, osnova, predodžba. Svakog časa izlazi joj pred oči jezovita slika lamnice s onom bakljom i onim ljudima i lancima što su pribijeni na slijenu kojima kane vezati Jelenka. razapinjali ga na zid. na kojemu ga čeku sigurna, jezovita, grozna smrl. Ništa za nju ne postoji do one strahovite lamne grobne izbe ispod dvorca. Čini joj se da čitav dvorac odjekuje udarcima od nabijanja okova koji će sputavati njegove ruke. I plakala bi. jecala bi i ridala, ali je jača u njoj snaga osvete koju je zamislila. "Ne. ne. nećeš poginuli, Jelenko. Neće te mučili. Tu sam ja! Ne slule Što sam ja. iko sam ja! Ali će osjetiti". 1X0 Kaštelan Slavimira Draženića juri dan i noć. Uzdiše, znoji se. jašući od straže do straže, od prijevoza do prijevoza na Savi pa do cesle koja vodi na Grič. Gdjegod bi mogli stići bjegunci, stoje njegovi ljudi i Čekaju, a on ih nadzire. Čas izdaje ove naredbe, čas mu opet pada nešlo novo na pamet i ponovo određuje. Sav je izvan sebe. Ne zbog teške zapovijedi koju mu je poslao njegov gospodar i /bog slraha hoće lije moći izvršili nego više /bog želje da uh vali Jelenka. Do njega mu je mnogo više stalo negoli do kraljevića kojeg tako leško Čekaju gospodin Verbeci i Draženić. Na sve sirane doseže Lucićevooko i sav dršćući, čeka čas da jednom oslvari svoju želju: dobni u ruke Jelenka i lime otvoriti pulove do Jasenke.
Lik djevojke uznemiruje ga u snovima, svakog mu dana okuplja sve misli. Mora je pronaći i dovesli k sebi pa bilo što mu drago. Čvrslo vjeruje u uspjeh log cilja. Odjahao je do siraže koja je zaposjela pulove na Grič. Zaklonjen grmljem. naređuje i zapovijeda.
Kad ih uhvalile. odmah lance i okove na ruke i noge i odmah javile glasnikom da sam sa svojim momcima dođem po njih. Sam ću ih vodili u Lukavac. Svakoj straži javlja lo išlo. a onda se vraća na Savu. Već je odredio momcima da/aposjednu prijevozni brod čim bi se oni pojavili. Odavle odlazi Lueić čamcima na Crni olok. I tamo je postavio sira/u. Rekli su mu da se Gordana poslužila ovim olokom na polasku. Mogli bi se. dakle, ovuda i vratiti. Siigavši na Crni olok. gdje se diže neka slara kula. dočeka ga si raža sva zaplašena: Svijet priča da ovdje na vrh kule sjedi duh bana Ivaniša i sialno pazi kako Brandenburg poslupa sTuropohcima i njegovim krajem. I piše sialno knjigu grijeha koji će pasti na dušu kneževu kad umre. S nekoliko kletva i prijetnja odgovori Lučić na lo pričanje momaka i Šibne bičem od remenja da im rasljera sirah od duha. - Da nisle raspredali otoj priči stoje raznose glupe likvejei ću vam ih izbili iz glave s nekoliko udaraca u obraze. Čim opazile da oni dolaze s onkraj obale, na onu spla\ da se sklonu na olok. izvjesile smjesia ovu krpelinu. Znal ću šio je i smjesia ću dovesli brod. I opet se preveze čamcem na drugu obalu, u/jaše konja i vrali na prijevoz gdje su skriveni u šikari njegovi vojnici. Tek šio sligne ovamo, opa/i kakocesiom od grada Grića dolaze dva jahača. Odjeveni su u luiopoljska odijela. Čudno mu je olkuda su li momci toliko zapraseni i zaprljani. Nema sumnje, dolaze izdaleka. Idu ravno na prijevoz i čekaju brod. Lučić se. polako šelajući. približi jahačima pa će ravnodušno: - A šio vi? Čekale brod? - Da. milostivi gospodine, čekamo. - Izdaleka sic došli, je li”.” - Da. gospodine, i/daleka. - A kamo idete”? - Vraćamo se opol u Turopolje. - A gdje ste to bili kad se vraćale? Oni slegnu ramenima, sporazumijevaju se. a jedan odgovara: - Pa lako. bili smo malo u svijetu. - Čudno. Turopoljci baš ne puiuju mnogo svijelom kao gospoda. Nama je to bilo lako. može nam bili. pa smo putovali. - 1 sad se vraćale? - Da. vraćamo se. - A tko ste? - Rekosmo gospodinu: mi smo iz Turopolja, baš s bregovlja. Lučić ih promatra i bude mu sumnjivo. Ljudi su zaprašeni i konji su
im umorni, a sa sedla vise svežnjevi s hranom i robom. Ti su ljudi došli izdaleka. 1 kako su drski. Sve nešto kao da neće priznati istinu. - A ne biste li meni rekli gdje ste bili i kamo ideie? - Milostivi gospodine, svatko zna i čuva za sebe svoje poslove. - Drski sic vi momci kad lako odgovarale gospodinu kao šio sam ja. Ne znale iko sam? - Da. vidjeli smo vas. Čini se da sic iz Lukavca? - Unaioč lome. još se usuđujete lajiti kad vas nešto pitam? - Gospodine, ne lajimo. već iako, svatko ima svoje poslove i o tome se ne govori. Lučić zazviždi. Već mu dodijava. Sumnja je velika. Začas se pojave dva njegova momka. On zazviždi još jednom i iz grmlja izmilje jahači. - Opkolite ih! - zapovijeda Lučić. Sirani momci htjeli bi izbjeći i probili se. ali ih lukavačka koplja zaustave. Obojica sladoše vikati i moliti: Ostavile nas. Nismo nikome ništa nažao učinili. Lueić zapovjedi svome čeiovodi da ih skine sa sedla. Obojicu izvukoše pa ih vežu konopcima. Bič ovamo! - iraži Lučić i pokaže momcima kožni bič i prijeti: - Izbit ću vam jezičine, do krvi ću vas izmučili ako smjesta ne kazujete gdje sie bili... - Bili smo negdje daleko u nekoj zemlji, ne znamo ni sami kako se zove. Daleko preko Drave. - Tako? Preko Drave? Bili ste s Jelen kom Kuševićem i s gospo daricom Brezovice? Da. da. vi znate, gospodine, vidimo da sve znate. - Znam sve. Sad se oni vraćaju iz Ugarske? - Da. gospodine, vraćaju se. - Kojim putem”.” - Islim kojim smo i mi došli. - Kad će stići? - Sutra u zoru. 183 - Zašto su vas slali naprijed? - Da odnescmo poruku sivom oklopniku. - Gle! Sivom oklopniku? Gdje? - Rekoše nam da će nas čekali u županovu dvoru u Gorici. - Šio? Županov dvorac je njihovo sklonište? To nije moguće, on se sakriva negdje drugdje”.” Napolje s islinom! - Gospodaru, ne ?namo mi. već nam rekoše da će nas lamo čekan on. ili nelko drugi, samo neka odnesemo poruku.
- Kakvu poruku”.” - Ne smijemo lo reći - upozori jedan od njih. a Lučić digne bici već onaj drugi vikne: - Poruka glasi: neka sivi oklopnik dođe lamo u šaš kraj močvara da dočeka Kuševića i gospodaricu Brezovice i onog dječaka što ga vode sa sobom. "Dakle, vode ga!" - usklikne za sebe Lučić sav sretan i pila: - Jelenko Kušević ga donosi, je li? - Da. gospodine, on i gospodarica Brezovice. - Dobro! A sad ćeie osiati ovdje. - Za ime božje, gospodine, sve smo vam rekli, pustite nas da javimo njihov dolazak. - Već ste javili, samo ne sivom oklopniku. nego meni! Kad oni stignu, vama je olvoren put. možete otići kamo vas volja, ali dok oni ne dođu. moji sle zarobljenici! Jao ako pokušale samo i pomislili na bijeg. Momci se pokore, pokupe i. šuteći se. predaju svojoj sudbini. Lučić određuje svojim Lukavčanima da se smjesla sakriju opei u šikaru. Nekoliko puta obišao je njihova /akloništa i ogledao sve s ceste da vidi neće li ih Kušević i njegovi zapaziti. A kad se uvjerio da je sve u redu. povuče se u malu krčmu kraj prijevoza. Odlučio je ovdje čekali do sutra. Tada legne da se naspava. Nelko ga žesioko prodrma i on skoči. Pred njim stoji vojnik, zamazati i sav zadahtan. - Što se dogodilo? - pila Lučić. - Gospodaru, javlja vam čelovoda: bjegunci su stigli do obale Sa\e - Šio? Gdje? Kako? - pita smućeno. Prema sjeveru, na onoj sirani gdje su mali oioci. tamo su! - Nije moguće, bit će netko drugi. Oni dola/e sutra. - Ne. gospodaru, oni su se tamo zausla vili i prelaze Savu. Tamo je voda plilka. sigurno će prijeći s konjima. Gospodin Čelovoda veli: ako se ovdje prevezete. bil će još u horu. Vodit ću vas. možele ih još stići i pričekati s turopoljske sirane kad budu prelazili. - Koga lo đavla buncaš? - vikne Lučić. Još onako snen. brzo se stade odijevali. - Idi. pozovi moje momke. Smjesla da su pred krčmom. - Brod čeka. zausiavili smo ga. - Bil ćemo odmah onkraj rijeke. IM
Isirčaojeiz krčme i pozvao momčad. Digli su seizgrmljajahači.aza nekoliko časaka već. su bili pred krčmom. Lučić pohita na prijevoz i dijeli splavarima zapovijedi. Pet naesi momaka prešlo je s njim na brod. Slisli se jedan u/ drugog da u/mognu svi Slali. Lučić zapovijeda, određuje i već brod kreće prema turopoljskoj obali. Lučić misli samo na Jelcnka koji je sligao. Zaboravio je na zarobljenike. U grmlju su ostala dva jahača i zadovoljno zirkaju. - Zaboravili su nas. Hvala Bogu. - Baš se nemamo čemu veselili. Ipak su opazili gospodaricu. - Uzalud nasje gospodarica Brezovice poslala da zavaramo Lučića kako bi mogla mirno prijeći preko Save. Šio da sad učinimo? - Čekaj dok oni pnjcdu na drugu obalu. Mi ćemo na konje pa hitro prema otocima. Ako uzmognemo dojaviti Što im se sprema, bil ćelo sreća. 1 promatraju kroz grmlje Lučića i momčad. Splav je stigla na drugu obalu. Brzo su krenuli prema sjeveru. Nadaleko i Široko je pred njima zemlja, obrašiena grmljem i mladom Šumom. To je Lučić iskoristio da se zakloni. Držao se u blizini obale da kroz rijetko drveće i kro? grmlje drži na oku površinu Save. Kad su došli na čistinu, pojurili bi irkom i ponovo se zaklonili u sjenu pod stabla, nastavljajući pui. Pomno promatra Draženićev kasielan rijeku koja se razlila u više rukava, čineći male oloke i otočiće. Zapazivši neko gibanje, digne se na sedlu. Srebrnom rijekom idu crni jahači. "Zacijelo to su oni. Idu polagano, oprezno, iražeći svakako pličinu". - Jesu li oni? - pita Lučić glasnika koji mu je javio na prijevozu dolazak Gordane i njen pokušaj da prijeđe Savu na drugom otoku. - Jest. oni su. gospodine kaštelane. Odjahah su prema onom kraju. Naš četo voda koji je na straži na obali prema Gorici odmah je pojurio za njima, ali su ih oni žestoko odbili. - Pobili su se s našim stražama? - Još na obali navalio je Kusević. Onda je pustio dječaka i dva konjanika da brzo prelaze Savu dok jeJelenko KuŠcvić nastojao da se Što dulje bije s našima da oni mogu preko rijeke. ! strašno je mlatio naše. - Lupeži, dopustili su da ih savlada Kušević?- pila Lučić glasnika. - Ne znam. gospodaru, kako je bilo. jer čim su opazili da Kušević kreće prema našima, smjesta su me poslali da vam javim Šio se događa. Kako vidite, lamo su samo tri konjanika. To su. dakle. oni. Bježali su
naprijed, a oni drugi su ostali da zaustave naše kako ne bi mogli uhvatiti onoga koji pred sobom nosi dječaka. Čekaj, prevaril će se. baš će mi ući u šake. Samo brzo naprijed i oprezno. Evo. tu ćemo baš prekrasno moći do njih. Izašli su iz šume. Pred njima se prostire grmlje, a iza njih široki put. - Ovo će nas grmlje zaklonili, ne mogu nas zamijetili dok nam ne slignu baš u krilo. Kacige dolje, ljudi, i sagnile glave da ne bi nikoga opazili. 185 I sam Lučić se saginje na konju i tjera ga još većom brzinom da zaskoči bjegunce. Sva mu je pažnja skrenuta onamo gdje se tri konjanika probijaju preko rukava Save. - Gospodaru, već su prešla dva. sada su lamo iza otoka, ne vide se više. - Samo, oprezno, ljudi, sagnite se da vas ne opaze. Još kojih sto koračaja i mi smo im upravo okom u oko. Lukavčani polegli na konje pa se žure trkom. Tada su već prešli dobar dio puta. - Sad polagano - zapovijeda Lučić. - Oni nišla ne slute, polagano, oprezno kreću naprijed. Lučić se zaustavi iza šikare i čeka. Dijeli ga od ruba obale samo uski prostor. Razmišlja kako će izvesti napad. - Pazite, ljudi, polovica s one strane, a polovica s ove. Čim oni stignu na obalu, banut ćemo pred njih i naši su. Njih je troje, a nas petnaest. Ako ih sada ne uhvatimo, sve ču vas sasjeći na komade. - Ne mogu oni u/maknuli nama - javlja se bradati voda lukavačkih vojnika. - Samo neka se svatko dobro sagne da ne zamijete glave kroz šikaru. Svi su okrenuli glave prema rijeci i kroz grmlje promatraju jahače kako oprezno prelaze rijeku. Jedan jahač posjeo je preda se dječaka. Točno razabiru njegovo lice i odvažno mu držanje kako je čvrsto uhvatio uzde. Gordana oprezno prelazi rijeku. Voda je čista i vidi joj do dna pa se može ravnati i mimoilaziti dubine. Prešla je tako rukave i ulazi u široko korito. Neprestano krivuda da bi be7 pogibelji prenijeli Ivana. Svakog Časa mora okom skrenuti preko na obalu po kojoj je izrasla gusta šikara, gdje su se razgranala stabla, a tamo daleko u pozadini protežu se mračne šume kao da su neki crni oblaci pali po zemlji. Arbanasić je preda se na sedlo posjeo Ivana. On neprestano zuri
daleko preko obale, sve nešto traži i živo pila: Vidite li. gospodine Arbanasiću? Tamo na onoj maloj uzvisini iza drveća viri loranj Brezovice, je li? - Vidim - odgovara plemić - - samo nemam vremena pazili onamo. I ti se čvrsto drži i nemoj razgledavati obalu. - Tako mije drago vidjeti toranj moje pomajke. Lijepo mije bilo i opet će mi biti lijepo tamo. Pazile, gospodine, skrenite desno. Tu je voda dosta plitka, neće se/ali konju ni do rebara - opominje Arbanasića Gordana. i zalaze sve dublje u deruću rijeku. Već su im noge u vodi. Rijeka dopire konjima do trbuha. Samo mirno i oprezno- ravna Gordana prijelazom, ne sluteći da je lamo iza šikare promatra i čeka Lučić. \R(-, Napokon se lio opet stalo dizati, a voda opadati. Izašli su na plićinu. Tu opet Gordana posveti pažnju obali i zagleda se u daleku šikaru. Što se više približava obali, to njezin pogled sve više odražava pažnju. Napokon su već zakoračili po suhom šljunku i približavali se ledini. - Naših nema? Šio to znači? Imali bi nas dočekati tu na obali ćudi se Gordana. - Ne razumijem kuko nisu stigli - veli zabrinulo Arbanasić. Iz šikare se digoše konjanici. Tek šio bi zatreptao okom. već su preskočili nekoliko koraćaja što dijeli Šikaru od obale. To nisu naši! Natrag! Natrag! - zapovijeda Gordana, skrene konja i dovikuje Arbanasiću: - Nalrag u rijeku! Ako je potrebno. Ivan će plivati i zaroniti. Potjerali su konje u vodu. Lučić na čelu svojih momaka pohila za njima. Gordana naglo promijeni smjer da zavara navalu. Slotinu joj misli hita glavom. Kako sada umaknuti toj navali? Ostavila je Jelenka na obali prema Zagrebu da razbije stražu koja ih je čekala s one strane obale i pošla je sama s Arbanasićem. Drugo joj nije preostalo. A sad nailazi na Lučića: dakle, svi oni čekaju. Draženićev kaštelan svu svoju pažnju usredotočuje na Gordanu i kraljevića, ne brinući se ni za što oko sebe. - Opkolile ih zapovijeda - luje velika dubina i virovi su u rijeci. Ne mogu dalje, predat će se. Samo hitro pred njih! Njegovi se momci razdijele s obje strane, sprijeda i straga da opkole Gordanu. Nema joj druge nego da skoči iz sedla u vodu. Ali ona zna: tu su strahoviti virovi. Ako ih ona i nadvlada, šio će Ivan? 1 odluči pohitati do Arbanasića. uzeti mu sa sedla Ivana i sama ga
vodili. Dok je sligla k Arbanasiću. dočeka je on poklikom: - Tu su! Tu su! I okrene pogled k obali: Lučiću i njegovim Lukavčanima čini se da im je iza leda zazviždio vjetar. Odande kao strijele srljaju konjanici, a Lučić pun užasa nalegne uzde tolikom snagom da se oskhznuo i survao u rijeku. Konjanici s obale jure ravno k njima. Svaki jahač čini im se kao strelica. Začas se četa mladih plemića u modrim odorama s plavim zastavicama na klobuku baei na njih. Lukavčani se nemaju kamo sklonu ti, Nitko nije imao kad ni pomisliti kamo bi sesklonuli.Čeia nasirne na njih i strovali ih u duboku rijeku punu virova. A iza čete zapovijeda glas gromki, duboki: U rijeku! Gurnile ih u vodu! Zapovijed dolazi ispod sivog vizira. Zapovjednik upravlja konja prema Gordani koja zapanjeno gleda kako su hrvatski plemići natjerali u rijeku Lucićcve vojnike. A ljudi se bore u virovima i dubinama, dok na obali stoji Davorova obrana. 187 - Vruće je sunce, gospodine Lučiću, Ireba da se malo ohladite viče mu Mrnjavčić s obale, preuzevši zapovjedništvo nad Davorovom Čelom. On je pohitao Gordani koja je već bila spremna skočiti u vodu i ponijeti Ivana. Pohitao joj u pomoć, a onda su svi izašli iz rijeke na obalu dok se Lucićevi bore s valovima. - Nisam vas nigdje vidjela - veli Gordana - već me podilazio strah da niste primili glasnika, - Ne bojte se. glasnik je već jučer stigao, sve smo spremi li i čekali vas u Šikari, ali opazim kako se gospodin Lučić šulja i skriva da vas prićeka. Činilo mi se baš zgodno da ga bacim u rijeku s njegovim vojnicima. Tako sam ostao malo u zasjedi skriven, ali poslije sam to požalio jer mi je tek onda bilo jasno da ćele se vi prestrašiti. - Da. zabrinula sam se. ali ovaj prizor koji ste mi priredili naplatio me bogato za moj strah. - Gledajte kako se komešaju Lukavčani u rijeci. Odmah ću pozvati svoju čelu natrag. Smjesta moramo krenuti. I zovne ih.
- Vi ste sigurno računali na to, gospodine Davore, da će oni postaviti straže na sve strane? - pita Gordana. - Naravno. 1 zato sam sve i doveo da se obranimo ako nas tkogod zaustavi. Ali Jelenka nema? Ni vaših momaka? - S onu siranu obale zapazili smo Lukavčane. Svaki su putcljak zabrtvili i tako je Jelenko ostao s momcima da se s Lukavčanima pobije dok ja prijeđem preko rijeke. - Kako je Lučić mogao doznati da ćete baš ovdje prijeći rijeku i to danas, a poslali ste mu dvojicu da ga zavaraju? - Sigurno je odanle preko obale pobjegao koji Lukavčanin kad ih je napao Jelenko i dojavio Lučiću. Isprepleli su pred nama putove kao mre/u. Svi su na okupu. Sad brzo naprijed. Ostavili su Lukavčane u njihovu bijednom položaju u rijeci i brzo se izgubili onkraj šikare i zašli u Šumu. Dugo je trebalo dok su se Lucićevi vojnici izvukli iz vode. Lučić ih je tjerao da spase konje. Razabrao je ipak da mu nije moguće slijediti bjegunce jer dok izvlače napola mrtve konje, oni će već daleko odmaknuti, a iza njih će ostati nepregledna šikara, šuma puna zaklona i puteljaka gdje ne može razabrati nijednog jahača. Razmišlja što da radi. pozove k sebi glasnika koji mu je dojavio dolazak bjegunaca: - Veliš da je KuŠević napao preko s one strane obale stražu i s njome se pobio? - Tako je. Napao nas je sa svojim momcima, a ja sam pobjegao da vam to javim. - Dakle. Jelenko mora također prijeći preko Save da se vrati u Turopolje. - Dakako, mora prijeći, samo gdje? IKK U kojem je smjeru stajala naša slraža s kojom se on sukobio”.” - Baš lamo nasuprot onim otocima. Odlučili su lamo prelazili samo žale Stoje rijeka plitka i mogu obilazili dubinu na mnogo krajeva, a loim je morao netko dojaviti od ovih đavola što su navalili na nas. Oni su ih sigurno tamo onkraj Save dočekali i točno ih obavijestili gdje moraju prijeći. A tamo na prijevozu uhvatio sam dvojicu koji su mi od straha pred bičem priznali da će Jelenko Kušević s gospodaricom od Brezovice i kraljevićem stići sutradan. - Sto mu đavola, to je bila lupeška prevare. - Slala je Gordana ic ljude da me zavaraju kako će ona siići na
prijevoz. "Ubil će me Dražcnić ako mu saopćim kako su me Ijulo i/varali! Ali kad bih mu doveo Jelenka. slo puta bi mi oprostio kraljevića!" Ta misao potpuno svlada Lučića i odluci da ne gubi vrijeme i uzalud Ira/i Gordanu i kraljevića. Lučić je stekao potpuno uvjerenje da će iskupili ovaj neuspjeh ako uhvati Jelenka Kuševića. I pozove svoje vojnike i slade im govoriti; - Ovi su nam utekli, ali Jelenko Kušević još je uvijek s onkraj obale. Može prijeći Savu samo na ovome mjestu gdje je plitka, ili (amo na prijevozu. Dakle, čujte, momci: Kušević je od samog kralja i gospodina Verbecija slavljen izvan zakona. Svatko ga mora uhvatili, mora. - Ako ga ikogod krije u kući? - pila čelovodu - onda nam nema lovine. - Ljudi ga.neće izdali po starom običaju i pravicama bjegunca. - Za njega nema ove pravice. Izdana je zapovijed koja glasi: tko Jelenka Kuševića sakrije ili mu dade konačiste. laj je njegov ortak i bil će vješan. 1 još veli zapovijed: kuća koja ga neće predati ima se smjesia zapalili. - Uh! - kliknuše vojnici od radosti. 1 sada im Lučić proglasi: - Čujte što vam velim: tko mi uhvati Jelenka Kuševića živa. laj će dobiti deset dukata, čisiih. venecijanskih. Zanijemili su od želje i žeđi kao da je svakome stao dah od tolikog zlata koje je zablistale u njihovoj mašti. Deset dukata. Zar se može imati deset dukata odjednom i još venecijanskih koji su čislo suho zlato o kojem su oni sebi stvorili neki naročiti pojam. Dakle, čuli ste. momci. Tko ga uhvati, deset dukata. A iko mi pomogne uhvatili ga. dobije pet. Svatko tko mi pomogne, dobiva pet. Moj gospodar prosipat će dukate iz svoje mošnje. Znate li vi tko je nećak gospodina Verbecija. Nećak onoga koji ima blagajnu kraljevstva u svojoj ruci. Ni riječi se ne usuđuju prozborili od samog počitanja pred čovjekom o kojemu govori Lučić, a čije su zapovijedi dosad lako vjerno slušali. Dakle, sad znale. Tko hoće bogatstvo, kupiti kuću i zemlje, bančiti i da mu nye prijeko raditi, već gospodski živjeli? No. dakle šio velite? I s\i digoše ruke. a čelovoda javlja: Hvalai ćemo ga. gospodine, i danju i noću. po gorama, dolinama i šumama. Hvalat ćemo ga kao lovac zvjeri. 189
Onda čujle svi. On je još prijeko, ali je lukav, smion, drzak. Ima i četu. gonit će nas. Sad pazile: negdje će se on uputili preko rijeke. Znam samo dva mjesta u tom kraju gdje može prijeći. A žuri mu se sigurno s njegovom čelom. Nema. dakle, sumnje: on mora preko Save. Ra/dijelit ćete se petorica, šestorica u jednu skupinu. Nikad ne možete uhvatili čovjeka koji ima sokolovo oko i lukavost zmije ako ste u skupini. Razdijelile se kako hoćete, ali svaka skupina neka ide na svoju siranu, kako to misli. Naravno, svi ne možemo ostali na ovoj obali naglasi čelovoda. Jedni neka se nadu skriveni podalje od prijevoza. Ako se on nekako preudesi i preodjene. onda bi se usudio prevesti i prijevoznim brodom. Zato neka dvojica budu stalno na prijevozu, ali skinite svoje lukavačke haljetkei sakrijte ih. I klobuke i koplja sakrijte, svakome dobro zavirite u gubicu tko god siupi na brod. Ovu ćeš službu imati ti, ćetovođo. s onima koje odabereš. Tamo će se najprije poja vi ti. možda će se čak obući u poderani haljelak kakvog prosjaka. - Da. gospodaru. 10 je njemu sasvim slično. Kažu ljudi da se on danju i noću šeće Turopoljem. a nitko ga ne prepoznaje. - A zašto mi to nisi već kazuo? - Gospodaru, toliko se loga govori o njemu, a nisam ni slutio da bi vaša milosl to htjela i slušati. - Svaku riječ o njemu moraš mi saopćili, ali sad mu nema spasa. uhvatit ćemo ga. No. što još ljudi govore o njemu”.” - Kažu da je sve turopoljske povelje on sam pobrao od plemića gospodskih i seljačkih i sve je nekud sakrio. Neki kažu da ih je zakopao u kneževskojšumi.jer ih tamo neće tražiti, drugi opet vele da ih je pohranio u Paklenom lugu kamo se nitko ne usuđuje od lukavačkih vojnika, jer lamo stoluju Vrazi i \ražice i jao muškome koji se lamo pokaže. - A olkud sve ljudima te pripovijesti? Ne znam. gospodaru, a onda vele da je Kušcvić sakrio povelje nekom pokojniku u lijes na samom groblju u pola noći. - U pola noći? pronese se šapal od usta do ušla vojnika. - Tko se u pola noći usuđuje na groblje da otvara lijes pokojnika? To je glupost, ludorija, laž - opovrgava Lučić. Svima prelaze srsi. Groblje i mrtvac loje jedino od čega ti ljudi drŠću Ipak tako pričaju. Neki vele i to da je povelje sakrio negdje u crkvi. - U kojoj? Ima niz župa u Turopolju. - Ne znam u koju. to nisam mogao čuli. Potražit ćemo mi te povelje, ali sad potražile njega. Razdijelite se: s jedne strane jedna skupina, s druge druga, i tako dalje.
A oko Brezovice, ima li tamo straže, vaša milosti? pila StanisUn Da, tamo sam postavio dobre zasjede, ali vi morale na sve krajeve, svagdje. Samo Kuševića vi hvatajte, njega čekajte, gdje god čuli i vidjelidaseonsulja. Eio. rekoše vam da se on šeće Turopoljem dan i noć. a nitko ga ne prepoznaje. Dakle, upamtite lo. 190 Kao lovačke pse. puslioje Lučić zlaiom ra/dražene vojnike na plijen. Zna: nema pogibelji ni opasnosti u koju se ne bi bacili za Jelenkom Kuševićem. Neizmjerno polagano vukli su se dani Damiru u siarom samomom šumskom dvorcu. Skraćivao ih je mačevanjem, nišanjenjem i sialnim vježbanjem Čete koju mu je dodijelio Davor već drugi dan n;ikon majčinog odlaska. Šio dalje su dani prolazili, to su bivali sve duži. Ni vježbe s momcima nisu više mogle prekrili njegovu nestrpljivost. Uvečer nije mogao dugo zaspati. Pokrio bi se preko glave da nilko ne opazj da ne spava. I onda bi s\0]im mislima i svakim kucajem svog srca praiio svoju majku daleko. vrlo daleko. Ne zna ni sam kamo je prali mislima. Ali masla bi mu dočaravala daleke krajeve kojima leku rijeke i potoci, po kojima se dižu brdine i spusiaju doline. Vidio bi neke pulove i cesie i gledao jahače TA kojima se dižu oblaci prašine, a medu lim jahačima bi praiio jednog u tamnoj odori, s kacigom na glavi i vizirom na licu. kako je vidio svoju majku prigodom odlaska na pui. Slijedio bije. zaustavljao ses njom. govorio i šaptaojoj Čežnju svoju da se vrati k njemu. Dugo je. vrlo dugo kad ju je posljednji put vidio. Izgubio je mjerilo za. vrijeme. Sve mujc dugo. i dan i noć. svaki sat i svaki čav Sve se to vuče u slrahoviiu daljinu. Često bi zbrajao dane kad je majka otišla, pa bi seprikrao k Jasenki i ispitivao je koliko vremena treba da majka dođe do cilja i koliko opei da se vrati. Jasenka mu je posvećivala srdačnu pažnju. Znala je šio mu znači kad snjim razgovara opulu i o majčinom povralku i po sio puta ponavlja iste razgovore. To je privuklo k njoj dječakovo srce i on osjeti za lijepu i dobru djevojku veliku i duboku sklonosl. Sve bi joj učimo, hvatao bi se svakog posla da njoj bude lakše. A onda je iznenada osvanuo glasnik. Cuo je da dolazi izdaleka i naslutio od koga nosi vijesti. Ušuljao se u sobu i slušao kako čovjek saopćuje Davoru poruke njegove majke, kako će stići. kada. gdje želi prijeći i gdje je valja dočekali, kako da zavaraju Draženićeve ljude, jer zna da će s\e pulove zatvorili i do Zagreba i u Turopolje. Ali ona zna i takve pulove koji nisu poznali ni Lučiću ni Lukavčanima. Bučno i veselo zakucalo je njegovo srce i čitavu lu noć nije mogao oka stisnuti. Ujutro bio je prvi na nogama i neprestano se vr/mao oko
plemića i Davora dok su se spremali na doček Gordane. Kad su otišli, ni Časa nije imao mira ni opslanka. Obilazio je dvorištem od jednog kraja na drugi, odlazio Jasenki. s njom razgovarao postoiinu puta isto i opet silazio i osluškivao Kad je vjetar zašumio kroz šumu velikih nabujalih krošnja, svaki put mu se činilo da juri povorka koja mu dovodi majku. Nije mogao ni okusili jela. neprestano su mu drhtale male grudi i kucalo nježno srce. Salima je siajao dolje kod vrata da odmah čuje zvižduk staže koja javlja da se nelko približava. 191 Tek nakon objeda, zazviždah su momci onkraj grmlja, a njemu se činilo da sva šuma odjekuje od zvižduka, svaki hrast i svaka grana, svako stablo zviždi i javlja mu dola/ak majke. 1 pristupaju civa momka, jedina koja su ostala u Šumskom dvorcu i otvaraju. Blijed, drhtav od čekanja. stoji dječak i promatra svakog jahača, dok napokon ne spazi ruho pod kojim prepoznaje svoju majku Toliko sreće nije već davno osjetio. Napokon je ipak tu i sada se više neće dijelili od njega. Hitro je skočila s konja, a on je dočeka raskriljenim rukama. I opet ga sapinje u grlu kao latla kad se vratila iz zarobljeništva. I sada je grli. grli i cjeliva. - Bio si dobar, strpljiv, je li Damire? - Piiajte gospodina Davora. majčice. Vidjet ćete kakvu imam čem. Samo neka svi dođu. predvesi ću vam je na počast! A Ivan? - Evo ga. sad dolazi. Arbanasić skida sa sedla tankog, bljedolikog dječaka. Damiru se čini kao da je mnogo porastao i kao da je nekako drugačiji. Osjeća prema njemu nekopočitanje. Majka mu je rekla: "Ivan je mač koji će odsjeći našu domovinu od one zemlje koja joj oiimlje slobodu!" 1 stoji pred Ivanom kao pred nečim uzvisenijim nego stoje on. - Što je. Damire? Nećeš ga zagrlili? Ivan mu prilazi s nekim bolnim pogledom. Damir ne /na što je. ali naslućuje u Ivanu neku težinu i bol. "To će valjda bili zato stoje lako dugo bio udaljen od majčice Ona je i Ivanu majka. Kako je samo mogao izdržati negdje daleko lako dugo?" 1 dječaci se zagrle. - Sada le više nećemo pusuii od nas. Ivane. Ostat ćeš kod nas. - Jedino želim uvijek oslali kod vas. - Dođi sad gore. a poslije ćeš vidjeti što sam ja sve učinio. Vidjet ćeš moje momke. Sastali su se gore u dvorcu, pozdravili i zagrlili. Stara gospoda Tomislava Kušević već je Gordani priredila sobu da se može odmarati i uredili pa ju je povela zajedno s Jasenkom. Plemenita gospodo, vrlo sam srelna da vas opet vidim. Teško je bilo
uvijek mislili na vas koji sle u pogibelji. Ali recile: kako ćete se moći odmarali u lom muškom odijelu1.” Nemamo ovdje ništa. Gospodin Davor nije dopustio da se ide u moj dvorac i donese žensko ruho. - Ne. gospodo, žensko odijelo bilo bi mi ovdje velika pogibelj. Oslat ću ovako, ali sad ću se skinuti da se odmorim i naspavam Prošlu noć nismo oka slisnuli. Ivan je vrlo umoran, jadni dječak. Mnogo je prepalio na putu. daleko je to i naporno za njega. 1 Damir je poveo Ivana k sebi i lamo su se razmjestili, a Jasenka se požurila da donese putnicima okrepe i jela koje je priredila za njih. - A gdje je naš Jelenko? - pita gospoda Kušević. - On sežrtvovao za nas i zaustavio lukavačku stražu. S momcima je navalio na njih. ali nadamo se da će stići do večere. - Bo?e moj. strah mu neprestano podilazi. 1 Jasenka i ja neprestano sanjamo kako pada u DTaženićeve ruke. - Nema siraha. Draženić. doduše nije daleko iza nas, prelekli smo ga možda lek zadan i pol.a možda i manje. Moglobisedogodilidaseopei nade s Jelenkom. ali mislim; poslušat će me i Čim obračuna sa stražama koje je poslavio Lučić u bli/ini oioka pohitat će za nama. Malo su ušutjeli kao da su se prestrašile sve tri žene pri pomisli da se Jelenko ipak ne ubaci u borbu s Draženićem. A ako ga uhvate? Znate, plemenita gospodo, da su ga proglasili izvan zakona. - Na lo nemaju pravo. Nikakav knez nema prava raspolagali životom hrvatskog plemića. To ne smije i ne može. Nitko se od naših neee tome pokorili. Zna li to Jelenko? - pila dalje Gordana. - Sigurno zna i baš žalo se bojim: prkosil će i čekati Draženića. Gordani se la slutnja čini vjerojatnom, ali ipak umiri staricu: - Zatražili smo od njega riječ da se vrati čim mi prijeđemo i Čim obračuna s Lukinčanima. a to mu neće bili teško. Jelenko je besprimjerno hrabar i smion, a mač u njegovoj ruci pravi je davao. To je istina -- uskliknc Jasenka - ne mogu njega nikako uhvatiti dok mu je mač u ruci. a on ga neće ispustili do zadnjeg daha. Tako govore, a ipak su sve tri žene zabrinute i sama Gordana osjeti brigu za mladim plemićem i skrene razgovor na drugo. - Čim smo stigli u Pakleni lug, zapitala sam gospodina Davora je li stigla kakva vijest s bojišta. Na žalost, nišla. - Ne smije vas to zabrinjavali, plemenila gospodo. Da nema još glasnika, uzrok je što je gospodin ban oprezan. A kad bi i stigao netko, ionako će poći najprije banovcu u Zagreb. - Ne. ne. gospodo, ban će slan glasnika, ne samo banovcu nego i
svome bratu turopoljskom županu, a on će se požuriti da javi o tome gospodinu Davoru Antolkoviću. - Bilo bi dobro da ostanete sami i odmorite se. - Da. gospodo, lo mi je polrebno. Sada ću moći malo misliti i na sebe i na one koje ljubim. 1 klonula je na ležaj, a gospoda Kušević i Jasenka izašle su iz sobe. DRAŽENIĆ NA VIDIKU Čitav Lukavac ispunjenje bukom i vikom. Bučno se rastvaraju vrala. Topotom konja odjekuju trijemovi od povorke koja prelazi preko mosta i ulazi u dvorište. Strka slugu sa svih strana prizemlja. Na trijemovima pojavljuju se glave gospodara dvorca, kneza i markgrota Danijela. Verbeci i kardinal, rimski poslanik i Petar Pan. svi su se štrcali dozvani bukom, vikom i Štropotom. Kasiclan i njegov pouzdanik polkastelan klanjaju se i pozdravljaju Draženića i Fereneija. Oni se bace s konja i ulaze u prvi kal. Svi oni s trijema slijede ih. obasipa ju pitanjima, ali mladići jedva odgovaraju. Mrak im je u dušama i u očima. Zovu ih u dvoranu. Ulaze za njima, svakome je u očima i na ustima stolinu pitanja, napelih. zabrinutih. Draženić baci na stol kacigu, svuče bogato vezeni haljeiak odore koju mu je uzajmio vlastelin u Slovačkoj. GORDASA IX 193 - Stoje, dakle”.” - pita on. gledajući Pencingera gnjevno. Slegnuo je ramenima i odgovori: - Ništa vam ne mogu kazali jer nišia ne znam. - Gdje je kraljević? - Tko bi to mogao znati? Nisam li vam točno javio kako ćete zatvorili sve putove i puteljke. zabrtviti sve rupice kro7 koje bi se mogla provući ona đavolska žena? Sve smo učinili, gospođini; Draženiću. Evo. tu je svjedok vaš uzvišeni ujak. Razaslali smo do posljednjeg momka. Lučića nema već tri dana i tri noći. neprestano je u lovu. valjda uzalud? Kako uzalud”.” Kraljević je morao nekuda proći. Ako ne u Brezovicu, onda u Turopolje, ili negdje u ovom kraju u koju tvrđavu. Kako je moguće da ih nisu vidjeli”.” Vidjeli su ih- odgovara Verbeci ali su im pred nosom pobjegli na prijelazu preko Sa\e. - Odsjeći ću nosove svima koji su mogli dopustiti da im pobjegnu. Ona je opet sve vas izigrala i prevarila.
Da. pravo si rekao. ona. Lučić je navalio sa čitavom svojom četom da je opkoli i otme kraljevića, a kad lamo. navalila je neka Četa turopoljskih plemića. Kažu da svaki od njih nosi na klobuku plavu zastavicu. Očito je to njihov znak. što li? Naletjeli su iznenada na Lučica, gurnuli ga duboko u rijeku, a plavi davli dotle su odjurili i nestali u beskrajnom moru Šikare. 1 nije pošao 7a njima? Ubit ću ga. Mislili su: sigurno je put vodi u Brezovicu, u njezin utvrđeni grad. a lo bi bilo najprirodnije. 1 tamo je Lučić postavio svoju zasjedu, ali uzalud. Nije se pojavila. Kamo je otišla sto mu vragova? udari Draženić nogom o pod. Kamo je onda mogla otići”.” Valjda nije potiažila konačište medu veprovima u prašumi turopoljskoj? - Tako se čini jer je nestala zajedno sa čelom plemića bez traga i glasa. S one strane rijeke ostao je samo Jelenko Kušević. Skočio je na noge kao gladan vuk. Oči mu se rastvorile, usta raširila. - Jelenko Kušević je ostao iza njih? Onkraj rijeke”.” I onda”.” Njega su uhvatili? Lučić je pobrao momke na Savi i obećao im zlatne nagrade. Rastrčali su se čitavim Turopoljcm. Šumama i poljanama Turopolja da ga traže. Traže! Jesu li ga pronašli? To hoću da /nam. - Treći dan ga hvaiaju i čekaju. Još nije prešao rijeku Zacijelo nigdje nije mogao prijeći jer se boji zasjede. - Slo velite vi. gospodine Pencingeru? Ne znate ništa više? - pita Draženić kaštelana. NiŠla više ne znam. Sve Sto /nam javljam odmah uzvišenom gospodinu. Lučić je do danas slao samo jednog glasnika. - A što veli glasnik? - upada strasno Draženić. - Javlja da Jelenko nije prešao preko Save i neka budemo strpljivi. On zna da ga oni čekaju pa se ne usuđuje, ali nema nijednog komadića turopoljske zemlje kojom bi mogao proći, a da ga ne bi dočekali. Naši vojnici, kao divlje zvijeri, njuškaju i u zasjedi Čekaju KuŠevića. Ne može im uzmaci. Gordana je slala svoje glasnike već davno prije nego što si ti. Draženiću, poslao svojeg glasnika i tako se moglo dogoditi da su se oni lako sporazumjeli. A mi te njihove glasnike nismo mogli uhvatiti jer ih nismo ni čekali. - ] Kušević se ne može sa svojim ortacima sporazumijevati jer mu nijedan glasnik ne može doći. a da ne bi uletio nama u šake. Jednog
će dana Kušević izgubili strpljivost i pokušali da se provere. a onda je s njim svršeno. - Ostavite već jednom KuŠevića - odmahne rukom Verbeci. Kraljević je naš cilj. a ne laj plemić koji neprestano ide po glavi mojem nećaku. - Ne pletile se u to. ujače. znam šio govorim. Kušević sakriva gnijezdo u kojem su se ugnijezdili sivi oklopnik i Gordana i svi oni. Ako njega uhvatimo za Siju na mukama, će nam sve odali, onda smo uhvatili jednim zamahom sve. I kraljevića. Da. taj Kušević mogao bi nam otvorili putove do svih - veli Verbeci. - Vidiš, nećače. nisam se lome dosjetio. Upravo me izjeda misao da se laj dječak, kojeg Hrvati kane posjesti na prijestolje, skriva lu negdje u ovom kraju, očilo na llu kneževske zemlje i ne možeš ispružili ruku da ga uhvatiš. Čovjek bi svisnuo od jada. Možda je čak u blizini, a ne možeš do njega. - A Pakleni lug? Morale ga pretražili - vikne Draženić. Trebali bismo čitavu vojsku da opkolimo te šume i pretražimo sve duboke mračne kutove Paklenog luga. - A Šio je laj Pakleni lug? Sto? - pila Verbeci. Toliko sam puta već čuo le dvije riječi. Barun Pencinger razjašnjava svome uzvišenom gospodaru: - Gusta pregusla šuma. Već smo joj mnogo puta bili nadomak, ali je neprohodna. Ne možeš dalje ni koraka. Trava visoka do vrata, grmlje rasle preko glave, debla kao tornjevi. U loj se neprozirnoj i neprohodnoj Šikari skrivaju veprovi i iko zna kakve sve životinje. - Životinje, da. životinje Jelenka KuŠevića skrivaju se tamo -vikne Draženić. - Tamo nam valja poći. makar morali sjekirama krčiti put. Da. gospodine Draženiću, drugačije se ne bi ni moglo naprijed upadne barun Pencinger ali z.a to nam treba dvije tisuće ljudi! Neka! Recite kako se može onamo, ja sam tu i vodit ću ljude i prokopali i prodrijeti u taj lug pakla gdje stoluju davli Jelenka KuŠevića, 1 Verbeci i knez živo nutkaju baruna Pencingera neka im kaže kako bi se moglo u Pakleni lug. - Odmah ću vam. gospodo, dovesti sve one koji se u to razumiju. Još su svi na okupu. 1 medvedgradski kaštelan Kasaeki, i njegov kapelan Borotva, i krapinski kaštelan Kolovrat, onda kapetan Franiišek i
Fronaher. Tu su još Ćetovoda Stanislav i lukavački kapelan Gerhanek. Sve- ću ih zvati gore da se dogovorimo. 194 195 Odmah je pozvao paža i sazvao gore svoje službenike. Pozvali su i kneza Brandentiurga. Ulaze redom, smjerno se klanjaju, a onda stupe u krug i čekaju. Barun Pencingerim razlaže Sto se od njih traži. Svatko neka kn/e Sto misli. I svi predlažu. najviše Kolovrat, Gcrbanek i FranliSek. Knez Brandenburg. Verbeci i Draženić slušaju pomno. Najposlije barun predlaže svojim gospodarima: - Prema svemu, šio oni izncsoSe, provala u laj Pakleni lug nije nemoguća, samo je potrebno ponajprije mnogo ljudi. Valja nam uzeti šio više momaka, jakih i snažnih. Treba i oprema koja će barem donekle moći zaokružiti taj lug. a žalim posebno mnogo jakih i snažnih ljudi koji bi sjekirama isjekli put da se može prodrijeti u lug. Uzet ćemo i lovačke pse i započeti pravu hajku kao Šio se vodi na zvijeri kad gospoda polaze u lo\. - Evo šio je: ljudi i opet ljudi nam treba - naglasi Verbeci. - Pa to je lako. Koliko ste momaka skupili, ujače. za obranu na Dravi? - pita Draženić. - Koliko? Nismo mogli naći ni stolinu. Preuzvišeni gospodine, ima ih samo šezdesel - primijeti barun. Draženić 7uri u svojeg ujaka kao da ga smalra ludim, zakorači k njemu i podupre se u struku. I vi. ujače, lo meni saopćujete s tako beskrajnim mirom? Zar je moguće da niste mogli skupili tisuću momaka u Hrvatskoj? - Velim: nismo. Nilko se nije odazvao. Samo smo natjerali nešlo kmetova s kneževa krapinskog imanja i nešto onih koji su se tko zna odakle doskitali ovamo. - A ovdje u Turopolju? Šio je bilo ovdje? - Ovdje smo proglasili kraljev poziv da idu braniti kraljevstvo, i lo nekoliko pula. Poslali smo Lueića. 1 sam je barun odlazio, ali nikakva od/iva. Turopoljci neprestano sliježu ramenima i nilko da bi se
prijavio. - Grom i pakao - vikne Draženić - pokazal ću im slijeganje ramenima. Neka samo preda mnom slegnu ramenima, sravnil ću ih sa zemljom. Tu se dalje ne može. Trebamo ljudi. Suira je subota, je li? Popodne idu plemići s kmetovima na večernju. Sutra idem od župe do župe. ja. Naglasio je to takvim tonom da su se svi trgli. Očito ima nešto slrašno u osnovi. - Slušaj. Draženiću. savjetovao bih da ti glavom ne podeš tamo veli mu Verbeci - jer te čitav kraj strahovito mrzi. neće za inat htjeti da idu. Bilo bi pamelnije... - Čekajte, ujače. Idem pod vizirom, a govoril će drugi. Samo da ja ravnam četom. Evo vam tu i drugi ljudi koji znadu njihov jezik. Tu su kasielan medvedgradski i krapinski. Na čelu svih neka ide tajnik njegova \clieansiva gospodin Benedek. On će u ime kraljevo pozvati ljude latinski, a kasiclani neka to govore na hrvatskom. Ja ću stajati na čelu momaka pod vizirom i ?najte: dotjerat ću vam nekoliko stotina te turopoljske marve. Tko će se usuditi suprotstavljati kraljevu pozivu? - ] knez neka ide s nama - predloži Pencinger. - To će pobuditi počiianie. - A kad skupimo dovoljno ljudi, tad znajle. idemo u pohode Paklenom lugu. - Neka se dovedu i oni s Medvedgrada - predloži knez. - Kad sve okupimo, bil će ih dovoljno. Raspravili su sve potanko, a zatim otpustili kaštelane, potkastelane. kapelane i ostali sami. - A sada mi reci. Draženiću pita ujak nećaka - što se dogodilo da nisi mogao uhvatiti kraljevića Ivana na Oravi? - Najprije mi dajte okrepe. Zar ne vidite, kaštelane, da sam iznemogao od gladi i žeđi. Oprostile, od uzbuđenja čovjek zaboravlja. I pohita izdali naloge, a onda se opet vrali u dvoranu. Knez Brandenburg. Peiar Pan i markgro! Danijel otišli su kralju da mu jave Šio se dogodilo, a Verbeci sa svojim nećakom. Ferencijem i barunom Penungerom raspravlja nesmetano. - A što radi kralj? - pita Draženić. - Zna li kamo sam pošao po kraljevića? - Ne zna. Jedino smo mu rekli da si otišao u Veneciju, a pošto ga nisi doveo, nema više svrhe tajiti. Naprotiv, irebalo bi mu kazati kako si se dao ludo zavarati od Gordane.
- Mislio sam. ujače. kraljevića odmah odvesti u Budim i javiti vam daje Lamo. Prokleta žena! Šio je sve učinila! Kako mi gaje lukavo olela. Ali ne bi mogla ništa učinili da nije bilo onog razbojnika Kuševića upozori r-erenci. - Pencinger i Ferenci stalno tvrde da me lišila pameti moja lična osveta prema Kuševiću i sirast prema bivšoj zaručnici. A sad vidite, gospodo. Da nije bilo Kuševića. kraljević bi sjedio u vašem dvorcu, u Budimu.Onjelo spriječio. Neka kaže Ferenci. Da se nije za mnom spustio u onu pećinu, osiao bih tamo svezan i krepao bih od gladi i žeđi. A da nije bilo Kuševića s Gordanom u onoj pećini, ne bi me nilko mogao spriječiti da nađem Gordanu i kraljevića. 1 slade pripovijedati redom kako se i što dogodilo. - Kad smo već hvaiali Gordanu na bijegu s kraljevićem a ja već nadomak bjeguncu - padoše nam na pul razbojnici. I naši su se vojnici pridružili razbojničkoj bandi. I slade im 10 razlagati. na šio će Pencinger: - Nije ni čudo. Svi naši vojnici sabrani su po tamnicama. Sami ubojice i drumski razbojnici, osuđeni na smrt ili na tamnovanje. Nije bilo bas pamelno osloniti se na njih. Da. gospodine Draženiću. irebalo je knezu dali u Lukavac prave vojnike. - Sad je svršeno - prekine razgovor Verbeci. - Iznevjerili su i dobro. Šio ima još vojnika, skupile sve. gospodine barune, i kad idele u Pakleni lug. neka oni budu prvi. a iza njih tek oni drugi koje suira dovedele iz Turopolja. A gdje je moja ljubljena zaručnica? - pita Draženić Pencingera. 197 - Ne bojte se. tu je u dvorcu i radi sa služavkama koliko joj dopuštaju sile. ali je strašno omršavjela i polpuno oslabila. Morao sam je nekoliko dana oslobodili od posla. - Gdje je sada”1 - Leži negdje tamo u jednoj izbi, - Brzo ću je ja dići na noge. - Nećače, znaj. i kardinal i rimski poslanik žestoko su se zauzeli za nju i prigovaraju. Nigdje na svijelu - kažu oni - ne smije vlastelin
dirali u plemićke djevojke. Ni rimski poslanik, ni kardinal, ni sveli otac nemaju s njom nikakva posla! Ja sam gospodar županove kćeri i nitko drugi, a oni neka se mole Bogu. To je njihov posao. Dobro, dobro, sinko moj. Ali oni se nepresiano prijele. a li znaš: moja je mošnja u njihovim rukama, a prema lome. i tvoja. Danas je prije podne rimski poslanik bio kod djevojke da je ispovjedi. Vrlo je slaba. I liječnik mije lo rekao. Ne želim odgovarali hrvatskom saboru još i iboj nje. Ostavljena miru da se vidi Šio će biti snjom. Od onih se rana ne može nikako oporavili. Možda umre prirodnim putem. - Sulraiprekosulra. losu dani kadću se ja pojavili u Turopolju kan sedmoglavi zmaj. Pucat će /.emija pod mojim nogama, pucati nebo nad mojom glavom, a drhtati Čitavo Turpolje od straha i trepeta. Kad to svršim, islražim Pakleni lug. onda ću ja učinili s ljepoticom šio me volja. Sluga donese jelo. a oni naslave raspravljati i ponovo stvarali svoje osnove. Petar Pan je slušao dok su knez i markgrot pripovijedali kralju kako se Dražcnić vratio i kako su nestali kraljević. Gordana i Kušević. Mladi je knez s užitkom pripovijedao Gordaninu nevjeru i dražio svog ujaka koji mu je loliko puta spočitavao da svojom mladošću nije mogao zavesli Gordanu. A sada je utekla kralju, prevarila i njega i Draženića, i otela kraljevića Draženiću. Tome se raduje, ionako je lišen i Gorda ne i onog dječaka s kojim je jednom mogao kupili od kralja hrvatsku bansku stolicu Sad mujeočilosve propalo. Neka sad vidi njegov ujak koji je sebi ulvarao da može steći mladu lijepu ženu. Neka vidi da je i on bio prevaren. Petar Pan samo sluša. A kad su markgol i knez izišli, lakrdijaš pomno zatvori vrata, pristupi kralju pa se grohotom smije Mrko i bijesno gleda Vladislav lakrdijala, ra/dražen kneževim pričanjima. - li si plaćen da seja smijem, a ne da li grohoćeš - srdilo ga ukori kralj, - Oprostile, veličanstvo, Časti mi. nisam se odavno lako divno nasmijao, niti sam odavno čuo loliko budalaština r/ usta jednog Čovjeka Njegov mozak nije pri tome imao baš nikakva udjela, samo jezik. Što hoćeš time da kažeš? - mrko će kralj. - Vaše veličanstvo, čini se ništa ne sluti, ne razabire. Morali bisie pogoditi. Zar nije lako jasno kao sunce koie vani sja. a vi ga ne vidile u ovoj mračnoj sobi. Tako je jasno da se moram od srca smijali. - Šio je tebi jasno”.” Izvali već jednom.
- Molim, veličanstvo. Ah ne ljutili; se. Nisam uistinu mogao ni sanjali da nisie razabrati Sto sve izlazi iz onog stoje pričao gospodin knez o Gordani i kraljeviću. Vladislav skupi obrve, a male oči slale su treptati: - Šio? Ja nisam ni li a razabrao nego ono Stoje rekao. - Moj jadni, mali kraljeviću. Ova prince/a zbog koje vi dozivljeic sve holesli ovog svijeta, ovako zdrav i čio. ova princeza vas je uništila. - Bacit ću je u opkope. To bi mi bilo najmilije Molim, molim, veličanstvo, tu lakrdiju mogu i/vršili svakog Časa s najvećim užitkom, ah gospodin Verbeci podrezaobi mi vrat jer bi morao plaini ni stotine tisuća dukaia. Nego slušajte šio ću vam sada otkrili. Gordana je Dražcnićn otela kraljevića. Gdje je to bilo svejedno, ah bilo je. ona ga je otela i odvela. Kamo? - U Turopolje. - To vele oni. - Vidjeli su je. dakle, istina je. A što to znači da ga je dovela ovamo? - Što znači? Prevarila me na svakom koraku. - Kako ste \ i zaljubljenici kratke pameli. A kad ste okrunjeni, onda je vaša pamet kraća od pameti običnih zaljubljenika. Ona je otela Dra/eniću kraljevića da ga ne dobije u ruke Verbeci. Što velite sada? - To je jasno da ga ona ne da iz ruku - mrko će kralj. - Naravno, ne da ga i/ ruke ni Verbeciju ni Draženiću jer ga čuva za vas. Da. dragi moj. mali zaljubljeni dječače, za vas! Kralj položi ruke u krilo i nešto nesigurno poriče: - Ne, to nije moguće. A Peiar Pan nastavlja, uvidjevši kako Vladislav u ugađa: Da gaje htjela sakrili pred vama. zašto bi ga vodila u Turopolje? Zar ga nije mogla ostavili negdje. Što ja/nam gdje. Ne poznajem tu zemlju. Ali ona ga nosi u Turopolje, u Brezovicu, Kako ti znaš da gaje odvela u Brezovicu, kad oni drugi kažu da su stražarili. a nije ga tamo dovela. - Oni drugi. Što su oni drugi? Slijepi, gluhi ljudi, nemoćni. Ona dobro poznaje sve ulaze do svog dvorca. Tko nju može uhvatili kad hoće ući u svoj dvorac. Tko bi znao kad je unišla, u kakvoj odori i kako je kraljevića prebacila preko opkopa. Zar vam nije rekla da su opkopi obrasli okolo naokolo Šumom i da ima raznih tajnih prohoda? Do opkopa nitko ne može doći, a da ga netko ne povede kroz šikaru i šumu. Ona
je kraljeviću odvela u Brezovicu da ga preda vama." - Ti si lud, Petar Pan. Otkud 10 /naš”.” - Velite da sam lud. A pitate me otkud to znam? Dakle, sami priznajete da nisam lud, Cuj. dragi moj Vladislaviću. sad ću ti otkrili tajnu koju je povjerila onoj mladoj djevojci Šio je zarobi Draženić. - Kakvu tajnu? Reci brzo. ne nateži me nestrpljivo će kralj i koštunja\im rukama hvata lakrdijala /a ruke. - Baš ste me stisnuli. Kad vam čovjek spomene Gordanu. jaki ste kao vepar. Čekajte, dakle: Gordana je na odlasku rekla loj djevojci ovako: 199 "Idem i bježim. Dokopal ču se kraljevića sama. sakrili ga i njime obdarili kralja da mu dokažern koliko sam mu sklona". Digao je glavu. Ružno mu se lice golovo produžilo. Tanke mu se usne rastvorile. Dugi nos strši a lica kao rilo. Ukočio mu se pogled. - Zar je to istina? - Časti mi moje. rekla mi je. - A zašto mi lo nisi već prije kazao. Petar Pan? VeliCanstVO, kako sam mogao prije kazali kad sam lek danas u zoru doznao od one ljepotice. Slaba je i bolesna, a rimski poslanik oiišao ju je ispovjediti. Zato sam oiišao da je vidim. I onda mi je lo ona prišapnula na brzinu, jer su lamo slajali liječnik i služavke, nije se usudila da mi polanje razlaže. Rekla je: - "Možda ću umnjeli. a svi oko mene govore da je Gordana oiela Draženiću kraljevića ispred nosa." Kralj se sav izmijenio, raširio usne u neki Čudni smiješak i uhvatio za ruku svog lakrdijaša: - Čuješ li. Pelar Pan. znaš li ti da lo može hiii živa istina”.”Jest. vidiš, ona je 10 učinila da se što više svidi meni. Istina, rekla mije da neće poći za mene. a traži načina da mi ugodi. Odbila me samo u onom času žalosli. napokon, to je i morala učiniti kad je tek čas prije doznala da joj je muž pao. - Napokon je sinula zraka svjetlosti u mozak mome kralju. Dan na dan 10 vam uzalud dokazujem. Gordana i ne misli drugo nego da bude vaša žena. To je sigurno u njoj ostalo joS od njene djevojačke dobi. 1 slina. ljubila je Damira. ali nikada nije tajila da sie joj se vi sviđali. Sada njega nema. nema onog kojeg je ljubila i dolazi onaj koji joj se sviđao.
Moram nastavili svoje studije i ira/enja najduhovitije komedije da ih uzmognem iznijeti na vašoj svadbi. A moram se vraški zuriti jer io bi moglo bili prije nego Što se nas obojica nadamo. Samo mi reci. Petar Pan. kako bih se oslobodio princeze? Da se barem mogu kretati po dvorcu? - Ozdravile, veličanslvo. Ozdravite. Preglupo je ovako bolovali kad si zdrav i Čio. zaljubljen, mlad. željan zagrljaja. - Ali princeza mi je na vratu. - A vi je prevarite. Neće vas taj grijeh previše izmučili. Svakog popodneva i svake večeri sjest ćele s njome k stolu, reći joj nekoliko glupih laskanja. Ljepotica se lime zadovoljava. Ja ću sam s\akog dana donijeli nekoli ko divnih izreka da je ushilite. Ona će tada u svoje odaje zadovoljna, a vi se možete kretali, sići dolje u dvorište i na trijem da vidite nebo i sunce. Znam: nebo je bilo vedro i sunce žarko, samo kad su vas gledale bademaste oči. ali iko zna nećeie li ih skoro vidjeli. - Govorio si mi dosad da će mi ona slali nekog glasnika, ah mi ga ne šalje. - Opet vam potamnjuje um. Koji će njezin glasnik prijeći preko opkopa i slici do vas? Možda ćete na drugi način dobili glas od Gordane. Ali vi morale ozdravili, a onda jednog dana. kad sic zdravi, možeie uzjahati zajedno s Peirom Panom. Vladislav je potpuno uvjeren. Odlučili su pozvali liječnika da ustanovi kako je kralju mnogb bolje pa već može izlazili u dvoranu i zalazili u društvo da bj mogao jednog dana izjahati i sastali se s Gordanom.ali Peiar Pan ga uvjerava: neiko mora doći u dvorac i donijeli mu odlučnu Gordaninu poruku i poziv. Petar Pan uljuijava kralja uspavankom da ga Gordana želi i da će jednog dana dobili od nje poziv. Pošlo je liječnik izišao iz kraljeve sobe. pojavio se na trijemu kralj u pratnji Petra Pana i svog (ajnika Bcnedeka. Koso padaju sunčani zraci i prosipaju se u dvorišle. Kralj se naslonio na ogradu trijema, grijući se na toplom suncu. \v blagovaonice izlazi Draženić i. spa/.ivši kralja, pokloni se. Izmijenili su nekoliko rijeci o zdravlju, a onda Draženić krene dalje. Pažljivo promatra Pclar Pan smjer njegovih koraka. Zaokrenuo je na onu siranu dvorca gdje je on sklonio Vilenu. Iza Draženića pojavi se i Pencinger. - Samo jedan Čas. veličanstvo. Čini mi se da su ova dvojica nakanila uznemiravali bolesnu siroticu. Moram za njima. Bilo bi bezdušnoda
jene pusle mirovali. Pozvat ću odmah rimskog poslanika. Da. da. idi. idi i reci da sam uzeo pod svoju zašlitu ovu djevojku. Vedro se Petar Pan nasmije i klikne u sebi; "Sve mi ide za rukom!" Zamalo bio je sa Stjepkom na pragu Vilenine sobe. Pencingei je slajao pred vratima sam. Dakle. Draženić je kod Vilene. Dok je kaštelan stražario. Draženić zakorači u sobu. Od log koraka Vi lena se prepadne.i povuče natrag. Mladić se zaustavi. Zapanjio se. Kao da io nije Vilena. Visoka, jedra pojava omi šavjela je. U blijedom licu nešlo je strahovito sirano. Njene modre oči nisu više one nasmijane, ljupke i mile. I onda kad je bjesnjela protiv njega, još su le oči bile lako nevine, djevojačke i tople. A sad je nešto veoma ledeno u lom pogledu. Led. hladnoća dolazi iz Čitave njene pojave. Neka crna prijetnja, nešto šio ga zaustavlja j prijeti mu da korakne blize. To su oči demona, oči suca. Ne može joj ništa reći što je htio. Neprijatni osjećaj hvala mu dušu pa se povuče nekoliko koraka. \z uh zjenica sijeku dva britka mača. dva bodeža. Što li? Uspravljena stoji ona poput kipa. Ruke spušicne. oči upiljene u njega, Draženića obuzima slid od snaha šio gaje zahvalio. Čini mu se da ona razabire šio on osjeća u ovom času. I silom namješta svoje lice u prezir, silom ulijeva u svoj glas strogosl: Stoje plemenita gospođice, služavko? Čujem da boluješ. Neće li se radni”.1 Oikad me nema. gospođica služavka zavarala je čitav dvorac. izazvala samilost i stoluje u tako gospodskoj sobi?! Ona ne odgovara. Oči su joj gotovo staklene. Bude mu ijcskobno od tog pogleda, pa učini kao da idek pro/oru. samo da može otići šio dalje od nje. I pogleda kroz prozor na trijem gdje sioji Pencinger. To ga umiri i sad se tikiL-ne k njoj. Zašlo ga slalno probada pogledom kakav nikad nije opazio u nje? Sto je postalo od le djevojke? Šio se io u njoj uspravlja kao da je neka sirana žena uzela njen lik? Kad bi harem progovorila. Zar je opet odlučilu Šuinjom izazvali njegov bijes? Ali on je mora prisilni da odgovara. 2U1 - Samo dok svršim svoje važnije poslove. Doći ćeš na red i li! Obećao sam leonom kozićavom vojniku šio su mu ruke ispržene kad sug;i navijali na mučila u tamnici. Ubio je Iri Žene lijepe i mlade. Zvijer je on. Znaš li”.” Užitak mu je ženu daviti i iako su Iri žene izdahnule u njegovim rukama. Ti ćeš biti četvrta ako ustraješ u prkosu. Jednom je Draženić vidio zmiju kad je ukočenih očiju digla glavu i pogledala iiii prijeteći. Sad je osjetio to išlo. Modi 1I0 u njenim očima potamni, zjenica se suzila i kao da sipa vatru. Sto lo znači”.” Razdraženo se okomi na nju: Sto se se ukočila1.” Hoćeš li da li dođem bliže bičem”.”
- Da. dođite, dođite mi biiže... Ledena, grozovita prijetnja leži u njei.oni glasu. On zadršće. Šio n to? Ne prepoznaje više lu djevojku. Neizvjesnost ga razjaiuje. traži silom razjašnjenje pa joj dobaci: Možda ie/naš da le povedeni dalje u tamnicu gdje užareni pod noža k i goruća kliješta čekaju Jelenka”.” Tihi krik jeze pada joj na blijede usne. On gaje čuo, razabrao laj trzaj i bljesak u prijetećem pogledu njenih zjenica. Kao da su neki bodeži upereni u njega. Dakle, tako”.1 Krv mu poleti u lice. - Zadrhtala si kao prut od njegova imena. Strahuješ za njega" Sva si njegova, u njemu izgubljena, utopljena u nj? - Jesi. istina je. Nikad nisam ljubila nikoga, osim njega. Rijeci padoše kao bodež, u njegov obraz. Osjeća se posramljen, osramoćen. Prsti mu se grče. iz tamnih očiju sijevnula je smrt. L lomčii^Li Jelenko je osuđen na jezovitu smrt. 1 navješćuje joj to slavodobitno: - Osudio sam l vojeg dragana da jezo v i loizdiše. Kucaj po kucaj srca zamiral će u njegovu tijelu. Prije će se razrusili ovaj dvorac, potonuti Turopolje, raspolovili se zemlja nego Što ćeš ti pasti u njegov zagrljaj. Nikad lo neću dopustiti. Pred tvojim ću ga očima ra/apinjan. Dakle, čuješ li? Pred tvojim očima. Kukavico! Nećeš se usuditi da mene povedeš u tamnicu i njega razapinješ na muke. Prekukavan si. Pozelenio je i koljena su me za klecala od neke nejasne jeze: - Ja da nemam odvažnosti? Sunca mi. majke mi moje što živi u Budimu. učinit ću to. Časnog mi imena i neba mi i zemlje. Ti ćeS dolje slajali. klečali preda mnom i molili za milosl dok ću mu vaditi živo meso gorućim kliještima i raža piri ja ti ga na zid lancima. A podnožak pod nogama bil će užaren. Kao da su jabučice lica nestale, propale, samo kosli razabire. I mmena usta su nesiala. samo zube joj vidi. bijele i blistave. I oči su joj neslale. a vidi samo dvije crne strasne rupe. Samo njen glas nije neslao. Buci mu ušima. Pokuša; lo učinili, pokušaj izrode, gnjila nemani, smeće pakleno. - Još danas doveM će ga ovamo, još danas uhvati I će ga Luci*, i znaj. kad le dadem pozvali, on je tu. Stisnula se uza zid. desnica se uhvatila struka. Napeto je promatra.
Svaka kretnja glave ili ruku proizvodi u njemu neki nesvjesni sli ah. Njen glas poprimio je čudni zvuk dok ga pila: Možeš li mi 10 kazali ovdje, sasvim blizu, okom u oko; "Šio hoće Ume reći. sasvim blizu*1 Zašto me poziva bliže”." "Što je lo? Gole su joj ruke. nema oružje, zašlo me zove bliže. Zar je Šenula umom”.”" Šuteći je gleda, a ona viče: Kukavče! Jesi li čuo? Možeš li mi lo kazali okom u oko? Dođi. dođi, da vidim junaka. Stupi bliže i jošjednom reci da ćeš ga stavili na muke. Hoću da vidim je li neman progutala sve ?loće ovog svijeta, ili možda u lebi ima još koja mrvica ljudskog stvotenja? Ne! On se ne usuđuje bliže. Ne može, Moia to pnznaii sam sebi. makai mu je o pojasu mač. Ne može ići naprijed. Kao da je stotinu opasnosii 7 a lebdjelo u zraku i prijete mu. Čini mu se da iz čilavog njezina lijela vire samo bodeži i ako joj se približi, sve će ošlrice u njegova prsa. Samrtni sirah uhvati muškarca okom u oko toj djevojci, stiah časoviii. nerazjašnjivi. On mora bježali. Nešlo ga goni i? ove sobe. I zahvali kvaku i otvori. Sukobio se sa Sljepkom koji je stigao na poziv Pelra Pana da bi obranio djevojku ako joj Draženić želi učinili nešlo nažao. I Sljcpko je slao. gledajući Vilenu prislonjenu uz zid. ukočenu. napravljenu, dok se iz njenih očiju prosiplje nešlo što ne sluti na dobro. Svojim prodornim pogledom osjeća Stjepko da se Vilena zaustavila na pragu neke je/ovile odluke. BLV riječi iziđe Draženić iz sobe i vani šapne kaštelanu: Čujte, kaštelane, čini mi se da ona nije pri svijesti. Buni joj se pamet. Nije li lo opazio liječnik”.” - Ne znam. samo mi je rekao da je bolesna. Moram ga upitali. Idemo. Bilo bi dobro postaviti stražu na njena vrata, jer vam velim: pogled joj je polpuno smućen. - I ne bi bilo čudo. gospodine Draž.eniću. Bogata, moćna ljepotica, ugledna, najednom zarobljena služavka. - Čujte, barune, ne biste li mi nešto spočitava!i”.” Bože sačuvaj. Ne spočitavam. Gospodin Ferenci misli da ne biste smjeli s njome ovako postupali. Vaš ujak. gospodin Bakač i sam kralj moral će odgovarali zbog toga hrvatskom saboru. Neka odgovaraju! Ja nikome ne polažem računa. Sami velite da je djevojka šenula. pa što ćemo s njome? Postavile stražu na vrata. Ako je pomjerila umom. mogla bi na koga navalili iznenada, izderali mu oči. iznakaziti mu lice. Dok to govori, misli na sebe jer osjeća Vilenine nokte na svom obrazu. Čini mu se: da nije izišao iz njene sobe. bacila bi se na
njega kao zvijer. Čekajte, barune, kad svršim sTuropoljem. pobrinui ću se za nju. a dotle mi odgovarale, gospodine za nju! 1 pazile: tazbil ću čitav dvorac, i sve Sto je u njemu ako se netko usudi djevojku pustili na slobodu. Bila ona pn svijesti ili ne. oslai će lu da pred njenim očima iz Kuševića iscijedim dušu. I zatim dade smjesta pozvali liječnika koji sloji na trijemu upravo iza kralja. - Šio je s tom djevojkom”.” - pita Draženić. - Sišla je s uma, je li? 203 - Ni govora o tome. plemeniti gospodine, samo je oslabila. Nešto je mori. Šuti i gleda preda se i gine. Jedva uzima jela. Živi samo od mlijeka. - Ona gine? Slab ste liječnik. Ona se ra/mahuje, prijeti, isprsuje se preda mnom, sve vidiš u njoj snagu. Šio to znači”.” pita liječnika izazovno. Unatrag nekoliko dana nešto se novo događa s njome, odgovara kratko, odrešito. Nekakva grubost izlazi JOJ iz čitavog bita. Ništa više od nekadanje djevojačke nježnosti. - Vidite li. Pencingeru? Takva se prikazala preda mnom. Tko dolazi k njoj? Tko joj donosi vijesti”.” Tu se nelko plete. - Nitko ne dolari k njoj jedino služavka. Barem nisam nikada vidio nikog, osim rimskog poslanika - ispričava se barun Pencmger. Taj pop očito ne budi u njoj bc/božne misli? Bezbolne misli? Zar je takva što rekla? - čudi se barun. Nije rekla, ali ima u njoj nešto bezbožno, neka crna kobna misao--• Postavit ćemo pred njena vrata momka. Nitko neće k njoj- Ni rimski poslanik, nitko - naredi Draženić. U hodniku pojavi se F-erenci pa ispituje što se događa, opazivši Dra/cnića uzbuđenog, a on mu samo površno odgovara: - Ništa se nije dogodilo. Bio sam lamo kod nje. nešto se prijeti. - Ostavi, dragi prijatelju, barem ova dva dana djevojku. Ako promašimo plan. bit će opel kriva tvoja strast. - Ne brbljaj gluposti. Nisam više budala. niSta više nema u meni osim osvete, ne njoj. nego izdajiei Kuševiću, čitavom Turopolju. A Lučića još nema? - Ni traga ni glasa - odgovara Ferenci. - Potkastelan veli da se nije javio nijednim glasnikom. A loje zato Šloje prisegao da se neće vratiti
dok ne uhvati Jelcnka. - Dok ga on ne uhvati? Kad bi mi ga doveo danas! Još danas! Znaj. bio bi mi veći užitak nego da mi pred noge istovare troja kola dukata. Možda vam se ta želja ispuni, gospodine Draženiću. Ne znamo ni sala ni časa kad nam može na opkope dohitati Lučić iti njegovi vojnici i dovesti nam preko mosla Jelenka KuŠevića. Stjepko je pošao nekoliko koraka prema Vileni,. aliionje/astao. Kao neka prikaza stoji ona prislonjena o zid. - Što vam je. gospođice Vilcno? Nešto se leško moralo dogoditi? - Obećao mi je sirahocu o kojoj vi nikad niste čuli. Ispituje je i napokon mu ispripovijedi šio je rekao kako će mučili Jelenka KuŠevića oko u oko njoj. To je samo prijetnja, lo on neće učiniti. Samo vas muči predodžbama. Njena bijela ruka učini kretnju otklona. Varate se. On će to učiniti, o tome ne sumnjam ni časa. \ hoću da me zove dolje. To baš hoću. Želim lo. Mora me pozvali dolje. 204 - Umirile se. gospođice Vilcno, ne želite to, - Nisam uzbuđena, ali znam što me čeka. Hoću da me zove... I zvat će me... Kad je izišao, bio je strahovito blijed. Morali ste mu nešto reći? Nasmiješila se gorko i prezirno: - Zvala sam ga da mi dođe bliže. Nitkov! Nije imao odvažnosti! Ali znam: on će me povesti dolje da gledam muke Jelenka. Neka me odvede, a onda ću ja pristupili bliže k njemu. Na lo prisižem. - Sto znače le prijclnje? - Nišla. Sasvim ništa. - Vi ste sasvim izvan sebe. Sjednite, uzmite jela, oslabili ste. Nećete uskoro moći ni preko praga. - Kako? Mislile da neću moći hodali, da neću moći dići ruku. da neću moći... Sjela je i zagledala se u pod, a onda opet digne glavu: Imate pravo, časni oče. Treba jesti, bez snage smo nemoćni. Što vrijedi odlični duh. hrabra misao, vratolomna odluka. Sve je lo ništa kad je tijelo mlohavo, slabo. Da. moram jest i. Jest ću. Molim dobavite mi jela. moram se okrijepiti, steći snagu. Promatra je pomno. Jasno mu je: snjom se nešlo dogodilo. Djevojka se na nešto sprema. Ali na što”.” U taj čas ulazi Petar Pan. , Sljepko mu saopći kako je Vilcnu nagovorio da uzme hrane, a ona ga je
poslušala. Lakrdijaš obeća Vileni najbolje zalogaje, a zatim tiho primijeti: - Sam Vladislav uzima vas pod svoju zaštitu. Dakle, ne bojte se ničega. - Ne bojim se ničega, osim slabosti. Odviše sam slaba. Recite gospodine Petar Pan: Lučić još nije doveo nikoga? - Ne. nikoga. Mislim da će uzalud projurili čitavo Turopolje i neće ga naći. Donijeli joj jelo i mali vrč vina. Upravo je pohlepno uzimala hranu i srknula piće. 1 Petar Pan i Stjepko čude se toj promjeni, ali ne mogu saznati Šio se zbiva u duši te djevojke. Pred vratima Čuli su korake. Stjepko otvori i opazi dva momka. Pita ih što hoće ovdje. Javljaju mu da su dobili nalog od Draženića da stražare pred vratima i da nitko ne ulazi k njoj. Odredba raspali Petra Pana. Vilena ga uhvati za lakat: - Gospodine, to morale spriječiti. Rekli ste da me kralj uzima u zaštitu. Ako je istina, a vi ishodite svojim zagovorom da ovi momci odu ispred vrata ili ću ih sama odavle maknuti. - Učinit ću lo. No, slušajte. Moram vam saopćiti kako sam stekao nad vama kraljevu zaštiiu. Kupio sam ga izmišljotinom. Vi morate sve znali i potvrdili pred njime ako bi vas zvao, a možda će još i drugih takvih pričica niknuti u mojoj glavi. Rimski poslanik i ja gradimo preko opkopa most za vas. Kamen po kamen i daščicu po daščicu. Ipak, trebamo lanac kojim se spušta most. Svecu ja lo izgraditi, ali morale potvrditi sve šio ja kažem. Je li tako. časni gospodine? Moramo se poslužili varkom da nadvladamo zloću. Zaio je potrebno sve potvrdili. 1 sada saopći Pciar Pan Vilcni sve Stoje rekao kralju, a ona pomno sluša i hvala se kraljeve zaštiie dajoj maknu s puta stražu... Moći temo lo učiniti - veli Petar Pan - jer Draženić odlazi u šumski dvorac da skupi lugare i momke. Sutra ide u Turopolje od župe do župe da skuplja vojnike. Kad ode DraJenić. kralj će odrediti da se momci maknu odavle. Ni gospodin Verbeci nije jako oduševljen što će morati odgovarali hrvatskim plemićima zbog vaše otmiee. Sve to prepustile meni. Smjesla je Peiar Pan otišao kralju da mu sve saopći. Ovaj se odmah uputi VerbeciJLi. Uzvišeni se gospodin duboko zamisli. Treba nećaka, treba njegovu pomoć, bez njegovih zloća i podlosti ne može svladali Turopolje. "Tko bi mislio da dvije mržnje mogu roditi lak vu jezovit u zloću”.”"
razmišlja on u sebi. "Golovo je bila sreća za moju vlasi šio mi je sestra pošla za Hrvata. Nijedan demon ne bi mogao rodili takvu podmuklosl. blistavu zloću. ?lobu. beskrajno prkosnu podlost. Ne smijem oslobodili Vilenu. Sve moram pusliti nećaku. Jednog dana mogao bi baš iz prkosa učiniti nešlo drugo, meni krivo. Ne. ne bih mogao ni s kim zamijenili Čitavo pakleno carstvo što ima on jedan jedini!" I onda odgovori kralju: Kad god ne bude kod kuće Draženić. neka se momci maknu i neka bude slobodna, ali kad je on u dvorcu, ne želim ga razdraživali. Međutim, govoril ću lijepo s njime i navesliga lijepim riječima da djevojku pusti kući. Sve to prepustite meni. Samo dok uminu la dva-iri dana da izvedeni ono što mi treba u Turopolju. I tako je osialo. Morali su se zadovoljiti. U dvorištu se nastavlja buka. Jahači dolaze i odlaze. Polkaslelan Šalje glasnika da potraži Lučića i javi mu neka sutra poslije podne bude s momcima na okupu za pohod u Turopolje. Draženić zapovijeda, određuje, izlazi i ulazi u sobu kaštelana Pencingera. A gore u sobi Vilena. dršćući osluškuje buku na dvorištu i trne od svakog povika i štropola. pilajući se; nisu li možda doveli Jelenka? Do ušiju dopre bučni topot konja... u dvorištu vika i buka... Jeza joj ulazi u srce... Šumi joj u ušima... sluh je ostavlja... i snaga... Strepi i Čeka šio će javiti Petar Pan. STRAH I BRIGA Između siarih drvenih zidina dvorca u Paklenom lugu briga i slrepnja. Da\or Aniolković i njegovi mladi drugovi prestali su govorili o Jelenku Kuševiću. Ne usuđuju se spomenuti njegovo ime da ne bi docu I a Jasenka i gospoda Kušević. I Gordanaje već počela gubili nadu. Prošla -ti iri dana. a da Jelenko ne dolazi. 1 odviše je vjerojatno da mu se nešlo dogodilo. Ni momci nisu stigli, niotkuda glasa ni naga Već drugog dana poslao je Davor u šumu dvojicu plemića da se sakriju u njihovu kulu. Šuplje slabio, obuku u Iratre i odu u kneževsku Šumu. ne bi li nešlo čuli o Jelenku. Ali vratili su se ne sa?navši ništa. Iz Turopolja ne donosi nilko nikakav glas. dakle, u Lukavca se ništa ne poduzima protiv plemića. Ni o Jelenku ne dobivaju nikakve vijesti. Neki misle: loje znak da se nalazi u sigurnom skloništu, drugima seopei lo čini dokazom da je uhvaćen. Teške časove danju i noću proživljavaju i plemićiiGordana.a najviše Jasenka i Tomislava Kušević. Tužno je i tiho u dvorcu. Nitko ne dolazi. Stražari već Iri dana ne javljaju nikakva posjetnika. Kao da su svi izgubili dar govora. Briga ih je učinila šutljivim. Kod stola za objeda i za večere jedva tkogod što prozbori. Poslije podne sjeli su oko dvorišia besposleni, zamišljeni, očekujući nekakav glas koji bi ih digao na noge. 7\ ižduk straže iznenadi ih. lecne. Kao da su 10 čuli prvi put. Svi skoče i pohitaju k vratima. Izmijenili su lozinku sa stražom i
otvorili vrata. Ulazi konjanik. - Gospodin Mladen! - kliknuše oni. spazivši plavokosog plemića. - Šio nam nosite”.” - Vrlo važnih vijesti. Gdje je gospodin Antolković? - Eno ga. već silazi niza stube. Zuri se da čuje novosti. Već nam dugo nilko nije dolazio. Nije bilo ništa da vam se javi. Ali sada ima dosta... Uzbuđuje ih njegov govor i žure se na okup. a on sila/i s konja i po/diav! Davora Antolkovića. Napokon! Da Čujemo stoje? Nosiš li glase o Jelenku? - Zlo mu se piše. Razaslali su čitavim Turopoljem lukavačke ljude, traže ga i čekaju. Ali dosad nijedne riječi o njemu. Lučić se nije vratio već iri dana i noći. a prisegao je da će ga uhvatiti. Kad se Lučić još ne vraća, znak je da ne može izvršili prisegu. - Ne. u dvorcu ka/u da ga je Lučić uhvatio preko Save i odveo u Medvedgrad. Baš malo prije saznao sam od potkastelana da se Lučić dao u potjeru za Jelenkom s one strane Save. Zakleli su se da ga moraju dobiti u Šake. Draženić je rekao da bi volio uhvatili Jelen ka nego dobiti kraljevića! Draženić. Zar se vratio”.” - Jest i baš zato evo mene. Vojvoda Hipolit mi je pred svima kod stola naložio da idem na Kaptol s nekim pismom. To je bila samo izlika da mogu izići. - Taj vojvoda ipak drži svoju riječ i dopušta da mi donosiš vijesti. Zašto nije došao Vojko? Rekao je: "Moj otac već zna zašto neću dolazili u dvorac." Da, da. znam. Zlo je lo s mladim ljudima kad je u njih vatreno srce. A što ima nova? Šio je s Vilenom? Zlo je s njom. Ne biste je prepoznali Vojko je s njome govorio dva puia. On veli da djevojka gine i iko zna šio će biti s njome. A što radi taj vaš lakrdijaš? A Stjepko? Zar nisu mogli smisliti nešto kako bi se mogla oslobodili iz dvorca? Mladen mu ispriča kako je Draženić prijetnjama zatvorio Vileni sve putove iz dvorca i razjasni: 207 - Sasvim je nemoguće oslobodili djevojku. Draženić se zaprijetio Čak i Verbeciju. Zapravo, on gospodari i svojim ujakom i kraljem i svima Nitko nije dorastao njegovu lupešlvu i bašjc zaio svima iako dragocjen. No. Peiar Pan mi je danas kazao: "Nešto sam započeo spremali samo si
valja slrpjeii d\a-lri dana dok lo sve pripravim da bih se mogao prebacili preko glave razbojniku Draženiću!" - Ima li još Šio nova? Ima. plemeniti gospodine. To je zapravo ono zbog čega sam došao. Draženić sprema sve šio je muško na oružje. Sutra popodne, kad ljudi dođu na \ečernjicu. poći će sa čilavom četom kneževih dostojanstvenika i službenika da pozove sve mlado u Turopolju u kraljevu vojsku da brane Ugre na Dravi. - Na vojsku? Nas? - kliknuše mladi plemići. - Odgovorit ćemo kako valja. - Neka samo dođe. jedva ga čekamo - veli Davor Anlolković. - Ali spremaju još nešlo. Kovači na dvoru primili su danas zapovijed da kuju sjekire i motike i sav je dvorac pun lupnjaveod udaraca u kovačnici. Nešlosamćuoda kane sjeći Šumu u Paklenom lugu. Čuo sam kako je Draženić govorio u blagovaonici, a Vojko i jašelalismo Injem om kao obično. Nije svaka riječ prodrla da onas. ipak u cijelosti mogli smo zaključili da kane prodrijeti u Pakleni lug. Neka samo prodiru i sijeku. Trebai će mjesec dana dok se proguraju. Mi ćemo ih dočekati u našim kulama ognjenim oružjem. Bjehu će glavom bez obzira. A nema li pogibelji da vas pronađu u ovom dvorcu? - pita Mladen. - Odviše smo udaljeni od Paklenog luga. a opet divno zaštićeni, Nitko od njih i ne sluti da u loj drvenjari netko živi. LJostalom. čim mine pretraga za Jelenkom Kuševićem. mi ćemo ponijeli kraljevića u zagrebačku tvrđavu zajedno s Gordanom. njenim sinom i Jasenkom. Samo. prije svega, moramo osigurali sve puiove da se može proći. Sve ovisi o tome Šio će bili sulra: hoće li napadati oružjem ili samo objavili narodu Što žele. Nama je. dakle, spremiti sve - veli Cvjctko Šimunić. - Dođite gore. razgovara! ćemo o svemu s Gordanom. Svi su se popeli u dvorac, sjeli oko stola i kad je stigla Gordana. slali su raspravljali. Odluka je pala da sutra odu u Turopolje u pomoć narodu ako se štogod desi. Nakon loga Mladen se oprosti sa svima i oslavi sobu. Gordana je pošla s njim da pošalje Vileni svoje poruke. Svi su se opet razišli dvorcem. Cvjelko Šimunić ostao je s Davorom.
- Plemeniti gospodine, odredili ste mi da vodim čelu koja zapravo pripada Jelenku Kuševiću. Mislim: bit će krvavih bojeva. Ako se Jelenko ne vrati, ne bih mogao mirovali, a da ga ne pokušam spasiti. Htio bih sulra uhvatili nekog od onih koji će doći da obavljaju u ime kraljevo poziv na vojsku. Hlio bih ga zarobiti da iskupimo Jelenka. Bojim se: Lučić ga je uistinu uhvalio onkraj Save i poveo na Medvedgrad. Predlažem to ako vi dopuštale. - Sam razmišljam šio bi se dalo učiniti. Nisam tome nikako protivan, naprotiv. Samo bi trebalo uhvaiiii nekoga ikoće Lukavčanima hiti toliko vrijedan da za njega izruče Jelenka. Ne mogu zamislili da će ga Draženić dati iz ruku. Ali kralj je tamo. Mogli bismo pobunili čitavo Turopolje i dovesti sve na opkope da krikom i vikom probude log mrtvog kralja. Plemeniti gospodine, u najgorem slučaju mogla bi Gordana nešlo učinili kod kralja. - Znam. o tome sam već razmišljao. - Još jednu riječ: ako se upustimo u krvave bojeve, moglo bi se dogoditi da padnem. Zato sam vas hlio nešlo zamolili, gospodine. 1 Darko Mrnjavčić ima jednu osnovu u čemu smo se složili. On hi naročito molio da i njega saslušale. Dobra mu je zamisao, samo bi trebalo plemenitu gospodu nagovoriti. ¦ Dobro, razgovarat ćemo. A što mi vi imale reći? Recite hrabro. Možda kakva oporuka? - Gospođica Jasenka osjeća prema vama duboko poštovanje i smatra vas svojim zaštitnikom. Vi biste joj jedini smjeli predali poruku od mene. ali samo ako padnem. - Nešto poručujete Jasenki? - Već davno sam/bog nje dolazio k njenom bratu. Ušla mi je u srce. htio sam je zaprositi. Baš tada kad je pala sumnja izdajstva na Jelenka. ja sam ustuknuo i od svoje ljubavi i povukao se od Jasenke. Ponudio sam joj pomoć kao prijatelj. Ona je lo ponosno odbila, uvrijeđena što njenog brata smatram izdajicom. - Dobro je učinila. - Istina je to. gospodine, ali padnem li sutra, morate joj razjasniti.
Ja sam sin Zagorja. Ima u nama nešto osebujno. Mi smo čvrsti u svojim osjećanjima. Dali bismo i živote, a kamoli ne ljubav prema djevojci za svoj dom. Vidite. Brandenburg ne dolazi rado u Krapinu jer ga spopada je?a dok prola/i našim cestama i kraj naših dvoraca. A kad nam je slao svoje glasnike, zovući nas na časl i obećavajući grofovske naslove koje bi on lako stekao kod svojeg ujaka kralja, mi smo mu odgovorili: "Ni časti kraljevske, ni kruha ne bismo primili iz ruku tudinca". A svaki onaj čovjek, naš čovjek koji bi se usudio otići u službu Brandenburga bio bi od nas svih prognan, odbačen i popljuvan. Brandcnburg nije mogao naći za svoj krapinski dvorac ni jednog jedinog čovjeka u Zagorju. Svi njegovi sluge, služavke i momci dopremljeni su odanle otkud je i on. iz tuđine. Ništa iako ne ljubimo kao svoj dom i ništa tako ne preziremo kao izdajstvo. Zato sam vam to sve rekao da me razumijete /bog čega nisam tada uprosio Jasenku. Prokleto bi me čitavo Zagorje da sam doveo u kuću ženu koja ima brata izdajicu. I tako sam zatomio svoju ljubav i predao se sav samo borbi protiv tog doiepenog kraljevog rođaka. U tome sam našao zadovoljstvo i naknadu za pretrpljenu bol. Trpio sam zbog loga duboko. Sudbina me nanijela da se nalazim u istom dvorcu gdje Me je vi učinili gospodaricom. I bral njen očilo mije sve oprostio, ali ona me još prezire Nadao sam se da sam joj možda ipak bio malo drag i da će mi oproslili. 209 Davor je slušao mirno, a onda se udari po čelu i pogleda pristaloj zagorskoj plemića. - Cujic. gospodine, možda sic vi laj zbog kojeg je naša Jasenka lako nemirna i žalosna? Doduše, vefi da će poći za vojvodu... Ne dopuslile, plemeniti gospodine, da pode za ludinca laj di\m cv ijel domaćeg cv i jetn jaka To je moja molba. Ali vi se varale. Ja nisam laj zbog kojeg je pala luga na njeno srce. Ima lu još jedan plemić Turopoljac koji jela koder hl 10 zaprosili Jasenku. Tek pošlo smo obojica bili odbijeni. našli smo se ijedan drugome povjerili. A
laj Turopoljac viđao je svakog dana Jasenku i ona njega. Možda je naš on... Arbanasić. - Zar je čitava moja vojska zaljubljena u Jasenku”.” - Samo nas dvojica. Samo vas dvojica? Varale se. gospodine. Svaki od ozbiljnih za ljubljeni ka javlja se kod mene, Ima ih još dosta. Ja sami u kao neka stara majčica koja mora slušali jade zaljubljenih srdaca. A ja ircbam bojovnike, hrabre borce, jesle !i čuli. a neljude koji u7dišu. Kud se okreneš: Jasenka! Na svestrane: Jasenka! Čak je i malom Damini svaka treća riječ: Jasenka! Čudno da sam još ja ostao netaknut. Dok se lako šali. Simunić gleda u pod i čeka da može reći ono Stoje zapravo htio: - Plemeniti gospodine, dojadilo vam je to. ali vidi le: ako bi se desilo da padnem, htio bih vas zamoliti da kažete Jasenki neka mi oprosti. Ružno sam poslupao prema Jclenku. Nišla drugo neću. samo laj njen oprošlaj. Kaznila medosia kad me pre/rela i kažnjava me od prvog dana kad je došla ovamo. Slalno bi prolazila kraj mene kao da i nisam ovdje. Možda je lo baš znak da vas i le kako zapaža? Uoslalom, ne razumijem se u lo. Tko bi prozreo Jascnkino srce1.1 Ona ivrdokorno Šuti kad želim nešto doznali, opet velim: ima zaljubljenika u toj mojoj vojsci cilavo čudo. I već je vrijeme da se opel dademo u borbu, jer tri dana Šio mirujemo, nisam vidio drugo do zaljubljenih pogleda i nišla drugo čuo do tihih uzdisaja. Sutra ćemo napokon otići i svi ćete zaboravili rane svojeg srca. A to mije velika želja. No. kad bi se dogodilo da padnete, ja bih joj sve kazao šio ste mi rekli. - Hvala vam. gospodine. A sada bismo se dogovorili kako bi se dalo oslobodili Jelenka ako je uistinu pao u Lucićevc ruke. Velim opet: život bih svoj dao za njega baš 7alo Sto sam mu učinio loliko krivice. - To ćemo se dogovorili s gospodom Gordanom. Upravo dola/i. Osiavite nas same. U blagovaonicu ula/i Gorda na i sjedne s Davorom Amolkovićem da raspravna o sutrašnjem danu koji bi mogao donijeli teške sukobe, o Vileni koju bi htjeli oslobodili 1/ Lukavca i o Jelenku zbog kojeg se počinje ozbiljno uznermravati, Dok su oni u razgovoru, dolje se svi /bunili. Svi su jurnuli prema vralima ograde iza kojih se čuo žestoki zvižduk. - Dolazi glasnik iz Turopolja. Hajdemo brzo. I oni iziđu na trijem. Uzvici uzbuđenja najavljuju im da se nešio neobično desilo i pohitaju dolje. Tek šio su počeli silaziti, dojuri u dvorište konjanik. 210
Plemići stadoše vikali od radosii i klicanja: - Jelenko! Jelenko!... Bez riječi potrčala je Gordana nekoliko stuba nairag u dvorac da javi Kušcvićki i Jasenki. Majka i kći su za plakale. Dodile. ne pokazujte da ste se bojale za njega. I pohitale su niza stube u dvorište. U pravi čas Jasenka se trgnula. tražeći ga i/među plemića. Samo je lice Jelenkovo. Odjeven je u seljačko odijelo iz okoliee zagrebačke tvrđave. Široki klobuk na glavi pada mu gotovo do obrva i kuširavekovjća\ekosekaodasu mu ncslale.Tek kad je skinuo šešir, prepoznale su pravog Jelenka. - Morao sam sve skupili na tjeme glave i pokrili da me ne prepoznaju lukavački vrazi. - Gdje si. Ti ime božje, bio tri dana i tri noći? - pifaju ga i majka i sestra. Davor i svi redom, a on samo mahne rukom. Tko bi vam lo sve mogao pričali gdje sam bio. Kud se šuljam, već me čeka zasjeda. Nili mogu preko rijeke nili do zagrebačke ivrdave. S jedne i s druge sirane sjede Lukavčani i njuškaju. A šio mi je drugo Činili? Verao sam se. sakrivao na drveću, verao sam se šikarom, sakrivao u kućicama i konačno prodao sve šio je u mene bilo nekim ljudima koji mi dadoše svoja odijela. Zamijenio sam čak svojeg divnog konja /a neko kljuse i lako sam najprije olišao u zagrebačku okolicu. Mišljah: proći će ih volja da me tako dugo čekaju. I. napokon, danas u ?oru odlučim prijeći preko Save. Neki me seljak upuiio kojim pravcem imam poći. a da me ni đavo ne vidi i lako sam se. cio. obilaznim pulem. okolo naokolo, jedva jedviceproveraodo vas. Nije bilo lako. - Bojala sam se da ćele odmah za mnom, a opel mišljah: sigurno je vidio kako je Lučić navalio pred nas. Da. vidio sam. plemeniia gospodo - odgovara Jelenko Gordani i baš sam zato odmah znao: ćekai će onaj mene jer znaju da sic baš vi onud prolazili, onda je dobro da ja nisam s vama. Ali došla je toga. napokon sam tu. Ali sad Čujte - veli Gordana - sligli sle u pravo vrijeme, sulra nas čekaju teški dani. I sad mu saopćuje vijesi.kojuje donio Mladen, da će Lukavčani sutra u Turopolje. To Jelenka upravo ushićuje i on uzvikne: Neće sulra doći Lukavćani bez Draženića ni u kojem slučaju. A rekoh mu: još jednom neka se sreinem s njim. bit će mu kraj. Možda vam se ispuni želja - veli Gordana. - Svi se raduju. Jelenko. da si došao- reče sad Cvjeiko Simunić. a ja naj\iše - jer ćeš opet preuzeli vodsivo naše Čeie. Jasenka je polrčala u kuhinju da donese okrepe, a drugi svi su se
Skupili u blagovaonici u razgovoru, ispitujući ponovo Jelenka kuda se verao i kakvim je sve utekao pogibeljima. Pošiojc založio i okrijepio se. Gordana mu izjavi da bi htjela s njime govorili na^amu. Povela ga je u udaljenu sobu slarog dvorca koja je služila kao oružarnica. Pun je slol raznih stilova i mačeva, a zidovi gotovo prekriveni najraznovrsnijim oružjem. Sjela je i ponudila mu klupu kraj sebe. Osjeliojeneku neprijatnost stoga zove u ovu udaljenu sobu. Čini mu se kao da sluti o čemu će mu govoriti. Malo u neprilici složio je ruke u krilo i zagledao se u pod kao da nema odvažnosti gledali joj u oči. - Gospodine Kuševiću. tek što sam izašla iz Lukavca, morala sam krenuti na put. Čitavo to vrijeme zaokupljale su nas leske brige i borbe, dakle, nijedan časnije bio Zgodan da S vama govorim o vrlo važnoj stvari. Kao da bi se htio sakriti od neke opasnosti koju mu dolazi u susret ili ga obuzima stid. nastoji svoje hcc učiniti nevidljivim. Malo se pomaknuo dalje i još dublje sagnuo glavu. - Sjećate li se. gospodine Kuševiću. našeg sastanka u hrvatskom taboru tamo na granici Bosne? Da. plemenita gospodo, sjećam se - odgovori i ušuti. Ne usuđuje se ništa više primijetiti ni pitali. Ona ga po/orno promaira dok započinje raspredali: Vama je tada bila nanesena velika uvreda. Vi ste se morali vratili s bojiSta. Prelazim preko loga i odmah nastavljam tamo gdje ste primili zadaću otpremili kućama žene ratnika koje su bile na bojištu. Medu njima i mene Putovali smo nekoliko dana. Tu sam imala prigode upoznati vas. Upoznala sam vas i prigodom našeg dolaska u Turopolje u županovoj kući gdje su se lađa održavale zaruke njegove kćeri. On ne trepne okom i ne miče se od neprijatnog razgovora. Zna: govorit će o Vileni i to ga uznemiruje, a ne usudi se protusloviti. Ona mu očito ne bi dopustila da se protivi. - Tom sam prilikom zavirila u vašu dušu dosta površno. Vidjela sam da ste vreie ćudi i kamenog ponosa, a slutila sam također da vam netko nešlo krivo čini. ali nisam imala kad dublje prodrijeti u tu stvar. No. od tada je prošlo mnogo vremena, sve sci a/bisi rilo ivi ste zasjali u prav om svjetlu svog poštenog srca i hrabrosti. Svojem ste neprijatelju skinuli krinku licemjerstva i lupešiva. Pripovijedali su mi i to kako ste uzeli
zadovoljštinu i za tešku uvredu koju vam je nanijela županova kćerka. Jelenko ne može izdržati, digne glavu i molećivim se pogledom okrene Gordani: - Smjerno vas molim ne zapoČinjiie razgovor o lome. Sve je pokopano, nišla ne želim čuli i nikada razgovarati ni o čemu iz moje prošlosti. Molim vas, plemenita gospodo! - Ne želite govorili o Vileni. je li lako”.” Vi ste tako umni i Čilatc u duSama ljudskim, prozrijevale i moju dušu i nadam se ispunit ćete tu jedinu želju da ne govorimo o njoj. - Vi sie vitez i junak, ponosit i krui i zato ćete podnijeli ono Sto ja kanim reći jer se zapravo ne radi o njoj lično. On je pogleda prodorno i tiho pita: - Nego o kome? - O vašoj dužnosti. O mojoj dužnosti” Imam li ispunili kakvu dužnost”.”Prema kome1.” - Možda prema vašoj majci, ako okrenemo sivar naopako... Ne znam Sto misli vaša milost. Vidite, moja je zadaća upozorili vas na jednu dužnost koju ste propustili. - Slušam vas. plemenita gospodo -- veli on i upre u nju pogled. Ne zna na što ona nišani i bude još nemirniji. - Vi ste. Kuševiću, nekoliko puta naglasili Davoru Anlolkoviću da ne želite nišla učiniti za oslobođenje županove kćeri. Da. to sam rekao i drugačije ne može biti. Ona i ja nemamo nikakvih veza. Ona pripada Dražcniću. Tako ste vi tvrdili Anlolkoviću? Tako tvrdim i danas, gospodo. Ona je njegova zaručnica, on ima pravo s njome učiniti što ga volja. Ja bili sam sebi pljunuo u lice da se in bilo kako umiješam. Znam. što hoćete reći. Ona vas je grdno uvrijedila i iskreno govoreći, otjerala. Vaša milost ne zna kakvim mije sramotnim objedama razderala srce. To je bodež koji mi nikad niiko nije mogao izvadili i? grudi. Vi lo ne znate. - Znam s\e. Obijedila vas je da je prosite kako biste okrpili svoje siromaštvo i ušli u njenu obitelj. Nije zgodno što vam lo kazujem iznova jer opći razdirem vaše srce. ali je to vrlo poirebno /bog vas. Spustio je glavu tako nisko da je gotovo lice sakrio u ruke što su počivale na koljenima. Gordana osjeća kako u njegovim prsima bukti i kako mu 1/ srca icčc vrela krv. Ali ona nesmiljeno ide dalje: - Sve mi je rekla sama Vi lena,
Na le riječi kao da se malo trgnuo i zasiao. a Gordana ga pažljivo promatra i nastavlja: Da vam objasnim kojom mi je zgodom i na koji način sve pripovijedala vi biste me prekinuli i spriječili u tome. Neću da me smatrate nekom posrednicom. Ne. vi sic duboko povrijeđeni i pravo sie rekli: ranjeni. Vaše srce još uvijek boluje od le rane i ne može bili drugačije. Ova nemoguća objeda koju je Vileni sam Draženić slavio u lista mora da vas Smrtno boli... Razabrala je kako se na riječi, daje Draženić te riječi slavio u njena usni. opet lecnuo i lice mu počiva na rukama. Očili znak da ne želi dopustiti Gordani da mu pogleda u oči. A ona ga pomno promaira i pažljivo ogledava svaku njegovu kreinju. Vi sie. gospodine Kuševiću. u punom pravu da Vilenu prezireie 1 uskraćujete joj čak i samilost. To je u skladu s vašim značenjem... To priznanje iznenađuje ga i pobuđuje njegovu po/ornosl. Sada su “mu nje/ine riječi još zagonetnije pa se ne može snaći Šio zapravo ona hoće 1 kako će svršiti to razlaganje. - Ali. gospodi ne Kuševiću. ima nešio drugo šio sam prije rekla, a lo je dužnosi. Sve više oko njega pada magla. Njene su riječi neshvatljive. Kakva je to dužnost o kojoj ona govori. Gotovo se boji te dužnosti, ispoljava se pred njim kao neka sila koju mu kane nametnuti, ali čeka. Svaka daljnja njena riječ prolazi kro?a nj poput munje i skuplja se u njegovim žilama. - Jeste li vi, gospodine KuŠeviću. pogledali ruke \aše majke kad je stigla iz Lukavca? - Njene ruke? opeluje zapanjeno. 1 opet digne glavu i začuđeno pogleda Gordanu. S Vilcne svraća razgovor na njegovu majku. To ne razumije, ali mit olakšava slušanje i omogućava da joj gleda u lice. Samo kad je ostavila Vilenu. No. Što hoće s majčinim rukama? I odgovori: - Da. plemenita gospodo, vidio sam. Bile su joj povezane. Od same radosti jedva sam lo opazio. - Niste je pitali otkud joj to? Jasenka me pretekla i pitala odmah činije majka stupila u sobu - Stoje vaša majka rekla na to? Da su je ranili vukući je u Lukavcu. Tako nešto sam Čuo. ali majka je odmah dodala da nije ništa, samo ogrebotina. Zašto lo spominjete”.” Dalje niste ništa pitali majku? - pita ona umjesto odgovora. - Plemenita gospodo, nisam pitao. Vi znale da smo već drugog dana otputovali, spremali se uvečer na pui i jedva sam s majkom mogao govorili. - Ra/umijem, nije bilo kada. Vjerujem: a4"o bisle danas pitali
majku da vam kaže što je to bilo s njenim rukama, sigurno bi vam malo opširnije pripovijedala. - To me uisiinu plaši, valjda nisu nikakve ozbiljne rane”.” - Ne. Ona nema ozbiljnih rana. ali netko drugi... Šuteći, /uri u nju i skuplja obrve. Što li lo ona hoće? Šio se skriva iza lih riječi? - Gospodine KuŠeviću, svakog Časa možete pitali svoju majku da potvrdi ono što ću vam kazali. - Vjerujem sve što mi god kažele. gospodo - odvraća on plaho i pun bojazni da će sad ćuli nešto leško... - Znajte, gospodine Jelenko. vaša je majka bila u smrtnoj opasnosti... Žestoko se okrenuo k njoj. položio ruke na držak maca od neke unutrašnje groznice koja mu preleti Čitavim bićem. I pila uzbuđeno: - IJ smrtnoj pogibelji? Kako? Gdje. kada? Recite mi. molim vas. - Draženić je doveo vašu majku u Lukavac zato da poreče svoju priču o nemani, izdajici, ali ona nije htjela ni daje oporečepred slugama i sluškinjama u dvorcu, a kamoli da ode u Turopolje i proglasi da je priču izmislila jer da izdajica nije neman, nego običan čovjek kojemu se mora oprostili. To je od nje tražio Draženić. - Nije mogla oporeći. nije htjela, jer je Kuševiceve ćudi. ponosna i riječi. A on ju je žalo kaznio? Je li? Šio je učinio, gospodo, zaboga od riječi. A on ju je zato kaznio? Je li? Slo je učinio, gospodo recite... - Pred svima u dvorcu, pred slugama i sluškinjama uzeo je bič... Za ime božje!-- dahneon i joščvršćestisnedržak maca.dok ona nastavi, gledajući ga prodirljivo kako bi pročitala u njegovoj duši dojam svojih riječi. - Doveo je vašu majku pod vješala i rekao joj da ćete lamo visjeti. Ni lada nije htjela oporeći priču. A lađa je uzeo bič i udarao. Jelenko problijedi i sirese se. - Dakle, one rane su od njegova biča”.” - Da. od biča. - Da sam lo znao! - Ali rane nisu teške, jer se dogodilo nešlo drugo. - Što se dogodilo, gospodo plemenita? - pila i ustane. - Kao bjesomučna zvijer, stao je Dra/enić udarali bičem: prvi i drugi put. Svima se činilo sad će vašu majku zatući na mjestu...
- A ja. ja ga nisam zadavio kad mije bio u šakama... Doiući ju je htio? A ipak nije. - Da. on bi vašu majku zalukao da netko nije došao... - Netko tko mu je uzeo bič iz ruke”.” I Draženić je prestao tući? Je li tako? - Ne. gospodine Kušcviću. Draženić je divlje nastavio tući. udarati kao luđak sve dalje po onom biću šio je stalo pred vašu majku i primalo udarce namijenjene njoj. Draženić nije opazio da netko drugi sioji lu i vašu majku zaklanja. Otvorenih ušla i zapanjenih očiju zuri u Gordanu. Bez daha je. bez misli, bez riječi, ne zna ništa, samo mu srce burno udara. Gordana pripovijeda mladiću mirno: - Čula sam kriku i došla s kraljem i rimskim poslanikom koji je divljoj nemani uzeo iz ruke bič da ne dotuče branitelja vaše majke. Oči su mu ukočene, lice blijedo, nepokretno Ne miče se i Šuti... - Vi ne pitate tko je bio branitelj? Prestravila me slika: moja majka stoji pred bićem nemani. A tko je laj čovjek čije se srce smilovalo mojoj majci? - Gospođica Vilcna. Poput kipa zuri u Gordanu. Ne. ne. nije pravo čuo. Nešto mu ledeno u glavi i pamet ga i/.dala. Šio lo ona govori i zašto mu to veli kad to ne može biti? Sagnula je k njemu glavu da mu bolje /ime u ukočene crne oči: - Jeste li sad razumjeli? Ona koju je Draženić učinio služavkom gledala je kako on bije vašu majku, pritrčala, slala pred nju i dala se bičevati da zaštiti vašu majku. Spuslio je glavu na ruke bez ikakva odgovora. Gordana razabire: skamenio se. prenerazio kao da je u njemu zamro svaki živol. Ni daha ne čuje, makar se saginje k njemu. - I kad joj je tada Draženić viknuo da mu se makne s puta, ona je odgovorila: "Ne dam je tući pa makar me izbio do smrti". Sad naglo usiane. Tako naglo kao da bi hlio nekuda odletjeti, baciti se daleko i nesiaii. samo da ga Gordana ne vidi, da mu ne zagleda lice. Skočivši, ide ravno k prozoru. Gordani je jasno. Skriva lice. a baš sad bi mu željela pogledati u oči. Alije ostala sjediti. Jelenko se naslonio na drveni zid kraj prozora kao da treba uporište od onoga Što je sada čuo. 214
Šutnja je u sobi. Gordana zna, on neće ništa reći. ipak čeka i promalra njegove kretnje i osiavlja mu vremena da se sabere. Ne dočekavši odgovora, ona nastavi: Vidite, gospodine Kuševicu. Toje dužnost o kojoj sam govorila. Vaša majka možda ne bi bila više živa Toje ona i sama rekla, ili bi bila osakaćena da Vilena nije primila sve one udarce za vašu majku. Ni sad se još ne miče i ne okreće k njoj. ali se još jače naslania na drveni zid i tiho. hrapavim glasom pita: - Je li jako ranjena? Da. rane su teške. Bič joj je zahvatio ramena i zatiljak i vrat i nadlaktice. Zagovarala sam je kod kralja i odredio je daju liječnik poveže i liječi. Opet Šutnja. Dugo je Gordana čekala i onda nastavila: I još je nešto bilo. Vi znate da je Davor Anlolković imao nakanu da izvede iz Lukavca mene i županovu kćer. Međutim, Draženić je iznenada zarobio i vašu majku. Kad je princeza Oliva došla sa svojom komorkinjom. mogle smo. naravno, izići samo dvije. Dozvala sam Vilenu i predočila joj: "Sa mnom možete ići vi, ili Jelenkova majka..." On se maknuo, predosjeća novi udarac koji mu donosi njena vijest i sagne glavu dok ona pripovijeda: 1 tada je Vilena rekla i odlučila: "Neka ide njegova majka, a jacu ostati!" Sad znate sve. Sad ćete shvatiti svoju dužnost. Ustala je kao da bi htjela otići, ali joj to nije bila namjera, već samo želi izazvati njegovu odluku. Malo se odmakao od prozora i napola okrenuo k njoj: Tu bi trebalo nešto učinili, plemenita gospodo. Sve shvaćam. - Da, gospodine Kuševiću. trebalo bi se pobrinuli da se Vilena bilo na koji način oslobodi jer Draženić će je svakog dana mučiti,.. - Plemenita gospodo, spreman sam dali za svoju majku i život... - Za vašu majku”.” Ona je bez ikakve pogibelji. Tu je pod vašim krovom. - Da. mislio sam da naplatim život svoje majke, za nju sam spreman dali živol. Dobro! Tome sam se i nadala da ćele za majku učiniti sve... Okrenuo se k njoj i pošao nekoliko koraka bliže: Oprostile, baš se ne vladam pristojno pred vama. okrenuo sam vam leda... da. ali. silno me iznenadilo. - Više vas je potreslo, to vidim. Sasvim je siv u obrazu i oči su mu maglene i male kao da su se uvukle u očnice. Mlade svježe usne bijele su. - Vi zaboravljale, vašu su glavu stavili izvan zakona... ¦- Dužnost je preča od glave. To je prava riječ. Nisam kanila u vama pobudili ni najmanje
samilosti, a kamoli Šio drugo. To bi bilo sasvim smiješno s moje strane. Hljela sam tek podsjetili na dužnosl. Vilena je učinila djelo na koje su je očilo nagonili njc/ina duša i srce iz djetinjstva. Ali bilo kako brzo se ispravi Gordana jer je on trgnuo glavom kao da je moli neka prestane o lome - dužnost vas zove da isplatite dug za majčin život. 216 Da. plemenita gospodo, iako je. osjećam dužnosl. To ću učinili i zamoliti gospodina Davor a neka mi dopusti da lu dužnosl izvršim. - I ja ću s njim govorili, a on će nam svakako pomoći. Savjetovala bih vam govorite o tome i s majkom. Ne. ne. plemenita gospodo, ona mi nije htjela kazali, znak da ne želi sa mnom o tome govorili nili s kim drugim, jer nije rekla ni Jasenki. - Sa mnom je vaša majka vrlo mnogo o tome govorila, dane i noći. stalno je razmišljala i stalno me ispitivala: zašlo se Vilena žrtvovala/a nju. Uvijek me pitala: "Recite, gospodo, zašlo je ona izložila svoje tijelo njegovu biču? Morala je vidjeti da je spreman bičem dotući je pa ipak je isticala, preda me i zakrilila, ne brinući se ni za svoje lijepo tijelo ni za svoj život!" Prepustila sam joj neka sama nade odgovor zastoje to učinila. - Zaisla? - tiho opetuje on i obori pogled. Sve u njemu drhli i uzalud se sili da bude hladan, krut. da svlada uzbuđenje. A dok se muči i svladava, još više irpi. - Da.zašto?- opetuje Gordana. promatrajući ga prodorno. - To je najviše mučilo vašu majku. A možda bi vam ona mogla još nešto više ka/ali... Pogledaoju je, ali se ne usuđuje pitati. No. ona mu sama odgovara na neizrečeno pitanje: - Vaša je majka pala u nesvijest pa nije vidjela koja jelo od sluškinja nju zaštitila. 1 dok je tako u mojoj sobi ležala s povezanim rukama, položila je zavjet Bogu da će onu kojajuje branila uzeti pod svoju zaštitu i da će je u/eli u svoju kuću i bili joj majka. Kao da se nad njim prolomio sirop i zasuo ga. Gordana razabire kako je ovog mladića smrvila, slomila, zasipala otkrićima pod kojima se lomi. želi smrvili u prah njegovu krulu otpornost pa nastavi: - Ali. naravno, vaša majka nije mogla znati daje to učinila djevojka koju ona ima uzroka mrzili. Vilena. meduiim. ima samo jednu želju: da
se oslobodi tamničara i da može krenuti nekamo daleko u samostan. Mi joj moramo pomoći otvoriti vrata grada Lukavca da se može skloniti daleko od svijeta u samosiansku samoću. To je jedino njena sudbina. Rekla sam joj da ima pravo jer njoj nema drugog puta, osim tišine samostanske koja će joj jedino donijeli mir i spokoj na ovome svijetu. Hoćete li pomoći Vileni da se sklone u samostan? - Jest. moram joj pomoći, rekao sam već. Spreman sam na sve. Plemenita gospodo, kako bi bilo. elo. vidite, vi sle izašli iz dvorca pod opatičkim ruhom, ja bih uzeo Iralarsko ruho i otišao u grad Lukavac kao putujući fratar, prosjak. Takvih ima svakog dana i svatko ih prima na konak i kmet i knez. Tako bih mogao lako doći u dvorac. Služavke bi mi donijele kruha, a ja bih dao Vileni svoje fratarsko ruho i mjesto mene izašla bi ona na slobodu. - A vi bisle ostali u Draženićcvim rukama? On bi ostao u mojim jer bismo se lađa mogli saslali okom u oko i obračunati. Tamo mi ne može pobjeći nili bih ga morao vezali kao u onoj spilji, a niti bih štedio njegov život kao šio sam ga štedio pred općinom. U lom dvorcu gdje je on počinio zvjerstva, u tom dvorcu prestaje sve. Sial ćemo okom u oko nas dvojica i nema daha dok jedan DC izdahne. 217 - A onda”.” Mislile da će vas pustiti iz Lukavca? - Neka sa mnom učine šio ih volja. Za takav dragocjen plijen dao bih stotinu života. Čini mi se. dužnost mi je ubiti takvog čovjeka. Jednom sam čuo od svoje majke priču i rekla mi je: Čovjek koji ubije tiranina postaje svetac! Dmžcnić nije samo liranin.onje mnogo više, on je neman, i/rod, pakleno smeće, kako je rekla moja majka. Dok to govori, dršće i blijedi, a oči mu sijevaju. Nosnice podrhtavaju. Savjeizvan sebe, iz njega žari neki oganj kojemu je ognjište na dnu srca... "Taj mladić čitavim svojim bićem izgara", pomisli Gordana. "Zar je to strahovita mržnja prema Draženiću naslala zbog vrele ljubavi prema Vileni?" A!i to ne može prozrijeii. samo naslućuje, šuti, sluša njegove prijetnje i promatra plamen Sto ga proždire u bezgraničnoj želji /a odmazdom! - Gospodo plemenita, kad će dobrota nadvladati zloću? Nikada! Uvijek! Ali nikad brzo jer dobrota pobjeđuje tek kad stigne na
most pravednosti. A do njega je uvijek težak put. često vrlo težak. Pravednost napreduje odviše lagano jer je njen put dalek i mučan... Malo su šutjeli. On je spustio glavu i tiho zamolio: - Hoćete li govoriti s gospodinom Davorom Antolkovićem? Malo mi je neugodno da idem prvi k njemu kad sam tako neoborivo tvrdio da me se Vilena ništa ne tiče. A ni sad me se ona ne liče. ali dužnost zbog majke. - Govorit ću! Samo upamtite: sulra je veliki dan. Svi ćemo otići U Turopolje i ja s vama. Valja pričekali, možda nam se sulra desi prilika da pronađemo put do Lukavca. Ponajprije nam je obranili naš narod kojeg će sutra izazvati, a vama je sulra dužnost vodili četu. Nisam ni mislio drugačije. Zakleo sam svoje drugove i sebe na zastavu i mi ćemo sutra poći. Možda me namjeri sreća i na onoga koji je uzrok ovog našeg zla. - Svakog dušmanina lakše se riješili i bolje s njime voditi borbu nego s domaćim izdajicom. Uvijek je tako bilo i ostal će. Lakše je baciti preko praga nasilnika koji ti provali u kuću nego onoga koji sjedi u toplom zapećku, a u srcu nosi izdajstvo i smišlja kako bi prodao razbojniku i vlastitu krv. - Da, gospodo, Draženić neće dugo sjediti u našoj zemlji. Bacit ću ga na zemlju. Dobro! Sad idem. a vi se sporazumitc sami sa sobom da se Sto bolje spremite za sutra... Olišla je i zatvorila vrata. Jedva je Čekao da bude sam. Nemoćno se opusti na klupu i zagnjuri lice u ruke. Strahovita mu je muka. Najradije bi umro. Zagrizao je usne. Osjeća da bi morao vikali i jecati. Nešto se u njemu muči kao da je na dnu duše snivalo neko sirahovito nepoznato biće koje se sada budi od sna i razdire mu grudi, htjelo bi mu zarinuli zube u srce. a on se brani, olimlje divl”om snagom. Svemu se čini da mu kosti pucaju u toj borbi. Snage mu mala^šu. on pada. leži na zemlji, predan na milosi i nemilost. 218 Davilo ga je već odavno nešto kao neka životinja koju je udarao posred čela. lako dugo udarao dok nije klonula i pokorila se. A sada? Probudila se, slomila njega. Ne može je više svladati. Pred očima mu jedina slika: njegov lijep dvorac okupan u plavetnilu proljetne vedrine. Čilav je vrt pun tog plavetnila. Gdje god je vidio neki cvijet, donio gaje kući i zasadio u svoj vrt. Zašlo haš plavi cvijet?Jer ona ima plave oči! Ili ?ato jer je nebo plavo?
ie Ponovo zagri?e u usne jer mu jecaj sili iz grudi koje su tako budno razbijale ono što je razdiralo njegovo mlado srce od onog Časa kad je spoznao ljubav u onom vrtu punom cvijeća. Kad je spoznao drhtanje ljubomore, jer su drugi zagledali u one plave oči. Nišla ne vidi. ništa ne/na i ništa ne osjeća, osim onoga divnog svojeg dvorca sdrvenim arkadama i stupovima po kojemu se penje modro cvijeće i oko kojeg je cvijetojak pun modrine. a u sredini stoji ona plavuša ovjenčana vijencem, on do nje kao vitez. Jasenka kao dvoranka. Mislio je tada: dovijeka će biti iako. nikada neće nitko preko ograde zagledati u le plave oči. nitko pomilovati tu plavu kosu. Vječno će kraljevati Vilena u njegov u dvorcu s tornjevima. a njegova majka uvijek će pripovijedali priče i razblaživati njihove duše. U vijek će sjati zlatno sunce s modrog neba na modri cvijet, ponajljepši šio ga je stvorila zemlja. Ali odnekle se pojavila strahovita ruka, otkinula cvijet, a u njegovoj duši prokopala pakao iz kojeg više nema izlaza... Pucaju mu grudi i cvili mu srce. Olimlje se. uzalud, davi ga. davi ga probuđena mladosti i zamr/la ljubav... I/mučen, oznojen, umoran bacio se na klupu da bude sam utopljen u more svojih jada. Hlio bi biti dječak, sasvim mali dječak, onda bi mogao plakati i jecati i vikati, iskaliti dušu. Jelcnko ustane. Ne može naći mira.-Peče ga kao da su mu u srcu zapalili kriješ ili su mu davli podstreknuli oganj đavolski. Zašto mu je to sve rekla Gordana? Kad barem ne bi nikad bio saznao sto se dogodilo. Zastoje ona branila njegovu majku? Zašto je sebe žriv ovala za nju i ostala u lamnici? Zašlo je lo učinila? Prelaze ga srsi. Drugog odgovora nema... Ipak mu se čini: odgovor je napisan u /raku strahovito velikim slovima. Sve to oružje na stijenama ovdje log časa pretvorilo se u slova Na svakom zidu složila se slova u jednu riječ. 1 dolje na podu i na stolu, svuda kamo god pogleda, svuda jedna jedina riječ koja mu donosi odgovor... Sklopio je oči da ne vidi. Neće da gleda, ne želi vidjeti. Ne želi saznali nišla. Sjedi sam u tišini udaljene sobe. Mir i tišina gode njegovoj izmučenoj duši. "Ne! Ne smijem lo misliti i neću." Reče napokon sam sebi: "Ja sam htio okrpati svoje siromaštvo, uvući se u uglednu obitelj. To hoću da čujem, to jedino hoću da čujem, da znam. jedino na 10 moram misliti, samo lo i nisia drugo".
Žestoko otvori vrata pa izlazi da se oslobodi svega što je pretrpio u toj sobi. da sve neslane. Sobom će ponijeti samo uspomene na crne. najcrnije 21”) časove svojeg života. Bodež što mu ga je Vilena gurnula u srce lo mora osjetiti, o njemu misliti, tu bol nosili sa sobom i ništa drugo. "Dužnost, da, dužnost ću izvršili, ali nišia drugo" - viče on u sebi i želi da mu sva duša odjekne tom jedinom misiju, željom i spoznajom. Pohitao je drugovima da se otrese, odbaci sve ud sebe i misli samo na sutrašnji dan. na borbu koja ga čeka... DAN SUDA Čitavo Turopolje skupilo se u Velikoj Gorici. Plemići seljački i gospodski - i njihovi kmetovi. Iz svih dvanaest turopoljskih sučija nagrnuli su da proslave spomen-dan posvete zastave turopoljskog baoderija. Još je dugo do večernjice. Narod se okupio ispred crkve i zaposjeo Čitav trg okolo naokolo ledinom da prisustvuje slavi. Općinski panduri naložili su ženama da se povuku u crkvu. Tamo će biti sigurno ako se pojave Lukavćani. A to svi očekuju. Sva su lica okrenula prema onoj strani kamo vodi put u Lukavac. U svakom pogledu pitanje. Šio hoće Lukavćani? Zašto će doći? Kada? Što opet imaju na umu? Župan i suci i općinski službenici dobili su vijest da se želi novačiti u kraljevo ime. U općini se skupili na vijećanje. Župan im predsjeda. Rasprava je teška, poluglasna kao da se vrši obred nad nekim grobom. Županov glas nije više prodoran, pun valre kao nekoć. Lice mu je blijedo upalo. Samo je sjena nekadašnjeg čvrstog, snažnog čovjeka. Svi dijele s njim njegovu nesreću, ali svi mu i nude svoju snagu na odmazdu. Zgražaju se svi oko stola za vijećanje i prijete zbog nečuvene sile koju je nanio Lukavac, ne samo županu, nego čitavom Turopolju, čitavoj domovini. - Ugrabili županovu kćer i učinili je služavkom u gradu Lukavcu? To još nikad nije vidio svijet. A ipak mi svi stojimo tu skršlenih ruku. Što se može učiniti kad smo goloruki, a naše oružje brani tamo na bojnom polju one koji nam kod kuće plaćaju krutom silom i sramotom prskaju naše obra/e? Ne samo moju kćer. I druge su žene navlačili za kose. svlačili do gola i sramotili ih. Nevolja je jedna za sve. Ali znajte: Čim stigne prvi glasnik s bojišta, smjesta ću zatražiti da se sastane sabor da izreče svoj sud zulumćarima - veli župan. Ali kad će već jednom doći taj glasnik? Kad ćemo doznali gdje se nala/e naši?
- Čuo sam da je ovih dana bioluu Lukavcu Verbecijev glasnik koji njima nosi vijesti, dakle, doskora će doći i banov glasnik. Uzel ćemo u ruke oružje, samo neka se vrate oni. Kapetan banderija u svečanoj odori javlja vijeću da jeza svaki slučaj spremio šioje bilo oružja, a pripraviojeuopćiniioruda.jersenezna kako će se ponijeli Lukavčani kad dođu proglasili novačenje. Tiho se dogovaraju, rasčinjaju šio bi sve moglo bili, a zatim izlaze iz općine. Narod je poplavio Čitav prostor od općine do crkve i čeka. Zvono prvi pui navijesti da će se za pol sata održali večernjica. Bande rij je spreman. Svi su mladi plemići, članovi banderija u sedlima. Ali nitko nije svojim mislima na svečanosti. Svu pažnju usredotočuju prema Lukavcu. Drveće i”grmlje skriva im velik dio ceste. Netko javi gromkim glasom: Dolaze! Lukavački veprovi idu! Svi se uznemire. Glave se ispruže, pesnice stišću, svjetina strahuje uzbuđenih duša. Bučni topot konja i prašina uzvitlana prema nebu pokazuje im da su blizu. Ugledali su jahače. Tihi šapat zapanjenja prelazi od čovjeka do čovjeka. JoS nisu vidjeli Lukavčane u tolikoj pratnji. Prepoznaju kaštelane i kapelane s Medvedgrada. Krapine i Lukavca, njihove četovode i sve one čiju su silu i drskost već mnogo pula iskusili. Načelu svima pojahali su kaštelan Peneinger i Lučić, iza njih vojnici, onda momci što su ih skupili ovih dana sa svih strana. Draženić se povukao u središte, uzeo vizir da ga nitko ne prepozna. Tako mu je savjetovao njegov ujak Verbeci da svojom pojavom ne bi izazvao ljude na otpor. Ljudi svladavaju mržnju prema nasilnicima i čekaju šio će biti. Prvi su redovi stigli u blizinu i zaustavili se. Pred Lučića slupa bubnjar grada Lukavca, udara i poziva na šutnju. Zatim se približuje neki gospodin na sivom konju, plavokos, rumena lica i drži u ruci pergamenu, Stanislav koji umije hrvatski objavljuje ljudima: - Njegovo veličanstvo, kralj, poslao je svojeg tajnika gospodina Benedeka i pokazuje gospodina koji sjedi na konju i upravo razmoiava pergamenti pa čita glalko i glasno kratki proglas na latinskom jeziku. Peneinger. Lučić i ostali kaštelani i kapetani promatraju plemića šio se pokrio vizirom. To je Draženić, ali ga nitko ne prepoznaje. On se polagano primaknuo barunu Pencingeru i Šapne; Kao da se rugaju u sebi. slušajući laj proglas. Ipaknilkone upada. Svladavaju se. Tko bi se usudio prosvjedovati protiv kraljeva
proglasa? Neka Lučić razjasni ljudima jer ovi ne poznaju latinski jezik. dakle, nisu razumjeli. - Već sam odredio da se objavi na njihovu jeziku. Gospodin Benedek tankim je glasom pročilao proglas do kraja. Očito se ljudima taj njegov glas čini smiješnim. Hi se možda rugaju sadržaju. Pošlo je Benedek dočitao, pruži pergamenu lučiću. Ovaj riječ po riječ prevodi da svaki razumije kraljevu poruku: Njegovo veličanstvo i njegovi državnici u Budimu primili su v ijesti da je Turčin odlučio promijeniti svoj put i prijeći Slavonijom preko Drave pa navaliti na ugarsko kraljevstvo. Njegovo veličanstvo, kralj Vladislav Jagelović.i njegovi prvi državnici. Bakači Verbeci. pozivaju sve šio je mlado i sve što može nositi oružje neka pohiia u vojsku pod njihov barjak da brane Ugarsku kraljevinu od neprijatelja. Zato se pozivaju svi 220 mladi ljudi neka se smjesta sada jave u kraljevsku vojsku na obranu jer je dužnosi branili kraljevstvo, domovinu i državu. Tišina. Tako čudna tišina da se razabirc šuškanje pergamene u rukama onoga koji ju smotava. A Draženić. Pencinger. Benedek. kapetani i službenici zure u narod, istražuju lica i čekaju odgovor. Čekaju povike, kojima će se odazvali mladi momci i javiti u vojsku. Još uvijek šulnja i grobna tišina. Sva se ta golema svjetina ne miče. Tiha je kao i priroda oko nje, u nepomičnom mirnom nepokrelnom zraku. Omara je pala na svjetinu kao od sunca Šio je pripeklo zemlju. Čas-dva leži pritisak na svjetini. Draženiću se čini daje prošao Či lav sat. Omara mu leži na prsima. Zrak je ležak, jedva diše. Šio je to? Zašlo oni Šute? Valjda će ipak jednom netko odgovoriti. Jedna se ruka diže uvis. ruka nekog plemića. Prepoznaje u njemu zagrebačkog plemića Darka Mrnjavčića. Sto taj radi ovdje? Ali lek što ga je prepoznao, opazi uza nj Velisiava Arbanasića. "Gle. lo su oni. nekadašnji moji drugovi!" Arbanasić je krenuo svog konja nešto naprijed i uzviknuo. Njegov glas u/giba ljude kao vjetar lišće: Velile vi da nas zovu i kralj i njegovi državnici branili svoj dom1.1 Evo nas tu da ga branimo i branit ćemo od svakog neprijatelja koji bi navalio na naši našu kuću. Naša vojska preko Save u Bosni brani naš dom od dušmanina! Dakle, učinili smo za dom sve. - Da, ali sad ireba braniti dom i kraljevstvo Ugarsko koje je lakoder vaša domovina...
- Maćeha naša. a ne domovina. - Tamo mi nemamo nikakva posla. - Ako se lamo bojile provale Turaka, skupile vojsku preko Drave i branile se. Kralj i njegovi državnici zovu vas na obranu države, kraljev siva i krune. Jedan glas ispred crkve krikne gromkim glasom: Da branimo krunu koja je sastavljena od bodeža zarinulih u naše meso? Da branimo državu koja nas svlači do gola i glođe do kosii i srce nam živo i/jeda? Da branimo državnike koji nam Šalju vas šio robile i olimljeie posljednji komadić hljeba? Tko to lamo zove na bunu? - vikne ispod vizira Draženić. već uzbuđen i spreman na sve. To govori čovjek koji ima pravo suprolstaviti se i odbiti po/iv koji nam donosile ili: zar bi se medu ljudima pošlena obraza mogao naći jedan koji bi uzeo oružje da brani našeg najljućeg dušmanina? Tko je laj naš najljući dušmanin? pila Draženić izazovno. Onaj koji nas zove. Svi koji nas pozivaju blate naša lica. Zar smo mimarva koja vozi terei onome ikoga bije? Zar smo mi kukavne gmiz.ave živine šio plaze po zemlji he7Časli? Pljuju nam u obra/e. Mi da ih branimo da nas uzmognu kasnije još jače robiti, još bješnjebičevali. još sramotnijim i gnusnijim blatom prskati pošteno naše lice? Tko od vas. braćo. hoće. neka kaže. neka digne glas. neka digne pesnicu da ide u vojsku braniti našega krvnika. Svi su se okrenuli onome na konju koji sjedi na sedlu, pokriven vizirom. Svi su kriknuli kao jedan jedini krik, uvrijeđene slobode i ranjene pravice. - Nilko! - Nema medu nama kukavice! - Nismo mi gnusobe! - Nismo sluge! Ljudi smo na svojemu! - I branit ćemo vikne opći glas ispod vizira - branit ćemo svoj dom. svoja polja, svoje oranice, ali dušmanina bismo branili samo onda kad bi nam se poremetio um. ili bismo bili robovi. K rik ushićenja prolomi se /rakom, a svjetina se uslalasaia. sve su ruke u zraku. Svi klobuci. Duše su u plamenom spoznanju svojeg ljudskog dostojanstva. Lukavćani se snebivaju. Nisu lo očekivali. I sam se Draženić zapanjio. Gospodin Benedek se primak" Lueiću koji mu razjašnjava šio ljudi viču. Kraljev se tajnik usplahirio: - To je otvorena buna. To se ne smije lako ostavili - i smjesta
krene prema Draženiću koji je upravo slao vikati: - Tko je laj mladac što buni svijet? Da je mlad i zelen to mu dokazuje glas i riječi. Međutim se barun Pencinger približio Draženiću: - Gospodine, meni se čini to je glas Gordane, ona ga naravno spušta duboko, ali ipak. Niste lo opazili? - Žalo mi se pričinilo da laj glas dolazi iz usta zelenog mladca. Čekaj, ako je ona, bit će odmah u mojoj vlasti: - Predajte nam onoga koji diže bunu, ili ćete svi stradati. Smijeh, prosvjed, i krikovi razbjesnjelih ljudi smiješali se u buku i kriku od koje se konji stadoše plašiti i poskakivati. Mladi plemići od banderija nešto se sporazumijevaju, došaptavaju. Kapelan im dade znak da budu pripremni. Svjetina viče punim dahom uvrijeđenog ponosa. Izvikuje sve Šio log časa osjeća, šio želi i na stoje sve spremna. Plamen sijeva iz svih očiju i gorućih obraza. Onda se opet javlja Benedek i pozivlje: - Još jednom pozivljem u ime kralja Vladislava. Verbecija i BakaČa. sve Sto može nosili oružje da ide na Dravu. - Nitko živ neće na vašu obranu dok je časti u hrvatskom obrazu vikne glas ispred crkve. Sve ljudski vrelo dovikuje: - Nitko živ dok je hrvatske časti. I Lukaveani se uskomešali. Dogovaraju se. Predlažu. Draženić škripi zubima ispod vizira, bjesnilo mu razapinje dušu. Sve je svršeno. Nema više svrhe prijetiti se. Ljudi su odbili Vladislavljev poziv i on digne vizir pa vikne: - Dostaje! Neka me sad vide. Sad. gospodo, čujle - i on se isprsi i stade vikati zapovjedajućim glasom: - Buntovnici! Izdajice! Poveljama svojim platit ćete izdajstvo. Povelje na oganj, a glave vaše na vješala. To vas čeka! - Neman! Neman se razotkrila! Gledajte neman! viče svjetina i pokazuje na Draženića koji je digao vizir i pokazao se ljudima. Njegovo liceje kao gromki izazov i sva se mržnja u njihovim dušama uzdigla i zapalila požarom: - Ubijte neman! Ubijte! Udarite izdajicu! Kaoda su dvije munje nasrnule jedna na drugu i prolomio se zemljom grom. Lukavčani udare na narod, turopoljski banderij zavitla mačevima. Sudare se dvije mržnje kao dvije bjesomučne zvijeri. Bije se sila s pravednošću. krvnici s borcima za slobodu. Jure Lukavčani i kopljima probijaju sebi put. Odjednom su nasrnuli na
crkvu. Draženić s konjanicima sunc na otvorena vrata i nasrće na crkvu. Tamo na oltar, momci! U taj njihov sveti sakrament! Tamo su sakrili svoje povelje! Ra?bijte sve! Vojnici udaraju. Pod sjekirama puca drvo oltara. Štropolom razbijanja ispunjena je sva crkva. Lomljava, prskanje drveta i posuda. Prljave ruke posežu u pohranišle gdje svjetluca kalež s poklopcem od zlata i grabe, uzimaju, otimlju. U sredini crkve Draženić zapovijeda. Još mu nije dovoljno razaranja. Ljudi sijeku oltar dok napokon ne krikne glas zadovoljstva: Tu su pergamene na kojima oni grade svoju slobodu. Hihotom sreće i radosti navješćuje Draženić svojim drugovima daje pronašao što (raži. Čitavu hrpu povelja izvukao je iz dubine oltara, uzima škrinju i predaje Stanislavu. Netko ga uhvati za rame i vikne: - Dra/cniću, izgubljeni sic. Bježite! Prepoznao je Pencingera i brani se: - Poludjeli ste. barune! Pred kim bih imao bježati? Pred kim kad su mi u šakama povelje. Evo. gledajte! Svi ćemo pasti u ropstvo. Bježite, velim! Pogledao je začuđen kako neki bježe u sakristiju, drugi na vrata glavom bc/ obzira. Sve se dalo u divlji bijeg. Draženić pokrije lice vizirom. - Evo vam Benedekov plast - veli barun i omota ga oko Draženića. - Uzmite, nitko vas neće prepoznati. Začas su kraljeva tajnika orobili za plašt s kraljevskim grbom i kacigom. On je ostao gologlav i opljačkan. Draženić pohila za drugima kroz sakristiju. Vani jesvjelina opkolila crkvu. Sve se uskomešalo i svi navaljuju na Lukavčane. ali tog Časa dolazi nova lukavačka posada u pomoć. Š one sirane stigoše momci koje je poslao Verbeci. Medvedgradski kaštelan naređuje svojim momcima: - Odmah na groblje! Gdje god opazile svježi grob. iskopajte. izvucite napolje sve što nađete. Sakrili su povelje u grobove. Znam lo sigurno. Banderij im je zakrčio put. Opet divlja bitka i kreševo oružja. Kmetovi su donijeli poljsko orudc pa biju i udaraju kud stižu. Pred općinom je već druga lukavačka ćela. Bije se i provaljuje u zgradu. Ljudi ih odbijaju vilama, molikama. Štapovima, pračkpma. Udaraju, braneći se. ali lukavačka su koplja divlja, a mačevi britki. Odjednom kao da je iz vedra neba pala Četa. Modra joj zastava i modre zastavice lepršaju na kopljima. - Idu naši borci! Idu naši - viče svjetina. - Dola/c plave strijele!
Svi se okreću k četi stoje nasrnula kao poslanik pravice da brani. - Jelenko Kušević ih vodi. - Juri kao /maj! - A drži se kao knez! Strelovitom brzinom spušla se mlada Davorova četa. Začas se ra/dijeli u dva dijela. Jedne vodi Davor. a druge Jelenko. Antolković se baci na one što se biju pred crkvom, a Jelenko na one što prodiru u općinu. Bacio im se u leda. Sve im pucaju kosti pod mačevima hrvatskih boraca. - Ljudi! Kmeti! povucite se ispred zgrade da pošaljemo u zatiljak veprovima ognjeni pozdrav. Ljudi ne shvaćaju! Jelenko kani s puškama naprijed i žalo se moraju povući. Otvaraju vrata općine. Jelcnkovi drugovi ulaze onkraj zidina općine. Sad juriš, braćo! zove Jelenko. 1 kao da su im mačevi ognjene strijele, vitlaju amo-tamo. Zazviždi zrakom prasak, jedan, drugi, treći. Vojnici, puni strave, umaknu kao da ih je odnio vjetar. Potrčali su u šikaru iza općine gdje se jednom skrivao njihov voda Draženić. Ali Jelenko ih ne pušta. - Nema milosti! Udarile ih. gonile! I nastaje hajka. Kao goniči, tjeraju Jelenkovi borci vojnike i praskom pušaka izazivaju stravu Šio ih goni kroz trnje i ostavlja za njima krvav trag. Općina je pročišćena i oslobođena navale. Ali tamo pred crkvom bije se boj za škrinju. Masa svjetine je oko Lukavčana. Davor ih ne može odstraniti. Uzalud im dovikuje da će pucati. Nitko ne može ostavili motiku ni vile ni lopatu. Svatko je žedan udariti vlastitim oružjem, bilo koje lukavačko tijelo, glavu ili ruku. pa (ako sprečavaju Davora da razbije Lukavčane ognjenim oružjem. Tada Antolković opazi da Jelenko vođi svoj dio Čete u pomoć i dade mu znak s koje će strane navaliti. Ljudi, maknite se! zapovijedi Jelenko onima što navljuju na Lukavčane. Njegovoj se zapovijedi pokoravaju. Jelenkova četa na zadahtanim konjima jurne medu njih. ravno u leda LukavČanima. Stanislav seskotrlja s konja. Škrinja padne, a pergamene se rasiplju ledinom. - Na siranu! Mjesta dajte! Ne gazite povelje! - zapovijeda Jelenko. I* liORllANA l\ Prebacio je Čitavu bitku na drugu siranu i prepustio Turopoljci ma da pokupe povelje. Neki povišeni glas s ceste dozivlje i vikne: - Natrag. Lukavčani! Povucite se k meni.
Razabrali su Draženićev glas i krenuh na cestu. Tamo je okupljeno do stotinu momaka. - Kao da izlaze iz pakla nama na put! - reče Darko Mrtijavčić. Neka samo dođu. davli - odgovara Jelenko. - Danas ili nikad! Danas ih moramo sasjeći, raznijeli na oštricama. Načas je vika prestala. Zadahlani, razderani i zarutnenjeni ljudi u zamahu su borbe. Okupljaju se jedni oko kapelana banderija. a mlada vojska oko Davora Antolkovića. Svima je jasno: borba će se nastavili. Samo gdje i kako. lo ne znaju jer se Lukavčani povlače ceslom polako kao da nisu sigurni kamo bi pošli, na koju bi stranu i koga udarili. Za le stanke u borbi pojavi se pred crkvom jahač pokriven sivim vizirom. Njegov mladi glas. nešto malo umjetno dubok, progovara: - Hrvali! Stupite u vojsku ovog muškarca. Slupileu vojsku koja će vas branili. Taj sivi oklopnik raskrinkao je silu. pomogao i pružio svoju pomoć Jelenku Kuševiću. Sve šio je mlado i sve šio može nositi oružje, neka ide k njima. - Hajdemo svi malu plave strijele. - Jest! Svi idemo k njima! - Samo nam oružja dajte, oružja. Hrabrost je lu i junačko srce. ali oružja nemamo. Davor Antolkovič isprsi se na sedlu i vikne: - Bit će oružja dok je časti na obrazu i hrabrosli u srcu vašem. Dođite svi. Jelenko Kušević voda je plavih boraca. K njemu svi! - K njemu! - viču ljudi i sve muško hrli pod njegovu zastavu. 1 banderij se približava i javlja se u borbu. Za malo je sve mlado i siaro na okupu. Zelenom ledinom prosula se svjetina. Svaki je čovjek kamen odluke, svaka je duša plamen odmazde. Davor određuje. Cvjetko Šimunić. Darko Mrnjavčić. Velislav Arbanasić primaju zapovijedi. Šalju izvidnice za LukavČanima. 1/ svih staja vuku Jelenkovi pristaše konje i novi borci bez sedla uzjahati su da šio brže budu od pomoći. S drugog kraja šikare raspravljaju DraŽenić i njegov kaštelan. On raspoređuje, određuje kralko i uzbuđeno, sav je zelen od gnjeva. - Momci koje smo skupili tek ovih dana neka se žure naprijed i brzo izvedu iz staja blago a iz kuća živci, Njima je poznalo gdje se šio nalazi. Vojnici će stajali na straži i odbijati navalu. Valja ići redom od plemićkog dvorca do dvorca, bio gospodski ili seljački. Na povelje idem sam s najljućim vojnicima. Ra/dijelili se na tri skupine. Prvi su momci koji imaju robili, drugi vojnici na čelu s Lučićem i Pencingerom. a DraŽenić ide s Kolovratom
i hranlišekom. Bencdek ne može pomoći. On je sasvim izbijen i napola mrtav. U Draženićevu plašlu i kacigi primio je udarce namijenjene izdajici i sada se 226 mora vratiti u pratnji potkastelana Lukavca u dvorac, Pustili su ga naprijed da ga zaštite i lako povorka odlazi. Smjesta su donijeli vijest kako se rasporedila lukavačka vojska. Davor je odmah shvatio: neprijatelj je odlučio haračili na tri kraja. Pozove Jelenka i raspoređuje svoje ljude lakoder u iri skupine, a onda su Davor i Jelenko pojahali na čelu svojih ljudi i pogledali niz cestu. Nekoliko ih je otišlo u živicu da neopazice promatraju kamo lo kane krenuti Lukavčani. Zamalo Antolković dobije obavijesti da je DraŽenić zastao pred dvorcem plemenitog Musića. ali još uvijek stoji na cesti i ne pokazuje volje da bi navalio. Onda mu jave da su Lučić i barun Pencinger stigli do nakraj Gorice i zaustavili se na cesti. U Šljivicima s jedne i s druge sirane leže kurije plemića i kućice seljaka: U sredini ceste zaustavili se Lučić i Pencinger. Lučić zapovijeda. raspoređuje momke: - Provalite u kuće i tražite da vam izruče žito. brašno, suho meso i sve Stoje tamo. Ako vam se opni,a vi udarite na njih. Vi drugi provalit ćcie u staje i tjerati blago ravno cestom dolje u onaj Šljivik. Ja ću ovdje pazili. Momci idu na posao. U kućama se nalaze samo žene i djeca. Uskoro do Lučića dopre vrisak i trka. Žene se skrivaju u sijeno i slamu. Razbježali se ukućani kao pilići kad se okomilo ruši u dvorište kobac. DraŽenić se smije, s užilkom promatra zapomaganje i strah žena i djece. Još se zadovoljnije smiješi, gledajući koliko blaga vode njegovi ljudi. Svakog se časa ogledava na sve sirane i opominje vojnike: - Tko pobjegne pred turopoljskom ruljom, bil će smjesla smaknui mojom rukom. Upamtite! Davor je pak izabrao sporedni pul da zaokruži sve šljivike i upadne neprijatelju okom u oko kako bi mu spriječio odvesti zarobljeno blago. Pojahaoje zaklonjen gustim drvećem i grmljem najbržim irkom. Našao se oko šljivika na cesti.
- Udarile ih! - zapovijeda Lučić, opazivši Turopoljee i povuče se iz prvih redova zajedno s Pencingerom. Odavle zapovijedaju, zovu ljude na otpor. Nova se razvija borba. Novi sukobi obrane i napadača. Oružje traži s obje sirane ljudsko meso. traži ljudsko srce. jedni da otimaju, drugi da brane. Davoru pridolaze nove sile. Skokovima preskakuju hrvalski borci na konjima grabe i srljaju na LukavČane. Kletve, udaranje oružja, kreševo, povici, zapovijedi, krika žena i djece što bježe pred momcima koji vjerno vrše zapovijedi svojih gospodara. Padaju konji i ljudi, jure u bijeg i vraćaju se. Ispred dvorca plemića Musića. DraŽenić određuje. Neko vrijeme čeka. a ?atim odredi da dvorac opkole, dok kapelani Kolovrat i Franiišek ulaze u kuću s golim oružjem u ruci. Stara žena s djecom stoji na vrh stuba i dršćući čeka Što će biti. Voli se predali, izaći pred njih nego da je navlače i svlače i trgaju s nje odijelo. 227 Daj. babo. povelje šio su pseta sakrila. Ali smjesla. Ne učiniš li. začas ćeš biti gola bačena dolje u dvorište. Zaslrepila starica i digla tri prsla. - Prisižem: nisu u kući. Odnijeli su ih. - A kamo su ih odnijeli”.” - Ne znam da li u crkvu ili na groblje. Nad njome sijevne oštrica mača i polako joj se primakne k vratu. Iznemogla žena pada od siraha na zemlju. Stisne je nešto u prsima i zanijemi. Kolovrat je udari Čizmom u prsa. - Stara vještice, hoćeš li ustati i govoriti? Opet se ne javi i ne miče. Ponovo je udari u glavu. 1 František je udara čizmama, uzima nož i prereze na njoj haljinu, a onda se digne i prokune: Staraj" od straha izdahnula. Sad nam nije drugo nego potražili. Možda nađemo Štogod drugo. Baš bi mi trebala za moju ženu neka ogrlica ili kakva pribadača. 1 uđoše u kuću. Vrisak djece iznenadi ih. ali oni digoše mač i zaprijete. Djeca blijeda, skamenjena, napola mrtva, zanijemila i stisla se u kut. Kapetani kneza Brandcnburga pretražuju ormare, izbacuju sve što lamo nalaze i grabe nakit, vezene peče i srebrnim pucetima opšivene haljetke. Nalrpati se plijenom. Ono stoje nemoguće sakriti nose prebačeno preko
ruku i ramena na cestu. Razdražen /bog neuspjeha. Draženić određuje napadaj i na drugi dvorac, lijep, jednokatan, okružen drvenim trijemom, ugrađen zidanim temeljima. - Tu ima čestiti podrum! - naglasi on. - Bil će tečnoga vina. Ali najprije na povelje. I opet Kolovrat i František pohitaju u dvorac. Sva su vrata zatvorena. Gore ni žive duše. Spuštaju se u prizemlje. Uz ognjište, u kuhinji, sjedi prestrašena stara služavka. Prijete joj i traže upute gdje se nalaze povelje- Ona odgovara dršćući: - Na groblju. Položili su ih u lijes starog djeda. Posjetit ćemo starčev kostur na dnu groba, ali daj nam ključ od podruma i gornjih spratova. Sve im ona predaje, smrtno prestrašena. Dolaze im drugi u pomoć. Ljudi izvlače i? podruma bačve, a iz prvog kata bacaju haljine i suho meso. butine iz dima i ogrtače, sve Što im dolazi pod ruku. Dvorac ima visoku ogradu obraslu Iravom i grmljcm. S druge sirane ceste je šuma. Kao da su se stabla pretvorila u konjanike, pojavili su se Jelenko Kušević. Oarko Mrnjavčić i Cvjetko Šimunić s desetoricom drugova. Medu njima i Petar Arbanasić. mladi bral Velislava Arbitnasića. Galekovići Leklorić. Svi se oni bace na Draženićeve kapetane i kaštelane i oko njih povuku obruč. Dra/.cnićevi kaštelani i vojnici stalno paze na cestu i na Šljivike. Ništa nisu zamijetili u šumi. Tek u posljednji čas kriknu, ali je već bilo prekasno. Jelenko i njegovi drugovi bacili su se na njih. - Zaivarajte vrata - viče Draženić polovici koja se nalazi u dvorištu. I smjesta su zasunuli vrata debele dašćane ograde. 228 - Naperil ću na njih dva-lri pozdrava - veli Jelenko i nišani u dvorište. Vode i njihovi ljudi pobjegoše u dvorac da se ondje sakriju. To iskoristi Jelenko i zapovijedi: - Samo moramo razbili ogradu. Brzo trčite po kmete da dođu sa sjekirama. Začas britke sjekire padaju na ogradu. Razbijaju vrata, ruše ogradu i krče put. - Braćo! 1 oni straga razbijaju ogradu. Htjeli bi nas prevariti i pobjeći. Ostavite i sijecite samo naoko, a vi drugi sa svake strane iza ugla struga ostanite u zasjedi. Grmlje će vas sakriti. Siđite s konja i čekajte. Ja ću biti s lijeve sirane gdje je pulcljak. Tu je lakše uteći. Onuda će Draženić. Tko ide /a mnom?
Po/ivu se odazivaju Mrnjavčić. Šimunić i Arbanasić. S\i su uvjereni” Draženić će probili ogradu i uteći lijevo jerje tamoolvoren put, a onda im mora ravno u šake. Postavili su se na svoja mjesla. Dvojica razbijaju vrata kao da svi lamo čekaju da mogu ujuriti u dvorište. Grmlje i drveće ih sakriva. Svi su uzeli u ruke oružje, a konje ostavili pored ograde. Straga dvorca srušila se ograda pod sjekirama Draženićcvih kapelana. Vojnici banuše prvi. Poslali su ih napred da budu plijen, branitelja ako ih vani čekaju. Ali Jelenko ih pusli mirno odjahati. Pcncinger ih slijedi, onda Kolovrat i Franlišek zajedno s Draženićem. Plemići ukočeno čekaju. Draženić se pojavi. Jedan udarne probode Draženićeva konja. On vikne, a konj posrne. Draženić skoči i opazi pred sobom čeliri lica. Prvo je od njih Jelenko\o. Samo jedan trenutak odluke: naprijed ili natrag. Promaši li taj trenutak, svršeno je. Brzje LI odluci jerje pogibelj na dlanu. Sine mu misao pa se prebaci natrag, preskoči prevahenu ogradu i nestane. Cas-d\a bio je okom u oko i nestao. Ali sva tko je od njih vidio da uči u dvorac. Skokovima divlje srne preskočio je Draženić prostor ograde i stuba na trijemu, skočio kroz prozor u sobu i za sobom zasunuo vrata i zaklonio drvene kapke prozora. Tek sada pogleda oko sebe. U polutami razmišlja, onda izlazi na hodnik. Male stube vode u prizemlje, Spušta se dolje. Zna: oni će najprije za njim na prvi kal. a on u prizemlju može naći vremena da se nekud sklone. Sišao je u neku izbu punu živeza. U mraku je naišao na ljestve. Iz smočnice se obično ide u podrum, tako je lo svagdje u manjim dvorcima. Ne razmišlja dugo i silazi. Našao se u dubokom mraku medu bačvama. Zavuče se iza visokih bacav a i razmišlja. Šio sad”? Zid je o\dje dolje od kamena. Ne može ništa čuli. ali uhvatio je držak mača i razmišlja što da uradi. Dugo lako sjedi kad mu se učini daje vani slrahovita buka. Ide k vratima Šio su izvana zatvorena željeznom prečkom. Kao da je more svijeta, svi viču. Razabirc. ljudi su se sakupili i spominju njegovo ime, Vika se približava, biva mu sve jasnije: svjetina traži njegovu glavu... Sve bliže dolazi krika. Čuje: razbijaju ogrado, onda lupnjavu, ljudi ulaze slepenicama na prvi kal. Valjda ga traže. Sto mu je radili? U prizemlju nema još nikoga. Da se pokuša još jednom provući u smočnicu”.” Jedna mu misao pada na um.
U skrajnjoj pogibelji uzverao se Ijestvama natrag u smočnicu, onda olvori vrata kuhinje. Služavke nema. samo na ognjištu gori vatra. Ogleda se. razmisli. Hladan je i brz. Sad dopre do njega urlik svjetine: "Dolje s izdajicom. Dajte nam neman!" "Ubijte neman!" "Nilko nam ne može oteti živinu!" "Bacile ga kroz prozoi nijema!" Stotinu je ruku uzdignuto uvis usred dvor išla. Kao da bi svalko hlio da u njegove Šake padne omraženi đavo njihova živola. Samo izdaleka baci Draženić pogled kro/oknona suahovite ruke što su se pružile /a njim. premda ga nilko ne vidi. Osjeća da njegovo tijelo pada na ošlrice Što mu se zabadaju do kosti. Zebe ga. trne. sirah ga hvata. "Zar sam u zamci?" Dah mu je kralak. brz. misao prestrašena, preneražena. prestravljena, ne može ni natrag ni naprijed. Što sad? U one njihove pandže? Uleći nema kamo. Još samo koji čas i oni gore stići će ovamo da ga traže. Vatra na ognjištu tinja. Draženić ima osnovu Šio mu je sinula u poljednji čas. Pouči k ognjiStu. Pograbi goruća drva i baci ih na ležaj od slame na kojem je očilo služavka. Onda poj;rabi dingo goruće drvo i gurne ga u suhu kudjelju Stoje naslagana na stolu smočnice, zgiabi žeravice i prospe je po gunjevima u izbi uz kuhinju. Baca amo-tamo živu vairu kao đavo u paklu. Sve su se prostorije zadimile, slama je planula, kudjelja sijevnula ognjem, gunjevcs dugim dlakama zahvalio plamen. On seopei hitro vi ali i spušia dolje medu bačve. Vrata je u prizemlju zaivoiio i iznutra zasunuo. Zavukao se u najcrnju dubinu, iza najveće bačve. Na vlažnom pijesku razmišlja. Vraia je u prizemlju zatvoiio i iznutra zasunuo. Zavukao se u najcrnju dubinu, iza najveće bačve. Na vlažnom pijesku razmišlja. Vatia mora odu/cli pažnju svjetine i odvriilili je od njega. A Šio će onda? Kamo”.1 Kamo/ Možda mu u posljednji ćas sine nova misao, možda mi dođu u pomoć lukavaćki odredi, glavno je da produži vrijeme osveli koju vani dozivlje svjetina šio |e okružila sav dvorac. A ljudi koji su prodrli goie uzalud traže Draženića. Nema mu traga. Uvjereni su da se popeo na tavan i odmah se Ijesivama uspinju. U lami ga uaže pod strehom, punom škrinja, kukuruza i žila. Naiod se već sasvim približio k dvorcu, gromko tražeći da se izruči izdajica, izrod i neman, krvnik naioda. Nekoliko glasova vrisne i sve se uskomeša. Kroz pukotine vrata u
prizemlju izlazi dim. Ljudi zapanjeno gledaju. Na kapke prozora Šio su prislonjeni puši se kao da je prizemlje krušna peć koju su naložili. - Valra! Vatra! - viču ljudi. Sve ljude obuzima zabuna. Otkud laj dim. otkud oganj u dvorcu kamo su se popeli njihovi drugovi da traže Draženića. - Vatra! Vatra! Gdje su ljudi? Sidiie! Viču. dozivaju one koji su u dvorcu da ih upozore na pogibelj. S lavana kroz male rupe na krovu pomole se glave. Sav narod im maše da sidu. Očito su razabrati šio se događa jer zamalo nestaje njihovih glava, a ljudi \ iču. uzbuđuju se. Svatko nešto primjećuje, svakom je u glavi sinula grdna misao, na svačijim je usnama zadrhtao jedan te isti povik: - Neman je zapalila dvorac! Neman! - Vrazi su zapalili kuću da bi on mogao pobjeći! - Ne može pobjeći dok smo mi tu. Neman je zapalila dvorac i pobjegla - odgovaraju drugi. Zakipi bijes svjetine. Val se potisne prema dvorcu. Komešaju se ljudi. Gnjev ih obuzima i u lom gnjevu zaboiavljaju opasnosi i razbijaju ulaz u kuću. a gore sijeva plamen kroz drvene kapke. Zaboga, ljudi, nalrag! - opominje netko.- Past će vam oganj na glavu. Krika i vrisak. Ljudstvo se komeša, koleba između osvete i opasnosii koja sijeva odozgo. Oni koji su bili u dvorcu poskakali su dolje preko irijema. Nilko ne /na otkud valra. ali svi sumnjaju da ju je podmelnuo Draženić. Traže razjašnjenje od onih koji su skočili s Irijema. a om odgovaraju: - Nigdje ga nismo našli. U čilavoj ga kući nema. - Možda i nije pobjegao u dvotac. već mimo ograde i uiekao! Nagađa se svakojako. Činjenica da gori dvorac brzo podsjeti ljude da ova zgrada pripada njihovu susjedu. - Ljudi, gasimo, izgorjel će čovjeku kuća. Ovaj mudri savjel starca smjesta osvijesli ljude. Svi su se dali na gašenje. Prodrli su u kuću. uzeli vednee i hilali na bunar. Brzo su otkrili daje valra nastala u kuhinji. Nosi se voda i polijevaju goiući gunjevj i drveni slol i slolice da se valra ne bi širila. U živom nastojanju da spase krov svojem susjedu zaboravili su na Draženića. Samo oni vani šio su opkolili dvorac i/daleka spominju njegovo ime. Raspravljaju o njegovu-bijegu i konačno uvjerenje da se sigurno nije sklonuo u kuću. nego se onima koji su to tvrdili samo pričinilo. Vlasnik dvorca koji je bio pred crkvom, na vijest da mu gori kuća. dohiia kući. Njegov jauk i zapomaganje obuzme sve šio je ?ivo. Više
se nilko ne brine za Draženića. Svalko nastoji da nešio pridonese spašavanju obilelji kojoj pnjeli pogibelj da će osiati ne/ krova i kruha. Čitavo se Turopolje usrcdoločilo na samilost pa se svi bore plamenom. Dolje iza bačava sjedi Draženić i ne čuje ništa. Tišina ga uznemiruje. Opet uzlazi Ijestvama i osluškuje. Tu je dopro do njega urlik ljudi. Čuo je neke povike i uspeo se u smočnicu da vidi što se zbiva. Otvorio je vrata. Gusti mu dim zastrt vid Razabircda svjetina viče i zove u pomoć protiv valre. Samo čas-dva i već shvaća situaciju. Požar je. dakle, uistinu odvratio svu pažnju od njega. To mora iskoristiti. Zadrhti i potrči naprijed. Odlučio je doseći trijem i odanle skočiti dolje. Ali.ne može više u7a stube. Opazio je ljude koji nose vodu i polijevaju kuhinju i hodnik. "Prekasno je!" - opazi on i povuče se natrag, ali mu u sJcrajnjoj pogibelji sine misao. U Času skine oklop, zbaci s glave kacigu, svlači haljetak i sve to baci niz stube u podrum. Onda pograbi u smočnici neku krpu i sveže glavu. Uzme neku zdjelu pa krene i? smočnice na trijem. Tako će u onoj buci zavarati ljude kao da je netko njihov koji gasi vatru. U dimu opazi ljude gdje nose vodu. Ne vide ga. Nitko i ne gleda oko sebe. To ga ohrabri, ide trijemom prema stražnjem dijelu kuće. prebaci se i skoči. Čini mu se da je pao u krušnu peć i zastenje. Na tijelu osjeti žar plamena, strahovita bol oduzima mu gotovo svijest. Ništa ne vidi. samo osjeća da je sav u vatri. Polagano gubi spoznaju. Još mu se čini da sniva, postao je kriješ, plamti i gori. a oko njega ljudi koji ga vuku. natežu, nešto govore, a njega samo peče i peče, vrišti kao ranjena zvijer. Samo katkad mu dopire do uha riječ, onda silno gibanje ljudi i konja, lupnjava. vika. a zatim nastane potpuni mrak... Kasno je popodne. Petar Pan stoji na trijemu i s najvećom pažnjom promatra i osluškuje uzbuđenu jurnjavu koja vlada dvorištem Čitavo popodne. Momci svakog časa dolaze na opkope, nešto javljaju Pencingeru. dolaze glasnici, hilaju gore gospodinu Verbeciju i opet odlaze. I posljednjeg su momka naoružali i poslali iz dvorca preko mosta. Još uvijek dolaze glasnici uzvišenom gospodinu, dok napokon ne izlazi on na trijem sav blijed i uzbuđen, silazi u dvorište, raspravlja s potkastelanom. Petar Pan nastoji osluhnuti o čemu se radi. 1 Stjepko je dolazio nekoliko puta. ali ništa ne mogu doznati. Onda Petar Pan pohita svom
gospodaru kralju i pripovijeda mu: - Toliko uzbuđenja nisam nikad, veličanstvo, vidio u tom dvorcu. Očilo se nešto dogodilo u Turopolju. Danas, odmah nakon objeda, izašli su i gospodin Draženić i svi službenici. Mladi knez sjedi i/a svojeg ujaka i sluša gotovo nehajno. - Idi. nećačc i pitaj Što se događa. Otišli su pozvati u vojsku mlade plemiće i mlade kmete. a onda će malo posegnuli za poveljama da nestane uh plemenitosti od kojih se ne možeš maknuti. Nama je već davna želja Čitav taj kraj podložili Lukavcu. - Ako je to u/rok da su otiSli u Turopolje, onda se ne treba uzrujavati. Možda nisu uspjeh - veli Petar Pan - i zato skaču. Odveli su i posljednjeg momka \t dvorca, osim sliaže na kuli. Da. to bi moglo bili da nisu uspjeli - zamišljeno će knez. - A ipak. tu su moji vojnici razbojnici, lupeži i lati. valjda će oni znali kako se postupa kad se nekoga kani opljačkali”/ Ipak sam zabrinut. Idem pogledali. Kialj nema volje da ide slušali Verbecija kad je zlovoljan, a Petar Pan mu je javio da je uzvišeni državnik blijed od silnog uzbuđenja. Knez pohita uzvišenom gospodinu, dok Pelar Pan i kralj čekaju. Ubrzo dohita knez nalrag i uzbuđen javlja: - Strahovite su bitke u Velikoj Gorici. Narod je napao na nas. Uskratili su ići u vojsku drskim riječima. To je Čitava pobuna. U vaše ime su ih pozvali, a oni su odgovorili da neće branili dusmanina. Kralj iskrivi lice. zažmiri na svog nećaka kao da pravo ne čuje. a on mu ponovo razjašnjava: - Da. rekli su lako i nijedan se čovjek nije javio. Verbeci kune i lupa po stolu, bijesan je i prijeti se. - Valjda naših ima više nego njih kad su poslali s\c vojnike i sve momke koje je skupio Draženić. - Svejedno. Glasnici kažu: bitka je slrahovila. I sivi oklopnik i svi mladi plemići, nekadašnji Diaženićevi drugovi, poimali su na konjima i sada se mlate u/duš i poprijeko, sve Ircaju iskre. Ta vijest digla je kralja na noge. l/ašao \e na trijem. Slijede ga knez i Pelar Pan. Markgrol Danijel izašao je iz svoje sobe gdje su ga probudili i izvukli napolje. Svi su se okupili u blagovaonici. Gospodin Verbeci šeće goie-dolje. ojađen i bijesan - Elo. veličanstvo, po/vani u vaše ime odbili su da brane kraljevstvo. Vašu državu nazivaju svojimdušmantnom i vaši nas. Neki
su podigli glasi počeli bunili ljude i odvraćati ih od toga da se unovače. Došlo je do grdne bitke, zamalo da moj nećak nije pao u ruke lih buntovnika Elo. lamo vam je u mojoj sobi gospodin Benedek. malo da ga nisu ubili. Ta okolnosl razbudi kralja i on se slade ljutili. - Što ih ne sasijeku? Zašto dopušlaju tim seljačinama da se razmahuju? Ima Draženić dovoljno vojske. - Da. ali njih ima mnogo više. Svi su oni razdiaženi kao bijesni psi. Draženić se dobro drži. kažu da je izmakao iz crkve i otišao uzeti povelje, Valjda će ih upokorili. Dok se oni imaju na što upirali, dotle će se i razmahivali. Ali čim izgore povelje, bil će sitni kao prašak na njihovoj cesti. Uzbuđuju se i raspravljaju, padaju povici i kletve iz usta gospodina Verbecija, 1 dok su oni u najživljoj raspravi, ponovo se javi glasnik. Verbeci ga odmah pozove u dvoranu. - Šio je? Što se dogodilo? Kako to izgledaš? - pita kasielanova pouzdanika Stanislava. - UzviSeni gospodine, velika nesreća... Ovi modri davli, kojima je na čelu Jelenko Kušević, u zasjedi dočekaše gospodina Draženića. Verbeci se ne usuđuje pitati i samo bulji u glasnika koji sa slrahom pripovijeda. - I on se morao sklonuti ujedan plemićki dvorac u kojem nikoga nije bilo. Ne znam šio se dogodilo i kako. ali odjednom je dvorac stao gorjeli. - Uzvišeni gospodine, nije izašao i/ dvorca koji je u plamenu, Svjetina je opkolila dvorac, tražeći njegovu glavu, a kad lamo, najednom se stalo dimiti iz dvorca, a doskora i sukljali plamen. Ljudi su hitali gasili, - Dobro, dobro, ali gdje je moj nećak”.” Šio je s Draženićem? - Ne znam. u/višeni gospodine, došao sam javiti. Nigdje ga nismo vidjeli. Ne znam ikoje zapalio dvorac, sav je u plamenu. a ljudi stoje
okolo. Govore svašta. Vele da će Drazenić izgorjeli u dvorcu i radosno viču. Ljudi se luđački vesele da će izgorjeli. Smrlno blijed Verbeci pohita k vratima, ali ga Ferenci zaustavi. - Šio kanile? Zar otići u pomoć? Nemale više nijednog momka na dvorcu, osim dvojice-irojice koji su na straži. Zaustavio se. - Valjda neće izgorjeti? Ljudi ga ne puštaju, ne daju mu da se spasi? - pita Stanislava. - Je li tako? - Nisam opazio da ga ne bi pustili iz dvorca, samo znam da je ogromna masa svijeta zaokružila dvoraca tada je iz njega počela sukljati vatra. Poslao me gospodin Lučić da vam lo javim. - Idi smjesta k njemu i kaži mu neka upamli: glavom mi svojom jamči za nećaka. Stanislav pohita da odnese zapovijed, a Verbeci je sjeo. Prestrašen je. gotovo očajan, dok Ferenci primijeti: - Eto. vidite, on stalno hoće da ide. holimice se izlaze, a vi ste mu rekli neka vodi pohod pokriven, nigdje se ne smije razotkrili. Vidio je očito svog suparnika Jclenka Kuševića. i. naravno, razdražio se. & svjetina, čim je opazila Draženića. bilo je svršeno. Mrze ga kao đavla! Bolje bi bilo da nije olišao. - Slutio sam da neće ići sve glatko, a tko bi mogao vodili navalu kao šio zna moj nećak? - Sve je on mogao voditi dok se nije znalo da se pod crvenim oklopom skriva Drazenić, Sad on više nije podesan jer već izazivlje ljude na otpor. Vladislav šuti. klima glavom, spušta ruke u krilo i zabrinulo promalra svog državnika. Nikad ga nije vidio takvog. Neprestano uzdiše, nagađa, govori samo o Draženiću. a Petar Pan stoji daleko od njih i samo katkad žmirne kralju kao da bi mu hlio reći: "Turopoljci će i tebe osloboditi Draženićeva gospodstva, ne samo sebe." Sunce zapada. Verbeci i Ferenci sve.su više nemirniji. Neprestano šalju paža na ulaznu kulu da sazna dolazi li iko i/. Turopolja, glasnik ili tko drugi. Nitko se ne javlja. Straže odgovaraju da ne vide nikoga. Pada prvi večernji sumrak. Kralj je otišao s Petrom Panom u svoju sobu, Tu mu lakrdijaš Šapne: - Evo. veličanstvo, kad se vi ne možete oslobodili ovog gospodstva. učini! će to Turopoljci. - Za njega mi nije žao, ali ovi ljudi su vrijedni kazne kad se nisu
odazvali u moju vojsku. Tko će branili Ugarsku od Turčina? - Valjda ima iko branili kraljevstvo. Napokon, vi ste i češki kralj. Zašlo nedovedele iz teške u Ugarsku vojnike da brane vaše prijeslolje? Vi sie kralj češki i ugarski, pa zašto da samo Hrvali brane vašu državu? To, uistinu, nije odviše pravedno ni Časno. - Kako lo govoriš? Nije čudo ako Drazenić veli da se rotiš s Hrvatima. - Moj siromašni kralju! Toliko slrepite pred Vebecijem da i preda mnom govorile servilno kao što bisle govorili pred njim da mu se ulaskate. Naučeni ste nositi svoj jaram. Sigurno bisle zaplakati kad bi vam ga skinuli. Sad mislile samo na vojnike koji bi morali branili gospodina Verbecija i njegove ljude. Ono šio sam rekao ja sada. loje posljednji put rekla Gordana. Vi ste joj odobravali, a sad već poričete! Htio bih imati to čan sat da mogu promatrali koliko sati posjedujete jedno mnjenje, a koli ko je irenuiaka potrebno da ga promijenite. Kad bi vas slušala Gordana. ne znam bi li ona još lako ushićeno čekala vaš posjel u svojem dvorcu. Te riječi smjesta skrenuše kraljevu pažnju na svoje lične okolnosli. - Ona me čeka? Otkuda znaš? - Nije vrijedno uopće govorili s vama o njoj. Idite lamo gospodinu Verbeciju i plačite kod njega za Draženićem. - Ne zanovijetaj! Nije mi do Draženića. Ja se ljutim Što ti ljudi u Turopolju ne odlaze na moju riječ u vojsku. Vani se ljudi ustrčali. Pelar Pan prekine razgovor s kraljem i osluškuje. Onda otvori vrala i ide na trijem. Neki su ljudi stigli gore i nahrupili u blagovoonicu. zacijelo novi glasnici. Petar Pan sluša, čeka, gleda dolje u dvorište po kojem je pao mrak. Gore na kuli straže nešto žestoko razgovaraju. Čuju se neki glasovi onkraj veže kao da tamo negdje ima mnogo ljudi. Dugo stoji Petar Pan i ne miče se ispred kraljevih vrata. Smalra da je najbolje ostali tu i čekali. Iz blagovanonice odjednom istrči Ferenci i nešlo živo govori s glasnicima. Silaze. Ispod veže ula?e ljudi. Petar Pan ne može im vidjeli lica ni odijela, samo čuje korake i brze i opel polagane, sasvim polagane kao da ide više ljudi okhjevajućim korakom.
234 Onda iza njih vika. bučni Pencingerov glas. Čuju se bijesni povici kneževih kapelana, kneza i Verbecija. Svi su izažli na ogradu nijema. I kralj izlazi. Sva je kuća puna huke i štropota. - Što je to? pita kralj Ferencija. - Tko je to? Tko ulazi u grad1.” To su naši ljudi doveli zarobljenike iz Turopolja. Pohvatali su oko dvadesetak plemića. - Ipak zarobljenici! Ove ćete svrstati u vojsku? - pita Vladislav. - Ne znam. veličanstvo, što će biti s njima. Kolovrat i Frannšck pohvatali MI ih sa svojim vojnicima dok su oni gasili vairu u d\oreu da spase plemiću krov nad glavom. - Još ne /nam. Lučić je ostao tamo. Tolika je tamo krika i toliko svjetine da se ne može znati tko kome pripada. Zato moramo čekati Lučića - samo on zna s ovim ljudima. Dolje na dvorištu vojnici viču. dobacuju plemićima pogrdne riječi i kletve. Pencinger se prijeti: - Svi idu na vješala ako ne prisegnu da stupaju u našu vojsku i da se odriču svojeg hrvatskog plemstva. Bučno zaviče Ferenci Pencingeru: Nije to dovoljno. Neka vam kažu gdje se nalaze povelje svih njihovih plemića. Su do jednoga. Ne može u ovom kraju živjeti viSe nitko ako je plemić. Jest nadoveže knez Ijulito - neka točno označe, a kad ih nađete i donesete ovamo u moj dvorac, onda će položiti svi prisegu da će vjerno služiti meni. jer od toga časa oni su moji kmetovi. Odozdo se ne čuje nijedna riječ odgovora. Ljudi zavijeni tamom šute. Petru Panu se čine kao sablasti. Ne miču se. Ne mučite se. gospodine Ferenci - odgovara odozdo glas Pencingera. Otvorit ću im gubice užarenim klijentima. Samo časak pričekajte. Moji su kovači upravo na putu u dvorac. Sve će oni to obaviti. Užareno željezo otvorit će im usta. a sad dopustite, uzvišeni gospodine, da hitam natrag i vidim Što je s našim Draženićem. - Dobro, neka svi ovdje čekaju, a vi se žurite. Strahovite vijesti stižu o Dražcniću. - Dovedite mi ga živa i zdrava - vikne dolje Verbeci. - Niste ga smjeli ni časa ostaviti samog.
- Mogu li zapriječiti plamenu da ne liže slamu? On je slama i plamen. Dakle, nisam ga mogao spriječili da skine vizir. Upalio se kao suha smola i odjurio mi s oka. Ali nadam se da neće biti zla. - Glasnik mi je javio da je u gorućem dvorcu. Jeli to istina?- pita dalje Verbeci. - Istina je. plemeniti gospodine. Sklonuo se pred navalom Jelenka Kuševića i njegovih drugova, a lr svjetina nije zapalila dvorac, čini se da je to učinio sam Draženić da lakše utekne. - Valjda nije lud da sam sebi zapali smrtni oganj? - prenerezi se kralj. - Ne. vcličanslvo. ali on je dosjetljiv, lakše hi mogao uteći ljudima nego požaru. 236 Uzvišeni gospodine, javit ću vam odmah čim nešto dognam o njemu. Topot konja kroz dvorišie gubi se ispod veže na most i nestaje. U dvorcu gospoda se opet skupljaju oko kralja u blagovaonici. Večera je na stolu. Jedva tkogod uzima jela. Verbeci nemožedota:”:i ni pečenja. Ni knez ne jede od iščekivanja da će mu napokon ipak donijeti turopoljske povelje koje bi ga preko noći učinile vladajućim knezom golemog turopoljskog kraja. Bilo hi to čitavo kraljevstvo. Koliko šuma. koliko blaga! Sve bi to bilo njegovo. Kad nema plemića, ima samo kmetova, a svi oni imali bi služiti njemu. I sve mu se pjene usne dok dočarava probitke što će ih crpsti iz ove zemlje koju tako davno želi sasvim prisvojiti. - U čitavom kraljevstvu neće biti takvog bogataša. Ni vojvoda Zapolja ne može se pohvaliti loli kim imanjem. Ali vi ne odgovarate, ujače? Valjda sam ja vlasnik ovog dvorca i sve Što je oko njega, to ima pripasti vlastelinu kneza Brandenburga. - Da. da, naravno. To je razumljivo -- odgovara plaho kralj, bojeći se gospodina Verbecija. Ovaj je pri lom digao glavu i pogledao kneza. Gospodin knez misli da će uspjeli osvojiti i lišiti plemstva tu tvrdokornu hordu. Oni tvrde daje njihovo plemstvo od početka dvanaest hrvatskih plemena, - Neka tvrde Što ih je volja. Kad vlast ;apali doka/c o slobodi tih Hrvata, onda više nema prava ni zakona.
Ali Verbeci nema strpljivosti govoriti o tome. On misli samo na Draženića. na zapaljeni dvorac u kojem se nalazi. Tko zna nije li njegovo tijelo već ugljen. Ne nalazi mira. neprestano hoda gore-dolje. Stalno raspravlja s Ferencijem. okrivljuje Pencingera i Lučića i sve redom za sudbinu svog nećaka i prijeti se: Ako su ga ostavili i pustili juriti naprijed samoga, onda je bolje da se nitko od njih više ne vrati k meni. Markgrof Danijel nije nikako zainteresiran. Njemu je svejedno što se događa s Draženićem. On bi najradije Čestito prionuo uz jelo. 1 kralj osjeća želju da založi. Odviše ga mami miris pečenja i baš zato stane tješiti Vefbecija i zvati ga k stolu da barem nešto pojede. Uzvišeni gospodin uzima vrč, iskapi ga do dna. a onda sjedne. Umoran je od neprestane trke danas popodne. Drugi su jedva dočekali da mogu jesti. Petar Pan se pričinja kao da ga ništa ne zanima, a ipak osjeća u sebi zluradu osvetu. Sluh mu je stalno napet. Dok oni drugi nagađaju i raspravljaju, neka buka dopre do ušiju Petra Pana. On ustane i iziđe na trijem. Dolje čuje topot konja, neko bučno komešanje. Pencingerove zapovijedi opet odzvanjaju dvorištem. Lakrdijaš se povuče dalje od vrata blagovaonice da može mirno osluškivati. Odjednom dolje čuje povik: - Napokon ga imamo. Zar ne? 237 - Jest, gospodaru, imamo ga. - Jao (ebi sada. đavle! prijeti netko u tmini čiji glas dopre kroz noćni zrak do Pelra Pana. Smjcsla prepoznaje Lucićev glas; "Tko to može biti?" - trne Petar Pan i pohita na drugu stranu trijema. Tu se u tmini s nekim sukobi. Odmah razabere da je žena. U tmini je ne može prepoznati, ali mu je jasno s kim se sudario. - Jeste li vi, Vilena? - Da. ja sam. Momke su odveli ispred mojih vrata. Naravno, odveli su ih kad im je trebao svaki pojedinac za bitku u Turopolju. A što radite ovdje? - Isto što i vi. Slušam. Znate li Što je tamo dolje? - Rekoše, nekih petnaestak plemića. - Da, ali sad je netko šapnuo: "Imamo ga!" Razabire kako joj kroz tminu dršće glas i slrepi tijelo stisnuto kraj njega. - Vas zebe, gospođice Vilena? Noć je topla. - Groznica me trese. Idite i pitajte Što je dolje i koga su to
zarobili. - Čujele li? Opet netko slenje. vrlo prigušeno. - Nelko se muči i neće priznali da mu je zlo. - Možda je netko ranjen. Ali iko? Eto. sad se komešaju, nekoga teško nose. Ne Čini vam se? - Da. čujem. Nose čovjeka... mrtva... živa... ranjena? - Možda nose plijen što su ga ukrali u Turopolju? - Ne, ranjenik je. Nose ga nekud u prizemlje. - Jest. odnijeli su ga očito u kaslelanovu sobu. Nastane tišina kao da su i oni dolje od nečega neobičnog zanijemjeli. - Na mučila s njima, kovaču! - Čuje se zapovijed. Vilenu prolaze trnci i. dahnuvši. šapne: - Čujete li? To je Lucićev glas. Bože moj. kome se to prijeti? 1 opet se dolje oglasi prijeteći glas: Ti ćeš prvi. crni đavle. Dosta smo te hvatali i tjerali. Sad naprijed! I tvoji ortaci dola/e redom na lance. Bi[ će vesela noć. lako mi imena. - Gdje vam je voda? Hajde naprijed da vas svrstam po vašoj časti čuje se glas Stanislava. Vilenu trese groznica. Petar Pan se vratio k njoj i osjeća njezino drhtanje. Ona ga Šapćući moli: - Idile dolje i šaljite mi služavke. One će sigurno sve znati jer su u drugome dvorištu. One će ih vidjeti kad ih budu vodili u tamnicu. Pitajte koga su prepoznale. Pazite, gospođice Vileno, s druge strane irijema mogu doletjeli lukavaćki gospodar s kraljem i Verbecijem na čelu. Neka se ne sjele vas. Čekajte me u svojoj sobici, nekoga ću vam poslati ili sam javiti sve što želite. Kroz otvorena vrala bljesne svjetlo i/ blagovaonice. Ona se stisla ispod luka trijema, čvrslo se uhvatila za stup i drhtavo Čeka. Strahovita joj slutnja prolazi dušom. Napetom sluhu ne može ništa izbijeći. Svaki korak dvorištem, svako 238 lupanje vratima, svaki povik, doziv, sve joj to prolazi žilama. Sve samo čuje. a ništa ne vidi. Strah je trese. Katkad joj se čini da ćt je uhvatili vrtoglavica i baciti o tlo. Svježi noćni zrak pomaže joj da se silom drži uspravno. Čeka što će biti. Vrata se od blagovaonice zatvorila, na Čitavom trijemu je mrak. Tmina je dolje u dvorištu, tmina na trijemu i gore na nebu.
Nijedna zvijezda nije zatreplala. Oblačno je i od loga pada na zemlju lako strahovita tama. Vilena osjeća kao daje u grobu. Ništa ne može razabrati oko sebe. Sve se stišalo. Najednom joj se pričini da je čula kriku. viku. prosvjed ogorčenja. Uskoro se začuju koraci, Lucićeve klelve i kletve njegovih kapelana. Jasno joj je: potisnuli su zarobljenike opet u prvo dvorište. Bit će da su nešto učinili, prosvjedovali. Zuri dolje, pilji kroz iminu. ali ne vidi ništa, samo po kretnjama, koracima i štropolu razabire da su ljudi uzbuđeni, puni prosvjeda, bune i otpora. Njihove su joj riječi nerazumljive. Šio to govore? Spominju li imena: Arbanasić. Galeković, Gušić? Koga su još to spomenuli... Kušević? Zastrepi. Pretvorila se u led. Ukočena visi na ogradi i zaboravlja. Još Čas i past će dolje. Stubama se nelko polagano uspinje. To je prizove k svijesti i povuče se natrag. Nelko dolazi. Po koracima prepozna ženu. Možda dolazi služavka koja je dvori? Kamo sreće. Doznala bi od r sve što ne zna i ne može prozrijeli, a već tako dugo slrepi od zle slutnje. Zamalo uz nju zašušti haljina. - Jesi li ti, Maro? - Da. ja sam gospođice Vilena. - Je li te poslao Petar Pan? Rekao mi je neka dođem gore. ali nisam mogla prije. Odviše je ljudi. - Gdje? Kakvi ljudi? - Zarobljenici. Naši Turopoljci. Svi su u plemićkim odorama, a ima i kmetova. - Poznaješ ih? - Nisam mogla vidjeli lica, a i ne bi koristilo. Malo ja poznajem plemiće. - Što poručuje Pelar Pan? - Ni on ne zna iko su. Ali čujte: služavkama i slugama zabranili su da se maknemo, ja sam već prije otišla iz drugog dvorišta, znam samo da su lamo nekoliko njih zatvorili. - Gdje su ih zatvorili? - Odvukli su ih silom u tamnicu. Bilo je ružno gledati kako su ih na\ laćili. Gledala sam to iz mraka, a oni su imali baklju tako da me nisu mogli opazili. - Koga su vukli? Koga? Točno si ih vidjela? 239
- Plemiće su vukli. - U kakvoj odori”1 - Odore su im modre, a klobuci tamni, ne znani pravo, samo neke zastavice lepršaju na klobucima. Časak Vi lena ušuti. Kakve zastavice? Ništa ne zna o tome. Niti je vidjela ni čula da bi tkogod od plemića nosio takve zastavice. - Zacijelo su to bila pera, a tebi se pričinilo? - Ne, ne. bile su zastavice, točno sam ih vidjela. Vilenaječulaod VojkaoDavorovoj vojsci i neko vrijeme razmišlja, a onda upita: - U tamnici su ih svezali i ostavili? - Da. zatvorili su ih. Tada je došao Lučić, dao otvoriti tamnicu i spustio se dolje sa svojima. - Znaš li što kane s njima? - Bolje da i ne pitate. Grozno je to samo i pomisliti. Reci - uhvati je Vilena /a ramena - moraš mi kazati. Pa. mučit će ih. Zvijeri su ti ljudi, a mi ih svi moramo slušali. Nema pravice na svijetu. - Mučit će ih? Tko? Dra/cnić11 - Svi su oni životinje, jedna gora od druge. Draženić se vratio? - Ne znam ništa. - Sada sidi i vrati se služavkama, ne trebam te više. - Zar nećete večerali? Ne. ne. ništa neću. Samo sidi. već je kasno. Ako te nadu gore, jao lebi. Osobito Pencinger ili Draženić. - Ne. neće Pencinger mene naći. on je otišao s njima u tamnicu. - Ne znaš kakvog su (o ranjenika doveli? - Ne znam. samo sam čula nekoga sienjati. Donijeli su više ranjenih, ne znam tko su. bilo je tamno. Bolje bi bilo da su sve poubijali u Turopolju da se nikad više ne vrate pod ovaj krov. Vilena ponovo ".jera služavku neka ide dolje i prati je sve do stuba. - Idi brzo, sama ću otići u svoju sobu i leći. Polagano se vraća trijemom, onda se opet nagne i sluša dugo i ustrajno. Dolje u prvom dvorištu čuje samo šapat ljudi. Iz drugog dvoi išta nema glasa. Tamnica je duboko dolje, /na točno sve kako izgleda. Odanle ne mo/edonjeniu dvorište doprijeti ni poklik ni jauk. Vilena se hitro vrati u svoju sobu. izvuče iz Škrinje crni plašt i klobuk, natiičc ga na glavu sve do zatiljka, sprijeda sve do obrva preko čela, a široki obod zaslirc njeno lice. Oko sebe je omotala plašt koji se vuče za njom.
Ovako polagano izlazi pa ide neprestano uza zid da je tkogod iz dvorišta ne primijeli Spustila se niza stube vrlo oprezno. Nigdje nikoga. Silazi. Već je na dvorištu. Stala je u tmini, zagledava se u skupinu ljudi koji međusobno šapću. Čim su spazili nekog u crnom plastu, utihnuli su. ali im ona ide bliže. Oni se drže povučeno, dok ona ide sve bliže da bi se zagledala u njihova lica. ali ih u mraku ne raspoznaje. Videći da medu njima nema nijednog LukavČana jer su svi ljudi ovdje u skupini odjeveni u turopoljsko odijelo, ona tiho Šapne: - Što se s vama dogodilo da ste zarobljeni? 1 što će biti s vama? Nitko joj ne odgovara. Recite samo. pou/dajie se u mene. ja pripadam vašem i odu. A je li možda medu vama Jelenko Kušević? - Ne. nije medu nama. - A gdje je on? Jesu li ga možda već odvukli u lamnicu? - Tko ste vi? pila muški glas. - Svejedno tko sam. Želim vas spasiti odavle. - Nije moguće prijeći preko vratara i siraže. - Recite: je li most spušten? - Nismo čuli da bi ga digli jer čekaju još nekoga. - Koga čekaju? - Ne znamo. Nas su uhvatili u času dok smo gasili dvorac našeg druga. Bili su u zasjedi. Nismo ni slutili jer smo imali na umu samo spasiti Modecov dvorac. Lukavčani su se došuljali... - Iza vaših leda otvorena je veža. Ogledajte se i pazile. Kad se pojavim na veži. pomaknite se bliže. I pošla je mimo njih kroz gusti neprozirni mrak pod svodove ulaza u dvorac. Tu JCJOŠ crnije i mračnije. Ide tiho i nečujno sve do vraia. Onda skrene lijevo. Tu je vratar. Naglo gurne vrata i ulazi. Na stolu je mala uljanica i žižak jedva osvjetljuje stol. Uza slol sjedi vratar. Podupro je-glavu kao da se odmara. Kraj njega su ogromni ključevi. - Otvorile smjesta vežu - zapovjedi ona dubokim glasom. On se lecne i pogleda pojavu u plastu. ,- Hitro otvori, moram smjesta u Turopolje. Smije otvoriti samo na Pcncingerovu i Lucićevu zapovijed. Tko je taj? Htio bi vidjeli tamnu crnu pojavu i posegne za svjetiljkom. - Ostavi svjetlo. Učini što rekoh. Preplašen, povuče se natrag. Vilena korakne k stolu i pograbi ključeve, a u drugoj ruci bljesne joj bodež. Pokazuje ga nad svjetlom i Šapćući se zaprijeti:
- Otrovan je. Ako se makneš. mrtav si. Dok se ne vratim, oslat ćeš tu. VikneŠ li samo u pola glasa, vratit ću se i svršeno je s tobom. Njemu zamre riječ u grlu. Obuzima ga smrtni strah kao da je ta pojava u mračnom okviru neki duh. Ne usuđuje se dahnuli. Vilena izađe iz vratarnice, ponijevši sobom ključeve i 7a sobom zatvori vrata. U mraku slane tražiti bravu. Napipala je i stala otvarati. Na vralaŠcima vratarnice nitko se ne miče. Vratar se ne usuđuje ni zaviriti. Vilena potrči kroz vežu do zarobljenika i šapne im: - Brzo. mosl leži preko opkopa. Tiho. sasvim tiho... Pohitali su na vrata samo napola otvorena. Nestaju u miaku. Na mostu samo mali siropot objavljuje straži da netko ide preko mosta. Ona stoji pod kulom zamotana u plastu i pazi njihov odlazak. Tko to ide dolje? - pita odozgo straža. 240 241 - Idu u pomoć vojnicima - odgovara Vilcna muklo i poluglasno i opet skoči na prozorčić vratarnice da vratar ne bi odgovorio straži. Kroz prozor gurne u sobicu ruku u kojoj blista bodež. Groza hvata čovjeka koji sluti da se tu nešto događa Šio bi on mogao spriječili. 1 kad je već skočio, spazi ruku s bodežom. Pun jeze zuri u oširicu, ne usuđuje se ni vikali ni dahnuti. U pandžama je strave. Štropot posljednjih koraka s mosia dopre do njega, ali bodež kao da ga je sasvim sastavio sa zemljom. Vilcna ne može ni pomislili da uteče s onima preko mosia. Dužnosi joj je vratara držali u strahu da ne otkriju bjegunce. A njega obuzima uvjerenje da je to duh. Najednom ključevi zaStropoću na stolu, a njega obuzme užas. Vilena ili je bacila kroz prozorčić. otvori vrata, primakne se svjetiljci i ugasi je. Zatim nestane sasvim nečujno. Brzim koracima udaljila se ispod crnih svodova veže u dvorište. Tu stane i sluša. Nitko se ne javlja. Polagano, skrivajući se uz lukove trijema u prizemlju, ide do veže u drugo dvorište. Kad je prošla ispod svoda, slisne se u mračni kul. Služavke očito spavaju, ili su se prestrašene stisie u svojoj sobi.
Šio je lamo iza vrata lamnice? To je pitanje muči. Kroz mrak ih ne vidi. ali zna gdje su i odluči se da ide ravno onamo. Sluša na vratima. Pokušava otvoriti, vrata su iznulra zasunuta. Muklo stenjanje dolazi do nje. Srce joj burno kuca. Netko opet slenje. onda krik kao da se netko bori sa smrću. Uhvati vrata i stane ih drmati, Što se tu događa? Nitko ne dolazi ni s koje strane. Gdje su ljudi s dvorca? Zar su propali u zemlju, ili se potopili u opkopima? Sad se sjeti daje umotana u plaši, a na glavi ima crni klobuk. Brzo to sve skine sa sebe i smota u klupko, sakrije ispod kamena u kut trijema, a onda potrči u zgradu. Pokuca na vrata izbe u kojoj konače služavke. Sve su se prepale i tiho ciknule. Ona ih brzo umiri: - Ne bojte se. ja sam. županova kći. - Gospođice. Što sle došli dolje? Zar da i vi to još gledate? - Recite: iko je u tamnici? Koga su odv ukli dolje? Sto se događa lamo? Predvečer su doveli neke plemiće i ravno ih odveli tamo. I sad su nekog odvukli i/jedne sobe u prizemlju. Nisu izašli? - Ne. svi su još tamo. Mismosezavukleu tminu da vidimo Što će se dogoditi, hoće li živi izaći. Još ih ima mnogo u prvom dvorištu. - Ostat ću s vam" da vidim kad otvore vrata. Htjela sam sići k njima, ali nitko ne odgovara. Daleko je dolje od vrala do onog mjesta gdje ih muče. Ne može doprijeti šlropol izvana. - Možda. Prislonila je lice k malom otvoru koji se zatvara drvenim kapcima. Otvorila je i piomalra. čeka, osluškuje, dršće, muci muku. Tko to može bili iza vrala. Strava je hvata od pomisli da je možda lamo Jelenko KuŠević. Ali to bi joj kazali oni kojima je čas prije dala slobodu. Ne može više izdržati tu neizvjesnost. Nili tktrdolazi niti se iko javlja s druge sirane tamnice. - Recite - pila ona služavke - nigdje niste vidjele predvečer Draženića? - Nismo ga ni vidjele ni čule. Samo su kapetani i barun Pencinger odlazili i dolazili, a o njemu nismo ništa čule. Ostavila je sobu. Izlazi u noć, vere se uza zidine. Goni je nešto između /grade za služavke i dvorca. Duboka je tmina. Jedva se može provlačiti kro/ uski prostor. Opcije na vratima lamnice. Sluša. Dolje je tišina. Koliko strahota u toj mrtvoj tišini. Sama ne zna kako dugo stoji tu bez daha, kad joj se odjednom pričuje nekoliko glasova Što dolaze i/ neke dubine i sve se više približuju vratima. Povuče se i sakrije pod trijem. Ruka joj
posegnula za malim srebrnim koricama. Odluka je čvrsta, nepokolebljiva. U tim koricama nosi kao amanet otrovan nožić. "Samo moram paziti da baš njega zahvalim, baš njega. Hoću li u mraku moći pogoditi pravoga?" Ide nekoliko koraka naprijed i nasloni se naslup. Tu je sigurna daje nitko ne može vidjeli. Ali neće razabrati njihova lica. valjda ni odore, pa ipak. po glasu će prepoznati. "Rilo bi st raho vi to. jadno i nevoljno da ne zahvatim njega. Ako bude bilo tko inu drago smaknut u tamnici, on će platiti, mora platiti tu krv!" Ukočena je, Njezino je tijelo bešćulno. samo duh u njoj trepti, duh od važne odluke. Noćima i danima stvarala je odluku. Ovog časa mora izvršili. Ne može je ništa od toga odvratili. Duboko je uvjerena: učinit će dobro djelo. Mora spriječili strahole koje se spremaju njezinoj braći, Tojc njena tvrsta odluka. Vrala tamnice se stresu. Vilena se još više ukoči. Sve je u njoj mirno. Duh i lijelo. U ruci joj bodež. Vrata su odsunuli. Olvorila se. Ona zadrži dah i suspregne kucaj srca. Prvi čovjek izlazi. Po glasu prepoznaje baruna Pencingera. 1 drugi izlazi, to je Slanislav. Treći nosi baklju. Sva je protratila od tog svjetla. Razabrat će svakog pojedinca. Drugi je neki nepoznati plavokosi čovjek. Netko ga je oslovio. Razumjela je ime Kolovrat, dok onog drugog nazivaju hraniišekom. A on? Opći netko izlazi. Ni loga ne poznaje. Onda izlaze joi drugi. Kaoz.vijer. čeka svoj plijen. Ovako zgurena.izbuljenih očiju čeka svoj plijen. Dršće. ali ruka je čvrsto stisnula bodež. Tako! A sad nastavimo s drugima. U pamtit će svi plemićki gadovi kad su se suprotstavljali kralju i Verbeciju. Gdje su oni drugi? To je pilao Pencinger. a Lučić odgovara: Odmah ću. gospodine barune, dovesti druge. 7AJ 243 - Ovamo s njima, redom!
Najprije bih. gospođini- barune, pogledao kako je gospodin Draženić. Ledeni znoj oblije Vilenu u skrovišlu. - Da. da. idi brže. sigurno su ga već prenijeli gore na kal. Vilena dršće. "Šio lo znači? On nije s njima? Netko nepoznati nasiavi: - Strašno je to kako je stradao. Nije se smio sakriti u dvorac i onda ga zapaliti. To je bila ludost - čuje se barunov glas. Vazda sam ga čuvao i odvraćao da se sam upušta u borbu, ali on ne može oslati u pozadini. Nekad je bio pažljiviji. Koji mu je đavo? Zašlo najednom ludo srlja? - pita onaj koga nazivaju Kolovratom. Gospodine kasielane. ne znale koji đavo vodi Draženića? Slrast. Želja da uhvati Jelenka Kuševića. Obećao mi je da će bili miran i neće se razotkrili, već će samo iz pozadine upravljali napadajima. Ali pojurio je naprijed čim je vidio Jelenka Kuševića. Jedva mu je izmakao i pohiiao u laj prokleti dvorac i onda ga zapalio. Nije ni to bila loša zamisao? - reče netko čiji glas Vilena ne poznaje. - Skrenuli su lako ljudi pažnju s njega na vatru. Ali dok je hlio da straga iz dvorca pobjegne, pao je čilav gorući tram na njega. Sva mu je ruka i rame i ćilava lijeva sirana opržena. Grozno to izgkda. Neće dugo moći vi poslelje ako uopće prizdravi. - Zar je tako teško ranjen? - Vidjet ćemo šio će reći ranarnik. Ali gdje su ovi ljudi tako dugo? Stoje - viče barun i prolazi kroz vežu u drugo dvorište. Ostali ga polako slijede. Vilena odjednom čuje neke uzbuđene krikove i zapovijedi da se zapale baklje. Barun i njegovi očito misle da su se zarobljenici negdje sakrili pa određuje neka ih traže. Nosile baklje! Tražite pseta! Zavukli su se nekamo. Tog časa Vilena se prebaci natrag ispod trijema do sobe u kojoj spavaju služavke. Uvukla se liho. Nijedna od njih ne spava. Djevojke dršću od straha šio će još biti ove noći. - Ja sam ove noći kod vas. Ako vas ikogod zapita za mene. ne recite nikome da sam i načas izlazila. - Ne bojte se, gospođice. 1 sve bude liho. Vilena se negdje dotakla nekog ležišta na slami i legla. Tek sada je stala drhiati. Tek ovaj čas joj bude jasno što je htjela izvršili. A eto. njega je zapala pravedna kazna. Opekao se negdje u valri. Oni ne znaju hoće li od toga umrijeti ili ostali na Životu i dalje progonili pošicne i pravedne ljude.
Nije hlio osiaii u pozadini čim je vidio Jelenka Kuševića. Daje bilo nekoliko časaka od njenog bodeža bio mrlav. to hi bila laka i brza smrt. lako bi se riješio svih muka. Ali ono što je zadobio lamo u gorućem dvorcu, to će ga mučiti dugo. Vani naslane zbrka, krika i vika. Padaju klelve. Nekoliko glasova viče u išli čas. Služavke oko Velene tiho uzdišu, pa onda. kao da su zamrle, slušaju buku zapovijedi, prijetnje, klelve i sve ispremiješano kao u nekom luđačkom vr/inu kolu. "Šio li 10 može bili? Zašto tako kunu? Što traže lako bjesomučno?" - pitaju se djevojke. Samo Vilena zna što pokreće lu uzbudenost u dvorištu. Onda su se povici vani izgubili Kaštelan Pencinger pojurio je u vežu i zove vralara. U njegovoj sobici je lama. Opetovano/ove. Ne javlja se nitko. Šio se tu dogodilo? Prošao je kroz Čitavo dvorište, ali nigdje zaiobljenika. Siraže im nije poslavio jer su sve momke poslali u Turopolje. Tamo gore na kuli lek jedan čovjek koji ima zadaću dizali i spuštali most. Kaštelan /ovne čovjeka: - Gdje su ljudi? Gdje su zarobljenici? Ništa ne zna. Zine u nj preneraženo, držeći svoju malu svjetiljku. Baiun razabire da se čovjek prestrašio i navali na njega: - Vidio si ih? Gdje su? Govori! - Ne. uzvišeni gospodine, ne znam. nišla ne znam. samo lo da su predvečer i kasnije u tmini dolazili i odlazili iz Turopolja. Drugo ništa ne znam. Ne usuđuje se priznati da je vidio neke ljude kako odlaze preko mosta. Na pitanje kamo idu. odgovorili su mu da idu u pomoć vojnicima. Zar su ipak zarobljenici, a on im nije posvetio dovoljno pažnje? 1 dosjeti se: - Gospodine kaštelane, ja sam gore na kuli i ne znam tko dolje izlazi ili dolazi u mrak. Vratar mora znali, on ih je pustio napolje. - Da, vratar. Ali gdje je lo pselo? 1 uzima iz ruku čovjeka uljanicu i traži po veži. Nikoga nema. ni ključeva u vratima velike veže. Ide sa svjellom u vratarnicu. Tek sada opazi vralara kako kleti izbuljenih očiju, zuri u kaštelana pogledom strave. - Gdje su zarobljenici? Čovjek samo dršće, usne mu se miču. ali ne može govorili. - Šio li je? Govori! Gdje su zarobljenici? - Ja ne znam. Siupioje u crnom plastu i crnom klobuku... ruka se digla uvis i bodež je svjetlucao...
Kaštelan ne zna. govori li lo sa svojim vralarom ili luđakom. 1 udari ga. - Ustaj. izidi i pokaži gdje su zarobljenici. Ah ovaj ne ustaje, ne miče se. Prikovan je. uvjeren da je dolazio duh. Stoje radio? Ništa ne zna. Ništa nije čuo od sira ha kad se pojavila pojava u crnom plastu. Barun Pencinger ne može od njega doznali nišla ni uz cijenu biča. 1 odlazi hiiro u dvorišle. Zove drugove. Traže ispod Injemova. iza stupova, gdje god bi se netko mogao sakrili. Sve U2alud. Zarobljenika nema. -U4 A ona luda vraiar govori o nekom duhu u crnom plastu i o nekom bodežu. - To nije bio duh, nego Čovjek - veli medvedgradski kaštelan Kolovrat. - Netko je iz dvorca pustio ljude na slobodu. - Da, da! To bi moglo bili. Netko je morao znali da pod vežom nema straže. To je netko morao znati i dao im otvoriti vežu. - Ali tko? - Prelražil temo Čitav dvorac, izvući krivca. Hajde! 1 tada zapovijedi dvojici koji su s njima zajedno mučili one u tamnici neka donesu baklje. 1 Iraži opet uzalud. Žalim se vratio k vrataru. Spazivši toliko svijeta, on je stao urlali i vikali od užasa. Medvedgradski kaslelan Kolovrat lek sad opaz.i u svjetlu baklje na slolu ključeve. - Šio je to. gospodine kaštelane? Tu se nešto čudno dogodilo. Ključevi su ovdje, zarobljenika nema. a vratar je Šenuo umom. Što sada? Može li se tu naći neka odgonelka? Kao da neki zloduh, neki demon gospodari ovim dvorcem. Okrutni ljudi koji su vični ubijati, vješali, činili najveće okrutnosti, osjeic nešto neprijatno u duši. Tako im je kao čovjeku koji bi se u ponoći našao nasred groblja. Medulim. dolazi mali kneževski p;iž i zovne baruna na prvi kat. Tamo su Verbeci i kralj, knez i markgol Danijel Lica su im zabrinuta. Pencinger plaho upita uzvišenog gospodina: - Kako je s gospodinom Diaženićcm1. Verbeci bijesno krikne. odmjerivši baruna: To mi niste trebali učinili. Zaslužili sle da vas smjesta skinem. To baruna lecne. Dakle, njega okrivljuje gospodin Verbeci? Zar će pasu u nemilost? Onda je svemu kraj. Uzvišeni gospodine.ja sam gospodina Draženića opomenuo. Još više: zapovjedio sam mu u vaše ime neka ostane pod vizirom, ali čim je opazio svog prokletog takmaca, kao da su ga dirnuli bodežom. Bacio
vizii i sve je bilo svršeno. Narod je vrisnuo od želje da ga razdere. Vi sle ga onda morali zaštititi i poslati natrag u Lukavac. - Lako je to reći. uzvišeni gospodine. Može li se gospodinu Draženiću nešto namelnuli? Naprotiv, razdijelio nas je u tri skupine, jednu je on sam vodio. Raspaljen. utuvio je u glavu smjesta izvući turopoljske povelje, a to se ne može. - Kako se ne može? Zašlo se ne može? - vikne knez. - Zato gospodine, kneže. što Turopoljci dobro znaju na Šio nišanimo pa je razumljivo da su ih dobro sakrili. U io se knez polupijan baci gnjevno na kaštelana: Niste li mi vi govoiili kako ćete povelje donijeti ovamo i zapalili nasred dvorca, kriješ, mene učiniti bogatim? "Stoje to. do đavola" - misli barun. "Sad će i kne? na mene?" ! dok se knez prijeti pesnicom, baiun se opravdava: Rekao sam i bio bih 10 učinio, gospodine kneže. Ali ova se hrvatska čeljad zubima i noktima ošlro opire, trebali bismo za njih triput toliko momaka koliko ih imamo u dvorcu. Ne mogu se branili protiv bijesnih pasa s nepouzdanim vojnicima i oiužju nenaviklim slugama. Kralj Šuti. ne pita. ne veli ništa i čeka kako će se razvili prepirka. Verbeci bijesno usiane i udari šakom po slolu: - Vama sam naložio da Čuvale mojeg nećaka. - Uzvišeni gospodine, izvolite se upitali šio sam mu sve govorio i kako sam ga odvraćao. Sve uzalud. U posljednji čas uletio je u dvoiac turopoljskog plemića. Šio sam mogao učiniti? Oko dvorca ljudstvo koje reži bijesno i grmi protiv njega, htjelo bi ga rastrgati na komade. Moja je savjest čista. Sve sam učinio da ga spriječim i zadržim. Kad mu ljudi ne bi vidjeli lica. ne bi ni znali daje medu njima, ne bi se to ni dogodilo. Nije smio uopće ići s nama. - Tko bi od vas znao i mogao preuzeli vodslvo napadaja? Barunšuii. Smatra se sposobnim da bude na čelu lukavačkih \ojmka. ali gospodinu uzvišenom Verbcciju ne usuđuje se protuslovili. 1 knev se s\;ikog časa diže i izbaci koju kletvu pa se onda opet okrene k barunu: - A što je zapravo s tim čitavim napadajem? S tim pohodom u Turopolje1: Ništa niste učinili. Niti sle donijeli povelje niti sle dovukli blaga i živeža. Ništa. Čime ću hraniti svoje goste? - Opioslile. gospodine kneže. doveli smo iz raznih krajeva oko dvije sioline komada goveda i bezbroj komada peradi i svinja, a bilo je mjestimično i blaga i nakna u bogatim dvorcima. Bilo je zlata i u
crkvi. Nisu valjda u crkvu sakrili zlalo? - Jesu. U crkvi smo našli mnogo raznog živeža. a osobito nakila. povelja. Imali smo već u ruci crkvene kaleže i poklopce. - Kaleže ste oteli? - iznenadi se kralj. • Dakako. Gospodin Diaženić provalio je u crkvu i orobioje. Zlalo je bilo lako uzeli, lakše nego povelje jer su one bile u škrinji, a u bici oko te škrinje rasule se se povelje po ledini. - A gdje je sve to sada? Kamo sle odnijeli zlalo? - pila knez pohlepno. - Kamo povelje? Htjeli smo odnijeti, ali su nahrupile plave strijele. Kakve plave strijele? - viče knez. - \/ plavog su neba pale na vašu ludu glavu? Uvrijeđeni kaslelan se brani: - Naiod naziva Kuševićeve drugove "plavim strijelama". To su buniovnici. uzvišeni gospodine, pravi bunlovnici. Čim se iz Lukavca netko pojavi u Turopolju, eto ih. Oni su bunili i pozivali narod da se ne odazovu na obranu kraljevstva. Voda im je Kušević, a glavni vojskovođa sivi oklopnik. Prekrasno! - vikne Verheci. - Tu je Čovjek koji buni čitavo Turopolje, a vi ne znate tko je. Zašlo mu ne skinete vizir”. - Mi do njega ne možemo. - Sramolaje?Kukavština! Dosuda uvečer želim znati tko je taj siv i oklopnik. Sigurno se pod vizirom kuje opasni urotnik. - Uzvišeni gospodine, bilo bi dobro da pitate gospodina Draženića. može li se sovo malo vojske pioliv protivnika koji je tako uvježban kao da je čitav svoj život proveo samo u borbi. - Onda unovačile sve te muškarce. Neka idu na sivog oklopnika i na Kusevića. Zapovijedam! 247 - Ali narod se pobunio jer je Draženić provalio u crkvu i lu se ne da... Ne lako glasno - veli kralj - ne vičile da je provalio u crkvu Ako 10doznaju kaidinal ili timski poslanik, bil će strahovitih posljedica u Rimu. Verbeci vikne. zaboiavivši da naprijed sjedi kialj. - Nije mi ni do čega kad mi je nećak lako Miadao. - Ali. gospodine Verbeci. lekaoje lanainik da neće umrijeli. - Samo biblja da me umni. Nesreim mladić blijed je. Škripi zubima od boii. Idem pogledali kako mu je - pnmijeli Verbeci i brzo odlazi
\v sobe. Oni diugi oslali su i čekaju. Tada kralj upita baiuna: - Šio te bili sada”: - Još čekamo dok se ne viaii Lučić. Boiba između naioda i naših vodi se dalje. - Sada. usred noti”: Da. veličansivo, usied noći se biju. Protivnici su zatvoiili put našim vojnicima i Diaženićevim momcima prema Lukavcu pa se moraju probijati, jer ako ih lamo zarobe, sve će poubijali. Niste li rekli da čuvale dolje neke zarobljenike? - pila kralj. Da. uhvatio sam neke plemiće koji su. ne sluieći nišia gasili vairu. Hiio sam ih upotrijebiti kao taoce da sutradan svakog povješam u zamjenu za Lukavčana kojeg su Tuiopoljci ubili u današnjoj bici. Jesle li lo proglasili buntovnicima”: Da. proglasio sam - veli barun, ali prešućuje da su Zarobljenici nestali. To je dobro veseli se knez. - Za svakog vojnika bi trebalo vješali dvojicu Turopoljaca. - Onda bi trebalo uhvatili koju stotinu - primijeti kralj. Najposlije knez upiia: - Hoće li Lučić donijeli kakve povelje”. - Gospodine kneže. bit će zadovoljan ako donese svoju glavu. - Čemu ste onda kaštelan, kad ne znate voditi borbu1: Šaljite odmah momke i vojnike, sve do jednoga, neka su u pomoć Lučiću, neka razbiju sve hrvatske dvoice i sve škrinje, hoću pcrjiamene. Jesle li čuli, sve. - Gospodine kneže. u dvorcu su samo Iri sluge, jedan siražar ijedan vratar. Svi drugi već su davno posli u pomoć našima. - Dakle, takva je pogibelj”: pila Vladislav. - I jacu sad poći. a ne znam zapravo u toj noći kamo nam je krenuli Samo još čekam odredbe gospodina Verbecija. Odozdo iz dvonšta javljaju da je stigao novi glasnik i želi smjesta govoiiti s gospodinom barunom. Pozvali su ga goie. Bio je glavom Stanislav. bradati Pencingeiov pouzdanik. Činilo se da mu je neprijatno govorili pied svima, ali mu knez zapovijedi da sve kaže. PoklonivŠi se kralju, glasnik javlja: Lučić se hiabio bije, ali momu gospodina Diaženića nesiali su kao da su nas ostavili, ili su-c sakrili od straha. Neznani. 1 mopoljcise sve više okupljaju, sve je na nogama, sve Stoje muško. Na daleko i Siioko osvjetljuje gorući dvoiac čitav kraj i u svjcilu požara bjesomučno se biju. Mi ne možemo pobijedili. Gospodin Lučić vam poručuje da mora
napustili bojište. Ta vijest ugnekneza pa slade vikali i/ svega glasa, gotovo urlikali. To dovabi gospodina Veibecija. Opel se pojavi u sobi. Stanislav odmah usuli. - Što veli liječnik1! - pita kralj Veibecija i pričinja se strahovito zabiinui /a Diaženića. - Ono što je rekao i prije da neće umrijeti. Ali Draženić strahovito trpi Ne mogu gledati kako se muči. Samo ako mu ruka ne oslane šakala. Ali odmah se ljutilo okrene piema barunu i vikne: - Dakle. Šio kanile”.” Oliti na bojište, samo sam čekao vaše zapovijedi. Glasnik javlja daje potrebna pomoć gospodinu Lučiću, ali nema mnogo nade u pobjedu. - Nema nade u pobjedu”.1 A gdje su oni koje smo zvali u vojsku”.1 Nilko se nije htio javili, već sam lo rekao uzvišenom gospodinu. To je da sidešsuma.To ic rezultat pohoda na Turopolje od kojeg sam očekivao barem Molinu momaka za vojsku, slolinu iz Zagorja i stotinu iz zagrebačke oblasti. A Šio sam konačno doživio1.”Da nismo mogli skupili više od šezdeset momaka. - Tome nisam ja kriv. uzvišeni gospodine - veli barun - nego urotnici koji huškaju narod, a ja nisam imao slobode da s njima poslupim kako treba. - Tko je laj koji je priječio Iti slobodu”.1 Tko? - pitam vas. Gospodin knez mogao hi pokazati krivca da nisam mogao iznudili od Gordane sve ono šio ona zna. Gospodin kne* nije imao odvažnosti da postupam s njom kako je bilo jedino potrebno, a gospodin DiLiženić se v išc poda v ao sli asu svoje ljuba vi pi crna županovoj kćcn nego li poslu za kraljevstvo Neka gospodin Ferenci kaže imam li pravo ili ne? Dosta je. dosta. Svi su krivi, samo ne vi. Sutra temo govorili i sudili svima po zasluzi - upadne Verbeci. Prijetećim pogledom osine baruna i okrene mu leda. On sa Stan i slavom silazi, pozove svoje, uzjaha konje i odlazi pitko opkopa u miak. Tek šio su neko vrijeme jahati u lami. opomene ih Kolovrat: Moja gospodo, mislim da nema smisla jahati po loj noći. Gdje ćele koga naći”. Mogli bismo navalili na vlastite ljude i pobile se Ima li lo smisla? - Šutite, gospodine kaštelane, moi amo izaći, inače bi nam gospodin Verbeci još jednom dobacio da smo kukavice. Ostal ćemo tu u blizini opkopa i čekali dok se tkogod od naših ne vrali. Bojim se: ovaj pohod na Turopolje skupo te stajati sve. Još nikad nisam vidio gospodina Verbecija lako bjesomučnog.
1 oni se sklonu u blizini opkopa. U blagovaonici su oslali svi na okupu. Samo Petar Pan izišao je iz blagovaonice, uvjeravajući kralja kako će se napiiliian i odjenuli lako da I 24M će Verbecija nasmijali, unatoč njegovoj velikoj žalosii zbog Draženićeve nezgode. Izlazeći i/dvorane i koračajući tamnim hodnikom, prisluhnuo je na jedna vrata, a onda liho pokuca. Oda/vali su se i on proviri u sobu. Tu sjede Vojko i Mladen s dvojicom plemića iz Ferare koji su dopratili Hipolita i Olivu. Znakom ruke lakrdijaš ih zovne. Odmah su ustali i pošli za njim u njegovu sobu. Tu se Pelar Pan stade odijevali u neku grolesknu haljinu i pri lome pripovijeda znatiželjnim plemićima Šio se dogodilo u dvorcu. Snebivajući se. slušaju njih dvojica, a kad su sve do/nali, sladošc vijećali kako hi sutra izvijestili Davora Antolkovića. - Ti ćeš ići. Mladene - veli mu Vojko i javili da se znaju ravnati. Možda do tada doznamo još koješia. jer kako Pelar Pan veli: Pencingerje ponovo izašao iz Lukavca, a Lučić se još nije vratio. Da. ali ipak je najvažnije da se Draženić neće više upletali u borbu. Taj se uislinu više ne može ra/mahtvati - nasmije se Pelar Pan. - Baš teško uzdiše. Slušao sam kako hulja slenje. Kolikim je ljudima zadao muke i kolikima je prouzročio stenjanje. - Hoće li se barem sada moći osloboditi županova kćerka? - Po gospodinu Vcrbeciju i Pencingeru nikad, ali nju sam preuzeo na sebe - veli Pelar Pan. - Možete se pouzdati u mene. - Vjerujem vam. gospodine Pelar Pan -- veli mu Vojko - ali kaštelan Lučić je vjeran odraz okrulnosti svog gospodara. Dakle, ne možemo se odviše nadati. Jedino ako bi netko izvana pokušao doprijeli u dvorac pa da opet izvedemo kakvu varku. Mislim da se gospodin Kušević ne brine za nju - ustvrdi Pelar Pan a njen otac nišla ne može. goloruk je. Ostavite sve lo meni. za koji dan stvar će do/reii. Možda mi pode za rukom, a možda ne. Svakako ću se obratili na \as, mlada gospodo. A što radi kardinal? Oni slegoše ramenima: Misli na gospođicu Jasenku. Bilo bi pametno ako ga sutradan podsjelile da joj šalje kakvu poruku
pa da lako možete javili svome vodi sve šio se dogodilo u dvorcu. Neka mi pošalje pomoć da oslobodimo županovu kćerku. Da. to sam i naumio - odgovara Mladen. - A princeza? Ona vas je Čvrslo uhvatila, mladi gospodine? Petar Pan pogleda Vojka koji se nekud zamislio. - Podijelit će vam sigurno velike časti na dvoru, poslane li kraljica. Ljubi vas? Je li tako. gospodine Vojko? - Ne treba mi njenih časti. Da. da. čini se. lijepi mladi gospodine - brblja lakrdijaš - vi uzdišeie za nekim drugim. A princeza uzdiše za vama. - Onda oboje uzdišemo u?a!ud - veli Vojko. - Hajdemo. Mladene. gospodin je već završio svoju masku. 1 oni odoše s Petrom Panom u blagovaonicu. Gospodin Verbeci i ne pogleda lakrdijaša. Strahovito je zlovoljan. zabrinut i ojađen na sve što se dogodilo i sa Strahom očekuje daljnje vijesli. Promrmlja srdito: - Olkad sam u ovoj zemlji, sližu me sami porazi i neuspjesi. - To vam je lako. uzvišeni gospodine - voli Petar Pan - kad čovjek ide u lovna lavove, onda mora bili pripravan da ga lav ovi i razderu. Verbeci ispod oka pogleda lakrdijaša: - Koga li lo uspoređuješ s lavovima? - Svakako ne mislim gospodina Pencingera ili Kolovrata ili Jrranliseka. a ni Lučića. Oni su goniči, ah vrlo loši goniči. - Pilam: koje lo ljude smatraš lavovima”.” A zašlo se ljutile, gospodine Verbeci? Koje junake smatram lavovima? One koje vi lovile, ili možda nisu lavovi? Možda nisu rastrgali lovce? - Sve mi se čini. Pelar Pan. da moj nećak i Pencinger pravo vele da dozrijevaš za vješala. - 1 vi tako mislite? Ali plod sazrijeva tek u jesen, a do jeseni još je dugo. A do?orim li ja do jeseni, svakako će me nelko ubrali, samo je pitanje iko? Zavisi od mene kome ću dopustiti da me ubere, ali neće mu bili baš lako loše. Ne mislile i vi tako. mladu gospodo? - pita Vojka i Mladena. - Tko bi mogao slijedili brbljanje jednog dvorskog lakrdijaša veli Vojko. - MeljeŠ koješta, već ti je mozak zahirio - veli Verbed. - Ne. uzvišeni gospodine, govorim samo onako kako će me
razumjeti oni koji me slušaju. A mene se mora slušali ili gledali. To je uvijek veselo. No? Dakle, smijie se. gospodo, svojoj žalosii. I stade glumili smijeh tolikom vještinom da su svi redom padali u neodoljivi smijeh. Na hodniku čuju sežcsioki koraci, kucanje na vratima. Petar Pan se obazre i primijeti: Dao bih svoju glavu: sad te doći neka nova budala i pričali toliko gluposti da ću bili prisiljen plakali. 1 ulazi Lučić, sav razderan. oznojen. Odijelo mu je krvavo, s lica neprcslano briše krv. Verbeci se trgne: - što nosiš. Luiiću? Pobijedili smo? Uzvišeni gospodine, poraženi smo. Čas-d\a Verbeci kune. a onda se baci na siolicu i zapovijedi: - Kazuj sve redom da vidim koja je kukavica skrivila tu sramolu? - Uzvišeni gospodine. Tuiopoljci su nas tjerali na sve sirane. Momci gospodina Draženića koje smo skupili 2a bojište ostavili su me Od onih koje smo skupili u Zagorju oslala je samo polovica. Svi su diugi nestali. Naši su vojnici samo žalo osla!i na bojištu jei sam im obećavao da će smjeli plijenili po dvorcima i kućama Ali plavi davii sa sivim oklopnikom potjerali su nas. - Kako je to moguće? Razjasni. Lučiću. - U?viSeni gospodine, neki su nahuškali narod i oni udariše protu nas oruđem za poljski rad. Ali to još nije ništa. L njih je četa Jelenka Kuševića kojom upravlja sivi oklopnik. Eto. priznat ću istinu, to je prava 250 vojska, milostivi gospodine. Naoružana, uvježbana i do zla boga smionu. A danas se umnožila. Kako je lo moguće? Gdje su uzeli momčad? - SvešlojemladoiŠiobi moralo ići u vojsku pod kraljev barjak, sve je lo otišlo k plavima. Ne znam kako temo sulra izgledan. Možda se još naši momci vrate. Sve ovisi o tome kakav će sutra bili dan. Možda se ljudi još predomisle. - Sulra ćeš smjesta navaliti na dvorce onih koji su vode. U prvom
redu na dvorac Jelenka Kuševića i županov. Neka sve poharaju. Sve ćeš sravnili sa zemljom. - Jest, navalil ćeš sulra po bijelom danu. ali (ako da im strah ude u kosii - opetuje knez Brandenburg Verbeujevu zapovijed. - Uzvišeni kne/e - odgovara Lučić. - Vašu ćemo zapovijed i/vršiti, samo rekoh: moramo čekati da vidimo tko će se od naših sulra vraliti. - Dobro, dakle. idi. a sulra kad ustanem, javit ćeš mi što će biti tokom prijepodneva - određuje Verbeci. Izmučen i krvav, ostavi Lučić blagovaonicu i uputi se ravno u sobu svome gospodaru Dražcniću. Uza nj su dva liječnika. Leži u postelji, u mukama, škripi zubima, uzdiše i stenje. Ali je zamijetio svog kaslelana i oslovi ga: - Šiojc tamo? Jeste li ih povješali”.” Sasjekli, razbili? Govori. Lučiću, jesi li me osvelio? Dršćući, odgovara mu kaštelan da ga umiri: - Ne bojle se. gospodaru, svaki vaš uzdah, svaki časak vaše boli bit će okrutno kažnjen. - Čuj me. Lučiću, sve ću muke podnijeli, samo jedno jedino moraš učinili, bil će mi odmah lakše. Uhvati mi Jelenka Kuševića. - Obećao sam vojnicima platiti zlatom ako mi ga dovedu živa. A vojnici i ništa drugo ne misle, već samo na njega. - Šio ima od loga ako misle na njega, a on je na slobodi. - Otišli su u zasjedu, gospodaru. - Čekaju ga u Turopolju? - Da. gospodaru, ostali su u zasjedi i uhvatit će ga. vjerujte. - Ne mogu dugo čekali. Lučiću. Čekanje je sto pula sirahovitije od muka što ih patim na ovoj postelji. Kako ga nisi mogao već danas uhvatiti? - Još ne znale, gospodaru, možda mu već ovog časa sputavaju ruke. Svi oni kao psi lete za tom lovinom. Zavukli su se u grmlje čitavim Turopoljem. Rekoh: nijedan se nije vratio sa mnom. Svi su oni ostali vrebati. Nigdje Kuševiću nije siguran korak. Kamo god skrene, zijeva na nj zasjeda. Kamo god se sklone, svagdje može pasti u šake vojnicima. Casii mi moje. tako je. - Dakle, mogao bi biti u Lukavcu već sutra? - Još ove noći ili sulra rano u zoru. Oni misle da su vojnici otišli u Lukavac, a oni skriveni čekaju. - Njega gledati na mukama, njega dizati na vješala, bila bi slast. lijek. Smjesta bih ozdravio. Nestale bi moje muke da vidim njegove, A
sada reci: gdje je županova kćerka? - Nisam imao kad piiaii za nju. Da je u dvorcu, za to vam jamče Pencinger i vaš ujak. - Lučiću, ona ga ljubi, uvijek je ljubila Kuševića. Kad ga uhvatiš, vezat ćeš je lancima da se ne mo?e maknuli. Onu mora gledati kad ću ga razapinjali na muke. 1 glavu ćeš joj svezali daje ne može okrenuli. Mora zurili u nj. Nijedan njegov uzdah, nijedna muka ne smiju je mimoići. Sve mora Čuti i vidjeti. Onamo ću pa makai me morali nosili Moram 10 vidjeli svojim očima. Jesi li Čuo? Ako mi ne pribaviš taj užitak, onda je svršeno. Proljeral ću te i ne dolazi mi \\ie na oči. Gospodaru, ne bojim se da bisle me mogli protjerali. Ako ga vojnici ne bi uhvatili. Opel /nam kako bili ga mogao domamili. Sa gradit ću mu put i most do Lukavca. Samo da uđem u trag Jasenki. a mislim da već poznajem laj pui. Kad nju otmem.lakoće mi bili namamili brata. Samcu ući u vučju jamu. Sve sam već dobio i točno pripravio. Obukao sam vojnike u turopoljske kmetove. Ako ga ne uhvate u Turopolju, dočekat će ga drugi na ulazu u Pakleni lug. Tamo ćemo slijedili njegove tragove. Obukao sam ih žalo u kmelske turopoljske haljine da ih ne prepoznaju i rekao im neka se pričine kao da su pobjegli od sira ha pred Lukavčanima. 1 neka mole da ih uzmu k sebi u njihovu čelu. Ove noći njega će uhvatili bilo gdje. makar ja morao u Pakleni lug. Kako bi se li smio upustili u borbu ako se skrivaju negdje dobio utvrđeni? - Čujie: izazvat ću u Turopolju napadaj i kad oni sa svojom čelom izađu vi pomoć svojim drugovima i seljacima. Lučić ide potražili lo gnijezdo da izvuče odande Jasenku. A samo ona mi treba da namamim Jelenka. Razumijete li. gospodaru? Jasenka meni. a Jelenko vama. Sve je io proračunato. - Kako to ublažuje boli. Jelenko u mojoj vlasti, tazapei lancima na Mijeni tamnice, podnožak mu je užarena rešetka. I tijelo, ono prokleto. Žilavo tijelo pod kojim sam stenjao, svijao se. to tijelo neka štipaju užarena kliješta. A Vjlena gleda svojim plavim očima, lice joj se iskrivljuje od užasa, više to nije ljepotica Vilena. Od jezovitih muka nacerila se. A on
gubi ljudski oblik. Kako io ublažuje bol. 1 onda ?ašuti. zagrize usnu. peče ga. strahovito peče. od muke se oznojio. Noktima razdire pokrivač s postelje. Sirnicu je se. načas gubi svijest. Liječnici mu ulijevaju lijekove, a Lučić šapne starom kneževskom liječniku” - Reciie: hoće li ozdravili”.” Zar su rane smrtonosne? - Možda i nisu. ali su smrtno bolne. Zar mu ne možete ublažili boli”.1 - Već sam mu jednom dao kapljice od bilina koje omamljmu čovjeka da ne osjeća bori. - Dajle mu opet da zaspi. Ne bojle se. Provest će nekoliko sati u miru od lijeka što sam nm 253 malo prije ulio u ušla. Mlad je i jak. Samo kad prođu prve boli, bil će već lakše. Kad se Draženić opel osvijestio, zamoli Lučića: Pogledaj gdje je ona i javi mi. Budem li spavao, probudi me. Hoću da znam. Hoću. gospodaru! - veli on pa se odmah upuli iz sobe. Liječnik ga slijedi i naloži mu: - Gospodar će zaspati, ne smijete ga buditi zbog te djevojke. - Nizašto na svijetu. 1 ja sam već slomljen, jedva se držim. Sav izmučen, side Lučić dolje u prizemlje, u potkastelanovu sobu. i baci se na ležaj. Sve je u dvorcu utihnulo, zaspalo. Vjlena još uvijek bdi u mraku služinske sobe na slami. Glavom joj prolaze misli. Napokon osjeti da je nad čitavim dvorcem nastao mir. Misli joj ponovo traže Jelenka: "Gdje je sada? Zar su ga doveli u Lukavac? Ili ga nisu mogli uhvatiti?" Zuri u mrak. San JOJ ne dola/i ni blizu. Budna duša i tijelo ne nalaze odmora. Čeka. Ima izvršiti veliku, golemu zadaću. Čeka hoće li dovesti Jelenka. U njedrima čuva srebrne korice i u njima mali sitni bodež, osloboditelj. Prislonila je glavu na prozor da može vidjeti i ćuli kad će dovesti nove zarobljenike. I njega. Moraju proći kraj nje... a onda zna što će... Čitavo je Turopolje kao uzburkano more. Talasa se ogorčenje narodnog prosvjeda. Uvrijeđena pravda žeđa za osvetom. Sve je spremno. Prijete zgrčene pesnice i brušeno oružje. Svi su na nogama. Nitko nije spavao ove noći. Ljudi hitaju amo-lamo. pješke i na konjima. Razgledaju požarom opustošeni dvorac,
oplijenjene kmetske kuće i opljačkane plemićke dvorce. Onda se skupljaju oko crkve. I pronosi se glas: sve su crkve zatvorene. Svi župnici sa svojim župljanima stali su pred crkvama da ih brane. Bubnjari idu cestom i prečacima i dolaze pred općinu pa idu od mjesta do mjesta i proglaSuju: Svaki muškarac koji bi se dao u čete kneza Brandenburga neka je proklet. Pred općinom stoji župan Berislavić. Omršavioje. izblijedio. propao. Ali duh njegov viče. glas mu gromko navijesti: - Braćo. Turopoljci! - Nema kraljevske vojske koju bi smio služiti sin o\e zemlje. Samo jednoj vojsci dužni ste dati svoj život, svoju krv i svoju snagu, a loje naša plava vojska, plave strijele. Nema kralja koji bi smio zvati sina naše zemlje da služi i pomaže harače naših sloboda i pravica krvlju našom stečene. Nema državnika koji bi se smio nadali da ćemo pridodavali bič zulumćaru našem. Svaki onaj koji bi se usudio da stane na stranu našeg neprijatelja koji upravlja ovim kraljevstvom, neka bude proklet do devetog koljena. - Proklet bio zauvijek - viče narod u ogorčenju. Onda se masa svijeta ra/dijeli kao da se ogromna rijeka razdvojila, a pustim prosiorom između njih dolazi povorka. Kanonik Benko na konju, s njim dva konjanika, a i/.a njih svećenstvo s drugog kraja. Uz njih je projahao Davor Antolković pokriven vizirom i Jelenko Kušević. U ruci mu modra zastava. Diže je visoko. Blijed je, strahovito blijed, propao od napora i patnje i neprospavane noći. Iza njega su pojahali njegovi drugovi. - Plave strijele! Naše plave strijele! - šapću ljudi. - Idu plave strijele - kliču ljudi iz sveg grla... - Jelenko! Junače naš! Nikada li ime ne presahnulo, junače! Uzvici se prenose od Čovjeka do čovjeka. Svaka grud daje oduška svome osjećaju, klićući mladim junacima koji su ove noći razbili Lukavačane i rastejerali ih. Onda bude tišina. Kanonik Benko oslovi narod. 1 on je pripadnik ovog kraja gdje ima svoju skromnu kuriju, a s njime i dva druga. Gromko javlja narodu: Čitav Kaptol ispod tvrđave sioji i brani pravdu i pravicu i slobodu vašu. Svi ćemo dići riječ kod kralja i državnika, svi ćemo otići da optužimo nasilje i razbojstvo što su nad vama počinili Lukavčani i izdajica Draženić Žalim kanonik Benko objavljuje odluku da se svakom tko bi stupio u
vojsku kneza Brandenburga ili državnika Verbecija uskraćuje prislup u crkvu. Ushitom pozdravlja narod tu odluku. A sad. braćo idemo u Lukavac. Tamo je kralj, što vi niste znali. Idemo da dignemo glas protiv oskvrnuća slobode i pravica vaših i protiv oskvrnuća crkava i krovova vaših. 1 krene povorka duga. beskrajna, široka kao rijeka. Svjetina se razlijeva dolinom popul bujice. Nikad joj nema kraja. S kule Lukavca prestrašeno zinuše Lukavčani. Barun Pencinger izgubi riječ. Blijede su mu usne. sive bezbojne oči ukočene. Istina, ljudi ne mogu navaliti. Svjetina preko opkopa nema nojeva za napadanje, ne posjeduju ni oružja, a ipak bujica ljudi uzrokuje u njemu strah. Kao da ljudi izviru iz zemlje, dolaze na opkope i redaju se oko naokolo Čitavog dvorca. Hoće li opsjedali dok i/gladne? I sila/i s kule pa ide u prvi kat. Gospodin Verbeci već se uspeo sasvim na vrh kuk- odakle se može vidjeli na opkope. Obuzima ga zabrinutosl. Što li će to biti? Promatra neko vrijeme i opaža na čelu povorke iri kanonika, iza njih čelu na konjima naoružanu do grla. oklopljenu. s modrom zastavom u ruci. Iza njih turopoljski banderij i svjetina što se prosula ledinom kraj šume kao mravi. Nekoliko časaka ih promatra, a onda ostavlja kulu. Otišao je da razgovara s kraljem. 254 255 Peneingerga već čeka i javlja da kanonik Benkolraži ulaz u grad. Želi govorili s kraljem. Vladislav se osjeća kao da su ga razapeli na križ. - Ja nisam ovdje, neću da se prizna moja prisutnost. Nisam li to već davno ka?ao? Došao sam ovamo u velikaškoj odori. Nisam tu. - Da. veličanstvo, lo je istina - potvrdi Verbeci - ali vi ste doputovali u Lukavac i zaštićivali onu koja je sakrila kraljevića. Sad morate primili ove ljude. Kralju se čini kao da ga Verheci kori. ali je većprivikaona lo. Hiiobi se izvući du ne mora primili hrvatske poslan i ke. I opet se brani: - Što ću im reći? Šio žele od mene? Vidjel ćemo što žele. Sad je Gordana razglasila da ste ovdje. Ne može
se zatajiti. - Veličanslvo. ne branile se - ozbiljno će Pelar Pan. Vaša je dužnost golom rukom zgnaii žeravicu od požara koji su zapalila ova gospoda. - Ne pleli se. Petar Pan - vikne na njega Verbeci Verbeci odmah odredi Penciogeru da pusti u dvorac kanonike. - Predložio bih vašem veličanstvu i uzvišenom gospodinu da zalražite neka dođe u dvorac i taj sivi oklopmk i neka skine vizir savjetuje Pencinger. - Da. gospodine barune, recite im. Zanima me iko je laj koji se skriva pod vizirom. Neka dođe tko god hoće. samo neka Šio prije odu - veli krali - Mislile da će se odazvali? - pita knez. Ni za živu glavu neće pokazali da se boje - tvrdi barun. Verbeci naloži kaslelanu grada Lukavca neka pozove i sivog oklopnika i Kuševića. Jasno - veli barun. Kušević će se razmahivali svojim junaštvom i odmah će doći. - I sivi oklopnik. - A kad prijeđu preko mosla. neka ih vojnici smjesta svezu i bace u tamnicu. - U ime kralja i veličanstva, je li lako? Vi sle odredili, veličanstvo. taj vileški postupak s predslavnicima koji dolaze da vam se poklone? pita Pelar Pan. Pelar Pan. ti si dozrio za vješala, lo sam li već jučer rekao slrogim će glasom Verbeci. A ja rekoh; još nisam dozrio. U jesen, uzvišeni državnice, onda dozrijeva plod. Ako ga prije kanile strgnuli s grane i zagristi, dobii ćete grizu i oboljeti. Dobii ćele grčeve u Irbuhu. uzvišeni gospodine, a vi se tako bojile grčeva. Oni nisu baš ugodni, a vi tako volile udobnost. Dakle, ne zagriziie u Petra Pana prije jeseni. Zeleni plod sasvim će pokvarili vašu ulrobu. visosti. Mogla bi vam se smotali crijeva. Nekoliko puta pokuSaoje Verbeci prekinuti, ali Petar Pan nastavlja, smije se i poskakuje kao da igra komediju, dok u njegovu Šaljivom glasu samo načas proviri neka potajna prijetnja. Barun Pencinger olišao je na kulu da objavi poziv. - Njegovo veličanstvo poziva sivog oklopnika i vodu čele Jelenka Kuševića da dođu zajedno s prećasnim gospodinom kralju. Odmah nakon toga javi se glas kanonika Benka: - Ponajprije želimo sami govoriti s kraljem i zatražiti od njega riječ
da će po/vani izići iz dvorca onako kako su uniŠli. To jest. da će se postupati po viieškim običajima. - Zar sumnjale u kraljevu riječ? To je uvreda veličanstvu. - Jesi. sumnjam u lo. gospodine barune, dok mi vi to objavljujete. 1 sumnja) ćemo dollc dok od njegova veličanstva ne primimo sigurnosi. Kanonik Benko okrene se Antolkoviću i Kuševiću: - Nizašto na svijelu ne smijete prijeći most jer se nikada višenećeie vratili. - Znam lo dobro, prečasni gospodine- odgovori Davoi nismo lako ludi da iz pukog prkosa i ludog ponosa zademo u zmijsku spilju. A dok je moja glava na ramenima, dollc neću pustiti preko ni Jelenka. A on samo šuti. Blijed je. gotova siv u licu i obara oči. Kanonici su prešli preko mosta. Davor Anlolković krene ispred Jelenka. - čuj me. momče. Cilam u ivojim očima. Ti si ovog časa izgubio sam sebe i kaniš mi se protivili. - Ne, zaštitnice moj. - Ne govoriš islinu. Vidim tvoje poglede. Svaki čas leti ti pogled preko mosla. Prije mjesec dana branio si se da ideš spašavati Vilenu. sad le nešlo stislo do kosti i srljao bi preko mosla u ralje onoj živini. Nisi htio ići kad sam te slao. a sad ti zabranjujem. Davor ga promalra i jasno razabirc kako mu se Irza svaki mišić, čeljusti mu se tresu. Oči je spustio k zemlji da mu zaštitnik ne bi pročitao misli. Nikad se nije osjetio iako poiresenim kao u ovom Času pred tim dvorcem, ispred spuštenog mosta na opkopima, iza kojih čami zarobljena ona sama. Čini mu se kao da će od udarca pasti sa sedla, kao da će ga nešto smlaviti i baciti dolje. Od muke nategne uzde i konj se stade prupinjali. Davoru se učini kao da je htio prijeći most i on mu 2akrči put: - Jelenko. blušaj. Ako je želiš spašavali, onda čekaj. Gospodin kanonik odlučio je govoriti s kraljem. Ako nišla ne postigne, govorit će s Mladenom i Vojkom. a li čekaj mirno. Zapovijedam ti. - Sasvim me krivo shvaćate, zaštilničc moj! Nisam od svega toga nišla zamislio. Moja je samo dužnosi... da samo dužnosi. . da je oslobodim i naplaiim dug za moju majku... - Lijepo je kad znaš svoju dužnost, ali u dužnosli se ne gubi pamei i prisutnost duha. Ne pretvaraj se. Po/najem te odviše, poznajem tvoju bol predobro.
Ne. boli više nema. umrlo je sve stoje bilo. ah dužnosi mi je, čuli sle od Gordane... - Ne tiče me se što te goni. već samo želim da oslaneš na svojem mjesiu kao što to dolikuje. Ipak, plemeniti gospodine, nije li strašno da nas oni poziv a iu. a mi kao da se bojimo unići? 17 I.OKDANA ]\ 257 - Kad vuk /ove ovcu, a ona idi.- k njemu, je li lo hrabrosti”? Ne. lo znači da je glupa, a ne hrabra. A mi nismo glupi. Uvreda je kad misle da smo tolike budale. Golema je lo uvreda. - Pokoravam se vašoj zapovijedi. - Tako i želim. Sutra će bili dovoljno vremena da učinimo pokušaj i oslobodimo Vilenu. možda će je kanonik Benko osloboditi kraljevom odredbom. Gore u blagovaonici sjeo je kralj Vladislav. Neprijatno mu je i osjeća se nevoljno, dok u sobu ulaze kanonici. Poklonili su se kralju, a on razvuče usne na ljubazni smiješak. Tako mu je gorko u ustima kao da je popio pelin. Ipak ljubazno oslovljuje gospodu i pita ih za uzrok dolasku. Verbeci stoji postrance, a knez Brandenburg s druge sirane kralju, U kutu se stisnuo Petar Pan. Kanonik se pokloni: - Vaše veličanstvo, knez Brandenburg. njegovi ljudi i svi koji upravljaju Lukavcem, skrivili su da vam umjesto pozdrava radosti, donosim optužbu. - Kako? Koga tužite, prečasni? upita kralj kao da ništa ne zna. - Vašem veličanstvu svakako nije poznato što se zbivalo i što se zbiva već od tada. otkad se knez Brandenburg uselio u ovaj dvorac. Kaštelani i službenici kneževi zalijetavaju se pod krovove naših plemića i kmetova kad god im ustreba slasnog zalogaja i dobrog napitka. Tako rade i razbojnici koji na drumu zlostavljaju i robe trgovce. Tko to smije reći da su moji ljudi razbojnici? - vikne knez, a kanonik se prezirno osmjehne dok kralj mahne rukom da ušutka nećaka. - Ne znam. veličanstvo, kako se na vlasti nazivaju ljudi koji provaljuju u kuće državljana i otimlju njihovo dobro. Svejedno kako se zovu. učinili su to službenici kneza Brandenburga. Po čijoj
zapovijedi, to je uistinu svejedno. Počinili su zločine. Još više: jučer su u noći zarobili četiri plemića: čestitog Lektorica i njegova sina, zatim Galekovića i Petra Arbanasića. Doznali smo da su ih kneževi ljudi pod ovim krovom mučili dotle dok nisu izdahnuli. - Nije istina - izdere se knez, a barun Pencinger potvrdi. - Da, nije istina. - Onda dokažite. Dovedite ih ovamo, gospodine kneže - veli kanonik Benko - a ja ću drage volje priznati da nisam rekao istinu. Knez pogleda Pencingera kao da mu veli: "No. sad se posluži svojom lukavošću i reci nešto!" On samo slegne ramenima: - Kad bi bili u ovom dvorcu, prečasni gospodine, smjesta bismo ih doveli, makar bili zarobljeni. Cak bismo ih pustili na slobodu, ali njih nema. Jučer u noći bilo je tu više zarobljenika koji su nekim čudom nestali. Očito su bili i oni medu njima, a vi to ne znate. - Naša je vijest sasvim pouzdana. Mi ćemo to još istražiti i znajte, kneže, i vi. gospodine barune, smrt ovih ljudi bit će kruto okajana i kažnjena. Knez se grohotom nasmije i bijesno korakne naprijed. Kaznili? Koga? Mene? Da sam ih i ubio. imao bih pnnojersu oni moji kmetovi, imaju se pokoravali mojim zapovijedima. - Dobro ste to rekli, gospodine kneže. vrlo dobro. Tako smo nacistu. Vi velite da su oni vaši kmetovi. Time ste jasno izrazili svoju krivnju. Vi želite učiniti kmetom čitavo Turopolje i zato istražujete gdje se nalaze povelje. Čujte: nema nijedne pisane sloboštine ovog kraja koja nije zaštićena u zagrebačkom Kaptolu. Povelje su. kneže, saknvene kod nas na Kaptolu i zato vam velim jednom zauvijek: okanite se haračenja u potrazi za poveljama. One su na sigurnom mjestu, u vjerodostojnim rukama. - Nikad u ovom kraju nisu bili plemići. Nikad nisu imali prava da se nazivaju plemićima, svi su oni kmetovi, pripadnici tog kneževskog imanja. - Otkud to vaša uzvišenost zna”.” - pita Benko, - Da, tako je - naglasi Verbeci. - Knez ima pravo. Valjda nećete ustvrditi da su i seljaci duž ovog kraja plemići? Nema na čitavom svijetu primjera da bi seljak bio plemić.
- Gle, gle! Vaša uzvišenost se nešto zaletjela. Po kojim doku mentima i na temelju kojih dokaza tvrdi vaša uzvišenosl da seljaci u ovom kraju nisu plemići? Čak i općine njihove nose naslove plemićkih općina. - I to je ludost, prisvojena i ničim dokazana. - Uzvišeni gospodine, bit ćete prisiljeni položiti oružje. Mi imamo pisane dokaze da je čitav ovaj kraj odvajkada bio nastanjen plemićima. Ima ih koji nose gospodski kroj haljine i takvih koji se odijevaju u seljačku odoru, ali povelje su im jednake i one im zajamčujc slobodu uživanja zemlje i kuće, raspolaganje oranicama i poljima. Slobodu im zajamčuju pergamene koje potvrđuje hrvatski sabor, to vam je poznato, a vi, gospodine, znate da je kralj Bela IV godine 1242. na saboru također iznova potvrdio plemićke povelje ovog kraja. - Glupost je to. Bela. gonjen od Tatara, sklonio se ovdje i bacio za naplatu plemstvo. - Varate se. On je potvrdio njihovo plemstvo, a ako je potvrdio, znak je da su ih već posjedovali. - Otkada? - Znate li vi, gospodine Verbeci. otkada posjedujete plemstvo? - Da, znam od koje godine i zašto. - Dakle, vi to znate jer nije tako dugo, što ste ga stekli, ali ljudi ovog kraja posjeduju plemstvo još davno prije Bele IV koji ih je samo potvrdio. Predaja kaže: narod u ovom kraju jedan je dio onih dvanaest hrvatskih plemena koja su se ovdje nastanila. Ta su plemena na tom tlu udarila svoju domovinu i zadržala od tada sve slobode i sve pravice koje su posjedovali Hrvati od svojeg dolaska u domovinu. - A da nije tako? - Pisane su povelje od kralja Bele IV sačuvane i svaki čovjek koji je posjeduje ima pravo biti svoj na svome, a nikakav knez, pa bio on i nećak stotinu kraljeva, nema pravo dirati u tu svojinu. Ako pak dira. onda čini ono isto što čini i horda koja na drumu čeka trgovce... Knez udari po stolu, iz njegovih prsiju prodre krik: - Kako se smiju slušati ovakve pogrde na moj obraz?
“ 259 I Verbeci se uzvrpolji i prosvjeduje: - Prcćasni gospodin ne bira riječi. Vaši ljudi ne biraju čine svoje, već harače... Kralj se usplahiri i prigovori: - Vaša prečasnosi, loje ipak malo predaleko, loje malo previše... - Da. veličanstvo, previše je to šio čine službenici kneza Brandenburga i više se to podnosili ne može. Sav narod je na nogama i traži svoje pravo. Knez skrsti ruke na prsima: - A Čime Iraži? Cime”.” Mačevima? Oklopima? Štitovima? Kakvim oružjem? - Oružjem pravde. Smiju se knez i Verbeci i barun. Kanonik ih pogleda prezirno, a onda upre pogled u kralja: - Veličanstvo, htio bih vas obraniti od osvete. - Mene? Zašto bi se meni svetili? - Gospodin knez i uzvišeni gospodin Verbeci nasmijali su se pravdi. Ovim svojim postupkom prema narodu izazivaju osvetu na onoga u čije ime čine nepravde. - Prcčasni gospodine, vi zaboravljate da vas ni vaša odora neće zaštititi lamriice. Znam. Možete učiniti sa mnom i s mojim drugovima što god vas je volja. Sve ću mirno podnijeti, ali vi nećete lako podnijeti kad narod bude sudio vama. - Cime se prijelite? Vi pušete u isti rog s hrvatskim urotnicima? raspaljeno će Verbeci. - Ja ne pušem u išli rog s hrvatskim urolnicima jer ih ne poznajem. Nema hrvatskih urotnika, ima samo branitelja svoje pravice, a ja sam ponosan šio stojim u njihovim redovima. - To su urolnici. više nego urotnici. Rote se protiv kralja i prijestolja! Opel velim: nema urotnika, ima samo branitelja svojih prava, branitelja svoje slobode. Ako se na kršenju tog prava i na gaženju te slobode osniva vlast i prijestolje, onda je razumljivo: sve se mora skršni, sve slomiti i sve propasli ako branitelji u borbi pobijede. - Prečasni gospodine, zaboravljate da su vaše riječi, riječi veleizdajnika. Kanonik se nasmije: - Veleizdajnički je sve što god je rečeno i učinjeno u obranu
naše kuće i krova. Kad se braniš od razbojnika i uperiš mu bodež u prsa u obranu svoju, uvjeren da si mu oleo ono Sto mu pripada, jer misli daje njegovo pravo sve stoje naše. . - Ne može se to više slušati - vikne knez. Verbeci pristupi kanoniku, prijeteći: - Nećete izaći iz ovog dvorca ako sve to ne opozovete, - Uzvišeni gospodine. Hrval sam. izričem svoje duboko uvjerenje, a u što vjerujem, to ne poričem. Uostalom, zamolio sam gospodina kardinala, koji nije Hrvat, da bi se udostojao doći u ovo dvoranu i sudili o loj stvari imamo li pravo ili ne. - Kako? Usudili ste se poslali njemu vijest? Tko je odnio vijest kardinalu bez moje dozvole? - pila Verbeci. - Uzvišeni gospodine, ulazeći u dvorac, opazio sam na Injemu svog znanca kojeg sam upoznao na opkopima. To je rimski poslanik. On je na moju molbu pozvao kardinala. Očekujem ga svakog Časa. Neka bude s\jedok kako mi vežete ruke i vodite me u tamnicu. To ih smete, zbuni. Verbeei hoće da ide prema vralima. da zapriječi kardinalu ulazak u dvoranu, ali se morao zaustavili jer je kanonik iznova dignuo glas: - Gospodine Verbeci. još jednu riječ. Kneževi ljudi obešćaslili su nekoliko žena u Turopolju, provalili u crkvu i oskvrnuli svetište. Vaši su ljudi ubili u mukama četiri plemića. To sam već prije naglasio, orobili su i opljačkali kuto i kućišta. Vaš Draženić zapalio je dvorac jednog plemića i sam stradao. Sve to. gospodine Verbeci, podnosim sa svojim drugovima kao oplužbu njegovom veličanstvu i navješćujem da sam sve te optužbe poslao na bojišie hrvatskom banu. Neće li sudili kralj, sudit će ban. Vaši su ljudi otimali žene plemića pod vaš krov dotle dok su njihovi muževi i njiruni očevi i rođaci na bojnom polju. Urolnici su. Njihove žene nisu ugrabljene ni domamljene, nego zatvorene, jer su ortaci muževima. - Sve je to samo puka izlika, ali to će raspraviti pozvaniji ljudi od vas, gospodine kneže. i vi. uzvišeni gospodine Verbeci. - Ja sam najviša vlast u državi. U Hrvatskoj je najviša vlasi hrvatski sabor i nitko drugi. Kralj je najviša vlast i mi koji upravljamo kraljevstvom. Mi je ne priznajemo niti smo je ikada priznavali. Sabor je naša
vlasi. Mi određujemo pod svojim krovom. U svakoj je kući gospodar onaj kome pripada kuća. A i ovaj krov pod kojim vi sada sjedite ne pripada ni knezu, ni kralju, nego građanima, seljacima i plemićima ovog kraja. 1 kralj je ustao. Verbeci skoči, knez krikne. Svi su kao gromom udareni poletjeli prema kanoniku. On stoji sa svojim drugovima mirno i čeka. Zar će ga zlostavljali? Ali ipak, ustuknuli su preii njegovom svećeničkom haljom i samo njihove oči i stisnute pesnice i raspaljene riječi frcaju u lice kanoniku koji im odgovara: - Dovesl ćemo vam tisuću svjedoka da je ovaj grad sagradilo stanovništvo Turopolja vlastitim novcem, svojim žuljevima i svojim znojem za sebe onih godina kad su Turci prvi put provalili preko Save. Sagradili su taj grad zato da se mogu sklonuti iza ovih opkopa i braniti svoje ži vole kad bi Turčin navalio u Turopolje. Ravninaječilavovajkraji svaka je kurija i svaka kmetska kućica izložena, gotovo ponuđena neprijatelju. Svaki plemić, svaki kmei, ima pravo uzeli svoj novac i vrijednost i donijeti ih u grad Lukavac i sakriti ih u dvorcu. Verbeci skrsti ruke pa se smije: - 1 oni su tako sjajno uredili dvorac, tako sjajno, kneževski? - Ne. gospodine Verbeci. Odmah ču vam to razjasnili. Grad je sagradilo Turopolje, a kralj Malija, zbog neke pobune protiv njegovih poreza, proglasio ga je svojim vlasništvom kao što je učinio i s mnogim drugim gradovima. On ga je uredio kneževski i od obrambenog grada nastao je raskošan dvorac. Ovaj je poklonio svom nezakonitom sinu Ivanišu Korvinukojijc tako... čudnom smrću... nestao šlica zemlje... za kratko vrijeme zajedno s djecom... A kad se udovica morala prisiljeno udati za kneza Brandenburga. istom Čudnom smrću za nekoliko mjeseci nestala je i ona. Kanonikove su riječi mirne, ali nekako neobično naglašene, monotono izrečene i taj monotoni glas prelazi u žile i kralju i knezu i Verbeciju. Oni šute skamenjeni kao da su prostorom, Što dijeli kanonika od njih, zalepršale duše umrlih. Sva trojka osjećaju neke sablasne trzaje. Svaki od njih vidi sliku bana IvaniSa, njegove djece i žene i ne mogu progovorili. Svaki ide drugim putem: jedan prema prozoru, drugi prema vratima, u kul dvorane, samo da budu što dalje od kanonika čije riječi još dršću u zraku i donose im sablasne slike davno uminulih i nikada
zaboravljenih ljudi koji uznemiruju kneževe noći, kraljeve dane i Verbecijeve osnove. Kanonik jasno ra/abirc koliko se trzaju duše tih ljudi i čeka. Osjeća nad njima svoju pobjedu. Zna: udario je bičem pravednosti njihovu savjest, makar je kruta i bešćutna. Dugo. odveć dugo. svi šute, dok kanonik sam ne prekine šutnju. - I kad bi ban Ivaniš živio i kad bi sjedio na banskoj stolici ili na kojoj drugoj, zacijelo bi vratio taj dvor Turopolju. - A zašto dvorac nisu zatražili da ga vrati dok je živio? - pita Verbeci. ne mičući se od prozora kao da se ne usudi pristupili bliže kanoniku. Nisu (ražili jer je ivaniš Korvin bio prijatelj ovog naroda, pomagao ga. darivao, bio mujeotac.a nezulumčar, i nisu od njega tražili dvorac. On nije znao kako je bilo s ovim dvorcem, još je bio dijele kad ga je otac učinio vlasnikom ovoga grada, a očito mu nikada nije palo na um da mu to razjašnjava. - Vi ste ovdje, prečasni. svašta ispripovijedali, ali da dvor Lukavac pripada Turopolju, to još nismo čuli. Cime ćele to dokazati? - pita Verbeci. - Uzvišeni gospodine, svjedocima. Veličanstvo, upravljam na vašu kraljevsku čast i na vaše kraljevsko pravo molbu da odredite istragu, ponajprije proliv svih onih koji su nepravedno napali i haračili Turopoljem. a drugo da se odredi odšteta svima koji su bili opljačkani. Treće, da odredite vjerodostojnu komisiju koja će istražiti je li istina da grad Lukavac pripada Turopoljcima. Uvijek je po pravu i zakonu Kaptol zagrebački bio ono vjerodostojno mjesto na koje se svaki kralj obraćao da provodi važne istrage kad je trebalo sasvim nepristrano suditi između dvije stranke. Učinit će lo i sada. Da, veličanstvo - javi se drugi kanonik - to tražimo u ime čitavog Kaptola i u ime svega naroda u Turopolju i čitavoj zemlji. - Neka kralj uredi i učini svojom voljom, zapriječi haračenje kraljevskim državnicima, jer će inače čitav narod pobjeći u goru i pridružiti se svojim braniteljima. - Dakle, priznajete da su plemići prešli u tabor urotnika? - Ne priznajem, nego konstatiramo da se bune. a drugog im pula nije bilo. - Umjesto u kraljevu vojsku, oni su pošli u Šumu. Čujete li, veličanstvo? - okrene se Vladislavu Verbeci. Kralj ne zna što bi rekao pa šuti. a kanonik Benko ponovo uzima riječ:
- Ne dižite tako svoj glas. gospodine Verbeci. Svaka zvijer najprije brani svoje gnijezdo, a ovaj narod ima pravo da brani najprije svoju kuću. a vi, gospodo državnici, preko Drave branile se svojim sredstvima, svojom mošnjom i svojom krvlju. Mi Hrvati nismo zato ovdje da branimo vas, svoje silnike, nego svoja kućišta. Kad narod progone oni koji bi ga morali šlititi. onda ima pravo ustati na obranu. To nisu urotnici. Samo do vas je. veličanstvo, da odredite istragu, a onda će se narod umiriti. Da se veličansivo uzmogne dogovoriti sa svojim državnicima, ostavit ću dvoranu. A onda se kanonik okrene k vratima gdje već neko vrijeme stoji Vojko. Zna ga. poznaje i pričinja se kao da ne zna. Mladić se pokloni i javlja: -¦ Njegova eminencija kardinal moli prečasnog gospodina na razgovor, a zatim će njegova eminencija zamoliti veličanstvo da ga primi. "Oni su svi međusobno dogovoreni" - pomisli Verbeci - "a opet to ne može biti. Oni se i ne poznaju." Kanonik se nakloni pa ode s Vojkom iz dvorane. - Što sve to znači? - pita kne2. - Što se laj kardinal plete u lo? - Baš sam mislio, čini se da su svi dogovoreni, samo kako? - To je lako odgonetnuti - veli kralj - rimski poslanik mora se zauzeti za kanonika, to mu je dužnost. - Bilo bi najbolje ovu trojicu svezati i baciti k onima dolje što su krepali u tamnici ove noći upadne Verbeci. - Cckaj. čekaj, sinko - upozori kralj- nije to tako lako. A gdje su oni drugi? Neka dođe sivi oklopnik i Kušević. S njima možemo ovako razbojnički, sa svećenicima se lo ne može, vi lo najbolje znale, dragi Verbeci. Dakako, da znam. samo velim: najbolje bi bilo da ih se možemo riješiti. Baš?atosu i poslali kanonike jer s njima ne možemo onako svršiti kako bismo s plemićima. - Kanonik nije dopustio da ona dvojica dođu s njima, već je rekao da će od njegova veličanstva tražiti sigurnost za njih, pa tek ih onda pustiti u dvorac. Na to saopćenje baruna Pencingera Verbeci se nasmije: - Vjerujete da će doći? Bili bi beskrajno glupi kad bi došli. - Divljačina je Kušević. Umrijet će prije nego dopusti da ga iko smatra kukavicom. On će doći.
- Nešto se mora učiniti - veli kralj - ali Što mi savjetujete? - Ništa. Reći ćemo da najprije moramo doznati kako je sve to u Turopolju. Recite, barune, zar je sav narod na nogama? 263 Da, uzvišeni gospodine, sve što može dići motku ili mač. - Dobro je, ali mi imamo svoje momke. Koliko ih ima”.”Sto. dvjesta? - Uzvišeni gospodine - odgovori Pencinger - ostali su nam samo vojnici koji stalno vrebaju Jelenka Kuševića. Svi su nas drugi ostavili. - Što, dakle, iz toga slijedi? - Da nemamo nikog, osim tih vojnika od kojih je možda na okupu danas oko trideset do četrdeset, a ne znam koliko je ostalo ranjenih i mrtvih. Možete li s tim brojem i najokrutnijih razbojnika protiv ove svjetine od koje svaki Čovjek gori osvetom? - Prema tome. mi smo. kako mi se čini, poraženi. - Uzvišeni gospodine, to je lako jasno kao sunce. Verbeci korakne nekoliko koraka bliže, mrko gleda u pod i opet digne pogled: - A znale li kako bih ja učinio kod nas u Ugarskoj? U/co bih bič i uskoro bi čitavo selo klečalo do nogu. zadrhtali bi ljudi i popadali preda mnom, čim bih švignuo bičem u zraku. Tko su li ljudi u ovoj zemlji koji se dižu nad moj bie? - Hrvati. To su, uzvišeni gospodine. Hrvati. - A šio bi čovjek tu mogao učiniti? - Ne znam. Tu mi prestaje pamet. Eto, čuli sle kako je govorio taj prečasni kanonik, a svi ovi ljudi njegove su ovce. 1 on njihov duhovni pastir i svi župnici u ovom kraju. Svi plemići misle kao i gospoda velikaši hrvatski i građani. Eto, nisu pustili kneza u zagrebačku tvrđavu. - Natjera! ću vukove medu te ovce da ih pokolju. - Ali. uzvišeni gospodine, nemate toliko vukova - vikne Petar Pan. oglasivšise iz svoga kuta. -Vuci, vuci, to je ono što nedostaje vašoj vladarskoj uzvišenosii. Trebalo bi poslati brzoteče po šumama kraljevstva pa da oglase vucima neka ciodu. neka se jave u službu vašoj uzvišenosti. Podrugljivi glas Petra Pana tako razbjesni Verbecija da je digao pesnice i zamahnuo prema lakrdijašu. On se tako hitro sagne da je
udarac promašio, a onda nasmijano skoči iza kralja i dobaci Verbeciju: - Kakva je to medveđa šapa htjela da se dotakne moje tikve? Čestito je tvrda. Medvjed joj nijcdorastao. Da je vuk, on bi zacijelo skočio na mene i progutao svoju siromašnu nevinu ovčicu. Ali onaj koji misli da je lav nije ni vuk, samo je medvjed u zimskom snu što lomata polusneno oko sebe i sve mu izmakne. Baš nikog ne može doseći, ni budalu koja mu neprestano zvrnda ispred nosa. - Veličanstvo, zabranite mu da se plete u tako ozbiljnim časovima jer ću ga dati izbiti na mrtvo ime. Eto na veli Petar Pan. - Nemate se čime branili protiv Turopolju i želite ovakvog viteza, kao što sam ja. batinati, mjesto da se veselile Što imate nekoga tko vam može nadomjestiti nekoliko vaših razbojnika tamo medu vojnicima. Šuti Petar Pan. zabranjujem ti govorili - upadne k ral]. Imamo drugih briga. - Veličanstvo, njegova je dužnost vladati umjesto vas, a moja da rastjeram vaše brige. Neprestano se mučim da vas Šalama zabavim... - To nisu šale. 10 su zadušnice - vikne Verbeci. - Jednome šala. drugome zadušnica. Jednom gorki otrov, drugome slatki zalogaj. To je stvar profinjenog ukusa... - Dosta je - klikne Verbeci. Petar Pan čučne iza kraljeva naslonjača pa tiho šapće: - Sakrio se div iza lunkog prutića. Kako je to tragikomično! Verbeci raspravlja s barunom i knezom koji je od pora/a slomljen sjeo na stolicu, podupro glavu i zabuljio se u pod. Više ne govori. Čini mu se da je sve propalo i svaka je riječ uzaludna, ali ga Verbeci probudi. - Mi smo zapravo prema ovim ljudima goloruki Dakle, veličanstvo, morate prihvatiti zahtjeve prećasnog gospodina kanonika i naredili mu da Kaptol povede istragu. To će umiriti narod, bit će to samo opojne kapljice. Istraga, što to znači? Ništa drugo, nego malo umekšati narodni bijes i pobudili nadu. Kad se narod počne nadati da će bili udovoljeno pravidi, bit će krotak, a dotle ćemo mi opet skupiti vojnike, pa makar ispraznili sve tamnice kraljevstva, okupit ću ih i poslati da
navale i plijene. - To ćemo učiniti, uzvišeni gospodine - prihvati opet živo knez. Poslat ćemo što više ubojica i razbojnika na Hrvate, oni će već s njima na kraj. Onda ih pozove Verbeci pa su započeli raspravljati Šio da učine. U kardinalovoj sobi. Šapćući raspravlja kanonik Benko i isporučuje poruke Davora Aniolkovića vojvodi od Ferare. a zatim se sporazumijevaju Šio im je raditi. S njima su Stjepko Brodarić, Mladen i Vojko. Pošto su završili, izlazi kanonik a s njime i Hipolit u slavu kardinala. Odmah se najaviše kralju i Verbeciju. 1 oni su dovršili svoje vijećanje. Vladislav sa svojim državnikom vrlo ljubazno dočeka hrvatske izaslanike. Benko se nakloni i reče: - Evo me, veličanstvo, s molbom da mi saopćite svoj milostivi odgovor. Umjesto kralja, makne se uzvišeni gospodin Verbeci i stupi korak naprijed: - Prečasni, mi bismo joS samo željeli znati u čije ime vi zapravo dolazite? - U ime zamjenika svijetlog glavara bana Hrvatske koji se bije na bojištu. Dakle, u ime banovca. On me ovlastio da iznesem u njegovo ime naše tužbe, išlo tako u ime progonjenog i opljačkanog naroda kojemu su Lukavčani obeščastili i jednu crkvu. Svi u dvorani šute. Osobito pak ledeni mir leži u licu državnika Verbecija. Neprijatelje" mir ?naći krajnju opasnost. Kanoniku se čim da su mu spremili stupicu. O tom /bori grobna tišina u dvorani, nepomičnost crla lica kraljeva državnika. Još mu neštojavlja opasnost. Pogled Petra Pana. Naslonjen stoji iza kraljeva naslonjača, ravnodušnost mu je u držanju, ali pogled mu se krade preko kraljeve glave i nešto javlja kanoniku. Očito je. dakle, tu je ugovorena stupica. Kakva? Dogodilo se što mu drago, spreman je na sve. Pažljivo pogleda u oči Verbeciju koji upire u nj pogled pun uvažavanja, dapače i počitanja. "To biva sve opasnije" - pomisli u sebi mudri kanonik Benko. Već je mnogo puta bio u poslanstvu, upućen od biskupa bana Berislavića. a inače, načitan i spreman ćovjek, osjeća da se tu mora dogoditi nešto osobito. "Moglo bi biti i dobro, ali još prije zlo" - razmišlja on. I čeka dok državnik poravna brkove, pa onda ide još korak bliže: - Prečasni gospodine i prečasna gospodo, mnogo poštovani
izaslanici hrvatskoga naroda. Glas mu zvuči svečano, ali je vrlo blag i snižen. - Čast mi je govoriti sada u ime kraljevstva i njihovih predstavnika koje predstavljam. Mi smo se savjetovali i odlučili ozbiljno prosudili sve tužbe Što ste ih danas iznijeli pred kralja i one koje ste iznosili već godinama. Stalno se iznose tužbe da se s naše strane nanose hrvatskom narodu nepravde, da ga naši lukavački vojnici pljačkaju, kaštelani provaljuju u kuće i dvorce i odvode blago, ži veži sve vuku u grad Lukavac. Kanonik začuđeno sluša ponavljanje optužbi, ali ne upada. Njegovi drugovi slijede njegov primjer. Neizrecivim mirom nastavlja Verbeci: - Optužujete naše ljude zbog nasilja na osobnu slobodu hrvatskih stanovnika, na njihove povelje koje su znakom i jamstvom njihovih sloboština. Narod se buni. čak se opire poći na obranu kraljevstva jer je ogorčen. Je li tako. prećasni? Ako je sve lako kako glase tužbe, onda pitam ovdje ovu gospodu; kamo vode takvi odnosi? Kamo će to odvesti kraljevstvo? Eto, prijeti rat, veliki, teški jer se Turčin sprema preko Drave dolje u Slavoniji. Što će biti od kraljevstva ako se hrvatski narod od nas odvrati, ako nam okrene leda, ako svoj mač baci u korice kad bi trebalo branili kraljevstvo? Bcnko i njegovi drugovi stoje zapanjeni. "Pogibelj im je za šijom kad tako govore" - misli Benko i ne upada ni jednom riječi, ne želi govorniku dati povoda da skrene sa stanovišta koje raspreda i želi čuti kako to kani svršiti. - Malo prije mi smo o tom ozbiljno govorili, promislili i uvidjeli da se ovako dalje ne može i ne smije. Tko ne bi nastojao da u našem kraljevstvu bude red i mir i uzajamno razumijevanje, taj ne bi bio pravedan državnik. A mir i zajednički osjećaj samoobrane može nastali samo ako svi naši državljani budu jednako zadovoljni. Svima jednaka prava i pravice i sloboštine. Onda se možemo osjetiti sigurni prema neprijatelju. Voda hrvatskih izaslanika Benko. prepun zapanjenja. i dalje Šuteći čeka svršetak govora prvog državnika kraljevstva. Njegov glas bude
nešto mrk. a lice mračno, jer se okrenuo napola knezu i njegovim kaštelanima. - U dobrobit kraljevstva želim najprije istražiti sve nepravde. Moram saznati tko je od naših, odnosno vaših predstavnika, počinio zla i nepravicu. kome su i kakve nepravde učinjene. Onda se okrene kanoniku Benku. snizi glas i opet zauzme stav uvažavanja: Molim prečasni Kaptol, kao staro vjerodostojno mjesto, da povede u ime ovog kraljevstva strogu istragu. Neka pozove sve ošlećene, sve progonjene i njihove svjedoke neka ispita. Neka isto tako ispita Lukavćane i čitavu istragu odmah predloži meni, naime kraljevskoj kancelariji. Sam ću sve to proučiti i odmah učinili što mi nalaže dr-ža\nička dužnost. Znam: vaš je narod, prečasni, ogorčen do skrajnosti i zato molim da Kaplol istragu započne smjesta i Što prije je dovrši. - Učinit ću kako ste Željeli, visokoredeni gospodine - odgovori Benko hladno. - Znam. prečasni - uzme opel riječ Verbeci - time još nije riješeno ono najvažnije: pomirenje između nas i vašeg naroda. Sa strane Lukavca osporava se vašim ljudima pravo na sloboštinu. Lukavac tvrdi da su Turopoljci odvajkada pripadali ovom gradu kao kmetovi i podavali mu daće. S vaše strane tvrdi se da su Hrvati bili ovdje uvijek svoji gospodari i nikad nisu bili podanici grada Lukavca. Knez veli daje samo zato htio doseći vaše povelje da se uvjeri je h uistinu lako. No, o tome ćemo raspravljali. Hoću i želim ispitali sve grijehe jer mi to nalaže dužnost, vratiti sve što im je bilo oteto, jednom rječju: dati zadovoljštinu za sve grijehe, stare i nove, Što su ih počinili na Hrvatima. Je li tako pravo, prečasna gospodo? - Da. visokoredeni gospodine - veli kanonik Benko. To je prvi korak k izmirenju koje ste sami naglasili. - Jest. prvi korak. - Jednu optužbu moram ovdje objasniti i dokazati je - odmah će kanonik Benko. -- Mladi plemić Slavimir Dražcnić počinio je (eško nedjelo protiv svih pravda i pravica. Zarobio je ovdje kćer župana. Narod koji vani stoji steći će odmah povjerenje u vašedobre namjere kad je vidi sa mnom izaći.
Mrko se ogleda Verbeci prema Peneingeru i Lučiću: - Moj nećak uistinu je to učinio i zbog toga će biti kažnjen. Djevojka je još uvijek ovdje u gradu? - Jest, u/višeni gospodine - odgovori Pencinger. - Smjesta je dovedite ovamo. Lučić ide pni k vratima, ali se državnik okrene za njim i zaustavi ga: - Ni riječi gospodinu Draženiću. Pazi: tvoja glava za svaku riječ! Onda se Verbeci okrene barunu Peneingeru. Vi. gospodine kaštelane, naredite da djevojku dovedu ovamo. Ti Lučiću, da se nisi maknuo. Barun smjesta iziđe iz dvorane, dok se Lučić smrkne, tiho kunući i škripajući zubima od bijesa. I/ncnadenie prouzroči lako gibanje medu državnikovim pristašama. - Dakle. Verbeci kani djevojku pustiti u grada? pita knez tiho Ferencija. Ovaj mu još tiše odgovara. - lskoristiojeovajčasda se djc\ojke riješi i ludog mladića oslobodi strasti koja ga je bacila u tolike nevolje. Izvrsno je to učinio Verbeci. Kanonik Benko gleda Petra Pana. Njegovo mu je lice zrcalo neprijateljeve namjere. Ali lakrdijaš je isto tako zabezeknut kao i ovi drugi, što kanonika smiruje. Spasit će djevojku iz zatoćenja i svojem prijatelju županu učiniti veliku uslugu. : “ “ Kad je barun izišao, oni drugi medu sobom Šapću. a Lučić bjesni šuteći. Verbeci upola glasa pripovijeda Benku: - Moram priznati: moj nećak Draženić počinio je ružno zlo, ugrabivši županovu kćerku. - Snosit će teške posljedice - veli kanonik - taj se grijeh ne da popraviti. - Varale se, prečasni, moj nećak nije nečasno iskoristio nemoćnosi ugrabljene djevojke. - Nilko to ne može vjerovati. - ljanebih vjerovao, pravo velite, ipak je lako jer je moj momak do krajnosti ponosan na svoju ljepotu i želi da ga djevojka u/.me dragovoljno za muža. - Moj nesretni ludi nećak sasvim je opojen željom da zadobije županovu kćer i s njom se vjenča. Samo gaje to navelo na to da dovuče u
ovaj dvorac staru gospodu Kušević. - To još ne opravdava zločin protiv osobne sigurnosti žene. - Nije mi na kraj pameti da sve to uzimam kao opravdanje, već jedino dokazujem da sve to nije učinio samo zato da gazi luđu slobodu. Počinio je nasilje, o tom nema dvojbe, i ja ću to popraviti time što ću vam djevojku predati daje odvedete k ocu. a ona će vam sama priznati da moj nećak nije počinio ništa nečasno. - To bolje po njega i naše odnose, uzvišeni gospodine. - Ali prečasni. moglo bi se naći i jamstvo našem izmirenju upravo u loj stvari. - Kakvo jamstvo? 1 za koju stranku”.1 - Za jednu i drugu, za vas i za nas. Za vaše zemljake i za nas predstavnike kraljevstva. - Kako to mislite? Da čujem. Dok su razgovarali. Verbeci povede kanonika podalje od kralja i ostalih koji razgovaraju Žamoreći i onda mu pogleda u oči. - Moj nećak počinio je bezbroj ludosti i nepravica. zovite to kako god hoćete, a kad se stupa k pomirenju, počinjene se nepravde predavaju zaboravu. - Posto su popravljene i pružena zadovoljština. - Dakako. Baš zato kad moj nećak sve popravi, odnosno ja ispravim sve što su učinili naši ljudi vašim zemljacima, onda nam se pruža prilika da našu novu vezu i prijateljstvo učvrstimo. - Čime? - Brakom. Vjenčanjem županove kćeri s mojim nećakom. Na te riječi kanonik mirno gleda u oči svojem protivniku i pita: - To je njegova poruka? - Ne. prečasni, on leži teško ranjen. - Teško ranjen? Ništa nisam čuo o tome. - Možele ga pogledati ako želite. - Hvala, nije potrebno, susret sa mnom ne bi ga veselio. - Pravo velite. I vi ste mnogo krivi da ga županova kći nije htjela uzeti kad su stajali pred ollarom. Ali kad nastanu drugi odnosi medu nama i vodstvo kraljevstva udovolji Hrvatima i njihovim željama, tada bi bilo najprirodnije da ovaj naš mir, kako rekoh, učvrstimo vjenčanjem mojeg ludo zaljubljenog nećaka s vašom zemljakinjom, kćerkom Hrvata slavnog imena, župana Berislavića. To je moj prijedlog. Prečasni kanonik se zamislio i onda odgovorio: - Tražite od mene odgovor?
- Da. prečasni. - Na to nisam ovlašten. O tom će odlučiti župan, zatim ban, pa onda ostala gospoda koja odlučuju o uvjetima mira. - Sasvim se slažem. A vas molim jedino to da ne nastojite djevojku ponovo odvratiti od tog vjenčanja. - Nijednom se riječju neću u to upletati ako oni pristanu i ona. Ni časa ne sumnjam da će vaši mudri zemljaci prihvatiti ovu ponudu da tako zapečatimo naše pomirenje. A za djevojku se ne bojim. Njeno je srce ogorčeno i opel će se probuditi i sve oprosiiti kad se moj Dra/cnić pokaje i kad ona uvidi da smo sve popravili i sklopili prijateljstvo, još više: ona će osjetili koliko je važno da bude jamstvo našem obnovljenom prijateljstvu. - Dobro, saopćit ću sve to banovcu i županu, pa kad dođe vrijeme. neka odluče. - Čuo sam da djevojka želi u samostan. Na vama je da je od toga odvratile dok se naše stvari ne urede i neka s\oj odgovor na moju ponudu dade tek tada. Uvjerit čete se da pružam svima zadovoljštinu i želim iskreno mir i prijateljstvo. - Primam do znanja vašu izjavu i saopćit ću je na pravom mjestu. - Saopćite još i to da u ime svojeg nećaka tražim od gospodina Berislavića ruku njegove kćeri. - Bit će po vašoj želji, visokoredeni gospodine. - To me umiruje - veli Verbeci - i vi ćele jednom uvidjeli kako je moja osnova u korisl naših budućih odnosa. To će biti jamstvo da s naše strane ne može biti više nikakvih nepravednih kršenja vaših prava i sloboština jer ovako stupamo zapravo u rodbinsUo. s najvećim i najgorljivijim sinovima Hrvatske, koji će imali tako u rodbinstvu lek pravu mogućnost čuvati i braniti sva vaša prava i slobode, Ra/govor je neobično djelovao na kanonika. Takav ra/vitak nije očekivao i traži uzroke koji su odjednom toliko promijenili Verbecijevo raspoloženje. Koliko god u brzini svojih misli ogledao njegove izjave đa će sve popraviti, a za sve nepravde dali zadovoljštinu, stalno mu se navraća isti zaključak: "Prijeti li pogibelj rata s neprijateljem koji kani prodrijeti u Ugarsku?" Ali ga obuzme još jedna misao: "Da se na bojištu nije dogodilo nešto zbog čega Verbeci najednom tako hitro odbacuje nasilje? Sto bi to moglo hiti? Zna se daje neprijatelj nudio hrvatskom banu savez proliv nasilnika hrvatskog naroda. Je li to Verbeci saznao i prepao se?" Ništa mu nije vjerojatnije od loga pa još jasnije sagleda u situaciju "Ništa drugo neće bili nego sirah. Narod je uskratio ići u vojsku da brani svoje silnike i sad se oni od nužde ?.a svoju kožu žele miriti. Hajde, dakle, iskoristimo ovu priliku. Pristanimo. A Vilena? To je
druga sivar. Može li uzeli Draženića ili ne? Da se žrtvuje za sigurnosl prijateljstva? O 269 lome neka odluče oni koji su pozvani. Meni je samo da je izvedem odavle. Glavno je da sam polučio tako velik uspjeh i nosim svima ponudu izmirenja, ponudu zadovoljštine za sve nepravde i nasilja." Hipolit se drži u slavu kardinala, pas Mladenom. Sijepkom i Vojkom raspravlja, očito nešto sasvim obično jer ne nastoje svoju raspravu prikrili šaptanjem. Knez. naprotiv, sa svojima govori vrlo tiho. Petar Pan zabavlja poluglasno kralja jer se ovaj samo tiho smije, dok mu oči stalno traže Verbecija i kanonika. Štropot koraka na pragu ušutka sve u dvorani. Okrenuše se k vralima. Ulazi kaštelan Pencinger. Napadna Ijutina zarumenjela mu je lice okruženo bradom. Iza njega slupa potkaslelan teškim koracima kao da su ga isprebijali. Verbeci ide prema barunu pa iznenađeno pita: - Šio je? Zašto dovodile ovog čovjeka? Kaštelan se nade u neprilici i jedva odgovori: - Uzvišeni gospodine, ne znam što bih učinio s njime. Prokleto pseto. Mislio sam da će mi se žuč razlili od bijesa. Taj potkaslelan me zamjenjuje, ima svuda paziti dok mene nema u dvorcu ili sam kod vas... - Dobro, dobro, ostavite to - prekida ga nestrpljivo Verbeci. Čekam sada županovu kćer. poslije ćemo sudili potkastelanu ako je Šio počinio. Još nekoliko koraka pristupa bliže barun da probije put svojoj vijesti koju želi razjasniti državniku: - Dopustile samo ovo, jer je važno. Jučer u noći dogodilo se pravo čudo u dvorcu. U bici smo zarobili gotovo dvadesei turopoljskih plemića Hrvala... - Da.jučersmojošbilina ratnoj nozi, ali danas sklapamo mir i zato ćete ih pustiti na slobodu. - Razumijem, uzvišeni gospodine, sve razumijem, nego jučer u noći. dok smo još bili na ratnoj nozi. zarobljeni hrvatski borci iznenada su nestali iz dvori5ta. - Kako nestali? Nisu se valjda rasplinuli u maglu, ali sam kasnije razabraoda se lu radilo o sasvim običnoj si vari: netko ih je pustio izaći... - To bolje. Dobro je učinio, ionako tišmo ih sada pustili na slobodu. Međutim. Pencinger nastoji opet probuditi Verbecijevu pažnju: - Neka mi uzvišeni gospodin dopusti razjasnili još nešto drugo.
Županova kći stanovala je ovdje gore u jednoj sobi. To zna Pelar Pan... Upilljiv pogled lakrdijasa nimalo ne zanima gospodina Verbecija pa on mahne rukom: - Dobro, dobro, samo neka ona dođe. To je sada važnije, - Ali jučer uvečer iznenada je nestala iz ove sobe i nekud se sakrila... - Sigurno od straha pred mojim nećakom, to je razumljivo naglasi Verbeci. a Pencinger nastavlja prekinutu izreku: - Sve smo pretražili, uzvišeni gospodine, čitav dvorac. - Što to znači? - okosi se državnik. 270 Pencinger se ponizno sagne pred toliko grubim pitanjem i odgovori: - Traže je danas od rane zore. potkaslelan se nije usudio reći istinu. Služavke su pripovijedale da je kod njih u njihovoj sobi županova kći provela čitavu noć. a julros kad su se probudile, više je nije bilo. - Onda je sigurno opet otišla gore. smjesta je dovedite. - Uzvišeni gospodine, potkaslelan će vam Vazali sve... Zgrbljen čovjek priča, gotovo plačući: - Tražili smo je jer je gospodin Druženić već jučer htio znali gdje se nalazi, ali nigdje je nismo našli. - Kako bi mogla izići iz dvorca? Kako? - viče nad njim Verbeci. Pošlo se izvikao na polkastelana. okrene se kaštelanu: - To bi, dakle, značilo da županove kćeri nema vise u dvorcu? - Da. uzvišeni gospodine. - Ne vjerujem. Neka je traže. Pretražite dvorac od krova do temelja. - Već smo od rana juira sve ispremetali - odgovara, umjesto kaštelana, potkaslelan - ali nigdje traga. - Nije mogla uteći. To je nemoguće. Pencinger se pokloni i približava razbjesnjelom državniku: - Bas to želim razjasnili uzvišenom gospodinu. Kako rekoh, u noći su utekli mropoljski borci, čitava jedna skupina. Jučer sam se u noći zbog toga razbjesnio. Došao sam u vratarnicu, tamo je vratar sav prestravljen govorio nekakve ludorije o duhu koji je zaprijetio bodežom, uzeo ključeve i kasnije mu se još kroz prozor njegove i?be stalno pnjeiio bodežom. Jasno, netko je bio u dvorcu tko je pustio te ljude na slobodu. 1 danas ujulro. kad smo ponovo ispitivali vratara, on veli da mu se predjulro
opel pojavio takav duh s bodežom, ali on se izbezumio od straha, ne zna ništa. - Što vilo meni pričate o nekom duhu?- udari po stolu državnik, a kaštelan ponizno upadne u riječ. - Samo vam kažem Stoje vratar pripovijedao, a to znači daje noćas netko bio u dvorcu i pustio zarobljenike, a ujutro je la ista osoba morala pustili iz dvorca i županovu kćerku. Samo se lako moze razjasniti la stvar. Verbeci se okrene kanoniku i pogleda ga značajno: - Dakle, u ovom je dvorcu bio netko tko me predusreo i pustio na slobodu zarobljene. A danas ujulro i županovu kćerku. Samo mi je čudno da vi o lome ništa ne znale, gospodine. - Znam. zarobljeni su izišli iz dvorca, ali ne znam kako. jer ih u onoj uzbudenosti nismo ni pitali. Opet se Verbeci okrene kaštelanu: - Velite da je pred zoru opet nelko došao vrataru s bodežom? - Takoon tvrdi, a i ja mislim: jedino je vjerojatno da je neka osoba u dvorcu iako puslila zarobljene, a kasnije isto lako i županovu kćerku. - Onda to nije ništa tako slrašno - naglasi Verbeci - jedino mi je zao da je sam ne mogu predali prećasnom kanoniku - i, okrenuvši se Bcnku. nastavi: - Po svoj je prilici otišla ravno u Turopolje svojem ocu. - To je prirodno - odgovori kanonik. - Niste li bili sa županom, prečasni gospodine? - Jesam, ali on je Čitavu noć bio s nama, nije ni odlazio svojoj kući. 271 pa ako je ona uislinu stigla kući. onda o tom župan još ne može znati jer je sve vrijeme bio s narodom. Zapravo, ipak je glavno daje ona na slobodi. - Pravo velite, prećasni. samo mi je žao da nisam imao sreću lično predali plemenitu gospođicu i da čujete iz njenih usta. ovdje pred svima, kako se nilko nije prema njoj ogriješio na nedostojan način. - Bit će mi vrlo drago, visokoredeni gospodine, čujem li to iz njenih usta pod županovim krovom. On mu to potvrdi i onda primjećuje: - Kad bih samo mogao naslutiti je li djevojka otišla ravno u svoj
dom. ili se možda negdje skriva kod svojih znanaca u Turopolju. - Sasvim prirodno odgovori Benko. -- Kad je pobjegla iz dvorea. morala se skrivati daje tkogod ne opazi ako bi za njom pošla potjera. Verbeci se okrene prema potkaslelanu: - Možda ste slali za njom? - Upravo sam naišao na momke koji su imali krenuti iz dvorca daje traže - upadne Pencinger - i lako sam uhvatio polkaslelana na činu i doznao Sto se dogodilo. Odmah sam zaustavio momke. - To bolje. Djevojka će vidjeli da nema za njom potjere pa će mirno otići svojem domu. a dotle će vaša precasnosl. također otići u županovu kuću i predati mu moju prosidbu. stoje najbolje jamstvo da se više ne treba ničega bojati. Svi ostali slušaju s velikom pažnjom: knez. Ferenci. kralj, vojvoda Hipolit. Očito su svi zadovoljni, nitko ne pokušava postaviti pitanje, jedino barun Peneinger: Možda se županova kći sakrila u šumu. a tamo baš neće biti sigurna. Kako vidim daje uzvišenom gospodinu mnogo slalo do loga da ona sretno stigne kući, valjalo bi saznali tko je taj čovjek koji je pustio na slobodu zarobljenike i nju. - Da, loje pametna riječ - prihvati Verbeci. Pozovite sve i pitajte ih. - Možda nije potrebno da ih sazivljem. uzvišeni gospodine. Ta se ličnost očilo ne nalazi medu običnim službenicima dvorca. - Ovdje medu nama? - To bi bilo vjerojatnije. Istog trenutka opazi Petar Pan da su se svi pogledi okrenuli k njemu. Prvi se okrenuo Pencinger, a njega su slijedili drugi. "Taj tužni lovac ne može prepustili da mene ne bi uhvatio" misli Petar Pan i mirno izdrži njihove poglede. Verbeci ne može zatajiti sumnju koju je već nekoliko puta jučer i danas tako žestoko osjetio da se Petar Pan zalaže za Hrvate. Nasmiješi se i podupre šakama o debele kukove pa će nasmijano iakrdijašu: Neka te Peiar Pan ne bude sirah priznali istinu. Do jučer sam te još objedivaojersi stalno svojim izjavama bio uz Hrvale. Sad sam ja. eto činom također na njihovoj sirani. Ako si pustio zarobljenike i plavu ljepoticu iz ovog dvorea. pohvalit ću te. Umjesto odgovora, lakrdijaš udari naricati i plakati: - Jao. meni. siromahu! Jao meni. jao! Svi se zagledaju što gaje spopalo. zašlo plače. - Šio je Petar Pan, zašlo plačeš? - pila Verbeci.
- Jedan jedini pui mogao sam zaraditi vašu pohvalu, uzvišeni gospodine, a ni to mi nije sudbina priuštila. Bijednika li mene. Da sam jučer mogao slutiti Čime bih danas mogao zaslužili vašu milost. - Dakle, nisi bio sretnik koji mi je već unaprijed pomagao u mojoj osnovi? - Razderao bih svoje haljine, nisam to mogao predvidjeli. Na le riječi Verbeci se okrene Benku pa se nasmiješi: - Uvijek je lako u državničkim poslovima. Noć ne sluti Šio nosi u svom krilu dan. Kad ste malo prije stigli u dvoranu, prečasni gospodine, još je u meni bilo ogorčenje, ali kad ste razložili događaje, zatim otišli da mi dadete vremena razmišljali, njegovo veličanstvo i ja osjetili smo da nema drugog izlaza nego sklopiti mir. Jučer je bilo drugo raspoloženje, danas je pobijedio zdrav razum, pa sam se s kraljem dogovorio da se pomirimo s Hrvalima. - Budu li svi. uzvišeni kralj, visokoredeni gospodin i sva gospoda ovog kraljevstva, čvrsto stala uz ono što ste prije izjavili, doista će bili provedeno naše izmirenje. Verbeci se isprsi i ozbiljnim glasom najavi: - Evo. ovdje izjavljujem na svoju Časnu riječ, pred vašim licem, prečasni gospodine, i vašim drugovima sve ćemo pogreške naših ljudi i njihovih, zla koja su počinili na Hrvatima popraviti i ukloniti i vaše zahljeve prihvatili jer su opravdani. Priznajem to s potpunim uvažavanjem i velim ovdje pred svima: vratit će vam se stare pravice i sve hrvatske sloboštine, sve do posljednje stavke. Neka nikada više medu nama ne bude nikakvih trvenja, a pogotovu nikada neprijateljstva i mržnji. Želimo živjeti s Hrvatima u miru. slozi i ljubavi. Svatko neka ima jednaka prava i slobode - vi kao i mi. Na toj slozi, miru, prijateljstvu i skladu, sagradit ćemo temelje našem kraljevstvu i sačuvati naše granice od neprijatelja. Zašulio je. Prečasni kanonik Benko osjeti da mora odgovorili pa reče mirno: - Odnijel ću vašu izjavu banovcu da je šalje banu i članovima Hrvatskog sabora, ali sa svoje sirane smijem reći samo toliko: ovaj
narod dolje pred dvorcem odbio je vašu poruku da ide braniti kraljevstvo na Dravu. Ali bude li u ovom kraljevstvu uživao pravice i slobode što ih je odvajkada posjedovao, onda će prirodno gradili u tom kraljevstvu temelje svome opslanku i mačem braniti njegove granice. Uvijek je Hrvatska bila >voja i onda kad je stupila s Ugarskom ujedno kraljevstvo. Učinila je 10 zato da se lakše brani od zajedničkog neprijatelja. Ali zato ne da svoje slobode i pravice. Tko joj to otimlje. smatra ga smrtnim neprijateljem i posiupa s njime kao što se postupa s dušmaninom. Ne znajući što bi odgovorio, Vladisalav upita: - Zato su mladi Hrvati odbili stupili u moju vojsku koja mora braniti granice kraljevstva na Dravi. - Tojejasno. veličanstvo, Kako bi mogli branili granice kraljevstva 272 171 u koje su došli kao slobodan navod, a ljudi ovog kraljevstva svakim im činom otimaju lu slobodu. Samo je kimnuo glavom i uzdahnuo, a Verbeci, umjeslo njega, izjavljuje; Kako je sada sve ispravljeno i sklopljen mir. naslupil će novo doba u kraljevslvu i vaši će branili njegove granice. - Ništa nije prirodnije nego da čovjek brani uvijek onoga s kojim mu je živjeli u zajednici. Ako ga ovaj izda, podvaljuje, pljačka, ne samo da ne brani, nego ga osiavlja na milost i nemilost njegovu neprijatelju. Mi smo. dakle, nacistu veli Verbeci i pristupa hrvatskim izaslanicima - sve šio smo rekli živa je istina, a ja sam dao odgovor i sada vas molim istražite odmah sve nepravde da ih uzmognemo što prije popravili. Benko ide korak naprijed pa će onda svečano: - Vratite našem narodu otete slobode, olelo blago, živež, sve. a tako ste i obećali, visokoredeni gospodine. - Da. prečasni gospodine - potvrdi Verbeci. - Ali još jedno pitanje: kako ćete \ratiti bezbrojne živole koje ste
oduzeli našim poŠlcnim i čestitim Hrvatima, zatvarali ih u dvorce na Medvedgradu i Lukavcu. Velik je broj lih nesretnika, a i ove se noći dogodio u ovom dvorcu takav zločin. Možeie li njima vratiti živole1.” Možele li njihovim obileljima vratili hranitelje i onim jadnicima koji su kljasti i/ašli iz vaših tamnica? Ne. lo ne možete. Obileljima onih koji su stradali /bog naših ljudi pružil ćemo odšletu u zemlji i u novcu. Sam ću naredili i budno paziti da se sve lo izvrši. To je sve šio se dade učiniti i recite svojim zemljacima neka to prihvate. Reći ću. ali svi grobovi naših zemljaka neka budu vječna opomena vama i svima da naš narod za svoje pravice i slobode umire i svaka takva smrl prijetnja je silniku na svakom koraku njegova života. Dobro je da sam došao u vašu zemlju. Tako sam se na svoje oči uvjerio šio se događa i odlučio ono šio je trebalo već davno učinili. Još nešto, prečasni. Povlačim svoju prijašnju želju da u ovaj dvorac dođu vaši prijatelji, sivi oklopnik o kojem, doduše, ne znam ikoje, ali išlo tako ne tražim ni dolazak Jelenka Kuševića. - Njegova je glava stavljena izvan zakona primijeti Benko-a to nitko nema prava učiniti, već samo hrvalski sabor. - Proglašavam ovu odredbu, pala ona od koga mu drago, nišiclnomi jao onome iko bi se usudio uh valiti tog plemića. To proglasile, gospodine Pencingeru, vašim ljudima na Lukavcu i Medvedgradu, posvuda. Barun SL- nakloni i poivrdi: - Bit će onako kako zapovijedate. Verbecijeve izjave duboko se kosnuše svih. naročilo hrvalskih izaslanika. S\ima je jasno da se nešlo veliko dogodilo kad je nasiao toliki preokrel. Lukavčani nisu zadovoljni s onim šio je rekao Verbeci. Ipak Šute. ne usuđuju se proluslovili. Očito im je: Verbecijeve izjave znače zapovijed kojoj se moraju pokoriti. Vladislav je ustao i ljubazno oslovi Hrvate: - Molim vas. gospodo, obavijestite narod o svemu šio smo ovdje izjavili i od ovog časa neka svatko od vas mirno spava. Sve će se brzo riješili. lsio lako ja vile plemiću Kuševiću neka se smaira slobodnim kao i svi njegovi prijatelji. Svaiko može bez sli aha ići svojoj kući. Žalo im jamči kraljeva i moja riječ.
- Jesi.jamčim 10 svojom kraljevskom riječi - naglašava Vladislav. - Isporučil ču lo svima - pokloni se Benko. I kralj i njegov državnik pristupe bliže i izmijene nekoliko ljubaznih riječi s i/aslanicima. Oprostili su se i izišli iz dvorane. Sam Verbeci isprati ih u hodnik, a kaštelan barun Pencinger side s njima u dvorište. POSLANICI DONOSE PORUKU Pred dvorcem iza opkopa čeka narod. Turopoljski banderij pridružio se Jelenkovim borcima pa sačinjavaju čiiavu vojsku mladih plemića. Sjedeći na konjima, okupili su se u skupinu i raspravljaju o svemu Šio bi se moglo dogoditi. Narod stoji okolo oboružan poljskim oruđem i Slapovima. Svi se gube u razgovorima. Svi su udubljeni u ono što govore stariji i iskusniji. Svaka se skupina okupila oko svojeg govornika. Šio duže izaslanici i/oslaju, 10 su ljudi uzbuđeniji. Sve ih više muči neizvjesnost i strah da se gore nešto događa. Pmikli su se doživljavali od Lukav ča na zločine i nasilja pa su već napola uvjereni da su gospodari Lukavca zadržali njihove izaslanike i bacili ih u tamnicu gdje ih vuku na mučila. U njihovim se dušama redaju najcrnijc slike o sudbini njihovih poslanika. Vrijeme prolazi, poslanicima ni traga. Načas bi se ljudi uzbunili i slali dovikivati straži na kuli da ih obavijesti što se događa. Drski Lukavčani na kuli raspiruju njihovo uzbuđenje dosjetkama i drskim primjedbama. Načas se digne prosvjed kao val vjetra, ali se slišavačim se u zraku pojavi ruka sivog oklopnika što ih opominje na mir i strpljivost. Ovaj raspravlja s Jelenkom. SimuniOem. Mrnjavčićem i njihovim mladim drugovima. Ne vjerujem da bi se nad crkvenim dostojanstvenicima usudili počinili kakvo zlo. - Kao da se nisu već i o njih ogriješili. - Ali sad medu njima staji moj save/.nik kardinal u ličnosti vojvode od Ferare. Tamo je i papin poslanik i naši su prijatelj] zaštićeni. Da je tkogod od vas prešao most. ne bi se vise vralio. Sve tako dalje smiruje Anlolković plemiće i narod. Najednom opaze da se preko vodenih opkopa olvaraju Željezna vrala. 275 Svaka njihova riječ na usnama zanijemi. Gledaju preko opkopa i čekaju Što će bili kad se otvore vrala.
Jedno se krilo otvorilo i svi ugledaju kanonika Benka. Iza njega koračaju njegovi drugovi, ravno k brvi prebačenoj preko opkopa. Svima je odlanulo. Oni koračaju preko vodenih opkopa, a ljudi se naliskuju da budu što bliže Davoru Anlolkoviću koji Čeka izaslanike. Svi promatraju Benkovo lice da u njemu nadu odgovor. Duboka ozbiljnost leži u njegovu biću. - Ne vode županovu kćerku - šapne Jelenko svojem zaštitniku. - Jasno je bilo unaprijed da je neće pustiti iz dvorca. Benko stupa na ledinu, a za njim njegova dva druga. Ide ravno prema Antolkoviću i javi mu; - Ono Šio imam reći narodu od velike je važnosti. Neka Lukavčani ne slušaju primjedbe naroda na poruku koju im nosim. - Poruka je vrlo ozbiljna? Dobra ili zla? - pita Anlolković. - Mnogo bolja nego šio sam se ikada nadao. Ali narod je ogorčen pa bi stvar mogao pokvariti. - Idemo u Kurilovec predloži Anlolković i objavi svima da ga slijede. Izaslanici su uzjahali i svi krenuše. Pješaci gotovo trče za jahačima da što prije stignu u Kurilovec. Ispred plemićkih dvoraca zaustavi Antolković povorku koja je putem bivala sve veća. Svi su oslavili kuće i pohitali za povorkom. Antolković i Benko povukošc se u jedno dvorište i tu je točno ispričao Anlolkoviću sve što se događalo kad je došao u dvorac i stupio u dvoranu, a zatim mu je prikazao što se zbivalo nakon toga kad je osla vio Verbeci ja da razgovara s kraljem i ponovo došao k njemu. Pažljivo sluša Anlolković i načas upadne: - Kad ste drugi put ušli kralju i Verbeciju. našli ste sasvim izmijenjenu situaciju? - Da. gospodine, potpuno izmijenjenu. Morao sam se mnogo namučili da sakrijem iznenađenje, a moram priznali i radost nad tim izjavama. A sad čujie dalje. Tada nastavi slikali svojem prijatelju svršetak čitavog prizora. Redom mu saopćuje izjave vode vladajuće ugarske stranke, njegova priznanja o nedjelima i ponovno obećanje da želi sve popraviti, sve zahtjeve prihvatiti, kaznili krivce, nadoknaditi Štete, a sve sloboštine uspostavili. - Mnogo je puta lo Verbeci obećavao? - pita Antolković - ili vi to opetujete prečasni? - Ne. on je svakog časa obećavao drugim riječima. Slijedio sam njegov primjer pa sam i ja u raznim oblicima pokušao podsjetiti državnika da bude oprezan neka ne obećava ako ne bi htio ispunili obećanje. Rekao sam i kralju da smo svi spremni svoje slobode sieći natrag, bilo
kojim načinom, a on je tada ponovo priznavao i spremanje 10 i Činom dokazali. Najviše me iznenadio prijedlog da Vilcna pode za njegova nećaka, što će bili jamstvo da misli istinski i pošteno. Razmišljajući malo. Anlolković upita: - Gdje se nalazi župan? - Ostavili smo ga u općini da nas lamo sa sucima dočekaju. - Idemo, dakle, ravno u općinu. Neka nas narod slijedi. 1 povorka kreće dalje. Nestrpljivi narod podaje se maštanju. Svi prorokuju zlo. Pred općinom siđoše s konja i svi vode. stariji i mladi, ulaze na Antolkovićev poziv u zgradu. Župan Bcnslavić i suci teško čekaju vijesti. Antolković skine vizir i pozove ih da mirno saslušaju što će im kazati kanonik Benko. Ponovo kanonik Benko pripovijeda događaje u Lukavcu. Isprva su svi uzbuđeni, prosvjeduju, ali im kanonik crla drugi dio svojeg posjeta u lukavackoj dvorani, hvata ih zapanjenje. U grobnoj tišini nastavlja Benko izvještaj. Očito se nitko ne snalazi od Čuda i slušaju nijemo pa se katkad međusobno zagledaju i pogledima izražavaju iznenađenje. Kad je govornik počeo govorili o Vileni koju je zatražio od Verbecija. župana obuzme golemo uzbuđenje. Viđeći da su se vratili bez nje. sav je izvan sebe od gnjeva sve dok kanonik ne saopći da Verbeci prosi njegovu kćerku za Draženića. Plemić problijedi, skoči na noge i zaleti se u sredinu sobe; - Još ima drskosii zaprostiti moju kćer. moju krv za onu neman? To je poruga, sramotna poruga. - Rekao je da će laj brak biti jamstvo pomirenja. - Moja kći neka rađa izdajice, đavolske nemani... Volim je ubili svojom rukom. - Smirile se. župane, sve možele odbili ili prihvatiti, kako želite. - Odbijam do smrti. Ali - smiri se župan - sad je važnije ono šio Verbeci nudi u zamjenu izmirenja. To se sve ima javiti banu. - Je li vam poznalo gdje se nalazi? - Ne, gospodo, ne znam drugo, nego da naši s banom progone neprijatelja diljem Bosne. Progone ga od onog dana kad su prodrli kroz opasni klanac gdje je pao Damir. Od tada nema glasa od mojeg brata. Dobro- veli Benko javit ću sve banovcu, a Kaptolu izručiti kraljev nalog da odmah povede istragu o svim nasiljima što su počinili
narodu. Kad se istraga dovrši, javil ćemo kralju i Verbeciju. Dotle se ban mora javili. Banovac će mu poslali ponude za pomirenje, a onda će se zacijelo odmah sastati sabor i odlučili. - Možda za koji dan već stigne i hanova poruka s bojišta - veli župan i nastavi; - Oprostite, ako vas upilam. zašto Verbeci ne puŠla na slobodu moju kćer. a prosi je za svog nećaka? - Prešuiio sam to namjerno da vas što duže zadržim na vijećanju. Ona je iz dvorca danas u zoruneslala. Netkojepusliona slobodu nju kao i jučer naše zarobljenike. - Ona na slobodi? Gdje? - Ne znam. Svakako se sakriva u nekom selu. ili se možda već uputila svojoj kući. U županovim očima pojave se suze ganuća, grudi mu se nadimlju. a riječ mu dršće: Kod kuće”.” Ne, ne bojte se. gospodo, neću ostaviti vijećanje. ostajem tu. neka koji od ovih plemića pogleda u moju kuću je li lamo. Antolković se okrene Jelenku. On se ne makne i obori pogled. NizaŠlo ne bi htio da i/bor padne na njega, pa brzo uhvati za ruku Pogledića i reče tiho: - Požuri se izvršili želju gospodina župana. Antolković je odmah prozreo Jelenkov strah da bi se susreo s Vilenom i kimne glavom Poglediću neka se udalji. Župan jedva zaiomljuje uzbuđenje što ga obuzima od pomisli da mu se kći oslobodila zaločenja i vratila kući, ili je negdje skrivena i tko zna kada će doći. Nastoji se svladati. Tu se sada rješavaju važne stvari o kojima ovisi sudbina čitavog kraja. Dok drugi uzimaju riječ i ispituju kanonika, Davor Antolković šuti i čeka. Pogled mu luta daleko i odaje zabrinute misli. Najposlije gospoda opaze njegovu šutnju, a stari sjedoglavi sudac pita ga: Vi. plemeniti gospodine, ne velite ništa na sve to”.” Ja u pr\om redu moram slušali vaše mišljenje, a zatim banovo i drugih koji su na bojištu. Samo se po sebi razumije, ah ipak Šio mislite: kako je nastala ta iznenadna promjena u Lukavcu? - Prijeti im pogibelj, to je kao na dlanu - odgovori Davor. a Benko potvrdi: - 1 meni je lo bila prva misao. Možda su i sa/nali za ponudu stoje neprijatelj na bojištu stavio hrvatskom banu. - Moguće je sve - kratko će Aniolković - ali naši su odbili. Vi uporno Šutite kad govorimo o njihovoj ponudi na izmirenje? Ne biste li nam kazali šio mislile”1 Pilam vas samo: vjerujete li vi da je to iskreno što poručuje
Verbeci? Na lo će Benko vilo ozbiljnim glasom: Prijatelju moj. o tom sam mnogo razmišljao. Istina. Verbecijcv nastup prema meni bio je potpuno uvjerljiv, razumljivo je i to da žele mir kad im prijeti pogibelj i ja mislim trebali bismo to iskoristili. - U tom se sasvim slažem s vama. preCasni, Moramo iskoristili što je više moguće, ali nikada vjerovali. Negdje im je voda dorasla do grla i traže našu pomoć, traže naši: vojnike i zaio se s nama mire. - To je i sam Verbeci priznao. U?a sve lo. pretasni gospodine, duboko sam uvjeren da nitko od njih nikada još nije iskreno pomislio, a kamoli u svojoj dusi osjetio pravu želju za pomirenjem. Kad oni lo ipak iraže. nude nam i uvjete i priznaju da su nam oteli pravice i slobode, svelo ništa drugo ne znači nego da trebaju našu pomoć i vjernost da oču\aju granice kraljevstva. Dollc će se s nama izmiriti i sve nam priznali. A čim umine pogibelj, odmah će naći razloga i opravdanja da sve v raćene pravice i slobode razore, opel nas udare po šiji, pa će bili još gore nego danas. Svi su zapanjeni njegovim riječima. Padaju piianja. plaha, zaplašena: Šio da radimo ako su le sumnje opravdane? Ponajprije izvijesti! ćemo bana i banovca sve kako sle prije rekli. ali mi koji smo ovdje snosimo odgovornost, moramo bili oprezni i nikako povjerovali. U općinsku zgradu ulazi mladi Pogledić s nekim vitezom koji ide s njim sav umotan u smeđi plaši. Na glavi mu kaciga, na licu vizir. Nitko od naroda ne sluti da se pod odorom vizira skriva Gordana. Nakon svih događaja ove noći odveo ju je župan Berislavić pred zoru u svoj dvorac da se tamo odmori i prospava. Kad se malo prije u dvorcu pojavio Pogledić. tražeći Vilenu. Gordana odmah krene s njim u općinu. Puiemjujeonizvijeslioosvemuštoječuoi?usta kanonika Bcnka i tako je bila u sve upućena kad su siupili u sobu gdje su vijećala gospoda. Gordana podigne vizir, a župan joj ide u susret, pitajući za Vilenu. Ne. gospodine, nije stigla u dvorac. Pogledić je ispitao sluge i nitko ništa ne zna o njoj. Zar je uistinu mogla umaknu ti iz dvorca? Tko bi je oslobodio? - okrene se ona Benku. Ovaj joj odmah razjašnjava: - To nisam nikako mogao saznali, ali sam vidio da svi sumnjaju na Petra Pana. jer su se svi okrenuli k njemu kad se spominjao Vilenin bijeg i njen nevidljivi osloboditelj. Nisam hiio dalje razvijati razgovor da poštedim Pelra Pana. ionako sumnjaju cia je i vama pomogao.
- Znam kako je u dvorcu i kolike su mogućnosti da Petar Pan oslobodi Vilenu. Mislim da on to nije mogao izvesti. Ako je Vikna pobjegla, onda je posrijedi nešlo drugo. Ali nije važno tko je otvorio vežu. nego je li ona uistinu izašla. - Draženićev kaštelan Lučić silno se razbjesnio kad je Verbeci odredio da se Vilciia dovede i pusti na slobodu, lsio je tako planuo kad su javili daje pobjegla u zoru. Kad on bjesni, onda se uvijek događa nešto Što nije drago njegov u gospodaru Draženiću - naglasi Gordana. - Uostalom. Mladen ili Vojko sigurno će nam donijeli vijesti i sve razbistrili. Je li lako. pretasni? - Vojvoda od Ferare obećao mi je da će jednog ili drugog poslali k vama čim saznaju zato tako često šalje svoje glasnike iz Lukavca. - Prema svemu se čini. Vilena se mogla sakriti negdje u blizini, bilo kod plemića ili kmeta koji će sigurno o lom obavijestili župana. - Ćuli sle šio nam poručuje Verbeci”.1 - pila Aniolković. - Saznala sam sve od gospodina Pogledića. - I šio kažeie na to? - Nikad ni jednog časa nisam vjerovala našim saveznicima niti ću vjerovali. Ako nam nude pomirenje, onda nas trebaju i lađa će obmanuti naše staro poštenje, ne bismo li se opet predali zagrljaju onoga koji nam lomi kosli. Na le riječi okrene se Antolković gospodi i pokazuje Gordanu: Nijedne riječi nisam mogao s njome o tom izmijenili, a istog smo mnjenja. Znam: vi svi osjećate isto tako kao Što će lo osjetili i onaj narod napolju kad mu kažemo šio poručuje Lukavac. - Verbeci poručuje plemićima, koji su prešli u redove plavih, neka se mirno \rate kućama, a s Jelenka skida odredbu da je izvan zakona. - Sve lo znači da bi Antolković morao raspustiti svoju mladu vojsku - reče Gordana. 279 - To je oćilo Verbecijeva lopla želja koju sam pročilao na iicu i riječima. - Zahvaljujem Budimu na velikoj ljubavi koju su mi iskazali, ali njegovu blagodat ne piimam. Mislim da se ni moji drugovi neće vraćali kućama.
- Nećemo! - viknuše oni. - Mi ćemo. dakle, naš logor i dalje zadržali - veli Amolković odlučno - ali razglasimo da smo otišli na bojište u pomoć. To nam ne mogu upisali u grijeh, a opet će bili uvjereni da se poipuno pouzdajemo u njihovu ponudu ic smo s\e prepustili istrazi Kaptola. - Vrlo dobro - prihvate svi icdom Anlolkovićev prijedlog. Ali narodu Ireba nešlo reći - upozori kanonik Benko. - Što god mu rekli o poiukama Lukavčana. narod neće vjeiovali. - To bolje po njega - upadne Anlolković. - Gospodin župan neka ide s nama pred narod i javi ponudu za mii. Kanonik Benko izjavi da će još isiog dana olpulovali na Kaplol u zagrebačku tvidavu da lamo saopći banovcu Što se dogodilo na dvorcu kraljevskog nećaka kneza Brandcnburga. a /alim Gordana upita kanonika: - O kraljeviću Ivanu Verbeci nije prozborio ni riječi? - Ni jednom jedinom pumjedbom. a ja sam. naravno, šuiio. čak nisam spomenuo ni vaše zatočenje. Slalno sam se bojao da Verbeci ne postavi neki uvjei za izručenje dječaka. Ali baš ni riječi nije rekao. - To više vjerujem da se tu nešlo veliko iza brda valja. 1 li je teška pogibelj, o kojoj mi sada još nišla ne znamo, ili znadu om. ili je namještena stupica. Moramo bili oprezni i stalno spremni odbili napadaj neprijatelja koji bi nam oni spremali iz zasjede. - Da. plemenita gospodo, to je sve istina, ali kako onda dovodite u vezu Verbecijevu prošnju, poslanu gospodinu županu, da svoju kćeiku Vilenu dade /a ženu Dražcniću? - To smatram ludom dosjeikom. - Naprotiv. Verbeci veli da će laj brak biti jamstvo za trajan mir jei ćemo imau mnogo više piilike nadzirali i pobijali svaku nepravdu koja bi došla iz Budimu. Draženiću mojoj čestitoj obitelji?- vikne opet župan. - Rekoh: nikada! Gordana zamišljeno gleda u zemlju, sluša župana kako razvija svoje mnjenje, puno ogorčenja proiiv log braka. - Vi sle se nešlo naročito zamislili. Gordana? - pita Antolko\ić Digla je glavu i pogledala zamišljenim pogledom. - Nakon svega Što je Draženić počinonama. a još više njoj. i nakon toga što ju je tako okrutno držao uzatočenju.a sam Verbeci dopustio
mu da je muči. sad najednom traži njenu ruku za svojeg nećaka? Tu se krije neka posebna zamisao ili zasjeda. - O tome nema sumnje - potvrdi Anlolković. Što ste mu odgovorili na lu prosidbu. prečasni? - pila Gordana. Točno je razložio sve kako je bilo i Šio je sve rekao, a nakon toga razmišljanja ona će poluglasno: - Zbilja ne bih 2nala njecili lu zagonetku. - Nisu ii možda Draženićeve teške boli od rane smekšale njegovu crnu dušu pa je mislio time popraviti svoj grijeh? - pita kanonik. - Ne, to je sasvim isključeno, prečasni. Kad sam bila u dvorcu, jednog je dana provalio Draženić u moju sobu i slušala sam bučno raspravljanje između njih dvoje pa sam jasno razabrala: Draženić ne želi samo posjedovali Vilenu nego njeno srce koje ne može zadobili. On je sam nakon tog razjašnjavanja razotkrio da nikad nije posjedovao Vileninu ljubav, nikad, već netko drugi. Pogledi prisutnih potražili su log Časa Jelenka. sasvim nehotice i bez namjere, ah on osjeti poglede kao neki izazov i jedva suzdrži prosvjed protiv misli koje su iz tih pogleda piljile u nj. Stisnuvši zube. gleda kroz prozor pred općinu da ovi tu ne bi zamijetili njegovo uzbuđenje, dokje Gordana nastavljala razmatrati lajnu Verbecijeve prošnje. - Ćula sam na vlastite uši kako se Draženić prijetio Vileni da je nikad neće prepustiti drugome, ali o tom moram šutjeti. Ispod oka pogleda ona Jelenka koji se naslonio kao da svu pažnju posvećuje nečem napolju. - Možda se ipak kaje. želi popravili svoj grijeh i oženiti se Vilenom- javi se sudac iz Plesa. - Ne. gospodine suce. jer iz svega onoga Šio je Draženić tada govorio djevojci, proizlazilo je da se on nikada njome neće oženiti, naproliv da joj se želi osvetiti, pa će je predati najnižem zločincu medu svojim vojnicima. Svi su ponovo gledali Jelenka. ali on se ne makne kao da i ne čuje. dok Gordana završi razlaganje: - Obećavao je Vileni da bi se osvciio svakom mladiću koji bi posjedovao njeno srce. Jednom liječi: jasno sam razabrala daje laj mladić ne kani uzeti, osim. ako ona sama privoli. To nije rezultat njegova ponosa, nego više taštine. Toliko su ga obožavale sve žene
gdje god bi se pojavio pa ne bi mogao ni za živu glavu podnijeli da mora uzeli djevojku protiv njene volje. Ta njegova taština bila je Vileni zaSlitom i samo joj zato nije pristupio bliže. - Možda Verbeci ipak Želi lo vjenčanje kako bi u nama probudio povjerenje? - Možda je samo izlika da mu što više povjerujemo. a zapravo je i ne misli vjenčali s Draženićem - veli Anlolković. ISajposlijc. podsjeti kanonik da moraju oiići pred općinu. Narod je već nemiran, Gordana ih zaustavi: - Gospodo, samo još jednu važnu stvar. Pošto nam je Lukavac ponudio izmirenje, jasno je da neko vrijeme neće nikoga napadali, a to znači neće se pojavili nilko od njih u Turopolju. Što mislile o lome. preča sni? - Stekao sam uvjerenje da će se držali daleko od naroda, pogotovu dok vodimo istragu. - Prema lome. morali bismo ovo vrijeme brzo iskoristili i na 281 sigurno mjesto sklon u ti kraljevića Ivana, majku i sestru gospodina KuSevica i mojeg sina. Ne mislite li niko. gospodine Anlolkoviću? -¦ Moji su Štićenici, doduše, vrlo dobro spremljeni u našem dvorcu. Ipak. sad bismo ih mogli otpremiti na još sigurnije mjesto. Spreman sam da ih povedenio. - Ne može bili sigurnijeg zakloništa od zagrebačke tvrđave naglasi Jelenko Kušević. okrenuvši se od prozora k njima. To je istina, ali do Zagreba nije tako lako. Moramo prijeći Savu. a svi mi sumnjamo u iskrenost Verbecijeve ponude. Dakle, lako bi se dogodilo da će oni postavili svoje uhode kod prijelaza preko Save. pazeći naše kretanje. 1 zato predlažem da se najprije svi sklonu kod mene u Brezovicu. Utvrđeni smo dovoljno, opskrbljeni živežom, a do Brezovici.- se može doprijeti i dalekim obila/nim putem gdje nas ne mogu tako lako uhodili, a na prijelazu preko Save sigurno će Lukavac postaviti svoje ljude. Mogli bi nas dočekati gdjegod i kakve njihove čele. Baš zato nisu ništa spomenuli prećasnom kanoniku kraljevića hana. Oni će vrebali /a dječakom posvuda. - Vi ili. plemenita gospodo, dobro poznajete odvajkada, a osobito olkad sle bili zatočeni u Lukavcu. Da. mi ćemo naše štićenike iz šumskog dvorca neopaženo i/vesti u Brezovicu. Jelenko poznaje najskrovitije putove između močvare. Već ih je nekoliko puta prošao, je li tako? okrene se Antolković Jelenku. - Ti ćeš preuzeti tu zadaću. - Pouzdajte se u mene.
Brzo su se spora/umjeli i odredili da će za nekoliko dana svoje Štićenike otpremiti u Brezovicu. Ali danas i sutra ostat će još svi u Turopolju. Odlučili su da se podvečer zavuku u dvorce plemića i tamo budno paze još dan-dva. hoće li se ikogod pojavili od Lukavčana. Davor Anlolković i Gordana posijali su u njih sumnje da je možda Verheci stavio te ponude mira. samo u lu svrhu kako bi svi oni bacili maču konce i narod poslali kući da onda knez Brandenburg u/mogne ponovo navalni na dvorce i plemiće i napokon se dočepali povelja koje iako uporno traže i koje su tako golema zapreka da čitavu plodnu krasnu dolinu knez ne može učiniti svojim vazalom.
Izišli su \7 općine, napolje, medu narod. Čim MI se pojavili, nastane šutnja. Neizvjesnost je loliko navijala njihovu strpljivost da su gotovo nasrnuli prema županu koji je imao objaviti šio je kanonik Bcnko dogovorio u Lukavcu. Nijemo slušaju govornika. Kad je završio, časak je potpuna Šutnja, a zatim se razviče neki glas iz naroda: - Neka to vjeruje tko hoće! Prevariti nas hoće. To iza/ove pristanak cijelog naroda. Povlađuju, uzvikuju, ne vjeruju, sumnjaju. Gordana šapne ispod vizira Antolkoviću: - Oni ne bi vjerovali ni onda kad bi Verbeci položio pred njihove noge svoju glavu. A lo je dobro, bit će barem oprezni. Zatim je kanonik Benko pozvao da se prijave svi oštećeni zagrebačkom Kaptolu i povedu sohom svjedoke jer će odmah sutra započeti istraga. Diivor Anlolković odlučio je da do večeri ostane s Jelenkom i svim plemićima koji su stupili u njegovu vojsku u blizini Turopoha da bi se lako tek u noći neke skupine dovuklc do KuScvićeva dvorca, a druge opet u dvorac Velislava Arbanasića i Smiljana Pogledića Sve je bilo točno ugovoreno. Davor Antolković i župan pozvaše Gordanu u županov dvorac. Međutim, ona pozove sa sobom Jelenka. Zaostala je s njime i zapitala ga: - Što vi velite na Verhecijevu prošnju za ruku županove kćeri”.” - NiŠla ne velim, plemenita gospodo, jer nemam Što kazati. Vilenin bijeg iz dvorca rješava me dužnosti o kojoj ste mi govorili. Da nije pobjegla, zacijelo bih učinio sve što je u ljudskoj moći da je oslobodim. Netko je drugi učinio, umjesto mene. I hvala mu. Sad nemam više nikakve obaveze nego sklonuti kraljevića, moju sestru i majku na sigurno mjesto. - Ako Verbeci ne misli na iskreno pomirenje, bit će ovdje još mnogo dužnosli za vas. Izvrši! ću što god se od mene zatraži. Ako pak bude uistinu mir pohitat ću na bojište gospodinu banu i ponuditi mu svoj Život protiv neprijatelja. I to je čitava vaša zadaća na ovom svijetu? - Još jedno: brinul ću se za majku i sestru, vratim li se s bojišta živ. Nije više ništa spomenula. Njegov odgovor bio je hladan i ia\nodušan, pa Gordana ne reče višem riječi i požuri se prema županovu dvorcu. OPASAN PRIJATELJ
Zabrinutim pogledom promatra kralj svojeg državnika Verbecija. dok stoji kraj prozora duboko zamišljen. Sami su u sobi. On sve ntstrpljivije čeka da Verbeci krene nekoliko koraka prema sredim sobe. Pogled mu se zaustavi na kralju. Dugo ga promatra i tada pila: - Moj kralj kao da se sa mnom ne slaže? Male kraljeve oči zalrepte. Plahost mu je u licu i teškom mukom progovori: Slažem se. sasvim se slažem s vama. Vi nosile čilavo kraljevstvo na svojim leđima, upravljale svojim umom. Voda najveće stranke čeka kako će kralj završiti započelu rečenicu. - Da. sve leži na vama opei uje Vlad išla v - sve vi najbolje i adi te. samo se u meni budi neki sirah. - Sirah vas može obilazili samo od onoga šio nam je donio glasnik... Da. ono je opasno, samo je li sve doisla lako kako taj glasnik pripovijeda. Možda su vaši prijatelji na granici Ugarske pretjerivali kad MI vam tako crno naslikali neprijateljske namjere*? Pristupio je k stolu i žesloko pozvonio zvoncem i odmah naložio pažu: Neka dođe onaj plemić koji je danas stigao iz Ugarske. Mrak pokriva očajno kraljevo lice dok čeka glasnika. Petar Pan pojavio se mjesto njega na vratima, ali ga Verbeci napadne: - Kralj te ne treba, sad ga zabavljam ja. idi. - Opijelo mu pjevate, gospodine, i/gleda kao da je na vlastitom sprovodu. Htio je dalje govorili, ali ga Verbeci osorno opomene neka ostavi sobu. Na nj nasrne neki strani plemić, ulazeći u dvoranu, dok se Petar Pan morao povući. Verbeci pozove glasnika sasvim blizu kralju i naloži mu: - Recite, Ištvane. još jednom kralju, sve. jesu li vijesti uistinu pretjerane? Možda ih je moj prijatelj Palli krivo shvatio? Očito opasnost nije lako velika? - UzviSeni gospodine, sve je onako kako sam rekao. Još prije ljeta bit će Turci na Dravi. Namjera im je: ravno na Budim. Uzvišeni gospodin Palfi žrtvovao je mnogo novaca da su mu uhode iskazale tu zasjedu Što je spremaju Turci. Pokretom ruke upozori Verbeci kralja na izjavu: - Evo. čuli ste. veličanstvo. - Da. čuo sam to i onog ćasakadjemiadić stigao, ali u brzini nisam
imao kad da lo točno ispitam. Čudno mi je. naime, kako bi se neprijatelj usudio krenuli na Budim, a tamo s hrvalske strane su Hrvati- Moramo priznali hrabri su i ne bi dopustili neprijatelju da napreduje. Kako to Turčin ne bi uočio? Nevjerojatno je glup ako na to ne računa. Verbeci žestoko zaklima glavom: - Jest, bio bi glup, ali s bojišta gdje se sada nalazi ban i najodlićniji velmože. javili su nam da Hrvate neprijatelj obilazi ponudama vrlo koristonosnim ako ga puste preko Hrvatske u Ugarsku, ravno u Budim. Turci se nadaju sklopili s Hrvatima savez da mogu na nas. a zatim dalje u Evropu po miloj volji. - Razumijem, ali glasnik je stigao s bojišta i veli da Hrvati nisu primili taj savez. - Razumljivo je da ga neće smjesta prihvatili da Turčinu ne bi izgledalo kako su jedva čekali. Ne bi to bilo mudro. Sad kralj žesloko zakima glavom i pun uvjerenja naglasi: - Ne. Hrvati nikako neće prihvatili savez s Turčinom. To im ne bi dopustio ban Petar Berislavić. biskup. Nikad se neće složiti snekrštenima. Verbeci mahne rukom i nasmije se: - Sve te znam. ali znam još nešto više: mi smo svojim postupkom Hrvatima toliko omraženi da bi nas mogli jednog dana iznenaditi. - Kako”. - začudi se kralj. Ugojeni gospodin zakorači pred kralja i. gledajući ga s nekim omalovažavanjem, odgovori: - Stvar je vrlo jednostavna: hrvalski velmože. plemići i čilav narod u svojoj mržnji i ogorčenju jednostavno bi mogli odlučiti da s nama prekinu, ostave nasu krunu, prijestolje, naše kraljevstvo i od nas se otcijepe. U lakvom času riješilo bi se pilanje saveza s Turcima vrlo jednostavno. Biskup, ban Petar Berislavić. odstupio bi. položio čast. Hrvati bi smjesta birali Bernardina ili Krsiu Frankopana za bana. tako bih ja barem ueino kao mudri državnik. Dakle, jasno, to isto moram očekivali i od njih i time bi bilo riješeno pitanje saveza ^ nekršlenima. Kralj je ušutio i zamislio se. Što to govori taj državnik? Kako sve lo prikazuje uvjerljivo, vjerodostojno”.” Olcjepil će se Hrvali, napusliti krunu. prijestolje Od te pogibelji zakola mu krv u čiiavom tijelu, budi se pospana snaga i davni strah od Hrvala koji ga nisu htjeli birali za kralja. Dakle, vrlo je vjerojatno: htjeli bi se sada
oicijepiti od njega. Zborite o lome kao da je već gotovo utanačenje. a mi znamo da su Hrvati ponudu odbili, to je važno. - Hrvati su odbili, istina, ali to nije jamstvo da drugi put neće prihvatiti ponudu. Oni tjeraju neprijatelja pošto su ga pobijedili u onom klancu, tjerat će ga dotle dok im bude moguće, a onda će se zaustaviti i čekati novu ponudu. A nova neprijateljeva ponuda bit će još povoljnija po Hrvate, jer ponudu sastavlja pobijeđeni neprijatelj. - Zar pobjeda ne bi Hrvate još više ponukala da ne prihvate neprijateljeve ponude. - Sasvim dobro, veličanstvo, oni bi mogli odbili ako saznaju da mi. drugi njihov neprijatelj - kako nas oni nazivaju - isto tako nudimo mir i jamstvo da ćemo održali njihove sloboštine. Ako to ne učinimo, bit će, naravno, onako kako sam prije naveo. Združi! će se proliv nas bilo s kim. to je prirodno. To je jedini pul da se jednom oslobode i sleknu mii u svojoj zemlji. Vladislav se zagleda u pod. Pred sobom vidi ponor, na rubu ponora prijestolje. Izgubili iako plodnu zemlju kao šio je Hrvatska odakle mu jedino dolaze u prazne kraljevske blagajne podaničke daće. Ti su Ugri tako sebični, škrti prema njemu, lišili su ga bezbrojnih davanja i prisvojili najjača vrela kraljevskih dohodaka. Velikaši su raznijeli baštinu kralja Maiije. U svom mramornom dvoru kralj oskudijeva, pa sad još neka i/gubi i Hrvatsku. Pogrbio se u naslonjaču, spustio glavu pod bremenom misli. Verbeci 7akima glavom i preu/me riječ: - Dakle, veličanstvo, vidite s koje vas sirane mora zahvatiti sirah. Valja uklonili onu pogibelj koja je teža i bliža, a loje pogibelj od Hrvata. Ne možemo ovako nastaviti, već smjesta krenuli kao što sam malo prije učinio - u posljednjem času. Sva je sreća da je moj mladi plemić stigao dok su još hrvatski izaslanici bili u dvorcu. Da je mladić zakasnio jedan sat. bio bih drukčije završio s hrvatskim izaslanicima i prečasni kanonik
vratio bi se k svojima vrlo nezadovoljan, a mi bismo morali nastavili borbu s ovim narodom u Turopolju. Ovako još imamo vremena okrenuti čamac. Mladiću, sad idi i čekaj, još danas ćeš se vratiti svijestima u Budim. Plemić izlazi. U dvorani mukla lišina. U kraljevoj duši vlada kaos i sirah. Gotovo je klonuo pred lolikim lerclom nevolja, a onda će tiho kao da se ne usuđuje pravo izreći svoje mnjenje: - Uzvišeni gospodine, sad sie mi prikazali stvar jasnije nego stoje bilo moguće u onom vremenu kad je kanonik Benko izašao i? dvorane. Mene je samo strah, hoće li Hrvali vjerovali vašoj iznenadnoj promjeni. Nisie primili kanonika odviše prijateljski. 1 baS ta prenagla promjena pobudit će sumnju. 2K4 28? - Mnogo puta Hrvati su bili ogorčeni i bunili su se na saboru, a kad smo obećali nepravdu ispraviti, smirili su se i povjerovali nam. Poznajem njihove slabosti, oni vjeruju zadanjoj riječi. Poslužio sam se. dakle. time. okom u oko piečasnom kanoniku i njegovim drugovima svečano sam zadao riječ. - Uvjereni ste da je kanonik otišao bez ikakve sumnje da ste istinski govorili? Sami ste mogli razabrati. Bio je iznenađen mojim riječima i priznanjem. Rekao sam sasvim otvoreno da se kraljevstvo ne može štitili od neprijatelja, budemo li živjeli s Hrvatima u neprestanoj borbi. Tu sam rečenicu osobito naglasio da steknu potpuno uvjerenje. A čim to saznaju. han i hrvatsko plemstvo neće prihvatiti neprijateljeve ponude. A kad zagrebački Kaptol započne istragu, umirit će se ovdje narod, a kad još proglasim da će se dati odšteta svima koji su opljačkani i da priznajemo svima ovdje pravice i slobode, ogorčenje će se staložili, a oni lamo na bojištu najodlučnije će ustati protiv ponuda neprijatelja. Dakle, kad Turčin vidi da ne može nikako s Hrvatima sklopni "avez. neće mu pasti na um da ide preko Drave na Ugarsku, jer zna da će nam Hrvati doći u pomoć i otklonili opasnost od Ugarske. Zbog toga sam sve lo danas učinio. - Razumijem, potpuno razumijem, bilo je vrlo mudro. Ali vi ste
poslali banu i hrvatskom saboru poruku na temelju koje oni moraju tražiti da ispune što ste obećali. Ako pak ispunite obećanje. Hrvati će se osiliti U kraljevstvu, a oni su odvajkada bili protiv mene. bunili su se da sjednem na prijestolje. Ispod gustih brkova gospodina Verbecija skriva se podrugljivi smiješak dok je odgovarao: Htjeli biste reći da sam ponudom izmirenja s Hrvatima osilio vaše protivnike? - Ništa vam ne spočilavam, samo razabirem: ako im priznale sve sloboštine i pravice, moraju se osiliti... Verbeci se grohotom nasmije, a kralj osjeća da se ruga njegovoj slaboj državničkoj sposobnosti. - Zar vaše veličanstvo misli da sam šcnuo umom1.” Kako biste smjeli i načas pomislili da ću Hrvatima pružili oružje koje sam im obećao? Ta izjava zapanji Vladislava. U njegovu je pogledu nešto šio bi Pelai Pan nazvao blesavim i što Verbecija zabavlja. Približio se k Vladislavu pa će mu povjerljivo: - Čujle: dopustit ću da Kapiol provede istragu, proglasili sve zadovoljštine, odštete, kazne za krivce, ali ništa neću ispuniti. Poslao sam poruku banu na bojište za izmirenje. Je li? Ali on je još uvijek na bojištu. Tako će mirenje biti odgođeno. Ako se pak br/o vrale. naći ćemo divnih razloga da odgodimo izmirenje. Ne bude li moguće, pružit ću im ruku pomunicu i čvrsto je držati dok granice našeg Budima budu posve osigurane, a onda. Draženić. moj nećak, pionaći će brzo ne-ku hrvatsku urotu, a ja ću na temelju te urote razbiti i/mirenje, naše plemenite i velikodušne ponude povući i udariti ih čestito osudama koje će izreći vaše veličanstvo, zaplijeniti im dvorce, imovinu. Što velite na lo. veličanstvo? 2K6 Dah muje stao u prsima, usta su mu otvorena, male oči veselo trepću. uzvik radosti pojavi mu se na usnama. - Kako je lo mudro, divno, genijalno smišljeno. - Dakle, nema straha. Spavajte mirno, a da vam bude san još mirniji, otkril ću vam drugu osnovu koja će vas naročito obradovali.
Možda još Kapiol neće svršiti islragu kad će se u Lukavcu pojavili naši vojniei iz Budima. - Kako? Budimski vojniei? Vi ste ih pozvali? - Cim se moj nećak vratio bez kraljevića, bez vojnika, a mi ovdje nismo mogli skupili ni stolinu momaka, smjesta sam slao glasnika u Budim neka mi šalju 200 momaka vještih oružju. 1 čekam svakog dana njihov dolazak. Naredio sam neka sobom ponesu i puške. Odgovorit će sivom oklopniku na njegovo vatreno oružje istom paljbom, Provalit ću u Turopolje i oteti takmaca vašem sinu, kraljevića Ivana. - Zar je dječak u Turopolju? - Jesi. Ovamo ga je dovela sama Gordana i negdje sakrila u ovom kraju. Olvorit ću putove do njega vatrenim oružjem. Ako je kraljević u zagrebačkoj tvrđavi, nikad nam se neće ispuniti želja. - U Zagrebu ga nisu mogli sakriti jer sam im ja zabrtvio putove do tvrđave. Gordana gaje morala dovesii ovamo. To mije bila i osnova. U ovoj dolini gdje nema zagrebačkih bedema otvoreni su putovi do njega. - Zar ga nije povela sobom u Brezovicu? - To sam joj zapriječio. Moji su ljudi bili na straži. Smjer kojim je ona bježala preko Save. kad je dovela kraljevića, jasno pokazuje da je dječaka sakrila negdje u Turopolju. 1 znajte: kad ne bi bilo pogibelji da na bojištu Hrvati sklope savez s Turcima, ipak bih bio ponudio Hrvatima savez samo zato da Čitav kraj umirim i da svatko bude spokojan, nilko spreman za obranu kad seja bacim s ogromnom četom pravih vojnika na ljude koji nisu vješti oružju niti spremni da ih kanim napasti. Ne bojim se ni Kuševića ni sivog oklopnika. Njih nema ni polovica koliko mojih ljudi. Zavitlat ću prašinu nad Turopoljem, u gustoj magli moraju svi izgubili glavu. - Snebivam se. divim se vašem veleumu... Verbeci ustane pa ide nekoliko koraka k prozoru, a onda se vrati i polagano naglasi: Očekujem uskoro glasnika s viješću da su moji vojnici utaboreni nekoliko sati daleko u ovom kraju. Bilćeto u gustoj šumi gdje ih nilko ne može naslutiti, a onda ću provesti svoju odluku hitro, neopaženo i poput oluje bacili se na Turopolje. - A istraga koju vodi Kapiol? - Ne bojte se. veličanstvo, za istragu. Nju će voditi prećasna
gospoda, a ja sam već poslao svojeg tajnika na Kapiol s pismom da se istraga požuri i lako ću ponovo uvjeriti gospodu koliko vruće želim da se Šio prije čitavom narodu dade zadovoljština. Lukavčane ću poslati na preslušavanje neka priznaju svoj grijeh, a moj tajnik ima nastupiti protiv njih kao najoštriji sudac. Obzirno raditi kad je potrebno, a opei 287 odugovlačiti kad ustreba. To 2nači uspjeh. Ja mirno čekam jer sam sve postavio kako treba. Neizmjerno zadovoljan zahvaljuje kralj svojem državniku, dok pri tom razmišlja o Goidani i jedva čeka da se nade s Peirom Panom koji bi mogao s njim raspravljali o nekim protuuvjelima Šio mu nikako ne ulazi u glavu. Ustao je i ide u svoje odaje, ali opet upre pogled u svojeg državnika: - Da. sve je to prekrasno smišljeno i vi ćete lo izvesti, o lom nema sumnje. Recite mi još nešto: zašlo sle prečasnom kanoniku izjavili da želite brak svojeg nećaka sa županovom kćeri? To je. također, samo zbog toga da pobudile šio više povjerenja”.” S visoka pogleda Vcrbeci svojeg kralja i odgovori: - Veličanstvo, varate se. Ova je ponuda bila istinska, najozbiljnija. - Dakle, ozbiljno želite laj brak? A vaš nećak? - 1 on. - Nikad niste o lom govorili. Uživajući u svojoj zamisli. Verbecijevo lice sjaji od zadovoljstva pa onda nekako pustopašno pita kralja: - Nisam li mogao svakog časa. dok nije bilo mojeg nećaka u ovom dvorcu, poslati plavu ljepoticu kući? - Nisle u strahu da nećaka ne ozlovoljiie. - Isprva da. ali kasnije sam se domislio boljem. Videći kako je izgubio pamet i srce za lom djevojkom, odlučio sam pristali uza nj i zapovijedio da djevojku ne puste iz dvorca. Pri lom sam zamišljao svoj plan. - Draženića s njom vjenčali? - Jest. veličanstvo, a znale li zašlo sam lako odlučio? - Da svojem nećaku ispunile želju. - To dola/i na drugo mjesto. Važnije je da ženidbom županove kćeri Draženić ulazi u najodličniju hrvatsku obitelj. Njemu se otvaraju
vrata hrvatskih krugova. Razumijete li? Doći će kao pokajnik prema djevojci i prema svima, sjedit će tamo kao moj odmelnik. tako sam ja sebi iskopao podzemni hodnik do tajna hrvatskih, naših protivnika. Snebivajući se. kralj sklopi ruke. Nema riječi. Čudi se i divi. ali se i plaši tog opasnog čovjeka. Kakvo je to čudo vis te od pod vala i zasjeda? Što sve on ne zamisli u jednom salu. Baš je toliko vremena prošlo od onog Časa kad je kanonik Benkooslavio ovu dvoranu da svi oni razmisle o njegovim zahtjevima. I dok je za njegova i/bivanja došao glasnik iz Ugarske, laj Ugrin promijenio je čitavo svoje dosadašnje vladanje prema Hrvatskoj i prema Turopolju. - Vidim, moj kralj se prepao - nasmiješi se Verbeci. - To je udivljenje. prijatelju moj. - Onda se lome neizmjerno radujem. 1 vjerujte mi: ovim ću brakom pobudili u svima povjerenje dok im Šaljem u brak sa županovom kćeri Draženića kao svojeg uhodu. Što je zapravo bio i Irebao ostali. - Hoće li samo ljepotica piislati da pode za Draženića? Zbog njegova postupka sigurno je ogoičena? - Ne bojte se. Drugo JOJ neće preostali. Prisilu ću je. 288 - Ali upravo vam je danas pobjegla? Grohotan Verbecijev smijeh čini se kralju kao smijeh đavla koji snjim vodi pakosnu igru. - Ne razumijem taj smijeh - naglasi kralj uvrijeđeno, ali se državnik ne uzrujava zbog loga i razjašnjava: - Još uvijek me ne/naie cijenili, kralju - i opet pogleda Vladi slava s izražajem beskrajnog prezira. - Divno sam sve odigrao pred kanonikom. - Što ste odigrali”.” - pila Vladislav sve više u čudu. - Kad sam poslao Peneingera po županovu kćer i zabranio Lučiću da je on dovede i bilo što kaže svojem gospodaru. Što mislile: nije li to bilo veličanstveno? - Da je nisu mogli naći? - Nisu je mogli naći jer nisam htio da je nadu. Razumijete li sad? - A ako ne prislane što ćele učinili? - S tim sam već sasvim nacistu. Nemajte brige. Dobrovoljno će pružiti ruku mojem nećaku. To je moja briga. - Nije. dakle, pobjegla iz dvorca? - zapanji se kralj, - Naravno, da nije. Draženić nije mogao svu noć spavali i tjerao je potkastelana da je iraže. Tek pred zoru našao je djevojku kako izlazi iz služinske sobe. uhvalio je i zatvorio u crnu komoru u prizemlju kamo
zatvaramo svu neposlušnu momčad. Djevojka se nekako sumnjivo verala dvorištem i žalo je došao pilali Peneingera šio da s njom učini. Bio sam prisutan tom razgovoru kad slraže najave dolazak Turopoljaca i kanonika Benka. Znao sam odmah da dolaze s optužbom i da će tražili djevojku. Bilo mije već tada sasvim jasno da Vilenu ne smijem pustiti dok mi nećak leži lako teško bolestan da ga ne rastužim, a već sam smišljao kako bih ga vjenčao s njome da se ponovo uvuče u hrvatske krugove. Naiavno. smjesta sam naredio neka svima kažu daje pobjegla, a to će im bili vjerojatnije jer su jučer u noći zaista pobjegli zarobljeni plemići. Sve sam dogovorio s Pencingerom i pred kanonikom smo to vješto odigrali. Bilo mi je jasno da bih siekao naročito povjerenje gospodina kanonika ako smjesta pi i stanem županovu kćerku pusliti na slobodu. - Bojim se: kad djevojku ne dočekaju kod kuće. posumnjal će u vašu varku, a onda njihovo povjerenje propada. - Svatko u ovom dvorcu misli da je pobjegla. Najposlije posla! ću uvaženu ličnost k županu neka ispila da li se Vilena pojavila,Jer to silno zabrinjava gospodina Verbecija i njegovo veličanstvo kralja. Cuo sam da je djevojka stalno govorila svima, dakle, i Draženiću.a sigurno i Gordani. kako želi u samostan. Sve će izgledati kao da je otišla u samostan tko /na čijom pomoći. A dotle ću je iza ovih opkopa vjenčali s Draženićem. - Hoće li samo to uspjeli? Želim lo zbog čitave vaše osnove. - Samo jedno vas opominjem: ne recite ni riječi o njoj Petru Panu. veoma je lukav. Svaka riječ mogla bi mu otkriti put donje. Aja ću je dobro sklonuti. Dok mi ovdje razgovaramo, u sjevernoj kuli uiedujese odaja za buduću ženu mojeg nećaka. Bit će odijeljena od svih u polpunom zatišju. - A iimski poslanik? 289 - Još malo i on će ostaviti Lukavac, a onda imamo slobodne ruke II <;ORDASA IX B
da odstranimo i? dvora nepotrebne uši i oči koje bi nam moglo prodrijeti u tajnu. Kardinala i Olivu ne spominjete kao da nisu ovdje? Oslobodite me njih. prijatelju dragi. Samo još to. - Sve će biti, veličanstvo, po vašoj najtoplijoj želji. Pomirenje s Hrvatima oslobodilo me mladog njuškala, rimskog poslanika, baš kao i kardinala i princeze Olive. Državnička mudrost sastoji se u tome da jedan poklopac pokrije više lonaca, a jednim smiješkom zavaraš desetoricu, jednim udarcem iz zasjede pogodiš irojicu usred srca. Treba skovati plan koji obara neprijatelja na sve Četiri i-nane svijeta - samodopadno se hvali on. Ne. ne. to se ne da shvatili, toliko uma i toliko dosjetljivosti. Tek sada vidim kakvu dragocjenost posjedujem u vama. Podrugljivi smiješak odgovor je na kraljeve riječi i onda dokrajči razgovor. - Sad znale sve i očekujem: pokorit ćete se svim mojim odredbama. Da vas nisam uputio u svoje namjere, mnogo loga činilo bi vam se nepravednim pa bisle posredovali. A sad znale: svako vaše pletenje pokvarit će osnovu koja donosi zator lakmaca na prijestolje vašem sinu. - Zadajem vam riječ: odobrit ću sve, učinili što mu drago. - Očekujem časnu riječ da nećete o svemu lome raspravljali s Petrom Panom jer rekoh: po jednoj jedinoj bezazlenoj riječi stao bi sumnjali i počeo tražiti, istraživali, a onda bih ga morao bacili u Umnicu. - Evo ruku i riječ na moju šutnju. - Lakrdijaš će to više njuškati što sam ga oljerao iz sobe. Budne oprezni zbog prijestolja vašeg sina. - Bio bih uisiinu luđak kad bih svoje tajne povjerio lakrdijašu. - Uvjeren sam da pristaje uz Hrvale. Zašlo se baca u lu vratolomnu opasnost, ne shvaćam, ali laj je zreo za vješala, \clim sloli put. Dakle, oprez, za prijestolje vašeg sina. Taj razlog vrijedi više od života i Vladislav se slrese od pomisli da bi progovorio samo riječ pred svojim lakrdijašem i uvjeri Verbecija o svojoj šutnji, rekavši: Moj sin može mirno Čekati prijestolje. Sam ga doista ne kanim srušili. - A sada, veličanstvo, požurile u svoju odaju na odmor, a ja ću se smjesla latili posla. Krcat iznenadnim događajima i preokretima, odlazi kralj u svoju odaju, a gospodin Verbeci otvori vrata, ogleda se na sve strane trijemom, pljesne rukama i opei ulazi u dvoranu.
Zamalo se pojavi kaslelan Pencinger, a Verbeci ga liho pila; - Je li kardinal u svojoj sobi? Je li sam? - Sa svojim dvoranima. - Gdje je princeza Oliva? - 1 ona je u svojim odajama i zabavlja se sa svojim dvoranima. Naročito s onim lijepim crnim, tamnih očiju. -- Nije li joj česlilo ušao u srce? - Jesi. ali stalno je lužan. zamišljen. - Bilo bi dobro kad bismo ga mogli vezati s njom. Možda ga ona samo izaziva i ne uzvraća njegove osjećaje? - Ne znam. uzvišeni gospodine, nisam se za to osobilo zanimao, samo spominjem ono šio vidim i bez vlastite volje. - Ako je mladić u nju zaljubljen, moći ću ga dobro iskoristili da se lakše oslobodimo i princeze. - Vi. se nadate, uzvišeni gospodine, princezu Olivu maknuti iz dvorca? Časl vašim golemim sposobnostima i snazi, ali tu ženu ne možele maknuti. Gdje ona jednom sjedne, tu ostaje. - Dobro, vidjet temo. a gdje je rimski poslanik? - Šeće irijemom. moli iz molitvenika. Okuša! ću ja s njim moliti. Dozoviie ga k meni. Imam ncŠlo važno s njim govorili. Pencinger se odmah uputi dolje, a Verbeci šeće dvoranom, smješka se. čas se mršli. a onda opel kao da je našao neki izlaz onome šio ga je Čas prije zabrinulo. Slalno mijenja izražaj lica. stvarajući osnove. Sljepko Brodarić mirno ulazi u dvoranu. Ugarski državnik ljubazno mu se pokloni sa čiiavim poslovanjem, ponudi mu odmah stolicu i započne. - Eto, ćuli sic. časni gospodine, i vidjeli sve događaje. Slojimo na pragu leških dana. Moja državnička dužnosi i mudrost udruženo su mi Za po vi jedile da jednom zauvijek riješim tužbe ovog naroda ovdje. Svaki dan dolaze u sukob s kneževim ljudima, a to znači stalno se sukobljuju s mojom vladom. Vi ste, časni gospodine, sigurno mnogo Čuli o tim sukobima. Stjepko mora zalajili svaki izražaj suosjećanja sa svojim zemljacima da se ne bi odao. pa se vlada poipuno ravnodušno kao da ga se ništa ne liče. - Da. plemenili gospodine, čuo sam govorili i čuo sam za nepravde, bilo je krvavih borbi i ove noći i prijašnjih dana. Olkad sam u ovom dvorcu, vojnici grada Lukavca i gospodin kaštelan Pencinger nepreslano
se biju s narodom. Rekli su mi da im otimlju neko podavanje, daće. Što li”1 - Jest. ali ja se kanim zauzeli za ovaj narod koji neprestano napadaju naši ljudi. Knez je mlad i pustopašan. lakomislen, ne brine se i ne misli, a njegovi ljudi rade što hoće. Tako sam sada slušao prvi pul okom u oko izaslanslvo ovdašnjih plemića što sle i sami čuli i odlučio sam jednom učiniti lome kraj. Kraljevstvo Ireba mira da može branili svoje granice. Vidim: naši su ljudi uistinu nepravedno postupali, žalo sam kanoniku dao poruku i nalog da zagrebački Kaplol povede islragu. Molio bih vas da vi. kao poipuno neprisirana osoba, prisustvujete toj istrazi. Vodil će se istraga ovdje u samom Turopolju pa vam neće bili teško svakog dana odjahati onamo. Ličnost rimskog poslanika djelovala bi pomirljivo na narod, a isto bi tako ulijevala strah u kosti ovim razularenim ljudima našeg dvorca. Želim da istraga bude nepristrano vodena. Vaša će prisutnost to potvrdili. Ovaj prijedlog i obrazloženje unose u Stjepkovu dušu čuđenje. Znači da Budim napokon ipak želi učinili kraj svojim orgijama nad narodnim pravima. Jedva je vjerovao u ono Šio je Verbeci govorio kanoniku, a sad je 291) još više iznenađen. Verbcci ga drži rođakom vojvode od Ferare. dakle, uglednom ličnosti. Prema kime. on uistinu želi pomirenje? Jasno mu je da mora prihvatiti ponudu. Ovako će dolazili u dodir s kanonikom i Hrvatima i poslužit će im. - Vrlo ću rado prisustvovali istrazi ako time mogu poslužiti pravdi - veli on. - Samo zbog pravde vas molim da to učinile, a ujedno zahvaljujem šio sie prihvatili moju molbu. Molim vas. recite prcčasnom gospodinu da bi istraga bila provedena u samom Turopolju. Neka se riješi sve šio brže jer je narod do krajnosti ogorčen, a kako vidim. s poipunim pravom. Molim vas da bisle još danas otišli kanoniku Benku. Njegova je kurija u nekom mjestu Turopolja. Moji će vas ljudi povesti k njemu parnu predajte
ovaj prijedlog kako bi se imala provesti ta istraga. Ujedno mu Šaljem imena onih koji su u dvorcu, a često su izlazili u napadaje na Turopolje Neka ih prečasni pozove na saslušanje. Neka im strogo sudi. bezobzirno strogo. - Vrlo lijepo, uzvišeni gospodine, što ste odlučili narodu vratili mir. a krivce kaznili. To pokazuje vašu pravednost. - Želim pružiti svaku zadovoljštinu i svaku odšlelu narodu. - To bolje i po vas i po narod. Spreman sam uzeti vašu poruku i odnijeli je još danas prečasnom gospodinu. - A sada neka vam dadu čestiti doručak pa bisle možda mogli odmah otići kanoniku da on ne bi otputovao preko Save. Želim neka se istraga vrši naočigled naroda. Tako će sve sam vidjeli i čuti što se događa. Ubrzo se Sljepko oprosti i ode u svoje odaje. Nekoliko časaka razmišlja, a onda se polagano upuii vojvodi od Ferare i saopći mu kamo ga šalje Verbeci. - Prihvatili ste”.” - Kako ne bih. Time će biti lakša ve/a između nas i onih naših u Turopolju. - Prema lome, ne trebam slali iz dvorca Davorove plemiću, ni Vojka. ni Mladena. Uvijek se bojim daće mladi ljudi bilo Što učinili Što bi me razotkrilo. - Kako dugo kanile ostali u d\orcu”? - pila Sljepko vojvodu. - Tako dugo dok se kralj ne oženi princezom Olivom. Ako se piije jeseni uputi u Budim, pratit ćemo ga. Oliva se neće maknuti kralju s očiju dok ne zakaže vjenčanje, a vi recile plemenitom gospodinu koji mi je omogućio ući u dvorac da mu to nikad neću zaboravili. Može računali rui mune bilo u kojem pogledu, samo ga molim da budno pazi da krivnjom njegovih ljudi ne bi ovdje doznali kako nisam kardinal kojim sam se prikazao. Time bih izgubio igru. a princeza Oliva ne bi lako lako uspjela postati žena kralja Vladislava. - Budite smireni, niiko vas neće odali. No. htio bih govorili s Petrom Panom prije nego odem. To bi moralo bili brzo. Prvi dvoranin koji je bio u blizini poslan je da traži kraljevskog lakrdijasa. Sjedio je u kraljevoj sobi dok je kralj čvrsto spavao, sav izmučen od događaja koje mu je nakrcao na dušu Verbeei. Pelar Pan neće budni
Vladislava. već ga neprestano promatra i čeka Ijubopiino šio će čuti od njega kad se probudi. Najposliie Petru Punu dodija čekanje i on prevrne stolicu da piouzroči šiiopot. Kralj se prene oda sna. Lakrdijaš započene svoje ludoiije. a onda slane navijali kralja na sve načine kako bi od njega doznao stoje Verbeci s njim tako dugo i tajno raspravljao. "Svi sumnjiče Petra Pa na da je pusiio kući turopoljske zarobljenike, a ujutro županov u kćerku. To bi značilo: oni su opazili da drži s Hrvatima. Ako lakrdijaš izmami od mene Verbeeijevc osnove, onda će zacijelo sve dojaviti hi val sk im plemićima, a onda sam u pogibeljima, moje prijestolje, a Budim od Turaka. Nad svima će zalebdjeti opasnost." Tako promalra Vladislav Petra Pana i oklijeva u zaključcima. "Zašlo bi on bio saveznik Hrvata? Da nije možda i on poludio za Gordanom? Ova grdoba kosih očiju? Baš smiješno. Ali grdoba i smiješnosl još nisu zaštitnici protiv lude ljubavi. Ne. ne. neće mu ništa leći. Sadaje sve Verbeci meni povjerio, ja sam mu sa veznik, u moje ime to će sve učinili i u moju koiist. Kraljevica će uhvalili. loprokleio dijele koje negdje skriveno čeka da ruši s prijestolja mojeg sina poslije moje smrti". "Tek danas sam progledao njegove umne sposobnosti. Taj će i đavlu sjesli na šiju i paklu spriječiti da se loli piotiv mog pnjcslolja. dakle, i Hrva lima možezakrčili sve osnove. Kako je to divno smislio, kako divno. Oslobodit će me i piince/e. svih. a kad svi budu pokoicni. aja oslobođen, gospodar ću bili svima i Gordani. Dok njezini zemljaci proliv mene kuju urotu, dotle je i ona nedostižna. Kad bi samo bila tsiina što mije Pelai Pan govorio: Goidana misli na mene i želi mi predali kraljevića. Zar vet nije imala dovoljno vremena poslali mi barem jednu poruku”? Pismo, glasnika, bilo što?" Ispod oka zirne kralj u Petra Pana. Njegove sumnje savijaju se oko lakrdijasa i Šuljaju kao tajne izvidnice. Ovaj sjedi muno i nekako čudno promatra svog vladara. Sjeo je nekako graciozno na svoju stolicu i onda progovon. zuieći u kralja: Divni MICZU. pretvorio sam se u najdražesniju ljepoticu jei me vaše divne oči. vjieže. ne bi tako isliaživale. milovale, izazivale Očilo sjedim ovdje u ruhu najpoželjnije ženske ljepote. Olkad sam u vašoj službi, još mi vaši pogledi nisu poklanjali toliko pažnje. "Gle. gle! Smještaje uhvalio moje misli. Neću da sumnja." I Vladislav se slane smijati kao da mu je rekao najzabavniju Šalu i pronađe neku dosjetku da se opravda: - Mislio sam na nekoga daleko i nisam ni opazio da icbe promatram. Kako sam žalosian i razočaran. Pogled nije bio posvećen meni1: Da. da. i razumljivo je to. Gospodin Verbeci vasje malo piije zabavljao jedan sat u dvorani, tako vas je dobro zabavljao da sam čak i ja bio
suvišan. Državni su poslovi čcMo vrlo zabavni, veličanstvo. I mogu pružili mnogo više prilike da se pamelan čovjek nasmije. Samo se meni čmida je gospodin Verbeci svoje gluposli izgovorio u vrlo tragičnom stilu jer vaše lice ne odražava ni najmanju radosl. svaki 292 vam je mišić napet, izmučen, sve nešto čeka. U vašoj je duši kao i težina. Lakrdijaševe su Šale bile od olova, je li lako”.” "Hoće da i/mami priznanje. Nećeš!" Muči ga jer se ne može domisliti kako je županova kći mogla pobjeći i/ dvorca i kako su pobjegli zarobljenici. Zato je zabrinut, a. naravno, i ja. jer pod ovim krovom živi zacijelo neki uhoda koji se priklonio Hrvatima i počinio lo izdajstvo. - Vi mi govorile iz duše. kralju. To i mene muči. Otkako sam slušao što se dogodilo u prisutnosti kanonikovoj u blagovaonici, ne bih na vašem mjestu dopustio da to tako ostane. Valja premetnuti čitav dvorac. pretražiti i preslušati. Treba staviti ljude na muke. pa će nelko već priznali tko je pustio ljude na slobodu. Žalo sam i htio uči u dvoranu da na to podsjetim i vas i mudrog državnika. - Već smo odlučili Šio ćemo učinili. - Onda se požurite da ne osianc samo pri odluci. Časti mi. nikad u vašoj blizini čovjek nije siguran od urota. Svelo pokazuje da vas podanici neizmjerno ljube. Kralj zablcnuto gleda u svojeg lakrdijaša i nasioji prozreli njegovu nakanu. Ali nema kad razmišljali jer ulazi sluga i navijesti kralju da kardinal želi nešto isporučiti kralju i moli neka k njemu dodc Pclar Pan Kralj vrlo rado olpusli lakrdijaša. samo da ostane sam i razmišlja o osnovi svojeg državnika. Lakrdijaš ulazi br/im korakom i zamalo se nade u sohi vojvode od Ferart. Vidjevši iu Sljepka. odmah razabere da se sprema nešto novo. Stjepko mu pristupi i liho upiia: - Recite mi. Petar Pan. jesie li vi uistinu bilo kako pomogli pobjeći onim zarobljenicima i županovoj kćeri? - Na moju veliku žalost nisam, a bilo bi mi vrlo drago da se mogu time pohvalili, Onda je ipak čudnovato. Da nije sam kanonik priznao kako su zarobljeni Turopoljci izašli iz dvorca u noćno doba. ne bih im vjerovao. Bil će da se nesto dogodilo očemu nisam obaviješten. Zar
nisie govorili s Vi lenom*.” - Govorio sam još jučer uvečer i otpratio je dolje u dvorišlc. Htjela je da čuje i vidi koga su doveli i koga mučili. Gore u blagovaonici bilo je neprestano vijećanje, strke i raspravljanje o događajima u Turopolju. Neprestano sam bio u/ kralja da mogu sve slušati šio se događa. Bio sam uvjeren da ću ovim načinom moći poslužili Gordani i tako sam kasnu prema jutru, kad su se svi razišli, olišao u svoju sobu. Danas prije podne pitao sam služavku gdje je Županova kći. a ona je kazala daje bila dolje n izbi sa služavkama. Tražio sam je uzalud. - Prema lome je uistinu pobjegla. Bil će da nije puča ono Sto je pot kasi elan u piipovijedao vratar o ključevima i o nekom duhu koji mu se prijetio bodežom. ! meni si? iako čini- potvrdi Peta i Pan Stjepkove riječi. Lučić je upravo bjesnio na Verbecijcvu zapovijed da dovedu Vilenu. dakle, ne može bili sumnje: nepoznati ju je čovjek pustio otići. U lo su uvjereni i Sljepko i vojvoda od Ferare. - Nešto se iza naših ledu dogodilo o čemu i ne slinimo. Očito je Vilena naišla na nekog osloboditelja. - Svi su pogledali na mene. svi su pogledi okrivljavali mene Petra Pana. ali ja sam nevin u lome kao novorođeno dijele. Da nisu možda Mladen i Vojko imali ovdje svoje prsie - upita Sljepko - jeste li s njima govorili. Petar Pan”.” - Govorio sam. Ni oni ne znaju ništa nili bi mogli slutiti Iko je puMio na slobodu sve zarobljene. - Pošlo je Vilena pobjegla. 10 je prava sreća. Meni je sada lako osiaviti dvorac i otići kanoniku da mu odnesem Verbetijeve poruke. Pošto su neko vrijeme raspravljali kako će se vladali. Sljepko spremi pismo koje mu je predao Verbeci. doručku je i zatim se uspne na konja, praćen nekolicinom Verbecijevih momaka. * * * Kaštelan otvori vrata i ude svojem gospodaru Verbeciju. Uzvišeni gospodine, ovog je časa rimski poslanik oslavio dvorac. Napokon! Sad smo se oslobodili ovog svećenika za dva-lri dana. Znam. kanonik će ga zadržali u svojoj kuriji. - Ali sada kako s kardinalom? Recite kralju neka dođe o\amo da dočeka njegovu eminenciju, a zatim isporučite kardinalu da ga veličanstvo i njegov državnik mole neka dodc na konferenciju zbog vjenčanja princeze Olive. Kralj mora
svakako povesli i Petra Pana i ne smije mu dopustiti da izađe iz ove odaje. Kardinala će razgovor o vjenčanju toliko zanimati da mu ne bi ni na kraj pameli palo ostavili dvoranu. Ra/umijeie li”.” Tako smo se oslobodili svih koji hi nam mogli sprečavati naš posao. Pred vrata stavite stražu i nikoga ne smijete pusliti iz dvorane. Razumijete li? Koliko vam treba da smjestite moju snahu u kulu? - Za dva sala bit će sve u najboljem redu. - Najbolje da mi javite kad sve lo svršile. Vladislav se začudio da ga Verbeci opel zove. Već ga spopadne sirah nije li se nešto dogodilo šm ugrožava sjajno zamišljenu Verbecijevu osnovu i ula/i u dvoranu preplašena pogleda. Verbeci ga odmah umni: Sjednite, veličanstvo. Mi ćemo u najtanje tančine raspravili o vašem vjenčanju s princezom Olivom. - Sto rekosle”.” zaprepasli se Vladislav. Veličanstvo, sve će bili iako. samo naoko, da kardinala maknemo iz njegovih odaja dok Pencinger ukortači Vilenu da nitko ništa ne pumi jeli. Kralju odlanc. Sjeo je i sluša Verbecijeve naloge 51 o sve ima govoriti pred kardinalom. Ovaj se nije odviše žurio. Vojvoda ulazi kao da raspravu ne smatra važnom. Poklonivši se kralju, sjedne na ponuđenu stolicu dok Verbeci preuzima riječ kako bi trebalo točno ustanoviti poiankosti vjenčanja kralja s princezom, jer je potrebno poslali u Budim odredbe da lamo započnu pripreme za taj veliki i svečani dan. 295 Vojvoda od Ferare vrlo je zadovoljan u duši. ali lo zadovoljstvo vješto prikriva i hladno raspravlja o vjenčanju princeze Olive i kralju Vladislava. Dotle je na trijemu žurba. Potkastelan i njegovi ljudi vuku neko pokućstvo u sjevernu kulu dvorca. Žure se i spremaju. Sluge su uvjerene da očekuju nekog visokog gosta kome žele prirediti najudobmjc konačište. Pencinger sam nadzire. Smjestili su postelju sa zastorima, donijeli sag i naslonjač i veliku škrinju. Kaštelan ne dopušta da se Škrinja otvori da sluge ne bi Štogod zamijetile. Samo potkastelan i bradati pouzdanik baruna Pencingera Stanislav u sve su upućeni. Soba se brzo ureduje. Svakog časa Pencinger izlazi na trijem, izdaje naloge straži, koja stoji pred vratima blagovaonice, da ne bi možda izišao kardinal ili Petar Pan prije nego sto oni svrše svoj posao. Napokon je sve u najboljem redu. Pencinger dade znak Slanislavu i odredi:
- Sada odstrani sluge, a nju dovedi onako kako sam li rekao. Poikastelan i Slanislav silaze i upute se u drugo dvorište. Tu otvore mala vrata u prizemlju. Sobom nose svjello. U sobi je lama. Stanislav je ostao na vratima, a poikastelan osvjetljuje sve mračne kutove i/be. Na klupi se stišla žena. Bulji u njega i pita; - Što hoćeš od mene”.” - Molim vas. gospođice, ne zamjerile Šio sam vas u zoru zatvorio. Vi sle u zoru izašli iz one izbe gdje spavaju služavke. Dok sic se šuljali dvorištem, niste ni slutili da na vas vrebaju naši momci. Ja sam vas pograbio i odvukao ovamo, znajući šio spremaju. - Glupa je vaša isprika, gospodine potkaštelane. Prcglupa. a da bih mogla vjerovati. Vodite me gore rimskom poslaniku. - Pa dobro, uvjerit ćete se da nisam lagao. Poslao me gospodin kaštelan da vas dovedem u prvi kal gdje ćele imali mira od svih. Vilena i ne sluti što se sve /bivalo u dvorcu. U komoru iza debelih zidina nije mogao prodnjeii nijedan glas o onome šio se događalo s onkraj dvora u prvom dvorištu. Nije mogla čuti narod koji je stajao onkraj opkopa i čekao svoje poslanike na čelu s kanonikom Benkom. Ništa ne zna. samo to da je ujutro, još prije nego su se djevojke prenule i? sna. liho ustala, izašla dvorištem, skrivajući se uza zid da bi dospjela neopažena u dvorac. Željela je čuli od Petra Pana što se zbivalo u dvorcu i šio je s Dra/enićem. Čitavu noć uzalud je čekala s bodežom u ruci i tek šio su prve bijele sjene pale kroz mali oivor u mračnu i jadnu služinsku izbicu. odlučila se vratili u svoju sohu gdje je dosad provela svoje zatočeništvo da se lako sastane s Petrom Panom Ali u drugom dvorišni, upravo, kad se htjela uspeli slubama. pograbile su ječvrslo muške ruke i odvuke u mali. strahovito mračni prostor, gdje su kaštelan i njegovi pomoćnici bacah neposlušne sluge i vojnike prije nego šio bi ih vezali i vodili u podrumsku duboku i tešku tamnicu. Sjedila je lako ovdje, čekajući svoju sudbinu od zore sve do sada. Niolkuda glasa ni štropota, ni koraka od ovog časa kad se pojavio poikaslelan. Vlada se prema njoj uljudno što je začuđuje. Poziva je: - Dakle, gospođice, molim vas. slijedile me. Smatrala je da je najbolje ako se mirno pokori i višenišla ne primijeti pa ide mirno naprijed. Možda je Petar Pan govorio s kraljem ili s rimskim poslanikom? Sigurno su je tražili pa sada njihovim zagovorom ula>i stepenicama u prvi kat. 1 bude joj lakte. Ide odlučno i spokojno. U duši nosi od jučer u noći stvorenu odluku i ova joj pruža toliko snage i hrabrosti da se ne plaši ničega. Nije upućena u sve tajne dvorca. Ovaj drugi (njem poipunojoj je nepoznat i ne sluti daje stigla pred vrata sjeverne kule. Otvorili su joj Stanislav i poikaslelan. stali iza nje ako bi se
trgnula natrag, ponijet će je. Ali ona prijeđe preko praga. U sobi stoji Pencinger. Razahire njegovu gustu bradu, blijedo lice i sive oči što sada promairaju djevojku s nekom znatiželjom. Vrata se za njom/atvaraju. Potkastelan i Stanislav ostali su pred vratima, a Pencinuer je ostao s njom. - Što želite sa mnom”.” - pila Vilena kaslelana. - Oprostite, gospođice, šio su vas moji ljudi zatvorili tako rano ujutro u onu komoru. Vrlo žalim, ali nisu znali što da rade. Pobojali su se zbog momaka koji su vrebali na vas. Ironični izražaj njenog lica i usana iznenadi baruna, a još više hrabrost koja se odražava u njenom biću. Odgovorila je s prezirom” - Rekoh već dolje vašem pouzdaniku da ne vjerujem u to. ali svejedno. Pnam sada vas: Što hoćete od mene”.” Zacijelo ste nešto htjeli reći kad sle me ovdje dočekali? Tog časa okrene se po sobi i opazi da je lo sasvim druga soba. to su stijene kule. Gore visoki prozor, a okolo pokućstvo, otmjeno i udobno. "Po svoj prilici je lo njegova soba" - pomisli Vilena. ali ne osjeća snaha. Oboružana je i ne boji se nikoga, - Hoćete li me odvesti u sobu gdje sam do sada tamnovala? - pila ona Premalena je i nema potrebne udobnosti pa smo odlučili premjestili vas ovamo. To joj se čini čudnovato. Sluti da se nešto oko nje mijenja. A zašto? Zbog čega? 1 barunovo ponašanje je uljudno. Što to znači? Uvažavanje neprijatelja bude joj nepriličnije nego bi joj bila gruba riječ, 1 poklanja svu pažnju njemu i prostoriji. - Smatram da je u onoj sobi sasvim dobro /a običnu djevojku i predobro /a nevoljnicu koja je zapala u ropstvo ncdosiojnika. - Plemenita gospođice, oprostile, naložili su mi da lako postupim. Vršim svoju dužnost. - Čemu imam zahvaliti ovu smiješnu pažnju? Ne znam. plemenita gospođice. Izvolite ovdje olpočinuti. Odredil ću vam služavke da vas stalno d\ ore i ispunjavaju svaku vašu želju. 1 opei naglašavam: lo mi je naloženo. - Nije bijela više ispitivali o uzrocima promjene. Nada se da je to sve posljedica razgovora Pelra Pana kod kralja ili rimskog poslanika i vjeruje da je sve došlo od njih. Samo ne može shvatiti od koga dolazi ta uljudnost i taj način govora kojimju je iznenadio kaštelan. Još jučer
grubi 297 osoran, neuljudan i drzak, danas odjednom kao da pada pred njom na koljena. Čini se da joj se ulaguje i želi sleći njenu sklonost. Ta okolnost nuka ju da o lome ra/mišlja. Dok on ide k vratima, ona pažljivo prati njegove korake i držanje. Uhvativši se za kvaku. Pencinger se okrene i ponovo se pokloni: - Plemenita gospođice, smjesta će doći služavke da vam donesu sve što je potrebno. Samo se po sebi razumije da ne smijete izlaziti, ali svaka će vam se želja ispuniti. Ovdje ćete uživati sve udobnosti koje su primjerne vašem stališu, Dopustite da vam pošaljem vaša odijela. - Dakle, nisam vise služavka u ovom dvorcu”.1 Niste i ne možete bili. plemeniia gospođice. Služavke će vam donijeli ona odijela koja su vam svukli pri dolasku ovamo, međutim, one će haljine bili oštećene i zgužvane. U ovoj škrinji ima sva sila ženskih haljina koje su ostale od pokojne kneginje. Izvolile odabrali koje god želite. Bil ćele u svemu posluženi šio god uslreha otmjenoj gospođici. 1 pokloni se treći put, otvori vrata pa izađe. Ona spazi napolju dva kopljanika i s njima potkastelana i Stanislava. Sjela je u naslonjač presvučen brokatom. Misli i pogled je još uvijek uperen u vrala kroz koja je izašao kasielan. "Što lo znači"“.” -- pila se. "To ne može bili zagovor Pclra Pana. Ali možda kralja i rimskog poslanika? Samo njihovom odredbom dobila bih lo olakšanje. Zar i počilanje ovog grubog čovjeka koji ni s kim ne progovara nijedne lijepe riječi”.”" Nikako se ne može ničemu dosjetili. Čekat će uvjerena da Pelar Pan mora doći do nje i preko oklopnika. Uskoro nelko zakuca na vralima i na Vilenino odobrenje ude u sobu dvoranin: - U/višeni gospodin Verbeci moli plemenitu gospođicu da bi ga izvoljela primili. Vilena samo kimne glavom još više začuđena lom uljudnošću kojom joj se svi obraćaju. Jedva šio je dvoranin izašao, na vralima se pojavi visoka pojava ugarskog svemoćnika. - Plemeniia gospođice, molim dopustile mi da porazgovaram s vama nekoliko riječi. - Čudim se. gospodine, da vi nešlo molite. Nisam privikla tak\om saobraćaju u ovom dvorcu. Oko nje /ašušti haljina. On promalra nje/in slas. savršeno lijep i \iiak. Patnja nije nišla oduzela ljepoti njenog lica ni zlatnim bujnim kosama Šio se spuštaju ni/grudi. Čudesne plave oči upire
djevojka u njega. Velika je painja u lom plavetnilu i crnoj zjenici. On stoji i započinje: Plemeniia gospođice, moj vas je nećak ugrabio, odvukao ?ilom. hlio vas je prisilili na vjenčanje, a kad sle ga odbili, odvukao vas je u ovaj dvorac, učino služavkom i počino ludih djela koje ne bi smio učinili. Njemu je tek dvadesel godina. Strašno je zaljubljen u vas. i/guhio je pamei. razbor, prisuinosl duha. svi njegovi čini posljedica su ljubomore. Isprva nisam ni znao da se nalazite ovdje, a kad mi je lo otkrio, smjesta sam mu nalomio neka vas pusti na slobodu. Zaprijelioje da će ubili i mene i sve nas. Eto. vidile. koliko vas ljubi. Vilena ga ne gleda. Već u počeiku njegovih riječi pogled je spustila k zemlji. Ne smije mu dopusliti da u njenim zjenicama pročita njene misli i osjećaje. Ne veli nišla i Čeka. Tako je 10. plemeniia gospođice. Svaki mladi čovjek, kad poludi za djevojkom, postupa drugačije. Moj nećak odabrao je nešlo najluđe. Nasiojaosarn na lijep način sklonuli ga da popusti i oslobodi \as. ali sam zaboravio na vas jer su se vodile leške borbe u Turopolju. Da. gospođice, vrlo leške borbe. Narod se bunio i nitko nije mislio na vas. a najmanje ja. Sad su horbe svršene i nikad se više neće opetovali. l/nenadeno Irene okom i pogleda ga. Njegov je pogled blag. takve su mu i riječi: - Da. gospođice, nikad se više neće opetovali ic borbe. Prečasni gospodin vodi istragu i svi će dobili zadovoljštinu. Mi pristupamo izmirenju. Poslao sam poruku i banu i banovcu i sve ćemo za kraiko vrijeme uredili. Budim će pružiti jamstvo vašim ?emljacima nasvepiaviec i sloboštine i odsad će u našoj zemlji vladali mir. Srce joj zakuca. Načas opcl obori oči da sakrije zabunu i drhtaje koji prolaze njenim tijelom. Jednom će bili kraj svim nevoljama Ali ne pila nišla. uvjerena je da su njoj pulovi otvoreni i? dvorca, a loje uvjeravaju i njegove daljnje riječi: - Plemenita gospođice, svi će primili zadovoljštinu, svatko koga su Opljačkali, pogrdili ili osramolili. I vašoiac primit će čestim/ado\oljslinu. 1 vi. Sad joj je sve jasno. Olvorit će joj vrala i pustili je kući. Zaiojesveto uvažavanje i sva ova udobnosl i ovaj čilav preokrel. - Drago mi je lo čuli - veli ona liho. Vjerujte, plemeniia gospođice, meni je još draže Šio mogu lo izvršili, jer je lo velika i važna poireba kraljevstva. 2elim odsad s
Hrvatima živjeli u miru. To je i naša korist, "Šio se dogodilo s neprijateljem kad je najednom pao na koljena?" pomisli Vilena. Sve je očekivala, ali lo nikada. Dršćcod u/hudenja. Misli na oca koji lamo u njihov u slarom dvorcu samujc i icškočcka nje/in povratak. U lom času zaboravlja i osvetu koju nosi u svojim njedrima. Ali već /a nekoliko irenulaka podsjeti je hladni dodir srebi a u bijelim njedrima da je u njenom srcu velika odluka, velika osnova i velika zakletva. Pk-meniia gospođice, osjećam se dostojan da vam sjednem okom u oko i molim saslušajte ono najvažnije. U njenoj duši je napelosi. Šio će sad reći”.” - Ove je noći moj nećak, a va5 zaručnik teško ranjen, vrlo teško. Sklonuo se u gorući dvorac pred razbjesmelim naiodom i tako je zadobio leške opekline. Liječnik veli da neće bili dobro s njim. Pravedna ka/na - sapce ona. Ovaj odgovor nije očekivao, ali se svlada! Pravedna ka/na - Šapće ona. 299 - Da. po vi^em možda i jesi kazna, ali on slrahovilo pali. Ako je doiMa kazna, onda je 10 u njegovu korist. Ništa nije odgovorila. Ne može opio.sliti Draženi* u ni sada kad leži teško ranjen jer u njoj plamti mržnja Vabeći uzalud Čeka da ona nešto kaže. Vjcdesu joj spušienena lijepe oči. lice ukočeno, bezbražajno Ili se usltučava priznali da ipak nešto osjeća za vjercnika”1 Tako prosuđuje Verbeci i napokon nastavi: Plemenita gospođice, velim: ova je nesreća u njegovu korist. Duboko se pokajao, sasvim promijenio. Od njega je ove noći poslao drugi čovjek. Ne prepoznajem ga više. Ne samo da se kaje nego proklinje sve sto je učino i želi umrijeti. Ona i dalje ne treneokom. Nijedan mišić lica nije se pomakao. Stalno upire oči u pod. Sjedi ukočeno u naslonjaču kao kip. "Stoje to u srcu te djevojke”.” Ljubi li Draženića. ili je ponosna i neće odati šio trese njenom dušom"? - pita se Verbeci. Ne može lo prozreli ni njegovo lukavo oko ni lukavo namještene riječi. - Plemenita gospođice. Draženić želi umrijeti, ali prije nego šio umre. ima samo jednu želju: da popravi sve zlo koje vam je počinio. - Nema šio popraviti - odgovori ona tiho. - Učinio vam je loliko zla. Zar vi možda ne slutite da ima mnogo loga što on mora popravili? Zar da dršće od zadovoljšline? Kako da je sapinje u lance. Ne može izdržali i /apila:
- Šio bi imao popravili”.” - Plemenila gospođice, nije njegov grijeh ono Šio \i znale i šio sic pretrpjeli, nije samo onaj bič koji je digao na vas. Ima nešto mnogo gore od biča. a lo može popravili samo on. nikada ja. dapače ni kralj. Slo dalje razjašnjava Verbeci. lo više dršće njena duša. sluteći neko zlo. ali ga ne može pronijeli i šuli. Ne usuđuje se više pitali. Ali on sam razjašnjava: - Čujte, plemenita gospođice. Vi sie ovdje pod ovim krovom gdje je boravio on. Nema žene. nema muškarca, nema živog stvora pod suncem tko hi mogao vjerovali da vas je laj mladić ostavio nefaknulu. Trgnulase. I on je to opazio. Na lo nije ni pomislila. Dok su s\e druge brige sa piti ja le njeno sree i mučile njen mozak, ovo nikada nije dotaklo njene misli. Na loje sasvim zaboravila. Od lih njegovih riječi prela/i njome ledena jeza. D:i. plemenita gospođice. To je ono šio muči njega. Cijeli svijet uvjerenje daje on učinio sve šio ne bi smio da sie mu vi ovdje bc/ zakona i sakramenta ženidbe bili Ijubovca proliv vaše volje, dakako, ali svatko misli i svatko vjeruje i tvrdi daje lako. Vi ste u svačijim očima obeščašćeni. u ničijim očima niste više netaknuti. Nema muškarca koji bi vas ikad hlio uzeti za ženu. Zločin mog nećaka bacio je na vas krutu objedu. Moja je odluka da odem u samostan - šapne ona uho dršćući od užasa nad tim olkrićem. - Nijedan vas samostan neće primiti. Vijest o lome da vas je on zarobio i odveo k sebi proširena je posvuda. Pognula se. spustila ruke dublje u krilo i čini se daje sva slomljena. Eto, plemenita gospođice, takvu vam je nevolju učinio moj nećak Zato on plače i jadikuje i kune svoju ludu nepromišljenost, kune je u mukama na onoj postelji iz koje nikada neće ustati. Žalo šalje mene. moleći, da vam prije, nego, vas puslim iz ovog dvorca, donesem njegovu poruku. Šuli i ne miče se. Odviše je slomljena i zaprepaštena nad svojom grdnom sudbinom. - Plemenila gospođice, moj nećak u duhu kleči pred vama i moli vas za oprošlenje. Molim vas dopustile mu da pred smrt pred cijelim svijetom s vas skine svaku sumnju i svaku sramotu da se na samrtnoj postelji vjenča s vama. Trgnula se. digla glavu i pogledala Verbecija u oči. Dvije grozote
biju se u njoj. ne zna koja je slrahovitija. Sramota koja obavija njeno djevojašno i grozota koja obavija ličnost i/dajice. nemani, od koje se ona grozi u dnu duše. Usta sujoj otvorena. Čini se: viisnula bi i dozivala u pomoć, loliko joj krvari srce od boli. Osloboditi se sramoie koja je nanesena njenoj djevojačkoj časti uz ucjenu da se vjenča s ovim čovjekom, da nosi njegovo ime? Lukavom državniku lako je prosudili muku djevojke, pročitali njene misli i zagledati u njenu dušu kao u otvorenu knjigu. Sve točila u njenim plavim očima i lijepom licu. naglasi: - Liječnik mi je rekao: opekotine su strahovite, vrućica biva svaki dan sve jača i već sam pozvao svećenika da ga ispovijedi. Evo. plemenila gospođice, želimo s Hrvatima mir. svi će dobili /.adovoljšlinu i odštetu, u prvom redu. želio bih lo dali vama. Moj nećak je izgubljen, ali vas želim spasiti, vašu čast pred svijelom. To je samo tako moguće ako se s njim vjenčale prije nego šio izdahne. Razmislite: ne želim da mi odgovorite u času uzbuđenja ili nepromišljenom času pravednog ogorčenja. Znam: on vas je duboko uvrijedio. Ali ireba mislili na vašeg oca. Neka mu u kuću ulazi kći zaštićena od prigovora, od sramoie i podrugivanja. Neka svaki posljednji sluga u vašoj kući ne misli ono sto sada svatko govori. Ako se vratite u roditeljsku kuću kao Dražcnićeva vjenčana žena, rasplinut će se svaka sumnja, sva sramota. Svi moraju s počitanjem pred vama po gnuti glavu. Onda možete krenuti u svaki samostan. Svaka su vam vrata Otvorena. H kad biste danas-sulra hljeli poći za nekoga tko će osvojili vaše srce. bit će vam i to omogućeno jer će laj mladić znati da niste bili nasilu uzeta ljubavnica, nego žena. On vam to želi i sam kazali i moliti vas za oproštenje Dopustite mu da popravi svoj grijeh prije nego izdahne, I ja vas molim: primite ponudu da u/mognemo pružili potpunu zadovoljštinu za mog nećaka vašem ocu i banu koji mu je brai. Dok on govori, ona spušta glavu sve dublje 1 dublje kao da tovari na njena leda goleme leške pećine. I on navali još jednu, posljednju,
najtežu. Reče joj: Plemenila gospođice. Ovu sam prošnju isporučio po kanoniku Bcnku lično i vašem ocu. zamolivši ga neka dade privolu Draženiću da sve popravi. Rekao sam da će mu se kći vratili u roditeljsku kuću zaogrnuta plaštcm potpune zadovoljštine. Samo je do vas da prihvatite. To je sve Šio mogu učiniti. Više se i ne može nego vratili vam ugled 1 časl. Razmislile o 30! lome. gospođice. Kad budete nacistu i u vidite daje to jedino vaše spasenje, /ovite me. Od ovog časa kad sam vam to rekao ne smatram vas više zarobljenicom. Jedino ću ostaviti stražu pred vašim vratima zbog toga da vas nitko u dvorcu ne smeta. To su sami muškarci. Princeze nema više u dvorcu, ali ne brinite se: vi stojile pod mojom ličnom zaštitom, žalo je dobro da se ne udaljujeie iz ovih odaja u ovoj kuli. - Htjela bih govoriti s rimskim poslanikom - šapne ona. On je otišao s kanonikom da umiri i prisustvuje istrazi. To je bilo tada kad smo još mislili da ste pobjegli sa zarobljenicima. Ispriča joj da su je tražili, a ustanovilo se da je zatvorena tek kad su rimski poslanik i kanonik Bcnko otišli. Ispripovjedio joj je sve to. poklonio se i otišao. Ona klone u naslonjač i uhvati glavu objema rukama. Bude joj kao da su je gurnuli u neku močvaru i nema daha. U duši gleda ravno Turopolje, sva sela, sve dvorce, gleda tamo daleko tvrđavu grada Zagreba, lamo gdje je ona uz bana. svog strica, bila prva medu gospodicama kraljevstva, čašćena od svih. obožavana. I tamo na tvrđavi i tu u Turopolju. Svi su gledali samo nju kad bi izjahala na konju u crkvu, svi su gledali nju netaknutu ljepoticu i svi su je obožavali i ljubili, svi su joj se klanjali. Svaki mladić nastojao je izmamili njen pogled. Svi li ljudi sada misle da je ona pala žrtvom sramote. Da. pod istim je kravom s Draženićem u njegovim šakama, predana mu na milost i nemilost. Može učiniti s njom što hoće. Može li biti čovjeka koji bi mogao vjerovati u to čudo koje se uistinu dogodilo: taj se mladić u svojoj taštini nije htio približili djevojci, a da mu se ona ne baci oko vrata sama”.” Tko će vjerovati da je htio samo njeno srce. tražio je da mu se dragovoljno preda. Tko bi mogao vjerovati u to čudo da je samoljublje log mladog čovjeka toliko beskrajno jako i da nije htio silom uzeti djevojku, on kojega svi obožavaju. Ne, to ne može nitko vjerovali. I njezin otac ne može
se tome nadati. Ako mu ona razjasni, možda će vjerovati, ali čitav drugi svijet nikad. Izići će na slobodu /aogrnula plastom sramote. 1 gleda sama sebe kako korača cestom sva u crnini. Oko nje se ljudi podrugljivo smiju ili obaraju oči da je ne vide ili plaču nad njom žene i odvraćaju od nje lice djevojke. Svi se od nje odvraćaju jer ljepoticu Vilenu. cvijet Turopolja, zgazila je neman, otkinuta i odbacila. Grudi joj prolomi jecaj. Poput oluje napadne je muka. Zašto je to morala doživjet”? Stoje skrivila? "Kad bi on znao koliko.sam kažnjena zbog njega, oprostio bi mi. On je uvjeren da sam osramoćena djevojka. "U Jelenkovim očima nema više Vilene. one male kraljice što je ovjenčavao vijencima i služio kao vitez. Zar uistinu nikada? Tko će mi vjerovati? Jelcnko nikad. Ni drugi." "Popraviti se može samo ako se vjenčale s Draženićem". - Te joj Verbecijevc riječi odjekuju u duši. Da bi vjenčanjem mogao on postali njen gospodar, to joj i ne pada na um jer je Verbeci rekao da će podleći ranama. Umrijet će. a ona da nosi njegovo ime, da opere svoju čast. da može izići ispod ovog krova u poštenju? Zar će to biti poštenje? Ljudi traže od nje doka/e da nije bila osramoćena. U toj strahovitoj borbi osjeća se kao u paklenom vrtlogu. Ne može naći daha ni zraka, ni nade da bi se mogla osloboditi. Vrele joj suze teku niz lice, ali joj ne nose olakšanje. Po stoti put se nesretna pila: "Zar da spasim djevojačku čast, uzimajući na svoje ime sramotu prokletog imena, zloću izdajice svojeg roda? Umrijet će. ali ako on umre. njegovo će ime živjeti, živjet će njegova zloća, nitko je neće zaboravili. "Jedino bi me to spasilo od prezira, da to ime uzmem kao brv koja se prebaci preko ponora da se može prijeći na drugu stranu?" Najzad, neće biti njegova žena. već samo pred oltarom i samo dok on živi, a onda se mogu osloboditi njegova imena. To bih mogla." Razmišlja kako su neki brakovi bili poništeni jer su bili svezani samo pred oltarom. Ali za to treba dokaza da mu je bila žena samo pred oltarom. "Petar Pan zna kako je, on bi mogao posvjedočiti. To bi bio jedini dokaz- Zna i rimski poslanik. I on bi sigurno uložio za me riječ i lako bi brak poslije njegove smrti bio poništen. Oslobodila bih se nedostojna imena, a ljudi me ne bi prezirali. Jelenko bi bio uvjeren da nisam bila Ijubovca tom izdajniku, klevetniku koji je spletkama i zloćama u crno zavio Časni obraz." Načas digne glavu i pogleda po sobi kao da se htjela uvjeriti, je li sve istina Što su joj predložili.
Onda se uspravi. Je li to dobro zamislila? Neće li pogriješiti? Samo načas prebacit će brv da spasi ne svoj život, nego djevojaštvo od svake sumnje od sramote onih tamo. od sumnje i njegova prezira. Ponovo je stala razmišljati, od početka do kraja, kako će to sve bili ako se vjenča s njim. a kad on umre. razriješit će i poništiti taj brak jer nikad nije ni postojao. Odjednom joj sine neka misao i u očima joj se pojavi strava. Čvrsto se uhvati za naslonjač i dršće: "Ako on ne umre?" Ta je misao potrese. Zadi Šće tijelom i dušom i ugleda jezovitu sliku svoje sudbine. Ako on ne umre. a onda, iio onda? Tko zna neće li ipak ostati na životu? 1 pokrije lice rukama kao da bi htjela protjerali strahovitu sliku. Ne želi je vidjeli, a ipak je gleda: on je ozdravio i posjeduje sva prava na nju, a ona ne može izbjeći. Nema joj spasa, njegova je žena postala dragovoljno. Spusti glavu na slol i /ajcea. Užas joj razdire dušu. Nema brvi da prođe preko tog strahovitog ponora. Ne može uteći Čovjeku kojemu je dragovoljno pružila ruku. vjenčala se s njim u nadi da nikad neće bili prisiljena postati njegova žena. Nikad nije osjetila takvu stravu u svom živoiu kao ovog časa. Sada tek razabire: oslobođenje i/ ovog dvorca znači za nju još veći pakao nego da živi između ovih zidina. A sve je to sama skrivila, pretpostavivši Draženića Jelenku. Predvečer joj služavka donese jelo. Vilena je brzo otpremi, zasune 302 303 vrata i baci se odjevena na ležaj. Zuri u mrak i traži misao koja bi je oslobodila. Onda nelko pokuca na vratima. Ona se trgne. - Tko je? - pita tiho. - Gospodin Petar Pan javlja da ćete se još ove noći oslobodili Draže nića. - Tko ste vi? - Njegov prijatelj - šapće netko iza vrata - ne smijem izreći svoje ime. - Umrijet će? Umrijeti? - Neka Petar Pan dođe sam - veli ona tiho. Nema odgovora. Čeka. čeka čitavu noć, nitko se ne javlja. Što je to bilo? Tko je bio? Da zove Verbecija i pristupi vjenčanju? Zazebe je i krikne: ne! Drugog jutra digla se omamljena, salrvena. Čitavu noć smišljala je a
sad je našla barem neko smirenje. Hladni joj je pogled kao daje ostvarila odluku i više neće razmišljati. Čeka da netko dođe. 1 nije se prevarila. Najavili su joj uzvišenog gospodina Verbecija. S napetom znatiželjom ulazi visoki državnik u sobu i pomalo lukavo istražuje njene crte. Mirnesuiledene.aliu njegovu licu odražava se žalost. Uzdiše i čim je sjeo, reče: - Moj nećak proveo je čilavu noć u besvijesti. Sad se probudio i zamolio neka mu ispunim posljednju želju. Svećenik ga je upravo ispovjedio i pružio posljednji sakramenat. Svršeno je. gospođicereče on tronutim glasom. - Dakle, ne oklijevajmo da za sat dva ne bude prekasno. Ona gleda mirno preda se, ne veli ništa. To začudi gospodina pa usiane i pruži joj ruku. - Odvest ću vas onamo, plemenita gospođice. Dođite. Barem ga pogledajte, vidjet ćete umirućeg čovjeka. Ona i dalje sjedi dok on otvara vrata: - Žurite se, gospođice, vaša će sramota zavazda bili oprana pred čitavim svijetom. Možda ćete već za jedan sat biti udovica, a to je za vas prava sreća. 1 sad se osovi, ponosno digne glavu i mirno odgovara; - Nikada neću prihvatiti taj prijedlog. Sto je rekla? Ona se protivi? Ne prihvaća takvu zgodu da pred svijetom skine svaku ljagu? Zar je poludjela? Ne može to shvatiti i pita: - Plemenita gospođica, očito ne zna sto sam zapravo rekao? - Vrlo dobro znam. sasvim sam pri svijesti, gospodine. - Onda ne biste smjeli odbiti. Gospođice, podsjetite se kakva sramota leži na vama ako izađete ispod ovog krova nevjenčani? - Veća bi bila sramota uzeti njegovo ime negoli ona o kojoj govorite. Njegovo ime? Zar lo ime ne pripada časnom i odličnom vašem zemljaku koji je pao na bojištu? - Njegov sin učinio je od tog imena prokleto ime izdajice i ostat će za sva vremena omraženo, obeščašćeno. To je previše za njegovo shvaćanje. Nikako se ne snalazi i ponovo pila: - Čime je lo ime obeščašćeno? - Uzvišeni gospodin valjda zna: Draženićje proklet, izopćen jer je izdajica svoga roda. Suzdržava podrugljivost koja ga obuzima pa malo šuti da bi našao obzirnih riječi i opet nastavi:
- Dakle, i vi smatrate Draženića izdajicom? - Čitav ga narod smatra takvim. - To je narodu slobodno, ali ne vama. vi sic djevojka, žena koja ga je ljubila. Da sam ga sto puta ljubila, morala bih ga prezreli. Ali ne. nikad ga nisam ljubila, gospodine, bila sam samo zatravljena njegovim junaštvom, njegovim poštenjem što ga je znao tako lijepo dočarati. Mislila sam daje junak, Hrvat, i to me zavelo. to me oduševljavalo. Muškarac junak mora uvijek očarati žensku dušu, lo vi dobro znale. Tako je i moje srce bilo obmanutu junaštvom. Ali kad sam sagledala sve njegove zloće, ogadio mi se. zgrozila sam se. odvratila od njega s gnušanjem. Ni sada se ne mogu oslobodili tog osjećaja. Ne želim uzeti ime toliko sramotno, obeščašćeno. makar snosila i breme sramole u očima ljudi. Pošao je nekoliko koraka prema vratima. Mislila je da će izići, ali je on lih nekoliko koraka iskoristio da razmisli šio će joj kazati. Zatim se ponovo okrene i približi: Jeste li dobro promislili Šio činile kad odbijate priliku ostaviti ovaj dvorac svijetla obraza? - Jesam, gospodine, izmučila se i promislila i odlučila. - Pazile, plemenita gospođice, kad izađete odavde, pokosil će vas prezir vlastitih Hrvata. Neka se dogodi sa mnom što mu drago, ne uzimam prokleto ime. - Nećele. dakle, pružili ruku mom nećaku? - Nikada! - Još možete popraviti odluku. - Ne želim i neću. On dugo šuti. Ona ga ispod oka pogleda i osjeća opasnost, upravo kao i juter kad joj je počeo govoriti o njemu. Što li sad smišlja laj čovjek? Zašto ide gore-dolje polaganim koracima. Ona nemirno čeka što će bili. Odjednom se od pred njom zaustavi: - Rekoh vam jučer, plemenita gospođice, odlučio sam dali vašim zemljacima potpunu zadovoljštinu, izmiriti se. ne samo $ ovim narodom u Turopolju, nego i s hrvatskim saborom koji se tuži na razne nepravde i na kršenje sloboštine hrvatskog naroda. Ja ću sve izvršili. Njegove su riječi opasno svečane kao da u pozadini naglašenih riječi viri tamna prijeinja. Zašto on lako čudno naglašava svaku riječ? Uznemirena čeka kraj njegove izjave. 304 Prema lome, plemenita gospođice, bit te jednom mira i spokoja u ovom
kraju između nas i Hrvala, razumijete li što to znači? - Predobro razumijem - odvrati od važno, premda predosjeća zlo. - Kad ste tako umni i sve vam je jasno, onda shvatile i ovo Šio ću vam sada reći. Želim jamstvo da vaši zemljaci neće sa svoje strane prekršili laj miri naše novo prijateljstvo, a želim i njima dali takvo jamstvo da ni ja neću kršili uianačcnja i nikada dopustiti svojim ljudima dolaći se vaših sloboda. Znale li iko ima bili iamslvo? - Nisu moji poslovi da o lome mislim. - Jest. vaši, gospođice. - Zašlo moji? - Jamstvo, gospođice, to ste vi. - Ja. tako neznatna i nevoljna djevojka? - Niste neznaini ni nevoljni, već sie kći župana, banova brata, dakle, dovoljan razlog prijateljstva i za mene i za vaše zemljake. Što. dakle, želite? - pita otegnuto, bojeći se odgovora. - Da pružile ruku mom nećaku. Prepala se. ali se već u lili čas dosjeti odgovoru: - Rekosle: on je na samrii. Dakle, nišla ne biste postigli tim brakom. - Plemenila gospođice, državnici nastoje postići svoje ciljeve na razne načine. Kako je ovdje u igri državnika žena. bio sam obziran. Htio sam vam olakšali laj korak i prikazao sam vam vašeg vjerenika u smrtnoj borbi. Mislio sam: ta će okolnost naći u vašem srcu samilosti i sklonuli vas da se dobrovoljno vjenčate. Prevario sam se. Niste žena. prava žena. jer bi se u vama morala probuditi barem samilost prema čovjeku koji umire. - On nije čovjek, on je neman, izdajica, izopćen od ljudi i razbojnika i od samog pakla. - To je. dakle, ta priča zbog koje se on latio biča? Tom je pričom otrovala Kuševićeva majka i narod i vas? Prema tome. moj se nećak ipak ne vara. Praznovjerni ste. kao i priprosti puk. kad sie povjerovali (oj priči. - Zar je i lo priča da sejunačio. pošten jačio. pravio junakom Što ljubi svoj narod, sve samo žalo da ga može izdali, prevarili? Je li lo p-iča. gospodine? Ne pristoji ženi govoriti o tim stvarima, ljepotice moja. To je za
muške glave kao što ste prije sami rekli. Vidiie: za vas bi bilo prirodno da ste zadrhtali, zaplakali nad sudbinom log lijepog mladića čije vas srce lako strasno ljubi i tada biste pošli k njemu i pružili mu obje ruke na oproštaj. - Oproštaj! Ne gospodine. Nikada mu ne mogu oprostili. - Okrutni sie. bez srca. Gospodine, ja sam kći Berislavića. Odvjetak junaka koji su umirali za dom i svoj časni obraz. Ne zaboravite to. - Pravo velite, ione smijem zaboraviti. Dokazat ću vam to da nikad nisam zaboravio. Upravo žalo želim da se s njim vjenčale jer sie potomak hrvatskih junaka. - Vašoj želji neću udovoljiti. - Sad bih vas morao upozorili na dvije stvari. Ponajprije, u mojoj sie vlast i, nadalje: bio sam obziran prema vama. sad ću biti brutalan jer sic odbili moju obzirnost. - Šio želile lime reći. gospodine? On promijeni svoje držanje i glas. a isto tako izražaj lica i oštro naglasi: Vi ćete pristupili ležaju mog nećaka i s njime se vjenčali, zatim ću obavijestili vašeg oca iprečasnog kanonika daje moj nećak popravio svoj grijeh i vi ste mu od danas zakonila žena. Trgnula se i zgro/ila: - Kanite me prisiliti da se s njim vjenčam? - Naravno, kad ne primale ponudu. Znam i lo; plemenita gospođica već je pred oltarom jednom rekla: ne. ali ovdje pod ovim krovom neće biti župnik turopoljski, nego kapelan kojemu ja zapovijedam. Uvjeravam vas: taj neće čuti vaš "ne" ni kad bisle ga i/\ikivali do sudnjeg dana. Glas mu je prijeteći i navješćuje joj bespomoćnost njenog položaja. Šio da učini? Zar niotkuda nema pomoći? 1 Peiar Pan nije ni načas zavirio u njenu sobu ni rimski poslanik. Što to znači? Nema više nikakve zaštite u ovom dvorcu? "Princeza Oliva" - pomisli ona. Ali jučer joj je rekao daje otišla iz dvorca. Niotkuda pomoći. Gdje je onaj mladić Što mi je dola/io i prikazao se kao sin sivog oklopnika. onaj koji je odavde spasio Gordanu? Ne. ne smije klonuli, mora se nadali, mora tražili vezu. Tražit će i zato se moru prividno pokazati da se pokorava. Postoje razmišljala, /ime u rumeno lice gospodina Verbecija i mrko mu odgovara: Prisilii ćele rrie da se vjenčam sa čovjekom kojeg iz dna duše prezirem? - To je u interesu naše pomirbe s vašim zemljacima.
- Dakle, nasiljem se kanile miriti s Hrvatima? - Hoću da bude njima i nama dobro. - Vama da. vama... - Bit će mudro ako se ne uplećete u te stvari i uzmele do znanja važnu okolnost, naime: vašoj obitelji iskazujem veliku uslugu ume Šio ću vas vjenčati s mladićem koji vas je oteo. Dok moj nećak ne ozdravi, vi nećete ni koraka ispod ovog krova, a njegove će rane uskoro zacijelili. Za lo mi jamči i liječnik i njegova mladost, a i njegova želja da Sto prije bude zdrav i čio da uzmogne zagrliti svoju ljepoticu /a koju je počinio tolike ludosti. - Dakle, prevarili sie me? On neće umrijeti? -- Hvala bogu. još ne. - Sitom želile steći jamstvo na stalno prijateljstvo s mojim zemljacima i silom me vjenčati s izdajicom mojega roda? - Sve ću to lijepo opravdali, lijepa djevojko. Vaš će mi olac zahvaljivati, a vaši zemljaci bit će mi zahvalni jer sam. ponositoj i uglednoj gospođici, pred čitavim svijetom spasio čast. Smirit će se i oni i vi. Naime, ako ljubite svoj rod. onda se konačno morate uvjeriti kako je lijepo žrtvovati se za dobrobit svoga naroda. Nije zamijetila podrugljivi smiješak na njegovim usnama do pola prekrivenim srnim brcima. Nije ga tog časa ni pogledala. Ipak osjeti da su te riječi pravo ruglo. Kad nije ništa odgovorila, pristupi on bliže i reče nešto toplije i prijaznije: - Elo, vidite, moj vas nećak ljubi do ludila. Dakle, žrtva vam neće bili teška. Nikoga nisu tako njegovali i milovali kao što će on vas. lijepa gospođice kad mu budete žena. a moram priznati: sviđate se i njegovu ujaku, bit ću vam dobar. Moj nećak uskoro će steći visoki naslov, sjati u čitavom kraljevstvu. Bit ćete kao sunce koje sjaji svojom toplinom nad Budimom i nad vezom: Budim-Hrvatski sabor. Zar vaša budućnost nije blistava, a vaš poziv divan? Vilena gleda u pod. Nema joj izlaza. Bit će s njim vezana i onda ako kaže, ne. Uvjeren je da djevojka razabire kako joj nema odgode, pa prihvati njenu ruku i reče blago: - No. dakle, pristajete li? Ona izvuče ruku i muklo izreče:
- Pokoravam se samo vašoj vlasti i ništa drugo. I laj mu je odgovor dovoljan. "Ponosita, ohola djevojka neće priznati da imam pravo. Svejedno. Ona će biti s njim vjenčana, a moj nećak ponovo ulazi u hrvatske krugove, opet će služiti meni kao Što je služio i tada dok ga lupež Kušević nije razotkrio." Te mu misli idu glavom dok promatra ljepoticu. Neki je "duhovni đavo u njoj". Tada će opel glasno: Plemenita gospođice, pripremite se za vjenčanje. Ne želim čekati dok on ozdravi. Već sulra ujutro neka se obavi obred vjenčanja, i to što ljepše i svečanije. Dotle ostajete u ovoj odaji potpuno osamljeni da se pripremile na taj važan korak. - 1 sad me smatrate zarobljenicom? - Onog časa kad vas svećenik veže s njim. bi! ćete u ovom dvorcu gospodarica. Ako želite smjesta nastupiti ovo časno mjesto, možemo vjenčanje obaviti za nekoliko sati. Trenutak ne odgovara. Sto joj misli preleti glavom, najposlije siupi k njemu i veli nekako neobično mirno: - Malo prije sle rekli da mi je potrebno pripremiti se na taj veliki korak. Doista, laj korak je toliko težak da mije potrebno mira i vremena da steknem snage. Poklonio se s poćitanjem: - Vrlo mudro zborite, plemenita gospođice. Sutra ujutro doći će po vas svatovi. U ovoj Škrinji ima dragocjenih haljina pokojne žene kneza Brandenburga. Poslat ću vam najljepši dijadem što ga knez čuva u svojoj riznici da okitite veličanstveno kosu. zatim ogrlice i narukvice. - Ne želim se kiliti posuđenim nakitom ni haljinama. Časak je gleda i kimne zadovoljno i. kao da u njoj uživa, nasmiješi se: - Dobro ste mi lo odbrusili. Sasvim pravo. Zaslužio sam to. Bogataš kao što sam ja. ne bi smio ni pomisliti na to da za svoju divnu snahu uzajmi haljine i nakite. Evo moje riječi: obući ćele svoje haljine i svoje nakite koje vam daruje vaš budući last. Smjesta ću kupiti od kneza sve ove haljine s plašlevima i najljepše nakite što ih ima u riznici. Na lo Vilena ne odgovori, a on i ne očekuje jer mu njeno držanje pokazuje da se više ne opire. - Želim, moja lijepa snaho, da vas vjenčam osobito svečano.
- Valjda ne kanile pozvali čitavo Turopolje? - odjednom ubaci djevojka, a on se nasmije, odgovorivši: - Turopohce ću pozvati tek na gozbu kad moj nećak ozdravi. Vjerujte: čitav ovaj kraj upamlit će taj dan kad ja priredim vjenčanje. Bil će pečenja, vina i kolača. - Otetih našim Hrvatima? - Plaćenih. Svako će pile biti plaćeno, zadajem vam riječ. Knez Brandenburg ne može više napadali vaše zemljake, ne može više otimali njihove povelje. Velim: nema više pljačke. - Teško je to vjerovali. - Da niste tako lijepi i čarobni, planuo bih kad se ne pouzdajele u moju riječ. - Koliko sic prekršili zadanih riječi? - Ja? Tko vam lo reče? - Budim je slo puta prekršio zadanu riječ da će poštivali naše slobode, a Budim ste vi. - Odsad ćemo Budim i ja bili onakvi kakve nas želile vi i vaši Hrvati: čvrsla vjera na vaše sloboštine. Pogledala ga je čvrsto i odgovorila: - A zašlo ste dosad bili vjerolomnei? - Kad su Hrvati sklopili savez s našim kraljevstvom i stupili k nama. prošla su već stoljeća, pa prema tome. onda nisam bio na vlasti ja. - Vaši pređi ili vi. ista je krv kad je u njoj zloća. Svejedno je koja je osoba na vlasti. Ne vlada ličnost, nego više koristoljublje, vaš cilj da zarobile Hrvatsku. Podupro se rukama. Ta mu je gesta služila kad bi se naročito razgoropadio ili razveselio. Ovog časa brci su mu se pomakli nad usnama šio se razvukoše u smiješak. Oči mu sjaju. - Lijepa moja. vi ste sve drskiji, ali. časti mi. sve miliji. Hrabrost na maču. na činu i odgovoru osvaja svakoga, čak i neprijatelja. Žalo se mi ne usuđujemo proiiv Hrvata najtežom silom. -- Ima li teže sile nego što je ova sadašnja? Ima. ima dijete moje. Moglo bi kome pasli na um jurišati na sabor i prenijeli saborovanje u prijestolnicu Budim. - Rastrgali bi vas Hrvali na komade. - To je ono. lijepo dijele. Što rekoh prije. Budim još uvijek osjeća počitanje prema hrabrosti vašeg naroda, prema odvažnosti vaših ljudi i ne bi se nikada usudio jurišati na bansku vlast i moć hrvatskog sabora
dok god zna da ste svi na sve spremni za svoju zemlju, - Izginuli do posljednjega. Na to su uvijek bili spremni moji zemljaci. On pristupi bliže i smješka se sa zadovoljstvom koje je plaši, ali se ne makne da ne oda strah. Ali on je samo vrlo ljubazan i nastavlja: 309 - Znale li. lijepa gospođice, kad vas moj nećak ne bi hlioza ženu. ja bih mu zapovijedio da vas povede pred oltar. Bas mi se sviđale. Mislio sam: ova plava Ijepolica nije nego golubica koja samo guče plaho i podalno. Ne. ne. Vi to niste. V vama je đavo. jesi. pravi đavo. Ne može se s vama lako lako. Kad vas povedem u Budim u svoju sjajnu palaču, bii će strke kad započnem s vama razgovore, onako poslije objeda ili večere, pa neka čuju svi kako govori moja snaha. Zagledana u pod. ne odgovara, ali je on izaziva: - Pogledajle me. kćeri moja. i recite: znale li dobro jahati? - Dosta dobro, vele drugi. Moje će vam sluge osedlali najboljeg, najplemenitijeg konja. A pokrivač od grimi/a. Poput kraljice. pojahalćj;te uza me i Draženića. Sada se već bolje poznajemo. Poslat ću vam doka/e kneza Brandenhurga da sam kupio nakite i haljine za vas. Onda će doći služavke da okušale haljine, bude li što trebalo popraviti. Ali kad budemo u Budimu. darovat ću vam kraljevsku haljinu. Jeste li se umirili? pila je povjerljivo. - Još je daleko od loga. Moram se snaći sama. - 1 lo ste dobro rekli. Idem da se saberete i da donesem svojeg nećaku najsretniju vijesl njegova života. Ona šuti. On su uljudno nakloni i pnja/no ostavi sobu. Čim je zakoračio na hodnik, pogleda pažljivo naokolo. S ostalih tnjemova ne vidi se u ovaj ugao jer su drveni stupovi poduprti gore širokim sponama od rezharija i oni koji su pred vratima kule u gusloj sjeni. Ako se pak sagnu do ispod ruba ograde, nitko ih ne može zapaziti. Žalo i si ražu pred vratima nitko ne naslućuje dok oni lako zaviruju kro/ šupljine rezbarije na ostale tnjemove oko četvorokuinog dvorca. Verbeci se malo zadrži, islražuje trijemove i. ne opazivši nikoga, dade ponovo naloge straži, a lađa kaslelana Pencingera povuče dalje od vrala i liho pita: - Još nitko nije prošao ovuda? Ni lakrdijaš? - Ne. uzvišeni gospodine, nitko. - Pazile na služavke. Neka ih prali poikastelan lično kad odlaze od
nje i kad joj nešto donose da ne bi putem srele lakrdijaša.Ona bi mu mogla poslali kakve poruke. Samo do sulra treba čuvali Vi lenu da je nitko ne zamijeti. Moja je to briga, pouzdajte se. Pristala je dobrovoljno poći za nj" - Tek kad sam joj rekao da ću je prisili ti. slala je popust ali. a kasnije uviđali da joj spremam krasan život. Ali znajte: djevojka je neobična, pravo čudo kako mi odgovara. Velim vam: Čarobno stvorenje, sve se bojim da će moj divlji nećak biti njezin rob. - Bojim se i za vas. toliko je očarala vašu milost Nasmiješio se. priznavši. a zatim odmah odredi šio sve ima uraditi: kupite nakite i haljine za Vilenu. služavke neka odmah odu k njoj da sve pripreme. Tada upita za kralja. - Leži u svojoj sobi. vtlo je umotan. - A lakrdijaš je kod njega? - Ne napušta kraljevu sobu. - Idem najprije kralju - odluči Verbeci. Još odredi Pencingeru neka ga čeka na trijemu i pazi pa ide prema kraljevim odajama. Vladislav leži na poći valjci, a Petar Par mu sjedi do nogu i smije se: -¦ Vi ste taj mali zamišljeni kraljević šio je puslio plavušu na slobodu, a stidite se priznati. Ne buncaj, lakrdijašu. lo nije dovoljno velika glupost da bih se mogao nasmijali. - Onda moram pozvali vaše državnike. Bit će gluposli kao kapi u mom. ali pnsižem na svoju glavu koju su već toliko puta s užitkom vješali; ovdje u dvorcu imam nekog druga za sirališle. Samo bi se takav usudio pustiti iz dvorca Draženićcvu golubicu. A moj se okrunjeni kralj i ne pita koji je laj što se usuđuje činili izdajnička djela? Dok danas neiko stvara urote protiv Draženića i odvodi mu vjerenicu, sulra će skovati urotu protiv kralja Vladislava. Urotu, pravu urotu. Žmirkajući, izgovara lakrdija! lu riječ. Kralj le/i nauznak. i ne veli ništa. Na pragu su zaškripale čizme gospodina Verbecija. Pelai Pan skoči i duboko se pokloni: Veličanstvo je upravo zaželjelo nekoga koji bi ga znao bolje nasmijati od mene. Nemam dovoljno budalaština u glavi. I povuče se k vratima. Gospodin Verbeci promatra njegov izlaz iz dvorane i okrene se kralju: - Znatiželjan je. ispituje vas? O temu?
Suviše ga sumnjičile. Kakav bi to biodvoiski luđak kad ne bi htio sve /nali. To pripada njegovu zvanju, ali ovaj put ne može od mene nišla doznali, samo me njegovo ispitivanje umara. Ništa me više ne muči kao ispitivanje. - Sto ga najviše zanima? - Tko je puslio na slobodu županovu kćerku. - Tako? Sumnjiva znaiižclja. Pripazil ću na njega. Ali sutra do podne bit će mu sve jasno. - Već sulra? Zar ona pristaje? - Drugo joj ne preoslaje. Zapravo će moj nećak dobili najčaiobniju ženu. Sad je ne bih puslio iz ruke ni za čitav Budim. Divna je djevojka. Male pospane oči zažmire na državniku: - Ne znam kad je kome uspjelo lako br/o se uvući u srce gospodina Verbeci ja? - Svakako je moram dobro Čuvali od vas. veličanstvo! odgovori sa smijehom i nastavlja: - A sad želim govorili s knezom. Kupujem nakite i haljine njegove žene. a vas molim, veličanstvo, sulra odjenite svečanu kraljevsku odoru da prisuslvujeie svadbi moje snahe. Vladislav se počne dizati s poćivaljke: - Već sulra? - Šio prije. 10 bolje. Već sulra želim obavijestiti njezina oca da sam kćeri vratio ugled i čast. To će omekšali ogorčenje naroda i župana. Mrzio on mog nećaka koliko ga volja, ugled miljenice nadvladava sve. Sam ću otići k županu sa svečanom pratnjom i javiti mu: moj nećak sakrio je vašu kćerku u kulu čim se narod pojavio na opkopima i zatojc nismo mogli 311 pronaći. Zatim je zamolio djevojku /a oprošlenje i s njom se na samrtnoj postelji vjenčao. - Dakle, ipak je rana smrtonosna? - Ni izdaleka, ali sam u razgovoru s djevojkom opazio, lo je osebujna vrst ljudi da ne oprašta, ne popušta. Zato ću njenom ocu pružili nade u Draženićevu smrt. lakoće se on radovali braku koji je kćeri vralio čaši. Odmah sutra nakon vjenčanja pojavit ću se pred županovim
dvorcem. To je prvi moj korak za ublažavanje razdraženosli. - Ako vas Hrvali napadnu? - Kad im nudim mir. nilko se neće maknuli. Po/najem ih ja. Ne udaraju pruženu ruku ni ako je ne primaju. To nije uvijek korisno za njih. ali to više za nas. - Vjenčanje će se obaviti u Dnženićevoj sobi? - TJ velikoj dvorani. Tamo ću ga prenijeti, neka bude sve vrlo svečano. A vi. kralju, žalim knez. gospodin Danijel. Fcrenciiostaliućićeu dvoranu tek kad svećenik obavi obred. 1 kardinal može doći nakon svršetka vjenčanja. - Zašto ne prije? - Ako bi ljepotica opet rekla. ne. bilo bi mojem nećaku krivo da to čuju drugi. Dakle, spremite se. A da vas Petar Pan ne i/muči pitanjima, neka su s vama Čitav dan vaši nećaci, knez i markgrol. Odmah ću ih pozvati, a vi recite da želite njihovo društvo. Sporazumjevši se s njim. pohita Verbeci u sobu k svojem nećaku. Našao gaje nepomično ležati. Liječnik najavi uzvišenom gospodinu da su boli već popustile, a rane će za dva ijedna zacijelili, možda i prije. Draženic odmah digne glavu s ležaja i pila: - Recite, ujaćc. je li pristala? - Najprije se još branila, a onda pokorila. - Nije se sažalila nada mnom? - Ponosno je lo stvorenje. Ne bi priznala ništa, ali sigurno le žali. Ne sumnjam u lo. opazio sam jasno. - I vjenčat će se već sutra? Molim plemenitog gospodina da ostane miran opominje liječnik. a Verbeci kimne. pa onda pripovijeda nećaku kako vjeruje u Vileninu samilost i uskrsnuće lubavi. - Ipak bi na vjenčanju, kao onda mogla reći: ne - pripravlja ga ujak. - Ali neka te lo ne smela. Moj kapelan neće pristati uz nju. to je jasno. Taj ne kani ni čuti što će ona kazan. - Znam. Pista mi je već razložio Što će učinili kad bi ona prosvjedovala. Ne bojim se toga, u jače. samo jedno me muči... - Da moraš ležati nemoćan dok li je ljepotica žena? - Brzo će zacijeliti rane. ali drugo mi razdire misli. Dok će ljepoticu grlili moje ruke, ona će misliti samo na njega. Moja žena nosi u srcu drugoga. - To su budalaštine Što si ih baštinio od tvojeg oca Hrvata. Zaražen si pjesničkim budalaštinama. Briga bi mene bila koga ona nosi u srcu
dok je u mojem naručju takva ljepota, takva krasola. - Sramota je. grize me to. - Tebe. za kojim su ludovale najbogatije ljepotice Ugarske? Peče te šio imaš ženu koja nije izgubila pamet za tobom? - Vas lo ne bi peklo? - Pomalo i bi. ali glupost je vjerovali da ona ljubi Kuševića. Kažu da nije tebi par. - Sto puta je to istina, a ipak crv me grize, A zamishie: kad budem s njom dolazio u Hrvatsku, njih dvoje će se vidjeti, sastati na svečanostima kod bana, razumijete li lo? Svi će Šaptali: ovo je Kušević koga ona i sad možda ljubi. To je rekla samo tebi iz osvete, da te ranjava. - Kad bi tako bilo. ali ja sam ga sam otkrio u njenoj duši. sam ja i rekao sam joj 10. a ona je potvrdila. - Budala si u ljubavi, kao šio si genij u uhodarcnju. Čekaj, pobrinut ću se da taj mladić nestane. - Vi. \i ćete ga maknuli? Zahvalio bih vam. Trebalo bi ga uhvatili, domamili. Smisli nešto. Što god li padne na um. saopći mi. Pokušat ću sve da li laj nitkov ne bude na smeinji. Sad hi i meni bio trn u oku da se negdje pojavi. Ona ga više neće vidjeli. - Predajete li ga meni ako ga uhvalile? - Sad ga ne smijemo hvatati kad se mirimo... - Naravno, nikako mi. ali vojnici. Lučić im je obećao dukate od suhog zlata, Ima nekoliko tih lupeža koji su ostali u luropoljskim Šumama da za njim uhode. Dovući će ga /iva u dvorac, za dukate bi dovukli mjesec s neba. Dakle, tu nismo učinili niSta. Uzvišeni gospodin neko vrijeme razmišlja i odgovori: - Ako ga oni uhvaie. a da se za to ne sazna u Turopolju, možeš s njim radili što te volja. Samo ne luduj. Prije mi sve saopći da le savjetujem neka mi lov na Kuševića ne pokvari mirovne osnove. Ako se to dogodi, sam si sebi zatvorio putove u hrvatske krugove, unatoč tome šio će li ona biti žena. - Uvidio sam ovih dana sve svoje ludosti i odsad se ne može više dogoditi da bi vaš nećak počinio pogrešku. - Osvetit ćeš. sine. svoje muke i sramote, samo postupaj oprezno.
Nikad osveta ne dolazi prekasno, ako je pak dovučeš prerano, možeš promašiti. - Čekam mirno jer mi vi ne kratile. Sad ću spokojno usnuli. Znoj mu je oblio ćelo. a liječnik ga briše bijelim platnenim ubrusom i stalno moli da se umiri. Draženic se pokorava. Slomljen je od boli. besanih noći i ljubomornih misli. Oikad mu je ujak saopćio svoj prijedlog o izmirenju s Hrvatima i svoju osnovu da ga vjenčaju sa županovom kćeri, razdražilo se u njemu čitavo biće. Stalno misli o svojem braku s njom u koji ona unosi u duši njegova dušmanina. Premda je misao o vjenčanju prihvatio objeručke, ne može se oleli strasnoj želji da makne s puta Jelen ka Kuševića. Sada još više nego prije, ona ga ne smije vidjeli kad mu bude žena. Glavno je da je i ujak odlučio maknuti mladića. Kao daje i sam Verbeci ljubomoran na takmaca svojeg nećaka. Draženic osjeća kao da ga ništa više ne boli. Od sreće se osjeća 113 oporavljen i čini mu se da bi mogao ustati. Ipak ga obnemoglosi svlada zapadne u miran i spokojan san. A Pelar Pan dugo je šetao Irijemovima razmišljajući. Nikako mu nešionc ide u glavu. Onda skrene ravno u sobu u kojoj je pratnja vojvode od Ferare. Našao je lu samo Mladena i Vojka. - Gdje je \oj\oda? - pita ih lakrdijaš. - Otišao je k princezi Olivi. neprestano raspravljaju o vjenčanju. Kralj i Verbeci odlučili su održali svadbu šio prije. Dvorski lakrdijaš sumnjičavo kima glavom pa će onda tiho: Ili sam uistinu pobudaho. ili ste vi slijepi. Pieko noći sve se ovdje promijenilo. Kralj se najednom želi vjenčali. Verbeci pomirili s Hrvat inu a moj se kralj više ne boji urota. To pomirenje je Čudno, ali nije na nama da o lome sudimo. Kod nas odlučuje ban i sabor, - Moja mlada gospodo, ali do vas je da se ogledale po dvorcu i at mislile samo na svoje djevojke. Okrenite se malo i razmislile: kamo je nestala županova kći”.” Tko je djevojku mogao prevesti preko vodenih opkopa? Kada i kako? Neki saveznik Hrvata, ali koji? Kralj i ne pila ikoje laj. a kad mu spomenem urolu. nije se ni maknuo. To mi pruža i previše gradiva skladali neke lajne koje mi njegovo veličanstvo prešućuje. Govorio mije o svojim najtajnijim osjećajima, a sad ništa. Tu se nešio zbiva. Otvorile, mlada gospodo, oči i uši...
Zamislili su se. potvrdili lakrdija&evepretpostavke i slali nagađali, ali ni kako da se domisle. Obnovili su sve prizore šio su se pred njima odigrali u blagovaonici s Verbecijem i gospodinom kanonikom. Ja sam jedini znao da Verbeci nudi mir jer je iznenada stigao glasnik i donio zle vijesti. Gledao sam u prečasnoglakoda bih ga upozorio daće se nešlo promijeniti. No. moje upozorenje bilo je suvišno. Državnik mu jesam priznao da se želi pomirili od nužde, a kad su javili da se Vilena ne nalazi u dvorcu. Lučić je škripao zubima, dakle, nije znao Stoje s njom i lako je sve jasno: ona je pobjegla, ali kamo? - Kako se sad \iada Lučić? - Nigdje ga nema. neslan je. Ali Verbeci nepreslano trči kralju i raspravlja o vjenčanju s princezom, a ja znam daje ne kani uzeti. A opei. nije se ni maknuo. Kad sam mu govorio o uroti. on. koji bi se od le riječi uvijek Irznuo. sada nišla. - Pazil ćemo bolje - odluči Vojko. - Da se prosećemo trijemom”.” - pozove ih Pelar Pan - lakše bi nam bilo nešto nanjušili. Kad smo trojica, ne može nilko sumnjičiti da njuškamo. Izašli su i prolazili gore-dolje. Lakrdijaš pripovijeda Šaljive zgodice dok se mladi ljudi smiju kao da im nije ni do čega, već samo do Šale Hodajući gore-dolje. uzme lakrdijaš smjer da prođu sva čeliri ugla. Kad sligoše u mrak ispred sjeverne kule. zauslave ih d\a kopljanika, a pred njima potkaslelan. .114 - Što je to? - začudi se Petar Pan. - Kardinalovi plemići nisu lopovi da se šuljaju dvorcem - Ne izazivajte gnjev plemenite osobe - primijeti kaštelan dok ne znale o čemu se radi. Moja gospodo okrene se Vojku i Mladenu u kojima svi gledaju kardinalovu plemićku pratnju. Ovuda se ne može proći zato Što se kula ureduje za najvišeg državnika. Ovamo, naime, stiže sutra prvi kraljevski kancelar Bakač, njegove su škrinje već prispjele. Uvijek nosi sobom svoje dragocjenosti jer ih se ne usuđuje ostaviti kod kuće, što je svima poznato. Naloženo je strogo da pred vratima kule stražarimo. To je razlog šio se ovuda ne može proći.
- To je nešto drugo - odgovori Vojko. - Vratimo se. gospodo. 1 krenušte natrag u drugi dio dvorca pa opet skrenu u svoju sobu. - BakaČ uistinu svuda nosi sobom svoje blago, to je istina. - O tom se pripovijeda i kod nas - naglasi Vojko. Zašto mi kralj ništa ne kaže da očekuje lako visokog gosta? Dok se on lome čudi, a oni nagađaju, napolju na trijemu čuju se koraci i žamor. Otvoriše vrata da vide što se događa. Dvorani nose teške srebrne svijećnjake, pozlaćene vrčeve, drugi opet nose zlatno posude u blagovaonicu. - Zar će biti gozba? - pita Petar Pan sluge. - U čast kancelara Bakaća - odgovara paž. noseći veliki zlatni vrč. - Kad će stići? - Veli glasnik sutra pred podne. - I glasnik mu je ovdje? - Da. gospodine, glasnik je stigao. Okrene se k svojim mladićima i slegne ramenima. - Bit će da je tako. Idem opet kralju. Kad je stigao u kraljevsku odaju, kralj stoji pred raširenim kraljevskim plašiem i odabire kraljevski nakit. - Očekujete li. Vladislave, svojeg kralja”.” - pita Petar Pan. - Iznenadio me Bakač. Dolazi sutra. - A vi ništa ne ka/ujete svojem lakrdijašu? Onda sami zabavljajte uzvišenog gosta. Nisam se nikako spremio. 1 ne znam više šio se događa u ovom dvorcu. Dakle, nemam povoda šalama. Sutra ćeš krenuti s pratnjom u susret gospodinu kancelaru da mu put kraj močvare bude veseliji. Svi su u dvorcu preuzeli službu lakrdijaša, a mene postavili za državnika da raspravljam s Bakačcm o kraljevskim poslovima. - Ne prigovaraj. U velikom smo poslu i pripremama, nemamo mnogo vremena. Sutra o podne Bakač je ovdje, a gozba će niti neviđena. ¦ Samo ako vam svečanost ne pomuti kakva urota. To trgne kralja i pogleda Petra Pana plaho. Ovaj put misli Vladislav daje lakrdijaš ušao u trag Vilcni, a to će ugroziti Verbecijevu osnovu. Sve svoje snage uložio je da pomogne državniku 0 čijim spletkama ovisi sigurnost prijestolja njegovu sinu. Petar Pan mu se prijeti urotom. To znači: saznao je što se kani suira učinili s Vilenom. Toliko se prepao da se stao umiljavati lakrdijašu: - Ne budali, prijatelju. Reci: što znaš? Meni nitko ništa ne kaže. 315
budi mi barem ti iskren. Uvijek sam te štitio kad su te htjeli vješati, čuješ li? Lakrdijaš je slutio koliku je počinio grešku, govoreći sada o uroti. Vladislavje to shvatio drukčije, a njegov sirah morao je Pelra Pana uvjeriti da se Vladislav ipak boji urote. "Dakle, ipak dolazi Bakač? Sve moje sumnje su samo krive predodžbe" zaključi lakrdijaš, a glasno će kralju: - Ništa ne znam o uroti, veličanstvo, nego se bojim da netko živi pod ovim krovom koji je u tajno] vezi s Hrvatima. Kako bi inače nestali s dvorišta zarobljenici i županova kći? - Da, da. ali Verbeci mije zadao riječ da će mi sutra već pokazati njihova saveznika. - Onda mu je namjestio zamke? Naravno, i sutra će biti sve otkriveno. Tako me on uvjerava. Ali savezniku Hrvata ništa ne kani učiniti jer se sada mirimo. - Mirite se? Jeste li kad čuli o napuljskom kralju Ferante? Niste? Čujte: kad bi on pozvao svojeg protivnika na mirenje, onda mu je u susret donio palminu grančicu u koju je zalaknuo otrovni bodež. Kad je grančicu položio na njegove grudi i zagrlio ga, gurnuo je bodež u grudi onoga s kojim se pomirio. Onda bi u znak pomirenja čovjeka spremio na dno svojeg dvorca u jednu dvoranu. Tamo je posjeo svoje proiivnike s kojima se mirio, ispunjene kao što se to radi s pticama koje lovac želi zadržati za uspomenu. A kad bi na svojem dvoru održavao gozbe, kralj bi znao reći: "Toliko ljubim svoje protivnike da kad se s njima pomirim, ne mogu ih više pustiti ispod svojeg krova." Sluša Vladislav i zablenuto pita: - Sto znači ta priča? Pripovijedam jer sam se toga upravo sjetio. Pitajte kardinala ili njegovu pratnju odgovara li to islini? - Jezovit si danas, Petar Pan. Uzvisili ste me na čast državnika koji sutra mora poći u susret kancelaru. A čim se netko pretvori u državnika, već po prirodi mora poslati jezovit. Dakle, koje odijelo da odjenem? Vaše? Ili Verbecija? Ili da odmah obučem odoru krvnika? - Prestani. Tvoje su riječi takve kao da se sutra pripravlja neki pokolj. - Istina je. Pokolj purana, prasetine i leladi. Nadam se da ja neću
biti u njihovu krugu? pita Petar Pan. Ponovo ulazi Verbeci. užurban, zarumenjen.jasno se razabire daje prepun posla i brige. "Ovako se može izgledati samo onda kad se očekuje Bakač" misli u sebi Pclar Pan i predaje se uvjerenju da su ga sumnje krivo zavele. Što više u dvorcu trče okolo i opremaju veliku dvoranu, loje njegovo uvjerenje čvršće. A dotle se u kuli u veliko prednjoj sobi i straga u maloj izbi za odijevanje i pranje vrzu dvije služavke, jedna priprema toplu vodu, druga u prednjoj sobi razgrće haljine pa uzima najsvečaniju, crvenu, ukrašenu biserom i zelenim dragim kamenjem. - U ovoj se haljini zacijelo vjenčala pokojnica - tumači stara služavka. Vilena se lecne.O takvoj crvenoj haljini s dugom povlakom snivala je jučer. 1 ova ima takvu povlaku koju sačinjava plašt, Prelazi je zebnja. Jest. u snu joj se prikazala slika iste te haljine. Zar je pokojnica opominje? Sjeća se Gordanina pričanja o nesretnoj udovici Ivana Korvina koju su kralj Vladislav i njegovi državnici prisilili da se uda za raskalašenog pijanca kneza Brandenburga. Samo nekoliko mjeseci nakon njene udaje zatekla ju je smrt. Svijet govori da su je otrovali kako bi imetak što brže pripao u ruke kneževe. Toga se sada sjeća Vilena. Crvena svila blista joj pred očima, biseri bjelasaju u crvenilu kao bijele su/e pokojnice. Zeleno kamenje u svjetlosti dana plamti zelenkastim plamenom. Šušti teška suknja i padaju rukavi struka pod ležinom kamenja. Vilenisečini kao da su iz groba iskopali pokojnicu. Neprijatnosl joj ulazi u uho od Šušnja haljine i zveckanja nakita na ovratniku što je prepun bijelih nizova. - Ostavi, neću obući - zaustavlja Vilena služavku. Što ću kazati uzvišenom gospodinu kad me pita jeste li je obukli da popravim što je potrebno? Smjesta se predomisli i odluci da izvrši Što je Verbeci naložio služavki. Dok je oblačila crvenu haljinu i navlačila teški struk. Vileni se čini da je oblače u smrtno ruho u kojemu će leći u grob. Dopustila je služavci da radi šio hoće, podnosi sve i zuri gore u prozor kroz koji ulazi svjetlost sunca. - Ne treba mnogo popraviti - veli služavka dok ogledava haljinu na djevojci. Na vratima zakuca, a izvana se javlja glas kaštelana. Straža otvori vrata. U sobu ulazi Pencinger, noseći u kutiji blistavi dijadem. ogrlice od dragulja i narukvice od zlata.
- Uzvišeni gospodin šalje ovaj nakit na dar plemenitoj gospođici veli on kad je nakit izvadio iz kutije. A ona gleda, kimne i hladno odgovori: - Dobro, ostavite na stolu. Ne biste li izvoljeli okušati da li vam pristaje? - pita on. - Nije potrebno, svakoj ženskoj glavu pristaje ovakav nakit. - Pravo velite - pokloni se Pencinger i ostavi nakit na stolu pa opet izlazi, bacivši još jedan pogled na divnu mladenačku pojavu koja u toj haljini pruža kraljevsku sliku. "Ovoj uislinu pristaje čast koju će zapremali - veli u sebi Pencinger kad bih samo slutio kako će se ponijeti prema meni zbog mojeg postupka. A zapravo ništa nisam radio po svojem, sve po nalogu onoga koji će joj sulra biti muž". Verbeci je napolju dočekao kaštelana i nestrpljivo pitao kako je primila darove. Sve mu točno došaptava, a zatim se obojica udalje od kule. - Glavno da se predomislila. Napokon joj mora bili jasno: vraćamo joj ugled, a nije ni loše u/dići se tako visoko. 317 - Uzvišeni gospodine, vjerujte mi, sve su žene Hrvata ponešto slične Gordani. Dao bih glavu skinuti da županova kći pristaje jer se žrtvuje da bude jamstvo svojim zemljacima protiv novih napadaja iz Budima. A kako vidim, opasno jamstvo. Vaša je milost upravo njome ushićena. To bolje po nju smiješi se Verbcci. -- Ljubim nećaka i kako da ne budem sretan, ako sam svoju vlast spojio s njegovom srećom i time sagradio nerazrušivi most kojim on opel ulazi medu Hrvate kao muž Berislavićke. Zadovoljan se vraća Draženiću da mu navijesti kako je Vilena ljubazno primila dar i već obukla vjenčanu haljinu pokojne kneginje da sutra pristupi k vjenčanju. Već su djevojke spremile sve što je potrebno, kad Vilena pošalje stariju u pokrajnu sobicu s nekim nalogom, a mlađu, u koju ima više povjerenja, zadrži i tiho pita: - Reci: možeš !i odnijeti dvorskom lakrdijašu poruku? Ona problijedi od straha kad samo pomisli da nešto tako učini i saopći Vileni kako ne bi mogla nikom ništa kazati jer ih čitavim putem prati potkastelan. - A onda nas zatvaraju u komoricu da ne bi mogli nikome ništa kazati. Skrivaju vas i vele da ste pobjegli iz dvorca. - Tako? Sad mi je sve jasno. Dobro, hajde. I bolje je tako. Ne pokušavaj ništa, ubili bi te.
- Sasvim bi me sigurno taj potkastelan zatukao popul pseta. Ostala je sama. U toj samoći osjeća nemoć svake obrane. Oko nje debele zidine kule. pod prozorom duboki opkopi, gore na kuli i pred njenim vratima straža. Sve je Verbeci udesio kako bi proveo vjenčanje. Razmišlja o svemu što ima sutra slijediti. Doći će po nju. od vesti je k Draženieu. Tamo ne može biti nikoga tko bi joj pomogao. Odabrai će svatove od ljudi koji ne bi nikako htjeli a niti bi joj mogli pružiti pomoć. Ako se tamo i nade Petar Pan. ne bi od njega bilo nikakve koristi. Tu se više ništa ne da promijenili. "Da. vjenčanje se ne da ničim spriječiti" - priznaje u sebi Vilena. Pa dobro. On leži ranjen, teškim opeklinama, prikoval će ga još koji tjedan uz postelju, barem osam dana. a lo mi je dovoljno". Spušta se u naslonjač i pokriva oči rukama. "Druge nema. Moram se dobro pripremiti za to vjenčanje" - - rekla sam Verbeciju - pripremiti na sve što ima slijediti". Ne može gledati svjetlosi dok sprema crni plan. Sama sebe vidi u crvenoj haljini kako ide Dražcniću, a svećenik obavlja obred. Ogavnost je trese pri toj pomisli, ali se silom zadržava na toj predodžbi da se privikne slici i da bi bila mirnija kad bude stajala pred njegovom posteljom. Vjenčanje će svršiti, a onda? Sigurno i prirodno, ostavit će je s njim nasamu. On le?i nemoćan u postelji s povezanim ranama. I liječnika će poslali iz sobe i kazati Verbeciju: sama želim njegovati DraŽenića. "Ne, ne! Bilo bi bolje da ne kažem nišla. Jest. mnogo bolje. Moja požrtvovnosl mogla bi pobuditi sumnju. Sam će Draženić zaželjeli da sa mnom govori bez svjedoka. Sve će ići. Lako mi je u ovim širokim rukavima sakriti bodež, poravnali ranjeniku povez, dolaei mu vrat, rame. ruku. svejedno, samo da šiljak bodeža dolakne njegovu krv." Sad je trgne misao i zastane joj dah u grudima: "Ako otrov bodeža više ne djeluje"? Zastala je pred lim kao pred strašnom zaprekom, ali onda sama sebe uvjerava da joj Gordana nikako ne bi predala bodež u obranu da se takvo nešto može dogoditi. "Ne. ne, nikako. Utvare su lo i nišla drugo. Sve će biti dobro. Oirov će djelovati, mora. Kad bi bilo drugačije, propala bi za sva vremena." Stekavši ovako opet uvjerenje da ne može promašiti svoju osnovu, ustane i polagano ide gore-dolje kao da se privikava koračati uz Draženićevu postelju. Svaku kreinju mora točno proučiti, razmisliti po stoti put da stekne potpuni mir kako se ne bi odala ili probudila sumnju. "A on i ne može osjetiti da sam ga ubola šiljkom. Gordana mi reče: ako se čovjek samo okrzne oštricom, već je dovoljno". Razmišlja i predočuje zasnovani prizor:
"Kad bi on i osjetio ubod, lako se mogu opravdali. Ova crvena haljina prepuna je dragog kamenja, oko rukava široki porubi naši veni na Sce oko ruke, ništa lakše nego okrivili žicu oko ruke kad bi osjetio na koži vrata ili ruke ogrebotinu. A kad ga bole opekotine, neće lo ni zamijetili." Smišlja polanko kako će provesti ono šio je već potkraj ove noći odlučila. Ako nema drugog spasa, onda će udarili silom. "A Što onda?" - pita se. gledajući u crvenu haljinu što leži na poćivaljei. Hoće li mene okriviti u/višeni gospodin za smrt svojeg nećaka? Kako1” Na temelju čega? Ubod ne može ni primijetili, ogrepst će samo njegov vral ili lakat kad mu budem popravila povez ili pokrivač kao da ga želim njegovati". Mirno upiro pogled u daleku sliku i odgovara na neko pitanje svoje duše: "Ubiti tiranina znači junački oslobodili narod sužanjstva, to nije zločin" - tako je čula mnogo puta Gordanu. "Narod spasiti od silnika znači bili njegov osloboditelj". Sve je to čula toliko puta od Gordane i sada opetuje svaku riječ. "Draženić nije bližnji. On je podlost, niskost, smeće pakleno, rođeni izdajica, najniže biće pod suncem..." Još uvijek nije smirena, nanovo kuca nešto u duši. a ona se otimlje: "Ne, ne. Vileno! Nećeš ubiti čovjeka, nego silu. A silu lišiti života plemenito je djelo. Dužnost je pravednih udarili na silu. Dužnost." Bori se i svladava. Roje se misli u glavi mlade djevojke kakvim se nikada nije mučila lijepa glava. Sad zaboravlja tko je, zaboravlja na ono što je bila i što je postala. Njene su misli zaokupljene samo opravdanjem čina što ga namjerava izvesti. 319 Iza debelih željeznih vrata stoji straža, nema nikakva glasa ni štropota. Između debelih zidina mir kao u grobu. Njene se misli polako smiruju kao da je u duši sagradila ocjelnu obranu od svakog straha ili kolebanja. Stoji usred sobe i uzvikuje u duši: "Da. mene je pravednost odabrala da izvršim kaznu nad ovom izdajničkom nemani. Primam to na sebe. Primam." Iz njedara izvadi srebrne korice, Čvrsto zatvorene nekom napravom kojom ju je naučila baratali Ciordana. Poklopac se otvori, u koricama mali srebrni držak. Na rubu jedva vidljivi šiljak sto počiva na baršunu. Onda opet zatvori korice i spremi. "Kad sutra dođu moji svatovi, nitko od njih neće slutiti što krijem u njedrima<(. Zima je prolazi, ali je uvjerena da je spokojna. "Odluka je stvorena. Našla sam opravdanje. Hrabro čekam sutrašnji
dan. Hrabra sam. moram bili ako je u meni Berislavićeva krv." HRVATI VIJEĆAJU U ŽUPANOVU DVORCU Kad je Stjepko ostavio Lukavac, krene ravno u selo da nade glasnika kojeg bi poslao kanoniku Benku. 1 našao je ljude na okupu. Razabravši da mladi svećenik govori njihovim jezikom, seljački plemići odmah mu odrediše glasnika. Ovaj pohiia da Stjepkovu poruku odnese Benku. A on sam dade se na put k županu Berislaviću. Noć nakon one bilke prospavala je Gordana kod županove sestro u njegovu dvorcu, a drugog danu urekli su svi sastanak. Već od rane zore raspravlja Gordana sa svojom domaćicom o Vileni. Puna je brige. Župan i sva služinčad bdije svu noć. očekujući Pogledića koji se uputio po selima i dvorcima da sazna kamo se Viicna sklonula. Stara tetka nije ni spavala. Još pred izlaz sunca ustala je i na prozorima čeka glasnika. Uzadlud. - Ako je pobjegla, nije mogla drugamo nego u koje selo, a zašlo bi se tamo krila? - pita treći put siara gospoda. - Nije sve izgubljeno - tješi ona. - Vilena se boji potjere, uhoda i zato se skriva. Za dan-dva, kad se uvjeri da je ne iraže, javit će se. - Ljudi kod kojih se krije morali bi javiti ocu i ona sama odmah bi poslala vijesti. . - Rekla mije nekom zgodom da se nikad neće vratiti kući. ide ravno u samostan, dakle, oklijeva. Stidi se, sirota, očito sav svijet misli daje s njom svršeno. Umirite župana neka ne čuje vaše uzdahe i riječi pune straha, ionako je potpuno slomljen. - I mene samo tješite, znam to, Gordana - veli starica - sami ne možete shvatiti kako se nije vratila. Recite mi istinski: što mislite o tome1.” Valja čekati Pogledićev povratak i onda se može tek nešto nagađati. JoŠ prije zajutarka pojavio se mladi plemić u društvu s Velislavom Arhanasićem. Ispripovjedili su županu i Gordani da nigdje nitko ne zna o Vileni, niti. je tko vidio, niti je prešla Savu. Na pristanišlu prijevoznog broda nitko nije prelazio ova dva dana. Onda se Gordana uputi s mladim ljudima na trijem i tiho im reče: - Tješile župana i njegovu sestru koliko znale, ali meni se ipak čini da se lu krije neka nesreća ili prevara. - Kakva nesreća? - pua Pogledić preplašen. - Tko zna nije li se sakrila u gusti šaš oko močvare i zagrezla. - Bila bi lo prava strahota. Ali vi rekoste da može biti i prevara? - Nije li možda Verbeei lagao daje pobjegla? - Prečasni gospodin je pripovijedao koliko se Lučić prepao i žestio zbog njenog bijega. - Sve to znam. sve sam čula. sve izgleda da je uspjela pobjeći kao i naši zarobljeniei. Netko ih je u noći pustio preko opkopa dok je most
bio spušten za Pencingera i njegove ljude. Sve to prihvaćam, a opet sumnjam. Ako se s nama Budim kani izmiriti i šalje nam za svojeg poslanika preča snog? Da nam Verbeei pošalje anđela s neba. još neću steći uvjerenje da nas ne kani prevariti. Obojica očajni gledaju mladu ženu koja dalje razjašnjava: - Ćuli ste: Vilenu Verbeci želi vjenčati s Draženieem kako bi taj brak bio jamstvo izmirenju. - Baš zato se čudim zašto bi prevario prečasnog kanonika. - Vilena Draženića mrzi iz sve duše. - Nekoć ga je ljubila - Šapne Pogledić uzdišući - a sada bi za nju bila prava sreća ako se s njom vjenča. - Zašto sreća? - pita Gordana mrko. - Nije li bila s njim tako dugo pod jednim krovom? Iz lijepih bademastih očiju sijevne oštar pogled: - Uvjereni sle da je onako kako vi mislile? - Može li bili drugačije? - A ja velim: varale se. - Uzalud vaša milost nastoji uvjeriti ljude da nije kako jest. - Velim da nije - slrogo će Gordana. UŠuiio je, a Velislav se okrene prema dvorištu, namrštena lica. Gotovo se ljuti na Gordanu Što utuvljuje njegovu drugu u gla\u takvu besmisao, pa se onda opel obazre k njoj: - Oprostite, plemenita gospođo, ali Draženić nije olimao Vilenu da je održi u časti. - Svi ste vi jednaki. Ne trošim dalje suvišnih riječi, ali velim: Verbeci je možda nalagao prečasnom gospodinu kanoniku jer ne želi Vilenu pustiti k ocu. Zna da nikad ne bi stekao njenu privolu da se vjenča s Draženićem. Ona je odabrala samostan, a to će joj biti najbolji put. - Kad bi je hljcli primili osramoćenu - upadne žalosno Pogledić. Taj uzdah razljuti Gordanu. Zaustavi daljnju raspravu o lome i odredi: 320 321 Ni rijeci županu i njegovoj seslri. A sada idite, ogledajte se oko močvare.
Obojica su olišla i/ dvorca, odjahati daleko k močvarama, ali nigdje ne nađoše I raga. Obojica se vraćaju. Pulem primijeti Pogledić; - Nije Draženić lud da Vilenu ostavi djevovati. onakvu lijepu. mlađahnu i zarobljenu. Zašlo lo ivrdi Gordana. a inače je tako umna1.” - Tko bi znao što joj nameće lak\e misli. Pa da i jest sve tako kako veli. i tada nitko u to ne bi vjerovao. Tko god je u/me 7a ženu, imat će nad sobom crni oblak njene sramote. - Zato i Jelenko nije htio da o njoj čuje riječ. Odjahao je odmah ujutro, ne može gledati nasuprot svojem dvorcu županov dvorac. Sjeća ga svega. Opazili su kako livadom kreće neki jahač s pratnjom čija odijela svjedoče da su i? Lukavca. To ih ponuka krenuli u susret maloj povorci. Odmah su razabrali da je to mladi svećenik Sljepko Brodarić. Pozdravili su ga smjerno, a on zalraži neka mu pokažu put u županov dvorac. Vodili su ga znatiželjni Što to nosi k Berislaviću mladog svećenika, ali im on ništa ne kazuje. Stigavši pred županov dvorac, svi su ukućani bili na okupu. Gordana je već izdaleka prepoznala Sljepka i jedva dočekala da se uspne. - Šio ic nosi ovamo11 - čudi se ona. - Donosim pismo gospodina Verbecija gospodinu kanoniku, a ujedno me zamolio da budem prisulan istrazi koju ima voditi Kaptol. Verbeci. naime, misli da sam uistinu ona ličnosi kojom sam se prikazao. ulazeći u Lukavac da mogu pomoći vama. - 1 dobro je šio si zadržao tu vojvodsku krunu, još će nam bili od koristi. - Sto je s Vilenom? - upadne Berislavić. ne mogavši izdržati, a da ne pila. Još nije siigla u vaš dvorac? - začudi se Sljepko. - Ni traga ni glasa joj nema u Turopolju. - Vjerojatno se boji potjere pa se negdje pritajila. - Da. Stjcpko. to je najvjerojatnije - potvrdi Gordana i stade razlagali pred županom isio onako kako je tješila ujutro staru gospodu. Kad je najposlije kućedomaćin otišao da se pobrine /a Stjepkovu okrepu. Gordana je ostala s mladim svećenikom sama i saopćila mu svoje sumnje. Razmišljao je dugo. tražeći ne bi li zamijetio u vladanju onih u Lukavcu kakvu potvrdu Gordaninim sumnjama. Uzalud se trudio, sveje lamo najprirodnije, osim nagle promjene ugarskog državnika u držanju prema kanoniku i njegovim drugovima. - S lupež im nikad poštene nagodbe. Ali već čujem domaćina. Ne govori beznadno o Vileni, sve se bojim da je i dalje drže u dvorcu.
Županu je Verbeci poslao prošnju da pristane na brak svoje kćeri s Draženićem. a meni je rekao da želi djevojci vratiti čast pred svijetom. - A možda svojem nećaku opei otvorili pm u hrvatske krugove. Neće ga nikad primili. - Mi lako lako ne zaboravljamo Što bismo morali držali zapisano na s\im našim vratima. Ali nas toj saznali kako je nestala Vilena? Zacijelo ćeš se vratili u Lukavac? - Vratio bih se odmah, ali Vojko i Mladen smjesia bi javili da se Vilena nalazi tamo. Uostalom, odredile: ja sam spreman. - Još ćemo pričekati. Ako Verbeci nudi županu Draženića /a zeta. onda s Vilenom neće postupali zlo. pogotovu dok Draženić leži ranjen. Prije nego Što sam otišao, obećali su Vojkoi Mladen da će paziti i. dogodi li se šio važno, odmah će oni zatražiti od vojvode neka jednog od njih pošalje k nama. Dakle, ne bojim se da bi lamo mogla oslaii Vilena, a da oni lo nedo/naju. L”oslalom. ako istraga započne sutra ili prekosutra, moći ću otići u Lukavac da izvijeslim Verbecija. - Sve ćemo odlučili kad stigne prečasni. Pošlo se Sljepko okrijepio, sligoše u županov dvorac kanonik Benko i Da\or Aniolković koji se ukonačio u Jelenkovu dvorcu. Sjeli su odmah na vijećanje. Župan. Bcnko i Davor Antolković. Sljepko Brodarić i Gordana. Benko saopći da je smjesta javio banovcu budimsku poruku i ona je već odaslana na bojište banu Peiru Berislaviću. - Zar banov zamjenik većima vijesti gdjesenala/i naša vojska”.” upita župan. - Da. primio je vijesi ovih dana. Gordanino srce burno zakuca i trepavice joj zadršću od uzbuđenja. Ne pita Stoje glasnik s bojišta javio, nema snage o tome govoriti, a svi oko slola shvaćaju kakve je osjećaje u duši morao probudili ovaj razgovoi Ah više se nije moglo drukčije i župan nastavi ispitivali gdje se nalazi njegov brat. Meni nije poslao baš nikakvih vijesti”.” - čudi se on. Dosad nisam čuo da bi siigao kakav glasnik za plemenitog gospodina. Ako pak jesi. banovac neće oklijevati da vam ih pošalje, Bljedilo obaspe Gordanino lice. Željela bi doznati nešlo polanje o Damiru. ali nema hrabrosli progovorili. Davor Aniolković oslobodi je le muke i pita: - Ima li važnih vijesti s bojišta”.” - Gone Turčina sve dalje - odgovara kanonik. - Naši nemaju mnogo mrtvih? - O lome ne /nam ništa više nego što su nam već javili. Glasnik je rekao banovcu neka sve vijesti šalje u neki zaselak koji zna naći samo
glasnik mladi Babonić. On će sve poruke odnijeti na bojište. Za tog razgovora Gordana šuti i gleda preda se. Trebala je skupiti snage da ne prekine vijećanje jecajem Sto joj se diže iz dna srca. Već su joj zadrhtale usne i skupile se obrve od muke. Aniolković joj čila na licu navalu boli i odluči: - A sad čujmo šio nam prečasni javlja o Lukavcu - dokrajči on brzo razgovor koji je sam započeo, misleći udovoljiti Gordaninoj želji da sa/na kakvu vijesi s bojišta. Kanonik shvaća Davorovu namjeru i pripovijeda im kako je putem na općinu pozvao bubnjara da objavi svim ljudima koji su bili oštećivani, progonjeni, pljačkani, čije su žene lukavački vojnici navlačili dvorištem. 322 323 skidali im peče s glave i vukli ih za kose. da će povesti istragu da Budimu pruži priliku odštetiti nevoljni narod. - Vjerujete li. da Verbeci misli iskreno”-1 - pita Aniolkovk Ako je pogibelj koja prijeti Budimu velika, onda mu svakako treba naša pomoć, a do nas je da njihovu ponudu prihvatimo i dobro iskoristimo. - Ako oni iskorisl nas4? - pita opet Davor. - Kako to mislile, plemeniti gospodine”1 - Odredili su strogu istragu, dobro. Ali kako će dugo trajati ta istraga? Tu će biti više od Četiri stotine ošlcćenika. a isto toliko svjedoka. Odugovlači! će. - To ćemo vidjeli - veli kanonik. - A Šio mi poručuje Verbeci po Stjepku? - pozove kanonik mladog svećenika. Stjepko im pripovijeda s\e Šio je bilo u Lukavcu: Iznenadio me Verbeci svojim porivom i molbom da bih prisustvovao istrazi. Naime, veli on. kneževi ljudi mogli bi se na istrazi držali drsko, a preda mnom. tako visokom ličnosli. neće se usudili Ali lu je njego\o pismo koje moram predati vama. prečasni. To je glavno zbog čega me slao ovamo. ¦ S\i su znatiželjni na sadržaj i kanonik poene Čitati: "Vašoj prečasnosli moj najdublji poklon i poČitanje! Razmišljajući o našem razgovoru, nametnula mi se misao da bi istragu trebalo vodili lamo gdje su se nepravde događale kako bi se šio brže preslušali oštećeni, njihovi svjedoci, kao i oni koji su nepravde
činili, naime, službenici kraljevskog nećaka kneza Brandenburga. Molim ujedno prečasnog gospodina dit svojim ugledom ?ašliti pred narodnim gnjevom kri\cc. jer njih čeka teška kazna s moje strane. Neka prečasnom gospodinu bude na pomoći njegovo vojvodstvo rimski poslanik. Osim toga. molim da se točnouslanovi kome je oteto blago, živež. a kome opet povelje i šio su s njima učinili kneževski službenici. Ako se povelje ne bi mogle pronaći ili su možda razderane ili spaljene, kako su to Ivrdile optužbe, koliko je poznalo iz riječi vaše prečasnosli. svakoje svoje povelje ili njegove prepiše spremao na prečasnom Kaptolu, pa će prema tome. svaki oštećenik ponovo primiti od kralja potvrđene svoje sloboštine koic im je svojedobno polvrdio kralj Bela IV. a isto tako hrvatski sahor. Molim dalje, prečasnog gospodina, neka izruči luropoljskoj općini, njegovu županu i svim sucima, moju molbu da mi pruže dokaze o iskrenosti kojom su piimili moju ponudu na i/mirenje i u tu svrhu neka pozovu sve mlade plemiće koji su se dali u borce proth nas da se \raie svojim kućama, a od mene. evo. svečanog obećanja da nilko neće s naše strane biti uznemiravan. Ako se mladi plemići vrate kućama, to će narod umiriti jei im je jamstvo da se uistinu spremamo ozbiljno sklopiti mir i popravili sve nepravde." - Da. loje gospodi jako na duši da mi položimo oružje. Ali to neće doživjeti. Neka najprije oni polože oružje, onda ćemo i mi. Mirnim gestom uhvati kanonik Aniolkovićevu ruku i reče još ozbiljnijim glasom: - Moj prijatelju, ako vi ne pustile svoje mladiće kućama. Verbeci može jasno reći da mi ne želimo pomirbe i ponovo može navaljivali na jadni narod. Neka mladi ljudi ostanu pod svojim kiovom pa da vidimo. - Nikako 10 neću učiniti, prečasni. - Onda bi Verbeci uisiinu mogao otezali. - Prečasni. vaša poštena duša sluli da će oni svakako otezati. To vam velim unaprijed- opelće Aniolković. - Olezalće Budim dok ločno sazna hoteli Turci udariti na njihove stolice u Budimu ili ne. jesu li Hrvali odbili neprijateljeve ponude ili ne. Ako pogibelj ne mine. onda će nam Budim na brzu ruku dati pune pregršti obećanja i jamstva koja će se kasniic opel poreći kao što su 10 već učinili. Ako pak pogibelj umine. onda te nam pružene ponude brzo povući. Olezanje mu. dakle, ide u račun i jamčim: istraga neće ići glatkim puiem ni lađa kad bi se moja vojska i u/išla svojim kućama. A tko zna. nije li Budini Čitavu tu istragu pokrenuo samo zaloda ih pošaljemo kući”.” Pitajte samoGordanu stoje ona
gledala svojim očima, koliko se smije vjerovati ovim ljudima. Ona se odmah uplela i nastojala sklonuli kanonika da se vojska Turopolja ne raspusti i slala uvjeravali gospodu da bi bilo opasno razoružati mlade plemiće. - Koliko se njima može vjerovati, lako će vam pokazali ovajjedan strahoviti sudbonosni primjer: vi znale da je kralj Malija želio okrunili svojeg sina Ivaniša Korvina. Jednog dana kralj Malija poveo je svoje državnike u crkvu u Budimu. dao zapalili svijeće i pozvao najvjernije prijatelje pred ollar. digao raspelo i pozvao ih neka prisegnu da ix mu sina učinili kraljem. Svi su digli ruke na raspelo, izgovarali prisegu, jasno i glasno. Kad je nekoliko mjeseci nakon loga kralj ležao na odru. prisezali su da će mu sina proglasili kraljem. Prisegli su. znajući unaprijed, da će prekršiti prisegu. Još dok su prisezali, stvarali su tajne osnove da kraljeva sina ne okrune. Tko gazi piisegu. može li mu se vjerovali kad li pruža ruku pomuenja? Klonuli su od tih riječi. Neki umor side im na duše. Dugo su 0 tom raspravljali. Gordana i Aniolković nikako nisu htjeli odustali da se mladi plemići vrate kućama, pa makar samo. koji dan. šio je predlagao kanonik Benko i nastojao ih sklonuli za svoje mišljenje. Za vrijeme vijećanja najavi županov sluga da je stigao Cvjetko Šimunić i ima nešto važno saopćiti gospodi: Cvjetko Šimunić pristupi bliže k stolu zadahtan od brzog jahanja. - Zar ste štogod opazili sa strane Lukavca? - Ili je možda moja kći negdje zapažena? - upadne župan. - Nismo vidjeli ni traga gospođici Vileni, već nešto drugo. Danas ujutro pratio sam Jelenka koji je otišao pogledali svoje kmetove. Dok smo tako razgovarali, opazili smo lukavačkog četovodu Stanislava. Dojahao je s dvojicom momaka, tražio nekog Marka, dozvao ga k sebi i stao mu govoriti: ako ga pozove prečasni gospodin kao svjedoka, ne smije kazati daje vidio Stanisalava kako plemiću Modecu uzima škrinje s poveljama i zaprijetio se seljaku ako kaže istinu. Kmet je odgovorio da ne može krivo priseći. Na to mu Stanislav obeća strahovite kazne kad jednom bude
kraj istrazi. Zaprijetio se da će svaki tko iskaže da je on provalio u crkvu, u dvorce i otimao blago, svršiti na užetu. Samo neka svrši istraga, onda će 324 Lukavac sa svim svjedocima obračunali. Jelenko i ja pritajili smo se u kući da možemo sve slušati Šio oni govore. Stanislav je tada odmah odjahao i, ne sluteći, da smo nas dvojica u kući sve čuli. Jelenko me poslao da vam odmah sve to javim. Anlolković se okrene svojem prijatelju kanoniku: - Sad ste čuli, prečasni. Još istraga nije ni počela, već oni straše naše ljude i traže od njih krivu prisegu. Sad vidite koliko se možemo pouzdati u Budimce. Kanonik sklopi ruke pred sobom, zakima glavom, uzdahnuvši: Sumnjaje bila stalno u mojoj duši. Ali da će oni istodobno, dok su odredili istragu, prijetnjama svjedoke siliti na krivu prisegu, tome se ipak nisam nadao. Eto. zašlo plemići moraju ostati na okupu. Dok je lo rekao, Cvjclko Simunić ispita odmah o čemu se radi i kad mu je Antolković razložio, zagorski plemić se žestoko isprsi: Nilko od nas živ neće se vratiti kućama. Ostajemo zajedno dotle dok god se li lupeži ne maknu s naše zemlje, makar nas gospoda obijedila zbog neposlušnosti. Jelenko ne bi nikad poslušao takvu odredbu i molimo, dopustile, da ostanemo na okupu. - Da, sad i sam vidim. Treba uislinu ostati zajedno - veli kanonik - a na to sam pristao već i prije nego što se pojavio Šimunić no, kako rekoh, valja sve udesiti tako da Verbeci ne zna o tome. Dakle, šio se ima učiniti? Recite vi, Gordana, vaša lukavost neka nam pomogne. Dosjetila sam se. Evo, što nam je učinili: još danas neka se svi plemići okupe pred općinom i tu živo vijećaju i odlučuju što im je činiti. Tada će netko predložiti da se već sutra zorom ide na ratište k banu. Taj se prijedlog sviđa svima i svi prihvaćaju, dok kanonik upozorava: Gdje će se skupiti mladi ljudi da ostanu nevidljivi Verbeciju, a opet da budu spremni ako bismo trebali njihovu pomoć? Bilo bi najbolje oslali u šumskom dvorcu, a zatim se mogu razdijelili
po obližnjim krajevima i na zagrebačkoj tvrđavi. Mislim ovako: sutra u zoru neka se sastanu pa onda neka onako svečano odu, zatim daleko odjašu iz Turopolja da ih nitko ne može uhodili niti opaziti a tada neka se pojedinačno vraćaju i utabore u Paklenom lugu. - Vrlo dobro - prihvati kanonik. - Ja ću vas izvještavali, a vi mi morate ostavili glasnika, brzog jahača koji dobro poznaje put u guštaru. Pošto se to prihvatilo. Gordana predloži: - A sad, pošlo su Lukavčani obećali da neće navaljivali na Turopolje, došlo je vrijeme sklonuti kraljevića Ivana na sigurno mjeslo. Htjela bih ga najradije sklonuli u svoj dvorac Brezovicu, zajedno s mojim sinom, Jasenkom i Tomislavom Kušević. Iz Brezovice ćemo dječake lakše otpremiti u zagrebačku tvrđavu, a lamo je u najvećoj sigurnosti od svakog, pa i od samog kralja. Tako je - potvrdi kanonik. - Ako nam to pomirenje ne donese ništa drugo, a ono će nam dati priliku da sakrijemo kraljevića Ivana od svake pogibelji koja mu prijeti od Budima. Svi pristaju. Sve su točno ugovorili. Mladi plemići održat će pred općinom veliki skup, a zatim će sve onako učiniti kakojc predložila Gordana. Bude li se Lukavac maknuo, mladi plemići doći će na obranu naroda. Sve je točno ugovoreno do najmanje sitnice. Svi su puni nade da će uspjeti. Međutim./upan Berislavić sve je uzbuđeniji izabrinutiji. Gotovo mu je teško što njegovu kćer ovog časa nitko nije ni spomenuo. I kad su već svi uslali od slola, ojađeni otac podsjeii ih na svoju bol: - Zašto mi ne vraća moju kćer? Gordana se požuri utješili oca jer ne vidi drugog izlaza. - Možda se ne javlja baš zato šio se boji da bi se ljudi skupili oko njenog skrovišta. Uostalom, saznat ćele kad Stjepko sutra uvečer krene u Lukavac. Sigurno je pobjegla - ustvrdi Simunić. -ATuropoljeješirokoi tko /na gdje se ^klonula. - A ako se ipak još nalazi u Lukavcu? - spomene župan sav slomljen. Daje Vilena još u Lukavcu, Vojko i Mladen odmah bi nam javili uvjerava Antolković župana. Pošto su gospoda sa Stjepkom ostavila dvorac, primijeti Gordana Anlolkoviću: Već dva dana i dvije noći nisam vidjela sina. Bojim se da je dječak u teškoj brizi za mene.
Sigurno čitav dan osluškuje, hoće li se javiti zvižduk preko šikare. - I to me muči. Dajte da mu pošaljem vijest neka se strpi samo još jedan dan i noć. Čim dječak dozna da sam u njegovoj blizini, bit će miran. Pošaljite u Pakleni lug onog momka koji nosi vijesti našoj straži u šupljem stablu. Taj može mirne duše otići još danas. On je uistinu prava lija, zna se provući da ga nitko živ ne opa/i. Poslat ću ga ako hoćele. - Molim vas jer će i meni biti lakše kad Damir sazna da sam živa i zdrava i da ću se vratiti k njemu sutra uvečer. Dao je pozvati svojeg pouzdanika, a zatim raspravlja s Gordanom o svojim osnovama za buduće dane. MOĆ LUCIĆEVIH DUKATA U gustoj šumi duboki je mir. List se ne dotiče lista. Zrak je leden, tmina kao u predvečerje. Nijedna zraka sunca ne dopire kroz gusto granje stoljetnog drveća. Najednom stablu, golemog opsega, sjede dva čovjeka. Jedan spava ispružen na vrhu stabla, drugi umorno zuri u daljinu. S vrha stabla razotkriva se vidik na Turopolje, na zelene poljane, voćnjake, tornjiće krovova dvoraca plemića. Gdjegdje zabijeli kućica sela. Još dalje zelenomodra tanina gora. a ispod nje. kao mali podnožak. brdo. Na njemu se bijeli tvrđava grada Zagreba sa sedam lornjeva. Sve je to pred njegovim očima i on katkad zaviruje preko one srebrne rijeke Save. a onda opet vraća pogled u Turopolje i nestrpljivo istražuje cestu. Pogled mu istražuje grmlje, sve nešlo traži i traži, dok mu se usne miču, katkad zaškripi zubima u nestrpljivom čekanju. Grizao bi oko sebe od nekog bijesa i čvrsto se drži objema rukama za stablo. Slabost ga hvala, san ga drži za šiju, htio bi se osloboditi, a taj daleki pogled još ga više uspavljuje. Volja je jača od njegova tijela, volja i žudnja za nečim Sto i očekuje, priželjkuje. Niz zelenu poljanu podiže se neka magla, prašina. Nelko onuda vozi kola, ili je to jahač? To ga digne. Ustao je na stablu, nagnuo se, razgrće gusle krošnje da bi bolje vidio. Donja debela usna visi mu od napetosti kao da će sada jednim mahom progutati onog tamo daleko. Da. to je jahač. To vidi po brzini kojom se diže maglica uz zelenu poljanu. Napet kao luk. Čeka čitavim bićem i drži na oku žutu maglu prašine. Najednom ona zaokrene desno. Taj smjer vodi prema šumi. Gotovo mu zastane dah. Još malo čeka. Jahač biva sve vidljiviji, sad je čovjek
potpuno uvjeren daje udario smjerom koji mu nosi nade. I nogom udari druga. Prenuo se na svom ležaju i uhvatio za stablo. - Stoje? Zašto me budiš? - Čini se da netko ide. - Netko? Je li onaj koga mi Čekamo? - Ako nije. bit će nelko od njegovih. Udara baš smjerom prema šumi. - Misliš da ide prema Paklenom lugu? Ne mislim, nego vidim. Čovjek, koji se upravo probudio, digne se, hvalajući grane pa nastoji, gurnuti glavu između gustog granja, proviri: - Vidiš ga tamo? Ostavlja za sobom vidljiv trag. Sam je samcat. Da nije Žarko - Još je pilanje hoće li baš ovamo. - Ako je on, doći će. Znam kao daje bilo danas: Kuševićev momak izginuo je baš na ovom mjestu, u ovoj šumi, kad sam ga ono jednom uhodio. Nisam mogao za njim jer on je jahao, a ja sam išao pješice. Nisam se onda dalje trudio da istražujem. Ali sad je drugo. Gospodin Lučić obećao je zlatne dukate onome tko uhvati KuŠevića. To je drugo. Ne marim lutati noću dok ne pronađem ono granato, napola osječeno stablo kraj kojeg je on izniknuo u šumu. - Da nije bilo onih dukata, ne bih ni ja sad razdiraoirukeinogeda nanjušim stazicu u šumu kojom oni očito ulaze u svoje tajno skrovište. Sve su mi ruke ranjene. Ti si nešto pronašao? Lupežu, ja sam pronašao, a ne ti. Sve je to moje djelo - mrko primijeti onaj koji je stajao na straži. Drugi ga sumnjičavo pogleda i prokune: - Sto time hoćeš? Možda misliš da ne bi morao sa mnom podijeliti nagradu? Kako nisam ja pronašao? Zar nisam išao prvi u šumu i sav se iskrvario tim prokletim lugom dok smo se popeli na drvo. - Podijeliti s tobom? To misliš? Nisam lija uhodio Žarka? Ja jedini sam znao gdje je on neslao. Tebe sam poveo da mi pomogneš. Nema djelidbe. Platit ću ti koliko zaslužuješ. - Gladan si kao vepar. Tako mi imena, dijelit ćeš. - To ću ja odlučiti. Prije treba da dobijem dukate, a onda ćemo vidjeli. A sad pazi na onoga tamo. - Taj uislinu skreće sve više desno. Taj dobro zna pul i smjer kojim mu treba poći. - Što da učinimo kad dođe? Da siđemo? - Najprije moramo vidjeti je li lo KuSević ili tko drugi. Pohlepno obojica paze i, šuteći, prate jahača.
Prođe Čitavih pola sala. Sam im je jahač već posve na vidiku. Obojica kunu: - Nije Kušević. I gdje bi on sam jurio ovuda. Nema ni plavog barjačića. nije nijedan od njihovih. Bit će lo nečiji momak, o tome svjedoče i njegove haljine i sedlo. Okrenuli su glave u šumu i osluškuju. U Čitavoj šumi ledeni mračni mir. Dugo promatraju gušlaru. - A vidiš li uski prolaz kroz tu čitavu šikaru? Ja ga vidim dosta daleko. To su oni svojim tijelom malo raširili grmlje i iravu. Očito luda prolazi samo jedan. Ako je snažan, ni toliko mu nije dovoljno da bi mogao udobno koračati. Ne može učiniti nijednog koraka, a da ne puca i šušti. - Ako ipak ovaj uđe u šumu, onda je glasnik. - Svezat ćemo ga i na vrat mu prisloniti oštricu. Tako nas mora odvesti do skrovišta pa ćemo saznati gdje se nalazi sivi oklopnik, a Kušević je s njim. Razmišljaju, raspravljaju, dogovaraju se Što bi bilo bolje. Jedan predlaže da ga prisile neka ih odvede do zakloništa sivog oklopnika, drugi opet da ga samo slijede jer mu se to Čini manje opasnim da budu razotkriveni. Pred njihovim očima svjetluca kesa dukata koju je obećao Lueić ako uhvate Jelenka ili nadu njegov trag. Jahač se već približava, gleda okolo, a onda silazi. Skočio je na zemlju i vodi nekud lijevo. Obojica gore na stablu paze na svaki njegov korak i pokret i razabira da je jahač razgrnuo grmlje i poveo konja u zaklonište. - Gle, oni tamo imaju svoju staju, lskrčili su komad šikare, konj je nestao. Eto vidiš nitko ga izvana ne može vidjeti. S ovog stabla možemo sve točno pratiti. Samo (iho, ne miči se da ga ne upozorimo šuštanjem lišća. Obojica se ukoče. Drže na oku jahača, makar im svakog časa nestaje s vida pa se opet pojavljuje. - I/lazi iz grmlja. Kamo ide pješke? - Ulazi u šumu. Pod njegovim nogama šušti lišće, oko njega pucketa grmlje. Čuješ li? Promatraju ga. osluškuju. Dolazi bliže. Odlučuju svaki u svojim mislima što će učinili. Vidiš, ulazi u gusto grmlje. Tamo je prokrčeno. Netko je od njih. ne poznajem mu lica. - Ni ja. Svejedno. Sad za njim hitro dolje.
Čekaj dok zađe u grmlje da ne može pobjeći ako nas opazi. - Slao je. Zašto? Najednom se obojica lecnu. Čudan zvižduk reže mračnu tišinu Sume. - Znak, netko je dao znak. - Otkud”.” S koje strane? - On sam daje nekome znak. On zviždi. - Do slo vragova. Netko ga tu očekuje. Opet ušute, susprežući dah i čekaju. Rezak zvižduk dopre do njih iz duboke šume. - Da, netko je tu. Dakle, Čekaju ga. Prokleti bili. Njih će biti više. Sad je pošao hitro, žuri se. Obojica ostadoše na stablu i promatraju kroz granje kako se Čovjek brzo vere grmljem sve brže i brže i od časa do časa zviždi. - S nekim se dogovara. Zvižde kao sove u tom grdnom Paklenom lugu. - Ne možemo dolje, mogli bi nas opaziti i ubiti. Jasno im je: onaj koji dolazi zna kamo ide i zna da ga netko tamo očekuje. Najednom se uhvate za ruke. Ljudski se glas odazove kroz pustoš, drugi mu se odaziva. Ne usuđuju se maknuti, ali još budnije paze. Sunce se diglo nad vrške šumskih stabala jer biva svjetlije i pruža im mogućnost da opaze čovjekovu glavu što se vere kroz grmlje. Njihovi ga pogledi slijede. Onda se čuje glasno dovikivanje. Što je to? On gleda gore prema stablu. Da nije do đavola tamo netko? Vidiš li štogod? Sveti bože, kao da je tamo daleko provirila iz šupljine stabla ljudska glava. - To ti se čini. Ja nišla ne vidim. Ja vidim jasno nečiju glavu. Samo još malo. Ovaj je stao. Granje se miče. Zaustavili su se i šutjeli. Daleko u šumi pada kroz granje svjetlost. U njoj se jasno opažaju ljudi i ljestve se spuštaju niza stablo. Silaze. - Dakle, tako je to? Tamo oni imaju svoje skrovište. 1 vrijedi deset dukata. Ako nema Kuševića, već i ovo nam mora platili Lučić. Treba zaslužiti više. Sidimo.Sad nam je lako. Šuštanjc grana kroz šumu od njihovih koraka zatomit će naše korake. I spuštaju se polagano, zaštićeni gustim krošnjama Sto se spuštaju sve do šikare. Onda se veru polagano jedan za drugim istim putem kojim je odlazio jahač.
Pognuli su se, zgurili pa idu tragom, osluškuju i opet se šuljaju dok sprijeda puca granje i ispunjava šumu štropotom. Veru se kao da im je to kuća. - Slijedit ćemo ih sve dotle dok ne uđemo u trag spilji u kojoj se skrivaju. Tamo daleko pred Lukavčanima kroz visoku neprohodnu guštaru ide pouzdanik sivog oklopnika da odnese u šumski dvorac Gordaninu sinu poruku majke. Sporazumio se znakovima sa stražom koja stalno pazi u tvrđavi Šupljeg drvela usred šume i dočekuje svakog glasnika koji dolazi iz Turopolja. Momak je po odredbi Aniolkovića pozvao njegove pouzdanike da ne pucaju na njega. Oni su sišli da ga prate po staroj odredbi sve do pred dvorac i jave dolazak. Ovako nitko ne bi mogao k dvorcu, a da ga ne bi zaustavili oružjem i odveli u dvorac. Vojnici se dugo Šuljaju za njima, a tada se zaustave: - Kroz ovu šumu iskrčen je uski puteljak sve do njihova skrovišta. - Ako se ona dvojica što su izašli i/ Šupljeg drveta vrate? - Zacijelo je to straža i vratit će se. Sad natrag. Našli smo trag. Hajdemo u Lukavac. - K Lučiću. Ovo Šio smo vidjeli vrijedi i dvadeset dukata. Vratili su se i gotovo trčali natrag, zebući od siraha, dok je Antolkovičeva straža, ništa ne sluteći, pratila njegova pouzdanika u šumski dvorac da se onda opet vrale. Pod crvenim baldahinom leži Dražcnić. Dok su mu lijeva ruka i lijevo rame povezani, desna zdrava ruka neprestano hvala zvonce, /ove Verbecija, Lučića, Danijela, sve redom. Uvijek im ima nešto reći, odredili, 0 nečemu se dogovoriti. Od časa kad mu je ujak predložio ženidbu s Vilcnom i obećao mu posve maknuti s puta Jelenka Kuševića, nema mira ni spokoja. Puna mu je glava osnova i planova i stalno zove k sebi svoje ljude, ispituje i određuje. Tek stoje Lučić objedovao, ponovo je pozvan k svome gospodaru čije lice gotovo sjaji nekim novim sjajem. Stao je raspravljati s njim kako će uhvatiti Jelenka i mučiti krvnog neprijatelja. Lučić se već umorio od nepreslanog raspravljanja o istoj stvari, ali Dra/enić nalazi slast u predodžbama koje mu donose slike strašnih mučila, namijenjenih Jelcnku. - Znaj, Lučiću, usrećuje me misao da će on nestati. Ujak ga predaje, upamti to, sve mi je dopušteno učiniti s njim, sve što hoću. - Ne biste se smjeli toliko razmahivati, plemeniti gospodine
opominje ga liječnik nekoliko puta. a Lučić ga moli neka pazi na svoje rame. Sve to još više raspiruje njegove želje. Znaj, Lučiću, kad me rane najviše peku, onda mi se došuljaju najgroznije i najlukavije misli. Slike mi igraju pred očima, to ublažava moje boli. Reci: što radiš, zašto već nisi uhvatio dušmanina? Gdje su tvoji vojnici kojima si obećao dukate? Zašto još nitko ništa ne javlja? - Već sam vam rekao, gospodaru, nitko tako željno ne čeku Jelenka Kuševića kao što vrebaju naši vojnici. Nekoliko njih uvuklo se u turopoljske Šume i kao zvijeri vrebaju vašeg neprijatelja. On je s drugovima plemićima. Jučer su raspravljali pred općinom, as njima je bio 1 sivi oklopnik i još neki vitki mladić pod vizirom koji također krije lice. Nije me sada briga ni za koga. samo njega dovedi. Ni danas još nisi dobio nikakvih vijesti? - Uvijek mi jave što se dogodi, a danas mi rekoše da su Jelenkovi borci odlučili da idu na bojno polje. Ima ih dvije stotine koji odlaze ili su već otišli. - Kako to možeš vjerovati? - ljuti se Draženić. Niti on ide odavle niti ih ima dvije stotine. - Jesi, gospodaru. Sve Stoje trebalo u kraljevsku vojsku otišlo je k njemu. Naši su lugari doznali da su plemići odlučili na ratište. To je Čisla istina. - Jelenko mora ostati. Ne bih mogao živjeti da ode. - Budite sretni ako nestane na bojištu. - Ona bi za njim plakala, slavila bi njegove uspomene. Ne. on ne smije na bojište. Čuješ li? Neću. Zarobi ga. Uhvati. Jao tebi, ako on ode. - Ne može se uhvatiti Jelenko Kušević na čelu njegove vojske. - U zasjedi ga čekaj, stotinu mu zasjeda postavi. - Strpite se. Neidcplijen u ralje zvijeri od svoje volje. Treba ga dugo i strpljivo vrebati. - Uteći će vam, a onda zlo po sve vas. - Njima neće uteći. Vjerujte dukatima. Na vratima se pojavi paž i saopći da neki vojnik želi govoriti s gospodinom kaštelanom. Vijest pobudi Draženićevu pozornost i zapovijedi da vojnika pozovu u sobu.
Ulazi čovjek plećat, koštunjav, mrk, obraz nalik mu je na grahc/ljivu zvijer. Kuštrav je. poderan. Ruke su mu crne kao da ih nije prao od rođenja. Draženić pilji u njega kao da će ga progutati. - Stoje? Što nosiš? Otkud dolaziš? - Dolazim, gospodaru, iz općinske šume. - Što si tamo vidio? Jesi ii Čuo šio te pitam? Vojnik mudro šuti. Ono Što nosi želi unovčiti, ali pred Draženićemse ne usuđuje izraziti svoje mišljenje. Lučić pokazujući čovjeka: - Ovaj je vojnik najtvrdoglaviji. Već nekoliko dana stalno pazi na Kuševića. Ovome svjetlucaju pred očima zlatni dukati, je li tako? okrene se čovjeku. Vlažne vojnikove usne objesile se, žuti se zubi iskesili: - 1 kanim ih dobiti - veli on. - Već ih držim. - Kako? - trgne se Draženić. - Nešto su našao? Govori, reci hitro. Iznenađen, Lučić se okrene vojniku i poziva ga neka kaže stoje vidio. Još uvijek ne odgovara, ali mu na licu čila da nešto zna. I segne u mošnju. Čuješ li kako zveckaju? Evo. gle i položi mu dva zlatnika na debelu ruku. Obećao mu je mnogo više, ali on će ih već dobiti - misli čovjek i stade pričali: - Odabrao sam visoki hrast i sjedio gore dan i noć. Znam: odande se mora vidjeti tko god ide iz Turopolja prema Paklenom lugu. Ljudi neprestano govore da se tamo skriva Jelenko Kušević sa svojima. - On je u Turopolju - upadne Draženić - i ne odlazi na bojno polje sa svojima. - Mo?da ipak neće dospjeti. Slušajte: dok ja gore zurim i gledam i pazim, ide jedna od "plavih strijela", kako su u Turopolju prozvali Kuševićcve drugove. Bilo je to na onom mjestu gdje je Kuševićcv Žarko jednom nestao u šumi. Čovjek koji je dojahao, spremi konja i ušulja se u guštaru... - A ti si ostao gore na stablu? - Ne, gospodine plemeniti, spustio sam se, pa se šuljam Šikarom, trčim, šuljam se, uspnem se na stablo i opet siđem. Izmišlja on mnogo toga da bi svoje djelo prodao što skuplje. MiŠljah: gdje mogu oni koračati, tu mogu i ja, pa hajde za njima. Tamo negdje kroz duboku šumu čujem glasove. Onda vidim plave. Kroz gusto grmlje opazim ih čas ovdje, čas ondje. Verem se sa stabla na stablo. Strahovito je to bilo. gospodine. Ako pukne granje poda mnom, padoh u njihove ruke. Stabla su tako gusla, a krošnje tako
isprepletene da je strahota. Kad više nije bilo moguće da idem dalje, čujem škripanje grmlja. Šuma je bila tako tiha da se čulo izdaleka kako ljudi prolaze. Napokon su išli polaganije nego što sam se ja provlačio guštarom. Onda se odjednom oni požure. Uspnem se opet na slabio sasvim do vrha. No, dakle, a onda? Što si vidio - upadne uzrujano Draženić -čemu loliko brbljaš? Reci stoje bilo? - Gospodine, čudno je lo. Vidio sam kako se oni veru. a opet oko njih s obje strane guštara. Jedva im vidiš glave od grmlja i trave što je uzrasla u veličini čovjeka. - Dostaje-- viče Draženić i makne se u postelji. - Reci: tko je bio? Zar Jelenko Kušević? - Ne, nije on, ali samo malo. gospodaru. - Kamo su otišli oni koje si vidio? - Ravno su nestali šumom. Još sam dugo slušao pucketanje granja, dugo sam se verao i skakao sa stabla na stablo, pa opet spuštao i mukom se
probijao da dospijem vidjeti Stoje. Oni su kroz Šumu sebi izgradili prohod i tko zna kako daleko seže. ali nema sumnje, tamo imaju svoje gnijezdo. Slušaju Lučić i Draženić napeto, ispitujući ga o svim pojedinostima, a on jm odgovara, hvali se i pripovijeda svoja opažanja. Draženić se podigne polako i sjedne. Sav je napet kao luk. U očima mu bljesak. Lučić je ustao. - Ti si. čovječe, otkrio gnijezdo urotnika. Tvoji će biti dukati ako uhvatim Jelenka Kuševića - veli Draženić. - A sad opet pripovijedaj. Ispituju ga ponovo, a on sad već jasnije i kraće razjašnjava što je vidio. - Hoi”eš li me znati vodili onamo? - pita Lučić čovjeka. Vlažne mu se usne rašire i /ubi mu izmilje, a na ustima mu se pojavi podrugljiv .mijeh: - K"ko ne bih. Znai ću voditi gospodara, samo, dat ćete mi barem polovicu dukata jer već sada imam napola u šakama davla.Treba samo da vas odvedeni u pakao. Draženić vikne svom kaštelanu: - Smjesta mu isplati polovicu, smjesta. Neka zna koliko ga blago čeka ako te dovede do njih. 333 Čovjek na vratima pruži strahovilo prljavu ruku, ispruži prste kao neke pandže. Dra/enić se zagleda u tu strašnu prljavu ruku, digne pogled k njegovu licu i obuzme ga velika zluradost daje gotovo zaboravio bol u ramenima. - Pogledaj, Lučiću, kakva grdoba. Kako će on strepili, cviliti i vriskati kad ga te ruke navuku na mučila. I stade se smijati, smijati kao da ga je uhvatila luđačka groznica. Začuđeno ga Lučić pogleda i upita se, nije li gospodar pomjerio pameću kad se Iako smije. Liječnik mu priskoči i dade lijek jer se činilo da mu je opet gore. Zamalo otvori oči i stade nešto buncati kao da govori sam sa sobom. - Stoje”.1 Ideš li? Daj mu dukate. - Evo. gospodaru, baš brojim - odgovori kaštelan. - A sada Lučiću smjesta pođi s njim da potražiš gnijezdo Paklenog luga. - Uzet ću sa sobom svu momčad šio je preostala. - Dosta ih je i previše. Uzmi ipak sve lugare iz kneževskog šumskog
dvorca. Treba da se došuljaš pametno i oprezno i pazi: zacijelo nemaju tamo momaka. - 1 ja mislim. Neće imati, osim onih koje je vojnik vidio da su otišli u šumu. Mislim, gospodaru, negdje se sakriti i vrlo oprezno potražiti njihovo pakleno gnijezdo. Zacijelo ću tamo naći i Jasenku. Kad ona ne bi bila tamo, ne bi Žarko nosio odijela iz Kuše viceva dvorca za nju, a to je već odavno vidio ovaj isti koji stoji tu. Žarko mi nije pod mukom htio priznati kamo je nosio ona odijela, ali da nisu došli onda oni davli koje vodi Jelenko i da nas nisu protjerali, mi bismo ipak bili od njega iznudili da prizna. Priznao ili ne. tvoj je vojnik otkrio trag. a sad je do tebe da podeš tim tragom. - Ne bojte se, gospodaru, bit ću kao pseto što ide za divljači. Ni časa neću šuštati. - Ne daj se zavesti svojom slrašću. Lučić se nasmiješi svojem gospodaru. Koliko se on dao zavesti svojom strašću zbog Vilene i koliko je baš zbog toga pokvario. Sad opominje njega, ali mu se ne usuđuje protusloviti. Dratenić ga uzima za ruku: Ako uhvatiš Jelenka Kuševića, zaželi Sto god hoćeš. Jedna jedina me želja razgara. Uhvatiti za vas Jelenka Kuševića, a /a sebe Jasenku. Pali me ona u svakoj kapi krvi. - Baš zato. Lučiću, pazi, jer od toga ognja nećeš vidjeti ništa do Jasenke i opet ćeš zalutali. Neka se vaša milost ne brine. Jednom sam našao pravi trag, napit ću se do grla hladne vode i bit ću miran. Ni đavo mi neće slati na put. Dra/cnić se digne na ležaju i pozorno promatra Lučića. Boji se vatre koja mu plamti u očima i ponovo ga opominje. Lučić mu mora sve točno razjasniti. Ponajprije ću ispružiti ruke za vašim dušmaninom. Ako ga ne .134 nadem, uzet ću Jasenku, ponijeti je sa sobom pa da se uhvate mojeg sedla svi davli pakleni. Odvest ću je ravno u knežev dvorac, namjestiti sve tako da se Jelenko mora došuljali do dvorca kako bi ugrabio Jasenku. U lom će mi pomoći moje uhode, naročito lugari koji umiju s njim razgovarali. Oni će ga uputiti kao da kane mene izdati. Povjerovat će im i pohitati da spasi svoju scsiru, a kad se približi vašem dvorcu, morala bi ga zemlja progutati da mi nestane. S užitkom sluša Draženić kako će kaštelan Jelenku namjestiti klopku.
Još dugo gledao je Draženić na vrata kroz koja je izišao Lučić. Pred očima mu je slika Jelenka Kuševića. Negdje je daleko skriven u guštari, a Lučić s vojnicima iraži njegov trag. Ranjenik ih prati u mislima na svakom koraku, smišlja stotinu osnova kako će ga dočekati, što će mu sve reći i kamo će ga otpremiti. Čini mu se da nijedna tamnica nije dovoljno duboka da ga sakrije svijetu i očima županove kćeri. U tim ga mislima zateče Verbeci. - Što ti je. Draženiću? Blijed si, oči su ti krvave. - Čekam sutrašnji dan. Liječnik pristupa bliže i optužuje bolesnika: Stalno misli na svojeg suparnika, a to mu nije od koristi, opet ga snalazi vrućiea. Verbeci nastoji umiriti svog nećaka. - Ne može ti ona više uteći, sinko moj, što, dakle, hoćeš? - Ali on bi još mogao uteći. - Taj Kušević? Obećao sam ti da ću ti ga namamiti jer to i sam želim. - Imam već njegov trag. - Gdje. kako? - uzvrpolji se Verbeci. Neki ga je vojnik nanjušio i već sam poslao Lučića. Lice se Verbecijevo smrkne i ukori nećaka: Kako smiješ hvatati Jelenka Kuševića u času kad kanonik počinje istragu? Pokvarit ćeš mi sve osnove. Nisam li ti zapovijedio da ne činiš ništa bez mene? - Neće Lučić u Turopolje, nego u Pakleni lug, a tamo nema ni prečasnog ni istrage. Tamo je sigurno to gnijezdo plemića koji su se odmelnuii, umjesto da su otišli u kraljevsku vojsku. - Gdje je Lučić, hoću s njim govoriti - zahtijeva Verbeci. Mladić gotovo plane i vikne: - Ujače, ako ga zaustavite sada kadje na sigurnom tragu, skinut ću zavoje sa svojih rana. Verbeci se prepao. Čini mu se da je mladić u vrućici. Ne luduj. sam ću mu dati savjete ovdje pred lobom. Ne smije pokvariti moje račune s Hrvalima. - Slušaj me. Draženiću, ako kanonik posumnja da se iskreno kanim mirili s Hrvatima, svi će moji ciljevi propasti. Tebe više neće primiti u krug Hrvata. Razumiješ li? Draženić se pribere i pristaje da pozovu Lučića. 335 Poslali su po njega paža. Draženićev kaštelan stigao je već bojno opremljen i stao pred Verbecijem. gledajući svog gospodara, ne bi li u njegovu pogledu
razabrao zašto su ga zvali. Kad ga je Verbeci stao pitati, Draženić sam preuzme riječ, naglasivši: - Ništa se neće dogoditi, ujaće. Lučić odlazi s jednim vojnikom u šumu da oprezno istraži gdje se zadržavaju prolivnici i taj sivi oklopnik kojemu bisle i vi htjeli zagledati u lice. Dakle, ne u/imaš sa sohom ćelu?- pila Verbeci Lučića. - Ideš s jednim čovjekom? Kaštelan razumije da mora potvrditi. To potpuno smiri uzvišenog gospodina i on sada svraća razgovor na Vilenu i na vjenčanje koje će se obavili sulradan. - Čujte: ne želim na vjenčanju ležali. Moraju me obući u svečanu odoru - odluči Draženić. Liječnik se žestoko protivi toj bolesnikovoj želji: - Nije moguće, plemeniti gospodine, vaše rame i lijeva ruka još dugo neće podnijeti svečane odore. Hoću da budem pristao. Odjenul ćete me kako bilo. Neka me ona ne vidi bespomoćnog, bijednog. Tašt si. sinko, kao nanitguša - nasmije se Verbeci. Sporazumjeli su se da će ga napola odjenuti i posjesti u naslonjač, a lijevu povezanu ruku i rame pokrili plašicm. Tada državnik ostavi sobu svojeg nećaka i pohita trijemom prema sjevernoj kuli. Lučić je ostao još nekoliko časaka sa s\ojim gospodarom. Draženić pošalje liječnika iz sobe da bude potpuno sam sa svojim pouzdanikom. Ne smiješ poslušati nikoga, osim mene. Idi i dovedi mi Kuševića Ni oka neću stisnuti. Vjerujem, noć prije vjenčanja nije za spavanje, gospodaru. Lučić i/la/i. Na mjernu naluta na Petra Pana. - Već vidim, lakrdijašu. nema za vas posla u ovom dvorcu. Kud čovjek korakne, spolakne se o vas. - Jest, ja sam kao pseto u kući u kojoj leži mrtvac. Nitko se više za njega ne brine, svatko misli samo na to hoće li skoro otvoriti pokojnikovu oporuku. Recite: što da učinim kad više nitko ne treba mojih šala. Prestali su se smijali. Svi dršću u nekom strahu od te pomirbe. Čemu se onda mire kad ih mir tjera u očaj1.” Petar Pan htio bi razgovarati, ali Lučiću se žuri. Nema volje ni časka zastati i potrči niza stube, dade zapovijed da se vojnicima spusti most jer moraju olići u knežev šumski dvorac. Dotle je Verbeci pokucao na Vileninim vratima. Sam ne zna zašlo ne može izdržati, a da opet s njom ne razgovara. Nešto ga nuka da pogleda u oči djevojci koja će sutra s Draženićem pred oltar. Sam sebe pita: privlači li ga njena ljepota ili dosjetljivost kojom je s njim razgovarala. Ne zna naći uzroka, ali
ulazi k njoj, pozdravlja je. ispituje treba li joj što, ima li kakvih želja, ne osjeća li kakav manjak u udobnosti, a kraj toga pomno promatra njene crte lica. Ne može zatomiti Čuđenje od promjene koju zapaža u čitavom 336 njezinom biću. Dok se jučer još tako bunila, prosvjedovala, sad iz njenih crta izbija podatnosl. 1 glas joj je neobično zvučan, nešto pokoran. Sve ga to zaokuplja, zanima i sam sebe pita: "Valjda neću planuti za ovom djevojkom koju sam odredio mojem nećaku? Ipak, zašto me toliko zaokuplja to lijepo mlado stvorenje?" Gleda joj dugo u divne plave oči i primijeti: - Vidim: učinio sam krivo kad rekoh da niste prava žena. Ipak se probudila prva ljubav prema vjereniku. a mislili ste da ga mrzite. Tog časa osjetila je na svom tijelu dodir srebrnih korica bodeža u njedrima i ne može mu pogledali u oči. Čini joj se: sad će on pročitati u pogledu svaku misao. Zato obori oči i mirno progovori: " -- Rekli ste. uzvišeni gospodine, da je ovaj brak jamstvo vašem izmirenju s Hrvatima. Do mene je da ovo djelo ne razorim. Promatra je. Vjeruje njenim riječima, a opet ga nešlo uznemiruje. Instinktivno sluti da se nešto događa u duši ove djevojke čemu se on nikako ne može dosjetiti. Ogledao se po sobi da istražuje, nije li lamo nešto što bi mu moglo odgovoriti na pitanja koja ga snalaze. Sve leži uredno i spokojno. I njena crvena haljina, i dijadem, i dragulji koje je poslao, sve kao dajedva čeka sutrašnji dan. Taj spokoj pobuđuje u njemu neko nerazumljivo uzbuđenje. Lukavi čovjek kadar je prozrijeti sve zamke, ali nikako dušu ove djevojke. Stoji pred njom nepomičan, u potpunoj neizvjesnosti što je u duši, a što u modrim očima ljepotice koja će sutra stupiti u njegovu obitelj. - Dugo šuti, ne znajući što bi rekao, a onda se ljubazno opravdava: - Lijepa gospođice, mislio sam da mi želite nešto kazati još prije velikog sutrašnjeg dana. - Ne bih znala ništa, mislim da sam rekla sve. - Bude li vam štogod potrebno, javite mi. Znate da vas već sada smatram svojom snahom. - Bilo bi mi potrebno da se prošećem trijemom na svježem /raku. Ali vi me ne kanile povesti na sunce dok svećenik ne obavi vjenčanje. Je li1.1 Ona mu se nekako podrugljivo smješka kao da bi ga htjela time draškati. Taj pogled toliko djeluje da bi se gotovo usudio ispunili njenu želju. Ali se svlada. Ne smije joj vjerovali i zato je ne smije nilko vidjeli prije nego što bude žena njegova nećaka. Već je
nekoliko puta sreo na trijemu Pelra Pana. Prisutnost tog čovjeka opominje ga na oprez. A tamo je i kardinal koji bi je mogao opaziti. Ne. nikako. 1 hitro izlazi, osjećajući opasnost u koju je zapao. Žuri se trijemom prema Draženićevoj sobi. kad se spolakne i zamalo nije pao. Petar Pan se ispružio poprijeko nogostupa na trijemu i spava. Verbeci ga gurne nogom: - Zar si lud, lakrdijašu? Ležiš tu i zaustavljaš ljude koji nose sude u blagovaonicu. Usiaj, glupane. Nemaš gdje drugdje spavati? Kome prkosiš”.” Zašto? - Ostavite me na miru, uzvišeni gospodine. Otkad nisam više kraljevska budala, valjda imam pravo radili Sto me volja. - Dosađuješ kralju, zato te ne želi u svojoj blizini. - Znam, otkad vi stalno na njega pazite, nema više potrebe da sluša moje budalaštine. Čemu me držite u ovom dvorcu ako nisam nikome potreban? Dajte mi konja da idem svojim putem. Sutra u zoru izjahat ćeš u susret gospodinu Bakaču. Zar ti to nisam već rekao? - Ali ja još uvijek ne vjerujem da ste mi vi prepustili svoju službu. No, Verbeciju se jako žuri i ne odgovara na tu primjedbu, već mu zapovijedi: - Ustaj, makni se s puta! - I pseto može ležati gdje mu se svidi. Valjda sam (oliko vrijedan u ovoj kući. Ne ustaje, nego se udobno namjesti na podu. Sluge koje nose sude. sagove i razne druge ukrase u blagovaonicu, ne mogu prolaziti. Zalud ga Verbeci moli, zapovijeda, psuje. Petar Pan leži baš poprijeko i ne miče se. S\c se vise ljudi skuplja oko njega. Verbeci viće, svi izlaze iz svojih soba i zamalo se oko njega skupi čitav dvor. 1 kralj je izišao da vidi kakva je to vika. On samo leži sklopljenih očiju i napadno hrče kao da spava. Knez Brandenburg i Danijel sladoše se smijati. Njima se lo neizrecivo sviđa, a Verbeci se sve više žesti. Najposlije se i sam počne smijali i smalra to samo lakrdijaševom dosjetkom. I kad su se svi našli oko njega. Petar Pan iskesi na njih svoje bijele zube. podigne kose oči pa im reče: - Tako, napokon sam vas prisilio da me opet uzmele u službu. Ipak sam je natkrilio kardinala Bakača. Sad ste se svi okupili oko mojeg veličanstva. A sad slušajte Što ću vam pripovijedali: Pclar Pan je gospodin,
veliki gospodin, a ne po gospodstvu, nego po svojoj pameti. Ima glavu u kojoj ima mozga, a ima duha koji nije suha slama. Kad nešto hoće, to i izvede. Ja sam. eto polučio ono što sam htio. Pripravi! ću vam danas takvu lakrdijašku večer kakvu nikako ne mogu iznijeli pred gospodina Bakača. Mogao bi puknuti od smijeha. A što bi onda ovo kraljevstvo bez njega i bez moje moći i vlasti? Drugo je ako pukne gospodin Verbeci. Neće bili mnogo štete. Vaše veličanslvo će se raspuknuti od tajne ljubavi, veličanstvo, sutra ćete se vjenčati s princezom Olivom. Tog časa Verbeci posumnja da Vladisla\ nije sačuvao tajnu Vilenina vjenčanja i pogleda kralja gotovo bijesno. Pelar Pan samo je lo čekao. Već mu je jasno da se ipak nešto radi o vjenčanju. - Da, da, njegovo veličanstvo sulra će biti sretan suprug. Idem odmah da se poklonim SVOJOJ kraljici. On ustane i krene trijemom. Verbeci ga uhvati za rame i zapovijedi slugama da ga zaustave. Kako? Ne dopuštate da se poklonim svojoj kraljici? Petar Pan opazi da su kralj i Verbeci izmijenili nekoliko uzbuđenih riječi dok njega drže sluge. Najposlije kralj po/ove lakrdijašaus\ojusobu. Verbeci povede s njima i kneza Bradnenburga i Danijela. Svi sjedoše oko kralja. - Šio si. zapravo, htio Petar Pan ovom budiilašlinom? Zaito zaustavljaš pripreme oko Bakaćeva dolaska? - pila kralj. Ljubomoran sam šio ćele se sulra vjenčati sljepolicom Olivom. A zašlo lo knjeie od mene? Ona me možda ljubi pa se bojite da je ne bih u posljednji čas oleo? Jest, ona me ljubi. Lakrdijaš ubacuje svoje primjedbe i. ne sluteći /.aSto je tako u/vrpoljio i prestrašio Verbecija i kralja. Što više govori o vjenčanju, to Verbeci bi\a sve zamišljeniji. Počinje sumnjati daje Pelar Pan ipak nešto doznao. On ustane pa iziđe iz sobe. Uskoro uđoše dva kopljanika, iznenada zgrabe lakrdijaša /.& ruke i Irgnu ih natrag. Učinili su to tako opre/no da se nije mogao braniti. Uzalud je lomalao, otimao se. dozivao kralja. Ovaj šuti i bespomoćno gleda kako su oklopmci svezali Petra Pana. Osjetio je: u lome se očituje volja čovjeka pred kojim on sam dršće. "Sad mi je jasno" - misli Petar Pan - "nešio se veliko sprema u
dvorcu. Lupe oni cu. Lupeži su nešto naumili. Nečemu sam ušao u Irag, ali čemu? Što to spremaju? Kad pravedniku vežu ruke. onda se zloća sprema na nedjela. To je svršena stvar!" Dok razmišlja, gleda kralja pa mu onda dobaci: A moj ne/.ah\alni prijatelj gleda kako vežu njegova jedinog pouzdanika. Dobro, kad vam je to pra\o, moj kralju, samo me vežite. Platil ćele to skupo, baš vi koji ste me lako\jerno izdali. On ništa ne veli, a oklopnici vuku lakrdijaša prema vratima. Peiar Pan se još jednom okrene kralju: - Vladislave, ti si najveća budala u ovom kraljevstvu. Izišavši na trijem, Petra Pana dočekuju još dva oklopnika. Pozorno je promatrao trijem okolo naokolo. Nigdje nikoga. Odvest će ga u tamnicu. Smjesia se dosjeti. Odjednom slade urlikali prodornim glasom kao da ga navlače na mučila. Urliče Petar Pan da sve grmi dvorcem. Ljudi Ulaze napolje, sa svih strana trijema olvaraju se vrala, a Petar Pan svezanih ruku unatrag iz sveg grla urliče i dozivlje: - U pomoć! Razbojnici vežu njegovo veličanstvo kralja budalu! U pomoć! Svi trče prema Petru Panu. Izišli su vojvoda od Ferare i njegovi pratioci Vojko i Mladen, a onda iz posljednjeg krila dvorca pojavi i crnomanjasta ljepotica Oliva. Uzbunio je Petar Pan čitav dvorac i makar vidi da svi dolaze, on neprestano urliče, dozivlje i sav se dvorac trese od njegova glasa. - Kakvu li će opet izvesti vragoliju?- pita mark grof Danijel kne/it Brandenburga. a Verbeci mu Ijutito dobaci: - Dosta mi je tih vragolija koje dosađuju. Barun Pencinger našao se u dvorištu. Čuvši viku, uspne se na trijem dvorca i pohita ravno svojem gospodaru Verbeciju. Ovaj mu brzo saopći o čemu se radi, naglasivši sumnju da je kralj možda ipak u svojoj slabosti izbrbljao pred Petrom Panom tajnu o sutrašnjem vjenčanju. - O tome nema sumnje. Pelar Pan je uvijek zaštićivao županovu kćerku i očito je uvjeren da ćete je silom vjenčati pa je nešto smislio. Ali neće uspjeti, zatvorit ću ga u tamnicu. - Učinite to odmah, ali lukavo, neka se ne zna kamo ga vodite. Eto, i kardinala je povukao iz njegovih odaja, čak i princezu. Požurite. Barun pohita prema Petru Panu koji se previja, otimlje oklopnicima i urliče kao lav. Princeza Oliva izašla je sa svojom pratilicom. S njome su Mladen, vitez od Srednjice i Vojko Antolković. Dok se najljepše s njima zabavljala, dopre do njih urlik. Ona prva iziđe, a oni su pohitali za
njom na trijem. Vidjevši svezanog lakrdijaša. princeza potrči ravno k njemu, unaloč tome stoje zaustavljaju i Verbeci i Pencinger. Odmladostijeprivikladase dvorski luđak naročito pazi i posluje, a Petar Pan joj je, osim toga, već Često priredio ugodnih časova. Zaustavivši se pred njim, pita ona zabrinuto: - Što se dogodilo, Petar Pan? On se baci pred njom na koljena i viče: - Vaše veličanstvo, kraljice moja. - Još nisam kraljica -- upadne ona u riječ, spazivši na vratima kralja Vladislava. - Ali bit ćete sutra. Znam tajnu vašu, princezo, sutra ćete se vjenčati s mojim kraljem i gospodarem i zato vas molim poslušajte me. Svezali su me jer Iražim pravednost i istinu. - Sutra ću se vjenčati? - opetuje ona kao da nije čula njegove posljednje riječi. - Tko li to veli da ću se sutra vjenčati? - Rekoh: ušao sam u trag vašoj tajni. Već su sve okitili vijencima u vašu slavu, kraljice moja, zapovjedite da me odriješe. Tog časa dotrčali su oklopnici koje je poslao Pencinger i stali ga natezati i vući da se ukloni, a kaštelan zapovjedi lakrdijašu: Nosite se, ne dosađujle princezi gluparijama. Lukavim mlađahnim licem princeze preleti laka sumnjičavost pa gleda čas Petra Pana, Čas Pcncingera i pita: - O čemu se zapravo radi? Zastoje vezan? - Jer se urotio protiv Budima s Hrvatima i njima šalje vijesti s ovog dvorca, šalje vijesti našem neprijatelju, princezo. Na te riječi upadne Petar Pan grohotnim smijehom: - Neprijatelju? Kako neprijatelju kad ste im javno pred svima ponuditi svečano bratimljenje, vječno izmirenje? - Dakako, to je istina - upadne tobožnji kardinal, vojvoda od Ferare koji je upravo stigao i slušao posljednje riječi, ali se i on stade smijati prema lakrdijašu. - Dragi Petar Pan, mir je s Hrvatima doista ponudio gospodin Verbeci i zato vam ne uspijeva iz toga istisnuti nikakvu vragoliju. - Ali njima uspijeva jer, eto. izmijesili su od tog izmirenja najvragometniju lakrdiju. Ponudili su Hrvatima bratski zagrljaj, a mene optužuju da sam izdajica jer da sam njihov prijatelj. Dakle: ili lažu Hrvatima, ili lažu meni i vama, eminencijo. Hej, laž je ovdje zakon. Sve je
laž, samo je jedno istina: da sam ja svezan od puke pravde i pravice. Odjednom se Pencinger stade grohotom smijati. Svi se zagledaju. Petar Pan žmirnc na svojeg protivnika koji pristupa kardinalu i princezi i pokloni se: - Dopustile da vam kažem istinu. - Ali odjevenu u raskošne haljine laži - upadne dvorski lakrdijaš. - Naravno - nasmije se Pencinger - Petra Pana smo. eminencijo, svezali jer smo se našalili. On se već dva-lri dana vere okolo kao besposleno pselo. prkosi nam svojom šutnjom i mrzovoljom i zato smo skovali urotu. Kako vidile, našalili smo se, proglasili ga izdajicom i svezali, a njegova dosjetljivost pala je žrtvom našoj mudroliji. Tako smo se osvetili lakrdijaševu prkosu. A sad maknite s puta Petra Pana, a vi ga oklopnici odve/ite. Smjesta se promijenila situacija. Kralj i Verbeci pristupe princezi i kardinalu i stadoše im pripovijedati kako su zavarali lakrdijaša pa onda obojica prate ljepoticu polagano trijemom do njezinih odaja. Pred vratima joj se duboko poklone. Dok ona ulazi u svoje odaje, Verbeci i kralj odoše na drugu stranu trijema: - Jeste li štogod nehotice rekli Petru Panu o vjenčanju? - pila kralja njegov državnik. - Kunem se: ni riječi. Ne znam oikud mu misao da ću se.ja sutra vjenčati s princezom. - Onda je lo izmudrila njegova mašta. Glavno je da ništa ne zna. Suira u zoru htio sam ga poslali, tobože, pred Bakača, ali sad ću postupali drugačije. Odmamii ću ga dolje na dvorište i od vući u tamnicu. Neka tamo sjedi lako dugo dok vjenčanje ne bude dovršeno. Pencinger se približio k njima, a Verbeci mu predloži: - Valja vam smjesta odstranili Petra Pana da nam ne pokvari račune. Veličanstvo ga mora pozvati sa sobom dolje u dvorište, ali odmah. Ostalo je naša briga. Poslušavši svojeg državnika, Vladislav ide trijemom, sam samcat. i traži svojeg lakrdijaša. Brzo gaje našao okruženog mladim kardinalovim plemićima. Odmah prekine njegov razgovor i vrlo veseo i nasmijan zovne Petra Pana da ga slijedi u dvorište.
- Nakon ove šale koju smo priredili tebi zaslužio sam da nasmiješ mene. Petar Pan odmah posluša zapovijed, krene s kraljem dolje i tuži se svojem gospodaru na nepravedni postupak. Nastoji ga navesti na odgovor koji bi mu razjasnio što se sutra sprema. Odlučio je zaplesti Vladislava kako bi ga naveo na nespretan odgovor. Ali jedva Što je započeo, već dolaze za njim Verbeci i Pencinger i grohotnim smijehom pridruže im se pa se stadoše rugati Petru Panu kako su ga prevarili i povukli /.a nos. a on sve to nije mogao prozrijeti. Ipak im cm ne vjeruje. Odviše je privikao spletkama, a da ne bi osjetio kako se tu nešto važno krije. Tako v ažno da gane pušlaju ni časa samoga s kraljem, a on hi ga sigurno naveo na kakvu izja\u ili neopreznu riječ koja bi mu pokazala irag do onog stoje zasnovao Verbeci. A da se lu krije neka njegova osnova, on ni časa ne sumnja i zato se pričinja kao da im vjeruje i živo raspravlja. 341 Kralj Vladislav okrenuo se pa s jednog kraja dvorišta Šeće ravno premalrijemu prizemlja gdje je pod lukovima mrak iz kojih vode vrata u razne prostorije. Verbeei i Pencinger upravljaju kraljevim smjerom. Već su stigli pod tamni luk prizemlja. Odjednom se ispod luka otvore vrata a odande skoče potkastelan i dva oklopnika i pograbe Petra Pana. D tren oka povuku ga iza vrata. Tu se bace na njega. Sad mu je jasno da je od kralja prevaren i zaveden. Sam ga je poveo dolje da ga mogu zatvoriti. U mraku se bori svom snagom, ali ne može ništa protiv trojice koji su već spremali užad i lance, bacili ga na zemlju i svezali. Ra/abravsi da nema svrhe boriti se. Petar Pan se prepusti i reče: - Razumije se samo po sebi. Gdje nema časti ni poštenja, tu je i kralj izdajica. Tako me. eto. sramotno izdao. Začas je ostao svezan, sputan, bespomoćan u mraku tamnice, ne znajući zbog Čega"Samo jedno znam: počinit će neku veliku KipeStinu, ali ne 7.nam koju." Tome se ne može dosjeliti. Uvidjevši da mu nema druge, ostao je ležati, očekujući sudbinu. U ŠUMSKOJ SAMOĆI Ova dva dana. što su Antolković i njegova mlada vojska ostavili šumski dvorac, u starom samotnom dvorcu zavladao je mir. Dvorištem se vere deset momaka Šio ih je Antolković ostavio pod vodstvom Galekovića. Tako je željela Gordana. premda zna da nitko ne može doprijeti do starog zapuštenog dvorca. Odavna je dvorac zaboravljen,
oko njega i njegovih ograda porasla je visoka guštara, a granalo drveće stare prašume pokrilo je tamnosive krovove. Nitko živ u Turopolju ne bi se usudio prodrijeti kroz najtamnije predjele stoljetne Sume, pa je Gordana s potpunim mirom otišla s Antolko-vićem u Turopolje. Osim toga, htjela je razvidjeti putove od šumskog dvorca prema Brezovici i dalje prema Savi da ostvari nakanu, tj. da otpremi svojeg sina i kraljevića Ivana u zagrebačku tvrđavu gdje bi bili još sigurniji nego u ovoj pustoši, a i dječaci bi se tamo bolje osjećali negoli u tom neprijatnom zakloništu. Već dva dana i dvije noći nema glasa iz Turopolja pa su se gospoda Kušanić i Jasenka zabrinute. I Damir je nestrpljiv. Kod objeda i večere govori se stalno o događajima u Turopolju, nagađa se svakojako, ali plemeniti Galeković uvijek zna utješiti staru gospodu i njezinu kćerku, pa i Damira. Uza sve to dječak često odlazi na dvorište i osluškuje neće li s onkraj ograde skrivena straža dati znak da se oni vraćaju. Najposlije dočeka taj sretni zvižduk koji mu uzbudi čitavu dušu. Ali prerano se obradovao. Umjesto majke i Antolkovića, dolazi glasnik u pratnji dvojice plemića Čija je dužnost bila stražariti u šupljem drvetu i svakog glasnika iz Turopolja dovesti u dvorac. Skupili su se oko njih i primili vijesti o događajima što su se zbili u Turopolju, a najposlije glasnik preda Gordanine pozdrave i poruku da će već sutradan uvečer biti kod njega u dvorcu. Uputili su se tada svi gore da glasnika i stražu nahrane. Vijesti o ponuđenom miru iz Lukavca pružiše im potpuno smirenje. - Sada ćemo, dakle, mirovati - veli mladi Galeković gospođi Tomislav! Kušević. - Mirovati i čekati. - Samo je pitanje što ćemo dočekati! - odvrati ona. - Nikad ne bih mogla vjerovati onim razbojnicima, pa makar sto puta pru žali ruku na pomirenje. Malo su obustavili svoje zulume kao da skupljaju snagu za nove napadaje. Uistinu, moj mladiću, mislim da se uzalud spremate mirovati - veli ona Galekoviću. - Kako vi co znate, plemenita gospodo? Zagledala se u daljinu i poluglasno priča: - Vidim negdje u daljini ljutu borbu. Sve se praši, sve je u magli, a ipak vidim kako se naši biju i čujem kako dašću, gledam krv što se lije. - Krv? Zar još krv? Nije već bilo dosta? - Bilo je premalo, moj mladiću, jer sloboda dolazi preko gri miznog saga kao da ne može koračati suhom cestom ni plodnom oranicom pod vedrim nebom. Njoj treba grimizni sag krvi, možda žalo Što je tako dragocjena jer je veličanstvo što sjeda samo na prijestolje od rumenog grimiza. tako pričaju prastari ljudi i pisma
i priče . . . Velike crne oči upravio je Damir u blijedo lice staričino i upija u sebe svaku riječ punim dahom i srcem, a uza nj njegov drug Ivan. Zjenice su mu raširene i ruke stisnute. Dječaci su potpuno u vlasti priče stare gospođe. Jasenka šuti oborenih očiju, spuštene glave kao da se utapa u duboke misli. Jasenki nikako ne ide od ruke posao. Započinje_ spremati jelo da će kuhati objed, pa opet sve ostavlja netaknuto. Žarko je opominje i upozorava: - Gospođice Jasenko, zar nećete još početi? Ne bih li naložio vatru? - Ostavi me, ne zanovijetaj, još ima kad do objeda. Žarko ušuti, stoji u kutu, zuri u gospođicu i uzdiše. Ona ga ne Čuje. Zamišljena je, daleko luta njezin pogled i njene misli. Napokon se on odvaži i opet pita: - Recite: što će iz toga biti? Kao da ju je probudio iz sna, ona ga začuđeno pogleda: - Iz čega? - Pa iz toga sto je .8 vama. - Sa mnom? Što bi bilo sa mnom? 343 - Vidio sam kako se zatvarate u sobu da vas ne vidi majka i plačete. - Što (ebi pada na pamet? Nije istina. Zašto bih plakala? - Kažite i sto puta da nije istina, ja sam vas vidio kako ste plakali kao ljuta godina. - Gdje sam plakala?: - Tamo u vašoj sobi sjedili ste na postelji, naslonili se i samo su vam suze curile kao pljusak s neba. - AH Žarko, što tebi pada na um? Prevario si se, nisam plakala. - Onaj za kojim vi lijete suze nije vrijedan ni malo, a gdje da još zavređuje vaše suze. Mislile da ja svoje uši nosim pod pa zuhom? Čujem ja sve. Onaj stranac vas je zarobio i zaprosio, voj voda. Ona se lecne i okrene k njemu: - Dakle, osluškuješ? - Kako ne bih. Poznajem vas od malih nogu, valjda sam i ja u kući netko. I moram vam reći: zlo ste odabrali. Neka vas stra nac odvede iz Kuševićeva dvorca. On je vojvoda, to je isto kao
otprilike vojvoda Iločki. Čast je to velika, ali nije za vas jer je stranac. Stranca uzimati za muža, dok je toliko naših domaćih plemića? Slegnula je ramenima i gleda ga pa onda skrene pogled na posao. - Hajde, hajde, prihvatimo se sada posla. A gdje su dječaci? - Tamo su gore u oružarnici. Raspravljaju čitav dan, namje štaju oružje kao da su to igračke. Stubama se uspeo mladi Galeković. pošao pokraj kuhinje, pozdravio, izmijenio nekoliko riječi pa otišao da potraži Damira i Ivana. Slraga u dvorcu, u maloj oružarnici, dječaci pregledavaju pojedino oružje i pokušavaju njime baratati. Svaki okušava pa izreče svoje mišljenje. Damir pomno sluša sve što veli Ivan i najednom primijeti: - Čuj, Ivane, rekao sam ti: moraš naučiti bolje baratati puškom. - Zar dobro ne nišanim? - Još nije dobro. A to je vrlo potrebno. Znaš li kako lukavački vojnici strepe kad čuju prasak? To sam čuo od plemića. Na tjerali su ih u bijeg tamo pred općinom, Davor Anlolković i Jelenko. Čim čuju kako prasne, zviždi i sijevne i zadimi se, gube glavu. - Jest, Damire. ali to nije viteško oružje. Viteštvo je kad dvo jica uzmu mač i bore se okom u oko, ali kad odapneš hitac iz puške, to je kao da bi bacio koplje iz zasjede ili bodežom ranio nekoga u leda. To je sramotno. To je meni rekao časni otac tamo u dvorcu Oravi. Damir malo razmišlja: - Da, to je istina. I ja sam već čuo da puška nije vileŠko oružje jer gada iz busije. Vitez s vitezom ne bi se tako borio, ali, Ivane, oni vojnici u Lukavcu nisu vitezovi, to su razbojnici. Oni 344 dolaze u Turopolje plijeniti naše kuće i naše seljake i plemiće, oni koji robe to su razbojnici, a njih moraš udarati gdje i čime dospiješ. - Istina je, samo se s vitezom možeš boriti viteški, a raz bojnika moraš udariti i puškom. Da je moj otac imao pušku, još bi živio. Damir priskoči, uhvati za rame Ivana, istražuje mu oči u kojima se očituje neka bol. Dječaka to zabrine i približi se blijedom drugu, pitajući ga toplo i osjećajno: - Nešto ti je krivo, Ivane? Žalostiš se, vidim. Upitani stisne usnice i pesnice, ne odgovara, samo oči zbore nekim
mračnim govorom. Damirov instinkt shvaća i naslućuje: Ivan se očito sjetio oca koji je davno umro pa ga želi utješiti i sućutno mu stade govoriti: - Znam: za ocem žališ. Šteta što je umro - Ivan se naglo istrgne Damiru da bi sakrio svoju muku. Ali taj se ne da otresti. pogleda mu u lice, blijedo, drhtavo, suzno. Čitavo dječakovo tijelo trese se od uzbuđenja. - Nemoj, Ivane, već je davno tvoj otac umro. - Nije umro . . . - Što, dakle? - Otrovali su ga ... U Damirovim mislima opetuju se te riječi kao jeka Sto zaglušuje Čitavu mladu dušu. - Otro-va-H su tvojeg oca? Je li to istina? - Jest, istina je. - Tko ti to reče? - Čuo sam jučer, sjedeći na trijemu, dok su u dvorištu ras pravljali Galeković i jedan drugi plemić. Govorili su da tako svi tvrde. Nikad o tome Damir nije čuo i zagleda se Ivanu u oči. Šuti dok mu čitavo srce osjeća sažaljenje s drugom. I tada se dosjeli pa pita Ivana: - Ipak si ove noći plakao na ležaju. A kada sam te pitao zašto ne spavaš i zbog čega plačeš, rekao si mi da nisi plakao. Da si priznao, ne bih bio zaspao. Ponovo oblijevaju suze dječakovo bljedoliko lice. Uzalud se nastoji svladati. Od toga još jače dršcu mlađahne dječakove grudi. Boli ga, htio bi jecati, plakali, vikati od bijede i žalosti. Damir nema riječi utjehe i njega hvata bol i lijepe mu oči liju suze. - Ne plači, Ivane, osvetit ćemo tvog oca. Ovaj drugi gleda u prijatelja crvenim očima od plača: - Osvetiti? Kako? Kada? - Kad odrastemo. I ja imam izvršiti svoju osvetu pa ćemo zajedno. Veliš da su ga otrovali dvorski ljudi? - Tako su govorili u dvorištu. - Zašto su ga otrovali, ne znaš? 345 - Rekli su da je moj otac morao postati kralj Hrvatske i Ugar ske pa su ga maknuli. - Ivane, sad znam. sad znam. U njegovu se licu odrazi neka tajanstvenost pa uzme Ivanovu ruku:
- Znam zašto mi je majka govorila o tebi. Sad razumijem sve. Mladu dječakovu dušu obuzme želja da sazna što mu drug zna i, ne brinući se za suze što mu naviru na oči i cijede se niz obraze, pita moleći: - Reci što znaš, molim te. Tiho, kao da se boji da bi tko čuo. pripovijeda Damir: - Majčica mi je o tebi nešto odala dok smo bili zajedno zarobljeni u Lukavcu, ali nemoj nikome kazati. Otrovali su tvojeg oca da ne može biti naš kralj, to se slaže. - Sa čim se to slaže? nestrpljivo će Ivan. - S onim što reče majčica: ti Damire moraš poslušati da spa simo Ivana iz ruku neprijatelja, jer Ivan je mač Hrvata kojim ćemo se osvetiti i osloboditi našu domovinu. - Mač Hrvata ja? Kako to? - Lijepo, ti si kraljević: sin princa i bana Ivana Korvina ko jeg su naši Hrvati htjeli okruniti kraljem. Znam to od majčice. Zato je majčica rekla da si ti mač Hrvala. Kad odrasteš. mačem svojim pokorit ćeš neprijatelja našeg. - Dugo je to dok odrastem, predugo. Snuždio se i Damir pred tom činjenicom, daleko je. predaleko taj čas, a Ivanu se čini da će svisnuti od boli dok jednom postane mač odmazde neprijatelju i nastavi plakati. - Ne smijemo plakati, ne dolikuje to nama, nismo više djeca, već umijemo baratati mačem, a ti si još i kraljević. - Sto mi to koristi kad nemam nikoga . . . To nemilo dirne Damira i odgovori ukoravajući: - Ne smiješ to reći, moja majčica bi se ljutila, svi smo mi tvoji. Kad bi tebe samo dirnuli, da vidiš Sto bih učinio. - Lako tebi, vješt si kao i odrasli. Ja sam čitave dane u onom dvorcu blizu neba učio knjige. - Sad ćeš svakoga dana vježbati sa mnom. A kad odrastemo, onda idemo na osvetu Budima. i ti, i ja. - A ti? Zašto bi se ti morao osvetiti Budimu? - Pripovijedao sam ti kako su zarobili majčicu i mene, ve zali je lancima. To će mi oni platiti. To sam se zakleo, a i ja imam s njima svoje račune - mrgodi se, oponašajući razne go vore Sto ih je slušao od plemića. - Ti imaš svoje račune? S kime? - Velim ti: s Budimom. Malo dječak razmišlja i osjeti nevoljkost, gotovo stid da mu prizna, ali Ivan nastoji ponovnim molbama doznati sve. Najposlije se Damir
odluči; - Kad smo majčica i ja bili zarobljeni, htjeli su od nje doz nati kamo je sakrila tebe? - Zato su vas zarobili? - Naravno, a kad ona nije htjela odati tvoje sklonište, tada su je svezali u lukavačkoj kuli, a mene . . . mene su ... Drhtavica spopadne Gordanina sina od sjećanja na ovaj straho-viti Čas u lukavačkoj kuli. Srce mu zakuca i muka ga hvata. Najradije bi zatajio, ipak mora drugu odati istinu pa mu se primakne i šapne mu na uho kao da je time oslobodio svoju sramotu: - Znaš: da bi majku mučili, oni su mene tukli bičem. Kao u snu, sluša Ivan riječi druga. Tukli bičem? Mora opetovati da bi posve shvatio što mu je rekao. Tući bićem vidio je samo jednom kad su udarali volove jer nisu htjeli ili mogli izvući kola. Bilo mu je žao životinja i zaplakao je. Damira su tukli baš tako? Ta senzacija raspiruje njegovu bol u duši i opet jedva zaustavi suze. - Tukli su te bičem? - Nisam okom trepnuo da majčica zbog mene ne iskaže gdje je tebe sakrila. Još više poraste dječak u Ivanovim očima i gleda ga šuteći, a Damiru je do toga”da što brže svrši razgovor o tom biču i grdnu uspomenu zaguši pa će onda ponosno: - Rekao sam onda majčici: platit će to meni oni, vratit ću im, osvetiti se kad odrastem. I majčica je rekla da moram vratiti Budimu. - I ja! I ja! Sad već znam: osvetit ćemo se ti i ja. Ti si rekao nas obojica. Ti majku i svoj bič, a ja oca. Hoćemo li Da mire? Hoćemo! Obećajem! Obojica se osjećaju kao da im je sada učiniti nešto što čine odrasli, nešto što bi moralo spajati njihovu osvetu, posvetiti je, dati joj pečat kao onaj kojima se ovjeravaju pergamene. Dječaci su čuli da odrasli prisežu na oružje. Mlađahne duše, potresene nekom ekstazom od proživjelih udaraca koje su sada dublje osjetili, stoje potreseni dosad nepoznatim osjećajima. Blijeda lica Damir skoči k stijeni, skine jedan mač za sebe, a-drugi za Ivana, pogleda mu čvrsto u oči i reče: - Ti i ja, junaci i prijatelji, dignut ćemo mačeve naše. - Osvetiti se. - I osloboditi domovinu, kako je rekla moja majčica. Hajde, ukrstimo mačeve. Dječaci dižu mačeve, lica im plamte, oči sijevaju. Gledaju se neiskazanim osjećajima zanosa. Kroz okna pada sunčeva zraka i zablista na vršcima oštrica.
Damirove drhtave usne zbore. - Obećajemo: kunemo se kad odrastemo, osvetiti se, oslobo diti dom svoj otimaču! Glasno, snažno opetuje Ivan riječi svojeg druga, opetuje ih kao molitvu. 346 347 Onda udare mačem o mač da su zazvečali punim zveketom. To im dočarava obećanje i prisegu mačeva. Sto razumiju samo oni! Vrata se otvore. U sobu ulazi Galeković. Dječaci spuste mačeve i naslone se na njih. - Što se radili? Borili se? Vježbali? Njihovi se pogledi spojili i razumjeli. - Baš smo odlučili vježbati - veli Damir. - I okušali zveket oštrica - doda Ivan. Bez dogovora obojica su zatajila što se zbilo. Neće priznati istinu. Ovo je sada njihova tajna i nitko je neće doznati. - Momčići, baš izgledale kao neki vitezovi. Hajde da vam na đem čestite kacige. Navući ću na vas plašteve i prsne oklope da izgledate kao pravi vitezovi. S neizmjernim osjećajem radosti pristupaju dječaci k mladom plemiću da iskušaju kacige. Plaštevi i oklopi oduševljavaju ih. Jedan drugog promatraju i jedan se drugome pričinja odraslim junakom. Ushićeni su tim odorama i odlaze na trijem, predavajući se uživanju. A Galeković ih zove: - Kad smo u lako odličnoj odori, da okušamo kakvi ste u borbi? No? Što je to? - začudi se plemić, pogledavši niza stube. Uspinje se jedan od momaka, potrči trijemom i zove Galekovica: - Gospodine, dođite brzo dolje. - Straža nam daje znakove na pogibelj. Bismo li joj otvorili vrata ili ne? - Na pogibelj? Nije moguće - veli plemić i pohita dolje. Dječaci gledaju za njim i osluškuju. Onda Damir primijeti: - Jest, straža zviždi na pogibelj. To je znak da nekome nešto prijeti. - Što bi to moglo biti? - Odmah, Ivane, u oružarnicu, ne smiješ ostati ovdje - zapo vjedi Damir. - Zašto ne?
- Možda dolazi netko strani i ne smije te vidjeti. - Stranac ne može ovamo. - Ako je pogibelj, onda se moraš skloniti. - Ne smiješ me tjerati, Damire - ožalosti se on - nisam ja kukavica. Junak si. ali si mač Hrvala, ja te moram čuvati. Majčici sam obećao, a ona je rekla: "Moramo ga čuvati". I zato tražim da ideš u oružarnicu. Nećeš to dočekati. Neću se sakriti ni onda kad bi uistinu banuo neprijatelj. Otac mi je bio junak, a i ti i ja zakleli smo se da ćemo se zajedno boriti. - To je istina - prizna Damir i mora se odreći svoje nad moći nad drugom. Međutim, svu njihovu pozornost zaokupljaju sve jasniji zvižduci, objavljujući pogibelj. Nanovo osluškuju s trijema. Preko ograde straža sve žešće daje znakove da se približava opasnost. Ivan i Damir prate pogledom Galekovića koji trči k vratima ograde dvorca na koja netko udara i dovikuje: - Ljudi, otvarajte, brzo dok nisu stigli bliže. - Tko dolazi? - pita s one strane Galeković. - Otvarajle, za ime božje! Prepoznaje prestrašeni glas momka kojeg je ostavio na straži pa otvara drvena vrata. Čovjek bane u dvorište blijed, zadahtan i baci se na vrala: - Brzo zatvorite, zatvorite. - Tko to dolazi? Zar veprovi? - Veprovi lukavaćki. - Varaš se, nije moguće. - Vidio sam ih. Lukavčani su. - Možda su u lovu zalutali u šumu? - Dolaze putem kojim dolazimo i mi ... Plemić pogleda zabrinulo i uvjerava: - Kako bi oni mogli pogoditi naš prolaz? - Ne znam. ali idu onim istim prohodom koji smo mi toliko vremena sebi krčili. - Kad si ih vidio? - Kad su krenuli prema našem šupljem drvetu. Onda skočim dolje i potrčim našim prohodom. Za sobom sam vidio kako traže naš trag i govore: "Samo naprijed, tu im je gnijezdo." Zima preleti plemićevom dušom, spustio je ruke i gleda momka preneraženo. - Ako je tako, onda to ne može biti drugo već samo iz daja. Ili su možda nesretnim slučajem pronašli s one druge strane
Paklenog luga taj naš prohod? Možda ga jučer momci nisu dosta dobro pokrili granjem? - Jesu, točno su pokrili. Možda je koji lugar uhodio vaše korake? - Nije moguće, oko mi je dalekovidno. I poljane, i Šikare, i oranice sve mi je bilo pred očima. Nigdje nisam vidio čovjeka. Kako bi oni našli taj put? Tko bi se usudio u Pakleni lug, osim naših? Možda se ipak varaš? - Oni su. velim vam, za jedan sat bit će tu. - Ne treba nas biti strah ako idu i našim puieljkom, nikako neće otkriti dvorac. - I ja iako mislim, gospodine, zarašten je kao zakleli. ipak pogibelj je velika. - Gospodin Mladen pa i Vojko rekoše da je Lučić u Lukav cu nagađao da bismo se mi mogli ovdje sakriti. - Odmah reci momcima neka svi dođu ovamo, samo bi se na ova vrata neprijatelj mogao progurati, tamo kroz onu šikaru. - Istina je, kroz ono strahovito grmlje i trnje ne bi mogli ni za pol dana prokrćiti put do nas. 348 ^ - Dakle, neka svi golim oružjem čuvaju ova vrata. A ja ću gore u dvorac da vidim s kule što se zbiva iza ograde. Brzo ih razmjesti i tiho naloži što im je činiti, a zatim se uputi gore. Na trijemu nađe dječake. - Momci, pazite, nijedne glasnije riječi, dolaze Lukavčani. - Idu na nas? - pita Damir i nehotice pogleda Ivana. - Neće na nas. Ne mogu znati da smo tu, ali budimo op rezni. Idite i recite lasenki i gospođi Kušević neka sve u kući bude tiho. Jedan momak dohita ispod trijema i preplašeno javlja: - Gospodine, dim suklja iz kuće i to će nas odati. - Bez riječi poleti u kuhinju, uzme vode i prelije ognjište. - Što to radite, Sto vam je? - ljuti se Jasenka. - Gospođice Jasenko, Lukavčani su prodrli u blizinu dvorca, dim se provlači kroz krošnje i mogao bi nas izdati. Zato sam po gasio vatru. - Lukavčani? Ovamo do ovog dvorca? - i osjeti drhtanje u duši. Istog časa prikaže joj se Lucićev lik. Taj čovjek htio ju je već
jednom oteti kad je hitala u Zagreb k majci. Žarko zaprepašteno gleda Jasenku dok Galeković odlazi. - Gospođice - pita Žarko - zar bi to mogao biti Lučić koji vas je htio oteti kad vas je spasio gospodin Vojko? - I baš ti pada na pamet Lučić - uznemiri se ona. - Kad čujem o Lukavčanima, onda vidim toga nitkova kako bulji preko plota županova dvorca k vama. Da sam znao zašto, razbio bih mu gubicu na ogradi. - Čekaj, Čekaj, Žarko, izidimo. Ako se Lukavčani približavaju, ne valja mnogo govoriti, nego se prihvatiti posla. - Kakvog posla, gospođice, što vas napada? Kakav posao? - Valjda ćemo se braniti? Jasenka izađe na trijem. Dječaci pohitaju k njoj i šapćući joj saopće što im je činiti. - Znam, već znam - odgovori ona smrtno blijeda. - Moramo šutjeti i samo šaptati da ne bi čuli. - Sklonimo se radije u oružarnicu. - Misiim da bi bilo najbolje da uzmemo mačeve - pred loži Ivan. Žarko bez riječi ulazi u oružarnicu. Jasenka i dječaci ga slijede. Izabrali su koplja i mačeve da ih Žarko odnese momcima. U to se Damir udari po čelu kao da se nečemu dosjetio. - Što će nam koplja i mačevi? Ako nam to ustreba, onda bi morali doći preko ograde gore u kuću. Gospođice Jasenko, zašto imamo puške? - Da, to je istina. Koliko ih ima? - Samo su dvije, ali i to je dovoljno da kukavice natjeramo u bijeg. - Dobro, odnijet ću vatreno oružje momčadi. - Tko od njih zna ćestito nišaniti? - Pokušat ću ja - ponudi se Žarko. - A zašto sam ovdje ja? - ustremi se Damir. - I ja znam nišaniti bolje od onih momaka dolje - pri mijeti Ivan. Damir prihvaća njegovu ponudu, odmah određuje Što im je činiti. - Dakle, pazite: ovaj prozor gleda s one strane ograde, na suprot je drugi prozor. Valja nam ćuvatt jednu i drugu stranu. Naslonit ću pušku na prozor, nabijati i kad bude trebalo, odapeti hitac u razbojnike. - Samo kad bi došli da mogu nišaniti - nestrpljivo će uzbu đeni Ivan. Sve u njemu igra. Žarko i Jasenka promatraju dječake u njihovu poslu. Ni časa im nisu
smiješni dječaci Sto se spremaju na borbu. Oboje im pomažu. A Damir već namješta pušku na stalak. Drugu uzima Ivan, i točno postavlja na suprotni prozorčić. Damir mu priskače i pomaže, popravlja i smješta. - Tako vidiš. Kroz ovaj prozor preko trijema i ograde mo žemo nišaniti. Na to se Jasenka prepadne: - Ali, Damire, valjda nećeš pucanjem upozoriti da se ovdje netko nalazi. On malo porumeni i odbija od sebe takvu sumnju. - Gospođice Jasenko, kako bih mogao tako budalasto postu piti? Naravno, pucam tek onda kad bi otkrili naše sklonište. - Gdje je gospodin Galeković? - pita Jasenka. - Otišao je gore na kulu da pazi hoće li razbojnici proći ili će opaziti dvorac. - Ako nas opaze, moraju sjeći trnovitu ogradu, - Gospođice, za to im trebaju sjekire i motke. - Onda smo nas dvojica branitelji ove tvrđave - veli Damir, - Moraš paziti, Ivane. Što bi nam majka rekla kad bi čula da nismo bili junaci. Damir zna točno baratati puškom. Izvuče iz kuta vreću, uzima barut, a Jasenka gleda zadovoljno kako dječakove ruke izvode posao koji je vidjela da rade samo odrasli. Ivan mu prepušta taj rad jer nije toliko vješt kao njegov drug i razgovara s Jasenkom: - A vi ćete, gospođice Jasenko, ostati s nama. Mi ćemo vas braniti. - Ja moram ići k majci. Ali Damir se javi gotovo zapovijedajući: - Nećete, jer i gospođa mora doći k nama. Mi ćemo vas braniti. - Damire, gdje biste vas dvojica mogli nas braniti? - Nije lijepo da tako govorite, gospođice Jasenko, sad kad je tamo možda naš neprijatelj. Uvijek ste mi govorili da sam junak i moja majka to veli, a nisam li ja vježbao momke pucanju i mačevanju ? - Tiho, tiho - ušutka ga Jasenka. Čula je Galekovićeve ko rake. Gotovo joj se čini da trči. Već ulazi k njima i zove k sebi Jasenku. Dječaci su goiovo povrijeđeni šio s njom šapće kao da njima nešto taji. - Gospođice, vi ćete se s dječacima sakriti kamo ja odredim. Pogibelj je strahovita. - Gdje su? - U blizini dvorca.
- Valjda neće opaziti ogradu? - Već smo otkriveni i opkoljeni. - Izdani smo, drugo ne može biti. - Ili je dim bio uzrok da su nas pronašli. Bilo Što. razabrao sam gore s kule kako se već šuljaju oko trnovite ograde i traže gdje bi mogli ući. - Onda smo izgubljeni. - Branit ćemo se. Imamo dovoljno oružja, a dvorac štiti ne prohodno trnovito grmlje . . . - Ne možete li nekoga poslati u Turopolje da izvijesti Jelenka? - Vidjeli bi ga Lukavčani kuda izlazi i naša bi vrata biia otkrivena, a tamo iza one velike trnovite ograde nitko ne može proći. Zato ne mogu poslati glasnika. - Onda nema druge nego pouzdati se u svoju snagu - veli Jasenka. - Gospođice Jasenka, idite, kažite svojoj majci. Svemu se valja pokoriti što ja naredim. - Pokorit ću se, ali dječaci, dječaci. Što će biti ako Lukavac ugrabi kraljevića Ivana i Damira? - Ne mogu provalili u dvorac, to je sva moja nada. - Strava me hvata, gospodine, svi smo propali. - Smirite se, čuvat ću vrata, a guštaru do nas ne mogu po sjeći ni do sutra. Vi ćete ostati u ovoj oružarnici, tu ste sigurni. Ipak zasunite vrata i prečkom zatvorite drvene kapke na prozorima. Plemić ide s praga u sobu i spazi posao dječaka. Jasenka ga upozori: - Evo, gledajte. Ivan i Damir postavili su na prozore puške. - Puške. To je prava sreća. Gospodin Antolković htio je ove dvije odnijeti sobom u Turopolje, ali ih nisu nikako mogli pronaći. - Ja sam ih sakrio. Htio sam vježbati s Ivanom. Plemić je gotovo klicao od veselja. - Kako je to dobro da si ih sakrio. Ove bi nas puške mogle spasiti. - To sam i ja odmah mislio. Oni razbojnički vrazi bježe od praska puške kao od groma. - Idite, gospođice Jasenka, dovedite majku - određuje plemić. Jasenka pohita k majci da joj ispriča Što se dogodilo. Ona i ne sluša poklike njenog straha, već je vuče sobom u oružarnicu. Tu su zatvorili drvene kapke prozora, a puščane cijevi namjestili na rupe. - Dobro je, dječaci. Damire, ti si majstor u nišanu, ali pazi:
pucati smiješ tek kada ja odredim - zapovjedi plemić i odlazi. Damir je odabrao svoj prozor, a Ivan svoj. U sobi je mrak. Slijeva i zdesna kroz rupe pada u sobu samo toliko svjetla da se mogu jedan drugome ugibati. Dječaci zure na otvore i istražuju vidik preko ograde u guštaru. Galeković se opet popeo na kulu i uzeo sobom Žarka pa ga poučava. - Onog časa, kad ja siđem dolje, bit će to znak da je ne prijatelj već odabrao cilj. Tad moramo udariti i braniti dvorac do posljednjeg časa. Živa me neće pregaziti, samo mrtva. - I mene će pregaziti samo mrtva - veli Žarko i silazi k momcima što čuvaju vrata. Samo tihim šapatom saopćuje im od redbe. Izvana se najednom čuju glasovi. Netko zove. zviždi i opet zove. - Je li tko živ tamo s onkraj ograde? Tišina i mir. Svi su u dvorcu protrnuli i Galeković gore na kuli, j Žarko dolje s momcima, i oni u oružarnici. Jasno su razabrali Lucićev glas. Jasenka dršće. Neka joj mračna odluka ide dušom. Nešto traži po tamnom kutu. Napipala je oštricu nekog koplja koje nije još nasađeno na držak. - Što to radite. Jasenka? - pita je Damir. - Ništa. Bojim se i nemam mira. Očaj hvata djevojku kao da sluti zašto Lučić dolazi ovamo. I čvrsto stisne k sebi oštricu, sakrivši je ispod haljetka. Onda se opet vrati k vratima i osluškuje što se zbiva napolju. Opet čuje glas s onkraj ograde iz dubine guštare: - Hitro otvarajte glasniku iz Turopolja. Čujete li gore u dvor cu? Nosim važne vijesti. - Misli da je iskrivio glas, a svaka riječ odaje Lučića šapne Žarko dolje momcima. S onkraj neprohodne guštare stoji Lučić. Nitko mu ne odgovara pa se obazre k svojim vojnicima: - Nema druge, valja nam posjeći svu tu guštaru oko dvorca. - Ako je netko tamo, moraju negdje imati prohod - veli Stanislav. - Uzalud smo tražili - primijeti jedan od vojnika - A ovo je prava trnovita gustara; i stabla oko dvorca spuštaju duboko svoje grane. Tko će tražiti prolaz kroz trnovitu tvrđavu? Najbolje da siječemo. Dovoljno nam je probiti toliko prostora da se jedan po jedan možemo provući. Ali gospodine, to će trajati do podne. - Neka traje, na posao! - Ako pak nema ovdje nikoga? - pita Stanislav. -
353 - Do vraga i meni se čini da ne može nitko stanovati u takvoj guštari, a kamoli čovjek. Ne vjerujem da su ovdje. - Izgleda kao ukleti dvorac - veli plašljivi glas jednog mom ka. - Glupane - okosi se na njega vojnik koji je uhodio dan i noć na drvetu i otkrio trag Gordanina glasnika u Paklenom lugu. Obećano zlato goni ga naprijed i ne da se odvratiti od svoje tvrd nje. - To će biti samo oni i nitko drugi. Slušaj malo. - Dosta sam dugo osluškivao i čekao. Nikoga tamo nema. Idu okolo, prisluškuju, ali nigdje glasa. A lugari i njihovi sluge dršcu od straha i nastoje Lučića odvratili da sijeku trnovitu živu utvrdu. - Čudan stan u prašumi, nikoga tu nema. - Nikad nismo čuli da bi tu bio kakav dvorac. - Ipak je tu, ali tko bi stanovao u njemu da se to ne zna? - Đavli i nitko drugi. Ipak se Lučić predomislio i odlučio da pogleda u pusti dvorac, možda nađe trag bilo kome. - Ne brbljajte, momci, nema đavla ovdje do Kuševića i nje govih Lucifera. Tražite ulaz do te ograde, negdje ulaze i negdje izlaze. Ako nema ulaza, onda ćete sjeći - naređuje svojoj četi. Obilaze, istražuju, slušaju. Pred njima neprohodna tvrđava od trnja visoka do glave. Vojnici traže neki prolaz. Uvjereni su: ako tu ima živih ljudi, moraju negdje izlazili i ulaziti. To moraju pronaći, a onda su blizu cilja koji im donosi obećano zlato. Lučić i Stanislav vijećaju po strani: - Nikako tu nisu Jelenko ni sivi oklopnik - uvjerava Sta nislav. - Otišli su na bojno polje. - To sasvim odgovara Kuševićevoj ludoj glavi. - Gospodin Draženić je rekao da moramo za njima, dostići ih i Kuševića vratiti. - Bjesnit će plemeniti gospodin Draženić ako se vratimo bez njega - upozorava Stanislav. - Kad bi on bio šepavo pseto, lako bismo ga zaustavili i vra tili i konačno, danas je on dobio Vilenu i briga ga. - Već se vjenčao? - Dakako. Određeno je bilo vjenčanje za danas u zoru, dakle, sad više neće misliti na Kuševića. Meni je bilo više do Jasenke, ali gdje bi ona samovala ovdje. - Idemo, dakle, ravno u Turopolje. Sakrit ćemo naše ljude u
šumu dok izvidim nije li Jasenka u Kuševićevu dvorcu. Hoćete li gospodaru? - Pa neka bude i - po treći put promijeni Lučić odluku, ali ga nijedna ne zadovoljava. Odmah su dali naloge neka vojnici krenu. Ona dvojica što su pronašli put kroz šumu prosvjeduju, uvjeravaju Lučića: - Ali gospodaru, nisam li rekao da sam vidio dim kroz krošnje? _154 - Dimilo se u tvojoj glavi, luđače. - Kad vam velim: dimilo se, a onda je prestalo. - Onda su tamo đavli, oni mogu u jednom času zapaliti oganj i smjesta ga pogasiti da nestane traga svakom dimu. Ti si budala, nemamo mi tu što tražiti. Uzalud ti je sve, nema dukata - draži ga Stanislav. Vojnik se ne pokorava zapovijedi da se dignu na put. Obilazi oko trnovite ograde i traži, zavirkuje, osluškuje dok Lučić zapovjedi da se svi dignu na put i vrate. Međutim, vojnik se popeo na stablo. Dere odjeću i kožu. Ali zlato mu sja pred očima, blistaju se dukati. On se digne visoko i s vrha zirka u dvorište pustog dvorca. Opazi gibanje i zapazi Galekovića kako trči. Gotovo cikne od radosti. Spusti se dolje kao vjeverica i udari bježati za Lučićem koji je odlazio: Kad ga dostigne, vikne: - Gospodaru, natrag. Tamo su. - Izgubit ćeš glavu ako lažeš. - Vidio sam u dvorištu jednog plemića. Vidio. Ovome se ne smije oglušiti pa odluči poslati drugog momka da se uvjeri, 1 taj se vrati s istom vijesti. - Onda natrag! Uzmite motke i sjekire i nema odmora dok ne provalimo makar morali zubima gristi trnje. Ponajprije su još tražili tajni ulaz. Ali sve uzalud. I tada, da ne gube vrijeme, tražeći toliki prostor, udare sjeći. S one strane dvorca sve obuze strah. Jasenka s majkom stisla se iza vrata. Damir pohita k Ivanu jer se s njegove strane Čuje buka ljudi koji sijeku trnovitu guštaru. - Čekaj da vidim neprijatelja. - Sijeku, Damire, mislim da moramo pucati. - Čekaj dok Galeković ne odredi. - Istina je, on će ravnati bitkom. Damir viri kroz rupu drvenih kapaka. S one strane ne vidi ljude, ali čuje mirklo udaranje i šuštanje grmlja. - Zašto Galeković ne određuje da se puca? - pita Ivan.
- Još nije čas. Svi u dvorcu spremno čekaju na borbu. Nakon dva sata čekanja udari netko po vratima oružarnice. Damir. Ivan, Jasenka i Kuševićka, trgnuše se. Žarko izvana vikne: - Lukavčani su pred našom trnovitom ogradom. - Izgubljeni smo - krikne Jasenka i pada na koljena. - Pucaj. Damire! Gospodin Galeković zapovijeda. Najprije je dan hitac, onda drugi, pa malo čekaj, a zatim obadvije puške za jedno. Prasak zagrmi kroz pustu tihu Šumu .. . Damir predaje pušku Ivanu i on nišani i odapne. 355 Novi prasak prozuji iznad trnovite ograde, novi krikovi s one strane ograde medu vojnicima i Lucićev glas: - To je đavolski Kušević. Sijecite trnje. Naprijed kome je do žive glave! Razabire kako je u dvorištu Galeković poredao momke s jedne i s druge strane k vratima. A mali junak stoji kraj svoje puške kojoj je cijev naslonjena na rupu i određuje: - Ivane, brzo napuni pušku teškim nabojem jer je njih mnogo, valja oštro pucati kao na Turčina. Odmah Ivan posluša, umetne puščani prah, prihvaća šipke sa stalčićem i tucka kroz cijev. Damir se okrene da vidi što rade žene. Gospoda Kušević još uvijek kleči i diže ruke k nebesima. Blijeda Jasenka strepi, držeći oštricu namijenjenu srcu. Zaboravlja tog trenutka sve, gubi glavu i samo joj je pred očima Lučić kako se domogao njezina skrovišta, uzima je i nosi na sedlu. Kad je Damir opazio strah žena. stade ih bodriti: - Ne bojte se. Branit ćemo vas nas dvojica: Ivan i ja. - Vi djeco! - šapće Kuševićka. - Nismo vi5e djeca, oružje nam je u ruci, plemenita gospo do, ne smijete se bojati ni vi ni Jasenka. Vidjet ćete kako će Lukavčani bježati . . . Dječak zavirkuje na rupice, sluša, određuje, a Ivan još uvijek nabija pušku teškim nabojima: - Alaj će drhtati razbojnici kada među njih prasne hitac. Negdje u blizini zamijeti Damir udarce sjekire. Očito se nepri jatelj približio ogradi. - Čekaj, nećeš ti kroz ovu rupu - prijeti se dječak. Ponovo prasak odjekne. S one strane trčanje, vika, kletva. - Platit ćete vi u dvorcu. Sijecite. momci! - viče Lučić. Pred Jasenkinim očima lik Draženićeva kaštelana. Njegov glas
dopire do nje s one strane ograde dvorca i prouzrokuje u njoj zebnju. Odozdo dopire čudni štropot. Gospođa Kušević tiho Šapne: - Zar to lupaju po ogradi dvorca? - Ne, sijeku stabla - konstatira Damir. Ta činjenica unosi među njih prepast. Svaki udarac u teško drvo osjećaju kao kobni znak svršetka. Glas iza ograde podstrekuje vojnike: - Naprijed! Ne može taj praskavi oganj kroz drvo. Sijecite. - Da mu mogu vidjeti glavu - napinje Damir vid kroz ru pu. - Pazi, Ivane, kad nekoga opaziš, pucat ću ja. Ispalili su puške, a onda ih ponovo brzo napune. Damir vodi, zapovijeda, određuje, nišani i puca. Onda se dugo ne Čuje drugo nego krika neprijatelja. - Kakva sreća da si sakrio puške - šapće Jasenka ohrabreno. S trijema netko zakuca na vratima. To je Galeković. Tomi slava Kušević cikne od straha. Plemićev dolazak smatra zlim zna356 kom. Damir skine pušku s prozora i čeka što će kazati plemić. - Došao sam vam u pomoć, dječaci. - Zar možda dobro ne pucamo? - iznenadi se Damir. - Vrlo dobro. Trebalo bi da netko od odraslih preuzme tu zadaću i zato sam došao. Pokušat ću, dakle ja. I on se približi puškama da preuzme obranu dvorca. Nije vješt, ali ga obuzima stid što je obranu prepustio dječacima dok on s momcima dolje kod ograde nema drugog posla nego da osluškuje i čeka teški čas. Dječaci se povuku, prepustivši svoje mjesto zapovjedniku. Damir pažljivo promatra njegovo baratanje vatrenim oružjem. Prasak odjekne. Dječaci naćule uši. s one strane nikakva glasa da bi hitac proizveo kakav čin. Načas je lupnjava sjekira zastala, ali odmah sijeku dalje. Galeković odapne drugu pušku. Damir i Ivan slušaju, ali se s druge strane odazove Lučić i govori svojim ljudima: - Naprijed, momci! Ognjeni udarci vas ne dostižu. Đavo vas čuva. Sijecite, još ima guštare pred nama. Uskoro ćemo doprijeti do ograde. Galeković opazi da je pogriješio, a Jasenka spomene: - Ostavite to, gospodine. Damir je vještiji. - Da, gospođice, nitko od momaka, pa ni ja ne znamo uprav ljati ognjenim oružjem, a pogotovo ne kao Damir. Samo me stid dangubiti, a djeca su u obrani. - Nismo mi više djeca - brani se Damir. - I nama doli kuje oružje u obrani.
I Tomislava Kušević i Jasenka priznaju da je Damir u pravu. a dječak smjesta pohita natrag k prozoru i preuzme upravljanje puškama. Prisloni ih na rupu a ušima osluškuje udarce neprijateljske sjekire u trnovitoj guštari. I onda ispali. S one strane krikovi užasa. Začas se zaustavljaju sjekire i čuju se povici, kletve, vika i Lucićev glas kako uzalud prijeti, dozivlje. Neprijateljeva bojna linija se razbija. Jasenkino srce dršće, Tomislava tiho šapće molitvu. Galeković glasno kliče Damirovoj vještini. Jasenka moli zapovjednika: - Ostavite mu, gospodine, vješta mu je ruka i dobro oko. - Da nemamo ovih pušaka i Damirovu vještinu, bilo bi nam vrlo teško. - Ne zaboravite, gospodine, da naš kraljević Ivan vrlo dobro gađa - ispravlja Damir zapovjednika i puni pušku, nadzirući svojeg druga, i upućuje ga: - Ne pucaj dotle dok se oni opet ne skupe i ne počnu iznova sjeći guštaru. Kad budu na okupu, onda medu njih. Žene ispituju Galekovića hoće li se održati. - Šio da kažem. Teško je to. Njih ima tri puta toliko koliko nas. Samo, naravno, oni nemaju vatrenog oružja. To je opet dobro za nas. Da možemo pogoditi Lučića, ali on je svoju tikvu dobro zaštitio. - On ih samo iz svog zakloništa tjera da sijeku - razjašnjava Ivan. - Sigurno se skriva iza debelog stabla - upozorava Damir. - Da ga mogu gdjegod zapaziti, povaljao bih ga. - Kako bi bilo da mu pobjegnu od straha - veli Jasenka. - Vojnici se boje vatrenog oružja. - Čuo sam iza ograde kako Lučić neprestano obećava zlatne dukate. Samo zbog zlata lupeži nose na nišan svoju glavu. - Recite, gospodine, cistu istinu. Želim doznati, možemo li izdržati ovu bitku i dokle? Valja nam se spremiti na sve - želi Jasenka odlučan odgovor. Oborio je glavu, znak da nema reći ništa dobro. Ali ipak se odluči da ženama iskaže, makar i obzirno, sve Što misli: - Plemenita gospodo, evo čiste istine. Budemo li Lukavćane hicima uznemirivali do večeri, odbranili smo se do sutradan. - Naravno, čim se smrači, ne mogu više dalje, a što onda? - pita Jasenka. - Onda će oni prenoćiti u šumi pred dvorcem i čekati jutro. - To će biti velika sreća jer do sutra moraju stići i majka i gospodin Antolković - primjećuje Damir. - Vidite, plemenita gospodo, to je moja nada. Poručili su da sutra dolaze, a onda je Lučiću kraj. Samo do sutra moramo izdržati.
- Kako ćemo to moći, gospodine? - pita Jasenka zabrinuto. - Lučića ćemo neprestano uznemirivati pucnjavom jer iza sva kog hica mora obustaviti svoj rad i čekati, povezivati rane onome koji je od nas dobio pozdrav. Jednom riječju: Lučić gubi na vre menu. - A da što više izgubi, to je moja briga isprsi se Damir. - Vjerujemo tvojoj vještini, samo se bojim da će nam nedo stajati ono što je najvažnije, a to je paljivo spomene Galeković. Ušutjeli su. Pod stropom oružarnice kao da se provukla jeza. Trenutak svi zure u strahovitu sliku. Jasenka još čvršće stisne staro koplje koje ne pušta ni časa iz ruke. - Da vidimo koliko još ima zalihe. Gospodin Antolković nije mogao uzeti sve - nada se dječak, otvara vrećicu, zagleda se u nju, promatra, prosuđuje. Nije zadovoljan, ali neće priznati. - Ako nijedan hitac ne bude ispaljen uzalud, izdržat ćemo do večeri. Moramo. Žene su utješene, ali Galekovićevu oku nije izmaklo kako Damir prikriva pravu istinu. I bude mu tjeskobno zbog tih žena i dječaka koji su mu povjereni da ih čuva. Ni on ne odaje brigu i prihvati veselo: Damir zna koliko nam treba paljiva do večeri. Ne bojte se. Naravno, kad bi sutradan Lučić provalio u dvorac, onda. plemenita gospodo, moramo biti spremni na sve. - Ako provale, svladat će i vaše momke, a Što onda? - opet će Jasenka. - Gospođice Jasenka prije nego Sto bi oni prodrli u dvorac. morate se spustiti dolje. Ovdje u podu su vrata odakle se spuštaju stepenice do skrovišta. Sve je tu kao u svakom dvorcu za najteže časove kad netko navali. Pokazat ću vam. Oštricom koplja digne vrata urezana u pod, spušta se dolje, sve dobro ogleda i upućuje žene i dječake kako se imaju sklonuti. A zatim iziđe. - I sama to znam - veli Jasenka - ali sve to znači samo odugovlačiti i na kraju će nas neprijatelj ipak potražiti. To nije teško kad zna kakva skloništa imaju svi dvorci. Damir više i ne sluša, sjekire s one strane dvorca opet su se začule. - Već ih je taj đavo Lučić okupio na posao. Da čujem na kojoj su strani. Moje uho sada više nagađa negoli oko pa neka bude sve tiho. Svi su utihnuli. Slušaju i promatraju crnokosog dječaka kako gleda kroz rupicu na prozoru i traži naprijatelja, osluškuje udarce sjekira, Škripu granja, a onda polagano povlači cijev, namješta je s
druge strane duguljaste rupe, sagne se k uzici, nategne. Hitac odjekne Šumom pa se Čini kao da je ispaljen top. Netko jaukne. Duboki mukli vrisak ljudi, vika i opet Lucićev glas: - Prokleta gamad, ne vičite. Čut će vas Lucifer i uništiti. Platit će to oni skupo dok mi dođemo do njih. Buka se ponovo stiša. Prijetnja se udaljuje. Tog časa Damir opazi u gustim krošnjama nekog čovjeka. - Ne, to nije Lucićeva glava - ustanovi on. Da mi je njega, sve bi bilo gotovo. Za ovu jednu glavu šteta je hitac - primje ćuje Damir, okrenuvši se k Ivanu, a on potvrdi: - Pravo veliš, Damire. za njega je šteta trošiti paljivo. Ponovo je dugo tišina. Neprijatelji su obustavili posao. Svima je u oružarnici jasno da su se vojnici razbježali od straha i sad opet treba dugo vremena dok ih Lučić ne skupi. Vrativši se svojim momcima u dvorište, Galeković ih bodri svim žarom mladenačke hrabrosli. premda mu se srce steže od pomisli: štoli će donijeti današnje popodne. - Ako Lučiću padnu u Šake kraljević, Damir i obje žene? pita on Žarka koji blijedi, i odgovara: - Nećemo to dopustiti. Nećemo. - Momci - zovne Galeković svoje ljude. - Prije ćemo svi nestati negoli dopustiti neprijatelju da prijeđe preko ove ograde. - Navalimo sva drva na vrata ograde. Čini se da su vojnici udarili baš ovim smjerom i mogli bismo ih lakše razbiti nego ogradu. - Sve to ništa ne pomaže, samo toliko da odgodimo provalu. Sve ovisi o onim dvjema puškama. Damirovi hici gađaju kao na zapovijed. Mladi zapovjednik hrabri svoje momke dok iz oružarnice u stanovitim razmacima novi prasak odbija jezovitog neprijatelja. š\ . I I 159 DAN VJENČANJA Bučno jutro osvanulo je u gradu Lukavcu. Dvorištem nose zaklanu perad i slažu u korito nad kojim služavke prolijevaju vrelu vodu. Kuharove zapovijedi upravljaju njihovim radom. Dok se u ovom dvorištu sprema sve za veliku gozbu, u prvom se čuje
potkastelan kako naređuje stražama neka dižu zastavu s grbom plemenitog gospodina Draženića. Pencingerov pouzdanik ulazi u mračnu komoru u prizemlju, ostavi malo vrata otvorena, a za njim se prospe mlaz svjetla baš u oči Petru Panu. Leži na klupi sputanih ruku, žmiri u potkastelana i pozdravlja ga ironično: - Dobro jutro, uzvišeni gospodaru! Nije ti već vrijeme da izjaŠem u sjajnoj državničkoj odori u susret gospodinu Bakaču? Dakako, svezan lancima i okovima. To pristaje vašoj vlasti. - Prepao bi se Bakač vašeg urlikanja kojim ste jučer uznemi rivali sav dvorac. I za tu kaznu ne možete jahati na konju, gospo dine budalo. - Budale uvijek moraju jahati na magarcima, gospodine potkastelane, samo još ne znam koga ću u ovom dvorcu počastiti da mu uzjašem na grbaču. - Neće vam se za to više pružiti prilika, gospodine Petar Pan - ruga se potkastelan. - Dok se svrši ova gozba, vi morate ležati ovdje. Ali sad nemam kad gubiti vrijeme s kraljevskim buda lama. - A zašto ste me onda smetali vi, službenička budalo, u ovoj mojoj udobnoj postelji na tvrdoj klupi? - Samo zato da vas vidim, niste li se možda pretvorili u đavla i odletjeli preko opkopa kroz zidine. A sad spavajte spokojno i udobno. - Gospodine, netko će u ovom dvorcu skupo platiti ovo moje konačište - primjećuje lakrdijaš mirno. Potkastelan ga sumnjičavo gleda, premda zna da odavde Petru Panu nema izlaza pa kad i ne bi bio sputan i bespomoćan. Lakrdijaš može sve. Ali sve je na svome mjestu, izlazi iz komore pa za sobom zaključava vrata i uputi se ravno u blagovaonicu. Tu nađe kaštelana Pencingera u velikom poslu. Sluge slažu na jednom stolu prigodan oltar. Rese ga slikama i kite svježim spletenim vijencima. Jedan donosi veliki srebrni svijećnjak, drugi neke svete slike kao ukras. Svakog Časa ulaze ljudi, nose zdjele, pladnjeve s hladnim ribama, pečenom divljači, kolačima i južnim voćem. Sve je puno zdjela i vrčeva, a sve nadzire kaštelan Pencinger. Spazivši svojeg pouzdanika potkastelana, pozove ga k sebi: - Sprema li se dolje objed? - Radi se kao na Božić. - A što je s Petrom Panom? Jesi li ga pogledao i dobro
svezao? - Ne bojte se, gospodine barune, baš je onakav kakvog smo jučer ostavili, ali drzak je kao i uvijek i prijetio se. - Samo zato da te zastraši. Uostalom, dolje može slobodno urlikali koliko ga volja. Nitko ga ne čuje. Naročito mi je stalo da ga ne čuje kardinal ili princeza. Ulazi paž i poziva Pencingera neka se požuri gospodinu Ver-beciju. On ostavi svojeg zamjenika da nadgleda posao i s pažem pohita preko trijema ravno u kraljevske odaje. Vladislav i njegov uzvišeni državnik svečano su odjeveni. Osobito je gospodin Verbeci nastojao biti što ljepši. Sav se napirlitao, premda je nešto uzbuđen. Odmah je prišao kaštelanu i upravio mu čitav niz pitanja. Na svako pitanje kaštelan odgovara iscrpno, ali sve to ne može umiriti Verbecija. Stalno koraca dolje-gore i opet pita: - Dakle, za jedan sat može se obaviti vjenčanje? - Još prije, uzvišeni gospodine. Nitko nam neće smetati. Ne majte brige. Ni Petar Pan ni naši gosti. Oni su u dubokom snu, prije doručka nikad se ne bude. - To je vrlo dobro - opetuje uznemireno Verbeci. - Sad mi recite što je s nevjestom? Je li već opremljena? - U ranu zoru bile su služavke kod nje. Potpuno je uređena, tako su mi kazale. Djevojke su me iznenadile, rekavši da je mlada gospođica vrlo vedra, dapače se šalila s njima. Verbeci se okrene kralju, zadovoljno kimne i naglasi značajno: - Čuli ste, veličanstvo? Nisam se mogao dogovoriti s barunom. Sve su vaše brige koje mi iznosite sasvim izlišne. Nećete biti pri siljeni odgovarati ni banu niti kome drugom zbog prisilnog vjen čanja. Naravno, opirala se isprva, a to je bilo i potrebno da preda mnom pokaže ponos. Napokon, imala je i pravo da se ljuti na mog nećaka, a konačno pobijedilo je dvoje: djevojka je ljubila mog nećaka, a drugo njezina djevojačka čast pred čitavim je svijetom potamnjehi. Dakle, zna da joj vraćam taj ugled. Vladislav sluša uvjeravanje svojeg državnika, a onda opet progovori, uzdahnuvši: - Vjerujte, sretan sam što je sve tako. Ne mislite da sam se bojao hrvatskog bana. Već mi dojaduje neprestano tužakanje Hrvata pa da mi sada još dođu s tim vjenčanjem na silu. - Ne bojte se, veličanstvo, odsad će biti vječni mir s Hrvatima. - Moj nećak knez Brandenburg tvrdi da je to nemoguće. - I ja se pridružujem toj bojazni gospodina kneza - doda barun Pencinger. Verbeci se razljuti i žestoko primijeti: - A ja velim: bit će mira s Hrvatima, budu li se pokorili našoj volji. - Ako je to preduvjet, uzvišeni gospodine, onda se ne nadajte
previše. Poznajem Hrvate u ovom kraju, dosta smo se s njima namučili. BI **-"¦L I I 361 Omalovažavajući, pogleda ugarski velikaš kaštelana i posprdno odvraća: - Kad bih ja tako ludo radio kao Sto ste radili vi i vaš knez Brandenburg. - Što su radili tako ludo? - Veličanstvo ne zna Sto se radilo? Kneževi vojnici prodirali su u hrvatske žitnice, staje, dvorce, ubirali daće od slobodnjaka i plemića, i to silom. - Naravno, da smo morali ubirati silom kad nisu dali milom - primjećuje Pencinger. - A ja ću dobiti od Hrvata sve dragovoljno, u bratskom zagrljaju mira. Upamtile Sto rekoh. Da, kaštelane, jesu li već spre mili moju pratnju? - Upravo konjušnici spremaju konje. - Kamo idete? - pita kralj nešto prestrašeno. - Zar nećete prisustvovati vjenčanju? - Ne bojte se, neću vas ostaviti samog s lijepom mladenkom i njezinim ranjenim vjerenikom. Prisustvovat ću, ali odmah hitam u Turopolje. Sto me gledate tako zapanjeno? Da, nakon vjenčanja hitam ravno k županu Berislaviću. - To je opasno, gospodine Verbeci - upozorava Pencinger. - Za vas koji ste dolazili golim mačem i kolima za tovare žita. ali ja nosim miroljubive ponude koje ću položili na stol župana Berislavića. Dakako, vi, kaštelane, i svi koji ste dosad upravljali ovdje toljagom morate ostati u pozadini. Vas se ne vidi. Vas sam sve ja svrgnuo, vi ste lišeni vlasti. Tako ću proglasiti i probubnjati Čitavim Turopoljem. Razumijete li? - Dopustit ćete da se oni vesele kako sam ja za svoju vjernu službu pao u nemilost?
- Dragi barune, ovu žrtvu morate pridonijeti na oltar moje osnove, htjeli vi ili ne, tako mora biti. - UzviSeni gospodine - primijeti kralj bojažljivo - bojim se vaše taktike. Ako opaze da popuštate, dignut će glave. - Već sam nekoliko puta imao priliku vidjeti kako su se naši Ugri u Budimu izmirili s pobunjenicima hrvatskim velikašima. Osta vite to meni. Neće se uzoholiti i napuhati. naprotiv. Svi će mi doći u susret nasmijana lica jer ja dolazim kao mironoša. Znate li što to znači za ovaj jadni puk koji je pred vama morao svoje povelje zakopavati u grobove. To ozlovolji Pencingera i usudi se progovoriti: - Uzvišeni gospodine, vi govorite kao da smo mi to činili na vlastitu ruku? Vi ste nam zapovijedali da haračimo. - Dakako, ali sad zapovijedam da se vi i knez povučete. Vi ste skinuti, a dolazim ja i nudim mir, pravice i slobode. S takvim punim kesama moram steći povjerenje Hrvata. Zato idem još danas k županu. A vaši ljudi i vojnici neka se nigdje ne pojavljuju u Turopolju, već jedino kad ih zagrebački Kaptol pozove na saslušanje. Sve to sluša Vladislav, kima glavom i glasno uzdiše: - Ja sam kralj naroda koji se ne može pokoriti. Čemu sam onda kralj. - To se i ja pitam vrlo često - reče Verbeci čudnim pri zvukom. Kralj ne zna je li to ironija ili izazov njegovoj neodlučnosti. Ali Šuti i samo uzdiše. - A kako je mojem nećaku? - pita Verbeci. - Sigurno već dršće od čežnje za lijepom Vilenom. Jeste li bili kod njega, ka štelane? - Jesam, uzvišeni gospodine, čitavu noć nije spavao od uzbu đenja. Vladislav stade zijevati više od dosade nego od snenosti jer je morao tako rano ustati. - Vas, veličanstvo, molim iskažite mi jednu uslugu - opet će Verbeci. Vladislav se gotovo preplaši što će to opet od njega zatražiti taj prepredeni državnik, čime će zaposliti njegovu lijenost i gleda gotovo očajno Verbecija kao da ga moli. - Veličanstvo, budite prema županovoj kćerki osobito prijazni. Neka na prvom koraku osjeti kolike je časti očekuju od braka s mojim nećakom. Nijedna žena ne može odoljeti caru kraljevskog dvora, ni onda ako je kći Berislavićevih. Dakle, veličanstvo, postu pajte s njom kao da niste kralj, nego vitez koji želi steći
njenu naklonost. Kralj zakima. Čini mu se taj zadatak golemi teret njegovu kraljevskom dostojanstvu. Ali Verbeci nastavlja, a zapravo je njegova molba zapovijed: - Vaše vladanje prema njoj bit će živi dokaz da je kanim obasuti najvišim častima na kraljevskom dvoru. Blizini prijestolja ne može nitko odoljeti. Dakle, obećajte joj prvo mjesto uz kraljicu. Vladislav se zaprepastio. Gleda i pita: - Koju kraljicu? Zar nismo odlučili princezu Olivu izigrati? - No, da, ali o tome Vilena ne sluti. Dakle, veličanstvo, vaša milost rastvorit će Vilenine. lijepe usne i ona će na vjenčanju hrabro i odlučno kazati: "Hoću da ga uzmem za muža". To bi mi bilo mnogo draže nego da kaže "ne" i da moj kapelan mora i, unatoč njezinu prosvjedu, obaviti obred. O vama ovisi da se ona već osjeti uz prijestolje. Obećao je učiniti sve što od njega traži, ali je umoran i beš-ćutan, Verbeci se pobojao njegove prirođene lijenosti i nehaja pa ga podsjeti na ono čemu se Vladislav ne može oprijeti, i doda: - VaSe ponašanje, veličanstvo, otvorit će mojem nećaku to brže vrata u sve tajne onih Hrvata koji su nezadovoljni da vi sjedite na prijestolju, koji žele toga kraljevića Ivana posjesti na prijestolje, umjesto vašeg sina. Dakle, što činite za ovaj brak, to činite za prijestolje vašeg sina. - Spreman sam toj ljepotici i deset puta poljubiti ruku veli kralj. 1 Čim je spomenuo prijestolje i njegova sina. u njemu se probudio strah i želja da nepoznatog kraljevića Ivana smrvi i uništi. Bit će ljubazan prema ljepotici i skršiti svaki njezin otpor. - Kad moj nećak ozdravi, pozvat ću Čitavo Turopolje i sve odlične Hrvate na zagrebačkoj tvrđavi i čitavo Zagorje na gozbu. To će biti pravo slavlje. No, veličanstvo, sad se pripremite, dovest ću nevjestu. Pričekajte je na trijemu da je što više počastimo. - To je i dužnost kuma. Verbeci pozove baruna Pencingera da pode s njim po Vilenu. Dolje u prizemnoj komori čami Petar Pan. Čitavu noć uzalud je
pokušavao dosjetiti se što su to zasnovali i kakva se to svečanost sprema kojoj on ne smije prisustvovati. Sam se kralj dao na šutnju. Nema Petar Pan nikakva traga kojim bi pošao na odgone-tavanje. Pred očima mu je blagovaonica, u dnu stol prekriven zlatnim brokatom. Izgled dvorane dao mu je povod onoj njegovoj dosjetki koju je izbacio jučer na trijemu okom u oko kralju da se on kani sutra vjenčati s Olivom. premda nikako ne vjeruje. Sam ne zna zašto mu je baš ta dosjetka pala na um, očito je dvorana izgledala svadbeno. Što se danas ima zapravo dogoditi? Muči Petar Pan muku kakve još nikad nije prepatio. Nikad mu nisu tako vješto doskočili da se ne bi mogao dosjetiti Što oni kane. I kralja su pridobili za sebe, dakle, kane počinili veliku lupeštinu. "Moj glupi kralj s njima se uortačio, dakle mu njihova lu-peština ide u račun." Uzalud napreže Petar Pan svoju izoštrenu dosjetljivost i prirođenu lukavost. "Zar me moja prokleta tikva izdala? Razbio bih je na komade, ali trebam je dok se ne osvetim. Osveta je moja treba!" I zapao je u mračnu dubinu davnih starih uspomena iz prošlosti. Ove su mu uspomene oslikale obale Napulja odakle promatra kraljevsku palaču u kojoj kraljuje kralj Ferante, "strahoviti bog mesa", i prima goste sa smiješkom na usnama. Oca Petra Pana grli i ljubi i posadi za stol, okružen gostima. Petar Pan gleda sliku svog oca i Čini mu se da će zaplakati, ali odmah zatim ugleda u duhu debelo mesnato lice kralja Ferante i njegovu debelu ruku koja drži zlatni vrč pun slatkog pića, smiješi se i javlja gostima. "Svečanu gozbu pripremam u čast izmirenja s nekadašnjim davnim prijateljem s kojim me dijelila svađa, ali odsad neka su nam srca združena u vječnom prijateljstvu!" Sklopljenih očiju sluša Petar Pan te riječi mesnatog čovjeka kojeg su okrunili kraljem i gleda plemenito lice svog oca. Onda je pao mrak na kraljevski dvor, a kralj se pojavio uz krevet njegova oca, smije mu se i gleda dok ga njegovi sluge vežu, smije mu se i ruga Što je povjerovao u izmirenje. 364 zapovijeda slugama da ga bace u tamnicu i tamo ga napaja otrovom. Nestaje majke i braće Petra Pana, kralj uzima njihova imanja, a njega je spasio vjerni kmet i bježi u svijet da se osveti. "Koliko sam već puta želju svoje osvete napojio, pomažući pravedne protiv svih lupeža. Ali nikad nisam imao toliko posla kao ovdje u Ugarskoj i tu kod kneza Brandenburga. Nikad nisam imao prilike toliko puta napajati svoju osvetu, braneći ovaj pošteni narod kojemu pripada Gordana. A što dalje kvarim račune lupežima, to više žedam da im se osvetim." Ovako razmišlja Petar Pan u svojoj samoći, osluškuje i čeka hoće li
ipak netko doći da bi barem našao nekakav trag svjetla koji bi mu osvijetlio što se zbiva gore. Zapravo, on ne haje kome oni gore kane sada nešto učiniti. Gordana nije više u dvoru. I Vi-lene nema. U to je uvjeren pa mu je samo do toga da napakosti lupežima. Napokon se otvore vrata. Svjetlost mu bljesne u očima. Sluga ulazi i nosi mu zdjelu s doručkom. Petar Pan je svezan na klupi i nasmije se: "To je već nešto", misli on i nada se da će barem nešto doznati od sluge. Čeka da mu se približi, a onda primijeti: - Čuješ li, prijatelju, može li se nogama nositi jelo u usta? Misliš da sam i tome dorastao? Ako su mi poslali jelo, onda je. naravno, da mi moraš odriješiti ruke. Sluga preplašeno gleda u simpatičnog lakrdijaša i odgovara: - Potkastelan mi je naložio da vas ja hranim. . . - Gle, gle budale. Učinili su od mene djetence. Samo me načas odveži. Desnicu ti poklanjam, s njome bih se još mogao odriješiti, ali, prijatelju, uzmi ljevicu, jest ću lijevom rukom, neka te ne bude strah da ću pobjeći. Sluga razmišlja: od desne ruke je velika pogibelj, lakrdijaš je jak. Ali može li što ljevicom? Zna točno da nije ljevak, a zašto dvorskoj budali ne bi učinio milost kad je sve toliko puta nasmijao. - Što blejiš u mene? Malo samo popusti uže, toliko da pri hvatim jelo. Reci: bi li ti dopustio da te hrane tako sramotno? - Gospodine, samo me strah potkastelana. . . - Tako, on je u blizini? - Sad je baš gore u blagovaonici gdje se brzo radi i žure se. - Rade nešto, a Sto? - Grade oltar. - Oltar - zaprepasti se Petar Pan. - Pamet ti se prevrnula naglavce. Otkad nas knez kani moliti pred oltarom? Ili možda taj bezbožac Pencinger? - Ne znam ništa, gospodine, ali nosio sam gore svijećnjake i vidio kako grade pravi pravcati oltar na stolu koji je pokriven zlatom i nose svete slike i mnogo cvijeća. Ne, to Petar Pan ne može shvatiti. Tako nešto nije ni sanjao. Što to može biti? Razljuti se i pita dalje slugu: 365 - A Sto još rade u dvorcu? Kazuj mi. Od toga Sto mi kažeš ne mogu pobjeći niti se odvezali. - JoŠ spremaju doručak, a mnogo toga za svečani objed. - Dakle, Čekaju neke visoke goste? - Ne znam, gospodine. - Jesu li izvjesili kakvu zastavu? Ako jesu, onda čekaju goste.
- Da, izvjesili su zastavu s grbom gospodina Draženića. - Magla mi pokriva pamet. Čovječe, zar ne znaš da je Draženić teško ranjen? Umro nije jer ne bi spremali gozbu, a čemu, dakle, njegova zastava? Prava si budala. Ne poznaš grb ni zastavu svoga bahatog gospodara. - Velim vam, gospodine, poznajem. Baš su njegovu zastavu izvjesili i čuo sam zapovijed da je izvjese. - Neka bude šio hoće, nije me briga. Gladan sam, odveži mi samo lijevu ruku da se najedem, umirem od gladi. I sluga je u potpunoj vlasti Petra Pana, pa se ogleda kamo bi stavio zdjelu da uzmogne odvezati lakrdijaševu ruku. Ide na prag da tamo položi zdjelu, ali iz dvorišta dolazi potkastelan i stupi u komoru pa se okosi: - Što radiš tako dugo? Nisi ga još nahranio? - Upravo sam htio - odgovori sluga i okrene se Petru Panu. Ovaj se smije i oponaša dječji glas: - Djetešce bi htjelo sisati, gospodine potkastelane, još nije do raslo da ga hrane. - Kad nije doraslo da ga hrane, a ono neka krepa od gladi - odgovori mu polkastelan. - Čekaj, čekaj! - zove Petar Pan - daj, slugo, stavljaj mi u usta, samo pazi da ti ne progutam zdjelu. Petar Pan nije htio da sluga ode pa dopusti da ga hrani. Sluga hrani svezanog lakrdijaša. Kaštelanu dojadi gledati pa skrene s praga opel u dvorište, a lakrdijaš prati njegove korake, žvače i pri tom šapće sluzi: - Pogledaj dragi kamen na mojem prstu. Hoćeš li ga zaslužiti? Čovjek spusti pogled na sjajni kamen t gotovu mu zdjela padne iz ruku. Onda malo pogleda preko praga na otvorena vrata da vidi svojeg gospodara. Okrenuo mu je leda i nadzire sluge koji izvode konje iz staje. - Što želite od mene, gospodine? - pita sluga tiho. - Idi gore u prvi kat i potrazi nekoga od kardinalove pratnje pa im reci što ću ti kazati. - Gospodine, neće me pustiti do njih. Postavili su straže na trijemu gdje su gosti da ne bi onuda trčali naši momci i bjidili goste. - Gle, gle - iznenadi se lakrdijaš - to je vrlo važno i onda će čovjeku koji"ga hrani: - Valjda neće čitav dan držati kardinala pod stražom? Moraš se nekako dovući do bilo koga od njegove ili princezine pratnje, možda će ipak doći na tu gozbu ili barem k objedu. Čuj što ćeš im reći. Sagni se k meni. 366
Potkastelanu se čini da predugo traje taj doručak, okrene se i dolazi bliže: - Je li se taj već nažderao? - Gospodine poikastelane, očito mene nazivate životinjom koja ždere. Ne pristaje mi vaš rječnik, a nisam privikao jesti iz ruke, pa to dugo- traje. - Napolje - zapovijedi on sluzi. Ovaj nosi zdjelu iz komore, potkastelan ide za njim, zalupi vratima, okrene ključ i sumnjičavo pita; - Što ti je šaptao? - Ispitivao me što rade gore i zašto sedlaju konje na dvorištu. - Nosi se u služinske sobe - zapovjedi on pa ide da nadzire opremanje Verbecijeve pratnje za polazak u Turopolje. Jedva je stigao, kad mu straža s kule javlja: - Dolazi Lucićev cetovoda i moli da ga pustimo u dvorac. Danas je kaštelan odredio da se svaki pojedini čovjek koji bi stigao do opkopa dobro pregleda i ne pušta preko mosta i svakog mora straža najaviti. Potkastelan dade privolu da se čovjek pusti. - Kome nosiš vijesti? Moram to znati, inače ne možeš gore. - Plemenitom gospodinu Draženiću nosim vijesti od Lučića, a zatim kaštelanu Pencingeru. - Dobro. Slijedi me, ali koračaj oprezno da na trijemu ne prouzročiš štropot. Upravo kad je Verbeci svršio razgovor s kraljem i pozvao baruna Pencingera da ide s njime po nevjestu, otvore se vrata. U kraljevu sobu ulazi potkastelan s glasnikom i javlja: - Važne vijesti nosi cetovoda iz Turopolja. Čim su čuli tu riječ, Verbeci i Pencinger zaustave korake i stadoše ispitivati Lucićeva četovođu. Ovaj se pokloni gospodi i javlja: - Uputio me u Turopolje cetovoda Stanislav da se javim kano niku Benku. On me pitao koliko sam puta bio u pljački s Lukavčanima i što smo sve otimali. Odgovorio sam da nisam nikad bio u kneževoj četi. - Dakle, nisi priznao ništa? - zadovoljno će Pencinger. - Nisam, ali su me neki Turopoljci spazili, pokazivali na me i vikali da sam otimao u četi gospodina Draženića. - Ti si, naravno, porekao? - Zbog toga gotovo da me nisu Turopoljci napali i tukli. Na te riječi Verbeci se razvedri i uzvikne: - To je izvrsno. Dok ja nudim mir. oni se bune. To mi do la/i u prilog. - Uzvišeni gospodine, da ih nije umirio mladi rimski poslanik, ne bih
iznio živu glavu - pripovijeda cetovoda. Barun Pencinger i gospodin Verbeci zgledaju se, ali ne kažu ništa, već nastave pitati: - A koliko ima svjedoka? - Ništa manje nego četiri stotine. Sami su se prijavili A rimski poslanik je rekao da će preslušati sve. 367 | i i "¦ ¦ “1 Verbeci naloži kaštelanu: - Povjerite ovom momku neka izabere ljude koji su lukavi i himbeni, pošaljite ih po čitavom Turopolju neka se uvuku medu narod u svako mjesto, svaku župu i svako selo i pomno paze tko što govori o kralju, o meni, o svima nama i neka nam to dojav ljuju. Hoću da znam tko su ti nezadovoljnici, ne samo medu gos podskim plemićima nego i među seljačkim. A kad bude za to vri jeme, onda ćete ih pograbiti za vrat i čvrsto stisnuti. - Dakle, valja nam uhodariti. uzvišeni gospodine? - pita četovoda. - Ali vrlo oprezno. Ti i tvoji drugovi sami grdite kralja, i mene, i Bakaća, i kneza pa ćete najlakše izvući istinu. S jedne strane nudim mir. a s druge Šaljem uhode da sve imam u šakama. Ipak se kaštelan maio zabrine i veli: - Uzvišeni gospodine, duboko se klanjam vašim umnim spo sobnostima, ali odviše poznajem narod i ne znam hoće li sve to uspjeti. Tjednima nisam mogao na kraj s Gordanom kad je bila zarobljena. - Ostavite vi Gordanu. Ovdje se radi o neukima, neupuće nima koji vjeruju. Ali sad dosta o tome. Nakon vjenčanja sve ćemo još jednom dogovoriti. Kralj se dosađuje, sluša i ne sluša kao da ga se sve to ne tiče i jedva čeka da ga ostave sama. Ali mu to nije suđeno. Iznenada se otvore vrata. U sobu ulazi bahatim koracima kraljev nećak knez
Brandenburg i bukom javlja kralju: - UjaČe, vidite tko je stigao. - Ne viči - ušutkava ga kralj - da ne probudiš preko tri jema kardinala i princezu. - Ni gromovi ih ne bi probudili, ali zašto se bojite smetati naše goste u njihovu slatku snu? Oni stalno spavaju do podne, a mene tjerate iz postelje. - Saznat ćeš kad bude hora. A tko je to došao? Stigao je kapetan budimske kraljevske čete. Verbeci se okrene i pogleda na vrata kroz koja ulazi muškarac u odijelu plemića, opasan teškim mačem. Kraljev državnik pljesne rukama u znak velikog zadovoljstva pa ide u susret došljaku: - Jedva sam vas dočekao, gospodine kapetane. Dođite bliže, Gabore. Sramežljivi ste kao mlada nevjesta. Kažite nam jeste li izvršili moj nalog što sam vam slao po mojem naročitom glasniku? Čovjek se pokorno nakloni i strašljivim poluglasom odgovara: - Veleučeni i velemožnt gospodaru, primio sam vašeg glasnika i odmah pohitao da izvršim Sto ste zapovjedili i sve kako steieljeli. Pokupio sam najbslje momke, vješte svakom boju, i bez ikakva promišljanja spremio se na put. Jahali smo prečacima, uklanjali se ljudima i napokon stigli ovamo. - Valjda niste projahati Turopoljem da vas ljudi vide? - za brine se Verbeci. - Ne, velemožni gospodine, vaš glasnik sam nas je vodio i proveo kroz gustu Sumu u neki dvorac. - Odredio sam glasniku da vas vodi ravno u knežev Šumski dvorac. Kapetan kraljevske čete potvrdi: - Da, tako je. Stigli smo danas prije podne u kneževe šume i ukonačili se u kneževskom dvorcu u Sumi. Istina, premalo je mjesta za toliku momčad, ali bit će lako podići konačište našim vojnicima. Čudno zadovoljstvo zaigra na licu ugarskog državnika. Obradovan, smiješi se, pogleda kralja i uzvikne: - Vojska je tu. Sad sam ja gospodar mira i boja, veličanstvo. Knez Brandenburg zablenuo se u kraljeva državnika. Debele mu se usne rastvorile, donja se objesila i pruža izgled blesavosti. Sive, staklene oči, pitajući upire u Verbecija: - Što je to, uzvišeni gospodine? Dozvali ste kraljeve čete, a ponudile ste Hrvatima mir?
Verbeci mu se ironički smije od radosti zbog kapetanova dolaska i odgovori: - Naravno, kneže, otkud biste vi to razumjeli. Uz vrč dan i noć ne može se naučiti državničkoj mudrosti. Ali čujte ¦ i pristupi k njemu pa ga udari po ramenima - dozvao sam vojsku i ponudio mir Hrvatima jer ću se oružjem miriti, uhodama i prijetnjama, razu mijete li sad? - Ne, ni sada ne razumijem. - Nikad nećete razumjeti. Bit će najbolje da opet prihvatite vrč i dobro zalijete današnji doručak. Samo jedno upamtite: sve je to u vašu korist. - Trebalo mi je momaka koje nisam dobio u čitavom kraju, ni ovdje u vašoj kneževini, ni u Krapini na vašem imanju. Nitko nije htio pod kraljevu zastavu, tako ste lijepo s njima postupali. Meni trebaju vojnici da branim granicu Ugarske, dakle, ponudio sam Hrvatima ovdje malo bijelog kruha, pod nos malo pečenja, izmirenja, da mi dođu u vojsku njihovi momci. Jeste li razumjeli? A kad budu u mojoj vlasti i kad ih dovedem na granicu, onda možete vi opet raspojasati svoje orgije, haračiti Turopoljem i Zagorjem koliko god želite, dragi mladi, ludi kneže. - Ali kako ću ostati ovdje s vašim neispunjenim obećanjima? Pobunit će se. . . - Vi ćete ovdje imati gospodina kapetana i kraljevsku četu, navaliti na njih i upokoriti ih. Zato sam dozvao ovu četu, što velite sad? Donja mu se usna rastegnula. sive oči zasjale. - Sad mi je jasno. - Dugo je trebalo da vam svane dan. Veličanstvo, vaS je nećak također zadovoljan. - Dakle - pita knez joS jednom - kad vi odete, mogu smjesta navaliti na njih i razbijati kako me volja? 368 - Nije sasvim tako. Čim ja odvedem na Dravu hrvatske momke
iz ovog kraja i tamo iz Zagorja, poslat ćete, kneže, nekoliko svojih ljudi u Turopolje na preslušavanje gospodinu kanoniku. To će trajati barem mjesec dana jer ima četiri stotine svjedoka. - Mjesec dana moram čekati. Za to vrijeme ne smijem uzeti plemićima ni seljacima ni jednog jedinog pileta? Ali, uzvišeni gospo dine, što će peći moj kuhar? - Ispecite svoje vojnike, ali nizašto na svijetu ne smijete ništa oteti Hrvatima dok ne skupim momčad za kraljevsku vojsku. Mi ne smijemo prekršiti mir nego oni. Razumijete? Oni će prekršiti mir. Kad pošaljete svoje ljude na preslušavanje, oni će izazvati narod, a ništa lakše nego ogorčeni narod podići na noge. To je iskra koja smjesta plane kad je baciš u ulje. Ovi će navaliti na vaše svjedoke, izbiti ih, to im neće škoditi, a onda, eto kapetana sa svojom četom. - Navaliti na Turopoljce? - pita knez, dršćući od želje da opet započne haračenje u kojem je toliko uživao. Ali ga Verbeci pobije: - Ne, on neće navaliti, nego braniti vaše ljude od turopoljske bijesne mase i onda ugušiti bunu. Danas ste nevjerojatno tvrdoglavi i teško mislite, kneze. Uhvatio se za glavu u kojoj je sve mutno i nejasno. Vino što ga je jučer u noći popio još uvijek mu ne da misliti, to manje što su ga tako rano izvukli iz postelje. Napokon je ipak shvatio: - Da. da, razumijem sve. Samo da ne bi predugo trajalo. - Želite li uhvatiti svoje neprijatelje s kojima se sada ja mi rim, morate pridonijeti žrtvu. A vama, kapetane, nalažem neka vaši momci ostanu stalno na okupu da nitko od njih ne bi otišao u Turopolje. Narod ne smije slutiti da smo se u šumi utaborili i čekamo. - Hvala Bogu - veli kralj - mislim da je to svršeno, za boljela me glava od tolikih briga. - Da. veličanstvo, brige koje nosim ja zaboljele su i vašu glavu. Nije razumio ili nije htio razumjeti ironiju u njegovu glasu i riječima, već sjedne i pozove kneza Brandenburga da ostane s njim dok Verbeci u Pencingerovoj pratnji izlazi i pohita svojem nećaku. U svojoj sobi Draženić se muči da svlada strahovite opekline na lijevom ramenu i ruci, a desnicom nastoji navući haljetak preko svih poveza. Liječnik ga odvraća od toga. ali sve uzalud. Vjerenik hoće da bude pristao, unatoč bolesti. Napokon mu sluga mora rasporiti rukav kako bi mogao uvući lijevu ruku. Ipak, haljetak mu ne pristaje i zato
ga pokriva plaštem. - Najposlije su mu obukli hlače i čizme, a zatim mu pruže srebrno zrcalo. Dugo se Draženić ogledava. Lijepo lice je blijedo, oči mutne. I stade desnom rukom trljati obraze da bi se barem malo zacrve-njeli. Liječnik ga promatra s prikrajka i Šuti. Nekoliko se puta ogledao Draženić u zrcalu, poravnao kosu i haljetak, premda ga muče opekline. Najposlije mu sluga navijesti da je stigao Lucićev četovoda. To uzbudi sva njegova osjetila pa se nadigne. okrene prema vratima i jedva čeka glasnikovu vijest. Ovaj mu tiho saopćuje Lu-cićevu poruku: - Gospodin kaštelan Lučić uzeo je Stanislava i sve momke iz šumskog dvorca pa otišao u Pakleni lug. Pratio sam ih sve do ulaza. Vojnici su uistinu našli u guštari prohod isječen ljudskom rukom. - Dakle, tamo je Kušević, tamo je on - dahne Draženić i čvrsto uhvati momka za ruku. - A što još poručuje Lučić? - Da se neće vratiti bez Kuševića i bez Jasenke. Budite mirni. Dovest ćemo ih. samo vas molim neka gospodin Pencinger i vaš ujak ne saznaju da je Lučić odveo momke iz Šumskog dvorca. Neka misle da je otišao sam s vojnikom tražiti trag. - Dobro, ali reci: zar je istina da su hrvatski borci s Kuševićem odlučili otići na bojište? - Plemeniti gospodine, tako govore ljudi u Turopolju, ali ne znam što je na stvari. Prošao sam pokraj Kuševićeva dvorca, vidio sam Jelenka, a s njim i njegova sivog oklopnika. Tamo su nešto razgovarali, ali nisu bili opremljeni za put. Sivi je oklopnik bio pokriven vizirom. Bit će važna ličnost kad se tako krije. - Zašto moram ležati ovdje beskorisno ranjen i nemoćan, a trebao bih se dići i pojuriti medu njih da uhvatim za vrat onoga Jelenka i skinem vizir s obraza tome sivom oklopniku kako su ga oni skinuli meni. Moram vratiti milo za drago. Moram. Zarumenio se Draženić od Ijutine i želje da sjedne na konja i zavitla mačem. - Ostanite na miru - opominje liječnik svojeg ranjenika. Stradat ćete, strest će vas groznica, a onda neće biti dobro. - Trese me groznica Sto moram ležati i bolovati, a ne od bo lesti - odvrati Draženić, uspravi se na noge. ali odmah zatetura. Liječnik ga želi pridržati, ali ga on odgurne od sebe. Sam će se držati uspravno i koračati. - Moram stajati pred oltarom. Razumijete? Stajat ću da me ona ne bi gledala ovako nemoćna. Neka barem vidi moj vitki lijepi stas
kad mi je lice blijedo i upalo. Ipak brzo ga ostave snage i sjedne na postelju da obriše znoj sa čela. - Gospodine Draženiću - priča mu opet glasnik - rekao je Lučić da mirno čekate. Ponovo vam poručuje kaštelan da će vam Jelenka pokloniti za svadbeni dar. Oblije ga vreli val uzbuđenja pa se opet pridigne: Tako mi imena, taj će svadbeni dar bili kraljevski uzvraćen. To mu reci. Idi odmah k njemu ako bi mu trebalo pomoći. I i i 1 l i - Urekli smo da čekam na ugovorenom mjestu, baš tamo gdje je ulazio u guštaru. Čim nešto ustreba, javit će mi, a ja ću odmah pojahati da izvršim njegovu zapovijed. - Ako mu je potrebna pomoć, mogao bih mu slati jos onih nekoliko momaka što ih ima u dvorcu. - Gospodine, nešto ću vam odati, ali me ne prokažite. Stigao je kapetan iz Budima s kraljevskom četom od sto ljudi i smjestio ih u šumskom dvorcu kneza Brandenburga. Momci su vraški vješti boju. a imaju i vatreno oružje. - Stigao je kraljev kapetan sa četom? - Vidio sam ga i čuo u kraljevoj sobi. - Zašto mi to ujak taji? - On je sam malo prije doznao da se kapetan smjestio u kne ževom šumskom dvorcu, odakle nije daleko u turopoljski Pakleni lug. - To mi šalje sam pakao. Idi i red Lučiću neka ne gubi vrijeme. - Gospodaru, dovoljno je ako me ovlastite da kraljevu četu pozovem u vaše ime u pomoć Lučiću. - Zlata li vrijedi ova vijest. Dobro ću to iskoristiti. Žuri se. nastoj doprijeti do Lučića, idi njegovim tragom i javi mu moju novu zapovijed: kraljeva četa iz šumskom dvorca neka navali na mojeg dušmanina gdje god se on sakriva. Ti veliš da je Kušević u svom dvorcu? - Vidio sam ga jučer. - A Lučić ide u Pakleni lug za njim? Nije li to da svisneš od jada1.” Idi za Lučićem. - Naložio mi je da čekam na ulazu u šumu ako se mimoidemo.
- Dobro, idi u šumski knežev dvorac. Ako je kapetan ovdje u Lukavcu, odmah povedi kraljevu četu u moje ime i neka s tobom čeka na ulazu u Šumu. Čim dođe Lucićev glasnik ili on sam, neka su mu kraljevi bojovnici na dohvatu. Zadržat ću ovdje kapetana. Zovi ga k meni, stari smo znanci. - Idem odmah, plemeniti gospodine, samo što će na to uzvišeni gospodin ? - Žuri se i ne boj se ničega. Moj ujak mi neće zamjeriti. Moj duSmanin neka mi dođe na svadbu, to hoću. Cetovoda nije više mogao ništa reći jer je upravo ulazio Verbeci i stao zadivljeno usred sobe, gledajući nećaka odjevena kako ustaje i hrabro se drži na nogama. Dotle je cetovoda uspio neopaženo izaći da pozove kapetana, a zatim ode da izvrši Dražcnićevu zapovijed. Sav sretan, primijeti ujak svojem nećaku: - Ljubav je najbrži lijek - pa sjedne k njemu i saopći mu što mu je Pencinger govorio o Vileni. Mladić ga zamišljeno sluša. - Jos nisi zadovoljan s njome? - čudi se Verbeci. - Ne znam. Nešto me uznemiruje. Čudne me slutnje oblijeću. - Sumnjaš u njenu ljubav, momče? Imala je pravo odvratiti se od tebe. Sad je moraš ponovo osvojiti. - Da. da, sve sam to mislio jučer i ja, ali danas mi je tjes kobno. Opet mislim samo na to da ona u svom srcu nosi Jelenka Kuševića. - Kad on nestane sa svijeta, brzo će nestati iz njenog srca. Dok ozdraviš, Kuševića više neće bili. - Još mnogo prije, mnogo prije, ujače, ali ovu noć mučile su me grdne prikaze. U polusnu sam vidio ili valjda sanjao kako se Vilena šulja iza mojeg uzglavlja i tjera na mene vepra. Hoću da skočim i pobjegnem, ali vepar mi skoči za vrat. - Baš si budala, to te još uvijek drži vrućica od rana. Ne boj se, Vilena je žena kao i sve ostale. Mislila je na toga lupeža Ku ševića, a sad pristupa k vjenčanju s uglednim muškarcem. Obasiplju je časti, a tome ne odolijeva ni ona. * * * Draženić odviše dobro poznaje Vilenu da bi se mogao u to pouzdati. A od sna ove noći hvata ga zagonetna bojazan i strah. Neugodan predosjećaj ulazi mu u srce i gasi zanos što ga je obuzimao još jučer. Verbeci promatra njegovo oklijevanje, čudi se i pita: - Valjda ne kaniš odustali od vjenčanja, mladiću? - Ni izdaleka, ujače, samo se tužim zbog nevoljkog čuvstva koje mi krati užitak. Ona će bili moja žena. ali tko zna kako će sve to biti. Tako mi je kao da idem u neku opasnost. - Naravno, u opasnost da te zarobi, ali toj si već davno pod
legao, sinko moj. Ne gubimo vrijeme, uskoro će se obaviti vjenčanje. Već je sunce čestito /agrijalo na istoku. Verbeci je brzo odredio kako će Draženića otpremiti u blagovaonicu da tamo čeka, a nakon toga se uputi u sjevernu kulu k Vileni. Kad je on otišao, došao je k Draženiću kraljevski kapetan. Mladić ga srdačno dočeka, ispita nešto o putovanju, a zatim odlučno izrazi želju da ostane u Lukavcu na njegovu vjenčanju i gozbi. - Vi se ženite? - ćudi se kapetan. - Draženić mu potvrdi i ponovo ga pozove da ostane u dvorcu. - Sto će na to uzvišeni gospodin Verbeci? - Što ja danas odredim, sve će mu biti pravo. Kapetan se zahvali prihvativši radosno poziv. Draženić se osjeća pobjednikom. Sad je kraljevska četa njegova. Od rane zore Čeka Vilena potpuno spremna za vjenčanje. Služavke su joj obukle crvenu vjenčanu haljinu od svile, urešenu biser-jem i blistavim zelenim kamenjem. Lijepu glavu uresile su dijademom, a plave pletenice ispreplele bijelim i zelenim nizovima. Kad je bilo sve u redu, pružile su joj molitvenik od bjelokosti. Dopustila je da je urede, češljaju po volji, smiješila im se i pri373 i ,1! čala vedro i šaljivo, uvjerena da će Verbeci djevojke ispitivati o njenom držanju. A ona želi prikriti svaki trag osjećajima Sto sad vladaju čitavim njenim bićem, njenom voljom, mislima i srcem. Mora zatomiti sve sto bi moglo pobuditi sumnje. Zato je nastojala uvjeriti djevojke da je vedra, vesela i da se nada sreći. Kad su služavke izašle, Vilenu strese zima. Svileni struk pokojne Beči Frankopanke osjeća kao mrtvački oklop. Sablasno Šušti oko nje pokojničina suknja. O njoj je pripovijedala Gordana kad je boravila zarobljena u Lukavcu i provodila dane s njom. Sad ona ide u toj haljini na smrtonosno vjenčanje. Sve oko nje ima biljeg smrti. "Hoću li možda osvetiti time i pokojničinu mladu smrt?" - pita se djevojka i gleda preda se u maglu budućnosti. Još samo malo i sve će se riješiti. Zaustavila se usred sobe. Ne može podnositi sušanj svile. Ta je haljina podsjeća na mrtvo tijelo one koja se nekoć vjenčala u toj svili i tako brzo legla u grob. . . Dok nije odjenula tu svilu, osjećala se mirno i odlučno, spremna da učini što je smatrala jedinim spasenjem za sebe i za druge. Zašto joj sada dršće duša? Od čega je zebe?
Svlada se i kreće ravno k ležaju, ogleda se na vrata. Tamo je mir. Onda uzima ispod jastuka srebrne korice i ogleda ih. Zatim potraži između gustih nabora svojeg rukava na desnoj ruci pomno skriveni duguljasti šav. Čitavu je noć smišljala kako bi to bolje udesila. kako bi sašila nabore iz unulrašnje strane rukava baš toliko da može u nj gurnuti srebrne korice, a kad ustreba bodež, opet zahvatiti držak, izvući ga ncopaženo i oštricu okrenuti po svojoj volji. Napokon je sve dobro smislila i pripremila u desnom rukavu najbolje mjestance za svoje oružje. Nekoliko puta provjerava pokret do skrovišta. Lagano joj uspijeva svaka kretnja. Lagano hvata ispod narukavca bodež i okreće ga u ruci, a da se ništa ne zamijeti. Sve ide kako je zamislila. To je potpuno umiri, opet gurne korice u džepić i pokrije ga naboranim narukavcem. Osjeti se sasvim mirna i jaka. Trenutačno kolebanje nestaje. Vraća joj se srčanost. Ogleda se k ulazu. S druge strane hrastovih vrata čeka je veliko djelo. Smjelo, strahovito, a ipak ga ne može napustiti. Odluka je čvrsta: "Osloboditi domovinu od izdajnika. To je moja sudbina. Tako želi pravednost. Ja slušam njen glas, saginjem koljeno i činim ono što zapovijeda . . . Na vratima kuca Verbeci. Polagano ide k njoj i tiho je zovne: - Plemenita gospođice, dolazim po vas. Digla je glavu i pogled, dok on prihvati njenu ruku i pomogne joj ustati. Znatiželjno promatra njene crte. Odaju blagi mir, priseb-nosl i potpuni sklad. Dakle, sasvim se uživjela u ono što je teka. Pristat će na taj brak i neće kazati "ne". To je upisano u njenim crtama uvjerava se Verbeci i zadovoljno primijeti: - Predivni ste, prekrasni, ushićen sam. Moj nećak bit će opijen vašom ljepotom. - Ljepota je premalo da budemo ljubljeni trajno, uzvišeni go spodine. - Ali u vas je dobrole koja će ostati vječno. A tek druge vaše kreposti. Vjerujem, vrlo sam sretan što ćete mi biti snaha, premda sam samo skrbnik svojem nećaku. Dopustite mi da vas odsad samo tako nazivam. Ona samo kimne i obori oči da ne bi možda odala što joj je sada u duši i pobudila njegovu sumnju. Zna da je lukav i mora uložiti mnogo truda da ga ničim ne upozori kako u svojoj duši nosi sasvim drugo. On je sad živo sjeća na ono što je odlučila i htjela bi državnika uvjeriti kako se uistinu promijenila i najposlije od srca privoljela tom braku.
U tom joj on dolazi u pomoć i pita: - Zar ne, sasvim ste se vratili k njemu? Oprostite mu Što je počinio. Bilo je zaista ludo, ali vas beskrajno ljubi. Zar ne da mu opraštate? Nasmiješila se i pogledala ga velikim plavim očima. Taj ga pogled toliko smete da nije istraživao njezin smiješak ni glas kojim je odgovorila: - Ne preostaje mi drugo. Žene moraju uvijek opraštati. A mož da je i dobro tako. - Eto. ljepotice moja, znao sam da je u vas toplo srce. Lju bav se ne može dugo ljutiti. Pogodio sam što će biti kraj svemu. I hvala vam. Bit ćete vrlo sretni. Obasut ću vas svim sjajem i udobnostima života. - Hvala, nastojat ću da to zavrijedim. Te su ga riječi neizmjerno obradovale. Ona je napokon stekla snagu i izrekla ih mirno i uvjerljivo, makar su u potpunoj suprotnosti sa svakom njenom mišlju i svim njenim osjećajima. - A sada pođimo - i on prihvati njenu desnicu u čijem je rukavu smrt. Kao da se taj bodež tog časa pretvorio u teški kamen. Čini joj se da jedva drži ruku i nešto je peče. Zašto on uzima baš onu ruku koja ima izvršiti kaznu? Osjeti da ni on nije sasvim miran, razabire njegovo uzbuđenje i jasno joj je da njegova ruka dršće. Ne može Verbeci svladati ni razumjeti uzbuđenje koje ga hvata već od rana jutra. Je li to ljepota djevojke toliko djelovala na njega? Što bi moglo biti drugo? Ne može poznati sam sebe. Ne sluti da je dodir njene desnice instinktivno razbudio u nj predosjećaj smrtne opasnosti što skriva rukav one koju vodi svojem miljeniku nećaku. 375 - Idemo. Svi čekaju. I kralj. On će sam kumovati vašem vjenčanju. - Prevelika je to čast za mene - šapne ona i prepušta se da je vodi. Sva je podatna, mila i ljupka. Verbeci je ne može prepoznati. Zar je to ona ista djevojka koja se još jučer tako žestoko protivila? "Žena je. pogodio sam što se događa s njom. Jest, zaboravila je sve i oprostila Draženiću sigurno pod dojmom veiikih časti i sjajne budućnosti koju joj on pruža". Izveo je Vilenu na trijem. Osjetila je da je na svježem zraku, na
svjetlosti sunca što se već diglo nad- istočnu kulu. Njegove zrake osvjetljuju dvorište. Dolje na trijemu ne vidi nikoga. Verbeci je upozori da krene lijevo. Na uglu ispred zaokreta stoje dva svečano odjevena paža pred široko otvorenim vratima. To je kraljeva odaja. Na pragu netko stoji, ali ga ne može prepoznati. Verbeci je vodi dalje. Ona korača tiho, jedva čujno. Za njom Šušti crvena svila. Stigavši do paževa, na pragu se pojavi kralj, svečano odjeven, ukrašen draguljima. Smiješi joj se, ide joj u susret. Djevojka se smete. Što da sada učini? Što da kaže? Odluči šutjeti i samo se duboko pokloni. Kralj je pridigne, prihvati je za ruke i ljubazno se smiješi: - Dođite da vas povedem u dvoranu, to je dužnost vjenčanog kuma. Vaša ljepota sjat će na mojem dvoru, tamo je određeno za vas prvo mjesto uz buduću kraljicu. Prevelika je to čast za mene, veličanstvo - odgovori ona, uvjerena da je tako pravo jer samo na taj način može sakriti ono što nosi u desnici. Srce joj burno kuca i pogledom istražuje kralja i Verbecija. Ali njihova lica odaju potpun mir, srdačnost i ljubaznost. Državnik se nakloni kralju i zahvaljuje: - Vrlo sam sretan, vaše veličanstvo. Sto moju buduću snahu odlikujete tolikim častima. - Želim time dokazati Hrvatima da iskreno želim s njima živjeti u miru. A vi ste, gospođice, dragocjeno jamstvo za taj mir i zato ćete na mojem dvoru uživati najveću moju zahvalnost i sve časti koje vam mogu podijeliti. - Je li moj otac dao privolu za taj brak? - upita ona ohrab rena kraljevom Ijubaz.nošću. - Zaprosio vas je gospodin Verbeci u ime svojeg nećaka pred svima nama i poslao poruku vašem ocu po prečasnom gospodinu kanoniku Benku. Vaš je otac očito prihvatio Šuteći jer nije odgo vorio. Odgovor joj se ne čini nevjerojatnim. Kad njezin otac ne odgovara, zna da pristaje. Čini joj se kao da su od nje zatražili ovu Žrtvu i oni. Inače bi otac prosvjedovao. Djevojka ne sluti da su 17* njezin otac i svi ostali uvjereni kako nije više u Lukavcu i zato otac ne odgovara Vcrbeciju. Ili oni svi lažu, a s njima i kralj? Bez obzira na sve, njezina je odluka čvrsta i nepokolebljiva. U desnom rukavu nosi sudbinu Draženićevu pa ide dalje. Ne može šuštati. Sve što je odlučila ove noći osjeća kao putokaz velikoj zadaći. Kaštelan Pencinger stao je na vrata pa zove kralja i nevjestu neka podu u blagovaonicu.
I krenuše. Kralj sam vodi Vilenu. a ona se prepušta. Trijemom ne zapaža nikoga. Svuda su zatvorena sva vrata, Vileni dršće sva unutrašnjost, ali zna zadržati mir. Velika dvorana blagovaonice širom je otvorena. Polagano prelazi preko praga. U prvi čas ugleda vijence, urese, prostrt stol i oltar u dnu dvorane. Svijeće već plamte. Srce joj zadršće. Tu će je svezati s Dra-ženićem kome nosi u desnici smrtnu osudu. Tako mora biti. Kralj je dovede do sredine dvorane. U kutu u sjeni stoje knez. markgrof Danijel i svećenik. S druge strane opazi Draženića. Očito je ustao iz naslonjača. Desnicom se drži oslona. Muku odaje blijedo lice, ali on se ipak drži, ne popušta. Hoće da je dočeka stojeći. Htio bi joj u susret, ali nema hrabrosti, boji se. posrnuo bi od slabosti i boli što mu zadaju rane. Vilena ga pogleda. Razabire da je teško nadvladao bolest kad je došao u ovu dvoranu i sada tu stoji. I ona se nadvlada, približi mu se, pa igra ulogu nevjeste koja pristaje na brak. I on joj sada stupa u susret. Teško, ali ipak dolazi bliže. Vileni se čini da se sve to događa u nekom snu. I sama se prepala svojeg glasa kad ga je upitala: - Kako vam je? - Sad mi je prekrasno i predobro - odgovori on. Verbeci ga svom snagom podupire da ne bi posrnuo. Ali volja mladog čovjeka nadvladala je svu bol i slabost. Otkloni njihovu pomoć, sam stoji uspravan i čvrst i tiho primijeti Vileni: -- Prije nego pristupim vjenčanju, recite da ste mi sve oprostili. Njegova je želja odviše teška, ali i to mora prebroditi. I Vilena odgovori blagim smiješkom: Isporučila sam vam već po vašem ujaku: valja sve zaboraviti. I kraij i Verbeci su se zgledali. To ih obraduje. Obojica su osjetili da su na cilju svojih osnova. Zatim se ugarski velikaš okrene prema svećeniku Što već čeka spreman i korakne na niski podij što su ga podigli pred umjetno podignutim oltarom. Naredili su mu da što brže obavi vjenčanje kako bi Draženić mogao izdržati, a da ne mora sjesti u naslonjač. Mladi par pristupa. Kralj stoji uz Vilenu. Svi su ušutjeli. U potpunoj tišini svećenik sklopi ruke i stade moliti. 377 U dnu dvorane žestoko se otvore vrata. Štropot nemilo odjekuje blagovaonicom. Verbeci se ljutite okrene prema vratima, dok kaštelan Pencinger pohita da nepristojnog došljaka spriječi u smetanju. Ali se zaustavi. Vrata je otvorio paž. Preko praga stupa vojvoda
Hipolit od Ferare a slijedi ga pratnja od trojice njegovih plemića. Vojvoda u kardinalskoj odori ide ravno prema kralju i glasno reče: Oprostite, veličanstvo, morao sam unići, imam,važno pitanje. Svi su se smeli. Nitko ne može odgovoriti, ni sam kralj. Vi-lena se okrenula pa iza kraija gteda u kardinala iza kojega stoji neki mladić. Njegovo lice poznaje. Sve joj se u glavi zbunilo i smiješalo i toliko je uzbuđena da je ostavlja sluh. Pričinja joj se da je sva dvorana puna buke. Kardinal se pokloni kralju, pitajući: - Veličanstvo, ne razumijem što se događa. Ovdje stoji neka nepoznata djevojka kao da se tu obavlja vjenčanje? Toliko ga uzbuđuje iznenadni kardinalov dolazak da bi najradije vikao i grdio, ali se mora ponizno pred njim pokloniti. Nikad taj kardinal nije tako rano ustao. Svakog dana moraju ga nekoliko puta buditi i zvati k doručku. Ovaj nenadani dolazak jasno pokazuje Verbeciju da se tu nešto zbivalo. Kardinala je netko morao upozoriti da se nešto sprema. Ali zašto se taj plete u njegove poslove. Htio bi ga povesti iz dvorane i uzima ga za ruku ponizno. - Eminencijo, dopustite da vas povedeni u svoju odaju, sve ću vam razjasniti. - Veličanstvo, okrene se vojvoda kralju. - Vi se tajno vjen čate s drugom dok je vaša nevjesta u dvoru? Što to znači? - Varate se, eminencijo. - Vidim vjerenicu i kralja. - Dopustite, razjasnil ću vam. - Ali ovdje okom u oko, kralju . . . - Eminencijo, kako ste mogli i pomisliti da se njegovo ve ličanstvo tajno ženi s drugom dok smo sve ugovorili za vjenčanje princeze Olive u jesen.
- Evo. tu je nevjesta. - Nije kraljeva . . . - Gospodine, čuli ste jučer dvorskog luđaka na trijemu. Sam je rekao princezi da se njegovo veličanstvo danas ženi. Ona je mislila da je sve samo šala, ali danas ujutro pazila je prince/a Oliva i krišom gledala neobične kretnje u čitavom dvorcu. Dala me probuditi i pozvala u pomoć. Gledala je kroz pukotine na vra tima s kakvom Ijubaznošću i ushićenjem njegovo veličanstvo prati trijemom neku stranu ljepoticu. Dopuslite. uzvišeni gospodine, to je doista bjelodan dokaz da se nešto tajno sprema. - Eminencijo, smjesta ćete sve saznati. Moj nećak hoće da se vjenča s ovom ljepoticom koja mu je već davno bila vjerenica. a kralj je samo svjedok. Vojvoda od Ferare promatra Vilenu. Nije je vidio, ali je čuo 0 njoj u Paklenom lugu i zna da je ovdje zarobljena. Sad se sjetio svega. 1 bude mu odmah ja-sno. Pogleda djevojku i pokloni se: - Oprostite, lijepa gospođice, htio bih Čuti iz vaših usta s kim se vjenčate: s kraljem, ili s nećakom uzvišenog gospodina? Nekoliko trenutaka sva je ukočena. Pitanje je tako čudno naglašeno. Čula je od Vojka i od Petra Pana o tom tobožnjem kardinalu i odgovara glasno i jasno: - Pozvali su me da se vjenčam s nećakom uzvišenog gospodina. Pozvali su je. Ta riječ nekako se ne sviđa vojvodi od Ferare. 1 okrene se prema Verbeciju i kralju s pitanjem: - Veličanstvo neka mi oprosti, nisam kriv. Jučer smo iz usta vašeg lakrdijaša Čuli da se kralj kani vjenčati, a princeza je danas posumnjala i morao sam se, dakle, uvjeriti što je na stvari. To je dužnost zaštitnika princeze Olive i pouzdanika njenog brata. Zato sam morao prodrijeti u ovu dvoranu, a da nisam zamolio kraljevu dozvolu. - Neka vam bude oprošteno - veli kralj. - Petar Pan jučer je izbrbljao koješta, vikao i urlao i žalim Sto je princeza povjerovala njegovoj budalaštini. - Veličanstvo, žena lako posumnja. Oprostile što sam morao počiniti nepristojnost. Dopustite da ispravim pa mi u znak oproš taja ispunile jednu molbu. - Vrlo rado, eminencijo. Što biste Željeli? - Samo to da sam vjenčam vaše štićenike. Time ću princezu moći uvjeriti da se kralj nije vjenčao s ljepoticom, a prema vama popravit ću svoju zabludu. Bit će mi naročita čast, uzvišeni
gos podine Verbeci, ako uzmognem lično vjenčati vašeg nećaka. Svi su se razvedrili. I kralj i Verbeci i Pencinger, čas prije prestrašen zbog iznenadne smetnje, sad su opet smireni. Napokon je posljednja zapreka izravnana, a sam kardinal svezat će mlade vjerenike. - Velika je to čast za mene i nećaka - vedro će DraŽenićev ujak i duboko se pokloni. Dvorski kapelan side s podija. Svi se klanjaju kardinalu koji se odmah spremao da izvrši obred. Zahvaljuju mu i obasipaju ga hvalama. Kralj i Verbeci i sam Draženić klanja se njegovoj eminenciji. Vilena jos uvijek stoji kao ukopana, širokim pogledom promatra postrance kardinalova tri plemića koji sve to mirno promatraju. Jedno je lice uz.nemirava i ne može razumjeti zašto on tako uporno gleda u svojeg kardinala i kao da mu nešto pogledom objavljuje što samo oni razumiju. Vojvoda od Ferare uspravio se i dao znak da bude tiho. Onda ljubazno pogleda Draženića, pa opet Vilenu i prijazno oslovi mladi par. - Samo se po sebi razumije: vi, plemeniti gospodine, i vi, plemenita gospođice, izvršili ste vjerske dužnosti koje crkva propisuje za vjenčanje? Vojvoda zamijeti zablenute poglede kralja, Verbecija i Draženi-ća, zuri iznenađen u kardinalovo lice. Vilena je od kardinalova pitanja zadrhtala. Dok Draženić šuti, ona odgovori: - Nisam izvršila te dužnosti. - Kako? Niste se ispovijedili i pričestili? - Nisam - odvrati ona drhtavim glasom. U dvorani je sve zamuklo, razabire se teško disanje mladog vjerenika. Verbeci se uzvrpoljio, kralj zabrinuo, Pencinger smrknuo. - Vrlo žalim, plemenita gospođice, i vi, plemeniti mladi vje renice. Htio sam blagosloviti vaš brak. ali ne smijem prije nego što se izvršili svoju dužnost. Ne smijete priseći pred Bogom vjer nost za čitav život dok ne izvršite propise svete vjere. Morate se prije svega ispovijediti i pričestiti. Svi su u dvorani kruto razočarani, a Verbeci odmah priskoči u pomoć. - Bože moj, kako sam na to smio zaboraviti. Eminencijo, to se može izvršiti odmah. Mi ćemo se svi udaljiti iz
dvorane da se vjerenici mogu ispovjediti. Kapelan neka oboje ispovjedi. - On neka ispovijeda vjerenika, a ja ću vjerenicu. Dakle, za jedan sat može se obaviti vjenčanje. I kardinal odredi da kapelan ispovjedi Draženića koji također nije izvršio svoju dužnost, a on će ispovjediti Vilenu. - Kad sve bude svršeno, valja ih pričestiti u dvorskoj kape lici, a tada ću izvršiti vjenčanje - izjavi kardinal. Verbeci, kralj i Draženić vrlo su nezadovoljni ovim iznenadnim preokretom, ali morali su pristati na odgodu. - Prema tome, vjenčanje je odgođeno za sat-dva - naglasi ugarski državnik. - Strpljivo ćemo čekati. Vojvoda od Ferare potvrdi i ljubazno se pokloni kralju koji je pošao sa svojim državnikom iz dvorane i pozvao sve ostale sa sobom. Draženića prihvatiše knez i markgrof Danijel i vode ga u njegovu sobu. Kad je dvorana bila prazna, vojvoda od Ferare približi se Vileni: - Plemenita gospođice, poznajem vašu tragediju, znam kako vas je Draženić ugrabio, sve sam to čuo od mojeg saveznika koji je vaš zemljak i zato sam izveo ovu odgodu, ne znajući slažete li se sa mnom. Ne usuđuje se odgovoriti i gleda u zemlju. Ne zna što bi na to rekla. Razmišlja kako bi mu prikazala stvar. Sad je potpuno odlučna za vjenčanje i na tešku zadaću koju je sebi nametnula i u nju tako čvrsto vjeruje. Odgovorit će kardinalu da sama želi poći za Draženića. Njena šutnja ponuka ga da nastavi ispitivati. - Kad je ovdje bio prečasni gospodin kanonik Benko, rekli su mu da ste pobjegli iz dvorca jer je on došao da vas povede k ocu. - Pobjegla? Tako su rekli kanoniku? - Da, gospođice, svi smo vjerovali u vaš bijeg jer je sve bilo tako prikazano. Molim vas recite mi što je? Zar ste se vratili da se vjenčate s Verbecijevim nećakom? - Ne, nikud nisam pobjegla. Naprotiv, oni su me doveli u sjevernu kulu, tamo me zatvorili i postavili stražu pred moja vrata. - Zašto su to učinili? Opet je razmišljala kako bi mu na to odgovorila, a najposlije odluči: - Gospodin Verbeci mi reče da je ponudio mir mojim zem ljacima i jamstvo tome miru ima biti moj brak s njegovim nećakom. Ona obori oči od straha da štogod ne prizna i reče: - Stvorila sam odluku. Dalje nije mogla govoriti. Ono što ju je potaklo da pristane ne može otkriti ni njemu ni nikome drugome.
- Je li vaš otac pristao na ovaj brak? - pita on dalje. - Ne znam, ali očito oni drugi traže od mene tu žrtvu, a ja se odazivljein. - Savjetovao bih vam da odgodite vjenčanje dok ne saznamo što misli vaš otac. Što da odgovori, pošto je već sasvim mirno i hladno sa sobom obračunala i odlučila o Draženićevoj sudbini? Zašto je došao taj vojvoda da joj u posljednji čas stane na put? Šalje ga đavo da spasi život Draženiću? Ne, vjenčat će se. Odlučno odgovori: - Moj će otac biti zadovoljan. - Onda je to vaša stvar i molim oprostite što sam vjenča nje odgodio. Mislio sam da vas kane svezati s mladim čovjekom bez vaše privole, ali sad mi morate, plemenita gospođice, dopus titi da izvršim svoju dužnost do kraja. Prigovorio sam što se niste ispovjedili, a taj prigovor ne mogu više povući. Prepala se da će on zatražiti neka se smjesta pred njime ispovjedi. Baš zato nije tražila ispovjed da ne bi pred svećenikom priznala kakva je nakana vodi u brak s Draženićem. Što da sad učini? Odlučila je zašutjeli pa bilo što. Pošto ona ne da odgovora, vojvoda smjesta izjavi: - Zatražite da vas kapelan odmah ispovjedi i pričesti pa se možete smjesta vjenčati. Ovaj je prijedlog zbuni, a on opazi da se nešto prepala i stade je ispitivati i moliti da mu bude iskrena. - Sjetila sam se da ne smijem uzeti pričest. Kad su mi jutros djevojke donijele mlijeka i kolača, uzela sam jelo. Dakle, ne mogu primiti pričest. - Čudim se, plemenita gospođice, kako ste mogli zaboraviti što vam valja izvršiti prije vjenčanja? Ukor je primila šuteći, oborenih očiju. Jasno mu je da nešto skriva, ali ne može zapitkivati. Sad mu je glavno da kralj i Verbeci ne bi mislili kako je htio spriječiti ženidbu. Učinio je to samo zbog poruke Petra Pana. U prvi čas napola je vjerovao da će kralj možda izvesti kakvu spletku po nagovoru svojeg državnika Verbecija kako bi izigrao .180 381 princezu Olivu, unatoč tome. Sto je još nedavno s njim pregovarao o svim potankostima kraljevske svadbe. Sada se uvjerio da se ne radi ni
o kakvoj prevari, već o vjenčanju Draženića s Vilenom. Samo jedno ne razumije: zašto su toliko širili vijest da će danas doći Bakač. Odlučio je o tome šutjeti da ne bi u kralja i Verbecija pobudio bilo kakvu sumnju. I oprosti se s Vilenom, rekavši joj da nikako neće moći izvršiti vjenčanje do sutra u zoru. Djevojka se. dakie, upuli u svoju sobu u sjevernoj kuli potpuno odlučna i čvrsta u svojoj odluci, a vojvoda od Ferare ode kralju. Kralj i njegov državnik uzbuđeno raspravljaju zbog kardinalova dolaska baš u času vjenčanja. Jasno im je: princeza Oliva morala je posumnjati zbog jučeraSnje primjedbe Petra Pana. Verbeci stalno sumnjiči kralja da je lakrdijašu nešto povjerio i taj pakosni čovjek htio je pokvariti Verbecijeve račune- Ili je možda već od prije pomagao Vileni kao što je nekoć izigravao Pencingera da pomogne Gordani? - Možda ste mu ipak nešto rekli? - pita on kralja. - Kunem se: nijednom riječi nisam mu dao povoda da se to me dosjeti, već sam vam jučer sve to razložio, ^gospodine Verbeci. - Ali Petar Pan se stalno zauzimao za tu djevojku, nije li tako? Sam Pencinger je to potvrdio. - Znam, brinuo se za nju. ali nije mogao ništa doznati. - A ipak je princezi govorio o nekom vjenčanju. Sigurno su nas uhodili, misleći da ih kanimo prevariti. U to paž najavi kardinala. Ulazeći mirna i ozbiljna lica. prigovara: - Zar u ovoj kući ni kapelan ne zna vjerske dužnosti? Evo, zbog toga se danas vjenčanje ne može izvršiti. - Kako to? - pitaju gotovo u isti čas i Vladislav i njegov državnik. - Nevjesta se ne može pričestiti jer je već u ranu zoru oku sila jela. a isto je sigurno učinio i on. Nešto slično nisam doži vio. Pristupiti k oltaru bez ispovijedi. - Bio sam uvjeren da se ona sama pobrinula što joj je činiti - ljuti se Verbeci. - To je bila kapclanova briga, zaslužio je zbog toga strogi ukor. Njemu je moralo biti poznato da u ovom dvorcu samo on može izvršiti s vjerenicima propisane vjerske dužnosti, dakle, ako ih on ne pripravi za vjenčanje, ne može to učiniti nitko. Kralju je vrlo neprijatno što će kardinal misliti o kraljevskoj pobožnosti kad su mladenci pristupili bez ispovijedi i pričesti k vjenčanju pa se stade zgražati: - To je prava sablazan. Smjesta ću uzeti drugog kapelana. Ugarski velikaš u svojoj duši kune. ali tu nema prigovora, ne može se preko tog razloga.
- Odredit ću da sve bude spremno Sto treba - veli kralj da opere sa sebe ljagu. 382 - Vrlo dobro - potvrdi kardinal - neka sutra bude sve spremno pa i očeva privola jer inače brak ne bi bio pravovaljan. Gotovo ubojitim pogledom osine Verbeci kralja koji je svojim ispričavanjem uzrokovao ovu posljednju kardinalovu odredbu. Međutim, vojvoda od Ferare već se spremio na odlazak. - Ja sam moram umiriti i uvjeriti princezu Olivu da sutra u zoru vjenčavam plavu ljepoticu s gospodinom DraŽenićem. Dopustite da je pozovem neka prisustvuje tom svečanom činu da ne bi i u mene sumnjala. I kralj i Verbeci su prihvatili da i princeza prisustvuje vjenčanom obredu. Verbeci se odluči osigurati da ne bi opet bilo neprilika: - Prije ste spomenuli, eminencijo, da je potrebna očeva doz vola. Na moju prosidbu Berislavić nije odgovorio. Mislim: dovoljno je Sto on, šuteći pristaje. - Ako bi kada tko htio poreći pravovaljanost te ženidbe, mo gao bi se time poslužiti. Otac mora dati privolu, to je i po zako nima, zato je najbolje da se pobrinete za očev pristanak. To ćete lako postići jer je djevojka vašem nećaku sve oprostila, tako mi je sama kazala. Ta vijest obraduje Verbecija i kad je vojvoda ostavio sobu, tiho primijeti kralju: - Napokon sam posve siguran da Vilena istinski pristaje na brak. Ne moram se bojati da bi pred oltarom prosvjedovala. To mi je donijelo potpuno smirenje. Ali sad je sasvim jasno da je Petar Pan skrivio tu odgodu. Otkud je saznao, to još uvijek ne znam i zašto je htio nahuškati Olivu? - Zovite ga da čujemo što ga je potaklo na to. - Nipošto. Neka čami u tamnici. A ja moram smjesta u Turo polje. - Vi, glavom? - začudi se kralj. - Da. Nosim svoju glavu u Turopolje u posve maloj pratnji. - Ako vas narod vidi. planut će protiv vas. - Ne bojte se, kralju, znam kamo idem, kako idem i zašto. I ostavi Vladislava da se požuri u svoju sobu da skine sve čano odijelo i uzme jednostavno kako u Turopolju ne bi nikome pao u oči. Pozvao je odmah u sobu baruna Pencingera. Kaštelan se začudio Verbecijevoj nakani, ali ga on ne sluša i žuri se preodjenuti. Barun stade raspravljati o događajima koji su se upravo zbili. - Uzvišeni gospodin gotovo se i ne uzrujava što je vjenčanje
odgođeno? Rekao mi je kardinal da će se obaviti tek sutra ujutro. - Sve je to istina - potvrdi Verbeci i razjašnjava razloge. - Kriv je samo Petar Pan - veli Pencinger. Kaštelan je prihvatio zgodu da zakletog neprijatelja Što više ocrni pred svojim pretpostavljenim kako bi ga se jednom zauvijek riješio. I najposlije dokazuje da je Petar Pan radio ipak sasvim promišljeno i da je morao nešto doznati. 383 - Možda mu je njegovo veličanstvo nehotice otkrilo. Lakrdijaševoj lukavosti nije potrebno mnogo riječi. Jedan pogled i već je dovoljno. Predložio bih vam, uzvišeni gospodine, da ga otpustite iz dvorca. Stalno je pomagao Gordani i bio joj je oružje kojim se ona borila protiv nas. Da nije bilo Petra Pana. sigurno bismo već imali kraljevića. Otpustite ga, neka ide kud ga je volja. - Prije toga neka sjedi u tamnici i samo jednom na dan do bije jelo. Pencinger radosno prihvati tu odredbu i otprati svojeg gospodara u dvorište, pomogne mu uzjahati konja, dok je Verbeci s pratnjom od desetorice momaka izišao preko mosta i uputio se ravno u Turopolje. Pred turopoljskom općinom razgranala se ogromna starodrevna lipa i mirisavim granama stvara duboku hladovinu. Pod lipom je drveni stol. Kanonik Benko sjedi na čelu, s obje strane po dva kanonika zagrebačkog Kaptola. Uz njih je mladi svećenik Stjepko Brodarić. Nasuprot njima župan Stjepan Berislavić. Podbočio je glavu na ruke i siuSa. Na ledini stoji oko stotinu ljudi. Uzbuđuje ih tok istrage. Nastoje čuti Što se sve događa. Svjedoci pak stoje postrance u tihom poČitanju i kad bi ih kanonik prozvao, izlaze iz skupine i približuju se k stolu. S druge strane stoje četvorca Pencingerovih pouzdanika što ih je danas poslao iz Lukavca da pokaže koliko je Verbeciju stalo da se istraga (očno provodi. Kanonik prozove jednoga od njih koji se pokorno približio i ponizno odgovara na sva pitanja. - Znam: bilo ih je mnogo koji su plijenili i odvodili blago iz staja jer im je tako zapovijedao ćetovoda Stanislav. Ali on je tvrdio da su to podanici knezovi koji gradu Lukavcu nisu isplatili dužna podavanja i kako neće platiti milom, moraju im oteti silom. O nekakvoj provali u crkvu ništa ne znam. Ova izreka dopre do skupine muškaraca na ledini i uspiri u njima prosvjed. Sva se lica zarumene od gnjeva. Tiho padaju povici. Benko
digne ruku. Svi ušute i samo pogledima i, šapćući međusobno, iskaljuju gnjev svoje duše. Redom dolaze Lukavčani, svaki se brani. Onda im Benko naredi da se udalje i zove svjedoke i oštećenike pojedinih krajeva Turopolja. Jedan od svjedoka približi se i zamoli da mu dopuste nešto reći. Kanonik pristane. - Neka mi oprosti prečasni gospodin, jučer nisam rekao istinu. ISU Bili su navalili u crkvu i sve porazbijali. Znam ih poimence. I ova četvorica su haračila što stoje tamo kraj vrbika. - Zašto si jučer rekao da ništa ne znaš i nikog ne poznaješ”? - Prečasni. bojim se vješala, a to mi je obećao Stanislav ako prokažem njegove ljude. Strahovito mi je prijetio. Mojeg je susjeda htio podmititi jednim dukatom. On se nije dao, već ga je udario i bacio iz kuće, Prečasni, ja sam siromah i slab, ne mogu se ja pobiti s takvim žilavim vragom kao što je Stanislav. Svu noć ni sam spavao, grizla me savjest. Pošto su ga sve ispitali, prečasni ga otpusti i tiho primijeti kanonicima, Stjepku i županu: - To je već deseti koji je priznao da su mu se prijetili. - Najbolji znak da Verbeci laže, spletkari - primijeti župan. - A tko bi znao je li njemu poznato što se događa, možda to čini samo kne/^v kaštelan Peocinger. Knezu se ne sviđa istraga, to sam jasno primijetio - obrazlaže Stjepko. - Bilo bi najbolje kad biste sami otišli u Lukavac - Savje tuje župan. - Tamo biste možda nešto saznali o mojoj kćeri. Kanonik Benko pristane da Stjepko večeras ode u Lukavac i nastavi istragu. Sunce je već bilo visoko. Pod gustom starodrevnom lipom još uvijek hlad. Istraga se nastavlja. Najednom Benko opazi da su se ljudi okrenuli prema Lukavcu. Zamalo opaze ispod drveća jahače kako se žure prema općini. Odmah su prepoznali Lukavćane. Stjepko usklikne iznenađeno: - Dolazi Verbeci. - Što lo znači? - prenerazi se župan. Kanonik odmah obustavi ispitivanje. Dolazak ugarskog velikaša Čini im se neobičnim događajem. - Ne bi on sam dolazio k nama kad nam ne bi imao sa općiti nešto vrlo važno. Uistinu je neustrašiv taj čovjek kad se usuđuje u Turopolje sa deset momaka. Čekali su dok je Verbeci sa svojom pratnjom izišao na cestu i uskoro stigao pred općinu. Benko je dao nalog ljudima da se povuku i ničim ne iskažu budimskom
Čovjeku svoju mržnju. Sišao je s konja i pošao prema gospodi pod lipu, po/dravi ih i poprimi izraz blagosti, gotovo neke pokajne poniznosti, pa odmah oslovi kanonika Bcnka: - Zamolio bih da me povedete pod krov. Moram s prečasnom gospodom i plemenitim gospodinom županom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Odmah su udovoljili njegovoj želji, poveli ga u općinsku sobu i ponudili mu stolicu. 385 Ali nije sjeo, već reče županu: - Ponajprije mi dopustite da- kažem ono zbog čega sam do&ao. 25 OORDANA 1\ a bude li to prihvaćeno prijateljski, rado ću prihvatiti vašu časnu ponudu da sjednem s vama pod vašim krovom. Način njegova govora još više iznenadi svu gospodu. Čini im se kao da je došao neki jadni plemić i moli ih za neku milost. Stjepko, vičan spletkama, pomno promatra Verbecija, ali taj nastupa toliko uvjerljivo da ne može nikako pronaći traga kakvoj spletki. - Što želi uzvišeni gospodin? Mi slušamo - ponuka ga ka nonik Benko. - Ponajprije molim prečasnog gospodina kako je s istragom. Predsjedatelj istrage spremno mu ispripovjedi šio su sve do sada iskazali oštećenici, svjedoci i okrivljenici, a onda na kraju primijeti: - Začudila me samo okolnost da se čelovoda lukavačkih momaka pojavio u našim selima i stao ljudima prijetiti vješalima, budu li iskazivali u prilog oštećenih i prikazivali tko je sve sudjelovao u nasiljima. Na te se riječi Verbeci očito razljuti kao da je od Petra Pana naučio glumačku vještinu. Toliko se razmahao i razgoropadio i pružio potpuno uvjerljivu sliku čovjeka koji je ogorčen. - O tome mi ništa nije bilo poznato - veli on prečasnom kanoniku. Ali znajte: pred vama ću kazniti svakoga tko se usudi počinili ovakve nepodopštine. - Zar bi se kaštelan Pencinger usudio izdati naloge svojim ljudima dok vi nudite mir i tražite istragu da uzmognete sve po praviti? - Uvjeren sam u to. U interesu je gospodina kaštelana da sa sebe skine krivnju jer sam odlučio da ga otjeram iz službe. Gospoda se zgledaju. Taj razlog je vjerojatan, a opet smiju li
vjerovati tome Čovjeku? To im je pitanje Verbeci jasno pročitao s njihovih poštenih lica i odmah znao naći protudokaz sumnjama. - Mladi knez podaje se piću i raskalašenom životu, nikad nije trijezan i znam da je svojim ljudima pustio slobodne ruke neka harače po tom plodnom kraju koliko ih volja. A što su više ha račili i nakupili, to je bilo bolje za njih. Ustanovio sam da su je dan dio plijena dijelili medu sohom na čelu s barunom Pencingerom. Zato su često i bez znanja kneza otišli Turopoljem pljačkati. Protiv takvih službenika ne može se ništa učiniti, oni taje svoje Čine i pripovijedaju knezu da su uzeli samo onima koji su bili dužni. - Ali ovdje nema nikakvih dužnika - uzvišeni gospodine upada kanonik. - - Nikad naši općinari nisu bili vazali grada Lu kavca. To je nedvoumno dokazano, a to će dokazati ne samo svje doci ovog kraja nego i vjerodostojni ljudi s našeg Kaptola. Tu su i stare povelje. - Bas zato želim da jednom zauvijek učinim kraj tim nemilim sukobima koje stalno prouzrokuju kneževi ljudi u ovom kraju. Že lim da to zauvijek preslane i zato sam istragu povjerio najvjero dostojnijem mjestu, a to je prečasni Kaptol. Sto vi pronađete, pre386 časna gospodo, u to ću vjerovati i pokloniti vam svoje pouzdanje. Molim: priložite i prepiše tih povelja da se jednom zauvijek proglasi službenicima kneza Brandenburga moja stroga zapovijed. Evo, zaprijetit ću se smrtnom kaznom svakom kneževu službeniku koji se usudi odsad posegnuti čijom imovinom, ili se dotakne kojeg stanovnika ovog kraja. Tog časa Verbeci izvadi iz prsluka smotani papir i preda ga kanoniku. - Evo, tu je moja izjava, prečasni gospodine, koju polažem u vaše ruke kao vodi istrage. Ovim zaprijetite svakom od kneževih ljudi ako bi se usudili lagati kad ih ispitujete. Uostalom, i napolju ću im kazati svoju odluku. Svi su iznenađeni. Sve ih više obuzima uvjerenje da Verbecija nuka teški strah od Turčina i po svaku cijenu želi s njima sklopiti istinski mir. Sad to moraju iskoristiti. Verbeci je nastavio: - Uzalud sam čekao da će mladi rimski poslanik doći jučer u Lukavac i javiti kako teče istraga, - Oprostite, uzvišeni gospodine, još nije bilo dovoljno važnih
događaja. Tek danas se razvilo mnogo toga zbog čega je prečasni kanonik odredio da podvečer idem u Lukavac. - Oslobodio sam vas ovog truda - veli Verbeci. - Pošto sam saznao kako stvar stoji, molim da narodu objavite moje čvrste odluke: kazniti svakog smrću koji bi se ubuduće usudio uznemiravati Turopolje. Župan je upravo htio da zapita za svoju kćerku, kad ga u tom spriječi sam lukavi državnik, okrenuvši se prema njemu i stade blago i pokajnički govoriti: - Plemeniti gospodine župane, imao bih vam nešto reći ovdje pred svima. On samo kimne i čeka. a Verbeci nastavi: - Prečasni gospodin Benko tražio je od mene vašu kćerku. Bio sam spreman predati djevojku koju je moj nećak nedostojno oteo. ali je nismo mogli pronaći nigdje u dvorcu. - Rekli ste gospodinu prečasnom da je pobjegla sa zaroblje nicima koji su one noći umakli. - To je bilo vrlo vjerojatno, jer je nisu mogli pronaći u dvorcu, a ćuli smo da su pobjegli i zarobljenici što nam je i danas još zagonetno. - Vilena nije pobjegla jer bi se sigurno vratila k ocu. Verbeci kimne glavom i potvrdi: - Sasvim ste pravo primijetili, plemeniti gospodine župane. - Kako? Dakle, nalazi se u dvorcu? Vaš nećak ju je silom zadržao? - Dopustite da razjasnim vama. a i prečasnoj gospodi. Onoga jutra kad ste vi, prečasni gospodine, došli i zatražili neka izručim županovu kćer. smjesta sam rekao neka je dovedu. Potkastelan. čovjek bučan, grub i bahat, stao je vikati dvorištem slugama da traže djevojku. Kad je to ćula vaša kći, prepala se i sakrila. 387 - Kako sakrila? Gdje se mogla sakriti? - uzrujano će otac. - Upravo se nalazila dolje u dvorištu kad su joj služavke dojavile kako je traži potkastelan, viče i kune. Razumljivo je: vaša se kći pobojala da je traži moj nećak i zamolila služavke da je
sakriju. - Sakrile su je u dvorcu? - pita sada kanonik. Verbeci nastoji da mu sve razjasni prirodno i razumljivo: - Djevojke su joj vrlo dobre i. naravno, sakrile su gospođicu u drugom dvorištu, u svojoj izbici, kamo nitko ne dolazi. Tamo su je hranile da nitko o tom nije slutio. Tek kad se pronijela vijest da je moj nećak na samrti, ona je sama izašla iz svog skrovišta. Danas sam sve to doznao. Ona je, dakle u Lukavcu. Otac krene prema Verbeciju i upita: - Što se dogodilo s mojom kćeri? - pita otac. dršćućim gla som, blijed od uzbuđenja. - Odmah ću vam razjasniti što je i kako. Zašto je niste poslali kući k ocu ako mislite pošteno? - opet će župan. - Baš vam to želim razjasniti pa ćete uvidjeti da su moje namjere i više nego poštene i prema vama i prema vašoj kćeri. Napeto slušaju Što će im sada reći: - Čitavu prošlu noć svi smo bdjeli uz mojeg jadnog nećaka. Još je na životu, ali liječnik veli da će jedva preživjeti današnji dan. a možda još jednu jedinu noć. Ne može preboljeti. Stalno ga trese groznica i vrućica, jadnik, svršit će svoj mladi Život da time okaje sve ludosti šio ih je počinio. - Prevelike su to bile ludosti i zloće, kojima je udario moju obitelj - - promrsi župan Berislavić i, dršćući, čeka što će kazati lukavaćki gospodin. A on se ne ljuti na ispade ojađenog oca, već ga naprotiv nastoji umiriti. - Razumijem vaše ogorčenje i molim vas da me saslušate do kraja. Kad sam danas doznao da je vaša kći u dvorcu, odlučio sam je poslati odmah k vama. ali molio sam je neka prije priđe k smrtnoj postelji mojeg nećaka da mu oprosti. - Još i oproštenje tražite? - ogorčeno upada župan. - Da. plemeniti gospodine župane, oproštenje tražimo jer moj nećak priznaje sve zlo što ga je nanio vašoj kćeri i vama i čitavom ovom kraju. Sve priznaje i za sve se duboko kaje. Prečasni gos podine. čest6 ste već vidjeli ljude koji su počinili zločin pa su se na samrti duboko pokajali. Vi ste im oprostili. I Bog im je opros tio. Zar moj nećak ne bi dobio oproštenje?
Te riječi izrečene tako uvjerljivim ganućem djeluju na sve prisutne, pa i na samog oca. Njegovo se ogorčenje stišava i šuti, dok se Verbeci sprema nastaviti: - Prečasni gospodine, sami potvrđujete moje riječi, kimajući glavom, a ja drugo i ne tražim, nego da shvatite ludosti mojeg nećaka. Smrtno je pomahnitao za lijepom djevojkom i nastojao se prikazati pred njom kakav nije bio. I nastojao je da sve zloće ovog svijeta natovari na Jelenka Kuševića kojega je mrzio jer je bio uvjeren da vaša kći u svome srcu osjeća nešto više prema svojem drugu iz djetinjstva. Moj nećak bio je divlje ljubomoran. Samo ga je to navelo da sve te zloće Što ih je počinio. Danas je već napola u grobu, kaje se i moli oproštenje. Zato sam se usudio zamoliti vašu kćerku da ostane u dvorcu i ode k njemu da mu sada dade oproštenje. - I ona je to učinila? - upita umjesto župana, prečasni gos podin kanonik. - Da, otišla je k njemu. On je skrušeno zamolio da mu sve oprosti, a ona je to plemenito učinila. I dobro je učinila - reče kanonik Benko istinski ganut. Osjećali su da Verbeci ima još nešto kazati i šutjeli su. Čekajući da proslijedi. Kao da je teško ožalošćen, pristupa još bliže k njima, spušta glas, sagne glavu i stade govoriti poluglasno kako bi lakše prikazivao drhtanje glasa: - Videći ga onako blijeda i nevoljna, osjetio sam veliku žalost i bol, a još više grižnju savjesti kćeri gospodina župana . . . Župan stisne usne da ništa ne dobaci tome čovjeku kojega smatra uzrokom svega zla. - Znam: nema nikoga širom Turopolja, ni u onim krajevima, gdje se ne zna da je moj nećak na tako nedostojan način oteo županovu kćerku. Rekoh: nema nikoga tko bi vjerovao da je ona netaknuta. Nitko ne bi vjerovao da moj nećak nije nikada počinio prema njoj nedjelo. S\i su uvjereni u protivno. Vi znate, prečasni, zamolio sam ruku županove kćeri za mojega nećaka. Otac se uspravi i lice mu porumeni od uzbuđenja, ali Verbeci nastavi prije nego što bi župan mogao odgovoriti: - Moj nećak svjestan je toga da je uništio ugled i čast ove djevojke, premda se prema njoj viteški vladao jer ju je ipak kanio uzeti za ženu, samo je htio da ona dobrovoljno pristane. I kad sam danas s njim govorio kakvu je ljagu bacio na djevojku, on je zaplakao nad onim što je učinio i šalje vama, prečasni, i vama. plemeniti gospodine župane, molbu sa svoje smrtne postelje: dopus
tite mu da. prije nego umre, popravi svoju zloću barem toliko da vašoj kćeri pred Čitavim svijetom vrati Čast i ugled. Župan mrko zuri u pod. - Kako hi on to htio popraviti? - pita kanonik Benko. - Da se smjesta s njom vjenča. Časovi njegova života su odbrojani i zato sam dojahao sam. Mogao sam svoju pismenu izjavu poslati po kojem svojem glasniku, ali zbog nećaka sam došao k vama moliti gospodina župana neka mu na samrti oprosti i dade mogućnost da popravi što je učinio. Ako vaša kći iziđe iz dvorca kao njegova vjenčana udovica, nitko joj nikada ne može ništa spo čitnuti. - Da, to je istina - potvrdi kanonik Benko. - Da uzme njegovo ime? - oglasi se župan prosvjedujući. 389 - Sve razumijem što god vi naveli. - okrene se Verbeci županu - ali u ovom se času radi o čovjeku koji odlazi s ovog svijeta. Njegovo ime lako će vaša kći skinuti. To i sami znate, ali sad bi trebalo imati samilosti s onim koji se kaje i želi po praviti svoje grijeh, Čas prije smrti. Molim prečasnog gospodina, neka on savjetuje gospodina župana, a ja ću se pokoriti vašoj od luci. Zbog toga nisam doveo plemenitu gospođicu. Župan se okrene kanoniku Benku zdvojno tražeći savjet. - Gospodine župane, radi se doista o dobrom glasu vaše kćeri. - Nikako ne bih želio vjenčati vašu kćer sa svojim nećakom, gospodine župane, bez vaše privole - reče Verbeci - stoga vas molim ispunite želju umirućem da popravi pogrešku i vrati dobar glas gospođici Vileni vjenčanjem pred oltarom. Napišite nekoliko riječi odobrenja na ovoj pregameni. Brzo ću se vratiti u Lukavac. Nadam se da ću još zateći Draženića u životu.
Župan se malo posavjetuje s kanonikom i sve nekako preko volje napiše na pruženu pergamenti nekoliko riječi i pruži je Ver-beciju. - Žurim u Lukavac, gospodine župane, da popravimo što se još može popraviti. Već sutra vidjet ćete u svom domu gospođicu Vilenu. Kanonik sa svojim drugovima i županom ne mogu naći nikakva povoda da bilo Što sumnjaju. On prilazi kanoniku i veli: - Dopustite da vas pitam, prečasni gospodine, što je s našim mladim plemićima? Jesu li stekli pouzdanje u moju poruku da se sve zaboravi što se dogodilo? Plavi su zapravo branili svoje ljude, zato knez ne može podići protiv njih kod kralja nikakve tužbe, zbog gubitaka koje su mu prouzročili u njegovim četama. - Da. uzvišeni gospodine, oni su primili vašu izjavu do znanja. - I neka budu uvjereni: neće više imati priliku da uhvate mač na obranu protiv Lukavćana. Htio bih osobno govoriti s vodom mladih plemića Jelenkom Kuševićem i zamoliti ga da umirućem Draženiću dade svoje oproštenje. To bi mu olakšalo posljednje časove. Već je dva puta spomenuo da mu je teško otići na drugi svijet u smrtnoj svađi s Kuševićem. Molećim pogledom gleda Verbeci kanonika i nastavlja svoju molbu s tobožnjim ganućem: Učinite i vi sa svoje strane, prečasni, što je moguće. Htio bih ravno do KuŠevića, to je vrlo blizu, ne bisle li me otpratili”.” - Učinio bih to vrlo rado. ali mladić nije kod kuće. - Poslao bih mu glasnika s molbom neka oprosti Draženiću, samo da umirućeg uzmognemo još u posljednjem času obavijestiti. - Na žalost ne mogu vam nikako ispuniti želju jer Kušević nije u Turopolju. Verbeci je želio doznati gdje se nalazi Draženićov smrtni neprijatelj kojega i on sam želi što prije maknuti s očiju Vileni da bi njegov nećak bio miran. U njegovu licu svatko od prisutnih može čitati koliko mu je žao što ne može govoriti s Jelenkom. - Možda ga je prečasni poslao s kakvom vijesti na Kaptol? I onamo bih za njim poslao brzoteče. Bit će dovoljno ako Ku šević izreče riječ oproštaja glasniku, a mladi će plemić to sigurno učiniti kad sazna za Draženićevu nevolju. - Uzvišeni gospodine, Jelenko nije ni na Kaptolu. "Što to znači"? - pomisli u sebi Verbeci nezadovoljan Što ne može doznati za Kuševićevo boravište. Zašto mu kanonik taji? I upita ga:
- Prečasni gospodine, zar se Draženić ne može nikako pred smrt izmiriti sa svojim protivnikom? - Moglo bi se. Čim su plemići, na čelu im Jelenko Kušević i sivi oklopnik, doznali da ste ponudili mir, ne samo Turopolju, nego i u ime Budima i samom banu, mladi su plemići odlučili da ne sjede kod kuće skrštenih ruku. - To je izvanredno plemenita odluka. - I otišli su - veli kanonik. - Što su odlučili? - Da se dadu u boj protiv Turaka. - Kamo? Valjda nisu krenuli u Bosnu? - Ravno na bojište banu Petru Berislaviću da stanu u red hrvatske vojske. Ta izjava Verbecija u jednu ruku ozlovolji, ali začas se već dosjetio. To bi mu moglo doći u horu da poluči svoj cilj i skupi momke za obranu granice Ugarske. Sasvim predano i povjerljivo primijeti: - Doista lijepo i plemenito. Tome se radujem. Sad tek vidim da će naše izmirenje brzo uslijediti i bit će trajno. Plemići su, dakle, odmah napustili svoje držanje i otišli protiv neprijatelja ovog kra ljevstva? Svaka im časl i slava. - I ja tako mislim - potrvdi opet kanonik sve začudenijim tonom i riječima, inače bahatog čovjeka, koji vlada i vlašću i kra ljem, a sada je ponizan, pokoran i povjerljiv. Ugarski velikaš malo se zamislio i onda se ponovo obrati kanoniku Benku. - Prečasni, sad mi pada na um. Ovi bi mladi ljudi mogli steći i veliku slavu i velike zasluge. Kako bi bilo da sastave vojsku mladih i odu na Dravu? Naime, na bojištu u Bosni nisu potrebni. Tamo ban Petar Berislavić stalno goni neprijatelja, dakle, pobjeđuje. A mi znamo da je Turčin odlučio napasti nas i s druge strane. Valjalo bi mlade plemiće uputiti da se vrate. - O tom ja ne odlučujem - odgovori kanonik -- to znate. . . - Naravno, oni sami odlučuju, hoće li poći ovamo ili onamo. A da im vi pošaljete, prečasni, kakvog brzoteču s mojom porukom? - Naravno - odgovori kanonik - odabrat ću mladog čovjeka i poslati ga za plemićima da im odnese vašu poruku. - Svakako će još stići plemiće? 391
- Dakako, lek su udaljeni jedan dan jahanja. - Osim toga. vas molim neka vaš glasnik zaprosi u Jelenka Kuševića oproštcnje 7a Draženića. Možda ga još zatoče poruka na životu. Ako ne, a ono će Kuševiću olakšati dušu. - U moje ime možete Draženiću predali oproštaj, no ja ću isporučiti i Jelenku. . . - Ne bih li možda mogao preporučiti svojeg momka ako ne mate pri ruci brzoteču? - Hvala, nije potrebno, imam izvrsnog jahača, odmah ću ga poslati na put. Zna najkraće putove. On će plemiće stići za nekoliko sati. - Od srca vam hvala - naglasi on pa se oprosti s gospo dom, uzjaha konja i krene prema Lukavcu. Gospoda su opet sjela k stolu pod lipom i nekoliko časaka raspravljala o neobičnom ponašanju Verbecija. Po svemu je bilo tako jasno da je on poražen u velikoj muci i sada valja sve to iskoristiti i požuriti s istragom. Tada se župan i kanonik dogovore kojeg će glasnika poslati plemićima, a zatim nastave poslom. Bilo je upravo podne, kad se yerbed vratio iz Turopolja u Lukavac. Brzo side s konja i uputi se gore kralju. Već je bio u blagovaonici, teško čekajući da sluge donesu objed. Državnik ulazi s lukavim smiješkom na usnama. - Što se dogodilo? Vi upravo sjajite od zadovoljstva? - pita kralj. Samosvjesno on potvrdi glavom, sjedne uza stol do kralja, pa izvadi iz prsluka složeno pismo. Vladislav ga gleda začuđeno i pita: - Što je to? - Očeva privola da se Vilena vjenča s mojim nećakom. - On je sam to pisao? - Izvolite pogledati: vlastitom rukom. - Ne bih nikako mogao vjerovati da će pristati. Berislavići su odviše oholi i ponosni. - Ali Verbeci je odviše lukav i dosjetljiv, a da ne bi mogao svladati Berislavićev ponos. I stade mu pripovijedati kako je sve prikazao kanonicima i samome županu, koliko se trudio i mučio i glumio i onda nasmiješen dovrši pričanje: - Veličanstvo, da ste me vidjeli, morali biste priznati: po stidio sam vašega dvorskog komedijaša Petra Pana. - Nema sumnje da je tako jer inače ne biste nikako mogli dobiti privolu od banova brata. - Kako vidite, kralju, time je otklonjena i posljednja zapreka sutrašnjem vjenčanju Viiene i Draženića. Sad sam učinio sve Što je
potrebno. - Vrlo dobro. Kardinal je čas prije bio ovdje i mnogo se ispričavao što je ušao u dvoranu i omeo vjenčanje, ali princeza je bila bijesna i sumnjala je da je kanimo prevariti. Mi ćemo to i učiniti, samo što će o tom doznati tek kad odem. Ali sad sam uvjeren da kardinal nije imao nikakva razloga sprečavati vjenčanje. Baš je dobro da ste dobili privolu, jer kardinalova je dužnost, kad se nalazi ovdje, da vjenčanje bude provedeno prema svim crkvenim i zakonitim propisima. - Vrlo vas je dobro uputio, veličanstvo, i popravio svoj grijeh. Da nije danas spriječio crkveni obred, ne bih imao u ruci Berislavićevu privolu. - Danas popodne odredio sam da se mladi par ispovijeda, a sutra ujutro samo će se prićestiti. Kapelan je već sve pripremio. - Čini se da vaše veličanstvo ima vrlo dobar njuh kad se tako brine da se ovom vjenčanju ništa ne stavi na put. - Zašto to spominjete? - Danas sam svojim pohodom u Turopolje učinio ogromnu uslugu vašem prijestolju. Kraljeve male oči trepte, on se nagne svojem državniku i stade ga ispitivati dok se on samodopadno smije i odgovara na kraljevo pitanje: - Evo Što je, veličanstvo, u svojoj ruci nosim županov pri stanak, ali to nije važno samo za izvršenje sutrašnjeg vjenčanja. - Još se nešto krije u tom spisu? - Još nešto mnogo važnije. Ovo je pismo nepobitna putnica Draženiću u povjerenje Hrvata. Kralj zakima. Nije mu jasno ili ne vjeruje, ali mu nasmiješeni, zadovoljni velikaš potanje razjašnjava: - Ako je župan dao pismenu privolu da se njih dvoje vjen čaju, time je mojem nećaku dao svjedodžbu povjerenja, dao mu je svjedodžbu da je mladić vrijedan da stupi u njihovu obitelj. Tako će Draženić ovim pismom steći pravo da ude u hrvatske krugove. Nitko mu ne može reći da se silom vjenčao s djevojkom. Napro tiv, Vilena je postala Draženićeva žena po pristanku svojeg oca. Time mojem Draženiću moraju biti otvorena sva vrata svih hrvatskih dvoraca, velikaša i plemića, i tako će on preko svoje žene moći raditi za nas i za vaše prijestolje. Prikazat će se da ga ni najmanje ne zanima gdje je taj hrvatski kraljević, ali preko svoje žene i svojih
znanaca, tu i tamo, će nešto doznati. Za dva-tri mjeseca slavit ćemo veliko izmirenje s banom i saborom i sve će biti u najboljem redu. Imat ću u rukama sve hrvatske nezadovoljnike, znat ću tko su. A kad mi više ne budu trebali Hrvati za obranu granica, razbit ću naše izmirenje, porušiti sve Što sam sagradio s njima i vašim kra ljevskim reskriptima udariti nezadovoljnike veleizdajstvom. - Još Iri mjeseca neću znati za kraljevića? On se nasmije i primijeti: 393 - Da nema Draženića, ne biste to znali nikada. Ali, ne bojte se, sa županom će moj Draženić već mnogo prije biti u potpunom skladu i pomirenju nego Sto se vrati ban Berislavić s bojišta. I mnogo prije nego što sazovcmo hrvatski sabor. Ovaj je spis drago cjenost za mojeg nećaka. Pismeni pristanak župana Berislavića obno vit će njegov ugled u hrvatskim krugovima. To je najvažnije. Kralj nekako nije sasvim smiren i pita: - A kako ćete, molim vas, opravdati pred županom da vam Draženić nije smrtno bolestan i da nije umro? - Malo hajem za to kad imam u ruci njegov pristanak. Uostalom, imam već u zalihi tri prikaza, nisam u neprilici ni časa. On se digne, uhvati srebrno zvonce i čvrsto pozvoni. Paž ulazi u sobu, a Verbeci mu naloži neka smjesta pozove baruna Pencingera. Barun stupi u blagovaonicu, Verbeci ga pozove bliže: - Imam za vas važan nalog. Prije svega, čuo sam od svojeg nećaka da je zadržao kapetana kraljevske čete u dvorcu kako bi prisustvovao vjenčanju. Da, tako je - potvrdi Pencinger. - Još je ovdje i ostaje do sutra. - Žalim što ga moram poslati na važan posao. Jelenko Kušević, njegovi borci i sivi oklopnik otišli su na bojište. - Zar su napustili daljnje borbe s nama? - Ali ja se želim dalje boriti s Kuševićem. Vi ćete poslati potkastelana za njim i njegovim plemićima. Oni odlaze jednom jedi nom cestom koja vodi iz Turopolja, dakle, vrlo ih je lako naći, ali se valja žuriti da ih potkastelan dostigne. - I Što da im kaže potkastelan kad ih stigne? - Potkastelan ima krenuti prečacima da točno drži na oku gdje se oni nalaze, a kapetan neka povede svoju četu i neka se na vrlo zgodnom mjestu u šumi sakrije. Radi se. naime, o tome; ka nonik Benko poslat će Jelenku i plemićima vijest da se vrate. Ako oni to učine, onda nitko nema nikakva posla, ako pak ne učine, onda je zadaća potkastelana da iziđe pred Jelenka i javi da Dra ženić leži na samrtnoj poslelji i moli neka se vrati i s njim izmiri.
To će on doznati i od kanonikova glasnika. Kad Jelenko pođe s njima, na određenom mjestu neka naši momci navale, Jelenka svezu i dovedu u Lukavac. - Bit će teška zadaća, trebao bi tu Lučić. - Pošto ga nema. brzo opremite potkastelana. - Sam ću s njim da mu budem na pomoći. - Mislim da je dovoljno lukav da to sam izvede. Vas trebamo ovdje. - Neka se vaša milost ne boji, on će izvesti sve šio god mu se naloži najspretnije i najsavjesnije, ali ipak bit će dobro da ga barem otpratim kroz Šumu i uputim. Pencinger se udalji, a Verbeci zadovoljan obriše brkove i primijeti kralju: - Dakle, veličanstvo, kako vidite, moj pohod u Turopolje bio je plodonosan. U veseiom raspoloženju oni stadoše objedovati. U sjevernoj kuli nepomično sjedi Vilena. Razmišlja o neobičnom slučaju koji je odgodio vjenčanje. Sad zna zašto Petar Pan nije dolazio k njoj i nije se mogao za nju pobrinuti. Ali sad joj je već njegova pomoć suvišna. Njome vlada čvrsta vjera da joj je određeno izvršiti kaznu nad Draženićem i osloboditi njegove zloće, ne samo Turopolje, nego i sve njene sunarodnjake. Taj joj se zadatak čini tako ogromnim i korisnim da će žrtvovati sve. Kapelan je već obavio ispovijed, ali ona je prešutjela svoju odluku i sama u sebi nalazi opravdanje za taj čin. U njoj se probudio duh njenih predaka i zaboravlja sve oko sebe. Jedina joj misao da krutog krvavog neprijatelja svoje zemlje pobijedi i smakne. Osjeća se kao vojnik koji ide na bojište da brani svoj dom. Razmišlja o ratnim događajima. Sjeća se svih priča svojeg oca i ujaka o borbama na bojnom polju, o krvavim sukobima, gleda pred sobom čitave hrpe mrtvih neprijatelja koji su htjeli provaliti na hrvatsko tlo da plijene, pljačkaju i grabe. Gleda hrabre branitelje kako se sukobljuju s njima i sijeku. "Takav sam vojnik danas i ja. Neprijatelj je tu, neprijatelj grozniji od turskoga, neprijatelj koji se sprema mojem rodu zadati još strahovitije nevolje, muke i nepravde negoli Turčin". "Sve ću učiniti Sto je potrebno, smiješiti se. pružiti mu ruku na vjenčanje, jer kad neprijatelja ne možeš svladati mačem, onda ga uništi lukavošću". "Sad je tamo i ne sluti što mu se sprema. I ne smije slutiti". Tako joj prolaze časovi u razmišljanju koje joj bodri svu dušu i srce. Dok je ulazio kardinal i odgodio vjenčanje, osjetila je koliko
bi bilo zlo da Draženić izbjegne svojoj osudi. Tek u času, kad se netko pokazao na poprištu da zapriječi izvršenje zadaće koju je preuzela, tek onda je osjetila pravu snagu i Čeličnu volju da je izvede. Mogućnost da bi Draženić i dalje sipao svoju zloću nad njenim domom, pruži joj neodoljivu jakost. Tek sada je potpuno spremna, čvrsta i odlučna. I njoj se čini da joj je dolazak vojvode od Ferare donio još onaj dio snage koji joj treba da se ne pokoleba. BORBA NA ŽIVOT I SMRT Sunce je uprlo u gusti krov šume u Paklenom lugu. Samo po koji tračak probija golemu guštaru i osvjetljuje tamne obrise zaklonjenog dvorca u kojem mala četa vodi borbu protiv Lučića i njegovih momaka. Ništa se još u borbi nije promijenilo. Lučić stalno siječe guštaru da se probije k dvorcu. A posao je strahovito težak, grmlje je gotovo stoljetno, gusto, debele su grane. 395 strahovito trnje, ne može se naprijed, sve je spleteno kao da je oko neznanog dvorca trnovita zapreka svakom napadaju izvana. I ogromna su stabla porasla oko te drvene zgrade koju još ne vide, već samo naslućuju po lamnom daščanom krovu. I mučno sijeku, jedva napreduju. Makar je taj posao težak, već bi ga bili obavili do podne, ali Lučić ne može natjerati svoje momke da stalno nose glave na nišan vatrenom oružju kojega se boje. I Lučić kune, tjera ljude, prijeti se mačem, udara vojnike kako bi ih natjerao da što brže probiju put do dvorca. Stanislav obilazi okolo ograde od guštare. Ne može nikako pronaći gdje ulaze stanovnici dvorca. Nada se da će negdje otkriti nevidljiv ulaz kako bi tako priš-tedjeli vrijeme. Ali se opet vraća. Oti uzbuđenja nisu dovoljno lukavi i prisebni da nadu tajnoviti ulaz u dvorac. Opet se Stanislav vraća Lučiću i vijećaju. - Trebalo bi ipak nešto učiniti. Ako ovi u dvorcu naslave sipati tu prokletu vatru, nećemo ni do večeri svršiti posao. A zamislite, gospodine kaštelane, tko će proboraviti noć ovdje u toj šumskoj tam nici medu zvijerima? Kaštelan zasuti. Nije mu ugodno što se Stanislav toga sjetio. Sam se boji. ali nije htio o tome govoriti, pobuditi strah u Stani-slavu i momcima, pa ga umiruje: - Ne boj se. Svaki hitac nije pogodio. Mi ćemo ove noći
spavati u dvorcu. To se Stanislavu ne sviđa. Ni pred čim se ne plaši, samo se boji noći u Paklenom lugu o kojem se Turopoljem pronose svakojake priče. Tu u noći izlaze razne životinje kojima iz gubice sijeva oganj. Tu su najstrašniji veprovi i neke divlje pojave koje su napola životinje, a napola ljudi. Okrutni zločinac plaši se tih priča. - Gospodine kaštelane, nešto bih vam savjetovao. Ako oni kane stalno na nas bacati svoje vatrene pozdrave, nestat će svi do večeri. Već smo izgubili sedmoricu. Svaki je ranjen u ruku. ili nogu, ili rame, nesposobni su za krčenje. Ako nam još desetoricu polegnu na zemlju, što ćemo? Tu se naprijed ne može. Trebamo pomoć. - Do večeri smo u dvorcu. - Nikako do večeri. Tamo okolo kroz grmlje točno se opažaju neka debela stabla kao da je sam vrag postavio jedno uz drugo. - Da, kao da hrast raste do hrasta, tu su pakleni davli uda rili svoj logor. Pokriva ih strahovito granje golemih stabala. A sva ko je kao neka kula. - Jeza me hvata, gospodaru. Čujte moj prijedlog. - Da vidim valja li Sto. Naredili ste svojem mladom četovodi neka čeka na ulazu kraj onog prozora što su ga plavi probiti kroz Pakleni lug. On sada sigurno ćeka kao što ste odredili. Bilo bi pametno da pohitim k njemu neka odjaše u kneževski šumski dvorac i dovede sa sobom sve lugare koji su tamo. - Što će mi lugari - sumnjivo odbija Lučić. - Oni imaju ogromne sjekire kojima je knez dao prošloga ljeta sjeći stabla oko svojeg dvorca da uzmogne proširiti dvorac. Tim sjekirama mogli bismo za sat-dva razrušiti ove trnovite krčevine. Kunem se: oni će nam donijeti pobjedu. I sam Lučić već je o tom razmišljao, ali nada da će u dvorcu pronaći Jasenku toliko ga uzbuđuje da ne može mirno razmišljati i određivati. Opomena ovog čovjeka dolazi mu u horu. Razabire da će mu se razbiti pothvat, uvida da do večeri neće biti u dvorcu, nego mora noćiti u toj šumi ako ne prihvati njegov prijedlog. Razjašnjenje Stanislava sasvim privede Lučića k svijesti. Ne misli više na Jasenku. Sad mu je kao da se otrijeznio i počinje ozbiljno i hladno razmišljati. Stanislav ima pravo i potvrdi mu: - Uistinu, dobro si rekao. Dakle, smjesta idi. Trči što te noge nose. Sam si pa možeš brže nego što smo mi dolazili ovamo. Moj četovođa sigurno ima uza se konja, a ti odmah uzjaši i pohiti u
knežev dvorac. Sve je to blizu, možeš stići vrlo brzo. Neka svi lugari dođu sa sjekirama. - Dovoljno je da zamijenimo one koji su ovdje ranjeni i odmah će nam posao ići od ruke. Stanislav se smjesta uputi na određeno mjesto gdje ga ima čekali kastelanov četovoda. I ne sluti kakve je upute četovođa dobio od Draženića, tj. da ga lamo već čeka s momcima kraljevske čele. I žuri se da što brže dođe i donese Draženicevu kaštelanu pomoć. Bez daha. znojan, izmučen, domogne se cilja. Na ulazu u Šumu opazi čitavu četu do grla oboružanih. Gotovo klikne od radosti, onda ispripovijeda četovodi Lucićevu poruku, a Četovođa mu saopći Draženićev nalog. Obuzme ih velika sreća, a Stanislav ide naprijed, vodeći Lučiću sigurnu pomoć. - Sad tamo nema pomoći. Oni u dvorcu ne mogu se obraniti. I hita naprijed, probijajući se teško kroz guštaru Paklenog luga. A dotle Lučić nastoji da što bolje sakrije svoje momke da ne bi kojega pogodio hitac. Uz to ih neprestano bodri i pokazuje im blistave dukate koji će pasti na njihove crne ruke. Krv im vri, čitavim svojim bićem rade, ništa ne vide, već samo dukate. Od blistavog zlata ne brinu se za krv koja im curi iz ruku, oderanih od trnja. Ne osjećaju ni glad. ni umor, već sijeku i samo sijeku. Zaklanjaju se i skrivaju. Ali opet pada po koji hitac iz dvorca i opet zajaukne koji momak i pada u trnje, a oni drugi bježe i skrivaju se. Ponovo Lučić gubi vrijeme dok ih ohrabri da se vrate, skupe i nastave sjeći i krčiti put. Prolazi vrijeme. Sunce je već daleko iza podne. Lučić računa tat, 397 i u svojim mislima slaže osnovu kako će u dvorac i što će sve tamo učiniti kad se vrati Stanislav. Tog časa jedan od vojnika uzvikne. Lučić pohita k njemu. Čini mu se da je nešto pronašao. - Evo, gospodaru, naletio sam kao slijepa kokoš na zrno. Vidite što je to. Prolaz. Njihov prolaz. - Ali ga treba otkopati. Vidite koliko su nametali trnja da nitko ne može pronaći taj uski prostor.
- A ide ravno prema dvorcu. Baš je toliko prostora da se može provući jedan čovjek. - Ali kako oni prodiru s konjima u dvorac? To je zagonetka. - Sigurno imaju još jedan takav prodor za konje, a možda i ne vode konje. Glavno je da mi možemo od njih na vlastitim nogama. Sad brzo. momci, sijecite. Odstranite sve što leži na putu ovog prodora. - Eto, kako sam pametno učinio - hvali se vojnik - dobro sam učinio sto nisam poslušao gospodina Stanislava, nego pošao sjeći sasvim na drugu stranu. - Dobro, dobro, tvoji su dukati sigurni - dobaci mu Lučić i onda ponuka momke da što brže rade. Za pol sata već su bili pred drvenom ogradom dvorca. - Sad nema pogibelji za vaše tikve - upućuje ih Lučić kroz drvo hitac ne može. Dakle, možete mirno sjeći ogradu. - Samo, gospodaru, ako je njih tamo mnogo? - pita drugi vojnik. - Uskoro će ovdje biti Stanislav s lugarima. To ih umiri i oni se dadoše na posao. A s one strane dvorca nastane prepast. Galeković i momci skoče. Po drvenoj ogradi s one strane čuli su udarce sjekira. - Braćo, sad u borbu. Stigli su do ograde. Sigurno su otkrili naš mali prolaz. - Ali gospodin Damir će ih redom gađati - veli Žarko. - Ograda ih štiti. - Zar tane ne može probušiti drvo? - Znaš li kako je debela ograda? Kao polovica jednog debla. Njima neće biti ništa dok sijeku ogradu. - Ali kad se pojave, onda će ih Damir gađati. - Zašto nitko od nas ne zna baratati vatrenim oružjem? - Smatramo ga nečasnim. Trebalo bi pogledati gore kod Damira. - Odmah ću pohitali gore - ponudi se Žarko. Smjesta se uspne u dvorac, pokuca na vratima oružarnice. Damir mu otvori. - Već sijeku ogradu - javlja Žarko. - Znam, čujem što rade. Neka samo dođu. - Ne možete ih gađati kroz drvo. - Nisam lud da Irošim tanad uzalud, ali kad pomole glave, onda ćeS vidjeti. - U vama je sva naša nada, ali vjerujte mi ćemo dolje sjeći kao pomamni. Dočekat ćemo ih i kositi. - Njih ima dva puta više, ali kad se pojave, povucite se k dvorcu jer ćemo ispaliti i ja i Ivan. Obojica ćemo paliti. Da vidite
kako će se valjati u travi. - Dakle, vi se ne bojite? - Ne, nimalo se ne bojimo ni ja, ni Ivan, a ni gospođe. Samo čim oni udu u dvorac, vi se povucite da tane ne bi pogodilo nekoga od vas. - Reći ću to gospodinu Galekoviću. Ućinil ćemo kako vi odre dite. - Viknut ću dolje kad bude što potrebno i da me svi slušate - naglasi dječak. Opet se vrata zatvore, a Jasenkin vjerni sluga otrči dolje da javi Galekoviću što mu je rekao Damir. Međutim, on sklopi ruke i uzdahne: - Samo neka bude dovoljno paljiva. Da ne uzmanjka. - Kako? Zar bi moglo uzmanjkati? - plaho će Žarko. - Da, moglo bi se to dogoditi jer ga ionako nije bilo mnogo. Stoljetnom šumom tutnji prasak i provlači se daleko kroz gusto granje. Dolje je tlo obrašteno raslinjem toliko visokim da mogu naći skrovište i ljudi i životinje. Tutnji prasak, straši ptice i životinje. Čitavi čopori veprova prestravljeni hicima, rokćući jure šumom, sad ovamo, sad onamo. Ne znaju kamo bi skrenuli glave pred muklim praskom kojem nisu navikli. Čopori su pojurili prema Stanislavu i Lucićevu četovodi koji vode kraljevske vojnike u pomoć Lučiću. Prepali su se i ljudi i životinje. Stanislav i njegovi ljudi sklonuli su se na drveće, a životinje u divljem strahu glavinjaju i krče put guštarom. Nigdje se ne osjećaju sigurne. Uhvatila ih je panika pa se probijaju. Kad su čopori veprova prošli mimo Stanislava i Lucićeva četo-vode, oni opet bodre vojnike da krenu dalje. Stanislav je radostan što će Lučića iznenaditi tako vrsnim vojnicima. - Kruto će se iznenaditi kad im mi s ove strane pošaljemo pozdrav vatrenim oružjem u dvorac - veli on četovodi. - Protiv ovih momaka ne mogu oni u dvorcu ništa. Smrvit ćemo ih. Svi su opet na okupu i golim mačevima idu naprijed da se obrane od veprova ako bi ih sreli. Žuri se Stanislav kroz Pakleni lug i vodi sigurnu pomoć. A Lucićevi vojnici sijeku ogradu bučnim udarcima. On se katkad ogledava u Sumu. ne bi li zamijetio Stanislava, ali šuma je i odviše gusta, a udarci sjekira toliko ispunjaju šumu da se ne može zamijetiti ničiji dolazak. Zapravo. Lučića više ne zabrinjava prodor kroz ogradu. Otkad su pronašli puteljak, nema vise straha da neće brzo provaliti. Hici s kule više ne gađaju vojnike. Štiti ih drvena ogromna 399
ograda i tako visoka da im nilko ne može vise nauditi. To je ljude osokolilo pa su stali življe udarati i sjeći. S one strane ograde Galeković i momci stoje besposleni i slušaju kako Lucićevi vojnici sijeku debele prosnice. Ne mogu ništa poduzeti protiv njih. Ograda je visoka, ne mogu se ni popeti da oružjem sprečavaju napadače. Preostaje im jedino da čekaju u ogradi neprijatelja, probuše prolaz i onda udare na svakog pojedinca. Ali Lučić to zna i siječe ogradu po dužini da bi mogao provaliti u dvorac sa Čitavim nizom vojnika i odbiti navalu. Posve je siguran da ga obrana čeka s one strane. Tako traje prilično vremena. Jedni sijeku znojni, zadahtani, puni nade i želje da zasluže obećane dukate, a s ove strane dvorca čeka Galeković. spreman na sve što će se dogoditi. Ivan i Damir čekaju u kuli s punim puškama. Više ne pucaju. Nema svrhe uzalud trošiti paljivo jer ograda štiti napadača. Dječaci su stali na klupu i sad jedan, sad drugi izviruju kroz rupu i promatraju Galekovića i njegove momke kako stoje s golim mačevima i kopljima, vrebajući neprijatelja. Damir i Ivan osjećaju svu pogibelj, ali šute zbog Jasenke i njene majke. Damir se najposlije odluči i okrene se staroj Kuševićkr - Plemenita gospodo, trebalo bi da siciete u zaklon koji nam je pokazao gospodin Galeković. - Zar je već tako daleko? - Nije još pogibeljno, ali bit će bolje da sidete i vi i gospo đica Jasenka. - Sve je uzalud, oni će osvojiti dvorac. Nema pomoći - pri mijeti djevojka. - Ne, ništa nije uzalud - junaci ih Damir - ali vi ste nam ovdje na putu, ne možemo se brzo kretati. Siđite brzo. - Što to koristi - veli Jasenka - ionako će doprijeti do nas. Stara je Kuševićka već mnogo puta gledala teške bitke s vojnicima iz Lukavca, a Jasenka čvrsto drži oštricu koplja i ne miče se. Samo sluša udaranje sjekira o ogradu dvorca. Instinkt javlja ženama da nije dobro. Jasenka zatraži da joj dopuste pogledati kako je u dvorištu. Damir joj to ne može uskratiti. Popela se na klupu i proviri kroz okruglu rupicu na drvenim kapcima. Jasno je: ograda ima već mnogo rupa kroz koje se razabiru neprijateljski vojnici i navijesti svojoj majci: - Još samo malo. Ograda je sasječena i nama više nema spasa. - Ne može biti - poviče Damir, popne se i točno uzima u nišan otvore koje su isjekli na ogradi Lucićevi vojnici. Onda spazi pojave s one strane. Razabire točno: nekoliko se greda povalilo na zemlju. S druge strane ruše se još dvije. Damir ispali hitac. Stra
hoviti krikovi i vrisak ispune dvorište. Damir zadršće. Pogodio je. Napadači su se povukli, ali čim se s one strane na otvorima pro valjene ograde netko pojavi, ponovo prasne hitac, opet vika i krika. Odjednom bane preko ograde oko desetak razbjesnjelih ljudi. Damir ne može dospjeti da im pošalje hitac jer se Galeković s momcima bacio na neprijatelja. U divljoj bici povalili se na zemlju Galekovićevi momci i napadači. Ivan priskoči i opet napuni pušku, a onda momčići promatraju kako iza provaljene ograde izlaze vojnici kao sablasti, hitro ispale puške na one koji se provlače kroz ogradu, a straga iza ograde čuju dječaci Lucićev glas kako kune, prijeti i obećava. Damir kroz rupu promatra kako se Galeković i njegovi momci bore s napadačem. Čas se kotrljaju po zemlji, čas ustaju, bijesno udaraju jedni na druge dok s one strane ograde neki vojnici zirkaju u borbu, ne usuđuju se priteći u pomoć od straha da ih ne pogodi hitac. Damir opazi neku glavu kako kriomice promatra dvorac i očito traži odakle dolazi ognjena obrana. Još uvijek neprijatelj nije zamijetio otkuda dolaze hici. Trijem ide okolo dvorca, a svaki prozor otvara se na trijem i sve je zatvoreno drvenim kapcima. Jedva su zamjetljive rupe na koje treba da dolazi u kuću zrak i svjetlo. U tom uzbuđenju nitko ne može razabrati da kroz rupe na kapcima u kuli zijevaju cijevi uperene u njih. - Naprijed! Što čekate? - viče Lučić. - Tko mi donese Ja senku bit će bogataš. Vojnici se guraju naprijed. Ivan i Damir dočekaju ih novim hicima. Sve se strasnije razvija borba pred ogradom. Jedan dio Lukav-čana je u dvorištu, bije se s Galekovićem i njegovim momcima, drugi se još kriju iza ograde, a odozgo sa stabla čuje se bjesomučni Lucićev glas. Sklonio se na neko drvo i odande zapovijeda. Tako se barem Čini Damiru koji budno pazi, želi pronaći zapovjednika i ušutkati ga hicem. Dječak najposlije osjeti da se dugo neće održati i, sluteći zlo, opominje Jasenku: - Gospođice, sad više nemate što čekati. Morate sići, i vi, plemenita gospodo. - Zašto ne pucaš Damire? Nemaš više streljiva? pita dje vojka. - Imam, ali vi morate dolje - zapovijedi on. Po njegovu glasu Jasenka razabire da je dječak očajan i uzme ga za ruku. - Imaš li paljiva ili nemaš? - Imam, imam, ali vi morate sad dolje u zaklon. Jasenka pohita k prozoru i otvori drvene kapke. Svjetlo prodre u kulu.
- Pokaži mi. Hoću da vidim koliko još ima zalihe. - Evo, tu je, u ovoj škrinji - ustvrdi dječak i pokaže Jasenki barut. Njenom je oku jasno: to će trajati samo još kratak čas. 2t CiORDAN* IX 401 - Nije dovoljno da se obranimo - veli djevojka blijeda od užasa. Kulom trči Ivan i sve traži u svjetlu dana i krikne, Pronašao je neku Škrinjicu pa viče sav izvan sebe. - Ima paljiva mnogo, evo vidite, pronašao sam. Jasenka skoči, i gospoda Kušević, i Damir. - Dobro je, bil će to nešto. - Naravno da će biti - vikne Damir. - Još možemo do večeri mirno pucati, ali vi nam smetate. Smjesta se morate udaljiti. - Najbolje bi bilo da izađemo na trijem - predloži Jasenka i da se popnemo na krov. - Ni koraka - zapovjedi Damir. - Neprijatelj će vas opaziti. Ne dam da izađete. Na krovu nije tako sigurno kao dolje. - Kako se kolju - sklopi ruke djevojka, gledajući na dvo rištu Galekovića, njegove momke i vojnike u strahovitom boju. A na ogradi se opet pojave novi Lucićevi ljudi. Ivan ne čeka, već odapne hitac na ogradu. Opet netko kune i viče, prijeti, a vojnici se povukoše. Bitka se stišava, neprijatelj uzmiče. - Čuje li se taj prasak u Turopolje? - pita Jasenka. - Ne može se tako daleko čuti. I što bi nam koristilo - od govori Kuševićka. - Došli bi nam u pomoć, zar mislite, majko, da ne bi mogli stići? - Naši očito ne slute što se s nama događa. - Ali moja je majka jučer isporučila da će se vratiti danas uvečer. To jedino čekam. - Bit će prekasno, prekasno. Ako se ona vrati s malom prat njom, što to može koristiti? - Tko mi donese Jasenku, dobit će dvije kese, a tko uhvati Jelenka, četiri kese dukata. Ako ih ne uhvatite, svi ćete na vješala, čuje se Lucićev glas. U kuli su se skamenili i Jasenka, i majka, i Damir, i njegov drug
Ivan. Otkuda taj glas tako blizu? Ne mogu ga nigdje zamijetiti, - Jasenku traže - krsti se Tomislava Kušević. - Sve je izgubljeno. I dječaci zure preda se. Dakle, djevojku traže. Nije im jasno zašto, ali osjećaju da se tu krije nešto strahovito, njima nepoznato, i baš ih zato ispunja još većom jezom. Jasenku traže? Ne, to ne može biti. I Damir vikne kao izvan sebe: - Neće je dobiti dok ja nosim ime oca junaka. Što veliš, Ivane? - Ni ja je ne dam. Nikad neću dopustiti da uzmu Jasenku odgovori on. - Mi ćemo vas braniti, junački ćemo vas braniti. Ima tu oružja, mogu se ja biti i oružjem, a isto i Ivan. I kopljem i mačem. Stat ćemo tu na vrata i tko ude taj je mrtav. - Zašto ne pucate? - pita gospoda Kušević. - Ne možemo dok ste vi ovdje. Morate se sklonuti dolje. Odozdo dolazi buka sve žešćeg boja. Jasenka se ukočila. Nju opet traži Lučić i nudi za nju zlato. Sve joj je jasno. Klonula je na nisku klupicu. Smatra se izgubljenom. Opet odozdo dolazi strahovit krik kao da se nešto strašno dogodilo i sudarilo. Ivan pogleda kroz rupicu i navijesti: - Nasrnuli su na Galekovića kopljima i mačevima. Damir pogleda dolje, ali on stalno umiruje žene: - Ne bojte se, bore se oni dalje, brane nas, ali sad ne mo žemo pucati jer bismo pogodili svoje. Odjednom spazi kako je Galeković odbacio oko desetak vojnika i upravo ih natjerao na ogradu. Hitro dječaci uhvatiše cijevi, nišane, ispale hitac, netko je pogođen, drugi se pak ruše pod teretom straha. Krika i vika ispunjava dvorište kao da je sve dolje podivljalo i pobjesnjelo. - Kad se te puške ne bi tako polako punile - ljuti se Damir i žuri se zajedno s Ivanom. Dječaci se kupaju u znoju. Srca im dršću, trepte nježna tijela. Nekoliko časaka potpuno je tiho i dolje i u kuli. Jasenka čuje samo udaranje Sipke kojom Damir puni ubojito oružje. Jasenki se čini kao da kuckaju na pokrov njenog lijesa. Već se smatra mrtvom. Kuševićka prodrma Jasenku, ruka joj je ledena. Djevojka je ukočena. - Mene traže, majko. Ubijte me, mene traže. Strava joj je stisla srce. Smučilo joj se i osjeća kao da joj je glavu uhvatila smrtna ledena ruka. Samo napola čuje glasove. Majka tiho zajeca:
- Osvijesti se, dijete, još nije sve propalo. Oni dolje se bore, neće nas pustiti. - Sad su se nešto ušutkali - javlja Damir, gledajući kroz rupu - ne vidim više nikoga. Sigurno su borci skrenuli s druge strane dvorca. Dječak skoči dolje. - Sad više ne popuštam. Smjesta silazite dolje u rupu. - Morate se pokoriti kad Damir zapovijeda - nuka Ivan gos pode i diže vrata u podu. Kuševićka mu pomaže. Polako se spuštaju dolje. Jasenki se čini da se spušta u grob. Čvrsto drži u ruci komad koplja. - Ostavi to - veli joj majka - ne možeš se valjda kopljem boriti. Djevojka još Čvršće stisne oružje i silazi. Spustile su se u rupu kule. Majka je posjela kćer na klupu, a ona sjedne njoj nasuprot. - Brzo, brzo sagnite glave - zapovijeda Damir - da vas ne bih udario. 402 403 Videći da su obje žene već sjele, Damir spušta vrata da izravna pod. Kad su bili sami, povuče Damir u kut svojeg druga. - Ovo što sad pucamo, Ivane, to ništa ne vrijedi. To je pusti puščani prah. - 6 sveti bože! - usklikne dječak. - Svejedno je, puni puške. Hitac za hicem neka ide kroz pro zor, barem će ih prestrašiti. Dok Ivan puni puške, Damir gleda kroz rupu, ispituje svaku kretnju u dvorištu. Razabire da su vojnici branitelje već natjerali prema dvorcu. Galekovič se povukao natraške na stube, a to znači da će uskoro dvorac pasti u ruke neprijatelja. Dječaka prolazi zima. Ako se neprijatelj uspne, bit će brzo u kuli. Ipak ga ispunja neka nada jer se Galeković sa svojim ljudima žestoko bori. Branitelji su zaštitili svoja leda dok vojnici navaljuju na njih ne bi li im presjekli put na stube. No, Galeković se povlači brže na stube i vješto odbija udarce, sve žešće vojnici napreduju, sve žešće udaraju mačevima i kopljima, dok straga s nekog stabla viče Lučić, hrabri ih obećavajući zlato. - Pucaj, pucaj! - vikne Galeković. Damir razabire njegovu zapovijed. Opazio je da su vojnici u skupini
sprijeda, dok straga prema stubama stoje čvrsto skupljeni Galekovićevi momci. Damir hitro opali. Neprijatelj se razbježao, neki su pokrili oči rukama, ali nitko ne pada ranjen. - Iz kule pucaju, tražite strijelca - vikne Lucićev glas. - S koje kule? - pita Stanislav koji se nalazi s vojnicima. - Tamo lijevo”. Udarite na strijelca. - Naprijed momci, popnite se na trijem, - viče Stanislav. - Na strijelca! - probodite ga na mjestu. Damir i Ivan uhvate se za ruke. Načas dječacima stane dah. Jezovite su riječi kao oštrice i svaka je od njih dodirnula dječačka srca. Damiru sve litra pred očima. Ali samo načas zaustavlja strah njihovu borbu. Brzo se u njima probudi junačka krv njihovih otaca i ponovo se popeše na klupe. - Ispali opet bilo kako, samo da zbunimo neprijatelja i načas Galekoviću olakšamo borbu. - I ponovo ispaljuju, opet nastane vika i pokoleba se Lucićeva četa. Brzo su opazili da hici više nikoga ne ranjavaju pa su se već privikli i ohrabrili. Dječaci sve tiše šapću jedan drugome i dijele zajednički očaj. Barut u škrinjici nestaje. Predviđaju što će se dogoditi, ali pucaju i opet pune puške, skupljajući posljednji prašak Što ga zgrću po dnu Škrinjice. Damir skoči gore, prisloni oko na rupu i gleda k stubama pa izvješćuje svojeg druga. - Već su ih natjerali do polovice stuba. Zamisli: vojnici su već na stubama. Naši samo što nisu na trijemu. Sad će biti teško. - Što ćemo? - pita Ivan, smatrajući dječaka sposobnijim od sebe. - Ništa. Uzet ćemo kovano oružje i čekati. Možda nam štogod dovikne Galeković. Treba čekati njegove zapovijedi. U tom času Damir prošapće: - S one strane trijema popeo se gore vojnik s kopljem u ruci. Taj Galekovića kani napasti s leda. Brzo! - Daj još ovaj jedan hitac - nuka ga Ivan, Damir dohvati pušku, nišani na vojnika. Hitac mu je samo opržio lice i Čovjek se sruši. - Ipak smo uspjeli spasiti zapovjednika. Osjetivši za sobom prasak, Galeković se okrene i opazi vojnika koji se dugo mučio, penjući se gore i dospio mu iza leda. Spa-?ivši ga kako leži, udari ga kopljem i onemogući mu da ga napadne. - Daj, još mora biti na dnu nešto praha, samo da se puši i praska pa bilo kako, barem ćemo ih poplašiti.
Napunili su cijevi barutom što je još bilo i budno paze što se događa. Šute i gledaju kroz rupu. Galeković se sve više uspinje sa svojim drugovima natraške na trijem, a vojnici napreduju i uspinju se na stube. Jasno je: napadači se žele što prije domoći trijema da mogu provaliti u prostoriju dvorca. - Napadaju, sijeku, i kopljima, i mačevima i sjekirama. - Pucaj! Pucaj! - čuje odjednom očajni Galekovićev glas. Dječaci ne odgovaraju. Prestravljani trče okolo kulom, pretražuju škrinjice ne bi li našli baruta, makar samo da straše neprijatelja. - Tu ima još nešto prašine. Sama prašina - zdvojno će Ivan. - Svejedno, bilo što, samo da napadačima branimo ulaz na trijem. - Pucaj! - opet se čuje zapovjednik koji u teškoj borbi oče kuje da će dječaci uhvatiti neprijatelja koji im je pao upravo na suprot i baš je nadohvat njihovim puškama. Ne sluti da im je po nestalo paljiva. Kroz vrata na podu pomoli se glava starice Kuševićke: - Damire, zašto ne pucaš, zar ne čuješ Galekovićevu zapovijed? - Odmah, odmah, samo vas molim spustite vrata, povucite se dolje. I on sam nastoji Čvrsto zatvoriti vrata da se oslobodi osluSki-vanja gospode Kušević i njene kćeri. - Sve je svršeno. Sad nemamo više ni praška - primijeti Damir. - Ispalio sam posljednji hitac. USuljeli su. I Tomislava Kušević dolje pod podom gubi svaku nadu. Jasenka je zanijemjela. Čini joj se kao da je već u grobu. Tijelo joj se bori s nesvjesticom. A gore dječaci opaze da je Galeković već sasvim potisnut gore na trijem i natraške stupa prema kuli. - Hajde brzo, hvatajmo oružje - odredi Damir. Dječaci skidaju sa stijena koplja i mačeve. Srca im burno uda 405 raju, užas im sapinje dušu, ali naoko ipak čuvaju mir. Jedan ohrabruje drugoga. Onda Damir reče: - Ivane, ti ne smiješ pasti u njihove ruke. Gledaj onaj veliki štit. Ako legneš u kut, položit ću ga na tebe pa će te dobro zakriliti. Nikome ne bi palo na um da se tamo netko skriva. - Nemoj me skrivati. Sram bi me bilo da se krijem, moj otac
bio je junak. Pred trijemom žestoko kreševo. Damir osluškuje. Približavanje borbe mu donosi hrabrost. U opasnosti je stekao prisutnost duha. U njegovoj duši poprimaju stvarne oblike riječi što ih je slušao od svoje majke. Sve mu sad dolazi na pamet. I Čini mu se da izdaleka čuje majčin glas: "Ustrajati, ustrajati, samo moramo ustrajati". - Ne bojmo se, Ivane. Ipak ćemo svladati ove đavle. Ali ti ne smiješ pasti u njihove ruke. Vani kletve, buka, krikovi, ne zna se čiji su glasovi i tko pada ranjen, a tko udara. Dječaci iza vrata slušaju očajničku borbu. Ne mogu gledati na rupu kapaka da ih neprijatelj ne bi zamijetio. Sve se čini da njihovi branitelji gube bitku, ali šute. Plakali bi da ih nije stid. Prislonili su uho na vrata i Čekaju. . . Vrata su se odjednom stala drmati, sve žešće. - Što je to? Tko je? Ne smiju na rupu, ali Damir se odluči pa skoči na klupu i pogleda na trijem. - To se prislonio Galeković i njegovi momci. - Branit će ulaz. Neće pustiti razbojnike. Opet slušaju i šute. Napolju udaranje željeza o željezo. Sve se više drmaju vrata. Jeza im ide kroz kosti. Što će biti ako razbojnici provale u kulu? Uzet će Jasenku. A Ivan? Hoće li ga prepoznati? Silom će baciti Ivana u štit i pokriti ga. Te misli jure glavom Damira. Oblijeva ga znoj, promatrajući kroz malu rupicu drvenog kapka kako su vojnici poput divljih vukova najurili na Galekovića. Dok ih Damir promatra, stalno ga muči misao što da učini s Ivanom. Njega će Lučić možda ipak prepoznati. Je li ga gdje vidio? To on ne zna. Svejedno. I zapovijeda svojem drugu: - Ako nećeš pod onaj štit, onda si izdajica. - Kako smiješ tako ludo govoriti, Damire-? - Ti si mač Hrvata, rekla je moja majka. Ja taj mač moram čuvati, jesi li Čuo? Idi za štit. - Prisegli smo da ćemo se uvijek zajedno borili. Što veliš sad? Damira hvata očaj. Dolje Jasenka, ovdje Ivan, tamo Galeković, a on stoji nemoćan. Puška mu je prazna. Nema ni. baruta. Muka ga spopada i suze mu navru na oči. Htio bi nešto učiniti, popeti se visoko da bi čitav taj dvorac svalio na neprijatelja. Odjednom ga izvana trgne zapovijed. Čuo je jasno Lucićev glas i tako blizu da je gotovo zadrhtao: - Naprijed, vojnici! Cekini vas zovu. Vi tamo dolje provalite u sobe, tražite brzo. Negdje ćete naći djevojku. Jelenko nije u dvorcu. Da je tu, izišao bi u borbu, ali djevojka će biti ovdje.
- Oni će u sobe - šapće Damir - dotle će Galeković bra niti ova vrata. - Baš Jasenku hoće. - Neće je dobiti! Damir točno razabire kako je jedan dio vojnika ostavio oružje i otrčao natrag, dok se drugi probijaju do Galekovića koji uzvikne: - Pusti nas u kulu! Čujete li? Otvarajte vrata! Mladi branitelji osjete što se dogodilo. Galeković je već toliko potisnut da je zatražio neka mu otvore vrata. Smjesta skidaju željeznu prečku. Vrata se otvore. Galeković ulazi s momcima natraške, stalno udarajući vojnike. Sad je već hraniteljima lakše. Daj mi mač! - - opet zapovijeda Galekovićev glas. Damir opazi da mu je mač prelomljen. I dodaje mu novo oružje. Onda dječaci skidaju sa stijena oružje i dodaju ga momcima čije je oružje napola polomljeno. A u dvorcu buka, praskaju daske, vrata, štropot, jurnjava, vika. Vojnik ruši vojnika, jedan gazi drugoga. Svaki pojedinac želi se domoći djevojke za koju će dobiti toliko zlata. Navaljuju, otvaraju vrata. Sve je zaključano, svuda moraju krčiti put. Razbijaju, traže na ležajima, pod ležajima, otvaraju škrinje, sve sijeku i razbijaju kako bi se domogli skrivene djevojke. U traženju mrcvare se međusobno, guše, natežu, jedan drugom tjera oštricu u rebra, kolju se međusobno za Jasenkom kao životinje za plijenom. Galeković se bori s preostalim dijelom vojnika koje nadzire Lučić i ne pusta ih za drugima, već hoće da svladaju branitelje kule iz koje su dolazili hici. - Naprijed na strijelca! - zapovijeda on. - Ispali - čuje dječak Galekovićev glas. Ništa ne odgovara. Plakao bi od jada kad bi znao da nema više što paliti. - Kako bih mu rekao da nemam paljiva - šapće Damir Ivanu. - Ne možeš. Čuo bi te Lučić. - Galeković još ima samo desetoricu momaka, svi ostali ra njeni su. Skotrljali su se niza stube i ostali na dvorištu. Vidio sam - priopćuje tiho Damir drugu. - Naša je sudbina zapečaćena - muklo odzvanja glas starice koja je opet podigla vrata u podu. Damir se baci na pod pa joj veli poluglasno: - Ništa nije izgubljeno. Molim vas šutite jer će vas naći. Sami ćete se odati. Šutite i ne dižite vrata. Jasenka je polumrtva. I samo šapće: - Majko, bolje je da umrem nego da padnem u ruke ovim životinjama.
407 Mati opazi da se Jasenka srušila na klupu i kliznula na pod. Trne od straha i spusti se do nje. Zove je, ali se djevojka ne javlja. Zebnja prolazi staricu. Zar se onesvijestila? Što će sada ovdje s njom? Ni zraka, ni vode, ničega. Drma je i doziva, moli, ljubi, cjeliva, sve uzalud. Ne javlja se. Ne miče se, sva je ledena kao mrtva. Prolaze časovi. Odozgo dopire do gospode Kušević buka borbe, krikovi, kletve, dozivanje u pomoć. Strahoviti kaos ljudi koji se biju, navaljuju, brane i odbijaju. Oni na trijemu nastoje prodrijeti u ku!u, ali Galeković se čvrsto drži sa svojim momcima. Odlučio je da izdrži bitku do posljednjeg časa. Kad bi već morao popustiti, brzo će pred vojnicima umak-nuti u kulu. I tamo će steći snage i odmora. Dok vojnici razbijaju ova vrata, trebat će im sat-dva vremena. S tim je on nacistu. Tako je smislio obranu. Ali Damir i Ivan ne znaju ništa o tome i stoje iza njih, obojica drže u rukama koplje, uvjereni da će napokon doći borba i do njih. Dogovaraju se tiho kako će se sakriti u tmini i kopljem udariti napadača. Sva njihova pažnja i svaka misao usredotočene su k vratima na kojima se bije divlja bitka. Više ne govore ni Ivan ni Damir. Napokon Galeković odluči da ostvari svoju odluku. Još jednim zamahom potisne vojnike natrag i baci ih na ogradu trijema, a zatim s preostalim momcima potrči natraške u kulu da zatvori vrata. Vojnici se bace na njih. Divljom se snagom bore za vrata. Naj-poslije pobijedi Galeković i uspije zatvoriti željezne prečke. Nekoliko časaka čuje se u kuli samo teško disanje zapuhanih, izmučenih vojnika boraca koji su dali svu snagu da zaštite dječake i žene. Izvana se čuje buka i Lucićeva zapovijed; - Sijecite, razbijajte vrata! Onda je glas ulihnuo. Oni u kuli uskoro zamijetiše udarce. - Dijete moje umire, ako već nije mrtva - zaplače Kuševićka. ne brinući se za one koji udaraju po željezu na vratima. Damir i Ivan silaze u zaklonište, zovu Jasenku, ali se ona ne odazivlje. Ne znaju što da učine. Starica jeca, djevojka je bešćutna, nepomična, a gore se izmučeni borci spremaju na posljednji otpor. - Što ćemo učiniti s Jasenkom? - pita Žarko Galekovića. - Prije nego što dopustimo da dopru do nje, svi ćemo pogi nuti. Tada je razbijanje prestalo. Vidjeli su da su vrata okovana i neće ih moći razbiti. A Lučić pohita trijemom da vidi što rade njegovi ljudi
koji su provalili u ostale prostorije. ProSao je kroz nekoliko soba gdje je sve razbijeno, prevrnute razlupano. Traži, dovikuje i dolazi na kraju u blagovaonicu. Nekoliko na-cerenih lica, razbarušene kose s poderanim odijelom, bulji u njega. - Nema nigdje djevojke, gospodine. Sve smo pretražili. - Zar nije u ovom dvorcu? Zar sam se prevario? - Ni Jelenka Kuševića nema nigdje. - Sve uzalud? - bjesni Lučić i stade kleti kao pomaman. Tako je dugo trebalo i toliko muke da su provalili a sada uzalud traže. Nigdje nikoga. Djevojka nije sakrivena ni u jednoj sobi. Valjda je nisu odvukli u podrum? I dade nalog dvojici vojnika da siđu. Jedva što je to izrekao, ulazi onaj vojnik koji je svojedobno uhodio i Žarka kad je iz Turopolja odnosio robu i stvari u Pakleni lug i još prekjučer sjedio na stablu i Čekao hoće li tko ovim istim putem doći ili otići. Sav je znojan, poderan, bijesan, zdvojan. - Gdje si bio? - pita ga Lučić dok se on uspinje. - Pretraživao sam dolje sve prostorije. I u podrumu sam bio, ali uzalud. Nigdje traga ni Jelenku Kuševiću ni njegovoj sestri. - Budalo jedna, gdje bi se Kušević skrivao u podrumu. Ali sestru bi već mogao tamo sklonuti. Okrenuo se prema sjevernoj kuli kojoj se vrata otvaraju na trijem. Tamo nema više nikoga. Galeković se sa svojima zatvorio, a Lucićevi se ljudi raštrkali čitavim dvorištem, prizemljem i dvorcem da bi našli kakav zaklon odakle bi mogli izvući Kuševićevu sestru. Lučić odluči sabrati ljude i napasti na kulu. Pode ravno trijemom prema debelim vratima koja su potpuno okovana željezom i stade ih ogledavati. Jasno mu je: vrata treba razbiti da se ude u kulu. - Neće biti lak posao - veli on svojim ljudima - ali ćemo ipak jurišati. - Zatvorili su se svi u kulu. i onaj koji je zapovijedao i momci koji su im preostali još zdravi i čitavi. - Da, znam, ali u toj kuli je strijelac koji nam je zadavao toliko muke i tako nam sprečavao napredovanje da što prije provalimo. To nimalo ne obraduje vojnike. Oni bi samo tražili djevojku za koju su obećani dukati, pa bi ih htjeli izvući iz Lucićevih džepova. I ne brinu se za strijelca. Ali se to više brine sam Draže-nićev kaštelan. Odmah pozove ostale momke koji su još gore na trijemu, okupi ih pred vratima i saopći: - Valja nam razbiti vrata, makar bila kako čvrsta. - Gospodaru, vrata su okovana i opletena željezom, bit će šteta vremena - naglašava prvi lugar.
- Ova je kula najbolje zatvorena, dakle, tamo ćete sigurno naći strijelca. - Mislite da je taj strijelac Jelenko Kušević? - pita prvi lugar. - Ništa ne mislim, već hoću da vidim. Vojnici su se razbudili pa se guraju naprijed svom gospodaru i tiho ga upozoravaju: - Možda je zapravo i Kušević tamo. Znamo da je vrstan stri jelac. Lučić žmirka. Hici su mu se činili vrlo vješti, to bi moglo odgovarati Jelenku, ali nekako mu se čini nevjerojatnim da bi Jelenko ostao skriven i ne bi izašao sa svojim oružjem na trijem i odande pucao. 409 Okolnost da se strijelac skrivao ipak mu se čini nešto sumnjivom. Što bi moglo biti na stvari to mu ni izdaleka ne pada na um, ali Sto više razmišlja o toj okolnosti, to ga ona življe upućuje da svakako usredotoči navalu baš na prodor u kulu. I naloži ljudima neka potraže sve željezne prečke i naprave u kući da pokušaju razbijati željezom okovana vrata. Dok su oni spremali. Lučić raspreda dalje pitanje zašto se u kuli skriva strijelac ako je junak. Očito neće da ga on vidi, a to je najodlučniji putokaz da ga se mora domoći. Konačno sada je već u dvorcu, pa ako i nastane noć, dok oni prodru vrata, bit će sasvim dobro prenoćiti. Stao je obećavati zlata pohlepnim vojnicima kako bi ipak mogli naći Jasenku i Kuševića. Sto više ih u tome uvjerava, to se oni jače raspaljuju u želji da zasluže obećanu plaću. I svi se bace na teška vrata koja se čine gotovo neprobojna. Muče se svakako, pokušavaju s ove i s one strane, savijaju debelo željezo na vratima, sijeku debelu hrastovinu koja proviruje, tu i tamo, iza željeznih prečki koje su ukrštene i sprečavaju da sjekire zahvate drvo. Kroz rupe koje bi oni probili proviruju mačevi i otrice koplja Galekovića i njegovih momaka. Tako pokušavaju odbijati vojnike i njihovu namjeru da probiju vrata i prodru kroz željeznu rešetku. Oni izvana uklanjaju se oružju onih u kuli, pokušavajući ih oteli i izvući iz rupe. Kroz rupe na vratima natezanje, borba, teška i žilava. Sve se snage uprijese na vrata. S one strane da ih brane, s ove da ih ruše. Dugo je trajalo dok napokon vojnici nisu razbili i probili gvož-đe i prečkom dignuli vrata.
Naišli su na žestoku obranu. Zapovjednik Galeković i njegovi momci udariše na protivnika. Sukobili su se ponovo na život i smrt. Biju se u mraku kule svim snagama jedni i drugi. Galeković zna da ne može dugo izdržati, ali je odlučio da se prije dade sasjeći nego će se predati. Vojnika ima tri puta toliko koliko Galekovićevih momaka. Premda je i vojnika mnogo ranjeno, potisnuše ih u kulu. Ušli su u potpunu tamu. U prvi se čas ne snalaze, ne vide nikoga, samo osjećaju žestoku navalu branitelja. Jedan se vojnik dosjetio i dovuče se k prozoru da otvori drvene kapke. Svjetlo osvjetli čitav prostor. . . Neprijatelji su se našli okom u oko. Biju se dalje. Branitelji su spremni na sve, ali njihove su snage iscrpljene. Vojnici nastoje da ih sasjeku, no Lučić ih zaustavi. - Mir! Ostavite ih žive! Trebam ih da nam kažu gdje su oni koje tražimo. Galeković skupi posljednje snage i viče: - Bijem se dalje! Slabost mu otimlje iz ruke mač. magla pada na oči, zatetura, Momci su uništeni, krvavi, a drugi ranjeni leže pred stubama dvorca. Žarko okrvavljen i smućen. Svi su slomljeni od teške bitke prema golemoj većini. Lučić zapovijeda: - Vežite neprijatelja da čujem gdje je blago koje tražim. Opet se Galeković diže. Žarko mu pomaže i nastoje se obraniti. Živi se neće predati. Međutim, Lukavčani neće s njim u bitku, nego se bace na njih. Za to vrijeme Damir s Ivanom stoji dolje u kutu dok se oni tamo bukom i vikom natežu s braniteljima i vežu ih. - Samo da tebe ne prepoznaju - šapne Damir Ivanu. - Nikad me nisu vidjeli. - Vladaj se kako sam ti rekao. Jesi li sve upamtio? - Znat ću ja to učiniti. Ne boj se. U kuli je nastao mir. Borba se obustavila, branitelji su svladani. Galeković i Žarko sporazumijevaju se sumornim pogledima. Jasno im je: Lučić nešto kani, nešto mnogo teže nego što bi bila sama smrt. I prate svaku neprijateljevu kretnju. Prišao je Galekoviću u prijetećem stavu: - Govori: gdje su gospodari dvorca? - Otkud bih znao gdje su. - Tko je utaboren u ovom dvorcu? - Znate to i sami: moji drugovi. - Kome pripada ova podrtina?
- Nikad nisam ni znao da tu ima ostatak kakvog zapušte nog dvorca i ne znam čiji je. - Kad si ti sa svojima stigao ovamo, zar niste tu našli gos podara? - Bilo je sve pusto i prazno. Onda se Lučić sagne k zapovjedniku i zagrmi: - Upamti: glava tvoja za ovo pitanje: tko je sivi oklopnik? - Nikad nisam vidio njegovo lice. - Ovdje, pred vama, nije se mogao skrivati. - Možda pred nekima nije, ali ja sam seoski plemić, meni se nije pokazivao. - Kako ga zovu? Kojim imenom? - Zovu ga "gospodaru" i nikako drukčije. Svi šute, a Lučić nastavi: - Gdje je Jelcnko KuŠević? - U Turopolju. - A Jasenka? - U Zagrebu, - Užari željezo, lugaru - zapovjedi Lučić. Ispali mu jezik kad ne zna otvoriti gubicu. Uto Damir izlazi iz kuta. Lučić ga zapanjeno promatra. Iza velikih ormara u kutu nitko nije gledao ni opazio dječake. Da AU\ 41 -,,/.,.\; mir izlazi na svjetlo ne bi li skrenuo Lučiće v u pažnju s Galeko-vića. Ne osjeća kakvoj se pogibelji izvrgava, nešto ga goni da se pokaže. Lučić gotovo klikne od radosnog iznenađenja. - Gle, gle, kakvu tu vidim važnu ličnost. Hajde, dođi bliže. Dječak drži u ruci oružje i mimo ide k njemu, ali u sredini kule stane i čeka. Lučić mu se grohotom smije: - Ti si to, gospodičiću, dakle, tebe su ustoličili usred Pak
lenog luga da budeš davolčić u tom pustom paklu? Svojim pametnim očima dječak prezirno motri Draženićeva kaštelana i odgovori: - Gospodine kaštelane, ne mogu biti vražić, jer sam sin junaka. - Vrlo odvažno zboriš, a nije sasvim ludo što veliš. A kad si tako prostodušan, hajde kaži tko je u ovoj kuli? - U ovoj kuli? Eto vidite, tu su naši, vaši, vi, i ja, i svi mi. - Ne bi li me derište zaskočilo? Vidim ja tko je ovdje, ali tko se u kuli skriva? - Ne može se nitko tu skrivati, gospodine kaštelane. Vidite zidine. Nema tu vrata u kakvu sobu. - Je li tko iskočio kroz prozor na drugu stranu trijema? Je sam li te sada uhvatio? - Niste gospodine, jer nitko nije ovuda skočio, barem ga ni sam vidio. - Nisi vidio? Dobro, a ti onda reci tko je strijelac što nas je sprečavao da nismo mogli prije podne sasjeći onu guštaru? Tu su puške, tu je bilo puščanog praha, vidiš li? - Vidim, kako ne bih vidio. - Dakle, morao si vidjeti i tko je nišanio u nas? Malo razmišlja, pa mirno odgovori: - Da, vidio sam. - Tko je to bio? - Gospodine, to vam ipak neću kazati. - Drsko derište, meni nećeš kazati? - Ne, neću vam kazati. - Ako te čestito uhvatim za šiju? - Branil ću se, gospodine. Lučić skrsti ruke, raskoraci se i stade se smijati: - Pa da nije ovo derište ludo? Čekaj, odmah ću vidjeti. Uto mu pogled padne na drugog dječaka što stoji kraj zida, blijed, tanak, gotovo prozirne puti. Lučić ga promatra, pa se opet okrene k Damini: - Tko je onaj tamo? - To je sin četovode mojeg oca i moj drug u igri. - Hej ti tamo, što blejiš u mene kao tele? Ovamo dođi! Bez oklijevanja Ivan prilazi, bulji u čovjeka nekim stranim pogledom. Svezani Galeković i Žarko opažaju da je taj pogled čudan, gotovo se boje za dječaka. I spustio je usne! Zar ga je strah tako iskrivio? I Lučiću se dječak čini neprijatan. - ČujeS li ti: red tko je nišanio na nas dolje? Nekim Čudnim nepoznatim glasom odgovara Ivan napola nasmiješeno : - Nisam vidio, samo sam Čuo da je netko trčao gore-dolje
kulom, prislanjao cijev na rupicu u drvenim kapcima prozora. Kako da ga vidim u mraku kad sam se stisnuo u kut. Bilo me je jako strah. - Očito je, budala si, tako izgledaš, okrećeš oči kao da nisi nikada vidio čovjeka, glupane. Na tu primjedbu blijedo Ivanovo lice prelije se rumenilom. Stisne usne i pogleda u Damira, Njegove pametne oči šalju mu stotinu opomena da se suzdrži, svlada i proguta uvredu. Nije mogao viknuti i braniti se, već prasne u neki grčeviti smijeh Što se Lučiću pričinjalo kao smijeh budalastog djeteta. - Što se smiješ, glupane? Pitam te: tko je bio, moraš znati. - Sakrio sam glavu k stijeni od straha da će me pogoditi hitac i pokrio uši, zatiljak, Čitavu glavu haljetkom. Nije baš ugodno slušati ovakav prasak. - Ali po glasu morao si ga prepoznati. - Po glasu? Nije govorio ili jest, ne znam od straha sam glavu gurnuo u haljetak. Pripovijeda polagano kao da teško misli, a pričinja se budalastim dječakom. Kao da je Lučiću dojadilo natezati se s tom budalom pa se okrene k Damiru: - Odabrao si blesavog druga. Taj ti ne pristaje. - U igri svi drugovi pristaju, ako znadu dobre igre. - Nećeš ti mene nikako smesti, mali lupežu. Srce zakuca Damiru, jedva je smogao daha. Duge trepavice trepte, čelo mu se namršti, a Lučić se podrugljivo nasmije: - Ne bi li se mladi gospodičić sa mnom pobio zbog uvrede? Lupež si, da. Samo kad odrastem, gospodine kaštelane, onda ću uzeti zadovoljštinu. Na to vam zadajem časnu riječ. I opet čovjek prasne u smijeh pa se onda spremi na nešto naročito. Stane sasvim blizu Damira i pita: - Gdje je Jasenka? - Jasenka? - pita on i nastoji se što više čuditi, - Tko je. Što je Jasenka? - Što? Ti ne znaš tko je Jasenka? Hoćeš li da te ja poučim bićem? - Bičem me. gospodine, nećete tući - odgovara on, porumenjevši od srama, jer se sjetio udaraca bičem u Lukavcu. I brzo nastavi govoriti: - Ni stotinu bičeva ne može mi razjasniti Sto je i tko Jasenka. Ta hrabrost nekako oslabi kastelanovu nasilnost i pokuša blaže: - Čuj me, dječače: u ovom dvorcu sakrio je Jetenko Kušević svoju sestru Jasenku, a i on dolazi ovamo. Je li tako? 413
- Možda dolazi, ali ja ga ne poznajem. Ima tu mnogo plemića, svakojakih imena, ne znam baš koji je on. - A gdje su sada? Kamo su otišli? - Imate pravo da se ljutite, gospodine kaštelane. I ja sam se ljutio na njih. Zamislite: oni uvijek odlaze iz dvorca i opet dolaze, a ja ništa ne znam ni kuda ni kamo, ni zašto. To me strahovito ljuti. Nisam više dijete da mi baš ništa ne kazuju. I dosađujem se ovdje. Ovaj odgovor smućuje Lučića, čini mu se sasvim razumljivim, ipak oni neće tome momčiću pripovijedati svoje planove. Ali o Ja-senki on mora nešto znati. U tome neće popustiti. - Ako ti ne kazuju svoje planove, ono si barem čuo govoriti 0 Jasenki. - Bio bih vrlo rado mnogo štošta čuo što oni govore, ali uvijek su raspravljali u blagovaonici, a kad bih ja baš za inat ulazio u sobu da nešto čujem, smjesta su ušutjeli. To me i vrije đalo, gospodine. Ja sam ipak već odrastao. Iako Damirov nastup pobuđuje veselost. Lučiću je razumljivo 1 ne može se boriti protiv tih razioga. Promatra dječaka, ne bi li ga zbunio svojim prijetećim pogledom i riječima. - Ako mi odmah ne rečeš gdje je Jasenka, ispremlatit ću te do krvi. - Mislite li da sam lud pa ću dopustiti da me izbičujete i neću kazati što tražite? Zašto vam to ne bih rekao? Što se mene tiče Jasenka. Ne znam ni tko je ni što je. Dječak govori tako uvjerljivo i tako prostodušno da ga ne može pobijati i čini mu se uzalud trošiti vrijeme pa svoja pitanja opet skrene na strijelca: - Taj tvoj budalasti drug ne zna tko je nišanio na nas. Nje mu vjerujem, ali ti znaš. Dakle, tko je? Damir šuti. U mladoj glavi brzo lete misli. Ako uskrati odgovor, zaprijetit će mu bičem, ali neće ostati samo pri prijetnji nego će je i izvršiti. I Damir visoko uzdigne glavu pa sasvim mirno i hladno, gotovo nešto ponosno reče: - Ja sam nišanio, gospodine. Na ovaj odgovor prasnuše u smijeh i Lučić i njegov lugar. Smijeh je povrijedio dječakov ponos i pogleda Ivana koji još uvijek stoji zablenut, s budalasto iskrivljenim očima zabuljenim u Lučića. To je ipak malo odviše. Njemu se smiju i ne vjeruju mu da je on pucao. Lučić vikne na Damira:
- Ako smjesta ne prokažeš onoga koji je strijeljao i pobjegao kroz ovaj prozor, rastrgat ću na tebi ovaj bič. Reci tko je strije lac i kamo je utekao, gdje se skriva kad nikoga nismo našli u dvorcu. I već uzima iza pojasa bič s oko deset trakova od remenja kojima bije svoje vojnike kad mu ne učine nešto po volji. Naočigled te sramotne strahote dječak se isprsi: 414 - Evo tamo puške. Dajte mi paljiva pa ću vam dokazati da sam ja nišanio. Izrekao je toliko oštro, čvrsto i odlučno da su vojnici i Lučić i prvi lugar počeli malo pomnije promatrati razvijeno čvrsto Dami-rovo tijelo. Ne vjeruju mu ni sada, a ipak im je nešto čudno: ako se on sam optužuje, onda bi tu negdje blizu mogla biti i Gordana ili neka druga vrlo važna ličnost za koju dječak hoće da na sebe preuzme odgovornost. - Pretražite svu kulu - naloži Lučić - možda su negdje kakva nevidljiva vrata u zidu. Skidajte štitove, eno tamo u kutu onaj veliki štit, iza njega može biti prolaz. Trgaju sa zidina velike kovane stare štitove iz davnih vremena, odmiču škrinje, otvaraju ih, pretražuju. - Pazi, ona velika Škrinja - veli Lučić - dobro ogledaj dno, već sam vidio u jednom dvorcu svog gospodara čudnu napravu: dno škrinje se otvorilo, a odozdo je puknuo otvor, ljestvice od užeta spuštale su se u dubinu. I tu možda ima nešto takvo što je poslužilo strijelcu da se sakrije. Svi su se okupili oko jedne velike zaključane škrinje. Svaki bi htio da prvi zagleda u nju i da se domogne dna koje im opisuje kaštelan Lučić. Zamalo je Škrinja otvorena i sve ruke pokušavaju micati dno. Uzalud. Pretražuju dno. pretražuju pod ispod škrinje nije li gdjegod što zarezano da bi našli trag otvoru. Spazivši to, dječaci su problijedili. Dah im je stao u grudima, osjećali su blizinu velike opasnosti. Vojnici se ne miču, tražeći u podu trag nekom ulazu s kojeg bi se spuštale ljestvice od užeta. Lučić gleda dječake. Lukavom pogledu nije izbjeglo da se dječaci boje. Smjesta stade promatrati ostali drveni pod kule. Možda ipak. Mogućnost da se tu netko nalazi razbudi u njemu krv i stade istraživati, tražeći u podu kakav znak. Napokon, spazi četverokutni
rez u podu i uzvikne: - Evo ga. Tu mora biti nešto. Otkriće slomi Damira i Ivana. Osjetili su: "Svršeno je. Sad je sve izgubljeno." Lučić smjesta trgne oštricu svog mača, zatjera je u zarez u podu i stane ga dizati. Svi njegovi vojnici nahrupe k njemu, gotovo bijesni što je on sam pronašao taj ulaz. Svaki bi se htio baciti prvi dolje. On im zapovjedi da se maknu pa digne vrata i vikne: - Gotovo je, tu su dolje u tmini. Vidim sjene. Vojnici se bace preko njegove glave, jedan skače preko drugoga, skotrljaju se u tminu. Jedan udari o gospođu Tomislavu Ku-šević. Ona vrisne od boli: - Žena, tu je ona! - zadrhta Lucićev glas i sam skoči dolje. 415 Svjetlo kroz otvoreni kapak osvjetljuje tminu, spazi na klupi djevojku, dok majka sjedi nasuprot sklopljenih ruku. I digne tijelo s klupe . . . - Jasenka, Jasenka! - Šapće drhtavo, dok vojnici kunu i pro klinju gospodara koji je izigrao njihovu plaću i stadoše vikati: - Bez nas ne biste mogli pronaći djevojku. Upamtite, gospo daru! - Na stranu - viče on - Nosite se! Svatko će dobiti svoje, pustite me. - Dajte, nosit ćemo je mi. - Otale! - zaurla on i digne djevojku. Žarko, svezan, napola mrtav, zapazi kako je Lučić iznio Ja-senkino tijelo. Zaprepastio se gledajući njezino bezbojno lice. Čini se kao da je mrtva. Zaprepašteni su i Damir i Ivan i ne govore. Oči su im pune bijesa i muke. Lučić i ne misli vise na njih, već istrči. Tog časa zaboravlja na sve ostalo, samo mu je jedna misao: iznijeti djevojku iz dvorca i sakriti je u svoje skrovište. Trčeći silazi s njom u dvorište i pogleda gore u nebo. Kroz gusto granje zapaža komadić neba. - Bit će da je sunce već blizu zapadu? Ili nije? Ne može se to razabrati u Šumskoj tami. Svejedno, odluka je stvorena. Prvi lu gar, međutim, zapita Lučića: - Gospodine, što ćemo s dječacima? - Ostavi me, moram brzo s djevojkom. - Damir je pobjegao iz Lukavca, svi će biti veseli ako ga
dovedete. - Znam, odvest ćemo ga. - Ako ga opet dovedemo u Lukavac, bit će to vrlo drago gospodinu Verbeciju. - Da, da, samo ga odvedi, žuri se. Ništa se ne brine za Damira ni za njegova druga, već baca mač u korice. Uzima na ruke djevojku i zove najpouzdanije vojnike: - Svi ćete vi dobiti svoje kao da ste je baš vi sami polo žili u moj naručaj, ali sam je moram pronijeti šumom. Hoću da još za dana iziđemo iz ovog luga. - Što da činimo? Stara Kuševićka još je u toj rupi, Kuševića nema nigdje, što da činim sa starom? - pita prvi lugar. - Neka je đavoli odnesu k sebi na konak, a Jelenko bi izišao na megdan da je tu. Ali meni će sestra kazati gdje je. - Ako je mrtva, neće vas moći uputiti. - Ne, ne može biti, onesvijestila se od straha kad je čula moj glas. Hajde, brzo. osvijestit će je rosa. Četvorica dolaze sa mnom. Oni oklijevaju, a on shvaća: svi bi oni htjeli ovdje pričekati Jelenka. - Sa mnom, momci, kad je ona u našim rukama, namamit ćemo njezina brala i podijelit ćete drugu kesu dukata. To ih umiri i odluče da ga slijede. Kroz razrušenu ogradu izlazi Lučić, noseći nježnu djevojku iz dvorca. Oni drugi krče mu pui da ga ne zahvati trnje. Žuri se kroz uski prodor iz šikare Sto je tako Čvrsto utvrdila dvorac. Nešto podalje Lučić stane, vojnici ga pozivaju neka im dade djevojku da je nose. - To nije tijelo, nego perce, lako mi je nositi. A sad lugaru, slušaj: Lukavački lugar čeka od Lučića nove zapovijedi. - Meni su dovoljna ova četvorica što su ovdje da me prate, a ti idi u dvorac, uzmi Damira, ali oprezno, lukav je da te ne prevari. - A kamo da ga vodim? - Ravno za mnom u Lukavac. - Gospodine kaštelane, bilo bi dobro pričekati. Doći će po moć, poslali ste svoga četovođu po moje lugare. Na to je Lučić zaboravio u prevelikoj uzbudenosti i zaustavi se, - Nemam kad čekati, a doći će prekasno, sami smo se probili, nastavimo put da nas ovdje ne zatekne mrak. - Zar ne bi bilo bolje krenuti natrag u dvorac i dočekati po moć pa se onda utvrditi. Ako sutra u zoru dođe Jelenko sa svo jim drugovima, nećemo ga moći uhvatiti.
Sve to neće da sluša Lučić. Držeći u naručju mlado tijelo za kojim je toliko hlepio, ne može misliti ni na Što drugo. Goni ga želja da što prije stigne s njom daleko iz ove guštare. I zakorači prema onom dijelu Sume gdje su ljudske ruke guš-taru iskrčile tako široko da može prolaziti jahač. Tamo je ostavio svoje konje kad se dao povesti tragom sasvim uskog puteljka koji ga je vodio k dvorcu. I žuri se da bi se mogao Sto prije popeti na sedlo. Vjetar šušti gustim grmljem i još gušćim granama nad njima. Sva šuma ispunjena je šumom. Kao da su sve zvijeri u šumi zaplesale i napunile svu šumu pucketanjem granja. Vojnik što ide prvi odjedanput uzvikne: - Gospodaru, jahači, jahači! - To je naša pomoć. Moj četovođa dolazi malo prekasno, ipak je dobro. - Bit će dobro da ih pošaljete neka opkole dvorac - usudi se predložiti jedan vojnik. - Evo. ide Stanislav, Pričekajmo dok ne dođu. Put kojim prolaze kroz guštaru vijuga oko ogromnih stoljetnih stabala što su raSirila svoje grane, spustila se do zemlje, i pokrivaju prostor kojim se provlače. Kroz granje vide se samo glave jahača. Vojnik koji ide prvi ispred Lučića vraća se k njemu i upozori: IH, 417 - Još je daleko dok stignu do nas, put vijuga. Onda ćemo im u susret. Hajde, žurite se. razgrćite mi grane da ne hvataju odijelo. - Je li se djevojka osvijestila? - pitaju oni drugi. - Već mi se pokušala oteti, ali sam je čvrsto obujmio, iz mojih Sapa više ne može. U to se Jasenka trgne, digne glavu i pogleda oko sebe, a Lucićeve ruke uhvate je poput kliješta. - Mir. golubice moja. Pojest će te veprovi ako se otmeš s mojega srca. Ona digne ruke i udari ga po licu, ali vojnici priskočiše i čvrsto je drže. Od užasa stade vikati: - Samo viči, ljepoto moja, ne pomaže ti nitko. Jasenka zuri u daljinu, kroz granje spazi nečije glave iza visoke trave. Udaljeni su oko stotinu stopa. Jahači su. Ona stade vikati.
- U pomoć! Ljudi, u pomoć! Smije se Lučić od radosti. Užitak mu je gledati djevojački užas i čvršće je stisne uza se: - Moja si, djevojčice slatka, moja i ničija više. Ono dolaze lugari i Stanislav meni u pomoć, a tebi na nevolju. Ponovo krikne. Njeno zapomaganje ori se Šumom. - Zlo je to, gospodaru, ne dajte joj da viče. lugari u kneževu dvorcu nisu vam pokorni kao mi. Tko bi se od njih usudio pružiti pomoć protiv mene? - Njima zapovijeda knez, a taj hoće svaku ljepoticu za sebe. Otet će vam je za mladog kneza. Smušenjaci! - okosi se Lučić i gleda oko sebe vojnike sumnjičavo. Njihovi drugovi izdali su u Slovačkoj Draženića kad su ga napali razbojnici. Nisu li i ovi nešto naumili? Promatra njihova lica što odaju pohlepu. Zar će mu oteti Jasenku, ne bi li je prodali knezu? I upozori ih: - Vama sam obećao dukate, dakle, branit ćete me ako bi oni izvršili kakvu izdaju. - Obećanje nisu još dukati, gospodaru. Dajte nam da vidimo kakvi su ... Znači: oni mu žele oteti dukate, ali ih nema uza se. Dakle, otet će djevojku. Tek sad shvati svoj položaj i stade zapovijedati. Hoće da se vrati u šumski dvorac koji je upravo ostavio, gdje mu je pouzdanik lugar. - Natrag u dvorac! Nismo ni pol sata daleko. - Zašto sad želite natrag kad ste toliko trčali naprijed? Njihova drskost otkriva mu zavjeru. To su se dogovorili. I Lučić viče. prijeti ne bi li im ovako utjerao strah u kosti, ali uzalud. Oni stoje spremni da mu otmu djevojku, ako im ne da dukate. - Vadite zlato! Videći da je u stupici, trgne jednom rukom mač. drugom čvrsto drži djevojku. Nju je opet obuzela slabost od strave. Lučić skrene natrag s djevojkom, trči, okreće se i mačem udara vojnike koji ga slijede. Onda zatetura. Osjeti snažan udarac u zatiljak da je pao na koljena. Što je to sad odjednom? Zar će mi oteti Jasenku? Još jedan udarac i on pada. Jasenka u polusvijesti zna da je pata na nečije druge ruke što je dižu visoko sve do krošnje. Glava leži na muškim ramenima, laktovi su je obujmili, nose je. Sve to osjeća, a ne može ništa, otvara oči, opet zatvara. Što se događa s njom? Sile su je ostavile kao da je oduzeta. Sluh joj
još jedino prima neke povike od žurbe i strke. Lučiću se pak čini da je neka životinja pala sa stabla i zagrizla mu u Šiju. Djevojke više nema na njegovim rukama. Bjesnilo ga uhvati, pokuša se pridići, ali se opet ruši, urličući: - Vješat ću te, lupežu. Neka ga noga gurne prema šikari, osjeti kako mu se krv ci-cijedi po vratu. Uzalud bi htio povući oružje, ruka mu pada i kao da preko njega gaze ljudske noge. U kuli dvorca ostali su svezani Gale"ković, Žarko i nekoliko momaka. Čim je Lučić otišao, Ivan i Damir oslobodiše zapovjednika i slugu Žarka. Ovi su opet odvezali druge. Jedva se drže na nogama. Ipak seljački plemić odluci pogledati što je s Jasenkom. Ali ga zaustavi molba gospode KuŠević da je izvuku iz zaklonista. Smrtno blijeda stupa na tlo kule pa, jadikujući za svojom kćeri, izlazi na trijem. Već nakon nekoliko koraka posrne. Od jada ne može dalje, uhvatila se za drveni stup trijema, gotovo da se ruši. Damir i kraljević potrčali su za njom, pridržali je. Onda gospodu tješi Galeković: - Idemo dolje da vidimo što je, javit ću vam, gospodo. I pohita niza stube zajedno sa Žarkom. Samo kroz maglu sjeća se Kuševićka strahovitog časa kad je Lučić podigao Jasenku pred njenim očima, a ona ostala ukočena, ledena. Tek kad su djevojku odnijeli, stekla je snage, ali dalje od trijema ne može. Ni vikati ne može ni plakati, stislo joj se srce, izdahnut će. Damir i njegov drug posjedoše je na klupu. Ona pada u očaj, tiho jecajući, polegla je na klupu i pokrila lice, predajući se očaju. Ivan i Damir ne znaju joj pomoći pa pogledima traže dvorištem kamo je Lučić odnio mladu gospodaricu ovog dvorca. Ali tek po koji lukavački momak vrze se dvorištem i opet nestaje. - Da možemo obavijestiti naSe plemiće - šapne Damir. - Mogli bismo doprijeti do Turopolja? Htjeli bi nešto učiniti, pomoći Jasenki. Muka im zahvaća srca. Ovako goloruki na tome trijemu, čine se sami sebi kukavnima. I 419 počinju obilaziti uz ogradu trijema tiho i polagano, misli im se vrzu glavama: - Što misliš, Damire, da idemo? - opet će Ivan. Gordanin sin zuri u gusto drveće uz ogradu i dalje. Razmiš lja, gledajući pred sobom neprohodnu gustu Sumu. - Možda bismo ipak našli put iz Paklenog luga? Mislim da nećemo zalutati. Ove su misli zauzele Damirovu dušu i sve pomnije promatra guste krošnje drveća. Onda uzme Ivana za lakat i šapne mu u uho: - Hajde sa mnom.
Bez pitanja Ivan ga slijedi. Dok se udaljuju, dopre do njih ispred trijema glasna prepirka. Dječaci se zaustavili i napeli sluh. Grubi glasovi živo raspravljaju: - Kaštelan Lučić izričito je naložio da uzmemo samo Damira. Za onog drugog nije rekao ni riječi. - Ipak ne bih ostavio ovdje onog drugog dječaka. - Čemu voditi ono blijedo derište? Uzet ću samo Damira. Pobjegao je iz Lukavca sa svojom majkom. Verbeci će sigurno uzeti Gordanina sina za taoca. - Čemu mu treba Damir za taoca? - Da bi Gordana otkrila gdje se nalazi kraljević. - Kakav kraljević, do đavola? - Hrvati imaju nekog kraljevića kojeg kane okruniti za kralja protiv sina našeg kralja, zato je bilo toliko jurnjave na Lukavcu oko brezovačke gospodarice i njenog dječaka. Kad Damir bude opet u njihovim rukama, priznat će Gordana gdje je kraljević Ivan. - Zašto onda Lučić nije uzeo Damira kad je tako važno? - Jer mu je krv udarila u glavu od Jasenkine ljepote. Izgu bio čovjek razum i otimlje djevojku, a pušta ovdje Damira. Mi ćemo ga pretvoriti u suho zlato. Neka on samo nosi Jasenku. Znam: vojnici koji ga prate nikad neće vidjeti njegovih dukata. Prevarit će ih Lučić, a mi ćemo se sami naplatiti! - Mi ćemo Damira odnijeti gospodinu Verbeciju, gospodine lugaru? - Tako je.” Samo se žuri s tim uzetom. - Do vraga, žurim se, ali sami su uzlovi. Tko je u ovom dvorcu imao toliko vremena zauzlavati to uže? I čemu su im služili ti uzlovi? - To je igra na uzlove. Sigurno su se dječaci igrali. Zar ne ma nikakvo drugo uže čime bismo Damira sputali? - Nisam mogao naći drugo, a ne bi ga baš ni trebalo vezati. Ne može on pobjeći. - Otimat će se, a onda je teško s njim kroz šumu. Kad ga svežemo, bit će ga lakše nositi šikarom. - Zar bi se gospodičić još i otimao? - Ja sam ga bičevao kad je u onoj kuli u Lukavcu gospodin kaštelan Pencinger htio od brezovačke gospodarice saznati gdje se nalazi taj njihov kraljević. A taj momčić samo je stisnuo usne, po420 crvenio i ni za vraga da bi viknuo. Ni pisnuo nije. A kako on barata mačem? Ne dao Bog da ga vodimo ovako, otimao bi se. jak je. - Onda je bolje da ga čestito svežemo, ali žurite se. Stisnuti uz stijenu, slušaju Damir i Ivan i pogledom objavljuju svoju
prepast. Pitanje im lebdi u očima. Dolje ispod trijema mala šutnja, a zatim opet nastavljaju: - Dajte da vam i ja pomognem, vrijeme leti. - Što je s drugim, gospodine? Ne bismo li i njega uzeli? - Rekao je gospodin Lučić neka ga ostavimo, a i Sto će nam sin nekakvog četovode. - Onda bi to prvi opazio gospodin Lučić - čuje se glas. - Gospodin kaštelan Lučić niti jc što vidio niti čuo. osim djevoj ke. Zaludjela ga. Znam ja. Kad god bi iz župnog dvora vidio u Kuševićevu vrtu Jasenku, Lučić niti Što vidi niti čuje, osim nje. I tako ni sada nije opazio da taj dječak nosi odijelo od finog sukna. Ide li sin četovode odjeven kao gospodičić? - Što buncaš, čovječe? Kako je bio odjeven? - Zar niste vidjeli? Odora toga dječaka baš je gospodski, fina. I gospodskog kroja. - Svi su kao pijani nagrnuli tražiti Jasenku i nitko da bi pazio na Damirova druga. Velim: taj dječak je plemić. - Zar bi plemić bio tako glup? - Ne znam je li baš glup ili ne, nisam čuo što je govorio, stajao sam na vratima i promatrao njegovo držanje i odoru. A zašto bi ga doveli ovamo da se igra s brezovačkim gospodičićem ako nije plemićkog roda? - Pazite, ljudi - uzbuni se drugi glas - mogli bismo zaslu žiti punu kesu. - Za toga blijedog crvića”.” - A da je taj crvić . . . recimo . , . Zastao je. Dječaci drhtavo čekaju posljednju riječ. - No, Što? Što misliš: tko bi bio taj dječak? - okosi se grubi glas, a prvi opet odgovara: - Reći ćete da sam lud ako vam kažem. Zašto bi ovi u tom dvorcu čuvali sina nekog Ćetovode? I baš s Damirom i Jasenkom? A ja pitam: što bi bilo da je baš taj toliko traženi kraljević? Damir zgrabi Ivana za lakat i suzdržava disanje. Dolje vlada Šutnja. I ljudima ispod trijema stao je dah od čuda. - Kraljević? Kad bi to bio kraljević? Tek nakon male stanke dva glasa uzviknuše istodobno: - Onda bismo doista napunili svoje džepove. - Što bi Verbeci dao da mu dovedemo pravog kraljevića? - Rekoh: što rekoh, a vi, gospodine lugaru, učinite kako znate. - Ne valja ovdje ostaviti dječaka koji je drugovao s Damirom i nosi fine gospodske haljine. - Ima pravo. Ako mu je odora od finog sukna, onda je
gospodičić. 421 I 1 - Nitko to od nas nije opazio. Ali sad se sjećam: i kroj je plemićki. - Dječak se činio, doduše, nekako slabe pameti, ali opet... - Nisu svi kraljevići donijeli pamet na svijet. - Momci, potražite još jedno uže, uzet ćemo i drugog dječaka. - Svezat ćemo ih zajedno. Nisu to ljudi, dječaci su, lako će biti s njima. - Samo brzo. požurimo se s momčićima u Lukavac. Gospodin Lučić ide s Jasenkom naprijed. - Mi ćemo donijeti vredniju robu. Gore na trijemu Ivanove i Damirove oči pune su užasa. Jasno im je: vodit će ih u Lukavac. Damir osjeća samo jednu strahotu: da kane oteti Ivana kojega njegov otac i majka i svi Hrvati žele okruniti za kralja. Nevjerojatno brzo rade dječakove misli. On uzima za ruku Ivana i povuče ga za sobom. - Svezat će nas i odnijeti u Lukavac - šapće Ivan. - Tebe ne smiju, ne, tebe ne smiju. - Ni tebe, Damire, ni tebe. - Da nisi pisnuo i slijedi me. Tiho na prstima stupaju trijemom što vodi u drugi dio dvorca. Stigli su sasvim s druge strane. Teške debele grane padaju na drveni krov zapuštenog dvorca. Od ograde porasla su golema stabla, široka, stoljetna. Jedan dio granja prislanja se na trošni trijem. Damirove oči bijesnu, bjeloputo lice probija laka rumen kao da je dječak radostan. Ivan ga gleda zbunjeno. Zaustavi ga i šapne mu na uho: - Vidiš li ovo? Tu sam znao otići iz dvorca Jasenki da je preplašim. Razumiješ? Samo brzo, uhvati se. Samo zakorači, ili bolje: ja ću prvi. Začas se uspne na ogradu i stane na debelu granu što se naslonila na gredu, uzdignuvši se sve do krova. Osjetivši da mu stablo donosi spasenje, Ivan pruži ruku i lako se popne na granu. Stoljetno stablo razgrnulo se gustim granjem, a oni se uspinju hitro pa se sklonu iza gustog lišća. Onda se zaustave, šute, promatraju dvorište. U tom dijelu starog i zapuštenog dvorca, porasla je trava sve do polovice visoke ograde. Ovamo nitko nikada nije dolazio od ukućana niti su tu boravili pa
dvorište pruža sliku potpune zapuštenosti. - Ovdje će nas pronaći - primijeti tiho Ivan. Damir mu sa mo pokaže rukom preko ograde. Raste stablo do stabla i s ove i s one strane ograde. Stara razgranala stabla nikada nije dotakla ni zasjekla ljudska ruka. - Ne vidiš li, Ivane, što mislim? - ljuti se Damir. - Ne znam. Reci što hoćeš. - Grane su se splele i rastu jedna u drugu. Tako je sve u ovoj gHŠtari. Sve sam ja to pregledao dok je moja majka išla po tebe. Brzo, vodit ću te s ovog stabla na drugo, a onda na treće i dalje . . . Ivan pogleda dolje i bude mu neprijatno. Približava se sjevernom, zapuštenom dijelu. Tamo je ograda trijema vrlo trošna. - Uzalud se skrivamo Damire - šapne opet Ivan - naći će nas sakrili se bilo gdje. - Neće. Znam što hoću. Za mnom, brzo. - Neće se pod nama slomiti grana? - Samo šuti i slijedi me. Nisam ja jednom prošao ovako sa stabla na stablo i sakrio se izvan ograde. Vidiš kako je debela ova grana? I odraslog bi držala. Damir ga bodri pa ide pred njim zaklonjen gustim krošnjama. Svakog se časa zaustavi, pazeći na dvorac. Još nikoga nema s ove strane. - Sad moramo brzo uteći dok oni ne opaze da nas nema. Onda će nas tražiti, obići će čitav dvorac i ovdje zapušteni dio, ali nas ne mogu naći. Gusto hrastovo lišće sakrit će nas. Videći svog druga kako se hrabro i brzo vere s grane jednog stabla na drugo pa s ovog opet na treće, Ivan stekne potpunu odvažnost. I on se vere za njim i učini Što i Damir. Već su prošli s onu stranu ograde, zadržali se malo na stablu, potpuno skriveni gustim krošnjama. - Žuri se, Ivane, odavle možemo puzati daleko u šumu. I Žar ko bi znao ovako ulaziti u dvorac kad se vraćao, a nije htio da Jelenko sazna da je bio u Turopolju. Damir točno pregled svaku granu, iskušava njenu čvrstoću i onda se hvata grane drugog stabla Sto se razgranala kao da ima stotinu debelih raskriljenih ruku i pruža im pomoć. A Damir se hvata, prelazi kao po nekim terasama od granja. Žuri se da bi se što prije udaljio od dvorca i potpuno izmakao očima neprijatelja. A svakog se časa ogledava na Ivana, pomaže mu i nadzire njegove prelaze sa stabla na stablo.
Odmaraju se stigavši do sredine stabla, i skrivaju iza gustog lišća. Kad su se opet odmarali, dopre do njih vika iz dvorca. Ne mogu razabrati riječi jer su već daleko, samo čuju kako netko dozivlje. - Vjerojatno su opazili da nas nema pa nas traže. - Neka, neka nas samo traže, ne mogu nas naći - uvje rava Damir druga. - Hajde, uhvati se dobro, Ivane, ostat ćemo ovako mirni dok opet bude tišina. - A što onda? Misliš da ovim putem možemo kroz šumu? - Znam, tamo mora biti jedno veliko staro stablo. Tuda je Žarko znao odlaziti i veli da je najkraći put u Turopolje, a des no od tog stabla dolazi se u mlade općinske šume, odakle se može na polja. Dakle, kad dođemo do one kule od stabla, sići ćemo i trčati. Ivan promatra dolje ispod drva grmlje i visoku travu i čini mu se da je dva puta toliko visoko kao oni. 423 - Ne znam, Damire, bismo li mi mogli kroz ovo granje. Nekako mi se čini previsoko. I Damir počinje osjećati da je tako kako veli Ivan, ali neće ni da čuje o tome. Htio bi preletjeti zrakom i izvesti Ivana iz te grdne pogibelji. Samo kad bi mogao njega negdje zaštititi, njega za kojega je majka rekla da je mač kojim će rasjeći lance što ih vežu s neprijateljem u Budimu. Svaka njena riječ sada se u njemu probudila, raspirila. Sva mu je duša plamen od kojeg ne vidi pred sobom ni opasnost ni nemogućnost. Bacio bi se preko svih tih šumskih strahota da dosegne Turopolje, sigurnu zašitu Ivanu u kojem ovog časa ne naznjeva čovjeka, nego ogromnu silu što ima spasiti domovinu njegove majčice i njegovu i onu o kojoj mu je majka toliko govorila. Uhvati Ivana 2a lakat kao da bi uhvatio britki mač kojim će zamahnuti na neprijatelja. Neki se glasovi približavaju šumom. Čudna jeka dozivanja. Dječaci šute, stisnuti uz deblo, sjedeći svaki na svojoj grani. Drže se zagrljeni, zaklanja ih gusto lišće. Jasno prepoznaju glasove sa strane dvorca. Očito im je: ljudi su potrčali u šikaru kojom je obrašlen dvorac i traže ih. Već razabiru kletve vojnika i momaka. Već donire do njih i po koja jasna riječ. Stisli su se gore u sjeni skloništa, upirući poglede ispod stabala. Šuma šušti, jeka se približava, a oni su ukočeni i nepokretljivi. Uskoro se glasovi udaljuju. Damir spusti lakat svog druga, odla-nulo mu je i šapne; - Otišli su. Ne mogu nas naći! I neće!
Ivan se nasmiješi od radosti. Budno paze i osluškuju jeku Sto se polagano gubi kroz guštaru. Dugo dječaci sjede i čekaju. Uvjerivši se da nema nikoga više u blizini, Damir raširi grane i traži opet put na drugo stablo.
